22_Forbes.pdf

Nekretnine Europske 

cijene, hrvatski paradoksi 

Škola lošeg kuhanjA 

Kosor protiv stabilne ekonomije 

Investicije & politika 

Osveta Wall Streetu 

rujan, 2010. 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 €

RUJAN 2010. 

SADRŽAJ 

18 

28 

6 Indeks 

8 Uvodnik 

10 Kolumne 

18 S naslovnice 

28 Ljudi i kompanije 

49 Kontekst 

54 Tehnologije 

63 Financije 

80 ForbesLife 

82 Know-How 

KOMENTARI 

10 Hrvatski paradoksi Cijene 

nekretnina u hrvatskim ljetovalištima 

dramatično su više od cijena u metropoli. 

Zašto je to tako i što to znači za lokalno 

stanovništvo 

12 Otoci Imaginarije Forbesov 

kolumnist Ivo Špigel iz povjerljivih je izvora 

saznao da u Imaginariju uskoro stiže delegacija 

hrvatskog političkog i gospodarskog 

vrha na studijski izlet 

14 Stvaranje Jugosfere Prije nego 

što taj termin uvedemo u realnost svakodnevnog 

življenja trebat će nam mnogo toga 

osim dalmatinskog pjevanja po Beogradu 

S NASLOVNICE 

18 Mad in Croatia U današnje vrijeme 

stisnutih budžeta hrvatski marketinški 

gurui teško da se mogu svrstati u kategoriju 

rasipnika. Likovi iz prošlosti industrije, 

oslikani u televizijskom block-busteru Mad 

Men, bude i kod domaćih veterana ugodna 

sjećanja 

22 Filozofija bijega Ivica Vidović, 

šef hrvatskog McCann Ericksona, baš kao 

i Boris Malešević (Design System) i Srđan 

Gulić (Digitel&) koji su stigli nešto kasnije, 

oduvijek je panično bježao od utapanja u 

prosječnosti 

LJUDI I KOMPANIJE 

32 

28 Stvar optike Kako zaštititi 

luksuznu robu od lopova? Mladen Pintur 

iz kompanije Presenta Nova pronašao je 

način i planira gradnju tvornice u SAD-u 

32 Protiv birokrata Informacijski 

sustav Damira Kovačevića radi kao posrednik 

između pacijenta i liječnika 

80 

RUJAN 2010 F O R B E S 3

sadržaj 

rujan 2010. 

36 

36 U obrani kapitala Hrvoje 

Marušić, suvlasnik i direktor obiteljske 

tvrtke Dental centar Marušić, poznat je 

kao jedan od najglasnijih kritičara tromosti 

administracije 

42 Čovjek s kojim bi trebalo 

izlaziti Thomas Marban je poduzetnik 

iz Linza poznat, osim ostaloga, baš po 

tome što svoj globalno razgranati business 

ne namjerava seliti u neku od svjetskih 

metropola 

44 Žene politički lideri U prvi plan 

dolaze uglavnom kao zamjena za ‘grešne’ 

muškarce, jer su obično neokaljana ugleda 

i nude se kao etična alternativa posrnulim 

muškim kolegama. Opravdano? 

Kontekst 

48 Ma kakva politika... Unatoč 

godinama sporenja, pa i grčkog nepriznavanja 

Makedonije kao samostalne države, 

Grčka je danas jedna od zemalja s najviše 

investitora na području Makedonije 

51 Harmonikaš u Rusiji Bogoljub 

Karić, prvi srbijanski tajkun, iz svojeg 

moskovskog azila nudi nagodbu vlastima 

u Beogradu 

Techno 

54 Bivši lider u ulozi izazivača 

Pad s liderske pozicije povijesni je presedan 

za Nokiju koja je bila ponos skandinavske 

ekonomije. Kompanija priprema 

žestok uzvratni udarac 

financije 

64 Osveta Wall Streetu U 

zastrašujućoj formi zakonskog akta od 

2300 stranica, reforma je odgovor na 

populističke vapaje za odmazdom Wall 

Streetu. No zapravo ne rješava problem 

70 Škola lošeg kuhanja Kad 

stvari odu stranputicom i izmaknu kontroli, 

nezgrapno prekrajanje poreznog sustava 

postaje posve uobičajena rutina 

44 

42 

4 F o r b e S rujan 2010

index 

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

Android 43 

anhanen Matti 45 

Antikrist 78 

Apple 56 

Armey Richard 65 

Arral Sinan 59 

Atlantic grupa 15 

AZ fond 23 

Bandić Milan 22 

Banka magazin 23 

Barro Roberto 32 

BBDO 18, 25 

Bear Sterns 69 

Belupo 21 

Benz Christine 66 

Bernanke Ben 72 

Betty Barclay 48 

Bird Ian 61 

Blankfein Lloyd 64 

BOA 59 

Bogle John 66 

Brown Charley 65 

CEFTA 14 

Celum GmbH 42 

Citigroup 65 

City Express 24 

Coca Cola 27 

CRONET 23 

CryoBind 39 

CTA 67 

Ćorić Gordana 46 

Danas 23 

Darpa 58 

Data Santanu 40 

Dental centar Marušić 36 

Design System 23 

Digitel& 18, 24, 25 

Dole Robert 65 

Drašković Vuk 52 

Drobac Đuro 39 

Drugi plan 24 

Duboković Luka 18, 26 

Đukić Slavoljub 52 

Ekonomski fakultet 46 

Essar Group 53anjoki Anssi 56 

Facebook 41 

Fed 72 

Ferrari 31 

Fitch Stephane 68 

Garbushian Christopher 80 

Gephardt Richard 65 

Gillard Julia 44 

Goldman Sachs 64, 72 

Google 41 

Grabar Kitarović Kolinda 45 

Gross Bill 43 

Gulić Srđan 18, 24, 25 

Harvard 32 

Hastert Denis 65 

Hatzius Jan 72 

HMO 32 

Hobbes Calvin 12 

HPB 23 

Hrvić jasna 24 

HTC 56 

HUP 36 

IBM 60 

IDC 56 

Idealab 43 

Imaginarija 12 

Indian Institute of Science 40 

Janković Stipan 38 

Jobs Steve 24 

Jong-Il Kim 53 

Jumbo 48 

Karić Bogoljub 51 

Karlovačko 27 

Keynes Maynard John 32 

Khan A.Q 53 

Kiviniemi Mari 45 

Kiyosaki Robert 72 

Kohl Helmut 44 

Kosor Jadranka 44 

Kosor Jadranka 71 

Koštunica Vojislav 51 

Kovačević damir 32 

Kraš 21 

Krugman Paul 32 

Lady Gaga 80 

Ledo 21 

Lehman Brothers 69 

LG 56 

Linda Pagan’s Hat Shop 80 

LinkedIn 60 

Linux 57 

Lott Trent 65 

Love Factory 80 

LURA 24 

Mad Men 18,23 

Majstorivić Ivan 23 

Maleš Branko 23 

Malešević Boris 18, 22 

Malović Snežana 52 

Marban Thomas 42 

Marković Mira 52 

Marlboro 23 

Marley Bob 26 

Marušić Hrvoje 36 

McCann Erickson 18, 20 

McLuhan Marshall 42 

Mediserv 32 

Merkel Angela 44 

Merrill Lynch 65 

Microsoft 56 

Milinović Sanja 18, 24 

Millinerey Ellen Christine 80 

Milošević Slobodan 52 

MIT 58 

MITMedia lab 59 

MlivićBudeš Elvira 47 

Mobtel 51 

Modrinić Duško 26 

Morgan Stanley 65 

Morgan Ted 62 

Morningstar 66 

NATO 48 

New York Times 32 

New Yorker 48 

Nexe grupa 23 

Nishar Depp 60 

NYSE 78 

Office Shoes 48 

ONE 50 

Oxette 48 

Ožujsko 27 

Pavić Vlasta 45 

Peck Gregory 78 

Pejić bach Mirjana 46 

Pentagon 58 

Pentland Alexander 58 

Pepeljuga 51 

Perotti Roberto 33 

Pintur Mladen 28 

Pološki Vokić Nina 45 

PopURLs.com 42 

Presenta Nova 29 

Prester Mladen 39 

Publicis 27 

Renault Nissan 12 

Ring Multimedia 24 

Rohatinski Željko 72 

Rolls Royce 52 

Romer Paul 70 

Roubini Nouriel 70 

Rudd Kevin 44 

Saha Institute 40 

Samsung 56 

Sanader Ivo 44 

Schmidt E. Eric 41 

Seagram 24 

SEC 68 

Skyhook Wireless 62 

Smolec Vladimir 24 

Stjepović Skočibuha Vice 38 

Studio Free 23 

Španjol Marković Mirela 45 

Šuker Ivan 70 

Sveučilište Putra 39 

Swensen David 68 

Tadić Boris 51 

Tajči 21 

Tedeschi Emil 15 

Tetrapak 24 

Texaco 24 

Thaci Hashim 51 

Thatcher Margaret 45 

T-HT 24 

Tinex 48 

Tito 52 

T-Mobile 26 

Twidroid 43 

Twitter 42 

UNCTAD 48 

UNICEF 24 

Unilever 25 

Vanguard 67 

Veropulos 48 

Vidović Ivica 18, 20 

Vince Dario 24, 26 

Vjesnik 20 

Werk3 42 

Wired 27 

Yale 67 

YouTube 41 

Zimmerman Ralph 43 

Zvjezdice 21 

Žužul Miomir 45 

6 F o r b e S RUJAN 2010

UVODNIK 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Financije i tržišta 

Mario Gatara (Analogika) 

mario_gatara@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Merita Arslani, Jasmina Kuzmanović (Singapur), 

Tamara Jadrejčić (New York), Marko Stričević 

(Moskva) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Boris Benko 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Nikola Francetić (informatika, tehnologija i razvoj) 

Igor Stažić (direktor EPH medija) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja novina: direktor Ivo Valečić, korporativne 

i marketinške komunikacije EPH: direktor Sven 

Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

Kao da ne postoji sutra 

Za uvod u novi broj magazina s veseljem ću ukrasti prve tri rečenice bloga 

nekadašnjeg Forbesovog kolumnista, ekonomskog analitičara Velimira Šonje, 

objavljenog na www. banka.hr: “Ekonomske su rasprave o fiskalnoj politici 

ponekad nalik ponašanju osobe s ozbiljnim oštećenjem prednjega režnja. Sav se 

emotivni naboj troši na sadašnjost. Kao da ne postoji sutra.” 

Država je pred još jednim rebalansom proračuna, o kojemu bi se u trenutku kad 

ovaj broj Forbesa bude na kioscima već trebali znati detalji. Zasad 

se čini da ne treba očekivati značajnu promjenu ukupnih 

troškova, mediji već pripremaju jutarnje izdanje s naslovom 

“Laku noć Hrvatska”. 

Rebalansi, međutim, nisu reforme, riječ je o preraspodjeli 

već postojećeg od koje se redovito očekuje više od mogućega. 

Najčešće – kao da ne postoji sutra. Kada se to događa usred 

krize, a Vladi i uoči izborne godine, to znači da svi imamo 

problem. 

Hrvatske vlade oduvijek su se borile s problemom nedostatka 

hrabrosti. Tako je i danas. Prije rebalansa kroz 

medije je provučen pomalo paničan spin: ako Vlada financijski 

ne smije dirati u seljake, banke, poslodavce, radnike, 

zdravstvo i mirovine – a naoko se čini da ne smije, jer štogod 

od toga takne eksplodirat će u valu prosvjeda – što onda na 

Markovu trgu mogu učiniti a da napune proračun, osposobe 

državu da funkcionira i da istodobno pokrenu ekonomiju? 

Pitanje je, naravno, uvijek isto – što treba oporezovati? Ako su to poduzetnici, svaka 

dodatna kuna poreza gotovo sigurno ukinut će barem jedno radno mjesto. Ako je dodana 

vrijednost, tko će uvjeriti trgovce da ne povećaju cijene (a ako ih ne povećaju, gdje 

će se u poreznom sustavu naći kompenzacija za porez iz njihove izgubljene dobiti)? Ako 

su to banke, dodatni trošak prelit će na klijente, a dobit izvući iz zemlje. Ako je to imovina, 

tko će i kada (napokon) odrediti cenzus? 

Kada postoji konsenzus među političkim partnerima, može se, naravno, učiniti 

svašta i rebalansom, unutar zakonski zadanog proračuna. Recimo otpustiti (s primjerenim 

paketom otpremnina) višak državnih službenika, ukinuti sve povlastice koje 

se temelje na pravima iz “bolje prošlosti”, zamrznuti u masi rast plaća zaposlenih u 

državnim službama, privatizirati sve državne tvrtke koje nisu infrastruktura i koje ne 

služe dobrobiti svih građana, odreći se budućeg rasta deficita... Što je od toga napravljeno 

u posljednjem rebalansu proračuna? Ili, da podsjetimo na Šonjinu rečenicu: Je li 

tko razmišljao o sutra? 

Za svaku raspravu potrebne su barem dvije strane. Uoči Vladine objave rebalansa u 

diskusiju su se uključili i Vladini socijalni partneri, prijedlozima kakvih se ne bi postidio 

ni ekscentrični socijalistički predsjednik Venezuele Hugo Chavez (kao da se hrvatska 

“ljevica” uspješno orkestrirala s “desnicom” i prigrlila za Hrvatsku latinskoamerički 

model tranzicije). “Bio bi red da se zemlja izvuče iz krize na način da uzme onima koji 

imaju”, poručio je predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević. “Bankari, 

paraziti!”, vikao je Vilim Ribić, glavni sindikalac zaposlenih u javnom sektoru. Šonje je 

rekao da se u raspravama često zanemaruje sutra. U žaru borbe neki su, čini se, zaboravili 

i jučer. Kao da smo već mrtvi. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 

8 F O R B E S RUJAN 2010

kontekst 

nekretnine 

Maruška Vizek 

Europske cijene, 

hrvatski paradoksi 

Stanovnici naše obale koji kupuju stan ili kuću doista 

imaju razloga za nezadovoljstvo: prosječna nekretnina 

na Jadranu sada je skuplja od one u Zagrebu 

U 

vrućim ljetnim mjesecima 

malo koji stanovnik kontinentalne 

Hrvatske može odoljeti 

maštanju o posjedovanju nekretnine 

na obali. Nekretnina na Jadranu zacijelo 

je jedini statusni simbol hrvatskog 

društva čija važnost značajno varira s 

temperaturom zraka. Što je toplije, to je 

samoživost onih koji nekretninu na obali 

posjeduju veća, a želja za posjedovanjem u 

onih koji ju nemaju snažnija. 

No kontinentalce koji požele pretvoriti 

snove u stvarnost nerijetko oblije 

hladan znoj kada shvate koliko novca 

treba izdvojiti da bi se ostvarili preduvjeti 

za lakše izdržavanje ljetnih temperatura. 

Suočeni sa stvarnošću, mnogi odustanu 

od nauma i zadovolje se ljetovanjem u hotelu 

ili unajmljenom apartmanu. S puno 

većim problemom suočeni su stanovnici 

priobalnih krajeva, jer je njima nekretnina 

na obali životna potreba, a ne luksuz 

ili sredstvo borbe protiv vrućina. Njih u 

pravilu dočeka hladan tuš kada shvate da 

uz postojeću razinu dohotka i kamatnih 

stopa jednostavno ne zarađuju dovoljno 

da bi riješili stambeno pitanje. 

Kretanje cijena nekretnina u hrvatskim 

regijama u zadnjih 13 godina prikazano 

je na Slici 1. Hrvatska je na slici podijeljena 

na tri regije, Jadran, Zagreb i ostatak 

Hrvatske, kako bismo dobili uvid u razlike 

u dinamici kretanja cijena nekretnina. 

Prvo što se može uočiti jest činjenica da su 

cijene na Jadranu do 2002. bile niže od cijena 

u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Nakon 

2007. nekretnine na Jadranu postaju skuplje 

i od nekretnina u Zagrebu i u ostatku 

Hrvatske. To je posljedica intenzivnog 

rasta cijena nekretnina na obali, koje su u 

razdoblju od 1997. do 2008. kumulativno 

rasle 167 posto (ili impresivnih 14 posto 

godišnje), da bi dosegle prosječnu cijenu 

od 1925 eura po kvadratu tijekom 2008. 

godine. U Zagrebu su u istom razdoblju cijene 

nekretnina zabilježile rast od 78 posto, 

a u ostatku Hrvatske svega 50 posto. 

Snažan rast cijena posljedica je snažne 

domaće i strane potražnje za nekretninama 

na obali, ograničene ponude 

nekretnina, ali i špekulacija vezanih uz 

daljnje jačanje strane potražnje jednom 

kad Hrvatska omogući kupnju nekretnina 

stranim fizičkim osobama i pristupi EU. 

Maruška Vizek je istraživačica na Ekonomskom institutu u Zagrebu 

Cijene nekretnina na Jadranu i u 

metropoli izjednačile su se tijekom 

2005., a od 2007. nekretnine na Jadranu 

u prosjeku su 10 posto skuplje u odnosu 

na Zagreb. Podaci sa slike pokazuju da 

je tijekom 2009. došlo do blage korekcije 

cijena, prije svega u Zagrebu gdje je pad 

cijena iznosio 10 posto, dok je na Jadranu 

korekcija bila svega 5 posto. Prosječna 

cijena nekretnina na Jadranu tako je tijekom 

2009. godine iznosila 1888 eura po 

kvadratu, a u Zagrebu 1637 eura. 

Oni koji žive u priobalnim krajevima, 

a nemaju riješeno stambeno pitanje, 

uistinu imaju razloga za nezadovoljstvo: 

rast cijena nekretnina na obali bio je 

izrazit i doveo do toga da je prosječna 

nekretnina u Zagrebu jeftinija od nekretnine 

na obali. No taj se zaključak izvodi 

iz prosječne cijene nekretnina za cjelokupnu 

jadransku obalu, koja može skrivati 

značajne razlike među pojedinim regijama. 

Prikaz prosječne cijene nekretnina 

u sedam priobalnih županija tijekom 

2008. jasno pokazuje da među njima postoje 

značajne razlike u cijenama. Najviše 

su cijene nekretnina u Dubrovačkoneretvanskoj 

županiji (nešto iznad 2500 

U obalnom pojasu Portugala nekretnine 

su za oko 30% jeftinije od nekretnina 

na hrvatskoj obali, premda stanovnici 

imaju 50% veći dohodak 

eura po kvadratu). Cijene u priobalnom 

djelu Ličko-senjske županije niže su za 

gotovo 90 posto u odnosu na dubrovačko 

područje i iznose nešto iznad 1350 eura 

po četvornom metru. Nešto su umjerenije 

još i u Zadarskoj i Šibensko-kninskoj 

županiji, dok se u preostale tri županije 

kreću oko 1900 eura po četvornom metru 

ili više. 

Cijene nekretnina u svim županijama, 

osim priobalnog dijela Ličko-senjske 

i Zadarske, više su od prosječne cijene 

nekretnina zabilježene te iste godine u 

Zagrebu. Posebno se ističu Dubrovačko- 


neretvanska i Splitsko-dalmatinska 

županija, gdje su u 2008. prosječne cijene 

nekretnina bile za 26, odnosno za čak 48 

posto više od zagrebačkog prosjeka. 

U obalnim županijama stanovništvo 

u prosjeku raspolaže manjim dohotkom 

od stanovnika metropole, a istodobno 

Splitsko-dalmatinska županija ima najveći 

broj nezaposlenih u zemlji i uistinu se treba 

zapitati je li razina cijena nekretnina na 

našoj obali održiva. Da bismo dobili odgovor, 

usporedili smo podatke o prosječnim 

cijenama nekretnina priobalnih regija 

Španjolske i Portugala s prosječnim cijenama 

nekretnina u priobalnim krajevima 

Hrvatske, koji su za ovu svrhu podijeljeni 

u tri regije: Istra i Kvarner, sjeverni Jadran 

i južni Jadran. Podaci prikazani u tablici 

jasno pokazuju da su nekretnine u obalnom 

pojasu Portugala za oko 30 posto 

jeftinije od nekretnina u obalnom pojasu 

Hrvatske, premda stanovnici portugalskog 

priobalja u godinu dana zarade 50 

posto veći dohodak. 

Jednako je poražavajuća situacija 

ako usporedimo Hrvatsku i Španjolsku. 

Cijene nekretnina na španjolskoj obali 

približno su na istoj razini kao cijene 

nekretnina na hrvatskoj obali, mada je 

dohodak prosječnog Španjolca za gotovo 

120 posto veći od dohotka prosječnog 

Hrvata! Ako se malo poigramo brojkama, 

možemo zaključiti da građani Španjolske 

i Portugala mogu za svoju godišnju plaću 

kupiti od 8 do 12 četvornih metara nekretnine 

u priobalnim regijama svojih zemalja. 

Građani Hrvatske za svoj godišnji 

dohodak mogu kupiti samo tri, četiri ili 

pet kvadrata nekretnine na obali, ovisno o 

Cijene nekretnina i priuštivost u turističkim regijama 

Španjolske, Portugala i Hrvatske, 2008. 

ZEMLJA 

Španjolska 

Portugal 

Hrvatska 

Turističke 

regije 

Costa del Sol 

Mediteranski 

otoci 

Costa Brava i 

Barcelona 

Costa Blanca 

Algarve 

Setubal 

Madeira 

Istra i Kvarner 

Sjeverno 

primorje 

Južno primorje 

Cijene 

nekretnina 

(EUR/kvadrat) 

2.086 

2.106 

2.428 

1.647 

1.498 

1.261 

1.411 

1.880 

1.592 

2.375 

Godišnji 

neto 

dohodak 

(u EUR) 

18.462 

12.905 

8.452 

PRIUŠTIVOST 

(kvadrati nekretnine 

kupljeni za 

godišnji dohodak) 

8,9 

8,8 

7,6 

11,2 

8,6 

10,2 

9,1 

4,5 

5,3 

Izvor: Eurostat, Burza nekretnina, Središnje banke Portugala i Ministarstvo stanovanja kraljevine Španjolske. 

3,6 

Cijena 

nekretninaglavni 

grad 

(EUR/kvadrat) 

3.568 

1.560 

1.740 

tome za koju se regiju odluče. Priuštivost 

stanovanja za stanovnike hrvatskog priobalja 

zaista je veliki problem, ne samo 

socijalni. Ona, naime, također indicira da 

su cijene neodrživo visoke. 

Usporedimo li podatke iz tablice o cijenama 

nekretnina na obalama Španjolske, 

Portugala i Hrvatske, s cijenama u glavnim 

gradovima, također ćemo zaključiti da 

su cijene nekretnina na hrvatskoj obali 

previsoke. U Madridu su nekretnine za 

20 do 30 posto skuplje od nekretnina na 

španjolskoj obali i otocima, a nekretnine 

u Lisabonu su za 10-ak posto skuplje od 

onih na obali Portugala. Kao što smo već 

vidjeli, cijene nekretnina u hrvatskim 

regijama uglavnom ne slijede tu logiku, 

što opet može uputiti na zaključak da su 

cijene nekretnina na 

hrvatskoj obali prenapuhane. 

Analiza pokazuje 

da su nekretnine na 

hrvatskoj obali jednako 

skupe ili čak skuplje 

od nekretnina 

na obali Španjolske 

i Portugala. To 

znači da se ulaskom 

Hrvatske u EU ne 

može očekivati daljnje 

jačanje strane potražnje za nekretninama 

za odmor. Ta činjenica u konačnici 

će eliminirati i dio rasta cijena nekretnina 

iz prošlih razdoblja, nastao na osnovi 

špekulacija o jačanju strane potražnje nakon 

pridruženja. No zbog ograničene ponude 

građevinskog zemljišta na obali, ali i 

specifičnog geografskog položaja hrvatske 

obale koja, za razliku od španjolske i portugalske, 

nije tako udaljena od emitivnih 

turističkih tržišta, realno je očekivati da do 

dramatičnih korekcija cijena nekretnina 

na hrvatskoj obali neće doći. 

Lokalne vlasti moraju zato poduzeti 

apsolutno sve što je u njihovoj moći da bi 

potaknule ponudu građevinskih zemljišta 

i nekretnina, te umanjile troškove izgradnje 

a time i cijene nekretnina. Moraju 

se prihvatiti i sveobuhvatnih programa 

poticajne stanogradnje kako bi lokalnom 

stanovništvu omogućile priuštivije stanovanje. 

U suprotnom se mogu očekivati 

brojne neželjene socijalne pojave: od preraspodjele 

dohotka od stanovnika priobalja 

koji nisu vlasnici nekretnina na obali 

prema onima koji jesu, a time i daljnjeg 

osiromašenja najosjetljivijeg društvenog 

sloja, pa do smanjenja nataliteta i pojave 

učestalog iseljavanja iz priobalnih u kontinentalne 

regije koje nude priuštivije 

stanovanje. 

RUJAN 2010 F o r b e S 11

Negdje, iza sedam brda i sedam 

dolina, ima jedan neobičan 

arhipelag. Tisuću otoka rasulo 

se po čarobnom moru, 

a stanovnici te daleke zemlje čvrsto su 

odlučili od svojih otoka stvoriti carstvo 

ekologije i visokotehnološkog razvoja. 

Otocima tog raja na zemlji tutnji 

vrlo malo automobila. Stanovnici i lokalna 

uprava shvatili su da mala mjesta i 

uske kale nisu namijenjeni limenim 

ljubimcima, pa je njihovo korištenje 

dopušteno samo otočanima. Brojnim 

turistima, koji dolaze cijele godine, prijevoz 

međutim nije uskraćen. Vlada te 

daleke zemlje – nazovimo je Imaginarija 

– sklopila je javno-privatno partnerstvo 

s kompanijom Better Place Shai Agassija, 

u sklopu kojega su po otocima 

postavljene stanice za izmjenu baterija 

u inovativnim električnim automobilima, 

koji su rezultat suradnje Better 

Placea i koncerna Renault-Nissan. Posjetitelji 

otoka, bili to turisti, poslovni 

ljudi ili netko treći, koriste automobile 

prema potrebi, iznajmljujući ih putem 

pretplatničkih tarifnih modela na sat ili 

na dan. 

Imaginarci su se potrudili učiniti 

otočje i visokotehnološkim rajem. 

Mreža optičkih kabela koja otoke povezuje 

međusobno i s obližnjim kopnom, 

Ivo Špigel 

Otoci Imaginarije 

Šefovi velikih korporacija nisu jedini koje je na 

arhipelag privukla kombinacija eko-raja, high-tech 

infrastrukture i prirodnih ljepota. A otočani su odavno 

shvatili da im turizam ne može biti jedini izvor prihoda 

ali i s međunarodnim komunikacijskim 

sustavima najvećeg kapaciteta, privukla 

je na neke od otoka i serverske instalacije 

velikih korporacija, tzv. data centre. 

Za to su savršeno poslužili tuneli i 

skloništa koja je na otocima izgradila 

neka lošija prošlost. U dubini mračnih 

skloništa, moćni serveri koji pohranjuju 

najosjetljivije poslovne i financijske 

podatke savršeno su sigurni od eventualnih 

napada kakvog mrzitelja visoke 

tehnologije ili općenito zapadnog svijeta. 

“Ova instalacija savršeno je komplementarna 

s našim pogonom zakopanim 

u švicarskim Alpama”, oduševljeno je 

izjavio Harry Bellison, CEO Delphi 

Computinga, i nastavio: “Najbolje od 

svega je to što švicarsko postrojenje 

možemo obilaziti zimi u kombinaciji sa 

skijanjem i konferencijom u Davosu, a u 

Imaginariju ipak preferiramo doći ljeti.” 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 

revolucija 

Budući da je Bellison poznat kao ljubitelj 

megajahti – kao uostalom i mnogi drugi 

bossovi high-tech kompanija – nimalo 

ne čudi da voli spojiti ugodno s korisnim... 

No šefovi velikih korporacija nisu 

jedini koje je na arhipelag Imaginarije 

privukla kombinacija eko-raja, hightech 

infrastrukture i jedinstvenih 

prirodnih ljepota. Otočani su odavno 

shvatili da im turizam ne može biti jedini 

izvor prihoda. Koncept polivalentnih 

poslovnih centara, nakon uspješnog 

testiranja na jednom od otoka, brzo se 

proširio otočjem. “Čovječe... ovo je totalni 

#win! ”, ushićeno nam je ispričao 

Calvin Hobbes, inače Britanac, svojim 

pomalo geekovskim žargonom. “Frendovi 

i ja odlučili smo pokrenuti startup 

kompaniju, a bolje mjesto za razvoj aplikacija 

nismo mogli zamisliti.” 

Niskotarifni avioprijevoznici povezuju 

Imaginariju s Calvinovom rodnom 

Britanijom više puta dnevno, 

a sami otoci premreženi su brzim 

višetrupcima, kao i hidroavionima. To 

Calvinu omogućuje da ujutro popije čaj 

u Londonu, a već nekoliko sati kasnije 

Od izvora bliskog imaginarskoj vladi 

doznajemo da uskoro stiže delegacija 

hrvatskog političkog i gospodarskog vrha 

na studijski izlet 

pridruži se timu programera koji su sa 

svih strana svijeta dohrlili na otočje u 

nadi da će njihov projekt prerasti u novi 

Facebook, Google ili Amazon. 

Kako bi bili na raspolaganju svojim 

klijentima, za brojnim startup projektima 

raštrkanim po arhipelagu stigli su i 

oni koji im pružaju nužne usluge – bankari, 

odvjetnici, dizajneri, marketingaši i 

konzultanti. Otočani i turisti u početku 

su se snebivali kad su po malim uzmorskim 

mjestima počeli viđati table s logotipima 

nekih od najpoznatijih svjetskih 


Krajolik imaginarijskog 

otočja frapamtno nalikuje 

hrvatskome. Odlična 

infrastruktura i nos za 

biznis na prvi pogled su 

gotovo nevidljivi 

Foto Paun Paunović / Cropix 

investicijskih banaka i odvjetničkih 

tvrtki. No s vremenom im je postalo 

sasvim normalno u konobama i “beach 

barovima” slušati rasprave za susjednim 

stolom o akvizicijskim strategijama, 

vizama za high-tech imigrante ili prednostima 

i nedostacima ove ili one mobilne 

platforme za razvoj iduće generacije 

lokacijskih aplikacija. 

Suresh Malik, jedan od veterana 

private equity bankarstva, već odavno 

funkcionira na relaciji London - Imaginarski 

otoci. “Nigdje nema tako efikasne 

administracije. Ovdje u Imaginariji osnivanje 

kompanije i svi ostali pravni 

poslovi svedeni su na minimum, a 

odavno su i digitalizirani. Mi Britanci 

volimo misliti da smo olakšali život poduzetnicima 

koji kreću u projekt, kao i 

onima koji su se već proširili, ali imali 

bismo što naučiti od imaginarske vlade. 

Totalno ‘business friendly’, to je sve što 

"U prošlosti smo 

totalno ovisili o 

turistima i to je bila 

katastrofa. Sezona 

misec-dva, a ostatak 

godine mrtvilo. 

Sad ovi mali 

električni auti 

samo zuje okolo. 

Milina." 

mogu reći”, kaže simpatični Britanac 

indijskog porijekla, koji je, kao i nekolicina 

njegovih prijatelja, već godinama 

imaginarski zet. Nema boljeg odmora, 

kaže, nego kad s lokalnim momcima 

u ranu zoru po bonaci isplovi izvući 

mrežu koju su prethodnog dana bacili 

na samo njima znanoj ribarskoj poziciji. 

A njegov punac Roko Prčić s grozom se 

prisjeća starih vremena: “Gospe ti, to je 

bila katastrofa. Totalno smo ovisili o turistima, 

nije bilo nikakvog drugog izvora 

života na otocima. Sezona misec-dva, 

tada bi svi bili poludili (g. Prčić je upotrijebio 

malo oštriju riječ, neprimjerenu za 

tisak), a ostatak godine mrtvilo. Ljeti 

auti posvuda, ne mo’š mrdnut od njih, 

užas. A sad ovi mali električni samo zuje 

okolo, milina ih je vidit.” 

Od dobro obaviještenih diplomatskih 

izvora, bliskih imaginarskoj 

vladi, doznali smo da uskoro stiže delegacija 

hrvatskog političkog i gospodarskog 

vrha na studijski izlet, da bi se na 

vlastite oči uvjerili kako zapravo funkcionira 

fenomen širom svijeta poznat 

kao “imaginarsko čudo”. 


politika 

Ratovi 1990-ih ostavili su regiju 

bivše Jugoslavije ne samo 

ekonomski uništenom, već 

i društveno i politički podijeljenom. 

Veze koje su desetljećima spajale 

republike i narode južnoslavenskog 

saveza dramatično su pokidane u 

seriji sukoba koji su dali novo i brutalnije 

značenje izrazu “balkanizacija”. 

Posljedice jugoslavenskih ratova mogu 

se vrlo jednostavno shvatiti već samim 

pogledom na etničku mapu regije prije 

i nakon krvoprolića. Umjesto etnički 

raznolikih zajednica, u značajnom dijelu 

bivše države danas imamo striktno 

označene granice razdvajanja poput 

onih između dva konstitutivna dijela 

Bosne i Hercegovine. 

No u posljednje vrijeme stvari se 

naizgled ipak mijenjaju. Regionalne lige 

već se igraju u dva najtrofejnija ekipna 

sporta bivše države – košarci i vaterpolu. 

Kriminalci svih zemalja sljednica Jugoslavije 

također su već dugo ujedinjeni, 

a izgleda da im se konačno pridružuju 

i policajci. Sporazumi o međusobnom 

izručenju optuženih i osuđenih za organizirani 

kriminal i korupciju korak 

su u pravom smjeru u borbi protiv balkanskog 

podzemlja. Regionalne lutrije 

također najavljuju da bi svoj proizvod 

– porez na siromašne – htjele upakirati 

u zajednički celofan, a i regionalne 

Josip Glaurdić 

Stvaranje ‘Jugosfere’ 

Je li u pitanju tek normalizacija političkih i 

ekonomskih odnosa ili sudjelujemo u nečem 

kvalitativno drukčijem? 

željeznice bi nešto slično. Atlantic grupa 

je otišla još dalje od najava. Akvizicijom 

Droge Kolinske postala je uistinu regionalni 

igrač. Konačno, tko bi mogao 

zanemariti proljetni i ljetni love fest 

između predsjednika Hrvatske i Srbije? 

Nikakvo stoga čudo da je u optjecaju 

teza o postupnom stvaranju “Jugosfere” 

koju je prije godinu dana iznio 

britanski novinar i dobar poznavatelj 

našeg terena Tim Judah u Economistu. 

Kako Judah tvrdi, u pitanju je prirodni 

i neizbježni proces vođen računicom, a 

ne emocijama ili nostalgijom. Naprotiv, 

po njemu su emotivni oni koji se tom 

procesu žele oduprijeti ili u njemu vide 

nešto loše ili možda štetno. No, o čemu 

se ovdje zapravo radi? Je li u pitanju tek 

normalizacija političkih i ekonomskih 

odnosa, ili sudjelujemo u nečem kvalitativno 

drukčijem: u istinskom supranacionalnom 

povezivanju? 

Istina, južnoslavenski narodi i njihove 

države dijele zajedničku prošlost, 

kulturološke i jezične sličnosti, a i istu europsku 

budućnost. Zbog pregršt razloga 

su osuđeni na snažniju suradnju i reintegraciju 

unutar šire europske zajednice 

država. Njihove ekonomije, izgrađene 

poput kotačića u (istina neučinkovitoj) 

mašini jugoslavenske privrede, još su 

uvijek u velikoj mjeri komplementarne i 

neizbježno privučene sve većem stupnju 

kooperacije. U uvjetima globalne krize 

i sve veće međunarodne konkurencije, 

golemo povećanje međusobne trgovine 

država sljednica Jugoslavije potpuno je 

razumljivo. 

Važnije je pitanje, međutim, 

možemo li govoriti o “spillover” efektu 

na druga područja? Jesu li mehanizmi 

CEFTA-e ili Pakta o stabilnosti tj. Vijeća 

za regionalnu suradnju ili drugih regionalnih 

organizacija postali uspješni 

alati za uvjeravanje lokalnih političkih 

aktera da, kako je to rekao otac studija o 

europskim integracijama Ernst B. Haas, 

“prebace svoje lojalnosti, očekivanja 

i političke aktivnosti prema novom i 

Umjesto dalmatinskog pjevanja po Beogradu, 

treba nam minimum političkog 

konsenzusa o budućnosti, sadašnjosti i 

bliskoj prošlosti da ‘Jugosfera’ postane 

nešto opipljivije od normalizacije odnosa 

većem središtu čije institucije posjeduju 

ili zahtijevaju jurisdikciju?” Ili su ti mehanizmi 

regionalnih organizacija tek 

prazne ljušture koje se koriste kako bi 

se prikrila tradicionalna međudržavna 

diplomacija i zadovoljila forma regionalne 

suradnje koju zahtijeva Europska 

unija? 

Istraživanja sugeriraju da je jedna 

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih 

znanosti američkog Yalea 


je poznat izniman utjecaj korporacija 

na proces produbljivanja i proširivanja 

procesa integracije EZ/EU, pogotovo 

u zakonodavnim, financijskim i monetarnim 

sferama. Je li prirodni nastavak 

poslovnih poteza Atlantic grupe lobiranje 

za veći stupanj regionalne integracije? 

Možda. Trebalo bi pitati Emila 

Tedeschija. 

Je li prirodni 

nastavak poslovnih 

poteza Atlantic 

grupe lobiranje 

za veći stupanj 

regionalne 

integracije, trebalo 

bi pitati Emila 

Tedeschija 

Foto Aleksandar Dimitrijević / Cropix 

od glavnih značajki uspješnih primjera 

procesa regionalnih integracija 

približavanje političkih aktera s razina 

iznad i ispod nacionalne. Supranacionalni 

politički akteri u jugoistočnoj Europi 

su, međutim, preslabi, dok je čak i samo 

postojanje subnacionalnih regija skoro 

pa mrtvo slovo na papiru. Integrativni 

proces u našoj regiji stoga očigledno 

ne zadovoljava uvjet približavanja supranacionalnog 

i subnacionalnog. Naravno, 

pitanje je može li to približavanje 

Ne dovoljno da bi 

Jugosfera zaživjela 

punim plućima: 

Balaševićeva 

Panonska mornarica 

biti zamijenjeno energičnim sudjelovanjem 

drugih aktera. U nedostatku 

istinski samoodrživog birokratskog 

aparata unutar postojećih regionalnih 

organizacija, može li EU djelovati kao 

njegov surogat ili EU (i očekivanje ulaska 

u tu organizaciju) zapravo pridonosi 

regionalnoj podijeljenosti? 

Što je još zanimljivije, postoje li subnacionalni 

ekonomski igrači dovoljno 

motivirani i snažni da poguraju proces 

regionalne integracije? Svima nam 

No, bez obzira na ekonomsku stranu 

stvari, bilo kakav proces supranacionalne 

integracije prije svega je politički 

proces. A da bi “Jugosfera” postala nešto 

opipljivije od normalizacije odnosa, bit 

će potreban minimum političkog konsenzusa 

ne samo o budućnosti, već i o 

sadašnjosti i bliskoj prošlosti. Pjevanje 

dalmatinskih i starogradskih pjesama 

po Beogradu i Banjoj Luci za gradnju 

tog konsenzusa znači vrlo malo, baš 

kao što smo mogli vidjeti i ove godine 

u periodu između 11. srpnja (obljetnice 

srebreničkog genocida) i 5. kolovoza 

(obljetnice Oluje). 

Nemogućnost ili nesposobnost makar 

i najrazumnijeg dijela srbijanske 

politike da shvati da je srebenički masakr 

imao genocidni karakter i da je 

Oluja bila legitimna operacija, znak je 

da konsenzusa u dogledno vrijeme neće 

biti. Nekima se može činiti da to nije 

ni važno. No, da biste nešto popravili, 

morate znati kako je i u što razbijeno. 

U protivnom krećete u gradnju na iznimno 

lošim temeljima, bili vi vođeni 

emocijama ili ne. 


fronta 

Ma kakav Keynes... 

Pobornici državnih stimulacija poput Paula Krugmana tvrde da će 

trošak u koji se dala američka vlada preokrenuti stanje u američkom 

gospodarstvu. Šteta što podaci uporno proturječe toj tvrdnji, kaže 

Robert Barro s Harvarda / Daniel Fisher 

U 

šesnaest mjeseci otkako je 

Kongres donio odluku o 

787 milijardi dolara pomoći 

gospodarstvu, u SAD-u se 

nezaposlenost povećala za 

cijeli postotni bod, na 9,5 posto. Podaci 

govore da je 6,7 milijuna ljudi nezaposleno 

dulje od 27 tjedana, što je pet puta 

više nego prije početka financijske krize. 

Cijene obiteljskih kuća i dalje padaju, a 

broj prisilnih naplata dugova narastao je 

na 300 tisuća mjesečno. 

Neke to podsjeća na zbivanja 1937. 

Paul Krugman 

godine. Tada su se Federalne rezerve i 

Rooseveltova administracija odlučili za 

politiku pomoći gospodarstvu, a ono se 

istog trenutka ponovno strmoglavilo i 

nastavilo padati sve do početka Drugog 

svjetskog rata. Dobitnik Nobelove nagrade, 

ekonomist Paul Krugman odigrao 

je ključnu ulogu zalažući se u svojoj 

kolumni u New York Timesu za kejnzijanski 

pristup. Upozoravao je na vjerojatnost 

“treće depresije” posluša li vlada 

one koji “propovijedaju stezanje remena 

u ovom trenutku kada je pravi problem 

nedovoljna potrošnja.” 

Je li to doista glavni problem? 

Sretan da može malo dohvatiti 

utjecajnog Krugmana, 

harvardski ekonomist 

Robert Barro kaže 

da će veća vladina 

potrošnja samo 

pogoršati financijsku 

krizu. Ruga se 

široko prihvaćenom 

uvjerenju da vlada 

može potaknuti rast 

vredniji od jednog 

dolara za svaki dolar 

koji potroši na financiranje 

javnih 

radova poput 

gradnje cesta i 

projekata poput 

“cash for clunkers”. Ikonoklast 

Barro 

(65) tako je opet 

okrenuo nikad sasvim 

ugaslu debatu iz 1974. 

godine, kada je raskinuo s kampom 

Johna Maynarda Keynesa i objavio rad 

u kojem tvrdi da trošenje zbog kojeg 

raste proračunski deficit ne može potaknuti 

privatni sektor, jer se privatni 

ulagači odmah počnu pripremati na rast 

poreza. 

“Efekt multiplikatora”, odnosno 

tvrdnja da se svaki vladin potrošeni 

dolar pretvara u dva dolara ili rast gospodarske 

aktivnosti, “obična je glupost”, 

kaže Barro. Kada se vlada zadužuje da 

bi mogla trošiti na gospodarski rast, 

dodaje, privatni investitori odmah 

počnu trošiti manje, sigurni u povećanje 

poreza. Po njegovoj procjeni vladina injekcija 

gospodarstvu smanjit će privatna 

ulaganja za 900 milijardi dolara. “A kako 

to izgleda, već desetljećima gledamo u 

Europi: produljena niska produktivnost 

i visoka nezaposlenost”, kaže. 

Ako “efekt multiplikatora” postoji, 

nastavlja Barro, vjerojatno je bio golem 

1937. godine, kada je vrijednost vladinih 

“Fiskalna odgovornost 

na dugi je rok iznimno 

važna, ali rezanje svake 

potrošnje usred depresije 

produbljuje depresiju, 

krči put deflaciji i zapravo 

je samoporažavajuće.” 


kontekst 

Foto Jeff Zlelevansky / Getty Images; lijevo: David Deal za Forbes 

“Kad se već pristaje na 

fiskalni deficit, mnogo 

je bolje stimulirati 

gospodarstvo smanjenjem 

poreza nego jednostavno 

dijeliti novac.” 

izdataka pala za jedan posto BDP-a nakon 

nekoliko godina rasta. Sljedeće godine 

gospodarska se aktivnost smanjila 

za 4,3 posto, a industrijska proizvodnja 

za čak 33 posto. 

Barro ne želi poručiti kako je multiplikator 

neki ogroman broj, veći no 

što bi se usudio tvrditi i sam Keynes. 

Njegova je poanta da je ono što izgleda 

kao jasna veza između vladina rezanja 

troškova i pada industrijske proizvodnje 

zapravo privid. Za stvaranje depresije 

puno su važnije dvije stvari: odluka 

Feda o povećanju obveznih pričuva 

banaka i val sporazuma sa sindikatima 

o povećanju plaća a da pritom ne postoji 

odgovarajuće povećanje produktivnosti. 

Slabo baratanje podacima i loša 

analiza krivci su za multiplikacijska 

priviđenja, tvrdi Barro. Osim golemog 

povećanja nabave za potrebe vojske tijekom 

Drugog svjetskog rata i Korejskog 

rata, izdaci američke vlade u pravilu ne 

variraju za više od 0,5 posto godišnje. 

(Barro ne uzima u obzir transfer plaćanja 

jer se on kreće suprotno od BDP-a: raste 

kada BDP pada i obratno). Budući da su 

odstupanja u vladinoj potrošnji manja 

od onih u ekonomiji SAD-a kao cjelini, 

ekonomisti moraju varati na računu žele 

li promjene u BDP-u pripisati tim odstupanjima 

– eto gdje multiplikator zapravo 

raste, kaže Barro. 

Sljedeći problem: 80 posto nabava 

koje se ne odnose na vojsku obavljaju 

savezna ili lokalna državna tijela, a ona 

su talac gospodarskih kretanja pa im 

potrošnja obično pada ili raste u skladu s 

veličinom poreznih prihoda. Pripisivati 

gospodarski rast i pad obujmu njihove 

potrošnje znači izvrtati stvarne odnose 

naglavce. Jedini statistički značajan 

odnos između javne potrošnje i gospodarske 

aktivnosti postojao je u 

vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom 

50-ih, kada je svaki dolar 

potrošen za potrebe vojske 

poticao porast BDP-a za 

60 centa. Preostalih 

40 centa, kaže Barro, gubilo 

se kontrakcijom drugih segmenata 

gospodarstva. 

Krugman njegovu analizu 

naziva “zadrtom” jer se oslanja 

uglavnom na podatke iz razdoblja 

Drugog svjetskog rata, kada je vlada 

kontrolirala velike dijelove gospodarstva 

i ograničavala privatnu inicijativu 

racioniranjem strateških sirovina. Barro 

na to odgovara kako su noviji otkloni 

u javnoj potrošnji bili premaleni da bi 

stvorili statistički značajan uzorak. 

Barro je ekstremni primjer antikejnzijanstva. 

No čak i neki ekonomisti koji 

vjeruju u efekt multiplikatora kažu da se 

on smanjio u zadnjih 20 godina, otkako 

su ulagači zabrinutiji zbog visine poreza. 

“Kennedyjeva i Johnsonova administracija 

smatrale su da se fiskalnom politikom 

može postići sve, i možda su bile u 

pravu”, kaže Roberto Perotti, ekonomist 

s milanskog Sveučilišta Bocconi. No danas, 

kaže, “želite li postupati oprezno, 

predviđate malen ili nikakav efekt.” 

Barro se slaže da je SAD u ekonomski 

vrlo nesigurnom položaju. No 

rješenje je da se troši manje, a ne 

više. To bi smanjilo vladin dug 

(koji istiskuje privatne potrebe za 

kapitalom) i ublažilo pritiske za 

povećanje poreza (što smanjuje 

ulaganja). “Pritisak za 

još više državnih 

stimulacija samo 

povećava probleme 

proizašle 

iz neobuzdanog 

rasta 

t r o š e n j a 

na temelju 

povlastica”, 

kaže Barro. 

Robert Barro 


Sanja Milinović 

Boris Malešević 

Srđan Gulić 

Ivica Vidović 

Luka Duboković 

Domaći ‘Mad Men’ 

danas se ne mogu 

svrstati u kategoriju 

rasipnika. S manjim je 

budžetima i potrošnja 

marketinških agencija 

postala racionalnija. 

Otkako je nastupila 

recesija, u Hrvatskoj 

je prosjek ulaganja u 

oglašavanje pao za 25 

posto / Sanja Romić 

Mad in Croatia 


Komunikacija agencija iz 

industrije oglašavanja i 

potrošača uvijek je bila 

moćna igra tržišnih 

konkurenata. Stvaranje dobrih 

ideja i prepoznatljivih 

reklama danas je u 

Hrvatskoj biznis težak oko 

milijardu eura. Neki će reći 

da proizvodnja kampanja 

stoga i nije proizvodnja reklama. Po drugima, posrijedi 

je krajnje ozbiljna vještina, koja se u inozemstvu 

uči na akademijama. 

Zanemarimo li na trenutak da su kubanke oko 

kasnog doručka, baš kao i cijela profesija, tek posve 

namjerna manipulacija (naime, glumci koji interpretiraju 

predstavnike svijeta američkog advertisinga 

1960-tih, u američkoj hit seriji “Mad Men” ne 

puše one prave, već nekakvu mješavinu začina i biljaka 

bez nikotina i katrana), ima li život protagonista 

iz zlatne ere oglašavanja na Aveniji Madison danas 

još ikakve veze sa životima njihovih hrvatskih 

kolega? 

Ako već “učinkovitost”, “uvjerljivost”, “prepoznatljivost 

” i “djelotvornost” nisu prestale biti 

ključne riječi u industriji uvjeravanja, što onda 

jest? Neki od vodećih account i strateških planera 

u Hrvatskoj danas kažu da je natjecanje na medijskom 

tržištu možda i više no prije kompetitivna i 

kreativna priča. Je li ona još uvijek i dominantno 

muška utakmica? Pomažu li pametni i kreativni i 

dalje da se posao radi bolje od konkurencije? Da. Pa 

ipak, sve ostalo - od viskija, preko uvjeta, do tržišta 

- više nije isto, reći će mnogi od njih. U moru razlika 

današnji bi se stručnjaci za oglašavanje, kako 

uostalom i sami priznaju, teško dali svrstati u kategoriju 

rasipnika ili klasičnih ovisnika o adrenalinu 

što ga generira upuštanje u rizik. A takvih primjera 

ima još mnogo. Nije to slučajno. S ograničenijim 

budžetima i agencijska potrošnja postala je kudikamo 

racionalnija. 

“Otkako se počeo razvijati trend povećanja 

konkurentnosti, komunikacija je postala najveće 

sredstvo marketinga. A veliki igrači ni u kriznim 

vremenima ne odustaju od ulaganja. To je najjači 

Doista je sve drukčije. Čak 

i glumci u hit seriji Mad 

Men umjesto viskija piju 

čaj, a umjesto cigareta 

sišu tuljce u kojima tinja 

mješavina začina i kamilice 

instrument marketinga”, ističe Tanja Kesić, profesorica 

na katedri za marketing zagrebačkog 

Ekonomskog fakulteta. 

Što nam je donijela recesija i kako to da se 

razmjeri gospodarske krize 1980-tih ni izdaleka 

ne mogu mjeriti s onima današnje krize, barem 

kada je u pitanju utjecaj na marketinšku industriju? 

Kesić kaže: “Komunikacija dovodi marku u 

poziciju konkurentne prednosti pred ostalim proizvodima, 

a neoglašavanje proizvoda osobito se loše 

reflektiralo na tržištu osobne potrošnje. Tko ne 

ulaže, reklo bi se, još dublje tone. Ako se 1980-ih 

ulagalo jedan posto u oglašavanje proizvoda, onda 

je ono danas jednako 100 posto. Otkako je nastupila 

recesija, u Hrvatskoj je prosjek pada ulaganja 

u oglašavanje iznosio oko 25 posto, dok je prosjek 

pada prodaje bio dvostruko veći - 50 posto.” 

Oglašavanje u Hrvatskoj u 2009. je i dalje 

bilo najdominantnije na TV, a najjače na tržištu osobne 

potrošnje (70-97 posto, za lijekove preko 90 

posto). Na drugom je mjestu bio tisak (18 posto), 

pa internet (6-8 posto). Unapređenje prodaje i 

vanjsko oglašavanje iznosilo je između 5 i 6 posto. 

Premda te brojke nisu mit, mnogo je starih mitova 

koji više nisu dio suvremene marketinške 

priče. “U Seagramu mi je bilo interesantno raditi 

jer sam oduvijek bila teetotaller”, kaže primjerice 

Sanja Milinović, današnja direktorica u Digitel&- 

u, dok Luka Duboković, direktor agencije BBDO 

zaključuje: “Danas se snimanje reklama i dalje vodi 

po principu ‘fast, good and cheap’, samo što sada svi 

žele da budu zadovoljene sve komponente, a nekad 

su mogli birati između najviše dvije.” 


Ivica Vidović McCann Erickson 

Kule od brendova 

‘Marketing 

je filozofija. 

Možete ga 

nabiflati, ali 

suština je 

marketinški 

pristup: imate 

cilj, probleme i 

služite se 

instrumentarijem, 

ali tako da 

uvažavate tržište 

i potrošače.’ 

Barokni prostor komuniciranja u 

kojem je sve bilo postavljeno u okvire 

idealiziranog, potrošački i socijalno 

poželjnog, više ne postoji. S pojavom 

tehnoloških medija primatelj više nije spreman 

primati jednovrsnu komunikaciju koja 

je općeprihvatljiva za sve. Stoga je izgradnja 

brend arhitekture danas usmjerena na 

potrošačke grupacije, koje treba istražiti 

da biste saznali tko je vaš potrošač sa svojom 

specifičnom težinom. Jasno da se onda 

potrošač ogleda u suradnji s ostvarivim 

brend strategijama”, kaže Ivica Vidović, predsjednik 

Uprave McCann-Erickson grupe 

i čelnik kreativnog tima jedne od najvećih 

marketinških kompanija u Hrvatskoj. 

Povijest ovog menadžera, account i 

strateškog planera pomalo je atipična. Prije 

McCanna Vidović je radio kao kreativni 

direktor nekoliko velikih agencija samoupravnog 

sistema (u Podravci-Apel, u Agenciji 

za marketing-Vjesnik, bio je direktor 

marketinga Europskog prvenstva u košarci 

u Zagrebu 1989.). Kada je 1990. svjetski 

agencijski div odlučio otvoriti agenciju u 

Hrvatskoj, izbor je pao upravo na tadašnjeg 

čelnika agencije Jadran film-Promocija, 

gdje je Vidović u to vrijeme bio direktor i 

kreativni direktor. Isprva minijaturna agencija 

pod Vidovićevom “čizmom” ubrzo je 

postala treća po snazi u bivšoj državi. Nakon 

one u Zagrebu, osnovao je još i agencije 

u Ljubljani (1994.) i Sarajevu (1997.) 

Danas kaže: “Imao sam jasan rezon zašto da 

se prihvatim tog posla: nikada nisam bio od 

sjedenja po sastancima gdje vam se glava otkotura 

pod stol, što nije bila rijetkost u doba 

tromog i birokratiziranog samoupravnog 

sistema, a imao sam i podršku sistema koji 

mi je ponudio financijsku pomoć da okupim 

tim kreativaca. Tada je to u okviru Jadran 

filma bio joint venture prema standardima 

koje sam znao i koje je kompanija svojim 

iskustvom donijela. Moj intervju za posao u 

suštini je izgledao kao otvoreni razgovor o 

poznavanju tržišta, proizvoda i svega onoga 

što je struktura tog posla. Ono što je njima 

bilo prihvatljivo, vjerojatno je bilo razumijevanje 

posla kojim se bavimo. Marketing 

je filozofija, možete ga nabiflati, ali suština 

je marketinški pristup: imate cilj, probleme 

i služite se instrumentarijem, ali tako da 

postoji poslovna strategija i definiranje tih 

ciljeva, da uvažavate tržište i potrošače.” 

Evaluacija između klijenata i agencije je 

ona konstanta, reći će Vidović, koja je prijeko 

potrebna u struci, a koja, kako samokritično 

dodaje, danas katkada “nema onu potrebnu 

težinu”: “Dojam je da je težište u procjeni 

da li im vrijedimo, je li to ‘value for money’. 

Značaj naše struke i njezina evaluacija je 

uostalom i društveno i filozofsko pitanje. 

Mi to zovemo tržišnim komuniciranjem, a 

ono postaje sve složenije. Bez obzira na to 

što sad možemo pričati da je socijalistička 

privreda bila artificijelna jer je bila dogmatska, 

a naša struka dekor, činjenica je da 

se u političkom smislu prije vodilo računa 

o socijalnoj svijesti te da se branio interes 

socijalnog bića. A ako govorimo o povijesti 

američke, poslijeratne tržišne komunikacije, 

ona je poticala ne samo i isključivo konzumerizam, 

već želju za životom u civiliziranijem 

svijetu, u kojem nema straha.” 

Danas, nakon gotovo dva desetljeća, 

u Vidovićevom je uredu teško ne osjetiti 

miris uspjeha. Posebno se to odnosi na oko 

120 nagrada, koliko je McCann Erickson 

Hrvatska osvojio tijekom dva desetljeća od 

utemeljenja. A bilo ih je i prije. Jedna od 


njih je nagrada za promotivnu kampanju 

za bombone Bronhi s kraja 1980-ih, 

s glumcima Crnobrnjom i Jelčićem. Iza 

kreativne ideje i izvedbe, koja je nakon 

toga perceptivno pridonijela mnogim 

Kraševim markama na tržištu, stajao 

je Vidović. Slogan “Lakše se diše” ne 

samo da je ostao zaštitni znak brenda 

Bronhi, već je postao i poštapalica u 

svakodnevnom životu. Priča i dramaturgija 

serije spotova u kojima je čovjek 

s dna društvene ljestvice nezaštićen i 

maltretiran od nadređenih ali na kraju 

pobjeđuje, bila je razumljiva i prihvatljiva 

svim društvenim slojevima. Uslijedile 

su i neke druge: reklama za Podravku, 

redizajn Leda, Ledolina s Tajči i Zvjezdicama 

u naslovnim ulogama, kampanje 

za Belupo, projekti expoa u Lisabonu 

i Hannoveru, te film “360 stupnjeva”. 

“Moram priznati da sam u srednjoj školi 

htio ići na režiju, a mi smo i kao generacija 

bili vezani uz umjetnost jer je to 

bio nekakav iskorak iz prosječnosti, i 

tadašnja reklama u tom je smislu bila 

svojevrsno osvježenje”, kaže Vidović. 

Osvježenje je ove godine bio i 

ukupni promet od 259,666.639 kuna 

(u 2004. iznosio je 170 milijuna kuna). 

McCann je tako po poslovnim rezultatima 

u 2009. četvrta agencijska grupa u 

hrvatskoj oglasnoj industriji. U 20 godina 

radio je za više od 300 klijenata, s više 

od 300 milijuna eura ukupnog prihoda, 

a Vidović kaže: 

“Pad prometa od 30-ak posto nije 

utjecao na našu socijalnu osjetljivost, pa 

od nastupanja recesije nismo otpustili 

niti jednog zaposlenika i danas imamo 

ukupno 86 zaposlenih. Naš je posao 

da dođemo do srca i pameti svakog 

potrošača, da nas on racionalno prihvati, 

ali da ga psihološki motiviramo. Rekao 

bih da za sve nas u ovoj utrci vrijede ista 

pravila, ali da je razlika u stavljanju akcenta. 

Predugo se bavim strukom da bih 

mogao izvući objektivniju sliku od kompanijske 

promocije. McCann je uvijek 

razumio i prihvaćao tržišno ponašanje 

svojih klijenata, a u okviru toga potrebu 

izgradnje brend arhitekture, koju morate 

stvarati zajedno s njima.” 


‘Radio sam 

kampanju za 

Bandića, a mogao 

sam mirno sjediti 

doma. No onda bih 

pogazio ono zbog 

čega postojimo, a 

to je biti aktivan na 

tržištu i ne odbijati 

poslove kojih je 

ionako u zadnje 

vrijeme sve manje.’ 

Boris Malešević Design System 

Kauboji su odavno 

pobijedili 

22 F o r b e S RUJAN 2010

Svoj prvi dizajnerski plakat osnivač 

Design Systema Boris Malešević 

napravio je još u srednjoj školi, za 

Viržinija rock festival u Virovitici, održan 

na tadašnjem nogometnom igralištu. “U 

to vrijeme imali smo razglase za bendove, 

bili na turnejama s Haustorom 

i Bajagom, ali sam poslije upisao akademiju 

i počeo se baviti dizajnom”, kaže. 

Premda je još u srednjoj školi s bratom 

radio kao DJ u tri diskoteke istodobno, 

nakon Likovne akademije Malešević se 

najprije zaposlio kao dizajner u Poletu, 

grafički režirajući omladinske novine 

koje su danas, među ostalim, sinonim za 

mjesto gdje se učio zanat. Nakon nekoliko 

godina prijeći će u Danas, u kojem 

uglavnom radi naslovnice, a paralelno 

u suradnji s Brankom Malešem izdavati 

i rock magazin ‘Heroina’. Na Radiju 

101 s Ivanom Majstorovićem potom 

pokreće grafički Studio Free, da bi na 

kraju pokrenuli zajedničku dizajnersku 

tvrtku. 

Malešević je 1992. osnovao agenciju 

za dizajn i propagandu Design System, 

koja je postala jedna od vodećih agencija 

u kategoriji kreative u Hrvatskoj. U 

njoj je, primjerice, nastao dizajn HPB-a, 

časopisa Banka, naziv CRONET, novi vizualni 

identitet SDP-a, a tu je osmišljeno 

ime i dizajn Nexe grupe, Hrvatske narodne 

banke, AZ fondova... 

Prihodi Design Systema u 2009. su 

iznosili oko 16 milijuna kuna. Malešević 

kaže: “Mi smo neovisna agencija, što 

nam je od samog početka omogućavalo 

da se bavimo i političkim marketingom 

od kojeg su strane agencije u Hrvatskoj 

poprilično zazirale. Mislim da je 

otpočetka postojao nekakav prirodan 

razvojni slijed. Nismo otvorili tvrtku, 

stavili fikus i čekali da posao dođe. Prvi 

ured, u Primorskoj, imao je 50 kvadrata 

i troje zaposlenih a sada nas je u velikom 

uredu u Savskoj petnaestak, premda nas 

je nekada znalo biti i 30. Danas radimo 

kompletnu produkciju u bilo kojem 

medijskom području, od interneta, billboarda, 

novinskih oglasa do reklama. 

Današnje vrijeme obilježava brzi razvoj 

informatičke tehnologije koja nudi 

ogromne mogućnosti u komunikaciji i 

produkciji, ali i bitno skraćuje vrijeme za 

reakciju. Radi se o akceleracijskom ubrzanju 

koje se mjeri u blicevima. Danas 

možete napraviti TV spot za samo jedan 

dan, a grafički urednik može biti svatko 

tko ima laptop i PC, bez poznavanja 

principa struke”, dodaje dizajner koji 

je punih 15 godina radio sve političke 

kampanje SDP-a (prvu je napravio 

1994.), premda nikada nije bio član te 

stranke: 

“Ako radiš za neku banku, pivarsku 

kuću ili telekom kompaniju, to te ne 

stigmatizira, ali ako radiš politički marketing 

za neku stranku - itekako! Mene 

to ne smeta, ali moguće je da smeta naše 

klijente. Nisam član nijedne stranke, ali 

sam socijaldemokrat po uvjerenju. U 

političkom marketingu postoje drugačija 

pravila nego u čistom tržišnom komuniciranju. 

Mislim da je u političkom 

marketingu jako bitno nametnuti temu. 

Pobjeda Ive Josipovića je pobjeda teme 

koja se zove Pravda, borba protiv korupcije. 

Ona me podsjetila na kampanju 

koju smo vodili 1995. za SDP, kad smo 

imali slogan ‘Pošteno’. To je bila riječ koja 

je zbog tadašnje tajkunizacije Hrvatske, 

privatizacije i pljačke visjela u zraku i 

samo si je trebao pretvoriti u politički 

slogan. Često sam svih tih godina slušao 

opaske iz struke kako je politički marketing 

‘bljak!’, gotovo niža vrsta marketinga, 

kako se tu samo laže ljudima. Ali ta 

praksa laganja prisutna je daleko više u 

tržišnom marketingu. Da, u političkim 

kampanjama se obećava bolji život i 

slično. Ali, zar nismo svjedoci svakodnevnih 

reklama za proizvode koji će 

nam, primjerice, za samo mjesec dana 

izbrisati bore, vratiti mladost… Naime, 

laž se u tržišnom marketingu oprašta, 

jer zaboga, pa to je samo krema za lice, 

ali u političkom marketingu ne! Mada je 

laž uvijek i samo laž! 

Nakon 15 godina kampanja za 

SDP, ja sam radio kampanju za Milana 

Bandića. A mogao sam mirno sjediti 

doma i nikome se ne zamjeriti. Onda 

bih, međutim, pogazio ono zbog čega 

postojimo kao agencija. A to je igrati 

utakmice, raditi, biti aktivan na tržištu 

i ne odbijati poslove kojih je ionako u 

zadnje vrijeme sve manje. Naš moto je 

biti iskren i raditi najbolje što se može. 

Mislim da se danas ne preza ni od čega 

što može pridonijeti tržišnom uspjehu i 

tu padaju sve moralne barijere. Mi radimo 

i dosta društveno korisnih kampanja 

pro bono. Mislim da je to za agenciju 

važno.” 

Smatra li da je zlatno doba marketinga 

iza nas? “Nažalost da! Zlatno doba 

za marketing uvijek je ono doba kada se 

veliki igrači bore za tržišni udio. Dolazak 

stranih telekom operatera, trgovačkih 

lanaca i drugih svjetskih brendova prilika 

je za marketinšku ekspanziju. Danas 

su pozicije na tržištu zauzete, i uz 

najveća ulaganja u oglašavanje svoj udio 

na tržištu možete pomaknuti za najviše 

jedan do dva posto! Pozicija na tržištu 

može se ojačati preuzimanjem i kupnjom 

drugih kompanija u segmentu, a 

ne više velikim ulaganjima u oglašavanje. 

Mi s ovog vremenskog odmaka volimo 

gledati kako je nekad bilo, na primjer 

u seriji ‘Mad Men’. To je priča o nekom 

herojskom dobu, vremenu kauboja koji 

reklamira Marlboro, preplanulog lica, na 

konju, iza kojeg se nazire kaktus….’ Kod 

nas su kauboji, nažalost, već istrijebili 

sve Indijance!” 


Što je 

marketingašima 

donio razvoj 

konkurencije? Pad 

promišljenosti 

i pomalo 

beskrupuloznu 

borbu za naklonost. 

A što čini dobar 

brend? Kratko i 

jasno: Steve Jobs 

Nagrade za kampanje poznatog 

serijala Roko (“Mali poduzetnik 

bio je popularan jer, osim što je 

bio simpatičan i donio prodajne rezultate, 

promijenio je način na koji se prodaje 

usluga mobilnog interneta”, reći će Sanja 

Milinović), nagrade za UNICEF-ove 

kampanje, kampanja “Danas grizem” za 

LURA grickalice, reklame za Tetrapak, 

B, i C vitamin te mnoge druge… Sjediti s 

direktoricom agencije Digitel& u konferencijskoj 

sobi njihova ureda u Heinzelovoj, 

nalikuje boravku u kabinetu višestruko 

nagrađivanog sportskog menadžera. “Mi 

smo jedna mala tvornica, koja je u stanju 

realizirati bilo kakvu kampanju, u bilo 

kojem roku. Zvona koja vise sa zidova nisu 

dekoracija, to su nagrade s nacionalnog 

festivala oglašavanja Festo, na kojem smo 

četiri puta zaredom proglašeni za agenciju 

godine. Kao i ove plakete sa stiliziranim 

jabukama iz Moskve, gdje smo osvojili i 

grand prix”, kaže Milinović. 

Ta agencijska grupa lani je osvojila 

najviše nagrada, a s godinama ih 

je skupila više od 150. Imaju i nagradu 

Midas za financijske usluge, bili su finalisti 

Epice, a neki njihovi radovi uvršteni 

su na međunarodne kolekcije DVD-ova 

s najgledanijim reklamama. “Kako se 

mjeri učinkovitost? Svaki klijent postavlja 

ciljeve koje želi ostvariti komunikacijom: 

za neke su to prodajni ciljevi, neki traže 

Sanja Milinović 

i Srđan Gulić Digitel& 

Bubnjar i 

trezvena žena 


kombinaciju prodajnih i komunikacijskih, 

a s obzirom na veliki broj reklama 

u medijima ciljevi su često prepoznatljivost 

reklame i tzv. ad-likeability ili koliko 

se targetiranoj publici svidjela reklama. 

Upravo činjenica da smo svojim kampanjama 

višestruko premašili zadane ciljeve 

dovela je do najvećeg broja osvojenih Effie 

nagrada za učinkovitost komunikacije. 

Kod kreativnih nagrada postoji stručni 

žiri, koji ocjenjuje radove u skladu sa strukovnim 

parametrima u kreativi.” 

Digitel& je dio Digitel komunikacija, 

danas najveće grupacije u Hrvatskoj, koja 

je prema ukupnom konsolidiranom prometu 

(553,5 milijuna kuna, dok je sam 

Digitel& ostvario promet od oko 40 milijuna) 

u 2009. zauzela prvo mjesto na ranglisti 

hrvatske oglasne industrije. Uz integrirane 

tržišne komunikacije, grupacija 

Digitel komunikacije obuhvaća i TV 

produkciju (Drugi plan i Ring Multimedija), 

a većinski su vlasnici i City Expressa. 

Tako je iz domaće advertising agencije 

Digitel&, koju su 1995. utemeljili Vladimir 

Smolec, Dario Vince i Jasna Hrvić 

Smolec, izrastao u sustav koji se danas 

bavi s tri različite grupe djelatnosti: u core 

komunikacije spadaju advertising, PR 

eventi, media buying i online digitalna 

multimedija, u drugu grupu sve tvrtke iz 

područja TV produkcije, a treću liniju biznisa 

čini vlasništvo u City Expressu. 

Kao direktor agencije i client service 

direktor, Sanja Milinović brine o 

ugovaranju poslova, pregovaranju uvjeta, 

prati realizaciju, vodi tim u client serviceu 

i, primjerice, definira timove koje će 

raditi na novim pitchevima i projektima 

za jednu od najpropulzivnijih agencija na 

domaćem tržištu. Jedna od najpoznatijih 

kampanja iz samog početka agencije bila 

je ona za Sumamed, koja je uključivala 

i zemlje centralne i istočne Europe. A 

taktička kampanja za repozicioniranje 

Domestosa s pozicije sredstva za čišćenje 

WC-a na širu upotrebu u kućanstvu, 

premda originalno rađena za šest zemalja 

središnje i istočne Europe, zbog 

uspješnosti je izvezena na 25 tržišta pa 

i u Latinsku Ameriku. Digitelova kampanja 

za Unilever danas se smatra i prvom 

uopće međunarodnom kampanjom neke 

međunarodne kompanije, koja je razvijena 

u Hrvatskoj. 

Danas su i agencija i direktorica 10 

godina starije. Upravo je toliko Milinović 

provela u Digitelu. Tada je to bila full-service 

agencija s manje od 50 zaposlenih, a 

danas ih ima preko 150. Osim sjedište tvrtke, 

različite su tada bile i okolnosti; lokalni 

brendovi Telekom, Jamnica, Juicy, Konzum 

bili su u fazi etabliranja i rasta. “To 

je bilo doba ukupnog rasta, potrošnje i advertisinga 

kao takvog”, reći će danas Sanja 

Milinović, od 1997. do 1999. menadžerica 

i u Texacou, a potom menadžerica ukupne 

marketinške aktivnosti brenda Seagram 

u Hrvatskoj i BiH. “Zvučalo mi je interesantno, 

nisam imala jasnu ideju gdje raditi, 

a osim toga, uopće ne pijem alkohol”, 

kaže o svom iskustvu rada za najvećeg 

svjetskog proizvođača vina i alkoholnih 

napitaka. Tad je počela raditi i s Digitelom, 

kao klijent. Vlasnici su ubrzo htjeli s njom 

porazgovarati o poslu, a sve se poklopilo 

s prodajom Seagrama. “Poslije sam čula 

da mi je jedan moj brief osigurao posao, 

odnosno način na koji sam definirala zadatak. 

U počecima nisam bila direktno 

uključena u advertising, već više u konzaltingu 

i menadžment. 

Trenutačno radimo s domaćim, ali i 

klijentima iz BiH, te za strane farmaceutske 

tvrtke. Naš najveći klijent je T-HT grupa s 

kojom radimo već 11. godinu. Kada govorimo 

o izazovima, mislim da je najizazovnije 

ispričati priču koja je drugačija, 

interesantna i ima čvrsto uporište u dobro 

osmišljenoj strategiji. Što nam je donio 

razvoj konkurencije? Pad promišljenosti 

i pomalo beskrupuloznu borbu za naklonost. 

Budžeti više nisu neograničeni, a 

drastično opada potrošnja.” 

Kao klincu, nikada mu nije palo na 

pamet baviti se marketingom; otkad zna 

za sebe, htio je biti bubnjar. Paralelno 

je pisao i osvajao nagrade za sastavke u 

školi. “Otud valjda taj neki razvoj u copywritera, 

pa kreativnog direktora u Digitelu, 

što je funkcija koja podrazumijeva 

razumijevanje i brenda i komunikacije, 

te vođenje računa o tome da složeni slogani 

i njihove sličice budu što pamtljiviji”, 

pomalo autoironično reći će Srđan Gulić. 


Današnji kreativni direktor agencije Digitel& 

u prošlosti se profesionalno bavio 

i izdavaštvom, da bi tek potom odlučio 

okušati sreću u industriji uvjeravanja. 

Vjerojatno bi danas stvari izgledale nešto 

drugačije da sredinom 1990-ih nije radio 

glazbenu špicu za TV emisiju Darija 

Vincea “Vi i vaš video”: “Vince me je 

1997. pozvao kao copywritera u Digitel, 

kada je okupljao kreativni tim. Tada sam 

se bavio izdavaštvom pa sam došao tek 

2002. Situacija je bila malo ‘familijarnija’ 

nego danas. Ne sjećam se svoje prve prave 

kampanje, no sjećam se da su mi kao prvi 

posao dali da pišem neku brošuricu koja 

ide uz tablete za ljude treće životne dobi.” 

Luka Duboković BBDO 

Oglas bez priče 

gubi draž 

“Digitel je danas korporacija”, kaže 

Gulić, koji smatra da je za uspjeh u njegovom 

poslu najbitniji spoj kreativnosti i 

učinkovitosti. Ne bi nešto radio samo zato 

da prodaje, kao što ne bi bio u advertisingu 

da ga zanima čista umjetnost, kaže. 

Osim Boba Marleyja, teško da bi se mogao 

sjetiti ijednog brenda prema kojem ima 

neki posebno emotivan odnos. A što čini 

dobar brend? “Steve Jobs”, jasan je Gulić. 

“Nisam zapustio glazbu jer mi je ona 

važna ne samo u poslu, nego i u svekolikom 

životu. Je li mi draža nagrada za 

glazbu za ‘Kenjca’ ili neka od nagrada s 

festivala oglašavanja? Ona za ‘Kenjca’, jer 

sam nju osvojio sam (prema Nuićevom 

briefu). Nagrade s festivala oglašavanja 

nisu ništa manje vrijedne, ali ja sam po 

prirodi individualac. Isto kao što mi je 

najdraža kampanja do sada T-Mobile serija 

Ured za van, s Duškom Modrinićem u 

ulozi poduzetnika Roka. Proizvod koji je 

reklamirao Roko prodavao se vrlo dobro, 

tako da mu Roko očito nije naškodio. No, 

to mi je bila i najteža kampanja.” 

Kakvu bi ocjenu dao hrvatskom advertisingu 

danas? “On je najsličniji regiji 

i okruženju s kojima dijelimo povijest i 

geografiju, no bio bi mi draži kad bi bio 

hrabriji i ponekad me iznenadio. Ovako 

mi se čini da sam sve već vidio i čuo, ali 

budući da sam insider, znam u kakvim 

okolnostima radimo i mi i ostale naše 

agencije. Otkad znam za sebe, moto mi je 

da ništa nije nemoguće.” 


‘Kreativa nije ekskluzivno pravo kreativaca. Svi 

moraju biti kreativni, jer morate voljeti finalni 

proizvod 

koji je 

na kraju 

krajeva 

nešto - 

kreativno.’ 

Foto Boris Štajduhar 

Preko njegova stola prošao je gotovo svaki 

projekt agencije - i njemu je upravo to 

zanimljivo. I tako već 14 godina koliko 

je Luka Duboković u BBDO-u, ujedno jedinoj 

adresi na kojoj je odlučio potražiti posao s diplomom 

zagrebačke Ekonomije u ruci. 

“Bio sam još apsolvent, ukazala se prilika. 

Prije kad bi netko kod nas rekao account manager, 

svi bi čak i na fakultetima mislili da se bavite 

računovodstvom. Ni sam, kada sam studirao 

početkom 1990-ih, nisam praktično znao što je 

advertising agencija. Iza neke reklame stoje ljudi 

iz određene agencije. A te suradnje agencija i 

klijenata mogu trajati 60 godina”, kaže osnivač 

odjela za strateško planiranje unutar agencije 

BBDO Hrvatska. 

Između 1998. i 2000. Duboković je bio i 

na funkciji account managera u Publicisu za 

brend Coca-cola. “Kreativa? Nisam poželio biti 

u kreativi na tipičan način jer me je odredio 

Ekonomski fakultet na kojem sam diplomirao 

marketing. Ipak, to me ne sprečava da s kolegama 

sudjelujem u tom dijelu posla. Kreativa 

nije ekskluzivno pravo kreativaca, svi moraju 

biti kreativni jer morate voljeti finalni proizvod 

koji je na kraju krajeva nešto - kreativno”, kaže 

današnji managing direktor (voditelj projekata i 

strategija) u trećoj najvećoj svjetskoj agencijskoj 

mreži, koja je u 2009. u Hrvatskoj imala konsolidirani 

promet i prihode od oko 200 milijuna 

kuna. Danas u BBDO-u imaju 34 zaposlena, a 

na listi klijenata brojne domaće i svjetske brendove. 

“Kada radite sedam-osam godina u jednoj 

industriji kao što je industrija piva, onda to klijent 

prepozna. Tako je Ožujsko prepoznalo naš 

rad na Karlovačkom”, reći će Duboković. Slaže 

li se s idejom o kampanji za nešto što nekome 

ne bi osobno preporučio? “BBDO je radio i neke 

pitcheve za duhansku industriju, ali do te suradnje 

na kraju nije došlo. Osobno ipak ne volim 

raditi reklame za proizvode koji spadaju u sferu 

nagovaranja ili su njihovi krajnji kupci oni koji 

još nisu dovoljno stari da razlikuju je li za njih 

nešto dobro ili loše”, kaže. A kompanija? “Mi 

ne radimo stvari u vakuumu, vrlo smo usmjereni 

prema komercijalnom cilju, osim ako nije 

posrijedi humanitarna kampanja”, objašnjava 

Duboković agencijsku mantru koja glasi “the 

work, the work, the work”. Pri tome se, kaže, ne 

misli samo na rad: “Poruka je da se treba fokusirati 

i na uradak koji je izvrstan. A kako ćete 

proizvesti nešto dobro? Tako da sve drugo mora 

biti posloženo. Dobar brend čini puno različitih 

komponenti, nitko nije rekao da je Nike samo 

jedna stvar. Vjerojatno ćete na to pitanje čuti stotine 

različitih odgovora. Proizvod advertisinga 

je ono što javnost gleda, i ako je dosadan, zamoran, 

to se reflektira i na samu industriju.” 

“Iako su ‘Mad Men’ show koji dobro oslikava 

kulturnu matricu trenutka, smatram da je 

vrijeme agencija kakvu javnost može upoznati 

putem te serije ipak iza nas. To su bile full service 

agencije u kojima se sve događalo unutar kuće, 

dok danas medijske i kreativne agencije rade 

posve odvojeno”, komentira Duboković proces 

odvajanja medijskih od kreativnih agencija koji 

je započeo još sredinom 1990-ih. Konkretno u 

BBDO-u, koji je u početku imao četiri zaposlena, 

1996. je od njih ukupno 25 trećina otišla 

u medijsku agenciju. “To ima svojih prednosti i 

mana, a najveća je ona da pati kvaliteta hrvatskog 

oglašavanja, jer danas svi žele da sve bude ‘fast, 

good, cheap’, a prije se moralo odlučiti koje dvije 

stvari moraju biti prioritet”, kaže Duboković i 

zaključuje: 

“Još do prije nekoliko godina razgovaralo 

se o televiziji i internetu kao dvjema odvojenim 

platformama, a danas u sve više slučajeva 

ne znamo odrediti što je TV a što internet 

od medija koji trenutačno konzumiramo. Na 

primjer, ako propuštenu epizodu ‘Losta’ gledate 

na 42-inčnom LCD-u zavaljeni na kauču 

u dnevnoj sobi, a zapravo je gledate preko Playstationa 

3 koji vam je spojen na internet, što vi 

zapravo konzumirate, TV ili internet? Ili: ako 

ste najnoviji broj WIRED-a čitali na iPad-u, 

o kojem je mediju tu riječ? Je li to print ili internet? 

Ili nešto treće? Danas više ne postoje ni 

pravi novinski oglasi, jer su svedeni na razinu 

akcija ili promocija cijena. Spot koji je prije 30 

godina trajao minutu, danas traje 30 sekundi, a 

u tako kratkom spotu često nemate zanimljivu 

priču. A ako nemate priču, ljudi to naprosto ne 

vole gledati.” 


LJUDI I KOMPANIJE 

STVAR OPTIKE 

OPREMANJE OPTIČARSKIH DUĆANA? ŠTO SE TU UOPĆE 

IMA RADITI? ALI 70 POSTO LJUDI NOSI NAOČALE, 

ČESTO ISPROBAVA OKVIRE I ŽELI PRIJE KUPNJE DOBRO 

PROVJERITI KAKO IM STOJE. A OPTIČARI ŽELE UGODITI 

KUPCU, ALI I ZAŠTITITI ROBU. MLADEN PINTUR JE SHVATIO 

TRŽIŠNE POTENCIJALE TIH ČINJENICA / SANJA ROMIĆ 


Mladen Pintur: Tko 

kaže da igra ne 

može biti rad? 

Sve je krenulo od 

toga da se naočale u 

dućanima kradu i da 

stari način slaganja 

naočala u vitrinama 

ne omogućava kontakt 

s objektom želje”, 

kaže Mladen Pintur, 

vlasnik Presente 

Nove. Istovremeno, 

istraživanja pokazuju da će kupac, ne ostvari 

li kontakt s predmetom želje u roku 

od 45 sekundi, svoju pažnju skrenuti na 

nešto drugo. Pintur misli da je za taj problem 

pronašao rješenje: “Plasirali smo na 

tržište sustav mehaničkog zatvaranja koji 

smo razvili i za satove, a novi sistemi koje 

ćemo predstaviti za dvije-tri godine u potpunosti 

će onemogućiti krađu i dozvoliti 

nesmetan fizički kontakt s onim što kupca 

zanima.” 

Presenta Nova, zagrebačka tvrtka utemeljena 

2002., odavno je prerasla okvire 

obiteljskog biznisa, a sada se ubraja i u tri 

najpoznatije svjetske tvrtke specijalizirane 

za prezentaciju i uređenje optičarskih 

trgovina. Osamdesetak proizvoda, koliko 

ih danas ima u proizvodnom asortimanu, 

tvrtka je razvijala vlastitim snagama, a 

paralelno s time radila je i na zaštiti intelektualnog 

vlasništva. Roto Revolution 

System, EU patent za prezenter za izlaganje 

naočala ili pak patenti za pojedine europske 

zemlje, samo su neki od uspješno 

realiziranih projekata Presente Nove, a 

dobivanje američkog patenta u završnoj 

je fazi. Premda utemeljena kao obiteljski 

obrt, Presenta Nova danas izvozi u više od 

60 zemalja. 

Relativno mala tvrtka na pomalo 

neobičnom tržištu kao što je optičarsko, 

danas po mnogočemu imponira: 90 

posto njihovih isporuka uključuje avionski 

transport i u najudaljenije kutke 

zemaljske kugle, a najbolji promet ostvarili 

su u posljednje dvije godine, upravo 

u vrijeme najžešće gospodarske krize na 

većini svjetskih tržišta. “Radimo na dizajnu 

za opremanje optičarskih dućana, pa 

se ljudi nerijetko pitaju što tu čovjek uopće 


ljudi i kompanije 

ima raditi. Evo što: naočale nosi 70 posto 

ljudi, a osim što su potrebne kao medicinsko 

pomagalo, one su i dizajn. Upravo 

je ta kombinacija zaslužna za nastanak 

fantastično velikog tržišta, koje stvara 

ogroman novac i gotovo nikada ne ulazi 

u krizu”, reći će Mladen Pintur, sumirajući 

gotovo dva desetljeća iskustva u sektoru 

optičke industrije. 

To što Hrvati drže do luksuza nije, 

kako bi se isprva moglo pomisliti, bitno 

pomoglo u razvoju poslovanja tvrtke. Presenta 

Nova je većinu prihoda ostvarila u 

inozemstvu: u Dubaiju, Nepalu, Gani, Japanu, 

Europi i SAD-u, a klijente je pronalazila 

mahom na međunarodnim sajmovima. 

U 2009. ukupni su im prihodi bili 

dva milijuna eura, a njezin vlasnik očekuje 

da bi u iduće tri godine mogli biti i šestsedam 

milijuna eura veći. 

Globalni biznis s velikim potencijalom 

započet je zapravo još 1993., u jednom 

primoštenskom kafiću, kaže Pintur. 

Slučajni susret s bivšim partnerom iz 

Njemačke, s kojim je najprije radio male 

žičane držače za naočale, doveo do osnivanja 

zajedničke tvrtke, a potom i vlastite, 

koja je isprva radila za njemačku tvrtku 

Pinturovog poslovnog partnera. Deset 

godina poslije okolnosti su se stubokom 

promijenile pa je Pintur u daljnji razvoj 

posla odlučio krenuti samostalno. “Bio je 

to jedini logičan potez kad smo shvatili da 

partneri koriste naše ideje i spoznali vlastiti 

potencijal. Imali smo, međutim, sreće 

da je tržište fantastično reagiralo na proizvod 

koji prodajemo, tako da smo mogli 

financirati troškove”, kaže Pintur, kojeg su 

iskustva iz sudskog spora s bivšim partnerom 

navela na odluku da vlastite proizvode 

više ne zaštićuje u Hrvatskoj. Danas ih 

Presenta Nova patentira u Heidelbergu. 

“Da smo razmišljali odustati zbog 

nelojalne konkurencije i brojnih sudskih 

procesa, danas sigurno ne bismo postojali. 

A moto nam je uvijek bio daljnji razvoj: 

svake se godine prijavljujemo za potporu 

Ministarstva gospodarstva i poduzetništva, 

a obično dobijemo 10-15 posto traženog 

iznosa. Jedna od najvećih potpora koju 

smo do sada primili bila je PHARE pro- 



grama za 2006. koja se dodjeljivao krajem 

2008., kada smo se našli među 24 dobitnika. 

Tada su se sredstva prvi put dodjeljivala 

nedržavnom sektoru. Naš projekt je 

bio povećanje konkurentnosti proizvoda 

Presente Nove na tržištu EU, a obuhvaćao 

je izlaganje na sajmovima, izradu i plasiranje 

malih uzoraka te razvoj novih proizvoda. 

Dosad smo uspjeli povući 70.800 

eura. Ostatak od 17.700 eura, koliko nam 

je odobreno, kanimo povući naknadno”, 

priča Pintur dok nam pokazuje proizvod 

koji se nalazi pred patentom. Uz petero 

ljudi u uredu, trenutačno ima 22 zaposlena 

u proizvodnji. Ondje su osmišljeni i 

realizirani svi dosadašnji sistemi Presente 

Nove kao što je PhotoCam panel, stalak 

s touchscreenom koji kupcima olakšava 

odabir naočala. Presenta Nova ima dva 

patenta u pripremi, 32 registrirana industrijska 

dizajna u Europi te dva utility 

modela. Brzi razvoj, reći će Pintur, 

duguju načinu na koji su zaokružili sve 

procese: imaju kompletnu proizvodnju u 

Hrvatskoj, napravili su mrežu distributera 

po svijetu koji prodaju njihov proizvod i 

vlasnici su intelektualnih prava. 

Osnovna ideja PhotoCam panela, 

primjerice, jest da kupac, isprobavajući 

različite okvire, pritiskom na ekran fotografira, 

a nakon isprobavanja, izborom 

funkcije na ekranu može pregledati svoje 

slike s različitim okvirima. “Ovim prezenterom 

išli smo na to da napravimo 

show u dućanu, da sve se giba. Za ovakvu 

vrstu prodaje preko kamere razvili smo 

softver u suradnji s jednom slovenskom 

tvrtkom. Ideja je prilično jednostavna: 

ako kupac ne može donijeti odluku koje 

okvire da uzme, može poslati e-mail i 

konzultirati se o odabiru s nekim tko je 

možda tisuću kilometara daleko. Slika se 

može i isprintati”, kaže Pintur. 

Jedan od noviteta u asortimanu je 

rotirajući multilock sistem. “Mogućnost 

krađe naočala, ako nisu zaključane, vrlo 

je velika. Problemu smo doskočili razvojem 

patenta koji se zove RR (rotorevolution) 

System. Uz pomoć rotacionog 

gibanja kukice za zaključavanje naočala 

sistem omogućuje pet puta veći prostor 

za izlaganje te minimizira mogućnost 

oštećivanja. Zar nije logično da nekome 

tko u dućanu ima naočale u vrijednosti od 

10.000 eura to doista može biti koristan 

proizvod za zidnu prezentaciju naočala? 

Naši Linea Frame paneli omogućuju 

uređenje dućana u 1000 kombinacija, sa 

100 modula različitih stalaka za naočale. 

Moduli se vješaju na šine postavljene na 

zidu, a uređenje dućana na ovakav način 

gotovo je u nekoliko sati”, objašnjava 

Pintur gotovo u istom dahu i novi način 

uređenja dućana u izvedbi Presente 

Nove koji, kako kaže, trošak montaže u 

nekom optičarskom dućanu može smanjiti 

sa 7000 na 300 eura. Nedavno su ušli 

u projekt kompletnog opremanja koji 

podrazumijeva i projektiranje dućana 

putem softvera 3D optical shop. Softver 

je dostupan za besplatno preuzimanje 

na web-stranici poduzeća ili se može 

naručiti putem pošte. Optičar prvo treba 

odrediti dimenzije svog prostora, zatim 

uobičajenom drag&drop tehnikom 

rasporediti Presenta Nova proizvode u 

prostoru, a istodobno će mu se prikazati 

cijene proizvoda. 

Presenta Nova osmislila je 

i sistem kontrole dućana na daljinu: 

“Kažem da trenutno prodajem Ferrari, jer 

to je proizvod za bogatu klijentelu”, konstatira 

kroz smijeh Pintur, dodajući kako 

su cijene njihovih proizvoda inače vrlo 

šarolike: mehanička cijev košta 130 eura, 

a ona s daljinskim upravljanjem oko 250 

eura; mehanički panel stoji 1000 eura, 

a onaj s ugrađenom elektronikom 2000 

eura. U sklopu tvrtke imaju i alatnicu 

koja izrađuje stotine alata za proizvodne 

elemente. Napravljeno se testira na sajmovima, 

a mnogi od tih proizvoda potom 

kreću u masovnu proizvodnju. Svi dijelovi 

Kompletna proizvodnja u Hrvatskoj, 

mreža distributera po svijetu i puna zaštita 

intelektualnog vlasništva – tako Pitnur 

objašnjava brzi razvoj svojE TVRTKe koja 

danas izvozi u više od 60 zemalja 

su izmjenjivi. U slučaju kvara, tvrtka garantira 

i besplatnu dostavu na lokaciju 

unutar 48 sati. 

Prošle je godine Presenta Nova potpisala 

ugovor za uređenje dućana i s Apollo 

Optikom, najvećim njemačkim lancem 

optičarskih dućana koji ima 710 prodajnih 

mjesta. Elemente Presente Nove (konkretno, 

motore za vlastitu karoseriju), danas 

u svoj dizajn ugrađuju Tech Italia, vodeća 

talijanska kuća za opremanje interijera, te 

američki Fashion Optical Displays i Ennco 

Display Systems. Pintur vjeruje da će se 

tvrtka razvijati u raznim smjerovima iako 

im je veliki problem tečaj kune: “Da nije 

tako, ona bi u ovih sedam godina bila najmanje 

trostruko veća i ulagali bismo četiri 

puta više u razvoj i ljude.” 

Bilancu tvrtke možda će bitno popraviti 

već iduće godine, u kojoj planiraju otvoriti 

podružnicu Presente Nove na najvećem 

tržištu optičke industrije na svijetu, u 

SAD-u. Dobitnici nagrade za najboljeg 

malog poduzetnika u Hrvatskoj 2008. 

u tom će slučaju na sjevernoameričkom 

kontinentu najvjerojatnije pokrenuti i 

vlastitu tvornicu. 

“Ljudi imaju tisuće ideja, ali ih mnogi 

ne znaju realizirati”, zaključuje Mladen 

Pintur. “Mi imamo razvojne projekte za 

2013., 2014. i 2015. godinu. Već sada se 

rade prototipni projekti koji bi trebali 

biti nešto revolucionarno na tržištu. Ovo 

dosad bio nam je miks pozitivnih i negativnih 

iskustava, no nikada nismo ni 

pomislili odustati, pa ni onda kad nas je 

konkurencija mislila pomesti. Radimo na 

globalnom tržištu, pa ako je sezona u Americi, 

primamo e-mailove 24 sata dnevno. 

Pazimo i na zadovoljstvo naših uposlenika. 

Oni sjede u klimatiziranom prostoru 

i slušaju muziku dok slažu komponente. 

Tko kaže da igra ne može biti rad?” 



Pratnja kroz 

labirint 

zdravstva 

Damir Kovačević stvorio je 

informacijski sustav koji djeluje 

kao posrednik između pacijenta i 

liječnika. Njegovi korisnici više ne 

trebaju vezu za doktora 

/ Sanja Romić 

Nedavno istraživanje tržišta privatnih 

zdravstvenih usluga u Hrvatskoj 

pokazalo je da je nerazmjer između 

cijena usluga izvan sustava javnog 

zdravstva toliko velik da cijena iste usluge 

može varirati i do sto posto. Za većinu korisnika 

novac nije glavna barijera u odabiru 

zdravstvenih usluga, pokazalo je istraživanje, 

već činjenica da ne znaju kako doći do liječnika 

ili kako usporediti njihove usluge. 

Do sličnih je spoznaja došao i Damir Kovačević, direktor Mediserva, prvog informacijskog 

zdravstvenog sustava u Hrvatskoj: “Kada sam prije tri godine počeo istraživati 

stanje na hrvatskom zdravstvenom tržištu, shvatio sam koliko je ono netransparentno i 

nekonzistentno, te da je za većinu pacijenata velika nepoznanica. Za svakoga tko treba 

liječnički pregled ili pretragu, a ne zna gdje, kad, kako i po kojoj cijeni to može koristiti, 

jedino zadovoljavajuće rješenje u sadašnjoj situaciji može ponuditi sustav koji pruža informacije 

o medicinskim uslugama, a korisnicima nudi svoje usluge uz posebne pogodnosti, 

kao što su niža cijena ili ciljani termin. Naime, odluči li se pacijent za sustav javnog 

zdravstva, koji je nominalno svima dostupan i besplatan, on najčešće nije svjestan da mu 

je usluga koju traži nedostupna pod uvjetima koje je zamislio. Obrati li se pak nekom 

privatnom subjektu, nepostojanje pravog sustava ponude i potražnje prosječnom pacijentu 

onemogućava usporedbu usluge dvaju različitih ponuđača.” 

Mediserv je djelomično kreiran po uzoru na američki HMO, a funkcionira po principu 

posrednika između pacijenta i ustanove odnosno liječnika. Ideja nije dati klijentima 

informacije o simptomima koji ih muče. U njihovu pozivnom centru radi troje 

stalno i osmero honorarno zaposlenih. Svi oni imaju medicinsku naobrazbu, a tvrtka 


Klijent Mediserva 

može očekivati neku 

vrstu navođenja, 

od toga da mu se 

rezervira najraniji 

mogući termin 

kod liječnika, do 

obavijesti koliko će 

ga to stajati 



ima i medicinski centar u kojem se obavljaju 

rezervacije, administriraju termini 

i naplaćuje usluga. To znači da korisnik 

može računati na neku vrstu ‘navođenja’ 

kroz zdravstveni sustav, od toga da mu se 

rezervira najraniji mogući termin, da ga se 

obavještava koliko će novca za to morati 

odvojiti, pa sve do detalja poput uputa 

za najbolje besplatno parkiralište ili rute 

javnog prijevoza optimalne za dolazak do 

ustanove. Uvjet je evidentiranje podataka 

o korisniku, koji zauzvrat dobiva status 

člana Sustava Mediserv. 

Razine članstva kreću se od najnižeg M 

Standarda (besplatan je i podrazumijeva 

pravo na osnovne usluge ), preko M-Pro 

(članstvo za češće korisnike usluga koje 

stoji 180 kuna godišnje, ali omogućava 

značajne popuste), M-Pro Plus paketa 

(članstvo za obitelj uz članarinu od 290 

kuna godišnje ) pa sve do M-Suprime 

personaliziranog programa čija je cijena 

varijabilna. Kod nekih, kao što je 

M-Suprime, pacijent može računati na 

24- satnu medicinsku njegu ili pak na vrlo 

specifične usluge. 

“Komparativne prednosti ovog 

sustava su razvoj poslovnih odnosa s velikim 

brojem zdravstvenih ustanova u 

Hrvatskoj i inozemstvu, što smo postigli 

posebnim ugovorima. To jamči pružanje 

usluga po najvišim standardima uz niz 

pogodnosti. Iako je za većinu korisnika 

zdravstvenih usluga odlazak privatnom 

liječniku danas tek drugi izbor, istraživanja 

pokazuju da je brzina usluge presudan 

faktor odabira za 58 posto korisnika, a 

kvalitetnija usluga presudan faktor odabira 

za njih 46 posto. U Mediservu u tome 

vidimo svoju šansu”, ističe Kovačević. 

Kad netko potražuje uslugu, operater 

unosi parametre u sustav i kroz razgovor 

doznaje koji je kriterij primaran. 

“Primjerice, ako je potreban CT abdomena, 

prva dva parametra koja naš operater 

unosi su trenutna lokacija klijenta i usluga 

koja mu treba. U tom trenutku dobivamo 

informaciju o svim ustanovama koje tu uslugu 

pružaju na nekom području, a onda 

profiliramo koji je kriterij klijentu bitan: 

najraniji termin, najniža cijena, najbliža 

lokacija, određen rejting ustanove, a može 

to biti i neki vrlo specifičan kriterij. Tek 

nakon toga klijent dobiva informacije na 

kojim mjestima to može napraviti, pod 

kojim uvjetima, po kojoj cijeni.” Ako se 

odluči za neku od tih opcija, operater 

mu rezervira termin. Pacijent dobiva sve 

usmene i pisane informacije o tome gdje, 

kada i pod kojim uvjetima se mora pojaviti. 

“Plaćanjem određenog broja termina 

unaprijed, centar mu nudi bolju cijenu i 

ranije termine”, objašnjava Kovačević. 

U našem društvu, dodaje, postoji niz 

barijera između pacijenata i liječnika: 

“Prosječnom korisniku zdravstvenih usluga 

javno je zdravstvo uvijek prvi izbor. 

Čak i kad shvate da iz objektivnih razloga 

uslugu ne mogu dobiti na vrijeme niti 

besplatno, pacijenti i dalje smatraju javni 

sustav jedinom opcijom, samo što onda 

pribjegavaju metodama dobivanja usluga 

preko veze i vrše ogroman pritisak na poznanike 

unutar sustava. Uvođenjem centralnih 

lista čekanja na pojedine zahvate 

manevarski prostor za te ‘usluge’ ponešto 

je smanjen, ali je sustav pružanja i davanja 

usluga postao toliko pretrpan da je izgubio 

svrhu.” 

Ipak, sve više korisnika okreće se 

privatnim liječnicima, bilo kao individualni 

pacijenti ili kao korisnici polica 

zdravstvenog osiguranja. No postoji i 

teza da se većina osiguravateljskih kuća 

nalazi u stanovitom sukobu interesa jer 

osiguravatelj mora omogućiti korisniku 

najbolju uslugu, a platiti za to najnižu 

cijenu. “Da bi osiguravatelj zadržao profitabilnost, 

on s privatnim liječnicima 

ugovara cijene značajno ispod tržišne, što 

može značiti da je osiguranik doveden u 

inferioran položaj. Stoga sve više osiguravatelja 

počinje razmišljati o prepuštanju 

organiziranja zdravstvenih usluga nekom 

‘Uskoro ćemo formirati prvu pravu rejting listu 

privatnih ordinacija prema kriteriju zadovoljstva 

korisnika. Cilj nam je postati onaj poznanik 

kojeg ljudi zovu kada trebaju dobrog liječnika.’ 

drugom”, kaže Kovačević. Kao primjer 

navodi Merkur osiguranje, čiji će osiguranici 

uskoro prvi početi koristiti usluge 

putem sustava Mediserv uza sve prednosti 

i pogodnosti, a sve troškove snosit će 

osiguravatelj: “Da bismo mogli zajamčiti 

izvršenje usluga prema određenim standardima, 

ustanove s kojima surađujemo 

moraju ispuniti određene kriterije. Osim 

što moraju biti registrirane za djelatnost 

koju rade, unutar kuće vršimo i kategorizaciju 

kroz tzv. screening sustav. Cilj 

nam je uzeti subjekte koji investiraju u 

kvalitetu, važna nam je, primjerice, i blizina 

parkinga, vrsta zaposlenja liječnika 

i slično. Budući da nakon svake izvršene 

usluge svoje korisnike pitamo za ocjenu, 

uskoro ćemo moći formirati prvu pravu 

rejting listu privatnih ordinacija temeljenu 

na kriteriju zadovoljstva korisnika.” 

Iako u svijetu već postoje subjekti 

koji na neki način posreduju kod 

korištenja zdravstvenih usluga, Kovačević 

kaže da je Mediserv inovativan jer privlači 

klijente koji žele dispoziciju zdravstvenih 

usluga, ali nisu skloni disperziji rizika. 

“Dok sam radio kao direktor za zdravstveno 

osiguranje u jednoj osiguravajućoj kući, 

pokušao sam ukazati na brojne nedostatke 

takvih sustava i kao rješenje predložio 

alternativni, paralelni sustav koji bi privukao 

sve one klijente koji žele dispoziciju 

zdravstvenih usluga, ali nisu skloni disperziji 

rizika kroz policu. Ideja nije naišla 

na razumijevanje menadžmenta pa sam je 

odlučio realizirati kao samostalni projekt i 

krenuo u potragu za investitorima.” 

Nakon prezentacije početkom godine, 

nekoliko privatnih poduzetnika iz 

različitih sektora gospodarstva prepoznalo 

je projekt iako je bio tek ideja na papiru. 

Uložili su oko pola milijuna kuna i stekli 



suvlasništvo u tvrtki. “Moram priznati 

da sam imao i sreću, jer sam u to vrijeme 

dovršavao poslijediplomski studij na 

Cotrugli Business School i bio u savršenoj 

prilici izravno primijeniti neke spoznaje i 

iskustva drugih. Mediserv je komercijalni 

projekt koji se financira iz rabata na usluge 

privatnih zdravstvenih ustanova. U 

takvoj konstelaciji su svi zadovoljni jer je 

napokon uspostavljen tržišni odnos uvjetovan 

ponudom i potražnjom. Pacijenti 

biraju usluge na temelju transparentnih 

kriterija, a liječnici formiraju cijenu prema 

tržišnim pricipima. S druge strane smo 

uslugu na neki način standardizirali. Kod 

jednog ginekologa usluga koja se zove 

ginekološki pregled uključuje tri elementa, 

kod drugog četiri, trećeg šest. Dakle, pod 

jednim nazivom kriju se različiti oblici iste 

usluge. Prosječan pacijent ne možete procijeniti 

što se nudi, pa se javlja ta razlika u 

cijeni”, ističe Kovačević. 

Kovačević 

nudi suradnju 

osiguravateljima, 

poslodavcima 

i individualnim 

klijentima. Računa 

i na privatne osobe 

koje žele koristiti 

zdravstvene usluge 

u uvjetima potpune 

diskrecije - političare i 

estradnjake 

Poslovnim sustavima koji žele 

svojim zaposlenicima omogućiti neki vid 

napredne zdravstvene skrbi, Mediserv 

nudi poseban paket usluga. “Poslodavac 

pri tomu štedi, jer plaća samo stvarno 

izvršene usluge, a zadovoljstvo zaposlenika 

je puno veće jer mogu izabrati gdje 

će i kada zdravstvenu uslugu koristiti”, 

objašnjava Kovačević. Osobito je, kaže, 

zanimljiva opcija redukcije troškova bolovanja 

koji terete poslodavca: “Nema 

tu nikakve čarobne formule. Naša 

istraživanja pokazuju da od otvaranja 

bolovanja do utvrđivanja osnovanosti 

bolovanja prođu i do tri tjedna. Toliko 

je potrebno da zaposlenik prođe put od 

posjeta liječniku opće medicine do trenutka 

kada neki specijalist utvrdi je li neka 

osoba za bolovanje ili se može vratiti na 

posao. Zamislite samo koju uštedu poslodavac 

ostvaruje ako taj period smanjimo s 

tri tjedna na tri dana. Naš sustav je toliko 

efikasan da poslodavcima ne naplaćujemo 

ovu uslugu, nego tražimo udjel u iznosu 

koji uštedimo tvrtki.” 

Prvi zdravstveni informacijski sustav 

u Hrvatskoj računa i na interes privatnih 

osoba koje žele koristiti zdravstvene usluge 

u uvjetima potpune diskrecije: “Političari i 

estradnjaci bi koristili usluge liječnika u 

Hrvatskoj kada bi im se jamčila privatnost. 

S nekim smo poliklinikama postigli 

dogovor da određeni liječnici mogu doći 

izvan radnog vremena, tako da možemo 

organizirati ‘date’ pacijenta i liječnika za 

koji nitko ne zna. Sustav i prilike naveli 

su nas da organiziramo takve usluge. Cilj 

nam je postati onaj poznanik kojeg ljudi 

zovu kada trebaju dobrog liječnika.” 

U Mediservu pripremaju i nove projekte. 

Nakon Nove godine proširit će 

se na alternativnu medicinu. “Sustav će 

pokrivati kiropraktiku i aromaterapiju”, 

najavljuje Damir Kovačević. “Pripremamo 

i projekt koji bi stranim turistima 

omogućio pristup privatnim liječnicima 

u Hrvatskoj, osobito onima koji ne dolaze 

s engleskog i njemačkog govornog 

područja, bilo da se radi o individualnim 

pacijentima ili osiguranicima inozemnih 

osiguravajućih kuća.” 


Hrvoje Marušić: 

Kapital treba cijeniti 

Bez poduzetnika nema proračuna: zdravstva, školstva, socijale. 

A danas se sve njih stavlja u isti koš. Jasno da se mora znati porijeklo 

kapitala, no treba cijeniti i onoga tko ga je stekao, kaže vlasnik pet 

tvrtki i borac za prava poslodavaca / Jozo Vrdoljak 

H 

Hrvoje Marušić, suvlasnik i direktor obiteljske tvrtke 

Dental centar Marušić, poznat je kao jedan od najglasnijih 

kritičara tromosti administracije. Kao predsjednik Dalmatinskog 

regionalnog ureda Hrvatske udruge poslodavaca 

ne ustručava se izravno prozivati lokalne dužnosnike 

kad su zbog tromosti njihovih uprava ugroženi razvoj i 

sloboda poduzetnika. Marušić je 2002. izabran za predsjednika 

HUP-a za Dalmaciju, a prošle je godine dobio 

novi četverogodišnji mandat. Ta funkcija mu osigurava 

reprezentativan gradski prostor u središtu Splita, a prije 

pola godine HUP Dalmacije prvi put osniva jednu gransku 

udrugu izvan Zagreba, Udrugu nautičkog sektora. 

“Svi se potpuno legitimno bore za svoja prava. Seljaci, 

kada su nezadovoljni, izvezu traktore na ulice, radnici 

blokiraju tvornice, a kada god nekome treba novca, on se 

namakne uvijek na isti način - povećaju se porezi i nameti 

poslodavcima. Zato zajedno s kolegama nastojim postići 

da se poslodavci pravedno vrednuju u društvu. Kapital je 

nešto što se ne može omalovažavati. Jasno da se mora znati 

porijeklo kapitala, ali se isto tako u društvu mora cijeniti 

onoga tko ga je na legalan način stekao”, kaže Marušić. 

Prema njegovu mišljenju, u Hrvatskoj je nakon rata 

nastala divlja pretvorba koja je poduzetništvu, a pogotovo 

radnicima nanijela štetu: “Danas se sve poduzetnike 

stavlja u isti koš bez obzira na koji su način došli do tvrtki. 

Ni jedna od pet tvrtki koje su u vlasništvu moje obitelji i 

kojima upravljam, nije kupljena. Sve su počele raditi od 

početka i razvijale se na tržištu.” Marušić kao pozitivan 

primjer ističe poduzetnike koji su preuzeli tvrtke u problemima, 

razvili ih i stvorili od njih jače brendove no što su 

bili. Po njemu, ne možemo cijelo poduzetništvo gledati 

kroz primjer nekolicine koji su do tvrtki došli političkim 

vezama, upropastili ih, a radnike poslali na ulicu. Nada se 

da će takvi doći na mjesto koje zaslužuju. 

“Kada se shvati da su poduzetnici lokomotiva razvoja 

i da bez njih nema proračuna, odnosno zdravstva, 

školstva i socijale, tek tada će društvo moći valorizirati 

naš značaj. Smeta nam to što imamo glomaznu i 

neučinkovitu državnu upravu, koja je izuzetno skupa i 

živi na račun onih koji donose dodanu vrijednost. Problem 

vidim u tome što svaka politička vlast uhljebi tisuće 

svojih sljedbenika u državne tvrtke i upravu. To nas je 

dovelo do toga da imamo ovoliko neučinkovitih županija 

te nerealan broj općina. Stoga molim državne strukture 

da se ne ponašaju bahato s našim novcem. Kako se poduzetnici 

racionalno ponašaju s novcem u tvrtkama, 

tako se i politika mora racionalno ponašati te otvarati 

poduzetnicima vrata”, poziva Marušić. 

Krizu je, smatra, prouzročila neumjerenost i pohlepa. 

“Nije bilo moguće kupovati jahte i skupe automobile na 

kredit i dovesti tako tvrtke u prezaduženost. Bolesno je 

stanje kada poduzetnici idu za statusnim simbolima. 

Uvijek će doći netko tko ima bolji automobil i luksuzniji 

brod. Takva utrka ne vodi ničemu.” 

Obiteljski biznis Marušića započela je Hrvojeva majka 

Gordana. Nakon šestogodišnjeg rada u Berlinu, osnovala 

je 1974. stomatološku ordinaciju. Tvrtka Dental 

centar Marušić osnovana je 1989. godine. Osim pružanja 

stomatoloških usluga, dosta se uspješno bavila prodajom 

stomatološkog materijala i opreme. Uz majčinu 

stomatološku ordinaciju u strogom središtu Splita Hrvoje 



Hrvoje 

Marušić prije 

petnaestak 

godina nije 

mogao ni 

zamisliti da 

će mu glavni 

biznis biti 

edukacija 

otvara zubotehnički laboratorij te trgovinu stomatološkog 

materijala i opreme. 

“Godinama smo bili najkompletnija tvrtka što se 

tiče asortimana stomatološkog materijala i opreme. Kako 

je posao rastao i tvrtka se razvijala, iznajmili smo prostorije 

u sklopu Hajdukova stadiona na Poljudu. Radilo se 

o sigurno najvećim prostorijama u široj regiji u kojima 

je poslovala tvrtka iz ove djelatnosti”, kaže Marušić. U 

to vrijeme tvrtka je bila specifična i po tome što se dosta 

ulagalo u marketing i vizualnu prepoznatljivost. Danas 

ta tvrtka, koja je u početku upošljavala samo članove 

obitelji, ima 65 uposlenika. 

Marušić 1994. godine osniva privatnu Srednju 

zubotehničku školu, jednu od prvih privatnih škola u 

Hrvatskoj, koja je prije šest godina prerasla u Srednju 

zdravstvenu školu. “Uz program školovanja za zubnog 

tehničara imamo i program za školovanje fizioterapeutskog 

tehničara te programe prekvalifikacije iz svih 

struka u zubotehničku struku. Imamo odobrenje za 

specijalističku, petu godinu zubne tehnike. Tako se dobiva 

zvanje zubni tehničar specijalist fiksne zubne protetike. 

Radi se o najvišem zvanju na razini obrazovanja zubnog 

tehničara u Hrvatskoj. Takvu vrstu obrazovanje, osim 

naše, nema nijedna obrazovna ustanova u Hrvatskoj. 

Učenici ove škole postižu izuzetne rezultate na natjecanjima 

u Hrvatskoj”, objašnjava Marušić. 

To je i bio razlog da je organizacija seminara i edukacija 

postala core business ove tvrtke, što Marušić 

prije petnaestak godina nije mogao ni zamisliti: “Sve 

se mijenja, pa se i tvrtke prilagođavaju novim tržišnim 

zahtjevima. Danas je prodajni dio postao marginalan u 

Jozo Vrdoljak je dopisnik Privrednog vjesnika iz Dalmacije 


poslovanju tvrtke. Da smo izabrali pravi 

put govori nam i činjenica što danas obrazovanje 

ne završava svršetkom redovitog 

školovanja, već se ljudi moraju cijeli život 

obrazovati i usavršavati.” 

Dental centar Marušić ubraja se 

među tvrtke koje od osnutka nikome 

nisu dugovale, kaže Hrvoje Marušić, a 

nije imao ni ozbiljnijih problema s naplatom 

potraživanja, čak ni u ovoj krizi. 

Njihovi radnici uglavnom su visokoobrazovani 

ljudi pedagoške, liječničke, pravne, 

ekonomske i farmaceutske struke, dobivaju 

plaće prvoga radnog dana u mjesecu i 

tako je, kaže, već 21 godinu otkad je tvrtka 

osnovana. 

Dental centar Marušić imao je prije 

četiri godine negativno iskustvo s Ministarstvom 

znanosti, obrazovanja i športa. 

Nakon Marušićeve dugogodišnje želje i 

truda njegovih suradnika, Dental centar 

je prije četiri godine sklopio sporazum o 

javno-privatnom partnerstvu sa splitskim 

Sveučilištem za osnivanje Stomatološkog 

fakulteta u Splitu. “U partnerstvo smo 

ušli zato što, prema zakonima, privatne 

tvrtke ne mogu osnivati fakultete, nego 

samo visoke škole. Ne bih se vraćao na tu 

situaciju, ali mi ni dan-danas nije jasno 

zašto je tadašnji dekan splitskog Medicinskog 

fakulteta Stipan Janković jednostrano, 

nakon početne podrške projektu, 

prekinuo suradnju s nama kao privatnim 

partnerom. Bila je to vrlo ružna poruka 

prema našim partnerima iz inozemstva i 

oni su namjeravali uputiti i službene note 

Ministarstvu vanjskih poslova. Šteta je što 

studij stomatologije u Splitu još uvijek nije 

zaživio na pravi način. Nadam se da hoće, 

jer sada funkcionira samo u teoriji, bez 

ordinacija, i umjesto na trošku privatnika, 

na trošku je poreznih obveznika”, kaže 

Marušić. 

‘Ne ponašajte se bahato 

s našim novcem’, 

poziva Marušić državne 

strukture. ‘Svaka nova 

politička vlast uhljebi 

tisuće svojih sljedbenika 

u državne tvrtke i 

upravu.’ 

Trenutačno puno očekuju od osnivanja 

Visoke fizioterapeutske škole u Makarskoj. 

“Više nikada nećemo sklapati sporazume 

o javno-privatnom partnerstvu jer 

smo se opekli. Imamo klasičan poslovni 

ugovor sa Specijalnom bolnicom Biokovka 

u Makarskoj i jako smo zadovoljni suradnjom 

s njezinim čelnicima. Bit ćemo nastavna 

baza toj ustanovi. Projekt su prepoznali 

i čelnici Grada Makarske. Svi su svjesni da 

je im je korisno što će preko zime u hotelu 

koji se nalazi u sklopu Specijalne bolnice 

boraviti studenti, a ljeti turisti. Jasno je da 

će zdravstveni dio ustanove raditi stalno“, 

objašnjava Marušić. Odbacuje tvrdnje da 

ga zanima samo profit, jer bi mu možda 

bilo puno unosnije da je uvezao liječnike 

i stomatologe iz država koje imaju niži 

standard i napravio posebnu zgradu. Kaže 

kako želi da i lokalna zajednica ima koristi 

od njega. 

Marušić tvrdi da u Hrvatskoj nema 

deficitarnih zanimanja, a niti struka koje 

se ne traže. Kaže da svatko tko želi, može 

pronaći posao, problem je jedino u tome 

odakle želi startati: “Tko odmah želi vrlo 

visoko mjesto i povlastice, morat će dugo 

čekati na posao. Nitko od poslodavaca ne 

bi imao uspjeha bez kvalitetnih radnika. 

Zato je dobar radnik zlata vrijedan. Moga 

radnika ne mora štititi ni zakon ni kolektivni 

ugovor. Uvijek postoji potreba za dobrim 

kadrovima, bez obzira na krizu. Ako 

dobar radnik ne uspije napredovati nakon 

što se dokaže, znači da je odabrao lošu 

tvrtku i da je treba napustiti. Sigurno je da 

takve tvrtke neće dugo opstati na tržištu“, 

kaže Marušić. 

U segmentu prodaje stomatološkog 

materijala došlo je, smatra, do zasićenja jer 

je na tržištu prevelika konkurencija. “Naša 

budućnost je edukacija, jer taj segment 

uvijek traži nove spoznaje. I zdravstveni 

turizam je veliki resurs koji je u Hrvatskoj 

slabo prepoznat. Njime bi se trebala puno 

ozbiljnije pozabaviti Vlada. Naši stomatolozi, 

zubni tehničari i fizijatri su vrlo 

kvalitetni jer su prošli brojne edukacije, 

naučili su sami raditi i po završetku rata 

gotovio svi su kupili modernu opremu. 

Usto su cijene njihovih usluga povoljnije 

nego u europskim zemljama. To su iskoristili 

mnogi stomatolozi u pograničnim 

područjima i vrlo dobro posluju sa strancima”, 

kaže Marušić. Očekivao je, kaže, da 

će se dalmatinski stomatolozi uključiti u tu 

konjunkturu ali, uz neke iznimke, još uvijek 

nije iskorištena ta mogućnost: “Smatram 

da se tu radi o čisto izvoznim poslovima 

s ogromnom dodanom vrijednošću. 

Stoga čudi da im se ne posvećuje dovoljno 

pažnje.” Kad njegova tvrtka dovrši novu 

poslovnu zgradu, mogla bi se dijelom 

usmjeriti i prema toj vrsti turizma. 

Na otoku Šipanu Marušić je kupio 

potpuno devastirani ljetnikovac Vice 

Stjepovića Skočibuhe iz 1563. godine. Obnova 

je trajala gotovo šest godina. Velikim 

financijskim ulaganjem, radom i ljubavlju 

spašen je vrijedan spomenik kulture. Prije 

nekoliko godina Hrvatska turistička zajednica 

dodijelila je Plavi cvijet i proglasila 

ljetnikovac najoriginalnijom turističkom 

ponudom na Jadranu. U ljetnikovcu 

žive roditelji Hrvoja Marušića, a funkcionira 

i kao privatni muzej. Zahvaljujući 

dubrovačkim turističkim agencijama 

koje svakodnevno dovode turiste, dvorac 

posluje održivo. Turisti mogu čuti priče o 

Dubrovačkoj Republici i njezinoj moći, pa 

sve do priča iz današnjih dana. 

Foto Jakov Prkić, Joško Ponos / Cropix 



Zagrebački fizičari 

u globalnom biznisu 

Dr. Mladen Prester i dr. Đuro Drobac uspjeli su dokazati 

nezamislivo – da se u Hrvatskoj znanost i poslovni pothvati mogu 

skladno nadopunjavati / Tanja Rudež 

O 

globalizaciji se u našoj javnosti često govori u crnim tonovima, no mi globalizaciju shvaćamo velikom 

prilikom za male zemlje, ali i male, neafirmirane kompanije poput naše tvrtke CryoBind. Jer, globalizacija 

i internet omogućavaju komunikaciju u nevjerojatnim kombinacijama”, rekao je dr. Mladen Prester, 

obavljajući s kolegom dr. Đurom Drobcem posljednje pripreme uoči puta u Maleziju. 

Ta dvojica fizičara iz zagrebačkog Instituta za fiziku ovih će dana na Sveučilištu Putra u Kuala Lumpuru 

instalirati već isporučeni CryoBind, sofisticirani uređaj za mjerenje magnetskih svojstava materijala. Riječ je o 

uređaju za mjerenje tzv. ac susceptibilnosti, najosjetljivijem mjernom instrumentu te vrste u svijetu. CryoBind je proizvod 

naše pameti, rezultat dugodišnjeg znanstvenog i razvojnog rada Prestera i Drobca koji su prototip uređaja najprije 

razvili za potrebe vlastitih istraživanja. Sredinom devedesetih dvojica fizičara napravila su uređaj sličan CryoBin- 



du te ga prodali kolegama iz Instituta 

“Jožef Stefan” u Ljubljani. Uz pomoć 

tog uređaja slovenski su fizičari došli do 

odličnih rezultata koje su publicirali u 

prestižnim časopisima Science i Nature. 

To je Prestera i Drobca ponukalo da osnuju 

tvrtku CryoBind, koja je neka vrsta 

spin off kompanije Instituta za fiziku 

gdje obojica već godinama rade. 

“U Hrvatskoj je teško dokazati 

da znanost i poslovni pothvati nisu u 

suprotnosti, nego se mogu nadopunjavati 

i poticati. No mi smo s Institutom 

za fiziku prije desetak godina sklopili 

transparentan ugovor koji i nama i 

našoj matičnoj instituciji omogućava 

da budemo zadovoljni”, ispričao je 

Prester prisjetivši se kako je CryoBind 

Ruđerovac u Kalkuti 

Tijekom boravka u Kalkuti, koja broji 14 

milijuna stanovnika, Prester i Drobac imali su 

zanimljiv susret. 

“Dok smo u laboratoriju u Institutu Saha 

bili intenzivno koncentrirani na poduku, 

iznenada nam se obratio jedan Indijac na 

razumljivom hrvatskom jeziku. ‘Ima li ovdje 

Europljana?’, upitao je. Rekli smo mu da 

smo iz Europe, ali da dolazimo iz jedne male 

zemlje. ‘Jeste li vi iz Zagreba?’, upitao nas 

je čovjek, a zatim se ispostavilo da je to dr. 

Santanu Data, indijski nuklearni fizičar koji 

se krajem osamdesetih godina usavršavao 

na Institutu ‘Ruđer Bošković’. Iako ne radi 

na Institutu Saha nego u jednoj drugoj instituciji, 

čim je saznao da smo u Kalkuti, došao 

nas je pozdraviti”, prisjetio se Đuro Drobac. 

Što radi CryoBind 

CryoBind mjeri tzv. magnetsku susceptibilnost. To je veličina koja pokazuje koliko se lako 

magnetiziraju tvari kad se stave u magnetsko polje. Ovaj uređaj može mjeriti ovisnost te 

veličine o temperaturi, od vrlo niskih (minus 270 Celzijevih stupnjeva) do visokih temperatura 

(+100 Celzijevih stupnjeva). Te spoznaje su vrlo važne za razumijevanje magnetske 

strukture i svojstava tvari i potencijalne tehnološke upotrebe. 

“Uređaj ova mjerenja obavlja s vrlo visokom osjetljivošću, proizašlom iz vlastitih tehničkih 

i znanstvenih spoznaja, koja je bolja je od svih danas raspoloživih komercijalnih uređaja 

sličnog tipa u svijetu. Osim ovog dominantnog tipa mjerenja, uređaj može mjeriti i 

električne otpore i neke posebne tipove magnetskih histereza”, objasnio je Đuro Drobac. 

uspješan prodor na međunarodno 

tržište napravio 2002. godine. Te godine 

Sveučilište “Johannes Kepler” u Linzu 

kupilo je prvi uređaj CryoBind po cijeni 

od 59.000 eura. 

“Taj uređaj bio je za nas test jer je 

trebao odgovoriti na pitanje može li 

funkcionirati bez nas, to jest zadovoljava 

li uvjete dobrog poslovnog pothvata. Bilo 

je uspješno, dobili smo referencu i vrata 

su nam se otvorila”, objasnio je Prester. 

U posljednjih osam godina CryoBind 

je prodao pet kompletnih uređaja te još 

pet u senzorskim varijantama. Kako je 

uređaj u međuvremenu usavršen, cijena 

mu je narasla na 70.000 eura. Namijenjen 

je isključivo za istraživačke svrhe, 

kako u sveučilišnim, tako i u razvojnim 

industrijskim laboratorijima. 

“CryoBind nije tvrtka u klasičnom 

smislu, koja se svim ekonomskim sredstvima 

bori prodati što više uređaja. Mi 

smo prvenstveno znanstvenici i naš je temeljni 

posao istraživanje u laboratoriju. 

Ne tražimo uokolo potencijalne kupce, 

nego nam se oni sami javljaju”, rekao je 

Đuro Drobac koji se u CryoBindu bavi 

tehničkim i razvojnim zadacima, dok je 

Prester više orijentiran na poslovni dio. 

“Svi naši poslovi proizašli su iz 

dobrobiti interneta, bilo preko naše 

web-stranice ili putem naših znanstvenih 

radova. Naime, u svoje radove 

ugrađujemo podatak na koji smo način 

došli do rezultata”, objasnio je Prester 

naglasivši kako je CryoBind 2008. 

prodao tri uređaja velikim institutima u 

Indiji: Indian Institute of Science(IIS) u 

Bangaloreu, u Hyderabadu i Saha Institute 

of Nuclear Physics u Kalkuti. 

Naši sugovornici priznali su da su 

bili jako ponosni kada su prodali uređaj 

IIS-u u Bangalereu, koji slovi za indijsku 

Silicijsku dolinu. 

“Institut je smješten na prostoru od 

nekoliko kvadratnih kilometara i tamo 

se radi vrhunska svjetska znanost. No, 

izvan te dobro ograđene enklave je posve 

drukčija slika, mnoštvo siromašnih ljudi 

koji žive na ulicama. Bangalore, koji ima 

7,5 milijuna ljudi, pun je suprotnosti: 

smjenjuju se slamovi i visoka tehnologija”, 

ispričao je Đuro Drobac ne krijući 

ponos što su pomoću jednog od uređaja 

koji su instalirali u Indiji već postignuti 

dobri znanstveni rezultati: “To je dodatna 

satisfakcija koja daje poseban smisao 

cijelom poslu.” 

Kako je CryoBind zahtjevan 

uređaj, dvojica hrvatskih fizičara obično 

provedu tjedan dana obučavajući korisnike. 

“Uređaj se isporučuje u sanducima 

ukupne mase 350 kg. Kada ga sastavimo, 

što traje dan ili dva, obučavamo ljude 

o nekim specifičnim temama iz kriogenike, 

jer uređaj radi na temperaturi 

tekućeg helija. Posljednjeg dana obuke 

sjedimo sa strane, a naši nam korisnici 

demonstriraju što su naučili”, objasnio 

je Drobac. 

Naši su sugovornici priznali da im 

put u Maleziju predstavlja veliki izazov. 

“Instalirat ćemo uređaj u istraživačkom 

laboratoriju na Odsjeku za fiziku 

Sveučilišta Putra u Kuala Lumpuru. Na 

fotografijama sve izgleda impresivno: 

uređaj ide u visokotehnološku sredinu 

i mi smo vrlo ponosni zbog toga”, 

entuzijastički je zaključio Prester. 


Foto Ron Sachs-Pool / Getty 

Istina i posljedice 

Vijesti danas kolaju od 0 do 24 i malo što može ostati tajnom ili se skriti 

od javnosti. Nije nužno loše što je tako / Eric E. Schmidt 

Napredak tehnologije donio 

nam je veliki odmak od 

negdašnjeg poimanja povjerljivosti 

i privatnosti. Tehnike 

snimanja zvuka, digitalna fotografija, 

GPS, Twitter, Facebook – a naravno i 

Google – doveli su do toga da više gotovo 

i nema ničega što se ne može snimiti, 

pohraniti i reproducirati. Iz toga je 

proizišlo mnogo dobra i teško da bi se 

itko stvarno poželio vratiti u svijet prije 

digitalnih tehnologija. A ipak im se kao 

društvo tek moramo do kraja prilagoditi. 

Jedna od ključnih prilagodbi je stvaranje 

povjerenja utemeljenog ne na savršenom 

ponašanju, nego na uvjerenosti da se 

postupilo na najbolji mogući način s 

obzirom na raspoložive informacije. To 

još nismo postigli. 

Povjerenje se gradi transparentnošću 

i neštetnim ponašanjem. Moja tvrtka 

nedavno je objavila kako je snimajući 

lokacije za projekt Google Maps u Europi, 

nepažnjom prikupila podatke iz 

nezaštićenih wi-fi mreža. Te podatke nismo ni na koji način upotrijebili, 

no ipak je riječ o neprimjerenom postupku. Stoga smo, 

čim smo uočili pogrešku, isključili kamere. Na pitanja medija 

odgovorili smo: “Da, zaribali smo. I pogrešku smo ispravili.” Naravno, 

i dalje se susrećemo sa zabrinutošću u vezi s tim slučajem, 

no iskren nastup omogućio nam je da se izravno suprotstavimo 

većem valu kritika koji se pokrenuo. Da smo pokušali prikriti 

problem, ishod bi bio sasvim drukčiji. 

Očito, povjerenje predstavlja izazov. Kao prvo, ljudi sve manje 

vjeruju institucijama, a Google je danas biznis golemih razmjera. 

Drugo, kao tvrtka ovisimo o raskidu sa starim načinima, o ambicioznim 

proizvodima koji mijenjaju način života. I napokon, bavimo 

se informacijama, a to je najosjetljiviji posao uopće. Svaka 

tvrtka u našem položaju imat će problema s pridobivanjem povjerenja. 

Dijelom zbog spomenutih izazova, vjerujemo kako je naš 

imperativ da budemo transparentni, jer nam je ionako dužnost 

sve čime se bavimo otkriti javnosti. 

U slučaju izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu, BP bi postupio 

ispravno da su izjavili: “Gledajte, pogriješili smo. Naš sustav 

nije imao potreban stupanj dodatne sigurnosti.” Oni to ne žele 

reći jer im ne daju odvjetnici, no cijeli bi razgovor imao drukčiji 

I BP je mogao reći: “Da, 

pogriješili smo. Naš sustav 

nije imao potreban stupanj 

dodatne sigurnosti.” 

smjer i da s samo rekli kako su rabili jeftiniju 

metodu i pogriješili. 

Nažalost, struktura našeg društva je 

takva da gotovo nitko ne može nastupiti 

tako otvoreno. Predsjednik ne može jer 

bi ispao slab. Kongresnici ne mogu jer bi 

izgubili sljedeće izbore ili postali predmet 

ismijavanja na YouTubeu. Šefovi kompanija 

ne mogu jer im to brane njihovi 

odvjetnici. 

A zapravo, transparentnost pridonosi 

ljudskosti. Kada su objavljene Nixonove 

snimke, svakoga je šokirala činjenica da 

predsjednik SAD-a psuje. Tehnologija je 

u međuvremenu prizemljila imidž javnih 

osoba i heroja, prikazujući ih onakvima 

kakvi doista jesu. Za 20-30 godina, osoba 

na dužnosti predsjednika SAD-a imat 

će za sobom javni trag od fotografija s 

mnogim svojim dečkima ili curama, videa 

sa zabava i slično. Danas se sve bilježi i 

društvo će se tome prilagoditi. 

Obični ljudi suodgovorni su za taj 

proces. Riječ u obranu Facebooka: nitko 

vas ne tjera da stavljate slike sa svojih zabava na Fejs. Pružatelji 

online usluga obvezni su štititi privatnost, ali 90 posto ljudi povjerit 

će dio osobnih podataka u zamjenu za proizvod ili uslugu, a 

katkada će za to i platiti. 

Tako velike promjene događale su se i prije. Sjetimo se 

društvenog učinka električne struje ili pak telefona, ili kontracepcije. 

Ovaj put prelazimo s modela u kojem smo raspolagali 

s relativno malo podataka, na model u kojem imamo previše 

informacija. Griješit će svi – obični ljudi, naftne kompanije, 

proizvođači lijekova, generali i političari. Kakav nam izbor preostaje 

kada pogriješimo, bilo kao pojedinci ili kao tvrtke? Možemo 

pokušati prikriti grešku kako što se to uvelike radilo stoljećima 

prije nas. U svijetu gdje se sve snima i pohranjuje to, međutim, 

nije realistična opcija. 

A i ne treba biti. Za kompaniju koja želi biti uistinu važna, 

kao i osobu s visokim društvenim pretenzijama, pitanje glasi: 

“Kako se trebamo ponašati?”. Odgovor mora biti: “Najbolje što 

možemo i potpuno transparentno.” Takvo će se ponašanje s vremenom 

pretvoriti iz obranaštva u očekivani standard. 

Eric E. Schmidt je predsjednik i glavni direktor Googlea 


interview 

Thomas Marban 

Austrijanac s kojim 

bi trebalo izlaziti 

Izlasci su njegova specijalnost. Nakon tri uspješna izlaska iz hightech 

projekata koje je pokrenuo, jedan od najpoznatijih stanovnika 

Linza nezaustavljivo grabi naprijed / Ivo Špigel 

Thomas Marban je po 

mnogočemu drukčiji sugovornik 

od većine ostalih s 

kojima sam razgovarao za 

seriju članaka o europskim 

startup projektima. Razgovarao 

sam dosad s Belgijancima, 

Amerikancima, 

Australkom španjolskog 

imena i porijekla, Slovencima, 

Škotkinjom... S raznih su strana svijeta, ali 

osim visoke tehnologije spajaju ih i lokacije. Dolaze 

s raznih strana, ali prije ili kasnije život i posao doveli 

su ih u jednu od tehnoloških metropola. Za Europljane 

to je najčešće London, iako se uredi kad-tad otvaraju 

i preko bare, u Silicijskoj dolini ili eventualno 

Silicijskoj uličici (Silicon Alley), dakle New Yorku. 

Marban je Austrijanac koji živi i radi u – Austriji. 

Točnije, u Linzu. Linz je glavni grad Gornje Austrije, 

ima nešto manje od 200 tisuća stanovnika, a među 

19 osoba koje Wikipedia navodi kao značajne osobe 

rođene u Linzu je i naš sugovornik. U high-tech svijetu 

Marban je poznatiji po svojim “izlascima” nego 

po tome gdje je rođen i gdje živi. “Izlazak” je prodaja 

tvrtke – potez koji se među tehnološkim poduzetnicima 

smatra pohvalnim uspjehom, za razliku od našeg 

još poprilično konzervativnog okruženja u kojemu su 

poduzetnici, kako mali tako i vlasnici (za naše prilike) 

golemih konglomerata skloniji, poput Skupa, čvrsto 

držati svoju škrinjicu i ponavljati “moje tezoro... ”. 

No da bi se kompaniju moglo nekome prodati, 

prvo je treba osnovati, pokrenuti i izgraditi. Svoju 

prvu kompaniju – Werk3 – Marban je pokrenuo s prijateljem 

čim su završili srednju školu. Bio je to jedan 

od tipičnih web-dizajn studija, nastao krajem devedesetih 

u jeku dot.com ludnice. S vremenom je Werk3 

prerastao u Celum GmbH, softversku kompaniju 

koja nudi rješenja za “upravljanje digitalnom imovinom” 

(engl. digital asset management). Celum ima 45 

zaposlenih koji, dakako, rade u Linzu, ali i u prodajnim 

uredima širom svijeta – u Beču, Rimu, Essenu, 

Parizu i San Joseu usred Silicijske doline. Kvalitetna 

mreža za prodaju i podršku im je nužna, budući da 

imaju preko 400 korisnika u 40 zemalja. 

“Werk3 je bio razlog što nikada nisam nastavio 

akademsku karijeru”, objašnjava Marban sudbinu 

sličnu sudbinama mnogih poduzetnika koje su 

njihove tvrtke omele u završetku faksa. Nakon što ju 

je devet godina gradio, 2007. prodao je tvrtku novim 

vlasnicima. “Prešao sam s četrdesetak na nula 

zaposlenih”, komentira danas taj korak. 

Bio je to prvi Marbanov “izlazak”. Detalji transakcije 

ostali su poslovna tajna, ali ne treba sumnjati 

da se Thomas te 2007. našao s četrdesetak zaposlenika 

manje i pristojnom svotom na računu 

više nego što je imao prije potpisa ugovora. Idući 

projekt, PopURLs.com, započeo je još prije transakcije, 

2006. godine. Kao i mnoge dobre ideje, i ova 

je bila vrlo jednostavna: napraviti web na kojemu 

će se objavljivati najzanimljivije vijesti s odabranih 

drugih webova. Pokazalo se da je PopURLs.com 

rodonačelnik trenda koji dolazi, cijele nove kategorije 

nazvane “single page aggregators”. U poplavi 

portala i informacija sa svih strana, veliki broj korisnika 

prihvatio je ideju čiji je slogan aluzija na Marshalla 

McLuhana: “U budućnosti, svaki URL bit će 

popularan sekundu i pol”. 

Štoviše, ideja se pokazala toliko popularnom 

da su o portalu pisale stotine i stotine blogova, New 

Foto Arhiva Forbesa 


York Times, Yahoo, da bi ga u jednom 

trenutku čuveni del.icio.us proglasio za 

jedan od 30 najpopularnijih webova ‘svih 

vremena’. 

Pitao sam Marbana koliki je tim 

pokretao takav projekt, zamišljajući programere 

koji rade u idiličnom okruženju 

austrijskih Alpa. “Tim je bio jako velik”, 

odgovorio je. “Sastojao se od ukupno jednog 

čovjeka – mene. Razvoj, promocija, 

marketing, poslovni ugovori sa sponzorima 

i partnerima... sve sam to odradio 

sam”. Ne treba puno financijskog znanja 

da bi se shvatilo kako su troškovi “hladnog 

pogona”, uključujući sve poreze i doprinose 

zaposlenicima, bili prilično niski. “To je 

projektu omogućilo da vrlo brzo postane 

profitabilan”, kaže ponosni osnivač. 

Jedan od prvih sponzora PopURLs. 

coma bio je servis za kontekstualno 

oglašavanje snap.com, poduzetnički projekt 

proizišao iz legendarnog inkubatora 

Billa Grossa, Idealaba. No o tom potom, 

vratimo se zasad u Linz. 

Godina je, dakle, 2008., dot.com era 

je davno zaboravljena prošlost. Celum je 

prodan prije godinu dana, PopURLs.com 

odlično napreduje, a Marban pažljivo 

prati nezaustavljivi rast društvenih mreža 

i medija, i jednog od najeksponiranijih 

među njima, Twittera. Istovremeno, s 

druge fronte stiže drugi trend, “pametni” 

mobilni uređaji. Kako “tvitati” sa smartphonea 

na..., recimo, Android platformi? 

‘U budućnosti, svaki URL 

bit će popularan sekundu 

i pol’, mcluhanovski je 

slogan PopURLs.coma, 

koji je u jednom trenutku 

čak uvršten među 30 

najpopularnijih webova 

‘svih vremena’ 

Za to će korisnicima trebati “Twitter 

klijent”, program napravljen upravo za to. 

Kako bi svladao goleme zahtjeve razvoja 

Twitter klijenta, Marban je odlučio na 

novom projektu udvostručiti broj članova 

tima: predložio je suradnju svom prijatelju 

Ralphu Zimmermanu. Njih dvojica su 

stvorili Twidroid. 

“Bili smo prvi na tržištu. Twidroid 

je bio spreman čim su izašli prvi Android 

uređaji i uspjeli smo ugovoriti predinstalaciju 

s mnogim proizvođačima i mobilnim 

operaterima. Osim toga, imamo 

odličnu funkcionalnost i fokusirani 

smo isključivo na Android platformu.” 

U međuvremenu, u travnju ove godine 

neumorni Bill Gross lansirao je TweetUp. 

com, platformu za oglašavanje na Twitteru, 

složenog algoritma donekle sličnog 

načinu na koji se oglašava na Googleu. 

Gross je očito zaključio da Marban zna što 

radi i početkom srpnja objavljeno je da tek 

pokrenuti TweetUp ulaže dio svojeg investicijskog 

kapitala (prikupio je 3,5 milijuna 

dolara nedugo nakon pokretanja) u kupnju 

oba Marbanova projekta – PopURLs. 

coma i Twidroida. Tako je Thomas Marban 

jednim udarcem ubio dvije muhe i 

napravio svoj drugi i treći “izlazak”. Sada 

je u novoj ulozi “partnera” u Idealabu, sa 

zadatkom nadzora i savjetovanja u daljnjem 

razvoju tih projekata. 

Znači li Marbanova priča da nije nužno 

preseliti se u London ili Ameriku da bi se 

uspjelo u svijetu visoke tehnologije? 

“Ponekad je produktivnije raditi na 

određenoj distanci od globalnih centara. 

Ako ostavite koju stotinu ili tisuću kilometara 

između sebe i ‘movinga’, često ćete 

lakše razviti vlastite, originalne i kreativnije 

ideje. Nažalost, naša industrija teško 

pati od eho efekta u kojemu se ideje nemilice 

presađuju, posuđuju i transplantiraju. 

No, kada je riječ o ozbiljnom partnerstvu, 

nužno je gledati dalje od Starog kontinenta 

i ostaviti skromnost i idealizam kod 

kuće. Među europskim startup timovima 

ima doista sjajnih ideja, ali često je najbolje 

izgraditi most prema Sjedinjenim 

Državama kako bi se ideje i tržište razvili i 

dosegnuli profitabilnost.” 


Sanader, Kohl, 

Rudd i Vanhanen 

otišli su s pozicije 

premijera u 

sramoti. Došle 

su Kosor, Merkel, 

Gillard i Kiviniemi. 

Ovo je ljeto 

politički bilo pak 

posebno vruće. 

Jesu li žene 

lideri zapravo 

vatrogasci? 

/ Tanja Tolić 

Margaret Thatcher prvi je 

put izabrana za premijerku 

Velike Britanije 

usred ekonomske krize 

koja se proširila svijetom 

početkom 80-ih. Žena koja je zabilježila 

najduži premijerski staž u 20. stoljeću – 

vladala je 11 godina u kontinuitetu – spavala 

je u tom periodu svega po četiri sata i 

donosila nepopularne odluke. Skresala je 

javna izdvajanja za obrazovanje, rasprodavala 

javna poduzeća, smanjila direktne, 

a povećala indirektne poreze, iako 

joj je 364 vodećih ekonomista toga doba 

napisalo pismo u kojem su savjetovali da 

to ne čini. Obožavana i istodobno osporavana, 

u ispitivanju britanskog javnog 

mnijenja u travnju 2008. proglašena je 

najvećim poslijeratnim premijerom. Prva 

njemačka kancelarka Angela Merkel na 

čelo svoje stranke, a potom i jedne od 

najmoćnijih zemalja Europe, došla je nakon 

financijskog skandala koji je kompromitirao 

mnoge vodeće ljude CDU-a, 

najviše dotadašnjeg premijera Helmuta 

Kohla koji je odbio otkriti ime donora koji 

je stranci poklonio dva milijuna maraka. 

Dosta slično kao i u Hrvatskoj, kad je bivši 

premijer Ivo Sanader pobjegao, a 

stranku i zemlju ostavio u nasljedstvo 

Jadranki Kosor. 

Kohl i Sanader 

nisu jedini koji su se 

povukli u sramoti. Slično 

je ovoga ljeta bio prisiljen 

učiniti i australski premijer Kevin 

Rudd kojeg je, opet, naslijedila 

jedna - žena. Julia Gillard, nova 

australska premijerka, morala 

se, kao i hrvatska, odmah, 

o prisezi baviti “vrućim 

krumpirima”: stala je na 

kraj žestokoj raspravi o 

ŽENE politički lideri 


Foto Getty Images, Roberto Orlić / Globus 

kontroverznom rudarskom porezu koji 

se industriji, u iznosu od 40 posto, trebao 

nametnuti od lipnja 2012. Rudd nije uspio 

zaustaviti svađe koje su eskalirale u javni 

rat nezapamćenih razmjera. Gillard se s 

industrijom odmah uspjela dogovoriti. 

I Finska je ovog ljeta dobila ženu premijerku, 

doduše drugu u svojoj povijesti. 

Mari Kiviniemi naslijedila je Mattija Vanhanena 

koji je svoj drugi mandat također 

neplanirano i preuranjeno završio skandalom 

i ostavkom. Mnogo veći problem 

od toga što Vanhanen nije bio vjeran muž, 

bilo je odbijanje njegove stranke da otkrije 

tko im je financirao predizbornu kampanju. 

Žene na vlast, dalo bi se zaključiti, 

očito dolaze kad se otkrije da su muškarci 

premijeri lagali građanima ili kad je kriza 

u državi toliko ozbiljna da im ne preostaje 

ništa drugo nego - pobjeći. Jesu li žene idealni 

vladari kad nastupi kriza? 

“Nije nimalo neobično da žene u vremenima 

globalne krize, ekonomske ili 

moralne, izlaze iz sjene muškaraca u kojoj 

se godinama nalaze. U mirnim vremenima 

žene se u politici bave takozvanim 

mekim temama - socijalom, obrazovanjem, 

ekologijom - dok muškarcima, koji 

su politički ambiciozniji, prepuštaju vodstvo 

jer su navikle djelovati iz pozadine. 

To potvrđuju primjeri Margaret Thatcher 

i Angele Merkel. Odlučnost, hrabrost, 

spremnost na bolne promjene bez kompromisa 

i britka inteligencija odlika je 

političarki koje u kriznim vremenima 

preuzimaju kormilo svojih zemalja. U 

krajnjoj liniji, i premijerka Hrvatske Jadranka 

Kosor, bez ulaženja u analize na koji 

Tko su bolji politički lideri: muškarci ili žene 

MUŠKARCI 

21% 

NE ZNAM 

4% 

ŽENE 

6% 

PODJEDNAKO 

SU DOBRI 

69% 

Izvor: PewResearchCenter 

se to način dogodilo, preuzela je zemlju 

u trenutku kad je s njenog čela doslovce 

pobjegao bivši premijer. Ta hrabrost je ono 

što je utjecalo na njezin izrazito pozitivan 

rejting u prvih par mjeseci nakon preuzimanja 

vlasti”, komentira Mirela Španjol 

Marković, vlasnica edukacijske tvrtke Ciceron 

i stručnjakinja za retoriku. 

Navodi još neke primjere. Milana 

Bandića nakon vožnje u pijanom stanju 

naslijedila je Vlasta Pavić, a Miomira 

Žužula nakon gospodarskih afera Kolinda 

Grabar Kitarović. “Mislim da je ovo već 

pravilo: generalno, žene dolaze u prvi 

plan uglavnom kao zamjena za ‘grešne’ 

muškarce, jer su obično neokaljana ugleda 

i nude se kao etična alternativa posrnulim 

muškarcima. Zemlje koje na čelu imaju 

predsjednice i premijerke obično mogu 

računati na stabilniju politiku, lišenu seksualnih 

skandala i financijskih malverzacija”, 

objašnjava Španjol Marković. 

Njezin stav potvrđuju i istraživanja, 

primjerice ono Pew Research Centera iz 

2008., koje se bavilo upravo time tko je 

bolji vođa – muškarci ili žene. Studija koje 

je uključila 2250 ispitanika pokazala je 

da, barem Amerikanci, vjeruju kako žene 

imaju sve prave osobine da bi bile politički 

vođe. Dapače, kad je u pitanju iskrenost, 

inteligencija i slične karakteristike koje se 

visoko cijene kod lidera, žene mnogo bolje 

prolaze u ispitivanjima javnog mnijenja od 

muškaraca. Svega je 6 posto ispitanika tvrdilo 

kako su žene bolje vođe od muškaraca, 

iako su ispitanici smatrali da žene češće od 

muškaraca imaju sedam od ukupno osam 

osobina koje javnost najviše vrednuje kod 

lidera. Prema tom istraživanju, iskrenost 

je najvažnija osobina koju političari trebaju 

imati, a polovica ispitanika smatrala je 

da su žene mnogo iskrenije od muškaraca 

vođa. I kad je u pitanju inteligencija, druga 

osobina po važnosti, žene su dobile bolje 

ocjene – čak 38 posto ispitanika tvrdilo je 

da su žene pametnije od muškaraca. Po 

predanosti napornom radu i ambiciji, ispitanici 

su jednako ocijenili oba spola, dok 

muškarce ipak smatraju odlučnijima od 

žena, što je ujedno i jedina osobina lidera 

u kojima su nadmašili žene. U posljednje 

tri osobine – suosjećajnosti, otvorenosti 

i kreativnosti – žene vođe apsolutno dominiraju 

nad muškarcima. Bolje prolaze 

i u svakodnevnim liderskim vještinama – 

stoje iza svojih principa, čak i kad su pod 

političkim pritiskom, spremne su na kompromis, 

vladaju pošteno i zastupaju interese 

“običnih ljudi”. Ukratko, žene su poput 

nogometnog tima koji gubi utakmicu, ali 

ima bolju statistiku. 

Iako nije dobro generalizirati, 

Nina 

Pološki 

Vokić 

NA VRHU 

Žene dolaze u prvi 

plan uglavnom 

kao zamjena za 

‘grešne’ muškarce 

jer su najčešće 

neokaljana ugleda 

i nude se kao 

etična alternativa 


na vrhu 

činjenica je da postoje muški i ženski stil 

vođenja i da se ženski - što ne podrazumijeva 

da ga isključivo prakticiraju 

žene, kao što ni muški stil ne primjenjuju 

isključivo muškarci - nerijetko u praksi 

pokazuje boljim. “Osnovna obilježja 

‘ženskog stila’ vođenja su razvijene interpersonalne 

vještine što uključuje dobro 

poznavanje zaposlenika i poticanje njihova 

samopoštovanja, sklonost kooperaciji 

i timskom radu, dijeljenje moći i 

informacija. Za razliku od toga, ‘muški 

stil’ vođenja obilježava konkurentski stav 

prema okolini, instrumentalni odnos 

prema zaposlenicima i sklonost kritici 

te moć koja proizlazi iz pozicije u organizaciji. 

Zapravo je ‘ženski stil’ vođenja 

drugo ime za demokratski, participativni 

stil, u kojem je posebno naglašena briga za 

druge pa se stoga naziva i kolegijalnim ili 

‘osjećajućim’ stilom vođenja, dok je ‘muški 

stil’ vođenja sinonim za autokratski stil 

vođenja”, objašnjava nam prof. dr. sc. Nina 

Pološki Vokić, izvanredna profesorica na 

Katedri za organizaciju i menadžment 

Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. 

Profesorica Pološki Vokić kaže 

kako je “ženski stil” vođenja prikladniji 

za “doba znanja” u kojem živimo, a u 

kojem se ljudi i njihova znanja i vještine 

smatraju ključnim razvojnim resursima. 

Iako uspješnost u politici ne garantira i 

uspješnost u biznisu, između političkih i 

poslovnih lidera mogu se povući paralele. 

Ima dosta primjera u kojima su uspješni 

poslovni ljudi postali i uspješni političari. 

Najnoviji su primjer kandidature dviju 

uspješnih poslovnih žena za američki 

Senat – Meg Whitman bivša je šefica 

eBaya, dok je Carly Fiorina bila izvršna 

direktorica Hewlett-Packarda. U usporedbi 

s njima dvjema, pomalo smiješno zvuči 

rezultat najnovijeg hrvatskog istraživanja 

o ženama u poslovnom svijetu, prema 

kojem čak 61,4 posto Hrvata pojam 

poslovne žene poistovjećuje s premijerkom 

Jadrankom Kosor. Istraživanje je 

provela agencija TotusOpinionmetar na 

uzorku od 400 ispitanika za tvrtku Filaks 

koja je u ožujku organizirala konferenciju 

“Žene pokretači promjena”. Građani, pre- 

ma ispitivanju, radne žene doživljavaju kao 

poštene, pravedne, komunikativne, timski 

orijentirane, odgovorne i obrazovane, a 

njihove prednosti pred muškarcima su 

odgovornost i sposobnost. 

Teško je procijeniti da li žene kao 

lideri brže - ili sporije - napreduju u svijetu 

politike ili biznisa, no za poslovni svijet 

svakako ima više podataka. Prema podacima 

Udruge poslovnih žena Krug raste 

broj hrvatskih tvrtki u kojima su žene 

vlasnice - 2002. bilo je 8254 poduzetnica, 

zapošljavale su 54 tisuće djelatnika, ostvarivale 

prihode od 25,6 milijardi kuna te 

dobit od milijardu kuna, dok je 2007. bilo 

24.476 poduzetnica, zapošljavale su 127,8 

tisuća djelatnika, ostvarivale prihode od 

68 milijardi kuna i dobit od 3,9 milijardi 

kuna. Udio žena poduzetnica povećao se 

sa 13 posto u 2002. na 24,3 posto u 2008. 

razlike između muškaraca i žena 

Područje različitosti MuškarcI Žene 

Intelektualne funkcije analitička, fokusirana, cjelovita perspektiva 

linearna, logička perspektiva 

Osnovna reakcija akcija osjećaj 

Reakcija na stres “bori se ili bježi” “brini se i pomaži” 

Urođeni interes urođeni interes za stvari urođeni interes za ljude 

Strategija preživljavanja preživljavanje kroz vlastiti interes, preživljavanje kroz 

hijerarhiju, snagu i natjecanje odnose, empatiju i 

povezanost 

Mentalna preferencija skloni sistematiziranju sklone empatiji 

Izvor: Cunningham J., Roberts, P., Inside her pretty little head 

Mirela Španjol 

Marković 

godini. Gordana Ćorić, vlasnica konzultantske 

tvrtke Festina lente, na konferenciji 

“Žene pokretači promjena” iznijela 

je podatak da svega 6 posto žena obavlja 

najviše menadžerske poslove u Hrvatskoj. 

Na rukovodećim mjestima ih je 27 posto, 

a u nadzornim odborima tvrtki svega 19 

posto. Prosječna dob hrvatske poduzetnice 

je 44 godina, a menadžerice 49. 

Istraživanje profesorice s Ekonomskog 

fakulteta, Mirjane Pejić-Bach, o ostvarenju 

potencijala žena u poduzetništvu, 

znanosti i politici u Hrvatskoj, pokazalo je 

pak da je nakon rasta ženskog poduzetništva 

od 2002. do 2007., u 2008. došlo do stagnacije, 

no razloge treba tražiti u utjecaju 

krize. Žene teško ulaze u upravne i nadzorne 

odbore javnih dioničkih društava i 

samo jedna desetina tih društava ima ženu 


na čelu upravnog ili nadzornog odbora. Istodobno, 

visoka politika je u Hrvatskoj otvorila 

vrata jednoj desetini ministrica, jednoj 

petini potpredsjednica i državnih tajnica. 

Prvi put Hrvatska ima predsjednicu Vlade, 

jedna je četvrtina zastupnica u Saboru te 

jedna petina članica županijskih i gradskih 

vijeća. No, na lokalnoj razini sve je manje 

žena u politici, naglasila je Pejić-Bach. 

“Žena je u menadžmentu svugdje u 

svijetu sve više, no i dalje je sveprisutan tzv. 

stakleni strop, odnosno žene su u manjini 

na najvišim menadžerskim razinama, a 

industrija se i dalje dijeli na mušku i 

žensku. Ipak, krajem 80-ih i početkom 

90-ih godina započela je tzv. druga etapa 

uključivanja žena u svjetski menadžment 

koju - za razliku od prve etape u kojoj se 

na više menadžerske razine uspijevaju 

probiti žene koje prihvaćaju muški stil 

vođenja i ponašanja - obilježava to što na 

menadžerske pozicije dolaze žene koje 

ističu upravo suprotne osobine od onih 

koje obilježavaju muške menadžere. Njihov 

stil vođenja je blaži, kooperativnije 

su, potiču participativnost, povjerenje i 

pravednost”, ističe prof. Pološki Vokić. 

zašto su žene možda ipak bolje? 

Elvira Mlivić 

Budeš 

U svom radu “4 ženska koda i marketinška komunikacija” Elvira Mlivić Budeš objašnjava 

kako intelektualna funkcija kod žena podrazumijeva obradu informacija na način da povezuju 

obje strane mozga kako bi riješile probleme. Prema istraživanju J. Cunninghama i P. Robertsa, 

autora istraživanja “Inside her pretty little head” (Unutar njezine zgodne male glave), citira 

Mlivić Budeš, žene ne koriste, kako se isprva mislilo, desnu polovicu mozga, nego cijeli mozak. 

Muškarci ipak stvarno više naginju korištenju lijeve polutke mozga. Priroda ženske fiziologije 

koju možemo nazvati fiziologijom “ukupnog mozga” pomaže nam objasniti i osvijetliti niz 

“ženskih” crta koje svi primjećujemo u svakodnevnom 

životu, no koje se često pripisuju 

stereotipima ili okolnosti. To objašnjava 

zašto se žene uglavnom bolje nose s 

emocijama, bolje obrađuju informacije o 

izrazima lica, neverbalnom ponašanju i, što 

je vrlo važno, imaju veću sposobnost da 

sagledaju “cjelinu”, a ne samo pojedine 

sastavne dijelove. Ženski mozak percipira 

mnoge različite vrste informacija - osjećaje, 

neverbalnu komunikaciju, estetiku - i stvara 

veze među njima kako bi stvorio sliku 

cjeline, bez prethodnog analiziranja što bi 

moglo biti od koristi, a što ne. Za razliku 

od ženskog, muški mozak selektira i slaže 

informacije logično, linearno i fokusirano. 

Sukladno opisanom načinu razmišljanja, 

proizvodi i usluge koje žene ignoriraju oni 

su koji narušavaju sve ono što je ženama 

stvarno važno. 

To je pak dovelo do mješovitog 

menadžmenta, kojeg obilježava to da 

se o poslovanju svestranije promišlja, 

a uspostavljanju odnosa s partnerima i 

podređenima prilazi se s više etičnosti, 

kaže profesorica. Možda je baš ta veća 

briga za druge, taj kolektivni duh koji se 

smatra evolucijskim nasljeđem žena kao 

hraniteljica i odgajateljica, ono što potiče 

organizacije i nacije današnjice da na istaknute 

pozicije postavljaju sve više žena. Da 

žene postaju sve značajnije na svjetskom 

tržištu kao poduzetnice, menadžerice, 

ali i investitorice i političarke, potvrđuje i 

vlasnica tvrtke za poslovne usluge Filaks, 

mr. sc. Elvira Mlivić Budeš. Kaže kako 

se u posljednjih 12 godina u SAD-u 

udvostručio broj poduzeća čije su vlasnice 

žene, a zapošljavaju oko 28 milijuna ljudi. 

“Prema najnovijim podacima 

marketinški stručnjaci danas prepoznaju 

žene kao posebno atraktivnu ciljnu skupinu, 

jer u razvijenim zemljama žene 

sudjeluju s oko 40 posto u ukupnom BDPu 

te su odgovorne za gotovo 80 posto 

svih odluka o kupovini. Velike promjene 

dogodile su se sve većim zapošljavanjem 

žena. Najnovija istraživanja pokazuju 

da žene u SAD-u utječu na kupovinu 

računalne opreme u 66 posto slučajeva, na 

kupovinu automobila u 60 posto slučajeva 

Osobine lidera: žene caruju! Postotak ljudi 

koji kažu da tu osobinu češće imaju... 

Iskrenost 

Inteligencija 

Naporan rad 

Odlučnost 

Ambicioznost 

Suosjećanje 

Otvorenost 

Kreativnost 

Izvor: PewResearchCenter 

Muškarci 

Žene 

te su vlasnice 89 posto svih novih bankovnih 

računa. Agencija Boston Consulting 

Group provela je pak istraživanje koje 

je donijelo podatak da žene zarade 78 centi 

na svaki američki dolar koji danas zaradi 

muškarac. Texas A&M University’s Real 

Estate Center potvrđuje pak da su žene 

danas ambicioznije i optimističnije što se 

tiče budućnosti te zarađuju značajno više 

od generacije njihovih majki. Prema njihovim 

podacima, 22 posto prodanih kuća 

u 2006. godini u Americi kupile su neudate 

žene, za razliku od 14 posto koliko 

je zabilježeno 1995. Postotak kuća koje 

kupuju samci nije se mijenjao i iznosi 9 

posto”, navodi Mlivić Budeš. 

Čini se da žene doista pobjeđuju u 

trenutku najjače testosteronske krize na 

svijetu, kako je mnogi nazivaju u šali. 

Potreba za dokazivanjem, nadmetanjem i 

razmetanjem – koja jest indirektno uvela 

svijet u posljednju recesiju – primarno je 

ipak muška igra. Ženska tek počinje. 


kontekst 

Spor zbog 

imena grčkim 

je ulagačima 

nevažan. Grčka je 

uvijek među top 

deset investitora 

u Makedoniji. 

Financijska 

kriza drastično 

je smanjila 

investicije u 

susjedne zemlje, 

ali ih nije sasvim 

prekinula / 

Aleksandar 

Manasiev, Skoplje 

Biznis ih spaja, p 

Partneri u biznisu, nepomirljivi 

rivali u politici. Tako se jednom 

rečenicom mogu opisati odnosi 

Makedonije i Grčke. Političari 

dviju država u gotovo 20 godina 

nisu pronašli rješenje spora oko imena. 

Stvari su se pogoršale poslije grčkog veta 

na članstvo Makedonije u NATO-u, pa su 

bilateralni odnosi sada gori no ikad. I dok 

političari mlate praznu slamu, novac priča 

prave priče. Ekonomska suradnja i shopping-turizam 

cijelo to vrijeme izglađivali 

su odnose između susjeda. 

Već godinama dvije zemlje imaju dobre 

ekonomske odnose. Grčka je uvijek 

među top deset investitora u Makedoniji. 

Spor zbog imena za grčke je investitore 

irelevantan, pa svake godine investiraju 

u neki biznis. U Makedoniji je radna 

snaga jeftina, a nudi im se relativno dobra 

poslovna klima. 

Kriza grčke ekonomije drastično 

je smanjila i investicije u susjedne zemlje, 

ali ih nije sasvim prekinula. Najsvježiji 

primjer je više od 40 milijuna eura teška 

investicija grčke tvrtke Veropoulos, koja 

je još od 1997. prisutna na makedonskom 

tržištu. Rade pod imenom Vero, a u rujnu 

otvaraju najveći trgovački centar u zemlji, 

na 40 tisuća četvornih metara. Investicija 

je dugo planirana, ali su radove odgađali 

administrativni problemi oko atraktivnog 

zemljišta u samom centru Skoplja, nasuprot 

zgrade Narodne banke Makedonije. 

Osim hipermarketa na pet tisuća kvadrata, 

Veropoulos će u novi objekt donijeti i 

niz brendova (Jumbo, New Yorker, Betty 

Barclay, Office Shoes, Oxette) zbog čijih 

niskih cijena makedonski građani masovno 

idu u Solun. 

Veropoulos je jedna od najupornijih 

grčkih tvrtki kada je riječ u investiranju u 

Makedoniji. U proteklih 13 godina stvorili 

su lanac hipermarketa u najvećim gradovima 

unatoč pogoršavanju političkih odnosa. 

Na početku spora oko imena države 

Makedonci su prestali kupovati kod njih, 

ali je prešutni otpor trajao kratko. Oko 90 

posto robe koja se sada prodaje u marketima 

tvrtke Vero, makedonski je proizvod. 


godine 587 milijuna dolara. U Europskoj 

uniji izravna su se ulaganja smanjila za 29 

posto, na 357 sa 504 milijarde dolara u 

2008. U cijeloj Europi njihov je pad iznosio 

28 posto, a vrijednost 374 milijarde 

dolara. Grčka ulaganja u inozemstvo 

prošle su godine iznosila 1,838 milijardi 

dolara, a 2008. godine 2,418 milijardi 

dolara. Prema podacima UNCTAD-a, 

direktna strana ulaganja u jugoistočnoj 

Europi pala su lani na 7,565 sa 12,690 

milijardi dolara u 2008. Bečki ekonomski 

institut predviđa da u 2010. neće biti više 

od 200 milijuna dolara izravnih ulaganja 

u Makedoniju. Zato investicije poput 

Veropoulosove zlata vrijede. 

olitika razdvaja 

Nakon investicije u Makedoniji Veropoulos 

se ohrabrio i investirao i u Srbiji, 

gdje sada ima pet supermarketa pod imenom 

Super Vero. Analiza kompanije 

pokazuje da je u Makedoniji profit veći 

jer im konkuriraju samo domaći Tinex i 

turski Ramstore, a i građani su u zadnjih 

nekoliko godina promijenili mišljenje. 

“Nemam nikakav problem da tamo kupujem. 

Proizvodi su ionako većinom 

makedonski, a većina ljudi koji tamo rade 

makedonski su državljani. Grci troše u 

makedonskim kockarnicama u Bitoli i 

Gevgeliji, a idu na vikende u Ohrid. Mi 

svake godine idemo na odmor u Grčku. 

Politika je jedno, a život sasvim nešto 

drugo”, kaže student iz Skoplja. 

Veropoulos je ipak jedna od rijetkih 

velikih tvrtki koje su se odlučile na toliku 

investiciju u vrijeme kada je zemlja u 

teškoj financijskoj situaciji. Grčke investicije 

u regiju u zadnjih su se par godina 

znatno smanjile, a za male ekonomije 

poput makedonske takve su investicije i 

te kako važne. Makedonija ima najmanje 

stranih investicija od svih zemalja na 

Balkanu. 

Prema godišnjem izvješću o ulaganjima 

Konferencije UN-a za trgovinu i 

razvoj (UNCTAD), izravne strane investicije 

u Makedoniji u zadnje su se dvije 

godine smanjile. Lani su strana ulaganja 

iznosila 248 milijuna dolara, a prije dvije 

Grčkim je investitorima u zadnje 

vrijeme najatraktivniji tekstilni biznis. 

Makedonska privredna komora prepuna 

je oglasa za suradnju koju nude tvrtke iz 

Grčke. Male i srednje grčke kompanije 

koriste lohn sistem. Poznati brend šalje 

materijal na doradu u Makedoniju, a u 

Grčku se vraća gotov proizvod. Rezultat 

je jeftinija izrada finalnog proizvoda. 

Lohn proizvodnjom odjeće i cipela za 

tvrtke u Grčkoj bavi se mnogo tekstilnih 

radionica na jugoistoku Makedonije, 

u kojima zadnjih mjeseci situacija nije 

ružičasta. Posjetili smo jednu od njih. 

“Ne kažem da nas grčka kriza nije 

pogodila. Zbog svakodnevnih štrajkova 

pojavili su se problemi s nabavom materijala, 

ali posla zasad ima. Ljeto neće 

biti problem. Očekujemo da nas negativni 

efekti grčke krize više pogode zimi, 

kada će se potražnja smanjiti”, rekao nam 

je menadžer tekstilne radionice u Štipu. 

Radnici u ovakvim radionicama ne 

primaju više od 100 eura na mjesec, ali 

se boje javno progovoriti o svojim problemima 

da ne bi ostali i bez to malo teško 

zarađenog novca. 

Ekonomski analitičari smatraju da će 

upravo tekstilna industrija u Makedoniji 

imati najvećih problema zbog financijske 

krize u Grčkoj. To su predvidjeli i 

Stopanska komora i Centar za ekonomske 

analize u Skoplju. Stručnjaci predlažu 

osvajanje novih tržišta. “Grčka je najveće 

izvozno tržište za makedonsko željezo, 


kontekst 

Grčka je i jedan od glavnih trgovinskih 

partnera Makedonije. Prema 

podacima Narodne banke Makedonije, 

trgovinska je razmjena u prvom kvartalu 

2010. iznosila 59,15 milijuna dolara, što je 

povećanje u odnosu na prvo tromjesečje 

prošle godine. Iako se lani razmjena prepolovila 

u uporedbi sa 2008. godinom, 

nakon krizne 2009. očekuje se njen rast. 

Analiza podataka Narodne banke 

pokazuje da su nakon Njemačke, s kojom 

je ostvarena razmjena od 134 milijuna 

eura, Grčka i Bugarska najznačajniji 

trgovinski partneri Makedonije. Upravo 

zbog tijesnih ekonomskih veza s 

Grčkom, makedonski je biznis strahovao 

da će grčka kriza lako prijeći granicu i 

imati katastrofalne posljedice po ionako 

krhku ekonomiju. 

Ekonomski analitičar Den Dončev 

smatra da kriza u Grčkoj neće imati veliki 

negativni učinak na makedonsku 

ekonomiju, jer su grčke investicije u zadnjih 

nekoliko godina gotovo presušile. 

On je jedan od kritičara stranih ulaganja 

Da grčka kriza neće previše negativno 

utjecati na makedonsko tržište 

smatraju i u Agenciji za strane investicije. 

“Tvrtke iz Makedonije u pretežitom 

grčkom vlasništvu za sada nisu u opasnosti, 

iako je Grčka u krizi. Ipak, ne 

može se prognozirati kako će kriza utjecati 

na zemlje gdje je Grčka investirala. 

Ako se grčka ekonomija uskoro počne 

oporavljati, ne bi trebalo biti velikog 

negativnog utjecaja na njihove tvrtke 

u Makedoniji”, kaže Vesna Dimovska 

iz Agencije za strane investicije. Makedonija 

svojom poslovnom klimom i 

niskim troškovima osigurava grčkim i 

drugim stranim investitorima povoljne 

uvjete, pa nema razloga da oni napuste 

ovo tržište, smatra Dimovska: “Za Grčke 

ulagače u Makedoniji atraktivne su tvornice 

tekstila, gdje s malim kapitalom i 

jeftinom radnom snagom uspijevaju ostvariti 

profit. Zanimljivi su im i bankarski, 

telekomunikacijski i naftni sektor u 

Makedoniji.” 

Makedonska vlada drži da će se situacija 

s izravnim stranim ulaganjima ove 

i iduće godine znatno poboljšati. Njezini 

predstavnici tvrde da je i u kriznoj 2009. 

bilo stranih tvrtki zainteresiranih za rad 

u Makedoniji. Opozicija pak smatra da 

se stanje s izravnim ulaganjima neće 

promijeniti ni ove niti iduće godine, jer 

Na početku političkog spora Makedonci su prestali kupovati 

u grčkom lancu marketa Vero, ali je bojkot kratko trajao. Oko 

90 posto robe koja se tamo prodaje makedonski je proizvod 

čelik, tekstil, duhan i električne aparate. 

Najlošije je stanje u tekstilnoj branši, koja 

dvije trećine proizvoda plasira na grčko 

tržište. Makedonsko tržište ne može apsorbirati 

te proizvode. Potrebno je naći 

nova tržišta za njihov plasman”, kažu iz 

Centra za ekonomske analize. 

Grci su u zadnjih petnaestak godina 

u Makedoniji ulagali uglavnom u 

telekomunikacijski i financijski sektor, 

naftnu industriju i tekstilnu proizvodnju. 

Djelomični su ili potpuni vlasnici rafinerije 

Okta, cementare Usje te Stopanske 

i Alfa banke. Sve te velike, a i male i 

srednje tvrtke uglavnom reinvestiraju 

dobit u Makedoniji. Donedavna je grčki 

telekomunikacijski gigant OTE bio vlasnik 

drugog mobilnog operatera u Makedoniji, 

Kosmofona, koji je lani prodan 

Telekomu Slovenije. 

Razlog nije bilo povlačenje grčkog 

investitora. Odluku je donijela Antimonopolska 

komisija nakon što je Deutsche 

Telekom postao vlasnik kompanije OTE, 

pa je došlo do situacije da prvi i drugi 

mobilni operator u Makedoniji imaju istog 

vlasnika. Kosmofon danas radi pod 

brendom ONE. 

poput Veropoulosovog, jer smatra da ne 

donose pravu korist Makedoniji. Po njegovu 

mišljenju zemlji su potrebne greenfield 

investicije koje će otvoriti nove 

proizvodne kapacitete i radna mjesta. 

Dončev kategorizira investicije Veropoulosa 

u petu kategoriju izravnih stranih 

ulaganja, odnosno u ona koja donose 

kratkotrajnu korist u vrijeme izgradnje 

objekta. “Ne samo što nema novih investicija 

u Makedoniji, već i struktura 

postojećih nije povoljna”, skaže Dončev. 

nedostaju greenfield investicije. 

I dok Makedonija čeka bolja vremena, 

prognoze za ovu godinu nisu sjajne. 

Guverner Narodne banke Makedonije 

Petar Gošev kaže da rast BDP-a neće 

prijeći 0,6 posto, nasuprot očekivanom 

rastu od jedan posto. Revizije makroekonomske 

projekcije Narodne banke 

pokazuju da ekonomsku aktivnost 

zasad spašava povećani neto izvoz, a 

negativno djeluju smanjena osobna i 

javna potrošnja te strane investicije, koje 

bilježe najveći pad. 

Bez obzira na to hoće li uskoro 

pronaći rješenje za spor oko imena, Grčka 

i Makedonija i dalje će biti prinuđene na 

ekonomsku suradnju. Politika će ih i 

ubuduće razdvajati, a biznis spajati. Na 

kraju krajeva, ne treba da zaboraviti da 

političare možemo birati, ali susjede ne. 

Foto AP, arhiva Forbesa 


Harmonikaš 

u ruskoj furuni 

Bolja prošlost: 

Bogoljub Karić 

i brat Dragomir 

plešu kolo prije 

predizbornog 

skupa u Ćupriji 

Prvi srbijanski 

tajkun Bogoljub 

Karić nudi iz 

moskovskog azila 

nagodbu vlastima u 

Beogradu, kako 

bi se napokon 

vratio u zemlju 

/ Aleksandar 

Apostolovski, 

Beograd 

S 

certifikatom prvog srpskog tajkunskog fosila, a tek mu je pedeset šesta, Bogoljub 

Karić ne namjerava postati eksponat u nekoj od ćelija Centralnog zatvora u 

Beogradu. Iz jedne od svojih vila u Moskvi, svjež i živahan politički azilant nudi 

dil ministarstvu pravde: Daj da se nađemo, da se dogovorimo, pa da se vratim i 

nabacim deset milijardi dolara u Srbijicu. 

Pa da nas Bog i Bogi vide. 

Nismo dugo vidjeli ovog drugog, još od veljače 2006. kada je odmaglio u nepoznatom 

smjeru jer mu je bilo jasno da mu vlada Vojislava Koštunice sprema metalni krevet i tri 

obroka dnevno o državnom trošku. Ali, živahni fosil koji je mutirao od harmonikaša na 

dugmetari u pionira mobilne telefonije, suviše je prepreden da bi dozvolio da ga uspavljuju 

narkodileri, ubojce i džepari sjetnom uspavankom o prvoj srpskoj Pepeljuzi, ali s brkovima, 

kojoj je dobra tranzicijska vila umjesto cipelica poklonila Mobtel, vile na Dedinju, univerzitet 

i televiziju. 

Zato je Bogi promijenio agregatno stanje. Ispario je iz zemlje. Sa statusom duha, ordinirao 

je po zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, od Lukašenkove Belorusije do Turkmenistana, 

ali je ponovno postajao ovozemaljski Bogi s crvenom Interpolovom potjernicom 

kada se brčkao u vodama Montenegra ili pušući u vuvuzele navijao za nogometnu reprezentaciju 

u Južnoj Africi, ogrnut srpskom zastavom. U elegičnoj ispovijedi Politici priznao 

je da su mu oči tada bile pune suza, što nije neočekivano jer je cijela Srbija plakala zbog igara 

Antićevog tima. Ali poznati emotivac, sada obogaćen ruskom dušom i zaštitom, odmah se 

ostavio nogometa i otkrio da su ga Koštuničini ljudi optuživali da je albanski špijun, da je 

preko Mobtela bio zapravo radnik na telefonskoj centrali Hashima Thaçija, i da će njegova 

familija – a hvala Bogu, ima je – završiti kao Kennedyjevi. Vidjet ćemo je li tom sonetnom 

ispovijedi potresao Borisa Tadića. 


Nudeći sudar ministrici pravde 

Snežani Malović, pokušao je isposlovati 

stopiranje optužnice koja mu se piše za 

rujan. Debela je kao “Tihi Don”, a Bogi 

je sada sav svoj kompanijski i obiteljski 

aparat mobilizirao da iz nje ispliva. Ukratko, 

pred Višim tužilaštvom u Beogradu 

trebale bi se objediniti dvije odvojene 

istrage pred Specijalnim i Višim sudom, 

posvećene muljanju oko Mobtela. 

Karićima je stavljeno na teret da su preko 

svojih firmi u inozemstvu isisali novac iz 

Mobtela i državi nanijeli ogromnu štetu. 

Ta šteta se procjenjuje se na 20 milijuna 

dinara, zapravo tričavih 190 tisuća eura, 

što je prava sitnica u odnosu na bogatstvo 

koje je Bogi stekao i o kojem kolaju fame. 

A Mobtel, čije je vlasništvo Bogi dijelio 

s državom, uvaljen je 2006. norveškom 

Telenoru za – l,513 milijardi eura. 

Karić tvrdi da vodi 

poslove vrijedne 

10 milijardi 

dolara. Ministrica 

pravosuđa Snežana 

Malović nije pala 

na emocije i nije 

pristala na susret 

Doduše, Forbes je procijenio da imovina 

Karićevih vrijedi 800 milijuna eura, 

mada je Bogi protestirao smatrajući da je 

riječ o podcjenjivanju njegove brojne dinastije. 

Jer, kleo se, kada stanu na vagu, ona 

pokaže barem milijardicu. Sada tvrdi da 

mu je izbjeglištvo prijalo jer vodi poslove 

vrijedne 10 milijardi dolara, pa je čisti grijeh 

ne preusmjeriti ih ovamo. Ministrica 

Malović nije pala na emocije. Poručila mu 

je da sve to lijepo ispriča na suđenju. I nije 

pristala da se vide. Mislim da Bogi neće 

pokleknuti, naročito sada, kada se krčka u 

ruskoj furuni. Naime, još davno je svom 

nesuđenom biografu, beogradskom novinaru 

stare garde Slavoljubu Đukiću koji 

je odavno prevalio osamdesetu, povjerio: 

“Ako nemaš vlast, ili nisi uz nju, posljednji 

si sluga. Vlast može svakoga da savije kao 

prase u pleh i da ga ispeče u furuni.” 

Rođen u Peći, gradiću na Kosovu u 

kojem vjekovima lebde dvije mitske srpske 

građevine, Pećka patrijaršija i manastir 

Visoki Dečani, Bogi se nije prijavio za 

crkvenog zvonara niti je bio opterećen 

složenim srpsko-albanskim odnosima. 

Kao jedno od petero djece, brzo je ukapirao 

da će do duhovnih vrijednosti stići 

preko punog želuca. Imao je 16 godina 

kada je okupio stariju braću, Sretena, 

Zorana i Dragana, na obiteljski kolegij. 

Počeli su prodavati klakere (sokovi koji 

se prodaju po sajmovima), a zatim su osnovali 

narodnjački orkestar koji je tezgario 

na svadbama. Harmonikaš Bogi potom je 

usmjerio energiju na osnivanje obiteljske 

kompanije koja je proizvodila motike, lopate 

i plugove. Sebe je imenovao za predsjednika 

budućeg imperija. S 20 godina sagradio 

je kuću u Peći od hiljadu kvadrata, 

šireći filozofiju: “Moje ideje, benzin vaš”. 

Ocu i majci je kupio bijeli Rolls Royce, da 

se vidi dokle sirotinja može stići. 

Saga o braći ubrzo stiže do kosovskog 

partijskog šefa Mahmuta Bakalija, koji u 

Beograd šalje pozitivnu karakteristiku: 

Vjeruju u Boga, ali još više u partiju. U 

javnim izvorima nema puno podataka 

o tome kako su se Karići našli u SSSR-u 

još prije Gorbačova, ali Bogi je ponudio 

perestrojku još prije druga Mihaila: na 

državnoj televiziji upitao je kako narod 

koji leti u svemir može dopustiti sebi 

da stoji u redovima za kruh. Potom je 

pokojnom patrijarhu Aleksiju poklonio 

luksuzni Lincoln sa šest vratiju, frižiderom 

i telefonom. Rusija je bila porobljena. 

U Beogradu je išlo nešto teže. Trebalo 

je ući u familiju. Ugovarajući mu sastanak 

s Mirom Marković, suprugom 

Slobodana Miloševića, prijatelji i savjetnici 

upozoravali su Bogija da govori lijepo 

o partizanima, komunistima i Titu. 

Vidjevši maršalovu sliku u kabinetu Mire 

Marković, Bogi je viknuo: “Svaka čast, 

drugarice Miro. To poštujem.” A onda 

poantirao: “Mi smo Titova deca, nismo 

kapitalisti po zapadnom uzoru.” 

Odmah je kupio vilu u susjedstvu, 

a kako je u blizini stanovao i Dobrica 

Ćosić, jednom je predložio da sva trojica 

poruše zidove i sagrade zajednički bazen. 

Egzotičan i s velikim brkovima, grlat 

i s naglaskom srpskog juga, hvaleći se da 

koristi samo jedan padež ako baš mora, 

spreman da bude dvorski lakrdijaš koji s 

jednakim entuzijazmom puzi, moli, prijeti 

i izdaje, postao je najdraži kućni ljubimac 

Miloševićevih. Jednom se slučajno povjerio 

Slobi da bi mogao biti predsjednik Srbije 

2005., kada navrši 50 godina i zaokruži 

imperij. Milošević ga je iskušavao, a onda 

na njega obrušio državne medije jer se 

počeo hvastati po gradu kako će Sloba 

dobiti nasljednika. Pokunjen, brzo se 

javno pokajao i vratio oprobanoj recepturi: 

tiskao je i prevodio djela Mirjane 

Marković, financirajući njezina putovanja 

i promocije po svijetu, lobirajući da je 

učlane u Rusku akademiju znanosti. Bogi 

je već imao dvije diplome: doktorat u Nišu 

i člansku iskaznicu ukrajinske akademije. 

Nije zapostavljao Zapad, što je potvrdio 

nedavno, objavljujući da su mu i 

Amerikanci nudili azil. Samoukom filozofu 

bila je bliska i ona “Poštuj ljude na 

vlasti, ali nikako ne zanemari one koji ih 

sutra mogu zamijeniti”. Dok je jeo grah sa 

Slobom, financirao je Vuka Draškovića i 

Vojislava Šešelja. Kada je postalo jasno da 

Milošević gubi izbore od Koštunice, u noći 

između 24. i 25. rujna 2000. godine jedan 

od urednika BK Televizije ga je nazvao i 

upitao kako da izvještava. Bogi je kratko 

šutio, a zatim izdiktirao: “Forsirajte pobjednika.”. 

Trebalo se prilagoditi novoj furuni. 

Nepune četiri godine kasnije gotovo da 

je i sam pobijedio na izborima. Obrijao je 

brkove i, ne skrivajući da mu je želja postati 

premijerom po ugledu na Berluconija, 

krenuo u trotjednu kampanju. Osvojio je 

nevjerojatnih 18 posto glasova. Drmao je 

ograde zapuštenih tvornica, sjekao lokote 

zatvorenih pogona, uvjeravao Srbe su su 

oni, goli i bosi, apsolutno jednaki njemu, 

i da ona milijarda eura nije neka naročita 

razlika. I dobio je 600 tisuća glasova. To 

je bio početak Bogijeva kraja. Prvi put je 

uložio pogrešno. Izašao je iz furune prije 

nego što su mu javili da je ispečen. 

Foto Goran Sebelić / Cropix 


kontekst 

Koliko će naftnih derivata 

Reliance Industries uliti 

u sjevernokorejske vojne 

spremnike? 

A gle tko pomaže 

Dragom vođi! 

Pomagač sjevernokorejskog režima 

ovaj put nije Kina, nego zemlja koja 

slovi za jednog od najvećih prijatelja 

SAD-a u Aziji / Megha Bahree 

Kada god Sjedinjene Države pokušaju obuzdati 

Sjevernu Koreju, Kina bez iznimke odbija suradnju. 

Peking blokira ili ublažava sankcije svaki put kada 

Kim Jong-ilov režim torpedira neki južnokorejski 

vojni brod ili isproba još jedan dio svog nuklearnog arsenala. 

No ovaj put nije riječ o Kini. Pokazalo se da Sjeverna Koreja 

ima i drugog, neočekivanog saveznika i značajnog trgovinskog 

partnera – Indiju. 

Vrijednost indijskog izvoza, pretežito naftnih derivata 

u Sjevernu Koreju, lani je narasla na oko milijardu dolara s 

jedva sto milijuna koliko je u prosjeku iznosila iznosila sredinom 

prošlog desetljeća, tvrdi Industrijska konfederacija 

Indije. Prema njihovim brojkama, sjevernokorejski izvoz u 

Indiju istodobno je vrijedio tek 57 milijuna dolara godišnje, 

uključujući srebro i autodijelove. 

Ta trgovinska veza nema dublje povijesne korijene i u najmanju 

ruku je čudna uzme li se u obzir bliskost Pyongyanga i 

indijskog trgovinskog rivala Kine, te poveznost sjevernokorejskog 

režima s nuklearnom mrežom A. Q. Khan u Pakistanu, 

najvećem neprijatelju Indije. 

Sjeverna Koreja treba naftu za elektrane i svoju preveliku 

vojsku. Mutni joj izvoz očito osigurava dovoljno zaliha čvrste 

valute za trgovanje na spot tržištu. Indijske su rafinerije pak 

uporno povećavale proizvodnju i premašile domaće potrebe 

za naftnim derivatima. Usto, vladina politika umjetno niskih 

cijena derivata sve donedavna je prisiljavala rafinerije na izvoz. 

“Indija je najveći izvoznik naftnih prerađevina istično 

od Sueza”, kaže Fereidun Fesharaki, predsjednik singapurske 

tvrtke Facts Global Energy. 

Veliko povećanje isporuka zbilo se 2009. godine. Najveći 

isporučitelji bili su Reliance Inustries, grupacija koja posjeduje 

najveću rafineriju na svijetu, te mombajski energetski div Essar 

Group. Uz postojeću razinu domaće potrošnje i potražnje 

“Indiji će trebati 15 godina da apsorbira sadašnju proizvodnju”, 

dodaje Fesharaki. 

Vlada u New Delhiju do lipnja je kontrolirala cijenu benzina 

izdvajajući godišnje sedam posto proračunskog novca 

za subvencije. I dok je državnim rafinerijama gubitak subvencioniran, 

privatne su se morale snalaziti tražeći kupce u 

inozemstvu. “A kupci koji očajnički trebaju naftne derivate 

obično su Iran i Sjeverna Koreja”, zaključuje Fesharaki. 

Neki promatrači sjevernokorejskih kretanja uhvaćeni su 

nespremni. “Zaprepastili su me razmjeri porasta trgovine”, 

kaže Stephan Haggard, direktor programa Koreja-Pacifik pri 

Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu.“Sjevernokorejska 

vanjskotrgovinska razmjena inače nije mnogo veća od obične 

trampe.” No najviše se iznenadio Pratap Singh, indijski veleposlanik 

u Pyongyangu. Njemu su, kaže, razmjeri te naftne 

trgovine bili potpuno nepoznati jer Sjeverna Koreja ne pruža 

vjerodostojne podatke, baš kao ni pouzdane telefonske linije. 

“Kako ste se uopće uspjeli probiti?”, pitao je Forbesovog reportera. 

Kao ni druge rafinerije, Reliance i Essar ne isporučuju derivate 

izravno Sjevernoj Koreji. Politički rizik bio bi prevelik 

iako ta vrsta trgovine ne podliježe UN-ovim sankcijama koje 

su sada na snazi, a velik je i ekonomski rizik jer je Pyongyang 

poznat kao loš platiša. Gorivo se stoga prodaje preko mreže 

trgovaca i bankara u Dubaiju i drugdje. Papiri o transakcijama, 

međutim, ipak sadrže podatak o zemlji porijekla prodanih 

derivata. 

Zanimljivo je da ni u Delhiju niti u State Departmentu 

– čije odnose dodatno komplicira indijski nuklearni program 

– ne gore svjetla za uzbunu. Glasnogovornik indijskog 

ministarstva vanjskih poslova kaže da oni pozorno prate sva 

međunarodna trgovinska ograničenja te da trenutno ne vide 

ništa što bi pobuđivalo sumnju. Washington odbija komentirati 

razmjere te trgovine dok ne provjeri podatke. 

Nešto više pozornosti ipak ne bi bilo naodmet.“Sjeverna 

Koreja već godinama spretno prikriva svoje trgovinske aktivnosti 

i mijenja namjenu materijala kojima raspolaže”, 

kaže Jennifer Lee, analitičarka iz Petersonova instituta za 

međunarodnu ekonomiju u Washingtonu. “Države moraju 

biti posebno oprezne kada je riječ o robi koju izvoze u Sjevernu 

Koreju.” 

Foto NEWSCOM 


tehnologija 


Činilo se da se finskom divu to nikada neće 

dogoditi, no ove mu se godine izmaklo tržišno tlo 

pod nogama. U Nokiji su to priznali, a strategija 

kojom se namjeravaju vratiti na vodeću poziciju 

nevjerojatno je riskantna / Dragan Petric 

Bivši lider u 

ulozi izazivača 


tehnologija 

Najprije je to objavio IDC, a kasnije 

su potvrdili i iz sjedišta tvrtke u Espoou: 

Nokia je izgubila i velik dio europskog 

tržišta mobitela, nakon što joj se to dogodilo 

Aziji i na američkom kontinentu. Još 

početkom 2009. Finci su u Europi držali 

čak 39 posto tržišta mobilnih telefona, da 

bi na početku tekuće godine taj udio pao 

na 32,8 posto. 

Istodobno proizvođači iz Južne Koreje, 

jedne od rijetkih zemalja koje su 

u globalnoj krizi gospodarstva profitirale, 

nezaustavljivo rastu na tržištu mobilnih 

telekomunikacija. Samsung je u 

spomenutom razdoblju zabilježio porast 

udjela u Europi s 26,8 na 30 posto te je 

do polovice godine uspio prestići Nokiju. 

Pad s liderske pozicije povijesni je presedan 

za tvrtku koja je bila ponos skandinavske 

ekonomije. 

Raste još i LG koji sada drži 9,6 

posto europskog tržišta, a izuzetan uzlet 

proživljavaju i Apple koji je od početka 

2009. do početka 2010. povećao udio na 

tržištu od 2,3 na 7 posto te HTC koji ga 

slijedi također s ponešto zakašnjelom, ali 

jednako strmom krivuljom zakrenutom, 

dakako, prema gore. 

To, međutim, nisu najgore brojke 

Planovi Anssija Vanjokija toliko su riskantni da se već 

šuška kako njima zavarava konkurenciju, dok pravi koncept 

za budućnost Nokije zapravo skriva 

za Nokiju. Kada se izuzme samo tržište 

smartphonea, koje je ove godine u odnosu 

na “obične” mobilne telefone doživjelo 

izuzetan procvat, Nokijin pad doima se još 

i gorim. S 57,1 posto tržišta koje je držala 

u 2009, pala je na 40,8 posto u 2010., a 

Apple je na drugom mjestu uvećao udio s 

11,7 na čak 25 posto. RIM je pao na treće 

mjesto s 20 posto, dok je HTC gotovo ni iz 

čega narastao na 7,5 posto. 

S obzirom na trend sve veće kupnje 

smartphonea, čini se da će Apple s iPhoneom 

i Google s Android OS-om, kojeg 

ponajviše koristi tajvanski HTC, Nokiji još 

više potkresati krila, a krajem ljeta u priču 

će se uključiti i Microsoft sa svojim inovativnim 

i modernim operacijskim sustavom 

za mobilne telefone, Windows Series 7. 

Analitička kuća Recearch and Market 

objavila je kako će već sljedeće godine samo 

u SAD-u od svih prodanih mobitela njih 

50 posto biti smartphonei, što dodatno ide 

u prilog Appleu, Googleu i Microsoftu u 

nakanama da istisnu Nokiju iz arene. Čak i 

na slabo razvijenim tržištima poput Indije 

i Južne Amerike, udio prodanih smartphonea 

među svim mobilnim telefonima 

u 2010. godini bit će velikih 10 posto. 

Shvativši, možda čak i ne prekasno, da 

se nešto mora stubokom promijeniti ili će 

tvrtka čije je ime mnogima bilo sinonim 

za mobitel doslovce nestati, u Nokiji su 1. 

srpnja za izvršnog direktora jedinice za 

mobilna rješenja postavili Anssija Vanjokija, 

cijenjenog tržišnog stratega od kojeg 

se očekuje da vrati finskog diva “na pravi 

put” i ponovno ga dovede do trona. 

Nije prošlo ni tjedan dana otkako je 

preuzeo novi posao, a Vanjoki je objavio 

blog post u kojem priznaje kako je tvrtka 

izgubila kompas i kraljevsku poziciju koju 

je uživala na tržištu mobilnih telefona te 

da više nije u ulozi lidera već tržišnog 

izazivača. Naglasio je odmah na početku, 

Foto AP 


kako protuudar počinje upravo sada te 

razložio koncept svoje strategije za boj. 

Svi tekući projekti, objasnio je, bit će 

unaprijeđeni i osmišljen je način kako 

pojednostavniti proizvodni proces da 

bi se na tržište brže izbacili napredniji 

uređaji, s naglaskom na kvalitetu. Prvi 

aparat koji će biti predstavljen jest Nokia 

N8, smartphone koji će biti izgrađen na 

operacijskom sustavu Symbian 3 i kojeg 

Vanjoki naziva “mobilnim zabavnim 

parkom”. Ovo će se vjerojatno dogoditi 

sredinom rujna, na Nokia Worldu 

2010 u Londonu, najvećem Nokijinom 

godišnjem događanju koje uvijek vrvi 

iznenađenjima i gdje će N8 biti samo jedna 

u nizu tehnoloških invencija o kojima 

će se danima govoriti… 

Takav plan ipak nije osobito poseban 

i ne obećava da će se njime tržišni trendovi 

značajnije preokrenuti. Tim više 

iznenađuju Vanjokijeve izjave na blogu 

kojima odbija svaku mogućnost da ovaj 

proizvođač ikada napravi telefon s Android 

OS-om, platformom koja rapidno 

osvaja tržišni udio i kojoj svi analitičari 

složno predviđaju natpolovičnu dominaciju 

tržištem već do 2014. godine. Isto 

tako, Vanjoki kaže da neće biti niti jednog 

Nokijinog mobitela koji će koristiti 

Windows Series 7. Umjesto toga, Nokia 

će i dalje koristiti Symbian, softverski 

koncept koji je u odnosu na Android OS 

i iOS kojeg koristi iPhone rudimentaran, 

ali još uvijek drži vodeću poziciju među 

mobilnim platformama na tržištu. 

Znajući da Symbian valja korjenito 

renovirati kako bi se nosio s modernim 

platformama, Nokia se oslanja i na Mee- 

Goo, operacijski sustav temeljen na Linuxu 

kojeg razvija zajedno s Intelom. Vanjoki je 

najavio kako će prvi mobitel s tom platformom 

biti predstavljen kasnije ove godine, 

no ne bude li to na Nokia Worldu, u Fince 

bi se mogle razočarati i burze, na kojima 

tvrtka ipak još kotira dosta žilavo. 

Stavljanje svih jaja u samo dvije košare 

te ignoriranje Androida koji posljednjih 

mjeseci preokreće tržište mobitela 

naglavce kao što je to prije njega činio 

iPhone, ali i Windowsa Series 7 koji bi 

Udio operacijskih sustava među prodanim smartphoneima 

operacijski sustav 

Veljača Svibanj pROMjena 

2010 2010 

RIM BlackBerry OS 

Apple iOS* 

Microsoft Windows Mobile 

Google Android OS 

42,1 posto 

25,4 posto 

15,1 posto 

9,0 posto 

41,7 posto 

24,4 posto 

13,2 posto 

13,0 posto 

-0,4 posto 

-1,0 posto 

-1,9 posto 

+4,0 posto 

*očekivani pad, uzrokovan najavljenim lansiranja iPhonea 4 u tom periodu 

ukupan broj prodanih mobitela u svijetu, u milijunima 

mobiteli 2008. 2009. RAZLIKA 

Nokia 

472,31 440,89 -31,42 

Samsung 

199,32 235,77 +36,45 

LG 

102,79 122,06 +19,27 

Motorola 

106,52 58,48 -48,04 

Sony Ericsson 

93,10 54,87 -38,23 

Ostali 

249,20 299,18 +49,98 

Ukupno 

1.211,23 1.222,25 +11,02 

mogao biti treći u tom turbulentnom 

nizu, doima se kao samoubilački potez. 

Vanjoki ipak čvrsto vjeruje kako je najbolja 

strategija za oporavak fokusiranje 

na onih 40 posto vlasnika smartphonea 

koji već imaju uređaje sa Symbian OSom 

uz paralelan rad na MeeGoo platformi 

koja bi, kako je rekao, trebala biti 

korak dalje od Androida. 

Ovakvi urnebesno riskantni planovi 

čine se toliko nevjerojatnima da su 

telekomunikacijski analitičari i šefovi 

najvećih svjetskih mobilnih operatera 

počeli izjavljivati kako je Vanjokijev 

blog samo prašina u oči konkurenciji, 

dok pravi koncept za budućnost tvrtke 

zapravo skriva. No Vanjoki je poznat kao 

tip biznismena koji nikada ne poseže za 

takvim metodama. Jasno je, uostalom, da 

se jednim blogom ne može promijeniti 

nikakav tržišni trend. K tomu, na svoj je 

post dobio i odgovor na blogu jednog 

od najuglednijih telekomunikacijskih 

analitičara na svijetu, Rickyja Caddena, 

poznatog i po navijačkim sklonostima 

prema Symbianu kojem je Nokia toliko 

privržena. Cadden je napisao kako ne 

vidi svijetlu budućnost za kompaniju koja 

među danas dominantne smartphone 

plasira mobitele iz svoje N serije, s kojima 

nudi opcije, usluge i servise koje ne koristi 

čak ni većina zaposlenika te tvrtke. 

“Ekipa, gubite! Opako! Dajte se 

probudite. Ponavljanje jedne te iste stvari 

zaredom uz očekivanje drugačijih 

rezultata, definicija je ludila”, napisao 

je Cadden. A to su vidjeli svi, od šefova 

u konkurentskim kompanijama poput 

Samsunga, LG-ja, Motorole, RIM-a, 

Applea, HTC-a i Sony Ericssona, preko 

čelnika Googlea i Microsofta, pa sve do 

vodećih ljudi u najvećim mobilnim operaterima, 

koji su i najveći preprodavači 

Nokijinih proizvoda. Upravo oni, kada 

pročitaju ovakve izjave, počinju shvaćati 

da će svojim korisnicima biti puno atraktivniji 

ako im ponude Appleove, RIMove 

i HTC-ove aparate. Nokijini mobiteli 

kupcima su sve manje zanimljivi. 

U rujnu, kada ćemo vidjeti prve rezultate 

Vanjokijeve strategije, ali i prve 

telefone s novom Microsoftovom platformom 

te još tonu novih uređaja s Froyom, 

najnovijom verzijom Android OS-a, doista 

će početi golema bitka na trenutačno 

uzavrelom i lukrativnom tržištu smartphonea. 

Nokijine šanse da u toj borbi 

osvoji ono što je u proteklim mjesecima 

izgubila male su, ali ipak postoje. 

Dragan Petric je izvršni urednik Buga 


E-LIDERI 

Podaci već pogone svijet. U digitalno doba svaki šum ostavlja trag, može se slijediti, pohraniti i proučavati. Pretvaranje tih rijeka bitova 

u smisleni tok posao je znanstvenika koji vjerojatno neće postati rock-zvijezde tehnologije. Ovo je priča o nekima od najboljih i njihovim 

naporima da izdvoje značenje iz buke. 

FOTOGRAFIJE: ERIC MILLETTE ZA FORBES 

Era podataka 

Smisao šumova 

u aparatu za vodu 

Kako upoznati ljudsku vrstu, shvatiti 

motive njezinih postupaka? Pričvrstite 

ljudima senzore i pustite ih natrag u 

divljinu / Andy Greenberg 

Raspolažete li s dovoljno podataka, možete navesti masu ljudi 

na bilo što, čak i na to da pročešljaju sve američke gradove 

u potrazi za crvenim balonom, kako je to nedavno dokazao 

Alexander Pentland s MIT-a. Darpa, Pentagonova agencija za 

medicinska istraživanja, prošle je godine raspisala natječaj nazvan 


Network Challenge. Skupini koja prva pronađe deset crvenih 

meteoroloških balona puštenih s tajnih lokacija širom zemlje, 

bila je obećana nagrada od 40 tisuća dolara. Većina od više 

tisuća prijavljenih grupa shvatila je da će balone promjera 2,5 

metara najlakše pronaći raspitujući se kod građana. Stoga su, 

naravno, ponudili nagrade lovcima na balone. 

Pentlandov tim u Human Dynamics Labu, koji djeluje u 

sklopu MITMedia Laba, otišao je i korak dalje u upravljanju 

masama. Njihov interaktivni model nudio 

je dvije tisuće dolara svakome tko im 

dojavi lokaciju balona, u slučaju da MITov 

tim pobijedi. Osoba koja je vrbovala 

pronalazača dobila bi tisuću dolara, 

ona koja je vrbovala nju 500 dolara, i 

tako dalje. Maksimalna isplata po toj 

bi formuli iznosila četiri tisuće dolara 

po balonu, što se poklapalo s iznosom 

Darpine nagrade. 

MIT-ov jednostavni sistem poticao 

je sudionike da jednako revno tragaju i 

za balonima i za tragačima među svojim 

poznanicima. Dva dana prije početka 

natjecanja mitovci su imali 100 tisuća 

dobrovoljaca. Šest sati nakon puštanja 

balona ova je vojska tragača pronašla i 

deseti balon, u parku teksaškog gradića 

Katyja. Tri sata potom MIT-ov tim je 

provjerio tisuće primljenih dojava i pobijedio 

na natječaju. 

Druge natjecateljske skupine oslanjale 

su se, tvrdi Pentland, na pogađanje, 

a MIT na znanost o prikupljanju 

podataka.“Za nas je bila prava sitnica 

osmisliti tu potragu. Pobijedili smo jer 

je umijeće poticanja ljudi na suradnju 

dio našeg znanstvenog interesa. Prikupljanje 

podataka svodi se na prepoznavanje 

digitalnih uzoraka. Mene pak više 

zanimaju uzorci ljudskog ponašanja. 

To znači da znanost o prikupljanju podataka 

primjenjujem na stvarni svijet”, 

objašnjava 58-godišnji vlasnik MIT-ovih 

doktorata iz psihologije i umjetne inteligencije. 

Primjenjujući metodu obilježavanja 

i praćenja, Pentland se ne mora oslanjati 

na nepouzdana mjerenja i podatke probrane 

iz društvenih mreža ili, još gore, 

iz proizvoljnih anketa. “Računalni znanstvenici 

razumiju se u pretragu podataka, 

ali ne i u društvenu dinamiku. Nju 

razumiju sociolozi, koji pak ne vladaju 

nužnim instrumentarijem i analitikom”, 

Druženje i produktivnost 

Pentland je mjerio osobne interakcije zaposlenika 

pozivnog centra Bank of America 

kad su imali strogi raspored pojedinačnog 

odlaska na pauzu (gore) i kad su na pauzu 

odlazili zajedno (sredina) 

PRIJE 

POSLIJE 

Rezultati brbljanja u pauzi: bolja razmjena 

podataka, efikasnije rješavanje poziva i 

zadovoljniji klijenti (dolje) 

2,0 

1,8 

1,6 

1,4 

1,2 

1,0 

0,8 

0,6 

0,4 

0,2 

180 200 220 240 260 280 300 320 340 

Broj sekundi prosječno potrebnih da se 

telefonski riješi klijentov problem 

Izvor: MIT Human Dynamics Lab. 

Učestalost interakcija među zaposlenicima 

kaže Sinan Arral, profesor na Stern School of Business 

Sveučilišta u New Yorku. “Sandy je vizionar jer zna oboje.” 

Lani je Pentlandov laboratorij pričvrstio sociometre na 

revere 80 zaposlenika pozivnog centra Bank of America u 

Rhode Islandu. Neupadljivi bedževi opremljeni Bluetoth 

tehnologijom i infracrvenim signalima, bilježili su s kojim 

su kolegama obilježeni zaposlenici razgovarali svake pojedine 

minute tijekom mjesec dana, a potom i tijekom dodatnih 

šest tjedana. Nakon prvih mjesec 

dana MIT-ovi su istraživači primijetili 

da zaposlenici koji više razgovaraju s 

kolegama brže rješavaju pozive, pod 

manjim su stresom, a jednako uspješni 

u poslu. 

Neformalni razgovor o problemima 

i rješenjima daje, čini se, 

bolje radne rezultate nego postupanje 

po priručniku i šefovim uputama 

putem e-pošte. Da bi to provjerio, 

pozivni je centar izveo i svoj pokus. 

Ublažili su dotad vrlo strog raspored 

pojedinačnog odlaska na pauzu i dopustili 

ljudima da zajedno popiju kavu 

i međusobno porazgovaraju. Nekoliko 

mjeseci kasnije, BOA je obavijestila 

MIT o porastu produktivnosti vrijednom 

oko 25 milijuna dolara godišnje. 

Pouka je ista kao u slučaju tisuća 

Pentlandovih dobrovoljaca spremnih 

da cijele subote love balone po Americi: 

stvoriti poticaj koji će navesti ljude 

na dijeljenje informacija i timski rad. 

“Sociometri su nam otkrili činjenično 

stanje neovisno o sociologiji i kulturalnom 

zakrčenju”, kaže Pentland. “A neke 

od tih činjenica doista iznenađuju, 

primjerice ona da tračanje pod pauzom 

poboljšava produktivnost.” 

Pobjeda u potrazi za balonima i 

pokus u pozivnom centru pokazali su 

da Pentlandova istraživanja pomoću 

senzora mogu i mnogo više nego samo 

udovoljiti njegovom fetišu na podatke. 

Istraživanje stvarnosti može nas 

naučiti kako izmijeniti stvarnost. Idući 

projekti usmjereni su na racionalnije 

trošenje energije i poboljšanje brige za 

zdravlje. “Kako navesti ljude da prestanu 

pušiti ili pronaći izgubljeno dijete? 

Upotrijebite snagu poluge društvenih 

mreža”, kaže Pentland. “Dosad smo 

proučavali ljudsko ponašanje, a sada 

učimo kako ga oblikovati.” 


E-LIDERI 

Era podataka 

Deep Nishar provodi dane sagnut nad terabajtima podataka 

dobivenih od 75 milijuna korisnika društvene 

mreže LinkedIn. (Jedan terabajt odgovara milijunu knjiga). 

Upravo izrađuje “karte podataka” koje će ljudima pomoći 

da identificiraju svoje sadašnje veze i shvate što im je činiti kako 

bi dobili posao iz snova – ili bar pronašli pravi put da ga dobiju. 

Želite li, primjerice, postati financijski direktor tvrtke s pet 

tisuća zaposlenih, karta će vam reći da morate doktorirati u 

roku od najviše devet godina nakon što se prvi put zaposlite. 

Ako ste diplomirali fiziku, vjerojatnost iznosi 22 posto da ćete 

za dvije godine raditi kao softverski inženjer. Ako se zaposlite 

u vojsci, značajno rastu izgledi da ćete jednoga dana postati 

beskućnik, jer ćete po napuštanju aktivne službe ostati društveno 

neumreženi. Nishar pokušava riješiti taj problem tražeći načine 

uklapanja vojnih vještina u rad u privatnom sektoru. 

Taj potpredsjednik za “proizvode i korisnička iskustva”, 

kako mu glasi službena titula, pročešljava poslovne biografije 

desetljećima unatrag, kao i 2500 novih veza u minuti, koliko ih 

međusobno ostvare korisnici LinkedIna. Proučava ekonomsku 

povijest SAD-a (broj prelazaka na drugi posao gotovo 

se udvostručio između 1970. i 2000., na 3,1 u deset 

godina), savjete za sastavljanje rezimea (“dosadašnje 

radno iskustvo” izlizana je fraza, kaže) pa čak i igru 

sudbine (direktori najčešće imaju kratka imena: 

Jack, Amir, Boris...). 

Nishar (41) odrastao je u Indiji, stekao magisterij 

iz elektrotehnike i doktorirao na Harvardu, 

a 2003. zaposlio se u Googleu. Tamo je 

dobio osnivačevu nagradu za poboljšanje algoritma 

za plasman oglasa, a potom je bio šef razvoja 

proizvoda u Aziji. Danas nadgleda istraživače 

podataka u LinkedInu. Ima ih stotinu među 700 ljudi 

zaposlenih u tvrtki, a njihovo radno iskustvo uključuje 

područja poput neurokirurgije, računarstva, meteorologije 

i pisanja poezije. 

“Svi oni vole podatke”, kaže Nishar. “Teško je od života 

napraviti sinopsis i reći čovjeku što bi sljedeće trebao raditi s 

obzirom na vještine kojima vlada. No gledajući što su dosad 

radili, što znaju, na kojim su konferencijama bili, može 

se pronaći ključ.” A to nije malo, kaže Nishar. “Sustavi poput 

Googlea, koji se temelje na strojnoj obradi, ne mogu dovoljno 

kvalitetno organizirati podatke. Zanimljivi i važni problemi 

riješit će se promatranjem društvenih mreža”, dodaje. 

Teško je opisati čak i to kako ljudi opisuju sebe. U Linked- 

Inu su se susreli sa 6000 različitih opisa zanimanja “softverski 

inženjer” na engleskom jeziku i 8000 različitih načina da se kaže 

kako je netko radio u IBM-u, uključujući stotine lokacija tvrtke, 

nadimaka pojedinih odjela, varijanti naziva poslova, pa čak i 

neke pravopisne pogreške u njima. 

“Shvatimo li ih ispravno”, kaže Nishar, “možemo pronaći 

način da svatko poboljša svoje vještine.” 

Algoritam za 

stvaranje 

šefova 

Deep Nishar 

iz LinkedIna 

stvara karte 

podataka koje 

ljudima utiru 

put do vodećih 

pozicija u tvrtki 

/ Quentin Hardy 


E-LIDERI 

Era podataka 

Fizičarev koš 

za smeće 

Ian Bird širi granice znanja 

odbacujući podatke prikupljene 

uz pomoć velikog sudarača 

hadronskih čestica / Lee Gomes 

TMI je tekstualna poruka koju će tinejdžer poslati kao 

opomenu svojim previše brbljavim kompićima. Ali “too 

much information” opisuje i jedan od izazova s kojima se 

nose Ian Bird i njegovi kolege okupljeni oko velikog hadronskog 

sudarača. Zahuktali stroj je središte fizikalnog pokusa koji 

se odvija u podzemnom laboratoriju na francusko-švicarskoj 

granici i namjerava progutati količinu električne energije dovoljnu 

za potpunu opskrbu obližnje Ženeve. 

Veliki sudarač ubrzava sićušne čestice gotovo do brzine svjetlosti, 

a potom ih usmjerava jedne prema drugima i snima 

njihove sudare. Laici na snimkama vide samo crtice i zavijutke. 

Stručnjacima za čestice, fizičarima poput Birda, snimke bi trebale 

pružiti uvid u samu osnovu materije i svemira. 

Divovski stroj raspolaže s pet detektora sudara opremljenih 

s ukupno 150 milijuna senzora. Svaki je visok kao peterokatnica, 

funkcionira poput goleme digitalne kamere i snima po 40 milijuna 

fotografija u sekundi. Bird (55), koji je u projektu zadužen 

za grid računarstvo (rad sa sustavima spojenih, ali međusobno 

neovisnih računala), kaže kako detektori mogu pružiti više podataka 

nego što ih njegova računala mogu primiti, zapravo toliko 

da u djeliću sekunde ispune tvrdi disk i najvećeg računala. 

Budući da tu količinu podataka nitko ne može svladati, važno je 

znati koji se podaci mogu slobodno odbaciti. “Većina je potpuno 

nezanimljiva”, kaže Bird. 

Sjetimo se nadzornih kamera koje po cijele noći snimaju 

ulaze trgovina. Ujutro nitko neće sjesti i odgledati svih 12 sati snimljenog 

materijala, pogledat će samo zanimljive dijelove. Često 

je to lakše reći nego učiniti, jer nije uvijek jasno je li sjenka na 

zaslonu provalnik ili tek odraz automobila koji prolazi ulicom. 

Trebat će vremena dok ne naučimo razlikovati signal od 

buke koju stvara sudarač, kaže Bird. Kako je stroj razmjerno 

nov (radi od studenoga 2009.), znanstvenici još ne znaju sve 

njegove mušice i stoga zasad vrlo oprezno odbacuju podatke. 

Kad prikupe više iskustva, lakše će razlikovati i rutinske od 

neobičnih pojava. S vremenom će čuvati samo “najveće hitove” 

velikog sudarača čestica. Čak i kad odbace sve nebitno, Birdova 

će računala godišnje pohranjivati 15 petabajta podataka. Bilo 

bi potrebno 1,7 milijuna DVD-ova da se sve to pohrani izvan 

računala. 

Potrebna je i određena doza drskosti da se bace nepregledani 

podaci, jer su na njihovo prikupljanje potrošene milijarde dolara. 

“Morate biti sigurni da su detektori savršeno kalibrirani i da ne 

postoji nikakav bug u podacima”, kaže Bird. A kako je većina toga 

neistražen teritorij, “treba vam i mnogo mladih istraživača”. 

FOTOGRAFIJE: NICKY BONNE / REDUX ZA FORBES 


E-LIDERI 

Era podataka 

Lokus-pokus 

Skyhook Wireless mapira svijet kako 

bi se i vlasnici mobitela mogli služiti 

sve brojnijim uslugama određivanja 

lokacije / Taylor Buley 

Ted Morgan (43) Magellan je našeg doba. Osnovao je i vodi 

Skyhook Wireless, bostonsku tvrtku za mapiranje okoliša, 

tako da se Amerikanci sada i uz pomoć mobitela mogu 

kretati kroz nepoznato... ili samo lakše pronaći najbliži bistro. 

“Naš softver radi i u zatvorenom, a informaciju o lokaciji 

daje u sekundi. U osnovi, to je rješenje problema koje već 40 godina 

imamo s GPS-om”, hvali se Morgan, podsjećajući da sustavi 

globalnog pozicioniranja ne rade baš najbolje unutar zgrada. 

Skyhookov softver instalira se u mobilni telefon, notebook 

ili sličan prijenosnik, i u većini gradova može pokazati korisniku 

gdje se nalazi s preciznošću od dvadesetak četvornih metara. 

Odgovor je na rastuću potražnju za lokacijskim uslugama, trend 

na kojem su procvale i društvene mreže poput Foursquarea i 

Gowalle koje omogućuju članovima da svim svojim prijateljima 

signaliziraju kako su, recimo, upravo stigli u kvartovski kafić. 

Marketingašima i tehnolozima rastu zazubice na samu pomisao 

da bi se jednoga dana svima koji prolaze blizu Starbucksa na 

ovaj način mogao ponuditi kupon s popustom na kapučino. 

Skyhook je sastavio golemu bazu podataka od 50 milijardi 

skeniranih zapisa wi-fi, GPS i signala mobilnih mreža, izradivši 

“zemljopisnu kartu” koja obuhvaća 80 posto stanovnika SADa. 

Da bi se to postiglo, 500 njihovih vozača svakodnevno kruži 

uokolo s laptopima i bežičnim antenama koje odčitavaju sve te 

signale i usklađuju ih s lokacijama. Konačni je cilj na ovaj način 

skenirati sve ceste i gradove svijeta. 

Svojim potencijalnim mušterijama Skyhook smatra proizvođače 

mobilnih telefona i druge potrošačke elektronike. Njihov 

je softver instaliran u stotine milijuna gadgeta, uključujući neke 

netbooke, kamere, a donedavna i sve iPhone, iPode i iPade koje 

je isporučivao Apple. Od travnja Apple ugrađuje u iPhone svoj 

lokacijski softver. Skyhook je u srpnju potpisao ugovor sa Samsungom, 

a njihov softver još otprije ugrađuju Motorola i Dell. 

Kada provjerava gdje se točno nalazi, mobitel s ugrađenim 

Skyhookom traži signal najbližeg tornja mobilne mreže, wi-fi 

čvora ili GPS satelita. Taj podatak šalje u tvrtkin server i u djeliću 

sekunde dobiva povratnu informaciju o svojoj točnoj lokaciji. 

Trostrani pristup bolji je od oslanjanja samo na GPS, kojemu 

katkada treba i nekoliko minuta da odredi lokaciju. No ljudi se 

neprestano kreću, a wi-fi čvorovi niču kao gljive poslije kiše, pa 

tvrtka mora stalno dopunjavati bazu podataka. “Pri tome nije 

najteže pribaviti podatke, nego upravljati tim kaosom”, kaže 

Morgan. 

Licenca za Skyhookov softver košta manje od jednog dolara, 

ali ne puno manje. Može ići i do dva dolara; Morgan ne želi ulaziti 

u detalje. Forbes procjenjuje da bi Skyhook ove godine mogao 

zaraditi oko 25 milijuna dolara. Tvrtka sa 35 zaposlenih, osnovana 

2003. godine, prikupila je 17 milijuna dolara od privatnog 

kapitala. Osim Applea, konkuriraju i divovima poput Googlea 

i Nokije koji nude slične usluge s osloncem na više izvora podataka, 

primjerice na wi-fi čvorove. No Motorola je, naglašava 

Morgan, u travnju odlučila da će radije plaćati Skyhooku nego 

koristiti besplatni Googleov lokacijski softver. 

“Google je naš najveći konkurent”, kaže Morgan, “a naš sustav 

je bolji od njihovog.” 


KAKO NADIGRATI ŠPEKULANTE 

Osveta 

Wall 

Streetu 

OBAMINA FINANCIJSKA REFORMA NEĆE SPASITI ULAGAČE OD 

UOBIČAJENIH OKRUTNOSTI TRGOVANJA VRIJEDNOSNICAMA. 

JEDINI SPAS SU MUDRE ULAGAČKE ODLUKE / NEIL WEINBERG 

SVI MRZE WALL STREET, a jasno je i zašto. Dok svaki šesti otpušteni radnik ne može pronaći posao, 

investicijske banke zapošljavaju na tisuće ljudi. Šef Goldman Sachsa Lloyd Blankfein svoj novi stan na 

zapadnoj strani Central Parka nedavno je platio 26 milijuna dolara – u kešu. A kako vi stojite s otplatom 

svog stambenog kredita? 

Izgleda da u poslovnom središtu Manhattana nikoga ne zabrinjava stanje s hipotekama. Uz 700 milijardi 

dolara pomoći koju je osigurala vlada iz džepa poreznih obveznika, financijska industrija New Yorka 


imala je solidnu 2009. godinu. To je proslavila podijelivši 20 

milijardi dolara bonusa – 124 tisuće po glavi poslovnog bankara, 

analitičara i tajnice unutar industrije, izvijestio je Ured 

newyorškog državnog revizora. Kako su stvari krenule, rekord 

od 191 tisuću dolara iz 2006. mogao bi pasti već uskoro. Svi 

redom – Goldman, JPMorgan Chase, Morgan Stanley i Bank 

of America Merrill Lynch – dobro su zaradili trgujući na burzi 

baš svakog od 63 dana trgovanja u prvom kvartalu ove godine, 

što je dosad neviđen slučaj. Prema prognozama Standard & 

Poora, profiti Wall Streeta u drugom će tromjesečju biti 252 

posto veći od onih u odgovarajućem razdoblju lani. Uzgred, 

kako se drži vaš račun mirovinske štednje? 

Ako ste zabrinuti zbog svoje financijske situacije, 

dobrodošli u klub. Prema anketi koju je proveo Zogby International, 

većina Amerikanaca (62%) smatra da je država 

tijekom krize mnogo bolje postupala s financijašima nego s 

prosječnim građaninom. Nadalje, 63 posto ispitanih ima malo 

ili nimalo povjerenja u Wall Street, a 61 posto smatra da su 

ljudi zaposleni u financijskoj industriji previše plaćeni (vidi 

okvir na kraju teksta). 

Prilično očekivano, sudar izgubljenih iluzija i moćne industrije 

koja čini sedam posto američkog BDP-a urodio je financijskom 

reformom. U zastrašujućoj formi zakonskog akta 

od 2300 stranica, reforma je odgovor na populističke vapaje za 

odmazdom Wall Streetu. No zapravo ne rješava problem. 

Wall Street se bogati dok svi ostali jedva spajaju kraj s krajem 

zato što mu građani to dopuštaju. Prema tablicama koje 

sastavlja osnivač Vanguarda John Bogle, Amerikanci plaćaju 

brokerima, fond menadžerima, hedge fondovima te njihovim 

odvjetnicima, knjigovođama, marketingašima i savjetnicima 

ukupno 539 milijardi dolara godišnje kako bi obrtali kapital. 

To je više nego obilna napojnica u ekonomiji gdje ukupna korporacijska 

dobit iznosi 1,5 bilijuna dolara godišnje, i to u dobroj 

godini. A sve te naknade su nagrada za proizvoljne transakcije. 

Plaćate li skupe usluge nekog aktivno vođenog fonda, 

izvedbom nimalo boljeg od jeftinog indeksnoga? Plaćate li 

svom mirovinskom fondu naknadu za poslove s privatnim 

kapitalom čija izvedba, kad se sve zbroji, nije ništa bolja od 

izvedbe tržišta? Je li tvrtka u čijem odboru sjedite naivni sudionik 

M&A dilova vrijednih taman toliko koliko vrijedi otmjena 

zgrada iz koje su vođeni? Amerikanci moraju shvatiti kako 

su i sami dio problema ako, poput Charlieja Browna, uvijek 

iznova dopuštaju da im Lucy izmakne loptu. 

Puno trgujete? Ako da, momci u Goldmanu, Morganu 

i Merrillu svaki su puta zbog toga još malo bogatiji. Ne treba 

čekati na pomoć Kongresa. Bankama “prevelikim da propadnu” 

novi zakon omogućuje da nastave trgovati derivatima, 

osiguranjima i private equity udjelima dok im bilance podupiru 

porezni obveznici. Dan pošto je Kongres prihvatio razvodnjenu 

verziju zakona, dionice banaka skočile su za dva do četiri posto. 

Bilo je to 25. srpnja, usred tržišnog zatišja. 

Nešto prikrivenija karakteristika reformskog zakona je to da 

prljava mala tajna: rejting 

se dodjeljuje na temelju 

prošlosti, što Ne Jamči prinos 

i u budućnosti 

brokeri i dalje nemaju odgovornost opunomoćenih osoba. To 

znači da svoje usluge ne prodaju onako kako to čine odvjetnici 

ili registrirani financijski savjetnici, nego više kao prodavači automobila 

ili polica osiguranja. Opunomoćeniku interes klijenta 

mora biti ispred vlastitog interesa. On ne bi mogao samo tako 

preporučiti skup financijski proizvod ako se jeftinim postiže 

isti cilj. Ranije verzije reformskog zakona predviđale su za brokere 

status i odgovornost opunomoćenika. Nakon što su lobisti 

obavili svoj posao, ta odredba je svedena na labavu preporuku 

Komisiji za burze i vrijednosnice: SEC bi trebao “proučiti 

učinkovitost sadašnjih standarda pružanja personaliziranih 

savjeta kupcu o ulaganjima u vrijednosne papire”. 

Kome je do toga, može dakle okriviti lobiste. Otkad joj 

je lani zaprijetila mogućnost reforme, financijska industrija 

potrošila je 1,3 milijarde dolara na lobiranje, tvrdi Center for 

Public Integrity. Center for Responsive Politics and Public Citizen 

tvrdi pak da su financijaši unajmili i 42 bivša dužnosnika 

ministarstva financija te 73 bivša kongresnika, među njima 

nekadašnjeg predsjednika Zastupničkog doma Dennisa Hasterta 

te bivše vođe većine u Senatu i Zastupničkom domu, Roberta 

Dolea i Trenta Lotta odnosno Richarda Armeyja i Richarda 

Gephardta. Najviše lobista unajmio je Citigroup, kojem 

su porezni obveznici prethodno sa 45 milijardi dolara pomogli 

da ne potone. 

No možda bi svaki građanin trebao dio krivnje preuzeti na 

sebe. Postoje fiducijarni savjetnici koji su tu zato da odgovaraju 

na pitanja, a postoje i ovlašteni investicijski savjetnici. Oni 

ne uzimaju proviziju od prodaje financijskog proizvoda, nego 

naplaćuju po satu ili dobivaju godišnji postotak. To nije slučaj 

s 530 tisuća prodavača polica osiguranja u SAD-u, kao ni s 

mnogima od 633 tisuće registriranih financijskih predstavnika 

zaposlenih u brokerskim tvrtkama. Pomoć fiducijarnog savjetnika 

neke velike financijske kuće treba posebno zatražiti i 

unaprijed dogovoriti naknadu za koju će ta kuća nastupati kao 

vaš opunomoćenik. 

A evo i oblika ulaganja kod kojih je klijent najčešće lak plijen 

tržišnih vukova. 

Uzajamni fondovi 

Kada je riječ o bogaćenju na račun klijenta, američka 11 

bilijuna dolara teška industrija uzajamnih fondova gotovo i 

nema premca. Ubirući na ime troškova prosječno 0,81 posto od 

novca koji im je povjeren (razmjerno veličini fonda), godišnje 


KAKO NADIGRATI ŠPEKULANTE 

zarade 89 milijardi dolara. Visoke naknade njihovih menadžera 

odraz su težnje ulagača da rezultatima svojih ulaganja nadmaše 

rezultat tržišta. No ulagači ne postižu taj cilj. U proteklih deset 

godina (opet razmjerno veličini fonda) prinos aktivno upravljanih 

fondova nije bio bolji od tržišnog prosjeka. 

Jeftina alterntiva su indeksni fondovi koji mehanički kupuju 

sve dionice određene vrste. Lako ih je naći. Ovisno o 

visini uloga, Fidelity ili Vanguard nude udjel u fondu vezanom 

uz neki indeks već za 0,07 posto godišnje. Valutni fondovi 

Vanguarda ili State Streeta klijentima nude jednako povoljne 

uvjete čak i bez obzira na visinu uloga. 

Unatoč razlici u cijeni, menadžeri aktivno upravljanih 

fondova privuku više od 90 posto novca koji se ulaže u fondove. 

Kako im to uspijeva? Tako što regrutiraju brokere koji 

promiču njihov proizvod i uvjeravaju samouke ulagače da će, 

uz dobru naknadu, postići izvanredan prinos na njihov novac. 

Ljudima se u svakom trenutku nudi golem izbor fondova 

i preko medija, od Morningstara do – priznajmo – Forbesa i 

njegovih A+ i A rejtinga. 

Prljava mala tajna te vrste ocjenjivanja: rejting se dodjeljuje 

na temelju dosadašnjih rezultata. “Prinosi ostvareni u prošlosti 

slab su ili nikakav pretkazatelj budućeg ponašanja fonda”, piše 

Christine Benz, Morningstarova direktorica personalnih financija. 

Nadoknađujući štetu, ulagači ulažu i povlače novac iz 

fondova u najgorem mogućem trenutku. 

Apostol indeksiranja John Bogle proučio je rezultate 200 

uzajamnih fondova s najvećim priljevom gotovine u desetljeću 

do 2005. godine, tijekom kojeg se zbio bum i procvat 

tehnoloških kompanija. Prinos tih fondova u promatranom 

je razdoblju bio neznatno slabiji od ukupne izvedbe indeksa 

Standard & Poor’s 500 - iznosio je 8,8 posto godišnje prema 

9,2 posto za S&P. (Riječ je o prinosu nakon plaćanja nakna- 

FINANCIJSKO LUDILO 

Baratanje novcem danas je golemi biznis 

8% 

6 

4 

2 

Udio financijske industrije u američkom BDP-u 

0 

1850. 1900. 1950. 2005. 

Izvor: “Wages and Human Capital in the U.S. Financial Industry: 1909–2006” , travanj 2010., 

autori: Thomas Philippon (New York University) i Ariell Reshef (University of Virginia) 

da, što znači da je rezultat fondova zapravo bio malo bolji od 

izvedbe tržišta. Drugim riječima, profesionalno upravljanje 

novcem ipak nešto vrijedi, ali ne onoliko koliko ga fondaši 

zaračunavaju svojim klijentima). 

Zaostatak od 0,4 posto i nije neka tragedija. U stvarnom 

životu, međutim, rezultat je bio mnogo lošiji od 8,8 posto 

godišnje. Toliko bi ulagač dobio da je svoj novac stavio u fond 

na samom početku desetogodišnjeg razdoblja i tamo ga ostavio 

do isteka tog vremena. No ljudi nisu tako postupali. Ulagali 

su prekasno i masovno se povlačili iz fondova nakon tržišnih 

padova. Stvarni rezultat (tzv. vagani prinos) što su ga ostvarili, 

zato se sveo na 2,4 posto godišnje. 

Brokeri i fond menadžeri prošli su mnogo bolje. Prema 

Bogleu, zaposlenici onih 200 fondova zaradili su oko 20 milijardi 

dolara. “To je poput kasina”, kaže Bogle. “Bruto prinos 

minus troškovi trgovanja, jest jednako neto prinos. Trading je 

cijeđenje neto zarade iz društva.” 

Leteći 

start 

Što izravno, što neizravno, 

Wall Street godišnje izvlači 

stotine milijardi dolara iz 

džepova ulagača. Zauzvrat im 

pruža jedva prosječne prinose, 

pretjerana obećanja i apsurdnu 

složenost procedure, a usto 

uglavnom ne mari za njihove 

interese kada je riječ o prikladnim 

financijskim proizvodima. No, Wall 

Street nije nepobjediv. Može ga 

se nadigrati njegovim vlastitim 

oružjem. 

NE SLUŠAJTE GLASINE. Kokteli 

i web-stranice za ulagače bruje 

o ulaganjima koja će se isplatiti 

i onima koja će propasti. 

Logika tih naklapanja najčešće 

je čvrsta – i pogrešna. Sjećate se 

kako je početkom godine dolar 

proglašavan sigurnim gubitnikom? 

Da biste zaradili na duži 

rok, ne pokušavajte pogoditi 

buduća tržišna kretanja, nego 

napravite razborit izbor dionica, 

obveznica i druge imovine, i držite 

se tog izbora. 

ULAŽITE U INDEKSE. Ulagači 

zarađuju posjedovanjem imovine 

kojoj će tržište s vremenom 

povećati vrijednost. Špekulanti 

nastoje nadmašiti zaradu koju 

JACOB THOMAS ZA FORBES 


Hedge fondovi 

Želite li ući među Forbesovih 400 najbogatijih, evo jednostavnog 

recepta: 1. osnujte hedge fond; 2. izvedbom nadmašite 

tržište. Uspijete li, to će značiti ili da ste pametni ili da ste 

jednostavno imali sreće. Na prošlogodišnjoj listi bilo je 38 

bogataša koji su se obogatili na hedge fondovima i privatnim 

partnerstvima. Za primjer kako se u tom biznisu razmišlja 

uzmimo neimenovanu private equity kompaniju koja je nedavno 

tražila vanjske suradnike da joj pomognu otvoriti webportal 

na temu “Kako zaraditi putem alternativnih oblika 

ulaganja”. No zarada o kojoj je riječ ne odnosi se na ulagače, 

nego na njihove savjetnike. Jedno od predloženih područja 

istraživanja bilo je “Kako prosperirati u doba kad telefoni imaju 

opciju ‘isključi pozivatelja’?”. 

Visoke naknade koje prate hedge fondove, robno trgovanje 

i ulaganja privatnog kapitala – u pravilu dva posto od 

uloženog iznosa godišnje plus 20 posto od zarade – ulagačima 

se opravdavaju otprilike ovako: “Tih dva posto jedva pokriva 

naše režijske troškove. Inače zarađujemo samo onda kada 

zarađujete i vi.” Zvuči fer, samo što oni vama ne plaćaju 20 

posto rabata ako ostvare gubitak. Povjerite pola svog novca 

geniju koji će ostvariti 40-postotnu zaradu, a pola šeprtlji koja 

će nabiti 40-postotni gubitak – i vi ste na nuli. Osim što jednom 

od one dvojice dugujete debeli honorar. 

Studija dvojice profesora financija s Yalea i Vanguardovog 

ekonomista proučila je postupke savjetnika za trgovanje 

robama tijekom proteklih 14 godna. Utvrđeno je da su klijenti 

ostvarivali prinos od 5,4 posto godišnje, ali je njihova 

zarada nakon isplate naknada iznosila samo 0,9 posto. Kako 

su savjetnici u tim osrednjim poslovima izmuzli od ulagača 

4,5 posto godišnje? Jednostavno. Naplaćivali su dva posto na 

ime režijskih troškova. Srećkovići su dobili i masne naknade 

za visoke prinose, ali oni koji su loše ulagali nisu platili ništa 

za ostvarene gubitke. Ulagač bi zaradio cijelih 5,4 posto ili tek 

neznatno manje da je uložio novac u dobro diverzificirane terminske 

poslove. No broj ulagača u robne indekse je zanemariv. 

U tome nema seksepila, a nema ni načina da broker zaradi za 

život preporučujući takve poslove. 

Trgovac terminskim ugovorima koji je naletio na zlatnu 

žilu, lako će namamiti ulagače. No savjetnici za robno trgovanje 

(CTA) ne moraju otkrivati svoje rezultate čak ni industrijskim 

bazama podataka koje ih prate, pa to i ne čine, osim 

ako vijest nije povoljna. “Čini se da CTA opstaju unatoč lošim 

rezultatima jer nema tržišne discipline proizašle iz vjerodostojnih 

informacija”, kažu autori studije. “Imamo dokaze da 

loše iskustvo ulagača s tom vrstom savjetnika nije općepoznata 

stvar.” 

Za upravljače novcem – barem za onu polovicu koja uspije 

MAJSTORI NAPLAĆIVANJA 

U porastu su i prihodi na Wall Streetu 

Plaće u financijskoj industriji 

prema prosjeku plaća u SAD-u 

1,8 

1,6 

1,4 

1,2 

1,0 

1909. ‘20. ‘30. ‘40. ‘50. ‘60. ‘70. ‘80. ‘90. ‘00. ‘05. 

Izvor: “The Evolution of the U.S. Financial Industry from 1860 to 2007: Theory and 

Evidence”, autor: Thomas Philippon (New York University) 

donosi tržište. Wall Street 

se nada da ćete vi postupiti 

upravo tako. Stvorio je golemu 

industriju aktivno upravljanih 

fondova, terminskih ugovora, 

opcija i proizvoda s efektom 

poluge, koja ukupno gledano ne 

daje prinose veće od tržišnih. 

Raspolažete li uvjerljivim dokazom 

da to možete izvesti, bilo 

osobno ili uz pomoć unajmljenog 

profeionalca, samo naprijed. No 

ako se samo nadate da možete, 

ne dajte se uvući u žrvanj. Igrajte 

na tržišni prosjek kupujući 

jeftine udjele u indeksnim ili 

valutnim fondovima, na koje se 

usto plaća i manji porez. 

OVLASTITE EKSPERTA Ako niste 

financijski stručnjak, a voljni ste 

platiti određen iznos za stručnu 

pomoć, najprije se uvjerite 

da osoba koja vam pomaže 

pretpostavlja vaš interes svojem 

interesu. Takvih je malo među 

brokerima i agentima osiguranja. 

Možda se i predstavljaju 

kao savjetnici, no većinom su 

trgovci čija je maglovita 

službena dužnost prodati vam 

“odgovarajuće” proizvode. 

Upravo suprotno, opunomoćenik 

mora paziti ponajprije na vaš 

interes. Registrirani ulagački 

savjetnici imaju fiducijarnu 

odgovornost. Do nijh ćete doći 

tako da prijeđete s plaćanja 

provizije na plaćanje naknade 

nekoj tradicionalnoj tvrtki koja 

trguje vrijednosncama. Sastavite 

pisani sporazum – i pregovarajte 

o naknadi. 

PRIZNAJTE POGREŠKE. Ulaganje 

je igra izgleda, vjerojatnosti. 

Nažalost, u pravilu nerado 

priznajemo da posjedujemo 

gubitničku imovinu i teško 

smanjujemo gubitke. A ta se 

krama zapravo da kapitalizirati: 

američki ulagač trebao bi takvu 

imovinu prodati, jer gubitak 

može iskoristiti za otpis i do tri 

tisuće dolara godišnjeg poreza 

na prihod te neograničen iznos 

eventualne buduće zarade. 

DRŽAVI DAJTE ŠTO MANJE. 

Osim alokacije sredstava, iznos 

poreza vjerojatno je najvažnija 

stvar o kojoj ovisi vaša zarada. 

Većini Amerikanaca je napametnije 

voditi oporeziva ulaganja 

(udjeli u obvezničkim 

fondovima, nekretninskim 

trustovima...) na mirovinskim 

računima. Ta im se sredstva 

ne oporezuju sve dok ih ne 

podignu. Udjele u dioničkim i 

novčanim fondovima najbolje je 

držati na oporezivim računima 

jer, kako smo rekli, eventualni 

gubici na lošoj imovini mogu se 

iskoristiti za plaćanje manjeg 

poreza na dobit od dobre 

imovine. Vrijedni udjeli mogu 

se iskoristiti i za donacije, 

poklon siromašnim rođacima ili 

oporučnu ostavštinu. —N.W. 


Kako nadigrati špekulante 

nadigrati tržište – nasumičnost je, dakle, karta za bogaćenje. 

Drugi je dobar trik iskoristiti efekt poluge: kupi uz maržu kad 

cijene dionica rastu; izvedba će biti bolja od izvedbe tržišta i 

donijeti ti zasluženih 20 posto. No što ako naletiš na medvjeđi 

trend? Peh... Ali novac je ionako bio klijentov. Stephane Fitch 

iz Forbesova dopisništva u Chicagu istražio je tu pojavu na 

primjeru ulaganja mirovinskih fondova u nekretnine, u temi 

koju je američki Forbes donio 2008. godine. Voditelji fondova 

kupovali su po prilično visokoj cijeni nekretnine sasvim osrednje 

vrijednosti s obzirom na rizik i ostvarivali prividnu dobit. 

Šef Yaleove nadarbine David Swensen dokazao je to isto na 

primjeru privatnog kapitala. Rezultati koji su zbog učinka poluge 

tek prividno bolji od izvedbe tržišta mogu se nadmašiti, 

i to uz manji trošak, kupnjom udjela u indeksnim fondovima 

uz maržu. 

Rente 

Svežnjić udjela u uzajamnom fondu umotan u malo 

osiguranja i nešto rente s odgodom plaćanja poreza, može se 

kupiti od brokera i prodavača polica osiguranja koji unaprijed 

naplaćuju i do osam posto provizije. Jedan od ključnih mamaca 

je odgoda plaćanja poreza na dobit. No mnogi od tih rentnih 

aranžmana nedopustivo su skupi uz godišnju naknadu od dva 

do tri posto vrijednosti uložene imovine, tako da nema smisla 

voditi ih na nekom od računa s poreznom odgodom. Plaćali 

biste puno za olakšicu koju već ostvarujete. 

SEC opominje ulagače da takvim potezom “neće ostvariti 

nikakve dodatne porezne pogodnosti”. Regulatori financijskog 

tržišta upozoravaju da varijabilna renta na računu koji uživa 

poreznu olakšicu “možda nije dobra zamisao, a svakako 

povjerite pola novca geniju, 

a pola šeprtlji i kao rezultat 

bit ćete na nuli - koliko jedan 

zaradi, drugi će izgubiti 

uključuje plaćanje naknade brokeru i prodavaču osiguranja.” 

Ali, tko ih sluša? Unatoč upozorenjima, Amerikanci su u prvom 

tromjesečju ove godine na svoje račune s olakšicom prebacili 

varijabilnih renti vrijednih 22 milijarde dolara, ili 67 

posto od ukupnog iznosa, objavio je Morningstar. Djelić toga, 

otprilike jedan posto, ima smisla. Toliko je naime kupaca pretvorilo 

rentu, isplaćenu u cijelosti, u svoj doživotni izvor prihoda. 

Ostatak je bačen novac. 

I tako, Wall Street se bogati dok obični Amerikanac jedva 

spaja kraj s krajem. Potraži li krivca, mogao bi ga pronaći i u 

ogledalu. A potom bi mogao uzvratiti udarac Wall Streetu s 

nekoliko jednostavnih, pametnih odluka o ulaganjima. 

Kriza povjerenja 

Amerikanci ne vjeruju Wall Streetu... 

71 % 

SMATRA DA JE 

FINANCIJSKA INDUSTRIJA 

IMALA KLJUČNU ULOGU U 

IZAZIVANJU RECESIJE 

…a nemaju 

ni previše 

povjerenja u 

Washington 

Izvor: Zogby International. 

63 % 

MALO ILI NIMALO NE 

VJERUJE WALL STREETU 

62 % 

MALO ILI NIMALO NE 

VJERUJE SAVEZNOJ VLADI 

61 % 

VJERUJE DA SU ZAPOSLENI 

U FINANCIJSKOJ INDUSTRIJI 

PREVIŠE PLAĆENI 

62 % 

TVRDI DA VLADA TIJEKOM 

KRIZE BOLJE POSTUPA S 

FINANCIJSKOM INDUSTRIJOM 

NEGO S AMERIČKIM 

GRAĐANINOM 


financije 

Dolar signalizira 

nevolje na vidiku 

Ako je impresivna izvedba američkog dolara u prvoj polovici godine znak 

povjerenja deviznog tržišta u američko gospodarstvo, onda je aktualni tijek 

događaja potvrda poljuljanog optimizma ulagača / Mario Gatara 

Tempo gospodarskog oporavka, u znatnoj mjeri uvjetovan i ubrzanom 

stabilizacijom domaćeg financijskog sustava (na razvalinama 

Bear Stearnsa i Lehman Brothersa), vjerojatno je razoružao 

i najveće skeptike, otvorivši put munjevitom napredovanju 

američke valute. U samo šest mjeseci vagani indeks dolara (USD 

TWI), čija je izvedba uvjetovana strukturom vanjskotrgovinske bilance, 

ubilježio je uistinu impresivnih 20 posto rasta, signalizirajući uvjerljivu 

dominaciju dolara u odnosu na najbližu konkurenciju. 

No ako je relativna izvedba valute odraz snage pojedine ekonomije 

(određujući u velikoj mjeri proces kreiranja monetarne politike), američko 

gospodarstvo posljednjih mjeseci kao da gubi dah. Jer u nepuna tri mjeseca 

USD TWI je ostao bez 10 posto svoje vrijednosti i stvari se više ne čine onako 

idiličnima kao prije samo nekoliko mjeseci. Doduše, slabljenje dolara 

moglo bi biti signal (uobičajene) korektivne faze koja slijedi nakon perioda 

snažnog rasta, no sve je više dokaza koji upućuju na zaključak kako je rasplet 

na deviznom tržištu tek najava onoga (lošeg) što će tek uslijediti. 

Realan tečaj dolara najbolje pokazuje svu silinu nagle 

promjene trenda koji je bitno pojeftinio američku valutu 

Snovi o paritetu sve su dalje od realizacije ... ... dok dolar tone ispod 85 jena . . . ... a franak opet djeluje kao ‘siguran zaklon’ 


financije 

Kriza je užasna stvar koju 

nipošto ne bi trebalo potratiti.” 

Autor ovog famoznog 

citata je američki ekonomist 

Paul Romer, čija su 

razmišljanja u jeku globalne ekonomske 

krize prigrlili brojni ekonomisti, 

ali i političari, glasno proklamirajući 

korjenite reforme. Kako to obično biva, 

hrvatske političke strukture za to su vrijeme 

bile previše zabavljene “važnijim” 

stvarima, te im je ovako jednostavna 

misao naprosto – promakla. U tolikoj 

mjeri da bi istaknuti predstavnici te 

iznimno povlaštene kaste (bez obzira 

na stranački predznak) vjerojatno bili 

među najpozvanijima da napišu vodič 

na temu “Kako potratiti krizu”. 

Kriza je, naravno, idealno vrijeme 

za reforme, u prvom redu javnih 

službi i uprave, s ciljem postizanja nižih 

troškova i veće učinkovitosti državne 

administracije. Od svega toga u ovih 

smo godinu-dvije vidjeli malo ili nimalo. 

Ma koliko na prvi pogled zvučalo 

paradoksalno, to je zapravo sasvim u 

skladu sa zdravom logikom. Nagon za 

samoodržanjem svih političkih garnitura 

i opcija upravo je najjači pri samom 

kraju mandata, pa je od političara 

posve iluzorno očekivati da nas bolnim 

rezovima (koliko god neophodni ili 

neminovni bili) uvedu u predizbornu 

kampanju. Možda politika pod utjecajem 

drevnih učenjaka izgleda ponešto 

drukčije, makar i u tom slučaju stvari 

Škola lošeg kuhanja 

Nakon niza nespretnih poteza u segmentu porezne politike, na red je čini se 

došla i zlatna koka hrvatskoga gospodarstva - bankarska industrija / Mario Gatara 


ponekad odu u suprotnu krajnost. O 

tome najbolje mogu posvjedočiti japanski 

birači, koji nemaju ama baš nikakve 

koristi od prakse “časnog” odstupanja s 

vlasti zbog koje se premijeri mijenjaju 

kao na traci. 

U krajevima zemaljske kugle “cijepljenima” 

od istočnjačke filozofije iskonski 

nagon za opstankom nije pak donio 

ništa dobroga. U potpunoj je koliziji 

s potezima koje nameće gospodarska 

kriza, na najbolji način pokazujući koliko 

su, barem u hrvatskom primjeru, 

bili u krivu gorljivi protivnici prijevremenih 

izbora. Ta teza nema nikakve 

veze s političkim predznakom aktualne 

administracije, jer je prilično izvjesno 

da bi stvari izgledale jednako i kada 

bi sadašnja pozicija i opozicija zamijenile 

mjesta. Vjerojatno su se takvim 

rezonom vodili i zagovornici kontinuiteta, 

pretpostavljajući pragmatične 

razloge utjecaju vlastitih političkih 

preferencija. Njihovi argumenti doista 

imaju smisla, budući da bi prijevremeni 

izbori donijeli nove troškove i 

potpuno paralizirali sve razine vlasti, 

a u konačnici iznjedrili i posvemašnju 

krizu odlučivanja. No ipak se teško oteti 

dojmu kako su protivnici prijevremenih 

Ekonomski prosperitet 

proizlazi iz boljih 

recepata, nipošto 

iz bjesomučnog 

neinventivnog 

nakuhavanja, tvrdi Paul 

Romer. A sve što smo 

mi dosad mogli kušati 

prilično je neukusna 

krumpir salata 

izbora naprosto podcijenili taj nagon 

za samoodržanjem (u određenoj mjeri 

uvećan nekompetentnošću). 

To je najlakše uočiti na primjeru 

državnog proračuna koji već sada (a 

kraj godine još je daleko) djeluje poput 

kule od karata izgrađene na temeljima 

odveć optimističnih pretpostavki i 

lažnih nada, bez uvažavanja grube realnosti. 

Prije nešto manje od godinu 

dana u Forbesu smo o tome naširoko 

lamentirali, ali se stvari svejedno nisu 

značajnije promijenile. Ispod jedne 

od fotki na kojima, puni entuzijazma, 

poziraju premijerka i ministar financija, 

stajao je tekst: “Definiranjem proračuna 

za iduću godinu Jadranka Kosor i Ivan 

Šuker napokon bi morali preuzeti nekakvu 

odgovornost.” Je li se to i dogodilo, 

ostavljamo čitateljima na prosudbu. 


A što bi tek bilo 

da ih on ne gleda?: 

Željko Rohatinski, 

guverner HNB 

Između Romera i hrvatskih 

političara postoji ipak jedna zanimljiva 

poveznica, koju bismo mogli promatrati 

kroz prizmu kulinarskih doskočica 

premijerke Kosor. Kako kaže Romer, 

uspoređujući gospodarstvo s kuhinjom, 

“povijest nas uči da ekonomski rast i 

prosperitet proizlaze iz boljih recepata, 

a nipošto kao rezultat bjesomučnog 

neinventivnog nakuhavanja”. Hrvatska 

se Vlada uporno drži potonje prakse, a 

ali Vlada to gleda iz sasvim drukčije 

perspektive, pokušavajući ugrabiti i 

najmanju priliku kad je u pitanju prihodovna 

strana proračuna. No kako 

se ekonomska kriza ponajprije vrti oko 

slabašne domaće potrošnje, to je zerosum 

game, pa se uzimanjem na jednoj 

strani (putem kriznog poreza) gubi na 

drugoj (slabijom potrošnjom). Formalan 

izgovor za to su navodno fiksne 

pozicije u proračunu zbog kojih je, opet 

Ili, ako već moraš, neka to bude ulaganje 

u budućnost, dodali bi mnogi. 

A kad stvari odu stranputicom i 

polako izmaknu kontroli, nezgrapno 

prekrajanje poreznog sustava postaje 

posve uobičajena rutina. Na tom tragu je 

i najnovija ideja o nametanju nekakvog 

posebnog poreza bankama, koje imaju 

tu (ne)sreću da raspolažu određenim, 

uvjetno rečeno, viškovima. Sukladno 

uobičajenom uzroku ponašanja, o toj 

Propali mastodonti i gubitaši koji su opstali uz pomoć iz proračuna sada 

bi mogli biti nagrađeni i činjenicom da dodatni nameti neće pogoditi 

njih, već one koji uspješno posluju. U ovom slučaju banke 

sve što smo dosad imali prilike kušati je 

prilično neukusna - krumpir salata. 

U ovoj situaciji naizgled i nema na 

raspolaganju previše sastojaka od kojih 

bi mogao nastati nekakav dobar recept. 

No, da baš i nije tako pokazala je sama 

Vlada, ponajprije nes(p)retnim petljanjem 

po poreznom sustavu koje ama baš 

nikoga nije usrećilo, i što je još važnije, 

nije previše pomoglo u krpanju sve 

veće rupe u državnom proračunu. Eksperimentiranje 

s porezom na dodanu 

vrijednost, a potom i kriznim porezom 

te nizom poreznih olakšica, pokazuje 

da već u segmentu porezne politike 

postoji priličan prostor za manevar, 

navodno, ideju o značajnijem rezanju 

troškova nemoguće realizirati. I onda 

se, eto, Vlada ponaša poput velikog 

broja hrvatskih građana, tonući sve dublje 

u minus. Razlika je tek u činjenici 

da građani zasad plaćaju puno skuplje 

kamate za dopušteno prekoračenje, no 

kako je krenulo, s učestalim emisijama 

obveznicama i to bi se moglo promijeniti. 

A sve skupa u potpunoj je suprotnosti 

sa zdravom logikom, odnosno elementarnim 

principima financija kakvi 

se mogu naći u bilo kojoj self-help knjizi 

na tu temu. Proslavljeni američki autor 

(moralno upitnih kvaliteta) Robert Kiyosaki 

sažeo je to u vrlo jednostavnu 

misao: “Ne troši više no što zarađuješ”. 

su se temi odredili svi oni koji – ne 

odlučuju. Vladini savjetnici uglavnom 

su protiv tog prijedloga (ili barem hine 

da su protiv), a negativno mišljenje dao 

je i guverner Rohatinski, istaknuvši kako 

“korist od uvođenja poreza na banke 

može biti relativno mala, a potencijalna 

šteta vrlo velika”. Na suprotnoj su strani 

koalicijski partneri sa šačicom saborskih 

zastupnika koji pokušavaju zaraditi 

pokoji politički bod, ali o kojima ovisi 

opstanak Vlade. 

Imajući samo tu činjenicu u vidu, 

čini se da je posve jasno kako će se stvari 

dalje razvijati. Više od dvije milijarde 

kuna dobiti (prije oporezivanja) 


financije 

domaćih banaka samo u prvih šest 

mjeseci ove godine zamaman su plijen, 

koji će Unicredit, Intesa i ostali na 

kraju vjerojatno ipak morati podijeliti s 

Vladom. A to otvara brojna pitanja. Najprije 

ona suštinske naravi. Jer ne samo 

da nije korektno kažnjavati kompanije 

(u ovom slučaju banke) koje profitabilno 

posluju, već se time šalje i posve 

pogrešna poruka u zemlji koja obiluje 

propalim mastodontima i gubitašima. 

Većina njih, makar i na izdisaju, nekako 

je (čitaj: uz izdašnu pomoć iz proračuna) 

sve ove godine opstajala, a sada bi, eto, 

mogli biti nagrađeni i činjenicom da 

dodatni nameti neće pogoditi njih, već 

one koji uspješno posluju. 

Ako se pak povedemo za globalnom 

inicijativom koja banke, koristeći 

neprijateljski nastrojeno javno mnijenje, 

polako gura na brisani teren, ostaju za 

razmatranje tek tehnička pitanja. I, naravno, 

dvojbeni motivi takvog poteza. Jer 

u razvijenim se zemljama o porezu na 

banke razmišlja isključivo u kontekstu 

gorkih iskustava subprime krize i kaosa 

koji je potom eskalirao. Cijena koju 

su platili porezni obveznici najvažniji 

je motiv te inicijative, pa bi se sredstva 

prikupljala za neke buduće krize. 

U hrvatskom je slučaju ključni motiv 

puno prizemniji: naprosto valja (na sve 

moguće načine) popuniti proračun. 

A ta se činjenica izravno naslanja na 

nesigurnost koju u korporativnom sektoru 

izazivaju česte promjene poreznog 

okvira. Zemlja koja često mijenja porezne 

propise, osobito ako su promjene 

motivirane kratkoročnim potrebama, 

teško može opravdati etiketu stabilne 

tržišne ekonomije (kao da i bez toga 

održavanje imidža atraktivne destinacije 

za strani kapital nije dovoljno 

izazovno). 

Situaciju bi donekle olakšala realizacija 

globalne inicijative i stvaranje 

uniformnog okvira u kojem bi banke 

djelovale. Prijedlog dužnosnika MMF-a 

podrazumijeva porez na pasivu banaka, 

a iznimno i na specifične financijske 

instrumente kojim bi se dodatno opor- 

ezivao rizik. 

Ali to nas i dalje ne lišava lokalnih 

implikacija. Većina promatrača ne skriva 

strah da bi se porez lako mogao prenijeti 

na leđa bankovnih klijenata. Bila bi 

to Pirova pobjeda za građane koji se u 

jeku krize osjećaju posve nemoćno, a 

banke doživljavaju kao kakve kulake (ili 

robovlasnike), te bi veliki broj njih vjerojatno 

bezrezervno podržao uvođenje 

poreza (otuda, očito, proizlazi i interes 

političara). Mogućnost daljnjeg rasta kamatnih 

stopa nije jedini problem što ga 

novi nameti neminovno otvaraju. Valja 

uzeti u obzir i mogućnost smanjenja 

broja radnika u sektoru (trenutačno je 

oko 36 tisuća zaposlenih u financijskim 

djelatnostima, ili nešto više od 3% ukupnog 

broja zaposlenih u RH). 

Sve to, naravno, ako se Vlada uspije 

oduprijeti pritiscima banaka koje su 

Australsko iskustvo 

vrlo izdašni kreditori javne potrošnje i 

kao takvi vjerojatno na speed dial listi 

ministra Šukera, što im daje iznimno 

veliku moć. A na kraju, ako novi porez 

u nekom obliku doista zaživi, Vlada 

opet može ostati kratkih rukava. Kako? 

Ako osnovica za obračun poreza bude 

izdašna dobit banaka, one bi to mogle 

kompenzirati većim troškovima i smanjenjem 

dobiti. Mogućnosti je napretek. 

Dovoljno je tek spomenuti zastrašujući 

broj nekretnina koje, u svojstvu kolaterala, 

leže u aktivi banaka. Otpisom 

nenaplativih potraživanja i povećanjem 

rezervacija za rizične plasmane, u uvjetima 

užasavajuće stagnacije (u najboljem 

slučaju!) na tržištu nekretnina vrlo bi se 

učinkovito smanjila dobit, a banke bi 

se istodobno riješile dijela balasta koji 

ih opterećuje i kojeg se inače neće tako 

skoro riješiti. 

Stvari je moguće gledati i iz ponešto drukčije perspektive, pa povući paralelu s 

australskim primjerom. Vlada u Canberri nedavno je odlučila opaliti po džepu velike 

rudarske kompanije, uvodeći zaseban porez (mining super-tax) koji će značajno uvećati 

njihove troškove poslovanja. Pritom su mali igrači izuzeti od pojačane porezne presije iz 

vrlo jednostavnog razloga – oni si to ne mogu priuštiti. Za razliku od velikih, koji su najprije 

srušili premijera Rudda, a potom ni novu premijerku Juliju Gillard nisu štedjeli kritika, prijeteći 

zatvaranjem velikih projekata iako je i jednima i drugima bilo jasno da se to, zbog milijardi 

dolara investicija, vjerojatno neće dogoditi. Na kraju je postignut kompromis i početni prijedlog 

je ublažen, čime je Australija kapitalizirala svoju poziciju jednog od najbogatijih nalazišta 

mineralnih bogatstava u svijetu. 

No sektorski orijentiran pristup u hrvatskom je slučaju praktično nemoguće opravdati, jer 

domaće tržište, iz perspektive inozemnih banaka, ni u kom slučaju nije nenadoknadivo niti 

tako bitno da ga se ne bi moglo zaobići. Zato ne bi prošle ni diskriminacijske odredbe kojima 

se radi podjela na velike i male, a još uvijek ostaje i pitanje ustavnosti takve odluke kada je 

riječ o bankama. Jer za razliku od Hrvatske, u članku IV. australskog ustava stoji odredba po 

kojoj parlament ima mogućnost zasebne metodologije oporezivanja prirodnih bogatstava. 

Iz australskog iskustva valja povući još nekoliko pouka. Za početak, novim će se porezom na 

australske rudare vjerojatno najviše okoristiti - Kanada. Tamošnjim dužnosnicima uopće ne 

pada na pamet podizati stope poreza za korporativni sektor, pa bi mnogi rudari mogli usporiti 

investicije u Australiji, a istodobno podebljati svoje aktivnosti u rudama također vrlo bogatoj 

Kanadi. Analogno tome, ako se ideja o globalnom porezu na banke u konačnici raspline 

(igrom slučaja, Kanada je najglasniji protivnik te inicijative), niti jedna od zemalja koje su 

spremne uvesti ga unilateralno ne može računati na ubiranje značajnijeg iznosa koji bi 

domaći bankovni sektor u konačnici učinio znatno manje konkurentnim. To bi najbolje mogao 

pokazati primjer Mađarske, koja bi u ovoj godini na ime novog poreza (na aktivu banaka) 

trebala prikupiti oko 700 milijuna eura. S druge pak strane, znakovit je i primjer Velike 

Britanije koja je ostala usamljena među članicama skupine G7, zbog čega je konačni prijedlog 

dodatnog poreznog opterećenja bio znatno manjih proporcija. Procjene naime upućuju na 

godišnji prihod od oko dvije milijarde funti godišnje, što je za iznimno moćnu bankarsku 

industriju na Otoku doista prava sitnica. 


Sajam zapošljavanja 

u Chicagu: Ispunjavanje 

prijave za posao danas 

je najčešća aktivnost 

Amerikanaca 

Druga strana medalje 

Prognoze analitičara sa svakom 

su idućom objavom sve 

‘tanje’, sugerirajući produljeni 

gospodarski oporavak kakav 

obično predstavlja famozna U 

krivulja / Mario Gatara 

Već mjesecima uporno ponavljajući tezu o “godini 

s dvije posve različite polovice”, Nouriel Roubini 

zvuči poput kakve pokvarene ploče, ali na tragu 

razočaravajućih brojki američkog ministarstva 

trgovine sve je više onih koji su spremni prikloniti 

se tmurnim prognozama. Nakon 3,7% 

rasta u prvom, stopa rasta BDP-a u drugom je 

kvartalu skliznula na 2,4% (prognoze su upućivale na rast od 

2,6%), posluživši kao ne osobito ohrabrujuća uvertira u drugu 

polovicu godine koja će, tvrdi Roubini, obilovati izazovima. Time 


se polako nazire i odgovor na dileme u pogledu fiskalnog 

stimulansa koji se jednostavno “istrošio”, prerano da bi 

učvrstio relativno krhak gospodarski oporavak. 

Prostor za manevar u okviru monetarne politike 

vrlo je ograničen, a ankete sugeriraju duboku podijeljenost 

nacije kada je u pitanju upotreba instrumentarija 

koji Bijela kuća ima na raspolaganju, što znači da 

predsjednik Obama neće imati nimalo jednostavan zadatak 

u pokušaju da mjerama fiskalne politike osigura 

dugoročno održiv rast. Većina Amerikanaca smatra da 

bi prioritet aktualne administracije trebalo biti smanjenje 

nezaposlenosti. No zato se konsenzus vrlo brzo topi 

na pitanju budućeg kursa fiskalne politike. Dok jedni vjeruju 

da bi Bijela kuća trebala učiniti sve ne bi li domaću 

ekonomiju osovila na noge, drugi zaziru od daljnjeg 

zaduživanja, tvrdeći kako se proračunski deficit potpuno 

oteo kontroli. Pretpostavimo li da će se raspoloženje 

birača ravnomjerno preslikati na stavove predstavnika 

političke garniture, postaje jasno kako bi se rasprava o 

idućim potezima mogla protegnuti unedogled, dodatno 

produžujući agoniju. A bez fiskalnog stimulansa situacija 

postaje znatno teža, baš kao što već odavno upozorava 

Roubini. 

Još prije nekoliko mjeseci 

njegova je teza nailazila na 

prilično skeptičan prijem kod velikog 

broja ulagača, oduševljenih 

na mahove uistinu blistavim 

poslovnim rezultatima korporativnog 

sektora. Međutim, koegzistencija 

dvaju naizgled nespojivih 

fenomena (slabije ekonomske aktivnosti 

i intenzivnijeg rasta profita 

američkih korporacija) doista 

je moguća, ali samo na određeno 

vrijeme. 

Logika je u tom slučaju vrlo jednostavna: 

zahvaljujući agresivnim 

mjerama rezanja troškova (potpomognutima 

dijelom i rastućom 

potražnjom iz zemalja u razvoju) 

američki bi korporativni sektor 

mogao iznjedriti više nego 

zadovoljavajuće poslovne rezultate 

i u drugoj polovici godine. Prema 

anketi koju je početkom kolovoza 

proveo Bloomberg, analitičari 

(u prosjeku) očekuju da bi se u 

drugoj polovici godine vrijednost 

S&P 500 indeksa mogla uvećati za 

otprilike petinu. Svoj optimizam u 

Tvrdoglavo visoka stopa nezaposlenosti ključan je 

razlog zabrinutosti analitičara 

Rast obujma trgovine u maloprodaji djeluje 

robusno samo na prvi pogled 

FINANCIJE 

prvome redu temelje na procjeni kako će dobit kompanija 

čije su dionice u sastavu dotičnog indeksa tijekom 2010. 

porasti za čak 35%, što bi bio najveći godišnji rast još od 

1988. godine. 

Samo u drugom kvartalu dobit je (na godišnjoj 

razini) u prosjeku porasla za čak 52%, učinivši američke 

dionice, barem u kontekstu konvencionalnih valuacijskih 

multipli (poput P/E indikatora), vrlo atraktivnima. Da 

stvar bude zanimljivija, bio je to već peti kvartal zaredom 

u kojem je većina analitičara ranije objavljenim prognozama 

drastično podcijenila poslovne rezultate korporativnog 

sektora. A pritom se razlika između vrijednosti 

15, koliko otprilike trenutačno iznosi P/E indikator za 

dionice u sastavu S&P 500 indeksa, te 17, što je povijesni 

prosjek unatrag 70 godina, neupućenom promatraču na 

prvi pogled možda ne čini odveć značajnom, ali u kontekstu 

milijardi dolara investicija riječ je o vrlo izdašnom 

diskontu (iako valja priznati da stvari ipak ne bi trebalo 

gledati tako jednostrano). 

Međutim, kolateralna žrtva takvog kursa je tržište rada 

koje bi, naravno u nešto dužem roku, moglo doći glave i 

tržište kapitala. Razlog je jednostavan – mjere drastičnog 

rezanja troškova ograničenog 

su dosega i roka trajanja, te čine 

“čuda” samo na kraći rok. Nakon 

toga slabija ekonomska aktivnost 

i anemično tržište rada 

naprosto moraju uzeti danak, 

pa se i teza o znatno slabijem intenzitetu 

ekonomske aktivnosti 

u drugoj polovici godine doima 

sasvim izglednom. Cijeli je zaplet 

lako objasniti jednim jedinim 

omjerom koja najbolje ilustrira 

važnost osobne potrošnje: aktivnost 

potrošača čini čak dvije 

trećine američkog BDP-a, pa se 

anemičnim tržištem rada zapravo 

zatvara začarani krug čiji se 

učinak lako može shvatiti i na 

hrvatskom primjeru. 

Razlika je u činjenici da 

hrvatsko gospodarstvo u ovom 

trenutku još uvijek gubi radna 

mjesta. Međutim, u odnosu na 

prosinac 2007. godine, koji je 

Nacionalni zavod za ekonomska 

istraživanja (NBER) označio kao 

početak recesije (kraj još uvijek 

nije proglašen), američka je 

ekonomija još uvijek u minusu 


financije 

za otprilike 8,4 milijuna radnih mjesta i nema naznaka 

skorog poboljšanja. Na to upućuje i krivulja stope prinosa 

na dvogodišnje državne obveznice, koja je sredinom 

kolovoza skliznula ispod 0,5%. Dijelom je to posljedica 

bijega u sigurnost, taktike kojom ulagači traže zaklon za 

svoj kapital, no iznimno niska stopa prinosa odražava i 

posve minorne inflacijske pritiske kao izravnu posljedicu 

usporavanja ekonomske aktivnosti. 

Potvrdili su to (vrlo izravno) i dužnosnici Feda 

početkom kolovoza, najavljujući mjere koje će monetarnu 

politiku učiniti još ekspanzivnijom, 

a sve kako bi posustalom 

gospodarstvu pokušali udahnuti 

život. Govoreći o “neuobičajeno 

neizvjesnom” gospodarskom 

oporavku, prvi čovjek Feda Ben 

Bernanke dao je naslutiti zabrinutost 

monetarnih vlasti koje se 

ponovo okreću nekonvencionalnim 

metodama tiskanja novca. 

No takva strategija zasad ne daje 

željene rezultate, što najbolje 

pokazuje količina gotovine kojom 

trenutno raspolažu bilo kor- 

Dr. Doom, Nouriel 

Roubini, profesor 

ekonomije na New 

York University 

poracije ili potrošači. 

Stopa štednje (u odnosu na raspoloživi dohodak) 

američkih građana u svibnju prošle godine popela se na 

nezamislivo visokih 8,2%, spustivši se u međuvremenu 

(krajem lipnja ove godine) na znatno nižih 6,4%. No i 

ta je brojka daleko od uobičajenih vrijednosti (2%-3%), 

zabilježenih u godinama koje su prethodile krizi. S druge 

strane, američke su korporacije (ne računajući financijski 

sektor), prema procjenama središnje banke na kraju prvog 

kvartala pospremile oko 1,84 bilijuna dolara gotovine (i 

ostale vrlo likvidne imovine). U odnosu na isto razdoblje 

prošle godine, ta brojka podrazumijeva rast od čak 26% 

(najviše u posljednjih šezdesetak godina), čime je udio 

gotovine u ukupnoj aktivi korporativnog sektora dosegao 

vrlo visokih 7%, odnosno, najvišu razinu još od 1963. 

Sklonost američkih građana zadržavanju gotovine 

posve je razumljiva u svjetlu stope nezaposlenosti koja je 

još uvijek vrlo blizu dvoznamenkastim brojkama, što se 

u konačnici negativno odražava i na aktivnost potrošača. 

Zastoj na tržištu rada u konačnici bi se mogao osvetiti tržištu 

kapitala. U strahu od nezaposlenosti, Amerikanci štede kao 

što odavno nisu. I korporacije zadržavaju gotovinu, a letargija 

američkog gospodarstva bit će planetarno loša vijest 

Stopa prinosa na dvogodišnje američke 

državne obveznice uporno klizi nizbrdo 

Premda površan pogled na kretanje pozitivnog trenda u 

kategoriji obujma trgovine u maloprodaji i visoke stope 

rasta posljednjih mjeseci sugeriraju drukčiji zaključak, 

mnogo je onih koji su očekivali (priželjkivali) znatno 

bolje rezultate. I sve je više onih koji strahuju da bi stvari 

mogli krenuti neželjenim smjerom. 

Jan Hatzius, glavni ekonomist Goldman Sachsa, nedavno 

je objavio reviziju svojih prognoza, najavljujući u 

ovoj godini gospodarski rast od 1,9% (umjesto 2,4%), ali 

u tome nipošto nije usamljen. Srećom, zasad samo okorjeli 

pesimisti vjeruju da bi krivulja rasta mogla poprimiti 

oblik slova W, no zato su u manjini 

i zagovornici slova V koje 

predstavlja rapidan oporavak. Taj 

je scenarij uglavnom rezerviran 

za zemlje u razvoju, dok većina 

analitičara u američkom slučaju 

polako formira konsenzus oko 

slova U. To je i za nas loša vijest, 

jer globalna ekonomija funkcionira 

prema principu spojenih 

posuda, a slabost najmoćnije svjetske 

ekonomske sile, koliko god 

ograničena, zasigurno će ostaviti 

traga i na ostatku planeta. 

Foto AP 


Još tamo davne 2004. godine prezentacija 

poslovnih rezultata ugledne 

bankarske grupacije HSBC 

privukla je popriličan interes 

medija, a ključna stavka izlaganja predsjednika 

Uprave Johna Bonda bili su 

bonusi isplaćeni na temelju ostvarenih 

rezultata za minulu godinu. Bond je 

uknjižio bonus od 3,5 milijuna dolara, 

ali ta cifra gotovo nikoga nije zanimala. 

Prašinu je podigao podatak kako je 

peteročlanom timu odjela investicijskog 

bankarstva pripao kombinirani bonus 

od 60,8 milijuna dolara, što je Bond 

ironično prokomentirao riječima: “Čini 

se da je dioničarima taj kvintet puno 

važniji od Uprave.” 

No tada su vladale posve drukčije 

okolnosti, a opisani paradoks u to je vrijeme 

bio sasvim uobičajena pojava i u 

pravilu nije izazivala glasnije primjedbe 

dioničara, koji su trljali ruke oduševljeni 

blistavim poslovnim rezultatima, a još 

manje šire javnosti. Wall Street i londonski 

City obilovali su novopečenim 

milijunašima, dealmakerima koji su 

nekontroliranom upotrebom financijskih 

derivata uspjeli dovesti u pitanje 

čak i samu opstojnost brojnih 

financijskih institucija, stavljajući 

kratkoročne (osobne) interese iznad 

svega ostalog. Pa ipak, umjesto da slijepo 

slijedimo bijes javnosti i upremo 

prstom u rogue tradere poput Nicka 

Leesona ili Jeromea Kerviela, svaljujući 

na njih i njima slične krivnju za kolaps 

Mario Gatara 

Moralni hazard 

Nisu samo bankari skloni potpunom ignoriranju ili 

nekontroliranom preuzimanju rizika. Ima toga i u 

znatno manje sofisticiranim segmentima gospodarstva 

koji se s pravom uspoređuje s Velikom 

depresijom 30-ih godina prošloga 

stoljeća, valjalo bi uzeti u obzir jednu 

vrlo bitnu činjenicu. Naime, oni su 

bili plaćeni, aktivno poticani i izdašno 

stimulirani da rade upravo to - preuzimaju 

ogroman rizik. Bili su tek kotačić 

unutar zastrašujućeg mehanizma koji 

je funkcionirao na jednakom principu 

kao i sustav u cjelini - na principu moralnog 

hazarda. 

Jerome Kerviel je gomilao rizične 

pozicije jer je iza njega stajala moćna 

banka s ogromnim kapitalom, a čelnici 

te iste banke vjerojatno su ga ohrabrivali 

da agresivno ganja profit pritom 

sustavno ignorirajući postojeće rizike, 

uvjereni kako će u krajnjem slučaju u 

pomoć priskočiti državna administracija 

i spasiti ih od sigurne propasti. 

Međutim, princip moralnog hazarda 

puno je rasprostranjenija pojava i 

nije, kako se nekima možda čini, rezerviran 

samo za globalne financijske centre. 

Ima toga i u najbližem susjedstvu, 

razlika je samo u ciframa koje se vrte 

i na kraju počesto padaju na leđa poreznih 

obveznika. 

marketmaker 

Prisjetimo se samo nedavno 

završene sage o otkupnim cijenama 

pšenice. Zar to nije idealan primjer 

moralnog hazarda? Shema je vrlo jednostavna: 

ako je tržišna cijena pšenice 

visoka proizvođači knjiže ekstraprofit, 

a u onom lošijem scenariju u pomoć 

priskače Vlada i spašava ih, bilo dodatnim 

subvencijama na cijenu ili pak 

promjenama pravilnika o kvaliteti. 

Naravno, ceh snose porezni obveznici 

kojima je birokracija usput uvalila i 

proizvode lošije kvalitete, odlučivši (kao 

iznimno, samo ovaj put), progledati 

kroz prste proizvođačima. 

Zar je onda uopće bitno što jedne 

poljoprivredne kulture imamo u izobilju, 

a drugu moramo uvoziti? I koga 

briga za globalne tržišne trendove, odnos 

ponude i potražnje, instrumente 

hedginga? Većinu proizvođača sigurno 

ne. Ne moraju se oni brinuti hoće li 

Rusija zabilježiti rekordan urod ili će 

serija katastrofalnih poplava zaustaviti 

izvoz indijske pšenice, jer ako zatreba, 

Vlada će pripomoći. Naravno, na 

teret svih ostalih, koji se svakodnevno 

Bankari su porezne obveznike koštali više 

nego seljaci, no princip je isti. Zašto ipak 

samo bankare doživljavamo kao pohlepne 

gadove koje zanimaju isključivo bonusi? 

suočavaju s izazovima tržišta, a neki 

na kraju bivaju prisiljeni i na kapitulaciju 

odnosno likvidaciju. Zato što ne 

figuriraju kao glasni zagovornici neke 

političke opcije ili pak ne prijete masovnim 

prosvjedima. 

E sad, ako zbog principa moralnog 

hazarda bankare doživljavamo kao 

pohlepne, sebične gadove koji su zainteresirani 

samo za svoje bonuse, kako 

bismo onda trebali doživljavati poljoprivredne 

proizvođače? 

Istini za volju, bankari su porezne 

obveznike koštali puno više od seljaka 

(a seljake je usto i nemoguće okriviti 

za financijsku krizu), no princip je u 

suštini - isti. 

rujan 2010 F o r b e S 77

financije 

Hindenburg 

Omen se nije 

baš svaki 

puta pokazao 

pouzdanim, 

ali zato nije 

propustio 

predvidjeti 

nijednu dublju 

korekciju još od 

1985. godine 

/ Mario Gatara 

Riječ iz naslova zasigurno će veliki broj poklonika 

horora podsjetiti na klasik u kojem 

je glavnu ulogu odigrao Gregory Peck, 

izgubivši na kraj borbu s Antikristom. Potonjeg 

će se pak prisjetiti ljubitelji posve drukčijeg 

televizijskog žanra, prizivajući u sjećanje traume koje 

je preživljavao Rodney tijekom djetinjstva 

njegova nećaka Damiana. No 

ovo je još jedna priča o Wall Streetu 

i zapravo nema nikakve veze s filmovima 

i televizijskim serijama. 

Riječ je o indikatoru tehničke analize 

koji se krije iza naziva Hindenburg 

Omen, a koji je, možda zbog pomanjkanja 

zanimljivih događaja na financijskim 

tržištima, sredinom kolovoza 

dobio prostor i u (ozbiljnom) Wall 

Streetu Journalu, unatoč činjenici da 

je nekolicina analitičara mračno pretkazanje 

mahom odbacila kao besmislicu. “Nekima je 

možda vikend počeo malo ranije nego inače, usto vjerojatno 

i s većom količinom alkohola no inače.” Tim 

uistinu osebujnim komentarom, jedan od analitičara 

svojim je klijentima nedvosmisleno dao do znanja 

što misli o kompleksnim modelima tehničke analize 

Pretkazanje 

Kako je ime Titanik 

bilo već zauzeto, 

za indikator 

koji ambiciozno 

pokušava 

predvidjeti duboku 

korekciju na tržištu 

kapitala odabran 

je gotovo jednako 

katastrofičan naziv 

poput Hindenburg Omena. Ali pozornost medija 

svejedno privlači interpretacija indikatora koji, eto, 

već po samoj prirodi stvari pretendira pretkazivati 

budućnost. U ovom slučaju, obojenu iznimno 

tmurnim tonovima. 

Hindenburg Omen ne služi kao stidljiva najava 

minornog pada burzovnih indeksa. Štoviše, povod 

za osvrt na indikator nije ni naznaka intenzivnije korekcije, 

jer riječ je o ultimativnom signalu katastrofe 

koji navješćuje – potpuni krah. Naravno, ako se 

ispune određeni uvjeti. Komplicirani model, sastavljen 

od nekoliko jednako važnih komponenti, izradio 

je (slijepi) matematičar Jima Miekka još 1995. godine, 

koristeći dijelom iskustva svojih kolega u proučavanju 

puno poznatijeg indikatora tehničke 

analize (McClellan Oscillator). Jedan 

od njih, Kennedy Gammage, popularizirao 

je relativno opskuran indikator, 

dosjetivši se Hindenburga nakon 

što je saznao kako je ime još slavnije 

katastrofe već zauzeto (Titanic sindrom). 

Već sam spomen imena koja su ušla 

u uži izbor prikladno ilustrira zloguki 

prizvuk indikatora koji se 12. kolovoza 

ove godine našao u središtu pozornosti. 

Tada su, naime, ispunjeni svi kriteriji 

zadani kompliciranom konstrukcijom indeksa, 

čime je pak otvorena mogućnost masovne rasprodaje 

i realizacije iznimno mračnog scenarija. Da budemo 

načistu s činjenicama, dosad je zabilježeno i nekoliko 

lažnih signala koji se nisu pretočili u značajniju korekciju. 

No jednako tako valja imati na umu da nijedna 

značajnija korekcija nije prošla bez konfirmacije 

u obliku pozitivnog signala Hindenburg Omena. 

Izvlačeći činjenice iz povijesnog konteksta, pedantni 

su statističari izračunali kako vjerojatnost da nakon 

pozitivnog signala u razdoblju od četrdeset dana uslijedi 

korekcija od barem 5% iznosi vrlo visokih 77%, 

dok se vjerojatnost potpunog sloma tržišta (poput 

epizode iz 1987.) kreće oko 25%. 

S druge strane, određenu su konfuziju kad je u 

pitanju interpretacija indikatora unijele modifikacije 

kriterija. Primjerice, u brojanju izdanja koja su 

zabilježila najviše i najniže razine cijene u posljednja 

52 tjedna, različiti autori spominju različite kriterije 

- od 2,2% do 2,9% (ukupnog broja aktivnih izdanja 

na NYSE). Stvari dodatno komplicira i postavka 

prema kojoj se signal smatra pouzdanim ako se pozitivno 

očitanje ponovi još dva puta u roku od mjesec 

dana. Ali samo u slučaju punog mjeseca, nadodali bi 

zlobnici, koji do ovakvih indikatora ne drže previše. 

Sam Miekka suzdržao se od decidiranih tvrdnji, tek 

zagonetno poručivši kako će, nastavljajući igru na 

tržištu, “plesati vrlo blizu izlaznih vrata”. 


Iva Biondić 

Baby boom generacija 

ide u penziju 

Popularnost obvezničkih fondova objašnjava se 

demografskom strukturom investitora u SAD-u, 

sve manjom tolerancijom prema riziku i sve većom 

popularnosti ‘fondova fondova’ 

Prema nedavno objavljenim podacima 

Investment Company Institutea, 

najveća svjetska industrija 

otvorenih investicijskih fondova 

- američka - vrijedila je krajem 2009. više 

od 11 tisuća milijardi dolara. Od 23 tisuće 

milijardi dolara, kolika je bila vrijednost 

cjelokupne svjetske fondovske industrije, 

trećina je otpadala na Europu, dok su 

afričke zemlje i Azija i Pacifik dijelile 2,8 

tisuća milijardi dolara, a šest posto imovine 

bilo je pod upravljanjem ostalih zemalja 

američkih kontinenata. U odnosu na 

kraj 2008. ukupna neto imovina povjerena 

na upravljanje američkim fondovima 

se povećala za 1,5 tisuća milijardi dolara, 

reflektirajući oporavak cijena dionica. 

Istodobno je potražnja za investicijskim 

fondovima (mjerena odljevima 

i priljevima gotovine) zabilježila pad, 

te je iz fondova svih vrsta u prošloj godini 

povučeno 150 milijardi dolara. No 

taj je iznos tek djelić ukupne imovine. 

Značajniji udar na američku fondovsku 

industriju zbio se 1988. kada je relativan 

iznos povučenih sredstava bio dvostruko 

veći nego u 2009. Potražnja investitora 

za određenim vrstama fondova bila je u 

većoj mjeri pogonjena kamatnim stopama 

na tržištu duga te neizvjesnošću (snage) 

gospodarskog oporavka. Novčani fondovi, 

osobito oni s fokusom na ulaganja 

u trezorske zapise, zabilježili su značajan 

odljev sredstava, a oni orijentirani na ulaganja 

u obveznice zabilježili su rekordne 

priljeve. Sve veća popularnost obvezničkih 

fondova nije novi trend, nego nešto što 

traje već nekoliko godina. Najčešće se 

objašnjava demografskom strukturom investitora 

(umirovljenje baby boom generacije), 

manjom tolerancijom prema riziku 

svih generacija investitora te sve većom 

popularnosti “fondova fondova”. 

Unatoč tome, najvećom imovinom i 

dalje su upravljali dionički fondovi, i to oni 

koji su u portfelju imali ponajprije dionice 

američkih kompanija. No neizvjesnost 

vezana uz oporavak gospodarstva za te je 

fondove značila povlačenje sredstava, i to 

treću godinu zaredom. Kao utjeha ostaje 

činjenica da je iznos povučenih sredstava 

u 2009. godini bio “samo” 40 milijardi 

dolara. U prethodne dvije godine ta je 

fondomjer 

vrsta fondova zabilježila gotovo 200 milijardi 

dolara odljeva. Dionički fondovi koji 

su u portfeljima imali dionice stranih izdavatelja 

nešto su bolje prošli i godinu su 

završili s priljevom od 31 milijarde dolara 

svježe gotovine. U usporedbi s prošlim godinama, 

prilično skroman kraj godine. 

Američku fondovsku industriju u 

prošloj su godini obilježili i “fondovi fondova”, 

među kojima su najpopularniji tzv. 

hibridni fondovi. Imovina povjerena na 

upravljanje “fondovima fondova” bilježila 

je skokovit rast pa je krajem 2009. broj 

ovih fondova dosegnuo gotovo tisuću, s 

više od 674 milijarde dolara povjerenih na 

upravljanje. Svoju popularnost ti fondovi 

duguju činjenici da su krojeni po mjeri 

investitora. Najpopularniji su tzv. lifestyle 

fondovi (fondovi s unaprijed određenom 

razinom rizika, i tzv. lifecycle fondovi (kod 

kojih je točno određena razina rizika kroz 

vrijeme ulaganja). Prema svojim karakteristikama, 

to su fondovi namijenjeni investitorima 

koji žele visoku razinu disperzije 

rizika. 

Nezaobilazna skupina su i indeksni 

fondovi, koje mi u Hrvatskoj možemo 

nabrojati na prste jedne ruke, a u SAD-u 

ih je krajem 2009. bilo 359 te su upravljali 

s 837 milijardi dolara imovine. Nedavno 

istraživanje pokazalo je da 27 posto 

Najpopularniji su lifestyle fondovi s 

unaprijed određenim rizikom i lifecycle 

fondovi s vremenski određenim rizikom 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

kućanstava u SAD-u posjeduje barem jedan 

udio u nekom od indeksnih fondova. 

I oni su, kao i “fondovi fondova”, zabilježili 

priljeve u prošloj godini od kojih se gotovo 

polovica (56 milijardi dolara) odnosila 

na obvezničke fondove, a 45 posto su činili 

priljevi u dioničke fondove orijentirane na 

američke dionice. Štoviše, gotovo 40 posto 

imovine investirano u fondove koji ulažu 

u američke dionice odnosilo se na ulaganje 

u fond koji je replicirao dionički indeks 

S&P5 00. 


forbeslife 

Imidž 

iz šešira 

Zabavni su, šik i vrlo in. Ne morate 

na njih potrošiti bogatstvo da biste 

njima izrekli stav / Hannah Elliott 

Polucilindar danas: Ellen Christine 

kreirala je ovaj šešir “iz zabave”, 

za broj talijanskog magazina Flair 

iz veljače ove godine. Prekriven je 

listićima staniola skinutim s GRLA 

šampanjskih boca. Cijena: 850 USD 

Od antike, a vjerojatno i od mnogo davnijih 

vremena, pokrivala za glavu imaju praktičnu 

(zaštita od sunca ili hladnoće) i simboličku 

(vjersku, vojnu, statusnu) funkciju. Zahvaljujući 

otkvačenim modnim trendovima, obilju novih 

materijala i ponovnoj potrazi za premium i 

vintage nadahnućima, danas im je glavna 

funkcija stvaranje imidža. Ukosnica 

Lady Gage puno će glasnije odjeknuti 

nego apel Međunarodne zaklade 

za borbu protiv melanoma. Kockasti 

poput kutija, priljubljeni kao 

ljuske ili raskošni i apartni, šeširi 

su nekoć bili sveprisutni. Šeširska 

prijestolnica SAD-a bio je Bacon 

u saveznoj državi New York. U 

gradu sto kilometara sjeverno od 

Manhattana radilo je čak 500 tvornica 

za proizvodnju raznoraznih pokrivala za 

glavu. Žilave stare newyorške radionice i danas 

izrađuju šešire po narudžbi u malim, ekskluzivnim salonima 

– Ellen Christine Millinery sklonio se u Chelsea, a Linda Pagan’s Hat 

Shop u Soho. Nekolicina novih kreatora pojavila se u Brooklynu. Jedan 

od njih, Christopher Garbushian koji s 

Laurel St. Romain kreira šešire za butik 

I Love Factory na Windsor Terraceu, 

kaže: “Dobro odabran šešir daje vam 

imidž znalca.” 

Dimnjak u plamenu: Cilindri, 

koji su krajem 18. stoljeća 

odmijenili troroge šešire, 

izrađivali su se od dabrovine 

ili zečje dlake. Ovaj od dvije 

vrste slame djelo je radionice 

Guya Carsonea. Cijena: 818 USD 

Pernati kalup za 

paštetu: Šešir-zvono 

bio je popularan 

dvadesetih godina 

XX. stoljeća, kad su se 

žene šišale na bubifrizuru. 

Ova suvremena 

adaptacija, djelo Ellen 

Christine, izrađena je 

od pijetlovog perja. 

Cijena: 465 USD 

SASVIM LIJEVO: IZ ARHIVE THE HAT SHOPA; LIJEVO, GORE I DESNO: TOM BLOOM 


STEPHEN AVIANO ZA FORBES 

Ludi klobučari: Laurel St. 

Romain i Christopher Garbushian 

dizajnirali su šešire i maske za 

Lady Gagu. Njihove kreacije za 

I Love Factory prodaju se po 

cijeni od 100 do 500 dolara. 

Velikom Dioru od Ellen Christine: 

Šešir-hommage pojavio se 2009. godine 

u svibanjskom broju Voguea. Izrađen je 

od mješavine svile i vune. Cijena: 650 USD 


KNOW-HOW ZA ŽIVOT 

NAko želite zadržati djecu, pustite ih neka odu. 

MALCOLM S. FORBES 

Najbolje putuju oni koji znaju kad se 

trebaju vratiti. 

—THOMAS MORE 

Naši se životi uglavnom svode na to da se 

nekamo odvezemo i onda vratimo kući, 

pitajući se kojeg smo vraga uopće išli. 

—JOHN UPDIKE 

Bogatstvo se vraća njegovim korištenjem, 

ne zadržava ga se tako da ga se čvrsto 

drži. 

—ROBERT COLLIER 

Vraćaju nam se, misli naše i djela i riječi, 

zapanjujućom preciznošću, prije ili poslije. 

Igra života je igranje s bumerangom. 

—FLORENCE SCOVEL SHINN 

Povratka nema satu koji je minuo, baš 

kao ni valu morskome koji je prošao. 

—OVIDIJE 

Povratak izvorima bitan je sastojak 

originalnosti. 

—ANTONIO GAUDI 

Povratak u zavičaj, bio on stvarni ili 

fiktivni, uvijek znači bijeg od životnih 

mrtvouzica i životne zbilje u, opet u osnovi 

prividni, a sanjani svijet potpunosti 

i sigurnosti. 

—ALIJA PIRIĆ 

Zauzvrat za sigurnost stalnog zaposlenja, 

tolike žene pristaju biti kućanice 

– neplaćene zaposlenice u domu svojeg 

supruga. 

—GERMAINE GREER 

Povratak na vlast jedino je što zagovaraju 

oni koji je nemaju, katrastrofičari po tome 

što vlast optužuju da je zemlju dovela 

u katastrofu, kao što su katastrofičari 

i ovi na vlasti jer one koji su to prije 

bili optužuju da su skrivili sadašnju 

katastrofu. Malo je danas ljudi koji nisu 

katastrofičari. 

—STIPE ŠUVAR 

Povratak s ambicije na ljubav je rijetkost, 

iako ljubav često vodi u ambiciju. 

—FRANÇOIS DE LA ROCHEFOUCAULD 

Za razotkrivanje načina na koje ste se 

sami promijenili ništa nije korisnije od 

povratka na mjesto koje u međuvremenu 

nije prošlo nikakve promjene. 

—NELSON MANDELA 

Planove za povratak na scenu mogu imati 

samo oni koji su je napustili. 

—MICK JAGGER 

Volite li neku osobu, pustite je da ode. 

Vrati li se, uvijek je vaša. Ne vrati li se, 

nikad nije vaša ni bila. 

—HALIL DŽUBRAN 

Povratak nebu, čežnja da se opet visoko 

vinemo, ono je što nas prati jednom kad 

osjetimo letenje, i otad i tlom hodamo s 

pogledom usmjerenim prema gore. 

—LEONARDO DA VINCI 

Nikad vratiti se neće sadašnjost, koje se 

rješavamo pomoću tolikih sitnica – mora 

biti, stoga, da je život zamorna stvar. 

—SAMUEL JOHNSON 

Vraćamo se djetinjstvu sve više što u starost 

poniremo, pa kad dođe tren rastanka 

od života, kao djeca smo opet, niti umorni 

od života niti svjesni smrtnosti. 

—GEERT GEERTS “ERAZMO 

ROTERDAMSKI” 

Uzvrat ljubavi nije ono što možemo 

očekivati od matematike, kao ni od 

Spinozinog Boga, jer ona nije od ljudi, i 

nema zapravo ništa s ovim planetom i 

cijeli ovim slučajnim svemirom, i zato je 

volim. 

—BERTRAND RUSSELL 

Povratak, brz i silovit, kamene gromade 

koju ste gurnuli uz brdo, a koja se 

sjuri natrag da vam polomi kosti i 

udove čijom je snagom bila zakotrljana 

prema vrhu, upravo takve su i posljedice 

osvećivanja. 

—ALBERT SCHWEITZER 

Postoji životna točka bez povratka, kada 

sve postane jednostavno, i nema više 

pitanja izbora, jer ćete – ako se osvrnete 

unatrag - izgubiti sve što ste uložili. 

—DAG HAMMARSKJÖLD 

Foto Stock.XCHNG

22_Forbes.pdf

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?