BEHAR

ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVIII • 2009. • BROJ 90-91 • CIJENA 40 KNBEHARTEMA BROJASilovaneU FOKUSUSvjedočanstva silovanihBošnjakinjaEsad Ćimić:Teže od smaknućaFilip Mursel Begović:Versi u sumrak pisani

RIJEČ UREDNIKASAMO DA ME LUPANJE SRCA NE OTKRIJEU zadnjem ratu srpski barbarogenijeiskazao je svoj banditizam i nadmoćposve novom metodom osvajanja, nastalomi zamišljenom u njihovim laboratorijimaratovanja. Riječ je o masovnimsilovanjima Bošnjakinja koja sutrebala poslužiti istrebljenju jednoganaroda ili samo zato što mu pripadajukao “Allahove nevjeste”. Takve su metodeiskazivali i neki pripadnici postrojbiHrvatske vojske na područjimasrednje Bosne i Abdićevi takozvani autonomaši.Svi u nekoj šejtanskoj sprezi.Te nas priče, koje donosimo u ovombroju “Behara”, kao noćne more,ostavljaju bez daha, a važno je i to daveliki broj silovanih žena ne zaboravlja,i osuđene su da žive svoja iskustva kojaprijete da im razderu osobnost uzneprestano predosjećanje sloma. Jednase Bošnjakinja prisjetila: “Kada mise nitkov približavao oćutjeh sa strahom:Samo da me lupanje srca ne otkrije”.I dok je mladost ostalog dijelaEurope živjela svoje ljubavne priče,kao tajnovite vibracije lijepih srodnihtonova, silovane Bošnjakinje živjele suu poludjelom i psihotičnom svijetu ukojemu počiniti zločin biva isto kao iizraz velikodušne čovječnosti. Dakle,ove tekstove u “Beharu” donosimo prijesvega u nakani da se “ne zaboravi”grabežljivcima, zlostavljačima i mučiteljimai da ih ne bi ostavili samo u njihovojtjeskobi, a potom da ljudski sudnjihove čini ne proglasi (i ne osudi) grijehomte da se ta njihova tjeskoba, akoje uopće osjećaju ne bi smirila u vlastitojpravednosti. Jer zaista je teško nakonovih priča primijeniti principeoproštaja, koji nam Bog neprestanoudjeljuje, spram onih koje animalnapožuda privlači i koji dopuste da ih onapobijedi i proguta.Identitet dobiješ rođenjem (kraljev sinje još uvijek kraljev sin iako su ga odgojilipastiri), ali ako ti oskvrnu tijelozatrt će i njegovu identitarnu kvalitetu.Subjekt, kojeg je napao grabežljivac(silovatelj) više ne zna tko je, a istomje izgubio snagu da otkrije svoju pravuSead BEGOVIĆnarav, jer pogaženo tijelo više ne reprezentirasebe. “Ja” više nije očekivanabudućnost, potraga za iskonskomljubavlju, niti ono za bilo čimežudi u sadašnjosti. Relacija muškarac-žena(za zlostavljanu ženu, žrtvusilovanja) postaje trajna opreka bezcilja, bez nade. One neće biti zatočniceženskog identiteta (koji je porušen), ufeminimalnom smislu te će se teškopriviknuti na ulogu majke i ulogu supruge.S obzirom na svoje grozomornoiskustvo takva žena teško uspostavljaautoritet nad sobom. Uz strahda je stigmatizirana, silovana ženateško otvara svoju dušu. Ona je u stalnojkušnji – ima li za nju razumijevanja?U toj potrazi za ljudskim licem“Behar” podastire ovu građu za onekoji ne znaju da je silovanje muslimankiu BiH zapravo silovanje Bosne icijelog zapadnog Balkana. Tu od pomoćinije ni činjenica da je Ibrahim(Abraham) zajednički otac vjere kršćanai muslimana te bi on trebao bitiarhetip njihove vjerničke egzistencije,kao vodeći lik jedne ekumene. No, idejestvaraju ljudi, a ljudi su oblikovanipoviješću i kulturom. Bit će stoga jošjednom interesantno pratiti ideje vodiljekoje su bile u pogonu, primjerice unekih Srba s povijesnim frustracijama,da se počini zločin silovanja naddrugim koji je u slabijem položaju. Ovepriče, nadamo se, ponajviše govore oonima koji nisu okrenuti duhu pa susvoje strahove s vlastitim tijelom iseksualnošću projicirali na nezaštićenui nemoćnu ženu, djevojku, sestru,majku i njeno dijete. Ono što se njimadogodilo ravno je tragediji spaljivanja“vještica” u Europi u 17. stoljeću. I sveje to proizišlo iz uma onih koji život sdrugima zamišljaju kao život s podčinjenimai kao život s onima kojih nemai to u naše doba kada podjela na muškoi žensko u društvu ne djeluje bašuvjerljivo, iako je prijetilo da postaneprirodno.Muslimanka teško može zamisliti kolikoih kršćani (bilo kojeg zakona), kaopodjarmljivači, mrze i zašto silovanežene zazivaju Božje ime? Zato što jeOn osloboditelj svih svjetova i shvaćenje kao osloboditelj od ropstva o kojemje doslovce riječ u nekim od ovih tekstovau “Beharu”. Silovanje je, dakle,bilo vojni i strateški oslonac, a masovnežrtve (riječ je o desetak tisuća žena)postale su dio kolektivnog obrasca usklopu istrebljenja jednog naroda. Uovim pričama nalazimo i rječite tišine,zato što se akt silovanja jednostavnone može izreći riječima. Te su pričejezovite i nepojmljive – ne stanu u riječ.No, “ono” što se Bošnjakinjamadesilo je od ovoga svijeta i nikada nećebiti izbrisano iz pamćenja. Iskreno senadamo da te “naše” paćenice (našimeleci) neće lutati svijetom kao neštoodsutno od života. Zato “Behar” ovimbrojem ulazi u samu srž tragedije iobjavljuje tekstove opremljene sa subjektom,objektom i adresatom i nadamose da će oni pripomoći stvarnojdijagnozi silovatelja, a ne okrnjenomizvješću i kojekakvim manipulativniminterpretacijama. Nitko nema pravoponiziti drugu osobu. Svatko ima pravona svoje dostojanstvo. Iz ovih setekstova može saznati tko ne poštujedrugo biće i slijedom toga tko ne odajepoštovanje životu i svemu onome što uBEHAR 90-913

RIJEČ UREDNIKAnjemu ima lijepog. Nitkovi ne shvaćajuda ljude treba poštovati i onda kadih ne volimo.Zabrinuti smo iz zbog toga što državnii pravni napori nisu odlučni, nisu dovoljnoučinkoviti i dobro usklađeni pamogu dovesti do nestanka dokaza.Kad vrijeme odmakne, kad se glavniakteri opuste, istina koja se je sačuvalau stradalnicima, u dokumentima imedijima, polako će započeti pokapatisamu sebe. I tome je, nadamo se doskočio“Behar”, zbog gnušanja prematim događajima, kao i mnogi drugioglašivači istine o ovom divljaštvu. Osilovanjima Bošnjakinja može biti višenapisa, izvješća, kronika i patološkihstudija, ali istina je samo jedna: Ovidramatični događaji više se ne mogukrivotvoriti, bez obzira na razne “krivovjerne”doktrine za potiskivanje istine.Neshvatljivo je to da je čin silovanja,kao dio neizostavnog plana osvajačkepolitike, u glavama počinitelja,kao u devetom stoljeću, bio ravan oblikumanje krađe. Ipak, važno je to da jeveliki broj žena progovorio jer je pokušaoshvatiti ono što im se dogodilo, iakonikada neće ugledati bolju sliku silovateljakoji ne može postati “krepostan”u memoriji žrtve protuprirodnogporiva.Izgubljena sreća i unutrašnji mir, kojije krasio Bošnjakinje, obnoć su izgubljeni,ali ne i moralne odluke da sehrabro suoče i suprotstave ovom zločinu.Mi se pak trudimo da se njihoviglasovi čuju. Dapače, moramo ih slušatiili će se “naše” žene osjećati izostavljenimai napuštenima među namate će se okrenuti komunikaciji šutnjeumjesto da se osnažuju riječimaljubavi i djelima naše pažnje koje oneiznova moraju prepoznati. Sve to otežavasaznanje da silovatelj ne prestajeto biti ni nakon svoga zločinačkog djela.Silovanje podrazumijeva dvoje iliviše ljudi između kojih zjapi emotivni,ljudsko moralni i vjernički jaz i ne možega opravdati opće stanje rata, nasiljai straha. No, neke priče u ovom broju“Behara” ponudit će nam nešto višeod mržnje i smrti zadnjeg rata, ponuditće neponovljiv osjećaj vjere u postojanjei vjere u opstanak jednog napaćenognaroda.Zaboravljeni zločini zločin zaboravaNekažnjen tako besprizoran zločin, a posebno ovovremeno ravnodušjeprema njemu, mrcvari rane žrtava i, umjesto neophodnog lijeka,širi otrov njihovim i dušama njihovih najbližih. Truje čitav narod.Piše: Faris NanićBog vam zapovijeda pravednost i činjenjedobra, početak je kur'anskog ajetakoji se širom svijeta, svakog petka izgovarana skupu ljudi - džumi, u okupljalištima- džamijama u kojima se, padanjemničice - na sedždu, na mjestu za topredviđenom - mesdžidu zaziva i ostvarujeneposredna veza s Bogom - salat.Ova zapovijed ('emr) pravednosti ('adl)koja je u uskoj vezi s dobrom, odnosnoihsanom i ljepotom podsjeća ljude, jer jeKur'an, dakle Štivo objavljen ljudima,kako je pravda jedan od temelja na kojimapočiva Svemir. Da nema pravednosti,Svemir ne bi opstao. Bez pravednosti,ljudski rod hrli u propast. Pravda jedobro i harmonizira svijet u estetskojljepoti. Odlučivanje za činjenje dobra ilizla jedna je od temeljnih sloboda čovjekakoja ga je u Božanskom redu, postavilaiznad meleka, ali ga može spustitiispod životinje. O njemu samome ovisipoložaj koji zaslužuje.PRAVEDNA KAZNA, KATARZAZLOČINCU I LIJEK ŽRTVIŠto je pravedno po počinjenju zločina?Što je dobro učiniti poslije zločina? FjodorMihajlovič Dostojevski napisao jesvoje remek-djelo spojivši zločin iz koristoljublja,ubojstvo starice s kaznom kojastiže pohlepnog počinitelja koji je zazločin našao čak i moralno opravdanje.Bez kazne zločincu nema ravnoteže, nemaizvršenja pravednosti, potkopava setemelj i urušava zgrada koja na njempočiva. Izostaje dobro. Umire ljepota.Mirenjem sa zlom, zaboravom zločinapostajemo zli, suučesnici u kontinuitetunepravde, počinitelji novog zločina. Poputneuke starice koja je bacila snop suhihgrančica na lomaču koja je spaljivalasrednjovjekovnog mislioca, jer su joj takorekli, postajemo dijelom armade uništenjaljepote našega svijeta, od Bogastvorenog i djelomice od nas oblikovanog,na temelju spoznaje prirodnih, univerzalnihzakona, na što nas upućujuNjegove objave.Stranice ovog posebnog bloka “Behara”koje slijede ispunjene su odabranimulomcima iskaza bošnjačkih žena kojesu planski i sistematski silovali zločinciiz srpskog i hrvatskog naroda za vrijemebrutalne agresije na Bosnu i Hercegovinukoja je započela prije sedamnaest inešto godina, većinu kojih je marljivo sakupioi izdao, u okviru knjige “Molila samih da me ubiju”, Savez logoraša Bosne iHercegovine, a mi se odlučili, na ovaj način,objaviti kako bi podsjetili da je izvršeni dokumentiran stravičan, besprizoranzločin s onu stranu razuma i moralanad gotovo trideset tisuća, u velikoj većinibošnjačkih žena. Zločin koji i dalje čekakaznu. Kaznu kojom bi se uspostavilaopasno i duboko narušena ravnotežapravednosti i dobra i dala nada u povratakljepote. Krik silovane žene sublimirasvu stravu i težinu zločina, svo zlo i bezumljepočinitelja, svu svirepost i protumoralnostnjegovih inicijatora i svo poniženjei muku žrtve. Njegovim zanemarivanjemili zaboravom, taj će krik sublimiratii svu našu iskvarenost i nevoljkostpovinovanja iskonskoj zapovijedi o pravednostii dobru. Nekažnjen tako besprizoranzločin, a posebno ovovremenoravnodušje prema njemu, mrcvari ranežrtava i, umjesto neophodnog lijeka, širiotrov njihovim i dušama njihovih najbližih.Truje čitav narod. Pravedno, što značioštro i dugotrajno kažnjavanje počiniteljai njihovih inspiratora - osmišljatelja4 BEHAR 90-91

STAJALIŠTAzla planetarnih dimenzija, jedini je načini nužan uvjet da se nedužna, silovana ženauzdigne i duhovno sublimira, te u potpunostivrati u ljudsko društvo i budedoprinositeljicom njegovu napretku.Teče petnaesta godina od završetka rata,svijet je zaokupljen nekim drugimproblemima i zločinima, ili je naprostopostmoderno ravnodušan na bilo kakvupatnju i nepravdu, dok zločine čudovišnihsilovanja bošnjačkih žena polakoprekriva zaborav. Neka su čudovišta kažnjena,ali za neke druge zločine, a nekanisu, niti će, na ovome svijetu, ikada biti.Jedno je čudovište već pušteno iz zatvoraranije da u miru crkne, bez kajanja,barem javnog. Što je još strašnije, riječje o ženi, visokoobrazovanoj koja je priznalakrivnju u zamjenu za odustajanjeod optužbi za genocid, ubijanje naroda.Neki se monstrumi poigravaju sa sudovimai to im poigravanje ti sudovi čak iplaćaju, a neki i dalje nesmetano žive,bilo kao neposredni izvršitelji, bilo kaopokretači, kao očevi zločina koji suopravdali kao legitimno sredstvo u borbiza interese vlastitoga naroda, baš kaoglavni lik Fjodorova romana, Raskoljnjikovkoji je zločin opravdao na razini individualnog,svog interesa. Ovi potonji,unatoč poukama iz Nürnberga i Tokija,iako najodgovorniji, neće biti niti priupitaniza kvalitetu svoga sna ili noćne more,a kamoli kažnjeni po zaslugama. Dapače,u svojoj će zemlji biti slavljeni kaoduhovne vođe i prosvjetitelji, na akademskimvisinama nedodirljivosti, s aureolomsvetosti. Oni prvi, među kojimaje bilo i dječaka, povukli su se u svoje brlogepod zaštitom političke i pravne nakazešto se zove Republika srpska i danassu obični ljudi, kao i drugi građanikoji poštuju red i zakon i, kako je za neosuđivanenacističke koljače svojevremenonapisao Jahannes Maria Simmel,oni su tu, svuda oko nas. Neki su, pak,pobijeni od vlastitih zapovjednika kako upijanoj noći, u kakvoj prljavoj birtiji u nekomod gradova ili sela u krvavom entitetu,ne bi štogod izlajali, kada im kakvanjima prispodobiva alkoholna nečist ilibijeli prah potakne želju za kazivanjemistine, ma kako ona stravična bila. Neovisnoo tome žele li se tek iskazati nekim“podvigom” kao kukavni životni gubitnicina rubu svijeta i civilizacije, u svojoj karikaturalnojSrpskoj.Kazna je pravedna i ona je ljudsko pravozločinca, reče jednom Mustafa Cerić. Toje ljudsko pravo na pročišćenje, katarzaod zla, u zlo ogrezle duše u nešto više,ljudskije, pa i Božije. Zato, ponesimosvoj dio odgovornosti, pomozimo da seto pravo ispoštuje jer i to je dio pravednosti.Mi ne možemo mnogo učiniti, jernismo niti suci, niti tužitelji, ali možemo,poput Konfucija u Analektima, stalnoponavljati znano i poznato, iznoseći dubokouznemirujuća, upozoravajućasvjedočanstva žrtava, barem, kako seplanetarno zlo ne bi zaboravilo, ostalonekažnjeno na ovome svijetu i ponovilose u još strašnijem, i ponovo razumunezamislivom, obliku. Ostane li nekažnjenood nas, bit će pravedno kažnjenood Stvoritelja, ali pravda će i nas stići, ina ovom i na onom svijetu, jer ne učinismoono što smo mogli, dok smo živi naovome svijetu. Želimo li to riskirati?BEHAR 90-915

SOCIOLOGIJA SILOVANJA6 BEHAR 90-91

SOCIOLOGIJA SILOVANJATEŽE ODSMAKNUĆASkica sociologijskogpromišljanja silovanjaU onom što se tiče ljudskih stvari ni smijeh,ni plač, ni ljutnja nego shvaćanje.B. SpinozaSilovanje u ratu kvalitativno se razlikuje odbombe koja je pogodila neki vojni cilj, odbezobzirnog pljačkanja i paljenja, od promišljenezasjede, masovnih ubojstava i mučenjapri saslušavanju, iako sadrži sve elementenabrojenog.S. BrownmillerDobra iskustva varaju, a zla nikad nisuuzaludna.I. AndrićPiše: Esad ĆimićU tekstu autor nastoji sociologijski promišljati silovanja u kontekstu osebujnih duhovnosti - srpske, hrvatske i muslimanske.Pravoslavlje transformirano u svetosavlje postalo je neartikuliranom, rigidnom ideologijom koja je posveudaljena od određenja religije kao ljubavi (prema Bogu) i sva pretočena u mržnju. Raspeti između nastojanja da osvojeizvornu vjeru i spoznaje da im to nije povijesno dosuđeno, ljudi svetosavske tradicije bivaju zatočeni svojom neugaslomčežnjom da se šire u prostoru ubijajući, osvajajući, uništavajući i silujući. Prikupljena građa sugerira aproksimativnuprosudbu da oni nisu autentični kršćanski pravoslavci nego predstavljaju najvećim dijelom heterogenu skupinu.U hrvatskoj se duhovnosti poriče postojanje zla kao zasebne egzistencije, no to nije spriječilo Hrvate da se uspješnonose s njegovim suzbijanjem u svim oblicima. Osebujna hrvatska duhovnost nije samo prihvatila ideju pomirenja negoje spoznala kako ona predstavlja jedan od njezinih temeljnih oslonaca. Mislitelji unutar Crkve nisu se ustručavali kolektivnukrivnju smjestiti u tradiciju načela što pripadaju poganstvu jer prosudba i osuda zločina mora uprijeti prstomu krivnju posve određene osobe. Gotovo se sva tajna muslimana u Bosni na duhovnom planu sastoji u tome da ostanuneokrnjeni u islamskoj tradiciji, ali, u isti mah, da upiju u sebe živuće europske vrednote koje su rođene ili se rađaju ukrilu kršćanskoga kulturnog kruga. Ovo pak, u konačnici, rezultira kulturnim tvorevinama koje su, ma koliko one bileproturječne, udaljene od islamske kulture drugih naroda koliko i od hrvatske, a pogotovo od srpske duhovnosti. Muslimanisu na ovom tlu, na neki način, sve ono što i drugi, ali i nešto drugo. Nedvojbeno je da su muslimani i katolicikroz povijest bili upućeni i oslonjeni jedni na druge, i to ne samo - što je slučaj u novijoj povijesti - da bi se oduprli zajedničkimneprijateljima nego i zato da bi optimalno iskoristili sve ono čime se mogu uzajamno duhovno obogatiti.Razmišljanje o nasilju nedovoljno seprakticira u njegovu tijeku jednostavnostoga što onaj tko vrši nasilje obično nerazmišlja o tome, jednako kao i onaj tkomu je svjedokom. Ovaj potonji, lišenvremenske udaljenosti, biva zatočen usvojoj zatečenosti, ne samo načinomnego i razmjerom užasnog. Sustavnonasilje s kojim smo suočeni uzoran jeprimjer ideologijskog pomračenjauma, otuđenja svijesti, njezine mistifikacijei neodmjerenoga fetišiziranjadalje i bliže prošlosti. H. Arendt uzornoje pokazala kako je nasilje po svojoj bitiinstrumentalno. Ono se može rasprostiratiu duševnu ili tjelesnu sferu, zatimono može biti političko, ratno, ekonomsko,nasilje nad kulturom; odvijajućise izravno ili posredno, vidljivo iliskriveno, ono može kao motiv imati ineznanje (Artem non odit nisi ignarus),može biti potaknuto vandalizmom (nasiljenad kulturom), što obično ima različitemotive: u početku religijske, akasnije političke i ideologijske. Zahvaćajućisvakodnevici, ono ne zna za međe.Ono se začinje i širi u impulsima upodručju društveno nesvjesnog, pa muide na ruku vertikalna struktura vlastiohrabrivana oskudnom i problematičnomkulturnom tradicijom koja je lišenademokratskog okruženja. U takvim(ne) prilikama “svi smo mi odgovorni”ako ne učinimo sve što možemo, odgovornismo iza ono što ne učinimo, štonepovratno propustimo na crti spašavanjaslobode i elementarne civiliziranosti.Kultura ima svoj raison d’êtreako se silno opire takvoj zlouporabi,ako omogućava razvijanje duhovnih interesanajvišega dosega i ako destruiradruštvena stanja koja priječe ne samoBEHAR 90-917

SOCIOLOGIJA SILOVANJAbiološko opstojanje nego posvemašnjeautentično čovjekovo življenje. Svladatinevolju ovoga intenziteta i obujma značiiskazati, nadasve, jednu etičku vertikalukoja ne može, a da ne pridonese“estetiziranju politike” (V. Benjamin).Premda se u domovinskom ratu ispreplićuurbocid, genocid, ekocid, kulturocidi homocid, ovdje će biti govora oovom posljednjem - silovanju. Pođemoli od posljedica srpskoga vandalizmau ovom socijalnom prostoru, možemoprimijetiti da se javljaju u trioblika: (a) genocid, “etničko čišćenje”,znači ubijanje ljudi samo zato što pripadajudrugoj naciji, vjeri i kulturnommodelu. Nije li cinizam ljudskoga umau tome dosegao vrhunac? Oni i ne sluteda se u tom činu obavlja njihovo vlastitoponižavanje; (b) manijačko i sustavnouništavanje spomenika sakralnei svekolike kulture i civilizacije, odnosno“klanje gradova” (B. Bogdanović)koje jedva da je poznato u povijesti;(e) napokon, silovanje žena kao zločinneponovljivih osobina, svog posebnogmjesta “na pola puta između pljačke inapada”, čiji se cilj ne iscrpljuje u“uzeti” - “već i poniziti i degradirati”. 1Već je primijećeno da genitalije muškarcamogu biti uporabljene “kaooružje koje pobuđuje strah”. To je,štoviše, otkriće koje ide u red onih najvažnijihu pretpovijesnom vremenu -jednako otkriću vatre i prve gruboisklesane kamene sjekire. “Vjerujemda je” - nastavlja S. Brownmiller - “odpretpovijesti pa do danas silovanjeimalo odsudnu ulogu”. 2 Ova autorica,znalački i delikatno, opisuje kako ženapercipira, gotovo jednostavno, čin silovanja.To je, u biti, seksualna navadašto prodire pomoću sile u ženino tijelo.To je “najezda na privatni, osobniunutrašnji prostor bez suglasja -ukratko, unutrašnji napad izvršen najedan od mnogo načina i jednim odbrojnih puteva, koji obuhvaća namjernupovredu emocionalne, tjelesne i intelektualnecjelovitosti i predstavljaneprijateljski, degradirajući nasilninačin koji zaslužuje ime silovanja”, 3Na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovineu Domovinskom ratu tijelo silovanežene postalo je “ceremonijalnoratište, paradna staza pobjednika, pozdravai zastava.” Ono što se vršilo nadnašim kćerkama i suprugama “ustvarije poruka muškarca muškarcu, živiVeć je primijećeno da genitalije muškarca mogu biti uporabljene“kao oružje koje pobuđuje strah”. To je, štoviše, otkriće kojeide u red onih najvažnijih u pretpovijesnom vremenu - jednakootkriću vatre i prve grubo isklesane kamene sjekire.dokaz pobjede jednog, a neuspjeha iporaza drugog.” 4 Nedvojbeno je, zacijelo,da je silovanje moguće tek tadakada silovatelji posjeduju moć koja imosigurava ne samo kontrolu nad tijelomnego i nad duhom, shvaćenim kaozbroj stečevina kulture i civilizacije. Ato, opet, čini žrtvu neotpornom,“iskrivljuje njeno gledište i uništavanjenu volju.” 5 U sociologijskom pristupusilovanju najprije se nadaje društvena,odnosno grupna razina. Jer,“krvnici” su se regrutirali iz redovajednog (srpskog) naroda, dok su žrtvesilovanja bile pretežito muslimanke i umanjem broju - katolkinje. Otuda socijalnikontekst podrazumijeva da senaznače bitni povijesno-duhovni elementinaroda koji napada, na jednoj, inaroda koji se brane i koji su žrtve (silovanja),na drugoj strani.I.U čemu se sastoje korijeni i bit duhovnostisrpskoga naroda? Razvedena ipoticajna helenska tradicija iskazalase u srpskome mentalitetu u svojemureduciranom sadržaju koji se prelio uprimitivni mentalitet i zgrušao u obličjureligije ponižene svetosavljem, pretočeneu prizemnu običajnost i nabijenemitskom sviješću. Otuda je pojmljivošto je pravoslavlje transformirano usvetosavlje postalo jedna neartikulirana,rigidna ideologija koja je posveudaljena od određenja religije kao ljubavi(prema Bogu) i sva pretočena u -mržnju. Ta se pretvorba obavila prekosintagmi koje se prenose s koljena nakoljeno, od generacije na generaciju,od usta do usta, kao što su: “nebeskinarod”, “pretvaranje poraza u pobjedu”,“zemaljsko i nebesko carstvo” isl. Preko takve mreže pojmova presvođujuse stoljeća, pri čemu se previđabilo kakav povijesni uzlet. To je vreloneutemeljene samouvjerenosti iimaginarne moći koja, čim se pretvoriu silu, izlazi ispod svake kontrole i nepoznaje međe. U svojoj zahuktalostinarodna stihija, nošena ovakvim znakovimaduhovnosti, ruši sve što je djelatno,običajno, pravno, moralno,umjetničko, religiozno. Raspeti izmeđunastojanja da osvoje izvornu vjeru ispoznaje da im to nije povijesno dosuđeno,ljudi svetosavske tradicije bivajuzatočeni svojom samoživošću, otporomutkivanju u sve tijekove modernekulture i civilizacije, i neugaslom čežnjomda se šire ubijajući, osvajajući,uništavajući i silujući. Da su, kojimslučajem, tako postupali Osmanlije,sigurno bi se za petsto godina izgubioNa prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratutijelo silovane žene postalo je “ceremonijalno ratište, paradnastaza pobjednika, pozdrava i zastava.” Ono što se vršilo nad našimkćerkama i suprugama “ustvari je poruka muškarca muškarcu,živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog.”svaki trag narodu koji je zatečen naovim prostorima.Srbi su jedinstven narod i po tome štonikada nisu mogli preboljeti posljedice“prevjeravanja”. Samo tako se možeobjasniti što je jedno od glavnih načelaugrađenih u njihov mentalitet:“Bolja je osveta nego posveta”. Tu jeizvorište trajne mržnje prema Bošnjacima,koju je - sada se do kraja uvjeravamo- nemoguće iskorijeniti. Nošenovim porivom, Njegoš je mogao napisatida mu “gora smrdi od Muhameda”,da mu “hodža riče” i sl. Malo je8 BEHAR 90-91

SOCIOLOGIJA SILOVANJAĐilas je iskustveno proživljeno, umjetnički sugestivno i misaonoduboko iskazao taj demonski osjećaj osvete u srpskom etnosu:“Osveta je omamljivi i žestoki oganj. Ona sve spaljuje, svakudrugu misao i osjećaj. Ostaje ona sama, nad svim i u svemu. Aod svake druge krvna osveta je najžešća slast. Nema jačeg iusto neprolaznijeg osjećanja od žudnje za krvnom osvetom.”kome pošlo za rukom da umjetničkisugestivno i povijesno vjerodostojnoodgovori na pitanje: otkud srpskasklonost ratovanju, kao što je to učinioMilovan Đilas. U svojemu autobiografskomdjelu Zemlja bez pravde ovaj autorje napisao: “Ovdje je vazda bilo tako:ratuje se zbog zavjetnih snova, ausput pljačka i pustoši. Goli i gladnigorštaci nijesu mogli, a da ne otimlju ususjeda čeznući i ginući za starom slavom.Ovdje je rat bio opstanak, načinživota, a ginjenje najljepši san i najvišaobaveza. Živjeti patno, u mukama i pogibijama,mišlju ići daleko i visoko”.Bilo nam pravo ili krivo, ovaj iskaz mogućeje potvrditi i povijesno i sociologijski.Ono pak što izmiče potvrđivanju,što ostaje samo kao neostvarensan neutemeljeno je očekivanje da ćese u tijeku ili pak u konačnici “mišljuići daleko i visoko”. Sukladno tome,utkiva se u srpsku tradiciju i mentalitetgotovo povijesno nepoznata žudnjaza - osvetom. Tako Đilas primjećuje daje u jeziku koji je od malih nogu učiokrv dobila posve određeno značenje,ostajući “krv iz svoga bratstva i plemena”.“To je značilo” - nastavlja Đilas -“život kojim živimo, ali skupljen u pokoljenjimapređa, živim kroz predanja- krv njihova prenijela se u sve pripadnikebratstva i u nas same.” Pa kad seta krv prospe - stvarno ili izmišljeno –to je posve dostatan poticaj za osvetu.“Ona mora biti”, piše Đilas, “ako nećemoda prokletstvo svih onih čija je bilane padne na nas i da nas ne udavi sramotapred drugim bratstvima. Tojžudnji kao da nema ni međa u prostoruni kraja u trajanju.” (podcrtao E. Ć.).Kao malo tko, Đilas je iskustveno proživljeno,umjetnički sugestivno i misaonoduboko iskazao taj demonskiosjećaj osvete u srpskom etnosu:“Osveta je omamljivi i žestoki oganj.Ona sve spaljuje, svaku drugu misao iosjećaj. Ostaje ona sama, nad svim i usvemu. A od svake druge krvna osvetaje najžešća slast. Nema jačeg i ustoneprolaznijeg osjećanja od žudnje zakrvnom osvetom.” Ovaj pisac ne dajerazloga za dvojbu. On upravo navodijedan povijesno dokumentiran primjerdivljačkog pohoda na muslimane(1924.) koji je “pravdan” jednim stvarnimubojstvom (Srbina) i izmišljenimubojicama (muslimanima). A to je bio ipovod i uzrok mučenja, klanja, zatiranjasvega muslimanskog. Ovdje jescenarij bio isti kao onaj koji će se ponovitigotovo sedam desetljeća kasnijeu Sarajevu. Tada kada su nalegli sumornioblaci na sarajevski obzor, četnicisu uprizorili raskošnu svadbu opskrbljenuzastavama, tradicionalnimamblemima i čovjekomrzačkim pjesmama...Ni danas nije utvrđeno tko jeubojica, ali svi znakovi govore da seradi o Srbinu kojemu je bila namijenjenauloga poticaja za srpsku pobunui - osvetu. Naoružani Srbi progovorilisu jezikom sile, a njihovi nasrtaji bilisu usmjereni ka tome da nenaoružanemuslimane učine još slabašnijima.“Ali glavno je bilo u samom narodu -stoljećima uvriježena mržnja na Turke(koje su poistovjećivali s muslimanima/napomena E. Ć./), osveta za ono štosu muslimani (čitaj: Turci - E. Ć.) činilijoš u nedavnoj prošlosti, spontanaglad za turskim zemljama, koje muslimanikao da bespravno drže - već odKosova. Niko sve to, možda, nije osjećaojasno, ali da bez njihove ili našepogibije” ... nije moguće raščistiti uzajamneračune i započeti neki drukčijiživot - to je ono što ni za trenutak nepodliježe sumnji.“Zgražavajući se nad zločinstvima, naš otac je u svemu vidio inešto što ja i brat nijesmo ni htjeli ni mogli da vidimo - neizbježnoistrebljivanje dviju vjera, započeto još mnogo prije: obje morajuplivati u krvi, a biće jača koja ne potone.”Što, u konačnici, Srbi vide u takvimpothvatima, odnosno namještenimubojstvima i umjetno izazvanim krvničkimomrazama, pohodima, osvetama...?Đilas nam je ostavio autentičani iskren zapis: “Zgražavajući se nadzločinstvima, naš otac je u svemu vidioi nešto što ja i brat nijesmo ni htjeli nimogli da vidimo - neizbježno istrebljivanjedviju vjera, započeto još mnogoprije: obje moraju plivati u krvi, a bićejača koja ne potone.” Prizor koji ću navestitoliko je morbidan i nevjerojatanda bi ih izbjegao dočarati kad ne bi bioposve autentičan i kad ne bi bio opisanupravo od - Srbina. On je znakovit i potome što se u ovom ratu ponovio u stotinamaslučajeva i, vjerojatno, u jošdrastičnijim oblicima. Evo kako onizgleda u Đilasovu viđenju: “Jednagrupa napala je na osamljenu kućumuslimana zatekavši ga gdje derebrava. Mislili su da ga samo ubiju i kućuda zapale, ali ih je ono dranje bravapodstaklo da samog domaćina objesenogama o šljivik. Jedan od njih, vještkasapljenju, sjekirom je rasjekao lubinudomaćinovu, ali pažljivo, da ga unutrane ošteti. Grudni koš se otvorio.Srce je još disalo. Kasapin ga je rukomistrgao i bacio psu. Poslije su pričali:Nije pas htio srce, neće ni on tursko(muslimansko - E. Ć.) meso.” I posloviceraširene u tom narodu podržavajuovakve primjere “čojstva” i “junaštva”- primjerice, poslovica Koja ptica pticune jede, govna jede - a to će reći “Čovjekkoji ne ždere čovjeka, čovjek nije”.Ne mogu se ne suglasiti s Đilasom kadadrži da je ovim prekoračeno i onošto nam je prošlost ostavila u negativnomnaslijeđu. On kaže: “Činilo se dasu ljudi pomrzli ljudska bića kao takva,a da im je njihova vjera samo opravdanjeza čudovišnu mržnju.” 6 Ovi ljudikao da gore od čežnje da osvete -BEHAR 90-919

SOCIOLOGIJA SILOVANJAimaginarno ili stvarno, svejedno - Kosovo.Jer svaki čovjek ovoga tla kao dase rađa, živi i umire za ovaj svoj najvećizavjet. Monotoni i sjetni tonovi gusala iotegnuti glas narodnog pjevača samosu zvučni izraz narodne duše kada onauskrisuje uspomene iz drevne prošlostikoja je, dakako, ispunjena borbom,patnjom i neizvjesnošću. Oni su, natrenutak, ravnodušni i samo je prividnoda se prepuštaju sudbini. Zaogrnutiplaštom pokornosti i neotpora oni pokušavajuizbjeći bilo kakve udarce sudbine.Izvjesna nepokretnost, tromost,pa i oholost izrastaju iz spoznaje kakoje zemlja tvrda, a nebo visoko.Primjetna naklonost gaji se spramnjegovanja mitske svijesti. Neki mitovisu pažljivo prenošeni s koljena na koljeno,a samo neki vezani su pak zapojedine povijesne ličnosti. Nije nimaloslučajno što su oznake glavnih poganskihbogova, a posebno vrhovnogaboga, s više ili manje “dogradnje”, jednostavnoprenesene na najuglednijepravoslavne svece (Sv. Jovana, Sv. Nikolu,Sv. Đorđa i ponajviše na Sv. Savu).To dolazi otuda što je značajnaoznaka stare srpske religije kult predakakojim se održava i, u izvjesnomsmislu, kultivira tradicija. Zato su okotoga kulta okupljeni svi blagdani u godini,čiji je vrhunac Badnji dan i Krsnaslava. Radilo se o slučajnim ili pak periodičnimžrtvama, uvijek su oneusmjerene k precima. Možda i nijepretjerano reći da se cijela srpska religijaiscrpljuje kultom predaka. I značajnisrpski znanstvenici opetuju tvrdnjukako je privrženost srpskoga narodapoganskoj vjeri sve do našegavremena nešto što ne podliježe sumnji.U strukturi religije pravoslavnih naovome tlu, više ili manje sukladno, naokupu su i isprepleću se elementi poganstva,drevnih vjerovanja, specifičnogprihvaćanja pravoslavlja s pretežitimutjecajem svetosavske duhovnosti,pa se javljaju unutarnji otpori nacrti utkivanja u europsku civilizaciju.To je jedan od najdubljih socijalnih iduhovnih problema. Elita srpske inteligenciječesto biva zamorena, čakskrhana neuspješnim pokušajima da“Jedna grupa napala je na osamljenu kuću muslimana zatekavšiga gdje dere brava. Mislili su da ga samo ubiju i kuću da zapale,ali ih je ono dranje brava podstaklo da samog domaćina objesenogama o šljivik. Jedan od njih, vješt kasapljenju, sjekirom je rasjekaolubinu domaćinovu, ali pažljivo, da ga unutra ne ošteti.Grudni koš se otvorio. Srce je još disalo. Kasapin ga je rukomistrgao i bacio psu. Poslije su pričali: Nije pas htio srce, neće nion tursko (muslimansko - E. Ć.) meso.”ovim stidljivim procesima pruži ohrabrenje.Nemir i nezadovoljstvo što serađaju u tome habitusu, paradoksalno,s vremena na vrijeme prijete odustajanjemod takvih nakana, rađanjemnekog unutarnjeg beznađa, što ponekadrezultira učincima zatiranja začetihprocesa, čak njihova odbacivanja. Ačovjek ne može postići ispunjenostsvoje ličnosti, ne može stasati u identitetubez povijesnoga naslijeđa, onihtisućustrukih niti što ga ukorjenjuju unjegovoj osebujnoj naravi.Svaki misaoni čovjek nalazi se na duhovnomraskrižju: ili prodiranjem u bitvlastite ličnosti, iznošenjem iz njenihtamnih dubina sadržaje kolektivno nesvjesnogkoji se trebaju naseljavati upolje svijesti; ili - na čemu inzistira pravoslavnaduhovnost - punoću vlastiteosobe postići pomoću svetih tajni i predanjau Crkvi. Izgleda mi nedvojbeno dase u srpskoj kulturnoj tradiciji bitnoiznova događa sraz između nakane dase ovi procesi vežu za institucije širekulture ili da se pak iscrpljuju u dimenzijisvetih tajni, u jedinstvu “sa svimasvetima”. Pri tome svemu bitnu uloguimaju roditelji, njihov glas u djeci, i toutoliko više ukoliko uznastoje da imobrazac formiranja identiteta bude nosilacvrijednosti, uzor. Naime, rano poistovjećivanjes mnoštvom uzora neprenosi se mehanički na ljude u formiranju,nego je u konačnici izbirljivizbroj. Tako se osobna povijest ukršta spovijesnim procesom preko bajki, mitova,religije. A Srbi su zacijelo narodkoji pobožno prilazi prošlom, površnosadašnjem i ne bez strepnje budućem.Srbin sebe integrira na individualnojrazini samo pomoću integriranja kolektivau povijest. Taj je proces krajnjeprkosan, neizvjestan, budući da ga čineelementi biološko-povijesno-kulturnogkoji su združeni te pružaju ukočeni otporza bilo kakvu promjenu. Što je todrugo nego osebujna vrsta Jungoviharhetipova? Jer oni u sebi sjedinjujunaslijeđene dispozicije psihičkog karaktera,koje su bitno određene nečimšto je prije bilo kakva iskustva. Procesosvješćivanja ne samo da pruža mogućnostpojedincu da se samootkrijenego ga potiče da se sada, obogaćentom spoznajom, vrati u okrilje kolektiva.Kada bi ovaj proces više nosio načeloljubavi nego načelo zbilje, on bi imaodalekosežne i po kvaliteti poželjneučinke. Iako sveti oci drže da se ponašanjene može svesti na ugledanje kojese poistovjećuje s oponašanjem, već jebitan unutarnji doživljaj, ipak se maloGrijeh valja razlikovati od grješnika. Jer, kršćanska tradicija ispovijedii pokajanja podrazumijeva, u izvjesnom smislu, i ugrađeni počinjen grijeh. Zato čovjek ima mogućnost da se iskrenoi duboko pokaje, što, opet, predmnijeva slobodnu volju i težnjuza “očišćenjem” te ponuđenu božju naklonost. Zbog toga je činpokajanja okrunjen i terapijskim učinkom, pa iznova čovjekapoziva da ne bude u zavadi sa sobom.tko domogne takva poimanja ovih nezamjetljivih,a tako važnih procesa kojiprožimaju ličnosti i kolektive. Bojim seda je upravo osjećaj strepnje i čak strahaod stvarne ili sugerirane opasnosti10 BEHAR 90-91

SOCIOLOGIJA SILOVANJAnagomilao toliko energija zla da se sveu ishodištu preokreće na zlo. Uostalom,Jung je uvjerljivo pokazao kako jepriroda isto toliko u znaku zla koliko i uznaku dobra.Povijest na našemu tlu nedvojbenopokazuje da je zlo zaseban entitet, ane jednostavno odstupanje od dobra,ponižavanje dobra. Osvješćivanjem zlakao nečega što pritajeno leži u namane samo da je nužan nego ponekad idostatan uvjet da ga neutraliziramo,ako ne i posve zatrpamo. Uporno gaizvlačeći na svjetlo dana, naseljavajućiga u polje svijesti, činimo ga dobrohotnim,omogućujemo mu da se ukrotispajanjem s dobrim. Pravoslavno bogoslovlje,međutim, iznova nastoji pokazatikako je izvorni religijski čovjekdobrohotno biće, odnosno da ogrijehovljenjenije izvorna narav čovjekova,unatoč tomu što se javlja kao psihičkarealnost. U životu se pokazuje kakoljudi pretežito u ovoj tradiciji poimaju“biblijsko srce u sebi” kao neko apsolutnodobro, a nipošto kao zlo koje sepriključenjem preobrazilo. Grijeh valjarazlikovati od grješnika. Jer, kršćanskatradicija ispovijedi i pokajanja podrazumijeva,u izvjesnom smislu, iugrađen i počinjen grijeh. Zato čovjekima mogućnost da se iskreno i dubokopokaje, što, opet, predmnijeva slobodnuvolju i težnju za “očišćenjem” te ponuđenubožju naklonost. Zbog toga ječin pokajanja okrunjen i terapijskimučinkom, pa iznova čovjeka poziva dane bude u zavadi sa sobom.U Dostojevskog dobro ima religioznu,što će reći - moralnu funkciju. On držida nas ono usmjeruje k vjeri u natprirodnoi u predano služenje kršćanskimnačelima ljubavi, vjere i nade uobogotvorenje čovjeka. No, i zlo je ponjemu nužan uvjet realiziranja slobode.Ali, ogrezlost u zlu nije trajno stanje.Zločin, primjerice, izaziva patnjuza učinjeno djelo, na čemu izrasta pokajanjeu obliku unutarnje sankcije, pase sve u konačnici završava kaznom.Jung je lucidno primijetio da je naklonostspram numinoznog urođena potrebaduše, pa je zanemarivanje njezinoprijetnja našemu psihičkom životu.A religiozno je ono što, dakako, ne može,a da ne bude numinozno. Njegamogu činiti duhovi, demoni, zakoni,ideje, ideali, a ne mora biti samo i jedino...,Bog. Sukobi unutar ličnosti korijenese upravo u srazu nesvjesnih isvjesnih procesa te se pomoću “transcendentnefunkcije” presvođuju pretvarajućise iz jednoga stava u drugi, aSrbi su - tijek domovinskog rata to je bjelodano pokazao – najprijezlostavljali Hrvate i Muslimane jer su ih (ne mogavši seprilagoditi na jednak socijalni tretman) mrzili; kako je vrijemeodmicalo, sve su ih više mrzili upravo zato što su ih zlostavljali....odsutnost poštovanja čovjeka, oholost, lišenost bilo kakvaoblika milosrđa, bilo kakva suosjećanja za druge. Neki svoj preteškiosjećaj straha ublažavaju ubijajući ljude, poneki i sami sebe.Kada se u ovih ljudi ponekad pojave proplamsaji čežnje zaiskupljenjem, oni ih tako često usmjere k osveti, što najboljepotvrđuje da odstupaju od izvornoga kršćanstva. U njih se križkao simbol kršćanskog ujedinjenja ljudi povlači i ustupa mjesto- oružju.da i jedno i drugo - nesvjesno i svjesno- i dalje ostaju. Ne bi se moglo reći dau ratu koji traje sudjeluje mnogo autentičnihkršćanskih pravoslavaca.Prikupljena građa sugerira aproksimativnuprosudbu da su oni, najvećimdijelom, jedna heterogena skupina kojusačinjavaju pogani, praznovjerci,svetosavci, ateisti oskudne intelektualneformacije i slično. Postoji mnoštvoosobina koje ih ujedinjava. One su,nerijetko, prepoznatljive, premda senastoje prikriti: odsutnost poštovanjačovjeka, oholost, lišenost bilo kakvaoblika milosrđa, bilo kakva suosjećanjaza druge. Neki svoj preteški osjećajstraha ublažavaju ubijajući ljude,poneki i sami sebe. Kada se u ovih ljudiponekad pojave proplamsaji čežnjeza iskupljenjem, oni ih tako čestousmjere k osveti, što najbolje potvrđujeda odstupaju od izvornoga kršćanstva.U njih se križ kao simbol kršćanskogujedinjenja ljudi povlači i ustupamjesto - oružju. Zato je za njih prolijevanjekrvi i uništavanje ljudskih životanešto što se ne javlja kao nepremostivazapreka, nego kao zov zla kojim ćese prividno umnožiti dobro. Oni se posveudaljuju od osnovna kršćanskoganačela: “Ljubi gospoda Boga svogasvim srcem svojim i svom dušom svojomi svim umom svojim i svom snagomsvojom” i “Ljubi bližnjega svogakao samog sebe”. Onda je posve očekivanoda se oni priređuju za porok ida često neskriveno pokazuju pohlepu,razvrat, nečistoću, blud, zavist,gnjev, neumjerenost u jelu i piću, lakomost,lijenost, nemar. što ih, privremeno,baca u očaj spram bezizglednostisvojega vječnoga spasenja. Uozračju takva ponašanja oni se stalnoudaljuju od blaženstva koje proizlazi izCrkve istočnoga obreda. I ne samo to.Počinju postupno razarati svekolikivrijednosni sustav pravoslavlja dajućisvim sastavnicama blaženstva suprotnoznačenje. Zato se napušta smirenost,odbacuje kajanje, krotkost postajetuđa, pravda iluzorna, milosrđebesmisleno, čistoća srca uprljana, mirotvorstvoiznevjereno. Strana im jekazna za onoga koji se ogrješuje opravednost. Kao vrhunac ovako iskošenaodnosa prema sebi i svijetu, svakostradalništvo na crti obogotvorenjasmatraju “porezom na budale”.Sažeto: Srbi su - tijek domovinskograta to je bjelodano pokazao – najprijezlostavljali Hrvate i Muslimane jer suih (ne mogavši se prilagoditi na jednaksocijalni tretman) mrzili; kako je vrijemeodmicalo, sve su ih više mrziliupravo zato što su ih zlostavljali.Kada je govor o silovanju (žena), naročitomuslimanki, onda je na djeluBEHAR 90-9111

SOCIOLOGIJA SILOVANJA...po motivu, načinu izvođenja i silnim posljedicama, ovaj je ratponajviše ruganje kršćanskoj etici, premda su agresori i samikršćani istočnoga obreda.aberacija od svetog, i to pomoću kvazipovijesnihargumenata što se inkorporirajuu tako oblikovanu psihu nanačin da je kompletiraju i pretvaraju utrajan negativni naboj kojega prožimajumutni porivi što svoje podrijetlo najčešćevode iz sfera iracionalnog. Razlikujući“benignu” od “maligne”agresije, Fromm nas je opskrbio misaoniminstrumentarijem za prodiranjeu moralnu anatomiju Srba, koja senajbolje iskazala u ovome ratu. Onaprva, obrambena agresija “nužna je zaopstanak jedinke i vrste, biološki jeprilagodljiva i nestaje kad i njenuzrok.” Ova pak druga, napadačkaagresija svodi se na destruktivnost iokrutnost,... 7 specifična je za čovjeka igotovo je ne nalazimo kod sisavaca;nije filogenetski programirana i nijebiološki prilagodljiva; nema svrhe, zadovoljstvonalazi u pohotnosti.Malo je naroda u svijetu koji su takozorno pokazali da više utječe povijestna njih nego oni na povijest, kao što jeto slučaj sa Srbima. Ono po čemu subitno različiti zapravo je povijesnatvorba koja se usidrila u središnje točkenjihove ličnosti. Težnjom za nadilaženjem,koja je bitna značajka čovjekovageneričkog bića, oni kao da suusmjereni prema osvajačkom. Na njihse gotovo doslovce može prenijeti onošto je u jednom svom tipu opisao Fromm:“Ako ne mogu da stvorim život,mogu da ga uništim. Uništavanje jeprevazilaženje života.” 8 A duboki sukorijeni njihove destruktivnosti i onatraje desetljećima. Ima li nade? Je lidestrukcija, rušilaštvo, zatiranje svihoblika kulture i civilizacije njihovasudbina? To dakako ovisi više o socijalnopovijesnom događanju nego onjihovom htijenju. Došli bismo, međutim,u nove nevolje ako bismo ovo potonjepodcjenjivali.II.Nositelji seksualnog nasilja vjerojatno nisu bili poticani samotjelesnom požudom nego, nadasve, spoznajom da ponižavajujedan narod, da mu slabe duh otpora, da ga bacaju na koljena.Zar nisu uzvišena vrijednost djevičanstva i prihvaćanje, usvajanjelika Bogorodice, jedan od moralnih imperativa svakoj ženi?Pokušat ću pružiti skicu hrvatske duhovnostiiz koje će se moći barem naslutitiono što je odvaja (i suprotstavlja)od srpske duhovnosti te razlikujeod muslimanske duhovnosti. Kad godse promišlja duhovnost u hrvatskomnacionalnom kontekstu, onda se s dobrimrazlogom može reći da u nju, doduše,ulazi iskustveno, koje je - kako uprojektu tako i u realizaciji - nešto štose nadilazi i što izlazi iz okvira posveodređene racionalne utemeljenosti,točnije: ono joj prethodi, ono je traži iono može opstati i bez toga odziva. TomislavuŠagiju-Buniću pošlo je za rukomda tu osebujnu duhovnost pregnantnoodredi: “Duhovno, dakle, razlikujemood strogo racionalnoga.Posjedovanje shvaćanja u pravilu predrefleksnog,da neka ponašanja viševrijede od nekih drugih, da su neka jedinavaljana, i to bez ikakve potreberacionalnog obrazlaganja, čak tako dai u kriznim situacijama čuvaju svojusvetost nasuprot logici zadovoljstva,pa čak i održanja, to smatramo elementarnomkomponentom duhovnogu općenitom smislu. U tom se smislumože govoriti i o najraznoličnijim duhovnostima,ne samo o kršćanskoj.Mislim da u tom smislu ne bi bilo nemogućegovoriti čak i o ateističkoj duhovnosti,u ovim našim vremenima.” 9Ovdje se čovjeku prilazi upravo kao“nedovršenu biću”, odnosno “otvorenomprojektu” (Gehlen). To je, zacijelo,dostatno prostrana i, istodobno, usvomu sadržaju precizna definicija. Unjezinu ozračju moguće je pružiti tekskicu hrvatske duhovnosti. Pojednostavljenoiskazano, ovdje se duhovnostjavlja kao “zbroj” umnog i intuitivnog.Racionalno se tretira odmjereno, a neiscrpljujuće, dok se, pretežito u fenomenimakojim se ono nadograđuje, isamo donekle povlači ustupajući mjestoimaginaciji, riziku odluke i opiranjubilo kakvoj formuli kauzaliteta.Posvemašnja hrvatska duhovnost najvišeduguje oblikovanoj intelektualnojformaciji teista. Ako se samo pogledajururalna područja kao ponajviše kritičkisegment, onda je teško osporitikako je i u njima Katolička crkva bila idobrano ostala kolijevka govorne,glazbene, likovne i - u boljim slučajevima– čak filozofske kulture. Redovitose poistovjećivanje religijskog i nacionalnogovdje događa samo u socijalnimsituacijama u kojima to ne ide naštetu duhovnosti. Nikada se ne prikraćujereligija kao spekulativna činjenica,niti se pak guši osobni senzibilitetnjenih nositelja. Već je mnogo putaprimijećeno kako je Crkva bez susprezanjaodbacila bilo kakve, makar i tekzačete, nakane o kontroli ovozemaljskihvrijednosti, uznoseći načelo autonomijedržave i kulture od crkvene hijerarhijena sve zamjetniju visinu. Utijeku su unutarnji otpori spram svegaonoga što od nje traži da prijeđe međukoja bi dovela u pitanje njenu osebujnunarav i njezino specifično poslanje. Natoj crti posve je očekivano da ljudiunutar Crkve “zvone na uzbunu” kadgod se, čak i posredno, pokušava fetišiziratii apsolutizirati nacionalno, Toje logičan produžetak istovjetnog ponašanjaCrkve u prethodnome sustavu,u kojem se ona s punom otvorenošćui dostojanstvom usprotivila duhovnojdominaciji klasnog. Sve to, opet,izvire iz njezine nepotkupljive moralnostikoja se, između ostalog, vodi načelomBonum ex integra causa, malumex quocumque defectu, tj. “Dobroje samo ono što je u svakom pogledudobro, a zlo je sve ono što je makar unekom pogledu zlo, iako inače u sebiima dobra”. Spomenuti Šagi-Bunićosnovano drži da je ovo jedno od temeljnihnačela kršćanske etike. Ono12 BEHAR 90-91

SOCIOLOGIJA SILOVANJAtreba biti promišljeno u ozračju suodnosasredstava i ciljeva, koji trebajubiti podjednako etički utemeljeni, budućida je u svakom realiziranom ciljusadržano i sredstvo. Na tome izrasta inačelo solidarnosti koje obvezuje dajači pomažu slabijem i kojim se unaprijedodbacuje uporaba sile i prakticiranjemoći. Ovo načelo je u ratu kojitraje flagrantno narušeno, a pogotovoje onemogućeno “pravo na dom” (oikos)i “domovinu” (patria). Zato je, pomotivu, načinu izvođenja i silnim posljedicama,ovaj rat je ponajviše ruganjekršćanskoj etici, premda su agresorii sami kršćani istočnoga obreda.U ovome ratu ugrožena je katolička isvekolika hrvatska duhovnost. To jeutoliko teže i tragičnije što su Srbi -nositelji destruktivne akcije - stjecajempovijesnih okolnosti, ili bolje rećipretakanjem vjere u naciju, svođenjemduhovnog na svjetovno bezostatka, ugrozili opstanak i vlastite(potencijalne) duhovnosti. Papa PavaoVI., kako primjećuje Šagi-Bunić, “proglasioje da među katolicima i pravoslavnimaveć postoji duboko zajedništvokoje doduše još nije potpuno, ali jegotovo potpuno. 10 ” Naime, ovo načelo,koje je osnovica Koncila, svodi se na toda “dobro treba priznati i prihvatitigdje god se nalazilo, i to treba najprijetražiti, to je prvotno u pristupu čovjekak čovjeku, pa onda i ljudske skupineprema drugoj skupini.” 11 U tome se temeljiekumenizam koji - kada je govoro pravoslavnima na ovim prostorima -uzaludno nastoji uspostaviti Katoličkacrkva već desetljećima. Premda se i uhrvatskoj duhovnosti poriče postojanjezla kao zasebne egzistencije, tonije zakrilo pogled Hrvatima da seuspješno nose s njegovim suzbijanjemNije nam se teško uživjeti u osjećaje, tegobe, brige onih ženakoje su zadržavane u logorima srpskih osvajača sve do one vremenskegranice poslije koje je nemoguće odstraniti začeti plod.u svim oblicima, unatoč tomu što gatretiraju samo kao odstupanje od dobra.Zato ova osebujna duhovnost nijesamo prihvatila ideju pomirenja negoje spoznala da ona predstavlja jedanod duhovnih oslonaca same hrvatskeduhovnosti. Kult (jedne) ličnosti sve seviše povlači pred dominantnom vrijednošćudemokratske pravne države,zaštite osobnih sloboda, štovanja znalaštvai utemeljene solidarnosti. Porazanudarac površnoj interpretaciji načelai zasada katolištva nanijelo je nastojanjeCrkve da uspostavi odijeljenugranicu između osobne i kolektivnekrivnje.Mislitelji unutar Crkve nisu se ustručavalikolektivnu krivnju smjestiti utradiciju načela što pripadaju poganstvu.Jer, prosudba i osuda zločina nemože se odnositi na jedan narod, negose mora uprijeti prstom u krivnju posveodređene osobe. Zato se u korijenuguši bilo kakva odbojnost i mržnjakolektivnog karaktera, ali se izbjegavasvođenje, u bilo kojem obliku, pojedincana kolektiv, odnosno pretvaranjekrivca u anonimnog, neidentificiranoggrupnog ideologa i počinitelja ratnihzločina. Otuda nema mjesta nikakvojČinjenica silovanja koja u temelju vrijeđa ljudsko dostojanstvonajbolje razotkriva anatomiju morala protagonista rata koji sutakve “pothvate” ugradili u svoju osvajačku strategiju. To nijebio incident, slučajnost, nego, naprotiv, nešto što se obavilo sustavno,planski, s predumišljajem.osveti, jer je “nepovrediv duhovni stavkatoličkog vjernika” u činu osude bilokakve mržnje i osvete, nošen sviješću“da u svakom čovjeku, i zaslijepljenom,moramo prije svega vidjeti Božjusliku i priznavati pripravljivost svakogčovjeka i ozdravljlvost svih nacija milosrđemBožjim.” 12 Ako se ovaj croquisuzme kao pozadina, onda se nije teškouživjeti u dramu katolkinja koje su bilesilovane, i to od onih koji pripadajuistoj religiji, a drugoj Crkvi. Možda je upravu Šagi-Bunić koji razlikuje dva načela:muško i žensko. Prvo se odnosina autoritet i racionalitet, koji su namdonijeli fašizam i komunizam, stravičnostkonclogora i jezu Hirošime i Černobila.Drugo načelo pak nosi specifičnoženske vrijednosti: ljudsku sućut,brigu za drugog čovjeka... Postajerazumljivije zašto Hrvati katoličkogpodrijetla toliko štuju, cijene i uznosekult Majke Božje. Aureola svetosti kojomje ona zaogrnuta nemalo utječena odnos katolika prema ženi. Ona jeupravo utjelovljenje senzibiliteta, suosjećanja,nježnosti i pravičnosti. Svakonasilje nad njom, pogotovo ono seksualnogkaraktera, izravno dira u osjetljiveniti moraliteta, ruga se dostojanstvui izaziva prezir. Ugroziti ženu kao“sjenku” Majke Marije znači rastvoritihrvatsku zajednicu iznutra. Nositeljiseksualnog nasilja vjerojatno nisu bilipoticani samo tjelesnom požudom nego,nadasve, spoznajom da ponižavajujedan narod, da mu slabe duh otpora,da ga bacaju na koljena. Zar nisu uzvišenavrijednost djevičanstva i prihvaćanje,usvajanje lika Bogorodice jedanod moralnih imperativa svakoj ženi?Treba očuvati ljudsku vrstu, obnavljatipotomstvo, ali se pridržavati moralnihregula. Usmjerenost k uzletu natalitetapodrazumijeva svetost braka i strogopridržavanje svih zasada i načelakatoličke moralke. Mi ne možemo, ada u ovom trenutku ne uputimo svojemisli ženama koje su u ovom ratu bileizvrgnute tjelesnom i moralnom poniženju.Tu nadasve mislimo na silovanežene koje sve svoje tegobe rješavajuna osobnoj razini, ali su posve nemoćnebez posvemašnje socijalne i moralnepotpore cijelog društva.“U svijesti o povjerenoj joj zadaći ženapostaje jaka, jaka jer joj je Bog 'povjeriočovjeka', jaka uvijek i svuda, pa i u uvjetimadruštvene diskriminacije, u kojimamožda mora živjeti.” 13 Nije nam se teškouživjeti u osjećaje, tegobe, brige onih ženakoje su zadržavane u logorima srpskihosvajača sve do one vremenskeBEHAR 90-9113

SOCIOLOGIJA SILOVANJAGotovo da se sva tajna muslimana u Bosni na duhovnom planusastoji u tome da ostanu neokrnjeni u islamskoj tradiciji, ali, uisti mah, da upiju u sebe živuće europske vrednote koje su rođeneili se rađaju u krilu kršćanskoga kulturnog kruga. Ovo pak,u konačnici, rezultira kulturnim tvorevinama koje su, ma kolikoto bilo proturječno, udaljene od islamske kulture drugih narodakoliko i od hrvatske, a pogotovo od srpske duhovnosti.granice poslije koje je nemoguće odstranitizačeti plod. Jer, zna se, Katoličkacrkva, u ime poštovanja “prirodnih”zakona “službeno osuđuje i protivi sesvim oblicima sprečavanja začeća, kontracepcije,a posebno odlučno odbacujeprekid trudnoće, abortus, koje se označavakao ubojstvo još nerođenog čovjeka.”14 Ne treba nas zavarati manji brojsilovanih katolkinja. On je, nažalost, isuviševelik razmjeru broja pučanstva katoličkogpodrijetla na okupiranim područjimaBosne i Hrvatske. Kao da silovanjebaca najveće prokletstvo na ovezločince koji kao da su gasili žeđ pijućimorsku vodu. Činjenica silovanja koja utemelju vrijeđa ljudsko dostojanstvonajbolje razotkriva anatomiju moralaprotagonista rata koji su takve “pothvate”ugradili u svoju osvajačku strategiju.To nije bio incident, slučajnost, nego,naprotiv, nešto što se obavilo sustavno,planski, s predumišljajem. A budući dase dogodilo na način i u opsegu koji jezaprepašćujući, silovanje katolkinjaupravo opovrgava tezu o ovom ratu kaovjerskom ratu ili se, pak, radi o tome daje kršćanska religija na našem tlu, prekokatoličke i pravoslavne Crkve, stvoriladva modela kulture, potaknula oblikovanjedviju civilizacija te, u konačnici,udaljila katoličanstvo od pravoslavljaonoliko koliko se ovo potonje udaljilo,otuđilo, suprotstavilo autentičnom kršćanstvu.islamskoj tradiciji, ali, u isti mah, daupiju u sebe živuće europske vrednotekoje su rođene ili se rađaju u krilu kršćanskogakulturnog kruga. Ovo pak, ukonačnici, rezultira kulturnim tvorevinamakoje su, ma koliko to bilo proturječno,udaljene od islamske kulturedrugih naroda koliko i od hrvatske, apogotovo od srpske duhovnosti. Muslimanisu sociologijski zanimljivi utolikošto su, na neki način, sve ono što i drugina ovom tlu, ali i nešto drugo. To“drugo”, dakle, čini ih u nekim elementimasličnima, a u drugim različitimai od aktualnog islama i od aktualnogkršćanstva. Nedvojbeno je da sumuslimani i katolici kroz povijest biliupućeni i oslonjeni jedni na druge, i tone samo - što je slučaj u novijoj povijesti- da bi se oduprli zajedničkim neprijateljimanego i zato da bi optimalnoiskoristili sve ono čime se mogu uzajamnoobogatiti jedni od drugih na prostranompodručju kulture i, navlastito,civilizacije. Moja su sociologijska istraživanjapokazala da na razini pučkekulture ne postoji velika udaljenost izmeđumuslimana, na jednoj, i kršćana,na drugoj strani. Svijest o vjerovanju ujednoga Boga kojemu su dostupni različitiputovi smanjuje udaljenost, alisvako doziranje povijesnog iskustva ipamćenja povećava je u različitom intenzitetu.Kada je riječ o učenoj kulturi,ta se distancija neočekivano povećavai, tako često, postaje rigidnom. Ljestvicavrednota katolika i muslimana svojusrodnost i identičnost duguje ponajprijepovijesnoj situaciji jednako kao iudaljenosti od pravoslavnih. 15 Iskustvenaje evidencija do koje sam došaopotvrdila “da je vrijednosni sustav pravoslavnihkudikamo konzistentniji uodnosu na, oprezno rečeno, 'smušenost'vrijednosnog sustava katolika imuslimana. Ovo je tim utemeljenijeuzmemo li u obzir aktualni socijalnopolitičkikontekst u kojemu se vrijednosnisustav pravoslavnih gotovo doslovceafirmira: naime, pravoslavci su,kako se ustanovilo, po svom mentalnomustrojstvu ratnici junaci, narodkojemu inteligencija treba da bi gauznijela i opjevala njegovo junaštvo,politički aktivist da bi osvojeno političkioperacionalizirao, tehnički intelektualacda bi na osvojenom organizirao životi, napokon, svećenik, da bi sve toskupa blagoslovio.” 16Domaći islam priman je od srednjovjekovnihžitelja (patarena, glagoljaša, katolikai neznatnog broja pravoslavnih),širio se preko ratničkog naroda u vrijemekad je islam u svojoj duhovnoj domovinidoživio svoju silaznu crtu. Prenošenna eminentno slavenski etničkielement, on je u sebi sjedinjavao običajnost,kulturu i civilizaciju, koja sejavljala u sinkretičkim oblicima onogaizvana unesenog i onoga što se zateklo.Prevjereni nisu samo mijenjali tip mišljenjanego, postupno, i način Življenja.Otuda raznorodne crte koje su utkaneu muslimanski mentalitet: osjećajstrepnje, straha, vrludanje oko prosudbena čijoj je strani sila, a ne nekeetičke i kulturne vrijednosti. Poradisvega toga muslimani su, spoznavajućiugroženost u svojoj poziciji između“križa” (katolici) i “krsta” (pravoslavci),III.Bošnjačko-muslimanska duhovnostjavlja se kao križaljka orijentalnoislamskekulture i europskog konteksta,koji joj, paradoksalno, prethodi,transponira se pojavom islama naovom tlu i daruje nam osobite kulturnetvorbe. Gotovo da se sva tajna muslimanau Bosni na duhovnom planu sastojiu tome da ostanu neokrnjeni u... aktualni socijalno-politički kontekst u kojemu se vrijednosnisustav pravoslavnih gotovo doslovce afirmira: naime, pravoslavcisu, kako se ustanovilo, po svom mentalnom ustrojstvuratnici junaci, narod kojemu inteligencija treba da bi ga uznijelai opjevala njegovo junaštvo, politički aktivist da bi osvojeno političkioperacionalizirao, tehnički intelektualac da bi na osvojenomorganizirao život i, napokon, svećenik, da bi sve to skupablagoslovio.”14 BEHAR 90-91

SOCIOLOGIJA SILOVANJApribjegavali, kao sigurnoj zaštiti, uvažavanjudrugog i drukčijeg. Ovaj proceskočili su neprosvijećeni islamski službenici(hodže), namećući vlastitu mjeruu kulturi i prosvjeti, koja je - podržavanapogrešnom interpretacijom Kur'ana- činila od njih zatvorenu grupu što seopire novom, neizvjesnom.Zavidan doseg duhovnosti postizao seu tankom, elitnom sloju stvaralačkeinteligencije. A položaj žene, zabrinjavajućenepovoljan u društvu, nije biopravocrtno produžen unutar obitelji.Tako u jednom od Poslanikovih hadisa(islamska tradicija) stoji i ovo: “Premaženama su velikodušni i pažljivi samoplemeniti ljudi, a žene ponizuju i zlostavljajusamo oni koji su loši i niskenaravi.” 17 Doduše, dopušteno je mnogoženstvo.Razlika između muškarca ižene unutar islama ne potječe iz različitogodnosa prema njihovim ličnostima,nego iz različite naravi žene imuškarca i njihovih različitih funkcijau obitelji i društvu. Izjednačavanje odgovornostispolova upravo najviše govorio tome kako su oba spola kao nositeljimoralnih i ljudskih vrijednostipodjednako tretirani. 18 Za razliku odkršćanstva, islam ima poželjnu prosudbuljudske čulnosti. Čak i u Kur'anupostoji izreka: “Seks ima ljepotu planina”.Unatoč naklonosti spram osjetilnei seksualne naravi žene, prakticiranjeseksa dopušta se isključivo u braku.Na čovjeka se gleda kao na znakBožje svemoći na zemlji, a ne kao nagrešno, prokleto biće. “Najsavršenijimeđu vjernicima je onaj koji je najboljiprema svojoj ženi”. 19 Islam pridajeosobit značaj ulozi žene-majke. Ona,po Kur'anu, postaje nezamjenljiva žrtvujućise za svoje dijete - od nošenja uvlastitoj utrobi do mnogih odricanja tijekomnjegova odgoja. Nježnost, dostojanstvoi plemenitost, osjećajnost,moralna uznositost i samoodricanje -sve su to svojstva žene na koja se ukazuje,kojima se divi i zbog kojih je gotovosvaki musliman neizlječivo povrijeđenkada se u bilo kojem obliku netkoobrušava na njegovu ženu.Tako u jednom od Poslanikovih hadisa (islamska tradicija) stojii ovo: “Prema ženama su velikodušni i pažljivi samo plemenitiljudi, a žene ponizuju i zlostavljaju samo oni koji su loši i niskenaravi.”U islamu se njeguje i kult ženskog tijelakoje treba biti sklonjeno od pogledamuškaraca. Otuda pokrivenost muslimanke,mada su podijeljena mišljenjau interpretaciji obujma tijela koje trebabiti sklonjeno od pogleda. Uostalom,ovo nastojanje je sukladno iislamskoj arhitekturi koja je u znakuvelikih zidova koji omogućavaju ležernijekretanje, intimnije ponašanje i kojisu pravi ambijent za nastanak znamenitihsevdalinki iz kojih zrači tihasjeta i neizmjerna tuga. Sudeći po tomekako se veoma sporo bilo što mijenjapod okriljem islama, ova duhovnostje - na našem prostoru s manjeintenziteta - proizvela sporost pokreta,misao koja je priviknuta na gotovorješenje, uniforman obrazac, zamrznućeu traganju. U tome ozračju valjapromatrati otpor preobrazbi, oklijevanjeu napuštanju onoga na što se naviknulote izvjesno ugrožavanje osobnostikoja iskazuje drukčije sklonosti. Uovoj kulturi i civilizaciji, možda višenego u drugim, osjećamo surove posljedicezatvorenosti, čežnje za sigurnošćui izbjegavanje pamćenja neugodnog.Za muslimane je zaborav prekids prethodnim, grubim i turobnim, akritička svijest koja se s vremena navrijeme pomoli silno ih uznemiruje, jerje doživljavaju kao proces osvješćivanjau vlastitu nemoć. Tako se događada prisvajanje izvjesnih vrednota postajenajčešće znak da su one već uslužbi prošlog, da su povijesno mrtve.Razočaranje se pretvara u ravnodušnost,u beznadno iščekivanje. Okovanasvijest, urasla u ukočenu tradiciju inenaklonjenu povijesnu sudbinu, svakuizmjenu doživljava bolno, ponekadtragično. To ponekad proizvodi nekorastrojstvo, dvojnost, oklijevanje. Prijašnjadržava naklonjena ateizmu, ponekadi ne htijući, suzbijala je njihovduhovni život. Oni su se branili mimikrijom,a njihovo svećenstvo išlo je linijommanjeg otpora kako bi preživjelo,podliježući često svemu onome štoje probitačno. Vjera je gotovo svakodnevnoiznevjeravana. To je okvir i zapromatranje dostojanstva i časti žene.Mnogi drže da onaj tko nije sposobanda to obrani, ne zavređuje ni da živi.Svako, a posebno seksualno nasiljenad ženom suzbijalo se svim sredstvima.“Vidite, ja imam sina i kćerku. Sutra,kad bih morao birati, ja bih prijeizabrao da mi sin pogine nego da mikćerka bude silovana.” Ovo nipošto nijeusamljena izjava jednog muslimana.Jer, svi ili gotovo svi, svaku silovanuženu izjednačavaju sa silovanjemvlastite žene ili kćerke, pa je poneki odnjih spreman za to založiti i život.Sve su to razlozi zbog kojih je silovanjemuslimanke potresalo cijelo muslimanskodruštvo. Pothvat na koji su seodlučili barbari srpske provenijencijepogađa u samo središte iz kojegaemanira mnoštvo vrednota što iznovaČak i u Kur'anu postoji izreka: “Seks ima ljepotu planina”. Unatočnaklonosti spram osjetilne i seksualne naravi žene, prakticiranjeseksa dopušta se isključivo u braku. Na čovjeka se gledakao na znak Božje svemoći na zemlji, a ne kao na grešno, prokletobiće. “Najsavršeniji među vjernicima je onaj koji je najboljiprema svojoj ženi”. 1intenziviraju društvenu koheziju. Poniženježene u nazočnosti roditelja,braće, susjeda, grupno poniženjemnoštva djevojaka i svake posebnonošeno je pakosnom idejom javnogponiženja i obeshrabrenja nositelja bilokakvog otpora. Dominacija nad ženom,slamanje njena otpora i dostojanstvanešto je što se produžava umuškarcu - borcu. Pokazalo se, me-BEHAR 90-9115

SOCIOLOGIJA SILOVANJAđutim, da je ta prosudba pogrešna,budući da se tradicionalno njegovanaodbojnost prema osveti naglo povuklai ustupila mjesto primjerenijoj odmazdi.Ophrvani razočaranošću što se nijeočitovao trajniji i ubojitiji otpor, nekimuslimani su pretrajali rat nošeni težnjomda uspostave porušenu čast,uvjereni da im se nikada ovo neće dogoditiukoliko se osvijeste u pogaženimoral osvajača i vlastitu prikraćenostu povijesno pamćenje.***Razmišljajući o tome pod koji se zajedničkinazivnik može podvesti fenomensilovanja, odlučio sam se na pojmovnipar problem - misterija. Ako je, naime,problem nešto što nam je pred-metnuto,izvanjsko, što stoji na putu, što semože rješavati i, izvjesno, riješiti, ondaje misterij ono što je u nama, što namizmiče, što nije zagonetka (koja bi se,onda, mogla odgonetnuti), nešto u čemuse svaki misleći čovjek nalazi, u izvjesnomsmislu, zatvoren. Leszek Kolakowskiu svom prilogu Preko pokretnihruševina, iščuđavajući se mnogočemu što je slijedilo nakon urušavanjakomunizma, osnovano primjećuje dačudo, redovito, nikada nije potpuno, pase može ispostaviti kako je u danimokolnostima pored onog ostvarenog bilojoš i mnoštvo mogućnosti - izlaza.Ovo pak podrazumijeva da Kolakowskiostaje pri svom davnašnjem uvjerenjupo kojemu se može barem dijelomkontrolirati vlastita sudbina te da čovjeknipošto nije samo “trska među vihorima”.Ništa se, zacijelo, nije moralodogoditi, još manje na način na koji seto događa pred našim očima. Ako to nemislimo, onda držimo da je čovjek, zarazliku od drugih bića, rob koji misli. Iništa više. Činjenica slobode i odgovornostinudi čovjeku mogućnost da napustiovaj začarani krug. Uostalom, onprimjećuje: “Ni jedna nesreća u politicine mora se dogoditi; ako se i dogodi,postoje ljudi koji su za nju odgovorni,kao što se moraju naći i oni koji će iz njedruštvo izvući.” 20 Gledano iz sociologijskogkuta, moguće je doći do osnovnihtipova silovanja. Tako, primjerice,stručnjaci KEUN-a21utvrđuju petosnovnih vrsta silovanja:a) Manji broj pojedinačnih slučajevapočinjenih seksualnih zlostavljanjašto su usko vezani za unošenjestrepnje i straha u određene etničkeskupine i nastojanje da se otmesva imovina. Sve se to obavljalo podprijetnjom smaknuća i bilo je karakterističnoza prve dane oružaneakcije napadača.b) Pojedinačna ili pak u manjim skupinamaizvršena seksualna nasrtanja.Koja su često povezana s oružanimsukobom. Ona se u pravilu obavijajujavno i također imaju za cilj zastrašivanješto većeg broja ljudi.c) Silovanja u logorima i zatvorima. Ute ženske logore mogli su doći i dolazilisu da vrše seksualno nasiljePoruka je nakon toga jasna: morate napustiti ovo područje, nanjemu nemate pravo živjeti. Jer ako se uništi žena, uništen jestup obitelji. Jedna od specifičnosti ovih zločina u Bosni jest i tošto je “pomaknuta dobna granica tako da su sve češće i djevojčicežrtve masovnih, višekratnih i sustavnih silovanja.”čuvari logora, vojnici, paravojska,pa čak i civili po vlastitoj želji, koji suobično odvodili žene, a potom ih ilivratili ili - ubili.d) Individualna ili pak skupna silovanjai različita seksualna ponižavanja izlostavljanja usmjerena protiv ženakao javna demonstracija svakovrsnogmučenja, s nakanom da seubije duh otpora ne samo onih kojisu trenutačne žrtve nego i onih kojisu prisiljeni da tome budu nazočni.e) Izdvajanje žena i odvođenje u hotele islične prostore namijenjene isključivoseksualnom zadovoljavanju. Njimaje bila namijenjena - da li sretnaili nesretna - sudbina da budu smaknute.“KEUN je izričit u svojim zaključcima”,kazuje Leila Viteškić,glavna analitičarka u sarajevskomInstitutu za istraživanje zločina protivčovječanstva, “da su žrtve uglavnomMuslimanke, a izvršitelji Srbi.” 22Spomenuta analitičarka osnovanoprimjećuje kako je “bitno prepoznatida su žrtve silovane prije svega zbog,pripadnosti dvjema nacijama, a tekpotom zbog pripadnosti ženskomespolu.” 23 Po rezultatima istraživanjakoja su se do tada obavila, silovano jeviše od četrdeset tisuća žena. Motivje više nego bjelodan. “Brutalna susilovanja neprijeporno u funkciji etničkogčišćenja. Što drugo zaključitio višekratnim silovanjima pred svimmještanima kada ni nuđenje čitaveimovine nije moglo prekinuti ponižavanje,masakriranje i ubijanje. Porukaje nakon toga jasna: morate napustitiovo područje, na njemu nematepravo živjeti. Jer ako se uništižena, uništen je stup obitelji.” 24 Jednaod specifičnosti ovih zločina u Bosnijest i to što je “pomaknuta dobnagranica tako da su sve češće i djevojčicežrtve masovnih, višekratnih i sustavnihsilovanja.” 25 Osobna dramaje, najvjerojatnije, trajnija, dublja ibolnija. Moguće je uživjeti se s onimšto proživljavaju “dvostruke majke”.Snagom genocida u njima samimauništava se majčinska ljubav. Nadjelu je silna uvrijeđenost, neprolaznaponiženost, pa čak i prezir vlastitabića. Psiholozima ostaje zadaćada objasne kako majka koja, po svojojnaravi, pojavu novog bića dočekujes ushitom i veseljem, kako ta istamajka sada doživljava pojavljivanjeneželjenog, iznuđenog bića?Dubina razočaranja može se naslutiti uizjavi jedne žene koja je, nakon dugotrajnogtumaranja potpuno naga pohercegovačkom kršu, odustala da skineuniformu s ubijenog čovjeka -silovatelja:“Ova me uniforma silovala i radijeću ići gola.” Najteže pada što se u ovimmajkama, ni krivim ni dužnim, začinjeodvratnost spram samih sebe, spramsvoga tijela. “Kad sam ušla u kuću počelasam da se udaram u stomak i noge,jednostavno sam mislila da je to krajsvega, padalo mi je na pamet samo dase ubijem.” I religioznost koja je do tadau nekih bila posve potisnuta, sada počinjeizrastati na oštrici očaja. U toj semolitvi isprepliću čuđenje i nada. U timtrenucima izroni u svijest “zakon susjedstva”koji se oglasi kao omamljivailuzija: “Manje ili više, sve sam ih poznavala,bili su mještani;” Kad je naredni16 BEHAR 90-91

SOCIOLOGIJA SILOVANJApočeo da čini svoju divljačku pohotu, izgubilasam svijest. Više se ničega nesjećam. Ne znam koliko je trajala mojanesvjestica. Čula sam da mi zapovijedada ustanem. Nisam se bila u stanju podićina noge niti sam znala da ljudi mogubiti tako zli.” Naš pisac priopćuje: “UBosni, toj svojevrsnoj pozornici patnje,četiri mjeseca je djevojka pred publikomsvakodnevno silovana. Mladi četnicisu na tom poligonu silovanje izučavalikao vještinu ratnog pobjeđivanja.Kroničari ne pamte da je mučenici netkopomogao. Tko bude pisao povijestnaših dana morat će zamijetiti da seBosna sama u sebi bila zagubila.” 26 Anešto dalje, jedan njegov junak primjećuje:“Poštenje žene je nešto sveto. Takoshvatanje bi moralo biti u duši svakogmuškaraca, a nije! U kraju u kojemsam rođen, svi odrasli znaju poruku:onaj ko nije sposoban odbraniti čast žene,nije dostojan života... Narodna otpornosti snaga trpljenja spretno je gradilaheroizaciju duha... Niko nema pravodirati u ženinu osjećajnost, osjetljivost,ponos! Ostaju teške opekotine naduši. Naše žene su toliko ponižene, postiđene,potresene!... Vidite, ja imamsina i kćer. Kad bih morao birati, bezrazmišljanja bih izabrao smrt mojegnasljednika, nego da mi neko kćer obeščasti...Ja svaku silovanu ženu doživljavamkao silovanu suprugu ili kćer.”Grupna, obiteljska razina također jesociologijski poticajna. Na obiteljskomportretu javlja se mrlja, ožiljak. Kakovrijeme odmiče, to članove obitelji sveviše progoni, pa ih svladava navada dazaborave društveni okvir, prilike i neprilikes kojima su bili suočeni u tomtrenutku. Ostaje beskrajna mržnjaprema počinitelju toga djela. A ona se,srećom samo ponekad, počinje u blažemobliku prenositi i na stradalnicu.Ljudi se zaborave i počinju okrivljavatižrtvu što nije digla ruku na sebe. Sve toponekad prerasta u pravi mazohističkiritual u kojemu, naposljetku, posve nevinastradalnica počinje mrziti i samusebe. Obično se, srećom, nađe pokojisrodnik ili prijatelj: “Hrabrio sam je imolio da izdrži. Odgovorila je da će bitihrabra sve dok ono što je u njoj ne rodi,a onda će ga zadaviti rođenim rukama.Potom se kao ispravila ... Neće ga zadaviti.Ako rodi muško, othranit će ga,Evo zanimljivog dijaloga:“Razmišljate li o osveti?- Meni to vjera zabranjuje.- Znači, praštate li?- Ne, nisam to rekla. Nikada im neću oprostiti. Neću oprostiti nisebi samoj. Previše sam vjerovala. Svakome. Najviše komšijama.U nas je komšija preči nego brat. Svetinja, eto.- Još mi nije jasno: jeste li za osvetu ili ne?- Kad baš hoćete, ne bih se svetila narodu. Ni jedan narod nijekriv. Možda bih teškoj kazni podvrgla neke silnike, i to ja osobno,a ne da im sudi netko drugi. S obzirom da je to nemoguće,odustajem od osvete. Neka im Bog sudi!”ime mu neće dati, dat će mu broj, ali ćega naučiti da vraća milo za drago. Okoza oko. Naučit će ga kako da ubije i ikako pobjeđivati, a ne samo trpjetipodložništvo i uzmicanje ... O njoj čestorazmišljam. Njena je patnja veličanstvenau svojoj strahotnosti...” Od togprijelomnog trenutka, od te neizlječivetorture, poniženja i tragedije koja nepozna granice, život žrtve i svih onihkoji su uz nju, čak cijelog naroda, počinjenalikovati na osuvremenjeno ropstvo.“Ali svaki život kojim se čovjekposljednji dan nekog razdoblja - mjeseca,godine, dvadeset godina napora– nužno nalazi u istom položaju kao iprvog dana sliči na ropstvo.” 27 Umjetničkouprizorenje ove situacije izgledajoš sugestivnije: “Cijela Posavina bilaje jedno veliko mučilište i sramotište -tiho će Adaleta. Vidi se, osjeća: patnjajoj plače u ispaćenim očima. Zaplamenijoj lice, pa uslijedi proklinjanje svakakvogai svačijega siledžijstva. S neprijateljimaživjeti moguće je samo akose ima prijatelje, a ona ga nije imala.Prijateljstva su bila sva poubijana lažima.Valjalo se uvući u čahuru svojegjadnog bića i šutjeti.” Jer: “Tužno jekad pojedini akademici počnu padati uambis svoga plemena!Ne samo što Bošnjacima hoće oduzetipovijest, nego povijesti oduzimaju Bošnjake!Rekao bi čovjek da siju smrt uime nekog ideološkog cilja, a zapravosu, zar ne, obični kriminalci!” Kakva jesudbina neželjene djece? Niti su krivi,niti zaslužni za svoju budućnost. Možebitnoje da postanu mnogo što: modernijanjičari, osvetnici u službi svega štoje nemuslimansko, odnosno nehrvatsko,spokojna djeca roditelja koji su ihprisvojili i izveli na “pravi put”... Štoviše,oni se mogu odgojiti kao najvećiprotivnici vlastita naroda. A što sve mogubiti buduće djevojke? Sve ovo i još“žene u bordelima” ili, u boljim slučajevima,fizička radna snaga i slično. Čakneki mogu biti i “inventar” i “objekt”znanstvenih laboratorija za znanstvenepokuse. Majka koja ga nosi, prirodno,rado bi ga odbacila, ako već nije kasno... Jer, ta spoznaja da mu je otac nasilnik,zločinac - normalan ili patologiziran,svejedno - vodi ovu osobu k pomisli:neće li nešto, makar zalutalih, očevihgena donijeti sa sobom? Rizik jejednako dramatičan i univerzalan. Atek što reći o djetetu koje je naknadnospoznalo tko mu je (bio) otac? Pojednostavljenoiskazan, izbor može biti dvojak:odstraniti začeće i time uništititrajno vrelo osvete zadržavši mržnju;ostaviti plod - ne odstraniti korijeneosvete i, možebitno, iskorijeniti mržnju.Ni umrijeti, ni preboljeti! Pisac kaže:“Kad im netko pogine, stradavaju novei mlade- uhićenice. Radili su im svašta.Najgore su prolazili protivnici mržnje inasilja.” Što poslije svega? Svakako nijedostatno suosjećati sa žrtvama, pružitiim materijalno-novčanu potporu,omogućiti da nastave golo postojanje.Valja udružiti napore u društvu kako bise stvorila ugodna atmosfera, kolikogod je to moguće, sretne proširene obitelji,koja je lišena njegovanja sažaljenjaali razvija suživljavanje, suosjećanje.Gotovo neprekidni intelektualnirazgovori, oslonac na znalačku podrškupsihologa, antropologa, povjesniča-BEHAR 90-9117

SOCIOLOGIJA SILOVANJAra, sociologa ... Jer, rane su duboke injihovo zalječenje jedva da je moguće.Imali smo prilike čuti čovjeka, po zanimanjuzidara: “Nakon rata ponudit ćusvoje ruke i svoje umijeće da bismo sazidalitoliko visok zid kako moje oči nikadane bi više ugledale Srbe.” Slušajućinjega ne mogu se oteti dojmu kakosve religijske zabrane i sva prijetnjapaklom ne mogu spriječiti neke ljudeda posegnu za osvetom. Osvete će biti.“Ako je netko u ratu izgubio nekog bliskog”,priopćuje jedan stradalnik,“nema tog zakona koji osvetu možespriječiti.” Ali nailazi se i na druge tonove.Tako će jedan: “Sarajevo i zaslužujeda se voli, jer ne umije da odvajaljude.” Umjetniku polazi za rukom dana ovo odgovori uvjerljivije: “A što seoprosta tiče i budućeg zajedničkog života,teško je biti pametan. S tim u vezi,pitao bih: Čemu praštati onome koto ne traži? Pamtimo i vraćajmo, u tomeje sve! ... Ratni zločinac mora bitiosuđen. Ne znam da li i pogubljen. NaBalkanu je svaki zakon privremen.”Evo zanimljivog dijaloga:“Razmišljate li o osveti?- Meni to vjera zabranjuje.- Znači, praštate li?- Ne, nisam to rekla. Nikada im nećuoprostiti. Neću oprostiti ni sebi samoj.Previše sam vjerovala. Svakome. Najvišekomšijama. U nas je komšija prečinego brat. Svetinja, eto.- Još mi nije jasno: jeste li za osvetu iline?- Kad baš hoćete, ne bih se svetila narodu.Ni jedan narod nije kriv. Moždabih teškoj kazni podvrgla neke silnike, ito ja osobno, a ne da im sudi netko drugi.S obzirom da je to nemoguće, odustajemod osvete. Neka im Bog sudi!”Je li moguće mrziti što je čovjek učinio,a da tu mržnju ne protegne i na čovjeka?Preporučuje se da se ovo primijenina sebe. I da se tako isproba. Volimo limi sebe i nakon toga što smo ustvrdilikako preziremo vlastiti kukavičluk, uobraženostili pohlepu? Voleći drugogaili sebe, mi teško pristajemo da uvidimostvarno ponašanje. Uostalom, i kršćanstvo,primjerice, od čovjeka ne tražida smanji mržnju prema svim oblicimaokrutnosti i podmuklosti, ne trebase čovjek u tome susprezati, ali čovjekusavjetuje da to radi na način kao što biradio u vrednovanju vlastita ponašanja.A to će reći osjećati žaljenje da je čovjekbio u stanju nešto tako strašnoučiniti i, u isti mah, (ako je to moguće!)nadati se da će od toga nekako, nekadai negdje dotični biti izliječen i ponovnoučinjen čovječnim. I Meša Selimović usvojoj Tvrđavi piše: “Najbolje je zaboraviti,da umre ljudsko osjećanje na svešto je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesmeo osveti.” 28 Ali kako je to moguće,ako je budućnost “nešto sumorno, nesnosno,nešto pred čime misao uzmiče.”29 Ne uložimo li napor da to izmijenimo,prošlost će se vratiti u još goremizdanju. Izgubili bismo i ono što nam jepreostalo. A ako je pak čovjekovo poslanje“da postigne čistu radost prekopatnje”, mi smo na najboljem putu daizmijenimo i prošlost, a ne da nam se ubudućnosti javi u još nakaznijem vidu.Treba jednostavno posegnuti za riječimakoje izražavaju ne samo veličinunesreće nego i navještenje budućnostisa smanjenim zlom. “Ono što zločincunije osjetljivo jest zločinstvo. Ono štonevinom nije osjetljivo jest nevinost.” 30U svijetu u kojemu se etičke, estetičke isocijalne norme rasplinjuju u vlastitojpromjenjivosti, u svijetu u kojemu jesve stavljeno na kušnju i u kojemu nemaposve sigurnih znakova Istine, Smisla,Ljepote, Dobra i Sreće, jedino štoostaje jest - Nada. Ma koliko bila hirovitai neizvjesna, dimenzija budućnostipostaje bitna, budući da naše nade težeprema njoj, tražeći spas tako čestoizvan međa ovoga svijeta, oslanjajući sena apsolutnu, vječitu zbilju iz koje izrastai na kojoj se temelji ova vremenita,iskustvena stvarnost. Jer, beskonačnoje prisutno u konačnom, vječno u promjenljivom,smisao u besmislu, istina ulaži, dobro u zlu... Ekstatički otvoreni,mi pokušavamo živjeti u nadi kao traganjukoje nam omogućuje nadilaženjesvega postojećeg i dobacuje nam porukeiz budućnosti. Jer: “Ako se netkonada, neće naći nenadano jer se ono nemože pronaći i nije pristupačno.” 31BILJEŠKE:1Susan Brownmiller, Protiv naše volje, Zagreb.1995., str. 382.2Susan Brownmiller, isto, str. 14-5.3Isto, str. 380.4Isto, str. 39·40.5Isto, str. 257.6Sve misli koje navodim iz Đilasova djela, potječuiz knjige Zemlja bez pravde.7Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti,I, str. 21.8Erich Fromm, Zdravo društvo, str. 35.9Tomislav Šagi-Bunić, Katolička crkva i hrvatskinarod, Kršćanska sadašnjost, 1983, str. 162.10Tomislav Šagi-Bunić, Gdie prebiva nada, Hrvatskakapucinska provincija, Zagreb, 1993.11Vidi: T. Šagi-Bunić, Trideset godina poslijeKoncila, Kana, br. 10,Zagreb, 1992.12Isto, str. 30.13Ivan Pavao II, Apostolsko pismo o dostojanstvui pozivu žene prigodom marijanske godine,Kršćanskasadašnjost, Zagreb, 1989, str. 87.14Maca Jogan, Patrijarhalizam, mizoginija i religija,Sociologija, Beograd, 2-3/1988, str. 373.15Vidi: Esad Ćimić, Bosanska raskrižja, Društvenaistraživanja, br. 14, 1994.16Isto, str. 627.17Hadis br. 831.18Prije pojave islama Arapkinja je bila u teškomsocijalnom položaju. Tek što se rodi, često jenjena egzistencija bila dovođena u pitanje (ubijanježenske djece). Muhamed je, međutim, odlučnoprekinuo ovaj nehuman običaj, a Kur’anna raznim mjestima ovaj barbarski postupakoštro osuđuje. I na mnogoženstvo treba gledatiu svjetlu ondašnjeg vremena. PredislamskiArapi (mnogobošci) imali su poliandriju i poligamiju.Čim se uspostavio, islam je ukinuo poliandriju,a zadržao – upravo zbog pogibelji u ratovima- mnogoženstvo. Ono je tada imalo svojusocijalnu funkciju zbrinjavanja i milosrđa, ali jezačuđujuće da se do danas i u nekim našim krajevimanerazumno zadržalo. Ne samo da je Muhamedzabranio ubijanje ženske djece nego jezabranio udaju djevojaka bez njihova pristanka,dok je razvedena žena dobila pravo na naslijeđe.Rođenje djeteta dočekuje se s velikom radošću,ali pretežit broj obitelji, po inerciji, ushićenijeprima dječaka od djevojčice.19Dr. M. Hamidullah, Uvod u islam, StarješinstvoIslamske zajednice, Sarajevo, 1982,str. 166.20Commentaire, lipanj 1993.21Komisija eksperata Ujedinjenih naroda (KE-UN) formirana je sa zadatkom da utvrdi teškakršenja međunarodnih humanitarnih prava natlu bivše Jugoslavije, pa je zapaženu pozornostposvetila i problemu silovanja. Statut Međunarodnogasuda u Haagu silovanje tretira kao zločinprotiv čovječnosti.22Vjesnik, 23. siječnja 1995, str. 6.23Isto.24Razgovor sa Leilom Viteškić, glavnom analitičarkomu Institutu za istraživanje zločina protivčovječanstva Vlade BiH, Slobodna Dalmacija, 6.studenog 1994, str. 9.25Isto, str. 9.26Nusret Idrizović, Silovanje Azre. (Svi izvodi udaljnjem tekstu iz ove su knjige dokumentarnoumjetničkeproze.)27Simone Weil, Sloboda i tlačenje, Naprijed, Zagreb,1979, str. 158.28Meša Selimović, Tvrđava, Svjetlost, Sarajevo,1970, str. 7.29Simone Weil, isto: str. 143.30Simone Weil, isto: str. 251.31Heraklit, Fragmenti, u: H. Diels, Predsokratovci,Naprijed, Zagreb, 1983.18 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAISPOVIJEST SILOVANE MUSLIMANKEPiše: Nedžad LatićVeć je rečeno kako je umjetnost izgubila svoj smisao poslije Auschwitza. Ova kultna rečenica/istina, ugnijezdit će se umoj mozak, poput umorne ptice kad se vrati u svoje zakislo gnijezdo, a nakon što je shvatila da je izostala iza svogajata koje je davno odselilo na jug. Takav mi je život moj; pun nostalgije za pticama/istinama koje su se davno odselilenegdje na jug povijesti ljudskog pamćenja, pa mi samo crne vrane grakću oko glave, sve dok nije došla Sabina i ispričalami svoju priču. Iako se bila zarekla da će svoju priču ugušiti u svojim njedrima, i da će joj sjećanje presahnuti, kaošto joj je presahnulo mlijeko u sisama kojim je zadojila svoju djecu, odlučila je to ispričati meni: “Ali, snovi, pusti snovi...!Sanjam ih kako me gone i ja stojim nad liticom iznad duboke rijeke gledajući kako bih bacila svoje dijete u bezdan,samo da mi ga oni ne ujagme!”, odhukivala je dok je obrazlagala razlog šta ju je nagnalo da se meni povjeri. I dijete mi,kad ga vidim umorna od nesanice, kaže: “Mama, sanjao sam da sam ti iskopao četvrtast mračan mezar, a oni ti tijeloisječeno na komade bacaju u njega. Zato nisam spavao. Bojim se da ti se nešto ružno ne dogodi.”Kao novinar slušao sam i pisao o klanjimai silovanjima. Prvi put sam čuosvjedočenje silovane muslimanke odimama u Prijedoru. Radio sam s njimintervju za Preporod 1988.g. Taj imamje bio osuđen kao jedan od trinaestmuslimanskih intelektualaca i kulaka1948.g., zbog toga što je bio podniotužbu protiv načelnika SUP-a u Ključu,kad ga je prepoznao kao silovateljasvoje žene. Desilo se to u Ribiniku kadasu četnici zarobili grupu muslimana,među kojima je bila i njegova žena.Kao mladu i lijepu ženu, a još i hodžinicu,četnici su izvodili iz štale gdje subili za jasle povezali muslimansku sirotinju.Oslobodili su ih domobrani!Dokmi je stari imam pričao tu dugu i bolnuispovijed, pored nas, u istoj sobi, ležalaje stara i bolesna hodžinica. Bila je igluha, tako da nas nije čula. Već sambio saslušao dvije muslimanke, negdjeu zimu 1993., koje su bili silovalivojnici HVO-a. Obje su pristale govoritipred kamerom, pod uvjetom da im zatamnimolice. Morao sam sjediti i slušatiiskaze kao svjedok i garant da ćesnimatelj ispoštovati njihove uvjete.Jedna od njih pojavila se kao svjedok,N.N., pred Haškim tribunalom. Zvalisu me iz Haage zbog te kasete i mislimda ju je optužba iskoristila kao dokaznimaterijal protiv jednog zločinca. Njihovusam ispovijesti bio uspio potisnutiiz sjećanja, tako da nikad o tome nisamhtio ni pričati ni pisati. Više nijemoglo tuđeg bola pod moju kožu!I, kad sam pročitao priču Ćamila Sijarića,Žena i noć, objavljenu u magazinuDani, (1.8.2008.) bio sam ganut tolikoda sam zažalio što njihovu ispovijednisam zabilježio.“Mogao je, otuda s obale rijeke, da sevidi odsjaj noževa prema mjesecu kadih od krvi brišu o koljena, o rukave i okape, sjeknuo bi taj sjaj žene po očimai one na oči naturale krpe da to ne gledajui postajale gotove slijepe. (...) Lomilesu prste i usta od grča krivile, alisu im kose i podvezi uređeni kao da sujedan drugoj došle na sijelo, jer htjelesu da umru uređene,” opisao je Sijerićklanje muslimanki. Žao mi je što pričane nosi naslov Dukat. Ne znam da li suĆamilovi zemljaci, Bošnjaci iz Sandžaka,sagradili spomenik Emini iz BijelogPolja, djevojci koja je preklinjalačetnike kad su je htjeli silovati:”Životvam halalim, obraz mi ne dirajte!!!”Ako i jesu neka su. Ako nisu, neka gani ne prave. Ne može biti veći, niti ljepšiod ovog Ćamilovog spomena na tajnemili vakat!***Bio je ramazan. Sam sam bio u kancelarijikad mi je neko pokucao na vrata.Otvorio sam i iznenadio se. Poznavaosam čovjeka i smatrao sam ga dobričinom.Tražio je da uđe “samo na kratko”.Saopćio mi je da bi jedna “napaćenamuslimanka” htjela razgovaratisa mnom. Rečeno mi je da je i samabolesna i da joj dijete boluje od “najtežemuslimanske bolesti”. “Nikom nisamželjela pričati šta je bilo sa mnomi sa mojim djetetom. Rekla sam doktoruda sam napastovana jer sam, sine,imala nekoliko operacija. Da sam se,bogdo, odmah prijavila doktoru? Alinisam htjela, krila sam ne bi li umrla.Sad se moram liječiti radi onog djeteta,ali teško, bogme, da ti se izliječim”,otpočela je svoje kazivanje. “Ne vjerujemim, sine, nikome. Kakvi sudovi ikakva udruženja?!” odmahivala je rukom.Zbog ovolikog nepovjerenja prema ljudima,odlučio sam kazivati priču naslijedeći način. Sakrit ću ime žene injenog djeteta. Ona će se u priči zvatiSabina, njenom sinu sam dao svojeime, a drugom djetetu samo je tepala:“duša moja”, “maca moja”. Odlučiosam se za ovo žensko ime jer sam uočisamog rata prisustvovao liječenju djevojčiceSabine koja je bila poludjela. Nidanas, hudnica, nije ozdravila. Hafizkoji je pokušao liječiti djevojčicu učećiKur'an, konstatirao je da je u snovimasiluju džini. Djevojčica je bila u pubertetu,ali je izgledala toliko mršavo i bi-BEHAR 90-9119

SVJEDOČANSTVAjedno, da se na njoj nije razaznavaloništa od ženskog tijela; uopće nijeimala izrasle grudi. Čuo sam je i vidiosvojim očima kad se moli Isusu i Svetojmajci Mariji, da je zaštite od Hafiza,i priznaje da ne smije kazati šta joj rade!!!Na to je Hafiz konstatirao da jepokrštena i silovana! “Nema joj lijeka.Zarobili su je i siluju da im rađa džine.Nisam vidio ružniji išaret od ovoga štanam se sprema!”, rekao mi je Hafiz.To je svijet metafizike kakav se viđa ufilmovima straha i jeze! Mjesec dana sume boljela koljena od straha nakon teseanse! O tome ne želim ni misliti, a kamolipričati! Nije bitno da li ko u takavsvijet metafizike može uzvjerovati, kolikoje bitno da je to jeziv medij od kojeg sei vjerniku i nevjerniku ledi krv u žilama!Sabininu priču sam, kao iskaz ili svjedočenje,snimio na diktafon i sve pravnereperkusije koje priča bude imala,prvenstveno u smislu dokumentiranjaratnog zločina, te pravne odgovornosti,spreman sam ustupiti zainteresiranimosobama i nadležnim institucijama.Vjerujem da će i čitaoci s punom odgovornošćuiščitati priču u kojoj su namjernoizmijenjeno ime i neki toponimi,te da eventualne sličnosti sa likovimane zloupotrebljavaju radi nagađanjai znatiželje, kako ne bi još naudilinapaćenim osobama. Jednako takovjerujem da će mi se čitaoci obratitiradi svakog oblika pomoći i satisfakcijeovoj familiji! I ne samo njima!MAFIJA - KĆERI MOJA!Put u Foču, naslov je jedinog pismenogsvjedočanstva Adila Zulfikarpašića,o pokoljima muslimana u istočnojBosni, koji je objavljen 1957. u inozemstvu,a u BiH tek 1991. godine. Onje opisao jezive prizore sela Dobropolja,Poljica, Drače, Miljevine, Daničića,Susješnog, Cureva koja su bila do temeljaspaljena.“Gladni psi vijali su oko sela. Putemnam je u susret dolazio neki seljak. Vidjelose po nošnji, da je Srbin.- Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?- Kojim svijetom?, pravio se stari nevješto.- Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazaosam mu rukom na zgarišta.- A sa Turcima? - kao dosjetio se on -Satrli ih, brate, i sjeme im zatrli. Punisu ih potoci, to će u proljeće, ako ihzvijeri dotad ne pojedu da smrdi. Jošćemo kakvu bolest navući. Kazao samje vojvodi Klariću: “Iskopajte jame, pazatrpajte; naćerajte, neka sami sebijame kopaju!” - A on meni kaže: “Nemamvremena čoeče, jer partizanimogu svaki čas da bahnu. Dolaze odJeleča.”Sabina je rođena samo nekoliko godinaposlije Drugog svjetskog rata. “Kolikose i sama sjećam djetinjstva, a i poonome što sam čula od svojih, to je biotežak i čemeran život. Iako mi je dedo,majkin babo, bio čovjek na namu, ugledanmusliman, poslije onog rata teškoje živio. Dajdže su mi pobijene, pa jenana mlada umrla u žalosti za njima.Selo Pribinić, na primjer, zvali su selomhudovica, nigdje muška iz glave.Majka mi se udala za baba preko voljededove, jer je bio komunista. Nisu dugobili u braku. Nisam imala ni godinudana kad me je majka donijela u dedovukuću. Dedo se nije mogao pomiriti stim što je donijela “udbaško kopile”, pase majka preudala za jednog hudovcakoji je imao djecu iz prvog braka. Babomi je radio je u nekoj zadruzi, pa su gakasnije opanjkali i istjerali i iz posla iPartije. Kad mi je nene umrla, babo meje dao svome bratu da mu čuvam hajvan.Babo mi se bio propio i nikad nijedolazio kući. Bila sam im čobanica,gladna i bosa. Ko strina, srce je nijestezalo za mnom. Pa su neki ljudi poručilimojoj majci:” Bona, uzmi dijete ksebi. Kako ga možeš gledati da se onakopati; više je gladno nego sito, golo jei boso...” Bili su me ispisali iz škole dabih čuvala ovce i goveda. Taj mi je očuhbio dobar prema meni. S njegovomdjecom sam se hranila i odijevala. Zimitkala ćilime, a ljeti brala bilje. Kakogod da je bio težak život, kad je čovjekmlad i zdrav, nada se boljem i ljepšem.Ni sama ne znam kako su mi rekli zatog mog budućeg muža. Ko da sam gazagledala. I on je bio siromašan, ali jebio jedinak, živio je sam sa starommajkom. Mislila sam da se samo skinems vrata svojoj majci, da ću uz Božjupomoć, svojim rukama moći privreditiza život. Tako je i bilo; muž mi je biobez posla, a ja sam tkala ćilime i bralabilje. Nismo bili gladni. Našlo nam se ito dvoje djece kad ga je jedan poznanikodveo u na posao u inostranstvo. Kakoje otišao u tu kavursku zemlju, nikadnije došao dok mu nisu javili da mu jemajka umrla. Ja sam mu pazila bolesnumajku koliko sam mogla. I tu noćkad je došao nije noćio sa mnom u kući.Doći će za koji dan da bi me nagovorioda se vratim i da djecu damo u dom.Plakala sam i nisam dala da mi uzmudjecu. Ja sam odrasla kao siroče, poredživih roditelje, i nisam dala da mitako djeca rastu. Za to je čuo moj baboi došo po mene. Nikad ga više nisamvidjela. Čula sam da se bio oženio tomnakom kavurkinjom vražijom i da sanjom ima drugu djecu. Šta sam ti zaboravilakazati dovle, nije ni važno. Jad ićemer od života, pa tako mi je bilo.A poslije su mi djeca bila moja muka.Mali, maca moja, počeo je poboljevati,kokad sam s njima živjela u podrumusa prostrtom prnjom i drvenim krevetom.Često su bila gladna, nisam imimala šta dati za večeru. Radila samsvijetu šta god kome je zatrebalo. I, onda,opet taj mi otac, onakav jadan odpuste rakije, imao je prijatelje iz te Partije,pa mi rekao da odem u Socijalno.Dođem u kancelariju kod tog direktora,ispričam mu svoj jad, a on će meni: “Ti,Sabina, k'o da si se na Boga kamenjembacala!” Tobe jarabi, bio je komunista,a dobar čovjek, pa se tako šalio, čestoće mi ova njegova šala na um pasti. Nazvaoje drugog direktora da me primina određeno vrijeme. Bogme me taj čovjekzaposlio i ostala sam za stalno upreduzeću. Kakav je pos'o mogla dobitinepsimena žena?! Djecu sam gojila kakosam znala i umjela. Fino su mi učilau školi. I ovaj mali, duša moja, bio finozapočeo sa školom dok se nije skrozrazbolio. Imao je pokidane živce, pa ondaastmu pa sve. Ko boleščine vukujedna drugu. Nogice su mu se počelesušiti i slabo je govorio. Da opet ne duljim,to dijete će mi biti sevep da ostanemo.Sve do zadnjeg dana sam se nadalada nećemo morati bježati. Nedžadasam bila poslala u Sarajevo. Krilaga, krila u kući, kako je ono počelo saDžulimanom, i ovi srpski rezervisti, počelis jeseni dolaziti u Foču. Sve sam ih20 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAvidjela sa balkona kako idu tamo vježbati.Neke komšije nestanu, ne viđamih po mjesec dana, tek se pojave s bradama.Pričalo se da idu tamo negdjevježbat se za rat.I, eto, znaš kako je ta sva hučka kod nasnastala. Kad je bio onaj skup SDA, paonda oni štrajkovi i sukobi policije. Jadnami majka, odmah sam se učlanila sjednom drugaricom u SDA. Išla sam i naskup i djecu vodila. Moj Nedžad mi svegovorio: “Mama vidi Alije”. Znao ga saslika. Volio je Aliju, Bože! Kad nešto hoćeda bude, on se vrati iz Sarajeva zaBajram. Vala za 27. noć ramazana je došaos nekim komšijama u njihovom autu.“Ma što si došao?!”, kažem mu. Onkaže da nas je poželio. A stalno nas nagovaraoda se spremimo i idemo u Sarajevo.Sve kažem neka, kud ću iz svojekuće s ovako bolesnim djetetom, znamja kako se po tuđim podrumima potucati.I eto, ono zapuca u Sarajevu. Više nismoni mogli i da smo htjeli nikuda maći.Kad smo odlučili bježati za svijetomkoji je bježao preko Kozije Luke, Jabuke...,i trebali smo, te noći preći prekoputa za Dobro polje, ni ne znam ti ta sela,bila je kiša. I kod naših se nije znalo niko komanduje ni šta hoće. Jedni su govorilida treba spašavati narod, a drugisu htjeli s puškama da se bore i brane.Ne spominjem im imena, a narod ih znasve. Izgubili smo se. Sami nas troje bilismo u nekoj šumi. Tek je šuma bila propupala.Tamo u nekom selu je zapucalo,zapucalo, zapucalo, aman jarabi, grmiloje! Mali mi je imao groznicu. Nedžad seokliznuo i pao i morali smo odmoriti davidimo kud bismo ujutro. Majko moja,kršila sam ruke, sama usred šume sadvoje djece! Kako se razdanjivalo, s togbrda smo vidjeli četnike kako idu na Fočui vode pohvatane ljude i žene. Hodalasam po šumi, lutala, razmišljala na kojubih stranu. Ogladnili smo bili, a nije namdo hrane. Samo da mi je umaći iz ovogvrtloga. Ne znam, bilo je oko podne, bilismo odmakli prema Zelengori, kad senjih grupa stvori pred nas!!! Kokarde,brade, puške, majko moja, kad se onesvijestilanisam! Kako su nas vidjeli, otkudsu došli i uprežali nas tako, neznam?! Ko da sam čopor vukova vidjelakad i čula kako dahču ispred nas. Kadme je onaj jedan pogledao sledila samse od straha.”Ovdje je Sabina stala sa kazivanjem.Izvadila je svoj čaj iz cegera, otpihnulai ušutjela.“Majko moja, bili ja to tebi kazivala dalje?”odhuknula je. “I ovo što pričam ,ne znam razumije li to iko. Kako je semeni samo abdestiti i okupati. Ja u...e tad sam vidjela onoga Velibora Ostojića, nikad niko nit gaviše da spomene, nit ništa..., kad kaže onom dedi: “On zna, njegovje sin u Zelenim beretkama!”. A ovi što su sa njim, skomušašededu, šamaraju ga, biju ga da prizna gdje su i koliko imatijeh beretki. “Ma nema ih više od pedeset!”, vikao je dedo. “Kakonema kad ih pet hiljada ide prema Foči!!!” derao se taj Ostojić.“Nema ih toliko Boga mi, i Allaha mi!!!”, kleo se dedo. A ovajjedan mu opsova i Boga i Allaha, tobe jarabi, pa mu prinese pištoljna čelo i ubi ga!”svoje tijelo ne mogu pogledati. Kud ćui kako na onaj svijet ovako opoganjena?!!”kukala je.“Gledao sam na televiziji, kad su četniciušli u Foču s tenkovima, kuće gore,a oni s puškama šetaju gradom...”,vraćao sam joj sjećanje na priču.“I ja sam to vidjela kasnije, kad samdošla ovamo... Ne mogu to gledati nina televiziji, niti drugog slušati da o tomepriča. Ništa se ne znam šta se zbivalotamo. Ništa!” Nisam tad imaoolovku, niti diktafon, pred sobom. Slušaosam je pažljivo i pribrano. Iako minije bila baš jasna njena priča, nisamhtio propitivati za detalje.“Nemorate mi pričati što vas je sram.Pričajte onako gdje su vas odveli, je lijoš neko bio sa vama, kako ste preživjelii kako ste se oslobodili. A, ako stese umorili, nastavit ćemo drugi put.”“Ma, popila sam one svoje tablete da bihse smirila. Opet, evo, dršćem”, zasuzilaje pokazujući ruke kako joj drhture.“Svu me znoj obuzme i neka vrućina...,”brisala je znoj sa čela.Izmislio sam razlog da moram preći udrugu kancelariju, kao da sam nešto zaboravioobaviti od posla i ostavio je samuna nekoliko minuta da se smiri. Kadsam se vratio, ona je vraćala svoju flašicusa čajem u ceger. Mislio sam da sespremala da ide. Onda je nastavila: “Odvelisu nas u Kalinovik”, progovorila je.“Obnoć smo stigli u taj hangar. Nismobilo sami. To je bila blatnjava šupa savelikim željeznim vratima. Našla sam učošku neku ploču i smjestila se sa djecom.Bila su dvojica mladića, jedan dedoi jedna žena sa curicom i malim dječakom.Nit' je ko koga šta pitao, nit' jeko u koga gledao. I, rane moje, prvo suodveli u noć onu dvojicu mladića na ispitivanje.Mislim da su bili iz Višegrada,jer su im psovali majku: “Gdje vam jeMurat da vas brani?!” Mene su izveli iispitivali ko sam i šta sam. Ništa posebnonisu pitali, iako su me stalno tukli.Najgore su mi bile one četnikuše, Srpkinjeobučene u uniforme kao i muškarci.I kokarde na glavi su imale. Štagod da kažeš ubiše i mene i Nedžada.Zato šuti, nek tuku, trpi da ih u neznanjunešto ne naljutiš. Gladni, žedni, ustrahu i mraku čučili smo u tom blatu,a da niko nikoga ništa nije pitao. Bila jeneka česma i namjerno su je ostavljalida teče. Onaj bi mi maksum zapomagaj:“Mama, vodeeee!”, a ja ga ušutkaj:“Šuti ubiće te, sine!” Kad, to je bila trećanoć, čini mi se, začu se tamo pucnjavai prangijanje. Odvedoše onu dvojicumladića. Mladi ko rosa. Mene tu večenisu dirali, a tek ujutro su doveli tu dvojicumladića. Vidjela sam im zatvoreneoči, krvavu odjeću i kosu, dok su ležali ublatu. U jednog sam vidjela kako mukrv curi iz uha. Drhtala sam od straha,pa mi je mali zacvilio ko mače i privio seuz noge. A onoga su dedu, e tad samvidjela onoga Velibora Ostojića, nikadniko nit ga više da spomene, nit ništa...,kad kaže onom dedi: “On zna, njegov jesin u Zelenim beretkama!”. A ovi što susa njim, skomušaše dedu, šamarajuga, biju ga da prizna gdje su i koliko imatijeh beretki. “Ma nema ih više od pede-BEHAR 90-9121

SVJEDOČANSTVA“Kad su me prvi put silovali, bili su Crnogorci neki, jer sam ih razlikovalapo govoru. Četnici, oni mladi bili su najgori. “Stara je ona zamene” govorio je jedan štenac. “Moraš to učiniti po zadatku, onamora roditi Srbina”, naređivao mu je drugi. Vidi šta je meni mojatuga i bol? Nije to što su me maltretirali i tukli, već i moje dijete i tošto su me krstili i prskali onom nakom njihovom vodom!došli, uzeli su je za ruke i noge dvojicaizmeđu sebe, ona je jauknula. Eto, zamisli,kako je to bilo gledati i slušati! Poslijesu odveli i dječaka. Ako mu se DragiBog smilovao, ubili su ga. Ako je živostao, janje moje, teško ga se njemu!Tad sam ostala sama sa svojom djecom.”set!”, vikao je dedo. “Kako nema kad ihpet hiljada ide prema Foči!!!” derao setaj Ostojić. “Nema ih toliko Boga mi, iAllaha mi!!!”, kleo se dedo. A ovaj jedanmu opsova i Boga i Allaha, tobe jarabi,pa mu prinese pištolj na čelo i ubi ga!”Do tada nisam prekidao Sabinu. Nisamhtio insistirati na detaljima. A nijemi bilo jasno kakav je to hangar, gdjese nalazi, kakva je to druga zgrada ukoju su odvođeni, i pretpostavljam, bilismješteni ti čuvari i isljednici.“Jesi li ti sigurna, da je to bio VeliborOstojić?” priupitao sam.“Kako nisam sigurna?! Znam ga i satelevizije, a i viđala sam ga u gradu.Nije bio u civilu, već u četničkoj uniformi.Bila je neka posebna grupa koja jena ramenu imala uvezanu bijelu trakusa crnim mrtvačkim glavama. Takvesu trake i njemu visile na uniformi.”“Dobro, nastavi”, zamolio sam je.“To je bilo peti-šesti dan, ja mislim”,premišljala je po glavi. “Dedu su odnijeli,a onaj jedan mladić je dugo umirao.Toliko je molio da mu damo vode. Nikonikad od nas ništa jedno drugom nije rekao.Onaj jedan je živio još koji dan, adrugi koji dan više. Tako bi dolazili i odnosiliih mrtve. Ostala sam ja sa svojedvoje djece, i ta žena sa svoje dvoje djece.Ne znam, koliko sam mogla procijeniti,djevojčica je imala 12-13 godina, adječak 7-8, maksumi jadni. Žena je bilapokrivena, imala je mahramu, i obučenau dimije. Ja mislim da je bila žena nekogpoznatog čovjeka, možda je bila i hodžinica.Došli su i odveli tu njenu djevojčicu,maksuma grdna rano... I opet je zora bila.Svanulo je! Nju su doveli onako slomljenuu neznanju i bacili je pred majku.Koliko sam mogla vidjeti noge su joj bilesve u krvi, a usne krvave, isjećene i rastrgnute.Jadno se dijete najvjerojatnijebranilo i vrištalo od bola. A oni bi, anamooni,zgrabi je za usta i rastrgli jojusne. I u mene je to bilo i meni su to radili.Kako psi zatvoriše vrata, majka jojse pridiže, pogleda one maksume, neštoprošaputa: “Ščeri, moja!!!”, skide dimijei izvuče svitnjak iz njih i presavi ih, ostasamo onako u kombinezonu. Vidjelo seda je bila uredna žena, vjerojatno su ih ukući pohvatali, tako je bila spremljena uuredne haljine. Priđe vratima, zakačionaj svitnjak o onaj, k'o neki mandal, k'ošteku u vratima... Onaj četnik je bio zakrenutprema stražarnici, valjda mu bilinaredili da nekoga dovede... Samo štoonaj svitnjak stavi oko vrata, skliza se iobjesi se! Onaj joj je mali, šta će maksum,samo lomio ruke. “Vidi” kaže četnik,“Turkinja se objesi!” Prekide onajsvitnjak nožem. “Nije moguće da se timeobjesila?!” čudio se. Gurnuo ju jeovako nogom, a ona je bila sva poplavljela.Odnijeli su je, a djeca su ostala.Ona djevojčica je ležala polumrtva, samljevena,rane moje, u blatu. Čitav danje ležala tu. I ona mi je tražila vode. Nisamsmjela ustati, ni prići vodi. Nedžadje sto puta pokušao priči česmi, pa bi gatukli po glavi, dok ga ne bi odbili. Nisammu mogla zabraniti. Gledala sam u tucuricu, nikad sebi nije došla. Mislila samda je bila umrla. Tek, pred mrak, kad suSreća, diktafon je škljocnuo; kraj kasete!Nisam mogao više slušati. Gušilesu me suze pa sam okretao glavuprema zidu. “Da nastavimo drugidan?” zamolio sam.Kako su me tu noć izveli, nikad nijednu noć više nisu preskočili.Eto, koliko je to bilo od maja do jula. Da niko ne zna, osim Bogašta je kaurin, šta on može i kako može raditi zlo?!!! Mama mi jegovorila: “Ščeri moja, Foča je prokleta!” Znale su naše starežene šta je bilo s njima. I jest prokleta, da ne može biti prokletija.Tuda treba glavu okretati kad se prođe. Svuda je tu đavolskobjesnilo!!! Koliko je stotina našijeh žena tako bilo u Partizanu iKP Domu, i vođeno ovako po komandama na silovanje. Vodili suih na Buk Bilu, Kalinovik, Dobro polje... Mlađe su vodili njihovomglavešinama. Njima su davali i da se okupaju, a nas starijesu davali čoporima ščenaca da se izmjenjuju.***Ni suzu nisam pustio pred Sabinomdok mi je pričala ravna četiri sahata.Tek navečer, kad sam zanijetio jaciju,zaplakao sam. Suze ne kvare abdest. I,tako, evo od kad nosim ovu priču u sebi,haman svake jacije zajecam. Uzezane čujem krik: “Kćeri moja!” pamoj abdest na suzno lice, nije samoumivanje vodom. Ova voda ne sapirelice poprskano krvlju, koja šiklja kaoda je kurbanska, iz priča krvavih potokaispod Zelengore. Zahvatim dlanovima,kao da vodu zahvatam iz čatrnjamilosti i tuge, iz dubine prsa i sklopimdlanove na lice; ugledam djevojčicu,kao zadavljenu srnu, bačenu predmajku u krvavim haljinicama. Zatovjerujem da je riječ mafija, ma fij, nastalaod fracuske riječ ma fille, što nači:kćeri moja! To je uzviknula nekamajka kad su joj italijanski vojnici silovalinjenu djevojčicu.Tražio sam utjehu, više nego razumijevanjeovoga što sam čuo. Htio sam22 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAsvima iz tog hangara proučiti Jasin.Pored Kur'ana na rafi je stajala Mesnevija.Sjetio sam se slijedećeg dersakojeg ću prepisati u skraćenoj verziji:“Kad je Tvorac htio čovjeka u posjanjeuvesti, zbog iskušenja dobra i zla, naredioje meleku Džebrailu:” Idi, šakuilovače iz Zemlje kao zalog mi donesi!”Džebrail zasuka rukave i do Zemlje sespusti, da bi naredbu Gospodara svihstvorenja izvršio. Kad je poslušno svojeruke pružio, Zemlja se uplaši i povuče.Zatim jezik odriješi i zapomaga: “Tako tipoštovanja koje dolikuje jedinstvenomStvoritelju, pusti me na miru i odlazi! Životmi poštedi! Uzde svog bijelog pastuhaokreni! Tako ti Allaha, pusti me namiru. Ne tereti me teškim emanetima iopasnostima. Tako ti naklonosti kojomte je Alalh odabrao i kojom ti je znanje izPloče Sveznanja otkrio, pa si postao učiteljmelecima, i sa Allahom neprekidnorazgovarao, jer ćeš biti glasnik poslanicima.(...) Pošto ga je ona ovako preklinjala,on se vrati i reče:”Gospodaru Svojihrobova, nisam nemaran bio u Tvojojzapovjedi, ali Ti bolje od mene znaš štase desilo. (...) Inače prenijeti šaku zemljelahko bi bilo. (...) “Siđi dolje i, kaolav, šaku zemlje od nje zgrabi!” narediOn Mikailu. I Mikail kad je do Zemljedospio i ruku ispružio, Zemlja zadrhta ipoče uzmicati. “Tako ti Allaha, milostivogi neuporedivog, koji te je nosiocemArša - Svog prijestolja veličanstvenogučinio, ti dijeliš onima koji su blagodatiBožanske žedni. Smiluj se, oslobodi me!Vidiš kako izgovaram riječi, krvlju umrljane”,molila je kroz suze. Melek je rudnikAllahove milosti: “Zar ću na tu ranuso dosipati?!”Mikail se vrati Gospodaru Dana Sudnjegpa reče: “O Poznavaoče tajni, oneuporedivi Care, Zemlja mi je plačemi preklinjanjem vezala ruke. Vlažnooko kod Tebe veliku cijenu ima, zarsam, odbijajući je, mogao postati prgav?!”(...) Gospodar naš Israfilu reče:“Idi, šaku ilovačom onom napuni i donesije!” I Israfil na Zemlju dođe: Zemljaopet kukati poče: “O Meleče, oMore života, mrtvi će oživjeti od dahatvoga! Ti ćeš iz Sura strašni zvuk pustiti,i mjesto Suda napunit će ljudi,dižući se iz kostiju trulih” smrknutozureći u Israfila na stotinu načina muBilo ih je odsvaodakle; iz Crne Gore, Srbije i otalen iz Foče i Kalinovinka.Kad ih se skupi čopor pa mi kažu: “Imat ćete večeraszadovoljavanje...!” A ja sam, sine, bila sva krvava. Nikad se nisamumila, niti dotakla vodu rukom za svo to vrijeme. Eto, kadsu mi prve noći razderali haljine, došla sam i obukla one dimijeod hodžinice i nikad ih nisam skinula. Sve su se na meni skorileod sukrvice i pasije sline! Ne možeš ti njima znati imena kad suse zvali nadimcima, jednog krmka su zvali Buco.se umiljava. “Tako ti imena svetog hakikataSvemoćnog, ovo nasilje premameni halalom ne smatraj! O, ti koji silijek i milost ožalošćenima, milostsvoju pokaži i postupi kao i tvoji prethodnici!”Smjesta se Israfil Allahuvrati: “Formalno Ti si mi naredio dauzmem ilovaču, ali si moju savjest nadahnuoda postupim suprotno!” (...)Tako Allah reče i Azrailu: “Slušaj, šakuilovače žurno donesi!” Zemlja po običajujadikovati poče. Preklinjala je nosačaArša izričući zakletve mnoge:“Odlazi tako ti Gospodara koji ne odbijajadikovke ničije!” “Zbog tvog očajnogkrika srce mi gori. Ali Allah me učivećoj dobroti koja je skrivena u okrutnosti.Njegova najveća okrutnost boljaje od milosti obadva svijeta.” Opet jeZemlja ponizno molila i sedždu činila.“Za one koji jadikuju, moje uho je gluho.Jer ja sam koplje u ruci Njegovoj.”Prema islamskoj predaji ta šaka prašine,od koje je stvoren Adem, uzeta jeiz udoline Mine, nedaleko od Meke. Apo jednoj drugoj predaji se tvrdi da jemeleku naređeno da uzme iz više dijelovazemlje. Sad vjerujem da je sva kuknjavazemlje da se od nje ne stvaračovjek bila zbog onoga što se zbilo uFoči!***Tek nakon nekoliko dana ponovo me jeposjetila Sabina. Bila je kod doktoricei nalazi joj nisu bili dobri, pa nije mogladoći prije tako nasikirana.“Tad su nastale muke moje, i mukemoje djece”, nastavila je priču. “Kadsu me prvi put silovali, bili su Crnogorcineki, jer sam ih razlikovala po govoru.Četnici, oni mladi bili su najgori.“Stara je ona za mene” govorio je jedanštenac. “Moraš to učiniti po zadatku,ona mora roditi Srbina”, naređivaomu je drugi. Vidi šta je meni moja tugai bol? Nije to što su me maltretirali itukli, već moje dijete i to što su me krstilii prskali onom nakom njihovomvodom! Izvodili bi me iz tog hangara utu drugu kuću, tu zgradu. I nisam tusamo ja platila glavom, već su nekolikoputa dovodili po deset ili dvadesetnaših žena i silovali ih. Sve su to bilelijepe i mlade naše žene. Jednom samjednu i prepoznala. Čula sam da je kasnijei rodila četničko kopile, pa ga dalau neku kavursku zemlju. Vala drugedo tada nikad nisam vidjela. Kako sume tu noć izveli, nikad nijednu noć višenisu preskočili. Eto, koliko je to bilo odmaja do jula. Da niko ne zna, osim Bogašta je kaurin, šta on može i kakomože raditi zlo?!!! Mama mi je govorila:“Ščeri moja, Foča je prokleta!”Znale su naše stare žene šta je bilo snjima. I jest prokleta, da ne može bitiprokletija. Tuda treba glavu okretatikad se prođe. Svuda je tu đavolskabjesnilo!!! Koliko je stotina našijeh ženatako bilo u Partizanu i KP Domu, ivođeno ovako po komandama na silovanje.Vodili su ih na Buk Bilu, Kalinovik,Dobro polje... Mlađe su vodili njihovomglavešinama. Njima su davali ida se okupaju, a nas starije su davaličoporima ščenaca da se izmjenjuju.Vidjela sam i čula šta su radili i šta jebilo i sa drugima, a k'o da ništa ni vidjelani čula nisam. O drugima nikadništa neću reći, pričam ti samo svojumuku. Niko tuđu muku ne može tačnoposvjedočiti!Bilo ih je odsvaodakle; iz Crne Gore,Srbije i otalen iz Foče i Kalinovinka.Kad ih se skupi čopor pa mi kažu:“Imat ćete večeras zadovoljavanje...!”BEHAR 90-9123

SVJEDOČANSTVAA ja sam, sine, bila sva krvava. Nikadse nisam umila, niti dotakla vodu rukomza svo to vrijeme. Eto, kad su miprve noći razderali haljine, došla sam iobukla one dimije od hodžinice i nikadih nisam skinula. Sve su se na meniskorile od sukrvice i pasije sline! Nemožeš ti njima znati imena kad su sezvali nadimcima, jednog krmka suzvali Buco. I, tu prvu noć, kad su meispitivali, bio je k'o prvi akšam, i vidjelaih desetericu... Kokad smo ostali samiu hangaru. Rekli su da nas dvoje iziđemo.Onaj mali maksum, jadan, ostadesam na ploči. “Vratit će se mama”,šaptala sam mu. Ono je mahalo rukicomi vidjela sam mu je'nu suzu u oku.Ni poljubit ga nisam smjela. Baš sammislila da nas vode samo na ispitivanje.Vodili su prvo Nečka, pa mene utaj podrum, to mučilište. Vidjela samsamo nekakve drvene stepenice štovode na sprat, i ništa više u tom podrumunije bilo. I taj sto! Ništa nisam znalareći šta su me pitali. Šta god kažem,oni tuku i mene i Nečka. Hajd što tuku,hoće da nešto priznamo, ali nisam jadnani sanjala šta me čeka. Stavili sume na sto, od dvije daske. Znam, ostaomi je u pamćenjuuuu...! Zato ja danassva protrnem kad moram leći na stoda me pregleda doktor. Na tom stolusam glavom platila. Nečka su držali,pored stola, a iznad mene… Po dvojicabi me držala za ruke i noge... Pa samjadna i učila svašta, šehadet donosila,ako bi umrla pod njima takva opoganjena...Ovaj je naredio kako njih petericamoraju da me siluju i da moj Nečko,zvali su ga Turčinom, sve gleda davidi kako mu je majka kurva, kako ćeoni bolje to uraditi nego balije koji sume jebavali u Foči. On je jadan, otimose i preklinj'o: “Evo mene, zakoljiteme, ubijte, ne dirajte mi majku. Nemamnikog osim nje!” vrištao je. Oborilisu mu glavu da gleda. On bi stavioruku preko očiju, a oni bi mu zavrniliruku na leđa. Naredili su mi da se skinemgola, a kako ću, grdna rano, a svebi uradila da mi ne tuku dijete. Oni gavežu lancima i tuku onijem palicama.:“Gdje su ti Alija i Đuliman da ti pomognu?!”vrištali bi. Bacili su me na sto itrgali onu naku trenerku što je bila nameni. Prvo me prekrsti, pa kako kojiStavili su me na sto, od dvije daske. Znam, ostao mi je u pamćenjuuuu...!Zato ja danas sva protrnem kad moram leći na sto dame pregleda doktor. Na tom stolu sam glavom platila. Nečka sudržali, pored stola, a iznad mene… Po dvojica bi me držala zaruke i noge... Pa sam jadna i učila svašta, šehadet donosila, akobi umrla pod njima takva opoganjena... Ovaj je naredio kako njihpeterica moraju da me siluju i da moj Nečko, zvali su ga Turčinom,sve gleda da vidi kako mu je majka kurva, kako će oni boljeto uraditi nego balije koji su me jebavali u Foči. On je jadan, otimose i preklinj'o: “Evo mene, zakoljite me, ubijte, ne dirajte mimajku. Nemam nikog osim nje!” vrištao je. Oborili su mu glavuda gleda. On bi stavio ruku preko očiju, a oni bi mu zavrnili rukuna leđa.dođe viče da hoće da me namjesteovako, onaj onako… Jedan siđe, druginaiđe… Ti jaučeš, moraš jaukati od bola,on ti začeplja usta, grize te, bali,rokče, psuje... Kako koji završi na meniodmakne se i kaže, mi Nečku: “AjdeTurčine, vidio si kakva ti je majka kurvetina,sad je popljuj. Pljuni na nju!”Onda ga tuku, jer on neće, da pljuje pomeni. Onda mu kaže da se mora popišatipo meni, jer će mu bajonetomodrezati “onu stvar”. On se jadan izvijai dere, a oni ga tuku; sve zamahanu izaramenica onijem palicama, pa ga udareizmeđu leđa da on upadne izmeđuone dvojice-trojice šta ga drže. A ja zakamičem:“Molim te, sine uradi što tikažu,” dok jadna ležim na daskama.Zgulili su mu hlače i nadnijeli ga nadmene, a on samo plače, suze mu kograh, i ne može to učiniti. “Kako nemožeš pišati, zar ne bi mogo malo i tiokusiti, vidi kako je dobra kurva?!”, vikalisu mu dok bi mi noge rastvaljali ipokazivali rukom... Uh, Bože moj, zarja ovo ikome mogu reći?!”, otplakalabi obujmivši glavu rukama.“Ostavili su nas tu takve, neko vrijeme,dok su se opijali, da se anamooni okrijepe”,nastavila bi nakon nekoliko minutašutnje. “Onaj pas, valjda starješina,došao je sav podbuh'o. Kaže kakoništa nismo priznali, a znaju sve o nama.Izveli su nas, a ono Bog dao mjesečina,kao bijeli dan. K'o majska noć.Ugledam onu vodu i česmu i ja hoću dase napijem, žeđ je gora od gladi, onajme četnik odbi. “Ma ja ću se napiti, pame ti odmah ubij!”, kažem mu. A on kaže,kako bi me i ubio, ali da imamo poslai da trebamo ono dijete zakopati.Kako sam ušla u hangar vidim ono svojedijete, duša moja, samo ovako skljuniloglavu k'o da spava. Ali ja ugledahone njegove otvorene okice i onu suzuda se cakli, koju sam vidjela kad mi jemahao rukicom! Samo mu iz nosa jednakap krvi isrcurila. Oboje ga zagrlimoi uz njegovu glavu se isplačemo. Tobejarabi, nije mi ni bilo toliko teško što jeumrlo. Kad sam otišla i ostavila ga, samomu je srce prepuklo.”Ovdje sam opet napravio pauzu. I ona jezašutila. Nisam je mogao upitati, da lije ukopala to dijete, a čini mi se da jeste,ili su ga samo iznijeli kao i ostale.***Prije nego što nastavim njeno kazivanje,morat ću sam pokušati predstavitijednu veoma važnu noć kojoj je onasvjedok. “Tako je danima i noćima trajalo.Maj i juni čitav. Ne znam da supreskočili ijednu noć. Nikad ne moguispričati sve šta se zbivalo. Ubacili binam samo izgorenog kruha. Ja ga nisammogla jesti, a Nečko je jeo. Ponekadbi nam ubacili i konzervu. Jednomsu ubacili neotvorenu konzervu, pa jeNečko sve zube slomio dok je probiopoklopac pa iz nje pokušao isisati malomasnoće. I kad mu je stražar vidiokrvava usta i probijenu konzervu najednom mjestu, prišao je i čizmomzgazio konzervu. Nikad nisam moglado vode doći i napiti se koliko mogu.Raskopaj bi onog blata i skvasi usta.Jednom vidim da je Nečko u ruku mo-24 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAkrio i pio. “Mama moram, crkoh od žeđi”,rekao mi je. Jedno bi se na drugomnekad nasloni na leđa, na onojploči, pa bismo tako zaspali. A šta ti jekorist što zaspiš kad odmah sanjaš tajdžehenem. Jesu mene vodili dva-triputa na to pijančenje bez njega. Jednomje jedan rekao: “Ma pusti starukuju, nije ona za zabavljanje.” A tu noćsam vidjela vratiše i one žene, koje subili odvukli, naka im akcija bila na Dobropolju,čula sam, i da ih napadajumudžahedini. Vratili su me. A drugiput, to bi moglo biti 12. ili 13. maj, kadasu proslavljali tu svoju pobjedu, to sunegdje pobili dosta balija, pa im je došaoi neki glavešina iz Beograda, glavomsam platila. Nema šta mi nijeonaj jedna radio i iživljavao se na meni.Pa to ko nije doživio tome se to ne moženi kazati, a ko je doživo morao jepoludjeti. Ne znam kako ja nisam luda.More bit da i jesam, kad ovo mogui pričati i prisjetiti se tog džukca. Onisu pekli krmad na ražnju, pa bi onumast skupljali i mazali me po tijelusvukud, pa i, da izvineš, “onuda”, paližu i bale. Pokušala sam jednom pobjećida pucaju u mene. A neće, crklidabogda, uhvatili su me.E tu noć, kad su mi to radili, pa me jeonaj jedan pitao znam li plesati, pravilasam se da ga nisam čula, shvatilasam da sve nas znaju. Znaju nam i devetokoljeno šta je radilo. A moja majkabi reci da Srbi pamte, da su zlopamtilavelika, i da ih se čuvam. Sjećamse, bila je Nova godina, i ja sam,kao radnica u kolektivu morala služitiza tu proslavu u firmi. Nit' mi je bilo donjihove gozbe nit' do slave. Voljelasam biti sa svojom djecom, da sammogla. Jedan me je Srbin, bio je pijan,pozvao na ples. “Nos te đavo, đe sam tija za toga”, odbila sam ga. U našoj kućise od davnina to ništa nije slavilo. Uvrijeme Božića, mi smo kuhali, namjerno,samo čorbu od tikve i pite odkupusa. Vidjela sam te noći da imajunešto veliko, nešto što su proslavljali.Šta ih se bilo iskupilo?! Doveli se dvadesetakdrugijeh žena, pili su i peklikrmad. Šta je ovaj prasac od mene radio?!Tjerao me na sto da mu igram koturska plesačica taj trbušni ples. A nemogu jadna na nogama stajati. Ubiome živu. Imao je one ikone o vratuPa to ko nije doživio tome se to ne može ni kazati, a ko je doživomorao je poludjeti. Ne znam kako ja nisam luda. More bit da ijesam, kad ovo mogu i pričati i prisjetiti se tog džukca. Oni supekli krmad na ražnju, pa bi onu mast skupljali i mazali me potijelu svukud, pa i, da izvineš, “onuda”, pa ližu i bale. Pokušalasam jednom pobjeći da pucaju u mene. A neće, crkli dabogda,uhvatili su me.obješene. Hvalio se kako je i kolikoTurkinja povaljo i kako su mu uvijekTurkinje bile slađe od njihovijeh sprkinja.Valjda se obrukao pred njima, jertu noć nije mogao ništa uraditi nijednoj.Na šta me je sve nagonio, ne moguni reći. Ko ljut ščenac na sebe, ispioje pivsku flašu i razbio je o zid. Pa sam,kad me je onesvijestio i bacio na tlo,priprežala da neprimjetno uzmem komadsrče od razbijene flaše i počelasebi rezati vene. Kako je to onaj jedanprimijetio, pa poskočio: “Eno, bula,hoće da se ubije, majku joj!”, uhvatiome je i oteo tu srču. I, možeš zamisliti,previli su mi ranu, i bacili me tu u živicuda ležim, malo podalje od njihovogvelikog stola za kojim su jeli i pili. Čulasam ih kako govore i spominju imenaDraže Mihajlovića, nekakvog izdajnikaKalabića, pjevali pjesmu o nakom VladiŠipčiću, a čula sam i ja u pričama otom četniku. Spominjali su i Aliju ionog našeg Zulfikarpašića i Mlademuslimane i ustaše. Ona jedna četnikuša,uh kako me je ona tukla, vikalakako treba podići spomenik nekakvojCmilji, koju su balijski partizani ubili.Ko da je bila djevojka kad su je ubili, pažale što im nije rodila prave četnike.Ko da je taj iz Beograda, mora da je biooficir JNA, bio je bez brade, mlađi čovjek,donio nekakve papire, pa da onitrebaju isljeđivati i pitati nas o ljudimaiz tih papira. Bilo mi je malo i laknulo,jer niko od moje familije nikad ništa otome nije pričao, i ni ja nisam čula ničijeime s prezimenima familija. Ali, tenoći sam shvatila da imaju stotine zarobljenihžena i ljudi. Čula sam kakoim je ovaj iz Beograda rekao kako fočanskičetnici, tačno je govorio da sučetnici, moraju oprati svoj obraz. Nisamti je pametna da to sve popamtim,trudila sam se da čujem hoće li izgovoritimoje prezime, ili nekoga zbogkoga sam sumnjala da me toliko mučei da se svete nekome na meni. Šta smoim bili krivi mi, zaboga dragog?!” zaplakalaje.“Zamolio bih te da se još malo prisjetištih imena. Mislim da se radilo o vrloozbiljnom sastanku”, prekinuo sam je.“Ma spominjali su Karadžaća, Plavšićku,te svoje glavešine. Kokad se zovutim nadimcima Vojo, Veljo, Bilja... neznam him ko su. Ja sam mislila da togKaradžića zovu Ratko. Nisam tad niznala za tog Mladića. Znam da je ovajjedan pričao kako je neki Bobo, kojegsu hvalili, zakl'o neku ustašku hudovicui da više nikog nema u tom selu. I daje ta ustaška hudovica, ne znam iz kojegje sela, priznala da su naka trojicamuslimana ubila im tu Cmilju i togaVladu, pa su oni tragali za tim njihovijemfamilijama, ima li ko uhvaćen u timlogorima. Meni se čini da su govorilikako ima pet-šest stotina zarobljenihžena i preko hiljadu muškaraca. Stalnosu govorili : “Ovo je naša velika pobeda!!!”i išli zvati telefonom, čime li dapitaju nekoga za nešto. Nekog su četnikatoliko hvalili da su govorili da je onsrpski bog, jer je iz nekakvih Bogovića.Jel mu to prezime, ne znam, nisam čulani za to mjesto ni za prezime.”Na osnovu ovog sjećanja Sabine, potrudiosam se da od drugih Fočaka saznamnešto i rekonstruiram priče kojesu se analizirale te noći. Mislim da jeto bila noć kada su proslavljali zasjedanjeSkupštine RS-a na kojoj će RatkoMladić, koji je rođen u selu Božinovići,tu kod Kalinovika, biti postavljenza komandanta Vojske Republike Srpske.Osoba koja je donijele papire, očitodosijee, pretpostavljam da je vršilaistragu o likvidaciji četničkih bandi poslijerata. Poznato je da je Nikola Kalabićizdao Dražu Mihajlovića i kao maskiranipripadnik OZNE, omogućioBEHAR 90-9125

SVJEDOČANSTVAnjegovo hapšenje. A Nikola Kalabić,kako mi je ustvrdio dr. Osman Zametica,rodom iz Jeleča, prvi je silovao, pazatim zaklao i izbacio na ulicu, najljepšudjevojku u Foči, dok je bio prvi Dražinsuradnik. U to vrijeme, napominjaobi Zametica, kralj Petar se nalazio ubijegu preko Kaira, za London, želećireći kakav su odnos muslimani ostalogsvijeta imali prema zločinima nadnjihovom sabraćom u BiH.Raspitao sam se kod drugih Fočaka oimenima koje je Sabina upamtila. Zaistaje bio odmetnik Vlado Šipčić, i dugose krio između Toholjske i Mazalačkeplanine. Navodno ga je izdao Vojo, iliMilan Pavlović, koji su mu odsjekliglavu i predali je UDB-i, da bi dobiliazil u Rusiji. Zvanično, ubijen je 1958.g. negdje kod Bijelog Polja. Narod tihsela pamti priču i o Cmilji, nekoj djevojcikoja je bila Šipčićev jatak. Navodnosu je ubili trojica muslimana ispredmlina. Očito su tragali za familijama tetrojice muslimana radi osvete. AdilZulfikarpašić tvrdi da je iz Foče samo12 muslimana pristupilo ustašama.Jedna mi je žena potvrdila da je čulapriču kako je baš neki Bobo zaklaodvije starice, čije su kosti nađene u teknetu,negdje u smrekama baš oko teToholjske planine. Jednu od njih, Melču,zvali su ustaškom hudovicom, jerjoj je muž poginuo kao ustaša… Umrlojoj je dvoje djece od tifusa, a ona se nikadnije preudavala. Poznato mi je daje samo jedan učitelj iz Foče osuđenkao pripadnik organizacije Mladi muslimani,iako nije bio Fočak. Nekolikohodža je također hapšeno, ali ne kaopripadnici Mladih muslimana. No, poznatami je priča o nekom Sulejmanu,ne sjećam se prezimena, iz sela Varupi,kojeg su osudili i uhapsili kao Mladogmuslimana. Uhapsili su ga dok jeklanjao akšam i nikad se nije vratio.Pa je neko, nakon pobjede SDA, dolaziou Centralu, raspitujući se da li bimogli saznati šta se zbilo s njim. Nekisu ga vidjeli da je sproveden u voz. Tamajka bi mu držala sliku pod kamenomkod pojila za hajvan. Pa bi, krijućise, dok bi pojila krave, gledala tu sliku.“Vodi ovo i pobij, sredili smo ih! Jebali smo im balijsku majku!”Da je, bogdo, odveo nas i pobio. Ali, sleti onaj drugi pa kaže:“Nemoj ih ubijati, učinio bi im uslugu. Plavšićka je naredila dase s njima mora drugačije postupati.”, derao se onaj drugi. “Etopostupaj kako ti je naređeno, ja sam im jebo majku za sva vremena”,smijao se ovaj što je pio pivu. “Treba ih poslati ujutro doAlije, dati im po krišku hljeba i flašu vode da mogu stići do Predsjedništva,nek vidi šta će mu biti s njegovim mudžahedinima.Naredi komandi da ih niko ne dira putom!”, čula sam kad munaređuje. “Nek odnesu poruku Aliji da će mu svi mudžahedinibiti ovakvi, a da ćemo sve bule njegove obući po ovoj najnovijojmodi!” smijao se. A na meni one dimije sve krvave. To im je taPlavšićkina moda za muslimanke!Nisam mogao više otkriti za čime bi izbog čega toliku istragu vodio taj Krizništab SDS-a u Kalinoviku te noći, dabi se svetio za zločine nad Srbima. Dakle,vjerojatno su iščekivali da li će, naosnovu do tada počinjenih osveta naTurcima, Skupština RS-a, usvojiti njihovprijedlog da u ime pranja četničkogobraza, kojeg je ukaljao NikolaKalabić, njihov novi komandant bitinjihov mještanin Ratko Mladić. U korijenuimena njegovog rodnog sela jeriječ bog (Božinovići), pa je moguće dasu ga slavili kao novog srpskog boga!Ili je već Mladić bio postavljen za komandantaVRS, pa oni stoga proslavljalito kao svoju “veliku pobedu”.***“Ja sam sva krvava bila, non-stop samkrvarila. Rekla sam ti kako su mi razderaliono trenerke, i kako sam obukla dimije,sve je na meni vonjalo i smrdilo nalešinu. Da mi je bilo oprati ruke i da seumijem, ko da bih se rodila. Samo sunam davali vode, kad vide da ne možešviše da pričaš. I to, opet, ne daju da piješkoliko hoćeš. Jednom je Nečko rekao:“Daj mi, jarane, cigaru”. Oj , kad ga je onzviznuo kundakom pa zatim izgazio nogama,opsovao mu majku što ga takonazvao. I te noći sam platila baš od njega.Uveli nas u to mučilište, ko opet, nanaka ispitivanja. Ona četnikuša me jedržala i govorila: “U ime svete Cmilje!”,dok me je krstila i škropila vodom. Govorilaje kako moram roditi Srbina. “Ovebalijke su bolje od naših”, govorio je onimašto su me držali, kad je otišla onačetnikuša. Kad je, anamoon, završio nameni, obris'o se peškirom i onako umazanomslinom svu razmazao po Nečku.Ono moje dijete je počelo povraćati sveiz sebe. Od tada, jadan, često povraća.Tako su prolazili dani i noći. Ipak sammislila da će nas konačno pobiti. Štaćemo im više. Nismo bili pomrli. Neznam ni kako je toliko života bilo u nama.Šta smo sile batina dobili?! Nemamjesta na tijelu, gdje nije bilo modro.Više u Nečka nego u mene. Ma stotinuljudi, meni se čini podleglo i umrlo samonakon jedne takve tuče. A, eto nemasmrti bez edžela. I te noći, bilo jenegdje pred kraj juna, došao je jedanCrnogorac. Toliki, ćafir, da ti ne moguopisati. To su ludi ljudi. Mrcine goleme,ugojeni k'o prasci. Kad su me povalilina sto onaj jedna kaže: “Ja nemogu, usmrđela se! Ovo treba odvestiu rijeku i okupati je!” A, ovaj će drugi :“Nema kupanja, znaš li ti da se Turcikupaju poslije jebačine!” I onaj hoće,onaj neće, prikradaju se, pa onaj jedanreče: “Nećemo nijedan. Svakako prasicaviše ne može roditi Srbina, pa ćuja ovo sad ovako završiti.” Kako pijeonu pivu, on je onaj grlić pravo u mene...Kako sam zajaukala, i zavrisklaja, moj Nečko je krisnuo još više! Kakoje kriknuo, ko da ima sedamdeset i sedamnakih glasova, oni se uhvatiše zauši. “Vidi Turčina!!!”, začudio se onajkrmak. Onda se Nečko zasmijao, ko dase smije njima što ih je prepao pa suzapušili uši rukama. Onda se nastaviosmijati, ko da je ga je veselje obuzelood nečega. Prišao je iznad mene i po-26 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAčeo me tješiti s osmijehom na licu, k'osav sretan kaže mi: “Mama, haj'mo namore.” Malo mjesečina kroz onaj prozorprobila, a on se okrenu prozoru ipoče vikati : “Vidi, mama, sunca! Mama,molim te haj'mo se kupati na more!”Došao je do mene i počeo da mepridiže, moleći da se idemo kupati...A, onaj zovnu nakog Neđu: “Vodi ovo ipobij, sredili smo ih! Jebali smo im balijskumajku!” Da je, bogdo, odveo nasi pobio. Ali, sleti onaj drugi pa kaže:“Nemoj ih ubijati, učinio bi im uslugu.Plavšićka je naredila da se s njimamora drugačije postupati.”, derao seonaj drugi. “Eto postupaj kako ti je naređeno,ja sam im jebo majku za svavremena”, smijao se ovaj što je pio pivu.“Treba ih poslati ujutro do Alije,dati im po krišku hljeba i flašu vode damogu stići do Predsjedništva, nek vidišta će mu biti s njegovim mudžahedinima.Naredi komandi da ih niko nedira putom!”, čula sam kad mu naređuje.“Nek odnesu poruku Aliji da ćemu svi mudžahedini biti ovakvi, a daćemo sve bule njegove obući po ovojnajnovijoj modi!” smijao se. A na menione dimije sve krvave. To im je ta Plavšićkinamoda za muslimanke!Opet im nisam vjerovala, kad su mevratili u hangar da će nas pustiti. Bilasam sa djetetom i mislila kako je ranijetrebao da se pravi da je lud, moždabi ga pustili na miru, a meni što su radilida su radili. Nikako nisam vjerovalada mi je dijete izludilo. I bio je mirantu noć. Nismo smjeli šaputati, jer akobi nas čuli, odmah bi priskočio onajstražar i psovao da nešto dogovaramo.Tako da je brzo svanulo i onaj nas pozvada nam da naku potvrdu da smobili sedam dana u pritvoru”. (Potvrdaje imala štambilj Skupštine opštineKalinovik, i potpis predsjednika Kriznogštaba SDS-a, Gruje Galovića.)“Pravo putom i da niste metar s putaskrenuli. Znate đe ćete se zaustaviti!”naredio nam je onaj što je spominjaoPlavšićku. I mi se zaputismo... Kadsmo prelazili preko mostića jednog,vidjela sam nakamarane ljude k'o drva,jedno na drugom i muško i žensko.Boga mi je potočič krvi isticao ispod tekamare. Bili su poklani. Nisam se zagledalai prošla sam k'o da ih ni ne vidim.Sve sam mislila da nas prate. Usputsmo jeli ono bukovo lišće, baš smose okrijepili. Ima ljutkast okus, godilomi je ko najslađa salata. Kad smo prolaziliDobro polje, aman jarabi, bilo jesila vojske s tenkovima. Vidjela sam ihsvakakvijeh; i onih s trakama i onimlančičima. E, ti su mi bili najgori; ti salančičima i njihovijem ikonama! Kad bime povalili na te daske, pa bi me prekrstilii lajali kako bula mora rađatiSrbe, te bi im ikone visile ispred očijumi! Žmurila sam jadna, stiskala oči,gušila u sebi bol i muku da bi mi srcepuklo. Govorili bi da su bule slađe odnjihovijeh žena i da kući ne smiju spavatisa svojim ženama, jer trebaju bulamanapraviti dosta Srba koje će roditik'o što su njihove prababe Turcimarađale Turke!A, eto, niko mi nije prišao dok smo išliputom. Cijeli dan smo pješačili prekoRogoja, do Trnova. Kad smo došli dojedne rječice, misleći da nas više nevide, jer smo im zamakli, napila samse vode koliko sam mogla. Tako samse i nagrdila, nisam smjela toliko vodepiti. Sve su rane u meni oživjele. I od terane, boljelo me rano ljuta, kad mi jeuturio pivsku flašu, bila sam sva iskrvarila.A moj Nečko bi sve usput govorio:“Mama, vidi ljepote... Vidi grožđa icvijeća, mama...” Nisam znala, grdnarano, da halucinira, sve dok nije htiozaplivati u tom potočiču. “Vidi, mama,mora. Haj'mo se kupati”. Jedva samga smela da ne skoči u vodu. Tad mi sesrce slomilo. Znala sam da je presvisnuo.Otimao mi se, sve hoće na kupanje.Tako smo došli do jedne bukve isjeli. Vala, nisam imala snage daljehodati. One mi se tene raspale, nogemi krave i nabuhle. Morala sam se odmoriti.Koja su doba bila, negdje izaikindije, bahnuo je jedan vojnik. Mislilasam da je četnik i da će nas ubiti. Nekubije, pomislila sam. Kaže taj vojnik daidemo s njim. Sakrio nas je u jednu šupljubukvu i zaprijetio da se ne mičemo.“Ako ga ne možeš čuvati, svezatću ga”, rekao mi je vojnik za Nečka. Jaću se vratiti i odvesti vas. Vidio je da nemogu hodati. Vala, brzo su došli ponas, njih četverica. Pomogli su nam dahodamo. Mene su, vaka, i nosili. Kadsam došla do jedne kuće i ugledalananu u dimijama i šamiji, Bože, Sunceme je ogrijalo. K'o da sam vidjela džennetu njenom licu. Ona mi je jemenijabila ljepša od svakog behara. Tu su midali mlijeka, umotali mi noge u vununatopljenu u ulje. Okrijepili smo se.Ali, tek tad mi je Nečko dobio temperaturu.Valjda što smo toliko pili vode.Kako nećeš, grdna rano, kad smo tolikotrpili žeđ. To su bili ti Jukini borci!Vidjela sam ih svakakvijeh; i onih s trakama i onim lančičima. E,ti su mi bili najgori; ti sa lančičima i njihovijem ikonama! Kad bime povalili na te daske, pa bi me prekrstili i lajali kako bulamora rađati Srbe, te bi im ikone visile ispred očiju mi! Žmurilasam jadna, stiskala oči, gušila u sebi bol i muku da bi mi srcepuklo. Govorili bi da su bule slađe od njihovijeh žena i da kući nesmiju spavati sa svojim ženama, jer trebaju bulama napravitidosta Srba koje će roditi k'o što su njihove prababe Turcimarađale Turke!Rekla sam im da sam bila u logoru i dasu nas poslali Aliji. “Ne možeš ti doAlije, Sarajevo je okruženo, ti se trebašprebaciti vani ako imaš koga.” savjetovalisu mi vojnici.”***Sabina je bila prebačena u jedno mjestodo Crveg krsta, a zatim u inozemstvo.Tamo je ostala dok joj ljekari nisusavjetovali da joj Nečko neće ozdravitii da bi mu bilo bolje među svijetom iljekarima sa kojima će komuniciratina maternjem jeziku. Ne mogu ništaviše reći o njihovim životima. Može sepretpostaviti s kolikom patnjom živeovako bolesni. “Samo mi je jednog dana,kad smo se vratili u Bosnu, i bio mije puno bolji, rekao: “Mama, haj'mo naAlijin mezar!” Od kud mu je to došlo upamet, ne znam!BEHAR 90-9127

SVJEDOČANSTVASAMO JE ISKIDANA MAHRAMANA MENI JOŠ BILA ŽIVASvjedočanstva iz knjige “Molila sam ih da me ubiju - Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine” u izdanjuCentra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, 1999.ŠIFRA: “KRKAN”Već tokom aprila, a puno intenzivnije umaju 1992. godine, JNA je putem svojihvojno-policijskih formacija vršilabrojna hapšenja, privođenja i interniranjanesrba u zatočeničke logore izatvore. Posebno su Srbi iz Srbije, sadomaćim Srbima, bili svirepi premaBošnjacima Kozarca, Tukova, Čele,Hambarina, Čarakova, Bišćana, Rizvanovića,Ljubije, Šurkovca i drugih naseljau općini Prijedor.Doveli su nas u prijedorsku policijskustanicu, uveli u jednu malu prostoriju irekli nam da čekamo. Naravno, vratasu zaključali za sobom. Od straha nismosmjele razgovarati. Čekale smoprestrašene da dođu po nas, ili da naspočnu ispitivati, no niko se nije pojavljivaotokom cijele noći. Obje smo cijelunoć probdjele zatočene i uplašene......Kada se kamion zaustavio i kada sunaredili da izađemo, bez obzira što jebilo mračno, prepoznala sam tvornicuKeraterm. Smjestili su nas u jednu velikusalu broj 1, u kojoj su bili samo logoraši,muškarci. Slika logora je bilaužasna. Sala je bila prenatrpana logorašima.Ljudi su bili unakaženih lica.Pogledi su im bili izgubljeni. Jedva sečuo po neki jecaj. Iako sam rođenamještanka, iako su to bili ljudi koje sampoznavala, tada, u Keratermu, nikoganisam prepoznala. Logoraš do meneme je oslovio mojim imenom i ja sam,tek po glasu, prepoznala svoga daidžu.Vrlo brzo, nakon pola sata, došli su pomene i Amru i rekli da moramo hitnopospremiti neke prostorije. Mene suposlali u jednu, a nju u drugu prostoriju.Kada sam ušla, shvatila sam da seu njoj nema šta pospremati. Nije bilostruje i bila je zapaljena svijeća. Mislilasam da sam pogriješila prostoriju,ali su se odmah potom otvorila vrata iu sobu je ušao upravnik zatvora, ZoranSikirica, “intelektualac”, čovjek kogasam ranije poznavala i koji je bio poštovanu gradu.Nakon ulaska uz pozdrav: “Pomoz'Bog Turkinjo!”, zaključao je vrata i naredioda se skinem potpuno gola i toda ne žurim, nego da sve činim “polahkoi na tenane...” Bila sam šokirananjegovim nastupom, ali sam, ipak,uspjela izustiti; “Neću!” Uz psovku,Zoran Sikirica je povišenih glasom ponovionaređenje, ali ga ja nisam poslušala,jer to nisam mogla da učinim.Osjećala sam u sebi stravičan otpor...Onda mi je Zoran prišao i pokušao silomda me skine, no ja sam se tadapočela uporno braniti i izmicala sam,pa sam tako oborila i ugasila svijeću.U sobi je nastao potpuni mrak. Odjednomme je Zoran Sikirica dočepao iosjetila sam njegov strašan udarac uglavu, tačnije u lijevo oko. Osjetila samkrv niz lice i gotovo se izgubila.Oborio me je na pod, počeo me tući ikidati mi odjeću sve dok me nije svukaogolu. Kada sam se malo pribrala,pokušala sam da se pridignem u mraku,ali me je udario jako šakom u glavu.Bila sam na granici svijesti, bespomoćnau mraku.ŠIFRA: “KRKAN”: Nakon ulaska uz pozdrav: “Pomoz' Bog Turkinjo!”,zaključao je vrata i naredio da se skinem potpuno gola ito da ne žurim, nego da sve činim “polahko i na tenane...”...Odjednom me je Zoran Sikirica dočepao i osjetila sam njegovstrašan udarac u glavu, tačnije u lijevo oko......Oborio me je na pod, počeo me tući i kidati mi odjeću sve dokme nije svukao golu. Kada sam se malo pribrala, pokušala samda se pridignem u mraku, ali me je udario jako šakom u glavu.Čula sam zatim kako se Sikirica skida.Skinuo je odjeću sa sebe, divljački navaliona mene i silovao me na najvulgarnijinačin. Imala sam tada menstruacijui jako sam krvarila. Ispodsebe sam osjećala lokvu krvi, a osjećalasam i krvarenje iz glave. Na trenutakmi se učinilo da gubim svijest,ali zvijer se pripremala na daljnje iživljavanje.Psovao je i pitao uživam li kaoi on. Bolovi su bili užasni i kada sampočela da povraćam, uslijedio je još jedannjegov udarac pesnicom u glavu,od koga sam potpuno izgubila svijest...“NA SVJETLU DANA SLIKA LJUDIPAĆENIKA JE IZGLEDALA JEZIVO...”Ne znam koliko je prošlo vremena doksam ležala u besvjesnom stanju, kadasam čula buku lanaca na vratima sobe.Probudila sam se i pokušavala da28 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAse snađem u mraku, kada su se vrataotvorila. Pomislila sam da to iz sobeodlazi Zoran Sikirica, ali sam pogriješila,jer je na vrata ušao neki drugičetnik. To sam mogla uočiti jer je većpočelo da sviće. Dugo me, nemoćnuna podu, posmatrao taj čovjek, a ondami je rekao da ustanem i da se brzoobučem. Sva sam bila slomljena i odonih komadića odjeće uspjela sam pokritiono najnužnije. Niz noge mi je teklakrv. Kad sam se obukla, rekao mije da pođem sa njim.Sišli smo niz stepenice i, dolje u hodniku,zatekli puno četnika koji su buljili u mene,izmorenu i krvavu. Upravnik zatvora,Zoran Sikirica, čovjek – zvijer, upitao ječetnika koji me je vodio da li se “počastioTurkinjom”. On je šutio, na što je upravnikpočeo da urla, nazivajući ga pogrdnimimenom, skočio je, zgrabio me za ruku iponovo, vukući me, odveo u onu prostoriju.Već je bilo svanulo i soba je bila ispreturanai sva uprskana krvlju. Sve je izgledaloužasno. Ovoga puta nije zaključaovrata. Rekao mi je da su mi i moji sinovi tuu logoru i ako ne budem poslušna i pružalaotpor da će ih ubiti. Znala sam dazlikovac govori istinu. Nisam se branila.Divljački me ponovo silovao, iživljavao sena meni, psovao, vrijeđao me, puštao izsebe neke neartikulirane glasove, grizao...Kada više nisam imala snage i kadasam gotovo potpuno klonula, naredio jeda me vrate u veliku salu.Na svjetlu dana slika ljudi paćenika jeizgledala jezivo. Amra je u jednomuglu plakala. I ona je bila sva modra iizujedana. U sali je bilo djece i staraca.Gledali su šutke sa beskrajnom tugomu svojim gotovo ugaslim očima. Svi sume poznavali, a i ja njih. Sve su namsamo oči govorile.Nakon dva dana, pred večer, po menesu došla četvorica Srba u četničkimuniformama i odveli su me u onu istusobu u kojoj me je zlostavljao Zoran Sikirica.Kad su me uveli unutra, oborilisu me na pod, uzeli su konopce i njimami svezali ruke iza leđa. Provjerili su dali su me dobro svezali i sjeli su u sobipored mene, ne govoreći ništa...Nakon dvadesetak minuta u prostorijuje ušao Zoran Sikirica i naredio svojimŠIFRA: “KRKAN”: Rekao mi je da su mi i moji sinovi tu u logorui ako ne budem poslušna i pružala otpor da će ih ubiti....Divljački me ponovo silovao, iživljavao se na meni, psovao, vrijeđaome, puštao iz sebe neke neartikulirane glasove, grizao......Amra je u jednom uglu plakala. I ona je bila sva modra i izujedana.U sali je bilo djece i staraca. Gledali su šutke sa beskrajnomtugom u svojim gotovo ugaslim očima.četnicima da napuste prostoriju... Kadasu izašli, zaključao je vrata i počeo samene da skida suknju. Jako sam seuplašila i od straha sam dobila ženskiodliv. Kad mi je svukao suknju i gaćice, isam se skinuo i bio spreman na novoseksualno orgijanje... Međutim, blokiralaga je bila krv koju je osjetio, trgnuo sei podigao sa mene, zaurlavši: “Fuj balinkuro,gadiš mi se”, a onda se naglookrenuo i pošao prema stolu na kome jestajala flaša, koju je dohvatio i prišao mi.Gledao me je jedno kratko vrijeme, sagnuose i počeo da mi gura flašu u vaginu,vrišteći pomahnitalo pri tome. Flašuje gurao svom snagom nanoseći mi nesnosnebolove. Počela sam vriskati dokse nisam potpuno onesvijestila...Kad sam se osvijestila bio je cik zore.Sva sam bila mokra i nepokretna. Odstraha i spoznaje u kakvom sam sepoložaju nalazila, ponovo sam se onesvijestila.Probudila sam se kad je već uvelikobilo jutro. Bila sam odvezana. Sva sambila mokra od krvi i nisam se mogla nipokrenuti. Pored mene je ležala i krvavaflaša. Prostorija je bila otvorena,a četnici su u grupama ulazili unutrada vide golu Bošnjakinju, ali su uzmicaliuz povike, kao: “Fuj krmačo, gadišnam se”. Ćuškali su me i pljuvali doksam nepokretna ležala na podu. Poslijepola sata poslali su četiri naše ženeda me iznesu i operu i odnesu na mojležaj u uglu zajedničke zatočeničkeprostorije.ŠIFRA: “BRČKO”Početkom maja mjeseca 1992. godine,po gradu se proširila vijest da je ženamai djeci omogućeno da izađu iz Brčkogautobusima, koje je organiziralaJNA. Vožnja od Brčkog do BrezovogPolja, koja je tada za Bošnjake prividnobila sigurnija, koštala je čitavo bogatstvo.Srpski vojnici tražili su dolare imarke, i svijet je bio prinuđen da im dasve što je imao, samo da se spasi glava.Moja porodica je imala solidnu ušteđevinuu njemačkim markama, pa smopreko nekih prijatelja uspjele da uplatimoveoma visoku cijenu prevoza odBrčkog do Brezovog Polja. Moja majka,nana, mlađa sestra i ja, dočekale smoda se autobusom prebacimo do BrezovogPolja... Bile smo presretne što smosa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije,nešto hrane i odjeće.U autobusu nas je, pred polazak iz Brčkog,bilo 22. Sve žene i mala djeca. UzŠIFRA: “KRKAN”: Nakon dvadesetak minuta u prostoriju je ušaoZoran Sikirica i naredio svojim četnicima da napuste prostoriju...Kada su izašli, zaključao je vrata i počeo sa mene da skidasuknju. Jako sam se uplašila i od straha sam dobila ženski odliv.Kad mi je svukao suknju i gaćice, i sam se skinuo i bio spremanna novo seksualno orgijanje.. Međutim, blokirala ga je bilakrv koju je osjetio, trgnuo se i podigao sa mene, zaurlavši: “Fujbalinkuro, gadiš mi se,” ...Gledao me je jedno kratko vrijeme,sagnuo se i počeo da mi gura flašu u vaginu ...BEHAR 90-9129

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “BRČKO”: Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti“arkanovci” i “šešeljevci”. Njihovo ponašanje bilo je veoma čudno.Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo sunas uporno gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me jenekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim očima.nas su bili do zuba naoružani rezervisti“arkanovci” i “šešeljevci”. Njihovo ponašanjebilo je veoma čudno. Nisu nas,prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli.Samo su nas uporno gledali ismješkali se. Jako sam se plašila, jerme je nekoliko njih uporno fiksiralosvojim polupijanim očima. Ništa nisamgovorila svojima, da ih još više ne bihuplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...OJKALI SU DIVLJAČKI I NASRTALINA ŽENE...!Autobus je krenuo. Što smo se više odmicaliod grada, srpski vojnici su bili svebahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku izgrada, autobus se naglo zaustavio. Odmahsu pijani srpski rezervisti nasrnulina mlađe žene i počeli da ih pipaju, štipaju,hvataju za butine, stražnjice, zadojke. Počeli su onda da izvode jednu pojednu ženu i da ih vode u obližnju šumu.Ojkali su divljački i nasrtali na žene, takoda sam se prestravila kada su došli i pomene. Pružala sam im otpor, otimala itrgala se, ali bez uspjeha, jer su me počeligrubo šamarati, pa onda udarati išakama. Moja majka je pokušavala, iakoi sama slaba i nemoćna, da me zaštiti.Međutim, oni su i nju šamarali i udaralipesnicama i počeli i sa nje da skidajuodjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli.Majka je plakala i preklinjala ih da jepuste, a oni su je još jače udarali. Prišlasu joj trojica i bacili je na pod autobusa.Dok su je držali i vriskali, silovali su je.Onda su joj naredili da se obuče, pa su,nakon što se iznurena, uprljana i krvavadigla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sapoda preklinjala i molila da me ne diraju,govoreći im da sam djevojka, da samnevina, ali ništa to nije pomagalo, jer suprema meni bili jako zli. Dvojica su mečuvala, a dvojica su me skinula potpunogolu i povalili me na pod autobusa, kao imoju majku. Tu su se njih četvorica izredalina meni, silujući me i tako mi oduzevšimoju djevojačku nevinost... Sve jeto bilo pred mojom devetogodišnjom sestromi pred mojom nanom, koja je imalapreko sedamdeset godina. Jako samkrvarila i nisam mogla da se pomaknem.Dok sam bespomoćno ležala, onisu me šutali cipelama, vičući: “Diži seTurkinjo prljava i ljubi nas što si od danasSrpkinja. Tako ćemo izje...i i sveTurkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbijaće biti od Stambola do Beča...” Nijeti dosta kurvo, Turkinjo!Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana,izmučena, ponižena, obeščašćena.Sva sam bila oblivena krvlju i slinamasrpskih zlikovaca. Tražila samzadnje atome snage da savladam fizičku,a posebno duševnu bol, jer sume četnici izvrijeđali, da mi je srce odbola htjelo da iskoči. Cijepala mi seutroba, a sva duša mi je gorjela od bolakoji sam tada osjećala. Ni jednoguzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali:“Nije ti dosta kurvo “Turkinjo”,balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti...”Pa su onda ponovo nasrnuli na mene.Mijenjali su se na meni, a ja sam bila ugotovo besvjesnom stanju. Ne znamkoliko se zlikovaca izredalo na meni,jer sam bila potpuno izgubila svijest.Kad sam se osvijestila, pored mene jeu autobusu bila moja majka. Ležalesmo jedna uz drugu i nismo mogle dapomjerimo ni noge ni ruke. Posmatralisu nas pjevajući četničke pjesme.Sutradan, nakon mučne noći, nakonpatnje kakvu ni jedna Bošnjakinja izautobusa do tada nije doživjela, autobusje krenuo. Nakon nekoliko kilometarau autobus su ušla još dvojicarezervista srpske JNA. Nakon kraćevožnje, autobus se ponovo zaustaviokraj neke vode i šume. Opet su izvelisve žene, pa i starice, među njima,moju nanu i moju devetogodišnju sestru.Sve su nas odveli u šumu i tu nasponovo zlostavljali i redom silovali. Nismosmjele da se branimo jer bi u tomslučaju bile pretučene i opet silovane,pa i ubijene. Nas nekoliko, mlađih ženai djevojaka, molile smo da u autobusvrate starice i djecu da nas ona negledaju. Na to su se četnici divljačkismijali, govoreći nam: “Hoćemo davam se sve desi, i seks i bol i poniženje.”To su dakle htjeli, kako nama,koje su silovali i na kojima su se redali,tako i našim najbližima, staricama idjeci, koji su morali gledati našu patnjui s nama zajedno patiti.Bila sam potpuno slomljena i fizički iduševno. Molila sam Boga da četnicibudu što grublji, da mi nanesu što većubol, da me, iako sam se u početku borilada preživim, zakolju, udave, ustrijele,samo da me više nema, da nestanem,da košmar u meni zauvijek nestane.ŠIFRA: “BRČKO”: Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinulapotpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku.Tu su se njih četvorica izredali na meni, silujući me i tako mioduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojomdevetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imalapreko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla dase pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutalicipelama, vičući: “Diži se Turkinjo prljava i ljubi nas što si oddanas Srpkinja....Nas nekoliko, mlađih žena i djevojaka, molile smo da u autobusvrate starice i djecu da nas ona ne gledaju. Na to su se četnicidivljački smijali, govoreći nam: “Hoćemo da vam se sve desi,i seks i bol i poniženje.”30 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVATek nakon četiri dana, autobus je stigaou Brezovo Polje, koje je od Brčkogudaljeno samo 27 kilometara. Tu smose oporavile nekoliko dana, nakon čegasu nas Srbočetnici predali vojnicimaUN, koji su nas prebacili u Hrvatsku,gdje smo se zadržale nekoliko dana.Nakon toga smo odvedene daleko, dalekood svoje Bosne, ponijevši u sebibol i tugu, očaj i beznađe, koji se nikakvimriječima ne mogu opisati i izraziti.ŠIFRA: “GAGOVIĆ”Uskoro smo stigli u susjedno selo. Tusu nas zadržali nekih 4-5 sati. Odmahsu nas počeli odvoditi u šumarske barake.Ispitivali su nas o svemu što ih jezanimalo, a poslije su silovali djevojkei mlađe žene. Odvodili su nas u barake,po 2-3 žene, tamo nam prijetili pištoljimai noževima, skidali nas gole iviše njih je svaku od nas silovalo. Međunjima sam prepoznala zloglasnogčetnika Gojka Jankovića. Osim GojkaJankovića, tu je bio i Slavko Ivanović.Prije rata bio je taksista u Foči, pa zatimJanko Janjić, zvani “Tuta”. Tu trojicusam tada vidjela, dok ostale nisampoznavala. Kasnije se pojavio i četničkivojvoda Dragan Zelenović... Četnici subili prljavi i pijani. Smrdjeli su. Uniformesu im bile iste, samo je vojvodaDragan Zelenović imao neku žućkastu,šarenu uniformu.Mene je prvo tukao, pa zatim me jepred Arzijom divljački silovao GojkoJanković. Pitao me je gdje su mi muž idjever. Gdje je komšija Nijaz i ko je odnjih imao pušku? Rekla sam da neznam i da ja nisam bila sa muškarcima,nego sa svekrvom i djecom i da neznam šta je ko imao i gdje je ko bio.Molila sam ga da mi kaže da li zna je lipreživjelo moje srednje dijete, Senija,koja se izgubila dok smo bježali krozšumu. Dok sam ga molila da mi kažeje li dijete živo, on se smijao.Odatle su nas sve pokupili u autobusei odvezli u Foču pred policijsku stanicu.Tu smo stajali neko vrijeme, dok suse oni dogovarali šta da rade s nama.Jedni su, to smo dobro čuli, govorili danas sve treba odmah pobiti... Drugi, danas odvedu u školu, gdje su bile izbjeglicekoje su bili zarobili prije nas. Takosu i uradili. Odveli su nas u seoskuškolu. U školi nismo nikog zatekli. Bilaje potpuno prazna. U učionicama smo,na podovima, zatekli neke spužve ikonjske deke. Tu, u učionicama susmjestili samo žene sa djecom iz našegsela, ali su kasnije dovodili i druge.Bilo nas je 60-70.Već prvu večer počeli su nas maltretirati,vrijeđati i tući. Oduzeli su namsvima pare i nakit. Meni je Janko Janjić“Tuta” govorio da mu izvučemmenđuše iz ušiju ili će mi odsjeći obauha. Tu prvu večer došao je u učionicupo mene. Nisam htjela poći, protivilasam se i molila da me ne izvodi. Ondami je skinuo mahramu sa glave i brutalnome povukao za kosu... Zaprijetiomi je da moram izaći, ili će mi kose počupativukući me iz učionice. Odveome je u jednu učionicu bez školskihklupa. Na podu je ležala samo jednaspužva. Tu, u učionici, pored njega, bilasu još četvorica četnika. Naredio mije da se skinem. Kada sam rekla daneću, da ne mogu, on me je ošamario,udario šakom u rame i oborio na spužvu.Počeo mi je trgati odjeću sa tijela.Plakala sam, zapomagala, a on je uzbuđenogovorio kako mi se neće desitiništa strašno, te da ću uživati podnjim... Kad me je međutim, silom skinuo,vidio je da imam menstruaciju.Pljunuo me i rekao da idem nazad međuostale balinkure. Prestravljena,izašla sam napolje. U hodniku su bilineki srpski vojnici koji su me pitali zaštoplačem i da li me je “Tuta” tukao.Rekla sam da jeste i ispričala im šta jebilo. Kada sam se vratila u salu, ponovoje u nju došao “Tuta” i odveo Mervanu,Arziju i još neke mlađe žene... Itako je to četničko orgijanje trajalo desetakdana. Žene su prolazile pakaotorture, poniženja, silovanja, po učionicamai susjednim kućama u kojimasu ranije živjeli Bošnjaci.Poslije deset dana došao je jedan odčetničkih komandira i rekao da moramoići u Sportski centar u Foču. Navodno,škola se morala spremiti za Srbe,jer je bilo palo jedno susjedno mjesto,odakle su izbjegle srpske žene. Rekaoje da nas sve mora ili pobiti, ili preselitiu Fočanski sportski centar... Došla suubrzo dva kamiona i odvezli su nas uFoču. Kad smo tamo došli, sala je bilagotovo zatrpana. Sve je bilo puno smeća.Nismo mogli ni stajati, a kamo li dalegnemo na parket spavati. Pokupilesmo to smeće i stavile ga na binu, jernam nisu dozvoljavali da izlazimo napolje.Tu je to smeće bilo svo vrijemedok smo bili u tom logoru u Foči.Našle smo sedam sportskih strunjačai na njih smjestile djecu. Njih, 24 djeceŠIFRA: “GAGOVIĆ”: Oduzeli su nam svima pare i nakit. Meni jeJanko Janjić “Tuta” govorio da mu izvučem menđuše iz ušiju ili ćemi odsjeći oba uha. Tu prvu večer došao je u učionicu po mene....Kada sam se vratila u salu, ponovo je u nju došao “Tuta” i odveoMervanu, Arziju i još neke mlađe žene... I tako je to četničkoorgijanje trajalo desetak dana.je spavalo na tim strunjačama, a mižene smo spavale na golom parketu.Svoju obuću smo stavljale pod glavu...I u tom Sportskom centru su nas odvodili,tukli, vrijeđali nas na vjerskojosnovi i silovali. Od četnika je najčešćedolazio Janko Janjić “Tuta”. Dolazilisu sa njim i Dragoslav Kunarac –“Žaga” i četnički vojvoda Dragan Zelenović– “Zeleni”, sa svojom četničkomvojskom. Svaki od njih, zlikovaca, jeimao svoju grupu.PONIŽAVANJE BOŠNJAKINJA...“Žagu” prije nisam poznavala, ali samčula da ga tako zovu. Najbolje sam gaupoznala kad je jednu večer došao sajoš nekoliko četnika i izveo iz sale, mene,Arziju i još neke mlađe žene. Došlisu bili u salu i svaki je od njih birao sebiženu za silovanje i iživljavanje. Jed-BEHAR 90-9131

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “GAGOVIĆ”: U Sportskom centru u Foči su nas znali izvoditii po tri puta u toku jedne noći. Mene su lično tako više putaodvodili. Jedni me odvedu i siluju, redajući se na meni, i ondame vrate... Dođem kod djece i samo što odahnem, sjednem, ondadođu drugi četnici, pa me i oni odvedu da mi se sve zlo ponovi....Tu, u fočanskoj fiskulturnoj sali sam bila 40 dana i mislimda sam silovana preko stotinu puta....Bilo ih je svakakvih. Svi su bili u uniformama JNA. Bili su izFoče i okoline, ali znam da ih je bilo iz Crne Gore, iz Srbije, kaoi okolnih gradova...ne noći odveo me je u fočanski hotel, adrugi put u jednu izgorjelu kuću u blizinisale. Bio je jako grub prema meni.Iz njegovih postupaka moglo se zaključiti,da mu nije cilj da se seksualnoiživljava na meni, već da me ponizi,ubije mi moju čast i dostojanstvo. Imaoje svoje četnike koji su bili zaduženi zaponižavanje i seksualno zlostavljanjeBošnjakinja. Šta im je on naređivao,oni su to bez pogovora izvršavali.U Sportskom centru u Foči su nasznali izvoditi i po tri puta u toku jednenoći. Mene su lično tako više puta odvodili.Jedni me odvedu i siluju, redajućise na meni, i onda me vrate... Dođemkod djece i samo što odahnem,sjednem, onda dođu drugi četnici, pame i oni odvedu da mi se sve zlo ponovi.Tako, iz dana u dan, iz noći u noć...Tu, u fočanskoj fiskulturnoj sali sambila 40 dana i mislim da sam silovanapreko stotinu puta.ŠIFRA: “GAGOVIĆ”: Prvo me je silovao “Žaga”, pa onda još njihšesterica četnika, koliko sam uspjela brojati, a onda sam bilaizgubila svijest i ne znam šta su sve poslije četnici radili samnom. Kad sam nakon nekoliko sati došla sebi, vidjela sam dami je majica bila sva mokra i pocijepana, te da je smrdjela narakiju. ...Grudi su mi bile isparane, sa krvavim podlivima......Faketu su, naprimjer, strašno tukli i mučili, cigarete su gasilipo njenom tijelu, po stomaku, po dojkama.Bilo ih je svakakvih. Svi su bili u uniformamaJNA. Bili su iz Foče i okoline, aliznam da ih je bilo iz Crne Gore, iz Srbije,kao i okolnih gradova... Većina me jei tukla... Jednom sam se usprotivila irekla da neću ići i oni su me tada divljačkiistukli. Udarali su me čizmamapo krstima i bubrezima. Plakala sam,ridala, vriskala, ali sam na kraju ipakmorala ići. Ispočetka sam se odupirala,dok mi nisu počeli prijetiti da će mi djecuzaklati. Pomirila sam se sa sudbinom.Pa Bože moj, ili me ostavili, iliubili, bilo mi je svejedno. Kad me povedurazmišljam hoću li se vratiti i ponovovidjeti svoju malu nejaku djecu, koja sutada bila stara tek četiri i jedanaest godina.To dvoje je bilo sa mnom, a trećeje ostalo zauvijek u šumi, zajedno samojim mužem, koji su pali od četničkihkuršuma.Najteži trenuci su mi bili kada me je“Žaga” odveo u obližnje naselje, u jednuizgorjelu bošnjačku kuću. Tu samzatekla još deset četnika. Prvo me jesilovao “Žaga”, pa onda još njih šestericačetnika, koliko sam uspjela brojati,a onda sam bila izgubila svijest i neznam šta su sve poslije četnici radilisa mnom. Kad sam nakon nekolikosati došla sebi, vidjela sam da mi jemajica bila sva mokra i pocijepana, teda je smrdjela na rakiju. Kad sam pogledalai pomjerila se, jedan četnik meje jako udario šakom po krstima i rekaomi da se samo pravim da sam unesvijesti. Jedan od njih, “Crnogorac”,tako su ga zvali, uhvatio me potom zaruku i podigao. Tražio je glasno da mepuste, s obzirom da sam imala, kakoje govorio, “petero djece u logoru.”“Dvoje je njenih, a troje je tuđih, siročadi,”galamio je na njih. On me je ondai odveo u salu. Kada sam tamo došlabila sam sva modra, izmučena i ispaćena.Grudi su mi bile isparane, sakrvavim podlivima...U BOSNI VIŠE NEĆE BITI BOŠNJAKANisam se uspjela ni oprati, a već jedošla neka druga četnička vojska i odvelame ponovo, sa još nekim ženama,u jednu bošnjačku kuću. U podrumu tekuće je bila jedna stara nena. Tu sunas, više njih, četnika, silovali do samogjutra. Ujutro su nas vratili u salu itek što smo došli, došao je jedan četniki opet izveo nas šest mlađih žena,kao, treba da mu očistimo kuću u obližnjemnaselju. Međutim, kad smo dovedene,od čišćenja nije bilo ništa. Tamoje on doveo desetak četnika i tu sunas svi više puta silovali i radili od nasšta su htjeli sve do podne, kada su nasvratili u salu. Bile smo izmrcvarene iizmučene gotovo do smrti.Kada su nas odvodili na silovanja, vozilisu nas vojnim vozilima. Nekad snas odvozili grupno, a nekad i pojedinačno.Neke žene su i gore prošle odmene. Faketu su, naprimjer, strašnotukli i mučili, cigarete su gasili po njenomtijelu, po stomaku, po dojkama.ŠIFRA: “VELIKASRBIJA”Uhapšena sam u Prijedoru, početkomjuna 1992. godine, i odvedena na ispitivanjeu policijsku stanicu. Poslije ispitivanja,koje je trajalo nekoliko sati,došao je Brkić, vozač ATP, u maskirnojuniformi i rekao da pođem sa njim.Pošto sam poznavala Brkića, upitala32 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAsam ga kuda me vozi. On mi je odgovorioda me vozi do kasarne “Žarka Zgonjanina”.Kada smo došli u kasarnu,uveo me je u hodnik gdje su stajala dvačovjeka i rekao mi da sačekam. Doksam čekala, vidjela sam puno vojnikau kasarni. Tada je neko povikao: “Suljanović!”Čula sam da se taj Suljanovićjavio. Onda ponovo drugi glas: “Jesili ti doktor Suljanović?” Ovaj je odgovorioda jeste i rekli su mu da uđe.Čekajući da doktora Suljanovića ispitaju,čula sam kako mu prijete: “Priznaćešti nama sve!” Odjednom je utrčaovojnik u hodnik i viknuo: “Uza zid!Ruke na potiljak!” Čovjek koji je biopored mene i ja, stali smo uza zid. Prišaomi je s leđa, zavezao mi oči i odveome u neku prostoriju. Nisam znalagdje sam. Odmah potom su u prostorijuušla dvojica četnika i tu su me oborilina pod. Stegnuli su mi čvrsto povezna očima. Jedan me je čvrsto držao, adrugi me je svukao i silovao, obeščastio.U toj tami, dok su me zlostavljali,silovali, osjetila sam užasne bolove.Četnici su bili snažni i krupni, a iz ustaim se osjećao alkohol... Onda su mezaključali i otišli. Skinula sam sebi krpusa očiju. U prostoriji nije bilo prozora.Bila je mračna. Napipala sam jedanćošak i tu sam zgrčeno i skupljenosjedila i plakala.Iz susjedne prostorije se čulo: “Zbor vojsko!”i poče prozivka: Zoran Teić, MilanPupavac, Rade Gnjatović, Milenko Žigić,Dragan Končar, Milan Janković, BraneBerić, Dragan Grahovac. “Idite na zadatakkoga ste dobili od kapetana i ne vraćajtese dok ne izvršite naredbu.” Odjeknuoje odgovor: “Razumemo!”Čula sam da neko dolazi pred vrataprostorije u kojoj sam bila i brzo samstavila krpu na oči, skupivši se u ćošku.Vojnik me je uzeo za ruku i odveo predistu prostoriju u hodnik. Drugi vojnik jeotvorio vrata i rekao mi da skinem krpusa očiju, upitavši me: “Koja je to budalauradila:” Bio je u maskirnoj uniformi,srednjeg rasta, crne kose i zelenih očiju.Vidio je da plačem, da sam sva krvava,pošto sam dobila ženski odljev. Daomi je ćebe da se zamotam i pitao meodakle sam, gdje stanujem. Odgovorilasam da stanujem iza autobuske stanice.Onda me je poveo sa sobom, uveo ubijelog “stojadina” i dovezao me predmoj stan.Putem radija su tih dana najavljivalipretrese stanova i kuća. Ako se kodBošnjaka i Hrvata nađe oružje, bit ćemu pobijena cijela porodica, prijetili su.Onda su nas obavijestili da trebamo bitilojalni prema srpskim vlasima i da sviBošnjaci i Hrvati u Prijedoru morajuobjesiti bijela platna na stanove i kuće,što smo morali uraditi. Poslije se počelosa pretresom stanova, kuća. Predmoj stan je došao Miodrag Kićanović sajoš 2 – 3 vojnika u maskirnim uniformamaJNA. Druga grupa je otišla pred kućuFaruka Rizvića sa “Strikom” i jošnekoliko vojnika u uniformama JNA.Miodrag Kićanović, vozač ATP, ušao jeu moj stan, a ostali vojnici su hodali okozgrade. Ušao je i sve razbacao po stanu,prevrnuo kauče i izbacio sve iz regala.Stajala sam u hodniku i sve nijemoi sa strahom posmatrala. Tada mije prišao, udario snažno šakom u vilicui oborio me na pod. Počela sam se braniti,a on me je šamarao i opsovao mibalijsku majku. Svukao mi je trenerku isilovao me na podu. Kada je završio,ustao je, obukao se i rekao: “Ako ikomekažeš za ovo, ja ću doći navečer i svu teiskasapiti. Ovo ti je iz osvete.” Nemoćna,pretučena, ponižena i prestrašenasamo sam plakala.Poslije dva dana sam izašla napolje dapokupim i unesem veš koji sam taj danprala. Pred mojim stanom se zaustaviozeleni “mercedes”, koga je voziomilicioner, Rade Strika. Prišao mi je irekao da sa njim moram poći u MUP.Ušla sam u stan, ostavila veš, obukladrugu odjeću i pošla sa njim. Dok smose vozili prema MUP-u udario mi jedva puta šamar i psovao mi tursku ibalijsku majku. Govorio je kako smomi Bošnjaci i Hrvati protiv srpske vlasti,protiv Jugoslavije i Slobodana Miloševićai kako nas sve treba pobiti.Kada smo došli do MUP-a, Strika meje poveo iza zgrade prema jednoj prostorijikoja se zvala “Buhara”. Prilazeći,vidjela sam kako Faruka Rizvića,njegovog radnika Osmana i još par ljudiizvode iz te prostorije i uvode ih u“maricu”.Strika me je uveo u tu prostoriju, u kojojnije bilo prozora, već samo komadlima na oknu koji je bio izbušen. Bilo jeŠIFRA: “GAGOVIĆ”: Iz susjedne prostorije se čulo: “Zbor vojsko!”i poče prozivka: Zoran Teić, Milan Pupavac, Rade Gnjatović,Milenko Žigić, Dragan Končar, Milan Janković, Brane Berić,Dragan Grahovac. “Idite na zadatak koga ste dobili od kapetanai ne vraćajte se dok ne izvršite naredbu.” Odjeknuo je odgovor:“Razumemo!”...Prišao mi je, udario me pesnicom u stomak i bradu i rekaokako smo mi Bošnjaci i Hrvati za sve krivi, jer nećemo da poštujemoSlobodana Miloševića.samo malo svjetla i vidjela sam da jeoko mene sve bilo krvavo. Krevet saspužvom i na njemu dva ćebeta, bilasu sva od krvi. Poslije je došao ŽeljkoGoronja sa dva vojnika u maskirnimuniformama i maskama na glavi. Željkasam i prije poznavala. Prišao mi je,udario me pesnicom u stomak i bradui rekao kako smo mi Bošnjaci i Hrvatiza sve krivi, jer nećemo da poštujemoSlobodana Miloševića. Tada su mi dvasnažna vojnika JNA prišla i počela dame tuku i skidaju. Branila sam se, plakala,molila milost, vriskala... Željkose izmakao i prislonio se na vrata gledajućisve mirno. Na silu su me skidalii došli do gaćica. Nisam se dala, pasu mi gaćice rasparali nožem i ozlijedilime. Dok me je jedan vojnik silovao,drugi me je čvrsto držao. Svo vrijemesu vriskali, a Željko je sve to samohladno posmatrao.Sutradan je došao četnik Laić i doniomi sendvič i plastičnu čašu vode. Za-BEHAR 90-9133

SVJEDOČANSTVAmolila sam ga da me pusti da odem dowc-a, što mi je dopustio. Umila samse, oprala i ponovo se vratila u prostoriju.Predvečer je Strika došao po mene,uveo me u zeleni mercedes i odvezaopred logor “Keraterm”. Odmahzatim je stigla policijska “marica” izMUP-a, koju je vozio Bojić, Lugarevsin, i on me je pozvao da uđem, rekavšimi da ću da idem sa njim. Kada smoizašli iz “Keraterma”, skrenuli smo lijevo,tako da sam znala da idemo dalje.U “marici” nas je bilo četvero, alise sada ne mogu sjetiti ko je sve bio.Dok smo se vozili, nismo smjeli pričati.Kada smo stigli, već je bila noć, alisam bila sigurna da smo došli u logor“Omarska”. Vidjela sam puno ljudi kakostisnuti jedan uz drugog sjede natoj pisti od betona, pod vedrim nebom,bez igdje išta. Većinu ljudi sam poznavala.Uveli su me u logor “Omarska”, uprostoriju za žene. Oko mene je bilojoš nekoliko žena koje nisu spavale odstraha. Kršile su ruke i molile se Bogu.Tu noć, od velikog straha, nisammogla zaspati. Čula sam krike, jauke izapomaganja ljudi koje su Srbi tukli.Tu večer je Mladen Radić došao u našusobu i prozvao me da izađem. U tommomentu su mi se svakakve misli počelemotati u glavi. Plašila sam da ćeme ubiti dok idem niz stepenice zanjim, jer su inače ispod tih stepenicatukli ljude. Uveo me je u jednu maluprostoriju, gdje je na sredini bio postavljensto i naredio mi da se skinemgola. Šutjela sam, jer sam znala da nimolba ni plač ne mogu da mi pomognu.Prvo me je silovao potpuno goluna tom stolu, a onda se obrecnuo namene: “Sada ćeš otići do “Bijele kuće”da posjetiš svoje balije.” Izveo me je napistu i pozvao stražara Stakića da meodvede na par minuta u “Bijelu kuću”.stajao Mladen i komandir Željko Mejakić.Tada mi je Željko prišao, ošamariome, i rekao: “Šta cmizdriš kurvo jedna.”Mladen me je isto ošamario i rekao daidem u wc da se umijem i da se vratim usvoju sobu. Kada sam ušla u wc zateklasam Sadiju Avdić kako pere ruke. Pitalaje šta mi je, a ja sam odgovorila kako minije ništa. Ušla sam u sobu i legla. Nisamnikome ništa pričala, niti me je biloko od žena išta pitao.Poslije par dana došao je stražar “Brko”i prozvao mene i Sadiju Avdić daizađemo do zelenog kombija. Nas dvijesmo izašle. Znale smo od prije da,onaj, ko ode sa tim zelenim kombijem,više se ne vraća. “Brko” je ušao ukombi i rekao da i mi uđemo za njim.Kada smo ušle, uzeo je naše podatke inije nam ništa govorio. Izašli smo odatlei krenuli prema Separaciji radnika.Pred kapijom na Separaciji smo zatekliDragana Janjića koji nas je preuzeo,odveo u restoran i rekao da trebada ga očistimo. Kada smo došli, ja samodmah otišla da se operem sapunom.Vratila sam se u sobu, ali je vrlo brzo,Mladen Radić, zvani “Krkan”, došao ipozvao me da dođem kod njega narazgovor. Rekao mi je: “Idemo dole usobu da popijemo kahvu.” Morala samotići. Sišli smo i popili kahvu. Prišaomi je i silom htio da me poljubi. Branilasam se, a on mi je govorio: “Sad kadsobe, uzeo me je za ruku i ponovo sveodolje u sobu. Bio je sav rumen i znojav.Smrdio je na alkohol. Počeo je opet dame silom ljubi, a ja sam ga ponovomolila da me pusti. To ga je još višerazbjesnilo, pa me je jako ošamario,udario šakom u stomak, povalio me nasto i silovao me na njemu. Onda mi je,kada se manijak zadovoljio, dao jedanmali sapun i smijući se rekao: “Evo dase možeš oprati posle seksa, jer vi balinketo radite.”ŠIFRA: “BOŽIJAPRAVDA”Do početka rata živjela sam u Semizovcu.U Semizovcu sam bila i zaposlena.Ostala sam sama u iznajmljenom stanu.Muž mi je ranije umro, a sin jedinac,hvala Bogu, blagovremeno je iz Semizovcaizbjegao u Sarajevo, gdje je prilikompretrčavanja jedne ulice bio teškoranjen, jer ga je pogodio snajperista,četnik, sa Trebevića, iznad Sarajeva.Sada, nakon rata je teški invalid.Nekako sam podnosila prve mjeseceagresije, jer me je držala nada ga ćese sve dobro završiti. Bilo je nevjericeda će se desiti nešto još gore. Sve jenekako bilo podnošljivo do 05.07.1992.godine, kada su oko pola noći po meneŠIFRA: “BOŽIJA PRAVDA”: Jednom prilikom je došao jedan četnik,Srbijanac, i nasrnuo na mene. Ja sam se pokušala braniti.Međutim, on me je tako krvnički udario da mi je slomio četirizuba. Tada sam shvatila da ću, ako se branim, još gore proći....Bila je tu u sobi neka stara janjeća kožica. Pitao me da li se znammoliti Bogu, klanjati, pa da tu pred njim klanjam potpuno naga.Poslije nekog vremena, pozvao me jeopet Mladen Radić da očistim sto gdjesu stražari večerali. Kada sam se vraćalakroz restoran i pošla kroz hodnik premastepenicama, vidjela sam Mladenakako sjedi na stolici. Uhvatio me je nagloza ruku i uveo u onu istu prostoriju i opetme silovao na stolu. Kada je zadovoljiosvoje strasti, izašao je u hodnik, a ja samu sobi ostala plačući... Kada sam izašlaiz prostorije, pred vratima, u hodniku, jemirišeš, ja te moram...” Molila sam gada me ostavi na miru, a on mi je rekao:“Još sad i neću više.” Onda me je natjerao,izvadivši nož iza pojasa, i igrajućise njime u rukama, da se ne opiremi na silu me ponovo uzeo.Tu istu večer, negdje poslije deset sati,ponovo je došao Mladen Radić – “Krkan”po mene da mu skuham kahvu.Morala sam izaći. Kada sam izašla izdošli naoružani Srbi-četnici sa dva vozilai odveli me u njihovu komandu nasaslušanje, u jedan objekat motela“Sonja”. Vidjela sam odmah da je tomotel “Kontiki”, zvani “Sonja”. Tamosam zatekla veći broj “Šešeljevaca” i“Arkanovaca”, koji su došli iz Srbije,kao agresori na Bosnu. Ispitivao me jeBrane Vlaćo, tadašnji komandant zatvora– logora “Sonja”. Ispitivao me jegdje radim, ko me je zaposlio, gdje mi34 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAje sin, držim li u kući oružje... Po momeprezimenu, dovodili su me u vezusa jednim od komandanata ArmijeRBiH. Nisu vjerovali da ga zaista nikadau životu nisam ni srela.Onda me je Vlaćo lično odveo u jednuod kuća, koje su bile pridodate zatvoru“Sonja”, a razlog za to, navodno, je bioda se sama ne bih kasno vraćala kući.Međutim, tu mi se desilo nešto strašno.Tu sam više puta bila silovana. Redalisu se na meni Srbi-četnici, prvoVlaćo, pa onda još dvojica četnika, Srbijanaca.Po akcentu sam zaključila danisu iz Bosne. Bila sam u potpunomšoku, ispaćena i iznakažena i fizički ipsihički, tako da ni danas ne znamprepričati detalje te stravične noći, ukojoj sam kao žena, kao čovjek, poniženai uvrijeđena da do smrti ne mogusebi doći. Vlaću lično nisam poznavala,iako je živio u Vogošći. Ne znam dali je on mene poznavao, ali mog mužasigurno jeste. U tim trenucima shvatilasam da nema veze ni ko sam, ni štasam, ni ko mi je rodbina. Njima je bilojedino bitno da me kao ženu, kao Bošnjakinju,uvrijede, da me ponize. Štadrugo i strašnije ženi uraditi nego jenemoćnu silovati.Jednom prilikom je došao jedan četnik,Srbijanac, i nasrnuo na mene. Jasam se pokušala braniti. Međutim, onme je tako krvnički udario da mi je slomiočetiri zuba. Tada sam shvatila daću, ako se branim, još gore proći. Umeni, u mome biću, nastalo je jednostanje obamrlosti koje se nikako nemože opisati. U zatvoru “Sonja” je bilojoš mnogo žena i djevojaka kojima sesve isto dešavalo. Sve što su nam Srbiradili, radili su nam samo zato što smoBošnjakinje. I danas se pitam kakosam uopće ostala živa.ŠIFRA: “BOŽIJA PRAVDA”: Rekla sam mu da se ni muškarac nižena ne smiju Bogu moliti ako nisu pristojno obučeni, a ženaposebno. Pitala sam ga zna li da će ga za sve što mi čini, kaznitiBog Svevišnji. On se na to razbjesniio, skočio na mene savzajapuren i crven, i udario me nogom u stomak. Vikao je mahnito:“Slobodan Milošević je i tvoj i moj Bog balinkuro smrdljiva.”...Kad sam se spustila na sedždu, prišao mi je grubo sa leđa i snožem u ruci nad mojim vratom grubo me silovao vrišteći: “Bogje rođen u Srbiji, Bog je Srbin!”Opet napominjem da je silovanje neštonajgore što jedna žena može doživjeti.To je za ženu najveće poniženje. Udaranjei šamari su nešto drugo, a za silovanjeje jednostavno teško naći praveriječi. Najgore je, ipak, bilo prvi put.To je najveći šok koji se teško možeopisati. Od tada se neprestano pitam,kako jedan “vojnik” može primijenitisilu nad nedužnom ženom. Pokušavamna sve moguće načine da to zaboravim,ali ne uspijevam. Ja im to zaistanikada ne mogu oprostiti... Na primjer,kad su me one prve noći odveli utu kuću pored motela “Sonja”, Srbi sušetali oko mene zagledali me i mjerkali.Nije bilo puno priče. Uđu na vrata,ošamare te i... To je trajalo sat i po...Nekoliko dana poslije toga, jedan četnik,Srbijanac, me je izveo u prizemnukuću pored motela i tamo mi naredioda se pred njim skinem potpuno gola.Bila je tu u sobi neka stara janjeća kožica.Pitao me da li se znam moliti Bogu,klanjati, pa da tu pred njim klanjampotpuno naga. Odgovorila sammu da znam klanjati i moliti se Bogupo svome islamskom zakonu, pitavšiga da li je on vjernik, da li se on moliBogu i je li ga strah Boga što mi zločini, što me muči. Rekla sam mu da seni muškarac ni žena ne smiju Bogumoliti ako nisu pristojno obučeni, a ženaposebno. Pitala sam ga zna li da ćega za sve što mi čini, kazniti Bog Svevišnji.On se na to razbjesniio, skočiona mene sav zajapuren i crven, i udariome nogom u stomak. Ležeći na poduu gotovo besvjesnom stanju, čulasam kad je glasno opsovao Boga. Vikaoje mahnito: “Slobodan Milošević jei tvoj i moj Bog balinkuro smrdljiva.”Digao me je i nekoliko puta ošamario,a onda izvadio nož iza pojasa i naredioda se skinem potpuno gola i da klanjam,ili će me potpuno iskasapiti.BOG JE ROĐEN U SRBIJI, BOG JE SRBINMorala sam poslušati jer sam mislilana svoga sina. Skinula sam se i počelaklanjati. Nisam žurila na prvu sedždu,učeći u sebi više dova, u nadi da će seSrbijanac ohladiti, dozvati pameti ismilovati se meni, bijednoj zatvorenici.Ali nije. Dok sam se molila Bogu onse skidao i bio potpuno go. Kad sam sespustila na sedždu, prišao mi je grubosa leđa i s nožem u ruci nad mojimvratom grubo me silovao vrišteći:“Bog je rođen u Srbiji, Bog je Srbin!”Ne mogu opisati duševnu bol ni poniženjekoje sam tada osjećala. Molilasam se Jedinom Bogu i plakala, a ondaosjetila da mi Srbijanac nožem paraleđa od vrata niz kičmu i od plećkedo plećke. Oblila me je krv. Trzala samse i otimala pod manijakom, a on jevriskao: “Sad si Srpkinja, sad si pokrštena!”Ne znam šta se sve poslije dešavalo.Izgubila sam svijest... Sebisam došla kasno u noć. Oko mene subile dvije žene, koje su me previjalezavojima. Brzo poslije toga su izašle iostala sam sama, ponižena i isparana.ŠIFRA: “NELJUDI”Krajem augusta 1992. godine, mislimda je bio 27. ili 28., u okolici Bratunca,uz Drinu, moje selo je bilo opkoljenotenkovima srpske vojske, a zatim je urano jutro u selo ušla i JNA pješadija.Nosili su maskirne uniforme, a na glavičarape. U napadu na selo je uhvaćenmoj otac Rasim i bratić Šaćir i njimasu zaprijetili da će ih zaklati, ako svi mine izađemo iz našeg skloništa. Sve sunas okupili na jedno mjesto u selu. Bilonas je oko 15. Zadržali su nas okopola sata. U međuvremenu su palili ipljačkali kuće. Sve mještane su istjeraliiz kuća. Moja stara nena se onesvijestila.Cijelo vrijeme moj otac jeBEHAR 90-9135

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “NELJUDI”: Odveo me je u obližnju šumu. U šumi je bilonekoliko Srbočetnika. Jedan od njih bio mi je poznat. Sjetila samse ko je. Bio je to Slobodan Lazić iz okoline Bratunca. Na glavi jeimao bijelu krvavu majicu... Kada sam počela vikati i vrištati, jedanod Srba stavio mi je nož pod grlo, porezavši me njime.stajao, a ruke su mu bile vezane žicom.Nas 15 žena su poveli premacentru grada. Meni su naredili da idemprva u koloni. Kad smo došli do mojekuće, pretražili su je, navodno tražećiskriveno oružje. Zatim su našu kućuzapalili. Potom su nas doveli do šume.Uz ivicu šume nalazila se štala za stoku.Između štale i šume bio je put. Odveome je u obližnju šumu.Kada su nas doveli do štale, naredilisu nam da stanemo. Prišao nam je visokvojnik, plave kratke kose. Imao jevojnu kapu na glavi. Imao je brkove.Bio je star oko 23 godine. Odveo je izaštale moju amidžičnu H.G., staru oko19 godina. Kada je odveo nju, vratio sekod nas... Sve se dešavalo pred svima,pred mojom porodicom i komšijama.Moju rodicu dao je svom drugu. Meneje pozivao da pođem sa njim, ali samse pravila da ne čujem. Nakon nekolikonjegovih poziva i moje šutnje, grubomi je prišao, uhvatio za kosu i povukaoza sobom. Sve su to gledali moji rođaci,otac, nena i komšije. Odveo me je uobližnju šumu. U šumi je bilo nekolikoSrbočetnika. Jedan od njih bio mi jepoznat. Sjetila sam se ko je. Bio je toSlobodan Lazić iz okoline Bratunca.Na glavi je imao bijelu krvavu majicu...Kada su me uveli u šumu, naredili sumi da se svučem. Nisam htjela, odbilasami počela bježati iz šume, ali su mizaprijetili nožem. Kada sam počela vikatii vrištati, jedan od Srba stavio mije nož pod grlo, porezavši me njime.Osjetila sam na vratu posjekotinu ikrv. Onda je prišao onaj visoki plavi brkoi raskopčao mi bluzu. Drugi mi jesvukao suknju, dok mi je nož bio navratu. Nisam smjela ni pisnuti... Tadasu me silovala njih trojica. Osim Lazića,drugima nisam znala imena, alipretpostavljam da su iz susjednog selau okolini Bratunca. Sve se desiloujutro, oko 07:30 sati. Blizu mene jebila moja amidžična Zejneba, koju sutakođer silovali. Cijelo vrijeme su miprijetili nožem. Prilikom silovanjapsovali su mi balinsku majku, pucaliiznad mene, psovali Aliju Izetbegovića,govoreći da ćemo se ubuduće moratiudavati za Srbe, jer naših muškaracaviše neće biti...Mene, moju rodicu i još četiri djevojkeodvezli su i zatočili u jednu školskuučionicu u obližnjem selu. Bile smozatvorene u školi više od dva mjeseca.Čuvala su nas dva stražara. Hranu,veoma lošu, unosili su nam dvaputa dnevno. Njih dvojica, od kojih sejedan zvao Žara Simić a drugi Stole,sa još pet šest učenika, svakodnevnosu nas izvodili jednu po jednu i grubosilovali. Nisu nam davali vodu da seokupamo ili operemo. Svi do jednogsu nam govorili da smo prljave Turkinje,Alijine kurve, a govorili su nam dasmo bolje kad im se čujemo na znoj iprljavštinu.Jedna od nas, Hata Tinjić, naglo serazboljela, dobila visoku temperaturu,buncala je. Tražile smo pomoć, kucalestražarima... Došli su tek nakon 2 – 3sata i iznijeli je. Očekivale smo doktora,ili makar da čujemo auto, ali ništanije bilo... Nakon 10 – 15 minuta čulismo dva pucnja... Vani je padala kiša ipuhao je jak vjetar. Tu noć nikada nećuzaboraviti. Sve su te noći bile teške, unjima smo ponižavane, ali ta noć je nateža.U njoj sam vidjela da neljudi moguubiti i bolesnu, nemoćnu ženu.ŠIFRA: “BULJAVEOČI”Rođena sam u Novom Pazaru, u Sandžaku.U Sarajevo sam, nakon završenesrednje škole, došla da studiramfilozofiju. Fakultet sam završila 1984.godine, i odmah po okončanju studijasam se udala. Muž mi je radio u “Pretisu”,u Vogošći, a ja u jednoj srednjojškoli u Sarajevu. Stanovali smo u Vogošći.U 19.30 sati, 19. maja 1992. godine,otpočela je žestoka pucnjava na širemprostoru Vogošće. Nisam znala šta daradim, pa sam se uplašena zaključalasa djevojčicom u stanu. Pucnjava jetrajala gotovo tri sata...Čekala sam dase sve smiri. Pokušavala sam da telefoniram,ali telefon nije davao signal.Otvori balinkuro, znamo da si unutra...Iz stana nisam izlazila puna dva dana.Trećeg dana ujutro, začulo se zvonona ulaznim vratima. Skamenila samse, ali, ipak, uspjela izustiti: “Koje?”...!” Očekivala sam muža, njegovŠIFRA: “NELJUDI”: Prilikom silovanja psovali su mi balinskumajku, pucali iznad mene, psovali Aliju Izetbegovića, govorećida ćemo se ubuduće morati udavati za Srbe, jer naših muškaracaviše neće biti......Jedna od nas, Hata Tinjić, naglo se razboljela, dobila visokutemperaturu, buncala je. Tražile smo pomoć, kucale stražarima...Došli su tek nakon 2 – 3 sata i iznijeli je. Očekivale smodoktora, ili makar da čujemo auto ali ništa nije bilo... Nakon10 – 15 minuta čuli smo dva pucnja...glas, ali umjesto blagog njegovog, čulasam grub, prodoran glas: “OtvoriTurkinjo”. Vrata su nogama na silu odvalilii upala su tri čovjeka u uniformamaJNA, ali sa četničkim znakovima,kokardama na uniformama. Uletjelisu u stan sa oružjem u rukama i grubo36 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAme pitali gdje mi je muž. Bila sam gotovozanijemila. Nisam imala snage niriječi da izustim od velikog straha.Grubo su nasrnuli na nas dvije, izvelinas iz stana, iz zgrade i odveli u zgraduosnovne škole. U osnovnoj školi smozatekle oko 50 ljudi, mahom starijihžena, djece od kojim sam neke i ličnopoznavala. Dva sata poslije, došli supo četiri srednjovječna muškarca.Ostale smo samo mi, žene, nekolikostaraca i četvero djece od 3 – 7 godina,među njima i moje dijete. Tu smo bilina fiskultrnim strunjačama i samo sapo jednim pokrivačem 7 – 8 dana.Mislim da je mogao biti 25.-26. maj1992. godine, kada su mene i još dvijedjevojke izveli iz zgrade osnovne škole iodveli u jedan restoran na izlazu iz naselja,u koje prije rata nikada nisam bila,ali sam čula da se zove “Kontiki”, vlasništvoneke Sonje ili nešto vezano za toime. Dijete mi je bilo jako bolesno iizgladnjeno. Jela je sa mnom malo čorbice,koju su bili donijeli nama starijima.Sutradan sam zamolila stražara, kojinam je hranu unosio dva puta dnevno,da dovede ljekara mojoj djevojčici. Namoju molbu, nije ništa rekao ali poslijedva sata otvorila su se vrata, i sa četničkimstražarom ušao je jedan čovjek, staroko 40 godina, plav, proćelav. Nije bio uuniformi, po čemu bi se moglo zaključitida je ljekar ili bolničar. Tražio je da mudam dijete da ga odnese na pregled uambulantu. Molila sam ga da i ja pođemsa njim, no, nije mi dozvolio. Uzeo mi jedijete. Bilo mi je lakše, jer sam se nadalada će ljekar pomoći mojoj djevojčici.ŠTA ĆE TI TURSKO DIJETE KAD ĆEŠIMATI ČETNIČKONakon dva sata vratio se onaj četrdesetogodišnjaksa dvojicom mladih četnikau uniformama JNA. Jedan je bio smeđitridesetogodišnjak, a drugi crnomanjasti,bio je koju godinu stariji. Rekli su mida pođem sa njima da uzmem dijete.Odveli su me prema centru grada ujednu višespratnicu. Tu su me uveli ujednu garsonijeru, mislim na trećemspratu. Pitala sam ih gdje mi je dijete, aonaj smeđokosi mi se tada “iskesio” uŠIFRA: “BULJAVE OČI”: Rekli su mi da pođem sa njima da uzmemdijete. Odveli su me prema centru grada u jednu višespratnicu.Tu su me uveli u jednu garsonijeru, mislim na trećemspratu. Pitala sam ih gdje mi je dijete, a onaj smeđokosi mise tada “iskesio” u lice riječima: “Šta će ti tursko dijete, kadaćemo ti mi sada napraviti dva buduća četnika.”lice riječima: “Šta će ti tursko dijete,kada ćemo ti mi sada napraviti dva budućačetnika.” Vrisnula sam od zaprepaštenjai krenula prema vratima, alimlađi me je uhvatio snažno, objema rukama,i privukao sebi. Vrištala sam,zvala u pomoć, dok me je onaj starijiraskopčavao. Otimala sam se i guralaga od sebe nogama, dok me nije počeosnažno udarati šakama i koljenima.Urlao je: “Ako se budeš otimala i pravilanam probleme, zaklat ćemo ti dijete.Ono je u našim rukama, u susjednom jestanu. Zaklat ćemo ti curicu...”Gotovo sam potpuno malaksala, kadsu me polugolu bacili pod noge, napod. Tu na podu, obojica su me grubosilovali. Molila sam ih da me ubiju, dame zakolju, samo da mi ne diraju dijete.Poslije sam pala u nesvijest. Kadasam se probudila, bila ne ponoć. Bilasam sama u stanu. Cijelo tijelo bilo mije studeno i obamrlo. Bila sam čas unekom polusnu, čas na javi, budna,prestravljena. Vani su se čuli pucnji.Moglo je biti oko 09 sati ujutro, kada jejedan od četnika, silovatelja, zlikovaca,došao u garsonijeru, noseći u rucikomadić kruha, namazan nekim pekmezom...“Budi dobra”, rekao mi je,“pa ćeš uskoro vani”. A onda je, hladnozureći u mene, nastavio: “Danasćeš razgovarati sa jednim uglednimprofesorom. On je ovdje u Vogošći.Ako mu odgovoriš na neka pitanja, akobudeš pametna, sigurno ćeš vani sasvojim djetetom”, izustio je crnomanjastičetnik i izašao iz sobe. Bučno jezalupio vrata i resko ih zaključao.OČI SU MU BILE KRUPNE I BULJAVE...Predvečer je došao po mene, zakrvavljenih,pijanih očiju i odveo me u zgraduhotela. To više nije bio onaj hotel. U holuje bilo puno ljudi. Sve je bilo zagušljivoi prljavo. Uveo me je u sobu, na prvomspratu. U sobi je sjedio sitan, omanji,mršav čovjek, uredne, crne brade.Oči su mu bile krupne i buljave i isticalesu se na glavi, a pogled prodoran. Mislimda nije bio pijan, iako je cijela sobasmrdjela na alkohol. Vrata su se zalupilaiza mene. Gledao me je svojim buljavimočima rekavši: “Zaključaj, devojko,vrata.” Pomislila sam da je nekiSrbijanac po onome “devojko”. Nisamsmjela odbiti naredbu, nadajući se pritajenoda će mi taj čovjek pomoći davidim svoju curicu, koju su mi oduzeli uzatvoru “Sonja” u Vogošći. Stajala samu iščekivanju. Trajalo je možda 15 – 20sekundi, a meni se činilo dugo... “Štahoćeš devojko? Hoćeš li vani?”, pitaome je stravičnim, tihim glasom iz kogaŠIFRA: “BULJAVE OČI”: Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama,dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima.Urlao je: “Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklatćemo ti dijete. Ono je u našim rukama, u susjednom je stanu.Zaklat ćemo ti curicu...”je izbijala studen. Šutjela sam. Šta godbih rekla, možda ne bi bilo pametno.Čekala sam dalje... “Ćutiš! E pa lepo,onda ćeš mi to reći posle. Skidaj se!”,naredio mi je nešto povišenim tonom ipovukao za ruku prema sebi. Odgurnulasam ga od sebe, trgnula i krenulaprema vratima, a on me je uhvatioobjema rukama za nadlaktice, okrenuoi bacio me na pod, a potom udario jakonogom u predjelu butne kosti. Onda jebrzo otključao vrata i pozvao onog crnomanjastogčetnika, naredivši mu daBEHAR 90-9137

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “BULJAVE OČI”: “Profesor Nikola”!!! Te dvije riječi dubokosu se urezale u moje pamćenje i brujale u meni, sve dok senisam vratila iz Švedske, krajem 1997. godine, i na televiziji prepoznala“profesora Nikolu”, zločinca, silovatelja. Prepoznalasam Nikolu Poplašena u srpskoj skupštini u Banja Luci....Sada živim samo za dan, za susret sa njim u Hagu, da vidimhoće li mu oči tamo divljački sijati, kao onda kada je nasrtao namene bespomoćnu zatočenicu, kada me je uprljao, obeščastio.me skine golu. Vriskao je pri tome i sijevaobuljavim pogledom. Izašao je izsobe, govoreći da će se brzo vratiti.Onaj crnomanjasti četnik nasrnuo je namene, digao me sa poda, udarivši mejako koljenom u stomak. Onda me jebacio na kauč. Osjećala sam velike boloveu predjelu stomaka, gubila sam sekada je zaskočio na mene, zajašivši meda me raskopča. Raskopčao mi je bluzui gotovo je strgao sa mene, a onda isuknju, pa gaćice. Molila sam ga da mepoštedi, a on je bio još goropadniji... Tadaje ušao onaj profesor sa bradom. Očisu mu divljački sijale, pa sam oborilapogled i zatvorila oči. Čula sam samokako mu zvoni toka na kaišu, da se skidai nasrće na mene. Branila sam seskupljenih nogu, a onda me je zasuošamarima i šakama. Klonula sam i pustilase, znajući da mi može biti samojoš gore. Profesor me je pokušao silovatiali mu nije polazilo za rukom, pa sepočeo derati na mene i šamarati me.Opustila sam se cijelim tijelom i pravilase da sam u besvjesnom stanju, a profesorje bezuspješno kidisao na mene.Nakon 10 – 15 minuta mi je opsovaobalinsku majku i sišao sa mene, nakonšto me je uprljao sobom i svojim smradom.Brzo se obukao i izletio iz sobe izagalamio na onog četnika u hodniku.Pravila sam se i dalje da sam u besvjesnomstanju, ležeći na kauču, kada jeuletio onaj četnik iz hodnika i nasrnuona mene. Ošamario me je nekoliko puta,a onda me grubo silovao, dahćući igovoreći mi: “Ono što je počeo profesorNikola, završit ću za njega ja...”“Profesor Nikola”!!! Te dvije riječi dubokosu se urezale u moje pamćenje ibrujale u meni, sve dok se nisam vratilaiz Švedske, krajem 1997. godine, ina televiziji prepoznala “profesora Nikolu”,zločinca, silovatelja. Prepoznalasam Nikolu Poplašena u srpskojskupštini u Banja Luci.Sada živim samo za dan, za susret sanjim u Hagu, da vidim hoće li mu očitamo divljački sijati, kao onda kada jenasrtao na mene bespomoćnu zatočenicu,kada me je uprljao, obeščastio.Niko mi ne može vratiti moga poginulogmuža. Gotovo sam izgubila i naduda ću ikada saznati šta se desilo samojom četverogodišnjom kćerkom,koju su mi Srbi-četnici oduzeli. Da li ježiva, ako je, gdje se nalazi? Da li je mrtva,ako je, gdje je sahranjena. Uzdamse u Boga, u pravdu. Samo me to jošodržava u životu, koji to više nikadaneće biti, osim pukog vegetiranja.ŠIFRA: “PRODAJABOŠNJAKINJA”Živjela sam u okolini Foče, u selu Trošanj...U ponedjeljak 06.04.1992. godine,kao i svakog dana do tada, otišlasam na posao, ali tamo, u firmi, nisamnikoga zatekla. Na posao su poslijemene došla samo dva Srbina, poslovođai direktor, i kazali da do daljnjeg nećemoraditi.Kako Srbima nismo vjerovali, noćusmo išli u šumu i tamo spavali, a prekodana smo se vraćali kući i pokušavaliraditi. JNA i četnici su napali mojeselo 03.07.1992. godine. Jedno jutro,dok smo još bili u šumi, začula se pucnjava,negdje u neposrednoj blizini.Znala sam da smo napadnuti. Počelismo bježati dublje u šumu, prema planini.Bježali smo nekih 1000 metara iviše nismo mogli, jer su oni išli za namai pucali. Najviše je bilo nas žena,djece i starijih... Neki naši mlađi muškarcisu i uspjeli pobjeći prema planini...Pošto smo vidjeli da nemamo izlazai da će nas sve pobiti, riješili smo daim se predamo. Sjeli smo i sačekali dačetnici dođu. Dok su pucali za nama,ubili su moju majku, mog rođakaIsmeta i rodicu Fatimu, kojoj je dijetebilo na leđima. Kada je ona pogođena,dijete je palo i kotrljalo se niz stranu,dok ga Selma nije uhvatila i povela sasobom.Odatle su nas poveli u obližnje naselje.Ja sam išla prva. Pored mene je išaočetnik Metiljević sa mitraljezom na ramenu.Bio je okićen redenicima, bombama,bajonetama... Dotjerali su nasispred motela. Tu je bila neka česmagdje su nas sve postrojili. Čekala samkada će početi da pucaju po nama. Onikoji su nailazili prilazili su ženama igovorili: “Ti pođi za mnom!” Tako meje jedan od njih poveo sa sobom. Doveome je u jednu sobu u baraku poredrijeke. Tamo su sjedili Gojko Janković,Dragan Zelenović i Janko Janjić. Počelisu me ispitivati. Govorili su mi akone kažem istinu da će mi “napraviti re-ŠIFRA: “PRODAJA BOŠNJAKINJA”: Poslije izvjesnog vremena uprostoriju su počeli ulaziti i drugi četnici. Ne znam koliko ih jebilo, ali dok sam bila pri svijesti izbrojala sam ih do devet, deset...Dalje nisam mogla. Izgubila sam se, onesvijestila. Probudilisu me pucnji i vika četnika. Čula sam viku: “Pobježe balija...”Kasnije sam saznala da su tada ubili moga amidžića.Mene su obeščastili, silovali i izmrcvarili. Tu sam provela 3 – 4 satadok su se oni iživljavali na meni. Drhtala sam gola na krevetu.38 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAdaljku”. Znala sam da me čeka ononajgore od šumnjaka, od zlikovaca. Pitalisu me ko je od Bošnjaka imaooružje. Rekla sam im da ko god jeimao oružje i predao ga je. Ionako gaje bilo malo, nekoliko lovačkih pušakai nekoliko pištolja i svi su imali dozvoluza nošenje oružja. Pitali su me kolikoje u selu bilo muškaraca i da im kažemnjihova imena. Onda je došao drugi iizveo me napolje. Dok sam izlazila izbarake, susrela sam se sa mojimamidžićem. Bio je sav u krvi. Odijelomu je bilo svo krvavo. Tukli su ga četnicibjesomučno...Mene su uveli u drugi dio barake. Tu jeušao jedan stariji četnik (40 – 50 godina)i grubo me bacio na krevet. Strgaoje odjeću sa mene i donji veš. Govoriomi je: “Ne boj se! Neće ti ništa biti! Samoću ja biti sa tobom.” Plakala sam imolila ga da me ne dira, da sam bolesna,a on me je digao sa kreveta i gruboišamarao, pa ponovno bacio na kreveti svukao me golu. Drhtala sam ijecala. Zatim me je taj četnik silovaoobeščastio,vrišteći kao konj. Dok se todešavalo, čula sam kako napolju jaučei plače moj amidžić. Plakao je jer su gatukli i molio ih da ga puste...VRISNULA SAM OD BOLAdo autobusa. Tamo su bili svi osimmale Emine. Njena majka je stajalapored autobusa i molila četnike da jojdovedu Eminu. Plakala je i molila dajoj vrate dijete, koje je imalo jedva 15– 16 godina. Kasnije su i nju doveli uautobus. Bila je sva raščupana i uplakana...Povezli su nas odatle dalje. Uautobusu su bili: “Tuta”, jedan četnikkojeg sam poznavala, jer je radio samojim ocem i još neki srpski vojnici.Bila sam šokirana i izgubljena. Nisammogla vjerovati kakvo zlo ljudi moguučiniti ljudima.Došli smo u Foču pred policijsku stanicu,gdje smo čekali nekih pola sata.Tek tada sam došla malo sebi i shvatilašta mi se desilo. Vrisnula sam od bola,kao da me je nešto trznulo, jer majčinasmrt i sve što se sa mnom dešavalo biloje nepodnošljivo za moju psihu. Počelasam jače vrištati i čupati kosu. Ženesu me molile da ne vrištim jer bi nasčetnici. Psovali su nam tursku, balijskumajku, pljuvali nas... Onda bi izabiralikoga su htjeli i vodili sa sobom.Rekli bi nam da nas vode da im počistimostan, a mi smo znali šta to znači,jer im stan nikada nismo očistili, nitisu oni znali kako izgleda očišćeni stan.Jednu noć je došao Dragoslav Kunarac– “Žaga” i odveo mene i Dženanu ujednu kuću. U toj kući je bilo 20 četnika,a među njima je bio i “Gaga”. On jebio najgori četnik-zlikovac, koga samikada vidjela. Bio je užasan. Jedandrugi četnik sa njima bio je sav krvav.Na nogama je imao bijele čizme, ali sumu i one bile uprskane krvlju, kao iodjeća. Nas su natjerali da očistimokuću. Mi smo, kao nešto, i očistile. Ondasu oni donijeli mesa i večerali su.Nas nisu pozvali, niti su nam od jelaišta dali... Poslije večere, “Žaga” je odveoDženanu u drugu sobu, a ja sam saostalim četnicima ostala u prvoj sobi...ŠIFRA: “PRODAJA BOŠNJAKINJA”: Teškom mukom sam seobukla. Izvela su me dvojica i doveli do autobusa. Tamo su bilisvi osim male Emine. Njena majka je stajala pored autobusa imolila četnike da joj dovedu Eminu. Plakala je i molila da jojvrate dijete, koje je imalo jedva 15 – 16 godina.Poslije izvjesnog vremena u prostorijusu počeli ulaziti i drugi četnici. Neznam koliko ih je bilo, ali dok sam bilapri svijesti izbrojala sam ih do devet,deset... Dalje nisam mogla. Izgubilasam se, onesvijestila. Probudili su mepucnji i vika četnika. Čula sam viku:“Pobježe balija...” Kasnije sam saznalada su tada ubili moga amidžića. Zato vrijeme, dok sam polumrtva ležalau baraci, čula sam veliku pucnjavu.Plašila sam se da četnici ubijaju jednopo jedno i da ih mrtve bacaju u rijeku.Mene su obeščastili, silovali i izmrcvarili.Tu sam provela 3 – 4 sata doksu se oni iživljavali na meni. Drhtalasam gola na krevetu. Nisam mogla daustanem, da se pomanken, a kamolida se obučem. Došli su poslije i naredilimi da se obučem i da idem u autobus,koji je trebalo ubrzo da krene saostalima. Teškom mukom sam seobukla. Izvela su me dvojica i doveličetnici sve mogli poubijati. Uspjele suda me smire... Odatle su nas odveli uFočanski srednjoškolski centar. Uvelisu nas u jednu veću prostoriju, gdje subile postavljene spužve i vojnička ćebad.Tu smo ostali 10 – 12 dana. Za nasje bio odgovoran četnik, Mitar Šipčić.On je bio zadužen za nas, za našu sigurnost,a ustvari je puštao ostale četnikeda rade sa nama šta hoće, da naszlostavljaju, ponižavaju. Za vrijeme tih10 – 12 dana koje sam tu provela, mislimda nije prošla ni jedna noć, a danisam bila odvedena i višestruko silovana.Pretežno me je vodio Dragan Zelenović.Najčešće je vodio mene i Eminu.Jednom me je odveo i Dragan Stanković,zvani “Dragec”. On me je vodiosa jednim Crnogorcem u Gornje Polje uFoči, u neku garsonijeru.Kada je dolazio, Dragan Zelenović seuvijek derao i galamio na nas. Govorionam je svašta i vrijeđao kao i ostaliNekoliko četnika povalilo me je odmahna krevet i skinuli su me, tako dasam ostala potpuno gola. Plakala sami molila, a oni su bili time još gori premameni. Morala sam da se predam,pa se njih 15 – 20 redalo na meni svedo jedan po pola noći. Nisam se smjelabraniti. U početku sam se, kako rekoh,branila, borila sa četnicima, ali bime savladali i još žešće zlostavljali.Trpjela sam. Morala sam, ako treba ido same smrti. Šta god da su mi radili,nisam smjela nipošto da se branim.Nisam smjela ništa progovoriti. Nisamimala pravo glasa. Nisam bila čovjekza te zvijeri. Bila sam puki objekt zazadovoljenje nagona Srbočetnika.Zadnji koji je ostao da se iživljava nameni, uzeo je nož i pošao prema meni.Pitao me je: “Koja ti je sisa draža?”Onda je Crnogorac “Tolja” rekao: “Nemojda je diraš. To je jako dobra djevojka.”Ovaj je pošao onda na njega, aBEHAR 90-9139

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “PRODAJA BOŠNJAKINJA”: Tu, među njima je bio i JureRadović sa Broda, školski drug moje bliže rodice. Dobro sam gapoznavala. Meni je Jure Radović govorio: “Spasio bih te kao mojusestru.” Sve je lagao. On je bio gori nego deset četnika. On jebio non-stop na meni. Nije htio da me pusti, a sa sobom je namene dovodio još trojicu četnika. Jedan četnik mi je bio sa jednestrane, drugi sa druge, treći me oralno zlostavljao...ja sam molila da me puste u kupatiloda pijem vode, jer sam bila iznemogla.Nisam imala zraka. Među njima je bioi jedan ranjeni četnik koji je sjedio poredkreveta na stolici i “Gaga” mi jenaredio, pošto je on ranjen u stomak,da mu ja učinim zadovoljstvo tako štoću ga oralno zadovoljiti. Tu, među njimaje bio i Jure Radović sa Broda,školski drug moje bliže rodice. Dobrosam ga poznavala. Meni je Jure Radovićgovorio: “Spasio bih te kao mojusestru.” Sve je lagao. On je bio gori negodeset četnika. On je bio non-stop nameni. Nije htio da me pusti a sa sobomje na mene dovodio još trojicu četnika.Jedan četnik mi je bio sa jedne strane,drugi sa druge, treći me oralno zlostavljaoa i on, Jure. Bilo je užasno! Tonikada ne mogu zaboraviti! Tu ranu ćunositi do smrti.Pred zoru su mene i Dženanu vratili ufiskulturnu salu. Bile smo izmrcvarenei ponižene, da se to riječima ne možeopisati. Te noći je minirana fočanskadžamija. To je bilo 02.08.1992. god.u 23.40 sati. Vodili su me ulicom u neposrednojblizini džamije. Nestalo jestruje. Te noći uzeo me je četnik DuškoDubljević (Crnogorac). Cijele noćime je silovao. Nije me uopće puštao.Ujutro su došli drugi i nastavili... Togdana: “Dragec”, “Nidža” (Crnogorac) i“Žujo” (Crnogorac) su htjeli da nas odvezuautom, navodno, negdje na sigurno,ali su u međuvremenu došli Pero iGolijan, te su nas vratili ponovo u onukuću. Te noći, u tu kuću su dovedenejoš tri djevojke i jedna trudnica. Bila jetrudna 8 mjeseci. Sa njom je dovedenaIfeta i još jedna djevojčica.Sve su nas rasporedili po sobama. Poštosam bila prisiljena da cijele noći budemsa Duškom Dubljevićem, nisammogla znati šta se dešava sa drugim sobama.Ujutro, kada me je Duško pustio,odmah me je preuzeo “Konta” – Kontić.Nakon jednog sata je došao “Žaga” i odvezaonas odatle. Sa mnom su odvedenejoš tri djevojke: Dženana, Emina iIfeta. “Žaga” nam je rekao da će nas suočitisa novinarkom kako bi utvrdio štaje koja od nas pričala, te ako budemolagale da će nas prikovati na splav i pustitiniz Drinu. Dovezao nas je u susjednomjesto pred jednu kafanu. Uveli sunas i dali nam da jedemo. Mene su odredilida sjedim pored Pere Eleza. Elez mije govorio da jedem, a ja sam bila nemoćnaza bilo šta, napola mrtva od strahai od svega šta mi se dešavalo. Jedanod njih je rekao: “Izvedite je tamo da jeubijemo, zar ne vidite da je gotova.”Odatle nas je Miško Savić (Crnogorac izPljevalja) odvezao u kuću Sulje B. Kadsmo tamo došli, izašao je “Žaga” i iz kućeizveo Senadu B. i Amru, a nas je odveona sprat da počistimo sobu u kojojsmo trebale spavati. Mi smo sobu pospremilei stavile spužve. Kasnije je došaočetnik Nikola Brčić – “Rođo”, utjeraome silom u jednu sobu i silovao. Nisamse smjela braniti. Sve to što su namčetnici činili je postajalo gotovo normalno.Kad je on završio, natjerali su me dasiđem u prizemlje. Tu sam zatekla i djevojkuSanelu, koju je za sebe držao NeđoSamardžić. On je bio iz Bileće, ali jepred rat bio zatvorenik u KPD-u Foča.Kad je rat počeo, pustili su ga SDS-ovciiz zatvora i on se priključio četnicima,najekstremnijim zločincima.Zatim nas je Pero Elez uzeo za sebekao da mi budemo samo njegove djevojke.On je došao prvu noć i obje nassilovao. Dolazio je kasnije i nije nas dirao,ali je zatim dovodio po pet-šest Crnogoracaiz Titograda i Nikšića sa sobom.Jednu večer je došao RadivojeMarković iz Gacka. Nosio je šešir i štapiz Titove vile sa Tjentišta. Prišao je menii pitao me: “Hoćemo li ja i ti u partizane?Mi smo partizani, mi nismo četnici.“Tu su sjedili, pili i svaku noć subili pijani. Markovića su poslali u sobusa Adisom, a mene i Edinu nisu dirali.Poslije izvjesnog vremena on je išamaraoi izbacio Adisu iz sobe i poslao je pomene, da ja idem kod njega. Tu noć jeradio od mene šta je htio, a bio je skrozpijan. Iživljavao se skoro cijelu noć.Braniti se nisam smjela. Jedva bi čekalida me ubiju, a time da u meni ubiju isvoj zločin, svoje divljaštvo i fašizam,što sam ja pamtila i pamtim i danas...ŠIFRA: “PRODAJA BOŠNJAKINJA”: Zatim nas je Pero Elez uzeoza sebe kao da mi budemo samo njegove djevojke. On je došaoprvu noć i obje nas silovao. Dolazio je kasnije i nije nas dirao, alije zatim dovodio po pet-šest Crnogoraca iz Titograda i Nikšićasa sobom.I tako je to trajalo danima. Ako nas nisuoni silovali, dovodili su nekoga dočetnika sa strane. Onda su počeli dovoditii komšije iz mjesta i od njih naplaćivaliza njihove užitke. Meni ličnonisu, ali jesu Edini i Adisi. Doveli sujednog, zvao se Papro. Bio je neštostariji čovjek, i ćorav na jedno oko. Biloga je ružno vidjeti, a kamo li sa njim...No mi smo bile u gorem položaju odroblja, od životinja. Trpjele smo samoda bi jednom, kad-tad, kazale istinu oSrbočetnicima i njihovom fašizmu.Jednom me je silovao Zoran Samardžić.To je bilo divljačko iživljavanje, dase ne može ni u snu sanjati nešto tako.Onda sam jednom molila “Roka” dadođe i da spava sa mnom u sobi, a daništa ne radi, samo da bude tu, jer mije više bilo dosta “redaljke”. On je obećaoda će doći i od tada, kako je on počeodolaziti, smanjilo se dovođenjedrugih četnika, jer zaključile smo, akobi neka od nas imala nekog “svog”40 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAčetnika uz sebe, onda na njoj nisu pravili“redaljku”.Četiri mjeseca nakon toga, došli suGojko Janković, Dragan Zelenović i“Tuta” i rekli su da četiri djevojke morajuili ubiti, ili ih poslati u Foču iz kojesu nas i doveli, jer oni nemaju dovoljnohrane da nas hrane. Ostale su Dženana,Mirela i Sanela. Otišle smo ja, Emina,Adisa i Edina. Odveli su nas u jedanstan kod “Ribarskog”. Tu smo prenoćilejednu noć. Janković nam je govorioda ćemo tu biti sigurne i da nas nikoneće dirati. Međutim, sutra dandolaze četnici kupci koji su nas kupiliod Zelenovića i “Tute”.ČETNICI SU NAS MEĐUSOBNOPRODAVALI I KUPOVALINama nisu ništa govorili, ali smo ih njihovepriče saznali da je u pitanju prodaja itrgovina s nama. Trgovali su robljem.Rekli su nam: “Ići ćete kod ovih momakai tamo će vam biti super. Niko vam nećedolaziti i imaćete svega.” Kovač Radomir,zvani “Klamfa” i Jagoš Kostić, zvani “Jaga”,odveli su nas u neki stan, u “Brenu”,na četvrti sprat. Bile smo nas četiri djevojke.Tu smo bile 5 – 6 dana i nisu nikogadrugog dovodili, ali je “Klamfa” bio gori usvemu nego deset četnika. On se na svakojod nas iživljavao. Ponašao se manijački.Odatle su mene i malu Edinu prodalinekim četnicima-Srbijancima. Reklisu nam da idemo kod tih ljudi, pošto suoni iz Srbije pa nemaju žena, da im pospremimokuću i napravimo ručak.Srbijanaca je bilo puno, a svaki je htioda siluje. Tamo je nastao pravi haos.Vojkan Jagić, koji nas je kupio, nije daoda nas iko siluje, ali nije mogao da nassačuva. Te iste noći su se tukli međusobnozbog nas. Bilo je i krvi. Čekalasam samo kada će ući u sobu i zaklatinas. U toj kući smo bile 10 – 15 dana.Nad nama su se izredali svi. Jednomsu nas iz te kuće odveli u jedan stan.Bile smo nas dvije i tri Srbijanca. Tusmo bile 10-ak dana.Pitala sam “Klamfu” šta će sa mnom biti.On je rekao da će po mene doći “Tuta”i “Zelja” (Dragan Zelenović) da me vodekod sebe. Poslije pola sata, kad je “Dragec”odveo Edinu, ovi dolaze po mene.Plakala sam i izašla sa njima. “Tuta” mije rekao da se ne bojim i da ću biti kodnjega, te da me niko neće dirati. Međutim,oni su mene poveli da me ubiju, jernisu znali gdje će više i šta će sa mnom...Došli smo pred zgradu gdje je mala Edinaodvedena i oni su otišli kod “Drageca”da o meni pregovaraju sa njim. Tamo suse zadržali pola sata, a ja sam sjedila uautu. Došli su po mene i rekli da izađemi idem gore kod Edine. Otišla sam i počelaplakati. Onda je “Dragec” povikao namene da šutim, jer mi je on spasio život,pošto su me oni htjeli ubiti. Tu smo ostalijednu noć, poslije čega nas odvode ujednu kuću, gdje smo bile dvije-tri noći,kod nekog čovjeka. Bile smo same i kuhalesmo sebi što smo našle, ne znajućida ne smijemo, jer kad je taj čovjek došao,htio nas je pobiti što smo mu pojelehranu. Mislim da se zvao Jojić. Odatlenas je on odveo u jednu garsonijeru. Ugarsonijeri smo bili 10 – 15 dana. Za svedjevojke što su sa mnom bile, saznalasam kasnije gdje su, jedino nisam zaEdinu. Za nju se i danas još ništa ne zna.Dragan Stanković – Dragec me je poslijeprodao Milanu Todoviću iz Čelebića,a ovaj me je odveo u jednu fočanskugarsonijeru... Pošto mu Todović nijeplatio moju cijenu, Dragan je došao sutrai uzeo televizor iz tog stana. Tu sambila zatočena mjesec i više dana. Todovićbi dolazio uvečer u tu garsonijeru.Donosio mi je da jedem jednom u tridana. Uvijek je dolazio pijan i nasrtaona mene. Jednu večer su u stan provalili“Tuta” i Jasko Gagović. Obećavali sukako će me odvesti u Austriju. Ništa imnisam vjerovala. Htjeli su da me vode u“Tutin” stan u “Breni” i dogovarali seoko toga. “Tuta” je kasnije otišao, a Jaskoje ostao. Pošto nisam htjela da tamoidem, Jasko me je udario šakom.Pala sam i krv mi je potekla na nos. Onme je uhvatio za kosu, podnio nož podvrat i htio je da me kolje. Onda sam japristala i rekla da ću ići, samo da mepusti... Išla sam sa njim pješke do “Tutinog”stana gdje me i ostavio... Poslijeje “Tuta” došao i pošto sam bila svaotekla, pitao me je ko me je udario, kaoda ne zna ko je to bio. Tu sam cijelu noćbila sa njim, a sutra dan me je ponovovratio u garsonijeru. Drugu noć ponovoje došao Todović. Rekao je da ustanemi pospremim stan jer dolaze njegova triŠIFRA: “PRODAJA BOŠNJAKINJA”: Čekala sam samo kada ćeući u sobu i zaklati nas. U toj kući smo bile 10 – 15 dana. Nadnama su se izredali svi. Jednom su nas iz te kuće odveli u jedanstan. Bile smo nas dvije i tri Srbijanca. Tu smo bile 10-ak dana....Dragan Stanković – Dragec me je poslije prodao Milanu Todovićuiz Čelebića, a ovaj me je odveo u jednu fočansku garsonijeru...Pošto mu Todović nije platio moju cijenu, Dragan je došaosutra i uzeo televizor iz tog stana. Tu sam bila zatočena mjeseci više dana.brata u posjetu. Rekao je da dolazi iMarković kojeg ja od ranije poznajem....ŠIFRA:“RETARDIRANA”Rođena sam u Hadžićima. Prije ratasam živjela po domovima za retardiranuomladinu. Rat me je zatekao u Domuza štićenike u Višegradu.Jednog dana, na samom početku rata,u naš dom je upala vojska u maskirnimuniformama JNA. Medicinska sestrakoja nas je pazila rekla nam je dasu to jugoslovenski vojnici iz Užičkogkorpusa JNA. Ispočetka nas nisu diralijer su ih medicinske sestre molile danam ne čine zlo, pošto smo mi bile bolesnedjevojčice, ali kasnije je bilo svegore i gore. Odvodili su djevojke u drugeprostorije u Domu i tamo su ih skidaligole i svašta im radili. Čule smoplakanje i vrištanje iz podruma.Imali su spiskove sa našim imenima, pokojima su nas prozivali. Prozivali su nasBEHAR 90-9141

SVJEDOČANSTVAi ako se koja od djevojaka ne bi javila, tuklisu je. Odvodili su djevojke i djevojčiceu ložionicu, koja se nalazila u podrumuDoma i odatle ih vraćali tek sutradanujutro, isprebijane, modre i otečene.Dolje su ih skidali gole i iživljavali se nanjima po cijelu noć, silujući ih.ČETNICI SU SILOVALI RETARDIRANEDJEVOJČICEVodili su i moju sestru koja je u Domubila najmlađa. Imala je samo 12 godina.I nju su silovali. Kada su je ujutro vraćaliiz ložionice jako je plakala. Rekla mi jekako su joj zaprijetili da nam ne smijereći šta joj se desilo, a plašila se i meneda ću je ja istući što je spavala sa četnicima,pa me je molila da je još i ja netučem. Shvatala je sve to kao svoju krivnju.Osjećala je, iako je bila još dijete,sramotu, strah i poniženje. Po nju je kasnijedošla medicinska sestra Milena iodvela je sa sobom u drugu prostoriju.Ispitivala ju je šta joj se sve desilo i mojasestra joj je sve ispričala. Pokazala joj jei ožiljke koje je imala od ugašenih cigaretana svojim mladim dojkama.Jednog dana je u sobu utrčala medicinskasestra Milena i uzbuđeno mirekla da hitno pođem sa njom, jer jeneki četnik, zvani Dragan, došao pomoju sestru i rekao da je vodi u ložionicuna silovanje ili da je objesi.Istrčala sam iz sobe i jedva smo seuspjele spasiti od četnika Dragana.Od tada imam i ove ožiljke na ruci,koje sam dobila kad sam je pokušavalaodbraniti od Dragana koji me jeozlijedio nožem. Na sreću, tu se tadazatekao Ranko Šajinović iz Dobojakoji je odbranio i mene i moju sestru,psujući Dragana što maltretira i zlostavljadijete, koje je retardirano inezaštićeno.Medicinske sestre i direktor, RasimRubić, znali su šta se to sa nama dešava,ali nisu smjeli ništa poduzeti. UDom su dolazili i drugi mještani, Bošnjaci,koji su se tu pokušavali sakriti odčetnika. Četnici iz Srbije napastovali sui njihove žene, a njih, ukoliko bi branilisvoje žene, četnici su tukli. Među njima,ubili su Lagumdžiju Muju. Znam da jemoju sestru silovao četnik Dragan, alion nije bio sam, sa njim su bila još četvericačetnika koji su se, također, nanjoj redali. Kada se poslije toga vraćalau sobu bila je sva modra i krvava.DJEVOJKE SU OSTAJALE U DRUGOMSTANJUJednom prilikom je po mene došaočetnik Ranko, koji je htio da me povedeŠIFRA: “RETARDIRANA”: Vodili su i moju sestru koja je u Domubila najmlađa. Imala je samo 12 godina....Jednog dana je u sobu utrčala medicinska sestra Milena i uzbuđenomi rekla da hitno pođem sa njom, jer je neki četnik, zvaniDragan, došao po moju sestru i rekao da je vodi u ložionicu nasilovanje ili da je objesi.ŠIFRA: “RETARDIRANA”: Najviše su, ipak, nasrtali na nas, Bošnjakinje.Nikome se nismo smjeli žaliti i niko nas nije branioosim sestre Milene. Četnici su dolazili kad su htjeli, obično noćukada su svi spavali....Poznajem pet-šest djevojaka koje su tada ostale u drugomstanju. Sestre su ih onda odvodile na abortus. Inače su medicinskesestre svako jutro dolazile u našu sobu i pitale nas da liredovno dobijamo menstruaciju. Morale smo da skidamo gaćicekako bi im pokazali da li imamo menstruaciju ili ne.sa sobom i ja sam rekla da neću i počelasam se braniti. Onda me je onudario šakom u vilicu i oborio na pod.Tada mi je slomio dva zuba... Taj četnikRanko, koji je bio invalid u nogu,često je sa ostalim četnicima silovao imlađe djevojčice od 10 godina. Osimnjih, silovali su: Safiju, Zdenku, Draganui njenu sestru, Mujesiru, koja jeimala i unuče, pa onda Kuka Sabahetu...Četnici nisu birali dob i godine, pačak ni vjeru djevojaka. Najviše su,ipak, nasrtali na nas, Bošnjakinje. Nikomese nismo smjeli žaliti i niko nasnije branio osim sestre Milene. Četnicisu dolazili kad su htjeli, obično noćukada su svi spavali. Na kapiji nije bilostražara, tako da su neometano mogliući... Nas su u Domu čuvale dvije medicinskesestre koje su sa nama ostajalepreko noći. Dolazili bi i odvodiližene i djevojke u ložionicu i vraćali ihtek ujutro, nakon što su ih skidali i silovali.Od medicinskih sestara najvišenas je štitila Milena, ali nije uspijevalasve zaštititi.Poznajem pet-šest djevojaka koje sutada ostale u drugom stanju. Sestresu ih onda odvodile na abortus. Inačesu medicinske sestre svako jutro dolazileu našu sobu i pitale nas da li redovnodobijamo menstruaciju. Moralesmo da skidamo gaćice kako bi im pokazalida li imamo menstruaciju ili ne.U Domu je bila i ambulanta u kojoj sunas redovno pregledali.Te djevojke koje su ostajale trudne,imale su samo početnu trudnoću, takoda su ih odmah odvodili na “čišćenje”.Jedino je kod Kuka Sabahete bila poodmaklatrudnoća. Stezala je stomak šalomi krila trudnoću kako bi sačuvaladijete. Bila je moja dobra prijateljica ijednom prilikom mi je rekla: “Ako budemtrudna ja ću sačuvati svoje dijete.”Međutim, medicinske sestre su primijetileda se sa njom nešto dešava, poštonije redovno jela i često je povraćala.Kada su sestre primijetile da je trudna,odveli su je u Foču da abortira. Kada sevratila, Sabaheta je bila sva žuta i iscrpljenai povraćala je...42 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “KLADUŠA”Jednog vikenda sam otišla kod svogstrica u Veliku Kladušu i tu su me, udecembru 1993. godine, uhapsili autonomaši,Fikretove sluge i izdajnicisvoga naroda.Išli su po stanovima i hapsili koga suzatekli, bez obzira na godište. Ja sambila sama u stanu sa svojojom stričevkom.Došla su dvojica vojnika. Jedanod njih je bio Bošnjak, a drugi Srbin.Rekli su nam da nas vode u policijukako bi tamo dali neku izjavu. Nisunam dali ni da se obučemo i spremimokako treba. Vani je bilo hladno, padaoje gust snijeg. Rekli su da nam ne trebaništa od stvari i da ćemo se brzovratiti. Odatle su nas odveli u hale“Agrokomerca”. Tada sam imala tek16,5 godina. Taj dan su nas odveli ujednu fabričku halu, a sutradan sumene odveli na saslušanje. Tada sume razdvojili od moje stričevke.Spavala sam sa ostalim uhapšenima naslami koju su oni, vjerovatno, ranije donijeliu halu, jer je sve već bilo spremljeno...Tu sam bila oko 4 mjeseca. Tukli sume, ali me nisu tada seksualno zlostavljali,dok druge žene u mojoj prostorijijesu. Silovali su jednu mlađu ženu i jednudjevojčicu, možda mojih godina. Silovalisu ih vojnici Republike Srpske, jersu oni stalno bili sa autonomašima i sarađivalisa njima. Oni su to većinom i radili.Oni su silovali naše žene. Bili su izneke “Crne legije”. To znam po natpisimakoje su nosili na odjeći.Odatle su me odveli na Stari grad uVelikoj Kladuši. Nisam tamo bila sama.Sa mnom je bilo još 12 djevojaka.Ja sam među njima bila najmlađa. NaStarom gradu je bila vojna policija Fikretovihautonomaša. Tu su smjestilinas 13 djevojaka zajedno u jednu sobu.Tu smo morali da im sve čistimo i peremo.Stražari su bili i Fikretovi autonomašii Martićevi Srbi. Sve su nasredom svakodnevno silovali. Nekadasu nas odvajali, a nekada nas sve zajednosilovali u jednoj prostoriji. Biloje, s njihove strane, jako puno pogrdnihriječi i uvreda. Mene su inače najvišepsovali. Psovali su mi sarajevskumajku, govorili su “kurvo sarajevska”.Prvi put kada sam silovana, silovao meSrbin. Zvali su ga “Rambo”. Drugi kojime je silovao zvao se Dragan Krsmanović.I “Rambo” i Krsmanović bili suiz Bijeljine. Bili su gotovo stalno drogiranii pijani. Mene su natjerali da dvatriputa uzmem drogu i alkohol. Nemogu se tačno sjetiti koliko sam bilana Starom gradu... Inače se ne sjećamdatuma i dana. Nisam tada znala nikoji je dan u sedmici i mjesecu, niti mije ko govorio.ŠIFRA: “KLADUŠA”: Tu su smjestili nas 13 djevojaka zajedno ujednu sobu. Tu smo morali da im sve čistimo i peremo. Stražarisu bili i Fikretovi autonomaši i Martićevi Srbi. Sve su nas redomsvakodnevno silovali.ZAŠTO MI SVE TO RADE KAODJEVOJČICI?Onda su nas devet djevojaka odvezli ujedno selo. Jedna djevojka, stara oko 16– 17 godina, je podlegla od batina, tuče imasovnog silovanja. U selu su nas smjestiliu jednu privatnu kuću. Prvih nekolikodana su nas stalno silovali i redali se nanama. Kasnije je bilo malo manje silovanja,ali smo morale puno raditi.Ponekad bi se autonomaši i Martićevičetnici smilovali i donijeli nam neštoza jelo. Bila sam zatvorena i poštosam bila još djevojčica, pitala sam sezašto mi se sve to dešava. Bježala samod toga u mislima. Silovalo me je istovremenopo više muškaraca. Dolazilisu sa linija kod nas i drsko se iživljavalina nama.Poslije izvjesnog vremena, autonomašiFikreta Abdića prodali su nas nekimkninskim Srbima, koji su im platili alkoholomi cigaretama. Četverica kninskih-MartićevihSrba su nas odveli uneko njihovo selo. Ja sam bila zatvorenau jednoj kući u kojoj nije bilo ništaosim deka na prozorima. Nije bilo stakla,pa su oni stavili te deke. Ispitivalime nisu, ali su me svakodnevno silovali,grubo me vrijeđajući kao Bošnjakinju.Tu mi je bilo gore nego u prvomi drugom logoru. Silovalo me je višenjih... Bilo je trenutaka da sam padalau komu. Oni bi me tada jednostavnoostavljali i odlazili. Ponekad bi me vodiliu neko drugo njihovo mjesto. Nisamznala kad je dan, a kada noć. To jetrajalo sve dok me nisu prebacili ujedno selo kod Kostajnice, gdje je bionjihov logor. Tu su me, poslije svegašto mi se desilo, pustili da izađem napolje.Sve je bilo ograđeno žicom. Tada,osim nekoliko šnita kruha, nisamništa jela 5 – 10 dana. Samo sam uzimalavodu. Štrajkovala sam glađu,tražeći da me oslobode.Jednog dana su mi četnici rekli: “Ideš uRavnice.” Odveli su me u neku privatnukuću. Vodili su me različiti ljudi. Neznam da li je i tada bila prodaja, jer sutrgovali Bošnjakinjama za cigarete i alkohol.Neko od četnika ili autonomašabi došao i pokazujući na mene, pitao to-ŠIFRA: “KLADUŠA”: Ponekad bi se autonomaši i Martićevi četnicismilovali i donijeli nam nešto za jelo. Bila sam zatvorena ipošto sam bila još djevojčica, pitala sam se zašto mi se sve todešava. Bježala sam od toga u mislima. Silovalo me je istovremenopo više muškaraca. Dolazili su sa linija kod nas i drsko seiživljavali na nama.Poslije izvjesnog vremena, autonomaši Fikreta Abdića prodalisu nas nekim kninskim Srbima, koji su im platili alkoholom icigaretama.BEHAR 90-9143

SVJEDOČANSTVAga što je sa mnom: “Je li ovo tvoje?” Ovajbi mu odgovorio da jeste. Onda je tražioda me uzme, a drugi bi odgovorio: “Evo,vodi je, samo mi daj šteku cigara.”Iz sela Ravnice su me opet prevezli uneko srpsko selo. Mislim da je bilo uOpćini Bosanski Novi. Tada su me istoprodali. Tamo je, međutim, bila vojnakuhinja i mogla sam da jedem dva putadnevno. Tamo sam se konačno i okupala.Imala sam svoju sobicu. Imala sam idušek za spavanje. Prvi put sam dobilajedne vojne pantalone da obučem. Moglasam se pogledati u ogledalo poslijetoliko vremena. Bila sam puna vaški.Bilo je slučajeva da me leđa zasvrbe ikada se počešem nađem vašku. Nisamništa radila da bi ih se riješila. Kad sambila odvedena u logor, imala sam dugukosu, a onda su mi je četnici odsjeklikad sam bila u Starom gradu. Nožemsu mi je odsjekli. To je bilo kada su meprvi put silovali. Ja sam vrištala i oni sumi to uradili kako bi šutjela.U toj sobici sam samo jednom silovana.To mi je uradio jedan četnik iz Lapca.Onda me je u sobici našao jedan Srbinčetnik.On je bio zamjenik komandira.Bio je bolji od drugih. Njemu sam ispričalasvoju priču, jer je to tražio od mene.Ispričala sam mu šta se sve samnom dešavalo. Dao mi je i šamponprotiv vaški i dozvolio mi da se kupam.Nekoliko sedmica poslije, u moju sobuje došao taj Srbin, zamjenik komandira,i rekao mi da se spremim, da će me onodvesti svojoj kući. Otišla sam kod njega.Njegova majka me je fino primila.Vjerovatno se sažalila nada mnom. Onaje znala da sam bila zarobljena, ali nijeznala ništa ostalo o meni, dok sam Đurisve ispričala. Kod njih sam ostala nepunedvije godine. I tu sam bila u nekakvomzatočenju, kućnom pritvoru bezsvojih, ali bilo mi je podnošljivo. Sa Đuromsam dobila sina. Onda sam mu pozavršetku rata rekla da bih željela davidim svoje roditelje i on mi je to i omogućio.Saznala sam za njih i otišla im uposjetu. Više se nisam vratila tom čovjeku,koji se, kao jedan od rijetkih,smilovao nada mnom i zaštitio me.ŠIFRA: “NISU SEKUPALI”ŠIFRA: “NISU SE KUPALI”: Onda me je on privukao sebi i grubonavalio na mene. Pitala sam ga šta hoće od mene, jer bi mu moglabiti majka. Odgovorio je da on ima samo jednu majku i da je onakod kuće. Stavio mi je pušku između nogu... Silovane su žene od12-60 godina. Masovno su ih odvodili. ...To su sve radili Srbi-četnici,mladići, oni sa kojima smo živjeli, radili, išli u školu...ŠIFRA: “NISU SE KUPALI”: Curica je plakala, vriskala i molilapomoć, ali sve je bilo uzaludno... Četnici su curicu vratili u zoru.Ubacili su je u salu. Žene su se digle i unijele je među nas. Bilaje gotovo beživotna, raščupana, krvava, jer je prije silovanja bilanevina djevojčica...Uvečer, na Đurđevdan, 06.05.1992. godine,neko je počeo da lupa na vrata:“Otvorite! Otvorite!” Nezira je prišlavratima i otvorila ih. Ušao je TrivunPredrag Pedo i odmah prišao meni.Oštro mi je naredio da pođem sa njimna tavan. Pitala sam šta ću na tavanu.Kad sam mu to rekla, on je okrenuopušku i počeo me udarati kundakom poglavi. Zateturala sam se od udaraca.Dok me je tukao, žene koje su bile samnom su se razbježale. Ostala je samonana koja nije mogla da se pomakne.Onda me je on privukao sebi i grubo navaliona mene. Pitala sam ga šta hoćeod mene, jer bi mu mogla biti majka.Odgovorio je da on ima samo jednumajku i da je ona kod kuće. Stavio mi jepušku između nogu... Otimala sam se,ali je bilo uzaludno. Potegao je nož i počeomi je zasijecati tijelo, dok me nijesavladao. I sada nosim te ožiljke. Tadame je, tu, pred starom nanom, silovao.Pri tome mi je psovao “tursku” i balijskumajku, govorio kako mi se muž nikadaviše neće vratiti, da je Bosna odsad srpska zemlja... Bio je sam i tu jeostao cijelu noć. Bio je to Trivun Predrag,zvani Pedo. On je bio moj ranijikomšija, a u početku agresije na Bosnui Hercegovinu pokazao se velikim zlikovcem.Prilikom hapšenja Bošnjaka,lično ih je desetak ubio.U “Partizanu” su odvodili žene na silovanje.Silovane su žene od 12-60 godina.Masovno su ih odvodili. Skoro svaka odnjih je silovana. Svaku noć su dolazile potri grupe, prozivali su koga su htjeli.Najviše su odvođene žene iz obližnjegsela. Tu, u Sali, bila sam i žrtva i očevidaczločina seksualnog zlostavljanja.Odvodili su ih među vojsku-četnike. Odvodilisu ih i po kućama. To su sve radiliSrbi-četnici, mladići, oni sa kojima smoživjeli, radili, išli u školu...Tukli su me veoma često... Jednu večerje došao jedan od njih, prišao mi ipočeo me vući da ustanem: “Ustani,majku ti balijsku!” Htio je da me vodisa sobom. Ja mu kažem: “Gdje ćešmene ovako staru, majka ti mogu biti.Vidiš mi ovo dijete kako je bolesno”.Naredio mi je da ustanem i udario mešakom u glavu. Nisam mogla ustati odboli i od straha. Noge su mi se bileoduzele, ali je on ponovo navalio namene: “Diži se ili ću te zaklati!” Počeoje da me šamara i vuče po podu sale.Ja sam bila riješila da dam svoj život,ali nisam htjela ustati, jer znala samšta me čeka. Onaj drugi što je bio sanjim, tada mu je rekao: “Ma, ostavi tuženu na miru, vidiš da je bolesna!” Ondame je on pustio i otišao pravo jednojcurici od 12 godina i silom je izveo napolje.Curica je plakala, vriskala i molilapomoć, ali sve je bilo uzaludno...Četnici su curicu vratili u zoru. Ubacilisu je u salu. Žene su se digle i unijeleje među nas. Bila je gotovo beživotna,raščupana, krvava, jer je prije silova-44 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAnja bila nevina djevojčica... Neke ženekoje su odvodili, više nikada nisu vratiliu salu. Svi su izgledali prljavi i divlje.Oči su im sijale pijanstvom. Nisu sekupali, pa su užasno smrdjeli. Grozanje bio smrad njhovog znoja, alkohola iprljavštine. Pustili su bili kosu da imraste, a bradu potpuno zapustili. Slikečetnika Draže Mihajlovića iz Srbije,koje sam gledala u knjigama, oživjelesu bile i hodale pijane oko nas.ŠIFRA: “GENERAL”Do rata, do agresije Srbije i Crne Gorena Bosnu i Hercegovinu, živjela sam uSarajevu. U Sarajevo sam, iz Zenice ukojoj sam rođena 1970. godine, došlaposlije moje udaje...... Nakon sat vožnje zaustavili smo sepred jednim planinskim hotelom. Prepoznalasam da su me dovezli na planinuJahorinu. Odmah su me odveli ujednu od soba na drugom spratu. Sobaje bila prazna. U ormaru su bile ženskestvari, odjeća, torba, cipele... Bilasam jako umorna, ali su mi dva vojnikanaredila da se istuširam, obučem prikladnoi da će doći po mene za polasata. Ne znam šta se sa mnom događalo.Učinila sam što mi je naređeno ionda su došli po mene i odveli me usalu restorana. Doveli su me do stolaza kojim je sjedio jedan sredovječanoficir JNA. Mislim da je bio potpukovnikili pukovnik. Sa njim je sjedila30-godišnja žena. Već su bili večerali.On mi se predstavio imenom Stevo, ažena se predstavila Slobodankom.Došla mi je brzo i večera. Sjećam se,bila je pljeskavica u kajmaku i nekasalata... U Sali se čula muzika sa zvučnika.Stevo je plesao sa Slobodankom.Uz njih su plesala još 2-3 para.Negdje oko 23 sata svi u sali su se biliuskomešali i ustali kad su u prostorijuušli oficiri i dva civila. Bilo ih je 6-7.Među njima, među oficirima koji sunosili uniforme JNA, bila su i dva oficirau stranim uniformama. Jedan odnjih, star otprilike 45 godina, smeđokos,nešto višeg rasta, bio mi je jakopoznat. Osoblje hotela se okupilo bilooko njih, smjestivši ih oko dva sastavljenastola. Dok su večerali, od Steve iSlobodanke sam saznala da je jedanod stranih oficira niko drugi do kanadskigeneral, Luis Mekenzi, koji se u tovrijeme nalazio na mjestu komandantasnaga UNPROFOR-a za Bosnu iHercegovinu... Potvrdila sam u sebiono što mi se učinilo. Bio je to generalkoga smo svakodnevno viđali na TV, naslikama u novinama.Ujutro sam se probudila oko 6 sati,zbunjena, ne znajući šta se to događa,šta mi je sa bebom, gdje se nalazi, dali ima potrebnu njegu, da li ću je ikadavidjeti. Oko 13 sati jedan vojni policajacŠIFRA: “GENERAL”: Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnemsa svojom bebom, moram biti veoma pametna, jer će me uvikendici posjetiti jedan gospodin stranac, koji mi može punopomoći ako budem dobra prema njemu.ŠIFRA: “GENERAL”: Oko 22.30 sati pred vikendicom se čula bukaterenskog vozila. Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušaostrani oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam kanadskog generala,Luisa Mekenzija, koji mi je prišao sa ispruženom rukom,oslovivši me sa “gospođice” (na engleskom jeziku). U drugoj rucije držao pupoljak crvene ruže, koga mi je prestrašenoj i nespremnoj“utrpao” u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovipratioci i zaključali vrata.unio mi je jelo. Cijeli taj dan sam u sobibila sama. Navečer, oko 20 – 21 satu sobu je došao major Vlado iz Vogošćei naredio mi da se spremim i pođemsa njim. Donio mi je kesu u kojojse nalazilo čisto, ali već nošeno ženskodonje rublje. Kad sam se spremila,poveo me do svoga džipa kojim meje, zajedno sa još dvojicom vojnika, odvezaou jednu veću vikendicu. Rekaomi ja da, ukoliko želim da se sretnemsa svojom bebom, moram biti veomapametna, jer će me u vikendici posjetitijedan gospodin stranac, koji mi možepuno pomoći ako budem dobra premanjemu. Zaključao me je u vikendicukoja se sastojala od veoma prostraneprostorije i sanitarnih prostorija uprizemlju i tri manje spavaće sobe upotrkovlju. U vikendici je bio televizor iradioaparat. Bojala sam se svoga položaja,a puno više sam strepila šta mije sa bebom. Oko 22.30 sati pred vikendicomse čula buka terenskog vozila.Ubrzo poslije toga, u prostoriju jeušao strani oficir sa dva pratioca. Prepoznalasam kanadskog generala, LuisaMekenzija, koji mi je prišao saispruženom rukom, oslovivši me sa“gospođice” (na engleskom jeziku). Udrugoj ruci je držao pupoljak crveneruže, koga mi je prestrašenoj i nespremnoj“utrpao” u ruke. Dok je točinio, iz sobe su izašli njegovi pratioci izaključali vrata.IMAO ME JE KAO BESPOMOĆNUZATOČENICUGeneral Mekenzi me je pitao kako sezovem, odakle sam... Šutjela sam i pravilase da ništa ne razumijem. Slijegalasam ramenima i polahko uzmicala, dokmi general Mekenzi nije rekao na engleskomjeziku: “Gospođice, vi veomadobro govorite engleski i vi sve razumijete.Ovdje sam da vam pomognem. Toje vaš interes, a vi ste sa mnom da menipomognete. To je moj interes. Ljubavvođena interesom je najjača ljubav.”Shvatila sam u kakvom sam se položajunalazila. Zatočena, odvojena od svojedevetomjesečne i bespomoćne bebe.Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni.Svako opiranje bilo je suludo. Opiralabih se, borila da sam bila sama, da odmene nije niko zavisio. Ovako, mislilasam na svog sina i bila sam spremnapodnijeti i patnju i poniženje i fizičku iBEHAR 90-9145

SVJEDOČANSTVAduševnu bol samo da bih se sastala sanjim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnostikoje zatočenje sobom nosi.Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, generalje praznio svoju strast, a ja branilasvoju zatočenu bebu. Stisnutih zuba,stisnuta srca... To je trajalo, sa manjimprekidima, više od dvadeset dana. Generalme je posjetio 7 – 8 puta. Molilasam ga da utiče na četnike da mi vratebebu i da nas oslobode. Uvijek je govorio:“Sutra, sutra, strpi se”... Nakondvadesetak dana iz vikendice su me uVogošću odvezla dvojica vojnika i predalamajoru Vladi.U “Sonji” sam bila još, oko, deset dana,a za to vrijeme su me više puta silovali ipa grad, i živjeli u njemu sve do agresijeSrbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu.U gradu su populacionu većinučinili Bošnjaci, dok su u okolnimselima živjeli Srbi i Hrvati.Za komandira šamačke policije postavilisu Stevu, zvanog “Monstrum”, kojise sada nalazi u Hagu, jer je uhapšenkao ratni zločinac. On je pored općine,u zgradi tzv. “Karingtonka”, napraviozatvor za silovanje u koji je odvodiodjevojke i mlađe žene. Silovao je mnogežene, između ostalih, Hidu i Samijukoja se kasnije u nervnom rastrojstvuobjesila... Napisala je pismo svojimašta će uraditi, jer više nije mogla izdržatičetnička silovanja... Kasnije su,tjelesne težine... Njega su često tukli imaltretirali, vrijeđajući mu ime iislamsku religiju.SLOBODA SE MORALA SKUPO PLATITIKad više nismo mogli izdržati, prijavilismo se kod Miroslava Tadića za razmjenu.Nismo imali ni novca ni hranepošto su nam četnici bili sve oduzeli. AMiroslav Tadić je od nas tražio 5.000DM da bi nam omogućio razmjenu. Toisto je radio i njegov kolega Sveto – Crnogorac.Prije rata bio je nastavnik uŠamcu. Ostali smo u BosanskomŠamcu, jer nismo mogli platiti razmjenu,mada smo se prijavili na samompočetku srpske agresije.ŠIFRA: “MONSTRUM”: Za komandira šamačke policije postavilisu Stevu, zvanog “Monstrum”, koji se sada nalazi u Hagu, jer jeuhapšen kao ratni zločinac. On je pored općine, u zgradi tzv.“Karingtonka”, napravio zatvor za silovanje u koji je odvodiodjevojke i mlađe žene. Silovao je mnoge žene, između ostalih,Hidu i Samiju koja se kasnije u nervnom rastrojstvu objesila...major Vlado i dva četnička vojnika. Mislimda je bio 21. jula 1992. godine, kadasu mi četnici u Vogošći predali moga sina.Bio je jako smršao i oslabio. Sutradan,22. jula 1992., predali su nas vojnicimaUNPROFOR-a, kojima je komandantbio, upravo, general Luis Mekenzi.Nije me general Mekenzi na seksualniodnos prisilio šakama. Nije me oborio.Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao,ali me je imao kao bespomoćnuzatočenicu. Dok je izigravao oficirskogdžentelmena s ružom, soba je bila zaključana,a oko kuće je bila četnička,vojnička straža.ŠIFRA: “MONSTRUM”Rođena sam u lijepom gradu na rijeciSavi, u Bosanskom Šamcu. Grad nijebio poput ostalih bosanskih gradova,starih 5 ili 6 stoljeća, pa i više. BosanskiŠamac izgradili su Bošnjaci, kojeje, polovinom 19. stoljeća, protjeralaKneževina Srbija iz Beograda, Valjeva,Loznice, Šapca, iz Srbije. Tu su prognaninašli utočište, izgradili naselje,nakon što je skončala, kod njenih roditeljadošli četnici i oduzeli to pismo,pri čemu su im prijetili da će ih ubiti,ako ikome kažu za to pismo.Imali smo propisanu i radnu obavezu.Muž je svaki dan morao ići na istovaranjekamiona, na kopanje rovova... Jasam mela ulice i čistila kafiće. Nismoimali od čega da živimo i bili smo bezhumanitarne pomoći. Gladovali smo.Nismo uvijek imali ni dovoljno vode.Od gladi, moj muž je sa 95, smršao nasvega 60, a ja sa 85, na 50 kilogramaBila je jesen, mislim da je bio kraj oktobra1992. godine, kada je jednu večer,oko 21 sat, neko pokucao na vratanaše kuće. Bili smo spremni da tu večer,iz sigurnosnih razloga, noćimokod naših prijatelja u Šamcu. Kćerkaje sa svojom malom bebom, pola sataprije, otišla kod rođaka svoga muža...Dvoumili smo se da li da otvorimo. Mojmuž je ugasio jednu sijalicu u kući, ukupatilu, a onda se začulo jako lupanjena vrata. Digla sam se i otvorila ih. Napragu kuće stajala su dva muškarca.Jedan je bio u civilu, a drugi u četničkojuniformi. Prepoznala sam onog ucivilu. Bio je to Sveto Crnogorac...Ne pitajući ništa, ušao je u hodnik pa usobu, a sa njim je i onaj u maskirnojuniformi. U sobi je bio moj muž, koji jeskočio i upalio sobno svjetlo. “Evo nas,došli smo da vas obradujemo. Vaše balijeće vas primiti i neće trebati po 5.000maraka. Sredio sam da bude po 2.000ŠIFRA: “MONSTRUM”: Ne pitajući ništa, ušao je u hodnik pa usobu, a sa njim je i onaj u maskirnoj uniformi. “Evo nas, došlismo da vas obradujemo. Vaše balije će vas primiti i neće trebatipo 5.000 maraka. Sredio sam da bude po 2.000 DM”, oglasiose nastavnik Sveto Crnogorac i sjeo na kauč. To je učinio i uniformisaničetnik. Kasnije sam, po znakovima na uniformi i ponaglasku zaključila da je pripadnik Šešeljevih “Belih orlova” izSrbije. Sveto je tražio alkohol i mezu, a mi u kući nismo imaliništa. ... Nakon 10 – 15 minuta naredio je mom mužu da me povalina tepih i da sa mnom pred njima ima seksualni odnos.46 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVADM”, oglasio se nastavnik Sveto Crnogoraci sjeo na kauč. To je učinio i uniformisaničetnik. Kasnije sam, po znakovimana uniformi i po naglasku zaključilada je pripadnik Šešeljevih “Belihorlova” iz Srbije. Sveto je tražio alkoholi mezu, a mi u kući nismo imaliništa. Rekli smo im da nemamo nijednemarke i da smo odustali od te razmjene.On se cerekao i počeo nas vrijeđati,govoreći mome mužu da nije muško ida sam mu se ja sama nudila da spavamsa njim. Moj je muž šutio, a i ja nisamhtjela da reagujem... Nakon 10 –15 minuta naredio je mom mužu da mepovali na tepih i da sa mnom pred njimaima seksualni odnos. Oboje smo gamolili da nam to ne čini, da je to grijeh,a on je izdigao tri prsta ruke iznad glavei grmio da to moramo učiniti jer mi višenismo mogli biti u Šamcu muslimani,već pravoslavci. Ja sam plakala i molilada nas poštede tog straha, ali Sveto Crnogoracje bio uporan. Naredio je Srbijancuda nas kolje ako se ne budemosvukli. Ovaj je to jedva dočekao. Izvadioje nož i zabio ga u pod ispred sebe.ONDA JE POČEO PLAKATI I MOJ MUŽ...Morali smo se svući potpuno goli, doksu se oni smijali. Muž je legao na menedok sam ja vriskala od plača. Onda jepočeo plakati i moj muž. Mi smo poniženii bespomoćni plakali, a četnici suse grohotom smijali. Nakon 10 – 15 minutastravičnog mučenja, podigli su samene moga muža i nisu dali da se obuče.Sveto mu je rekao: “Sad ćeš vidjetikako pravoslavac, Crnogorac, tuca muslimanku.”Skočila sam sa poda a onme je jako udario šakom u vilicu i oboriome. Srbijanac je prinio nož uz vratmoga muža i ja sam se morala opustiti.Sveto Crnogorac me je silovao na svemoguće načine, a onda su se zamijenili.On je držao nož nad mojim mužem, asilovao me je Srbijanac. Orgijanje Srbinai Crnogorca trajalo je u našoj kućigotovo do ponoći, kada su likujući i pjevajućičetničke pjesme otišli, a nas dvojeostavili posramljene i uprljane. Mužje plakao sa mnom i tješio me. Poslijeme je dugo kupao pa legao uz mene,cijelu večer me držeći zagrljenu, jeroboje nismo mogli oka sklopiti...ŠIFRA: “MIKAVICA”ŠIFRA: “MONSTRUM”: Nakon 10 – 15 minuta stravičnog mučenja,podigli su sa mene moga muža i nisu dali da se obuče. Svetomu je rekao: “Sad ćeš vdjeti kako pravoslavac, Crnogorac,tuca muslimanku.” Skočila sam sa poda a on me je jako udariošakom u vilicu i oborio me. Srbijanac je prinio nož uz vrat mogamuža i ja sam se morala opustiti.Uhapšena sam kao civil od strane četnika1.7.1992. godine u mome selu, općinaVišegrad. Kroz selo je prolazila srpska,četnička vojska i oni sa čela su mepitali gdje se nalaze muškarci. Odgovorilasam im da su otišli i da u selu nemaniko od muškaraca. Odatle su mojumajku i mene odveli u mjesni ured našegsela i tu sam ostala zatočena dvamjeseca, sa mojom majkom i još nekolikožena. Poslije toga su nas odveli udrugi logor, vojno skladište “Uzamnica”u Višegradu, gdje sam sa još pedesetžena boravila sve do 5.10.1994. godine.Petar Kovačević, četnik iz susjednogsela, također tog dana, je ubio našegkomšiju Sulju, koji je pokušao bježati.Petar je otrčao za njim i onda se začuopucanj. Mevla i ja smo Sulju sahranileblizu njegove kuće.Dok smo bile zatočene u mjesnomuredu, u selu, četnik Petar Kovačevićme je izveo i silovao u napuštenoj Fikretinojkući. Naredio mi je da se skinempred njim potpuno gola. Plakalasam i molila ga da me ostavi na miru.Međutim, on je vrisnuo, izvadio pištoljiza pojasa i naredio mi da se skinem iliće me “ubiti k'o kuju”. Onda me je silovaodva puta. Nisam se ni smjela, nimogla oduprijeti. Bio je naoružan ispreman na sve. Radio je šta je htio.Poslije toga je došao njegov brat BudoKovačević i to sve ponovio. Brutalnome je silovao, sve pred svojim bratomPetrom, vrišteći na meni kao konj ilikao krmak, dok je u susjednoj sobi bilamoja stara majka, koju su bili dovelida me ucijene njenim životom... I kadaje sve čula, pala je bila u nesvijest.Nije nikada prošlo više od dva dana ada svaka mlađa žena Bošnjakinja nijebila izvođena u manje prostorije skladištagdje su je četnici silovali. Međunama je bila, sjećam se, jedna učenicaiz Višegrada, iz čaršije. Zvala se Berinai bila je veoma lijepa. Mene su sanjom često izvodili. Dođu noću sa baterijskimlampama i svjetlošću kružepo nama u mraku. Traže sebi žene dase na njima zadovolje, da ih siluju. Čestosu od nas tražili, kada bi nas prisililida se skinemo radi njihovog uživanja,da ih diramo rukama za njihoveprljave stidne organe. Tražili su da ihsvojim diranjem nadražimo, pa da ondaizvrše oralni seks. To je bilo nepodnošljivoi grozno poniženje za nasobje... Kada bi nas vratili u prostoriju,u kojoj smo sa ostalima bile zatočene,imale smo dojam da smrdimo, da smounijele sobom i smrad i prljavštinu Srba,četnika. Obje smo po cijelu noćplakale, a Berina je često padala u ne-ŠIFRA: “MIKAVICA”: Plakala sam i molila ga da me ostavi namiru. Međutim, on je vrisnuo, izvadio pištolj iza pojasa i narediomi da se skinem ili će me “ubiti k'o kuju”. ...Obje smo po cijelunoć plakale a Berina je često padala u neke bolesne krize. Govorilaje svašta i trzala se u snu......Jedno jutro mi je šapnula da će tom Slobodanu, koji se divljačkiiživljavao na njoj, odgristi onu stvar, ako je bude tjerao naoralni seks.BEHAR 90-9147

SVJEDOČANSTVAke bolesne krize. Govorila je svašta itrzala se u snu...Jedno jutro mi je šapnula da će tomSlobodanu, koji se divljački iživljavaona njoj, odgristi onu stvar, ako je budetjerao na oralni seks.Navečer su opet upali u našu prostorijui uperili baterije u nas dvije, u menei Berinu. Krile su nas starije žene, ajedna se sama nudila da zamijeni Berinu.Na to su oni ušli unutra, gazećinogama žene, koje su ležale na podu.Bili su to stražari, Mikavica (zvali su gai Mišo) i Čečur Ratko. Mikavica je inačenajčešće silovao Berinu i tražio da mutada radi sve što on traži od nje. Njihdvojica su nas izveli i odveli nas u jednususjednu kuću. Rasporedili su se udvije sobe. Mene je uzeo Ratko, a BerinuMikavica – Mišo. Ja sam morala dalegnem sa Čečurom i on me je goluuzimao skoro pola sata, kada se iz susjednesobe začuo vrisak Mikavica Miše,a nekoliko sekundi poslije toga čulasu se dva pucnja iz pištolja. Sa meneje skočio Ratko i pošao se oblačiti kadaje u našu sobu upao Mikavica, vrištećii mašući pištoljem u rukama.Kad me je vidio na ležaju pucao je dvaputa u mene, dok ga Ratko nije napao,udarivši ga šakom u vilicu. Odmah muje oteo pištolj i prišao meni koja sambila pogođena i krvarila. Pogodila sume dva metka, jedan u kuk, a drugi izmeđulijevog ramena i dojke. Dok meje dizao sa ležaja, u kuću je uletjelonekoliko četnika, koji su čuli pucnje.Iznijeli su me do jednog vozila i odvezliu njihovu vojnu ambulantu u Višegradu.Tu su me operisali i izvadili mi metakiz predjela kuka. Metak mi je oštetiokost. Metak ispod ramena je prošaokroz moje tijelo.Ništa nisam znala za Berinu jer sam ubolnici ostala deset dana. Kada u mevratili u “Uzamnicu”, saznala sam dase Berini desilo ono najgore, da ju jeMikavica ustrijelio sa dva hica i da jeostala na mjestu mrtva. Saznala samda je učinila ono što je naumila, kadaju je Mikavica silio da mu ljubi muškispolni organ. Ona ga je tako jako ugrizlada mu je zubima gotovo otkinulapenis. Kada se Mikavica oteo od nje ioslobodio se njenih zuba, dohvatio je,vrišteći, teško ozlijeđen, svoj pištolj ipucao u Berinu dva puta, a onda upaou drugu sobu i pucao u mene... Saznalesmo od jednog četnika Crnogorca,zvao se Vukašin, da su Mikavica Mišuprvo doveli u bolnicu, gdje je ostaodan-dva, a poslije su ga zatvorili nekolikodana, pa pustili da ode na sarajevskoratište u neki vod za intervencije, ukome su gotovo sve bili dobrovoljci izRusije, Ukrajine i Rumunije.ŠIFRA: “PITLJO”U Žepču sam živjela nakon udaje zamoga supruga, rođenog i uglednogžepačkog Bošnjaka, intelektualca. I jasam intelektualka, fakultetski obrazovana.Oboje smo bili zaposleni i sa povoljnimstatusnim položajem. Živjelismo u društvenom stanu. Već 1991.godine dobili smo muško dijete.Hrvati su već od jeseni 1992. godineprovocirali sukobe sa Armijom i intenzivnosurađivali sa dobojskim četnicima...Zapovjedništvo HVO Žepče, današnjigeneral Ivo Lozančić i njegoviprvi saradnici, general Drago Dragičevići brigadir Niko Jozinović, stalno suišli u Doboj i sastajali se sa tamošnjimčetničkim vojnim komandantima. Zahvaljujućitoj suradnji, desio se zajedničkinapad žepačkih ustaša i dobojsko-ozrenskihčetnika na Žepče. Sukobje trajao između 24. i 30. juna 1993. godine.Prvo je HVO napao Armiju RBiH.Sukob je trajao 6 dana, do 30. juna. ArmijaRBiH bi se uspješno suprotstavilaHVO-u da HVO u predjelu Novog Šeheranije propustio četnike i njihove tenkove.Do tada, zahvaljujući boljem naoružanjui municiji, HVO je zapaljivimmecima i minobacačkim granatamazapalio više od pola grada. U plamenuje uništeno gotovo 500 kuća. Bošnjacisu bili u totalnom okruženju. Kada je saprostora Doboja došla četnička brigadasa brojnim tenkovima, otpor je prestao.U logore je HVO satjerao između 4 i5.000 civila sa područja Žepča i dijelaopćine Maglaj. Tada je zarobljen i mojsuprug, te nekoliko stotina boraca319-e brigade Armije BiH... U logor suprisilno odvođeni i zarobljenici i civilnostanovništvo, žene, djeca, starci. U logorusu odmah, od nas žena, djece istarih, odvojeni vojno sposobni muškarci.Među njima je bio moj suprug.Logore za vojno sposobne, pa i starijemuškarce, HVO i HDZ vlast u Žepčuotvorila je u objektu Silosa, zatim u Bistricii Perkoviću. U logore su zatočili790 Bošnjaka muškaraca. Civile, starce,djecu, žene, među kojima sam bilai ja, u logoru Hangari “Nove trgovine”oslobađali su sukcesivno sve do 15. jula1993. godine. Veći broj civila iz Žepčai Maglaja HVO je tada prognao premaZenici i Kaknju. U Žepču su ostalisamo stari i iznemogli, njih oko 400. Toje Hrvatima bio argument da Žepče nije100 % etnički očišćeno, već je u njemu,eto, ostalo 3 % Bošnjaka.ŠIFRA: “PITLJO”: U logore je HVO satjerao između 4 i 5.000 civilasa područja Žepča i dijela općine Maglaj. Tada je zarobljen imoj suprug, te nekoliko stotina boraca 319-e brigade ArmijeBiH... U logor su prisilno odvođeni i zarobljenici i civilno stanovništvo,žene, djeca, starci. U logoru su odmah, od nas žena, djecei starih, odvojeni vojno sposobni muškarci.Mene i još tri žene, zadržali su u zatvoru,kojega su improvizirali u prostorijamatvornice “Mahnjača”. Moga dvogodišnjegsina Amira, prema Zenici jeponijela moja svekrva, zajedno sa našimostalim rođacima. Sve smo bileobrazovane, a naši muževi, braća ilirođaci bili su kao Bošnjaci i vojno i političkiaktivni. Od nas su sigurno željelida saznaju ono što smo mi, kao njihovenajbliže, mogle eventualno znati.Prvih nekoliko dana su nas intenzivnoispitivali i bili su uglavnom korektniprema nama. Bile smo, svaka od nas,izolovane prva 3 dana, a kasnije su nassve četiri držali zajedno zatvorene ujednoj prostoriji. Nisu bili zadovoljni sanašim odgovorima i kako su govorili48 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVA“suradnjom” sa njima, pa su iz dana udan prema nama bili sve gori i gori.Krajem oktobra 1993. godine, u ćelijumi je ušao Perica Jukić, koji je, poštoje HDZ Žepče u jesen 1992. godinesmijenio legalno izabranog predsjednikaopćine Žepče, Franju Galića, postavljenza općinskog poglavara. Kadje ušao u moju sobu, ćeliju, odmah jezagalamio: “Dokle ćeš ti ovdje da nambudeš na tretmanu. Moramo završitiveć jednom s tobom”. Šutjela sam i nisamreagirala, a on je nastavio: “Mijenjamood danas taktiku s tobom, kaošto smo i sa tvojim lupežom Senadom.”Otvorio je vrata i pozvao jednogbojovnika unutra. Kada je ustaša ušaounutra, Perica Jukić je, cinično se kezećiu pravcu mene, naredio: “Evo tiTadiću još jednog zadatka da ga izvršišuspješno kao što si i do sada”. Odmahposlije toga je izašao vani i čula samonaj stravičan zvuk koji razdire svakogzatočenika, zvuk zaključavanja brave.Ustaša mi je prišao i stao ispred menena otprilike jedan metar i po, stavio rukena krsta i značajno me počeo gledati.Ustaša Tadić bio je star oko 35 godina,nižeg rasta, sa izraženim zaliscima.Nije izustio ni jednu riječ. Samo je nabraoobrve i prostrijelio me svojim zločinačkimpogledom, a onda me takosnažno i krvnički ošamario da sam odtoga šamara pala na spužvu na kojojsam spavala u ćeliji. Dok sam ležalaošamućena na prostirki, ustaški bojovnikTadić je počeo otpasivati opasač iraskopčavati pantalone. Pokušavalasam da se pridignem, a ustaša Tadićme je jako udario svojom čizmom ubutnu kost lijeve noge, tako da sam naprostirki ostala gotovo nepokretna. Tadićmi je zatim prišao i za nekoliko sekundime obnažio, pa me nemoćnu ipretučenu silovao, dahčući pijanim dahomi baleći me po cijelom tijelu. Pokušavalasam da se branim, ali bezuspješno.Bila sam u beznadežnom stanju,nemoćna i zatočena. Počela sambila vriskati i zvati u pomoć (ne znamotkud mi je to palo na pamet), a Tadićme je svojim čelom snažno udario policu, davši mi tako do znanja da je svakimoj otpor potpuno beznadežan. Zatimme je ustaša Tadić nastavio krvnički silovati,a ja sam se tada sjetila svoga suprugai svoga sina. Došlo mi je bilo davrištim iz sve snage i htjela sam, ali iTadić, kao i one ustaše vani u hodniku,mislili bi da time izražavam svoju strasti seksualni nagon...Sve sam izdržala, jer sam htjela da izdržim,da duhovno ne pokleknem...Ležala sam na spužvi potpuno naga iobeščašćena, dok se ustaša Tadić digaoi brzo se obukao. Kada su mu otključalivrata, nakon što ih je pozvao,izlazeći vani, vrisnuo je divljački da secijeli hodnik razlijegao. Ostale ustašesu mu plijeskale i također divljački vrištale,ali eto, još jedna nemoćna Bošnjakinja,zatočenica, je silovana i ponižena...FAŠISTIČKI SNOVI SE NIKADA NISUOSTVARILI NITI JEDNOM FAŠISTIOd tada, tokom novembra i decembra1993. godine, silovalo me je najmanjetrideset ustaških bojovnika. Među njimasu bili i “Doda”, “Brljak”, Marinko,Nenad, Martić, zvani “Žilo” ...koje samdobro poznavala.Vozilom su me odvezli u selo Ozimica,pa dalje, prema Novom Šeheru, u komesu se pred samim centrom varošicezadržali 5 – 10 minuta, da bi dovelijednu veoma mladu ženu, djevojku.Mogla je imati oko 20 – 23 godine.Uveli su je na prednje sjedište vozila, aŽeljko Antolović – “Pitljo” smjestio sena stražnje sjedište do mene... Čim jesjeo, vozilo je krenulo pravcem kojimdo tada nikada nisam prolazila, alisam znala da se tim pravcem možeprema Tešnju, preko Crnog Vrha, ali idrugim krakom, odvojkom, prema općiniTeslić, seoskim putem preko selaČobe, Domislice, Kopice, na HatkineNjive, pa dalje prema Tesliću i BanjiVrućici. Čim smo izašli iz naselja NoviŠeher “Pitljo” me je počeo hvatati zabutinu desne noge... Branila sam se iuzmicala na sjedištu, a on se pribio jošžešće uz mene, zagrlio me lijevom rukom,uvukao ruku kroz moju košulju ipočeo mi dirati grudi. Nastavila samse upronije braniti i sagnula sam seprema naslonu prednjeg vozačevogsjedišta, a “Pitljo” je dreknuo na vozača:“Zaustavi Franjo, da je pripitomimo!”.Kada se vozilo zaustavilo, “Pitljo”me je dva puta ošamario i izvadiopištolj govoreći zadihano: “Kurvo balijska,bićeš noćas.... i bićeš dobra ipitoma k'o kokoš, ili ti nema Senada...”Počela sam plakati, a “Pitljo” meje još jednom ošamario, naredivši mida ušutim. Kad sam lice pokrila rukamai prigušila plač, vozilo je krenulo...ŠIFRA: “PITLJO”: ...ustaški bojovnik Tadić je počeo otpasivatiopasač i raskopčavati pantalone. Pokušavala sam da se pridignem,a ustaša Tadić me je jako udario svojom čizmom u butnukost lijeve noge, tako da sam na prostirki ostala gotovo nepokretna.Tadić mi je zatim prišao i za nekoliko sekundi me obnažio,pa me nemoćnu i pretučenu silovao, dahčući pijanim dahomi baleći me po cijelom tijelu....“Pitljo” je dreknuo na vozača: “Zaustavi Franjo, da je pripitomimo!”.Kada se vozilo zaustavilot, “Pitljo” me je dva puta ošamarioi izvadio pištolj govoreći zadihano: “Kurvo balijska, bićešnoćas.... i bićeš dobra i pitoma k’o kokoš, ili ti nema Senada...”Oko 18 sati stigli smo do Banje Vrućice.“Pitljo” i Franjo su nas izveli iz vozilai poveli u neku kafanu u krugu banje.Odatle je “Pitljo” nekome telefonirao,a nakon jednog sata u kafanu jeušao srednjovječan čovjek u četničkojuniformi. Bio je osrednje visine, nabijen,crnokos... Prišao nam je pravo zasto i predstavio se kao Petar Očaušanin.Djevojka mu se predstavila imenomKata. Očaušaninu i Kati sam zapamtilaimena. Nisam sigurna šta jePetar Očaušanin bio po činu, ali bio jeneki četnički oficir.BEHAR 90-9149

SVJEDOČANSTVANakon desetak minuta, nas četvoro smose našli u jednom veoma luksuznomapartmanu hotela “Kardinal” u Tesliću.Sve je unutra bilo jako osvijetljeno, televizorupaljen sa veoma bučnom muzikom...Kad smo sjeli, prišla mi je djevojkakoja se Očaušaninu predstavila imenomKata i tiho mi rekla da je čula kako će zanekoliko dana biti razmjena žepačkih logoraša...“Od tebe zavisi hoće li tvoj suprug,a sa njim i ti, biti na spisku za razmjenu,ili hoće li iz žepačkog logora bitipremješten u Hercegovinu, pa u Hrvatsku,na otoke...” Sva sam drhtala i gorjelaod nekog osjećaja koji ni danas ne znamopisati. Međusobno su se u mojoj dušipreplitali i radost i strah i revolt, buntzbog ucjene, zbog ultimatuma. Dati se“Pitlji”, pristati na poniženje, kupiti slobodu,biti kurva... Razmišljala sam kratko,a onda pitala Katu: “Od koga to svezavisi”? Nisam gotovo pitanje ni izustila,a Kata je kratko odgovorila: “Od Antolovića...”A onda je dodala: “On može bitigrub prema tebi i silovati te, ali neće tako.Hoće da budeš pitoma, krotka... Sve odtebe zavisi”, zaključila je mirno.Osjećala sam se u tom trenutku gorenego kada je Perica Jukić poslao Tadićada me siluje, oborila glavu, stisnulaplač u prsima i boreći se sama sa sobomrekla, naredila samoj sebi: “Izdržii ovo!” Sve je ovo Božije iskušenje,sve je u Božijim rukama... Sjetila samse svoga supruga, djeteta, svojih najbližih.Možda je sudbina moga Senadabaš u mojim rukama, pitala sam samusebe. U pamćenju sam pronašla riječisvoga djeda koji je često govorio: “Boljeje pomoći nekome, pa se pokajati,nego ne pomoći, pa se pokajati... “ Aneko, kome sam, možda, mogla svojimtijelom i poniženjem pomoći, bio jemoj suprug Senad, moje dvogodišnjedijete koje nisam vidjela više od polagodine. O sebi nisam imala šta razmišljati,do o tome da sam u nemilosti,da sam dovedena u Teslić, kako bi seAntolović na meni seksualno iživljavao.Znala sam šta me čeka. Ili ću bitipretučena i silovana ili ću zažmiriti,stisnuti zube, pa opet biti silovana.SEKSUALNE ORGIJE UDRUŽENIHUSTAŠA I ČETNIKAVojni policajac je u međuvremenu doniojelo i piće uz koje se sjedilo sve do23 sata...ŠIFRA: “PITLJO”: “Izdrži i ovo!” Sve je ovo Božije iskušenje, sveje u Božijim rukama... Sjetila sam se svoga supruga, djeteta,svojih najbližih. ...Seksualne orgije udruženih ustaša i četnikatrajale su sve do zore... Mijenjali su “Pitljo” i Očaušanin mene iKatu između sebe... a kada sam ušla u salon na TV ekranu samvidjela prizore seksualnih odnosa i vrisnuvši prepoznala sebena ekranu. Njih troje su se nastavili grohotom smijati, a Pitljo jegotovo vikao kako će Franjo biti nagrađen i za kameru u dugometražnomporno filmu.A onda su na tepih apartmanskog salonaprstrli deke i čaršafe, svukli se dogola “Pitljo” i Očaušanin. To je isto učinilai Kata. Sve troje su bili poprilično popili...I mene su tjerali i zalijevali me konjakom,ali sam uspjela da ostanemtrijezna, iako sam pomišljala da se dobronapijem, kako bih sve tegobe i torturelakše podnijela. Oklijevala sam, svućise ili ne, ali kada sam vidjela njihove pijaneoči, vidjela sam spremnost da idudo kraja, da me ako treba i pretuku iopet siluju... Seksualne orgije udruženihustaša i četnika trajale su sve do zore...Mijenjali su “Pitljo” i Očaušanin mene iKatu između sebe... Trpjela sam, plakalai razdirala se u sebi, podnosila smradprljavog znoja, izmiješanog sa zadahomalkohola i čekala jutro, a sa njim i umorsilovatelja, koji su to bili samo premameni. Prema Kati nisu, jer je Kata glasnouživala i tražila da ima snošaj sa njimaobojicom i to više puta.Kada je njih troje zaspalo pokušavalasam i ja, ali bezuspješno. Do deset satisam možda 3-4 puta zaspala samo podesetak minuta. Oko deset sati su senjih troje digli, poručili su kahvu, doručakza sve četvero... Kasnije, dok sambila u kupatilu, čula sam njihov grohotansmijeh, a kada sam ušla u salon naTV ekranu sam vidjela prizore seksualnihodnosa i vrisnuvši prepoznala sebena ekranu. Njih troje su se nastavili grohotomsmijati, a Pitljo je gotovo vikaokako će Franjo biti nagrađen i za kameruu dugometražnom porno filmu. Kakosu sve snimili, ko je sve te orgije mogaosnimiti, nikoga od njih nisam pitala...Mogao je i Franjo, jer ja ništa nisam nimogla vidjeti. Sve sam podnosila zatvorenihočiju, a muzika sa televizora sigurnoje prigušila zujanje kamere.Zabila sam glavu u ruke da prigušimvrisak i stisnula zube, stegla sam sebeda ne reagiram. Noge su mi drhtale... Iuspjela sam, odšutjela sam ne izustivšini jednu jedinu riječ. Utješila sam se riječima:“Ko god me eventualno prepoznana ekranu prilikom reprodukcijesnimka sa video kasete, po društvu ćezaključiti da sam bila zatočenica i primoranada podnesem silovanja. Više setrebaju plašiti “Pitljo” i Očaušanin, akotužitelji Haškog tribunala dođu do kasete,kao i do moga svjedočenja.”Popodne, 5. januara 1994. godine, vratilisu me izmučenu i napaćenu u žepačkilogor, u moju ćeliju u “Mahnjači”.Do 19. januara iste godine, u ćelijusu mi upadali ustaša “Doda” i Martić iu ćeliji me silovali više puta. Više minisu dolazili ni Željko Antolović – “Pitljo”,a ni Perica Jukić.ŠIFRA: “DRINJAČA”Kada smo 31. maja okupirani u Drinjači,nastojala sam da među civilima budemšto manje upadna, jer su me poznavalimnogi zvornički Srbi. Bila samu teškom šoku zbog gubitka muža, akćerkica, srećom, nije bila svjesna štanam se sve događa.SILILI SU ME DA NOSIM SLIKUSLOBODANA MILOŠEVIĆATog popodneva me je među Bošnjacimacivilima prepoznao Bogdan Ignjatović.Sa njim je bio mlađi šešeljevac iz50 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVA“Belih orlova”. Nosio je na glavi crvenuberetku. Prišli su mi i naredili dapođem za njima. Kćerku sam bila povelasa sobom, ali mi je Bogdan naredioda je ostavim kod nekoga od poznanika,jer se neću dugo zadržati.Pošla sam s njima i uveli su me u Domkulture, pravo u sobu upravnika, a ondame iz nje izveli i odveli u spomen sobuDoma kulture. U sobi je bilo nakrcanosvega, ali je Bogdan znao šta traži i gdjeće naći, pa je ubrzo izvukao sliku-plakatsa likom Slobodana Miloševića. Prišaomi je i naredio mi da uzmem plakat.Ja sam stajala opuštenih ruku, aon me je ošamario nekoliko puta i uzviknuo:“Desit će ti se što i tvome mužuSenadu, a možda i gore. Nosi vani balijamaovaj plakat. Čekaju te vani!” Protivilasam se, ali me je ošamario jošjednom i ja sam izašla, noseći plakat salikom Slobodana Miloševića. Vani sučetnici već bili postrojili više civila Bošnjaka,žena sa djecom i starijih muškaraca.Bogdan mi je naredio da idem načelo, da nosim plakat i uzvikujem: “ŽivjelaSrbija, dole Alija, pogani balija!”Pošla sam naprije, a oni su ljude tjeralida idu za mnom. Išla sam, ali sam šutjela.Onda mi je prišla Dana Cvjetinović,istrgla mi plakat i počela vikati: “ŽivjelaSrbija, dole Alija, prokleti balija!”DOK ME JE SILOVAO ZORAN MI JESISAO KRV IZ VRATAMene je, zatim, za ruku povukao ZoranRistanović i udario me više puta nogomu stražnjicu, a zatim vratio u Domkulture. Uveo me je u spomen sobu ijakim udarcem pesnicom oborio napatos. Izvadio je nož i njime mi isparaoodjeću, prisilivši me da skinem. Krvarilasam na više mjesta, na bedrima,grudima, oko vrata... Grubo me je potompovalio i silovao, ne zatvorivši dokraja vrata sobe, pa je cijeli prizor zločinagledalo nekoliko četnika, koji subili pošli za mnom i za Zoranom. Dokme je silovao, Zoran mi je sisao krvkoja je curila iz mog vrata, kao i okomojih grudi... Bila sam u polusvjesti inisam bila načisto da li me nečastikurjak ili čovjek. Kada se iživio, natjeraome je onakvu isparanu, izmrcvarenui polugolu vani, među civile, gdjesu me prihvatile naše žene, koje su meoprale, obrisale i našle mi jednu bluzui neku suknju, jer mi je moju odjećučetnički zlikovac, Zoran Ristanović, biogotovo potpuno svojim nožem isparao.Pošto su pred Dom kulture u Drinjačipriveli skoro svo stanovništvo, četnicisu onda razdvojili žene i djecu od muškaraca...Iste noći, a i sutradan, žene idjecu su autobusima prevezli u Karakaj,a odatle u logor Čelopek. Muškarcesu pomenute noći iz Doma kulture Drinjačaprevozili u zgradu Osnovne škole“Žarko Vuković” u Drinjači. Vodili su ih ugrupama po petericu. Za vrijeme ovogprebacivanja, čula se jaka pucnjava izautomatskog oružja, propraćena vriskommuškaraca. Od tada se ovim ljudimagubi svaki trag. Mislim da su svipobijeni. Bilo ih je 107. Glavni organizatorsvih ovih zločina bio je Bogdan Ignjatović,vlasnik kafane “Šampion”, u Drinjači.Pored njega, u organizaciji ovihzločina, isticali su se Milun Ristanovićzvani Poštar, Milenko Živanović, šefUreda MZ Drinjača, Miladin Mijatović,sin Ljube, predsjednik Mjesne konferencijeSaveza omladine Zvornik, DanaCvijetinović, rođena Mičić i njen brat ZoranMičić, Zoran Ristanović, sin Milutinov,jedan od najekstremnijih četničkihzlikovaca na ovom području, zatim LjubišaPetrović, milicioner SJB Zvornik,Vlastimir Savić, autoprevoznik MZ Drinjača,Radivoje Seleš, milicioner iz Tuzlekoji je radio kao ključar u tuzlanskomzatvoru, Milan Jovanović, novinarlista “Glas Drine”, Ivo Živanović, vozač uKomitetu Saveza komunista OpćineZvornik, Risto Alempić, radnik Faguma-Zvornik,te mnogi drugi četnici.ŠIFRA: “PAĆENICI”Ja sam Fočanka po rođenju. U Fočisam do polovine aprila 1992. godinepohađala osnovnu školu i bila pri završetkušestog razreda. Škola se međutimraspustila, jer je počela agresijaSrbije na Bosnu.Mi, Bošnjaci, bježali smo na sigurnijamjesta i Foču sam napustila 22.4.1992.godine, bježeći pred četničkim krvolovcima.Otišla sam sa bratom i sestromu Gacko kod tetke, očeve sestre,nadajući se da je tamo sigurnije.Međutim, poslije izvjesnog vremena iu Gacku je počeo četnički “krvavi pir”.Morali smo pobjeći od domaćih četnikai vojnika JNA iz Srbije i Crne Gore ikrenuli smo prema Zelengori. Tu smopo šumama tumarali u krug pet-šestdana, a onda nasumce krenuli dalje.Bilo nas je puno. Naša izbjeglička kolonase u neko doba presjekla i jedandio ljudi je ostao ne znajući kuda dakrene. Stigla nas je uniformisana grupačetnika koji su nam obećali da ćenas prebaciti na našu slobodnu teritoriju.Tu su bili četnici koji su vikali:ŠIFRA: “PAĆENICI”: Odveli su nas na rad i zadržali nas na farmido pred večer, kada me je jedan mlađi četnik uzeo za ruku i rekao:“Ova je moja”....Bacio me je na šatorsko krilo i bespomoćnu svukao potpunodo gola. Nisam se smjela opirati i drhtala sam skupljenih nogudok sam rukama pokrivala gole grudi....On mi je prišao samo spuštenih pantalona od članaka. Jakome je boljelo i gotovo sam vriskala. Otimala sam se i molila gada me poštedi, ali on mi je udario još nekoliko šamara od kojihmi je lice bilo utrnulo.“Samo vi idite odavde i nikada se ovamonemojte vratiti!” Doveli su nas dojednog sela u kome smo ostali dva-tridana, u zgradi osnovne škole. Rasporedilisu nas po učionicama. Sa mnomsu bili moj mlađi brat i starija sestra.Onda su nas sve civile kamionima prebaciliu Kalinovnik. Govorili su namusput da je to samo privremeni smještaju Kalinoviku, dok se ne organizujerazmjena. Ali u Kalinoviku smo ostalipuna dva mjeseca.BEHAR 90-9151

SVJEDOČANSTVAU drugom mjesecu zatočenja u Kalinoviku,ja i još devet djevojaka potrpanesmo u jedan kamion, u kome je bioi jedan jako izudaran, modar i krvavčovjek, kome je bilo tridesetak godina.Njega su četnici natjerali da nosi srpskuzastavu, a uz to su ga nogama ičizmama udarali po leđima i glavi. Mislilasam da će nas odvesti u Foču, alisu nas odveli na neku poljoprivrednufarmu. Tu su bile zatočene sve udatežene. Jedino sam ja među njima biladjevojčica... Na toj farmi nisu nas dugoostavili na miru. Došli su odmah sutradan po mene i ostale žene i samo sunam naredili da ustanemo. Izabirali sunas, upirući u nas prstom: “Ti, ti, ti...”.Od svih tih četnika znala sam da jednogzovu “Žaga”, jer on je često tu dolazio.Bio je srednje visine, mršav, jakoneuredan i imao je modricu ispod jednogoka. Bio je među četnicima koji sume poveli zajedno sa ostalim ženama.OSJEĆALA SAM SE UPRLJANA IPONIŽENA...Odveli su nas na rad i zadržali nas nafarmi do pred večer, kada me je jedanmlađi četnik uzeo za ruku i rekao:“Ova je moja”. Nisam vidjela gdje suodveli druge žene. Mene je taj četnikispitivao da li nas je ranije neko diraoili pljačkao. Rekla sam mu da su namuzeli sve pare i zlato. Poveo me je zaruku u jednu šupu na farmi i zaključaovrata za nama. Ja sam počela plakati imoliti a da me ne dira, govoreći mu dasam nevina, da nemam nikakvo iskustvosa muškarcem. On je šutio i naneku slamu prostirao šatorsko krilo.Kada sam počela plakati glasnije, povikaoje na mene, nazvavši me balavombalinkurom, prišao mi je i nekolikoputa ošamario tako jako, da sampala. Onda mi je naredio da se brzoskinem, na što sam ja skočila i pošlaprema vratima. On me je stigao i stegaolijevom rukom s leđa, a drugommi oštricu noža stavio pod grlo, derućise na mene i govoreći kako me on čuvaod starih i debelih bradatih četnika,koji bi me, da nema njega iskasapili.Bacio me je na šatorsko krilo i bespomoćnusvukao potpuno do gola. Nisamse smjela opirati i drhtala samskupljenih nogu dok sam rukama pokrivalagole grudi.On mi je prišao samo spuštenih pantalonaod članaka. Jako me je boljelo i gotovosam vriskala. Otimala sam se i molilaga da me poštedi, ali on mi je udariojoš nekoliko šamara od kojih mi je licebilo utrnulo. Opet je pokušavao, ali nijemogao. Onda je iz bluze izvadio nekukremu i njome namazao prste svoje rukekoje mi je poslije ugurao u vaginu.Vrisnula sam od jakog bola i prokrvarila,a on mi je nasilu raširio noge i obeščastiome. To mi je sve činio skoro polasata... Kada se zadovoljio, digao se samene i donio mi manji kanister vode dase operem, a poslije me je odveo međuostale žene. Gotovo sve su bile silovaneod strane ostalih četnika, kao što sambila i ja. Osjećala sam se uprljana i poniženai htjela sam sve što prije da zaboravim,ili da me nema, da umrem...ŠIFRA: “VOJNO”Mene i dvoje djece bojovnici HV i HVOaodveli su u logor polovinom avgusta.Odvedeni smo u logor “Vojno” u naseljeVojno, na desnoj obali rijeke Neretve,nekih 10-tak kilometara sjevernood Mostara.Logor “Vojno” hrvatski fašisti su otvorilijoš polovinom jula 1993. godine. Unjemu je najviše zatočenika bilo upravoiz susjednog Bijelog Polja... Još prijeHVO je iselio gotovo sve Hrvate iz toganaselja, jer je u početku agresije Vojnobila četnička meta. Kada su počeli sukobisa Armijom Bosne i Hercegovine,HV i HVO su mještane Vojna prebaciliuglavnom u bošnjačke kuće i stanove uzapadnom dijelu Mostara. Logor su bileprivatne kuće, garaže, podrumi. Jasam sa djecom bila zatočena u kućiBlage Jurića. U toj kući bilo je 68 žena idjece. Od tog broja, 50 su bile žene. Momesinu Adisu bilo je tada samo polagodine, a kćerki Lejli 2,5 godine...U logoru Vojno bilo je mnogo maledjece pa i dojenčadi. Monija Kajtaz bilaje zatočena sa bebom, starom samo 3mjeseca. Hrvatski vojnici, mahom izZapadne Hercegovine, a među njimaje bilo i mnogo vojnika iz Hrvatske zlostavljalisu nas gore nego stoku. Bilismo im roblje, koje su tjerali na prisilnirad, a poslije toga su se na namaženama iživljavali, silovali nas, ubijalinam naše ljudsko dostojanstvo, samozbog toga što nismo bili katolici kao ioni. Bestidno su napastovali i curice,stare samo 12, 13 ili 14 godina...Najgori od najgorih bio je bojovnik, MarioMihalj... Izazivao nas je, tukao i zlostavljaona sve moguće načine, a ondaje uzimao gitaru i iza sebe vodio čoporpijanih ustaša, pjevajući zajedno sa njimapjesmu muzičara zlikovca iz Beograda,Bore Čorbe: “Ne volim te Alijazato što si balija... Da bogda ti Drina nosilasto mudžahedina svaki dan”.Od svih ustaša, već sam izjavila, najgorije bio Mario Mihalj, zatim Marko Radić-Maka, zapovjednik stožera HVO BijeloPolje, do rata DIF-ovac, profesor fiskulture...Mario Mihalj bio je iz Livčakod Potoka, blizu Bijelog Polja. Bio jezapovjednik, a dozapovjednik je bioDragan Šunjić. Kada su me doveli u logor,prvog dana zatočenja Marko Radić-Makaposlao je ustaše da dovedumene i Sabiru. Kada smo ušle u zapovjedništvo,zatekli smo četvericu ustašana kauču... “Sjednite Turkinje, balinke.Napravit ćemo od vas poslušne Hrvatice,a od vaše djece dobre Hrvatiće,da budete prava rasa, Isusu da križ ljubite,da postanete ljudi. Vaša djeca Hrvatići,bit će najbolje ustaše, a napravitćemo vam i naše ustaše”, zajapuren jegovorio Maka, pa nastavio: “Ti idi pospremisusjednu sobu, a ti (okrenuvšise Sabiri) idi u kuhinju i peri suđe”.Poslušala sam i krenula u sobu kojusam trebala pospremiti. Vrata od sobabila su otvorena. Išla sam od sobe dosobe. Sve su bile pospremljene. Stajalasam u trećoj sobi i pitala se šta mi točine. Pomišljala sam zašto me je MakaRadić-Maka poslao tamo i plašila seonog najgoreg, o čemu sam slušala većgodinu dana rata... Srbi-četnici su sistematskisilovali Bošnjakinje po cijelojBosni i Hercegovini. Hoće li se to poniženjesada od Hrvata desiti i meni. Doksam se snebivala, sluteći ono najgore,osjetila sam, iza svojih leđa, da je nekona vratima. Okrenula sam se i ugledala“Maku” Radića. “Skidaj se”, naredio mije resko. Nisam se ni maknula, ne znajućišta da radim, kako da reagujem...“Skidaj se brže”, povikao je “Maka” i52 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “VOJNO”: Nakon 5 – 10 minuta u sobu je ušao oficir Hrvatskevojske iz Hrvatske. Kasnije, u logoru sam saznala da muje ime bilo Ivan. Prišao mi je i sjeo pored mene na kauč. Govoriomi je: “Neću ti ja ništa, neću te dirati. Samo ćemo malo pričati.Obuci se slobodno”. Sjedio je sa mnom na kauču do pred zoru,a onda izašao iz sobe i otišao u sobu u kojoj je “Maka” pio sadrugim časnicima. Čula sam kada se obratio Ivanu riječima:“Šta je, nisi je mogao j.....!. Digla sam se i ja i izišla sam na hodnik,gdje me je “Maka” dočekao riječima: “Nazad u sobu ponovo.Ja ću te povaliti još jednom da popravim dojam o Hrvatima”.če od mene “prepuklo” i glasno samzaplakala. Maka se na moj plač grohotomsmijao i kroz smijeh govorio: “Šta,opet plačeš! Ko' nije ti bilo lijepo sa rasnimHrvatinom...” Odmah zatim je izašao,ostavivši me nemoćnu i obeščašćenuna kauču.SABIRU SU USTAŠE UBILENakon 5 – 10 minuta u sobu je ušao oficirHrvatske vojske iz Hrvatske. Kasnije,u logoru sam saznala da mu je imebilo Ivan. Prišao mi je i sjeo pored menena kauč. Govorio mi je: “Neću ti ja ništa,neću te dirati. Samo ćemo malo pričati.Obuci se slobodno”. Sjedio je sa mnomna kauču do pred zoru, a onda izašao izsobe i otišao u sobu u kojoj je “Maka”pio sa drugim časnicima. Čula sam kadase obratio Ivanu riječima: “Šta je,nisi je mogao j.....!. Digla sam se i ja iizišla sam na hodnik, gdje me je “Maka”dočekao riječima: “Nazad u sobuponovo. Ja ću te povaliti još jednom dapopravim dojam o Hrvatima”. Povukaome je u sobu i ponovo me, iživljavajućise pijan na meni, silovao. Pustio me jeoko 7 sati ujutro. U kuću, gdje sam bilazatvorena sa ostalim ženama, odveome je jedan bojovnik. Kada sam ušla usobu sve žene su bile budne. Budna jeŠIFRA: “VOJNO”: Zatim mi je prišao i podigao me na rukama sakauča, pa ponovo bacio na kauč, govoreći mi ljutito: “Skidaj sebalinkuro jedna”. Počela sam plakati, a on mi je prišao i strgaokošulju sa mene. Ošamario me je jako nekoliko puta, govorećimahnito; “Ovo volim, ovo je najava pravog seksa”. ... “Ako nastavišplakati, poslaću desetoricu da se izredaju na tebi”.Sabire nije bilo u sobi. Nije se vratila zatih sedam mjeseci koliko sam bila u logoru“Vojno”. Žene su pričale kako sunačule od ustaša da je bila sama zatvorenau jednoj kući, nakon one noći, kadasu nas odveli Marku Radiću, kadsmo silovane. Navodno je pokušala pobjećii skočila jedne noći u Neretvu, austaše su pucale za njom i ubile je.Pred mirovni sporazum, polovinommarta 1994. godine, došlo je do mojerazmjene. Nas civile tada su zamijeniliza ustaške bojovnike. Kada sam sesrela sa svojim vjernim mužem, svesam mu ispričala i rekla mu, ne skrivajućini jedan detalj, šta mi se sve desilo.Željela sam da pomognem i sebi injemu, da nam oboma bude lakše, daodmah sve raščistimo. On me je, a kakobi mogao drugačije razuman čovjek,prihvatio kao paćenicu, logorašicu,a ja njega i svoju djecu... Sada samrasterećena... Međutim, moja djeca sui danas pod traumom. Moj sin Adisprogovorio je tek početkom 1998. godine,kada je imao punih pet godina.ŠIFRA: “LIKIĆ”Ujutro, 23.10.1993. godine, u 5:30 sati,bojovnici HVO su u Varešu počeli upadatiu stambene zgrade. Zatvarali sustubišne ulaze i išli od vrata do vrata.Moja majka ih je vidjela kako se pripremajuispod zgrade općine. Bilo ihje oko pet stotina. Pred njima je stajaobojovnik, Zvonko Dužnović. Držao imje nekakav vatren govor, koji smo trebaličuti i mi Bošnjaci, kako bismo njimešto više bili zastrašeni. Jedan odtih bojovnika HVO zaprijetio je mojojmajci uperenom puškom sa terase itražio da mu otvori, da uđe u stan. Neposrednoiza toga začulo se lupanje navratima. Bojovnici HVO upadali su kaorazjarena horda u ulaz naše zgrade.Večer prije, nekakva starija lica, sa baterijamasu išli od stana do stana i popisivaliimena vlasnika stanova, kakobi sutra znali ko je ko u kojem stanu.pokrenuo me. Trzla sam se, okrenula ipokušala pobjeći pored njega, ali on meje uhvatio za kosu i povukao u sobu, zalupivšisnažno vrata. Kako me je grubopovukao za kosu, iz kose mi se prosuozlatni nakit koga sam pred hapšenjeuvezala u svojoj dugoj kosi. Bacio me jena kauč, pa pokupio zlato i stavio ga udžepove pantalona. Zatim mi je prišao ipodigao me na rukama sa kauča, paponovo bacio na kauč, govoreći mi ljutito:“Skidaj se balinkuro jedna”. Počelasam plakati, a on mi je prišao i strgaokošulju sa mene. Ošamario me je jakonekoliko puta, govoreći mahnito; “Ovovolim, ovo je najava pravog seksa”. Podigaome je ponovo sa kauča objemarukama i okrenuo me prema kauču, aonda nogom, koljenom, jako me udariou stražnjicu i oborio me na kauč. Povikaoje ljutito: “Ako nastaviš plakati, poslaćudesetoricu da se izredaju na tebi”.Čuvši i takvu prijetnju, predala samse i Marko Radić – “Maka” je iskazaosvoju ustašku muškost na nemoćnojlogorašici... Kada se iživio, digao se samene i počeo oblačiti. Tada je nešto ja-bila i moja Lejla, a moja beba Adis bio jeu naručju jedne djevojke i jako je plakao.Srce mi se cijepalo od žalosti, aduša od poniženja koje su mi napravileustaše.ŠTO SE NATEŽETE S NJIMA, ŠTO IHNE KOLJETENa vratima našeg stana su se pojavilatrojica bojovnika HVO, sa uperenimBEHAR 90-9153

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “LIKIĆ”: Lomila sam se u sebi da li da se opirem ili ne izaključila da sa trojicom zlikovaca, bojovnika HVO, nemam nikakvihšansi... Prepoznala sam Likić Ivana koji je rođen u Varešui stalno živi u njemu....Kada je završio, digao se sa mene i pošao da se pere, a u kupatiloje uletio drugi bojovnik i nasrnuo na mene. Molila sam ihda se makar malo odmorim, da se operem, ali bojovnik nije dozvolio,govoreći: “Likić je sve podmazao, ići će bolje.”puškama. Pitali su nas kako se zovemo.Pokušala sam da prikrijem ime irekla sam svoj nadimak, Hida. Jedanbojovnik je mojoj majci stavio cijevpuške u usta i tražio od nje pare...Uzeli su joj oko 300 maraka. Pojavio sei četvrti bojovnik, govoreći: “Šta se natežetes njima, što ih ne koljete”. Svačetverica su bili maskirani i nikoga odnjih nisam mogla prepoznati. Izgledaloje da su se zadovoljili dobijenim, pasu krenuli ka drugom stanu. U međuvremenuse začula sirena upozorenja.Otišli smo svi u sklonište. Koliko semogu prisjetiti, zadržali smo se uskloništu 2 – 3 sata, a onda su u skloništedošla trojica bojovnika. Nisu bilimaskirani i nosili su bijele trake na lijevomramenu. Pitali su me ko su uskloništu Bošnjaci. Uz mene su bilejoš tri starije žene. Htjela sam to daprešutim, ali im je moja komšinica,Hrvatica, mimikom i pokretom očijupokazala prema meni. Izveli su me irekli mi da ih vodim u svoj stan. Moralasam pristati, jer su mi prijetili da ćeme ubiti ako dam bilo kakav otpor.Kada su me uveli u stan, pitali su meda li znam zašto su me doveli. Odgovorilasam pokretom glave da ne znam.Zahtijevali su mi da im pokažem druguprostoriju u stanu. Shvatila sam tadanjihove nakane i zaključila da me želenapastovati. Bojovnik koji je nosio naglavi kapu, prišao mi je prvi. Tjerao meje da se skinem i da uđem u kupatilo.Bila sam šokirana i gotovo oduzeta odstraha, skamenjena sam stajala prednjima i nisam imala snage ni da se pomjerimniti sam sa sebe mogla skinutiodjeću. On me je onda počeo nasilničkiskidati i cijepati moju garderobu...Skinuo mi je s vrata zlatnu ogrlicu kojuje stavio u džep.PREPOZNALA SAM LIKIĆ IVANAKada me je skinuo golu, okrenuo sedrugoj dvojici i rekao im da će me on prvipovaliti u kadi. Uveo me je u kupatilo inaredio mi da legnem na mali tepih kojije bio postavljen na podne pločice poredkade. Lomila sam se u sebi da li da seopirem ili ne i zaključila da sa trojicomzlikovaca, bojovnika HVO, nemam nikakvihšansi, ukoliko bih se i pokušala opirati.Uzdala sam se da mi neće nanijetiteže tjelesne povrede, znajući da mi činenajveći zločin koji se može nanijeti bespomoćnojženi. Dok mi je prilazio, govoriomi je da se on već odavno bio “napalio”na me i da mu se pružila šansa. Svijelou kupatilu je bilo ugašeno i nisam gamogla dobro vidjeti, ali sam uspjela daga prepoznam po njegovom glasu i govoru.Prepoznala sam Likić Ivana koji jerođen u Varešu i stalno živi u njemu.Pravila sam se da ga ne poznam jer bimi sigurno bilo puno gore, ako bi onznao da sam ga prepoznala. Dok me jesilovao, tražio je da se vrtim pod njim ida sudjelujem govoreći mi: “Ako budešsurađivala, samo ću te ja potucati, onineće.” Okretao me je u sve položaje ivrištao, tako da je time izazvao i drugudvojicu bojovnika koji su otvorili vratakupatila i gledali šta mi sve radi.Kada je završio, digao se sa mene i pošaoda se pere, a u kupatilo je uletiodrugi bojovnik i nasrnuo na mene. Molilasam ih da se makar malo odmorim,da se operem, ali bojovnik nijedozvolio, govoreći: “Likić je sve podmazao,ići će bolje.”BOJOVNIK MI JE STAVIO NOŽ POD GRLOSilovao me je brutalno i grubo, iživljavajućise na meni dugo pred ostalomdvojicom... Ponašao se kao manijak ifizički me povrjeđivao. Stalno je sadističkiponavljao: “Jesam li ti bolji odmuža, jesam li?” Treći bojovnik, izvjesniZvonko, bio je manje agresivan odprve dvojice. Dok me je silovao na kuhinjskomstolu, druga dva su gledalisa prozora moga stana unaokolo pogradu. Psujući nekoga između sebe,govorili su Zvonku da požuri...Kada je Zvonko završio sa seksualnimzlostavljanjem, brzo se obukao... Doksam stajala gola, jer mi se nisu dali obući,trojica bojovnika su se oko nečegavrlo žučno svađali. Druga dvojica su, saznalasam brzo, pokušavala spriječitionog u kapi, Ivana Likića, da me ne zakolje...Govorili su: “Ne smiješ, žena imadvoje djece!”. Poslušao ih je nevoljno, alimi je, ipak, stavio nož pod grlo i zaprijetioda nikada, nikome ne smijem ni usnu reći šta mi se dogodilo. Rekli su mipotom, da idem po djecu, da se odmahvratim i da se ne udaljavam iz stana, jerće ponovno doći. Nisam ispoštovala njihovonaređenje. Otišla sam prema skloništu,u kome više nikoga nije bilo. Slučajnosam se sjetila da bih mogla potražitispas kod moje poznanice Mirjane,žene srpske nacionalnosti. Tu, kod nje,sam našla i svoju majku sa mojom djecom.Uvečer, kada sam mogla proviritikroz prozor iz stana moje komšiniceMirjane, vidjela sam na ulici poznateHVO bojovnike, počinioce zlodjela. Išli suprema stubišnom ulazu moje zgrade.Išli su sigurno u moj stan, ali, srećom,tamo me više nisu mogli naći.HVO, zajedno sa hrvatskom vojskom izHrvatske, prisilno je odveo sve muškarceu logore u Varešu, u zgradubanke, zgradu kod kantine Željezare,u školsku sportsku salu i tamo, u logorima,su vršili neviđen teror nad logorašima.Prvog dana napada na pripadnike ArmijeRBiH i na Bošnjake civile, HVO jeu selu Stupni Do iznad Vareša načinioneviđen masakr nad nedužnim civilima,Bošnjacima, nad ženama, starcima,nad djecom. Spalili su cijelo selo iubili oko 40 nedužnih civila, Bošnjaka.Ono malo nas, Bošnjaka, u gradu Varešu,živjeli smo bolje reći preživljavali,kao da smo u logoru.54 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVASve je trajalo do 02.11.1992. godine,kada je Armija Bosne i Hercegovineoslobodila Vareš od agresorske hrvatskevojske i bojovnika HVO i tada suprestale naše muke.ŠIFRA: “BELA”U naše selo, u okolini Bratunca, domaćiSrbi-četnici zajedno sa vojnicimaJNA iz Srbije, došli su preko Drine9.5.1992. godine. Bili su to naše komšije,zajedno sa “Arkanovcima” iz Srbije,dobro naoružani i maskirani čarapamapreko lica. Kada su došli, nassu, iz našeg zaseoka, potjerali premadžamiji.Mene i moju rođaku H. Srbi-četnici izdvojilisu tada iz grupe i poveli premaobližnjoj šumi. Prvo su poveli H. Vodioju je jedan četnik. Mene su vodila trojicai kada smo se približavali mjestu ušumi, na kome se nalazila H., vidjelasam da je sa nje skidao donji veš. Vrištalaje i otimala se uzalud. Taj četnik,koji je nju silovao, u ruci je držao nožpod njenim vratom kojim joj je prijetio,pa je ona morala da se preda.SAMO AKO PISNEŠ, BIT ĆEŠ ODMAHZAKLANAOstala trojica maskiranih četnika, dovelisu me blizu mjesta na kom se nalazilaH. Jedan od njih odmah je povikao:“Skidaj se... “ psujući meni i AlijiIzetbegoviću majku. Pošto sam odbilada se skinem, drugi četnik je izvadionož i zaprijetio da će me zaklati ako sene skinem. Kako je u međuvremenujedan četnik negdje otišao, ostala dvojicasvukli su sa mene dimije i gaćice,dok su gornji dio odjeće zavratili iostavili na meni. Borila sam se dok mejedan od četnika nije jako udario šakomu glavu. Nakon toga su me oborilina zemlju, tako da su me ona dvačetnika silovali jedan za drugim, što jeučinio i onaj treći, kada se ubrzo vrationa mjesto na kome smo silovane.Dok su me silovali u ruci su držali nož,okrenut prema mome vratu, kojim sumi prijetili govoreći: “Samo ako pisneš,bit ćeš odmah zaklana.” Nisambila pri potpunoj svijesti. Krvarila sambespomoćna, moleći se Bogu, krišomu sebi. Poslije izvršenog silovanja, povelisu nas prema cesti gdje sam poredkanala vidjela više ubijenih ljudi,Bošnjaka. Među njima sam prepoznalaŠeću Ibriševića.Nakon svega što sam doživjela, zajednosam sa drugim Bošnjacima prebačenana razmjenu u blizini Kladnja, azatim u Tuzlu. Ne znam šta se desilosa muškarcima koji su iz našeg selaodvedeni zajedno sa mojim ocem.ŠIFRA: “STID”Agresija na Bosnu i Hercegovinu zateklame je kod moje majke u okoliniSanskog Mosta. Ubrzo potom, krajemmaja 1992. godine, pošto mi se sin biorazbolio, morala sam sa njim da sevratim u Sanicu, gdje sam živjela......Tada su me, u Bosanskom Petrovcu,uveli u neku fabriku. U fabrici je biloviše desetina ljudi, muškaraca i žena.Muški su bili zatvoreni u jednoj hali, amene su zatvorili sa još sedam žena ujednu manju prostoriju. Spavali smona podu, na konjskim dekama. Hranusu nam donosili dva puta na dan. Uvijekneke čorbe, splačine. Ja sam bilastalno pospana, a i ostale žene sustalno polijegale. Za mene se život biozavršio. Nisam više imala muža. Nisamznala ni gdje je sahranjen. Mojmuž mi je bio više od muža. Bio je tootac naše djece i najdragocjeniji prijatelj.Nisam mogla da prihvatim istinu.Patila sam za djecom. Rekli su mi, kadasam puštena iz logora, da su ih četniciodveli. Nadala sam se da ću ih naći,da ćemo preživjeti. Jako sam patila...Svaku večer, između 22 i 23 sata, otvaralasu se vrata našeg zatvora i podvojica četnika bi svjetlom ručne baterijskelampe šarali po nama i zaustavilisvjetlost na jednoj ženi vičući: “Ti!Pođi sa nama na saslušavanje.” Ondasu išli svjetlom na drugu žensku glavu,pa su i nju prozvali. Žene su se dizalei izlazile... Vraćale su se šutke,slomljene, raščupane i smrdljive. Menenisu prozivali. Pitala sam zašto igdje ih izvode, iako sam sve znala očemu se radi. Odgovor žena uvijek jebio isti: “Idu na ispitivanje i saslušavanje.“Stid je tada bio jači od istine, paviše nisam ništa pitala. Iz razgovora saženama, saznala sam da su se one upočetku jako branile i opirale, ali da imje zbog toga bilo puno gore. Dvije ženekoje su se u početku opirale i branile,ŠIFRA: “STID”: Do mene je ležala Suada i ona se digla, govorećiim: “Evo me, sad ću ja”, i pošla je prema vratima. Zaključila sambila da me Suada hoće zaštititi, da im se ona javi umjesto mene,i bila sam u pravu... Odgurnuli su je, prilazeći meni....Molila sam ih da me ne diraju govoreći da sam bila ranjena,da mi je muž poginuo, da ne znam šta mi je sa djecom... A oni suse grohotom smijali: “Hoćemo da vidimo vjeruješ li u Boga iznaš li mu se moliti na podu kao i ostale balije. Možda onda inađeš djecu.”na silu su izvedene i pretučene u hodniku.Kažu kako su ih gazili vani i poslijese nisu vratile. Pokazale su minjihove stvari i slike. Bile su djevojke inosile su slike svojih najbližih, a i svojihmomaka. Navečer smo svašta moglečuti. Sa razglasa su se orile četničkenacionalističke pjesme: “Ko to kaže,ko to laže, Srbija je mala...”, paonda pjesme o ubijanju muslimana,pjesme protiv Bosne, protiv AlijeIzetbegovića.Krajem oktobra ili početkom novembra1992. godine, jedne večeri otvorilisu vrata i izveli jednu ženu, Zinetu, abateriju uperili i na moje lice. Vikali su:“Ideš večeras i ti na ispovjed.” Pravilasam se da ne čujem i nisam se pomje-BEHAR 90-9155

SVJEDOČANSTVArala. Do mene je ležala Suada i ona sedigla, govoreći im: “Evo me, sad ću ja”,i pošla je prema vratima. Zaključilasam bila da me Suada hoće zaštititi,da im se ona javi umjesto mene, i bilasam u pravu... Odgurnuli su je, prilazećimeni. Uzeli su me obojica za rukei izveli iz sobe. Bili su pijani. Dok su išlii vodili me hodnikom, jedan od njih jerežao kao pas i pio iz flaše rakiju kojuje držao u džepu.Uveli su me u jednu sobu u kojoj nijebilo ništa osim jednog polukauča i jednestolice. Bacili su me na kauč i naredilida se skinem. Molila sam ih da mene diraju govoreći da sam bila ranjena,da mi je muž poginuo, da ne znamšta mi je sa djecom... A oni su se grohotomsmijali: “Hoćemo da vidimo vjeruješli u Boga i znaš li mu se moliti napodu kao i ostale balije. Možda onda inađeš djecu.” Odbijala sam, a oni sume zgrabili i svukli me na silu. Ostavilisu mi samo gaćice na meni i naredilimi da klanjam pred njima. Plakalasam i molila ih da me poštede govorećiim da ih Bog može kazniti, da se nemože klanjati nepropisno obučena, aoni su se smijali, šamarali me i diralimi dojke.TRAŽIT ĆU SVOJU DJECU DOK SAM ŽIVAKad sam vidjela da me neće pustiti,zanijetila sam u sebi, iako sam bilabez abdesta, nisam se mogla opratipred molitvu Bogu, i počela sam klanjati.Kada sam u prvom rekjatu bilana sedždi, počeli su da vrište, uzvikujućipogrešno tekbir “Alahu Egber”, idodajući: “Bog je Srbin, samo Srbin”.Kad sam bila na jednoj od narednihsedždi, jedan od njih je skočio na mene,stisnuo mi glavu koljenima, snažnome držeći za ruke. Drugi mi je svukaogaćice i tako, uz pomoć onog štome je držao, silovao me... Onda su semijenjali. Još sam imala snage da seborim, da se otimam. Nisam smjelajer sam bila u nemilosti. Klonula sammoleći Boga u sebi da mi da snage danađem svoju djecu.Kada su se divljački iživjeli na meni,jedan je izašao iz sobe i poslije nekolikominuta vratio se sa nekom krpom ikanisterom vode. Naredili su mi da sebrzo operem. Nisam, međutim, imalasnage ni da se pomjerim. A onda su namene istresli kanister vode, govorećiŠIFRA: “STID”: Kada sam u prvom rekjatu bila na sedždi, počelisu da vrište, uzvikujući pogreško tekbir “Alahu Egber”, i dodajući:“Bog je Srbin, samo Srbin”. Kad sam bila na jednoj od narednihsedždi, jedan od njih je skočio na mene, stisnuo mi glavukoljenima, snažno me držeći za ruke. Drugi mi je svukao gaćicei tako, uz pomoć onog što me je držao, silovao me...da će me zaklati ako se ne dignem.Posljednjom snagom sam se pridigla,obrisala krpom dok su oni drsko pjevali:“Turkinja se molila kraj vode da jeSrbin momački ubode.”Odveli su me u našu zatvorsku sobu.Žene su se pravile da spavaju. Drhtalasam od hladnoće dok sam se iznemoglapokrivala tankom dekom. Suadado mene nije izdržala. Plakala je jecajući.Sa sebe je skinula deku i pokrilame njome.Do kraja novembra 1992. godine, četnicisu i mene i druge žene noću izvodili,silovali nas i vrijeđali. Hajra iz Sanice,ili Tomine, ne znam tačno odakle,podlegla je i umrla.U decembru je došao “Crveni križ”, apred Novu godinu su nas odvezli i predaliUNPROFOR-u kod Bosanske Gradiške.U Švedskoj sam bila do septembra1996. godine.I danas sam očajna. Nikada nisam saznalašta mi je sa djecom, da li su živa.Nadam se da su živa, da su negdje usvijetu usvojeni i da nisu zaboravilimoje ime i svoju Bosnu i Hercegovinu.Tražit ću svoju djecu dok sam živa. Danasje istina jača od stida...ŠIFRA: “BATKOVIĆ”Moja patnja otpočela je 15. maja 1992.godine, kada sam sa svoje dvije malodobnekćerke išla prema Novom Selu.Tamo sam pošla da bih mojoj starojmajci pomagala oko sjetve krompira...Išle smo pješice. Mlađu, dvogodišnjukćerku nosila sam u naručju, a stariju,devetogodišnju, vodila sam pored sebe,držeći je za ruku. Oko 10 sati ujutro,ispred jednog tunela, zaustavili sume pripadnici srpske policije, njih sedam.Pitali su me gdje idem i ja samim iskreno odgovorila. Nisu mi vjerovalii počeli su me vrijeđati, psovati idirati za grudi i bedra, na što su mojekćerke počele plakati... Malo poslije,zaustavili su jedan kamion u kome sunekuda vozili civile Bošnjake. Oružjemsu me natjerali sa djecom u kamion.Nakon 2 – 3 sata vožnje, doveli su naspred farmu u selu Pilica, koje se nalaziloizmeđu Janje i Zvornika. Izlazeći izkamiona, osjetila sam da su mi cipelezamazane krvlju. Kad sam bolje pogledala,vidjela sam lokve krvi po patosukamiona...Jednu večer, ne mogu se sjetiti tačnogdatuma, odveli su mi stariju curicu, ada mi, kada sam ih pitala gdje je vode,nisu ništa rekli. Prošlo je više od 24sata mog iščekivanja da mi je vrate, alimi kćerku Srbi nisu vratili. Drugu večer,poslije ponoći, došli su i po mene.Mlađu sam kćerku morala ostaviti usobi sa nekoliko djevojaka. Uveli sume u jednu malo veću prostoriju. Unjoj, osim zategnutog paravana u jednomćošku, ništa drugo nije bilo. Napodu nije bilo nikakve prostirke. Njih,Srba, je bilo sedam. Sjećam se samodva imena, Petra i Matije. Jedan odnjih mi je naredio da se raspremim,ako hoću da vidim svoju kćer. Kratkosam se dvoumila šta da radim, ali brigaza curicom bila je jača. Uplašena,morala sam ih poslušati. Dok sam seskidala, izgovarali su mi razne pogrdneriječi. Pošto sam se raspremila,naredili su mi da legnem na pod, štosam i učinila. Onda su me, jedan zadrugim, svih sedam silovali. Istovremeno,silovali su me i ujedali po cijelomtijelu. Sve je to trajalo oko dva sa-56 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAta... Dok su mi to radili, mislila sam nacuricu. S vremena na vrijeme gubilasam svijest. Kada su se zadovoljili, naredilisu mi da se obučem. Potom sumi rekli da prođem iza paravana i ponesem“svoje pašče”. Bila sam iznakažena,krvava i iscrpljena, a još višezaprepaštena kad sam ugledala mojucuricu. Ležala je na leđima, sva u pjeni,modra i bez svijesti, bez donjeg vešai krvava između nogu. Obuzeo me jesilan strah. Izgubila sam se i pala napod... Potom sam se pridigla, uzelavode iz jednog plastičnog kanistere,umila je i nakon nekoliko minuta vratilaje nekako svijesti... Uzela sam je unaručje i uz njihovu pratnju vratilesmo se u sobu iz koje su nas doveli.Svaku večer Srbi su odvodili po nekolikodjevojaka, silovali ih, a potom vraćalinazad u sobu. Najgore su prolazileone koje su se odupirale na bilo kojinačin. Neke su zbog toga grubo silovane,pa onda ubijene. U logoru Pilicasam sa djecom provela više od dvamjeseca, maltretirana, silovana, gladnai žedna... Od hrane smo dobijalikrišku hljeba i jedno vareno jaje. To jebilo sve u toku 24 sata.Nakon golgote u Pilici, poveli su me ulogor Batković kod Bijeljine. Poredmene i mojih kćerki, u kamionu je bilojoš oko 20-ak Srba. Tokom vožnje, tisu nam četnici psovali tursku majku,nazivali nas balinkurama... Često sunas šamarali, pljuvali, tukli. To suuglavnom činili nogama, pesnicama inekakvim palicama. Najteže mi je bilokad mi udare neku od curica. Pokušavalasam ih zaštititi koliko je to bilo umojim mogućnostima. To ih je, međutim,činilo još bjesnijima, pa su ondamene tukli još žešće.Pored svih poniženja i torture koju smosvi preživljavali, vodili su nas, i muškarecei nas žene, na njihovu poljoprivrednuekonomiju da radimo najtežeposlove. Pod strogom stražom ustupalisu nas i srpskim seljacima, na čijimsmo njivama radili. Pored toga što smomorali da radimo teške poslove, Srbisu se na nama i seksualno iživljavali.Silovali su nas i uz to nas vrijeđali i tuklipuno gore nego što bi stoku, i to samozbog toga što smo Bošnjakinje.Djevojčice i djevojke su odvodili skorosvaku večer. Po mene su dolazili, otprilikesvaku treću ili četvrtu noć. Vodili sunas u jednu zasebnu, praznu prostoriju.Uvijek ih je bilo po nekoliko, a uglavnomsu to svaki put bila nova lica, tako da ihnisam mogla sve zapamtiti. Bili su točetnici iz Srbije, te iz Zvornika i Bijeljine.Najgori su bili Ilija Prodanović, JovanLazić i Ratko Simić. Zapamtila sam njihjer su ih zapamtile sve žene i djevojke ponjihovoj krvoločnoj okrutnosti i mržnjiprema nama Bošnjakinjama. Svaki putsam to doživljavala kao da idem na vješanje.Silovanje je trajalo cijelo vrijememoga boravka u logoru Batković.U tom logoru, sve su žene odvođenena njive radi kopanja repe, vađenjakrompira i drugih poljskih poslova.Išlo se u grupama od po dvadesetakžena. Tada je žene pratilo 7 – 8 srpskihstražara. Radile smo skoro svakidan od 7 do 16 sati. Često su nas tjeralida sa sebe skinemo odjeću i datako gole kopamo. Djecu sam ostavljalasa starijim ženama.Početkom septembra 1992. godine,srpska vojna straža odvela nas je izlogora kod jednog bogatog seljaka damu vadimo krompir. Sa mnom su bilepošle još tri žene, Suada i Hitka iz Vlasenicei Murada iz Bratunca. Na njivusmo stigle prije 7 sati i radile smo zajednosa nekoliko Srpkinja, seljanki,sve do 12 sati. U podne su nam donijeliručak. Sjele smo na travu 15 – 20metara podalje od Srpkinja, kojima jeu isto vrijeme bila donesena hrana.One su prve počele jesti i dok su jele,stalno su pogledale prema nama ismijuljile se. Mi smo razmotale svojuhranu koja je bila donesena u jednojbošči i vidjele da su nam poslali slaninu.Pošto mi, muslimani, ne jedemosvinjsko meso, hranu smo samo odgurnuleod sebe. Kada je to vidio stražar,četnik Jovica, zagalamio je nanas, prišao nam, dohvatio rukamaslaninu i počeo nam je, jednoj, pa drugoj,silom trpati u usta. Mi smo se izmicalei branile i govorile mu da minikada nismo jele masnu slaninu. Onnas je onda počeo vrijeđati i psovatinam tursku majku, govoreći: “Naučićemomi vas svemu dobrome što jesrpsko”, a ja sam mu i uvrijeđena iŠIFRA: “BATKOVIĆ”: Njih, Srba, je bilo sedam. Sjećam se samodva imena, Petra i Matije. Jedan od njih mi je naredio da se raspremim,ako hoću da vidim svoju kćer. ... Onda su me, jedan zadrugim, svih sedam silovali. Istovremeno, silovali su me i ujedalipo cijelom tijelu. ...U logoru Pilica sam sa djecom provelaviše od dva mjeseca, maltretirana, silovana, gladna i žedna... Odhrane smo dobijali krišku hljeba i jedno vareno jaje. To je bilosve u toku 24 sata.gladna uzvratila: “Mi smo vas naučilisvemu što je civilizacijsko. Živjeli stena zemlji zajedno sa stokom, niste seznali okupati, ni u pola godine. Od nasmuslimana ste primili kulturu stanovanja,naučili spravljati hranu...” Sveto i uz to mnogo toga, rekla sam bradatomčetniku, ne razmišljajući šta ćemi se desiti za osvetu. Nisam ni završilasa govorom, a Jovica mi je prišaosa stražarom Simićem. Uhvatili su meza nadlakticu i odnijeli do jednog potokakoji je tekao uz njivu. Otimalasam se, trzala, nogatala, ali bezuspjeha...Kada su me donijeli do potoka, bacilisu me u plitku vodu i počeli da gaze pomeni, govoreći mi u bijesu: “Jeste,naučili ste nas svemu, ali sad je naševrijeme. Nema cara Lazara, ali došaoje njegov unuk Slobo – Sloboda. Sadćemo ti dobro oprati guzicu balinkurojedna.” Pošto su me izgazili nogama uvodi, svukli su me i ostala sam potpunogola. Izvukli su me iz vode na sitnipijesak i obojica me grubo silovali. Prvome je čvrsto držao Simić, a Jovicasilovao, pa su se onda zamijenili. Doksu mi to radili, uzvikivali su parole oSrbiji, o četničkim vojvodama, SlobodanuMiloševiću, Šešelju. Bila samBEHAR 90-9157

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “BATKOVIĆ”: Mi smo razmotale svoju hranu koja je biladonesena u jednoj bošči i vidjele da su nam poslali slaninu....Kada je to vidio stražar, četnik Jovica, zagalamio je na nas,prišao nam, dohvatio rukama slaninu i počeo nam je, jednoj, padrugoj, silom trpati u usta. ...On nas je onda počeo vrijeđati ipsovati nam tursku majku, govoreći: “Naučićemo mi vas svemudobrome što je srpsko”klonula i nisam bila pri potpunoj svijesti.Kad su zadovoljili svoju strast,izvadili su noževe i zaprijetili da će mezaklati, da će mi jezik odrezati... Ondasu iz potoka izvadili kamenje veličinejajeta i, uz vrisku, nekoliko kamenovami ugurali u vaginu... “Nećemo te danaszaklati. Treba nam roblje za radna njivama. Kada se berba završi, ondaćemo ti odrezati dojke,” govorili sumi u svome bijesu, digli se i otišli nanjivu. Odatle su poslali Hitku i Muraduda me obuku i dovedu, što su one i učinile,oprale me i izvadile mi kamenje izvagine. Dale su mi neke svoje haljinke.Toga dana, sve četiri smo naporno radilesve do šest sati i gladne se vratileu logor.U srpskom logoru Batković provelasam skoro pet mjeseci... Zahvaljujućiuspjesima Armije Bosne i Hercegovinekoja je zarobljavala puno četnika,došlo je do razmjene. Mene i moje curicei još 30 žena i 28 civila-muškaraca,u oktobru 1992. godine, četnici sudali u razmjenu za svog pedest i jednogzarobljenog borca.Žena me je pozvala da sjednem na foteljuuz sto. Ostojić je šutio i samo meposmatrao. Žena se predstavila i reklada se zove Mirjana. Ostojića je predstavilakao prijatelja. Sjećam se, spomenulaje da se zove Vesko. Rekla mije da očekuju uglednog stranog i veomavisokog oficira. “Petko je poručioda će nam se, ako ne večeras, pridružitisutra, kako bi se ugledni stranacšto bolje ugostio”, podvukla je Mirjana,ukoliko se zaista tako zvala. Bilomi je sve jasno. Dovedena sam da senađem uglednom stranom oficiru nausluzi, a zalog da se moram pokornoponašati bili su moja sloboda, moj zet,zatočenik, kao i moj zatočenički položaj.Pitala sam se zar među brojnimSrpkinjama u Foči i okolini nema dovoljnoonih koje bi rado, umjesto mene,čekale uglednog, visokog stranogoficira da mu prave društvo, posebnozbog činjenice što su Srpkinje, u odnosuna žene iz drugih nacija u bivšoj Jugoslaviji,bile puno više sklonije slobodnijimi bliskijim odnosima sa muškarcima.Bila sam zarobljenik. Nisam bila niuredna, jer mi to prilike nisu dozvoljavale.Shvatila sam neminovnost svogapoložaja i hrabro, ne razmišljajući, pitalaministra Ostojića zašto sam bašja izabrana da budem družica stranomoficiru, a on mi je cinično procijedio:“General Majkl Rouz hoće “Turkinju”,hoće da promijeni miris, ako tebaš zanima” i nastavio da se ciničnosmješka.Moglo je biti oko 23.30 kada su se dvavozila zaustavila pred kućom. Čulo seviše glasova. Nakon nekoliko minuta uprostoriji se pojavio engleski general.Pozdravljajući se sa Ostojićem rekaoŠIFRA: “TJENTIŠTE II”: Shvatila sam neminovnost svoga položajai hrabro, ne razmišljajući, pitala ministra Ostojića zaštosam baš ja izabrana da budem družica stranom oficiru, a on mije cinično procijedio: “General Majkl Rouz hoće “Turkinju”, hoćeda promijeni miris, ako te baš zanima”ŠIFRA: “TJENTIŠTE II”Rođena sam u februaru 1967. godine uGoraždu, gdje sam završila srednjuškolu, a studije u Sarajevu.. U Fočisam radila kao nastavnica... Iako nisambila rođena Fočanka, u gradu sume svi cijenili zbog mog porijekla iugleda moje sestre i zeta u Foči......Uveli su me u jednu limuzinu i odvezliprema Tjentištu. Pred Tjentištemsu skrenuli i zaustavili auto pred jednomkućom. Kuća je bila velika i osvijetljena.Pred njom je bilo parkiranojedno terensko vozilo. Uveli su me udnevnu sobu u kojoj je bilo troje ljudi,jedna žena, jedno uniformisano lice umaskirnoj uniformi tamnoplave boje.To je bio neki srpski policajac. Sa ženomna kauču sjedio je srednjovječančovjek u civilnom odijelu. Odmah samga poznala i jako se uplašila. Bio je toVelibor Ostojić, iz okoline Foče. Prijerata radio je na Televiziji Sarajevo. Godine1990., bio je jedan od prvih, rukovodećihljudi stranke SDS, pa neki ministardo rata. Poslije je postao i ministaru Vladi Radovana Karadžića. Čestose pojavljivao na televiziji i bio poznatkao četnik koji je iz vrha SDS-apodsticao zločin prema nama Bošnjacima.Žena je bila mlađa. Mogla jeimati 30 – 35 godina, crnokosa. Nastolu pred njima bile su flaše alkoholai čašice. Kada su me uveli, policajac jeizašao iz sobe i čula sam kako tiho pričasa četnicima koji su me dovezli izFoče.je na engleskom da malo kasni jer jebio na džogingu, na noćnom trčanju uprirodi. Predstavili su me generalu, aja sam se pri tom pravila da ne razumijemengleski. “Niste mogli zaboravitiengleski, lijepa gospođice. Rekli sumi da solidno govorite engleski”, govoriomi je general Rouz, uzimajući meza ruku i podižući je da je poljubi. Odgovorilasam da engleski poznajemtek toliko da se mogu sporazumjeti usvakodnevnom životu. “E, toliko je ipotrebno”, dodao je Ostojić, smješkajućise zajedno sa Mirjanom.58 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAMILOŠEVIĆ JE NAJBOLJI INAJSPOSOBNIJI...Pitali su me kako sam zarobljena, šta sedesilo sa mojima, zajedljivo podvlačećida je za sve kriva SDA i Alija Izetbegović.General Majkl Rouz nije puno pričao,osim što je u par prilika spomenuo SlobodanaMiloševića i Radovana Karadžića,ističući kako je Slobodan Miloševićnajbolji i najsposobniji od svih aktuelnihpolitičara i da je pravi vizionar.Negdje u ponoć, Velibor Ostojić je krenuosa Mirjanom, izvinjavajući se dasutra rano moraju u Banja Luku. Okokuće su se, nakon što su se njih dvojeodvezli, čuli tihi glasovi osiguranja. Takosam ostala sama sa engleskim generalom...Kada je Ostojić spomenuonjegovo ime, prije nego se general i pojavio,sumnjala sam u tu vjerodostojnost.Bio je međutim u pravu. GeneralaMajkl Rouza, često sam gledala na televizijijoš od samog početka 1994. godine.Nisam mogla shvatiti da se jedantako visoki engleski oficir, komandantvojske UN za BiH, može tako niskospustiti, da se približi običnoj zatočenici,Bošnjakinji, ili “Turkinji”, kako me jenazvao ministar Velibor Ostojić.Teško mi je govoriti, teško mi je opisatitu noć. Nisam smjela da se branim,da se odupirem. Nastojala sam da samasebe pobijedim, da se pomirim, dase žrtvujem. Stalno sam mislila o svomepoložaju i položaju moga zeta, osestri i njihovoj djeci, o svojima... Generalnije bio nasilan prema meni, nijeni imao potrebe da me fizički povrijedi.General me je uzeo, upotrijebio, zadovoljioje svoj seksualni poriv. Da li meje onda silovao? Da li me je onda generalRouz seksualno zlostavljao? Jeste,ponizio me je kao robinju. Nisam moglada se oduprem. Silovana sam, samimtim što sam bila zarobljena logorašica,obespravljena, bez ijednogljudskog prava... General je kuću napustiopred zoru, ostavivši me samusa mojom sudbinom.UVIJEK JE DOLAZIO POSLIJETRČANJA U PRIRODI...ŠIFRA: “EMINA”: Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli biih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovimperverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjelepobaciti. “Rodit ćeš malog Srbina”, govorili su im.Ujutro oko 10 sati donijeli su mi deterdženti nešto za jelo, a oko 15, nakonšto sam malo uspjela zaspati,probudilo me je vozilo pred kućom.Ubrzo poslije toga u kući se pojavioPetko Čančar sa jednim oficirom. Rekaomi je da su mi sestra i njena djecadavno razmijenjeni, da mi je zet u zatvorudobro i da mu se neće ništa lošedesiti ako sve dobro odradim, te da bimogao biti razmijenjen za 20 – 30 dana.Rekao mi je da ću u bolnici ostatijoš samo nekoliko dana. Zatim je napustiokuću. I bilo je kako je rekao.Ostala sam tu još pet-šest dana, a zato vrijeme me je general Rouz posjetiojoš dva puta. Uvijek je dolazio poslijetrčanja u prirodi. To se vidjelo i po njemui po njegovoj odjeći.Sa Tjentišta su me ponovo vratili u bolnicu,u kojoj me je Rajko Vukadin do 03.jula 1994. godine, silovao nekoliko puta.Ucjenjivao me je prijeteći mi da ćeme odvesti u salu “Partizan”, u kojoj tada,saznala sam kasnije, više nije bilologorašica... Slobodu sam udahnulanakon golgote koja je trajala dvije godine...03.07.1994. godine, došli su pomene i odvezli me vojnicima UNPRO-FOR-a, koji su me predali našima u Goraždu,gdje mi je bila porodica.ŠIFRA: “EMINA”U zoru je srpska policija opkolila zbijeg.Potrpali su nas kao stoku u kamionei odveli u školu u Ulog. “Neka sedjeca oporave, pa ćete u Jablanicu iliMostar”, rekli su nam četnici.Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti,stigla je naredba da nas odvezu u logor“Kalinovik”. Prvih nekoliko dana ukalinovačkom logoru bilo je podnošljivo.Međutim, s dolaskom Pera Eleza injegove bratije, u logor se uselio teror,glad, suze, strah... Od hrane nam gotovoništa nisu davali. Danima smogladovali, skapavali od gladi. Jednukrišku kruha dijelila sam na četiri dijelaza svoje četvero djece. Kako opisatistrah koji nam se debelo uvukaopod kožu!? Mislili smo da je to smaksvijeta, da gore ne može biti. Opet smose prevarili. Najgore je međutim, tekdolazilo...Najteže je bilo kada je dežurao stražar,Dragan Lalović. Sa sobom je nadežurstvo dovodio srbočetničku bradatubratiju. Oko 800 žena i djece pokoravalose njihovom teroru, koji jesvaku noć bivao sve nepodnošljiviji.Nakon ispitivanja, vrijeđanja, fizičkihnapada i psihičkog terora, došlo je ononajgore, od čega smo svi u logorustrepjeli. Znali smo šta su odlučili kadasu počeli birati žene i odvoditi ih unepoznato. “Ti, ti, ti...”, birali su sebižene bradati četnici.DJECU ĆEMO TI KURVO,“TURKINJO”, POKLATI...Neke su žene odvodili u javne kuće.Obukli bi ih u finu odjeću i one su semorale pokoravati svim njihovim perverznimzahtjevima. One, koje su zatrudnjelenisu smjele pobaciti. “Roditćeš malog Srbina”, govorili su im. UMiljevini je bilo najgore.Nakon nekoliko noći žene su počeliodvoditi u jednu od susjednih prostorija,a potom i u sam zahod. Silovali suih na najbrutalniji način. Jedne noći ija sam došla na red. Odveli su me silomu zahod i nasrnuli na mene. Otimalasam se, ali bezuspješno, jer sumi bili zaprijetili: “Djecu ćemo ti kurvo,“Turkinjo”, poklati...” I tada je bila prestalamoja borba, moj otpor...Kako ispričati ono što žena doživljavadok je Srbi, četnici siluju, dok se divljačkiiživljavaju na njezinom tijelu?Nema riječi kojima se može opisatisva ona bol, svo ono poniženje i strahkoji osjećaš od tih ljudi, ako su uopćeljudi. Jedan, drugi, treći... Redali su setako zadovoljavajući svoju poganskodivljačkupohotu. Rakija im je zauda-BEHAR 90-9159

SVJEDOČANSTVAŠIFRA: “EMINA”: Najgore je bilo kada je došao red da seksualnozlostavljaju, siluju naše djevojčice... Stalno smo do tada bili ustrahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovigosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas,svoje majke. ...Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije ina nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini, urijeci, u masovnoj grobnici....Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tekimala. Ništa nisam mogla učiniti. ... Iz susjedne prostorije čulasam njen vrisak dok su je Srbi silovali.rala iz usta, smrdjeli su od prljavštine...Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu.Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju.Kao da su htjeli ubiti i ono maloponosa što je ostalo u nama ženama,Bošnjakinjama. Nikada neću zaboravitionaj prljavi pod, ono poniženje kojesam obnažena pod divljakom Srbinomdoživjela u konc-logoru “Kalinovik”.Kad bi se seksualno zadovoljili, onakoizmučene, uveli bi nas u glavnu logorskuprostoriju. Niko nije imao snageda nas pogleda, a ni mi nismo nikomepognute glave mogle pogledati u oči.Pogleda spuštenog prolazile smo dosvog zatočeničkog mjesta... I tako noćima,noćima. To silovanje ostavilo jenajcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši. Idjeca su znala šta mi se događa, ali nisume ništa pitala. Šutjela su i patila,trostruko brže odrastala, starjela... Idalje su bila gladna.Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledalini na godine. I starice su počeli silovati.Onako jadne, izborane, drhtave,nene Bošnjakinje, stare 60, 70 godina,morale su se dići kada bi četnici prstompokazali na njih. Srca su nam selomila od bola koji smo proživljavaligledajući ih. Kako čovjek može povjerovatida jedan mladić siluje staricukoja mu može biti nena? Što su im oneskrivile, što smo im mi krive da se sonoliko mržnje okomljavaju na nas,nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije,Crne Gore, Slobodana Miloševićai Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu.Najgore je bilo kada je došao red daseksualno zlostavljaju, siluju našedjevojčice... Stalno smo do tada bili ustrahu da njih ne počnu dirati, krilismo ih kad bi stražari i njihovi gostiulazili u logor. A one su se grčevito stiskaleuz nas, svoje majke. Nisu ništagovorile. Vidjele su već da plač, otimanjei otpor četnicima ne koristi. KadSrbi nešto naume, a namjere se naslabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoritiili završiti na kakvoj ledini, u rijeci,u masovnoj grobnici.Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaestgodina je tek imala. Ništa nisammogla učiniti. Gledala sam kakoodvode moje dijete. Poletjela sam zanjom, ali su me zaustavile druge žene.“Zašto djecu”, vikala sam, “ostavitedjecu. Ako morate silovati, silujte nas,ostavite djecu”, preklinjala sam ih...Ništa nije pomagalo. Gledala sam kakoodvode moju Eminu, moju velikuranu. Zamislite, pitajte se kako je majcikoja zna da joj odvode dijete da bi gaunakazili, silovali? To može znati samoona majka koja je doživjela mojusudbinu. Bol, bol i samo neizreciva,neopisiva bol, jedini je osjećaj koga sesjećam. Vrijeme do njezinog povratkasa četničkog seksualnog orgijanja trajaloje poput godine. Iz susjedne prostoriječula sam njen vrisak dok su jeSrbi silovali. Kod nas u logoru, za tovrijeme muk. Glave spuštene međukoljena, ruke na ušima da ne čujemovrisku moje djevojčice, koja do tada nijeni sanjala da joj se tako nešto možedogoditi. Neke od djevojčica su bile takomlade da nisu bile ni svjesne što imse to zapravo radi. Uzela sam malogAdila i grčevito ga stiskala uz grudi.Suza je sustizala suzu. Bol je postajalaneizdrživa. Mislila sam da to neću moćipreživjeti. I bratovu kćer su četnicibili silovali, i još neke meni poznatedjevojčice u dobi od 13 – 15 godina.Nakon nekoliko sati iživljavanja naddjecom, dali bi im da obuku svoje haljinicei vraćali ih nama u glavni logor, davrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvimsamo ranjene i zatečene majkeznaju vrištati.Poslije prve, od mnogih takvih noći,moja Emina nije ni riječi progovorila.Uzela je svog plišanog psića i čvrsto gastiskala uz grudi i tako satima stajalabez riječi, zureći u prazno, nikoga negledajući. Čim bi ugledala muškarcakako ulazi u logor, uzimala je svog psićai stiskala ga uz sebe. Samo je njemunijemo otkrivala svoje tajne, svojestrahove i svoje boli. Za sve nas drugeriječi nije bilo. “Samo me ti, psiću,smiješ dirati. Nikada više muškarac”,čula sam je jednom kako mu govori.Šutnjom se branila od Srba, četnika,paganskih divljaka koji su joj nanijelizlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježiliu njoj samoj. I danas se moja Eminaod same sebe, od stida, brani šutnjom.Kad je što pitam, samo mi kratkoodgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje,u svoju iznakaženu nevinost, usvoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sakim. Osamila se potpuno. O onome štojoj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati.ŠIFRA: “SABORNIK”Ja sam kao mlada djevojka, studentica,Bošnjakinja, u logoru Vojno višeputa silovana. To zlo i poniženje činilisu mi trojica ustaša. Jedan od njih bioje zapovjednik stožera HVO Marko Radić– “Maka”. Drugi je bio Mario Mihalj,a treći Vice Vukojević, sabornik uSaboru Republike Hrvatske.Mogao je biti početak septembra 1993.godine. Tog dana dugo je padala sitnakišica, sve do večeri. Struje nije biloviše sati i sve žene u našoj prostoriji subile polijegale. Moglo je biti oko 21 satkada su stražari otključali vrata na kojimase sijala baterijska lampa. Zrakesvjetlosti su išle od žene do žene dokse nisu zaustavile na mome licu. Tada60 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAsam čula svoje ime i poziv da se dignemi pođem na saslušanje. Ženeoko mene povikale su svaka za se:“Vodite mene, ostavite nju, bolesnaje”. Ali sve je bilo uzalud, jer se ponovilanaredba da pođem u zapovjedništvo.Podigla sam i izašla iz prostorije.U mraku sam prepoznala Maria Mihaljakoji me je ponovo odveo u njihovozapovjedništvo. Tamo, u kući Vlatka –“Cara”, zatekla sam zapovjednika MakuRadića i sa njim krupnog ćelavog,crnog čovjeka u civilnom odijelu. Bio ječudnovato ćelav, drugačije od ostalihmuškaraca. Po sredini glave imao jeveoma malo kose. Tom srednjovječnomčovjeku Maka se obratio govorećimu da sam ja ta riba, a meni je rekao:“Evo gospodina ministra, tvog spasioca,ukoliko budeš pametna... On znatvoje roditelje i samo ako ti to hoćeš,oslobodit će i njih i tebe i onda idete uAmeriku”. Rekao mi je da sa gospodinomtreba da popričam nasamo i narediomi da se dignem. Digao se, a sanjim i “ministar” i odveli su me nasprat susjedne kuće, u onu istu sobu ukojoj sam bila ponižena.Ostavio nas je u sobi i vratio se u komandu.“Ministar” mi je rekao dasjednem u fotelju i da ne treba ničegada se plašim, da mi je prijatelj, da mipoznaje roditelje... Dok mi je to govorio,samoj sebi sam potvrdila da je toVice Vukojević, poslanik u Saboru(parlamentu) Hrvatske koga sam uprotekle tri godine veoma često viđalana Hrvatskoj televiziji. Nisam bilauplašena kao prije nekoliko sedmicau istoj sobi i pitala ga nije li on gospodinVice Vukojević, sabornik u HrvatskomSaboru. Odogovorio mi je da nije,već da je stričević Vukojevića i daradi kao ministar – savjetnik u Ministarstvuinozemnih poslova RepublikeHrvatske u Zagrebu. Htjela sam mureći da laže i da mi ne može sakritipravi identitet, jer ga svako i po glasui po liku može prepoznati kao Vice Vukojevića,člana Hrvatskog sabora, porijeklomiz Hercegovine, ali sam sesuzdržala.Pitala sam Vukojevića, šta će biti samnom. Odgovorio mi je da ću i ja kroznekoliko dana vani i da će me spojitisa njima “Ako budeš dobra i ako nebudeš pravila probleme sve će se dobrozavršiti” rekao mi je. Pitala samga šta znači “ako budem dobra”, a onmi je odgovorio: “Ako ne budeš plakalai ako budeš surađivala na kauču, štonisi pri isljeđivanju...” Nisam mogla dane zaplačem i da mu kroz plač ne kažemda sam i zatočena i uz to još i nevinadjevojka... Molila sam ga za milostkao katoličkog vjernika, kao starijegčovjeka, no on me nije slušao. Umeđuvremenu se već bio skinuo i prišaomi da me otkopčava i skida. Bilasam sva ukočena, skamenjena, obamrlai obnažena. U magnovenju samvidjela oca i majku iza rešetaka. Otacje tada imao 54, a majka 49 godina...Plakala sam. Nisam imala snage dase branim, da vrištim... Zatočena u logoru,u kući u kojoj je i HVO zapovjedniksa svojim bojovnicima, na katu savisokim hrvatskim uglednikom, bespomoćna,jadna, poražena, obeščašćena.Ležala sam gola na kauču i bilagotovo bez daha od mlohavog tijela ViceVukojevića koji je dahtao na meni,nada mnom, pa onda nešto sam sebimrmljao... Nisam osjećala nikakvubol, samo nisam mogla disati, nisamimala daha pod težinom njegovog tijela.Bila sam kao žena nevina i nisamimala nikakvo lično seksualno iskustvo,ali sam znala šta je spolni akt. Usebi nisam ništa osjetila osim dahtanjana sebi, pa onda psovke i uvrede.Sjećam se, govorio je Vice Vukojević,dižući se sa mene: “Smrdiš muslimankona islam”, pa me je tvoja smradblokirala...”Nekoliko dana poslije, a za to vrijememe nisu vodili ni na kakav posao, vratasobe otključala je straža. Na vratimaje ponovo bio Mario Mihalj. U sobi sambila samo ja i tri starice, jer su ostaležene bile odvedene na prisilni rad. Narediomi je da pođem ispred njega.Napolju nije bilo bojovnika. Mario meje uveo u jednu kuću, ošamario me odmahdva puta i naredio da se skinem.Plačući sam ga molila da me ne dira,da ću mu platiti ako me poštedi. Govorilasam mu da sam nevina, a to ga je,čini mi se, još više razuzdalo, pa me jeonda ošamario još nekoliko puta i savcrven u licu, bacio me na jednu spužvu,svukao me, psujući mi muslimanskirod i onda me grubo uzeo na silu.Silovao me pored gaćica, ne skidajućimi gaćice... Osjećala sam nakon 10 doŠIFRA: “SABORNIK”: Molila sam ga za milost kao katoličkogvjernika, kao starijeg čovjeka, no on me nije slušao. U međuvremenuse već bio skinuo i prišao mi da me otkopčava i skida. ... Usebi nisam ništa osjetila osim dahtanja na sebi, pa onda psovkei uvrede. Sjećam se, govorio je, dižući se sa mene: “Smrdiš muslimankona islam”, pa me je tvoja smrad blokirala...”15 minuta veliku bol. Ležala sam plačućiiznurena i krvava. On mi je zatimbacio neki prljav peškir da obrišem isebe i spužvu. Kada sam to teškommukom uradila, digao me grubo, izveoiz te kuće i vratio u zatvor. Stare ženesu mi odmah prišle i pomogle mi.Oprale su me i umile, plačući zajednosa mnom.Do kraja marta 1994. godine, do razmjenei oslobađanja, desetak puta meje silovao zapovjednik Marko Radić,“Maka”, a Mario Mihalj najmanje dvadesetakputa, uvijek mi govoreći “dame čuva od starih i debelih ustaša”,jer su se Maka i Vice Vukojević, kakokaže, bili dogovorili da inscenirajumoju pogibiju od granate, od metka sanaše strane, da me zatim utope u Neretvi,da me ubiju i tako me se riješe.Kada sam oslobođena krajem marta1994. godine, bila sam u petom mjesecutrudnoće. Izjavu sam dala sudskimorganima u Mostaru. Moji su me prihvatilii na moju molbu i insistiranje,prihvatili su da odemo u Švedsku, gdjei sada živim sa roditeljima i djetetom idružim se sa brojnim logorašima izBosne i Hercegovine, moleći Boga dasvakoga čovjeka ili kazni ili nagradiprema njegovom zlom ili dobrom djelu,prema zasluzi...BEHAR 90-9161

SVJEDOČANSTVASvjedočanstva iz knjige Ehlimane PašićSrpski zločini u Bosni iHercegovini – SilovanePRIČA PRVA:E. H., 16-GODIŠNJEDJEVOJKE IZRIZVANOVIĆAKRAJ PRIJEDORA.Masakr što su ga četnici počinili umom selu najveća je tragedija mogaživota. Tada nisam znala da mi sudbinanosi nešto još gore. Moja sestra E.porodila se u podrumu naše kuće zavrijeme dok su nam granatirali selo.Nakon što su Rizvanovići pali, ugledah,nedaleko od kuće, pobijenu nevinudječicu. Sve od tri do osam godina.Džamija je bila u ruševinama. Četnicisu izdvojili naše muškarce, a one poznatijeizveli su neposredno na strijeljanje.Hladnokrvno su im ispalili metaku glavu, a na beživotna tijela nisuse ni osvrnuli. Selom je zavladao kaos,panika, smrt. Preostale žene i djecaskrivale su se pod ruševinama kuća.Tog istog dana nekoliko je četnika ponovodošlo u selo. Tragali su za svimašto je bilo vrednije i raspitivali se o našimljudima što su se skrivali po šumi.Jedan od njih, bilo mu je tridesetakgodina naredio mi je da ga pratim ukuću. Nije bilo druge, morala sam poći.Od straha me oblio ledeni znoj, bilasam očajna iako nisam znala šta će mise dogoditi. Jedino sam bila svjesnatoga da će mi bilo kakav otpor ugrozitiovaj moj jadni život. Kad smo ušli u kuću,počeo je tražiti novac, nakit i ostalevrijedne stvari. Uzimao je sve što ga jebilo volja.Pitao me gdje su nam ljudi, ja mu nisamodgovorila. Oh, živote moj! Ne, nemogu dalje... Naredio mi je, narediomi je da se skinem. Skinuh to neštoodjeće sa sebe, a duša mi umire. Zatvorihoči da ne gledam svoju sramotuPRIČA PRVA: Pitao me gdje su nam ljudi, ja mu nisam odgovorila.Oh, živote moj! Ne, ne mogu dalje... Naredio mi je, narediomi je da se skinem. Skinuh to nešto odjeće sa sebe, a duša miumire. Zatvorih oči da ne gledam svoju sramotu i to prokletočetničko lice. Udario me svom snagom, oborio na pod, navaliona mene poput krvoločne životinje.i to prokleto četničko lice. Udario mesvom snagom, oborio na pod, navaliona mene poput krvoločne životinje.Obeščastio me, ponizio do beskraja.Vrištala sam, plakala, moje se tijelogrčilo. Mislila sam da umirem od boliod sramote što mi moje djevičanstvooduze, što mi ponos oduze, što mi uništiživot, sve moje, sve, sve, sve... Prokletibili da Bog da, svi oni!Naredio mi je da ustanem. Htjela sampokupit odjeću da pokrijem svoje izmučenotijelo, ukaljano moje tijelo.Rekao mi je da pazim šta radim jer“sudbina moje obitelji zavisi o meni”.Izašao je napolje. Prvo je pogledao uokoloda se uvjeri da niko nije vidio štase dogodilo, a onda je pozvao dvojicučetnika da uđu. Plakala sam, ali ništanije pomoglo. I ta dva prokletnika suponovili isto. Silovali su me na najbrutalnijinačin. Potpuno sam se izgubila,nisam bila svjesna ni kad su otišli. Ležalasam ondje na podu ne znam kolikodugo, sva u krvi... Činilo mi se da jesve iščezlo, i prošlost, i sadašnjost, ibudućnost. Sve je bilo besmisleno, sveje bilo jedno veliko ništa. Bilo mi je posvesvejedno jesam li živa ili mrtva.Zona sumraka između poznatog i nepoznatog,izmiješalo se dobro i zlo umojoj glavi, tanka linija dijelila je mojrazum do ludila.Pronašla me moja majka. Nisam moglazamisliti ništa gore: zar da me maternađe tako poniženu, obeščašćenu? Surovastvarnost sručila se na mene svomsnagom. Bila sam silovana, razorili sumi dušu i tijelo. A za mog babu, koji jecijelo vrijeme slutio što će se dogoditi, toje bila najveća tuga naših života.Sve što je potom slijedilo događalo mise kao u magli, u snoviđenju transportovalisu nas u Trnopolje, trideset kilometaraprema Travniku podno Vlašića.Zašto se sve to dogodilo? Zašto se todogodilo baš meni? Majka mi je usvom tom košmaru beskrajno pomogla.I ja bih jednog dana željela da postanemmajka. Ali kako? U mom svijetumuškarac je oličenje užasnog nasiljai boli. Taj je osjećaj jači od mene, nemogu kontrolirati niti suzbiti.62 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAPRIČA DRUGA:STARICA IZOKOLICEPRIJEDORA- Ja ti imam 79 godina. Svojim očimavidjela sam u nekoliko mjeseci višegadosti i zvjerstava nego u čitavom dosadašnjemživotu. Ja sam od Prijedora,a kad je ovaj rat nanio u naše seločetničku bandu, spalili su ga, odvelinam i pobili stoku i opljačkali sve štosmo sticali cijeloga života. Moji su sesinovi odavno pridružili sa svojimoružjem teritorijalcima i negdje su pošumi branili svoju zemlju. Kod kućesmo ostai samo ja, moje tri snahe i deseterounučadi. Teško mi je sve rećišto se tiče tih junskih dana u našemselu. Dok su nas istjerivali iz kuće ususjednom sam dvorištu vidjela kakovuku za kosu našu komšinicu Arminu,a nakog toga, zasula su je tri muškatijela. Silovali su je pred njenim ukućanima,pred ocem i mlađim bratom.Majka joj se onesvijestila, a otac i bratplakali ko kišne godine. Nikada muškarcanisam vidjela da tako gorko plače.Silovali su jadnu djevojku, a potomsu iz kuće izveli i njene dvije sestre.Odmah sam vidjela da su i njih silovalii mučili. Bacili su ih i smijali se nesretnimdjevojčicama. Minka i Midheta sujecale i pokušavale oko tijela obavitiono malo odjeće što je s njih visilo poputkrpa. Njihovu su namjeru četnici spuščanom cijevi spriječili. A potom jejednom od njih odlutao pogled premakomšiji Aliji i njegovu sinu Mustafi. “Ivas bi dvojica svježeg mesa, je li?”, zapitaoje pijanim glasom jedan bradonja.“E, pa mi nismo sebični. Dolazi tistari ovamo!” naredio je jadnomAliji.”Evo ti,” pokazao je na njegovukćer Arminu, koja je ležala u prašini.“tvoja je”. Njih dvojica su uhvatili starogi bacila ga na nago tijelo kćeri. Otimaose i bolno urlikao. Bilo je strašnoslušati. Odjednom se istrgao iz četničkihruku i pojurio preko dvorišta, ali suga četnički rafali presjekli. Pao je savu krvi. Moja komšinica, pojurila je premanjegovom tijelu, ali ju je udarackundakom i leđa zaustavio. Pala je iostala ležati.PRIČA TREĆA:SMRT U VODENICIKada smo nas četiri Emira K. (17), ZahidaS. (16), Fata (16) i ja stigle predvodenicu, zatekle smo starog Agana,vodeničara. Sjedio je na odavno oborenomhrastu kraj same vode. Nije nasčuo kad smo dolazile jer voda je jaka,pada sa visoka na točak i pravi velikugalamu. Tek kad smo vrećama natovarenedošle blizu njega osjetio je našublizinu i trgao se kao iz sna. JedvaPRIČA DRUGA: A potom je jednom od njih odlutao pogled premakomšiji Aliji i njegovu sinu Mustafi. “I vas bi dvojica svježegmesa, je li?”, zapitao je pijanim glasom jedan bradonja. “E, pami nismo sebični. Dolazi ti stari ovamo!” naredio je jadnom Aliji.“Evo ti,” pokazao je na njegovu kćer Arminu, koja je ležala uprašini. “tvoja je”. Njih dvojica su uhvatili starog i bacila ga nanago tijelo kćeri. Otimao se i bolno urlikao. Bilo je strašno slušati.Odjednom se istrgao iz četničkih ruku i pojurio preko dvorišta,ali su ga četnički rafali presjekli. Pao je sav u krvi.se od starosti podigao i pred nama odgegaodo vodenice. Pošle smo za njim.U vodenici nas je dočekao miris samljevenogžita. Prvo je Fata svoj tovarod petnaestak kila dala na mljevenje.Čini mi se da nisu ni prva zrna dospjelapod kamen kada su dvojica bradatih,do zuba naoružanih upala u vodenicu.Ugledavši nas počeli su da vrište,urliču, dozivaju. Na vratima vodeniceugledali smo potom nekoliko spodoba.Ja sam premrla od straha, mojedrugarice takođe. Samo je stari Agan,kao da se ništa ne dešava i dalje rukuprovlačio kroz tek samljeveno žito.Kad ga je jedan od dvojice dohvatio zaprsa i povukao, Agan se trgao, pogledaoga, a ovaj ga je odgurnuo premavratima, gdje su ga dohvatili pridošličetnici i izbacili napolje. Nas četiri bilesmo uhvaćene u stupicu, nismo imalegdje bježati, i da smo imale gdje, nismomogle. Strah nas je prikovao namjestu. Kad je onaj viši, krupniji pružioruke prema Zahidi, nisam čula njenuvrisku, vidjela sam joj lice, oči, vidjelasam ogromni strah, strah na smrtpreplašenog bića. Pred nama joj jejednim trzajem potrgao bluzu. Do pojasaje ostala gola. Znam, bilo je to prviput da je muški pogled dopro do njenihgolih grudi. Sljedeći trzaj i Zahidaje ostala samo u donjem vešu. Tad jenjen vrisak nadjačao zaglušujuća kloparanjatočka i kamena. I dok smo miu strahu nijemo posmatrale šta se dešava,Zahidu je krvnik izgurao iz vodenice.Tad su ostali upali unutra i navalilina nas tri.Ovo je početak drame u vodenici, u seluizmeđu Bratunca i Srebrenice, dramekoju je doživjela i jedina preživjela20-godišnja Đulsa I. studentica književnosti.Starog Agana su odmah pred vodenicomstrijeljali. Jedan od četnika je mrtvotijelo samo odgurnuo u rijeku. Tadsu na livadi ispred vodenice četnici počelisvoje orgijanje sa četiri nezaštićenedjevojke. Zahidu su već četvoricadržala za ruke i noge, a onaj bradonjaje, dok se ona očajnički otimala i branila,već bio na njoj.Po livadi su četnici počeli lov na preostaletri djevojke koje su pokušale pobjeći.Ali ništa više od same želje. Biloih je više, bili su jači, bili su kao zvijeri.To njihovo iživljavanje, trčanje, a potomnasilno skidanje odjeće sa djevojakanije trajalo dugo. Tad su se ljudipretvorili u zvijeri. Navalili su na djevojke.Sručili su se na njih, nisu im dalida se pomaknu. Dok se se smjenjivalina djevojkama, dok su im na najbrutalnijinačin oduzimali djevičanstvo,urlali su, psovali, prijetili. Vrištalesu i djevojke. Ali pomoći ni otkuda.BEHAR 90-9163

SVJEDOČANSTVAPRIČA TREĆA: Starog Agana su odmah pred vodenicom strijeljali.Jedan od četnika je mrtvo tijelo samo odgurnuo u rijeku.Tad su na livadi ispred vodenice četnici počeli svoje orgijanje sačetiri nezaštićene djevojke. Zahidu su već četvorica držala zaruke i noge, a onaj bradonja je, dok se ona očajnički otimala ibranila, već bio na njoj.Selo je gore, podaleko iznad vodenice.Malo ko bi mogao pobjeći.PRIČA ČETVRTA:KUĆA ZASILOVANJEA.A. priča o zločinu nad njom. Kad suje doveli u kuću, Zdravko Kršić je tjeraoda se svuče. Odbila je. Uslijedili sušamari, nemilosrdni udarci.- Taj dan me je silovao Zdravko Kršić.Istukao me je prije nego što je počeoda me siluje. Tekla mi je krv na nos,sav čaršav je bio krvav, obrazi otekli odšamara. - Nemoj, molim te, da mi diraščast, rekla sam mu, a on je rekao:- Onda ću dovesti tvoju kćerku (stara 4godine). Rekla sam mu da nas ubijeobadvije, ali da nam to ne radi. On jerekao da mu nije zadovoljstvo ubiti čovjekaodjednom i tako još smo se tjeralipo sobi jer sam se ja branila. Bilasam mokra od znoja. U jednom trenutkumi je rekao: - Marš van. Hoću da midovedeš dijete. Ja sam u tom trenutkujaukala i rekla: - Molim vas, nemojtemi dirati dijete, a od mene radite štohoćete. Poslije toga prišao mi je, uhvatiome za kosu na potiljku i pošao dame grize. Ja sam plakala, a on je govorioda će muslimansku divljakušu soproštenjem... srpski... Onda me jeuhvatio za ramena i bacio na ležaj. Tajležaj je vibrirao tako da sam ja odskakalaod njega. On se počeo svlačiti ionda je legao na mene, a ja sam rukamapokrila lice. On me je tada snažnouhvatio za mišicu i rekao da neće letvuispod sebe. Tjerao je da ga milujem, janisam mogla da to radim. On je rekaoda će me objesiti za dojke. Prevrtao sepo meni, ali ja nisam pomjerila ni prst.I on se u tom trenutku izjasnio, od njih35 da sam ja najtvrđi orah, ali da tonjega uzbuđuje i daje mu snagu. Tadame je silovao prvi put i zadržala samse tu 5 – 6 sati. Toliko je trajalo maltretiranje...U toku silovanja ejakulirao je u meni,jer me je taj dan 4 – 5 puta silovao. Nisammogla da hodam. Jedva sam došlakući. Nakon dva tri dana osjetilasam neke promjene na polnim organimai tada sam otišla kod doktoriceLjubice. Ispričala sam da mi se to pojavilonakon odnosa sa mužem (to samjoj slagala), jer nisam smjela reći štoje u pitanju. Ona je konstatovala da jeto spolna bolest (triper). Primila samčetri dana injekcije, ali me strogo upozorilada to moraju oba partnera datroše.PRIČA PETA:KOMŠIJE SU NASOBESČASTILEPriču priča jedna od njih 30-godišnjaR.R. Početkom maja 1992. godine umalo muslimansko selo sa 15 kuća,ujutro u četiri sata upali su naoružaničetnici. Među njima su bili i komšije izsusjednih srpskih sela: Milomir Batinić,Brane Lubarda, Miodrag Bosančić,Miomir Đurković, Rade Đurković.Sa njima su bili još neki u maskirnimuniformama, svi dobro naoružani mitraljezima,bombama, noževima. Pogovoru se dalo zaključiti da su iz Srbije.Tražili su navodno oružje. Nitko odmještana ga nije imao.Poslije pretresa, priča R.R., su nas razvrstaliu grupe. Žene i djeca na jednustranu, starci na drugu. Mlađe žene suodvojili i odveli u logor na Sokolac u OŠ“Slaviša Čiča”. Iz mog sela su odvelimene i još dvije Srpkinje, koje su pustiliodmah čim su utvrdili ko su. U logorunas je ukupno žena bilo 13, a muškaracaoko 400 do 500. Sve Muslimani.Tu sam provela od početka maja doseptembra pod nemogućim uslovima.Svako veče sam uz teška maltretiranjai fizička zlostavljanja, uz strašneprijetnje oružjem, silovana. Odvodilisu me kao i druge zatočenice po dvaputa u noći u njihove brloge. U jednojPRIČA ČETVRTA: U jednom trenutku mi je rekao: - Marš van.Hoću da mi dovedeš dijete. Ja sam u tom trenutku jaukala i rekla:- Molim vas, nemojte mi dirati dijete, a od mene radite štohoćete. Poslije toga prišao mi je, uhvatio me za kosu na potiljkui pošao da me grize. Ja sam plakala, a on je govorio da će muslimanskudivljakušu s oproštenjem... srpski... Onda me jeuhvatio za ramena i bacio na ležaj.noći smjenjivalo se njih po pet šest nasvakoj od ovih zatočenica uključujući imene. Slijede zatim imena četnika kojisu silovali zatočenice: Radomir Tošić,Momir Krsmanović, ranije radio uMUP-u Sokolac, Miomir Batinić, Kezunović(ime ne zna), a ostali su bili Srbijanci– zvali se nadimcima Miki, Zoka,Dole.Kad sam primijetila da sam nakon silovanjazatrudnila, nastavlja pričuR.R., molila sam da mi dozvole daodem ljekaru da bih se očistila. To minisu dozvolili i rekli su da oni hoće dami Muslimanke rađamo četnike. Uz tosu psovali, vrijeđali, a zatim su pjevalipjesme protiv Muslimana i predsjednikaAlije Izetbegovića.Kad mi je trudnoća dostigla visok stepenu sedmom mjesecu trudnoće,64 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAPRIČA PETA: U jednoj noći smjenjivalo se njih po pet šest nasvakoj od ovih zatočenica uključujući i mene. Slijede zatim imenačetnika koji su silovali zatočenice: Radomir Tošić, Momir Krsmanović,ranije radio u MUP-u Sokolac, Miomir Batinić, Kezunović(ime ne zna), a ostali su bili Srbijanci – zvali se nadimcimaMiki, Zoka, Dole....Kad sam primjetila da sam nakon silovanja zatrudnila, nastavljapriču R.R., molila sam da mi dozvole da odem ljekaru dabi se očistila. To mi nisu dozvolili i rekli su da oni hoće da miMuslimanke rađamo četnike.razmijenili su sve žene, nas 13 smo bilesa visokom trudnoćom, naravnoizuzev šestogodišnje djevojčice M.S. izKaljine. I nju su silovali. Kad se to dogodilo,strašan je to bio plač i užas usobi u kojoj smo boravili.PRIČA ŠESTA:SILOVALO JE 28ČETNIKA- Iz mog sela Mesaje kod Foče četnicisu svo stanovništvo protjerali do hidrocentrale.Bilo je tu nekoliko baraka.Odmah su pobili neke od muškaraca,a ostale su odveli u nepoznatompravcu. U barakama su nas žene rasporedili.Počela su ispitivanja, maltretiranja,silovanja. Odatle su nas, pričaZ.M. iz Mesaja, udata majka dvoje djece,odvezli u Foču i smjestili u Srednjoškolskicentar. Dolazila je ekipa TVSrne i Ilija Guzina. Pitao nas je kakvisu uslovi, hrana, kako postupaju sanama. Morale smo reći sve najbolje. Iovdje je nastao pakao. Ispitivanja, silovanja.Odatle su nas prebacili u“Partizan”. Od četnika sam poznalaTutu, Zelju, Dragana Gagovića, DankaPapricu, Boru Mijevića, SpomenkaMatovića, njegove roditelje Ranku iNevenka.Naveče su odvodili žene i djevojke unapuštene muslimanske kuće. Jednevečeri, nastavlja svoju ispovijest Z.M.,njih petorica odveli su me u jednu napuštenumuslimansku kuću. Skinulisu me, i jedan po jedan se iživljavao,silovao me. Kada su me htjeli vratiti u“Partizan”, jedan reče – Da je bacimou Drinu? Drugi je vikao, psovao mimajku balijsku. - Prvo da joj uzmemodijete i nek' gleda kako ga koljemo, paćemo kasnije nju zaklati i baciti u Drinu,kaže drugi. Treći četnik mi prilazi iprinosi nož pod grlo, i kaže mi: - Hoćešli da ti dijete zakoljemo? Šutjelasam, bila sam polumrtva od straha ibola. Onda se proderao: - Hoćeš li?Rekla sam da neću. Onda me je šutnuonogom i rekao: - Drugo nisam niočekivao. Vratili su me takvu u “Partizan”.Poslije kraće šutnje, Z. M. nastavlja: -Zadnje večeri, 12 augusta 1992. godine,došla su četvorica četnika. Odvelisu mene i moju prijateljicu Z. Z. nastadion “Sutjeske” u Foči. Tu su me izautobusa, vikendčetnici, dvojica podvojica, zaredom silovala. Bilo ih je 28.Prokleti bili.- Tada sam se onesvjestila. Polijevalisu me vodom, da dođem sebi. Pitali sušta mi je? Tu mi je onda, a i kasnije,“pomogao” neki Bora iz Valjeva. Uzeome ispod ruke i poveo u autobus. Krenulismo prema komandi u Mesaje.Često su govorili da šutimo i da se neprotivimo. Međutim moja prijateljicase trzala, te histerično vrištala. Jedančetnik joj je prinio nož pod grlo i rekao:- Zucni još jednu, gotova si. Aznate li vas dvije šta rade vaši sa nama?Taj Boro je zahtijevao da budemmirna i da će sve biti u redu, i da će mipomoći da se odavde isčupam i odemu Skopje. Još mi je rekao da ćemo nasdvoje zadnji izaći. Tako je i bilo. Odveome u jednu sobu. Nije prošlo pola sata,dolaze dvojica dobrovoljaca, blizanci,žele mene, Borini prijatelji, silovalisu me i oni. Boro me odveo ukupatilo i hladnom vodom sam seokupala.Kao, naredio je, da niko ne ulazi u sobu.Čula su se dva hica. Dolazi šoferautobusa, preduzeća “Maglić”, JankoČaslav. Nešto su razgovarali. Boro jeizašao po kola, a Crnogorac je navaliona mene. Opet silovanje. Dolazi “prijatelj”Boro i odvodi me u “Partizan”. Nasamom ulazu, stražar Bogdan Pljevaljićkaže mi da su mi dijete odveli i daće ga uskoro vratiti. Usput saznajemda su četnici silovali jednu malu djevojčicuod 11 godina.Sutradan, Bogdan mi dovodi dijete iautobusom krećemo za Novi Pazar. Tusmo ostali oko dva i pol mjeseca, a ondaza Tursku.PRIČA ŠESTA: Skinuli su me, i jedan po jedan se iživljavao, silovaome. Kada su me htjeli vratiti u “Partizan”, jedan reče – Da jebacimo u Drinu? Drugi je vikao, psovao mi majku balijsku. - Prvoda joj uzmemo dijete i nek' gleda kako ga koljemo, pa ćemokasnije nju zaklati i baciti u Drinu, kaže drugi.PRIČA SEDMA:SILOVANJE,SILOVANJE,SILOVANJEPriču nastavlja 17 godišnja K.M. izokolice Doboja. Silovali su nas, silovali,silovali. Svašta su nam govorili, vrijeđalinas, naše očeve i majke, našeporijeklo. Za njih smo bile ustašice,turkinje, balijke. Kao da nismo ljudskaBEHAR 90-9165

SVJEDOČANSTVAPRIČA SEDMA: Za njih smo bile ustašice, turkinje, balijke. Kaoda nismo ljudska bića. Silovali su nas nemoćne po dvadesetorica.Mi potpuno gole, mnoge do tada nevine, muška ruka nije dotada prešla preko naših bedara, prsa, lica....Sjurili su se na mene sva trojica. Sa svih strana su me silovali.Potom su me ostavili.bića. Silovali su nas nemoćne po dvadesetorica.Mi potpuno gole, mnogedo tada nevine, muška ruka nije do tadaprešla preko naših bedara, prsa,lica. A sada. Sada su ovi ljudi zvijerinavalili bezdušno. Kidali su sa nasodjeću, vrištali. Jedan od njih me odvukaou štalu. Bilo je to prvi put da medotakao muškarac. Navalio na mene.Ležala sam pred njim naga i plakala,molila ga za milost, ali to ga je još višeraspalilo. Silovao me je jednom, a potomdrugi put. Od boli sam se zamaloonesvjestila. A kad se podigao, pozvaoje još trojicu. Sjurili su se na mene svatrojica. Sa svih strana su me silovali.Potom su me ostavili.Silovali su nam i dušu i tijelo u tom sijenu.Danonoćno je trajao taj bal vampira,odvodili su, silovali, neke od silovanihnismo više nikad vidjele.Sjećam se mog očaja i ljutnje, nemoćnogbijesa kad sam nakon nekolikomjeseci shvatila da sam trudna i da ćuzaista, kako su rekli ti zlikovci, roditi“malog četnika”. Moj je trbuh rastao izdana u dan, ali silovanja nisu prestala.Tek kada sam ušla u šesti mjesectrudnoće ostavili su me na miru. A tadasam se već pomirila sa sudbinom.Rodiću dijete, ali ga neću nikada svojimočima pogledati, odlučila sam i tami je misao postala jedina nada i mojnačin osvete tim zlotvorima. Neću nikadau svoje ruke i u svoje naručjeuzeti to dijete. Znam, nije ono krivo,ono je nevino. Ali, zar ja nisam bila nevinažrtva? Kome sam ja šta skrivila?U visokom stupnju trudnoće zamijenilisu me i poslali da rodim. Rodila sam,ali njihov plan da odgajam i prigrlim“malog četnika” pao je u vodu. Neka todijete nađe ljubav kod drugih, jer ja munikada ne bih mogla pružiti. Za meneje majčinstvo ionako gotova stvar,muškarce ne mogu podnijeti, čak i liječnikagledam s mržnjom. Majke, sestre,kažu mi da vrijeme liječi sve rane,ali moja je preduboka, a takve ranene zacijeljuju.PRIČA OSMA:MALA BARAKABila je to mala baraka. U nju su nas smjestili,odvojili nas od ostalih. Prve večeridogodilo nam se ono što je najstrašnije.Silovali su nas na nekim strunjačama.Redom. Došla je jedna grupa, bradati, prljavi.Kažu, po njihovoj priči, došli su saratišta. Našim tijelima četnici su nagrađivaniza sva zla što su učinili po Bosnimuslimanskom i hrvatskom narodu.Meni je prišao jedan od njih. Imao je neštoviše od dvadesetak godina. Gledaome je. Gutao me očima. Onda mi naredioda se skinem. Bila sam uplašena,zbunjena. Drhtala sam. Teško sam sesvlačila. Vidjela sam da je pun požude,da je jedva čekao da me spopadne. Nijeizdržao. Potegao je iza pojasa veliki nož.Za trenutak sam pomislila da je to mojkraj. On je nožem rasporio moju suknju,a onda mi je strgao donji veš. Ostalasam samo u nekoj majici. Nije dozvolioda je skinem. Sručio se na mene poputpravog divljaka. Grizao me, po vratu, rukama,grudima. Otimala sam se, vikala.Nisam imala snage, da se oduprem tomnečovjeku. Kad je počeo prodirati u mene,došla mi je muka. Mučnina me nekaspopala, zatim tuga i bijes. Ali, on nijepopuštao. Sav se izgubio. Ejakulirao je umene. Mislila sam da je završio orgijanjekada se podigao sa mene. Ali prevarilasam se. Stajao je jedno vrijeme, aonda je kleknuo. Naredio mi da ga milujem.Odbila sam. Tada me je udario. Krvmi je potekla iz usta. Nije odustajao.Tražio je da ga ljubim, da njegov penisstavim u usta. Nisam mogla, uhvatilame mučnina. Uhvatio me za kosu, a ondaglavu gurao prema sebi. Morala sami to da radim. Nije mi dao da ga ispustimsve dok nije ejakulirao u usta. Tada jeustao, okrenuo se i otišao. Ostavio metako golu na strunjači, poniženu, uvrijeđenu.Nisam vjerovala da se to meni desilo,da sam ja to sve doživjela. Ali slikeoko mene su me vratile u stvarnost.Oko mene su bile prave orgije. Nagedjevojke i pijani četnici valjali su sesvud oko mene. Čuo se plač djevojački,vriska, udarci, životinjski krici četnika.To orgijanje, četničko divljanje iiživljavanje trajalo je dugo. Onda sesve smirilo. Oni su izašli, a mi smoonako izmrcvarene šutjele. Svaka jesvoju tugu u sebi nosila. Od tada pa tokomdva mjeseca, koliko sam boravilau ovom paklu, dolazili su u grupama.Mi smo ih morale dočekivati gole.Znalo se desiti da su se po petoricaizredala na svakoj od nas. Nekada su ipo dvojica u isto vrijeme na meni bila.Morala sam svašta činiti. Tražili su daih ljubim po tijelu, da ih milujem, da miu usta stavljaju penis, dok bi drugi uisto vrijeme bio u meni. Grupni seks,prave bahanalije.PRIČA OSMA: Mi smo ih morale dočekivati gole. Znalo se desitida su se po petorica izredala na svakoj od nas. Nekada su i podvojica u isto vrijeme na meni bila. Morala sam svašta činiti.Tražili su da ih ljubim po tijelu, da ih milujem, da mi u usta stavljajupenis, dok bi drugi u isto vrijeme bio u meni.Ako bi se koja od nas protivila, uslijedilesu kazne, udarci, polijevanje hladnomvodom. Dešavalo se da su nekedjevojke odvodili, a dovodili su druge.Dok sam boravila u Batkoviću, tri putasu dolazile međunarodne komisije,strani novinari. Tada su nas oblačili, go-66 BEHAR 90-91

SVJEDOČANSTVAvorili nam da se u razgovoru sa strancimaponašamo kao da nam je sve potaman.Prijetili su da će biti likvidirana onakoja učini suprotno. Preživjela sam pravipakao. Vidjela i kako bezdušno ubijajuljude. Znam da su dok sam bila u tompaklu ubili tridesetak muškaraca iz Bijeljine,Brčkog, Brezovog Polja. Običnosu ih ubijali batinama. Skolili bi čovjeka ionda bi ga njih nekoliko bezdušno tuklidok jadnik ne bi izdahnuo.Ispovijedi monstrumaPRIČA DESETA:KOLJAČI IZ “LUKE”Slobodan Panić (23) rodom iz Lukavcakod Brčkog. Visok je gotovo dva metra.Kratko podšišane kose. Dok govorinervozno rukama premeće. Njegovaneshvatljiva priča počinje danom kadaje mobilisan 14. maja 1992. godine. Madaje njegovo “vojevanje” trajalo samočetiri dana, njemu je bilo dovoljno da ponedjelima uđe u istoriju zločina.- Prvog dana dežurao sam kod kina“Oslobođenje” u Brčkom. Narednog dana,16. maja 1992. godine doveli su me uLuku za stražara. Dok sam stražario,prišao mi je jedan u maskirnoj uniformi.Bio je neki komandant, vidim da su ga iostali slušali. Prišao mi je i dosta glasnomi rekao: - Ajde ovamo. Pošao sam zanjim i u blizini smo naišli na dvije mlađežene. Možda su imale između 18 i 22 godine.Prišli smo im, a on mi je naredio: -Ajde siluj. Zastao sam. Iznenadio metom naredbom. - Ne mogu, odgovoriosam mu. - Kako ne možeš, proderao sena mene. Moraš. Znaš da ako se naređenjeodbije, ode glava. Ja sam i dalje odbijao,ali je on doveo još dvojicu. Uhvatili sujednu od djevojaka, jedan za noge, drugiza ruke. Položili su je na beton. Ona senije opirala. Samo je šutjela. Kad su jepoložili, zadigli su joj suknju. Nije imalana sebi donji veš. Morao sam leći po njoj.Ja sam to onako formalno. Nisam mogao.Onda su doveli drugu, treću. Takozaredom pet djevojaka. Da oprostite menise teško dizao. Ali, morao sam ih silovati.Cijelo vrijeme one su šutile. Nisuriječi progovorile, glasa pustile. Bile suisprepadane, djelovale su izgubljeno.Poslije je onaj naredio da dovedu dva čovjeka.Kad su ih doveli dao mi je pušku inaredio: - Ubij ovu dvojicu. Pred sobomsam imao dva čovjeka koja ranije nisamvidio, nisam ih poznavao. Imali su između35 i 50 godina. Šutjeli su, glava podignutih.Nisam mogao pucati u te ljude.Ovaj se ponovo proderao. - Moraš, kakavsi ti vojnik. Pucaj ili ću ja tebe ubiti. Pucaosam. Po jedan metak u prsa. Pali su. Tadje naredio da dovedu još dvojicu ljudi.Izvadio je iza pojasa poduži nož. Kad sudoveli bespomoćne ljude, ovaj je naredio:- Zakolji ih. Odbijao sam, nisam mogao.A on je vikao i prijetio mi. Onda je umoju ruku stavio nož i mojom rukom ukojoj je nož prešao čovjekovu preko vrata.Samo se čulo “joj” i ništa više. Dovelisu zatim drugog. Isto se ponovilo. Ja nisamviše mogao izdržati. Počeo sam plakatii drhtati. Odveli su me odatle.Priča Cvijetina Maksimovića, takođe jeužasna. I on je bio u Luci na straži, kadaje jedan “arkanovac” došao po njega.- Pođi za mnom, naredio mu je.Maksimović je pošao. Tad mu je naredioda zakolje čovjeka.- Nisam mogao, ja do rata nisam nikokoš zaklao, priča Maksimović. Ali onme je natjerao. U ruku mi je stavio nož,a onda iza uha ubo je čovjeka. Tako seto ponavljalo sa trojicom ljudi. Cijelovrijeme je vikao na mene, prijetio. -Nikakav ti nisi čovjek, vojnik, četnik. Jasam prešao pet stotina kilometara davas branim od Muslimana.Tad je naredio da izvedu osamdesetljudi. Izveli su ih iz hangara gdje je bilodosta ljudi zatvoreno iz Brčkog, Bijeljine,Brezovog Polja. Postrojili su ihispred nas. Ljudi su šutili. Oborili suglave, niko nije progovarao. Arkanovacmi je dodao automat i naredio da pucamrafalno po ljudima. Morao sam.Pucao sam. Svi su pali.Mislio sam da će me tada pustiti. Alinije. Rekao mi je tada: - Ajde da vidimokakvo si muško. Tad su me odveli ujednu prostoriju gdje je bilo dvanaestdjevojaka. Bile su izmučene, uplašene.- Biraj koju hoćeš, naredio je Arkanovac.Ja sam odbijao, a on je još višePRIČA DESETA: Ajde siluj. Zastao sam. Iznenadio me tom naredbom.- Ne mogu, odgovorio sam mu. - Kako ne možeš, proderaose na mene. Moraš. Znaš da ako se naređenje odbije ode glava....Položili su je na beton. Ona se nije opirala. Samo je šutjela.Kad su je položili, zadigli su joj suknju. Nije imala na sebi donjiveš. Morao sam leći po njoj....Poslije je onaj naredio da dovedu dva čovjeka. Kad su ih dovelidao mi je pušku i naredio: - Ubij ovu dvojicu....Tad je naredio da dovedu još dvojicu ljudi. Izvadio je iza pojasapoduži nož. Kad su doveli bespomoćne ljude, ovaj je naredio: -Zakolji ih....Tad su me odveli u jednu prostoriju gdje je bilo dvanaest djevojaka.Bile su izmučene, uplašene. - Biraj koju hoćeš, naredioje Arkanovac.navaljivao. Odvojili su jednu. Imala jena sebi pocijepanu majicu. Tiskali sume na nju. Naredili su mi da skinempantalone. Onda su doveli drugu. Doksam ono radio, morao sam, on je dobacivao,nisi ti nikakvo muško. Za tovrijeme njih nekoliko sa oružjem u rukamasmijali su se. Dvije sam silovao,a ostale sam morao dirati.Mada sam natjeran na sve ovo i kajemse, zaslužio sam smrtnu kaznu, kažeMaksimović.BEHAR 90-9167

VERSI U SUMRAK PISANIFilip Mursel BegovićPred Božjim tribunalomSilovanja u Bosniprovodio jepsihijatari njegovi pacijenti...Poslala me je moja žena,da te strpljivo silujem.Da ti dokažemda sam bolji od tvog balije,a da ti nisi bolja od Srpkinje,kurvo muslimanska....Pohotljiv smo, ali radišan narod,eto, recite, tko bi uspeo, mislim fizički,zavesti 30 000 hiljada Turkinja.To možemo samo mi....Doveo sam njenog sina,onomad,da vidi kako mu četnik jaše majku,da mu balinkura rodi brata,pravog Srbina,neobrezanog,s kokardom na čelu,s troglavom glavom,s tri krsta,s tri prsta.SEDAM SVJETSKIH ČUDAna koje je svijet zaboravio – u brojkamaFATIMA(12): unuka, sestra, kćer – silovana 346 putaFERIDA (66): nana – silovana 378 putaMUNEVERA (42): majka, sestra, supruga – silovana 432 putaLAMIJA (14) – silovana 498 putaAZRA (21): majka, supruga– silovana 678 putaMERIMA (27): sestra, supruga – silovana 766 putaSAFETA (32): majka, sestra, supruga – silovana 1055 puta68 BEHAR 90-91

VERSI U SUMRAK PISANIDanas silujemo staru babu iz Prijedora,danas nema devica iz Foče.Jebem ti kevu, šta je dosadan danGde ti je sada Alija,gde ti je sada zelena beretka?Opipaj mi vojvodu,gaduro balijska,tvrd je kao opanak!BEHAR 90-9169

VERSI U SUMRAK PISANIDok sam bio stalno zaposlen ulogoru "Sonja"tvrdili su da sam čovek bez duše.Sada mi na sudu govore da samduševni bolesnik.Ako nekad umrem,baš da vidim,tko će osuditi čoveka bez duše,a tko duševno bolesnog?...Slušaj, balinkuro!Srbin je bog!Raširi noge!Došao je red na tebe,bog danas kažnjava nekrste!...Pred Božjim tribunalomtražit će se ruke i noge,glave i rebra,s tri prsta, s tri krsta,krvnika i krkana.Bit će to jedan velikikrkljanac.70 BEHAR 90-91

VERSI U SUMRAK PISANI...Dvojica su me držala,dvanaestorica silovala,dvadesetorica gledala,izgubila sam svijest.Ne sjećam se kad sam umrla,valjda nekad u povijesti,na dan strašnog suda,kada su silovali,menei Bosnu....Svi govore da moram oprostiti,ali ne zaboraviti.Zbog sebe - hoću.Ali,pitam se:ako im ja oprostim na ovom svijetu,hoće li im i Bog na onom?Ništa više ne znam,toliko me zbunjujeoprost moj....Silovali su mojumajku Hatidžu,sestru Fikretu,komšinicu Amelu,tetku Sanelu,Silovali su i mene -dvanaestogodišnjakinju.Držala sam medu u ruci,bilo mi je žao mede.Majci su rekli:Kujo muslimanska,šta plačeš,deca se vole igrati tate imame,ako ne prestanešisprčit ćemo i medu.BEHAR 90-9171

VERSI U SUMRAK PISANI...Hodaju četveronoške,mijauču kao mačori, laju, zapomažu,vrište, plaču, čupaju kosu, grebu se po licu -takve logoraše četnici zovu grupom ZA ODSTRELŠute, krvare, sanjaju smrt,strah i bol im je utisnut u zjenice užasnutih očiju,vezu tugu -SILOVANE četnici u logoru zovu grupom za iživljavanjeU trećoj grupi ljudi su koje četnici smatraju BEZAZLENIM,no, drže ih u logoru da pate i gladuju,slušaju jauke i vriske klaonice.Sve je u njima muk.Njih pokazuju novinarima i Crvenom križu.Slabe su brave toga zatvora jer četvrta grupa već koračaK NEBESIMA....Ako nećeš milom, onda ćeš silom -rekli su mi toga danakad su me silovalikrvopije poremečena duha,ljigavci s kožom kao u ježa,s očima uvučenim u mračnu tamu,kose nakostriješene,kozičava lica,prhutavi,štrkljasti bez zuba,podmukli dlakavi zlotvoribez osmjeha i nade,zagadili me sjemenom svojim,bljuvotinom,pišalinom,rakijom,znojem,pljuvačkom.Smrdili su na gnoj.Đubrad pogana!Iz dana u dan,iz noći u noćkoji su bili dugikao okuženi jajovod.72 BEHAR 90-91

VERSI U SUMRAK PISANIČEREČENJEČETNIKA...Čikove su gasili na meni,gurali pivske boce, ručne granate, pištolje,sram me je reći...mazali me svinjskom mašću,čerečili me,sram me je reći...krvlju mojom crtali suznakove svoje po stajamasram me je reći...Šejtan odaje jasnim znakovima kuda jeprošaostrah me je bilo reći...Preživjela sam,nije me sram reći...BEHAR 90-9173

VERSI U SUMRAK PISANIZOVEM SELEPA BRENAMene nitko nije silovao, al supevali moje pesme dok su silovali.Šumadinski rok and rol česta jepojava u grupnom silovanju.Dakle, i ja sam žrtva – svoga pevanja.ZOVEM SEBILJANA PLAVŠIĆŽivim u mirnom delu Beograda, u lepomstanu i volim da mi je mnogo čisto.Niko me nije silovao. Čuvaju me krupnidečaci s velikim pesnicama. U penzijisam, zločinačkoj.74 BEHAR 90-91

KNJIŽEVNOST – SILOVANJE AZREČUVAJTE SE KOLJAČI, ZELENO JEBOJA OTROVA, MI SMO OTROVNusret Idrizović, iz knjige “Hude sudbe: Silovanje Azre”, AGM, Zagreb, 1996.Klasik hrvatske i bošnjačke književnosti Nusret Idrizović u poratnim godinama zadnjeg rata neznatno je, ali opreznoi znalački literarizirao ispovijest pedeset silovanih žena (Bošnjakinja i jednog broja Hrvatica) koje je huda sudbau zadnjem ratu okrutno dohvatila. Zbirka priča pod nazivom “Hude sudbe ili Silovanje Azre” zapravo donosi primjerenu'osvetu' za sva zla i poniženja nanesena unesrećenim ženama, jer će ove ispovijedi upravo u umjetničkomobliku trajno sačuvati ono najmračnije što se dogodilo na ratom zahvaćenim prostorima. Dakle, na podlozi zbiljnogratnog zla (silovanja), Idrizović kao da je izumio novu vrstu proze koja varira između kratke priče, pripovjetke, lirskeslikovitosti i zacrnjene emotivnosti te onog dokumentarnog, što se odlama od tijela silovanih žena kao nepodnošljivabol gorkog sjećanja.Osvojivši povjerenje unesrećenih žena i djevojaka, koje su uz veliku količinu straha i nesigurnosti izgubile i ljudskosamopouzdanje, Nusret Idrizović je s magnetofonom u ruci marljivo bilježio njihove drame, koje bi onda koloritnodorađivao, izbjegnuvši očaj sirove i zvjerske faktografije - postigavši razložnu kritičnost i potresenost dostojnu čitača,te njemu svojstvenu visoku razinu literarnosti. Ipak, knjiga ostaje neosporni dokument jednog stradanja. Inspiriranovom Idrizovićevom prozom, ugledni sociolog Esad Ćimić napisao je oveći esej pod nazivom “Teže od smaknuća– skica sociologijskog promišljanja silovanja”, koji je uvršten kao pogovor u knjizi.S. BegovićS ONE STRANE STRAŠNOGIGodine tisuću tri stotine devedeset i pete,kako bosansko-humska povijestsvjedoči, u Veneciji su na dražbi prodanelijepa Margareta i ljupka Ana “de Bossinade genere paganorum”.Godine tisuću devet stotina devedeset idruge sve Bošnjakinje i Humljankeislamskog i katoličkog načina doživljavanjaBoga bijahu izložene na četničkimpultovima razbojstva kao radna marvaili kao sredstvo za nasladu.O tome je nešto čitala i prelijepa Azra.- Kazivala mi je majka, a i sama sam otome saznavala: na trgu neretljanskogagrada Gabele, u srednjem vijeku, ženaje prodavana i kupovana na isti načinkao, recimo, žito, ulje, vino, oružje i drugeopasne stvari.- Čini se da smo zaljubljeni u opeklinu iu svijest o onome što u nama vječno gori.Poznato mi je da teolozi rado povezujusukrivnju svijesti i smrti. Zašto to čine,ne znam. Bože me sačuvaj od svihpretjerivanja! Gledajući vas, potajnorazmišljam o tome da se moramo čuvatistrogosti savršenih. Azra, zašto stetako lijepi?- I vi pretjerujete! Nemojmo o tome.Došla sam kazivati o patnji i poniženju.Uvrede peku žešće od žerave.- Zar žerave nisu uvrede?- Ne znam.Našu ženu je sudbina razvlačila od Dubrovnikai Venecije do Levanta, do neistraženakutka nasilne ljubavi, do gubljenjaimena i mjesta rođenja. Nije bioobičaj pisati i čitati, pa se zaboravilo.Kome je do toga? Bilo pa prošlo. Mirisžežena ženina mesa raspaljivao je čula.Svi su živjeli u sjeni bar neke zaštite, izdržavanažena - ne. Domaćin je miljenicutukao nježno. Pazio da mu ne umre.Nije htio zaboraviti običaj. Redovito jojmilovati rebra, tek da zna što je čeka.Nije mu se dalo uništiti ni tijelo ni dušu.Tko zna, možda će dobro doći. Što? Tošto se čuva. Tukao ženu zbog troškaluka,zbog razuzdanosti, zbog umišljenosti,zbog nezahvalništva, zbog nevjerništva...- Baš je briga! U stoiprvoj rodila, a ustotoj se udala!- Mnoge su se ubile, a mnoge svjesnozagubile.- Ne vjerujem da ćemo o njima išta saznatiprije nego što stoljeće sklopi oči ionu što preživi preda jednoj posve drugojdefiniciji grijeha.- Ne bih ja o grijehu - reče ljupka Azra.Ili joj je duša mekša, ili riječ, ili ... Bože!Oprosti, Savršeni, ako griješim: moždau ljepoti treba tražiti i pronaći Božju suprotnostbez koje se ne živi. - Grijeh, toje nešto što me uznemirava - izustiBožja krasota u ženskom obličju. - Ogrijehu moj otac misli na jedan način,majka na drugi, džamijski efendija natreći, moje sestre svaka na svoj način,ko da se snađe?Cijelu sebe umije pretočiti u riječ ostrašćenusmislom, toliko ozlojeđenu zloupotrebljenimstrastima nasilnika, beskrajnomnezainteresiranošću suple-BEHAR 90-9175

KNJIŽEVNOST – SILOVANJE AZREmenika, sunarodnjaka, suvjernika,srodnika.- Ne umijem ja krivudati. Nakon svega, idalje mislim da je sve počelo onog trenakad je čovjek počeo ujedati vuka. Ko jekoga po zlu više upamtio, ja to ne znam.Pitajte uzimaše, otmičare, otimače,švercere, bez obzira kojeg imena, kojevjere, kojeg položaja, kojeg obrazovanja,koje starosne dobi, pitajte mafijaše i ratneprofitere od hodže i popa do generala,sveca i posvemašnjeg mešetara.O da, davno je otpočela kupoprodajaženskih časti. Nijedna ljubav nije posljednjai svaka je zadnja, kako kada ikako gdje.- Samo više od mladoženjina oca snahamrzi njegovu mater. To sam čula na prisilnomradu - reče mlada i priličnouznemirena djevojka. Zar su moćniciimali srca te od straha razrogačene pitomeoči držati poizdalje od obiteljskesigurnosti i ugodna života?Nije samo Gabela imala trg obespravljenihi poslušnih žena. Povijest se piše iriše, a ono sve isto. Samo se promijenimjesto zbivanja. Godine teku svojim redom.Kao i sve, i one imaju običaj mijenjatise. Nama se čini da sudjelujemo upromjeni. Koješta! Sve prođe, a ostanetrg ropkinja. Ostala je Gabela i ostalo jeuniženje žene. Djevojka čista, bijela, nevinakao planinski snijeg ispod orlovihkrila najednom se nađe u kandžama etničkebrutalnosti. Tako bilo i ostalo:četnički rat se brusi tijelom nesrpskežene. Na njoj se iživljavaju sve nedaćesvijeta. Tako je bilo od siromašne seljankeJeanne Darc ili djevice Orleanskedo Azre ili Božene.Ženino tijelo su uzimala kojekakva nasilja,a ženino meso je i predavano mirisužežene strasti. Uzmi je, pa daj malo iplamenu. Tako, račune namiriti dimomi plamenom! Muči “bulu” sve dok ne postanegroza pustoši! Kad se ljubav preokreneu mržnju do uništenja, uslijeditće svršetak svijeta i ratovi će početi služitiradi odvajanja svetih od prokletih, ane radi zemljine pohlepe prema ljudskommesu.- Kao da smo na pragu vremena kadaćemo početi željeti ono što se ne ljubi iljubiti ono što se ne želi.- U tom slučaju, morali bismo naučiti dase više ne rađamo. Možda bismo ushitljubavi morali potražiti u isposništvu.Počnimo se zaljubljivati u put što vodi sonu stranu strašnog. Ne vjerujem daćemo se beskrajnim uzdizanjem ljubavneželje približiti Bogu.Sada Azrom vlada mir i nešto kao blaženstvo.Nije lako prodrijeti u njena iskustva.Tuđe joj je zavodničko ponašanje.Vidi se, osjeća: umije čuvati svoju osobu.Ne trpi potčinjavanje. Jednostavno, nezavodljivaje. O svemu voli odlučivati sama.Ni visoka ni niska. Prema mjeri meraklija.Prividno, građena krhko. Visokačela. Tamnoputa. Ne, bijela. Kako kad.Roditelji je oblikovali nježnim crtama.Toliko živahnosti i jasnosti u očima! Kaošto je istina da svako lice nije ličnost, takoje moguće Azru shvatiti na bezbrojnačina. Na njenom licu ima nezadovoljstva,ozlojeđenosti, uma, neodlučnosti,ali je daleko od zavisti, prizemnih neukusa,gramzivosti. Crte smijeha i razdraganostikrenule prema povlačenju, tako sebar čini, ali povlačenje je zakočeno boramazanosa i oduševljenja.Nije mesom natrpana. Ne oskudijeva niu jednom obliku ljepote. Prozračno licestvoreno za dvorskog slikara, ali nam jenemoguće dospjeti i do dvora i do njegovauljepšivača.Zagleda li je sugovornik istančanije, pojavise muka. Tko ne vidi nabore, slijepje. Tko ne osjeti umor i jad, ohol je. Patnjaje središte svega i svačega. Nije li tolice izmoždeno? Na kraju stradanja - tupost.Crne i krupne oči na kraju patnjepostanu smežurane i žute. I neprivlačne.Lice ozareno blaženstvom mladostina kraju tuge pretvara se u grozotu.Imala je preplašene oči. Uplašene oči,kad su krupne, izgledaju beznadno. Iskladan nos, i lijepe, tamne usne, itanak, visok vrat - sve se pretvorila uuobličene izobličenosti.- Nemojte misliti da i ja nisam imalasvoj srednji vijek i svoju Gabelu. Do menei mojih sestara stizale su vijesti o tomeda su ulice ostale bez djevojaka.Krile smo se. Provaljivali su u mirnekuće i izvlačili ženskinje na silovanje ikojekakve gadarije. Otac je obećavao daće nas odbraniti automatom koji nijeposjedovao. Kupit će ga. Tako je stjecaohrabrost. Majka je uvjeravala i nas i sebeda nema jadnije odbrane nego kadse na prozor naježi polupijana automatskapuška gladna hrabrosti i streljiva.Morale smo se osloniti same na sebe.I tako, počele smo se unakarađivati. Šeficaodjela za poružnjivanje morala sambiti, nažalost, ja. Kad sam preuzelavlast, morala sam i sebe i obitelj uvjeravatida nema nikakvog razloga za strah.Pozivala sam se na poznanstva moćnikakoje nisam nikada vidjela. Prednostje u tome što ne znamo, a ne možemo niznati, ko će nas zveknuti nožem i kada.Ako imovina stjecana u toku cijelog radnogživota nestane u trenu, zašto optuživatisamo prisvajača? Sve na svijetuima svoju prethistoriju. Otac kao da jeosjetio aluziju. Počeo je braniti generacijeprije sebe, pa pomalo i svoju. Podsjećalismo ga da je i sebe i nas ulagaou jugoslavenstvo, a za familiju nije učinioonoliko koliko to pođe za rukom jugograbežljivcima.Ušutio je. I na Istoku ina Zapadu ljudi traže spas i utočište uvjerskoj, političkoj, nacionalnoj, teritorijalnojhomogenizaciji. Zločinstvo nadnama homogenizacije upišu u matičneknjige svijeta i čovječanstvo sazna danas, dragi roditelji, drage sestre, draginaši, nema više među živima. Nemanas ni među mrtvima. Nas nikada nijebilo. Bili smo izmišljeni. Mi sami sebeizmišljali, a oni nas unakarađivali. Nemože više tako. Odsada ćemo mi samisebe poružnjivati, a oni neka izmišljajuVeliku Srbiju, Veliku Crnu Goru, VelikuPalanku, a može i niškoga imperatora ivjerskog zaštitnika cara Konstantina.Igrale smo se skrivačica. Nažalost, ukući nije bilo tajnih skloništa, a u baščišupljih stabala. Morale smo se unakarađivati.Pravile smo svetkovine crnihluda. Igra se sastojala u vrlo jednostavnimpokušajima raspoloživim kemikalijamasebe uniziti ružnoćom do odbojnosti.Da bismo sebe obilježile crnimznakovima ožalošćenih, oko rukava nosilesmo crne vrpce. Nas su običaji upućivalina ranu udaju i ranu starost. Negdjeoko četrdesete naše žene su počeleizostavljati svijetle boje. Išlo se u tugutame. Prestale su se dotjerivati. Dakakao,i ranije su rijetko izlazile. Čim kćeripočnu pristizati, iako još mlade, majkesu napuštale trkaću stazu.Nosile smo boje pokore, kajanja, rezignacije.Unaprijed optužene za postojanje,pokušavale smo same sebe uniziti,obezvrijediti, poništiti. Što se tiče zeleneboje, javljalo se nesuglasje. Prema jednima,zelena boja je znak sramežljivihžena. Možda četnike izaziva upravo to.Ne možemo li pobjeći u zelenu, reklasam tada, pobjegnimo u svijetlozelenu76 BEHAR 90-91

KNJIŽEVNOST – SILOVANJE AZREsuknenu haljinu. Sama sam sebi rekla:Sukneno, možda, u redu, ali ne svijetlozeleno,jer to znači nadanje, a mi se nemamočemu nadati; jer to znači radovanje- ko će se čemu sada radovati?; jerto znači nevinost. Više od svega četnikžudi za nevinošću “bule”. Privlači ganjena čistoća. Ipak, zeleno! Počela samkoristiti vlast i jednog dana zapovijedila:zeleno! “Zašto baš zeleno?!, upitala jesestra. Bojala se zelene boje, jer onanas odaje. Nije mi bilo teško suprotstavitise: zeleno je boja otrova. To se mojemocu plaho dopalo. Na apotekarskimbočicama otrov se označava zelenim.Znači, mi smo otrov. Čuvajte nas se,dragi koljači, jer mi smo otrov! Takveželimo i ostati!Ipak, za svaki slučaj: oglasile smo sekućom ožalošćenih i na sam vrh objesilecrn barjak. Neka svi znaju da je u kćihaos. Živimo u znaku smrti i groba.IINije se bilo lako suprotstaviti bestidnicimai razuzdanicima zajedničkoga jezikai drugačijeg vjerozakona. U strahu ipokornosti ljepotice su zunzarale kaomuhe. Učile su vještinu starenja. Antiestetika.Roditelji odobravali ili neodobravalistil samopotiranja. Lice i vrat semože pocrniti - pobijediti ljepotu - a sisepustiti na miru. Gnjecati ih, to nemasmisla. Četnici su ionako pijani i nijansene uočavaju odmah. Pokupe te, obljube,odu na klanje, poginu ili se izgube u novimzvjerinjacima koja tako uspješnooblikuju.Strah je iscrpljivao podnošenje. Sestresu se u bespomoćima lijepile za zlo kaopijane protuhe. Strah je veliko iskušenje,velika prepreka na putu prema konačnostiili prema opstanku na neki dokraja neprihvatljiv i obezvređujući način.- Nisu nam dopuštali izlazak. Skrivalesmo se i unakarađivale. Strah i oskudicesu nas razjedinjavali. Otac je bespomoćnosjedio i gunđao. Nasrtljivci nas ugnjetavalii ponizivali, a mi se branili time štosmo se podsmijevali svom kukavičluku isverazarajućoj zavisti. Oduvijek smo viševoljeli tuđe daljine nego svoje blizine.Sve se u nama smutilo, zaledilo, stvrdlo,ukotvilo. Živjeli smo u opsjenama. U našemsvijetu sve se zasnivalo na mjeri, nadukatima, na interesima, trgovačkimmarifetlucima, a u njihovoj svakodnevicivrh bodeža je gospodario kao mjera svihstvari. Kome govoriti o gradu misterioznih,a i javnih, bjelodanih smrti? I kodosad nije dizao ruku ni na koga, sadubija i prisvaja tuđ život i nesvoju imovinu.Ulicama se vuku crkotine. Mnogo jekostiju s mesom i bez njega. Počelo jeočajavanje u napuštenosti. Zadah iz kućaVelike Srbije ljudima slama volju. Tolikoprostakluka naše mahale ne mogupodnijeti. Uljudba nam je uvijek bila važnijaod bogatstva.Gledan s prozora njene kuće, raj je pakao.Morali su pobjeđivati vlastitu apatičnost.Ipak, o očaju ne može biti govora.Vara se ako netko u kući misli daAzra s naporom savladava paniku u sebi.Dogodi se da čovjek proživi svoj vijeka da ga ukućani ne upoznaju: više im sesviđa predstava njegova bića. PremaAzrinom razmišljanju, ne postoji ništaljepše na svijetu nego što je prizor čovjekovapropadanja. Ipak, pogubno jeodricanje od ovozemaljskih dobara. Čovjekje konačnost i beskonačnost prolaznoi vječno, sloboda i nužnost. Svi suljudi dobri. Dobri su dok ih ne uništi težnjaza vlašću, za važenjem, za bogatstvom.Neodrživo je shvaćanje da sviludi nasljeđuju Boga Dobra. Ima ih kojinaginju Bogu Smrti. Odakle dolazi Zlo,otuda i Dobro. Odakle strah, odatle i radost.Čovjeku je mjesto između melekai Iblisa. Samo se ljubavlju može shvatitilijepo, božansko, slobodno, besmrtno.Sve je Dobro i lijepo u onoj mjeri u kojojvodi doživljavanju božanstva. Bog uzdižeili strmoglavljuje, a ljubav oplemenjujei snaži. Ipak, osjećanje sreće nijesamo u Bogu, jer ovisi o čovjekovoj voljii njegovoj ljubavi.Navečer bi Azra pod pokrivačem razmišljalao duši i tijelu. Tada bi pomislila daje besmisleno sebe unakarađivati kojekakvimmastima i bojama, suknima, krpama.Možda ispod pupka i nema grijeha.Lijepo ili ružno, tijelo je himna ljubavi.Osjetila bi da prebiva u cjelovitosti tijelai u skrovitim odjeljcima duše. Započelabi dijalog i s dušom i s tijelom, zavirivalau središte i duše i tijela - u srcesvoje, dakako - i pokušavala se domisliti:kao u kući starog oca i još strože tradicijezadovoljiti dušu žednu beskraja,kako joj osigurati slobodu sanjarija. Kadikadbi bila sklona zaključiti da nemavećeg jada i bijede nego što je ženskotijelo. Što s njim? Lako je duši u bijegupred mnoštvom tajnih, nesaznajnih sila.Duša se ne hrani. Nije ovisna o prostoru.Hoće se reći, duša nema tijela. Ako ga iima razmišljala je Azra - ono nije kaonjeno, nego nešto eterično, astralno,oduševljeno sobom, duhovno, umno.Toliko suptilno da nadilazi grubu četničkustvarnost. Svaka duša - jedna zvijezda.Ako ima neke tajne, valja je povjeritiduši, a kome drugome, da je tijelo neuko,stidljivo, uplašeno, serljivo, te dačetnik hoće samo njega, ničija ga dušane interesira, čak ni njegova, već samotijelo, i “bulino” tijelo hoće, jer je to tijelozalog njegove pobjede i njegove pobjedničkečasti.Umna Azra je počela shvaćati da valjapočeti strahovati za bijedu tijela, ne zapreuzvišenost duše. Duši je potrebnotijelo da bi se u njemu zaboravila. Prematome, tijelo ne može živjeti bez opasnosti.Taman kad je Azra počela vjerovati da jeza sebe i svoje sestre pronašla željenuzaštitničku masku, sukno i boje što odgovarajukostimografiji planinskih ljepotica- neće valjda nasrnuti na svojesestre! - iznenada se pojavio glasnik,kurir, služitelj, snajperist, bombaš, bivšiuličar, huligan, lopov, doušnik, vrlimiljenik svoga oca četnika - nesreća nikadanije sama - rođaka!Bilo je naivno njeno skrivanje, preinačavanjesvoje ličnosti, usložnjavanje svojeljepote. Možda četnički stožer i nijeznao nikakvu istinu o njoj, ali jest sin rođaka-četnika,dobrovoljca tzv. Četvrtogodreda. Izgledao je kao da ga je premamodelu Draže Mihailovića gradio nekadanjiuglednik ravnogorske bratije razmetliMustafa Mulalić.- Otkuda rođak u četnicima? - pitamumornu i duboko razočaranu djevojku.- U četnicima je bilo puno muslimančićašto su i prije rata bili prepušteni samisebi. Kao što je poznato, ulica je uvijekbila nasilnička, četnička, nestvaralačka,pljačkaška. Tada je Šamac imao višečetnika-muslimana, nego njegov bivšisugrađanin Alija “esdeaovskih” dobrovoljaca.Svakome je bilo jasno da će ihiskoristiti pa poubijati, ali bijaše slatkouzdizati se iznad svojih, ne oskudijevati,ne strahovati, ne biti obilježen kao izdajniksrpskog naroda.“Donio sam poziv. Morat ćeš ići na radnuobavezu”, kazao je zajapureni četnikBEHAR 90-9177

KNJIŽEVNOST – SILOVANJE AZREmuslimanskoga imena i prezimena.Azra i sestre su se ledile od straha.Otac, majka, svi su molili četnika-rođakada poziv vrati: nije našao stranku, alinije išlo: četnik tvrd orah. Hvalio se dapotječe od Srba, a oni od Soraba, najstarijegnaroda na Balkanu. “Krivo činimošto ih se plašimo”, slatkasto je besjediorođak-četnik. “Oni hoće VelikuSrbiju, ništa drugo. To što je Slobo prisajedinioCrnu Goru, Vojvodinu, Kosovo,to što je osvojio velik dio Hrvatske i Bosnei Hercegovine - njegova stvar. ŠtoVelika Srbija mora izaći na more, opetnjegova stvar.”Koga to interesira, morat će razvijati seoskiturizam. U praksu će biti uvedenizatvoreni tajni sastanci s masom policajaca.Primitivno je i seljački kamenovatibogomolju. U Velikoj Srbiji to će se raditibombardiranjem ili dinamitom. Bilokako bilo, mora se sagraditi davno započeti nikad dovršen Vidovdanski hram.Kamen temeljac: tradicionalna seljačkakultura. U hram će, pored ostalog, bitiuzidano balkanstvo, azijatstvo, orijentalizam,levantinstvo. Tko preživi, uživat ćeu zadružnom aristokratizmu. Time ćesasvim iščeznuti moralno-nacionalnapoljuljanost. Šarolikost narodnog bićaće goditi svakom oku i uhu.- Gledajući četnika-rođaka, shvatilasam da je riječ mnogo više o uplašenimljudima nego o osobama koje moguuplašiti. Mi smo miroljubivi, on je to dobroznao, a ipak je drhtao: od straha, odnelagode, od možebitne osvete, od nekogasamo njemu poznatog jada. Stalnosam zagledala neugledan kamičak jeftinapapira i iščuđavala se drskoj zapovijedida se pod prijetnjom smrti Mjesnojzajednici moram javiti nekolikominuta nakon zore. Taj četnik što me jeizdao (izdao je moje skrivanje) i ja smood dva brata djeca. I tako, njegov otac ion četnici, a moj otac ne pripada nikakvoj“feli”. Politika ga zbunjuje, plaši.Ne snalazi se kao njegov brat-četnik.Moj je momak u Orašju zapovjednik. Štoje on, to sam i ja. Sestre još nisu izabralesvoju boju. Ispada da smo svi četnici isvi ustaše. Podjela me tjera u očaj. Višebih voljela podjelu na sposobne i nesposobne,na one što vole i one što ne voleraditi. Što je, tu je, a sve je : smrdljivariba s bijelim lukom i kiselim sirćetom.Sve je to povijesno uvjetovan tjesnac izmeđusrpskog kolača i hrvatske bućnice.Premda nisam pohlepna, više mi sesviđa pečena džigerica s pavlakom ilirižoto od divlje guske koju moj momakdonese iz lova.Ne samo meni, i mom strahu klecaju noge.Osjećam da je zrak pun mržnje i straha.Roditelji su mi često govorili da pripadamzemlji straha i jezovitosti, a ja imnisam vjerovala. Jezivo je gledati strahšto sijeva iz očiju rođaka-četnika. Na uvirurijeke Bosne u Savu sve je strah, strahje sve. Strah je bol, bol je strah. Bolnoosjećam da me je rođak-četnik okrutnosmjestio i u moj i u svoj strah, u naš unutarnjiužas, pa bih ga rado udarila. Koješta,u džehenem bih ga! Gdje mi je plamen?U meni je već sve ubijeno, satrveno,jer već vidim kako me ulicama vodajukao mečku. Šibaju me na sramnom stupu.Peku me žigom po čelu i obrazima.Čak me tuku i zmijom. “Skini se, balinkuro,oca ti j...m turskoga!” Prut im jegola žica, a gola žica - prut. Nije lakoodržati uzde ničijeg bjesnila. Osjećam daje čovjek stvoren tako da ga više privlačilaž nego istina. Krvnici su bockajući me umeni tražili demona. Svoje vlastito unakarađivanjebila sam prenaivno zamislila.Pravo unakarađivanje je ono što su miradili, meni i mojima ono što mi rade.Bože, šta i rade! Palili su mi dlake, svaštazavlačili između nogu. Zlokobni stvorovisvetog pepela i žeravice, iskazujući iuzmožničku vjersku razjarenost, na krajusu me i spalili.Zar strah nije početak religioznosti?Strašne slike mučenja bile su krenulejedna za drugom bez ikakve veze. U razjarenostigomile vidjela sam i svetogBartolomeja. Uzgred mi je šapnuo: “Štomožemo, kad smo netolerantni, kadsmo autoritarni, kad smo konzervativni?!”Sve što se ružno događa, posljedicaje religijskih osjećaja u gomili, a nevolja pojedinca. Kao i mojim rođakomčetnikom,gomilom uvijek gospodaribesvejsnost. Ko će joj suditi? U zao časse, Azra, rodila!IIIGabela je bila daleko, ali se davnašnjiobičaj robovanja žena preselio u Šamac.U ranim jutarnjim satima čekalesmo ispred Mjesne zajednice da nasneko “trebuje”, da nas uzme, orobi, danas pokrije svojom pohlepom.Nije lako to ispričati.Silili su me musti krave. Ne krijem, kravesam se više plašila nego zmije, višenego četničkog mitraljeskog gnijezda,više nego atomske bombe. Nije lakoobjasniti kako je kravlja “zločestoća” doprlado mene. Više od njene ovakve ilionakve ćudi, mene je oduševljavaoastralni misticizam, dakle teorija o srodnostiduše s božanskim nebesnim tijelima.Molila sam kravu da se smiri, obećavaladarove, ali ona je bila nepodmitljiva.Kao da je uživala u svojoj nadmoći. Odsvih dopuštenih stvari Bogu je najmrskijepriznanje da se ugroženo ljudsko bićeplaši jedne krave a ne njega.Prisilili su me kupiti đubre po sokacimapa ga na sebi u sepetima iznositi na četničkapolja.Jednog dana su me natjerali u isušenibunar ne bih li seizmografski osluškivalapodzemni tutanj i dojavljivala outjecaju zemljine utrobe na nesvjesneljudske vrtloge. Vrativši se na površinu,teroristima sam sa zadovoljstvom izgovorilarezultate podzemnih istraživanja:nisam naišla na vodu, nisam uočila ponoreljudske prirode. Samo sam osluškivalatužaljku mira i četničko bahatoosporavanje prava na različitost. I jošnešto. Naslušala sam se kojekakvih saopćenjao surovim običajima i navikamasredine zatvorene u starinskom postojanjuvjerskih suprotstavljenosti. Doljesam naučila i molitvu protiv nečistih duhova.Ne vjerujem da će mi koristiti. Pitalasam ponore zemlje: koliko je budućnostdaleka? Umjesto odgovora,morala sam slušati podrugljiv smijehterorističkog sela nad slobodnim prohtjevimaindividualnog bića, napose ženskog.Naslutila sam da se dubina bavisamo otkrovenjima nekog dalekosežnogi duboko prirodnog zakona iz čegasam zaključila da čovjek mora njegovatisamo ono čemu neodoljivo naginjenjegova duša te da čovjeku odgovarasamo ono stanje u kome se rodio i zakoje je rođen, kako bi rekao mudrac.Saslušavši me, poglavar sela me šakomraspali po stražnjici, zaprijeti smrću,ubaci mi trnokop u ruke i vrati na dnozdenca. “Kopaj, balinkuro, oca li ti tvoga,sve dok ne naiđeš na vodenu žilu! Dok tone učiniš, nećemo te podizati! Crkni!”“Što se tu može?!”, rekao je bezdan bunara.“Nekome je rat brat, a nekome ćepregristi vrat! Pogrešno je poistovjećivatiprazninu s ništavilom!”, odjekivala78 BEHAR 90-91

KNJIŽEVNOST – SILOVANJE AZREje milozvučna zemljina šupljina. Oni gorepsuju “tursku” majku, a ja crkavamod straha. Stalno očekujem da me počnuzatrpavati zemljom. Živi grob, to sam.Ako mi i poštede život, što činiti s vodomako na me šikne? Jadna ti sam, što uraditis obiljem mojih strahova? Cijelogživota bojala sam se udubina, usjeklina,prdolina, mrdolina, grdobina, a i visina.Molila sam Allaha i njegove meleke dami pomognu i pri mome penjanju i prispuštanju. Nekima je muškarac radost,a meni - strah. Majka mi kazivala damuško i žensko ne mogu zajedno, a tošto ipak kubure u sudbinskoj vezanosti,više je znak nesnalažljivosti Savršenog,nego osvjedočenja uspjelosti. Bojalasam se gromova i munja, od svakojakihbjesnila, od guštera, od zmija, od tuđine,od četnika najviše, a i od grozne opakostiporaženih.Neka mi Svemogući oprosti što ja njemune mogu oprostiti: zar on nije imaokome drugome usaditi strah zajedno sasvim posljedicama, nego mimoiđe tolikizbroj bjelosvjetskih naroda i nađe menei moj narod da svakome vjerujemo idrhtimo pred svakom nedaćom?Danas mi je i bolno i smiješno: nikakose ne mogu sjetiti gdje je to bilo. Potrpajute u kamion, razvlače čitavom Posavinom,ti šutiš jer si robinja, ne smiješništa znati jer si robinja i “balinkura”, agospodari znaju sve. Oni najbolje znajuzašto su me ubacili u neplodni zdenacjednog izuzetnog vodenog kraja.“Moraš se naučiti odricati od rahatluka!”,siktao je neki prezreli ženski glas. “Štoprije izučiš zanat robinje, bit će ti lakše!”A onda se na tržnici robinja javila nekamuška nakarada.“Ja sam tvoj djevac. Priča se da si nevina.I ja sam. Mi ćemo se fino složiti.”Uvijek sam imala odvratnost prema začećui trudnoći. Ne znam zašto, užasavalasam se rađanja. Kad bih se sjetilakako izgleda ukrućeni ud i kad bih pomislilana snošaj čak i s voljenim muškarcem,cijelo tijelo bi mi se ukočilo.Ozbiljno. Tako je bilo. Što je preovladavalo:strah ili stid, tada to nisam znala. Sobzirom da je u mojoj kasabi udaja - čaki neuspjela, propala, nakaradna . bilaznak uspjelosti žene, morala sam sepripremati. Brak, šta je to? Ja sam pitala.Bila sam pitalica. Odgovori nisu stizali.Otac nije imao vremena, majka jeizbjegavala takvu vrstu razgovora.Zar ne vidim da je žrtva muževljevnihnapetosti? Često su me napadali krvnicitjeskobe... I sad, eto, na robijaškom trgupojavio se moj “djevac”!“Pođi sa mnom i ne zapitkuj!”, četničkije zapovijedio. Visok metar, metar i dvadeset,širok još toliko. Godina mojih. Tajdečko u stvarnost ne unosi fantaziju.Nije ga dokučila misao o smislu postojanja.Četnik pun “širine i meraka”.Gledam ga. Drhtim od straha. Gadi mise. Mogla bih povratiti nekome na glavu.Tu se tiskaju ljudi bez nade. Svimanam je preostalo hodanje rubovima ništavila.Moram ga slijediti. Nagodbe nema.Samosažaljenje kao utočište je nepouzdano.Idi za njim u nigdinu, nemadruge. Moramo stotinama godina okajavatineukost, upravo onoliko kolikosmo neznanje stjecali. Ne umijemo limrziti drugoga, umijemo sebe. Za bježanjeu fatalnost, u fanatizam, u lakupredaju nama nisu potrebni dugi koraci.Jedna divlja i poludjela etika zapovijedilaje da nas ponižavaju i ubijaju, a miili ne umijemo ili se ne želimo braniti.Nismo li sasvim, sasvim dotrajali? Što otome misli moj razrahatlejsani otac?Četnik me udara šakama, nogama, čak iglavom. Nisam htjela pristati. Vukao zakosu htijući me uvući u neku staju. Udaraoglavom o zid. Ne svojom. Mojom. Namene je i nož potezao. Nije me ubo, samoporezao ruku. “Klekni, balinkuro!”,zapovijedao nudeći mi buzdovana za pušiti.Nikad ništa gadljivije nisam u životuvidjela. “Ja klečim samo kad se molimmom milom Allahu”, odgovorila sam.Udario me je. Nije izvadio samo gnjurcanego i samokres. “Pucaj, krvniče! Bosnaje slobodna divljač za svakoga uljeza.Ovdje se teško živi i lako umire. Jakoja nisam od ovoga svijeta umijem lakoumrijeti”, rekla sam tiho i sabrano. Odgovorioje da neće pucati. “Metak koštadvije marke, a ti toga nisi vrijedna!”Naša prepirka je odletjela u drugi prostori otuda dovela tri zadrigla četničkamomka. Nasrnuli su jedan na drugoga.Široki kepec je morao ustuknuti. Dvojicasu me držala, a treći je radio. Brzo suse izmijenili. Treći još nije bio obaviozločinstvo, a na nas se bio upravio tenk.Široki inoplemenik se vratio u oklopu.Ponizili su ga. Tenk je jurio prema namaprilično brzo. Shvativši da želim umrijeti,grmalji su me, golu, podigli i samnom nadali bijeg. Bijes i uvrijeđenosttutnjali su tenkom. Skršio je jedno drvo,pa drugo, pa sjenik, pa sve što je bilo nanekim nogama. Tenk se ponašao kaobog osvete. Prohtjelo mu se orobiti Bosnu,pa nasrnuo na ženu koja se neumije i ne želi braniti. Takva sam bila iostala. Ne znam zašto je to tako. Oholost?Možda. Prezir uljuđenoga spramdivljaka. Ima tu mnogo zamršenosti. Nevelim ni da sam učena niti da sam mudra:osim što se bogomolje međusobnotuku, čini mi se da je ovo ruralni rat protivurbanog dostignuća.Budem li ikada upoznala Mehu Puzića,moga omiljenog pjevača, pričat ću kakosam mu, zajedno s drugim mučenicama,“pljačkala” kuću. Ne samo njegovu.Činile smo što su zapovijedali. Uvijek imje cijev bila na nekoj sljepoočnici. Mislimda ste me razumjeli. Za pljačkunisu imali slobodnih ruku. To su moraleraditi robinje. Pred kućom kamion. Miiznosimo i tovarimo. Onda “šleper” ideu Banjaluku. Nisu se oni koristili samonašim radom, nego su se obilato koristilinašom nemoći, bijedom, skrušenošću,strahom, podaništvom, nesposobnošću...Ne vjerujem da bi iko tako kukavičkipodnosio uvrede i sve ostalo.Bili smo opsjednuti neprotivljenjem Zlu.Kako su stražari bili uvijek pijani i uvijekneugodni, opasni, mogle smo najodvratnijegsmaknuti njegovim oružjem, ami to nismo učinile. Etika poslušnosti!Glavešinama smo služile za zabavu, ulizivalese za mizernu korist, i svima dokazivaleodanost podaništva. PolupijaniRus, član delegacije, uzimajući me, plakaoje zaljubljenički govoreći da u Moskvineće moći ni pogledati svoju ženu.Dolazit će, govorio je, privatno nauživatise uljudnosti i pitomine. Eto, ja se nisamsjetila reći mu da je zaboravljen.Pitao me: volim li Aliju? Rekla sam da onjemu ništa ne znam. Čula sam da jerođen u susjedstvu. To je sve. Ipak sammu natuknula da pripadam Alijinoj vjeri.Tada se rule razgoropadio i otjerao meiz svoje sobe. Nije ih bilo moguće razlikovatiod domaćih četnika.Najteže mi je bilo u duši kad sam vidjelasrušenu džamiju. Neke komšinke su išleuklanjati kamenje, a potom izravnatiteren. Nezamislivo je povjerovati, a to jenažalost istina, da su nakon svih patnji iponiženja dobrovoljno ostale živjeti sčetnicima. Neke su prihvatile uniformui njihovo ime, pa krenule mučiti svoj na-BEHAR 90-9179

KNJIŽEVNOST – SILOVANJE AZRErod. Najgore čovjeku pada kad to uradinajbolja prijateljica.Dok mi robinje čistimo njihove kuće,domaćice piju kafu i ismijavaju nas.“Dosta ste vi bile gospođe, sad smoto mi!”Razloga za stid ima napretek, a mi ihipak skrivamo zaboravljajući da Allahsve vidi i ne osjećajući njegovu patnjuzbog svoje zaturenosti u našim srcimai ponosu makar i tanka postojanja.Razni inovjerci, bezvjerci, razvrgvjerci,ništavila, četnici raznose našeminderluke, naše umjetnički izrađenedolafe, naše sijajuće bakrenemangale, naše skupocjene ibrike, našedženete. Ko će znati da je tu nekadabila ženska, a tu muška avlija i daje u njoj različitih cvjetova taman kolikou Allaha imena. Mutavci. Ahari.Magaze. Čardaci. Sve dženet do dženeta.Nalazili smo se u svom mikrokozmosu,pa nas otuda bestijalnoistjeraše. Zaželjeli se našega rahatluka.Trave. Vode. Pitomina. Uljudnarazgovora. Mekane pjesme. U kućinema niko neredovnu stolicu, a ni boloveu potiljku. Poremećaj žuči, šta jeto? U našim kućama, u mirisnim iprostranim avlijama, u našim baščamavodič je bio razum, pravda je bilačuvar, istina je bila sačinjena od mača.Najbolja pomoć - iskrenost. Eto,sve je to bila Bosna. Dio zemaljskogdženeta nasiljem je pretvoren u džehenemRadovana Krvavoga. Dabogdase o sebe objesio!Zagreb, svibanj 94.80 BEHAR 90-91

PSIHOLOGIJA SILOVANJAPoljuljana duhovna arhitekturaMORALNA KATARZA SILOVATELJAI OSMIJEH ŽRTVEŠta može vratiti osmijeh na lice desetina hiljada silovanih djevojčica, djevojki, majki, supruga i nenakoje kriju činjenicu da su silovane jer se boje da će ih tom stravičnom slikom ošamariti i vlastitiukućani, naprimjer, u običnoj porodičnoj svađi?Piše: Edin TuleNajbolji način da ustanovimo karakterodređenih muškaraca je kroz njihovodnos prema ženama. Odnos muškogroda prema ženama je lakmus-papirna kojem iščitavamo njihov odgoj, karakterneosobine, prepoznajemo edukatore,odsustvo empatije, uvažavanjeneverbalnih poruka, psihopatološkuhistoriju, itd. U srednjovjekovnoj Evropisilovanje je bila potpuno legalna metodadisciplinovanja onih žena – prije vješanjai lomače - koje su se usudile, narazličite načine, napustiti društvenumarginu. Taj srednjovjekovni duh svakihšest minuta ulazi među sjevernoameričkemuškarce jer statistike ukazujuda je svakih šest minuta po jednažena brutalno silovana u SAD-u. Silovanjekao forma napada, gdje individuaprisiljava drugu na seksualni odnos, nijesamo jedan od načina na koji neuspješnimuškarci dolaze do željenihpartnerica, nego je to bolestan načinpotvrđivanja vlastite dominacije u jednomagresivnom ritualu u kojem silovateljpoprima sve fiziološke karakteristikeubice jer čin silovanja liči na ubijanjetokom kojeg ubica ignorira svesvoje zdrave instinkte. Tokom pomenutogubijanja, silovatelja preplavljujeugodan osjećaj moći pošto stiče prividda vlastitim rukama raspolaže tuđimživotom, i to kroz uzimanje duše, nasilnupenetraciju u tuđi tjelesni entitet iprenos svojih gena na nove generacije.Kada Gospodar svjetova kaže: “... nekaspuste haljine svoje niza se. Tako će senajlakše prepoznati, pa neće napastvovanebiti...” (Kur'an, El-Ahzab, 59, PrijevodM. Mlivo) – time ne ističe zavodljivostženskog bića, koliko ističe postojanjemuškaraca slabog karaktera kojitraže kakav-takav opravdavajući povodza seksualno napastvovanje. MilostiviStvoritelj uvijek pravovremeno šaljeupozoravajuća saopštenja za svoja(ženska) stvorenja koja se kroz odgovarajućibonton odijevanja i međuspolnogkomuniciranja mogu zaštiti od pomenutihnasrtaja. Međutim, šta uraditi kadasilovanje postane smišljena ratnastrategija nad određenim narodom ikako se nositi s posljedicama iste?SILOVANJE KAO ORUŽJE ZAMASOVNO UNIŠTENJESistematsko silovanje Bošnjakinja u minulojagresiji od strane agresora srpskenacionalnosti koji su po instrukcijamavlastitog ratno-političkog vrha silovaliženske članove porodice pred zavezanimmuškim članovima (otac, muž, brat,sin, itd.), upućuje na jasan zaključak dati zločini nisu rađeni iz seksualne potrebenego u sklopu proračunatog političkogplana za uništenje dostojanstva icijele psihe svih članova jedne bošnjačkeporodice ili jednog muslimanskogdruštva. Ovim proračunatim zločinomnije samo nanesena šteta njegovim najslabijimčlanovima, nego je svjesno poljuljanacijela duhovna arhitektura suptilnihosjećaja i povjerenja koji povezujupripadnike unutar jedne porodice. Članovimaporodice, koji su morali bespomoćnogledati zločince na svojom ženskomčeljadi, ponos je smrskan u paramparčadi, bez obzira na vrijeme kojeproteče od vremena učinjenog zločina,svaki put kad se pogledaju, osjete ponovnourušavanje i propadanje u ponorbez dna koje može jedino zaustaviti odgovarajuća(pravna) odmazda.Silovanje kao forma napada, gdje individua prisiljava drugu na seksualniodnos, nije samo jedan od načina na koji neuspješni muškarcidolaze do željenih partnerica, nego je to bolestan način potvrđivanjavlastite dominacije u jednom agresivnom ritualu u kojemsilovatelj poprima sve fiziološke karakteristike ubice jer činsilovanja liči na ubijanje tokom kojeg ubica ignorira sve svoje zdraveinstinkte. Tokom pomenutog ubijanja, silovatelja preplavljujeugodan osjećaj moći pošto stiče privid da vlastitim rukama raspolažetuđim životom, i to kroz uzimanje duše, nasilnu penetraciju utuđi tjelesni entitet i prenos svojih gena na nove generacije.BEHAR 90-9181

PSIHOLOGIJA SILOVANJAMeđutim, ukoliko odgovarajuća pravnaodmazda izostane, u smislu da zločincidobiju svu teritoriju koju su tuđomkrvlju uprljali, a izbjegnu najobičnijunovčanu odštetu te uz to budunagrađeni (viznim) povlasticama unutarvećih međunarodnih subjekata kojisu prešutno kumovali pomenutimzločinima, imamo nove turbulencijeunutar svijesti žrtve koja još nije stiglapreraditi vlastito iskustvo genocida.Govoreći o genocidu, pokoljima, silovanjimažena od malenih djevojčica dooronulih nena, Bošnjaci već 14 godinaobilježavaju, naprimjer, dan stradanjaSrebrenice, prezentujući na raznimskupovima slike i priče koje bude najgorčeuspomene i emocije. Međutim,sve te gorke uspomene i emocije ostajuneobrađene u grlu ili samo pretočeneu pokoji jecaj, suzu ili suhu kletvu.Naravno da glavnu krivicu zbog upadanjau zamku kolektivnog emocionalnogmazohizma nakon agresije,snose isti oni vjersko-politički autoritetikoji su dočekali posljednju agresijuna vlastiti narod nespremno poput,naprimjer, radničke klase koja ne čitani dnevnu štampu, a kamoli da imauvid u mjesta na kojima se donose izvršnei zakonodavne odluke. Ti isti idanas tvrde da vole svoj narod i da gaizvode na sveopći boljitak.“GENOCID” U LABORATORIJIEMOCIONALNE ALHEMIJEUkoliko se iskustvo genocida sa svimbolnim slikama, ranama na srcima ikolektivnom emocionalnom gorčinom,poniženošću, bijesom, neosvećenimubijenima itd., tretira samokroz godišnja obilježavanja najkrvavijihdana genocida, bez obrade svegapomenutog i pretvaranja navedenihslika i emocija u jasne ciljeve i razvojneplanove, Bošnjaci će podsjećati nauredno poredane kokoši koje sjedeispred mikrovalne peći te pasivno i dotučenoposmatraju kako cvrči pile navatri. Dobar primjer ispravne obradegorkih emocija probuđenih od straneljubomorne braće koja su se okomilana najslabijeg brata je Jusuf, a.s., kojije te emocije iskoristio kao vjetar u jedratokom napredovanja do najvećihdruštvenih pozicija. Nakon što je preživiobacanje u bunar, nije krenuo daim vrati istom mjerom žedan njihovekrvi, ali je razvio fenomenalan višedecenijskirazvojni plan zemlje u koju jeupućen kao rob te dočekao svoju kriminogenubraću u stanju ekonomskogropstva nakon kojeg su oni doživjeli ivrlo jasnu moralnu katarzu.Kao što Kur'an ukazuje na postojanjepotencijalnih seksualnih napasnika,propisujući ženama jasne preventivnemjere (el-Ahzab, 59), isto tako BožijaKnjiga ne ispušta iz vida široku lepezupotencijalnih zločinaca različitih profila,nudeći jasan program pravovremenekolektivne samozaštite:“A vama je u odmazdi život, o posjednicirazuma, da biste se vi zaštitili” (El-Bekare, 179 – Prijevod: M. Mlivo)Prethodni ajet ističe da svijest o eventualnojodmazdi pasivizira potencijalnogzločinca u njegovom monstruoznomnaumu te tako i potencijalni zločinaci potencijalna žrtva ostaju u životu.Drugim riječima, ukoliko neki narodnema naviku da zahtijeva odmazdu(milom ili silom) za svoje žrtve, tih žrtavakao i njihovih dželata će kroz generacijebiti još više, i u tome je smrtza određeni narod odnosno njegovoteritorijalno-populacijsko smanjivanjedo nestanka. Bošnjački narod je – sobzirom na svoje iskustvo kontinuiranihgenocida – jedan od najboljih primjerakoji potvrđuju prethodnu činjenicu.U prethodnom ajetu Gospodarsvjetova se obraća “posjednicima razuma”originalnim izrazom “ja uli-lelbab”.Bosanski prijevod “posjednicirazuma” isuviše je škrt s obzirom nabogatstvo značenja koju nosi ta sintagmajer kroz originalni arapski izraz“ja uli-l-elbab”, Stvoritelj u biti pozivapojedince zavidne intelektualne i emocionalnezrelosti sa izuzetno izraženimosjećajem za nijanse pravičnostida promišljaju prihvatljive koncepteodmazde čije će teorijsko-praktičnopostojanje služiti kao štit u odnosu nazle duhove određenog mjesta i vremenakoji jedva čekaju da prevladajuljudskim bićima, a u našem slučaju –dijelom susjednih naroda.Sistematsko silovanje Bošnjakinja u minuloj agresiji od straneagresora srpske nacionalnosti koji su po instrukcijama vlastitogratno-političkog vrha silovali ženske članove porodice predzavezanim muškim članovima (otac, muž, brat, sin, itd.), upućujena jasan zaključak da ti zločini nisu rađeni iz seksualne potrebenego u sklopu proračunatog političkog plana za uništenjedostojanstva i cijele psihe svih članova jedne bošnjačke porodiceili jednog muslimanskog društva.U današnjem, još uvijek, pred-političkombošnjačkom društvu, jučerašnjiagresor uspijeva izvršiti institucionalnuodmazdu nad vlastitom žrtvom - naprimjeru Ilije Jurišića - zato što umjestovjersko-političkih autoriteta kojiosmišljavaju programe zaštite narodaod budućih vojno-političkih najezdi,savremenog ekonomskog ropstva idrugih poniženja, imamo političke liderekoji djeluju i izgledaju kao Disneyevilikovi koji su zalutali u nekiwestern, i vjerske lidere koji patetičnimbosanskim dovama rješavaju sveprobleme svijeta od erektivne disfunkcijedo globalnog zagrijavanja.Govoreći o pojedincima zavidne intelektualnezrelosti, zanimljivo se osvrnutina genocid koji se desio u Ruandii pravovremenu reakciju pomenutihpojedinaca. Genocid Tutsija u Ruandi1994. nije zaustavljen od strane “međunarodnezajednice” (niti je ikoga bilobriga), već od strane odlično organizirane,obučene i disciplinirane armije,kreirane i razvijane u tajnosti tokom80-tih od strane pojedinaca izugandanske Tutsi dijaspore. Dakle, čitavudeceniju prije samog genocida.Nakon izvojevane pobjede na bojnompolju, nova vlada Ruande, vođena bivšimgeneralima je poduzela strateškekorake kako se genocid ne bi ponovio82 BEHAR 90-91

PSIHOLOGIJA SILOVANJAu skorašnjoj budućnosti. Neki odpoduzetih koraka uključuju reformuškolskog sistema (insistiranje nazajedničkom, ruandanskom, identitetu),masovne programe memorijalizacijegenocida, muzeje, fokusna ekonomski razvoj, lokalni sudskisistem koji za cilj ima primjerenokažnjavanje i reedukaciju svakog izvršiteljagenocida (ne samo planera),te vojno gonjenje ljudi odgovornihza genocid koji su utočište našliu susjednom Kongu (od 1994. Ruandaje izvršila dvije-tri invazije naKongo upravo sa ovim ciljem).GDJE SU RAZUMOM OBDARENI?Razvoj strategije mentalnog i fizičkogsilovanja cijelih naroda radiostvarenja političkih ciljeva ne počinjeu umovima silovatelja, već u glavamauglađenih akademika/uticajnihosoba koji obično prođu neprimijećeni,a koji programirajuželjene strukture ćelija unutarkolektivnog mozga.Šta je potrebno da sedesi pa da moralnukatarzu doživi silovateljinspirator iizvršitelj koji, kako navodi JovanCvijić u Antologiji srpske književnosti,smatra da “...pogubiti mnogoTuraka znači ne samo osvetiti svojepretke, već i ublažiti njihove bolovekoje i on osjeća.”? Kako se zaštiti odzlih duhova naroda koji i danas osjećarane kosovskih junaka te na toj -guslarsko-književnim vizualizacijamaoživljenoj emotivnoj boli - gradisvoj krvavi odnos prema svojim komšijamamuslimanima?Šta može vratiti osmijeh na lice desetinahiljada silovanih djevojčica,djevojki, majki, supruga i nena kojekriju činjenicu da su silovane jer seboje da će ih tom stravičnom slikomošamariti i vlastiti ukućani, naprimjer,u običnoj porodičnoj svađi?Kvalitetan nastavak njihovih životaje imperativ uprkos izumiteljimaprojekta kojeg su bile žrtve i svakinjihov naredni uspjeh na porodičnomi društvenom planu najveći jenacionalni interes jer urušava zločinačkuarhitekturu genocidnog projektakoji nije uspio ubiti njihov duh.Usvajanje ispravnih načina razmišljanja,izlaganje zvuku i značenjimaKur'ana, izoštravanje čula, kreativnazanimanja, druženje s rijetkim slobodnimpojedincima današnjice kojine robuju pogrešnim ideologijimaniti predrasudama i boravak u nepatvorenojprirodi čiju dušu osjećamou treperavom žuboru planinskogpotoka, u krošnji stogodišnjegdrveta, u rascvjetavanjucvjetova, lepetu krila agilnih ptica– neki su od načina efikasnogosnaženja vlastitog duha. Međutim,gdje su nam “ulu-l-elbab”?BEHAR 90-9183

SRBIJA: GLASOVI RAZUMAI MEĐU SRBIMA GLASOVI RAZUMARadi usporedbe s tekstovima i svjedočenjima vezanim uz silovanje muslimanki u prošlom ratu, koje su pisali i prikupljaliBošnjaci, donosimo tekstove Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji iz časopisa Helsinška povelja, issue: jul/avgust 2008, stranice: 19-22. Tekstovi su radi izvornosti i autentičnosti ostavljeni u srpskom jeziku. Smatramo da jevažno pokazati da i među Srbima postoji glas razuma, otpora, kajanja…, koliko god tih bio on može značiti klicu onekrilatice koju često bošnjački narod ponavlja – Ne ponovilo se više nikada i nikome. Klicu koja bi se mogla izroditi usvijest o učinjenom, u svijest o potrebi da se zločini kazne i više nikada ne ponove.SILOVANJE –ORUĐE TERORAPiše: Jelena GrujićPokušaj adekvatnog odgovora na masovnasilovanja kao “sredstva rata”,predstavlja najnovija Rezolucija Savetabezbednosti Ujedinjenih nacija od19. juna kojom se osuđuje seksualnonasilje nad civilima u oružanom konfliktu,a naročito ono usmereno protivžena i dece. U Rezoluciji (broj) 1820 senavodi da se, uprkos brojnim dosadašnjimosudama, silovanje kao tehnikaratovanja nastavlja u brojnim zonamarata, i da je dostiglo “nivo užasnebrutalnosti“. Silovanje je stoga klasifikovanokao “ratni zločin” i ocenjenokao “pretnja globalnom miru”. Kako jeto BBC ocenio u svom izveštaju o “vrućem”zasedanju u SB, aktivisti za ljudskaprava smatraju ovu Rezoluciju“istorijskom”. U celodnevnoj diskusijiposvećenoj samo ovom problemu dokumentovanisu brojni primeri koji sudoprineli tome da se u Rezoluciji silovanjeu ratu definiše kao “taktika daponizi, dominira nad, ulije strah među,rastera i/ili silom raseli civilne članovezajednice ili etničke grupe”.Kao primeriregiona u kojima je seksualnonasilje imalo takav efekat navedeni subivša Jugoslavija, Sudan, DemokratskaRepublika Kongo, Ruanda i Liberija.Kina,Rusija, Indonezija i Vijetnambile su skeptične da li Savet bezbednostiuopšte treba da se bavi temomsilovanja. Na tu skepsu odgovorio jelično generalni sekretar Ban Ki Mun,koji je rekao da “odgovor na taj tihi ratprotiv žena” mora da dođe sa najvišegnivoa, iz vrha država.“Država ima odgovornosti obavezu da poštuje i osigurapoštovanje ljudskih prava svihsvojih građana i da procesuira osobeodgovorne za sve zločine protiv čovečnostiili ratne zločine”, rekao je Ban.Otud i tako ogromna važnost Rezolucije- silovanje je pridodala listi ratnihzločina. Ovo je godina koja je donelavažne promene u tretiranju seksualnognasilja u zonama konflikta. Rezolucijaje izuzetno važna mera koja ćepomoći da ambiciozna kampanja generalnogsekretara UN početa krajemfebruara donese što bolje rezultate.Kampanja, koja će trajati nekoliko godina,usmerena je na mobilizaciju i inteziviranjepritiska javnosti na liderekoji imaju moć da zaustave i sprečeseksualno nasilje u svojim zemljama.“Nasilje nad ženama i devojčicamaima razarajući efekat na svaki kontinent,zemlju i kulturu. Krajnje je vremeda se fokusiramo na konkretnodelovanje koje svako od nas može imora da preduzme da bi se suzbile tebrutalnosti: zemlje članice u familijiUjedinjenih nacija, civilno društvo i pojedinci,i žene i muškarci. “Vreme je dase probije zid ćutanja a zakonske normepostanu stvarnost u životima žena”,rekao je povodom otvaranja kampanjegeneralni sekretar Ban Ki Mun.Napori Ban Ki Muna koji su rezultiralii usvajanjem Rezolucije kao i samakampanja, nastavak su dugogodišnjihpriprema na nalaženju efikasnih merau suzbijanju silovanja u ratu. Te merepostepeno su dobile današnje razmere,od prvih ratnih izveštaja o masovnimsilovanjima u ratu u BiH, koji sušokirali svet na isti način kao i Keraterm,Omarska i Trnopolje, “logoriusred Evrope, sa plavookim i belimljudima”. Ogroman i izuzetno dobrodokumentovan izveštaj “Sramota rata:seksualno nasilje nad ženama i devojčicamau konfliktu”, koji je krajemprošle godine za UN priredila IntegratedRegional Information Networks(IRIN), govori o razmerama ovog problemai o njegovim ogromnim posledicamapo zajednice čije je istorije trajnoobeležio. Seksualno nasilje u oružanimkonfliktima, jedno je od “najvećegćutanja istorije”: iako je silovanjegotovo uvek pratilo velike istorijskelomove, pobede isto kao i ratove, jakoje malo bilo sistematskog bavljenjaovom temom među istoričarima, političarima,i uopšte, među svima kojikreiraju svet u kome živimo. Istorijskegrađe je bilo, ali je nema i u školskimudžbenicima: više od 100 000 silovanihNemica u Berlinu nakon ulaska Crvenearmije; organizovana trgovina hiljadažena za potrebe japanske armijeza vreme Drugog svetskog rata; Jevrejkesilovane od strane Kozaka zavreme pogroma u Rusiji 1919. godine;stotine hiljada bengalskih žena silovanihza vreme naleta pakistanske armiije1971. godine u Bangladeškom ratuza ocepljenje. Prećutkivanje prati silovanjai u svakodnevnom životu najrazvijenijihzemalja koja najviše nudežrtvama. U manje razvijenim društvima,a posebno u onima izgrađenim napatrijarhalnoj strukturi, to prećutkivanjeje još drastičnije, a posebno ako jedeo konflikta koji se tiče “nacionalnih”osećanja i “časti” zajednice. Sa drugestrane, u poslednjih desetak godinamedije su preplavile vesti o sistematskomsilovanju žena u vreme i u imeratova. Brojnost medijskih izveštaja bimogla biti znak povećane senzibilnosti84 BEHAR 90-91

SRBIJA: GLASOVI RAZUMAjavnosti. Međutim, Jakin Erturk, specijalniizveštač UN za nasilje nad ženama,smatra da je ipak reč o rapidnomširenju seksualnog i rodno zasnovanognasilja u svetu. Radi se o činjenicida se priroda rata u poslednje dve decenijepromenila i to na način koji jedrastično ugrozio žene. Umesto nacionalnevojne sile ciljno uperene jedneprotiv druge, drugu polovinu XX vekaobeležili su brojni ratovi i regionalnikonflikti na liniji rasnih, religijskih i etničkihpodela. UN navodi podatak da jenajveće “ubrzanje” nastupilo u perioduizmeđu 1989. i 1997. godine: započetasu 103 konflikta u 69 zemalja sveta.U tom periodu civilne žrtve činile suviše od 75 procenata, za razliku od samo5 procenata na početku XX veka. Usvom specijalnom izveštaju iz 2002godine, generalni sekretar UN KofiAnan upozorio je da žene i deca “činevećinu svih žrtava” savremenih oružanihkonflikata i njihovih posledica.Postoje brojni razlozi zbog kojih nema precizne statistike o silovanjimau ratu, što je problem koji je bio, a i danas je, posebnoiritantan na našem području. Procene o broju silovanih žena zavreme rata u Bosni i Hercegovini kreću se od 14.000 do 50.000.Postoje brojni razlozi zbog kojih nemaprecizne statistike o silovanjima u ratu,što je problem koji je bio, a i danasje, posebno iritantan na našem području.Procene o broju silovanih ženaza vreme rata u Bosni i Hercegovinikreću se od 14.000 do 50.000. Statistikakonflikta u Ruandi varira još i više- od 15.700 do 500.000 silovanja uizveštajima. Problem precizne statistikesilovanja u ratu nije uzrokovanisključivo političkim interesima; silovanjeje veoma specifičan ratni zločin.Njegovom zataškavanju teže i počiniocii žrtve, na individualnom i na kolektivnomnivou. Jedni zbog počinjenesramote, straha od izopštenja i neprihvatanja(žrtve), njihovo (muško) rukovodstvokojima je poruka i bila upućenazbog prikrivanja razmera “štete”, apočinitelji – po starom dobrom običaju,motivisani bežanjem od i odgovornostii od krivice. Seksualno i rodnozasnovano nasilje (Sexual- and gender-basedviolence - SGBV) prati popuštanjesocijalnih kočnica pod teretomvelikih sukoba, i naročito je raširenou sredinama gde uloga žene imaposebnu simboliku, čineći je tako izuzetnoranjivom. Slomove takvih tradicionalnihzajednica u periodima ratakarakteriše opšti haos u kome silovanjepostaje važno oružje. “Primarni ciljsilovanja u ratu je da infiltrira traumukojom će razoriti porodične veze i grupnusolidarnost u ‘neprijateljskom taboru’.Osim što služi demoralizacijineprijatelja, silovanje takođe može dapostane i integralni aspekt etničkogčišćenja”, kaže se u studiji “Postatiprezren: silovanje kao oružje rata”Bulent Dikena i Karsten Bage Laustenobjavljenoj u uglednoj Sage publikaciji“Body and society”. U Bosni i Hercegovini,navodi se u “Sramoti rata”, zabeleženisu brojni primeri javnog silovanjamuslimanki, što je čitavu porodicui/ili zajednicu koja to mora da posmatračinilo “jednakim” žrtvama.Brojna svedočenja potvrđuju da su ulogorima muslimanke silovane dok nebi ostale trudne, i zadržavane u zatočeništvusve do porođaja, da ne bi mogleda abortiraju. Justice Report, onlinepublikacija uglednog BIRN-a, zabeležilaje veliki broj svedočenja silovanihžena u BiH, a naročito u regionukoji je postao simbol tih užasnih višegodišnjihmaltretiranja, u Foči: nekadašnjasportska dvorana “Partizan” uovom gradu bila je jedno od mjestamasovnih silovanja djevojčica, djevojakai žena. U logor je pretvorena većna samom početku rata 1992. godine,a izveštaji i svedočenja govore da suzatočenici bili Bošnjaci, pretežno ženei deca, ali i stariji ljudi, koji su boraviliu neuslovnim prostorijama, izgladnjivanii podvrgavani fizičkom i psihičkomzlostavljanju. Gotovo sve žene suviše puta silovane. Zbog silovanja ženau Foči, pred Tribunalom u Hagu osuđenisu Dragoljub Kunarac (na 28 godina),Radomir Kovač (20 godina), ZoranVuković (12 godina) i Dragan Zelenović(15 godina). Pred Sudom BiH uSarajevu su za iste zločine kazne izrečeneRadovanu Stankoviću (20 godina),ali se on od maja 2007. nalazi ubijegu, te Gojku Jankoviću (34 godine)i Neđi Samardžiću (24 godine).Justice report podseća da je presudomDragoljubu Kunarcu i ostalima iz 2001.godine, silovanje po prvi put u istorijiproglašeno zločinom protiv čovječnosti.U obrazloženju presude Tribunalazaključeno je da je silovanje korištenokao oruđe terora. Do sada je održano i12 suđenja za silovanja pred SudomBiH, a nekolicina ih je još u toku. Najvišeih je za Foču, za koju je Gojko Jankovićdobio 34 godine, a Radovan Stanković,koji je još uvek u bekstvu, 20 godina.“BiH jeste odmakla u potrazi zapravdom, sigurno više nego druge zemljeu regionu, ali s obzirom na brojzločina i žrtava, još smo daleko i neznači da ćemo je naći. Žene koje su silovaneu ratu i danas žive jako teško.Ne samo materijalno. Ali, iz mojih kontakatasa njima, vidim koliko je teškonositi se sa tom činjenicom iz dana udan, živjeti s tim. Ipak, veoma je važnoda se danas o tome ovdje puno priča.Iako još ima žena koje nikada nisu rekleda su bile silovane, dosta ih o tomegovori javno i time daju podršku i drugimada progovore. Mislim da su oneustvari i najhrabriji i najglasniji zagovorniciprocesuiranja ratnih zločinaca”,kaže za “Helsinšku Povelju“ NidžaraAhmetašević, urednica Justice report.Ona kaže i da je impresionira hrabrostžena da uđu u sudnice i sednu nasuprotljudi koji su ih silovali, ali da su takvasvedočenja zapravo presudna. “Osimšto su se dešavala u Hagu, jako je značajnošto se ta svedočenja danas dešavajui ovdje. Kako zbog samih žrtava,tako i zbog počinilaca od kojih većinasigurno nije vjerovala da će te žene, čestodjevojčice u trenu silovanja, ikadaimati hrabrosti da ikome priznaju štasu doživjele. A one hrabro, ponosno,dođu u Sarajevo u sudnicu, sjednu naspramnjih i ispričaju svoju priču kojojje teško proturječiti. I to je dio procesaozdravljenja, ne samo njihovog, negocijelog društva. Vraća se osjećaj da jepravda možda ipak moguća”, kaže NidžaraAhmetašević. Jedna od najvećihironija je da su žene koje su silovaneBEHAR 90-9185

SRBIJA: GLASOVI RAZUMAtokom konflikta, najpodložnije daljojseksualnoj eksploataciji. Ogroman brojnjih nikada ne dobije adekvatnu psihološkupomoć za prevazilaženje trauma.One ulaze u loše partnerske odnose,postajući žrtve porodičnog nasilja. Onetakođe predstavljaju i grupu najpodložnijusex trafikingu u kojem se agonijanastavlja, često do smrti.SAN O BOLJEMŽIVOTUPiše: Erna Mačkić, Justice Report, BIRNDvadesetsedmogodišnja J.F. od 1993.živi na području općine Hadžići, gdje jedošla zajedno s majkom i još peterobraće i sestara, nakon progona iz Foče1992. godine i mnogo dana provedenihpo raznim istočnobosanskim zatočeničkimcentrima pod kontrolom snagatadašnje Srpske Republike BiH. IspovijestJ.F. je tako bolno drugačija od drugihpriča o ratu jer je ona sa samo 11godina, kada je bila tek peti razredosnovne škole, više puta brutalno silovana.Ni danas ne zna imena osoba kojesu joj to uradile, ali se sjeća onog štoje preživjela. Zbog posljedica silovanja,J. danas ne može imati djece. Vjerujeda joj se ništa gore od onog što je doživjelane može desiti. Sanja da završisrednju školu, da nađe posao, kako bimogla pokušati živjeti život barem koliko-tolikosličan onom kojim žive njenevršnjakinje. Ima status civilne žrtve ratai mjesečnu materijalnu pomoć uiznosu od 500 KM (oko 250 eura).O onome što je preživjela priča hrabro igotovo bez suza. “Naoružani vojnici počelisu dolaziti u selo, a mi smo pred njimabježali u obližnju šumu. Oni su običnopljačkali i palili kuće. Jednog dana suvojnici, njih pet ili šest, iznenadno došlina naša kućna vrata. Ispitivali su nasgdje su nam pare, gdje je vojska... Tadasu odveli mog oca. Po nas su došli u sumrakistog dana i naredili da idemo snjima. Iznad naše kuće sastali smo se socem, kojeg nisam mogla prepoznati,lice mu je od udaraca bilo izobličeno.Vojnici su nam svima naredili da se popnemona kamion i odvezli su nas u stanicupolicije u Miljevini. Moja najmlađasestra, koja je tada imala osam mjeseci,nije imala ni cuclu, ali Bog dao da neplače na tom putu. U policiji je jedan čovjekpitao moga oca da li je živ neki naškomšija i gdje je. Otac je odgovorio da nezna, a on ga je počeo udarati. Nisam tomogla gledati, a ništa nismo mogli niuraditi. Vidjela sam samo kada mu je načelu ugasio cigaretu. Otac je ostao ustanici policije, a nas ponovo trpaju nakamion i odvoze u sportsku dvoranu‘Partizan’. Kada smo tamo došli, zateklismo na podu razbacanu neku odjeću, ina tome smo spavali. Tu smo ostali desetdana. Nije bilo struje, a za svih desetdana nam nisu davali ništa da jedemo.Jedan od stražara, koji nas je čuvao, govorioje da možemo izići da kupimo neštoza jelo, ako imamo para. Mi nismoimale. Druge žene su izlazile i kupovalehljeb. Ja sam skupljala mrvice hljeba iU Bosni i Hercegovini, navodi se u “Sramoti rata”, zabeleženi subrojni primeri javnog silovanja muslimanki, što je čitavu porodicui/ili zajednicu koja to mora da posmatra činilo “jednakim”žrtvama. Brojna svedočenja potvrđuju da su u logorima muslimankesilovane dok ne bi ostale trudne, i zadržavane u zatočeništvusve do porođaja, da ne bi mogle da abortiraju.vodu, koju su nam donosili, i time smohranili moju malu sestru.Drugu noć našeg boravka u ‘Partizanu’došao je jedan vojnik i rekao: ‘Ti u zelenomdžemperu, ideš sa mnom, trebašmi da počistiš stan.’ Ta u zelenomdžemperu bila sam ja. Kad smo došli ustan, naredio mi je da se okupam. Otišlasam i okupala se hladnom vodom jernije bilo tople. Kada sam izišla iz kupatila,krenuo je prema meni, a ja sampotrčala prema prozoru. Htjela sam daskočim, a on me je uhvatio i spriječio.Onda me je silovao. Izgubila sam svijestdok je to radio. Kada sam došla sebi,rekao mi je da se vratim odakle sam idošla. Nisam smjela. Vani je bilo punovojnika. Kada je svanulo, on me je vratiou ‘Partizan’, gdje sam našla majku.Nije me ništa pitala. Znala je šta mi sedesilo. Vojnik koji me je prvi silovao bioje naoružan i govorio je drugačijim akcentom.Mislim da nije bio iz Bosne. Neznam kako se zove. Iduću noć ponovo jedošao taj isti vojnik i odveo moju majkui mene. Stražaru je rekao da se nećemopuno zadržati, da samo trebamonešto očistiti. Došle smo u neki stan, onje naredio da se okupamo, a kada smoto uradile, silovao me pred majkom, aonda nju preda mnom. Nikada tu scenuneću zaboraviti. Plakale smo, ali nismosmjele pričati. Kada je sve završio, opetje rekao da idemo, ali mi nismo smjele.Ujutro nas je on vratio u ‘Partizan’. Poslijetoga, mene je svaku večer, sedamnoći zaredom, odvodio. Kada god bi došaopo mene, moji braća i sestre, odkojih sam bila najstarija, govorili su:‘Seko, idi.’ Nisu znali šta mi radi... Imalasam tada kratku kosu i ličila na dječaka,ali nije mu to smetalo da me izdvojiiz te mase ljudi.Jedan dan su došli i rekli da idemo narazmjenu u Kalinovik. Ipak su nas odveliu jednu školu, koja je već bila puna zarobljenika.Tu nam je prišao jedan čovjek,obratio se mojoj majci i rekao da ćeme odvesti. Majka je mislila da će me ion silovati i počela je plakati, ali me je ion odveo. Dok me je vodio, rekao je dase ne plašim, da zna moga oca, i odveome svojoj kući. Tamo su bile njegova ženai sestra, i rekao im je da mi nađu neštorobe, da se presvučem. On je tu noćmorao da ide na liniju, a meni je rekaoda ne izlazim do jutra, i da se, kada svane,vratim sama u školu. Kada sam sevratila, majka me opet nije ništa pitala.Tek kasnije, kada smo oslobođene,ispričala sam joj šta se desilo te noći i dami je taj čovjek pomogao. I u školi u Kalinovikusmo ostali desetak dana. Tu sunam davali hranu, a spavali smo nastrunjačama. Jedan dan su opet došli irekli da idemo na razmjenu, a odveli sunas u mjesto Jažići, iznad Kalinovika, izatvorili u neki magacin u kojem su bilitenkovi. Tu je bilo strašno hladno. Spavalismo na paletama, a nuždu vršili unekoj kanti. Tu me niko nije tukao, nitime izvodio. Napokon, nakon otprilikesedam dana, došao je neki čovjek, Srbin,86 BEHAR 90-91

SRBIJA: GLASOVI RAZUMAi tražio moju mamu. Ona nije htjela dase javi jer je mislila da opet hoće da jevode na silovanje. Nakon što je par putapitao za nju, ona se ipak javila. On joj jetada rekao da pokupi svoju djecu, teizveo još jednog dedu i nenu, i rekao daidemo na razmjenu. I pustili su nas na turazmjenu. Išli smo u koloni. Deda je išaonaprijed i morao je da nosi bijelu zastavu.Čovjek koji nas je izveo iz sale rekaonam je da imamo dva sata da pređemoplaninu Rogoj, a ako i minutu zakasnimo,počet će pucati po nama i sve nasubiti. Krenuli smo. Najmlađu sestrusam ja nosila u naručju, a mama najmlađegbrata. Ostali su hodali. U jednomtrenutku shvatili smo da smo uminskom polju i vidjeli da usred poljaleži muško tijelo. Zastali smo. Mislilismo da je to kraj. Onda smo u daljini vidjelineke vojnike. Nismo znali čiji su, alismo ih počeli dozivati da nam pomognu.I došli su i izvukli nas. Tek kada su sepribližili, vidjeli smo da nose oznake ArmijeBiH. To je bio kraj jednog dijela našihpatnji.Oni su nas doveli u neku zemunicu, dalinam malo čaja, a onda nas odvezli u jedanhotel na planini Igman, gdje je većbilo puno izbjeglica. Tu smo ostali jednunoć, a onda prešli u školu u Tarčin, gdjesmo, zajedno sa drugim izbjeglicama,ostali naredna tri mjeseca. Nakon togasu nam dali, cijeloj našoj porodici, jednukuću na području Hadžića na korištenje.Tu moja majka i braća i sestre žive i danas.Njih šestero zajedno. Ja sam se utoku rata i razboljela, pa su me, samu,pripadnici UNPROFOR-a prevezli u bolnicuu Sarajevu. Doktori su me pregledalii mislili su da sam trudna. Nisu meni pitali, a ja im nisam mogla objasniti dakada sam prvi put silovana, još uvijek nisamimala ni prvu menstruaciju. Ležalasam tu mjesec i po. Pošto je grad bio uopsadi, niko nije došao da me vidi. Nekoje ipak našao načina da mojoj majci javiIspovijest J.F. je tako bolno drugačija od drugih priča o ratu jerje ona sa samo 11 godina, kada je bila tek peti razred osnovneškole, više puta brutalno silovana. Ni danas ne zna imena osobakoje su joj to uradile, ali se sjeća onog što je preživjela. Zbogposljedica silovanja, J. danas ne može imati djece. Vjeruje da jojse ništa gore od onog što je doživjela ne može desiti.da sam umrla. Kada sam napokon izašlaiz bolnice, i uspjela se nakon skorošest mjeseci vratiti u kuću i gdje je bilamoja porodica, majka me nije prepoznala.Onda je počela plakati i samo jegovorila: ‘Živa si, hvala Bogu...’ Ostalismo živjeti u toj kući do kraja rata. Jasam položila preostale razrede osnovneškole. Htjela sam ići u srednju školu, alinismo imali para za mene. Oca nikadanismo pronašli, do danas. Čak ni njegovekosti. U jednom trenutku smo moraliprijaviti da je mrtav kako bi majka dobijalapenziju, da imamo od čega živjeti.Godine 2003. sam se udala. Nikada smužem nisam pričala o tome šta sampreživjela. Nije me ni pitao. Iznajmilismo stan i živjeli. On je povremeno radio,kada ga neko zovne da mu neštouradi. Preživljavali smo u malom stanu,bez vode. Međutim, 14. februara ove godinemuž mi je poginuo. Sad ne znamšta ću ni gdje ću. Najviše bih voljela završitisrednju školu, pokušati naći posao.Znam šta će biti dalje, ali ničega sene bojim. Valjda mi se od ovoga što sampreživjela ništa gore ne može desiti.“U TRI LIKA I U TRIČINAPiše: Rade VukosavTri dramatično-spektakularna lika RadovanaKaradžića već 18 godina užasavajusvjetsku javnost. Za mnoge je njegovotrinaestogodišnje skrivanje i bježanjeod pravde bilo misteriozno, doksu drugi cijenili da neka moćna institucijastoji iza toga. Stvaranje Srpske demokratskestranke (SDS) u Bosni iHercegovini (BiH) uoči prvih višestranačkihizbora, propraćeno je odbacivanjemiz rukovodstva stranke VladimiraSrebrova, (Milana Nikolića), profesoraSarajevskog univerziteta, jer je, iakorođeni Srbijanac iz Požarevca, bio zacjelovitu BiH, bez rata, a za predsjednikaSDS je postavljen ratoborni RadovanKaradžić, koji je odigrao kobnog izvršioca,razbijača i zločinca za BiH. Ovomujdurmom je upravljao Miloševićev režimiz Beograda i JNA uz Miloševića. Uprvom Radovanovom i liku i njegovojulozi i ujedno u prvom činu igre i njegoveuloge na ovim prostorima je, od početka,bilo jasno, uočljivo indikativanoda se sprema zastrašujuće nevrijeme.Katastrofa. Silni, neumjereno prepotentnobahati, arogantni ksenofobični iurbofobični (“Idemo u gradove, da pobijemogadove”) Radovan, iza koga sustajali Miloševićev režim, armada, tadajoš zvana JNA, uz ogromni ubojni arsenal.Radovan prijeti svima i ucjenjujeBosnu da prihvati Miloševićevu opciju,položaja BiH, bez priznavanja njenogasuvereniteta u zamišljenoj SR Jugoslaviji.U Skupštini BiH on prijeti da će BiHbiti “odvedena u pakao, a muslimanskinarod možda u nestanak” “Srbi znajukako će”. I pokazao je kako će. Miloševićevimitingaši koji su dolazili prekoDrine, davali su polet Karadžićevim ekstremistimai strah nesrbima u BiH, aRadovanu kuraž. Doktor psihijatrije,zaklet Hipokratu, prijeti Bosni sudbinomHrvatske, koja je u to vrijeme ubijanaod strane početničene JNA. Izdvajai ograničava neke svoje “Srpske autonomneoblasti” (SAO), povezuje ih sa“Republikom Srpskom Krajinom” uHrvatskoj, blokira svako kretanje, postavljabarikade po putevima BiH i uSarajevu. JNA, na njegovoj strani, izvlačisve tenkove, teško naoružanje iostalo oružje i municiju iz Sarajeva i timarsenalom, razmještenim oko Sarajeva,opkoljava i blokira grad, pripremajućimu opsadu i ubijanje koje je trajalobezmalo 1400 dana. Ubijao je pitomigrad koji ga je prihvatio i u kome je odseljačića postao ugledna ličnost. Radovanje znao da se priprema rat i u tomesmislu je prilagođavao svoje stavove.Pisac ovih redova, našavši se tada u Konjicu,vidjevši šta se sprema, užasnutRadovanovim držanjem i prijetnjama,piše mu pismo preko Skupštine SR BiH,a fotokopiju pisma, radi sigurnosti uručenja,šalje i sekretaru Skupštine. SekretarSkupštine tu fotokopiju predajeMuslimanskom glasu (MG) u SarajevuBEHAR 90-9187

SRBIJA: GLASOVI RAZUMAkoje MG objavljuje i još neke druge sarajevskenovine. Pisano 18. oktobra 1991.godine, objavljeno 25. oktobra 1991. Evocitata pisma u cijelosti: “Gospodine Karadžiću,često vas gledamo na tv – kakou Skupštini BiH prepotentno ‘zastupatenas Srbe u BiH’ i kako svojim krutim inametljivim stavovima minirate svakisporazum o BiH kao republici ravnopravnojostalim republikama u nas. IMilošević i vi svojim oportunističkimstavovima i pritiscima – koji su odbojniza sve – izgonite ostale narode, našubraću, iz Jugoslavije. Poznato je da je tapolitika, koju vi i Milošević vodite, suprotstavilanas Srbe svima i svakome.Najprije ste nas zastrašili pa nas zavadilisa svojim republikama BiH i Hrvatskom.ZASTRAŠI PA VLADAJ. Sada uSkupštini SR BiH i našoj BiH prijetitesudbinom, bolje reći zloslutnom sudbinomHrvatske, ako ne prihvatimo Miloševićevurazaračku politiku. Prijetitevelikom batinom koja sada ‘redi’ Hrvatskui koja hunskim pohodima i neviđenimrazaranjima novih Gernika razbijama kakvo zajedništvo na ovim prostorima.Zar se mi u našoj BiH zaista moramosuočiti sa pogibijama samo zato štoželimo da naša BiH bude jednakopravnasa ostalim republikama kada je u pitanjusuverenitet istih. ZAR BiH MOŽESTVARATI SAVEZ SUVERENIH DRŽAVAJUGOSLAVIJE AKO I SAMA NIJE SU-VRENA? TO JE APSURD! Kad vučete vašepoteze: vršite regionalizaciju po nacionalnojosnovi, izdvajate se, samovoljnostvarate nekakve SAO krajine, najavljujetespajanje SAO krajina u BiH tzv.Kninskoj SAO krajini, šurujete sa Šešeljomi Kilibardom, vršite privatne mobilizacijei ratove, prisilno prisvajate kanaleTV Sarajeva lišavajući građane BiH dagledaju svoju TV i dovodeći ih u poziciju– htjeli ne htjeli - da gledaju ratnohuškačkuMiloševićevu TV, a da za te potezene pitate Skupštinu BiH, jer ne priznajeteRepubliku BiH. Time služite Miloševićevojzavojevačkoj politici. ZATO I BIVA-TE PREGLASANI – VI – A NE SRPSKINAROD. Gospodine Karadžiću, vi nisteSrbin, a ponajmanje behaovac, jer steCrnogorac. Došli ste da izigravate ulogunekakva Mojsija za srpski narod. Rasturatenam BiH i niste se pokazali kao mudarpolitičar, jer vašim stavovima zastrašujeteSrbe, širite nepovjerenje međunašim narodima, a time i razarateJugoslaviju, dobro znajući da u Miloševićevui vašu Jugoslaviju niko ne želi ući.Začudo vi istrajavate na tome i SAMO NATOME. ‘SVI SRBI U JEDOJ DRŽAVI’ je višeidilična želja nego ostvariva mogućnost,a najviše zbog toga što Milošević ivi hoćete ‘samo takvu i takvu Jugoslavijui nikakvu drugu’ što je i razorilo svakismisao za našu državnu zajednicu. Nematakve države u Evropi u kojoj su obuhvaćenisvi građani jedne nacije. To jebio pokušao ostvariti Hitler pa je, poslijeDrugog svjetskog rata, više Nijemacaostalo u dijaspori nego što ih je bilo prijerata, te su svi bježali u Njemačku. Baškagubitak mnogih teritorija. Ne činite istegreške, zaboga. Od svih političkih opcijaza novu državnu zajednicu Miloševićevaje najkrvavija, a što se odrazilo i u Hrvatskoj.Nemojte nam prizivati zlosretnusudbinu Hrvatske. Molim vas da u našemparlamentu ne govorite u mojeime. Govorite vi, gospodine Karadžiću, uime stranke SDS, a ne u ime svih Srbakoji vas nisu ovlastili da tako govorite,jer Miloševićevom i vašom politikomsmo mi Srbi postali najomrznutija nacija.Nažalost! Naše su nevolje nastaleonda kada se Milošević proglasio voždomsvih Srba, a srbijanski parlamentuzurpirao sebi pravo da ‘brine o svimSrbima van Srbije’. Oslobađajući se vašepolitike, skidam svoj dio kolektivne odgovornostiza sve ono što činite ‘u imesrpskog naroda’“. Kako je zločinačkivladao u Republici Srpskoj (RS), uz fatalneposljedice za BiH i cio region, poznatoje.Drugi lik i čin njegove igre zvani RadovanKaradžić počinje nakon predaje vlastipredsjednika RS. Njegova nasljednicaBiljana Plavšić se nije pokazala boljom.Dokaz su njene prijetnje i ucjene:“Mi Srbi ćemo biti toliko uporni i nepopustljivii nikad nećemo pristati ni našto. Svijet će se zamoriti, dići će ruke odnas i mi ćemo postići naš cilj. Neka izginepola srpske populacije i mi ćemoimati svoju državu. Muslimani su biološkiotpad...” I svi ostali njegovi nasljedniciu RS i dalje, po njegovoj matrici, vrše opstrukcijekojima destabilizuju BiH. RazvlašćeniRadovan se povlači u ilegalnostda izbjegne odgovornost za zlodjela. Optuženza genocid, likvidacije, kažnjavanja,nehumane akte i ostale zločine počinjeneprema muslimanima, Hrvatimai ostalim civilima nesrbima u BiH od1992. do 1995. godine. Genocid u Srebrenici,trogodišnje granatiranje Sarajeva,formiranje logora za nesrbe i ubijanja,silovanja zatvorenika, otmicu vojnikaUN i njima postavljanje živog zida,kao živog štita tokom NATO bombardovanjaRS. Nakon 13 godina skrivanja podlažnim imenom Dragan Dabić, mag,vrač, prevarant, zakukuljen u ljušturu, ularvu avetinjski zastrašujućeg i komičnogizgleda u ljudskoj spodobi. Zarastaou sijedu kosu i bradu sa naočalima i nekakvomcrnom mašnom na vrhu glave,odjeven u crno, vršio je nadriljekarskuU prvom Radovanovom i liku i njegovoj ulozi i ujedno u prvom činuigre i njegove uloge na ovim prostorima je, od početka, bilojasno, uočljivo indikativano da se sprema zastrašujuće nevrijeme.Katastrofa. Silni, neumjereno prepotentno bahati, arogantniksenofobični i urbofobični (“Idemo u gradove, da pobijemo gadove”)Radovan, iza koga su stajali Miloševićev režim, armada, tadajoš zvana JNA uz ogromni ubojni arsenal.vradžbinsku praksu, “alternativnu medicinu”,varajući naivne u moć svog nadriljekarstvai ko zna šta još ne. Trećinjegov lik i čin u njegovoj igri, koji još nijezavršen, je, ovoga puta i posljednji. Naispitivanju u Den Haagu sjedi Radovanpodšišan i obrijan, smršao, osijedio, saupalim i spuštenim podočnjacima; sušemu se usta, uspija ustima i guta “knedle”,pokušava da se i nasmiješi. Nastojida se zakloni i opravda iza “obećanja”Ričarda Holbruka da, “nakon predajevlasti i povlačenja iz politike neće biti gonjen”.K’o misli i hoće da kaže: što ću jaovdje, nakon Holbrukove garancije daneću biti gonjen, kad sam se već svojomostavkom iskupio? On ipak dobro znagdje je dospio. I zašto je tamo dospio. Paneka preživjele žrtve svjedoče.88 BEHAR 90-91

RATNI ZLOČINCIU KUĆAMA STRAVE I UŽASAPiše: Avdo HUSEINOVIĆSilovatelj 12-godišnjihdjevojčica pobjegao izfočanskog zatvoraRadovan StankovićRadovan STANKOVIĆ25. maja 2007. godine, Radovan Stanković,osuđen na 20 godina zatvora zaratni zločin u Foči, pobjegao je iz Kazneno-popravnogdoma u Foči. Pobjegaoje uz pomoć pomagača čiji se autoispriječio kolima zatvorskog osiguranjakojim je transportiran do Kliničkogcentra u Foči radi stomatološkog liječenja.Na putu do fočanske bolnice,udaljene samo kilometar od KPZ Foča,vozilu koje je transportiralo Stankovićaispriječilo se vozilo “golf 3” ukoje je Stanković uskočio. Sumnja seda je akcija Stankovićevog bijega biladobro isplanirana, jer sve se dogodilona putu koji je veoma frekventan. Nikood osiguranja Stankovića nije ni pokušaoda intervenira ili spriječi otmicu, ajavno se Fočom priča da su u ovu otmicubili uključeni prvi ljudi KPZ Foča,fočanske policije, kao i sami pratiocikoji su Stankovića vodili kod stomatologa.Nezvanično se pričalo da je u fočanskojpoliciji i tamošnjem zatvoruzaposlen priličan broj Stankovićevihprijatelja, ratnih saboraca, a među njimaima i rodbine, pa čak i onih koji susa njim povezani i kumovskim vezama.Postavlja se pitanje tko je odobrioda Stanković služi kaznu “u svojoj avliji?”Po Mustafi Bisiću, tadašnjem zamjenikudržavnog tužioca, sve je urađenopo modernom evropskom zakonu.Bisić je zaboravio da je te moderneevropske zakone teško sprovesti u zaostaloji ovako uređenoj državi BiH.Tek nekoliko sati kasnije, kada jeStanković već prešao u Crnu Goru prekovrleti Maglića, objavljena je informacijada je pobjegao. Njegovi pomagači,vođe fočanskog zatvora i fočanskepolicije, točno su znali koliko jepotrebno vremena da njihov prijateljstigne do sigurne pozicije. U Foču suse već iste noći vratili Stankovićevi jatacikoji su ga odveli na sigurno. Dobroisplaniran, korišten je put do Maglića,kako bi se zaobišao granični prijelazŠćepan Polje. Najčešće se može čutikomentar da je Radovan već tokomnoći stigao u teško prohodni dio CrneGore, na potezu između Nikšića i Pljevalja.Prvi čovjek fočanskog zatvoraAleksandar Cicmil, vidjevši u šta seuvalio, počeo je najavljivati istraguprotiv osiguranja, a uskoro je po naredbiMilorada Dodika i smijenjen.Međutim, za njegovu egzistenciju nisuse brinuli Fočaci. Za slične njemu postojefondovi koji neće dozvoliti da njihovefamilije ispaštaju.Stanković je pobjegao na sličan načinkao i Veselin Batko Vlahović “monstrumsa Grbavice”, koji je 18.juna2001.godine pobjegao iz zatvora Spužkod Podgorice u Crnoj Gori. Tko je RadovanStanković? Rođen je 10. marta1969. u selu Trebica, općina Foča, srpskivojnik osuđen na 20 godina zatvorapred Sudom BiH, za zločine protiv čovječnostipočinjene na području Fočeu periodu od aprila 1992. do februara1993. godine. On je zajedno s drugimpripadnicima Miljevinskog bataljona,Brigade za taktičke operacije iz Foče,Vojske Republike Srpske u augustu1992. godine formirao logor za žene utzv. Karamanovoj kući, koju su vojnicizvali “javna kuća”, u kojoj su zatvoriliveliki broj osoba ženskog spola muslimanskenacionalnosti, od kojih su većinabile maloljetne, te su ih sistematskisilovali i tukli. Komandant Miljevinskogbataljona je bio Pero Elez, aNeđo Samardžić, Zoran Samardžić iNikola Brčić zajedno sa osuđenimStankovićem koji su bili zaduženi zaženski logor u kojem su se srpski vojniciiživljavali nad djevočicama od kojihsu neke imale po dvanaest godina,prisiljavajući ih na oralni, vaginalni ianalni seks. Žene su pored silovanja,također mučene i odvođene na prisilnirad. Nakon višegodišnjeg skrivanja,Stankovića je SFOR uhapsio 09. jula2002. godine, nakon čega je prebačenu pritvorsku jedinicu Tribunala u Hagu.Na suđenje u BiH njegov predmetje prebačen 29. septembra 2005. godine.Predmet Radovana Stankovića jeprvi koji je iz Haškog tribunala prebačenu Tužiteljstvo BiH i suđeno mu jepred Sudom BiH.OPTUŽNICA:TAČKE 1-4Porobljavanje i silovanje FWS-75,FWS-87, FWS-132, FWS-190, A. S., A.B., J. B., J. G. i drugih žena u Karamanovojkući4.1 Pero Elez, vođa srpske paravojskena položaju regionalne vlasti, komandovaoje Miljevinskim bataljonom kojije bio potčinjen Fočanskoj taktičkojbrigadi. Štab Miljevinskog bataljonabio je u motelu “Miljevina”. Neki vojnicipod komandom Pere Eleza, međukojima je bio i Radovan Stanković,smjestili su se u napuštenoj kući jednogMuslimana koji se zvao NusretKaraman. Dana 03. avgusta 1992, Dra-BEHAR 90-9189

RATNI ZLOČINCIRadomir KOVAČgoljub Kunarac, u dogovoru sa PeromElezom, odveo je FWS-75, FWS-87,FWS-190 i D.B., iz kuće u Foći iz uliceOsmana Đikića br. 16 u Miljevinu, gdjeih je predao Peri Elezu i njegovim ljudima,koji su ih, opet, premjestili u Karamanovukuću. Kasnije su i drugežene i djevojke zatočene u Karamanovojkući. Neke od njih su imale svegadvanaest i četrnaest godina. U razdobljuod 3. avgusta 1992. pa do otprilike10. oktobra 1992., u Karamanovoj kućiukupno je držano najmanje devet ženai djevojaka, među kojima su bile FWS-75, FWS-87, FWS-132, FWS 190, A. S.,A. B., J. B. i J. G., koja je imala 12 ili 13godina i bila zatočena u Karamanovojkući od otprilike 6. avgusta do otprilikesredine avgusta 1992.Vrlo brzo nakon što su Srbi preuzelikontrolu nad Miljevinom među Muslimankamase tihim glasom pronijela informacijada su otvorili javnu kuću. Pričalose da dovode mlade žene i djevojke,a onda “njihovi” idu i iživljavaju senad njima. “Samira je bila moja najstarijakćerka, imala je 12 godina. Jedandan su došli po nju”, priča Mejra iz Miljevinei dodaje “kad su je vratili, ispričalaje da je bila u Karamanovoj kući, daje tamo bilo još djevojaka. Ostala je kodnjih sedam dana i da su je silovali. “ Vojnicisu ih svakodnevno silovali. Međunjima su bili Pero Elez, Radovan Stanković,Zoran i Neđo Samardžić, DuškoPržulj, Nikola Brčić…U septembru1992. svim Muslimankama koje su jošuvijek živjele u Miljevini naređeno je daidu. Autobusima su prevezene u Foču ismještene u zgradu Partizan, da bi ponovobile vraćene u autobuse.Sa Mejrom su bile njene tri kćeri. Samirajoj se grčevito držala za ruku govorećijoj da hoće da je ostave. Ispredautobusa bio je Radovan Stanković.Mejra ga je pitala zašto hoće njenukćerku. Odgovorio joj je da pita PeruEleza. Ušla je sa djecom u autobus. Zanjom su ušli srpski vojnici. Istrgli su jojSamiru iz naručja koja je plakala i molilada je ostave. Čvrsto je držala majčineruke, a onda kad je vidjela da ćejoj Stanković kamom osjeći ruku, Samiraje popustila majčinu ruku. Mejraje zapomagala da joj ostave dijete. Nisuse obazirali, odveli su je. Mejra jenakon toga nikad više nije vidjela.“Neđo Samardžić i Radovan Stankovićsu Samiru izvukli iz autobusa i dovelije u Karamanovu kuću. Prvo ju je silovaoNeđo, a onda i Pero Elez”, ispričalesu pred Haškim tribunalom preživjeledjevojke koje su već bile zatočeneu toj kući. Stanković je sudjelovao udodjeljivanju djevojaka vojnicima, aone koje nisu bile nikom date, kao štoje Samira, mogao je silovati svaki vojnikkome je bilo dopušteno da uđe uKaramanovu kuću. Odobrenje za ulazakdavali su Elez i Stanković.Ostaci garderobe silovanih Bošnjakinjau Karamanovoj kući u MiljeviniKrajem oktobra u Karamanovu kuću jedošao Dragan Zelenović sa grupomvojnika. Samiru, zajedno sa još tri djevojke,odveo je u Foču i predao ih RadomiruKovaču koji ih je držao u svomstanu u kome je živio i Jagoš Kostić.Kovač je bio jedan od zamjenika komandiravojne policije i vođa paravojnihjedinica u Foči. Šta se dešavalo u tomstanu ispričala je jedna preživjela djevojka:“Stalno su dolazili vojnici, silovalinas i ponižavali. Jedan dan je nas četiriKovač natjerao da se skinemo i goleplešemo na stolu. Silovali su nas stalnoi Kostić i Kovač. Bile smo zaključane inigdje nismo mogle izlaziti. Samiru susilovali Slavo Ivanović, Željko i drugi…”U stanu “strave i užasa” Samira jeostala do 20 oktobra, a onda je Kovačzajedno sa Vojkanom Jadžićem, nju ijoš jednu djevojku odveo u kuću blizuhotela Zelengora i predao ih nepoznatimvojnicima. Tu su ostale oko dvijesedmice. Silovanja i maltretiranja subila svakodnevna. Kovač je povremenonavraćao. Nakon 15-ak dana Samira ita djevojka odvedene su u stan u fočanskomnaselju Podmusala. Opet subile svakodnevno silovane. Nekolikodana kasnije, Samira je predana JankuTuti Janjiću, a dvije sedmice kasnijeponovo vraćena u Kovačev stan. Ionda je 25. decembra 1992. Kovačprodao Samiru izvjesnom Dragecu za200 maraka?! To je posljednja informacijao njoj. Od tog dana niko nijednuriječ nije čuo o nesretnoj dvanaestogodišnajkinjiiz Miljevine.Silovanja u FočiMiljevinski bataljon, Brigada za taktičkeoperacije iz Foče Vojske Republike Srpskeu augustu 1992. godine je formiraologor za silovanje žena u tzv. Karamanovojkući u Miljevini. Vojnici su spomenutiobjekt nazivali “javna kuća”. U logoru subile zatvorene žene i djevojčice od kojihsu neke imale 12 godina. KomandantMiljevinskog bataljona je bio Pero Elez,a Neđo Samardžić, Zoran Samardžić,Nikola Brčić, te Radovan Stanković kojisu bili zaduženi za ženski logor. RavnogorkaVojka Cicović bila je također jednaod ozloglašenih u ovom logoru. Vojnicisu prisiljavali zatvorenice na oralni, vaginalnii analni seks. Žene su pored silovanja,također mučene i odvođene naprisilni rad. U fočanskom Srednjoškolskomcentru bio je jedan od logora u kojisu zatvarane djevojke i žene muslimanskenacionalnosti. Sve su bile silovaneviše puta. Najčešće su dolazili tzv.90 BEHAR 90-91

RATNI ZLOČINCIDragan ZELENOVIĆ“Ćosini stražari”, među kojima su bili iGojko Janković, Dragan Zelenović, JankoJanjić Tuta i Zoran Vuković. Žene kojebi se pokušale oduprijeti ili protiviti dobijalesu žestoke batine, a onda bi doživjelei grupno silovanje. Mnoge od njih,usljed takvog mučenja, poslije su se suočilesa teškim psihičkim problemima.Dok su jedne postale suicidne, druge suse branile indiferentnošću, a većina ih jebila u depresiji. Jedna od silovanih djevojakaiz Foče na kraju svog iskaza predhaškim Tribunalom izjavila je: “Neke odnas su doživjele i po 70 silovanja. To mučilištenormalan čovjek ne može ni zamisliti.Molim vas kažite to svakome.Kažite svima da ima takvih ljudi-zvijeritu, pored nas. Na kakvu god kaznu da ihosude, pravdi se udovoljiti ne može.”Mevla Lepir je jedna od više hiljada silovanihžena. Silovana je u junu '92, uMiljevini kod Foče. O tome nikada nijesvjedočila. Pozvana je kao svjedokinjapred trebinjski sud zbog prinudnog radai porobljavanja na koji ju je natjeraote iste godine Momir Skakavac, komeje suđeno u Trebinju. Advokat MomiraSkakavca Bajro Čilić (uhapšen u Sarajevukrajem marta 2008. godine, kadaje pokušao unijeti drogu u Centralnizatvor op. A. H.), je zastrašivao Mevlu iostale žene svjedoke da odustanu odsvjedočenja protiv fočanskih zvijeri.“Uvijek mi kaže: 'Mevlo, Bajro je na telefonu,akšamhajrula.' I pita da li želimda odem na kafu. Ja mu spustimslušalicu. Jednom me nazvao, kaže:'Poslije ovog svjedočenja u Trebinju,ko garantuje život tebi i tvojoj djeci?!'Pitao me gdje stanujem. Rekla sam:'Kuća bez broja.' Sad, čim vidim 065,ne javljam se. Ali znam ko je s njimkad me zove: Vera Skakavac, sestraMomirova. Ona je bila gazda javne kućeu Miljevini, u koju je dovodila mnogedjevojčice. Saznala sam da je otvorilaneki bilijar-cafe u Miljevini. A sjećamse, jabuku s drveta nisam ubrala,a da njenoj majci, pokojnoj Mileni, nisamdala…” – ispričala je Mevla.U julu '92, ujutro je na vrata Mevline kućeu Miljevini zakucao amidžić MomiraSkakavca - Krsto Skakavac. Mevla je reklada joj suprug spava. - On se prodera:'Digni se, majku ti jebem, naši ginu, a vispavate!' Moj muž se ustao, otišao u kupatilo,a ovaj ga pitao jel' to abdest uzimada klanja. Tad ga je udario po licu.Krv ga je zalila. Izašao je bosih nogu. Nisamga više nikada vidjela. Danas nemamnikakva prava na njega. Čim samušla u sudnicu, prepoznala sam Skakavca.Propao je, osijedio. Sudija me jepitao da li poznajem okrivljenog. Rekoh:'Da, '66. je godište.' Posljednji put kadsam ga vidjela došao je po mene i nekolikodrugih žena sa traktorom ispredkuće. Bilo je to nekoliko dana nakon štosu mi odveli muža. Sjele smo na traktori došle u grad. Na ulicama je bilo mnogokrava, dvjestotinjak. Dao nam je kante inaredio da muzemo jednu po jednu. Akrave su na ulici isprepadane, tuđe su,podivljale…pa bi stalno odgurivale onekante. Pričala sam u sudnici kako sunam psovali majku s puškom na potiljkukad bi se mlijeko prosulo. Tada se BajroČilić ustao i pitao me: 'Jesi li ti znalakrave musti?' Ja sam ga pogledala i počelada se tresem, plačem…” Jedne večerisu joj nanovo pokucali na vrata. “Bilasu trojica. Znala sam jednog, RankoVuković. Rekli su da ih je poslao PeroElez, vođa četnika u Miljevini, kasnije jeizvršio samoubistvo. Pitali su me gdjemi je čovjek. Rekla sam da je odveden saspavanja. Izvrnuli su osigurač, uhvatilime i prebacili u kuhinju. Nije bilo svjetla,čula sam samo kako je puška pala nastol. I jednog od njih: 'Ako pustiš glas,ubit ću ti djecu. 'Počeli su me dirati… Izgubilasam svijest”. Nakon toga, ne sjećase mnogo osim da je najstarija kćerkapitala: “Majko, jesi li živa? Rekli su dasu otišli do motela i da će se vratiti.Haj'mo bježati.” Mevla se sa djecom sakrilau obližnju šupu. Nedugo poslije,čula je nanovo njihove glasove. “Ušli sukod jedne stare babe, komšinice, i pitalije je li me sakrila? Kad su vidjeli da nisamtu, počeli su kružiti napolju, okošupe. Moje srce je toliko tuklo i lupaloda sam se prepala da me ono ne otkrije…”Mevla je tu ostala dovoljno dugo dapomisle da je uspjela pobjeći. Ona bi časprebivala u šupi, čas u kući. Sve do momentakad s jednim konvojem nijeuspjela doći u Sarajevo.Svjedokinja M. je bila među zatvorenimdjevojkama u Karamanovoj kući u Miljevini.Ona je 1991. godine upisala prvirazred srednje škole u Gacku. Kada jepočeo rat 1992. godine izbjegla je sa porodicom,te se grupa od oko 150 žena,djece i starijih osoba nakon nekolikodana lutanja kroz šume i pregovora sasrpskom vojskom, koja ih je opkolila nadijelu puta, predala u blizini Kalinovika.Zatvoreni su u školi u Kalinoviku, gdje jesvjedokinja M. bila sve do 5. augusta1992. godine. U školu su dolazili vojnici,među kojima najčešće pripadnici jedinicePere Eleza, uključujući Neđu i njegovogbrata Zorana Samardžića, te RadovanStanković, i odvodili žene. Kako jeM. rekla, u školu je jedan dan došla inovinarka Gordana Drašković, uniformirana,te uzimala izjave od zatvorenica.Gordanu Drašković je M. viđala i kasnijei to u stanu u Foči, gdje je bila zatvorenasa drugim djevojaka, a Drago-Neđo SAMARDŽIĆBEHAR 90-9191

RATNI ZLOČINCIGojko JANKOVIĆljub Kunarac Žaga, koji je svjedokinju M.u grupi sa pet djevojaka odveo iz škole uKalinoviku, predstavio je ovu novinarkukao svoju “ljubavnicu”, rekla je M. Početkomaugusta, zajedno sa četiri maloljetnicei jednom trudnicom, M. jepremještena u stan u Foči. Na putu dostana Neđo Samardžić je odveo jednuod djevojaka. M. je u noći kada je dovedenaiz stana izveo vojnik koji joj sepredstavio kao Ranko Radulović iz CrneGore, dobrovoljac u jedinici DragoljubaKunarca. Radulović ju je prvi silovao.“Tražio je da se skinem. Pitala sam gazašto i rekla da imam 16 godina. On senaljutio. Skinuo me je i silovao. Bilasam krvava po cijelom tijelu. Primjetilasam da imam posjekotine na rukama.Rekao mi je da mi je bolje da me je onodveo nego da me je silovala veća grupavojnika”, rekla je svjedokinja M.Karamanova kuća u MiljeviniNakon Radulovića, silovao ju je muškarackojeg je identificirala po nadimkuVojvoda. “Bio je stariji čovjek. Odveo mei rekao da će me štititi kao otac. Staviomi je nož pod grlo, skinuo pantole i rekaoda se skinem. On mi je nanio najvišeboli. Silovao me oralno, vaginalno ianalno. Bila sam sva oduzeta”, ispričalaje M. Potom je odvedena, sa grupomdjevojaka, u Karaman kuću i dodjeljenjaRadovanu Stankoviću. U kući je bio iNeđo Samardžić. “Mi nismo imali osjećajda smo ljudska bića. Tretirali su naskao roblje”, rekla je M. dodajući da jesvaka djevojka u kući bila dodjeljenajednom od vojnika koji su tu živjeli, izuzev12-godišnje A. B. koja je bila “naraspologanju”, što znači da su vojnicikoji su dolazili mogli da joj rade šta suželjeli, pojasnila je.U junu 1993. godine je izvedena iz Karamankuće i došla u posjed Janku JanjićuTuti, koji ju je držao kao svojuseksualnu robinju sve do jula 1993.godine. Živjeli su u nekoliko stanova uFoči, stalno ju je prisiljavao na seks, tejoj davao da konzumira drogu. “U tovrijeme sam bila potpuno ravnodušna.Bilo mi je svejedno da li ću ostati živa”,rekla je M. U julu 1993. godine Janjićju je oslobodio, te je putem komisije zarazmjene, preko Srbije dovedena prvona Pale, gdje je provela nekoliko dana“u stanu nekog novinara”, potom prebačenau kasarnu u Lukavicu, gdje jebila “zatvorena u sobu sa rešetkama”,i na kraju u zatvor Kula odakle je razmjenjena26. oktobra 1993. godine.Svjedokinja čiji je broj dosijea 3887 izfočanske Čohodar Mahale svjedoči daje 25.juni 1992.godine bio najcrnji dan.- Crnogorac me na oči moga sedmogodišnjegsina silovao, tada je moj sin dobionapad ukočio se, a oči su mu bileotvorene. Udario me je još jednom i rekao:“Turkinjo nismo završili sutra ćuponovo doći”. Iako sam bila sva u modricama,pritrčala sam mom sinu koji jebio bez svijesti, umivala ga i jezik muizvadila van da se ne bi udušio, madasam tada mislila da je mrtav. Odjednomje trepnuo i počeo da povraća, okrenulasam ga na stomak ne mogu vam to višeopisati to je bio užas najteži dan u životu.Drugo dvoje djece su plakala i tresla se.Tu noć sam pomišljala da ubijem i njih isebe, ali nisam smislila način...Dragan Zelenović, poznat i kao “Zelja” i“Zeleni”, od oca Bogdana, rođen 12. februara1961. u Foči, od juna 1996. stanovaoje u otetoj bošnjačkoj kući uliciNurije Pozderca 21. Prije rata radio jekao električar u Miljevini. Zelenović jebio jedan od zamjenika komandira vojnepolicije i vođa paravojske u Foči. Sudjelovaoje u napadu na Foču i okolnasela kao i u hapšenju civila. U noći šestogna sedmi juli 1992, on je došao uSrednjoškolski centar u Foči. Iz grupezarobljenih je izdvojio četiri djevojke.Odveo ih je u susjednu učionicu gdje ihje čekala grupa vojnika, a onda je napravio“raspored”, koji vojnik će kojudjevojku silovati. “Dragan Zelenović meje udario kundakom po glavi. Pala sambez svijesti. Kad sam došla sebi vidjelasam da mi je odjeća pocijepana. Silovaome je, a onda je bio uporan da mi nožemna grudima istetovira krst” - ispričalaje jedna od nesretnih djevojaka idodala da su je odvodili noću sa još nekolikodjevojaka u stanove gdje su ihgrupe srpskih vojnika silovale satima.Ni to im nije bilo dovoljno pa su stalnoizmišljali nove načine iživljavanja i ponižavanjasvojih žrtava.Sredinom jula 1992. zarobljena muslimanskadjevojka je odvedena u jednukuću u fočanskom naselju Aladža. U kućije bilo 14 crnogorskih dobrovoljaca, aonda je došao i Dragan Zelenović sa jošosam vojnika. Zelenović je djevojku odveou jednu sobu i prijeteći joj da će jezaklati silovao je. Poslije njega je ušaodrugi vojnik, treći, četvrti... Zoran Vukovićje bio šesti koji ju je silovao. Dok jesilovao ovu nesretnu djevojku Vuković jojje grizao bradavice. Grudi su joj krvarile.Ušao je sljedeći i nastavio je mučiti, štipajućijoj grudi. Od bolova se onesvijestila...Samonekoliko dana kasnije, ova istadjevojka ponovo je bila žrtva grupnog silovanja:Zelenović je sa grupom vojnikaodveo u neku kuću u blizini dvorane“Partizan”. Silovali su je i tjerali da gledakako siluju druge djevojke. Tog 23. jula1992, Zelenović joj je rekao: “Izrodit ćešdobru srpsku djecu”. Istu noć, nakon štosu je vratili u “Partizan” po nju su došliJanko Janjić i Zoran Vuković i opet je silovali...Zbog onoga što je preživjela ova92 BEHAR 90-91

RATNI ZLOČINCIPero ELEZdjevojka nikad neće moći imati djecu. Uoptužnici se navodi da su jednu od žrtava,djevojku staru 15 godina ispitivaliDragan Zelenović i tri neidentificiranavojnika u prostoriji u Buk Bijeloj. Tokomispitivanja, optužili su je da ne govori istinu.Isljednici su je tada razodjenuli i svakiod njih ju je silovao.Dragoljub KUNARACPoslije rata Zelenović je jedno vrijemeu Foči držao kafić. 22. avgusta 2005.godine uhapšen je u Rusiji u graduHan ti Man si sku u sta nu u Uli ci Ševčenka broj 43. gdje je boravio i radiokao električar sa lažnim dokumentimana ime Branislav Petrović. Na suduse izjasnio da je kriv za sve slučajevemučenja i silovanja. 04. aprila 2007.godine Sud u Hagu je Zelenovića osudiona 15. godina zatvora, a kaznu zatvoraizdržava u Belgiji. Janko Janjićpoznat i kao “Tuta”, od oca Milorada,rođen 17. juna 1957. u Miljevini, opštinaFoča, bio je stalno nastanjen u Foči,u ulici Moše Pijade br. 6. Prije napadaSrba na Foču u aprilu 1992. bio je automehaničari nezaposlen. Kao kradljivacstoke, kokoški i suhog mesa poselima, Tuta je često prije rata bio uzatvoru. Janjić je postao jedan od zamjenikakomandira vojne policije i vođaparavojske u Foči. Učestvovao je unapadu na Foču i na okolna sela, kao iu hapšenju civila.“Prvi koji me je izveo bio je Janko Janjić,koga su svi zvali Tuta. Njega sampoznavala u Foči i prije rata. Sa njimsu bila četvorica meni nepoznatih ljudi.Tadami je prišao i opalio tri šamara,držao je pištolj uperen prema meni,uplašila sam se i skinula... Kada jezavršio rekao mi je da se obučem. Idruge su silovane, sve se dešavalo ujednoj prostoriji. U toku tih osam danasvako veče se dešavalo isto, izvodili bime, a potom silovali. Desetog junaprebacuju nas u sportsku dvoranu“Partizan”. Odvode nas, siluju i maltretiraju...Prepoznala sam mnoge Srbe:Boru Mijovića, mog školskog druga,Danka Papricu, takođe mog školskogdruga, Slavu Ivanovića, taksistuiz Foče, Gojka Jankovića... Ne mogu sesjetiti kojim redom su dolazili po mene,ali znam da su me silovali i danju inoću i da je tako bilo sve vrijeme doodlaska iz Foče.”Policajac ŽeljkoLelek na čeluvišegradskihsilovateljaVišegrad je jedna od onih sredina uBiH, gdje su mnogobrojne Bošnjakinjesilovane, a mnoge nakon toga i ubijene.Ratni zločinac Željko Lelek, bivšipolicajac “MUP-a Republike Srpske,koji je Drugostepenom presudom SudaBiH u februaru 2009. godine osuđenna 16. godina za zločine protiv čovječnosti,nalazio se na čelu silovateljavišegradskih Bošnjakinja. Neke odnjih su iznijele šokantna svjedočenja,tokom sudskog procesa monstrumuLeleku. Zaštićene svjedokinje C. i D.su do sredine 1992. godine živjele u Višegradu.U proljeće i ljeto te godine,tvrde obje, doživjele su niz zlostavljanja– prognane su iz grada u kojem suživjele, izgubile bliske članove obitelji,bile silovane... Opisuju događaje kojesu proživjele ili im bile svjedoci. Objesu spominjale ime Milana Lukića,monstruma koji je u Haagu osuđen nadoživotnu robiju za monstruozne zločineu Višegradu, te prepoznale ŽeljkaLeleka.Željko LELEKLelek je, prema navodima optužnice,polovinom juna 1992. godine prisiliozaštićenu svjedokinju C. “da ga milujepo genitalijama prijeteći joj i psujućitursku majku, a zatim je natjerao danjegov spolni organ uzme u ruku i daga miluje, pri čemu ju je šamarao i tukao”.“Prvo sam odbila to da uradim,ali sam na kraju, pod prisilom, to uradila”,rekla je svjedokinja C. Takođerje ispričala da je tada bila ostala samau porodičnoj kući u Višegradu nakonšto su srpske snage protjerale svestanovništvo. “Dva i po mjeseca samtako ostala. Nema gdje me nisu vodalipo Višegradu, maltretirali me, silovali,tukli... Nema šta nisam proživjela”,rekla je zaštićena svjedokinja C, kojaje u sudnici prepoznala Željka Lelekapokazujući na njega rukom. Prepoznalaga je i svjedokinja D., koja tvrdida ju je on, pored ostalih, lično silovaodok je bila zatočena u logoru za žene“Vilina vlas”. Prema navodima optužnice,svjedokinja D. je bila u junu 1992.godine zatvorena u banji “Vilina vlas”,u sobi zajedno s tri žene. Optuženi Lelekje došao u sobu i silovao je. U optužnicije također opisano da je svjedokinjaD. za vrijeme zatočenja fizičkiBEHAR 90-9193

RATNI ZLOČINCIMilan LUKIĆzlostavljana i to tako što su joj vojnicigasili cigarete po tijelu, te je sjekli nožempo tijelu i u predjelu spolnog organa.“Imali su neki kukasti nož. Njimesu mi sjekli usne. Jedan mi je odsjekaobradavice. Čupali su me kao dadrvo tešu”, rekla je svjedokinja D. Takođerje ispričala da ju je iz kuće u Višegraduu “Vilinu vlas” doveo ličnoMilan Lukić, a da je Željka Leleka prviput vidjela dan nakon dovođenja, kadaju je i silovao. “Desilo mi se sve ononajgore, samo je to i ružno pričati ujavnosti”, rekla je svjedokinja D. Premanjenom kazivanju, u “Vilinoj vlasi”je provela “deset do petnaest dana”,nakon čega joj je jedan “komšija” pomogaoda izađe iz logora.Silovanja u Vogošćipod komandomJoje Tintora iNikole PoplašenaNikola POPLAŠENU slivu rijeke Bosne, na prostoru izmeđuSarajevskog i Visočkog polja, nalazise Vogošća. Udaljena je svega devet kilometaraod centra Sarajeva. Osamdesetihgodina prošlog stoljeća Vogošćaje doživjela privrednu renesansu i bilaprepoznatljiva po vrlo visokom nivourazvijenosti u oblasti industrije. Vogošćaje bila poznata kao druga općina ubivšoj Jugoslaviji po razvijenosti tj. nivounacionalnog dohotka po glavi stanovnika.Takvom stanju u najvećoj mjeridoprinio je razvoj automobilske industrijei industrije valjčanih ležaja koji seodvijao u suradnji sa VW iz Njemačke iSKF–Geteborg iz Švedske. Vojni gigant“Pretis” zapošljavao je na hiljade radnika.Tu idilu će prekinuti početkomaprila 1992. godine Jovan Joja Tintor,prvi čovjek vogošćasnskog SDS-a, savjetniki finansijer Radovana Karadžićai jedan od ključnih ljudi na terenu usprovođenju krvavog projekta “VelikeSrbije”. Najveći vogošćanski zločini desilisu se u logorima “Kod Sonje” i“Bunker” u Vogošći, “Nakina garaža” uKrivoglavcima, “Planjina kuća” u Svrakama,kasarna JNA u Semizovcu, kao iu živom štitu prilikom četničkih ofanzivana brdu Žuč. U vogošćanskim logorimamnoge žene su silovane, a nekenakon toga brutalno ubijene. Neke sudržane i silovane u seoskim štalama uselu Jezera na brdu Žuč. NaredbomJovana Joje Tintora, predsjednika Kriznogštaba Srpske općine Vogošća, br.E 12/92, od 2.maja 1992. godine kojomse “pansion 'Kon Tiki' u Vogošći stavljana raspolaganje srpskoj policiji “radisaslušanja privedenih i pritvorenih lica”označen je početak agonije vogošćanskihMuslimana. Tu odluku po Tintorovojnaredbi odmah će sprovesti udjelo Branko Vlačo, koji je postavljen zaupravnika logora, i Stanica javne bezbjednostiSrpske opštine Vogošća. Nadesetine Bošnjakinja iz Vogošće i okolinesu dovedene u ove logore smrti.Hotel Vilina VlasMuslimanke su uglavnom silovane imučene u logoru “Kod Sonje”. PetnaestogodišnjaM. N. silovana je pred očimasvoga oca. Dok su je četnici silovali, plakalaje i vikala: 'Babo, molim te, ne dajme!' Pred ocem, koji nije mogao uraditiništa, razrezali su joj utrobu i izvadiliunutrašnje organe. Ovo je samo jedanod prikupljenih iskaza svjedoka koji subili zatvoreni u logoru “Kod Sonje”. ZločinciBorislav Herak i Sretko Damjanovićsu tokom istražnog postupka i suđenjapriznali da su u motel “Kod Sonje”odlazili “dva-tri puta nedjeljno”. Herakga opisuje kao “zatvor za žene i javnukuću za srpske borce”. Herak je, dalje,priznao da je, pošto ih je prethodno silovao,ubio šest djevojaka (Anisa, Fatima,Maira, Sabina, Senada i Šubula). Kao94 BEHAR 90-91

RATNI ZLOČINCIJovan Joja TINTOR sa kćerkom AleksandromBranko VLAČOšeficu zatvora spominje Miru Vuković.“Imali smo naređenje da silujemo zatvorenicezbog jačanja morala srpskihvojnika”, izjavio je Herak na suđenju.Porazna je i jeziva činjenica da je u ovajlogor dolazio i kanadski general LuisMekenzi (Lewis MacKenzie) tadašnji prvičovjek UMPROFORA za BiH i tokomsvog boravka u Vogošći silovao Muslimanke.- Čula sam da je general Mekenzisilovao djevojke i žene. Tu je bila iGoga udata za Muslimana, a živjela uVogošći, koja je spremala hranu za Mekenzia.Ona zna sve, zna ko su te žene idjevojke koje su bile silovane. Goga jeradila u Vogošći na pijaci – izjavile sumajka i kćerka, koje su zajedno silovanena području Vogošće, dok su bile u kućnompritvoru, a zatim u logoru “Sonja”.Jedna od izjava, datih na račun zločinasilovanja od strane generala Mekenziaposebno je uvjerljiva. “Navečer, oko 21sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošćei naredio mi da se spremim i pođem snjim. Donio mi je jednu kesu u kojoj senalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje.Kada sam se spremila, oteli su mibebu i Vlado me je poveo do svog džipakojim me je, zajedno sa još dvojicom vojnika,odvezao u jednu veću vikendicu. Rekaomi je da, ukoliko želim da se sretnemsa svojom bebom, moram biti veoma pametna,jer će me u vikendici posjetiti jedangospodin, stranac, koji mi može punopomoći ako budem dobra prema njemu.Zaključao me je u vikendicu.... Ovosvjedočenje činim bez ikakve prisile, daodahnem, da mi bude lakše u želji da senekad sretnem sa generalom, LuisomMekenziem, posebno da mu javno na televizijipostavim par pitanja i da ga pogledampravo u oči, tog velikog prijateljačetničko-srpskih ratnih zločinaca.” (Cjelovittekst prenesen u ovom broji “Behara”pod naslovom “Samo je iskidana mahramana meni još bila živa”. Tekst je kaosvjedočanstvo izvučen iz knjge “Molilasam da me ne ubiju”; o p. redakcija)Među onima koji su silovali Bošnjakinjeu Vogošći, spominje se i ime Nikole Poplašena,bivšeg predsjednika RepublikeSrpske. Jedna nesretna žena dala jesvoj uvjerljiv i vrlo lako provjerljiv iskaz(u cijelosti prenesen već u tekstu ovogbroja “Behara” pod naslovom “Samo jeiskidana mahrama na meni još bila živa”koji donosi svjedočanstva iz knjige “Molilasam da me ne ubiju”; o p. redakcija)Borislav HERAKLogor “SONJA”General MEKENZIBEHAR 90-9195

TAMNI VILAJET RIJEČI“Prvo me prekrsti, pa kako koji dođe viče da hoće da menamjeste ovako, onaj onako… Jedan siđe, drugi naiđe… Tijaučeš, moraš jaukati od bola, on ti začeplja usta, grize te,bali, rokče, psuje... Kako koji završi na meni odmakne se ikaže, mi Nečku: ‘Ajde Turčine, vidio si kakva ti je majkakurvetina, sad je popljuj. Pljuni na nju!’ Onda ga tuku, jeron neće, da pljuje po meni. Onda mu kaže da se mora popišatipo meni, jer će mu bajonetom odrezati ‘onu stvar’.On se jadan izvija i dere, a oni ga tuku; sve zamahanu izaramenica onijem palicama, pa ga udare između leđa da onupadne između one dvojice-trojice šta ga drže. A ja zakamičem:‘Molim te, sine uradi što ti kažu,’ dok jadna ležimna daskama. Zgulili su mu hlače i nadnijeli ga nad mene,a on samo plače, suze mu ko grah, i ne može to učiniti.‘Kako ne možeš pišati, zar ne bi mogo malo i ti okusiti,vidi kako je dobra kurva?!’, vikali su mu dok bi mi nogerastvaljali i pokazivali rukom... Uh, Bože moj, zar ja ovoikome mogu reći?!’, otplakala bi obujmivši glavu rukama.Nedžad Latić: Ispovijest silovane muslimankeKDBH “PREPOROD”