Untitled - European Borderlands

I v a n a S a j k o - P o v i j e s t m o j e o b i t e l j i o d 1 9 4 1 d o 1 9 9 1 , i n a k o n
golubovi, a muškarci sjede na terasama kavana i pričaju i pričaju i pričaju i pričaju... I još uvijek
djeluju bezazleno.
Ali neće to još dugo, upozorava je otac. Zapravo šapće.
– Rat, draga moja.
Trajat će sljedeće četiri godine, a onda zauvijek.
– Bilo bi ti bolje da se spustiš na zemlju.
No to joj ne pada na pamet. Ne u njezinim godinama. I ne na toj visini.
I zato joj otac uporno ponavlja da se spusti na zemlju, da pazi što priča i čiju zauzima stranu.
– Najbolje ničiju.
A majka joj pak kaže da sluša oca i izbaci gluposti iz glave. Kaže joj da se ispuše. Tada će joj glava
opet biti teška i neće lamatati zrakom poput goluba, samo čekajući da je netko pogodi praćkom.
Uostalom, majka želi znati što li uopće radi po cijele dane? S kim se to ona druži? Zašto dolazi tek
navečer, naočigled svih susjeda, njihovih prozora, plotova i špijunki na vratima? I? Što, s kim i
zašto?
No kći ne odgovara. Samo šuti i sliježe ramenima.
Oni to ne mogu razumjeti.
– Gdje si bila?
– Nigdje.
– Što si radila?
– Ništa.
Nigdje i ništa? Situacija je previše ozbiljna da bude nigdje, da ne radi ništa i da se vraća kući bez
valjanog alibija. Netko će je prijaviti. Prije ili kasnije. Netko će razotkriti da u džepu nosi izgužvan
letak partijske organizacije i da je dan provela s grupom skojevaca koji su u Medvedničkoj spilji
mućkali bombe od piljevine i nitroglicerina dok su ostali štitili ulaz glumeći izletnike s gitarama.
Sve već piše u policijskom dosjeu:
NEBO NAD ZAGREBOM OPASNA JE LJEVIČARSKA UTOPIJA.
NEBO NAD ZAGREBOM KOMBINACIJA JE RUČNO IZRAĐENOG EKSPLOZIVA
I STROGO ZABRANJENE FIKCIJE.
TREBA GA RUŠITI.
Upozoravaju je neka radije nađe kakav pošten posao.
Treba preživjeti. Treba zaraditi. Treba jesti.
Ne, oni to zaista ne mogu razumjeti. Nastavljaju joj objašnjavati da novac ne raste na nebu,
nego da ga se oduvijek moralo čupati iz asfalta, vaditi ispod čekića, izvlačiti između čeličnih zubaca
strojeva ili ga pak sakupljati po zapišanim stubištima koja bi se uprljala prije nego što bi se posušila
sapunica što ih je trebala oprati. Majka joj pokazuje razmočene ruke i ostrugana koljena, a otac suče
rukave i napinje pletenice vena što mu gmižu pod kožom. Tu su dokazi. Potanko joj nabrajaju sve
kontraindikacije teškog fizičkog rada što su im se rasporedile po mišićima, kostima i unutrašnjim
organima.
Bolove u kičmi neće joj ni spominjati. No nemaju izbora. Novac niče sporo i nevoljko.
Novac traži svakodnevno odricanje, žrtvovanje, prekovremeni rad i dijetu. Novac je osjetljiv
poput mimoze. Treba mu mnogo brige, neprekidna pažnja, ribanje i poliranje, besprijekorno čista
stakla kroz koja će ga obasipati nepomućeno svjetlo sunca i luksuzni uvjeti u kojima se može
koncentrirati na vlastiti rast. I zato oni rade i rade i rade i rade, čitav život, samo rade i rade i
rade...
... PROTIV SEBE, prekida ih kći.
Štoviše, protiv napretka.
Upravo su oni ti koji produbljuju klasne razlike. Oni su ti koji proizvode blještavilo po
gospodskim kućama i prebacuju norme na njihovim pokretnim trakama. Oni su ti koji njeguju
novac što buja u tuđim rukama dok se na njihovim vlastitim dlanovima nikada neće razlistati
zdravi i bogati izdanci, već samo kržljave mladice otporne na životarenje u lošim uvjetima koje će
im uvijek s gađenjem uskraćivati plod.
Sami ste si krivi, veli im kći.
Treba ići naprijed.
176 Kumulusi lijepog vremena bubre nad krovovima, po ulicama se natjeravaju djeca, mačke i