40_Forbes.pdf

HRVATSKI PALO ALTO: PARALELNI ŽIVOT U ERICSSONU TESLI 

OŽUJAK 2012. 

ZVONIMIR 

MRŠIĆ 

ČOVJEK KOJI 

NAMJERAVA 

SPASITI 

PODRAVKU 

KOPRIVNIČKI GRADONAČELNIK 

ODUVIJEK SANJA ISTI SAN: DA VODI 

NAJVEĆU KOMPANIJU PODRAVINE 

30 kn • 8,50 KM • 100 DEN • 4,60 €

FORBES 

SADRŽAJ | OŽUJAK 2012. 

32 

14 

24 

4 | Indeks 

6 | Uvodnik 

8 | Kolumne 

14 | Fokus 

18 | S naslovnice 

24 | Ljudi i kompanije 

36 | Kontekst 

63 | Financije 

SAN O PODRAVKI 

18 | ZVONIMIR MRŠIĆ Koprivnički 

gradonačelnik zna što želi učiniti s 

najvećom podravskom kompanijom: 

međunarodnu korporaciju sa 

sjedištem u Koprivnici. Još samo da 

ga postave na čelo Uprave 

PIŠE BORIS VLAŠIĆ 

HRVATSKI PALO ALTO 

24 | ŠTO TO RADE U ERICSSONU 

TESLI Gordana Kovačević i Patrick 

Martin okupili su u Zagrebu tim 

informatičkih fanatika koji su 

zagrebački radnički kvart pretvorili 

u predgrađe San Francisca. I nemaju 

namjeru otići PIŠE TANJA RUDEŽ 

TRANZICIJA 

36 | IMA LI PILOTA U JATU? 

Legendarni starojugoslavenski avio 

prijevoznik danas grca u gubicima i 

panično traži spasitelja na domaćem 

srbijanskom tržištu 

PIŠE ALEKSANDAR APOSTOLOVSKI 

DROPBOX 

56 | ČOVJEK KOJI JE ODBIO STEVEA 

JOBSA Kada ga je legendarni šef Applea 

pozvao da se pridruži kompaniji, Drew 

Houston je zaključio da ima drugog 

posla. Čini se da je bio u pravu. 

PIŠE VICTORIA BARRET 

FINANCIJE 

66 | PROGRAM POMOĆI ZA 

DOPUNSKU PREHRANU 

Što povezuje američki sustav socijalne 

pomoći, grčku krizu i hrvatsko 

financiranje deficita PIŠE ŽELJKO KARDUM 

TRŽENJE POLITIKE 

74 | MOZAK NA RASPRODAJI 

Forbes na terenu 

PIŠU DANIEL FISHER I JOHN BRUNER 

18 

56 

50 

OŽUJAK, 2012 FORBES 3

FORBES 

INDEX - KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

ABB India 60 

AC/DC 19 

Accela 59 

Adelson Sheldon 79 

Agrokor vina 34 

Air Berlin 38 

Airbus 39 

Aman Resorts 48 

Amazon 62 

American Crossroads 80 

Apostolovski 

Aleksandar 37 

Apple 56 

Badel 34 

Baltic Aviation Systems 38 

Bandić Milan 20 

Benchmark 59 

Berkshire Hathaway 53 

Biondić Iva 75 

Black Eyed Peas 61 

Boeing 37 

Bogičević Miroslav 38 

Bolotov Andrej 40 

Boss Hugo 55 

Boxnet 62 

Bremmer Ian 16 

Brunič Nikolaj 39 

Buffet Warren 53 

Burverry 76 

Bush George W. 80 

Centralni komitet 

KPJ 37 

Cepheid 60 

Chavez Hugo 17 

Chen Daniel 76 

China Mobile 16 

Clinton Bill 80 

Concur Technologies 60 

Conway Ron 61 

Crimson Harvard 53 

Croatia Osiguranje 67 

Crobex 65 

Croma 34 

Ctrip.com International 60 

Cvetković Mirko 39 

Cvetković Mirko 44 

Čačić Radimir 40, 70 

Ćirić Nebojša 46 

Diamond Hal 54 

Dingler Ebert Trina 48 

Dropbox 56 

Đilas Dragan 39 

EBRD 47 

ECB 69 

Economist, The 76 

Ericsson Japan 27 

Ericsson Nikola Tesla 24 

Erste Euro Money 75 

Erste Invest 75 

Erste Money 75 

Eurocable Group 32 

Faber Kabel 32 

Facebook 50 

FER 27 

Feravina 34 

Ferdowsi Arash 58 

Financial Times 76 

Friedman Thomas 15 

Fukuyama Framncis 15 

Galbraith Keneth 14 

Gatara Mario 73 

Gazprom 40 

Gingrich Newt 79 

Glaurdić Josip 10 

Goldman Sachs 59 

Graham Don 50 

Graham Donald 53 

Graham Katherine 52 

Graham Paul 60 

Graham Phillip 52 

Guetta David 61 

Harman Sidney 53 

Hastings Reed 55 

HNB 69 

Hot Chili Peppers 19 

Houston Drew 56 

HPB 67 

HSLS 20 

Huljenić Darko 30 

IAC 54 

IDrive 62 

Janaf 39 

Jason Chris 59 

JAT 37 

Jobs Steve 56 

Joint Organization Data 

Initiative 73 

Jurčić Ljubo 19 

Kaplan 53 

Kardum Željko 66 

Kineska Komunistička 

partija 14 

Kineska narodna banka 16 

Koprivnica, Grad 20 

Kostić Miodrag 38 

Kovačević Gordana 28 

Kuan Yew Lee 16 

Lehman Brothers 64 

LG Household and Health 

Care 60 

Linić Slavko 9 

Louis Vuitton 76 

Lura 34 

Madžar Ljubomir 47 

Makedonijapat 47 

Manasiev Aleksandar 46 

Markov Ante 39 

Martin Patrick 29 

McDade Bart 64 

McKinley William 80 

Meinhart Kabel 32 

Meyer Eugen 53 

Microsoft 12 

Milanović Zoran 68 

Milošević Slobodan 38 

Mišković Miroslav 38 

MIT 59 

MMF 46 

Moritz Michael 61 

Mršić Zvonimir 18 

Muhar Ana 76 

MUP Makedonija 47 

MySpace 58 

New York Times 53 

Newsweek 50 

Nikolić Tomislav 39 

Nixon Richard 52 

Obama Barack 79 

OMV 39 

PAA Research 54 

Paulson John 80 

Pavić Bojan 31 

PayPal 61 

PBZ Euro novčani 75 

Perić Željko 34 

Perry Robert M. 80 

Petrović Dušan 39 

Pickens Boone 80 

Pilipović Smiljan 27 

Podravka 18 

Politico 53 

Polšek Darko 14 

Post Co 54 

Prlić Silvija 31 

Putin Vladimir 40 

Raiffeisen Cash 75 

Red Hat 60 

Red Star 48 

Revere Paul 12 

Ristić Ivana 44 

Robertson Julian 80 

Rohatinski Željko 68 

Rolland Michell 34 

Romney Mit 79 

Rosimuščestvo 40 

Rosnjeft 40 

Rudež Tanja 24 

S&P 65 

Safalow Bill 54 

Saint Hills Vinery 32 

SDP 20 

Seattle Genetics 60 

Sequoia Capital 59 

Shandong Weigao 

Group 60 

Siemens India 60 

Simmons Harold 80 

Skinner F. Burrhus 64 

SoftBank 29 

Soros George 80 

Springsteen Bruce 19 

Stevanović 

Aleksandar 46 

Sulzberger obitelj 54 

Summers 79 

Surma John P. 47 

Sutić Davor 27 

Sv. Stefan 48 

Špigel Ivo 12 

Tadić Boris 39 

Taylor Ian 73 

Timčenko Genadij 40 

Tokarev Nikolaj 

Petrovič 40 

Tolj Ernest 32 

Transnjeft 40 

US Steel 44 

Vitol 73 

Vizek Maruška 8 

Vurušić Vlado 39 

W Hotel 59 

Wa Po Labs 55 

Washington Post 50 

WEF 13 

Weymuth Katharine 53 

White Falcon Holding 39 

Will i.am. 61 

Woodward & 

Bernsteen 52 

Xobni 59 

Y Combinator 60 

Yahoo 58 

YouSendit 62 

Zardoya Otis 60 

Zarubezhneft Adria 39 

Zarubežnjeft 39 

Zavod za 

vinogradarstvo 34 

Zech Adrian 49 

Zipcar 58 

Zuckerberg Mark 50 

Živić Mario 27 

4 FORBES OŽUJAK, 2012

TRAVANJ, 2012 FORBES 7

FORBES 

UVODNIK 

NAKLADNIK 

EPH media d.o.o. Zagreb, Koranska 2 

GLAVNI UREDNIK 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

ART DIREKTOR 

Tonko Matana 

tonko_matana@eph.hr 

FINANCIJE I TRŽIŠTA 

Mario Gatara (Analogika) 

mario.gatara@analogika.hr 

UREDNIK FOTOGRAFIJE 

Vjekoslav Skledar 

REPORTERI 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Tamara Jadrejčić (New York), 

Ivana Ristić (Beograd) 

REDAKTURA 

Božena Mak 

MARKETING MANAGER 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

PREDSJEDNIK 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Saša Milinović (informatika, tehnologija i razvoj) 

Igor Stažić (direktor EPH media) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: 

direktor Tomislav Dubenik, 

Prodaja novina: direktor Ivo Valečić, 

Korporativne i marketinške komunikacije EPH: 

direktor Sven Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 

01 617 3080, 01 617 3044, agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

ADRESA REDAKCIJE: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Media Print Macedonija, 

Skupi bb, 1000 Skopje, Makedonija. 

Forbes Croatian Edition is published by 

Europapress Holding under a license agreement 

with Forbes LLC, 60 Fifth Avenue, New York 10011. 

“Forbes” is a registered trademark used under 

licence from Forbes LLC. 

Referendum protiv zapošljavanja? 

PRILIČNO GLUP TROŠAK 

Imamo proračun, imamo, čini se, Vladu koja je odlučna u tome da ustraje u njegovoj 

restriktivnoj provedbi i imamo, kao rijetko kada dosad, prilično visoku stopu 

svijesti u javnosti da se mora krenuti u radikalne promjene. Možda prvi put nakon 

1995. imamo i uspješnu suradnju između Hrvatske narodne banke, Ministarstva 

financija i Ministarstva gospodarstva. To ne treba 

nužno personalizirati, ali činjenica je da su Rohatinski, 

Linić i Čačić, unatoč nedvojbenoj različitosti 

u karakterima, pronašli zajednički jezik i čini se da 

se dobro razumiju. 

Je li to dovoljno da ustvrdimo kako se Hrvatska 

napokon nakon probudila iz letargije? Možda i jest. 

U Vladinom (Čačićevom) dokumentu o pokretanju 

novog investicijskog ciklusa, predstavljenom 

krajem veljače, jasno piše: “Bivša Vlada vodila je 

politiku zadržavanja visine plaća i mirovina te razine 

zaposlenosti uz istovremeni rast zapošljavanja u 

javnom sektoru”. Što je u tome loše? 

Reći ću ono što je Čačić, slijedeći Vladinu politiku 

šutnje o grijesima bivših, htio izbjeći: Čuvajući status quo bivša je vlada provodila 

aktivnu politiku protiv novog zapošljavanja. Dodvoravajući se sindikatima, čvrsto je 

zaštitila zaposlene u “svojim” sektorima, prepustivši privatnim poduzetnicima da se 

sami bore s posljedicama krize, dok su visokim nametima morali financirati, uz svoje, 

i sve zaposlene u državnom sektoru. Pritom su ovi drugi često bili daleko bolje plaćeni 

od onih iz čijih su se plaća financirale njihove. Rezultat: jedna od najnižih europskih 

stopa zaposlenosti i ogroman dio ekonomije u sivom sektoru. 

Da se ne bismo sveli na nabrajanje crnih točaka službene državne politike, evo koji 

su stav krajem veljače zauzeli sindikati: “Ako Vlada izmijeni Zakon o radu, aktivirat 

ćemo 750 tisuća potpisa za referendum”. I dok su sindikalci to izrekli kao prijetnju 

novoj vladi koja je odmah po dolasku najavila nužne zahvate u Zakonu o radu, možda 

bi, zanemarimo li (ogroman, suvišan, pa stoga u vrijeme štednje i glup) trošak, raspisivanje 

referenduma zapravo i bilo najbolje. 

Skupljajući potpise za referendum protiv izmjena Zakona o radu - koje su se, onako 

kako su bile planirane, odnosile prije svega na zaposlenike u državnom i javnom sektoru 

- sindikalci su previdjeli dvije činjenice. Prvo, da su građani svojim potpisom za 

referendum zapravo glasali protiv Vlade i svega što im je ona tijekom proteklih godina 

učinila. I drugo, da većina zaposlenih, a pogotovo nezaposlenih, u tom trenutku nije 

razmišljala o tome da zalažući se za nepromjenjivost Zakona o radu zapravo glasa 

za održavanje postojećeg stanja, pa i za visoku nezaposlenost. U tom kontekstu, ako 

uvažimo Jadranki Kosor da je sama započela sukob s korumpiranim slojevima sustava, 

čak ni Vladu nije trebalo mijenjati. A jest. 

U međuvremenu prilike su se promijenile. Vlada koju se tada htjelo rušiti referendumom 

pala je na izborima. Milanović, Čačić & Linić dobili su mandat da provedu 

promjene. Teško je vjerovati da bi građani već u prvom koraku bili protiv njih. Padne 

li referendum, padaju i protivnici reformi. Vrijedi li to troška referenduma? Mislim da 

ne, ali možda netko i pronađe pozitivnu računicu. 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

FOTO BERISLAVA PICEK 


EKONOMSKA POLITIKA 

MARUŠKA VIZEK 

Kada sam prošle godine u kolumni objavljenoj u lipanjskom broju 

Forbesa definirala sedam točaka reforme nove hrvatske vlade, 

naglasak sam stavila na prvih nekoliko mjeseci nakon kojih će 

biti jasno ima li Vlada hrabrosti provoditi neophodne gospodarske 

reforme ili ne. Tih prvih četiri do šest mjeseci je važno 

jer u tom razdoblju glasačko tijelo najlakše prihvaća strukturne zahvate, a 

i vremenski je najdalje od novih parlamentarnih izbora pa je i veća vjerojatnost 

da glasači na izborima neće kazniti stranke nositelje reformi. Danas, 

dva mjeseca nakon imenovanja Vlade, postoji nekoliko indicija po kojima 

možemo zaključiti da će prilika za provođenje reformi biti propuštena, što 

u konačnici znači da će konkurentnost gospodarstva ostati izvan dnevnog 

reda još barem četiri godine. 

Nesklonost provođenju reformi najbolje se vidi iz načina sastavljanja i 

same strukture proračuna. Naime, nakon dva mjeseca kontinuiranog bombardiranja 

javnosti najavama mogućih izmjena poreznog sustava i mogućih 

iznosa smanjenja proračunskih rashoda, napokon je poznata struktura 

proračuna. Proračunu vidljivo nedostaje hrabrosti i smjelosti, pogotovo s obzirom 

na neke od najava koje su stizale iz vladajuće koalicije tijekom rada na 

njemu. Proračun za 2012. godinu planira prihode u iznosu od 108,9 milijarde 

kuna. Planirani prihodi su tako za 1,5 milijarde kuna viši od plana za 2011., 

dok se očekuju rashodi od 118,8 milijardi kuna, što je za 3,6 milijardi kuna 

manje od plana za prošlu godinu. Budući da se Vlada deklarativno odlučila 

na uštede, valja nam jednako tako paušalno 

i deklarativno konstatirati da 

je ovakav proračun možda prvi korak 

u smjeru sveobuhvatne fiskalne konsolidacije. 

Valja međutim primijetiti 

da su uštede od 3,6 milijardi manje 

od najavljenih (4,6 milijardi), manje 

su i od onoga što je tražio guverner 

Rohatinski (9 milijardi), a gotovo su 

minorne u odnosu na uštede koje bi 

trebalo ostvariti da se stabilizira galopirajući 

javni dug (13 milijardi). 

Osim što su uštede na strani rashoda 

premalene da bismo mogli go- 

8 

FORBES 

OŽUJAK, 2012 

Tresla se brda, rodio se proračun 

Umjesto da osigura smanjenje fiskalne 

potrošnje izmjenom institucionalnog okvira, 

Vlada se odlučila na sustav internih ušteda 

podložan ad hoc zbivanjima i odlukama 

ministara. To je znak da bi mogla propustiti 

priliku za provedbu reformi 

Nedovoljno 

smanjenje 

proračunskih 

rashoda moglo bi 

se, doduše, pokazati 

protucikličnim, 

no to se moglo 

postići i na politički 

neoportun način 

voriti o sveobuhvatnoj konsolidaciji javnih 

financija, njihov još veći problem je što nisu 

izvjesne. Naime, Vlada se umjesto da izmijeni 

institucionalni okvir i tako omogući 

vjerodostojno i izvjesno smanjenje fiskalne 

potrošnje, odlučila na sustav internih ušteda 

koji je podložan ad hoc javnim protestima 

i odlukama ministara. Planira se tako za 

1,9 milijardi smanjiti rashode za zaposlene 

premda nije jasno kako će to biti u potpunosti 

izvedivo bez izmjene kolektivnih 

ugovora. Naime, ako otpustite nastavnika 

u školi koji radi na određeno zato što mijenja 

nastavnicu koja je na porodiljskom dopustu, 

tko će držati nastavu? Kolektivnim 

ugovorom nastavnici imaju strogo zadanu 

kvotu broja sati nastave pa se za one sate 

koje ne mogu pokrivati nastavnici zaposleni 

na neodređeno trebaju naći zamjene 

u vidu nastavnika zaposlenih na određeno, 

inače se nastava neće moći održati. Nadalje, 

kako smanjiti broj sati prekovremenih koje, 

primjerice, ostvaruju vatrogasci tijekom 

ljetnih mjeseci? Znači li to da ćemo pustiti 

da tijekom ljeta po obali bjesne požari? 

Također se planira smanjiti subvencije 

poljoprivrednicima te HŽ-u za oko milijardu 

kuna, premda će to vjerojatno 

dovesti do masovnih prosvjeda poljoprivrednika 

i povećanja gubitaka HŽ-a koji će 

se naposljetku opet morati pokriti novim 

subvencijama iz proračuna. 

Osim što su premale, upitne i nevjerodostojne, 

proračunske uštede za 2012. su 

problematične i zbog načina izračuna. Da 

bismo dobili iznos ukupnih ušteda, planirane 

rashode za ovu godinu se ne uspoređuje 

s ostvarenjem rashoda za 2011., već 

s planom rashoda za tu godinu. Javnost 

tako zaboravlja da još uvijek nisu poznati 

konačni iznosi ostvarenih javnih rashoda 

u 2011., a oni bi zbog predizborne kupovine 

glasova mogli biti i za nekoliko stotina 

milijuna kuna veći od planiranih. Drugim 

riječima, čak i ako vlada uspije izdržati 

MARUŠKA VIZEK JE ISTRAŽIVAČICA NA EKONOMSKOM INSTITUTU U ZAGREBU 

IZNESENI STAVOVI SU AUTORSKOG KARAKTERA I NE ODRAŽAVAJU STAV 

INSTITUCIJE U KOJOJ JE AUTORICA ZAPOSLENA

Osim što su premalene, 

uštede na rashodovnoj 

strani proračuna su 

i neizvjesne. Polako 

se pokazuje kako ni 

ova vlada nije sklona 

provoditi reforme 

pritiske interesnih skupina i smanjiti izdvajanja za navedene stavke, ukupno 

smanjenje rashoda u 2012. vjerojatno neće iznositi 3,6 milijardi, već znatno 

manje. Samim time u opasnost dolazi i zadovoljavanje uvjeta propisanog 

Zakonom o fiskalnoj odgovornosti koji nalaže da će se ukupni rashodi općeg 

proračuna izraženi udjelom u procijenjenom bruto domaćem proizvodu 

godišnje smanjivati za najmanje 1 postotni bod. 

DARKO TOMAŠ/CROPIX 

Vlada na osnovi planirane uštede od 3,6 milijardi, te temeljem 

projicirane stope rasta domaćeg proizvoda od 0,8 posto, u 2012. planira 

smanjiti udio rashoda u domaćem proizvodu za 1,9 postotnih bodova, čime 

se ispunjava spomenuto fiskalno pravilo. No, ako u stvarnosti planirane 

uštede već u startu budu manje za nekoliko stotina milijuna kuna zbog 

podcijenjenih rashoda za 2011., te ako BDP u 2012. zabilježi pad od 0,5 

posto umjesto rasta od 0,8 posto, u pitanje dolazi i ispunjavanje tog pravila. 

Naravno, uz iznimku Vlade i Hrvatske gospodarske komore koje projiciraju 

oporavak gospodarstva u 2012., svi ostali domaći analitičari i Međunarodni 

monetarni fond ocjenjuju da bi se realni BDP u Hrvatskoj u ovoj 

godini mogao smanjiti od 0,3 do 1 posto. Da bismo bili potpuno fer prema 

Vladi i njezinoj fiskalnoj politici, valja naglasiti da smanjenje proračunskih 

rashoda nedovoljno za konsolidaciju 

javnih financija i stabilizaciju javnog duga 

ima i jednu pozitivnu karakteristiku. 

Naime, premda hrvatsko gospodarstvo 

takva politika nedvojbeno vodi u eksploziju 

javnog duga i izdataka za kamate, u 

kratkom roku i u trenutačnom recesijskom 

okruženju takvu politiku možemo 

proglasiti protucikličnom. 

U uvjetima kada je monetarna politika 

zbog usmjerenosti na obranu nominalnog 

tečaja kune po definiciji kontinuirano 

prociklična, što podrazumijeva da produbljuje 

recesije i naglašava gospodarske 

ekspanzije, hrvatskom gospodarstvu u 

ovom bi trenutku barem u teoriji dobro 

došla protuciklička fiskalna politika. U 

konkretnom slučaju to znači da bi zbog 

velike vjerojatnosti ponovnog ulaska u 

recesiju u 2012. bilo poželjno da fiskalna 

politika ne bude restriktivna. 

Ako joj je to bio cilj, Vlada je to mogla 

napraviti i na drukčiji, politički neoportun 

način. Da je bilo volje za provođenjem 

reformi, mogla se zadržati ukupna razina 

proračunskih rashoda, ali uz značajne intervencije 

u distribuciji rashoda koje bi 

omogućile prenamjenu rashoda iz onih 

usmjerenih na socijalne transfere i podržavanje 

postojećih neefikasnosti u proizvodnim 

sektorima, u investicijske rashode.Takvu 

strukturu rashoda karakterizirao bi 

veći fiskalni multiplikator i bila bi uspješnija 

u borbi protiv recesije. Nezadovoljstvo 

interesnih skupina i dalje bi bilo ogromno, 

ali bi javnost barem znala da će se novac 

ušteđen provođenjem reformi upotrijebiti 

za projekte koji mogu stvoriti nova radna 

mjesta. Budući da se to nije dogodilo, valja 

nam pričekati još neko vrijeme prije nego 

što donesemo konačni sud o volji nove vlade 

za provođenjem reformi. Vremena za 

dokazivanje te volje sve je manje, a dokaza 

o nesklonosti reformama sve više. 


POLITIKA 

JOSIP GLAURDIĆ 

EU danas: kule i nojevi 

10 

Ako se Unija uskoro raspadne, nesposobnost 

politološke zajednice da to predvidi bit će jednaka 

nesposobnosti njihovih prethodnika da predvide 

raspade federacija poput SSSR-a i Jugoslavije 

U 

prošloj kolumni, pred referendum o hrvatskom pristupanju 

Europskoj uniji, izrazio sam nadu da će hrvatski glasači 

shvatiti “the big picture” - veliku sliku hrvatske ekonomske i 

geopolitičke pozicije, kao i naše recentne povijesti - i glasati za 

članstvo u EU. Unatoč razumljivo niskom odazivu na referendum, 

rezultat je ipak nedvojben. Hrvatski glasači su dobro shvatili svoju 

stvarnost i pravilno odlučili o svojim interesima. U posljednjih mjesec 

dana, međutim, postaje mi jasno kako veliku sliku trenutačnog stanja u 

kojem se Europska unija nalazi ne vide i ne shvaćaju mnogi u Europskoj 

uniji, i to upravo oni čija je dužnost tu sliku mijenjati, kao i oni čija je dužnost 

tu sliku analizirati. 

Dominantan odgovor nosilaca vlasti na krizu koja potresa Uniju i njenu 

jezgru, eurozonu, zasad je tek gorljiva obrana teze kako sadašnji model 

ekonomskog razvoja i daljnji napredak europskih integracija nemaju alternative. 

Euro je ireverzibilan. Rješenje je više Europe, ne manje. Potrebna je 

štednja, i to po cijenu kaznenih mjera. Takav odgovor, iako problematičan, 

jest razumljiv uzmemo li u obzir krhkost povjerenja u budućnost EU projekta 

koja je prisutna i u javnostima europskih zemalja i na međunarodnim 

tržištima kapitala. Lideri Unije, poput upravitelja banke u nevolji kojoj prijeti 

panično povlačenje depozita klijenata, jednostavno moraju projicirati 

samopouzdanje u održivost ovakve Unije, jer bi u protivnom mogla pasti 

poput kule od karata. To, na žalost, čine unatoč dramatično jasnim znacima 

da je kula već dobrano nagnuta, i to upravo pod teretom potrošenog modela 

nošenja s krizom. 

Takva nesposobnost i nevoljkost 

da se makar uzmu u obzir i alternative 

naizgled jednosmjernom pravcu 

razvoja Europske unije, prevladava i 

u politološkoj zajednici koja proučava 

europske integracije. Nakon što su 

prije dva desetljeća sa scene zbačena 

alarmistička realpolitička predviđanja 

kolapsa Europske zajednice i NA- 

TO-a zbog nestanka sovjetske prijetnje, 

akademske koncepcije europskih 

integracija postale su skoro imune na 

bilo kakvu mogućnost obrata u integrativnim 

procesima. Kojoj god školi 

FORBES 

OŽUJAK, 2012 

Dok neki 

povjesničari i 

ekonomisti jasno 

sagledavaju 

europsku stvarnost, 

politolozi se gube 

u detaljiziranju 

birokratske prirode 

procesa u EU 

misli pripadali, tijekom posljednjih dvadeset 

godina istraživači europskih integracija 

proizvodili su narative ukorijenjene u ideji 

da je daljnja integracija Europske unije 

ireverzibilna. 

Stanje u kojem se zemlje Unije danas 

nalaze jasno pokazuje u kojoj mjeri je takvo 

intelektualno i istraživačko stajalište 

zapravo problematično. Teorije europske 

integracije koje ne uzimaju u obzir dinamike 

mogućeg obrata prema dezintegraciji, 

nepotpune su i pogrešne. Trenutačna kriza, 

koja je ne samo otkrila ozbiljne pukotine 

u EU projektu, nego i rasvijetlila proces 

odlučivanja unutar Unije, nedvojbeno pokazuje 

sve manjkavosti naših koncepcija 

europskih integracija. Jednostavno rečeno, 

ako se Europska unija uskoro raspadne - a 

nije da ne bi mogla - nesposobnost suvremenih 

akademskih stručnjaka da predvide 

taj raspad će biti jednaka nesposobnosti 

njihovih prethodnika da predvide raspade 

socijalističkih federacija poput Sovjetskog 

Saveza ili Jugoslavije. 

Otkud ta nesposobnost politologa 

eksperata da sagledaju veliku sliku krize 

u kojoj se EU nalazi i jasno ocrtaju oblake 

oluje koja nam se primiče? Ako ćemo 

biti velikodušni, reći ćemo da je korijen 

problema u činjenici da se ogroman broj 

politoloških studija o Europskoj uniji 

uglavnom fokusira na unutrašnje procese 

- pregovaranja, dogovaranja, gradnju 

institucija, evoluciju pravne stečevine, birokratsku 

ekspanziju - a ne na političke i 

ekonomske interese zemalja članica, na 

njihove različite pristupe vanjskim i unutarnjim 

prijetnjama ili na moguće lekcije 

povijesnih primjera sličnih Europskoj uniji 

i njenoj sadašnjoj krizi. Politolozi poput 

nojeva zabijaju glave u pijesak briseleske 

ili strasburške svakodnevice i nemaju ni 

vremena niti sposobnosti sagledati svoj 

objekt istraživanja iz šireg rakursa. 

DR. JOSIP GLAURDIĆ JE HRVATSKI ISTRAŽIVAČ NA SVEUČILIŠTU CAMBRIDGE 

S DOKTORATOM POLITIČKIH ZNANOSTI AMERIČKOG YALEA

AP 

EU je dostigla 

skoro monopolski 

status financijera 

istraživanja u 

društvenim i 

humanističkim 

znanostima 

Nikakvo čudo, stoga, da o opasnostima 

za budućnost Europske unije 

govore povjesničari poput Nialla Fergusona 

ili Brendana Simmsa, koji na 

EU s pravom ne gledaju kao na međunarodnu 

organizaciju sui generis. Ili 

ekonomisti kojima je potreban jedan 

pogled na brojke poput onih o drakonskim 

mjerama nametnutima Grčkoj 

da bi uvidjeli kako je nešto neodrživo. 

Politolozi eksperti za EU, s druge strane, 

gube se u iscrpnom detaljiziranju birokratske prirode Unijinih procesa i 

zato ne uspijevaju nadići pristranost svojih istraživanja u korist statusa quo 

(pri čemu je status quo zapravo spora i jednosmjerna mijena). 

No, ako ćemo biti nešto manje velikodušni, onda možemo reći da je 

za nesposobnost politološke zajednice da se jasno suoči s europskom 

stvarnošću kriva i sama Unija, odnosno njezina uloga u financiranju 

i poticanju određene vrste politoloških 

istraživanja. U vrijeme kada je novca u 

europskom visokom obrazovanju sve 

manje, EU je dostigla skoro monopolski 

status financijera istraživanja u društvenim 

i humanističkim znanostima. 

Pri tome je - pogotovo kad su u pitanju 

istraživanja koja se bave samom Unijom - 

izgradila sustav nagrađivanja radova koji 

su do bola inkrementalni, neinventivni i 

birokratizirani, tj. upravo onakvi kakva 

je trenutačno i sama EU. Očekivati od 

zajednice vođene takvim sustavom poticaja 

da se suoči sa stvarnošću, u neku 

je ruku i naivno. Baš kao što se sve više 

čini naivnim očekivati fundamentalne 

strukturne promjene od ove generacije 

europskih političkih lidera. 


REVOLUCIJA 

IVO ŠPIGEL 

Ponoćni jahač 

Našim će kompanijama trebati svaka 

pomoć u podizanju konkurentnosti kad 

uđemo u EU. Vrijeme je da poslovnjaci 

malo pomnije poslušaju IT-ovce 

(i da IT-ovci prestanu govoriti u šiframa) 

Stižu novi Windowsi! Stižu novi Windowsi!”- tako bi nekako danas, 

da je živ, Paul Revere javljao svekolikom pučanstvu najvažniju 

vijest svemira. No, živ nije, svoje je odvikao i ušao u povijest svojim 

“ponoćnim jahanjem”. U noći 18. travnja 1775., Paul Revere 

jahao je od mjesta do mjesta u tadašnjim britanskim kolonijama, 

a današnjem Massachusettsu, kako bi buntovnike upozorio da su Englezi 

napokon krenuli u akciju. “The British are coming, the British are coming!” 

- ovaj povik, kojega zna svako dobro odgojeno američko dijete, zapravo je 

isplivao iz legende, a Revere ga nije koristio te noći. 

Umjesto Paula Reverea i kompleksnog, sofisticiranog i iznimno 

uspješnog sustava dojavljivanja što su ga razvili on i njegovi kolege buntovnici 

(zvona, logorske vatre, pisane poruke, trube, pucnjevi, bubnjevi 

- sve je to bilo brižljivo pripremano mjesecima unaprijed), danas nam 

važne novosti dojavljuju blogeri, a internet ih dostavlja na najzakučastija 

mjesta kugle zemaljske brutalnom efikasnošću o kojoj Revere nije 

mogao ni sanjati. Isti taj internet, prenoseći vijesti, ali i glazbu, filmove 

i patentne prijave, osim ostaloga stvara goleme glavobolje kolonijalnim 

gospodarima današnjice - medijskim korporacijama, novinskim izdavačima, 

glazbenim, filmskim, farmaceutskim i drugim - ali to je pitanje 

za neke prošle, a vjerojatno i buduće kolumne. 

Stižu nam, dakle, novi Windowsi. Oznaka rednog broja 8 zamjenjuje broj 7, 

a oni koje to zanima moći će na tiskanim 

i/ili web-stranicama bezbrojnih 

tehnoloških časopisa doznati , ako već 

nisu, po čemu je “osmica” bolja, jača, 

naprednija i prije svega zašto ju se, 

eto, baš *mora* uvesti u svakodnevni 

život. Nije važno je li to privatni ili 

korporativni život - važno je da koristi 

Windows 8. Microsoft je odlučio 

svom novom operacijskom sustavu 

dati toliku važnost da će negdje u vrijeme 

njegovog dolaska na svijet, kako 

se čini, radikalnu izmjenu doživjeti i 

Windows znak i logotip, grafički sim- 

Nije problem 

opremljenost 

laptopima, 

serverima 

i mrežnim 

uređajima, već 

njihova optimalna 

iskorištenost 

boli koji su zacijelo među najvrednijima i 

najprepoznatljivijima u svijetu. Microsoft, 

međutim, nije jedini koji proizvodi operativne 

sustave za računala, mobitele, tablete 

i sve moguće i nemoguće uređaje. 

Utipkate li u search box Wolfram Alpha 

servisa “distance Microsoft HQ Apple 

HQ”, doznat ćete da glavne urede vječitih 

rivala dijeli 1150 kilometara. No, ono što 

nas ovdje zanima nije toliko ta udaljenost, 

koju svjetlo u vakuumu prijeđe za 3,83, 

a u optičkom kablu za 5,38 milisekundi, 

već nova verzija Macintosh operativnog 

sustava. Kakav Eldorado za sve one koji se 

intenzivno bave tehnologijom i softverom! 

Nove mogućnosti, nove opcije, brže, više, 

jače… u isto vrijeme iz dvije korporativne 

središnjice tehnoloških moćnika. 

Koliko sve to, dragi čitatelji, zanima 

vas koji čitate Forbes? Osim rijetkih iznimaka, 

ne poznamo se osobno. Dozvolit 

ćete mi ipak, nadam se, nekoliko pretpostavki, 

da se malo poigram vrača pogađača? 

Pretpostavljam da ste poslovna žena 

- ili poslovni čovjek - i da vas zanima sve 

što vašoj kompaniji može pomoći da bolje 

posluje, bez obzira na to jeste li u ulozi 

vlasnika ili ne. Pretpostavljam, nadalje, 

da prepoznajete važnost informacijskih 

tehnologija, ali da, barem većinom, niste 

njima zaluđeni do te mjere da bi vas mogle 

očarati i baciti u nesvjesticu pojedine 

nove mogućnosti programa koje ionako 

imate i koristite. 

Osobno, oduvijek me fascinirao običaj 

tehnološke zajednice da se zatvara u vlastite 

okvire. Novotarije koje izbacujemo 

nerijetko djeluju kao da su same sebi svrha 

(ne kažem da je to slučaj i s primjerima 

iz teksta). Blogeri se raspamete, a 

običnom puku ne možeš nikako objasniti 

je li i o kakvoj je novosti riječ. I onda se 

čudimo čudom što nas poslovnjaci “ne 

zarezuju”. 

12 

FORBES 

OŽUJAK, 2012 

IVO ŠPIGEL JE SUVLASNIK 

TVRTKE PERPETUUM MOBILE

Gospodarstvu 

ne bi škodilo malo 

više uvida u IT 

trendove. IT rješenja 

nisu tema samo 

za specijalističke 

blogove 

Tim istim poslovnjacima pak ne bi 

škodilo malo više uvida u IT trendove. 

Sigurno ne zbog toga da bi o tome s nekim 

ugodno čavrljali ili da bi čitali tehnološke 

proizvode, već zbog njihovih kompanija. 

Analize globalno relevantnih institucija 

poput WEF-a jasno pokazuju da su naše 

organizacije, kako u privatnom tako i u 

javnom sektoru, i te kako dobro opremljene 

svime i svačime - laptopima, serverima, 

mrežnim uređajima. Ono gdje nerijetko 

padamo jest optimalna iskorištenost svih 

tih nagomilanih stvarčica. 

(PRNEWSFOTO/MICROSOFT CORP.) 

Krajnje je vrijeme da gospodarstvo 

(čast iznimkama) shvati da IT rješenja 

nisu tema za neke daleke, nezanimljive 

blogove. Za tek malo više od godinu dana, 

sredinom iduće godine, zakoračit ćemo 

u EU i našim će, uglavnom konkurentski 

dosta slabo pozicioniranim kompanijama, 

trebati svaka moguća pomoć u podizanju 

te iste konkurentnosti. 

IT ju sasvim sigurno može ponuditi, pa 

je stoga vrijeme da IT-ovci prestanu govoriti 

u šiframa, a poslovnjaci malo pomnije 

saslušaju što im ovi imaju za reći. 


FOKUS 

DARKO POLŠEK 

Obnovljeni život 

državnog kapitalizma? 

Je li došao kraj slobodnom tržištu ili novi istočni divovi stoje na staklenim 

nogama? Europa i SAD moraju pospremiti pod vlastitim krovom kako bi došli 

do izražaja nedostaci sustava koji u ovom trenutku pobjeđuje 

Krajem sedamdesetih godina 

u ekonomskoj je teoriji 

zavladala takozvana teorija 

konvergencije prema kojoj 

ideološki predznaci (tada još živog sovjetskog 

komunizma i razvoja u “kasnom 

kapitalizmu”) postaju nebitni u 

odnosu na autonomni razvoj “industrijskog” 

društva. 

U oba slučaja, tvrdila je ta teorija, 

zbiva se koncentracija moći industrijskih 

subjekata; ekonomija velikih 

razmjera preuzima kontrolu mnogih 

društvenih i državnih funkcija, stoga 

je riječ o “konvergentnom” sustavu: 

socijalizam i kapitalizam pretvaraju se 

u kompatibilne, ako ne i identične sustave. 

Najpoznatiji predstavnik te politekonomske 

teorije bio je John Kenneth 

Galbraith koji je u svojim djelima Nova 

industrijska država, Doba neizvjesnosti 

i Bogato društvo, koje smo u kratkome 

roku preveli na hrvatski (a nedavno i 

ponovno objavili), tvrdio da kapitalizam 

od socijalizma može štošta naučiti, jer 

okrupnjavanje industrijskih subjekata 

trebat će nove oblike institucionalizma, 

kontrole, planiranja, odnošenja prema 

radnoj snazi, trebat će oblike političkog 

odlučivanja koje su socijalističke zemlje 

od 1917. razrađivale i razradile. 

U knjizi Nova industrijska država 

(1967.) Galbraith piše: “U rječniku biznismena, 

među najmanje privlačnim riječima 

su: planiranje, nadzor vlade, državna 

potpora i socijalizam. (Ali) kad bi se 

razmišljalo o vjerojatnosti tih pojava u 

budućnosti, odjednom bi sinula zastrašujuća 

činjenica: do koje su mjere one 

stvarnost već danas... Takvim razmatranjima 

o budućnosti postale bi očite i 

konvergentne tendencije industrijskih 

društava, bez obzira na njihovu popularnu 

predodžbu ili ideološku boju: konvergencija 

vodi približno sličnom obliku 

organizacije i planiranja. Konvergencija 

počinje modernom proizvodnjom velikih 

razmjera, golemim potrebama za 

kapitalom, složenwom tehnologijom i 

(kao najznatnijom posljedicom) usavršenom 

organizacijom. Sve to zahtijeva 

nadzor nad cijenama i (koliko god je 

to moguće) nad kupovinama po tim 

KINA I RUSIJA 

MNOGO SE 

BOLJE SLAŽU 

KAO DRŽAVNI 

KAPITALISTI 

NEGO KAO 

KOMUNISTIČKE 

ZEMLJE 

cijenama. Drugim riječima, planiranje 

nadomještava tržište... Industrijalizam 

širokog obujma zahtijeva dokidanje tržišta 

i suvereniteta potrošača.” 

Takve su tvrdnje bile melem na rane 

ekonomista sovjetskog i samoupravnog 

sustava. Pisali su se brojni doktorati i 

knjige koje su potvrđivale istinitost 

Galbraithovih predviđanja, a neki su 

domaći ekonomisti bili i navodni kandidati 

za Nobelovu nagradu. 

Galbraith i njegovi istočnoeuropski 

epigoni u svojim su analizama zaboravili 

na nekoliko važnih činjenica: da 

koncentracija moći u oba slučaja dovodi 

do brojnih neracionalnosti, do temeljne 

neučinkovitosti i raznih oblika korupcije 

zbog kojih je sustav koji je počivao 

na “planiranju takve budućnosti” vrlo 

neslavno i naoko “odjednom” - propao. 

Kao što je poznato, od tog vremena pa 

do danas proširila se i zavladala posve 

suprotna, liberalna doktrina o slobodnom 

formiranju cijena, o slobodi privatnog 

poduzetništva, o minimalnom 

utjecaju države na ekonomski život. I 

takva je doktrina stvorila globalizaciju 

i bogatstvo za brojne narode kojima je 

dotad vladalo siromaštvo i glad. 

Međutim, u posljednjih nekoliko 

godina, uz ekonomsku krizu koja je zavladala 

zapadnim, uglavnom slobodnopoduzetničkim 

svijetom, svjedoci smo 

i drukčijeg razvoja događaja: obnove 

ideje o potrebi i poželjnosti državnog 

intervencionizma. Najviše stope privrednoga 

rasta trenutno bilježe zemlje 

koje se ne oslanjaju na privatno-poduzetnički 

i u pravom smislu riječi kapitalistički, 

a to znači i demokratski 

sustav. Riječ je u prvome redu o Kini. 

Njezin “paradoks prosperiteta” temelji 

se na autoritarnom političkom sustavu 

i kombinaciji privatno-državnog 

poduzetništva. Ali odmah potom riječ 

je i o još dvije “emergentne” privrede: 

14 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

AP 

neokapitalističkoj Rusiji i Brazilu, narodima 

s isto tako visokim stopama 

ekonomskog rasta. 

Teoretičari globalizacije donedavno su 

tvrdili da je došao kraj državama-nacijama. 

Thomas Friedman je govorio kako 

se vlade u uvjetima globalizacije moraju 

povinovati “zlatnim pojasevima” tržišne 

discipline. A Francis Fukuyama je tvrdio 

da je povijest dovršena pobjedom 

demokratskog kapitalizma. No danas, 

“zbog krize liberalnog kapitalizma”, piše 

The Economist, “vrlo snažna alternativa 

postala je mnogo ozbiljnija. Riječ je o nastanku 

i usponu državnoga kapitalizma, 

koji pokušava spojiti moć države s moći 

kapitalizma. U državnome kapitalizmu 

vlada izabire pobjednike i promovira 

ekonomski rast. Ali on koristi i kapitalistička 

sredstva, poput izlaska državnih 

kompanija na tržišta dionica i prihvaćanje 

globalizacije. ” Državni kapitalizam, 

nastavljaju autori iz Economista, bio je 

poznat već i u 19. stoljeću, ali nikada do 

sada nije djelovao u tom opsegu i s tako 

sofisticiranim sredstvima. “Nevidljiva 

ruka tržišta povlači se pred onom vidljivom, 

često autoritarnom rukom državnog 

kapitalizma”. 

ZAHVALJUJUĆI 

MONOPOLISTIČKOM 

POLOŽAJU KOD KUĆE, 

KINESKA I RUSKA 

DRŽAVNA PODUZEĆA 

LAKŠE KUPUJU 

CIJELE NACIONALNE 

INDUSTRIJE 

Spomenute zemlje s trenutno najvišim 

stopama privrednoga rasta ne koriste 

se isključivo tradicionalnim oblicima 

državnog intervencionizma i planske 

industrije, poznatih iz razdoblja socijalizma, 

zatvorenim tržištem, kontrolom 

cijena, nadnica ili državnom preraspodjelom. 

Za razliku od negdašnjeg etatizma, 

današnjem državnom kapitalizmu 

tih zemalja na raspolaganju stoje 

razmjerno nova ili učinkovitija sredstva 

utjecaja. Prvo, to su sofisticiranije metode 

kontrole vlasnika i tokova novca. 

Primjerice, Kineska komunistička partija 

u svojim rukama drži goleme arhive 

podataka o svojim građanima, koje 

može koristiti, i koristi, za “diskretnije” 

ostvarenje planiranih ciljeva. Nadalje, 

zanemarivanjem ili sprječavanjem utakmice 

na domaćem tržištu, one raspolažu 

potencijalno produktivnijim načinima 

korištenja javnog vlasništva. One se 

također mogu osloniti na grandioznost 

vlastitih demografskih (i potrošačkih) 

resursa. Državno kapitalistički sustavi 

mogu se osloniti i na menadžment nacionalne 

valute, na izravno financiranje 

favoriziranih industrija i koristiti političke 

poluge za privredne integracije 

u zemlji i inozemstvu. Napokon, tu su i 

koristi globalizacije odnosno otvorenog 

slobodnog svjetskog tržišta. 

Umjesto negdašnje potpune kontrole 

vlasništva, današnji se državni kapitalizam 

može osloniti na dioničarstvo i 

varirati udjele državnoga vlasništva u 

ukupnoj masi dionica poduzeća ili cijelih 

burzi. Primjerice, kineska je država 

najveći dioničar u 150 najvećih kineskih 

kompanija i vlasnik je 80% dionica kineskih 

burzi. U Rusiji je taj postotak 62, 

a u Brazilu 38. Okrupnjavanjem takvih 

kompanija ostvaruju se dodatni profiti 

pa su već sada tri najveće kineske državne 

kompanije po profitima među 

deset najvećih svjetskih kompanija. 


FORBES 

FOKUS — DRŽAVNI KAPITALIZAM 

U slobodnoj konkurenciji za resurse 

i ostvarenje moći na međunarodnome 

planu, poduzeća u državnome 

vlasništvu tih zemalja mogu se osloniti 

na monopolistički ili pseudo-monopolistički 

položaj u vlastitoj zemlji. Nekoliko 

primjera: dobit internog monopola 

kineske telekomunikacijske kompanije 

China Mobile, reinvestira se u inozemstvu. 

Takva je praksa posebno proširena 

u području naftne industrije i industrije 

ostalih energenata, u kojima 

je udio državnih firmi na svjetskom 

tržištu viši od 65%. Ruske i kineske 

kompanije u takvim uvjetima raspolažu 

koncentriranim kapitalom kojim se 

mnogo lakše kupuju cijele nacionalne 

industrije manjih zemalja (primjerice 

kod nas i u Srbiji). 

Nadalje, premda firme u državnome 

vlasništvu Kine, Rusije i Brazila postaju 

bogatije i moćnije, to ne znači da se 

njihov udio u nacionalnim privredama 

automatski povećava. Paradoks je trenutnog 

stanja, sve većeg bogatstva državnih 

firmi, da njihova sve veća snaga 

potiče i rast privatnoga sektora, pa se 

udio državnih firmi u ukupnoj dobiti 

i u njihovom BDP-u - smanjuje. Takav 

razvoj događaja omogućuje centraliziranim 

državama i ekonomijama da 

jaka sredstva kontrole koriste varijabilno, 

“s distance”: u nekim slučajevima 

izravnom upravljačkom strukturom, 

jednostavnim udjelima u dionicama, 

posrednim političkim utjecajima ili čak 

potpunim prepuštanjem upravljanja 

ne-partijskom menadžmentu. Kineska 

komunistička partija poduzeća primjerice 

kontrolira dvjema različitim institucijama: 

Komisijom za nadzor državnog 

vlasništva i (tradicionalno) ćelijom 

Komunističke partije u samoj firmi. 

Za razliku od tradicionalnog “horizontalnog” 

poslovanja, u kojem privatni 

poduzetnici svoj biznis šire na nove 

grane, različitim oblicima kontrole kineska 

politička vlast postiže “vertikalne” 

poslovne grupe, ili klastere, kako bi se 

okrupnjavanjem kapitala postigao privilegirani 

položaj prilikom dobivanja 

AP 

“PRETVARANJEM 

KOMPANIJA U 

PRODUŽENE ORGANE 

VLASTI DRŽAVNI 

KAPITALIZAM 

KONCENTRIRA 

MOĆ, ALI JE TIME I 

KORUMPIRA.” 

poslovnih ponuda i sklapanja ugovora 

u inozemstvu. 

Takvim preferencijskim tretmanom, 

Kina i Rusija u zadnjih su dvadesetak 

godina krenule ekspanzionistički u 

osvajanje svjetskih prirodnih resursa. 

To posebno vrijedi za politički osjetljiva 

područja u koja zapadne kompanije 

rjeđe investiraju. Već sada u Sudanu 

radi preko 10.000 Kineza. Kina je investirala 

1,7 milijardi dolara u istraživanje 

naftnih polja na sjeveru Irana. Prošli 

mjesec Pakistan je Kineskoj narodnoj 

banci odobrio vođenje konzorcija za 

financiranje plinovoda između Irana i 

Pakistana, posla od 1,2 milijarde dolara. 

U Angoli Kina je postigla sličan sporazum 

o eksploataciji nafte, vrijedan 

dvije milijarde dolara. Slični se poslovi 

sklapaju po cijeloj Africi. 

Kao razmjerno kasni pridošlice na 

svjetsko tržište, Rusija i Kina surađuju 

u mnogim segmentima i sklapaju međusobno 

povoljne investicijske sporazume 

i ugovore. “Kina i Rusija kao 

državni kapitalisti mnogo se bolje slažu 

negoli su to ikada činile kao komunističke 

zemlje”, primjećuje analitičar 

Economista. Kina je Rusiji odobrila 

kredit od 25 milijardi dolara, Rusija joj 

taj kredit vraća “u naturi”, dotokom 

300.000 barela nafte dnevno, a naftni 

giganti Gazprom i PetroChina surađuju 

u mnogim područjima svijeta. Pokidane 

veze Zapada sa zemljama Bliskog 

istoka i arapskoga svijeta, spremno su 

preuzele kineske i ruske kompanije. (U 

nekim slučajevima, poput Sirije, to se 

zbiva i preko “vojne suradnje”, tj. dotoka 

oružja diktatorima). Obnavlja se Put 

svile. Značajno je porasla i međusobna 

turistička razmjena. Nakon osvajanja 

zapadnog tržišta raznim proizvodima, 

na redu je i srednja Azija. 

Zbog tih sve jačih tržišnih veza “državnih 

kapitalista” s trećim svijetom, 

ili svijetom u “tranziciji”, analitičari sa 

Zapada sve češće govore o “osovinama 

državnog kapitalizma”. S druge strane, 

u Kini i Rusiji ideja o kapitalizmu kao 

“zapadnom proizvodu” sve češće izgleda 

prilično smiješna. Počinje se nazirati 

i nova ideologija državnog kapitalizma. 

Kao njezin pionir idolizira Lee Kuan 

Yew (premijer i “vođa” Singapura). 

Amerika je ranjeni div, a Europljani su 

samozadovoljne lijenčine. 

Je li došao kraj slobodnome tržištu, 

kako tvrdi Ian Bremmer, autor knjige 

identičnoga naslova? Predstavlja li državni 

kapitalizam doista “novi val budućnosti” 

ili je samo još jedan primjer 

u dugome nizu državno sponzoriranih 

promašaja? Stoje li ti novi istočni divovi 

na staklenim nogama ili na jakim 

temeljima? 

Nema nikakve sumnje da protekcionističke 

i monopolističke politike na kojima 

počiva državni kapitalizam u uvjetima 

“posrnule” zapadnjačke privrede, 

golemih državnih dugova zapadnih 

država i sve lošijeg idejno-ideološkog 

kredibiliteta slobodno-poduzetničke 

ideje, predstavljaju ekonomski i politički 

izazov zemljama Zapada. Alternativna 

ideologija državnoga kapitalizma 

16 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

širit će se zajedno s njezinim privrednim 

uspjesima, sve dok se zapadna ekonomija 

ne oporavi. Državni kapitalizam 

pokazao je dosad vrlo vitalnu sposobnost 

oponašanja tržišnih mehanizama 

i razmjerno kreativne sposobnosti za 

trenutne pobjede u tržišnoj utakmici. 

AP 

UČINAK DRŽAVNOG 

KAPITALIZMA 

NA ISTOKU 

VJEROJATNO ĆE 

NAVESTI BROJNE 

POLITIČARE NA 

ZAPADU DA KOPIRAJU 

“ISTOČNI” MODEL 

raju ciljeve industrije, ili pak tretiraju 

državne kompanije kao nepopravljive, 

drugorazredne kompanije. 

Za političare, pojavit će se novi izazovi. 

Što će više rasti utjecaj državnokapitalističkih 

zemalja u svjetskim organizacijama, 

zapadnjački će glasovi 

biti sve tiši. Osim toga, učinak državnog 

kapitalizma na Istoku vrlo će vjerojatno 

navesti brojne političare na Zapadu da 

kopiraju “istočni” model. Naznake toga 

već su vidljive. Za francuske političare i 

lijevog i desnog spektra, ionako sklone 

državnom protekcionizmu, pod utjecajem 

tuđih protekcionizama dirigisme 

postaje sve atraktivniji. Japanska vlada 

prošle je godine objavila dokument u 

kojem državni kapitalizam smatra glavnim 

pogonskim sredstvom međunarodne 

privrede u srednjoročnom razdoblju. 

A moguć je i scenarij trgovinskih ratova 

u kojima će blokade slobodnoj trgovini 

biti “odmazda” za zapadnjačku kritiku 

državnointervencionističkih poticaja 

i dampinških cijena. Pa ipak, ne treba 

Ali ne treba previdjeti ni imanentne, 

već viđene i nove predvidljive slabosti 

državno-kapitalističkog intervencionizma. 

Prvo, postoje brojni dokazi 

da velik broj kompanija u državnome 

vlasništvu zemalja tog novog sistema 

nije učinkovit u menadžmentu ljudskih 

resursa. Nadalje, je li država sposobna 

regulirati ponašanje kompanija kojima 

je vlasnik? Ruske željeznice, primjerice, 

premda gigantske, karikatura su 

lošijih željeznica, poput naših, negoli 

učinkovitijih - zapadnih. A i nesposobnost 

transformacije, ako se promijene 

tržišne državne okolnosti, predstavljat 

će veliki izazov takvim poduzećima. Jesu 

li državne firme dovoljno sposobne 

za brze i nagle “prekvalifikacije”, za 

investiranje u posve nova i rizičnija 

područja jednom kada se iscrpi postojeće 

osvojeno tržište ili se jednostavno 

promijene međunarodne okolnosti? 

Što je s inovativnošću? .Mogu li se takve 

tvrtke, u državno-kapitalističkom 

okruženju pouzdati u vlastiti “humani 

kapital” ili će se pokazati točnom jednadžba 

o slobodi i kreativnosti? 

Nas, građane zapadnoga (ili posebno 

provincijalnog) svijeta takva predviđanja 

ne moraju posebno zanimati, ali za 

investitore i zapadne političare mogu 

biti razlog za zabrinutost. Investitori 

se moraju naviknuti na protekcionizam. 

Osim toga, državne firme mnogo lošije 

kontroliraju troškove od običnih kompanija. 

Kapricioznost političkih utjecaja 

poseban je problem, a nestalnost 

menadžmenta takvih poduzeća loš je 

garant stabilnosti investicije. “Zapadnjački 

menadžeri obično upadaju u dvije 

zamke. Za njih su državne kompanije 

ili posve nalik na obične pa ih iznenađuje 

kada političari u tim zemljama 

mijenjaju pravila, ravnatelje i redefinizaboraviti 

na tradicionalne kritike “socijalističke” 

privrede i nedemokratskih 

režima. Odlučujući faktor možda će 

ipak biti “sloboda”. 

Kako će se ti novi privredni giganti 

boriti protiv sve jačih zahtjeva za demokratizacijom? 

Nedavne demonstracije 

protiv Putina za neke su znak slabosti 

“državnog kapitalizma”, odnosno točnosti 

tvrdnje o nužnoj vezi kapitalizma 

i demokracije. Do sličnog zaključka 

mogli bismo doći i promatrajući sve 

veći broj štrajkova u Kini. Ali “budućnost 

državnog kapitalizma odredit će 

dvije stvari. Prva je rentijerstvo korporativne 

elite, tendencija menadžera da 

vode kompanije radi vlastitih interesa, 

a ne interesa vlasnika ili potrošača. U 

uvjetima državnog kapitalizma, taj je 

problem akutan kao i svugdje”, piše 

Economist. Drugo, nesretna je okolnost, 

što se državni kapitalizam ukorijenio u 

problematičnim državama kao plodno 

tlo za korupciju, nepotizam i ostale 

boljke socijalizma. 

Na ljestvici korumpiranosti Transparency 

International, Brazil je na 

73. mjestu, Kina na 75., a Rusija na 143. 

mjestu. U sva tri slučaja riječ je o vrlo 

lošem rezultatu. Državni kapitalizam 

potiče korupciju jer povećava nagrade 

za pobjednike, a vladajućim slojevima 

na raspolaganju stoje i državni 

i korporativni resursi. “Pretvaranjem 

kompanija u produžene organe vlasti, 

državni kapitalizam koncentrira moć, 

ali je time istodobno i korumpira. On 

uvodi komercijalne kriterije u političko 

odlučivanje i političko odlučivanje 

u komercijalno. I pri tome uništava 

osnovni sloj javne kontrole.” 

Državni kapitalizam zasigurno ima 

mnogo nedostataka i poteškoća. To je 

važno reći kako ga ne bismo preslikavali. 

Ali za nas, za Europu i Ameriku, 

možda je najbitnije pospremiti pod vlastitim 

krovom. Tek će tada do izražaja 

doći svi nedostaci sustava koji trenutno 

pobjeđuje na svjetskoj sceni. Tek će se 

tada pokazati da konvergencije tih dvaju 

sistema u stvari ne može biti. 


FORBES 

LJUDI I KOMPANIJE 

ZVONIMIR MRŠIĆ — PODRAVKA 

ČOVJEK KOJI 

NAMJERAVA 

SPASITI 

PODRAVKU 

“Jurčić je napravio odličan posao, sanirao je 

kompaniju”, kaže Zvonimir Mršić uoči povratka 

iz politike u Podravku. Sebe za pet godina 

vidi na čelu dobro izgrađene međunarodne 

korporacije u kojoj rade sretni ljudi 

PIŠE: BORIS VLAŠIĆ • FOTOGRAFIJE: VJEKOSLAV SKLEDAR 

18 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

ZAJEDNIČKI 

POTHVAT 

“Ni najgenijalniji 

predsjednik uprave 

ne može sam prodati 

Vegetu”, kaže 

Mršić 

Obilazi velike koncerte, zna gdje svira 

Springsteen, zna kada dolaze Red 

Hot Chili Peppers i voli AC/DC. Sluša 

etno glazbu, privatno i službeno vozi 

bicikl i u govoru koristi engleski na 

način koji pokazuje kako mu je to normalan oblik 

komunikacije pa i od sugovornika očekuje da govore 

engleski. Nije mu frka mjeriti cestu građevinarskim 

metrom kako bi sam prikupio sve brojke koje su mu 

potrebne za projekt promjene raskrižja i apsolutno 


FORBES 

S NASLOVNICE — ZVONIMIR MRŠIĆ 

je sretan što živi u nevelikom gradu jer 

time dnevno dobiva i po dva sata života 

koji može provesti s obitelji umjesto 

u nekoj od automobilskih kolona koje 

zakrčuju Zagreb. I dok je mnogim političarima 

veliki službeni automobil dokaz 

značaja i moći, Zvonimir Mršić jedan 

je od rijetkih gradonačelnika, ako ne i 

jedini u Hrvatskoj koji u službenoj voznoj 

ergeli ima - bicikl. Njime će doći do 

glavne nagrade, zlatnog objekta žudnje, 

mjesta predsjednika Uprave Podravke. 

Naravno da je to dokaz njegove prirodnosti, 

no to i mogu samo oni kojima 

je znanje temelj na kojem grade svoje 

poglede na svijet, standarde i norme 

društvenog života. Ono što ga u ovom 

trenutku dodatno izdvaja jest činjenica 

da se vraća u Podravku, kompaniju 

koju je još kao dječak doživljavao mjestom 

na kojem će raditi, tvrtku u kojoj 

je proveo deset godina i pojavljuje se 

u njoj kako bi s novom ekipom stvorio 

veliku međunarodnu korporaciju. Pritom 

Mršić ističe da Podravka nije i neće 

biti koprivnička kompanija, nego tvrtka 

sa sjedištem u Koprivnici. Neće biti ni 

isključivo hrvatska, već međunarodna 

kompanija koju će voditi i u njoj raditi i 

građani drugih država. 

Zvonimir Mršić dočekuje nas s osmijehom, 

ali vrlo brzo pokazuje da mladenački 

izraz lica ne znači bezazlenost. 

On jednostavno govori s osmijehom i 

pritom je u stanju opisivati crne i sive scenarije i pogrešne 

pristupe. Naravno, riječ je o Podravki, na nju je fokusiran i njoj 

posvećen. Kaže da se cijeli život spremao za čelnu poziciju 

u kompaniji, no naravno, riječ je o tome da je s Podravkom 

proveo cijeli život, bilo da je tu radio, bilo da je promatrao što 

se događa u njoj s mjesta gradonačelnika. Priznaje da je i kao 

dječak, iako je bilo i drugih velikih firmi u Koprivnici, sebe 

zamišljao samo u Podravki. Sada mu se taj san ostvaruje na 

najbolji način. Postaje šefom uprave. 

No, Podravka ne određuje Koprivnicu. Namjernici vjerojatno 

ostanu razočarani koliko malo toga ukazuje da se u 

Koprivnici nalazi Podravka. Velika žlica godinama je pred 

upravnom zgradom i zapravo imidž puno jače nego simboli 

po gradu ukazuje da se tu, nekih sat vremena udaljenosti od 

Zagreba, nalazi kompanija koja već šezdesetak godina proizvodi 

začine. A riječ je o genijalnoj firmi, proizvodnom divu 

koji sam po sebi donosi zaradu, sigurnu budućnost i sreću 

svima koji su s Podravkom povezani. To je kompanija u čije 

ŽELJKO HAJDINJAK/CROPIX 

uništenje treba uložiti puno vremena i 

truda, tolika je njezina otpornost zbog 

duboke ukorijenjenosti na tržištu. Čak i 

da se pojavi niz konkurenata, Podravku 

vjerojatno ne bi ugrozili. Da eventualno 

izostane iz prodajne mreže toliko dugo 

da se potrošači uistinu naviknu na nove 

okuse, morala bi se boriti za svoju poziciju. 

Ovako je neupitan izbor pri svakoj 

opskrbi namirnicama, a to je točno ono 

što svaki menadžer svake kompanije na 

svijetu želi - imati sigurno tržište. 

Mršić je spreman preuzeti Podravku. 

Po prvi put otkako Podravka ima svoje 

vlasnike, ti vlasnici su, smatra, jasno 

postavili svoj zahtjev - napraviti kompaniju 

s dugotrajnom perspektivom. “To 

znači da se ne traži krizni menadžment, 

ne traže se kratkotrajni rezultati nego 

kompanija koja će i za nekoliko godina 

biti uspješna”, kaže Mršić. Njegova 

je ideja 2016. godine biti na čelu tvrtke 

koja će se dotad dokazati rezultatima, 

ali će istodobno biti dobro izgrađena 

“MORATE IMATI 

kompanija sretnih ljudi. 

Podravka je, znalo se i tijekom predizborne 

kampanje, bila Mršićev cilj. 

Dokazani SDP-ovac, diplomirani novinar 

odmah je po završetku faksa, početkom 

90-ih dobio svoj prvi posao u 

Podravci, u tvorničkom glasilu. Nakon 

nekoliko godina postao je referent za 

odnose s javnošću. To je bilo prvo takvo 

radno mjesto u povijesti Podravke. Prije 

petnaest godina, 1997. ulazi u politiku, postaje član SDP-a i Na 

lokalnim izborima osvaja mjesto dogradonačelnika. SDP je 

tada u koaliciji sa HSLS-om na lokalnoj razini, a Mršić preuzima 

funkciju koja se ne plaća, ali ga to ne sprečava da svaki 

dan bude u gradskoj upravi i ambiciozno se bavi problemima 

grada. No, koalicija se raspala, a vlast u Koprivnici promijenila 

pa Mršić ostaje ne samo bez funkcije, nego i bez radnog mjesta 

u Podravki. Ipak, kako se politika brine za svoje ljude, Mršić 

zahvaljujući tadašnjem prijateljstvu sa Zdravkom Tomcem 

nalazi novo radno mjesto u Zagrebu, kod Milana Bandića. Tu 

je šef za odnose s javnošću i tada je oduševljen Bandićem. Nakon 

par mjeseci se vraća u Podravku, postaje direktor službe 

za odnose s investitorima, a godinu kasnije preuzima vlast i 

postaje gradonačelnik. 

Mršić je vrlo predan svom poslu. Skužio je kako funkcionira 

popularnost, a i ozbiljno je zainteresiran za svoj posao pa 

mu uistinu nije problem mjeriti cestu samo zato što želi postaviti 

kružni tok umjesto klasičnog, ali ne i sigurnog raskrižja. 

ZADOVOLJSTVO DIONIČARA, 

RADNIKA, MENADŽMENTA, 

POTROŠAČA. TADA ĆE 

VRIJEDNOST KOMPANIJE U 

DULJEM RAZDOBLJU RASTI.” 

20 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

BICIKLOM DO 

OSTVARENJA SNA 

Zvonimir Mršić, 

dosadašnji SDP-ov 

gradonačelnik 

Koprivnice, postaje 

šef Podravke 


FORBES 

S NASLOVNICE — ZVONIMIR MRŠIĆ 

Nije uspio u tom slučaju, križanje je klasično, ali je Koprivnica 

prvi grad u kojem se primjenjuje javno-privatno partnerstvo. 

Odradio je dva i pol mandata gradonačelnika, to što sada odlazi 

nije zbog političkog gubitka. Odlazi jer ide na položaj koji 

dugo želi, na mjesto predsjednika Uprave Podravke. 

“S Podravkom ne možeš pogriješiti. Vegeta je tražena kao i 

kokain”, usporedio je odvjetnik koji zastupa jednog od optuženih 

u aferi Spice. “Koliko god da proizvedu, sve će prodati”, 

kazao je i definirao sve menadžerske analize koje će ponoviti 

istu tvrdnju. “Podravka može živjeti i bez menadžmenta. Da 

nema nikoga tko bi je vodio, da ostanu samo ljudi u proizvodnji, 

prodaja Podravkinih proizvoda bi za godinu dana pala 

za kojih dva do tri posto, tolika je navika kupaca da kupuju 

Podravkine proizvode”, kaže jedan od makroekonomskih 

analitičara. “Podravka je prije pedeset godina uspjela napraviti 

začine koje njeni radnici jednostavno znaju proizvoditi. Sve 

što su izbacili na tržište je omiljeno i oni to tako dobro rade da 

ne mogu pogriješiti. Uspjeh Podravke nije u marketingu, nije 

u smišljanju brenda, nego u proizvodu. Proizvod je brend i on 

donosi novac kompaniji”, tumači taj makroekonomist. 

“Jedan od razloga zbog kojih je Podravka bila u krizi jest 

kriza upravljanja i to što su ljudi koji su u njoj radili vjerovali 

da su važniji od kompanije pa su radili za sebe, a ne za kompaniju”, 

kaže Mršić o odnosu koji namjerava promijeniti. Njegov 

je cilj vratiti ponos zaposlenih, vratiti ideju podravkaša, ljudi 

koji sretno rade za kompaniju jer njihova kompanija cijeni 

to što su napravili za nju. Stradat će prihodi menadžmenta, 

neminovno. Ne misli podnositi situaciju u kojoj su troškovi 

upravljanja veći od ukupno isporučene dobiti. Pritom Mršić 

ne misli da menadžment ne treba platiti, ali da nagrada mora 

biti adekvatna ulozi, rezultatima rada i tu nagradu moraju 

dijeliti, osjetiti svi koji rade u kompaniji. 

To je stav koji bi trebao razveseliti sve zaposlene jer im 

se posljednjih godina nije događalo da 

“PODRAVKA JE 1962. 

DOBILA NAGRADU U 

AMERICI ZBOG INOVACIJA 

NA PODRUČJU MARKETINGA. 

GDJE JE DANAS PODRAVKA 

U MARKETINGU?” 

osjete na primanjima koliko dobro kompanija 

posluje. No, s obzirom na sadržaj 

ugovora menadžmenta, to nije bilo bitno 

ni ljudima koji su vodili kompaniju jer su 

nagrade i bonuse dobivali kao dio zajamčenih 

primanja. A tu onda nema osobite 

motivacije. Mršić takvo razmišljanje namjerava 

promijeniti, u skladu s idejom 

da svi koji doprinose dobrim rezultatima 

imaju i osobnu korist. 

“Posljednjih pet godina radnici nisu 

imali veća primanja, nisu isplaćivane dividende, tržišna kapitalizacija 

kompanije nije rasla ili je rasla manje od burzovnog 

indeksa Zagrebačke burze, a to su neprirodne stvari. Maksimizacija 

isključivo profita neminovno vodi kompaniju u krizu 

jer se to ne može ostvariti bez iscrpljivanja resursa, zaposlenih, 

dobavljača, potrošača ili nekog drugog iz života kompanije. 

Tome nasuprot, partnerski odnos sa svima može povećati efikasnost, 

a poželjno je da ona bude veća od poduzeća u okviru 

kojega djelujete, ali morate imati zadovoljstvo dioničara, radnika, 

menadžmenta, potrošača i to će rezultirati da vrijednost 

kompanije u duljem razdoblju raste. Preduvjet tome je da ste 

profitabilna kompanija, ali ne u jednoj sezoni.” To je korporativni 

način upravljanja koji Mršić želi postići. Njegova je uloga 

biti motivator, smatra da je to preduvjet dobrog upravljanja: 

“Ni najgenijalniji predsjednik Uprave ne 

može sam prodati Vegetu, to mora biti 

zajednički pothvat!” 

Razlika između začina, dodatka jelima 

i Vegete je - brend, smatra Mršić. “Od 

nečega što je sredinom pedesetih bilo 

potpuno nepotrebno jer se Vegeta nije ni 

koristila, dugogodišnjim radom, brendiranjem, 

upravljanjem brendom se došlo 

do toga da je Vegeta must have. Danas su 

naše čarolije u kuhinji veće s Vegetom, 

naše mogućnosti ukusnog kuhanja su nenadmašne 

kada koristimo Vegetu”, opisuje rezultat do kojega 

je Podravka uspjela dovesti svoje potrošače. 

Ono što zabrinjava Mršića jest proces, rad prijašnjih menadžmenta 

koji su, smatra, Podravku kao kreatora brenda, 

kao stvaratelja tržišnih trendova, sveli na kompaniju kupca 

prosječnih brendova. “Ne zaboravimo, pakiranje Podravkinih 

vrećica započelo je na peglama radnica. Od kuće su donosile 

22 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

NEIZBJEŽNO 

USKLAĐIVANJE 

Mršić neće pristati na 

troškove upravljanja veće 

od ukupne dobiti 

kompanije. Prihodi 

menadžmenta će 

stradati 

svoje pegle kako bi zatvarale vrećice s alu-folijama. Tako je 

krenula juha, poslije toga se došlo do Vegete pa su se pojavili 

prvi unapređivači prodaje. Godine 1962. Podravka je dobila 

nagradu u Americi zbog inovacija na području marketinga. 

Gdje je danas Podravka u marketingu?”, pita se Mršić. Činjenica 

da su prije nekoliko godina Bruketa & Žinić na Podravkinom 

godišnjem reportu osvojili marketinšku nagradu, za Mršića 

koji jako dobro poznaje i marketing 

i PR ne znači previše. To je super za njih, 

kaže, ali je riječ o skretanju pozornosti, a 

Podravkin posao nije da skreće pozornost 

s godišnjih izvještaja, nego da ima dobre 

izvještaje, dobre rezultate, a samim time 

i dobar marketing. 

Mršić kaže da mu je vrlo bitna podrška 

vlasnika njegovu planu. U ovom 

slučaju mirovinski fondovi sada zajedno 

s ostalim vlasnicima razmatraju rješenja. 

Cilj je ovaj put jasno postavljen - želi se 

stabilna, dobro razvijena Podravka, ali to ne mora biti sutra, 

nego 2016. godine. 

Mršić želi Podravku postaviti kao međunarodnu kompaniju, 

globalnog operatora koji ima sjedište u Koprivnici. 

Podravka nikada nije u svim svojim razvojnim ciklusima 

uspjela zadovoljiti svoje potencijale isključivo ljudima iz 

Koprivnice i okolice. Uvijek su tu radili i ljudi koji su zbog 

“VLASNICI PODRAVKE 

NE TRAŽE KRIZNI 

MENADŽMENT, NEGO 

KOMPANIJU KOJA ĆE I ZA 

NEKOLIKO GODINA BITI 

USPJEŠNA.” 

Podravke doseljavali u Koprivnicu, pa će tako biti i dalje. Uostalom, 

Koprivnica je jedan od jačih industrijskih gradova 

sjeverozapadne Hrvatske. 

Afera u kojoj je bio osumnjičen da je lošim poslovanjem kao 

gradonačelnik odgovoran za gubitak od nekoliko milijuna kuna 

na štetu Koprivnice, kada je prodao odmaralište u Pirovcu, 

bila mu je zasigurno najgori period života. Tada je navodno 

izgubio deset kilograma u samo mjesec dana. Sve je na kraju 

završilo bezazleno, odbačajem prijave, ali je Mršiću dokazalo 

koliko je loše što Hrvatska nije zemlja pravne sigurnosti. 

“Koruptivna djela moraju biti kažnjiva, to nije sporno. No, u 

poslu je teško imati sve spoznaje. Da je drukčije, nikada ne bi 

bilo stečaja, a i onda bi uvijek netko morao završiti u zatvoru 

kada kompanija dođe u fazu stečaja. Najgore je što netko diskrecijom 

može donijeti odluku da se nešto proglasi kaznenim 

djelom, a to dovodi i do kočenja u procesu odlučivanja, blokade 

i svojevrsnog ucjenjivanja.” Nakon afere je Mršić odlučio 

prikupiti uvijek više potpisa nego što mu je potrebno, ali ga je 

iskustvo s istragom naučilo kako treba raditi da ne bude meta 

koja može čak završiti u zatvoru. 

Za pet godina Mršić se vidi na čelu kompanije kojom će se 

ponositi svi koji će raditi za nju i s njom. Pritom sloboda - a 

ako predsjednik Uprave nema slobodu onda stvarno, tko je 

ima - za Maršića znači i veliku odgovornost. To je iskusio kao 

gradonačelnik kada je imao apsolutnu slobodu donositi odluke 

i jednako takvu odgovornost da te odluke budu u korist onih 

koji žive na prostoru za koji odgovara gradonačelnik. 

“Sloboda je predložiti petogodišnji plan, a odgovornost je 

provoditi ga nakon što ga Nadzorni odbor usvoji i pritom 

referirati tom NO-u, svim stakeholderima. Ako je kompanija 

efikasna, onda su njome svi zadovoljni, a trenutno su u Podravci 

zadovoljni samo neki menadžeri, jedna grupa.” 

Pri svemu Mršić ne kritizira Ljubu Jurčića koji je vodio 

Podravku otkako je izbila afera Spice. 

“On je napravio odličan posao, sanirao 

je kompaniju”, kaže Mršić dodajući da 

se svakodnevno čuje ili na drugi način 

kontaktira s Jurčićem. 

Jurčić je, to ne treba zaboraviti, o 

Podravki brinuo bez naknade. Mogao 

je zaraditi nekoliko stotina tisuća kuna, 

a umjesto toga je radio besplatno. 

U zemlji u kojoj bi poslodavce trebalo 

natjerati da poštuju ljude koji rade za 

njih možda i pogrešan potez, ali kako 

Jurčić nije imao nikoga iznad sebe, tada je to gesta koja 

svjedoči o iskrenoj predanosti zadatku koji je preuzeo. To, 

naravno, nije mjerilo za Mršića. On dolazi kao profesionalac 

čiji prihodi moraju postojati kako bi se mogle uspostaviti i 

nagrade ostalih članova njegova tima. Mršić kaže da će biti 

adekvatne poslu, odgovornosti i rezultatima. Na kraju, rezultat 

će biti ono po čemu će se procjenjivati uspjeh. 


FORBES 

INOVACIJA — ETK 

TREŠNJEVAČKI 

PALO ALTO 

MARIO ŽIVIĆ (30): 

“U samo nekoliko 

godina napravili smo 

vrhunske prodore 

i riješili složene 

probleme za velike 

svjetske operatere.” 

Brzo kuže, brzo kruže i 

u prosjeku su mladi. 700 

stručnjaka ETK-ovog 

Centra za istraživanje i 

razvoj pronalazi globalno 

konkurentna inovativna 

rješenja. Zbog njih je 

Ericsson Nikola Tesla naš 

najveći izvoznik znanja 

PIŠE: TANJA RUDEŽ • FOTOGRAFIJE: VJEKOSLAV SKLEDAR 

24 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

Naš je moto ‘Google u susjedstvu’. 

Mladim ljudima koji završavaju 

studij poručujemo: 

Ne morate ići u Palo Alto kako 

biste se zaposlili u Googleu ili 

Facebooku, jer mi na Trešnjevci imamo sličnu 

filozofiju rada, no ovdje ćete biti blizu vaše 

djevojke, roditelja i prijatelja”, entuzijastički 

govori Smiljan Pilipović, direktor odjela Business 

Innovation and New Opportunities u 

Ericssonu Nikoli Tesli (ETK). Ta kompanija-- 

s tradicijom duljom od 60 godina, regionalni 

je lider na području informacijsko-komunikacijskih 

tehnologija (ICT). Zapošljava oko 1650 

ljudi, a njih 700 su stručnjaci u kompanijinom 


FORBES 


VRUĆE: 

Hala sa serverima 

ima specijalni sustav 

podnog hlađenja 

26 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

TRAŽENI U SVAKOM 

KUTKU SVIJETA: 

direktor Smiljan Pilipović 

i ekipa Business Innovation 

and New Opportunities 

Centru za istraživanje i razvoj (R&D). 

Zahvaljujući njima, ETK je najveći hrvatski 

izvoznik znanja. 

“U ETK sam došao 2000. godine nakon 

što sam četiri godine bio asistent na 

zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike 

i računarstva (FER). Nakon dva mjeseca 

rada u ETK otišao sam na dvomjesečno 

usavršavanje u Ericsson u Švedskoj. 

No, ostao sam godinu dana. Zatim sam 

otišao samo na tri tjedna u Ericsson 

Austrija, ali sam ostao 1,5 godinu. Iz 

Austrije sam otišao u Ericsson Japan 

i tamo ostao četiri godine. U Japanu 

sam bio među prvima koji su radili s 3G 

tehnologijom, odnosno tehnologijom 

mobilnih telefona treće generacije”, 

prisjetio se Smiljan Pilipović (38). Zajedno 

sa suprugom i dvoje djece koja su 

rođena u Yokohami, Pilipović se 2010. 

godine vratio u domovinu. “Ponudili su 

mi da ovdje napravim nešto slično kao 

u Japanu: željeli su da formiram grupu 

genijalaca koji će rješavati zahtjevne, na 

prvi pogled nerješive probleme”, rekao 

nam je završivši važan telefonski razgo- 

ODRASTANJE 

UZ ZNANJE 

Mladi stručnjaci pokazuju i veliki stupanj 

društvene odgovornosti. Tako je Davor 

Sutić prošlog ljeta umjesto na odmor u 

rodni Dubrovnik otputovao u Tanzaniju. 

“Bio sam u jednom sirotištu gdje 

sam postavljao solarne panele. Kako u 

sirotištu često nestaje struje i onda je 

nema po desetak dana, djeca su primorana 

navečer učiti uz svijeće. A problem 

se može lako riješiti, pa sam nabavio dva 

solarna panela i uputio se u Tanzaniju.” 

Mario Živić je pak zaokupljen odrastanjem 

mladih generacija u Hrvatskoj, jer 

smatra da se u našim medijima i javnosti 

ne ističe važnost učenja i rada. 

“Meni je stalo da mladi kojima je stalo do 

školovanja ne izgube volju. Tijekom osnovne 

i srednje škole uložio sam mnogo 

vremena u informatiku, a pritom su me 

svi odvraćali govoreći da moje znanje u 

Hrvatskoj nikome ne treba i da ću morati 

otići u Ameriku. To je glupo, jer upravo 

zbog moga kao i znanja mojih kolega u 

ETK smo napravili odjel koji je prepoznat 

na razini cijele korporacije. Stoga me 

DAVOR SUTIĆ (25): “Odjednom su mi iz 

japanskog telekoma počeli postavljati pitanja. 

To je odgovornost, ali i golemi izazov.” 

zanima da putem udruga ili direktno 

držim predavanja srednjoškolcima te 

pokažem novim generacijama da su 

osobe poput mene, koje su radile i učile, 

postigle i uspjeh”, rekao je Živić. 


FORBES 


GORDANA 

KOVAČEVIĆ: 

OČEKUJEM 

TEŠKU GODINU 

“Od 2008. godine, kada je kriza 

postala problem cijeloga svijeta, 

svaka nam je sljedeća poslovna 

godina bila još teža nego prethodna. 

Iza sebe ostavljamo još jednu tešku 

recesijsku godinu jer su se negativni 

trendovi preslikali i na ICT industriju. 

Posebno se to odnosi na trendove 

usporavanja kapitalnih investicija 

telekomunikacijskih operatera, manja 

izdvajanja država u infrastrukturne 

projekte na području ICT-a kao 

i smanjenje budžeta za ulaganja 

uz kontinuirani pritisak na cijene. 

Nažalost, očekujem da će 2012. biti 

još teža od 2011. godine”, rekla je 

Gordana Kovačević. 

Iako ni ETK ne uspijeva zaustaviti 

negativne trendove u nekim segmentima 

poslovanja, Kovačević 

kaže da ima ohrabrujućih signala: 

“Primjerice, pozitivna je situacija 

na internom Ericssonovom 

tržištu, na kojem smo tijekom 2011. 

povećali udio prodaje kroz izvoz 

znanja u razvojno-istraživačkim i 

drugim ekspertnim aktivnostima. 

Ta činjenica potvrđuje opravdanost 

naših dugogodišnjih velikih ulaganja 

u ljude i opremu potrebnu za takvu 

vrstu posla. Svjesni smo da i dalje 

moramo razvijati vještine i znanja 

naših zaposlenika u najatraktivnijim 

tehnološkim područjima.” 

-- 

PAMET PRIJE SVEGA 

ETK godišnje ulaže 200 

milijuna kuna u razvoj i 

istraživanja, kaže 

predsjednica 

kompanije Gordana 

Kovačević 

28 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

vor s japanskim kolegama. 

“Kad sam se 2010. godine vratio u 

ETK, startao sam s grupom od tri člana. 

Do kraja 2010. godine skupina se uvećala 

na osam, a do kraja 2011. na 16 ljudi. 

Sada pak imamo otvorenih osam mjesta, 

a mislim da ćemo se do kraja godine 

opet udvostručiti”, naglasio je Pilipović 

i dodao kako su na razini cjelokupne 

korporacije Ericsson poznati po brzom 

rješavanju zahtjevnih problema: “Svi 

nas zovu.” 

Njegov tim, koji je odnedavno postao 

odjel na razini ETK, ima projekte na velikim 

tržištima poput SAD-a, Australije, 

Kine, Španjolske, Francuske i Japana 

gdje je i njihov glavni kupac, mobilni 

operater SoftBank. “Naša je skupina 

sastavljena od ‘brzokužećih’ ljudi koji 

mogu brzo ‘pohvatati’ bilo što u bilo 

kojem segmentu, od integracije bazne 

stanice pa do financija. Biramo izvrsne 

ljude, ali koji i ‘grizu’ pa im je posao istodobno 

i zabava. Najgore što se može dogoditi 

menadžeru ovakve grupe jest da 

ljudima postane dosadno. Srećom, to se 

PRVI MEĐU 

JEDNAKIMA 

Irac s radnim 

mjestom u Zagrebu, 

direktor ETK-ova 

Centra za R&D 

Patrick Martin 

žene probleme za velike svjetske operatere”, 

rekao je Živić koji nam se nakon 

brainstorminga pridružio zajedno s Dubrovčaninom 

Davorom Sutićem (25). 

“Diplomirao sam na FER-u prije godinu 

i pol, a dvoumio sam se između 

doktorata i posla u industriji. Tada sam 

razgovarao sa Živićem koga sam poznavao 

sa srednjoškolskih natjecanja iz 

stavljati pitanja tipa što Ericsson misli 

o određenom problemu. To je bila odgovornost, 

ali i golemi izazov”, prisjetio 

se Sutić. Njegov šef se sjetio zanimljive 

japanske epizode. 

“Jednoga dana, otprilike dva mjeseca 

nakon Sutićeva boravka u Japanu, ugledao 

sam neobičan prizor. Davor ide hodnikom, 

a iza njega skupina od pet-šest 

1650 zaposlenih, 87% VSS, 10% magistara i doktora znanosti 

• 700 stručnjaka u Centru za istraživanje i razvoj (R&D) od kojih 260 

u Splitu • 640 diplomiranih inženjera elektrotehnike, 50 magistara 

i doktora znanosti u R&D • 36 godina prosječna dob zaposlenika 

dosad nije dogodilo”, rekao je Pilipović. 

Dok smo razgovarali, njegovi su suradnici 

nestrpljivo očekivali početak brainstorminga. 

Iznenadila nas je mladost 

tog tima jer u prosjeku imaju 28 godina. 

“Iako me zovu mladim stručnjakom, ovdje 

sam među starijima i po stažu i po 

godinama”, rekao je Mario Živić. Ovaj 

30-godišnjak rodom iz Požege radi u 

ETK gotovo sedam godina. 

“Kad sam nakon diplome stečene na 

FER-u došao u ETK, nisam uopće imao 

predodžbu o tome čime se kompanija 

bavi. No, Smiljan me brzo uvjerio kako 

ću svoja znanja moći primijeniti u ETK. 

Tijekom svega nekoliko godina napravili 

smo neke vrhunske prodore i riješili sloinformatike. 

Bilo mi je zanimljivo čuti 

da se problemi koje smo rješavali na 

natjecanjima mogu iskoristiti u praksi. 

Živić mi je također rekao da ovdje rade 

vrhunski ljudi koji su mogli birati gdje će 

raditi. Pomislio sam: Ako su oni odabrali 

raditi u ETK, naći će se nešto zanimljivo 

i za mene”, ispričao je Sutić. S iskustvom 

tek malo dužim od godinu dana, Sutić 

više nije početnik nego srednje iskusan 

stručnjak. Vatreno krštenje doživio je 

već nakon dva mjeseca, kada je poslan u 

Japan na sastanak s kupcima. 

“Našao sam se s predstavnicima Soft- 

Banka, trećeg najvećeg mobilnog operatera 

u Japanu. Sjedio sam na sastanku i 

slušao prijevod na engleski. Odjednom, 

razgovor je stao i meni su počeli po- 

Japanaca. Svi su u četrdesetim i pedesetim 

godinama života, a pažljivo bilježe 

što Sutić govori”, rekao je Pilipović. Dok 

ovi mladi stručnjaci putuju svijetom kako 

bi riješavali probleme, Irac Patrick 

Martin svoju je domovinu na neko vrijeme 

zamijenio Hrvatskom. 

“Došao sam iz kompanije Ericsson 

Irska, a u Zagrebu sam već gotovo četiri 

godine. Kao što je poznato, Ericsson je 

velika multinacionalna korporacija koja 

u 170 zemalja svijeta zapošljava 90 tisuća 

ljudi. Korporacija potiče svoje menadžere 

i vrhunske tehničke stručnjake 

da idu u Ericssonove kompanije u različitim 

zemljama. Tako se i meni pružila 

mogućnost da dođem u ETK, zbog čega 

nisam zažalio”, rekao je Martin, direktor 

OŽUJAK, 2012 FORBES 29 

u brojkama 

ETK

FORBES 


Centra za istraživanje i razvoj u ETK. 

“Veći dio naših aktivnosti odvija se u 

u Zagrebu, ali se trećina posla obavlja u 

Splitu. Imamo dosta projekata diljem 

svijeta, posebice u Švedskoj, Njemačkoj 

i Kaliforniji pa moj posao uključuje 

mnogo putovanja. U principu, na putu 

sam svaki drugi tjedan”, kaže Martin, 

koji je s hrvatskim stručnjacima počeo 

surađivati još u Irskoj 1999. godine. 

“Ljudi iz ETK dolazili su raditi s nama 

u Irsku pa moje iskustvo govori da Hrvati 

pokazuju mnogo energije i strasti na 

poslu. Hrvatski su stručnjaci vrlo fleksibilni. 

Ovdašnji Centar za istraživanje i 

razvoj je prestižna institucija jer privlači 

top inženjere s hrvatskih sveučilišta. Ovdje 

je vrlo visoki standard istraživanja”, 

ističe, a zatim uspoređuje Hrvatsku i 

Irsku: “Mi smo bili keltski tigar, no u 

Irskoj je već neko vrijeme recesija. Ipak, 

mislim da Hrvatska može mnogo naučiti 

iz onoga u čemu je Irska bila uspješna, 

a to je vrlo snažna ICT okolina. ETK je 

uspješna priča koja bi trebala poslužiti 

kao uzor za cijelu Hrvatsku.” Da je Ericsson 

Nikola Tesla uspješna hrvatska 

priča koja na jedinstven način spaja poduzetništvo 

Šveđanina Larsa Magnusa 

Ericssona i inovativnost hrvatskog vizionara 

Nikole Tesle, smatra i mr. sc. Gordana 

Kovačević, predsjednica ETK. 

kompetencije uz neprekidno uvođenje 

inovacija”, rekla je Gordana Kovačević, 

koja je na čelu ETK od 2005. godine. 

“Dinamične promjene na gospodarskoj 

karti i konvergencija industrija 

prema višoj tehnološkoj razini zahtijevaju 

brz i kvalitetan odgovor u vidu 

inovativnih rješenja, konkurentnih na 

globalnoj razini. Adekvatno ‘odgovoriti’ 

može upravo naš respektabilni tim od 

700 stručnjaka Centra za istraživanje 

i razvoj. ETK permanentno osnažuje 

Centar, što je posebno došlo do izražaja 

ETK-ov “SKAUT”: dr. Darko Huljenić 

s kolegama je prije deset godina u tajnosti 

počeo razvijati projekt e-zdravstva 

za zdravstveno osiguranje te Hrvatski 

zavod za javno zdravstvo. Taj projekt je 

prepoznat kao jedan od 25 najinovativnijih 

projekata koji imaju pozitivni utjecaj 

na ljude i okoliš u svijetu. Dr. Darko 

Huljenić, jedan od članova inicijalne 

skupine stručnjaka koji su pokrenuli 

ideju e-zdravstva, prisjetio se početka 

toga projekta. 

“Bilo je to prije desetak godina u našem 

R&D centru. Nas nekolicina pokrenuli 

smo ideju, a zatim smo to godinu 

dana razvijali u tajnosti. Kad bi nas direktor 

pitao što radimo, spremno smo 

odgovarali - napredne aplikacije - jer 

mu nismo mogli ništa ozbiljno pokazati. 

No, direktor je imao povjerenja. Kada je 

raspisan natječaj za informatizaciju primarne 

zdravstvene zaštite naša se ideja 

počela ostvarivati, a njenim razvojem 

i implementacijom otvoren je prostor 

za novi segment poslovanja u kojem je 

tijekom vremena radilo i 150 ljudi”, rekao 

je Huljenić, koji za sebe kaže da je 

“stari teslaš” jer je prije 27 godina došao u 

tadašnju kompaniju “Nikola Tesla”. 

“Moja uža specijalnost su mrežne 

arhitekture, zatim softveri i njihova 

kvaliteta. Tijekom rata sam 2,5 godine 

radio u Ministarstvu unutarnjih poslova 

jer im je trebalo moje znanje. Naime, 

bavio sam se kriptografijom što je bila 

tema iz mojega magisterija. Također, 

ETK 

u brojkama 

45% zaposlenika Centra ima između dvije i sedam godina straža u 

ETK • 179 žena u Centru, od čega 170 s VSS • 5 stranih državljana 

radi u Centru • 15.856 kuna prosječna bruto plaća stručnjaka u 

Centru • 200 milijuna kuna godišnje ETK-ovo ulaganje u R&D 

“Kompanija Ericsson Nikola Tesla 

najveći je hrvatski izvoznik znanja. A 

kad govorimo o izvozu znanja, mislimo 

na izvoz kompletnih rješenja i širokog 

spektra komunikacijskih proizvoda i 

usluga za operatere te inovativnih informacijsko-komunikacijskih 

rješenja 

vezanih uz zdravstvenu zaštitu, promet, 

državnu upravu, komunalne djelatnosti 

i multimedijsku komunikaciju u čije 

stvaranje je uloženo ekspertno znanje i 

u posljednje četiri godine tijekom kojih 

je ostvaren dvoznamenkasti rast. Ulaganja 

od 200 milijuna kuna godišnje pokazuju 

stratešku opredijeljenost kompanije 

za razvojno-istraživačke aktivnosti”, 

rekla je predsjednica Kovačević. 

Među uspjelim ETK-ovim inovacijama 

svakako je e-zdravstvo. Riječ je 

hrvatskom projektu informatizacije 

zdravstvenog sustava koji ETK radi za 

Ministarstvo zdravlja, Hrvatski zavod 

u jednom periodu radio sam u maloj 

kompaniji, no ponovno sam se vratio 

i doveo dio ljudi sa sobom. U sklopu 

ETK često sam boravio vani i dobivao 

ponude da ostanem. No, uvijek sam se 

vraćao zbog izazova da pokušam ovdje 

pokrenuti projekte koje sam vidio u 

inozemstvu”, rekao je Huljenić koji je 

u ETK i osoba odgovorna za suradnju 

sa sveučilištima i tehnološki razvoj. 

30 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

“Jedna od mojih uloga je privlačenje 

mladih ljudi u kompaniju. Predajem na 

FER-u, što mi pričinjava veliko zadovoljstvo 

upravo zbog kontakta s mladima. 

One koji su od interesa za ETK 

zovemo u naš ljetni kamp kroz koji je 

dosad prošlo 400 talentiranih mladih 

ljudi, mahom sa zagrebačkog FER-a. No, 

surađujemo i s Fakultetom elektrotehnike, 

strojarstva i brodogradnje (FESB) 

u Splitu i Tehničkim fakultetom u Rijeci. 

Od prošle godine na ovom projektu surađujemo 

s Elektrotehničkim fakultetom 

u Sarajevu, a od ove godine imamo 

u planu suradnju s Crnom Gorom čiji bi 

studenti također bili uključeni u Ljetni 

kamp. Prije nekoliko godina imali smo 

preko Tempus programa i suradnju sa 

Srbijom. Ove smo se godine preko Sveučilišta 

u Zagrebu otvorili i za studente 

iz Europe”, naglasio je Huljenić. 

Među talentiranim mladim ljudima 

koje je privukao ETK jesu i 26-godišnjaci 

Silvija Prlić i Bojan Pavić. Kao 

ETK-ovi stipendisti, oboje su već tijekom 

završnih godina studija na FER-u 

svoja teorijska znanja mogli primijeniti 

u praksi. “Mene je oduvijek zanimala 

primjena znanja, a ovdje me najviše 

privlači kombinacija zanimljivog rada 

i putovanja. Kao dio multinacionalne 

korporacije, ETK nudi globalno okruženje 

puno izazova i prilika za osobni 

i profesionalni razvoj”, rekao je Pavić. 

Slično misli i Silvija Prlić, jedna od 25 

posto žena zaposlenih u ETK-ovom 

R&D centru: “U velikoj kompaniji svatko 

može ispuniti svoje ambicije. Često 

putujemo, a zanimljivo je da smo se 

Bojan i ja upoznali dok smo boravili u 

Švedskoj.” 

“Iako se telekomunikacije tradicionalno 

smatraju područjem u kojem dominiraju 

muškarci, potičemo da se u kompaniji 

zapošljava i sve više žena, među 

kojima je znatan broj na rukovodećim 

mjestima. I u Centru je ovakav pristup 

urodio plodom - od ukupno 700 zaposlenika 

njih 179 su žene, od čega 170 s 

VSS-om”, rekla je Kovačević. Prosječna 

dob zaposlenika centra je 36 godina, a 

45 posto su oni s dvije do sedam godina 

straža u kompaniji. 

“Prosječna bruto plaća stručnjaka u 

Centru iznosi preko 15 tisuća kuna, što 

je iznad hrvatskog prosjeka. Sustav plaća 

se temelji na rezultatima rada, upotpunjen 

raznim motivirajućim načinima 

nagrađivanja. Usto je razrađen sustav 

nagrađivanja za inovativne pojedince, 

timove i projekte kao dodatna stimulacija”, 

rekla je Kovačević, naglasivši 

da se svakom zaposleniku osigurava i 

poticajno radno okruženje, uz fleksibilno 

radno vrijeme i mogućnost rada od 

kuće. Njeguju se visoki standardi brige 

za zdravlje zaposlenika i zdravstvene 

zaštite. Mladim roditeljima posebna je 

podrška smještaj djece u vrtić u neposrednoj 

blizini kompanije, što im znatno 

olakšava svakodnevicu. Zaposlenici 

imaju mogućnost druženja u sportskim 

i kulturnim sekcijama kompanije. 

“Cilj svega toga je da naši zaposlenici 

budu motivirani, zadovoljni i inovativni. 

Ne radimo razliku među dijelovima 

kompanije jer smatramo da svatko može 

biti inovativan. Najbolje o tome svjedoče 

priče koje ste čuli jer, primjerice, 

Smiljan i njegov tim nisu dio našeg R&D 

centra, ali i sami ste se osvjedočili u to 

koliko su inovativni. Takvih primjera u 

kompaniji imamo jako mnogo”, rekla je 

Kovačević. Kroz ETK-ov R&D centar, 

ali i druge ekspertne centre godišnje se 

realizira stotinjak različitih razvojnoistraživačkih 

projekata. 

Mario Živić i kolege napravili su analizu 

kako bi spoznali do čega im je na 

poslu najviše stalo: “I dječji vrtić i razne 

druge beneficije su važni jer olakšavaju 

život kako biste se lakše mogli koncentrirati 

na posao. Ali, to na listi prioriteta 

dolazi kasnije”, rekao nam je Živić. “Na 

prvom mjestu je izazovan posao u kojem 

te problem zaokuplja dok ga ne riješiš. 

Na drugom mjestu je poticajna okolina. 

Tek na trećem mjestu je plaća. Nama je 

bitno da smo pristojno plaćeni kako se 

ne bismo osjećali podcijenjeni. Ipak, plaća 

nije primarna: ako je velika, a posao 

dosadan, za nas nema izazova.” 

ZG ŠVEĐANI Studirali 

na FER-u, upoznali se u 

u Švedskoj: Silvija Prlić i 

Bojan Pavić bili su 

ETK-ovi stipendisti 


FORBES 

LJUDI I KOMPANIJE 

ERNEST TOLJ — EUROCABLE GROUP 

Vinski predah od vodova 

Od tvrtke za prodaju produžnih kabela dogurao je do moderne proizvodne 

grupe koji posluje u 16 zemalja i za 2012. planira prihod od milijardu kuna. 

Kako to radi Ernest Tolj? 

PIŠE: JOZO VRDOLJAK • FOTOGRAFIJE: VJEKOSLAV SKLEDAR 

Kod nas je kriza otkad smo 

se počeli razvijati, voli 

reći Ernest Tolj, predsjednik 

uprave Eurocable 

Groupa. “Istina je da 

je 2012. godina presudna, ali se toga ne 

bojim toliko jer smatram da ćemo se 

napokon početi ponašati normalno, a ne 

poput pijanih milijardera kako smo se 

često u proteklih 15 godina ponašali.” 

Ernest Tolj, jedan od istaknutih 

poduzetnika mlađe generacije, poduzetnički 

je put započeo u očevoj tvrtki 

Komel koja se bavila trgovinom produžnih 

kabela. Komel posluje i danas, 

a osim kao temelj obiteljskog biznisa 

za mlađeg je Tolja značajan i po tome 

što mu je omogućio kontakt s proizvođačima 

kabela širom svijeta. Kabele su 

Toljevi početkom devedesetih uvozili iz 

Europe, a onda su se počeli okretati proizvodnji 

i 1998. otvorili prvi proizvodni 

pogon, zaposlivši 50 radnika. 

Eurocable Group je utemeljen 1999. 

Dvije godine potom proširili su asortiman 

i otvorili drugu tvornicu, u Jankomiru, 

zaposlivši još 50 radnika. U lipnju 

prošle godine otvoren je i moderan pogon 

u Jakovlju. U investiciji vrijednoj 

oko 25 milijuna eura, 15,5 milijuna je 

osigurao EBRD. Sada u Eurocableu radi 

250 ljudi, a godišnja proizvodnja je 

vrijedna oko 150 milijuna eura. Tvrtka 

S njemačkim i 

austrijskim partnerom 

nedavno je potpisao 

ugovore vrijedne 

70 milijuna eura 

koja je prvotno bila usmjerena na trgovinu 

i distribuciju električnih kabela 

postala je krajem 2001. proizvođač instalacijskih 

vodova i kabela, a 2003. je 

uvela i proizvodnju energetskih kabela 

za napone do jednog kilovolta. Savitljive 

vodiče započinju proizvoditi 2005. 

godine, a 2008. u proizvodnju uvode 

tehnologiju uporabe izolacijskih materijala 

bez halogenih elemenata i otpornih 

na gorenje. Eurocable Group 

danas čine matična tvrtka Eurocable 

Group d. d. u Zagrebu te članice grupe: 

Eurocable - Zagreb, Eurocable Group 

Handels - Wien, Eurocable - Beograd, 

Eurocable - Podgorica. 

“Nedavnim potpisivanjem dva nova 

ugovora uspjeli smo osigurati plasman 

oko 92 posto ovogodišnje proizvodnje. 

To je važno za manje stresno poslovanje 

i potpuno posvećivanje proizvodnji. 

Ugovori potpisani s vodećim distributerima 

kabela, austrijskom tvrtkom Meinhart 

Kabel i njemačkom Faber Kabel, 

vrijedni su 70 milijuna eura. Uz već 

postojeće ugovore, ova nam partnerstva 

osiguravaju prodaju gotovo ukupnih 

godišnjih proizvodnih kapaciteta, 

temeljem kojih su u 2012. predviđeni 

ukupni godišnji prihodi od milijardu 

kuna. Eurocable ovime nastavlja strategiju 

širenja izvoznih aktivnosti na više 

od 90 posto ukupne prodaje, većinom 

na europska, a potom i na nova tržišta”, 

kaže Tolj. 

Osim na tržište regije, Eurocable 

izvozi u Veliku Britaniju, Slovačku, 

Češku, Rumunjsku, Bugarsku, a najznačajnija 

tržišta su Austrija, Njemačka i 

Francuska. Točnije, posluje u 16 zemalja. 

Grupa ima kapacitet proizvodnje 

od gotovo 40 tisuća tona gotovih proizvoda 

proizvedenih prema regionalnim 

i EU standardima i jedna je od prvih 

u regiji koja je uložila u vlastitu proizvodnju 

bakrene žice i PVC izolacijskih 

materijala 

“Imamo tvornicu s najmodernijom 

opremom. Danas sami proizvodimo 

svoju bakrenu žicu iz bakrenih ploča i 

PVC izolacijskih materijala. To nam je 

dalo podlogu i za širenje portfelja aktivnosti 

poput uvođenja novih proizvoda, 

od kojih ističem kabele velikih dimenzija 

te armirane kabele kao i kabele ot- 

32 

FORBES 

OŽUJAK, 2012 

JOZO VRDOLJAK JE 

NOVINAR PRIVREDNOG VJESNIKA

Vinogradi (gore) Dingač, 

Istra Radovani, Komarna; 

Enolog Michel Rolland (lijevo) 

i Ernest Tolj kome je 

vinogradarstvo odmor od 

industrijske proizvodnje 

porne na gorenje, odnosno kabele kakve 

traže najzahtjevniji kupci. Sve uštede su 

provedene do maksimuma da bismo bili 

potpuno konkurentni na europskom 

tržištu”, ističe Tolj. 

U Hrvatskoj je, kaže, zamrla gotovo 

svaka gospodarska aktivnost u dijelu 

koji zanima njegovu grupu, a u regiji 

nikad i nije bila na nekoj visokoj razini: 

“U padu je i tržište zapadne Europe, ali 

još uvijek ima posla. Stoga s europskog 

tržišta dolazi do pritiska i što se tiče cijena 

i što se tiče rokova isporuke. Konkurencija 

je velika jer se proizvodnja 

kabela u zadnjih deset godina razvijala 

dosta brzo pa su se tvrtke preslagivale. 

Sektor se restrukturirao tako da je 

izvan velikih korporacija ostalo vrlo 

malo malih neovisnih proizvođača. 

Ipak, dio neovisnih malih proizvođača 

još uvijek posluje stabilnije nego velike 

korporacije, vjerojatno i zato što smo 

prilagodljiviji i produktivniji. Zato smo 

i konkurentniji.” 

Tolj u zadnjih nekoliko mjeseci ne vidi 

naznake oporavka na tržištu. Austrija 

i Njemačka stagniraju. Mađarska je u 

problemima i gotovo da nema poslova. 

Češko i slovačko tržište usporava, dok 

se prema njegovim riječima Rumunjska, 

Bugarska, Austrija, Njemačka i Francuska 

drže na solidnom nivou: “Nama je 

tih pet zemalja najzanimljivije i tu plasiramo 

oko 65 posto svoje proizvodnje. 

Uspijevamo jer su naši proizvodi u najvišem 

kvalitetnom razredu, a cjenovno su 


FORBES 

ERNEST TOLJ — EUROCABLE GROUP 

OBITELJ: Toljevi ispod 

portreta svoje djece 

prihvatljivi.” Tolj ima velike, dugoročne 

planove na ruskom i ukrajinskom tržištu, 

koja su čak i u vrijeme krize imala rast 

od pet-šest posto. 

Ernest Tolj je u izboru Crome 2003. 

godine bio proglašen i menadžerom godine. 

Iste je godine i u izboru tjednika 

Nacional osvojio drugo mjesto, odmah 

iza Ivice Todorića, a ispred Željka Perića, 

tadašnjeg predsjednika uprave Lure. 

Šira ga je javnost upoznala i kao ambicioznog 

proizvođača vina. Njegova tvrtka 

Saints Hills u kratko se vrijeme uspjela 

uvrstiti među vodeće hrvatske vinare. 

Iako voli reći da je proizvodnja vina 

njegova ljubav, dojam je da je riječ o ozbiljnom 

projektu. Dokazuje to i činjenica 

da je angažirao jednog od najpoznatijih 

konzultanata Michela Rollanda. 

“Vino mi je svojevrsni odmak od industrijske 

proizvodnje”, kaže. “Proizvodnja 

vina me relaksira, a kako ima i 

troškove, logično je da se moram pozabaviti 

i prihodovnom stranom. Ambicija 

mi je napraviti tri vinarije. Odlučili smo 

se za proizvodnju visokokvalitetnih vina 

s najboljih položaja, iz dvije ponajbolje 

hrvatske sorte, malvazije i plavca 

malog. Cilj nam je izvoz. Trenutačno 

70 posto vina izvozimo na američko i 

europsko tržište. Imamo oko 50 hektara 

vinograda: u Istri nešto manje od 20, 

deset na Dingaču na Pelješcu, a ostalo 

u Komarni gdje dijelimo jedno brdo 

s obitelji Štimac. U Istri smo zasadili 

malvaziju i nešto chardonnaya, a u dva 

dalmatinska vinograda plavac mali. U 

projektu je izgradnja vinarije u Zagrudi 

na Pelješcu, te u Istri gdje imamo problema 

s ishođenjem dozvola. Zato smo 

našu prvu malvaziju, nazvanu Nevina, 

proizveli u Dicmu, znači u Dalmaciji.” 

Kao novi vinar, Tolj vjeruje da je 

uspjeh moguć, a izlaz vidi u osvajanju 

inozemnog tržišta. “U svakom slučaju 

bit će potrebno mijenjati zakone koji 

reguliraju vinarski sektor, uvesti reda 

u Zavodu za vinogradarstvo i vinarstvo, 

uvesti reda na tržištu i kažnjavati one 

koji zloupotrebljavaju etiketu. 

Imamo apsurd da se u pojedinim 

našim diplomatskim predstavništvima 

prigodom proslave Dana državnosti toče 

čileanska vina. Nadalje, treba uravnotežiti 

odnos cijene i kvalitete. Pojedina 

hrvatska vina kod nas se prodaju po 80 

kuna, a u Velikoj Britaniji po 20 kuna.” 

Tolj je aktivan i u procesu udruživanja 

hrvatskih vinara, ali smatra da je do 

udruživanja trebalo doći puno prije, kada 

je država još mogla izdvajati određena 

sredstva za promociju i brendiranje. 

Najveća prigoda za naše vinare svakako 

je plasman vina u turističkoj sezoni, ali 

Tolj upozorava na problem s malim vinarima 

koji nisu ulagali u tehnologiju i 

dizajn: “Zadruge su rješenje za plasman 

tih vina. Sve to govorim zato što će naši 

ponajbolji vinari uskoro imati još jedan 

problem: na naše će tržište doći odlična 

svjetska vina po vrlo prihvatljivim cijenama. 

Pouzdano znam da od prošlog 

ljeta pojedini francuski vinari daju besplatno 

vino u neke naše restorane.” 

Hrvatsko se vinarstvo neće razviti 

onoliko koliko bismo mi željeli ako ne 

razvijemo sve tri kategorije vina, naglašava 

Tolj: “Pohvalio bih pri tome napore 

Agrokor vina, Feravina, Badela, jer nude 

cjenovno prihvatljivo vino korektne 

kvalitete. Moramo pokriti sve tri tržišne 

niše. Nastavimo li s promocijama kakve 

smo imali unatrag godinu dana, bit ćemo 

prepoznati kao vinska zemlja.” 

34 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

ILUSTRACIJA: BORIS BENKO 


FORBES 

KONTEKST 

PRODAJA JAT-a 

Ima li pilota 

u Jatu? 

Nakon uzaludnog pokušaja prodaje 

srpskog nacionalnog avioprijevoznika, 

plan je da ga na jednake dijelove podijele 

država i trojica dobronamjernih tajkuna 

PIŠE: ALEKSANDAR APOSTOLOVSKI, BEOGRAD 

Osnovan 1. travnja 1947. 

godine, Jugoslavenski 

aerotransport (JAT) je 

bio sve samo ne projekt 

šaljivdžija. Ondašnji 

Centralni komitet KPJ je znao da mu 

je potrebna moćna aviokompanija, pa 

je s vremenom zaista narasla, što bi 

se reklo, do neslućenih visina. Bila je 

to prva aviokompanija u Europi koja 

je, 1985. godine, kupila najmodernije 

avione Boeing 737-300, a da bi tadašnje 

socijalističko i samoupravno leteće 

rukovodstvo pokazalo superiornost, 

naložilo je da se avioni oboje u srebrnu 

boju iako je to bilo zapravo zlatno doba 

jedne kompanije i jedne zemlje. 

U vremenu koje je slijedilo pokazalo 

se da ni kompanija niti zemlja nisu 

imale pilota u avionu, pa su putnici završili 

ovako kako su završili. Tresnuli 

su bez padobrana sa 10.000 metara 

u balkanski kapitalizam. Da se, recimo, 

ova društvena saga odvijala na 

nebu Skandinavije, pa da netko gurne 

Norvežanina, Danca ili Finca da lete, 

u njihovim rancima bila bi barem tri 

padobrana, mobitel najnovije generacije 

s kompasom i GPS-om, topli obrok 

plus čokolada, dnevnica od 200 eura 

za boravak u zraku, milijunska odšteta 

za pretrpljeni strah i regres za godišnji 

odmor. No vratimo se u ovdašnji zračni 

prostor, gdje je briga za čovjeka ipak 

najvažnija. Udarac u zemlju je, dakle, 

bio strahovit. I, naravno, potresan. 

I JAT se s vremenom počeo tresti, 

prateći opće trendove. Deset srebrnih 


FORBES 

KONTEKST — PRODAJA JAT-a 

MIROSLAV MIŠKOVIĆ, vlasnik Delte: najbogatiji 

Srbin jednom je nakratko bio potpredsjednik 

Vlade. Postaju li sada poslovni partneri? 

MIODRAG KOSTIĆ, vlasnik MK grupe: 

u privatizacijama prekaljeni kralj šećera i agrara 

sada bi se morao snaći u nebeskim visinama 

MIROSLAV BOGIĆEVIĆ, vlasnik Farmakoma: 

na noge je postavio mnoge kompanije, možda 

mu uspije održati u zraku i JAT 

JAT-ov je gubitak premašio vrijednost kapitala, 

kratkoročne su obaveze veće od obrtnih 

sredstva, a čak 40 posto imovine u vrijednosti 

od 65 milijuna eura nije upisano 

Boeinga, prebojenih u bijelo, i dalje su 

uzdanica njegove flote, a ondašnje mlade 

stjuardese, danas mahom ljubazne, 

drage bakice pred penzijom, i dalje lete 

pa tu ne treba mnogo metafora da 

bi se prikazalo stanje srpske državne 

aviokompanije. Državna revizorska institucija 

utvrdila je u svom najnovijem 

izvještaju da je JAT prezadužen i da je 

nekamo nestao cijeli njegov imetak, jer 

je gubitak premašio vrijednost kapitala 

od 24 milijuna eura. Utvrđeno je i da 

nacionalni zračni prijevoznik neredovito 

podmiruje obaveze, flota mu je 

zastarjela, prometna mreža smanjena, 

kratkoročne obaveze premašuju obrtna 

sredstva, a čak 40 posto imovine 

u vrijednosti od oko 65 milijuna eura 

nije ni upisano. 

Gotovo sve postmiloševićevske vlade 

pokušale su JAT-u pronaći strateškog 

partnera, ali su potencijalni kupci 

bježali od njega kao da je ozračen, kao 

da u skrivenim dijelovima za prtljagu 

prevozi osiromašeni uran za Ahmadinedžada 

sve do nekog aerodroma 

u pustinji koji ne postoji na karti, već 

je pod stražom revolucionarne garde 

koja teret pod okriljem noći sprovodi 

do nekog od podzemnih bunkera. 

Zaista je nevjerojatno koliko se puta 

razgovaralo sa strancima. Predstavnici 

vlade pregovarali su i s Turkish 

Airlinesom jer se vjerovalo da će ovozemaljska 

obnova srpsko-turskog prijateljstva 

omogućiti da se ta koalicija 

formira i na nebu… 

Spominjao se i azerbajdžanski Azal 

kao prethodnica izuzetno perspektivnih 

odnosa Beograda i Bakua, koji se 

već nazivaju bratskim. Na nedavnom 

tenderu, na kojem nije bilo sasvim 

jasno ni što se nudi ni što se prodaje, 

prijavila se letonska kompanija Baltic 

Aviation Systems, ali je i taj link Srba 

s baltičkim područjem prekinut kada 

je vlasnik BAS-a Vladimir Antonov 

uhapšen zbog financijskih malverzacija. 

Spominjani su i ruski Aeroflot, Air 

India, planiralo se i bratstvo s njemačkim 

Air Berlinom… Uzalud. To je zaista 

grijeh jer je JAT, takav kakav jest, 

jedna od najsigurnijih aviokompanija 

na kontinentu. Događa se, doduše, da 

netko od putnika snimi šaraf na krilu 

koji se odvrnuo pa onda tu fotku, 

obično pred privatizaciju, dostavi tabloidima 

koji je potom razvale preko 

cijele naslovne stranice, obavezno 

s katastrofičnim naslovom. Možda 

tijekom nekog leta zaista i otpadne 

kakav manje važan dio s krila, ali stari 

srebrni Boeinzi su neuništiva sorta, 

to su metalni reptili iz doba Jure koji, 

urlajući svojim snažnim motorima, 

odolijevaju svim zakonima gravitacije. 

Štancani su u ono slavno doba Amerike 

kada su se proizvodile letjelice bez 

roka trajanja, kada su s tekućih vrpci 

punim gasom startali Ford Mustanzi i 

Chevrolet Corvette umjesto da se, kao 

danas, štancaju obveznice i špekulativni 

vrijednosni papiri. 

I SFRJ je bila nešto slično, pa ni dva 

decenija od raspada zajedničke države 

nikome nije padalo na pamet da 

slavnom imenu aviokompanije oduzima 

jugoslavensko porijeklo. Bilo je, 

doduše, prijedloga da se JAT pretvori 

u SAT (Srpski aerotransport), ali su 

te ideje kao heretičke odbacili čak i 

notorni nacionalisti jer je staro ime 

odavno ateriralo u podsvijest., valjda 

kao potisnuto sjećanje na vrijeme kada 

se letjelo na sve kontinente i slijetalo 

ne samo u New York, Sankt Peterburg 

ili Sydney, već i na piste nesvrstanih 

prijatelja, prokopane u dubinama neistraženih 

džungli. 

JAT-om je pokušao upravljati i Slobodan 

Milošević, potpisavši još 1998. 

godine tada senzacionalan ugovor s 

38 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

Airbusom o nabavi osam aviona, vrijedan 

580 milijuna dolara. Beograd je 

uplatio predujam od oko 23,5 milijuna 

dolara, ali je to pitanje godinama ostalo 

nerazjašnjeno. Prema brojnim teorijama 

zavjere upravo je Miloševićevo 

okretanje Airbusu bilo zapravo potpisivanje 

njegove smrtne presude, jer je 

neobično brzo nakon sklapanja posla 

s Francuzima na Balkan doletio američki 

diplomat za specijalne operacije 

Richard Holbrook, prijeteći bombardiranjem 

Jugoslavije koje se dogodilo 

nepunu godinu kasnije. 

I tko će na kraju balade pilotirati 

JAT-om? Kako ga stranci neće, kao i 

u svim tranzicijskim zemljicama neizbježan 

je deal države i dobronamjernih 

tajkuna. Nedavno su se najbogatiji 

Srbin i vlasnik Delte Miroslav Mišković, 

vlasnik MK grupe Miodrag Kostić 

i vlasnik Farmakoma MB Miroslav Bogićević 

čuli telefonom. Shvatili su da 

treba spašavati JAT, a potom se jedan 

od njih - ne žele reći koji - sreo s premijerom 

Mirkom Cvetkovićem. Dogovor 

je otprilike ovakav: državi pripada 

50, a trojici bogataša ostalih 50 posto 

kompanije. Dogovor se mora provesti 

hitno, do parlamentarnih izbora koji se 

očekuju na Đurđevdan, 6. svibnja. 

Bogataši emotivno priznaju da ne 

očekuju dobit. Čak to naglašavaju, ali 

im san nikako ne dolazi na oči, a spokoj 

u srca jer JAT-u prijeti odlazak na otpad, 

tako da ekonomski analitičari već 

vide tko će podmetnuti leđa i mahati 

rukama kako bi JAT ostao u zraku. To 

su, naravno, porezni obveznici. 

U ekipi bogatih patriota posebno je 

zanimljiv treći čovjek, Miroslav Bogićević 

koji slovi za ekonomsku zvijezdu 

u usponu. Taj šabački biznismen 

je zemljak i prijatelj potpredsjednika 

Demokratske stranke Dušana Petrovića, 

jednog od najbližih suradnika 

predsjednika Srbije Borisa Tadića. Petrović 

se posljednjih godina bavio isključivo 

stranačkom infrastrukturom i 

uz gradonačelnika Beograda Dragana 

Đilasa slovi kao najozbiljniji kandidat 

za budućeg premijera Srbije. Naravno, 

O strateškom se partnerstvu u JAT-u 

pregovaralo s Turkish Airlinesom, Azalom, 

BAS-om. Spominjani su Aeroflot, Air India, 

Air Berlin. Uzalud. Stranci ga neće 

ako Tadićevi demokrati pobijede nekadašnjeg 

Šešeljevog kuma, a danas 

lidera proeuropskih naprednjaka Tomislava 

Nikolića. 

Petrović i Bogićević su iz istog grada, 

a uspon ovog drugog išao je paralelno s 

uspinjanjem ovog prvog do samog vrha 

najmoćnije stranačke grupacije u Srbiji. 

Bogićević, međutim, nije tipičan tajkun. 

Bavi se isključivo proizvodnjom, od razvijanja 

Šabačke mlekare u nacionalni 

brend, do modernizacije kemijske in- 

dustrije i kupnje rudnika širom zemlje, 

među kojima je i čuveni Lece, prebogati 

rudnik zlata nedaleko od granice s 

Kosovom. Sve te grupacije Bogićević je 

poslije privatizacije podigao na noge pa 

bi eventualnim sudjelovanjem u upravljanju 

možda mogao održati JAT u zraku. 

Mišković i Kostić su već prekaljeni 

u privatizacijama, tako da bi eventualno 

bilo zanimljivo tko bi u ovoj trojci bio 

pilot, a koja dvojica kopiloti. 

Ali, čak da i ovaj državno-tajkunski 

dogovor propadne, sudbina Jat 

Airwaysa je izvjesna jer je on mnogo 

više od obične aviokompanije. On je 

sjećanje na vrijeme kada je ekonomska 

klasa bila dostupna i čistačicama koje 

su se s dječicom tiskale do malenih 

prozora kako bi prvi put vidjele more. 

I sve dok tog sjećanja bude, JAT-ovi 

će Boeinzi s imenom zemlje koja više 

ne postoji poput ukletog Holandeza 

tumarati nebesima, bez stjuardesa, bez 

pilota, bez ikakve veze s ovozemaljskim 

kontrolama leta… 

Jer JAT odavno obitava iznad 10.000 

metara, bez ikakve logike, završnog računa 

i zakona fizike. 


FORBES 

KONTEKST — ZARUBEŽNJEFT 

Nakon trogodišnjeg prekida, rafinerija nafte u Bosanskom Brodu ponovno je proradila krajem 

2008. godine. Novi vlasnik, ruski državni div Zarubežnjeft uložio je u nju 40 milijuna eura 

40 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

ZAGREB 

ŠUTI, 

RUSIMA 

SE ŽURI 

Svi su već zadovoljno trljali ruke 

zbog dolaska Zarubežnjefta, a onda 

je u Banskim dvorima zavladao 

tradicionalni zavjet šutnje kad su 

u pitanju ruske naftno-plinske 

investicije. No, Kremlj će od hrvatske 

vlade tražiti što skoriji odgovor 

PIŠE: VLADO VURUŠIĆ • FOTOGRAFIJE: AP 

Zarubežnjeft u Hrvatsku ulaže milijardu eura!”, “Ruska 

naftna kompanija investira milijarde u naftni biznis na 

Balkanu”, “Ruski naftni div osvaja Hrvatsku”, bili su 

vrući naslovi u hrvatskim i ruskim medijima tijekom 

ovozimskih snježnih vijavica, kada je objavljeno da će jedna 

od najjačih ruskih energetskih tvrtki u suradnji sa švicarskim 

White Falcon Holdingom i našim Janafom osnovati konzorcij 

Zarubezhneft Adria i u kratko vrijeme uložiti milijardu eura u 

više programa. To bi obuhvatilo izgradnju naftovoda Slavonski 

Brod - Zagreb - Omišalj, naftovoda između rafinerije u Bosanskom 

Brodu, koja je u vlasništvu Rusa, i rafinerije na hrvatskoj 

strani Save, te ulaganje oko 100 milijuna eura u geološka istraživanja 

po Hrvatskoj. K tomu bi otkupili 63 crpke austrijskog 

OMV-a u Hrvatskoj (i 13 u BiH), čime bi kontrolirali 13 posto 

hrvatskog tržišta gorivom. 

No, kad su već svi zadovoljno trljali ruke, Nikolaj Brunič, 

poduzetni direktor Zarubežnjefta koji, kažu, bez kucanja može 

u Putinov kabinet, u ruskoj ambasadi u Zagrebu najavio posao 

stoljeća, a tadašnji šef Janafa Ante Markov (nedugo potom 

smijenjen) ganuto laštio kićeni ruski Orden Družbe na svom 

Premijer Republike Srpske Milorad Dodik (u sredini) 

i direktor Zarubežnjefta Nikolaj Brunič (desno) 

u obilasku rafinerije u Bosanskom Brodu 

(AP Photo/Radivoje Pavicic) 


FORBES 

KONTEKST — ZARUBEŽNJEFT 

Moćni šef Zarubežnjefta Nikolaj Petrovič Tokarev kućni je prijatelj premijera Putina. U Dresdenu su 

živjeli u istoj zgradi. 

(AP Photo/RIA-Novosti, Alexei Nikolsky, Pool) 

reveru, u Banskim je dvorima ponovno 

zavladao tradicionalni zavjet šutnje 

kada su u pitanju ruske naftno-plinske 

investicije u Hrvatskoj. Novi ministri 

nelagodno su se promeškoljili u uskim 

stilskim foteljama na Markovu trgu i 

odgodili odluku. 

Sjetimo se samo glasno najavljivanog 

pa potiho odbijenog projekta Družba 

Adria ili premišljanja oko sudjelovanja 

u megaplinovodu Južni tok, zbog čega 

Hrvatska neće biti jedno od čvorišta plinovoda 

(to je prebačeno u Mađarsku). 

Rusima se danas žuri jer na ovim prostorima 

državni Zarubežnjeft ima velike 

naftne planove. Hrvatska bi trebala 

zbrojiti isplati li joj se to. Srbijanska naftna 

industrija u ruskim je rukama. Rusi 

kontroliraju najveći dio naftne industrije 

BiH. Bugarska se pokušava izvući iz 

ruskog energetskog stiska, ali još uvijek 

100 posto plina i nafte nabavlja iz Rusije, 

a Grčka gori. Ruski su se pogledi ponovno 

prebacili nešto zapadnije osobito 

kada su krajem prošle godine Bugari 

definitivno odustali od milijardu eura 

vrijednog naftovoda Burgas - Aleksandropulos, 

kapaciteta 35 milijuna tona 

godišnje s perspektivom i do 50 milijuna 

tona godišnje (suradnja državnih 

kompanija Transnjeft i Rosnjeft), kojim 

se ruska nafta trebala prebacivati s Crnog 

na Egejsko more. Hrvatski pravac 

ponovno je postao zanimljiv i zbog skorog 

ulaska u EU. 

Zbog svega toga Kremlj će pritiskati 

za što skoriji odgovor od premijera 

Milanovića i potpredsjednika Vlade 

Radimira Čačića. Naime, Zarubežnjeft 

je jedno od najvažnijih strateških poduzeća 

Rusije, jedan od onih zlatnih 

kazana poput Rosnjefta, Gazproma i 

Transnjefta oko kojih se tiska nezasitna 

kremaljska elita visokih potreba, jakih 

veza, snažnog političkog utjecaja i vrlo, 

vrlo zlopamtilačkog raspoloženja. 

Zarubežnjeft, osnovan još 1967. godine 

za lakši političko-ekonomski prodor 

sovjetskog utjecaja, danas je ključna 

energetska ruska tvrtka u stopostotnom 

vlasništvu države. Njezina se vrijednost 

procjenjuje na više od 10 milijardi eura, 

RASPRAVLJA SE 

O DJELOMIČNOJ 

PRIVATIZACIJI, ALI 

NE PRIJE 2016. 

pošle je godine proizvela više od pet 

milijuna tona nafte, a čista dobit za 2011. 

godinu premašuje 520 milijuna eura. 

Iako se raspravlja o djelomičnoj privatizaciji 

- najviše 49 posto, pri čemu država 

ostaje neupitni vlasnik - to se neće 

dogoditi barem do 2016. godine. 

Ruski gigant ima poslove u 66 zemalja. 

Moć Zarubežnjefta ilustrira i podatak 

da su francuski Total i norveški Statoil 

prihvatili dobronamjerni prijedlog 

iz Kremlja da na “svom” Harjaginskom 

nalazištu u sjevernom Sibiru prihvate 

Zarubežnjeft kao naknadnog kompa- 

njona. Francuzi su sjeli i razmislili, te 

zaključili da je 20 posto koliko moraju 

dati Zarubežnjeftu ipak manje nego 

ništa, što je ostalo British Petroleumu 

kada se uzjogunio oko preraspodjele s 

ruskom stranom na Sahalinu. 

Iako je direktor Nikolaj Brunič, 

ključna figura Zarubežnjefta je ipak Nikolaj 

Petrovič Tokarev, predsjednik odbora 

direktora. Taj 62-godišnji žovijalni 

general-major FSB-a zanat je ispekao 

u KGB-ovoj inozemnoj obavještajnoj 

službi u prijelomnim osamdesetima. 

Tokarev je služio u DR Njemačkoj, u 

Dresdenu gdje je, kažu ruski mediji, bio 

šef smjernom obavještajcu Vladimiru 

Putinu. Otad njih dvojicu veže i kućno 

prijateljstvo. Živjeli su u Dresdenu u 

istom stubištu. Ostvarivši političke ambicije, 

Putin nije zaboravio prijatelja. 

UN je svojedobno Tokareva osumnjičio 

da je zajedno s još jednim bliskim 

Putinovom prijateljem iz KGB-a, 

Genadijem Timčenkom i njegovom 

tvrtkom Gunvor, navodno nešto mutio 

oko programa “Nafta za hranu” dok je 

u Iraku na vlasti bio Sadam Husein. Cijela 

ruska operacija tog programa išla 

je baš preko Zarubežnjefta. No, kako su 

u tom programu s rukama u pekmezu 

primijećeni i mnogi visoki dužnosnici 

UN-a, sve je i za Tokareva ostalo tek na 

usputnim novinskim člancima. Tokarev 

je u počecima Putinova kremaljskog uspona 

radio u njegovu uredu, a danas se 

uhljebio na dužnosti predsjednika još 

jedne bitne dohodovne i klijentelističke 

kompanije kremaljske elite - Transnjefta 

koji ima monopol na transport ruske 

nafte naftovodima, a gdje je jedan od 

čelnika njegov zet Andrej Bolotov, muž 

njegove mezimice Maje i sin starog Tokarevljeva 

kagebeovskog druga. 

Tvrtkom rukovodi Rosimuščestvo 

(Ruska imovina), državna tvrtka pod 

čijim su nadzorom sve strateške državne 

kompanije.Na čelu Rosimuščestva je 

Jurij Petrov, rodom iz Sankt Peterburga 

kao i Putin te navodno kolega sadašnjeg 

ruskog predsjednika i skorog premijera 

Dmitrija Medvedeva iz nemirnih studentskih 

dana. 

42 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

FORBES 

KONTEKST — SRBIJA BEZ U.S. STEELA 

Čelični udarac 

ispod pojasa 

Odlazak američkog diva uzdrmao je političke duhove u Srbiji: za jedan od 

skupljih dolara morali su odlučiti jesu li spremni izgubiti 5400 glasova i cijelo 

Smederevo neposredno prije izbora. Otkup željezare bio je ekonomski sumnjiv 

PIŠE: IVANA RISTIĆ, BEOGRAD • FOTOGRAFIJE: AP PHOTO/DARKO VOJINOVIĆ 

ZA DOLAR: Potpredsjednik europskih operacija U.S. Steela David J. Rintoul (lijevo) i premijer 

Srbije Mirko Cvetković potpisali su 31. siječnja sporazum o reotkupu smederevske željezare 

To big to fail”. Tako su domaći 

ekonomisti ocijenili odluku 

Vlade Srbije da krajem siječnja 

otkupi željezaru U.S. Steel 

Serbia od američkih investitora koji su, 

nezadovoljni rezultatima, najavili povlačenje. 

Ova transakcija koštat će državni 

budžet simbolično - jedan dolar. 

Prije devet godina privatizirana željezara 

u Smederevu zapošljava oko 

5400 radnika, a najava da Amerikanci 

pakuju kofere uslijedila je po neuspješnom 

pokušaju da se prebrodi kriza, pad 

potražnje za čelikom te niska cijena na 

svjetskom tržištu, što je u 2011. željezari 

donijelo manjak od čak 200 milijuna 

dolara. Bio je to samo nastavak jednako 

loše 2010. godine, kada je završni račun 

U.S Steela u Srbiji također ostao oko 

200 milijuna dolara u minusu, čime se 

kompanija popela na drugo mjesto među 

najvećim gubitašima, odmah nakon 

Železnica Srbije. Jasno je da Amerikanci, 

izuzetno uspješni u industriji čelika, 

nisu imali računicu za ostanak. 

Vlada je odluku da smederevsku željezaru 

otkupi za jedan dolar donijela 

27. siječnja. Premijer Mirko Cvetković 

je rekao da je to “iznuđen potez” i da 

je vladin cilj održati proizvodnju i pronaći 

strateškog partnera, što je mnogo 

lakše ako željezara radi. Vlada je 

otkupom željezare dobila kompletna 

osnovna sredstva za rad i neto obrtna 

sredstva u vrijednosti od 100 milijuna 


FORBES 

KONTEKST — SRBIJA BEZ U.S. STEELA 

45 KM ISTOČNO OD BEOGRADA: Jedan od 5400 radnika željezare u Smederevu, 

zabrinutih za svoja radna mjesta. U.S. Steel je potkraj studenoga najavio povlačenje iz Srbije 

eura, a kompanija nema nikakva zaduženja 

i kredite, naglasio je Cvetković. 

Procjenjuje se, međutim, da nagomilani 

dugovi U.S. Steela, iako otpisani, 

iznose oko 450 milijuna eura i da 

kompanija mjesečno ima gubitke od 

15 milijuna eura. Za prenapregnuti 

budžet Srbije, na koji MMF ne gleda 

blagonaklono, ovo je svojevrsni kaskaderski 

skok jer i samo održavanje ovog 

sistema treba odnekud financirati, i 

to već od ožujka. Za plaće mjesečno 

treba osigurati oko 3,5 milijuna eura. 

Prema dosadašnjim najavama gubici 

će se financirati iz državnih subvencija, 

što pak znači da će se morati uzeti na 

nekom drugom mjestu, koje vlada zasad 

ne otkriva. Zato će, ocjenjuju ekonomisti, 

mašinerija od koje živi cijelo 

Smederevo na državnim jaslama moći 

preživjeti tek nekoliko mjeseci. 

Od dvije visoke peći u smederevskoj 

željezari, jedna je krajem prošle 

godine stavljena u režim tihog hoda, a 

od 9. siječnja zaposleni rade četiri dana 

tjedno. Za peti dan primaju 60 posto 

plaće. Mjesec dana po preuzimanju 

i sam je premijer, doduše stidljivo, 

prvi put javno spomenuo mogućnost 

stečaja ako se za nekoliko mjeseci ne 

pronađe novi strateški partner. Ekonomisti 

podižu obrve na sve veći interven- 

Za 1 USD Vlada Srbije 

je kupila kompaniju sa 

450 milijuna eura 

akumuliranih gubitaka 

cionizam i upozoravaju da vlada kasni s 

brigom o radnim mjestima, jer ih je od 

početka krize nestalo 250 tisuća. 

Može se čuti i argument da je novcem 

koji će biti potrošen na spas U.S. 

Steela vlada mogla stvoriti bolje uvjete 

za poslovanje, kojima bi ublažila drastičan 

rast nezaposlenosti od početka 

krize. 

Stopa nezaposlenosti sada premašuje 

23 posto. Za Aleksandra Stevanovića 

iz Centra za slobodno tržište, agilnost 

srpskih vlasti u brizi o radnim mjestima 

sada je diktirana “političkim trenutkom”. 

On vjeruje da ni U.S. Steel nije 

slučajno baš sada najavio odlazak: “U.S. 

Steel je izabrao moment. Svaka vlada 

u tranziciji učinila bi ovo isto.” Stevanović 

je uvjeren i da Amerikanci ne bi 

“tako lako” odustali da nisu sigurni kako 

u Smederevu za njih profita neće biti 

barem deset godina. Njegova je najveća 

dilema kako će vlada naći boljeg od 

U.S. Steela. “To je nerealno”, poručuje 

Stevanović. A nalaženje novog partnera 

pod lošijim uvjetima može samo još 

više koštati Vladu Srbije, odnosno porezne 

obveznike. Još gore će biti ako 

se Vlada dodatno zaduži da bi održala 

željezaru “iznad vode”. 

Ovo je bio težak, ali ipak jednostavan 

izbor za ministra ekonomije Nebojšu 

Ćirića. On je uvjeren da će država samo 

privremeno preuzeti željezaru: “Po- 

44 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

U.S. STEEL U BROJKAMA (MIL. EUR) 

GODINA 

POSLOVNI 

PRIHODI 

2010. 

800,7 

2009. 

460,8 

IZVOR: TOP 300, EKONOM: EAST MEDIA GROUP 

EBITDA 

-90,7 

-110,3 

NETO 

GUBITAK 

150 

146,8 

BROJ 

ZAPOSLENIH 

5.400 

5.614 

PROCJENA 

INVESTICIJA 

20,4 

60,6 

Loše vijesti iz New Yorka 

Američka korporacija U.S. Steel kupila je 2003. godine 

smederevsku željezaru Sartid u stečaju za 21,3 milijuna 

dolara i ta privatizacija, od načina na koji je obavljena do 

kupoprodajne cijene, često je bila meta kritike opozicije i 

pojedinih analitičara. 

Predsjednik U.S. Steela John Surma, govoreći pred investitorima 

na Newyorškoj burzi, izjavio je početkom studenoga 

nije zadovoljan rezultatima koje kompanija postiže 

u Srbiji. Otad se aktualnoj vladi znoje dlanovi na samom 

kraju mandata, pred izbore koji je očekuju na proljeće. 

Državno preuzimanje za jedan dolar epilog je koji nije 

iznenadio. No, postavlja se pitanje: ako jedan od najboljih 

poznavalaca industrije čelika na svijetu nije uspio poslovati 

profitabilno na srpskom tržištu, kako onda očekivati od 

vlade da osigura plaće zaposlenima, a da istodobno ne 

“ljuti” MMF dodatnim produbljivanjem deficita u budžetu? 

I dok u vladi kažu da je ovo bio iznuđen potez jer se 

drukčije nije moglo, u Smederevu se, iako žale za Amerikancima, 

raduju öto nisu ostali na vjetrometini. 

PREDSJEDNIK I CEO: 

John P. Surma pozira kraj 

boksa s kojeg se na NYSE 

trguje dionicama U.S. Steela 

(AP PHOTO/RICHARD DREW) 

U. S. Steel je bio toliko 

velik za Srbiju da se 

mogao igrati njezinom 

statistikom 

stoji interes investitora, ali od trenutka 

kada netko iskaže interes do potpisivanja 

ugovora prođe ne samo nekoliko 

mjeseci, već više od godinu do dvije”, 

izjavio je Ćirić. 

Čak i da vlada nije uletjela u ovaj 

jednostrani deal, gubitke ne bi mogla 

izbjeći. Propast velike kompanije imala 

bi ekonomske posljedice po cijelo 

Smederevo, ali i ekonomiju Srbije, jer 

je U.S. Steel Srbija sudjelovao s oko pet 

posto u ukupnoj proizvodnji, a s oko 

14 posto u izvozu. Ovako, vlada je za 

jedan dolar kupila kompaniju sa 450 

milijuna eura akumuliranih gubitaka, 

ali vjerojatno i najmanje 5400 glasova 

na izborima. Izgleda da se nije rukovodila 

ekonomskim, već prije svega 

socijalnim i političkim ciljevima. Osim 

što bi Smederevo prema ocjeni ekonomista 

ostalo “grad duhova”, domino 

efekt zatvaranja uzrokovao bi i znatno 

smanjenje izvoza, jer u pitanju je 

najveći srpski izvoznik čiji je izvoz u 

devet mjeseci 2011. vrijedio 695 milijuna 

dolara. To je i kompanija koja čini 

33 posto ukupnog prometa Železnica 

Srbije i mjesečno troši plina za sedam 

do osam milijuna dolara. 

Koliko je taj div važan za ukupnu 

ekonomiju zemlje dovoljno govori 

podatak da je u proljeće 2009. Srbija 

statistički izašla iz recesije, prema 

podacima Republičkog zavoda za statistiku, 

upravo zato što je, kako su tada 

ocijenili ekonomisti, U. S. Steel upalio 

peć koja je u prvom kvartalu 2009. bila 

ugašena, a statistici je bila niska baza 

za usporedbe. 

Prema riječima ekonomista Ljubomira 

Madžara, Vlada se našla u situaciji 

grčke tragedije gdje svaki mogući scenarij 

ima tragičan kraj. Politički i humano, 

zatvaranje 5500 radnih mjesta bilo 

bi strašno, kaže Madžar. Ekonomski 

pak nije uvjeren da je preuzimanje željezare 

dobar potez, jer vlada sigurno 

neće znati njome upravljati bolje od 

američkih menadžera. Troškovi smederevske 

željezare samo će rasti jer 

nema potražnje za njezinim čelikom 

i proizvodnja će se u nekom trenutku 

morati zaustaviti , smatra Madžar, a 

nije optimist ni kada je riječ o pronalaženju 

novog strateškog partnera: “Da 

firma vrijedi, ne bi U.S. Steel otišao.” 

Da su vlasti u Srbiji u nezavidnoj poziciji 

kad je odnosu s investitorima riječ, 

pokazuje i podatak da je MMF početkom 

veljače odlučio za svaki slučaj zamrznuti 

aranžman sa Srbijom vrijedan 

1,1 milijardu eura, jer su garancije Vlade 

Srbije za zaduživanje javnih poduzeća 

bile veće od dogovorenih budžetom za 

2012. Na drugoj strani iste omče je 760 

tisuća nezaposlenih. 


FORBES 

KONTEKST — MAKEDONIJAPAT 

Na pogrešnoj 

strani ceste 

Javno poduzeće za upravljanje makedonskim cestama punih je 20 godina 

tiho propadalo. Nakon tri policijske akcije, tvrtka s 15 milijuna eura duga 

nastoji preživjeti dok država ne modernizira ceste i sustav naplate 

ALEKSANDAR MANASIEV, SKOPLJE 

Krivom stranom ceste kretalo 

se, po svemu sudeći, poduzeće 

Makedonijapat, zaduženo 

za održavanje makedonskih 

cesta i naplatu cestarina. Kako drukčije 

objasniti činjenicu da je tvrtka zaglavila 

u dužničkoj rupi od preko 15 milijuna 

eura. Tri nisplaćene plaće za više od 

1600 zaposlenih, veliki dugovi dobavljačima, 

stari strojevi za održavanje cesta 

i više od 800 tisuća vozila koja 2010. 

nisu platila cestarinu, samo su neki od 

problema s kojima se suočava to javno 

poduzeće. I kao da sve to nije dovoljno, 

u proteklih pet godina dvjestotinjak 

zaposlenih završilo je iza rešetaka zbog 

navodne krađe novca od cestarina. 

PROBLEMI U PODUZEĆU NISU 

OD JUČER. Makedonske ceste tiho 

su propadale punih 20 godina. Bilo je 

javna tajna da mnogi nisu plaćali cestarinu 

za autoceste ili su plaćali po sistemu 

pola-pola: polovicu novca vozač bi 

zadržao, a druga polovica išla je u džep 

radniku na naplatnim kućicama. Svi 

dobivaju, a država gubi. Ovo možda 

izgleda kao takozvana sitna korupcija, 

ali je dobit na dugi rok pozamašna. 

Istodobno je tvrtka gomilala dugove, 

a neke od bivših šefova policija je 

osumnjičila za kriminal. Drugi su prošli 

samo s opomenom Komisije za borbu 

protiv korupcije, ali bez krivičnog progona. 

Poduzeću se godinama tolerirao 

46 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

sumnjiv način rada. Svi koji su se u tom 

razdoblju barem jedanput vozili makedonskim 

autocestama pretpostavljali su 

da financijsko stanje tvrtke nije ružičasto 

i da su rupe u budžetu velike barem 

poput onih na cestama. Za katastrofalno 

stanje poduzeća javno se doznalo 

tek 2007. godine, kada je Ministarstvo 

unutarnjih poslova provelo veliku operaciju 

“Zmijsko oko”. Uhićeno je više 

od 70 zaposlenika s naplatnih kućica na 

autocesti Kumanovo-Skoplje - Đevđelija 

i na regionalnoj cesti Skoplje -Tetovo- 

Gostivar. Policija i tužitelji tvrdili su da 

su osumnjičeni u pet mjeseci ostvarili 

nezakonitu dobit od pet milijuna eura. 

Koridora 10 potpuno digitalizira, no vlada 

je od toga uskoro odustala. Odlučeno 

je da naplatu provodi sama država. 

“Odustali smo od ideje koncesionirane 

naplate cestarine nakon što su analize 

pokazale kako je u javnom interesu 

da država sama uloži u dio naplate”, rekli 

su u Ministarstvu prometa. Procjene 

pokazuju da će digitalizacija cestarina 

na Koridoru 10 biti dovršena 2013. godine. 

Makedonija je od EBRD-a dobila 

kredit od 107 milijuna eura. Od toga 

je 90 milijuna namijenjeno za ceste, a 

ostatak za modernizaciju sustava naplate. 

Na makedonskom autocestama 

nalazi se osam naplatnih postaja. 

OPERACIJA JE USKORO DOBILA 

I NASTAVAK, “Zmijsko oko 2”, kada 

su uhićeni rukovoditelji s naplatnih 

kućica. Policija je šest mjeseci tajno 

snimala kako osumnjičeni stavljaju novac 

u džepove umjesto u blagajnu. 

“Zmijsko oko” bilo je najveća, najdulja 

i najmasovnija policijska operacija 

ovoga tipa dotad, ali se u sudskom 

postupku pokazalo kao promašaj. Tužitelji 

nisu uspjeli dokazati da su osumnjičeni 

nanijeli materijalnu štetu od 

preko pet milijuna eura, kako se na početku 

tvrdilo. Većina optuženih dobila 

je uvjetnu zatvorsku kaznu, ali je prvostupanjska 

presuda uskoro ukinuta. 

Nakon pet godina oba su predmeta još 

uvijek u sudskom postupku, a uhićeni 

su brže stigli do pravde izvan Makedonije. 

Optuženi u operaciji “Zmijsko oko” 

tužili su Makedoniju Europskom sudu 

za ljudska prava u Strasbourgu, koji je 

naložio vladi da im plati po 2000 eura 

odštete zbog neopravdanog pritvora. 

Nakon tih hapšenja nakratko se 

učinilo da je sustav naplate cestarine 

napokon izliječen od kriminala. Neko 

vrijeme vozači nisu plaćali po sistemu 

pola-pola, ali se ni zaposleni na naplatnim 

kućicama nisu usuđivali uzeti novac. 

Da je to bila samo maska potvrdilo 

se u prosincu 2011. kad je policija je 

uhitila devedesetak zaposlenih na naplatnim 

kućicama, u operaciji ovaj put 

nazvanoj “Kaldrma”. Sumnjiči ih se za 

Mnogi nisu plaćali cestarinu ili su vozači 

zadržavali polovicu novca, a druga polovica išla 

je u džep radnicima na naplatnim kućicama 

Dva ‘Zmijska oka’ i operacija ‘Kaldrma’ iznijeli 

su na vidjelo kriminal težak više milijuna eura, 

a 200 zaposlenih završilo je u zatvoru 

krađu dva milijuna eura izdavanjem 

lažnih računa za naplatu cestarine u 

protekle dvije godine. Prema policiji, 

riječ je o organiziranoj kriminalnoj 

skupini zatvorenog tipa: da bi joj se 

pristupilo, šefu odjela naplate i njegovim 

pomoćnicima plaćalo se od 100 do 

500 eura. Jedan od glavnih dokaza je 

razlika u zaradi, utvrđena kada je uspoređen 

profit s brojem vozila koja su 

prošla makedonskim autocestama. 

I dok se policija borila s cestovnom 

mafijom, a makedonska vlada najavljivala 

jačanje borbe protiv korupcije 

kako bi ubrzala približavanje zemlje 

euroatlantskim integracijama, Makedonijapat 

je postao dvostruki gubitnik. 

Nakon što je izgubio brdo novca zbog 

nenaplaćenih cestarina, sada još gubi i 

na plaćama koje i dalje isplaćuje optuženima. 

“Optuženici su uklonjeni s posla, 

ali bez presude ne možemo učiniti 

ništa više. Optuženima u prvoj akciji 

isplaćuje se 100 posto plaće, a onima iz 

druge akcije 50 posto. Uhićeni u nedavnoj 

akciji ‘Kaldrma’, koji su u pritvoru, 

nakon disciplinskog postupka dobili su 

otkaz”, kažu u poduzeću kojem je ovo 

dodatni teret pa sada traži pomoć za 

izlaz iz financijske krize. 

A PROBLEM S NAPLATOM CESTA- 

RINE U MAKEDONIJI JOŠ UVIJEK 

POSTOJI. Jedno od mogućih rješenja 

je stvaranje sustava elektroničke naplate 

cestarine. Nakon prvog “Zmijskog oka” 

vlada je predložila davanje autocesta u 

koncesiju. Ideja je bila da se ceste moderniziraju 

i naplata na onima u sklopu 

DOK SE CESTE MODERNIZIRAJU, 

poduzeće traži način kako da preživi 

godinu. Štrajk zaposlenih dodatno 

otežava situaciju. Rukovodstvo je 

makedonskoj vladi predložilo paket 

mjera za vraćanje stabilnosti poduzeću. 

Kratkoročne mjere predviđaju 

osiguravanje 6,5 milijuna eura za pokriće 

dugova prema dobavljačima, 2,9 

milijuna eura za plaćanje poreza, 2,4 

milijuna za zaostale plaće, 4,2 milijuna 

za popravak oštećenja na cestama i 

isplatu potraživanja po tužbama, kao i 

novac za zamjenu dotrajalih, 96 posto 

amortiziranih vozila čije održavanje 

guta goleme svote. 

Srednjoročne mjere predviđaju 

udvostručenje budžeta sa 15,7 na 25,6 

milijuna eura, a dugoročne podjelu poduzeća 

na dioničko društvo za održavanje 

cesta i dioničko društvo za usluge 

na cestama. I kratkoročno i dugoročno, 

put iz krize bit će vrlo sklizak. 


FORBES 

NEKRETNINE 

U Jugoslaviji je Sveti Stefan 

bio magnet za filmske zvijezde. 

Aman Resort želi oživjeti 

čaroliju na nov način 

Spas od krize u 

crnogorskom raju 

Crnogorski turizam moći će se generacijama ponositi projektom 

Aman Resortsa na Svetom Stefanu i infrastrukturom koju je donio, 

kaže izvršna direktorica projekta Trina Dingler Ebert 

PIŠE: COLIN GRAHAM 

48 

FORBES 

OŽUJAK, 2012 

RED STAR JE VODEĆI PRUŽATELJ INFORMACIJA O POSLOVNOM PROSTORU U JUGOISTOČNOJ EUROPI I PODATAKA 

O KOMERCIJALNOJ IMOVINI NA REGIONALNOJ, DRŽAVNOJ I GRADSKIM RAZINAMA (WWW.REDSTAR.HR)

Novi Monte Carlo”, zapanjujuće 

lijepa alternativa 

francuskoj rivijeri 

za imućne, Crna Gora 

već neko vrijeme mami 

kao iznimno turističko odredište. Nakon 

stjecanja neovisnosti 2006. godine 

više developera iz industrije slobodnog 

vremena nastojalo je iskoristiti taj 

njezin potencijal. Ipak, međunarodna 

ekonomska kriza teško je pogodila Crnu 

Goru i realizacija nekih vrlo ambicioznih 

projekata luksuznog smještaja 

na obali je odgođena ili napuštena, 

ostavljajući za sobom ružna gradilišta s 

nedovršenim objektima. 

Iznimka je Aman Sveti Stefan. Hotel 

s 58 soba na nedvojbeno najspektakularnijoj 

i najluksuznijoj lokaciji osvaja 

priznanja tiska posvećenog industriji 

putovanja još od 2009. godine, kada je 

krenulo otvaranje u fazama. Ugledna 

publikacija The Gallivanter’s Guide dodijelila 

mu je 2010. titulu hotela godine. 

Sveti Stefan je nekada bio otok, ali je 

već neko vrijeme zemljanim nasipom 

povezan s kopnom. U bivšoj Jugoslaviji 

bio je magnet za filmske zvijezde 

kao što su Elizabeth Taylor i Richard 

Burton, a sada Aman Resorts nastoji 

oživjeti čarobnu prošlost tog otočića 

na umjereniji način. Unatoč reputaciji 

Svetog Stefana kao igrališta za bogate, 

za uspjeh projekta ključan je bio ukus, 

izjavila je za RED Star izvršna direktorica 

Trina Dingler Ebert. 

“Posvetili smo veliku brigu stvaranju 

okruženja i infrastrukture kojima će se 

zemlja moći ponositi još generacijama”, 

rekla je Dingler Ebert, ali i dodala da je 

to uključivalo veliki trud: “Neke je nacrte 

trebalo recenzirati u hodu jer nije 

bilo detaljnih povijesnih opisa. Mnogo 

je lakše početi od nule nego ponovno 

stvarati nešto staro i [na nekretninu] 

primjenjivati novu tehnologiju koja se 

kosi s izvornim dojmom.” 

Na čelu tvrtke Aman Resorts je indonezijski 

biznismen Adrian Zecha, 

pod čijim se nadzorom ostvaruju hotelski 

projekti širom svijeta, uključujući 

Tajland, Kambodžu, Kinu, Francusku, 

“Aman Sveti Stefan 

je kultno mjesto i 

mi smo u ovo ušli s 

dugoročnim ciljem.” 

Tursku, SAD-a i niz drugih zemalja. 

Razvoj projekta na Svetom Stefanu za 

tu je kompaniju prvi u nekoj od bivših 

komunističkih zemalja Europe i nipošto 

ne slijedi neki kruti plan zacrtan 

iskustvima Aman Resortsa na drugim 

odredištima, rekla je Dingler Ebert: 

“Individualnost svakog Aman projekta 

je odlika svih naših nekretnina diljem 

svijeta. Ne postoji formula.” 

Ključ njihova uspjeha nedvojbeno 

je “opušteniji” pristup odabiru lokacija. 

“Destinacije su nerijetko otkrivale nas, 

više nego mi njih”, napomenula je Dingler 

Ebert. “Također smo imali sreću da 

je osnivač i predsjednik tvrtke Adrian 

Zech, vjerojatno jedna od geografski 

najpismenijih osoba na svijetu.” To mu 

je izoštrilo oko za spektakularne lokacije. 

“Sjećam se”, nastavila je, “kada mi 

je prije šesnaest godina dao prelijepu 

knjigu o crnogorskoj obali, rekavši kako 

bi prekrasno bilo da na tom području 

postoji Aman. Tek mnogo godina kasnije 

predloženo nam je da se okušamo 

u projektu Sveti Stefan.” 

Pionirski dolazak na jednu od manje 

poznatih sunčanih točaka Europe 

sugerira da kompaniju zanima i daljnje 

širenje u regiji koju su mnogi još nedavno 

smatrali zabranjenom zbog njezine 

povijesti sukoba i vladavine jednostranačja. 

Na primjer Hrvatska, prva susjeda 

Crne Gore, čini se idealnim mjestom 

za neki od Amanovih projekata, kao i 

zemlje smještene istočnije, sa širokim 

izlazom na Crno more. No prema riječima 

izvršne direktorice, zasad ne postoje 

planovi za nove investicije u jugoistočnoj 

Europi, premda ih nije isključila u 

budućnosti. 

Premda prisutan u 15 zemalja, Aman 

Resorts je, začudo, prilično skroman pogon. 

Tvrde da ih to čini otpornijima na 

razorne učinke financijske krize. Zasad 

Aman ima ukupno manje od tisuću soba, 

po čemu su unutar smještajne industrije 

i dalje razmjerno mala kompanija. 

“Budući da opskrbljujemo tržišnu nišu, 

broj gostiju relativno je mali pa manje 

osjećamo teret recesije”, rekla je Dingler 

Ebert. 

Više ih, kaže, brinu prirodne katastrofe 

i ratovi. To je primjerice neko 

vrijeme utjecalo na biznis Aman Resortsa 

u Šri Lanki. Mnogo je nemira u 

nedavnoj prošlosti bilo i na zapadnom 

Balkanu, no Aman je pod to očito podvukao 

crtu. 

“Aman Sveti Stefan je kultno mjesto i 

mi smo u ovo ušli s dugoročnim ciljem 

što se tiče upravljanja”, rekla je RED 

Staru Dingler Ebert. 

U uvjetima koji pogađaju mnoge 

kompanije, a ne štede ni industriju 

smještaja, ključ napretka je prilagodljivost, 

smatraju u Aman Resortsu. “Vrh 

naše struke prepoznaje Aman kao mjerilo 

i mi se nadamo da ćemo nastaviti 

pozicionirati naše resorte kao jedinstvena 

odredišta s vrhunskom uslugom i 

objektima. Naš proizvod se nastavlja 

razvijati i, nadamo se, učinkovito odgovarati 

na različite ekonomske izazove u 

bilo kojoj regijiî, rekla je Trina Dingler 

Ebert za RED Star. 


DRAGI MOMAK 

SA ZAČELJA 

UTRKE 

Šef Washington Posta Don Graham pouzdanik je Warrena Buffetta, 

mentor Marka Zuckerberga i najomiljeniji izdavač novina u SAD-u. 

Šteta što mu je tvrtka u velikim problemima 

PIŠE: JEFF BERCOVICI 

Predstoji nam jedan od najiščekivanijih događaja u povijesti biznisa: na burzu 

će izaći Facebook, navodno procijenjen na 100 milijardi dolara. U trenutku kad 

započne trgovanje Facebookovom dionicom, Mark Zuckerberg i nekolicina 

suosnivača i ranih ulagača postat će na papiru bogatiji za više milijardi dolara. 

A šefovi kompanije Washington Post u tom će trenutku melankolično pomisliti 

kako su s današnjim otvaranjem burze mogli nestati svi njihovi problemi. 

Saznavši za Facebook početkom 2005. od zaposlenika čija je kći studirala na Harvardu, 

predsjednik i CEO Washington Posta Donald E. Graham sastao se sa Zuckerbergom i iznio 

mu svoju ponudu za ulaganje. Za nekoliko dana postigli su džentlmenski dogovor o financijskoj 

injekciji od šest milijuna dolara. Kada su ulagači rizičnog kapitala iz Accel Partnersa 

ponudili više, Zuckerberg se stao premišljati. Graham ga je mogao držati za riječ ili barem 

dati protuponudu. Umjesto toga, rekao je 20-godišnjem studentu neka slijedi svoje srce. 

Zuckerberg je otišao s Accelom u Silicijsku dolinu. 

Ova zgoda, spomenuta u knjizi Forbesova suradnika Davida Kirkpatricka “The Facebook 

Effect”, Grahamova je slika i prilika, tvrde oni koji ga poznaju. “On je nevjerojatno 

dobra osoba”, kaže Goli Sheikholeslami, bivši potpredsjednik koji je digitalizirao Post 

prije odlaska iz kompanije 2010. godine. “Uvijek će spremno dati savjet, osobito mladim 

poslovnjacima. Zadivljujuće ljudsko biće”, dodaje. “Divan, divan čovjek”, ponavlja bivši 

urednik Newsweeka. 

50 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

NANCY ANDREWS / THE WASHINGTON POST / GETTY IMAGES 


FORBES 

MEDIJI — THE WASHINGTON POST CO. 

Dobre 

vijesti, 

loše 

vijesti 

Prije je cijela 

medijska industrija 

zavidjela Postu na 

postignućima. 

U zadnje vrijeme 

nije tako. 

1963 1971 

Nakon 

samoubojstva 

Philipa 

Grahama, 

njegova 

supruga 

Katharine 

nasljeđuje 

kontrolu nad 

kompanijom 

Washington 

Post. 

Washington 

Post Co. izlazi 

na burzu. 

1972 

List Washington 

Post objavljuje 

prve članke 

Woodwarda i Bernsteina o aferi 

Watergate. Istraga s vremenom dovodi 

do ostavke predsjednika Nixona. 

1974 

Warren Buffett 

kupuje udio u 

Postu i ulazi u 

odbor direktora. 

1979 

Don Graham 

nasljeđuje 

majku na mjestu 

izdavača Posta. 

Grahama zapravo svi u izdavačkoj industriji smatraju pozitivcem 

američkog novinarstva, jednim od rijetkih medijskih 

mogula kojima su ljudi i načela važniji od dobiti. U 20 godina 

otkako je Donald od majke, legendarne Katharine Graham, 

preuzeo šefovsko mjesto, Post je osvojio 32 Pulitzerove nagrade. 

Više ima samo New York Times. Dok je većina novinskih 

kuća na pad broja čitatelja i oglašivača odgovarala nesmiljenim 

otpuštanjima, Washington Post se viška zaposlenih 

rješavao uglavnom velikodušnim otpremninama. Danas, kada 

je rezanje troškova u većini novina zavadilo poslovodstvo i 

radnike, Grahama njegovi zaposlenici doživljavaju kao očinski 

lik, odjek prošlih vremena korporativnog paternalizma. 

“Smatram ga najuzornijim primjerom vlasnika medija”, 

kaže Jacob Weisberg, glavni urednik Slate grupe u sklopu 

MNOGI GA OPISUJU 

KAO ČOVJEKA S OBJE 

NOGE NA ZEMLJI 

Postova odjela digitalnih medija. “Don nikada ne naređuje 

urednicima. Pruža nam golemu podršku.” 

U zadnje vrijeme, međutim, Grahamov se dobronamjerni 

pristup pokazao velikom obavezom za Washington Post 

Co. Nevolje istoimenog lista - pad prodane naklade za 40 

posto i prihoda za 30 posto, na 680 milijuna dolara samo 

u proteklih pet godina - mogle su se predvidjeti s obzirom 

na poljuljanost tiska. No, mnoge su prilike propuštene (Facebook 

i Politico), a bilo je i pogrešno usmjerene lojalnosti 

(Newsweek). Što je još gore, Grahamovi diverzifikacijski 

pohodi, raspršeni od usluga u obrazovanju do novih medija, 

ne samo da nisu uspjeli, nego su postali teret. 

Post, koji ima i kabelsku televiziju i lanac televizijskih 

postaja, u prethodnom se kvartalu pretvorio u “novinsku 

kuću s najlošijim poslovnim rezultatima na burzi”, ustvrdio 

je analitičar Ken Doctor. Nakon više od desetljeća postojanog 

rasta, ukupni su se prihodi kompanije u prva tri kvartala 

2011. umanjili za 10 posto, na 3,15 milijardi dolara. Dobit 

je pala za 72 posto, na 55 milijuna. Agencija Standaard & 

Poor’s lani im je dvaput snizila kreditni rejting, iskazujući 

zabrinutost za profitabilnost kompanije. Cijena dionice 

spustila se s rekordnih 942 dolara u prosincu 2004. (uoči 

Grahamova povjerljivog razgovora sa Zuckerbergom) na 

manje od 400 dolara. Tržišna kapitalizacija sada iznosi tri 

milijarde dolara. Da je Graham igrao oštrije - ili barem inzistirao 

da Zuckerberg poštuje zadanu riječ ili mu dopusti 

da i on, uz Accel, uloži novac u Facebook - ovi podaci bili bi 

potpuno nevažni. Nesuđeni udio u Facebooku vrijedio bi 

sedam milijardi dolara, tvrde analitičari tvrtke PrivCo koja 

prati privatne kompanije. 

Naravno, kao najveći dioničar koji kontrolira B dionice, 

jedine koje realno donose pravo glasa, Graham će najjače 

osjetiti financijski udarac. Ili bi barem tako trebalo biti. Ljubaznost 

prema Zuckerbergu donijela mu je, naime, mjesto 

u odboru Facebookovih direktora. Vrijednost ograničenih 

udjela na koje kao direktor ima pravo narast će nakon debija 

na burzi za mnogo milijuna dolara - na oko 46 milijuna 

kada mu budu dodijeljene sve pripadajuće dionice. Graham 

u izjavi za Forbes tvrdi kako od toga neće profitirati: 

“Sve dok sam član odbora, neću prodati niti jednu dionicu 

Facebooka”, poručio nam je preko glasnogovornika. “Kada 

više ne budem u odboru, svoj udio u Facebooku donirat ću 

washingtonskim dobrotvornim udrugama u školstvu koje 

godinama podupirem.” 

U međuvremenu, Post je u protekle tri godine potrošio 

gotovo 10 milijuna dolara za oglašavanje na Fejsu, a iz dokumentacije 

za inicijalnu javnu ponudu proizlazi da je Facebook 

Grahamovoj kćeri Molly isplatio više od 420 tisuća dolara 

i dodijelio joj neobjavljenu količinu ograničenih udjela za 

usluge iz područja “kulturnog brendinga.” Molly Graham je 

stigla u Facebook 2009. godine, nedugo nakon svog oca. 

SLIJEVA NA DESNO: AP; CBS / NEWSCOM; KRISTOFFER TRIPPLAAR / ALAMY; DENNIS COOK / AP; PAUL MORIGI / GETTY IMAGES 

52 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

1984 

Post Co. kupuje 

obrazovne 

centre Kaplan, 

biznis pripreme 

za rješavanje 

školskih testova. 

1991 1996 

Don Graham 

postaje CEO. 

List pokreće svoj 

web. 

2007 

Post Co. se počinje 

nazivati “obrazovnom 

i medijskom 

kompanijom” kako bi naglasio Kaplanov 

primat u ukupnoj dobiti tvrtke. 

2008 

Katharine Weymouth 

imenovana je 

izdavačicom, 

a Marcus Brauchli glavnim 

urednikom Posta. 

Treća runda otkupa 

dionica unutar pet godina 

smanjuje broj novinskog 

osoblja za 100. 

2010 

Newsweek 

prodan Sidneyju 

Harmanu za 

1 dolar. 

Nije bilo previše zgražanja zbog ovog pogodovanja, vjerojatno 

zato što Donalda Grahama nitko ne doživljava kao 

razmaženog nasljednika ili medijskog tajkuna koji ništa ne 

radi. Njegov put do afirmacije obilježila je tragedija: 1963., 

kad mu je bilo 18 godina, njegov je otac Philip počinio samoubojstvo. 

Stariji Graham je nadzor nad Washington Postom 

naslijedio od svojega punca Eugenea Meyera, koji je 1933. 

kupio tvrtku u stečaju. Philipova udovica Katharine našla 

se na čelu kompanije potpuno nepripremljena, ali je s vremenom 

zablistala u novoj ulozi. Savjetima joj je, uz ostale, 

pomagao Warren Buffett. 

Don Graham je bio pripremljen za život s novinama. U 

ranim studentskim danima bio je predsjednik sveučilišnog 

lista Harvard Crimson. Kada je 1966. diplomirao, ipak je 

iznenadio majku odlaskom u vojsku umjesto preuzimanja 

obiteljskog posla. “Bogati ostaju u školama, a siromašne regrutiraju”, 

rekao joj je. “Ja na to ne pristajem.” Po povratku 

je postao policajac u Washingtonu, uz objašnjenje da mora 

“upoznati grad”. Tek nakon 18 mjeseci rada u policiji počeo 

je raditi u Postu, i to kao običan reporter. Do 1979. godine, 

kada je preuzeo titulu izdavača, imao je iskustva na nizu 

što menadžerskih, što novinarskih poslova. Ako je Graham 

tom samonametnutom poniznošću želio ostati u dodiru sa 

stvarnošću malog čovjeka, može se reći da je uspio. Mnogi 

ga opisuju kao čovjeka “s obje noge na zemlji”, što je rijetkost 

za ljude teške pola milijarde dolara. 

Godine 2008., kada je titulu izdavačice novina dobila 

Grahamova nećakinja i vjerojatna nasljednica Katharine 

Weymouth, ostatak novinske industrije još uvijek im je 

zavidio, pritisnut brigama kojih je Post bio pošteđen zbog 

dvije jedinstvene okolnosti. Prva je dugogodišnji patronat 

Warrena Buffetta. Preko svog Berkshire Hathawaya, Buffett 

je najveći dioničar Posta izvan obitelji Graham još otkad je 

1974. kupio 11-postotni udio, a većinu tog vremena imao je i 

vodeću ulogu u odboru direktora. (Povremenim otkupima 

dionica Berkshire je svoj udio povećao na 24 posto). 

Buffettova filozofija vidi se u gotovo svakom aspektu 

poslovanja, od Postove izvršne strukture do kontroverzne 

odluke da se čitateljima ne naplaćuje pristup online 

izdanju Washington Posta. Njegovi ulagački savjeti stoje 

i iza Postovog trajno prefinanciranog mirovinskog plana 

koji je zaslužan za luksuz svih onih velikodušnih otkupa. 

Graham smatra Buffetta svojim mentorom i često ga citira, 

osobito njegov savjet da treba ignorirati cijenu dionica 

i koncentrirati se na stvarnu vrijednost tvrtke (taj mu je 

savjet u zadnje vrijeme često trebao). Premda je Buffett 

prije godinu dana istupio iz odbora rekavši da više nema 

vremena putovati na sastanke, obećao je da nikada neće 

prodati svoj udio u Postu. Graham se još uvijek oslanja na 

njega: “Warren je dalje savjetnik, kako smo se i dogovorili 

“S WARRENOM SE I DALJE 

SAVJETUJEM O SVIM VAŽNIM 

ZBIVANJIMA U TVRTKI.” 

kada se povukao iz odbora. Razgovaram s njim o svim 

važnim zbivanjima u kompaniji.” 

Druga jedinstvena okolnost koja štiti Post jest - ili je 

bio - uspješan obrazovni biznis Kaplan. Pokrenut kao 

ustanova koja polaznike priprema za školske testove, 

Kaplan je 2000. ušao u rastući profitni sektor višeg obrazovanja. 

U 2004. je pretekao Post i postao glavni izvor 

operativne dobiti. Do 2010. donosio je 61 posto tvrtkine 

ukupne zarade, a Post se počeo predstavljati kao “obrazovna 

i medijska kompanija” umjesto obratno. Kada se 

dugogodišnje propadanje novinske industrije 2008. i 

2009. pretvorilo u slobodni pad, Kaplan je bio idealan 

padobran. “Zamaskirao je krizu u Postu i osigurao manevarski 

prostor koji New York Times, primjerice, nije 

imao”, kaže Doctor. 


FORBES 

MEDIJI — THE WASHINGTON POST CO. 

POSRTANJE POSTA 

POST CO. VEĆ TRI GODINE OSTVARUJE MNOGO MANJI UKUPNI 

POVRAT NEGO DRUGE MEDIJSKE I OBRAZOVNE KOMPANIJE 

Ukupni povrat (promjene cijena, uključujući divdende) 

30. 1. 2009. = 100 

CIJENE OD 1. VELJAČE. IZVOR: INTERACTIVE DATA VIA FACTSET RESEARCH SYSTEMS. 

A onda se padobran poderao. Ministarstvo obrazovanja 

napalo je profitne obrazovne ustanove da navode učenike s 

malim prihodima i lošim profilom rizika na podizanje kredita 

koje često ne mogu otplaćivati, što dovodi do visokih 

stopa otpisa slično hipotekarnoj krizi. Najoštrijem nadzoru 

podvrgnut je upravo Kaplan čiji se rast izdašno hranio novcem 

poreznih obveznika, a dokazano je da njegovi zaposlenici 

privlače klijente neetičnim metodama. Posljedice su 

ozbiljne: broj novoupisanih polaznika Kaplanovih škola u 

zadnjem je tromjesečju pao za 30 posto. Kako programi višeg 

obrazovanja traju nekoliko godina, ovaj pad će se osjećati 

još kvartalima čak i ako se stopa upisa opet poveća. 

Pogođene su i druge profitne škole, iako blaže. To mogu 

pripisati Donu Grahamu. Njegov šefovski stil nemiješanja 

možda je i doveo do nekontroliranih zbivanja u Kaplanu, 

ali je njegova predanost čuvanju obiteljskog biznisa na kraju 

povoljno ocijenjena. “Mislim da Washington Post želi postupiti 

ispravno”, kaže Hal Diamond, analitičar u Standard 

& Pooru. “Oni paze na svoju reputaciju i otišli su dalje od 

drugih u restrukturiranju svog obrazovnog biznisa.” 

Kada je Kaplan pao u drugi plan, kao Postov najunosniji 

biznis isplivala je kabelska televizija, ali i njihov Cable One 

ima ozbiljnih dugoročnih problema. Snažna konkurencija 

ruši cijene, a među potrošačima je zavladao trend “prekida 

ovisnosti” o televiziji, kaže analitičar Brad Safalow iz tvrtke 

PAA Research. U prvih devet mjeseci 2011. Cable One 

je zabilježio 115 milijuna dolara operativne dobiti , što je 

devetpostotni pad. Puno bolje izglede nemaju ni Postove 

televizijske grupe, iako će ih u 2012. izvući oglasi uz olimpijske 

igre i predsjedničke izbore. “Ja na kompaniju gledam 

kao na niz aktiva od kojih se svaka suočava s dugotrajnim 

preprekama”, kaže Safalow. “Na temelju naših pretpostavki, 

nema scenarija koji bi doveo do oporavka dionice.” 

Varate se ako mislite da drugi vlasnici vide u ovim biznisima 

više nego što iz njih izvlači Post Co. U skladu s Buffettovom 

doktrinom, Graham smatra da će tržište prije ili 

kasnije prepoznati pravu vrijednost Postove imovine. “Mi u 

pravilu ne osnivamo supsidijarne kompanije i ne prodajemo 

svoje biznise”, kaže. 

Dođe li ipak do oporavka, on bi mogao stići s najnevjerojatnije 

strane - iz izdavačke djelatnosti. Postova izdavačka 

grupa, nekoć pouzdan izvor dobiti, već pune četiri godine 

niže gubitke. U nastojanju da se to barem malo ublaži, 2010. 

su za jedan dolar prodali Newsweek Sidneyju Harmanu, 

proizvođaču audio opreme. (Harman je umro uskoro po 

sklapanju pakta s IAC-om o pripajanju časopisa web-stranici 

Daily Beast). U dvije godine prije prodaje Newsweek je 

izgubio 40 milijuna dolara. Insajderi iz Posta i Newsweeka 

slažu se da je Graham trebao prodati list nekoliko godina 

ranije ili barem srezati njegove goleme troškove, ali su ga, 

kažu, zaslijepili sentimenti i briga za baštinu. No, sasvim je 

nezamislivo da bi Graham zatvorio ili prodao Washington 

Post. “Te novine su temelj ne samo kompanije nego i obitelji”, 

kaže analitičar John Morton. “Jedina obitelj za koju je 

manje vjerojatno da će prodati svoj list su Sulzbergeri od 

New York Timesa.” 

“STARI SE BIZNIS U POSTU 

RASPADA ČAK I BRŽE NEGO 

U DRUGIM NOVINAMA.” 

Obitelj Sulzberger, međutim, ima puno lakšu zadaću. Seoba 

čitatelja i oglašivača iz novina na internet i prateća pretvorba 

“analognog dolara u digitalnih 10 centi”, pogodila je 

sve novine, ali je neke ipak pogodila jače. Veliki nacionalni ili 

internacionalni listovi poput New York Timesa i Wall Street 

Journala mogu svojim prestižem i dosegom privući oglase 

elitnih brendova. Male lokalne novine imaju pak ekskluzivu 

na reklame mjesnih maloprodaja. Srednje veliki gradski 

dnevnici poput Posta nemaju nijednu od tih prednosti. 

Godinama je Post koketirao s idejom da postane nacionalni 

dnevnik, oslanjajući se na teoriju da zbivanja u Washingtonu 

zanimaju cijelu naciju. Umjesto da to i učini, list 

se jednostavno prepustio krizi identiteta. “To pitanje je 

obilježilo sva zbivanja u Postu kada sam ja tamo radio”, kaže 

Jim Brady koji je od 2004. do 2008. vodio Postov web. “Kao 

da su zapeli između dva svijeta.” 

Ta se oduzetost pokazala skupom 2006. godine, kada su 

Jim VandeHei i John Harris plasirali ideju o supsidijarnoj 

web-stranici posvećenoj isključivo politici. Iako je Graham 

54 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

io sklon ovoj zamisli, njezin puni potencijal prepoznala je 

tvrtka Allbritton Communications, uvjerivši dvojicu urednika 

da dijeli njihovu viziju. Rezultat je bio Politico, sajt koji 

je za dvije godine donio profit i vjerojatno zasjenio Post kao 

izvor nacionalnih političkih ekskluziva. S onih 40 milijuna 

dolara koje je u zadnje dvije godine izgubio Newsweek lako 

se moglo financirati pokretanje Politica, pa i više od toga. 

Ovo ne znači da se u Postu ništa nije pomicalo s mjesta. 

Relativno su rano prigrlili internet i prednjačili su među 

velikim novinama po uključivanju inovacija poput blogova 

i čitateljskih komentara. Po web-prometu su i dalje druge 

američke novine, bolji je samo New York Times. Ipak, u 

samom listu, a i u cijeloj novinskoj industriji postoji osjećaj 

da Post zaostaje u utrci za inovacijom, osobito u poslovanju. 

Prihodi od online oglasa pali su za 14 posto u zadnjem 

kvartalu, što je važnije od neizbježnih gubitaka tiskanih izdanja. 

Sve više novina, uključujući New York Times, bilježi 

prve uspjehe nakon uvođenja naplate za pristup sadržajima 

preko mobitela i interneta, no Post ustraje na dogmi da je 

najbolja strategija privući što više čitatelja, makar i uz besplatan 

pristup. “Stari se biznis u Postu raspada čak i brže 

nego u drugim novinama, a oni ne pronalaze nove digitalne 

poslovne modele koji bi ga zamijenili”, kaže Doctor. 

Post Co. je 2009. godine osnovao WaPo Labs, tim programera 

i inženjera zadužen za razvoj specijalnih projekata po 

ugledu na Google, Amazon i druge tehnološke kompanije. 

Njihov najuspjeliji proizvod zasad je Social Reader, aplikacija 

za Facebook koja omogućuje korisniku da Washington 

Post čita s profila i preporučuje članke na temelju onoga što 

čitaju i dijele njegovi prijatelji. Pritom je bitno da preko 80 

posto te publike čine korisnici koji bi inače odustali od čitanja 

novina, ljudi mlađi od 35 godina. Ukratko, nastavi li dobivati 

na popularnosti, Social Reader bi mogao postati onaj 

lijevak kojim će Postovoj franšizi pritjecati nova generacija 

čitatelja. Zasad, međutim, ne donosi izravnu korist jer Post 

ne plasira oglase unutar Social Readera, niti će to uskoro 

činiti. “Zarađivanje novca definitivno ima svoje mjesto u 

budućnosti ovog projekta, ali ne sutra ili za tjedan dana”, 

kaže šef digitalnih projekata Vijay Ravindran. “Sada samo 

nastojimo napraviti najbolji mogući proizvod.” 

Zvuči poznato? Možda, ako ste gledali “Društvenu mrežu”. 

Snažna usmjerenost na proizvod i sporovozni pristup monetizaciji 

nepatvoreni je Zuckerbergov pristup. On je od Grahama 

učio kako biti CEO, no mentorstvo je bilo uzajamno. Uz 

potencijalnu osobnu zaradu od IPO-a, Graham je na dobitku 

i zato što je puno naučio od novih prijatelja na Zapadu, tvrde 

upućeni. Druženje sa Zuckerbergom, Marcom Andreessenom 

i Reedom Hastingsom na sastancima Facebookova odbora 

oblikovalo je i njegov pristup, kaže Ravindran: “Iznenađujuće 

su tipični za Dolinu njegovi stavovi o načinu poticanja inovacije 

i izazovima na koje mora odgovoriti biznis koji se se želi preporoditi.” 

To bi mu moglo koristiti upravo u ovom trenutku. 

Najljepša nadrealistična priča Berlinskog tjedna mode 

NOVA HUGO BY HUGO BOSS KOLEKCIJA ZA JESEN/ZIMU 2012. POTVRDILA JE STATUS 

HUGO BOSSA KAO LIDERA U VRHUNSKOJ I NOSIVOJ MODI ZA MUŠKARCE I ŽENE 

Upravo kad smo nakon prezentacije 

kolekcije Hugo za 

proljeće/ljeto 2012. pomislili 

da je doista nemoguće 

nadmašiti takav modni 

spektakl, dizajneri Eyan Allen 

i Bart De Backer svojim su 

najnovijim djelom otjerali i 

posljednju sumnju. Naime, 

Hugo by Hugo Boss kolekcija 

jesen/zima 2012. predstavljena 

u berlinskoj ‘Gemäldegalerie’ 

19. siječnja, potvrdila 

je status te modne kuće kao 

svjetskog lidera u vrhunskoj i, 

prije svega, savršeno nosivoj 

modi za muškarce i žene. 

Hugo by Hugo Boss linija 

odjeće poznate njemačke 

modne kuće pokrenuta 

je 1993. godine i to prvo 

kao muška linija, namijenjena 

modnim vizionarima i 

muškarcima koji se ne boje 

izraziti individualnost. Uspjeh 

Hugo muške linije doveo je 

do proširenja Hugo brenda 

na ženski segment pa je 1998. 

predstavljena prva samostalna 

ženska kolekcija. Od tog 

dana, brend Hugo postao je 

sinonim za modne istraživače 

željne uzbuđenja, koji 

beskompromisno grade vlastiti 

izričaj. Netom nakon revije, 

glavni dizajner i brend direktor 

Hugo ženske linije Eyan 

Allen kazao je kako je novom 

kolekcijom interpretirano 

sve ono što čini brend Hugo. 

‘Sloboda vlastitog modnog 

izričaja implementirana je na 

pravi način u svakodnevnu 

pret-a-porter modu.’ 


FOTOGRAFIJE MARTIN KLIMEK/GETTY IMAGES ZA FORBES 

UBACI ME U 

Drew Houston odbio je ponudu Stevea Jobsa da napravi Appleovu sljedeću 


KUTIJU 

“veliku stvar”. Piše: Victoria Barret 

Jedna od rijetkih neispričanih priča o Steveu 

Jobsu je ona o kompaniji koja ga je 

odbila. Jobs je pratio rad mladog softveraša 

Drewa Houstona koji je zasvijetlio na 

Appleovu radaru kada je preprogramirao 

Appleov datotečni sustav kako bi kartonska kutija 

na rasklapanje - logo njegova startupa - izgledala 

elegantno mekana iznutra i na Macu. To nije mo- 


FORBES 

NAJBOLJE MALE KOMPANIJE — DROPBOX 

gao čak ni Appleov SWAT tim. U prosincu 

2009. Jobs je pozvao Houstona 

(izgovara se Haustn, a ne kao ime grada 

u Teksasu) i njegovog partnera Arasha 

Ferdowsija na sastanak u svoj ured u 

Cupertinu. “Steve-osobno-Jobs!”, sjeća 

se Houston (28). “Kako se uopće možeš 

pripremiti za to?” Kada je Houston 

otvorio svoj laptop da mu pokaže demo, 

Jobs - u svojim dizajnerskim trapkama i 

crnoj dolčeviti - samo je mirno odmahnuo: 

“Znam ja što vi radite.” 

To što Houston radi zove se Dropbox, 

servis za digitalnu pohranu koji 

je narastao na 50 milijuna korisnika, a 

raste i dalje, tempom od jednog novog 

korisnika u sekundi. Jobs je dalekovidno 

procijenio ovog mladića kao stratešku 

aktivu. Houston je odbio Jobsa. Rekao 

mu je da je čvrsto odlučio izgraditi 

veliku kompaniju i da Dropbox nije na 

prodaju bez obzira na veličinu ponuđača 

(Houston smatra Jobsa svojim 

herojem) i brojku s devet znamenki u 

repu (on i Ferdowsi dovezli su se na sastanak 

u Zipcar Priusu). Jobs se srdačno 

nasmijao kad mu je Houston otkrio 

da cilja na Appleovo tržište. “Rekao je 

da smo posebni mi, a ne proizvod.” 

Zanimljivo, sljedećih pola sata Jobs 

je uz čaj raspredao o svom povratku 

u Apple i o tome zašto ne treba vjerovati 

investitorima, dok su ga momci 

- točnije Houston, jer on koji igra 

polovicu koja govori, dok Ferdowsi 

šuti - potpirivali pitanjima. Kada je 

nešto kasnije predložio sastanak u 

Dropboxovu uredu u San Franciscu, 

Houston je odgovorio prijedlogom 

da se radije sastanu u Silicijskoj dolini. 

“Zašto dopustiti neprijatelju da ti 

njuška po bazi?”, razmeće se sada. No 

Jobs im je nestao s vidika i ponovno 

se pojavio tek ovoga lipnja, održavši 

svoj posljednji govor, najavivši iCloud 

Arash Ferdawsi 

SCENARIJ: JUNACI OBLAKA 

ZAPLET 

Drew Houston putuje u New York i otkriva 

da je zaboravio ponijeti USB. U autobusu 

sastavlja program za pohranu. 

AKCIJA 

U sljedećih šest godina privlači 50 milijuna 

korisnika, ali i oštru konkurenciju. 

Među rivalima je i Apple. 

ISHOD 

Sada s 250 milijuna dolara investicijskog kapitala 

mora Dropboxu probiti put u telefone, tablete, 

osobna računala, čak i u televizore i kamere. 

58 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

i izrijekom spomenuvši Dropbox kao 

polupokušaj da se riješi najzamršenije 

od svih internetskih pitanja - kako sve 

datoteke, sa svih svojih uređaja, staviti 

na jedno mjesto. 

Houstonova reakcija na ovo bila je 

manje razmetljiva: “O, šit.” Sljedećeg 

dana uputio je poslanicu svom osoblju: 

“Imamo jednu od najbrže rastućih 

kompanija na svijetu”, pisalo je na 

početku. Slijedio je popis najsjajnijih 

meteora koji su tresnuli na Zemlju: 

MySpace, Netscape, Palm, Yahoo. Uspon 

Drop-boxa bio je jednako sjajan. 

Brojka od 50 milijuna korisnika utrostručenje 

je u odnosu na lani i rješenje 

tzv. freemium zagonetke. Kompaniji 

se u 2011. smiješi zarada od 240 milijuna 

dolara iako im 96 posto korisnika 

ne plaća ni novčića. Sa samo 70 zaposlenih, 

većinom inženjera, Dropboxov 

je prihod po zaposlenom gotovo triput 

veći od prihoda što ga donosi najomiljeniji, 

Googleov poslovni model. 

Houston tvrdi da već imaju i profit, ali 

ne otkriva brojke. 

A bit će još bolje. Onih 96 posto korisnika 

koji ne plaćaju ništa, pohranjuju 

svoje stvari u Dropbox nevjerojatnim 

što mu je s obzirom na robustan ekonomski 

model bilo dovoljno da dovede 

kompaniju do sadašnje razine. Ovog je 

kolovoza krenuo ravno u glavu. Pozvao 

je predstavnike sedam elitnih ulagačkih 

tvrtki iz Doline k sebi u San Francisco, 

četiri dana iznosio im Dropboxove planove 

i na kraju ih zamolio da mu dostave 

svoje ponude do sljedećeg utorka. 

Samo je jedna tvrtka odgovorila odmah. 

Kasno navečer uoči krajnjega roka 

Drop-boxov šef razvoja (nekadašnji 

ulagač rizičnog kapitala) predložio je 

da odgode ili čak otkažu investicijsku 

rundu. “Rekli smo u utorak. Još nije 

utorak”, odgovorio je Houston. Ujutro 

su stigle ponude svih sedam ulagača. 

Houston se krajem rujna sporazumio 

s tvrtkom Index Ventures kao glavnim 

investitorom, te sa Sequoia Capitalom, 

Greylockom, Benchmarkom, Accelom, 

Goldman Sachsom i Rothschild Investment 

Trustom. Mnogi su rastegnuli 

svoja poslovna pravila da uđu u ovaj 

posao, što je u Dolini odmah ušlo u 

legendu: premda su tržište softvera i 

Houstonovo inzistiranje na suradnji 

isključivo s ulagačima iz platinaste lige 

Dropboxu malo snizili valuaciju, pet 

FERDOWSI JE NAPADNUT DOK JE NA 

SREDNJEM ZAPADU TINEJDŽERIMA DIJELIO 

MAJICE SA ZNAKOM DROPBOXA 

tempom: na tisuće njih svakodnevno 

probija plafon od 2 GB prostora i dokupljuje 

50 GB za 10 dolara mjesečno 

ili 20 GB za 20 dolara. Čak ako u 2012. 

ne dobije ni jednu novu mušteriju, 

Dropbox će udvostručiti prihod. Dok 

pretresamo te brojke, Houston zastaje 

kako bi ukrasio tu dražesno neizbježnu 

činjenicu: “A dobit ćemo još puno, 

puno mušterija.” 

Dropbox je prošle godine dobio 

i glagolski oblik (“dropbox me”), a iz 

Silicijske doline stizale su oduševljene 

najave investitora. Houston je do 2008. 

prikupio 7,2 milijuna ulagačkih dolara, 

godina stara kompanija ipak je prikupila 

250 milijuna dolara uz valuaciju 

od četiri milijarde. “To je vruća kompanija”, 

kaže ugledni investitor koji 

se nije uspio ubaciti u posao. “Svi su 

htjeli sudjelovati u tome.” Houstonov 

15-postotni udio na papiru vrijedi 600 

milijuna dolara. 

Dva tjedna kasnije, dok na suprotnom 

zidu svjetluca neonski natpis 

ITJUSTWORKS pri čemu “just work” 

žmiga u plavoj boji, Houston iz uredskog 

stolca sanjari o trošenju četvrtmilijunskog 

plijena. Dropboxov ured, 

smješten u jednoj prostoriji na Market 

Streetu, dobit će novih 800 kvadrata 

s pogledom na Zaljev San Francisca. 

Ekipa će narasti sa 70 na 200 ljudi, što 

je i dalje smiješno malo s obzirom na 

veličinu kompanije. A Drew Houston 

će saznati može li ostvariti zavjet izrečen 

pred Steveom Jobsom i stvoriti 

doista važnu kompaniju, ili će rizik 

platiti propašću kao Mypace, kako mu 

je prorekao Jobs. “Moram naučiti kako 

biti velik”, kaže. 

PONEDJELJAK. NEŠTO PRIJE 

PONOĆI uobičajeno večernje piće u 

baru W Hotela pretvara se u okupljanje 

Houstonova studentskog bratstva. 

Prvi stiže Adam Smith, kolega odlikaš 

s MIT-a koji je napustio fakultet da bi 

osnovao Xobni, kompaniju za pretraživanje 

elektroničke pošte. Ulaze Chris, 

Jason i Joe (s tetovažom Dropboxa na 

ruci jer smatra da “Drew mijenja svijet”). 

To su još trojica Phi Delta Theta 

MIT-ovaca odlučna da ostvare kalifornijski 

san što su ga u Cambridgeu 

zamišljali kao “ piće, cure i milijarde 

dolara”. Smith i Houston u društvu 

svojih djevojaka otvaraju bocu pinota, 

prisjećajući se ljeta kada su pisali 

programske kodove odjeveni samo u 

bokserice jer nisu imali struje. “To su 

bili dani”, smije se Houston obgrljujući 

Smitha. “Nikakvih zapošljavanja i 

otpuštanja. Samo moj kod i ja.” 

Očito je da Houston crpi snagu iz 

ovoga kruga. Oživio je ugođaj bratstva 

uselivši Dropbox u zgradu gdje urede 

imaju Smith i još deset poduzetnika. 

Ako je odustanak od koledža predstavljao 

prekretnicu za Billa Gatesa, Michaela 

Della i Marka Zuckerberga, za 

Houstona je jednako transformativnu 

ulogu imao ostanak, osobito unutar 

bratstva. 

Ja-i-moj-kod je zadanost koja mu je 

upisana u gene. Njegov otac je diplomirao 

elektrotehniku na Harvardu; majka 

je knjižničarka u gimnaziji. Odrastajući 

u predgrađu Bostona, u petoj je godini 

počeo petljati po IBM-ovu PC Junior 

računalu. Ispravno zaključivši da dijete 

postaje programerski geek, mama ga je 


FORBES 


IZVORI: HOLT, A DIVISON OF CREDIT SUISSE, IN COLABORATION WITH INNOVATOR’S DNA LLC; BLOOMBERG 

INOVACIJOM OD 

PATULJKA DO DIVA 

PIŠU: JEFF DYER I HAL GREGERSEN 

Dropboxov šef Drew Houston vodi 

brzorastuću kompaniju. Kako da 

izbjegne sudbinu brojnih tvrtki koje 

su sagorjele na tom putu? Jedan od 

načina: pobrinuti se da doista zadrži 

tvrtku u svojim rukama. Naša studija 

inovativnih kompanija, objavljena u 

novoj knjizi “Inovatorov DNK ” (The 

Innovator’s DNA, Harvard Business 

School Press, 2011.), pokazuje da kompanije 

koje zadrže osnivače brže rastu i 

daju višu premiju na inovaciju. Premiju 

na inovaciju definiramo kao onaj dio 

tržišne vrijednosti koji se ne može 

pripisati novčanom toku od prodaje 

sadašnjih proizvoda na tvrtkinim 

sadašnjim tržištima, a služi nam kao 

pokazatelj pri rangiranju najinovativnijih 

rastućih kompanija u svijetu (donosimo 

listu prvih deset; forbes.com 

donosi listu svih 100). Njihovi osnivači 

vladaju s pet istraživačkih vještina 

revolucionarnih inovatora: ispitivanje, 

promatranje, umrežavanje, eksperimentiranje 

i povezivanje. S vremenom 

1. Concur Technologies 

SOFTVER/SAD 

TRŽIŠNA VRIJEDNOST: 2,1 MLRD. USD 

PREMIJA NA INOVACIJU: 71,6% 

2. Zardoya Otis 

STROJEVI/ŠPANJOLSKA 



3. Ctrip.com International 

POSLOVNE USLUGE/KINA 



4. LG Household & Health Care 

PROIZVODI ZA 

DOMAĆINSTVO/J.KOREJA 



5. Cepheid 

ZDRAVSTVENA SKRB/SAD 



to utisnu u prirodu svoje kompanije. 

Kada odu, obično ih zamijeni CEO 

sjajnih izvršnih sposobnosti. To možda 

jest ključan faktor u fazi rasta, ali se 

iz kompanije ne smije izgubiti onaj 

smisao za otkrića. Male tvrtke koje 

uspiju prijeći na sljedeću razinu jako se 

trude održati tu kulturu eksperimentiranja 

unatoč rastućim pritiscima koji 

je suzbijaju. Tipičn pitanje: Na koliko 

inovativnih projekata sada radite? 

Kroz drukčija iskušenja prolazi 

tvrtka koju osnivač nije napustio. 

Inovatori poduzetnici obično su slabi 

menadžeri. Donose odluke na temelju 

predosjećaja. Bave se sitnicama u upravljanju 

tvrtkom. To iz kompanije tjera 

ljude velikih menadžerskih sposobnosti. 

Slikovito rečeno, brzorastuća tvrtka 

mora biti i dešnjak i ljevak - imati i 

pronalazačke i upravljačke vještine. 

Google je svojim osnivačima pridružio 

Erica Schmidta. Pierre Omidyar je 

doveo Jeffa Skolla i Meg Whitman da 

se fokusiraju na osnove kada je eBay 

počeo divlje rasti. Ravnoteža na vrhu je 

zapovijed. 

6. Seattle Genetics 

BIOTEHNOLOGIJA/SAD 



7. Red Hat 

SOFTVER/SAD 



8. Siemens (Indija) 

KONGLOMERAT 



9. ABB (Indija) 

ELEKTRIČNI APARATI 



10. Shandong Weigao Group 

ZDRAVSTVENA 

SKRB/KINA 



natjerala da uči francuski i bavi se sportom. 

Preskakanje razreda je zabranila. 

Tijekom ljetovanja u New Hampshireu 

oduzimala mu je računalo premda se 

žalio da mu je u šumi dosadno. “Suptilno 

je nastojala da postanem normalan i 

sada sam joj zahvalan na tome.” 

Kao 14-godišnjak Houston se prijavio 

za testiranje beta verzije online 

igrice i počeo istraživati sigurnosne 

propuste. Uskoro su ga angažirali kao 

mrežnog inženjera uz novčanu naknadu. 

Te godine je govornik na okupljanju 

u njegovoj školi rekao : “Neka dignu 

ruku svi oni koji znaju što će biti kada 

odrastu.” Od 250 učenika, javio se samo 

mladi Houston. “Htio sam da me traže, 

ali to je bilo više retorički, ja sam želio 

raditi u kompjutorskoj tvrtki.” Radio je 

u startupima tijekom cijelog srednjoškolskog 

obrazovanja i studija. Dropbox 

mu je šesti startup. Kada se upisao na 

MIT, činilo se da je majčin naum propao. 

Većinu je vremena provodio pišući 

kodove. Konačno ga je knjiga Daniela 

Golemana “Emocionalna inteligencija” 

uvjerila da “pamet nije dovoljna” za 

upravljanje kompanijom. I tako je sljedeće 

ljeto proveo na krovu studentskog 

doma čitajući knjige o biznisu. “Nema 

čovjeka koji je rođen za predsjednika 

kompanije, ali vam to nitko neće reći”, 

kaže Houston. “Prema novinskim 

pričama ispada kao da se Zuckerberg 

jednoga dana probudio i odlučio pokrenuti 

kompaniju vrijednu milijardu 

dolara, koja će promijeniti globalnu 

komunikaciju. A nije.” 

Tada je krenuo na tečaj za “požuritelja 

i društvenog predvodnika” (dril za 

voditelje projekata, uz učenje kako navesti 

ljudi da rade umjesto vas; no Houstonov 

cimer Joe ima drukčija sjećanja: 

“Nešto što nitko drugi nije želio raditi.”). 

Za Houstona je pravi poticaj bila Smithova 

odluka, u rujnu 2006., da napusti 

studij i pokrene Xobni u San Franciscu. 

“Ako je on to mogao učiniti, bio sam siguran 

da mogu i ja. Želio sam ostvariti 

san plus bilo mi je dosta gotovih jela”, 

kaže Houston. Njegov Phi Delta Theta 

MBA studij bio je dovršen. 

60 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

“MORA POSTOJATI STRUKTURA KOJA 

POVEZUJE SVE DIGITALNE UREĐAJE. 

TO JE ONO ČIME SE MI BAVIMO.” 

Ideja za Dropbox rodila se tri mjeseca 

kasnije u autobusu za New York. 

Planirao je tijekom četverosatne vožnje 

raditi, no zaboravio je ponijeti 

USB. Imao je laptop, ali ne i kod po 

kojemu bi mogao čeprkati. Ljutit, istog 

je časa počeo izrađivati tehniku za sinkronizaciju 

datoteka putem weba. Za 

četiri mjeseca odletio je u San Francisco 

plasirati sebe i svoju ideju Paulu 

Grahamu iz Y Combinatora. Graham je, 

međutim, zahtijevao da ima suosnivača 

prije nego što uopće preda prijavu. 

Ostavio mu je dva tjedna na nađe pogodnu 

osobu. Prijatelj mu je spomenuo 

Ferdowsija, sina jedinca obitelji iranskih 

izbjeglica koji je studirao računarstvo 

na MIT-u. Dva sata su razgovarali 

u Bostonu i prema Houstonovoj 

interpretaciji “oženili se na drugom 

spoju”. Ferdowsi se ispisao kada mu je 

preostalo još samo šest mjeseci studija. 

Y Combinator je Dropboxu posudio 15 

tisuća dolara, dovoljno da unajme stan i 

kupe Mac. U žarkoj želji da Dropboxov 

program radi na svim računalima, Houston 

je provodio po 20 sati na dan da 

ga preprogramira za Mac. 

Dropbox je riješio novi veliki problem 

u svijetu gdje ljudi nose sa sobom 

tek pametni telefon, možda tablet, ali 

su im dokumenti i fotografije razasuti 

u nekoliko računala, laptopa i mobitela. 

“Uređaji - televizori, automobili - postaju 

sve pametniji, što znači još veću 

raspršenost podataka”, kaže Houston. 

“Mora postojati struktura koja ih sve 

povezuje, a mi se bavimo time.” Dovoljno 

je jedno jednostavno skidanje Dropbox 

aplikacije, i istog trenutka možete 

spremiti bilo koji svoj dokument 

u računalni oblak. Tamo mu možete 

pristupiti s bilo kojeg uređaja i pozvati 

i druge da ga pogledaju. Promjena 

unesena s jednog uređaja vidi se i na 

svim drugima. 

Nekoliko mjeseci kasnije dvojac je 

predstavio Dropbox na prezentaciji 

u Y Combinatoru. Nakon službenog 

dijela, fino odjeveni čovjek obratio se 

Ferdowsiju na farsiju. Pejman Nozad 

ušao je u investitorski biznis u dot-com 

eri, mijenjajući udjele u nekretninama 

za udjele startup kompanija, primjerice 

PayPala. Radi iz obiteljske prodavaonice 

ćilima, rekao im je (“Mislio sam 

da se šali”, kaže Houston) i zabavio ih 

perzijskim čajem u stražnjoj prostoriji. 

Za nekoliko dana odveo ih je pred 

Sequoiu, tvrtku koja je uložila novac 

u razvoj Googlea i Yahooa, i lagao da 

Dropbox ima više ponuda investitorskih 

kuća. “Zapravo je bio naš svodnik”, 

kaže Houston. 

Michael Moritz, stariji partner u 

tvrtki, sljedeće se subote ujutro pojavio 

u njihovu stanu. “Oči su im bile mutne”, 

sjeća se. Kutije pizze poslagane uz zidove, 

zgužvana posteljina u kutu. Moritz 

je rekao partnerima da pripreme papire 

i posude Dropboxu 1,2 milijuna dolara. 

“Znao sam za više kompanija koje su 

nastojale riješiti neki dio problema kojim 

se bavi Dropbox, na primjer Plaxo”, 

kaže Moritz. “Znao sam i da će privući 

pažnju velikih kompanija. Kladio sam 

se na to da će oni imati pameti i snage 

da preteknu sve druge.” 

Sljedeću godinu dana Houston 

i Ferdowsi radili su dan i noć. Bili su 

perfekcionisti. Jednom je Houston morao 

pročešljati cijelu švedsku verziju 

Windowsa XP zbog zvrčke u kodu koja 

je blago usporavala izvedbu Dropboxa. 

Ferdowsi je natjerao dizajnera da satima 

dorađuje sjenu Dropboxova gumba 

u Macovu sustavu. Bio je nešto tamniji 

od Appleovih, što je Ferdowsija “izluđivalo” 

tjednima. “Ja sam ovdje vratar”, 

kaže. “Sve mora biti po propisu.” 

Dropbox je ostao malen, što mu je 

pomoglo da prebrodi slom. U 2008. su 

imali osam zaposlenih i 200 tisuća korisnika. 

U sljedeće dvije i pol godine 

zaposlili su još petero ljudi. Istodobno 

se broj korisnika udeseterostručio. 

Houston i Ferdowsi opet su preselili 

ured, a često u njemu i spavali. Primali 

su sve mailove korisnika, a ignorirali 

poruke investiora. Igrali su se s 

oglašavanjem. “To se od vas očekuje: 

angažirati stručnjaka za marketing, 


FORBES 


pretplatiti se na AdWords... Nasjeli 

smo”, kaže Houston. Privlačenje novih 

korisnika koštalo ih je 300 dolara 

po registraciji. Prodavali su proizvod 

koji rješava problem za koji ljudi nisu 

marili ni znali da ga imaju. 

Ferdowsi je otpočetka inzistirao na 

tome da na početnoj stranici bude tek 

jednostavan video s prikazom Dropboxove 

osnovne namjene. Nikakvih 

tablica, značajki, cijena - samo priča 

o čovjeku koji gubi svoje datoteke jer 

odlazi na put u Afriku. I tako su, umjesto 

oglašavanja, odlučili pretvoriti malu 

bazu svojih vjernih korisnika u svoje 

prodavače, dajući 250 MB besplatnog 

prostora u zamjenu za preporuku. Na 

taj im se način još uvijek priključuje 

svaki četvrti korisnik. U dvije i pol godine 

dogurali su startup do valuacije od 

četiri milijarde dolara. 

tini; glomazne 3D datoteke nesmetano 

žive u oblaku. Spasioci na Haitiju u Dropboxu 

su ažurirali podatke o mrtvima i 

dijelili ih s Miamijem i drugim gradovima. 

Profesionalni sportski timovi drže 

u “kutiji” videozapise o utakmicama 

svojih rivala jer su im tako dostupni s 

bilo kojeg mjesta gdje igraju. 

Čak je i neupadljivi Ferdowsi morao 

bježati pred mladim fanovima iz trgovačkog 

centra u svom rodnome Kansas 

Cityju, gdje je lani na Dan zahvalnosti 

dijelio Dropboxove majice s kapuljačom: 

“Tada sam shvatio da smo hit.” 

Houston vjeruje da je Dropbox uvod 

u novi val računarstva, gdje su ljudi neodvojivi 

od svojih datoteka: “Vaši vas 

podaci posvuda prate.” 

Da bi to proveo, Dropbox se mora 

nositi s nevjerojatnim obujmom 

i začudnom složenošću, i to sasvim 

U DROPBOX STIŽE 325 MILIJUNA DATOTEKA 

NA DAN. HOUSTON VJERUJE DA ĆE ZA PET 

GODINA POTOPITI BACKUP INDUSTRIJU 

NOVA PRILIKA UKAZALA SE HO- 

USTONU prije par mjeseci, na pićem 

protkanom ručku u vili investitora 

Rona Conwaya na obali oceana, u Belvedereu. 

Dok je potanko objašnjavao 

što Dropbox može, prekinut je na isti 

način kako ga je svojedobno prekinuo 

Steve Jobs: “Znam, stalno se njime 

koristim.” No ovo nije izgovorio CEO 

tehnološke kompanije, nego partner 

u piću, reper Will.i.am iz grupe Black 

Eyed Peas. Rekao je da se služio Dropboxom 

za komunikaciju s producentom 

Davidom Guettom dok su radili na 

hitu “I Got A Feeling.” 

Priče o takvim prijelomnim trenucima 

samo se nižu. Nakon što mu je laptop 

zakazao na završnom ispitu, neki je 

student prava kompaniji poslao mail: 

“Bez Dropboxa bih ostao bez diplome i 

završio pod mostom.” Urarska tvrtka iz 

Venecije koristi Dropbox za suradnju s 

dizajnerom satova iz Mendoze u Argenneprimjetno 

za korisnike. Svakoga dana 

u Dropbox se spremi 325 milijuna 

datoteka (starih i novostvorenih), koje 

se moraju bez poteškoća pokazati na 

svakom uređaju. Houston i ekipa prilagodili 

su program korištenju u 18 

operacijskih sustava, četiri preglednika 

i tri mobilna programskih sustava. 

Kad dođe do i najmanjeg ažuriranja, 

moraju provjeriti radi li njihov program 

i dalje na tom softveru. U lipnju 

je zbog provale lozinke ostalo nezaštićeno 

68 računa, što ilustrira kakvom 

se riziku izlaže Houston dok kompanija 

čuva ključeve digitalnog tavana 

50 milijuna ljudi. “Ne mogu opisati 

koliko mi je žao”, napisao je u e-mailu 

oštećenim korisnicima i dodao broj 

svog privatnog mobitela. “Dropbox 

je moj život.” 

Tu je zatim i problem konkurencije. 

“Apple, Google, Microsoft, na neki način 

i Amazon; pa IDrive, YouSendIt, Box. 

net, deseci startupa…; čak i e-mail, jer 

ljudi skoro sve šalju samima sebi”, nabraja 

Houston. Vjeruje da će Dropbox 

za najviše pet godina potpuno potopiti 

backup industriju, ali se posebno boji 

iClouda koji će se sigurno nametati 

vlasnicima 222 milijuna iPhonova, iPodova 

i iPadova, kao i glasine da Google 

priprema novi driver (milijarda ljudi 

mjesečno posjeti Googleove stranice, 

tvrdi Comscore, a 190 milijuna širom 

svijeta u ovom trenutku imaju uređaj 

s Andriodom). 

Da se Dropbox ne bi urušio kao 

MySpace, Houston većinu svog dolarskog 

plijena mora potrošiti štiteći 

se od svih tih prijetnji. Od Googlea bi 

ga trebao štititi novi posao sklopljen s 

proizvođačem telefona HTC-om. Svi 

njihovi modeli s Andriodom imat će 

Dropbox kao default opciju za pohranjivane 

sadržaja. Pred potpisivanjem 

su i sporazumi sa još šest proizvođača, 

a slijede proizvođači PC-ja i televizora. 

Houston je angažirao poseban tim 

da ih osposobi za taj biznis. Nekoliko 

stotina vanjskih programera izrađuje 

aplikacije za Dropbox. Houston mora 

delegirati više posla drugima. U oštroj 

mu se kestenjastoj kosi javljaju prerani 

sijedi pramenovi. Vlasnik Phi Delta 

MBA stupnja još uvijek je financijski 

direktor kompanije, što nastoji promijeniti 

tražeći iz petnih žila najboljeg 

kandidata u hrpi pristiglih prijava 

- krupan korak na putu od zanesenjaka 

iz startupa do tehno-tajkuna. 

Prije tri i pol mjeseca cijelu je večer 

dogovarao suradnju s Markom Zuckerbergom 

iznad obilnih porcija bivoljeg 

mesa (Facebookov suosnivač lani je jeo 

samo ono što je sam ubio). Na odlasku 

iz razmjerno skromne Zuckerbergove 

kuće u Palo Altu i očito na putu da 

postane CEO važne kompanije kako 

je obećao Jobsu, Houston je ugledao 

zaštitarski automobil parkiran na tom 

mjestu vjerojatno svaki dan od 0 do 24 

pa se počeo pitati što sve donosi takav 

put: “Znate, nisam baš siguran da želim 

tako živjeti.” Onda je sjeo u svoj Zipcar i 

odvezao se natrag u San Francisco. 

62 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

FORBES 

FINANCIJE 

IZA BROJKI 

Izborna matematika 

Tržište utječe na raspoloženje birača, a predsjednik ima vrlo važnu ulogu 

na tržištu. Međusobnu ovisnost statistika nedvojbeno potvrđuje 

PIŠE: MARIO GATARA 

ILUSTRACIJA: BORIS BENKO 

Mogu li financijska tržišta 

izabrati predsjednika 

SAD-a? Statistika 

koju su prožvakali na 

Socionomics Instituteu kaže da može. 

Prema njihovoj studiji, kretanja na tržištu 

vjerno odslikavaju puls nacije, a 

iz analize podataka (datiraju još s kraja 

18. stoljeća) proizlazi kako rast indeksa 

Dow Jones Industrials od 20% u trogodišnjem 

razdoblju koje je prethodilo 

izborima, gotovo sigurno znači reizbor 

predsjednika, dok je dvoznamenkasti 

pad pouzdan signal da bi se dotični 

trebao početi pakirati. Obami se, dakle, 

po svemu sudeći smiješi i drugi mandat, 

jer indeks je u dosadašnjem tijeku 

predsjedničkog mandata namaknuo 

rast vrijednosti od čak 60%. 

A može li predsjednik odrediti tržišne 

trendove? Statistika opet odgovara 

potvrdno. Logika je jednostavna - izbori 

u pravilu podrazumijevaju darežljiviju 

fiskalnu politiku, zbog čega izborna 

godina, ili pak ona prije nje, u pravilu 

nosi pozitivne prinose. Od 1960. naovamo, 

mjereno izvedbom S&P 500 indeksa, 

samo su tri izborne godine obilježene 

negativnim predznakom (23%). 

Od toga dvije, obilježene krahom dotcom 

manije (2000.) i subprime krizom 

(2008.), vjerojatno ni najveći populisti 

ne bi uspjeli preokrenuti. 


FORBES 

FINANCIJE 

Statistička ezoterija 

Analizirajući naoko posve nepovezane pojave, neumorni istraživači 

svakodnevno žvaču goleme količine podataka uvjereni kako im 

inventivan pristup može donijeti prednost pred ostatkom tržišta 

PIŠE: MARIO GATARA 

Koja je razlika između korelacije 

i koincidencije? 

Počesto teško primjetna ili 

jedva uočljiva. I ponekad 

je tražimo na posve krivim mjestima, 

pokušavajući utvrditi uzročno-posljedičnu 

vezu između naizgled posve 

nepovezanih pojava. Drugim riječima, 

korelacija ne mora nužno isključivati 

koincidenciju, što mnogi (posve pogrešno) 

brkaju. Ili idu još i dalje, unoseći 

u cijelu priču čak i element praznovjerja, 

zamjenjujući time suvisle temelje 

koji bi opravdali znak jednakosti 

između korelacije i koincidencije. 

Baš poput golubova u iznimno poučnom 

istraživanju kontroverznog 

Burrhusa F. Skinnera pod nazivom 

“Praznovjerje kod golubova”, objavljenog 

neposredno nakon II. svjetskog 

rata. U nizu pokusa, Skinner je uočio 

kako ogromna većina golubova, kada 

jednom dobiju hranu u posebnom (eksperimentalnom) 

kavezu, svaki idući 

puta po ulasku u kavez pribjegavaju 

radnjama koje su koincidirale s hranjenjem 

u prethodnom pokusu. Koliko 

god nelogične bile, radnje poput posve 

pravilnog lamatanja krilima, pravljenja 

određenog broja krugova u smjeru 

obrnutom od kazaljke na satu ili pak 

njihanja s jedne na drugu stranu (da 

spomenemo samo neke, jer je pokus 

podrazumijevao vođenje detaljne evidencije 

o uzorku ponašanja) golubovi 

su bili u stanju ponavljati do besvijesti, 

uvjereni kako će im pravilno ponašanje 

svaki idući puta donijeti hranu. 

Koliko god se više od pola stoljeća 

kasnije činio okrutnim, pokus je zorno 

pokazao praznovjerje na djelu, na koje 

ni ljudska bića nisu imuna. Uostalom, 

legenda kaže da je Bart McDade, jedan 

od čelnika Lehman Brothersa, uvjeren 

u neku tajnu vezu s pozitivnim zbivanjima 

na tržištu kapitala, uporno parkirao 

svoj automobil na istom mjestu. 

-4,3% -15,7% 

NEGATIVAN 

Kako sada znamo, to mu baš i nije bilo 

od velike pomoći. 

No sve to nije previše obeshrabrilo 

cijele horde individualaca koji su se 

u bližoj ili daljoj prošlosti - koristeći 

pritom niz dostupnih statističkih alata 

u službi nezamislivo maštovitih teza 

- dali u potragu za Svetim gralom tragom 

poznate krilatice kako je statistika 

“logika neizvjesnosti”. Marljivo tragajući 

za spoznajama i indikatorima koje 

nitko drugi dotad nije uočio, a sve kako 

bi stekli nekakvu prednost pred ostatkom 

tržišta, ti su istraživači uspjeli konstruirali 

pregršt neobičnih indikatora 

koji s vremena na vrijeme isplivaju na 

površinu, u većoj ili manjoj mjeri plijesiječanj 

PRVI TJEDAN 

godina 

+9,3% +25,1% 

POZITIVAN 

Izvedba Crobexa u korelaciji s “petodnevnim 

pravilom” - pozitivan start u prosjeku je iznjedrio 

godišnji rast od čak 25,1% 

AP 

64 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

neći pozornost šire javnosti. Jedan od 

takvih nekonvencionalnih indikatora 

svojedobno smo i detaljnije predstavili 

u Forbesu (tzv. Demi-Ashton ratio). 

Istodobno, izborna je godina, posve razumljivo, 

nanovo aktualizirala primjere 

s prethodne stranice, a zbog činjenice 

da prošla godina, barem u kontekstu 

izvedbe S&P 500 indeksa, nije iznjedrila 

značajnije promjene, sve se češće 

spominje i “flat year” fenomen. 

Prema toj tezi suzdržanost investitora 

u pravilu je kratkoga daha, zbog 

čega nakon perioda svojevrsne apstinencije, 

odnosno nakon svake “ravne” 

godine, definirane minornim oscilacijama 

indeksa na godišnjoj razini (između 

-3% i +3%), slijedi dobra godina, 

s izraženim rastom vrijednosti indeksa. 

Statistika doista potvrđuje tu tezu, baš 

kao i razvoj događaja u ovoj godini, no 

problem je u činjenici da je broj “ravnih” 

godina, a time i statistički uzorak, 

razmjerno malen da bi se mogao ozbiljnije 

uzeti u razmatranje. Uzgred, 

prosječan prinos u godinama koje su 

slijedile (nakon “ravne” godine), čak i 

s ponekim negativnim ishodom, kreće 

se oko 30%. 

S druge pak strane, pojedini indikatori 

doista zadovoljavaju kriterije veličine 

prikladnog statističkog uzorka, 

nudeći istodobno i logičnu polazišnu 

točku za promatranu korelaciju. Barem 

je to slučaj s “five day rule”, tezom 

koja počiva na efektu “sidrenja” koje 

je predmet istraživanja bihevioralne 

ekonomije. Prema brojnim istraživanjima, 

ponašanje investitora počesto 

odudara od racionalnog, a efektom 

sidrenja mnogi svoja očekivanja vežu 

za pozitivan start godine, podsvjesno 

ih odbijajući prilagoditi bez obzira na 

daljnji razvoj događaja (dotok svježih 

informacija), zbog čega se “petodnevno 

pravilo” na neki način pretvara 

u samoispunjavajuće proročanstvo 

(obilježeno, naravno, predrasudama), 

determinirajući izvedbu na godišnjoj 

razini. Konkretno, “petodnevno pravilo” 

govori kako pozitivna izvedba u 

prvih pet radnih dana godine u pravilu 

znači i pozitivnu izvedbu tijekom cijele 

godine. 

Samo jednom u proteklih 14 godina, i 

to baš lani, pozitivan start nije značio 

i konačnu pozitivnu izvedbu indeksa 

Kao i u slučaju S&P 500 indeksa, 

proširivanje “petodnevnog pravila” na 

siječanj donosi nešto slabije rezultate 

Podaci koje je ustupio jedan korisnik 

SeekingAlpha web-stranica potvrđuju 

da se “po jutru dan poznaje”, 

jer je u razdoblju od 1950. godine naovamo 

(što je prilično izdašan statistički 

uzorak), “five day rule” ponudio 

više nego solidne rezultate, spajajući 

pozitivan prvi tjedan i pozitivnu godinu 

u čak 86,8% slučajeva. Proširena 

CROBEX JE U PRVIH PET 

DANA OVE GODINE 

ZABILJEŽIO RAST OD 

SVEGA 0,01 BOD. JE LI 

TO DOVOLJNO ZA 

POZITIVNU IZVEDBU 

NA GODIŠNJOJ RAZINI? 

potraga, koja uključuje podatke od 

1927. godine (i drukčiji oblik S&P 500 

indeksa od ovoga kakav danas poznajemo), 

donekle je razvodnila taj skor 

(na 73,2%), nudeći prosječan godišnji 

rast indeksa od 9,8%, naspram prosječnog 

rasta od 2,2% u godinama koje su 

započele negativnim prvim tjednom. 

Da stvar bude još bolja (iz aktualne 

perspektive), od ukupno 23 godine 

koje se mogu pohvaliti barem jednako 

dobrim startom poput ovoga u 2012. 

godini (+1,8%), S&P 500 je samo u tri 

navrata zabilježio pad vrijednosti na 

godišnjih razini (dvaput u jeku Velike 

depresije). Valja, međutim, napomenuti 

i to da je upravo prošla godina 

opovrgnula “petodnevno pravilo”, jer 

je početni skok od 1,1% do kraja godine 

u potpunosti neutraliziran. 

Za kraj smo se odlučili poigrati tim 

pravilom i primijeniti ga na domaće 

tržište kapitala. Uz nužne ograde, temeljene 

najprije na relativno malom 

statističkom uzorku (svega 14 godina), 

a potom i na činjenici da se zapravo radi 

tek o pukoj vjerojatnosti, donosimo 

naizgled prilično indikativne rezultate 

aplikacije “petodnevnog pravila” 

predstavljene odgovarajućom matricom. 

Naime, u tih 14 godina, pozitivan 

prvi tjedan (točnije, prvih pet radnih 

dana) ukazao se u devet navrata, a od 

toga je samo jednom Crobex godinu 

zaključio s padom vrijednosti. Nadalje, 

prosječan godišnji rast indeksa za 

razdoblja koja se uklapaju u pravilo 

iznosio je 25,1%, dok negativan start 

godine implicira prosječan godišnji 

pad vrijednosti indeksa od 15,7%, svjedočeći 

možda o iznimno ukorijenjenom 

efektu sidrenja. 

Nakon svega spomenutog, a uvažavajući 

činjenicu da se sudbina okrutno 

poigrala s petodnevnom statistikom, 

čitateljima ostavljamo odgovor 

na pitanje svih pitanja - kako uopće 

okvalificirati petodnevnu izvedbu indeksa 

na početku ove godine? Naime, 

Crobex je u prvih pet dana namaknuo 

uistinu mizeran, još točnije - najmanji 

mogući rast od svega 0,01 bod. Je li 

to dovoljno za pozitivnu izvedbu na 

godišnjoj razini? 


EKONOMSKI MODELI 

ŽELJKO KARDUM 

Program pomoći 

za dopunsku prehranu 

Iako već 40 milijuna Amerikanaca od države 

prima bonove za hranu, Amerika propada 

elegantnije od Grčke jer još uvijek može 

tiskati dolare. A Hrvatska? 

Grčka priča približava se kraju. Nijemci su pristali sanirati zemlju, 

barem privremeno, a Grci su se pristali ponašati kao 

Nijemci. Barem dok ih netko gleda. Odluka je simbolički objavljena 

na fašnik. Tako da svi shvate o čemu se zapravo radi. 

Uostalom nismo li tako nešto već vidjeli? U svibnju 2010. Grčka 

je već dobila zajam od 110 milijardi eura kako bi prebrodila krizu. Prvi put 

nije upalilo. Zašto bi upalilo sada? Vjerojatno će samo odgoditi neminovno. 

Umjesto brzog udara u betonski blok, gledat ćemo to u slow motionu. Kao 

na crash testovima automobila. 

Pa rekapitulirajmo: Velike banke posudile su Grcima puno novca. 

Onda su ti bankari sebi isplatili velike bonuse, kao nagradu za toliko puno 

obavljenog posla i velike promete koje su napravili. Grci su novac brzo 

troöili kao da su ga ukrali. äto praktički i jesu, jer su ranije premontirali 

vlastite financijske izvještaje kako bi izgledali manje rizični nego što su 

to bili. Potom, naravno, Grci nisu mogli dug vratiti. Očekivano. Otkad su 

stekli nezavisnost od otomanske Turske 1828. godine, Grci nikad nisu 

vratili zajam onako kako su obećali. Umjesto toga bili su u bankrotu, kad 

se sve zbroji, otprilike polovicu godina svoje nezavisnosti. 

Umjesto da tržište to, kao i svaki put dosad, samo riješi (nepromišljeni 

bankari izgube novac), pojavili su se globalni financijski vodoinstalateri i 

obećali da će stvar popraviti tako da kamatari ne izgube novac. Kako? Tako 

da Grčkoj posude još više. Pa su joj 

dali novac i propisali stezanje remena, 

otpuštanje tisuća državnih službenika 

i rezanje proračuna. 

To je naravno vodilo gospodarskom 

krahu. BDP im je lani pao za sedam 

posto. Ako je vjerovati financijskim 

novinama i statistikama, u zadnje dvije 

godine zatvorena je četvrtina od ukupnog 

broja grčkih kompanija, a polovica 

tvrdi da ne može isplatiti plaće. 

U prvoj polovici prošle godine stopa 

samoubojstava narasla je za 40 posto. 

Država će nam 

u 2012. uzeti još 

malo više nego 

protekle godine 

i staviti nam na 

leđa još barem 

milijardu eura 

novoga duga 

Najčešći oblik trgovine je Hrvatima dobro 

znana “kompenzacija”. Samo za legalnu 

imigraciju u Australiju prijavilo se 12 tisuća 

Grka. Možda vam se ne čini puno, 

ali to je tek nešto manje nego ukupan broj 

poginulih Hrvata u Domovinskom ratu! 

Samo u ožujku dospijeva im na naplatu 

14,5 milijardi eura duga. Ni to vam ne 

izgleda puno? Ne računajući ukupan dospjeli 

dug koji će prolongirati, Grci samo 

u ovom mjesecu trebaju platiti iznos velik 

gotovo kao polovica izravne ratne štete u 

Hrvatskoj u razdoblju 1990.-1999. (prema 

službenim podacima Državne revizije za 

popis i procjenu ratne štete). Ponovimo, 

to je samo jedna rata otplate. A novac za 

sljedeće rate će zaraditi… kako? 

Nakon dvije godine nepotrebnog natezanja 

već je svima potpuno jasno da su 

globalni financijski vodoinstalateri pogriješili 

u procjeni mogućnosti popravka i 

održivosti grčkog duga i da će Grčka vjerojatno 

slijediti sudbinu Argentine. I da će 

i tamo najgore proći obični ljudi, ono što 

nazivaju “srednja klasa”. Oni će izgubiti 

posao, plaću, ušteđevinu i mirovine. Bogati 

će ostati pošteđeni. Oni su svoje bogatstvo 

već diverzificirali i drže ga na stranim 

računima. Izvan zemlje. Izvan dohvata 

Papademosa i kreditnih prokuratora. A 

najsiromašniji? Cinici kažu da oni nemaju 

razloga za brigu. Jer, još je Bob Dylan 

pjevao: “When you got nothing, you got 

nothing to lose.” Nisu imali ništa ni prije 

krize, pa nisu izgubili niti cent. Jedino što 

će sad biti puno veća gužva u redovima 

za javne kuhinje i ljuta konkurencija oko 

najboljih mjesta za traženje milostinje. 

Analitičari kažu da se nešto slično, 

samo malo sporije događa i u Americi. 

Imetak srednje klase stečen između 1980. 

66 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

Kod nas i država 

i 75% kućanstava tvrde 

da im prihodi nisu 

dostatni za podmirenje 

troškova. Niti građani 

mogu računati na 

državu, niti ona može 

računati na njih 

AP 

i 2007. uglavnom je bio iluzija. Bio je to, kao i u slučaju Grčke, novac posuđen 

od budućnosti. Sada dospijeva na naplatu. 

Trenutačno više od 40 milijuna Amerikanaca ne zarađuje dovoljno 

za preživljavanje pa od države dobiva bonove za hranu! To je 14 milijuna 

više nego prije 2007. i početka krize. Doduše, da ne bi ružno izgledalo u 

statističkim izvještajima i da ljudima ne bude neugodno, više im ne šalju 

kupone na kojima piše “food stamp”. Sad im tu socijalnu pomoć država 

diskretno uplaćuje na debitnu karticu. I sofisticirano to naziva Supplemental 

Nutrition Assistance Program. 

No, koliko god to izgledalo zabrinjavajuće 

Amerika propada puno blaže i 

elegantnije. Jer, za razliku od Grčke, još 

uvijek može štampati zelene papire sa 

slikama svojih mrtvih predsjednika, dijeliti 

ih kreditorima i tako prolongirati 

dospjele dugove. 

A Hrvatska? Prema friškom istraživanju 

GfK, 75% kućanstava tvrdi da im 

prihodi nisu dostatni za podmirenje troškova. 

Na isto se žali i država. I njoj će do 

kraja godine faliti 10 milijardi kuna da bi 

poplaćala sve dospjele račune. I što sad? 

Niti građani mogu računati na državu, niti 

država na njih. Linić tvrdi da manjak neće 

u cijelosti financirati novim zaduženjem, 

već i od prodaje državne imovine - Croatia 

osiguranja i HPB-a. Tako će, tvrdi, namaknuti 

dvije milijarde kuna. A za osam se 

mora nekako snaći i zadužiti. U prijevodu: 

država će vam ove godine na leđa staviti 

još barem milijardu eura novog duga. I 

uzeti još malo više od zarade nego lani. 

I što ćete sad učiniti? 

Prvo krenuti u minus? Ili odmah početi 

rasprodavati stvari? 


FORBES 

FINANCIJE & POLITIKA 

PAKT 

Rohatinski — Milanović 

Naizgled nezanimljiva odluka Hrvatske narodne banke zaslužuje 

podrobnije objašnjenje, osobito ako iznimka postane - pravilo 

PIŠE: MARIO GATARA • FOTOGRAFIJE: BORIS KOVAČEV/CROPIX 

68 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

Dva mjeseca nakon smjene 

u Banskim dvorima, stvari 

su se najzad pomakle s 

mrtve točke ili se barem 

iz aktualne perspektive 

tako čini. Krenulo je s referendumom 

o ulasku u Europsku uniju, čiji je pozitivan 

ishod vjerojatno bio presudan za 

kakve-takve šanse održavanja aktualnog 

(graničnog) rejtinga, a nastavljeno 

je prijedlogom proračuna za tekuću 

godinu, koji je vjerojatno tek u manjoj 

mjeri odobrovoljio analitičare bonitetnih 

agencija. Najavljeno kresanje troškova 

doima se razočaravajućim i za 

širu javnost, a usto je i prilično daleko 

od egzaktno izraženih želja Hrvatske 

narodne banke koja već godinama (više 

ili manje energično) upire prstom u 

instrumente fiskalne politike, provocirajući 

aktivniji pristup i veći angažman 

vladajućih garnitura. 

Međutim, kada je u pitanju suradnja 

između kreatora fiskalne i monetarne 

politike, smjena vlasti već je donijela 

vrlo opipljive pomake. Za početak, u 

kuloarima se nagađa kako će aktualnom 

guverneru Željku Rohatinskom, 

premda su njegove javno artikulirane 

želje po pitanju proračuna u znatnoj 

mjeri ostale neuslišane, biti ponuđen i 

treći mandat. Službena potvrda tih nagađanja 

pričekat će još neko vrijeme, no 

čini se kako je jedan od bitnih kriterija 

izbora kontinuitet na čelu HNB-a koji 

u pravilu nailazi na plodno tlo upravo 

kod agencija za procjenu kreditnog rejtinga. 

Nastavak dosadašnje monetarne 

politike, na koju dosad iz inozemstva 

nije bilo nikakvih prigovora, nedvojbeno 

je pozitivan faktor kod procjene 

kreditnog rejtinga, premda su najviši 

državni dužnosnici nakon referenduma 

o ulasku u EU naprasno promijenili 

ploču, pokušavajući umanjiti značaj 

eventualne revizije rejtinga (to valjda 

ne znači da su se i prestali truditi oko 

njega). 

Istodobno, štura službena komunikacija 

između Vlade i središnje banke 

potpuno je lišena disonantnih tonova, 

a znatno intenzivniji kontakti daleko 

od očiju javnosti iznjedrili su i prve 

konkretne rezultate. Pakt kreatora fi- 

skalne i monetarne politike najprije 

se može iščitati iz relativno slabo zamijećene 

Odluke o minimalno potrebnim 

deviznim potraživanjima koju je 

HNB objavila sredinom veljače, usvojivši 

zanimljiv presedan koji, barem u 

određenoj mjeri, podsjeća na praksu 

središnjih banaka razvijenih zemalja, 

poznatiju pod terminom QE, odnosno, 

“quantitative easing ” (monetarno popuštanje). 

U najgorem slučaju, ima jedno 

ključno obilježje te prakse koju različitim 

mjerama provode Fed i Europska 

središnja banka. 

Riječ je, naime, o pokušaju ublažavanja 

likvidnosti kojim su drastično 

srozani kriteriji upotrebe kolaterala za 

zajmove kojima poslovnim bankama 

odobravaju monetarne vlasti. Ben Bernanke 

je to napravio već u početnoj fazi 

eskalacije subprime krize, prihvaćajući 

(u zamjenu za interventne zajmove) 

najrazličitije oblike kolaterala, počesto 

ODLUKA HNB-a O MINIMALNO POTREBNIM 

DEVIZNIM POTRAŽIVANJIMA PRESEDAN JE KOJI 

PODSJEĆA NA PRAKSU FEDA I ECB-a POZNATU 

KAO “MONETARNO POPUŠTANJE” 

i vrlo upitne kvalitete kako bi suzbio 

kroničnu nelikvidnost na međubankovnom 

tržištu. Europska inačica takve 

prakse najprije je za potrebe kolaterala 

omogućila korištenje državnih vrijednosnih 

papira koji su, opetovanim snižavanjem 

kreditnog rejtinga, rapidno 

gubili na vrijednosti. Riječ je ponajprije 

o grčkim i portugalskim, a potom i 

talijanskim i španjolskim obveznicama. 

Postupno je ta praksa evoluirala u 

akronim LTRO (Long-Term Refinance 

Operation), kako bi intervencije dobile 

dublju vremensku dimenziju. Naime, 

za razliku od klasičnih injekcija 

likvidnosti koje se provode na kraći rok, 

LTRO (kako su samo ime kaže) osigurava 

poslovnim bankama (u zamjenu 

za isti onaj kolateral upitne kvalitete) 

financiranje Europske središnje banke 

na rok od - tri godine. 

Riziku sklonije banke napravile su 

od toga ono čega su se mnogi bojali - 

iskoristile su neupotrebljive državne 

vrijednosne papire pojedinih članica 

monetarne unije koji trule u njihovim 

bilancama kao kolateral za jeftin izvor 

financiranja ECB-a i potom svježi 

kapital ponovo preusmjerile u te iste 

(doduše, mahom kratkoročne) rizične 

vrijednosne papire. Time je najlakše 

objasniti naoko paradoksalan fenomen 

uspješnih aukcija obveznica pojedinih 

zemalja neposredno nakon što im je 

agencija Standard & Poor’s (kolektivno) 

snizila kreditni rejting. Logika je u 

ovom slučaju posve jednostavna - plasirati 

sredstva plaćena po kamatnoj stopi 

od 1% (ECB refi rate) u, primjerice, šestomjesečne 

španjolske trezorske zapise 

koji su se u drugoj polovici siječnja 

kretali između 1,5% i 2%. 

Ne stoji, dakle, interpretacija prema 

kojoj kreditni rejting postaje faktor od 

drugorazrednog značenja, već je važnost 

rejtinga privremeno ustuknula 

pred jeftinim izvorima financiranja, do 

mjere da se sredinom veljače prinos na 

taj isti španjolski trezorski zapis s rokom 

dospijeća od šest mjeseci spustio 

ispod 1%. 

Bilo kako bilo, Hrvatska narodna 

banka je u naravi napravila nešto slično, 

dopunivši kriterije održavanja minimalno 

potrebnih deviznih potraživanja 

koja su dosad obuhvaćala vrijednosne 

papire stranih država i financijskih institucija. 

Novom je odlukom u tu svrhu 

dopušteno korištenje dvaju izdanja hrvatskih 

državnih obveznica, emitiranih 

14. veljače ove godine. Riječ je o 730,4 

milijuna eura s rokom dospijeća od 18 

mjeseci i kamatnom stopom od 5,25%, 

te još 33,5 milijuna eura na rok do godine 

dana, uz kamatnu stopu od 4,85%. 


FORBES 

FINANCIJE & POLITIKA 

U ovom slučaju sličnost s praksom koju 

provode Fed i ECB ponajprije se ogleda 

u činjenici što je HNB zapravo snizio 

kriterije pri odabiru kolaterala, a potom 

je evidentno išao naruku autorima 

fiskalne politike koji bi na ovaj način 

trebali dobiti veću potražnju za državnim 

obveznicama. 

Ako to već ne rezultira jeftinijim 

troškom zaduživanja, barem će proširiti 

bazu potencijalnih kupaca, jer banke 

su svakako zainteresirane za dotične 

financijske instrumente koji nose 

znatno veći prinos od konvencionalnih 

likvidnih instrumenata kakvi se obično 

koriste za održavanje minimalnih 

deviznih potraživanja (poput depozita 

ili kvalitetnih kratkoročnih dužničkih 

vrijednosnih papira). Ilustracije radi, 

propisanih 17% minimalno potrebnih 

deviznih potraživanja trenutno podrazumijeva 

cifru od oko 3,5 milijarde 

eura. Što je još važnije, sva je prilika 

da bi se iznimka, temeljem dogovora 

Za razliku od prijašnje 

garniture, nova je Vlada, čini 

se, pronašla zajednički jezik 

sa središnjom bankom 

ODMAK OD DOSADAŠNJE PRAKSE I 

MODIFIKACIJA DOSADAŠNJIH PRAVILA 

PODRAZUMIJEVAJU SISTEMSKI RIZIK KOJI ĆE U 

HRVATSKOM SLUČAJU PREUZETI BANKE 

između Vlade i guvernera, lako mogla 

pretvoriti u pravilo. Istodobno, država 

će prikupljena sredstva preusmjeriti u 

potrošnju i na taj način pozitivno djelovati 

na likvidnost, premda ni izbliza 

u tolikoj mjeri kako to rade Fed i 

ECB koji praktički tiskaju novac, jer je 

razlika između odobrenih zajmova i 

vrijednosti primljenih kolaterala pozitivna 

(zbog upitne kvalitete kolaterala 

počesto i vrlo izdašna). Upravo zbog 

toga dužnici čije su obveze vezane uz 

kretanje švicarskog franka moraju biti 

na oprezu, jer je pravo pitanje u kojoj se 

mjeri švicarska središnja banka može 

nositi s pojačanim tiskanjem novca u 

Europskoj monetarnoj uniji koje stvara 

negativan pritisak na euro. To objašnjava 

zbog čega euro u posljednje vrijeme 

balansira oko razine od 1,20 franaka, 

oslikavajući i pozadinu aprecijacije 

švicarske valute na domaćoj tečajnici 

(rasta sa šest na otprilike 6,3 kune u 

protekla tri mjeseca). 

Osim suradnje s Banskim dvorima, 

ključan motiv HNB-a u ovom je slučaju 

održavanje stabilnosti tečaja. Mehanizam 

je vrlo jednostavan: Ministarstvo 

financija će se zadužiti izdavanjem trezorskih 

zapisa ili obveznica u eurima, 

koje će potom konvertirati u kune i tako 

povećati potražnju za kunama, ili u varijanti 

koja podrazumijeva konverziju 

izravno kod HNB-a, povećati devizne 

pričuve središnje banke. Oba su scenarija 

u službi obrane tečaja domaće valute, 

što se u središnjoj banci evidentno 

percipira kao daleko najvažniji zadatak 

(potvrđuje to i nedavno podizanje stope 

obvezne pričuve), i vjerojatno će tako 

i ostati, bez obzira na to tko će dobiti 

idući mandat guvernera. 

Ono po čemu se pristup HNB-a razlikuje 

od strategije razvijenih zemalja 

je apsorpcija rizika. Naime, quantitative 

easing u praksi je, spuštanjem kriterija 

za upotrebu kolaterala, bankama 

zapravo omogućio prebacivanje rizika 

na središnju banku, čije su bilance sve 

opterećenije manje kvalitetnim vrijednosnim 

papirima. U hrvatskom slučaju 

modifikacija dosadašnjih pravila, barem 

u teoriji, doista podrazumijeva sistemski 

rizik, koji će ovoga puta u potpunosti 

preuzeti - banke. Eventualna degradacija 

kvalitete državnih vrijednosnih papira 

neće ostaviti traga u bilanci središnje 

banke, ali bi zato mogla otvoriti pravu 

Pandorinu kutiju poznatiju pod još jednim 

suhoparnim terminom - nenaplativa 

potraživanja. Pored tečaja, umrtvljeno 

tržište nekretnina svakako bi trebalo 

biti najvažnija briga monetarnih vlasti 

za koje mnogi tvrde da se odveć pasivno 

odnose prema tom problemu, čekajući 

da se stvari nekako riješe same od sebe. 

Ostaje pitanje je li uopće moguć nekakav 

proaktivan pristup i treba li središnja 

banka agresivnije poticati oslobađanje 

balasta koji su na sebe navukle banke 

izdašnim odobravanjem hipotekarnih 

kredita (uglavnom putem otpisa i/ili 

većih rezervacija za aktivu ogrezlu u 

negativnom trendu cijena nekretnina). 

Jedno je sigurno: u ovakvim okolnostima 

banke bi se prvenstveno trebale 

baviti eliminacijom rizika, a nipošto ga 

u još većoj mjeri navlačiti na sebe. 

70 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

MARKET MAKER 

MARIO GATARA 

Nepovoljni učinci tečaja 

Ako cijenu nafte od novih rekorda dijeli još 

tridesetak dolara, zašto domaće maloprodajne 

cijene benzina ruše sve rekorde? Odgovor je 

vrlo jednostavan i krije se na deviznom tržištu 

Prije točno dvije godine, tema ove kolumne bila je nafta. Ili još 

bolja, upozorenje kako bi valjalo biti na oprezu kada je nafta u 

pitanju. Jer riječ je o robi s ograničenom ponudom, zbog čega 

već i minorni poremećaji u opskrbi mogu izazvati velike potrese 

na tržištu. Jedan od takvih poremećaja odnosi se na procjenu (u 

produkciji Joint Organizations Data Initiative) kako je Saudijska Arabija 

(prema posljednjim dostupnim podacima) u prosincu prošle godine smanjila 

proizvodnju za 237 tisuća barela dnevno. Pad je, doduše, stigao nakon 

rekordne proizvodnje od 10 milijuna barela dnevno u studenome, ali je 

zato i izvoz zamjetno smanjen, za 440 tisuća barela dnevno (mjesečni pad 

od 5,6%). Vijest je prošla relativno nezapaženo u široj javnosti, ali je riziku 

skloni investitori zasigurno nisu ignorirali, pridodavši je očekivanom padu 

proizvodnje u Iranu, uvjetovanom sankcijama od strane Europske unije, ali 

i problemima s opskrbom nafte iz Sirije, Sudana i Jemena. 

Za razliku od one 

u dolarima, cijena 

sirove nafte izražena 

u eurima već je 

sredinom veljače 

nizala nove rekorde 

U takvim okolnostima, rast cijena nafte niti uz najbolju volju se ne može 

okarakterizirati kao iznenađenje. A onda opet, ovakav razvoj događaja pažljivi 

su promatrači vjerojatno predvidjeli promatrajući stvari i iz mikro perspektive. 

Riječ je, naime, o gomili novih 

projekata u koje su samo tijekom 

protekle godine utrošene na desetine 

milijardi dolara, obzirom 

su u pitanju mahom nekonvencionalni, 

iznimno skupi projekti 

čija eksploatacija iziskuje ogromna 

sredstva. Ti su projekti očito 

temeljeni na procjeni kako u 

srednjoročnom razdoblju neće 

doći do značajnije korekcije cijena 

sirove nafte koja bi proizvođačima 

donijela velike gubitke. 

Pridodamo li im geopolitičke 

faktore, koji su trenutno dominantna 

pokretačka sila tržišta, 

iznimno osjetljivog na verbalne 

prijetnje i zveckanje oružjem, 

a potom i rastuće apetite za rizik, 

zbog kojih se zamjetna veća 

sredstva kanaliziraju prema rizičnijim 

financijskim instrumentima poput 

dionica ili roba, dobili smo potencijalno 

vrlo eksplozivnu kombinaciju koja može 

eskalirati rastom cijena do neslućenih visina. 

Ako ništa drugo, potpuno je jasno zbog 

čega je Iranu u interesu da zadrži visoke 

tenzije u regiji. 

Naime, dvoznamenkastim rastom cijene 

Brent sirove nafte od početka godine, Iran je 

vjerojatno blizu „pozitivne nule“, nadoknađujući 

pad izvoza većim prihodima, uvjetovanim 

uzlaznom putanjom cijena. Čak i 

ako konflikt ne eruptira stvarnim oružanim 

sukobom, Iran je očito uspio u svom naumu, 

natjeravši aktere na tržištu da uzmu u obzir 

takvu mogućnost. Potvrđuje to i Ian Taylor, 

prvi čovjek Vitola (jednog od najvećih globalnih 

trgovaca naftom), tvrdeći kako sada 

„svi pričaju o izraelskom napadu na iranske 

nuklearne pogone“. Usto je bio prilično izravan 

i u pogledu daljnjeg razvoja događaja: „U 

pomanjkanju značajnijih pritisaka na pad 

cijene, novi skok cijena sve do 150 dolara po 

barelu, ili čak iznad toga, sasvim je moguć“.“ 

I dok zlokobna procjena aktualne situacije 

zasigurno zabrinjava američke potrošače, cijena 

je, barem što se tiče potrošača koji naftu 

kupuju eurima (ili kunama, sasvim je svejedno), 

već prešla prag boli. To ujedno objašnjava 

i naoko čudnu situaciju u kojoj maloprodajne 

cijene benzina u Hrvatskoj rastu 

u nebo, premda je cijena sirove nafte daleko 

od rekordnih 150 dolara po barelu. Odgovor 

se krije u zbivanjima na deviznom tržištu, 

odnosno, aprecijaciji američke valute. Cijenu 

sirove nafte izraženu u američkoj valuti od 

rekorda dijeli još tridesetak dolara (trenutno 

je na najvišoj razini od svibnja prošle godine), 

no ona izražena u eurima već je postavila 

novi rekord, preskočivši razinu od 90 eura 

po barelu. Analogno tome, cijena u kunama 

dogurala je do 700 kuna za barel Brent sirove 

nafte, usput na najbolji način demonstrirajući 

koliko su pozivi za deprecijacijom domaće 

valute uistinu - besmisleni. 


FONDOVI I TRŽIŠTA 

IVA BIONDIĆ 

Zarada na kešu 

Sudionici novčanog tržišta mogu viškove 

novca oročiti po kamatama višim od onih 

na oročenu štednju 

Godinu iza nas obilježila je rekordna nelikvidnost gospodarstva 

koja se preslikala u kontinuirani rast kamatnih stopa na depozite 

te slabljenje domaće valute u odnosu na euro. U situaciji kada, 

uz pad tržišta, poduzeća moraju uložiti značajan napor da naplate 

ono što su uspjela prodati, takva slika ne čudi. Osim toga, 

u godini koja je pred nama na naplatu dolazi inozemni dug, što uz nedavno 

povećanje stope obvezne pričuve banaka stvara dodatne pritiske i na kunu i 

na tečaj. Da situacija bude gora, tu je i rizik vezan uz potencijalno smanjenje 

kreditnog rejtinga Hrvatske. 

S druge strane, za one koji imaju višak novca to otvara prilike na novčanom 

tržištu. Keš je ponovno postao izvor solidne zarade. Tako je ZIBOR, 

referentna stopa po kojoj hrvatske banke međusobno posuđuju novac na 

domaćem tržištu, posljednjih mjeseci dosegnuo gotovo 6% godišnje za 

ročnosti kraće od tri mjeseca. To znači da sudionici novčanog tržišta mogu 

svoje viškove novca oročiti na tjedan, mjesec ili tri mjeseca po kamatama 

značajno višim od onih na oročenu štednju iste ročnosti, a i nekoliko puta 

višim od kamata koje banke daju za depozite po viđenju. 

Za usporedbu, tijekom prošle godine stopa za prekonoćno oročavanje 

iznosila je prosječno 1%, odnosno od 0,5% do 3,9%. Tromjesečni ZIBOR 

iznosio je prosječno 3,1%, a kretao se u rasponu od 1,5% do 5,5%, dok se jednogodišnji 

ZIBOR kretao u rasponu od 3 do 6%, a u prosjeku iznosio 4,4%. 

Slično je bilo i s trezorskim zapisima. Zbog smanjenja likvidnosti u sustavu 

prošle je godine povećan prinos na kunske trezorske zapise. Prinosi su 

se tako kretali između 2,4% i 4,6% na tromjesečne, odnosno između 3,9% i 

5,5% na jednogodišnje zapise. 

Fizičkim osobama preostaju pak novčani fondovi. Najveći, kunski ZB 

plus, krajem siječnja je imao 2,5 milijardi kuna imovine pod upravljanjem, što 

čini trećinu imovine kojom upravljaju svi domaći novčani fondovi. Naknada 

za upravljanje iznosi 0,90% godišnje, dok naknada depozitne banke iznosi 

0,11% godišnje. Minimalna je uplata dvije 

IVA BIONDIĆ JE 

ANALITIČARKA FONDOVSKOG TRŽIŠTA 

Fizičke osobe 

mogu 

sudjelovati u 

“ekstra” profitu 

ulaganjem 

u novčane 

fondove 

tisuće kuna, a ako se ugovori trajni nalog za 

kupnju udjela na rok od godinu dana, tzv. 

investicijski plan, minimalna uplata iznosi 

100 kuna. Većina imovine ovog fonda je investirana 

na hrvatskom novčanom tržištu 

(81%), trezorski zapisi RH čine 15%, dok 

obveznice čine tek 4% portfelja. Gotovo 95% 

portfelja je nominirano u kunama. 

Minimalan ulog u drugi po veličini novčani 

fond, PBZ Novčani s 984 milijuna kuna 

imovine pod upravljanjem, iznosi 400 

kuna, odnosno 100 kuna za investicijski 

plan. Naknada za upravljanje koju plaća 

kupac je 0,9% godišnje, a naknada depozitnoj 

banci 0,15 posto. Krajem siječnja više 

od polovice ulaganja činili su depoziti na 

domaćem tržištu. 

Treći po veličini je kunski fond Raiffeisen 

Investa, Raiffeisen Cash s 882 milijuna 

kuna imovine. Za ulaganje u ovaj fond 

treba izdvojiti dvije tisuće kuna, odnosno 

200 kuna ako je riječ o investicijskom planu. 

Naknada za upravljanje je nešto niža i 

iznosi 0,8% godišnje, dok naknadna depozitnoj 

banci iznosi 0,13% godišnje. 

Kunski fond Erste Investa Erste Money 

upravlja imovinom od 741 milijun kuna od 

kojih je 56% investirano u trezorske zapise 

RH, 18% u državne obveznice, 17% u depozite, 

a korporativne obveznice čine 6% 

portfelja. Minimalno ulaganje iznosi 400 

kuna, naknada za upravljanje je 1% godišnje, 

a 0,15% naknada depozitnoj banci. 

Peti među novčanim fondovima je još 

jedan fond Erste Investa, eurski Erste Euro 

Money koji je krajem siječnja upravljao 

s 513 milijuna kuna imovine, gotovo dvostruko 

više nego šesti po veličini, eurski 

PBZ Euro Novčani. Kako bi se izbjeglo 

špekulativno ulaganje, fondovi nominirani 

u eurima naplaćuju i izlaznu naknadu koja 

za Erste Euro Money iznosi 2% za ulaganja 

kraća od 15 dana, dok nakon 30 dana 

naknade nema. Naknada za upravljanje 

iznosi 1%, a naknada depozitnoj banci 0,14 

posto. Trezorski zapisi RH nominirani u 

eurima čine dvije trećine portfelja. 

PBZ Euro Novčani polovicu portfelja 

drži u eurskim depozitima, slijede kratkoročni 

vrijednosni papiri s udjelom od 

34% te korporativne i državne obveznice 

u eurima. I ovaj fond naplaćuje izlaznu naknadu 

od 1% za ulaganja kraća od 30 dana. 

Naknada za upravljanje iznosi 1% godišnje, 

a naknada depozitnoj banci 0,15 posto. 


CITYLINE 

ANA MUHAR — LONDON 

Sve teče, gospodine Chen 

Dok Zapad proučava kako primijeniti uspješnost kontroliranih ekonomija 

Istoka na kapitalizam, mali Indijci i Saudijci uče u britanskim internatima 

Nedjelja navečer za Londončane 

je doba repriza BBCjevih 

serijala ili oplakivanje 

kraja vikenda u lokalnom 

pubu. Za neke. Oni drugi 

provode je u Ciprianiju, restoranu u kojem 

se svatko tko je netko mora pojaviti 

s vremena na vrijeme, valjda kako bi potvrdio 

svoju važnost u milijunskoj košnici 

najvećeg europskog grada. 

Ipak, te nedjelje u veljači, nad tanjurom 

razočaravajuće bezukusne tjestenine, 

prizor je bio suviše zanimljiv da bih se 

bavila samopotvrdom. Među okruglim 

stolovima postavljenima u čast kompanije 

luksuznih satova IWC odvijao se cijeli 

jedan mini mundus novog svjetskog 

poretka. Uprava kompanije, sastavljena 

od starih Europljana, tepala je pozorno 

odabranim uzvanicima. Zvijezda večeri: 

Daniel Chen. Samo na božićno jutro kineski 

distributer prodao je preko stotinu 

tisuća satova. Uspješna godina, kratko je 

komentirao. Bez uzbuđenja, jer čini se da 

je u Kini ionako sve uspješno. 

Da je situacija postala ozbiljna, news 

junkieju poput mene svanulo je kada je 

na stranicama vodećih britanskih naslova 

osvanula iscrpna epopeja o smrti 

kapitalizma. Svjedočiti posebnim izdanjima 

Financial Timesa i Economista o 

nepovjerenju u kapitalizam nije ugodan 

osjećaj. A to je tek dio lavine novih pravila. 

London se preokrenuo. Bankari iz Cityja, 

nekoć vladajuća kasta Londona, postali 

su nezgodna vrsta, neka imućnija verzija 

izbjeglica. Iz predvorja tradicionalno 

važnih hotela istisnuli su ih Arapi, a s luksuznih 

shopping adresa prešutno otjerali 

Kinezi. Obavezni asesoar kineskih posjetitelja 

nekada je bila zaštitna maska ili 

fotoaparat, a danas je selekcija vrećica s 

potpisima Burberry i Louis Vuitton. 

NENAMETLJIVO ALI 

SIGURNO, ZNANJE 

POSTAJE NOVI 

POKRETAČ ZLATNE 

GROZNICE 

U preokrenutom svijetu tradicionalni 

argumenti za sve što smo reklamirali 

nose prizvuk klišeja. Nije li nas sve nadmudrio 

neki drugi, istočniji svijet, na čelu 

kojega Kina pažljivo filtrira život za 

svoje ljude i slobodi daje novo značenje? 

I ta sloboda pokazala se varljivom, poput 

prepredene zavodnice obećavala je sve, 

a za sobom ostavila tek oblak parfema i 

začuđena lica. Ipak, unatoč čuđenju, bilo 

bi licemjerno reći da je London zapeo u 

depresiji novog poretka. Platonov “panta 

rei” još jednom je na zadatku - sve se kreće 

i život nesmetano teče dalje. 

Ovih je dana školarcima završio polugodišnji 

odmor i rumenih lica od skijanja 

ili dana provedenih na seoskim imanjima 

vratili su se u školske klupe. Ima nešto 

utješno u tim mladim licima udaljenih 

internata. Podsjetnik su na rijetke konstante 

preokrenutoga svijeta. Britanski 

školski sustav, s uniformama, besprijekornim 

naglascima i nepopustljivim programom, 

istodobno je postao superstar 

izvoznih proizvoda Britanije. U preokrenutom 

svijetu novi vladari prepoznali su 

najlogičniju investiciju. Samo jedna kompanija 

privatnih britanskih škola GEMS 

na Istoku ima stotinu tisuća učenika. Dok 

zapadni svijet proučava kako implementirati 

uspješnost kontroliranih ekonomija 

Istoka na kapitalizam Zapada, mali Indijci, 

Emiraćani i Saudijci od pete godine 

indirektno uče kako postati Europljani. 

Ti mali ljudi možda su pravi dokaz da 

naposljetku ipak pobjeđuje Zapad. Jer 

priča o pobjedi, iako zamorna, nipošto nije 

zanemariva. Diplomatski natjecateljski 

duh uvijek je bio dio civilizacije. 

FT-jev supermozak tvrdi da živimo 

u Zero Sum svijetu, onome u kojem dobitak 

jedne strane znači gubitak druge. 

Kako da onda ne budemo nemirni, kada 

se uzastopce, partiju za partijom, pokazujemo 

kao gubitnici. Na njegovoj je i 

strani Morrisov bestseler indikativnog 

naslova “Zašto Zapad vlada. Za sada.” U 

njoj autor tvrdi da se pozornica moći redovito 

prebacuje s jedne na drugu stranu 

planeta. I tako već 15 tisuća godina, tko 

nam je kriv što se ne sjećamo? 

Kratko pamćenje ponekad i nije tako 

loša stvar. Osiromašena Britanija za nekoliko 

mjeseci neupitno će se reanimirati 

u Veliku Britaniju kada nacionalni spektakl 

obilježi dijamantni jubilej britanske 

kraljice. Elizabeta II. besprijekorno će se 

smješkati osmijehom nekoga tko se profesionalno 

smješka već šezdeset godina. 

Gospodin Chen s početka priče uzbuđeno 

mi je govorio o kraljici. Upoznao ju 

je tijekom nedavne ekspedicije kojom je 

postala prvi britanski monarh u posjetu 

Kini. Pretkraj te neuobičajene londonske 

nedjelje predstavio mi je svoje mlađahne 

potomke. Uredni mališani pozdravili su 

me besprijekornim kraljičinim engleskim, 

naučenim u obližnjem internatu. 

Gospodin Chen priznaje da su engleski 

internati mjesta za koja se grčevito hvataju 

novi vladari preokrenutog svijeta. 

Nenametljivo ali sigurno, znanje postaje 

novi pokretač zlatne groznice. Sastojci 

moćnog koktela - jezik i edukacija, 

pripadaju Britaniji. U preokrenutom svijetu 

gdje pobjeda jedne strane znači gubitak 

druge, možda i nije sve crno. Unatoč 

činjenici da Istok vodi. Za sada. 

76 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

FORBES 

AMERIČKI IZBORI 2012. — RASPRODAJA POLITIČARA 

78 

FORBES 

OŽUJAK, 2012 

SLIJEVA; GORNJI RED: WWW.PARDONMYHINDI.COM, EMMANUEL DUNAND / AFP / GETTY IMAGES, AP PHOTO / BRETT FLASHNICK, DRUGI RED: AP PHOTO MANUEL BALCE CENETA, SHUTTERSTOCK.COM, AP PHOTO/CHARLIE RIEDEL 

TREĆI RED: AP PHOTO/NEWS TRIBUNE, DAVID MANLEY, SCOTT OLSON / GETTY IMAGES, BO RADER / MCT / NEWSCOM, ČETVRTI RED: AP PHOTO / CHARLES KRUPA, AP PHOTO / MARK J. TERRILL, 

PETI RED: AP PHOTO / MATT ROURK, AP PHOTO/KIN CHEUNG, AP PHOTO/JIM COLE, DONJI RED: AP PHOTO/AURORA DAILY SUN, SHANNON DAVIDSON, JOE RAEDLE / GETTY IMAGES

PRODAJE SE MOĆ 

(JEFTINO) 

Politički utjecaj u SAD-u je već desetljećima jeftiniji od svega ostalog. 

Sada je tržište živnulo. Pokroviteljstvo Sheldona Adelsona nad 

predsjedničkom kampanjom Newta Gingricha samo je vrh ledenog brijega 

PIŠU: DANIEL FISHER I JON BRUNER 

Politički strateg Douglas Schoen 

jednom je prilikom 

upitao bivšeg ministra financija 

SAD-a Larryja Summersa 

je li najava donacije 

od četvrt milijuna dolara osiguravala 

donatoru sastanak s njime u vrijeme 

kad je predsjedao Harvardskim sveučilištem. 

Odgovor je glasio “Ni slučajno.” 

No ako toliko novca donirate u političke 

svrhe… “Možete dobiti sastanak 

s Romneyjem ili Gingrichem”, rekao 

je Schoen, koji je tijekom Clintonova 

mandata radio u Bijeloj kući kao šef za 

ispitivanja javnog mišljenja. “Možete 

osigurati sastanak s vođom senatske većine, 

predsjednikom parlamentarnog 

doma, predsjednikom SAD-a s kim god 

poželite.” 

Zašto je jeftinije kupiti susret s predsjednikom 

SAD-a nego s predsjednikom 

sveučilišta? Tržišna neravnoteža je 

razlog zašto Sheldon Adelson, milijarder 

iz Las Vegasa, može sam financirati 

predsjedničku kapanju Newta Gingricha, 

zašto je Mit Romney dominirao nedavnim 

republikanskim predizborima 

na Floridi, zašto se demokrati frenetično 

dodvoravaju svojim velikim donatorima 

i, napokon, zašto 2012. predstavlja 

prekretnicu u odnosima novca i moći. 

Jednostavno rečeno, politički je 

utjecaj jeftin. “To je imovina kojoj je 

u Americi cijena najviše pala”, izjavio 

je za Forbes jedan utjecajni milijarder. 

Onih 250 tisuća dolara vodi donatora 

k Predsjedniku zato što zakon i dalje 

ograničava izravne priloge kampanjama 

na 2500 dolara po kandidatu, pogodujući 

onima koji na putu do utjecaja 

zaobilaze sve tradicionalne stranačke 

strukture. Ljudi koji su htjeli veći utjecaj 

unutar neke industrije donedavno 

su se morali natezati s bizantinskom 

zbirkom lobističkih grupa, think-tankova 

i lokalnih inicijativa. 

Takvoj neefikasnosti sada je došao 

kraj zahvaljujući odluci Vrhovnog suda 

u slučaju “Ujedinjeni građani protiv 

Federalne izborne komisije”. Ta odluka 

je zacementirala ideju da je novčano 

podupiranje političkih ciljeva dio slobode 

govora, eliminirala dugogodišnju 

zabranu korporacijama da daju novac u 

političke svrhe i k tomu ukinula ograničenje 

iznosa što ga pojedinac može dati 

nekom političkom odboru (political action 

committeee, PAC). 

Ovo su prvi izbori za američkog 

predsjednika koji se odvijaju po novim 

pravilima. I dok su mediji zapanjeni 

Adelsonovom podrškom Gingrichu 

(zbog dobro tempirane donacije od pet 

milijuna dolara dobio je predizbore u 

Južnoj Karolini), promiče im važnija 

poanta: cijena političkog utjecaja dugo 

je bila umjetno snižavana, a sada je tržište 

živnulo. Novac se slijeva u super 

PAC-ove, “neovisne” političke odbore 

koji su u pravilu ipak čvrsto povezani 

s jednom strankom ili kandidatom. U 

ovoj izbornoj utrci superodbori su već 

potrošili više od 43 milijuna dolara, a 

Demokratska stranka se tek uključuje u 

igru. PAC predsjednika Obame Priorities 

USA Action raspolagao je početkom 

godine s 1,5 milijuna dolara. 

Unatoč sveopćem uzdisanju zbog 

rastućih troškova predsjedničke kampanje, 

to je zapravo malo u odnosu na 

imovinu američkih milijardera. Deset 

najbogatijih Amerikanaca zajedno teže 

266 milijardi dolara. Postoje tisuće ljudi 

koji bi sami mogli financirati predsjedničkog 

kandidata onako kako Adelson 

podupire Gingricha (11 milijuna dolara 

što su ih on i supruga dali Gingrichevu 

superodboru odgovara zaradi koju 

Adelson ostvari za 13 sati). Ti ljudi mogu 

utjecati na politiku bez materijalnih 

posljedica po svoj ili život svoje djece 

i unuka. 

Ta neravnoteža znači da će novac 

i dalje pritjecati. “Kandidati su istakli 

cijenu i prodaju se kao svaka druga 

roba”, rekao je za Forbes Mark Cuban, 


FORBES 

AMERIČKI IZBORI 2012. — RASPRODAJA POLITIČARA 

UTRKA U POLITIČKOM NAORUŽANJU 

Iznosi koje su predsjednički kandidati primili i potrošili u nastojanju da pobijede na izborima, 

posljednjih desetljeća neprestano su rasli. Barack Obama je u kampanji 2008. potrošio gotovo dvostruko 

više nego George W. Bush u kampanji 2004. godine. Troškovi pobjednika usklađeni s inflacijom: 

1996. BILL CLINTON 153 MILIJUNA USD 

2000. GEORGE W. BUSH 240 MILIJUNA USD 

2004. GEORGE W. BUSH 410 MILIJUNA USD 

2008. BARACK OBAMA 774 MILIJUNA USD 

Premda veliki, ti iznosi su prava 

sitnica u usporedbi s bogatstvima 

politički angažiranih milijardera koji 

mogu davati neograničene priloge 

političkim odborima. Ukupni trošak 

Obamine kampanje iz 2008. iznosi 

3,5% neto vrijednosti Georgea Sorosa. 

GEORGE SOROS, LIBERALNI DONATOR 

SHELDON ADELSON, KONZERVATIVNI DONATOR 

NETO VRIJEDNOST: 22 MILIJARDE USD 

NETO VRIJEDNOST: 24,6 MILIJARDI USD 

IZVORI: FEDERAL ELECTION COMMISSION. CENTER FOR RESPONSIVE POLITICS. 

milijarder koji naglašava kako ne želi 

podupirati nijednog kandidata. “Svi oni 

koji žele, mogu vrlo jednostavno trošiti 

novac preko političkih superodbora.” 

Uzmimo Floridu kao primjer kako 

to funkcionira. Adelsonova potpora 

Gingrichu privukla je pozornost, ali je 

Romneyjev superodbor Restore Our 

Future nakon poraza u Južnoj Karolini 

zapucao iz najtežeg oružja. Potrošili su 

10,8 milijuna dolara na negativnu propagandu, 

optužujući Gingricha za sve 

čega su se mogli sjetiti, od ilegalnog useljavanja 

do “brutalne kineske politike 

jednog djeteta”. Na popisu milijardera 

i polumilijardera koji su za to priložili 

više od milijun dolara nalaze se fond 

menadžer John Paulson, obitelj Marriott, 

građevinski magnat iz Houstona 

Robert M. Perry i fondaški milijarder 

Julian Robertson. 

Povijest američkih predsjedničkih 

izbora nudi niz presedana za takve postupke. 

William McKinley je 1896. postao 

predsjednik uz pomoć četiri milijuna 

dolara koje su priložili njegov prijatelj 

Mark Hanna i skupina industrijalaca 

(današnja vrijednost donacije bila bi 103 

milijuna). Richard Nixon prikupio je 

tada nezamislivih 60 milijuna dolara 

za reizbor 1972. godine, što je na kraju, 

poslije afere Watergate, dovelo do osnivanja 

Federalne izborne komisije (FEC) 

kako bi se ograničili novčani prilozi. 

Proteklih nekoliko godina donatori 

sve domišljatije izigravaju pravila. Do 

kasnih 1990-ih bogati liberali poput Georgea 

Sorosa financirali su bezbroj lijevo 

orijentiranih “organizacija u zajednici” i 

grupa za poticanje izlaska na izbore koje 

su se bavile slabo prikrivenom promidžbom 

Billa Clintona i drugih kandidata 

Demokratske stranke. Konzervativci su 

uzvratili preko udruga poput veteranske 

Swift Vets & POWs for Truth, koja je 

2004. torpedirala predsjedničku kandidaturu 

Johna Kerryja nizom negativnih 

oglasa o njegovoj vojnoj službi. U njihovu 

26 milijuna dolara tešku ratnu blagajnu 

priloge su uplaćivali većinom bogati 

Teksašani: Perry (4,5 milijuna dolara), 

mag korporacijskih preuzimanja Harold 

Simmons (2 milijuna) i energetski 

mogul Boone Pickens (2 milijuna). Na 

kraju je FEC kaznio udrugu s 299.500 

dolara zbog nezakonitog vođenja kampanje 

i obvezao da otkriju imena donatora. 

Nakon sudske pobjede Ujedinjenih 

građana pravila su “priprosto jednostavna”, 

kaže Joe Birkenstock, stručnjak za 

financiranje kampanja iz washingtonske 

tvrtke Caplin & Drysdale. “Papirologije 

gotovo da i nema.” Dovoljno je unajmiti 

par odvjetnika i nekoliko veterana 

političkih kampanja da bi se osnovao 

superodbor, koji se onda može izravno 

zalagati za jednog kandidata ili djelovati 

protiv drugoga. 

Što se tiče utjecaja, politički odbor 

ima veliku prednost. Podrži li pobjednika, 

smatrat će se da ga je odbor stvorio. 

Podrži li gubitnika, odbor je i dalje igrač 

s kojim treba računati. “Oni kupuju 

strah od svojih sljedećih poteza”, kaže 

Schoen. “To je isto što i utjecaj - ili bar 

njegov najveći dio.” 

Osim utjecajnosti financijera, raste 

i važnost onih koji upravljaju tim novcem. 

Kao i kod fond menadžera, ni njihovi 

prošli uspjesi ne jamče buduće, ali 

jamče velike priloge. Karl Rove, arhitekt 

izbornih pobjeda Georgea W. Busha, u 

ovom je izbornom krugu prikupio već 

80 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

AKCIJA I REAKCIJA 

Način kako su veliki političkih odbori trošili novac odlučivao je o ishodima 

predizbornih ogleda republikanskih kandidata, najprije u korist Mitta 

Romneyja, potom u korist Newta Gingricha pa ponovno u Romneyjevu korist. 

Troškovi PAC-a Restore Our Future 

Troškovi PAC-a Winning Our Future 

$5 mil. 

$4 mil. 

$3 mil. 

$2 mil. 

$1 mil. 

ROMNEY 

IOWA 

18 milijuna dolara za washingtonski superodbor 

American Crossroads koji je 

2010. pomogao republikancima da preuzmu 

nadzor u Zastupničkom domu. 

Utjecaj velikih političkih odbora 

mogao bi biti još snažniji u izborima za 

Kongres. Neovisne skupine potrošile 

su 2010. godine 4,6 milijuna dolara podržavajući 

Sharrona Anglea protiv dugogodišnjeg 

demokratskog senatora iz 

Nevade Harryja Reida (nije im uspjelo). 

Slične su grupe angažirale 3,7 milijuna 

dolara protiv republikanca Marka Kirka 

u utrci za upražnjeno mjesto senatora iz 

Illinoisa (Kirk je svejedno sjeo na dotadašnji 

Obamin stolac). 

Ovakve su inicijative jače od tradicionalnih 

stranačkih struktura. Mogu se 

brzo prilagoditi novim uvjetima i mijenjati 

način vođenja kampanja. 

“To će s vremenom oslabiti političke 

stranke i dovesti do daljnjeg pucanja 

JUŽNA KAROLINA 

FLORIDA 

$0 

5.pros. 12. pros. 19. pros. 26. pros. 2.sij. 9.sij. 16.sij. 23.sij. 30.sij. 

$3 mil. 

$2 mil. 

$1 mil. 

GINGRICH 

$0 

5.pros. 12. pros. 19. pros. 26. pros. 2.sij. 9.sij. 16.sij. 23.sij. 30.sij. 

IZVORI: iZVJEŠĆE FEC-a; INTRADE 

IOWA 

Trošak za napade 

JUŽNA KAROLINA 

Trošak za osvajanje podrške 

FLORIDA 

100% 

80 

60 

40 

20 

Vjerojatnost osvajanja nominacije 

političkih lojalnosti i koalicija”, kaže 

Rob Stein, veteran strategija Demokratske 

stranke koji je 2004. godine 

radio studiju o republikanskim strategijama 

i zaključio da demokratima 

treba infrastruktura u obliku političkih 

odbora. Teško je tvrditi da je političar 

čiju kandidaturu financira jedna osoba 

dobra pojava za demokraciju, kao što je 

pogrešno reći da bi vlasti trebale regulirati 

što ljudi govore. Ključna je, dakle, 

transparentnost. 

Skrivanje iza fantomskih tvrtki je 

loša zamisao. Iskusio je to jedan od Romneyjevih 

bivših kolega iz Baina, pokušavši 

mu dostaviti milijun dolara preko 

firme koja je nestala čim je ček unovčen. 

Ipak, zakonska rupa postoji. Ako se novac 

uputi preko neprofitne organizacije, 

pravila smišljena za dobrotvorni rad 

odjednom služe organizacijama kakve 

su AFL-CIO ili Crossroads GPS, tihi ne- 

0 

40% 

20 

0 

Vjerojatnost osvajanja nominacije 

NESLUŽBENI 

CJENIK MOĆI 

Politički utjecaj dostupan je i ljudima 

koji nisu milijarderi. Stručnjak za 

političke strategije Douglas Schoen, 

šef ureda Bijele kuće u vrijeme 

Clintona, objašnjava koliko je novca 

potrebno da bi se glas neke osobe, 

odnedavna osnažene udrugom 

Ujedinjeni građani, čuo u Washingtonu 

35.800 USD 

je “minimalni iznos da se pojavite na radaru”, kaže 

Schoen. To je najveći zakonom dopušten iznos 

priloga za nekog kandidata na izborima - po 2500 

uplaćenih odboru kampanje u fazi predizbora i u 

fazi samih izbora, plus 

30.800 USD 

uplaćenih nacionalnom odboru stranke. “Pozivat 

će vas na stranačke skupove i odgovarati na vaše 

pozive. Nekad je ovo donosilo veći utjecaj, ali ni 

sada vas neće ignorirati.” 

100.000 do USD 150.000 USD 

“jamči utjecaj na nekim mjestima”, nastavlja Schoen. 

Obratite li se PAC-u s konkretnim problemom i 

priložite ovaj iznos, za vašu će zabrinutost saznati 

stranačko vodstvo.“Ovime možete presudno utjecati 

na rješavanje pojedinačnog problema.” 

500.000 USD 

“osigurava utjecaj i u nekim utrkama za Kongres. 

Možete postići da za vas zna svatko u Washingtonu. 

Niste, doduše, David Koch, ali niste ni sitniš”, kaže 

Schoen. 

2 do 3 milijuna USD 

dovoljno je za “ogroman utjecaj u odborima 

stranke. Možete utjecati na ishode nekih izbornih 

utrka. Smatrat će vas ozbiljnim igračem i jednom od 

važnijih osoba u cijelom procesu.” 

5 do 10 milijuna USD 

učinit će vas važnom figurom u pet ili deset utrka za 

Senat. “Ozbiljno će vas shvaćati svi u Washingtonu. 

Tradicionalne filantropske donacije vrijedan su 

prilog, ali predsjednici sveučilišta nemaju vremena 

za sastanak s vama. Predsjednik SAD-a ima.” 

70 milijuna USD 

čini vas “onoliko važnim koliko je to uopće moguće u 

SAD-u. Vi određujete dnevni red. Vi nadzirete akcije.” 

profitni ogranak Roveovog PAC-a American 

Crossroads. One mogu primati neograničene 

iznose, a financijsko izvješće 

podnose samo poreznoj upravi. Svoja 

bi sredstva trebale trošiti na nepolitičke 

aktivnosti, “ali je genijalno upravo to što 

se lobiranje smatra nepolitičkom aktivnošću”, 

kaže Birkenstock. 


FORBES 

PODVUČENO 

“ 

Tko je intelektualac? Svatko 

s istinskom/prirodnom 

inteligencijom. Pametni pitaju kad 

ne znaju. Ponekad, pitaju i kad 

znaju. U nedaći neki ljudi postaju 

tužniji, mudriji, ljubazniji, humaniji. 

Većina nas je bolja, doduše, kad 

se stvari poprave. Znati kad treba 

držati usta zatvorena jest bez 

sumnje važnije nego ih otvoriti u 

pravo vrijeme. Uvijek slušaj čovjeka 

kad opisuje mane drugih. Često, 

uglavnom, opisuje vlastite i otkriva 

se. — MALCOLM FORBES 

O INTELIGENCIJI 

Glas intelekta je nježan, ali ne miruje 

dok ga se ne čuje — SIGMUND FREUD 

Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje 

pameti, jer nešto što je pametno, 

to jest što je punoživotno, to jest 

prirodno uslovljeno, ne može biti 

nego skladno, nego ukusno. 

— MIROSLAV KRLEŽA 

Intelekt poništava sudbinu. 

Sve dok čovjek misli da je 

slobodan. — RALPH WALDO EMERSON 

Ne sumnjam u to da će se, kad se 

umjetnosti usavrše, pronaći neki 

načini koji će podariti zdrav razum 

osobi koja ga uopće nema. — VOLTAIRE 

Moj mozak? To mi je drugi 

najdraži organ. — WOODY ALLEN 

Mozak vani ništa 

ne vrijedi. Kilo 

mozga je dvije 

marke. — IVAN MILAS 

Razlika između 

inteligencije 

i obrazovanja 

je slijedeća: 

inteligencija će 

vam omogućiti 

lijep život. 

— CHARLES K. KETTERING 

Volim hodati iz 

jedne osvijetljene 

sobu u drugu, 

takav je moj 

mozak za mene: 

osvijetljena soba. 

— VIRGINA WOOLF 

Samo istinski 

inteligentnu 

osobu mogu 

dirnuti statistike. 

— G. B. SHAW 

Inteligenciju 

karakterizira 

istinsko nerazumijevanje 

života. 

— HENRI BERGSON 

Šeherezada je klasičan primjer 

žene koja si spašava glavu tako 

što ju koristi. — ESME WYNNE-TYSON 

Ja sam mozak, Watsone. 

Ostatak mene je samo dodatak. 

— ARTHUR CONAN DOYLE 

Ljudi male pameti rijetko se boje da ne 

budu dosadni. Dođu, tako, vremena, 

kada pamet zašuti, budala progovori, 

a fukara se obogati! — IVO ANDRIĆ 

82 

FORBES 

OŽUJAK, 2012

40_Forbes.pdf

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?