9_Forbes.pdf

ekonomska politika na raskrižju 

viši pdv bio bi pucanj u prazno 

aspiranti 

5 posto potrošača 

mijenja hrvatsko tržište 

kolovoz 2009. 

LJERKA PULJIĆ 

Navijam za premijerku 

kao žena, neovisno o 

političkom predznaku. 

Usudila se preuzeti posao u 

izuzetno teškim prilikama 

Moćna žena 

Agrokora 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 €

sadržaj 

kolovoz 2009. 

48 

56 

44 

6 Indeks 

8 Uvodnik 

10 Dogodilo se 

12 Kolumne 

18 Fronta 

32 Kontekst 

44 Portret 

48 Agrobusiness 

56 Ljudi i kompanije 

64 Tehnologija 

68 Kvaliteta života 

71 Kreatori sreće 

77 Financije 

90 ForbesLife 

fronta 

18 Pucanj u prazno Povećanje PDV-a 

ne bi promijenilo prihode države, ali ne bi 

bilo loše vidjeti OIB na djelu 

22 Osveta potrošača Trilijuni izgubljeni 

u krizi uzrokovali su milijune otkaza i 

Amerikance pretvorili u prvake u cjenkanju 

24 Nova kultura shoppinga 

McKinseyjevo istraživanje proučilo je kako 

moderni potrošači donose odluke o kupnji 

28 Tajna švedskog modela 

Stručnjak za švedski model i sin legendarnog 

premijera Olofa Palmea objašnjava što 

taj model čini toliko otpornim 

kontekst 

32 Srpski marš na Minsk Mišković, 

Zepter i Karić, prijatelji Lukašenkova režima, 

u srcu Bjelorusije podižu kompleks od tri 

milijarde eura 

38 Pankrt diktator Kako je Matjaž 

Gantar od gitarista postao ključni igrač na 

financijskom tržištu, kao u Štulićevoj pjesmi 

40 Balkanizacija Kine Dopisnica 

iz Azije piše zašto je rasprave o sukobima 

Ujgura i kineskih vlasti strašno podsjećaju 

na nešto o čemu je već izvještavala 

portret 

44 Ljerka Puljić Najmoćnija 

menadžerica u Hrvatskoj otkriva zašto 

navija za premijerku i kako Agrokor spaja 

njezine velike strasti - biznis i hranu 

agrobusiness 

48 Sveta krava ekonomije 

Hrvatsku poljoprivredu ne guši tržište već 

populizam i nedostatak poslovne logike. 

Dobar je urod i blagoslov i prokletstvo 

4 F o r b e S kolovoz 2009

64 

90 

71 

ljudi i kompanije 

56 Glasnik propasti tajkuna 

Vlasnik Orbico grupe Branko Roglić okreće 

se od projekta u kojemu nanjuši politiku 

60 Penkala u Pekingu Tvornici 

olovaka Zagreb smiješi se posao snova, 

prodaja kvalitetnih Penkala u kolijevci 

jeftinih kemijskih olovaka 

62 Eksplozija rent-a-cara 

Iznajmljivači su zbog krize smanjili flote, 

ali potražnja nije pala. Ovoga ljeta pravo je 

umijeće iznajmiti automobil 

tehnologija 

64 Što hoće taj Twitter? Rastu 

šest puta brže od Facebooka, a još nisu 

počeli zarađivati. Je li moguće da je njihov 

poslovni model to da ga nemaju? 

kvaliteta života 

68 Što dijele Tokio i Beč Oba grada 

na vrhu su ljestvica kvalitete života. Tokio je 

najskuplji, Beč najbolji za život 

kreatori sreće 

71 Živjeli ‘aspiranti’ Samo pet 

posto potrošača bilo je dovoljno da stvori 

sasvim novu potražnju na provincijalnom 

hrvatskom tržištu i okrene ga pravoj 

konkurentnosti 

financije 

78 Slagalica strave Burza se smirila, 

ali kriza i dalje stišće. Drastičan pad 

ekonomske aktivnosti u prvom kvartalu 

samo je dodatak na kriznoj slagalici 

forbeslife 

90 Suicide Monday Hrvatski 

postdiplomci na prestižnim američkim 

sveučilištima otkrivaju verziju američkog 

sna koja razbuđuje 

94 Sudčeva avangarda Mirku 

Sudcu za kolekciju jugoslavenske avangardne 

umjetnosti nude milijune eura, ali 

je on ne želi prodati. Dok sanja muzej u 

Varaždinu, zbirku pokazuje na internetu 

94 

kolovoz 2009 F o r b e S 5

index 

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

Adkins, James, 23 

Agrokor, 45 

Alcoa,88 

Amazon, 24 

Amman Resorts, 71 

Atlantic Grupa, 21 

Avis, 63 

Bajec, Jurij, 36 

Banca Intesa, 79 

Barclays, 88 

Bašić, Ivana, 71 

Bašić, Mirko, 71 

Bilić, Stipan, 49 

Billa, 71 

Bloomberg, 77, 88 

Boarov, Dimitrije, 36 

Boban Pejić, Jadranka, 

71 

Bowen, Daniel, 22 

British Airways, 37 

Benedikt XVI, 61 

Bequelin, Nicholas, 42 

Berlusconi, Silvio, 33 

BK grupa, 32 

Bobcat, 23 

Bojko, Oleg, 33 

Brown, Richard, 37 

Budget, 63 

Centor, Elena, 23 

Chicago Board of Trade, 

54 

Chinalco, 67 

Chrysler, 26, 39 

Clinton, Bill, 31 

CME Group, 54 

Cohen, Herb, 22 

Constantin-Metral, 

Nathalie, 69 

Copperfield, David, 33 

Court, David, 26 

Croatia baterije, 58 

Crobenz, 10 

Csernik, Attila, 96 

Cvetković, Mirko, 32, 35 

Čehok, Ivan, 97 

Daleka obala, 38 

DeGeneres, Ellen, 66 

Delta, 32 

Delta Maksi, 33 

Deltasport, 33 

Demur, Boris, 97 

Doble, Richard, 23 

Dragutinović, Diana, 36 

Dučko, Danilo, 71 

Dukat, 71 

Dusper, Nino, 71 

Ellen Betrix, 58 

Elzinga, Dave, 26 

Ericsson, 31 

Erste & Steiermärkische 

Bank, 80 

Eurostar, 37 

Facebook, 14, 64 

Fiat, 35 

Finstar, 33 

FSB, 90 

Galileo, 39 

Galvagno, Dino, 71 

Gantar, Matjaž, 38 

Gastro Grupa, 21 

Gates, Bill, 14 

Gattin, Ivo, 94 

Getro, 71 

GfK, 26, 71, 80 

GM, 26 

Goldman Sachs, 37, 88 

Google, 21, 66 

Gorenje, 71 

Gotovac, Tom, 97 

Gruica, Boris, 62 

Hanfa, 86 

Herz, 63 

HNB, 82 

Honda, 26 

Horvai, Andras, 16 

Hruška, Vjenceslav, 52 

Hrvatska turistička 

zajednica, 14 

HSBC, 88 

HT, 87 

Hypo Alpe-Adria-Bank, 

80 

Hyundai, 26 

Ikea, 33 

INA, 10, 87 

Intel, 88 

Ivo Lola Ribar, 59 

Jackson, Michael, 64 

Jakopin, Edvard, 36 

Janša, Janez, 38 

Jevšovar, Marijan, 97 

Jintao, Hu, 60 

Jović, Ivana, 80 

Kalmeta, Božidar, 10 

Kardashian, Kim, 66 

Karić, Bogoljub, 32 

Karić, Dragomir, 33 

Kaufland, 71 

Kersten, Thomas, 23 

Kerum, 71 

Kerum, Željko, 63 

KD banka, 39 

KD group, 38 

Knapp, Barry, 88 

Knifer, Julije, 94 

Kompas Fintrade, 39 

Kompas TOZD Turizam, 

38 

Konzum, 71 

Kostić, Miodrag, 32 

Koštunica, Vojislav, 33 

Kovač, Alen, 80 

Kožarić, Ivan, 96 

Kraft Foods, 59 

Kučan, Milan, 38 

Kutcher, Ashton, 66 

Lah, Igor, 39 

Laibach, 38 

Ledo, 46 

Lehman Brothers, 88 

Lisovolik, Bogdan, 36 

Lublanski psi, 38 

Lukašenko, Aleksandar, 

32 

Magrez, Bernard, 71 

Marković, Nenad, 60 

Martek, Vlado, 97 

Mateus, Marijana, 34 

Matić, Petar, 49 

Mayer, John, 66 

McKinsey, 24, 43 

Medvedev, Dmitrij, 34 

Mercator, 57, 71 

Mercer, 68 

Metro, 71 

Micić, Ljubomir, 96 

Mišković, Miroslav, 32 

MIT, 90 

MIOC, 93 

MK grupa, 32 

MMF, 16, 34, 35, 59, 

80, 87 

Morgan, Mike, 37 

Morgan Stanley, 88 

Motika, Antun, 94 

M San grupa, 49 

Mulder, Susan, 26 

Munjiza, Dragan, 21 

MySpace, 14 

Narodna banka Srbije, 

36 

NE Krško, 58 

Nemet Motors, 23 

Nike, 33 

Nordstrom, 22 

Nova ljubljanska banka, 

57 

Obama, Barack, 37, 

63, 66 

Odeo, 65 

O’Neal, Shaquille, 66 

Orbico grupa, 57 

Orbico Ljubljana, 57 

Palin, Sarah, 64 

Palme, Joakim, 28 

Palme, Olof, 28 

Pankrti, 38 

Paštrović, Petar, 63 

Pažanin, Miroslav, 60 

PBZ, 63, 80 

Penkala, Slavoljub 

Eduard, 61 

Perlstein, Scott, 23 

Petrović, Pavle, 36 

Pfizer, 23 

Philip Morris, 59 

Picelj, Ivan, 94 

PIK Vrbovec, 47 

Pivovarna Laško, 39 

Plan B, 14 

Pliva, 87 

Podobnik, Marjan, 39 

Podravka, 21, 71 

Polančec, Damir, 80 

Porsche, 39 

Powers, Rebecca, 69 

PPK Valpovo, 49 

Procter & Gamble, 58 

Prokopijević, Miroslav, 

36 

Puljić, Ljerka, 44 

Pušelja, Peđa, 14 

Raiffeisenbank Austria, 

80 

Rio Tinto, 67 

Ritzio Entertainment, 33 

Rive Gauche, 33 

Roglić, Branko, 56 

Rohatinski, Željko, 80 

Rudd, Kevin, 67 

Rupel, Anja, 38 

Ryland Homes, 23 

Saab, 31 

Salvia, 71 

Sanader, Ivo, 10, 35, 

79, 87 

Sardina, 59 

SBJ Orbico AG Glarus, 

58 

SC Johnson, 59 

Seacrest, Ryan, 66 

Seder, Đuro, 97 

Serdar, Maja, 71 

Shell, 59 

Skype, 14 

Smack, 33 

Sornette, Didier, 43 

Spears, Britney, 66 

Srnec, Aleksandar, 94 

Starwood, 71 

Stilinović, Sven, 97 

Stojić, Hrvoje, 80 

Stone, Biz, 65 

Sudac, Marinko, 94 

Suknaić, Hrabren, 21 

Summize, 66 

Suša, Mirela, 90 

Svejtska banka, 16 

Šantić, Zdeslav, 80 

Šaravanja, Goran, 80 

Šare, Siniša, 71 

Šećerana Viro, 51 

Šestak, Zdravko, 21 

Špoljar, Darko, 51 

Špoljar, Josip, 51 

Špoljar, Zvonimir, 51 

Šrot, Boško, 39, 57 

Štruml, Ivica, 71 

Štulić, Johnny, 38 

Šuker, Ivan, 78 

Švec, Pavao, 45 

Tadić, Boris, 32, 36 

Tedeschi, Emil, 21 

Tempo, 33 

Thuret, Xavier, 71 

Tičić, Tomislav, 71 

Todorić, Ivica, 34, 45, 49 

Tokić, Grgur, 91 

Tomljenović Meller, 

Ivana, 94 

Topolovec, Gabrijela, 71 

Topolovec, Kristijan, 71 

TOZ Penkala, 60 

Toyota, 26 

Travels InStyle, 71 

Tržište novca Zagreb, 81 

Twitter, 14, 64 

UniCredit, 79 

Uniline, 63 

Unis, 58 

Unis Elkos, 58 

Uni Rent, 62 

Université Laval, 93 

Vaništa, Josip, 97 

Varta, 57 

Vetvik, Ole Jørgen, 26 

Vidošević, Nadan, 80 

Volvo, 31 

Vprost, 33 

Vukojević, Jozo, 10 

Williams, Evan, 65 

Wine&Gastro Academy, 

71 

Winfrey, Oprah, 66 

W.R. Grace, 23 

WTO, 49 

Xavier, Maldague, 93 

Zagrebačka banka, 80 

Zagrebačka burza, 84 

Zastava, 35 

Zavrl, Franc, 38 

Zepter, 32 

Zepter, Filip, 32 

Žakula, Tea, 90 

Žgomba, Boris, 62 


uvodnik 

Nakladnik 

Europapress holding, Zagreb, Koranska 2 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Zamjenica glavnog urednika 

Sanja Simić 

sanja_simic@eph.hr 

Pomoćnica glavnog urednika 

Tanja Tolić 

tanja_tolic@eph.hr 

Financije i tržišta 

Mario Gatara (Analogika) 

mario_gatara@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, Merita 

Arslani, Sandra Milković (Jeruzalem), Jasmina 

Kuzmanović (Singapur), Tamara Jadrejčić (New 

York) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Neja Markičević / Cropix 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

odbor direktora 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), Sanja Mlačak 

(marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), Nikola Francetić 

(informatika, tehnologija i razvoj) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja oglasnog prostora revijalnih izdanja: 

direktorica Branka Petričević, prodaja novina: 

direktor Darko Culifaj, marketinške komunikacije: 

direktorica Ivanka Filipović, marketinške 

komunikacije revijalnih izdanja: direktor Sven 

Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 

01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 

60 Fifth Avenue, New York 10011. 

“Forbes” is a registered trademark used under 

licence from Forbes LLC. 

Kreatori sreće 

Smisao rada nikada nije puko preživljavanje, nego težnja kvalitetnom životu. I 

ma kako da se na prvi pogled činili posve različitima, što u mnogočemu i jesu, 

u toj su težnji jedinstveni i moćna potpredsjednica Agrokora Ljerka Puljić i 

Branko Roglić, hrvatski tajkun-antitajkun kojemu je upravo, čini se, propalo 

preuzimanje slovenskog Mercatora, ratari koji su traktorima prošlog mjeseca blokirali 

zagrebačke ulice i “aspiranti” koji otvoreno priznaju da im 

život nema smisla bez ritualnog shoppinga kod Bonkulovića 

u zagrebačkom Centru Kaptol (nije prezime nego dalmatinska 

riječ za gurmana) ili redovnog godišnjeg odlaska u Indiju 

radi molitvenog čišćenja. 

Njihove želje i ambicije razlikuju se, naravno, baš kao i 

načini na koje ih planiraju ostvariti. I nije čudo da pravi, iskreni, 

ali i uspješni “aspiranti”, oni koji sve svoje težnje uspijevaju 

i ostvariti, u Hrvatskoj čine manje od pet posto stanovništva. 

Tužno je, međutim, što velik dio od preostalih 95 posto Hrvata 

jedini put prema ispunjenju svojih životnih želja vidi gotovo 

isključivo u državi i vječno lošem funkcioniranju njezinih 

mehanizama. Tužno je zato jer njima zbog toga nikada neće 

biti bolje, jer su sami, pristajući na pasivnu ulogu u vlastitom 

životu, ispisali smrtnu presudu svojim željama iz mladosti. 

Živimo u društvu u kojemu još uvijek premalo sudionika prihvaća činjenicu da je rad 

(kreativan, ne rutinski) prva i najvažnija investicija. Sve drugo, novac, imetak, kapital… 

dolazi nakon tog početnog uloga za koji se najčešće moramo sami izboriti na malom i 

rutinskom ponudom zasićenom tržištu. 

Naviklima na život roditeljske generacije koji je u velikoj mjeri i definirala i osiguravala 

država, čak i onima koji su radni dio života započeli nakon pada bivšeg sustava 

danas nedostaje poduzetnički impuls. Oni kao da se boje i pronaći, a kamoli upotrijebiti 

trik koji bi ih izbacio iz rutinske dosade i pogurao u usku kategoriju traženih i svima 

poželjnih pokretača tržišta. 

Taj motor u sebi su na vrijeme otkrili Ljerka Puljić i Branko Roglić, igrači iz starije 

generacije. Taj motor u sebi je prepoznao hrvatski “kralj šećerne repe” Zvonimir Špoljar 

nakon što je u tranzicijskom previranju propao kombinat u kojemu je bio zaposlen 20 godina. 

Taj motor otkrio je bivši slovenski punker (Pankrti) Matjaž Gantar kada se okrenuo 

financijskom biznisu, naoko posve suprotnom od svih ideologija koje je dotad zastupao. 

Jesu li oni zabrinuti zbog urušavanja države i sve vidljivije nesposobnosti vodeće 

garniture da hrvatsko gospodarstvo ugura u nikad ravnopravnu bitku na globalnim 

tržištima? 

Jesu, naravno, ali za razliku od “pasivnih”, oni ni dosad nisu očekivali da im država 

ispunjava želje. Ljerka Puljić zato može reći da “navija za novu premijerku jer je žena”, 

ali neće zakukati ako će za dva mjeseca navijati za nekog drugoga. Bit će joj možda žao 

“jer žena nije uspjela”, ali kao i njezin jedini pravi predsjednik – vlasnik Agrokora Ivica 

Todorić – ona je odavno shvatila da se za osobnu sreću mora pobrinuti sama. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 


kontakt 

Nema povlaštene trgovine 

između Ine i Crobenza 

Osvrnuo bih se na tezu iznesenu u članku objavljenom u prošlom broju Forbesa u 

kojem stoji da je veleprodaja Crobenza zapravo Inina i da se ista temelji na povlaštenim 

uvjetima trgovine s Inom. Ne znam na temelju kojih činjenica je izveden takav 

zaključak, ali situacija je upravo suprotna. Ina ima utvrđenu prodajnu politiku i uvjete 

prodaje po kojima je Crobenz samo jedan od kupaca i ni po čemu 

nema poseban status. Činjenica vlasništva po važećoj prodajnoj 

politici ne igra apsolutno nikakvu ulogu. Umjesto odgovora na 

pitanje kakve to povlaštene uvjete Crobenz navodno dobiva od 

Ine u privitku dostavljam veleprodajne uvjete Crobenza i njegove 

konkurencije za dva najprodavanija derivata u 2009. godini. 

Iz njih je jasno vidljivo koliko je Crobenz konkurentan na tržištu 

naftnih derivata. Samo je spretnost i pronicavost najodgovornijih 

ljudi Crobenza uspjela u ovoj godini sačuvati najveći dio baze 

postojećih kupaca i putem javnih nadmetanja pridobiti određeni 

broj novih kupaca. Moram priznati da mi nije jasna svrha vašeg 

pisanja neargumentiranih teza koje su obeshrabrujuće za potencijalne 

investitore u trenutku kada Ina mora sukladno odluci 

Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, prodati društvo Crobenz. Zasigurno s ciljem da 

mu se sruši cijena, samo mi je nepoznato radi čijeg interesa. 

 

Glavni direktor Crobenza 

 

Jozo Vukojević, dipl.oec. 

Forbes uvijek piše u interesu zdravog biznisa i zalaže se za transparentnost u poslovanju. 

Svaki potencijalni investitor, odnosno kupac Crobenza, nužno će vrijednost te 

kompanije promatrati kroz poslovni odnos s Inom, tako da su podaci o veleprodajnim 

uvjetima Crobenza u odnosu na konkurente nepotpuni bez podataka o cijenama po 

kojima je Ina Crobenzu prodavala naftne derivate u razdoblju od 2004. do kraja 2008. 

godine. Naime, poslovni rast Crobenza od 500 posto u proteklim godinama toliko je 

fascinantan da traži detaljnije objašnjenje. 

 

Ušteda na lokalnoj samoupravi 

od 25 milijardi kuna ? 

Dragana Radusinović 

Dok hrvatska Vlada misaono vrluda od rebalansa do rebalansa pokušavajući 

uštedjeti pokoju stotinu milijuna kuna u gospodarskim se krugovima sve glasnije 

spominje jedan dokument u kojem se Vladi sugerira da bi svođenjem Hrvatske na 

80 do 90 gradova i općina, te pet županija i Grad Zagreb na godišnjoj razini uštedjela 

25 milijardi kuna. Diplomatskim rječnikom rečeno, taj je izračun u statusu “non 

papera”, budući da je nastao kao nusproizvod projekta koji je naručila Vlada ili jedno 

od njezinih ministarstava, a kojem je primarni cilj bio izvidjeti kakav utjecaj imaju 

državne subvencije na gospodarski razvoj područja od posebne državne skrbi. U 

poslovnim kuloarima se pojašnjava da je izračun s takvom sugestijom smanjivanja 

birokracije predan Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture tijekom prvog 

mandata Ive Sanadera, dok je Božidar Kalmeta u svojem resoru još uvijek imao i 

regionalni razvoj. U njegovu ministarstvu sada, naravno kažu da takvim dokumentom 

ne raspolažu jer regionalni razvoj više nije njihov posao. Može se zaključiti 

da je navedena računica izgubljena u birokraciji. Postojanje takvog izračuna, bilo 

u službenoj ili neslužbenoj formi postaje važno imamo li na umu da bi se nužna 

potreba za hitnim smanjivanjem lokalne administracije mogla bezrazložno odgađati 

s argumentom ‘potrebno je tek izračunati koliko bismo mogli uštedjeti’. 

f l a s h b a c k s 

PRIJE 25 GODINA U FORBESU 

Sve veći troškovi 

zdravstva Otkako je zdravstvo lani 

pojelo 11 posto BNP-a, a njegov trošak još 

uvijek raste, što nam donosi budućnost? 

Kako bi to dokučila, dr. Virginia Weldon 

s Washingtonskog sveučilišta, Odjela za 

medicinu u St.Louisu, provela je neformalnu 

anketu. Sudjelovalo je 30 njezinih 

kolega iz cijele zemlje. Većina je ustvrdila 

da će trebati racionalizirati medicinske 

resurse, posebno one namijenjene 

starijima. Kad bi oni razvijali politike u 

medicini, većina bi restrukturirala sustav 

tako da se manjim iznosima financira 

liječenje lakših bolesti, a većim liječenje 

onih katastrofičnih. 

PRIJE 85 GODINA U FORBESU 

Zdravlje ‘zdravo za 

gotovo’ Zapamtite, vode nam nikada 

ne usfali dok bunar ne presuši. Ne pokaže 

li se često točnim da zdravlje ne cijenimo 

dok ga ne izgubimo? 

Kada smo prepuni 

života i snage teško 

da ćemo se sjetiti da 

bismo tu vitalnost 

koju imamo trebali 

čuvati. Toliko smo zaposleni 

s tako mnogo 

stvari da vlastitom 

zdravlju prepuštamo 

da se samo brine os 

sebi. Koliko ljudi potpuno 

uništi svoje psihičko zdravlje upirući 

sve snage da bi se financijski obogatili? 

Zemlja je prepuna nekada umom i tijelom 

moćnih ljudi koji su postali nervozne olupine, 

žrtve pretjerane količine rada i brige. 


Hoćemo li im opet vjerovati? 

Nekompetentni su i korumpirani. 

Uništili su sve u što 

smo ulagali i za što smo se 

odricali godinama. Baš sad kada smo bili 

spremni za uzlet, pokosili su nas. Pokrali. 

Ostavili u trenutku kada nam je najteže 

i kada ih najviše trebamo. Recesija im je 

tek opravdanje. Sebični su i misle samo 

na svoje dobro. Kako smo uopće mogli 

pomisliti da će nas spašavati oni koji su nas 

u ovo doveli? Vjerujemo li im još uvijek? 

Ma ne, ne političarima. Menadžerima. 

Neki put je, istina, teško razlikovati. 

Sve je više poslovnih ljudi u politici, a 

mnogi se političari žele dokazati i u 

poslovnom svijetu. Pokreće ih ista strast za 

moći i dominacijom, samo se ona očituje 

na različite načine. Menadžere biraju vlasnici 

po kriteriju dokazane sposobnosti, a 

na raspolaganje im daju vlastite resurse. 

Političare bira osviješteni dio elektorata 

po kriteriju uvjerljivosti, a na raspolaganje 

im daje imovinu svih nas. Menadžere 

vlasnici nagrađuju za uspjeh, a kažnjavaju 

za neuspjeh. Političari sami mogu vrednovati 

i odlučivati o svom uspjehu. Jedne 

sankcionira zakon, druge javnost. Rezultati 

koje postignu i posljedice koje po naše 

živote svojim djelovanjem ostave jedni i 

drugi, mogu biti posve slični. 

Nedavno je američki sud osudio 

71-godišnjeg bivšeg vodoinstalatera i 

predsjednika najveće svjetske burze na 

150 godina strogog zatvora za najtežu 

Goran Radman 

Nikoliko 

Vrijeme je za poslovanje utemeljeno na novom 

modelu. Sada je najvažnije izgraditi ekonomiju 

povjerenja. Ali… 

financijsku malverzaciju i pronevjeru u 

povijesti. U proteklih 20 godina otuđio 

je 65 milijardi dolara u spekulativnim 

burzovnim shemama, a vjerovnici sada 

od njega potražuju više od 170 milijardi 

dolara nadoknada zbog šteta koje je nanio 

pojedincima, tvrtkama, fondovima i dobrotvornim 

zakladama čijim je sredstvima 

s povjerenjem raspolagao. Devastirajući 

učinci njegove pohlepe pripomogli su kolapsu 

američkog financijskog sustava koji 

je za sobom povukao financijska tržišta. 

Bankrotirale su banke, propala nebrojena 

uslužna i proizvodna poduzeća a neke 

države proglasile gospodarski i financijski 

BUSINESS 

krah. Došlo je do globalnog gospodarskog 

i socijalnog urušavanja dostojnog pitanja 

o mogućem izdisaju modela kapitalizma i 

demokracije kakve poznajemo iz povijesti 

i prakse XX. stoljeća. 

Zahtjevi za stvaranje novih pravila 

kojima bi se reguliralo poslovanje i nadzirao 

rad odgovornih osoba stoga imaju 

opravdanje. Ne zahtjevi za više regulative, 

već za boljom regulativom. Svi mi koji 

smo proveli barem dio profesionalne karijere 

na poslovodnim mjestima gdje smo 

mogli i morali odlučivati o sudbinama 

poduzeća i njihovih zaposlenika, znamo 

da takav zahtjev ima smisla. I nama bi bilo 

lakše da je odlučivanje bolje regulirano, da 

ima manje nepoznanica i pretpostavki koje 

se moraju ugrađivati u rizike poslovanja. 

Bilo bi manje prostora za kreativnost i 

dokazivanje vještina snalaženja, ali bi rezultat 

bio izvjesniji i njime bi se moglo 

bolje upravljati. U interesu svih vlasnika 

i zaposlenih, uključenih i ovisnih. 

Još je značajniji, ali i delikatniji 

zahtjev za kvalitetnijim obrazovanjem 

menadžera. Menadžerski posao sastoji se 

od odgovarajuće kombinacije formalnog 

obrazovanja i vještina potrebnih za upravljanje 

složenim situacijama poslovanja. 

Sustavno obrazovanje za poslovna znanja 

još je nedostatno, a kvalitetnih poslovnih 

škola je malo. Logično je zaključiti kako 

se na poslovodna mjesta lakše probiti 

odgovarajućim vještinama, jer vlasnici 

često znaju manje od menadžera koje 

angažiraju. Kako je, dakle, neznanje, ono 

čemu su nas učili i ono čemu smo mi učili 

druge,- dovelo do krize u kojoj se urušava 

gospodarstvo, gubi društvena supstanca, 

a osiromašuje sve veći broj građana. 

Najveći problem je izgubljeno povjerenje. 

Većina poslovnih ljudi nije ni 

glupa ni zla. Ali njima društvena većina 

…koliko mi imamo zaposlenih 

kompetentnih menadžera i političara 

od povjerenja? 

duboko ne vjeruje i na neki ih način prezire, 

premda im istovremeno zavidi. 

Gotovo sva istraživanja javnog mnijenja 

to potvrđuju. Podjednako o tome misle 

zaposleni i nezaposleni, obrazovani i neobrazovani, 

dobrostojeći i siromašni, mladi 

i stari. Premda znaju da o poslovnom sektoru 

ovisi blagostanje cijele nacije, ljudi 

općenito misle kako su menadžeri usmjereni 

samo na svoju korist, nepošteni i 

ignoranti (zašto ih onda žele vidjeti u 

Autor je član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i predsjednik tvrtke SenseConsulting 


politici?). I ne samo kod nas. Tome nepovjerenju 

sigurno je pridonio i model na 

kojem je počivao razvoj u proteklom 

stoljeću. Poslovno upravljanje zapravo je 

bilo ekonomiziranje poslovanja kako bi 

se mase kupaca opskrbilo robama i uslugama 

po prihvatljivoj cijeni. Menadžere 

se učilo kako postići što veći prihod uz 

što manje troškove i tako ostvariti visok 

profit. Kako bi postigle što veću vrijednost 

za dioničare, mnoge su se tvrtke 

posljednjih desetljeća počele intenzivno 

baviti i financijalizacijom. Od 80-ih naovamo 

neke su od njih čak imale veće prihode 

i profit od plasmana vlastitog kapitala 

nego od prodaje svojih proizvoda i 

usluga. Mjesto nadzora nad ekonomijom 

pomaknuto je u sve apstraktnije i rizičnije 

financijske instrumente burzi, a pažnja 

menadžera usmjerena na “lake” zarade i 

visoke bonuse. Za iskusnije bio je to prvi 

nagovještaj pada i potom ubrzanog srozavanja 

s devastirajućim posljedicama. 

Model ekonomije i menadžmenta 

kojima se danas tvrtke i nacije pokušavaju 

izvući iz gliba depresije ne razlikuje se 

bitno od onoga koji je krizu stvorio i 

samo će dodatno pojačati nepovjerenje 

društva. Na recesiju se reagira uglavnom 

traženjem novih načina za smanjenje 

troškova: outsourcing, off-shoring, 

downsizing, reinženjering, supstitucija 

uvoza, pronalaženje novih tržišta za stare 

proizvode… Malo se govori o tome kako 

stvoriti dovoljno nove vrijednosti za 

održanje i novo unapređenje blagostanja 

sve većeg broja ljudi koji su već ili će tek 

ostati bez zaposlenja i uopće prilike za 

rad. Dok je spašavanje burzi, banaka i 

velikih državnih tvrtki neophodno radi 

ublažavanja prvih udara krize, to neće biti 

dovoljno za povratak konjunkture i stvarno 

blagostanje. Dugoročan rast i održiv 

izlazak iz krize zahtijevat će poslovanje 

utemeljeno na modelu za novo doba. 

Postoje točke preokreta kada treba 

spasiti ono što je bilo vrijedno u prošlosti, 

a svu energiju usmjeriti na stvaranje novog. 

Danas je vrijeme za takvu kreativnu 

reinvenciju poslovanja. Suvremeni kupci 

ne trebaju poslovni svijet zbog njegovih 

proizvoda, jer do njih mogu doći i sami. 

Oni trebaju poslovnu pomoć u odabiru 

života po vlastitoj mjeri. To ne može 

pružiti pojedinačno nijedna tvrtka jer 

potrebe tih kupaca ne odgovaraju strukturnim 

granicama današnjeg gospodarstva. 

Tvrtke i njihovi menadžeri morat će 

naučiti surađivati i udruživati se kako bi 

mogli uspješno prodavati svoje proizvode. 

To znači naučiti kako upravljati i onim što 

ne nadziru ili ne posjeduju, umjesto kroz 

ugovore, uređivati svoje odnose na povjerenju 

i transparentnosti, povezujući se 

oko interesa korisnika i dijeleći s njim temeljne 

vrijednost. Važnije od ekonomije 

razmjera bit će izgraditi ekonomiju povjerenja. 

Koliko mi imamo zaposlenih kompetentnih 

menadžera i političara od povjerenja? 

Nikoliko. Hoće li nam, dakle, 

opet vjerovati? 


evolucija 

Prije nekoliko mjeseci, skupina internetskih 

zanesenjaka okupljena 

oko redakcije časopisa Plan 

B pokrenula je “mikroprojekt” 

nazvan “Why Croatia”. Pomalo ironično 

i autoironično, objavili su da “Hrvatska 

internet zajednica želi učiniti što može za 

spas hrvatskog turizma i gospodarstva”. 

Ideja projekta je vrlo jednostavna. Na 

adresi www.whycroatia.org pozivaju se 

posjetitelji da prilože (“aploudaju”) svoje 

videosnimke s putovanja i ljetovanja u 

Hrvatskoj, kao prilog argumentu “Zašto 

putovati / ljetovati u Hrvatskoj”. 

Ideja je naizgled gotovo trivijalna. 

Uzmeš svoj video snimljen na slapovima 

Krke (zar ne, g. Gates?), na idiličnim Elafitima 

ili u ljepoti Kopačkog rita, staviš ga na 

www.whycroatia.org i učiniš veselje sebi 

i drugima. Sebi zato što se tvoj video sad 

nalazi na siteu gdje dolaze mnogi koje zanimaju 

putovanja kroz Hrvatsku, drugima 

zato što si pomogla da doznaju za ljepote 

zemlje u kojoj si se lijepo provela. Da, zvuči 

trivijalno. Ali, naizgled trivijalne ideje upogonile 

su neke od najvećih poslovnih 

uspješnica proteklih godina. Skype, MySpace, 

Facebook i Twitter tehnološki su, 

bazično, trivijalni sustavi. Misterij internetske 

ekonomije bar dijelom je u tome da 

nikad ne znaš iz kojeg će se od tih naizgled 

trivijalnih servisa izroditi totalni mega-hit. 

Projekt “Why Croatia“ sigurno nije 

Ivo Špigel 

Govorite li nju 

midija? 

Sjajno je da je netko u HTZ-u shvatio kako se novim 

generacijama treba obratiti jezikom koji razumiju. 

Šteta što je ta spoznaja zapela već na početku 

imao ambicije da preraste u kompaniju 

koja će zagospodariti svijetom. Njegova je 

ambicija bila, naprosto, da prikupi što više 

autentičnih videozapisa domaćih i stranih 

turista, prikaže ih na netu i time našim 

potencijalnim posjetiteljima na nov, neposredan 

i autentičan način kaže “dođite - i 

njima se svidjelo”. “Customer testimonial”, 

rekli bi marketinški teoretičari. “Done 

right”, dodao bih osobno. 

Elem… kad se “Why Croatia” projekt 

već zavrtio i pobrao nekoliko stotina videozapisa 

raspodijeljenih po kategorijama kao 

što su “party, Istra, Split, Dubrovnik”, ali i 

“sex”, pojavio se projekt neobično slične 

koncepcije. Poziv posjetiteljima da dostave 

svoje radove , nazvan “Ambasadori turizma” 

(www.ambasadoriturizma.com.hr), 

potpisuje Hrvatska turistička zajednica. 

Na prvi pogled koncepcija je simpatična. 

Različiti ljudi na različitim jezicima pričaju 

o tome “zašto volim doći u Hrvatsku”. 

Načelno to nije loše. No nakon kraćeg 

pregledavanja stranice, koncepcija ostaje 

“kratka”. U spotovima koje gledamo, osim 

pojedinih iznimaka, pojavljuju se poznate 

osobe, i to prije svega - nogometaši. Od 

autentičnosti tu nema niti “a”. Jasno je da 

su snimke napravljene profesionalno i da 

su izjave više-manje “skriptirane”. Pored 

sportskih i kulturnih “megazvijezda“ pojavljuju 

se tu i tamo ljudi za koje nikada 

nismo čuli. Dojam je da su tu reda radi, 

poput crnaca na tulumima američkih liberala 

u šezdesetima. 

Sjajno je da je bar netko u našoj 

državnoj administraciji shvatio da 

turistički spotovi na CNN-u nisu krajnji 

domet marketinga, i da se novim generacijama, 

itekako voljnim da iskrcaju novce 

na Jadranu (i u Slavoniji, Lici, Zagorju...) 

treba obratiti jezikom koji te generacije razumiju. 

Spoznaja je zapela na početku. 

Što je HTZ trebao učiniti? Umjesto 

da gradi vlastiti “kvazi-Web 2.0” projekt, 

trebali su biti toliko inovativni da 

ekipi koja je radila WhyCroatia dođu i 

kažu: “Cure i dečki, projekt vam je super, 

možemo li ga promovirati parama kojima 

raspolažemo?”. 

Jedan od meni najdražih videa na 

WhyCroatia napravio je čovjek koji se 

zove Peđa Pušelja, bloger iz Srbije na internetu 

poznat kao Blogowski, manijak internetskih 

videozapisa zvanih “vcast”. Peđa 

već dugo živi u Francuskoj i specijalno za 

Posjetitelji HTZ-ova sitea kao da su tu 

reda radi, poput crnaca na tulumima 

američkih liberala u 60-ima 

WhyCroatia napravio je video “Zašto je 

bolje paliti u Hrvatsku na letovanje nego 

u Paris”. Video je snimljen na autentičnim 

pariškim lokacijama i nabraja niz argumenata 

za naslovnu tezu. Duhovit, iskren, 

začinjen prostaklucima (“ovo nije zajebancija”), 

na najbolji način pokazuje snagu 

novih medija i služi kao sasvim kratka, ali 

itekako upečatljiva lekcija marketingašima 

stare generacije o tome kako - stvarno - 

funkcionira marketing nove generacije. 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile i komentator novih medija 


Washington 

Andras Horvai 

Uporni u nepravednosti 

Hrvatska se tek mora suočiti s najvećim izazovima globalnog gospodarskog 

previranja. Potrebna je vizija, odlučnost i suradnja svih ključnih partnera kako 

bi današnje žrtve prerasle u dugoročni dobitak za sve 

Svjedoci smo najdublje ekonomske krize nakon 

Drugog svjetskog rata. Prema zadnjim projekcijama 

MMF-a, gospodarska aktivnost u Europskoj uniji 

mogla bi se smanjiti za 4,7 posto. Njemačka i Japan 

mogli bi zabilježiti 6-postotni pad BDP-a, a neke baltičke 

zemlje čak i dvoznamenkasti minus. Zemljama središnje i 

istočne Europe predviđa se, u prosjeku, pomak s 3 posto gospodarskog 

rasta u 2008. na -5 posto u 2009. Pad gospodarske 

aktivnosti prate i trgovinski tokovi. Izvoz i uvoz u razvijenim 

zemljama padaju za 14-15 posto. 

No to su samo šture činjenice koje ne dočaravaju žestinu 

udarca što ga ova kriza zadaje čovječanstvu. Zbrisana su 

desetljeća ljudskih postignuća. U najsiromašnijim zemljama 

ponovno rastu glad i bijeda, još više djece i majki umire od 

pothranjenosti i bolesti. Preokrenuti su 

pozitivni trendovi razvoja. 

U naprednijim ekonomijama radna 

mjesta nestaju rekordnom brzinom, 

dugogodišnje osobne ušteđevine izgubljene 

su zbog pada cijena imovine, 

ozbiljno su pogođene obitelji sa srednje 

velikim prihodima. Siromašni su postali 

još siromašniji. 

Većina ekonomista nije predvidjela krizu, a stalne izmjene 

ekonomskih projekcija pokazuju kako je teško u potpunosti 

sagledati međusobni utjecaj ekonomije i ljudskog ponašanja 

u globaliziranom svijetu. Ono što je započelo kao posrnuće 

lokalnih tržišta u SAD-u, ubrzo se razmahalo u globalnu krizu. 

I dok se naziru prvi znaci da je kriza dotakla dno, svi se 

slažu kako će oporavak biti spor. Mnogi smatraju i da svijet 

poslije krize više neće biti isti. 

Nekoliko institucija i politika koje su smatrane neupitnima 

nije ispunilo očekivanja pa se sad postavljaju ozbiljna 

pitanja o globalizaciji, trgovini, regulacijama. Trebat će vremena 

za ponovnu uspostavu povjerenja. 

Gospodarske krize povremeno izbijaju, no posljedice su 

drukčije kad kriza zahvati samo jednu zemlju ili čak regiju. 

Tržišni signali iz nezahvaćenog dijela svijeta tada ostaju jasni 

i “usmjeravaju” pogođenu zemlju prema prilagodbama. Ali 

kad je u krizi cijela svjetska ekonomija a vlade na sve strane 

interveniraju, ti signali postaju dvosmisleniji i mnogo je 

manje jasno koje će tržišne aktivnosti ostati konkurentne na 

svjetskom tržištu, a koje će izgubiti tržište. To znatno otežava 

odluke i politici i biznisu. 

Ova kriza nije potekla iz Hrvatske ni iz regije, niti su je 

uzrokovale ovdašnje ekonomske politike. No kao malu otvorenu 

ekonomiju u srcu Europe, ova kriza pogađa Hrvatsku. 

Udar se već osjeća: hrvatski BDP pao je u prvom tromjesečju 

ove godine za 6,7 posto, osobna potrošnja gotovo za 10 posto, 

Uz daljnje reforme na tržištu rada i 

obrazovanja, Hrvatska bi iz krize mogla 

izići gospodarski konkurentnija 

a investicije za više od 12 posto. Nezaposlenost je od lanjskog 

travnja do ovog proljeća porasla za 7,6 posto, što je najveći 

porast od 2001. godine. 

Hrvatska je imala bolju startnu poziciju od većine zemalja 

regije. Nekoliko je godina bilježila snažan rast i smanjenje 

inflacije (osim 2008.), imala je stabilan tečaj, dobro kapitaliziran 

bankovni sektor i značajne rezerve u središnjoj banci. 

U razdoblju uoči krize, Hrvatska narodna banka nastojala 

je svojom politikom obuzdati “pregrijavanje” ekonomije, što 

mnoge zemlje nisu činile i skupo su to platile. Hrvatska je 

Andras Horvai je šef ureda Svjetske banke u Zagrebu 


ilježila i postupno smanjenje fiskalnog deficita, premda 

uglavnom na račun živahnih prihoda zbog relativno velikih 

stopa rasta. Javna potrošnja i hrvatski javni dug ostali 

su razmjerno visoki, iako se povećavao udio privatnog sektora 

u dugu. 

Unatoč tim slabostima, Hrvatska se kombinacijom ranih 

pozajmica što ih je Vlada uzela od lokalnih komercijalnih 

banaka, rebalansa proračuna u ožujku i svibanjskog izdanja 

obveznica vrijednih 750 milijuna eura provukla kroz prvo 

polugodište 2009. U drugom polugodištu, a i poslije, predstoje 

joj međutim ozbiljni izazovi. Može li se Vlada suprotstaviti 

tom krajnje teškom trenutku dugoročnim, politički 

i socijalno bolnim mjerama uz pomoć svojih poslovnih i 

socijalnih partnera? 

S obzirom na pad proračunskih prihoda i ograničene 

mogućnosti financiranja, neizbježna je daljnja racionalizacija 

fiskalne potrošnje. Nova su kresanja već i najavljena. 

Potrošnja javnog sektora u Hrvatskoj je danas znatno 

veća nego u zemljama koje su se zadnje pridružile EU. 

Općenito govoreći, velika potrošnja znači ili veliko porezno 

opterećenje gospodarstva ili veliki javni dug, ili pak njihovu 

kombinaciju. Pretjerano velika javna potrošnja dokazano 

uzrokuje manje stope gospodarskog rasta na dugi rok. 

Analiza pokazuje i to da je u Hrvatskoj moguća znatno 

efikasnija i pravednija potrošnja, primjerice u zdravstvenom 

i mirovinskom sustavu, obrazovanju, transportu, brizi 

za okoliš, ali i u administraciji i raspodjeli novčanih potpora. 

Sustav socijalne pomoći, razmjerno dobro financiran 

u usporedbi s većinom istočnoeuropskih zemalja, mogao 

bi se bolje fokusirati na one kojima pomoć najviše treba, 

jer je dobra zaštita socijalno najugroženijih doista ključna 

u teškim vremenima. I napokon, radi opstanka malih i 

srednjih poduzetnika te očuvanja radnih mjesta, prijeko 

je potrebno smanjiti dugovanja prema proračunu i javnim 

ustanovama. 

Razina hrvatskih prihoda danas je na otprilike 62 posto 

prosjeka EU. Stalno približavanje razini prihoda u zemljama 

EU zahtijeva daljnje reforme na tržištu rada i obrazovanja 

radi poboljšanja vještina, konkurentnosti i broja zaposlenih 

u gospodarstvu. Nalaže i uklanjanje prepreka rastu privatnog 

sektora kako bi se tvrtkama koje su sada u problemima, 

ali su generalno gledajući zdrave, omogućilo da prežive, a 

novima da nastanu, te kako bi se u doba znatno slabijeg 

kolanja kapitala privukla strana ulaganja. I napokon, brža 

primjena znanja u gospodarstvu, poticanje inovativnosti i 

komercijalizacija znanja pomogli bi Hrvatskoj da postigne 

viši održivi tempo rasta. 

Hrvatska bi iz krize mogla izići gospodarski konkurentnija. 

Za to je potrebna vizija, odlučnost i suradnja svih 

ključnih partnera, kako bi današnje žrtve doista prerasle u 

dugoročni dobitak za sve građane Hrvatske.

fronta 

Viši PDV bio bi 

pucanj u prazno 

Povećanje poreza 

na robu široke 

potrošnje ostavilo 

bi prihode države 

nepromijenjenima. 

Selektivno 

povećanje poreznog 

opterećenja, 

primjerice na 

najviši dohodovni 

razred, vjerojatno 

bi imalo nešto 

manje posljedice po 

osobnu potrošnju. 

No magiju osobnog 

identifikacijskog 

broja još uvijek 

nismo vidjeli na 

djelu / Mario Gatara 

Marinus van 

Reymerswaele: 

“Utjerivač poreza” 


U 

jeku gospodarske krize 

koja se prometnula 

u top-temu domaćih 

medija, na jednoj lokalnoj 

radijskoj postaji 

sredinom srpnja se zavrtjelo nekoliko 

oglasa kojima se reklamiraju proizvodi 

i usluge - Porezne uprave. Nije baš neka 

prigoda, s obzirom na krizu i sve to, no 

osvrt na altruistički pristup Ministarstva 

financija možda je bolje ostaviti za neku 

drugu prigodu. Bilo kako bilo, uz savjete 

o poreznim olakšicama za građane 

putem govornog automata na broju tom 

i tom (kad već reklamu nisu platili), u 

prodaji je i kolekcija s važećim propisima 

i detaljima hrvatskog poreznog sustava 

(u elektronskom obliku), mada je sve 

izglednije da bi taj proizvod mogao dobiti 

“limited edition” etiketu, i na kraju, 

osim u vitrinama nekolicine (nastranih) 

kolekcionara, završiti u - smeću. 

Jer rasprava o promjenama aktualnog 

poreznog sustava u punom 

je jeku, a sve kako bi se zatvorio jaz 

između prihoda i rashoda državnog 

proračuna. I pritom se, uz nezaobilazno 

kresanje javne potrošnje, dio vladajućih 

struktura zalaže i za povećanje poreznog 

opterećenja kako bi se popravila 

trenutačno vrlo tanka prihodovna 

strana, obrazlažući to tezom kako rupu 

u proračunu naprosto nije moguće zatvoriti 

jednostranim pristupom i fokusiranjem 

isključivo na troškovnu stranu. 

Što bi u prijevodu moglo značiti kako je 

ambiciozne najave idućeg “ozbiljnog” 

rebalansa proračuna (jer 800 milijuna 

kuna se s pravom ima smatrati - neozbiljnim), 

zbog nedostatka političke 

volje naprosto nemoguće realizirati i 

nema načina da tolike rezove (a u igri 

je, prema većini procjena, desetak milijardi 

kuna) vladajuća koalicija preživi. 

Uostalom, šef HSS-a je bio vrlo jasan: 

“Samo kresanjem rashodovne strane, 

bez povećanja prihoda, nema sreće ova 

ili bilo koja vlada”. 

Ta je spoznaja, po svemu sudeći, nekima 

dovoljna da, prkoseći konvencionalnoj 

logici, zazivaju početak sezone 

Prvi kvartal ove godine donio je 

katastrofalan pad proračunskih prihoda 

lova na ekstra prihode, i za početak ih 

potraže grebanjem po površini, linearnim 

povećanjem troškova života. Jer 

prijedlog povećanja poreza na dodanu 

vrijednosti sa 22% na 24% je upravo to 

- novi udar na standard života hrvatskih 

građana, koji bi k tome mogao imati i 

brojne druge implikacije. Za početak, 

najveći dio protivnika tog rješenja strahuje 

kako bi podizanje PDV-a u uvjetima 

krhke konkurencije na tržištu 

kakvo je hrvatsko razbuktalo inflacijske 

pritiske i samo dodatno zakompliciralo 

ionako tmurnu realnost uvjetovanu 

širenjem globalne ekonomske krize. 

I dok je tu tvrdnju bez praktičnog 

eksperimenta nemoguće provjeriti, a 

valja uzeti u obzir i snažne deflacijske 

“sile” koje trenutno vladaju svijetom, 

jedan se problem čini sasvim izvjesnim. 

U jednadžbi u kojoj su oskudni izvori financiranja 

i kronična nelikvidnost konstanta, 

uz model koji kod poduzetnika 

ne oporezuje prihode, već ispostavljene 

fakture i prije negoli se one naplate (i 

na taj način, nimalo slučajno, osigurava 

državi beskamatne izvore financiranja), 

viša stopa poreza na dodanu vrijednost, 

uz ostale varijable nepromijenjene, 

neminovno vodi u još veću nelikvidnost, 

veći broj blokiranih pravnih osoba 

i veći iznos nenaplaćenih potraživanja. 

Pravo je pitanje može li privatni sektor, 

ionako pritisnut enormnim apetitima 

državnog aparata, taj pritisak izdržati? 

A pritom se još nismo ni dotakli 

negativnih implikacija povećanog 

PDV-a na potrošnju. Usporedba s Japanom 

vjerojatno ni po čemu nije 

prikladna, osim možda u segmentu 

ponašanja potrošača. Većina će se 

ekonomista složiti kako je ključan problem 

višedesetljetne japanske stagnacije 

nikad do kraja saniran bankovni sustav. 

No ostaje činjenica da ni izdašna javna 

potrošnja, obilježena projektima odmila 

nazvanima “ceste koje ne vode nikamo” 

Ideja o povećanju poreznih 

prihoda rezultat je spoznaje kako 

agresivno rezanje vladajuća koalicija 

možda neće - preživjeti 

(zvuči poznato?), niti vrlo stimulativna 

monetarna politika nisu mogle neutralizirati 

negativan utjecaj povećanja 

poreza (u pitanju je bio nekakav oblik 

poreza na promet) kada je u pitanju osobna 

potrošnja. Banke su kredite dijelile 

doslovno šakom i kapom, po smiješnim 

kamatnim stopama (bilo ih je i ispod 

1%), no zainteresiranih nije bilo, i dvije 


fronta 

su se stvari uporno gomilale - štednja 

na osobnoj razini i ogroman dug na 

državnoj razini. 

Povećati poreze na robu široke 

potrošnje u situaciji kad je većina 

građana pritisnuta neizvjesnošću i u 

strahu od gubitka radnog mjesta, a potom 

i sasvim izvjesnim padom realnih 

plaća, vjerojatno bi “ubilo” svaku iole 

suvislu kalkulaciju i na kraju se obilo o 

glavu zagovornicima te ideje. I prihode 

države u najboljem slučaju ostavilo 

nepromijenjenima. 

Selektivno povećanje poreznog 

opterećenja, kako je to primjerice učinila 

britanska vlada, najavljujući za iduću 

godinu, a sve kako bi se stavio pod kontrolu 

zastrašujuća razina javnog duga, 

povećanje porezne stope na najviši dohodovni 

razred (osobna primanja iznad 

150.000 funti) sa 40% na 50%, vjerojatno 

bi imalo nešto manje posljedice po 

osobnu potrošnju. No “magiju” osobnog 

identifikacijskog broja, još jedne u 

nizu „inovacija“ državne administracije, 

još uvijek nismo vidjeli na djelu, makar 

je “puštanje u rad” te inicijative prštalo 

vrlo ambicioznim obećanjima. 

Vrijeme reakcije - ‘plus beskonačno’ 

Uistinu je frapantna sporost reakcija državne administracije, čiji čelnici valjda 

samo površnog promatrača mogu zavarati, odajući dojam kako su se odlučno 

uhvatili ukoštac s krizom. Vrijeme odziva vladajućih struktura, da se poslužimo 

informatičkim rječnikom, suočimo li ga s tmurnom zbiljom doista konvergira u “plus 

beskonačno”. Već je na temelju podataka iz zadnjeg kvartala prošle godine bilo jasno 

da se situacija drastično pogoršava. Tromjesečni “roling” prosjek proračunskih prihoda, 

koji usporedbe na godišnjoj razini čini vrlo kredibilnima (imunima na oscilacije u 

jednom mjesecu), već je u listopadu prošle godine zabilježio pad. Naizgled zanemarivih 

0,4% na godišnjoj razini, ali opet - puno lošije od 3,6% rasta ostvarenih u razdoblju 

od srpnja do kolovoza, a da i ne spominjemo period od svibnja od kraja srpnja, kada 

su proračunski prihodi u odnosu na isto razdoblje prethodne godine porasli za gotovo 

13%. Pretpostavimo li kako se podaci objavljuju s odmakom od nekoliko mjeseci (a 

ministru financija su vjerojatno bili poznati puno prije), ostaje nejasno kako je prvi 

minus u tko-zna-koliko godina shvaćen tako olako? Za one zaboravne, u to je vrijeme 

na snazi još uvijek bio proračun načinjen na temelju prognoze o rastu BDP-a u ovoj 

godini!? Nakon negativnog listopada, studeni i prosinac su donijeli blagi oporavak, ali 

daleko od dvoznamenkastih stopa rasta zabilježenih u prvoj polovici godine. No onda 

je uslijedila prava katastrofa. Nešto više od 8% minusa u siječnju, pa gotovo 9% u 

veljači, a potom i 5% u ožujku. Pritom su, mjereno istim indikatorom, prihodi od PDV-a 

u ožujku smanjeni za otprilike 19%, a trošarine podbacile za gotovo 20%. U našem 

slučaju, dovoljno samo za učestalije, retorikom pooštrene, ali još uvijek jednako jalove 

rasprave o krizi ili dimnoj zavjesi zvanoj “antirecesijske mjere”. Doduše, nekako je 

skrpan prvi rebalans, no tada je već moralo biti jasno da to neće biti dovoljno. Pa ipak, 

nekoliko mjeseci kasnije, ušteđeno je svega 780 milijuna kuna, a ostatak koji slijedi još 

je uvijek predmet rasprava. Pa dokad? 

zahtijevajući zauzvrat nemilosrdne rezove 

javne potrošnje. No MMF je na 

neki način ozbiljne namjere Vlade i “nagradio”, 

demonstrirajući fleksibilnost u 

pogledu dopuštenog proračunskog deficita, 

budući je limit, nakon izvornih 3%, 

podignut na 3,9%. Ma kakve predodžbe 

imali o MMF-u, ostaje činjenica da je 

lokalne specifičnosti. 

Jedno je sigurno - domaća potrošnja 

je već sad, i bez ikakvih promjena u sustavu 

PDV-a, ionako vrlo ranjiva kategorija. 

Potvrđuje to drastičan pad obujma 

trgovine u maloprodaji, dok nepovoljni 

trendovi na tržištu rada prijete daljnjom 

eskalacijom silaznoga trenda, a u 

Povećanje PDV-a bio bi tek novi teret na leđima potrošača, 

koji su već u prvom kvartalu drastično stegnuli remen 

S druge strane, dvije zemlje teško 

pogođene krizom, Litva i Mađarska, 

odlučile su se, osim ostaloga, i na 

povećanje poreza na dodanu vrijednost. 

No pritom ipak valja uzeti u obzir 

i činjenicu da je stopa poreza na dodanu 

vrijednost u obje zemlje bila niža 

od hrvatske, što pak upućuje na veći 

manevarski prostor vlada u Budimpešti 

i Vilniusu. Kad smo već kod susjednih 

zemalja, valja spomenuti i ulogu 

Međunarodnog monetarnog fonda, 

koji je Mađarsku kreditnom linijom 

teško 25 milijardi dolara održao na 

životu i doslovno spasio od bankrota, 

jedini dovoljno potentan kreditor za 

krizom ugrožene zemlje posljednjih 

mjeseci puno popustljiviji i skloniji 

odmacima od univerzalnih, počesto 

vrlo rigidnih zahtjeva. Naravno, kako 

bi se ponašao u slučaju dogovora sa 

Banskim dvorima, u ovom je trenutku 

nemoguće je predvidjeti, ali je u nekoliko 

primjera pokazao da ima sluha za 

međuvremenu će sve bitniji postajati i 

faktor smanjene javne potrošnje. Riječ je 

o jedinoj stavci koja je u prvom kvartalu 

tekuće godine bilježila rast na godišnjoj 

razini, te će najavljeno rezanje troškova 

epskih proporcija izbrisati i posljednji 

stimulans domaćem gospodarstvu. A to 

će se itekako odraziti na aktivnost posrnuloga 

privatnog sektora. 

Foto arhiva Forbesa 


Foto Arhiva Forbesa 

Rat do istrebljenja 

Lerovita protiv Cedevite! Rat do istrebljenja! Tako to ovih 

dana izgleda u HoReCa kanalu, posebno u kafićima. Napad 

Podravkine Lerovite na Atlanticovu Cedevitu možda ne bi bio velika 

senzacija da se u cijelu priču ne upliću, ako ne čast i moral, a 

ono barem poslovna pristojnost. Emil Tedeschi nikako ne može 

biti sretan načinom na koji mu Zdravko Šestak ulazi na tržište. Što 

se događa? Prvo bješe Cedevita pakirana u vrećici od 15 grama u 

svrhu prodaje u kafićima, odnosno HoReCa kanalu. Cedevita Atlanticu 

donosi oko 300 milijuna kuna prihoda, a 30 posto od toga 

dolazi iz HoReCe. 

Vrećica je dakle, teško zamjenjiva. Upravo je tu vrećicu odlučila 

napasti Podravka i to na način koji baš i nije najspretniji. Podravkina 

vrećica Lerovite 

izgledom 

i stasom neodoljivo 

podsjeća 

na vrećicu 

Cedevite, kako 

sprijeda, tako 

i straga. Nisu 

se u Podravki 

previše trudili 

ni oko brojki. 

Iste su kao i Cedevitine, 15 grama razvodnjava se u 0,2 litre vode. 

To je diglo živce do neba cijeloj Atlantic Grupi. Lerovita koja je 

u sustavu Podravke nakon što je koprivnička kompanija kupila 

proizvođača sokova Lero, zamijenila je brand Ponivita za koji 

je odlučeno da mu je nemoguće udahnuti život, i sada ide oštro 

naprijed. Kako? Jednostavno. Cedevita u vrećici već se uvriježila u 

kafićima i Lerovitini menadžeri svoje vrećice trebaju samo prodati 

kafićima i restoranima, a kad gost naruči Cedevitu, oni mu donesu 

Lerovitu i kažu da je to isto. 

U promociju Lerovite ne treba puno ulagati. Lerovita će rasti 

na Cedevitinoj promociji jer ništa nije lakše nego prihvatiti ocjenu 

da je “sav prašak Cedevita”. No, tu nije kraj. Podravka je za distributera 

svoje Lerovite 

odabrala Gastro Grupu 

koju vodi Dragan 

Munjiza, bivši 

menadžer Atlantic 

Grupe i nekadašnji 

jako dobar prijatelj 

Emila Tedeschija. 

Budući da je samo 

distributer, Munjiza 

nije sklon razgovarati 

o tome je li riječ o nelojalnoj konkurenciji s obzirom 

na to da Lerovita i Cedevita izgledaju poput sestara, no kaže: 

“Potući ćemo Atlantic Grupu u HoReCa kanalu! Uostalom, 

prije Cedevite u kafićima se u vrećicama distribuirala C Vitana 

fronta 

mađarskog proizvođača koju je Gastro grupa distribuirala, a 

Atlantic ju je potukao Cedevitom.” Lerovita je rekla svoje i nije 

neuspješna, inače Tedeschiju ne bi bila trn u oku. Lerovita u 

svojem nastupu ima i jednu taktičku prednost. Dolazi u paketu s 

ponudom sokova Lero, a Cedevita nema zaleđe sokova. U Atlanticu 

smišljaju kako će Cedevitin imperij uzvratiti udarac, što znači 

da se važu i mogućnosti tužbe za kopiranje brenda, koja možda ne 

bi bila ni bez osnove, no možda sve završi na povećanom budžetu 

za marketing Atlantic Grupe koja se mora domisliti kako da narodu 

objasni da je “samo jedna Cedevita”, a da na tom ulaganju rast 

prodaje ne doživi Lerovita. 

Google se doselio u Hrvatsku 

Google je napokon krenuo u ozbiljniju akciju na jugoistoku 

Europe. Hrabren Suknaić, domaći menadžer i Googleov čovjek za 

Adriatic regiju, izlazi iz sjene u 

kojoj već dulje od godinu dana 

priprema teren za Googleov 

nastup na Balkanu. Od sredine 

srpnja Google je, prema 

priopćenju moćne multinacionalke, 

u Hrvatskoj prisutan s 

lokalnim timom. 

Google je službeno doselio 

i u Hrvatsku nakon lansiranja 

15 lokaliziranih potrošačkih 

proizvoda za poslovne korisnike 

uključujući AdWords i 

AdSense. Osnivanjem lokalnog 

tima u Hrvatskoj Google je 

zapravo poručio da na njemu 

vidi rast usluga oglašavanja na 

internetu i odlučio uzeti svoj 

dio kolača. Budući da se na 

globalnoj razini od Googlea ne 

Hrabren Suknaić 

očekuju spektakularni poslovni rezultati za drugi kvartal, riječ je i 

o širenju biznisa radi rasta prihoda. 

Naime, rast Googlea u drugom kvartalu iznosi 

samo 4 posto, dok je u prvom kvartalu bio 10 posto, 

a lani u ovo doba taj je internetski div rastao 43 posto. 

Hrabren Suknaić kaže da osnivanjem lokalnog tima u 

Hrvatskoj Google želi pomoći hrvatskim i tvrtkama iz 

regije da budu prisutne i da ih se može pronaći na internetu, 

te im pokazati kako mogu profitirati od online 

marketinga, posebno u današnjem okruženju ekonomske 

krize. Izrazito tajnoviti Google zasad ne želi reći tko 

će, kako i koliko za njih raditi u Hrvatskoj. No budući 

da je, kako smo pisali u veljači, samo desetak ljudi u 

Hrvatskoj steklo status certificiranog konzultanta za oglašavanje 

na Googleu, jasno je da neki imaju više šanse profitirati na dolasku 

Googlea od drugih. 


fronta 

Doba cjenkanja 

Milijuni ljudi 

dobili su otkaz, 

trilijuni dolara 

otišli u nepovrat. 

Pouka: Nikad 

lakše do popusta 

/ Bernard Condon 

Kad se prije par godina tek 

počeo cjenkati u trgovinama, 

mladi financijaš 

iz Dallasa Daniel Bowen 

osjećao je nervozu slično 

kao kad bi morao pozvati curu na spoj. 

Dok sjedi u stolcu kupljenom za dvije 

trećine cijene, kraj svjetiljke koju je platio 

upola jeftinije nego što je koštala, 

prisjeća se kako je prvi put kupio tenisice 

uz 10-postotni popust tvrdeći da je 

stalna mušterija. Onaj grč u želucu sada 

mu se čini smiješnim. “Zapanjujuće je 

što će sve ljudi učiniti ako ih pitate. A 

ubrzo razvijete i ovisnost o cjenkanju”, 

kaže Bowen (23). 

Prema anketama, sada se cjenka čak 

72 posto Amerikanaca, a prije pet godina 

to je činio tek svaki treći. Razlog 

je i to što u krizi cjenkanje lakše prolazi. 

Čak 80 posto onih koji su pokušali izjavljuje 

da su i uspjeli spustiti cijenu. Nije 

riječ samo o rabljenim autima i robi na 

buvljaku. Na Manhattanu, gdje cijena 

stanova napokon pada, najmoprimci 

pritišću najmodavce da im smanje 

mjesečni račun za stanarinu. Možete li 

dokazati da ste švorc, čak su vam i poreznici 

spremni progledati kroz prste. 

Herb Cohen, autor knjige “You Can Negotiate 

Anything” (O svemu se možete 

pogađati), tvrdi da je čak uspio dobiti 

popust na nakit ni manje ni više nego 

kod Nordstroma: “Supruga je htjela 

propasti u zemlju od srama. No, sve je 

to samo igra.” 

Može li odobravanje popusta 

pokrenuti kakav zloćudni gospodarski 

ciklus? O tome neka se brinu 

ekonomisti. Potrošači bi jednostavno 

trebali naučiti uživati u toj pojavi. Cijene 

putovanja u SAD-u su već odavno 

predmet pogađanja, no sada se isplati 

pokušati s cijenom gotovo svega - operacije 

u privatnoj klinici, sofe u salonu 

namještaja, adaptacije stana. Dobro je 

ponuditi trgovcu neko opravdanje za 

iskamčeni popust, recimo upitati: Koliko 

bi to koštalo ako platim gotovinom? 

Tako povoljniju cijenu neće morati ponuditi 

i drugim kupcima. 

Svijet biznisa ima svoje vlastite ritu- 

Foto Scogin Mayo za Forbes 


ale. Zbog logističkih razloga, logično 

je da tvrtke smanjuju broj dobavljača, 

no u ovakvom gospodarskom trenutku 

taj potez je donekle i prijetnja: Snizite 

cijene ili otpadate. Teksaški Ryland 

Daniel Bowen u 

stanju je cjenkanjem 

spustiti cijenu 

doslovce svemu (da, 

da, naravno 

- i čivavi) 

Homes kupcima svojih kuća sada nudi 

350 umjesto 700 modela kućne rasvjete. 

Preživjeli dobavljači mogu se tješiti 

da su Rylandu dali količinski popust. 

Pfizer odnedavno nabavlja istraživačku 

opremu metodom “obrnute aukcije”: 

dobavljači mu internetom dostavljaju 

najnižu cijenu po kojoj su spremni prodati 

neki komad opreme. Nakon što je 

godinama skupo plaćao sirovinu za 

svoje katalizatore i kemijska brtvila, 

W. R. Grace sada prosijava listu svojih 

dobavljača i otvoreno traži popust ili 

dulju odgodu plaćanja od onih s kojima 

nastavlja surađivati. 

Proizvođač buldožera Bobcat dao 

je svojim dobavljačima dobar 

razlog da snize cijene 

hidraulične opreme. Šef nabave 

James Adkins nedavno 

je okupio tim inženjera u 

sjedištu tvrtke u West Fargu 

kako bi sastavili popis skupih 

dijelova koji se mogu zamijeniti 

jeftinijima. To je račune 

dobavljača smanjilo sa 350 

na 300 tisuća dolara. Potom 

je posjetio dobavljača oplata 

za kabine i primijetio da su 

mu skladišta puna sirovine. 

Predložio mu je da skreše 

troškove skladištenja kupujući 

manje serije: “A uštedu, molim 

te, ‘šalji dalje’. ” 

Kako je to prije dvadeset 

godina u svojoj knjizi objasnio 

Forbesov kolumnist 

A. Gary Shilling, postoji dobra 

i loša deflacija. Dobra je 

posljedica učinkovitosti i tehnologije. 

Primjer je sve niža 

cijena LCD televizora, kao 

što je to bio i pad potrošačkih 

cijena u SAD-u krajem 19. 

stoljeća kada su željeznica, 

petrolej i McCormikov kombajn 

zamijenili kočiju, kitovo 

ulje i kosu. Pad cijena u doba 

Velike depresije zbog kojeg 

su farmeri prolijevali mlijeko 

primjer je loše deflacije. Takav 

je primjer i pristanak radnika 

na smanjenje plaća kako bi izbjegli glad. 

Thomas Kersten, kolekcionar vatrenog 

oružja iz Boonevillea u Arkanzasu 

kaže da se cjenka za sve, za autodijelove 

i ogrjev jednako kao za puške. Ponuditi 

keš pa zamahnuti ispred trgovčeva lica 

svežnjem novčanica, po mogućnosti u 

velikim apoenima, jedna je od njegovih 

najdražih tehnika. Tom potezu pripisuje 

uštedu od 50 dolara pri nedavnoj kupnji 

Glockovog pištolja za koji je poslovođa 

tražio “450 dolara i ni centa manje”. 

Richard Doble, koautor vodiča za 

cjenkanje “Cheaper” (Jeftinije) kaže da 

je kupio digitalnu kameru po 25 posto 

nižoj cijeni inzistirajući na popustu 

za izloženi primjerak. Često upali i 

rečenica: A može li malo jeftinije? Doble 

je nedavno nagovorio svog susjeda, koji 

se u životu nije cjenkao, da izgovori to 

jednostavno pitanje kupujući novu kosilicu. 

Čovjek je dobio 300 dolara popusta 

na cijenu od 1800 dolara. 

Scott Perlstein, šef zastupstva 

Nemet Motorsa u Jamaici, u državi 

New York, iznenađen je, kaže, kako lako 

trgovci sada popuštaju. U studenome je 

Galop pojeftinjenja 

Nakon 54 godine inflacije, cijene u 

SAD-u napokon padaju. Gary Shilling 

očekuje da će u 2010. pasti na 

godišnju razinu od 2 posto. 

220 

210 

200 

190 

180 

170 

160 

150 

140 

130 

indeks potrošačkih cijena (CPI) 

(1983. = 100) 

Izvor. Bureau of Labor Statistics; 

Procjena: A. Gary Shilling 

’90 ’95 ’00 ’05 ’10 

poslao pisma na adrese 20 dobavljača i 

prodavača kompjutora, polica osiguranja 

i sličnog, energično zahtijevajući 

15 posto popusta. Osamnaestorica su 

pristala gotovo bez otpora: “Trgovci su 

sve fleksibilniji pri sklapanju ugovora. 

Svi to znaju.” 

Postalo je možda i previše lako. Elena 

Centor godinama se bori za popuste 

na obroke, torbice, telefonske usluge. 

Dok opisuje kako je nedavno nagovorila 

hotelskog službenika da joj boravak naplati 

109 umjesto 179 dolara, u glasu joj 

se osjeća tračak umora. “Mogla sam se 

izboriti za još 15 posto nižu cijenu”, hvali 

se ta 57-godišnja samohrana majka, “no 

nisam imala energije. Danas se možeš 

pogađati baš o svemu.” 


fronta 

Hoćete da kupim? 

Uvjerite 

mi mamu! 

Kupci više nisu pasivni: prije kupovine 

informiraju se na webu, kod prijatelja i rodbine. 

To zahtijeva brzu reakciju, osobito sada kad 

većina kupaca planira - štedjeti / Tanja Tolić 

ko marketing ima ikakav cilj, onda je to “uhvatiti” potrošača 

u trenutku kad odlučuje o kupnji nekog proizvoda. Zbog toga 

je, primjerice, Amazon prije deset godina registriranim kupcima 

počeo nuditi preporuke za kupnju, a proizvođači elektronike 

se trude ne samo izložiti svoje televizore u dućanima, 

nego nastoje i da su oni uvijek upaljeni kako bi kupac vidio da 

je slika kvalitetna. 

Marketingaši su stoga oduvijek tragali za trenucima u 

kojima su kupci otvoreni za utjecaje, pritom se služeći “teorijom 

lijevka”: kupac, vjerovali su, kreće od nekoliko brandova 

koje uzima u obzir, a marketing ga potom usmjerava prema 

sve manjem broju da bi se na kraju odlučio samo za jedan. No 

koncept lijevka već neko vrijeme više ne vrijedi. Stručnjaci konzultantske 

tvrtke McKinsey otkrili su da kupci danas sasvim 

drugačije odlučuju, a na to kako odlučuju, i za što se odlučuju, 

prvenstveno utječu novi mediji (najviše internet) te nova velika 

tržišta kao što su Indija i Kina. 

Novi način donošenja odluke o kupovini, koji je McKinsey 


nazvao “potrošački put odluke”, izveden je iz proučavanja 

odluka o kupnji 20 tisuća potrošača s tri kontinenta i u pet 

industrija. 

Svaki dan potrošači oblikuju svoje mišljenje o brandu 

na temelju oglasa, novinskih informacija, razgovora s 

obitelji i prijateljima te na temelju prijašnjih iskustava s 

određenim proizvodima. Kad kupci ne kupuju, većina tih 

informacija zapravo je bezvrijedna. No što se događa kad 

odluče nešto kupiti? Sve te informacije postaju odjednom 

važne, jer oblikuju početno mišljenje potrošača - svaki 

kupac na početku kupnje barata određenim brojem brandova 

u svojoj glavi. Teorija lijevka sugerira da kupac sužava 

odabir sve do jednog branda, a da je period nakon kupnje 

svojevrsna testna faza u kojoj potvrđuje ili odbacuje neko 

mišljenje o brandu. McKinseyjevo istraživanje u automobilskoj, 

kozmetičkoj, industriji osiguranja, potrošačke 

elektronike i mobilnih telekomunikacija pokazuje da su se 

neke stvari značajno promijenile. 

Foto arhiva Forbesa 

Proces kupnje danas je, pokazalo se, manje linearan, 

a više kružan i odvija se u četiri faze: početno razmatranje, 

aktivna procjena (ili proces u kojem kupac aktivno 

istražuje proizvod koji želi kupiti), odluka (kupac kupuje 

proizvod) i postkupovinska faza (kad kupac testira novokupljeni 

proizvod). 

Kako se to odvija u praksi? Zamislite da kupac želi 

kupiti automobil. U početnoj fazi znat će odmah nabrojati 

nekoliko brandova koji mu se sviđaju. U kvalitativnom 

dijelu McKinseyjeva istraživanja, kupci su otkrili da ih je 

fragmentiranje medija i proliferacija proizvoda nagnala da 

smanje broj brandova koje razmatraju na početku. Suočeni 

s ogromnom količinom izbora i načina komunikacije, vratili 

su se zapravo na početke - na malen broj brandova koji 

su uspjeli preživjeti putovanje kroz različite medijske kanale 

i šumu marketinških poruka. Svjesnost o brandovima 

i dalje je važna - oni koji su prisutni u početnom razmatranju 

imaju triput veće šanse da će biti kupljeni od onih 

koje kupac nije razmatrao. 

No nije sve izgubljeno ni za brandove koji kupac 

ne razmatra na početku i upravo tu teorija lijevka pada 

u vodu - dok kupac istražuje proizvod na, primjerice, internetu, 

postoji velika mogućnost da će, zbog preporuke 

drugih kupaca, proširiti broj brandova koje razmatra. Broj 

brandova koji se tako, naknadno, dodaju varira od industrije 

do industrije: McKinseyjevo istraživanje pokazalo je 

da ljudi koji žele kupiti osobno računalo tijekom procesa 

razmatranja proizvoda u prosjeku dodaju još jedan brand 

početnom setu od 1,7 brandova, dok kupci automobila 

dodaju 2,2 nova branda početnom setu od njih 3,8. 

U fazi razmatranja brandova otvara se potpuno novo 

područje za marketing: više nije dovoljno slati uopćene 

poruke, nego je potrebno slati poruke direktno prema 


fronta 

potrošaču. To je poznato od ranije, no nove 

marketinške strategije moraju uključivati 

internetske recenzije proizvoda, usmenu 

predaju, informacije koje će kupcu davati 

prodavač u dućanu i kontrolu iskustava 

kupaca. Tradicionalni marketing je i dalje 

bitan jer formira temeljnu sliku o brandu, 

no želi li proizvođač da kupac kupi baš 

njegov proizvod, mora se prvenstveno 

uključiti u usmenu predaju i informacije 

koje kolaju internetom, najčešće na forumima 

i blogovima. 

“Iskustvo američkih proizvođača 

automobila, koji su trenutno u velikoj 

krizi, pokazuje zašto je bitno primijeniti 

novi marketing. Chrysler i GM dugo su 

se fokusirali na trgovačke poticaje i povlastice 

za dilere, kako bi osvojili kupca 

u trenutku aktivnog razmatranja i kupnje 

proizvoda. Te su tvrtke međutim 

vodile krivu bitku: za njih je najbitnija 

faza početnog razmatranja i faza nakon 

kupovine, o čemu vode računa azijski 

brandovi poput Toyote i Honde. Njihovi 

su brandovi jaki, a proizvod kvalitetan. 

Pozitivno iskustvo s azijskim vozilima 

učinilo je njihove kupce odanima, 

zbog čega se ti automobili i 

Izravna poruka 

Promocije 

Događanja 

Programi 

Oglasi 

preporučuju usmenom predajom, a to 

povećava šanse da će biti uključeni u 

početno razmatranje brandova. Tako se 

stvara zatvoreni krug odlučivanja i kupnje 

koji je teško razbiti”, navode u McKinseyjevom 

istraživanju David Court, 

Dave Elzinga, Susan Mulder i Ole Jørgen 

Vetvik. 

Prava bitka počinje, dakle, tek nakon 

što kupac kupi određeni proizvod. 

Istraživanje pokazuje da više od 60 posto 

kupaca nekog kozmetičkog proizvoda 

odlazi na internet potražiti daljnje informacije 

nakon kupnje. Ni praćenje kupca 

nakon kupovine nije, naravno, nova stvar, 

no promijenio se stupanj odanosti 

kupaca pa bi trebalo promijeniti i načine 

praćenja. Dio kupaca odanih brandu taj 

brand ne samo da kupuje i dalje, nego ga 

i preporučuje drugima. Ostatak “odanih” 

su pasivno lojalni - ostaju uz brand, ali 

mu nisu predani. To znači da su otvoreni 

za marketinške poruke drugih brandova 

i skloni prelasku u “drugi tabor”. Primjer 

je industrija osiguranja za automobile 

i motocikle koja svoje kupce percipira 

kao tradicionalno lojalne jer svake godine 

obnavljaju osiguranje. McKinseyevo 

istraživanje otkrilo je, međutim, 

šesterostruku razliku u omjeru aktivnih i 

pasivnih “lojalista”, što znači da im druge 

tvrtke mogu lako uletjeti. Dovoljno je da 

kupcima ponude razlog da odu, ako im 

primarni osiguravatelj ne nudi dobre razloge 

da ostanu. Da bi zadržala “lojalne” 

mušterije, osiguranja moraju investirati 

u web-stranice, uključiti se u usmenu 

predaju i nagrađivati vjernost kupaca. 

U zaključku istraživanja, McKinsey 

savjetuje marketingašima 

da se odmaknu od teorije lijevka, 

odnosno od pristupa koji se fokusirao 

na njegove krajeve - ili sasvim 

početnu fazu razmatranja kupnje ili trenutak 

kupnje, te da se više aktiviraju u 

fazi razmatranja proizvoda i fazi nakon 

kupnje. Istraživanje je, primjerice, pokazalo 

da su neki brandovi kozmetičke 

industrije mnogo jači u početnoj fazi 

razmišljanja kupca, nego kasnije. Neke 

tvrtke bi pak trebale osmisliti potpuno 

nove marketinške poruke - umjesto jedne 

Hoće li iznos koji namjeravate utrošiti 

u sljedećih 12 mjeseci na kupovinu 

značajnijih proizvoda (trajnih dobara za 

kućanstvo), u odnosu na onaj koji ste 

potrošili u proteklih 12 mjeseci biti: 

znatno manji 

9% 

malo manji 

12% 

ne zna 

4% 

otprilike isti 

33% 

Izvor: GfK, ožujak 2009. 

znatno veći 

17% 

malo veći 

17% 

opće koja je kupca nekada pratila kroz 

cijeli proces, možda bi trebalo osmisliti 

poruku direktno usmjerenu na jednu 

od četiri faze procesa odlučivanja; onu 

najslabiju. Dobar potez je, primjerice, 

napravio južnokorejski Hyundai koji je 

marketinšku kampanju izgradio na financijskoj 

sigurnosti kupaca - ponudio 

je američkim kupcima da vrate vozilo 

ako izgube posao. 

Istraživanje je također otkrilo i da 

kupci konačnu odluku o kupnji donose u 

dućanu - nakon razmatranja žele vidjeti 

kako proizvod funkcionira i kako izgleda. 

Čak 40 posto njih promijeni odluku 

u dućanu zbog nečega što vide ili otkriju 

- na odluku utječe ambalaža, pozicioniranje 

proizvoda na polici ili razgovor s 

prodavačem. U kozmetičkoj industriji 

pobjedu često odnesu proizvodi koji su 

lijepo zapakirani, iako nisu uopće bili 

razmatrani na početku. To vrijedi i za 

potrošačku elektroniku. 

Drugo McKinseyjevo istraživanje 

pokazalo je da se nije promijenio samo 

način na koji kupac odlučuje o kupnji 

proizvoda, nego i način na koji troši 

novac - nakon dva desetljeća visoke 

potrošnje, američki potrošači više nisu 


Dodavanje brandova 

Sektor 

Utjecaj na kupnju (%) 

Početno 

razmatranje 

Aktivno 

razmatranje 

Odanost 

brandu 

Prosječan broj brandova 

U početnom 

razmatranju 

Dodani u 

aktivnom 

razmatranju 

Automobili 63 30 7 3,8 2,2 

Osobna računala 49 24 27 1,7 1,0 

Kozmetika 38 37 25 1,5 1,8 

Mobilne telekomunikacije 38 20 42 1,5 0,9 

Automobilsko osiguranje 13 9 78 3,2 1,4 

Izvor: McKinsey, srpanj 2009. 

Shopping je zahvaljujući internetu poprimio neke zajedničke karakteristike bez obzira na 

zemljopisnu i kulturološku pozicioniranost kupca. Postao je kultura za sebe 

tako široke ruke. Budući da je njih prve 

i najjače pogodila svjetska ekonomska 

kriza, može se očekivati da će njihov 

primjer u smanjenju potrošnje slijediti i 

europski, pa i hrvatski potrošači, tim više 

što je shopping, zahvaljujući internetu, 

postao globalna aktivnost pa se mogu 

iščitati neke zajedničke karakteristike 

kupaca, bez obzira na njihovu zemljopisnu 

ili kulturološku pozicioniranost. 

Manja očekivanja 

% ispitanika, u dobi od 36 do 45 godina s 

prihodom od 25.000 do 50.000 dolara 

Kakav prinos s burze očekujete u idućih 30 godina? 

negativan neutralan (0-5%) pozitivan (veći od 5%) 

60 

25 

15 

36-45 godina 

(n=65) 

31 

43 

26 

46-55 godina 

(n=72) 

Izvor: McKinsey, srpanj 2009. 

38 

28 

34 

56-65 godina 

(n=61) 

Shopping je postao kultura za sebe koja 

ne poznaje nacionalne granice. 

U istraživanju koje je McKinsey proveo 

u ožujku 2009., a objavio u lipnju 

ove godine, 90 posto ispitanika je izjavilo 

da je njihovo kućanstvo zbog recesije 

smanjilo potrošnju, od čega 22 posto 

“značajno”. Istraživanje, koje je uključilo 

600 kućanstava u tri potrošačka segmenta, 

čime su istraživači pokrili oko 40 

posto američkih domaćinstava, otkrilo 

je da je 45 posto onih koji su smanjili 

potrošnju to učinilo jer je moralo, a 55 je 

tako samo odabralo. 

McKinseyjevo istraživanje je 

otkrilo da 53 posto ispitanika smanjuje 

svoj doprinos organizacijama, 42 

posto smanjuje osobne troškove, 41 

posto smanjuje ulaganja u mirovinu, a 

30 posto smanjuje troškove prijevoza. 

Američki potrošači, pored toga, ne samo 

da manje troše, nego i manje posuđuju, 

beskompromisno plaćaju dugove i više 

štede. Manje od polovice američkih ispitanika 

vjeruje da će njihovo ulaganje na 

burzama donijeti prinos veći od inflacije 

u sljedećih 30 godina. Međutim, čak 85 

posto ispitanika starih od 36 do 45 godina 

ne vjeruje u to. 

Istraživanje hrvatskog GfK s kraja 

ožujka, provedeno među 1000 ispitanika 

starijih od 15 godina, pokazuje da 

doista ima sličnosti između američkih i 

hrvatskih potrošača, što je opet posljedica 

globalizacije, u ovom slučaju globalizacije 

krize. Hrvatska kućanstva, zaključak 

je, očekuju daljnje pogoršanje životnih 

uvjeta - 42 posto kućanstava bilo je u 

ožujku lošijeg financijskog stanja nego 

prije godinu dana, 48 posto je ostalo na 

istom, a svega 9 posto je reklo da im se 

financijska situacija popravila. Trideset i 

sedam posto kućanstava misli pak da će 

im se situacija u idućih godinu dana još 

pogoršati. 

Kad su u pitanju cijene, gotovo sva 

kućanstva tvrde da su cijene porasle u 

posljednjih godinu dana, a nešto manje 

njih smatra da će rasti i ubuduće. Trećina 

hrvatskog stanovništva misli kako će u 

idućih godinu dana na trajna dobra za 

kućanstvo trošiti otprilike jednako novca 

kao i u proteklih godinu dana, dok je 

četvrtina uvjerena da će trošiti ipak malo 

više novca. Drugo istraživanje pokazalo 

je da će u vrijeme krize više od 60 posto 

hrvatskih kućanstava odgoditi kupnju 

trajnih dobara te da će umjesto toga 

štedjeti. 


interview 

Joakim Palme: 

I dalje vjerujem 

u švedski model 

Joakim Palme jedan je od vodećih stručnjaka za švedski socijalni model. 

Predaje na Stockholmskom sveučilištu, sin je dvokratnog švedskog 

premijera Olofa Palmea koji je 1986. ubijen u atentatu. Za hrvatski 

Forbes s Joakimom Palmeom razgovarala je Sanja Romić 

Gospodine Palme, je li točno da švedski san 

umire? Švedski socijalni model uzor je 

baš svima. 

- Iako neki govore o eroziji švedskog 

modela, ja mislim da je to malo pretjerano. 

Pogledamo li kako to izgleda u stvarnosti, jasno je da 

su se neke usluge poboljšale u posljednjih 10, 15 godina 

- govorim o univerzalizaciji brige o djeci, jer je sustav 

brige o djeci ostao uglavnom na istom nivou. Sada smo, 

doduše, nešto manje darežljivi nego što smo bili u 80- 

ima, ali to nije nikakva fundamentalna izmjena modela. 

Socijalno-politička dimenzija švedskog socijalnog 

modela ima tri važna elementa: univerzalni doprinosi 

za obitelji s djecom i za starije, koje nadopunjavaju doprinosi 

za socijalno osiguranje, a većina stanovništva 

dobiva i osiguranje u slučaju bolesti. Postoje i ciljane 

povlastice, poput onih za stanovanje ili u slučaju kada 

se siromašni ljudi razbole. Ovaj se model razlikuje od 

ostalih europskih modela po tome što predstavlja kombinaciju 

s javno financiranim socijalnim uslugama. To 

uključuje i besplatne ustanove za čuvanje djece, besplatne 

javne škole, gimnazije i sveučilišta, kao i brigu 

za hendikepirane građane i starije ljude. Teško je razumjeti 

kako to funkcionira ako se ne istakne činjenica 

da se model oslanja na visoku stopu zaposlenosti i vrlo 

aktivnu politiku zakona o radu. Širi se financijska baza 

da bi se osigurala isplativost raznih socijalnih usluga. 

Vrlo je važno i jako oslanjanje na žensku radnu snagu, a 

to su omogućile upravo ekstenzivne socijalne usluge za 

djecu i za starije ljude, koje dopuštaju ženama da kombiniraju 

rad na tržištu s brigom za djecu i onemoćalu, 

stariju rodbinu. Te bi žene u zemljama u kojima su socijalne 

usluge skupe sigurno ostale izvan tržišta rada. 

Zaposlenost je vrlo važna komponenta u reduciranju 

siromaštva. To je također bitna karakteristika švedskog 

modela: nema siromaštva i nema nejednakosti. 


‘Ima mnogo neuspjelih 

detalja u švedskom 

modelu. Ipak, on 

funkcionira jer dopušta 

modernizaciju, promjene 

sistema i kombiniranje 

efikasnosti s jednakošću’, 

kaže Joakim Palme 


interview 

Koje ste reforme proveli u svojem socijalnom 

sustavu tijekom vremena? 

- Bitna je uloga privatizacije. Od 1992. 

postali smo otvoreni za privatne tvrtke, 

kooperative, imamo privatne bankarske 

centre, privatne centre za brigu o starijima, 

privatne škole… No, to se još uvijek 

većinom financira kroz poreze. 

Možete li izdvojiti glavne razloge zbog kojih 

je model s vremenom zakazao? 

- Mislim da je osnovni razlog to što 

nekad vrlo uspješna strategija punog 

zapošljavanja više nije uspijevala realizirati 

puno zapošljavanje kao prije. To je 

započelo s dubokom ekonomskom krizom 

u 90-ima. Malo smo se oporavili do 2007., 

ali ne do onog stupnja kao u 90-ima, kada 

je nezaposlenost bila između 2 i 4 posto. 

Približavamo se 10-postotnoj nezaposlenosti 

u trenutačnoj gospodarskoj krizi. Svi 

očekuju da će ona doseći 11 ili 12 posto. 

To je veliko napuknuće sustava. 

dogodit će se dramatično starenje naše 

populacije i upravo je u tijeku rasprava 

o ulozi socijalne države. Mnogi kažu da 

bi ona trebala omogućiti samo osnovne 

usluge, a da bismo trebali imati privatno 

financiranje skupljih usluga. 

Slažete li se s tim prijedlogom? 

- Ne, ja mislim da se tu radi o vrijednostima, 

i ako želimo, mi možemo pružiti 

javno financiranu uslugu visoke kvalitete. 

Jer ako kažete da siromašni trebaju imati 

samo osnovne usluge, a da oni koji si to 

mogu priuštiti trebaju imati sve, to predstavlja 

ogroman rizik za razvitak podjela 

između bogatih i siromašnih, a takav rizik 

ne postoji već duže vremena. Mislim da 

takve promjene prijete erozijom modela. 

On erodira u smislu da su mnogi ljudi 

zabrinuti: u dobra stara vremena, preko 90 

posto stanovnika bilo je potpuno pokriveno, 

a sada je uloga javnog sektora u padu 

i sve više ljudi u velikoj se mjeri mora oslanjati 

na privatno osiguranje da bi dobili 

Budući da je čak 80 posto švedske radne 

snage u sindikatima, koliko su sindikati bili 

uspješni u pokušaju da umanje efekte gubitaka 

radnih mjesta u recesiji? 

- Jedan je od problema i to što je 

članstvo u sindikatima palo s 80 na 70 

posto, i to možda ima veze s promjenama 

u financiranju osiguranja za nezaposlene. 

Mislim da mnogi od onih koji nisu članovi 

sindikata nisu u potpunosti zaštićeni. 

Sindikati su nekada uspješno pregovarali 

s tvrtkama o tome da, umjesto da imaju 

posao, ljudi budu uključeni u shemu treniranja, 

i da, možda dobiju nižu plaću, no 

da sačuvaju posao i pripreme se za vrijeme 

nakon ekonomske recesije. Mnoge 

su se tvrtke riješile ljudi. Švedski model 

doživljava promjenu, i umjesto da štiti 

određene poslove, on štiti određene ljude 

omogućavajući im treniranje/edukaciju, 

da sačuvaju svoju postojeću poslovnu 

strukturu. To je bila ključna razlika u 

poslijeratnom periodu između švedskog 

i finskog socijalnog modela, koji je više 

usmjeren na očuvanje radnih mjesta, a 

ne na upravljanje strukturnim promjenama. 

Švedska je mnogo više usmjerena na 

menadžment strukturnih promjena. 

Švedska je lider i u privatiziranim mirovinama. 

Što mislite da će se sada dogoditi? 

- Dojam o privatizaciji je dosta 

preuveličan. Glavni dio mirovina potpuno 

su državne mirovine. Imamo osnovne 

mirovine za sve, a zatim mirovine vezane 

uz primanja. Što više radite, benefiti će biti 

bolji. Ali dio obveznog mirovinskog sustava 

je privatan, to su u potpunosti privatno 

financirani računi, dakle, oko 50 posto 

Strategija punog zapošljavanja više ne daje rezultate kao prije 

dvadesetak godina. Uloga javnog sektora pada i sve se više 

ljudi mora oslanjati na privatno osiguranje 

Mislite li da je situacija toliko ozbiljna da 

biste mogli napustiti ovaj model? Imate li 

ideju kako bi se sustav moglo zaliječiti? 

- Važno shvatiti da su se stvari u 

političkom smislu promijenile. Konzervativna 

stranka, koja je nekada dovodila 

u pitanje švedski socijalni model, barem 

je na retoričkom nivou, ali u velikoj mjeri 

i u praksi počela podržavati tu agendu, s 

jakim osloncem na aktivno tržište rada. Ja 

mislim da su to učinili jer je to popularno, 

ljudi naprosto vole plaćati više poreze jer 

imaju osjećaj da dobivaju nešto natrag. 

To se sviđa čak i srednjoj klasi jer vidi 

da to nije samo za radničku klasu, već i 

za dobrostojeće. Mislim da je još uvijek 

točno da je potrebno obraniti taj model, 

i mislim da su neke promjene učinjene, a 

o nekima se raspravlja. Za 10-15 godina 

dobro osiguranje s obzirom na svoja primanja. 

Mislim da je to još jedan argument 

u prilog političke održivosti modela. No, 

ne bih rekao da cijeli model puca. 

javnih mirovina pokriveno je privatnim 

osiguranjem. Također postoje fondovi 

koji bi trebali podržavati javni fond. Svi 

financirani dijelovi imaju velike poteškoće 

s financijskim krizama, a to znači da će 

mirovine biti niže od onih koje su u potpunosti 

financirane. Postoji i druga vrsta 

mirovina, kod kojih postoji potpuno 

javno vlasništvo nad mirovinskim fondovima. 

Oni će morati sniziti mirovine 

u nadolazećim godinama. Javni sustav je 

pogođen padom burzi, ne samo privatni 

računi, ali ne mislim da se tu dogodila velika 

promjena. Što se mirovina tiče, mnogi 

su u protekloj godini mnogo izgubili, ali 

ne vidim da je riječ o fundamentalnoj 

promjeni cijelog sustava zbog krize. 

Budući da je Švedska ekonomija snažno 

orijentirana na izvoz, bojite li se da nećete 


Foto arhiv Forbesa 

moći izvoziti, s obzirom na opći pad BDP-a 

u pojedinim zemljama? 

- Vrlo je jasno da na izvoz orijentirana 

švedska ekonomija snosi posljedice kad su 

u pitanju radna mjesta i naravno da se za 

oporavak moramo oslanjati na izvoz jer 

su naše tvrtke izvozno orijentirane. No, 

dobra je vijest da su naše javne financije 

u mnogo boljem stanju no što je to slučaj 

s većinom europskih zemalja. Imamo veliku 

fleksibilnost u nošenju s krizom. 

Hrvatsku danas moglo bi se usporediti sa 

Švedskom 1974. godine. To je bilo vrijeme 

kada su švedska djeca išla u onu školu koja 

je postojala u mjestu njihova stanovanja. 

Kod vas je bilo tako do 1990. Koje su vaše 

prognoze za Hrvatsku? 

- Mislim da to u potpunosti ovisi o 

Izloženost 

međunarodnim 

tržištima najbolji je 

način da se održite 

budnima, kaže Palme 

vama. Pogledajte finski primjer. Finska 

ima najuspješniji obrazovni sustav, i to 

prema svim međunarodnim usporedbama. 

Izmislili su najbolje obrazovne 

standarde. U Švedskoj postoje javno financirane 

škole, a sad ima i mnogo izbora, 

što znači da djeca ne idu nužno u školu u 

mjestu stanovanja. Dosad nismo mogli 

uočiti masovni pad kvalitete javnih škola, 

ali još smo u ranoj fazi. U svakom slučaju, 

vi možete izabrati finski ili švedski model, 

ovisno o tome koliko trošite na obrazovni 

sustav. Kako trošite, to je ono što će utjecati 

na konačni rezultat. Nije potrebno 

imati sustav poput švedskog, s puno izbora. 

To ne znači nužno i bolju kvalitetu, 

u usporedbi s finskim modelom. 

U gospodarskom smislu, švedski “treći put” 

miješani je model u kojem su jednako zastupljeni 

privatno i državno vlasništvo tvrtki 

(najbolji primjeri su Volvo i Saab). Hrvatska 

se, čini se, sve više priklanja američkom 

modelu u kojem je dominira privatno 

vlasništvo. Koje su dobre strane miješanog 

modela? 

- Švedska je uspjela stvoriti javnoprivatna 

partnerstva s jakim javnim 

telekomunikacijama, radeći, primjerice, 

u tandemu s Ericsson mobilnim telefonima, 

dakle, s jakim, javno financiranim 

kompanijama. Ne bih rekao da se radi o 

izboru između vlasništva. Bit švedskog 

modela u tome je da propušta privatne 

tvrtke, no brine se za zaštitu radnika, investira 

u obrazovanje ne samo bogatih 

već i siromašnih. Usto, mislim da imamo 

zdravstveni sustav koji je univerzalan i 

nudi vrhunske usluge za sve, za razliku od 

američkog koji ne pokriva sve. Nije to pitanje 

vlasništva, već uloge javnog sektora 

u smislu omogućavanja zaštite i investicija, 

odnosno usluga za ljude. 

Koji je najvažniji sastojak u priči o uspjehu 

švedskog modela? Je li to prvenstveno 

činjenica da su u Švedskoj ljudi sretniji ako 

svi, a ne samo neki, žive pristojno? 

- Važno je da pravedno dijelite 

plodove proizvodnje. Mislim da to ima 

niz dobrih posljedica za društvo, poput 

ujednačavanja šansi za djecu, snižavanja 

stope kriminala i tome slično. No, budimo 

načistu, ima mnogo neuspjelih detalja u 

švedskom modelu, iako on funkcionira jer 

dopušta modernizaciju, promjene sistema 

i kombiniranje efikasnosti s jednakošću. 

U SAD-u utroše 40-50 posto BDP-a na 

zdravstvo, a mi u Švedskoj plaćamo samo 

osam posto, unatoč tome što ima previše 

starih ljudi. Američki sustav specifično 

usmjerava sredstva na siromašne i tako 

im zapravo stvara probleme da se uključe 

na tržište rada. Tek je tijekom Clintonove 

ere sustav promijenjen. Mislim da imamo 

niz mehanizama u sustavu koji promoviraju 

zaposlenost, jer što ste bolje pozicionirani 

na tržištu rada, bit će vam bolja 

mirovina, sustav socijalne zaštite. Mislim 

da je izloženost međunarodnim tržištima 

jedan način da vas se zadrži budnima. 


kontekst 

Marš tajkuna 

na Minsk 

Miroslav Mišković, Filip Zepter i Bogoljub Karić u centru 

bjeloruske prijestolnice i planiraju gradnju kompleksa vrijednog 

tri milijarde eura / Aleksandar Apostolovski, Beograd 

Najveći srpski tajkuni 

umarširali su u carstvo 

egzotičnog vladara 

Bjelorusije Aleksandra 

Lukašenka, sklopivši 

poslovni pakt vrijedan nekoliko milijardi 

eura. Tako su Miroslav Mišković, 

Filip Zepter, Miodrag Kostić i Bogoljub 

Karić uz šampanjac učinili ono što je Sloba 

davno sanjao učiniti kompliciranim 

političkim pregovorima i naklapanjima 

o sveslavenskom bratstvu. Tada su ga 

Rusi i Bjelorusi otkačili, svjesni da bi se 

uvalili u crnu balkansku rupu iz koje se, 

inače, po pravilu ne izlazi. 

Najbogatiji srpski momci, vlasnici 

Delte, Zeptera, MK grupe i BK grupe, 

mudro su kupovali vrijeme, njegujući 

dobre odnose s nestašnim proruskim 

igračem, koga su u davna vremena 

oporbene stranke, koje danas čine vladu 

Srbije, smatrale za prisnog prijatelja 

Miloševićevog režima. Ali, kada se zimus 

na Kopaoniku, na samitu ovdašnjih 

ekonomista prozvanom “srpski Davos” 

Lukašenko pojavio sa svojom dvorskom 

svitom, stao na skije, provozao motorne 

sanjke, a potom kao istinska zvijezda 

uživao u statusu specijalnog gosta predsjednika 

Borisa Tadića, premijera Mirka 

Cvetkovića i ostalih ministara, postalo 

Mišković, Zepter i Karić mudro su kupovali vrijeme i sada u zajedničkom napadu na 

Bjelorusiju ispunjavaju jedan od velikih snova srbijanske politike 

je jasno da je na vrhu ekskluzivnog srpskog 

skijališta ugovoren početak jednog 

divnog prijateljstva. 

Odjek tog veleslaloma čuo se tek 

nedavno u Minsku: najbogatiji Srbi 

Mišković, Zepter i Karić, kupili su 

zemljište nadomak centra bjeloruske 

prijestolnice, planirajući graditi stambeno-poslovne 

objekte. U idućih pet 

godina, u Minsku bi se trebao uzdići 

Miškovićev novi shopping centar Delta 

siti, kao i naselje Istočni svjetionik Min- 


ska gdje će živjeti 27.000 ljudi. 

Gradske vlasti oslobodile su bogatu 

pravoslavnu braću svih poreza. Prostor 

na kojem će se graditi već je ograđen, 

projekti su gotovi, dozvole dobivene. 

Sve je spremno za početak radova vrijednih 

tri milijarde eura, koji će trajati 

pet godina. Značajnu lobističku ulogu 

odigrao je Dragomir Karić, potpredsjednik 

BK grupe i predstavnik bjeloruske 

Trgovinsko-industrijske komore, 

rođeni brat Bogoljuba Karića koga je 

Koštuničina vlada protjerala iz Srbije. 

Čuveni Bogi napravio je ključnu grešku 

- umislio je da će postati srpski Silvio 

Berlusconi pa je osnovao stranku, petljao 

po parlamentu, a njegova partija osvojila 

je zavidan broj mandata, tako da 

je Bogi umjesto premijerske stolice dobio 

člansku kartu bjegunca. Šmugnuo 

je u nepoznatom smjeru, lutao između 

Moskve i Montenegra i skrasio se, tako 

se barem priča po Beogradu, upravo 

u nekoj od vila u predgrađu Minska. 

Tko god je mislio da je živahni Bogi u 

depresiji, grdno se prevario. Nekadašnji 

harmonikaš i šef obiteljskog orkestra iz 

Peći, dosadne dane u egzilu upotpunio je 

poslom vrijednim 107 milijuna dolara. 

Vlasnik nekoliko basnoslovno skupih 

vila na Dedinju, idealnih za snimanje 

sapunica, gradit će stambeno naselje 

u Minsku s bjeloruskom kompanijom 

Bel inter roba. Riječ je o ukupno 76.000 

kvadratnih metara, a stanovi će se prodavati 

po 1500 dolara za kvadrat. 

Braća iz dinastije Karić po Bjelorusiji 

mogu putovati bez viza. Lukašenko 

sigurno neće dati signal policiji da ih 

zadrži i isporuči Beogradu. Dokaz da 

Mišković je svoj istočni san počeo 

sanjati sklapanjem pakta s investicijskim 

holdingom Finstar što ga kontrolira 

ruski bogataš Oleg Bojko. Njih dvojica 

planiraju veliki posao u Ukrajini, na 

tržištu od oko 50 milijuna stanovnika. 

Čehovljevski spokojan, David Copperfield 

srpske tranzicije ima gotovo 

neograničene mogućnosti za sigurnu 

zaradu. 

U sporazumu koji su potpisali predstavnici 

Miškovićeve i Bojkove kompanije 

stoji da će šest maloprodajnih 

objekata Smacka na teritoriju Ukrajine 

biti prekršteno u Delta Maksi, ali će 

tvrtka graditi i nove objekte poput onih 

koji posluju u Srbiji. Osim toga, dogovoreno 

je da ruski holding u Ukrajini i 

Bjelorusiji razvija lanac hipermarketa 

branda Tempo srpske kompanije. Partneri 

će u sljedećih pet godina uložiti 700 

milijuna eura. 

Delta holding u Rusiji već razvija 

mrežu sportskih prodavaonica 

Deltasport i Nike. Finstar objedinjuje 

poslovne projekte suvlasnika najvećeg 

lanca kockarnica u istočnoj Europi 

Ritzio Entertainment, koji ima 25.000 

zaposlenih, lanac od 56 prodavaonica 

Smack, mrežu parfumerija Rive 

Gauche i projekte gradnje trgovinskih 

Najbogatiji srpski momci njegovali su 

odnose s Lukašenkom, kojeg se smatralo 

prisnim prijateljem Miloševićeva režima 

Karići mogu sigurno boraviti u Bjelorusiji 

je i to što je nedavnoj inauguraciji 

predsjednika u Minsku prisustvovao i 

jedan od braće, Dragan Karić. 

Nedaleko od Karićevog gradilišta 

Miškovićeva bi Delta trebala sagraditi 

još jedan stambeno-poslovni kompleks, 

a u blizini će biti podignut i hotel Hilton. 

Velika površina obližnjeg zemljišta 

namijenjena je Ikei. 

i poslovnih centara u Rusiji i zemljama 

Zajednice nezavisnih država na oko dva 

milijuna četvornih metara. Mišković 

inače već posluje u Bjelorusiji, gdje 

posjeduje čak 11 trgovina od kojih je 

jedna u Minsku. Na prilično zatvoreno 

tržište ušao je preko Bojka, čime je 

praktično zaokružio imperij u ovom 

dijelu Europe. 

Mišković je za svoj prodor našao 

pravi buldožer. Finstar je prošle godine 

ostvario prihod veći od dvije milijarde 

dolara. Dijelom i zbog toga se Bojko, 

pravi junak ruske tranzicije koji je prevalio 

dug put od čeličana do kasina, našao 

među 100 najbogatijih biznismena 

jugoistočne Europe na prošlogodišnjoj 

listi poljskog magazina Vprost. Istini za 

volju, s tadašnjih 550 milijuna dolara 

kroz iglene se uši provukao na listu i 

zauzeo tek 97. mjesto. Daleko ispred 

njega našao se njegov novi partner 

Mišković. Pretekli su ga i Filip Zepter i 


kontekst 

Ivica Todorić. Kapital Olega Bojka mjerio 

je i Forbes, pa se tako 2004. godine 

našao među sto najbogatijih Rusa. 

Za ulaganje u Bjelorusiji zainteresiran 

je i Filip Zepter koji je također 

zakupio zemljište u tom dijelu grada. 

Tim tragom je krenuo i srpski kralj 

šećera Miodrag Kostić Kole, vlasnik 

MK grupe, ali i gazda hotela Grand na 

Kopaoniku gdje je za Lukašenka zimus 

bio rezerviran luksuzni apartman. 

Kostić je slavu u jett-set krugovima prigrabio 

kao prvi muž Marijane Mateus, 

Lukavi igrač 

Lukašenko 

neki je dan 

opet zaprijetio 

Rusima zaokretom 

prema 

Bruxellesu ili 

Pekingu 

a potom je famu o sebi širio kao dečko 

još nekoliko beogradskih ljepotica. 

Sada je taj Novosađanin stekao i orden 

vlasnika najveće jahte na Jadranu 

s četiri pozlaćena sidra. Prošle sezone 

panonski je mornar uživao na plovećoj 

vili s luksuznim apartmanima, Azimut 

85 fly, dugoj 27 metara, ali ju je ipak 

zamijenio pravim plovećim kraljevskim 

dvorcem Alexandar V. Jahta duga 

48 metra, sa šest apartmana i sedam 

članova posade, imala je i kraljevsku 

cijenu - 28 milijuna eura. Kole je već 

zagospodario tisućama hektara njiva u 

Ukrajini, tako da sada širi lanac svog 

obradivog teritorija prema Bjelorusiji. 

Juriš srpskih tajkuna na Lukašenkovu 

tvrđavu uslijedio je nakon potpisivanja 

sporazuma o slobodnoj trgovini 

između Srbije i Bjelorusije, čime 

su stvoreni najpovoljniji uvjeti za 

povećanje ukupne robne razmjene 

između dvije zemlje. Sporazum širom 

otvara vrata proizvođačima iz Srbije da 

plasiraju robu u tu zemlju. Takav sporazum 

Bjelorusija nema čak ni s Rusijom. 

Naime, s Ruskom Federacijom Bjelorusija 

ima određene kvote, a predsjednik 

Aleksandar Lukašenko se u posljednje 

vrijeme žali da bjeloruske tvrtke ne 

mogu plasirati svoje proizvode u Rusiji. 

Nedavno se opasno zakvačio s ruskim 

predsjednikom Dmitrijem Medvedevim 

oko izvoza bjeloruskog mlijeka. 

Pale su teške riječi i konstatirana dijagnoza: 

Medvedev je Lukašenka nazvao 

histeričnim. Stari su se prijatelji ipak 

nekako ponovo spajdali, mada je Aleksandar 

Lukašenko nekidan opet pokazao 

kakav je lukavi igrač. Ponovo je 

udario na Ruse, upozoravajući ih da će 

se okrenuti Bruxellesu i Pekingu. 

Prema službenim informacijama, 

Rusija godišnje ulaže - kroz kredite, jeftine 

energente i sirovine po povlaštenim 

cijenama - između 4 i 7 milijardi dolara 

u Bjelorusiju. Rusko tržište je otvoreno 

za Bjeloruse. Sve to Lukašenko 

vraća lojalnošću Putinu, no prefarban 

je najrazličitijim bojama pa petlja i s 

Amerikancima: Međunarodni monetarni 

fond odobrio mu je kredit od 

3,5 milijardi dolara. Pregovara i s Bruxellesom, 

s tim da EU od njega traži da 

privatizira neka poduzeća. Lukašenko 

ipak preferira državno vlasništvo, a sentimentalan 

prema svojoj ranoj mladosti 

nije mijenjao ni ime tajnoj bjeloruskoj 

službi, pa joj i dalje tepa - KGB! 

Stari majstor geopolitičkih igara kojeg 

su donedavno ismijavali zapadni mediji, 

odlično se zabavlja na klackalici između 

Moskve, Washingtona i Bruxellesa, a 

kako je iznenada dobio napad ljubavi 

prema srpskom kapitalu, ne bi iznenadilo 

da poželi obući i dres nesvrstanih. 

Foto N. Fifić, M.Koković / Cropix, AP 


Što će reći 

MMF 

Vlada Srbije pokušat će krajem ljeta uvjeriti 

MMF da plaće i mirovine ne treba smanjivati 

i da treba povećati projektirani proračunski 

manjak / Tatjana Tagirov, Beograd 

U 

srpnju je obilježena 

godina dana vlade srbijanskog 

premijera 

Mirka Cvetkovića. Premijer 

i ministri bili su 

puni hvale za postignuća u protekloj 

godini: unatoč globalnoj ekonomskoj 

krizi spriječen je kolaps gospodarstva, 

sačuvan standard stanovništva, a inflacija 

i tečaj dinara su pod kontrolom. 

Srbija je nastavila put prema Europi, a 

problem Kosova prebačen je s političkog 

na pravni teren, pred Međunarodni sud 

pravde u Den Haagu, te je Srbija ispunila 

sve uvjete iz “mape puta” kojim bi 

došla na “bijelu shengensku listu”. 

Usprkos optimizmu što ga vlast 

propagira u javnosti te optimističnim 

najavama nekih analitičara da će BDP 

ove godine pasti za samo tri posto, 

činjenica je da je taj pad u prvom 

tromjesečju ove godine već dostigao 

šest posto (oko milijardu i pol eura), uz 

lipanjsku inflaciju na godišnjoj razini 

od pet posto. Promet u trgovini pao je 

za 11 posto, a industrijska proizvodnja 

za 20 posto u odnosu na prošlu godinu, 

iako taj podatak Republičkog zavoda 

za statistiku neki tumače kao “fazu stabilizacije 

pada”. Pri tomu valja znati da 

industrijska proizvodnja u BDP-u Srbije 

zauzima tek 15 posto, upola manje od 

javnog duga koji u BDP-u vuče čak 30 

posto. 

Kad je o ekonomiji riječ, ministrima 

su bila puna usta štednje. Tvrde 

da se smanjenjem plaća u državnoj i 

javnoj upravi, zamrzavanjem plaća i 

mirovina u javnom sektoru te smanjenjem 

velikih naknada direktorima i 

članovima upravnih i nadzornih odbora 

u javnim poduzećima uštedjelo 

čak milijardu eura. Osim aranžmana s 

MMF-om teškog tri milijarde eura (od 

čega je gotovo 800 milijuna već stiglo 

na državni račun Srbije), vlada je donijela 

dva paketa mjera: prvi se odnosio 

na njezinu vlastitu štednju, a drugi na 

subvencionirane kredite gospodarstvu i 

građanima u ukupnom iznosu od pola 

milijarde eura. Kao veliki poen ističe se i 

proizvodnja Punta - mjesečno oko dvije 

tisuće automobila - koja je započela 

nakon ugovora Zastave i Fiata. Od infrastrukturnih 

projekata vlada je izdvojila 

početak radova na Koridoru 10 (u 

godinu dana je izgrađeno 20 kilometara 

tog europski strateškog pravca u Srbiji!), 

kao i “povijesni sporazum” s Rusijom o 

izgradnji plinovoda Južni tok kroz Srbiju 

i završetak skladišta plina Banatski 

dvor. 

Stvarnost je, međutim, drukčija. Od 

vladine odluke da državnu administraciju 

smanji za osam tisuća ljudi nije bilo 

ništa (u Srbiji se od 2000. do danas broj 

službenika povećao za tri i pol puta, s 

početnih osam tisuća na 28 tisuća), kao 

ni od najavljenog zamrzavanja ili čak 

smanjenja mirovina i plaća. Suprotno 

tom zaključku iz “prvog kriznog paketa” 

s kraja travnja, i plaće i mirovine 

povećane su prosječno za deset posto 

Dok bivši hrvatski 

premijer Sanader danas 

uživa u Splitu, srbijanski 

premijer Cvetković bori 

se s MMF-om 


kontekst 

upravo uoči stupanja tih mjera na snagu. 

To znači da su u travnju ove godine javna 

državna i lokalna poduzeća povećala 

masu svojih zarada za oko četiri milijuna 

eura, a gotovo jednako povećanje dobili 

su administracija, zdravstvo i druge 

djelatnosti. 

S druge strane, prihodi koje je 

država knjižila od naplate PDV-a i poreza 

manji su za oko 17 posto nego u istom 

razdoblju lani, a unutarnji dugovi 

i međusobna potraživanja sudionika 

na tržištu (pa i države) se gomilaju. Od 

105.748 tvrtki koje posluju u Srbiji (prema 

podacima Narodne banke Srbije za 

2008.), krajem veljače ove godine bilo je 

blokirano njih gotovo 60 tisuća, a račun 

65 posto poduzeća blokiran je dulje od 

godinu dana. 

O svemu tome svjedoče i brojni 

štrajkovi, neki čak poprimajući i tragične 

posljedice: javnost je nedavno skandalizirao 

slučaj jednog nezadovoljnika iz 

Prokuplja koji si je odrezao prst kako 

bi barem nakratko privukao pažnju 

nadležnih. Čini se, međutim, da se vlast 

ne boji previše radničkih štrajkova. To 

možda i ne treba čuditi. Industrijska 

proizvodnja u Srbiji spala je na samo 52 

posto proizvodnje iz 1990. i u industriji 

danas radi manje od pola milijuna ljudi. 

To je 35 posto ili 250 tisuća radnika 

manje nego prije dvadeset godina, a 

samo u posljednjih osam godina industrija 

je svoj udio u BDP-u Srbije smanjila 

s oko 25 na manje od 20 posto. 

Prema podacima koje u nedavnom 

znanstvenom radu analiziraju ekonomisti 

Edvard Jakopin i Jurij Bajec, u Srbiji 

se broj gradova-industrijskih centara 

s više od tisuću radnika između 1990. i 

2007. smanjio sa 62 na 28, a broj industrijskih 

poduzeća s više od tisuću radnika 

opao je sa 217 na 55. Tablica regionalne 

industrijske devastiranosti koju navode 

Jakopin i Bajec kaže da se između 1990. 

i 2007. godine broj industrijskih radnika 

u Beogradu smanjio sa 245.390 

na 13.842, u Kragujevcu sa 57.574 na 

8331, u Nišu sa 25.285 na 3358, u Novom 

Sadu sa 24.848 na 5512, u Vranju 

u brojkama 

omjer današnje industrijske 

52% proizvodnje prema vrijednostima 

koje je Srbija, jedna od siromašnijih 

jugoslavenskih država, stvarala 1990. 

28 

industrijskih centara s više od 

1000 zaposlenih. 

kompanije s više od 1000 zaposlenih 

manje nego 1990. 

162 

tisuća Beograđana izgubila je 

231posao od 1990. do danas 

Ako bi se povećanje PDV-a prikazalo kao 

ultimatum MMF-a, to bi skrenulo rastući 

gnjev stanovnika s vlasti na tu instituciju 

sa 20.357 na 6907, u Subotici sa 16.130 

na 2374... “Praktično, naši gradovi više 

ne žive od industrije, već od marži koje 

za svoje državne i komercijalne usluge 

naplaćuju stanovništvu cijele Srbije. U 

karikaturi, Srbija je izmislila ekonomski 

sistem koji radi bez industrije - ergo, 

radnici mogu štrajkati do mile volje”, 

konstatira poznati srbijanski ekonomski 

novinar Dimitrije Boarov. 

U Vladi Srbije, koju u kolovozu i 

početkom rujna očekuje još jedna runda 

razgovora s MMF-om, uzdaju se u 

to da će uspjeti uvjeriti MMF u potrebu 

da se ne smanjuju plaće i mirovine i u 

neophodnost povećanja projektiranog 

proračunskog deficita; Srbija ima 

prostora za dodatno zaduživanje, a i 

druge države u okruženju dogovorile 

su s MMF-om veći deficit, čuje se ovih 

dana od vladinih dužnosnika. Nasuprot 

tome, stalni predstavnik MMF-a 

u Beogradu Bogdan Lisovolik već je 

nekoliko puta izjavio kako se Srbija obvezala 

da će smanjiti rashode, povećati 

PDV i time “uvesti red u fiskalnu kuću” 

ne bude li se proračun punio kako je 

planirano. Drugim riječima, plaće onih 

koji su vezani na proračun bit će manje, 

morat će se smanjiti i mirovine, a upravo 

taj “ljepak” drži koaliciju socijalista i 

demokrata na vlasti i u vladi. 

Povećanje PDV-a sa sadašnjih 18 na 

20 ili čak 21 posto nije nova ideja. Tu je 

mogućnost, doduše stidljivo, u nekoliko 

navrata najavljivala ministrica financija 

Diana Dragutinović. Ekonomisti 

upozoravaju da bi to dodatno smanjilo 

kupovnu moć građana koja je u odnosu 

na prošlu godinu već pala za više od 

sedam posto, te utjecalo na već ionako 

posrnulo gospodarstvo koje se guši u 

nelikvidnosti, povećalo nezaposlenost i 

sivu ekonomiju te potaklo još veću inflaciju. 

Ekonomist Miroslav Prokopijević 

upozorava da bi povećanje PDV-a Srbiju 

dovelo na čelo zemalja Europe po visini 

realnog PDV-a (s obzirom na inflaciju 

i činjenicu da se naplaćuje po fakturi, 

a ne po naplati), što bi bilo “proinflatorno, 

antiinvesticiono i antirazvojno”. 

No, računaju nadležni, ako se povećanje 

PDV-a prikaže kao ultimatum MMF-a, 

to bi skrenulo rastući gnjev stanovništva 

s vlasti na tu instituciju. 

Srbiji svakako predstoji novi rebalans 

proračuna, ali kako upozorava 

profesor beogradskog Ekonomskog 

fakulteta Pavle Petrović koji vladi 

zamjera neodlučnost, neophodan je 

i novi trogodišnji program Vlade Srbije 

koji bi bio politički obvezujući i iza 

kojeg bi morali stajati i vlada i predsjednik 

Srbije Boris Tadić. Posudba od tri 

milijarde eura od MMF-a, plus milijarda 

i više eura koliko će biti potrebno za 

financiranje deficita, nosi opasnost od 

rasta ukupnog duga na blizu 80 posto 

vrijednosti BDP-a, što će Srbiju svrstati 

u visoko zadužene zemlje. 

Foto “Aleksandar Dimitrijević / Cropix 


kontekst 

Eurostar gubi putnike 

zbog recesije 

Eurostaru, vlaku koji vozi ispod La Manchea i spaja Veliku 

Britaniju i Francusku, pala je prodaja karata - poslovni putnici 

kupili su ih 20 posto manje u prvih šest mjeseci ove godine. Iako 

je prodaja turističkih karata porasla za 4 posto, ukupna prodaja 

karata pala je za 7 posto. Ukupno, od siječnja do lipnja prodano je 

karata u vrijednosti 342,2 milijuna funti, što je sedam posto manje 

nego u istom razdoblju lani. Broj putnika pao je za 6 posto, na 4,34 

milijuna, iako je ta brojka 11 posto veća u odnosu na 2007. 

“Neki od naših najvećih klijenata su zaposleni u poslovnom 

i bankarskom sektoru, a s obzirom da su smanjili budžete za putovanja, 

i mi, kao i avioindustrija, osjećamo učinak”, izjavio je 

izvršni direktor Eurostara Richard Brown. Poslovna putovanja 

pretrpjela su ozbiljan udarac zbog recesije. British Airways je, 

primjerice, ovoga tjedna upozorio da se najprofitabilniji sektor 

poslovanja (biznis klasa) možda nikad neće u potpunosti oporaviti. 

Ipak, za vlakove ima razloga za optimizam. Eurostar i dalje 

preuzima tržište od aviokompanija – podjednako u poslovnom i 

tuističkom segmentu. 

Internetski rat protiv banke 

Goldman Sachs 

Ako je i vas slučajno razbjesnila najnovija vijest iz Goldman 

Sachsa – kako planiraju za Božić isplatiti bonuse od 770 tisuća 

dolara po zaposleniku – onda je blog Mikea Morgana prava stvar 

za vas. Za američki investicijsku banku Goldman Sachs gotovo su 

Foto Arhiva EPH 

svi čuli, a za Mikea Morgana, savjetnika za investicije s Floride, koji 

se trenutno oporavlja od srčanog udara, sve donedavno gotovo 

nitko. No Morgan je danas nova zvijezda interneta, zahvaljujući 

blogu www.goldmansachs666.com, koji je pokrenuo kako bi 

raskrinkao nemoralno poslovanje Goldman Sachsa. 

“Ova je stranica otvorena kako bi pružila informacije o 

Goldman Sachsu i demonstrirala koliko je ta kompanija štetna 

za naše živote te za nade i snove naše djece”, piše Morgan na svojoj 

stranici. Bijesna što je pored njenog imena stavio đavolji znak, 

tri šestice, američka investicijska banka zatražila je da Morgan 

ugasi svoju stranicu. On je odbio. I tako je počela pravna bitka. 

Stranica i dalje postoji, ali sada ima napomenu za čitatelje kako 

je, ipak, riječ o osobnom mišljenju. Malo je kompanija koje 

izazivaju takav bijes, no posljednji potezi Goldman Sachsa otvaraju 

neka pitanja. Primjerice, možda oni žele da ih ljudi mrze? 

U vrijeme najveće ekonomske krize od 30-ih godina prošloga 

stoljeća, ti “bankarski monstrumi”, kako ih nazivaju ogorčeni 

i pogođeni krizom, planiraju za Božić isplatiti najveći bonus u 

povijesti tvrtke koja postoji 140 godina. Inače, 770 tisuća dolara, 

koliko će dobiti uspješni pojedinci, gotovo je dvostruko više od 

onoga što zarađuje Barack Obama. 

15 godina MasterCard 

kartica Zagrebačke banke 

Od pedesetih godina prošlog stoljeća seže povijest platnih kartica. 

Zanimljivo je da se karticama sa znakom MasterCarda danas 

koristi svaki deveti građanin svijeta, a prihvaćene su u više od 210 

zemalja... Godine 1994. Zagrebačka banka bila je prva hrvatska 

banka koja je započela izdavati EuroCard/MasterCard kartice. Taj 

takozvani plastični novac danas je više od novca, a omogućava da 

bolje i kvalitetnije upravljamo svojim financijskim sredstvima. 

Individualna Standardna MasterCard kartica Zagrebačke banke 

omogućuje kupnju roba i usluga uz odgodu plaćanja na više od 80 

tisuća prodajnih mjesta u Hrvatskoj; podizanje gotovine uz odgodu 

povrata na više od dva milijuna bankomata i isplatnih mjesta 

u svijetu te gotovo 7000 u Hrvatskoj. Omogućuje i realizaciju 

potrošačkog kredita do 36 rata. Odgodu plaćanja omogućuje bez 

obračuna kamata, a datum dospijeća plaćanja može 

se odabrati. Pruža i mogućnost izdavanja kartica 

za dodatne korisnike, osiguranja od nezgode 

na putovanjima, plaćanja putem interneta, 

praćenja troškova, kupnje bonova 

za mobitel, korištenje Zaba SMS 

usluga... Ne tražite bankomate, ne 

čekajte u redu, ne brinite se zbog 

toga imate li dovoljno gotovine 

u novčaniku. Plaćajte Master- 

Cardom. Neke se stvari ne mogu 

kupiti novcem. Za sve ostalo, tu 

je MasterCard. 

p l a ć e n i o g l a s 


kontekst 

Kao da je poslušao 

Johnnyja Štulića, ex-Pankrt 

danas nema ni dlake na 

glavi. Vodi superuspješnu 

financijsku grupaciju i 

jedan je od najbogatijih i 

najutjecajnijih Slovenaca / 

Željko Trkanjec 

‘Prosvijećeni diktator’ 

Matjaž Gantar 

Jer osamdesete su bile godine”, 

pjevala je ne tako davno Daleka 

obala. Da, to su bile godine, ali 

u susjednoj Sloveniji teško da bi 

prošao stih “Špiro je inspektor u 

općini”. Ljudi koji su tada definirali izvaninstitucionalne 

strukture (kao Špiro iz 

Daleke obale) danas čine temelj slovenskih 

institucija, političkih i gospodarskih. 

Janez Janša je bio premijer, a sada je lider 

opozicije, Franci Zavrl vlasnik je jedne 

od najvećih tvrtki za komunikacijski 

menadžment, Laibach pjeva i dalje, kao 

i Anja Rupel, a Milan Kučan, taj “bonsai 

čovjek”, iz sjene upravlja političkom 

scenom (on, je, naime bio institucionalna 

struktura koje je dopustila formiranje izvaninstitucionalnih). 

A gotovo je proročnski progovorio 

Johnny Štulić stihovima “brijem bradu, 

brkove da ličim na Pankrte”. Taj, po 

mišljenju mnogih najbolji punk-bend 

na prostorima bivše Jugoslavije, iznjedrio 

je jednog od najbogatijih Slovenaca, 

Matjaža Gantara. Danas, kao da je stvarno 

poslušao Štulića, Gantar nema ni dlake 

na glavi i vodi jednu od najuspješnijih financijskih 

grupacija ne samo u Sloveniji 

već i u regiji, KD group. 

Ljubljanski dječak Matjaž završava 

ekonomsku školu i pod utjecajem strica 

Saše kreće muzičkim vodama. Ubrzo 

postaje član grupe Lublanski psi, ali istodobno 

vodi i knjigovodstvo za obrt svog 

oca. Oni koji se sjećaju govore kako se i 

tada klonio alkohola, a kući je odlazio 

prvi tumačeći kako “sutra ima posla s 

očevim obrtom”. Kad se bend, zbog odlaska 

trojice članova u tadašnju vojsku, raspada, 

Matjaž se pridružuje Pankrtima. 

Nakon vojske bavio se nekim 

građevinskim poslovima, a krajem osamdesetih, 

kad se Jugoslavija već počela 

raspadati, zaposlio se u financijskoračunovodstvenom 

sektoru tvrtke Kompas 

TOZD Turizam, da bi ubrzo postao 

samostalni burzovni posrednik. Napre- 


Foto Mladina 

dovao je brzo, pa je već nakon dvije godine 

postao direktor u Kompas Fintradeu 

gdje radi zajedno s Igorom Lahom, još 

jednim od najbogatijih Slovenaca. 

Sada smo već u samostalnoj Sloveniji, 

a ondje većina poslovnih priča počinje 

frazom “a 1992. godine…”. Nakon što je 

Slovenija bila službeno priznata, državno 

vodstvo otvorilo je prostor poduzetničkoj 

inicijativi, ali je i maksimalno zaštitila 

“obiteljsko srebro”, dakle velike tvrtke 

koje su trebale jamčiti gospodarski razvitak. 

Ukratko, nije dopustilo divlju privatizaciju 

koja je uništila tkivo hrvatskog 

gospodarstva, već su se ljudi s idejama 

morali boriti sami na tržištu (jasno, i tu je 

bilo važno tko je imao bolje veze i poznanstva). 

Gantar s prijateljima u siječnju 

1992. osniva Galileo, prvi uzajamni fond 

u Sloveniji, kojim je ostvario prve ozbiljne 

financijske uspjehe. Prema nekim 

izvorima, Galileo je ostvarivao izuzetno 

visoke prihode čak i na svjetskoj razini. 

No, priliku za uspjeh uočio je u odluci 

slovenske vlade o vlasničkoj transformaciji 

poduzeća koja je predvidjela da se 

petina vrijednosti društvenih tvrtki podijeli 

ovlaštenim investicijskim društvima, 

a među njima se ubrzo našao i Gantar. 

Ključna je ipak 1994. godina u kojoj 

je Zadružna zveza Slovenije (Slovenski 

zadružni savez) odlučila formirati 

društvo za upravljanje certifikatima koje 

su građani dobili u sklopu transformacije 

društvenih tvrtki. Riječ je o ukupnom 

iznosu od osam milijardi tadašnjih 

njemačkih maraka, što je ozbiljna vrijednost 

kad znamo da Slovenija ima oko 

dva milijuna stanovnika. Matjaž se u taj 

posao uključuje preko nekih prijatelja i 

1994. godine osniva se Kmečka družba 

(Seljačko društvo, KD) kojoj postaje 

direktorom. Slovenski zadružni savez 

imao je izuzetno veliku mrežu članica i 

ispostava koje su okupljale većinu slovenskih 

seljaka koji su posjedovali značajnu 

količinu certifikata. Matjaž se često znao 

pohvaliti da je ime njegova ideja. Uz 

neke probleme KD je uspio pribrati oko 

120.000 certifikata i postati peti fond po 

veličini. No, u tom se poslu Gantar nužno 

morao povezati s predstavnicima Slovenske 

pučke stranke (SLS), tradicionalno 

najjače među slovenskim seljacima, koju 

tada vodi Marjan Podobnik. 

KD je radila konzervativno, kao i 

svaka zadružna institucija, i zahvaljujući 

tome značajno povećala svoje vlasništvo. 

Matjaž pak, kao vodeći kadar, pomalo 

otkupljuje dionice i ubrzo postaje najveći 

pojedinačni dioničar KD-a. To je vodilo 

do porasta osobnog bogatstva pa će 

ubrzo kupiti kuću, jedrilicu, Chrysler i 

Porsche, no odbija da ga se titulira tranzicijskim 

tajkunom. Problem se pojavio 

kad je slovenski zakon zatražio da direktori 

moraju imati visokoškolsko obrazovanje, 

koje je Gantar prekinuo. Odmah 

se baca na studij i brzinski polaže ispite, 

diplomira ekonomiju, a već1998. uspijeva 

pripremiti sve potrebno za magisterij. 

KD se 2001. godine preoblikuje u 

KD Group, ali Matjaž je i dalje na čelu 

i postaje jednim od ključnih igrača na 

slovenskom financijskom tržištu. Počinje 

širenje poslovanja u matičnoj zemlji, ali i 

snažni udar na regiju gdje je logo KD sve 

poznatiji. Teško je nabrojiti u čemu sve 

KD ima vlasnički udjel, to su osiguranja, 

trgovina, promet, mediji. Ove je godine 

osnovana i KD banka. 

Bez obzira na Gantarovo stalno 

odbijanje povezivanja s politikom, sasvim 

je jasno da KD ne bi imao tako velike 

uspjehe da nije imao zaštitu SLS-a, koji 

je bio u svim vladama od 1994. do 2008. 

Novi odnosi nastaju 2004. kad je vlast 

preuzeo Janez Janša. Svi oni iz osamdesetih, 

bilo da su dotad bili uz politiku ili 

ne, približili su se karizmatičnom Ivanu 

(na to mu ime policija šalje službene 

pozive) koji je konačno na vlast doveo 

desnicu. Među njima i Matjaž Gantar. 

Janša se pak malo zanio koncentrirajući 

političku i ekonomsku moć i ubrzo je 

počeo dolaziti u sukob sa suradnicima. 

Pomniji promatrači slovenske političke 

scene upravo Gantarovu odluku, u 

proljeće 2007., da se uključi u rad slovenskih 

liberala (LDS) kao predsjednik gospodarskog 

odbora, tumače kao najveći 

Janšin poraz jer je time potvrđeno da 

je izgubio podršku krupnog kapitala i 

poduzetništva i od tada politički tone. 

Janša će nakon toga početi rat protiv 

tajkuna koje je sam stvorio, ali Gantara 

Kada se 2001. Kmečka družba preoblikovala 

u KD Group, Gantar je postao 

ključni igrač na financijskom tržištu 

gotovo nikad nije poimence spominjao, 

za razliku od, recimo, čelnika Pivovarne 

Laško Boška Šrota. KD Group danas 

priznaje da je pretrpjela određene udare 

zbog financijske krize koja je snažno 

uzdrmala Sloveniju, ali je sve probleme 

dosad uspješno prebrodila prije svega 

zahvaljujući konzervativnoj strategiji. Iz 

KD-a pak svoju strategiju objašnjavaju 

šturo: nastojimo održati likvidnost, sniziti 

troškove i očuvati što više pozicija 

na tržištu koje smo imali prije krize. 

Pokušavaju poboljšati i razinu svojih usluga 

i, jasno, rade na boljoj organizaciji. 

KD je očito učio iz svojih pogrešaka, 

kao što je na primjer bio ulazak u medije, 

recimo u sarajevsku izdavačku kuću 

Oslobođenje, ali tvrtka se vrlo brzo povukla 

iz takvih rizičnih poslova. 

Gantar je danas jedan od najbogatijih 

i najutjecajnijih Slovenaca. Planove skriva, 

a od medija bježi kao vrag od tamjana 

(iako je u prvoj polovici devedesetih bio 

prisutan kao burzovni analitičar). Od 

malo toga što je nedavno javno rekao, 

ističe se teza da tvrtkom upravlja kao 

prosvijećeni diktator. “Ljude ne mučim i 

ne gnjavim previše, svi mi lako kažu što 

žele, ali na kraju odlučujem sam”, rekao 

je. I to se za sada pokazalo uspješnim. 


Balkanizacija Kine 

Povijesni i ekonomski konflikti na neugodno 

poznat način isprepliću se u Istočnom Turkistanu. 

Prosperitet je uglavnom zaobišao Ujgure. 

Ekonomska, politička i kulturna moć u rukama je 

Kineza / Jasmina Kuzmanović, Singapur 

Par u očekivanju autobusa 

usred pustoši kineske 

pokrajine Xinjiang 


kontekst 

U 

rubnoj kineskoj provinciji sukobili 

su se Ujguri i doseljeni Kinezi. Kineska 

vojska pokušava uspostaviti 

red, dok je Ujguri optužuju da nije 

objektivna. Obje strane tvrde da 

su u Istočnom Turkistanu ili, kako ga Kinezi zovu, 

Ujgurskoj autonomnoj pokrajini Xinjiang, od pamtivijeka. 

Zvuči li to poznato? Dok pratim kako mediji u 

Aziji izvještavaju o sukobima, ne izlazi mi iz glave 

scena od prije nekoliko godina, kad me na zabavi 

u Singapuru jedan britanski kolega pitao kako se 

osjećam kao svojedobni izvjestitelj iz jednog, povijesno 

gledano, potpuno anakronističkog sukoba 

kakav se više nikad nigdje neće ponoviti i iz kojeg 

svijet nema što naučiti. Idiot je aludirao na raspad 

Jugoslavije. 

Kao što kirurg svuda vidi potrebu za rezanjem, 

tako su i novinari koji su pratili rat na Balkanu skloni 

u raznim drugim situacijama “prepoznavati” 

familijarne obrasce. No ujgursko-kineski sukob 

počeo me i mimo volje sve napadnije podsjećati na 

Kosovo - gdje je, naravno, počeo i završio raspad Jugoslavije 

- kad se u opis konflikta uplela tako dobro 

poznata retorika o povijesti, pravu na tlo i kolijevki 

civilizacija. Kad čak i New York Times u nedavnoj 

analizi navodi kao temeljnu ujgursku preokupaciju 

pitanje: “Tko je ovdje gost? I čija bi kultura i način 

života trebali prevagnuti?”, onda se čini da je došlo 

vrijeme da se čitatelji osvijeste i otpuhnu opojnu 

maglicu déjà vua. 

Tko je prvi zabio prvi klin za prvi šator u 

Istočnom Turkistanu povjesničari možda još i mogu 

utvrditi, no onda naviru pitanja o tome tko je i kako 

dugo uspio održati kontinuitet; tko ima brojčanu 

prevagu, a tko se doselio u državnoj organizaciji. 

S jednom od onih demonskih prošlosti tipičnih za 

Srednju Aziju, pokrajina je stoljećima bila razdirana 

između Turaka, Kineza, Arapa, Perzijanaca i Rusa, 

a preko nje su prešli i Džingis Kan i Timurlenk. 

Među sadašnjim stanovnicima izvor neslaganja je i 

samo njezino ime. Ujguri, koji su muslimani a jezik 

im je turkijski, zemlju zovu Turkistan, što doslovno 

znači “zemlja Turaka”. Kinezi je nazivaju Xinjiang 

ili “nova granica”, kao odraz višestoljetnih napora 

nekoliko kineskih dinastija da to krševito i pustinjsko 

područje, koje je svojedobno bilo ključni dio 

Puta svile, utvrde kao graničnu pokrajinu kineskog 

carstva. 

Prema sačuvanim mumijama i drugim 

arheološkim nalazima koji potječu iz 4. stoljeća prije 

nove ere, čini se da su prvi stanovnici Turkistana 

bili euroazijski stočari po imenu Tokarijanci. Oni 

su odavno izumrli i nisu ostavili nasljednike koji 

bi polagali povijesno pravo na zemlju. Ujguri, slažu 

Foto AP 


kontekst 

se nezavisni povjesničari, dojezdili su iz 

mongolskih stepa negdje u 10. stoljeću i 

oko oaza izgradili plemensko društvo. Što 

se tiče kineskog naslijeđa, nađeni su ostaci 

vojnih utvrda iz razdoblja između 3. 

do 10. stoljeća, i završavaju s dinastijom 

Tang za vrijeme koje je trgovina svilom 

bila na vrhuncu. Pokrajina je ponovno 

došla pod kinesku vlast u 18. stoljeću, kad 

su joj vladajući Mandžurci iz dinastije 

Qing dali ime Xinjiang. 

No bez obzira na promjene na vrhu, na 

tlu su se kao dominantni zadržali Ujguri, 

njihov jezik, kultura i religija. Sustavnu 

Domaće 

stanovništvo 

Xinjianga žali se 

da i za posao na 

baušteli treba 

znati mandarinski 

kolonizaciju Han Kinezima (Han su dominantna 

etnička grupa među Kinezima) 

vlasti u Pekingu počele su provoditi tek 

50-ih godina prošlog stoljeća, a početkom 

90-ih potencijalnim doseljenicima nuđene 

su krupne ekonomske povlastice, koje su 

pod egidom “Veliki razvoj Sjeverozapada” 

privukle dodatnih milijun do dva Kineza 

i ujedno udvostručile lokalni BDP. U 

pokrajini od 20 milijuna stanovnika, udio 

kineske populacije u svega pola stoljeća 

skočio je sa 6 na 40 posto. 

Čini se da srž problema ne leži u 

“vjekovnim svađama”, već u tome da je 

prosperitet uglavnom zaobišao Ujgure, i 

da ekonomska, politička i kulturna moć 

leži u rukama Kineza. Prema zakonu, 

Xinjiang je autonomna ujgurska oblast. 

Ali glavni šefovi lokalne Komunističke 

partije su Kinezi. U glavnom gradu 

pokrajine, Urumqiju, kineski doseljenici 

čine 70 posto stanovništva, i navodno se 

čak ni posao na gradilištu ne može dobiti 

bez znanja mandarinskog jezika. 

Kako piše Nicholas Bequelin, viši 

U pokrajini od 20 milijuna stanovnika 

udio kineske populacije u svega pola 

stoljeća skočio je sa 6% na 40% 

analitičar za Aziju organizacije Human 

Rights Watch, nezadovoljstvo Ujgura 

zbog diskriminacije pri zapošljavanju 

i gubljenja zemlje pomiješalo se s bijesom 

zbog kineske vjerske politike i sve 

većih valova novih kolonista. A odgovor 

vlade na ujgursko nezadovoljstvo, tvrdi 

Bequelin, sveo se na represiju. Ujgurski 

izrazi nezadovoljstva postali su sinonim 

za “separatizam”, koji se u Kini kažnjava 

i smrću. 

U atmosferi sve većeg nepovjerenja, 

nekoliko ujgurskih terorističkih grupa 

počelo je unazad desetak godina napadati 

kineske ciljeve, a to je zauzvrat zacementiralo 

negativno mišljenje o Ujgurima ne 

samo u Xinjiangu nego i u ostatku Kine. 

Na takvoj pozadini provalilo je etničko 

nasilje početkom srpnja u Urumqiju. Povod 

je bila ujgurska demonstracija oko 

jedne sudske presude, za koju Ujguri 

tvrde da je bila mirna, a kineske vlasti to 

niječu. Vlasti službeno priznaju manje od 

dvije stotine mrtvih i tvrde da su većina 

ubijenih Kinezi. Ujguri pak tvrde da su 

razjareni Kinezi ubili više stotina Ujgura. 

Dok organizacije za ljudska prava 

kažu da trajnog mira u Xinjiangu neće 

biti sve dok vlasti ne počnu rješavati 

problem iz korijena, Kina tvrdi da su za 

zločine krivi “teroristi”, i pokrajinu vidi 

kao prvu liniju fronte u kineskoj verziji 

“War on Terror”, globalnog rata protiv 

terorizma. Vlasti su se također izjasnile da 

ne vide potrebu za promjenom politike u 

Xinjiangu, citirajući najnovije ekonomske 

uspjehe u pokrajini. 

Poruka je jasna: Kina će učiniti sve 

da izbjegne fragmentaciju svog teritorija 

a la Sovjetski Savez ili Jugoslavija. Iz 

perspektive nedavne povijesti reklo bi se 

da je ta politika osuđena na propast, jer 

su drugi primjerom već pokazali kako se 

na bajunetima jako loše sjedi. No Kina na 

svojoj strani ima demografski faktor, koji 

je upravo bolno nedostajao i Beogradu i 

Moskvi. Bez obzira na to što Ujguri imaju 

veći prirodni priraštaj od Han Kineza 

(ujgurska se populacija u pola stoljeća 

više nego udvostručila), vlasti na raspolaganju 

imaju naizgled neograničen broj 

potencijalnih useljenika, lojalnih Kineza. 

Beograd je svojedobno na sve načine 

pokusao privoljeti Srbe da odu živjeti na 

Kosovo, no bili su to tempi passati, vrijeme 

planirane seobe naroda je prošlo… 

U intervjuu singapurskom dnevniku 

Straits Times, otac mladog Kineza ubijenog 

u neredima rekao je da obitelj 

namjerava ostaviti sve što ima u Urumqiju 

i vratiti se u središnju Kinu. Ali na njihovo 

mjesto, na ovaj ili onaj način, vjerojatno 

će doći deseci tisuća drugih. 


Kontekst 

Rudarski 

div ostao je 

bez nekoliko 

šangajskih 

šefova koji 

su se našli 

u kineskom 

zatvorul 

Šangajski udar na Rio 

Tinto trese i Canberru 

Kina odlučno 

opovrgava 

nagađanja 

prema kojima su 

nedavna uhićenja 

vezana uz 

propali pokušaj 

dokapitalizacije 

Chinalca. Nitko 

ne spominje 

neuspjeli ulazak u 

Rio Tinto 

Nikad ne grizi ruku koja te hrani”, poslovica 

je koje je, našavši se u prilično nezgodnoj 

poziciji, postao itekako svjestan australski premijer 

Kevin Rudd. Otud i neuobičajeno mlaka reakcija 

na incident kojim je rudarski div Rio Tinto početkom 

srpnja ostao bez nekolicine djelatnika svog ureda u 

Šangaju, nakon što su ih kineske vlasti uhitile i 

zatvorile, ni manje ni više nego pod optužbom 

otkrivanja državne tajne. Jedan od uhićenih je 

australski državljanin, što je poprilično razljutilo 

australsku javnost, baš kao i činjenica da je cijeli 

događaj još uvijek obavijen velom tajne. No 

prikladna je optužba za kineske dužnosnike 

savršen izgovor kojeg prati čvrsti zid šutnje, dok 

australski premijer nipošto ne želi dolijevati ulje 

na vatru, izbjegavajući zasad politizirati cijeli 

slučaj. Razlog je vrlo jednostavan - snažna kineska 

potražnja za sirovinama osigurala je Australiji 

poziciju među malobrojnim zemljama 

koje su izbjegle recesiju. Štoviše, neočekivano 

visokih 7,9% gospodarskog rasta u posljednjem 

kvartalu učinilo je Kinu jednom od rijetkih 

oaza dinamične ekonomske aktivnosti, ali prema nekim 

kalkulacijama i katapultiralo najmnogoljudniju zemlju 

svijeta ispred Japana na ljestvici najvećih ekonomskih 

sila, odmah iz SAD. Gotovo 180 milijardi dolara rasta 

deviznih pričuva samo u posljednja tri mjeseca tek je 

podsjetnik o kakvoj je vatrenoj moći riječ, pa nimalo ne 

čudi da Rudd, za sada, ne želi dizati prašinu oko slučaja. 

Manje pristrani promatrači će primijetiti kako uhićenja 

nose važnu političku poruku, a njihov tajming je više 

od koincidencije. Naime, saga o planu dokapitalizacije 

kojim je Rio Tinto u svoju vlasničku strukturu namjeravao 

ugurati kineski Chinalco uzburkala je duhove u 

Canberri, čime je spriječena investicija teška 20 milijardi 

dolara. Najveći dio australskih političara ne krije zadovoljstvo 

neutaživim kineskim apetitima za australskim 

sirovinama, no istodobno bi kineske tvrtke rado držali 

na sigurnoj udaljenosti. Nakon što je Rio Tinto ostao 

izvan dohvata državnog konglomerata, uslijedio je novi 

udarac za kineski vrh, koji nije štedio kritike na račun 

australskih kompanija zbog načina na koji su tekli pregovori 

o isporuci željezne rudače. Kako to obično biva, 

sukob je isprovociran cijenama koje su tražili australski 

rudari, a koje u Pekingu, pozivajući se na globalnu recesiju, 

drže pretjeranima. To pak objašnjava silnu želju 

kineskih dužnosnika da se, bez obzira na iznos, nekako 

uguraju u vlasničku strukturu australskih rudara. No za 

razliku od kineskih kompanija, utjecaj australske vlade 

na domaće rudarske kompanije prilično je ograničen, te 

je prostor za manevar premijeru Ruddu i mogućnost intervencije 

bitno umanjena. 

Foto AP 


PORTRET 

Ljerka Puljić 

Moćna žena 

Agrokora 


portret 

Kao žena navijam 

za novu premijerku 

svim srcem, silno 

bih htjela da 

uspije. Mislim da 

će biti potpuno 

drugačija od svojih 

prethodnika, kaže 

potpredsjednica 

Agrokora / Branka 

Stipić 

Lj 

bilance ni preporuke konzultanata ako 

erka Puljić živi s biznisom. Njoj su 

brojke, tabele, rezultati due diligencea 

i svi financijski alati samo ishodište iz 

kojega će početi razmišljati o isplativosti 

nekog posla. Nju neće fascinirati lijepe 

ne vjeruje da se taj posao može učvrstiti, 

širiti, povezati s nekim drugim. 

Od svih Agrokorovih menadžera, 

osim naravno vlasnika i predsjednika Uprave 

Ivice Todorića, ona je najpoznatija. 

Već je godinama starija potpredsjednica 

najveće hrvatske kompanije, koja okuplja 

više od 30 tvrtki s više od 35 tisuća 

zaposlenih i s gotovo 28 milijardi kuna 

godišnjeg prometa. Sama njena titula u 

kompaniji - starija izvršna potpredsjednica 

za strategijske poslovne grupe, ne 

govori ništa o tome čime se Ljerka Puljić 

zapravo bavi. A bavi se baš onim što 

najviše voli - biznisom kao takvim. 

Valjda je taj interes upila od oca, Pav- 


PORTRET 

la Šveca, jednog od onih poslijeratnih 

direktora koji su još gradili, a ne rasprodavali 

tvornice po Hrvatskoj. Naravno, 

da je netko osamnaestogodišnjoj Ljerki, 

maturantici gimnazije, rekao kako je njen 

životni poziv ekonomija i menadžment, 

rekla bi mu: “Ni slučajno, kaj vam je? Ja 

ću studirati kemiju.” I upisala je kemiju, 

no usred ljeta se predomislila i ujesen 

krenula na ekonomiju. Prve dvije godine 

nisu joj bile osobito zabavne, no rođena 

radoholičarka prošla je bez problema 

kroz faks i suočila se sa stvarnim svijetom. 

Bila je to državna služba, dosadan 

birokratski posao u Ministarstvu znanosti 

odakle je Ljerka, prepuna energije, 

pobjegla čim je položila stručni ispit. 

Jasno, u biznis. 

Zaposlila se u Ledu kao referentica, 

a dalje slijedi uobičajena karijera: šefica 

odjela, direktorica sektora, direktorica 

tvrtke, pa direktorica u Agrokoru, pa 

potpredsjednica kompanije. “Niti jednu 

stepenicu nisam preskočila i svaku sam 

odradila. To je bogatstvo. Stepenice koje 

preskočiš kasnije ti uvijek fale u karijeri”, 

izgovara Ljerka Puljić mudrost koja 

se smatrala logičnom dok odjednom 

hrvatski menadžerski svijet nisu počeli 

osvajati mladići i djevojke tek izašli iz 

puberteta, svi odreda samouvjereni, 

hrabri, dobro naoružani excel tablicama 

i poslovnim teorijama, ali neiskusni. 

“Danas mnogi mladi ljudi u svojoj 

karijeri ne prolaze logičnim stepenicama. 

Dijelom je to i opravdano, jer je 

malo sposobnih, educiranih i s potrebnim 

iskustvom, a za neke poslove danas 

poslodavci daju prednost mladenačkoj 

energiji i hrabrosti koju iskusni i stariji 

gube. Spoj mladosti i iskustva najbolja je 

kombinacija”, priča Ljerka Puljić, odnedavno 

odgovorna i za razvoj ljudskih 

potencijala u Agrokoru. U tom je poslu 

naučila razlučiti formu od sadržaja: “Oni 

s dobrim osobnim marketingom uvijek 

vas mogu prevariti. No, mene je iskustvo 

u ovih 15 godina u Agrokoru naučilo 

da se takvi ljudi uvijek razotkriju jer će 

kad-tad biti istjerani na čistinu i morat 

će sami riješiti problem. Za nekakav sas- 

Foto Neja Markičević / Cropix 


tanak, čiji je dnevni red poznat i zna se 

što se očekuje, lako im se pripremiti, ali 

u stvarnom životu ne možeš uvijek biti 

pripremljen, pa se prije ili kasnije otkrije 

tvoja prava sposobnost.” 

Je li ona, iskusna i dokazano sposobna, 

ikad bila na rubu otkaza, ne zna, 

premda su se zagrebačkim poslovnim 

krugovima nekoliko puta proširile vijesti 

da “Puljićka odlazi”, “gubi moć” i slično. 

Kaže da sama nikad nije planirala dati 

otkaz. Bavi se poslom kojim spaja dvije 

strasti: biznis i hranu. 

Da, Ljerka Puljić voli dobru hranu, 

što je također naslijedila od oca. Preko 

tjedna ga nije bilo doma, ali nedjeljom 

bi okupio obitelj - suprugu i dvije kćeri 

uz fini ručak i, kad su kćeri poodrasle, 

čašu dobrog crnog dalmatinskog vina. 

Danas joj ta ljubav prema hrani donosi 

prednost u poslu koji radi. “Ne možete 

raditi u prehrambenoj kompaniji ako ne 

volite jesti. Morate probati ono što šaljete 

na tržište”, kaže Puljić. Doma kuha samo 

kad ima vremena i dobre namirnice. Najradije 

priprema bifteke i junetinu. Slogan 

PIK-a Vrbovec “Budi pametan, jedi 

crveno meso” je kao napisan za nju. “Ma 

volim ja i brokule, ali ne možete samo od 

toga živjeti”, tvrdi Ljerka. 

Od svih radnih zadataka koje 

mora obaviti najdraži su joj oni koji 

uključuju kontakte s drugim ljudima, 

a mrzi kad danima mora samo sjediti 

u uredu. Poslovna je putovanja nikada 

ne umaraju, uvijek je spremna otići 

kamo god treba. Razvila je “tehnologiju 

pokreta i redoslijed radnji” za pakiranje 

kovčega u roku od 20 minuta, za bilo koji 

dio svijeta, bilo koje vremenske uvjete i 

bilo koje trajanje puta. “Nije mi problem 

ni promjena temperature ni vremenska 

razlika. Ne razumijem kuknjavu zbog 

vremenske zone. Jednostavno si kažeš 

da je sad pet popodne, bez obzira što si 

možda u pet popodne i krenuo na put”, 

smije se Ljerka. 

Ima odličnu liniju koju održava 

samokontrolom. Sve će jesti, sve će isprobati 

pa neće na nekom poslovnom ručku 

ili večeri pikati samo po salati. No ako je 

obilno jela, sljedeći će obroci biti skromniji. 

Ljerki je i održavanje vitke linije čista 

matematika - ako danas pretjeraš, sutra 

malo smanji i eto ravnoteže. Pomažu joj i 

redovite večernje višekilometarske šetnje 

s kćerkom, studenticom arhitekture, 

koja pak sanja da će prvih deset godina 

zaraditi novac, a potom otvoriti restoran. 

Naravno, neki koji će biti “vau”. Ljubav 

prema kuhanju i dobroj hrani očito je 

obiteljska crta. 

Uz ritam kakvim oduvijek živi nije ni 

‘Ne možete raditi u prehrambenoj 

kompaniji ako ne volite jesti. Morate 

probati ono što šaljete na tržište.’ 

teško održavati dobru liniju. Radni dan 

počinje najkasnije u devet ujutro, a dobro 

je kad završi prije HTV-ovog Dnevnika. 

Ako nije tako, ostaje ga pogledati u uredu 

sa svojim asistentima, jer “nemreš živeti 

a da ne znaš kaj se dogodilo”. Najviše je 

privuku, naravno, gospodarske vijesti. 

Kako ona, iskusna menadžerica, 

gleda na činjenicu da je u najvećoj gospodarskoj 

krizi premijerka osoba koja se 

nikad nije bavila ekonomijom? 

“Nisam u HDZ-u, ali kao žena navijam 

za novu premijerku svim srcem, silno 

bih htjela da uspije. Mislim da će biti 

potpuno drugačija od svojih prethodnika”, 

smatra Ljerka Puljić. U poslovnom 

svijetu za nju su žene u pravilu temeljitije, 

upornije i vjernije suradnice. Lakše će 

priznati da neke stvari ne znaju i trudit će 

se da dođu do znanja i informacija, dok 

su muškarci u pravilu samouvjereniji pa 

će se češće osloniti na improvizaciju i 

prosuđivati na temelju manjeg broja informacija. 

Intenzivan radni tjedan često se protegne 

i na subotu, koja je njoj “najbolja”. 

Tada imaju vremena za temeljite razgovore 

o svemu onome što su tijekom tjedna 

morali rješavati usput, u dvije minute. 

Otkad se Hrvatskom zakotrljala kriza, 

sve je više takvih tema koje treba ozbiljno 

pretresti. Pri tome je najvažnije pravilo: 

riješi, ako treba i pogriješi, samo nemoj 

biti nedjelotvoran. 

Ivica Todorić ne trpi sporost i 

oklijevanje, pa nije čudo da mu je temperamentna 

Ljerka Puljić već godinama 

bliska suradnica. Nju je najviše slao u Srbiju 

i Bosnu i Hercegovinu kad je tamo 

širio poslove, premda je žena, što u balkanskom 

poslovnom okruženju može 

biti minus. Njoj, međutim, nije bio. Kaže 

da su istočno od Hrvatske poslovni procesi 

i menadžment nekoliko godina iza 

Hrvatske koja je prošla bolnu tranziciju, 

ali ju je prošla brzo. Stoga Ljerka Puljić 

smatra da hrvatski biznismeni u Srbiju i 

BiH ne bi trebali donositi samo investicije 

kako bi osvajali tržišta, nego i znanje, jer 

će to koristiti i njima i nama. Njen utjecaj 

u BiH lani je učvršćen i nagradom za 

menadžericu godine, točnije proglašena 

je Šampionom biznisa jugoistočne i srednje 

Europe. 

Kad ne rješava sve te važne poslovne 

probleme i ne smišlja nove strategije, 

Ljerka se najbolje opušta u Zagorju. U 

tuheljski je kraj otac često vodio na izlete 

cijelu obitelj, još otkad su ona i sestra bile 

male. Zeleni zagorski bregi za nju su i 

danas najdivnije mjesto na svijetu gdje bi 

silno željela neku malu, po mogućnosti 

drvenu kuću. Sada bi se isplatilo kupiti 

zemljište ili vikendicu, kaže Ljerka, jer su 

cijene pale, ali ne stigne se posvetiti tome 

poslu. Kriza je. A u toj krizi kompanija 

u kojoj radi kreće u dovršenje investicija, 

preslagivanja portfelja, borbu za nova 

tržišta ili osvajanje vlastitog svojim novim 

proizvodima, poput luka i mrkve iz 

Baranje... Potpredsjednici za strategijske 

poslovne grupe slijedi još puno dugih 

radnih tjedana u Ciboninu tornju. 


Nakon 20 godina okrenuli smo se onome 

od čega smo i počeli - kombinatima i 

zadrugama, koji se sad zovu koncernima i 

klasterima. Zašto i dalje plaćamo najskuplju 

hranu u Europi? / Miroslav Kuskunović 

Selo u 

začaranom krugu 

Po uzoru na talijansku regiju Veneto, jednog od 

najvećih proizvođača jabuka u Europi, voćari 

Slavonije i Baranje nedavno su osnovali svoj 

klaster i krenuli u osmišljavanje branda slavonske 

jabuke Dika. Klaster po organizaciji podsjeća 

na poljoprivredne zadruge koje su u hrvatskom društvu bile 

omraženi oblik organiziranja proizvodnje u socijalizmu, a i kasnije. 

Nakon 20 godina lutanja i odbijanja da se udružuju, nalet 

konkurencije sada je seljake ponovno natjerao da se povezuju 

jer jedino tako mogu preživjeti. U regiji Veneto postoji ogroman 

broj proizvođača, no samo se rijetki bave isključivo poljoprivredom. 

Većini je uzgoj jabuka na usitnjenim površinama dodatna 

djelatnost i donosi im dodatnu zaradu uz posao koji imaju. Kroz 

klaster ostvaruju prodaju i od proizvodnje jako dobro žive. 

San hrvatskih seljaka stoljećima je bio upravo to - da od rada 

na zemlji žive dobro. No desetljećima je seljak zbog pogrešne 

politike uglavnom bio siromašan. Politika je ta koja ga od osamostaljenja 

nije usmjerila i rekla mu što i kako da proizvodi, a 

rasformirala je poljoprivredne kombinate koji su ipak bili centri 

znanja i tržišnog poslovanja. Dodani udar bilo je otvaranje 


AGROBUSINESS 

tržišta koje je seljaka potpuno zbunilo jer nije znao zbog čega je 

sve uvozno bolje i jeftinije od njegovog. 

Biti u poljoprivredi neovisan i “suveren” postalo je “in” 

posljednjih godina, a surova stvarnost sada pokazuje da smo 

se nakon 20 godina lutanja ponovno okrenuli onome od čega 

smo i počeli - kombinatima i zadrugama, koji se danas moderno 

nazivaju koncernima i klasterima. Biznismen Petar 

Matić, vlasnik M San grupe (kompjutori), objavio je da ulazi 

s partnerom u kupnju PPK Valpovo jer, nakon informatike, 

u poljoprivredi vidi mogućnost zarade. Ivica Todorić, vlasnik 

najvećeg koncerna, sve više kapitala usmjerava na poljoprivredu 

i predvodnik je povezivanja sa seljacima. Zadruga i 

klastera sve je više. Ipak, prosječan građanin Hrvatske još uvijek 

je zbunjen kad seljaci krenu traktorima u Zagreb tražeći visoke 

cijene za svoje proizvode, a politika im odgovori; “Okej, 

dat ćemo novce još ovaj put, ali morate biti konkurentni.” Da 

bi se shvatilo zašto seljak u Hrvatskoj stalno nešto traži od 

države i troši novac poreznih obveznika, te zašto plaćamo najskuplju 

hranu u Europi, treba krenuti od osnovnih činjenica. 

Foto Bruno Konjević / Cropix 

Zvonimir Špoljar 

krenuo je u biznis 

kada je propao 

kombinat u kojemu 

je radio 

Hrvatska je izrazito poljoprivredna zemlja, pokazuju podaci. 

Registrirano je oko 180.000 obiteljskih poljoprivrednih 

gospodarstava u kojima živi oko 700.000 stanovnika. U selima 

živi 450.000 obitelji i svi se bave nekim oblikom poljoprivrede, 

a oko 730.000 osoba ima u vlasništvu poljoprivredno zemljište. 

U ruralnim područjima živi oko 45 posto stanovnika ili dva 

milijuna ljudi i svi oni imaju neku vezu s poljoprivredom, bilo 

da su vlasnici poljoprivrednog zemljišta koje obrađuju, bilo da 

obrađuju samo vrt. U razvijenim zemljama, čija poljoprivreda 

pokriva i preko 95 posto domaće potrošnje, u poljoprivredi je 

angažirano dva do pet posto stanovništva. Kod nas je tržišna 

potrošnja hrane i pića (u trgovinama) oko 30 milijardi kuna, a 

naturalna potrošnja oko pet milijardi kuna. Ukupan uvoz poljoprivrednih 

proizvoda i gotove hrane lani je bio 2,5 milijardi 

dolara, oko 37 posto ukupne potrošnje. Kada se uzme u obzir 

i izvoz koji je bio 1,26 milijardi kuna, deficit u ovim proizvodima 

bio je 6,2 milijarde kuna ili 18 posto ukupne potrošnje. Te 

brojke govore da spadamo u države s najvećim udjelom uvoza u 

opskrbi vlastitog stanovništva hranom. 

“Paradoks je u tome što imamo veliki udio poljoprivrednog 

stanovništva, ali rezultat rada velikog broja proizvođača nije velika 

proizvodnja”, kaže poznati poljoprivredni stručnjak Stipan 

Bilić. Osamdesetih godina poljoprivreda je imala vanjskotrgovinski 

suficit od oko 200 milijuna dolara, a suficit u prodaji unutar 

Jugoslavije bio je čak 600 milijuna dolara. Od 1993. raste 

uvoz i smanjuje se izvoz pa je 1999. deficit iznosio 317 milijuna 

USD, a u 2008. čak 1,2 milijarde USD. “Ukupna vrijednost poljoprivrede 

u 2008. bila je manja za oko dvije milijarde dolara 

nego1988. Pad proizvodnje iznosi preko 30 posto”, kaže Bilić. 

Jugoslavensko tržište bilo je zatvoreno. Uvoziti se moglo 

samo ono što je manjkalo i nije bilo jeftinije hrane iz 

uvoza. U zatvorenom tržištu proizvodnja je bila planirana i 

osiguravala su se sva potrebna sredstva za ostvarivanje proizvodnje, 

a u njoj su dominirala velika imanja - kombinati. Na 

njima i na većim seljačkim posjedima bilo je angažirano oko 

680.000 hektara obradivih površina, objašnjava Bilić. Nakon 

osamostaljenja, Hrvatska je u međunarodne organizacije ulazila 

nepripremljena. Ulaskom u WTO došlo je do liberalizacije 

uvoza i drastičnog smanjenja zaštite od najjeftinije ponude sa 

svjetskog tržišta, a paralelno s tim poljoprivreda je ekonomski 

osiromašena i neprestano dolazi do povlačenja kapitala iz tih 

djelatnosti. Politički omrznuti kombinati prepušteni su propa- 


AGROBUSINESS 

danju i dolazi do usitnjavanja proizvodnih površina. Nijednu 

integraciju nije pratila ekonomska analiza, već samo politička 

ocjena o potrebi ulaska i to bez vizije kolika ja cijena ulaznice. 

“Danas je na velikim imanjima (seljaka i poduzeća) angažirano 

oko 480.000 hektara. Nedostaje nam tržišna proizvodnja sa 

200.000 hektara koja je prije bila u obradi kod kombinata. Usprkos 

tome, u zadnjih 10-15 godina nije donesena odgovarajuća 

poljoprivredna politika kojom bi se potakla veća i konkurentno 

osposobljena domaća proizvodnja koja bi uvoz učinila nepotrebnim”, 

kaže Bilić. 

Stručnjaci se slažu da u Hrvatskoj seljaci nikada nisu 

bili tržišni proizvođači. Urušavanjem socijalističkog sustava i 

izostankom izgradnje drugog, postavljenog na načelima ekonomike 

i konkurentnosti, ali i zbog jeftinog uvoza, odustalo se od 

proizvodnje za prodaju. Stoga danas imamo paradoks da puno 

seljaka proizvodi male količine hrane. Što je još gore, ta je hrana 

skupa, a seljacima prihod od prodaje ne osigurava egzistenciju i 

podmirenje troškova. Otvorenom tržištu može se parirati samo 

Na selu živi oko 45% stanovnika 

Hrvatske, no veliki udio poljoprivrednika 

daje male proizvodne rezultate 

velikim investicijama i stvaranjem konkurentnih poljoprivrednih 

proizvođača, a stručnjaci kažu da je naš nivo investiranja i 

plasiranja kapitala u poljoprivredu na nivou od jedva 10-15 posto 

onoga što je investirano u poljoprivredu europskih zemalja. 

“Biti seljak danas je jednako teško kao i prije, a najveći je 

problem to što je naš seljak izložen konkurenciji seljaka kojima je 

u poljoprivrednoj politici sve riješeno, a kapital kao uvjet proizvodnje 

vani je osiguran u prihvatljivim rokovima i po niskim kamatama. 

Osobno mislim da će u budućnosti kod nas biti i malih 

i velikih proizvođača. Ako država nema jasnu poljoprivrednu 

politiku, a tvrdim da je kod nas nema, nije moguće na ozbiljan 

način savjetovati nekome bilo kakav oblik proizvodnje”, kaže 

Bilić. Seljaku bi savjetovao proizvodnju koja će ga angažirati oko 

60 sati tjedno, uz suprugu koja će mu pomagati barem 35 sati, 

proizvodnju gdje će u perspektivi ostvarivati dodatnu vrijednost 

od najmanje 60.000 eura godišnje i po mogućnost godišnji prihod 

od oko 150.000 eura i to u proizvodnji koja neće biti trenutna 

moda i hir tržišta, već koja ima dugu tradiciju i potrebe da 

se održava: “Predložio bih konzervativan pristup jer mislim da 

trčanje za trenutnom modom nije primjereno poljoprivrednoj 

proizvodnji, a takvi uspjesi su vrlo upitni.” 

Teško je danas napraviti usporedbu naših i europskih 

proizvođača jer ne postoje ozbiljne statistike, no generalno se 

može zaključiti da prosječan hrvatski seljak ostvari prihod od 

par tisuća eura, dok njegov europski kolega ostvari od 120- 

240.000 eura. Naša strategija treba najprije politički riješiti pitanje 

koliko seljaka može profesionalno živjeti od poljoprivrede 

i kako riješiti problem zapošljavanja stanovnika na ruralnom 

prostoru izvan poljoprivrede, a tek po političkom odgovoru na 

ta pitanja postaviti jedinstvenu strategiju koja će riješiti osnovne 

elemente proizvodnje - kako optimalno koristiti zemljišta i 

izgraditi poželjnu strukturu imanja regionalizirane proizvodnje. 

Treba investirati najmanje 50 milijardi kuna i angažirati 

još barem toliko za financiranje tekuće proizvodnje, te razraditi 

sustav educiranja poljoprivrednih proizvođača jer danas u poljoprivredi 

radi samo oko 16.00 osoba koje imaju nekakvu kvalifikaciju, 

odnosno srednju, višu ili visoku školsku spremu. 

Svaka potrošnja novca koja ne daje rezultate, uzaludno je 

bačen novac. Hrvatska to najbolje dokazuje na poljoprivredi 

jer je od 2000. do 2008. putem poticaja u poljoprivredu 

uložila oko 18 milijardi kuna te još oko 15 milijardi kuna u 

vodoprivredu - ukupno 33 milijarde. Rezultat: u 2008. proizvodnja 

je bila za 32 indeksna poena manja nego 2002., a cijene 

su bile veće za preko 20 posto. Kako je 

vanjskotrgovinski deficit u tom vremenu 

narastao sa 0,3 na 1,2 milijarde dolara, teško 

je naći opravdanje za potrošeni novac. 

Stipan Bilić kaže kako poljoprivredna 

poduzeća sada po svim elementima poslovanja 

imaju bolje rezultate od prosjeka u EU, a 

to znači da će ta proizvodnja i opstati. Isto tako 

oko 10 posto OPG-a ima rezultate na razini 

prosječnog seljačkog imanja u EU. Svi drugi koji danas nešto 

proizvode mogu opstati samo tako što će im ta proizvodnja biti 

dopunski prihod i proizvodit će uglavnom za vlastitu potrošnju. 

Ulaskom u EU, kada do njega dođe, ulazimo u sustav poticaja, 

a oni danas iznose oko 12 posto vrijednosti poljoprivredne 

proizvodnje. Kod nas poduzeća dobivaju poticaj u vrijednosti 

12,9 posto svoje proizvodnje i na tome će vjerojatno i ostati u 

EU. Seljaci dobivaju poticaje koji prelaze vrijednosti od 35 posto 

proizvodnje i nakon ulaska u EU ti će poticaji biti puno manji. 

Te i druge probleme država ne rješava na odgovarajući 

način pa, da umiri savjest i birače, plaća velike poticaje 

koji ne daju rezultate, ali se time petrificira 

postojeće stanje i odnosi u poljoprivredi, smatra Bilić. 

Dokaz za to je program Hrvatske seljačke stranke “Preporod 

hrvatskog sela”. Ta je stranka s tim “bajkovitim” programom 

ušla u koalicijsku vladu s ciljem da dobije šest milijardi kuna 

za selo. Ponovno su krenuli s pričom da svaki proizvođač s 

jednim hektarom treba dobivati poticaje. Program je propao 

nakon jedva dvije godine, a krivi put dokazali su seljaci nedavno, 

kada su odbili pregovarati s ministrom iz HSS-a. Autor 

ovog programa danas o poljoprivredi ne želi više razgovarati. 

Na mail kojim smo ga zamolili da nam odgovori na 

pitanja, uzvratio je: “Ne da mi se više pisati o poljoprivredi.”. F 


Obitelj Špoljar, 

Terezino Polje 

‘Ugovarat ćemo 

proizvodnju s Mađarima 

kad uđemo u EU’ 

Zvonimir Špoljar i njegovi sinovi 

Josip i Darko najbolji su proizvođači 

šećerne repe u Hrvatskoj. Ta obitelj danas 

obrađuje 200 hektara i vezani su 

uz šećeranu Viro iz Virovitice. Šećer je 

postao jedini hrvatski izvozni brand, a 

od njega Hrvatska godišnje zarađuje oko 

150 milijuna dolara. Sav se šećer prodaje 

isključivo u Europsku uniju. Zbog 

ovog stabilnog posla proizvođači imaju 

zajamčenu cijenu, partnerski odnos, 

siguran otkup i stručnu pomoć, dakle sve 

što seljačkom gospodarstvu u uvjetima 

jake konkurencije treba. 

“Kad bi i ostale ratarske proizvodnje 

imale stalnog kupca kao mi, garantiram 

da bi svi veliki seljaci bili profitabilni”, kaže 

Josip Špoljar, mladi diplomirani agronom 

koji je odlučio ostati na imanju i s bratom 

i ocem u poljoprivredi stvoriti nešto za 

budućnost svoje djece. “Žrtvovao sam 

možda mjesto menadžera u nekoj kompaniji, 

stalnu plaću i gospodski život jer 

želim pokazati da se može biti poduzetnik 

i u poljoprivredi.” Josip je uvjeren da 

će njihovo gospodarstvo opstati i nakon 

ulaska u EU. 

Ovisno o plodoredu, obitelj danas 

na oko 60 hektara uglavnom sije šećernu 

repu, a zbog područja na kojem proizvode 

ostaje im još da uzgajaju pšenicu, 

uljanu repicu i kukuruz. “Ove četiri kulture 

mijenjamo iz godine u godinu, no 

zadnjih godina teško je pogoditi što se 

isplati. Prošle smo godine imali gubitak 

na kukuruzu, a samo godinu prije kukuruz 

je bio tražena roba. Lani je repica bila 

tražena, a ove godine nije”, rekao nam 

je Zvonimir dok smo sjedili na dvorištu 

obiteljske kuće, a stariji sin Darko s kombajnom 

se spremao u žetvu pšenice. 

Josip Špoljar 

diplomirao je 

agronomiju 

i preuzet će 

obiteljski posao 

Zvonimir Špoljar radio je 20 godina 

u kombinatu i dodatno se bavio 

poljoprivredom. Nakon što je kombinat 

propao krenuo je sa 20 hektara, a danas 

obrađuju 70 hektara vlastite zemlje, 60 

hektara državne i 70 privatne. Imaju pet 

traktora od kojih su tri nova i svu tu zemlju 

rade njih trojica i jedan radnik kojeg 

plaćaju. “Nas četvorica radimo 200 hektara 

i jedva spajamo kraj s krajem, stalno 

smo u minusu, a kad nešto i zaradimo, 

ulažemo u mehanizaciju jer želim 

zaokružiti gospodarstvo”, kaže Josip koji 

je preuzeo ulogu menadžera gospodarstva. 

“Ako nas četvorica radimo ovoliku 

zemlju, onda možete zaključiti zbog 

čega našoj poljoprivredi ne ide. Danas je 

prosjek u Hrvatskoj tri hektara. Seljaci bi 

htjeli na tako maloj površini ostvarivati 

dohodak, a to je nemoguća misija”, realan 

je Josip. 

“Poticaji su nešto što bi trebalo ojačati 

dohodak seljaka, ali onih koji imaju dobre 

prinose i veliki su proizvođači. Iste poti- 


AGROBUSINESS 

caje dobiva neko tko na jednom hektaru 

proizvodi 4 tone pšenice i mi koji uspijevamo 

doći i do 6-7 tona”, dodaje Zvonimir. 

Špoljari žele kupiti još zemlje i 

popuniti mehanizaciju, a u budućnost 

i zaposliti još ljudi bude li potrebno. 

“Godišnje imamo proizvodnju od možda 

dva milijuna kuna. To djeluje puno, no 

kad se sve odbije, ne ostane nam gotovo 

ništa. Samo su nam fiksni troškovi preko 

1,3 milijuna kuna, a onda idu krediti, 

nešto za život... Kada bi se sve zbrojilo, 

ispalo bi da nam je mjesečna plaća oko 

4000 kuna, ne više”, kaže Josip. 

Na internetu svakodnevno prati 

kretanje cijena na burzi. U Budimpešti 

je cijena pšenice trenutačno oko jedne 

kune, ali kad bi se pšenica uvozila trebalo 

bi platiti sve troškove. “Na kraju ispadne 

gotovo isto kao i cijena koju tražimo 

mi seljaci ove godine”, kaže. “Najveći 

problem u Hrvatskoj su trgovci. Oni 

nas ucjenjuju i na nama zarađuju. Kada 

bi pšenica bila besplatna, uvjeren sam 

da bi kod nas kruh pojeftinio samo 15 

posto, a to govori o tome tko zarađuje.” 

Špoljari vjeruju da bi tržište bilo sređenije 

kada bi se trgovci posrednici isključili iz 

posla s ratarskim kulturama, a to je sada 

nemoguće. Više bi im odgovaralo da 

imaju jaku kompaniju kao što je šećerana 

koja stvara dodanu vrijednost i prodaje 

nešto svijetu. 

“Mi smo gospodarstvo u razvoju, 

u zemlji u kojoj banke ne prate poljoprivredu 

povoljnim kamatama. Moja je 

želja da se udružimo mi, veliki ratari u 

našoj županiji i dignemo kredit, napravimo 

svoje skladište te u konačnici zaposlimo 

brokera koji će za nas na burzi 

trgovati našim robama, i to na svjetskom 

tržištu”, kaže Josip Špoljar. Svjestan je 

da bi to bila velika investicija koju bez 

pomoći države ne mogu napraviti. 

”Ulaskom u EU otvorit će nam se 

mogućnost da ugovaramo proizvodnju s 

kim želimo. Nije isključeno da ćemo tada 

ratarske kulture proizvoditi za Mađare 

ili za neke druge zemlje ako u tome 

pronađemo računicu”, zaključuje Zvonimir 

Špoljar. 

OPG Vjenceslav 

Hruška 

proizvođač kulena, 

Bjeliševac kraj 

Kutjeva 

‘Kulen ne želim 

prodavati u 

trgovini’ 

Svakoga vikenda na obiteljsko gospodarstvo 

Vjenceslava Hruške iz Bjeliševca 

kod Kutjeva stižu i do dva puna autobusa 

turista koji putuju Slavonijom u potrazi 

za autohtonim gastronomskim užicima. 

U Hruškinoj kušaonici kulena, prvoj u 

Hrvatskoj, otvorenoj prije nekoliko godina, 

gosti uživaju u kulenu, čvarcima, 

kulenovoj seki, slanini. I nikada se ne 

dogodi da ne proda nešto iz svog asortimana. 

“Ne želim svoj proizvod prodavati u 

trgovini ni ići u masovnu proizvodnju. 

Moj je cilj da kvaliteta mog kulena bude 

ta zbog koje će ljudi doći ovamo i kupovati 

ga na kućnom pragu”, govori Hruška 

dok ponosno reže kulen. Višegodišnji 

pobjednik Kulenijade i dugogodišnji 


predsjednik Udruženja proizvođača 

slavonskog kulena smatra da živi dobro 

i da će njegova peteročlana obitelj tako 

živjeti i u budućnosti, kada uđemo u EU. 

Peteročlana obitelj Hruška 

obrađuje oko 20 hektara zemlje, a sva 

proizvodnja hrane isključivo je za uzgoj 

svinja. “U dvorištu uzgajamo oko 300 

komada svinja godišnje, hranom koja 

je zdrava, kontrolirana jer je sami proizvodimo. 

Zbog toga i mogu garantirati za 

kvalitetu mesa, ali i kulena po kojem sam 

poznat u cijeloj Hrvatskoj”, dodaje Hruška. 

“Jednog od proteklih vikenda ovdje su se 

zaustavila dva autobusa puna profesora 

iz zagrebačkih škola. Nakon što su kušali 

kulen, prodali smo im 50 komada.” 

Godišnje Vjenceslav 

Hruška proizvede 

1800 kulena i preradi 

3,5 tone mesa 

Kilogram Hruškina kulena košta 200 

kuna. Nije teško izračunati da je u ugodnoj 

atmosferi svog dvorišta obitelj u dva 

dana ostvarila prihod od 10.000 kuna. 

Vjenceslav Hruška završio je srednju 

stočarsku školu i još uvijek radi u kombinatu 

Kutjevo, no uskoro namjerava otići 

iz tvrtke. Veliki posao u koji je ušao i novi 

pogon koji gradi zahtijevaju puno veći 

angažman od dosadašnjeg. “Krenuo sam 

s uzgojem svinja na obiteljskom imanju, 

ali taj mi posao nije donosio dovoljno 

novca pa sam se upustio u klanje svinja 

za druge. Nakon određenog vremena 

osjetio sam da treba ići dalje. Moj ujak, 

poznati proizvođač kulena u Požeštini, 

naučio me kako se radi kulen i tako sam 

krenuo, tamo krajem 90-ih. Kvaliteta je 

ono što prodaje proizvod, to bi trebali 

shvatiti hrvatski seljaci,” kaže Hruška. 

Smatra da bi hrvatski seljak trebao 

prestati proizvoditi ono što mu godinama 

donosi gubitke, poput pšenice ili kukuruza, 

i okrenuti se proizvodnji kvalitetne 

hrane: “Moj kulen ima poseban šmek 

jer je u njega ugrađena odlična sirovina. 

Najvažniji je proces sazrijevanja. Zbog 

toga je i inače slavonski kulen poznat 

kao delicija, koju nažalost nismo znali 

iskoristiti do kraja. Nismo organizirali 

proizvođače da tu našu delikatesu prodajemo 

cijelom svijetu kroz turizam, a ne 

da izvozimo vagone.” 

Godišnje Hruška proizvede oko 

1800 komada kulena, a preradi oko 3,5 

tone mesa. “Novi pogon radim za sina. 

On je još srednjoškolac i namjerava ići 

na prehrambeni fakultet. U pogonu će 

se moći prerađivati i do 24 tone mesa, 

no naravno da nećemo odmah ići na te 

količine. Prvo želim pronaći dobre kooperante 

koji će proizvoditi svinje za mene 

i isključivo po mojim instrukcijama. 

Nadam se da će i moj sin unijeti svoje 

znanje i iskustvo, koje već sada ima iako 

je srednjoškolac”, ponosno kaže Hruška. 

Za novi pogon obitelj je uzela kredit, 

a dio novca dobili su kroz projekt ruralnog 

razvoja, te operativnog programa 

za proizvođače autohtonih proizvoda. 

Upravo je ruralni razvoj nešto što će u 

budućnosti biti najbolje subvencionirani 

segment poljoprivrede, a Hruška na to 

računa već sada. U sklopu novog pogna 

napravit će veliku kušaonicu, a očekuje 

i da će turističke agencije dovoditi više 

turista u Slavoniju, posebice jer u okolici 

ima sve više uspješnih vinarija. “Već 

sada 98 posto proizvodnje prodajemo na 

kućnom pragu. Čovjek me nazove i kaže 

da ide za Osijek. Navrati, sjednemo, on 

proba kulen, popijemo nešto i znam da 

će opet svratiti, ali i poslati nove kupce. U 

novom pogonu moći ću uvesti HACCAP 

sustav pa će kulen u budućnosti imati 

svu potrebnu dokumentaciju da može u 

svijet. Da samo znate koliko naših ljudi 

koji rade u inozemstvu želi na povratku 

ponijeti kulen prijateljima!” 


agrobusiness 

Sveta krava hrvatskog 

gospodarstva 

Nedostatak političke volje i sklonost populizmu s jedne, te 

kroničan manjak poslovne logike s druge strane, najveći su 

problemi poljoprivrede / Mario Gatara 

uge kolone traktora i bijesnih seljaka slika 

su na koju se građani Hrvatske već polako 

navikavaju. To je uobičajeni folklor 

koji u pravilu prethodi definiranju otkupne 

cijene neke poljoprivredne kulture 

ili proizvoda, a cilj je uvijek isti - prisiliti 

Vladu na ustupke koji se najčešće manifestiraju 

podizanjem cijene. I dok se iz izjava 

državnih dužnosnika dalo naslutiti 

kako će posljednja epizoda vezana uz 

mlijeko i pšenicu završiti pobjedom prosvjednika, 

kresanje javne potrošnje ugrozilo 

je postignuti dogovor, potvrdivši još 

jednom kako je Vlada, u cilju očuvanja 

socijalnog mira, često sklona potpisivati 

čekove bez pokrića. 

Prosvjedi su legitimno, ali u praksi 

najčešće i krajnje sredstvo pritiska kojem 

pribjegavaju nezadovoljnici. Ako pritom 

uzmemo u obzir učestalost takvih 

akcija koje se redom odvijaju prema vrlo 

sličnom scenariju (neki bi ga vjerojatno 

nazvali - ucjenom), nije teško zaključiti 

kako je u sektoru poljoprivredne proizvodnje 

nešto jako trulo. Simptome je 

lako prepoznati, no postaviti dijagnozu 

već je puno složeniji zadatak. Od silne 

buke i najrazličitijih optužbi koje suprotstavljene 

strane upućuju na adresu onih 

drugih doista je teško izvući nekakav 

zaključak. Osim, naravno, činjenice da 

puno toga u ovoj priči - ne valja. 

Kad bismo pokušali generalizirati, 

vjerojatno bi kao dva najveća problema 

na površinu isplivali nedostatak političke 

volje, odnosno sklonost populizmu s 

jedne, te kroničan manjak poslovne 

logike s druge strane. Jer kad malo bolje 

razmislimo, mlijeko, pšenica, kukuruz 

i ini poljoprivredni proizvodi ne bi se 

trebali nimalo razlikovati od, primjerice, 

čokolade, tankera ili nekakvog tiskanog 

medija, a stvoreni su samo zato da bi se, 

jel’te, prodali. Ostalo bi, po nekoj konvencionalnoj 

logici, valjalo prepustiti tržištu. 

Izuzmemo li “svete krave” hrvatskog 

gospodarstva kao što su poljoprivreda i 

brodogradnja (jer one to u praksi doista 

jesu), većina hrvatskih poduzetnika uglavnom 

je lišena blagonaklonih stavova i 

podrške državnih struktura, prepuštena 

na milost i nemilost tržišta. Tamo se 

pak pod utjecajem ovih ili onih faktora 

formira cijena, koja u konačnici određuje 

razinu profitabilnosti proizvođača. Ako 

taj kriterij poprimi negativan predznak 

na duži rok, svakako bi valjalo razmisliti 

o restrukturiranju, užoj specijalizaciji, 

pronalaženju tržišne niše, ili u krajnjoj 

liniji o promjeni zanimanja (djelatnosti). 

Kada je pak poljoprivreda u pitanju, 

često se stječe dojam kako su prosvjedi 

jedina solucija i upravo je fascinantno 

u kojoj je mjeri nezadovoljstvo poljoprivrednika 

konstanta koja se provlači 

kroz sve ove godine, bez obzira na tržišne 

trendove. Da ne bi bilo zabune, Hrvatska 

nije toliko izolirana da ne osjeća utjecaj 

globalnih zbivanja, što, uostalom, 

zorno pokazuju kretanja kod nas i u 

inozemstvu. Zanemarimo li konkretne 

cijene i usredotočimo se isključivo 

na trend, sličnosti nije nimalo teško 

uočiti. Konkretno, na priloženom su 

grafikonu suočeni podaci Ministarstva 

poljoprivrede (prosječne spot cijene na 

mjesečnoj razini), te dnevne fluktuacije 

terminskih cijena na nekadašnjoj Chicago 

Board of Trade (sada ukalupljena u 

CME Group), najvećoj terminskoj burzi 

žitarica u svijetu. Na primjeru pšenice najprije 

upada u oči visok stupanj korelacije 


Kada je riječ o 

odnosu ponude i 

potražnje, dobar 

urod je i blagoslov 

i prokletstvo. To 

smo valjda mogli 

shvatiti do sada 

dviju cijena, koji jasno potvrđuje kako se 

globalni trendovi u znatnoj mjeri preslikavaju 

i na domaća zbivanja. Nemoguće 

je ne uočiti i dramatične promjene cijena 

na godišnjoj razini, a doista je nemoguće 

da su paralelno s rastom cijena linearno 

rasli i troškovi svih inputa, iz čega proizlazi 

da je profitabilnost varijabilna kategorija. 

Ako je tomu tako, zašto su prosvjedi 

konstanta, uobičajeni folklor bez 

kojega se naprosto ne može? 

Uz toliki rast cijena tijekom 2006. i 2007. godine, poljoprivreda je po svakoj 

logici morala morala biti profitabilna djelatnost 

Osim na CBOT, 

poljoprivrednim 

se proizvodima 

trguje na 

još nekoliko 

terminskih burzi 

u SAD-u 

Za pad ili rast cijene pad ili rast cijene, 

koliko god nekompetentna bila, ne 

može biti odgovorna (ili zaslužna) samo 

Vlada. Riječ je o vrlo kompleksnim mehanizmima 

koji se u konačnici svode na 

valjda svima već shvatljiv odnos ponude 

i potražnje. I kao što se vidi iz priloženih 

grafikona, ni poljoprivreda nije imuna na 

promjene ciklusa, i to iz vrlo jednostavnog 

razloga. Naime, dobar urod je ujedno i 

blagoslov i - prokletstvo. Barem kada je 

riječ o odnosu ponude i potražnje. 

Pa ipak, unatoč svim mijenama, (ne) 

zadovoljstvo domaćih poljoprivrednika 

je nezaobilazna konstanta, na koju će veliki 

broj promatrača tek rezignirano slegnuti 

ramenima, tvrdeći kako političari 

uporno izbjegavaju korjenite promjene i 

skloni su nabrzinu sklepanim rješenjima 

kako bi kupili socijalni mir (glasovi na 

izborima su “dodana vrijednost”) i vrući 

krumpir uvalili nekome drugome. Pitanje 

je li ima li premijerka Kosor apetita za 

još jednu krumpir-salatu… 


56 F o r b e S kolovoz 2009 

Branko Roglić danas 

ima 14 tvrtki u osam 

država od Slovenije do 

Moldavije i najavljuje 

širenje na Rumunjsku i 

Albaniju: ‘Tako bih potpuno 

zaokružio regiju 

jugoistočne Europe.’


Čovjek koji je 

najavio propast 

tajkuna 

Širenje Orbico grupe 

Branko Roglić financira 

iz poslovanja, a ne 

zaduživanjem. Uvijek 

se vodi ekonomskom, a 

ne političkom logikom. 

Upletanje politike 

ohladilo ga je i od 

preuzimanja Mercatora 

/Jozo Vrdoljak 

Foto Boris Štajduhar 

Vlasnik Orbico grupe Branko Roglić sve donedavno 

je smatrao da ima realne šanse preuzeti 

24,9 posto dionica slovenskog nacionalnog 

lanca Mercator, vrijednih 129 milijuna eura. 

Sada se u razgovoru s njim može zaključiti 

kako je sve manje izgleda da će preuzeti taj paket dionica 

kojim raspolažu tvrtke u vlasništvu kontroverznog slovenskog 

poduzetnika Boška Šrota. Politika koja je umiješala 

prste u odnose između Šrota i njegovih poslovnih partnera, 

odnosno tvrtki zainteresiranih za otkup Mercatorovih dionica, 

ohladila je Roglića. Potkraj lipnja Šrot je morao podmiriti 

dug prema Novoj ljubljanskoj banci, a samo par dana 

prije tog roka policija je zaplijenila Šrotovu dokumentaciju. 

“Od preuzimanja ovog paketa dionica nisam odustao, 

ali sam uvijek preuzimao tvrtke u potpuno čistoj situaciji. 

Ako se situacija oko Mercatora zakomplicira i ako ne bude 

jasna, onda znam što mi je činiti. Inače bih kupnju ovih dionica 

realizirao kreditom poslovnih banaka koji bi vraćala 

Orbico grupa, a dijelom bi se vraćao i iz dobiti Mercatora. 

Dobit Mercatora bi bila moguća jer bi moje tvrtke skupa s 

Mercatorom imale veliki sinergijski učinak u osam država u 

kojima imam tvrtke“, kaže Roglić. S ponosom dodaje kako 

je dobit samo njegove slovenske kompanije u prošloj godini 

iznosila 7,8 milijuna eura. Tako je Orbico Ljubljana 42. slovenska 

tvrtka po dobiti po zaposleniku , 47. po ukupnoj dobiti 

i 112. po veličini u Sloveniji. 

Ovakvo postavljanje u situacijama kao što je preuzimanje 

Mercatora Roglić pripisuje ponajviše činjenici što je kao 

menadžer i za vrijeme socijalizma imao uvjete poslovanja 

prilagođene tržištu, a ne dogovornoj ekonomiji. Od 1976. 

do 1989. godine bio je zastupnik Varte na području Jugoslavije 

i Bugarske, tako da je već tada poslovao po načelima 

tržišne ekonomije. Tu je stekao dragocjeno iskustvo koje je 



primijenio po dolasku demokracije na 

prostore jugoistočne Europe. Znao je što 

znači prodaja i profitabilno poslovanje, 

što znači stalno smanjivanje troškova te 

koliko za poslovanje tvrtke znači racionalnost. 

U vrijeme kada su bivše jugoslavenske 

republike otišle svaka svojim 

putem, Roglić je išao suprotnim smjerom. 

Kako ne bi izgubio tržište, u svakoj 

bivšoj republici osnovao je tvrtku, 

imajući na umu da se dobar poduzetnik 

uvijek mora voditi samo ekonomskom, a 

ne političkom logikom. Svako poslovno 

preuzimanje kod Roglića je bilo transparentno 

i bez političkih ustupaka.Riječ 

je o prvom poznatijem hrvatskom poduzetniku 

koji je prijavio korupciju. 

Ovaj diplomirani inženjer elektrotehnike 

radio je i u tvrtki Croatia 

baterije, kao zastupnik Varte. Prema 

tadašnjim zakonima strana je tvrtka 

morala imati zastupstvo posredstvom 

neke domaće tvrtke, pa je Varta u to vrijeme 

bila u svojevrsnom kooperantskom 

odnosu s Croatia baterijama. Roglić je i 

najzaslužniji što je između te dvije tvrtke 

ostvarena vrlo kvalitetna suradnja. Ta se 

suradnja odvijala 25 godina i kulminirala 

kada se proizvodnja džepnih svjetiljki iz 

Njemačke preselila u Ivanić Grad. Odatle 

su se te svjetiljke Vartinim prodajnim 

kanalima plasirale na svjetsko tržište. Usporedo 

s time, u kontraprometu su se na 

tržište bivše države uvozili Vartini proizvodi. 

Roglić je 1993. godine na javnom 

natječaju preuzeo tvrtku Croatia baterije 

i integrirao je u sustav Orbico grupe. 

Svoju prvu tvrtku, SBJ Orbico AG 

Glarus, osnovao je 1987. u Švicarskoj, 

zajedno sa övicarskim poslovnim partnerom. 

Ta se tvrtka bavila trgovinom 

strojevima, tehnologijom i olovom 

na relaciji Bugarska - Švicarska. Prvu 

akviziciju imao je1989. u Sloveniji, 

preuzevši izdvojenu Unisovu tvrtku 

Unis Elkos koja je bila u stečaju. 

Na ruševinama te tvrtke osnovan 

je Orbico, koji je u samom početku ostvario 

poslovnu suradnju s Vartom u 

distribuciji akumulatora namijenjenih 

industriji i s kozmetičkom kućom Ellen 

Betrix. S njemačkim partnerima iz Varte 

projektirao je i ugradnju stacionarnih 

akumulatora u nuklearnu elektranu u 

Krškom. 

U samom početku bavljenja privatnim 

poduzetništvom Roglić je imao 

sreću jer je američka tvrtka Procter & 

Gamble preuzela njemačku kozmetičku 

tvrtku Ellen Betrix i ponudila mu distribuciju 

svojih proizvoda. Prihvativši 

objeručke ponudu, Roglić je započeo 

distribuciju vodećih brandova široke 

potrošnje - Ariel i Pampers. 

Roglić smatra da je 

prodaju Mercatora 

zaustavilo i pitanje 

slovenskog nacional-nog 

ponosa, unatoč tome što 

je biznis započeo baš u 

Sloveniji gdje je Orbico 

među većim tvrtkama 

Posao je krenuo odlično i stalno se 

povećavao, tako da Roglić danas ima 14 

tvrtki u osam država, od Slovenije do 

Moldavije. Ove godine očekuju promet 

od 840 milijuna eura. Pad prometa u nekim 

kategorijama nadoknađuje novim 

principalima, a ima i izuzetno dobar 

rast prodaje u Makedoniji, Bugarskoj, na 

Kosovu te odnedavno u Moldaviji. 

“Ta tržišta kompenziraju recesiju u 

Hrvatskoj, BiH i Sloveniji. Zanima me 

širenje i otvaranje tvrtki u Rumunjskoj 

i Albaniji. Tako bih potpuno zaokružio 

regiju jugoistočne Europe”, kaže Roglić. 


U prošloj godini Orbico grupa je imala 

promet od 700 milijuna eura, a kreditna 

zaduženost bila je oko 70 milijuna 

eura, od čega su gotovo polovica bila 

jamstva Orbicovim poslovnim partnerima.To 

znači da je ovo tvrtka s gotovo 

beznačajnim obvezama prema bankama. 

Orbico je vlasnik voznog parka 

od preko 1300 vozila. Roglić distribuira 

robu najpoznatijih svjetskih tvrtki Shell, 

Philip Morris, Kraft Foods, SC Johnson, 

ali najviše cijeni Procter & Gamble: 

“Po mom mišljenju radi se o najboljim 

biznismenima. Puni su znanja, racionalni 

i skromni. Takvim pristupom 

poslu omogućuju najveće profite svojim 

dioničarima. Od njih stalno učim i njima 

mogu zahvaliti na poslovnom znanju 

koje sam stekao. Preuzeo sam njihov 

način poslovanja, a smatram da sam ga 

Roglić ne dopušta da zaduženost njegovih tvrtki 

prijeđe 10 posto prometa. Lani su imale 700 milijuna eura 

prometa, a zaduženost je bila je oko 70 milijuna 

donekle i unaprijedio prilagođavanjem 

specifičnostima ovog tržišta. Zahavljujući 

takvom odnosu, postigao sam da moji 

principali imaju najjeftiniju distribuciju 

roba iz svojih pogona do polica u ovim 

zemljama.” 

Još 1996. godine Roglić je u jednom 

intervjuu izjavio kako će tajkuni propasti. 

“To mi je bilo jasno jer su oni u to vrijeme 

uglavnom kupovali tvrtke koje su 

izgubile tržišta raspadom bivše države, 

skupim novcem odnosno po kamatnoj 

stopi od 15 do 20 posto.Tako su te tvrtke, 

koje su uglavnom preuzimali posredstvom 

političkih prijatelja, propale i sa 

sobom povukle u propast i druge tvrtke”, 

objašnjava. 

Roglić je išao drugom poslovnom 

logikom - dovodio je svježi posao, a iz 

ostvarene dobiti gradio nova skladišta 

i investirao, pa je potpuni vlasnik svih 

skladišta. Zaduženost svojih tvrtki stalno 

je nadzirao i nije dopustio da prijeđe 10 

posto prometa: “Računao sam da se tvrtka 

ne smije zadužiti više od petogodišnjeg 

profita i nastojao da većina dobiti bude 

reinvestirana u posao. To postižem zato 

što nisam čovjek velikih zahtjeva i ne 

sanjam luksuzne jahte i skijanja. Najviše 

volim otići u ribarenje svojim brodom 

koji je vezan u Makarskoj i taj ulov podijeliti 

s prijateljima.” 

Roglić je razgranao najveću distributersku 

mrežu u jugoistočnoj Europi; 

drugi po veličini distributer na tom 

području ima trećinu njegovog prometa. 

Posredstvom te mreže izvoze se i mnogi 

hrvatski proizvodi. Na taj je način postirska 

Sardina zastupljena u jugoistočnoj 

Europi, a pregovara se i s tvrtkom Ivo 

Lola Ribar iz Karlovca te nekim drugim 

tvrtkama iz Hrvatske i Slovenije. Uvijek 

je vodio računa da ono što investira može 

lako kontrolirati. Za razliku od dijela poduzetnika 

koji su se širili maksimalno 

se zadužujući, Roglić se širi isključivo 

tako da troškove investicije striktno veže 

uz projekt u koji investira. Smatra da će 

ova kriza pogubno djelovati na one koji 

su se razbacivali i kupovali ono što ne 

vraća uloženo, one koji su bili u sprezi s 

političarima i one koji su varali poslovne 

partnere. “Ekonomska je logika neumoljiva 

jer ekonomski zakoni vrijede i 

onda kada je situacija na tržištu povoljna 

i onda kada nije”, kaže Roglić. 

Najvećom vrijednošću svoje tvrtke 

Roglić smatra svoj odnos s radnicima. 

Zaposlenici Orbica imaju pravo uvida u 

poslovanje tvrtke. “Radnik mora znati 

što mu se događa u tvrtki. Mora biti 

siguran u njezin dugoročni razvoj i motiviran 

da sudjeluje u tom razvoju. Tek 

tada daje sve od sebe na poslu koji radi“, 

ističe Roglić. 

U Hrvatskoj je, smatra Roglić, 

najbolje investirati u turizam, najkonkurentniji 

proizvod koji ova država 

ima. Vlasnik je dvaju hotela i dvanaest 

luksuznih vila za iznajmljivanje. Unatoč 

krizi, ti su hoteli u prvih sedam mjeseci 

ove godine ostvarili 24 posto bolje rezultate. 

Vlasnik je čarter flote koja broji 31 

jedrilicu, a i u ovoj kriznoj godini ostvaruje 

nešto bolje rezultate nego lani. Dosta 

je uložio i u maslinarstvo i vinogradarstvo, 

no kaže: “Iako se u turizmu i 

proizvodnji hrane namjeravam još više 

razvijati, distribucija ostaje core business 

Orbica.” 

Roglić nikada nije zakasnio s isplatom 

plaće radniku, obveze prema banci, 

državi i dobavljačima. Zato misli da 

treba zakonom propisati maksimalni 

rok plaćanja od 30 dana. Smatra i da je, 

uz rast prodaje, osnovna briga svakog 

menadžera stalno smanjivanje unutarnjih 

troškova. A političkoj eliti u Hrvatskoj 

preporučio bi da odmah izradi transparentan 

program izlaska iz krize naslonjen 

na MMF. “Nije problem što smo 

dužni 40 milijardi eura, nego što se ne 

možemo prestati zaduživati. Uz ovoliku 

javnu potrošnju hrvatsko gospodarstvo 

nije u stanju financirati atribute države. 

Državu treba restrukturirati tako da 

se umjesto 22 županije uvede šest povijesnih 

županija s minimalno mogućim 

brojem općina. Pored toga hitno treba 

restrukturirati državna i javna poduzeća 

koja su tradicionalno gubitaši, te od njih 

stvoriti profitabilne organizacije koje će 

uplaćivanjem profita u proračun smanjivati 

poreznu presiju na gospodarstvo”, 

ističe Roglić. Upozorava da se treba 

uhvatiti u koštac sa sivom ekonomijom 

koja još uvijek cvate. “Bez ovih poteza, i 

poslovi će, kao i kapital, odlaziti drugima”, 

smatra Roglić. 



Penkala za 

kinesko pismo 

Posao desetljeća s Kinom bio bi temelj za uvođenje novih tehnologija, a 

tada TOZ-u i brandu Penkala ni Montblanc ne bi bio previsoko 

/ Gordana Galović 

U 

jeku krize svako ugovaranje 

novih poslova veliki 

je uspjeh tvrtki koje 

se mahom bore za opstanak. 

Kad je pritom još 

riječ o tržištu Kine, lidera koji je osvojio 

svijet brzom i jeftinom proizvodnjom 

svega što se može zamisliti, uspjeh je tim 

veći. I odmah je jasno kako to mora biti 

jedinstven i kvalitetan brand. Jedino takav 

zahtjevni Kinezi spremni su platiti više. 

Zagrebačkoj tvornici TOZ Penkala 

smiješi se dosad najveći izvozni uspjeh, a 

situacija je gotovo apsurdna. Kinezi koji 

su jeftinom proizvodnjom, doduše uz 

pomoć ere kompjutora, s tržišta pomeli 

“običnu” zelenu olovku, sada vraćaju 

život TOZ-u. Već za koji mjesec na kinesko 

tržište trebali bi iz Hrvatske stići 

prvi setovi ekskluzivnog pisaćeg pribora 

Penkala, čija bi maloprodajna cijena 

trebala dosegnuti tisuću eura. 

Najveći pojedinačni dioničar i 

zamjenik predsjednika Uprave TOZ-a 

Nenad Marković već sada procjenjuje 

da bi njihov posao desetljeća s Kinezima 

trebao dosegnuti godišnji promet od pet 

do deset milijuna eura. Naime, procjenjuje 

da bi godišnje u Kini mogli prodati 

preko 10.000 garnitura pisaćeg pribora. 

Posao je ugovoren, prototip završen, još 

se samo dogovara prodajna mreža pa još 

uvijek nije sigurno koji će kineski grad 

hrvatska penkala prvo osvojiti: Peking, 

Šangaj ili Hong Kong. 

“Kinezi su visoko senzibilizirani za 

takve proizvode jer imaju tradiciju pisanja 

preko 5000 godina. Uspjeh na tako 

zahtjevnom tržištu moguć je jedino u 

segmentu ekskluzivnosti i ponosni smo 

da ćemo ući na kinesko tržište s proizvodom 

koji i sami uspješno proizvode 

i izvoze”, ističe Nenad Marković koji je 

ulazak na najveće svjetsko tržište odigrao 

preko najjačeg mogućeg aduta, kineskog 

predsjednika. 

Naime, iz nedavnog službenog posjeta 

Hrvatskoj kineski predsjednik Hu 

Jintao otišao je kući na Daleki istok s 

unikatnom garniturom pisaćeg pribora 

Penkala. Riječ je o garnituri koja sadrži 

kemijsku olovku i nalivpero s perom od 

18-karatnog zlata. Ručni je rad s unikatnim 

i autohtonim hrvatskim detaljima: 

zakačke su u obliku kravate, tijelo u obliku 

torpeda, dok su ukrasni prstenovi 

izvezeni pleterom. Od materijala, uz 

zlato se koristi rutenij koji ima posebna 

termička svojstva velike izdržljivosti. 

Upravo na toj garnituri temelji se prototip 

limitirane serije za kinesko tržište 

koji je dizajnirao tehnički direktor 

TOZ-a Miroslav Pažanin. I on ne krije 

Kvalitetan proizvod godinama je gubio 

korak s konkurencijom. Presudna je bila 

odluka o obnavljanju tradicije Penkale 

uzbuđenje poslom koji bi trebao vratiti 

život zagrebačkoj tvornici. 

“Prilikom uručenja te unikatne garniture 

kineski predsjednik bio je vrlo 

zadovoljan. Za vrijeme susreta sam je 

spomenuo da su u svijetu prepoznatljiva 

dva velika hrvatska branda: kravata i 

Penkala”, ponosan je Pažanin, koji u tvornici 

radi 29 godina. 


Nenad Marković 

s najvažnijim TOZovim 

proizvodom 

- ekskluzivnom 

replikom penkale 

Avantura u brojkama 

1000 

eura trebala bi biti 

maloprodajna cijena 

koju bi u Kini trebao dosegnuti ekskluzivni 

pisaći pribor Penkala. Kineski 

posao trebao bi donijeti godišnji 

promet od pet do deset milijuna eura, 

procjenjuje Nenad Marković, najveći 

pojedinačni dioničar i potpredsjednik 

Uprave TOZ-a. 

Vlastitu unikatnu garnituru Penkala 

još od prošle godine ima i kineski veleposlanik, 

koji se pokazao velikim poznavateljem 

svjetskih brandova pisaćeg 

pribora. Kinesko veleposlanstvo kupilo 

je više setova, koje je iz Hrvatske odnijelo 

i nekoliko kineskih ministara. Svoj 

ekskluzivan set na poklon je dobio i Papa 

Benedikt XVI. koji je poznat kao ljubitelj 

skupih brandova. 

Gotovo je nemoguće povezati 

tu priču o uspjehu s trenutnim izgledom 

tvornice TOZ na rubu grada. Za 

oronule hodnike i regale u kojima je 

izložen školski i uredski pribor kao da je 

vrijeme odavno stalo. Kvalitetan hrvatski 

proizvod godinama je gubio korak s jeftinijom 

konkurencijom iako je riječ o 

jedinom proizvođaču u krugu od tisuću 

kilometara. Petina hrvatskog tržišta, i to 

uglavnom u segmentu školskog pribora, 

jednostavno nije dovoljna. 

Gubici su se gomilali iz godine u 

godinu, a ogromna stagnacija u izvozu 

jednostavno nije davala novi vjetar u 

leđa. Ipak, uspjeh je što su 2008. godinu 

s ukupnim prihodima od pet milijuna 

kuna zaključili na pozitivnoj nuli. Svih 

107 radnih mjesta, tvrdi direktor, zasad 

je sigurno. “Ovaj je posao za nas iznimno 

važan jer znači daljnje ulaganje u nove 

tehnologije i modernizaciju proizvodnje. 

U planu nam je ulazak i na tržišta 

zemalja Europske unije i SAD-a, uz bok 

glavnim konkurentima kao što je Montblanc”, 

ističe Nenad Marković. 

Prvi čovjek TOZ-a optimističan je i 

oko nekretninskog biznisa koji, uvjeren 

je, ne bi trebala zaustaviti kriza. Naime, 

na sadašnjoj lokaciji tvornice u Poljačkoj 

ulici Generalni urbanistički plan Grada 

Zagreba dopušta gradnju nekretnina. 

Vrijednost stambeno-poslovnog kompleksa 

s oko tisuću stanova, dječjim 

vrtićem i brojnim dodatnim sadržajima 

procjenjuje se između 150 i 200 milijuna 

eura. U tom slučaju vrlo je vjerojatno 

preseljenje tvornice. 

U kojem god dijelu grada TOZ 

nastavi s radom, u planu je nastavak 

proizvodnje uredskog i školskog pribora, 

ali i proboj na svjetsko tržište s poznatim 

hrvatskim brandom pisaćeg pribora 

Penkala. Proizvodnja isključivo uredskog 

i školskog pribora godinama nije 

donosila prevelike zarade pa je presudna 

bila odluka o obnavljanju tradicije Penkale 

u posljednjih desetak godina. 

Slavoljub Eduard Penkala jedan je od 

najznačajnijih izumitelja s početka 20. 

stoljeća. Među njegovih sedamdesetak 

izuma s područja mehanike, kemije, 

fizike i aeronautike je i prva mehanička 

olovka na svijetu. Taj izum je patentirao 

1906. godine, a već iduće godinu patentirao 

je i prvo nalivpero s čvrstom tintom. 

Iz zagrebačke tvornice u današnjoj 

Branimirovoj ulici, Penkaline olovke i 

nalivpera izvoze se u više od 70 zemalja 

svijeta. U razdoblju od 1912. do 1926.godine 

upravo to je bila jedna od najvećih 

tvornica pisaćeg pribora u svijetu. Riječ 

je o jednom od rijetkih brandova kojima 

je uspjelo postati sinonim za sam proizvod, 

pa i danas mnogi umjesto kemijske 

olovke traže - penkalu. 



Automobila ni za lijek 

Dok se svi ostali bore s padom potražnje, rent-a-car kuće u Hrvatskoj imaju 

suprotan problem. Zbog smanjivanja flote automobila za najam, potražnja bi 

tijekom sezone mogla biti i 30% veća od ponude / Dragana Radusinović 

Uopće nije bitno koliko 

stoji, bitno je da ga imate! 

Ovako je u srpnju uzviknuo 

nesretni tražitelj 

automobila za najam, 

dok je kukao u telefonsku slušalicu 

djelatniku rent-a-car kuće, sedme koju je 

nazvao. U hrvatskim rent-a-car kućama, 

licencnim i domaćim, automobil se 

ne može iznajmiti ni za lijek. Svi su na 

terenu, a čim se vrate idu dalje jer su 

rezervirani. Telefoni pak stalno zvone, 

ljudi žele unajmiti auto. Želje ostaju neispunjene. 

Tako će biti do kraja sezone. Je 

li se to biznis iznajmljivanja automobila 

pokazao otpornim na krizu? Ne sasvim. 

Priča je mnogo složenija, no činjenica je 

da su rent-a-car kuće u Hrvatskoj u vrijeme 

kada se svi bore s padom potražnje 

suočene s potražnjom koju ne mogu zadovoljiti. 

Boris Gruica, poduzetnik iz Kaštela 

čiji Uni Rent ove sezone raspolaže flotom 

od gotovo 600 automobila, zadovoljno 

trlja ruke. Kriza ove godine neće 

ni okrznuti njegov biznis. Ljeto mu nije 

mirno počelo. Početkom srpnja bio je u 

lovu na još nekoliko desetaka automobila, 

siguran da za njih ima tržište. Domogao 

se još 60 automobila, no teško ih 

je nabaviti. U tome i jest “kvaka” ovosezonskog 

biznisa iznajmljivanja automobila. 

Okolnosti objašnjava Boris Žgomba, 

direktor Udruženja hrvatskih putničkih 

agencija koji uz svoj glavni, turoperator- 

Boris Gruica, poduzetnik 

iz Kaštela čiji Uni 

Rent ove godine cvate 

zbog greške koju su 

napravili “veliki” 


Foto Neja Markičević / Cropix 

ski biznis u Puli ima i rent-a-car Uniline: 

“Flota automobila u ponudi rent-a-cara 

pala je ove godine u odnosu na lani 

između 50 i 60 posto. Zbog krize i lošije 

turističke sezone, potražnja za automobilima 

pala je za 20 posto.” Na tržištu je 

nastala rupa čiji se razmjeri još utvrđuju, 

ali potražnja bi mogla biti i do 30 posto 

veća od ponude. Na veličinu te rupe 

svakako utječe drastično smanjenje flote 

Sixta, tvrtke u vlasništvu posrnule adriatice.net. 

U toj je floti lani bilo nešto više 

od 1500 automobila, a sada ih je, zbog 

bitke grupacije s dugovima, svega oko 

600. No flotu su smanjivali svi, ne samo 

oni s unutarnjim problemima. Zbog 

krize, naravno. Ipak, samo je djelomično 

riječ o strahu od pada potražnje za unajmljivanje 

automobila. 

Spoj propasti autoindustrije i 

uzdrmanog financijskog sektora doveo 

je iznajmljivače automobila u neugodnu 

poziciju. Navikli su u prijašnjim godinama 

za mjesece pojačane potražnje, 

poput turističke sezone, pojačati ponudu 

uzimajući automobile na leasing na šest 

mjeseci. Potom bi ih uredno vratili, a 

proizvođačim bi ih prodavali kao rabljena 

vozila po nižoj cijeni. No, pad prodaje, 

a time i cijena novih automobila doveo 

je do toga da se autokućama ne isplati 

poslovati s iznajmljivačima automobila 

na taj način jer rabljene automobile više 

ne mogu prodati po prihvatljivoj cijeni. 

Iznajmljivačima je flota tako poskupjela, 

a zbog vlastitog straha od krize ili u 

tom trenutku ograničenih financijskih 

mogućnosti, ni da su htjeli nisu mogli 

osigurati više automobila u ponudi. Licencni 

iznajmljivači poput Herza, Budgeta, 

Avisa i sličnih koji rade s velikim 

turističkim agencijama, odlučili su igrati 

na sigurno i unutar svojeg sustava, 

vodeći se rezervacijama turoperatera. 

Bez obzira na to, službenica iz Herza će 

zavapiti: “Da vidite Kanađane, Australce 

i one iz Novog Zelanda! Slete, hoće auto i 

idu na more! U njih krize nema.” 

Posljedice proljetnog nošenja s 

krizom više su nego zanimljive. Vlasnici 

rent-a-car kuća zapravo ne znaju 

bi li plakali ili se smijali. Plakati bi mogli 

za svakim klijentom koji je ostao bez 

traženog automobila jer mu nisu imali 

što dati u zamjenu za novac, a smijati bi 

se mogli ako stabilnost njihova biznisa do 

sada nije bila ugrožena, jer ih ova sezona 

sigurno neće uništiti. Zapravo, nekima će 

donijeti veliko veselje. Žgomba procjenjuje 

da će njegov Uniline ove će godine u 

rent-a-car segmentu imati profitabilnost 

od 20 do 25 posto. “Lani smo s rent-acarom 

bili u gubitku, a inače je profitabilan 

do pet posto”, opisuje Žgomba stanje 

Autokućama se više ne isplati davati aute 

iznajmljivačima na polugodišnji leasing. 

Profitirat će male rent-a-car tvrtke 

svojeg sporednog biznisa, koji raspolaže 

s oko 260 automobila za najam. 

Borisu Gruici njegov je rent-a-car 

Uni Rent jedini biznis, a u deset godina 

koliko se bavi tim poslom nijednom se 

nije upustio u uzimanje licence, iako je 

lani bio u pregovorima za francusku licencu 

Europcar nakon što im je prijašnji 

partner bankrotirao. Ostao je ipak vjeran 

svojem brandu Uni Rent, kojem je 

još prije deset godina dodao krilaticu 

“Yes I can”. Ona je bila velikim slovima 

ispisana na reklamnoj ploči Uni Renta 

obješenoj na splitski hotel Marjan u 

vlasništvu Željka Keruma, današnjeg 

gradonačelnika. “Ne mogu reći da je Barack 

Obama inspiraciju dobio od nas, ali 

moguće je da Kerum jest”, kaže Gruica, 

koji zbog sveopćeg smanjivanja flote automobila 

za najam danas raspolaže jednom 

od najvećih flota u Hrvatskoj. 

Poduzetnik iz Kaštela flotu nije 

smanjivao u odnosu na lani. Kaže da 

nikada nije poslovao kao većina u branši. 

Uvijek je smatrao da želje za povećanjem 

flote za 100 i više posto, za što većim i 

bržim širenjem, vode u propast. Svoju je 

flotu povećavao za 20 do 30 posto svake 

godine. U rent-a car biznis upustio se 

prije deset godina preuzimajući tvrtku 

koja se i prije time bavila, a dobio ju je 

sa 100 tisuća kuna minusa na računu. 

Umjesto strelovitog, Gruica je odabrao 

postupni rast. Kada je shvatio da će biti 

krize htio je smanjiti flotu za 20 posto, ali 

to ipak nije učinio. “Cijele smo zime imali 

dio automobila u svojem vlasništvu”, 

objašnjava Gruica kako je dočekao Uskrs 

sa stabilnom flotom. A Uskrs mu je ove 

godine bio 40 posto bolji nego lani. Dio 

uspjeha može zahvaliti i tome što su na 

njegova vrata pokucali klijenti drugih, 

koji ih nisu mogli uslužiti. Najveći rast 

Uni Rent je imao 2007. godine kada su 

mu se prihodi sa 10,2 milijuna kuna u 

2006. gotovo udvostručili na 19,7 milijuna, 

a dobit sa 192 tisuće skočila na 533 

tisuće kuna. Lani je njegov biznis ostvario 

596 tisuća kuna dobiti, a ova bi godina 

mogla biti i profitabilnija. 

No, Gruica ne mari mnogo za profit. 

Bitno mu je da zapošljava ljude i da je 

posao stabilan u trenutačno vrlo nestabilnoj 

rent-a-car sceni u Hrvatskoj. Bit 

njegova pristupa biznisu mogla bi se 

sažeti u riječ “dugoročno”. Od Privredne 

banke Zagreb dobio je operativni leasing 

za automobile na četiri mjeseca, iako se 

takav aranžman bankama u krizi ne dopada 

previše. Petar Paštrović iz PBZ-a, 

s kojim tamo radi, isprva je negodovao. 

No kako je Gruica s Uni Rentom, kojem 

je većinski vlasnik, dugogodišnji klijent 

PBZ-a, bankari su popustili. 

“Da sada prodamo sve automobile, 

namirili bismo sve troškove i ne bismo 

bili nikome dužni”, kaže Gruica koji svojom 

prednošću u biznisu u krizi smatra 

činjenicu da nikada ne kasni s plaćanjem 

računa. Biznis iznajmljivanja automobila 

u Hrvatskoj ove je sezone u situaciji da će 

profitirati mali iznajmljivači. 


tehnologija 

Najbrže rastući 

internetski servis na 

svijetu, kojem se broj 

korisnika povećava 

šesterostruko brže 

od drugog na toj topljestvici, 

Facebooka, 

još uvijek nije počeo 

zarađivati. Je li 

doista moguće da 

je tvorcima Twittera 

poslovni model takav 

da poslovnog modela 

nema? / Dragan Petric 

ok je vozilo hitne pomoći još jurilo s Bel 

Aira prema UCLA Medical Centeru u Los 

Angelesu, šokantna vijest eksplodirala je 

na internetu: Michael Jackson je mrtav. 

U trenucima kada je smrt Kralja popa 

proglašena i službeno, prvotna informacija 

toliko je puta “retvitana” na najpopularnijem 

mikroblogerskom servisu na svijetu 

da je već ušla na listu najčešće spominjanih 

tema, nazvanu “Trending topics” - ta 

se lista predočava svakom od pedesetak 

milijuna aktivnih korisnika Twittera. 

Nije to bilo prvi put da je neka medijska 

bomba najprije odjeknula na ovom 

internetskom servisu, a tek nekoliko 

minuta nakon toga na najuglednijim televizijskim 

news-kanalima poput CNN-a i 

Sky Newsa. Istovjetna situacija dogodila 

se i s potresom u L’Aquili, s prosvjedima 

nakon predsjedničkih izbora u Iranu, s 

ostavkom Sarah Palin... Kada bi početni 

val pažnje usmjerene na to što se doista 

dogodilo splasnuo, prva sljedeća vijest 

u mnogim medijima bila bi upravo ta 

kako se o L’Aquili, Iranu ili Jacksonu i Palin 

moglo saznati brže na Twitteru nego 

praćenjem bilo kojeg tradicionalnog 

Kako zarađuje 


Twitter? 

Biz Stone i Evan 

Williams još uvijek 

nisu otkrili na koji 

način planiraju 

ostvarivati zaradu 

Foto AP 

medija ili internetskog portala. 

To je dokaz da je Twitter otvorio novu 

komunikacijsku eru, proklamirali su čak 

i na “poraženom” CNN-u, otvarajući 

i sami kanal za mikrobloganje na tom 

servisu putem kojeg će brže dolaziti do 

svoje publike, ali i do ekskluzivnih informacija. 

Zahvaljujući tako stečenom statusu, 

mnogim ulagačima se u zjenicama 

iscrtavaju simboli dolara kada se spomene 

Twitter - očigledno je da su potencijali za 

zaradu pokretača “nove komunikacijske 

ere” golemi. 

Otkad je pokrenut 2006. godine, 

međutim, Twitter još praktički nije zaradio 

ni centa. Osnivači, Biz Stone i Evan 

Williams još uvijek nisu otkrili na koji 

način planiraju ostvarivati zaradu, često 

izjavljujući kako se - barem za sada - oslanjaju 

samo na novac investitora. Imaju 

ga, kažu, trenutačno sasvim dovoljno na 

bankovnom kontu da bi se zamarali stvaranjem 

unosnog poslovnog plana, pa 

svu svoju energiju usmjeravaju ka kreiranju 

što boljeg servisa i što učinkovitije 

usluge za svoje korisnike. 

Reklo bi se da je malo tko naivan da 

povjeruje kako ovaj poduzetni dvojac, iza 

kojeg stoje izuzetno uspješni projekti kakvi 

su Blogger.com i Odeo, nema razrađenu 

ideju o tome kako će zarađivati na Twitteru, 

servisu danas jednako razvikanom 

kao što je donedavno bio Facebook, no 

čini se da bi tome doista moglo biti tako. 

Ako o ovome i ne govore istinu, 

sigurno su iskreni kada kažu da se u 

održavanje servisa ulažu golemi napori 

- Twitter, zbog mjesečnog rasta broja korisnika 

od nevjerojatnih 1382%, “puca po 

šavovima”. Korisnici to često mogu i osjetiti. 

Web-stranica ovog servisa katkada 

je nedostupna, katkada nepodnošljivo 

spora, a katkada se gube poslani tvitovi ili 

izravne poruke. Dijelom zbog toga, udio 

onih koji prestanu koristiti Twitter unutar 

mjesec dana nakon što ga prvi put isprobaju 

zaista je velik, otprilike 60 posto. 

Ta porazna brojka istim onima koji u 

Twitteru vide priliku za oplemenjivanje 

Dragan Petric je izvršni urednik Buga 


tehnologija 

novca dosta je učinkovita kočnica i faktor 

koji ih tjera da o potencijalu stvaranja 

nove komunikacijske ere mikrobloganjem 

ipak dvaput razmisle - CNN možda 

nije toliko brz, ali je dostupan uvijek. 

Možda je baš zbog toga pokoju bitku 

u brzinskom širenju “breaking newsa” 

Twitter i izgubio, samo što se za to nije 

pročulo jer se (još uvijek) podrazumijeva 

da o događajima od svjetske važnosti prvi 

izvijeste klasični mediji. 

Bez obzira na to što Twitterova 

vrhuška zaista više ili manje učinkovito 

nadograđuje platformu za ovaj servis 

tako da ona odlijeva strmom rastu, novca 

iz pričuve će zasigurno ponestati i doći 

će trenutak kada će se, čak i s korisničke 

strane, nešto morati promijeniti kako bi 

se fenomen mikrobloganja mogao nastaviti. 

Svi besplatni internetski servisi, od 

Google do Facebooka, svoj su poslovni 

model pronašli i on je danas posve jasan, 

pa će se to morati dogoditi i s Twitterom. 

Pred godinu-dvije još se uvijek vjerovalo 

kako će se Twitter “pokriti” dijeljenjem 

zarade s mobilnim telekomunikacijskim 

operaterima od SMS-ova, budući da 

se tvitati u nekim zemljama može i slanjem 

poruke na određen broj s posebnim 

tarifiranjem. Takva zarada ipak se pokazala 

odveć malenom, posebice stoga što 

mnogi koji tvitaju putem mobitela radije 

to čine koristeći posebne aplikacije spravljene 

u tu svrhu, a koje “troše” podatkovni 

promet, a ne SMS-ove, pa je teorija o tom 

modelu privređivanja prva pala u vodu. 

Jedna od starijih priča o načinu zarade 

Twittera, a koja živi i danas, jest ona po 

kojoj će Twitter u jednom trenutku postati 

novi medij za oglašavanje. U trenutku 

komercijalizacije ovog servisa, korisnicima 

će se među tvitove početi plasirati i 

propagandne poruke, bez obzira poželi 

li netko “pratiti” određenog oglašivača 

ili ne. Malo tko ipak vjeruje da će do toga 

doći, jer bi stvar izazvala revolt korisnika 

i još veći postotak onih koji bi odustali od 

korištenja servisa... I sami oglašivači se 

boje da bi takvom rabotom prije mogli 

steći negativnu reputaciju spamera, nego 

neki opipljivi tržišni efekt. 

Daleko se izvjesnijom čini teorija o 

Svi internetski servisi, od Googlea do 

Facebooka, pronašli su poslovni 

model. To će se morati dogoditi i Twitteru 

tome kako će Twitter oglasni prostor prodavati 

među rezultatima pretraživanja. 

Trenutačno je, naime, pretraživački alat 

Twittera - namijenjen pronalaženju 

profila drugih korisnika, ali i tvitova o 

određenoj temi - krajnje elementaran i 

neučinkovit, pa korisnici doslovce vape 

za odgovarajućom nadogradnjom. Cijena 

koju bi korisnici platili za novu, 

neusporedivo efikasniju tragalicu bila bi 

10 korisnika Twittera 

s najviše pratitelja 

1. Ashton Kutcher (@aplusk), 

glumac - 2,75 milijuna 

2. Ellen DeGeneres (@TheEllenShow), 

zabavljačica - 2,45 milijuna 

3. Britney Spears (@britneyspears), 

pjevačica - 2,38 milijuna 

4. CNN Breaking News (@cnnbrk), 

TV postaja - 2,26 milijuna 

5. Oprah Winfrey (@oprah), 

voditeljica talk-showa - 1,85 milijuna 

6. Barack Obama (@BarackObama), 

predsjednik SAD-a - 1,74 milijuna 

7. John Mayer (@johncmayer), 

glazbenik - 1,70 milijuna 

8. Ryan Seacrest (@RyanSeacrest), 

TV voditelj - 1,69 milijuna 

9. Shaquille O’Neal (@THE_REAL_SHAQ), 

košarkaš - 1,64 milijuna 

10. Kim Kardashian (@kimkardashian), 

model - 1,55 milijuna 

upravo prihvaćanje oglasa među rezultatima 

pretrage, što je poslovni model kojeg 

je u praksi itekako dobro inaugurirao 

Google. 

U prilog ovome ide i činjenica kako 

je Twitter nedavno kupio tvrtku Summize 

koja je proizvela alat specijaliziran 

za pretraživanje tvitova, na što je utrošeno 

15 milijuna dolara u kešu i dionicama. 

Usto, nedavno su u IT krugovima kružile 

glasine o tome kako je Google bacio oko 

na Twitter, što bi značilo da i ovaj gigant 

kontekstnog oglašavanja na internetu u 

ovom servisu vidi potencijal za širenje 

svojih pipaka. 

Ne dogodi li se to, jedan od preostalih 

scenarija mogao bi biti onaj po kojem će 

se na Twitteru uvesti naplata za korištenje 

servisa u komercijalne svrhe. Danas Twitter 

koriste svi potpuno besplatno, a u trenutku 

kada netko stekne desetak tisuća 

pratitelja marketinški potencijal tog servisa 

postaje mu vrijedan otprilike, procjenjuje 

se, kao i stranica oglasnog prostora 

u tiskovini dvostruke naklade. Pravo je 

stoga čudo što Twitter danas omogućuje 

posve besplatan plasman propagandnih 

poruka i onim tvrtkama koje su uspjele 

prikupiti i stotine tisuća, pa čak i preko 

milijun ili dva pratitelja. 

Uvede li se plaćanje usluge za takve 

tvrtke, nije nemoguće da će one na to 

pristati s obzirom na količinu već sada 

prikupljenih korisnika koji su očito zainteresirani 

za oni što im se ima reći. Moguće 

je da u Twitteru čekaju da brojka pratitelja 

eventualnih komercijalnih korisnika još 

više naraste, kako bi teže odoljeli ponudi. 

Najbizarnija priča koja kruži među 

znalcima poslovnih kretanja na internetu, 

a po mnogima istodobno i najuvjerljivija, 

jest ona kako je poslovni model Twittera 

taj da poslovnog modela naprosto - nema. 

Prema toj priči vjeruje se kako će Twitter 

i dalje živjeti od dodatnih investicija, 

budući da svakih par mjeseci netko u taj 

servis uloži nemalu količinu milijuna, a u 

trenutku kada takve financijske injekcije 

splasnu - tvrtka će konačno biti prodana. 

A tada, brigu o tome kako s Twitterom 

zaraditi vodit će netko drugi. 


krivulje 

Foto AP 

Ekonomske 

krize imaju 

mnogo toga 

zajedničkog 

s prirodnim 

katastrofama 

Kako predvidjeti krizu? 

Pazite na potrese! 

Kad su ekonomisti rekli da ih je recesija pogodila poput tsunamija, 

ili da je uzdrmala ekonomsku sigurnost poput najjačeg 

potresa, možda nisu bili daleko od istine. Prirodne katastrofe 

u novije su vrijeme vrlo inspirativno područje za ekonomske 

prognostičare, strateško planiranje i menadžment rizika. 

Nova grana ekonomije – koja pravila prirodnih katastrofa 

primjenjuje na (ne)stabilnost financijskih tržišta – krajnje je ozbiljna, 

iako zvuči u najmanju ruku nadrealno. Primjerice, profesor 

geofizike i stručnjak za potrese Didier Sornette vodi Opservatorij 

za financijsku krizu u Zürichu, koji koristi koncepte 

i matematičke modele te znanja iz statističke fizike kako bi razumio 

i možda predvidio ekonomsku krizu. Ukratko, Sornette 

pokušava predvidjeti ekstremne ishode u složenim sustavima. 

Jedan od simptoma takvih sustava jest da se učestalost i 

snaga ishoda može opisati matematičkim odnosom koji se zove 

“zakon moći”, a kojeg karakterizira kratka “glava” učestalih malih 

događaja koja potom pada u dugačak “rep” rijetkih, ali ozbiljnijih 

pojava. 

Fenomen zakona moći, kojeg akademici proučavaju 

desetljećima, a o njemu je u posljednje vrijeme napisano i nekoliko 

bestselera, primjenjiv je na cijeli niz relevantnih ekonomskih 

ishoda, uključujući financijske krize, industrijsku proizvodnju i 

korporativne bankrote. 

Ako, primjerice, promatrate učestalost svjetskih bankarskih 

kriza od 1970. do 2007., kao i njihovu snagu (mjerenu u 

četverogodišnjem padu BDP-a za svaku od pogođenih zemalja), 

dobiva se tipičan uzorak zakona moći – s kratkom glavom 

na koju otpada 70 posto kriza, koju slijedi dugačak rep malobrojnih, 

ali masivnih kriza. 

Potresi, šumski požari i nestanci struje pokazuju vrlo sličan 

uzorak u razdobolju od, primjerice, 1993. do 1995., kada je u 

južnoj Kaliforniji registrirano 7000 potresa raspona od 2 do 2,5 

po Richterovoj skali. Uzorak potom pada 1994., kada se dogodio 

potres u Northridgeu, magnitude 6,7. 

Zakon moći sugerira da je ekonomija, kao i slični složeni 

sustavi, zapravo nestabilna i sklona povremenim ogromnim 

udarcima. No kako korporativni stratezi, ekonomisti i političari 

mogu iskoristiti ovo otkriće? Jedan je od savjeta da se stabilnost 

ne smije podrazumijevati i da se svi koji su uključeni u igru s 

novcem trebaju često i daleko zagledati u prošlost. Ako se bolje 

pogleda nagli porast profita američkih korporacija od 1997. do 

2007., on se čini kao posljedica stabilnog, održivog razvoja. No 

kad se pogleda povijesni kontekst, vidljivo je da je profit posljednji 

put toliko narastao prije 50 godina i vrlo brzo nakon toga 

pao. Znanstvenici preporučuju da se istraže razlozi naglog pada 

jer oni mogu kriti odgovore za budućnost. 

Drugi je savjet (a nema ih mnogo, jer je ova grana znanosti 

još mlada) fokusirati se na rane znakove krize. Primjerice, 

američke tvrtke specijalizirane za hipoteke već su krajem 2006. 

imale poteškoća i nekoliko ih je bankrotiralo mnogo prije nego 

što se problem proširio na financijske institucije i velike kompanije, 

prenosi časopis McKinsey Quarterly. 

Zakon moći i bankarske krize 

Krivulje moći: bankarske krize uspoređene s potresima 

Broj svjetskih bankarskih kriza, 1970.-2007. 

70 

60 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

120 

Kumulativni gubitak BDP-a 1 , % 

Magnituda potresa 

r 2 – omjer odstupanja objašnjiv regresijom 

1 - Ekonomisti MMF-a izračunali su gubitak u visini određenog postotka BDP-a tako što su ekstrapolirali 

realni BDP iz trendova prije krize i dodali godišnju postotnu razliku između aktualnog BDP-a i ekstrapoliranog 

BDP-a iz prve četiri godine krize. 

Izvor: MMF, US Geology Survey, analiza McKinseyja, srpanj 2009. 


KVALITETAŽIVOTA 

Kvaliteta života u 

istočnoeuropskim 

gradovima popravlja 

se ulaskom u EU, a 

Zagreb se u odnosu 

na lani popeo za tri 

mjesta pa je 103. 

od 215 gradova po 

kvaliteti života 

/ Tanja Tolić 

Najskuplji grad je Tokio, 

najbolji za život Beč 

Osam kuna za vožnju u 

jutarnjem autobusu ili 

tramvaju čini vam se 

preskupo? Razmislite 

ponovno, jer vožnja u autobusu 

ili podzemnoj željeznici stanovnike 

Tokija košta dvostruko više, čak 17 

kuna. Ako na putu za posao usput kupe 

novine i šalicu kave, trošak se u Tokiju 

penje na 62 kune! Nigdje u svijetu karta, 

kava i novine ne koštaju toliko, a trošak je 

veći za 24 posto od istoga u New Yorku, 

gradu koji međunarodna konzultantska 

tvrtka Mercer uzima kao polazišnu točku 

za izračun troškova i kvalitete života u svjetskim 

gradovima. 

Tokio je, dakle, ove godine najskuplji 

grad na svijetu: u odnosu na 2008. troškovi 

života porasli su za 13,1 posto, zbog čega 

se japanski grad popeo s drugog na prvo 

mjesto. Druga po skupoći je Osaka, a 

treća Moskva, koja je lani bila najskuplji 

grad na svijetu. Na četvrtom mjestu nalazi 

se švicarska Geneva. Najjeftiniji grad 

za život je Johannesburg u Južnoafričkoj 

Republici koji se nalazi na 143. mjestu. 

Pri kraju liste su i Monterrey u Meksiku 

(142.) te Asuncion u Paragvaju (141.). 

Kako bi sastavio svoju listu troškova 

života, Mercer je ispitao troškove u 

143 grada na šest kontinenata. Pratio 

je troškove stanovanja, hrane, odjeće, 

prijevoza, potrepština za kućanstvo te 

onih za zabavu - ukupno 200 proizvoda 

i usluga na svakoj lokaciji. Istraživanje se 

provodi od 1994. kako bi pomoglo multinacionalnim 

kompanijama da odrede 

troškove svojih zaposlenika koji žive i 

rade u inozemstvu. Kao bazu za izračun 


Najugodniji 

grad za život 

na svijetu - Beč, 

lani je bio na 

drugome mjestu 

20 

gradova na svijetu u 

kojima se najbolje živi 

(poredak 2008.) 

1. Beč, Austrija (2) 

2. Zürich, Švicarska (1) 

3. Geneva, Švicarska (2) 

4. Vancouver, Kanada (4) 

4. Auckland, Novi Zeland (5) 

6. Düsseldorf, Njemačka (6) 

7. München, Njemačka (7) 

8. Frankfurt, Njemačka (7) 

9. Bern, Švicarska (9) 

10. Sydney, Australija (10) 

11. Kopenhagen, Danska (11) 

12. Wellington, Novi Zeland (12) 

13. Amsterdam, Nizozemska (13) 

14. Bruxelles, Belgija (14) 

15. Toronto, Kanada (15) 

16. Ottawa, Kanada (19) 

16. Berlin, Njemačka (16) 

18. Melbourne, Australija (17) 

19. Luxembourg, Luxembourg (17) 

20. Stockholm, Švedska (20) 

troškova mercer uzima New York koji 

dobiva 100 bodova. Gradovi koji imaju 

više bodova, računaju se kao skupi, dok 

su oni ispod 100 bodova - jeftini(ji). 

Značajne promjene na ovogodišnjoj 

listi dogodile su se prvenstveno zbog 

promjena u tečaju valuta u odnosu na 

dolar. Zbog toga se New York popeo za 

14 mjesta, s 22. na 8. mjesto po skupoći. 

London je pak s trećeg pao na 16. mjesto, 

jer je i vrijednost funte pala u odnosu na 

dolar. “Promjene u vrijednosti valute 

glavni su činitelj troškova života”, izjavila 

je američkom Forbesu Rebecca Powers, 

glavna konzultantkinja u Merceru. 

Značajan pomak na listi napravio 

je i Dubai popevši se s 52. mjesta popeo 

na 20., te Caracas koji se s 89. mjesta pomakao 

na 15. Oba su se grada visoko na 

listi jer su lokalne valute “zamrznute” u 

odnosu na dolar: što se vrijednost dolara 

više povećavala, to su više rasli troškovi 

života u tim gradovima (Caracas osim 

Najveće promjene na popisu najskupljih 

gradova dogodile su se zbog fluktuacija 

u tečaju valuta, kažu u Merceru 

toga ima i visoku stopu inflacije, zbog 

čega su porasle cijene osnovnih dobara). 

Većina europskih gradova pala je na 

ljestvici, a najveću promjenu doživjela 

je Varšava koja se spustila za 78 mjesta 

- sa 35. na 113. London i Oslo, koji su 

lani bili među deset najskupljih, pali su 

za 13 odnosno deset mjesta. Isti trend 

zamijećen je i u Australiji, na Novom Zelandu 

i u Indiji. Sydney je, primjerice, pao 

za 51 mjesto. 

Tokio se od početka objave liste 

nalazi na prvom mjestu ili vrlo blizu 

prvoga mjesta. Osaka je tek bila ispala s 

popisa 10 najskupljih, da bi se lani vratila 

na 11., a ove godine na drugo mjesto. 

Iako se jen čvrsto drži u odnosu na dolar, 

Japan je uvijek bio visoko pozicioniran 

zbog visokih troškova međunarodnih 

proizvoda, izjavila je starija istraživačica 

u Merceru Nathalie Constantin-Metral. 

Japan je podjednako skup i u dobrim i u 

lošim vremenima. 

No teško je predvidjeti što bi se moglo 

dogoditi s gradovima poput Moskve 

koja se lani neočekivano popela na prvo 

mjesto, da bi ove godine pala na treće. 

Sve ovisi o kretanju rublje. Ona se od 

ožujka 2008. polako, ali uporno penjala u 

odnosu prema dolaru, no počela je padati 

od ožujka 2009. Američki gradovi imaju 


KVALITETAŽIVOTA 

svjetskih gradova s najboljom 

infrastrukturom 20 

1. Singapur 

2. München, Njemačka 

3. Kopenhagen, Danska 

4. Tsukuba, Japan 

5. Yokohama, Japan 

6. Düsseldorf, Njemačka 

6. Vancouver, Kanada 

8. Frankfurt, Njemačka 

8. Hong Kong 

8. London, Velika Britanija 

11. Sydney, Australija 

12. Tokio, Japan 

13. Pariz, Francuska 

14. Zürich, Švicarska 

15. Atlanta GA, SAD 

15. Bern, švicarska 

15. Montreal, Kanada 

18. Toronto, Kanada 

18. Beč, Austrija 

20. Hamburg, Njemačka 

20. Helsinki, Finska 

20. Oslo, Norveška 

20. Stockholm, Švedska 

Jutarnja 

kava, novine 

i karta u 

Tokiju koštaju 

62 kune, što 

ga čini najskupljim 

gradom 

pak više sličnosti s Moskvom nego s Japanom. 

Što više rastu dolar i cijene, tako se i 

oni penju na ljestvici. 

“Većina svjetskih valuta lani je 

fluktuirala zbog svjetske ekonomske 

krize, a to je utjecalo i na ovogodišnji 

poredak gradova na listi. Mnoge valute, 

uključujući euro i britansku funtu, oslabile 

su u odnosu na američki dolar, zbog 

čega je veliki broj europskih gradova pao 

na listi najskupljih”, izjavila je Nathalie 

Constantin-Metral i dodala kako Mercerova 

lista postaje ključna jer mnoge 

kompanije smanjuju troškove zaposlenika 

i ključno im je znati koliko ih koštaju 

radnici u inozemnim podružnicama. 

U drugom dijelu Mercerovog 

istraživanja, o kvaliteti života, europski 

gradovi dominiraju vrhom ljestvice kao 

najugodniji za život. Najbolji grad za život 

na svijetu je Beč, koji je s prvog mjesta 

istjerao švicarski Zürich. Beč je lani bio 

na drugom mjestu. Geneva i dalje drži 

čvrsto treće mjesto, dok četvrto mjesto 

dijele kanadski Vancouver i novozelandski 

Auckland. Najgori grad za život je Bagdad 

koji se nalazi na 215. mjestu. Od europskih 

gradova najbolji za život su oni u 

Njemačkoj i Švicarskoj, od kojih je većina 

zadržala lanjsko mjesto na ljestvici. Mno- 

20 najskupljih 

gradova na svijetu 

(poredak 2008.) 

1. Tokio, Japan (2) 

2. Osaka, Japan (11) 

3. Moskva, Rusija (1) 

4. Geneva, Švicarska (8) 

5. Hong Kong (6) 

6. Zürich, Švicarska (9) 

7. Kopenhagen, Danska (7) 

8. New York City, SAD (22) 

9. Peking, Kina (20) 

10. Singapur (13) 

11. Milano, Italija (10) 

12. Šangaj, Kina (24) 

13. Pariz, Francuska (12) 

14. Oslo, Norveška (4) 

15. Caracas, Venezuela (89) 

16. London, Velika Britanija (3) 

17. Tel Aviv, Izrael (14) 

18. Rim, Italija (16) 

19. Helsinki, Finska (21) 

20. Dubai, UAE (52) 

gi istočnoeuropski gradovi danas su bolji 

za život, osobito oni u zemljama koje su 

pristupile EU ili su u fazi pristupnih pregovora. 

Ljubljana se, primjerice, pomakla 

za četiri mjesta, pa je sada na 78. mjestu, 

dok je Zagreb danas na 103. mjestu po 

kvaliteti života, a lani je bio 106. To je 

ujedno i jedini put da se Zagreb, ili bilo 

koji hrvatski grad, spominje kao bitan u 

popratnom objašnjenju uz liste. 

I za kvalitetu života kao polazišno 

mjerilo se uzima New York, koji ima 

100 bodova. Ove godine je Mercer prvi 

put složio i listu gradova s najboljom infrastrukturom 

koja se temelji na podacima 

o opskrbljenosti energijom, dostupnosti 

vode, telefona i poštanskih usluga, 

raširenosti javnog prijevoza, prometnim 

čepovima te učestalosti međunarodnih 

letova s lokalnih aerodroma. Na toj listi 

prvo mjesto zauzima Singapur, a slijedi 

njemački München i danski Kopenhagen 

na trećem mjestu. 

Foto AP 



Živjeli ‘aspiranti’ 

oOni nisu bogataši ni prava srednja klasa. Zarađuju 

dovoljno, žele aktivan život i stalno šire svoje interese 

i potrebe. Ponekad ih zovu "aspirantskom klasom". 

Tih pet posto 

potrošača na 

našem su tržištu 

provincijalnih 

statusnih simbola 

stvorili potražnju 

za znanjem i 

inovativnošću. 

Predstavljamo 

tri biznisa izrasla 

na potražnji 

'aspiranata' 

/ Sanja Simić 

Početkom godine Gfk je objavio 

redovito istraživanje o troškovima 

života koje je pokazalo da je prosječno 

kućanstvo mjesečno raspolaže s oko 6920 

kuna, a da ljudi subjektivno procjenjuju 

kako bi im za pokrivanje osnovnih 

troškova i potreba trebalo gotovo 9000 

kuna. Prosječna sindikalna košarica ove 

godine je 6612 kuna. 

No ništa od toga nije dovoljno za 

dobar, kvalitetan život. Nitko ne kupuje 

samo najjeftinije i najlošije proizvode, 

svi plaćaju i mobitele, mnogi troškove 

interneta, na tisuće ljudi izlazi barem 

ponekad, u kino ili na piće, privatni 

liječnici uvijek imaju klijenata, ulice 

su zakrčene automobilima. U onome 

što smatramo normalnim životom, 

u supermarketu kupujemo najdraže 

brandove i kad ima bitno jeftinijih, u 

frižiderima imamo pivo, vino i sokove, 

kupujemo cigarete, često idemo u kino 

i kazalište, kupujemo karte za barem jedan 

ozbiljan koncert godišnje, odlazimo 

na vikende, uplaćujemo aranžmane za 

putovanja ili skijanja, plaćamo kredite 

za aute i stanove, peglamo kreditne 

kartice na frizere, kozmetičare, 

poklone, družimo se u restoranima i 

klubovima, ne štedimo na knjigama, 

DVD-ima, časopisima, impulsima, reketima, 

članarini za teretanu… Za takav 

život, mlađoj osobi bez zdravstvenih i 

obiteljskih problema, koja ima posao i 



živi sama, treba minimalno 15.000 kuna. 

Jer kad se zbroje mjesečni, čak i umjereni 

troškovi koji ne obuhvaćaju nijedan 

istinski luksuz, ali pokrivaju normalan 

društveni život, interese, učenje i osobnu 

njegu, oni se penju i preko 20.000 kuna 

po sadašnjim cijenama i mogu se, financijskom 

vještinom i karticama, servisirati 

već s prihodima iznad 12.000 kuna. 

To pokazuje stvarno životno 

iskustvo. Formalni izračuni ne postoje 

jer se nadležne institucije moraju baviti 

donjim granicama kupovne i ekonomske 

snage stanovništva, benchmarkom cijeloga 

društva. Oni koji vode život opisan u 

ovom tekstu kao “normalan” nisu bogataši 

niti su nužno neki opaki poduzetnici. 

Ono što ih izdvaja iz isključivosti imovinskog 

cenzusa jesu njihove potrebe i 

stalna želja za novim znanjem o onome 

što konzumiraju, bez obzira na to čime 

se bave i koliko mogu potrošiti. Oni čine 

manje od pet posto potrošača, ponekad 

ih nazivaju “aspirantskom publikom”, 

ljudima koji neprekidno generiraju novu 

potražnju, šire svoje interes i ubrzavaju 

sazrijevanje tržišta. 

Svojom su potrošnjom i zanimanjem 

stvorili novu hrvatsku restoransku scenu, 

ljetne festivale, turizam za mlađu populaciju, 

izdavaštvo učinili profitabilnim, 

ohrabrili trgovce da pootvaraju ambiciozne 

dućane kakvi su prije samo nekoliko godina 

bili nezamislivi u Hrvatskoj, napravili 

uskršnje, skijaške i ljetne kolone na naplatnim 

kućicama i stvorili živahno tržište za 

najinventivnije i najhrabrije biznise. Promatrali 

ih kao jedno tržište ili kroz različite 

niše za koje su još važniji, hrvatski “aspiranti” 

su ona publika čija potrošnja zaista 

mijenja tržište zbog volumena potrošnje, a 

još više zbog njihovih potreba i potrošačke 

svijesti. Oni su tržište zatrovano provincijalnim 

statusnim simbolima, preslabo za 

istinski luksuz i zapeglano osrednjošću i 

neznanjem izazvali da se usmjeri prema 

zdravoj diversifikaciji i konkurentnosti. 

Predstavljamo tri biznisa nastala upravo na 

novim potrebama koje je razvila hrvatska 

“aspirantska publika”, a koji su na tržište 

donijeli potpuno novu vrstu i razinu usluga 

i roba. 

P 

Već 

Putovanje po mjeri? Maja Serdar i 

Tomislav Tičić ne prodaju isključivo 

luksuz, nego iskustva u različitom rangu 

cijene. Većina je njihovih klijenata u dobi 

između 28 i 45 

godina, mnogo 

su putovali i 

putovanja su im 

više od navike. 

Ona su njihova 

životna potreba 

Sve manje 

ljudi putuje 

negdje zato 

što je to ‘in’. 

Koferi se 

pakiraju radi 

otkrivanja, 

proučavanja 

i pomicanja 

granica osobnih 

iskustava 

ste se popeli na Eiffelov toranj, 

rolali po Central Parku i plesali salsu 

po ulicama Havane. I što sad? Ako u 

drugom krugu želite spavati u Ritzu i 

dobiti stol kod Alaina Ducassea, Maja 

Serdar i Tomislav Tičić zapravo vam ne 

trebaju. Za to su dovoljni novac i concierge. 

Ali ako želite ručati na vulkanu 

u Pacifiku, meditirati s monasima u indijskom 

samostanu ili unajmiti točno 

onu sobu u Setaiju u Miamiju u kojoj se 

u filmu protezala Sharon Stone, na scenu 

stupaju upravo njih dvoje, suvlasnici 

agencije Travels InStyle, specijalizirane 

za putovanja po mjeri. 

Iako je do svjetske financijske krize 

više od 50 posto putovanja u svijetu organizirano 

u luksuznoj varijanti, biznis 

Maje Serdar i Tomislava Tičića nije samo 

luksuz: “Mi prvenstveno prodajemo uslugu 

koja ljude dovodi do upravo onih 

iskustava koja žele.” 

Prema AdAgeu, potrebe novog 

desetljeća su zabava, avantura i ne više 

šminkerska, već izvorna ekologija. Prije 

nekoliko dana u InStyleu su počeli organizirati 

putovanje za dva umirovljena 

bračna para koji žele jeftini, ali nezaboravan 

tjedan u Amsterdamu. Istovremeno, 

četvorici prijatelja organiziraju njihovo 

godišnje hodočašće u Indiju, uključujući 

meditacije i ajurvedske terapije na izvorima 

te drevne znanosti. Za to su nužni 

mreža partnera u cijelom svijetu i golemo 

iskustvo, a turizam nije temeljni biznis 

Maje Serdar i Tomislava Tičića. Novac su 

zaradili na nekretninama. Najradije su 


Od travnja 

kad su otvorili 

agenciju, vlasnici 

Travels InStylea 

suočavaju se 

s dvostrukom 

potražnjom 

svaki mjesec 

ga trošili na putovanjima. “I, kao i mnogi, 

često smo bili razočarani razlikom 

između onoga što je aranžman nudio i 

onoga što nas je dočekalo na putovanju”, 

kaže Serdar. Za agenciju su se pripremali 

više od godinu dana. U međuvremenu je 

tržište nekretnina zamrlo, pa su reprogramirali 

kredite i okrenuli se novom 

poslu. 

Obišli su sve važne turističke sajmove, 

još putovali i ispitali sve koje poznaju o 

njihovim iskustvima, poslovne savjete 

tražiil su od najvećih, poput Amman Resortsa 

i Starwooda. “Ako radite putovanja 

po mjeri, morate biti spremni organizirati 

sve što klijent želi, i to s partnerima koji 

su među prvih pet u biznisu, bez obzira 

na to o kakvoj je destinaciji riječ.” Agencije 

to rade preko brokera, kompanija 

koje zatvaraju mrežu agencija, lokalnih 

agenata, hotela i svih usluga koje im u 

određenom slučaju trebaju na terenu. 

Početna investicija Travels InStylea bila 

je u prostor (strateški smješten, u Kaptol 

centru kraj najboljeg hrvatskog koncept 

dućana Nicolas; “Čekali smo dok nismo 

uspjeli osigurati upravo ovaj prostor”, kaže 

Serdar) te u garancije brokerima, oko sto 

tisuća eura. Čim su shvatili da prozračni 

bijeli ured s ljubičastom sofom u središtu 

nije salon namještaja, klijenti su počeli 

dolaziti. Kako ne prodaje pakete, agencija 

ima samo imidž kataloge. “Stavili smo 

dekoraciju na aviončiće u izlog, da malo 

jasnije sugeriramo kakvu uslugu nudimo”, 

smije se Maja Serdar. Ali nije ni bilo 

potrebno. Imaju dvostruki mjesečni rast 

potražnje i već rade bukinge za proslave 

Nove godine i uskršnje godišnje odmore. 

“Kupovna moć stvorila je educiranu 

publiku koja brzo mijenja trendove”, 

objašnjava Serdar. Dubai upravo ispada s 

hit-liste, penju se Katar i Abu Dhabi, Bali 

i Sejšeli, novi ulaz su Butan i Vijetnam. 

Zbog svinjske gripe najviše pate Meksiko 

i Australija. Neto cijene padaju i rastu s 

cijenama na destinacijama, ponekad se 

mijenjaju i dnevno, provizija na uslugu 

je fiksna, a najveći dio cijene otpada na 

avionsku kartu. Kunst u putovanjima po 

mjeri je klijentima otprve dati ponudu 

koja što preciznije odgovara njihovim 

željama i financijskim zahtjevima, i ostati 

fleksibilan. “Iznenadilo me koliki je 

ljubaznost kapital u ovom poslu.” kaže 

Maja Serdar. Ali njezina definicija ljubaznosti 

ide puno dalje od uobičajene. Destinacije 

se nude sezonski, pa biti ljubazan 

ponekad znači upozoriti ili odgovoriti 

klijenta od toga da ide u Egipat baš sada 

kad su ekstremne vrućine ili na Tajland 

u sezoni monsuna. Ponekad uključuje 

iskreno osobno iskustvo: “Spremna sam 

im predložiti i kako da se spakiraju, samo 

da im na putovanju bude što bolje”, kaže 

Serdar. 

Krizu u agenciji ne osjećaju. Najbrojniji 

klijenti su im iz srednje i više 

srednje imovinske klase, u dobi od 28 do 

45 godina. “Putovanja su njihova navika 

i još više potreba”, kaže Serdar. “Agencije 

koje su usmjeravale ljude prema jeftinim 

aranžmanima još su snizile cijene, ali 

izgubile su na volumenu.” 

Kad su počeli, Serdar i Tičić bili su 

spremni financijski izdržati i gubitke. Ali 

već su iznad vode. “Prema ovome što vidimo, 

možemo samo rasti.” 



Siniša Šare je 

nakon 10 godina 

u marketingu 

otvorio 

Wine&Gastro 

Academy jer 

nije imao gdje 

učiti o vinima 

koja obožava. 

Profesionalci su joj se oduševljeno 

pridružili, polaznici su je popunili u prvih 

šest mjeseci i biznis se počeo razvijati u 

neočekivanim i uzbudljivim smjerovima 

Logičan rast 

biznisa je 

organiziranje 

edukacije 

za profesionalce, 

ali 

Šare to ne 

želi pretvoriti 

u osobni 

poslovni 

pothvat 

Deset je ujutro i pomno dizajnirani 

prostor Wine&Gastro Academy, privatne 

vinske i gastro akademije, još je uspavan. 

Plamenici na stolu u obliku slova U za 

tečajeve kuhanja miruju. U sobi s druge 

strane lobija, za dugačkim drvenim stolom, 

zadubljen u posao sjedi voditelj 

akademije za vina. Prostor će živnuti tek 

predvečer, kad dođu polaznici tečajeva, 

ali vlasnik i osnivač akademije Siniša Šare 

ulazi u lobi kao da je upravo dojedrio kroz 

oluju. Preplanuo, duge kose, energičan, 

samo se naizgled uklapa u predodžbu 

o tipičnom, “mladom hrvatskom poduzetniku”. 

Naizgled, jer umjesto stresa i 

postotaka, počinje sa smiješkom čovjeka 

kojemu je jako dobro. 

Šare je akademiju osnovao prije tri 

godine i odmah ušao u svijet somelliera, 

chefova i stručnjaka za vino i hranu, o 

kojemu nije znao praktički ništa. Kako 

je onda znao da može osnovati akademiju 

i od toga napraviti uspješan biznis? 

“Tako što sam cijeli život poduzetnik pa 

znam da nikad ne možete unaprijed znati 

hoće li nešto uspjeti”, odmah razjašnjava 

Šare. Ono što je bilo najvažnije ipak je 

znao. Nakon deset godina kao partner u 

marketinškoj tvrtki, bio je zapravo tipični 

predstavnik “aspiracijske klase”, iste one 

od koje živi njegova akademija. “Naši su 

polaznici ljudi koji imaju dovoljno vremena, 

volje i novca”, kaže Šare. Ideju da otvori 

akademiju dobio je zbog osobne ljubavi 

prema vinu, kad je shvatio da pravi užitak 

otvara tek pravo znanje o vinima. “Kada 

bih ulazio u dućan, uzalud sam proučavao 

etikete kad nisam znao što tražim, a nisam 

imao gdje naučiti.” 

Prvo predavanje prije šest godina 

organizirali su neobavezno, Šare i njegov 

prijatelj, vlasnik Hemingwaya, za petnaestak 

prijatelja. Pozvali su jednog od 

najboljih, Nina Duspera, utemeljitelja 

Hrvatskog somellierskog kluba. Šare je 

tada shvatio da ljudi žele učiti, ali i da “za 


Biznis model 

Wine&Gastro 

Academy je u izreci 

‘Slijedi svoju dušu i 

novac će 

slijediti tebe.’ 

potrebe građana somellieri znaju previše, 

učenje je trebalo prilagoditi”. I otići u epicentar 

“aspiracijske publike”. Strateška stvar 

bio je prostor u zagrebačkom Kaptol 

Centru. Ostalo je, čini se, išlo samo od 

sebe. “Stopostotnu popunjenost akademije 

dosegli smo u prvih šest mjeseci”, kaže 

Šare. Plan je bio organizirati tečajeve vina, 

a kad je upoznao Anu Ugarković rođeni 

su i tečajevi kuhanja. Umjesto da žive od 

prodaje ulaznica, danas im 70 posto posla 

donose grupe koje unaprijed zakupljuju 

tečajeve organizirane prema njihovu 

predmetu interesa. 

Nad kuhinjom su nanizane fotografije 

kuhara koji drže ili su držali tečajeve. 

Od klasika Ivice Štrumla, bivšeg chefa Esplanade, 

do punk-rock heroja zagrebačke 

restoranske publike Dina Galvagna iz 

“Prasca”, od začetnice makrobiotike u 

Hrvatskoj Jadranke Boban Pejić do amaterske 

kuharske zvijezde, slikara i ilustratora 

Danila Dučka. Vinski svijet pokazuje 

i izaziva jednaki interes. Polaznici su mogli 

učiti od Matoševića, Simčića, gotovo 

svih najboljih istarskih, slovenskih, dalmatinskih 

i slavonskih vinara. Gostovao je i 

bordoški vinski magnat Bernard Magrez, 

vlasnik mitskog Château Pape Clémenta. 

Koja je veza camemberta i kavijara 

podučavao je jedan od najboljih francuskih 

stručnjaka za sir, Lactalisov Xavier 

Thuret. 

U kuhinji su najpopularniji wok, 

sushi, steakovi i rad s čokoladom. Kuharski 

tečajevi su postali oblik dejtanja, 

rođendanski poklon ili izlazak za manja 

društva. Vina već imaju učeničke sljedbe, 

uglavnom grupe ljudi iz najprofitabilnijih 

industrija i entuzijaste koji se vraćaju 

s uvijek novim pitanjima. Akademija živi 

od partnera, među kojima su tvrtke poput 

Podravke, Gorenja, Dukata. 

Kuhanje s poznatim 

kuharom očiti je 

marketinški kanal prema 

ambicioznijoj publici. Na 

svakom tečaju su, osim 

kuhara i somelliera, nutricionist, 

konobar i voditelj 

odjela hrane odnosno 

vina. S cijenama tečajeva 

od 500-600 kuna za 

pojedince, 1200 kuna za 

tvrtke i 30.000 kuna plus 

PDV za evente, akademiji 

raste profit. 

“Kad sam dizao sve 

ovo, nisam planirao ozbiljne 

novce”, kaže Šare. 

“Zvučat će neobično za 

biznis, ali namjerno ne radimo više od tri 

eventa tjedno.” Šare jasno postavlja odnos 

nove usluge, razvijanja potreba i povećanja 

profita. “U početku je možda 40 posto 

dolazilo zaista učiti. Sada se taj prosjek 

bitno mijenja”, kaže Šare. Množenjem 

restorana, napredovanjem vinara, otvaranjem 

vinoteka tržište sazrijeva. “Nekad bi se 

ljudi odmah nakon predavanja povukli u 

lobi čavrljati o nečem drugom. Sada još sat 

vremena ostaju okupljeni oko predavača, 

s tisuću relevantnih pitanja. Vina, hrana i 

znanje o njima sve su manje dokazivanje 

statusa, a sve više stvarna potreba”, kaže 

Šare. 

Da bi održao svoju akademiju kao 

centralno mjesto za to, mora “sačuvati 

njezinu kemiju.” Akademija ne smije 

postati industrija. Granica od 3500 polaznika 

godišnje neće se pomicati. Ali Šare 

upravo traži imanje u Istri, gdje bi s Anom 

Ugarković otvorio ekspozituru akademije 

u prirodi. To je širenje na novu nišu, jer su 

zamislili tečajeve od dan-dva s noćenjem 

na imanju. Neočekivana niša nastala je kad 

su je tvrtke koje nemaju veze s industrijom 

vina i hrane počele, zbog privlačnog prostora, 

iznajmljivati za presice i događaje. 

Druga je eno-gastro muzejski prostor, 

muzej autohtone hrane, koji planira otvoriti 

s restoranom Okrugljak na njihovu 

posjedu. Takav model, u kojemu gost prvo 

gleda kako je kako se proizvodi hrana 

koju će kasnije naručiti 

u restoranu, nov je u 

Hrvatskoj. 

‘Zvučat će 

neobično za 

biznis, ali 

namjerno ne 

radimo više 

od tri eventa 

tjedno. 

Akademija će 

ostati mjesto 

za učenje i 

druženje.’ 

Festival sortnih 

maslinovih ulja nakon 

tri izdanja radit će i 

dalje, na posljednjem je 

ulja probalo 7000 ljudi. 

Predavanja su proširili 

na šampanjce, malt 

viskije, cigare, konjake 

i mogu ih širiti i dalje. 

Njegova akademija 

još ne utječe bitno na 

kulturu hrane i pića 

u Hrvatskoj, kaže, jer 

njezin kapacitet ne može 

stvoriti kritičnu masu 

obaviještenih potrošača. Ali ima opakiji 

plan koji bi zaista mogao promijeniti 

tržište - kompletan knowhow u HoReCa 

segmentu. Ministarstva turizma, gospodarstva 

i zdravstva pokazala su ozbiljan 

interes za financiranje tog projekta. Osim 

što bi podigao razinu ponude, možda bi 

spriječio talente da sa šankova, iz kuhinja i 

iz hotelskih ureda pobjegnu u inozemstvo. 

Ali kriza je presjekla cijeli plan, a Šare ga 

ne želi uvođenjem privatnih investitora 

pretvarati u osobni poslovni pothvat. “Slijedi 

dušu i novac se slijediti tebe”, izlaže 

konačno Šare svoju poslovnu filozofiju. 

Nakon toga čovjek samo želi uroniti nos 

u čašu i porazgovarati o stvarima važnijim 

od postotaka i indeksa rasta. 



Nije baš da nema hrvatskog 

obiteljskog ručka koji ne počinje s Pata 

Negrom i ne završava Brie de Meauxom. 

Ipak, delikatesa Bonkulović koja ih 

prodaje, jedan je od novih dućana o kojima 

se najviše priča. Otkad su je u Kaptol 

centru otvorili, vlasnica tvrtke Salvia 

gospođa Ivana Bašić i njezin sin Mirko 

nisu se morali brinuti za PR. Osnovna stvar 

koja definira Bonkulović i njegov uspjeh 

je činjenica da je osmišljen duboko 

iz biznisa s hranom. Ivana Bašić još je 

1992. osnovala Salviju da bi distribuirala 

premium brandove hrane. Od onda se 

hrvatsko tržište promijenilo do neprepoznatjivosti, 

a tvrtka je ostala najjači 

specijalist u svom biznisu. “Prije tri godine 

znali smo da imamo nišu za prodaju 

najboljih svjetskih brandova hrane”, kaže 

Bašić. Veleprodaja premium brandova 

delikatesama velikih trgovačkih lanaca 

ostat će temeljni biznis Salvije, oni ipak 

pokrivaju 72 posto ukupnog tržišta i nose 

85 posto biznisa tvrtke. Kakve to ima veze 

s malim delikatesnim draguljem kakav 

Svi se pitaju tko su 

ti Bonkulovići koji su 

u Hrvatsku donijeli 

nepasterizirane 

sireve i druga 

fina čuda? Nisu 

Bonkulovići, nego Ivana i Mirko Bašić, 

vlasnici tvrtke Salvia, 17 godina najjači 

specijalisti za premium brandove hrane 

Vlasnici Salvije s Bonkulovićem 

su dramatično podigli razinu 

ponude u Hrvatskoj. Zbog 

kvalitete proizvoda koje prodaju, 

ne podliježu stresovima tržišta 

je Bonkulović? Presudne. “Bez iskustva 

i znanja, logistike nabave i distribucije 

Salvije ne bismo mogli imati ovakvu delikatesu. 

Bonkulović ne bi bio isplativ bez 

Salvije”, objašnjava Bašić. Salvia, s 55 zaposlenih, 

zadnjih pet godina u prosjeku 

ima 10-postotni rast u redovnom poslovanju. 

Prošlu je godinu završila s više od 

7,5 milijuna eura prihoda. Bonkulović 

je tražio posebne pripreme. Bašići su 

posjetili svaki relevantni sajam prehrane 

i sve najbolje delikatese u Europi. 

“Ključna stvar su asortiman i individualni 

pristup kupcu”, kaže Bašić. “Nije 

problem nabaviti dovoljno San Daniellea 

ili Stiltona ako najbolje proizvođače zadovoljava 

koncept dućana i prodaje koje 

im prezentirate.” Ni kontinuitet ponude 

nije presudan. “Želja za istraživanjem 

važan je faktor u našem poslu, kupci vole 

izmjenu asortimana, on ne mora biti 

čvrsto formiran.” 

Koliko god mora dobro poznavati 

proizvođače najboljih guščjih jetara i 

najboljeg modenskog aceta balsamica 

odležavanog 25 godina, Salvia mora 

primijeniti jednaku razinu znanja u uvozu. 

Osim vina, koja nabavljaju od nekoliko 

najboljih specijalista u Hrvatskoj, 

gotovo sve proizvode koje prodaju 

morali su prvi uvesti na hrvatsko tržište. 

Ishodovanje dozvole za uvoz, posebno 

nepakiranih proizvoda, nerijetko je najkompliciranija 

od svih operacija vezanih 

uz Bonkulović. 

U veleprodaji osjećaju nervozu u 

supermakretima, ali u Bonkuloviću 

je mir. “U segmentu luksuzne hrane 

primjećujemo trendove vrlo slične 

onima u zapadnoj Europi pa su i naši 

rezultati slični onima naših principala 

na Zapadu”, kaže Bašić. Glavni razlog je 

činjenica da bogatijim kupcima hrana 

ima manji udio u troškovima, 11 posto 

kao na zapadnim tržištima prema 40 

posto u Hrvatskoj. Na hrani manje štede. 

“Kad smo počeli, bili smo spremni trpjeti 

gubitke godinu dana. Ali već sada ne gubimo 

novac,” kaže Bašić. Ova godina je 

godina konsolidacije, a trajni cilj Salvije i 

Bonkulovića jest biti u svakom trenutku 

bolji od tržišta. 

Foto Andrija Lucič, Neja Markičević, Igor Sambolec / Cropix 


financije 

Tjeskobno okruženje 

Negativan se predznak poput epidemije širio Europom, a neki su prošli i 

gore od nas. No koga to još može utješiti? / Mario Gatara 

Ilustracija Boris Benko 

Ilustracija na temu dramatičnih 

implikacija globalne krize na 

zemlje u regiji (mahom najvažnije 

hrvatske vanjskotrgovinske partnere) 

objavljena je još tamo krajem 

veljače, kada najveći dio domaće 

javnosti vjerojatno nije ni slutio kakva 

nam to oluja pristiže. Doduše, povod 

za ilustraciju bio je ponešto drugačije 

naravi, jer smo tada željeli upozoriti na 

vrlo izvjestan pad hrvatskog izvoza i 

očekivano slabljenje apetita kupaca u inozemstvu, 

zbog kojeg je uobičajene floskule 

o potrebi stimuliranja izvoza bilo 

još teže progutati. No očajna krvna slika 

regionalnih ekonomija tek sada poprima 

jasne obrise (sasvim u suprotnosti s pozitivnim 

predznakom iz minule godine), 

na najbolji način pokazujući koliko su 

nekadašnje zemlje komunističkog bloka 

zapravo krhke i podložne eksternim utjecajima. 

Srećom, i nakon zastrašujućih 

brojki za prvi kvartal još uvijek smo na 

pristojnoj udaljenosti od najvećih žrtava 

poput Ukrajine ili Latvije, gdje je BDP 

u prva tri mjeseca ove godine zabilježio 

pad od čak 20%, odnosno 18%. 


financije 

Kvartalni pad od 

6,7%, najveći još 

od ratne 1993., 

šokirao je javnost, 

a analitičare naveo 

na reviziju prognoza. 

Ministar Šuker 

ponovno zaostaje, 

jer je središnja 

vrijednost prognoza 

pada BDP-a u 2009. 

pomaknuta sa 4,5% 

na 4,9% 

/ Mario Gatara 

Tmurne projekcije BDP-a 

Nevjerica i šok vjerojatno 

su izrazi kojima bi se 

najbolje opisale reakcije 

domaće javnosti isprovocirane 

svježim brojkama 

Državnog zavoda za statistiku. Bruto 

domaći proizvod, najčešće korištena 

mjera ekonomske aktivnosti u zemlji, 

prema podacima objavljenima krajem 

lipnja, u prvom kvartalu ove godine pao 

je za čak 6,7% u odnosu na isto razdoblje 

2008. godine. Doduše, ako je suditi na 

temelju anketa provedenih među hrvatskim 

građanima, ni dosad nam nije išlo 

sjajno, no o intenzitetu kojom je nas je 

globalna kriza pogodila, stigavši s malim 

zakašnjenjem i u naše krajeve, do prije 

nekoliko tjedana uglavnom se raspravljalo 

samo u stručnim krugovima. Uostalom, 

brojke iz te kategorije godinama 

su bile visoko na pozitivnom teritoriju, 


Foto Getty Images 

a negativnu stopu promjene na godišnjoj 

razini imamo po prvi puta prilike vidjeti 

u ovom tisućljeću, pri čemu valja naglasiti 

i da je riječ o najvećem kvartalnom 

padu BDP-a još od ratne 1993. godine. 

I time, u trenutku kada ekonomska 

kriza više nije tek nekakav zloslutni 

oblak na horizontu, već sasvim izvjestan 

i opipljiv fenomen, najnovije statističko 

izvješće nedvojbeno predstavlja svojevrsno 

suočenje sa stvarnošću. U prvom redu 

za građane, koji su o razmjerima krize 

dosad zapravo mogli samo nagađati, 

tapkajući u ‘predizbornom mraku’ i 

žonglirajući istodobno s različitim proizvodima 

iz jednolične ponude domaćih 

banaka kako bi uravnotežili nerazmjer 

raspoloživih prihoda s jedne i rashoda 

s druge strane. Toj je praksi godinama 

pribjegavala i država, a sličnosti nalazimo 

i u posljedicama neodgovornog 

trošenja, jer se i građani pojedinačno, ali 

i država sa statusom rizičnog (i neodgovornog) 

dužnika suočavaju s problemima 

u potrazi za svježim izvorima financiranja. 

Sada je barem svima jasno o čemu je 

to većina domaćih ekonomista govorila, 

upozoravajući kako je ekonomski model 

koji se u najvećoj mjeri oslanja na bankovnim 

zajmovima generiranu domaću 

potražnju na duži rok jednostavno - 

neodrživ. 

Drastičan pad ekonomske aktivnosti 

na neki je način problem javnoga 

duga gurnuo u drugi plan. I zbog toga 

bi, ponajprije zbog nedostatka političke 

volje, vladajuća garnitura u nekim 

drugim okolnostima vjerojatno problem 

riješila brzopotezno, novim zaduženjem, 

samo da nam tu krizu skine s grbače. Ali 

to u ovom trenutku nije ni jednostavno, 

a čini se niti dovoljno da se dokopamo 

sigurne zone. Prema nikad demantiranim 

nagađanjima, predmet nedavnog 

(odvojenog) posjeta čelnika dvaju 

najvećih talijanskih banaka (UniCredit 

i Banca Intesa) Banskim dvorima bila 

je upravo mogućnost novog zaduženja, 

no time se, na našu žalost, nipošto ne 

mogu pokrpati sve rupe u proračunu. I 

zato bolni rezovi u sferi javne potrošnje, 

praćeni sad već sasvim izglednim modifikacijama 

fiskalne politike, koje se nakon 

odlaska premijera Sanadera i smjene 

na čelu Vlade sve učestalije razmatraju, 

zapravo nemaju alternative. 

To nas pak dovodi do novog problema. 

Jer za razliku od prvog kvartala 

prošle godine, jedina pozitivna promjena 

zabilježena je upravo u kategoriji 

javne potrošnje, koja je u promatranom 

razdoblju porasla za 3,9%. Pritom je pad 

uvoza za više od 20% u određenoj mjeri 

čak i ublažio intenzitet preokreta s negativnim 

predznakom, signalizirajući potpuni 

kolaps domaće potražnje, na kojoj 

se u velikoj mjeri temeljila ekonomska 

aktivnost u zemlji. Što je još važnije, pod 

teretom brojnih otegotnih okolnosti, od 

otežanog pristupa izvorima financiranja 

(bilo da je riječ o potrošačima ili korporativnom 

sektoru) do nepovoljnih trendova 

na tržištu rada, stezanje remena i 

redukcija javne potrošnje i u sljedećim 

će mjesecima biti lajtmotiv gospodarske 

aktivnosti, djelujući poput utega na kretanje 

BDP-a. 

Rezultat takvog odnosa snaga već se 

sada može ocijeniti poražavajućim. O 

tome svjedoči anketa provedena među 

domaćim analitičarima, koji su neposredno 

pred objavu brojki iz prvog 

kvartala redom baratali nižim ciframa 

od one stvarno zabilježene. Samo je 

jedna od pet prognoza intenzitetom 

pada nadmašila -6,7% u produkciji 

Državnog statističkog zavoda. Srednja 

vrijednost (medijan) ukazivala je na 

kontrakciju od 6,1%. Možda se na prvi 

pogled ne čini odveć alarmantnim, no 

Sada je barem jasno o čemu je to većina 

ekonomista govorila, upozoravajući na 

neodrživ model gospodarskog rasta 

razlika između projiciranog i realiziranog 

pada uvjetovala je masovnu reviziju 

prijašnjih prognoza. Naravno, s negativnim 

predznakom. 

Prije objave kvartalnog izvješća 

DZS-a prognoze analitičara iz privatnog 

sektora ukazivale su na postupno 

usporavanje negativnih trendova u ovoj 

godini, smještajući kulminaciju krize 

(mjereno kvartalnim kretanjem BDPa 

na godišnjoj razini) upravo u prva tri 

mjeseca ove godine. Konačan produkt 

iznesenih procjena smjestio je očekivani 

pad BDP-a u ovoj godini na 4,5%, uz 

postupno slabljenje negativnih trendova 

prema kraju godine. Pritom je najgori 

Nakon dugog razdoblja rasta, očekivano kretanje BDP-a doima se poput najgore noćne more 


financije 

scenarij podrazumijevao minus od 5,4%, 

dok je u najboljem slučaju intenzitet kontrakcije 

bio ograničen na podnošljivih 

3,2%. Situacija se u međuvremenu bitno 

izmijenila, a svježe prognoze analitičara 

pet domaćih banaka poprimile su znatno 

tamnije tonove. Za početak, središnja 

vrijednost prikupljenih prognoza za 

tekuću je godinu pomaknuta sa -4,5% 

još bliže granici od -5% (na -4,9%), dok 

se nekoć najgori scenarij nije bitno mijenjao. 

Tome, naravno, valja pridodati i 

brojku od -5,2%, koja u ovome trenutku 

figurira kao krajnji domet aktualne krize, 

dok niti jedan od analitičara ne predviđa 

pad manji od 4,5%. Usporedbe radi, s 

tom je brojkom nedavno izašao u javnost 

ministar financija Ivan Šuker, usudivši se 

pritom upotrijebiti formulacija koja bi se 

mogla podvesti pod onu famoznu “niže 

ne može”. 

Međutim, netom kvanticifirane 

revizije koj su analitičari ustupili Forbesu 

nisu zaobišle niti projekcije za iduću 

godinu, u koju je državna administracija 

polagala velike nade. Naime, za 2010. su 

godinu analitičari ne tako davno redom 

najavljivali pozitivne stope rasta bruto 

domaćeg proizvoda, no sada se izglednom 

čini tek stagnacija, a niti negativne 

brojke više nisu nikakva iznimka. K 

tome, svi sudionici ankete su, za razliku 

od vladinih dužnosnika, izrijekom odbili 

Q1 2009. Q2 2009. Q3 2009. Q4 2009. 2009. 2010. 

ALEN KOVAČ -5.50 -5.30 -4.50 -3.00 -4.80 0.20 

Erste & Steiermärkische Bank (-4,50) (1,00) 

HRVOJE STOJIĆ -7.40 -5.90 -5.50 -3.40 -5.00 -1.00 

Hypo Alpe-Adria-Bank (-5,40) (-1,90) 

IVANA JOVIĆ -6.00 -5.60 -4.50 -3.50 -5.20 0.00 

Privredna banka Zagreb (-3,20) (0,50) 

ZDESLAV ŠANTIĆ -6.90 -4.20 -5.50 -2.90 -4.50 0.40 

Raiffeisenbank Austria 

GORAN ŠARAVANJA -6.20 -5.80 -4.60 -2.50 -4.90 -0.20 

Zagrebačka banka (-5,00) (-3,70) (0,20) 

MEDIJAN -6.20 -5.60 -4.60 -3.00 -4.90 0.00 

NAJBOLJI scenarij -5.50 -4.20 -4.50 -2.50 -4.50 0.40 

NAJGORI scenarij -7.40 -5.90 -5.50 -3.50 -5.20 -1.00 

U usporedbi s projekcijama analitičara, prvi je kvartal evidentno - podbacio. Potom je uslijedila 

i očekivana revizija prijašnjih prognoza, uglavnom s negativnim predznakom. U zagradama 

su navedene projekcije nastale prije objave službenih brojki iz prvog tromjesečja, 

no to, nažalost, vjerojatno nije i posljednja promjena. 

označiti svoje projekcije „konačnima“, 

nipošto ne želeći odbaciti mogućnost 

novih revizija (kod nekih se ionako već 

užurbano radi na novim procjenama), 

iščekujući nove poteze Banskih dvora, 

što u kombinaciji s brojnim nepoznanicama, 

od neizvjesnih perspektiva 

članstva u Europskoj uniji, preko krajnjeg 

ishoda ovogodišnje turističke sezone, 

pa sve do eventualnog aranžmana 

s MMF-om, evidentno ostavlja prostora 

za nova - razočaranja. I daljnju konvergenciju 

razmišljanja ekonomista i “laika”, 

jer među hrvatskim građanima, prema 

srpanjskoj anketi GfK, čak dvije trećine 

(uglavnom je riječ o onima koji se smatraju 

dobro informiranima) vjeruje kako 

će kriza potrajati barem tri godine. 

Vlada uporno guraLA glavu u pijesak 

Dodatan razlog za zabrinutost svakako je činjenica da se 

stvari mijenjaju dramatičnom brzinom. Većina vjerojatno 

pamti ‘iracionalni optimizam’ potpredsjednika Vlade Damira 

Polančeca, koji se na jedvite jade odrekao superoptimističnih 4%, 

da bi se krajem prošle godine, dok je dio promatrača već špekulirao 

o velikom comebacku Međunarodnog monetarnog fonda, 

tvrdoglavo držao pozitivnih prognoza, ignorirajući upozorenja 

Hrvatske narodne banke. Štoviše, famoznih ‘2% rasta’ bila je podloga 

za izvorni prijedlog ovogodišnjeg proračuna koji će do kraja 

godine, sva je prilika, biti ‘izmasakriran’ do neprepoznatljivosti, a 

tome će, u najboljoj maniri hrvatskih političara, vjerojatno prethoditi 

bjesomučna licitacija kojekakvim brojkama, koje su nerijetko i plod 

nasumičnog odabira. 

Krenuvši u realizaciju (prvog u nizu) rebalansa proračuna (uvjetovanog 

evidentnim jazom između želja i mogućnosti, odnosno, 

slabijim punjenjem državne blagajne) pod pretpostavkom kako 

će klizanje BDP-a iznositi 2%, vladajuća je garnitura svejedno 

kaskala za znatno tmurnijim prognozama središnje banke, jer je već 

sredinom veljače guverner Željko Rohatinski bio prisiljen ustuknuti 

pred naletom krize, upozorivši kako bi se domaći BDP u ovoj godini 

mogao ‘stegnuti’ za 3%. 

Međutim, s iste su adrese nedavno stigle i ‘osvježene’ prognoze, 

kojima je očekivani pad BDP-a smješten u zonu -5%, iako se 

istodobno nitko pri zdravoj pameti još uvijek ne usuđuje 

zaključiti kako od toga niže ne može. Cijelu je priču do apsurda 

dovela Hrvatska gospodarska komora, državni spin-off koji se, na 

čelu s predsjednikom Nadanom Vidoševićom, najednom 

pretvorio u glasnog kritičara vladajuće garniture, nudeći iznimno 

tmurne prognoze u usporedbi s kojima smo, barem u prvom 

kvartalu, još dobro i prošli. 


Neke stvari, poput Rembrandta, 

nikad ne zastarijevaju, a 

kamatarenje, ili u modernijoj 

varijanti kreditiranje, svakako 

je jedna od njih 

Kriza ne popušta stisak 

Naizgled mirniji tonovi na Tržištu novca Zagreb 

daleko su od idile, a drastičan pad ekonomske 

aktivnosti u prvom kvartalu samo je još jedan 

komadić komplicirane slagalice u kojoj su 

nelikvidnost i visoke kamatne stope jedina 

konstanta / Mario Gatara 

U 

odnosu na turbulentna 

zbivanja iz prvog 

kvartala ove godine, 

kada su se kratkoročne 

kamatne stope potpuno 

otele kontroli, aktualni odnos snaga 

doista se doima poput kakve idile. 

Prosječna kamatna stopa na Tržištu 

novca Zagreb posljednji se puta iskazivala 

dvoznamenkastim brojkama još 

tamo početkom travnja, no i to je bio 

tek jednodnevni otklon poput onoga 

s početka ožujka, kada je smirivanje 


financije 

tenzija postalo sasvim očito, ponudivši 

bitno drugačiju sliku od one iz prva dva 

mjeseca. Naime, vrhunac kaosa bio je 

obilježen dvomjesečnim trendom rasta 

i skokom prosječne kamatne stope na 

TNZ-u iznad 35% krajem veljače. Od 

tada do danas (sredine srpnja), uz već 

spomenute izuzetke, prosječna se kamatna 

stopa kontinuirano zadržavala 

unutar jednoznamenkastih okvira, 

mameći uzdahe olakšanja i navodeći 

istodobno dio promatrača na zaključak 

kako je problem ekstremno skupih 

kratkoročnih izvora financiranja 

riješen. Ili barem stavljen pod kontrolu. 

Pogrešno! 

Stvar, naime, ipak valja sagledati 

iz nešto dugoročnije perspektive, čime 

cijela priča vrlo brzo gubi obrise ikakve 

idile. Štoviše, drastičan pad ekonomske 

aktivnosti u zemlji, uobličen šokantnim 

padom BDP-a od 6,7% u prvom kvartalu 

ove godine, mogao bi kod dijela korporativnog 

sektora u prvi plan gurnuti 

ne samo problem likvidnosti, već i solventnosti. 

Drugim riječima, vjerojatan 

pad prihoda po svoj će prilici imati za 

posljedicu povećane potrebe domaćih 

tvrtki za alternativnim izvorima financiranja, 

jer se dio njih (više) neće moći u 

potpunosti osloniti na vlastite izvore. To 

jednako vrijedi i za sektor građanstva, 

koji je i dosad bio žestoka konkurencija 

predstavnicima korporativnog sektora, 

a sada se suočava s neugodnim posljedicama 

vrlo nepovoljnih trendova na 

tržištu rada. Pritom kronična nelikvidnost 

samo dodatno pogoršava stvari, a 

statistika što ju redovito objavljuje Fina 

vjerojatno mnoge baca u očaj. Baš kao 

i brojke s Tržišta novca Zagreb, gdje su 

rastući apetiti financijskih institucija, 

barem u ovoj godini, zapravo samo u 

rijetkim prigodama u potpunosti zadovoljeni. 

No to je tek djelić komplicirane 

slagalice koja ovisi o mnoštvu faktora, 

od razine ekonomske aktivnosti 

(i tempa kojoj aktualna kriza nagriza 

domaće gospodarstvo), do (u nešto 

manjoj mjeri) zbivanja na svjetskim 

Djelovanje monetarne politike u 

potpunosti je podređeno kretanju 

kune i održavanju stabilnosti tečaja 

Nepodmirene obveze do 60 dana u svega 

šest mjeseci su se - udvostručile 

Razlika između potražnje i ponude (siva 

krivulja) nikako se ne spušta na nulu 

Pad tečaja eura siguran je put do nižih 

kamatnih stopa (i obrnuto) 

financijskim tržištima i, u konačnici, 

monetarne politike središnje banke. 

Ovo potonje svakako je najvažnija varijabla 

u jednadžbi i ne ostavlja mjesta 

nikakvim nedoumicama. Jer Hrvatska 

narodna banka i dosad je instrumente 

monetarne politike prvenstveno stavljala 

u funkciju održavanja stabilnosti cijena 

i tečaja domaće valute, definiranih 

kao primarni cilj njezina djelovanja. U 

tom kontekstu, priopćenje s posljednje 

(srpanjske) sjednice savjeta središnje 

banke naprosto nije moglo biti jasnije. 

“Savjet HNB-a smatra da će u 

predstojećem razdoblju - s obzirom na 

jaki podbačaj proračunskih prihoda i 

autonomno kretanje državnih rashoda, 

u uvjetima bitnog opadanja gospodarske 

aktivnosti - najveći pritisak u monetarnoj 

sferi stvarati potrebe financiranja 

proračunskog i platnobilančnog deficita. 

S tim u vezi Savjet HNB-a i nadalje 

ističe da se središnja banka u kreiranju 

likvidnosti rukovodi ukupnim gospodarskim 

i financijskim odnosima, 

ne dovodeći pritom u pitanje stabilnost 

cijena, odnosno stabilnost tečaja kao 

glavnog sidra, što je ograničavajući faktor 

za bilo koji oblik monetarne ekspanzije.” 

Dakle, održavanje likvidnosti u sustavu 

će, baš kao i dosad, biti ponajprije 

uvjetovano kretanjima na deviznom 

tržištu, dok će stezanje i popuštanje 

“ventila” ovisiti gotovo isključivo o fluktuacijama 

tečaja EUR/HRK, a provodit 

će se putem obratnih repo aukcija kojima 

HNB drži konce igre u svojim rukama. 

Potvrđuje to već i površna usporedba 

kretanja spomenutog tečaja s jedne, 

te kamatne stope na međubankovnom 

tržištu s rokom dospijeća od tjedan dana 

(ZIBOR 1t) s druge strane. I dok bi po- 


tonja (u nekim drugim okolnostima) 

trebala konvergirati prema razini od 

6%, koju HNB kontinuirano održava u 

repo aukcijama, značajne oscilacije (sve 

do 40%) nisu izostale. Razlog se krije u 

činjenici što znatno varira i iznos ponuda 

banaka koje HNB realizira putem 

repo aukcija (kratkoročno zaduživanje 

kod središnje banke uz zalog u obliku 

trezorskih zapisa Ministarstva financija 

s rokom dospijeća do godinu dana). 

U slučaju značajnijih deprecijacijskih 

pritisaka na tečaj kune (i rasta vrijednosti 

eura), središnja banka može odbiti 

većinu ponuda poslovnih banaka, 

ili čak sve, i tako smanjiti ponudu 

kuna, odnosno likvidnost domaćeg financijskog 

sustava u cjelini. Rezultat 

je obično pojačana potražnja za kunama 

koja korigira tečaj EUR/HRK u 

željenom smjeru, ali i kratkoročne kamatne 

stope na tržištu gura uzlaznom 

putanjom. A u ovim bi okolnostima 

bilo posve iluzorno očekivati da će se 

takav odnos snaga u bližoj budućnosti 

značajnije izmijeniti. 

Samim tim postaje jasnije koliko 

je zapravo varljiva hipoteza (o idiličnoj 

slici tržišta novca) s početka teksta, te se 

negativno intonirani naslov čini puno 

prikladnijim. Jer prosječna kamatna 

stopa Tržišta novca Zagreb odveć je 

Obračun obvezne pričuve redovito donosi 

zamjetne skokove kamatnih stopa 

Divljanje kamatnih stopa na bliže rokove 

dospijeća - potvrda kronične nelikvidnosti 

Za razliku od razvijenih financijskih tržišta, 

inverzne krivulje još se uvijek nismo riješili 

Uz trend rasta cijelom dužinom krivulje stope prinosa, najkritičniji 

su kraći rokovi dospijeća. Dulji sada nikoga ne zanimaju 

pod utjecajem velikih oscilacija kamatnih 

stopa na prekonoćne (overnight) 

posudbe, koje na početku obračunskog 

razdoblja održavanja obvezne pričuve 

banaka doslovno - podivljaju. 

Zbog svega navedenog ne bi bilo 

nimalo pretjerano zaključiti kako ćemo 

taj famozni credit crunch sigurno gledati 

još neko vrijeme. Uostalom, takav 

se zaključak nameće već i na temelju 

grafičkog prikaza krivulje stope prinosa 

(yield curve) koja bi s duljim rokovima 

dospijeća trebala demonstrirati jasan 

trend rasta. Naime, posve je logično 

da dalje u budućnost komponenta 

neizvjesnosti postaje sve izraženija, 

povećavajući svojevrsnu premiju za 

rizik koju zahtijevaju kreditori, kao što 

je to slučaj s kamatnim stopama u Europi 

(LIBOR EUR). Međutim, inverzna 

slika jasno pokazuje fiksaciju tržišnih 

aktera na bliže rokove dospijeća i time 

signalizira poveću dozu neizvjesnosti 

koja obavija tržište. Klasičan primjer invertne 

krivulje stope prinosa je studeni 

prošle godine, kada je globalni credit 

crunch paralizirao financijska tržišta 

širom svijeta, stvorivši ogromne probleme 

s likvidnošću što se ponajprije 

manifestiraju na samom početku (lijevoj 

strani) krivulje prinosa na iznimno 

kratke rokove dospijeća. U slučaju 

kamatnih stopa na euro, oblici krivulje 

prinosa iz studenoga prošle te srpnja 

ove godine bitno se razlikuju, no kada je 

riječ o domaćem tržištu, blago inverzan 

oblik je nezaobilazna činjenica, i onda i 

sada. 

A onda se na kraju još valja zamisliti 

ne samo nad (inverznim) oblikom 

krivulje, već i nad konkretnim brojkama. 

Od kulminacije credit crunhca u 

zadnjem kvartalu prošle godine, krivulja 

stope prinosa na euro (LIBOR EUR) 

drastično se spustila, te je kamatna 

stopa na rok od 12 mjeseci skliznula ispod 

2%. A samo šest mjeseci ranije, nije 

bilo moguće realizirati niti prekonoćnu 

posudbu s kamatnom stopom nižom od 

3%. Suprotno tome, ZIBOR je s rokovima 

dospijeća iznad tri mjeseca u ovoj 

godini značajno porastao, sve do razine 

od 9%, koja predstavlja kamatnu stopu 

središnje banke na lombardne kredite. 

Sasvim dovoljno da konstatiramo kako 

je credit crunch sastavni dio prilično 

tmurne stvarnosti i neće tako skoro popustiti. 


financije 

U obranu malih ulagača 

Dok bi se o tempu promjena moglo raspravljati, slijedi još jedan krupan 

korak u razvoju hrvatskog tržišta kapitala / Mario Gatara 

Prisilno 

obogaćivanje 

burzovnih 

kotacija imalo 

je nemjerljiv 

utjecaj na razvoj 

tržišta 

Nakon kraće pauze, srpanj 

donosi nekoliko bitnih 

novina na domaće 

tržište kapitala. To se 

prije svega odnosi na 

dokidanje elementa “prisile” kojim su 

brojna dionička društva silom zakona 

nekoć davno ugurana na burzu. Nije 

sporno kako je prisilno povećanje ponude 

generiralo veću potražnju (interes 

ulagača), osiguravši znatno višu razinu 

likvidnosti. Pritom je JDD kotacija iznjedrila 

nekolicinu istinskih zvijezda, što 

najbolje potvrđuje - statistika. Mjesto 

među Top 10 najlikvidnijih izdanja prema 

ostvarenom prometu u ovoj je godini 

našlo čak sedam izdanja iz JDD kotacije, 

s ukupno 1,74 milijarde kuna ili gotovo 

43% od ukupno četiri milijarde prometa 

dionicama. Premda je prilično nezahvalno 

nagađati “što bi bilo kad bi bilo” (ili u 

ovom slučaju - kad ne bi bilo), sigurno je 

kako bi cijela priča bez JDD izdanja bila 

bitno drugačija (i manje uzbudljiva). 

Međutim, usklađenjem s europskim 

zakonodavstvom nad Zagrebačku burzu 

nadvili su se tmurni oblaci, i to ne samo 

zbog nesmiljene likvidacije koja je rezultirala 

dramatičnom erozijom cijena. 

Početkom ove godine ukinute su zakonske 

odredbe zbog kojih je JDD kotacija 

postala iznimno napučen segment 

tržišta, provocirajući time nagađanja o 

masovnom egzodusu tvrtki s burze, a 

time i paniku među malim ulagačima. 

Posve logično, jer nikoga nije oduševila 

pomisao da bi mogao zaglaviti s nelikvidnim 

financijskim instrumentima 

čija je valuacija, izvan uređenog tržišta, 

podložna najrazličitijim interpretacijama. 

Uostalom, prava manjinskih 

dioničara, koja proizlaze iz vlasništva 

nad određenom dionicom, počesto su, 

usprkos uvrštenju u neku od burzovnih 

kotacija, bila tek mrtvo slovo na papiru, a 

bez formalne zaštite, vrijednost potvrde 

o vlasništvu u rukama malog dioničara 

neumitno konvergira prema - nuli. 

Strah nipošto nije bio bez temelja, 

jer je samo u razdoblju od 5. do 15. 

siječnja Zagrebačka burza zaprimila čak 

15 zahtjeva za ukidanjem uvrštenja, nakon 

čega su u kuloarima počela kružiti 

i nagađanja kako će stopama šačice mahom 

opskurnih i slabo likvidnih izdanja 

uskoro krenuti i puno zvučnija imena. 

Uostalom, među tih 15 tvrtki koje su 

iskazale namjeru za povlačenjem bilo je 

i jedno zvučno ime. Dionice Belišća su 

tijekom 2008. godine skupile gotovo 600 

milijuna kuna prometa, te je gotovo 30% 

ukupnog broja dionica bilo pod kontro- 


Foto Vjekoslav Skledar / Cropix 

lom institucionalnih investitora koji su 

tada podigli priličnu buku, izmamivši u 

konačnici intervenciju regulatora. Hanfa 

je poništila odluke Zagrebačke burze o 

ukidanju uvrštenja, zahtijevajući najprije 

novi pravilnik i prilagodbu novoj legislativi 

te modificiranje postojeće kotacije, a 

tek potom promjene njihova sastava. 

Nekoliko mjeseci (i intervencija 

regulatora) kasnije, svjetlo dana ugledala 

su famozna Pravila burze, promjenama 

kojima se (od 20. srpnja) u znatnoj 

mjeri mijenja forma, ali koje nipošto ne 

zaslužuju pomalo fatalističke ocjene o 

“kraju burze kakvu poznajemo”. Nominalno 

možda da, ali u praksi baš i ne. 

Naime, dosadašnja prva kotacija uopće 

se ne mijenja, dok će “redovno tržište” 

okupljati sve dionice iz JDD segmenta i 

zatvorene investicijske fondove. Novina 

je “prime market”, koji se tek treba popuniti 

jer uvjetuje i postojanje barem dva 

specijalista (market makera). Na kraju, s 

burze nestaje “usporedno tržište”. Zamijenit 

će ga MTP segment (multilateralna 

trgovinska platforma), u čijem je slučaju 

moguće vući određene paralele s dosad 

najmanje transparentnim segmentom 

tržišta. U MTP se, kao što je bio slučaj 

i s usporednim tržištem, dionice mogu 

prisilno odvući na zahtjev člana burze. 

Naravno, u MTP-u se dionice mogu naći 

i svojevoljno, a u trenutku pisanja teksta 

desetak je društava pozitivno odgovorilo 

na upit burze, te se od 20. srpnja tim dionicama 

nastavilo trgovati. Razlika u 

odnosu na uređenije burzovne segmente 

je razina informacija koju izdavatelj, 

ili član burze koji je zatražio uvrštenje, 

mora objavljivati. Riječ je o pozivima 

na skupštinu društva, godišnjim financijskim 

izvještajima, te promjenama 

temeljnog kapitala i statusnim promjenama 

izdavatelja. Svi ostali, koji ne udovoljavaju 

tim zahtjevima - lete van. Što u 

praksi ništa ne mijenja na stvari, jer je u 

pravilu (uz tek poneku iznimku) riječ o 

nelikvidnim izdanjima čiji (agregirani) 

udio u ukupnom prometu dionicama na 

Zagrebačkoj burzi gotovo da nije vrijedan 

spomena. 

MOGUĆNOST “ARBITRAŽE” 

Belišće nije najprikladniji primjer za “razradu” koja će uslijediti u sljedećim redcima, jer 

nipošto nije riječ o namjernom odabiru. Ta je dionica uzeta za primjer samo zato što se 

jedina može pohvaliti adekvatnom razinom likvidnosti među svim onim izdanjima koja 

su, makar samo na nekoliko dana, u siječnju povučena s burze. Ali nam može pomoći u 

vizualizaciji scenarija koji otvara zanimljive mogućnosti. 

Pretpostavimo kako je siječanjski zahtjev za ukidanjem uvrštenja bio opravdan, uz podršku 

najmanje 75% ukupnog broja glasova na Glavnoj skupštini. U tom slučaju, od dana upisa 

odluke u sudski registar počinje teći rok za prilagodbu od šest mjeseci, a dioničari koji su 

glasali protiv te odluke u roku od dva mjeseca od upisa u sudski registar imaju pravo tražiti 

pravičnu naknadu, koju u ovom primjeru nije teško izraziti egzaktnim brojkama. To pravo 

pripada samo dioničarima koji su nazočili Glavnoj skupštini (izostanci su opravdani samo 

ako je skupština “sazvana nepravilno ili nepravovremeno”). 

Ali bi zato dioničari koji su ispunili sve uvjete mogli imati pred sobom vrlo zanimljivu 

situaciju. Jer pravična bi cijena (ponderirani tromjesečni prosjek), zbog čestih promjena 

raspoloženja ulagača, odnosno prelazaka iz dubokog pesimizma u euforiju (i natrag), 

mogla biti viša od “nabavne” cijene. Na grafikonu je prikazano kretanje zaključne i 

prosječne cijene, pri čemu potonja nije sasvim precizna (za to bi trebalo imati uvid u sve 

realizirane transakcije u promatranom razdoblju), ali sasvim sigurno može poslužiti svrsi. 

I kada biste u konkretnom primjeru kojim slučajem dionice kupili 15. srpnja, po cijeni tek 

nešto višoj od 300 kuna, a već sutradan 

dočekali poziv na glavnu skupštinu, te 

potom i neuspješno digli glas protiv 

povlačenja dionica sa Zagrebačke burze, 

u konačnici bi - profitirali. Zvuči paradoksalno, 

no razlika između tržišne i prosječne 

cijene (u protekla tri mjeseca) iznosila bi 

četrdesetak kuna po dionici, uz sasvim 

pristojnu premiju od gotovo 15%. Naravno, 

ako se ikad nađete u takvoj situaciji, 

bit će to samo zato što se - ili najobičniji 

sretnik ili prijestupnik koji se ogriješio o 

odredbe zakona o insider tradingu. 

Najlikvidnija izdanja 

burzovna promet udio 

simbol kotacija (HRK)* (%) 

HT-R-A ST 925.462.893 22,7 

ATPL-R-A JDD 660.768.873 16,2 

IGH-R-A JDD 317.802.522 7,8 

DLKV-R-A JDD 284.768.196 7,0 

ADRS-P-A JDD 146.655.950 3,6 

INGR-R-A ST 127.854.622 3,1 

ERNT-R-A JDD 123.498.264 3,0 

JDPL-R-A JDD 120.373.151 3,0 

INA-R-A ST 102.029.313 2,5 

KOEI-R-A JDD 88.962.948 2,2 

* redovan i blok promet dionicama u 

razdoblju I. - VI. 2009. Izvor: ZSE 

Situacija s izdanjima nekoć poznatima 

po etiketi “javna dionička društva” 

bitno je drugačija. Zakon o tržištu kapitala, 

koji je stupio na snagu 1. siječnja 

ove godine, vrlo jasno određuje u kojim 

okolnostima i pod kojim uvjetima se dionice 

nekog trgovačkog društva mogu 

povući iz burzovne kotacije. U članku 

332. navodi se kako je za takav potez 

nadležna isključivo Glavna skupština, a 

propisano je da se odluka može donijeti s 

minimalno 75% ukupnog broja glasova. 

No to je tek početak prilično defenzivnog 

članka koji gorljivo brani interese malih 

dioničara. Ukoliko predlagatelj nije u 

stanju osigurati podršku od barem 90% 

ukupnog broja glasova, izglasavanjem 

odluke o povlačenju dionica s uređenog 


financije 

tržišta potrebnom (tročetvrtinskom) 

većinom tek počinje proces delistinga. 

Ukidanje se provodi tek protekom roka 

od šest mjeseci, tijekom kojega mali 

dioničari imaju priliku riješiti se dionica, 

i to na dva načina. Prvi je, naravno, 

onaj klasični i podrazumijeva prodaju 

dionica putem burze, ali svi oni koji su 

glasali protiv odluke kvalificirane većine 

na Glavnoj skupštini ujedno imaju pravo 

na “pravičnu naknadu” od trgovačkog 

društva. Zakonom se ta naknada definira 

kao “ponderirani prosjek svih cijena 

ostvarenih na uređenom tržištu u zadnja 

tri mjeseca prije dana objave poziva 

na glavnu skupštinu u glasilu društva”. 

Dakle, svi oni dioničari koji na Glavnoj 

skupštinu budu preglasani, a požele se 

riješiti dionica, mogu od društva tražiti 

naknadu i, barem u teoriji, vrlo elegantno 

izaći iz cijele priče neokrznuti. 

Međutim, kako to često biva, teorija 

je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. 

Cijela bi procedura u slučajevima poput 

Belišća trebala funkcionirati iznimno 

glatko, jer je vaganu cijenu po kojoj bi 

se otkupljivale dionice relativno lako 

odrediti. Belišće vjerojatno i nije najprikladniji 

primjer, jer uz vrlo opipljiv 

Napokon - kazne 

utjecaj institucionalnih investitora, prijedlog 

o povlačenju dionica s tržišta, 

barem uz aktualan odnos snaga, doista 

će teško dobiti potrebnu većinu. Osim 

ako dio njih ne odluči predati kontrolu 

najvećem dioničaru, no u tom bi 

slučaju za Duropack, koji trenutno drži 

tek nešto manje od 25% ukupnog broja 

dionica, nastala obveza objavljivanja ponude 

za preuzimanje, čime se opet, iako 

sasvim drugačijom rutom, vraćamo na 

tromjesečni vagani prosjek cijene. 

No ključan problem leži u činjenici 

da bi izlaz sa burze mogla potražiti 

društva čije dionice krasi iznimno niska 

razina likvidnosti ili se njima uopće 

ne trguje. A takvih je popriličan broj, te 

definiranje pravične naknade postaje - 

nemoguća misija. 

Prema nekim tumačenjima, kojima 

su skloni i predstavnici Hanfe, glavnu 

će ulogu tada preuzeti - sudstvo. Temelj 

korektne valuacije trebali bi biti 

Međunarodni računovodstveni standardi 

i odredbe o vrednovanju nelikvidne 

financijske imovine, a u tom je 

slučaju krajnji ishod gotovo nemoguće 

predvidjeti (a kamoli kvantificirati). Tim 

Pravodobno izvješćivanje investitora već je godinama slaba točka hrvatskog korporativnog 

sektora, koja se najprije ogleda u ekstremnim situacijama. Dok pojedine 

tvrtke doslovno dave ulagače gomilom sporednih i nezanimljivih vijesti čiji utjecaj na 

poslovanje ni sama Uprava nije u stanju kvantificirati, drugi pak otežu i kasne s objavljivanjem 

rudimentarnih informacija kao što su periodična izvješća o poslovanju). Do sada su 

regulatori na prigovore nijemo slijegali ramenima, baš kao i djelatnici burze, ne uspijevajući 

ponuditi nikakvu utjehu ulagačima koji su zdvajali nad pomanjkanjem transparentnosti. 

Novim zakonom se odnos snaga iz temelja promijenio, i to u korist investitora. Osim što 

moraju proći kompliciranu proceduru s ciljem izlaska s burze, tvrtke se sada suočavaju i s 

vrlo konkretnim kaznama za svoje propuste. Prilično detaljno sedmo poglavlje zakona, o 

prekršajnim odredbama, navodi brojne obveze izdavatelja, ali i konkretne novčane kazne 

za one koji se ogriješe o zakon. Primjerice, “petljanje” s prospektom koji mora prethoditi 

ponudi vrijednosnih papira povlači za sobom kazne između 100 tisuća i milijun kuna, 

a poduži je dio rezerviran upravo za izdavatelje koji poslovne rezultate ne učine javno 

dostupnima u propisanom roku. Ako “izdavatelj . . . ne izradi ili u propisanom roku ne 

objavi javnosti godišnji izvještaj ili ne osigura da godišnji izvještaj u propisanom roku bude 

dostupan javnosti”, ili pak “ne izrađuje godišnje izvještaje na propisani način” (ovo je 

česta praksa kojom se pribjegava “kreativnom” izvješćivanju, posve lišenom negativno intoniranih 

brojki), zakon previđa kaznu između 100.000 i 250.000 kuna. U nizu prekršajnih 

odredbi, osim za pravne, našlo se mjesta i za odgovorne osobe, koje čeka kazna uglavnom 

do 75 tisuća kuna, što će sigurno razveseliti investitore koji su dosad mogli tek nemoćno 

promatrati gruba kršenja u svijetu posve uvriježene prakse. 

više što je Hanfa identificirala i institut 

“prisilnih transakcija”, uvjetovanih iznimno 

niskom likvidnošću pojedinih izdanja, 

zbog čega se postignute cijene na 

tržištu ne mogu bezuvjetno smatrati fer 

vrijednošću pojedinog vrijednosnog papira. 

Nažalost, za ovaj problem ne postoji 

jednostavnije rješenje, i prilično je slaba 

utjeha teorija prema kojoj bi tržišni mehanizmi 

trebali odigrati pozitivnu ulogu, 

a odnos ponude i potražnje, determiniran 

apetitima za rizik pojedinih ulagača, 

odrediti nekakav ekvilibrij koji bi mogao 

zadovoljiti male dioničare i isprati gorak 

okus poraza. Da stvar bude još gora, argumentacijom 

o (ne)pravičnoj naknadi 

odluka o povlačenju dionica ne može se 

pobijati. 

Iduća nedoumica koja se javlja 

primjenom zakona je odredba o gornjoj 

(dopuštenoj) granici vlastitih dionica 

u trezoru društva, jer bi u teoriji broj 

otkupljenih dionica mogao višestruko 

nadmašiti famoznih 10%. No zakon 

o trgovačkim društvima prilično je 

općenit te dopušta i stjecanje većeg broja 

dionica bez posebnog obrazloženja, pod 

uvjetom da “neto aktiva društva iskazana 

u financijskim izvješćima za posljednju 

poslovnu godinu zbog stjecanja dionica 

ne postane manja od iznosa temeljnog 

kapitala i rezervi koje po zakonu ili po 

statutu ono mora imati a koje se ne smiju 

koristiti za isplate dioničarima”. Dakle, 

društvo može, sukladno zahtjevima manjinskih 

dioničara, otkupiti sve ponuđene 

dionice (u teoriji to ide do 25%), a Zakon 

o trgovačkim društvima, barem nominalno, 

ne predstavlja ozbiljniju prepreku, 

već samo propisuje rok za prilagodbu od 

tri godine, tijekom kojeg se dionice iznad 

praga od 10% moraju prodati ili povući 

(ukinuti). 

U konačnici, bez obzira na pobrojane 

nejasnoće i nedoumice koje otvaraju 

prostora brojnim “komplikacijama”, 

posve je jasno kako se zakonom žestoko 

brane prava malih dioničara, čiji su interesi 

ovaj put pretpostavljeni interesima 

korporativnog sektora. A to je jedna od 

ključnih pretpostavki neophodnih za 

daljnji razvoj domaćeg tržišta kapitala. 


Da se kojim slučajem neki od 

literarnih talenata iz redova 

članova i simpatizera HDZa 

prihvati pisanja povijesti 

razvoja hrvatskog tržišta kapitala, ime 

Ive Sanadera zasigurno bi bilo upisano 

zlatnim slovima, a uz njegov bi doprinos 

razvoju domaćeg tržišta kapitala jedino 

mogla stajati ocjena - “neprocjenjivo”. 

Možda ni paralela s kineskim trgovcima 

rižom, koji su još tamo u 17. ili 18. stoljeću 

udarili temelje još uvijek osporavane 

znanosti/umjetnosti kakvu danas poznajemo 

pod nazivom tehnička analiza, u 

konačnici ne bi bila odveć neumjesna. 

No, bolje je da hvalospjeve ostavimo 

nekome drugome i pozabavimo se 

činjenicama. A sva je prilika da bi većina 

hrvatskih građana kao prekretnicu u 

razvoju tržišta kapitala označila IPO 

kojima su se na burzi našli Ina i HT. Za 

pretpostaviti je da bi se manji dio ispitanika 

prisjetio Plive, a ostalo im vjerojatno 

nije uopće vrijedno spomena. Pitate li 

za mišljenje profesionalce, teško da biste 

uopće dobili ikakav drugi odgovor. Što 

je i logično, jer tek je trgovina dionicama 

nekadašnjih mastodonata učinila trgovanje 

na burzi nacionalnim sportom, a 

većina profesionalaca (brokera) od toga 

živi (ili to barem pokušava ovih dana), 

financirajući se ubiranjem provizije. 

Sad kad smo to apsolvirali, slijedi još 

jedno pitanje - tko je te dionice doveo na 

burzu? Eh, ovdje i najveći oponenti lika 

Mario Gatara 

Sanaderov efekt 

Ekperimenti kao što su Ina i HT bili su bivšem 

premijeru tek sredstvo da bi se domogao cilja. Sve 

ostalo je tek - običan splet okolnosti 

i djela nekadašnjeg premijera moraju 

potpisati kapitulaciju. Jer ako se samo 

držimo činjenica, bio je to nitko drugi 

doli - Ivo Sanader. Sve to, bez trunka 

ironije, potpisujem, i usput mogu dodati 

kako sam na objema dionicama, kao uostalom 

i ogromna većina malih ulagača, 

ostvario pristojan profit. Dakle, spektakularni 

odlazak iz Banskih dvora doista 

jest bitan za domaće tržište kapitala. Ali 

ponajmanje zbog bijega u teškom trenutku 

za Hrvatsku ili pretpostavke kako 

će naprasni time-out otvoriti prostor 

neophodnim reformama i aranžmanu 

s MMF-om. Uostalom, tek će budućnost 

pokazati koliko je ta teza bila opravdana 

(ili puno vjerojatnije - promašena). 

Odlazak bivšeg premijera bitan je 

ponajprije zbog činjenice da on, koliko 

god to možda zvučalo paradoksalno, nije 

radio u interesu tržišta kapitala. Istina, 

njegovi potezi, sasvim u skladu s populizmom 

prečesto nabijenim folklorom 

hrvatske političke scene, povremeno su 

se, iz posve drugačijih motiva, poklapali 

s interesima ulagača. No navoditi 

kratkoročnu dobit koju su investitorima 

donijeli Ina i HT kao argument Sanaderu 

marketmaker 

Potezi Ive Sanadera povremeno se jesu 

poklapali s interesima ulagača. To 

nije dovoljno za pozitivnu ocjenu politike 

u prilog prilično je kratkovidno. Ma bio je 

to najobičniji splet okolnosti. 

Nešto poput suludih eksperimenata 

Dragog vođe koji je serijom dalekometnih 

projektila svijetu želio priuštiti glupavu 

demonstraciju sile, a jedino što je 

zapravo postigao bio je rapidan pad vrijednosti 

jena. Ali zar zbog običnog spleta 

okolnosti zavrjeđuje respekt svih onih 

koji su, ni krivi ni dužni, na deviznom 

tržištu zgrnuli “big bucks”? Da se razumijemo 

- ne pada mi na pamet uspoređivati 

Sanadera i Kim Jong-ila. Ne poznajem ni 

jednog ni drugog, a i siguran sam da bih, 

bez obzira na porijeklo, suočen s izborom 

između Sjeverne Koreje i Hrvatske, bez 

obzira na vlast uvijek izabrao potonju. 

No u jednome su ova dvojica vrlo 

slični. Ivo Sanader je jednako mario za 

domaće tržište kapitala koliko i Kim Jongil 

za tečaj japanskog jena. Za ovog potonjeg, 

zbog frapantnog nepoznavanja lokalnih 

prilika, ne mogu kategorički tvrditi, ali 

Ivo Sanader je nedvojbeno provodio populizmom 

nadahnutu politiku obilježenu 

kompromitirajućim potezima i štetnim 

kompromisima, koji su na duži rok korisni 

koliko i long pozicije na sjevernokorejsku 

valutu. A u situaciji kada nešto što 

danas jest, već sutra možda nije, a opet, 

možda i jest ili će ponovo biti (a možda i 

neće?), ovisno o dnevno-političkim potrebama 

i stanju duha nacije, uloga idejnog 

začetnika takve, posve nekonzistentne, ali 

prikladno artikulirane i nipošto smušene 

politike ne zaslužuje prolaznu ocjenu. 

Valja se samo sjetiti primjera kao što su 

Liburnia, Sunčani Hvar, a na kraju i Ina i 

epizoda s mirovinskim fondovima, što je 

tek kap u moru uvriježene prakse pored 

koje su samo odabrani znali pravila igre 

i kojoj razvoj tržišta kapitala nije bio cilj, 

već - sredstvo. I zato je odlazak Ive Sanadera 

dobra vijest. Šteta je samo što se time 

vjerojatno ništa neće promijeniti. 


financije 

Obraćenje pesimista 

Čini se da 

je oporavak 

ipak na 

vidiku. Čak 

je i strateg 

Barclaysa 

Barry Knapp 

prebjegao 

među 

optimiste 

/ Mario 

Gatara 

Magnituda rasta potpuno nas je 

iznenadila - bila je dvostruko 

veća od one koje smo očekivali 

i realizirana je u upola kraćem 

vremena”, napisao je svojim klijentima sredinom 

srpnja Barry Knapp, strateg Barclaysa (nakon što 

je britanska banka preuzela dio Lehman 

Brothersa) i svojedobno jedan 

od eminentnijih “medvjeda” na Wall 

Streetu koji je sada, eto, navukao plašt 

- optimista. Naime, Knapp je objavio 

reviziju svojih prijašnjih prognoza, i 

umjesto dvoznamenkastog minusa 

koji je implicirala ciljana razina od 

757 bodova, očekuje da će S&P 500 

indeks do kraja godine dogurati do 

930 bodova. Možda na prvi pogled ne 

zvuči nimalo uzbudljivo, no priča je 

zanimljiva iz nekoliko razloga. 

Za početak, valja uzeti u obzir 

kako je Knapp dosadašnjim pesimizmom 

prilično odudarao od svojih 

kolega, o čemu najbolje svjedoči 

činjenica kako se opisanom revizijom 

u najveće pesimiste među desetoricom 

odabranih prema izboru Bloomberga prometnuo 

tandem analitičara iz HSBC-a i Morgan 

Stanleya s projekcijom od okruglih 900 bodova 

za indeks na kraju godine. Već i to je dovoljno za 

se najvažniji svjetski benchmark kroz ovu godinu 

provuče s mizernim padom vrijednosti (od svega 

Sezona 

objavljivanja 

poslovnih 

rezultata za 

drugi kvartal 

započela je 

optimistično 

i indeks 

S&P 500 

stigao je na 

korak od 

ovogodišnjeg 

maksimuma 

nekoliko bodova), a promjenom tabora Knapp je 

prosječnu vrijednost aktualnih prognoza podigao 

na visokih 985 bodova, što podrazumijeva skok 

indeksa u ovoj godini za otprilike 9%. 

Usto, Knapp je bitan jer je bio jedini predstavnik 

najvećih igrača na Wall Streetu koji je početkom 

godine predvidio kako će S&P 500 

skliznuti do najniže razine u posljednjih 

desetak godina, najavljujući pad od 

gotovo 30%. Usporedbe radi, indeks je 

na putu od početne točke do najniže 

razine fluktuacijskog raspona u samo 

deset tjedana ostao bez četvrtine vrijednosti. 

No potom je Knapp opet zabljesnuo, 

predviđajući snažan rally u 

ožujku, navodeći pritom normalizaciju 

stanja na financijskim tržištima 

i postupno ublažavanje problema 

nelikvidnosti kao ključne razloge 

promjene kratkoročnog trenda. 

Nakon svega pobrojanog, postaje 

jasno kako je riječ o imenu koje 

(zasluženo) uživa popriličan respekt 

svojih kolega na Wall Streetu. No 

samo dan nakon što je Bloomberg 

prenio njegovu pozitivnu reviziju, S&P 500 se 

već domogao pozitivnog teritorija (u odnosu na 

početak godine) i na krilima optimistično intoniranog 

početka sezone objavljivanja poslovnih 

rezultata za drugi kvartal stigao na korak od 

ovogodišnjeg maksimuma (946 bodova), očito 

signalizirajući rastuće apetite ulagača za rizik. 

Doduše, mnoge je iznenadio simultani skok 

VIX indeksa od 3,5%, implicirajući veću vjerojatnost 

korekcije uvjetovane akumulacijom profita, 

kao što je to bio slučaj prije mjesec dana, kada je uzlet 

“indeksa straha” spustio S&P 500 ispod okruglih 

900 bodova. No gledajući stvari iz nešto duže 

povijesne perspektive (na priloženom grafikonu), 

većina će promatrača tek zadovoljno zamijetiti 

kako se VIX trenutno nalazi na najnižoj razini u 

posljednjih deset mjeseci, te da se pritom S&P 500 

učvrstio iznad 200-dnevnog pomičnog prosjeka, 

na krilima optimističnih poslovnih rezultata i/ili 

prognoza što su ih, među ostalima, objavili Alcoa, 

Intel i Goldman Sachs. 


fondomjer 

Iva Biondić 

Račun tihog oporavka 

U svibnju je, prvi put od listopada, imovina 

u otvorenim i fondovima s privatnom 

ponudom premašila 10 milijardi kuna 

Prva polovica godine je iza nas 

i vrijeme je za rekapitulaciju. 

Strmoglavi pad tržišta dionica 

čini se da je ipak blizu dna ili, 

ga, bilo bi poštenije reći, posljednjih 

mjeseci dotiče i odbija se od njega. Neki 

će opravdano komentirati da se ta fraza u 

hrvatskom (burzovnom) slučaju izlizala 

od upotrebe. Upravo se zato ne treba zavaravati 

da je povratak na prijašnje razine 

blizu, no lekcije su skupo plaćene pa ostaje 

nada da su i naučene. Matematika sporog 

oporavka je jednostavna - nešto što je 

prije vrijedilo gotovo 5400, na primjer 

bodova (poput dioničkog indeksa burze, 

CROBEX-a) i palo na razinu od 1700, 

morat će više nego udvostručiti svoju vrijednost 

da se vrati na početnu razinu. Za 

usporedbu, u vremenu burzovne euforije 

to je trajalo dvije godine. 

U svibnju je po prvi put od listopada 

prošle godine imovina povjerena na upravljanje, 

kako otvorenim tako i fondovima 

s privatnom ponudom, premašila 

10 milijardi kuna. Krajem lipnja imovina 

je ostala na gotovo istoj razini. Imovina 

otvorenih novčanih fondova i u lipnju 

je nastavila rasti pa je dosegla za ovu 

godinu rekordnih, 4,6 milijardi kuna, 

što je rast od 16 posto u odnosu na kraj 

2008. Slijede dionički fondovi čija je imovina 

u odnosu na ožujak, kada se spustila 

na najniže vrijednosti u posljednje tri 

godine, narasla za 300 milijuna kuna, na 

2,56 milijardi kuna. U odnosu na svibanj 

odnosno kraj godine, ovi fondovi bilježe 

pad imovine za 7 posto. Nešto manje 

rizičniji uravnoteženi fondovi krajem 

lipnja su upravljali s 1,8 milijardi kuna, 

petnaestak posto manje nego krajem 

2008. Obveznički fondovi bilježe eroziju 

imovine pa su kraj prvog polugodišta 

dočekali sa svega 489 milijuna kuna (-12 

posto). 

Rast imovine u ovoj godini bilježe 

i fondovi s privatnom ponudom čija je 

bitna osobina da su krojeni po mjeri 

investitora i često je (kvalificirani) investitor 

sam u mogućnosti birati vrstu 

imovine, tržište, valutu, ali i sektor u koji 

će fond ulagati. Krajem lipnja njihova 

imovina je iznosila 590 milijuna kuna, 

4 posto više nego krajem 2008. Unutar 

te skupine fondova novčanim se fondovima 

imovina tijekom ove godine gotovo 

udeseterostručila, s 8,4 milijuna kuna na 

77,2 milijun kuna. Najvećom imovinom 

upravljaju dionički fondovi (298,6 milijuna 

kuna), slijede uravnoteženi s 137,4 

milijuna kuna te obveznički sa 77,6 milijuna 

kuna. 

Najvećim fondovima i u ovoj godini 

upravljaju društva za upravljanje u 

vlasništvu banaka. Prvi među njima je 

ZB invest čija su dva fonda krajem lipnja 

upravljala najvećom imovinom u 

skupini otvorenih investicijskih fondova, 

ali i u svojoj vrsti; novčani ZB plus s 2,2 

milijarde kuna, što je 37 posto više nego 

krajem 2008., te uravnoteženi ZB global s 

697,9 milijuna kuna (-13 posto). U odnosu 

na svibanj kada je i treće mjesto pripadalo 

dioničkom ZB aktivu s 534 milijuna 

kuna, lipanj je doveo do pomaka na 

ljestvici i na treće mjesto je zasjeo kunski 

novčani fond PZB Investa kojemu je imovina 

u prvom polugodištu narasla za 26 

posto, na 545,0 milijuna kuna. ZB aktiv 

se smjestio na četvrto mjesto s 492,6 milijuna 

kuna pod upravljanjem (-11 posto), 

dok je na petom mjestu Raiffeisen Cash 

koji upravlja s 381 milijunom kuna, 53% 

više nego krajem godine. 

Ni u ovoj godini broj otvorenih investicijskih 

fondova nije se smanjio, nego su 

društva pokretala nove fondove. Samo u 

svibnju pokrenut je jedan novi dionički i 

jedan novi novčani otvoreni investicijski 

fond. Za pretpostaviti je da će se taj broj 

povećavati u budućnosti naprosto zbog 

činjenice da je mnogima koju su dosad 

vodili privatne portfelje jednostavnije 

i jeftinije voditi otvoreni fond, bilo s 

Društva za upravljanje fondovima 

nastavljaju s akcijama ukidanja naknada 

kako bi privukla investitore 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

privatnom bilo s javnom ponudom. 

Kako bi privukla investitore, društva 

za upravljanje nastavljaju s raznim akcijama 

ukidanja naknada pa će svi koji se 

odluče uložiti u fondove pod upravljanjem 

Aureus Investa do kraja srpnja biti 

oslobođeni plaćanja ulazne naknade. 

Akciju kojom oslobađa plaćanja izlazne 

naknade do 1. kolovoza daje i Platinum 

Invest, a s do 31. prosinca obveznički 

fond Erste-investa, Erste Bond. 


forbeslife 

Suicide Monday - 

praznik na MIT-u 

Na uglednim 

američkim 

sveučilištima naši 

postdiplomci dobivaju 

bijedne stipendije. ‘Mi 

valjda malo jedemo 

i nismo navikli na 

dobar život’, kaže 

Mirela Suša (30). 

S druge strane, na 

fakultetu nauče 

problemski misliti. 

Vjeruju kako bi mogli 

puno pomoći da se 

stvari u Hrvatskoj 

promijene nabolje / 

Karmela Devčić 

Pogled kroz prljave prozore sa šestog 

kata jednog od neprivlačnih ureda na 

zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje 

(FSB), blago rečeno, nije bogzna 

što. Srpanjsko sunce prži ružne sive 

krovove. Ipak, Tea Žakula (25), znanstvena novakinja 

trenutno na doktoratu na ponajboljem tehničkom 

sveučilištu na svijetu, američkom Massachusetts Institute 

of Technology (MIT), koja u toj sobici provodi 

zagrebačko radno ljeto, sa simpatijom gleda 

socrealistički namještaj, parket ispresijecan rupama i 

retro ventilator. “Ovo je super, na MIT-u imam ured 

bez prozora, dvadeset nas je u prostoriji, svatko ima 

svoj ‘cubicle’ bez dnevnog svjetla. Kada sam odlazila 

na MIT, očekivala sam da će uvjeti za rad biti odlični. 

No, ondje po laboratorijima i uredima trče miševi i 

nitko se ne bavi estetikom i higijenom. Bitno je da se 

radi i to je sve.” 

Godišnja školarina na MIT iznosi oko 40.000 

dolara. Ponajbolji zagrebački inženjeri tamo na putu 

do doktorata prvo moraju odraditi magisterij, pa to 

sve zajedno, ako održe udarnički ritam, traje “samo” 

pet godina, što će reći da za školarinu treba imati 

200.000 dolara. “Kad se prijavljujete, navedete da nemate 

sredstva jer nitko od nas stvarno i nema toliki 

novac. Oni vas uglavnom prime samo ako smatraju da 


Mirela Suša i 

Tea Žakula na 

zagrebačkom fakultetu, 

gdje bi rado i ostale 


forbeslife 

pola radim na istraživanju pod vodstvom 

mentora. Od mene se očekuje da 

radim minimalno 50-60 sati tjedno. To 

uključuje i vrijeme za ispite.” Ustaje, 

kaže, u 8, u uredu je od 9 do 22 sata, 

nakon toga ode u teretanu (“čisto da se 

psihički odmorim”) pa kući spavati jer 

je već ponoć. Radeći na projektu mentora, 

mjesečno zaradi 1800 dolara. “To 

je dovoljno za hranu i troškove u vrlo 

derutnom stančiću (1600 dolara plaća s 

cimerom), i da mi ostane nešto malo za 

kino, knjigu…” 

Grgur Tokić (28): 

Kada bih gledao s 

aspekta karijere, 

ostanak u Americi 

bio bi bolja opcija. 

Ali život nije 

samo posao 

ste doista dovoljno kvalitetni i ako imaju 

novac da vam daju i stipendiju. Mene 

MIT u potpunosti financira. Manje-više 

svi stranci na postdiplomskim studijima 

imaju njihovu stipendiju, nitko je 

sam sebi ne plaća.” Tih 200.000 dolara 

školarine Tea Žakula neće ni vidjeti, to 

se administrativno prelijeva iz fonda u 

fond unutar sveučilišta pod egidom “tuition 

waiver”. 

Žakula na ruke godišnje dobije oko 

20.000 dolara koje zaradi radeći na projektima 

na sveučilištu. “Plaća vas vaš 

mentor, morate raditi na nekom znanstvenom 

istraživanju. Pola vremena ode 

mi na predavanja i pripremu ispita, a 

Svake se godine gleda je li student 

zadovoljio kriterije kako bi mogao 

računati na daljnju financijsku potporu 

i nastavak studija na MIT-u. “Mentor 

mora biti zadovoljan vašim radom da bi 

vam produžio financiranje, ne gleda toliko 

na ocjene, već na količinu rada što 

ste ga odradili za njegovo istraživanje 

koje je istodobno i vaš magistarski ili 

doktorski rad. Ako, primjerice, imate 

jednu četvorku, neće vam ukinuti 

financiranje. No dobiješ li dvije trojke 

na doktoratu, moraš napustiti MIT. 

Tamo svi rade puno i nije mi problem 

ostati u uredu cijeli dan, jer kao što je 

u Zagrebu normalno 

dva puta dnevno ići na 

kavu, tako je tamo normalno 

to ne napraviti. 

Najbitnije je da psihički 

ostaneš stabilan”, kaže 

odlučno. Svojedobno je 

MIT imao najveću stopu 

samoubojstava među 

studentima pa su, ne bi li 

valjda amortizirali stres, 

uveli tzv. Suicide Monday, 

što će reći da je sada svaki 

mjesec na sveučilištu barem 

jedan produženi vikend. 

“Često se događa da cijela Amerika 

radi, ali MIT ne radi, tj. slavi recimo neki 

blagdan koji tamo inače nije neradni”, 

objašnjava Žakula. No, ne budite naivni 

- Suicide Monday nije dan odmora. “To 

ne znači da taj vikend odeš tri dana u 

New York ili se odmaraš, već da imaš 


forbeslife 

Foto Saša Midžor Sučić / Cropix 

vremena nadoknaditi zaostatke kako bi 

lakše krenuo dalje. Tamo posao nikada 

ne prestaje. Dođete li u nedjelju u 22 

sata u ured jer ste, recimo, nešto zaboravili 

uzeti, tamo je hrpa ljudi. MIT se 

nikada ne zatvara, puno ljudi radi cijeli 

vikend i preko noći”, skicira Žakula studentski 

život na MIT-u. 

Iako tek na kraju prve godine, sigurna 

je da će se kad dobije diplomu doktora 

znanosti s MIT-a vratiti u Hrvatsku. 

“Nemam iluziju da ću u Hrvatskoj naći 

posao iz snova. Da hoću vrhunsku karijeru 

ostala bih tamo, vraćam se zbog 

privatnih razloga. Predrasuda je da u 

SAD-u možeš brzo uspjeti i da jednom 

kad uspiješ ne moraš puno raditi. Tek 

kad si na vrhu moraš još više potegnuti 

jer je iza tebe gomila onih koji žele biti 

na tvom mjestu. Tamo gotovo da nema 

privatnog života. Ako želite obitelj, 

Hrvatska je puno bolji izbor. Voljela bih 

raditi ovdje na fakultetu, ali sudjelovati 

i na projektima koji su korisni privredi. 

No, problem je što nam je privreda takva 

kakva jest, pa nema projekata s kojima 

biste vi njima mogli biti korisni. Želim 

pomoći da se u nas obrazuju vrhunski 

inženjeri, ali i raditi nešto praktično za 

industriju”, zaključuje. 

Taj put je već prošla Žakulina 

nešto starija kolegica Mirela Suša (30). 

Prije nekoliko mjeseci doktorirala je na 

Université Laval u Quebecu. Usput je, 

reći će lakonski, tamo odradila i MBA. 

S puno znanja i diploma, trenutno je 

znanstvena novakinja na zagrebačkom 

FSB-u. Radi za plaću od oko 5500 kn 

i čeka nostrifikaciju doktorata, što će 

joj po postojećim platnim razredima 

donijeti tek 700 kn više. Na frankofonsko 

kanadsko sveučilište došla je zbog 

mentora. Na konferenciji u Belgiji upoznala 

je Maldaguea Xaviera, vrhunskog 

stručnjaka u području infracrvene 

termografije, dobila istraživačku stipendiju 

i otišla. 

“Školarine za strance u Kanadi su tri 

do četiri puta skuplje, a tehničke znanosti 

skuplje su 20 posto od humanističkih. 

Sve se računa na temelju broja kredita, tj. 

broja kolegija koje uzimate. Na to morate 

dodati i makar najskromnije zdravstveno 

osiguranje. Troškovi školovanja i 

osiguranja za studenta stranca godišnje 

su oko 20 000 kanadskih dolara, ali 

ako dobijete tuition waiver taj se iznos 

smanjuje na 5000 CAD. 

Radila sam kao znanstveni istraživač 

na projektu s mentorom i za to me 

plaćao oko 15.000 CAD godišnje. To je 

jako loša stipendija koja se daje strancima 

iz istočnih zemalja, jer mi valjda 

malo jedemo i nismo navikli na dobar 

život. Da je netko došao iz Amerike, 

sumnjam da bi mu ponudili takvu vrstu 

stipendije. Ja sam uz to držala konzultacije 

i predavala neke kolegije, pa sam tu 

zaradila dodatni novac”, kaže Suša. 

Financiranje obrazovanja u Kanadi 

nije problem, ako imate - državljanstvo. 

Ili barem dozvolu trajnog boravka. “Ima 

jako puno stipendija na razini lokalne 

ili federalne vlade, privatnih kompanija, 

istraživačkih centara, raznih razvojnih 

programa. To su pristojne stipendije, do 

oko 25.000 CAD. No, na njih ne mogu 

aplicirati stranci.” Stranim studentima 

kanadske banke, za razliku od onih u 

Americi, ne daju ni kreditne kartice. 

Tako, htjeli ili ne, ne možete ući ni dolara 

u u minus. 

“Bila sam uredan klijent jer kao 

strankinja nisam si mogla priuštiti da 

nemam novca na računu. Minimalno 

sam imala 5000 CAD. Nakon godinu 

dana došla sam moliti da mi fiksiraju 

određenu svotu tako da je ne mogu 

dići, ali da mi zato daju karticu s tolikim 

limitom. No, čak i to su odbili. Na 

koncu sam ipak dobila kreditnu karticu, 

ali samo stoga što se neki bankovni 

službenik zabunio i nije vidio da sam 

strankinja.” 

Zagrepčanin Grgur Tokić (28), 

također na doktorskom studiju na 

MIT-u, uvjerava nas da je siguran u 

svoj povratak u Hrvatsku. “Možda ću 

još otići i na postdoktorski studij ili 

raditi tu koju godinu, ali definitivan je 

plan povratak kući. Kada bih gledao s 

aspekta karijere, ostanak u Americi bi 

bio racionalnija i bolja opcija, ali život 

nije samo posao. Puno nas ovdje jednako 

razmišlja. Htjeli bismo se vratiti 

jer možemo puno pomoći da se stvari 

u Hrvatskoj mijenjaju nabolje, jedino 

Tea Žakula (25): Predrasuda je da u 

SAD-u možeš brzo uspjeti. Tamo 

gotovo i nema privatnog života 

je pitanje koliko će nam netko stvarno 

dati mogućnost da radimo promjene. 

Ja sam završio MIOC u Zagrebu i mislim 

da pola MIOC-a može upisati MIT, 

no kod nas je problem što nas kasnije 

fakultet ne nauči problemski misliti 

o novim tehnologijama, već samo reproducirati 

naučeno. Kao da obrazuju 

automehaničare, a ne inženjere. Ovdje 

studenti uče kako osmisliti novi proizvod, 

novu teoriju, stvoriti nešto novo, i 

to je taj grif u razmišljanju koji mi je u 

početku, kad sam stigao u Boston, jako 

falio. To je ono zašto su oni jaki i moćni, 

a mi tu gdje jesmo”, kaže Tokić. 

“Varaju se ljudi koji misle da su 

njihovi laboratoriji svemirska tehnologija. 

Naravno da ima i vrhunski 

opremljenih, ali većina to nije. Nije stvar 

samo u opremi, već u tome da oni 

jako puno rade pa onda i nastane nešto. 

MIT ima svoj nuklearni reaktor koji je 

isključivo za ispitivanja, to imaju samo 

dva, tri sveučilišta u svijetu. No, postoji 

primjerice laboratorij za prijenos topline 

i tvari koji nije nešto posebno što mi ne 

bismo mogli ovdje imati, ali u tom laboratoriju 

se stalno izvode projekti, za razliku 

od naših laboratorija koji su često 

prazni”, komentira Žakula. 


forbeslife 

Protuvrijednost 

avangardnih snova 

N 

aravno da radna soba kolekcionara teško 

može biti prostor što odiše kontemplativnim 

zen-minimalizmom. U pretrpanoj radnoj sobi 

Marinka Sudca (40) svega je previše, osim - zraka. 

Nema zraka. I koliko god posjetitelja zanimala 

avangarda, lagano se hrve s klaustrofobijom. Po 

zidovima naslagani Picelj, Srnec, Knifer, Gattin, 

Ivana Tomljenović Meller, raniji radovi Motike, 

Traveleri, svojevrsni ovdašnji dadaisti s početaka 

prošlog stoljeća… Iza radnog stola, poput kakve 

instalacije stoji golemi pravokutnik od stotina 

knjiga. Kisik su, zaključujem, progutale te čudno 

naslagane knjige. Upitno gledam u hrpu složenu 

tako da ne vidiš naslove... “Kad dobijem interes za 

pojedinog autora ili produkciju iz nekog vremena, 

tada tu, na zidove, stavim neka nova djela, a u 

sobu dođu nove knjige, i tako mi je ta umjetnost 

ovdje dostupna. Ovo sam prerastao, to su knjige 

koje sam čitao i kupovao od 1994. do 1998. Svake 

godine neke mi knjige postanu manje interesantne, 

pa je tako nastala ova hrpetina. Nemam ih više 

kamo slagati na police, a žao mi je ostati bez njih 

jer ponekad nešto od toga zatreba”, kaže samouki 

Sudac. “Da su me obrazovale institucije, ne bih ni 

ovako razmišljao niti ovako djelovao. Sve što sam 

kao dijete naučio na ulicama Zadra primijenio 

sam u životu kad sam odrastao”, objašnjava. 

Kolekcija jugoslavenske 

avangarde Marinka Sudca 

nastala je uglavnom iz 

strasti. Danas mu za nju nude 

milijune eura, no Sudac se 

nada da će zbirku udomiti u 

Varaždinu / Karmela Devčić 

Je li danas već velika i relativno dobro poznata 

kolekcija avangarde Marinka Sudca nastala 

iz strasti ili iz racionalne tržišne odluke? Kad se 

Sudac prije sedam-osam godina sjetio skupljati 

djela prošlostoljetne avangarde, ta je ideja i s aspekta 

zaigranog kolekcionara i kao investicija 

bila prilično avangardna. Kasnije se pokazala kao 

sasvim racionalna, poslovna odluka. Sam kolekcionar, 

doduše, stalno naglašava da to ipak nije 

posao, već emocionalna investicija. “S 18 godina 

shvatio sam da su kultura i umjetnost područja 

koja imaju najveći kreativni, ali i materijalni 

potencijal. O burzi se tada kod nas znalo malo, 

ni ja sam o trgovanju dionicama nisam imao 

saznanja, ali sam djelovao intuitivno. Jasno, sve 

to podrazumijeva strast koju je potrebno imati u 

području kolekcioniranja ili trgovanja umjetninama, 

a mnogo se znanja stekne i s iskustvom. To 

je područje u kojem se puno stvari mijenja. Morate 

biti informirani, brzi, vješti i morate, konačno, 

puno znati i puno istraživati.” 

Djela angažirane umjetnosti što je u prošlom 

stoljeću kontinuirano nastajala od Ljubljane 

preko Zagreba do Vojvodine i Beograda, kad 

ih je Sudac krenuo skupljati nisu imala osobitu 

tržišnu vrijednost. Za njih su se tada, makar i 

po službenoj dužnosti slabo zanimali i pozaspali 


Kolekcionar Marinko 

Sudac (40) ispred 

skulpture Aleksandra 

Srneca 

Foto Vjekoslav Skledar / Cropix 


forbeslife 

službenici regionalnih muzeja suvremene 

umjetnosti. “Avangarda s prostora bivše 

Jugoslavije postala je jako tražena u svijetu 

u trenutku kad se ta država raspala. 

Kod nas je interes za nju i danas daleko 

slabiji, tek se u novije vrijeme to počelo 

mijenjati”, komentira Sudac koji ni sam 

nije siguran koliko tisuća djela ima u svojoj 

kolekciji. Ograničio ju je na razdoblje 

od 1914. do 1989. godine, jer zanima ga 

“umjetnost koja je počela kao refleksija 

na sve ono negativno što je krenulo oko 

Prvog svjetskog rata”. Skupio je sve bitno 

što se dalo pronaći s područja Hrvatske, 

Slovenije i Vojvodine, a potom počeo 

širiti zbirku. U posljednje vrijeme kupuje 

u Mađarskoj, Rumunjskoj, Japanu. 

“U Japanu su me interesirali radovi 

njihovih avangardnih umjetnika nastali 

1920.-ih i 1930.-ih godina, različiti oblici 

dizajna. U to je doba Ljubomir Micić, 

pokretač časopisa Zenit, korespondirao s 

japanskim umjetnicima i njegovi teorijski 

tekstovi i pjesme su izlazili u japanskim 

avangardnim časopisima. Zanima me 

tko je s kim bio u kontaktu, radim mrežu 

povezanosti umjetnika s ovih prostora sa 

stranim umjetnicima u trenutku kad se ta 

umjetnost događala i na svjetskoj razini. 

Tako zapravo radim i nekakav pregled 

svjetske avangarde.” Za kratko vrijeme 

napravio je kolekciju kakvu u tri, četiri 

puta više vremena ne bi stvorio nijedan 

ovdašnji muzej s vojskom zaposlenih. “U 

muzejima ljudi rade za plaću, a administrativno 

obavljanje posla nikada ne vodi 

Rad kipara 

Ivana Kožarića 

‘Torzo’, izrađen od 

pozlaćenog gipsa. 

Umjetnik je djelo 

napravio 1954. 

1 

2 

Kolaž Attile Csernika iz 1972. godine (1), 

dizajnersko rješnje japanskih avangardnih umjetnika 

iz 1926. godine i (2) 1932. godine (3) 

3 

do novih otkrića u domeni umjetnosti 

i kulture. Ja sam vođen emocijama, brz 

i učinkovit, dok muzeji sve stavljaju u 

pomalo zastarjele okvire ponašanja.” 

Prije nekoliko godina Sudac se javno 

pohvalio da mu je škotski kolekcionar nudio 

više od 3,5 milijuna eura ne bi li otkupio 

kolekciju za neki muzej u Americi. Od 

tada je, nerado danas mrmlja, “bilo još 

ponuda”, ali o iznosima ne želi govoriti. 

“Nudili su mi ogromne svote, uglavnom 

iz inozemstva. Nikada nisam pristao jer 

nema tog novca za koji bih prodao svoje 

snove. Ta kolekcija za mene je odavno 

prestala biti pitanje materijalnog ulaganja, 

ona je gotovo moja osobna misija stvaranja 

prepoznatljive i javno predstavljene kulturne 

cjeline. Kroz višegodišnje druženje 

s umjetnicima i kritičarima shvatio sam 

koliko je svijet avangardne umjetnosti 

neiscrpan izvor pozitivne energije, mnogi 

od tih ljudi postali su mi prijatelji.” 

Kako je tako brzo konstruirao 

kolekciju? “Potpuno sam tome predan. 

Istraživanja, analiziranje i traženje umjetnina, 

to je ono što me nosi u životu. Bitno 

mi je da se ovdašnja avangarda sačuva i 

otme zaboravu, ali bitno je i to da ostane 

tu, na prostorima gdje je nastala. Primijetio 

sam već prije nekog vremena kako 

na globalnom tržištu rastu cijene avangardne 

umjetnosti, što mi je bio signal za 

akciju. Radio sam puno. Ne zadovoljavaju 

me postojeći, javno dostupni podaci 


Avangarda s 

prostora bivše 

Jugoslavije 

postala je tražena 

u svijetu u 

trenutku kad se 

ta država raspala. 

Kod nas je interes 

za nju i danas 

mnogo slabiji 

4 

5 

Snimio Velizar Vesović 

6 

Futuristička vizija Praga Ivane Tomljenović-Meller iz 1934. godine (4), ‘Zastava’ Svena 

Stilinovića iz 1984./85. godine (5), ‘Srp, čekić i crvena zastava’ Tomislava Gotovca iz 

1986. godine (6) i umjetničko djelo Ive Gattina iz 1962. godine (7) 

7 

bilo o živućim, aktivnim, ili pak odavno 

dovršenim umjetničkim opusima. Polazim 

od uvjerenja da uvijek ima nešto više, 

još nekakav rad, arhiv ili zaboravljena 

kolekcija gdje postoji nešto što treba naći. 

Dio toga je intuicija, a dio moje racionalno 

razmišljanje.” 

Kolekciju fizički čuva na nekoliko 

lokacija. Veći dio onog što ima stavljeno je 

i na internet, može se pogledati na stranicama 

virtualnog muzeja avangardne 

umjetnosti. Dok surfamo po muzeju 

avangarde (www.avantgarde-museum. 

eu) koji je zapravo mala-velika enciklopedija 

djela i podataka o umjetnicima 

i prilikama vremena, Sudac naglas čita 

izvatke iz intervjua koje je radio s Aleksandrom 

Srnecom, Vladom Martekom, 

Borisom Demurom. Pokazuje fotografije 

mnogih ostarjelih umjetnika od kojih 

neki danas žive na rubu socijalnog minimuma. 

Virtualni muzej ima djela više od 

stotine umjetnika. Kolekcionar stotinu 

puta klika mišem i nadugačko objašnjava 

kako je stvarao koncepciju internetskog 

muzeja avangarde. Snažno gestikulira 

prepričavajući usput anegdote i zgode koje 

govore o energiji kultne Gorgone koja je 

djelovala u Zagrebu od 1959. do 1966. 

- Kniferu, Sederu, Vaništi, Jevšovaru, 

Kožariću te teoretičarima Bašičeviću, Putaru 

i Meštroviću. 

Osim virtualnog, Sudčeva će zbirka 

dobiti i fizički muzej. “Muzej će biti u 

Varaždinu, gradonačelnik Ivan Čehok za 

tu je ideju pokazao veliki interes. No sad je 

to, zbog ove recesije u koju smo dospjeli, 

ipak u drugom planu”, kaže Sudac. 

O samom Marinku Sudcu malo je 

toga poznato jer on o sebi ne želi govoriti 

i na mnoga pitanja uskraćuje odgovore. 

Opravdava to navodnom marketinškom 

strategijom, tvrdi da “ako je kolekcionar 

mističan, onda i zbirka, dobro koncipirana 

i sređena, postaje zanimljivija javnosti”.

9_Forbes.pdf

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?