Sadržaj

saff.ba

U - Saff.ba

SAFF broj 286

Sadržaj

Hutbe iz tri sveta mesdžida

Mekka: Dr. Sa’ud Šurejm

Nužnost specijaliziranja u raznim oblastima

Kolumna

Borba za opstanak

Ludilo lažnog antiterorizma

Intervju

Avdo Huseinović, publicista i autor nekoliko dokumentarnih filmova

koji govore o periodu agresije na BiH 1992.-1995.

2. maja u Sarajevu je pala “Velika Srbija”

Pogledi

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (5. dio)

Koraci ka samoukidanju države

Fetve

Aktuelna pitanja i dileme

Namjerno ubistvo predstavlja povredu triju prava:

Božijeg, prava ubijenog i njegove rodbine

Pobožnost

Putevi duhovnog uzdizanja: altruizam ili nesebičnost

Iviše vole njima nego sebi, mada im je i samima

potrebno!

Svijet medija

Palestine-Papers

Cvijeće na Fatahovom mezaru

Islambosna

Kur’an i hadis

Spominjanje staroegipatskih vladara u Časnom Kur'anu

i terminološka diferencijacija njihovih titula

8

18

21

29

36

38

48

56

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

3


Uvodnik

San o slobodi

Našta bi ličio Svijet kad njime ne Nema sumnje da će Vašington učiniti

Nbi vladale američke i cionističke sve da na čelo Egipta dovede nekog

Nmarionete? Ne bi to bio ovaj novog Sadata ili Mubaraka, a ako se to

NSvijet jednoumlja, u kome Vašington ne dogodi, ako Mubarakov nasljednik

igra ulogu globalnog Kremlja, odnosno

svjetskog centralnog komiteta odakle

se dirigira kako će se misliti i govoriti.

Ta laž o demokratiji i slobodi konačno

bude izraz narodne, a ne američke volje,

onda bi mogla uslijediti repriza Alžira iz

90-tih godina, ili repriza Palestine gdje

legitimno izabrani Hamas biva negiran

doživljava poraz, jer je američki od zapadnih vlada. Ali, Egipat je nešto

komunizam postao providan, labilan i

neodrživ, budući da je razvoj globalne

informativne mreže razgolitio istinu. A

šta je istina? Da Izrael može imati stotine

atomskih bombi, a da sve islamske

zemlje ne mogu ni jednu.

Da se o holokaustu treba

drugo, to je regionalna sila koja u slučaju

povratka dostojanstva i samopouzdanja

može potpuno izmijeniti stanje u

regionu. Ono što je sigurno, u šta nema

više nikakve sumnje, jeste da egipatski

narod zna istinu i da više

neće podnositi saučesništvo

govoriti na svakom koraku, i

Egipta u zločinu nad

da sa jevrejskom žrtvom treba

Palestincima i ponižavanju

suosjećati cijeli svijet, a da

arapske nacije. Egipćani

muslimanska žrtva nikoga ne

obavezuje ni na suosjećanje, ni

na pamćenje. Da demokratski

standardi i narodna volja važe

samo za zapadne zemlje, a da

Trećim svijetom mogu vladati

diktatori i tirani, samo ako su

po mjeri Vašingtona. Do prije

desetak godina, dok su Amerikanci i

cionisti kontrolirali najjače medije, istina

se mogla držati u karantinu, ali je danas

napredak interneta razorio informativne

hoće uspravan i slobodan

Egipat, hoće dostojanstvenog

predsjednika, i ono najbitnije

– hoće da misle svojom, a

ne cionističkom glavom. Taj

cilj je toliko bistar, toliko

privlačan, da se čini kako ne

postoji mogućnost njegovog

zataškavanja i preusmjeravanja. Budući

da su ovim promjenama poljuljani

klimavi temelji cionističke paradržave

Izrael, izvjesno je da će se oko Egipta

blokade, tako da je istina postala i eventualnih ovogodišnjih izbora

općesvjetsko dobro. Sila koja je u stanju

počiniti Guantanamo, Abu Graib,

skriviti smrt stotine hiljada ljudi u Iraku

i Afganistanu, a da ne pokaže moralno

suočenje sa tim zlom - ta sila ne može

biti mjera demokratije i antifašizma u

Svijetu. Očito je to na svakom koraku,

pa i prilikom aktuelnih događanja

voditi planetarna bitka. Vašington će

učiniti sve da dobije novog podanika,

a egipatski narod je odlučniji više nego

ikad u svojoj historiji da osvoji slobodu i

dostojanstvo, i to u ime svih poniženih

i ugnjetavanih Arapa i muslimana. Oni

koji vjeruju znaju kako će se završiti

posljednje jevrejsko putovanje, i otud

u Egiptu. Vašington preporučuje nepokoljebljiva vjera u slobodu Svete

Mubaraku da se ne kandidira ponovo,

ali tek kad se osjetio neuzaustavljiv val

narodne volje da dođe do demokratskih

promjena. Bez toga, Mubarak bi

mogao držati Egipat u porobljeništvu

još stotinu godina. Diktator Mubarak,

kao sluga cionista, koji u poniženju i

posramljenosti drži veliku egipatsku

naciju, ali i koji je u blokadi držao

napaćeni i iznureni palestinski narod

tokom izraelske agresije na Gazu – po

mjeri je Vašingtona. Kao što je to bio

i njegov prethodnik Anvar al-Sadat,

koji se lizao sa izraelskim zločincem

Beginom. Odavno su već egipatski

vlastodršci suprotstavljeni osjećajima

egipatskog naroda, kojeg ponajviše

vrijeđa to sluganstvo egipatskih lidera.

Zemlje, u slobodu Vjere i Ljubavi

prema Bogu. Ono što ne znamo jeste

tok događaja koji će nas dovesti do

kraje priče. Upravo u jednom ovakvom

iznenadnom, a očekivanom i decenijama

odgajanom raspletu, možda leži ono

što svi muslimani, i svi antifašisti,

željno čekaju. Sa Egiptom u slobodi

svi su muslimani bliži ostvarenju sna

o slobodi. A upravo u vezi sa Egiptom,

odnosno egipatskim Koptom, kojeg je

jedan muslimanski namjesnik oslovio

na neprikladan način, veliki borac za

pravdu i istinu i drugi pravovjerni halifa,

Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu,

je kazao svoje poznate riječi: “Otkud

vam pravo da porobljavate ljude, kada ih

njihove majke rađaju slobodnima.”

Impressum

Izdavač

GID SAFF

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo

mob: +387 61 255 322

distribucija: +387 62 287 412

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH,

Filijala Zenica

(KM) 1610550001210010

(DV) 502012000550080

swift: RZBABA2S

Glavni i odgovorni urednik

Semir Imamović

Redakcija

Abdusamed Nasuf Bušatlić,

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz

Hodžić

DTP

Semir Šišić

Lektor

Abdulmedžid Nezo

Stalni saradnici:

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić,

Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir

Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević,

Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem

Dizdar

Ostali saradnici:

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić,

Adem Zalihić, Nedim Makarević

Direktor

Semir Mujić

Direktor marketinga

Semin Rizvić

+387 62 343 635

Koordinator za dijasporu

Ramadan Rušid

+386 41 255 239

Štampa

EMANET d.o.o., Zenica

Časopis izlazi svakog drugog petka.

Rukopisi, diskete i fotografije se ne

vraćaju.

ISSN 1512-651X

redakcija@saff.ba

saffmagazin@yahoo.com

www.saff.ba

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila

u Federalnom ministarstvu obrazovanja,

nauke, kulture i sporta pod brojem 622

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

5


Hutba

Suština vjerovanja – imana

Istinski vjernik se izdiže

iznad nivoa svojih ličnih interesa

i vodi računa i saosjeća

sa situacijom svoje

braće. Allahov Poslanik,

s.a.v.s., kaže: “Vjernik je

u odnosu na ostale vjernike

poput glave i tijela, saosjeća

sa ostalim vjernicima

kao što i tijelo osjeća ono

što je u glavi.”

Hatib: Aljo ef. Cikotić

Zahvala

Z

pripada Allahu,

Njega slavimo i od Njega

Zpomoć i oprost molimo.

Utječemo se Allahu da nas zaštiti

od zla naših duša i naših loših djela.

Koga Allah uputi niko ga u zabludu

ne može odvesti a koga na stranputici

ostavi niko mu na Pravi put ne može

ukazati. Svjedočim da nema boga

sem Allaha, dž.š., i da je Muhammed,

s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, neka je

Allahov blagoslov na njega, njegovu

porodicu i sve ashabe.

Poštovani muslimani, vjerovanje

predstavlja najveću vrijednost

na ovom svijetu, zbog njega je Allah

stvorio ljudski rod, poslao vjerovjesnike

i objavio Knjige: Prije tebe nijednog

poslanika nismo poslali, a da mu nismo

objavili: “Nema boga osim Mene, zato

se Meni klanjajte!” ( El-Enbij

a, 25.).

Iman – vjerovanje, predstavlja poprište

sukoba istine i neistine, zbog

njega vjernici bivaju izloženi raznim

iskušenjima. Radi njega su i poslanici

proganjani i protjerivani: Elif-lammim.

Misle li ljudi da će biti ostavljeni

na miru ako kažu: “Mi vjerujemo, i da

u iskušenje neće biti dovedeni?” A Mi

smo u iskušenje dovodili i one prije njih,

da bi Allah sigurno ukazao na one koji

govore istinu i na one koji lažu.” ( El-

Ankabut, 1.-3.); Nevjernici su govorili

poslanicima svojim: “Ili ćete vjere naše

biti ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše

protjerati!” A poslanicima je Gospodar

njihov objavljivao: “Mi ćemo nevjernike

sigurno uništiti i poslije njih vas na

Zemlji nastaniti. Bit će to za one koji

će se polaganja računa preda Mnom

bojati i koji će od prijetnje Moje strahovati!”

(Ibrahim, 13.-14.); Glavešine

naroda njegova, one koje su bile ohole,

rekoše: “Ili ćete bezuvjetno vjeru našu

prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe

i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg

istjerati.” ( El- ‘Araf, 88.).

Koliko je vjerovanje važno vjerovjesnici

su ga u oporuci spominjali:

I Ibrahim ostavi u amanet to sinovima

svojim a i Jakub: “Sinovi moji, Allah

vam je odabrao pravu vjeru,

i nipošto ne umirite drukčije

nego lao muslimani!” (El-

Bekara, 132.). Roditelji su

to govorili svojim potomcima

na samrtnoj postelji:

Vi niste bili prisutni kada

je Jakubu smrtni čas došao

i kad je sinove svoje upitao:

“Kome ćete se, poslije mene,

klanjati?” – “Klanja

t ćemo

se” – odgovorili su – “Bogu

tvome, Bogu tvojih predaka

Ibrahima i Ismaila i Ishaka,

Bogu jednome, i mi se Njemu

pokoravamo!” ( El-Bekara,

133.).

Stepeni vjerovanja u

nevidljivi svijet

Poštovana braćo i cijenjene

sestre, ispravno vjerovanje

je vjerovati u Allaha,

Njegove meleke, Njegove

Objave, Njegove poslanike,

Sudnji dan i vjerovati

da se sve dešava, i dobro

i zlo, Njegovom voljom i

određenjem. Isto tako vjerovati

u vidljivi i nevidljivi

svijet. Pojavni svijet ljudi mogu vidjeti

svojim očima ali postoji i nevidljivi

i nedodirljivi svijet o kojem je Allah

govorio u Svojim Objavama koje su

dostavljene posredstvom najiskrenijih

stvorenja, poslanika i vjerovjesnika. U

njima su vijesti o prijašnjim narodima,

o stanju na Sudnjem danu i njegovim

predznacima, i sl. Ljudi se razlikuju u

pogledu nevidljivog svijeta prema stepenu

vjerovanja. Neki u njega vjeruju

kao da ga gledaju svojim očima, neki

ga potpuno negiraju ili sumnjaju i

Ljudi se

razlikuju

u pogledu

nevidljivog

svijeta prema

stepenu

vjerovanja.

Neki u njega

vjeruju kao

da ga gledaju

svojim

očima, neki

ga potpuno

negiraju ili

sumnjaju i

dvoume se.

dvoume se, pa ako im se Allah ne smiluje

i ne uputi ih na Pravi put, žive na

ovom svijetu teškim životom, a kazna

na budućem svijetu je teža i vječna, da

nas Allah spasi i zaštiti.

Allahovi robovi, istinsko vjerovanje

se potvrđuje u teškim situacijama,

tako da nije svako vjernik ko to tvrdi:

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo! ”

Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se

pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera

nije još ušla.” ( El-Hudžurat, 14.).

Kada je tako, u čemu je onda bit

imana? Kojim djelima se

postiže taj visoki stepen?

Učenjaci definišu iman

da je izgovor jezikom,

vjerovanje srcem i rad organima

tijela, povećava se

dobročinstvom a smanjuje

griješenjem.

Pod izgovorom jezikom

misle na izgovaranje

kelimei-šehadeta.

Pod vjerovanjem srcem

misle na iskrenu namjeru i

ljubav prema Allahu, oslanjanje

na Njega i ustrajnost

u svemu tome.

Rad organima tijela

podrazumijeva činjenje

dobročinstva govorom i

djelom, ono što je strogo

naređeno ili preporučeno

činiti a što spada u ogranke

imana -vjerovanja za koje

Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Iman se sastoji od sedamdeset

i nekoliko ogranaka,

najveći je ‘nema boga

sem Allaha’, a najmanji je

ukloniti smetnju s puta.”

(Buharija i Muslim).

Strah od licemjerstva

Istinsko vjerovanje je čvrsto vjerovanje

u temeljne istine bez dvoumljenja:

Pravi vjernici su samo oni

koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju,

i poslije više ne sumnjaju, i bore

se na Allahovu putu imecima svojim i

životima svojim. Oni su iskreni! ( El-

Hudžurat, 15.).

Istinsko vjerovanje je strahopoštovanje

prema Uzvišenom koje

pokreće ka činjenju dobročinstva i

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

6


oslanjanje na Milostivog: Pravi vjernici

su samo oni čija srca se strahom

ispune kad se Allah spomene, a kad

im se riječi Njegove kazuju vjerovanje

im učvršćuju i samo se na Gospodara

svoga oslanjaju. (El-Enfal, 2.); I čija

su srca puna straha zato što će se vratiti

Gospodaru svome. (El-Mu’minun,

60.).

Prenosi se od Aiše, r.a., da je upitala:

“Oni koji dijele od onoga što im

je dato a srca im opet strahom strepe,

da li kradu, bludniče, piju alkohol

pa se boje Allaha, dž.š.?” Na to je

Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Ne, kćeri

Istinoljubivog, oni klanjaju, poste,

zekat daju, ali se boje da im neće biti

primljeno.” (Tirmizi, Albani ga ocjenjuje

kao hasen).

Sufjan b. ‘Ujejne veli: “Ranije su

učenjaci pisali jedni drugima sljedeće:

‘Ko popravi svoju tajnost, Allah će mu

popraviti ono što javno čini, ko popravi

odnos sa Allahom, Allah će mu

popraviti odnos sa svijetom, ko radi za

budući svijet, Allah će mu dati dovoljno

onoga što mu je potrebno za ovaj

svijet.’”

Strah vjernika, cijenjena braćo,

nije negativan, pesimistički, koji odvraća

od činjenja dobrih djela, već on

znači brigu da djelo nije primljeno

zbog neispunjenja uvjeta za primanje

dobrih djela, to ih motiviše da još

brižnije i pažljivije pristupaju dobročinstvu.

Ebu Derda, r.a., veli: “Zašto

ne primjećujem odraz slasti vjerovanja

na vama? Tako mi Onoga u čijoj

je ruci moja duša, kada bi medvjed u

šumi osjetio slast vjerovanja to bi se na

njemu primijetilo. Ko god strahuje za

svoje vjerovanje to ga poticajno pokreće,

a ko god je siguran u svoje vjerovanje

to se negativno odražava na njega.”

Strah vjernika duhovno izgrađuje

i čisti od licemjerja, jer Allah, dž.š.,

zna šta čovjek taji u prsima svojim.

Buharija i drugi bilježe riječi Ebu

Melike: “Zatekao sam trideset ashaba

Vjerovjesnika, s.a.v.s., svi su se za sebe

bojali licemjerja.”

Hasan Basri veli: “Tako mi Allaha,

nema vjernika koji osvane i omrkne na

Zemlji a da se za sebe ne boji licemjerja.

Zbog licemjerja se ne brine samo

licemjer.”

Cijenjeni muslimani! Istinsko vjerovanje

kome svi težimo i koje nam

je potrebno podrazumijeva pravdu u

govoru, ispunjenje preuzetih

i dogovorenih obaveza,

istinit govor a ostavljanje

neistine: I kad govorite, da

krivo ne govorite, pa makar

se ticalo i srodnika, i da obaveze

prema Allahu ne kršite...

(El-En’am, 152.). “Ko vjeruje

u Allaha i Sudnji dan

neka govori što je dobro ili

neka šuti.” Vjernik je moralan,

odgojen i lijepog odnosa

prema Stvoritelju i stvorenjima.

“Nije pravi vjernik

onaj ko optužuje, proklinje,

čini razvratna djela i bestidno

govori.” (Tirmizi, Albani

kaže da je sahih). Zbog lijepog

morala on sebi ne dopušta

loša djela.

Ebu Davud i Tirmizi bilježe hadis:

“Vjernik je lijepe ćudi i plemenit,

a griješnik je varalica i zaslužuje

najveći prijekor.”

Ibn Esir u komentaru kaže:

“Vjernik je pohvaljen zbog svoje lijepe

ćudi i što vrlo malo teži zlu. To

ne radi iz neznanja već zbog svoje

plemenitosti i lijepe ćudi.

Istinski vjernik se izdiže iznad

nivoa svojih ličnih interesa i vodi

računa i saosjeća sa situacijom svoje

braće. Allahov Poslanik, s.a.v.s.,

kaže: ‘Vjernik je u odnosu na ostale

vjernike poput glave i tijela, saosjeća

sa ostalim vjernicima kao što i tijelo

osjeća ono što je u glavi.’” (Ahmed,

Albani ga ocjenjuje kao sahih).

Strah vjernika,

cijenjena

braćo, nije

negativan,

pesimistički,

koji odvraća od

činjenja dobrih

djela, već on

znači brigu

da djelo nije

primljeno zbog

neispunjenja

uvjeta za

primanje

dobrih djela,

to ih motiviše

da još brižnije

i pažljivije

pristupaju

dobročinstvu.

Vjernik se lijepo ophodi

sa narodom, plemenit je

i susretljiv. “Vjernik voli

i biva voljen, i nema koristi

u onome ko ne voli i

ko nije voljen. Najbolji od

ljudi je onaj ko najviše koristi

ljudima.” (Darekutni,

Albani ga ocjenjuje kao

sahih).

I pored svega on naređuje

dobro a od zla odvraća:

A vjernici i vjernice

su prijatelji jedni drugima:

traže da se čine dobra djela,

a od nevaljalih odvraćaju...

(Et-Tev

ba, 71.).

Dakle, vjernici nastoje

vršiti najvrednija djela,

bilo da su govorne ili

praktične prirode.

Uzvišeni kaže: Ono što žele – vjernici

će postići, oni koji molitvu svoju

ponizno obavljaju, i koji ono što ih se

ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju

udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja

čuvaju, osim od žena svojih ili onih

koje su u posjedu njihovu, oni, doista,

prijekor ne zaslužuju, a oni koji

i pored toga traže, oni u zlu sasvim

pretjeruju, i koji o povjerenim im

emanetima i obavezama svojim brigu

brinu, i koji molitve svoje na vrijeme

obavljaju. (El-Mu’minun, 1.-9.).

Molim Allaha, dž.š., da nas učini

pripadnicima imana, da se okoristimo

uputom Kur’ana, jer je On Milostiv i

Samilostan.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

7


Hutbe iz tri sveta mesdžida

Mekka: Dr. Sa’ud Šurejm

Nužnost specijaliziranja u raznim oblastima

Preveo i sažeo: Amir Durmić

Muslimansko društvo neće

ostvariti konkretne rezultate

ni na jednom polju bez

usavršavanja u raznim oblastima, a

to nije moguće postići sve dok svaki

pojedinac ne shvati i upotpunosti ne

spozna svoje afinitete i prava, ali i ne

prihvati svoje obaveze. Obaveza svakog

muslimana je da prepozna svoje

lične afinitete ali i prioritete kojima

se treba posvetiti, te da razlikuje važno

od manje važnog, bitno od manje

bitnog. Nijedna zajednica neće

uspjeti dok ne shvati koje

su to opće koristi čijem

ostvarenju trebaju stremiti,

i koje su to istinske štete

koje trebaju otklanjati.

Ono što će nam pomoći u

ostvarivanju prioritetnih

ciljeva i otklanjanju istinskih

šteta jeste ono što danas

zovu specijaliziranjem

pojedinca ili skupine u

određenoj oblasti ili struci.

Rekao je Uzvišeni Allah:

Svi vjernici ne treba da idu

u boj. Nek’ se po nekoliko

njih iz svake zajednice njihove

potrudi da se upuste u

vjerske nauke i neka opominju

narod svoj da mu se vrate,

da bi se Allah pobojali.

(Et-Tevbe, 122.). Ovaj ajet

jasno ukazuje na činjenicu

da svi ljudi ne mogu biti

učenjaci, ali isto tako, da

svi oni ne mogu biti ni

borci na Allahovom putu.

U Sunnetu Allahovog Poslanika,

s.a.v.s., ima mnogo hadisa

koji ukazuju na bitnost usavršavanja

pojedinca u jednoj oblasti, te da

svi ljudi niti mogu niti trebaju biti

“specijalisti” za sve. Sam Poslanik,

s.a.v.s., priznao je da ashabi bolje

od njega poznaju većinu dunjalučkih

pitanja rekavši im: “Vi najbolje

poznajete ono što je vezano za vaš

dunjaluk...” Jednom je priprijetio

onima koji se ne drže svoje struke,

već se petljaju u ono o čemu nemaju

znanja kazavši: “Ko se bude predstavljao

liječnikom a nije poznat

Nastupilo je

vrlo čudno

vrijeme u kojem

se masa ljudi

izdaje za velike

stručnjake

u raznim

oblastima,

bilo da se radi

o vjerskim ili

svjetovnim

naukama,

glumeći tako

muftije, kadije,

doktore,

ekonomiste itd.,

a u suštini, niko

od njih uopće

nije stručan u

oblasti u kojoj

se predstvalja

za stručnjaka.

kao stručnjak u medicini,

takav snosi štetu (za ono

što eventualno pogriješi)”.

Nastupilo je vrlo čudno

vrijeme u kojem se masa

ljudi izdaje za velike stručnjake

u raznim oblastima,

bilo da se radi o vjerskim

ili svjetovnim naukama,

glumeći tako muftije, kadije,

doktore, ekonomiste

itd., a u suštini, niko od

njih uopće nije stručan u

oblasti u kojoj se predstvalja

za stručnjaka. Na takvo

ponašanje ih tjera velika

ljubav prema dunjaluku i

ličnom eksponiranju. Ovi

spletkaroši ne samo da ljudima

nanose štetu svojim

nestručnim djelovanjem,

već bespravno oduzimaju

mjesta i položaje onima

koji jesu istinski stručnjaci

u navedenim oblastima, čineći tako

veliku nepravdu i nasilje, a Poslanik,

s.a.v.s., rekao je: “Svakome dajte

njegovo pravo koje mu i pripada.”

Stoga, svako treba prepoznati svoje

afinitete i u tom se smjeru usavršavati

s iskrenim nijjetom da pomogne

opći prosperitet islama i muslimana,

a kloniti se onoga u što nije upućen

i što mu je nepoznato, jer je to strogi

Allahov imperativ: Ne povodi se za

onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum,

za sve to će se, zaista, odgovarati..

(El-Isra, 36.).

Medina: dr. Abdulmuhsin

el-Kasim

Blagost, moralna

vrlina Allahovih

poslanika

Preveo i sažeo: Semir Imamović

Najveće deredže kod Allaha,

dželle šanuhu, zauzimaju oni

koji su uspjeli objediniti vjerovanje

i lijepo ponašanje. Rekao je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

“Onome koji se bude lijepo ophodio

(prema Allahu i ljudima), garantujem

kuću u najvećim stepenima Dženneta.’’

(Ebu-Davud). Blagost je osnova

lijepog ophođenja (ponašanja), i dokaz

je čovjekove mentalne zrelosti i sposobnosti

kontroliranja vlastitih emocija.

Blaga osoba uživa veliki respekt i ugled

u društvu, njegovi postupci su hvale

vrijedni i sve što uradi zavređuje svaku

pažnju i poštovanje. Rekao je Ibn Tejmijje:

“Blagost, strpljenje na neugodnostima

i praštanje nepravde najbolje

su moralne vrline kojima se neko može

okititi, na ovom i budućem svijetu. Zahvaljući

njima, čovjek postiže deredže

koje ne može postići čak ni postom,

niti noćnim namazom. To su osobine

koje Allah voli, i za koje je obećao

oprost (el-magfiret) i Džennet. Rekao

je Uzvišeni, u prijevodu značenja: ...i

nastojte da zaslužite oprost Gospodara

svoga i Džennet prostran kao nebesa i

Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha

boje, za one koji, .... i koji srdžbu savlađuju

i ljudima praštaju – a Allah voli

one koji dobra djela čine. (Alu Imran,

133., 134.). Ibn Kesir u svom Tefsiru

,

pojašnjava da se riječi Uzvišenog koji

srdžbu savlađuju, odnose na one koji

svoju srdžbu ne iskaljuju na drugim

ljudima, nego je maksimalno sputavaju,

nadajući se zbog toga Allahovoj

nagradi. Prvaci u blagosti i preteče u

svakom dobru su Allahovi poslanici.

O tome Fudajl ibn ‘Ijad kaže: “U uže

karakterne crte Allahovih poslanika,

spadaju blagost, odmjerenost i redovno

obavljanje noćnog namaza. Allah,

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

8


Kuds: Ikrime Sabri

Dova mazluma se ne odbija

Blaga osoba

uživa veliki

respekt i ugled

u društvu,

njegovi postupci

su hvale vrijedni

i sve što uradi

zavređuje

svaku pažnju i

poštovanje.

dželle šanuhu, je

pohvalio Ibrahima,

alejhi selam

da je blag (dobrodušan),

sažaljiv

i odan. (Hud,

75.), a kada mu

je došla radosna

vijest o rođenju

muškog djeteta,

naglašeno mu je

da će on, prije

svega, biti blag

i dobrodušan: Mi smo ga obradovali

dječakom blage naravi. (Es-Saffat,

101.). Zatim, Nuh, alejhi-selam, gotovo

hiljadu godina je, s blagošću i strpljenjem,

podnosio raznorazne uvrede

svoga naroda, od onih da su, iz oholosti

i nadmenosti, stavljali prsti u uši,

kako ne bi čuli njegove riječi, pa do optužbi

da je luđak. Musa, alejhi selam,

je dostojanstveno i ponosno, kako to

samo priliči Allahovim poslanicima,

podnosio uvrede Benu Israila, koji su

ga potvorili da je lud, da je čarobnjak,

sklopili zavjeru oko njegovog ubistva,

a Allah ga je očistio od svega ružnog

što su mu pripisali, i on je kod Allaha

bio ugledan. Allahov Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, nas je obavijestio

o poslaniku, kojeg je njegov narod

mučio do iznemoglosti, a on je samo

brisao krv s lica i govorio: “Gospodaru

moj, oprosti mome narodu, jer ne zna

šta radi.” (Muttefekun alejhi). U ovom

kontekstu, nezaobilazan je primjer

našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, kojem je čak nuđena pomoć u

vidu obrušavanja dvaju brda na stanovnike

Taifa, koji su ga maksimalno ponizili

i uvrijedili svojim oholim i baha-

tim ponašanjem, te posebnom vrstom

fizičkog maltretiranja (napravili su dva

špalira od ljudi sa najnižim moralnim

vrjednostima i naredili im da ga gađaju

kamenicama), ali je njegov odgovor

bio: “Naprotiv, ja se čvrsto nadam da

će Allah, dželle šanuhu, iz njihovih

kičmi, izvesti potomke koji će obožavati

Allaha, i neće mu nikoga kao druga

pripisati.” (Muttefekun alejhi).

Preveo i sažeo: Esad

Mahovac

Kao utjehu vjernici-

Kma za ono što im se

Kdešava preporučio Kbih im da uče početak sure

El-Fedžr gdje Allah iznosi

kako su skončali nepravedni

narodi prije nas. Takav

kraj očekuje svakog onog

koji pređe Allahove granice

u pogledu Njegovih vjernika i čini

im nepravdu. Allah će kaznu možda

iz Svoje mudrosti i odgoditi, ali je sigurno

da to neće zaboraviti. On želi

da provjeri našu stpljivost i našu vjeru,

želi da čuje naše obraćanje i molbu. Ne

jenjavajte u dovi, jer Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pazi

se dove mazluma - onoga kome si nepravdu

učinio, jer između nje i Allaha

nema zastora.”

Istina je da nam se čini nepravda i da

nas ugnjetavaju, j ali, ne primjećujemo

j

da su naše dove uslišane. Šta je ra-

zlog tome?! U jednoj od Poslanikovih,

sallallahu alejhi ve sellem, predaja stoji

da je rekao: “Kada ljudi vide zlo, pa

ga ne uklone, Allah takvim samo što

nije poslao kaznu koja će ih sve obuhvatiti.”

Dakle, naređivanje na dobro

i odvraćanje od zla je ispit koji mi nismo

položili, a nadamo se da će Allah

uslišati naše dove. Allahovi robovi,

sve dok pokorno budemo slijedili

Dakle,

naređivanje

na dobro i

odvraćanje

od zla je ispit

koji mi nismo

položili, a

nadamo se

da će Allah

uslišati naše

dove.

nepravedne vladare, koji ne

samo da ne štite naša prava

već se i bore protiv nas, stanje

nam se neće promijeniti.

Pravedni muslimanski vladari

odvajkada su poznavali

da je pravda temelj vladavine

i zato vidimo Omerov,

radijallahu anhu, štap visoko

uzdignut nad svakim nepravilnim

postupkom. On

je bio spreman da reaguje

na uvredu koju je sin Amra b. el-Asa

nanio nekom Koptu i izrekao riječi

koje je historija zapisala: “Otkada to

porobljavate ljude, a slobodnim su ih

majke rodile.” Pored njega takvi su

bili i Omer b. Abdulaziz, Salahuddin

el-Ejjubi i mnogi drugi. Međutim, danas,

osim Allaha, niko ne čuje naše

jecaje i plač. Molimo Ga, Uzvišenog,

da nam podari vladara koji je će biti

poput Njegovog dobrog roba Omera,

radijallahu anhu.

Allahovi robovi, prije nekoliko dana

u dnevnim novinama sam pročitao

veliki spisak najbogatijih muslimana

čiji imetak je teško i procijeniti, pa

sam se zapitao gdje su ti ljudi u odbrani

ovog Mesdžida i ovog napaćenog

naroda. Uprkos postojanju ovakvih

nesavjesnih pojedinaca i nemarnih

muslimanskih vlada mi sa ovog mjesta

poručujemo da nećemo odustati od

svojih principa, od svoje vjere i onoga

što nam je ostavljeno u emanet.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

9


Polumjesec

Ludi polumjesec

Glup, gluplji, najgluplji

Kada su počeli nemiri u Tunisu

i Egiptu u redakciji našeg

magazina organizirali smo nagađanje

sa stopostotnim uvjerenjem

da će skupina Dodikovih plaćenika

u liku i djelu Dževada Galijaševića,

Darka Trifunovića i Domagoja

Margetića i ove događaje

na njima svojstven način povezati

sa Bosnom i Hercegovinom.

Nismo dugo čekali na potvrdu

svojih nagađanja. Prije nekoliko

dana spomenuta trojka je u Banja

Luci, a gdje bi drugo, organizirala

konferenciju za novinare na kojoj

su iznijeli svoja najnovija nebulozna

saznanja. “Plan radikalnih

islamskih grupa iz cijelog svijeta,

sa centrom u Iranu, jeste da otvore

pet velikih simultanih žarišta

po svijetu od kojih je jedno i područje

Balkana, a glavno oružje za

Balkan biće vehabije iz BiH. Teheran

želi po svaki cijenu da oči

SAD skrene na druga područja

i zato su već počele eskalacije u

Tunisu i Egiptu, gdje pod plaštom

svrgavanja vlasti na čelo ovih država

žele da vrate radikalne islamske

grupe. Do ovog šokantnog

otkrića došao je i naš Ekspertski

tim jugoistočne Evrope za borbu

brotiv terorizma i organizovanog

kriminala”. Nema događaja u svijetu

kojeg ova trojka ne poveže sa

vehabijama iz BiH. Tako to rade

već godinama. Naravno, njihove

gluposti redovno objavljuju samo

mediji iz RS-a i Srbije. Ne bi oni

objavljivali ove gluposti da ne

vode svoj medijski velikosrpski

sveti rat protiv Bošnjaka muslimana

i BiH.

FTV

Država BiH mora oteti Radio–televiziju

Federacije BiH iz ruku SDP-a

Posljednje dvije godine Saff

kontinuirano piše kako je

Radio-televizija Federacije Bosne i

Hercegovine okupirana od strane privatnih

lica koja su potpuno lojalna,

odnosno stranački evidentirani SDPvci.

U proljeće prošle godine najavili

smo da “FTV i SDP spremaju crvenu

oktobarsku revoluciju”, najavljujući

na taj način pobjedu SDP-a na oktobarskim

općim izborima u BiH. Kada

smo pisali spomenute analize malo je

bilo onih koji su se slagali sa nama.

Međutim, danas je situacija postala

mnogo jasnija, odnosno danas se vidi

koliko je Safff

tada bio u pravu. Ovih

dana možemo čitati i slušati stavove

brojnih novinara, intelektualaca, političara

i drugih koji

odlučno tvrde da je

FTV okupirana od

strane SDP-a te da

ovim dijelom Javnog

RTV sistema Bosne i

Hercegovine nezakonito

rukovodi jedna

mala skupina ljudi

koji su ujedno članovi

SDP-a. Umjesto da

bude u službi interesa

svih građana Bosne i

Hercegovine FTV je

postala faktor nestabilnosti,

sistem koji

svima, osim članovima

i simpatizerima

Esad Duraković, akademik

Hvala Bogu pa ti nećeš biti reis

Akademik Esad Duraković,

redovni profesor Filozofskog

fakulteta u Sarajevu

je u nedavnom intervjuu

u magazinu

Dani, između ostalog,

malo maštao šta

bi on uradio kada

bi bio reis Islamske

zajednice u Bosni i

Hercegovini. Pored

par dobrih prijedloga

akademik Duraković

je iznio svoje zalaganje

da se islam

mora u mnogim

stvarima reinterpretirati.

Akademik

SDP-a, ugrožava sigurnost. Moraju

se iznaći kvalitetni mehanizmi da

se FTV otme iz ruku SDP-a i da se

vrati u Javni RTV sistem Bosne i

Hercegovine, naravno ako se želi sačuvati

Javni RTV sistem BiH. FTV,

ovakva kakva jeste, najbolji je argument

separatiskičkim snagama da

je Bosna i Hercegovina nemoguća

zemlja. Svakom dobronamjernom

građaninu BiH stvari su potpuno

jasne. Stranački utjecaj SDP-a se

mora eliminirati iz Radio-televizije

Federacije Bosne i Hercegovine, konačno

je vrijeme da se ojača Javni

RTV sistem BiH. Jačanjem Javnog

RTV sistema BiH jačamo i državu

Bosnu i Hercegovinu.

Duraković ima pravo na svoje

shvatanje islama. Hvala Bogu pa

nije u prilici da tu

svoju verziju reinterpretiranog

islama

nameće svim muslimanima

u Bosni

i Hercegovini što

bi vjerovatno radio

da mu se pruži prilika

da bude reis

Islamske zajednice u

Bosni i Hercegovini.

Zato na kraju činimo

zahvalu Svevišnjem

Allahu što akademik

Duraković nikada

neće biti reis!

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

10


Upala novinarskog mozga

O bićima iz magazina Dani suvišno je trošiti riječi

Svašta se može

pročitati u

bh.medijima.

Taman kad čovjek

pomisli da su naši

mediji iscrpili

sav svoj arsenal

besmislenih pisanija

doživimo novo

iznenađenje. U

nastavku citiramo

rečenicu objavljenu u magazinu

Dani, rečenicu koja nam otkriva

kakvi sve umobolni mozgovi pišu

u spomenutom

magazinu. “O

Arziji Mahmutović

suvišno je trošiti

riječi. Razumnom

čovjeku jasno je o

kakvom je biću riječ

kad se nabroje njeni

postupci: uvođenje

vjeronauke u vrtiće,

ukidanje Djeda

Mraza”. Bože dragi, o kakvim se to

bićima radi kada ovakve gluposti

pišu!

Holandija – Srebrenica

Holanski vojnici će se

čitav život sjećati kako

su mirno posmatrali

četničko iživljavanje nad

Bošnjacima

U Tuzli promoviran prvi miksmedijalni roman u svjetskoj književnosti

čiji je autor kolumnista Saffa Fatmir Alispahić

“Zatočenik slike” protiv sihirbaza

Izdavačka kuća “Off-set” objavila

je prvi roman Fatmira Alispahića,

pod naslovom “Zatočenik slike”, što

je ujedno prvi miksmedijalni roman

u svjetskoj književnosti, pošto radnju

romana ravnopravno nose različiti

mediji i žanrovi. U romanu su zastupljeni

strip, televizija, radio, umjetnička

slika i fotografija, novinski faksimili,

pa čak i marketing i posmrtnice,

dok se kao žanrovi pojavljuju poezija,

intervj u,

reportaža,

esej i likovna

kritika.

Riječ

je o prvom

romanu u

kome su

ang ažirani

glumci,

i u kome

stvarne i

javne ličnosti

sudjeluju

u

stvaranju

stvarnosti.

Roman na

više mjesta oponaša filmsku organizaciju,

pa ima čak i poglavlje “Specijalni

dodaci”, sa desetak foto-zapisa

koji objašnjavaju okolnosti u romanu

i oko njega. “Zatočenik slike” je prvi

naš roman koji u predstavljanju, na

internetu, ali i na koricama knjige,

koristi marketinšku formu trailera.

Roman sadrži 119 različitih ilustracija,

među kojima su table stripa, reklame

za sihribaze, plakati i slike. “Zatočenik

slike” je zasnovan na istinitoj

priči, o teško oboljeloj ženi koja nadu

pronalazi u ljekovitim slikama, čiji je

autor slikar i iscjeljitelj Fikret Vršanin.

Zaplet se događa kada slikar odluči da

pobjegne iz simulakruma, iz medijske

slike koja je stvorena o njemu i njegovim

ljekovitim slikama, jer smatra da

je to što je činio grijeh, da je šejtanski

posao i da je protivno Allahovoj Volji.

Sama promocija, koja je održana u

četvrtak, 3.

f e bruara,

bila je prva

promocija

na kojoj su

se čitatelji

imali priliku

upoznati

i družiti

sa likovima

iz romana,

koji su

na kraju

potpisivali

knjigu u

kojoj se pojavljuju.

Uprkos činjenici

da je pojava “Zatočenika slike”

događaj koji po značaju prelazi

granice naše zemlje, ideologizirani

mediji u Sarajevu, poput FTV, Oslobođenja

i sl., nisu ga uopće zabilježili,

čime se još jednom potvrdilo da su

vjernici i patriote diskriminirani u

sopstvenoj zemlji. U petak, 4. feburara,

naš kolumnista je u Centru za kulturu

Tešanj promovirao svoju knjigu

“Reisofobija”.

Neuspjeh bataljona holandske

vojske da spriječi genocid

nad muslimanima u Srebrenici

1995. i dalje muči holandsko

društvo, objavio je WikiLeaks. U

depeši iz ambasade SAD u Hagu

koju je objavio taj portal, stoji

da slučaj Srebrenice otežava i

razmještanja holandskih vojnika

u inostranstvu. U jednoj od depeša

se navodi da su se holandski

vojnici iz Srebrenice vratili kući

uz kritike da su nekompetentni,

a mnogi su tražili liječenje od

traume. Nikakvo čudo nije što

su holanski vojnici zatražili liječničku

pomoć po povratku u

svoju zemlju. Ovi ljudi su imali

priliku da vide kako četnici

u Potočarima Bošnjake režu na

cekularima, kako ih nabijaju na

oštre vrhove armatura koji vire iz

zidova (Ko je posjetio Srebrenicu

mogao je vidjeti sobu u kojoj su

ubetonirane armature u tri reda.

Četnici su dovodili Bošnjake

u tu sobu, nabijali ih na te armature

i ostavljali da umiru po

nekoliko sati.), silovanja i brojne

druge zločine. Ljudski razum takve

zločine nikada ne može zaboraviti.

Holandski vojnici će se

čitav život sjećati kako su mirno

posmatrali četničko iživljavanje

nad Bošnjacima. Od toga ih neće

izliječiti nijedan doktor.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

11


Skladišta oružja

U RS-u postoje brojni magacini

Oružanih snaga BiH

u koje smiju ući samo vojnici

srpske nacionalnosti

Iz skladišta kasarne Oružanih

snaga BiH “Draga” u Busovači,

ukradeno je više od šest sanduka

municije, odnosno preko 8.500

komada municije različitog kalibra

i više desetina ručnih bombi.

Provalu u kasarnu i krađu je prijavio

Ministarstvu unutrašnjih poslova

Srednjobosanskog kantona

jedan od vojnika Oružanih snaga

BiH, koji osigurava taj objekat. Iz

Oružanih snaga BiH su potvrdili

krađu, ali nisu dali više detalja

kako ne bi ugrozili istragu. U toku

je utvrđivanje tačne količine nestale

municije. Ovi podaci bi trebali

biti poznati tokom dana, pošto

se obavi inventar. Ovaj problem

otkrio je niz drugih problema.

Prema našim informacijama koje

smo dobili iz redova vojnika koji

trenutno vrše inspekciju magacina

Oružanih snaga BiH, stanje na

terenu je haotično. Međutim, ono

što je zabrinjavajuće u cijeloj ovoj

priči jeste činjenica da u Republici

Srpskoj postoje magacini Oružanih

snaga Bosne i Hercegovine u koje

nikada nije ušao nijedan pripadnik

nesrpske nacionalnosti. Niko osim

srpskih vojnika ne zna šta se nalazi

u tim magacinima. Ovo znaju u

Ministarstvu odbrane BiH, međutim

niko ne insistira da se ti magacini

provjere i da se uvede red.

Haške zavrzlame

Ostavite nas na miru i svoje sukobe vodite

kod svojih stranih kuća

zadnje vrijeme našu zemlju potresa-

Uju U medijske priče (FTV je pristala da

bude iskorištena u bjelosvjetske obračune

koje vodi nekadašnji tužitelj Haškog tribunala,

Britanac, Geoffrey Nice protiv Carle

del Ponte) o dešavanjima u i oko Tribunala

u Den Hagu. Dvije su ključne teme; Ko je iz

Tribunala sakrio, zaštitio i sa Srbijom napravio

sporazum u vezi sa dokumentima VSO:

Milošević-Lilić -Bulatović, a koji su bili važni

za našu tužbu protiv SRJ na Sudu pravde u

Den Hagu? A druga tema: Ko je kriv za uništenje

artefakata iz Srebrenice čime su uništene

uspomene naših srebreničkih majki?

Dvije su notorne činjenice; dokumenti VSO

su zaštićeni od strane Tribunala, artefakti iz

Srebrenice su uništeni od Tribunala. E, sad

ko je zaštitio dokumente VSO? To je uradilo

sudsko vijeće koje je sudilo Miloševiću i

trojica sudija na čelu sa Ricardom Mejom.

I ne samo to, ovo vijeće je od početka suđenja

Miloševiću do njegove smrti donijelo niz

odluka kojim su zaštićene

stotine drugih

dokumenata, osim

zapisnika i stenograma

VSO, uključujući

personalna dosjea

oficira VJ, odnosno

VRS. SRAMNO!! O

tome je pisala F. Hartman,

pa je optužena

i sada čeka drugostepenu

presudu, o tome

je progovorio profesor

Smail Čekić, na press konferenciji krajem

2009. kada je na toj konferenciji nastupio

zajedno sa majkama Srebrenice i logorašima

BiH, a koju je samoinicijativno organizirao

u cilju obavještavanja javnosti o činjenicama

i dokumentima i sramnoj ulozi sudija Tribunala.

Onda je dobio prijeteći mail od Tribunala

da hitno uništi dokumente ili će biti

procesuiran (kao Hartman). Nije skandal i

najveća međunarodna sramota u historiji

međunarodnog prava što je data zaštita srbijanskim

dokumentima od strane sudijasudskog

vijeća, jer su po statutu Tribunala na to

imali pravo. Nego je sramota što je Žalbeno

vijeće Tribunala u jednom momentu u septembru

2005. godine, odlučujući o još jednom

zahtjevu Srbije za skrivanje dokumenata,

utvrdilo da su SVE RANIJE ODLUKE

SUDIJA, OD POČETKA SUĐENJA MI-

LOŠEVIĆU, KOJIMA JE DATA ZAŠTI-

TA MNOGOBROJNIM DOKUMEN-

TIMA, DONESENE NA NEZAKONIT

NAČIN (na pogrešnoj pravnoj osnovi). Sve

ovo se godinama dešavalo na TAJNIM sjednicama

između SUDIJA i SRBIJE, BEZ

PRISUSTVA TUŽILAŠTVA! Iako je 8

sudija Tribunala ranije donijelo zajedničku

odluku da su svi dokumenti iz srbijanskih

arhiva NEZAKONITO ZAŠTIĆENI, opet

je tih 8 sudija donijelo novu nezakonitu odluku,

nakon smrti Miloševića, kojom su sve

dokumente sakrili zauvijek, bez mogućnosti

skidanja zaštitnih mjera. Smrću Miloševića

su sahranjene i greške sudija. Jedna greška je

dovela do druge. SKANDAL! Kad BiH (ako

ikada pokrene) pokrene ovo pitanje pred

UN-om tada će se i otvoriti mogućnost skidanja

zaštite. Sve druge opcije su šarena laža.

ZAPAMTIMO, ova stvar se godinama dešavala

na tajnim sjednicama gdje su SUDIJE

I PREDSTAVNICI SRBIJE sa nizom odluka

skrivale dokumente iz Beograda i ne samo

dokumente VSO. Samo Geoffrey Nice priča

drugu priču i u sve uvlači Carlu del Ponte.

Jedini razlog zašto Geoffrey Nice cijelu stvar

podlo prebacuje na teret Carle del Ponte su

njihovi međusobni

odnosi, jer ga je prijavila

UN zbog seksualnog

uznemiravanja i

seksualnog napada na

jednog mladića iz Tužilaštva,

a nakon sprovedene

istrage Nice ne

može više nikad da

radi za UN! To je njegova

osveta! Nažalost,

domaći eksperti iz

SDP-a su u cijelu priču

uveli Amira Ahmića, bošnjačkog oficira

za vezu sa Haškim tribunalom. Po njima je

bošnjački oficir znao za sporazum Del Ponte

sa Srbijom, i to za sporazum za koji i Del

Ponte i Bramerc kažu da nikada nije ni postojao.

I maloj djeci je jasno da Amir Ahmić

nema veze sa ovim problemom i da FTV

ovom izmišljenom pričom za račun SDP-a

nastoji da diskredituje bošnjačkog oficira na

čije mjesto žele dovesti kadar SDP-a.

Molimo sve strane eksperte i kvazi eksperte,

bivše tužioce, istražitelje i sudije Tribunala,

strane nevladine organizacije, zlonamjerne i

nesposobnajkoviće da nas ostave na miru i

da svoje priče, sukobe, interese i frustracije

ostave kod svojih stranih kuća i da puste ovu

državu da diše, da ne “pomažu” više našim

žrtvama, jer je sasvim jasno da po pitanju

Tribunala, ne da nisu od pomoći, nego prave

štetu najvitalnijim interesima BiH. Sve te

knjige, izjave, medijske nastupe neka Carla

del Ponte i Nice i svi drugi oko njih ostave

kod svojih kuća na zapadu i neka tamo vode

svoje ratove.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

12


Ministar (ne)sigurnosti BiH

E moj Sadiče Ahmetoviću

Tužno je

bilo gledati

Sadika

Ahmetovića,

aktuelnog

ministra sigurnosti

BiH

kako skrušeno

odaje

počast postojanju

dva

vijeka policije

Srbije u

Beogradu. Za one koji ga ne znaju,

Sadik Ahmetović je iz Srebrenice, preživio

je genocid, na svojoj koži je kao

i hiljade drugih Srebreničana iskusio

sve vijekove postojanja policije Srbije.

Ne znamo kako se osjećao Sadik

Ahmetović dok je skrušeno stajao i

Foto polumjeseca

slušao himnu

“Bože pravde”

i “Marš

na Drini” i

dok je gledao

okorjela

oficirska lica

srbijanskih

policajaca,

ne znamo je

li uspio prepoznati

nekog

od onih

koji su klali po Srebrenici i Bosni i

Hercegovini. U islamu postoji zlatno

pravilo da se ne gleda u ljudski izgled,

već u ljudska srca i djela. Nažalost,

Sadik Ahmetović je svojim prisustvom

na svečanosti srbijanske policije ponizio

sve nas Bošnjake muslimane.

Aušvic je pravo mjesto da se kaže da, ako zaista želimo spriječiti

buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja

prema žrtvama. Svi moramo učiti o holokaustu i genocidu ne samo

kao povijesnim činjenicama, već i kao način da upoznamo našu djecu

o opasnosti rasizma, antisemitizma, islamofobije i drugih primjera

ljudske netrpeljivosti.

Oružane snage BiH

U Afganistanu se

okuplja “JNA”

Afganistanu se ponovno

U okuplja JNA. Pod tim naslovom

srbijanski dnevni list Blic

donosi priču o tome da bi se zemlje

koje su činile SFRJ, zajedno

s još nekim državama, prvi put

nakon raspada Jugoslavenske narodne

armije mogle naći u zajedničkoj

vojnoj misiji. Beogradski

Blic tvrdi da zemlje potpisnice

Jadranske povelje dogovaraju inicijativu

da se njihovi instruktori

nađu u zajedničkoj misiji međunarodnih

snaga za osiguranje

pomoći (ISAF) u Afganistanu.

Članice Jadranske povelje su

Albanija, Hrvatska, Makedonija,

BiH i Crna Gora, predvođene

SAD-om. Također, u neslužbenim

kontaktima i Srbija je izrazila

želju da sudjeluje u takvoj misiji,

kao i Slovenija. Predsjedništvo

BiH na posljednjoj je sjednici

“primilo na znanje” informaciju

o “novoj JNA”, a zamjenik ministra

obrane BiH Živko Marjanac

naglašava da je još u pitanju inicijativa,

ali da je stvar ipak pokrenuta.

“Prema toj inicijativi

iz svake bi zemlje išlo po pet ili

deset instruktora. Ako se odlazak

instruktora dogovori, svi bi bili

pod zapovjedništvom Hrvatske,

koja je članica NATO-a i u

Afganistanu ima 350 vojnika”,

rekao je Marjanac.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

13


Aktuelno

Analiza posljednjih događanja u Egiptu i Tunisu

David će pobijediti

Golijata i na rijeci Nil

U Egiptu je glas uleme, vojske i

naroda, postao jedan glas, glas

obespravljenog naroda koji sam

sebi želi izabrati vlast koja će

imati sluha i razumijevanja za

svoj narod, i koja će na pravi

način služiti tom narodu. Vlast

koja će slušati svoj narod, a ne

Ameriku, Englesku i Izrael. To

jedinstvo egipatskog naroda

i čvrsta vjera u Allaha, dž.š.,

garancija su da će David

pobjediti Golijata i na rijeci Nil

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Više

V

nema nikakve sumnje u to

Vda je nedavna narodna revolu-

Vcija u Tunisu i bunt protiv autokratske

vladavine Ben Alija, nadahnula

arapski narod i u susjednim državama

da se otvoreno i hrabro suprotstave tiraniji

domaćih diktatora. Očigledno je da

je tuniska revolucija, i to u vrijeme kada

su mnogi mislili da arapski narod nije u

stanju napraviti nijedan ozbiljan politički

korak, pokrenula stajaću vodu i pretvorila

je u nabujalu rijeku koja se izlila

iz korita, a njeni ogromni valovi su već

zapljusnuli susjedne arapske države, posebno

Egipat, odlučni u namjeri da sruše

režim diktatora Hosnija Mubaraka i da

narodu Egipta konačno donesu dugo

očekivanu slobodu i mir. Milionske

demonstracije u Egiptu otkrivaju pravu

pozadinu i uzrok narodnog revolta koji

su mnogi pogrešno vidjeli u

samospaljivanju mladića u

Tunisu. Egipatsko-tuniske

demonstracije otkrivaju jednu

sasvim novu sliku arapskog

svijeta i po svemu sudeći potvrđuju

da je arapski narod

sazrio za korjenite promjene i

da više neće trpiti zulum i tiraniju

koji su zapravo glavni

uzrok spomenutih revolucija.

Ono što egipatske demonstracije

čini specifičnim i

na što posebno treba obratiti

pažnju kad je u pitanju daljni

razvoj događaja, jeste njihov

općenarodni duh i dimenzija.

Šta to zapravo znači? To znači

da je arapski narod, odnosno,

da su arapsko-islamske države,

zapamtile mnoga svrgavanja

vlasti u obliku državnih i

vojnih udara i da to nije ništa

neobično, ali je ovo prvi put u

postkolonijalnom periodu da

kompletan arapski (u ovom

slučaju egipatski) narod, vlastitim

rukama svrgava vladara

diktatora.

Upravo zbog te činjenice,

ako revolucija uspije, pozicija

muslimana će se u potpunosti promijeniti,

ne samo u Egiptu, već na cijeloj teritoriji

Bliskog Istoka, a posebno u svetoj

zemlji Palestini, jer muslimanski narod

Dakle, u Egiptu

je glas uleme,

vojske i naroda,

postao jedan

glas, glas

obespravljenog

naroda koji

sam sebi

želi izabrati

vlast koja će

imati sluha i

razumijevanja

za svoj narod,

i koja će na

pravi način

služiti tom

narodu.

neće nikada dozvoliti ono što su tako

jednostavno dozvoljavali prozapadno

orijentirani arapski lideri i diktatori kojima

je prevashodna briga bila kako sačuvati

vlast i vlastitu poziciju.

Bilo kako bilo, na trgu

Et-Tahrir u Kairu i drugim

egipatskim gradovima, kao

i u Tunisu, arapsko-muslimanski

narod je jasno i glasno

poručio da više neće biti

topovsko meso i da oni nisu

“mulj koji voda nosi”, kako

su to mislile Zapadne vođe

(sjetimo se izjave Nikole

Sarkoziya: “Mi smo potcijenili

Tuniski narod.”)

Naravno, arapski narod će

to moći dokazati samo onda

ako uspije formirati i izabrati

slobodnu narodnu vladu i

ako uspije spriječiti dolazak

novih diktatora na vlast.

Trenutačna situacija ukazuje

na odlučnost naroda da

ustraje u svojim zahtjevima

i ona upućuje na to da će

naredna egiptska vlada biti

izabrana na istinski slobodnim

izborima i da će imati

podršku kompletnog egipatskog

naroda, kako radničke

klase i studenata, tako isto i

svjetovne inteligencije i uleme,

ali i vojske. I, kako reče

kolumnista Indipendenta, Robert Fisk:

“Ulice Kaira su pokazale ono što su lideri

SAD-a i EU jednostavno propustili

da primijete. Gotovo je!”

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

14


Egipat je žila kucavica arapskog svijeta

I

ako je revolucija arapskog naroda krenula iz Tunisa, a ne iz Egipta, ova

egipatska je u svakom pogledu bitnija i njene posljedice su dalekosežnije.

Egipat je centralna arapska država i predstavlja žilu kucavicu arapskog

svijeta. Osim što broji 85 miliona stanovnika sa apsolutnom arapskomuslimanskom

većinom, njegova geopolitička pozicija je od ključnog

značaja za Bliski Istok. Zato nije čudo što su Egipćani podigli na noge,

ne samo Arape, već cijeli svijet. Egipat je ovih dana postao centar

političkih zbivanja. U njega su uprte oči Vašingtona, Londona i drugih

Zapadnih centara moći, ali prije svega cionističke vlade u Tel Avivu,

dok u isto vrijeme, muslimanski narodi s oduševljenjem pozdravljaju

narodnu revoluciju u Egiptu i sa zebnjom iščekuju njen ishod. Govoreći o

geostrateškom položaju Egipta i njegovom značaju za cijeli region, islamski

učenjak, Ebu Basre el-Gifari rekao je: “Egipat je riznica cijele Zemlje, onaj

ko njime vlada kao da vlada cijelim svijetom, ta zar Jusuf, a.s., nije rekao

egipatskom vladaru: ‘Postavi me da vodim brigu o stovarištima na Zemlji’,

a nije kazao: ‘Postavi me da vodim brigu o stovarištima u Egiptu.’ Kao da

je time želio poručiti da je Egipat riznica cijele Zemlje, jer, kada je Jusuf,

a.s., bio na poziciji ministra finansija, tada je Egipat, u vrijeme ekonomske

krize, uistinu hranio kompletan region, da ne kažemo cijeli tada poznati

svijet.”

No, prije i poslije svega, Egipat je tvrđava islama i Egipćani se ponose što su

potomci i nasljednici poznatog ashaba i velikog vojskovođe i diplomate,

Amra ibn Asa. Oni se ponose činjenicom da je s egipatskih izvora vodu

pio legendarni vojskovođa Salahudin Ejjubi, da je egipatski zrak udisao

neustrašivi mudžahid Sejfudin Kutuz, dva nezaboravna simbola borbe za

slobodu. Prvi je oslobodio Kuds od krstaša i svaki Egipćanin sanja da

postane novi Salahudin Ejjubi i oslobodi Kuds od cionističke okupacije, a

drugi je porazio tatarske horde koje su sijale smrt i strah Bliskim Istokom,

kao što ih danas sije cionistički Izrael uz pomoć Amerike i Engleske,

i donio slobodu, mir i sigurnost, ne samo u Egipat već na cijeli Bliski

Istok. I danas svaki mladi Egipćanin mašta o tome da bude kao Sejfudin

Kutuz i da jednom za sva vremena skine jaram Zapadnog kolonijalizma

s arapskog naroda i razbije okove ropstva u koje su ih okovali tirani iz

njihovih redova. To je zemlja sa muslimanskim narodom s kojim je islam

organski povezan, i u čijim venama teče krv plemenitosti, ljudskosti,

dobrote i pravičnosti.

Novo lice Arapske lige

Ako se stvari budu odvijale

onako kako egipatski,

odnosno arapski narod želi,

onda će se u još jednoj arapskoj

instituciji desiti krupne

i korjenite promjene, a ta

institucija zove se Arapska

liga. Iako po svom nazivu

i ciljevima koje je postavila

na osnivačkoj skupštini

22. marta 1945. u Kairu

(Služenje zajedničkoj dobrobiti

svih arapskih zemalja,

osiguranje boljih uvjeta za

sve arapske zemlje, garancija

budućnosti svih arapskih

zemalja i ispunjavanje želja i

očekivanja svih arapskih zemalja)

liči u najmanju ruku

na Evropsku uniju, ona je

samo mrtvo slovo na papiru

i praktično je sama sebi

svrha, jer kao organizacija

koja broji 22 članice nema

nikakav neposredni kontakt

s građanima država-članica

niti je od svog osnivanja

uradila nešto vrijedno pažnje

za arapski narod. A nije

mogla ni uraditi kad je vode

nenarodni predstavnici, ljudi

koje su postavljale vlade

koje su i same radile za interese

Zapadnih sila i Izraela i

njima polagale račune. Zato,

kako god je važno da diktator

Mubarak ode s vlasti, isto

tako je važno da Arapsku

ligu više ne vode i ne predstavljaju

inertni i sklerotični

političari i diplomate poput

njenog aktuelnog predsjednika

Amra Muse i njemu

sličnih. Međutim, ukoliko

bi u rukovodstvo Arapske

lige ušli pravi narodni predstavnici

Egipta, Jordana,

Tunisa, Alžira, Maroka,

Sirije, Saudijske Arabije

i ostalih članica, arapska

politika prema Izraelu i

Ujedinjenim nacijama bi se

preko noći promijenila i to

bi samo po sebi bilo ravno

novoj revoluciji.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

15


Zapadne sile i Izrael strahuju od demokratije

na Bliskom Istoku

Zašto je Zapadu i Izraelu uvođenje demokratije u islamskom

svijetu kao trn u oku?. Njima u arapsko-islamskim državama

odgovara samo autokratija i diktatura koju će u ime američkoizraelskih

ciljeva provoditi marionetske vlade. Izrael bi bez

aktuelne egipatske vlade bio daleko slabiji i ni blizu ne bi bio

tako efikasan u okupaciji Palestine i održavanju robovskog

statusa Palestinaca. Svaki spomen mirne smjene vlade u Egiptu

i uvažavanje volje egipatskog naroda, cionističke vođe dovodi do

histerije i izaziva bijes koji oni javno ispoljavaju, pa čak i prema

američkoj administraciji. To svjedoči i izjava bivšeg izraelskog šefa

vojne obavještajne službe Aharona Zeevija koji je rekao: “Ja nikako

ne razumijem Ameriku i evropske države koje zahtijevaju uspostavu

demokratije u Egiptu.” Hosni Mubarak je njihova najveća akvizicija

od stvaranja cionističke države do danas. Tako izraelske novine

Haaretz pišu o Izraelskoj zabrinutosti događanjima u Egiptu koji

bi mogli izmaći kontroli. U jednom od tekstova stoji: “Ako se

desi da padne Mubarakov režim, izraelska vojska će morati vršiti

kompletnu reorganizaciju. Jer, trideset godina izraelska vojska

nije vršila nikakve ozbiljnije pripreme za odbranu od mogućih

prijetnji od strane Egipta. Dodajući tome još i činjenicu da je ‘Mir

s Egiptom’ u posljednjih nekoliko desetljeća omogućio da Izrael

smanji broj svojih regruta što im je omogućilo da umjesto u vojne

svrhe, novac ulažu u razvoj ekonomije i popravljanje socijalnih

prilika u zemlji.”

Osim toga, Zapad i Izrael ne žele da Egiptom zavlada slobdna

demokratska vlast jer na taj način neće moći imati kontrolu nad

egipatskom vojskom, a šta im ta kontrola znači najbolje govori

izjava republikanskog senatora Lidsy Grahama u kojoj stoji: “Svaki

Amerikanac bi trebao biti ponosan na činjenicu da mi već godinama

pružamo pomoć egipatskoj vojsci u smislu obuke i opreme, jer

egipatska vojska je naš džoker u rukavu, koji nam ulijeva sigurnost

da Egipat nikada neće postati radikalna islamska država.” Jasno je

dakle da je za Izrael posebno važna uloga zvaničnog Egipta u borbi

protiv političkog islama i islamističkih skupina i partija. Tako je,

pored svih ostalih, i izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio

da njegova vlada osjeća “istinski strah” da događaji u Egiptu ne

dovedu na scenu skupine koje on naziva “islamski militanti”.

Hoće li Egipat slijediti

primjer Turske?

P

olitičke promjene u Egiptu

toliko su važne, i ako ova

slobodarska generacija Egipta

uspije svrgnuti diktatora Mubaraka

s vlasti i uspostaviti narodnu, i

demokratskim putem izabranu,

vladu, Egipat će se automatski

vratiti na lidersku poziciju na

Bliskom Istoku i povratit će ono

što mu je nepravedno i nasilno bilo

oteto. A onda će te promjene vrlo

brzo i efektno utjecati na promjene

u cijelom regionu, jer to neće biti

samo egipatske, već arapske ili bolje

islamske promjene kojima se nadaju

svi muslimani na svijetu, a najviše

muslimani okupirane Palestine.

Dakle, Egipat danas stoji pred

kapijom nove povijesti, a egipatski

narod jasno poručuje da je došlo

vrijeme promjena i da više ne postoji

ni jedan glas koji može nadjačati i

utišati glas istine, pravde i slobode.

Ukoliko bi uistinu Egipat dobio

slobodnu vlast njegov utjecaj na

ostatak arapskog svijeta bi enormno

porastao, a ideje tzv. političkog

islama, koje zagovara egalitaristički

pokret “Muslimansko bratstvo” i još

neke partije, bez sumnje bi doživjele

ekspanziju i snažnu podršku.

Tako bi muslimanski svijet, uz već

jaku Tursku i njenu jasno profiliranu

proislamsku politiku, dobio još i

Egipat, a vjerovatno i Tunis, Alžir i

još neke arapske države, i to bi onda

bila respektabilna snaga koja bi

objektivno i stvarno mogla utjecati

na razvoj i reguliranje situacije u

muslimanskim zemljama. Tek

tada bi se čuo islamski glas protiv

genocida u Palestini, ugnjetavanja

muslimana i oduzimanja njihovih

prava u Zakavkaskim republikama,

Indiji i u Evropi, kao i protiv svih

vidova kolonijalizma, imperijalizma

i diskriminacije koje danas sprovode

Zapadne sile nad muslimanima.

U tom slučaju bi Zapadne sile i

Izrael dobile pandan u tzv. Istočnomuslimanskom

savezu s kojim bi se

moralo ozbiljno računati i bez kojeg

se ne bi mogla donijeti ni jedna

bitna politička odluka, posebno ako

bi imala negativne implikacije na

islamski svijet.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

16


Širenjem straha od

islamista skreće se

pažnja javnosti od

suštine problema

Z

apadne sile i Izrael ne kriju

svoju zabrinutost i spremnost

da se suprotstave, kako oni kažu,

radikalnim islamistima, ako je to

slobodan izbor naroda. Zašto je

to tako? Postoji više razloga za to,

ali je jedan ključni, a on se ogleda

u sljedećem: ako bi islamisti

došli na vlast oni sigurno ne bi

ravnodušno posmatrali američkoizraelske

zločine i genocide

nad muslimanima Palestine,

Afganistana, Iraka, Pakistana,

Tunisa, Sudana itd. Zato oni

svojim vještim političkim

trikovima i disimulacijama prave

zamjenu teza i upozoravaju na

opasnost od militantnog islama

i ekstremnih muslimanskih

skupina, kako bi ubijedili

svijet da nije dobro da takvi

dođu na vlast u Egipat, jer će

posijati smutnju i nered, i kako

bi pod okriljem diktatorskog

režima i svojih epigona kakav je

Mubarak, nastavili činiti zločin

nad muslimanima ne bojeći se

nikakvih sankcija niti reakcija

muslimanskih država. Zatim,

poznato je da Izrael glavninu gasa

dobija iz Egipta i ako bi im neka

nova vlada samo to uskratila Izrael

bi pao na koljena, i u tom slučaju

ne bi mogao, kao što to radi

danas, otvoreno krasti egipatsku

naftu i bogatiti se dok egipatski

narod, kod vlastitog bogatstva

i ogromnih resursa, gladuje. Iz

ovoga se izvodi jasan zaključak

da u očima Izraela i Zapadnih

sila nije samo “Muslimansko

bratstvo” ekstremna i radikalna

skupina, već su islamisti, militanti,

pa i teroristi, svi oni koji ne žele da

služe cionističkim ciljevima i koji

ne podržavaju njihovu okupaciju

Palestine i teror nad Palestincima

i ostalim muslimanima na

Bliskom Istoku.

Ulema je stala uz svoj narod

Ono što ulijeva nadu u dobar ishod narodne revolucije u Egiptu jeste i

činjenica da se i egipatska ulema, odnosno ulema sa univrziteta El-

Azhar u Kairu, pridružila demonstrantima, što se ranije nije dešavalo.

Naime, poznato je da su u minulim decenijama koje su bile u znaku

burnih događanja na egipatskoj društveno-političkoj sceni, egipatsko

plemstvo i sveštenstvo, vladari i ulema išli ruku pod ruku i da su glavne

muftije potpisivale pravne decizije i fetve o smaknuću Sejida Kutba i

drugih egipatskih intelektualaca i aktivista “Muslimanskog bratstva”,

opravdavajući to šerijatskim razlozima i argumentima. Očigledno je

da se situacija potpuno promijenila i da je ovaj put ulema El-Azhara,

nekadašnjeg svjetionika znanja i svjetiljke koja je ljudima obasjavala

puteve nauke i sveopćeg napretka, dok se Evropa gušila u tminama

neznanja i zaostalosti, ulema koja bi trebala biti svjesna da je preuzela

u nasljeđe bogatu naučnu ostavštinu velikana islama kakvi su bili

El-Izz ibn Abduselam, El-Lejs es-Sa’di, Imam Šafija, Ibn Hadžer i

drugi, ovaj put bila na visini zadatka. Posebno treba istaći ulogu dr.

Jusufa el-Karadavija koji je od početka bio uz arapski narod i bodrio

ih da ustraju u svojim plemenitim zahtjevima i ciljevima. Njegova

podrška je bez sumnje dala dodatnu snagu i motivaciju Egipćanima

u borbi za slobodu. Naravno, ne treba zaboraviti da je bilo i onih

“alima” koji su osudili demonstracije iznoseći dokaze da je po islamu

zabranjeno ustajati protiv vladara, jer se tako smutnja još više širi. Na

svu sreću, njihov glas se nije čuo pored glasa takvih autoriteta kakav

je dr. Jusuf Karadavi, Muhamed Hassan i drugi, koji su oponentima

iz reda uleme poručili da oni liče na mrava kojeg spominje Kur’an

u suri En-Neml, koji je upozorio ostale mrave da se sklonu u svoje

nastambe pod zemljom kako ih neprijateljska vojska ne bi pogazila. A

Egipćanima koji vjeruju u Allaha i koji žele slobodu i pravdu, haram

je ostati u kućama i podrumima, jer, oni moraju izaći da zulumćari

čuju njihov glas. Skrivanje u podrume dolikuje samo mravima, a ne

ljudima, pogotove ne iskrenim vjernicima. Podsjetili su ih i na hadis

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao:

“Kada vidite da se moj ummet boji reći zulumćaru da je zulumćar,

oprostite se s takvim ummetom.”

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

17


Kolumna

Borba za opstanak

Ludilo lažnog antiterorizma

Nedopustivo je zagovarati

borbu protiv ljudi koji imaju

građansko pravo da nose dužu

bradu i kraće nogavice, jer bi

to bilo ravno onom genocidnom

mehanizmu po kome su

bošnjački civili ubijani samo

zato što su muslimani. Ako će

ova država hapsiti nekoga zbog

njegove vjerske ili ma kakve

druge osobenosti, onda je ovo

fašistička država!

Piše: Fatmir Alispahić

Da li je i za koga zabrinjavajuće

kad na naslovnici

bh. izdanja beogradskih

Večernjih novosti, na četvrtini stranice,

bude izvješen naslov: “Vehabije se sada

skrivaju”, sa pojašnjenjem da “Policija

Republike Srpske pojačava ekipe za

borbu protiv terorizma”, a što bi značilo

najavu razotkrivanja onoga što se

skriva, odnosno izmišljanja onoga što

ne postoji; i, da li ikome išta znači kad

ove novine na kompletnoj prvoj stranici

namijenjenoj čitaocima u Republici

Srpskoj donesu tri teksta u kojima se

piše o tzv. teroristima i tzv. vehabijama,

o naoružavanju Bošnjaka, pa čak i o

nepoznatom porijeklu para od kojih je

izgrađena porušena džamija? Samo bi

neki teroristički čin, kao onaj u Moskvi,

mogao opravdati takvu uređivačku odluku,

da se četvrtina naslovne stranice

i kompletna unutarnja noseća stranica

posvete jednoj temi – borbi protiv terorizma.

Ali, ovdje nije bilo nikakvog terorizma!

Nikakvog događaja! A ovakvi

naslovi i ovakva uređivačka rješenja su

medijska svakodnevnica!

Ni dejtonsko društvo, a ni bošnjačka

akademska zajednica, nemaju više

kapaciteta, a ni osjećanja slobode, da

analiziraju jednu ovakvu anomaliju,

koja se jedino može razumjeti kao trajanje

ratnog stanja u velikosrpskom medijskom

i obavještajnom prostoru. Oni

ratuju s nama, a to što mi ne znamo za

to, ili što nemamo snage da to vidimo,

ne negira činjenicu o genocidnoj agresiji

koju velikosrbi, očito, nisu nikad ni

završili.

U ovoj totalitarnoj letargiji nikoga

ne uzubuđuje što se velikosrpski obavještajci

ne misle zaustaviti u forsiranju

onog istog propagandnog modela

kojim je pripremana genocidna agresija

od 1992. do 1995. godine. Očito je

da ovo društvo, sa svojim političkim,

parlamentarnim, akademskim i javnim

polugama, neće da vidi jednu nedopustivu

i opasnu lakrdiju u izvedbi

policijskih i obavještajnih struktura.

Jer, izmišljanje tzv. islamskog terorizma

u BiH dosad je isprovaljivano kao

teška budalaština, koja je jedino bila

isplativa u namjeri da se ugledu naše

zemlje u Svijetu nanese šteta.

Objavljeno je na hiljade

tekstova, emitirano na stotine

tv emisija o postojanju

tzv. islamističke prijetnje,

ali, niti se ikad ikakva prijetnja

realizirala, niti je ikad

iko podastro konkretne

dokaze o postojanju makar

jednog uporišta sa islamskim

predznakom odakle

bi mogla biti ugrožena bezbjednost

u BiH. ...Za razliku

od četničkih i ustaških

uporišta, sa konkretnim

adresama, imenima i projektima,

odakle se realizira

živi terorizam, ali na to

ne reagiraju bezbjednosne

agencije u BiH. Činjenica

da dejtonska – velikosrpska

i velikohrvatska država - izmišlja

i progoni nepostojeći

tzv. islamski terorizam, progoneći

nevine ljude, kao u

Gornjoj Maoči, recimo, a da

za to vrijeme štiti istinske,

četničke i ustaške teroriste,

navodi nas na pretpostavku

da je dejtonska država teroristička

država, u onoj mjeri

u kojoj je to bila Republika

Srpska pod Radovanom Karadžićem i

Herceg-Bosna pod Matom Bobanom.

Razlika je samo u tome što su Pale i

U ovoj

totalitarnoj

letargiji

nikoga ne

uzubuđuje što

se velikosrpski

obavještajci ne

misle zaustaviti

u forsiranju

onog istog

propagandnog

modela kojim

je pripremana

genocidna

agresija od

1992. do 1995.

godine.

što su Grude sišle u Sarajevo, pa iz

bosanske metropole komanduju cijelom

Bosnom i Hercegovinom. U protivnom,

ne bi se moglo dogoditi da

Policija Republike Srpske pravi tako

glupave i providne vratolomije, a da to

nikoga ne iritira, kao što nikog ne iritira

alarmirajuća naslovnica Večernjih

novosti iz Beograda o “vehabijama koji

se skrivaju”, o “vehabijama kao pritajenoj

prijetnji”, a što se uzima kao pokriće

za podizanje borbene i organizacijske

spremnosti Policije Republike

Srpske.

Pitanja bez odgovora

Uglavnom od ta tri teksta, koji se

nalaze na nosećoj stranici beogradskih

novina, kaže se da će “u Policiji

Republike Srpske doći do

značajnih transformacija

kada je u pitanju borba protiv

terorizma”, pa bi takva

formulacija podrazumijevala

da je Policija RS već vodila

konkretne borbe protiv

terorizma, a da je terorizam

toliko uznapredovao, da

sadašnja struktura Policije

RS ne može odgovoriti zadacima,

pa je potrebna

transformacija. No, ni u

tekstu, a ni bilo gdje drugo,

nemoguće je pronaći ikakav

dokaz o borbi Policije

RS protiv terorizma, ni tog

tzv. islamskog, jer Bošnjacimuslimani

u RS ne mogu

slobodno ni živjeti, a kamo

li baviti se terorizmom, a ni

onog pravog, postojećeg,

četničkog, koji se u nekim

periodima oglašavao i po

nekoliko puta mjesečno.

Policija RS je imala bezbroj

konkretnih povoda da antiteroristički

djeluje, da zaštiti

nevine ljude, goloruke

bošnjačke povratnike, ali se

ta tzv. Policija ponašala kao

jatak u skrivanju četničkih

terorista. ...Ako se uopće može govoriti

o razlici između tih četničkih terorista

i te tzv. Policije?!

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

18


Danas bi Policija RS da

se transformira u cilju efikasnije

borbe protiv terorizma,

a direktor te Policije Gojko

Vasić kao glavni cilj navodi

da će – “posebno tražiti bolje

rezultate u istragama o tome

ko su finansijeri grupa koje se

mogu nazvati terorističkim”.

Neko ko je obični laik za pitanja

bezbjednosti odmah bi

razumio da prvi čovjek policije

u RS, taj Vasić, pojma

nema o poslu kojim se bavi,

jer mu je čak i logika slabija

strana. Ako on zna da postoje

terorističke grupe, onda je

manje važno ko su finansijeri,

jer kad uhapsiš terorističku

grupu, ni taj finansijer

nema više šta finansirati. A

uz to, kad uhapsiš terorističku grupu,

saznat ćeš i ko su finansijeri, pa i njih

možeš uhapsiti. Ali, direktora Policije

RS više zanima da pofata finansijere

nego da pofata terorističke grupe, što

znači da je - ili laik ili glup. Ozbiljan bi

policijski funkcioner naložio hapšenje

grupe za koju postoje dokazi da se bavi

terorizmom, namjesto što nam priča

o postojanju nekoliko terorističkih

grupa, a ne nudi ni jedan jedini konkretan

dokaz. Takvog bi hohštaplera

trebalo odmah smijeniti i na njegovim

glupostima obrazovati studente na policijskim

akademijama širom svijeta da

nauče – kako ne treba raditi.

Glupost i zločin su jedno drugome

familija, što se dalo vidjeti iz govora

ratnih zločinaca, kakvi su Radovan

Karadžić ili američki predsjednik

Džordž Buš, koji su raskošno prosipali

budalaštine, kojima bi se insan rado

smijao da ne bole i ne vrijeđaju. Dok

se Buš provaljivao kroz osam godina

svog mandata, i dok se planeta smijala

Ni dejtonsko

društvo, a ni

bošnjačka

akademska

zajednica,

nemaju više

kapaciteta, a

ni osjećanja

slobode, da

analiziraju

jednu ovakvu

anomaliju,

koja se jedino

može razumjeti

kao trajanje

ratnog stanja u

velikosrpskom

medijskom i

obavještajnom

prostoru.

njegovim idiotarijama, dotle

su stotine hiljada ljudskih

života nastajale u grotlu

jednog imperijalističkog

ludila. Smijali smo se tako

Karadžićevim izmišljotinama

s početka 90-tih o postojanju

tzv. džihad-ratnika,

ali, na toj je osnovi funkcionirala

genocidna agresija i

svjetsko saučesništvo u njoj,

jer je utemeljitelj Republike

Srpske plasirao priču koju

je svijet želio čuti, kako

bi opravdao genocid nad

Bošnjacima. Danas bismo

se trebali smijati direktoru

Policije RS, Gojku Vasiću,

zbog njegove mentalne skučenosti

i profesionalne nepismenosti,

ali, iza Vasića stoji

sila i ta sila uozbiljava njegove budalaštine.

A te budalaštine prestaju biti budalaštine

kada se zapitate nad krajnjim

ciljem najnovije reforme Policije RS,

u cilju njenog jačanja. Gojko Vasić je

nedvosmislen u objašnjavanju

“postojanja

potrebe da organizaciona struktura

policije RS stalno jača”, jer je to, po

njemu – “u skladu sa opasnostima koje

prete od terorizma Republici Srpskoj”.

Vasić smatra da BiH nije dovoljno

uradila u borbi protiv terorizma i da RS

zbog toga – “mora da bude spremna da

zaštiti svoje građane”. Opet smo ostali

uskraćeni za informaciju o konkretnim

terorističkim napadima, zbog koje

bi RS štitila svoje građane. To je isto

kao da ministar zdravstva preporuči

momentalnu vakcinaciju kompletnog

stanovništva a da nema ni jednog oboljelog

ni na vidiku. Ali, zahuktali Vasić

ne objašnjava, ne nudi argumente, već

dodatno optužuje: “Očigledno u BiH

se beži od problema u borbi protiv terorizma

i radikalnih grupa”. Evo: niti

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

19


ežimo, niti bježimo! Gdje su – konačno!

– te radikalne grupe pa da ih pofatamo?!

Ali, u ovoj pravnoj državi, gdje

je svako nevin dok mu se krivica ne

dokaže, ne možemo nikoga hapsiti zato

što se nekome čini kako je neko radikalan.

Eto, i nama se čini da je direktor

Policije RS radikalan, ali ne pozivamo

na njegovo hapšenje i praćenje. Ko zna,

možda baš on, taj direktor Policije RS,

Gojko Vasić, organizira četničke kampove

za obuku, podmetanja bombi i

razbijanja prozora na džamijama, ali,

mi nemamo nikakvih dokaza na osnovu

kojih bismo tražili njegovo hapšenje.

Tako se ne može tražiti borba protiv

ljudi koji imaju pravo da nose dužu bradu

i kraće nogavice, jer bi to bilo ravno

onom genocidnom mehanizmu po

kome su bošnjački civili ubijani samo

zato što su muslimani. Ako će ova država

hapsiti nekoga zbog njegove vjerske

ili ma kakve druge osobenosti, onda je

ovo fašistička država!

Vasićevu ratnohuškačku poruku da

“RS mora biti konstantno na oprezu i

da nema opuštanja u borbi protiv ek-

stremnih grupa” moguće je višestruko

razobličiti: prvo, zašto bi na oprezu

bio neko ko od nečega nije pretrpio

nikakvu štetu, kao što se manji entitet

nikad dosad nije našao na udaru tzv.

islamskih ekstremista?, drugo, kakva

je to neopuštanje u borbi protiv ekstremnih

grupa, ako dosad nismo čuli da

se Policija RS i u jednom konkretnom

slučaju suočila sa nekom tzv. ekstremnom

grupom?, treće, otkud nekome

pravo da nekoga stigmatizira kao “ekstremnu

grupu”, ako niko iz te grupe

nije prekršio zakon? Na ova pitanja

Gojko Vasić nema odgovora.

Islamofobijski fašizam

U momentu Vasićeve nedorečenosti

na scenu stupa samozvani ekspert

za terorizam, kojega velikosrpski mediji

predstavljaju kao člana nepostojećeg,

izmišljenog, “Ekspertnog tima

jugoistočne Evrope, itd.” – Dževad

Galijašević. On je tu da pojasni kako

se “borba protiv islamskih ekstremnih

grupa odnosi na granična područja

RS sa FBiH”, te sva moguća mjesta

naziva “kritičnim zonama”, pa su tu

Ozren, Bihać, Sarajevo, Vlašić, Teslić,

itd. Gdje god je Galijašević rekao, tu

bi se trebala povesti borba protiv “ekstremnih

islamskih grupa”, kako on to

kaže. On otkriva tajne informacije o

tome da se – “vehabije iz RS sada grupišu

i imaju razna okupljanja sa istomišljenicima

iz Federacije”. ...Ja cirkusa,

Allahu Dragi! I, nikako mi neće biti

jasno kako ovi koji regrutuju

lažove, barem ne regrutuju

nekog s više pameti i

kreativnosti, pa da kad laže

barem laže uvjerljivo, namjesto

ovakvih laži kojima

se jedino možeš grohotom

smijati. Kakva, bolan, grupisanja

vehabija, kao da su

to vojne jedinice pa se grupišu?!

A i zašto bi se grupisali?

Zbog namaza, bezbeli?

U jednom od ovakvih bisera

navedeno je da se “vehabije

imaju sumnjiva okupljanja u

džamijama”. A baška je teza o “istomišljenicima”.

Pa svugdje se ljudi sastaju i

druže po sklonostima, pijandure sa kelnerima,

drogeraši sa dilerima, četnici sa

vojvodama, studenti sa profesorima, a

vjernici sa imamima i sveštenicima. Ne

misli valjda “ekspert” kako bi se mumini

trebali družiti sa “ekspertima za

terorizam”, poput njega?!

Nakon što je otkrio kako se vehabije

druže sa vehabijama, “ekspert” pravi

hvalospejv o Policiji RS, koja je po

njemu “daleko najprofesionalnija i najkvalitetnija

bezbjednosna agencija”, što

nije nikakvo čudo, jer on može biti “ekspert”

jedino u takvoj komediji od policije.

Potom u stilu ratne propagande,

“ekspert” Galijašević kaže da je siguran

kako bi Policija RS – “sigurno istrajala

do konačne pobede protiv takvih grupa”,

a ova sintagma “konačna pobeda”

nam sugerira da danas traje nekakva

borba. – “MUP RS bi sigurno i u vrlom

kratkom roku raskrinkao ko stoji iza

vehabija u BiH...” – kaže Galijašević, a

zapravo preporučuje kako bi Vasićeva

policija uspješnije završila sa tzv. vehabijama

nego što to čine državni organi

gdje, po njemu, “postoje ljudi koji

imaju odlične veze sa vehabijama i koji

kontroliraju istrage”.

Danas bismo se

trebali smijati

direktoru

Policije RS,

Gojku Vasiću,

zbog njegove

mentalne

skučenosti i

profesionalne

nepismenosti,

ali, iza Vasića

stoji sila i ta

sila uozbiljava

njegove

budalaštine.

Nužno se nameće analogija

između proganjanja tzv. vehabija

danas sa proganjanjem

članova Islamske zajednice

i SDA na početku agresije.

Ubrzo se ispostavilo da ne

moraš biti u IZ ili u SDA da

bi bio ubijen, kao što ne danas

ne moraš nositi bradu da bi

postao tzv. vehabija. Riječ je o

rastegljivom okviru koji nudi

mogućnost da se svako obilježi

kao tzv. vehabija, a što vidimo

i iz drugog teksta na ovoj

stranici beogradskih novina,

u kome se opet pojavljuje Galijašević,

da objasni situaciju u kojoj su bošnjački

povratnici okolini Doboja optuženi da se

naoružavaju. Mještane Sjenine se danas

stigmatizira zato što su tražili pravnu zaštitu

u povodu laži kojima su u jednim

novinama u RS optuženi da se naoružavaju.

I džaba je što nema traga naoružavanju,

što ljudi traže putem suda da se

sa njih skine ljaga, beogradske novine o

tome pišu kako je “napad najbolja odbrana”,

a “ekspert” Galijašević pojašnjava i

u ovom tekstu kako “više nije nikakva

tajna da su vehabije zaposele rubna područja

RS i da ne treba smetnuti s uma

kako su stvarna opasnost za Evropu spavači

Al Kaide”. Eto, koliko je malo potrebno

da postanete član Al Kaide! Stvar

je začinjena sa trećim tekstom u kome

se opet pojavljuje Galijašević da objasni

kako je džamija u Sjenini izgrađena od

“pozamašnih sredstava nepoznatog porekla”.

Kakav je to način praviti džamije a

ne polagati račun Galijaševiću?! ...I, kao

da se ne nazire kraj ludilu lažnog antiterorizma!

Godine su trebale da izliječe

Nijemce od nacizma. A mi nismo još

ni dočekali da bude poražen ovaj islamofobijski

fašizam, i da razni galijaševići

i lagumdžije steknu status Gebelsa i

Geringa. Allah je sa strpljivima.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

20


Intervju

Avdo Huseinović, publicista i autor nekoliko dokumentarnih filmova

koji govore o periodu agresije na BiH 1992.-1995.

2. maja u Sarajevu je pala

“Velika Srbija’’

Avdo Huseinović, do

sredine 2009. godine bio je

javnosti poznat kao pjevač,

tekstopisac, kompozitor.

Sredinom 2009. godine

iz štampe izlazi knjiga

“Dželati naroda mog” koju

potpisuje Avdo Huseinović,

a koja govori o ljudima

koji su počinili zločin nad

Bošnjacima tokom agresije

1992.-’95. godine. U samo

dvije godine iza toga, Avdo

priređuje tri dokumentarna

filma koji govore o agresiji:

“Krvavi ples nad Šeherom”,

“Vanzemaljci iznad Sarajeva”,

te film “Daleko je Tuzla”.

Knjiga i filmovi izazvali su

veliku pozornost, ali i tužbe

od zločinaca. O tim tužbama

kao i novom filmu koji razbija

tabue o 2. i 3. maju 1992.

godine u Sarajevu govorimo sa

gospodinom Huseinovićem

Razgovarao: Anes Džunuzović

Prije nekoliko dana, tačnije

21. januara, pred

Općinskim sudom u

Sarajevu održan je glavni pretres i

iznesene su završne riječi u procesu

koji protiv Vas vodi Željko Lelek.

Lelek je osuđen kao ratni zločinac

2009. godine pred Sudom BiH.

Osuđen je zbog zločina protiv čovječnosti

na području Višegrada na

16 godina zatvora. Na sud je došao

direktno iz KPD Foča, vezan i u

pratnji sudske policije. Apsurdna

situacija, osuđeni zločinac tuži Vas

koji ste u knjizi “Dželati naroda

mog” samo zabilježili taj njegov zločin,

i traži odštetu od 70.000 KM za

nanijetu duševnu bol!?

Huseinović: Radi se o jednom

sudskom performansu do kojeg po

meni nije trebalo doći. Ne zbog

Leleka već zbog institucija sudstva i

tužilaštva. Nemoralno i neobjašnjivo

da je sud uopće zaprimio ovakvu

tužbu i da je pokrenut ovaj sudski

postupak. To je za mene, ali i za sve

one ljude koji mi daju svakodnevnu

podršku, od Grenlanda do Novog

Zelanda, neobjašnjivo. Nemoralno je

i neobjašnjivo da sud prihvati tužbu

jednog osuđenog ratnog zločinca, a

sa obrazloženjem da mu je nanijeta

duševna bol zbog toga što sam ja u

knjizi prenio svjedočenje jedne svjedokinje

sa suđenja njemu. Taj čovjek

je javno, na suđenju, rekao da se nije

pokajao za počinjene zločine i zbog

toga mu je prvostepena presuda od

13 godina zatvora preinačena drugostepenom

presudom na 16 godina.

Taj čovjek je jedan od članova prvog

tima višegradskih monstruma. On je

bio policajac koji je cijeli život učen

i školovan da zaštiti čovjeka, a on se

kao takav stavio na čelo, u tandemu

sa Milanom i Sredojem Lukićem, višegradskih

zločinaca. On je, dakle,

kao takav tužio mene gdje je rekao

u tužbi da mu je narušen ugled i

nanijeta ogromna duševna bol zbog

toga što sam u knjizi “Dželati naroda

mog” u jednom tekstu koji nosi naziv

“Najkrvavija ruka istočne Bosne

zapalila je i bebu od dva dana” naveo

njega kao zločinca. Ja sam u tom

tekstu govorio o Lukiću, a tek negdje

na kraju te priče, kao jedan ilustrativan

primjer zločina u Višegradu, naveo

sam iskaz jedne svjedokinje koja

kaže da su Lelek i još dva čovjeka na

mostu Mehmed-paše Sokolovića u

Višegradu ubili jednu ženu i njenu

bebu i poslije toga ih bacili u Drinu.

Proces je otprilike i okončan i u

narednih mjesec očekujemo presudu.

Proces je bio težak i mučan, jer

je u publici bilo dosta žrtava Željka

Leleka kojima je pojavljivanje ovog

zločinca izazivalo emocije. Moram

priznati da mi je i samom bilo teško,

posebno zato što u gradu za koji

sam ratovao, sjedim na optuženičkoj

klupi optužen od onoga ko je ratovao

protiv mene i ovog grada, i koji je dokazano

i sudskom presudom potvrđeno

činio ratne zločine.

Ovo nije i jedina tužba protiv

Vas, a zbog tvog rada na dokumentiranju

događaja iz protekle agresije?

Zapravo, otkuda i zašto ovakav udar

na Vas?

Huseinović: Mislim da je ovo

pokušaj jednog nevidljivog instituta

koji itekako dobro funkcionira u

manjem bh. entitetu, a čiji je glavni

štab u Beogradu, da spriječi, u startu

zaustavi svako dokumentiranje njihovog

zločina. Oni su učinili 10-ak

genocida nad Bošnjacima, a ti se genocidi

nisu nikad bilježili, nije im se

davao značaj, nisu dokumentirani, a

mi sada, jedan broj nas, pokušavamo

da zabilježimo zločin i genocid koji

su počinili naši istočni susjedi tokom

agresije 1992.-1995. godine. To ideolozima,

projektantima, egzekutorima,

nikako ne odgovara, ne mogu

da se pomire sa činjenicom da smo

mi došli koliko-toliko do pameti,

pa da nešto napišemo, zabilježimo,

4. februar - 1. rebiu-l-evvel


Avdo Huseinović sa Amorom Mašovićem 2010.

nešto snimimo. Skupimo snage da

stvari nazovemo pravim imenom, da

zločinca nazovemo tako, da kažemo

da je monstrum. Nažalost, ipak nas

nema mnogo za tom sofrom, nema

nas mnogo koji o tome pišemo. Oni

žele da nas tim tužbama obeshrabre,

da pokušaju da nas zastraše, ali ja im

poručujem da im je to pogrešan metod,

nisu nas uspjeli zastrašiti kad su

napali na državu sa jednom od najjačih

tada armija u Evropi, pa neće ni

sada tužbama...

Naravno, a ko Vas je još tužio?

Huseinović: Nakon Leleka tužio

me je i Neven Anđelić, novinar. On

je nekad, prije agresije, radio na Radio

Sarajevu, na omladinskom programu.

Taj čovjek je dokazani sarajevomrzac,

bosnomrzac, muslimanomrzac, a

to se vidi iz njegovih tekstova, kolumni

koje danas piše. Puno je mržnje

u tom čovjeku prema gradu koji mu

je dao sve. On me tuži za jedan dio iz

filma “Krvavi ples po Šeheru”. Radi

se o dijelu filma u kome govorimo o

demonstracijama koje su se dešavale

u Sarajevu negdje 5.-6. aprila 1992.

godine. To su one poznate demonstracije

ispred zgrade Skupštine na Marin

Dvoru, gdje se okupilo oko 100.000

ljudi, koji onako jadno i neupućeno, a

podstreknuti nekim ubačenim ljudima

od srbijanske službe DB-a, traže da se

sruši aktuelna bošnjačka vlast, a dok

niko ništa nije rekao protiv krvnika

iz JNA i političkog rukovodstva Srba

koji su već okupirali nekoliko

gradova i činili strašna

zvjerstva. U jednom momentu

na binu pred demonstrante

izlazi Neven Anđelić

i poziva JNA da uvede red.

Mi smo se u filmu osvrnuli

na taj njegov istup. To je

objavljivano i ranije, to je

uostalom bilo praktično i

uživo prenošeno tada. Mi

smo se osvrnuli na to u smislu

šta bi bilo da je JNA tada

“uvela red”. Da li bi nam

bilo kao što je “red zaveo”

Užički korpus u Višegradu,

u Foči Titogradski korpus,

u Brčkom, Bratuncu,

Vlasenici Novosadski korpus

koji za dva dana ubija 2.000 ljudi

u Sušici. Dakle, mi se osvrćemo na tu

soluciju zavođenja reda od strane JNA

u Sarajevu koja čini takve stvari već

tada, ali i kasnije zajedno sa paravojnim

snagama. A, zapravo, nema tu paravojnih

snaga već su to snage kojima

upravlja DB Srbije, a što se dokazuje i

na suđenju liderima DB Srbije. To je

dakle, druga tužba, a treća je u najavi,

nju nisam dobio, ali sam saznao da me

je Rajko Dukić tužio u Vlasenici zbog

jedne kolumne na web portalu www.

bosnjaci.net. Naime, Rajko Dukić je

prije mjesec dana dobio od Nezavisnih

novina iz Banja Luke nagradu za biznismena

godine Bosne i Hercegovine.

Tim povodom ja sam se malo osvrnuo

na njegovu ratnu prošlost. On je

bio jedan od prvih ljudi užeg kruga

Naime, ljudi

malo ili nimalo

znaju o 2.

maju. Ali je

to postao dan

kada je pala

“Velika Srbija”.

Svi znamo da

je Fikret Abdić

bio pripremljen

da preuzme

rukovodstvo

Predsjedništvom

BiH, nakon što

je uhapšen

predsjednik

Alija

Izetbegović u

Lukavici.

Radovana Karadžića, ključnih

finansijera. On je komandovao

martovskim

barikadama 1992. godine.

Imamo i audio i video dokumentaciju

koja to potvrđuje.

Ja sam se dakle osvrnuo na

tu njegovu ratnu, ali i poratnu

prošlost, napravivši određene

paralele sa Vojislavom

Maksimovićem koji je dobio

nedavno nagradu u Foči. I

to su razlozi zbog kojih je on

mene tužio u Vlasenici.

Sve tužbe dolaze zbog

knjige i dokumentarnih

filmova. Knjiga, a posebno

filmovi donose mnogo novih

informacija, snimaka. Otkuda

ta građa, kako ste dolazili do nje, do

informacija?

Huseinović: Ja stalno ističem to

kao Allahovu milost, jer jednostavno

dođem do nekog dokumenta i do nekih

informacija tamo gdje se najmanje

nadam da ću doći do njih. Dođem do

čovjeka koji je jako bitan izvor, a sve

nekako izgleda slučajno. Naravno,

ima tu i saradnje sa Institutom koji

vodi prof. Čekić, zatim sa Institutom

za traženje nestalih, oni su uvijek pri

ruci kad nešto zatreba. Također, moram

reći da imam dobru saradnju i sa

Tužilaštvom BiH. Dakle, jednostavno

do informacija dolazim na razne načine,

kad jednom krenete nekako se vrata

otvaraju i to je ta Allahova milost.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

22


Trenutno radite na četvrtom filmu

koji će razbiti neke tabue, vezane

za 2. maj 1992. godine, te za slučaj

Dobrovoljačka?

Huseinović: Da, radim taj film

čiji je radni naziv “Bosna ili smrt”.

Priča je o 2. i 3. maju 1992. godine

u Sarajevu. Mislim da će to biti

krov ove moje priče kroz dokumentarne

filmove. Naime, ljudi malo ili

nimalo znaju o 2. maju. A i oni koji

znaju i to što znaju je često pogrešno.

To je bio dan kad je Milošević

definitivno mislio da stavi tačku na

postojanje BiH. Ali je to postao dan

kada je pala “Velika Srbija”. Svi znamo

da je Fikret Abdić bio pripremljen,

tada nismo znali, da preuzme

rukovodstvo Predsjedništvom BiH,

nakon što je uhapšen predsjednik

Alija Izetbegović u Lukavici. JNA

je napala grad iz nekoliko pravaca,

zapalili su glavnu Poštu, došli su u

samu avliju Predsjedništva i tu se dešava

taj momenat kad je odbranjena

Bosna. Do tog datuma već je 70%

Bosne okupirano, trebalo je samo

još Sarajevo da padne i to je kraj sa

Bosnom. Dokumenta koja posjedujem

ukazuju, a i prof. Ganić to često

ističe, da je 2. maja u Sarajevu odbranjen

i Zagreb. Jer da im je uspjelo

to što si naumili 2. maja, da se

okupira Predsjedništvo, da se kaže

BiH ostaje u Jugoslaviji, odnosno

“Velikoj Srbiji”, da se postave njihovi

ljudi, objesi 500 do 1.000 patriota,

ključnih ljudi politike i odbrane BiH,

onda bi im ostalo 100.000 vojnika

koji bi imali snage da izađu na granicu

Karlovac-Karlobag-Virovitica.

Srbi, koji žive u jednoj šizofrenoj mitološkoj

politici su od tog, za Bosnu

ključnog historijskog datuma, napravili

dvorac novoj mitologiji i napravili

slučaj Dobrovoljačka...

Upravo sam htio da Vas pitam,

da nam otkrijete neke detalje

iz filma, odnosno dokumentacije

koju posjedujete o tom događaju, o

Dobrovoljačkoj, šta se zapravo tamo

dogodilo?

Huseinović: Vidite, ključni datum

za BiH je 2. maj, tada je odbranjena

BiH. Trećeg maja izvršena je

razmjena predsjednika Izetbegovića

i Kukanjca. Da im je uspjela akcija

2. maja predsjednik Izetbegović

bio bi ili mrtav ili u nekoj tamnici.

Pošto nije okupirano Sarajevo i BiH

pristupilo se pregovoru o razmjeni

Izetbegovića i Kukanjca. Cijelu

noć 2. na 3. maj se pregovaralo o

razmjeni. U jutarnjim satima dešavaju

se pregovori između Ejupa Ganića,

koga je predsjednik Izetbegović iz

Lukavice, u diretnom TV prenosu u

dnevniku Senada Hadžifejzovića od

2. maja, ovlastio da preuzme funkciju

predsjednika, i generala Milana

Aksentijevića. Dogovoreno je da

će se 3. maja u popodnevnim satima

desiti razmjena Izetbegovića i

Kukanjca. Kada je Aksentijević to

saopštio Kukanjcu ovaj je oduševljeno

to prihvatio. Međutim, ostatak

njegovih oficira, njegovi pomoćnici

pukovnik Katalina, pukovnik Enes

Taso, pukovnik Kovačević i dr. kada

su saznali da će biti razmjenjen samo

Kukanjac usprotivili su se i rekli ili svi

ili ni Kukanjac. Dolazi do pobune u

kasarni protiv Kukanjca. Dolazi vrijeme

razmjene, onako kako je dogovoreno

između Ganića i Aksentijevića,

dakle, razmjenjuju se Izetbegović i

Kukanjac. Međutim, oni u komandi

Druge vojne oblasti vrše pritisak i na

Izetbegovića i kreću svi. Nenajavljena

kolona oficira i vojnika koji su ubijali

građane Sarajeva, koji su dan prije

toga htjeli okupirati Predsjedništvo i

preuzeti vlast u gradu. Kreće više od

300 ljudi sa svim što su mogli povući.

Na 500-600 metara od komande

dolazi do prvih incidenata. Imate sa

jedne strane ljude koji su krvavili dan

prije od tih istih ljudi. Imate sa druge

strane ljude koji znaju šta je dogovoreno

i one koji to ne znaju. A imate

i Kukanjca u transportnom vozilu sa

Izetbegovićem, koji je prekršio dogovor

i poveo cijelu kasarnu iako je dogovor

bio drukčiji. Dolazi najprije do

verbalnih okršaja, a onda i puščanog

incidenta. U dokumentima haškog

Avdo Huseinović sa generalom Delićem

na par mjeseci prije generalove smrti

Tribunala stoji da je došlo do incidenta

u kome su pucali i jedni i drugi. U

isto vrijeme trebate znati da je JNA

legitiman cilj, agresorska armija, a

pritom nije ispoštovan dogovor o

razmjeni. Po dokumentima kojima

ja raspolažem glavni krivac za oružani

incident je pukovnik JNA Enes

Taso, jedan od ljudi iz bliže okoline

Kukanjca, čovjek koji je već imao

burnu prošlost u Hrvatskoj i za kojim

je raspisana potjernica Interpola zbog

ubistva 130 hrvatskih civila u Dalju.

Enes Taso se počeo ponašati oficirski

prema ljudima iz naše TO, a nije bio

u prilici da se tako ponaša, i onda su

ga oni htjeli razoružati i došlo je do

incidenta kada on nije htio predati

oružje. U tom incidentu su poginula

četiri čovjeka iz konvoja JNA...

To je i Kukanjac rekao, da su taj

dan ubijene četiri osobe, u jednom

intervjuu datom BHT-u čini mi se

2001. godine?

Huseinović: Tako je. U jednom od

svojih posljednjih intervjua Kukanjac

je to rekao i bio u tom trenutku jako

pošten. Međutim, Srbija nikad Bosni

nije oprostila 2. maj, odnosno, što im

je tog dana u Sarajevu pala “Velika

Srbija”. I onda su oni sve one žrtve,

raznih specijalaca, koji su stradali 2.

maja u napadu na Sarajevu, svrstali u

3. maj i Dobrovoljačku. Pazite, tog 3.

maja samo se povukla komanda JNA

sa Bistrika, a sve ostale kasarne su ostale

u Sarajevu. Tek kasnije će se rješavati

pitanja kasarne “Maršal Tito”, 5. juna,

kasarne “Viktor Bubanj” i dr. I povlačenje

iz tih kasarni je izvršeno bez

ijednog incidenta.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

23


Društvo

Krah bošnjačke državotvorne politike

U procijepu zavjere i izdaje

Gest turskog ministra

vanjskih poslova je prava

politička lekcija (i mali kurs

iz diplomatije) i predsjedniku

BiH “iz reda Bošnjaka” Bakiru

Izetbegoviću. Njemu kao

predsjedniku države u posjeti

Dodiku u sjedišću Entiteta, koje

oni ilegalno nazivaju “palata

republike”, umjesto legalnog

“palača entiteta”, nije smetalo

ni što se Entitet promeće u

Republiku, ni što nema državne

zastave, ni na palači, ni u palači

i njenoj “sali za sastanke”

Piše: Safet Kadić (safetkadic@hotmail.com)

Svaka kuća mora imati domaćina,

svaka zemlja svoga sahibiju.

Hotio to neko prihvatiti

ili ne, Bošnjaci su ključni akteri bosanske

drame i shodno tome najveći generatori

krize, ne samo u Bosni, nego

i na Balkanu. Zapravo, njihova slabost.

Slabi Bošnjaci, dublja kriza – jaki

Bošnjaci, mirna Bosna. Samo konstitutivnost

nije dovoljna Bošnjacima da

bi mogli u svojoj postojbini ostvariti

državotvornost u punom i nelimitiranom

kapacitetu. Ako i apstrahiramo

dokazane neprijatelje Bosne i Bošnjaka

(oni su konstanta) i fokusiramo se na

razloge slabosti Bošnjaka koji generiraju

upitnost njihove obstojnosti, uočit

ćemo nekoliko nepobitnih činjenica:

nedostatak državotvorne vizije zbog viševjekovnog

pripušćanja svoje sudbine

u tuđe ruke, ali i aktuelne sitnošićarđijske,

šibicarske i piljarske politike;

nepostojanje svijesti o značaju jedinstva

i okupljanja oko jedne ideje za

stvaranje države; korupcija i izdaja radi

sebičnih interesa na račun naroda i zemlje.

Nezrela, kratkovida i korumpirana

“bošnjačka politika” vodi Bošnjake

u propast, a Bosnu, možda, u nestanak.

Ta politika, koja nema ni glave ni

repa, dovela je nekada veliki i moćan

narod, koji je bio subjekat historije na

Balkanu, u položaj marginaliziranog

i zavisnog objekta u rođenoj zemlji.

Bošnjaci su svedeni na radno roblje u

sopstvenoj zemlji i to svojim komšijama

koji im o glavi rade. I sa njima

povezanom šačicom “Bošnjaka”, koji

su opustošili ovu zemlju i pretvorili u

siromahe 99 posto njenog naroda. To

se vidi golim okom.

Alhemijska formula

(3+2=1)

Aktuelna politička kriza

oko uzpostavljanja vlasti u

Bosni odkriva dvije ključne

stvari: čvrstu riješenost

neprijateljâ da iztraju u rušenju

države Bosne i nemoć

Bošnjaka da se organizuju

i tu zavjeru osujete. Treći

faktor, tzv. međunarodna

zajednica, ne želi učiniti

ništa, sadistički motreći sa

strane kako ključa bosanski

lonac i papagajski ponavljajući

da domaće političke

snage moraju naći rješenje

dogovorom. A oni su ga

zakuhali! Ujedno testiraju

Bošnjake, kojima je ovakvom

državnom organizacijom

stavljena omča oko

vrata, da vide hoće li se oni

radikalizirati i mogu li odbraniti

u miru svoju zemlju

i državu. Drugim riječima,

jesu li spremni i sposobni

uzeti svoju sudbinu u svoje

ruke i samostalno, bez

međunarodnog oslonca, voditi državnu

politiku i možda postati lideri

u Bosni. I prijetnje gašenjem OHR-a

su u toj funkciji, jer je općepoznato

da je OHR dio dejtonskog mirovnog

ugovora i, odbacivanjem OHR-a, odbacio

bi se cijeli dejtonski paket. Stara

mudrost kaže da u svakom zlu ima

nečega dobrog. Ako se i u čemu možemo

složiti sa najboljim Karadžićevim

Uistinu, svaki

narod ima

sudbinu kakvu

zaslužuje,

a da bi je

promijenio,

mora

promijeniti

sebe. I one

koji ga tlače!

Niko ne može

pobijediti narod

koji se bori za

slobodu.

sljedbenikom Dodikom, jeste više

puta lansirana krilatica da Bošnjaci

snose najveću odgovornost za krizu u

Bosni. Dodik, naravno, nije mislio na

njihovu brojčanu dominaciju, na historijsku

utemeljenost u matici Bosni

sa kojom su povezani pupčanom

vrpcom i sa kojom ih veže antejski

usud. Njega gotovo izbezumljuje što

su Bošnjaci nedorasli partneri, što ne

znaju šta hoće, a i to ne znaju kako će.

On ih svojim provokacijama i prijetnjama

naprosto nagoni da se uozbilje,

da postanu odgovorni, da se zainate,

da (politički) odrastu. (Ako

neko ovo shvati kao heretičku

misao, neka mu bude!)

Svakog trenutka raste

broj ljudi koji postaju sve

svjestniji da je ovakvo stanje

podjele zemlje u Bosni

neodrživo, jer je ilegalno,

stvoreno agresijom i genocidom,

a za Bošnjake i nepodnošljivo.

Zapravo, one snage

koje su takvo stanje (“dva

entiteta i tri konstitutivna

naroda”) stvorile i koje ga

nastoje održati po svaku cijenu,

zarad svojih stratežkih

interesa, kažu da je ono legalno

pošto je legalizirano

međunarodnim ugovorom

u Dejtonu i Parizu. Onima

kojima dosad nije bilo jasno

kako je nastala i ko stoji

iza Entiteta RS, i ko je autor

one famozne alhemijske

formule, koja je nemoguća

ni u matematici ni u logici

3+2=1 (tri naroda konstitutivna,

dva entiteta, jedna

država,) pojasnio je u proteklu

subotu ruski ambasador

Harčenko, povezujući navodne kavkazske

teroriste koji su izveli napad na

moskovski aerodrom Domodedovo sa

Bosnom. Ranije su i Medvedev i Putin

poručili da će ruske vlasti pronaći legla

terorizma i uništiti ih. Nešto slično

kao što je govorio G.W. Bush nakon 11.

septembra, u jeku priprema za napad

na Afganistan i Irak. Odavno se nije

mogla čuti otvorenija prijetnja jednoj

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

24


državi. Prvi čovjek te države, Nebojša

Radmanović, nije reagovao na ovu

potvoru i prijetnju, ali je isti dan napravio

diplomatski skandal, odkazavši

već ugovoreni susret sa turskim

ministrom spoljnih poslova Ahmetom

Davutogluom, jer je turska delegacija

tražila da se, kako je inače uobičajeno

prilikom međudržavnih susreta, istaknu

državne zastave dvihu zemalja, u

ovom slučaju zastava Republike Turske

i zastava Države Bosne i Hercegovine,

a ne zastava Entiteta RS. Ali umjesto

toga izkonstruisan je diplomatski incident

i za to obtužena turska strana.

Ovaj primjer najbolje ilustruje na kakvim

dvoličnim principima izvrtanja

istine, na kojim lažima, obmahnama

i podvalama leži i kako funkcioniše

srbska kleronacionalistička vlast i ta

eresovska zavjerenička politika protiv

države. U saopćenju iz (banjalučkog)

kabineta predsjedavajućeg

Predsjedništva BiH

Nebojše Radmanovića, a

koje su zdravo za gotovo

prenijeli svi mediji u subotu,

kaže se: “Predsjedavajući

Predsjedništva BiH Nebojša

Radmanović otkazao je današnji

sastanak sa ministrom

inostranih poslova Turske

Ahmetom Davutogluom

nakon što je turska delegacija

tražila skidanje

zastave Republike Srpske

iz sale za sastanke u Palati

Republike u Banjaluci i

zbog kašnjenja turskog

šefa diplomatije 75 minuta

na već pomjereni termin

I esdeaovsko

šepurenje i

hvalisanje

članstvom u

nekoj evropskoj

grupaciji

narodnih

stranaka je

najobičniji

kolaboracionizam

i prozelitizam.

Ta grupacija

obuhvaća

konzervativne

kršćanske

evropske

stanke,

antiislamski

nastrojene.

sastanka.” Davutoglu nije tražio da se

ukloni zastava RS-a, nego da se stavi

zastava Države BiH. Nije tražio da se

stavi zastava Republike BiH iako je po

međunarodnom pravu još uvijek legitimna.

Ovaj primjer pokazuje u koji hal

nas je srozala ta srbska antibosanska

politika i kukavičko popušćanje “bošnjačke

politike”.

Imela na srpskom stablu

Teško se može pojmiti apsurd da

jedan strani državnik kao gost, traži

od domaćina, predsjednika te države,

da poštuje zastavu svoje države i da je

paralelno istakne uz državnu zastavu

svoga gosta. Prednja gebelsovsko-karadžićevsko-vasićevska

konstrukcija

izvrtanja činjenica i proizvodnje

lažnih informacija nedvosmisleno

ukazuje na kontinuitet političke propagande

iz kuhinje koju je

ustanovio i još uvijek njome

daljinski upravlja jedan

monstruozni um, školovani

specijalista propagandnopsihološkog

rata Radovan

Karadžić.

Lansiranje krilatica, koje

su razornije od najubitačnijeg

oružja, je glavno oružje

iz arsenala toga rata. One

su neka vrsta propagandnog

oksimorona, sračunate da

izazovu šok svojom nevjerovatnošću

i nelogičnošću,

zasnovane na kombinaciji

poluistina i izmišljotina,

izazivaju znatiželju i prosto

se lijepe za uho.

One zagolicaju i zaokupe pažnju

i ljudi ih prihvaćaju, jer ih je obično

teško provjeriti. One se ponekad šire i

putem viceva. Njegova konstrukcija da

su Bošnjaci sami granatirali Markale

da bi izazvali intervenciju NATO-a

protiv Srba je prava paradigma takve

Karadžićeve monstruoznosti. Nedavno

je na jednu uočiratnu Karadžićevu krilaticu

podsjetio njegov predratni pajdaš

i ultranacionalista Rajko Petrov

Nogo, predratni nacionalistički bukač

po Sarajevu i srbijanskim medijima,

pravoslavni pjesnik poznat najviše po

tome što je vodio hajku protiv Maka

Dizdara sve dok mu nije dohakao. On

nedavno na televiziji sarajevskog istočnog

predgrađa kaže da se Karadžić

pred agresiju susreo sa Adilom (on ga

zove Fadil) Zulfikarpašićem, koji mu

je, navodno, rekao: I Vi i ja znamo da

smo mi imela na vašem stablu. Ovu

nebulozu ne bi trebalo komentirati,

ali u vrijeme kad je lansirana može se

samo zamisliti kakve je razorne efekte

i pogubne posljedice imala među već

razjarenim Srbima. Da bi se to shvatilo

treba podsjetiti da je imela jedna

parazitska biljka koja napada voćke

tako što se nastani na granama i siše

sokove koje ona crpi iz zemlje dovodeći

postepeno do sušenja voćke. To

je prava napast za voće i ne može se

jednostavno odstraniti, nego se mora

odsjeći cijela grana, a ponekad i cijelo

napadnuto stablo da se ne bi napastnik

širio na druge voćke u voćnjaku. Kao

i predhodna Karadžićeva izmišljotina,

i Nogina konkluzija ima dalekosežne

huškaške efekte: “Imela je sve zelenija,

a naše stablo sve suvlje” – lamentira

Nogo.

Kao što vidimo iz Radmanovićevog

saopštenja, Karadžićeva kuhinja i

dalje radi. To se može zaključiti i

iz jednog Dodikovog primjera. Da

bi destabilizirao jednu jaku državnu

instituciju, Dodik nedavno na

“otvorenoj” televiziji karadžićevski

konstruiše: “U Narodnoj banci BiH

vidio sam onu zelenu Deklaraciju Alije

Izetbegovića na engleskom i na ovom

jeziku. (Priko svoje šovinističke gubice

on čak nije mogao privaliti ni ime

toga jezika.) Javnost, bar istog trena,

ne može provjeriti tačnost ove izjave,

ali “buha je pušćena”. Zato se takve

propagandne poruke i zovu krilaticama.

Voditelj te bokserske emisije na

“otvorenoj” televiziji, koji se voli predstavljati

kao nadmoćni sveznalica, ne

demantuje Dodika, nego ga provokativno

pita je li čitao Deklaraciju, a

on (lažno i neuvjerljivo) potvrđuje da

jest. I voditelj mu poltronski čestita

“dan republike srpske”.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel


Davutogluova lekcija bošnjačkim

političarima

Gest turskog ministra vanjskih poslova

je prava politička lekcija (i mali

kurs iz diplomatije) i predsjedniku BiH

“iz reda Bošnjaka” Bakiru Izetbegoviću.

Njemu kao predsjedniku države u posjeti

Dodiku u sjedišću Entiteta, koje

oni ilegalno nazivaju “palata republike”,

umjesto legalnog “palača entiteta”,

nije smetalo ni što se Entitet promeće

u Republiku, ni što nema državne zastave,

ni na palači, ni u palači i njenoj

“sali za sastanke”. Nije mu ni zasmetalo

što je nedavno predsjednik C. Gore

F. Vujanović u obraćanju javnosti nakon

posjete entitetskom predsjedniku

Dodiku govorio o budućim “odnosima

između dvije republike” (!!!). Nije reagovao

ni na gori spomenutu provokaciju

ruskog ambasadora. Nije reagovao ni

na javnu Dodikovu provokaciju na već

spomenutoj televiziji u Sarajevu, kada je

otvoreno i rezolutno nijekao genocid u

Srebrenici. (Kao nagradu za takve neljudske

i necivilizovane stavove, vajni

voditelj mu snishodljivo laska smješkajući

se: Kad bi se birao jedan predsjednik

ove zemlje, znam čovjeka koga bih

rado vidio na čelu države.) Srebreničke

majke su najavile tužbu protiv Dodika

za sadističko vrijeđanje i opravdavanje

genocida, jer ih ne može zaštititi država

koju personificira Bakir. Ne navodi se

hoće li podnijeti tužbu i protiv Bakira.

Dodik se može tako drzko ponašati, jer

mu to dopušća “bošnjačka politika”,

koja je od gotovog napravila veresiju.

Umjesto da se presuda Međunarodnog

suda pravde (ICJ) izkoristi kako bi se

oni koji su planirali, organizovali i izvršili

genocid nad Bošnjacima trajno

žigošu i osjete posljedice, a Bošnjaci

kao narod dobiju satisfakciju, ta politika

je doprinijela da se genocid nad

Bošnjacima svede na “običan” (masovni)

zločin u Srebrenici. Sve je svedeno

na preživile žrtve, ojađene, hude i neutješne

majke Srebrenice. To je katastrofalni

rezultat te politike. One se u tužbi

neće moći pozvati na domaći, bosanski

zakon o kažnjivosti nijekanja genocida,

jer “bošnjačka politika” nije uspila ni

donijeti takav zakon, one će se pozvati

na presudu ICJ o genocidu u Srebrenici,

koji je iznad nacionalnog zakonodavstva.

Ali je, zato, Bakir-beg, čim mu se

ukazala prva prilika kao “šefu države”

požurio da legalizira RS, njen rođendan

i njenu krstnu slavu: Obilježavanje

dana RS nije uvredljivo za Bošnjake,

mazohistički je poručio slavljenicima

i krvnicima “svoga” naroda. Da to

nije mišljenje Bošnjaka, koje navodno

predstavlja, navodimo reagovanje samo

jednog od bezbroj Bošnjaka, akademika

Esada Durakovića: “Izetbegovićeva izjava

je pogrešna i višestruko štetna. Takva

izjava – koju Izetbegović nema pravo

izricati u ime pobijenih, zlostavljanih i

prognanih Bošnjaka! – netačna je i štetna

zbog sljedećih razloga. Međunarodni

sud pravde je utvrdio da su institucije

RS-a stvorile tu tvorevinu i metodom genocida

– Izetbegovićeva izjava to poriče;

postanak RS-a jest utemeljen u krvavom

izgonu i ubijanju Bošnjaka i Hrvata –

Izetbegovićeva izjava to amortizira; RS i

danas nastoji da paralizira državu BiH

koja je uvjet za opstanak Bošnjaka – ova

izjava i to relativizira, itd.“

Ta izjava je nepodnošljivo

uvredljiva za Bošnjake.

Ako mu je otac pod pritiscima

i prijetnjama (neovlašćen

od strane ratnog

Predsjedništva) prihvatio

podjelu zemlje, zašto Bakir,

ni od koga izazvan, gura

prst u oko Bošnjacima. Svi

Bošnjaci, na svakom mjestu

i u svako vrijeme moraju

ponavljati da nikada ni pod

kakvim uslovima ne mogu

prihvatiti okupaciju dijela

svoje domovine, svoje rodne

grude, međunarodno priznate

države i priznati na

bošnjačkoj krvi i genocidu

stvarenu ilegalnu paradržavu.

I svi građani BiH dužni

su, jer ih na to i Ustav RBiH

obavezuje, boriti se da se

ukine neustavno stanje! Ta

genocidna tvorevina nije legalna

čak ni po spominjanoj, nametnutoj

formuli 3+2=1, jer nije nastala konsenzusom

konstitutivnih naroda, nego

agresijom i genocidom protiv Bošnjaka

koje je dejtonski ugovor legalizovao.

Čak da je to stanje i legalno, nije legiti-

mno. A nije ni legalno. Nije legalno po

međunarodnom pravu ni po Božijoj

pravdi, nametati žrtvi uslove krvnika.

Nije legalno prisiliti predsjednika jedne

države da prekrši ustav svoje zemlje

da bi se udovoljilo zavjerenicima protiv

njegove zemlje i podkusurali veliki.

Uvijek se mora podsjećati da je presuda

Internacionlnog suda pravde o genocidu

u BiH nadređena svim predhodnim

sporazumima, uključujući i ‘daytonski

sporazum’ i ‘daytonski ustav’. Ali

“bošnjačka politika” nije kapitalizirala

tu činjenicu i nije službeno tražila od

velikih sila, garanata sporazuma, da

se ukine nelegalno stanje, stvoreno

agresijom i genocidom. Ako nema zahtjeva

od strane žrtve za ukidanjem dejtonskog

ustava i povrata na stanje prije

agresije i genocida, na temelju zakonitog

Bošnjaci su

svedeni na

radno roblje

u sopstvenoj

zemlji i

to svojim

komšijama

koji im o glavi

rade. I sa njima

povezanom

šačicom

“Bošnjaka”, koji

su opustošili

ovu zemlju i

pretvorili u

siromahe 99

posto njenog

naroda.

prava na restitutio in integrum (vraćanje

u pređašnje, originalno stanje), utemeljeno

na imperativnim normama internacionalnog

prava ius cogens, onda ni

Amerika ne može učiniti ništa. Svi su

se sjatili da to stanje ozakone. Zato su

napregle sve sile tih faktora, kojima su

se interesi prepleli na Bosni, da legaliziraju

i legitimiziraju takvo stanje tako

što će ga prihvatiti sami Bošnjaci. Znači

sami Bošnjaci bi trebali potpisati svoju

smrtnu presudu i svoj nestanak. U tom

kontekstu se čita i Bakirova izjava.

Evropska grupacija kršćanskih

(antislamskih) stranaka

Orkestrirana dodik-ćovićevska

galama u kontekstu

formiranja vlasti na državnom

nivou i ultimatum

da državni premijer bude

iz HDZ-a ima samo jedan

(prikriveni) cilj: da se sačuva

tuđman-milošević-holbrukovo

čedo, himera zvana

dejtonska BiH i u njoj (ili

bez nje) – RS. Da se podsjetimo:

U projektovanoj

strategiji razpada socijalističke

Jugoslavije radi redefinisanja

interesnih sfera

svjetskih sila, Amerika je

pristala da se podijeli Bosna,

da bi se riješio navodni latentni

srbsko-hrvatski spor

oko primata i dominacije

na zapadnom Balkanu. (A

zapravi se radilo o tome ko

će poklopiti koliki komad

Bosne kao da tu Bošnjaci i ne postoje.)

Ostavljeno je Tuđmanu i Miloševiću da

se dogovore i na kraju svih kombinacija

dogovor je bio: razmijeniti Srpsku krajinu

za RS! Trebalo je izvesti operaciju

da se isprazni Kninska krajina od Srba

i da se oni uvatane u Bosni, gdje će sa

bosanskim Srbima dobiti samostalnu

administrativno-teritorijalnu jedinicu

u okviru (podijeljene) BiH. Ustupljena

im je Posavina pretežno nastanjena

Hrvatima, koje su “humano” priselili u

Kninsku krajinu. Sve je to ugrađeno u

dejtonski sporazum. I zato je RS nedodirljiva.

I danas se taj dogovor čuva kao

sveto slovo Daytona. Zato je Tuđman

bio spremio Hrvatsku vojsku da zaustavi

ARBiH pred Banjalukom (uz

saglasnost Amerike) kako bi sačuvao

dogovor s Miloševićem. Bio je spreman

vojno intervenisati i otvoreno izazvati

međunarodni sukob, koji je do tada

bio prikriveni, jer je po svaku cijenu

htio očistiti Srbe iz Kninske krajine kao

“remetilački faktor” u Hrvatskoj. To je

na traženje Miloševića podržala Rusija,

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

26


a na kraju je to prihvatila i Amerika

kao namirivanje računa sa Rusijom i

na tome je nastao ‘dejton’. Tako su se

razpadom Jugoslavije namirili i Hrvati

i Srbi i Rusi i Amerikanci, sve preko grbače

Bošnjaka i njihove zemlje Bosne,

a da Bošnjake niko nije tretirao kao

ozbiljan faktor: Tako je utihnula priča

o genocidu nad njima, počinjenom

u cijeloj BiH od ‘92. do ‘95. godine, a

o svježem srebreničkom genocidnom

masakru se strogo šutilo da se ne bi

iritirala međunarodna javnost protiv

ovakvog sporazuma. Na toj antibosanskoj

tuđman-miloševićevskoj osnovi (i

osovini), odnosno duhu Karađorđeva,

funkcioniraju i aktuelni odnosi Tadića

i Josipovića, kao i pakt Dodik-Čović.

Eto, zašto Čović brani RS više i od samog

Dodika, kao ultrahadezeovac, da

sačuva zaostavštinu “predsjednika svih

Hrvata”. Dodik i Čović su dobili nalog

da po svaku cijenu sačuvaju miloševićtuđmanovo

djelo RS (da se ne bi postavljalo

pitanje Srpske krajine, povratka

Srba tamo i Hrvata u Posavinu) i zato

ucjenjuju formiranje vlasti, zahtijevajući

da državni premijer bude pod njihovom

kontrolom kako taj projekat ne bi

bio doveden u pitanje. I zato se dejtonski

paket ne smije razpakivati! Zato o

tome ni riječi tokom posjete troglavog

bosanskog Predsjedništva Hrvatskoj.

Radmanović je kao neriješene prioritete

naveo tek imovinu i granice.

Sve je to bilo moguće, jer su Bošnjaci

bili najslabija karika razpada Jugoslavije,

a do toga ih je dovela “bošnjačka politika”.

Ne zna se da li Bošnjacima teže

pada Dodik ili Tihić sa svojom SDA!

Nakon ovog Izetbegovićevog izpada

i beskrajno mizernog “prostiranja”

njegovog stranačkog kolege Sadika

Ahmetovića u Beogradu, gdje je kao

ministar bosanske sigurnosti, hvalio

srbsku genocidnu policiju, opravdano

je upitati se, zajedno sa akademikom

Esadom Durakovićem: Šta se

to događa s kadrovima SDA? Ona je,

kako primjećuje akademik Duraković,

nažalost, poodavno izgubila neke orijentire.

Sulejman Tihić ima problem

kooperativnosti: Vrlo je tanahna granica

između pozitivne kooperativnosti

i pogrešne, ponižavajuće servilnosti. I

esdeaovsko šepurenje i hvalisanje članstvom

u nekoj evropskoj grupaciji narodnih

stranaka je najobičniji kolaboracionizam

i prozelitizam. Ta grupacija,

po mišljenju akademika Muhameda

Filipovića, obuhvaća konzervativne

kršćanske evropske stanke, antiislamski

nastrojene, koje se zalažu za izgon

stranaca, najviše muslimana. Tako je

“mudrom” politikom svoga vođe, SDA

je postala dosad neviđen hibrid – muslimansko-kršćanska

partija.

Uistinu, svaki narod ima sudbinu

kakvu zaslužuje, a da bi je promijenio,

mora promijeniti sebe. I one koji

ga tlače! Niko ne može pobijediti narod

koji se bori za slobodu. Harčenko

može odahnuti, jer danas su Bosni i

Bošnjacima, kako izgleda, mnogo bliže

Tunis i Egipat, nego Kavkaz.

Strah od ezana

Zbog nedovoljno osvijetljenog fenomena ezana

na Zapadu, evropska islamofobija i borba protiv

izgradnje munara u Švicarskoj i drugdje po Europi,

da bi se “ugušio” ezan, podpuno je bezsmislena i

uzaludna, jer ezan obavija neprestalno cijelu zemaljsku

kuglu, hotio to neko čuti ili ne. Ezan sa munare,

kao podsjećanje i poziv muslimanima na zajedničku

molitvu, namaz, je najveći planetarni, a prema svjedočenju

prvog kosmonauta Jurija Gagarina, i kosmički

fenomen. Po nekim onovremenim medijskim navodima,

tokom leta oko Zemlje Gagarina su pratili

neki očaravajući, njemu nepoznati glasovi, koji su ga

podpuno občinili, nešto slično Odisejevoj zanesenosti

omamljujućom pjesmom sirene Kirke, ali budući

iz ateističke ruske tradicije, nije znao o čemu se radi.

Kada su vlasti, nakon njegove uspješne misije, iz propagandnih

razloga organizovale njegove nastupe po

cijelom SSSR-u, došao je i u muslimanske kavkazske

države. I tamo je opet čuo one iste zvuke. Čuo je ezan

sa munara. Ostalo je zapamćeno da je tada prosto

problijedio i zanijemio: - To su ti glasovi koji su me

občinjavali dok sam kružio oko zadivljujuće plave kugle

– navodno je tada rekao Gagarin.

Ezan je, naprosto, neuništiva činjenica. Čovječanstvo

u vrijeme pojave islama nije imalo saznanja da

je Zemlja okrugla, a zahvaljujući toj činjenici ezan se

ori oko cijele planete u svakoj sekundi neprekidno 24

sata tokom gotovo hiljadu i pol Zemljinih orbita oko

svoje zvijezde Uzdržiteljice. To je jedini zvuk koji bez

prestanka obavija cijelu planetu. Kako je to moguće?

Neka mi bude dozvoljena mala ekumenistička ekskurzija.

U islamu postoje tačno utvrđeno namazsko vrijeme

za pet dnevnih namaskih vakata (vaktus-salati),

određenih u odnosu na položaj sunca na svim meridijanima,

tako da, pošto se Zemlja okreće, to namazsko

vrijeme svake sekunde pada na drugu tačku i svake

sekunde u novoj tački počinje ezan. Primjerice, svitanje

(sabah) se stalno pomjera od istoka prema zapadu.

Tako i podne, tako i akšam (zalazak sunca). Tako za

svih pet vakata namaza. Kad je u jednoj hemisferi sabah,

u drugoj je akšam, itd. Cijela zemaljska kugla

je u svakom trenutku “pokrivena” ezanom. Za nemuslimane

je enigma kako su prvi muslimani anticipirali

tu činjenicu. Lansirne rampe ezana, metaforički

kazano, su munare. Njih je nemoguće uništiti, jer su

one “Božiji uskličnici”, kako u jednoj pjesmi o sarajevskim

džamijama metaforično asocira pjesnik Hadžem

Hajdarević. Čini mi se da ništa bolje ne ilustruje ovu

Hajdarevićevu metaforu od munare u Jamu, u Uzbekistanu,

sagrađenu uz glavnu džamiju 1190. godine

u ovoj prijestolnici nekada moćnog srednjeazijskog

carstva. U tom carstvu su bili i neponovljivi dragulji,

koji i danas svjedoče o uzponu islamskog duha: Buhara

i Samarkand. Od nekada moćnog carstva, koje

se protezalo od Kaspijskog mora do sjeverne Indije,

već stoljećima nema ni traga, ni od prijestolnice, i u

njoj džamije, ali monumentalna munara stoji gotovo

netaknuta, usamljena u pustari, upravo kao “Božiji

uskličnik”.

Nedavno se o ezan sapleo vladika zahumsko-hercegovački

Grigorije. Uzhićen povratkom u predratno

sjedišće svoje eparhije, Mostar, ova postgenocidna pravoslavna

perjanica, u navali lažnog verbalnog ekumenizma

hotio je ukazati na nužnost vjerske tolerancije

pa je spomenio da je lijepo što se u Mostaru ponovo

čuju zvona sa crkava i katedrala ... i “’odža na džamiji”.

On se jedva sjetio da u Mostaru žive muslimani pa se

prid kamerama premišljao da li spomeniti ezan ili ne

i na kraju je privladalo ono Njegoševo “odža riče sa

munare”, koje mu se od rođenja vrzma po glavi.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

27


Društvo

Bakira Hasečić o priznanju Anđeline Đoli

da njen film govori o ljubavi muslimanke i

Srbina koji ju je silovao

Nećemo dozvoliti da svijet

nakon gledanja filma kaže

‘kakve su te Bošnjakinje

žene, bez obraza i morala’

Na strani filma bile su uglavnom

bh. filmadžije, te “intelektualci

i novinari slobodarskog” duha,

ili u prevodu kompleksaši!

Danas se ne oglašavaju!

Piše: Anes Džunuzović

Znala

Z

sam da će biti svakakvih reak-

Zcija na ljubav muslimanke i Srbina

Zkoji ju je prethodno silovao, ali sam

osjetila želju da se već na rediteljskom debiju

suočim sa tako kontroverznim filmom’’.

Priznala je Anđelina Đoli u intervjuu magazinu

Glorija. Konačno je riješila naše dileme

i pokazala ko je bio upravu, a ko u krivu, tokom

polemika koje su vođene u bh. javnosti i

medijima prije nekoliko mjeseci kada je film

sniman!

Gdje ste sada kompleksaši

Samo priznanje dolazi pomalo kasno,

kada je film završen i sada kada se očekuje

njegova promocija. Snimanje se ne može

zaustaviti, a ne bi moglo ni onda, samo nas

je trebala osloboditi dvomjesečne medijske

polemike, svađa i verbalnih sukoba. Sada

više nije bitno ko je bio u pravu, da li Bakira

Hasečić i druge silovane žene iz Udruženja

“Žena žrtva rata” i nas nekoliko novinara

koji smo kritikovali snimanje takvog filma,

ili pak oni koji su govorili o filmskim slobodama,

o honorarima naših glumaca, o časti

da takva glumica snima film kod nas, o tome

da nije istina da se dešava ljubav između četnika,

silovatelja i žrtve, silovane Bošnjakinje,

do onih koji su govorili da film treba snimati

bez obzira na scenario! Na strani filma bile

su uglavnom bh. filmadžije, te “intelektualci

i novinari slobodarskog” duha, ili u prevodu

kompleksaši! Danas se ne oglašavaju! Ni slova

od bilo koga nakon Anđelinine potvrde

da se u filmu silovana Bošnjakinja zaljubljuje

u četnika silovatelja! Nemaju potrebu da se

oglase, neki zato što se potvrdilo da nisu bili

u pravu pa bi sad da im poraz ostane neprimjećen,

a drugi jer im je svejedno

i zato što su to za njih umjetničke

slobode!

Bošnjakinje nisu nemoralne

“U svakoj ljubavnoj priči u

ratnim zbivanjima ima mnogo

tragike, bola, nerazumijevanja,

nestvarnosti, opraštanja, razdvajanja...

Nema mnogo logike,

ali ima vjerovanja i hvatanja za

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

l

28

Na strani

filma bile su

uglavnom bh.

filmadžije, te

‘’intelektualci

i novinari

slobodarskog’’

duha, ili u

prevodu

kompleksaši!

Danas se ne

oglašavaju!

slamku emocija. Takve priče uvijek nađu

protivnike, svjedoke koji su spremni da kažu

kako nije baš sve tako bilo, protagoniste, pobjednike

i gubitnike. Nije lako suočiti se sa

takvim temama, ali ratova je kroz historiju

bilo mnogo, pa i nevjerovatnih, čudnih ljubavnih

priča”, rekla je Anđelina za Gloriju, i

potpuno razgolitila sadržaj filma! A sadržaj

je i tokom snimanja znao ministar Gavrilo

Grahovac, za koga nam Bakira Hasečić kaže:

“Ja sam ministra upoznala dok se film snimao,

kada sam bila kod njega i tražila da ne

dozvoli snimanje u BiH. On u prvi mah nije

izdao dozvolu, ali kada je dobio scenario dao

je odobrenje, ali praktično pod pritiskom.

Nama je poslao pismo u kojem je stajalo da se

ne može miješati u scenario filma. To nam je

bilo dovoljno, a nezvanično smo saznali da je

ministar govorio da je scenario katastrofalan

i da bi naše protivljenje trebalo biti i veće.”

O šutnji koja je uslijedila nakon Anđelininog

priznanja da se u filmu silovana Bošnjakinja

zaljubljuje u četnika, g-đa Hasečić kaže: “To

mene ne iznenađuje, i tokom polemike koju

smo vodili kad je sniman film, samo ste Vi,

Vaša redakcija, prof. Džemaludin Latić,

Avdo Huseinović, Damir Nikšić bili na strani

žrtava, ostali su nas prezirali, nipodaštavali

našu žrtvu. A bilo je onih koji su mi krijući

davali podršku, ali bez javne riječi. Dobila

sam 1.000 mailova podrške, ali nije bilo glasne

podrške. Danas su se ućutali oni koji su

nas napadali. Ali mi nećemo prestati djelovati

protiv ovog filma. Poslali smo

pismo Evropskom parlamentu

i upoznali ga sa ovim. Tražimo

i da se Anđelini oduzme titula

ambasadora dobre volje. Nećemo

dozvoliti da čitav svijet nakon što

pogleda film kaže: ‘Kakve su te

Bošnjakinje žene, bez obraza,

morala, poštenja, kakav je to

narod’. Nećemo dozvoliti da se

takva slika širi o našem narodu”,

zaključuje g-đa Hasečić.


Pogledi

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (5. dio)

Koraci ka samoukidanju države

Građansku demokraciju lideri

Muslimana od početka podrivaju

insistiranjem na “narodnoj

suverenosti”, pa se u ‘Rezoluciji

muslimanskih intelektualaca BiH’

januara 1991., u tački 6 izričito

tvrdi da su “Muslimani... suveren

narod”

Piše: Sven Rustempašić

Sarajevo, 21.1.2011.

Država Bosna je na

Konferenciji u Versaju

ukinuta, a 1939. srpskohrvatski

dogovor Cvetković-Maček

cilja ukloniti i njene zadnje tragove.

Ma kako jeziv po njene stanovnike,

Drugi svjetski rat državi donosi spas,

zaslugom Narodno oslobodilačkog

pokreta (NOP) od Prvog zasjedanja

ZAVNOBiH-a i nadalje; zatim slijedi

razvoj i vrhunac 1992., kada cijeli

svijet priznaje Republiku Bosnu i

Hercegovinu kao suverenu državu,

prema građanskom Ustavu i građanskom

Referendumu.

Nacija i narod

Godinama ovdje pojmove nacija

i narod pogrešno razumiju i koriste,

pa Ujedinjene nacije pokrštavaju u

“Ujedinjene narode”, što bi značilo da

Kurdi, Sikhi, Patani, Tamili, Zulu,

Romi, Laponci ... hiljade naroda, vihori

hiljade svojih zastava ispred UN

u New Yorku. Ali, tamo je manje od

200 zastava. Zašto? Zato što to nisu

“Ujedinjeni narodi”, nego Ujedinjene

nacije. Te zastave nisu narodne,

nego nacionalne, jest jednako državne!

Jer, nacija je u Internacionalnom

pravu skup svih stanovnika jedne

države; svi građani republike su

njena nacija. Tako je priznanjem

Republike BiH, 1992. priznata samo

nacija Bosanaca i Hercegovaca,

tj. Bosanskohercegovačka nacija,

i niti jedna druga. Hrvatski,

srpski, bošnjački i ostali narodi u

BiH, nisu članovi UN, nisu subjekti

Internacionalnog prava; oni su

priznati samo lokalno, u ustavu, i

to kao narodi. Status nacije imaju

samo građani države BiH, Bosanci

i Hercegovci. Priznanje, legalizacija

Bh. nacije, obavljeno je na najvišem i

jedino važećem nivou, kada je cijeli

svijet priznao RBiH i primio je kao

punopravnu, 177. članicu UN. Ne

možete niti biti članica Ujedinjenih

nacija, ako niste nacija; odnosno, ako

ste članica Ujedinjenih nacija, onda

ste i nacija.

U kraljevinama nema građana

nego podanika – ali je

i tamo sada slično republici,

moderno oformljenoj

građanskoj državi od

Američke i Francuske buržoaske

(građanske) revolucije.

UN su najeminentniji

klub u svijetu; nigdje

tako malo ne predstavlja

tako mnogo. A članovi

UN nisu narodi, nego države,

čiji građani su jedna

nacija. Svaki građanin je

pripadnik nacije, a može

ujedno pripadati i narodu,

vjerskoj skupini, rasnoj

grupi i sl. Može se izjasniti

samo kao građanin –

bez opredjeljenja za narodnu

ili vjersku skupinu. U

skoro svim državama ima

više narodnih skupina;

one su niži nivo od nacije.

To je moderni (preko 200

godina) građanski koncept

u teoriji države i ostvarena

praksa, pa lokalno vrijedi:

Bosanac/ka i Hercegovac/

ka su pripadnici/ce Bh.

nacije, koju čine građani

RBiH. Samo je ta nacija

svjetski priznata 1992.,

činom priznanja RBiH.

Isto je Francuz građanin

Republike Francuske i time pripadnik

nacije Francuza. Najveći

narod u Kini je Han (900 miliona),

ali je svaka osoba nacionalno

Kinez. Dvije riječi, nacija i narod,

Status nacije

imaju samo

građani države

BiH, Bosanci

i Hercegovci.

Priznanje,

legalizacija

Bh. nacije,

obavljeno je

na najvišem i

jedino važećem

nivou, kada

je cijeli svijet

priznao RBiH i

primio je kao

punopravnu,

177. članicu

UN.

ne opisuju isti pojam, te nisu međusobno

zamjenjive; a niti pojmovi

jedan drugog uključuju, isključuju

ili uvjetuju. Te riječi nisu sinonimi.

Građanin može istovremeno biti

član oba skupa: i pripadnik/ca Bh.

nacije, a i pripadnik/ca nekog od naroda

u BiH. Građanin je, po definiciji,

član skupa nacija i ne mora biti

član skupa narod, tj. pripadnik nacije

ne mora imati i/ili deklarirati svoju

narodnu pripadnost. Građanski

status, tj. nacionalnost, iskazuje se

preko državljanstva. Dakle, kao i u

svim državama na svijetu, državljanin

BiH ima sljedeći profil:

Državl janstvo

(Nacionalnost):

Bosanskohercegovačko

(Bosanskohercegovačka)

Narodnost: Srbin, Hrvat,

Bošnjak…

Vjera: pravoslavac, rimokatolik,

musliman,

ateista…

Svako može imati sve

tri karakteristike, ali se

ne mora izjašnjavati prema

narodnosti i vjeri; dovoljno

je državljanstvo, tj.

nacionalnost. Prema zahtjevu

Badinterove komisije

pravnih eksperata EU,

Referendum od 1.3.1992.

je bio građanski (jedan

čovjek – jedan glas) a ne

narodni. Nacije su nadnarodne

kategorije – pravnim

kvalitetom rangirane

iznad naroda. To da u državi

žive i razni narodi, ne

umanjuje kvalitet posjedovanja

državnosti; nema

potrebe za suprotstavljanjem,

uključivanjem ili

isključivanjem, zamjenom

ili razmjenom, dva termina, nacija

i narod - svaki ima svoje značenje

i upotrebu, a u građanskoj državi

su njima opisani profili pojedinca i

grupe ujedno i kompatibilni.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

29


Dejtonski poredak ukida građane

države BiH (samo)ukidajući

Republiku BiH. Nema građana,

državljana republike, ako nema republike.

Kada političari i novinari

spominju građane BiH, oni javnost

svjesno ili nesvjesno lažu. Po

‘Dejtonu’, građani BiH ne postoje!

Samodestruktivna je i kampanja da

se od bošnjačkog naroda napravi

“nacija Bošnjaka” i za nju “neka teritorija”

(popularno, “Muslimanija”).

To je bijeg od svoje države koji je

prethodio njenom uništavanju i podjeli.

Bh. nacija je najviši interes

pripadnika bošnjačkog naroda, odn.

svih građanski, evropski orijentiranih

Bosanaca i Hercegovaca. Za taj

status moderne evropske nacije, odani

građani ne trebaju niti od koga

tražiti dozvolu, jer je članstvom u

UN, država i nacija to priznanje dobila

od šest milijardi ljudi i njihovih

država. A od neprijatelja, vanjskih

i unutarnjih, Bh. građani i inače ne

trebaju tražiti nikakve dozvole i potvrde.

Važno je samo od već zakonom

i krvlju dobivenog - ne odustati.

Doš’o šejtan po svoje

O uništavanju države je svjedočio

i učesnik povijesnih događaja, politički

mislilac liberalnog usmjerenja,

Tarik Haverić. Uočio je licemjerni

(pr)oglas SBiH u ‘Oslobođenju’ od

13.1.2006., koji kaže da “u sadašnjoj

inicijativi građani nisu konstituirani

kao suvereni, niti je sama država konstituirana

kao suverena. Suverene su

jedino etničke grupe i suverena prava

mogu se utvrđivati jedino kroz tri

unaprijed određena etnička tabora”,

te zaključio da taj stav nije sporan jer

je koncept ustroja društva što počiva

na pojedincu, poželjniji od drugih,

naročito u BiH, nego je licemjeran

od ‘Stranke za BiH’. Haverić svjedoči

da je prvi puta postalo realno

zagovarati građanski princip krajem

1980-tih, u vrijeme pada komunizma,

kada se za SRBiH nametnulo

jednostavno pitanje: hoće li se vlast

jednog kolektiviteta (radničke klase)

zamijeniti vlašću građana, ili

vlašću drugih kolektiviteta (zvali ih

mi narodima, konstitutivnim narodima

ili nacijama)? Očajno je bilo

kratkovido tada prevladavajuće zagovaranje

“narodne države” na štetu

spasonosne građanske (u javnosti

mizerno podržane, do ismijavanja).

Ali u jesen 1989. u pomoć konceptu

građanstva priskaču T. Haverić, Z.

Grebo, I. Lovrenović, M. Živanović,

D. Međović, tražeći od Skupštine

SRBiH da vrati pravnu

snagu ‘Deklaraciji

ZAVNOBiH-a o pravima

građana BiH’ iz 1944. -

prvom bosanskom ustavu

i dokumentu koji je, po

mjeri modernog konstitucionalizma

i zaslugom svoga

glavnog g tvorca Hamdije

Ćemerlića, uspostavljao

građanina kao osnovni politički

subjekt. Inicijativa

nije podržana.

Druga se prilika ukazala

1990. u stranačkom

pluralizmu, kada se donose

inicijalne odluke koje će

oblikovati budućnost BiH.

Pošto su Beograd i Zagreb

već odlučili etnopolitički organizirati

bosanske Srbe i Hrvate, jedina odluka

koja je mogla biti donesena u BiH,

bila je hoće li se i Muslimani tako

odrediti ili će se okrenuti spasonosnoj

Univerzalnosti građanstva koja

ih svrstava u Bosanskohercegovačke

građane odn. naciju. Jedan od zagovornika

da se i Muslimani odrede

kao znatan dio Srba i Hrvata, inače

doktor lenjinizma, je i samu ideju

Bh. građanina proglasio “teorijskim

konstruktom kojeg je izmislio kralj

Aleksandar kako bi posrbio muslimane”.

To je podvala – ali nažalost,

upravo se na takvim dječje lukavim,

često glupim, drsko krivotvorenim

tvrdnjama i pogrešnim tezama, zasniva

skoro sva javna “muslimanska”

Još jedan veliki

korak prema

samoukidanju

države je bio

‘Platforma

za djelovanje

Predsjedništva

RBiH u ratnim

uslovima’, iz

juna 1992. –

dokument koji

prvi puta uvodi

fantomski

koncept

“konstitutivnih

naroda”,

gurajući

napadnutu

državu u još

dublji ambis.

odn. “bošnjačka” politika

i propaganda u proteklih

20 godina! Idući uvijek

korak dalje, politika odbacivanja

građanskog principa

je ulagala neviđene napore

u izvrtanje teza, pa je npr.

svoju borbu za legalizaciju

“stranačkog organiziranja

na nacionalnoj osnovi”

prikazivala kao borbu

za prava Muslimana, iako

se ustvari radilo o sasvim

drugom pitanju: je li

Muslimanima pametno da

se organiziraju “nacionalno”

(ustvari po srpskom

autokefalnom svetosavskom

principu “narodne

države”)? Muslimanska

politička klasa je smatrala da jeste,

i osnovala je SDA, čija će izborna

kampanja blatiti građanski princip i

njegove nosioce, za koje će tvrditi da

“odvlače glasove Muslimana od jedine

političke formacije koja autentično

zastupa i brani njihove interese”.

Politički suicid

Građansku demokraciju lideri

Muslimana od početka podrivaju

insistiranjem na “narodnoj suverenosti”,

pa se u ‘Rezoluciji muslimanskih

intelektualaca BiH’ januara

1991., u tački 6 izričito tvrdi da su

“Muslimani... suveren narod”. U

trenutku objave te rezolucije, srpski

vrh JNA upravo primjenjuje

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

30


njen sadržaj, što u komunikaciji s

Borisavom Jovićem svjedoči general

Veljko Kadijević: “U razgovorima

sa republikama treba da polazimo

od sledećeg principa: svakom narodu

treba priznati mogućnost da

bira soluciju, ali ne i republici” (B.

Jović, ‘Poslednji dani SFRJ’, pod

4.1.1991.). U istom duhu negiranja

subjektiviteta RBiH, “borci za

interese Muslimana” se tada zalažu

da u Predsjedništvu SFRJ ne budu

predstavljene republike nego narodi:

“nedopustivo je da Muslimani, po

brojnosti treći narod u Jugoslaviji,

nemaju u Predsjedništvu svoga

predstavnika...”.

Dodatni udarac građanskom

principu, a time i Republici BiH,

nanijeli su usvajanjem ‘Brionske

deklaracije’ u Skupštini RBiH, jula

1991. Prva tačka tog dokumenta

određivala je da “narodi Jugoslavije

jedini mogu odlučiti o svojoj budućnosti”,

i tako utvrđivala narode

a ne republike kao glavne subjekte

pregovora. Kada je poslanik Rasim

Kadić (Liberal) pokušao upozoriti

Skupštinu da usvajanjem ‘Brionske

deklaracije’, RBiH potpisuje vlastitu

smrtnu presudu, potpredsjednik

Vlade Rusmir Mahmutćehajić (SDA)

je sa govornice pružio uvjeravanja

poslanicima “da u evropskom smislu

riječ narod podrazumijeva sve građane

na određenoj teritoriji, a ne narod

kao naciju”, te je “nakon pojašnjenja

Mahmutćehajića... Brionska deklaracija...

izglasana” (‘Oslobođenje’

12.7.1991.). Mahmutćehajića je za

potpredsjednika Vlade RBiH postavila

SDA, stranka osnovana ne zato

da bude predstavnik građana, već

upravo Muslimana kao naroda, kako

je to isticao njezin predsjednik Alija

Izetbegović: “Predstoji novi dogovor

naroda BiH i naroda Jugoslavije o

tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju

hoćemo. Te dogovore mogu voditi

samo istinski predstavnici naroda,

a istinske predstavnike mogu odrediti

samo narodi na slobodnim izborima”.

(A. I., ‘Sjećanja’). I kako

je to isticao i sam Mahmutćehajić,

jedan od autora gore spomenute

‘Rezolucije muslimanskih intelektualaca

BiH’ u kojoj se potvrđuje da

su “Muslimani... suveren narod”.

Te šićardžijske prevare - narod smo

kada dijelimo ministarstva i direktorska

mjesta, a građani kad trebamo

zaštitu Evrope – pokreću lavinu

šteta! Nekoliko mjeseci kasnije, na

‘Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji’

u Hagu 5.11.1991., Predsjednik

Izetbegović komentira da je u “inače

nespornom principu prava na samoopredjeljenje

naroda, nejasan...

pojam naroda”. “Ako je riječ o narodu

u etničkom smislu”, nastavlja

osnivač prve etničke (narodne)

stranke u Bosni i Hercegovini, “pojavljuju

se nepremostive teškoće kod

njegove primjene” (‘Poslednja šansa

Jugoslavije - Haška konferencija

1991’, Beograd, 2002.).

Još jedan veliki korak prema samoukidanju

države je bio ‘Platforma

za djelovanje Predsjedništva RBiH

u ratnim uslovima’, iz juna 1992.

– dokument koji prvi puta uvodi

fantomski koncept “konstitutivnih

naroda”, gurajući napadnutu državu

u još dublji ambis. Osam godina

kasnije, jedan od arhitekata tog

ustavnopravnog samoubistva priznat

će u svojoj knjizi, post eventum, kako

“pojam konstitutivnosti naroda nije

razvijen u političkoj i ustavnoj teoriji

niti je poznat u komparativnom

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

31

ustavnom pravu” (Kasim Trnka,

‘Ustavno pravo’). Ali tada, kada se

nešto još moglo učiniti, osude “konstitutivnosti

naroda” svodile su se na

jedan glas: “Od čuvene rečenice da

rat u Hrvatskoj... nije naš rat... pa do

potoka krvi u BiH nije prošlo mnogo

vremena. Od trenutka donošenja

ove Platforme pa dok šejtan ne

dođe po svoje proći će još manje” (T.

Haverić, ‘Oslobođenje’ 1.7.1992.).

Eliminaciju građanskog, prati

etnizacija rata: ‘Sporazum iz

Međugorja HDZ-SDA’

, potvrdit će

da su političke elite shvatile rat kao

borbu naroda. I šejtan je doš’o po

svoje: “konstitutivni narodi” ušli

su najprije u Washingtonski a zatim

u Dejtonski ugovor, te je tako

cementiran suverenitet etničkih grupa.

Razmjere katastrofe kojoj su

tzv. zastupnici interesa muslimanskog

naroda pridonijeli šurujući sa

njegovim krvnicima, ukazuju se po

objavljivanju dokumenta iz američke

vojne baze u Dejtonu, pa oni hitno

pokreću akciju zametanja svojih tragova,

u koju svrhu ministar vanjskih

poslova Muhamed Šaćirbegović svu

krivicu svaljuje na Zapad: “Ja sam

bio tamo i, Boga mi, za ovo... nismo

odgovorni ni Alija, ni Silajdžić, ni

ja (Šaćirbegović)... Mi smo se borili

za druge stvari. Zapadu je odgovaralo

da stvori tri strane, i da te tri

strane prikazuje kroz njihove vodeće

partije, kroz SDA, HDZ i SDS.

Oni su znači ustanovili taj koncept,

a sada se, kao, bune povodom toga”

(‘Svijet’ 15.2.1996.). Haris Silajdžić,

lukaviji od Šaćirbegovića, vidi da je

kasno za tako providno vađenje, pa

ističe prihvatljivijeg krivca: “Drugu

priliku za temeljite ustavne promjene

kojima se ruši Miloševićev projekt

u BiH nećemo imati...” (‘Dnevni

Avaz’ 13.1.2006.). Da, država i režim

Slobodana Miloševića su krivi

za agresiju, ratne zločine i genocid;

ali srpsko-hrvatski koncept podjele

BiH na tri države triju naroda

uz paralelno uništavanje principa

Univerzalnosti građanstva, također

je od početka dobio i već 20 godina

ima neumoljive, fanatične pristalice

u političkoj kasti Muslimana, koju

je Srpsko-hrvatski pakt ushićeno

prihvatio.

Nota bene: Svi muslimani koji

žive na Zapadu - od Kanade preko

SAD do Velike Britanije i zemalja

Evrope - svoju sigurnost, prava i pogodnosti

crpe iz primjene principa

Univerzalnosti građanstva.


Skandalozno

Pokušaj skrivanja diplomatskog skandala: To može samo u BiH

Zloupotrijebivši svoje nadležnosti Ole Hammer,

politički savjetnik u NATO i Jude R. Romano, tužilac

za ratne zločine Tužilaštva BiH, upali u rezidenciju

ambasade Saudijske Arabije i oteli kućnu pomoćnicu

Nemoguće je da tužilac odjela za

ratne zločine Suda BiH i politički

savjetnik u NATO nisu znali da

je zabranjen nasilan upad u

prostorije ambasade prijateljske

nam zemlje. Očito je da je ovo

bahato ponašanje međunarodnih

zvaničnika isplanirano ili da se

izazove problem između BiH i

Saudijske Arabije ili da pokažu

svima da oni mogu u ovoj državi

raditi šta im je volje a da pri tome

nikom ne odgovaraju

kuću, nepozvani upadaju filipinac Jude

R. Romano, koji radi u našoj zemlji na

mjestu tužioca u Sudu BiH, njegova

supruga Cherl, te danac Ole Hammer,

politički savjetnik u NATO. Zahtjevali

su od Al Shatrhrija da Mallari ne putuje

sutradan nego da joj dozvoli da ode raditi

kod njih. Ataše je rekao da on neće

praviti problem ali da se mora ispoštovati

procedura nadležnih službi u BiH. Onda

se situacija iskomplikovala. Hammer i

Romano su prijetili da će upotrijebiti svoj

autoritet i pozvati jedinice NATO i medije

informiranja, pokušavajući na taj način

prepasti Al Shatrhrija i iznuditi njegovu

saglasnost za njihov zahtjev. Dok

su oni prijetili, Mallari je spakovala svoje

stvari i otišla u Hammerov automobil.

Dokazujući svoju prisebnost i poštovanje

države u kojoj se nalazi, Ataše je pozovao

lokalnu policiju. Policija je izvršila identifikaciju

i pozvala policiju za strance.

Ataše je još samo zatražio da predstavnici

policije za strance preuzmu Mallari, da bi

njegova odgovornost prema njoj prestala.

Ambasada Kraljevine Saudijeske Arabije

naknadno je poslala dopis Ministarstvu

inostranih poslova BiH u kojem ih obavještava

o incidentu te traži da se poništi

identifikaciona iskaznica kućne pomoćnice

Anna Marie Mallari. Također,

Ambasada najavljuje da će podnijeti prijave

institucijama u kojima su zaposleni

Hammer i Romano. Sarajevski mediji

informiranja još uvijek ćute ili samo šturo

informišu o ovom incidentu. Nadamo

se da će do našeg narednog broja progovoriti

nadležni u NATO i Sudu BiH, te

da će za ovaj skandal odgovarati oni koji

su ga izazvali.

Piše: Ramiz Hodžić

Ana

A

Marie Mallari je Filipinka

Akoja već dvije godine radi

Akao kućna pomoćnica kod

Ibrahima Al Shatrthrija, atašea u

Ambasadi Saudijske Arabije u Sarajevu.

Nikad u te dvije godine nije se žalila

na loše postupanje p atašea prema njoj.

j

Živjela je u rezidenciji zajedno s ataše-

ovom porodicom, posjedovala identifikacionu

iskaznicu, slobodno se kretala,

svake nedjelje išla u obližnju crkvu Sv.

Ignjacija na Grbavici... Odjednom, sredinom

prošlog mjeseca, Mallari je od svog

poslodavca zatražila dozvolu da se vrati

u Filipine. On se nije protivio. Karta je

rezervirana za 31. Januar. Međutim, dan

prije nego što je trebala otići u atašeovu

Šta kaže zakon

S

trogo je zabranjen ulazak u posjed diplomate

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima u svom 22. članu kaže sljedeće:

Prostorije diplomatske misije su nepovrijedive. Organima države je

dozvoljeno da u njih uđu samo uz pristanak šefa misije. Država kod koje

se akredituje ima specijalnu obavezu da preuzme sve potrebne mjere da

bi spriječila nasilan ulazak u prostorije misije ili njihovo oštećenje, a narušavanje

mira misije ili povredu njenog dostojanstva. Prostorije misije,

namještaj i drugi predmeti koji se u njima nalaze, kao ni prevozna sredstva

misije ne mogu biti predmet nikakvog pretresa, rekvizicije, zaplijene ili

mjere izvršenja.

A u članu 30. stoji: Privatan stan diplomatskog agenta uživa istu nepovrijedivost

i istu zaštitu kao i prostorije misije. Njegovi dokumenti, njegova

prepiska i, pod rezervom stava 3. člana 31. njegova imovina također uživaju

nepovrijedivost.

10. decembar - 5. muharrem

32


Mladi i društvo

Delinkvencija mladih, oblici individualnog ponašanja (VI):

Neposredni društveni uzroci delinkventnog ponašanja

Sredstva masovne

komunikacije

Ovdje je važno istaći da

nijedan od ovih pobrojanih,

kao i drugih faktora, nije

univerzalan u smislu da u

svakom konkretnom slučaju

izaziva delinkventno ponašanje.

Naprotiv, oni najčešće djeluju

u interakciji, tako da u

stvarnosti rijetko može doći do

prestupničkog ponašanja usljed

djelovanja samo jednog faktora

Piše: Džemal Subašić

Sredstva za masovne komunikacije

predstavljaju moćan

faktor djelovanja savremenog

čovjeka, kao i razvoj njegove ličnosti.

U sredstva masovne komunikacije

ubrajamo film, televiziju, radio,

štampu, literaturu, reklame različitih

sadržaja i druga sredstva. Korištenje

ovih sredstava ima za cilj zadovoljenje

potreba čovjeka da bude obaviješten

o značajnim društvenim procesima i

dešavanjima.

Putem ovih sredstava se prenose

informativni, edukativni i zabavni sadržaji

koji imaju evidentan uticaj na

razvoj ličnosti, posebno mladih koji

se nalaze u procesu razvoja i društvenog

formiranja. Pozitivan uticaj ovih

sredstava ogleda se kroz sticanje znanja

i umijeća, interes mladih za usvajanje

naučnih i kulturnih tekovina, bogatstvo

socijalne i moralne dimenzije,

te razvoj stvaralačkih sposobnosti.

Međutim, sredstva za masovne komunikacije

vrše i negativan uticaj na

mlade i njihovo društveno ponašanje.

Taj negativan uticaj se vrši putem prezentiranja

onih sadržaja koji iz komercijalnih

i drugih razloga favorizuju nasilje,

brutalnu snagu, kriminalitet i druge

amoralne postupke. Tome, svakako,

doprinosi okolnost da kod

mladih, s obzirom da se nalaze

u procesu razvoja, nije u

dovoljnoj mjeri razvijeno kritičko

mišljenje i drugi pozitivni

kvaliteti kao unutrašnji

ili lični “cenzori” pomenutih

sadržaja. (Ž. B. Jašović,

Kriminologija maloljetničke

delinkvencije, Beograd, 1991.

god., str. 256).

O tome u kolikoj mjeri

sredstva za masovne komunikacije

doprinose delinkventnom

ponašanju

postoje različita mišljenja i

stavovi. Prema jednom mišljenju

sredstva za masovne

komunikacije u znatnoj mjeri

doprinose delinkvenciji,

odnosno predstavljaju odlučujuće

uzročnike kriminalnih

i drugih vidova njihovog

delinkventnog ponašanja.

Drugi, pak, negiraju svaki

značaj takvog uticaja smatrajući

da film, literatura

i štampa čine samo jedan

od mogućih kriminogenih

uslova koji se realizuju u

vidu krivičnog djela samo u

sklopu sa djelovanjem drugih

sociogenih i endogenih

faktora. (dr R. Mlađenović

- Kupčević, Kriminologija,

Sarajevo, 1982., str. 170.).

Možemo zaključiti da

odgovor na pitanje o negativnom uticaju

sredstava za masovne komunikacije

na pojavu delinkvencije mladih

zahtijeva analizu samih sadržaja koji se

putem tih sredstava prenose.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

34

Sredstva za

masovne

komunikacije

vrše i negativan

uticaj na

mlade i njihovo

društveno

ponašanje. Taj

negativan uticaj

se vrši putem

prezentiranja

onih sadržaja

koji iz

komercijalnih i

drugih razloga

favorizuju

nasilje,

brutalnu snagu,

kriminalitet i sl.

Elektronski mediji – radio i televizija

Radio i televizija kao sredstva masovne

komunikacije imaju veliki značaj

s obzirom da su njihovi sadržaji

dostupni velikom broju ljudi. U prvoj

polovini IX stoljeća započelo je doba

električnih medija. Od tog trenutka,

pa do danas, čovjek je pod njihovim

snažnim uplivom. Radio i televizija,

putem svojih sadržaja, imaju ogromnu

moć zadovoljenja čovjekovih intelektualnih,

moralnih, estetskih, rekreativnih

i drugih potreba. Međutim, oni

mogu ostvariti i negativan uticaj, posebno

na mlade i njihovo ponašanje.

Kada se govori o takvom negativnom

uticaju, onda ni dejstvo radija i televizije

nije jednako. Sadržaji

radija manje utiču na razvoj

i formiranje ličnosti mladih

za razliku od televizije. To iz

razloga što određeni sadržaji

zbog svoje prirode ne mogu

se prenositi putem radija, ili

što sadržaji preneseni putem

radija ne izazivaju isti efekat

kao što bi izazvali da su

saopšteni putem televizije.

Ipak to ne znači da određeni

programi emitirani putem

radija ne mogu ostaviti negativne

posljedice. Tako, npr.

emitiranje programa koji

zanemaruju etičke, idejne i

druge aspekte sadržaja koji

se prezentiraju ili nametljive

reklame nekih proizvoda

koje kod mladih mogu

formirati nerealne motive

koje oni nisu u stanju da na

društveno prihvatljiv način

zadovolje, mogu kod izvjesnih

mladih ljudi ostvariti

negativno dejstvo. Mnogo

izrazitiji negativni uticaj na

ponašanje mladih mogu

ostvariti komercijalni programi

televizije. Televizija

takav uticaj ostvaruje posebno

putem filma. Međutim,

uticaj na mlade ostavljaju

oni filmovi koji nemaju

etičke ili umjetničke vrijednosti.

Takvi filmovi u prvi

plan ističu razne kriminalne postupke,

seksualne nastranosti i opsesije, “parazitski”

život i dr. Takvi filmovi mogu

mlade povesti u svijet fiktivnog i opteretiti

ih nerealnim motivima, mogu


kod njih razviti ili pothraniti negativne

navike, vrijednosti, stavove

i druge negativne preokupacije,

pa i neposredno ih podstaći

na vršenje prestupničkih radnji.

(Ž. B. Jašović, Kriminologija maloljetničke

delinkvencije, Beograd,

1991. god., str. 258). Filmovi

ovakvog sadržaja ipak ne djeluju

na sve mlade isto. Veći je uticaj

na psihički labilnije i pretjerano

emotivne mlade osobe, nego na

one koje to nisu.

S obzirom na ocjenu ovog

kriminogenog faktora u literaturi

preovladava mišljenje da se

negativno učešće filma u determinisanju

delinkvencije mladih

najčešće izražava preko podsticanja

već postojeće sklonosti ka

takvom ponašanju, odnosno ono

ima ulogu povoda.

Printani mediji –štampa i šund

literatura

Negativan uticaj štampe i

šund literature na pojavu delinkventnog

ponašanja je problem

o kojem se već duže vremena raspravlja

u literaturi. Pod štampom se

ovdje podrazumijeva, uglavnom publikovane,

tzv. kriminalne hronike kojom

obiluju dnevni i nedjeljni listovi. (R.

Mlađenović - Kupčević, Kriminologija,

Sarajevo, 1982., str. 171).

Štampa je obavezna, prema društvu i

čitaocima, da pruža informacije i o ovim

pojavama. Objavljivanje tih informacija

ima pozitivnu ulogu koja se ogleda kroz

određeni uticaj u pravcu aktiviranja javnog

mnijenja na otklanjanju uzroka ovih

pojava. Međutim, štampa nekad pretjeruje

objavljivanjem često senzacionalnih

i šokantnih podataka “crne” hronike,

skandaloznih vijesti o zločinu i drugim

negativnim pojavama, što ostavlja negativne

posljedice. Ona često u svojim

tekstovima daje pretjerani publicitet

pojedinim kriminalnim događajima uz

opisivanje pojedinih momenata iz ličnog

života izvršioca. Ona time na izvjestan

način populariše asocijalno ponašanje

što mlade može potaknuti na prestupničke

radnje, kako bi doživjeli publicitet.

Također, detaljnim opisom načina

izvršenja krivičnog djela štampa može

negativno uticati na mlade na način da

im posluži kao model za njihove kriminalne

poduhvate. U tom slučaju ona ima

instruktivnu funkciju.

Isti mehanizam djelovanja na mlade

ima i šund literatura, to jest ona

literatura koja nema nikakvu umjetničku

vrijednost. Kriminalni romani,

avanturistička literatura i pornografija

svojim kliširanim načinom

opisivanja raznih scena tuče,

sadizma, pucnjave, prolivanja

krvi, seksualnog nasilja,

pornografskih i sličnih motiva

u stanju je da okupira

pažnju mladih čitalaca i da se

prosto lijepi za njihovu psihu,

često je deformišući i unoseći

konfuziju u njihovo poimanje

života. (Ž. B. Jašović,

Kriminologija maloljetničke

delinkvencije, Beograd, 1991.

god., str. 264).

U šund literaturu svakako

bi se mogli svrstati i crtani

romani, stripovi. Negativan

uticaj na mlade ostavljaju oni

stripovi čiji sadržaj čine nasilje,

zločini, seks, te se njima,

također, pridaje kriminogeni

značaj.

Faktor i uticaji koji su prethodno

izloženi po svojoj učestalosti kriminogenog

djelovanja predstavljaju bitne i

preovlađujuće faktore prestupništva

u nizu drugih neposrednih društvenih

faktora. Stoga se djelovanjem ovih

faktora dobrim dijelom može etiološki

objasniti delinkvencija kao društvena i

masovna pojava. Međutim, pored ovih

neposrednih društvenih faktora postoje

i drugi socijalni faktori također

neposrednog karaktera. U literaturi se

najčešće navode sljedeći: a) Negativan

uticaj koji na mlade ostvaruju odrasli

Kriminalni

romani,

avanturistička

literatura i

pornografija

svojim

kliširanim

načinom

opisivanja u

stanju je da

okupira pažnju

mladih čitalaca

i da se prosto

lijepi za njihovu

psihu, često

je deformišući

i unoseći

konfuziju

u njihovo

poimanje

života.

kriminalci, podvodači, prostitutke,

dileri opojnim sredstvima,

kockari, ucjenjivači i slični deklarisani

elementi; b) Kriminogeni

uticaj raznih konzervativnih shvatanja,

običaja, određenih političkih

stavova i motiva; c) Negativno

djelovanje koje na mlade ostvaruju

izvjesni sukobi u oblasti kulture;

d) Neadekvatno funkcionisanje

socijalno-zaštitnih, zdravstvenih

i drugih komunalnih institucija

i objekata; e) Neadekvatna krivično-pravna

rješenja, koja se

javljaju kao smetnja efikasnom

suzbijanju j kriminaliteta i predupređenju

recidivizma. (Ž. B.

Jašović, Kriminologija maloljetničke

delinkvencije, Beograd, 1991.

god., str. 265-268).

Ovdje je važno istaći da nijedan

od ovih pobrojanih, kao i

drugih faktora, nije univerzalan

u smislu da u svakom konkretnom

slučaju izaziva delinkventno

ponašanje. Naprotiv, oni najčešće

djeluju u interakciji, tako da

u stvarnosti rijetko može

doći do prestupničkog ponašanja

usljed djelovanja samo

jednog faktora. Ali, i kod

zajedničkog djelovanja više

faktora, ipak se izdvajaju oni

najaktivniji koji, u konkretnom

slučaju, imaju karakter

uzroka. Negativno djelovanje

ovih faktora na mlade se

ostvaruje u zajednici i sa ostalim

faktorima društvenog i

psihičkog karaktera. Koliki će

uticaj tih faktora biti i kakve

će posljedice pojedinih faktori

ostvariti zavisi od njihovog intenziteta,

kao i drugih uslova

šireg društvenog i psihičkog

determinističkog okvira u

kome djeluju.

Isto tako, pojedini faktori

koji su u slučaju delinkventa

A djelovali kriminogeno, nisu

djelovali kriminogeno u slučaju

delinkventa B, C i drugih,

kod kojih su se, kao kriminogeni,

pojavili neki drugi faktori. Prema tome,

kod sagledavanja uzorka delinkventnog

ponašanja mora se poći od sagledavanja

cjelokupne životne situacije. Da li će

životna situacija neke mlade ličnosti u

nekom slučaju postati kriminogena situacija

ne zavisi samo od toga koji faktori

djeluju, nego i od toga kako oni djeluju.

To znači da kriminogenost pojedinog

faktora u svakog konkretnom slučaju zavisi

od uzajamnih odnosa toga faktora

prema svim drugim faktorima koji djeluju

istovremeno.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

35


Fetve

Aktuelna pitanja i dileme

Namjerno ubistvo predstavlja

povredu triju prava: Božijeg,

prava ubijenog i njegove rodbine

Saff redovno prenosi fetve

eminentnih islamskih

učenjaka iz različitih pravnih

i drugih islamskih naučnih

oblasti i cjelina

Pokajanje ubice

Da li je, kada je u pitanju namjerno

ubistvo kojeg je čovjek počinio

tajno, dovoljno pokajanje ili je, uz to,

potrebno da se ubica preda zvaničnim

policijskim i sudskim organima kako

bi bio adekvatno sankcionisan?

Dr. Salih ibn Muhammed

el-Munedžid

Hvala Allahu i neka je mir i spas na

posljednjeg poslanika, Muhammeda,

sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu

porodicu i ashabe. Namjerno ubistvo

predstavlja povredu triju prava: Božijeg

prava, prava ubijenog i prava njegovih

bližnjih, i u skladu je sa pravdom i pravičnošću

da se ta prava, naknadno, izmire

(poravnaju). Iskrenim pokajanjem namiruje

se Božije pravo, pravo bližnjih namiruje

se na jedan od tri načina: izvršenjem

smrtne kazne (odmazdom), prihvatanjem

novčane kompenzacije umjesto

toga ili oprostom, dok će pravo ubijenog

biti namireno na Sudnjem danu tako

što će mu Uzvišeni Allah, kao zamjenu

za pretrpljenu štetu, dati iz Svog obilja i

dobra. Rekao je Ibnul-Kajjim, Allah mu

se smilovao: “Zaključak bi bio da se za

namjerno ubistvo vežu tri prava: Božije,

pravo ubijenog i pravo bližnjeg. Ukoliko

se ubica dobrovoljno i bez ikakve prisile

preda bližnjima (rodbini ubijenog),

iskreno se kajući za počinjeni zločin, i

iz straha od Allahove kazne, time su izmirena

dva prava: Božije, pokajanjem, i

pravo rodbine, izvršenjem smrtne kazne,

nagodbom ili oprostom, dok će pravo

ubijenog biti izmireno na Sudnjem danu

tako što će ga Allah, dželle šenuhu, obasuti

svojom milošću i dobrom, kao iskup

za iskreno pokajanje njegovog ubice.

Tako će i njegovo i pravo pokajnika biti

zadovoljeno.’’ (El-Dževabul-kafi,

102.).

Ove Ibnul-Kajjimove riječi prenio je El-

Merdavi u Tashihul-furu’, 6/171., a zatim

dodao: “Ibnul-Kajjim je, u ovom pitanju,

odabrao Tekijjudinovo mišljenje (misli

na Ibn Tejmijju), koji ga je obrazložio na

spomenuti način i preferirao, što je, bez

sumnje, ispravno i tačno.” Ako je ubica

prikrio svoj zločin, a nakon toga se iskreno

pokajao, ostalo je da se izmire dva

prava: pravo bližnjih i pravo ubijenog.

Jedan od uvjeta ispravnosti tevbe jeste izmirenje

uzurpiranih prava, bilo njihovim

povratom, bilo traženjem oprosta za pričinjenu

štetu. Stoga je ubica dužan obavijestiti

porodicu o zločinu kojeg je počinio

nad njihovim rođakom, kako bi oni, sudskim

putem, mogli tražiti namirenje štete,

ili zahtijevati od njega isplatu krvarine

ili mu oprostiti, što je u skladu sa riječima

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko

nekome učini nepravdu, neka, dok je još

na ovome svijetu, traži oprosta od njega,

jer na onom svijetu neće dobiti takvu priliku,

tamo se šteta ne plaća dinarima niti

dirhemima, nego će se namirivati dobrim

djelima, a onaj ko ne bude imao dobrih

djela, štetu će namiriti tako što će na svoja

pleća prihvatiti dio grijeha onoga koga je

na dunjaluku oštetio.” (Buharija, 6534.).

(Izvor: www.islam-qa.com).

Čestitost (moralnost) i bračna

dostojnost

Selam alejkum. S obzirom da

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže da su nevaljali

muškarci za nevaljale žene, i

nevaljale žene za nevaljale muškarce, a

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

36

čestiti muškarci za čestite žene i čestite

žene za čestite muškarce, a znam i za

hadis gdje se kaže da čovjek neće preseliti

dok ne učini grijeh za koji kori

svog brata koji ga je učinio a zatim se

za njega pokajao, pa me interesuje, da

li je grijeh onda da muškarac ili žena

koji su počini blud, a potom se pokajali,

budu u vezi sa ženom odnosno muškarcem

koji nisu? Da li pokajanje briše

grijehe na način da se onda ovaj ajet ne

primjenjuje?

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin

Es-selamu alejkum! Tačno je da spomenuti

ajet pojašnjava i definira moralni

profil osoba koje jedna drugoj odgovaraju

kada je riječ o stupanju u brak. Logično je

i primjereno da moralno čista osoba želi

i treba da stupi u brak s moralno čistom

osobom. Nemoralna osoba nema pravo

stupati u brak s moralnom osobom,

jer je njen profil nemoralnost, pa neka

u brak stupa sa osobom sličnog profila.

Međutim, u slučaju da se nemoralna osoba

iskreno pokajala i vratila vjeri, može

stupiti u brak s neporočnom osobom.

Brak će biti ispravan. Jer, iskrena teoba

briše grijehe. Međutim, neporočna osoba

treba biti na oprezu, tj. treba biti sigurna

u iskrenu teobu griješnika, s obzirom da

su prevare moguće. U svakom slučaju, to

što ranije nemoralna osoba traži moralnu

osobu za bračnog druga ide u prilog moralnosti

i neporočnosti prije braka. Jer,

ko je bio neporočan prije braka, veliki su

izgledi da takav ostane i u braku. (www.

rijaset.ba, Pitanja i odgovori)

Smrt od tuge za voljenom osobom

Es-selamu alejkum. Koji je status

osobe koja umre od tuge za voljenom

osobom, a nije želio stručnu pomoć

iako je znao da posljedice mogu biti

fatalne?


Dr. Enes Ljevaković,

fetva-i-emin

Es-selamu alejkum.

Liječiti se treba i neka ulema

smatra da je to obaveza

shodno imperativu u hadisu:

“Liječite se, ali ne zabranjenim

stvarima!” Međutim,

neka ulema smatra da osoba

ima prava da odbije liječenje,

oslanjajući se na prirodni

razvoj bolesti i prepuštajući

svoje stanje Allahovoj odredbi.

Dozvoljeno je da osoba u

teškoj situaciji uči dovu da je

Allah poživi dok je život dobar za nju, a

da joj jjpodari smrt ako je to za nju bolje.

Životni optimizam i nada u poboljšanje

situacije je u skladu s islamskim učenjem

i rezonom. (www.rijaset.ba, Pitanja i

odgovori).

Odnos prema svekrvi

Moj muž je mnogo vezan za svoju

majku, i ima veliku želju da je dovede

kod nas, iako ona trenutno živi sa sinom

i kćerkom. Nastojim da se, koliko

god je to moguće, prema njoj odnosim

korektno i s poštovanjem, ali je njena

narav takva da voli zapovijedati i nametati

drugima svoje mišljenje. Mog

muža često ponižava u mom prisustvu,

i ponaša se rasipnički, tako da se često

zadužujemo zbog nje. Šta da radimo?

Ako je ubica

prikrio svoj

zločin, a nakon

toga se iskreno

pokajao, ostalo

je da se izmire

dva prava:

pravo bližnjih i

pravo ubijenog.

Jedan od uvjeta

ispravnosti

tevbe jeste

izmirenje

uzurpiranih

prava.

Kolegij za fetve na internetskom

portalu www.islamweb.net,

fetva br. 148.545

Hvala Allahu i neka je mir

i spas na posljednjeg poslanika

,

Muhammeda, sallallahu alejhi

ve sellem, njegovu časnu porodicu

i ashabe. Prije svega, savjetujemo

ti da u odnosu prema svekrvi

budeš strpljiva i ustrajna u

činjenju dobra, jer strpljenje uvijek

donosi samo dobro i korist.

O vrjednostima sabura, možeš

čitati u odgovoru br. 18.103. S

druge strane, tvoje neprikosnoveno

pravo, kojeg ti islam daje i na kojem

možeš insistirati, je da sa svojim mužem živiš

u zasebnom stanu ili kući, i to je muž dužan

da ti obezbijedi. Sa šerijatskog stanovišta, ti

nisi dužna živjeti u zajednici sa njegovim roditeljima

ili bilo kim drugim. Savjetujemo ti

također da o ovome svemu, otvoreno i hladne

glave, razgovaraš sa svojim mužem kako

bi iznašli najbolje moguće rješenje. Njegova

je obaveza da, u skladu sa visokim moralnim

normama i načelima, savjetuje majku

i objasni joj do kakvih negativnih posljedica

može dovesti njeno ponašanje. Pri tome treba

biti svjestan da je preporoučivanje dobra

i upozoravanje na zlo (el-emru bi

-l -marufi ’

ve-

n-nehju ‘ani

-l-

munkeri) jedan od vidova

dobročinstva prema roditeljima. Kao dio

rješenja dozvoljeno je u pomoć pozvati i druge

članove obitelji i rodbine, ali se nikako ne

smije zapostaviti iskrena dova Allahu, džele

šanuhu, da popravi vaše stanje. Važno je napomenuti

da je financijska skrb o siromašnim

roditeljima obaveza sve djece, muške i

ženske, u skladu sa mogućnostima svakog

od njih. (www. islamweb.net).

Musliman i držanje psa u kući

Selam. Da li je muslimanu dozvoljeno

držati psa u kući? Pas se redovno pere,

dobija vakcine itd?

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin

Es-selamu alejkum! Držanje psa u kući

ili stanu nije u duhu tradicionalne islamske

kulture življenja. Slina psa se šerijatski tretira

nečistom te bi se odjeća na koju dospije trebala

oprati da bi se u njoj moglo klanjati. U

jednom hadisu se navodi da meleki ne ulaze

u kuću u kojoj se nalazi pas. Prema tome, u

kući u kojoj se klanja i vodi računa o islamskim

propisima ne bi trebalo bespotrebno

držati psa. Pas se može držati (van kuće)

ako postoje opravdani razlozi poput lova,

čuvanja ili ispomoći slijepoj osobi u kretanju

i sl. Pretpostavljamo da je razlog zabrane

higijensko-zdravstvene naravi. Ali, moguće

je da ima i nekih drugih razloga,

nama trenutno nepoznatih, te i pored

svih zdravstveno-higijenskih mjera ne

možemo reći da je držanje psa u kući

islamski prihvatljivo. Međutim, možemo

reći da su te mjere, u slučaju da

osoba ipak drži psa u kući/stanu, neophodne

i ublažavaju oštricu zabrane.

(www.rijaset.ba, Pitanja i odgovori)

37


Pobožnost

Putevi duhovnog uzdizanja: Altruizam ili nesebičnost

I više vole njima nego sebi,

mada im je i samima potrebno

Velikodušan i darežljiv čovjek

daje drugima čak i ono što mu

je samom potrebno, a škrtac

pohlepno žudi za onim što ne

posjeduje, a kada ga dobije

onda škrtari i ne želi to ni s

kim dijeliti

Piše: Muhamed Nasirudin el-Uvejd

Preveo i prilagodio: Abdusamed

Nasuf Bušatlić

A

rapska riječ el-isar (veli-

kodušnost, nesebičnost,

Aaltruizam, darežljivost)

znači dati prednost potrebama drugih

ljudi nad vlastitim potrebama.

Velikodušan i istinski darežljiv čovjek

je spreman da trpi glad i žeđ da

bi drugog nahranio i napojio. To je

jedno od najljepših i najplemenitijih

svojstava islamskog ahlaka. Islamski

učenjaci su kazali da je osobina iskrenih

vjernika el-isar (velikodušnost ili

darežljivost), a osobina nevjernika je

el-esere, što znači sebičnost, pohlepa

i egoizam. Oni koji ne vjeruju u

Allaha samoljubivi su, pohlepni i sebični

i oni najčešće svoj život grade

na smrti drugih ljudi, svoje bogatsvo

na tuđem siromaštvu, svoju veličinu i

ugled na tlačenju i ponižavanju drugih

ljudi, a svoju sigurnost na strahu

drugih ljudi.

Svojstvo putnika ka Allahu

Muhammed, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao je: “Čuvajte se zulu-

ma (nasilja), jer je zulum tmina na

Sudnjem danu, čuvajte se pohlepe

jer je ona upropastila narode prije

vas, nagnala ih je da prolijevaju nedužnu

krv i da sebi dozvole ono što

je zabranjeno.” (Muslim). U drugom

hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, kaže: “Neće se spojiti prašina

na Allahovom putu i džehennemska

vatra, niti će se ikada u jednom

srcu spojiti pohlepa i vjerovanje.”

(Sahihul-Džami’). Prvi znak velikodušnosti

i altruizma je oslobađanje

od pohlepe, a drugi znak je prepuštanje

drugima onoga što ti je i samom

potrebno.

U poznatom komentaru

sure El-Fatiha, Ibnul-

Kajjim el-Dževzi je, između

ostalog, rekao: “Jedan

od stepeni duhovnog uzdizanja

koji je sadržan

u ajetu ijjake na’budu ve

ijjake nestein (Samo Tebe

obožavamo i samo od Tebe

pomoć tražimo), svakako je

i altruizam, velikodušnost,

darežljivost. Uzvišeni je

objavio: I onima koji su

Medinu za življenje izabrali

i domom prave vjere još

prije njih je učinili; oni vole

one koji im se doseljavaju i

u grudima svojim nikakvu

tegobu, zato što im se daje,

ne osjećaju, i više vole njima

nego sebi, mada im je i

samima potrebno. A oni koji se uščuvaju

lakomosti, oni će sigurno uspjeti.

(El-Hašr, 9.). Svojstvo el-isar (altrui-

zam, velikodušnost) suprotno je pohlepi

i škrtosti (eš-šuh). Rečeno je:

‘Velikodušan i darežljiv čovjek daje

drugima čak i ono što mu je samom

potrebno, a škrtac pohlepno žudi

za onim što ne posjeduje, a kada ga

dobije onda škrtari i ne želi to ni s

kim dijeliti.’ Škrtost (ar. el-buhl) je

plod pohlepe (ar. eš-šuh) koja čovjeka

podstiče da škrtari.” Nakon toga,

Ibnul-Kajjim je citirao hadis koji prenosi

Abdullah ibn Amr ibn As, a u

kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao: “Čuvajte se pohlepe jer

Čuvajte se

pohlepe jer je

ona upropastila

one prije vas,

natjerala ih je

da škrtare, pa

su škrtarili,

natjerala ih

je na kidanje

rodbinskih

veza, pa su ih

kidali, natjerala

ih je na razvrat

i griješenje,

pa su to činili.

(Hadis)

je ona upropastila one prije vas, natjerala

ih je da škrtare, pa su škrtarili,

natjerala ih je na kidanje rodbinskih

veza, pa su ih kidali, natjerala ih je

na razvrat i griješenje, pa su to činili.”

(Ebu Davud).

U naprijed citiranom ajetu, Allah,

dž.š., opisao je ensarije osobinom elisara

(velikodušnosti i nesebičnosti)

i to je zapravo osobina koja je inače

krasila ensarije, odnosno

muslimane Medine koji

su velikodušno prihvatili

Muhammeda, sallallahu

alejhi ve sellem, i njegove

ashabe iz Mekke, nakon

što su učinili hidžru u

Medinu.

Historičari su zabilježili

predaju u kojoj se

spominje da je jedan od

najdarežljivijih ensarija

općenito bio Kajs ibn

Sa’d ibn Ubade, r.a. Tako

se spominje da se on jedanput

razbolio, ali mu je

malo ljudi došlo u posjetu,

pa se čudio zbog toga.

Rečeno mu je da se ljudi

stide doći, jer su se mnogo

zadužili kod njega, a nemaju

mogućnost da mu vrate dug.

Kada je to čuo, rekao je: “Allah uništio

imetak koji sprječava braću da

se međusobno posjećuju!” Zatim je

naredio telalu da razglasi da on svim

dužnicima oprašta dug. Sutradan se

stvorila velika gužva pred njegovim

vratima. Prenosi se da ga je neko

upitao: “Jesi li ikada sreo darežljivijeg

čovjeka od sebe?” Odgovorio

je: “Jesam. Putovao sam sa svojim

prijateljem, pa nas je noć zatekla u

pustinji i svratili smo u kuću jedne

žene da se odmorimo i da po mogućnosti

prenoćimo. Kada je došao

njen muž rekla mu je da ima dva

gosta. On je odmah zaklao devu i

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

38


pripremio je za večeru. Sutradan je

zaklao drugu devu za ručak, pa smo

mu rekli: ‘Mi smo sasvim malo pojeli

mesa od one jučerašnje deve, a ti

danas kolješ drugu. Zašto to radiš?’

Odgovorio je: ‘Ja svoje goste nikada

ne častim jučerašnjom hranom.’

Ostali smo kod njega dva dana i dvije

noći. Treći dan smo krenuli svojim

putem, i pošto je on bio otišao

od kuće, mi smo njegovoj ženi dali

sto zlatnika i rekli smo da se u naše

ime zahvali mužu na gostoprimstvu.

Nedugo zatim, čuli smo glas koji

nas je dozivao: ‘O nevaljalci! Čujete

li me, vama govorim! Vama koji ste

na prevaru pokušali platiti moje gostoprimstvo!’

Ubrzo nas je stigao i

ljutito nam rekao: ‘Ili ćete uzeti vaš

novac koji ste dali mojoj ženi ili ćete

osjetiti oštricu moga koplja.’ Vidjeli

smo da sa njim nema šale, pa smo

uzeli novac i nastavili putovanje.”

Vrste altruizma

Islamski učenjaci su spomenuli

sljedeće vrste altruizma (el-isar). r

Prvo, davanje prednosti drugima

u onome što ni na koji način neće

negativno utjecati na vjeru, niti će

biti uzrok upropaštavanja života i

vremena i njegovog iskorištavanja

u zabranjenim stvarima, kao što je

davanje prednosti drugom u hrani,

piću i odjeći, ali pod uvjetom

da to neće štetiti životu.

Sve ono u čemu se

krije dobro za ahiret i što

je vezano za ibadet, vjernik

ne treba prepuštati

nikome, niti u tome treba

bilo kome davati prednost.

Drugo, davanje prednosti

Allahovom zadovoljstvu

nad zadovoljstvom ljudi.

To znači da čovjek želi da

čini samo ono u čemu je

Allahovo zadovoljstvo, pa

makar time rasrdio ljude i

makar to za njega bilo veliko

iskušenje. U suprotnom,

onaj ko dadne prednost

zadovoljstvu ljudi nad

Allahovim zadovoljstvom,

on će osjetiti srdžbu onog

čije zadovoljstvo je tražio i bit će ponižen

i iskušan upravo rukama onih

za čijim zadovoljsvom je čeznuo, pa

će tako izgubiti i dunjaluk i ahiret.

Rekao je imam Šafija: “Zadovoljstvo

ljudi je nedostižni cilj, pa se drži onoga

što će ti koristiti i što će popraviti

tvoj odnos prema Allahu.” Treće,

da svoju velikodušnost i altruizam

pripišeš Allahu, a ne sebi, jer je On

Onaj koji daruje svaku blagodat, pa

tako i altruizam.

El-džudu - darežljivost i njeni

stepeni

Ashab Ebu

Damdam je

u zoru učio

ovu dovu:

“Gospodaru

moj, ja nemam

imetka koji

bih podijelio

kao sadaku,

pa zato svoju

čast zalažem

kao sadaku.

Gospodaru,

budi mi

svjedok da

sam oprostio

svima koji su

me na bilo koji

način uvrijedili,

potvorili i

psovali.”

Osim stepena el-isar,

postoje još dva stepena darežljivosti

ili altruizma, a

to su: es-sehau - to je obični

vid darežljivosti koji se

može naći kod mnogih

ljudi, a koji znači da dijeliš

drugima manje nego što

sebi ostavljaš. Zatim, eldžudu,

što znači dijeljenje

shodno mogućnostima.

Imam Ibnul-Kajjim je

spomenuo deset vrsta eldžudaa

ili darežljivosti.

Prvi stepen je altruizam

i nesebičnost u pogledu

života. Dok većina ljudi

škrtari u imetku, iskreni

vjernici su spremni založiti

i žrtvovati život u ime

Allaha. Drugi stepen je altruizam

i nesebičnost u pogledu vlasti.

Bogobojazni ljudi koji posjeduju

vlast, spremni su uvijek odreći se

vlasti u korist drugih, ako je u tome

dobro i korist za ljude. Treći stepen

odnosi se na velikodušno žrtvovanje

vlastitog komoditeta i udobnog

života radi drugih ljudi, ukoliko to

znači pomaganje drugima da ostvare

svoja prava. Četvrti stepen odnosi se

na altruizam i darežljivost u znanju.

To su oni koji ne kriju znanje koje

im je Allah podario i ne škrtare u

njegovom prenošenju i podučavanju

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

39


drugih ljudi, i to čine bez oholosti,

umišljenosti, zavidnosti i loših namjera

prema onima koje podučavaju.

Neki islamski učenjaci su kazali

da je darežljivost u znanju bolja od

darežljivosti u imetku. Peti stepen

odnosi se na nesebično zalaganje

ugleda putem zauzimanja kod vladara

za obespravljene ljude. Na taj način

ugledan čovjek daje zekat na svoj

ugled kao što učenjak podučavanjem

drugih ljudi daje zekat na znanje koje

posjeduje.

j

Šesti stepen odnosi se na darežlji-

vost u svim vidovima materijalnog i

moralnog pomaganja, na što aludira

hadis Muhammeda, sallallahu alejhi

ve sellem, u kojem je rekao: “Svaki

dan u kojem čovjek osvane (živ i

zdrav) dužan je podijeliti sadaku na

svaki svoj zglob. Pomiriti dvojicu ljudi

je sadaka, pomoći čovjeku da uzjaše

na svoju jahalicu, ili da natovari

svoj prtljag, je sadaka, lijepa riječ je

sadaka, svaki korak do džamije radi

klanjanja namaza je sadaka, sklonuti

s puta ono što smeta prolaznicima je

sadaka.” (Muttefekun alejhi). Sedmo,

darežljivost koja se odnosi na ljudsku

čast. Najbolji primjer za to je ashab

Ebu Damdam, r.a., koji je u zoru

učio ovu dovu: “Gospodaru moj, ja

nemam imetka koji bih podijelio kao

sadaku, pa zato svoju čast zalažem

kao sadaku. Gospodaru, budi mi

svjedok da sam oprostio svima koji

su me na bilo koji način uvrijedili,

potvorili i psovali.” Kada su se sutradan

ashabi okupili kod Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, on im je

rekao: “Zar ne možete biti kao Ebu

Damdam, ako već nemate imetka da

ga podijelite kao sadaku.”

Osmi stepen odnosi se na darežljivost

u pogledu strpljivosti na životnim

iskušenjima, kao i opraštanje

uvreda i dugova drugim ljudima.

Strpljivost je uzvišen stepen i altruizam

i davanje prednosti drugima

u tom pogledu, bolji je od izdašnog

dijeljenja imetka. Allah, dž.š.,

u Kur’anu veli: Nepravda se može

uzvratiti istom mjerom, a onoga koji

oprosti i izmiri se Allah će nagraditi;

On, uistinu, ne voli one koji nepravdu

čine. (Eš-Šura, 40.).

U ajetu su spomenuta tri stepena:

stepen pravednosti i uzvraćanje

na nepravdu istom mjerom, što je dozvoljeno,

zatim, stepen dobročinstva i

velikodušnog opraštanja, što je preporučeno,

i stepen zuluma, što je zabranjeno.

Deveti stepen altruizma odnosi

se na lijep ahlak i općenito lijepo

ponašanje prema ljudima. To je stepen

koji je veći i bolji od velikodušne

strpljivosti na uvredama,

i onaj ko ga ostvari

može postići stepen

stalnog postača i klanjača,

a to su dobra

djela koja će na vagi

Sudnjeg dana biti najteža.

U tom smislu je

i hadis Muhammeda,

sallallahu alejhi ve sellem:

“Neka niko od

vas ne omalovažava ni

jedno dobro djelo, pa

makar se radilo o tome

da sretneš drugog muslimana

nasmijanog

lica.”

Deseti stepen je

altruizam u pogledu

onoga što ljudi posjeduju,

u smislu da ne

žudiš za onim što oni

imaju, da to ne smatraš

velikim u svom

srcu niti da od njih

ponizno tražiš te blagodati

svojim jezikom.

Rekao je Abdullah Ibn

Mubarek: “Neovisnost

u pogledu onoga što

ljudi posjeduju, predstavlja

veći stepen darežljivosti od

dijeljenja imetka i komotno

se može kazati siromahu

koji ne žudi za bogatstvom

drugih ljudi: ‘Iako ti nije

dato ono čime bi pokazao

svoju darežljivost, budi altruista

u odnosu na ono što

oni posjeduju i sigurno ćeš

ih preteći u darežljivosti, u

rahatluku i svom drugim

pohvalnim svojstvima.’”

Primjeri nesebičnosti i altruizma

Muhammed, sallallahu alejhi

ve sellem, bio je najbolji primjer i

uzor u lijepom ahlaku, pa tako i u

pogledu altruizma i darežljivosti.

Prenosi se od Sehla ibn Sa’da, r.a.,

da je rekao: “Jedna žena je došla

kod Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, i donijela mu ogrtač.

Nakon toga, on je upitao ashabe:

‘Znate li šta je burda?’ Odgovorili

su: ‘Znamo, to je ogrtač sa pletenim

rubovima.’ Onda je ta žena rekla:

‘Allahov Poslaniče, ja sam ga svojim

rukama isplela samo za tebe, pa ga

obuci.’ Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, uzeo je ogrtač, jer mu je

zaista trebao, a zatim se pojavio u

ogrtaču pred nama. Jedan od pristnih

ashaba mu je rekao: ‘Allahov

Poslaniče, da li bi meni dao taj

Rekao je

Abdullah Ibn

Mubarek:

“Neovisnost

u pogledu

onoga što ljudi

posjeduju,

predstavlja

veći stepen

darežljivosti

od dijeljenja

imetka.”

ogrtač?’ Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, istog

trenutka je skinuo ogrtač

i dao ga tom čovjeku.

Nakon toga prisutni su mu

rekli: ‘Zašto si to tražio od

Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, kad znaš da on

nikoga neće odbiti u onome

što traži, a potreban mu

je taj ogrtač?’ Odgovorio

je: ‘Tako mi Allaha ja

sam ga tražio da mi bude

ćefin kada umrem.’ Sa’d je rekao:

“Zaista mu je taj ogrtač bio ćefin

u koji je umotan kada je umro.”

(Buharija). U predaji od Enesa ibn

Malika stoji da je neki čovjek tražio

od Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, stada ovaca koja su ispunila

dolinu između dva brda, pa mu ih je

dao. Poslije toga, taj čovjek se vratio

svom narodu i rekao: “O ljudi, primite

islam, zaista Muhammed daje

toliko da se poslije toga ne trebate

plašiti siromaštva.”

Davanje prednosti bratu

muslimanu i po cijenu života

Poslanikov, sallallahu alejhi ve

sellem, primjer slijedili su i njegovi

ashabi. U Bici na Jermuku,

Huzejfe el-Adevi, sa vedrom vode u

ruci, tražio je svog amidžića među

ranjenicima da ga napoji. Kada ga

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

40


je našao, prišao mu je i baš kada je

prinio vedro njegovim usnama, začuo

se jecaj drugog ranjenika, pa je

njegov amidžić pokazao očima prema

njemu. Huzejfe je otišao do drugog

ranjenika i vidio je da se radi

o Hišamu ibn Asu. Uzeo je vedro s

vodom da ga napoji, ali je čuo trećeg

ranjenika i njegov bolni krik:

“Aaah!” I umjesto da se napije vode,

Hišam je pokazao očima prema tom

ranjeniku. Huzejfe je pritrčao da ga

napoji, ali je on već bio umro. Brzo

se vratio do Hišama, ali je i on bio

mrtav, a zatim je požurio do svog

amidžića, međutim ni on više nije

davao znake života. Dakle, svaki od

ovih ashaba dao je prednost svom

bratu muslimanu nad samim sobom

i to onda kada je gutljaj vode značio

spašavanje života.

Allah se čudi vašem sinoćnjem

postupku

Do koje mjere su ashabi bili spremni

na žrtvu i koliko su bili velikodušni

i darežljivi, svjedoči i sljedeća

predaja. Naime, Ebu Hurejre,

r.a., prenosi da je neki čovjek došao

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,

i rekao: “Ja sam gladan i potrebna mi

je bilo kakva hrana.” Nakon toga

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem,

pitao je sve svoje supruge da li

imaju hrane, a one su sve odgovorile

da u njihovim kućama

nema ništa drugo

osim vode. Tada

se Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem,

obratio ashabima,

upitavši: “Ima li neko

među vama da bi večeras

ugostio gosta?”

“Allahov Poslaniče,

ja ću ga ugostiti”, javio

se jedan ensarija.

Kada je došao kući

pitao je suprugu ima

li imalo hrane u kući,

a ona mu je rekla da

nema ništa osim hrane

za djecu. Onda joj

je on rekao: “Počasti

Poslanikovog, sallallahu

alejhi ve sellem,

gosta! Kada on dođe

ti uspavaj djecu, a

onda mu stavi da jede,

zatim ugasi svijeću,

a mi ćemo se praviti

da jedemo kako on

ne bi primijetio da

mi nemamo hrane.”

Sutradan je Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, sreo tog

ensariju i rekao mu: “Zaista se Allah

čudi vašem sinoćnjem postupku.’’

To je pravi profit!

Govoreći o altruizmu i darežljivosti

ashaba, Enes ibn Malik, r.a., rekao je:

“Ebu Talha, r.a., je imao najviše palmi

u Medini, a najdraži imetak bio mu je

palmovik Bejreha, koji se nalazio pored

Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem,

mesdžida. Muhammed, sallallahu

alejhi ve sellem, ulazio je često u

taj palmovik i pio vodu sa njegovog

izvora. A kada je objavljen ajet: Nećete

zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio

od onoga što vam je najdraže; a bilo šta

vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.

(Ali-Imran, 92.), Talha je došao kod

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i

rekao: ‘Allahov Poslaniče, meni je najdraži

imetak palmovik Bejreha, i ja ga

dajem kao sadaku u ime Allaha, nadajući

se Allahovoj nagradi, pa ga ti dodijeli

kome hoćeš.’ Poslanik, sallallahu

aljehi ve sellem, odgovorio mu je: ‘To

je istinski profit! A ja smatram da je

najbolje da ga podijeliš svojoj bližnjoj

rodbini.’ Nakon toga, Talha je svoj

najbolji i najdraži imetak dao svojim

amidžićima.” (Buharija i Muslim).

A u pripovijestima o prijašnjim

narodima spominje se i ova predaja.

Naime, u jednom mjestu živjela su

dvojica braće koji su imali njivu koja

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

41

je donosila velike prihode u pšenici i

drugim poljoprivrednim proizvodima.

Jedan od njih je bio oženjen i imao je

mnogo djece, a drugi je bio neoženjen.

Bez obzira na to, oni su odlučili i dogovorili

da njivu i sve što su od žitarica

uskladištili podijele popola. Međutim,

kada se vratio svojoj kući, mlađi i neoženjeni

brat rekao je samom sebi:

“Zaista je nepravedno da imetak podijelimo

na pola, jer moj brat je oženjen

i ima mnogo djece i njegove potrebe su

veće nego moje.” Zbog toga je odlučio

da svake noći odnese po jednu vreću

pšenice i da je istrese u bratov rov u

kojem je bila pšenica, a da brat to ne

sazna. U isto vrijeme i njegov oženjeni

brat je razmišljao o podjeli imetka, pa

je rekao: “Ja mislim da je ovo nepravedno,

ja sam oženjen, imam ženu i

djecu koji će mi pomoći u budućnosti

ako ja obolim, a moj brat je sam i bolje

je da on ima više imetka, ako mu zatreba

nečija pomoć da ga može platiti.”

I on je također odlučio da svake noći

nosi vreću pšenice u rov svoga brata, a

da brat to ne zna. Međutim, jedne noći

su krenuli u isto vrijeme i sreli su se na

pola puta, pa su onda zbunjeno gledali

jedan u drugog, a zatim su spustili vreće

s pšenicom i bratski se zagrlili, sretni

i zadovoljni zbog onoga što su učinili.

Kako dostići stepen altruizma i

darežljivosti?

Mnogo je stvari koje vjernicima

pomažu da postignu stepen altruizma,

a mi ćemo spomenuti najvažnije.

Prvo, želja i nastojanje da se

vjernik okiti lijepim ahlakom i da se

oslobodi svih negativnih svojstava.

Onoliko koliko čovjek želi da popravi

svoj ahlak, toliko će biti bliži

stepenu altruizma i darežljivosti, jer

je altruizam vrhunac lijepog ahlaka.

Drugo, preziranje i ostavljanje pohlepe,

jer onaj ko mrzi pohlepu zna

da je se ne može osloboditi osim putem

altruizma i darežljivosti. Treće,

veličanje prava drugih ljudi, jer onaj

ko poštuje tuđa prava i maksimalno

ih čuva, neće smatrati da je izvršio

svoje obaveze i ispoštovao tuđa prava,

dok ne postigne stepen altruizma.

Četvrto, odricanje od dunjaluka

i stalno pripremanje i razmišljanje

o ahiretu, jer će dunjalučke blagodati

izgledati bezvrijedno onome ko

zna da ga čeka susret sa Allahom i

polaganje računa. Peto, navikavanje

duše da se nosi sa tegobama i iskušenjima,

jer će to pomoći vjerniku da

bolje razumije druge ljude i podstaknut

će ga na darežljivost i nesebično

pomaganje.


Islamsko pravo

Pravni propisi u Poslanikovim hadisima

“Neka se onaj koji je džunup

ne kupa u stajaćoj vodi”

Ovaj hadis potvrda je i

sveobuhvatnosti islamskog

vjerozakona (Šerijata) i

njegovog zadiranja u sve pore

ljudskog života, suprotno

mišljenju onih koji su opseg

važenja islamskih propisa

i načela sveli u najmanje

moguće okvire, smatrajući

da je njegova jedina svrha i

funkcija uređenje čovjekovog

personalnog odnosa prema

Bogu, dok su svi ostali aspekti

ljudskog života prepušteni

ljudima da ih oni uređuju

po vlastitom izboru, želji i

prohtjevima

Piše: Mr. Semir Imamović

Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu

anhu, da je Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Neka se onaj koji je džunup ne

kupa u stajaćoj vodi.”

Ocjena hadisa

Hadis je vjerodostojan. Zabilježio

ga je Muslim u Sahihu, Knjiga o čistoći,

Poglavlje “Zabrana kupanja u stajaćoj

vodi”, br. 283.

Opća pravna pitanja

Islamski vjerozakon (propisi) je koncipiran

tako da, između ostalog, vodi brigu

o ljudskom zdravlju kao neodvojivom

dijelu cjeline koja se zove ljudski život,

onome što ga jača i održava u najoptimalnijem

stanju, i sprječava i zabranjuje sve

ono što mu šteti, što ga slabi, narušava i

umanjuje njegovu funkcionalnost. Jedan

u nizu dokaza koji to potvrđuje je navedeni

hadis. Najblaža negativna posljedica

kupanja osobe koja je džunup u stajaćoj

vodi jeste da će voda izgubiti na svojoj

prirodnoj formi, poprimit će neugodan

miris i karakteristike zbog kojih će i samo

njeno korištenje biti dovedeno u pitanje.

Pretpostavimo situaciju da je to jedina

voda koju stanovnici nekog područja ili

domaćinstva imaju na raspolaganju, kolika

će im šteta time biti nanešena? Ne

samo u zdravstvenom, nego i egzistencijalnom

pogledu. Izuzev ovog Poslanikovog,

sallallahu alejhi ve sellem, eksplicitnog

iskaza, koji akcentira važnost prevencije

u očuvanju i zaštiti ljudskog zdravlja,

a samim time i života, postoje i brojni

drugi iskazi (kur’anski i hadiski) koji na

direktan ili indirektan način promoviraju

zdrav život i zaštitu ljudskog zdravlja kao

jedne od najvećih vrijednosti, kao što su

riječi Uzvišenog: O vjernici, jedite ukusna

jela koja smo vam podarili i budite Allahu

zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate! On

vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko

meso, i ono što je zaklano u nečije drugo

ime, a ne u Allahovo. 1 ; i riječi: I jedite i pijte,

samo ne pretjerujte; On ne voli one koji

pretjeruju. 2 , kao i riječi Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem: “Kada se neko od vas

probudi iz sna, neka ne kvasi svoje ruke u

posudi, dok ih ne opere tri puta, jer ne zna

gdje ih je, tokom spavanja, držao.’’ 3 i sl.

Ovaj hadis potvrda je i sveobuhvatnosti

islamskog vjerozakona (Šerijata) i

njegovog zadiranja u sve pore ljudskog

života, suprotno mišljenju onih koji su opseg

važenja islamskih propisa i načela sveli

u najmanje moguće okvire, smatrajući da

je njegova jedina svrha i funkcija uređenje

čovjekovog personalnog odnosa prema

Bogu, dok su svi ostali aspekti ljudskog

života prepušteni ljudima da ih oni uređuju

po vlastitom izboru, želji i prohtjevima.

Štaviše, takvo mišljenje u sebi nosi

primjese parcijalizacije vjere ili kur’anskim

žargonom kazano “nevjerovanja (odbacivanje)

u jedan dio Knjige”, zbog kojeg

je Uzvišeni Allah ukorio Jevreje, koji su

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

42

suprotno načelima Knjige, koja im je data,

a boreći se na protivničkoj strani, kao saveznici

arapskih plemena, jedni druge

ubijali, iz zavičaja njihova izgonili, i jedni

drugima plij

enili kompletnu imovinu, a

zatim su, sukladno prinicpima Tevrata,

otkupljivali jedne druge iz zarobljeništva. 4

Uzvišeni, u tom smislu, veli: I kada smo

od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima

nećete prolijevati i da jedni druge iz zemlje

vaše nećete izgoniti, vi priznaja

te da je tako

i svjedoci ste, vi ipak jedni druge ubijate, a

pojedine od vas iz zavičaja njihova izgonite

– pomažući jedan drugom protiv njih, čineći

i grijeh i nasilje; a ako vam kao sužnji

dođu, vi ih otkupljujete, a zabranjeno vam

je da ih izgonite. Kako to da u jedan dio

Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga

od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu

poniženje, a na Sudnjem danu bit će

stavljen na muke najteže. – A Allah motri

na ono što radite. To su oni koji su život na

ovome svijetu pretpostavili onom na onome

svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će

im iko u pomoć priteći. 5 Ovome treba dodati

da Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, na

nekoliko mjesta u Kur’anu naglašava da je

Kur’an objavljen kao pojašnjenje za svaku

stvar, te da upućuje (ukazuje) na ono što je

najbolje i najispravnije, ne dajući pri tome

detaljnije obrazloženje o tome koja su to

pitanja i oblasti za koja on nudi najbolja

i najadekvatnija rješenja i uputstva, što

se može i mora tumačiti kao općenitost

kur’anske poruke, i da ona nije ograničena

na određeni životni aspekt. U ovom kontekstu

treba posmatrati i riječi Ebu-Zerra,

radijallahu anhuma: “Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, je umro, a iza njega je

ostao nauk o svemu što nas je interesiralo,

pa čak i o ptici u zraku.” 6

Za teoretičare šerijatskog prava (ar.

usulijjun) ovaj hadis je interesantan i zbog

toga što otkriva drugu stranu zabrane (ar.

en-nehj), odnosno njenu blažu formu,

koja se, kao što je to u ovom slučaju, može

razumjeti iz samog konteksta ili prilike u

kojoj je izrečena. Naime, osnova je, kada

su kur’anske i hadiske zabrane u pitanju,


da se njima imperativno (kategorično) na-

laže ustezanje od djela (postupka ili riječi)

uz kojeg su spomenuti, ali se može ovisno

o kontekstu, ili indicijama (pomoćnim činjenicama),

protumačiti i kao niži (blaži)

stepen zabrane, tj. kao pokuđeno djelo

(mekruh), čije izostavljanje Zakonodavac

traži ali ne u formi imperativa, kao što je

to slučaj sa zabranama koje nemaju izričit

(dominantan) obredoslovni karakter, ili

kojima se definiraju pravila ponašanja prilikom

obavljanja (vršenja) svakodnevnih

radnji i potreba (fiziološka potreba, higijena,

čistoća, zdravlje, pristojno i uljudno

ponašanje i sl.). U vezi s ovim islamski

pravnici nemaju jedinstven stav. 7

smatrat ćemo ga strogo zabranjenim (haramom).

Bilo kako bilo, minimum oko

kojeg se slažu islamski pravnici jeste da se

kupanje džunupa u stajaćoj vodi protivi

pravilima pristojnog i uljudnog ponašanja,

te ga kao takvog treba izbjegavati i na

njega upozoravati.

2. Dozvola kupanja u tekućoj vodi,

bilo da se radi o stalno tekućoj vodi

(rjekama, bujicama) ili vodi koja je privremeno

zaustavljena s određenom namjerom

(rezervoari vode namijenjeni

za navodnjavanje). Također, sasvim je

svjedeno da li se radi o kupanju nakon

džunupluka, obredoslovnom 8 ili uobičajenom

kupanju.

3. Džunupluk (dženabet) je stanje

pravne nečistoće, izazvano spolnim

kontaktom ili izlaskom sjemena usljed

spolnog nadražaja, u snu ili na javi, a

koje biva zaprekom za obavljanje vjerskih

dužnosti i bogougodnih djela, čija

ispravnost ovisi o fizičkoj ili pravnoj čistoći,

kao što su namaz, učenje Kur’ana,

doticanje Mushafa, boravak u džamiji,

obavljanje tavafa i sl. I u prvom i u drugom

slučaju, i kada je uzrok džunupluka

spolni kontakt, pri kojem nije nužno da

se desi izlazak sjemena, i kada je uzrok

džunupluka izlazak sjemena, obavezno

je kupanje. 9 Nešto više riječi o ovome bit

će kasnije.

Propisi

1. Da li je zabrana, spomenuta u ovom

hadisu, kategorične ili sugestivne naravi,

tj. da li se njome spomenuto djelo (kupanje

džunupa u stajaćoj vodi) izričito zabranjuje

ili se samo želi ukazati na njegovu

neprikladnost (nedoličnost), bez posebnih

imperativnih tendencija? Na ovo pitanje,

dobrim djelom, već smo odgovorili u

prethodnoj stavci. Koje od dva mišljenja

ćemo odabrati, ovisi o tome koje teoretsko

stanovište uzimamo kao mjerodavno: ako

je to stanovište onih koji prave razliku između

zabrana obredoslovne naravi i onih

koji to nisu, onda ćemo odabrati mišljenje

po kojem je spomenuto djelo pokuđeno,

ali ne i strogo zabranjeno, u suprotnom,

Bilješke:

1

- Prijevod značenja, El-Bekare, 172., 173.

2

- Prijevod značenja, El- ‘Araf, 31.

3

- Muttefekun alejhi, Buharija, 162., Muslim, 278.

4

- El-Misbahul-munir fi tehzibi Tefsir Ibn Kesir, Safijurrahman el-Mubarekfuri, 75.

5

- Prijevod značenja, El-Bekare, 84.-86.

6

- Ahmed, 5/153., Tajalisi, br. 479. U njegovom lancu se nalazi osoba čije ime nije

spomenuto. Prenijeli su ga, također, Bezzar, kao što se navodi u Kešful-estar, br.

147., Ibn Hibban, br. 65, Taberani, br. 1647. Rekao je Hejsemi u Medžmeu’-z-zevaidu,

8/264.: “Prenosioci koje je naveo Taberani u svojoj verziji spadaju u grupu

prenosilaca čiji hadisi su zabilježeni u Sahihu, osim Abdullaha el-Mukrija, a i on

je povjerljiv prenosilac.’’

7

- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/69.

8

- Kupanje petkom, za Bajrame, prije oblačenja ihrama na hadžu, i sl.

9

- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/71.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

43


Zelena transferzala

Odnos medija u Srbiji prema sandžačkim Bošnjacima muslimanima

Sve dobro što je

bošnjačko se minimizira,

omalovažava i skriva

1. februara 1932. godine

u Prijepolju je odštampan

prvi broj lista Sandžak. Tim

povodom Bošnjačka kulturna

zajednica organizirala

je tribinu o medijima u

Sandžaku i odnosu medija

u Srbiji prema sandžačkim

Bošnjacima muslimanima.

Prenosimo izlaganje Sead ef.

Šaćirovića, direktora Media

centra Islamske zajednice i

urednika lista Glas islama

Počeću sa riječima Bekira ef.

Makića koji je nedavno rekao:

“Više je medijskog prostora dato

keruši ‘Mili’ nego nacionalnim manjinama”.

Potpuno je jasno da stanje medija u

cijeloj zemlji nije ni približno dobro kako

bi trebalo odgovarati vremenu u kojem

živimo i vijeku u kom se nalazimo, te

stremljenju Srbije ka euroatlantskim integracijama.

Stanje u Sandžaku u medijskoj

sferi se nije promijenilo u odnosu na

devedesete godine. Mediji sa nacionalnom

frekvencijom prema muslimanima

imaju isti odnos kao i devedesetih godina

u vaktu Slobodana Miloševića.

Lokalna Regionalna televizija je po

nepisanom pravilu u rukama režima koji

vlada našim gradom. Uređivačka politika

ostaje ista bez obzira ko je na vlasti, a njeno

izvještavanje se svodi na veličanje vlastodržaca

i onoga šta oni rade. Hrabrog

istraživačkog novinarstva skoro da nema.

Novinari se boje zamjeranja režimu,

političarima, tajkunima i kriminalcima.

Informativne emisije ove televizije favorizuju

vlastodršce i daju im najveću minutažu.

Ukoliko se nađe neko hrabar od

novinara da kritikuje i govori o opštem

stanju, IZ-i, Bošnjacima muslimanima,

da kritikuje nerad, javašluk, političku pristrasnost,

mito i korupciju, on se veoma

brzo nađe na udaru batinaša koji tuku zarad

interesa lokalnih vođa, gradonačelnika

ili činovnika vladajuće stranke. Ostale

dvije televizije su donekle slobodnije, pa

se od njih može čuti kritika svim akterima

sandžačke javnosti, a najviše na račun

vlastodržaca koji u Sandžaku vladaju na

štetu i teret sopstvenog naroda.

Sve dobro se minimizira

Za najslobodniji medij u Sandžaku

važi, a to uistinu i jeste, naš list Glas islama,

internet stranica Islamske zajednice

kao i internet stranica elektronskih novina

Sandžakpress, a od sada i list Sandžak

kojeg ćete imati priliku da čitate u narednom

periodu. Glas islama a je u najtežem

periodu u novije vrijeme za islam i muslimane

na ovim prostorima, a to je period

od 2007. koji traje i danas, odigrao epohalnu

ulogu objavljujući istine o onome

što čini režim, poltroni i izdajice među

Bošnjacima. Glas islama a je list osnovan

od strane Mešihata IZ-e još ‘96. godine i

od toga dana on je medijski stub u odbrani

interesa muslimana i kritičar svih onih

koji se usuđuju da u islam i muslimane

diraju napadajući njihovu IZ-u i islamske

vrijednosti. Čovjek bez identiteta je niko

i ništa, on je mrtav još na dunjaluku. U

traganju za identitetom možemo upoznati

samoga sebe, a Glas islama a je doprinio

da muslimani ovih prostora upoznaju

sami sebe. Za nas sloboda nema alternativu!

Podaništvo, vazalstvo, poltronstvo,

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

44

izdaja, strah, za nas nemaju značaja u

smislu prihvatanja tih negativnih vrijednosti.

One mogu biti samo kritikovane sa

naše strane. Tako bi se trebala rukovoditi

većina medija u Sandžaku. Pošteno bi

trebali izvještavati svi u Srbiji o onome što

se kod nas dešava. Međutim, kao u svim

oblastima života i u oblasti medijske sfere

prema muslimanima Bošnjacima se od

strane srpskih medija vodi organizovana

hajka. Sve dobro što je bošnjačko se minimizira,

omalovažava, poništava i skriva.

Skrivaju čak i Novi Pazar (najveći grad u

Sandžaku) na mapi vremenske prognoze

za Srbiju.

Kada se o Novom Pazaru izvještava,

pa čak i ako se recimo govori o drogi i

kriminalu onda srpske medijske kuće

postavljaju sliku Arab džamije u pozadini

sugerišući na taj način gledaocu ili

čitaocu da sav kriminal izlazi iz džamije i

da tamo kriminalci stanuju. Prilozi o našim

aktivnostima su nepotpuni, emituju

se na kraju vijesti kada ih ljudi više i ne

gledaju, često riječi izvlače iz konteksta

mijenjajući tako značenje rečenog. Bilo

je i situacija da se odmah nakon priloga

o aktivnostima IZ-e pusti nekakav

prolog ili reklama u kojoj se prikazuje

nago tijelo, alkohol ili svinja, te druge

negativnosti koje ne pripadaju islamu sa

željom da se sve stavi u istu ravan. Skriva

se i ne prenosi prava suština problema u

Sandžaku. Za glavnog muftiju vežu sve,

pa i ako bilo ko od nas da neku izjavu ili

neka naša institucija ima neku aktivnost

oni kažu “muftija, muftijina, muftijino”

itd., pokušavajući tako da svaku aktivnost

svale na muftijina pleća, targetirajući

njega kao glavnog krivca za sve pa i za

hladno vrijeme u državi.

Mediji u Srbiji su stalnim targetiranjem

muftije, IZ-e i njenih čelnika

stvarali opravdavajuću klimu linča


čelnika IZ-e. Takvih pokušaja imamo

i danas od strane pojedinih medija koji

se predstavljaju kao nezavisni a zapravo

su režimski, stranački, udbaški i rade po

nalogu moćnika koji ne žele nikakvog

dobra Bošnjacima na ovim prostorima.

Ni tada pa ni danas ni jedan medij u

Sandžaku mimo Glasa islama, naših internet

starnica i dvije televizije Universe i

Tv Jedinstvo nije stao u odbranu istine,

ljudskih i vjerskih prava, izuzimajući donekle

list Danas.

U Novom Pazaru djeluje nekoliko

radio stanica od kojih apsolutna većina

samo prenosi pozdrave i čestitke, ne

mareći za pitanja od vitalnog značaja

za Bošnjake. Radio Sto Plus koji djeluje

u okviru agencije Beta, takođe najčešće

neadekvatno izvještava o interesima

Bošnjaka, i često skriva činjenice o onome

što radi IZ-a, jer mora pratiti orijentiranost

poslodavca koji spada u one što

najčešće taje istinu i suštinu problema

u Sandžaku. Mnoge bitne vijesti o aktivnostima

IZ-e i njenih institucija ovaj

radio ne prenosi ili ih prikaže iskrivljeno.

Radio Refref je pravo osvježenje za

slušaoce koji na njemu mogu poslušati

preuzete vijesti sa radia Slobodna Evropa

i TV Universa, i uz to edukovati se o

svojoj vjeri i čuti islamske savjete. Slična

je situacija sa ostalim sandžačkim gradovima.

Posebno je teško u Prijepolju,

Priboju, Sjenici, Tutinu gdje djeluju prorežimski

lokalni mediji koji izvještavaju

na štetu Bošnjaka, a zarad vladajuće

klase. Da nije signala TV Jedinstvo koji

često bude ometan, na pomenutim prostorima

narod ne bi mogao čuti i vidjeti

pravu istinu o zbivanjima na sandžačkoj

sceni.

Javni servis RTS

Pogledajmo aktivnosti javnog servisa

RTS vezane za Sandžak. Oni su tu

samo ako se tučemo sa policijom ili imamo

problema međusobom. Tu su kada

treba stvarati lošu sliku o nama i pripremati

legalizaciju nečasnih radnji režima

prema Bošnjacima. Jako su tendenciozni,

sa ciljem stvaranja negativne slike

o islamu, muslimanima Bošnjacima i

predstavnicima IZ-e, kao i svega onoga

što dolazi iz ovih institucija. Oni su

do te mjere tendenciozni da su spremni

potpuno izvrnuti riječi naših čelnika.

Npr. na tribini održanoj prošle sedmice

muftija je rekao: “Kada Sandžak bude

imao autonomiju srpska djeca neće morati

učestvovati u obilježavanju Bajrama

niti bilo čega što nije u skladu sa njihovom

duhovnošću.” Odmah nakon tribine

u prvim narednim vijestima nešto

poslije 22 časa, voditeljka RTS-a je riječ

autonomija prevela u riječ

“OTCEPLJENJE” i rekla da

je muftija rekao:.....“Kada se

Sandžak odcijepi srpska djeca

neće morati slaviti vjerske

praznike.”

Na RTS-u nema afirmativnih

priloga o Sandžaku,

nema pokretačke priče o razvoju

naše ekonomije, putne

infrastrukture, medicinskih

ustanova, školstva i dr. Kada

se desi neko ubistvo, (posebno

kao ubistvo policajca prošle

godine u blizini Ribarića),

onda se od strane srpskih

medija Sandžak satanizuje

do te mjere da kada bi ptice

razumjele šta RTS i ostali srpski

mediji pričaju ne bi ni one

našim vazdušnim prostorom

letjele. Naši sportisti širom svijeta postižu

rezultate na kojima im dunjaluk zavidi,

za srpske medije to nema nikakav značaj,

pa ni činjenica da su sandžački bokseri

svjetski šampioni. Nema emisija na

Kada se desi

neko ubistvo,

(posebno

kao ubistvo

policajca

prošle godine

u blizini

Ribarića), onda

se od strane

srpskih medija

Sandžak

satanizuje do

te mjere da

kada bi ptice

razumjele šta

RTS i ostali

srpski mediji

pričaju ne bi

ni one našim

vazdušnim

prostorom

letjele.

bosanskom jeziku niti postoji

bošnjačka redakcija. Iz skoro

svih, pa čak i malih gradova,

mnogo manjih od Novog

Pazara, javljaju se dopisnici u

informativnim emisijama, iz

Novog Pazara ne. Oni ne žele

da se zna da Novi Pazar i ostali

gradovi postoje. Eto Sjenica

ima nafaku da je najhladnija

pa je često spominju, samo

po hladnoći, nekada po siru

i zdravoj hrani. Ali te brendove

nisu zaštitili Bošnjaci

već srpski tajkuni koji kupuju

zemlju po Sandžaku, i to za

badava. Mediji o tome ćute,

osim Glasa islamaa

i naše revije

Sandžak.

RTS rijetko prenosi bilo

kakve vijesti u vezi aktivnosti

naših institucija, osim ako se radi o

propagandi koja njima odgovara kako bi

se neko od nas optužio za govor mržnje

i remećenje dobrih međunacionalnih

odnosa.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

45


Glas islama

Nijedan medij kao Glas islama nije

uspio da na našim prostorima zapiše,

opiše i ostavi upamćenu i najmanju sitnicu

koja se dogodila na vjerskom planu,

pa čak i na političkom, jer smo samo takvim

širokim pristupom mogli sačuvati

slobodu govora i štampe. Takvim pristupom

naši novinari su doprinijeli jačanju

svijesti i kod onih koji rade u drugim medijskim

kućama. Šteta je što u Sandžaku

nije postojala svo ovo vrijeme još jedna

štampana snaga u vidu novine koja bi

temeljitije pratila i analizirala političke

događaje što bi donekle rasteretilo Glas

islama. Jedna, donekle svijetla tačka koja

je doprinijela pozitivnom širenju istine o

Sandžaku i Bošnjacima jeste list Danas -

Sandžak danas. Ova novina je donijela

puno kvalitetnih tekstova o Sandžaku,

aktivnostima IŻ-e, BKZ-e i drugih bitnih

ustanova. Kritički se osvrtala na rad

političara i lokalnih vlasti u sandžačkim

gradovima. Za razliku od pomenutog

lista apsolutna većina štampanih medija

pristrasno djeluje favorizujući retrogradne

snage među Bošnjacima, braneći režim

i podržavajući segregaciju, diskriminaciju,

kršenje vjerskih i ljudskih prava

Bošnjaka muslimana. Najsvježiji primjer

su Večernje novosti koje su objavile intervju

sa vladikom bačkim Irinejom u kom

on žestoko napada islamske vrijednosti i

glavnog muftiju. Naše reagovanje nisu

htjeli objaviti uprkos zakonskoj obavezi

koja proizilazi iz Zakona o javnom

informisanju.

Umjesto da doprinose demokratizaciji,

mediji u Jugoistočnoj

Evropi, posebno u Srbiji okupirani

su tiražom. U posljednjem

izveštaju Reportera bez

granica, zemlje jugoistočne

Evrope dobile su lošu ocjenu.

Sloboda medija je u slučaju

Srbije gotovo na istom nivou

kao i u Angoli i Nigeru.

Umjesto riječi “istraživačko

novinarstvo” možda je adekvatnije

reći “hrabro novinarstvo-odnosno

hrabri novinari”.

U situaciji u kojoj su se

našli muslimani u Sandžaku

odnosno Bošnjaci nije pretjerano

reći da već duži niz godina

slobodni mediji ujedno i

hrabri novinari dolaze najčešće

ili samo ispod krova IZ-e i

njenih institucija. Ta hrabrost

Punim

postizanjem

slobode govora

i iznošenjem

korisnih misli

i dobrih ideja

Bošnjaci će

ostvariti svoju

slobodu. Nama

trebaju hrabri

i pošteni

novinari, dobri

ljudi koji će

okom istine

i poštenim

perom i

avazom

prenijeti

istinu o silnim

Bošnjacima u

Sandžaku.

i nepokolebljivost su nas koštala pa nam

je Ministarstvo vjera ukinulo simbolične

dotacije 2009. godine. A činovnici tog

Ministarstva na raznim skupovima prijete

Glasu islama tužbama i zabranom,

ocjenjujući iz perspektive sekularizma ili

kršćanstva da li je neko izašao iz okvira

vjere i prošao u politiku, ili je neko vjernik

u islamu ili ne. Poručujem im da oni

nisu kompetentni da o islamu

i njegovim vrijednostima govore.

O islamu kompetentno

može govoriti samo islamska

ulema. Bez obzira na sve

pritiske finansijske i fizičke

prirode novinari naših slobodnih

institucija će nastaviti

hrabro da se bore protiv nepravde

svake vrste, medijskog

mraka i gušenja slobode medija

i slobode govora. Punim

postizanjem slobode govora

i iznošenjem korisnih misli

i dobrih ideja Bošnjaci će

ostvariti svoju slobodu. Nama

trebaju hrabri i pošteni novinari,

dobri ljudi koji će okom

istine i poštenim perom i avazom

prenijeti istinu o silnim

Bošnjacima u Sandžaku!

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

46


Zelena transferzala

Srbija

Štrpci – 13 godina šutnje

U Limskoj dolini je od

strane “boraca” Skupštine

Republike Srbije za mjesec

dana ubijeno je 9.200

Bošnjaka. Jedini grijeh su

imali što su muslimani. U

Sandžaku je za vrijeme

Drugog svjetskog rata

ubijeno izmedju 30.000 i

35.000 Bošnjaka

Piše: Almir Mehonić

Toga dana, 27. februara

1993. godine iz voza

671, koji je saobraćao na

pruzi Beograd-Bar izvedeno je i

ubijeno 19 putnika, Bošnjaka, državljana

SR Jugoslavije. Toga dana

se desila otmica koja je planirana i

dirigovana.

Jedini “grijeh” otetih ljudi bila

su imena u ličnim dokumentima.

Upravo su imena, odnosno vjeroispovijest,

osnova historijskog

tragizma sandžačkih Bošnjaka,

ili Bošnjaka uopšte. Bošnjaci su

stradali i bili žrtve ideja i ideala

koji su imali religijsku pozadinu.

Jednostavno rečeno, Bošnjaci su

ubijani samo zbog pripadnosti islamu,

dok su parole “uljeza”, “vjekovnih

neprijatelja”, “poturica”,

pojednostavljene floskule koje su

bile prihvaćene od strane većinskog

stanovništva.

O Štrpcima se mnogo priča,

piše, ali najviše šuti. Priča se i

piše od strane pojedinaca, pojedinih

bošnjačkih institucija i NVO

iz Beograda, a šutnja dolazi od

zvaničnih državnih organa. To je

šutnja koja uznemirava i plaši sve

one koji ne pripadaju većinskom

stanovništvu, šutnja koja govori da

nema istinskog suočavanja i obračuna

sa prošlošću.

Za slučaj Štrpci osuđen je

jedino Nebojša Ranisavljević,

koga je sud u Bijelom Polju

osudio na 15 godina zatvora

u postupku koji je trajao

skoro 5 godina i koji je uvijek

zakazivan prije izbora.

Međutim, Ranisavljević je

periferna ličnost za ovaj zločin

i država je morala da privede

pravdi idejne tvorce i

Jednostavno

rečeno,

Bošnjaci

su ubijani

samo zbog

pripadnosti

islamu, dok

su parole

“uljeza”,

“vijekovnih

neprijatelja”,

“poturica”,

pojednostavljene

floskule

koje su bile

prihvaćene

od strane

većinskog

stanovništva.

advokate zločina i da otkrije

istinu o posmrtnim ostacima

ovih nevinih ljudi.

Štrpci kao naša prošlost

i naša sudbina. Štrpci nas

peku, bole i nikako da zacije-

le. Sol na ranu sipaju oni koji

šute i koji šutnjom negiraju

istinu o torturi i državnom

terorizmu koji je sprovođen

nad Bošnjacima Sandžaka.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

47


Zločin

Ratni zločini silovanja Bošnjakinja u Pounju

Moralno ubojstvo žene

sa trajnim posljedicama

Ciklus tekstova o

silovanjima Bošnjakinja

u Pounju zaključujemo

jednom kratkom

analizom o posljedicama,

namjerama i strategijama

silovanja te citatima iz

knjige Zilhada Ključanina

“Šehid“, u kojoj su

sakupljeni primjeri

najmonstruoznijih

slučajeva zločina nad

Bošnjakinjama

Pripremio: Ramiz Hodžić

Kada bi se svaki trenutak

njihove patnje pretvorio

u kišnu kap, kiša bi danas

počela i nikada ne bi prestala.

Silovanje je moralna kuga, više od

prirodne katastrofe, gore od cunamija,

nešto najgore što se ljudskom

biću može desiti osim fizičkog

usmrćenja. To je moralno ubistvo

žene sa trajnim posljedicama, izvršeno

u zločinačkom naumu. Ljudi

koji su ovom ratu izgubili ruku ili

nogu- zato postoji proteza, ali ovo

su osobe amputiranog duha, a za to

ne postoji nikakva proteza.

Rezime

U toku rata u BiH od 1992.-

1995. počinjena je masovna tortura

nad civilnim stanovništvom, ženama,

djecom, starcima ali i muškim

civilima. Oko 80% silovanja

dogodilo se u logorima. Silovanja

u ratu u Bosni i Hercegovini bila

su sastavni dio strategije – etničkog

čišćenja. Znači bila su jedan od načina

realizacije agresije na teritorij

Bosne i Hercegovine. Predmet nasilja

bila je žena koja je po svemu

temelj porodice i društvene zajednice,

a njenim poniženjem i uništenjem

uništava se i porodica i društvena

zajednica (država). Silovanje

je bilo instrument putem kojeg

je izvršen genocid nad bošnjačkim

narodom u Bosni i

Hercegovini u periodu od

1992. do 1995. godine.

Logori u kojim su počinjena

najveća silovanja

imali su ulogu da ostave

neizbrisive tragove u svijesti

žrtava, a krajnja namjera

je da se žrtve nikada

više ne vrate u mjesta

u kojim su terorizirane.

Silovanje je bilo sredstvo

psihološkog pritiska pomoću

kojeg su realizirani

vojni i politički ciljevi –

čiste teritorije bez pripadnika

drugih etničkih skupina.

Etnička silovanja

bila su sastavni dio vojne

strategije “etničkog čišćenja”,

što potvrđuju sljedeći

navodi: da je u ratu

u Bosni i Hercegovini za

period od aprila 1992. do

juna 1993. godine silovano

oko 20.000 žena; da su

velika većina žrtava bile Bošnjakinje

muslimanke, a većina prijavljenih

zločinaca bosanski Srbi; da su silovanja

bila “etnička” i sastavni dio

strategije “etničkog čišćenja”; da su

silovanja bila planska, sistematska i

organizirana i da su silovanja bila

politički motivirana.

Navedeno potvrđuje i dr. Meliha

Kreitmeyer, koja je bila rukovodilac

ginekološkog tima u Tuzli koji je

Meliha

Kreitmeyer,

koja je bila

rukovodilac

ginekološkog

tima u Tuzli koji

je pregledao

između 25 i

40 silovanih

žena i koja je

svoje zaključke

iznijela na

sljedeći način:

“Ove žene

nisu silovane

po muškom

instinktu. One

su silovane zato

što je to bio

ratni cilj”, rekla

je ona.

pregledao između 25 i 40 silovanih

žena i koja je svoje zaključke iznijela

na sljedeći način: “Ove žene nisu

silovane po muškom instinktu.

One su silovane zato što je to bio

ratni cilj”, rekla je ona. “Moj utisak

je da je neko izdao naređenje da se

djevojke siluju.” Iz prethodno navedenog,

očigledno je da silovanja

žena u ratu u Bosni i Hercegovini

od pripadnika jugoslavenske srbočetničke

i hrvatske vojske

nisu popratna pojava

rata, već su bila isključivo

politički motivirana,

planska, organizirana,

sistematska i provedena

u najvećem obimu, na

najbrutalniji način, u područjima

koja su agresori

planirali osvojiti i priključiti

svojim državama,

nakon što ih prethodno

etnički “očiste”. Silovanja

su bila etnička, masovna,

politički motivirana,

naređena od političkog

vrha (što je utvrdila i

Komisija eksperata UNa),

provedena su sistematski

i na najsuroviji način

(sa enormnom količinom

nasilja – ekstremno nasilje).

Njima se ne narušava

samo sloboda odlučivanja

u sferi spolnosti, njima su

narušena sva ljudska prava.

Predmet nasilja su žene starosne

dobi od 7 do 77 godina. Krajnja

namjera je bila poniziti i uništiti

određenu etničku skupinu i pospješiti

realizaciju političkih ciljeva

u Bosni i Hercegovini ili uspješno

realizirati agresiju na Bosnu i

Hercegovinu.

U toku agresije na Bosnu i

Hercegovinu počinjeno je mnogo

zločina protiv čovječnosti, ratnih

48


zločina nad ženama, muškarcima i

djecom. Međutim, u najvećoj mjeri

i sistematski su pripadnici srpskih

jedinica silovali Bosanke (od toga

99% Bošnjakinja), kao i bosanske

Hrvatice, te na osnovu bračne veze

sa nesrbima “nečiste” bosanske

Srpkinje.

Teško je govoriti o tačnom broju,

s obzirom da mnoge žene još

uvijek šute. Jedan od istraživačkih

projekata, finansiran od strane

Evropske zajednice, a u izvedbi

Udruženja “Žena žrtva rata”

je utvrdio broj od preko 20.000

žrtava zločina silovanja. Silovanja

su imala za cilj psihičko uništenje

bosanskih žena i muškaraca,

kao i njihovih porodica. Ona su

bila dio genocida nad Bošnjacima

i etničkog čišćenja, te ratna strategija

osvajanja terena. Po tome se

razlikuju zločini silovanja srpskih

ratnih zločinaca od svih drugih

ratnih silovanja.

I pored toga što su logori u kojima

su silovane bosanske žene bili

općepoznati UN-Komeserijat za

izbjeglice i Internacionalni crveni

križ dugo vremena nisu učinili ništa

da bi se te žrtve zaštitile.

Kako one žive danas?? Žive u

prostorima tišine, na marginama

društva, okružene svojim bolnim

sjećanjima. Najčešće nikako ili izuzetno

rijetko govore o svom teškom

iskustvu, koje ne mogu zaboraviti.

Žene koje su preživjele tu teš-

ku traumu su, uz rijetke izuzetke,

materijalno nezbrinute. Uglavnom

su nezaposlene, uz bitno umanjenu

radnu sposobnost zbog posljedica

preživljenih trauma. Nije im omogućeno

dodatno školovanje ili pak

prekvalifikacija. Zbog toga su ekonomski

ovisne o drugima. Većina

preživjelih ratnog silovanja nemaju

adekvatnu zdravstvenu zaštitu, niti

dostupnu psiho-socijalnu podršku.

Nemaju riješeno stambeno pitanje.

Nisu dobile pomoć za školovanje

svoje djece. Žive sa traumama

koje nose u sebi i koje su česta prepreka

da se vrate u predratna mjesta

življenja, pa ne podnose zahtjeve za

povrat imovine. Nemaju mogućnosti

niti za bilo koju drugu vrstu obeštećenja

posljedica torture koju su

pretrpjele. Njihova sjećanja bi trebala

biti i naša, jer njihove žrtve ne

tiču se samo njih, nego svih nas. I to

ne samo na ovim prostorima. Žene

koje su preživjele ratna silovanja ne

smiju biti zanemarene, zaboravljene.

Lekcija je to koju svi trebamo

naučiti. Da se ne ponovi !!!

Amra Kičin – djevojčica, 5 godina, silovana

Svjedočanstva genocida: “Šehid”,

autor Zilhad Ključanin.

Amra Kičin - djevojčica; 5 godina;

silovana;četnici, pošto je zbog

nedoraslosti nisu mogli silovati,

žiletom su joj rasparali međunožje,

pa je potom silovali; Amra nije

dočekala kraj silovanja, već je bila

mrtva.

Ismet Čukan - pedesetogodišnjak;

imao sedam kćeri i jednoga

sina; četnici su mu, pred njegovim

očima koje više ništa nisu mogle

vidjeti, silovali svih sedam kćeri, i

zaklali sina.

Munira Jagurdžija - djevojka;

bula; lijepa i povučena, ali toliko

da se je njena ljepota jedva primijećivala;

dođoše, međutim, oni koji

primijećuju sve; i odvedoše lijepu

bulu Muniru; četnici su, kasnije,

pričali o nekoj nijemoj ljepotici u

javnoj kući u Prijedoru; da li zbog

ljepote, ili zato što je bula, Munira

je seljena od jedne do druge srpske

javne kuće, tako da je primijećena

u burdelju Kod Sonje, na Palama,

u Vilinoj Vlasi u Višegradu; tu,

u Višegradu, nekako se dočepala

Drine, i - bi spašena, Munira

Jagurdžija, jedina bula u cjelokupnoj

historiji sela Trnove.

Melika Bešić - student biologije;

imala nepodnošljivo lijepe oči; plave;

bistre; sa pogledom “na kojem

bi se moglo pokliznuti” - kako su

govorili sarajevski mangupi, udvarajući

joj; a govorilo se da su od reskosti

njenih zjenica pucali okulari

na mikroskopima; četnici su Meliki

Bešić užarenim čeličnim iglama gasili

djelić po djelić bistrine; na kraju,

u njenim očnim dupljama ostala

su dva ugarka, zgasla i sparušena.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

49


Svijet medija

Palestine-Papers

Cvijeće na Fatahovom mezaru

Znači, ko želi da zna

kome Palestine-Papers

koristi a kome škodi, mora

posmatrati i unutrašnja

previranja kod samih

Palestinaca. Svi palestinski

političari i posrednici

koji su imenovani u

dokumentima su članovi

Fataha. Fatah jeste na

Zapadu omiljen zbog

svoje velikodušnosti i zbog

povlačenja od uličnih

borbi, ali u samoj Palestini

je zbog “prilagodljivih”

stavova i zbog

koruptivnosti kontroverzan

Piše: Jens Berger, 24.01.2011

Izvor: spiegelfechter.de

Prijevod s njemačkog: Senada

Mešanović

Idok svijet, pogotovo virtualni,

još uvijek raspravlja o tome

da li Cablegate-Leaks, koji su

izvrsno izreklamirani, zaista sadrže

relevantne informacije, drugi tajni

papiri su već objavljeni. Tako je 23.

januara arapska televizija Al-Džazira

u kooperaciji s Guardianom započela

s objavljivanjem 1.600 delikatnih dokumenata

iz polja izraelsko-palestinskih

mirovnih pregovora zadnjih 10

godina. Dokumenti obuhvataju dopise

i e-mailove, protokole pregovora visokog

stepena, karte, strateške papire,

pa čak i powerpoint prezentacije. Po

trenutačnom stanju objavljivanja, sav

materijal potječe od palestinske delegacije.

Izvor, koji je sve ovo dostavio

Al-Džaziri, je neko ko je morao imati

pristup najvećem stepenu tajnosti. Za

razliku od Cabelgate-a Palestine-Papers

su bez sumnje delikatni i – ukoliko su

dokumenti zaista originalni, imaju priliku

da uđu u historiju.

Ako posmatramo zadnjih pet godina

palestinsko-izraelskih mirovnih pregovora,

u najboljem slučaju možemo govoriti

o zastoju na viskom nivou. Ipak, ovo

“subjektivno zapažanje” je u koliziji sa

stvarnošću. Do ovog zaključka se dolazi

nakon iščitavanja objavljenih Palestine-

Papers. Dok Izrael zastupa stav da palestinska

strana ne odstupa ni milimetra

od svojih zahtjeva, dokumenti pokazuju

suprotno: palestinski pregovarači su u

stvarnosti spremni na izraelske koncesije,

koje do sada javnosti nisu bili poznate.

Očigledno je palestinska strana izraelskim

pregovaračima dala dalekosežne

ponude razmjene teritorija, samo da bi

Izrael zauzvrat pristao na rješenje u obliku

stvaranja dviju država. Tako se Izraelu

trebala dati veća teritorija Zapadne obale,

uključujući i strateški važna naselja

s pristupom vodenim resursima, kao i

dijelovi istočnog Jeusalema, u

zamjenu za nekoliko pješčanih

komada zemlje na rubu

Zapadne obale i Pojasa Gaze.

To bi čak i za izraelske tvrdolinijaše

bio poklon koji je u

okviru maksimalnih zahtjeva

Izraela. U ovom kontekstu,

dokumenti govore o “najvećem

Jerusalemu u izraelskoj

historiji”, kojeg Palestinci

Izraelu serviraju na srebrenom

tanjiru. Ali, Izraelci to

nisu prihvatili, već su ljutito

odbili, da bi nakon toga

iznijeli i nove maksimalne

zahtjeve koji su bili potpuno

neprihvatljivi. Ova taktika

pregovaranja nije nova.

I 2007. godine, u pregovorima

koji su vodili ka Mekkasporazumu,

Izraelćani su

neispunjivim preduvjetima

uspjeli minirati ozbiljne napore

posredovanja saudijskog kralja.

Al-Džazira je na svojoj internet-stanici

najavila uskoro objavljivanje dokumenata

koji sadrže palestinske ponude za

kompromise po pitanju “izbjeglica”, zatim

detalje siguronosne saradnje između

palestinskih teritorija i Izraela, te dokumentaciju

o palestinsko-američkim razgovorima

u vezi Goldstonovog izvještaja

koji optužuje Izrael za masovna kršenja

U ovom

kontekstu,

dokumenti

govore o

“najvećem

Jerusalemu

u izraelskoj

historiji”, kojeg

Palestinci

Izraelu

serviraju na

srebrenom

tanjiru.

ljudskog prava u ratu u Gazi. Svaki od

dokumenata je ogromno bure baruta.

Postavlja se pitanje kome će objavljivanje

dokumenata nanijeti štetu, a kome donijeti

korist?

Kome ovo ide u korist?

U svome uvodniku, Guardian o

Palestine-Papers s piše neuobičajeno naiv-

no: Kad svijet konačno shvati da Izrael

uopće nije zainteresiran za mirovni proces,

proces koji zasluženo ima ovakav

naziv, tada će se povećati međunarodni

pritisak na Izrael i zahtijevati od izraelske

vlade da nađu kompromis. Iako

Guardian govori o “optimističkom sce-

nariju”, postavlja se pitanje koliko je ovakav

scenario uopće realan. Izrael je više

puta sabotirao i najmanje pokušaje ustupka

Palestincima, a “iskreni posrednici” iz

SAD-a, Evrope, Turske i Sirije

ili čak iz Saudijske Arabije su

nailazili na izraelski zid kaprica

i zadrtosti. Također se ne

smije zaboraviti činjenica da je

Izrael palestinskim pregovaračima

stalno negirao legitimitet

pregovaranja u ime cijele palestinske

nacije. S ovim “kecom

u rukavu” Izrael odbija svaku

vrstu kritike svojih stavova,

zbog čega Palestine-Papers

postaju aktuelni. Ideja da će

Izrael biti suočen sa sve jačim

internacionalnim pritiskom

je naivna i smiješna. Partneri

Izraela se nisu ni nakon ratova

u Libanu i Pojasu Gaze

oglasili s nekom kritikom,

zašto bi sada trebalo da bude

drugačije?

Znači, ko želi da zna kome

Palestine-Papers koristi a kome

škodi, mora posmatrati i unutrašnja

previranja kod samih Palestinaca.

Svi palestinski političari i posrednici koji

su imenovani u dokumentima su članovi

Fataha. Fatah jeste na Zapadu omiljen

zbog svoje velikodušnosti i zbog povlačenja

od uličnih borbi, ali u samoj Palestini

je zbog “prilagodljivih” stavova i zbog

koruptivnosti kontroverzan. Zbog toga

je na zadnjim izborima jasnu pobjedu

odnio Hamas. Ali, pošto je Hamas na

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

50


Zapadu označen kao “teroristička grupa”

i zbog toga ih niko ne priznaje kao

pregovaračkog partnera, odlučilo se na

zajedničku vladu Hamasa i Fataha, u kojoj

je Hamas odgovoran za unutarnju a

Fatah za vanjsku politiku. Tako je Fatah

ove godine imao priliku biti u svjetlu velike

međunarodne bine, ali s malo pregovaračkih

opcija, jer je Hamas već odredio

stroga pravila pregovora. Mirovni pregovori

– da, ali tek kada se Izrael povuče

iza “zelene linije” granica iz 1967. godine.

Naravno da Izrael ni u snu ne pomišlja

na tako nešto. Po pitanju tvrdoglavosti,

ni Hamas ni izraelska vlada ne zaostaju

jedni za drugim.

Hamas – jedini pobjednik

Svakako, neuravnoteženi “savez”

Hamasa i Fataha je od početka bio

osuđen na propast. U junu 2007. godine

je u Palestini došlo do građanskog

rata koji je trajao par dana, a u kojem je

Hamas preuzeo apsolutnu vlast u Pojasu

Gaze. Koalicija se raspala, i od tada je u

Zapadnoj obali vlast u obliku krizne vlade

preuzeo Fatah, uprkos činjenici da su

se i predsjednički i parlamentrani izbori

trebali održati već u augustu 2009. godine.

Ovi izbori se ni do danas nisu održali.

Razlog je očigledan. Ni u Zapadnoj obali

Fatah nema više ništa čime bi mogao nauditi

ambicioznom Hamasu. Dakle, od

juna 2007. godine na internacionalnoj

sceni u ime Palestinaca pregovara nelegitimna

delegacija.

Zato je više nego začuđujuće

da mediji u ovom kontekstu

ne spominju da naklonosti

“Palestinaca” spomenutih

u Palestine-Paperss

uopće ne-

maju politički legimitet. Ili

bolje rečeno: čak da je Fatah

Izraelu obećavao i “zvijezde

sa neba”, ni to ne bi ništa

značilo jer je Abbas kralj bez

kraljevstva, a Fatah partija

bez političke moći. I u ovoj

pozadini treba posmatrati

Palestine-Papers. Fatah je za

vrijeme tih naklonosti bio u

očajničkoj potrazi za legitimitetom.

Pošto je legimitet putem izbora

postao nerealan, jedini način da

ponovo vodi glavnu riječ je bio uspjeh

u mirovnim pregovorima. Naravno da

su stavovi Fataha među Palestincima

skandalozni, i bez uplitanja s vana oni

ne bi doveli do njegovog uspjeha već

prije do građanskog rata u kojem bi

pobjednik bio Hamas. Ipak, od 2007-

2009. godine se o mirovnin pregovorima

vrlo intezivno diskutovalo i u

sunitskim krugovima. Da je Fatah tu

uspio da napravi svoj proboj, vjerovatno

bi dobio podršku Egipta, Saudijske

Arabije, Sirije i Jordana. Tako Hamasu

ne bi bilo lahko s Fatahom ne samo

zbog njegovih jakih partnera, već i

zbog činjenice da bi uspješni pregovori

slili ogromne novčane sume na

Zapadnu obalu a ne u Pojas Gaze.

Znači, Palestina-Papers s ne otkrivaju

Palestina-

Papers ne

otkrivaju

strategiju

mirovnih

pregovora

“Palestinaca”,

već prije svega

otkrivaju cijenu

koju bi Fatah

bio spreman

da plati da bi

zauzvrat dobio

međunarodno

priznanje.

strategiju mirovnih pregovora

“Palestinaca”, već prije

svega otkrivaju cijenu koju

bi Fatah bio spreman da

plati da bi zauzvrat dobio

međunarodno priznanje.

No, tok događaja je bio

drugačiji. Fatah nije imao

uspjeha sa svojim ustupcima,

mirovni proces je

obustavljen a u Palestini

glavnu riječ ima Hamas.

Objavljivanje Palestina-

Papersa će biti još samo cvijeće

na Fatahovom mezaru.

Pri tome se ne radi “samo”

o dalekosežnim ustupcima koji uključuju

i područje oko mesdžida Aksa.

Također, ono što diskreditira Fatah je i

njihov jezik. Tako se Ariel Šaron, među

Palestincima poznat kao “bejrutski

koljač”, naziva “prijateljem”, a obećanje

“najvećeg Jerušalaima a u izraelskoj

historiji” (koristeći hebrejski izraz) će

Palestinci i Arapi poimati kao uvredu

prvog reda.

Al-Džazira, Guardian, i prije svega

informant koji je najvjerovatnije pripadnik

Fataha, doprinijeli su tome da

sav stari kadar Fataha napusti pozornicu.

Ali ko će doći nakon njih? Prema

Palestine-Papers s je vrlo vjerovatno da će

i u Zapadnoj obali Hamas postati jača

strana. Tada se više neće voditi mirovni

pregovori. Izgleda da sve ukazuje na

sukobe. Upravo ono što izraelski tvrdolinijaši

najradije čuju.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

51


Islamnet

Sudan

Kraj sudanske priče

Više od 99 posto birača na

jugu Sudana glasalo je

prošlog mjeseca na refrendumu

za otcjepljenje od sjevera, saopštio

je zamjenik šefa komisije

koja je organizovala plebiscit

Čan Rik Madut, objavljujući

prve preliminarne rezultate.

Konačni rezultati referenduma,

koji je trajao od 9. do 16.

januara, bit će objavljeni za

nekoliko dana. Sudanska vlada

u Kartumu je priznala rezultate

ovog referenduma. Sada

predstoji najteži dio, treba podijeliti

zemlju. A ono što je još

teže od podjele zemlje je podjela

naftnog blaga, odnosno regiona

koji se nalazi tačno na zamišljenom

razgraničenju. Jug

Sudana podržan od Amerike i

drugih zapadnih sila se nada

da će region u kojem se nalazi

naftno bogatstvo pripasti njima.

Kako za sada stvari stoje

jug Sudana je u daleko boljoj

prednosti od ostatka Sudana.

Jug će sigurno postati država,

vjerovatno će sačuvati i naftno

bogatstvo. Kada je u pitanju

budućnost krnjeg Sudana ona

je za sada nepoznata i krajnje

neizvjesna. Naravno, mnogo

toga zavisi sada od budućnosti

Egipta i drugih arapskih zemalja

koje su pogođene narodnom

revolucijom.

Jemen

Erdogan - Gospodine Mubarak, svi ćemo mi nakon smrti

biti pitani šta smo iza sebe ostavili

Turski premijer Tayyip Erdogan je

prvi i jedin muslimanski lider koji

je stao na stranu arapskog naraoda.

Premijer Erdogan je ovih dana pozvao

arapske lidere da se ne boje slobode,

slobodne volje naroda i fer i demokratskih

izbora te da ispoštuju volju

svog naroda. Posebnu poruku premijer

Erdogan uputio je Hosniu Mubaraku

kojeg je, onako

muslimanski,

posavjetovao

i pozvao da

ostupi sa vlasti

i posluša glas

naroda. “Gospodine

Hosni

Mubarak,

primite moje

iskrene savjete i

upozorenja. Svi

ćemo mi nakon

smrti biti pitani

šta smo iza sebe

Somalija

ostavili. Kao

muslimani svi

na kraju budemo

zatrpani zemljom u mezar. Poslušaj

želje i glas svoga naroda, ne protivi se

tome, dozvoli promjene.”

Premijer Erdogan je još jednom dokazao

svoju ljudsku i političku veličinu.

Bez obzira što je usamljen, premijer Erdogan

ustrajava u vođenju politike koja

je posvećena interesima muslimana u

cijelom svijetu.

Somalski gusari zarobljeništvu drže 30

brodova i 723 pomorca

Gusari ili pirati su atraktivna tema

za filmske radnike. Na ovu temu

do sada je snimljeno dosta filmova. Svi

ti filmovi su uglavnom vezani za neka

davna vremena. Međutim, problem

gusarstva je danas veoma prisutan.

Gusara ima skoro na svim morima,

međutim najopasniji

ili najaktivniji

su somalski gusari.

Somalski gusari

trenutno, vjerovali

ili ne, drže

30 brodova i 723

pomorca. Nakon

posljednje otmice

30 članova posade

vijetnamskog broda

“Hoang Sun

Son”, koji plovi

pod mongolskom

zastavom, u rukama

somalskih

pirata nalazi se 30

plovila s ukupno 723 pomorca sa svih

strana svijeta. Koliko su somalski gusari

opasni, dovoljno govori podatak da

se posljednji udar Somalaca dogodio

u omanskom dijelu Indijskog oceana,

oko 1.500 milja daleko od afričkog kopna.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

52


Izrael

Izraelski cionisti mole Ameriku i EU - Spasite

nam Hosnia Mubaraka!

Izrael je u panici zbog dešavanja u

Egiptu. Odlazak Hosnia Mubaraka

sa vlasti za Izrael znači gubitak najboljeg

saveznika u borbi protiv Palestinaca.

Jasno je

i Izraelu da bez

Egipta, odnosno

bez diktatora kakav

je Hosni Mubarak,

Izrael ne

bi mogao vršiti

efikasnu kontrolu

okupacije Palestine.

Zbog toga je

Izrael, kako piše

Irak

Poligamni brak jedini spas za milion udovica

Turska

Otomanski jezik u modi

Brojni kulturni centri, nevladine

organizacije i izdavači nude kurseve

i drže forume o otomanskom

jeziku. Također, u posljednje vrijeme

je primjetan porast

broja zainteresiranih

za studiranje

otomanskog jezika

i otomanske kulture.

Mnogi Turci

smatraju da svaki

Turčin mora znati

otomanski jezik i

kulturu jer će samo

na taj način moći

dobro poznavati

izraelski dnevni list Haaretz, proteklih

dana poslao oštre diplomatske

pozive Sjedinjenim Američkim Državama,

Evropskoj uniji i drugim saveznicima

da učine

sve da se spasi

Hosni Mubarak.

Izraelski premijer

Benjamin Netanyahu

ne krije

svoju zabrinutost

odlaskom svog

velikog ahbaba

Hosnia Mubaraka.

Američka

okupacija

AIraka za sobom je Aostavila stravične posljedice.

Jedna od težih

posljedica tog nesretnog

rata je veliki broj udovica.

Prema zvaničnim podacima

iračke vlade, u toku

trajanja američke okupacije

u Iraku ostalo je

preko milion udovica. Nažalost, skoro sve

te udovice sa sobom imaju brojnu djecu.

Udovice su uglavnom nezaposlene i žive

veoma siromašno i nesigurno. Na ovaj

problem posljednjih dana se sve više ukazuje.

Iračka vlada razmatra

način pomaganja

udovicama. Osim toga,

nevladin sektor čini sve

da se iračke vlasti uključe

u projekat poligamnih

brakova u sklopu kojeg

bi udomili ili zbrinuli

većinu udovica. Iako je

prema iračkom zakonodavstvu

poligamni brak ilegalan, osim u

slučajevima kada ga odobri sudija, sve veći

broj iračkih udovica stupaju u takvu vrstu

brakova. Za sada je to jedini način pomoći

ovim unesrećenim ženema.

svoje historijsko naslijeđe. Otomanski

jezik je uz arapski bio zvanični

jezik Otomanskog halifata. Arapski

alfabet je u otomanskom jeziku modificiran

a 70 % tog

jezika sadrži arapske

i perzijske riječi.

Otomanski jezik je

zvanično dokinut

tokom 1928. godine

u vrijeme Ataturkovih

reformi, a ukinut

je pod izgovorom

da takav jezik

koči progres turske

nacije.

Tunis

Tuniski muslimani konačno

slobodno mogu ići u

džamije

S

vrgavanjem diktatora Bena

Alia muslimani u Tunisu

konačno počinju uživati u zasluženoj

slobodi. Ta sloboda se

najbolje osjeti u tuniskim džamijama

u koje muslimani sada

ulaze bez straha. Nema više

špijuna koji bilježe ko ustaje

na sabah niti ko je redovan u

džamijama. Također, ukinuta

je praksa po kojoj su imami na

džuma-namazima, na hutbama

prvo morali izricate zahvale i

pohvale Ben Aliu. Prije dvije

godine smo prenijeli dijelove

izvještaja organizacija za zaštitu

ljudskih prava u Tunisu

u kojem se navodi kako su svi

muslimani koji žele redovno

klanjati u džamijama bili dužni

zatražiti dozvolu od tuniske

policije nakon čega bi dobili

kartice sa čipovima, a imami

u džamijama su morali zadužiti

očitače tih kartica. Tako,

ako bi neko propustio neki od

namaza morao je odmah u policiji

davati izvještaj o svom

kretanju. Ovo je samo dio

onog što so preživjeli tuniski

muslimani.

53


Afrika

Pokrali milijarde za liječenje

AIDS-a

Zbog sumnji da se sredstva koja se

uplaćuju u UN-ov Global Fund

za liječenje AIDS-a, tuberkuloze i

malarije ne troše na pomoć bolesnima,

Njemačka je uskratila ovogodišnju

uplatu. Dok se optužbe o krađi

ne razjasne godišnju svotu od više od

200 miliona eura Njemačka ne misli

uplaćivati. Njemačka je treći po redu

veliki donor UN-ovog fonda koji ima

godišnji budžet od više od 20 milijardi

USD. Mediji sedmicama pišu da

milijarde završe na privatnim računima.

Iz fonda tvrde da su pronevjerene

svote daleko manje, te da imaju

jedan od najstrožih režima provjere

među međunarodnim organizacijama.

Tvrde da je pronevjeru od 34 miliona

USD, u devet različitih zemalja,

otkrila njihova vlastita inspekcija.

Global Fund je najveći izvor novca za

borbu protiv tri opasne bolesti koje

haraju uglavnom nerazvijenim zemljama.

Zahvaljujući pristupu odgovarajućim

lijekovima i jednakom pristupu

svima, prijenos AIDS-a s majke na

dijete u Botswani je smanjen za 97

posto. U ostatku Afrike statistika je

daleko poraznija. Svake se godine u

Africi s AIDS-om rodi oko 400.000

zaražene novorođenčadi. Trećina te

djece neće doživjeti svoj prvi rođendan

ako ne dobije odgovarajuće lijekove.

Oko 50 posto će ih umrijeti

prije nego što navrše drugi rođendan

- iz istoga razloga.

Egipat

Sejjid Kutb

Egipatski diktatorski režim je proteklih

decenija počinio brojne i teške

zločine nad egipatskim muslimanima.

Brojni egipatski zatvori su pretvoreni

u najcrnja mučilišta. Kao slikovit primjer

takve prakse egipatskih diktatora

prenosimo ispovijest dvojice egipatskih

policajaca o pogubljenju poznatog egipatskog

islamskog mislioca Sejjida Kutba

koji je obješen 1966. godine. Ova

ispovijest je objavljena u knjizi “Allahovi

pokajnici”, autora Muhammeda

Abdul Aziz

el-Musned a.

“Bilo je stvari

o kojima nismo

razmišljali, a

koje su uzrokovale

velike promjene

u našim

životima. Svake

noći smo u

vojnom zatvoru

primali stare

i mlade, muškarce

i žene.

Rečeno nam

je da su to bili

izdajnici

koji

su sarađivali sa Židovima i da moramo

izvući njihove tajne. Jedini način da se

to uradi je bio kroz žestoka mučenja!

Nismo se ustručavali da deformišemo

izgled njihovih tijela upotrebom raznih

vrsta palica i bičeva. Mi smo to činili

sa čvrstim uvjerenjem da smo obavljali

svetu dužnost. Međutim, ubrzo smo

se susreli sa neobjašnjivim stvarima.

Shvatili smo da su ti ‘izdajnici’ strogo

obavljali svoje molitve noću neprestano

izgovarajući Allahovo ime, čak i kad su

bili mučeni. Neki od njih su čak i umrli

za vrijeme bičevanja ili dok su ih divlji

psi napadali. Ipak, oni su i tada neprestano

spominjali Allahovo ime. Zbog

toga nam je postalo sumnjivo ono što

nam je rečeno o njima jer je bilo nemoguće

da tako pobožni vjernici budu

izdajnici koji su sarađivali sa Allahovim

neprijateljima! Moj brat i ja smo

se tajno dogovorili da izbjegavamo da

im nanosimo bol. Nastojali smo da im

pružimo pomoć koliko god je to bilo

moguće. Allahovom milošću, naš boravak

u tom zatvoru nije dugo trajao. Naš

posljednji zadatak je bio da čuvamo

ćeliju u kojoj je bio zatvoren jedan od

zatočenika. Opisan nam je kao najopasniji

od svih njih, tj. njihov vođa. Zvao

se Sejjid Kutb. Čovjek je zbog mučenja

bio u bolovima do te mjere da nije mo-

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

54

gao više da stoji na nogama.

Oni su ga nosili u vojni sud da bi razmatrali

njegov slučaj. Jedne noći je

došlo naređenje da ga objesimo. Rano

ujutro sljedećeg dana odveli smo ga do

vozila u kojem su bili i neki drugi zatočenici.

Vozilo je nekoliko trenutaka

kasnije krenulo prema mjestu pogubljenja.

Uskoro su im konopci stavljeni oko

vratova, a dželat je stajao čekajući naređenje

da ukloni postolja ispod nogu

optuženih. Ispod crne zastave je stajao

vojnik koji je

imao zadatak

da je podigne

za vrijeme

pog ubljenja.

Najimpresivnije

su bile riječi

koje su oni

uputili svojoj

braći i sestrama,

dajući im

dobre vijesti o

ponovnom susretu

sa njima

u Džennetu,

zajedno sa poslanikom

Muhammedom,

sallallahu alejhi ve sellem,

i njegovim ashabima. U ovim napetim

trenucima smo čuli približavanje vozila.

Stražar je otvorio kapiju na kojoj

se pojavio visoko rangirani oficir. On

je prodornim glasom izdao naređenje

konvoju da se zaustavi. Oficir se zatim

uputio prema Sejjidu. Naredio je da mu

se ukloni povez sa očiju. Potom mu se

obratio: ‘Moj brate, Sejjide, naš dobronamjerni

i milostivi predsjednik će vas

pomilovati i poklonit će vam vaše živote

ako napišeš i potpišeš samo jednu

rečenicu.’ Oficir nije ni čekao da Sejjid

odgovori. Brzo je otvorio bilježnicu

koju je držao u ruci i rekao je: ‘Napiši

samo ovu rečenicu: -Bio sam kriv i

izvinjavam se.’ Sejjid ga pogleda svojim

bistrim očima. Neopisivi osmijeh mu se

pojavi na licu, a zatim reče oficiru iznenađujuće

mirnim glasom: ‘Nikada! Nikada

ne bih zamijenio ovaj privremeni

život sa vječnim životom na ahiretu!’

Oficir mu uzvrati tužnim glasom: ‘Ali,

to će značiti vašu smrt, Sejjide!’ Sejjid

odgovori: ‘Mi žudimo za smrću na

Allahovom putu. Allahu ekber!’ Sejjid

Kutb je uspio još samo da izgovori:

‘Nema boga osim Allaha, Muhammed

je Njegov poslanik.’ Uskoro su se tijela

Sejjida i njegove braće njihala na vješalima.”


Velika Britanija

Britanski carinik stavio suprugu na popis terorista

Carinski dužnosnik iz ureda za imigraciju

u Velikoj Britaniji, odlučio

je da mu je dosta njegove supruge

i stavio je na

popis terorista,

nakon što je ona

odletjela u Pakistan,

u posjet

porodici. Kad

je nesretna žena

pošla rezervirati

let nazad za

Britaniju, na aerodromu

u Pakistanu

samo joj je

rečeno kako ga

ne može rezervirati.

Nikakvo

objašnjenje nije

dobila. Nazvala

je supruga, a on

joj je rekao kako

će se “raspitati” o svemu, no njegovo

raspitivanje potrajalo je pune tri godine.

Ono na što podli dužnosnik nije

računao, jest

da je iskopao

jamu sam pod

sobom. Tražio

je promaknuće,

a kad su

njegovi šefovi

shvatili da mu

je supruga na

popisu terorista,

upitali su

ga za objašnjenje.

On nije,

naravno, imao

izbora, nego

priznati što je

napravio. Za

nagradu je dobio

otkaz.

UAE

Bill Gates donirao 50 miliona

dolara za vakcinisanje

djece u Afganistanu i

Pakistanu

Foto islamneta

Mubarak je za egipatski narod gori od Adolfa Hitlera

Šheik Mohammed bin Zayed Al

Nahyan, princ Abu Dhabia i američki

milijarder Bill Gates potpisali

su sporazum o zajedničkom partnerstvu

u obezbjeđivanju i sprovođenju

vakcinacije djece u Pakistanu i Afganistanu.

Partneri su osnovali fond

u iznosu od 100 miliona američkih

dolara. Ova donacija će obezbjediti

kupovinu dovoljnog broja vakcina za

spašavanje života, odnosno imunizaciju

djece u Pakistanu i Afganistanu.

“Ova donacija je važan iskorak u našoj

kampanji pomoći u zaštiti djece

u Pakistanu i Afganistanu. Naše partnerstvo

je najbolji primjer kako se

saradnja na globalnom nivou može

iskoristiti za zaštitu zdravlja ljudi,

naročito za poboljšanje života djece

i njihovih familija u Afganistanu i

Pakistanu”, kaže šeik Mohammed

bin Zayed. Djeca u Afganistanu i

Pakistanu su često izložena bolestima

kao što je dječija paraliza, upala

pluća. “Vakcine će zaštititi djecu od

životno – ugrožavajućih bolesti i dati

im priliku da život nastave potpuno

zdrava”, kaže Bill Gates.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

55


Kur’an i hadis

Spominjanje staroegipatskih vladara u Časnom

Kur’anu i terminološka diferencijacija njihovih titula 1

UKur

U

’anu su spomenuti vladari drevnog

Egipta i Časni Kur’an pravi razliku između

njih. Kada se govori o egipatskim Uvladarima u doba Musaa, a.s., oni se ne nazivaju

bilo kojim drugim imenom osim imenom “faraon”.

Tako je u više od šezdeset ajeta, među

kojima je i sljedeći: I (sjetite se) kada smo vas od

faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama

mučili: mušku vam djecu klali a žensku u

životu ostavljali; - a to vam je bilo veliko iskušenje

od Gospodara vašeg. (El-B

ekara, 49.). Međutim,

kada se govori o egipatskim vladarima u vremenu

Jusufa, a.s., oni su imenovani isključivo riječju

“kralj”. Allah, dž.š., kaže: I vladar 2

reče: “Sanjao

sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih,

i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam

drugih sasušenih.’ ’ (Jusuf, 43.)

, i I vladar 3

reče:

“Dovedite mi ga!

” I kad Jusufu izaslanik dođe, on

reče: “Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ‘Šta je s

onim ženama koje su svoje ruke porezale - Vlasnik

moj dobro zna spletke njihove!’” (Jusuf, 50.).

Spominje vladara drevnog Egipta u Tori

U Tori ne postoji razlika između vladara Egipta

u doba poslanika Mojsija i vladara u doba

poslanika Josipa, oni se nazivaju faraonima bez

ikakve razlike između njih.

Tora (Izlazak, 9:13): “I Jahve reče Mojsiju: “Porani

ujutro, i izađi pred faraona i reci mu: ‘Ovako

govori Jahve, Bog Hebreja, pusti moj narod

da ode i da mi štovanje iskaže. Ako ih ne pustiš,

sva zla svoja navalit ću ovaj put na te, na tvoje

službenike i tvoj puk, tako da spoznaš da nema

nikoga na svoj zemlji kao što sam ja’.’’ Isto tako,

kada se u Tori govori o vladaru Egipta u vrijeme

Josipa u Knjizi Postanka (41:37-40): “Svidje se

odgovor faraonu i svim njegovim službenicima.

Zato faraon reče svojim službenicima: ‘Zar bismo

mogli naći drugoga kao što je on, čovjeka

koji bi bio tako obdaren duhom Božjim?’ A

onda faraon reče Josipu: ‘Otkako je sve to Bog

tebi otkrio, nikoga nema sposobna i mudra kao

što si ti. Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će

se moj narod pokoravati tvojim naredbama’.”

Drevna egipatska civilizacija

Drevna egipatska civilizacija bila je još uvijek

nedovoljno poznata. O njoj se malo šta znalo,

osim nekoliko upadljivih spomenika, od kojih

je većina uronjena u pustinjski pijesak u Gizi,

Asvanu i Luksoru. Takvo stanje bilo je sve do

Jean-François Champolliona a 4 . Ovaj francuski

znanstvenik je odgonetnuo simbole drevnog

egipatskog jezika koristeći kamen iz Rozete e

5

koji je otkriven tokom francuskog pohoda

na Egipat. Tekst na dva jezika i tri pisma bio

je isklesan na njemu: jedno, drevno egipatsko

- hijeroglifi, što znači sveto pismo jer je bilo

ograničeno za upotrebu unutar hrama, drugo,

demotičko ili narodno i treće, grčko pismo. Usporedbom

ta tri pisma uspio je dešifrirati sistem

znakova hijeroglifskog jezika. To otkriće je dovelo

do drugih veličanstvenih pronalazaka i

spoznavanja života faraona i drevnih Egipćana.

Riječ faraon

Riječ faraon u staroegipatskom jeziku znači

“velika kuća”, a kasnije je korištena kao titula

za egipatske vladare. Taj naziv nije bio ustanovljen

sve do početka 18. dinastije, odnosno 1539.

godine prije nove ere. To znači da u cijelom razdoblju

koje je prethodilo tom datumu, titula

egipatskih vladara je bila kralj i oko toga nema

neslaganja, čak i u vrijeme okupacije Egipta od

strane Hiksa (čiji naziv u staroegipatskom jeziku

znači “kralj stranaca” ili “kralj pastira” 6 )

od 1648. do 1540. p.n.e., odnosno prije navedenog

razdoblja.

Jusufov, a.s., put u Egipat

Postoji saglasnost oko toga da je Jusuf, a.s.,

otišao u Egipat i da je njegova vladavina bila

prije Musaovog, a.s., poslanstva. To zbog toga

što Allah, dž.š., kaže, pripovijedajući ono što

je rekao jedan vjernik iz faraonovog naroda:

“Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali

ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A

kad je on umro, vi ste rekli: ‘ Allah više neće poslije

njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja

u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja.”

(El-Mu’min, 34.). Egipćanin je rekao da Allah,

dž.š., neće poslati poslanika zbog dugog perioda

nakon Jusufa, a.s., u kojem Allah, dž.š.,

nije poslao poslanika za razliku od vjerovjesnika

sinova Izraelovih koje je Allah, dž.š., slao u

kraćim vremenskim razmacima. Budući da je

Musaova, a.s., misija bila u doba egipatskog faraona

(Ramzesa II), što se jasno vidi iz prethodnog

istraživanja, na temelju toga nesumnjivo

da je Jusuf, a.s., bio u Egiptu prije perioda 18.

dinastije, odnosno razdoblja u kojem su egipatske

vladare nazivali kraljevima, bez obzira bili

oni Egipćani ili Hiksi, pošto ih je cjelokupna

populacija zvala kraljevima.

Kamen iz Gazirat el-Shatea

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

56

Kamen koji je otkriven datira iz vremena treće

dinastije i upravo iz perioda vladavine kralja

Zosera. Sljedeći tekst je isklesan na njemu:

“Kralj Zoser je molio bogove da okončaju glad

koja je pogodila Egipat i trajala sedam godina,

itd ...’’. Smatram da je Jusuf, a.s., upravljao

Egiptom u doba kralja Zosera, u vrijeme treće

dinastije, jer se navodi da je ovo gladovanje trajalo

sedam godina. Također, da se naslutiti da

je vladar Egipta bio kralj, a ne faraon, što je u

skladu sa Časnim Kur’anom.

Kur’anska nadnaravnost o nepoznatom

Kur’an pravi razliku između dva značajna

perioda u povijesti Egipta, između predfaraonskog

doba, odnosno prije 18. dinastije,

kada su svoje vladare nazivali kraljevima, i

faraonskog doba u kojem su vladare zvali

faraonima, a ovaj period počinje od 18. dinastije.

To je u suprotnosti sa Torom, koja

ne pravi razliku između dva perioda i dvije

titule. U Tori, faraon je naziv za vladara

Egipta bilo u vrijeme poslanika Jusufa, a.s.,

ili u vrijeme poslanika Musaa, a.s., a to protivrječi

modernoj znanosti. Što se tiče Časnog

Kur’ana, bio je i još uvijek je knjiga od Allaha,

dž.š., kojoj laž ne može prići s bilo koje

strane i koja ne sadrži bilo kakvu kontradikciju.

Allah Uzvišeni kaže: A zašto oni ne razmisle

o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a

ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge

protivrječnosti. (En-Nisa, 82.).

Autor teksta: Feras Nour Alhak

Prijevod teksta: Muamer Neimarlija

Bilješke:

1

Prijevod članka objavljenog pod nazivom

“The mentioning of the old Egyptian

rulers in the Glorious Quran and the difference

between the word”. Preuzeto sa

www.quran-m.com

2

Ovdje smo koristili prijevod značenja

Kur’ana Časnog od rahmetli B. Korkuta.

U tretiranom ajetu navedeni termin u

izvornom kur’anskom tekstu na arapskom

jeziku je el-melik koji dolazi u značenju

kralj, odnosno vladar. Vidjeti i Karaman,

N. (1997) Arapsko-bosanski rječnik: za

đake i studente. Zenica: Bemust na str.

270. (op. prev.)

3

Vidjeti fusnotu br.2 (op. prev.)

4

Više o životu i djelu ovog francuskog egiptologa

i filologa vidjeti na: http://hr.wikipedia.

org/wiki/Jean-Fran%C3%A7ois_Champollion

(op. prev.)

5

Više o tome na: http://hr.wikipedia.

org/wiki/Plo%C4%8Da_iz_Rosette

(op. prev.)

6

Više o njima na: http://en.wikipedia.

org/wiki/Hyksos (op. prev.)


Robert Fisk na ulicama Kaira

Smrtna agonija diktature

IslamBosna.ba - Egipatski tenkovi,

ushićeni demonstratori koji sjede s

njima, zastave, 40.000 demonstranata

koji uzvikuju i plaču na Trgu slobode,

koji na njemu obavljaju molitvu

i dužnosnik Muslimanske braće koji

sjedi među putnicima na tenku, da li

se to može uporediti s oslobođenjem

poput onoga u Bukureštu?

Penjući se na tenk, koji je napravljen u

Americi, podsjetio sam se na one predivne

filmove o oslobođenju Pariza.

Nekoliko stotina metara dalje, pripadnici

snaga sigurnosti Hosnija Mubaraka,

u svojim crnim uniformama,

još uvijek su pucali na demonstrante u

blizini ministarstva unutrašnjih poslova.

Bila je to divlja, historijska proslava

pobjede, gdje Mubarakovi tenkovi

oslobađaju njegov grad od njegove diktature

U jednom čudnom Mubarakovom

svijetu – i svijetu Baraka Obame i

Hilari Klinton u Vašingtonu - čovjek

koji još uvijek tvrdi da je predsjednik

Egipta imenovao je novog

potpredsjednika u pokušaju da ublaži

bijes demonstranata. To je Omar

Sulejman, glavni egipatski pregovarač

s Izraelom, viši dužnosnik i oficir

Mubarakovog aparata, 75- godišnjak

s godinama posjeta Tel Avivu i Jerusalemu

te s četiri srčana udara dosad.

Još nije jasno kako se može očekivati

da ovaj ostarjeli aparatčik riješi i smiri

bijes, ali i sreću i ushićenje zbog oslobođenja

80 miliona Egipćana. Kada

sam rekao demonstrantima koji su

me okruživali na tenku novosti o imenovanju

Sulejmana, oni su prasnuli u

smijeh.

Posade tenkova, u uniformama, osmjehujući

se, a ponekad i aplaudirajući,

nisu ni pokušavale izbrisati grafite koju

su demonstranti posprejali na njihovim

tenkovima. “Mubarak odlazi - ODLA-

ZI” i “Tvoj režim je gotov, Mubarak”

- parole su koje se nalaze ispisane na

skoro svakom tenku na ulicama Kaira.

Na jednom od tenkova koji su kružili

Trgom slobode nalazio se i viši dužnosnik

Muslimanske braće, Muhamed

Beltagi.

Ranije tog dana hodao sam pored konvoja

tenkova koji je prolazio kroz Garden

City, i vidio kako se demonstranti

penju na vozila te

daju posadi narandže,

aplaudirajući

im i pozdravljajući ih

kao egipatske patriote.

Uprkos smješnom

i ludom Mubarakovom

izboru potpredsjednika

i njegovom

velikodušnom imenovanju

bespomoćne

nove vlade poltrona,

ulice Kaira su pokazale

ono što su lideri

SAD-a i EU jednostavno

propustili da

primijete. i GOTO-

VO JE.

Slabi Mubarakovi pokušaji ili tvrdnje

da on mora, zbog egipatskoga naroda i

u njegovo ime, zaustaviti nasilje - dok

su njegove sigurnosne snage odgovorne

za većinu okrutnosti u posljednjih

pet dana - izazvalo je još veći bijes

onih koji su proveli 30 godina pod

njegovom diktaturom. Ovdje su sve

raširenije sumnje da su većinu pljački i

podmetanja požara izveli prerušeni policajci

- uključujući i ubistvo 11 ljudi u

selima u zadnjih 24 sata - u nastojanju

da unište integritet demonstranata koji

pokušavaju da zbace Mubaraka s vlasti.

Uništavanje velikog broja komunikacionih

centara od strane masikranih

ljudi - što je moralo biti koordinirana

akcija, s nekom formom organizacije

- također su dovele do porasta sumnji

da prerušeni banditi, koji su pretukli

mnoge od demonstranata, stoje iza

toga.

Ali paljenje policijskih stanica širom

Kaira, Aleksandrije, Sueca i drugih

gradove očigledno nije izvedeno od

Čitajte i gledajte na IslamBosna.ba

Aktuelno iz BiH i svijeta

Velimirović: “Nije dokazano da je u

Srebrenici ubijeno 8.000 Bošnjaka”

Netanyahu zabranio komentarisanje

Egipta

Tekstovi

Povratak tunižanskih islamskih pokreta

Ženin prvi i najvažniji posao je

odgoj djece

strane prerušenih policajaca. Kasno u

petak, vozeći se autocestom koja povezuje

Kairo sa Aleksandrijom, vidio sam

grupe mladih ljudi kako postavljaju i

pale gume duž autoceste, a kada kola

uspore ili stanu, oni zahtijevaju stotine

dolara od putnika. Juče ujutro naoružani

ljudi su krali auta od vlasnika u

centru Kaira. Daleko užasniji vandalizam

se desio u Egipatskom nacionalnom

muzeju. Nakon što je policija

napustila ovo mjesto gdje se nalazi

ogromno blago iz antičkih vremena,

pljačkaši su upali, polupali i oštetili

faraonske statue stare 4.000 godina,

egipatske mumije i veličanstvene drvene

brodove - zajedno s njihovim minijaturnim

posadama - kojima je smisao

bio da prate drevne kraljeve u njihova

groblja.

Ostatak teksta pročitati na www.

islambosna.ba

Piše: Robert Fisk

Izvor: “The Independent”

Nauka i zanimljivo

Pretjerivanja sa 2012. godinom

Topljenje leda i hlađenje jezgra

IB TV

IslamBosna TV: Gazi Husrevbegova

medresa – Višestoljetni

čuvar bošnjačke duhovnosti

Videovijesti: Kardavi poziva na

akciju protiv tirana

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

57


Feljton

Skrivena disertacija: Šta je sve pogrešno a šta nije nikako napisano

u disertaciji (VII dio): zloćudni plan “do daleko u budućnost”

Istinska nesreća

i pošast Bosne i Bošnjaka

“Do daleko u budućnost”

je zloćudni i podli plan

satanskog, nemoralnog

duha koji ne bira sredstva

za vlastitu dobit i koji ne

razmišlja ni najmanje o

pogubnim posljedicama svog

zla. Ako se i može sumnjati

da Andrić u vrijeme pisanja

disertacije i nije znao za

njene dugoročne posljedice,

ipak kasnije, tokom dugog

karijerističkog života, on

je bio svjedokom užasnih

posljedica njegova djela

Piše: Kemal Zukić

Pišući

P

svoju doktorsku disertaciju, kao

Prelativno mlad i neiskusan nadrihi-

Pstoričar, Andrić je ustanovio svoj čvrsti

životni stav i odnos prema Bosni i Bošnjacima

koji do smrti, dekade kasnije, neće promijeniti

niti korigovati ni za jotu. Nezrela i slabo obrazovana

osoba, puna hereditarnog mraka, koja nije

nigdje diplomirala gdje god je studirala, sagradila

je okvir za ostatak života koji neće mijenjati

makoliko nova saznanja i prilike tražile brojne

korekcije. To su tražili i njegovi nesretni mentori

koje je Andrić podlo izigrao navukavši ih

da rade nešto o čemu ništa ne znaju. Jedino što

u ovome ima smisla je karijeristička logika koja

mu je nalagala da ropski služi velikosrpskoj kliki

koja je upravljala njegovim životom i karijerom.

Splet najnesretnijih okolnosti izbacio je

Andrića kao jednog od najpogubnijih propagatora

protiv Bosne, naravno uz njegov užasni

lični karakter koji mu je dopuštao i najgore gadosti

ako je u interesu lične karijere.

Andrić je nesvjesno dao i odvratan primjer

svim budućim karijeristima lošeg karaktera da

izdajom Bosne i prostitucijom u službi velikosrpskih

interesa mogu jedino napraviti vlastitu karijeru.

Takvi ljudi, kao i njhov nemoralni uzor

Andrić, nisu vagali koliko je objektivno mizerna

ta njihova lična korist u odnosu na veličinu

štete koju time čine svojoj zemlji i njenom

narodu.

Kurtovićevo prognano “bratstvo i jedinstvo”

Andrić je u Evropu i svijet poslao

užasnu, ogavnu, podlu, netačnu

sliku Bosne a da nikad kasnije

nije došlo do pokajanja i pokušaja

popravljanja ovog strašnog zlodjela.

Andrić je sigurno znao da iza

njegovih podvala stoji moćna diplomatska

i špijunska velikosrpska

mašinerija koja će obezbijediti da

ovaj užas djeluje “do daleko u budućnost”.

Andrić je često koristio

ovu zlokobnu formulaciju.

“Do daleko u budućnost” je

zloćudni i podli plan satanskog,

nemoralnog duha koji ne bira

sredstva za vlastitu dobit i koji ne

razmišlja ni najmanje o pogubnim

posljedicama svog zla. Ako

se i može sumnjati da Andrić u

vrijeme pisanja disertacije i nije

znao za njene dugoročne posljedice,

ipak kasnije, tokom dugog

karijerističkog života, on je bio

svjedokom užasnih posljedica

njegova djela. Svi njegovi “historijski

romani” sasvim se temelje

na podvalama iz disertacije ali je

armija njegovih apologeta imala

jak argument u odbrani Andrića time što

sloboda umjetničkog stvaranja dozvoljava

književniku da izmišlja i laže u beskraj. Tako

je Andrić sakrio, spriječio da se štampa i bilo

kako u javnost dođe disertacija ali njegovi romani

nose iste nemoralne poruke i šalju užasnu

sliku Bosne u svijet.

Andrić sam nije imao ni toliko morala

da bar malo koriguje i ublaži gadosti iznesene

u disertaciji, ali, kako je moguće da skoro

čitavo jedno stoljeća nakon disertacije nema

javno iznešene rasprave o ovoj bolnoj temi

Bosne? Zar je moguće da niko nije vidio šta

taj čovjek radi, koliko štete nanosi Bosni i

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

58

Andrić je očito

osjetio da na

Balkanu ima

plodno tlo,

pognojeno

zločinaštvom,

pa je slao

svoje pogubne

huškačke

poruke protiv

Bošnjaka

“do daleko u

budućnost”.

Bošnjacima? Zar je moguće da niko, sve nedavno

do Muhsina Rizvića, nije znao analizirati

i objaviti kritiku Andrićeva zlodjela? Bilo

je, naravno, ljudi koji su shvatili svu opasnost

Andrićeva djela za Bosnu, ali je moćna armija

apologeta i politikanata stajala ispred Andrića,

štiteći ga kao svetu kravu od bilo kakve objektivne

analize i kritike.

Sraman je slučaj odnosa prema publicisti

Šukriji Kurtoviću. Na ovom slučaju se može

vidjeti kako Andrić nije bio sam, koliko je bio

zločinački instrumentalizovan i branjen bez

rezerve i morala.

Šukrija Kurtović, publicista, solunski

dobrovoljac, inače Srbin po nacionalnoj

opredjeljenosti i komunist, jedini je čovjek

u komunističkoj Jugoslaviji koji je napisao

jednu brošuru raskrinkavajući

Andrićevu huškačku i renegatsku

ulogu. Kurtović je prvu brošuru

pod naslovom “O nacionalizovanju

muslimana” napisao 1914. g. a

Skerlić ga je sa simpatijama i odobravanjem

prikazao u “Srpskom

književnom glasniku”. Skerlić

je jedan od rijetkih mudrih i

poštenih srpskih intelektualaca

koji je shvatao svu besmislenost

i sramnost odnosa srpske inteligencije

prema Bošnjacima,

Turcima kako ih naziva Andrić.

On je shvatao da Srbi ne mogu

rješavati svoje historijske traume

preko leđa i života malog naroda

Bošnjaka te da time samo mogu

na sebe navući epitet genocidnog

naroda. Skerlićeva riječ razuma se

čula ali nedovoljno.

Komunistička partija

Jugoslavije, ustvari u njoj kamuflirani

bivši četnici koji su preko

noći postali partizani i komunisti

Titovom masovnom amnestijom

spriječili su, ustvari zabranili

štampanje Kurtovićeve jedne

kasnije napisane brošure. Ona je

štampana tek u nastavcima u periodu od 1961.

do 1963. g. u bošnjačkom emigrantskom listu

“Bosanski pogledi”. Tako je jedan tekst koji

u najboljem duhu socijalističke Jugoslavije govori

o bratstvu i jedinstvu, prognan iz te države

zasnovane na tom načelu, kao nešto antikomunističko

i antijugoslovensko i štampan

u emigraciji gdje su se inače štampali četnički

i ustaški pamfleti protiv Jugoslavije. Ovo je

najsramotniji primjer kakvo su mjesto “komunisti”

odredili Bošnjacima u toj Jugoslaviji.

Ovaj nesretni narod još tada nije imao ni svoje

staro ime čije priznanje će do zadnjeg doba te

Jugoslavije sprječavati ti “komunisti“.


Kada ni takav Šukrija Kurtović nije bio u

stanju štampati svoju brošuru koja se jasno zalaže

za najsvetije temelje Jugoslavije, za bratstvo

i jedinstvo, jasno je koliko je truhleži već tada,

na samom početku, bilo u toj državi.

A šta piše Šukrija Kurtović?

U svojoj studiji “Na Drini ćuprija” i

“Travnička hronika” od Ive Andrića u svjetlu

bratstva i jedinstva “Kurtović smjelo i pošteno

raskrinkava Andrićevu tendencioznu ‘književnu

istinu’”. Tada ni Kurtović nije imao

Andrićevu sakrivenu disertaciju, ali je na osnovu

romana Andrićevih jasno prozreo njegove

namjere. “Bratstvo i jedinstvo naših naroda je

misao na kojoj počiva naša državna zajednica,

moralna i stvarna uslovljenost za njen nastanak

i za njeno održanje. Griješiti protiv te misli,

svjesno ili nesvjesno, znači podrivati temelj

egzistencije naše države... Ne smije se ni malo

sumnjati u to da za antagonizam, sukobe i međusobno

prolijevanje krvi slovenskih naroda na

Balkanu kroz XIX i XX stoljeće ne snose svu

krivicu samo režimi i vlastodržci slovenskih

naroda, nego uz njih, pored ostalih uzroka,

snose krivicu i mnogi istoričari i književnici.

Istoričari pod plaštem nauke i sa ‘istorijskim

dokumentima’, a književnici blještavom i zavodljivom

pisanom riječju stvarali su podlogu

za te sukobe”. Kako je taj hrabri i vispreni čovjek,

tako davno, detektovao svo zlo ugrađeno

u temeljima Jugoslavije! Kao što je Andrić

poslao zlokobnu poruku “do daleko u budućnost”

o turskoj krivici Bošnjaka i opravdanosti

osvete nad njima koja može ići do potpunog

fizičkog uništenja, tako je Kurtović “do daleko

u budućnost” prorekao propast Jugoslavije

ako se ove užasne greške ne isprave. I obojica su

bila u pravu. Samo što je Andrićevo zlokobno

huškanje bilo općeprihvaćeno u komunističkoj

Jugoslaviji, zemlji bratstva i jedinstva, dok

Kurtovićev vapaj za spas ove zemlje niko nije

mogao ni čuti jer su komunisti zabranili štampanje

njegovih jasnih upozorenja. Iz današnje

perspektive, kad se analiziraju uzroci propasti

Jugoslavije, izgleda nepojmljivo da su neki

uspjeli spriječiti da Kurtovićeve jasne opomene

dođu do ušiju običnog svijeta. Zlo nacionalizma,

koji na Balkanu uvijek lahko pređe u nacizam

i fašizam, bilo je prejako već tada kada je

formalno moralo biti u ilegali.

Muslimanske žrtve su za Tita bile

beznačajne

Kurtović iznosi još jedan suštinski problem,

hrabro i pronicljivo. On govori o nakaradnom

odgoju i obrazovanju mladih: “Od

malih nogu i kroz duge generacije omladina

svih naših bratskih naroda vaspitavana je u krivim

predodžbama o sebi i drugima. Stvarana

su kod nje šovinistička nacionalna naduvenost,

misao o nadmoći svoga naroda, isticanje svojih

nacionalnih istorijskih zasluga i moralnih

kvaliteta, a nipodaštavanje i omalovažavanje

tuđih. Naročito se nastojalo da se stvori, svaki

kod svoga naroda, uvjerenje o istorijskim i

etničkim pravima na pojedine

sporne granične krajeve, o pravu

na dominaciju itd. U tom svemu

često se išlo do apsurda. Sve je to

stvaralo opšte suprotnosti među

bratskim narodima koje su iskorištavali

vladajući krugovi i strani

neprijateljski zavojevači u svoje

svrhe. Za sve to, nema sumnje,

snose veliku moralnu odgovornost

i mnogi istoričari, književnici i ostali javni radnici,

hotimično ili ne ili iz ma kojih razloga oni

to pisali, izlazi na jedno te isto”.

Kurtović kaže i da je čekao da o ovome

progovore “pozvaniji i stručniji ljudi, a naročito

nemuslimani, baš zato što je Andrić izabrao

naše muslimane kao objekt za nebratsko i netačno

tretiranje. To bi bilo i efikasnije i bolje za

ideju bratstva i jedinstva”.

Kakvu je poruku “do daleko u budućnost”

mogla postati činjenica da su komunisti

spriječili objavljivanje ove poštene i dalekovide

brošure, jednog autora sa takvim bekgraundom.

To nije mogla uraditi mala grupica fašista

u KPJ-e, nego je to odradio veliki zločinački

lobi, sa jasnim ciljem pripreme novog genocida

na Bošnjacima, nakon što je upravo završen

deveti po redu u Drugom svjetskom ratu. Ko

se usudio to uraditi i uz čiju podršku? Da li je

Tito znao za ovo? Morao je znati. A zašto je

to dozvolio? Tako što je dozvolio najveću sramotu

komunističke partije Jugoslavije da se

ne podigne nigdje ni najmanji znak, bar neka

pločica, koja bi obilježila užasan genocid nad

Bošnjacima u upravo minulom krvavom ratu.

Zar je Tito mogao ne znati i za to? Ne, nikako.

Znao je vrlo dobro jer je i sam bježao pred

Nijemcima po istočnoj Bosni, preko mjesta

najstrašnijih pokolja muslimana od strane četnika.

Hiljade i hiljade muslimanskih nevinih

žrtava bile su kusur u Titovom špekulisanju i

potkusurivanju sa četnicima u komunističkoj

partiji. Uz sve njegove nesporne zasluge i pozitivne

poteze, ovo prešućivanje devetog genocida

nad muslimanima u XX stoljeću ostaje

najveća mrlja i ljaga na njegovom liku, ako ikad

iko pokuša objektivno, trezveno prikazati ovog

Beograd je

uništavala

saveznička

avijacija, kao

fašistički brlog.

To su Andrić i

svi ostali krili

pedeset godina.

diktatora koji je odlučivao o svemu

pa i o tome da su muslimanske

žrtve, makoliko nevine i brojne,

beznačajne.

Činjenica da je Kurtovićeva

brošura, najveći hvalospjev bratstvu

i jedinstvu morala biti

štampana u emigraciji, kako su

štampani neprijateljski tekstovi

o Jugoslaviji ljaga je, ne samo na

Titu, komunističkoj partiji Jugoslavije, nego i

na svim intelektualcima svih naroda.

Najtužnije je to što ušutkivanje Kurtovića,

kao i veličanje Andrićevog mrziteljskog i huškačkog

djela, nije bilo u interesu bilo koga i

dugoročno, to jest “do daleko u budućnost”

poslalo je poruku u Evropu o Balkanu kao o

zločinačkom brlogu u kojem cvjetaju razni

fašizmi.

Kada je Kurtovićeva brošura objavljena u

emigraciji, Andrić je bio živ. Isto tako, dok se

prebacivao iz statusa miljenika velikosrpske diplomatije

u Kraljevini Jugoslaviji, na miljenika

fašističkih okupacionih vlasti u Beogradu, pa

konačno na miljenika komunističke partije, živeći

kao bubreg u loju na svom nedjelu, Andrić

je morao čitati Kurtovićevu brošuru. Sigurno

su mu je podmetnuli da da svoje mišljenje i

eventualno nešto od toga demantira. Ali, on

šuti, osim što je, vjerovatno, savjetovao da se

ta brošura anatemiše. Tek mnogo kasnije, u

ispovjedi Ljubi Jandriću 1972. g. Andrić se pokušava

pravdati. Radi to u stilu stare arapske

poslovice “isprika gora od grijeha”. Ali, umjesto

da se izvine i kaže bar jednu, poštenu riječ utjehe

Bošnjacima, Andrić kuka i cvili nad svojom

sudbinom. Odvratno.

Ko je Beograd sravnio sa zemljom?

“Da, mučni i neizvesni bili su moji dani

provedeni za vreme okupacije u Beogradu”.

Kao da niko ne zna da je on bio miljenik

okupacionih snaga u Beogradu cijelo vrijeme

rata Andrić bestidno nastavlja: “Ja bih se složio

da je, recimo, moja ‘Ćuprija’ jedva bled

odsjaj onoga što sam preživljavao pišući je, ali

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

59


i još bleđi odsjaj one tvrde i mučne stvarnosti

u višegradskoj kasabi u kojoj je pre četiri veka

Mehmed-paša Sokolović odlučio da podigne

svoju zadužbinu”. Andrić cvili i kuka nad svojom

sudbinom u fašističkom Beogradu koga

zasipaju bombe savezničke avijacije. A sav užas

prebacuje na tursku upravu od prije četiri stoljeća,

dodajući vlastite laži. Izgubljen je ili sakriven

veliki dio njegova dnevnika u kojem je

morao pisati o lagodnom životu pod okriljem

i pažnjom okupatorskih vojnika koji su nježno

brinuli o njemu. Oni su znali da je Andrić

prisustvovao pristupanju Jugoslavije “Trojnom

paktu”, da nije ni riječi nikad rekao protiv toga.

Taj dio Andrićeva dnevnika ne postoji ili bar

nije objavljen. Andrić je sve svoje sramotne postupke

pokrivao skrivanjem kao smokvinim

listom. A onda se pojavljuju stranice dnevnika

tek 1944. g. kada kuka kao gladna godina

nad sudbinom Beograda i njega samoga

pod bombama. Ne razaznaje se čiji to avioni

bombarduju Beograd. Andrić je glavni akter

laži koje smo učili u školama pedeset godina

tokom komunističke Jugoslavije a to je da je

njemačka avijacija skoro sravnila Beograd sa

zemljom. Koliko smo svi bili uplašeni, naivni

i glupi kad smo glumili da vjerujemo da je

njemačka avijacija u dan-dva bombardovanja

sravnila grad. Pa nisu imali atomsku bombu.

Beograd je uništavala saveznička avijacija, kao

fašistički brlog. To su Andrić i svi ostali krili

pedeset godina.

“Nikad nisam verovao da ću živ dočekati

kraj rata”, cvili Andrić. Dalje kuka kako se plašio

da će “bomba pogoditi kuću u kojoj sam

živeo i pisao i razneti moje rukopise”. Dodaje

“da su knjige slaba uteha za zlo i nesreću svake

vrste”.

Da li je ovaj mutni podmukli huškač

Andrić, dok kuka nad činjenicama da se našao

na mjestu gdje se saveznička avijacija obračunava

sa fažizmom, da li je on tada znao da se

zločinački provodi u istočnoj Bosni i njegov

huškački plan genocida nad Bošnjacima? Kako

je mogao ne znati? Ali je mogao ne reći nikad

ni riječ osude a kamoli pokušati objasniti da

su njegove nakane “do daleko u budućnost”

pogrešno protumačene od zločinaca, čiji je on

ideolog i koji će u svim zločinima baš njega uzimati

kao opravdanje zla koje čine?

Da li je Andrić znao tada u Beogradu da

su Hrvati izvršili užasne zločine nad Jevrejima

i Srbima, pa i Bošnjacima u Jasenovcu? Morao

je tada znati, ili bar kasnije to saznati. A da li

je to osudio bilo kada? Morao je tada, pod savezničkim

bombama u Beogradu shvatiti da

nije rješenje jugoslovenskih naci-fašizama u

genocidu na Bošnjacima nego u poštenom rješenju

odnosa Srba i Hrvata. On je i tada, pišući

“Drinu” uporno huškao Srbe na Bošnjake, dok

ustaše ubijaju masovno Srbe u Jasenovcu. Da li

je zaista bio toliko kratkovid i politički glup? A

zašto je tako postupao? Trebalo ga je pitati za

života i dati mu šansu da se iskupi. Najgluplje

rješenje za sve je bilo zabrana Kurtovićeve pošteno

napisane brošure.

Andrić je istinska nesreća i

pošast Bosne i Bošnjaka u prvom

redu, ali je on prokletstvo i

Srba i Hrvata jer je i njih uputio u

pogrešnom smjeru “do daleko u

budućnost”. Ovo Andrićevo zloćudno

usmjeravanje svih naroda

Jugoslavije u pogrešnom smjeru

zaista će ići toliko “do daleko u

budućnost” da će se pojaviti u

agresiji na BiH 1992.-1995. g.,

mnogo godina kasnije. Kako bi

Andrić bio sretan da je doživio

agresiju na BiH, deseti genocid

nad Bošnjacima i to da se na njegova

nedjela poziva i najmračniji ratni zločinac

u Evropi nakon Hitlera, Radovan Karadžić.

Ovo Karadžićevo veličanje Andrića i uporno

upućivanje Evrope na njegova djela, najbolja

je potvrda toga da nema nesporazuma u vezi

Andrića, da je njegovo djelo huškačko protiv

Bošnjaka “do daleko u budućnost”. Zločinci

su uspjeli! Dvije stotine hiljada nevinih bošnjačkih

žrtava u agresiji na BiH 1992.-1995.

g. zastrašujući su dokaz kakvi zločinci mogu

biti i jedan Nobelovac i jedan “pesnik” šljegao

iz durmitorske provincije u Sarajevo, gdje je

dobio sve, pored tih “opakih Bošnjaka”.

“Grozni čoveče!”

Zna se da je poljski nobelovac Henrik

Sjenkjević bio veliki uzor Andriću u mladim

danima dok je pokušavao nešto studirati u

Poljskoj. Da li se upitao Andrić, o kratkovidosti

tog svog uzora, koji je rigao u svojim romanima

mržnju na muslimane, kao i Andrić? Da li

su se Andriću otvorile oči bar na ovom slučaju,

ako je ostajao uporni slijepac za Bosnu? Naime,

morao je znati da je Poljska užasno postradala

ne od muslimana, nego od civilizovanih

Evropejaca, Nijemaca i slavenske braće Rusa,

koji su se udružili u zločinu protiv poljskog naroda

i iskomadali Poljsku po Bog zna koji puta

u istoriji. Nije trebalo Andriću mnogo visprenosti

pa da shvati da je i njegov uzor Sjenkjević

na pogrešnu stranu usmjerio pažnju Poljaka.

Oni su po Sjenkjeviću očekivali atak iz Afrike

ili Azije, od divljih muslimana, a naletio im je

Da li je Andrić

znao tada u

Beogradu da su

Hrvati izvršili

užasne zločine

nad Jevrejima

i Srbima, pa i

Bošnjacima u

Jasenovcu?

Morao je tada

znati, ili bar

kasnije to

saznati. A da li

je to osudio bilo

kada?

užas od prvih susjeda i braće. Zar je

trebalo mnogo mudrosti Andriću pa

da napravi paralelu sa našom situacijom

i pokuša se iskupiti. Međutim,

Andrić je duboko zao i zloćudan

čovjek, nepopravljiv huškač i renegat,

koji ne misli o užasnim posljedicama

svojih riječi.

Andrić je htio biti veći katolik od

pape, ili veći četnik od svakog velikosrbina.

Zato se na njega pozivaju

svi zločinci u ime srpstva. Da ne

spominjemo jednog poštenog i

razumnog Skerlića koji je uporno

upozoravao na mahnitost bezočne

satanizacije Turaka i poistovjećivanja

Bošnjaka sa Turcima. Čak

je i Dositej Obradović, u vrijeme

mahnitanja slavenskih retardiranih

nacionalizama pozivao na

razum. I on govori o “lukavim lisicama”

koji “vraždu i mrzost propovjedaju

i oružaju brata na brata

svoga i poštene komšije jednog na

drugog”.

Pa i Njegoš, koji je Andrićev

idol u mržnji protiv Bošnjaka i

huškanju na genocid, čak i on kaže

da se vodi borba “sve sa svojom rođenom

braćom izturčenom: brat

brata bije, brat brata siječe-razvaline

su našeg carstva u krv ogrezle”.

Ili, kad se obraća paši kaže: “Kada sa mnom

govoriš kako moj brat bošnjak, ja sam tvoj brat,

tvoj prijatelj .....”. I mada Bošnjak piše malim

slovom, otkrivajući svoju zlobu, ipak prevali

preko jezika da mu je Bošnjak brat slavenskog

porijekla.

Samo kod Andrića nema nikad nijedne

dobre riječi za Turke, kako on uporno zove

Bošnjake. I kad ga upozore da je to netačno,

da su se Turci vratili u Malu Aziju a da su ovo

slavenska braća Bošnjaci, Andrić olahko prelazi

preko toga “tako je uobičajeno” i nastavlja po

svom.

Andrić je očito osjetio da na Balkanu ima

plodno tlo, pognojeno zločinaštvom, pa je

slao svoje pogubne huškačke poruke protiv

Bošnjaka “do daleko u budućnost”.

Uradio je to iz renegatskih i karijerističkih

pobuda jer su Srbi, kao većinski narod, upravljali

kadrovskom politikom i ostalih jugoslovenskih

naroda i odlučivali ko može a ko ne

može uspjeti.

Ostaje nejasno, kad je postao i kadar u

komunističkoj Jugoslaviji, kako je uspio da se

obuzda toliko da mu se nikad ne omakne neka

stvarna analiza jugoslovenskih problema i bar

jedna istina i poštena riječ o stradalničkom narodu

Bošnjaka sa kojima je odrastao.

Još je čudnije kako nijedan od srpskih

intelektualaca nije sa gađenjem odbacio ovog

ljigavog renegata. A za to je bilo jako mnogo

razloga, ali o tome drugi put.

“Grozni čoveče” Ivo Andriću, kako reče

jedna njegova anonimna čitateljka.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

60


Historija

Metodologija istraživanja u odgoju i obrazovanju: Položaj

muslimanskih školskih institucija na području Okruga Bihać za

vrijeme Austro-ugarske uprave (1878.-1918.) (IIl dio)

Bihaćka medresa imala je

snažan utjecaj na vjerski,

obrazovni i općekulturni život

Bošnjaka Bosanske krajine

Cilj austrougarske prosvjetne

politike u okupiranoj Bosni i

Hercegovini bio je da se cio

obrazovni i vaspitni sistem

podredi njenim političkim

ciljevima: da se isključi

svaki nacionalni utjecaj na

omladinu; da se umjesto

nacionalnog osjećanja razvija

ljubav i odanost prema carskoj

dinastiji i Monarhiji; da se

Bosna i Hercegovina tretira

kao dio Monarhije i da se u

tu svrhu spriječe utjecaji sa

strane

Piše: Jasmin Džanan

Uporedo sa širenjem islama i

uspostavom osmanske vlasti

na Balkanu, na prostoru

Bosanskog sandžaka, podižu se i medrese

kao predstavnici ustanova srednjeg

i višeg obrazovanja. Uzimajući u

obzir da je Bihać sa zakašnjenjem pripojen

Bosanskom ejaletu, zbog čestih

sukoba i dugotrajnih ratovanja, usporen

je razvoj i podizanje vjerskih i kulturno-obrazovnih

objekata.

Medrese

Austro-Ugarska vlast, dolaskom u

Bosnu i Hercegovinu zatekla je više od 40

medresa. Najmanje ih je bilo u Bihaćkom,

a najviše u Sarajevskom okrugu. Vlada se

nije miješala u rad medresa i po pitanju

istih nisu imali jednoobrazno mišljenje.

Pokrenula je kod reisu-l-uleme inicijativu

reforme nastave medresa prilikom

osnivanja Dar-ul-mualimina, ali dalje

od toga nije išla bojeći se da reforma ne

izazove fanatičan otpor muslimana.

Pošto su medrese bile kod Vlade

definisane kao islamska svećenička

učilišta, koja obrazuju softe i uzimaju-

ći u vidu činjenicu da Islamska vjerska

zajednica raspolaže vakufskim prihodima,

nisu izdvajana novčana sredstva

za vjerske potrebe muslimanskog stanovništva

iz zemaljskog budžeta. Po

novoj reformi obrazovanja, nastava u

medresama bila je podijeljena na tri

razreda, sa ukupnim trajanjem školovanja

od sedam do osam godina.

Učenici Bihaćke i Cazinske medrese

stanovali su u medresama, ali su se za

hranu i odijevanje j morali brinuti sami.

Škola je trajala od 1. oktobra do 15. jula.

Utorkom i petkom su vođeni slobodni

razgovori. Nastava bi počinjala u

zoru nakon sabah-namaza. Ibadet namaz,

bio je obavezan i propisan za sve

polaznike medrese.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

61

kaligrafija, Pravo i Život i izreke posla-

nika. Na kraju godine održavali su se

javni zaključni ispiti. Kao kandidati svećeničkog

staleža, učenici medresa bili su

privremeno oslobođeni služenja vojske.

Medrese su se izdržavale iz prihoda

postojećih vakufa i djelimično od sredstava

zemaljskog vakufskog fonda. Za

vrijeme austrougarske uprave, Bihaćki

okrug posjedovao je najmanje medresa.

Predmete koji će se učiti definisao je

reisu-l-ulema 1895. godine:

Početni osnovi arapske gramatike,

Vjeronauka, Učenje Kur’ana, Turski i

arapski krasnopis, Arapska nauka o riječima

i rečenici, Molitve i abdest, Etika,

Logika, Arapska frazeologija, gj Kiraet i

Bihaćka medresa

Muslimani Kotara Bihać, počeli su

oko 1890. godine graditi novu medresu

u centru Bihaća. Izgrađena je u maurskom

stilu. Odlikovala se bogatom dekoracijom,

karakterističnom za istočnjačku

arhitekturu. Imala je dva pravougaona

uzvišenja sa nižim objektom među njima.

Unutrašnjost medrese činile su:

biblioteka, džamija, kupatilo, kuhinja,

predavaonice, zbornica, soba za počinak

itd. Bila je smještena na preko 700

čvornih metara prostora a mogla se ponositi

sadržajnom bibliotekom sa djelima

arapskih i turskih mislilaca. Glavni ispit


u njoj održan je 4. jula 1899. godine.,

u prisustvu brojnih uglednih građana i

gostiju. Ispit je obavljen po ustanovljenom

rasporedu sa velikim uspjehom a gostima

se posebno dopala građevina Medrese sa

istaknutim redom i čistoćom.

Školske 1897/98., u zgradi Medrese

bila je smještena i Druga narodna osnovna

škola Ruždija, koju je pohađalo 60

učenika muslimana. Godine 1913., u

zgradi Medrese smješteno je i Kotorsko

vakufsko-mearifsko povjerenstvo.

Glavni učitelj u Medresi bio je Osman

Redžić koji je obezbjedio obrazovanje siromašnim

učenicima Bihaćkog okruga

kao i smještaj u Konviktu. Medresa je 10.

oktobra 1932. godine renovirana i otvoren

je Internat sa kuhinjom kao olakšica

studentima.

S ciljem olakšanja nastavnog procesa,

uvedena je praksa slanja učenika u okolne

kotare za vrijeme mjeseca ramazana.

Oni bi klanjali namaze, učili mukabele

i brinuli o drugim vjerskim dužnostima,

čime bi se pripremili za buduće

zanimanje, a i materijalno osigurali

sredstva za nastavak školovanja.

Taj plodonosni običaj zadržan je do

kraja rada Medrese.

Nepovoljne i nestabilne društvene

prilike otežavale su uvećanje vakufske

imovine, tako da se materijalni položaj

medresa nije znatno mijenjao

nabolje. Bihaćka medresa

imala je veliku i lijepu

zgradu, ali nije imala dodatnih

objekata ili zemljišta

putem kojeg bi se samofinansirala.

Nastavna osnova

s velikim brojem predmeta,

nudila je svestrano i kvalitetno

obrazovanje.

Od 1924. godine, to je

bila jedina aktivna medresa

u Bosanskoj krajini. Prestala

je s radom neposredno po

završetku rata, tokom bombardovanja

Bihaća 1944.

godine.

Uzimajući u obzir djelovanje, niz

generacija školovanih kadrova kroz

nju, možemo zaključiti da je Bihaćka

medresa imala snažan utjecaj na vjerski,

obrazovni i općekulturni život

Bošnjaka Bosanske krajine i šire.

Cazinska medresa

Istovremeno sa gradnjom Medrese

u Bihaću, počela je i gradnja medrese

u Cazinu. Vilajetska vlada, na molbu

zastupnika u Vilajetskoj skupštini,

izgradila je Medresu u Cazinu 1867.

godine.

Muslimani

Kotara Bihać,

počeli su oko

1890. godine

graditi novu

medresu u

centru Bihaća.

Izgrađena je

u maurskom

stilu. Odlikovala

se bogatom

dekoracijom,

karakterističnom

za istočnjačku

arhitekturu.

Prvi muderris u njoj jjbio

je Mustafa Sidki Čišić, iz

Mostara koji je ostao kao

predavač do 1881. godine.

Nazvana je Starom drvenom

medresom, imala je 16 soba

za stanovanje i realizaciju nastave.

Predavani su isključivo

vjerski predmeti. Spaljena je

radi navodnog pružanja otpora

iz nje, prilikom okupacije

ovih krajeva od strane austrougarske

vojske.

Na mjestu stare Medrese,

inicijativom Jusufa ef.

Hušidića iz Podzvizda (1883.-

1894.), Krajišnici je ponovo grade dobrovoljnim

prilozima 1890., koja i danas

funkcioniše. Na desnoj strani, kao sastavni

dio Medrese nalazi se medresanska

džamija s munarom i šerefom. Na sredini

dvorišta Medrese postavljen je šadrvan, a

lijevo iza njega hamam.

Zdanje Medrese je jedno od najljepših

na području Cazina i jedina je medresa u

USK-a iz tog perioda sačuvana do danas.

U Medresu su se upisivali učenici sa završenim

mektebom i osnovnom školom i

bivali raspoređeni u četiri odjeljenja.

Učenici iz okolnih mjesta živjeli su

u Medresi, sami se brinuli o prehrani,

a mnogi su bili prinuđeni uporedo da

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

62


pohađaju i pučku školu. Općina je plaćala

muderrise i snosila manje troškove

održavanja. Za šira ulaganja sakupljani

su dobrovoljni prilozi Cazinskog i okolnih

kotara. Za vrijeme osmanske uprave

Medresa je izdržavana iz poreskih

prihoda.

Nakon austrougarske okupacije,

Općina je finansirala Medresu samo

do 1910. godine. Vlada se pravdala ekonomskom

krizom uslovljenom pojavom

slinavke i padom prometa stoke, odakle

je Općina i imala do tada najveće

prihode.

Ovim stavom općinske vlasti su

dokazale nezaiteresovanost za potrebe

Cazinskog kotara. Istaknuto je da

Općina Cazin nije više u stanju u cjelosti

pokriti potrebne troškove, te je zemaljski

erar prinuđen namiriti polovinu

te potrebe iz zemaljskih sredstava.

Zbog siromaštva, život učenika bio

je veoma težak. Većina učenika Bihaćke

i Cazinske medrese nije mogla obezbijediti

udžbenike, što je otežavalo nastavni

proces.

Godine 1875. država je slala knjige

pod uvjetom da od prethodnika ostanu

iste nasljedniku. Knjige i štampu učenici

su pozajmljivali i iz Gradske čitaone,

kiraethane.

Za razvoj obrazovanja i kulture u

cazinskom kraju, Medresa je imala neprocjenjiv

značaj.

Bošnjaci Cazinskog kotara nesebično

su pomagali novčanim prilozima

Medresu, kad god su imali priliku za

to. Iz sačuvane arhivske građe, uočljiva

je velika ljubav ljudi ovoga kraja prema

Medresi, a posebno mjesto zauzimali su

učeni.

Uz mukotrpna nastojanja da

Medresa ostane i opstane, njen rad je

ugašen 1920. godine.

Svijet je mnogo žalio i dugo su se

mogli čuti prigovori i negodovanja upućeni

na adresu tadašnjih vjerskih vlasti.

Zaključak

Geografski položaj i vojno-strateški

značaj u velikoj su mjeri utjecali na razvoj

i izgradnju objekata kulturno-obrazovnog

i vojnog karaktera i organizaciju

školstva na ovom području.

Cilj austrougarske prosvjetne politike

u okupiranoj Bosni i Hercegovini bio

je da se cio obrazovni i vaspitni sistem

podredi njenim političkim ciljevima:

da se isključi svaki nacionalni utjecaj

na omladinu; da se umjesto nacionalnog

osjećanja razvija ljubav i odanost

prema carskoj dinastiji i Monarhiji; da

se Bosna i Hercegovina tretira kao dio

Monarhije i da se u tu svrhu spriječe

utjecaji sa strane.

Cilj okupatora bio je kreirati bosansku

naciju. To je bila ideja vodilja

u oblasti čitave politike u Bosni

i Hercegovini, a posebno u sferi odgojnog

utjecaja na omladinu. Škola je

predstavljala instrument putem kojeg

je trebalo u korijenu ugušiti bilo kakve

i bilo čije nacionalnooslobodilačke težnje.

S druge strane, trebala je poslužiti

i za razvijanje kulta prema Habsburškoj

monarhiji.

Iako je okupator imao spreman

plan za kreiranje novog školskog sistema

Bosne i Hercegovine uzeli su

u obzir nacionalnu i vjersku osjetljivost

stanovništva, te su privremeno

ostavili na miru zatečene konfesionalne

škole. Pored toga okupator

nije bio ni materijalno ni kadrovski

spreman za naglo širenje svojih škola

u Bosni i Hercegovini. U konfesionalnim

školama zavedena je državna

kontrola koja se odnosila na nadzor

udžbenika i političku podobnost

učitelja.

Bilješke

1

T. Kraljačić, n. d., str. 201-202.,

prema E. Islamović, n. d., str. 219.

2

Izvještaj o upravi BiH 1906, str.

201-202., prema E. Islamović, n. d.,

str. 219.

3

Ibid, str. 203., prema E. Islamović,

n. d., str. 220.

4

H. Ćurić, n. d. str. 102.

5

Stjepan Župančić, Kulturni napredak

Bišća, Sarajevski list, br. 82., 13.7.1898.,

prema E. Islamović n. d., str. 223.

6

M. Mašić, n.d., str. 73.

Literatura

1. Ademović, Halid: Učiteljske

škole u Bosni i Hercegovini (1882-

1972), Federalno ministarstvo

obrazovanja i nauke Mostar, Sarajevo,

2009.

2. Ćurić, Hajrudin: Muslimansko

školstvo u Bosni i Hercegovini

do 1918. godine., Veselin Masleša,

1983.

3. Imamović, Mustafa: Pravni

položaj i unutrašnjopolitički

razvitak BiH od 1878. do 1914.

Bosanski kulturni centar, 1997.

4. Islamović, Elvira: Školstvo i

obrazovanje na području okruga

Bihać za vrijeme austrougarske

uprave, Bošnjačka zajednica kulture

“Preporod”, Bihać, 2008.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

63

Škole su bile strogo čuvane od nepoželjnih

utjecaja spolja i iznutra. U njima

su postojali strogi disciplinski propisi.

Kako je pritisak na ove škole s vremenom

bio sve veći s jedne strane, tako je s druge

strane rastao interes za konfesionalne

škole. Pred kraj okupacije bio je duplo

veći broj ovih škola nego što ih je zatekla

okupacija.

U odnosu na zatečeno stanje, razdoblje

austrougarske uprave označava određeni

napredak u kulturno-obrazovnoj

oblasti. Škole i učitelji ovoga perioda, dali

su iznimno značajan doprinos u podizanju

pismenosti naroda i kulturno-obrazovnom

razvoju Okruga Bihać i BiH.

Uvažavajući historijsku i kulturnu

tradiciju bosanskohercegovačkog stanovništva,

Austro-Ugarska je gradila

škole i na razne načine pridonosila razvoju

kulture u Bosni i Hercegovini.

Pozitivan društveni tretman odgoja

i obrazovanja imao je stvarne posljedice

za nove naraštaje i društvo u

budućnosti.

7

AMIZ Cazin, Sresko vakufskomearifsko

povjerenstvo u Bihaću,

br.558/32, 20.10. 1932, Bihać, Sabiranje

hrane za Internat Medrese u Bihaću,

prema E. Islamović, n. d. str. 223.

8

H. Ćurić, n. d., str. 102.

9

AMIZ Cazin, Zemaljska vlada

za BiH, br. 165.585./IH, Sarajevo,

24.8.1911. godine, Uzdržavanje Cazinske

medrese, prema E. Islamović,

n. d. str. 237.

10

H. Ćurić, n. d., str. 104.

11

Sulejman Smlatić, Medresa u Cazinu,

El-Hidaje, br. 1, Sarajevo, 1941.,

prema E. Islamović, n. d., str. 249.

5. Kasumović, Ismet: Školstvo i

obrazovanje u Bosanskom ejaletu

za vrijeme osmanske uprave,

Islamski kulturni centar Mostar,

1999.

6. Mašić, Mehmed: Bihaćke medrese,

NIP Unsko-sanske novine,

Bihać, 1998.

7. Mulahalilović, Enver: Vjerski

običaji muslimana u Bosni i

Hercegovini, STARJEŠINSTVO

ISLAMSKE ZAJEDNICE BO-

SNE I HERCEGOVINE, HR-

VATSKE I SLOVENIJE, Sarajevo,

1988., I izdanje

8. Nakičević, Omer: Arapskoislamske

znanosti i glavne škole

od XV do XVII vijeka, Fakultet

islamskih nauka Sarajevo, Sarajevo,

1999. drugo izdanje


No comment

Ispunila joj se posljednja

želja: Udala se pa

umrla za dva dana

Jessica Wirth (25) iz Evansvillea u SAD-u

umrla je od raka želuca. Dva dana prije

smrti u bolničkoj kapeli udala se za svoju

dugogodišnju ljubav Daniela Lawrencea.

24sata.info, 3. februar 2011.

Vukovi primijećeni u blizini

centra Drvara

Vukovi se nisu zadržali samo u udaljenim

planinskim selima, već su primijećeni

i na svega dva kilometra od centra

Drvara, što je alarmiralo ovdašnje lovce

da krenu u hajku.

Nezavisne novine, 3. februar 2011.

Mitropolit Amfilohije

Radović želi rušiti džamije

Mitropolit Amfilohije Radović zaprijetio

je krvoprolićem, nasiljem i rušenjem

džamija po Crnoj Gori ukoliko

se ukloni limena crkvica na vrhu

Rumiji koju je prije pet godina nelegalno

postavila Srpska pravoslavna crkva

uz pomoć helikoptera Vojske SiCG.

Slobodna Bosna, 31. januar 2011.

Direktorica sama sebi

pomoćnica

Direktor Agencije za javne nabavke

BiH Đinita Fočo skoro tri mjeseca

istovremeno obavlja i funkciju svog pomoćnika

u ovoj instituciji.

Sarajevo-x.com, 30. januar 2011.

Svaki stanovnik BiH godišnje

popuši 2.000 cigareta

Pokazuju to statistički podaci objavljeni

u BiH u povodu nacionalnog dana bez

duhanskog dima, što govori da je BiH

s najviše pušača u regiji. Kako prenose

banjalučke “Nezavisne novine”, statistika

pokazuje da u BiH puši čak 49,3

posto muškaraca i 35,1 posto žena.

Islambosna, 2. februar 2011.

Federacija BiH: Tokom

2010. godine 256 ljudi

izvršilo samoubistvo

Na području Federacije BiH tokom

2010. godine 256 ljudi oduzelo je sebi

život, što je za 22 posto više nego u 2009.

godini. Najviše samoubistava počinile su

osobe starije od 50 godina - u Tuzli 61, u

Sarajevu 53, a najmanje u Posavini četiri.

24sata.info, 3. februar 2011.

Među katolicima u Fojnici

najbrojniji su – Bošnjaci

Prema riječima fra Nikice Vujice, u

župi Fojnica trenutačno ima 3246 katolika

u 1176 obitelji. Zanimljivo je

da su među katolicima župe Fojnica

najbrojniji oni s prezimenom Bošnjak.

Večernji list, 28. januar 2011.

Od policije se sakrio u

zamrzivač pa se predao

jer mu je bilo hladno

Policija u Boru, gradu na istoku Srbije,

privela je 25-godišnjeg Branislava S. zbog

sumnje da je oskrnavio groblje u gradu

i obližnjim selima. Kada ga je policija

otkrila Branislav se, vidjevši ih, sakrio u

uključeni zamrzivač čekajući da istražitelji

odu. “Kradljivac s groblja” gotovo sat

vremena trpio je hladnoću misleći da će

policajci otići no nije imao sreće. Vrlo nisku

temperaturu više nije mogao izdržati.

Blic, 26. januar 2011.

Baba Marija u pljačku

zbog duga za gatanje

Marija Preda iz Ade je s plastičnim

pištoljem u ruci i fantomkom u vidu

vunene šarene kape na glavi banula u

menjačnicu “Dolar” da bi od radnice

Elvire Desinger (33) iz Ade naplatila

svoj rad - gledanje u karte i vradžbinu

za “ljubavne jade”.

Alo, 26. januar 2011.

Novi okršaj u Sarajevu:

Osamnaestogodišnjak

teško ranio 16-godišnjaka

Fena, 3. februar 2011.

Tako mu i treba, kad je

branio Baliju

Bojan Bajić o ubistvu Trebinjca Srđana

Aleksića koji je ubijen jer je spasio život

kolegi Bošnjaku: Advokat ubica

Srđana Aleksića na suđenju je rekao:

‘Tako mu i treba, kad je branio Baliju’.

Depo.ba, 24. januar 2011.

Policajci namjerno izazivali

udese

Na teritoriji Zrenjanina i Novog Sada

uhapšeno je 15 osoba, među kojima i

petorica saobraćajnih policajaca, zbog

sumnje da su namjerno izazivali saobraćajne

nezgode.

Dnevni avaz, 2. februar 2011.

Ruski milijarder tražio da

mu iz tuša teče šampanjac

Milijarder tražio od brodograditelja

da mu u jahtu ugrade tuš koji će prskati

40 litara šampanjca u minuti.

Dnevnik.hr, 1. februar 2011.

Udarila ga munja i spržila

samo čarape

47-godišnji John Wade Agan probudio

se okružen liječnicima u bolnici u

Tampi. Munja mu je na čarapama napravila

rupu.

Reuters, 2. februar 2011.

Britanac postao otac sa 14,

a djed će biti sa 29 godina

Dnevni avaz, 27. januar 2011.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

64


Nauka

Magični grah

Amerikanki uspješno presađen grkljan

Međunarodni tim hirurga

uspješno je Amerikanki Brendi

Jensen presadio grkljan. Ona sada,

poslije 10 godina, može ponovo normalno

govoriti. Ovo je tek druga operacija

te vrste zabilježena u medicinskoj

literaturi. Jensenova je poslije dvije nedjelje

izgovorila prve riječi. Poslije perioda

višenedjeljne rehabilitacije, sada

može normalno govoriti. Ljekari kažu

da je bila idealan pacijent za takvu

transplantaciju, jer je poslije usađivanja

Genetske predispozicije i bolesti srca

Otkrivena najstarija poznata galaksija

Tevropskih T

im američkih naučni-

i

ka objavio je da je otkrio

dosad najstariju poznatu

galaksiju, staru oko 13,2

milijarde godina. Svemirski

teleskop Hubble uspio

je zabilježiti svjetlost jedva

vidljiva svemirskog entiteta koji je nastao

kad je svemir bio star 480 miliona godina.

Svjetlost putuje brzinom od 300.000

Grah snižava nivo

Gholesterola, regulira

nivo šećera u krvi i

lučenje inzulina, podstiče

varenje, a rezultati novih

ispitivanja pokazuju i da

štiti od raka. Ukoliko želite

povećati unos vlakana,

proteina i antioksidantnih

materija, bez ikakve dileme, većina nutricionista

će vam preporučiti proizvode od

cijelog zrna raznih žitarica, što više svježeg

voća i povrća i grah. Rezultati brojnih

istraživanja potvrdili

su da postoji veza između

zastupljenosti graha na trpezi

i manje sklonosti ka

bolestima srca, dijabetesu

tipa 2 i povišenom krvnom

pritisku. Skup fitojedinjenja

karakterističan za

ovo povrće pokazao se kao

odlična zaštita od malignih “aktivnosti”

na ćelijskom nivou zahvaljujući sposobnosti

da sprečava razmnožavanje ćelija

raka, naročito dojke i debelog crijeva.

bubrega i

pankreasa,

prije pet

god ina,

u zimala

mnogo lijekova

da

bi njezin

organizam prihvatio transplantirane

organe. Jedina uspešna operacija grkljana

izvedena je još 1998. godine, na

jednoj klinici u Klivlendu, u Ohaju.

Međunarodna studija

pod nazivom

“Interhart” ukazuje da su

osobe čiji su članovi porodice

imali bilo kakvo oboljenje

srca izloženi većem riziku

da obole od iste bolesti.

Osim loših životnih navika i genetska

predispozicija dosta utiče na to da li će

se i u kom životnom dobu pojaviti neko

srčano oboljenje. Utvrđeno je da su ispitanici

kojima je bar jedan

roditelj bolovao od srca,

izloženi čak 1,8 puta većem

riziku da i sami obole,

bez obzira na to da li su u

pitanju otac ili majka. Taj

rizik je još veći ukoliko su

oba roditelja patila od bolesti srca, a najveći

ako su oboje preživjeli infarkt prije

navršene 50. godine života, sugeriraju

rezultati istraživanja.

km u sekundi i astronomi

se njome koriste kao svojevrsnim

vremenskim strojem:

posmatrajući svjetlost

emitiranu s veoma udaljenih

objekata mogu zaviriti

i u njihovu prošlost.

U ovom slučaju, svjetlost

s otkrivene galaksije počela je putovati

prema mjestu na kojem se danas nalazi

Zemlja prije 13,2 milijarde godina.

Pripremio: Saladin Kovačević

Štampanje mailova s

mobilnih telefona

D a o biste

d -

š tampal i

mail s vašeg

telefona

čak iako se

ne nalazite

pored kompjutera

i

štampača u

ovom momentu potrebno je da koristite

Gmail, Android ili iOS telefon,

da imate Windows na računaru i

živite u Americi. Međutim, obećanja

Googla su da će uskoro mnogo

širi krug korisnika moći da se služi

ovom mogućnošću. Sve što korisnik

treba da uradi je da poveže svoj

štampač s ovim servisom, pristupi

Gmailu sa svog Android telefona ili

iPhonea, iz, naprimj

er, svog automobila,

i odštampa mail ili dodatak

mailu, pri čemu su podržani .doc i

.pdf formati.

Ljudi biraju prijatelje po

srodnosti gena

Geni određuju

ko

nam je sličan

ili s kim se

dobro nadopunjavamo,

kaže se u najnovijoj

studiji.

Naučnici

su analizirali

dvije nezavisne

američke

studije u

kojima su ispitanici rangirali svoje

prijatelje po trajanju druženja od šest

do 32 godine, a potom su “mapirani”

njihovi geni. Mapiranje specifičnih

genetskih markera svakog pojedinca

u društvenoj mreži pokazalo je da

svaki od njih ima tendenciju stvaranja

prijateljstva s onim osobama s kojima

dijele barem dva do šest gena. Tim je

bio iznenađen i otkrićem da pojedinci

imaju tendenciju da budu prijatelji sa

osobama sa suprotnim osobinama, ali

je genetika pokazala da su oni zapravo

komplementarni, odnosno dobro se

nadopunjuju.

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

65

More magazines by this user
Similar magazines