Sadržaj

SAFF broj 286 

Sadržaj 

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: Dr. Sa’ud Šurejm 

Nužnost specijaliziranja u raznim oblastima 

Kolumna 

Borba za opstanak 

Ludilo lažnog antiterorizma 

Intervju 

Avdo Huseinović, publicista i autor nekoliko dokumentarnih filmova 

koji govore o periodu agresije na BiH 1992.-1995. 

2. maja u Sarajevu je pala “Velika Srbija” 

Pogledi 

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (5. dio) 

Koraci ka samoukidanju države 

Fetve 

Aktuelna pitanja i dileme 

Namjerno ubistvo predstavlja povredu triju prava: 

Božijeg, prava ubijenog i njegove rodbine 

Pobožnost 

Putevi duhovnog uzdizanja: altruizam ili nesebičnost 

Iviše vole njima nego sebi, mada im je i samima 

potrebno! 

Svijet medija 

Palestine-Papers 

Cvijeće na Fatahovom mezaru 

Islambosna 

Kur’an i hadis 

Spominjanje staroegipatskih vladara u Časnom Kur'anu 

i terminološka diferencijacija njihovih titula 

8 

18 

21 

29 

36 

38 

48 

56 

4. februar - 1. rebiu-l-evvel 

3

Uvodnik 

San o slobodi 

Našta bi ličio Svijet kad njime ne Nema sumnje da će Vašington učiniti 

Nbi vladale američke i cionističke sve da na čelo Egipta dovede nekog 

Nmarionete? Ne bi to bio ovaj novog Sadata ili Mubaraka, a ako se to 

NSvijet jednoumlja, u kome Vašington ne dogodi, ako Mubarakov nasljednik 

igra ulogu globalnog Kremlja, odnosno 

svjetskog centralnog komiteta odakle 

se dirigira kako će se misliti i govoriti. 

Ta laž o demokratiji i slobodi konačno 

bude izraz narodne, a ne američke volje, 

onda bi mogla uslijediti repriza Alžira iz 

90-tih godina, ili repriza Palestine gdje 

legitimno izabrani Hamas biva negiran 

doživljava poraz, jer je američki od zapadnih vlada. Ali, Egipat je nešto 

komunizam postao providan, labilan i 

neodrživ, budući da je razvoj globalne 

informativne mreže razgolitio istinu. A 

šta je istina? Da Izrael može imati stotine 

atomskih bombi, a da sve islamske 

zemlje ne mogu ni jednu. 

Da se o holokaustu treba 

drugo, to je regionalna sila koja u slučaju 

povratka dostojanstva i samopouzdanja 

može potpuno izmijeniti stanje u 

regionu. Ono što je sigurno, u šta nema 

više nikakve sumnje, jeste da egipatski 

narod zna istinu i da više 

neće podnositi saučesništvo 

govoriti na svakom koraku, i 

Egipta u zločinu nad 

da sa jevrejskom žrtvom treba 

Palestincima i ponižavanju 

suosjećati cijeli svijet, a da 

arapske nacije. Egipćani 

muslimanska žrtva nikoga ne 

obavezuje ni na suosjećanje, ni 

na pamćenje. Da demokratski 

standardi i narodna volja važe 

samo za zapadne zemlje, a da 

Trećim svijetom mogu vladati 

diktatori i tirani, samo ako su 

po mjeri Vašingtona. Do prije 

desetak godina, dok su Amerikanci i 

cionisti kontrolirali najjače medije, istina 

se mogla držati u karantinu, ali je danas 

napredak interneta razorio informativne 

hoće uspravan i slobodan 

Egipat, hoće dostojanstvenog 

predsjednika, i ono najbitnije 

– hoće da misle svojom, a 

ne cionističkom glavom. Taj 

cilj je toliko bistar, toliko 

privlačan, da se čini kako ne 

postoji mogućnost njegovog 

zataškavanja i preusmjeravanja. Budući 

da su ovim promjenama poljuljani 

klimavi temelji cionističke paradržave 

Izrael, izvjesno je da će se oko Egipta 

blokade, tako da je istina postala i eventualnih ovogodišnjih izbora 

općesvjetsko dobro. Sila koja je u stanju 

počiniti Guantanamo, Abu Graib, 

skriviti smrt stotine hiljada ljudi u Iraku 

i Afganistanu, a da ne pokaže moralno 

suočenje sa tim zlom - ta sila ne može 

biti mjera demokratije i antifašizma u 

Svijetu. Očito je to na svakom koraku, 

pa i prilikom aktuelnih događanja 

voditi planetarna bitka. Vašington će 

učiniti sve da dobije novog podanika, 

a egipatski narod je odlučniji više nego 

ikad u svojoj historiji da osvoji slobodu i 

dostojanstvo, i to u ime svih poniženih 

i ugnjetavanih Arapa i muslimana. Oni 

koji vjeruju znaju kako će se završiti 

posljednje jevrejsko putovanje, i otud 

u Egiptu. Vašington preporučuje nepokoljebljiva vjera u slobodu Svete 

Mubaraku da se ne kandidira ponovo, 

ali tek kad se osjetio neuzaustavljiv val 

narodne volje da dođe do demokratskih 

promjena. Bez toga, Mubarak bi 

mogao držati Egipat u porobljeništvu 

još stotinu godina. Diktator Mubarak, 

kao sluga cionista, koji u poniženju i 

posramljenosti drži veliku egipatsku 

naciju, ali i koji je u blokadi držao 

napaćeni i iznureni palestinski narod 

tokom izraelske agresije na Gazu – po 

mjeri je Vašingtona. Kao što je to bio 

i njegov prethodnik Anvar al-Sadat, 

koji se lizao sa izraelskim zločincem 

Beginom. Odavno su već egipatski 

vlastodršci suprotstavljeni osjećajima 

egipatskog naroda, kojeg ponajviše 

vrijeđa to sluganstvo egipatskih lidera. 

Zemlje, u slobodu Vjere i Ljubavi 

prema Bogu. Ono što ne znamo jeste 

tok događaja koji će nas dovesti do 

kraje priče. Upravo u jednom ovakvom 

iznenadnom, a očekivanom i decenijama 

odgajanom raspletu, možda leži ono 

što svi muslimani, i svi antifašisti, 

željno čekaju. Sa Egiptom u slobodi 

svi su muslimani bliži ostvarenju sna 

o slobodi. A upravo u vezi sa Egiptom, 

odnosno egipatskim Koptom, kojeg je 

jedan muslimanski namjesnik oslovio 

na neprikladan način, veliki borac za 

pravdu i istinu i drugi pravovjerni halifa, 

Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, 

je kazao svoje poznate riječi: “Otkud 

vam pravo da porobljavate ljude, kada ih 

njihove majke rađaju slobodnima.” 

Impressum 

Izdavač 

GID SAFF 

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica 

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo 

mob: +387 61 255 322 

distribucija: +387 62 287 412 

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH, 

Filijala Zenica 

(KM) 1610550001210010 

(DV) 502012000550080 

swift: RZBABA2S 

Glavni i odgovorni urednik 

Semir Imamović 

Redakcija 

Abdusamed Nasuf Bušatlić, 

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz 

Hodžić 

DTP 

Semir Šišić 

Lektor 

Abdulmedžid Nezo 

Stalni saradnici: 

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho 

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić, 

Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir 

Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević, 

Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem 

Dizdar 

Ostali saradnici: 

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz 

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, 

Adem Zalihić, Nedim Makarević 

Direktor 

Semir Mujić 

Direktor marketinga 

Semin Rizvić 

+387 62 343 635 

Koordinator za dijasporu 

Ramadan Rušid 

+386 41 255 239 

Štampa 

EMANET d.o.o., Zenica 

Časopis izlazi svakog drugog petka. 

Rukopisi, diskete i fotografije se ne 

vraćaju. 

ISSN 1512-651X 

redakcija@saff.ba 

saffmagazin@yahoo.com 

www.saff.ba 

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila 

u Federalnom ministarstvu obrazovanja, 

nauke, kulture i sporta pod brojem 622 


5

Hutba 

Suština vjerovanja – imana 

Istinski vjernik se izdiže 

iznad nivoa svojih ličnih interesa 

i vodi računa i saosjeća 

sa situacijom svoje 

braće. Allahov Poslanik, 

s.a.v.s., kaže: “Vjernik je 

u odnosu na ostale vjernike 

poput glave i tijela, saosjeća 

sa ostalim vjernicima 

kao što i tijelo osjeća ono 

što je u glavi.” 

Hatib: Aljo ef. Cikotić 

Zahvala 

Z 

pripada Allahu, 

Njega slavimo i od Njega 

Zpomoć i oprost molimo. 

Utječemo se Allahu da nas zaštiti 

od zla naših duša i naših loših djela. 

Koga Allah uputi niko ga u zabludu 

ne može odvesti a koga na stranputici 

ostavi niko mu na Pravi put ne može 

ukazati. Svjedočim da nema boga 

sem Allaha, dž.š., i da je Muhammed, 

s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, neka je 

Allahov blagoslov na njega, njegovu 

porodicu i sve ashabe. 

Poštovani muslimani, vjerovanje 

predstavlja najveću vrijednost 

na ovom svijetu, zbog njega je Allah 

stvorio ljudski rod, poslao vjerovjesnike 

i objavio Knjige: Prije tebe nijednog 

poslanika nismo poslali, a da mu nismo 

objavili: “Nema boga osim Mene, zato 

se Meni klanjajte!” ( El-Enbij 

a, 25.). 

Iman – vjerovanje, predstavlja poprište 

sukoba istine i neistine, zbog 

njega vjernici bivaju izloženi raznim 

iskušenjima. Radi njega su i poslanici 

proganjani i protjerivani: Elif-lammim. 

Misle li ljudi da će biti ostavljeni 

na miru ako kažu: “Mi vjerujemo, i da 

u iskušenje neće biti dovedeni?” A Mi 

smo u iskušenje dovodili i one prije njih, 

da bi Allah sigurno ukazao na one koji 

govore istinu i na one koji lažu.” ( El- 

Ankabut, 1.-3.); Nevjernici su govorili 

poslanicima svojim: “Ili ćete vjere naše 

biti ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše 

protjerati!” A poslanicima je Gospodar 

njihov objavljivao: “Mi ćemo nevjernike 

sigurno uništiti i poslije njih vas na 

Zemlji nastaniti. Bit će to za one koji 

će se polaganja računa preda Mnom 

bojati i koji će od prijetnje Moje strahovati!” 

(Ibrahim, 13.-14.); Glavešine 

naroda njegova, one koje su bile ohole, 

rekoše: “Ili ćete bezuvjetno vjeru našu 

prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe 

i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg 

istjerati.” ( El- ‘Araf, 88.). 

Koliko je vjerovanje važno vjerovjesnici 

su ga u oporuci spominjali: 

I Ibrahim ostavi u amanet to sinovima 

svojim a i Jakub: “Sinovi moji, Allah 

vam je odabrao pravu vjeru, 

i nipošto ne umirite drukčije 

nego lao muslimani!” (El- 

Bekara, 132.). Roditelji su 

to govorili svojim potomcima 

na samrtnoj postelji: 

Vi niste bili prisutni kada 

je Jakubu smrtni čas došao 

i kad je sinove svoje upitao: 

“Kome ćete se, poslije mene, 

klanjati?” – “Klanja 

t ćemo 

se” – odgovorili su – “Bogu 

tvome, Bogu tvojih predaka 

Ibrahima i Ismaila i Ishaka, 

Bogu jednome, i mi se Njemu 

pokoravamo!” ( El-Bekara, 

133.). 

Stepeni vjerovanja u 

nevidljivi svijet 

Poštovana braćo i cijenjene 

sestre, ispravno vjerovanje 

je vjerovati u Allaha, 

Njegove meleke, Njegove 

Objave, Njegove poslanike, 

Sudnji dan i vjerovati 

da se sve dešava, i dobro 

i zlo, Njegovom voljom i 

određenjem. Isto tako vjerovati 

u vidljivi i nevidljivi 

svijet. Pojavni svijet ljudi mogu vidjeti 

svojim očima ali postoji i nevidljivi 

i nedodirljivi svijet o kojem je Allah 

govorio u Svojim Objavama koje su 

dostavljene posredstvom najiskrenijih 

stvorenja, poslanika i vjerovjesnika. U 

njima su vijesti o prijašnjim narodima, 

o stanju na Sudnjem danu i njegovim 

predznacima, i sl. Ljudi se razlikuju u 

pogledu nevidljivog svijeta prema stepenu 

vjerovanja. Neki u njega vjeruju 

kao da ga gledaju svojim očima, neki 

ga potpuno negiraju ili sumnjaju i 

Ljudi se 

razlikuju 

u pogledu 

nevidljivog 

svijeta prema 

stepenu 

vjerovanja. 

Neki u njega 

vjeruju kao 

da ga gledaju 

svojim 

očima, neki 

ga potpuno 

negiraju ili 

sumnjaju i 

dvoume se. 

dvoume se, pa ako im se Allah ne smiluje 

i ne uputi ih na Pravi put, žive na 

ovom svijetu teškim životom, a kazna 

na budućem svijetu je teža i vječna, da 

nas Allah spasi i zaštiti. 

Allahovi robovi, istinsko vjerovanje 

se potvrđuje u teškim situacijama, 

tako da nije svako vjernik ko to tvrdi: 

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo! ” 

Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se 

pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera 

nije još ušla.” ( El-Hudžurat, 14.). 

Kada je tako, u čemu je onda bit 

imana? Kojim djelima se 

postiže taj visoki stepen? 

Učenjaci definišu iman 

da je izgovor jezikom, 

vjerovanje srcem i rad organima 

tijela, povećava se 

dobročinstvom a smanjuje 

griješenjem. 

Pod izgovorom jezikom 

misle na izgovaranje 

kelimei-šehadeta. 

Pod vjerovanjem srcem 

misle na iskrenu namjeru i 

ljubav prema Allahu, oslanjanje 

na Njega i ustrajnost 

u svemu tome. 

Rad organima tijela 

podrazumijeva činjenje 

dobročinstva govorom i 

djelom, ono što je strogo 

naređeno ili preporučeno 

činiti a što spada u ogranke 

imana -vjerovanja za koje 

Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“Iman se sastoji od sedamdeset 

i nekoliko ogranaka, 

najveći je ‘nema boga 

sem Allaha’, a najmanji je 

ukloniti smetnju s puta.” 

(Buharija i Muslim). 

Strah od licemjerstva 

Istinsko vjerovanje je čvrsto vjerovanje 

u temeljne istine bez dvoumljenja: 

Pravi vjernici su samo oni 

koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, 

i poslije više ne sumnjaju, i bore 

se na Allahovu putu imecima svojim i 

životima svojim. Oni su iskreni! ( El- 

Hudžurat, 15.). 

Istinsko vjerovanje je strahopoštovanje 

prema Uzvišenom koje 

pokreće ka činjenju dobročinstva i 


6

oslanjanje na Milostivog: Pravi vjernici 

su samo oni čija srca se strahom 

ispune kad se Allah spomene, a kad 

im se riječi Njegove kazuju vjerovanje 

im učvršćuju i samo se na Gospodara 

svoga oslanjaju. (El-Enfal, 2.); I čija 

su srca puna straha zato što će se vratiti 

Gospodaru svome. (El-Mu’minun, 

60.). 

Prenosi se od Aiše, r.a., da je upitala: 

“Oni koji dijele od onoga što im 

je dato a srca im opet strahom strepe, 

da li kradu, bludniče, piju alkohol 

pa se boje Allaha, dž.š.?” Na to je 

Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Ne, kćeri 

Istinoljubivog, oni klanjaju, poste, 

zekat daju, ali se boje da im neće biti 

primljeno.” (Tirmizi, Albani ga ocjenjuje 

kao hasen). 

Sufjan b. ‘Ujejne veli: “Ranije su 

učenjaci pisali jedni drugima sljedeće: 

‘Ko popravi svoju tajnost, Allah će mu 

popraviti ono što javno čini, ko popravi 

odnos sa Allahom, Allah će mu 

popraviti odnos sa svijetom, ko radi za 

budući svijet, Allah će mu dati dovoljno 

onoga što mu je potrebno za ovaj 

svijet.’” 

Strah vjernika, cijenjena braćo, 

nije negativan, pesimistički, koji odvraća 

od činjenja dobrih djela, već on 

znači brigu da djelo nije primljeno 

zbog neispunjenja uvjeta za primanje 

dobrih djela, to ih motiviše da još 

brižnije i pažljivije pristupaju dobročinstvu. 

Ebu Derda, r.a., veli: “Zašto 

ne primjećujem odraz slasti vjerovanja 

na vama? Tako mi Onoga u čijoj 

je ruci moja duša, kada bi medvjed u 

šumi osjetio slast vjerovanja to bi se na 

njemu primijetilo. Ko god strahuje za 

svoje vjerovanje to ga poticajno pokreće, 

a ko god je siguran u svoje vjerovanje 

to se negativno odražava na njega.” 

Strah vjernika duhovno izgrađuje 

i čisti od licemjerja, jer Allah, dž.š., 

zna šta čovjek taji u prsima svojim. 

Buharija i drugi bilježe riječi Ebu 

Melike: “Zatekao sam trideset ashaba 

Vjerovjesnika, s.a.v.s., svi su se za sebe 

bojali licemjerja.” 

Hasan Basri veli: “Tako mi Allaha, 

nema vjernika koji osvane i omrkne na 

Zemlji a da se za sebe ne boji licemjerja. 

Zbog licemjerja se ne brine samo 

licemjer.” 

Cijenjeni muslimani! Istinsko vjerovanje 

kome svi težimo i koje nam 

je potrebno podrazumijeva pravdu u 

govoru, ispunjenje preuzetih 

i dogovorenih obaveza, 

istinit govor a ostavljanje 

neistine: I kad govorite, da 

krivo ne govorite, pa makar 

se ticalo i srodnika, i da obaveze 

prema Allahu ne kršite... 

(El-En’am, 152.). “Ko vjeruje 

u Allaha i Sudnji dan 

neka govori što je dobro ili 

neka šuti.” Vjernik je moralan, 

odgojen i lijepog odnosa 

prema Stvoritelju i stvorenjima. 

“Nije pravi vjernik 

onaj ko optužuje, proklinje, 

čini razvratna djela i bestidno 

govori.” (Tirmizi, Albani 

kaže da je sahih). Zbog lijepog 

morala on sebi ne dopušta 

loša djela. 

Ebu Davud i Tirmizi bilježe hadis: 

“Vjernik je lijepe ćudi i plemenit, 

a griješnik je varalica i zaslužuje 

najveći prijekor.” 

Ibn Esir u komentaru kaže: 

“Vjernik je pohvaljen zbog svoje lijepe 

ćudi i što vrlo malo teži zlu. To 

ne radi iz neznanja već zbog svoje 

plemenitosti i lijepe ćudi. 

Istinski vjernik se izdiže iznad 

nivoa svojih ličnih interesa i vodi 

računa i saosjeća sa situacijom svoje 

braće. Allahov Poslanik, s.a.v.s., 

kaže: ‘Vjernik je u odnosu na ostale 

vjernike poput glave i tijela, saosjeća 

sa ostalim vjernicima kao što i tijelo 

osjeća ono što je u glavi.’” (Ahmed, 

Albani ga ocjenjuje kao sahih). 

Strah vjernika, 

cijenjena 

braćo, nije 

negativan, 

pesimistički, 

koji odvraća od 

činjenja dobrih 

djela, već on 

znači brigu 

da djelo nije 

primljeno zbog 

neispunjenja 

uvjeta za 

primanje 

dobrih djela, 

to ih motiviše 

da još brižnije 

i pažljivije 

pristupaju 

dobročinstvu. 

Vjernik se lijepo ophodi 

sa narodom, plemenit je 

i susretljiv. “Vjernik voli 

i biva voljen, i nema koristi 

u onome ko ne voli i 

ko nije voljen. Najbolji od 

ljudi je onaj ko najviše koristi 

ljudima.” (Darekutni, 

Albani ga ocjenjuje kao 

sahih). 

I pored svega on naređuje 

dobro a od zla odvraća: 

A vjernici i vjernice 

su prijatelji jedni drugima: 

traže da se čine dobra djela, 

a od nevaljalih odvraćaju... 

(Et-Tev 

ba, 71.). 

Dakle, vjernici nastoje 

vršiti najvrednija djela, 

bilo da su govorne ili 

praktične prirode. 

Uzvišeni kaže: Ono što žele – vjernici 

će postići, oni koji molitvu svoju 

ponizno obavljaju, i koji ono što ih se 

ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju 

udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja 

čuvaju, osim od žena svojih ili onih 

koje su u posjedu njihovu, oni, doista, 

prijekor ne zaslužuju, a oni koji 

i pored toga traže, oni u zlu sasvim 

pretjeruju, i koji o povjerenim im 

emanetima i obavezama svojim brigu 

brinu, i koji molitve svoje na vrijeme 

obavljaju. (El-Mu’minun, 1.-9.). 

Molim Allaha, dž.š., da nas učini 

pripadnicima imana, da se okoristimo 

uputom Kur’ana, jer je On Milostiv i 

Samilostan. 


7

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: Dr. Sa’ud Šurejm 

Nužnost specijaliziranja u raznim oblastima 

Preveo i sažeo: Amir Durmić 

Muslimansko društvo neće 

ostvariti konkretne rezultate 

ni na jednom polju bez 

usavršavanja u raznim oblastima, a 

to nije moguće postići sve dok svaki 

pojedinac ne shvati i upotpunosti ne 

spozna svoje afinitete i prava, ali i ne 

prihvati svoje obaveze. Obaveza svakog 

muslimana je da prepozna svoje 

lične afinitete ali i prioritete kojima 

se treba posvetiti, te da razlikuje važno 

od manje važnog, bitno od manje 

bitnog. Nijedna zajednica neće 

uspjeti dok ne shvati koje 

su to opće koristi čijem 

ostvarenju trebaju stremiti, 

i koje su to istinske štete 

koje trebaju otklanjati. 

Ono što će nam pomoći u 

ostvarivanju prioritetnih 

ciljeva i otklanjanju istinskih 

šteta jeste ono što danas 

zovu specijaliziranjem 

pojedinca ili skupine u 

određenoj oblasti ili struci. 

Rekao je Uzvišeni Allah: 

Svi vjernici ne treba da idu 

u boj. Nek’ se po nekoliko 

njih iz svake zajednice njihove 

potrudi da se upuste u 

vjerske nauke i neka opominju 

narod svoj da mu se vrate, 

da bi se Allah pobojali. 

(Et-Tevbe, 122.). Ovaj ajet 

jasno ukazuje na činjenicu 

da svi ljudi ne mogu biti 

učenjaci, ali isto tako, da 

svi oni ne mogu biti ni 

borci na Allahovom putu. 

U Sunnetu Allahovog Poslanika, 

s.a.v.s., ima mnogo hadisa 

koji ukazuju na bitnost usavršavanja 

pojedinca u jednoj oblasti, te da 

svi ljudi niti mogu niti trebaju biti 

“specijalisti” za sve. Sam Poslanik, 

s.a.v.s., priznao je da ashabi bolje 

od njega poznaju većinu dunjalučkih 

pitanja rekavši im: “Vi najbolje 

poznajete ono što je vezano za vaš 

dunjaluk...” Jednom je priprijetio 

onima koji se ne drže svoje struke, 

već se petljaju u ono o čemu nemaju 

znanja kazavši: “Ko se bude predstavljao 

liječnikom a nije poznat 

Nastupilo je 

vrlo čudno 

vrijeme u kojem 

se masa ljudi 

izdaje za velike 

stručnjake 

u raznim 

oblastima, 

bilo da se radi 

o vjerskim ili 

svjetovnim 

naukama, 

glumeći tako 

muftije, kadije, 

doktore, 

ekonomiste itd., 

a u suštini, niko 

od njih uopće 

nije stručan u 

oblasti u kojoj 

se predstvalja 

za stručnjaka. 

kao stručnjak u medicini, 

takav snosi štetu (za ono 

što eventualno pogriješi)”. 

Nastupilo je vrlo čudno 

vrijeme u kojem se masa 

ljudi izdaje za velike stručnjake 

u raznim oblastima, 

bilo da se radi o vjerskim 

ili svjetovnim naukama, 

glumeći tako muftije, kadije, 

doktore, ekonomiste 

itd., a u suštini, niko od 

njih uopće nije stručan u 

oblasti u kojoj se predstvalja 

za stručnjaka. Na takvo 

ponašanje ih tjera velika 

ljubav prema dunjaluku i 

ličnom eksponiranju. Ovi 

spletkaroši ne samo da ljudima 

nanose štetu svojim 

nestručnim djelovanjem, 

već bespravno oduzimaju 

mjesta i položaje onima 

koji jesu istinski stručnjaci 

u navedenim oblastima, čineći tako 

veliku nepravdu i nasilje, a Poslanik, 

s.a.v.s., rekao je: “Svakome dajte 

njegovo pravo koje mu i pripada.” 

Stoga, svako treba prepoznati svoje 

afinitete i u tom se smjeru usavršavati 

s iskrenim nijjetom da pomogne 

opći prosperitet islama i muslimana, 

a kloniti se onoga u što nije upućen 

i što mu je nepoznato, jer je to strogi 

Allahov imperativ: Ne povodi se za 

onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, 

za sve to će se, zaista, odgovarati.. 

(El-Isra, 36.). 

Medina: dr. Abdulmuhsin 

el-Kasim 

Blagost, moralna 

vrlina Allahovih 

poslanika 

Preveo i sažeo: Semir Imamović 

Najveće deredže kod Allaha, 

dželle šanuhu, zauzimaju oni 

koji su uspjeli objediniti vjerovanje 

i lijepo ponašanje. Rekao je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 

“Onome koji se bude lijepo ophodio 

(prema Allahu i ljudima), garantujem 

kuću u najvećim stepenima Dženneta.’’ 

(Ebu-Davud). Blagost je osnova 

lijepog ophođenja (ponašanja), i dokaz 

je čovjekove mentalne zrelosti i sposobnosti 

kontroliranja vlastitih emocija. 

Blaga osoba uživa veliki respekt i ugled 

u društvu, njegovi postupci su hvale 

vrijedni i sve što uradi zavređuje svaku 

pažnju i poštovanje. Rekao je Ibn Tejmijje: 

“Blagost, strpljenje na neugodnostima 

i praštanje nepravde najbolje 

su moralne vrline kojima se neko može 

okititi, na ovom i budućem svijetu. Zahvaljući 

njima, čovjek postiže deredže 

koje ne može postići čak ni postom, 

niti noćnim namazom. To su osobine 

koje Allah voli, i za koje je obećao 

oprost (el-magfiret) i Džennet. Rekao 

je Uzvišeni, u prijevodu značenja: ...i 

nastojte da zaslužite oprost Gospodara 

svoga i Džennet prostran kao nebesa i 

Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha 

boje, za one koji, .... i koji srdžbu savlađuju 

i ljudima praštaju – a Allah voli 

one koji dobra djela čine. (Alu Imran, 

133., 134.). Ibn Kesir u svom Tefsiru 

, 

pojašnjava da se riječi Uzvišenog koji 

srdžbu savlađuju, odnose na one koji 

svoju srdžbu ne iskaljuju na drugim 

ljudima, nego je maksimalno sputavaju, 

nadajući se zbog toga Allahovoj 

nagradi. Prvaci u blagosti i preteče u 

svakom dobru su Allahovi poslanici. 

O tome Fudajl ibn ‘Ijad kaže: “U uže 

karakterne crte Allahovih poslanika, 

spadaju blagost, odmjerenost i redovno 

obavljanje noćnog namaza. Allah, 


8

Kuds: Ikrime Sabri 

Dova mazluma se ne odbija 

Blaga osoba 

uživa veliki 

respekt i ugled 

u društvu, 

njegovi postupci 

su hvale vrijedni 

i sve što uradi 

zavređuje 

svaku pažnju i 

poštovanje. 

dželle šanuhu, je 

pohvalio Ibrahima, 

alejhi selam 

da je blag (dobrodušan), 

sažaljiv 

i odan. (Hud, 

75.), a kada mu 

je došla radosna 

vijest o rođenju 

muškog djeteta, 

naglašeno mu je 

da će on, prije 

svega, biti blag 

i dobrodušan: Mi smo ga obradovali 

dječakom blage naravi. (Es-Saffat, 

101.). Zatim, Nuh, alejhi-selam, gotovo 

hiljadu godina je, s blagošću i strpljenjem, 

podnosio raznorazne uvrede 

svoga naroda, od onih da su, iz oholosti 

i nadmenosti, stavljali prsti u uši, 

kako ne bi čuli njegove riječi, pa do optužbi 

da je luđak. Musa, alejhi selam, 

je dostojanstveno i ponosno, kako to 

samo priliči Allahovim poslanicima, 

podnosio uvrede Benu Israila, koji su 

ga potvorili da je lud, da je čarobnjak, 

sklopili zavjeru oko njegovog ubistva, 

a Allah ga je očistio od svega ružnog 

što su mu pripisali, i on je kod Allaha 

bio ugledan. Allahov Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, nas je obavijestio 

o poslaniku, kojeg je njegov narod 

mučio do iznemoglosti, a on je samo 

brisao krv s lica i govorio: “Gospodaru 

moj, oprosti mome narodu, jer ne zna 

šta radi.” (Muttefekun alejhi). U ovom 

kontekstu, nezaobilazan je primjer 

našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve 

sellem, kojem je čak nuđena pomoć u 

vidu obrušavanja dvaju brda na stanovnike 

Taifa, koji su ga maksimalno ponizili 

i uvrijedili svojim oholim i baha- 

tim ponašanjem, te posebnom vrstom 

fizičkog maltretiranja (napravili su dva 

špalira od ljudi sa najnižim moralnim 

vrjednostima i naredili im da ga gađaju 

kamenicama), ali je njegov odgovor 

bio: “Naprotiv, ja se čvrsto nadam da 

će Allah, dželle šanuhu, iz njihovih 

kičmi, izvesti potomke koji će obožavati 

Allaha, i neće mu nikoga kao druga 

pripisati.” (Muttefekun alejhi). 

Preveo i sažeo: Esad 

Mahovac 

Kao utjehu vjernici- 

Kma za ono što im se 

Kdešava preporučio Kbih im da uče početak sure 

El-Fedžr gdje Allah iznosi 

kako su skončali nepravedni 

narodi prije nas. Takav 

kraj očekuje svakog onog 

koji pređe Allahove granice 

u pogledu Njegovih vjernika i čini 

im nepravdu. Allah će kaznu možda 

iz Svoje mudrosti i odgoditi, ali je sigurno 

da to neće zaboraviti. On želi 

da provjeri našu stpljivost i našu vjeru, 

želi da čuje naše obraćanje i molbu. Ne 

jenjavajte u dovi, jer Allahov Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pazi 

se dove mazluma - onoga kome si nepravdu 

učinio, jer između nje i Allaha 

nema zastora.” 

Istina je da nam se čini nepravda i da 

nas ugnjetavaju, j ali, ne primjećujemo 

j 

da su naše dove uslišane. Šta je ra- 

zlog tome?! U jednoj od Poslanikovih, 

sallallahu alejhi ve sellem, predaja stoji 

da je rekao: “Kada ljudi vide zlo, pa 

ga ne uklone, Allah takvim samo što 

nije poslao kaznu koja će ih sve obuhvatiti.” 

Dakle, naređivanje na dobro 

i odvraćanje od zla je ispit koji mi nismo 

položili, a nadamo se da će Allah 

uslišati naše dove. Allahovi robovi, 

sve dok pokorno budemo slijedili 

Dakle, 

naređivanje 

na dobro i 

odvraćanje 

od zla je ispit 

koji mi nismo 

položili, a 

nadamo se 

da će Allah 

uslišati naše 

dove. 

nepravedne vladare, koji ne 

samo da ne štite naša prava 

već se i bore protiv nas, stanje 

nam se neće promijeniti. 

Pravedni muslimanski vladari 

odvajkada su poznavali 

da je pravda temelj vladavine 

i zato vidimo Omerov, 

radijallahu anhu, štap visoko 

uzdignut nad svakim nepravilnim 

postupkom. On 

je bio spreman da reaguje 

na uvredu koju je sin Amra b. el-Asa 

nanio nekom Koptu i izrekao riječi 

koje je historija zapisala: “Otkada to 

porobljavate ljude, a slobodnim su ih 

majke rodile.” Pored njega takvi su 

bili i Omer b. Abdulaziz, Salahuddin 

el-Ejjubi i mnogi drugi. Međutim, danas, 

osim Allaha, niko ne čuje naše 

jecaje i plač. Molimo Ga, Uzvišenog, 

da nam podari vladara koji je će biti 

poput Njegovog dobrog roba Omera, 

radijallahu anhu. 

Allahovi robovi, prije nekoliko dana 

u dnevnim novinama sam pročitao 

veliki spisak najbogatijih muslimana 

čiji imetak je teško i procijeniti, pa 

sam se zapitao gdje su ti ljudi u odbrani 

ovog Mesdžida i ovog napaćenog 

naroda. Uprkos postojanju ovakvih 

nesavjesnih pojedinaca i nemarnih 

muslimanskih vlada mi sa ovog mjesta 

poručujemo da nećemo odustati od 

svojih principa, od svoje vjere i onoga 

što nam je ostavljeno u emanet. 


9

Polumjesec 

Ludi polumjesec 

Glup, gluplji, najgluplji 

Kada su počeli nemiri u Tunisu 

i Egiptu u redakciji našeg 

magazina organizirali smo nagađanje 

sa stopostotnim uvjerenjem 

da će skupina Dodikovih plaćenika 

u liku i djelu Dževada Galijaševića, 

Darka Trifunovića i Domagoja 

Margetića i ove događaje 

na njima svojstven način povezati 

sa Bosnom i Hercegovinom. 

Nismo dugo čekali na potvrdu 

svojih nagađanja. Prije nekoliko 

dana spomenuta trojka je u Banja 

Luci, a gdje bi drugo, organizirala 

konferenciju za novinare na kojoj 

su iznijeli svoja najnovija nebulozna 

saznanja. “Plan radikalnih 

islamskih grupa iz cijelog svijeta, 

sa centrom u Iranu, jeste da otvore 

pet velikih simultanih žarišta 

po svijetu od kojih je jedno i područje 

Balkana, a glavno oružje za 

Balkan biće vehabije iz BiH. Teheran 

želi po svaki cijenu da oči 

SAD skrene na druga područja 

i zato su već počele eskalacije u 

Tunisu i Egiptu, gdje pod plaštom 

svrgavanja vlasti na čelo ovih država 

žele da vrate radikalne islamske 

grupe. Do ovog šokantnog 

otkrića došao je i naš Ekspertski 

tim jugoistočne Evrope za borbu 

brotiv terorizma i organizovanog 

kriminala”. Nema događaja u svijetu 

kojeg ova trojka ne poveže sa 

vehabijama iz BiH. Tako to rade 

već godinama. Naravno, njihove 

gluposti redovno objavljuju samo 

mediji iz RS-a i Srbije. Ne bi oni 

objavljivali ove gluposti da ne 

vode svoj medijski velikosrpski 

sveti rat protiv Bošnjaka muslimana 

i BiH. 

FTV 

Država BiH mora oteti Radio–televiziju 

Federacije BiH iz ruku SDP-a 

Posljednje dvije godine Saff 

kontinuirano piše kako je 

Radio-televizija Federacije Bosne i 

Hercegovine okupirana od strane privatnih 

lica koja su potpuno lojalna, 

odnosno stranački evidentirani SDPvci. 

U proljeće prošle godine najavili 

smo da “FTV i SDP spremaju crvenu 

oktobarsku revoluciju”, najavljujući 

na taj način pobjedu SDP-a na oktobarskim 

općim izborima u BiH. Kada 

smo pisali spomenute analize malo je 

bilo onih koji su se slagali sa nama. 

Međutim, danas je situacija postala 

mnogo jasnija, odnosno danas se vidi 

koliko je Safff 

tada bio u pravu. Ovih 

dana možemo čitati i slušati stavove 

brojnih novinara, intelektualaca, političara 

i drugih koji 

odlučno tvrde da je 

FTV okupirana od 

strane SDP-a te da 

ovim dijelom Javnog 

RTV sistema Bosne i 

Hercegovine nezakonito 

rukovodi jedna 

mala skupina ljudi 

koji su ujedno članovi 

SDP-a. Umjesto da 

bude u službi interesa 

svih građana Bosne i 

Hercegovine FTV je 

postala faktor nestabilnosti, 

sistem koji 

svima, osim članovima 

i simpatizerima 

Esad Duraković, akademik 

Hvala Bogu pa ti nećeš biti reis 

Akademik Esad Duraković, 

redovni profesor Filozofskog 

fakulteta u Sarajevu 

je u nedavnom intervjuu 

u magazinu 

Dani, između ostalog, 

malo maštao šta 

bi on uradio kada 

bi bio reis Islamske 

zajednice u Bosni i 

Hercegovini. Pored 

par dobrih prijedloga 

akademik Duraković 

je iznio svoje zalaganje 

da se islam 

mora u mnogim 

stvarima reinterpretirati. 

Akademik 

SDP-a, ugrožava sigurnost. Moraju 

se iznaći kvalitetni mehanizmi da 

se FTV otme iz ruku SDP-a i da se 

vrati u Javni RTV sistem Bosne i 

Hercegovine, naravno ako se želi sačuvati 

Javni RTV sistem BiH. FTV, 

ovakva kakva jeste, najbolji je argument 

separatiskičkim snagama da 

je Bosna i Hercegovina nemoguća 

zemlja. Svakom dobronamjernom 

građaninu BiH stvari su potpuno 

jasne. Stranački utjecaj SDP-a se 

mora eliminirati iz Radio-televizije 

Federacije Bosne i Hercegovine, konačno 

je vrijeme da se ojača Javni 

RTV sistem BiH. Jačanjem Javnog 

RTV sistema BiH jačamo i državu 

Bosnu i Hercegovinu. 

Duraković ima pravo na svoje 

shvatanje islama. Hvala Bogu pa 

nije u prilici da tu 

svoju verziju reinterpretiranog 

islama 

nameće svim muslimanima 

u Bosni 

i Hercegovini što 

bi vjerovatno radio 

da mu se pruži prilika 

da bude reis 

Islamske zajednice u 

Bosni i Hercegovini. 

Zato na kraju činimo 

zahvalu Svevišnjem 

Allahu što akademik 

Duraković nikada 

neće biti reis! 


10

Upala novinarskog mozga 

O bićima iz magazina Dani suvišno je trošiti riječi 

Svašta se može 

pročitati u 

bh.medijima. 

Taman kad čovjek 

pomisli da su naši 

mediji iscrpili 

sav svoj arsenal 

besmislenih pisanija 

doživimo novo 

iznenađenje. U 

nastavku citiramo 

rečenicu objavljenu u magazinu 

Dani, rečenicu koja nam otkriva 

kakvi sve umobolni mozgovi pišu 

u spomenutom 

magazinu. “O 

Arziji Mahmutović 

suvišno je trošiti 

riječi. Razumnom 

čovjeku jasno je o 

kakvom je biću riječ 

kad se nabroje njeni 

postupci: uvođenje 

vjeronauke u vrtiće, 

ukidanje Djeda 

Mraza”. Bože dragi, o kakvim se to 

bićima radi kada ovakve gluposti 

pišu! 

Holandija – Srebrenica 

Holanski vojnici će se 

čitav život sjećati kako 

su mirno posmatrali 

četničko iživljavanje nad 

Bošnjacima 

U Tuzli promoviran prvi miksmedijalni roman u svjetskoj književnosti 

čiji je autor kolumnista Saffa Fatmir Alispahić 

“Zatočenik slike” protiv sihirbaza 

Izdavačka kuća “Off-set” objavila 

je prvi roman Fatmira Alispahića, 

pod naslovom “Zatočenik slike”, što 

je ujedno prvi miksmedijalni roman 

u svjetskoj književnosti, pošto radnju 

romana ravnopravno nose različiti 

mediji i žanrovi. U romanu su zastupljeni 

strip, televizija, radio, umjetnička 

slika i fotografija, novinski faksimili, 

pa čak i marketing i posmrtnice, 

dok se kao žanrovi pojavljuju poezija, 

intervj u, 

reportaža, 

esej i likovna 

kritika. 

Riječ 

je o prvom 

romanu u 

kome su 

ang ažirani 

glumci, 

i u kome 

stvarne i 

javne ličnosti 

sudjeluju 

u 

stvaranju 

stvarnosti. 

Roman na 

više mjesta oponaša filmsku organizaciju, 

pa ima čak i poglavlje “Specijalni 

dodaci”, sa desetak foto-zapisa 

koji objašnjavaju okolnosti u romanu 

i oko njega. “Zatočenik slike” je prvi 

naš roman koji u predstavljanju, na 

internetu, ali i na koricama knjige, 

koristi marketinšku formu trailera. 

Roman sadrži 119 različitih ilustracija, 

među kojima su table stripa, reklame 

za sihribaze, plakati i slike. “Zatočenik 

slike” je zasnovan na istinitoj 

priči, o teško oboljeloj ženi koja nadu 

pronalazi u ljekovitim slikama, čiji je 

autor slikar i iscjeljitelj Fikret Vršanin. 

Zaplet se događa kada slikar odluči da 

pobjegne iz simulakruma, iz medijske 

slike koja je stvorena o njemu i njegovim 

ljekovitim slikama, jer smatra da 

je to što je činio grijeh, da je šejtanski 

posao i da je protivno Allahovoj Volji. 

Sama promocija, koja je održana u 

četvrtak, 3. 

f e bruara, 

bila je prva 

promocija 

na kojoj su 

se čitatelji 

imali priliku 

upoznati 

i družiti 

sa likovima 

iz romana, 

koji su 

na kraju 

potpisivali 

knjigu u 

kojoj se pojavljuju. 

Uprkos činjenici 

da je pojava “Zatočenika slike” 

događaj koji po značaju prelazi 

granice naše zemlje, ideologizirani 

mediji u Sarajevu, poput FTV, Oslobođenja 

i sl., nisu ga uopće zabilježili, 

čime se još jednom potvrdilo da su 

vjernici i patriote diskriminirani u 

sopstvenoj zemlji. U petak, 4. feburara, 

naš kolumnista je u Centru za kulturu 

Tešanj promovirao svoju knjigu 

“Reisofobija”. 

Neuspjeh bataljona holandske 

vojske da spriječi genocid 

nad muslimanima u Srebrenici 

1995. i dalje muči holandsko 

društvo, objavio je WikiLeaks. U 

depeši iz ambasade SAD u Hagu 

koju je objavio taj portal, stoji 

da slučaj Srebrenice otežava i 

razmještanja holandskih vojnika 

u inostranstvu. U jednoj od depeša 

se navodi da su se holandski 

vojnici iz Srebrenice vratili kući 

uz kritike da su nekompetentni, 

a mnogi su tražili liječenje od 

traume. Nikakvo čudo nije što 

su holanski vojnici zatražili liječničku 

pomoć po povratku u 

svoju zemlju. Ovi ljudi su imali 

priliku da vide kako četnici 

u Potočarima Bošnjake režu na 

cekularima, kako ih nabijaju na 

oštre vrhove armatura koji vire iz 

zidova (Ko je posjetio Srebrenicu 

mogao je vidjeti sobu u kojoj su 

ubetonirane armature u tri reda. 

Četnici su dovodili Bošnjake 

u tu sobu, nabijali ih na te armature 

i ostavljali da umiru po 

nekoliko sati.), silovanja i brojne 

druge zločine. Ljudski razum takve 

zločine nikada ne može zaboraviti. 

Holandski vojnici će se 

čitav život sjećati kako su mirno 

posmatrali četničko iživljavanje 

nad Bošnjacima. Od toga ih neće 

izliječiti nijedan doktor. 


11

Skladišta oružja 

U RS-u postoje brojni magacini 

Oružanih snaga BiH 

u koje smiju ući samo vojnici 

srpske nacionalnosti 

Iz skladišta kasarne Oružanih 

snaga BiH “Draga” u Busovači, 

ukradeno je više od šest sanduka 

municije, odnosno preko 8.500 

komada municije različitog kalibra 

i više desetina ručnih bombi. 

Provalu u kasarnu i krađu je prijavio 

Ministarstvu unutrašnjih poslova 

Srednjobosanskog kantona 

jedan od vojnika Oružanih snaga 

BiH, koji osigurava taj objekat. Iz 

Oružanih snaga BiH su potvrdili 

krađu, ali nisu dali više detalja 

kako ne bi ugrozili istragu. U toku 

je utvrđivanje tačne količine nestale 

municije. Ovi podaci bi trebali 

biti poznati tokom dana, pošto 

se obavi inventar. Ovaj problem 

otkrio je niz drugih problema. 

Prema našim informacijama koje 

smo dobili iz redova vojnika koji 

trenutno vrše inspekciju magacina 

Oružanih snaga BiH, stanje na 

terenu je haotično. Međutim, ono 

što je zabrinjavajuće u cijeloj ovoj 

priči jeste činjenica da u Republici 

Srpskoj postoje magacini Oružanih 

snaga Bosne i Hercegovine u koje 

nikada nije ušao nijedan pripadnik 

nesrpske nacionalnosti. Niko osim 

srpskih vojnika ne zna šta se nalazi 

u tim magacinima. Ovo znaju u 

Ministarstvu odbrane BiH, međutim 

niko ne insistira da se ti magacini 

provjere i da se uvede red. 

Haške zavrzlame 

Ostavite nas na miru i svoje sukobe vodite 

kod svojih stranih kuća 

zadnje vrijeme našu zemlju potresa- 

Uju U medijske priče (FTV je pristala da 

bude iskorištena u bjelosvjetske obračune 

koje vodi nekadašnji tužitelj Haškog tribunala, 

Britanac, Geoffrey Nice protiv Carle 

del Ponte) o dešavanjima u i oko Tribunala 

u Den Hagu. Dvije su ključne teme; Ko je iz 

Tribunala sakrio, zaštitio i sa Srbijom napravio 

sporazum u vezi sa dokumentima VSO: 

Milošević-Lilić -Bulatović, a koji su bili važni 

za našu tužbu protiv SRJ na Sudu pravde u 

Den Hagu? A druga tema: Ko je kriv za uništenje 

artefakata iz Srebrenice čime su uništene 

uspomene naših srebreničkih majki? 

Dvije su notorne činjenice; dokumenti VSO 

su zaštićeni od strane Tribunala, artefakti iz 

Srebrenice su uništeni od Tribunala. E, sad 

ko je zaštitio dokumente VSO? To je uradilo 

sudsko vijeće koje je sudilo Miloševiću i 

trojica sudija na čelu sa Ricardom Mejom. 

I ne samo to, ovo vijeće je od početka suđenja 

Miloševiću do njegove smrti donijelo niz 

odluka kojim su zaštićene 

stotine drugih 

dokumenata, osim 

zapisnika i stenograma 

VSO, uključujući 

personalna dosjea 

oficira VJ, odnosno 

VRS. SRAMNO!! O 

tome je pisala F. Hartman, 

pa je optužena 

i sada čeka drugostepenu 

presudu, o tome 

je progovorio profesor 

Smail Čekić, na press konferenciji krajem 

2009. kada je na toj konferenciji nastupio 

zajedno sa majkama Srebrenice i logorašima 

BiH, a koju je samoinicijativno organizirao 

u cilju obavještavanja javnosti o činjenicama 

i dokumentima i sramnoj ulozi sudija Tribunala. 

Onda je dobio prijeteći mail od Tribunala 

da hitno uništi dokumente ili će biti 

procesuiran (kao Hartman). Nije skandal i 

najveća međunarodna sramota u historiji 

međunarodnog prava što je data zaštita srbijanskim 

dokumentima od strane sudijasudskog 

vijeća, jer su po statutu Tribunala na to 

imali pravo. Nego je sramota što je Žalbeno 

vijeće Tribunala u jednom momentu u septembru 

2005. godine, odlučujući o još jednom 

zahtjevu Srbije za skrivanje dokumenata, 

utvrdilo da su SVE RANIJE ODLUKE 

SUDIJA, OD POČETKA SUĐENJA MI- 

LOŠEVIĆU, KOJIMA JE DATA ZAŠTI- 

TA MNOGOBROJNIM DOKUMEN- 

TIMA, DONESENE NA NEZAKONIT 

NAČIN (na pogrešnoj pravnoj osnovi). Sve 

ovo se godinama dešavalo na TAJNIM sjednicama 

između SUDIJA i SRBIJE, BEZ 

PRISUSTVA TUŽILAŠTVA! Iako je 8 

sudija Tribunala ranije donijelo zajedničku 

odluku da su svi dokumenti iz srbijanskih 

arhiva NEZAKONITO ZAŠTIĆENI, opet 

je tih 8 sudija donijelo novu nezakonitu odluku, 

nakon smrti Miloševića, kojom su sve 

dokumente sakrili zauvijek, bez mogućnosti 

skidanja zaštitnih mjera. Smrću Miloševića 

su sahranjene i greške sudija. Jedna greška je 

dovela do druge. SKANDAL! Kad BiH (ako 

ikada pokrene) pokrene ovo pitanje pred 

UN-om tada će se i otvoriti mogućnost skidanja 

zaštite. Sve druge opcije su šarena laža. 

ZAPAMTIMO, ova stvar se godinama dešavala 

na tajnim sjednicama gdje su SUDIJE 

I PREDSTAVNICI SRBIJE sa nizom odluka 

skrivale dokumente iz Beograda i ne samo 

dokumente VSO. Samo Geoffrey Nice priča 

drugu priču i u sve uvlači Carlu del Ponte. 

Jedini razlog zašto Geoffrey Nice cijelu stvar 

podlo prebacuje na teret Carle del Ponte su 

njihovi međusobni 

odnosi, jer ga je prijavila 

UN zbog seksualnog 

uznemiravanja i 

seksualnog napada na 

jednog mladića iz Tužilaštva, 

a nakon sprovedene 

istrage Nice ne 

može više nikad da 

radi za UN! To je njegova 

osveta! Nažalost, 

domaći eksperti iz 

SDP-a su u cijelu priču 

uveli Amira Ahmića, bošnjačkog oficira 

za vezu sa Haškim tribunalom. Po njima je 

bošnjački oficir znao za sporazum Del Ponte 

sa Srbijom, i to za sporazum za koji i Del 

Ponte i Bramerc kažu da nikada nije ni postojao. 

I maloj djeci je jasno da Amir Ahmić 

nema veze sa ovim problemom i da FTV 

ovom izmišljenom pričom za račun SDP-a 

nastoji da diskredituje bošnjačkog oficira na 

čije mjesto žele dovesti kadar SDP-a. 

Molimo sve strane eksperte i kvazi eksperte, 

bivše tužioce, istražitelje i sudije Tribunala, 

strane nevladine organizacije, zlonamjerne i 

nesposobnajkoviće da nas ostave na miru i 

da svoje priče, sukobe, interese i frustracije 

ostave kod svojih stranih kuća i da puste ovu 

državu da diše, da ne “pomažu” više našim 

žrtvama, jer je sasvim jasno da po pitanju 

Tribunala, ne da nisu od pomoći, nego prave 

štetu najvitalnijim interesima BiH. Sve te 

knjige, izjave, medijske nastupe neka Carla 

del Ponte i Nice i svi drugi oko njih ostave 

kod svojih kuća na zapadu i neka tamo vode 

svoje ratove. 


12

Ministar (ne)sigurnosti BiH 

E moj Sadiče Ahmetoviću 

Tužno je 

bilo gledati 

Sadika 

Ahmetovića, 

aktuelnog 

ministra sigurnosti 

BiH 

kako skrušeno 

odaje 

počast postojanju 

dva 

vijeka policije 

Srbije u 

Beogradu. Za one koji ga ne znaju, 

Sadik Ahmetović je iz Srebrenice, preživio 

je genocid, na svojoj koži je kao 

i hiljade drugih Srebreničana iskusio 

sve vijekove postojanja policije Srbije. 

Ne znamo kako se osjećao Sadik 

Ahmetović dok je skrušeno stajao i 

Foto polumjeseca 

slušao himnu 

“Bože pravde” 

i “Marš 

na Drini” i 

dok je gledao 

okorjela 

oficirska lica 

srbijanskih 

policajaca, 

ne znamo je 

li uspio prepoznati 

nekog 

od onih 

koji su klali po Srebrenici i Bosni i 

Hercegovini. U islamu postoji zlatno 

pravilo da se ne gleda u ljudski izgled, 

već u ljudska srca i djela. Nažalost, 

Sadik Ahmetović je svojim prisustvom 

na svečanosti srbijanske policije ponizio 

sve nas Bošnjake muslimane. 

Aušvic je pravo mjesto da se kaže da, ako zaista želimo spriječiti 

buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja 

prema žrtvama. Svi moramo učiti o holokaustu i genocidu ne samo 

kao povijesnim činjenicama, već i kao način da upoznamo našu djecu 

o opasnosti rasizma, antisemitizma, islamofobije i drugih primjera 

ljudske netrpeljivosti. 

Oružane snage BiH 

U Afganistanu se 

okuplja “JNA” 

Afganistanu se ponovno 

U okuplja JNA. Pod tim naslovom 

srbijanski dnevni list Blic 

donosi priču o tome da bi se zemlje 

koje su činile SFRJ, zajedno 

s još nekim državama, prvi put 

nakon raspada Jugoslavenske narodne 

armije mogle naći u zajedničkoj 

vojnoj misiji. Beogradski 

Blic tvrdi da zemlje potpisnice 

Jadranske povelje dogovaraju inicijativu 

da se njihovi instruktori 

nađu u zajedničkoj misiji međunarodnih 

snaga za osiguranje 

pomoći (ISAF) u Afganistanu. 

Članice Jadranske povelje su 

Albanija, Hrvatska, Makedonija, 

BiH i Crna Gora, predvođene 

SAD-om. Također, u neslužbenim 

kontaktima i Srbija je izrazila 

želju da sudjeluje u takvoj misiji, 

kao i Slovenija. Predsjedništvo 

BiH na posljednjoj je sjednici 

“primilo na znanje” informaciju 

o “novoj JNA”, a zamjenik ministra 

obrane BiH Živko Marjanac 

naglašava da je još u pitanju inicijativa, 

ali da je stvar ipak pokrenuta. 

“Prema toj inicijativi 

iz svake bi zemlje išlo po pet ili 

deset instruktora. Ako se odlazak 

instruktora dogovori, svi bi bili 

pod zapovjedništvom Hrvatske, 

koja je članica NATO-a i u 

Afganistanu ima 350 vojnika”, 

rekao je Marjanac. 


13

Aktuelno 

Analiza posljednjih događanja u Egiptu i Tunisu 

David će pobijediti 

Golijata i na rijeci Nil 

U Egiptu je glas uleme, vojske i 

naroda, postao jedan glas, glas 

obespravljenog naroda koji sam 

sebi želi izabrati vlast koja će 

imati sluha i razumijevanja za 

svoj narod, i koja će na pravi 

način služiti tom narodu. Vlast 

koja će slušati svoj narod, a ne 

Ameriku, Englesku i Izrael. To 

jedinstvo egipatskog naroda 

i čvrsta vjera u Allaha, dž.š., 

garancija su da će David 

pobjediti Golijata i na rijeci Nil 

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Više 

V 

nema nikakve sumnje u to 

Vda je nedavna narodna revolu- 

Vcija u Tunisu i bunt protiv autokratske 

vladavine Ben Alija, nadahnula 

arapski narod i u susjednim državama 

da se otvoreno i hrabro suprotstave tiraniji 

domaćih diktatora. Očigledno je da 

je tuniska revolucija, i to u vrijeme kada 

su mnogi mislili da arapski narod nije u 

stanju napraviti nijedan ozbiljan politički 

korak, pokrenula stajaću vodu i pretvorila 

je u nabujalu rijeku koja se izlila 

iz korita, a njeni ogromni valovi su već 

zapljusnuli susjedne arapske države, posebno 

Egipat, odlučni u namjeri da sruše 

režim diktatora Hosnija Mubaraka i da 

narodu Egipta konačno donesu dugo 

očekivanu slobodu i mir. Milionske 

demonstracije u Egiptu otkrivaju pravu 

pozadinu i uzrok narodnog revolta koji 

su mnogi pogrešno vidjeli u 

samospaljivanju mladića u 

Tunisu. Egipatsko-tuniske 

demonstracije otkrivaju jednu 

sasvim novu sliku arapskog 

svijeta i po svemu sudeći potvrđuju 

da je arapski narod 

sazrio za korjenite promjene i 

da više neće trpiti zulum i tiraniju 

koji su zapravo glavni 

uzrok spomenutih revolucija. 

Ono što egipatske demonstracije 

čini specifičnim i 

na što posebno treba obratiti 

pažnju kad je u pitanju daljni 

razvoj događaja, jeste njihov 

općenarodni duh i dimenzija. 

Šta to zapravo znači? To znači 

da je arapski narod, odnosno, 

da su arapsko-islamske države, 

zapamtile mnoga svrgavanja 

vlasti u obliku državnih i 

vojnih udara i da to nije ništa 

neobično, ali je ovo prvi put u 

postkolonijalnom periodu da 

kompletan arapski (u ovom 

slučaju egipatski) narod, vlastitim 

rukama svrgava vladara 

diktatora. 

Upravo zbog te činjenice, 

ako revolucija uspije, pozicija 

muslimana će se u potpunosti promijeniti, 

ne samo u Egiptu, već na cijeloj teritoriji 

Bliskog Istoka, a posebno u svetoj 

zemlji Palestini, jer muslimanski narod 

Dakle, u Egiptu 

je glas uleme, 

vojske i naroda, 

postao jedan 

glas, glas 

obespravljenog 

naroda koji 

sam sebi 

želi izabrati 

vlast koja će 

imati sluha i 

razumijevanja 

za svoj narod, 

i koja će na 

pravi način 

služiti tom 

narodu. 

neće nikada dozvoliti ono što su tako 

jednostavno dozvoljavali prozapadno 

orijentirani arapski lideri i diktatori kojima 

je prevashodna briga bila kako sačuvati 

vlast i vlastitu poziciju. 

Bilo kako bilo, na trgu 

Et-Tahrir u Kairu i drugim 

egipatskim gradovima, kao 

i u Tunisu, arapsko-muslimanski 

narod je jasno i glasno 

poručio da više neće biti 

topovsko meso i da oni nisu 

“mulj koji voda nosi”, kako 

su to mislile Zapadne vođe 

(sjetimo se izjave Nikole 

Sarkoziya: “Mi smo potcijenili 

Tuniski narod.”) 

Naravno, arapski narod će 

to moći dokazati samo onda 

ako uspije formirati i izabrati 

slobodnu narodnu vladu i 

ako uspije spriječiti dolazak 

novih diktatora na vlast. 

Trenutačna situacija ukazuje 

na odlučnost naroda da 

ustraje u svojim zahtjevima 

i ona upućuje na to da će 

naredna egiptska vlada biti 

izabrana na istinski slobodnim 

izborima i da će imati 

podršku kompletnog egipatskog 

naroda, kako radničke 

klase i studenata, tako isto i 

svjetovne inteligencije i uleme, 

ali i vojske. I, kako reče 

kolumnista Indipendenta, Robert Fisk: 

“Ulice Kaira su pokazale ono što su lideri 

SAD-a i EU jednostavno propustili 

da primijete. Gotovo je!” 


14

Egipat je žila kucavica arapskog svijeta 

I 

ako je revolucija arapskog naroda krenula iz Tunisa, a ne iz Egipta, ova 

egipatska je u svakom pogledu bitnija i njene posljedice su dalekosežnije. 

Egipat je centralna arapska država i predstavlja žilu kucavicu arapskog 

svijeta. Osim što broji 85 miliona stanovnika sa apsolutnom arapskomuslimanskom 

većinom, njegova geopolitička pozicija je od ključnog 

značaja za Bliski Istok. Zato nije čudo što su Egipćani podigli na noge, 

ne samo Arape, već cijeli svijet. Egipat je ovih dana postao centar 

političkih zbivanja. U njega su uprte oči Vašingtona, Londona i drugih 

Zapadnih centara moći, ali prije svega cionističke vlade u Tel Avivu, 

dok u isto vrijeme, muslimanski narodi s oduševljenjem pozdravljaju 

narodnu revoluciju u Egiptu i sa zebnjom iščekuju njen ishod. Govoreći o 

geostrateškom položaju Egipta i njegovom značaju za cijeli region, islamski 

učenjak, Ebu Basre el-Gifari rekao je: “Egipat je riznica cijele Zemlje, onaj 

ko njime vlada kao da vlada cijelim svijetom, ta zar Jusuf, a.s., nije rekao 

egipatskom vladaru: ‘Postavi me da vodim brigu o stovarištima na Zemlji’, 

a nije kazao: ‘Postavi me da vodim brigu o stovarištima u Egiptu.’ Kao da 

je time želio poručiti da je Egipat riznica cijele Zemlje, jer, kada je Jusuf, 

a.s., bio na poziciji ministra finansija, tada je Egipat, u vrijeme ekonomske 

krize, uistinu hranio kompletan region, da ne kažemo cijeli tada poznati 

svijet.” 

No, prije i poslije svega, Egipat je tvrđava islama i Egipćani se ponose što su 

potomci i nasljednici poznatog ashaba i velikog vojskovođe i diplomate, 

Amra ibn Asa. Oni se ponose činjenicom da je s egipatskih izvora vodu 

pio legendarni vojskovođa Salahudin Ejjubi, da je egipatski zrak udisao 

neustrašivi mudžahid Sejfudin Kutuz, dva nezaboravna simbola borbe za 

slobodu. Prvi je oslobodio Kuds od krstaša i svaki Egipćanin sanja da 

postane novi Salahudin Ejjubi i oslobodi Kuds od cionističke okupacije, a 

drugi je porazio tatarske horde koje su sijale smrt i strah Bliskim Istokom, 

kao što ih danas sije cionistički Izrael uz pomoć Amerike i Engleske, 

i donio slobodu, mir i sigurnost, ne samo u Egipat već na cijeli Bliski 

Istok. I danas svaki mladi Egipćanin mašta o tome da bude kao Sejfudin 

Kutuz i da jednom za sva vremena skine jaram Zapadnog kolonijalizma 

s arapskog naroda i razbije okove ropstva u koje su ih okovali tirani iz 

njihovih redova. To je zemlja sa muslimanskim narodom s kojim je islam 

organski povezan, i u čijim venama teče krv plemenitosti, ljudskosti, 

dobrote i pravičnosti. 

Novo lice Arapske lige 

Ako se stvari budu odvijale 

onako kako egipatski, 

odnosno arapski narod želi, 

onda će se u još jednoj arapskoj 

instituciji desiti krupne 

i korjenite promjene, a ta 

institucija zove se Arapska 

liga. Iako po svom nazivu 

i ciljevima koje je postavila 

na osnivačkoj skupštini 

22. marta 1945. u Kairu 

(Služenje zajedničkoj dobrobiti 

svih arapskih zemalja, 

osiguranje boljih uvjeta za 

sve arapske zemlje, garancija 

budućnosti svih arapskih 

zemalja i ispunjavanje želja i 

očekivanja svih arapskih zemalja) 

liči u najmanju ruku 

na Evropsku uniju, ona je 

samo mrtvo slovo na papiru 

i praktično je sama sebi 

svrha, jer kao organizacija 

koja broji 22 članice nema 

nikakav neposredni kontakt 

s građanima država-članica 

niti je od svog osnivanja 

uradila nešto vrijedno pažnje 

za arapski narod. A nije 

mogla ni uraditi kad je vode 

nenarodni predstavnici, ljudi 

koje su postavljale vlade 

koje su i same radile za interese 

Zapadnih sila i Izraela i 

njima polagale račune. Zato, 

kako god je važno da diktator 

Mubarak ode s vlasti, isto 

tako je važno da Arapsku 

ligu više ne vode i ne predstavljaju 

inertni i sklerotični 

političari i diplomate poput 

njenog aktuelnog predsjednika 

Amra Muse i njemu 

sličnih. Međutim, ukoliko 

bi u rukovodstvo Arapske 

lige ušli pravi narodni predstavnici 

Egipta, Jordana, 

Tunisa, Alžira, Maroka, 

Sirije, Saudijske Arabije 

i ostalih članica, arapska 

politika prema Izraelu i 

Ujedinjenim nacijama bi se 

preko noći promijenila i to 

bi samo po sebi bilo ravno 

novoj revoluciji. 


15

Zapadne sile i Izrael strahuju od demokratije 

na Bliskom Istoku 

Zašto je Zapadu i Izraelu uvođenje demokratije u islamskom 

svijetu kao trn u oku?. Njima u arapsko-islamskim državama 

odgovara samo autokratija i diktatura koju će u ime američkoizraelskih 

ciljeva provoditi marionetske vlade. Izrael bi bez 

aktuelne egipatske vlade bio daleko slabiji i ni blizu ne bi bio 

tako efikasan u okupaciji Palestine i održavanju robovskog 

statusa Palestinaca. Svaki spomen mirne smjene vlade u Egiptu 

i uvažavanje volje egipatskog naroda, cionističke vođe dovodi do 

histerije i izaziva bijes koji oni javno ispoljavaju, pa čak i prema 

američkoj administraciji. To svjedoči i izjava bivšeg izraelskog šefa 

vojne obavještajne službe Aharona Zeevija koji je rekao: “Ja nikako 

ne razumijem Ameriku i evropske države koje zahtijevaju uspostavu 

demokratije u Egiptu.” Hosni Mubarak je njihova najveća akvizicija 

od stvaranja cionističke države do danas. Tako izraelske novine 

Haaretz pišu o Izraelskoj zabrinutosti događanjima u Egiptu koji 

bi mogli izmaći kontroli. U jednom od tekstova stoji: “Ako se 

desi da padne Mubarakov režim, izraelska vojska će morati vršiti 

kompletnu reorganizaciju. Jer, trideset godina izraelska vojska 

nije vršila nikakve ozbiljnije pripreme za odbranu od mogućih 

prijetnji od strane Egipta. Dodajući tome još i činjenicu da je ‘Mir 

s Egiptom’ u posljednjih nekoliko desetljeća omogućio da Izrael 

smanji broj svojih regruta što im je omogućilo da umjesto u vojne 

svrhe, novac ulažu u razvoj ekonomije i popravljanje socijalnih 

prilika u zemlji.” 

Osim toga, Zapad i Izrael ne žele da Egiptom zavlada slobdna 

demokratska vlast jer na taj način neće moći imati kontrolu nad 

egipatskom vojskom, a šta im ta kontrola znači najbolje govori 

izjava republikanskog senatora Lidsy Grahama u kojoj stoji: “Svaki 

Amerikanac bi trebao biti ponosan na činjenicu da mi već godinama 

pružamo pomoć egipatskoj vojsci u smislu obuke i opreme, jer 

egipatska vojska je naš džoker u rukavu, koji nam ulijeva sigurnost 

da Egipat nikada neće postati radikalna islamska država.” Jasno je 

dakle da je za Izrael posebno važna uloga zvaničnog Egipta u borbi 

protiv političkog islama i islamističkih skupina i partija. Tako je, 

pored svih ostalih, i izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio 

da njegova vlada osjeća “istinski strah” da događaji u Egiptu ne 

dovedu na scenu skupine koje on naziva “islamski militanti”. 

Hoće li Egipat slijediti 

primjer Turske? 

P 

olitičke promjene u Egiptu 

toliko su važne, i ako ova 

slobodarska generacija Egipta 

uspije svrgnuti diktatora Mubaraka 

s vlasti i uspostaviti narodnu, i 

demokratskim putem izabranu, 

vladu, Egipat će se automatski 

vratiti na lidersku poziciju na 

Bliskom Istoku i povratit će ono 

što mu je nepravedno i nasilno bilo 

oteto. A onda će te promjene vrlo 

brzo i efektno utjecati na promjene 

u cijelom regionu, jer to neće biti 

samo egipatske, već arapske ili bolje 

islamske promjene kojima se nadaju 

svi muslimani na svijetu, a najviše 

muslimani okupirane Palestine. 

Dakle, Egipat danas stoji pred 

kapijom nove povijesti, a egipatski 

narod jasno poručuje da je došlo 

vrijeme promjena i da više ne postoji 

ni jedan glas koji može nadjačati i 

utišati glas istine, pravde i slobode. 

Ukoliko bi uistinu Egipat dobio 

slobodnu vlast njegov utjecaj na 

ostatak arapskog svijeta bi enormno 

porastao, a ideje tzv. političkog 

islama, koje zagovara egalitaristički 

pokret “Muslimansko bratstvo” i još 

neke partije, bez sumnje bi doživjele 

ekspanziju i snažnu podršku. 

Tako bi muslimanski svijet, uz već 

jaku Tursku i njenu jasno profiliranu 

proislamsku politiku, dobio još i 

Egipat, a vjerovatno i Tunis, Alžir i 

još neke arapske države, i to bi onda 

bila respektabilna snaga koja bi 

objektivno i stvarno mogla utjecati 

na razvoj i reguliranje situacije u 

muslimanskim zemljama. Tek 

tada bi se čuo islamski glas protiv 

genocida u Palestini, ugnjetavanja 

muslimana i oduzimanja njihovih 

prava u Zakavkaskim republikama, 

Indiji i u Evropi, kao i protiv svih 

vidova kolonijalizma, imperijalizma 

i diskriminacije koje danas sprovode 

Zapadne sile nad muslimanima. 

U tom slučaju bi Zapadne sile i 

Izrael dobile pandan u tzv. Istočnomuslimanskom 

savezu s kojim bi se 

moralo ozbiljno računati i bez kojeg 

se ne bi mogla donijeti ni jedna 

bitna politička odluka, posebno ako 

bi imala negativne implikacije na 

islamski svijet. 


16

Širenjem straha od 

islamista skreće se 

pažnja javnosti od 

suštine problema 

Z 

apadne sile i Izrael ne kriju 

svoju zabrinutost i spremnost 

da se suprotstave, kako oni kažu, 

radikalnim islamistima, ako je to 

slobodan izbor naroda. Zašto je 

to tako? Postoji više razloga za to, 

ali je jedan ključni, a on se ogleda 

u sljedećem: ako bi islamisti 

došli na vlast oni sigurno ne bi 

ravnodušno posmatrali američkoizraelske 

zločine i genocide 

nad muslimanima Palestine, 

Afganistana, Iraka, Pakistana, 

Tunisa, Sudana itd. Zato oni 

svojim vještim političkim 

trikovima i disimulacijama prave 

zamjenu teza i upozoravaju na 

opasnost od militantnog islama 

i ekstremnih muslimanskih 

skupina, kako bi ubijedili 

svijet da nije dobro da takvi 

dođu na vlast u Egipat, jer će 

posijati smutnju i nered, i kako 

bi pod okriljem diktatorskog 

režima i svojih epigona kakav je 

Mubarak, nastavili činiti zločin 

nad muslimanima ne bojeći se 

nikakvih sankcija niti reakcija 

muslimanskih država. Zatim, 

poznato je da Izrael glavninu gasa 

dobija iz Egipta i ako bi im neka 

nova vlada samo to uskratila Izrael 

bi pao na koljena, i u tom slučaju 

ne bi mogao, kao što to radi 

danas, otvoreno krasti egipatsku 

naftu i bogatiti se dok egipatski 

narod, kod vlastitog bogatstva 

i ogromnih resursa, gladuje. Iz 

ovoga se izvodi jasan zaključak 

da u očima Izraela i Zapadnih 

sila nije samo “Muslimansko 

bratstvo” ekstremna i radikalna 

skupina, već su islamisti, militanti, 

pa i teroristi, svi oni koji ne žele da 

služe cionističkim ciljevima i koji 

ne podržavaju njihovu okupaciju 

Palestine i teror nad Palestincima 

i ostalim muslimanima na 

Bliskom Istoku. 

Ulema je stala uz svoj narod 

Ono što ulijeva nadu u dobar ishod narodne revolucije u Egiptu jeste i 

činjenica da se i egipatska ulema, odnosno ulema sa univrziteta El- 

Azhar u Kairu, pridružila demonstrantima, što se ranije nije dešavalo. 

Naime, poznato je da su u minulim decenijama koje su bile u znaku 

burnih događanja na egipatskoj društveno-političkoj sceni, egipatsko 

plemstvo i sveštenstvo, vladari i ulema išli ruku pod ruku i da su glavne 

muftije potpisivale pravne decizije i fetve o smaknuću Sejida Kutba i 

drugih egipatskih intelektualaca i aktivista “Muslimanskog bratstva”, 

opravdavajući to šerijatskim razlozima i argumentima. Očigledno je 

da se situacija potpuno promijenila i da je ovaj put ulema El-Azhara, 

nekadašnjeg svjetionika znanja i svjetiljke koja je ljudima obasjavala 

puteve nauke i sveopćeg napretka, dok se Evropa gušila u tminama 

neznanja i zaostalosti, ulema koja bi trebala biti svjesna da je preuzela 

u nasljeđe bogatu naučnu ostavštinu velikana islama kakvi su bili 

El-Izz ibn Abduselam, El-Lejs es-Sa’di, Imam Šafija, Ibn Hadžer i 

drugi, ovaj put bila na visini zadatka. Posebno treba istaći ulogu dr. 

Jusufa el-Karadavija koji je od početka bio uz arapski narod i bodrio 

ih da ustraju u svojim plemenitim zahtjevima i ciljevima. Njegova 

podrška je bez sumnje dala dodatnu snagu i motivaciju Egipćanima 

u borbi za slobodu. Naravno, ne treba zaboraviti da je bilo i onih 

“alima” koji su osudili demonstracije iznoseći dokaze da je po islamu 

zabranjeno ustajati protiv vladara, jer se tako smutnja još više širi. Na 

svu sreću, njihov glas se nije čuo pored glasa takvih autoriteta kakav 

je dr. Jusuf Karadavi, Muhamed Hassan i drugi, koji su oponentima 

iz reda uleme poručili da oni liče na mrava kojeg spominje Kur’an 

u suri En-Neml, koji je upozorio ostale mrave da se sklonu u svoje 

nastambe pod zemljom kako ih neprijateljska vojska ne bi pogazila. A 

Egipćanima koji vjeruju u Allaha i koji žele slobodu i pravdu, haram 

je ostati u kućama i podrumima, jer, oni moraju izaći da zulumćari 

čuju njihov glas. Skrivanje u podrume dolikuje samo mravima, a ne 

ljudima, pogotove ne iskrenim vjernicima. Podsjetili su ih i na hadis 

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: 

“Kada vidite da se moj ummet boji reći zulumćaru da je zulumćar, 

oprostite se s takvim ummetom.” 


17

Kolumna 

Borba za opstanak 

Ludilo lažnog antiterorizma 

Nedopustivo je zagovarati 

borbu protiv ljudi koji imaju 

građansko pravo da nose dužu 

bradu i kraće nogavice, jer bi 

to bilo ravno onom genocidnom 

mehanizmu po kome su 

bošnjački civili ubijani samo 

zato što su muslimani. Ako će 

ova država hapsiti nekoga zbog 

njegove vjerske ili ma kakve 

druge osobenosti, onda je ovo 

fašistička država! 

Piše: Fatmir Alispahić 

Da li je i za koga zabrinjavajuće 

kad na naslovnici 

bh. izdanja beogradskih 

Večernjih novosti, na četvrtini stranice, 

bude izvješen naslov: “Vehabije se sada 

skrivaju”, sa pojašnjenjem da “Policija 

Republike Srpske pojačava ekipe za 

borbu protiv terorizma”, a što bi značilo 

najavu razotkrivanja onoga što se 

skriva, odnosno izmišljanja onoga što 

ne postoji; i, da li ikome išta znači kad 

ove novine na kompletnoj prvoj stranici 

namijenjenoj čitaocima u Republici 

Srpskoj donesu tri teksta u kojima se 

piše o tzv. teroristima i tzv. vehabijama, 

o naoružavanju Bošnjaka, pa čak i o 

nepoznatom porijeklu para od kojih je 

izgrađena porušena džamija? Samo bi 

neki teroristički čin, kao onaj u Moskvi, 

mogao opravdati takvu uređivačku odluku, 

da se četvrtina naslovne stranice 

i kompletna unutarnja noseća stranica 

posvete jednoj temi – borbi protiv terorizma. 

Ali, ovdje nije bilo nikakvog terorizma! 

Nikakvog događaja! A ovakvi 

naslovi i ovakva uređivačka rješenja su 

medijska svakodnevnica! 

Ni dejtonsko društvo, a ni bošnjačka 

akademska zajednica, nemaju više 

kapaciteta, a ni osjećanja slobode, da 

analiziraju jednu ovakvu anomaliju, 

koja se jedino može razumjeti kao trajanje 

ratnog stanja u velikosrpskom medijskom 

i obavještajnom prostoru. Oni 

ratuju s nama, a to što mi ne znamo za 

to, ili što nemamo snage da to vidimo, 

ne negira činjenicu o genocidnoj agresiji 

koju velikosrbi, očito, nisu nikad ni 

završili. 

U ovoj totalitarnoj letargiji nikoga 

ne uzubuđuje što se velikosrpski obavještajci 

ne misle zaustaviti u forsiranju 

onog istog propagandnog modela 

kojim je pripremana genocidna agresija 

od 1992. do 1995. godine. Očito je 

da ovo društvo, sa svojim političkim, 

parlamentarnim, akademskim i javnim 

polugama, neće da vidi jednu nedopustivu 

i opasnu lakrdiju u izvedbi 

policijskih i obavještajnih struktura. 

Jer, izmišljanje tzv. islamskog terorizma 

u BiH dosad je isprovaljivano kao 

teška budalaština, koja je jedino bila 

isplativa u namjeri da se ugledu naše 

zemlje u Svijetu nanese šteta. 

Objavljeno je na hiljade 

tekstova, emitirano na stotine 

tv emisija o postojanju 

tzv. islamističke prijetnje, 

ali, niti se ikad ikakva prijetnja 

realizirala, niti je ikad 

iko podastro konkretne 

dokaze o postojanju makar 

jednog uporišta sa islamskim 

predznakom odakle 

bi mogla biti ugrožena bezbjednost 

u BiH. ...Za razliku 

od četničkih i ustaških 

uporišta, sa konkretnim 

adresama, imenima i projektima, 

odakle se realizira 

živi terorizam, ali na to 

ne reagiraju bezbjednosne 

agencije u BiH. Činjenica 

da dejtonska – velikosrpska 

i velikohrvatska država - izmišlja 

i progoni nepostojeći 

tzv. islamski terorizam, progoneći 

nevine ljude, kao u 

Gornjoj Maoči, recimo, a da 

za to vrijeme štiti istinske, 

četničke i ustaške teroriste, 

navodi nas na pretpostavku 

da je dejtonska država teroristička 

država, u onoj mjeri 

u kojoj je to bila Republika 

Srpska pod Radovanom Karadžićem i 

Herceg-Bosna pod Matom Bobanom. 

Razlika je samo u tome što su Pale i 

U ovoj 

totalitarnoj 

letargiji 

nikoga ne 

uzubuđuje što 

se velikosrpski 

obavještajci ne 

misle zaustaviti 

u forsiranju 

onog istog 

propagandnog 

modela kojim 

je pripremana 

genocidna 

agresija od 

1992. do 1995. 

godine. 

što su Grude sišle u Sarajevo, pa iz 

bosanske metropole komanduju cijelom 

Bosnom i Hercegovinom. U protivnom, 

ne bi se moglo dogoditi da 

Policija Republike Srpske pravi tako 

glupave i providne vratolomije, a da to 

nikoga ne iritira, kao što nikog ne iritira 

alarmirajuća naslovnica Večernjih 

novosti iz Beograda o “vehabijama koji 

se skrivaju”, o “vehabijama kao pritajenoj 

prijetnji”, a što se uzima kao pokriće 

za podizanje borbene i organizacijske 

spremnosti Policije Republike 

Srpske. 

Pitanja bez odgovora 

Uglavnom od ta tri teksta, koji se 

nalaze na nosećoj stranici beogradskih 

novina, kaže se da će “u Policiji 

Republike Srpske doći do 

značajnih transformacija 

kada je u pitanju borba protiv 

terorizma”, pa bi takva 

formulacija podrazumijevala 

da je Policija RS već vodila 

konkretne borbe protiv 

terorizma, a da je terorizam 

toliko uznapredovao, da 

sadašnja struktura Policije 

RS ne može odgovoriti zadacima, 

pa je potrebna 

transformacija. No, ni u 

tekstu, a ni bilo gdje drugo, 

nemoguće je pronaći ikakav 

dokaz o borbi Policije 

RS protiv terorizma, ni tog 

tzv. islamskog, jer Bošnjacimuslimani 

u RS ne mogu 

slobodno ni živjeti, a kamo 

li baviti se terorizmom, a ni 

onog pravog, postojećeg, 

četničkog, koji se u nekim 

periodima oglašavao i po 

nekoliko puta mjesečno. 

Policija RS je imala bezbroj 

konkretnih povoda da antiteroristički 

djeluje, da zaštiti 

nevine ljude, goloruke 

bošnjačke povratnike, ali se 

ta tzv. Policija ponašala kao 

jatak u skrivanju četničkih 

terorista. ...Ako se uopće može govoriti 

o razlici između tih četničkih terorista 

i te tzv. Policije?! 


18

Danas bi Policija RS da 

se transformira u cilju efikasnije 

borbe protiv terorizma, 

a direktor te Policije Gojko 

Vasić kao glavni cilj navodi 

da će – “posebno tražiti bolje 

rezultate u istragama o tome 

ko su finansijeri grupa koje se 

mogu nazvati terorističkim”. 

Neko ko je obični laik za pitanja 

bezbjednosti odmah bi 

razumio da prvi čovjek policije 

u RS, taj Vasić, pojma 

nema o poslu kojim se bavi, 

jer mu je čak i logika slabija 

strana. Ako on zna da postoje 

terorističke grupe, onda je 

manje važno ko su finansijeri, 

jer kad uhapsiš terorističku 

grupu, ni taj finansijer 

nema više šta finansirati. A 

uz to, kad uhapsiš terorističku grupu, 

saznat ćeš i ko su finansijeri, pa i njih 

možeš uhapsiti. Ali, direktora Policije 

RS više zanima da pofata finansijere 

nego da pofata terorističke grupe, što 

znači da je - ili laik ili glup. Ozbiljan bi 

policijski funkcioner naložio hapšenje 

grupe za koju postoje dokazi da se bavi 

terorizmom, namjesto što nam priča 

o postojanju nekoliko terorističkih 

grupa, a ne nudi ni jedan jedini konkretan 

dokaz. Takvog bi hohštaplera 

trebalo odmah smijeniti i na njegovim 

glupostima obrazovati studente na policijskim 

akademijama širom svijeta da 

nauče – kako ne treba raditi. 

Glupost i zločin su jedno drugome 

familija, što se dalo vidjeti iz govora 

ratnih zločinaca, kakvi su Radovan 

Karadžić ili američki predsjednik 

Džordž Buš, koji su raskošno prosipali 

budalaštine, kojima bi se insan rado 

smijao da ne bole i ne vrijeđaju. Dok 

se Buš provaljivao kroz osam godina 

svog mandata, i dok se planeta smijala 

Ni dejtonsko 

društvo, a ni 

bošnjačka 

akademska 

zajednica, 

nemaju više 

kapaciteta, a 

ni osjećanja 

slobode, da 

analiziraju 

jednu ovakvu 

anomaliju, 

koja se jedino 

može razumjeti 

kao trajanje 

ratnog stanja u 

velikosrpskom 

medijskom i 

obavještajnom 

prostoru. 

njegovim idiotarijama, dotle 

su stotine hiljada ljudskih 

života nastajale u grotlu 

jednog imperijalističkog 

ludila. Smijali smo se tako 

Karadžićevim izmišljotinama 

s početka 90-tih o postojanju 

tzv. džihad-ratnika, 

ali, na toj je osnovi funkcionirala 

genocidna agresija i 

svjetsko saučesništvo u njoj, 

jer je utemeljitelj Republike 

Srpske plasirao priču koju 

je svijet želio čuti, kako 

bi opravdao genocid nad 

Bošnjacima. Danas bismo 

se trebali smijati direktoru 

Policije RS, Gojku Vasiću, 

zbog njegove mentalne skučenosti 

i profesionalne nepismenosti, 

ali, iza Vasića stoji 

sila i ta sila uozbiljava njegove budalaštine. 

A te budalaštine prestaju biti budalaštine 

kada se zapitate nad krajnjim 

ciljem najnovije reforme Policije RS, 

u cilju njenog jačanja. Gojko Vasić je 

nedvosmislen u objašnjavanju 

“postojanja 

potrebe da organizaciona struktura 

policije RS stalno jača”, jer je to, po 

njemu – “u skladu sa opasnostima koje 

prete od terorizma Republici Srpskoj”. 

Vasić smatra da BiH nije dovoljno 

uradila u borbi protiv terorizma i da RS 

zbog toga – “mora da bude spremna da 

zaštiti svoje građane”. Opet smo ostali 

uskraćeni za informaciju o konkretnim 

terorističkim napadima, zbog koje 

bi RS štitila svoje građane. To je isto 

kao da ministar zdravstva preporuči 

momentalnu vakcinaciju kompletnog 

stanovništva a da nema ni jednog oboljelog 

ni na vidiku. Ali, zahuktali Vasić 

ne objašnjava, ne nudi argumente, već 

dodatno optužuje: “Očigledno u BiH 

se beži od problema u borbi protiv terorizma 

i radikalnih grupa”. Evo: niti 


19

ežimo, niti bježimo! Gdje su – konačno! 

– te radikalne grupe pa da ih pofatamo?! 

Ali, u ovoj pravnoj državi, gdje 

je svako nevin dok mu se krivica ne 

dokaže, ne možemo nikoga hapsiti zato 

što se nekome čini kako je neko radikalan. 

Eto, i nama se čini da je direktor 

Policije RS radikalan, ali ne pozivamo 

na njegovo hapšenje i praćenje. Ko zna, 

možda baš on, taj direktor Policije RS, 

Gojko Vasić, organizira četničke kampove 

za obuku, podmetanja bombi i 

razbijanja prozora na džamijama, ali, 

mi nemamo nikakvih dokaza na osnovu 

kojih bismo tražili njegovo hapšenje. 

Tako se ne može tražiti borba protiv 

ljudi koji imaju pravo da nose dužu bradu 

i kraće nogavice, jer bi to bilo ravno 

onom genocidnom mehanizmu po 

kome su bošnjački civili ubijani samo 

zato što su muslimani. Ako će ova država 

hapsiti nekoga zbog njegove vjerske 

ili ma kakve druge osobenosti, onda je 

ovo fašistička država! 

Vasićevu ratnohuškačku poruku da 

“RS mora biti konstantno na oprezu i 

da nema opuštanja u borbi protiv ek- 

stremnih grupa” moguće je višestruko 

razobličiti: prvo, zašto bi na oprezu 

bio neko ko od nečega nije pretrpio 

nikakvu štetu, kao što se manji entitet 

nikad dosad nije našao na udaru tzv. 

islamskih ekstremista?, drugo, kakva 

je to neopuštanje u borbi protiv ekstremnih 

grupa, ako dosad nismo čuli da 

se Policija RS i u jednom konkretnom 

slučaju suočila sa nekom tzv. ekstremnom 

grupom?, treće, otkud nekome 

pravo da nekoga stigmatizira kao “ekstremnu 

grupu”, ako niko iz te grupe 

nije prekršio zakon? Na ova pitanja 

Gojko Vasić nema odgovora. 

Islamofobijski fašizam 

U momentu Vasićeve nedorečenosti 

na scenu stupa samozvani ekspert 

za terorizam, kojega velikosrpski mediji 

predstavljaju kao člana nepostojećeg, 

izmišljenog, “Ekspertnog tima 

jugoistočne Evrope, itd.” – Dževad 

Galijašević. On je tu da pojasni kako 

se “borba protiv islamskih ekstremnih 

grupa odnosi na granična područja 

RS sa FBiH”, te sva moguća mjesta 

naziva “kritičnim zonama”, pa su tu 

Ozren, Bihać, Sarajevo, Vlašić, Teslić, 

itd. Gdje god je Galijašević rekao, tu 

bi se trebala povesti borba protiv “ekstremnih 

islamskih grupa”, kako on to 

kaže. On otkriva tajne informacije o 

tome da se – “vehabije iz RS sada grupišu 

i imaju razna okupljanja sa istomišljenicima 

iz Federacije”. ...Ja cirkusa, 

Allahu Dragi! I, nikako mi neće biti 

jasno kako ovi koji regrutuju 

lažove, barem ne regrutuju 

nekog s više pameti i 

kreativnosti, pa da kad laže 

barem laže uvjerljivo, namjesto 

ovakvih laži kojima 

se jedino možeš grohotom 

smijati. Kakva, bolan, grupisanja 

vehabija, kao da su 

to vojne jedinice pa se grupišu?! 

A i zašto bi se grupisali? 

Zbog namaza, bezbeli? 

U jednom od ovakvih bisera 

navedeno je da se “vehabije 

imaju sumnjiva okupljanja u 

džamijama”. A baška je teza o “istomišljenicima”. 

Pa svugdje se ljudi sastaju i 

druže po sklonostima, pijandure sa kelnerima, 

drogeraši sa dilerima, četnici sa 

vojvodama, studenti sa profesorima, a 

vjernici sa imamima i sveštenicima. Ne 

misli valjda “ekspert” kako bi se mumini 

trebali družiti sa “ekspertima za 

terorizam”, poput njega?! 

Nakon što je otkrio kako se vehabije 

druže sa vehabijama, “ekspert” pravi 

hvalospejv o Policiji RS, koja je po 

njemu “daleko najprofesionalnija i najkvalitetnija 

bezbjednosna agencija”, što 

nije nikakvo čudo, jer on može biti “ekspert” 

jedino u takvoj komediji od policije. 

Potom u stilu ratne propagande, 

“ekspert” Galijašević kaže da je siguran 

kako bi Policija RS – “sigurno istrajala 

do konačne pobede protiv takvih grupa”, 

a ova sintagma “konačna pobeda” 

nam sugerira da danas traje nekakva 

borba. – “MUP RS bi sigurno i u vrlom 

kratkom roku raskrinkao ko stoji iza 

vehabija u BiH...” – kaže Galijašević, a 

zapravo preporučuje kako bi Vasićeva 

policija uspješnije završila sa tzv. vehabijama 

nego što to čine državni organi 

gdje, po njemu, “postoje ljudi koji 

imaju odlične veze sa vehabijama i koji 

kontroliraju istrage”. 

Danas bismo se 

trebali smijati 

direktoru 

Policije RS, 

Gojku Vasiću, 

zbog njegove 

mentalne 

skučenosti i 

profesionalne 

nepismenosti, 

ali, iza Vasića 

stoji sila i ta 

sila uozbiljava 

njegove 

budalaštine. 

Nužno se nameće analogija 

između proganjanja tzv. vehabija 

danas sa proganjanjem 

članova Islamske zajednice 

i SDA na početku agresije. 

Ubrzo se ispostavilo da ne 

moraš biti u IZ ili u SDA da 

bi bio ubijen, kao što ne danas 

ne moraš nositi bradu da bi 

postao tzv. vehabija. Riječ je o 

rastegljivom okviru koji nudi 

mogućnost da se svako obilježi 

kao tzv. vehabija, a što vidimo 

i iz drugog teksta na ovoj 

stranici beogradskih novina, 

u kome se opet pojavljuje Galijašević, 

da objasni situaciju u kojoj su bošnjački 

povratnici okolini Doboja optuženi da se 

naoružavaju. Mještane Sjenine se danas 

stigmatizira zato što su tražili pravnu zaštitu 

u povodu laži kojima su u jednim 

novinama u RS optuženi da se naoružavaju. 

I džaba je što nema traga naoružavanju, 

što ljudi traže putem suda da se 

sa njih skine ljaga, beogradske novine o 

tome pišu kako je “napad najbolja odbrana”, 

a “ekspert” Galijašević pojašnjava i 

u ovom tekstu kako “više nije nikakva 

tajna da su vehabije zaposele rubna područja 

RS i da ne treba smetnuti s uma 

kako su stvarna opasnost za Evropu spavači 

Al Kaide”. Eto, koliko je malo potrebno 

da postanete član Al Kaide! Stvar 

je začinjena sa trećim tekstom u kome 

se opet pojavljuje Galijašević da objasni 

kako je džamija u Sjenini izgrađena od 

“pozamašnih sredstava nepoznatog porekla”. 

Kakav je to način praviti džamije a 

ne polagati račun Galijaševiću?! ...I, kao 

da se ne nazire kraj ludilu lažnog antiterorizma! 

Godine su trebale da izliječe 

Nijemce od nacizma. A mi nismo još 

ni dočekali da bude poražen ovaj islamofobijski 

fašizam, i da razni galijaševići 

i lagumdžije steknu status Gebelsa i 

Geringa. Allah je sa strpljivima. 


20

Intervju 

Avdo Huseinović, publicista i autor nekoliko dokumentarnih filmova 

koji govore o periodu agresije na BiH 1992.-1995. 

2. maja u Sarajevu je pala 

“Velika Srbija’’ 

Avdo Huseinović, do 

sredine 2009. godine bio je 

javnosti poznat kao pjevač, 

tekstopisac, kompozitor. 

Sredinom 2009. godine 

iz štampe izlazi knjiga 

“Dželati naroda mog” koju 

potpisuje Avdo Huseinović, 

a koja govori o ljudima 

koji su počinili zločin nad 

Bošnjacima tokom agresije 

1992.-’95. godine. U samo 

dvije godine iza toga, Avdo 

priređuje tri dokumentarna 

filma koji govore o agresiji: 

“Krvavi ples nad Šeherom”, 

“Vanzemaljci iznad Sarajeva”, 

te film “Daleko je Tuzla”. 

Knjiga i filmovi izazvali su 

veliku pozornost, ali i tužbe 

od zločinaca. O tim tužbama 

kao i novom filmu koji razbija 

tabue o 2. i 3. maju 1992. 

godine u Sarajevu govorimo sa 

gospodinom Huseinovićem 

Razgovarao: Anes Džunuzović 

Prije nekoliko dana, tačnije 

21. januara, pred 

Općinskim sudom u 

Sarajevu održan je glavni pretres i 

iznesene su završne riječi u procesu 

koji protiv Vas vodi Željko Lelek. 

Lelek je osuđen kao ratni zločinac 

2009. godine pred Sudom BiH. 

Osuđen je zbog zločina protiv čovječnosti 

na području Višegrada na 

16 godina zatvora. Na sud je došao 

direktno iz KPD Foča, vezan i u 

pratnji sudske policije. Apsurdna 

situacija, osuđeni zločinac tuži Vas 

koji ste u knjizi “Dželati naroda 

mog” samo zabilježili taj njegov zločin, 

i traži odštetu od 70.000 KM za 

nanijetu duševnu bol!? 

Huseinović: Radi se o jednom 

sudskom performansu do kojeg po 

meni nije trebalo doći. Ne zbog 

Leleka već zbog institucija sudstva i 

tužilaštva. Nemoralno i neobjašnjivo 

da je sud uopće zaprimio ovakvu 

tužbu i da je pokrenut ovaj sudski 

postupak. To je za mene, ali i za sve 

one ljude koji mi daju svakodnevnu 

podršku, od Grenlanda do Novog 

Zelanda, neobjašnjivo. Nemoralno je 

i neobjašnjivo da sud prihvati tužbu 

jednog osuđenog ratnog zločinca, a 

sa obrazloženjem da mu je nanijeta 

duševna bol zbog toga što sam ja u 

knjizi prenio svjedočenje jedne svjedokinje 

sa suđenja njemu. Taj čovjek 

je javno, na suđenju, rekao da se nije 

pokajao za počinjene zločine i zbog 

toga mu je prvostepena presuda od 

13 godina zatvora preinačena drugostepenom 

presudom na 16 godina. 

Taj čovjek je jedan od članova prvog 

tima višegradskih monstruma. On je 

bio policajac koji je cijeli život učen 

i školovan da zaštiti čovjeka, a on se 

kao takav stavio na čelo, u tandemu 

sa Milanom i Sredojem Lukićem, višegradskih 

zločinaca. On je, dakle, 

kao takav tužio mene gdje je rekao 

u tužbi da mu je narušen ugled i 

nanijeta ogromna duševna bol zbog 

toga što sam u knjizi “Dželati naroda 

mog” u jednom tekstu koji nosi naziv 

“Najkrvavija ruka istočne Bosne 

zapalila je i bebu od dva dana” naveo 

njega kao zločinca. Ja sam u tom 

tekstu govorio o Lukiću, a tek negdje 

na kraju te priče, kao jedan ilustrativan 

primjer zločina u Višegradu, naveo 

sam iskaz jedne svjedokinje koja 

kaže da su Lelek i još dva čovjeka na 

mostu Mehmed-paše Sokolovića u 

Višegradu ubili jednu ženu i njenu 

bebu i poslije toga ih bacili u Drinu. 

Proces je otprilike i okončan i u 

narednih mjesec očekujemo presudu. 

Proces je bio težak i mučan, jer 

je u publici bilo dosta žrtava Željka 

Leleka kojima je pojavljivanje ovog 

zločinca izazivalo emocije. Moram 

priznati da mi je i samom bilo teško, 

posebno zato što u gradu za koji 

sam ratovao, sjedim na optuženičkoj 

klupi optužen od onoga ko je ratovao 

protiv mene i ovog grada, i koji je dokazano 

i sudskom presudom potvrđeno 

činio ratne zločine. 

Ovo nije i jedina tužba protiv 

Vas, a zbog tvog rada na dokumentiranju 

događaja iz protekle agresije? 

Zapravo, otkuda i zašto ovakav udar 

na Vas? 

Huseinović: Mislim da je ovo 

pokušaj jednog nevidljivog instituta 

koji itekako dobro funkcionira u 

manjem bh. entitetu, a čiji je glavni 

štab u Beogradu, da spriječi, u startu 

zaustavi svako dokumentiranje njihovog 

zločina. Oni su učinili 10-ak 

genocida nad Bošnjacima, a ti se genocidi 

nisu nikad bilježili, nije im se 

davao značaj, nisu dokumentirani, a 

mi sada, jedan broj nas, pokušavamo 

da zabilježimo zločin i genocid koji 

su počinili naši istočni susjedi tokom 

agresije 1992.-1995. godine. To ideolozima, 

projektantima, egzekutorima, 

nikako ne odgovara, ne mogu 

da se pomire sa činjenicom da smo 

mi došli koliko-toliko do pameti, 

pa da nešto napišemo, zabilježimo, 

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

Avdo Huseinović sa Amorom Mašovićem 2010. 

nešto snimimo. Skupimo snage da 

stvari nazovemo pravim imenom, da 

zločinca nazovemo tako, da kažemo 

da je monstrum. Nažalost, ipak nas 

nema mnogo za tom sofrom, nema 

nas mnogo koji o tome pišemo. Oni 

žele da nas tim tužbama obeshrabre, 

da pokušaju da nas zastraše, ali ja im 

poručujem da im je to pogrešan metod, 

nisu nas uspjeli zastrašiti kad su 

napali na državu sa jednom od najjačih 

tada armija u Evropi, pa neće ni 

sada tužbama... 

Naravno, a ko Vas je još tužio? 

Huseinović: Nakon Leleka tužio 

me je i Neven Anđelić, novinar. On 

je nekad, prije agresije, radio na Radio 

Sarajevu, na omladinskom programu. 

Taj čovjek je dokazani sarajevomrzac, 

bosnomrzac, muslimanomrzac, a 

to se vidi iz njegovih tekstova, kolumni 

koje danas piše. Puno je mržnje 

u tom čovjeku prema gradu koji mu 

je dao sve. On me tuži za jedan dio iz 

filma “Krvavi ples po Šeheru”. Radi 

se o dijelu filma u kome govorimo o 

demonstracijama koje su se dešavale 

u Sarajevu negdje 5.-6. aprila 1992. 

godine. To su one poznate demonstracije 

ispred zgrade Skupštine na Marin 

Dvoru, gdje se okupilo oko 100.000 

ljudi, koji onako jadno i neupućeno, a 

podstreknuti nekim ubačenim ljudima 

od srbijanske službe DB-a, traže da se 

sruši aktuelna bošnjačka vlast, a dok 

niko ništa nije rekao protiv krvnika 

iz JNA i političkog rukovodstva Srba 

koji su već okupirali nekoliko 

gradova i činili strašna 

zvjerstva. U jednom momentu 

na binu pred demonstrante 

izlazi Neven Anđelić 

i poziva JNA da uvede red. 

Mi smo se u filmu osvrnuli 

na taj njegov istup. To je 

objavljivano i ranije, to je 

uostalom bilo praktično i 

uživo prenošeno tada. Mi 

smo se osvrnuli na to u smislu 

šta bi bilo da je JNA tada 

“uvela red”. Da li bi nam 

bilo kao što je “red zaveo” 

Užički korpus u Višegradu, 

u Foči Titogradski korpus, 

u Brčkom, Bratuncu, 

Vlasenici Novosadski korpus 

koji za dva dana ubija 2.000 ljudi 

u Sušici. Dakle, mi se osvrćemo na tu 

soluciju zavođenja reda od strane JNA 

u Sarajevu koja čini takve stvari već 

tada, ali i kasnije zajedno sa paravojnim 

snagama. A, zapravo, nema tu paravojnih 

snaga već su to snage kojima 

upravlja DB Srbije, a što se dokazuje i 

na suđenju liderima DB Srbije. To je 

dakle, druga tužba, a treća je u najavi, 

nju nisam dobio, ali sam saznao da me 

je Rajko Dukić tužio u Vlasenici zbog 

jedne kolumne na web portalu www. 

bosnjaci.net. Naime, Rajko Dukić je 

prije mjesec dana dobio od Nezavisnih 

novina iz Banja Luke nagradu za biznismena 

godine Bosne i Hercegovine. 

Tim povodom ja sam se malo osvrnuo 

na njegovu ratnu prošlost. On je 

bio jedan od prvih ljudi užeg kruga 

Naime, ljudi 

malo ili nimalo 

znaju o 2. 

maju. Ali je 

to postao dan 

kada je pala 

“Velika Srbija”. 

Svi znamo da 

je Fikret Abdić 

bio pripremljen 

da preuzme 

rukovodstvo 

Predsjedništvom 

BiH, nakon što 

je uhapšen 

predsjednik 

Alija 

Izetbegović u 

Lukavici. 

Radovana Karadžića, ključnih 

finansijera. On je komandovao 

martovskim 

barikadama 1992. godine. 

Imamo i audio i video dokumentaciju 

koja to potvrđuje. 

Ja sam se dakle osvrnuo na 

tu njegovu ratnu, ali i poratnu 

prošlost, napravivši određene 

paralele sa Vojislavom 

Maksimovićem koji je dobio 

nedavno nagradu u Foči. I 

to su razlozi zbog kojih je on 

mene tužio u Vlasenici. 

Sve tužbe dolaze zbog 

knjige i dokumentarnih 

filmova. Knjiga, a posebno 

filmovi donose mnogo novih 

informacija, snimaka. Otkuda 

ta građa, kako ste dolazili do nje, do 

informacija? 

Huseinović: Ja stalno ističem to 

kao Allahovu milost, jer jednostavno 

dođem do nekog dokumenta i do nekih 

informacija tamo gdje se najmanje 

nadam da ću doći do njih. Dođem do 

čovjeka koji je jako bitan izvor, a sve 

nekako izgleda slučajno. Naravno, 

ima tu i saradnje sa Institutom koji 

vodi prof. Čekić, zatim sa Institutom 

za traženje nestalih, oni su uvijek pri 

ruci kad nešto zatreba. Također, moram 

reći da imam dobru saradnju i sa 

Tužilaštvom BiH. Dakle, jednostavno 

do informacija dolazim na razne načine, 

kad jednom krenete nekako se vrata 

otvaraju i to je ta Allahova milost. 


22

Trenutno radite na četvrtom filmu 

koji će razbiti neke tabue, vezane 

za 2. maj 1992. godine, te za slučaj 

Dobrovoljačka? 

Huseinović: Da, radim taj film 

čiji je radni naziv “Bosna ili smrt”. 

Priča je o 2. i 3. maju 1992. godine 

u Sarajevu. Mislim da će to biti 

krov ove moje priče kroz dokumentarne 

filmove. Naime, ljudi malo ili 

nimalo znaju o 2. maju. A i oni koji 

znaju i to što znaju je često pogrešno. 

To je bio dan kad je Milošević 

definitivno mislio da stavi tačku na 

postojanje BiH. Ali je to postao dan 

kada je pala “Velika Srbija”. Svi znamo 

da je Fikret Abdić bio pripremljen, 

tada nismo znali, da preuzme 

rukovodstvo Predsjedništvom BiH, 

nakon što je uhapšen predsjednik 

Alija Izetbegović u Lukavici. JNA 

je napala grad iz nekoliko pravaca, 

zapalili su glavnu Poštu, došli su u 

samu avliju Predsjedništva i tu se dešava 

taj momenat kad je odbranjena 

Bosna. Do tog datuma već je 70% 

Bosne okupirano, trebalo je samo 

još Sarajevo da padne i to je kraj sa 

Bosnom. Dokumenta koja posjedujem 

ukazuju, a i prof. Ganić to često 

ističe, da je 2. maja u Sarajevu odbranjen 

i Zagreb. Jer da im je uspjelo 

to što si naumili 2. maja, da se 

okupira Predsjedništvo, da se kaže 

BiH ostaje u Jugoslaviji, odnosno 

“Velikoj Srbiji”, da se postave njihovi 

ljudi, objesi 500 do 1.000 patriota, 

ključnih ljudi politike i odbrane BiH, 

onda bi im ostalo 100.000 vojnika 

koji bi imali snage da izađu na granicu 

Karlovac-Karlobag-Virovitica. 

Srbi, koji žive u jednoj šizofrenoj mitološkoj 

politici su od tog, za Bosnu 

ključnog historijskog datuma, napravili 

dvorac novoj mitologiji i napravili 

slučaj Dobrovoljačka... 

Upravo sam htio da Vas pitam, 

da nam otkrijete neke detalje 

iz filma, odnosno dokumentacije 

koju posjedujete o tom događaju, o 

Dobrovoljačkoj, šta se zapravo tamo 

dogodilo? 

Huseinović: Vidite, ključni datum 

za BiH je 2. maj, tada je odbranjena 

BiH. Trećeg maja izvršena je 

razmjena predsjednika Izetbegovića 

i Kukanjca. Da im je uspjela akcija 

2. maja predsjednik Izetbegović 

bio bi ili mrtav ili u nekoj tamnici. 

Pošto nije okupirano Sarajevo i BiH 

pristupilo se pregovoru o razmjeni 

Izetbegovića i Kukanjca. Cijelu 

noć 2. na 3. maj se pregovaralo o 

razmjeni. U jutarnjim satima dešavaju 

se pregovori između Ejupa Ganića, 

koga je predsjednik Izetbegović iz 

Lukavice, u diretnom TV prenosu u 

dnevniku Senada Hadžifejzovića od 

2. maja, ovlastio da preuzme funkciju 

predsjednika, i generala Milana 

Aksentijevića. Dogovoreno je da 

će se 3. maja u popodnevnim satima 

desiti razmjena Izetbegovića i 

Kukanjca. Kada je Aksentijević to 

saopštio Kukanjcu ovaj je oduševljeno 

to prihvatio. Međutim, ostatak 

njegovih oficira, njegovi pomoćnici 

pukovnik Katalina, pukovnik Enes 

Taso, pukovnik Kovačević i dr. kada 

su saznali da će biti razmjenjen samo 

Kukanjac usprotivili su se i rekli ili svi 

ili ni Kukanjac. Dolazi do pobune u 

kasarni protiv Kukanjca. Dolazi vrijeme 

razmjene, onako kako je dogovoreno 

između Ganića i Aksentijevića, 

dakle, razmjenjuju se Izetbegović i 

Kukanjac. Međutim, oni u komandi 

Druge vojne oblasti vrše pritisak i na 

Izetbegovića i kreću svi. Nenajavljena 

kolona oficira i vojnika koji su ubijali 

građane Sarajeva, koji su dan prije 

toga htjeli okupirati Predsjedništvo i 

preuzeti vlast u gradu. Kreće više od 

300 ljudi sa svim što su mogli povući. 

Na 500-600 metara od komande 

dolazi do prvih incidenata. Imate sa 

jedne strane ljude koji su krvavili dan 

prije od tih istih ljudi. Imate sa druge 

strane ljude koji znaju šta je dogovoreno 

i one koji to ne znaju. A imate 

i Kukanjca u transportnom vozilu sa 

Izetbegovićem, koji je prekršio dogovor 

i poveo cijelu kasarnu iako je dogovor 

bio drukčiji. Dolazi najprije do 

verbalnih okršaja, a onda i puščanog 

incidenta. U dokumentima haškog 

Avdo Huseinović sa generalom Delićem 

na par mjeseci prije generalove smrti 

Tribunala stoji da je došlo do incidenta 

u kome su pucali i jedni i drugi. U 

isto vrijeme trebate znati da je JNA 

legitiman cilj, agresorska armija, a 

pritom nije ispoštovan dogovor o 

razmjeni. Po dokumentima kojima 

ja raspolažem glavni krivac za oružani 

incident je pukovnik JNA Enes 

Taso, jedan od ljudi iz bliže okoline 

Kukanjca, čovjek koji je već imao 

burnu prošlost u Hrvatskoj i za kojim 

je raspisana potjernica Interpola zbog 

ubistva 130 hrvatskih civila u Dalju. 

Enes Taso se počeo ponašati oficirski 

prema ljudima iz naše TO, a nije bio 

u prilici da se tako ponaša, i onda su 

ga oni htjeli razoružati i došlo je do 

incidenta kada on nije htio predati 

oružje. U tom incidentu su poginula 

četiri čovjeka iz konvoja JNA... 

To je i Kukanjac rekao, da su taj 

dan ubijene četiri osobe, u jednom 

intervjuu datom BHT-u čini mi se 

2001. godine? 

Huseinović: Tako je. U jednom od 

svojih posljednjih intervjua Kukanjac 

je to rekao i bio u tom trenutku jako 

pošten. Međutim, Srbija nikad Bosni 

nije oprostila 2. maj, odnosno, što im 

je tog dana u Sarajevu pala “Velika 

Srbija”. I onda su oni sve one žrtve, 

raznih specijalaca, koji su stradali 2. 

maja u napadu na Sarajevu, svrstali u 

3. maj i Dobrovoljačku. Pazite, tog 3. 

maja samo se povukla komanda JNA 

sa Bistrika, a sve ostale kasarne su ostale 

u Sarajevu. Tek kasnije će se rješavati 

pitanja kasarne “Maršal Tito”, 5. juna, 

kasarne “Viktor Bubanj” i dr. I povlačenje 

iz tih kasarni je izvršeno bez 

ijednog incidenta. 


23

Društvo 

Krah bošnjačke državotvorne politike 

U procijepu zavjere i izdaje 

Gest turskog ministra 

vanjskih poslova je prava 

politička lekcija (i mali kurs 

iz diplomatije) i predsjedniku 

BiH “iz reda Bošnjaka” Bakiru 

Izetbegoviću. Njemu kao 

predsjedniku države u posjeti 

Dodiku u sjedišću Entiteta, koje 

oni ilegalno nazivaju “palata 

republike”, umjesto legalnog 

“palača entiteta”, nije smetalo 

ni što se Entitet promeće u 

Republiku, ni što nema državne 

zastave, ni na palači, ni u palači 

i njenoj “sali za sastanke” 

Piše: Safet Kadić (safetkadic@hotmail.com) 

Svaka kuća mora imati domaćina, 

svaka zemlja svoga sahibiju. 

Hotio to neko prihvatiti 

ili ne, Bošnjaci su ključni akteri bosanske 

drame i shodno tome najveći generatori 

krize, ne samo u Bosni, nego 

i na Balkanu. Zapravo, njihova slabost. 

Slabi Bošnjaci, dublja kriza – jaki 

Bošnjaci, mirna Bosna. Samo konstitutivnost 

nije dovoljna Bošnjacima da 

bi mogli u svojoj postojbini ostvariti 

državotvornost u punom i nelimitiranom 

kapacitetu. Ako i apstrahiramo 

dokazane neprijatelje Bosne i Bošnjaka 

(oni su konstanta) i fokusiramo se na 

razloge slabosti Bošnjaka koji generiraju 

upitnost njihove obstojnosti, uočit 

ćemo nekoliko nepobitnih činjenica: 

nedostatak državotvorne vizije zbog viševjekovnog 

pripušćanja svoje sudbine 

u tuđe ruke, ali i aktuelne sitnošićarđijske, 

šibicarske i piljarske politike; 

nepostojanje svijesti o značaju jedinstva 

i okupljanja oko jedne ideje za 

stvaranje države; korupcija i izdaja radi 

sebičnih interesa na račun naroda i zemlje. 

Nezrela, kratkovida i korumpirana 

“bošnjačka politika” vodi Bošnjake 

u propast, a Bosnu, možda, u nestanak. 

Ta politika, koja nema ni glave ni 

repa, dovela je nekada veliki i moćan 

narod, koji je bio subjekat historije na 

Balkanu, u položaj marginaliziranog 

i zavisnog objekta u rođenoj zemlji. 

Bošnjaci su svedeni na radno roblje u 

sopstvenoj zemlji i to svojim komšijama 

koji im o glavi rade. I sa njima 

povezanom šačicom “Bošnjaka”, koji 

su opustošili ovu zemlju i pretvorili u 

siromahe 99 posto njenog naroda. To 

se vidi golim okom. 

Alhemijska formula 

(3+2=1) 

Aktuelna politička kriza 

oko uzpostavljanja vlasti u 

Bosni odkriva dvije ključne 

stvari: čvrstu riješenost 

neprijateljâ da iztraju u rušenju 

države Bosne i nemoć 

Bošnjaka da se organizuju 

i tu zavjeru osujete. Treći 

faktor, tzv. međunarodna 

zajednica, ne želi učiniti 

ništa, sadistički motreći sa 

strane kako ključa bosanski 

lonac i papagajski ponavljajući 

da domaće političke 

snage moraju naći rješenje 

dogovorom. A oni su ga 

zakuhali! Ujedno testiraju 

Bošnjake, kojima je ovakvom 

državnom organizacijom 

stavljena omča oko 

vrata, da vide hoće li se oni 

radikalizirati i mogu li odbraniti 

u miru svoju zemlju 

i državu. Drugim riječima, 

jesu li spremni i sposobni 

uzeti svoju sudbinu u svoje 

ruke i samostalno, bez 

međunarodnog oslonca, voditi državnu 

politiku i možda postati lideri 

u Bosni. I prijetnje gašenjem OHR-a 

su u toj funkciji, jer je općepoznato 

da je OHR dio dejtonskog mirovnog 

ugovora i, odbacivanjem OHR-a, odbacio 

bi se cijeli dejtonski paket. Stara 

mudrost kaže da u svakom zlu ima 

nečega dobrog. Ako se i u čemu možemo 

složiti sa najboljim Karadžićevim 

Uistinu, svaki 

narod ima 

sudbinu kakvu 

zaslužuje, 

a da bi je 

promijenio, 

mora 

promijeniti 

sebe. I one 

koji ga tlače! 

Niko ne može 

pobijediti narod 

koji se bori za 

slobodu. 

sljedbenikom Dodikom, jeste više 

puta lansirana krilatica da Bošnjaci 

snose najveću odgovornost za krizu u 

Bosni. Dodik, naravno, nije mislio na 

njihovu brojčanu dominaciju, na historijsku 

utemeljenost u matici Bosni 

sa kojom su povezani pupčanom 

vrpcom i sa kojom ih veže antejski 

usud. Njega gotovo izbezumljuje što 

su Bošnjaci nedorasli partneri, što ne 

znaju šta hoće, a i to ne znaju kako će. 

On ih svojim provokacijama i prijetnjama 

naprosto nagoni da se uozbilje, 

da postanu odgovorni, da se zainate, 

da (politički) odrastu. (Ako 

neko ovo shvati kao heretičku 

misao, neka mu bude!) 

Svakog trenutka raste 

broj ljudi koji postaju sve 

svjestniji da je ovakvo stanje 

podjele zemlje u Bosni 

neodrživo, jer je ilegalno, 

stvoreno agresijom i genocidom, 

a za Bošnjake i nepodnošljivo. 

Zapravo, one snage 

koje su takvo stanje (“dva 

entiteta i tri konstitutivna 

naroda”) stvorile i koje ga 

nastoje održati po svaku cijenu, 

zarad svojih stratežkih 

interesa, kažu da je ono legalno 

pošto je legalizirano 

međunarodnim ugovorom 

u Dejtonu i Parizu. Onima 

kojima dosad nije bilo jasno 

kako je nastala i ko stoji 

iza Entiteta RS, i ko je autor 

one famozne alhemijske 

formule, koja je nemoguća 

ni u matematici ni u logici 

3+2=1 (tri naroda konstitutivna, 

dva entiteta, jedna 

država,) pojasnio je u proteklu 

subotu ruski ambasador 

Harčenko, povezujući navodne kavkazske 

teroriste koji su izveli napad na 

moskovski aerodrom Domodedovo sa 

Bosnom. Ranije su i Medvedev i Putin 

poručili da će ruske vlasti pronaći legla 

terorizma i uništiti ih. Nešto slično 

kao što je govorio G.W. Bush nakon 11. 

septembra, u jeku priprema za napad 

na Afganistan i Irak. Odavno se nije 

mogla čuti otvorenija prijetnja jednoj 


24

državi. Prvi čovjek te države, Nebojša 

Radmanović, nije reagovao na ovu 

potvoru i prijetnju, ali je isti dan napravio 

diplomatski skandal, odkazavši 

već ugovoreni susret sa turskim 

ministrom spoljnih poslova Ahmetom 

Davutogluom, jer je turska delegacija 

tražila da se, kako je inače uobičajeno 

prilikom međudržavnih susreta, istaknu 

državne zastave dvihu zemalja, u 

ovom slučaju zastava Republike Turske 

i zastava Države Bosne i Hercegovine, 

a ne zastava Entiteta RS. Ali umjesto 

toga izkonstruisan je diplomatski incident 

i za to obtužena turska strana. 

Ovaj primjer najbolje ilustruje na kakvim 

dvoličnim principima izvrtanja 

istine, na kojim lažima, obmahnama 

i podvalama leži i kako funkcioniše 

srbska kleronacionalistička vlast i ta 

eresovska zavjerenička politika protiv 

države. U saopćenju iz (banjalučkog) 

kabineta predsjedavajućeg 

Predsjedništva BiH 

Nebojše Radmanovića, a 

koje su zdravo za gotovo 

prenijeli svi mediji u subotu, 

kaže se: “Predsjedavajući 

Predsjedništva BiH Nebojša 

Radmanović otkazao je današnji 

sastanak sa ministrom 

inostranih poslova Turske 

Ahmetom Davutogluom 

nakon što je turska delegacija 

tražila skidanje 

zastave Republike Srpske 

iz sale za sastanke u Palati 

Republike u Banjaluci i 

zbog kašnjenja turskog 

šefa diplomatije 75 minuta 

na već pomjereni termin 

I esdeaovsko 

šepurenje i 

hvalisanje 

članstvom u 

nekoj evropskoj 

grupaciji 

narodnih 

stranaka je 

najobičniji 

kolaboracionizam 

i prozelitizam. 

Ta grupacija 

obuhvaća 

konzervativne 

kršćanske 

evropske 

stanke, 

antiislamski 

nastrojene. 

sastanka.” Davutoglu nije tražio da se 

ukloni zastava RS-a, nego da se stavi 

zastava Države BiH. Nije tražio da se 

stavi zastava Republike BiH iako je po 

međunarodnom pravu još uvijek legitimna. 

Ovaj primjer pokazuje u koji hal 

nas je srozala ta srbska antibosanska 

politika i kukavičko popušćanje “bošnjačke 

politike”. 

Imela na srpskom stablu 

Teško se može pojmiti apsurd da 

jedan strani državnik kao gost, traži 

od domaćina, predsjednika te države, 

da poštuje zastavu svoje države i da je 

paralelno istakne uz državnu zastavu 

svoga gosta. Prednja gebelsovsko-karadžićevsko-vasićevska 

konstrukcija 

izvrtanja činjenica i proizvodnje 

lažnih informacija nedvosmisleno 

ukazuje na kontinuitet političke propagande 

iz kuhinje koju je 

ustanovio i još uvijek njome 

daljinski upravlja jedan 

monstruozni um, školovani 

specijalista propagandnopsihološkog 

rata Radovan 

Karadžić. 

Lansiranje krilatica, koje 

su razornije od najubitačnijeg 

oružja, je glavno oružje 

iz arsenala toga rata. One 

su neka vrsta propagandnog 

oksimorona, sračunate da 

izazovu šok svojom nevjerovatnošću 

i nelogičnošću, 

zasnovane na kombinaciji 

poluistina i izmišljotina, 

izazivaju znatiželju i prosto 

se lijepe za uho. 

One zagolicaju i zaokupe pažnju 

i ljudi ih prihvaćaju, jer ih je obično 

teško provjeriti. One se ponekad šire i 

putem viceva. Njegova konstrukcija da 

su Bošnjaci sami granatirali Markale 

da bi izazvali intervenciju NATO-a 

protiv Srba je prava paradigma takve 

Karadžićeve monstruoznosti. Nedavno 

je na jednu uočiratnu Karadžićevu krilaticu 

podsjetio njegov predratni pajdaš 

i ultranacionalista Rajko Petrov 

Nogo, predratni nacionalistički bukač 

po Sarajevu i srbijanskim medijima, 

pravoslavni pjesnik poznat najviše po 

tome što je vodio hajku protiv Maka 

Dizdara sve dok mu nije dohakao. On 

nedavno na televiziji sarajevskog istočnog 

predgrađa kaže da se Karadžić 

pred agresiju susreo sa Adilom (on ga 

zove Fadil) Zulfikarpašićem, koji mu 

je, navodno, rekao: I Vi i ja znamo da 

smo mi imela na vašem stablu. Ovu 

nebulozu ne bi trebalo komentirati, 

ali u vrijeme kad je lansirana može se 

samo zamisliti kakve je razorne efekte 

i pogubne posljedice imala među već 

razjarenim Srbima. Da bi se to shvatilo 

treba podsjetiti da je imela jedna 

parazitska biljka koja napada voćke 

tako što se nastani na granama i siše 

sokove koje ona crpi iz zemlje dovodeći 

postepeno do sušenja voćke. To 

je prava napast za voće i ne može se 

jednostavno odstraniti, nego se mora 

odsjeći cijela grana, a ponekad i cijelo 

napadnuto stablo da se ne bi napastnik 

širio na druge voćke u voćnjaku. Kao 

i predhodna Karadžićeva izmišljotina, 

i Nogina konkluzija ima dalekosežne 

huškaške efekte: “Imela je sve zelenija, 

a naše stablo sve suvlje” – lamentira 

Nogo. 

Kao što vidimo iz Radmanovićevog 

saopštenja, Karadžićeva kuhinja i 

dalje radi. To se može zaključiti i 

iz jednog Dodikovog primjera. Da 

bi destabilizirao jednu jaku državnu 

instituciju, Dodik nedavno na 

“otvorenoj” televiziji karadžićevski 

konstruiše: “U Narodnoj banci BiH 

vidio sam onu zelenu Deklaraciju Alije 

Izetbegovića na engleskom i na ovom 

jeziku. (Priko svoje šovinističke gubice 

on čak nije mogao privaliti ni ime 

toga jezika.) Javnost, bar istog trena, 

ne može provjeriti tačnost ove izjave, 

ali “buha je pušćena”. Zato se takve 

propagandne poruke i zovu krilaticama. 

Voditelj te bokserske emisije na 

“otvorenoj” televiziji, koji se voli predstavljati 

kao nadmoćni sveznalica, ne 

demantuje Dodika, nego ga provokativno 

pita je li čitao Deklaraciju, a 

on (lažno i neuvjerljivo) potvrđuje da 

jest. I voditelj mu poltronski čestita 

“dan republike srpske”. 

4. februar - 1. rebiu-l-evvel

Davutogluova lekcija bošnjačkim 

političarima 

Gest turskog ministra vanjskih poslova 

je prava politička lekcija (i mali 

kurs iz diplomatije) i predsjedniku BiH 

“iz reda Bošnjaka” Bakiru Izetbegoviću. 

Njemu kao predsjedniku države u posjeti 

Dodiku u sjedišću Entiteta, koje 

oni ilegalno nazivaju “palata republike”, 

umjesto legalnog “palača entiteta”, 

nije smetalo ni što se Entitet promeće 

u Republiku, ni što nema državne zastave, 

ni na palači, ni u palači i njenoj 

“sali za sastanke”. Nije mu ni zasmetalo 

što je nedavno predsjednik C. Gore 

F. Vujanović u obraćanju javnosti nakon 

posjete entitetskom predsjedniku 

Dodiku govorio o budućim “odnosima 

između dvije republike” (!!!). Nije reagovao 

ni na gori spomenutu provokaciju 

ruskog ambasadora. Nije reagovao ni 

na javnu Dodikovu provokaciju na već 

spomenutoj televiziji u Sarajevu, kada je 

otvoreno i rezolutno nijekao genocid u 

Srebrenici. (Kao nagradu za takve neljudske 

i necivilizovane stavove, vajni 

voditelj mu snishodljivo laska smješkajući 

se: Kad bi se birao jedan predsjednik 

ove zemlje, znam čovjeka koga bih 

rado vidio na čelu države.) Srebreničke 

majke su najavile tužbu protiv Dodika 

za sadističko vrijeđanje i opravdavanje 

genocida, jer ih ne može zaštititi država 

koju personificira Bakir. Ne navodi se 

hoće li podnijeti tužbu i protiv Bakira. 

Dodik se može tako drzko ponašati, jer 

mu to dopušća “bošnjačka politika”, 

koja je od gotovog napravila veresiju. 

Umjesto da se presuda Međunarodnog 

suda pravde (ICJ) izkoristi kako bi se 

oni koji su planirali, organizovali i izvršili 

genocid nad Bošnjacima trajno 

žigošu i osjete posljedice, a Bošnjaci 

kao narod dobiju satisfakciju, ta politika 

je doprinijela da se genocid nad 

Bošnjacima svede na “običan” (masovni) 

zločin u Srebrenici. Sve je svedeno 

na preživile žrtve, ojađene, hude i neutješne 

majke Srebrenice. To je katastrofalni 

rezultat te politike. One se u tužbi 

neće moći pozvati na domaći, bosanski 

zakon o kažnjivosti nijekanja genocida, 

jer “bošnjačka politika” nije uspila ni 

donijeti takav zakon, one će se pozvati 

na presudu ICJ o genocidu u Srebrenici, 

koji je iznad nacionalnog zakonodavstva. 

Ali je, zato, Bakir-beg, čim mu se 

ukazala prva prilika kao “šefu države” 

požurio da legalizira RS, njen rođendan 

i njenu krstnu slavu: Obilježavanje 

dana RS nije uvredljivo za Bošnjake, 

mazohistički je poručio slavljenicima 

i krvnicima “svoga” naroda. Da to 

nije mišljenje Bošnjaka, koje navodno 

predstavlja, navodimo reagovanje samo 

jednog od bezbroj Bošnjaka, akademika 

Esada Durakovića: “Izetbegovićeva izjava 

je pogrešna i višestruko štetna. Takva 

izjava – koju Izetbegović nema pravo 

izricati u ime pobijenih, zlostavljanih i 

prognanih Bošnjaka! – netačna je i štetna 

zbog sljedećih razloga. Međunarodni 

sud pravde je utvrdio da su institucije 

RS-a stvorile tu tvorevinu i metodom genocida 

– Izetbegovićeva izjava to poriče; 

postanak RS-a jest utemeljen u krvavom 

izgonu i ubijanju Bošnjaka i Hrvata – 

Izetbegovićeva izjava to amortizira; RS i 

danas nastoji da paralizira državu BiH 

koja je uvjet za opstanak Bošnjaka – ova 

izjava i to relativizira, itd.“ 

Ta izjava je nepodnošljivo 

uvredljiva za Bošnjake. 

Ako mu je otac pod pritiscima 

i prijetnjama (neovlašćen 

od strane ratnog 

Predsjedništva) prihvatio 

podjelu zemlje, zašto Bakir, 

ni od koga izazvan, gura 

prst u oko Bošnjacima. Svi 

Bošnjaci, na svakom mjestu 

i u svako vrijeme moraju 

ponavljati da nikada ni pod 

kakvim uslovima ne mogu 

prihvatiti okupaciju dijela 

svoje domovine, svoje rodne 

grude, međunarodno priznate 

države i priznati na 

bošnjačkoj krvi i genocidu 

stvarenu ilegalnu paradržavu. 

I svi građani BiH dužni 

su, jer ih na to i Ustav RBiH 

obavezuje, boriti se da se 

ukine neustavno stanje! Ta 

genocidna tvorevina nije legalna 

čak ni po spominjanoj, nametnutoj 

formuli 3+2=1, jer nije nastala konsenzusom 

konstitutivnih naroda, nego 

agresijom i genocidom protiv Bošnjaka 

koje je dejtonski ugovor legalizovao. 

Čak da je to stanje i legalno, nije legiti- 

mno. A nije ni legalno. Nije legalno po 

međunarodnom pravu ni po Božijoj 

pravdi, nametati žrtvi uslove krvnika. 

Nije legalno prisiliti predsjednika jedne 

države da prekrši ustav svoje zemlje 

da bi se udovoljilo zavjerenicima protiv 

njegove zemlje i podkusurali veliki. 

Uvijek se mora podsjećati da je presuda 

Internacionlnog suda pravde o genocidu 

u BiH nadređena svim predhodnim 

sporazumima, uključujući i ‘daytonski 

sporazum’ i ‘daytonski ustav’. Ali 

“bošnjačka politika” nije kapitalizirala 

tu činjenicu i nije službeno tražila od 

velikih sila, garanata sporazuma, da 

se ukine nelegalno stanje, stvoreno 

agresijom i genocidom. Ako nema zahtjeva 

od strane žrtve za ukidanjem dejtonskog 

ustava i povrata na stanje prije 

agresije i genocida, na temelju zakonitog 

Bošnjaci su 

svedeni na 

radno roblje 

u sopstvenoj 

zemlji i 

to svojim 

komšijama 

koji im o glavi 

rade. I sa njima 

povezanom 

šačicom 

“Bošnjaka”, koji 

su opustošili 

ovu zemlju i 

pretvorili u 

siromahe 99 

posto njenog 

naroda. 

prava na restitutio in integrum (vraćanje 

u pređašnje, originalno stanje), utemeljeno 

na imperativnim normama internacionalnog 

prava ius cogens, onda ni 

Amerika ne može učiniti ništa. Svi su 

se sjatili da to stanje ozakone. Zato su 

napregle sve sile tih faktora, kojima su 

se interesi prepleli na Bosni, da legaliziraju 

i legitimiziraju takvo stanje tako 

što će ga prihvatiti sami Bošnjaci. Znači 

sami Bošnjaci bi trebali potpisati svoju 

smrtnu presudu i svoj nestanak. U tom 

kontekstu se čita i Bakirova izjava. 

Evropska grupacija kršćanskih 

(antislamskih) stranaka 

Orkestrirana dodik-ćovićevska 

galama u kontekstu 

formiranja vlasti na državnom 

nivou i ultimatum 

da državni premijer bude 

iz HDZ-a ima samo jedan 

(prikriveni) cilj: da se sačuva 

tuđman-milošević-holbrukovo 

čedo, himera zvana 

dejtonska BiH i u njoj (ili 

bez nje) – RS. Da se podsjetimo: 

U projektovanoj 

strategiji razpada socijalističke 

Jugoslavije radi redefinisanja 

interesnih sfera 

svjetskih sila, Amerika je 

pristala da se podijeli Bosna, 

da bi se riješio navodni latentni 

srbsko-hrvatski spor 

oko primata i dominacije 

na zapadnom Balkanu. (A 

zapravi se radilo o tome ko 

će poklopiti koliki komad 

Bosne kao da tu Bošnjaci i ne postoje.) 

Ostavljeno je Tuđmanu i Miloševiću da 

se dogovore i na kraju svih kombinacija 

dogovor je bio: razmijeniti Srpsku krajinu 

za RS! Trebalo je izvesti operaciju 

da se isprazni Kninska krajina od Srba 

i da se oni uvatane u Bosni, gdje će sa 

bosanskim Srbima dobiti samostalnu 

administrativno-teritorijalnu jedinicu 

u okviru (podijeljene) BiH. Ustupljena 

im je Posavina pretežno nastanjena 

Hrvatima, koje su “humano” priselili u 

Kninsku krajinu. Sve je to ugrađeno u 

dejtonski sporazum. I zato je RS nedodirljiva. 

I danas se taj dogovor čuva kao 

sveto slovo Daytona. Zato je Tuđman 

bio spremio Hrvatsku vojsku da zaustavi 

ARBiH pred Banjalukom (uz 

saglasnost Amerike) kako bi sačuvao 

dogovor s Miloševićem. Bio je spreman 

vojno intervenisati i otvoreno izazvati 

međunarodni sukob, koji je do tada 

bio prikriveni, jer je po svaku cijenu 

htio očistiti Srbe iz Kninske krajine kao 

“remetilački faktor” u Hrvatskoj. To je 

na traženje Miloševića podržala Rusija, 


26

a na kraju je to prihvatila i Amerika 

kao namirivanje računa sa Rusijom i 

na tome je nastao ‘dejton’. Tako su se 

razpadom Jugoslavije namirili i Hrvati 

i Srbi i Rusi i Amerikanci, sve preko grbače 

Bošnjaka i njihove zemlje Bosne, 

a da Bošnjake niko nije tretirao kao 

ozbiljan faktor: Tako je utihnula priča 

o genocidu nad njima, počinjenom 

u cijeloj BiH od ‘92. do ‘95. godine, a 

o svježem srebreničkom genocidnom 

masakru se strogo šutilo da se ne bi 

iritirala međunarodna javnost protiv 

ovakvog sporazuma. Na toj antibosanskoj 

tuđman-miloševićevskoj osnovi (i 

osovini), odnosno duhu Karađorđeva, 

funkcioniraju i aktuelni odnosi Tadića 

i Josipovića, kao i pakt Dodik-Čović. 

Eto, zašto Čović brani RS više i od samog 

Dodika, kao ultrahadezeovac, da 

sačuva zaostavštinu “predsjednika svih 

Hrvata”. Dodik i Čović su dobili nalog 

da po svaku cijenu sačuvaju miloševićtuđmanovo 

djelo RS (da se ne bi postavljalo 

pitanje Srpske krajine, povratka 

Srba tamo i Hrvata u Posavinu) i zato 

ucjenjuju formiranje vlasti, zahtijevajući 

da državni premijer bude pod njihovom 

kontrolom kako taj projekat ne bi 

bio doveden u pitanje. I zato se dejtonski 

paket ne smije razpakivati! Zato o 

tome ni riječi tokom posjete troglavog 

bosanskog Predsjedništva Hrvatskoj. 

Radmanović je kao neriješene prioritete 

naveo tek imovinu i granice. 

Sve je to bilo moguće, jer su Bošnjaci 

bili najslabija karika razpada Jugoslavije, 

a do toga ih je dovela “bošnjačka politika”. 

Ne zna se da li Bošnjacima teže 

pada Dodik ili Tihić sa svojom SDA! 

Nakon ovog Izetbegovićevog izpada 

i beskrajno mizernog “prostiranja” 

njegovog stranačkog kolege Sadika 

Ahmetovića u Beogradu, gdje je kao 

ministar bosanske sigurnosti, hvalio 

srbsku genocidnu policiju, opravdano 

je upitati se, zajedno sa akademikom 

Esadom Durakovićem: Šta se 

to događa s kadrovima SDA? Ona je, 

kako primjećuje akademik Duraković, 

nažalost, poodavno izgubila neke orijentire. 

Sulejman Tihić ima problem 

kooperativnosti: Vrlo je tanahna granica 

između pozitivne kooperativnosti 

i pogrešne, ponižavajuće servilnosti. I 

esdeaovsko šepurenje i hvalisanje članstvom 

u nekoj evropskoj grupaciji narodnih 

stranaka je najobičniji kolaboracionizam 

i prozelitizam. Ta grupacija, 

po mišljenju akademika Muhameda 

Filipovića, obuhvaća konzervativne 

kršćanske evropske stanke, antiislamski 

nastrojene, koje se zalažu za izgon 

stranaca, najviše muslimana. Tako je 

“mudrom” politikom svoga vođe, SDA 

je postala dosad neviđen hibrid – muslimansko-kršćanska 

partija. 

Uistinu, svaki narod ima sudbinu 

kakvu zaslužuje, a da bi je promijenio, 

mora promijeniti sebe. I one koji 

ga tlače! Niko ne može pobijediti narod 

koji se bori za slobodu. Harčenko 

može odahnuti, jer danas su Bosni i 

Bošnjacima, kako izgleda, mnogo bliže 

Tunis i Egipat, nego Kavkaz. 

Strah od ezana 

Zbog nedovoljno osvijetljenog fenomena ezana 

na Zapadu, evropska islamofobija i borba protiv 

izgradnje munara u Švicarskoj i drugdje po Europi, 

da bi se “ugušio” ezan, podpuno je bezsmislena i 

uzaludna, jer ezan obavija neprestalno cijelu zemaljsku 

kuglu, hotio to neko čuti ili ne. Ezan sa munare, 

kao podsjećanje i poziv muslimanima na zajedničku 

molitvu, namaz, je najveći planetarni, a prema svjedočenju 

prvog kosmonauta Jurija Gagarina, i kosmički 

fenomen. Po nekim onovremenim medijskim navodima, 

tokom leta oko Zemlje Gagarina su pratili 

neki očaravajući, njemu nepoznati glasovi, koji su ga 

podpuno občinili, nešto slično Odisejevoj zanesenosti 

omamljujućom pjesmom sirene Kirke, ali budući 

iz ateističke ruske tradicije, nije znao o čemu se radi. 

Kada su vlasti, nakon njegove uspješne misije, iz propagandnih 

razloga organizovale njegove nastupe po 

cijelom SSSR-u, došao je i u muslimanske kavkazske 

države. I tamo je opet čuo one iste zvuke. Čuo je ezan 

sa munara. Ostalo je zapamćeno da je tada prosto 

problijedio i zanijemio: - To su ti glasovi koji su me 

občinjavali dok sam kružio oko zadivljujuće plave kugle 

– navodno je tada rekao Gagarin. 

Ezan je, naprosto, neuništiva činjenica. Čovječanstvo 

u vrijeme pojave islama nije imalo saznanja da 

je Zemlja okrugla, a zahvaljujući toj činjenici ezan se 

ori oko cijele planete u svakoj sekundi neprekidno 24 

sata tokom gotovo hiljadu i pol Zemljinih orbita oko 

svoje zvijezde Uzdržiteljice. To je jedini zvuk koji bez 

prestanka obavija cijelu planetu. Kako je to moguće? 

Neka mi bude dozvoljena mala ekumenistička ekskurzija. 

U islamu postoje tačno utvrđeno namazsko vrijeme 

za pet dnevnih namaskih vakata (vaktus-salati), 

određenih u odnosu na položaj sunca na svim meridijanima, 

tako da, pošto se Zemlja okreće, to namazsko 

vrijeme svake sekunde pada na drugu tačku i svake 

sekunde u novoj tački počinje ezan. Primjerice, svitanje 

(sabah) se stalno pomjera od istoka prema zapadu. 

Tako i podne, tako i akšam (zalazak sunca). Tako za 

svih pet vakata namaza. Kad je u jednoj hemisferi sabah, 

u drugoj je akšam, itd. Cijela zemaljska kugla 

je u svakom trenutku “pokrivena” ezanom. Za nemuslimane 

je enigma kako su prvi muslimani anticipirali 

tu činjenicu. Lansirne rampe ezana, metaforički 

kazano, su munare. Njih je nemoguće uništiti, jer su 

one “Božiji uskličnici”, kako u jednoj pjesmi o sarajevskim 

džamijama metaforično asocira pjesnik Hadžem 

Hajdarević. Čini mi se da ništa bolje ne ilustruje ovu 

Hajdarevićevu metaforu od munare u Jamu, u Uzbekistanu, 

sagrađenu uz glavnu džamiju 1190. godine 

u ovoj prijestolnici nekada moćnog srednjeazijskog 

carstva. U tom carstvu su bili i neponovljivi dragulji, 

koji i danas svjedoče o uzponu islamskog duha: Buhara 

i Samarkand. Od nekada moćnog carstva, koje 

se protezalo od Kaspijskog mora do sjeverne Indije, 

već stoljećima nema ni traga, ni od prijestolnice, i u 

njoj džamije, ali monumentalna munara stoji gotovo 

netaknuta, usamljena u pustari, upravo kao “Božiji 

uskličnik”. 

Nedavno se o ezan sapleo vladika zahumsko-hercegovački 

Grigorije. Uzhićen povratkom u predratno 

sjedišće svoje eparhije, Mostar, ova postgenocidna pravoslavna 

perjanica, u navali lažnog verbalnog ekumenizma 

hotio je ukazati na nužnost vjerske tolerancije 

pa je spomenio da je lijepo što se u Mostaru ponovo 

čuju zvona sa crkava i katedrala ... i “’odža na džamiji”. 

On se jedva sjetio da u Mostaru žive muslimani pa se 

prid kamerama premišljao da li spomeniti ezan ili ne 

i na kraju je privladalo ono Njegoševo “odža riče sa 

munare”, koje mu se od rođenja vrzma po glavi. 


27

Društvo 

Bakira Hasečić o priznanju Anđeline Đoli 

da njen film govori o ljubavi muslimanke i 

Srbina koji ju je silovao 

Nećemo dozvoliti da svijet 

nakon gledanja filma kaže 

‘kakve su te Bošnjakinje 

žene, bez obraza i morala’ 

Na strani filma bile su uglavnom 

bh. filmadžije, te “intelektualci 

i novinari slobodarskog” duha, 

ili u prevodu kompleksaši! 

Danas se ne oglašavaju! 

Piše: Anes Džunuzović 

Znala 

Z 

sam da će biti svakakvih reak- 

Zcija na ljubav muslimanke i Srbina 

Zkoji ju je prethodno silovao, ali sam 

osjetila želju da se već na rediteljskom debiju 

suočim sa tako kontroverznim filmom’’. 

Priznala je Anđelina Đoli u intervjuu magazinu 

Glorija. Konačno je riješila naše dileme 

i pokazala ko je bio upravu, a ko u krivu, tokom 

polemika koje su vođene u bh. javnosti i 

medijima prije nekoliko mjeseci kada je film 

sniman! 

Gdje ste sada kompleksaši 

Samo priznanje dolazi pomalo kasno, 

kada je film završen i sada kada se očekuje 

njegova promocija. Snimanje se ne može 

zaustaviti, a ne bi moglo ni onda, samo nas 

je trebala osloboditi dvomjesečne medijske 

polemike, svađa i verbalnih sukoba. Sada 

više nije bitno ko je bio u pravu, da li Bakira 

Hasečić i druge silovane žene iz Udruženja 

“Žena žrtva rata” i nas nekoliko novinara 

koji smo kritikovali snimanje takvog filma, 

ili pak oni koji su govorili o filmskim slobodama, 

o honorarima naših glumaca, o časti 

da takva glumica snima film kod nas, o tome 

da nije istina da se dešava ljubav između četnika, 

silovatelja i žrtve, silovane Bošnjakinje, 

do onih koji su govorili da film treba snimati 

bez obzira na scenario! Na strani filma bile 

su uglavnom bh. filmadžije, te “intelektualci 

i novinari slobodarskog” duha, ili u prevodu 

kompleksaši! Danas se ne oglašavaju! Ni slova 

od bilo koga nakon Anđelinine potvrde 

da se u filmu silovana Bošnjakinja zaljubljuje 

u četnika silovatelja! Nemaju potrebu da se 

oglase, neki zato što se potvrdilo da nisu bili 

u pravu pa bi sad da im poraz ostane neprimjećen, 

a drugi jer im je svejedno 

i zato što su to za njih umjetničke 

slobode! 

Bošnjakinje nisu nemoralne 

“U svakoj ljubavnoj priči u 

ratnim zbivanjima ima mnogo 

tragike, bola, nerazumijevanja, 

nestvarnosti, opraštanja, razdvajanja... 

Nema mnogo logike, 

ali ima vjerovanja i hvatanja za 


l 

28 

Na strani 

filma bile su 

uglavnom bh. 

filmadžije, te 

‘’intelektualci 

i novinari 

slobodarskog’’ 

duha, ili u 

prevodu 

kompleksaši! 

Danas se ne 

oglašavaju! 

slamku emocija. Takve priče uvijek nađu 

protivnike, svjedoke koji su spremni da kažu 

kako nije baš sve tako bilo, protagoniste, pobjednike 

i gubitnike. Nije lako suočiti se sa 

takvim temama, ali ratova je kroz historiju 

bilo mnogo, pa i nevjerovatnih, čudnih ljubavnih 

priča”, rekla je Anđelina za Gloriju, i 

potpuno razgolitila sadržaj filma! A sadržaj 

je i tokom snimanja znao ministar Gavrilo 

Grahovac, za koga nam Bakira Hasečić kaže: 

“Ja sam ministra upoznala dok se film snimao, 

kada sam bila kod njega i tražila da ne 

dozvoli snimanje u BiH. On u prvi mah nije 

izdao dozvolu, ali kada je dobio scenario dao 

je odobrenje, ali praktično pod pritiskom. 

Nama je poslao pismo u kojem je stajalo da se 

ne može miješati u scenario filma. To nam je 

bilo dovoljno, a nezvanično smo saznali da je 

ministar govorio da je scenario katastrofalan 

i da bi naše protivljenje trebalo biti i veće.” 

O šutnji koja je uslijedila nakon Anđelininog 

priznanja da se u filmu silovana Bošnjakinja 

zaljubljuje u četnika, g-đa Hasečić kaže: “To 

mene ne iznenađuje, i tokom polemike koju 

smo vodili kad je sniman film, samo ste Vi, 

Vaša redakcija, prof. Džemaludin Latić, 

Avdo Huseinović, Damir Nikšić bili na strani 

žrtava, ostali su nas prezirali, nipodaštavali 

našu žrtvu. A bilo je onih koji su mi krijući 

davali podršku, ali bez javne riječi. Dobila 

sam 1.000 mailova podrške, ali nije bilo glasne 

podrške. Danas su se ućutali oni koji su 

nas napadali. Ali mi nećemo prestati djelovati 

protiv ovog filma. Poslali smo 

pismo Evropskom parlamentu 

i upoznali ga sa ovim. Tražimo 

i da se Anđelini oduzme titula 

ambasadora dobre volje. Nećemo 

dozvoliti da čitav svijet nakon što 

pogleda film kaže: ‘Kakve su te 

Bošnjakinje žene, bez obraza, 

morala, poštenja, kakav je to 

narod’. Nećemo dozvoliti da se 

takva slika širi o našem narodu”, 

zaključuje g-đa Hasečić.

Pogledi 

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (5. dio) 

Koraci ka samoukidanju države 

Građansku demokraciju lideri 

Muslimana od početka podrivaju 

insistiranjem na “narodnoj 

suverenosti”, pa se u ‘Rezoluciji 

muslimanskih intelektualaca BiH’ 

januara 1991., u tački 6 izričito 

tvrdi da su “Muslimani... suveren 

narod” 

Piše: Sven Rustempašić 

Sarajevo, 21.1.2011. 

Država Bosna je na 

Konferenciji u Versaju 

ukinuta, a 1939. srpskohrvatski 

dogovor Cvetković-Maček 

cilja ukloniti i njene zadnje tragove. 

Ma kako jeziv po njene stanovnike, 

Drugi svjetski rat državi donosi spas, 

zaslugom Narodno oslobodilačkog 

pokreta (NOP) od Prvog zasjedanja 

ZAVNOBiH-a i nadalje; zatim slijedi 

razvoj i vrhunac 1992., kada cijeli 

svijet priznaje Republiku Bosnu i 

Hercegovinu kao suverenu državu, 

prema građanskom Ustavu i građanskom 

Referendumu. 

Nacija i narod 

Godinama ovdje pojmove nacija 

i narod pogrešno razumiju i koriste, 

pa Ujedinjene nacije pokrštavaju u 

“Ujedinjene narode”, što bi značilo da 

Kurdi, Sikhi, Patani, Tamili, Zulu, 

Romi, Laponci ... hiljade naroda, vihori 

hiljade svojih zastava ispred UN 

u New Yorku. Ali, tamo je manje od 

200 zastava. Zašto? Zato što to nisu 

“Ujedinjeni narodi”, nego Ujedinjene 

nacije. Te zastave nisu narodne, 

nego nacionalne, jest jednako državne! 

Jer, nacija je u Internacionalnom 

pravu skup svih stanovnika jedne 

države; svi građani republike su 

njena nacija. Tako je priznanjem 

Republike BiH, 1992. priznata samo 

nacija Bosanaca i Hercegovaca, 

tj. Bosanskohercegovačka nacija, 

i niti jedna druga. Hrvatski, 

srpski, bošnjački i ostali narodi u 

BiH, nisu članovi UN, nisu subjekti 

Internacionalnog prava; oni su 

priznati samo lokalno, u ustavu, i 

to kao narodi. Status nacije imaju 

samo građani države BiH, Bosanci 

i Hercegovci. Priznanje, legalizacija 

Bh. nacije, obavljeno je na najvišem i 

jedino važećem nivou, kada je cijeli 

svijet priznao RBiH i primio je kao 

punopravnu, 177. članicu UN. Ne 

možete niti biti članica Ujedinjenih 

nacija, ako niste nacija; odnosno, ako 

ste članica Ujedinjenih nacija, onda 

ste i nacija. 

U kraljevinama nema građana 

nego podanika – ali je 

i tamo sada slično republici, 

moderno oformljenoj 

građanskoj državi od 

Američke i Francuske buržoaske 

(građanske) revolucije. 

UN su najeminentniji 

klub u svijetu; nigdje 

tako malo ne predstavlja 

tako mnogo. A članovi 

UN nisu narodi, nego države, 

čiji građani su jedna 

nacija. Svaki građanin je 

pripadnik nacije, a može 

ujedno pripadati i narodu, 

vjerskoj skupini, rasnoj 

grupi i sl. Može se izjasniti 

samo kao građanin – 

bez opredjeljenja za narodnu 

ili vjersku skupinu. U 

skoro svim državama ima 

više narodnih skupina; 

one su niži nivo od nacije. 

To je moderni (preko 200 

godina) građanski koncept 

u teoriji države i ostvarena 

praksa, pa lokalno vrijedi: 

Bosanac/ka i Hercegovac/ 

ka su pripadnici/ce Bh. 

nacije, koju čine građani 

RBiH. Samo je ta nacija 

svjetski priznata 1992., 

činom priznanja RBiH. 

Isto je Francuz građanin 

Republike Francuske i time pripadnik 

nacije Francuza. Najveći 

narod u Kini je Han (900 miliona), 

ali je svaka osoba nacionalno 

Kinez. Dvije riječi, nacija i narod, 

Status nacije 

imaju samo 

građani države 

BiH, Bosanci 

i Hercegovci. 

Priznanje, 

legalizacija 

Bh. nacije, 

obavljeno je 

na najvišem i 

jedino važećem 

nivou, kada 

je cijeli svijet 

priznao RBiH i 

primio je kao 

punopravnu, 

177. članicu 

UN. 

ne opisuju isti pojam, te nisu međusobno 

zamjenjive; a niti pojmovi 

jedan drugog uključuju, isključuju 

ili uvjetuju. Te riječi nisu sinonimi. 

Građanin može istovremeno biti 

član oba skupa: i pripadnik/ca Bh. 

nacije, a i pripadnik/ca nekog od naroda 

u BiH. Građanin je, po definiciji, 

član skupa nacija i ne mora biti 

član skupa narod, tj. pripadnik nacije 

ne mora imati i/ili deklarirati svoju 

narodnu pripadnost. Građanski 

status, tj. nacionalnost, iskazuje se 

preko državljanstva. Dakle, kao i u 

svim državama na svijetu, državljanin 

BiH ima sljedeći profil: 

Državl janstvo 

(Nacionalnost): 

Bosanskohercegovačko 

(Bosanskohercegovačka) 

Narodnost: Srbin, Hrvat, 

Bošnjak… 

Vjera: pravoslavac, rimokatolik, 

musliman, 

ateista… 

Svako može imati sve 

tri karakteristike, ali se 

ne mora izjašnjavati prema 

narodnosti i vjeri; dovoljno 

je državljanstvo, tj. 

nacionalnost. Prema zahtjevu 

Badinterove komisije 

pravnih eksperata EU, 

Referendum od 1.3.1992. 

je bio građanski (jedan 

čovjek – jedan glas) a ne 

narodni. Nacije su nadnarodne 

kategorije – pravnim 

kvalitetom rangirane 

iznad naroda. To da u državi 

žive i razni narodi, ne 

umanjuje kvalitet posjedovanja 

državnosti; nema 

potrebe za suprotstavljanjem, 

uključivanjem ili 

isključivanjem, zamjenom 

ili razmjenom, dva termina, nacija 

i narod - svaki ima svoje značenje 

i upotrebu, a u građanskoj državi 

su njima opisani profili pojedinca i 

grupe ujedno i kompatibilni. 


29

Dejtonski poredak ukida građane 

države BiH (samo)ukidajući 

Republiku BiH. Nema građana, 

državljana republike, ako nema republike. 

Kada političari i novinari 

spominju građane BiH, oni javnost 

svjesno ili nesvjesno lažu. Po 

‘Dejtonu’, građani BiH ne postoje! 

Samodestruktivna je i kampanja da 

se od bošnjačkog naroda napravi 

“nacija Bošnjaka” i za nju “neka teritorija” 

(popularno, “Muslimanija”). 

To je bijeg od svoje države koji je 

prethodio njenom uništavanju i podjeli. 

Bh. nacija je najviši interes 

pripadnika bošnjačkog naroda, odn. 

svih građanski, evropski orijentiranih 

Bosanaca i Hercegovaca. Za taj 

status moderne evropske nacije, odani 

građani ne trebaju niti od koga 

tražiti dozvolu, jer je članstvom u 

UN, država i nacija to priznanje dobila 

od šest milijardi ljudi i njihovih 

država. A od neprijatelja, vanjskih 

i unutarnjih, Bh. građani i inače ne 

trebaju tražiti nikakve dozvole i potvrde. 

Važno je samo od već zakonom 

i krvlju dobivenog - ne odustati. 

Doš’o šejtan po svoje 

O uništavanju države je svjedočio 

i učesnik povijesnih događaja, politički 

mislilac liberalnog usmjerenja, 

Tarik Haverić. Uočio je licemjerni 

(pr)oglas SBiH u ‘Oslobođenju’ od 

13.1.2006., koji kaže da “u sadašnjoj 

inicijativi građani nisu konstituirani 

kao suvereni, niti je sama država konstituirana 

kao suverena. Suverene su 

jedino etničke grupe i suverena prava 

mogu se utvrđivati jedino kroz tri 

unaprijed određena etnička tabora”, 

te zaključio da taj stav nije sporan jer 

je koncept ustroja društva što počiva 

na pojedincu, poželjniji od drugih, 

naročito u BiH, nego je licemjeran 

od ‘Stranke za BiH’. Haverić svjedoči 

da je prvi puta postalo realno 

zagovarati građanski princip krajem 

1980-tih, u vrijeme pada komunizma, 

kada se za SRBiH nametnulo 

jednostavno pitanje: hoće li se vlast 

jednog kolektiviteta (radničke klase) 

zamijeniti vlašću građana, ili 

vlašću drugih kolektiviteta (zvali ih 

mi narodima, konstitutivnim narodima 

ili nacijama)? Očajno je bilo 

kratkovido tada prevladavajuće zagovaranje 

“narodne države” na štetu 

spasonosne građanske (u javnosti 

mizerno podržane, do ismijavanja). 

Ali u jesen 1989. u pomoć konceptu 

građanstva priskaču T. Haverić, Z. 

Grebo, I. Lovrenović, M. Živanović, 

D. Međović, tražeći od Skupštine 

SRBiH da vrati pravnu 

snagu ‘Deklaraciji 

ZAVNOBiH-a o pravima 

građana BiH’ iz 1944. - 

prvom bosanskom ustavu 

i dokumentu koji je, po 

mjeri modernog konstitucionalizma 

i zaslugom svoga 

glavnog g tvorca Hamdije 

Ćemerlića, uspostavljao 

građanina kao osnovni politički 

subjekt. Inicijativa 

nije podržana. 

Druga se prilika ukazala 

1990. u stranačkom 

pluralizmu, kada se donose 

inicijalne odluke koje će 

oblikovati budućnost BiH. 

Pošto su Beograd i Zagreb 

već odlučili etnopolitički organizirati 

bosanske Srbe i Hrvate, jedina odluka 

koja je mogla biti donesena u BiH, 

bila je hoće li se i Muslimani tako 

odrediti ili će se okrenuti spasonosnoj 

Univerzalnosti građanstva koja 

ih svrstava u Bosanskohercegovačke 

građane odn. naciju. Jedan od zagovornika 

da se i Muslimani odrede 

kao znatan dio Srba i Hrvata, inače 

doktor lenjinizma, je i samu ideju 

Bh. građanina proglasio “teorijskim 

konstruktom kojeg je izmislio kralj 

Aleksandar kako bi posrbio muslimane”. 

To je podvala – ali nažalost, 

upravo se na takvim dječje lukavim, 

često glupim, drsko krivotvorenim 

tvrdnjama i pogrešnim tezama, zasniva 

skoro sva javna “muslimanska” 

Još jedan veliki 

korak prema 

samoukidanju 

države je bio 

‘Platforma 

za djelovanje 

Predsjedništva 

RBiH u ratnim 

uslovima’, iz 

juna 1992. – 

dokument koji 

prvi puta uvodi 

fantomski 

koncept 

“konstitutivnih 

naroda”, 

gurajući 

napadnutu 

državu u još 

dublji ambis. 

odn. “bošnjačka” politika 

i propaganda u proteklih 

20 godina! Idući uvijek 

korak dalje, politika odbacivanja 

građanskog principa 

je ulagala neviđene napore 

u izvrtanje teza, pa je npr. 

svoju borbu za legalizaciju 

“stranačkog organiziranja 

na nacionalnoj osnovi” 

prikazivala kao borbu 

za prava Muslimana, iako 

se ustvari radilo o sasvim 

drugom pitanju: je li 

Muslimanima pametno da 

se organiziraju “nacionalno” 

(ustvari po srpskom 

autokefalnom svetosavskom 

principu “narodne 

države”)? Muslimanska 

politička klasa je smatrala da jeste, 

i osnovala je SDA, čija će izborna 

kampanja blatiti građanski princip i 

njegove nosioce, za koje će tvrditi da 

“odvlače glasove Muslimana od jedine 

političke formacije koja autentično 

zastupa i brani njihove interese”. 

Politički suicid 

Građansku demokraciju lideri 

Muslimana od početka podrivaju 

insistiranjem na “narodnoj suverenosti”, 

pa se u ‘Rezoluciji muslimanskih 

intelektualaca BiH’ januara 

1991., u tački 6 izričito tvrdi da su 

“Muslimani... suveren narod”. U 

trenutku objave te rezolucije, srpski 

vrh JNA upravo primjenjuje 


30

njen sadržaj, što u komunikaciji s 

Borisavom Jovićem svjedoči general 

Veljko Kadijević: “U razgovorima 

sa republikama treba da polazimo 

od sledećeg principa: svakom narodu 

treba priznati mogućnost da 

bira soluciju, ali ne i republici” (B. 

Jović, ‘Poslednji dani SFRJ’, pod 

4.1.1991.). U istom duhu negiranja 

subjektiviteta RBiH, “borci za 

interese Muslimana” se tada zalažu 

da u Predsjedništvu SFRJ ne budu 

predstavljene republike nego narodi: 

“nedopustivo je da Muslimani, po 

brojnosti treći narod u Jugoslaviji, 

nemaju u Predsjedništvu svoga 

predstavnika...”. 

Dodatni udarac građanskom 

principu, a time i Republici BiH, 

nanijeli su usvajanjem ‘Brionske 

deklaracije’ u Skupštini RBiH, jula 

1991. Prva tačka tog dokumenta 

određivala je da “narodi Jugoslavije 

jedini mogu odlučiti o svojoj budućnosti”, 

i tako utvrđivala narode 

a ne republike kao glavne subjekte 

pregovora. Kada je poslanik Rasim 

Kadić (Liberal) pokušao upozoriti 

Skupštinu da usvajanjem ‘Brionske 

deklaracije’, RBiH potpisuje vlastitu 

smrtnu presudu, potpredsjednik 

Vlade Rusmir Mahmutćehajić (SDA) 

je sa govornice pružio uvjeravanja 

poslanicima “da u evropskom smislu 

riječ narod podrazumijeva sve građane 

na određenoj teritoriji, a ne narod 

kao naciju”, te je “nakon pojašnjenja 

Mahmutćehajića... Brionska deklaracija... 

izglasana” (‘Oslobođenje’ 

12.7.1991.). Mahmutćehajića je za 

potpredsjednika Vlade RBiH postavila 

SDA, stranka osnovana ne zato 

da bude predstavnik građana, već 

upravo Muslimana kao naroda, kako 

je to isticao njezin predsjednik Alija 

Izetbegović: “Predstoji novi dogovor 

naroda BiH i naroda Jugoslavije o 

tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju 

hoćemo. Te dogovore mogu voditi 

samo istinski predstavnici naroda, 

a istinske predstavnike mogu odrediti 

samo narodi na slobodnim izborima”. 

(A. I., ‘Sjećanja’). I kako 

je to isticao i sam Mahmutćehajić, 

jedan od autora gore spomenute 

‘Rezolucije muslimanskih intelektualaca 

BiH’ u kojoj se potvrđuje da 

su “Muslimani... suveren narod”. 

Te šićardžijske prevare - narod smo 

kada dijelimo ministarstva i direktorska 

mjesta, a građani kad trebamo 

zaštitu Evrope – pokreću lavinu 

šteta! Nekoliko mjeseci kasnije, na 

‘Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji’ 

u Hagu 5.11.1991., Predsjednik 

Izetbegović komentira da je u “inače 

nespornom principu prava na samoopredjeljenje 

naroda, nejasan... 

pojam naroda”. “Ako je riječ o narodu 

u etničkom smislu”, nastavlja 

osnivač prve etničke (narodne) 

stranke u Bosni i Hercegovini, “pojavljuju 

se nepremostive teškoće kod 

njegove primjene” (‘Poslednja šansa 

Jugoslavije - Haška konferencija 

1991’, Beograd, 2002.). 

Još jedan veliki korak prema samoukidanju 

države je bio ‘Platforma 

za djelovanje Predsjedništva RBiH 

u ratnim uslovima’, iz juna 1992. 

– dokument koji prvi puta uvodi 

fantomski koncept “konstitutivnih 

naroda”, gurajući napadnutu državu 

u još dublji ambis. Osam godina 

kasnije, jedan od arhitekata tog 

ustavnopravnog samoubistva priznat 

će u svojoj knjizi, post eventum, kako 

“pojam konstitutivnosti naroda nije 

razvijen u političkoj i ustavnoj teoriji 

niti je poznat u komparativnom 


31 

ustavnom pravu” (Kasim Trnka, 

‘Ustavno pravo’). Ali tada, kada se 

nešto još moglo učiniti, osude “konstitutivnosti 

naroda” svodile su se na 

jedan glas: “Od čuvene rečenice da 

rat u Hrvatskoj... nije naš rat... pa do 

potoka krvi u BiH nije prošlo mnogo 

vremena. Od trenutka donošenja 

ove Platforme pa dok šejtan ne 

dođe po svoje proći će još manje” (T. 

Haverić, ‘Oslobođenje’ 1.7.1992.). 

Eliminaciju građanskog, prati 

etnizacija rata: ‘Sporazum iz 

Međugorja HDZ-SDA’ 

, potvrdit će 

da su političke elite shvatile rat kao 

borbu naroda. I šejtan je doš’o po 

svoje: “konstitutivni narodi” ušli 

su najprije u Washingtonski a zatim 

u Dejtonski ugovor, te je tako 

cementiran suverenitet etničkih grupa. 

Razmjere katastrofe kojoj su 

tzv. zastupnici interesa muslimanskog 

naroda pridonijeli šurujući sa 

njegovim krvnicima, ukazuju se po 

objavljivanju dokumenta iz američke 

vojne baze u Dejtonu, pa oni hitno 

pokreću akciju zametanja svojih tragova, 

u koju svrhu ministar vanjskih 

poslova Muhamed Šaćirbegović svu 

krivicu svaljuje na Zapad: “Ja sam 

bio tamo i, Boga mi, za ovo... nismo 

odgovorni ni Alija, ni Silajdžić, ni 

ja (Šaćirbegović)... Mi smo se borili 

za druge stvari. Zapadu je odgovaralo 

da stvori tri strane, i da te tri 

strane prikazuje kroz njihove vodeće 

partije, kroz SDA, HDZ i SDS. 

Oni su znači ustanovili taj koncept, 

a sada se, kao, bune povodom toga” 

(‘Svijet’ 15.2.1996.). Haris Silajdžić, 

lukaviji od Šaćirbegovića, vidi da je 

kasno za tako providno vađenje, pa 

ističe prihvatljivijeg krivca: “Drugu 

priliku za temeljite ustavne promjene 

kojima se ruši Miloševićev projekt 

u BiH nećemo imati...” (‘Dnevni 

Avaz’ 13.1.2006.). Da, država i režim 

Slobodana Miloševića su krivi 

za agresiju, ratne zločine i genocid; 

ali srpsko-hrvatski koncept podjele 

BiH na tri države triju naroda 

uz paralelno uništavanje principa 

Univerzalnosti građanstva, također 

je od početka dobio i već 20 godina 

ima neumoljive, fanatične pristalice 

u političkoj kasti Muslimana, koju 

je Srpsko-hrvatski pakt ushićeno 

prihvatio. 

Nota bene: Svi muslimani koji 

žive na Zapadu - od Kanade preko 

SAD do Velike Britanije i zemalja 

Evrope - svoju sigurnost, prava i pogodnosti 

crpe iz primjene principa 

Univerzalnosti građanstva.

Skandalozno 

Pokušaj skrivanja diplomatskog skandala: To može samo u BiH 

Zloupotrijebivši svoje nadležnosti Ole Hammer, 

politički savjetnik u NATO i Jude R. Romano, tužilac 

za ratne zločine Tužilaštva BiH, upali u rezidenciju 

ambasade Saudijske Arabije i oteli kućnu pomoćnicu 

Nemoguće je da tužilac odjela za 

ratne zločine Suda BiH i politički 

savjetnik u NATO nisu znali da 

je zabranjen nasilan upad u 

prostorije ambasade prijateljske 

nam zemlje. Očito je da je ovo 

bahato ponašanje međunarodnih 

zvaničnika isplanirano ili da se 

izazove problem između BiH i 

Saudijske Arabije ili da pokažu 

svima da oni mogu u ovoj državi 

raditi šta im je volje a da pri tome 

nikom ne odgovaraju 

kuću, nepozvani upadaju filipinac Jude 

R. Romano, koji radi u našoj zemlji na 

mjestu tužioca u Sudu BiH, njegova 

supruga Cherl, te danac Ole Hammer, 

politički savjetnik u NATO. Zahtjevali 

su od Al Shatrhrija da Mallari ne putuje 

sutradan nego da joj dozvoli da ode raditi 

kod njih. Ataše je rekao da on neće 

praviti problem ali da se mora ispoštovati 

procedura nadležnih službi u BiH. Onda 

se situacija iskomplikovala. Hammer i 

Romano su prijetili da će upotrijebiti svoj 

autoritet i pozvati jedinice NATO i medije 

informiranja, pokušavajući na taj način 

prepasti Al Shatrhrija i iznuditi njegovu 

saglasnost za njihov zahtjev. Dok 

su oni prijetili, Mallari je spakovala svoje 

stvari i otišla u Hammerov automobil. 

Dokazujući svoju prisebnost i poštovanje 

države u kojoj se nalazi, Ataše je pozovao 

lokalnu policiju. Policija je izvršila identifikaciju 

i pozvala policiju za strance. 

Ataše je još samo zatražio da predstavnici 

policije za strance preuzmu Mallari, da bi 

njegova odgovornost prema njoj prestala. 

Ambasada Kraljevine Saudijeske Arabije 

naknadno je poslala dopis Ministarstvu 

inostranih poslova BiH u kojem ih obavještava 

o incidentu te traži da se poništi 

identifikaciona iskaznica kućne pomoćnice 

Anna Marie Mallari. Također, 

Ambasada najavljuje da će podnijeti prijave 

institucijama u kojima su zaposleni 

Hammer i Romano. Sarajevski mediji 

informiranja još uvijek ćute ili samo šturo 

informišu o ovom incidentu. Nadamo 

se da će do našeg narednog broja progovoriti 

nadležni u NATO i Sudu BiH, te 

da će za ovaj skandal odgovarati oni koji 

su ga izazvali. 

Piše: Ramiz Hodžić 

Ana 

A 

Marie Mallari je Filipinka 

Akoja već dvije godine radi 

Akao kućna pomoćnica kod 

Ibrahima Al Shatrthrija, atašea u 

Ambasadi Saudijske Arabije u Sarajevu. 

Nikad u te dvije godine nije se žalila 

na loše postupanje p atašea prema njoj. 

j 

Živjela je u rezidenciji zajedno s ataše- 

ovom porodicom, posjedovala identifikacionu 

iskaznicu, slobodno se kretala, 

svake nedjelje išla u obližnju crkvu Sv. 

Ignjacija na Grbavici... Odjednom, sredinom 

prošlog mjeseca, Mallari je od svog 

poslodavca zatražila dozvolu da se vrati 

u Filipine. On se nije protivio. Karta je 

rezervirana za 31. Januar. Međutim, dan 

prije nego što je trebala otići u atašeovu 

Šta kaže zakon 

S 

trogo je zabranjen ulazak u posjed diplomate 

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima u svom 22. članu kaže sljedeće: 

Prostorije diplomatske misije su nepovrijedive. Organima države je 

dozvoljeno da u njih uđu samo uz pristanak šefa misije. Država kod koje 

se akredituje ima specijalnu obavezu da preuzme sve potrebne mjere da 

bi spriječila nasilan ulazak u prostorije misije ili njihovo oštećenje, a narušavanje 

mira misije ili povredu njenog dostojanstva. Prostorije misije, 

namještaj i drugi predmeti koji se u njima nalaze, kao ni prevozna sredstva 

misije ne mogu biti predmet nikakvog pretresa, rekvizicije, zaplijene ili 

mjere izvršenja. 

A u članu 30. stoji: Privatan stan diplomatskog agenta uživa istu nepovrijedivost 

i istu zaštitu kao i prostorije misije. Njegovi dokumenti, njegova 

prepiska i, pod rezervom stava 3. člana 31. njegova imovina također uživaju 

nepovrijedivost. 

10. decembar - 5. muharrem 

32

Mladi i društvo 

Delinkvencija mladih, oblici individualnog ponašanja (VI): 

Neposredni društveni uzroci delinkventnog ponašanja 

Sredstva masovne 

komunikacije 

Ovdje je važno istaći da 

nijedan od ovih pobrojanih, 

kao i drugih faktora, nije 

univerzalan u smislu da u 

svakom konkretnom slučaju 

izaziva delinkventno ponašanje. 

Naprotiv, oni najčešće djeluju 

u interakciji, tako da u 

stvarnosti rijetko može doći do 

prestupničkog ponašanja usljed 

djelovanja samo jednog faktora 

Piše: Džemal Subašić 

Sredstva za masovne komunikacije 

predstavljaju moćan 

faktor djelovanja savremenog 

čovjeka, kao i razvoj njegove ličnosti. 

U sredstva masovne komunikacije 

ubrajamo film, televiziju, radio, 

štampu, literaturu, reklame različitih 

sadržaja i druga sredstva. Korištenje 

ovih sredstava ima za cilj zadovoljenje 

potreba čovjeka da bude obaviješten 

o značajnim društvenim procesima i 

dešavanjima. 

Putem ovih sredstava se prenose 

informativni, edukativni i zabavni sadržaji 

koji imaju evidentan uticaj na 

razvoj ličnosti, posebno mladih koji 

se nalaze u procesu razvoja i društvenog 

formiranja. Pozitivan uticaj ovih 

sredstava ogleda se kroz sticanje znanja 

i umijeća, interes mladih za usvajanje 

naučnih i kulturnih tekovina, bogatstvo 

socijalne i moralne dimenzije, 

te razvoj stvaralačkih sposobnosti. 

Međutim, sredstva za masovne komunikacije 

vrše i negativan uticaj na 

mlade i njihovo društveno ponašanje. 

Taj negativan uticaj se vrši putem prezentiranja 

onih sadržaja koji iz komercijalnih 

i drugih razloga favorizuju nasilje, 

brutalnu snagu, kriminalitet i druge 

amoralne postupke. Tome, svakako, 

doprinosi okolnost da kod 

mladih, s obzirom da se nalaze 

u procesu razvoja, nije u 

dovoljnoj mjeri razvijeno kritičko 

mišljenje i drugi pozitivni 

kvaliteti kao unutrašnji 

ili lični “cenzori” pomenutih 

sadržaja. (Ž. B. Jašović, 

Kriminologija maloljetničke 

delinkvencije, Beograd, 1991. 

god., str. 256). 

O tome u kolikoj mjeri 

sredstva za masovne komunikacije 

doprinose delinkventnom 

ponašanju 

postoje različita mišljenja i 

stavovi. Prema jednom mišljenju 

sredstva za masovne 

komunikacije u znatnoj mjeri 

doprinose delinkvenciji, 

odnosno predstavljaju odlučujuće 

uzročnike kriminalnih 

i drugih vidova njihovog 

delinkventnog ponašanja. 

Drugi, pak, negiraju svaki 

značaj takvog uticaja smatrajući 

da film, literatura 

i štampa čine samo jedan 

od mogućih kriminogenih 

uslova koji se realizuju u 

vidu krivičnog djela samo u 

sklopu sa djelovanjem drugih 

sociogenih i endogenih 

faktora. (dr R. Mlađenović 

- Kupčević, Kriminologija, 

Sarajevo, 1982., str. 170.). 

Možemo zaključiti da 

odgovor na pitanje o negativnom uticaju 

sredstava za masovne komunikacije 

na pojavu delinkvencije mladih 

zahtijeva analizu samih sadržaja koji se 

putem tih sredstava prenose. 


34 

Sredstva za 

masovne 

komunikacije 

vrše i negativan 

uticaj na 

mlade i njihovo 

društveno 

ponašanje. Taj 

negativan uticaj 

se vrši putem 

prezentiranja 

onih sadržaja 

koji iz 

komercijalnih i 

drugih razloga 

favorizuju 

nasilje, 

brutalnu snagu, 

kriminalitet i sl. 

Elektronski mediji – radio i televizija 

Radio i televizija kao sredstva masovne 

komunikacije imaju veliki značaj 

s obzirom da su njihovi sadržaji 

dostupni velikom broju ljudi. U prvoj 

polovini IX stoljeća započelo je doba 

električnih medija. Od tog trenutka, 

pa do danas, čovjek je pod njihovim 

snažnim uplivom. Radio i televizija, 

putem svojih sadržaja, imaju ogromnu 

moć zadovoljenja čovjekovih intelektualnih, 

moralnih, estetskih, rekreativnih 

i drugih potreba. Međutim, oni 

mogu ostvariti i negativan uticaj, posebno 

na mlade i njihovo ponašanje. 

Kada se govori o takvom negativnom 

uticaju, onda ni dejstvo radija i televizije 

nije jednako. Sadržaji 

radija manje utiču na razvoj 

i formiranje ličnosti mladih 

za razliku od televizije. To iz 

razloga što određeni sadržaji 

zbog svoje prirode ne mogu 

se prenositi putem radija, ili 

što sadržaji preneseni putem 

radija ne izazivaju isti efekat 

kao što bi izazvali da su 

saopšteni putem televizije. 

Ipak to ne znači da određeni 

programi emitirani putem 

radija ne mogu ostaviti negativne 

posljedice. Tako, npr. 

emitiranje programa koji 

zanemaruju etičke, idejne i 

druge aspekte sadržaja koji 

se prezentiraju ili nametljive 

reklame nekih proizvoda 

koje kod mladih mogu 

formirati nerealne motive 

koje oni nisu u stanju da na 

društveno prihvatljiv način 

zadovolje, mogu kod izvjesnih 

mladih ljudi ostvariti 

negativno dejstvo. Mnogo 

izrazitiji negativni uticaj na 

ponašanje mladih mogu 

ostvariti komercijalni programi 

televizije. Televizija 

takav uticaj ostvaruje posebno 

putem filma. Međutim, 

uticaj na mlade ostavljaju 

oni filmovi koji nemaju 

etičke ili umjetničke vrijednosti. 

Takvi filmovi u prvi 

plan ističu razne kriminalne postupke, 

seksualne nastranosti i opsesije, “parazitski” 

život i dr. Takvi filmovi mogu 

mlade povesti u svijet fiktivnog i opteretiti 

ih nerealnim motivima, mogu

kod njih razviti ili pothraniti negativne 

navike, vrijednosti, stavove 

i druge negativne preokupacije, 

pa i neposredno ih podstaći 

na vršenje prestupničkih radnji. 

(Ž. B. Jašović, Kriminologija maloljetničke 

delinkvencije, Beograd, 

1991. god., str. 258). Filmovi 

ovakvog sadržaja ipak ne djeluju 

na sve mlade isto. Veći je uticaj 

na psihički labilnije i pretjerano 

emotivne mlade osobe, nego na 

one koje to nisu. 

S obzirom na ocjenu ovog 

kriminogenog faktora u literaturi 

preovladava mišljenje da se 

negativno učešće filma u determinisanju 

delinkvencije mladih 

najčešće izražava preko podsticanja 

već postojeće sklonosti ka 

takvom ponašanju, odnosno ono 

ima ulogu povoda. 

Printani mediji –štampa i šund 

literatura 

Negativan uticaj štampe i 

šund literature na pojavu delinkventnog 

ponašanja je problem 

o kojem se već duže vremena raspravlja 

u literaturi. Pod štampom se 

ovdje podrazumijeva, uglavnom publikovane, 

tzv. kriminalne hronike kojom 

obiluju dnevni i nedjeljni listovi. (R. 

Mlađenović - Kupčević, Kriminologija, 

Sarajevo, 1982., str. 171). 

Štampa je obavezna, prema društvu i 

čitaocima, da pruža informacije i o ovim 

pojavama. Objavljivanje tih informacija 

ima pozitivnu ulogu koja se ogleda kroz 

određeni uticaj u pravcu aktiviranja javnog 

mnijenja na otklanjanju uzroka ovih 

pojava. Međutim, štampa nekad pretjeruje 

objavljivanjem često senzacionalnih 

i šokantnih podataka “crne” hronike, 

skandaloznih vijesti o zločinu i drugim 

negativnim pojavama, što ostavlja negativne 

posljedice. Ona često u svojim 

tekstovima daje pretjerani publicitet 

pojedinim kriminalnim događajima uz 

opisivanje pojedinih momenata iz ličnog 

života izvršioca. Ona time na izvjestan 

način populariše asocijalno ponašanje 

što mlade može potaknuti na prestupničke 

radnje, kako bi doživjeli publicitet. 

Također, detaljnim opisom načina 

izvršenja krivičnog djela štampa može 

negativno uticati na mlade na način da 

im posluži kao model za njihove kriminalne 

poduhvate. U tom slučaju ona ima 

instruktivnu funkciju. 

Isti mehanizam djelovanja na mlade 

ima i šund literatura, to jest ona 

literatura koja nema nikakvu umjetničku 

vrijednost. Kriminalni romani, 

avanturistička literatura i pornografija 

svojim kliširanim načinom 

opisivanja raznih scena tuče, 

sadizma, pucnjave, prolivanja 

krvi, seksualnog nasilja, 

pornografskih i sličnih motiva 

u stanju je da okupira 

pažnju mladih čitalaca i da se 

prosto lijepi za njihovu psihu, 

često je deformišući i unoseći 

konfuziju u njihovo poimanje 

života. (Ž. B. Jašović, 

Kriminologija maloljetničke 


god., str. 264). 

U šund literaturu svakako 

bi se mogli svrstati i crtani 

romani, stripovi. Negativan 

uticaj na mlade ostavljaju oni 

stripovi čiji sadržaj čine nasilje, 

zločini, seks, te se njima, 

također, pridaje kriminogeni 

značaj. 

Faktor i uticaji koji su prethodno 

izloženi po svojoj učestalosti kriminogenog 

djelovanja predstavljaju bitne i 

preovlađujuće faktore prestupništva 

u nizu drugih neposrednih društvenih 

faktora. Stoga se djelovanjem ovih 

faktora dobrim dijelom može etiološki 

objasniti delinkvencija kao društvena i 

masovna pojava. Međutim, pored ovih 

neposrednih društvenih faktora postoje 

i drugi socijalni faktori također 

neposrednog karaktera. U literaturi se 

najčešće navode sljedeći: a) Negativan 

uticaj koji na mlade ostvaruju odrasli 

Kriminalni 

romani, 

avanturistička 

literatura i 

pornografija 

svojim 

kliširanim 

načinom 

opisivanja u 

stanju je da 

okupira pažnju 

mladih čitalaca 

i da se prosto 

lijepi za njihovu 

psihu, često 

je deformišući 

i unoseći 

konfuziju 

u njihovo 

poimanje 

života. 

kriminalci, podvodači, prostitutke, 

dileri opojnim sredstvima, 

kockari, ucjenjivači i slični deklarisani 

elementi; b) Kriminogeni 

uticaj raznih konzervativnih shvatanja, 

običaja, određenih političkih 

stavova i motiva; c) Negativno 

djelovanje koje na mlade ostvaruju 

izvjesni sukobi u oblasti kulture; 

d) Neadekvatno funkcionisanje 

socijalno-zaštitnih, zdravstvenih 

i drugih komunalnih institucija 

i objekata; e) Neadekvatna krivično-pravna 

rješenja, koja se 

javljaju kao smetnja efikasnom 

suzbijanju j kriminaliteta i predupređenju 

recidivizma. (Ž. B. 

Jašović, Kriminologija maloljetničke 


god., str. 265-268). 

Ovdje je važno istaći da nijedan 

od ovih pobrojanih, kao i 

drugih faktora, nije univerzalan 

u smislu da u svakom konkretnom 

slučaju izaziva delinkventno 

ponašanje. Naprotiv, oni najčešće 

djeluju u interakciji, tako da 

u stvarnosti rijetko može 

doći do prestupničkog ponašanja 

usljed djelovanja samo 

jednog faktora. Ali, i kod 

zajedničkog djelovanja više 

faktora, ipak se izdvajaju oni 

najaktivniji koji, u konkretnom 

slučaju, imaju karakter 

uzroka. Negativno djelovanje 

ovih faktora na mlade se 

ostvaruje u zajednici i sa ostalim 

faktorima društvenog i 

psihičkog karaktera. Koliki će 

uticaj tih faktora biti i kakve 

će posljedice pojedinih faktori 

ostvariti zavisi od njihovog intenziteta, 

kao i drugih uslova 

šireg društvenog i psihičkog 

determinističkog okvira u 

kome djeluju. 

Isto tako, pojedini faktori 

koji su u slučaju delinkventa 

A djelovali kriminogeno, nisu 

djelovali kriminogeno u slučaju 

delinkventa B, C i drugih, 

kod kojih su se, kao kriminogeni, 

pojavili neki drugi faktori. Prema tome, 

kod sagledavanja uzorka delinkventnog 

ponašanja mora se poći od sagledavanja 

cjelokupne životne situacije. Da li će 

životna situacija neke mlade ličnosti u 

nekom slučaju postati kriminogena situacija 

ne zavisi samo od toga koji faktori 

djeluju, nego i od toga kako oni djeluju. 

To znači da kriminogenost pojedinog 

faktora u svakog konkretnom slučaju zavisi 

od uzajamnih odnosa toga faktora 

prema svim drugim faktorima koji djeluju 

istovremeno. 


35

Fetve 

Aktuelna pitanja i dileme 

Namjerno ubistvo predstavlja 

povredu triju prava: Božijeg, 

prava ubijenog i njegove rodbine 

Saff redovno prenosi fetve 

eminentnih islamskih 

učenjaka iz različitih pravnih 

i drugih islamskih naučnih 

oblasti i cjelina 

Pokajanje ubice 

Da li je, kada je u pitanju namjerno 

ubistvo kojeg je čovjek počinio 

tajno, dovoljno pokajanje ili je, uz to, 

potrebno da se ubica preda zvaničnim 

policijskim i sudskim organima kako 

bi bio adekvatno sankcionisan? 

Dr. Salih ibn Muhammed 

el-Munedžid 

Hvala Allahu i neka je mir i spas na 

posljednjeg poslanika, Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu 

porodicu i ashabe. Namjerno ubistvo 

predstavlja povredu triju prava: Božijeg 

prava, prava ubijenog i prava njegovih 

bližnjih, i u skladu je sa pravdom i pravičnošću 

da se ta prava, naknadno, izmire 

(poravnaju). Iskrenim pokajanjem namiruje 

se Božije pravo, pravo bližnjih namiruje 

se na jedan od tri načina: izvršenjem 

smrtne kazne (odmazdom), prihvatanjem 

novčane kompenzacije umjesto 

toga ili oprostom, dok će pravo ubijenog 

biti namireno na Sudnjem danu tako 

što će mu Uzvišeni Allah, kao zamjenu 

za pretrpljenu štetu, dati iz Svog obilja i 

dobra. Rekao je Ibnul-Kajjim, Allah mu 

se smilovao: “Zaključak bi bio da se za 

namjerno ubistvo vežu tri prava: Božije, 

pravo ubijenog i pravo bližnjeg. Ukoliko 

se ubica dobrovoljno i bez ikakve prisile 

preda bližnjima (rodbini ubijenog), 

iskreno se kajući za počinjeni zločin, i 

iz straha od Allahove kazne, time su izmirena 

dva prava: Božije, pokajanjem, i 

pravo rodbine, izvršenjem smrtne kazne, 

nagodbom ili oprostom, dok će pravo 

ubijenog biti izmireno na Sudnjem danu 

tako što će ga Allah, dželle šenuhu, obasuti 

svojom milošću i dobrom, kao iskup 

za iskreno pokajanje njegovog ubice. 

Tako će i njegovo i pravo pokajnika biti 

zadovoljeno.’’ (El-Dževabul-kafi, 

102.). 

Ove Ibnul-Kajjimove riječi prenio je El- 

Merdavi u Tashihul-furu’, 6/171., a zatim 

dodao: “Ibnul-Kajjim je, u ovom pitanju, 

odabrao Tekijjudinovo mišljenje (misli 

na Ibn Tejmijju), koji ga je obrazložio na 

spomenuti način i preferirao, što je, bez 

sumnje, ispravno i tačno.” Ako je ubica 

prikrio svoj zločin, a nakon toga se iskreno 

pokajao, ostalo je da se izmire dva 

prava: pravo bližnjih i pravo ubijenog. 

Jedan od uvjeta ispravnosti tevbe jeste izmirenje 

uzurpiranih prava, bilo njihovim 

povratom, bilo traženjem oprosta za pričinjenu 

štetu. Stoga je ubica dužan obavijestiti 

porodicu o zločinu kojeg je počinio 

nad njihovim rođakom, kako bi oni, sudskim 

putem, mogli tražiti namirenje štete, 

ili zahtijevati od njega isplatu krvarine 

ili mu oprostiti, što je u skladu sa riječima 

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko 

nekome učini nepravdu, neka, dok je još 

na ovome svijetu, traži oprosta od njega, 

jer na onom svijetu neće dobiti takvu priliku, 

tamo se šteta ne plaća dinarima niti 

dirhemima, nego će se namirivati dobrim 

djelima, a onaj ko ne bude imao dobrih 

djela, štetu će namiriti tako što će na svoja 

pleća prihvatiti dio grijeha onoga koga je 

na dunjaluku oštetio.” (Buharija, 6534.). 

(Izvor: www.islam-qa.com). 

Čestitost (moralnost) i bračna 

dostojnost 

Selam alejkum. S obzirom da 

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže da su nevaljali 

muškarci za nevaljale žene, i 

nevaljale žene za nevaljale muškarce, a 


36 

čestiti muškarci za čestite žene i čestite 

žene za čestite muškarce, a znam i za 

hadis gdje se kaže da čovjek neće preseliti 

dok ne učini grijeh za koji kori 

svog brata koji ga je učinio a zatim se 

za njega pokajao, pa me interesuje, da 

li je grijeh onda da muškarac ili žena 

koji su počini blud, a potom se pokajali, 

budu u vezi sa ženom odnosno muškarcem 

koji nisu? Da li pokajanje briše 

grijehe na način da se onda ovaj ajet ne 

primjenjuje? 

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin 

Es-selamu alejkum! Tačno je da spomenuti 

ajet pojašnjava i definira moralni 

profil osoba koje jedna drugoj odgovaraju 

kada je riječ o stupanju u brak. Logično je 

i primjereno da moralno čista osoba želi 

i treba da stupi u brak s moralno čistom 

osobom. Nemoralna osoba nema pravo 

stupati u brak s moralnom osobom, 

jer je njen profil nemoralnost, pa neka 

u brak stupa sa osobom sličnog profila. 

Međutim, u slučaju da se nemoralna osoba 

iskreno pokajala i vratila vjeri, može 

stupiti u brak s neporočnom osobom. 

Brak će biti ispravan. Jer, iskrena teoba 

briše grijehe. Međutim, neporočna osoba 

treba biti na oprezu, tj. treba biti sigurna 

u iskrenu teobu griješnika, s obzirom da 

su prevare moguće. U svakom slučaju, to 

što ranije nemoralna osoba traži moralnu 

osobu za bračnog druga ide u prilog moralnosti 

i neporočnosti prije braka. Jer, 

ko je bio neporočan prije braka, veliki su 

izgledi da takav ostane i u braku. (www. 

rijaset.ba, Pitanja i odgovori) 

Smrt od tuge za voljenom osobom 

Es-selamu alejkum. Koji je status 

osobe koja umre od tuge za voljenom 

osobom, a nije želio stručnu pomoć 

iako je znao da posljedice mogu biti 

fatalne?

Dr. Enes Ljevaković, 

fetva-i-emin 

Es-selamu alejkum. 

Liječiti se treba i neka ulema 

smatra da je to obaveza 

shodno imperativu u hadisu: 

“Liječite se, ali ne zabranjenim 

stvarima!” Međutim, 

neka ulema smatra da osoba 

ima prava da odbije liječenje, 

oslanjajući se na prirodni 

razvoj bolesti i prepuštajući 

svoje stanje Allahovoj odredbi. 

Dozvoljeno je da osoba u 

teškoj situaciji uči dovu da je 

Allah poživi dok je život dobar za nju, a 

da joj jjpodari smrt ako je to za nju bolje. 

Životni optimizam i nada u poboljšanje 

situacije je u skladu s islamskim učenjem 

i rezonom. (www.rijaset.ba, Pitanja i 

odgovori). 

Odnos prema svekrvi 

Moj muž je mnogo vezan za svoju 

majku, i ima veliku želju da je dovede 

kod nas, iako ona trenutno živi sa sinom 

i kćerkom. Nastojim da se, koliko 

god je to moguće, prema njoj odnosim 

korektno i s poštovanjem, ali je njena 

narav takva da voli zapovijedati i nametati 

drugima svoje mišljenje. Mog 

muža često ponižava u mom prisustvu, 

i ponaša se rasipnički, tako da se često 

zadužujemo zbog nje. Šta da radimo? 

Ako je ubica 

prikrio svoj 

zločin, a nakon 

toga se iskreno 

pokajao, ostalo 

je da se izmire 

dva prava: 

pravo bližnjih i 

pravo ubijenog. 

Jedan od uvjeta 

ispravnosti 

tevbe jeste 

izmirenje 

uzurpiranih 

prava. 

Kolegij za fetve na internetskom 

portalu www.islamweb.net, 

fetva br. 148.545 

Hvala Allahu i neka je mir 

i spas na posljednjeg poslanika 

, 

Muhammeda, sallallahu alejhi 

ve sellem, njegovu časnu porodicu 

i ashabe. Prije svega, savjetujemo 

ti da u odnosu prema svekrvi 

budeš strpljiva i ustrajna u 

činjenju dobra, jer strpljenje uvijek 

donosi samo dobro i korist. 

O vrjednostima sabura, možeš 

čitati u odgovoru br. 18.103. S 

druge strane, tvoje neprikosnoveno 

pravo, kojeg ti islam daje i na kojem 

možeš insistirati, je da sa svojim mužem živiš 

u zasebnom stanu ili kući, i to je muž dužan 

da ti obezbijedi. Sa šerijatskog stanovišta, ti 

nisi dužna živjeti u zajednici sa njegovim roditeljima 

ili bilo kim drugim. Savjetujemo ti 

također da o ovome svemu, otvoreno i hladne 

glave, razgovaraš sa svojim mužem kako 

bi iznašli najbolje moguće rješenje. Njegova 

je obaveza da, u skladu sa visokim moralnim 

normama i načelima, savjetuje majku 

i objasni joj do kakvih negativnih posljedica 

može dovesti njeno ponašanje. Pri tome treba 

biti svjestan da je preporoučivanje dobra 

i upozoravanje na zlo (el-emru bi 

-l -marufi ’ 

ve- 

n-nehju ‘ani 

-l- 

munkeri) jedan od vidova 

dobročinstva prema roditeljima. Kao dio 

rješenja dozvoljeno je u pomoć pozvati i druge 

članove obitelji i rodbine, ali se nikako ne 

smije zapostaviti iskrena dova Allahu, džele 

šanuhu, da popravi vaše stanje. Važno je napomenuti 

da je financijska skrb o siromašnim 

roditeljima obaveza sve djece, muške i 

ženske, u skladu sa mogućnostima svakog 

od njih. (www. islamweb.net). 

Musliman i držanje psa u kući 

Selam. Da li je muslimanu dozvoljeno 

držati psa u kući? Pas se redovno pere, 

dobija vakcine itd? 

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin 

Es-selamu alejkum! Držanje psa u kući 

ili stanu nije u duhu tradicionalne islamske 

kulture življenja. Slina psa se šerijatski tretira 

nečistom te bi se odjeća na koju dospije trebala 

oprati da bi se u njoj moglo klanjati. U 

jednom hadisu se navodi da meleki ne ulaze 

u kuću u kojoj se nalazi pas. Prema tome, u 

kući u kojoj se klanja i vodi računa o islamskim 

propisima ne bi trebalo bespotrebno 

držati psa. Pas se može držati (van kuće) 

ako postoje opravdani razlozi poput lova, 

čuvanja ili ispomoći slijepoj osobi u kretanju 

i sl. Pretpostavljamo da je razlog zabrane 

higijensko-zdravstvene naravi. Ali, moguće 

je da ima i nekih drugih razloga, 

nama trenutno nepoznatih, te i pored 

svih zdravstveno-higijenskih mjera ne 

možemo reći da je držanje psa u kući 

islamski prihvatljivo. Međutim, možemo 

reći da su te mjere, u slučaju da 

osoba ipak drži psa u kući/stanu, neophodne 

i ublažavaju oštricu zabrane. 

(www.rijaset.ba, Pitanja i odgovori) 

37

Pobožnost 

Putevi duhovnog uzdizanja: Altruizam ili nesebičnost 

I više vole njima nego sebi, 

mada im je i samima potrebno 

Velikodušan i darežljiv čovjek 

daje drugima čak i ono što mu 

je samom potrebno, a škrtac 

pohlepno žudi za onim što ne 

posjeduje, a kada ga dobije 

onda škrtari i ne želi to ni s 

kim dijeliti 

Piše: Muhamed Nasirudin el-Uvejd 

Preveo i prilagodio: Abdusamed 

Nasuf Bušatlić 

A 

rapska riječ el-isar (veli- 

kodušnost, nesebičnost, 

Aaltruizam, darežljivost) 

znači dati prednost potrebama drugih 

ljudi nad vlastitim potrebama. 

Velikodušan i istinski darežljiv čovjek 

je spreman da trpi glad i žeđ da 

bi drugog nahranio i napojio. To je 

jedno od najljepših i najplemenitijih 

svojstava islamskog ahlaka. Islamski 

učenjaci su kazali da je osobina iskrenih 

vjernika el-isar (velikodušnost ili 

darežljivost), a osobina nevjernika je 

el-esere, što znači sebičnost, pohlepa 

i egoizam. Oni koji ne vjeruju u 

Allaha samoljubivi su, pohlepni i sebični 

i oni najčešće svoj život grade 

na smrti drugih ljudi, svoje bogatsvo 

na tuđem siromaštvu, svoju veličinu i 

ugled na tlačenju i ponižavanju drugih 

ljudi, a svoju sigurnost na strahu 

drugih ljudi. 

Svojstvo putnika ka Allahu 

Muhammed, sallallahu alejhi ve 

sellem, rekao je: “Čuvajte se zulu- 

ma (nasilja), jer je zulum tmina na 

Sudnjem danu, čuvajte se pohlepe 

jer je ona upropastila narode prije 

vas, nagnala ih je da prolijevaju nedužnu 

krv i da sebi dozvole ono što 

je zabranjeno.” (Muslim). U drugom 

hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, kaže: “Neće se spojiti prašina 

na Allahovom putu i džehennemska 

vatra, niti će se ikada u jednom 

srcu spojiti pohlepa i vjerovanje.” 

(Sahihul-Džami’). Prvi znak velikodušnosti 

i altruizma je oslobađanje 

od pohlepe, a drugi znak je prepuštanje 

drugima onoga što ti je i samom 

potrebno. 

U poznatom komentaru 

sure El-Fatiha, Ibnul- 

Kajjim el-Dževzi je, između 

ostalog, rekao: “Jedan 

od stepeni duhovnog uzdizanja 

koji je sadržan 

u ajetu ijjake na’budu ve 

ijjake nestein (Samo Tebe 

obožavamo i samo od Tebe 

pomoć tražimo), svakako je 

i altruizam, velikodušnost, 

darežljivost. Uzvišeni je 

objavio: I onima koji su 

Medinu za življenje izabrali 

i domom prave vjere još 

prije njih je učinili; oni vole 

one koji im se doseljavaju i 

u grudima svojim nikakvu 

tegobu, zato što im se daje, 

ne osjećaju, i više vole njima 

nego sebi, mada im je i 

samima potrebno. A oni koji se uščuvaju 

lakomosti, oni će sigurno uspjeti. 

(El-Hašr, 9.). Svojstvo el-isar (altrui- 

zam, velikodušnost) suprotno je pohlepi 

i škrtosti (eš-šuh). Rečeno je: 

‘Velikodušan i darežljiv čovjek daje 

drugima čak i ono što mu je samom 

potrebno, a škrtac pohlepno žudi 

za onim što ne posjeduje, a kada ga 

dobije onda škrtari i ne želi to ni s 

kim dijeliti.’ Škrtost (ar. el-buhl) je 

plod pohlepe (ar. eš-šuh) koja čovjeka 

podstiče da škrtari.” Nakon toga, 

Ibnul-Kajjim je citirao hadis koji prenosi 

Abdullah ibn Amr ibn As, a u 

kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, rekao: “Čuvajte se pohlepe jer 

Čuvajte se 

pohlepe jer je 

ona upropastila 

one prije vas, 

natjerala ih je 

da škrtare, pa 

su škrtarili, 

natjerala ih 

je na kidanje 

rodbinskih 

veza, pa su ih 

kidali, natjerala 

ih je na razvrat 

i griješenje, 

pa su to činili. 

(Hadis) 

je ona upropastila one prije vas, natjerala 

ih je da škrtare, pa su škrtarili, 

natjerala ih je na kidanje rodbinskih 

veza, pa su ih kidali, natjerala ih je 

na razvrat i griješenje, pa su to činili.” 

(Ebu Davud). 

U naprijed citiranom ajetu, Allah, 

dž.š., opisao je ensarije osobinom elisara 

(velikodušnosti i nesebičnosti) 

i to je zapravo osobina koja je inače 

krasila ensarije, odnosno 

muslimane Medine koji 

su velikodušno prihvatili 

Muhammeda, sallallahu 

alejhi ve sellem, i njegove 

ashabe iz Mekke, nakon 

što su učinili hidžru u 

Medinu. 

Historičari su zabilježili 

predaju u kojoj se 

spominje da je jedan od 

najdarežljivijih ensarija 

općenito bio Kajs ibn 

Sa’d ibn Ubade, r.a. Tako 

se spominje da se on jedanput 

razbolio, ali mu je 

malo ljudi došlo u posjetu, 

pa se čudio zbog toga. 

Rečeno mu je da se ljudi 

stide doći, jer su se mnogo 

zadužili kod njega, a nemaju 

mogućnost da mu vrate dug. 

Kada je to čuo, rekao je: “Allah uništio 

imetak koji sprječava braću da 

se međusobno posjećuju!” Zatim je 

naredio telalu da razglasi da on svim 

dužnicima oprašta dug. Sutradan se 

stvorila velika gužva pred njegovim 

vratima. Prenosi se da ga je neko 

upitao: “Jesi li ikada sreo darežljivijeg 

čovjeka od sebe?” Odgovorio 

je: “Jesam. Putovao sam sa svojim 

prijateljem, pa nas je noć zatekla u 

pustinji i svratili smo u kuću jedne 

žene da se odmorimo i da po mogućnosti 

prenoćimo. Kada je došao 

njen muž rekla mu je da ima dva 

gosta. On je odmah zaklao devu i 


38

pripremio je za večeru. Sutradan je 

zaklao drugu devu za ručak, pa smo 

mu rekli: ‘Mi smo sasvim malo pojeli 

mesa od one jučerašnje deve, a ti 

danas kolješ drugu. Zašto to radiš?’ 

Odgovorio je: ‘Ja svoje goste nikada 

ne častim jučerašnjom hranom.’ 

Ostali smo kod njega dva dana i dvije 

noći. Treći dan smo krenuli svojim 

putem, i pošto je on bio otišao 

od kuće, mi smo njegovoj ženi dali 

sto zlatnika i rekli smo da se u naše 

ime zahvali mužu na gostoprimstvu. 

Nedugo zatim, čuli smo glas koji 

nas je dozivao: ‘O nevaljalci! Čujete 

li me, vama govorim! Vama koji ste 

na prevaru pokušali platiti moje gostoprimstvo!’ 

Ubrzo nas je stigao i 

ljutito nam rekao: ‘Ili ćete uzeti vaš 

novac koji ste dali mojoj ženi ili ćete 

osjetiti oštricu moga koplja.’ Vidjeli 

smo da sa njim nema šale, pa smo 

uzeli novac i nastavili putovanje.” 

Vrste altruizma 

Islamski učenjaci su spomenuli 

sljedeće vrste altruizma (el-isar). r 

Prvo, davanje prednosti drugima 

u onome što ni na koji način neće 

negativno utjecati na vjeru, niti će 

biti uzrok upropaštavanja života i 

vremena i njegovog iskorištavanja 

u zabranjenim stvarima, kao što je 

davanje prednosti drugom u hrani, 

piću i odjeći, ali pod uvjetom 

da to neće štetiti životu. 

Sve ono u čemu se 

krije dobro za ahiret i što 

je vezano za ibadet, vjernik 

ne treba prepuštati 

nikome, niti u tome treba 

bilo kome davati prednost. 

Drugo, davanje prednosti 

Allahovom zadovoljstvu 

nad zadovoljstvom ljudi. 

To znači da čovjek želi da 

čini samo ono u čemu je 

Allahovo zadovoljstvo, pa 

makar time rasrdio ljude i 

makar to za njega bilo veliko 

iskušenje. U suprotnom, 

onaj ko dadne prednost 

zadovoljstvu ljudi nad 

Allahovim zadovoljstvom, 

on će osjetiti srdžbu onog 

čije zadovoljstvo je tražio i bit će ponižen 

i iskušan upravo rukama onih 

za čijim zadovoljsvom je čeznuo, pa 

će tako izgubiti i dunjaluk i ahiret. 

Rekao je imam Šafija: “Zadovoljstvo 

ljudi je nedostižni cilj, pa se drži onoga 

što će ti koristiti i što će popraviti 

tvoj odnos prema Allahu.” Treće, 

da svoju velikodušnost i altruizam 

pripišeš Allahu, a ne sebi, jer je On 

Onaj koji daruje svaku blagodat, pa 

tako i altruizam. 

El-džudu - darežljivost i njeni 

stepeni 

Ashab Ebu 

Damdam je 

u zoru učio 

ovu dovu: 

“Gospodaru 

moj, ja nemam 

imetka koji 

bih podijelio 

kao sadaku, 

pa zato svoju 

čast zalažem 

kao sadaku. 

Gospodaru, 

budi mi 

svjedok da 

sam oprostio 

svima koji su 

me na bilo koji 

način uvrijedili, 

potvorili i 

psovali.” 

Osim stepena el-isar, 

postoje još dva stepena darežljivosti 

ili altruizma, a 

to su: es-sehau - to je obični 

vid darežljivosti koji se 

može naći kod mnogih 

ljudi, a koji znači da dijeliš 

drugima manje nego što 

sebi ostavljaš. Zatim, eldžudu, 

što znači dijeljenje 

shodno mogućnostima. 

Imam Ibnul-Kajjim je 

spomenuo deset vrsta eldžudaa 

ili darežljivosti. 

Prvi stepen je altruizam 

i nesebičnost u pogledu 

života. Dok većina ljudi 

škrtari u imetku, iskreni 

vjernici su spremni založiti 

i žrtvovati život u ime 

Allaha. Drugi stepen je altruizam 

i nesebičnost u pogledu vlasti. 

Bogobojazni ljudi koji posjeduju 

vlast, spremni su uvijek odreći se 

vlasti u korist drugih, ako je u tome 

dobro i korist za ljude. Treći stepen 

odnosi se na velikodušno žrtvovanje 

vlastitog komoditeta i udobnog 

života radi drugih ljudi, ukoliko to 

znači pomaganje drugima da ostvare 

svoja prava. Četvrti stepen odnosi se 

na altruizam i darežljivost u znanju. 

To su oni koji ne kriju znanje koje 

im je Allah podario i ne škrtare u 

njegovom prenošenju i podučavanju 


39

drugih ljudi, i to čine bez oholosti, 

umišljenosti, zavidnosti i loših namjera 

prema onima koje podučavaju. 

Neki islamski učenjaci su kazali 

da je darežljivost u znanju bolja od 

darežljivosti u imetku. Peti stepen 

odnosi se na nesebično zalaganje 

ugleda putem zauzimanja kod vladara 

za obespravljene ljude. Na taj način 

ugledan čovjek daje zekat na svoj 

ugled kao što učenjak podučavanjem 

drugih ljudi daje zekat na znanje koje 

posjeduje. 

j 

Šesti stepen odnosi se na darežlji- 

vost u svim vidovima materijalnog i 

moralnog pomaganja, na što aludira 

hadis Muhammeda, sallallahu alejhi 

ve sellem, u kojem je rekao: “Svaki 

dan u kojem čovjek osvane (živ i 

zdrav) dužan je podijeliti sadaku na 

svaki svoj zglob. Pomiriti dvojicu ljudi 

je sadaka, pomoći čovjeku da uzjaše 

na svoju jahalicu, ili da natovari 

svoj prtljag, je sadaka, lijepa riječ je 

sadaka, svaki korak do džamije radi 

klanjanja namaza je sadaka, sklonuti 

s puta ono što smeta prolaznicima je 

sadaka.” (Muttefekun alejhi). Sedmo, 

darežljivost koja se odnosi na ljudsku 

čast. Najbolji primjer za to je ashab 

Ebu Damdam, r.a., koji je u zoru 

učio ovu dovu: “Gospodaru moj, ja 

nemam imetka koji bih podijelio kao 

sadaku, pa zato svoju čast zalažem 

kao sadaku. Gospodaru, budi mi 

svjedok da sam oprostio svima koji 

su me na bilo koji način uvrijedili, 

potvorili i psovali.” Kada su se sutradan 

ashabi okupili kod Poslanika, 

sallallahu alejhi ve sellem, on im je 

rekao: “Zar ne možete biti kao Ebu 

Damdam, ako već nemate imetka da 

ga podijelite kao sadaku.” 

Osmi stepen odnosi se na darežljivost 

u pogledu strpljivosti na životnim 

iskušenjima, kao i opraštanje 

uvreda i dugova drugim ljudima. 

Strpljivost je uzvišen stepen i altruizam 

i davanje prednosti drugima 

u tom pogledu, bolji je od izdašnog 

dijeljenja imetka. Allah, dž.š., 

u Kur’anu veli: Nepravda se može 

uzvratiti istom mjerom, a onoga koji 

oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; 

On, uistinu, ne voli one koji nepravdu 

čine. (Eš-Šura, 40.). 

U ajetu su spomenuta tri stepena: 

stepen pravednosti i uzvraćanje 

na nepravdu istom mjerom, što je dozvoljeno, 

zatim, stepen dobročinstva i 

velikodušnog opraštanja, što je preporučeno, 

i stepen zuluma, što je zabranjeno. 

Deveti stepen altruizma odnosi 

se na lijep ahlak i općenito lijepo 

ponašanje prema ljudima. To je stepen 

koji je veći i bolji od velikodušne 

strpljivosti na uvredama, 

i onaj ko ga ostvari 

može postići stepen 

stalnog postača i klanjača, 

a to su dobra 

djela koja će na vagi 

Sudnjeg dana biti najteža. 

U tom smislu je 

i hadis Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem: 

“Neka niko od 

vas ne omalovažava ni 

jedno dobro djelo, pa 

makar se radilo o tome 

da sretneš drugog muslimana 

nasmijanog 

lica.” 

Deseti stepen je 

altruizam u pogledu 

onoga što ljudi posjeduju, 

u smislu da ne 

žudiš za onim što oni 

imaju, da to ne smatraš 

velikim u svom 

srcu niti da od njih 

ponizno tražiš te blagodati 

svojim jezikom. 

Rekao je Abdullah Ibn 

Mubarek: “Neovisnost 

u pogledu onoga što 

ljudi posjeduju, predstavlja 

veći stepen darežljivosti od 

dijeljenja imetka i komotno 

se može kazati siromahu 

koji ne žudi za bogatstvom 

drugih ljudi: ‘Iako ti nije 

dato ono čime bi pokazao 

svoju darežljivost, budi altruista 

u odnosu na ono što 

oni posjeduju i sigurno ćeš 

ih preteći u darežljivosti, u 

rahatluku i svom drugim 

pohvalnim svojstvima.’” 

Primjeri nesebičnosti i altruizma 

Muhammed, sallallahu alejhi 

ve sellem, bio je najbolji primjer i 

uzor u lijepom ahlaku, pa tako i u 

pogledu altruizma i darežljivosti. 

Prenosi se od Sehla ibn Sa’da, r.a., 

da je rekao: “Jedna žena je došla 

kod Poslanika, sallallahu alejhi 

ve sellem, i donijela mu ogrtač. 

Nakon toga, on je upitao ashabe: 

‘Znate li šta je burda?’ Odgovorili 

su: ‘Znamo, to je ogrtač sa pletenim 

rubovima.’ Onda je ta žena rekla: 

‘Allahov Poslaniče, ja sam ga svojim 

rukama isplela samo za tebe, pa ga 

obuci.’ Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, uzeo je ogrtač, jer mu je 

zaista trebao, a zatim se pojavio u 

ogrtaču pred nama. Jedan od pristnih 

ashaba mu je rekao: ‘Allahov 

Poslaniče, da li bi meni dao taj 

Rekao je 

Abdullah Ibn 

Mubarek: 

“Neovisnost 

u pogledu 

onoga što ljudi 

posjeduju, 

predstavlja 

veći stepen 

darežljivosti 

od dijeljenja 

imetka.” 

ogrtač?’ Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, istog 

trenutka je skinuo ogrtač 

i dao ga tom čovjeku. 

Nakon toga prisutni su mu 

rekli: ‘Zašto si to tražio od 

Poslanika, sallallahu alejhi 

ve sellem, kad znaš da on 

nikoga neće odbiti u onome 

što traži, a potreban mu 

je taj ogrtač?’ Odgovorio 

je: ‘Tako mi Allaha ja 

sam ga tražio da mi bude 

ćefin kada umrem.’ Sa’d je rekao: 

“Zaista mu je taj ogrtač bio ćefin 

u koji je umotan kada je umro.” 

(Buharija). U predaji od Enesa ibn 

Malika stoji da je neki čovjek tražio 

od Poslanika, sallallahu alejhi ve 

sellem, stada ovaca koja su ispunila 

dolinu između dva brda, pa mu ih je 

dao. Poslije toga, taj čovjek se vratio 

svom narodu i rekao: “O ljudi, primite 

islam, zaista Muhammed daje 

toliko da se poslije toga ne trebate 

plašiti siromaštva.” 

Davanje prednosti bratu 

muslimanu i po cijenu života 

Poslanikov, sallallahu alejhi ve 

sellem, primjer slijedili su i njegovi 

ashabi. U Bici na Jermuku, 

Huzejfe el-Adevi, sa vedrom vode u 

ruci, tražio je svog amidžića među 

ranjenicima da ga napoji. Kada ga 


40

je našao, prišao mu je i baš kada je 

prinio vedro njegovim usnama, začuo 

se jecaj drugog ranjenika, pa je 

njegov amidžić pokazao očima prema 

njemu. Huzejfe je otišao do drugog 

ranjenika i vidio je da se radi 

o Hišamu ibn Asu. Uzeo je vedro s 

vodom da ga napoji, ali je čuo trećeg 

ranjenika i njegov bolni krik: 

“Aaah!” I umjesto da se napije vode, 

Hišam je pokazao očima prema tom 

ranjeniku. Huzejfe je pritrčao da ga 

napoji, ali je on već bio umro. Brzo 

se vratio do Hišama, ali je i on bio 

mrtav, a zatim je požurio do svog 

amidžića, međutim ni on više nije 

davao znake života. Dakle, svaki od 

ovih ashaba dao je prednost svom 

bratu muslimanu nad samim sobom 

i to onda kada je gutljaj vode značio 

spašavanje života. 

Allah se čudi vašem sinoćnjem 

postupku 

Do koje mjere su ashabi bili spremni 

na žrtvu i koliko su bili velikodušni 

i darežljivi, svjedoči i sljedeća 

predaja. Naime, Ebu Hurejre, 

r.a., prenosi da je neki čovjek došao 

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, 

i rekao: “Ja sam gladan i potrebna mi 

je bilo kakva hrana.” Nakon toga 

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, 

pitao je sve svoje supruge da li 

imaju hrane, a one su sve odgovorile 

da u njihovim kućama 

nema ništa drugo 

osim vode. Tada 

se Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, 

obratio ashabima, 

upitavši: “Ima li neko 

među vama da bi večeras 

ugostio gosta?” 

“Allahov Poslaniče, 

ja ću ga ugostiti”, javio 

se jedan ensarija. 

Kada je došao kući 

pitao je suprugu ima 

li imalo hrane u kući, 

a ona mu je rekla da 

nema ništa osim hrane 

za djecu. Onda joj 

je on rekao: “Počasti 

Poslanikovog, sallallahu 

alejhi ve sellem, 

gosta! Kada on dođe 

ti uspavaj djecu, a 

onda mu stavi da jede, 

zatim ugasi svijeću, 

a mi ćemo se praviti 

da jedemo kako on 

ne bi primijetio da 

mi nemamo hrane.” 

Sutradan je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, sreo tog 

ensariju i rekao mu: “Zaista se Allah 

čudi vašem sinoćnjem postupku.’’ 

To je pravi profit! 

Govoreći o altruizmu i darežljivosti 

ashaba, Enes ibn Malik, r.a., rekao je: 

“Ebu Talha, r.a., je imao najviše palmi 

u Medini, a najdraži imetak bio mu je 

palmovik Bejreha, koji se nalazio pored 

Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, 

mesdžida. Muhammed, sallallahu 

alejhi ve sellem, ulazio je često u 

taj palmovik i pio vodu sa njegovog 

izvora. A kada je objavljen ajet: Nećete 

zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio 

od onoga što vam je najdraže; a bilo šta 

vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati. 

(Ali-Imran, 92.), Talha je došao kod 

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i 

rekao: ‘Allahov Poslaniče, meni je najdraži 

imetak palmovik Bejreha, i ja ga 

dajem kao sadaku u ime Allaha, nadajući 

se Allahovoj nagradi, pa ga ti dodijeli 

kome hoćeš.’ Poslanik, sallallahu 

aljehi ve sellem, odgovorio mu je: ‘To 

je istinski profit! A ja smatram da je 

najbolje da ga podijeliš svojoj bližnjoj 

rodbini.’ Nakon toga, Talha je svoj 

najbolji i najdraži imetak dao svojim 

amidžićima.” (Buharija i Muslim). 

A u pripovijestima o prijašnjim 

narodima spominje se i ova predaja. 

Naime, u jednom mjestu živjela su 

dvojica braće koji su imali njivu koja 


41 

je donosila velike prihode u pšenici i 

drugim poljoprivrednim proizvodima. 

Jedan od njih je bio oženjen i imao je 

mnogo djece, a drugi je bio neoženjen. 

Bez obzira na to, oni su odlučili i dogovorili 

da njivu i sve što su od žitarica 

uskladištili podijele popola. Međutim, 

kada se vratio svojoj kući, mlađi i neoženjeni 

brat rekao je samom sebi: 

“Zaista je nepravedno da imetak podijelimo 

na pola, jer moj brat je oženjen 

i ima mnogo djece i njegove potrebe su 

veće nego moje.” Zbog toga je odlučio 

da svake noći odnese po jednu vreću 

pšenice i da je istrese u bratov rov u 

kojem je bila pšenica, a da brat to ne 

sazna. U isto vrijeme i njegov oženjeni 

brat je razmišljao o podjeli imetka, pa 

je rekao: “Ja mislim da je ovo nepravedno, 

ja sam oženjen, imam ženu i 

djecu koji će mi pomoći u budućnosti 

ako ja obolim, a moj brat je sam i bolje 

je da on ima više imetka, ako mu zatreba 

nečija pomoć da ga može platiti.” 

I on je također odlučio da svake noći 

nosi vreću pšenice u rov svoga brata, a 

da brat to ne zna. Međutim, jedne noći 

su krenuli u isto vrijeme i sreli su se na 

pola puta, pa su onda zbunjeno gledali 

jedan u drugog, a zatim su spustili vreće 

s pšenicom i bratski se zagrlili, sretni 

i zadovoljni zbog onoga što su učinili. 

Kako dostići stepen altruizma i 

darežljivosti? 

Mnogo je stvari koje vjernicima 

pomažu da postignu stepen altruizma, 

a mi ćemo spomenuti najvažnije. 

Prvo, želja i nastojanje da se 

vjernik okiti lijepim ahlakom i da se 

oslobodi svih negativnih svojstava. 

Onoliko koliko čovjek želi da popravi 

svoj ahlak, toliko će biti bliži 

stepenu altruizma i darežljivosti, jer 

je altruizam vrhunac lijepog ahlaka. 

Drugo, preziranje i ostavljanje pohlepe, 

jer onaj ko mrzi pohlepu zna 

da je se ne može osloboditi osim putem 

altruizma i darežljivosti. Treće, 

veličanje prava drugih ljudi, jer onaj 

ko poštuje tuđa prava i maksimalno 

ih čuva, neće smatrati da je izvršio 

svoje obaveze i ispoštovao tuđa prava, 

dok ne postigne stepen altruizma. 

Četvrto, odricanje od dunjaluka 

i stalno pripremanje i razmišljanje 

o ahiretu, jer će dunjalučke blagodati 

izgledati bezvrijedno onome ko 

zna da ga čeka susret sa Allahom i 

polaganje računa. Peto, navikavanje 

duše da se nosi sa tegobama i iskušenjima, 

jer će to pomoći vjerniku da 

bolje razumije druge ljude i podstaknut 

će ga na darežljivost i nesebično 

pomaganje.

Islamsko pravo 

Pravni propisi u Poslanikovim hadisima 

“Neka se onaj koji je džunup 

ne kupa u stajaćoj vodi” 

Ovaj hadis potvrda je i 

sveobuhvatnosti islamskog 

vjerozakona (Šerijata) i 

njegovog zadiranja u sve pore 

ljudskog života, suprotno 

mišljenju onih koji su opseg 

važenja islamskih propisa 

i načela sveli u najmanje 

moguće okvire, smatrajući 

da je njegova jedina svrha i 

funkcija uređenje čovjekovog 

personalnog odnosa prema 

Bogu, dok su svi ostali aspekti 

ljudskog života prepušteni 

ljudima da ih oni uređuju 

po vlastitom izboru, želji i 

prohtjevima 

Piše: Mr. Semir Imamović 

Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu 

anhu, da je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“Neka se onaj koji je džunup ne 

kupa u stajaćoj vodi.” 

Ocjena hadisa 

Hadis je vjerodostojan. Zabilježio 

ga je Muslim u Sahihu, Knjiga o čistoći, 

Poglavlje “Zabrana kupanja u stajaćoj 

vodi”, br. 283. 

Opća pravna pitanja 

Islamski vjerozakon (propisi) je koncipiran 

tako da, između ostalog, vodi brigu 

o ljudskom zdravlju kao neodvojivom 

dijelu cjeline koja se zove ljudski život, 

onome što ga jača i održava u najoptimalnijem 

stanju, i sprječava i zabranjuje sve 

ono što mu šteti, što ga slabi, narušava i 

umanjuje njegovu funkcionalnost. Jedan 

u nizu dokaza koji to potvrđuje je navedeni 

hadis. Najblaža negativna posljedica 

kupanja osobe koja je džunup u stajaćoj 

vodi jeste da će voda izgubiti na svojoj 

prirodnoj formi, poprimit će neugodan 

miris i karakteristike zbog kojih će i samo 

njeno korištenje biti dovedeno u pitanje. 

Pretpostavimo situaciju da je to jedina 

voda koju stanovnici nekog područja ili 

domaćinstva imaju na raspolaganju, kolika 

će im šteta time biti nanešena? Ne 

samo u zdravstvenom, nego i egzistencijalnom 

pogledu. Izuzev ovog Poslanikovog, 

sallallahu alejhi ve sellem, eksplicitnog 

iskaza, koji akcentira važnost prevencije 

u očuvanju i zaštiti ljudskog zdravlja, 

a samim time i života, postoje i brojni 

drugi iskazi (kur’anski i hadiski) koji na 

direktan ili indirektan način promoviraju 

zdrav život i zaštitu ljudskog zdravlja kao 

jedne od najvećih vrijednosti, kao što su 

riječi Uzvišenog: O vjernici, jedite ukusna 

jela koja smo vam podarili i budite Allahu 

zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate! On 

vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko 

meso, i ono što je zaklano u nečije drugo 

ime, a ne u Allahovo. 1 ; i riječi: I jedite i pijte, 

samo ne pretjerujte; On ne voli one koji 

pretjeruju. 2 , kao i riječi Poslanika, sallallahu 

alejhi ve sellem: “Kada se neko od vas 

probudi iz sna, neka ne kvasi svoje ruke u 

posudi, dok ih ne opere tri puta, jer ne zna 

gdje ih je, tokom spavanja, držao.’’ 3 i sl. 

Ovaj hadis potvrda je i sveobuhvatnosti 

islamskog vjerozakona (Šerijata) i 

njegovog zadiranja u sve pore ljudskog 

života, suprotno mišljenju onih koji su opseg 

važenja islamskih propisa i načela sveli 

u najmanje moguće okvire, smatrajući da 

je njegova jedina svrha i funkcija uređenje 

čovjekovog personalnog odnosa prema 

Bogu, dok su svi ostali aspekti ljudskog 

života prepušteni ljudima da ih oni uređuju 

po vlastitom izboru, želji i prohtjevima. 

Štaviše, takvo mišljenje u sebi nosi 

primjese parcijalizacije vjere ili kur’anskim 

žargonom kazano “nevjerovanja (odbacivanje) 

u jedan dio Knjige”, zbog kojeg 

je Uzvišeni Allah ukorio Jevreje, koji su 


42 

suprotno načelima Knjige, koja im je data, 

a boreći se na protivničkoj strani, kao saveznici 

arapskih plemena, jedni druge 

ubijali, iz zavičaja njihova izgonili, i jedni 

drugima plij 

enili kompletnu imovinu, a 

zatim su, sukladno prinicpima Tevrata, 

otkupljivali jedne druge iz zarobljeništva. 4 

Uzvišeni, u tom smislu, veli: I kada smo 

od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima 

nećete prolijevati i da jedni druge iz zemlje 

vaše nećete izgoniti, vi priznaja 

te da je tako 

i svjedoci ste, vi ipak jedni druge ubijate, a 

pojedine od vas iz zavičaja njihova izgonite 

– pomažući jedan drugom protiv njih, čineći 

i grijeh i nasilje; a ako vam kao sužnji 

dođu, vi ih otkupljujete, a zabranjeno vam 

je da ih izgonite. Kako to da u jedan dio 

Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga 

od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu 

poniženje, a na Sudnjem danu bit će 

stavljen na muke najteže. – A Allah motri 

na ono što radite. To su oni koji su život na 

ovome svijetu pretpostavili onom na onome 

svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će 

im iko u pomoć priteći. 5 Ovome treba dodati 

da Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, na 

nekoliko mjesta u Kur’anu naglašava da je 

Kur’an objavljen kao pojašnjenje za svaku 

stvar, te da upućuje (ukazuje) na ono što je 

najbolje i najispravnije, ne dajući pri tome 

detaljnije obrazloženje o tome koja su to 

pitanja i oblasti za koja on nudi najbolja 

i najadekvatnija rješenja i uputstva, što 

se može i mora tumačiti kao općenitost 

kur’anske poruke, i da ona nije ograničena 

na određeni životni aspekt. U ovom kontekstu 

treba posmatrati i riječi Ebu-Zerra, 

radijallahu anhuma: “Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, je umro, a iza njega je 

ostao nauk o svemu što nas je interesiralo, 

pa čak i o ptici u zraku.” 6 

Za teoretičare šerijatskog prava (ar. 

usulijjun) ovaj hadis je interesantan i zbog 

toga što otkriva drugu stranu zabrane (ar. 

en-nehj), odnosno njenu blažu formu, 

koja se, kao što je to u ovom slučaju, može 

razumjeti iz samog konteksta ili prilike u 

kojoj je izrečena. Naime, osnova je, kada 

su kur’anske i hadiske zabrane u pitanju,

da se njima imperativno (kategorično) na- 

laže ustezanje od djela (postupka ili riječi) 

uz kojeg su spomenuti, ali se može ovisno 

o kontekstu, ili indicijama (pomoćnim činjenicama), 

protumačiti i kao niži (blaži) 

stepen zabrane, tj. kao pokuđeno djelo 

(mekruh), čije izostavljanje Zakonodavac 

traži ali ne u formi imperativa, kao što je 

to slučaj sa zabranama koje nemaju izričit 

(dominantan) obredoslovni karakter, ili 

kojima se definiraju pravila ponašanja prilikom 

obavljanja (vršenja) svakodnevnih 

radnji i potreba (fiziološka potreba, higijena, 

čistoća, zdravlje, pristojno i uljudno 

ponašanje i sl.). U vezi s ovim islamski 

pravnici nemaju jedinstven stav. 7 

smatrat ćemo ga strogo zabranjenim (haramom). 

Bilo kako bilo, minimum oko 

kojeg se slažu islamski pravnici jeste da se 

kupanje džunupa u stajaćoj vodi protivi 

pravilima pristojnog i uljudnog ponašanja, 

te ga kao takvog treba izbjegavati i na 

njega upozoravati. 

2. Dozvola kupanja u tekućoj vodi, 

bilo da se radi o stalno tekućoj vodi 

(rjekama, bujicama) ili vodi koja je privremeno 

zaustavljena s određenom namjerom 

(rezervoari vode namijenjeni 

za navodnjavanje). Također, sasvim je 

svjedeno da li se radi o kupanju nakon 

džunupluka, obredoslovnom 8 ili uobičajenom 

kupanju. 

3. Džunupluk (dženabet) je stanje 

pravne nečistoće, izazvano spolnim 

kontaktom ili izlaskom sjemena usljed 

spolnog nadražaja, u snu ili na javi, a 

koje biva zaprekom za obavljanje vjerskih 

dužnosti i bogougodnih djela, čija 

ispravnost ovisi o fizičkoj ili pravnoj čistoći, 

kao što su namaz, učenje Kur’ana, 

doticanje Mushafa, boravak u džamiji, 

obavljanje tavafa i sl. I u prvom i u drugom 

slučaju, i kada je uzrok džunupluka 

spolni kontakt, pri kojem nije nužno da 

se desi izlazak sjemena, i kada je uzrok 

džunupluka izlazak sjemena, obavezno 

je kupanje. 9 Nešto više riječi o ovome bit 

će kasnije. 

Propisi 

1. Da li je zabrana, spomenuta u ovom 

hadisu, kategorične ili sugestivne naravi, 

tj. da li se njome spomenuto djelo (kupanje 

džunupa u stajaćoj vodi) izričito zabranjuje 

ili se samo želi ukazati na njegovu 

neprikladnost (nedoličnost), bez posebnih 

imperativnih tendencija? Na ovo pitanje, 

dobrim djelom, već smo odgovorili u 

prethodnoj stavci. Koje od dva mišljenja 

ćemo odabrati, ovisi o tome koje teoretsko 

stanovište uzimamo kao mjerodavno: ako 

je to stanovište onih koji prave razliku između 

zabrana obredoslovne naravi i onih 

koji to nisu, onda ćemo odabrati mišljenje 

po kojem je spomenuto djelo pokuđeno, 

ali ne i strogo zabranjeno, u suprotnom, 

Bilješke: 

1 

- Prijevod značenja, El-Bekare, 172., 173. 

2 

- Prijevod značenja, El- ‘Araf, 31. 

3 

- Muttefekun alejhi, Buharija, 162., Muslim, 278. 

4 

- El-Misbahul-munir fi tehzibi Tefsir Ibn Kesir, Safijurrahman el-Mubarekfuri, 75. 

5 

- Prijevod značenja, El-Bekare, 84.-86. 

6 

- Ahmed, 5/153., Tajalisi, br. 479. U njegovom lancu se nalazi osoba čije ime nije 

spomenuto. Prenijeli su ga, također, Bezzar, kao što se navodi u Kešful-estar, br. 

147., Ibn Hibban, br. 65, Taberani, br. 1647. Rekao je Hejsemi u Medžmeu’-z-zevaidu, 

8/264.: “Prenosioci koje je naveo Taberani u svojoj verziji spadaju u grupu 

prenosilaca čiji hadisi su zabilježeni u Sahihu, osim Abdullaha el-Mukrija, a i on 

je povjerljiv prenosilac.’’ 

7 

- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/69. 

8 

- Kupanje petkom, za Bajrame, prije oblačenja ihrama na hadžu, i sl. 

9 

- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/71. 


43

Zelena transferzala 

Odnos medija u Srbiji prema sandžačkim Bošnjacima muslimanima 

Sve dobro što je 

bošnjačko se minimizira, 

omalovažava i skriva 

1. februara 1932. godine 

u Prijepolju je odštampan 

prvi broj lista Sandžak. Tim 

povodom Bošnjačka kulturna 

zajednica organizirala 

je tribinu o medijima u 

Sandžaku i odnosu medija 

u Srbiji prema sandžačkim 

Bošnjacima muslimanima. 

Prenosimo izlaganje Sead ef. 

Šaćirovića, direktora Media 

centra Islamske zajednice i 

urednika lista Glas islama 

Počeću sa riječima Bekira ef. 

Makića koji je nedavno rekao: 

“Više je medijskog prostora dato 

keruši ‘Mili’ nego nacionalnim manjinama”. 

Potpuno je jasno da stanje medija u 

cijeloj zemlji nije ni približno dobro kako 

bi trebalo odgovarati vremenu u kojem 

živimo i vijeku u kom se nalazimo, te 

stremljenju Srbije ka euroatlantskim integracijama. 

Stanje u Sandžaku u medijskoj 

sferi se nije promijenilo u odnosu na 

devedesete godine. Mediji sa nacionalnom 

frekvencijom prema muslimanima 

imaju isti odnos kao i devedesetih godina 

u vaktu Slobodana Miloševića. 

Lokalna Regionalna televizija je po 

nepisanom pravilu u rukama režima koji 

vlada našim gradom. Uređivačka politika 

ostaje ista bez obzira ko je na vlasti, a njeno 

izvještavanje se svodi na veličanje vlastodržaca 

i onoga šta oni rade. Hrabrog 

istraživačkog novinarstva skoro da nema. 

Novinari se boje zamjeranja režimu, 

političarima, tajkunima i kriminalcima. 

Informativne emisije ove televizije favorizuju 

vlastodršce i daju im najveću minutažu. 

Ukoliko se nađe neko hrabar od 

novinara da kritikuje i govori o opštem 

stanju, IZ-i, Bošnjacima muslimanima, 

da kritikuje nerad, javašluk, političku pristrasnost, 

mito i korupciju, on se veoma 

brzo nađe na udaru batinaša koji tuku zarad 

interesa lokalnih vođa, gradonačelnika 

ili činovnika vladajuće stranke. Ostale 

dvije televizije su donekle slobodnije, pa 

se od njih može čuti kritika svim akterima 

sandžačke javnosti, a najviše na račun 

vlastodržaca koji u Sandžaku vladaju na 

štetu i teret sopstvenog naroda. 

Sve dobro se minimizira 

Za najslobodniji medij u Sandžaku 

važi, a to uistinu i jeste, naš list Glas islama, 

internet stranica Islamske zajednice 

kao i internet stranica elektronskih novina 

Sandžakpress, a od sada i list Sandžak 

kojeg ćete imati priliku da čitate u narednom 

periodu. Glas islama a je u najtežem 

periodu u novije vrijeme za islam i muslimane 

na ovim prostorima, a to je period 

od 2007. koji traje i danas, odigrao epohalnu 

ulogu objavljujući istine o onome 

što čini režim, poltroni i izdajice među 

Bošnjacima. Glas islama a je list osnovan 

od strane Mešihata IZ-e još ‘96. godine i 

od toga dana on je medijski stub u odbrani 

interesa muslimana i kritičar svih onih 

koji se usuđuju da u islam i muslimane 

diraju napadajući njihovu IZ-u i islamske 

vrijednosti. Čovjek bez identiteta je niko 

i ništa, on je mrtav još na dunjaluku. U 

traganju za identitetom možemo upoznati 

samoga sebe, a Glas islama a je doprinio 

da muslimani ovih prostora upoznaju 

sami sebe. Za nas sloboda nema alternativu! 

Podaništvo, vazalstvo, poltronstvo, 


44 

izdaja, strah, za nas nemaju značaja u 

smislu prihvatanja tih negativnih vrijednosti. 

One mogu biti samo kritikovane sa 

naše strane. Tako bi se trebala rukovoditi 

većina medija u Sandžaku. Pošteno bi 

trebali izvještavati svi u Srbiji o onome što 

se kod nas dešava. Međutim, kao u svim 

oblastima života i u oblasti medijske sfere 

prema muslimanima Bošnjacima se od 

strane srpskih medija vodi organizovana 

hajka. Sve dobro što je bošnjačko se minimizira, 

omalovažava, poništava i skriva. 

Skrivaju čak i Novi Pazar (najveći grad u 

Sandžaku) na mapi vremenske prognoze 

za Srbiju. 

Kada se o Novom Pazaru izvještava, 

pa čak i ako se recimo govori o drogi i 

kriminalu onda srpske medijske kuće 

postavljaju sliku Arab džamije u pozadini 

sugerišući na taj način gledaocu ili 

čitaocu da sav kriminal izlazi iz džamije i 

da tamo kriminalci stanuju. Prilozi o našim 

aktivnostima su nepotpuni, emituju 

se na kraju vijesti kada ih ljudi više i ne 

gledaju, često riječi izvlače iz konteksta 

mijenjajući tako značenje rečenog. Bilo 

je i situacija da se odmah nakon priloga 

o aktivnostima IZ-e pusti nekakav 

prolog ili reklama u kojoj se prikazuje 

nago tijelo, alkohol ili svinja, te druge 

negativnosti koje ne pripadaju islamu sa 

željom da se sve stavi u istu ravan. Skriva 

se i ne prenosi prava suština problema u 

Sandžaku. Za glavnog muftiju vežu sve, 

pa i ako bilo ko od nas da neku izjavu ili 

neka naša institucija ima neku aktivnost 

oni kažu “muftija, muftijina, muftijino” 

itd., pokušavajući tako da svaku aktivnost 

svale na muftijina pleća, targetirajući 

njega kao glavnog krivca za sve pa i za 

hladno vrijeme u državi. 

Mediji u Srbiji su stalnim targetiranjem 

muftije, IZ-e i njenih čelnika 

stvarali opravdavajuću klimu linča

čelnika IZ-e. Takvih pokušaja imamo 

i danas od strane pojedinih medija koji 

se predstavljaju kao nezavisni a zapravo 

su režimski, stranački, udbaški i rade po 

nalogu moćnika koji ne žele nikakvog 

dobra Bošnjacima na ovim prostorima. 

Ni tada pa ni danas ni jedan medij u 

Sandžaku mimo Glasa islama, naših internet 

starnica i dvije televizije Universe i 

Tv Jedinstvo nije stao u odbranu istine, 

ljudskih i vjerskih prava, izuzimajući donekle 

list Danas. 

U Novom Pazaru djeluje nekoliko 

radio stanica od kojih apsolutna većina 

samo prenosi pozdrave i čestitke, ne 

mareći za pitanja od vitalnog značaja 

za Bošnjake. Radio Sto Plus koji djeluje 

u okviru agencije Beta, takođe najčešće 

neadekvatno izvještava o interesima 

Bošnjaka, i često skriva činjenice o onome 

što radi IZ-a, jer mora pratiti orijentiranost 

poslodavca koji spada u one što 

najčešće taje istinu i suštinu problema 

u Sandžaku. Mnoge bitne vijesti o aktivnostima 

IZ-e i njenih institucija ovaj 

radio ne prenosi ili ih prikaže iskrivljeno. 

Radio Refref je pravo osvježenje za 

slušaoce koji na njemu mogu poslušati 

preuzete vijesti sa radia Slobodna Evropa 

i TV Universa, i uz to edukovati se o 

svojoj vjeri i čuti islamske savjete. Slična 

je situacija sa ostalim sandžačkim gradovima. 

Posebno je teško u Prijepolju, 

Priboju, Sjenici, Tutinu gdje djeluju prorežimski 

lokalni mediji koji izvještavaju 

na štetu Bošnjaka, a zarad vladajuće 

klase. Da nije signala TV Jedinstvo koji 

često bude ometan, na pomenutim prostorima 

narod ne bi mogao čuti i vidjeti 

pravu istinu o zbivanjima na sandžačkoj 

sceni. 

Javni servis RTS 

Pogledajmo aktivnosti javnog servisa 

RTS vezane za Sandžak. Oni su tu 

samo ako se tučemo sa policijom ili imamo 

problema međusobom. Tu su kada 

treba stvarati lošu sliku o nama i pripremati 

legalizaciju nečasnih radnji režima 

prema Bošnjacima. Jako su tendenciozni, 

sa ciljem stvaranja negativne slike 

o islamu, muslimanima Bošnjacima i 

predstavnicima IZ-e, kao i svega onoga 

što dolazi iz ovih institucija. Oni su 

do te mjere tendenciozni da su spremni 

potpuno izvrnuti riječi naših čelnika. 

Npr. na tribini održanoj prošle sedmice 

muftija je rekao: “Kada Sandžak bude 

imao autonomiju srpska djeca neće morati 

učestvovati u obilježavanju Bajrama 

niti bilo čega što nije u skladu sa njihovom 

duhovnošću.” Odmah nakon tribine 

u prvim narednim vijestima nešto 

poslije 22 časa, voditeljka RTS-a je riječ 

autonomija prevela u riječ 

“OTCEPLJENJE” i rekla da 

je muftija rekao:.....“Kada se 

Sandžak odcijepi srpska djeca 

neće morati slaviti vjerske 

praznike.” 

Na RTS-u nema afirmativnih 

priloga o Sandžaku, 

nema pokretačke priče o razvoju 

naše ekonomije, putne 

infrastrukture, medicinskih 

ustanova, školstva i dr. Kada 

se desi neko ubistvo, (posebno 

kao ubistvo policajca prošle 

godine u blizini Ribarića), 

onda se od strane srpskih 

medija Sandžak satanizuje 

do te mjere da kada bi ptice 

razumjele šta RTS i ostali srpski 

mediji pričaju ne bi ni one 

našim vazdušnim prostorom 

letjele. Naši sportisti širom svijeta postižu 

rezultate na kojima im dunjaluk zavidi, 

za srpske medije to nema nikakav značaj, 

pa ni činjenica da su sandžački bokseri 

svjetski šampioni. Nema emisija na 

Kada se desi 

neko ubistvo, 

(posebno 

kao ubistvo 

policajca 

prošle godine 

u blizini 

Ribarića), onda 

se od strane 

srpskih medija 

Sandžak 

satanizuje do 

te mjere da 

kada bi ptice 

razumjele šta 

RTS i ostali 

srpski mediji 

pričaju ne bi 

ni one našim 

vazdušnim 

prostorom 

letjele. 

bosanskom jeziku niti postoji 

bošnjačka redakcija. Iz skoro 

svih, pa čak i malih gradova, 

mnogo manjih od Novog 

Pazara, javljaju se dopisnici u 

informativnim emisijama, iz 

Novog Pazara ne. Oni ne žele 

da se zna da Novi Pazar i ostali 

gradovi postoje. Eto Sjenica 

ima nafaku da je najhladnija 

pa je često spominju, samo 

po hladnoći, nekada po siru 

i zdravoj hrani. Ali te brendove 

nisu zaštitili Bošnjaci 

već srpski tajkuni koji kupuju 

zemlju po Sandžaku, i to za 

badava. Mediji o tome ćute, 

osim Glasa islamaa 

i naše revije 

Sandžak. 

RTS rijetko prenosi bilo 

kakve vijesti u vezi aktivnosti 

naših institucija, osim ako se radi o 

propagandi koja njima odgovara kako bi 

se neko od nas optužio za govor mržnje 

i remećenje dobrih međunacionalnih 

odnosa. 


45

Glas islama 

Nijedan medij kao Glas islama nije 

uspio da na našim prostorima zapiše, 

opiše i ostavi upamćenu i najmanju sitnicu 

koja se dogodila na vjerskom planu, 

pa čak i na političkom, jer smo samo takvim 

širokim pristupom mogli sačuvati 

slobodu govora i štampe. Takvim pristupom 

naši novinari su doprinijeli jačanju 

svijesti i kod onih koji rade u drugim medijskim 

kućama. Šteta je što u Sandžaku 

nije postojala svo ovo vrijeme još jedna 

štampana snaga u vidu novine koja bi 

temeljitije pratila i analizirala političke 

događaje što bi donekle rasteretilo Glas 

islama. Jedna, donekle svijetla tačka koja 

je doprinijela pozitivnom širenju istine o 

Sandžaku i Bošnjacima jeste list Danas - 

Sandžak danas. Ova novina je donijela 

puno kvalitetnih tekstova o Sandžaku, 

aktivnostima IŻ-e, BKZ-e i drugih bitnih 

ustanova. Kritički se osvrtala na rad 

političara i lokalnih vlasti u sandžačkim 

gradovima. Za razliku od pomenutog 

lista apsolutna većina štampanih medija 

pristrasno djeluje favorizujući retrogradne 

snage među Bošnjacima, braneći režim 

i podržavajući segregaciju, diskriminaciju, 

kršenje vjerskih i ljudskih prava 

Bošnjaka muslimana. Najsvježiji primjer 

su Večernje novosti koje su objavile intervju 

sa vladikom bačkim Irinejom u kom 

on žestoko napada islamske vrijednosti i 

glavnog muftiju. Naše reagovanje nisu 

htjeli objaviti uprkos zakonskoj obavezi 

koja proizilazi iz Zakona o javnom 

informisanju. 

Umjesto da doprinose demokratizaciji, 

mediji u Jugoistočnoj 

Evropi, posebno u Srbiji okupirani 

su tiražom. U posljednjem 

izveštaju Reportera bez 

granica, zemlje jugoistočne 

Evrope dobile su lošu ocjenu. 

Sloboda medija je u slučaju 

Srbije gotovo na istom nivou 

kao i u Angoli i Nigeru. 

Umjesto riječi “istraživačko 

novinarstvo” možda je adekvatnije 

reći “hrabro novinarstvo-odnosno 

hrabri novinari”. 

U situaciji u kojoj su se 

našli muslimani u Sandžaku 

odnosno Bošnjaci nije pretjerano 

reći da već duži niz godina 

slobodni mediji ujedno i 

hrabri novinari dolaze najčešće 

ili samo ispod krova IZ-e i 

njenih institucija. Ta hrabrost 

Punim 

postizanjem 

slobode govora 

i iznošenjem 

korisnih misli 

i dobrih ideja 

Bošnjaci će 

ostvariti svoju 

slobodu. Nama 

trebaju hrabri 

i pošteni 

novinari, dobri 

ljudi koji će 

okom istine 

i poštenim 

perom i 

avazom 

prenijeti 

istinu o silnim 

Bošnjacima u 

Sandžaku. 

i nepokolebljivost su nas koštala pa nam 

je Ministarstvo vjera ukinulo simbolične 

dotacije 2009. godine. A činovnici tog 

Ministarstva na raznim skupovima prijete 

Glasu islama tužbama i zabranom, 

ocjenjujući iz perspektive sekularizma ili 

kršćanstva da li je neko izašao iz okvira 

vjere i prošao u politiku, ili je neko vjernik 

u islamu ili ne. Poručujem im da oni 

nisu kompetentni da o islamu 

i njegovim vrijednostima govore. 

O islamu kompetentno 

može govoriti samo islamska 

ulema. Bez obzira na sve 

pritiske finansijske i fizičke 

prirode novinari naših slobodnih 

institucija će nastaviti 

hrabro da se bore protiv nepravde 

svake vrste, medijskog 

mraka i gušenja slobode medija 

i slobode govora. Punim 

postizanjem slobode govora 

i iznošenjem korisnih misli 

i dobrih ideja Bošnjaci će 

ostvariti svoju slobodu. Nama 

trebaju hrabri i pošteni novinari, 

dobri ljudi koji će okom 

istine i poštenim perom i avazom 

prenijeti istinu o silnim 

Bošnjacima u Sandžaku! 


46

Zelena transferzala 

Srbija 

Štrpci – 13 godina šutnje 

U Limskoj dolini je od 

strane “boraca” Skupštine 

Republike Srbije za mjesec 

dana ubijeno je 9.200 

Bošnjaka. Jedini grijeh su 

imali što su muslimani. U 

Sandžaku je za vrijeme 

Drugog svjetskog rata 

ubijeno izmedju 30.000 i 

35.000 Bošnjaka 

Piše: Almir Mehonić 

Toga dana, 27. februara 

1993. godine iz voza 

671, koji je saobraćao na 

pruzi Beograd-Bar izvedeno je i 

ubijeno 19 putnika, Bošnjaka, državljana 

SR Jugoslavije. Toga dana 

se desila otmica koja je planirana i 

dirigovana. 

Jedini “grijeh” otetih ljudi bila 

su imena u ličnim dokumentima. 

Upravo su imena, odnosno vjeroispovijest, 

osnova historijskog 

tragizma sandžačkih Bošnjaka, 

ili Bošnjaka uopšte. Bošnjaci su 

stradali i bili žrtve ideja i ideala 

koji su imali religijsku pozadinu. 

Jednostavno rečeno, Bošnjaci su 

ubijani samo zbog pripadnosti islamu, 

dok su parole “uljeza”, “vjekovnih 

neprijatelja”, “poturica”, 

pojednostavljene floskule koje su 

bile prihvaćene od strane većinskog 

stanovništva. 

O Štrpcima se mnogo priča, 

piše, ali najviše šuti. Priča se i 

piše od strane pojedinaca, pojedinih 

bošnjačkih institucija i NVO 

iz Beograda, a šutnja dolazi od 

zvaničnih državnih organa. To je 

šutnja koja uznemirava i plaši sve 

one koji ne pripadaju većinskom 

stanovništvu, šutnja koja govori da 

nema istinskog suočavanja i obračuna 

sa prošlošću. 

Za slučaj Štrpci osuđen je 

jedino Nebojša Ranisavljević, 

koga je sud u Bijelom Polju 

osudio na 15 godina zatvora 

u postupku koji je trajao 

skoro 5 godina i koji je uvijek 

zakazivan prije izbora. 

Međutim, Ranisavljević je 

periferna ličnost za ovaj zločin 

i država je morala da privede 

pravdi idejne tvorce i 

Jednostavno 

rečeno, 

Bošnjaci 

su ubijani 

samo zbog 

pripadnosti 

islamu, dok 

su parole 

“uljeza”, 

“vijekovnih 

neprijatelja”, 

“poturica”, 

pojednostavljene 

floskule 

koje su bile 

prihvaćene 

od strane 

većinskog 

stanovništva. 

advokate zločina i da otkrije 

istinu o posmrtnim ostacima 

ovih nevinih ljudi. 

Štrpci kao naša prošlost 

i naša sudbina. Štrpci nas 

peku, bole i nikako da zacije- 

le. Sol na ranu sipaju oni koji 

šute i koji šutnjom negiraju 

istinu o torturi i državnom 

terorizmu koji je sprovođen 

nad Bošnjacima Sandžaka. 


47

Zločin 

Ratni zločini silovanja Bošnjakinja u Pounju 

Moralno ubojstvo žene 

sa trajnim posljedicama 

Ciklus tekstova o 

silovanjima Bošnjakinja 

u Pounju zaključujemo 

jednom kratkom 

analizom o posljedicama, 

namjerama i strategijama 

silovanja te citatima iz 

knjige Zilhada Ključanina 

“Šehid“, u kojoj su 

sakupljeni primjeri 

najmonstruoznijih 

slučajeva zločina nad 

Bošnjakinjama 

Pripremio: Ramiz Hodžić 

Kada bi se svaki trenutak 

njihove patnje pretvorio 

u kišnu kap, kiša bi danas 

počela i nikada ne bi prestala. 

Silovanje je moralna kuga, više od 

prirodne katastrofe, gore od cunamija, 

nešto najgore što se ljudskom 

biću može desiti osim fizičkog 

usmrćenja. To je moralno ubistvo 

žene sa trajnim posljedicama, izvršeno 

u zločinačkom naumu. Ljudi 

koji su ovom ratu izgubili ruku ili 

nogu- zato postoji proteza, ali ovo 

su osobe amputiranog duha, a za to 

ne postoji nikakva proteza. 

Rezime 

U toku rata u BiH od 1992.- 

1995. počinjena je masovna tortura 

nad civilnim stanovništvom, ženama, 

djecom, starcima ali i muškim 

civilima. Oko 80% silovanja 

dogodilo se u logorima. Silovanja 

u ratu u Bosni i Hercegovini bila 

su sastavni dio strategije – etničkog 

čišćenja. Znači bila su jedan od načina 

realizacije agresije na teritorij 

Bosne i Hercegovine. Predmet nasilja 

bila je žena koja je po svemu 

temelj porodice i društvene zajednice, 

a njenim poniženjem i uništenjem 

uništava se i porodica i društvena 

zajednica (država). Silovanje 

je bilo instrument putem kojeg 

je izvršen genocid nad bošnjačkim 

narodom u Bosni i 

Hercegovini u periodu od 

1992. do 1995. godine. 

Logori u kojim su počinjena 

najveća silovanja 

imali su ulogu da ostave 

neizbrisive tragove u svijesti 

žrtava, a krajnja namjera 

je da se žrtve nikada 

više ne vrate u mjesta 

u kojim su terorizirane. 

Silovanje je bilo sredstvo 

psihološkog pritiska pomoću 

kojeg su realizirani 

vojni i politički ciljevi – 

čiste teritorije bez pripadnika 

drugih etničkih skupina. 

Etnička silovanja 

bila su sastavni dio vojne 

strategije “etničkog čišćenja”, 

što potvrđuju sljedeći 

navodi: da je u ratu 

u Bosni i Hercegovini za 

period od aprila 1992. do 

juna 1993. godine silovano 

oko 20.000 žena; da su 

velika većina žrtava bile Bošnjakinje 

muslimanke, a većina prijavljenih 

zločinaca bosanski Srbi; da su silovanja 

bila “etnička” i sastavni dio 

strategije “etničkog čišćenja”; da su 

silovanja bila planska, sistematska i 

organizirana i da su silovanja bila 

politički motivirana. 

Navedeno potvrđuje i dr. Meliha 

Kreitmeyer, koja je bila rukovodilac 

ginekološkog tima u Tuzli koji je 

Meliha 

Kreitmeyer, 

koja je bila 

rukovodilac 

ginekološkog 

tima u Tuzli koji 

je pregledao 

između 25 i 

40 silovanih 

žena i koja je 

svoje zaključke 

iznijela na 

sljedeći način: 

“Ove žene 

nisu silovane 

po muškom 

instinktu. One 

su silovane zato 

što je to bio 

ratni cilj”, rekla 

je ona. 

pregledao između 25 i 40 silovanih 

žena i koja je svoje zaključke iznijela 

na sljedeći način: “Ove žene nisu 

silovane po muškom instinktu. 

One su silovane zato što je to bio 

ratni cilj”, rekla je ona. “Moj utisak 

je da je neko izdao naređenje da se 

djevojke siluju.” Iz prethodno navedenog, 

očigledno je da silovanja 

žena u ratu u Bosni i Hercegovini 

od pripadnika jugoslavenske srbočetničke 

i hrvatske vojske 

nisu popratna pojava 

rata, već su bila isključivo 

politički motivirana, 

planska, organizirana, 

sistematska i provedena 

u najvećem obimu, na 

najbrutalniji način, u područjima 

koja su agresori 

planirali osvojiti i priključiti 

svojim državama, 

nakon što ih prethodno 

etnički “očiste”. Silovanja 

su bila etnička, masovna, 

politički motivirana, 

naređena od političkog 

vrha (što je utvrdila i 

Komisija eksperata UNa), 

provedena su sistematski 

i na najsuroviji način 

(sa enormnom količinom 

nasilja – ekstremno nasilje). 

Njima se ne narušava 

samo sloboda odlučivanja 

u sferi spolnosti, njima su 

narušena sva ljudska prava. 

Predmet nasilja su žene starosne 

dobi od 7 do 77 godina. Krajnja 

namjera je bila poniziti i uništiti 

određenu etničku skupinu i pospješiti 

realizaciju političkih ciljeva 

u Bosni i Hercegovini ili uspješno 

realizirati agresiju na Bosnu i 

Hercegovinu. 

U toku agresije na Bosnu i 

Hercegovinu počinjeno je mnogo 

zločina protiv čovječnosti, ratnih 

48

zločina nad ženama, muškarcima i 

djecom. Međutim, u najvećoj mjeri 

i sistematski su pripadnici srpskih 

jedinica silovali Bosanke (od toga 

99% Bošnjakinja), kao i bosanske 

Hrvatice, te na osnovu bračne veze 

sa nesrbima “nečiste” bosanske 

Srpkinje. 

Teško je govoriti o tačnom broju, 

s obzirom da mnoge žene još 

uvijek šute. Jedan od istraživačkih 

projekata, finansiran od strane 

Evropske zajednice, a u izvedbi 

Udruženja “Žena žrtva rata” 

je utvrdio broj od preko 20.000 

žrtava zločina silovanja. Silovanja 

su imala za cilj psihičko uništenje 

bosanskih žena i muškaraca, 

kao i njihovih porodica. Ona su 

bila dio genocida nad Bošnjacima 

i etničkog čišćenja, te ratna strategija 

osvajanja terena. Po tome se 

razlikuju zločini silovanja srpskih 

ratnih zločinaca od svih drugih 

ratnih silovanja. 

I pored toga što su logori u kojima 

su silovane bosanske žene bili 

općepoznati UN-Komeserijat za 

izbjeglice i Internacionalni crveni 

križ dugo vremena nisu učinili ništa 

da bi se te žrtve zaštitile. 

Kako one žive danas?? Žive u 

prostorima tišine, na marginama 

društva, okružene svojim bolnim 

sjećanjima. Najčešće nikako ili izuzetno 

rijetko govore o svom teškom 

iskustvu, koje ne mogu zaboraviti. 

Žene koje su preživjele tu teš- 

ku traumu su, uz rijetke izuzetke, 

materijalno nezbrinute. Uglavnom 

su nezaposlene, uz bitno umanjenu 

radnu sposobnost zbog posljedica 

preživljenih trauma. Nije im omogućeno 

dodatno školovanje ili pak 

prekvalifikacija. Zbog toga su ekonomski 

ovisne o drugima. Većina 

preživjelih ratnog silovanja nemaju 

adekvatnu zdravstvenu zaštitu, niti 

dostupnu psiho-socijalnu podršku. 

Nemaju riješeno stambeno pitanje. 

Nisu dobile pomoć za školovanje 

svoje djece. Žive sa traumama 

koje nose u sebi i koje su česta prepreka 

da se vrate u predratna mjesta 

življenja, pa ne podnose zahtjeve za 

povrat imovine. Nemaju mogućnosti 

niti za bilo koju drugu vrstu obeštećenja 

posljedica torture koju su 

pretrpjele. Njihova sjećanja bi trebala 

biti i naša, jer njihove žrtve ne 

tiču se samo njih, nego svih nas. I to 

ne samo na ovim prostorima. Žene 

koje su preživjele ratna silovanja ne 

smiju biti zanemarene, zaboravljene. 

Lekcija je to koju svi trebamo 

naučiti. Da se ne ponovi !!! 

Amra Kičin – djevojčica, 5 godina, silovana 

Svjedočanstva genocida: “Šehid”, 

autor Zilhad Ključanin. 

Amra Kičin - djevojčica; 5 godina; 

silovana;četnici, pošto je zbog 

nedoraslosti nisu mogli silovati, 

žiletom su joj rasparali međunožje, 

pa je potom silovali; Amra nije 

dočekala kraj silovanja, već je bila 

mrtva. 

Ismet Čukan - pedesetogodišnjak; 

imao sedam kćeri i jednoga 

sina; četnici su mu, pred njegovim 

očima koje više ništa nisu mogle 

vidjeti, silovali svih sedam kćeri, i 

zaklali sina. 

Munira Jagurdžija - djevojka; 

bula; lijepa i povučena, ali toliko 

da se je njena ljepota jedva primijećivala; 

dođoše, međutim, oni koji 

primijećuju sve; i odvedoše lijepu 

bulu Muniru; četnici su, kasnije, 

pričali o nekoj nijemoj ljepotici u 

javnoj kući u Prijedoru; da li zbog 

ljepote, ili zato što je bula, Munira 

je seljena od jedne do druge srpske 

javne kuće, tako da je primijećena 

u burdelju Kod Sonje, na Palama, 

u Vilinoj Vlasi u Višegradu; tu, 

u Višegradu, nekako se dočepala 

Drine, i - bi spašena, Munira 

Jagurdžija, jedina bula u cjelokupnoj 

historiji sela Trnove. 

Melika Bešić - student biologije; 

imala nepodnošljivo lijepe oči; plave; 

bistre; sa pogledom “na kojem 

bi se moglo pokliznuti” - kako su 

govorili sarajevski mangupi, udvarajući 

joj; a govorilo se da su od reskosti 

njenih zjenica pucali okulari 

na mikroskopima; četnici su Meliki 

Bešić užarenim čeličnim iglama gasili 

djelić po djelić bistrine; na kraju, 

u njenim očnim dupljama ostala 

su dva ugarka, zgasla i sparušena. 


49

Svijet medija 

Palestine-Papers 

Cvijeće na Fatahovom mezaru 

Znači, ko želi da zna 

kome Palestine-Papers 

koristi a kome škodi, mora 

posmatrati i unutrašnja 

previranja kod samih 

Palestinaca. Svi palestinski 

političari i posrednici 

koji su imenovani u 

dokumentima su članovi 

Fataha. Fatah jeste na 

Zapadu omiljen zbog 

svoje velikodušnosti i zbog 

povlačenja od uličnih 

borbi, ali u samoj Palestini 

je zbog “prilagodljivih” 

stavova i zbog 

koruptivnosti kontroverzan 

Piše: Jens Berger, 24.01.2011 

Izvor: spiegelfechter.de 

Prijevod s njemačkog: Senada 

Mešanović 

Idok svijet, pogotovo virtualni, 

još uvijek raspravlja o tome 

da li Cablegate-Leaks, koji su 

izvrsno izreklamirani, zaista sadrže 

relevantne informacije, drugi tajni 

papiri su već objavljeni. Tako je 23. 

januara arapska televizija Al-Džazira 

u kooperaciji s Guardianom započela 

s objavljivanjem 1.600 delikatnih dokumenata 

iz polja izraelsko-palestinskih 

mirovnih pregovora zadnjih 10 

godina. Dokumenti obuhvataju dopise 

i e-mailove, protokole pregovora visokog 

stepena, karte, strateške papire, 

pa čak i powerpoint prezentacije. Po 

trenutačnom stanju objavljivanja, sav 

materijal potječe od palestinske delegacije. 

Izvor, koji je sve ovo dostavio 

Al-Džaziri, je neko ko je morao imati 

pristup najvećem stepenu tajnosti. Za 

razliku od Cabelgate-a Palestine-Papers 

su bez sumnje delikatni i – ukoliko su 

dokumenti zaista originalni, imaju priliku 

da uđu u historiju. 

Ako posmatramo zadnjih pet godina 

palestinsko-izraelskih mirovnih pregovora, 

u najboljem slučaju možemo govoriti 

o zastoju na viskom nivou. Ipak, ovo 

“subjektivno zapažanje” je u koliziji sa 

stvarnošću. Do ovog zaključka se dolazi 

nakon iščitavanja objavljenih Palestine- 

Papers. Dok Izrael zastupa stav da palestinska 

strana ne odstupa ni milimetra 

od svojih zahtjeva, dokumenti pokazuju 

suprotno: palestinski pregovarači su u 

stvarnosti spremni na izraelske koncesije, 

koje do sada javnosti nisu bili poznate. 

Očigledno je palestinska strana izraelskim 

pregovaračima dala dalekosežne 

ponude razmjene teritorija, samo da bi 

Izrael zauzvrat pristao na rješenje u obliku 

stvaranja dviju država. Tako se Izraelu 

trebala dati veća teritorija Zapadne obale, 

uključujući i strateški važna naselja 

s pristupom vodenim resursima, kao i 

dijelovi istočnog Jeusalema, u 

zamjenu za nekoliko pješčanih 

komada zemlje na rubu 

Zapadne obale i Pojasa Gaze. 

To bi čak i za izraelske tvrdolinijaše 

bio poklon koji je u 

okviru maksimalnih zahtjeva 

Izraela. U ovom kontekstu, 

dokumenti govore o “najvećem 

Jerusalemu u izraelskoj 

historiji”, kojeg Palestinci 

Izraelu serviraju na srebrenom 

tanjiru. Ali, Izraelci to 

nisu prihvatili, već su ljutito 

odbili, da bi nakon toga 

iznijeli i nove maksimalne 

zahtjeve koji su bili potpuno 

neprihvatljivi. Ova taktika 

pregovaranja nije nova. 

I 2007. godine, u pregovorima 

koji su vodili ka Mekkasporazumu, 

Izraelćani su 

neispunjivim preduvjetima 

uspjeli minirati ozbiljne napore 

posredovanja saudijskog kralja. 

Al-Džazira je na svojoj internet-stanici 

najavila uskoro objavljivanje dokumenata 

koji sadrže palestinske ponude za 

kompromise po pitanju “izbjeglica”, zatim 

detalje siguronosne saradnje između 

palestinskih teritorija i Izraela, te dokumentaciju 

o palestinsko-američkim razgovorima 

u vezi Goldstonovog izvještaja 

koji optužuje Izrael za masovna kršenja 

U ovom 

kontekstu, 

dokumenti 

govore o 

“najvećem 

Jerusalemu 

u izraelskoj 

historiji”, kojeg 

Palestinci 

Izraelu 

serviraju na 

srebrenom 

tanjiru. 

ljudskog prava u ratu u Gazi. Svaki od 

dokumenata je ogromno bure baruta. 

Postavlja se pitanje kome će objavljivanje 

dokumenata nanijeti štetu, a kome donijeti 

korist? 

Kome ovo ide u korist? 

U svome uvodniku, Guardian o 

Palestine-Papers s piše neuobičajeno naiv- 

no: Kad svijet konačno shvati da Izrael 

uopće nije zainteresiran za mirovni proces, 

proces koji zasluženo ima ovakav 

naziv, tada će se povećati međunarodni 

pritisak na Izrael i zahtijevati od izraelske 

vlade da nađu kompromis. Iako 

Guardian govori o “optimističkom sce- 

nariju”, postavlja se pitanje koliko je ovakav 

scenario uopće realan. Izrael je više 

puta sabotirao i najmanje pokušaje ustupka 

Palestincima, a “iskreni posrednici” iz 

SAD-a, Evrope, Turske i Sirije 

ili čak iz Saudijske Arabije su 

nailazili na izraelski zid kaprica 

i zadrtosti. Također se ne 

smije zaboraviti činjenica da je 

Izrael palestinskim pregovaračima 

stalno negirao legitimitet 

pregovaranja u ime cijele palestinske 

nacije. S ovim “kecom 

u rukavu” Izrael odbija svaku 

vrstu kritike svojih stavova, 

zbog čega Palestine-Papers 

postaju aktuelni. Ideja da će 

Izrael biti suočen sa sve jačim 

internacionalnim pritiskom 

je naivna i smiješna. Partneri 

Izraela se nisu ni nakon ratova 

u Libanu i Pojasu Gaze 

oglasili s nekom kritikom, 

zašto bi sada trebalo da bude 

drugačije? 

Znači, ko želi da zna kome 

Palestine-Papers koristi a kome 

škodi, mora posmatrati i unutrašnja 

previranja kod samih Palestinaca. 

Svi palestinski političari i posrednici koji 

su imenovani u dokumentima su članovi 

Fataha. Fatah jeste na Zapadu omiljen 

zbog svoje velikodušnosti i zbog povlačenja 

od uličnih borbi, ali u samoj Palestini 

je zbog “prilagodljivih” stavova i zbog 

koruptivnosti kontroverzan. Zbog toga 

je na zadnjim izborima jasnu pobjedu 

odnio Hamas. Ali, pošto je Hamas na 


50

Zapadu označen kao “teroristička grupa” 

i zbog toga ih niko ne priznaje kao 

pregovaračkog partnera, odlučilo se na 

zajedničku vladu Hamasa i Fataha, u kojoj 

je Hamas odgovoran za unutarnju a 

Fatah za vanjsku politiku. Tako je Fatah 

ove godine imao priliku biti u svjetlu velike 

međunarodne bine, ali s malo pregovaračkih 

opcija, jer je Hamas već odredio 

stroga pravila pregovora. Mirovni pregovori 

– da, ali tek kada se Izrael povuče 

iza “zelene linije” granica iz 1967. godine. 

Naravno da Izrael ni u snu ne pomišlja 

na tako nešto. Po pitanju tvrdoglavosti, 

ni Hamas ni izraelska vlada ne zaostaju 

jedni za drugim. 

Hamas – jedini pobjednik 

Svakako, neuravnoteženi “savez” 

Hamasa i Fataha je od početka bio 

osuđen na propast. U junu 2007. godine 

je u Palestini došlo do građanskog 

rata koji je trajao par dana, a u kojem je 

Hamas preuzeo apsolutnu vlast u Pojasu 

Gaze. Koalicija se raspala, i od tada je u 

Zapadnoj obali vlast u obliku krizne vlade 

preuzeo Fatah, uprkos činjenici da su 

se i predsjednički i parlamentrani izbori 

trebali održati već u augustu 2009. godine. 

Ovi izbori se ni do danas nisu održali. 

Razlog je očigledan. Ni u Zapadnoj obali 

Fatah nema više ništa čime bi mogao nauditi 

ambicioznom Hamasu. Dakle, od 

juna 2007. godine na internacionalnoj 

sceni u ime Palestinaca pregovara nelegitimna 

delegacija. 

Zato je više nego začuđujuće 

da mediji u ovom kontekstu 

ne spominju da naklonosti 

“Palestinaca” spomenutih 

u Palestine-Paperss 

uopće ne- 

maju politički legimitet. Ili 

bolje rečeno: čak da je Fatah 

Izraelu obećavao i “zvijezde 

sa neba”, ni to ne bi ništa 

značilo jer je Abbas kralj bez 

kraljevstva, a Fatah partija 

bez političke moći. I u ovoj 

pozadini treba posmatrati 

Palestine-Papers. Fatah je za 

vrijeme tih naklonosti bio u 

očajničkoj potrazi za legitimitetom. 

Pošto je legimitet putem izbora 

postao nerealan, jedini način da 

ponovo vodi glavnu riječ je bio uspjeh 

u mirovnim pregovorima. Naravno da 

su stavovi Fataha među Palestincima 

skandalozni, i bez uplitanja s vana oni 

ne bi doveli do njegovog uspjeha već 

prije do građanskog rata u kojem bi 

pobjednik bio Hamas. Ipak, od 2007- 

2009. godine se o mirovnin pregovorima 

vrlo intezivno diskutovalo i u 

sunitskim krugovima. Da je Fatah tu 

uspio da napravi svoj proboj, vjerovatno 

bi dobio podršku Egipta, Saudijske 

Arabije, Sirije i Jordana. Tako Hamasu 

ne bi bilo lahko s Fatahom ne samo 

zbog njegovih jakih partnera, već i 

zbog činjenice da bi uspješni pregovori 

slili ogromne novčane sume na 

Zapadnu obalu a ne u Pojas Gaze. 

Znači, Palestina-Papers s ne otkrivaju 

Palestina- 

Papers ne 

otkrivaju 

strategiju 

mirovnih 

pregovora 

“Palestinaca”, 

već prije svega 

otkrivaju cijenu 

koju bi Fatah 

bio spreman 

da plati da bi 

zauzvrat dobio 

međunarodno 

priznanje. 

strategiju mirovnih pregovora 

“Palestinaca”, već prije 

svega otkrivaju cijenu koju 

bi Fatah bio spreman da 

plati da bi zauzvrat dobio 

međunarodno priznanje. 

No, tok događaja je bio 

drugačiji. Fatah nije imao 

uspjeha sa svojim ustupcima, 

mirovni proces je 

obustavljen a u Palestini 

glavnu riječ ima Hamas. 

Objavljivanje Palestina- 

Papersa će biti još samo cvijeće 

na Fatahovom mezaru. 

Pri tome se ne radi “samo” 

o dalekosežnim ustupcima koji uključuju 

i područje oko mesdžida Aksa. 

Također, ono što diskreditira Fatah je i 

njihov jezik. Tako se Ariel Šaron, među 

Palestincima poznat kao “bejrutski 

koljač”, naziva “prijateljem”, a obećanje 

“najvećeg Jerušalaima a u izraelskoj 

historiji” (koristeći hebrejski izraz) će 

Palestinci i Arapi poimati kao uvredu 

prvog reda. 

Al-Džazira, Guardian, i prije svega 

informant koji je najvjerovatnije pripadnik 

Fataha, doprinijeli su tome da 

sav stari kadar Fataha napusti pozornicu. 

Ali ko će doći nakon njih? Prema 

Palestine-Papers s je vrlo vjerovatno da će 

i u Zapadnoj obali Hamas postati jača 

strana. Tada se više neće voditi mirovni 

pregovori. Izgleda da sve ukazuje na 

sukobe. Upravo ono što izraelski tvrdolinijaši 

najradije čuju. 


51

Islamnet 

Sudan 

Kraj sudanske priče 

Više od 99 posto birača na 

jugu Sudana glasalo je 

prošlog mjeseca na refrendumu 

za otcjepljenje od sjevera, saopštio 

je zamjenik šefa komisije 

koja je organizovala plebiscit 

Čan Rik Madut, objavljujući 

prve preliminarne rezultate. 

Konačni rezultati referenduma, 

koji je trajao od 9. do 16. 

januara, bit će objavljeni za 

nekoliko dana. Sudanska vlada 

u Kartumu je priznala rezultate 

ovog referenduma. Sada 

predstoji najteži dio, treba podijeliti 

zemlju. A ono što je još 

teže od podjele zemlje je podjela 

naftnog blaga, odnosno regiona 

koji se nalazi tačno na zamišljenom 

razgraničenju. Jug 

Sudana podržan od Amerike i 

drugih zapadnih sila se nada 

da će region u kojem se nalazi 

naftno bogatstvo pripasti njima. 

Kako za sada stvari stoje 

jug Sudana je u daleko boljoj 

prednosti od ostatka Sudana. 

Jug će sigurno postati država, 

vjerovatno će sačuvati i naftno 

bogatstvo. Kada je u pitanju 

budućnost krnjeg Sudana ona 

je za sada nepoznata i krajnje 

neizvjesna. Naravno, mnogo 

toga zavisi sada od budućnosti 

Egipta i drugih arapskih zemalja 

koje su pogođene narodnom 

revolucijom. 

Jemen 

Erdogan - Gospodine Mubarak, svi ćemo mi nakon smrti 

biti pitani šta smo iza sebe ostavili 

Turski premijer Tayyip Erdogan je 

prvi i jedin muslimanski lider koji 

je stao na stranu arapskog naraoda. 

Premijer Erdogan je ovih dana pozvao 

arapske lidere da se ne boje slobode, 

slobodne volje naroda i fer i demokratskih 

izbora te da ispoštuju volju 

svog naroda. Posebnu poruku premijer 

Erdogan uputio je Hosniu Mubaraku 

kojeg je, onako 

muslimanski, 

posavjetovao 

i pozvao da 

ostupi sa vlasti 

i posluša glas 

naroda. “Gospodine 

Hosni 

Mubarak, 

primite moje 

iskrene savjete i 

upozorenja. Svi 

ćemo mi nakon 

smrti biti pitani 

šta smo iza sebe 

Somalija 

ostavili. Kao 

muslimani svi 

na kraju budemo 

zatrpani zemljom u mezar. Poslušaj 

želje i glas svoga naroda, ne protivi se 

tome, dozvoli promjene.” 

Premijer Erdogan je još jednom dokazao 

svoju ljudsku i političku veličinu. 

Bez obzira što je usamljen, premijer Erdogan 

ustrajava u vođenju politike koja 

je posvećena interesima muslimana u 

cijelom svijetu. 

Somalski gusari zarobljeništvu drže 30 

brodova i 723 pomorca 

Gusari ili pirati su atraktivna tema 

za filmske radnike. Na ovu temu 

do sada je snimljeno dosta filmova. Svi 

ti filmovi su uglavnom vezani za neka 

davna vremena. Međutim, problem 

gusarstva je danas veoma prisutan. 

Gusara ima skoro na svim morima, 

međutim najopasniji 

ili najaktivniji 

su somalski gusari. 

Somalski gusari 

trenutno, vjerovali 

ili ne, drže 

30 brodova i 723 

pomorca. Nakon 

posljednje otmice 

30 članova posade 

vijetnamskog broda 

“Hoang Sun 

Son”, koji plovi 

pod mongolskom 

zastavom, u rukama 

somalskih 

pirata nalazi se 30 

plovila s ukupno 723 pomorca sa svih 

strana svijeta. Koliko su somalski gusari 

opasni, dovoljno govori podatak da 

se posljednji udar Somalaca dogodio 

u omanskom dijelu Indijskog oceana, 

oko 1.500 milja daleko od afričkog kopna. 


52

Izrael 

Izraelski cionisti mole Ameriku i EU - Spasite 

nam Hosnia Mubaraka! 

Izrael je u panici zbog dešavanja u 

Egiptu. Odlazak Hosnia Mubaraka 

sa vlasti za Izrael znači gubitak najboljeg 

saveznika u borbi protiv Palestinaca. 

Jasno je 

i Izraelu da bez 

Egipta, odnosno 

bez diktatora kakav 

je Hosni Mubarak, 

Izrael ne 

bi mogao vršiti 

efikasnu kontrolu 

okupacije Palestine. 

Zbog toga je 

Izrael, kako piše 

Irak 

Poligamni brak jedini spas za milion udovica 

Turska 

Otomanski jezik u modi 

Brojni kulturni centri, nevladine 

organizacije i izdavači nude kurseve 

i drže forume o otomanskom 

jeziku. Također, u posljednje vrijeme 

je primjetan porast 

broja zainteresiranih 

za studiranje 

otomanskog jezika 

i otomanske kulture. 

Mnogi Turci 

smatraju da svaki 

Turčin mora znati 

otomanski jezik i 

kulturu jer će samo 

na taj način moći 

dobro poznavati 

izraelski dnevni list Haaretz, proteklih 

dana poslao oštre diplomatske 

pozive Sjedinjenim Američkim Državama, 

Evropskoj uniji i drugim saveznicima 

da učine 

sve da se spasi 

Hosni Mubarak. 

Izraelski premijer 

Benjamin Netanyahu 

ne krije 

svoju zabrinutost 

odlaskom svog 

velikog ahbaba 

Hosnia Mubaraka. 

Američka 

okupacija 

AIraka za sobom je Aostavila stravične posljedice. 

Jedna od težih 

posljedica tog nesretnog 

rata je veliki broj udovica. 

Prema zvaničnim podacima 

iračke vlade, u toku 

trajanja američke okupacije 

u Iraku ostalo je 

preko milion udovica. Nažalost, skoro sve 

te udovice sa sobom imaju brojnu djecu. 

Udovice su uglavnom nezaposlene i žive 

veoma siromašno i nesigurno. Na ovaj 

problem posljednjih dana se sve više ukazuje. 

Iračka vlada razmatra 

način pomaganja 

udovicama. Osim toga, 

nevladin sektor čini sve 

da se iračke vlasti uključe 

u projekat poligamnih 

brakova u sklopu kojeg 

bi udomili ili zbrinuli 

većinu udovica. Iako je 

prema iračkom zakonodavstvu 

poligamni brak ilegalan, osim u 

slučajevima kada ga odobri sudija, sve veći 

broj iračkih udovica stupaju u takvu vrstu 

brakova. Za sada je to jedini način pomoći 

ovim unesrećenim ženema. 

svoje historijsko naslijeđe. Otomanski 

jezik je uz arapski bio zvanični 

jezik Otomanskog halifata. Arapski 

alfabet je u otomanskom jeziku modificiran 

a 70 % tog 

jezika sadrži arapske 

i perzijske riječi. 

Otomanski jezik je 

zvanično dokinut 

tokom 1928. godine 

u vrijeme Ataturkovih 

reformi, a ukinut 

je pod izgovorom 

da takav jezik 

koči progres turske 

nacije. 

Tunis 

Tuniski muslimani konačno 

slobodno mogu ići u 

džamije 

S 

vrgavanjem diktatora Bena 

Alia muslimani u Tunisu 

konačno počinju uživati u zasluženoj 

slobodi. Ta sloboda se 

najbolje osjeti u tuniskim džamijama 

u koje muslimani sada 

ulaze bez straha. Nema više 

špijuna koji bilježe ko ustaje 

na sabah niti ko je redovan u 

džamijama. Također, ukinuta 

je praksa po kojoj su imami na 

džuma-namazima, na hutbama 

prvo morali izricate zahvale i 

pohvale Ben Aliu. Prije dvije 

godine smo prenijeli dijelove 

izvještaja organizacija za zaštitu 

ljudskih prava u Tunisu 

u kojem se navodi kako su svi 

muslimani koji žele redovno 

klanjati u džamijama bili dužni 

zatražiti dozvolu od tuniske 

policije nakon čega bi dobili 

kartice sa čipovima, a imami 

u džamijama su morali zadužiti 

očitače tih kartica. Tako, 

ako bi neko propustio neki od 

namaza morao je odmah u policiji 

davati izvještaj o svom 

kretanju. Ovo je samo dio 

onog što so preživjeli tuniski 

muslimani. 

53

Afrika 

Pokrali milijarde za liječenje 

AIDS-a 

Zbog sumnji da se sredstva koja se 

uplaćuju u UN-ov Global Fund 

za liječenje AIDS-a, tuberkuloze i 

malarije ne troše na pomoć bolesnima, 

Njemačka je uskratila ovogodišnju 

uplatu. Dok se optužbe o krađi 

ne razjasne godišnju svotu od više od 

200 miliona eura Njemačka ne misli 

uplaćivati. Njemačka je treći po redu 

veliki donor UN-ovog fonda koji ima 

godišnji budžet od više od 20 milijardi 

USD. Mediji sedmicama pišu da 

milijarde završe na privatnim računima. 

Iz fonda tvrde da su pronevjerene 

svote daleko manje, te da imaju 

jedan od najstrožih režima provjere 

među međunarodnim organizacijama. 

Tvrde da je pronevjeru od 34 miliona 

USD, u devet različitih zemalja, 

otkrila njihova vlastita inspekcija. 

Global Fund je najveći izvor novca za 

borbu protiv tri opasne bolesti koje 

haraju uglavnom nerazvijenim zemljama. 

Zahvaljujući pristupu odgovarajućim 

lijekovima i jednakom pristupu 

svima, prijenos AIDS-a s majke na 

dijete u Botswani je smanjen za 97 

posto. U ostatku Afrike statistika je 

daleko poraznija. Svake se godine u 

Africi s AIDS-om rodi oko 400.000 

zaražene novorođenčadi. Trećina te 

djece neće doživjeti svoj prvi rođendan 

ako ne dobije odgovarajuće lijekove. 

Oko 50 posto će ih umrijeti 

prije nego što navrše drugi rođendan 

- iz istoga razloga. 

Egipat 

Sejjid Kutb 

Egipatski diktatorski režim je proteklih 

decenija počinio brojne i teške 

zločine nad egipatskim muslimanima. 

Brojni egipatski zatvori su pretvoreni 

u najcrnja mučilišta. Kao slikovit primjer 

takve prakse egipatskih diktatora 

prenosimo ispovijest dvojice egipatskih 

policajaca o pogubljenju poznatog egipatskog 

islamskog mislioca Sejjida Kutba 

koji je obješen 1966. godine. Ova 

ispovijest je objavljena u knjizi “Allahovi 

pokajnici”, autora Muhammeda 

Abdul Aziz 

el-Musned a. 

“Bilo je stvari 

o kojima nismo 

razmišljali, a 

koje su uzrokovale 

velike promjene 

u našim 

životima. Svake 

noći smo u 

vojnom zatvoru 

primali stare 

i mlade, muškarce 

i žene. 

Rečeno nam 

je da su to bili 

izdajnici 

koji 

su sarađivali sa Židovima i da moramo 

izvući njihove tajne. Jedini način da se 

to uradi je bio kroz žestoka mučenja! 

Nismo se ustručavali da deformišemo 

izgled njihovih tijela upotrebom raznih 

vrsta palica i bičeva. Mi smo to činili 

sa čvrstim uvjerenjem da smo obavljali 

svetu dužnost. Međutim, ubrzo smo 

se susreli sa neobjašnjivim stvarima. 

Shvatili smo da su ti ‘izdajnici’ strogo 

obavljali svoje molitve noću neprestano 

izgovarajući Allahovo ime, čak i kad su 

bili mučeni. Neki od njih su čak i umrli 

za vrijeme bičevanja ili dok su ih divlji 

psi napadali. Ipak, oni su i tada neprestano 

spominjali Allahovo ime. Zbog 

toga nam je postalo sumnjivo ono što 

nam je rečeno o njima jer je bilo nemoguće 

da tako pobožni vjernici budu 

izdajnici koji su sarađivali sa Allahovim 

neprijateljima! Moj brat i ja smo 

se tajno dogovorili da izbjegavamo da 

im nanosimo bol. Nastojali smo da im 

pružimo pomoć koliko god je to bilo 

moguće. Allahovom milošću, naš boravak 

u tom zatvoru nije dugo trajao. Naš 

posljednji zadatak je bio da čuvamo 

ćeliju u kojoj je bio zatvoren jedan od 

zatočenika. Opisan nam je kao najopasniji 

od svih njih, tj. njihov vođa. Zvao 

se Sejjid Kutb. Čovjek je zbog mučenja 

bio u bolovima do te mjere da nije mo- 


54 

gao više da stoji na nogama. 

Oni su ga nosili u vojni sud da bi razmatrali 

njegov slučaj. Jedne noći je 

došlo naređenje da ga objesimo. Rano 

ujutro sljedećeg dana odveli smo ga do 

vozila u kojem su bili i neki drugi zatočenici. 

Vozilo je nekoliko trenutaka 

kasnije krenulo prema mjestu pogubljenja. 

Uskoro su im konopci stavljeni oko 

vratova, a dželat je stajao čekajući naređenje 

da ukloni postolja ispod nogu 

optuženih. Ispod crne zastave je stajao 

vojnik koji je 

imao zadatak 

da je podigne 

za vrijeme 

pog ubljenja. 

Najimpresivnije 

su bile riječi 

koje su oni 

uputili svojoj 

braći i sestrama, 

dajući im 

dobre vijesti o 

ponovnom susretu 

sa njima 

u Džennetu, 

zajedno sa poslanikom 

Muhammedom, 

sallallahu alejhi ve sellem, 

i njegovim ashabima. U ovim napetim 

trenucima smo čuli približavanje vozila. 

Stražar je otvorio kapiju na kojoj 

se pojavio visoko rangirani oficir. On 

je prodornim glasom izdao naređenje 

konvoju da se zaustavi. Oficir se zatim 

uputio prema Sejjidu. Naredio je da mu 

se ukloni povez sa očiju. Potom mu se 

obratio: ‘Moj brate, Sejjide, naš dobronamjerni 

i milostivi predsjednik će vas 

pomilovati i poklonit će vam vaše živote 

ako napišeš i potpišeš samo jednu 

rečenicu.’ Oficir nije ni čekao da Sejjid 

odgovori. Brzo je otvorio bilježnicu 

koju je držao u ruci i rekao je: ‘Napiši 

samo ovu rečenicu: -Bio sam kriv i 

izvinjavam se.’ Sejjid ga pogleda svojim 

bistrim očima. Neopisivi osmijeh mu se 

pojavi na licu, a zatim reče oficiru iznenađujuće 

mirnim glasom: ‘Nikada! Nikada 

ne bih zamijenio ovaj privremeni 

život sa vječnim životom na ahiretu!’ 

Oficir mu uzvrati tužnim glasom: ‘Ali, 

to će značiti vašu smrt, Sejjide!’ Sejjid 

odgovori: ‘Mi žudimo za smrću na 

Allahovom putu. Allahu ekber!’ Sejjid 

Kutb je uspio još samo da izgovori: 

‘Nema boga osim Allaha, Muhammed 

je Njegov poslanik.’ Uskoro su se tijela 

Sejjida i njegove braće njihala na vješalima.”

Velika Britanija 

Britanski carinik stavio suprugu na popis terorista 

Carinski dužnosnik iz ureda za imigraciju 

u Velikoj Britaniji, odlučio 

je da mu je dosta njegove supruge 

i stavio je na 

popis terorista, 

nakon što je ona 

odletjela u Pakistan, 

u posjet 

porodici. Kad 

je nesretna žena 

pošla rezervirati 

let nazad za 

Britaniju, na aerodromu 

u Pakistanu 

samo joj je 

rečeno kako ga 

ne može rezervirati. 

Nikakvo 

objašnjenje nije 

dobila. Nazvala 

je supruga, a on 

joj je rekao kako 

će se “raspitati” o svemu, no njegovo 

raspitivanje potrajalo je pune tri godine. 

Ono na što podli dužnosnik nije 

računao, jest 

da je iskopao 

jamu sam pod 

sobom. Tražio 

je promaknuće, 

a kad su 

njegovi šefovi 

shvatili da mu 

je supruga na 

popisu terorista, 

upitali su 

ga za objašnjenje. 

On nije, 

naravno, imao 

izbora, nego 

priznati što je 

napravio. Za 

nagradu je dobio 

otkaz. 

UAE 

Bill Gates donirao 50 miliona 

dolara za vakcinisanje 

djece u Afganistanu i 

Pakistanu 

Foto islamneta 

Mubarak je za egipatski narod gori od Adolfa Hitlera 

Šheik Mohammed bin Zayed Al 

Nahyan, princ Abu Dhabia i američki 

milijarder Bill Gates potpisali 

su sporazum o zajedničkom partnerstvu 

u obezbjeđivanju i sprovođenju 

vakcinacije djece u Pakistanu i Afganistanu. 

Partneri su osnovali fond 

u iznosu od 100 miliona američkih 

dolara. Ova donacija će obezbjediti 

kupovinu dovoljnog broja vakcina za 

spašavanje života, odnosno imunizaciju 

djece u Pakistanu i Afganistanu. 

“Ova donacija je važan iskorak u našoj 

kampanji pomoći u zaštiti djece 

u Pakistanu i Afganistanu. Naše partnerstvo 

je najbolji primjer kako se 

saradnja na globalnom nivou može 

iskoristiti za zaštitu zdravlja ljudi, 

naročito za poboljšanje života djece 

i njihovih familija u Afganistanu i 

Pakistanu”, kaže šeik Mohammed 

bin Zayed. Djeca u Afganistanu i 

Pakistanu su često izložena bolestima 

kao što je dječija paraliza, upala 

pluća. “Vakcine će zaštititi djecu od 

životno – ugrožavajućih bolesti i dati 

im priliku da život nastave potpuno 

zdrava”, kaže Bill Gates. 


55

Kur’an i hadis 

Spominjanje staroegipatskih vladara u Časnom 

Kur’anu i terminološka diferencijacija njihovih titula 1 

UKur 

U 

’anu su spomenuti vladari drevnog 

Egipta i Časni Kur’an pravi razliku između 

njih. Kada se govori o egipatskim Uvladarima u doba Musaa, a.s., oni se ne nazivaju 

bilo kojim drugim imenom osim imenom “faraon”. 

Tako je u više od šezdeset ajeta, među 

kojima je i sljedeći: I (sjetite se) kada smo vas od 

faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama 

mučili: mušku vam djecu klali a žensku u 

životu ostavljali; - a to vam je bilo veliko iskušenje 

od Gospodara vašeg. (El-B 

ekara, 49.). Međutim, 

kada se govori o egipatskim vladarima u vremenu 

Jusufa, a.s., oni su imenovani isključivo riječju 

“kralj”. Allah, dž.š., kaže: I vladar 2 

reče: “Sanjao 

sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, 

i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam 

drugih sasušenih.’ ’ (Jusuf, 43.) 

, i I vladar 3 

reče: 

“Dovedite mi ga! 

” I kad Jusufu izaslanik dođe, on 

reče: “Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ‘Šta je s 

onim ženama koje su svoje ruke porezale - Vlasnik 

moj dobro zna spletke njihove!’” (Jusuf, 50.). 

Spominje vladara drevnog Egipta u Tori 

U Tori ne postoji razlika između vladara Egipta 

u doba poslanika Mojsija i vladara u doba 

poslanika Josipa, oni se nazivaju faraonima bez 

ikakve razlike između njih. 

Tora (Izlazak, 9:13): “I Jahve reče Mojsiju: “Porani 

ujutro, i izađi pred faraona i reci mu: ‘Ovako 

govori Jahve, Bog Hebreja, pusti moj narod 

da ode i da mi štovanje iskaže. Ako ih ne pustiš, 

sva zla svoja navalit ću ovaj put na te, na tvoje 

službenike i tvoj puk, tako da spoznaš da nema 

nikoga na svoj zemlji kao što sam ja’.’’ Isto tako, 

kada se u Tori govori o vladaru Egipta u vrijeme 

Josipa u Knjizi Postanka (41:37-40): “Svidje se 

odgovor faraonu i svim njegovim službenicima. 

Zato faraon reče svojim službenicima: ‘Zar bismo 

mogli naći drugoga kao što je on, čovjeka 

koji bi bio tako obdaren duhom Božjim?’ A 

onda faraon reče Josipu: ‘Otkako je sve to Bog 

tebi otkrio, nikoga nema sposobna i mudra kao 

što si ti. Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će 

se moj narod pokoravati tvojim naredbama’.” 

Drevna egipatska civilizacija 

Drevna egipatska civilizacija bila je još uvijek 

nedovoljno poznata. O njoj se malo šta znalo, 

osim nekoliko upadljivih spomenika, od kojih 

je većina uronjena u pustinjski pijesak u Gizi, 

Asvanu i Luksoru. Takvo stanje bilo je sve do 

Jean-François Champolliona a 4 . Ovaj francuski 

znanstvenik je odgonetnuo simbole drevnog 

egipatskog jezika koristeći kamen iz Rozete e 

5 

koji je otkriven tokom francuskog pohoda 

na Egipat. Tekst na dva jezika i tri pisma bio 

je isklesan na njemu: jedno, drevno egipatsko 

- hijeroglifi, što znači sveto pismo jer je bilo 

ograničeno za upotrebu unutar hrama, drugo, 

demotičko ili narodno i treće, grčko pismo. Usporedbom 

ta tri pisma uspio je dešifrirati sistem 

znakova hijeroglifskog jezika. To otkriće je dovelo 

do drugih veličanstvenih pronalazaka i 

spoznavanja života faraona i drevnih Egipćana. 

Riječ faraon 

Riječ faraon u staroegipatskom jeziku znači 

“velika kuća”, a kasnije je korištena kao titula 

za egipatske vladare. Taj naziv nije bio ustanovljen 

sve do početka 18. dinastije, odnosno 1539. 

godine prije nove ere. To znači da u cijelom razdoblju 

koje je prethodilo tom datumu, titula 

egipatskih vladara je bila kralj i oko toga nema 

neslaganja, čak i u vrijeme okupacije Egipta od 

strane Hiksa (čiji naziv u staroegipatskom jeziku 

znači “kralj stranaca” ili “kralj pastira” 6 ) 

od 1648. do 1540. p.n.e., odnosno prije navedenog 

razdoblja. 

Jusufov, a.s., put u Egipat 

Postoji saglasnost oko toga da je Jusuf, a.s., 

otišao u Egipat i da je njegova vladavina bila 

prije Musaovog, a.s., poslanstva. To zbog toga 

što Allah, dž.š., kaže, pripovijedajući ono što 

je rekao jedan vjernik iz faraonovog naroda: 

“Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali 

ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A 

kad je on umro, vi ste rekli: ‘ Allah više neće poslije 

njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja 

u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja.” 

(El-Mu’min, 34.). Egipćanin je rekao da Allah, 

dž.š., neće poslati poslanika zbog dugog perioda 

nakon Jusufa, a.s., u kojem Allah, dž.š., 

nije poslao poslanika za razliku od vjerovjesnika 

sinova Izraelovih koje je Allah, dž.š., slao u 

kraćim vremenskim razmacima. Budući da je 

Musaova, a.s., misija bila u doba egipatskog faraona 

(Ramzesa II), što se jasno vidi iz prethodnog 

istraživanja, na temelju toga nesumnjivo 

da je Jusuf, a.s., bio u Egiptu prije perioda 18. 

dinastije, odnosno razdoblja u kojem su egipatske 

vladare nazivali kraljevima, bez obzira bili 

oni Egipćani ili Hiksi, pošto ih je cjelokupna 

populacija zvala kraljevima. 

Kamen iz Gazirat el-Shatea 


56 

Kamen koji je otkriven datira iz vremena treće 

dinastije i upravo iz perioda vladavine kralja 

Zosera. Sljedeći tekst je isklesan na njemu: 

“Kralj Zoser je molio bogove da okončaju glad 

koja je pogodila Egipat i trajala sedam godina, 

itd ...’’. Smatram da je Jusuf, a.s., upravljao 

Egiptom u doba kralja Zosera, u vrijeme treće 

dinastije, jer se navodi da je ovo gladovanje trajalo 

sedam godina. Također, da se naslutiti da 

je vladar Egipta bio kralj, a ne faraon, što je u 

skladu sa Časnim Kur’anom. 

Kur’anska nadnaravnost o nepoznatom 

Kur’an pravi razliku između dva značajna 

perioda u povijesti Egipta, između predfaraonskog 

doba, odnosno prije 18. dinastije, 

kada su svoje vladare nazivali kraljevima, i 

faraonskog doba u kojem su vladare zvali 

faraonima, a ovaj period počinje od 18. dinastije. 

To je u suprotnosti sa Torom, koja 

ne pravi razliku između dva perioda i dvije 

titule. U Tori, faraon je naziv za vladara 

Egipta bilo u vrijeme poslanika Jusufa, a.s., 

ili u vrijeme poslanika Musaa, a.s., a to protivrječi 

modernoj znanosti. Što se tiče Časnog 

Kur’ana, bio je i još uvijek je knjiga od Allaha, 

dž.š., kojoj laž ne može prići s bilo koje 

strane i koja ne sadrži bilo kakvu kontradikciju. 

Allah Uzvišeni kaže: A zašto oni ne razmisle 

o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a 

ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge 

protivrječnosti. (En-Nisa, 82.). 

Autor teksta: Feras Nour Alhak 

Prijevod teksta: Muamer Neimarlija 

Bilješke: 

1 

Prijevod članka objavljenog pod nazivom 

“The mentioning of the old Egyptian 

rulers in the Glorious Quran and the difference 

between the word”. Preuzeto sa 

www.quran-m.com 

2 

Ovdje smo koristili prijevod značenja 

Kur’ana Časnog od rahmetli B. Korkuta. 

U tretiranom ajetu navedeni termin u 

izvornom kur’anskom tekstu na arapskom 

jeziku je el-melik koji dolazi u značenju 

kralj, odnosno vladar. Vidjeti i Karaman, 

N. (1997) Arapsko-bosanski rječnik: za 

đake i studente. Zenica: Bemust na str. 

270. (op. prev.) 

3 

Vidjeti fusnotu br.2 (op. prev.) 

4 

Više o životu i djelu ovog francuskog egiptologa 

i filologa vidjeti na: http://hr.wikipedia. 

org/wiki/Jean-Fran%C3%A7ois_Champollion 

(op. prev.) 

5 

Više o tome na: http://hr.wikipedia. 

org/wiki/Plo%C4%8Da_iz_Rosette 

(op. prev.) 

6 

Više o njima na: http://en.wikipedia. 

org/wiki/Hyksos (op. prev.)

Robert Fisk na ulicama Kaira 

Smrtna agonija diktature 

IslamBosna.ba - Egipatski tenkovi, 

ushićeni demonstratori koji sjede s 

njima, zastave, 40.000 demonstranata 

koji uzvikuju i plaču na Trgu slobode, 

koji na njemu obavljaju molitvu 

i dužnosnik Muslimanske braće koji 

sjedi među putnicima na tenku, da li 

se to može uporediti s oslobođenjem 

poput onoga u Bukureštu? 

Penjući se na tenk, koji je napravljen u 

Americi, podsjetio sam se na one predivne 

filmove o oslobođenju Pariza. 

Nekoliko stotina metara dalje, pripadnici 

snaga sigurnosti Hosnija Mubaraka, 

u svojim crnim uniformama, 

još uvijek su pucali na demonstrante u 

blizini ministarstva unutrašnjih poslova. 

Bila je to divlja, historijska proslava 

pobjede, gdje Mubarakovi tenkovi 

oslobađaju njegov grad od njegove diktature 

U jednom čudnom Mubarakovom 

svijetu – i svijetu Baraka Obame i 

Hilari Klinton u Vašingtonu - čovjek 

koji još uvijek tvrdi da je predsjednik 

Egipta imenovao je novog 

potpredsjednika u pokušaju da ublaži 

bijes demonstranata. To je Omar 

Sulejman, glavni egipatski pregovarač 

s Izraelom, viši dužnosnik i oficir 

Mubarakovog aparata, 75- godišnjak 

s godinama posjeta Tel Avivu i Jerusalemu 

te s četiri srčana udara dosad. 

Još nije jasno kako se može očekivati 

da ovaj ostarjeli aparatčik riješi i smiri 

bijes, ali i sreću i ushićenje zbog oslobođenja 

80 miliona Egipćana. Kada 

sam rekao demonstrantima koji su 

me okruživali na tenku novosti o imenovanju 

Sulejmana, oni su prasnuli u 

smijeh. 

Posade tenkova, u uniformama, osmjehujući 

se, a ponekad i aplaudirajući, 

nisu ni pokušavale izbrisati grafite koju 

su demonstranti posprejali na njihovim 

tenkovima. “Mubarak odlazi - ODLA- 

ZI” i “Tvoj režim je gotov, Mubarak” 

- parole su koje se nalaze ispisane na 

skoro svakom tenku na ulicama Kaira. 

Na jednom od tenkova koji su kružili 

Trgom slobode nalazio se i viši dužnosnik 

Muslimanske braće, Muhamed 

Beltagi. 

Ranije tog dana hodao sam pored konvoja 

tenkova koji je prolazio kroz Garden 

City, i vidio kako se demonstranti 

penju na vozila te 

daju posadi narandže, 

aplaudirajući 

im i pozdravljajući ih 

kao egipatske patriote. 

Uprkos smješnom 

i ludom Mubarakovom 

izboru potpredsjednika 

i njegovom 

velikodušnom imenovanju 

bespomoćne 

nove vlade poltrona, 

ulice Kaira su pokazale 

ono što su lideri 

SAD-a i EU jednostavno 

propustili da 

primijete. i GOTO- 

VO JE. 

Slabi Mubarakovi pokušaji ili tvrdnje 

da on mora, zbog egipatskoga naroda i 

u njegovo ime, zaustaviti nasilje - dok 

su njegove sigurnosne snage odgovorne 

za većinu okrutnosti u posljednjih 

pet dana - izazvalo je još veći bijes 

onih koji su proveli 30 godina pod 

njegovom diktaturom. Ovdje su sve 

raširenije sumnje da su većinu pljački i 

podmetanja požara izveli prerušeni policajci 

- uključujući i ubistvo 11 ljudi u 

selima u zadnjih 24 sata - u nastojanju 

da unište integritet demonstranata koji 

pokušavaju da zbace Mubaraka s vlasti. 

Uništavanje velikog broja komunikacionih 

centara od strane masikranih 

ljudi - što je moralo biti koordinirana 

akcija, s nekom formom organizacije 

- također su dovele do porasta sumnji 

da prerušeni banditi, koji su pretukli 

mnoge od demonstranata, stoje iza 

toga. 

Ali paljenje policijskih stanica širom 

Kaira, Aleksandrije, Sueca i drugih 

gradove očigledno nije izvedeno od 

Čitajte i gledajte na IslamBosna.ba 

Aktuelno iz BiH i svijeta 

Velimirović: “Nije dokazano da je u 

Srebrenici ubijeno 8.000 Bošnjaka” 

Netanyahu zabranio komentarisanje 

Egipta 

Tekstovi 

Povratak tunižanskih islamskih pokreta 

Ženin prvi i najvažniji posao je 

odgoj djece 

strane prerušenih policajaca. Kasno u 

petak, vozeći se autocestom koja povezuje 

Kairo sa Aleksandrijom, vidio sam 

grupe mladih ljudi kako postavljaju i 

pale gume duž autoceste, a kada kola 

uspore ili stanu, oni zahtijevaju stotine 

dolara od putnika. Juče ujutro naoružani 

ljudi su krali auta od vlasnika u 

centru Kaira. Daleko užasniji vandalizam 

se desio u Egipatskom nacionalnom 

muzeju. Nakon što je policija 

napustila ovo mjesto gdje se nalazi 

ogromno blago iz antičkih vremena, 

pljačkaši su upali, polupali i oštetili 

faraonske statue stare 4.000 godina, 

egipatske mumije i veličanstvene drvene 

brodove - zajedno s njihovim minijaturnim 

posadama - kojima je smisao 

bio da prate drevne kraljeve u njihova 

groblja. 

Ostatak teksta pročitati na www. 

islambosna.ba 

Piše: Robert Fisk 

Izvor: “The Independent” 

Nauka i zanimljivo 

Pretjerivanja sa 2012. godinom 

Topljenje leda i hlađenje jezgra 

IB TV 

IslamBosna TV: Gazi Husrevbegova 

medresa – Višestoljetni 

čuvar bošnjačke duhovnosti 

Videovijesti: Kardavi poziva na 

akciju protiv tirana 


57

Feljton 

Skrivena disertacija: Šta je sve pogrešno a šta nije nikako napisano 

u disertaciji (VII dio): zloćudni plan “do daleko u budućnost” 

Istinska nesreća 

i pošast Bosne i Bošnjaka 

“Do daleko u budućnost” 

je zloćudni i podli plan 

satanskog, nemoralnog 

duha koji ne bira sredstva 

za vlastitu dobit i koji ne 

razmišlja ni najmanje o 

pogubnim posljedicama svog 

zla. Ako se i može sumnjati 

da Andrić u vrijeme pisanja 

disertacije i nije znao za 

njene dugoročne posljedice, 

ipak kasnije, tokom dugog 

karijerističkog života, on 

je bio svjedokom užasnih 

posljedica njegova djela 

Piše: Kemal Zukić 

Pišući 

P 

svoju doktorsku disertaciju, kao 

Prelativno mlad i neiskusan nadrihi- 

Pstoričar, Andrić je ustanovio svoj čvrsti 

životni stav i odnos prema Bosni i Bošnjacima 

koji do smrti, dekade kasnije, neće promijeniti 

niti korigovati ni za jotu. Nezrela i slabo obrazovana 

osoba, puna hereditarnog mraka, koja nije 

nigdje diplomirala gdje god je studirala, sagradila 

je okvir za ostatak života koji neće mijenjati 

makoliko nova saznanja i prilike tražile brojne 

korekcije. To su tražili i njegovi nesretni mentori 

koje je Andrić podlo izigrao navukavši ih 

da rade nešto o čemu ništa ne znaju. Jedino što 

u ovome ima smisla je karijeristička logika koja 

mu je nalagala da ropski služi velikosrpskoj kliki 

koja je upravljala njegovim životom i karijerom. 

Splet najnesretnijih okolnosti izbacio je 

Andrića kao jednog od najpogubnijih propagatora 

protiv Bosne, naravno uz njegov užasni 

lični karakter koji mu je dopuštao i najgore gadosti 

ako je u interesu lične karijere. 

Andrić je nesvjesno dao i odvratan primjer 

svim budućim karijeristima lošeg karaktera da 

izdajom Bosne i prostitucijom u službi velikosrpskih 

interesa mogu jedino napraviti vlastitu karijeru. 

Takvi ljudi, kao i njhov nemoralni uzor 

Andrić, nisu vagali koliko je objektivno mizerna 

ta njihova lična korist u odnosu na veličinu 

štete koju time čine svojoj zemlji i njenom 

narodu. 

Kurtovićevo prognano “bratstvo i jedinstvo” 

Andrić je u Evropu i svijet poslao 

užasnu, ogavnu, podlu, netačnu 

sliku Bosne a da nikad kasnije 

nije došlo do pokajanja i pokušaja 

popravljanja ovog strašnog zlodjela. 

Andrić je sigurno znao da iza 

njegovih podvala stoji moćna diplomatska 

i špijunska velikosrpska 

mašinerija koja će obezbijediti da 

ovaj užas djeluje “do daleko u budućnost”. 

Andrić je često koristio 

ovu zlokobnu formulaciju. 

“Do daleko u budućnost” je 

zloćudni i podli plan satanskog, 

nemoralnog duha koji ne bira 

sredstva za vlastitu dobit i koji ne 

razmišlja ni najmanje o pogubnim 

posljedicama svog zla. Ako 

se i može sumnjati da Andrić u 

vrijeme pisanja disertacije i nije 

znao za njene dugoročne posljedice, 

ipak kasnije, tokom dugog 

karijerističkog života, on je bio 

svjedokom užasnih posljedica 

njegova djela. Svi njegovi “historijski 

romani” sasvim se temelje 

na podvalama iz disertacije ali je 

armija njegovih apologeta imala 

jak argument u odbrani Andrića time što 

sloboda umjetničkog stvaranja dozvoljava 

književniku da izmišlja i laže u beskraj. Tako 

je Andrić sakrio, spriječio da se štampa i bilo 

kako u javnost dođe disertacija ali njegovi romani 

nose iste nemoralne poruke i šalju užasnu 

sliku Bosne u svijet. 

Andrić sam nije imao ni toliko morala 

da bar malo koriguje i ublaži gadosti iznesene 

u disertaciji, ali, kako je moguće da skoro 

čitavo jedno stoljeća nakon disertacije nema 

javno iznešene rasprave o ovoj bolnoj temi 

Bosne? Zar je moguće da niko nije vidio šta 

taj čovjek radi, koliko štete nanosi Bosni i 


58 

Andrić je očito 

osjetio da na 

Balkanu ima 

plodno tlo, 

pognojeno 

zločinaštvom, 

pa je slao 

svoje pogubne 

huškačke 

poruke protiv 

Bošnjaka 

“do daleko u 

budućnost”. 

Bošnjacima? Zar je moguće da niko, sve nedavno 

do Muhsina Rizvića, nije znao analizirati 

i objaviti kritiku Andrićeva zlodjela? Bilo 

je, naravno, ljudi koji su shvatili svu opasnost 

Andrićeva djela za Bosnu, ali je moćna armija 

apologeta i politikanata stajala ispred Andrića, 

štiteći ga kao svetu kravu od bilo kakve objektivne 

analize i kritike. 

Sraman je slučaj odnosa prema publicisti 

Šukriji Kurtoviću. Na ovom slučaju se može 

vidjeti kako Andrić nije bio sam, koliko je bio 

zločinački instrumentalizovan i branjen bez 

rezerve i morala. 

Šukrija Kurtović, publicista, solunski 

dobrovoljac, inače Srbin po nacionalnoj 

opredjeljenosti i komunist, jedini je čovjek 

u komunističkoj Jugoslaviji koji je napisao 

jednu brošuru raskrinkavajući 

Andrićevu huškačku i renegatsku 

ulogu. Kurtović je prvu brošuru 

pod naslovom “O nacionalizovanju 

muslimana” napisao 1914. g. a 

Skerlić ga je sa simpatijama i odobravanjem 

prikazao u “Srpskom 

književnom glasniku”. Skerlić 

je jedan od rijetkih mudrih i 

poštenih srpskih intelektualaca 

koji je shvatao svu besmislenost 

i sramnost odnosa srpske inteligencije 

prema Bošnjacima, 

Turcima kako ih naziva Andrić. 

On je shvatao da Srbi ne mogu 

rješavati svoje historijske traume 

preko leđa i života malog naroda 

Bošnjaka te da time samo mogu 

na sebe navući epitet genocidnog 

naroda. Skerlićeva riječ razuma se 

čula ali nedovoljno. 

Komunistička partija 

Jugoslavije, ustvari u njoj kamuflirani 

bivši četnici koji su preko 

noći postali partizani i komunisti 

Titovom masovnom amnestijom 

spriječili su, ustvari zabranili 

štampanje Kurtovićeve jedne 

kasnije napisane brošure. Ona je 

štampana tek u nastavcima u periodu od 1961. 

do 1963. g. u bošnjačkom emigrantskom listu 

“Bosanski pogledi”. Tako je jedan tekst koji 

u najboljem duhu socijalističke Jugoslavije govori 

o bratstvu i jedinstvu, prognan iz te države 

zasnovane na tom načelu, kao nešto antikomunističko 

i antijugoslovensko i štampan 

u emigraciji gdje su se inače štampali četnički 

i ustaški pamfleti protiv Jugoslavije. Ovo je 

najsramotniji primjer kakvo su mjesto “komunisti” 

odredili Bošnjacima u toj Jugoslaviji. 

Ovaj nesretni narod još tada nije imao ni svoje 

staro ime čije priznanje će do zadnjeg doba te 

Jugoslavije sprječavati ti “komunisti“.

Kada ni takav Šukrija Kurtović nije bio u 

stanju štampati svoju brošuru koja se jasno zalaže 

za najsvetije temelje Jugoslavije, za bratstvo 

i jedinstvo, jasno je koliko je truhleži već tada, 

na samom početku, bilo u toj državi. 

A šta piše Šukrija Kurtović? 

U svojoj studiji “Na Drini ćuprija” i 

“Travnička hronika” od Ive Andrića u svjetlu 

bratstva i jedinstva “Kurtović smjelo i pošteno 

raskrinkava Andrićevu tendencioznu ‘književnu 

istinu’”. Tada ni Kurtović nije imao 

Andrićevu sakrivenu disertaciju, ali je na osnovu 

romana Andrićevih jasno prozreo njegove 

namjere. “Bratstvo i jedinstvo naših naroda je 

misao na kojoj počiva naša državna zajednica, 

moralna i stvarna uslovljenost za njen nastanak 

i za njeno održanje. Griješiti protiv te misli, 

svjesno ili nesvjesno, znači podrivati temelj 

egzistencije naše države... Ne smije se ni malo 

sumnjati u to da za antagonizam, sukobe i međusobno 

prolijevanje krvi slovenskih naroda na 

Balkanu kroz XIX i XX stoljeće ne snose svu 

krivicu samo režimi i vlastodržci slovenskih 

naroda, nego uz njih, pored ostalih uzroka, 

snose krivicu i mnogi istoričari i književnici. 

Istoričari pod plaštem nauke i sa ‘istorijskim 

dokumentima’, a književnici blještavom i zavodljivom 

pisanom riječju stvarali su podlogu 

za te sukobe”. Kako je taj hrabri i vispreni čovjek, 

tako davno, detektovao svo zlo ugrađeno 

u temeljima Jugoslavije! Kao što je Andrić 

poslao zlokobnu poruku “do daleko u budućnost” 

o turskoj krivici Bošnjaka i opravdanosti 

osvete nad njima koja može ići do potpunog 

fizičkog uništenja, tako je Kurtović “do daleko 

u budućnost” prorekao propast Jugoslavije 

ako se ove užasne greške ne isprave. I obojica su 

bila u pravu. Samo što je Andrićevo zlokobno 

huškanje bilo općeprihvaćeno u komunističkoj 

Jugoslaviji, zemlji bratstva i jedinstva, dok 

Kurtovićev vapaj za spas ove zemlje niko nije 

mogao ni čuti jer su komunisti zabranili štampanje 

njegovih jasnih upozorenja. Iz današnje 

perspektive, kad se analiziraju uzroci propasti 

Jugoslavije, izgleda nepojmljivo da su neki 

uspjeli spriječiti da Kurtovićeve jasne opomene 

dođu do ušiju običnog svijeta. Zlo nacionalizma, 

koji na Balkanu uvijek lahko pređe u nacizam 

i fašizam, bilo je prejako već tada kada je 

formalno moralo biti u ilegali. 

Muslimanske žrtve su za Tita bile 

beznačajne 

Kurtović iznosi još jedan suštinski problem, 

hrabro i pronicljivo. On govori o nakaradnom 

odgoju i obrazovanju mladih: “Od 

malih nogu i kroz duge generacije omladina 

svih naših bratskih naroda vaspitavana je u krivim 

predodžbama o sebi i drugima. Stvarana 

su kod nje šovinistička nacionalna naduvenost, 

misao o nadmoći svoga naroda, isticanje svojih 

nacionalnih istorijskih zasluga i moralnih 

kvaliteta, a nipodaštavanje i omalovažavanje 

tuđih. Naročito se nastojalo da se stvori, svaki 

kod svoga naroda, uvjerenje o istorijskim i 

etničkim pravima na pojedine 

sporne granične krajeve, o pravu 

na dominaciju itd. U tom svemu 

često se išlo do apsurda. Sve je to 

stvaralo opšte suprotnosti među 

bratskim narodima koje su iskorištavali 

vladajući krugovi i strani 

neprijateljski zavojevači u svoje 

svrhe. Za sve to, nema sumnje, 

snose veliku moralnu odgovornost 

i mnogi istoričari, književnici i ostali javni radnici, 

hotimično ili ne ili iz ma kojih razloga oni 

to pisali, izlazi na jedno te isto”. 

Kurtović kaže i da je čekao da o ovome 

progovore “pozvaniji i stručniji ljudi, a naročito 

nemuslimani, baš zato što je Andrić izabrao 

naše muslimane kao objekt za nebratsko i netačno 

tretiranje. To bi bilo i efikasnije i bolje za 

ideju bratstva i jedinstva”. 

Kakvu je poruku “do daleko u budućnost” 

mogla postati činjenica da su komunisti 

spriječili objavljivanje ove poštene i dalekovide 

brošure, jednog autora sa takvim bekgraundom. 

To nije mogla uraditi mala grupica fašista 

u KPJ-e, nego je to odradio veliki zločinački 

lobi, sa jasnim ciljem pripreme novog genocida 

na Bošnjacima, nakon što je upravo završen 

deveti po redu u Drugom svjetskom ratu. Ko 

se usudio to uraditi i uz čiju podršku? Da li je 

Tito znao za ovo? Morao je znati. A zašto je 

to dozvolio? Tako što je dozvolio najveću sramotu 

komunističke partije Jugoslavije da se 

ne podigne nigdje ni najmanji znak, bar neka 

pločica, koja bi obilježila užasan genocid nad 

Bošnjacima u upravo minulom krvavom ratu. 

Zar je Tito mogao ne znati i za to? Ne, nikako. 

Znao je vrlo dobro jer je i sam bježao pred 

Nijemcima po istočnoj Bosni, preko mjesta 

najstrašnijih pokolja muslimana od strane četnika. 

Hiljade i hiljade muslimanskih nevinih 

žrtava bile su kusur u Titovom špekulisanju i 

potkusurivanju sa četnicima u komunističkoj 

partiji. Uz sve njegove nesporne zasluge i pozitivne 

poteze, ovo prešućivanje devetog genocida 

nad muslimanima u XX stoljeću ostaje 

najveća mrlja i ljaga na njegovom liku, ako ikad 

iko pokuša objektivno, trezveno prikazati ovog 

Beograd je 

uništavala 

saveznička 

avijacija, kao 

fašistički brlog. 

To su Andrić i 

svi ostali krili 

pedeset godina. 

diktatora koji je odlučivao o svemu 

pa i o tome da su muslimanske 

žrtve, makoliko nevine i brojne, 

beznačajne. 

Činjenica da je Kurtovićeva 

brošura, najveći hvalospjev bratstvu 

i jedinstvu morala biti 

štampana u emigraciji, kako su 

štampani neprijateljski tekstovi 

o Jugoslaviji ljaga je, ne samo na 

Titu, komunističkoj partiji Jugoslavije, nego i 

na svim intelektualcima svih naroda. 

Najtužnije je to što ušutkivanje Kurtovića, 

kao i veličanje Andrićevog mrziteljskog i huškačkog 

djela, nije bilo u interesu bilo koga i 

dugoročno, to jest “do daleko u budućnost” 

poslalo je poruku u Evropu o Balkanu kao o 

zločinačkom brlogu u kojem cvjetaju razni 

fašizmi. 

Kada je Kurtovićeva brošura objavljena u 

emigraciji, Andrić je bio živ. Isto tako, dok se 

prebacivao iz statusa miljenika velikosrpske diplomatije 

u Kraljevini Jugoslaviji, na miljenika 

fašističkih okupacionih vlasti u Beogradu, pa 

konačno na miljenika komunističke partije, živeći 

kao bubreg u loju na svom nedjelu, Andrić 

je morao čitati Kurtovićevu brošuru. Sigurno 

su mu je podmetnuli da da svoje mišljenje i 

eventualno nešto od toga demantira. Ali, on 

šuti, osim što je, vjerovatno, savjetovao da se 

ta brošura anatemiše. Tek mnogo kasnije, u 

ispovjedi Ljubi Jandriću 1972. g. Andrić se pokušava 

pravdati. Radi to u stilu stare arapske 

poslovice “isprika gora od grijeha”. Ali, umjesto 

da se izvine i kaže bar jednu, poštenu riječ utjehe 

Bošnjacima, Andrić kuka i cvili nad svojom 

sudbinom. Odvratno. 

Ko je Beograd sravnio sa zemljom? 

“Da, mučni i neizvesni bili su moji dani 

provedeni za vreme okupacije u Beogradu”. 

Kao da niko ne zna da je on bio miljenik 

okupacionih snaga u Beogradu cijelo vrijeme 

rata Andrić bestidno nastavlja: “Ja bih se složio 

da je, recimo, moja ‘Ćuprija’ jedva bled 

odsjaj onoga što sam preživljavao pišući je, ali 


59

i još bleđi odsjaj one tvrde i mučne stvarnosti 

u višegradskoj kasabi u kojoj je pre četiri veka 

Mehmed-paša Sokolović odlučio da podigne 

svoju zadužbinu”. Andrić cvili i kuka nad svojom 

sudbinom u fašističkom Beogradu koga 

zasipaju bombe savezničke avijacije. A sav užas 

prebacuje na tursku upravu od prije četiri stoljeća, 

dodajući vlastite laži. Izgubljen je ili sakriven 

veliki dio njegova dnevnika u kojem je 

morao pisati o lagodnom životu pod okriljem 

i pažnjom okupatorskih vojnika koji su nježno 

brinuli o njemu. Oni su znali da je Andrić 

prisustvovao pristupanju Jugoslavije “Trojnom 

paktu”, da nije ni riječi nikad rekao protiv toga. 

Taj dio Andrićeva dnevnika ne postoji ili bar 

nije objavljen. Andrić je sve svoje sramotne postupke 

pokrivao skrivanjem kao smokvinim 

listom. A onda se pojavljuju stranice dnevnika 

tek 1944. g. kada kuka kao gladna godina 

nad sudbinom Beograda i njega samoga 

pod bombama. Ne razaznaje se čiji to avioni 

bombarduju Beograd. Andrić je glavni akter 

laži koje smo učili u školama pedeset godina 

tokom komunističke Jugoslavije a to je da je 

njemačka avijacija skoro sravnila Beograd sa 

zemljom. Koliko smo svi bili uplašeni, naivni 

i glupi kad smo glumili da vjerujemo da je 

njemačka avijacija u dan-dva bombardovanja 

sravnila grad. Pa nisu imali atomsku bombu. 

Beograd je uništavala saveznička avijacija, kao 

fašistički brlog. To su Andrić i svi ostali krili 

pedeset godina. 

“Nikad nisam verovao da ću živ dočekati 

kraj rata”, cvili Andrić. Dalje kuka kako se plašio 

da će “bomba pogoditi kuću u kojoj sam 

živeo i pisao i razneti moje rukopise”. Dodaje 

“da su knjige slaba uteha za zlo i nesreću svake 

vrste”. 

Da li je ovaj mutni podmukli huškač 

Andrić, dok kuka nad činjenicama da se našao 

na mjestu gdje se saveznička avijacija obračunava 

sa fažizmom, da li je on tada znao da se 

zločinački provodi u istočnoj Bosni i njegov 

huškački plan genocida nad Bošnjacima? Kako 

je mogao ne znati? Ali je mogao ne reći nikad 

ni riječ osude a kamoli pokušati objasniti da 

su njegove nakane “do daleko u budućnost” 

pogrešno protumačene od zločinaca, čiji je on 

ideolog i koji će u svim zločinima baš njega uzimati 

kao opravdanje zla koje čine? 

Da li je Andrić znao tada u Beogradu da 

su Hrvati izvršili užasne zločine nad Jevrejima 

i Srbima, pa i Bošnjacima u Jasenovcu? Morao 

je tada znati, ili bar kasnije to saznati. A da li 

je to osudio bilo kada? Morao je tada, pod savezničkim 

bombama u Beogradu shvatiti da 

nije rješenje jugoslovenskih naci-fašizama u 

genocidu na Bošnjacima nego u poštenom rješenju 

odnosa Srba i Hrvata. On je i tada, pišući 

“Drinu” uporno huškao Srbe na Bošnjake, dok 

ustaše ubijaju masovno Srbe u Jasenovcu. Da li 

je zaista bio toliko kratkovid i politički glup? A 

zašto je tako postupao? Trebalo ga je pitati za 

života i dati mu šansu da se iskupi. Najgluplje 

rješenje za sve je bilo zabrana Kurtovićeve pošteno 

napisane brošure. 

Andrić je istinska nesreća i 

pošast Bosne i Bošnjaka u prvom 

redu, ali je on prokletstvo i 

Srba i Hrvata jer je i njih uputio u 

pogrešnom smjeru “do daleko u 

budućnost”. Ovo Andrićevo zloćudno 

usmjeravanje svih naroda 

Jugoslavije u pogrešnom smjeru 

zaista će ići toliko “do daleko u 

budućnost” da će se pojaviti u 

agresiji na BiH 1992.-1995. g., 

mnogo godina kasnije. Kako bi 

Andrić bio sretan da je doživio 

agresiju na BiH, deseti genocid 

nad Bošnjacima i to da se na njegova 

nedjela poziva i najmračniji ratni zločinac 

u Evropi nakon Hitlera, Radovan Karadžić. 

Ovo Karadžićevo veličanje Andrića i uporno 

upućivanje Evrope na njegova djela, najbolja 

je potvrda toga da nema nesporazuma u vezi 

Andrića, da je njegovo djelo huškačko protiv 

Bošnjaka “do daleko u budućnost”. Zločinci 

su uspjeli! Dvije stotine hiljada nevinih bošnjačkih 

žrtava u agresiji na BiH 1992.-1995. 

g. zastrašujući su dokaz kakvi zločinci mogu 

biti i jedan Nobelovac i jedan “pesnik” šljegao 

iz durmitorske provincije u Sarajevo, gdje je 

dobio sve, pored tih “opakih Bošnjaka”. 

“Grozni čoveče!” 

Zna se da je poljski nobelovac Henrik 

Sjenkjević bio veliki uzor Andriću u mladim 

danima dok je pokušavao nešto studirati u 

Poljskoj. Da li se upitao Andrić, o kratkovidosti 

tog svog uzora, koji je rigao u svojim romanima 

mržnju na muslimane, kao i Andrić? Da li 

su se Andriću otvorile oči bar na ovom slučaju, 

ako je ostajao uporni slijepac za Bosnu? Naime, 

morao je znati da je Poljska užasno postradala 

ne od muslimana, nego od civilizovanih 

Evropejaca, Nijemaca i slavenske braće Rusa, 

koji su se udružili u zločinu protiv poljskog naroda 

i iskomadali Poljsku po Bog zna koji puta 

u istoriji. Nije trebalo Andriću mnogo visprenosti 

pa da shvati da je i njegov uzor Sjenkjević 

na pogrešnu stranu usmjerio pažnju Poljaka. 

Oni su po Sjenkjeviću očekivali atak iz Afrike 

ili Azije, od divljih muslimana, a naletio im je 

Da li je Andrić 

znao tada u 

Beogradu da su 

Hrvati izvršili 

užasne zločine 

nad Jevrejima 

i Srbima, pa i 

Bošnjacima u 

Jasenovcu? 

Morao je tada 

znati, ili bar 

kasnije to 

saznati. A da li 

je to osudio bilo 

kada? 

užas od prvih susjeda i braće. Zar je 

trebalo mnogo mudrosti Andriću pa 

da napravi paralelu sa našom situacijom 

i pokuša se iskupiti. Međutim, 

Andrić je duboko zao i zloćudan 

čovjek, nepopravljiv huškač i renegat, 

koji ne misli o užasnim posljedicama 

svojih riječi. 

Andrić je htio biti veći katolik od 

pape, ili veći četnik od svakog velikosrbina. 

Zato se na njega pozivaju 

svi zločinci u ime srpstva. Da ne 

spominjemo jednog poštenog i 

razumnog Skerlića koji je uporno 

upozoravao na mahnitost bezočne 

satanizacije Turaka i poistovjećivanja 

Bošnjaka sa Turcima. Čak 

je i Dositej Obradović, u vrijeme 

mahnitanja slavenskih retardiranih 

nacionalizama pozivao na 

razum. I on govori o “lukavim lisicama” 

koji “vraždu i mrzost propovjedaju 

i oružaju brata na brata 

svoga i poštene komšije jednog na 

drugog”. 

Pa i Njegoš, koji je Andrićev 

idol u mržnji protiv Bošnjaka i 

huškanju na genocid, čak i on kaže 

da se vodi borba “sve sa svojom rođenom 

braćom izturčenom: brat 

brata bije, brat brata siječe-razvaline 

su našeg carstva u krv ogrezle”. 

Ili, kad se obraća paši kaže: “Kada sa mnom 

govoriš kako moj brat bošnjak, ja sam tvoj brat, 

tvoj prijatelj .....”. I mada Bošnjak piše malim 

slovom, otkrivajući svoju zlobu, ipak prevali 

preko jezika da mu je Bošnjak brat slavenskog 

porijekla. 

Samo kod Andrića nema nikad nijedne 

dobre riječi za Turke, kako on uporno zove 

Bošnjake. I kad ga upozore da je to netačno, 

da su se Turci vratili u Malu Aziju a da su ovo 

slavenska braća Bošnjaci, Andrić olahko prelazi 

preko toga “tako je uobičajeno” i nastavlja po 

svom. 

Andrić je očito osjetio da na Balkanu ima 

plodno tlo, pognojeno zločinaštvom, pa je 

slao svoje pogubne huškačke poruke protiv 

Bošnjaka “do daleko u budućnost”. 

Uradio je to iz renegatskih i karijerističkih 

pobuda jer su Srbi, kao većinski narod, upravljali 

kadrovskom politikom i ostalih jugoslovenskih 

naroda i odlučivali ko može a ko ne 

može uspjeti. 

Ostaje nejasno, kad je postao i kadar u 

komunističkoj Jugoslaviji, kako je uspio da se 

obuzda toliko da mu se nikad ne omakne neka 

stvarna analiza jugoslovenskih problema i bar 

jedna istina i poštena riječ o stradalničkom narodu 

Bošnjaka sa kojima je odrastao. 

Još je čudnije kako nijedan od srpskih 

intelektualaca nije sa gađenjem odbacio ovog 

ljigavog renegata. A za to je bilo jako mnogo 

razloga, ali o tome drugi put. 

“Grozni čoveče” Ivo Andriću, kako reče 

jedna njegova anonimna čitateljka. 


60

Historija 

Metodologija istraživanja u odgoju i obrazovanju: Položaj 

muslimanskih školskih institucija na području Okruga Bihać za 

vrijeme Austro-ugarske uprave (1878.-1918.) (IIl dio) 

Bihaćka medresa imala je 

snažan utjecaj na vjerski, 

obrazovni i općekulturni život 

Bošnjaka Bosanske krajine 

Cilj austrougarske prosvjetne 

politike u okupiranoj Bosni i 

Hercegovini bio je da se cio 

obrazovni i vaspitni sistem 

podredi njenim političkim 

ciljevima: da se isključi 

svaki nacionalni utjecaj na 

omladinu; da se umjesto 

nacionalnog osjećanja razvija 

ljubav i odanost prema carskoj 

dinastiji i Monarhiji; da se 

Bosna i Hercegovina tretira 

kao dio Monarhije i da se u 

tu svrhu spriječe utjecaji sa 

strane 

Piše: Jasmin Džanan 

Uporedo sa širenjem islama i 

uspostavom osmanske vlasti 

na Balkanu, na prostoru 

Bosanskog sandžaka, podižu se i medrese 

kao predstavnici ustanova srednjeg 

i višeg obrazovanja. Uzimajući u 

obzir da je Bihać sa zakašnjenjem pripojen 

Bosanskom ejaletu, zbog čestih 

sukoba i dugotrajnih ratovanja, usporen 

je razvoj i podizanje vjerskih i kulturno-obrazovnih 

objekata. 

Medrese 

Austro-Ugarska vlast, dolaskom u 

Bosnu i Hercegovinu zatekla je više od 40 

medresa. Najmanje ih je bilo u Bihaćkom, 

a najviše u Sarajevskom okrugu. Vlada se 

nije miješala u rad medresa i po pitanju 

istih nisu imali jednoobrazno mišljenje. 

Pokrenula je kod reisu-l-uleme inicijativu 

reforme nastave medresa prilikom 

osnivanja Dar-ul-mualimina, ali dalje 

od toga nije išla bojeći se da reforma ne 

izazove fanatičan otpor muslimana. 

Pošto su medrese bile kod Vlade 

definisane kao islamska svećenička 

učilišta, koja obrazuju softe i uzimaju- 

ći u vidu činjenicu da Islamska vjerska 

zajednica raspolaže vakufskim prihodima, 

nisu izdvajana novčana sredstva 

za vjerske potrebe muslimanskog stanovništva 

iz zemaljskog budžeta. Po 

novoj reformi obrazovanja, nastava u 

medresama bila je podijeljena na tri 

razreda, sa ukupnim trajanjem školovanja 

od sedam do osam godina. 

Učenici Bihaćke i Cazinske medrese 

stanovali su u medresama, ali su se za 

hranu i odijevanje j morali brinuti sami. 

Škola je trajala od 1. oktobra do 15. jula. 

Utorkom i petkom su vođeni slobodni 

razgovori. Nastava bi počinjala u 

zoru nakon sabah-namaza. Ibadet namaz, 

bio je obavezan i propisan za sve 

polaznike medrese. 


61 

kaligrafija, Pravo i Život i izreke posla- 

nika. Na kraju godine održavali su se 

javni zaključni ispiti. Kao kandidati svećeničkog 

staleža, učenici medresa bili su 

privremeno oslobođeni služenja vojske. 

Medrese su se izdržavale iz prihoda 

postojećih vakufa i djelimično od sredstava 

zemaljskog vakufskog fonda. Za 

vrijeme austrougarske uprave, Bihaćki 

okrug posjedovao je najmanje medresa. 

Predmete koji će se učiti definisao je 

reisu-l-ulema 1895. godine: 

Početni osnovi arapske gramatike, 

Vjeronauka, Učenje Kur’ana, Turski i 

arapski krasnopis, Arapska nauka o riječima 

i rečenici, Molitve i abdest, Etika, 

Logika, Arapska frazeologija, gj Kiraet i 

Bihaćka medresa 

Muslimani Kotara Bihać, počeli su 

oko 1890. godine graditi novu medresu 

u centru Bihaća. Izgrađena je u maurskom 

stilu. Odlikovala se bogatom dekoracijom, 

karakterističnom za istočnjačku 

arhitekturu. Imala je dva pravougaona 

uzvišenja sa nižim objektom među njima. 

Unutrašnjost medrese činile su: 

biblioteka, džamija, kupatilo, kuhinja, 

predavaonice, zbornica, soba za počinak 

itd. Bila je smještena na preko 700 

čvornih metara prostora a mogla se ponositi 

sadržajnom bibliotekom sa djelima 

arapskih i turskih mislilaca. Glavni ispit

u njoj održan je 4. jula 1899. godine., 

u prisustvu brojnih uglednih građana i 

gostiju. Ispit je obavljen po ustanovljenom 

rasporedu sa velikim uspjehom a gostima 

se posebno dopala građevina Medrese sa 

istaknutim redom i čistoćom. 

Školske 1897/98., u zgradi Medrese 

bila je smještena i Druga narodna osnovna 

škola Ruždija, koju je pohađalo 60 

učenika muslimana. Godine 1913., u 

zgradi Medrese smješteno je i Kotorsko 

vakufsko-mearifsko povjerenstvo. 

Glavni učitelj u Medresi bio je Osman 

Redžić koji je obezbjedio obrazovanje siromašnim 

učenicima Bihaćkog okruga 

kao i smještaj u Konviktu. Medresa je 10. 

oktobra 1932. godine renovirana i otvoren 

je Internat sa kuhinjom kao olakšica 

studentima. 

S ciljem olakšanja nastavnog procesa, 

uvedena je praksa slanja učenika u okolne 

kotare za vrijeme mjeseca ramazana. 

Oni bi klanjali namaze, učili mukabele 

i brinuli o drugim vjerskim dužnostima, 

čime bi se pripremili za buduće 

zanimanje, a i materijalno osigurali 

sredstva za nastavak školovanja. 

Taj plodonosni običaj zadržan je do 

kraja rada Medrese. 

Nepovoljne i nestabilne društvene 

prilike otežavale su uvećanje vakufske 

imovine, tako da se materijalni položaj 

medresa nije znatno mijenjao 

nabolje. Bihaćka medresa 

imala je veliku i lijepu 

zgradu, ali nije imala dodatnih 

objekata ili zemljišta 

putem kojeg bi se samofinansirala. 

Nastavna osnova 

s velikim brojem predmeta, 

nudila je svestrano i kvalitetno 

obrazovanje. 

Od 1924. godine, to je 

bila jedina aktivna medresa 

u Bosanskoj krajini. Prestala 

je s radom neposredno po 

završetku rata, tokom bombardovanja 

Bihaća 1944. 

godine. 

Uzimajući u obzir djelovanje, niz 

generacija školovanih kadrova kroz 

nju, možemo zaključiti da je Bihaćka 

medresa imala snažan utjecaj na vjerski, 

obrazovni i općekulturni život 

Bošnjaka Bosanske krajine i šire. 

Cazinska medresa 

Istovremeno sa gradnjom Medrese 

u Bihaću, počela je i gradnja medrese 

u Cazinu. Vilajetska vlada, na molbu 

zastupnika u Vilajetskoj skupštini, 

izgradila je Medresu u Cazinu 1867. 

godine. 

Muslimani 

Kotara Bihać, 

počeli su oko 

1890. godine 

graditi novu 

medresu u 

centru Bihaća. 

Izgrađena je 

u maurskom 

stilu. Odlikovala 

se bogatom 

dekoracijom, 

karakterističnom 

za istočnjačku 

arhitekturu. 

Prvi muderris u njoj jjbio 

je Mustafa Sidki Čišić, iz 

Mostara koji je ostao kao 

predavač do 1881. godine. 

Nazvana je Starom drvenom 

medresom, imala je 16 soba 

za stanovanje i realizaciju nastave. 

Predavani su isključivo 

vjerski predmeti. Spaljena je 

radi navodnog pružanja otpora 

iz nje, prilikom okupacije 

ovih krajeva od strane austrougarske 

vojske. 

Na mjestu stare Medrese, 

inicijativom Jusufa ef. 

Hušidića iz Podzvizda (1883.- 

1894.), Krajišnici je ponovo grade dobrovoljnim 

prilozima 1890., koja i danas 

funkcioniše. Na desnoj strani, kao sastavni 

dio Medrese nalazi se medresanska 

džamija s munarom i šerefom. Na sredini 

dvorišta Medrese postavljen je šadrvan, a 

lijevo iza njega hamam. 

Zdanje Medrese je jedno od najljepših 

na području Cazina i jedina je medresa u 

USK-a iz tog perioda sačuvana do danas. 

U Medresu su se upisivali učenici sa završenim 

mektebom i osnovnom školom i 

bivali raspoređeni u četiri odjeljenja. 

Učenici iz okolnih mjesta živjeli su 

u Medresi, sami se brinuli o prehrani, 

a mnogi su bili prinuđeni uporedo da 


62

pohađaju i pučku školu. Općina je plaćala 

muderrise i snosila manje troškove 

održavanja. Za šira ulaganja sakupljani 

su dobrovoljni prilozi Cazinskog i okolnih 

kotara. Za vrijeme osmanske uprave 

Medresa je izdržavana iz poreskih 

prihoda. 

Nakon austrougarske okupacije, 

Općina je finansirala Medresu samo 

do 1910. godine. Vlada se pravdala ekonomskom 

krizom uslovljenom pojavom 

slinavke i padom prometa stoke, odakle 

je Općina i imala do tada najveće 

prihode. 

Ovim stavom općinske vlasti su 

dokazale nezaiteresovanost za potrebe 

Cazinskog kotara. Istaknuto je da 

Općina Cazin nije više u stanju u cjelosti 

pokriti potrebne troškove, te je zemaljski 

erar prinuđen namiriti polovinu 

te potrebe iz zemaljskih sredstava. 

Zbog siromaštva, život učenika bio 

je veoma težak. Većina učenika Bihaćke 

i Cazinske medrese nije mogla obezbijediti 

udžbenike, što je otežavalo nastavni 

proces. 

Godine 1875. država je slala knjige 

pod uvjetom da od prethodnika ostanu 

iste nasljedniku. Knjige i štampu učenici 

su pozajmljivali i iz Gradske čitaone, 

kiraethane. 

Za razvoj obrazovanja i kulture u 

cazinskom kraju, Medresa je imala neprocjenjiv 

značaj. 

Bošnjaci Cazinskog kotara nesebično 

su pomagali novčanim prilozima 

Medresu, kad god su imali priliku za 

to. Iz sačuvane arhivske građe, uočljiva 

je velika ljubav ljudi ovoga kraja prema 

Medresi, a posebno mjesto zauzimali su 

učeni. 

Uz mukotrpna nastojanja da 

Medresa ostane i opstane, njen rad je 

ugašen 1920. godine. 

Svijet je mnogo žalio i dugo su se 

mogli čuti prigovori i negodovanja upućeni 

na adresu tadašnjih vjerskih vlasti. 

Zaključak 

Geografski položaj i vojno-strateški 

značaj u velikoj su mjeri utjecali na razvoj 

i izgradnju objekata kulturno-obrazovnog 

i vojnog karaktera i organizaciju 

školstva na ovom području. 

Cilj austrougarske prosvjetne politike 

u okupiranoj Bosni i Hercegovini bio 

je da se cio obrazovni i vaspitni sistem 

podredi njenim političkim ciljevima: 

da se isključi svaki nacionalni utjecaj 

na omladinu; da se umjesto nacionalnog 

osjećanja razvija ljubav i odanost 

prema carskoj dinastiji i Monarhiji; da 

se Bosna i Hercegovina tretira kao dio 

Monarhije i da se u tu svrhu spriječe 

utjecaji sa strane. 

Cilj okupatora bio je kreirati bosansku 

naciju. To je bila ideja vodilja 

u oblasti čitave politike u Bosni 

i Hercegovini, a posebno u sferi odgojnog 

utjecaja na omladinu. Škola je 

predstavljala instrument putem kojeg 

je trebalo u korijenu ugušiti bilo kakve 

i bilo čije nacionalnooslobodilačke težnje. 

S druge strane, trebala je poslužiti 

i za razvijanje kulta prema Habsburškoj 

monarhiji. 

Iako je okupator imao spreman 

plan za kreiranje novog školskog sistema 

Bosne i Hercegovine uzeli su 

u obzir nacionalnu i vjersku osjetljivost 

stanovništva, te su privremeno 

ostavili na miru zatečene konfesionalne 

škole. Pored toga okupator 

nije bio ni materijalno ni kadrovski 

spreman za naglo širenje svojih škola 

u Bosni i Hercegovini. U konfesionalnim 

školama zavedena je državna 

kontrola koja se odnosila na nadzor 

udžbenika i političku podobnost 

učitelja. 

Bilješke 

1 

T. Kraljačić, n. d., str. 201-202., 

prema E. Islamović, n. d., str. 219. 

2 

Izvještaj o upravi BiH 1906, str. 

201-202., prema E. Islamović, n. d., 

str. 219. 

3 

Ibid, str. 203., prema E. Islamović, 

n. d., str. 220. 

4 

H. Ćurić, n. d. str. 102. 

5 

Stjepan Župančić, Kulturni napredak 

Bišća, Sarajevski list, br. 82., 13.7.1898., 

prema E. Islamović n. d., str. 223. 

6 

M. Mašić, n.d., str. 73. 

Literatura 

1. Ademović, Halid: Učiteljske 

škole u Bosni i Hercegovini (1882- 

1972), Federalno ministarstvo 

obrazovanja i nauke Mostar, Sarajevo, 

2009. 

2. Ćurić, Hajrudin: Muslimansko 

školstvo u Bosni i Hercegovini 

do 1918. godine., Veselin Masleša, 

1983. 

3. Imamović, Mustafa: Pravni 

položaj i unutrašnjopolitički 

razvitak BiH od 1878. do 1914. 

Bosanski kulturni centar, 1997. 

4. Islamović, Elvira: Školstvo i 

obrazovanje na području okruga 

Bihać za vrijeme austrougarske 

uprave, Bošnjačka zajednica kulture 

“Preporod”, Bihać, 2008. 


63 

Škole su bile strogo čuvane od nepoželjnih 

utjecaja spolja i iznutra. U njima 

su postojali strogi disciplinski propisi. 

Kako je pritisak na ove škole s vremenom 

bio sve veći s jedne strane, tako je s druge 

strane rastao interes za konfesionalne 

škole. Pred kraj okupacije bio je duplo 

veći broj ovih škola nego što ih je zatekla 

okupacija. 

U odnosu na zatečeno stanje, razdoblje 

austrougarske uprave označava određeni 

napredak u kulturno-obrazovnoj 

oblasti. Škole i učitelji ovoga perioda, dali 

su iznimno značajan doprinos u podizanju 

pismenosti naroda i kulturno-obrazovnom 

razvoju Okruga Bihać i BiH. 

Uvažavajući historijsku i kulturnu 

tradiciju bosanskohercegovačkog stanovništva, 

Austro-Ugarska je gradila 

škole i na razne načine pridonosila razvoju 

kulture u Bosni i Hercegovini. 

Pozitivan društveni tretman odgoja 

i obrazovanja imao je stvarne posljedice 

za nove naraštaje i društvo u 

budućnosti. 

7 

AMIZ Cazin, Sresko vakufskomearifsko 

povjerenstvo u Bihaću, 

br.558/32, 20.10. 1932, Bihać, Sabiranje 

hrane za Internat Medrese u Bihaću, 

prema E. Islamović, n. d. str. 223. 

8 

H. Ćurić, n. d., str. 102. 

9 

AMIZ Cazin, Zemaljska vlada 

za BiH, br. 165.585./IH, Sarajevo, 

24.8.1911. godine, Uzdržavanje Cazinske 

medrese, prema E. Islamović, 

n. d. str. 237. 

10 

H. Ćurić, n. d., str. 104. 

11 

Sulejman Smlatić, Medresa u Cazinu, 

El-Hidaje, br. 1, Sarajevo, 1941., 

prema E. Islamović, n. d., str. 249. 

5. Kasumović, Ismet: Školstvo i 

obrazovanje u Bosanskom ejaletu 

za vrijeme osmanske uprave, 

Islamski kulturni centar Mostar, 

1999. 

6. Mašić, Mehmed: Bihaćke medrese, 

NIP Unsko-sanske novine, 

Bihać, 1998. 

7. Mulahalilović, Enver: Vjerski 

običaji muslimana u Bosni i 

Hercegovini, STARJEŠINSTVO 

ISLAMSKE ZAJEDNICE BO- 

SNE I HERCEGOVINE, HR- 

VATSKE I SLOVENIJE, Sarajevo, 

1988., I izdanje 

8. Nakičević, Omer: Arapskoislamske 

znanosti i glavne škole 

od XV do XVII vijeka, Fakultet 

islamskih nauka Sarajevo, Sarajevo, 

1999. drugo izdanje

No comment 

Ispunila joj se posljednja 

želja: Udala se pa 

umrla za dva dana 

Jessica Wirth (25) iz Evansvillea u SAD-u 

umrla je od raka želuca. Dva dana prije 

smrti u bolničkoj kapeli udala se za svoju 

dugogodišnju ljubav Daniela Lawrencea. 

24sata.info, 3. februar 2011. 

Vukovi primijećeni u blizini 

centra Drvara 

Vukovi se nisu zadržali samo u udaljenim 

planinskim selima, već su primijećeni 

i na svega dva kilometra od centra 

Drvara, što je alarmiralo ovdašnje lovce 

da krenu u hajku. 

Nezavisne novine, 3. februar 2011. 

Mitropolit Amfilohije 

Radović želi rušiti džamije 

Mitropolit Amfilohije Radović zaprijetio 

je krvoprolićem, nasiljem i rušenjem 

džamija po Crnoj Gori ukoliko 

se ukloni limena crkvica na vrhu 

Rumiji koju je prije pet godina nelegalno 

postavila Srpska pravoslavna crkva 

uz pomoć helikoptera Vojske SiCG. 

Slobodna Bosna, 31. januar 2011. 

Direktorica sama sebi 

pomoćnica 

Direktor Agencije za javne nabavke 

BiH Đinita Fočo skoro tri mjeseca 

istovremeno obavlja i funkciju svog pomoćnika 

u ovoj instituciji. 

Sarajevo-x.com, 30. januar 2011. 

Svaki stanovnik BiH godišnje 

popuši 2.000 cigareta 

Pokazuju to statistički podaci objavljeni 

u BiH u povodu nacionalnog dana bez 

duhanskog dima, što govori da je BiH 

s najviše pušača u regiji. Kako prenose 

banjalučke “Nezavisne novine”, statistika 

pokazuje da u BiH puši čak 49,3 

posto muškaraca i 35,1 posto žena. 

Islambosna, 2. februar 2011. 

Federacija BiH: Tokom 

2010. godine 256 ljudi 

izvršilo samoubistvo 

Na području Federacije BiH tokom 

2010. godine 256 ljudi oduzelo je sebi 

život, što je za 22 posto više nego u 2009. 

godini. Najviše samoubistava počinile su 

osobe starije od 50 godina - u Tuzli 61, u 

Sarajevu 53, a najmanje u Posavini četiri. 

24sata.info, 3. februar 2011. 

Među katolicima u Fojnici 

najbrojniji su – Bošnjaci 

Prema riječima fra Nikice Vujice, u 

župi Fojnica trenutačno ima 3246 katolika 

u 1176 obitelji. Zanimljivo je 

da su među katolicima župe Fojnica 

najbrojniji oni s prezimenom Bošnjak. 

Večernji list, 28. januar 2011. 

Od policije se sakrio u 

zamrzivač pa se predao 

jer mu je bilo hladno 

Policija u Boru, gradu na istoku Srbije, 

privela je 25-godišnjeg Branislava S. zbog 

sumnje da je oskrnavio groblje u gradu 

i obližnjim selima. Kada ga je policija 

otkrila Branislav se, vidjevši ih, sakrio u 

uključeni zamrzivač čekajući da istražitelji 

odu. “Kradljivac s groblja” gotovo sat 

vremena trpio je hladnoću misleći da će 

policajci otići no nije imao sreće. Vrlo nisku 

temperaturu više nije mogao izdržati. 

Blic, 26. januar 2011. 

Baba Marija u pljačku 

zbog duga za gatanje 

Marija Preda iz Ade je s plastičnim 

pištoljem u ruci i fantomkom u vidu 

vunene šarene kape na glavi banula u 

menjačnicu “Dolar” da bi od radnice 

Elvire Desinger (33) iz Ade naplatila 

svoj rad - gledanje u karte i vradžbinu 

za “ljubavne jade”. 

Alo, 26. januar 2011. 

Novi okršaj u Sarajevu: 

Osamnaestogodišnjak 

teško ranio 16-godišnjaka 

Fena, 3. februar 2011. 

Tako mu i treba, kad je 

branio Baliju 

Bojan Bajić o ubistvu Trebinjca Srđana 

Aleksića koji je ubijen jer je spasio život 

kolegi Bošnjaku: Advokat ubica 

Srđana Aleksića na suđenju je rekao: 

‘Tako mu i treba, kad je branio Baliju’. 

Depo.ba, 24. januar 2011. 

Policajci namjerno izazivali 

udese 

Na teritoriji Zrenjanina i Novog Sada 

uhapšeno je 15 osoba, među kojima i 

petorica saobraćajnih policajaca, zbog 

sumnje da su namjerno izazivali saobraćajne 

nezgode. 

Dnevni avaz, 2. februar 2011. 

Ruski milijarder tražio da 

mu iz tuša teče šampanjac 

Milijarder tražio od brodograditelja 

da mu u jahtu ugrade tuš koji će prskati 

40 litara šampanjca u minuti. 

Dnevnik.hr, 1. februar 2011. 

Udarila ga munja i spržila 

samo čarape 

47-godišnji John Wade Agan probudio 

se okružen liječnicima u bolnici u 

Tampi. Munja mu je na čarapama napravila 

rupu. 

Reuters, 2. februar 2011. 

Britanac postao otac sa 14, 

a djed će biti sa 29 godina 

Dnevni avaz, 27. januar 2011. 


64

Nauka 

Magični grah 

Amerikanki uspješno presađen grkljan 

Međunarodni tim hirurga 

uspješno je Amerikanki Brendi 

Jensen presadio grkljan. Ona sada, 

poslije 10 godina, može ponovo normalno 

govoriti. Ovo je tek druga operacija 

te vrste zabilježena u medicinskoj 

literaturi. Jensenova je poslije dvije nedjelje 

izgovorila prve riječi. Poslije perioda 

višenedjeljne rehabilitacije, sada 

može normalno govoriti. Ljekari kažu 

da je bila idealan pacijent za takvu 

transplantaciju, jer je poslije usađivanja 

Genetske predispozicije i bolesti srca 

Otkrivena najstarija poznata galaksija 

Tevropskih T 

im američkih naučni- 

i 

ka objavio je da je otkrio 

dosad najstariju poznatu 

galaksiju, staru oko 13,2 

milijarde godina. Svemirski 

teleskop Hubble uspio 

je zabilježiti svjetlost jedva 

vidljiva svemirskog entiteta koji je nastao 

kad je svemir bio star 480 miliona godina. 

Svjetlost putuje brzinom od 300.000 

Grah snižava nivo 

Gholesterola, regulira 

nivo šećera u krvi i 

lučenje inzulina, podstiče 

varenje, a rezultati novih 

ispitivanja pokazuju i da 

štiti od raka. Ukoliko želite 

povećati unos vlakana, 

proteina i antioksidantnih 

materija, bez ikakve dileme, većina nutricionista 

će vam preporučiti proizvode od 

cijelog zrna raznih žitarica, što više svježeg 

voća i povrća i grah. Rezultati brojnih 

istraživanja potvrdili 

su da postoji veza između 

zastupljenosti graha na trpezi 

i manje sklonosti ka 

bolestima srca, dijabetesu 

tipa 2 i povišenom krvnom 

pritisku. Skup fitojedinjenja 

karakterističan za 

ovo povrće pokazao se kao 

odlična zaštita od malignih “aktivnosti” 

na ćelijskom nivou zahvaljujući sposobnosti 

da sprečava razmnožavanje ćelija 

raka, naročito dojke i debelog crijeva. 

bubrega i 

pankreasa, 

prije pet 

god ina, 

u zimala 

mnogo lijekova 

da 

bi njezin 

organizam prihvatio transplantirane 

organe. Jedina uspešna operacija grkljana 

izvedena je još 1998. godine, na 

jednoj klinici u Klivlendu, u Ohaju. 

Međunarodna studija 

pod nazivom 

“Interhart” ukazuje da su 

osobe čiji su članovi porodice 

imali bilo kakvo oboljenje 

srca izloženi većem riziku 

da obole od iste bolesti. 

Osim loših životnih navika i genetska 

predispozicija dosta utiče na to da li će 

se i u kom životnom dobu pojaviti neko 

srčano oboljenje. Utvrđeno je da su ispitanici 

kojima je bar jedan 

roditelj bolovao od srca, 

izloženi čak 1,8 puta većem 

riziku da i sami obole, 

bez obzira na to da li su u 

pitanju otac ili majka. Taj 

rizik je još veći ukoliko su 

oba roditelja patila od bolesti srca, a najveći 

ako su oboje preživjeli infarkt prije 

navršene 50. godine života, sugeriraju 

rezultati istraživanja. 

km u sekundi i astronomi 

se njome koriste kao svojevrsnim 

vremenskim strojem: 

posmatrajući svjetlost 

emitiranu s veoma udaljenih 

objekata mogu zaviriti 

i u njihovu prošlost. 

U ovom slučaju, svjetlost 

s otkrivene galaksije počela je putovati 

prema mjestu na kojem se danas nalazi 

Zemlja prije 13,2 milijarde godina. 

Pripremio: Saladin Kovačević 

Štampanje mailova s 

mobilnih telefona 

D a o biste 

d - 

š tampal i 

mail s vašeg 

telefona 

čak iako se 

ne nalazite 

pored kompjutera 

i 

štampača u 

ovom momentu potrebno je da koristite 

Gmail, Android ili iOS telefon, 

da imate Windows na računaru i 

živite u Americi. Međutim, obećanja 

Googla su da će uskoro mnogo 

širi krug korisnika moći da se služi 

ovom mogućnošću. Sve što korisnik 

treba da uradi je da poveže svoj 

štampač s ovim servisom, pristupi 

Gmailu sa svog Android telefona ili 

iPhonea, iz, naprimj 

er, svog automobila, 

i odštampa mail ili dodatak 

mailu, pri čemu su podržani .doc i 

.pdf formati. 

Ljudi biraju prijatelje po 

srodnosti gena 

Geni određuju 

ko 

nam je sličan 

ili s kim se 

dobro nadopunjavamo, 

kaže se u najnovijoj 

studiji. 

Naučnici 

su analizirali 

dvije nezavisne 

američke 

studije u 

kojima su ispitanici rangirali svoje 

prijatelje po trajanju druženja od šest 

do 32 godine, a potom su “mapirani” 

njihovi geni. Mapiranje specifičnih 

genetskih markera svakog pojedinca 

u društvenoj mreži pokazalo je da 

svaki od njih ima tendenciju stvaranja 

prijateljstva s onim osobama s kojima 

dijele barem dva do šest gena. Tim je 

bio iznenađen i otkrićem da pojedinci 

imaju tendenciju da budu prijatelji sa 

osobama sa suprotnim osobinama, ali 

je genetika pokazala da su oni zapravo 

komplementarni, odnosno dobro se 

nadopunjuju. 


65

Sadržaj

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?