11_Forbes.pdf

anđelko leko 

tihi despot starwoodova 

carstva u hrvatskoj 

utrka naivnih 

kako država kupuje automobile 

ivo bićanić 

Špekulanti neka 

slobodno propadnu 

listopad 2009. 

5,50 

(2007.) 

Hrvoje Stojić 

2,40 

(2008.) 

0,00 

(2010.) 

1,50 

(2011.) 

Ivana Jović 

Goran Šaravanja 

Optimizam kojim nas zasipa 

Vlada podrazumijeva dubinske 

-5,50 pomake u ekonomiji, a njih 

(2009.) 

dosad još nitko nije vidio. 

Forbesov pool analitičara tvrdi 

da i neće tako skoro 

Zašto svi govore 

Alen Kovač 

Zdeslav Šantić 

o oporavku? 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 €


sadržaj 

50 

32 

6 Indeks 

8 Uvodnik 

10 Dogodilo se 

12 Kolumne 

36 Fronta 

42 Pokretači 

50 Portret 

56 Ljudi i kompanije 

60 Kontekst 

70 Tehnologije 

74 Financije 

82 100 moćnica 

98 Know-how 

39 Bugarski blitzkrieg Domaći 

trgovci elektronikom zasad smatraju da 

novi igrač na tržištu samo skriva previsoke 

troškove od svojih londonskih ulagača. Piše 

Nikola Tomić 

41 Udar na zdravstvo Rebalans je 

još jednom bez novca ostavio prevenciju, 

iako se svaka u nju uložena kuna višestruko 

vraća. Piše Goranka Jureško 

Pokretači 

42 

ekonomija 

16 Špekulanti neka propadnu 

jer cijena njihove propasti od početka je 

ukalkulirana u cijenu njihovih usluga. Piše 

Ivo Bićanić 

fronta 

36 Auti s tjeralice Kad MUP i 

Hrvatska pošta nabavljaju automobile, tenderi 

jasno opisuju vozila točno određenih 

marki. Može li se onda govoriti o javnom 

natječaju? Piše Marin Galić 

42 Novi gospodari Wall Streeta 

Neustrašivi, a streloviti. Novi mešetari zgrću 

bogatstvo obnavljajući tržišta. Pišu Liz 

Moyer, Emily Lambert i Mario Gatara 

portret 

32 Čovjek od rizika Markus 

Ferstl penjući se s bankom na ljestvici 

dobiti spašava narušeni image HAAB-a u 

Hrvatskoj. Piše Viktor Vresnik 

50 Anđelko Leko Gradio je Sheraton 

u Zagrebu kada su mu svi govorili da je 

poludio. Danas je jedino on sam konkurencija 

Starwoodu u Hrvatskoj. Piše Dragana 

Radusinović 

98 

listopad 2009 F o r b e S 3

sadržaj 


66 

Kontekst 

60 Kako su Srbi začarali 

MMF Vlada u Beogradu briljantno je 

iskoristila svako odsustvo strategije u pregovorima 

pa se po beogradskim političkim 

kuloarima tvrdi da je plan totalnog kaosa 

bio zapravo savršen. Piše Aleksandar 

Apostolovski 

66 Turci se okreću od Unije 

Petnaesta gospodarska sila svijeta nastoji 

ojačati veze s Latinskom Amerikom, Azijom 

i Afrikom. Spominje se i plan raspada carinske 

unije Ankare i Bruxellesa. Piše Ahmed 

Salihbegović 

69 Šef s pozivnicom Novi predsjednik 

Uprave NLB-a Božo Jašovič trebao bi 

izvesti banku iz krize sumnjivih plasmana. 

Piše Željko Trkanjec 

privatizacija 

55 Bitka za status quo Država 

želi privatizirati hotele na Korčuli i riješiti 

se kompanije u kojoj se i danas posluje 

po načelima iz prošlog stoljeća. Lokalna 

zajednica zauzima obrambeni stav. Piše 

Dragana Radusinović 

financije 

75 Stavite ulog na G.I. Jane Zvijezde 

show businessa rijetko su predmet 

interesa financijskih krugova, no Demi 

Moore je prigrabila glavnu ulogu u jednoj 

ozbiljnoj ulagačkoj strategiji. Piše Mario 

Gatara 

79 Neutješni Ako je itko kriv za 

bahatost i arogantnost uprava, onda su 

to sami dioničari koji su mogli drukčije 

izabrati. Piše Marketmaker 

100 najmoćnijih 

82 Vladarice svijeta Žene zauzimaju 

sve više odgovornih položaja u vladinim 

i korporacijskim uredima širom svijeta. 27 

žena s naše liste vodi velike kompanije, 

njih deset su kancelarke, premijerke ili 

predsjednice zemalja, od Njemačke i Islanda, 

do Čilea i Bangladeša. Uredile Mary 

Ellen Egan i Chana R. Schoenberger 

55 

75 

4 F o r b e S listopad 2009

index 

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

Adidas, 89 

Adriatic Capital, 57 

Adris Grupa, 57 

Agrokor, 54 

Alemany, Ellen, 84 

Aleynikov Sergey, 46 

AMEX, 47 

Angelova, Marija, 64 

Anglo American UK, 83 

AOL, 95 

Apache, 104 

Areva, 83 

Arroyo, Gloria, 84 

Asenov, Teodor, 65 

Atlas Ventures, 12 

Aung San Suu Kyi, 82 

Bachelet, Michelle, 84 

Bader Ginsburg, Ruth, 84 

Bair, Sheila, 83 

Ballmer, Steve, 92 

Bandić, Milan, 53 

Bank of America SAD, 

84 

Barnes, Brenda, 84 

Bartz, Carol, 92 

Bass, Carl, 96 

Bats Trading, 46 

Bayerische Landesbank, 

34 

BEA Systems, 96 

Beckham, David, 89 

Berlusconi, Marina, 84 

Bernanke, Ben, 24, 83 

Bilić, Slaven, 53 

Birinyi, Laszlo, 80 

Bodonick, Marc, 89 

Borisov, Bojko, 63 

Botin, Ann Patricia, 84 

Boudreaux, Gail, 84 

Braly, Angela, 83 

Burns, Ursula, 84 

Buyukeksi, Mehmet, 67 

Caglayan, Zafer, 68 

Caldwell Asset Management, 

44 

Caldwell Thomas, 44 

Cameron International, 

104 

Carrol, Cynthia, 83 

Catz, Safra, 84 

CGG Veritas, 104 

Chambers, Susan, 84 

Chan, Margaret, 84 

Chevron, 104 

Ching, Ho, 83 

CME Grupa, 46 

Coleman William, 96 

Cuccurin, Plinio, 57 

Cvetković, Mirko, 60 

Čučukov, Ivan, 65 

Dervis, Kemal, 68 

Desoer, Barbara, 84 

Destin, Fred, 12 

Djankov, Simeon, 64 

Dragutinović, Diana, 60 

Duhović, Mirko, 57 

DuPont, 83 

Duvnjak, Vedran, 57 

Đinkić, Mlađan, 62 

Ecopetrol, 104 

Edwards, Albert, 23 

Elevation Partners, 89 

Elizabeth II, 85 

Elsenhans, Lynn, 83 

Equest Investment Balkans, 

39 

Erdogan, Recep, 67 

Erste banka, 32 

Europatrade, 39 

Eximbank, 67 

Exxon Mobile, 47 

Facebook, 86 

Fernandez, Christina, 84 

Ferstl, Markus, 32 

Fidelity Investments, 43 

Filippi, Vjeran, 57 

Gandhi, Rajiv, 10 

Gandhi, Sonia, 84 

Gaspari, Mitja, 69 

Gates, Melinda, 84 

Geithner, Timothy, 83 

General Atlantic, 46 

Global Electronic Trading 

Co. (Getco), 43 

Goldman Sachs, 43 

Google, 86, 94 

Greifeld, Robert, 44 

Grundig, 73 

Gul, Abdullah, 67 

Haataja, Kari, 40 

Hess, 104 

Hrvatska pošta, 36 

Hrvatski fond za privatizaciju, 

54, 57 

HTP-Korčula, 55 

Hull Group, 45 

HUP-Zagreb, 51 

Hypo-Alpe-Adria Banka, 

32, 57 

Icahn, Carl, 96 

ICICI Bank, 84 

IKEA, 56 

Intel, 79 

Istraturist Umag, 56 

Ivančić, Mario, 39 

Janša, Janez,69 

Jašovič, Božo, 69 

Jeger, Alberto, 62 

Jović, Ivana, 21, 26 

Jung, Andrea, 84 

K&K Electronics, 39 

Kapur, Ajay, 77 

Karjalainen, Petri, 40 

Kayalar, Tuncer, 68 

Kelly, Gail, 84 

Kitov, Nikolaj, 40 

Knapp, Barry, 80 

Kochnar, Chanda, 84 

Kordestani, Omid, 89 

Korkmaz, Alplaslan, 67 

Kosor, Jadranka, 66 

Kovač, Alen, 21, 29 

Kraft Foods, 83 

Kraljica Rania, 85 

Kramar, Marjan, 69 

Krawcheck, Sallie L., 84 

Križanič, Franc, 69 

Krkobabić, Jovan, 62 

Kroes, Nellie, 84 

Krumov, Georgi, 40 

Kullman, Ellen, 83 

Kutcher, Ashton, 77 

Lagarde, Christine, 84 

Lauvergeon Anne, 83 

Lavizzo-Mourey, Risa, 84 

Leko, Anđelko, 51 

Leko, Ivan, 51 

Leko, Miroslav, 51 

Lesjak, Cathie, 84 

Levitt, Arthur, 45 

LG, 72 

Lime, 46 

Livermore, Ann, 84 

Maleškov, Boris, 65 

Marathon Oil, 104 

Marčinković, Miroslav, 

53 

Matkovic, Bianca, 66 

McKinesey&CO, 88 

McKinstry, Nancy, 84 

McNamee, Roger, 89 

Medvedev, Dimitrij, 61 

Mendillo, Jane, 84 

Merkel, Angela, 83 

Merrin, Seth, 47 

Mesić, Sipe, 68 

Meyrowitz, Carol, 84 

Microsoft, 92 

Miljanić, Miljan, 60 

Miljanović, Martina, 39 

Ministarstvo unutarnjih 

poslova, 36 

Minsky, Hyman, 16 

Mirae Asset Securities, 

76 

MMF, 64 

Mon Perin, 57 

Moore, Demi, 75 

Morpheus Capital Hedge 

Fund, 80 

Mulcahy, Anne, 84 

My Space, 86 

Napolitano, Janet, 84 

Neiderauer Duncan, 45 

New York Stock Exchange, 

44 

News Corp., 91 

Nikolić, Tomislav, 62 

Nooyi, Indira, 83 

Nova ljubljanska banka, 

69 

Novak, Dubravko, 38 

Novell, 88 

NYSE Euronext, 48 

Obama, Michelle, 85 

Online Publishers Association, 

10 

Opel, 83 

Ostojić, Ranko, 41 

OTP banka, 57 

Pahor, Boris, 69 

Panasonic, 72 

Pargny Francois, 67 

PBZ Novčani fond, 81 

Pelosi, Nancy, 84 

PepsiCo SAD, 83 

Philips, 72 

Pius, Madalena, 67 

Prasnikar, Vedran, 38 

Primakov, Evgenij, 67 

Privredna banka Zagreb, 

32, 81 

PZ-Auto, 36 

Račan, Ivica, 53 

Raiffeisen banka, 56 

Raiffeisen Cash, 81 

Redeker, Hans Gunther, 

23 

Renaissance Technologies, 

45 

Repsol, 104 

Reuckert, Clive, 80 

Reynolds, Paula, 84 

RGM Advisors, 46 

Rich Karlgaard, 104 

Roach, Steven, 80 

Robinson, Janet, 84 

Rodham Clinton, Hillary, 

84 

Rohatinski, Željko, 21 

Romer, Paul, 49 

Rosenfeld, Irene, 83 

Roubini, Nouriel, 18 

Sabanci, Guler, 84 

Sammons, Mary, 84 

Samsung, 72 

Sanader, Ivo, 53, 68 

Sandberg, Sheryl, 86 

Sauter, George, 44 

Savezna agencija za osiguranje 

depozita (FDIC) 

SAD, 83 

Saxe-Coburg-Gothe, 

Simeon, 65 

Scardino, Majrorie, 84 

Schapiro, Mary, 44 

Schmidt, Eric, 86, 95 

Schuler, Stephen, 43 

Schumer, Charles, 44 

Sebelius, Kathleen, 56 

Senequier, Dominique, 

84 

Sharp, 73 

Sigurdardottir, Johanna, 

84 

Simons, James, 45 

Skype, 13 

Small Order Execution 

System, 45 

Smith, Adam, 10 

Sony, 72 

Sotomayor, Sonia, 84 

Stanford University, 49 

Stanišev, Sergej, 64 

Star Alliance, 67 

Starwood, 52 

Stojić, Hrvoje, 21, 25, 32 

Summers, Lawrence, 88 

Summit Partners, 46 

Sun Mycrosystems, 94 

Sunoco, 83 

Šantić, Zdeslav, 21, 28 

Šaravanja, Goran, 21, 27 

Šarić, Marijan, 39 

TA Associates, 46 

Tabot, 44 

Tadić, Boris, 60 

Technomarket, 39 

Temasek, Singapur, 83 

Tesla, 104 

Teza Technologies, 46 

Tierney, Daniel, 43 

Timošenko, Julija, 84 

Tomičić, Gordana, 56 

Toshiba, 72 

Total, 79 

Trichet, Jean-Claude, 23 

Tuđman, Franjo, 53 

Turkish Airlines, 67 

Twitter, 13, 91 

Ugo Oprema, 56 

Veneman, Ann, 84 

Veselinovič, Draško, 69 

Viola, Vincent, 46 

Vlašić, Jure, 55 

Volkswagen, 36 

Voljč, Marko, 69 

Wagner, Deron, 80 

Wall Street Journal, 64, 

94 

Wall Street, 43, 92 

Weber, Axel, 23 

Wedbush Morgan, 46 

Well Point, 83 

Westport, 80 

Winfrey, Oprah, 84 

Woertz, Patricia, 84 

Xerox SAD, 84 

Xtrata, 83 

Yahoo, 92 

Yang, Jerry, 96 

Zagrebačka banka, 32, 53 

Zagrebačka burza, 81 

ZB Aktiv, 81 

ZB Global, 81 

ZB Invest, 81 

ZB Plus, 81 

Zuckerberg, Mark, 86 

Živkov, Todor, 65 


uvodnik 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Zamjenica glavnog urednika 

Sanja Simić 

sanja_simic@eph.hr 

Pomoćnica glavnog urednika 

Tanja Tolić 

tanja_tolic@eph.hr 

Financije i tržišta 

Mario Gatara (Analogika) 

mario_gatara@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, Merita 

Arslani, Sandra Milković (Jeruzalem), Jasmina 

Kuzmanović (Singapur), Tamara Jadrejčić (New 

York) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Branimir Kvartuc / Cropix 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

odbor direktora 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), Sanja Mlačak 

(marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), Nikola Francetić 

(informatika, tehnologija i razvoj) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja oglasnog prostora revijalnih izdanja: 

direktorica Branka Petričević, prodaja novina: 

direktor Darko Culifaj, marketinške komunikacije: 

direktorica Ivanka Filipović, marketinške komunikacije 

revijalnih izdanja: direktor Sven Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 

01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 

60 Fifth Avenue, New York 10011. 

“Forbes” is a registered trademark used under 

licence from Forbes LLC. 

Dvoglava aždaja 

Čovjek ne želi uvijek biti u pravu. Radeći naslovnicu za listopadski broj magazina 

sa svih smo strana slušali o tome kako je recesija na izmaku, kako je najgore 

iza nas i kako su bolji dani već nadohvat. 

Nijedan od analitičara koje smo za potrebe ovog broja magazina okupili 

u svojevrsnom “on-line pulu” (nisu bili istovremeno na liniji, sa svima smo bili u izravnom 

kontaktu) nije bio spreman podržati tu teoriju. Čak i oni “vanjski” 

s kojima smo dodatno razgovarali, uključujući i autorski 

prilog profesora Ive Bićanića, bili su uporni u naglašavanju da 

Hrvatskoj slijedi još barem jedna krizna godina. 

Da, želio bih da su svi oni pogriješili i da tamna Forbesova 

naslovnica ostane u arhivi naših najvećih pogrešaka. Bojim se, 

međutim, da nisu. 

Hrvatsku, naime, muče dvije posve odvojene krize – svjetska 

i domaća. Pritom je ona inozemna unutar naših granica 

zapravo znatno blaže prirode, jer izravno je dotakla tek institucije 

koje mi nemamo (velika tržišta kapitala) ili majčinske 

središnjice naših banaka koje pak zbog restriktivne politike 

HNB-a nisu bile u mogućnosti isisati životni sok svojim hrvatskim 

kćerima. 

Uz to, kao olakšanje svim hrvatskim političarima, globalna 

kriza posve je neupravljiva iz periferne zemlje kao što je Hrvatska i oni mirno svu odgovornost 

po tom pitanju mogu prepustiti u ruke Svevišnjemu. Aždaja, međutim, ne spava 

izvan hrvatskih granica, nego je posve budna i zdrava u Zagrebu i ostalim malobrojnim 

domaćim gospodarskim središtima. 

Vladimir Ferdelji, direktor Elektrokontakta (a spominjem njega jer je jedan od najrazumnijih 

i najaktivnijih predstavnika domaće proizvodne industrije), dobro zna što je izostanak 

velikih međunarodnih narudžbi učinio poslovanju pogona kojima je već godinama 

uspješno na čelu. Njih nema, jer ekonomski osviještene kompanije u kriznim razdobljima 

zamrzavaju velike investicije. Nije Ferdeljija, međutim, na razmišljanje o seljenju Elektrokontaktovih 

pogona u BiH natjerala oseka globalnih naručitelja. Na to ga je, osim pritiska 

njemačkog vlasnika kojemu se uspješno (što znači: uvjerljivim argumentima) opire godinama, 

natjerala prije svega jezivo nepoticajna ekonomska politika koju generiraju domaće 

institucije okupljene oko ministarstava gospodarstva i financija. Argumenti presušuju, Ferdelji 

bi uskoro doista mogao seliti. 

Istovremeno Hrvatska (a tu mislim na državu sa svim administrativnim priraslicama) 

sada čeka i službenu objavu rezultata dobre turističke sezona pa da pokrene ponovni rasipnički 

ciklus po ministarstvima i agencijama. Dodatno oporezivanje malih poduzetnika 

– uvedeno, što je tragično, nakon glasnog unisonog zahtjeva sindikalnih središnjica – pritom 

će napuniti rupe koje su turisti ostavili praznima. Sljedeće godine tih će rupa biti više, 

a godinu potom još više, jer nitko ne odlazi na odmor u zemlju gdje je narod depresivan. 

Budući da nam turizam ostaje još jedina gospodarska grana u koju se uzdamo… 

Doista ovaj puta ne želim biti u pravu. Molim nekoga iz Vlade ili izravno iz gospodarstva 

da ovo što tu piše što prije demantira. Argumentirano. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 


dogodilo se 

50% 

40% 

30% 

20% 

10% 

0% 

Poticaj rastu sive 

ekonomije u 2010. 

Novi zakon stupa na snagu 1. listopada i po njemu će dodatni “krizni” 

porez plaćati i svi koji sami sebe zapošljavaju – obrtnici, iznajmljivači soba i 

stanova, rentijeri i slobodna zanimanja. 

Uvjeti oporezivanja jednaki su onima iz prvog “Jadrankinog” kriznog 

nameta koji je krenuo početkom kolovoza: dohodak do 3000 kuna ostaje 

neoporeziv, do 6000 kuna državi odlazi dodatnih dva posto, a sve iznad toga 

oporezovat će se s četiri posto. Jedina je razlika u procesu naplate, jer obrtnici 

i slobodnjaci svoje zarade ne prijavljuju 

mjesečno nego godišnje, pa će se u tom ritmu 

razrezivati i porezi. 

Sve ovo već je poznato iz izvještaja u 

dnevnim medijima. Ponavljamo to ovdje zato 

jer je riječ o novom i možda dosad najbolnijem 

udaru na sve koji će ubuduće pokušati 

pokrenuti vlastiti posao. 

Umjesto lakših procedura i financijskih 

poticaja, država potencijalne nove poduzetnike 

novim nametom gura u još jednu godinu 

preživljavanja u sivom sektoru. Uz njih, u sivilo 

će krenuti i svi koji imaju bilo kakvu priliku 

obaviti posao bez računa. 

Rezultat: sporiji rast službenog broja zaposlenih, više ljudi na trošku 

državnog proračuna, a samim time i manje novca u državnoj blagajni. 

Udio vremena provedenog na internetu po osobi 

3:42 

6:58 

Sadržaj 

5:20 

4:54 

Komunikacije 

2:07 

2:40 

Trgovina 

3:01 

Lokalna 

zajednica 

2003 

2009 

Sati:minute 

Prosječno vrijeme 

boravka na 

internetu po osobi 

(mjesečno) 

0:27 0:57 

Pretraživanje 

Sadržaj na internetu pretekao 

komunikacijsku komponentu mreže 

U početku je najvažnija aplikacija koju je sa sobom donio web bila komunikacijska 

– email. Danas se pristup mreži izvrnuo i korisnici se njome prije svega 

ostaloga služe za pristup sadržaju. Email je ostao, ali kao nešto što se podrazumijeva, 

nešto što je 

ionako već dostupno na 

mobilnim komunikacijskim 

uređajima. 

Današnji korisnici 

mreže provode 

mjesečno 88 posto više 

vremena konzumirajući 

sadržaj koji pronalaze na 

internetu (7 sati), nego 

što su to činili 2003. (3 

sata i 42 minute). 

Korisnici su 2003. 

godine provodili 46 

posto vremena na mreži komunicirajući, a ove se godine taj postotak, prema nedavno 

objavljenoj statistici Online Publishers Association, spustio na 27 posto, 

dok je zanimanje za objavljene sadržaje poraslo sa 34 na 42 posto. 

Izvor: OPA 

f l a s h b a c k s 

Prije 89 godina u Forbesu 

Zločin i kazna Amerika se previše 

bavi novom legislativom, a premalo 

kažnjavanjem. Ohrabrujemo kriminal 

i kriminalce olako se odnoseći prema 

njima. U pola slučajeva nema uhićenja, 

u tri četvrtine nema presuda, a kazna je 

gotovo svaki put neadekvatna. 

Amerika očajno zaostaje u pospremanju 

korumpiranih i varalica u zatvore. 

Oni su obični nitkovi koji se užasavaju 

rada. 

Prije 39 godina u Forbesu 

Ismijana regrutacija Ne 

dolaze svi snovi od budalaša. Neke inače 

oštroumne glave, uključujući i šefa ove 

zemlje i šefa njezina ministarstva obrane, 

stalno govore da će imati volontersku 

vojsku. Malo je smisla u toj ideji, jer je za 

njezino provođenje potrebno skupiti tri 

milijuna ljudi. Može li itko zamisliti toliki 

broj volontera za vojsku? 

Prije 24 godine u Forbesu 

Adam Smith ide u Delhi Novi 

indijski premijer Rajiv Gandhi odbacuje 

britansko nasljeđe koje opterećuje njegovu 

zemlju otkad je dobila nezavisnost. 

Pojmovi koje moćna centralna vlada 

dobro poznaje, a to su da slobodno 

tržište oslobađa destruktivnu pohlepu 

te da je rigidni birokratski plan siguran 

put u pravdu i prosperitet, čvrsto 

su 

Rajiv Gandhi 

dominirali kod Nehrua i 

njegovih nasljednika. 

Osobni porezi na 

prihod u Rajivovu 

novom 

budžetu su 

srezani. Porezi 

na imovinu su 

ukinuti. Zapreke 

investicijama su 

olabavljene. Indija 

je i dalje visokoregulirana 

zemlja, ali 

novi trend je ispravan. 


evolucija 

Ivo Špigel 

Odrpanci 

Tehnoparkovi? Inkubatori? Koncentracija akademskih, poduzetničkih i 

investitorskih talenata na jednom mjestu? Mladi high-tech entuzijasti u Hrvatskoj 

ne uspijevaju zbog okolnosti koje proizvodi država, već njima usprkos 

Ovog sam proljeća imao zadovoljstvo prisustvovati 

u Londonu konferenciji “Geek ‘n’ Rolla” na 

kojoj su se predstavljale najzanimljivije “startup” 

kompanije iz cijele Europe. “Startup“ bi se moglo 

prevesti kao “početnici”, ali je problem u tome da kontekst 

poslovne komunikacije izrazu “startup” daje najpozitivnije 

moguće značenje, asocijaciju na optimizam, inovativnost 

i potencijal globalnog uspjeha, dok “početnik” asocira na 

nekakve neiskusne pučkoškolce koji - zapravo - u poslovnom 

svijetu nemaju što tražiti. Zato neka mi čitatelji oproste ako 

se držim engleskog izraza, iako mi to nije baš drago. 

No dakle, na “Geek ‘n’ Rolla” konferenciji predstavili 

su se tehnološki poduzetnički projekti najrazličitijih vrsta i 

oblika, a svima im je bilo zajedničko da su u 

ranoj fazi. Osim poduzetničkih timova organizator 

je pozvao i investitore, kao i iskusne 

i iznimno uspješne high-tech poduzetnike 

da podijele svoja razmišljanja s publikom. 

Među investitorima se našao i Fred Destin, 

jedan od vodećih ljudi moćnog investicijskog 

fonda Atlas Ventures. 

Nakon predavanja postavio sam mu pitanje 

iz publike: “Kako vidite razlike između 

američkih i europskih poduzetnika?” Odgovorio je otprilike 

ovako: “Kad je riječ o ambicioznosti, predanosti cilju, 

energiji i agresivnosti, na prvom su mjestu azijski poduzetnici. 

Nakon njih dolaze Amerikanci i tek onda Europljani.” 

Ovo svakako nije jedinstven stav. Ima drugih, također vrlo 

uglednih “faca” iz ove zajednice koji su vrlo pozitivni kada 

je riječ o Europi, nabrajajući uspješne etablirane kompanije, 

uzbudljive “startup” projekte, europske investitore i fondove 

koji jednako kvalitetno prate svoje partnere kao i njihovi 

kolege s onu stranu Atlantika. 

Kada govorimo o tim razlikama, nameću se neke stalne 

teme. Poduzetnička klima. Podrška okruženja. Spremnost 

U herojskom dobu privatizacije devedesetih 

građani su zamrzili mračne 

tipove koji su zamračili puste milijarde, 

ali i 99 posto onih koji nisu 

za komunikaciju i suradnju među konkurentima. Brzina. 

Agresivnost. Radne navike. Koncentracija ideja, znanja i 

kapitala. Spremnost na rizik. Društveni stav prema poduzetnicima 

i rizicima koje preuzimaju. U svakoj od tih tema 

mogli bismo tražiti uzroke - ipak - nedvojbenog zaostajanja 

Europe u odnosu na Ameriku, prije svega po konkurentnosti. 

Iako naš kontinent ima sjajnih priča o uspjehu, općenito 

govoreći ne bismo puno pogriješili kada bi rekli da je Europa 

u cjelini sporija, opreznija, skeptičnija prema poduzetnicima 

- pa tako i onima u području visokih tehnologija, interneta, 

društvenih mreža - nego Amerika. 

Hrvatska je u toj perspektivi još u daleko većoj “banani”, 

kako je to spretno formulirao jedan od naših političara. Temelje 

takvom položaju poduzetništva kod nas nesumnjivo 

su udarili tvorci i - naročito - glavni glumci u tragikomediji 

nazvanoj “privatizacija devedesetih”. U tom su “herojskom” 

dobu građani posve opravdano razvili skepsu i mržnju prema 

mračnim tipovima koji su zahvaljujući rodbinskim i inim 

vezama zamračili puste milijune i milijarde. Ta se mržnja na 

neki način reflektirala i na onih 99 posto poduzetnika koji su 

pošteno gradili svoja poduzeća. 

No, što to znači za visokotehnološke projekte, društvene 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum 


medije, high-tech startup kompanije? Pa - jednostavno. 

Znači da mladi ljudi koji s faksa izlaze u naponu stvaralačke 

snage, razvojnog potencijala, entuzijazma i optimizma, 

trebaju biti spremni suočiti se s daleko većim preprekama 

od svojih stranih prijatelja, kolega i suparnika. 

Pokrenuti vlastiti poduzetnički projekt, mogu vam reći 

iz vlastitog iskustva ali i primjera mnogih prijatelja i poznanika, 

vraški je trnovita stvar bilo gdje u svijetu. U pravilu, 

puno će se stvari dogoditi upravo suprotno od onoga što si 

zamislio. Tvoj proizvod, 

za koji si bio uvjeren da 

Možda sve to 

ima i dobru 

stranu. Ono 

što te ne ubije, 

ojača te? 

je jedinstven u svijetu, 

zapravo je sasvim sličan 

onome kojega razvijaju 

na sedam mjesta u Kini, 

tri u Indiji i dvanaest u 

Americi. Bankari, odvjetnici, 

javni bilježnici, 

državni službenici - svi 

oni koji bi ti teoretski 

trebali biti na usluzi gledat će te svisoka, kao odrpanca koji 

jedva da je zaslužio njihovu pažnju, a ne kao cijenjenog klijenta 

i korisnika njihovih usluga... 

Srećom, ako ste u high-techu, možete se donekle odmaknuti 

od lokalnih problema. Dođete li na konferenciju o 

Webu ili Twitteru u Pariz ili London, natjecat ćete se ravnopravno 

s kolegama i vršnjacima iz cijele EMEA regije (Europa, 

Bliski istok i Afrika). No, osim ako ne spakirate kofere 

i uključite se u opći odljev mozgova, već idući dan kod kuće 

će vas dočekati lokalna realnost. Tehnoparkovi? Inkubatori? 

Koncentracija akademskih, poduzetničkih i investitorskih 

talenata na jednom mjestu, u istim kafićima i restoranima? 

Sreća je da će vaš site biti dostupan svima, da će vam Skype 

omogućiti da sa svima razgovarate besplatno, a Twitter vas 

povezati s brojnim prijateljima i korisnicima vašeg - recimo 

- planetarno popularnog softvera. Ako se na kraju sve poklopi, 

ako nađete i investitore i klijente i formulu za uspjeh, 

sve će biti sjajno. No, poput začuđujuće dobrih rezultata 

naših sportaša, ni vaš uspjeh neće biti “zbog” države i okolnosti 

koje ona proizvodi, već naprotiv - “unatoč i usprkos”. 

Ne radi ni država ni Vlada, dakako, sve pogrešno. I u 

radu naših institucija, srećom, ima iznimaka i dobrih poteza 

kao što su uključivanje APIU u mrežu poslovnih anđela 

Crane ili spremnost BICRO-a da (ipak) podrži domaće 

“startup” projekte na način na koji to banke sigurno ne bi 

bile spremne (niti im je to zapravo posao). 

Ipak, maleni su to otočići na pustoj pučini zapreka i 

problema. No, možda sve to ima i svoju dobru stranu. Ono 

što te ne ubije, ojača te, kažu neki, pa treba pretpostaviti da 

će naši mladi high-tech entuzijasti, ako se izbore s lokalnim 

okruženjem, biti tim spremniji za nemilosrdnu utakmicu 

globalnih razmjera. 


U 

osamnaest godina državne 

Josip Glaurdić 

Glasovi za 

korupciju 

Naša politička elita ne osjeća nikakav pritisak 

glasača/ulagača. Biramo loše i ne tražimo prave 

promjene 

samostalnosti hrvatska 

upravljačka elita nije uspjela 

raskinuti s nekim od 

najštetnijih navika svojih prethodnika 

iz bivše države i njenog propalog sustava. 

Danas se, na primjer, možda formalno 

i zna razlika između privatnog 

i društvenog vlasništva, ali neodgovornost 

u upravljanju javnim resursima i 

njihova eksploatacija u osobne svrhe su 

ostali nepromijenjeni. 

Do pravih reakcija na duboku 

ekonomsku krizu osamdesetih nije se 

moglo doći zbog šume komiteta, konferencija, 

plenuma i ostalih metoda 

maskiranja i podjele odgovornosti. 

Danas znamo tko bi trebao držati uzde 

odlučivanja, ali prave reakcije na našu 

novu krizu opet izostaju, vjerojatno 

zato što i u ovom sustavu ne isplivavaju 

najbolji već najpodobniji. O divljem 

braku partije i države za vrijeme 

jugoslavenskog socijalizma ne treba 

trošiti riječi, dok je neshvaćanje razlike 

između stranke i države kod trenutnih 

vladajućih jednako očigledno. Listi 

tragičnih usporedbi zapravo i nema 

kraja. 

U jednom aspektu se podudaranje 

u tehnici vladanja između “socijalista/ 

komunista” i “demokrata”, međutim, 

pokazalo pogotovo štetnim. Baš poput 

svojih prethodnika, današnja hrvatska 

upravljačka elita se ili ne zna, ili ne 

može, ili ne želi riješiti kadrova dokazano 

problematičnih zbog svoje korumpiranosti 

i nesposobnosti. 

U prošlom poretku su takvi ponekad 

i završavali iza rešetaka, ali bi ih češće 

čekale druge i čak važnije pozicije u hijerarhiji 

upravljačke rotacije. O da, znali 

su se vladajući u socijalističkom sustavu 

žestoko obračunavati s političkim protivnicima 

izvan i unutar svojih redova, 

ali one grozne kampanje “ideološke 

diferencijacije” skoro nikad nisu bile uperene 

protiv uistinu pokvarenih i nesposobnih. 

Negativne bilance njihovog rada 

bi se pokrivale i prikrivale, a od sudbine 

da njihovo ime postane točka dnevnog 

politika 

reda na sastanku centralnog komiteta 

spašavala ih je osobna umreženost u 

partijsku matricu političke moći. Tako 

je i danas. 

Zaista, upravo je nevjerojatno iz 

kakvih afera ljudi na nekim od najodgovornijih 

pozicija u lokalnoj i 

državnoj vlasti izlaze sve jači i sve utjecajniji. 

Nekoć su se izdavale mjenice 

bez pokrića kako bi se kupio privredni 

i politički utjecaj i gradile pozicije lokalnih 

moćnika. Danas se milijarde isisavaju 

iz državnih tvrtki i proračuna kroz 

štetne ugovore, namještene natječaje, 

zapošljavanje nestručnih, ili kroz beskorisne 

investicije. 

Nekoć su vojni ročnici saveznom 

sekretaru za narodnu obranu gradili 

vilu na moru financiranu državnim 

novcem. Danas se javne resurse i 

povlaštene informacije o administrativnim 

odlukama koristi za direktnu 

osobnu korist ili za profit u trgovanju 

nekretninama. Primjena barem nekakvih 

tržišnih pravila i veća sloboda tiska 

su možda rezultirali sofisticiranijim 

metodama prikrivanja nemoralnog i 

kriminalnog djelovanja, ali rezultat je 

ostao skoro isti. Račun plaćaju porezni 

obveznici, a društvo i privreda u cjelini 

zbog rasipništva gube korak napretka. 

Odgovor na pitanje zašto kod nas 

uspijevaju i napreduju korumpirani i 

nesposobni ne ovisi o odnosima 

upravljačke elite, nego o glasačima 

Jedina je razlika u količini osobnog 

bogatstva glavnih krivaca. Ovi današnji, 

naime, zgrću daleko besramnije od onih 

bivših. 

Pitanje koje se očigledno nameće 

jest: zašto se takvi ljudi ne samo trpe, 

već i unapređuju? Zbog čega ih se njihovi 

politički sponzori ne odriču? Jedna 

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih 

znanosti američkog Yalea 


strana odgovora na to pitanje svima 

nam je poprilično očigledna - korumpiranog 

i nesposobnog kadra hrvatska 

se politička elita ne rješava jer je i sama 

upravo takva. 

Ukoliko je čitava kula od karata 

našeg ekonomsko-političkog sustava 

sazdana na paktu o međusobnom 

pokrivanju malverzacija, onda bilo 

koje istupanje iz pakta može tu visoku 

kulu srušiti svima na glavu. U takvim 

okolnostima vještine i znanja iskusnih 

kartaša-graditelja postaju tražena roba 

jer oni zapravo najbolje znaju kako sustav 

radi i mogu donijeti “rezultate”. 

Druga strana odgovora na pitanje 

zbog čega kod nas uspijevaju 

i napreduju korumpirani i nesposobni, 

međutim, nema veze s odnosima 

unutar upravljačke elite, ali ima 

veze s nama - “običnim” glasačima, 

građanima, punjačima državnog i lokalnih 

proračuna, korisnicima javnih usluga. 

Mi biramo loše i ne tražimo prave 

promjene. Politička elita jednostavno ne 

osjeća nikakav bottom-up pritisak. 

Glasanje na izborima možemo usporediti 

s investiranjem u dionice ili - u 

Minuli rad trebao 

bi biti presudan 

kriterij kod 

odlučivanja o 

budućnosti. Za 

razliku od burze, u 

politici se i uspjesi i 

neuspjesi redovito 

ponavljaju 

slučaju glasanja za stranačke i koalicijske 

liste - u dioničke fondove. Glasači 

donose odluku temeljenu na svom osobnom 

računu o tome koliki prinos (ne 

samo ekonomski, već i politički, tj. svjetonazorski) 

mogu očekivati od opcija 

koje im se nude. 

Međutim, dok se kod investiranja 

na dioničkom tržištu treba uvijek sjećati 

pravila da prinosi u prošlosti nisu garancija 

prinosa u budućnosti, na političkom 

tržištu su stvari nešto drugačije. U politici 

bi minuli rad glasačima/ulagačima 

trebao biti sve, pogotovo kod donošenja 

odluka o budućnosti onih koji su se u 

bliskoj prošlosti dokazali katastrofalno 

lošima. 

Uprkos tome, mi ulagači na 

hrvatskom političkom tržištu iz izbornog 

ciklusa u izborni ciklus tipujemo na 

problematične u nekakvoj nadi da će se 

oni - sada kad su valjda namirili osobne 

potrebe - pokazati sposobnima i u korist 

našeg probitka. I onda kad se ta naša 

nada pokaže iluzornom, iščuđavamo se 

nad potezima onih za koje smo glasali i 

na kraju upadamo u depresivni cinizam 

u kojem “su svi oni isti”. 

A sve informacije o našim političkim 

uzdanicama cijelo su nam vrijeme 

bile pred nosom jer je rezultat njihovog 

djelovanja bio i ostao - naš život 

svagdašnji. 


Izgleda da barem što se tiče opisa 

nastanka i dosadašnjeg toka recesije 

u Hrvatskoj postoji konsenus. 

On ide otprilike ovako: 

Hrvatska je mirno išla svojim 

ravnotežnim putem - niska inflacija, stabilni 

tečaj, pristojna stopa rasta - i na tom 

putu bila podržavana povoljnim unutarnjim 

i vanjskim uvjetima. Ravnoteža 

je bila “loša” - rasla je vanjska ranjivost 

uzrokovana rastućim vanjskim dugom i 

aprecijacijskim pritiskom na tečaj, rast 

javne potrošnje bio je nekontroliran i 

neodrživ, odgađano restrukturiranje, 

katastrofalna politička ekonomija itd. 

Došao je vanjski šok za koji je bila 

posve nespremna. Velika recesija uzrokovala 

je nagli pad izvoza, vanjsko 

zaduživanje postalo je otežano, izgledalo 

je da turisti neće doći. Zbog šoka je 

nestabilna ravnoteža postala neodrživa 

- kriza javnih financija i tri rebalansa, 

rast nezaposlenosti, pad plaća, utjecaj 

negativnog multiplikativnog učinka; 

rast potražnje za novcem doveo je do 

nelikvidnosti. “Standardna” reakcija na 

recesiju - “pumpanje” ponude novca i 

podizanje domaće potražnje - smatrala 

se nepreporučljivom i neostvarivom, 

zbog postojećeg javnog duga i fiksnog 

tečaja. 

Ivo Bićanić 

Špekulanti neka 

propadnu 

Ako je Hrvatska dio svjetskog kapitalističkog 

gospodarstva, i u njoj bi se trebali naći obrisi 

financijskog ciklusa. Politika fiksnog tečaja kandidat 

je koji zadovoljava sve uvjete 

Ostalo je budućnost oko koje se 

nitko ne slaže. Što se “peglanja” ciklusa 

(smanjenja krize, usporavanja poleta) 

tiče, svaki hrvatski ekonomist vrijedan 

svoje titule ima barem jedno rješenje 

(poneki i dva), a reakcija Vlade je sporna 

(naravno!). U masi prijedloga zanimljivo 

je, prvo, da je u ovom času Hrvatska 

suočena s izrazito kratkoročnim problemom 

- krizom javnih financija, recesijom 

i hvatanjem vlaka oporavka, a 

da prevladavaju rješenja srednjoročnog 

problema. Brkanje kratkog i srednjeg 

roka ne vodi rješenju prvog koje je 

prioritetno (kriza javnih financija je 

kratkoročni cilj koji se rješava porezima 

i naplatom poreznog duga, a podizanje 

efikasnosti javne uprave i smanjenje 

broja općina su srednjoročni ciljevi; 

otpuštanje radnika je kratkoročni problem 

koji se rješava financiranjem petog 

Traženje ciklusa 

Pitanje “za milijun dolara”: Je li ovaj 

tečaj održiv? I ako nije, kada će doći 

do financijske krize? 

radnog dana, a izgradnja konkurentnosti 

i sektorsko restrukturiranje su 

srednjoročni ciljevi, i tako dalje). Drugo 

je siromašna analitička osnova na kojoj 

se temelje velike i umne misli i ocjene te 

prijedlozi i recepti. 

Naše poznavanje hrvatskog gospodarstva 

u najbolju je ruku skromno. To 

se tiče podataka (tako osnovni podatak 

poput vrijednosti kapitala nije javan, ne 

vode se neke bitne statistike za praćenje 

ciklusa), a nedovoljno je i raspoloživih 

ozbiljnih istraživanja. Zato se puno “govori 

napamet”, na primjer, kada netko 

ocjenjuje stope rasta ili tok i trajanje 

krize i njenu duljinu, a u pomanjkanju 

empirije prisiljeni smo na pretjeranu 

ovisnost o teoriji (pa postaje vidljivo 

često skromno poznavanje ekonomske 

teorije). Održavanju tog stanja uvelike 

kumuju i novinari jer su nedovoljno 

kritični. Nisam vidio da je neki novinar 

pitao nekog ekonomista, zavisnog ili 

nezavisnog, “kako znate?”. 

No, ovdje me zapravo zanima jedna 

implikacija navedenog prevladavajućeg 

tumačenja. U njemu poslovni ciklusi i 

recesija dolaze kao vanjski šok, uvezeni 

su i kao da Hrvatska nije dio svjetskog 

gospodarstva i svjetskog ciklusa. Ta 

pogrešna perspektiva mogla bi imati 

značajne posljedice. I površno gledanje 

podataka pokazuje da nije tako. 

Američki i hrvatski ciklusi poslije 1996. 

u priličnoj se mjeri poklapaju. Na tome 

tragu zanimljivo je vidjeti gdje bi se u 

hrvatskom gospodarstvu mogli naći 

ciklusi, osobito financijski, kakvi su uzrokovali 

Veliku recesiju. 

Velikom recesijom ekonomisti su 

bili zatečeni, ali su se sjetili da je Hyman 

Minsky ponudio jedan zabo- 

Ivo Bićanić je profesor na Ekonomskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta 


Je li stabilan 

tečaj kune koji 

uporno drži 

guverner Željko 

Rohatinski 

održiv? To je 

pitanje za milijun 

dolara 

Foto Damjan Tadić / Cropix 

ravljeni, ali upotrebljiv model financijskog 

ciklusa (zaboravljen je jer nije 

bio u matematičkoj ambalaži i mnoge 

su varijable “mekane”). Minskyjev financijski 

ciklus, koji ovdje nudim u 

Kindlebergerovom tumačenju, pokreće 

pomak, egzogeni šok dovoljno velik da 

utječe na opća ekonomska i profitna 

očekivanja. Može biti vrlo različit, ali za 

njega je važno stvaranje dovoljnog broja 

novih prilika koje vode drugoj fazi. 

Dovoljno velik pomak vodi u polet jer 

dolazi do rasta zajmova i ponude novca, 

špekulacijske kupovine se pretaču u rast 

efektivne potražnje koja se suočava s 

ograničenom ponudom što vodi rastu 

cijena i daljnjem poletu. Uspješni polet 

prerasta u treću fazu, euforiju, gdje 

špekulacijski rast cijena potiče investicije 

namijenjene preprodaji te se stvara 

klima precijenjenih stopa povrata 

u pretjeranom trgovanju te prevelikoj 

financijskoj poluzi i rastu zaduženosti. 

Razvijanje euforije vodi maniji/mjehuru, 

što je druga faza pretjeranog trgovanja 

i predstavlja još veće udaljavanje 

od makroekonomskih temelja, a predmet 

špekulacije u ovo vrijeme može biti 

različit. 

Ta neumjerenost vodi škripcu/ 

stisci jer na gornjoj granici ciklusa ulaze 

novi i vrlo raznoliki špekulanti, ali insajderi 

počinju napuštati igru te sve veći 

broj sudionika prepoznaje opasnost 

financijskih poteškoća i sumnja da će 

moći ispuniti preuzete financijske obveze. 

Počinje bijeg u novac te cijene 

prestaju rasti, a očekivanja se revidiraju 

nadolje. Ovakav razvoj događaja vodi 

preokretu/odbijanju u kojem špekulanti 

bježe iz financijskih imovina u najlikvidniji 

oblik imovina (novac) te se stvara 

odbojnost prema robama koja poprima 

obilježja stampeda. Samim time 

cijene počinju padati, a broj stečajeva 

rasti, dok banke prestaju odobravati 

kredite pa je ponuda novca nedostatna. 

To u konačnici dovodi do panike, kada 

odbijanje držanja različitih financijskih 

imovina naraste u opći bijeg u novac. 

To se nastavlja sve dok (a) cijene ne 

padnu dovoljno da akteri ne počnu opet 

držati imovinu, (b) prekine se trgovanje 

i stavlja donja granica pada cijena ili (c) 

središnja banka uvjeri aktere da ima 

dovoljno novca i povrati povjerenje. 

Panika je tako zaustavljena i stvari nakon 

nekog vremena počnu ispočetka na 

nekim novim poticajima i novom predmetu 

špekulacije. 

Ako je Hrvatska dio svjetskog 

kapitalističkog gospodarstva (doduše, 


kao minorni “igrač”, ali ipak dio globalnog 

tržišta), i u njoj bi se trebali naći 

obrisi financijskog ciklusa. Gledajući 

uvjete Minskyjevog ciklusa, uočljive 

su dvije ključne osobine. Prva je 

raširenost: moraju biti uključeni veliki 

i mali špekulanti odnosno široki slojevi 

stanovništva. Druga je vezanost ciklusa 

uz neki događaj i očekivanja. U uvjetima 

malog otvorenog gospodarstva 

trebalo bi dodati treću osobinu, a to 

je neka veza sa svijetom. Može li se u 

Hrvatskoj naći takav neki ciklus? Cijeli 

očito ne (još?). Euforija i manija oko 

dionica Ine i T-Coma nije kandidat jer 

nije bila dovoljno široka niti je došlo do 

prelijevanja u realni sektor (što ne znači 

da ne može biti dio neke panike). 

Hrvatski kandidat koji zadovoljava 

sve uvjete za financijski ciklus je politika 

fiksnog tečaja. Postoji događaj odnosno 

pomak: zadržavanje fiksnog tečaja uz 

uvjet uključenja u svjetsko gospodarstvo 

nakon 2000. godine (Tuđmanov 

režim je bio izoliran, a onda se javlja 

EU perspektiva). Pomak je uzrokovao 

novi sklop očekivanja, uključujući i 

očekivanje dobiti koji obuhvaća mnoge 

moguće sudionike. Postoji predmet 

špekulacije u obliku “klađenja” na 

održivost odabrane razine fiksnog 

tečaja. Postoji sredstvo špekulacije 

odnosno bankarski krediti uz deviznu 

klauzulu, gdje špekulanti dobivaju ako 

tečaj ostane fiksan i precijenjen. Postoji 

polet i euforija u obliku ubrzanog i sve 

većeg zaduživanja svih - stanovništva 

za stanove, aute i prečesto život iznad 

mogućnosti, poduzeća za poslovanje 

prvenstveno na domaćem tržištu, usluge 

i nerijetko uvoz, špekulanata koji 

kreditima kupuju za prodaju uz dobitak 

Veliku recesiju, osim nekoliko čudaka 

poput Nouriela Roubinija, nitko nije 

predvidio, kao ni veliku svjetsku krizu 

1929. ili raspad socijalizma 1989. 

na promjeni cijena i države za širenje 

javne potrošnje. Euforija je prerasla 

u maniju jer je došlo do pretjeranog 

zaduživnja i prezagrijanog poslovanja. 

Postoje već naznake stiske u smanjenju 

obujma zajmova i njihovog sve težeg 

otplaćivanja, te bijeg u novac uz porast 

potražnje za novcem i rastuću nelikvidnost 

svih navedenih. Do odbijanja i 

panike vjerojatno nije došlo, ali promjena 

tečaja, u obliku izbora novog sidra ili 

prijelaz na plivajući tečaj, lako ih može 

generirati. Promjena tečaja dovela bi do 

panike jer bi bilo mnogo kratkoročnih 

gubitnika, ali bi zemlja i drugi pojedinci 

bili srednjoročni dobitnici. Neki bi gubitnici 

bili mali (nemogućnost otplate 

stambenih kredita radničkih obitelji 

s djecom; to je pandan američkih bakica 

koje su s propasti fondova izgubile 

ušteđevinu za mirovinu), a mnogi bi 

bili veliki (špekulanti s jahtama i terencima 

ili pak državni liferanti; pandan 

američkih direktora investicijskih 

kuća koji su si u 2008. isplatili velike 

bonuse). Usto bi među gubitnicima bilo 

i “poštenih” poduzetnika (koji su jednostavno 

pogriješili). Postoje, dakle, sve 

okolnosti kojima promjena tečaja može 

generirati financijski ciklus i krizu. 

U hrvatskim uvjetima u pogledu 

tečajem izazvane financijske krize postoje 

još dvije zanimljivosti. Prva je pitanje 

zainteresiranih sudionika. Kako 

je održavanje tečaja pitanje ekonomske 

politike, postoje mnogi mali osobni 

pritisci prema odgađanju promjena 

tečaja, nekoj vrsti negiranja problema (i 

slijedom toga nepotrebnim društvenim 

troškovima). Ne znam, ali mislim da 

je većina onih koji o tome odlučuju ili 

stvaraju javno mnijenje zainteresirana 

za održavanje tečaja. Nema “velike 

urote” jer tu mislim na zajmove uz 

devizne klauzule zaposlenika HNB-a, 

političara, novinara i, osobito, famozne 

“struke”. Ako imam pravo, onda bi oni 

gubili promjenom tečaja, mnogi i kao 

špekulanti i jer su zaduživanjem živjeli 

iznad mogućnosti. U tom pogledu je 

zemlja makroekonomski talac mikrointeresa. 

Drugo je pitanje “za milijun dolara”: 

Je li ovaj tečaj održiv? I ako nije, kada će 

doći do financijske krize? Odgovor nitko 

ne zna zato jer se radi o ciklusu, panici i 

inherentno nestabilnim tržištima. To ne 

treba čuditi. Veliku recesiju, osim nekoliko 

čudaka i pojedinaca poput Nouriela 

Roubinija, nitko nije predvidio, kao ni 

Veliku (svjetsku) krizu 1929. ili raspad 

socijalizma 1989. Odgovor ovisi i o 

mogućnosti otplate duga, a to je tijesno 

povezano s izvozom, o prilikama za novo 

zaduživanje, zajmodavčevoj toleranciji 

spirale rastućeg duga, sposobnosti javne 

uprave da sama sebe smanji, osiromaši 

i izvlasti, o raširenosti pada cijena i, na 

koncu, o odlukama nositelja ekonomske 

politike. Za daljnju održivost tečaja 

sve se to treba posložiti i to u kratkom 

roku. U protivnom, raspadom temelja 

bi promjena tečaja bila iznuđena (lako 

moguće uz ponovni i ovaj puta uspješan 

špekulativni napad na tečaj). Vjerojatno 

bezbolnije od iznuđene promjene tečaja, 

a srednjoročno nesumnjivo korisnije, 

jest promijeniti sidro i napraviti padobran 

za male gubitnike, a špekulanti 

nek’ propadnu, to je rizik njihovog posla 

i moraju imati vjerodostojnu prijetnju 

propasti da budu ozbiljni u svom 

prevažnom poslu (izdavače Forbesa 

ovaj kraj bi osobito veselio, a možda će 

i poneki ljevičar i socijalist naglo vidjeti 

čari neoliberalizma). 

No postoji i druga mogućnost. To je 

da svijet izađe iz recesije i prijeđe u polet, 

da se nađu zajmodavci koji će financirati 

Hrvatsku i da zemlja nastavi stagnirati, 

petljati i odgađati, te da i dalje ostane na 

stazi loše ravnoteže i vrlo spore konvergencije. 



predviđanja 

Optimizam 

bez pokrića 

Vlada nije u stanju napraviti ni ozbiljniji rebalans proračuna, ali je 

zato ‘sigurna’ da će aktualna ekonomska politika uskoro pronaći 

izlaz i izbaviti nas iz krize / Mario Gatara 

isključivo na leđima poreznih obveznika, 

nije bio u stanju ponuditi ni Barack 

Obama na vrhuncu predizborne kampanje. 

Iz perspektive domaćih političara 

na vlasti, čaša nikad nije poluprazna. 

Kao da su ispali iz kakvog Monty Python 

serijala, mantrajući onu poznatu “always 

look on a bright side of life”, najviši 

državni dužnosnici promatračima sustavno 

serviraju optimistično intonirane 

procjene i prognoze, koliko god se one 

prije njih pokazale neutemeljenima i 

promašenima. Uzimajući to u obzir, 

bilo je posve iluzorno očekivati drukčije 

reakcije državne administracije na preliminarnu 

procjenu Državnog zavoda 

za statistiku, prema kojoj je kontrakcija 

domaćeg gospodarstva (na godišnjoj 

razini) u drugom kvartalu iznosila 

6,3%. 

Nekoć davno, još u prošlome 

stoljeću, Alan Greenspan je iskovao frazu 

“iracionalni optimizam”, aludirajući 

na pomahnitale investitore koji su sustavno 

ignorirali fundamente (i povijesne 

lekcije) grozničavo kupujući dionice 

high-tech kompanija ma kako one u stvarnosti 

bezvrijedne bile. Korist iz cijele 

priče izvukla je tek nekolicina sretnika, 

a ogromnoj većini ulagača se to obilo o 

glavu, nakon čega je spomenuta fraza 

polako utonula u zaborav. I premda se 

čini da su nepopravljivi optimisti u jeku 

globalne krize postali prava ugrožena 

vrsta, opstanak rijetkih oaza optimizma, 

čini se, ništa ne može dovesti u pitanje. 

Uzmimo za primjer predstavnike 

hrvatskih vladajućih struktura. Toliko 

duha i nepokolebljive vjere u 

bolju budućnost, ukorijenjene samo i 

Činjenica jest da taj rezultat predstavlja 

blagi pomak u odnosu na -6,7% 

iz prvog kvartala, no tu je ujedno i 

početak i kraj argumentima koji bi 

poduprli optimizam kojim su dočekane 

svježe brojke. Jer, osim što je još uvijek 

prilično neizvjesno kakav će oblik poprimiti 

kriza u razvijenim zemljama, 

Hrvatska je u daleko nepovoljnijem 

položaju, ovisna o vanjskim faktorima, 

k tome lišena političke volje i manevarskog 

prostora da na krizu odgovori 


predviđanja 

inicijativom i potezima dostojnima 

odgovorne vlasti. Vlada nije u stanju 

napraviti ni iole ozbiljniji rebalans 

proračuna, ali je zato “sigurna” da će 

aktualna ekonomska politika u skorije 

vrijeme pronaći svjetlo na kraju tunela 

i izbaviti nas iz krize. 

No umjesto opisnih ocjena i subjektivnih 

dojmova podložnih različitim 

interpretacijama, konkretne brojke ne 

ostavljaju mjesta nedoumicama. I pritom 

se najprije valja prisjetiti gorljivog 

licitiranja državnih dužnosnika (od 

bivšeg premijera naniže) prognozama 

gospodarskog rasta za ovu godinu, 

koje su još krajem prošle godine nosile 

- pozitivan predznak. Doista, riječ 

je o promašaju epohalnih razmjera. U 

međuvremenu je postalo jasno kako je 

taj optimizam posve deplasiran, pa su i 

u Vladi, vadeći najzad glavu iz pijeska, 

bili prisiljeni na negativne revizije široj 

javnosti namijenjenih očekivanja i 

predviđanja, da bi u konačnici (barem 

zasad) ta razglabanja presjekao ministar 

Šuker, ustvrdivši kako će minus u ovoj 

godini iznositi oko 5%. 

Revidirane prognoze 

Q2 2009. Q3 2009. Q4 2009. 2009. 2010. 

ALEN KOVAČ -5,30 -4,75 -3,75 -5,50 0,20 

Erste & Steiermärkische Bank (-4,50) (-3,00) (-4,80) 

HRVOJE STOJIĆ -5,90 -5.80 -5,40 -6,00 -1,90 

Hypo Alpe-Adria-Bank -(5,50) (-3,40) (-5,00) (-1,00) 

IVANA JOVIĆ -5,60 -4,50 -3,50 -5,50 0,00 

Privredna banka Zagreb (-5,20) (0,50) 

ZDESLAV ŠANTIĆ -4,20 -4,60 -4,40 -5,50 0,00 

Raiffeisenbank Austria (-5,50) (-2,90) (-4,50) (0,40) 

GORAN ŠARAVANJA -5,80 -4,60 -2,50 -4,90 -0,20 

Zagrebačka banka 

MEDIJAN -5,60 -4,60 -3,80 -5,50 0,00 

NAJBOLJI scenarij -4,20 -4,50 -2,50 -4,90 0,20 

NAJGORI scenarij -5,90 -5,80 -5,40 -6,00 -1,90 

PROSJEK -5,40 -4,90 -3,90 -5,50 -0,40 

Baš tada, otprilike u isto vrijeme, 

objavili smo prognoze pet domaćih 

analitičara, s brojkom od -4,9% kao 

središnjom vrijednošću, ali uz napomenu 

kako su negativne revizije ne 

samo vjerojatne, već sasvim izvjesne 

(ako ne i neminovne). Bilo je to krajem 

srpnja, da bi u rujnu državni statističari 

izašli s preliminarnim podacima i 

brojkom od -6,3% za drugi kvartal, 

premašivši još jednom predviđanja anketiranih 

analitičara. U ta dva mjeseca, 

neke su prognoze doista doživjele reviziju, 

čime se i ukupna slika izmijenila 

te konsenzus sada izgleda ponešto 

drugačije. U odnosu na srpanjske prognoze, 

očekivani je minus za ovu godinu 

pomaknut sa 4,9% na 5,5%, dok se za 

iduću godinu, umjesto skromnog rasta, 

sada očekuje - nula. 

Svega dvije ankete nipošto nisu 

odgovarajuća osnova za donošenje 

dalekosežnijih zaključaka, ali dva detalja 

ipak zavrjeđuju da ih se uzme u 

obzir. Promatramo li stvari iz pers- 

Nove revizije predviđaju još veću kontrakciju 

domaćeg gospodarstva u ovoj godini 

pektive početnih prognoza (službene 

procjene Banskih dvora da i ne spominjemo), 

domaći su analitičari još uvijek 

vrlo pesimistični, jer njihove revizije 

i dalje nose negativan predznak (a 

u bližoj budućnosti po tom pitanju ne 

treba očekivati nikakve promjene). No 

usprkos pesimizmu, u oba su navrata 

donekle podcijenili intenzitet krize. Ili 

precijenili “razinu imuniteta” domaćeg 

gospodarstva, što bi vjerojatno bila korektnija 

konstatacija. Bilo kako bilo, 

opisana kombinacija nikako ne sluti na 

dobro. 

Primjerice, umjesto očekivanih 

6,2%, minus je u prva tri mjeseca ove 

godine iznosio spomenutih 6,7%, a 

potom je, umjesto očekivanih 5,6% 

I prvi i drugi kvartal bili su lošiji od 

očekivanja analitičara 

(središnja vrijednost prikupljenih projekcija), 

u drugom kvartalu zabilježen 

pad od 6,3%. Nadalje, za razliku od 

prvog kvartala, kada je najgori scenarij 

podrazumijevao pad od 7,4%, za 

drugi se kvartal najgorim scenarijem 

najavljivao pad od 5,9% što je, barem 

prema preliminarnoj procjeni državnih 

statističara, (opet) nadmašeno. Srpanjska 

je anketa fiksirala najgori scenarij 

za ovu godinu na 5,2%, a samo dva 

mjeseca kasnije konsenzus analitičara 

već signalizira pad od 5,5% (na razini 

brojke koju je nedavno spomenuo guverner 

Rohatinski), dok je donja granica 

očekivanog raspona pomaknuta na 

6%. Nije ni čudo što se za iduću godinu 

očekuje stagnacija. I to u najboljem 


predviđanja 

slučaju, kako će off-the-record ustvrditi 

neki od analitičara, najavljujući već i 

nove revizije nakon što svjetlo dana 

ugleda okvirni prijedlog proračuna za 

iduću godinu. A pored tako negativnih 

tonova doista je teško pronaći opravdanje 

za optimizam. Jer sva je manje šanse 

da 2010. bude “godina oporavka”, kako 

je bez imalo zadrške još uvijek etiketiraju 

Vladini dužnosnici. Na to moraju 

računati predstavnici korporativnog 

sektora, uzimajući u obzir sve specifične 

nuspojave ekonomske krize, od gorućeg 

problema nelikvidnosti i visokih kamatnih 

stopa, do neučinkovitog državnog 

aparata od kojeg ne treba očekivati iole 

značajniji stimulans. 

Sve to (ali i puno više) nameće se 

kao zaključak svježih prognoza, i u velikoj 

mjeri odudara od Banskih dvora 

koji ovih dana pršte od optimizma. I 

stoga valja postaviti jedno vrlo jednostavno 

pitanje: tko ima veći kredibilitet? 

Komu vjerovati? Zbog niza razloga koje 

je izlišno nabrajati, u razvijenom svijetu 

tržišnog gospodarstva egzaktne prognoze 

(barem nominalno nepristranog) 

privatnog sektora uvijek imaju veću 

težinu od ovih drugih (proizašlih iz 

pera državnih službenika), a tome valja 

pridodati i očajan track-record potonjih 

(ruku na srce, Hrvatska u tome nije osamljen 

primjer). Koliko li su samo puta 

istupi domaćih državnih dužnosnika 

bili temeljeni isključivo na pukoj demagogiji, 

u potpunosti lišenoj bilo kakvih 

argumenata, nudeći tek iluzije bez 

čvrstog dodira sa stvarnošću? I kakvi 

uopće rezultati stoje iza vladajuće garniture 

(i ne samo ove, već i svih prije 

nje)? Sjednice Ekonomskog vijeća i 

rasprava o anti-recesijskim mjerama 

upitnih ciljeva i učinaka (čija je implementacija 

ionako „na čekanju“), pretvorili 

su se u pravu šaradu iz koje će 

samo rijetki izvući nekakvu korist, dok 

je domaće gospodarstvo, kao i do sada, 

prepušteno samo sebi. Nije li to i više 

nego dovoljan argument da se novi val 

optimizma vladajuće garniture dočeka s 

odgovarajućom dozom skepse? 

U potrazi za 

oporavkom 

Depresivne je ocjene polako zamijenio 

rezervirani optimizam, učinivši monetarne 

vlasti prilično nervoznima. Ono što slijedi 

velika je nepoznanica, a pogrešni potezi 

mogu vratiti stvari na početak. Ili još niže 

/ Mario Gatara 

Optimistične najave, pa makar prošarane i opreznim 

tonovima ili pokojom pesimističnom prognozom malobrojnih 

skeptika, posljednjih tjedana ne silaze s usana svjetskih 

uglednika. “Svijet se polako oporavlja od najveće 

ekonomske krize u posljednjih osamdeset godina”, zadovoljno 

su već konstatirali mnogi znani i neznani, istinski i 

samoprozvani autoriteti, hvaleći brze reakcije monetarnih 

vlasti, naknadno usklađene s odgovarajućim instrumentima 

fiskalne politike. Hrabar “policy mix”, koji će ujedno 

poslužiti i kao test usvojenih lekcija iz moderne povijesti, 

uistinu je donio zaokret koji se u određenoj mjeri već uočava 

i na grafikonu. U priopćenju FOMC-a nakon sastanka u 

kolovozu stoji kako se ekonomska aktivnost “ispravlja” 

(ili uspravlja, sukladno grafičkom prikazu), a situacija na 

financijskim tržištima “i dalje popravlja”. Uz odgovarajuću 

dozu opreza, slično su intonirani i brojni javni nastupi 

predstavnika monetarnih vlasti zemalja skupine G7. 

No je li usporavanje pada - jer zapravo je to sve što smo 

dosad imali prilike vidjeti (statistika je u tom smislu neumoljiva) 

- uistinu i potvrda skorog završetka zastrašujuće 

ekonomske krize? Dužnosnici središnjih banaka s obje 

strane Atlantika (a oni u globalnoj krizi igraju vodeće role), 

koliko god zazirali od inflatorne spirale, još uvijek nisu 

skloni nikakvim drastičnim zaokretima. Iako se sasvim 

sigurno osjećaju nelagodno promatrajući bujanje likvid- 


Foto Bloomberg News 

Jean-Claude Trichet, Angela 

Merkel i Axel Weber imali 

su puno toga za “pretresti” 

Brojke tek trebaju potvrditi oporavak koji se 

zasad najjasnije nazire u SAD-u 

nosti i drastičan rast ponude novca, te 

grozničavo sastavljaju strategiju kojom 

bi u vrlo kratkom periodu apsorbirali 

višak likvidnosti u sustavu (a rast inflacijskih 

pritisaka sasjekli u samome 

začetku), kreatori monetarne politike 

povlačenje zasad još uvijek ne drže kredibilnom 

opcijom. Krhak gospodarski 

oporavak u ovome trenutku vjerojatno 

ne bi preživio naprasno uskraćivanje 

monetarnog i fiskalnog stimulansa, i to 

je zapravo glavni razlog zbog kojeg se 

brojni ekonomisti još uvijek poigravaju 

s mogućim izgledom recesije, nudeći 

povremeno i prilično “kreativne” vizije 

razvoja događaja. 

Od potencijalnih scenarija, W oblik 

krivulje još se uvijek može pohvaliti velikim 

brojem poklonika koji drže kako će 

nakon pozitivnih učinaka povećane javne 

potrošnje uslijediti novi pad jednako 

katastrofalnih proporcija kao i onaj prije 

njega. U tom kontekstu valja promatrati i 

izjavu Axela Webera, guvernera Bundesbanke, 

koji je nedavno izrazio sumnju 

kako pojačana likvidnost u financijskom 

sustavu sama po sebi može riješiti problem 

gospodarskog oporavka, identificirajući 

nisku razinu kreditne aktivnosti banaka 

kao primjer ograničenog utjecaja instrumenata 

monetarne politike. 

Odnedavna se spominje i 

“trostruko U”, Albert Edwards (Societe 

Generale) je svoje lipanjske prognoze 

uobličio u armensko slovo K, a Hans 

Redeker (BNP Paribas) se, baš kao i njegovi 

kolege u Bank of America, poslužio 

matematičkim znakom korijena. Naravno, 

svi se oni pokušavaju distancirati 

od ostalih (možda i zgrabiti svojih 

pet minuta slave), no svejedno djeluje 

uznemirujuće činjenica kako svi ti novi 

simboli koji se pokušavaju ugurati u potencijalnu 

“abecedu recesije” podrazumijevaju 

novi pad ili u najboljem slučaju 

podužu fazu anemičnog gospodarskog 

rasta. Jer mahnito trošenje sredstava 

poreznih obveznika ne može se nastaviti 

unedogled. Warren Buffett upozorava 

kako je američka fiskalna politika zašla 

na neistraženi teren i “administracija 

će se vrlo skoro morati pozabaviti tim 

problemom, svodeći izdatke na razinu 


predviđanja 

Prodaja postojećih stambenih objekata 

napokon signalizira oporavak tržišta 

Nakon najniže razine u posljednjih 26 godina, 

živnuo je i njemački IFO indeks 

Ben Bernanke 

možda djeluje 

spokojno, no 

malo tko bi 

poželio takvu 

odgovornost 

o kojoj će tek 

povijest moći 

suditi 

prihoda”. “Kakav god oporavak bio, gospodarstvo 

samo nipošto nije u stanju 

dovesti javne financije u ravnotežu”, 

upozorava Buffett, i upravo bi to mogao 

biti okidač nove kontrakcije. Većina 

ulagača na Wall Streetu zasad veću pozornost 

ipak pridaje signalima živosti 

na američkom tržištu nekretnina ili pak 

optimizmu kojim su na Starom kontinentu 

oboružani predstavnici korporativnog 

sektora. Uostalom, već i prognoze 

američkog gospodarskog rasta u trećem 

kvartalu djeluju obećavajuće, nudeći 

pozitivan predznak, čime bi se recesija 

mogla svesti na “samo” četiri kvartala 

uzastopnog pada. 

Ako je tržište nekretnina proteklih 

mjeseci bilo najvažniji pokretač pozitivnog 

trenda na Wall Streetu, euforiju na 

domaćem tržištu kapitala u prvoj polovici 

rujna raspirivao je najavljeni nastavak 

pregovora o članstvu u Europskoj uniji. 

No ovo potonje posve je nemoguće kvantificirati, 

a usto i nazrijeti kratkoročne 

koristi tako dugotrajnog procesa. Tempo 

pregovora s Europskom unijom teško 

da može donijeti bilo kakav konkretan 

ekonomski impuls posrnulom domaćem 

gospodarstvu, te se za ocjenu ekonomske 

aktivnosti valja okrenuti drugim, konvencionalnim 

indikatorima. 

Odmah valja odbaciti lagging indikatore, 

poput brojki s tržišta rada, 

čiji se značaj svodi na puku evidenciju, 

jer tek s odgodom potvrđuju već 

uočeni smjer i intenzitet ekonomske 

aktivnosti. Zbog hrvatskih specifičnosti, 

neuređenog tržišta i nepostojanja pouzdanih 

indikatora aktivnosti i kretanja 

cijena, nema previše koristi ni od tržišta 

nekretnina, koje inače puno govori o dva 

bitna čimbenika aktualne krize. Prvi su 

građani, odnosno, njihovi apetiti u izravnoj 

vezi s krizom, a drugi su banke i, 

ovisno o ekonomskoj aktivnosti u zemlji, 

njihova averzija spram rizika, koja se 

očituje rastom ili, što je već neko vrijeme 

slučaj, padom kreditne aktivnosti. Dodatni 

je problem neredovito ažuriranje 

statističkih podataka, koje u pojedinim 

slučajevima statistiku čini posve neupotrebljivom, 

poput, primjerice, dinamike 

punjenja državnog proračuna 

i inih podataka Ministarstva financija, 

koji pristižu s vremenskim odmakom i 

od nekoliko mjeseci. 

U takvim okolnostima prilično je 

nezahvalno tražiti kredibilne pozitivne 

signale. Da će oporavak, kako je ustvrdio 

guverner Hrvatske narodne banke, “biti 

spor i dugotrajan“, u to nema nikakve 

sumnje, no tajming oporavka još uvijek 

je velika nepoznanica. Odgovor na te 

nedoumice, a imajući u vidu strukturu i 

ključna obilježja domaćeg gospodarstva, 

pokušali su dati anketirani analitičari, 

davši se u potragu sa statistikom koja 

bi mogla poslužiti kao relativno pouzdana, 

k tome i rana najava gospodarskog 

oporavka. Zaokret, a potom i pozitivno 

očitanje odabranih indikatora, kada 

do toga dođe, mogli bi se protumačiti 

Iz mnoštva često neupotrebljive statistike 

valjalo bi izdvojiti indikatore koji su u 

stanju potvrditi oporavak već u ranoj fazi 

kao “svjetlo na kraju tunela”. Možda i 

to još uvijek bude nedostatno da oporavak 

napokon proglasimo sigurnim i 

“neizbježnim”, ali je svakako neusporedivo 

bolje od ispraznog lupetanja kakvim 

nas, najčešće bez ikakvih argumenata, 

posljednjih mjeseci obasipaju. 



Teza kako Hrvati žive iznad svojih mogućnosti mnogima se do prije 

godinu-dvije činila posve neshvatljivom, no sada je vjerojatno svima jasno 

na što se odnosila ta opaska. Postalo je to očito i puno prije no što smo 

nedavno objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku zadovoljili 

kriterije i tehničke definicije recesije (podrazumijeva kontrakciju bruto 

domaćeg proizvoda dva kvartala uzastopno). Dostupni izvori financiranja 

hrvatskim su građanima učinili život lakšim, osiguravajući istodobno stabilan 

dotok kisika i korporativnom sektoru. Međutim, globalna kreditna kriza 

bitno je poskupila inozemne izvore financiranja, a nelikvidnost je ponovno 

postala jedan od gorućih problema domaćeg gospodarstva. 

I tu zapravo sve počinje. Prekinut dotok svježeg kapitala izazvao je 

Dinamika kretanja ukupnih kredita privatnog 

sektora sve je “tanja” 

drastičan pad potrošnje i investicija te imobilizirao 

aktivnost potrošača i svezao ruke državnom aparatu, 

iznjedrivši u konačnici drastičan pad BDP-a. Pritom 

je proces usporavanja kreditne aktivnosti išao u dva 

smjera - potencijalni korisnici kredita, suočeni s neizvjesnim 

perspektivama, ne odlučuju se olako prihvatiti 

nove obveze, dok banke, pokušavajući zaštititi svoje 

bilance, stavljaju veći naglasak na upravljanje rizicima, 

primjenjujući strože uvjete kreditiranja, uz nezaobila- 

hrvoje stojić | hypo banka 

Kreditna aktivnost privatnog sektora 

zan rast kamatnih stopa. 

No kako se ništa neće promijeniti preko noći, 

kreditna aktivnost privatnog sektora ostaje jednim 

od temelja ekonomske aktivnosti, a time i jedan od 

pouzdani(ji)h indikatora preokreta, odnosno gospodarskog 

oporavka. 

Foto Vjekoslav Skledar / Cropix 

Krediti stanovništvu na godišnjoj razini jedva 

bilježe pozitivne promjene 


Nijedan indikator sam po sebi nije u stanju najaviti preokret ili krupnu 

promjenu trenda, no ako su kretanja u maloprodaji na neki način sintagma 

beznadnog modela koji je neslavno propao (makar drugoga još uvijek 

nemamo), onda bismo u potrazi za signalima oporavka morali gledati i u 

drugome smjeru, nadajući se pozitivnom utjecaju eksternih faktora. Logičan 

bi odabir u tom slučaju bila kretanja u sektoru industrije, koja u određenoj 

mjeri ovise i o zbivanjima na globalnoj razini. 

Nažalost, krvna slika industrijskog sektora već na prvi pogled djeluje 

prilično loše, što se uz ostalo može objasniti i gomilanjem neprodanih zaliha, 

koje su uvjetovale pad industrijske proizvodnje. Zabrinjava i činjenica 

kako početak negativnog trenda u segmentu industrijske proizvodnje 

Industrijska proizvodnja se naizgled stabilizirala, 

ali u - dubokome minusu 

ivana jović | privredna banka 

Industrija je rano 


(prema kriteriju godišnje promjene) datira još iz prve 

polovice 2007. godine i traje već pune dvije godine. 

Razlika je samo u tome što su vrijednosti (izražavajući 

promjene na godišnjoj razini), usprkos negativnom 

trendu, do druge polovice 2008. godine još uvijek tavorile 

na pozitivnom teritoriju (na djelu je bilo kontinuirano 

topljene evidentiranih stopa rasta), da bi krajem 

prošle i početkom ove godine počele bilježiti drastičan 

minus, opasno se približivši dvoznamenkastim stopama 

pada. 

Posljednjih nekoliko mjeseci uočava se određena 

stabilizacija, no to u ovom slučaju tek znači kako se 

kriza u industriji (zasad) nije dodatno produbila. 

Međutim, niti to nije scenarij koji bismo trebali olako 

isključiti, u prvom redu zbog mogućeg smanjenja 

proizvodnih kapaciteta u pojedinim industrijskim 

granama najteže pogođenima krizom (poput tekstilne, 

drvne industrije), ili pak izglednim restrukturiranjem 


Foto Goran Mehkek / Cropix 

(brodogradilišta). Zbog toga se, prema 

procjenama Gorana Šaravanje, u ovoj godini 

očekuje pad industrijske proizvodnje 

od oko osam posto, što je ipak nešto manje 

od 10 posto minusa zabilježenog u prvih 

sedam mjeseci ove godine. Na određena 

poboljšanja upućuju i nešto manji minusi 

na mjesečnoj razini zabilježeni u drugom 

i trećem kvartalu, premda pritom valja 

napomenuti kako su mjesečni pomaci industrijske 

proizvodnje posljednji puta nosili 

pozitivan predznak još početkom prošle 

godine. 

Varljiva stabilizacija ili “cementiranje” 

negativnih vrijednosti uobličenih 

značajnim minusima u odnosu na isto 

razdoblje prošle godine u posljednjih su 

nekoliko mjeseci vidljivi i u prerađivačkoj 

industriji (koja, uostalom, čini oko 80 

posto ukupne industrijske proizvodnje). 

S druge strane, nove narudžbe za industriju, 

vrlo koristan indikator ekonomske 

aktivnosti prema mišljenju Ivane Jović, sre- 

goran šaravanja | zaba 

reagirala na krizu 

dinom godine (u odnosu na isto razdoblje 

lani) zabilježile su pad od čak 30 posto, ne 

nudeći previše razloga za optimizam. 

No zato bi valjalo obratiti pozornost 

na činjenicu da je industrija, promotrimo 

li nešto pažljivije kretanje krivulja na 

priloženim grafikonima, postala žrtvom 

krize u vrlo ranoj fazi. Uzimajući u obzir 

iznimno teško stanje u sektoru i pojedinim 

granama industrije, za takav je razvoj 

događaja teško svaliti svu krivicu na 

globalnu krizu. No jednako tako bi industrija 

i među prvima mogla reagirati i na 

pozitivne impulse iz inozemstva (kao implikacija 

masivnog fiskalnog i monetarnog 

stimulansa), odnosno, poslužiti kao najava 

preokreta koji će za sobom povući i ostale 

segmente gospodarstva. 

Prerađivačka industrija dijeli sudbinu gospodarstva, a narudžbe bilježe zastrašujući pad 



impresivne stope rasta, čak i u tako dinamičnom 

okruženju kakav je prostor ‘s onu stranu Željezne 

zavjese’. 

No ono čime se Hrvatska ipak razlikuje od 

većine (naprednijih) zemalja bivšeg komunističkog 

bloka bio je izostanak korjenitih reformi koje bi 

promijenile nepovoljnu i na duži rok neodrživu 

strukturu domaćeg gospodarstva. Zbog toga je, 

slaže se Alen Kovač, dinamika potrošnje (p)ostala 

ključna determinanta ekonomske aktivnosti, 

uvelike ograničavajući potencijal rasta BDP-a, u 

najvećoj mjeri uvjetovan dostupnim izvorima financiranja 

te podložan utjecaju vanjskih šokova. 

Nažalost, nepovoljna struktura BDP-a nedvojbeno 

će utjecati i na (sporiju) dinamiku gospodarskog 

oporavka, za razliku od izvozno orijentiranih 

zemalja koje će puno prije, a potom 

vjerojatno i znatno većim intenzitetom moći 

Zdeslav Šantić | Raiffeisenbank 

Aktivnost potrošača 

iskoristiti kombinaciju fiskalnog i monetarnog 

stimulansa razvijenih zemalja. U tom kontekstu 

Šantić navodi primjer nabrzinu osmišljenog sustava 

poticaja za kupnju automobila u Njemačkoj, 

Francuskoj i Italiji, zamišljenog kao jedna od 

mjera oživljavanja domaće autoindustrije, a koji bi 

se u značajnoj mjeri trebao odraziti i na kretanje 

industrijske proizvodnje u bliskom susjedstvu, 

poput Slovačke i Poljske. 

Domaća potrošnja, financirana velikim dijelom iz novih zaduženja, 

proteklih je godina nedvojbeno bila jedan od najvažnijih generatora 

ekonomske aktivnosti u zemlji, pruživši značajan doprinos ostvarenim 

stopama gospodarskog rasta. Najjednostavnije rečeno, rast 

se temeljio (a državni proračun punio) na krilima bujajuće prodaje 

automobila i nekretnina, te skupim infrastrukturnim projektima u 

produkciji javnog sektora. Ništa neobično, prvi je komentar Zdeslava 

Šantića. “Riječ je o posve uobičajenom modelu, karakterističnom upravo 

za tranzicijske zemlje u početnoj fazi otvaranja tržišta, tijekom 

koje dolazi do povećanog priljeva inozemnog kapitala“, kaže Šantić, 

naglašavajući kako je upravo time Hrvatska proteklih godina bilježila 

Domaća potrošnja kao ključan segment 

bruto domaćeg proizvoda 


Promjena dosadašnjeg modela 

je očito nužna, no provođenje strukturnih 

reformi (i povećanje potencijala 

rasta) dugotrajan je proces koji 

u bliskoj budućnosti ništa ne može 

promijeniti na stvari. Budući da smo na 

neki način zaglavili s postojećim obrascem, 

nepovoljni trendovi na tržištu 

rada (obilježeni rastom stope nezaposlenosti), 

potom i povećanje poreza na 

dodanu vrijednost i trošarina te “krizni 

porez”, negativno će se odraziti na (realni) 

raspoloživi dohodak, a u konačnici 

i na aktivnost potrošača. Pridodamo li 

tome očekivani pad kreditne aktivnosti 

banaka, a pritom valja imati na umu da 

su dostupni (i relativno jeftini) izvori financiranja 

bili ključni pokretač uzlazne 

Pad prometa u trgovini na malo otkriva 

razmjere uzmicanja potrošača 

potrošnje, hrvatska Vlada sada praktički 

djeluje “vezanih ruku”, ubirući “plodove” 

pogrešne ekonomske politike. 

Zbog svega toga, aktivnost potrošača 

bit će ključan faktor oporavka, a pritom 

kao logičan indikator priželjkivanih 

promjena figurira promet u trgovini na 

malo. Oporavak potonjeg indikatora, 

suglasni su i Šantić i Kovač, “implicirao 

bi stabilizaciju osobne potrošnje, ali i 

ekonomske aktivnosti u cjelini, te može 

poslužiti kao relativno pouzdan signal 

zaokreta i toliko priželjkivane promjene 

negativnog trenda”. 

Alen kovač | erste banka 

ključna za oporavak 

krivulje domaće potrošnje, te vrlo upitnu 

izvedbu financijskih tržišta (raspoloživi 

je dohodak evidentno uvećan i rastom 

cijena dionica i nekretnina), u ovome je 

trenutku još uvijek teško nazrijeti bilo 

kakav oporavak. Štoviše, negativan utjecaj 

“defenzivnog” nastupa potrošača, 

suočenih s neizvjesnom budućnošću, 

mogao bi neutralizirati i pozitivne momente, 

koji bi se, zahvaljujući oporavku 

razvijenih zemalja, u prvome redu 

trebali manifestirati kroz izvozne sektore 

poput turizma. 

Prognoze o kontinuiranom padu 

aktivnosti potrošača, koji bi se mogao 

protegnuti i na veći dio iduće godine, 

nipošto ne opravdavaju optimistične interpretacije, 

a kao dodatni uteg u cijeloj 

priči djelovat će i ograničeni manevarski 

prostor u sferi fiskalne politike. Za razliku 

od razvijenih zemalja koje su pribjegle 

upravo povećanju javne potrošnje 

kako bi “stimulirale“ krivulju osobne 

Foto Goran Mehkek / CROPIX 


Col Fisher 

Ulažite u fosilna 

goriva 

U SAD-u 89 posto električne energije dolazi iz tri 

izvora: ugljena, prirodnog plina i nuklearnih goriva. 

I to se u idućih desetak godina neće bitnije izmijeniti 

Recentna kolumna Richa Karlgaarda 

na temu energije, te 

Waxman-Markeyjev zakon 

o trgovini emisijama štetnih 

plinova, trebali bi postati obvezno štivo 

za sve učenike i studente. Odrasli bi kao 

uvjet za glasovanje trebali dokazati da 

su štivo pročitali. Kolumna je savršeno 

ocrtala grubu realnost obnovljivih izvora 

energije. Ako želite da vaš klima-uređaj 

radi i 2014. godine, ostaje vam nadati se 

kako će do tada biti izgrađeno i pušteno 

u pogon još elektrana na fosilna goriva. 

Vožnja u Tesla Roadsteru na 

električni pogon zvuči ekološki čisto, zar 

ne? No zapravo se vozimo zahvaljujući 

fosilnim gorivima i trošimo mješavinu 

koja se sastoji od 49 posto ugljena, 21 

posto prirodnog plina, 20 posto nekog 

od radioaktivnih elemenata i još jako 

malo toga. Vjetroelektrane? Ma kakvi! 

Kako ćemo voziti Teslu bez fosilnih goriva? 

Nećemo. Kako će zemlje u razvoju, 

s kombiniranim bruto domaćim proizvodom 

ionako većim od američkoga, i 

dalje rasti bez fosilnih goriva? Nikako. 

Nuklearna bi energija mogla osigurati 

dobar dio naših potreba (i zaštititi 

atmosferski omotač, ako vjerujete teoriji 

globalnog zagrijavanja). Ako Francuzi 

na taj način mogu sigurno i “čisto” 

proizvoditi 70 posto električne energije, 

možemo i mi. Međutim, mnogi od protivnika 

fosilnih goriva gorljivo se protive 

većem udjelu nuklearnih elektrana. 

Trenutačno se razmatra mogućnost 

građenja povećeg broja, ali na kraju će 

samo nekoliko njih doista i proraditi . 

A to mi govori ulaganja u dionice 

energetskog sektora trebalo podebljati. 

To znači da bi najmanje 12 posto portfelja 

uloženog u dionice trebalo biti u 

kompanijama energetskog sektora, a kod 

većine njih okosnica poslovanja trebala 

bi biti upravo fosilna goriva. Evo i nekih 

koje mi se u ovom trenutku sviđaju. 

Među američkim tvrtkama koje 

proizvode naftu i prirodni plin, ističu se 

četiri: Apache, Chevron, Hess i Marathon 

Oil. Apache ima veliki potencijal 

rasta inozemnih operacija. Kod Chevrona 

volim i kvantitetu i kvalitetu. Hess 

ima kvalitetnu paletu projekata, a Marathon 

Oil niske troškove proizvodnje bez 

premca. Sve su to vrlo dobre kompanije 

čije bilance i cash-flow mogu izdržati velike 

fluktuacije cijena energenata. 

Među inozemnim favoritima je Repsol. 

Španjolska kompanija raspolaže sa 

strateško ulaganje 

2,3 milijarde barela dokazanih rezervi 

(dva barela po dionici), uz proizvodnju 

od milijun barela dnevno. Problem bi 

mogla predstavljati činjenica kako je 

znatan dio operacija smješten u politički 

nestabilnim zemljama Latinske Amerike. 

Ali s rastom životnog standarda raste i 

srednja klasa, pridonoseći političkoj stabilnosti, 

te u konačnici i valuaciji kompanije. 

Dionicama Repsola trguje se po 

knjigovodstvenoj vrijednosti i na razini 

40 posto prihoda, uz forward P/E 10 te 

dividendni prinos od 4,8 posto. 

Naizgled još manje atraktivan 

je kolumbijski Ecopetrol. Spomen 

Kolumbije većinu asocira na drogu i umorstva. 

Međutim, Bijela kuća podržava 

(i podržavat će) Kolumbiju, a vlada pod 

kontrolom drži 90 posto Ecopetrola. 

S upola nižom proizvodnjom od Repsola, 

ali i većim rezervama (1,4 milijarde 

barela) u odnosu na prihode te gotovo 

identičnim P/E indikatorom i dividendnim 

prinosom kao i Repsol, doima se 

kvalitetnom investicijom. 

U rujnu prošle godine preporučio 

sam Cameron International na 43 dolara, 

a potom ponovo kada je cijena pala 

na 21 dolar. Cameron je poslove proširio 

na 100 zemallja i proizvodi specijalnu 

opremu za sektor eksploataciju nafte. 

Trenutačno se tim dionicama trguje uz 

Potrošači gladni energije povećavat 

će potražnju za fosilnim gorivima. 

Podebljajte ulaganja u energetski sektor 

P/E 18 te forward P/E 10, i sigurno će 

profitirati pojačanom potražnjom za fosilnim 

gorivima. 

CGG Veritas obavlja geofizička 

istraživanja i analize otkrivenih nalazišta 

nafte i ako potražnja za fosilnim gorivima 

poraste, rast će i potražnja za uslugama 

francuske kompanije. Ipak, tim se dionicama 

trguje na samo 80 posto knjigovodstvene 

vrijednosti, 80 posto godišnjih 

prihoda (oko 3,7 milijardi dolara) i uz 

P/E 12 u odnosu na očekivanu dobit za 

ovu godinu. 


azgovor s bankarom 

Čovjek od rizika 

Markus Ferstl razbija lošu hipoteku 

koju je njegova banka naslijedila 

iz rane faze svojeg poslovanja u 

Hrvatskoj / Viktor Vresnik 

Nisam čovjek od brojki, moja je specijalnost rizik. Upravljanje rizikom. Brojke 

ostavljam Hrvoju”, sa smijehom je najavio smjer razgovora Markus Ferstl, predsjednik 

Uprave hrvatske Hypo-Alpe-Adria-Banke. Hrvoje o kojemu govori je 

Hrvoje Stojić, šef HAAB-ova analitičkog tima i proteklih godina vjerojatno najcitiraniji 

mladi ekonomist u Hrvatskoj, koji je sredinom mjeseca svojim prilično 

mračnim prognozama za sljedeću godinu privremeno ohladio optimističke 

naslove u hrvatskom tisku. 

Bankari svugdje u svijetu prilično zaziru od medija. Riječi se, kažu, često izvrću, 

a pogrešno protumačene nekim su bankama znale odnijeti milijune. Takav nedavni 

“dvostruki” prikaz rezultata Hypo Group Alpe Adria nije usrećio upravu Hypo 

banke u Zagrebu, ali klijenti su, kaže Ferstl, srećom bili upoznati s činjenicama i 

nije bilo negativnih reakcija. Nije riječ o Stojićevim tamnim prognozama (koje 

ipak najavljuju izlazak iz recesijskog mraka, samo nešto kasnije od ostalih), riječ 

je o polugodišnjim rezultatima banke koji, ovisno o tome što ste čitali, mogu biti 

odlični ili daleko lošiji od predviđenih. 

Službeno (i jedino točno, kaže Ferstl) HAAB je unatoč krizi prvu polovicu ove 

godine u Hrvatskoj zatvorio s najboljim rezultatima u svojoj povijesti i banka je na 

ljestvici složenoj po dobiti sjela na četvrto mjesto u Hrvatskoj - odmah iza najveće 

Zabe i PBZ-a, te Erste banke koja je prva među onima koje se bore za ostatak 

tržišta. Mnoge je zato iznenadila vijest koju su hrvatski mediji prenijeli iz austrijskih 

izvora, da je HAAB grupa polugodište dočekala u velikom minusu zbog gubitaka 

od lošeg poslovanja u Hrvatskoj. 

“Hrvatska je Hypo grupi i dalje najveće tržište na kojemu ostvarujemo više 

od 20 posto prometa i unatoč određenim gubicima na leasing poslovima, mi smo 

vrlo zadovoljni”, kaže Ferstl. “Minus koji su objavile austrijske novine (Die Presse) 

zbir je negativnih rezultata u svim zemljama u kojima Grupa posluje, a najmanji 


kontekst 

“Minus koji su 

objavile austrijske 

novine zbir je 

negativnih rezultata 

u svim zemljama 

u kojima Grupa 

posluje, a najmanji 

udio u njemu odnosi 

se na poslovanje u 

Hrvatskoj.” 


azgovor s bankarom 

udio u njemu odnosi se na poslovanje u 

Hrvatskoj, što se u austrijskom originalu 

teksta vidi, ali je u hrvatskim medijima 

ispušteno, jer se takvim kraćenjem dobilo 

na atraktivnosti”, opušteno i bez nervoze 

objašnjava Ferstl. Razgovarali smo 

u njegovom prostranom uredu na 10. 

katu Hypo Centra u Slavonskoj aveniji 

odakle se pruža jedan od vjerojatno najboljih 

pogleda na središte Zagreba. 

Markus Ferstl zapravo nije klasični 

bankar. Barem ne onakav kakve smo 

navikli susretati u Hrvatskoj. Karijeru 

je započeo ne u bankarskoj, nego u IT 

industriji. Jedno vrijeme radio je pri 

europskoj administraciji u Bruxellesu. 

Tamo su ga i pronašli šefovi Hypo Group 

Alpe Adria koja je odlučila otvoriti ured 

u europskoj metropoli. “To je bio mali 

ured s troje zaposlenih”, sjeća se danas 

Ferstl, “ali dobro mjesto za stvaranje 

kontakata i odličan nastavak nakon rada 

u strukturama EU”. 

U nastojanjima da se proširi na 

tržištu, banka je Ferstla uputila u BiH. 

Još uvijek to nije bila top-pozicija, mladi 

Ferstl brinuo se o uvođenju grupnih 

procedura dok je istovremeno svladavao 

zapadnjaku prilično teško shvatljiv mehanizam 

poslovanja u regiji. 

Te je godine prvi puta proveo i 

nekoliko mjeseci u Hrvatskoj, kamo ga 

je banka poslala kako bi ipak na mekši 

način ušao u filozofiju poslovanja u 

tranziciji. Iako ne voli generalizirati, 

kaže da mu je u tom privikavanju pomoglo 

jednogodišnje iskustvo studija i 

boravka u Meksiku. 

“Za razliku od Njemačke i Austrije, 

gdje se posao oštro odvaja od privatnog 

i gdje postoji striktna organizacijska 

hijerarhija i kruti sustavi izvještavanja 

i organizacije podataka, ovdje, kao i u 

Latinskoj Americi, morate znati reagirati 

instinktivno i predvidjeti nečiju emotivnu 

reakciju, morate i sami upotrebljavati 

emocije, što inače nije germanski 

pristup poslu.” 

Ni Ferstlova opuštenost (suradnici 

kažu - prividna) nije osobina koju smo 

navikli susretati kod šefova hrvatskih 

banaka. On bez ustezanja priča o 

poteškoćama s razbijanjem negativne 

predodžbe o radu Hypoa u Hrvatskoj 

iako ne propušta naglasiti da “prošlost 

treba ostaviti u prošlosti”, a da je on 

“zadužen banci osigurati budućnost”. 

Na stvari se, kaže, ne može gledati 

izvan njihova vremenskog konteksta. 

Kada je HAAB došao u Hrvatsku, to 

je bila zemlja s vrlo malo profiliranih 

poslovnih klijenata. Banci nikada nije 

bio prioritet poslovanje s građanima 

(taj dio tek sada razvijamo, kaže Ferstl), 

a hrvatski biznismeni u to su vrijeme 

Hypo je na ljestvici hrvatskih banaka složenoj po dobiti ove 

godine sjeo na četvrto mjesto, odmah iza grupe najvećih 

najčešće funkcionirali “od projekta do 

projekta” pa im je trebao i takav sustav 

financiranja. Velik dio njih nije imao 

nikakva jamstva osim biznisa u koji su 

ulazili i banka je, zapravo kupujući svoje 

mjesto na tržištu, prihvaćala model financiranja 

na osnovi kolaterala, a da 

nije previše detaljno analizirala rejting 

klijenta te hoće li on iz svog budućeg 

priljeva kapitala moći vraćati kredit. 

Osim toga banka je bila previše okrenuta 

projektnom financiranju u sektoru 

nekretnina. Ponekad to i nisu bili klijenti 

s kojima bismo danas voljeli poslovati, 

kaže Ferstl. Riječ je, međutim, o 

poslovanju banke prije njegova dolaska 

u siječnju 2008. 

Banka je u međuvremenu očistila 

svoj portfelj od većine nesigurnih 

poslova (danas u doba krize ni u što 

ne možete biti sto posto sigurni, kaže 

Ferstl) i riješila se problematičnih klijenata 

i dijelova biznisa koji su bili potpuno 

orijentirani prema nekretninama. 

“Želimo biti standardna, stabilna banka, 

a na taj način smo to već i postali”, kaže 

Ferstl, ipak posve svjestan da se HAAB 

u javnosti još nije riješio hipoteke iz 

prošlosti. 

Baš ta loša hipoteka koju je banka 

naslijedila iz rane faze svojeg poslovanja 

vjerojatno je Ferstla i dovela u Zagreb. 

Nakon bitke s organizacijom rada u BiH i 

pokretanja biznisa u Srbiji gdje je HAAB 

kupio malu lokalnu (financijski gotovo 

praznu) banku kako bi od nje napravio 

pravu financijsku instituciju koja posluje 

u međunarodnim okvirima, uprava 

je zaključila da je on vjerojatno najbolji 

čovjek za preuzimanje vodstva najvećeg 

biznisa banke koji je u to vrijeme prolazio 

kroz svojevrsnu kadrovsku krizu. 

“Poslali su vas kao čovjeka za specijalne 

zadatke”, kažem mu, ali on sa smijehom 

odbija takvu teoriju o kadrovima. 

“Opet morate voditi računa o kontekstu”, 

kaže. “Klagenfurt je mali grad koji 

je, doduše, vrlo ugodan za život, ali 

koji nikada nije bio veliko financijsko 

središte. Tko god je imao ambicija, brzo 

bi otišao u Beč ili u neko drugo regionalno 

središte.” Ni on, kaže, tu nije bio 

nikakva iznimka, jedino što ga je put, 

umjesto u Beč odveo - preko Bruxellesa 

- do novih, potencijalno velikih 

regionalnih središta. Kada je trebalo 

izabrati čovjeka koji će voditi HAAB u 

Hrvatskoj, on se zato pokazao logičnim 

izborom. 

Banka danas posluje iz tri središta. 

Za sve lokalne poslove zagrebački HAAB 

ima potpunu autonomiju u odlučivanju. 

Kada je riječ o strateškim zaokretima ili 

u slučaju “ozbiljno velikih investicija”, 

proces odlučivanja širi se na Klagenfurt 

i München, gdje je sjedište Bayerische 

Landesbanka, HAAB-ova većinskog 

vlasnika od 2007. 

Foto Boris Štajduhar 



fronta 

Auti s ‘tjeralice’ 

Kad MUP i Hrvatska pošta 

nabavljaju automobile, tenderi 

jasno opisuju vozila točno 

određenih marki. Može li 

se onda govoriti o javnom 

natječaju? / Marin Galić 

Kada se govori o namještanju tendera 

kod javne nabave, obično se misli na 

curenje informacija kojima se pogoduje 

pojedinim ponuđačima. Unaprijed su 

poznate sve “cifre”, a zatim onaj kojemu 

je natječaj namijenjen posljednji predaje 

ponudu koja je jednostavno najbolja. 

Možda su takvi scenariji česti, naročito u 

hrvatskoj javnoj nabavi, ali postoji i jednostavniji 

put kako namjestiti natječaj. 

To su u ovoj godini najbolje pokazali 

MUP i Hrvatska pošta, koji gotovo javno 

namještaju svoje tendere. Riječ je o 

nabavi novih automobila, a natječaj je 

više nego evidentno namješten za istog 

uvoznika koji u svojoj ponudi ima dvije 

različite marke. Dok u HP-u preferiraju 

Volkswagenov gospodarski program, u 

MUP-u inzistiraju na Škodinom programu 

osobnih vozila, a poveznica je 

zajednički uvoznik, tvrtka PZ Auto 

(Porsche-Zubak Auto). 

Javni bi natječaj sam po sebi trebao 

podrazumijevati da se svima pruži 

jednaka šansa i onda odabere najbolji 

ponuđač. Slažemo se da cijena ne smije 

biti jedini kriterij, već treba uzeti u obzir i 

faktore poput kvalitete, potrošnje, servisnih 

intervala. No pomalo je smiješno 

kad se pod “javni natječaj” dostavi dokumentacija 

koja jasno opisuje samo 

jedno vozilo. 

Krenimo od MUP-a. Još od osamostaljenja 

Hrvatske, MUP je vrlo 

često mijenjao dobavljača svojega 

voznog parka. Na samom početku, 

flota je bila naslijeđe od bivše države, s 

brojnim Zastavama ili, u boljoj verziji, 

“bosanskim” Golfovima. Ubrzo potom 

domaćim su prometnicama počele voziti 

pomalo čudnovate Opel Corse s velikim 

prtljažnikom, kakve se nisu ni prodavale 

u većini zemalja Europske unije. Ti su 

automobili čudnim kanalima došli iz 

Španjolske i pokazali se kao prilično loš 

odabir. Slijedile su Ford Fieste i Escorti, 

a zatim Golfovi treće i četvrte generacije 

koji su bili rekordno skupi i nisu se pokazali 

pretjerano pouzdanima - za njihovo 

servisiranje otišle su pozamašne svote iz 

državnog proračuna. Svi spomenuti automobili 

bili su u vlasništvu MUP-a. To 

znači da je MUP morao snositi troškove 

održavanja, registracije, osiguranja, 

promjene guma i na kraju se, prilikom 

rashodovanja, baviti i njihovom prodajom. 

Čak je i napravljen specijalizirani 

servis AKD u Borongaju kako bi se automobili 

“jeftinije” održavali. 

Prava revolucija dogodila se 2002. 

kada su prvi put nabavljeni automobili 

putem operativnog leasinga i javnog 

natječaja. MUP je napokon mogao 

točno kontrolirati troškove svojih automobila. 

Pod isti račun mjesečne rate 

leasinga stavljena je nabava vozila, njegovo 

održavanje, osiguranje i kasniji otkup. 

To je u svakom slučaju veliki plus 

i na tom su natječaju prošli Opel s Astrom, 

Ford s Focusima i Fiat s Puntom. 

Na natječaj su bili pozvani svi, a izabrane 

su najbolje ponude. Čak je bio određen 

Foto Danijel Soldo / Cropix 


i period testiranja pojedinih modela, pa 

su tako gradovima kružili razni bijeloplavo 

obojeni Citroëni, Renaulti i Hyundaiji 

koji nikada nisu ušli u MUP-ovu 

flotu. S vremenom se pokazalo kako je 

zapravo jedina mana operativnog leasinga 

ograničenje godišnje kilometraže, 

pa je ponekad komično da automobili 

stoje pred MUP-ovom zgradom jer su 

prešli dogovorenu godišnju kvotu. 

S promjenom vlasti ploča se opet 

okreće i MUP se vraća pod okrilje PZ 

Auta, predstavnika Volkswagenove 

grupe u Hrvatskoj kad su u pitanju 

službeni automobili. Opet se odabire 

samo jedan proizvođač, Škoda, i to s 

modelima Octavia i Octavia Classic. 

Možda sam odabir i nije toliko 

loš, jer Škoda je prostran, pouzdan automobil, 

ali način nabave svakako nije 

primjeren. Naročito kada su u posljednjem 

tenderu gotovo prepisani tehnički 

podaci češkog modela. Jer kako objasniti 

da MUP traži automobil koji ima 

međuosovinski razmak od 2570 mm 

(Octavia 2578 mm), radni obujam motora 

od minimalno 1850 ccm (Octavia 

1896 ccm), najveća snaga od 77 kW ili 

105 konja, a gledaj čuda Octavia ima 

baš u ponudi takav motor. U “MUPovoj 

tjeralici” za Octavijom još su navedeni 

duljina vozila, širina i obujam 

prtljažnika od minimalno 550 litara, a 

sve je to naravno prepisano iz kataloga 

Škodinih vozila. Može li se onda govoriti 

o javnom natječaju? 

Teško, jer kako opravdati da obujam 

mora biti 1850 ccm u današnjem 

vremenu kada je downsizing praktično 

riječ vodilja u autoindustriji. Svi smanjuju 

obujme motora (downsizing) radi 

niže potrošnje i manje emisije štetnih 

plinova, a MUP se direktno opredjeljuje 

za pomalo zastarjeli motor prilično velike 

zapremine. Usto, riječ je o dizelašu. 

Sigurno je da su donedavno dizelaši bili 

kudikamo ekonomičniji od benzinca, ali 

se uvođenjem direktnog ubrizgavanja 

i turbopunjača situacija promijenila. 

Budući da je natječaj 

unaprijed dobiven, 

uvoznik je taj koji 

upravlja konačnom 

cijenom proizvoda 


fronta 

Danas benzinci mogu itekako konkurirati 

naftašima. Jeftiniji su pri nabavi i 

održavanju, imaju bolje performanse 

i gorivo je jeftinije. U svakom slučaju 

treba barem testirati i dati mogućnost 

benzincima da se dokažu prije negoli se 

eventualno donese odluka. 

Podaci iz MUP-ovog natječaja 

poput međuosovinskog razmaka od 

2570 mm uz duljinu automobila od 4550 

mm, baš i nisu neka prednost. Škoda 

Octavia nastala je na bazi Golfa, dakle 

razmak između kotača je unaprijed zadan, 

a dodatni centimetri su dobiveni na 

stražnjem i prednjem dijelu vozila. Otud 

i stvarno ogromni prtljažnik koji možda 

djelatnicima MUP-a nije neophodan u 

svakodnevnim zadacima. Sve to navodimo 

samo kako bismo pokazali da je 

MUP praktično odredio svoj budući automobil 

bez ikakvog natječaja. 

Posljedica je da su se na natječaj 

javile isključivo leasing kuće s ponudom 

Octavije. Točnu cijenu koju je u 

konačnici platio MUP teško je usporediti, 

primjerice, s Octavijom iz dućana, 

jer opet podsjećamo kako su u periodu 

korištenja od tri ili pet godina uključeni 

apsolutno svi troškovi vezani uz automobil 

osim benzina. No, opravdano je 

vjerovati je da bi na pravom natječaju, u 

kojem bi sudjelovali i ostali uvoznici sa 

svojim modelima, i Škoda morala ići s 

boljom ponudom. Ovako, budući da je 

natječaj dobiven unaprijed, i uvoznik 

češke marke mogao je sebi priuštiti veću 

maržu. Zbog dogovorenog natječaja, sve 

leasing kuće koje su se javile na natječaj 

morale su vozila kupovati iz istog izvora, 

uvoznika PZ Auta. Samim time, 

da su čak i razmišljali o Škodi, MUP je 

gotovo sigurno mogao s pravim javnim 

natječajem postići bolju cijenu. 

Slično je i s presretačima, koji su 

također nabavljeni putem namještenog 

tendera. Jedina je razlika u tome da 

je riječ o znatno manjim količinama 

skupljih modela. Presretači moraju biti 

brzi, ali zar na tržištu ne postoje brzi 

automobili, a da pritom nisu Mercedesi, 

BMW-i i Audiji. Ima ih, čak su ponekad 

Sve je po zakonu, šef je na putu 

Osobe zadužene za kontakt s javnošću u MUP-u, Hrvatskim poštama i P.Z. Autu nisu bile 

pretjerano raspoložene za razgovor o ovoj temi. 

Iz Ureda za korporativne aktivnosti Hrvatske pošte primili smo odgovor da HP pri nabavi 

vozila odabire sukladno karakteristikama koje najviše odgovaraju potrebama obavljanja 

poštanskih usluga. “Pritom se poštuju i svi ostali kriteriji sukladno Zakonu o javnoj nabavi, 

kao što su dokaz pravne, poslovne te tehničke sposobnosti ponuditelja. Odabir dobavljača 

koji ispunjavaju sve uvjete obavlja se prema najpovoljnijoj ponuđenoj cijeni. Treba istaknuti 

da Hrvatska pošta posluje potpuno transparentno te sukladno zakonima Republike 

Hrvatske.” 

Član Uprave P.Z. Auta Vedran Prasnikar izjavio je da specifikacije vozila nabavljanih 

natječajima određuju sami kupci, a odabir najpovoljnijeg ponuđača slijedi po zakonskim 

propisima. 

U Ministarstvu unutarnjih poslova odgovorili su da je “šef na putu” te da ne smiju komentirati 

ovaj slučaj. No, prije tridesetak dana Dubravko Novak iz kabineta ministra izjavio je 

na portalu Index kako ne tvrdi da je Škodina ponuda bila najjeftinija, ali jamči da je najbolji 

ponuđač za MUP te da je cjenik bio jedan od uvjeta. “Ne vrijedi uspoređivati Škodu u 

leasingu za MUP sa slobodnom prodajom i nismo uzeli Škodu bez razloga, nego zato što je 

ponuđač bio najpovoljniji. Radi se o ugovoru za leasing, pa postoje drugi bitni elementi uz 

cijenu automobila, poput uvjeta leasinga, otplate i garancije. Ove godine će cijena leasinga 

biti pet milijuna kuna, a uzimanjem automobila na leasing zadnjih smo godina ostvarili 

golemu uštedu na održavanju koje pokriva leasing kuća.” 

dvostruko jeftiniji (primjerice Alfa 159 

ili Subaru), a budući da je riječ o leasingu, 

MUP ne bi trebala brinuti otkupna 

cijena ili navodna bolja kvaliteta. 

Situacija je još za nijansu 

tragikomičnija kad su u pitanju tenderi 

Hrvatske pošte. Dok djelatnici MUP-a 

možda i trebaju određeni komfor, teško 

je vjerovati da se vaša pošta baš mora 

voziti u skupljem vozilu s određenom 

značkom. Tender HP-a (356 vozila), objavljen 

u studenome prošle godine, bio 

je podijeljen u sedam kategorija vozila. 

Ponuđači su morali poslati ponudu za 

apsolutno sve kategorije vozila zajedno. 

To znači da jedan Fiat, Citroën ili Renault 

nisu mogli konkurirati jer nemaju 43 

kombija s pogonom na stražnje kotače, 

odnosno četiri kombija s pogonom na 

sve kotače. Te je kriterije u Hrvatskoj 

mogao zadovoljiti jedino Volkswagen, 

odnosno uvoznik gospodarskog programa 

te njemačke tvrtke, već spomenuti 

PZ Auto. Po kojem su to kriteriju traženi 

kombiji s isključivo stražnjim pogonom 

kada je poznato kako je taj pogon znatno 

teže voziti u slučaju otežanih uvjeta na 

cesti. A pošta se ne dostavlja samo kada 

je sunčan dan. I kako je moguće da se 

zbog samo četiri automobila s pogonom 

na sva četiri kotača netko ne može javiti 

na tender? Ako i postoji potreba za 4x4 

vozilima, onda se ta kategorija može i 

mora odvojiti, jer je riječ o minimalnoj 

količini koja ne smije utjecati na ostatak 

tendera. Kriterij unificiranja flote 

nikako ne stoji, naročito ne kada su u pitanju 

četiri vozila. Natječaj je, naravno, 

i službeno dobio VW, koji je u svibnju 

ove godine isporučio flotu od 356 vozila 

iako nije riječ niti o najboljim, niti o 

najmlađim, a kamoli najjeftinijim vozilima. 

Gotovo je sigurno kako su dva 

spomenuta natječaja, a i mnogi slični 

tenderi u skladu sa zakonom, ali je pitanje 

kakav je to zakon i treba li ga mijenjati. 

Nije li logičnije da se u natječaju 

navedu samo osnovne smjernice, poput 

klase automobila i pogonskog agregata 

(dizel ili benzin, a zašto ne i alternativni 

pogon), pa da se na temelju toga jave i 

najbolji ponuđači. Možda je Octavia najbolji 

odabir za MUP, ali natječaj kojim 

su automobili nabavljeni definitivno 

otvara prostor za špekulacije o njegovoj 

ispravnosti. 


fronta 

U Europatradeu nisu zabrinuti dolaskom Technomarketa. 

Smatraju da je riječ o potezu kojim K&K samo nastoji opravdati 

utrošeni novac pred londonskim investitorima / Nikola Tomić 

Bugari u Šarićevu 

dvorištu 

Recesiju vidimo kao priliku da izlazak 

iz ekonomske krize dočekamo s pozitivne 

pozicije na tržištu.” Tim je riječima 

voditeljica marketinga Technomarketa 

Martina Miljanović pojasnila poslovnu 

politiku svoje tvrtke. Iz daljine se može 

nanjušiti optimizam u ambicijama ovog 

bugarskog prodajnog lanca koji je 12. 

rujna u Rijeci otvorio prvi maloprodajni 

dućan u Hrvatskoj. Stavom Technomarketa 

nije nimalo impresioniran Marijan 

Šarić, direktor i vlasnik Europatradea, 

glavnog konkurenta za Samsungove proizvode. 

Šarić smatra da bugarski “ekspanzionisti” 

neće naići na povoljan odaziv kod 

hrvatskih potrošača. Po njemu, samo je 

pitanje vremena kada će se Technomarket 

morati povući i iz zemalja regije. 

Je li protivnik olako shvaćen ili je 

riječ o skrivanju nemoći pred jačom 

tvrtkom? Šarić zna da je na čelu Technomarketa 

Mario Ivančić, koji je još na 

zimu 2008. bio direktor Europatradea. 

Vlastiti čovjek u suparničkim redovima 

zapravo je najžešći protivnik. Osim toga, 

2007. je Technomarketove operacije 

počeo otkupljivati snažni Equest Invest- 


fronta 

Samsunga i za Hrvatsku i BiH, gdje danas 

premoćno drži veleprodaju te opskrbljuje 

bosanske maloprodajne lance. Dok 

se Europatrade držao svojega teritorija, 

poslovanje K&K sve se više širilo prema 

Hrvatskoj. Usto, interes za K&K pokazali 

su vlasnici Equesta, investitorske tvrtke 

koja ulaže u Balkan odnosno u operacije 

odabranih bugarskih tvrtki. Ivančić je s 

investitorima Equesta prvi put kontaktirao 

2005., na konvenciji potrošačke 

elektronike IFA. Oni su tada računali s 

investiranjem u operacije K&K Electronicsa, 

a na tom je susretu nastala ideja da 

Ivančić istupi s ponudom Equesta svome 

šefu, Marijanu Šariću. 

ment Balkans, engleski investicijski fond 

koji kotira na Londonskoj burzi. No, do 

dolaska Technomarketa u Hrvatsku i otvaranja 

prvog riječkog dućana, puno se 

toga zbilo. I to ne samo na relaciji Technomarket 

- Europatrade, već i unutar 

Europatradea, na relaciji Šarić - Ivančić. 

Technomarket je Šariću bio 

poznat puno prije nedavnih događaja. 

Poznanstvo s vlasnikom bugarskog lanaca 

Nikolajem Kitovom traje, moglo bi se 

reći, koliko i njihove zastupničke licence 

za Samsung. Šarić zna sve što treba znati 

o K&K Electronics, tvrtki osnovanoj 

1991., koja je zapravo vlasnik brandlanca 

Technomarket i stoji iza njega kao 

generalni zastupnik Samsunga, Panasonica, 

Blaupunkta, Zanussija i AEG-a 

za Bugarsku. Godinama su dvije tvrtke 

poslovale svaka u svojoj državi. K&K je 

Marijan 

Šarić dosad je 

bio daleko najveći 

uvoznik Samsunga 

u Hrvatsku 

Technomarketov opasni adut je 

Mario Ivančić koji je još na zimu 2008. 

bio direktor Europatradea 

imao nešto više licenci, Europatrade je 

gradio ime na generalnom zastupništvu 

Samsunga. Iz te pozicije Šarić i Kitov su 

održavali korektan odnos, respektirajući 

se kao rivali. Tako to opisuje Mario 

Ivančić, dugogodišnji Šarićev čovjek, 

glavni direktor operacija Europatradea 

od 1999. do 2008. Prijelomna točka za 

odnos K&K i Europatradea postala je 

sve izraženija ambicija K&K za širenje 

na hrvatsko tržište. To se pokazalo 

dramatičnim čimbenikom za odnose 

između Šarića kao vlasnika i Ivančića 

kao ključnog direktora Europatradea. 

Regionalne ambicije K&K je počeo realizirati 

širenjem Technomarketa u Srbiju, 

Crnu Goru, BiH, Makedoniju, pa 

Albaniju, Sloveniju, čak i Slovačku, čime 

se pokazuje tendencija i prema regiji 

središnje Europe. Istovremeno, Europatrade 

se zadovoljio ulogom zastupnika 

K&K je u bugarskim okvirima 

moćna tvrtka koja izravno oprema 

Technomarket gotovo svim markama 

potrošačke elektronike, bijele i smeđe 

tehnike. U zemljama regije gdje se taj 

vid osobne potrošnje tek definira, Technomarket 

nudi na jednom mjestu sve 

potrebne i pritom komplementarne 

proizvode, što na tržištima s razlomljenim 

zastupništvima predstavlja jednostavnu 

i profitabilnu formulu poslovanja. 

To su neminovno prepoznali inozemni 

investitori, vlasnici Equest Partnersa 

Kari Haataja, Petri Karjalainen iz Finske 

i Georgi Krumov iz Bugarske. Pojačan 

inozemnim investicijskim kapitalom, 

K&K je s manje napora svladavao skromna 

i razlomljena tržišta elektronike 

na Balkanu. 

Šarićev Europatrade oduvijek je stavljao 

naglasak na audio i video uređaje te 

ostalu elektroničku opremu. Reklo bi se da 

je to okolnost zbog koje će se Europatrade 

i Technomarket u Hrvatskoj mimoići na 

tržišnim kolosijecima Samsungove robe. 

No, širenjem u regiji K&K-ov Technomarket 

ciljano je pripojio mnoge srodne nacionalne 

maloprodajne lance. Pritom preklapanje 

u zastupništvu za određeno ime 

nije značilo puno. Dovoljno je da se radi o 

konkurentima s komplementarnim programom 

prodaje u određenoj zemlji. To 

se dogodilo sa srpskim TehniK&Komom 

i djelomice s rumunjskim prodajnim 

lancem Domo. 

Foto Arhiva Forbes 


Udar na zdravstvo 

Rebalansima proračuna zdravstvo je ostalo bez milijardu kuna. Najgore je 

u kresanju prošla prevencija, iako se svaka kuna uložena u nju višestruko 

vraća/ Goranka Jureško 

Foto Vlado Kos / Cropix 

U ovogodišnjim rebalansima 

zdravstvenog proračuna opet se najviše 

štedjelo na preventivi i to baš tamo gdje 

smo “najtanji” - na smanjenju pušenja i 

alkoholizma. Uvijek mali iznosi dodatno 

su smanjeni. Primjerice, za borbu protiv 

AIDS-a od 3,8 milijuna kuna oduzeto je 

500 tisuća, “Program djelovanja za mlade” 

smanjen je s tri na četiri milijuna kuna, a 

briga za oralno zdravlje djece morala bi se 

uspješno voditi sa 50.000 kuna. Stručna 

edukacija u primarnoj zdravstvenoj 

zaštiti tijekom cijele godine za gotovo 

7000 liječnika i isto toliko sestara trebala 

bi biti uspješna ako se, prema proračunu, 

u nju uloži 17.000 kuna. I program prevencije 

ovisnosti trebao bi se provoditi s 

pedesetak tisuća kuna. 

Ni prevencija zloćudnih bolesti nije 

ostala pošteđena jer “skinuto” je 735.000 

kuna. Istodobno, na listu skupih lijekova 

stavljeni su neki vrlo, vrlo skupi, 

primjerice za rak pluća koji se dobrom 

preventivom može gotovo u potpunosti 

spriječiti. Naime, pušači su većina pacijenata 

u hrvatskim bolnicama za liječenje 

raka pluća, ali za propagandu protiv 

pušenja novca - nema. 

Zdravstvena zaštita na otocima platila 

je ceh rebalansu sa 1,7 milijuna kuna kao 

i program palijativne skrbi za koji je bilo 

predviđeno stotinjak tisuća kuna. Završio 

je na 50.000 iako bi njegovom provedbom 

trebalo zaživjeti ono što Hrvatska 

nema - skrb za teško bolesne i umiruće 

bolesnike. 

U red problema s prevencijom ide i 

rebalansirani dio proračuna koji se odnosi 

na primarnu zdravstvenu zaštitu. Dobit 

će 37 milijuna kuna manje, a specifična 

zdravstvena zaštita radnika bit će u minusu 

34 milijuna kuna. Kako je rebalans 

Procjenjuje se da 

je dosad četvrtina 

osiguranika 

odustala 

od plaćanja 

dopunskog 

zdravstvenog 

osiguranja 

prihvaćen u kolovozu, sve te uštede past 

će na zadnja četiri mjeseca, što za neke 

korisnike zdravstvenih usluga znači bitno 

smanjenje količine, a vjerojatno i kvalitete 

usluga. 

Svjetska banka drži da su hrvatskom 

zdravstvenom sustavu nužne promjene 

ali ne u vidu jednokratne reforme već kao 

“stalno prilagođavanje sustava situaciji, s 

tim da ne smije onemogućiti ulaz u sustav 

onima koji nemaju dovoljno novca” kao 

što se hrvatskom reformom dogodilo. 

Bez 15 kuna participacije nema pregleda 

ni kod obiteljskog liječnika, čak ni za 

prvi pregled. Svjetska banka smatra da 

ograničavanje dostupnosti zdravstvene 

zaštite smanjuje preventivu, koja je pak 

ključ za smanjenje bolničkog liječenja i 

odlazaka specijalistima. 

Najveća zamjerka Svjetske banke 

odnosi se na činjenicu da Hrvatska ima 68 

bolnica. Misle da je previše jer neki odjeli 

Preporuke Svjetske banke 

za hrvatsko zdravstvo 

* smanjenje potrošnje za 2 posto BDP-a 

* racionalizacija u potrošnji lijekova 

* participacije (ne u obiteljskoj medicini) 

* racionalizacija broja bolnica 

* smanjenje bolovanja 

* jačanje upravljačke strukture bolnica 

* povećanje uloge obiteljske medicine 

u dijelu bolnica jedva da imaju pokojeg 

pacijenta tjedno ili mjesečno. Kirurzi pak 

nerijetko nemaju više od dvije-tri operacije 

tjedno pa je potpuno neracionalno 

da sve opće bolnice imaju sve specijalnost. 

No, taj segment reforma nije ni taknula. 

“Trebamo nekoliko centara izvrsnosti 

koji će imati veliku koncentraciju bolesnika 

jer se time postiže i veća kvaliteta 

liječenja, dok bi u županijskim bolnicama 

trebali opstati samo oni odjeli koji 

su u potpunosti iskorišteni”, kaže prof.dr. 

Rajko Ostojić, potpredsjednik saborskog 

Odbora za zdravstvo. No dodaje da se to 

ne može učiniti bez kategorizacije bolnica, 

jer bez toga nema objektivnih kriterija 

za moguće zatvaranje dijela bolnica. 

Organizacijski dio hrvatskog zdravstva 

u ovoj godini nije doživio nikakvih 

promjena, sljedeća bi mogla biti vrlo teška 

jer proračun neće moći slijediti ni najmanje 

zahtjeve za povećanjem količine 

kuna za zdravstvo. 


pokretači 

Neustrašiva nova generacija mešetara 

zarađuje bogatstvo obnavljajući financijska 

tržišta. Zašto je to dobra vijest i za malog 

igrača na burzi? / Liz Moyer, Emily Lambert 

Novi gospodari 

Wall Streeta 


pokretači 

Daniel Tierney i Stephen Schuler tajanstveni su 

kao i većina trgovaca u svijetu financija. Njihova tvrtka, 

Global Electronic Trading Co. (Getco), smještena 

je iza neobilježenih vratiju na drugom katu art deco 

zgrade Čikaške burze roba. Ljetos su na svojoj webstranici 

objavili nekoliko šturih podataka o tvrtki. 

Dotad tu nije bilo gotovo ničega osim dugog popisa 

brokerskih preporuka. Javnosti nije dostupna nijedna 

njihova fotografija. Ono po čemu se Tierney i Schuler 

razlikuju od drugih jest podatak da Getco u ovom 

trenutku kupuje ili prodaje 15 posto svih vrijednosnica 

kojima se trguje u SAD-u, što ih stavlja uz bok 

divovima kakvi su Goldman Sachs ili Fidelity Investments. 

Prema izvješću od prije dvije godine, vrijednost 

tvrtke bila je milijardu dolara, a nagađa se da im 

je samo lani neto dobit dosegnula otprilike polovicu 

te svote. Tierney (39) i Schuler (45) pripadaju skupini 

novih superbogataša s Wall Streeta. 


pokretači 

“Mi prevodimo tehnološku inovaciju 

u učinkovitost na financijskom tržištu”, 

rekao je Tierney u jednom intervjuu, 

pažljivo birajući svaku riječ. Getco ostvaruje 

velike profite trgujući tisućama 

vrijednosnica u sekundi. Frenetična 

profesija poznata kao ultrabrzo trgovanje 

vrijednosnicama (“high-frequency 

trading”) posljednjih se mjeseci pokazala 

kao najjači adut na Wall Streetu. Čak i u 

trenutku prošlogodišnjeg kolapsa tržišta 

ultrabrzi trgovci ukupno su ostvarili 21 

milijardu dolara bruto dobiti, izvijestila je 

grupacija Tabot. Njihov dnevni obujam 

trgovanja na Newyorškoj burzi skočio 

je do lipnja za 43 posto prema istom 

razdoblju lani, odnosno na 6,2 milijarde 

dionica. Smatra se da na ultrabrzo trgovanje 

otpada 50 do 70 posto prometa dionica 

i jednaki postotak prometa opcija 

i terminskih ugovora. U međuvremenu 

su pokrenuli najuvrnutiju, a i najkontroverzniju 

promjenu u povijesti trgovanja 

vrijednosnicama. 

Desetljećima je Newyorška burza 

(NYSE) bdjela nad trgovinom kapitala u 

SAD-u, s tržišnim udjelom koji je rijetko 

padao ispod 80 posto. Nasdaq i drugi 

elektronički rivali polako su otkidali 

mrvice s tog golemog kolača. No pravi 

udar uslijedio je tek nedavno, s ultrabrzim 

brokerima i burzama stvorenim 

oko njih. U protekle dvije godine oni 

su srezali obujam kapitala pod kontrolom 

NYSE sa 50 na 28 posto, čak iako 

je NYSE žrtvovala legendarno trgovanje 

na parketu hiru elektroničkog trgovanja. 

Pojavivši se kao glavni izvor aktivnosti i 

profita, ultrabrzi brokeri postali su novi 

vladari Wall Streeta i počeli preoblikovati 

financijsko tržište na svoju sliku i priliku, 

baš poput kraljeva rizičnih obveznica, 

specijalista za korporacijska preuzimanja 

ili private equity mašinerija prije njih. 

Povlašteni za desetinku sekunde 

Ultrabrzo trgovanje pogoduje malim ulagačima smanjujući raspone cijena i ubrzavajući 

realizaciju poslova. To se ne može reći i za tzv. flash prikaze. Direct Edge ih rabi kako bi 

malom broju klijenata omogućilo uvid u prispjele ponude jednu desetinku sekunde prije 

nego ostalima. Krenule su optužbe da se tako pogoduje insajderima i SEC bi mogao 

zabraniti tu praksu. 

Trgovci u grupi 

kupuju ili ne prihvaćaju 

900 dionica 

Broker šalje nalog za 

prodaju 1000 dionica 

ExxonMobila po cijeni od 

69,40 po dionici Direct 

Edgeu 

Neprihvaćene 

dionice upućuju 

se na druga 

tržišta 

Direct Edge 

pronalazi kupca 

za 100 dionica 

Direct Edge 

Direct Edge u bljesku 

šalje nalog za prodaju 900 

dionica po cijeni od 69,40 

dolara po dionici ultrabrzim 

trgovcima i “dark-poolovima” 

Ultrabrzi trgovci i njegove “nuspojave” - 

javna mjesta trgovanja koja ih opslužuju 

i interne burze (“dark pools”) koje ih 

nastoje isključiti - postali su glavna meta 

kritika onemoćalih individualnih investitora 

i političkih pozera koji su šokirani 

- šokirani! - time što Wall Street nastoji 

zaraditi u ovakvim vremenima. 

Senator južnog dijela države New 

York Charles Schumer zatražio je da 

Komisija za vrijednosnice i burze (SEC) 

zabrani ultrabrzim brokerima upotrebu 

tzv. flash quote prikaza cijena dionica. 

Predsjednica SEC-a Mary Schapiro 

upozorila je kako interne burze svojom 

netransparentnošću prijete “potkopati 

povjerenje javnosti u tržišta kapitala”. 

Nasdaqov stručnjak Robert Greifeld 

zatražio je da ih se potpuno zabrani. 

“Amerika uništava strukturu svog tržišta 

kapitala”, uzrujava se Thomas Caldwell, 

predsjednik Caldwell Asset Managementa, 

investicijske tvrtke pri NYSE. Postoji i 

drukčije stajalište: da svi ti katastrofičari 

ne vide širu sliku. Ultrabrzo trgovanje 

ubrzava protok novca i realizaciju, te 

smanjuje rizike. To gledište zastupa i 

George (Gus) Sauter koji upravlja 920 

milijardi dolara vrijednim investicijama 

grupacije Vanguard: “Smatramo da (ultrabrzo 

trgovanje) unapređuje tržište za 

sve njegove sudionike.” 

Priča o Getcou u vlas se poklapa s 

pričom o ovim promjenama. Tierney, 

filozof i snažan ekonomski um, počeo se 

baviti trgovanjem opcija na Čikaškoj burzi 

1993. Schuler, uspješni broker za terminske 

ugovore, debitirao je na Čikaškoj 

robnoj burzi 1981. i s vremenom otvorio 

vlastitu tvrtku. Znanci iz burzovnih 

krugova o zajedničkom su poslu počeli 

razgovarati 1999., dok su obojica napredovala 

iz pregradaka na burzovnom parketu 

prema kompjutoriziranim brokerskim 

uredima na “višim katovima”. 

Getco u početku nije imao čak ni 

ured. Sa Schulerovom je tvrtkom dijelio 

sobicu jedva dovoljnu za dva stola s 

kompjutorima. Brokerske talente regrutirali 

su među najvještijim igračima 

videoigara s obližnjeg Tehnološkog insti- 

Foto Slim Films za Forbes 


tuta Illinoisa. Kako su se širili, kupovali 

su elektroničku opremu od propalih internetskih 

kompanija i podešavali je da 

radi sa što manje ljudskog upletanja. Od 

samog početka strategija je bila trgovati 

brzo, mahnito i - elektronički. Prva meta 

bili su im terminski ugovori, koji su rano 

prešli na elektroniku. Tierney i Schuler 

programirali su svoja računala, i ljude 

koji su upravljali njima, da prikazuju cijene 

i trguju brže od konkurencije, te da 

to ponove kod svakog novog pokreta na 

tržištu. Dajući simultano ponude za iste 

vrijednosnice, zgrtali su razlike od jedne 

desetine ili jedne stotnine centa po dionici 

nekoliko tisuća puta na dan, a sve to uz 

malen rizik. Ono što gubi izbjegavajući 

rizik, Getco nadoknađuje obujmom 

trgovanja. Procjenjuje se da 220 zaposlenih 

u tvrtkinim uredima u Chicagu, 

New Yorku, Londonu i Singapuru sada 

protrguje 1,5 milijardi dionica na dan. 

Kompjutorizirano trgovanje nije 

novost, baš kao ni demonizacija njegovih 

učinaka. Era trgovanja na “parketu” 

počela se bližiti kraju s popularizacijom 

Nasdaqova elektroničkog sustava 

početkom 80-ih. “Programski” trgovci 

bili su svojevrsni heroji rane elektroničke 

ere dok ih kritičari nisu optužili za 

krah koji se zbio 1987. pa su uvedeni 

“osigurači” koji su im ograničili utjecaj. 

Prije deset godina, arbitražeri tvrtke 

Small Order Execution System (tzv. 

SOES-ova banda) počeli su zarađivati 

na razlikama nastalim zbog nejednake 

brzine kojom su različiti Nasdaqovi 

marketmakeri osvježavali podatke o cijenama. 

“Banditi” su nestali zajedno s dotcom 

ludilom. Drugi su pokazali impresivnu 

žilavost. Bivši profesor matematike 

i stručnjak za dešifriranje James Simons 

stvorio je algoritamski program za burzovno 

trgovanje i 1982. utemeljio tvrtku 

Renaissance Technologies. No tvrtka se 

proslavila tek s procvatom hedge fondova 

u prošlom desetljeću. Njihov najbolji 

fond, devet milijardi dolara težak 

Medallion, lani je imao 80-postotni rast. 

Simons je ove godine zauzeo 55. mjesto 

na Forbesovoj listi svjetskih milijardera. 

Tko je tko u ‘nadzvučnom’ trgovanju 

Specijalizirane “kladionice”: “Prop shops” su izdanak tržišta izvedenica u Chicagu, a 

rade pod zbunjujućim imenima poput Global Electronic Trading Co., Tradebot i Infinium. 

Zapošljavaju matematičare, inženjere i majstore igara. Ulažu svoj novac igrajući na 

sofisticirane softverske algoritme koji izbacuju tisuće kupoprodajnih ponuda u sekundi. 

Velike brokerske kuće s Wall Streeta i hedge fondovi služe se sličnim strategijama. 

Ekspres-burze: NYSE i Nasdaq danas imaju konkurenciju u tek otvorenim burzama s brzim 

računalima, koje privlače ultrabrze ponude. Među njima su Bats Exchange takozvane 

elektroničke komunikacijske mreže (ECM) poput Direct Edgea. 

“Dark pools”: Na ove interne burze oslanjaju se uzajamni, mirovinski i hedge fondovi kako 

bi daleko od očiju javnosti prodavali velike pakete dionica i tako im sačuvali cijenu. Među 

“darkerima” su Liquidnet, Posit i Pipeline. - L.M. 

Nezadovoljan monopolističkim 

položajima NYSE i Nasdaqa, predsjednik 

SEC-a Arthur Levitt (sada savjetnik 

Getcoa i Goldman Sachsa) uspio je 

1998. progurati Regulation Alternative 

Trading Systems. RegATS je dao krila 

mnoštvu takozvanih elektroničkih komunikacijskih 

mreža koje su trgovale dionicama 

ili jednostavno spajale kupce s 

prodavačima. Dvije godine potom burze 

su počele izbacivati cijene u decimalama 

umjesto u razlomcima. Najmanji iznos 

koji je broker mogao pospremiti u džep 

u vremenu između ponude dionica na 

prodaju i ponude za njihovu kupnju, 

smanjen je preko noći sa 6,25 centa na 

jedan cent. 

U klasičnoj maniri Wall Streeta, 

brokeri su krenuli u potragu za novim 

načinima zarađivanja za život. Neki od 

tih načina bili su sramotni. Sedam tvrtki 

specijaliziranih za trgovanje na NYSE 

platilo je 2004. godine 250 milijuna dolara 

u sudskim nagodbama nakon optužbi 

za zloporabu povlaštenih informacija 

dobivenih od klijenata. Drugi su vidjeli 

legalnu priliku u elektroničkim burzama. 

Velike brokerske kuće osiguravale su 

se ulažući novac u različite elektroničke 

komunikacijske mreže koje su se pojavile 

tijekom ’90-ih. Goldman Sachs je 1999. 

platio 550 milijuna dolara za Hull Group 

koja se služila računalnim algoritmima 

za trgovanje imovinskim opcijama. U 

razgovoru za Forbes godinu dana poslije, 

tadašnji Goldmanov direktor za poslove 

s izvedenicama Duncan Niederauer nazvao 

je trgovanje na parketu “neodrživim 

modelom”. Danas je Niederauer šef 

NYSE. 

Konačni strukturni potez koji je 

pripremio teren za sadašnju revoluciju 

elektroničkog trgovanja u SAD-u bio je 

nacionalni sustav za regulaciju tržišta 

RegNMS (Regulation National Market 

System), uveden 2005. Prije toga brokerske 

su kuće, teoretski, klijentima trebale 

ponuditi “najbolju moguću izvedbu” za 

ponuđene dionice. No znači li to “najbrže” 

ili “po najboljoj cijeni”, odlučivale su 

same. To im je ostavljalo puno prostora 

da interno usporede ponude za prodaju 

i kupnju, a razliku spreme u džep, ili da 

zarade usmjeravajući naloge preko burza 

koje brokerima za to plaćaju naknadu. 

Novim regulacijama SEC je, međutim, 

jasno odredio da se ponude za prodaju 

imaju predavati elektroničkim putem i 

realizirati odmah, po najboljoj cijeni koja 

se u tom trenutku nudi na američkom 

tržištu. 

Bio je to neodoljiv mamac za Getco 

i druge brzance. Mnogi su postavili 

neprekidne prikaze traženih i ponuđenih 

cijena za stotine dionica. Jedni su nastojali 

zaraditi na sićušnim razlikama koje u 

svakom trenutku postoje između tražene 

i ponuđene cijene. Drugi su se dali u 

lov na burzovne naknade za protok 

naloga. Takozvani prikriveni arbitražeri 

zarađivali su, poput SOES-ove bande prije 

njih, na razlici u cijeni dionica koristeći 

vremensku razliku između burzi. 

Danas ultrabrzo trgovanje ima na stotine 

sudionika - divove poput Goldman 


pokretači 

Sachsa i Barclays Capitala, hedge fondove 

kao što je Citadel i manje poznate 

igrače kakvi su Getco i Wolverine Trading. 

Lime Brokerage iz jedne od finih 

zgrada s krovnim vrtovima na Donjem 

Manhattanu obrađuje naloge 200 tvrtki 

i pojedinačnih ultrabrzih brokera. Poput 

hedge fondova sredinom 90-ih, tvrtke 

za ultrabrzo trgovanje vrijednosnicama 

niču svakodnevno i vrbuju najnadarenije 

ljude u branši. 

Vincent Viola, bivši čelnik Newyorške 

robne burze, nedavno je pokrenuo tvrtku 

Virtu Financial i zaposlio Christophera 

Concannona, dotadašnjeg šefa transakcija 

u Nasdaqu. I privatni kapital juri 

u tom smjeru. General Atlantic je 2007. 

platio 200 milijuna dolara za 20 posto 

Getcoa (80 posto drže Tierney, Schuler i 

zaposlenici). TA Associates lani je kupio 

udjel u RGM Advisors, a Summit Partners 

u tvrtki Amsterdam’s Flow Traders 

(cijene nisu objavljene). 

S tako brojnim partnerima, ultrabrzi 

trgovci pokrenuli su utrku u 

tehnološkom naoružanju. Mnogo se 

piše o slučaju Goldmanovog zaposlenika 

Sergeya Aleynikova, kojeg je u srpnju 

uhapsio FBI zbog navodne prodaje 

algoritama. U zasebnoj tužbi Citadel 

tvrdi da tvrtka Teza Technologies, u kojoj 

Aleynikov sada radi, vjerojatno ima 

neovlašteni pristup softveru za trgovanje 

na čiji je razvoj Citadel potrošio stotine 

milijuna dolara. Država ne tereti Tezu ni 

za kakav prijestup. 

Za uspjeh u ultrabrzom trgovanju danas 

je nužna vrhunska tehnologija. I to 

mnogo vrhunske tehnologije. Getco neće 

otkriti detalje, no ima tko hoće. Infinium 

Capital najveći je marketmaker za opcije 

na prirodni plin, a njegova su računala 

raspoređena na 100 tisuća četvornih 

metara ureda blizu rijeke Chicago. Jezgru 

operacija čini 40 polica sa serverima i 

tim stručnjaka od kojih se svaki služi s 

desetak ekrana. Infinium se koristi dijelom 

javne električne mreže što ga napajaju 

dvije zasebne podstanice i oko 90 

kilograma baterija. Za svaki slučaj tvrtka 

je dala instalirati i dizelski generator od 

2000 kW. Zasebnim je linijama spojena s 

računalima CME Groupa na istom katu 

računalnog centra, preko optičkih kabela 

koji mogu prenijeti do pet tisuća naloga 

u sekundi uz vremensku odgodu ne veću 

od 10 milisekundi. Drugi tvrtkini serveri 

strateški su razmješteni blizu burzovnih 

kompjutora u New Jerseyju, Londonu i 

Singapuru. 

Eksplozija ultrabrzog trgovanja 

mijenja tržišta vrijednosnica širom svijeta. 

Prije četiri godine, trinaest zaposlenika 

napustilo je tvrtku Trade Bot iz Kansas 

Cityja i osnovalo novu elektroničku 

komunikacijsku mrežu Bats Trading. 

Među njezinim investitorima sada su 

Getco, Wedbush Morgan, Lime i sedam 

velikih banaka. Pun status burze, stečen 

lani, Batsu je povećao legitimnost i eliminirao 

kašnjenje u prikazu njegovih ponuda 

na drugim burzama. Danas Bats 

drži gotovo 12 posto ukupnog dnevnog 

prometa američkih dionica. Njegov rival 

Direct Edge, kojeg podupiru Goldman 

Sachs, Citadel i Knight Tradings, drži 14 

posto prometa. 

Pa tko su onda zli momci? Strogo 

gledajući, roboti-trgovci u nepravednoj 

Wall Street za neznalice 

su fizičkoj prednosti pred ostalim sudionicima 

u burzovnim transakcijama. 

Nezgodna je istina da su njihovi golemi 

profiti posljedica goleme brzine. Oni se 

na tržištu pojavljuju mnogo prije malih 

ulagača. U svijetu ultrabrzog trgovanja, 

20 milisekundi da se ponuda iz Chicaga 

pojavi kod Nasdaqa u New Jerseyju 

(poznati blistavi displej s Times Squarea 

samo je tv-reklama) smatra se neprihvatljivom 

sporošću, čak tolikom da se na 

njoj temeljila cijela strategija “prikrivenih 

arbitražera”. 

Potreba za brzinom dovela je do 

grozničave potražnje za nekretninama 

u neposrednoj blizini burzi. Najam dva 

četvorna metra prostora u računalnom 

centru u Chicagu u kojem su smještena 

i računala velikih burzi, stoji 2000 dolara 

mjesečno. Velike tvrtke plaćaju i stostruki 

iznos da bi tamo smjestile svoje 

servere koji opslužuju servere desetaka 

drugih tvrtki, kaže Scott Caudell iz 7ticksa. 

Sada čak i konzervativna NYSE gradi 

računalni centar od 13 tisuća kvadrata u 

New Jerseyju i već uzima predbilježbe za 

serverske boksove. 

Je li time ustanovljena terenska 

neravnopravnost? I jest i nije. Malim 

Uloga “pušioničara” na Wall Streetu je tradicionalno rezervirana za 

ulagače “na malo”, iako se i to zadnjih godina mijenja. Pravila danas ostavljaju brokerskim 

kućama sve manje prostora za sitne ponude, a ultrabrzi brokeri sveli su zaradu na trenutnim 

razlikama u cijeni gotovo na nulu. Čak i ako vam je važan svaki novčić, postoje načini da u 

trgovanju ne budete “sitniš”. 

Služite se “streamingom”: Cijene se danas mijenjaju u mikrosekundi, pa čak 

i cijene na “live” prikazima ne moraju biti najsvježije. Odaberite brokera koji nudi “stream” 

prikaz, poput Trade Monstera i E-Tradea. 

Izdajte granične ponude: Dati ponudu po tržišnoj cijeni “isto je kao istresti 

sadržaj novčanika pred lovca na brzu zaradu na burzi”, kaže osnivač Trade Monstera Jon A. 

Najarian. Umjesto toga, neka vaša ponuda za kupnju uvijek bude mrvicu niža, a ponuda za 

prodaju mrvicu viša od trenutno ponuđene cijene. 

Ne trgujte na početku dana: Od pojave ultrabrzih trgovaca cijene dionica 

obično su najviše na otvaranju, a onda padnu. Izbjegavajte kupovati po visokim cijenama 

nudeći na početku trgovanja srednju cijenu određenu prema najvišoj i najnižoj cijeni prije 

otvaranja. 

Zaboravite “day-trading”: Beznadno je pokušati zaraditi na trenutnoj 

neefikasnosti tržišta. U toj je igri previše profesionalaca s moćnom elektronikom. Radije 

postavite nekoliko dugoročnijih ulagačkih ciljeva i trgujte polako dok ne ih ne ostvarite. - E. L. 

Foto Kevin J. Miyazaki / Redux za Forbes 


ulagačima onemogućene su zarade od 

0,1 centa, ali to ne bi trebalo zabrinjavati 

momka koji kupuje tisuću dionica 

Exxon-Mobilea. Za njega je rizik ako 

plati pet centa previše za dionicu koja 

je sekundu potom pala za pet centa jer 

su brokeri vidjeli što on radi, ali on nije 

mogao vidjeti što oni rade. 

Godinama su regulatori nastojali 

unijeti što više ravnopravnosti u trgovanje 

dionicama, omogućujući javni uvid 

u ponude. Prije 31 godinu, kada je Levitt 

postao predsjednik AMEX-a, govorilo 

se o uvođenju ograničenja koja bi brokeru 

onemogućila nezasluženu zaradu 

na rasponima cijena. Ideja nije zaživjela, 

no razne njezine varijante preživjele su 

u mnoštvu pravila smišljenih kako bi 

trgovanje ostalo transparentno. Problem 

je što pravila nikoga ne mogu natjerati 

da pokaže što ima u rukavu. Regulator 

može odrediti da se nalog za za prodaju 

10 tisuća dionica mora pojaviti na vrpci 

za toliko i toliko sekundi, ali ne može narediti 

brokeru da otkrije što namjerava 

učiniti s preostalih 90 tisuća svojih dionica. 

Ne iznenađuje da su danas knjige ponuda 

krcate tisućama pogrešnih naloga. 

Neki ultrabrzi trgovci izdaju i po 

tisuću naloga u sekundi. U rasponu od 

dvije minute, koliko je u pravilu potrebno 

za ispravke pogrešaka unutar sustava, 

nesavjesni trgovac može upumpati u 

sustav i 120 tisuća pogrešnih naloga. 

Uz vrijednost dionice od 20 dolara, to 

može značiti katastrofalnu štetu od 2,4 

milijarde dolara. Bez boljeg nadzora “za 

sljedeći kolaps tržišta dugoročnih vrijednosnica 

bit će dovoljno pet minuta”, upozorava 

se u pismu što ga je Lime Brokerage 

u lipnju uputio SEC-u. 

I dok su se mnogi centri trgovanja 

prilagodili ultrabrzim trgovcima, “dark 

pools” ih izbjegavaju. Seth Merrin je 

1999. osnovao Liquidnet kao mjesto gdje 

financijski profesionalci mogu anonimno 

razmijeniti velike količine vrijednosnih 

papira. Liquidnet je nasljednik 

onog oblika trgovanja kojim su se bavili 

brokeri pri Weeden & Co., Goldmanu i 

First Bostonu prije više desetljeća, kada 

U labirintima serverskih 

blokova stasa nova 

mešetarska vojska 

Neki ultrabrzi trgovci izdaju i po tisuću 

naloga u sekundi. Loš trgovac može 

u 2 minute pogriješiti 120.000 puta 

je Newyorška burza vladala pločnikom 

Wall Streeta, ali se dobar dio trgovanja 

odvijao “na katu”. Cilj je ne signalizirati 

tržištu, uključujući i brze arbitražere, da 

se pojavila velika ponuda nekih dionica, i 

tako izbjeći pomake u cijeni. Iako se nosi 

sa slabim tržištem i pravnim sporom 

o kršenju patentnih prava, Merrin želi 

izvesti Liquidnet u javnost. Tvrtka već 

ima dnevni promet od 61 milijun dionica 

i Merrin sebe smatra nekom vrstom 

križara koji uzajamnim fondovima, 

mirovincima i drugim investitorima 

omogućuje da trguju po najpovoljnijim 

cijenama. 

Sve u svemu, “premosni sustavi” 

poput Liquidneta i Credit Suisseovog 

Advanced Execution Services (300 milijuna 

dionica dnevno) drže oko osam 

posto prometa i predviđa se da će do kraja 

godine držati 10 posto. Problem je što 

su doista “zamračeni”, odnosno skrivaju 

svoje ponude od javnosti. Štoviše, štete 

javno obznanjenoj ponudi dionica više 

nego što pridonose “bazenima” kapitala 

na koje se oslanjaju. To je pak dovelo 

do optužbi da su ulagači i na “osvijetljenim” 

i na “zamračenim” dijelovima 

tržišta zbog njih lišeni najbolje moguće 

ponude cijena. Otud i pozivi da im se 

nametnu stroga pravila ili ih se čak potpuno 

zabrani. Pristaše “bigbrotherizma” 

mogu prestati hiperventilirati: specijalci 

ultrabrzog trgovanja već rade na slučaju. 

Njuškaju kada to točno u međuvremenu 

između javnih ponuda za prodaju i kupnju 

“darkeri” trguju, i onda ih opkoljavaju 

svojim ponudama cijena, prisiljavajući ih 

da smišljaju protumjere na protumjere. 

Dok traje ta igra mačke i miša, trgovanje 

postaje još brže, a cjenovne razlike 

još tanje. To možda nije tržište kakvo su 

regulatori zamišljali, ali sasvim dobro 

funkcionira. 


Kako bi se iskoristila i najmanja prilika za 

zaradu, na najrazvijenijim svjetskim tržištima 

kupnja i prodaja tisuća vrijednosnih papira 

odvija se u milisekundama. ZSE je od toga 

svjetlosnim godinama daleko / Mario Gatara 

Trgovina na niskoj frekvenciji 

Oni iskusniji vjerojatno bi u sjećanje 

uspjeli prizvati i početnu fazu moderne 

povijesti Zagrebačke burze, koja se iz 

današnje perspektive vjerojatno čini 

smiješnom. Bilo je to doba dražbi i cjenovnog 

nadmetanja (ali bez uobičajene 

ikonografije na kakvu nas obično asocira 

spomen burze), lišenih k tome i bilo kakve 

informatičke podrške, a neko vrijeme 

burza je svoja vrata otvarala samo dva 

dana u tjednu. Od tada do danas doista se 

puno toga promijenilo, a nakon različitih 

eksperimenata s “home-made” sustavima 

(TEST, MOST, BTS), na objedinjenom je 

tržištu zaživio elektronički sustav trgovine 

s potpisom renomiranog OMX-a. Uz 

pravu dramu koja se na tržištu odvijala 

u posljednjih nekoliko godina, začinjenu 

provalama euforije i panike, dovoljno za 

zaključak kako razvoj hrvatskog tržišta 

kapitala ide u željenome smjeru. 

To ipak nije tema ove priče. Riječ je o 

sofisticiranom, algoritmima pogonjenom 

ultrabrzom trgovanju (hi-frequency trading), 

u kojem je ljudski faktor sveden na 

minimum. Zapravo, bilo bi korektnije reći 

kako je uloga ljudskog faktora u razvoju 

koncepta ključna, o čemu svjedoče horde 

visokoobrazovanog kadra koji se skrasio 

unutar brojnih financijskih institucija. 

No sama realizacija njihovih ideja i 

strategija potpuno je prepuštena sirovoj 

snazi strojeva. To zahtijeva vrhunsku IT 

infrastrukturu i iznimno razvijenu trgovinsku 

platformu, te u konačnici ogromna 

ulaganja. Primjerice, samo NYSE Euron- 

Prosječan broj transakcija u minuti 

ext će na izgradnju dva data-centra (u 

New Jerseyu i Londonu) utrošiti oko pola 

milijarde dolara, kako bi se nadoknadio 

zaostatak za manjim, ali daleko fleksibilnijim 

i učinkovitijim (konkurentskim) 

platformama, te privukli klijenti koji 

generiraju ogroman promet i likvidnost,. 

I sada se moramo vratiti u hrvatsku 

realnost u kojoj je ljudski faktor (a ovdje, 

nažalost, ne govorimo o matematičarima), 

ali praktički bez ikakve podrške umjetne 

inteligencije, još uvijek dominantan. 

Tako se s vremena na vrijeme burza, recimo, 

oglasi javnom opomenom “toj i toj” 

brokerskoj kući zbog pogrešno unesenog 

naloga. Razlog je vrlo jednostavan - brokerske 

kuće koje zaprime naloge od klijenata, 

bilo telefonom ili putem interneta, 

te naloge ručno pretipkavaju u sustav 

burze. Početkom ove godine otvorena je 

mogućnost čvršćeg povezivanja s trgovinskim 

sustavom i automatizacijom 

određenih procedura, ali nakon skandala 

oko navodnog povlaštenog pristupa Inter- 

Capitala programskom sučelju (API), niti 

to svima dostupno programsko sučelje 

nije ništa bitnije promijenilo. 

Brokeri će se požaliti i na regulatorni 

okvir, držeći ga odveć strogim (s čime se 

regulatori zasigurno neće složiti), a sve skupa 

pokazuje kako se jaz između domaćeg 

tržišta kapitala i najrazvijenijih svjetskih 

tržišta mjeri svjetlosnim godinama. 

Uostalom, dovoljno je usporediti 

brojke u katregoriji realizacije naloga. U 

slučaju hi-frequency tradinga, kupnja i 

prodaja na tisuće vrijednosnih papira (a 

sve zbog i najmanje prilike za arbitražu i, 

uopće, zaradu) odvija se u milisekundama. 

Na Zagrebačkoj burzi aktualan rekord 

(postavljen sredinom listopada prošle 

godine) podrazumijeva 25 transakcija u - 

minuti. Inače, ovogodišnji je prosjek nešto 

više od dvije tisuće transakcija dnevno, 

odnosno oko šest transakcija u minuti. 

Toliko o milisekundama. 



Ideje 

Postkolonijalizam 

Ekonomist planira spasiti svijet od siromaštva novim gradovima 

izgrađenim oko profita / Quentin Hardy 

Najsiromašniji ljudi na svijetu slijevaju se prema globalnim 

metropolama. Većina će završiti u slamovima pod neljudskim 

uvjetima. Problem, međutim, nije u migraciji prema gradovima, 

kaže ekonomist Paul Romer. Problem je u pravilima prema 

kojima se u gradovima upravlja vlasništvom, provedivosti 

problematičnih ugovora, dužnostima, ali i povlasticama sudionika 

u urbanim ekonomijama. Promijenite pravila i promijenit 

ćete svijet. 

Prošle je godine Romer (54) ostavio sigurnu katedru na 

Sveučilištu Stanford kako bi učinio baš to, pokrećući projekt pod 

nazivom Charter Cities. (Na Stanfordu su ga ipak zadržali kao 

suradnika, ostavivši mu ured i profesorsku plaću, uz minimalne 

predavačke obaveze). Ideja njegova projekta je poticanje zemalja 

u razvoju da pretvore svoja nenastanjena obalna područja u samostalne 

oblasti, gdje bi bogate zemlje i velike korporacije razvijale 

izvozno orijentirane ekonomije. Zemlja domaćin zadržala 

bi politički suverenitet nad teritorijem i sudjelovala u raspodjeli 

profita u ritmu kojim bi ekonomski rast podizao vrijednost 

zemljišta. Zemlja bi se, međutim, odrekla 

komercijalnih upravljačkih prava i osigurala 

da su za dugoročne sporazume i 

ugovore nadležni međunarodni sudovi. 

Takva vrst nepovredivosti ugovora 

bila bi najjači motor za nagovaranje 

potencijalnih ulagača. 

Gradovi koje je zamislio Romer imali 

bi populaciju od 10 milijuna stanovnika 

ili veću, a većinu bi sačinjavali građani 

zemlje domaćina voljni prepustiti 

svoju sudbinu tržišnim zakonima 

koji bi vladali u takvoj enklavi. 

Uz njih, u gradovima 

bi živio i manji broj 

“vanjskih” investitora, 

građevinara 

itehnomenadžera. 

Kako bi ti gradovi 

napredovali, 

oko njih bi se 

Stanfordski 

guru Paul 

Romer 

razvijale nove 

ekonomske 

zone, vodeći prema 

širem nacionalnom 

prosperitetu, vrlo slično događajima koji su pratili razvoj 

Hong Konga i slobodnih zona koje su nicale na prekograničnom 

kineskom teritoriju. 

“Pokušavam upregnuti najmoćniju snagu na planetu: uzajamno 

korisnu razmjenu”, kaže Romer. U vrijeme dok je radio u 

blizini Silicijske doline impresionirali su ga načini organizacije 

bogatstva utemeljeni na pravilima u koja je bilo upregnuto sve – 

od sudova do softvera. Savjetujući se naokolo po svijetu, uočio 

je snagu gradova sa stabilnim setom pravila, poput Singapura i 

Hong Konga. Takva središta uzajamne razmjene dobara i povlastica 

brže su zaustavljala siromaštvo nego svi ikada podijeljeni 

paketi pomoći zajedno. Spoj tih zapažanja doveo je do koncepta 

Charter Cities. 

Projekt je startao gotovo propovjednički. Jedan od 

Romerovih najdražih slajdova prikazuje grupu siromašne djece 

negdje u Africi kako uče pod svjetlom uličnih svjetiljki. Oni imaju 

mobitele, ali nemaju kućnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju. 

Zašto? Zato jer proizvođači telefona i potrebne infrastrukture 

mogu brzo zaraditi. Kompanije koje pružaju ostale urbane usluge, 

poput struje i vodovoda, teško podnose dugoročne investicije 

sa sporim povratom ulaganja. Zemlje koje bi bile domaćini 

njegovih “gradova za iznajmljivanje” to znaju, ali su uhvaćene u 

zamku loših pravila, kaosa i korupcije. Prije nego što pokrenu 

mehanizam promjene sustava države, one trebaju dobar primjer 

koji će cijelu naciju “zaraziti” boljim pristupom radu. 

Nekoliko zemalja u razvoju Romer smatra dobrim potencijalnim 

rasadnicima svoje ideje, ali ih je, kaže, još prerano imenovati. 

Pravi problem leži u razvijenom svijetu, gdje postoji strah 

da bi gradovi charteri previše mirisali na kolonijalizam. On zato 

predlaže da se razviju međunarodni zakoni i sporazumi u čijoj 

bi izradi trebale sudjelovati sve zainteresirane strane. 

Gdje to može zaživjeti? Romer za svoj projekt vidi samo 

nekoliko preduvjeta. Grad charter trebao bi biti na obali kako bi 

se proizvodi mogli izvoziti bez suvišnih transportnih troškova. 

Trebao bi biti u području tople klime kako bi bio atraktivniji 

useljenicima. Jedna od potencijalnih lokacija je područje u blizini 

Guantanama na Kubi, gdje SAD ima svoje problematično 

uporište, a okolni teritorij je pod vladavinom komunista koji 

stanovništvo već desetljećima ostavljaju u siromaštvu. Zašto se 

tamo ne bi izgradio internacionalni grad? Međutim, Amerika 

koja je na lošem glasu među Kubancima ne bi bila dobro mjesto 

za traženje upravitelja distrikta. Romer zato sugerira potragu za 

administratorima u Kanadi ili Španjolskoj. 


PORTRET 

“Kada ste naučili 

voziti bicikl?” 

Tim protupitanjem 

Anđelko 

Leko, koji upravlja 

kapitalom 

vrijednim 39 

milijuna eura, 

odgovara na 

pitanje bi li još 

znao posluživati 

oko stola 


portret 

Anđelko Leko 


On ne ide. 

K njemu se dolazi 

Prepušta li upravljanje HUP-om Zagreb svojim sinovima? “Nije u redu 

prepustiti drugima da se bave otplatom tvojih dugova”, kaže gazda 

Sheratona, Westina i zagrebačke Panorame. Od potpune isplate kredita 

za dionice hotela dijeli ga još pet-šest godina / Dragana Radusinović 

O 

On nema novca, ima samo dugove. Sam će to 

dvaput ponoviti gledajući sugovornika ispod oka, dok 

će mu se na licu pojaviti nešto nalik osmijehu. Testirat 

će reakciju suprotne strane mantrajući kako mora 

otići jer je već dugo na čelu svojeg biznisa. Potom će 

priznati da ne bi znao otići i da je svjestan kako bi 

povlačenje značilo i prestanak miješanja u upravljanje, 

a to još ne bi mogao. Sitničavom istraživaču koji mu 

spomene da u pripremljenom promotivnom materijalu 

HUP-a Zagreb u dijelu o njemu stoji “direktorske 

odluke je donosio i potpisivao 38 godina”, reći će da je 

prošlo vrijeme u tu rečenicu upalo zabunom. 

“Nije u redu prepustiti nekom drugom da se bavi 

otplatom tvojih dugova”, kaže Anđelko Leko, većinski 

vlasnik HUP-a Zagreb, gazda Sheratona, bivšeg Interkontija 

a danas Westina, zagrebačke Panorame, 

hotela u Srebrenom i Mlinima u Župi dubrovačkoj i 

drugih. Ima nešto manje godina nego njegova dva 

davno odrasla sina zajedno, pamćenje na kojem bi 

mu mogao pozavidjeti kakav softveraš koji je smislio 

elektroničku govornu arhivu, te potrebu da upija nove 

informacije. Prema podacima Poslovne Hrvatske, upravlja 

kapitalom od 39 milijuna eura. “Treba ići ukorak 

s vremenom”, kaže Leko koji se uz to trudi zadržati 

i staromodni štih, kako u komunikaciji tako i u upravljanju. 

Na pitanje kako je iz hercegovačkog sela Mamići, 

gdje je rođen 1933., stigao do Zagreba, reći će da je do 

Splita putovao autobusom, a onda za Zagreb uhvatio 

vlak. Tako je to s Lekom, neće propustiti priliku da se 

našali. Treba imati na umu da u svakoj šali ima pola 

istine, a koja polovica njegove šale je istina, to će svatko 

morati dokučiti sam. 

No, na to da je Leko počeo pripremati teren za 

prepuštanje vodstva HUP-a Zagreb idućem naraštaju 

ukazuje činjenica da je od početka ove godine svojega 

mlađeg sina, 32-godišnjeg Ivana, iz Nadzornog odbora 

kompanije premjestio u Upravu, koja je prvi put 

uz njega dobila još jednog člana na razdoblje od pet 

godina. Ivana Leku u Nadzornom je odboru zamijenio 

stariji Lekin sin Miroslav (48), inače odvjetnik 

s vlastitim odvjetničkim uredom, kao zamjenik predsjednika. 


PORTRET 

Dok se jauci turističkih djelatnika 

i hotelijera zbog zle sudbine koja ih je 

zadesila u recesiji čuju sa svih strana, 

Leko ima financijski možda najstabilnije 

hotelsko-ugostiteljsko poduzeće. 

Kratkotrajna imovina veća je 4,25 puta 

od kratkoročnih obveza i tvrtka u svakom 

trenutku može podmiriti svoja 

kratkoročna dugovanja, što je u uvjetima 

opće nelikvidnosti Lekina prednost. 

Stanovitim rizikom smatraju se tek 

potraživanja od turističkih agencija koje 

zbog krize dugove ne servisiraju u roku, 

no i to u HUP-u Zagreb smatraju samo 

rizikom od prolongiranog plaćanja. 

Kao predsjednik Hrvatske udruge 

hotelijera Leko je dobro upoznat s tugom 

i nevjericom u branši, ali o tome neće 

detaljno govoriti, samo će spomenuti 

da je predstavnike jednog turističkog 

poduzeća u gubicima ozbiljno pitao zašto 

imaju 120 menadžerskih ugovora. On ih 

daje tek direktorima hotela i sektora. Na 

primjedbu da slabo plaća one koji za njega 

rade reći će tek: “Plaće su uvijek bile u 

skladu s mogućnostima, a nikada u ovih 

38 godina nisu kasnile”. 

Leko ima ured u Sheratonu, hotelu 

koji je gradio dok je Hrvatska bila u ratu 

usprkos tome što su mu potiho govorili 

da je sasvim poludio. Istodobno je pre- 

‘Sada je vrijeme za kupnju, a ne za 

prodaju’, odgovara Leko na pitanje 

prodaje li većinski udio u HUP-u 

Zagreb, o čemu se naveliko špekulira 

govarao s američkom hotelskom grupacijom 

Starwood da ono što gradi okiti 

brandom Sheratona. I uspjelo mu je. Od 

“ludog” je postao pametan. U Sheratonu 

Leko nema tajnicu. To je skupo. Tajnice 

HUP-a Zagreb koje sjede u Four Pointsu, 

odnosno Panorami okićenoj još jednim 

Starwoodovim brendom, imaju 

umrežene telefonske linije i mogu ga 

doseći i u Sheratonu. Troškove poduzeća 

smanjio je, kaže, na minimum, a to što 

često spominje rezanje troškova služi 

tome da oni koji troškove stvaraju ne 

zaborave da ih on zna rezati. Zadovoljan 

je odlukama koje je dosad donosio, a dok 

nam je pričao svoju poslovnu priču, potpisao 

je obavijest Hanfi o delistiranju dionica 

HUP-a s trenutačne kotacije. Zbog 

prevelikih troškova, odlučio je zadržati 

tvrtku na usporednom tržištu, što ne 

smatra problemom jer se dionicom 

HUP-a ionako ne trguje previše. Protiv te 

odluke na skupštini dioničara glasovalo 

je njih 12 posto. Protivili su se fondovi, a 

predvodnik je Raiffeisen mirovinski fond, 

veliki dioničar koji je time stekao pravo 

da ih HUP Zagreb obešteti plaćajući 1817 

kuna po dionici. Potez delistiranja prozvan 

je Lekinim povlačenjem u netransparentnost, 

no on ga obrazlaže potrebom 

da ne stvara nepotrebne troškove. Trebao 

bi zaposliti još najmanje dva pravnika, a 

i odredbe novog zakona prema kojima 

svi ljudi koji su u bliskoj rodbinskoj vezi s 

ključnim zaposlenicima poduzeća moraju 

burzu obavještavati o svojim saznanjima 

o poslovanju, nešto je što Leko drži 

kompliciranim, a nepotrebnim. 

Leko će uvijek naglasiti kako nije član 

nijedne političke stranke. Bio je samo 

član partije u bivšem sistemu jer je to tada 

bilo potrebno da bi bio u društvu onih 

koji donose odluke. Sada se bavi samo biznisom 

i voli imati svoja vrata koja može 

zatvoriti onome tko to zasluži. Ipak, Leki 

je aktualna politika strastveni hobi. Prati 

Zagrebački hoteli Sheraton (lijevo) i Westin 

(u sredini) poslovni su vrhunac na koji se 

popeo malo koji od hrvatskih hotelijera. 

Priča u Dubrovniku (desno) zasad je daleko 

od bilo kakvog uspjeha 


Foto Goran Mehkek, Biljana Gaurina,Mateo Rilović / Cropix 

je, proučava pa i financijski potpomaže 

donacijama strankama. Kao jedan od 

najdugovječnijih zagrebačkih biznismena, 

čovjek je kojem se dolazi, puno prije 

nego što on pokuca na tuđa vrata. 

No, kada je Franji Tuđmanu na proslavu 

jedne od izbornih pobjeda nosio 

tortu, režija HTV-a taj je događaj prikazala 

kao da se Leko naklonio Tuđmanu 

stojeći tik uz njega dok se torta uručivala, 

iako je ta scena bila drugačija. Leko je 

stajao na ulazu u prostoriju, daleko od 

Tuđmana, a s tortom je došao osobno 

jer je podržavao tadašnji Tuđmanov 

angažman u stvaranju države. Kada su 

se 2000. hrvatski birači gotovo odrekli 

HDZ-a, šefu SDP-a Ivici Račanu Leko 

nije nosio tortu. Poslao je poklon-paket. 

Torta nije bila praktičan izbor jer, kako 

objašnjava, izbore je dobila koalicija, a 

bilo bi nezgodno nositi sedam torti. 

Iako će Lekinu naviku da posjećuje 

političke pobjednike u izbornim noćima 

mnogi doživjeti kao neku vrst politikantstva, 

prije je riječ o njegovom shvaćanju 

pristojnog ponašanja i vjernosti zanatu 

ugostitelja. Viđen je i u Mimari 2007. 

kada je Ivo Sanader drugi put dobio izbore, 

ali i u pobjedničkom šatoru Milana 

Bandića kada je ove godine izabran za 

zagrebačkog gradonačelnika. Sve je to 

forma Lekina poslovnog djelovanja. Ipak, 

priznaje da bi Bandiću išao i kad bi ovaj 

izgubio. Rođeni su u istom selu. 

Lekini će hoteli, priklonimo li se 

staromodnom načinu razmišljanja, biti 

zaista njegovi kada za pet-šest godina 

potpuno isplati kredite koje je podizao za 

kupnju dionica. Posljednjih pet godina 

nije kupio niti jednu dionicu, a kredite 

otplaćuje iz dividende koju HUP Zagreb 

svih ovih godina isplaćuje na veselje 1400 

dioničara. 

Urbana legenda koju je nemoguće 

dokazati kaže da je Leko svoj startni 

kapital za privatizaciju HUP-a ranih 90- 

ih posudio na crno-sivom tržištu novca, 

ali i da je vrlo brzo vratio taj dug. Sam će 

ispričati da je dobro zaradio prodajući 

dionice Zagrebačke banke, koje je kupio 

uloživši u njih tada 50 tisuća njemačkih 

maraka. Prodao ih je za 700 tisuća maraka 

i sav novac uložio u HUP Zagreb. Iz 

priče o dioničarstvu u Zagrebačkoj banci 

skupio je i Miroslava Marčinkovića, njegovu 

sestru i suprugu mu Dušanku, koji 

zajedno imaju više od 10 posto dionica 

HUP-a Zagreb. Marčinković je predsjednik 

Nadzornog odbora, a Leko ga je nagovorio 

da nakon prodaje dionica Zabe 

novac uloži u HUP. Na to je nagovarao i 

sve njegove zaposlenike, što smatra svojom 

dobrom procjenom. 

Leko ipak žali za jednom sitnicom. 

Prije ekonomskog sloma Jugoslavije nije, 

kao neki, podizao kredite bez devizne 

klauzule, koji su zbog inflacije bili najisplativiji 

krediti ikada na ovim prostorima. 

Propustio je priliku da na taj 

način zaradi. Leko danas kaže: “Volim 

raditi, a volim i zaraditi”. Da je i jedno i 

drugo istina pokazao je kada je prvi put 

došao u Zagreb nakon što je u Mostaru 

završio ugostiteljsku školu. Došao je na 

Zagrebački velesajam, koji je tada bio 

velik događaj i trajao dva tjedna. Ostao 

je i zaposlio se u restoranu “K Pivnici” 

Zagrebačke pivovare, tada dijelu Ugostiteljskog 

poduzeća iz kojeg je kasnije 

nastao HUP Zagreb. S ushićenjem je 

dvorio razne direktore i pohađao hotelijersku 

školu. Tri je godine bio konobar. 

Kada se odškolovao, dali su mu da vodi 

restoran “Marijan” na križanju Klaićeve i 

današnje Ulice Republike Austrije. Bio je 

mlad i stariji kolege nisu bili oduševljeni 

njegovim postojanjem. Štoviše, jedan mu 

je poručio da ne može uspjeti. “Marijan” 

je stvarao gubitke. Leko je tada mislio da 

će ako ode to biti neuspjeh, a on mora 

uspjeti. Počeo je obilaziti direktore raznih 

poduzeća i dogovarati pripremu gableca 

za radnike. Uskoro je “Marijan” ručkom 

hranio Šavrić, Željeznicu, Pastor i Inu. 

Postao je profitabilan restoran. Stariji su 

opet gunđali. Sredinom 60-ih postavljen 

je za komercijalnog direktora poduzeća, 

da bi na proljeće 1971. postao generalnim 

direktorom. 

Danas će na pitanje bi li znao 

posluživati ljude za stolom odgovoriti protupitanjem: 

“Kad ste naučili voziti bicikl?”. 

Nedavno je ručao u jednom restoranu 

i konobar mu je digao tlak. Umjesto da 

poslužuje, upustio se u razgovor dok mu 

nije rečeno da se udalji. Taj kod Leke neće 

dobiti posao. A Leko će, iako sada vlasnik 

i direktor, prekinuti razgovor u predvorju 

Sheratona i spretno pohitati da na recepciji 

uhvati izbornika nogometne reprezentacije 

Slavena Bilića. Neki nogometaši doći 

će pozdraviti njega, a on njihova šefa, koji 

mu je kao gost važan jednako kao bivši 

američki predsjednik George W. Bush koji 


PORTRET 

je odsjeo u Westinu ili bivši ruski predsjednik, 

danas premijer Vladimir Putin, 

koji je odsjedao i u Westinu i u Sheratonu. 

Sa svima se slikao. 

Istovremeno servilan i naredbodavan, 

Leko, koji voli da sve na kraju bude 

po njegovu, figura je hrvatske poslovne 

scene koja će mnoge zbuniti. Što god 

o njemu govorili, većina ga poštuje 

ističući njegovu korektnost i principijelnost, 

spominjući škrtost i naglašavajući 

umreženost, ali i upornost i rad. Mogla bi 

se dodati tvrdokornost. O tome da Leko 

prodaje većinski udio u HUP-u Zagreb 

špekulira se gotovo svakodnevno. On 

na to kaže da od njega nikada nitko nije 

čuo cijenu koju traži jer je on nikada nije 

izrekao, te da je, uostalom, ovo vrijeme 

stvoreno za kupnju, a ne za prodaju. 

Svaki poslovni potez Leko smatra 

izvjesnim rizikom. Kupnja tadašnje 

Opere, današnjeg Westina, od Agrokora 

2002. bila je manji rizik od gradnje 

Sheratona. Je li znao da će hoteli u Srebrenom 

i Mlinima u Župi dubrovačkoj, 

koje je kupio od Hrvatskog fonda za 

privatizaciju (HFP), postati rak-rana njegova 

novog poslovnog doba, teško je sa 

sigurnošću ustvrditi. 

Ako mu išta predstavlja problem, to 

je krajnji jug Hrvatske, po mnogo čemu 

bliži njegovoj rodnoj Hercegovini nego 

Zagrebu. Tamo Leko još uvijek nije uspio. 

Otkad je prije pet godina, nedugo 

nakon što je ustvrdio da bi iskorak HUPa 

Zagreb na Jadran mogao biti potez 

koji bi tvrtku odveo u propast, kupio 

derutne Hotele Srebreno i za lokaciju 

neadekvatno uređene Hotele Mline, Leko 

u dubrovačkom području vodi pravi mali 

rat protiv općine i skupine stanovnika. Ili 

se rat vodi protiv njega, ovisno o tome tko 

priča priču. Umjesto da uloži 320 milijuna 

kuna koliko se obvezao ugovorom 

s HFP-om, Leko je kozmetički dotjerao 

hotele Mlini i Astarea pa oni ne stvaraju 

gubitke. U Srebrenom se ništa nije pomaklo 

s mrtve točke, a točka je toliko 

mrtva da hotel Orlando, razrušen u ratu, 

strši kao ruglo čekajući da bude srušen jer 

mu druge pomoći nema. Vile u sastavu 

hotela podsjećaju da se prije dvadesetak 

Ako mu išta predstavlja problem, to su 

planovi s hotelima u Župi dubrovačkoj. 

Tamo Leko još uvijek nije uspio 

godina po njima pucalo. 

Jug Hrvatske Lekina je sudska priča 

koju misli završiti u svoju korist. Nakon 

što je Ustavni sud na proljeće odbio žalbu 

stanara, koji dio nekretnina hotela Mlini 

još od 70-ih koriste kao životni prostor 

uz obećanje nekoliko različitih vlasti da 

će ih zbrinuti, te onih koji su se kasnije 

uselili u nekretnine kompleksa Srebreno, 

Leki je sud priznao da ih ima pravo izbaciti. 

Općina Župa dubrovačka pozvana 

je da pomogne u rješavanju njihovih 

problema. Ali to nije sve. Godinama se 

po sudovima i zemljišno-knjižnim uredima 

vodi bitka oko upisivanja parcela, a 

Leko je, da ga HFP ne bi progonio zbog 

neulaganja, tužio tu instituciju tvrdeći 

kako mu je onemogućeno da u posjed 

preuzme nekretnine koje je kupio, pa 

u njih nije ni mogao ulagati. Igra je vrhunska. 

Općina Župa dubrovačka tek je 

nedavno donijela prostorni plan. Leko je, 

nakon što je optužen da je nije ni zatražio, 

podnio zahtjev za lokacijsku dozvolu, no 

ona mu je odbijena jer još nije donesen 

urbanistički plan. 

Od suda do suda, od sastanka do sastanka, 

Leko računa izgubljenu dobit, ali 

je u brojci ne može iskazati. Propuštene 

su godine rasta hrvatskog turizma, a on 

kao investitor postao neomiljen lik u 

svijesti tamošnjih žitelja. S njegovog aspekta 

kriva je državna i lokalna birokracija. 

On pak neće popustiti ni milimetra, a 

strpljenja ima. Ima i plan. Iako ničime 

što je dosad radio nije pokazao da bi mu 

u interesu bila preprodaja nekretnina, 

da zaista misli graditi i ulagati tamošnje 

će stanovništvo povjerovati tek kada vidi 

arhitekte i bagere. Umjesto starog Orlanda, 

u Srebrenom je zamišljen novi hotel 

nalik trokrakoj zvijezdi, a predviđena je i 

kongresna dvorana za 600 gostiju, te SPA 

i fitness centar s unutarnjim grijanim bazenom. 

Plan za Mline predviđa rušenje 

većeg dijela hotela Mlini i povlačenje novog 

hotela dalje od mora. Sudeći prema 

Lekinu načinu razmišljanja, izvedivost 

tih planova ovisi o susretljivosti lokalne 

zajednice prema njemu, mnogo više nego 

njega prema lokalnim čelnicima. 

Što se tiče prepuštanja vodstva HUP-a 

Zagreb nekom drugom, iako Leko to neće 

jasno reći, može se zaključiti da će, bude 

li sve išlo po njegovu planu, upravljačku 

palicu tvrtke potpuno preuzeti njegov 

mlađi sin Ivan početkom 2014., procijeni 

li otac da mu je može prepustiti. Naslijediti 

Anđelka Leku bit će težak zadatak. 

Zašto kupiti nešto čime se već upravlja? 

Nekom drugom bi igra s državom vjerojatno išla na živce. Leki očito ne ide. Nedavno je 

već peti put predao ponudu za kupnju 49 posto Sheratona koliko drži Državna agencija 

za sanaciju banaka. Priča je uvijek ista. DAB-u visina Lekine ponude nikad nije dovoljna, a 

Leki ne pada na pamet platiti previše za manjinski udio koji HUP-u Zagreb u upravljačkim 

pravima ne donosi zapravo ništa. Tako će to biti dok država ne popusti Leki. Drugih kupaca, 

koji bi ponudili više, u pravilu nema. U njegovoj je paleti hotela trenutačno najprofitabilniji 

zagrebački Internacional. Za HUP Zagreb ova će godina biti teža od prethodne, o čemu 

svjedoči i pad prihoda na polugodištu u odnosu na lanjsko za 17,7 posto. Optimizam će 

podići skorašnje otvaranje novog wellness centra u zagrebačkom Westinu, u koji je uloženo 

milijun eura. Lanjska dobit HUP-a Zagreb od 40,5 milijuna kuna iz 325,8 milijuna kuna 

prihoda nešto je manja od one iz 2007. kada je ostvario 46,6 milijuna kuna dobiti. 


privatizacija 

Dugovi HTP-a Korčula 

iznose 56,6 posto 

temeljnog kapitala. 

Država prijeti da će 

svojih 50,2 posto 

udjela u tvrtki uskoro 

prodati na javnom 

natječaju. Lokalna 

zajednica (opet) je 

zauzela obrambeni 

stav. Sada se 

razmatra mogućnost 

osnivanja konzorcija 

/ Dragana Radusinović 

Bitka za 

status quo 

Nikome nikada nije uspjelo napraviti 

omlet, a da jaja ostanu cijela. Ovu 

izreku, dobro poznatu u anglosaksonskom 

svijetu, na jugu hrvatskog Jadrana, 

u gradu Korčuli, još uvijek ne shvaćaju. 

Taj grad ima dva fenomena. Kulturnu 

baštinu i prirodnu ljepotu. No, ima i treći 

fenomen. Hotelsko turističko poduzeće 

Korčula, popularno zvano samo Hotelsko, 

koje sa svojih pet hotela, jednim 

kampom i pet ugostiteljskih objekata 

čini srce turizma. Poslovni mu model 

na ulicama Korčule opisuju ovako: Kuhari 

kući nose ribu i meso, spremačice 

posteljinu, a čistačice sapun. Od recepcionera 

se može očekivati da će goste 

iz hotela preusmjeravati u privatni 

smještaj, svoj ili kod prijatelja. Konobari 

hotela Bon Repos digli su pobunu jer 

su im uveli digitalne blagajne na kojima 

nisu imali ovlasti pregledavati stanje na 

skladištu, što ih je jako zasmetalo iako 

sa skladištem ne bi trebali imati nikakve 

veze. Direktor Hotelskog Jure Vlašić, 

koji poduzeće vodi već tri desetljeća, sve 


privatizacija 

to zove zločestim komentarima, ali ipak 

kaže: “Prosječni Korčulanin živi bolje 

od prosječnog Hrvata.” Kako? Uz malu 

pomoć sive ekonomije, ali to direktor 

neće službeno reći, samo će na komentar 

slijegati ramenima. U hotelu Korčula, 

smještenom u starom dijelu garda u 

zgradi staroj stotinu godina, posjetitelj se 

može podsjetiti kako je izgledao luksuz 

u 80-im godinama. Od tada, naime, nije 

bilo obnove pa su sobe umjesto klimom 

opremljene ventilatorima, a noćenje u 

drugom tjednu rujna stoji oko 600 kuna. 

U mini baru nemaju običnu vodu, a recepcionerka 

radi dvokratno, od sedam 

do 11 ujutro, te od 18 do 22 sata. Od 11 

do 18 sati, praktično cijeli dan, recepciju 

pod kontrolom drže konobari. 

Hotelsko je važan partner grada. 

Dovoljno je reći da poduzeće financira 

ono što gradu treba, a onda ih grad oslobodi 

nekih obveza. Primjer simbioze je i 

izgradnja kanalizacijskog kolektora koju 

je financiralo Hotelsko, zbog čega je deset 

godina, sve do 1996., bilo oslobođeno 

plaćanja komunalne naknade. 

Hotelsko turističko poduzeća Korčula 

u većinskom je vlasništvu države koja 

sada prijeti da će 50,2 posto udjela uskoro 

prodati na javnom natječaju. Korčulani 

su zauzeli pozicije za učinkovitu obranu 

od omražene privatizacije. I to im nije 

prvi put. Prije četiri godine srušili su 

pokušaj Ugo opreme da kupi poduzeće. 

Nije im se svidjelo to što je potencijalni 

vlasnik zamislio ulaganja isključivo kroz 

hipotekarne kredite uz nekretnine kao 

zalog. “Zanimale su ih samo granice 

posjeda i ništa drugo”, kažu na Korčuli. 

Direktor Hotelskog Jure Vlašić u obnovu hotela Marco Polo uložio je 30 milijuna kuna 

Tada su korčulansku turističku tvrtku 

obilazili predstavnici švedske IKEA-e, ali 

i Gordana Tomičić iz Istraturist Umaga. 

Nitko osim Ugo opreme nije predao ponudu. 

Proteklih pet godina Hotelsko je kopnjelo 

i još se zaduživalo pa danas od potencijalnog 

privatnog vlasnika Korčulani 

brane poduzeće koje je gotovo s obje 

noge u stečaju. Kratkoročna dugovanja 

iznose 48,4 milijuna 

kuna, a lanjski godišnji 

prihod 51,3 milijuna 

kuna uz gubitak od 

9,9 milijuna. Duboka 

kriza likvidnosti je 

pred vratima i prijeti 

da će ih sama otvoriti. 

Pogled na rivu kvari 

socijalistički izgled 

hotela Liburna (prvi 

slijeva) 

Kada se tome doda i 72,2 milijuna kuna 

dugoročnih dugova te sve teža naplata 

potraživanja koja su u prvih šest mjeseci 

ove godine dva puta veća nego lanjskog 

polugodišta, u Hotelskom baš ništa ne 

blista. Dugovi im iznose 56,6 posto temeljnog 

kapitala. Zadnji su put ostvarili 

dobit još 2005. godine (580 tisuća kuna) 

i to zahvaljujući pozitivnim tečajnim razlikama. 

Iako je prije dvije godine u obnovu 

hotela Marco Polo uloženo 30 milijuna 

kuna kako bi imao četiri zvjezdice, 

na Korčuli ljetuje niži srednji sloj, a 

prema Vlašićevoj računici ta će se investicija 

vratiti za 13 godina. Pri tome ne 

postoji računica koja bi poduzeće izvela 

iz gubitaka. Ove će godine, tvrdi Vlašić, 

smanjiti gubitak pa će godinu završiti s 

četiri do pet milijuna kuna manjka. Nad 

poslovanjem Hotelskog ponajviše bdiju 

bankari Raiffeisen banke koja im je dala 

šest milijuna eura kredita, a ostali su 



dugovi kod OTP banke i Hypo banke. 

Direktor tvrdi da tvrtka može izići iz 

gubitaka 2011. godine, no to je malo vjerojatno 

jer je Hotelskom već ove sezone 

voda došla do grla. Ne mogu održati 

razinu cijena koja im treba da bi pokrivali 

troškove, a kako bi bez financijskih 

potresa prebrodili zimu, ne budu li mogli 

dići nove kredite morat će unaprijed 

agencijama po nižim cijenama rasprodavati 

aranžmane za sljedeću sezonu. 

Loše financijske pozicije svjesni su i 

direktor Vlašić i gradonačelnik Korčule 

Mirko Duhović, a i gradski vijećnik 

Vjeran Filippi, broker i direktor Adriatica 

Capitala, koji je na svibanjskim 

lokalnim izborima sa svojim nezavisnom 

listom Korčulanska liga mahom 

složenom od privatnih korčulanskih 

poduzetnika postao gradski političar, pa 

sada sudjeluje u planiranju privatizacije 

na korčulanski način u dogovoru s 

gradonačelnikom. Dok Vlašić pokušava 

zadržati glavu iznad vode, ključne riječi 

gradonačelnika Duhovića su dokapitalizacija 

i zadržavanje sjedišta poduzeća 

na Korčuli, te sudjelovanje lokalne zajednice 

u izboru kupca koji bi svoje 

planove morao uskladiti sa željama grada. 

Zbog Duhovićeve medijske galame 

u Hrvatskom fondu za privatizaciju 

odlučili su prije raspisivanja natječaja 

primiti na sastanak gradsko izaslanstvo, 

s kojim će se sastati predsjednik Fonda 

Vedran Duvnjak. Kako bi pomogao 

gradonačelniku, broker i vijećnik Filippi 

osmislio je model konzorcija. U 

idejnoj fazi razmatra se mogućnost da 

grad zajedno sa skupinom investitora osnuje 

poduzeće. Grad bi u poduzeće unio 

jednu svoju vrijednu nekretninu, a investitori, 

koje bi prema Filippijevoj priči 

tražili javnim natječajem, unijeli bi novac 

i vlasništvo bi bilo podijeljeno popola 

između grada i privatnog kapitala. Ta bi 

se kompanija javila na natječaj i kupila 

Hotelsko od države. Filippijeva ideja 

derivat je, kako i sam priznaje, modela 

Mon Perin koji je Plinio Cuccurin, član 

Mještani žele da kupac donese svoj 

kapital. No investirati u Hotelsko 

danas je operacija visokog rizika 

Uprave Adris grupe proveo u istarskim 

Balama, gdje općinskom imovinom upravlja 

poduzeće u vlasništvu građana. No, 

Filippi ne misli da bi, kao u Mon Perinu, 

trebalo ograničavati uloge do 50 tisuća 

kuna. Ipak, pitanje je samo vremena 

kada će vijećnik Filippi i gradonačelnik 

Duhović shvatiti da se oko najbitnijih stvari 

ne mogu složiti. A to je kako od Hotelskog 

napraviti tvrtku koja će zarađivati 

novac i u Korčulu dovesti viši srednji sloj 

i pokojeg bogataša koji će s jahte izići 

na kopno. Na Korčuli će se zaklinjati u 

prirodne ljepote i kulturnu baštinu te 

sanjariti o potencijalu koji njihova destinacija 

ima, ali je istina puno drugačija. 

Tko god bi se upustio u ulaganja u Hotelsko, 

mora znati da ga čekaju godine 

poslovnog horora. Zašto? Zato što će se 

zaposlenici Hotelskog i lokalna zajednica 

U dubokoj 

korčulanskoj uvali 

vilu (bijela poluokrugla) 

ima Emil 

Tedeschi, vlasnik 

Atlantica. S prozora 

mu pogled puca na 

derutni bar na plaži 

Bon Reposa 


privatizacija 

Apartmane Bon Repos, u jednoj od 

najljepših korčulanskih uvala, novi bi 

vlasnik mogao preprodati 

predvođena gradonačelnikom protiviti 

svakom kupcu koji troškove krene smanjivati 

otpuštanjem ili programom zbrinjavanja 

neadekvatnih zaposlenika. 

Hotelsko zapošljava 180 ljudi u gradu 

sa tri tisuće stanovnika. Struktura zaposlenih 

ne odgovara standardu razvoja 

turizma visoke kategorije. Usprotivit 

će se svakom kupcu koji bude uvodio 

promjene u politiku nabave i smanjivao 

troškove u tom lancu. A to je ono što je u 

Hotelskom nužno. To bi radio svaki novi 

menadžment, pa makar bio predvođen 

Filippijem. 

Što potencijalnog kupca Hotelskog 

na Korčuli čeka možda najbolje opisuju 

riječi direktora Vlašića, koji u komentaru 

polugodišnjih rezultata na burzi 

tvrdi kako su najave privatizacije dovele 

do smanjenja doprinosa radnika. Oni, 

naime, prestanu raditi na sam spomen 

privatizacije. Žive sa stavom da su oni i 

njihove obitelji to Hotelsko stvarali i da 

Na Korčuli ljetuje 

niži srednji 

sloj. Nitko od 

zainteresiranih još 

nije iznio ideju kako 

na otok dovesti viši 

srednji sloj i pokojeg 

bogataša 

im ga sada netko želi uzeti. 

Filippijeve ideje o konzorciju i 

maštanja gradonačelnika Duhovića 

prizemljuje priča direktora Vlašića: 

“Želimo li razvijati turizam visoke 

kvalitete i podići sve kapacitete na razinu 

četiri ili pet zvjezdica, u Hotelsko treba 

uložiti 40 milijuna eura.” Svojedobno 

je i sadašnji menadžment razmatrao 

prodaju apartmanskog kompleksa Bon 

Repos i kampa Kalac. Tako bi prikupili 

novac za ulaganja u hotel Korčulu kojem 

za preuređenje i proširenje na prostor 

derutne palače Golubović treba četiri 

milijuna eura. Hotel Park, koji se nalazi 

ispod Hotela Marco Polo, treba pot- 


Prodaja Hotelskog - račun bez krčmara 

Vrlo je teško očekivati da će se za kupnju 50,2 posto Hotelskog turističkog poduzeća Korčula 

javiti investitor kakvog bi na Korčuli htjeli. Dok oni sanjaju o ozbiljnoj turističkoj kompaniji 

koja bi kupila to poduzeće, vlasnička struktura je stvorena samo za ulazak špekulanata ili 

nekoga kome je baš stalo da na Korčulu iskrca mnogo novca. Na prvom natječaju HFP po 

Zakonu o privatizaciji za udio koji prodaje mora tražiti 64,3 milijuna kuna, što je iznos prema 

nominalnoj cijeni dionice. Tek na ponovljenom natječaju može dati popust. Stoga se može 

očekivati da će prvi natječaj propasti. No, kada bi država prodala 50,2 posto udjela koje 

drži Državna agencija za sanaciju banaka, za jednu kunu kako neki priželjkuju, novi vlasnik 

tog paketa ništa ne bi mogao postići sa svojim vlasništvom jer HFP drži još 12,56 posto 

udjela, pri čemu je 7,3 posto rezervirano za isplatu potraživanja od HFP-a na ime povrata u 

sporovima ako ih HFP izgubi. Mali dioničari drže 37,28 posto tvrtke, a kupac državnog udjela 

bio bi obvezan dati ponudu za preuzimanje njihova udjela. U javnoj ponudi za preuzimanje 

tražila bi se prosječna cijena na burzi u protekla tri mjeseca, što preuzimanje kontrole nad 

Hotelskim čini zahtjevnom operacijom. Bez 75 posto udjela novi vlasnik ne može provesti 

dokapitalizaciju, što želju gradonačelnika Mirka Duhovića da novi vlasnik na taj način unese 

svježi kapital čini teško ostvarivom. Kupac državnog paketa mora biti svjestan da će, preuzme 

li dugove, morati financirati barem još jednu sezonu u nepromijenjenim okolnostima. Zato 

što zapravo nije zdrava meta za ulaganje iako se zbog prirodnih ljepota i kulturne baštine 

čini primamljivom, korčulansko Hotelsko možda i izbjegne privatizaciju ove godine. 

Bez klime su i većina 

nema pogled na more. 

Kućice Bon Reposa 

sve teže dolaze 

do gostiju 

puno srušiti i sagraditi novi 

hotel s pet zvjezdica kako bi ponuda 

preuređenog Marca Pola dobila smisao. 

Hotelu Liburna treba preuređenje. 

U prodaju Bon Reposa nije se išlo 

zato što Nadzorni odbor, u kojem ključnu 

riječ ima država, to nije prihvatio, ali i 

zato što ni u Korčuli nisu vjerovali da bi 

se novac od prodaje vratio u poduzeće. 

HFP-u - ne vjeruju. 

Bon Repos ima ozbiljan problem. 

Apartmani nisu opremljeni aparatima 

za kavu, nemaju pećnicu i nisu klimatizirani. 

Direktor Vlašić tvrdi da Hotelsko 

na osnovi nekretnina može dobiti 20 

milijuna eura hipotekarnih kredita jer se 

vrijednost njihovih nekretnina procjenjuje 

na 40 milijuna eura, a većinom nisu 

opterećene. Kredite nisu podigli, kako 

kaže, da ne bi dodatno destabilizirali 

poduzeće. Vjerojatnije je da taj iznos ne 

mogu ni dobiti jer se toliki kredit ne daje 

samo na temelju vrijednosti nekretnina 

po procjeni sudskog vještaka, već na osnovi 

plana razvoja i njegove izvedivosti. 

A takav na Korčuli ne postoji. Investirati 

u Hotelsko operacija je visokog rizika. I 

sam Filippi, gradski vijećnik koji dogovara 

konzorcij s gradonačelnikom, kaže 

kako bi prvi potez toga poduzeća, kada 

bi kupilo Hotelsko, bilo razmatranje 

budućnosti kroz mogućnost prodaje 

nekih dijelova ili razdvajanje poslovanja 

na više tvrtki. Razmatralo bi se i poslovanje 

pet restorana u sastavu Hotelskog. 

Posluju loše. Izlaze u susret lokalnoj zajednici 

pa rade cijele godine, kada su 

troškovi visoki a prihod mali, kako bi 

u Korčuli ipak nešto radilo. Niti jedan 

privatni investitor tu poslovnu politiku ne 

bi zadržao. Sezona koja traje tri mjeseca 

oteže u beskonačnost povrat investicije. 

Broker Vjeran Filippi postao je gradski 

političar i okuplja investitore za Hotelsko 

Gradonačelnik Korčule Mirko Duhović se 

protivi privatizaciji, ali ne traži investitore 

U Korčuli se sa sjetom sjećaju pokojnog 

Svetozara Tedeschija, Korčulanina koji 

je svojedobno htio kupiti hotel Korčulu. 

Danas se pitaju zašto njegov sin Emil Tedeschi, 

vlasnik uspješne Atlantic Grupe 

koji u uvali nedaleko od Bon Reposa ima 

vilu, nema interesa sudjelovati u privatizaciji 

Hotelskog. Odgovor je jasan. 

Zato što lokalnoj zajednici nitko ne 

može ispuniti želje i ne zamjeriti joj se. A 

zamjeranje nije profitabilno. 


kontekst 

Vlada u Beogradu briljantno je provela svako 

odsustvo strategije u pregovorima s MMF-om, pa 

se po beogradskim političkim kuloarima tvrdi da 

je plan totalnog kaosa bio zapravo savršen i da 

bi se mogao prodavati zemljama u tranziciji kao 

know-how u izluđivanju međunarodnih kreditora 

/ Aleksandar Apostolovski, Beograd 

Kako su Srbi 

začarali MMF 

Znate li kako izgleda kad delegacija 

Vlade Srbije pregovara sa šefovima 

MMF-a? Tko se sjeća bivšeg nogometnog 

selektora SFRJ Miljana Miljanića, 

sve će mu biti jasno. Čiča Miljanova 

doktrina o igri bez igre, a naročito esejistička 

naklapanja o ofenzivnoj obrani i defenzivnom 

napadu, služila je za izluđivanje protivničke reprezentacije. 

Hajde što je protivnik bio izbezumljen, 

ali ni Miljanova djeca nisu pucala od duševnog 

zdravlja poslije epskih čičinih predavanja pa su, 

kao dio opreme, uz kopačke, gaće i dresove dobivali 

kompas da se ne bi izgubili između centra 

i šesnaesterca. 

Sada postoji dži-pi-es, kompasa više nema 

ni u vojsci, pa su srpski ministri, predvođeni 

premijerom Mirkom Cvetkovićem krenuli u 

defenzivni napad na skupo plaćene činovnike 

MMF-a, komunicirajući međusobno sustavima 

za satelitsko navođenje u akcijsko-financijskonogometnom 

trileru “Kako se ogrepsti za 2,9 

milijardi eura od Washingtona”. Premijer, koji je 

idealan za selektora u ovoj složenoj srpskoj priči 

jer je izabran za šefa kao najsposobniji da pročita 

s idiota ono što Boris Tadić napiše a da pri tom ne 

zamuca svojim riječima, briljantno je proveo svako 

odsustvo strategije u pregovorima. Ekipa je bila 

toliko raštimana da se po beogradskim političkim 

kuloarima naklapa kako je plan totalnog kaosa 

bio zapravo savršen i da se može prodavati zemljama 

u tranziciji kao know-how u izluđivanju 

međunarodnih kreditora. 

Uoči pregovora, ministrica financija Diana 

Dragutinović počela je zbunjivati protivnike 

bombastičnim izjavama o povećanju PDV-a, što bi 

eventualno moglo pokrpati budžetski deficit koji 

kao crna rupa zaključno s kolovozom zjapi sa 63,7 

milijardi dinara. Ali, čim je spomenula povećanje 

PDV-a, a onda i prijedlog izmjena poreza na dohodak 

odnosno povećanja nameta na gigantske 

plaće veće od 40.000 dinara (oko 400 eura), premijer 

i tajkuni rekli su odlučno ne, pa su po novinama 

krenule priče o navodnoj smjeni neposlušne 

Diane. Ona kaže “povećat ću poreze”, premijer kaže 

“nećeš moći”. Taktika hoću-neću PDV dočekala 

je delegaciju MMF-a, a kako tamo rade sve sami 

Beograd 2009. 

Tko god se 

naivno pita 

zašto se MMF 

na Balkanu 

ponaša kao 

pijani milijunaš, 

mora voditi 

računa o tome 

da bi restriktivna 

politika 

argentinski 

scenarij ovdje 

pretvorila u 

romantičnu 

komediju 


emotivci koji padaju na tužne tranzicijske 

priče o vladi koja nema srca smanjiti 

plaće i mirovine, a povećati poreze, 

MMF je odobrio povećanje srbijanskog 

proračunskog manjka s tri na 4,5 posto 

BDP-a u ovoj godini, uz uvjet da Srbija 

ispuni nekoliko uvjeta prije nego što 

počne koristiti preostalih 1,2 milijarde 

eura iz aranžmana postignutog s MMFom 

u ožujku. 

Dobro, pitate se, pa u čemu se sastoji 

srpska pobjeda? U tome što je problem 

odgođen za listopad, kada se pregovori 

nastavljaju, što nije sitnica s obzirom na 

to da se ulazi u najneizvjesniji mjesec 

svjetske ekonomske krize. Nekoliko 

očajnih štrajkaša već je sebi odsjeklo 

prst. Da bi radnička klasa nekako ipak 

živjela od svojih deset prstiju do famoznog 

listopada, kada u Beograd 

stiže i mnogo važniji igrač, predsjednik 

Rusije Dmitrij Medvedev od koga je već 

zatraženo milijardu eura kredita, MMF 

je odobrio dodatni zajam od 600 milijuna 

dolara budžetske podrške. 

Tko god se naivno pita zašto se emotivci 

iz MMF-a na Balkanu ponašaju kao 

pijani milijunaši, mora voditi računa o 

činjenici da bi restriktivnom politikom 

argentinski scenarij bio romantična komedija 

u odnosu na šou koji bi uslijedio 

kada bi se pretjerano inzistiralo na financijskoj 

disciplini, što bi konačno moglo 

ugroziti prozapadnu vladu u Beogradu 

i prste njihovih ministara. Ako je točna 

priča da je u Srbiji oko 150.00 ljudi ostalo 

bez posla, a da je svaka obitelj tijekom 

krize izgubila u prosjeku 500 eura - uz 

aneks da većina Srba toliku lovu na hrpi 

nije vidjela ni na gastarbajterskim svadbama 

u Homolju - šta je drugo preostalo 

nježnim dušama koje kreiraju globalnu 

ekonomsku politiku? Siromašni radnici 

gotovo svakodnevno dolaze pred vladu, 

ali ne da bi vidjeli kako se zabavlja kabi- 


lili još 20.000. 

Naši hladno odgovaraju: obećali 

smo da će ih biti i 500.000, ali nemamo 

ih gdje smjestiti. 

Nakon sedam dana, iscrpljeni 

činovnici MMF-a prihvatili su spasonosno 

rješenje. Budući da vlada ne 

smije ni dirnuti u mirovine jer je jedan 

od koalicijskih partnera moćni Jovan 

Krkobabić, šef partije Ujedinjenih 

penzionera Srbije kojeg prati legenda 

da je osamdesetu prevalio prije mnogo 

ljeta, premijer je u suradnji s ministrom 

ekonomije Mlađanom Dinkićem 

uzviknuo tajnu šifru koja je otvorila trezor: 

“Otpuštanja u javnom sektoru”. 

Albert Jaeger, šef 

MMF-ove misije za 

Srbiju. Washingtonska 

institucija odobrila 

je Srbiji stand by 

aranžman, ali ipak do 

daljnjega zaustavila 

povlačenje još jednog 

dopunskog paketa 

sredstava 

bi se tek za jedan posto. A birokracija 

u užem smislu broji svega 60.000 ljudi. 

To znači da bi skoro sve trebalo otpustiti. 

Ekonomija je, međutim, mnogo 

složenija znanost od matematike. Listopad 

samo što nije i komunikacija Vlade 

Srbije s MMF-om zato traje svakodnevno. 

Oni pitaju: Jeste li, junaci, dirnuli u 

osinje gnijezdo, u javnu potrošnju na 

svim razinama, od najmanje lokalne 

samouprave do administracije u Nemanjinoj 

11 (adresa Vlade Srbije), na 

koju vam ide nešto manje od polovice 

nacionalnog kolača i zbog toga imate 

deficite na sve strane? Jeste li dokazali 

Da bi radnička klasa nekako ipak živjela do listopada kada se 

pregovori nastavljaju, a u Beograd stiže i ruski predsjednik 

Medvedev, MMF je odobrio dodatnih 600 milijuna dolara 

Foto AP 

net koji ima dva člana više od kineskog i 

14 ministara više od Njemačke. 

Vidjevši da pregovara sa starim majstorima, 

koji su naslijedili staru mantru 

srpske politike o suficitu obećanja i 

deficitu učinka, Alberto Jeger, šef misije 

MMF-a lakonski je ocijenio da pregovori 

“nisu bili laki, ali su su fer i konstruktivni”, 

što u prijevodu znači da su 

podsjećali na hrvanje u blatu. Očigledno 

je zapelo onog trenutka kad vladin 

pregovarački tim nije mogao odgovoriti 

na pitanje kako će u budžetu za 2010. zatvoriti 

rupu 75 milijardi dinara. Prema 

procjeni tima profesora s Ekonomskog 

fakulteta, grube računice pokazuju da, 

ako sljedeće godine ostanu zamrznute 

plaće i penzije i pritom se ništa ne poduzme, 

onda će minus u državnoj blagajni 

biti gotovo šest posto. Ako se od 

problematičnih 75 milijardi oduzme 20 

do 25 milijardi dinara, koliko se prema 

procjeni Diane Dragutinović godišnje 

može uštedjeti primjenom projekta 

strukturnih reformi, onda minus bez 

pokrića iznosi oko 50 do 55 milijardi 

dinara. 

Ali, nije se taj rodio koji bi naše eksperte 

satjerao u ćošak. Mogu razumjeti 

momke iz Washingtona. Oni analiziraju 

bilance, a naši uzvraćaju: ako ne date 

pare, past će vlada. 

Oni, iznervirani, kažu: Zašto ne 

štedite? 

Naši mirno odgovaraju: Ako ne date 

lovu, doći će vam Tomislav Nikolić i 

uzalud ste iz njega istjerivali Šešelja, 

vojvoda će se opet useliti u Tomu, samo 

da mu u Haagu izdaju građevinsku dozvolu. 

Oni, na rubu živčanog sloma: 

Sloba vam je ostavio 8000 državnih 

službenika, vi ste za devet godina zapos- 

Pakt je sklopljen i Srbima je objavljeno 

da će 14.000 birokrata dobiti šut 

kartu od 1. siječnja. Mlađan Dinkić, 

suptilan kao kečer koji lomi ruku pa se 

ponudi da pozove hitnu pomoć kako 

unesrećenog ne bi zaboljelo dok telefonira, 

odrezao je kaznu za ministre od 

milijun dinara ako na vrijeme ne završe 

novu sistematizaciju. 

Zlonamjerni ekonomisti odmah su 

provalili da otpuštanje ljudi nije toliko 

efikasna mera kao što pretpostavlja vlada, 

jer računice pokazuju sljedeće: ako 

bi i 50.000 zaposlenih iz državne službe 

dobilo otkaze, minus u blagajni smanjio 

da ste, kao mala, zadužena i prilično 

siromašna zemlja, spremni trošiti samo 

onoliko koliko imate? 

Naši upozoravaju: Tko da misli na 

trošenje, kad plašite narod da smo mala 

zemlja. 

Oni smirenim tonom: Dobro, što ste 

sad smislili? 

Naši otkrivaju: Napravljena je genijalna 

strategija o sveobuhvatnoj reformi 

javne uprave. 

Oni oduševljeno: Hvala Bogu, što to 

točno znači? 

Naši opušteno: Kako što - pa sveobuhvatno. 

 


kontekst 

U Batmanovim rukama 

Nije se proslavio kao gradonačelnik Sofije, no 

popularnost je stekao još kao državni tajnik 

ministarstva unutarnjih poslova. Hoće li imidž 

čuvara reda pomoći novom premijeru Bojku 

Borisovu da izvuče Bugarsku iz recesije i 

korupcije? / Margarita Aleksieva 

Prema zadnjim Gallupovim 

ispitivanjima vlada Bojka 

Borisova uživa potporu 64 

posto Bugara, što je najviši 

rejting javne podrške od pada 

komunizma prije 20 godina. Nova vlada 

u Sofiji ima težak zadatak - izvesti zemlju 

iz recesije, ali i iskorijeniti sveprisutnu 

korupciju i dokazati da je Bugarskoj 

zaista mjesto u Europskoj uniji. Tek će 

vrijeme pokazati koliko će novi premijer, 

kontroverzni Bojko Borisov, uspjeti 


kontekst 

u tome i je li osiromašeno stanovništvo, 

iscrpljeno dugom i mukotrpnom tranzicijom, 

napokon dočekalo spasitelja. Ili 

će i on napraviti “bugarska rabota”, kako 

Bugari uz veliku dozu samoironije zovu 

nepripremljen skup ili posao bez dobrog 

vodstva koji gotovo sigurno završava 

skandalom unatoč početnom idealizmu. 

Bugarska je i bez globalne recesije 

imala dovoljno problema. Otkad je 

početkom 2007. ušla u EU, slovi za najkorumpiraniju 

i najsiromašniju zemlju 

u tom elitnom klubu. Kako prethodna 

vlada socijalista Sergeja Staniševa nije 

uspjela obuzdati korupciju i organizirani 

kriminal, EU je kaznila Bugarsku zamrzavanjem 

fondova za transport i poljoprivredu. 

Brojne strukturne reforme 

u bivšoj socijalističkoj zemlji također 

još nisu dovršene, a sam ulazak u Uniju 

za veliki dio stanovnika nije značio 

poboljšanje životnog standarda jer su 

cijene rasle puno brže od plaća. Recesija 

je teško pogodila tu crnomorsku zemlju 

u kojoj živi 7,7 milijuna ljudi. 

Kao i ostale tranzicijske zemlje s 

malim, otvorenim, izvozno orijentiranim 

ekonomijama, Bugarska bilježi 

pad izvoza i proizvodnje te smanjenje 

priljeva kapitala. Nakon snažnog uzleta 

u zadnjih par godina na valovima privatne 

i državne potrošnje, jeftinih kredita i 

stranih investicija, bugarsko gospodarstvo, 

teško tek 33 milijardi eura prema bruto 

domaćem proizvodu za prošlu godinu, 

u prvom je kvartalu ove godine palo za 

3,5 posto. Pad od tri do pet posto očekuje 

se i za drugi kvartal, a za cijelu 2009. 

očekuje se pad BDP-a od šest do sedam 

posto. Stopa nezaposlenosti porasla je na 

7,6 posto u srpnju sa 7,3 posto u lipnju, 

a lani je bila manja od šest posto. Nezaposlenost 

raste neprekidno od prosinca 

pa analitičari i sindikati očekuju da će do 

kraja godine dosegnuti dvoznamenkaste 

stope. Broj nezaposlenih popeo se na 

282 tisuće ili 7,62 posto radno sposobnog 

stanovništva, a povećava se pogotovo 

povratkom brojnih Bugara koji su 

zbog recesije izgubili posao u zapadnoj 

Europi. Mnogi se pribojavaju da najteži 

Zvijezda Simeona Djankova 

Novi ministar financija, 39-godišnji ekonomist 

i stručnjak za gospodarstva u tranziciji 

Simeon Djankov, više od 13 godina radio je 

u Svjetskoj banci i kreator je popularne serije 

izvješća o uvjetima za poslovne aktivnosti 

u zemljama diljem svijeta, “Doing business”. 

Zapadni ekonomisti hvale njegovu 

učinkovitost u obuzdavanju državnog deficita, 

a Wall Street Journal proglasio ga je glavnom 

zvijezdom na bugarskoj političkoj sceni. 

Djankov je zamrznuo plaće vladinih 

službenika i mirovine, privremeno obustavio 

skupe projekte uz državno sufinanciranje 

te smanjio državne troškove za 15 posto. 

Zahvaljujući tim mjerama, proračunski deficit 

smanjen je na 54 milijuna eura u kolovozu. 

To je pet puta manje nego u srpnju, ali deficit 

nagomilan od početka godine ipak iznosi 251 

milijuna eura. Bugarska je imala 3,9 milijardi eura deviznih rezervi u kolovozu. Izvan već 

najavljenog smanjenja državnih troškova za 15 posto vlada neće dodatno rezati troškove 

jer bi se to negativno odrazilo na potrošnju i ekonomsku stabilnost, već će se fokusirati na 

povećanje prihoda, izjavio je Djankov 10. rujna. Ta izjava dolazi uz nekoliko novih pokazatelja 

kao što je porast korporativnih stečajeva i godišnji pad BDP-a od 4,9 posto u drugom 

tromjesečju ove godine, koji upućuju na pogoršanje nacionalnog gospodarstva. Djankov 

očekuje pad bruto domaćeg proizvoda od 6,3 posto u ovoj godini i od dva posto u 2010. 

MMF-ove procjene još su sumornije: pad od sedam posto u ovoj i 2,5 posto u idućoj 

godini. Ograničeni pristup kreditima i spori rast plaća smanjit će osobnu potrošnju pa 

analitičari očekuju da će Bugarska zabilježiti rast gospodarstva tek u 2011., i to ponajviše 

zahvaljujući izvozu. 

Bugarska ima najniže poreze u EU. Porez na dohodak i korporativni porez iznose 10 posto. 

Cijena rada najniža je u Uniji. Vlada očekuje pad stranih ulaganja s rekordnih sedam 

milijardi eura u 2008. na tri milijarde eura u ovoj i 3,3 milijarde eura u 2010. godini. 

Nezaposlenost, koja je lani zabilježila 20-godišnji minimum od 6,7 posto, prema vladinim 

će procjenama porasti na 9,5 posto u ovoj i 11,4 posto u 2010. godini. 

dio krize tek dolazi. 

“Nekako se snalazimo, život uvijek 

ide dalje. A možda ćemo mi tek trebati 

stezati remen kad druge zemlje budu polako 

izlazile iz krize”, kaže Marija Angelova, 

50-godišnja psihologinja iz Sofije. 

Tko je premijer Bojko Borisov? Na 

parlamentarnim izborima održanim 

početkom srpnja, koalicijska vlada 

predvođena Staniševim pretrpjela je 

težak poraz od stranke desnog centra 

Gerb gradonačelnika Sofije Bojka Borisova. 

Gerb (Grb) pobijedio je obećanjima 

da će ponovno uspostaviti vladavinu 

prava i obnoviti povjerenje Bruxellesa. 

Stranka se zalaže za europski razvoj 

Bugarske, zaustavljanje recesije i klime 

korupcije i nekažnjivosti u društvu. 

Unatoč brojnim obećanjima, od kraja 

komunističkog režima prije 20 godina 

Bugarska nije uspjela osuditi nijednog 

visokog dužnosnika za nedjela, a strpala 

je u zatvor tek jednog kriminalnog 

moćnika. 

“Nakon 20 godina definitivno 

više ne vjerujem nikome. Ako Borisov 

slučajno uspije ostvariti ikakve realne 

promjene, svaka mu čast. Ali dok ne vidim 

konkretne rezultate umjesto riječi 

i jeftinog populizma, ne vjerujem mu”, 

kaže Angelova. Neki se slažu da je pozitivno 

to što je vladu napokon sastavila 

jedna stranka, koja time snosi odgovornost 

za reforme. 

Pedesetogodišnji Borisov po struci 


Foto AP 

je inženjer vatrogasne tehnike. Za vrijeme 

socijalizma radio je u policiji, a 

2001. osnovao zaštitarsku tvrtku. Bio 

je tjelohranitelj poznatih osoba poput 

bivšeg komunističkog diktatora Todora 

Živkova te bivšeg cara i premijera 

Simeona Saxe-Coburg-Gothe. Upravo 

zahvaljujući dobrim vezama sa Simeonom 

postao je 2001. državni sekretar 

ministarstva unutarnjih poslova. 

Uz zvanje generala, na tom je položaju 

stekao veliku popularnost i imidž čuvara 

reda jer se, neobrijan i u kožnoj jakni, 

često osobno pojavljivao na mjestima 

katastrofa. Bugari ga zovu “General”, 

“Bate Bojko” (bate se kaže starijem bratu) 

ili “Batman”. 

U policiji Borisov ostaje do 2005. 

a funkciju napušta zbog neslaganja s 

tadašnjim ministrom unutarnjih poslova. 

Od studenoga 2005. do izbora za 

premijera bio je gradonačelnik milijunske 

Sofije, ali nije uspio riješiti ključne 

probleme metropole poput zbrinjavanja 

otpada ili prometne gužve. Karatist s 

crnim pojasom, strastveni nogometaš 

i tenisač, Borisov gaji macho izgled. 

Ponaša se otresito i govori prilično izravno. 

Pobjedu Borisova na izborima 

pojedini mediji u regiji (Nacional, Politika) 

popratili su ukazujući na njegovu 

navodnu bliskost s balkanskim kriminalnim 

miljeom, što međutim nisu 

dokazali. Po mnogima, nova se vlada 

bavi zasad isključivo revanšizmom i stvara 

katastrofičnu sliku kako bi osigurala 

krivca za eventualne buduće neuspjehe. 

“Prethodna vlada činila je brojne 

pogreške, ali nova pretjeruje s načinom 

predstavljanja naslijeđenih problema. 

Time se stvara katastrofična slika, dojam 

dezorijentiranosti i nepredvidivosti zemlje, 

pa u takvom poslovnom okruženju 

neki investitori napuštaju Bugarsku”, 

kaže Ivan Čučukov, 64-godišnji inženjer 

strojarstva iz grada Montana u sjeverozapadnoj 

Bugarskoj. “Pojedini projekti 

u sektoru nekretnina odgođeni su ili 

ukinuti, ali se veliki investitori zasad 

nisu povukli iz Bugarske. U malim gradovima 

ima kompanija koje su privremeno 

obustavile proizvodnju i to stvara 

probleme, ali masovnih stečajeva još uvijek 

nema i bankarski sustav je stabilan. 

Dakle, može se reći da će snažan utjecaj 

krize, ako ga bude, doći kasnije”, rekao je 

za Forbes Boris Maleškov, urednik internetskog 

servisa za poslovne informacije 

ISI Dealwatch. Kriza uzima maha. Recesija 

se zasad osjeća ponajviše u manjim 

gradovima gdje se poslodavci koriste 

pričom o krizi da bi smanjili ionako mizerna 

primanja radnika, kaže Čučukov. 

Mnoge privatne kompanije uvele su 

skraćeno radno vrijeme, a time je manja 

i plaća, pa onda i socijalno i zdravstveno 

Novi bugarski premijer inženjer je vatrogasne 

tehnike, u bivšem sustavu radio je u 

policiji, a kasnije bio tjelohranitelj 

osiguranje, što posebno pogađa ljude 

poput njega koji čekaju mirovinu. Posebno 

je ogorčen time što mu je, nakon godina 

predanog rada za državne i privatne 

tvrtke, zdravstveno osiguranje nedavno 

prestalo subvencionirati sve lijekove. 

Iznosi koje umirovljenici mjesečno 

trebaju samo za lijekove često premašuju 

iznos mirovine. Mirovina 55-godišnje 

bivše konstruktorice koja ima 36 godina 

radnog staža i troje djece, iznosi 90 eura. 

Cijene tek pojedinih proizvoda i usluga 

niže su nego u Hrvatskoj. Većina je na 

istom nivou. 

“Prodaja se prepolovila za sve proizvode 

i industrije. Nitko od menadžera 

naše kompanije nije u stanju stati pred 

zaposlene i reći što nam donosi sljedeći 

mjesec”, kaže Teodor Asenov, 35-godišnji 

pravnik koji radi u tvrtki za maloprodaju 

goriva u dunavskoj luci Ruse, 

u sjeveroistočnoj Bugarskoj. U Sofiji je 

slika drugačija. Kriza je jače pogodila tek 

industriju nekretnina jer nema gradnje i 

veliki broj građevinara je otpušten. Cilj 

je balansirani proračun. Nova se vlada 

opredijelila za stabilizirajuću, a ne poticajnu 

ulogu države u odnosu na gospodarstvo, 

kako bi tijekom krize zadržala 

pod kontrolom proračunski deficit. 

Slično Hrvatskoj, Bugarska se suočava 

s relativno visokim inozemnim dugom 

(bruto inozemni dug iznosio je 36,6 

milijardi eura krajem svibnja) te visokim 

deficitom platne bilance. 

Bugarska je vodila politiku 

proračunskih suficita zadnjih sedam 

godina kako bi održala režim valutnog 

odbora i fiksni tečaj leva prema euru. 

Međutim, u prvih sedam mjeseci ove 

godine zabilježila je proračunski deficit 

od 270 milijuna dolara jer recesija 

smanjuje prihode, a troškovi su porasli 

uoči parlamentarnih izbora u srpnju. 

Režim valutnog odbora, odnosno silno 

ograničeni manevarski prostor monetarne 

politike, ostavlja fiskalnu politiku 

kao jedini instrument za upravljanje 

gospodarstvom. Nova je vlada odlučila 

smanjiti javnu potrošnju za gotovo osam 

posto i poboljšati prikupljanje poreza 

kako bi izbjegla deficit na kraju godine 

i pritisak na fiksni tečaj. Bugarska, koja 

je ušla u recesiju po prvi put u zadnjih 12 

godina, mora se nositi s padom poreznih 

prihoda od 10 posto na godišnjoj razini 

u prvih sedam mjeseci ove godine. 

Novi ministar financija Simeon 

Djankov izjavio je da Bugarska mora 

popuniti prazninu od 1,25 milijardi eura 

kako bi godinu završila s uravnoteženim 

proračunom. Nova vlada nastoji 

poboljšati i prikupljanje trošarina, carina 

i smanjiti šverc. Djankov, bivši ekonomist 

Svjetske banke, smatra da Bugarskoj 

ne treba pomoć Međunarodnog 

monetarnog fonda u ovoj godini, ali će 

zatražiti zajam utvrdi li da ne može samo 

rezanjem troškova ostvariti ciljeve zacrtane 

za proračun u sljedećoj godini. 


kontekst 

Turska se 

okreće od EU 

Petnaesta gospodarska sila svijeta nastoji 

ojačati veze s Latinskom Amerikom, 

Azijom i pogotovo Afrikom. Neslužbeno 

se spominje i plan raskida carinske unije 

Ankare i Bruxellesa / Ahmed Salihbegović 

Most, pojam koji je u Hrvatskoj 

zbog pelješkog i drugih slučajeva postao 

sinonim preambicioznih, komunikacijsko-infrastrukturno 

upitnih, sumnjivih 

i recesijskoj štednji neprimjerenih projekata, 

budi posve drukčije asocijacije u 

Turskoj, koja je već “osijedila” u čekaonici 

EU u kojoj joj sada društvo nakratko 

prave Hrvatska i Island. Tamo je most 

metafora dvosmjernog prometa i povezivanja 

raznih strana svijeta, pristupa 

kojim se Turska, petnaesta gospodarska 

sila svijeta, želi izboriti za “mjesto pod 

Suncem” te sadašnju globalnu krizu 

proći što manje okrnjena. 

O tome smo posljednjih mjeseci 

razgovarali s turskim dužnosnicima i 

poduzetnicima, kao i sa strancima koji 

surađuju s tom zemljom ili prate njezin 

novi iskorak na svjetsku scenu. Među 

našim je sugovornicima bila i Bianca 

Matković, donedavna državna tajnica 

hrvatske diplomacije, a sada ministrica u 

vladi Jadranke Kosor. 

Područja do kojih Turska “gradi mostove”, 

odnosno intenzivira ekonomsku i 

drugu suradnju, okvirno se može podijeliti 

u tri kategorije. U prvoj su susjedne 

i obližnje zemlje, u drugoj države na koje 

je i dosad bila priključena glavnina turskih 

međunarodnih veza, a u trećoj su 

novi partneri i tržišta. 

Odnosi s većinom susjeda tradicionalno 

nisu bili srdačni, a sada se 

poboljšavaju, često i u dramatičnim 

razmjerima. Sa Sirijom se dolazilo na 

rub rata zbog prijepora u pitkom vodom 

siromašnom pograničju te zbog 

tursko-arapskog nepovjerenja, a odnosi 

su sada gotovo srdačni. Zbivanja u Iraku 

i rast autonomije tamošnjih Kurda, 

uz prijepore s turkofonom zajednicom 

i pružanje utočišta militantima turskih 

Kurda, nisu spriječili uspostavu veza s 

Bagdadom, iako je kurdski vođa zasjeo 

na položaj iračkog predsjednika, a Turska 

sada priznaje i mnoga prava vlastitih 

Kurda. S Armenijom su odnosi bili 


kontekst 

državnika i diplomata Evgenija Primakova 

kako s istanbulske govornice zaziva 

intenzivniju suradnju dviju zemalja, 

ističući da su obje važne sile i takvima 

trebaju ostati. 

Sašo Kokalanov, glavni urednik 

skopskog Dnevnika, potvrdio nam je 

da su odnosi s Turskom dobri od osamostaljenja 

Makedonije. Za razliku od 

toga, odnosi s Grčkom bili su opterećeni 

povijesnim računima, graničnim nesuglasicama 

u Egeju i ciparskim problemom, 

no sada su opet u uzlaznoj putanji, 

uz utrostručenje trgovinske suradnje u 

proteklih šest godina. Iako suzdržanosti 

još ima, to je bilateralno ozračje bolje, 

rekla nam je i Madalena Pius, atenska 

analitičarka koja često dolazi u Tursku, 

osobito u Istanbul gdje je njezin djed, 

Švicarac, svojedobno susreo njezinu 

baku, pripadnicu stare grčke zajednice 

koja je u nekadašnjem Konstantinopolu 

ostala živjeti i stoljećima nakon propasti 

Bizanta. 

Nakon snažnog poludesetljetnog rasta 

proizvodnosti, izvoza i prihoda, koji se 

poklapa s vladavinom post-islamističke 

stranke AK sadašnjeg turskog premijera 

Recepa Tayyipa Erdogana i predsjednika 

Abdullaha Güla, već od prvih kvartala 

ove godine stigao je i do te zemlje neugodni 

“bočni vjetar” planetarne krize, pa 

Zbog snažnog, iako još uvijek bočnog udara krize, turski izvoz 

pao je za 40% i očekuje se najmanje 30% manje prihoda 

nikakvi, kako zbog turskog masakra Armenaca 

1915., tako i zbog armensko-azerskog 

rata u Karabahu 90-ih godina, ali 

prvi simbolični koraci sada su prijeđeni, 

uz uzajamne posjete dvaju predsjednika 

i zajedničko gledanje nogometnih utakmica. 

Odnosi s Moskvom naslijedili 

su hladnoratovske zazore i po raspadu 

SSSR-a, uz konkurentske pravce kaspijskih 

i drugih energenata, ali izbliza 

smo proteklog ljeta čuli iskusnog ruskog 

je primjerice izvoz tekstila pao za trećinu, 

odjeće za četvrtinu, a ukupni i za 40 

posto. Čelnik turskih izvoznika Mehmet 

Buyukeksi priznao nam je da u ovoj godini 

očekuje tek stotinjak milijardi dolara 

od turskih plasmana na inozemna tržišta, 

što i ne zvuči loše dok se ne usporedi s 

podatkom da je taj iznos u prošloj godini 

bio za trećinu veći. Vanjskotrgovinsko usporavanje, 

uz rast nezaposlenosti, javnog 

duga i proračunskog deficita, proizlazi i 

iz natpolovičnog oslanjanja u izvozu na 

krizom pogođenu EU. 

Uz porezne olakšice, dokapitalizaciju 

Eximbanka i druge izvozne i razvojne 

poticaje, turska vlada ruši prepreke i 

kadrovskom politikom. Primjer takvog 

uspjeha u “skautiranju” ponajboljih 

“ljudskih resursa” je Alplaslan Korkmaz, 

na kojeg nas je pohvalama ispravno 

upozoravao François Pargny iz pariökog 

Le Mocija (Le Moniteur du Commerce 

International). Iz agencije za promociju 

investiranja u švicarski kanton Neuchatel, 

u kojemu je diplomirao i magistrirao 

te dovršava doktorat, mladi Korkmaz 

prešao je nedavno na čelo agencije za 

promicanje ulaganja u Tursku. S glasom 

i nastupom trgovačkog putnika koji s 

lakoćom pridobiva kupce, s besprijekornom 

tečnošću nekoliko glavnih jezika 

Zapada, on zbori o otvorenosti Turske, o 

tome kako su tamo svi dobrodošli, o bujanju 

novih diplomaca svake godine, i to 

ponajprije ženskih, o umreženosti Turske 

u putničke i poslovne pravce, posljednjih 

godina osobito u zračnom prometu. 

A ekspanziju zračnog prijevoza i prihoda, 

i to dok se taj sektor u većini svijeta 

suočava s nedaćama, opisali su nam 

u sjedištu Turkish Airlinesa. Uveli su 24 

nove rute 2006., pristupili Star Allianceu 

2008., ove godine dobili prestižne 

SkyTrax nagrade. Njihova 132 zrakoplova 

lete do 36 domaćih i 115 stranih 

odredišta, s vezama do 916 zračnih luka 

u 160 država. Prošle su godine prevezli 

23 milijuna putnika. I druga istanbulska 

zračna luka više će se okrenuti inozemstvu, 

kako bi se ojačalo jedno od rastućih 

čvorišta svjetskih letova. 

Turski financijski sektor prilično je 

zdrav, a tri i pol posto očekivanog gospodarskog 

pada u ovoj godini ublaženo 

je sjajnim oporavkom od tamošnjeg 


kontekst 

ne žali, veli, jer su u Africi divni ljudi, 

a i sve je plodnija suradnja s tim zemljama, 

u čemu Turska ozbiljno konkurira 

europskim i ostalim igračima (osobito 

Kini), umjesto da čeka milost Francuske 

ili Njemačke oko članstva u EU. Kayalar, 

koji je dio karijere proveo u SAD-u 

i Rusiji, ističe da su za početak bitni što 

bolji odnosi s turskim susjedima, te kaže 

da u tome dijelu svijeta postoje tri velika 

igrača - Rusija, Turska i Iran. 

ekonomskog kolapsa prije osam godina, 

uz 140-postotni rast BDP-a u proteklih 

pet godina (na 740 milijardi dolara) te 

180-postotni rast izvoza. 

Bianca Matković 

planira velike 

ministarske 

i poslovne 

konferencije u 

Hrvatskoj 

Djelomično okretanje Turske od Unije 

kuha se u Erdoganovu uredu, 

u podtajništvu za vanjsku trgovinu 

Pa iako su u prvom planu često 

političari, poput ministra vanjske trgovine 

Zafera Caglayana koji svagdje ističe da je 

protekcionizam opasan a slobodna trgovina 

jedini bijeg od krize, smjer vladine 

ekonomske politike odredio je i turski 

dužnosnik Svjetske banke Kemal Dervis, 

a dinamično okretanje Turske gotovo svakom 

kutku svijeta, s osobitim interesom 

za Latinsku Ameriku, Aziju i pogotovo 

Afriku, utjelovljuje Tuncer Kayalar, 

57-godišnjak s karijerom duljom od tri 

desetljeća, koji u premijerovu uredu vodi 

podtajništvo za vanjsku trgovinu. 

Kako se u kuloarima sve više spominje 

turska rezigniranost dugim čekanjem 

na sve manje izgledan prijem u EU, te 

plan raskida carinske unije Ankare i 

Bruxellesa koji navodno privatno zagovara 

upravo Kayalar, i o tome smo ga 

pitali, ali i dobili očekivani on-the-record 

odgovor - on je odan politici ove vlade 

koja pristup EU smatra prioritetom. No, 

dodao je, istina je da Turska, prostranija 

a u budućnosti i mnogoljudnija od bilo 

koje članice EU, nema od te carinske unije 

velike koristi, a ima štetu jer ne može 

s trećim zemljama sklapati sporazume o 

slobodnoj trgovini, nego mora čekati da 

to učini EU i prilagoditi se aranžmanima 

Unije. On ne žali što je na jednom od 

desetaka posjeta Africi pijući nečistu 

vodu “pokupio” bakteriju od koje se već 

dvije godine liječi agresivnom terapijom 

i koja mu je “pojela” nemali dio pluća, 

Hrvatska je intenzivirala veze s 

Turskom, pa je i nekoliko ovdašnjih tvrtki 

sudjelovalo sredinom godine, uz još dvije 

tisuće inozemnih i tri tisuće turskih kompanija, 

na istanbulskim poslovnim dogovorima 

“Svjetskog trgovinskog mosta”. 

Izvršni urednik južnoafričkog Business 

Reporta, novinar australskotalijanskog 

podrijetla s dugim iskustvom i u britanskim 

medijima Peter DeIonno, rekao nam 

je da je promet tim “mostom” prilično 

jednosmjeran -Turci nude svoje proizvode, 

uz puno manje interesa za uvoz. 

No predstavnici Tuskona, ambiciozne 

Konfederacije turskih industrijalaca i poduzetnika, 

uvjeravaju da je obostranost 

takve trgovine njihov iskren cilj. 

U jačanju naših međudržavnih veza 

prednjačili su jedan odlazeći državnik, 

Stipe Mesić, i jedan koji je barem zasad 

već bivši, Ivo Sanader. No, ostaju njihovi 

suradnici, poput Biance Matković, koja 

nam je rekla da si više nijedna zemlja ne 

može dozvoliti da zatvori vrata stranom 

kapitalu ili određuje na koja tržišta ne bi 

išla. Hrvatske i turske tvrtke zajednički 

nastupaju na građevinskim tenderima, 

a gospođa Matković susrete koristi i da 

preporuči naše luke, osobito Rijeku, te 

moderne autoceste. Pa iako je Hrvatska 

manja od Turske, a u doba krize vodi 

se računa o svakoj kuni, ministrica 

Matković potvrdila je da se razmišlja 

o organiziranju i u našoj zemlji velikih 

ministarskih i poslovnih konferencija 

kakve Turci sve više priređuju, za što 

bismo dio sredstava mogli dobiti od Europske 

komisije, a jačanje veza s bliskim, 

ali i dalekim zemljama može ubrzati i 

olakšati izlazak iz krize. 

Foto AP 


Božo Jašović 

1. listopada 

preuzima NLB 

Tajkuni su razotkriveni, politika im je 

okrenula leđa. Novi predsjednik Uprave 

Božo Jašovič trebao bi ozdraviti Novu ljubljansku 

banku opterećenu sumnjivim plasmanima 

/ Željko Trkanjec 

Šef s pozivnicom 

Tko god prošeće središtem 

Ljubljane, u nekom će trenutku 

ugledati dva nebodera, 

ako ni zbog čega a ono 

zbog sata i termometra na 

vrhu. Na njima se, smještenima na Trgu 

republike, nalazi logo koji posjetitelja iz 

Hrvatske ili BiH podsjeća na neko drugo 

doba, logo Ljubljanske banke. Koliko je 

god taj logo nekad, u doba druge Jugoslavije, 

značio sigurnost za pohranjivanje 

novca, toliko danas upravo u Hrvatskoj 

i BiH označava tata, instituciju koja je 

tisućama štediša otela pologe. Ali, kad na 

taj način krenete u razgovor sa slovenskim 

dužnosnicima, oni će vas odmah ispraviti. 

“Pardon, vi govorite o staroj, ovo 

je danas Nova ljubljanska banka (NLB)”. 

U uspješnim godinama NLB je vodio 

Marko Voljč, a 2004. palicu je preuzeo 

Marjan Kramar za kojeg se vjerovalo da će 

nastaviti uhodanim stazama. No, promijenila 

se vlast, a ona je imala nove planove 

u kojima je NLB imala izuzetno važno 

mjesto: trebala je biti financijer promjena 

poznatih pod Janšinom parolom “umik 

politike iz gospodarstva”. I Kramar je popustio, 

novonastali fondovi dobivali su 

kredite i kupovali tvrtke skrivajući se iza 

drugih fondova. Problema nije bilo dok 

su stvari stajale dobro. No, kad je na vrata 

pokucala recesija, svi su se odjednom 

začudili kad se pokazalo da je NLB (ali i 

druge banke) zapravo sudjelovala u nekoj 

vrsti piramidalne strukture jer joj fondovi 

ne mogu plaćati obveze pa banka onda 

nema sredstava za druge korisnike. 

Nekako usporedo u vladinu se 

palaču, smještenu nekih 50-ak metara 

od nebodera NLB-a, uselila nova vlada. 

Kramar se odlučio povući, i njemu je 

istjecao mandat, a bilo je jasno da mu ga 

neće produljiti. No, taj mirni čovjek izazvao 

je odlaskom pravi uragan u javnosti 

- mirno je uzeo svoju otpremninu koja 

je iznosila milijun eura. Mediji su bjesnjeli. 

Dok ljudi gube poslove, a NLB bilježi 

gubitke, Kramar je reagirao kao većina 

šefova u financijskim institucijama koje 

su se urušile - taj novac pripada meni i ja 

ću ga uzeti. 

Vlada na čelo NLB-a stavlja Draška 

Veselinoviča, ali i to se kadrovsko rješenje 

pokazalo kratkotrajnim. Dugo su trajale 

“dvorske spletke” u traženju novog 

čelnika, bio je raspisan i natječaj na kojem 

nitko nije prošao, da bi 10. rujna Nadzorni 

odbor donio konačnu odluku: novi šef 

NLB-a je Božo Jašovič, a dobije li licenciju, 

svoj će posao preuzeti 1. listopada. 

Mediji su nezadovoljni jer je Jašovič 

izabran nakon što mu je Nadzorni odbor 

poslao pozivnicu da se javi kao kandidat, 

a da bi bio izabran nije trebao ni 

iznijeti svoj plan rada NLB-a. Jašovič je, 

dakle, opet bio politički izbor. Odmah su 

upozorili da je Jašovič bio bliski suradnik 

Mitje Gasparija, uspješnog guvernera 

slovenske središnje banke koji je proveo 

operaciju uvođenja eura u Sloveniju, da 

bi ga potom vlada Janeza Janše smijenila. 

Danas je Gaspari potpredsjednik vlade 

zadužen za razvoj. Osim toga, ministar 

financija Franc Križanič odmah je izrazio 

veliko zadovoljstvo Jašovičevim izborom, 

a i premijer Pahor. Jasno, predstavnici 

Nadzornog odbora rezolutno su odbacili 

mogućnost da je politika i na koji način 

utjecala na izbor. 

Ljubljanske Finance odmah su navele 

jednu od Jašovičevih ranijih izjava: “Neka 

se banke intenzivnije preusmjere prema 

realnom sektoru i pučanstvu”. Pred njim 

su uistinu veliki zadaci. NLB skupina u 

prvom je polugodištu zabilježila gubitak 

od šest milijuna eura, iako je sam NLB 

ostvario 36 milijuna eura dobitka. Banka 

je zabilježila pad tržišnog udjela od 0,7 

posto (i dalje se kreće oko 30 posto), ali 

još više zabrinjava pad plasmana gospodarstvu 

od 3,2 posto te depozita gospodarstva 

od čak 20,2 posto. 

Jašovič bi, dakle, sve te trendove trebao 

preokrenuti, ozdraviti NLB inficiran 

sumnjivim plasmanima i učiniti banku 

opet stabilnom i sigurnom. Naruku mu 

idu i okolnosti. Tajkuni su razotkriveni, 

politika im je okrenula leđa pa onda to 

mogu i banke, oporavljaju se europska 

gospodarstva toliko važna za Sloveniju 

kojoj u ušima ugodno zvone i vijesti o 

sve boljem stanju ruskog tržišta. Novo je, 

nepotrošeno lice, ispekao je zanat i sad je 

u prilici da pokaže što može i zna. 



tehnologija 

U 

jedinom gradu na svijetu 

za koji se, jednako u 

zbilji kao i u šali, kaže da 

ima više ćevabdžinica 

od Sarajeva, početkom 

rujna zabilježena je neuobičajeno dobra 

prodaja šiša. Berlinom su, naime, 

defilirale goleme količine posjetitelja 

iz Južne Koreje. Navikli na hranu nataknutu 

na štapiće, još k tome dobrano 

začinjenu, šiš-ćevape su tamanili kao da 

su grickalice, ne mareći odveć za jednako 

bogatu ponudu kebaba, ali i kobasica 

s curryjem po kojima miriše kilometrima 

uokolo Alexanderplatza. 

Razlog zbog kojeg je tih nekoliko 

Diktatori 

kućne 

zabave 

Dok se gotovo svima 

u industriji potrošačke 

elektronike u mjesecima 

krize smrklo, tehnološkim 

divovima iz Južne Koreje je 

svanulo/ Dragan Petric 


tehnologija 

dana glavni njemački grad nalikovao 

kakvoj azijskoj metropoli bila je IFA 

2009, najveći europski sajam potrošačke 

elektronike, industrijske grane kojom 

je južnokorejski narod u posljednjih 

dvanaest mjeseci uspio u potpunosti 

zavladati. Na recesijom pokošenom 

da fugiraju praznine među svim tim 

ekranima. Izložbeni prostori Philipsa, 

Sonyja, Toshibe, Panasonica i drugih u 

usporedbi s dvojcem iz Koreje djelovali 

su skromno i ni blizu toliko moćno. 

Posve slučajno, ali istovremeno s 

glamuroznim predstavljanjem koje su 

temelji ekonomije tih azijskih zemalja - 

to se itekako odrazilo. 

Nije stoga nelogično upitati se zbog 

čega je tako i što to Korejci rade dobro, 

a Japanci (i većina preostalog svijeta) 

loše? Zbog čega su u vremenima kada 

stagniraju gotovo sva tržišta diljem 

planeta, a osobito tržišta koja se bave 

proizvodnjom i trgovinom sredstava 

za udovoljavanje sekundarnih potreba 

poput kućne zabave, Južna Koreja i 

njezini aduti Samsung i LG uspjeli? Recept 

što su ga oni smislili za obranu od 

krize očigledno je uspješan. 

Samsungov uspjeh ne može se temeljiti 

samo na tečaju. Njihova roba odavno 

je nadrasla svoju cjenovnu kategoriju 

tržištu televizora, kućnih kina te ostale 

audio i video opreme, dva giganta iz te 

dalekoistočne zemlje, Samsung i LG, 

pronašla su formulu za nadjačavanje 

konkurencije. 

Posjetitelji berlinskog sajmišta 

tako su svjedočili izuzetno raskošnim 

nastupima ove dvije kompanije - zakupile 

su čitave paviljone i doslovce ih 

opločile LCD-ima, pa su raznorazne 

video-playere i gadgete koristili tek 

Korejci upriličili u Berlinu, središnja 

banka u Seoulu objavila je kako je ta 

država u drugom kvartalu ove godine 

zabilježila stopu rasta BDP-a od 2,6 

posto u odnosu na prvi kvartal 2009., 

što je najbrži rast ekonomije u toj državi 

ostvaren u proteklih pet i pol godina. 

Gospodarstvo susjednog Japana i dalje 

je u padu, a na industriju kućne zabave, 

digitalnih proizvoda i tehnologije namijenjene 

krajnjim potrošačima - što su 

grane na kojima su praktički izgrađeni 

Tržište novca nudi odgovor koji je 

prilično jednostavan, no odveć površan 

da razriješi ovu enigmu. Tečaj korejskog 

wona je u odnosu na dolar i euro 

već mjesecima, procjenjuje se, nerealno 

nizak. To korejske proizvode na 

američkom i europskom tržištu čini 

jeftinijima od konkurencije, a kako se 

Samsung i LG gotovo potpuno oslanjaju 

na korištenje domaćih sirovina i tvornice 

u svojoj zemlji, od takvog tečaja - za 

pojedince nepovoljnog, ali za izvoznike 

povoljnog - profitiraju. 

S druge strane, tečaj jena već je 

mjesecima nerealno visok. Roba japanskih 

elektroničkih divova stoga 

je na tržištima gdje se plaća eurima i 

dolarima u očima kupaca precijenjena, 

osobito u usporedbi s proizvodima u 

istoj klasi koji stižu iz Južne Koreje. 

U drugom kvartalu ove godine Samsung 

je tako, zahvaljujući izuzetnoj 

prodaji koju bilježi od početka globalne 

ekonomske krize, imao porast prihoda 

od nevjerojatnih 11,7 posto u odnosu 

na isto razdoblje lani te čak 5 posto veću 

konsolidiranu operativnu dobit. 

Takav uspjeh ne može se temeljiti 

samo na tečaju, već su u igri i brojni 

drugi faktori. Slabiji poznavatelji tržišta 

potrošačke elektronike mogli bi brzopleto 

zaključiti kako smo, pritisnuti slabijom 

kupovnom moći, prisiljeni kupovati 

manje kvalitetne proizvode koji su, 

prirodno, i jeftiniji, pa ne čudi što plus 

u poslovanju objavljuju kompanije uz 

koje, po nekom prijašnjem iskustvu ili 

Foto AP 


sjećanju, vezujemo takve karakteristike. 

Ipak, od “jeftilena”, korejski su proizvodi 

kroz posljednje godine prerasli u nešto 

sasvim drugačije, a umnogome ih se 

svrstava i među robu kojom se diktiraju 

tehnološki trendovi na cijelom tržištu. 

Televizor na kojem je Samsungov 

logotip danas će kupcu pružiti jednako 

jamstvo kvalitete prikaza, ugodnosti 

korištenja, elegancije dizajna i dugotrajnosti 

kao i pandani iz Sonyja, Panasonica 

ili Philipsa. Isto vrijedi i za kućna 

kina, Blu-ray reproduktore i slične 

proizvode LG-ja, a kada su u pitanju, 

primjerice, mobilni telefoni, ova dva 

južnokorejska proizvođača čvrsto su se 

utaborila na drugo i treće mjesto prema 

broju prodanih primjeraka na globalnoj 

razini, odmah ispod Nokije. Najviše je 

pritom stradao japansko-švedski koncern 

Sony Ericsson. 

Jedan od najvećih trendova koje 

je ove godine inaugurirao sajam IFA 

u Berlinu, a koji će itekako odrediti 

budućnost tržišta kućne zabave, bio je 

migriranje tehnologije LCD televizora 

s takozvanim LED pozadinskim osvjetljenjem 

ekrana iz tržišnog eksperimenta 

u tržišni mainstream. Riječ je 

o tankim televizorima velikih dimenzija 

koji pružaju izuzetnu kvalitetu slike 

(prostim okom osjetno bolju od one 

kakvu imamo na današnjim LCD-ima) 

zahvaljujući matričnom pozadinskom 

osvjetljenju ekrana, čime se dinamički 

može utjecati na kontrast. 

Upravo zahvaljujući Samsungu 

koji je u posljednjih godinu dana 

zabilježio porast u prodaji LCD-a od 

sjajnih 10 posto, od čega je u samo tri 

mjeseca prodano čak pola milijuna 

LCD-a s LED osvjetljenjem, cijelo se 

tržište pridružilo tom trendu. 

Time je Samsung potvrdio svoju 

rolu tehnološkog trendsettera, i to u 

trenucima kada ekonomski kaos putuje 

iz kulminacije prema epilogu, čime je 

imidž “jeftilena” napokon uništen. Na 

sličan način trendove diktira i LG, gotovo 

jednako uspješno plasirajući na 

tržište televizore sa sve većom frekven- 

Do prije nekoliko desetljeća još dio 

Trećeg svijeta, današnji je Seoul 

jedan od najskupljih svjetskih gradova 

cijom osvježavanja slike, zbog čega 

pokreti izgledaju glađi. 

Stanovništvo Južne Koreje tako danas, 

nekoliko desetljeća nakon što u svojoj 

državi nisu imali apsolutno nikakvu 

proizvodnju vezanu uz elektroniku, 

uživa u najsuvremenijim tehničkim 

dostignućima, a civilizacijski dosezi u 

sferi suživota s digitalnim trendovima 

u toj su zemlji među najnaprednijima 

uopće. Seoul je jedan od najbogatijih 

(ali i najskupljih) gradova na svijetu, a 

zasluge dva tehnogiganta u toj priči su 

Top 10 svjetskog 

tržišta televizora 

Procijenjeni globalni tržišni udjeli 

u prodaji LCD televizora prema 

proizvođaču, uz trendove koje 

nameću na tržištu 

1. Samsung (uspješno nameće 

trend televizora s LED pozadinskim 

osvjetljenjem) - 18,7 % 

2. Sony (prvi će na tržište plasirati 

televizor s 3D prikazom slike) - 13,0 % 

3. LG (visoku kvalitetu slike postižu 

velikim frekvencijama osvježavanja) - 

11,2 % 

5. Panasonic (uvijek prvi nudi 

ekrane s najvećim dijagonalama) 

- 7,3 % 

4. Toshiba (nudi široki izbor iznimno 

tankih uređaja) - 7,1 % 

6. Sharp (poseban naglasak uvijek 

stavlja na dizajn i trajnost) - 6,9 % 

7. Philips (nudi najbolje televizore 

koji osvjetljavaju i ambijent ovisno o 

prikazu) - 4,9 % 

8. Pioneer (osobito cijenjen među 

audiofilima i tehnofilima) - 2,1 % 

9. Grundig (njemačko-turski 

proizvođač koji se ističe niskim cijenama) 

- 1,9 % 

10. Ostali - 26,9 % 

neupitne. Te su tvrtke samo u prošloj 

godini ostvarile ukupan izvoz iz Južne 

Koreje u vrijednosti od oko 40 milijardi 

dolara, a ukupni su prihodi nadišli 

i nevjerojatnih dvije tisuće milijardi 

dolara. 

Svoj uspjeh ipak nisu temeljili na 

tečaju wona ili pomaknutoj percepciji 

kupaca u trenucima štednje. Naprosto 

su razinu kvalitete svojih uređaja 

naglašavali forsiranjem novih tehnologija 

i dizajnom, zadržavajući cijenu. 

Posljednjih deset godina tako se napredniji 

uređaji korejskih proizvođača mogu 

prepoznati i po osobitoj estetiziranosti, 

elegantnijim bridovima i sjajnijim materijalima 

od onih koji krase uređaje 

iste klase konkurentskih proizvođača, a 

zadnji sektor koji je su osvojili slijedeći 

tu poslovnu logiku bilo je upravo tržište 

potrošačke elektronike. 

Pojavivši se kao marginalni igrač 

na sceni kojom su vladali magnati 

predvođeni japanskim i europskim tehno-divovima, 

najprije su se probili jeftinim 

i elementarnim aparatima, a zatim 

su svoju poziciju među pet najvećih svjetskih 

proizvođača zapečatili tehnološki 

naprednim uređajima s posebnim naglaskom 

na dizajnu. 

Budući da nude trendovske televizore, 

kućna kina, reproduktore glazbe 

i videa, gadgete i ostalu opremu iz segmenta 

kućne zabave, još k tome za cijenu 

koja ne nadilazi cijene konkurentskih 

proizvoda, ne iznenađuje što počinju 

gospodariti tržištem i što pucaju i na 

dvije vodeće pozicije. Ponuda šiš-ćevapa 

u Berlinu stoga će dogodine zacijelo 

morati biti još veća. 

Dragan Petric je izvršni urednik Buga 


financije 

Demografijom 

do (viših) prinosa 

Uz Španjolsku, među favoritima naizgled prilično egzotične strategije našao 

se poveći broj zemalja s istoka Europe / Mario Gatara 

Ilustracija Boris Benko 

Ulagačima koji su se uspjeli 

othrvati izazovima 

trgovanja, ignorirajući 

kratkoročne oscilacije 

cijena dionica, diversifikacija 

se nameće kao imperativ na putu 

prema uravnoteženom (i profitabilnom) 

portfelju. No odabir investicije nije nimalo 

jednostavan zadatak, osobito kada 

podrazumijeva i povećanje izloženosti 

inozemnim tržištima kapitala (globalnim 

zbivanjima). Jedna od strategija vrijednih 

razmatranja, temeljena na očekivanim 

demografskim promjenama (i podrobnije 

opisana na sljedećim stranicama), u 

prvi plan gura nekoliko neočekivanih favorita. 

Jer na vrhu ljestvice najatraktivnijih 

destinacija je Španjolska, a izuzmemo 

li Japan na drugoj strani planeta, zelena 

(poželjna) boja uglavnom je koncentrirana 

u našem susjedstvu, od Bugarske 

i Rumunjske, preko Slovenije, do 

Mađarske, Slovačke i Rusije. Sve to pod 

uvjetom da ste spremni prilagoditi vremenski 

horizont ulaganja, jer rangiranje 

je izvršeno prema projekcijama Ujedinjenih 

naroda za - 2020. godinu. 


Estradne zvijezde rijetko su predmet 

interesa financijskih krugova, no 

Demi Moore je prigrabila glavnu 

ulogu i u jednoj ozbiljnoj ulagačkoj 

strategiji, temeljenoj na prilično 

uvjerljivim argumentima 


financije 

Foto via Bloomberg News 

Stavite ulog 

na - G.I. Jane 

Proces starenja populacije, 

promatran s aspekta 

tržišta rada, a potom i u širem 

ekonomskom kontekstu, u 

pravilu podrazumijeva negativne 

konotacije i pesimistične 

prognoze. Iznimno osjetljivo 

pitanje financiranja 

zdravstvenog i mirovinskog 


financije 

Udio dionica u ukupnim ulaganjima vrhunac 

doseže oko pedesete godine života 

osiguranja predstavlja uistinu veliku 

glavobolju za ekonomiste i političare. 

Pri tomu političari nerijetko pribjegavaju 

agresivnijoj upotrebi instrumenata 

fiskalne politike kako bi zatvorili 

jaz između mogućnosti i potreba. To 

najčešće podrazumijeva povećanje poreznog 

opterećenja, čime vladajuće garniture, 

bez obzira na (lijevu ili desnu) 

orijentaciju, u nedostatku boljeg izbora 

(ili želje za provođenjem reformi), 

veliki dio tereta naprosto svaljuju na 

radno sposobne (i zaposlene) građane. 

S druge strane, već i površno razmatranje 

povećanja poreza na tržištu kapitala 

ima status kakve neugodne psovke 

i u pravilu izaziva iznimno negativne 

reakcije većine ulagača, usredotočenih 

ponajprije na poslovne rezultate svojih 

“favorita” u korporativnom sektoru. 

Međutim, kada se stvari promatraju 

iz ponešto izmijenjene perspektive, 

i k tome začine odgovarajućom 

dozom analitike prikladno obogaćene 

gomilom podataka kao što su to učinili 

analitičari Mirae Asset Securities iz 

Hong Konga, priča poprima bitno svjetlije 

obrise. Odjednom starenje više 

nije tako zabrinjavajuće, neprihvatljivo i 

odbojno, a uobičajena obilježja “mlade 

populacije”, u koju obično trpamo ljude 

do 30 godina starosti, više se ne čine 

odveć atraktivnima. Ili barem ne kao u 

konvencionalnim analizama. 

Doduše, starenje mora biti, uvjetno 

rečeno, kontrolirano, unutar okvira 

zadanih strategijom, pa bi umjesto tog 

Pomno testirana 

hipoteza predstavlja 

kredibilan temelj 

dugoročne strategije 

investiranja 

termina vjerojatno bio prikladniji eufemizam 

“sazrijevanje”. Uostalom, čak 

se ni autori analize (uz odobravanje 

najvećeg dijela muške populacije) nisu 

usudili nazvati Demi Moore starom, 

već - zrelom. 

A priča počinje analizom distribucije 

primanja kojima raspolažu 

različite dobne skupine. Posve logično, 

građani mlađe životne dobi, koliko 

god bili važni za ekonomiju neke zemlje 

i kao potrošači i kao potencijalna 

radna snaga, zapravo raspolažu posve 

beznačajnim sredstvima. Istraživanja 

rađena na temelju podataka iz SAD-a 

pokazuju kako na dobnu skupinu 

između 20 i 29 godina otpada tek 0,5 

posto raspoloživog dohotka, dok se 

taj udio za one u tridesetim godinama 

života penje na još uvijek skromnih 

četiri posto. U četrdesetima dio kolača 

već zamjetno raste, zalazeći u dvoznamenkaste 

okvire, a vrhunac doseže otprilike 

između 50. i 65. godine života, 

nakon čega, ponovno opada. 

Zatim na red dolazi struktura ulaganja, 

odnosno način na koji različite 

Zemljama u susjedstvu predstoji rast broja 

“zrelih” stanovnika, a to bi se trebalo 

odraziti i na izvedbu tržišta kapitala 

dobne skupine alociraju dio raspoloživog 

dohotka namijenjenog štednji. 

Istraživanja obavljena u SAD-u (Survey 

of Consumer Finances) pokazala su 

kako udio sredstava uloženih u dionice 

drastično raste u četrdesetim godinama 

života te, možda pomalo iznenađujuće, 


HORIZONT ulaganja: 

5 godina 

najbolji 

Rusija 

Mađarska 

Japan 

Grčka 

Poljska 

Irska 

Turska 

Španjolska 

Portugal 

Brazil 

najgori 

Švicarska 

Čile 

SAD 

Nizozemska 

Australija 

Kanada 

Velika Britanija 

Danska 

Singapur 

Novi Zeland 

Rangiranje je izvršeno prema kriteriju 

najvećeg rasta/pada Demi-Ashton indikatora 

u razdoblju od 2010. do 2015. godine 


već ulaskom u šesto desetljeće života 

počinje zamjetno opadati, ovisno o 

razdoblju provođenja anketa obavljenih 

u desetak navrata tijekom posljednjih 

dvadesetak godina. Uz uobičajene razloge 

zbog kojih averzija spram rizika 

nakon pedesete godine života raste, 

obrnuto proporcionalno spremnosti (i 

mogućnosti) na prilagodbu različitim 

životnim i poslovnim okolnostima, 

Ajay Kapur, autor analize, spominje 

čak i određena medicinska istraživanja 

(povećanje razine enzima monoamin 

oksidaze) u kojima se također dolazi 

do istog zaključka - starenjem opada 

sklonost riziku, a portfelji individualnih 

ulagača postaju manje rizični. Barem 

u teoriji, jer recentna praksa i propast 

životnih ušteđevina uslijed globalne 

krize i to opovrgava. 

Rezultat detaljne usporedbe 

različitih istraživanja vrlo je jednostavna 

hipoteza: najaktivnija na tržištu 

kapitala je dobna skupina između 40 i 

49 godina života, dok su ulagači između 

20 i 29 godina na tržištu kapitala u 

pravilu endemska vrsta. Podijelite li 

broj prvih s ovima drugima, dobit ćete 

odnos koji su analitičari Mirae Asset 

Securities jednostavno nazvali Demi- 

Ashton indikatorom. Doduše, Ashton 

Kutcher se, s obzirom na dob, ne uklapa 

sasvim u ovu priču (rođen je 1978.), no 

vjerojatno je riječ o jedinom celebrity 

paru kojeg su se dosjetili. a koji barem 

približno ispunjava zadane kriterije 

(Demi Moore je rođena 1962.). 

Indikator, međutim, ne završava na 

zvučnim imenima i lucidnoj pretpostavci, 

već se ona testiranjem prometnula u 

investicijsku strategiju vrijednu razmatranja, 

potvrđenu visokim koeficijentom 

korelacije sa stvarnim razvojem 

događaja. Povećanje broja stanovnika 

u četrdesetim godinama života, uz istodobno 

smanjenje dijela populacije 

u dobnoj skupini od 20 do 29 godina 

života, odnosno, rast Demi-Ashton indikatora 

donosi i gotovo savršeno koreliranu 

krivulju izvedbe tržišta kapitala 

(korigiranu za stopu inflacije). Drugim 

riječima, Demi-Ashton indikator nudi 

vrlo kredibilan prognostički model 

koji putem očekivanih demografskih 

Lišena inflacije, izvedba tržišta kapitala 

snažno korelira s Demi-Ashton indikatorom 


financije 

različiti stil života 

Prilikom kalkulacije Demi-Ashton indikatora 

svakako valja uzeti u obzir i specifičnosti 

koje se očituju u različitim životnim 

navikama i stilovima, ovisno o zemlji ili 

barem kontinentu (da stvar bude barem 

nešto jednostavnija). Brojna testiranja 

povijesnih podataka pokazala su kako odnos 

četrdesetogodišnjaka i dvadesetogodišnjaka 

savršeno funkcionira za SAD, Kanadu, 

Australiju ili čak Japan (što ipak predstavlja 

svojevrsno iznenađenje, s obzirom na 

famoznu kulturu “parazita”). 

Na Starom kontinentu stvari su ipak ponešto 

drugačije i inicijalna je formula donekle 

modificirana te počiva na razlici (proizašloj, 

naravno, dijeljenjem) populacije između 

35 i 49 godina života te broja stanovnika 

između 15 i 29 godina života. Razlog je 

prilično jednostavan - mladi Amerikanci u 

pravilu se brže (prije) osamostaljuju, a to ima 

i svoju cijenu, najčešće u obliku uobičajenih 

zajmova za školovanje, što je u Europi još 

uvijek rijetkost. Zbog toga određena (viša) 

razina financijske neovisnosti, a time i veći 

udio raspoloživog dohotka namijenjenog 

štednji (i investicijama u dionice), u SAD-u 

u usporedbi sa Starim kontinentom dolazi u 

nešto kasnijoj životnoj dobi. 

Kada uspoređujemo zemlje iz našeg najbližeg susjedstva, Austrija i Albanija ne djeluju osobito 

atraktivno, no zato ostali nude značajan potencijal rasta 

promjena oslikava potencijale tržišta 

kapitala na dulji rok. 

Autori istraživanja tvrde kako su razvijene 

zemlje poput SAD-a, Njemačke 

ili Velike Britanije, trenutno u sekularnom 

(u teoriji traje i po dvadesetak 

godina) “bear” trendu koji bi mogao 

potrajati sve do 2015. godine, kada bi 

se demografska slika trebala poboljšati, 

te donijeti povoljnije kretanje Demi- 

Ashton indikatora. Suprotno tome, 

Španjolsku i Japan, a potom i dugi niz 

zemalja u našem bliskom susjedstvu, 

krasi obećavajuća demografska struktura, 

odnosno rastući broj stanovnika koji 

bi trebali aktivnije zaigrati na tržištu 

kapitala, povećavajući potražnju za dionicama, 

što bi se u konačnici trebalo 

pozitivno odraziti na izvedbu tržišta 

kapitala. Naravno, uz apsolutne brojke, 

posebnu bi pozornost trebalo obratiti 

na stopu promjene, odnosno očekivanu 

Od 14 promatranih zemalja u regiji, čak 

devet će se moći pohvaliti vrijednošću 

Demi-Ashton indikatora iznad 125 

krivulju kretanja Demi-Ashton indikatora. 

U tom kontekstu, atraktivnima se 

doima nekoliko zemalja Latinske Amerike 

(premda je indikator u tom slučaju 

još uvijek ispod 100, ali se očekuje 

značajan rast), Italija i Portugal (uz već 

spomenutu Španjolsku), Južna Koreja 

i Indonezija, ali iznad svih - srednja i 

istočna Europa. Od 14 promatranih 

zemalja u regiji, vrijednost indikatora 

bi samo u Crnoj Gori trebala biti ispod 

100, dok će se čak devet zemalja moći 

pohvaliti vrijednošću Demi-Ashton indikatora 

iznad 125. 

Ipak, autori upozoravaju kako neselektivne 

investicije, ma koliko da je 

riječ o “perspektivnim” tržištima, ne 

daju osobito ohrabrujuće rezultate, 

preporučujući ulagačima da svakako 

uzmu u obzir valuacije tržišta i/ili pojedinih 

dionica i pritom se u prvom redu 

fokusiraju na dionice financijskih institucija, 

koje od demografskih promjena 

imaju najviše koristi. Tamo gdje to regulativa 

dozvoljava (a ionako su najčešće 

u pitanju razvijene zemlje), moguće 

je koristiti i short strategiju, i to opet 

ponajprije na dionice financijskih institucija. 

Prema navodima iz istraživanja, 

riječ je o dobitnim kombinacija koje su 

dosad donosile solidan profit. Ali, naravno, 

samo na duži rok. 


Svi koji su se obreli na nekom 

od internetskih foruma za 

informatičku podršku očajnički 

tražeći nekakav driver ili 

čarobnu formulu kojom bi odobrovoljili 

neposlušnu aplikaciju ili upogonili 

egzotičan komad hardvera, znaju koliko 

žuči korisnici tamo neumorno prosipaju. 

Bez imalo pardona proklinju se 

proizvođači, službe za korisnike koje serviraju 

nesuvisle odgovore i neupotrebljiva 

rješenja, prodavači, pa čak i cijeli segmenti 

IT industrije. Činjenica da takvi 

forumi često služe kao ventili za ispuhivanje 

ne iznenađuje previše, jer kada 

kupite neki softver/hardver, očekujete da 

će propisno funkcionirati. Što u svijetu 

“nula i jedinica” nije uvijek slučaj. 

Mene se svojedobno dojmio post u 

kojem je autor, zdvajajući nad činjenicom 

da njegova kartica za bežični internet ne 

obavlja svoju temeljnu funkciju ni pod 

razno, razočarano zavapio: “Zamislite 

kako je meni, ja sam i dioničar te kompanije!”. 

E to je već situacija u kojoj svoju 

“lakomislenost” poželite nagraditi lupanjem 

glavom o (nosivi) zid. 

I bez obzira na status dioničara, kod 

službe za korisnike vi ste tek nekakav “reference 

number”, bez ikakvih posebnih 

prava. Osjećate se dvostruko prevarenim, 

luzerom koji ne samo da je potrošio 

novac na beskoristan proizvod/uslugu, 

već je pao još niže, nasjevši vjerojatno na 

šminkerske reklamne kampanje, fancy 

imidž kompanije i blagoglagoljive izjave 

Mario Gatara 

Neutješni? 

S dionicama inozemne kompanije mogli ste mirno 

ubirati dividendu i likovati dok se njezini čelnici već i 

pri najmanjem problemu neugodno znoje i vrpolje 

njezinih čelnika. A s divljenjem ste nekoć 

promatrali te billboarde, televizijske reklame 

i bannere, pozorno slušali čelnike 

kompanije, suglasno kimali glavom i 

gurkajući onoga do sebe ponosno konstatirali: 

he, he, ja imam te dionice. 

A opet, ako kapitalizam teče vašim venama 

i stvari gledate iz korporativne perspektive, 

uvučeni ste u svojevrstan konflikt 

interesa pa dijeljenje loših iskustava s 

ostalim korisnicima i, što je još važnije, 

potencijalnim kupcima, možda baš i nije 

tako dobra ideja? U slučaju neutješnog 

kupca/dioničara, jednokratna je dividenda 

najčešće dovoljna da popravi gorak 

okus promašene kupnje i nadoknadi 

izgubljeno. Tja, proizvod se baš i ne 

može nazvati uspješnicom, no to još uvijek 

ne znači da Uprava ne radi dobro svoj 

posao, zar ne? Prisjetite se i pisama koja 

počinju sa “Štovani, pozivamo vas ...”, ili 

još bolje: “Vaša dividenda iznosi ...”, a potom 

i pozitivnih preporuka analitičara, i 

već vam bude lakše. A posebno je dobar 

osjećaj kada netko visoko na hijerarhijskoj 

ljestvici dobije otkaz. Imate osjećaj 

da je sve pod kontrolom i kako je riječ o 

marketmaker 

dobro podmazanom stroju čiji je jedini 

cilj dobrobit dioničara, za koje ni jedna 

žrtva nije prevelika. 

No kada u “vašoj” kompaniji izbije 

nekakav skandal i krivnju prihvati samo 

bivši predsjednik Uprave (koji bi usto, 

kao predsjednik Nadzornog odbora, 

sada trebao nadzirati rad Uprave), dok se 

ostali kunu da “pojma nisu imali”, teško 

je pronaći odgovarajuću utjehu. I kako 

uopće izgleda to preuzimanje krivnje? 

Otprilike ovako: Kriv sam i - točka. 

Obrazloženje? Isprika? Bilo što? 

A taj bivši je iz vama nepoznatih motiva 

kreditirao neku drugu tvrtku iznosom 

jednakim dvogodišnjem profitu, 

dok je vaša dividenda za te dvije godine 

bila - prazan skup. Pa ne znate na kome 

bi prije iskalili svoj bijes - na onome što je 

preuzeo krivnju ili na ostale koji stoički 

šute, ne smatrajući za shodno objasniti 

vam neke stvari. Rado će komentirati 

nekakvu bezveznu kampanju ili kvaziuspjehe 

kompanije, ali o skandalu pred 

dioničarima nemaju što reći. 

Takvo ponašanje u Hrvatskoj nije iznimka 

već - pravilo. Počinje s vladajućom 

garniturom, a završava duboko dolje, 

na najnižim razinama odgovornosti, 

uključujući u korupciju ogrezli korporativni 

sektor. E, pa, ako je dioničarima 

itko kriv za takav odnos, onda su to oni 

Ako je itko kriv za bahatost i arogantnost 

Uprave, onda su to u velikoj mjeri sami 

dioničari. Pa mogli su i drukčije izabrati 

sami. A mogli su fino kupiti dionice neke 

renomirane inozemne kompanije, primati 

solidnu (i stabilnu) dividendu, a u 

slučaju nekakvih problema osjetiti se barem 

za trenutak nadmoćno dok se čelnici 

kompanije znoje nudeći svoju verziju 

događaja, obećavajući da će se popraviti 

i više neće griješiti. 

Eh, da, za one znatiželjne, primjer iz 

prvog dijela priče odnosi se na Vodafone, 

a ovaj drugi… pa zna se valjda. 

Autor je vlasnik manje količine dionica Podravke i ponosni dioničar Intela i Totala 


financije 

Indeks na prekretnici 

Mnogi burzovni 

indeksi stekli su 

dvoznamenkastu 

prednost u 

odnosu na 

početak godine, 

potvrđujući 

optimistične 

najave analitičara. 

Rijetki preostali 

skeptici spominju 

pak još jedan - 

bubble 


Po prvi puta od travnja prošle godine, 

S&P 500 uspio se uzdignuti iznad 

okruglih 1000 bodova, okrunivši inicijativu 

optimista uistinu spektakularnim 

rastom kojim je razmak u odnosu na višegodišnji 

minimum, postavljen početkom ožujka ove 

godine, povećan na otprilike 60 posto. Time je 

potvrđen optimizam sve većeg broja analitičara 

koji su, manje ili više glasno, posljednjih mjeseci 

prionuli na reviziju prijašnjih prognoza (među 

njima i nama poznati Barry Knapp, jedan od protagonista 

ove priče u nastavcima). Dobar dio njih 

ipak poziva na oprez, sluteći kakvu korekciju koja 

bi mogla nakratko, ali zato prilično 

nasilno, prekinuti pozitivan niz. 

I dok dežurni skeptici prizivaju 

katastrofu, sredina rujna iznjedrila 

je dva vrlo bitna momenta koja će 

svakako zaintrigirati ulagače. Tako je 

Cleve Reuckert, analitičar Westporta, 

u svojim analizama ustvrdio kako 

je trenutan rast “što god pesimisti 

govorili o njemu, indikacija snage 

tržišta”, potkrepljujući to lekcijama 

iz povijesti. Naime, 16. rujna razlika između S&P 

500 indeksa i 200-dnevnog pomičnog prosjeka 

Reuckertov 

kolega Laszlo 

Birinyi otišao je 

dalje od svih - 

"S&P 500 će u 

iduće tri godine 

dogurati do 

1700 bodova" 

Deron Wagner (Morpheus Capital Hedge 

Fund) okrenuo se dugoročnom trendu, uočivši 

značaj još jednog indikatora. Riječ je o 20- 

mjesečnom pomičnom prosjeku (20m MAV), koji 

već duže vremena funkcionira - savršeno. Grafikon 

jasno pokazuje kako se indeks u nekoliko navrata 

od 2003. naovamo, bez obzira na trend, zaustavio 

upravo na iscrtanom pomičnom prosjeku, a samo 

jedanput je skliznuo niže (početkom 2008.), i to 

je bila jasna potvrda promjene trenda. A u rujnu 

ove godine indeks se ponovno našao na prekretnici, 

otvarajući mogućnost nastavka trenda ili, u 

onom scenariju, korekcije nakon odbijanja o krivulju 

pomičnog prosjeka. Na odgovor 

bismo mogli pričekati još nekoliko 

mjeseci, dok ne postane sasvim jasno 

koji je smjer odabrala većina ulagača. 

Doduše, promatramo li stvari iz 

perspektive tržišta kapitala, činjenica 

da su novom erupcijom optimizma 

brojni mainstream burzovni indeksi 

stekli dvoznamenkastu prednost u 

odnosu na početak godine navodi na 

zaključak kako je budućnost oslikana 

ružičastim tonovima, a gospodarski oporavak 

u punom zamahu. No pritom ipak ne bi valjalo 

zaboraviti na mogućnost da je pozitivan trend na 

svjetskim tržištima kapitala zapravo tek posljedica 

iznimno izdašne doze monetarnog stimulansa, 

odnosno, rezultat (toliko puta viđenog) pukog 

prelijevanja likvidnosti. Skeptici poput Stevena 

Roacha iz Morgan Stanleyja spremni su to okarakterizirati 

kao još jedan - bubble. 

(200d MAV) premašila je 20 posto, što se od II. 

svjetskog rata naovamo dogodilo još samo - tri 

puta. I svaki je puta indeks nakon toga namaknuo 

dvoznamenkasti rast vrijednosti (između 13 i 20 

posto) u idućih 12 mjeseci. 


fondomjer 

Iva Biondić 

EUforija 

Idućih mjeseci svi će imati manje - od građana do 

institucionalnih ulagača poput fondova. Teško da će 

se puno svježeg kapitala slijevati na burzu 

Za sreću je potrebno dvoje, 

poznati je slogan s televizije, 

a za hrvatsko tržište dionica 

ta druga polovica je Europa. 

Iako se činilo da će jesen na Zagrebačkoj 

burzi proteći u bolnom otrežnjenju koje 

je trebao donijeti krug nelikvidnosti 

gospodarstva - razvodnjavan u ljetnim 

mjesecima turističkom sezonom - veselje 

je donijela Europa. 

Sve bi to bilo divno i krasno, kako 

već u reklamama zna i biti, da takvo što 

nije već viđeno bezbroj puta u posljednje 

četiri godine. Iako je burza mjesto gdje 

se najprije ogledaju prognoze budućeg 

gospodarskog razvoja, ne treba zaboraviti 

da je to i mjesto mnogih, po kućni 

budžet skupih zabluda. Svakako da će 

nam Europa donijeti nekog dobra, ali 

to što se na burzi (opet) događa zapravo 

je kratka vijeka. Uostalom, zar nismo 

dosad naučili da sve te EUforije imaju 

svoj vijek trajanja? U prvoj polovici rujna 

indeks Zagrebačke burze CROBEX 

zabilježio je rast od gotovo 10 posto, 

od čega se tri četvrtine zbilo u svega tri 

dana. 

Burzovno veselje nije nimalo potresla 

ovomjesečna analiza PBZ-a u kojoj 

se navodi podatak s kraja lipnja da su 

nenaplaćena potraživanja od 61 do 180 

dana bila veća za 82 posto u odnosu na 

kraj 2008. U srpnju su se depoziti po 

viđenju poduzeća, koji su se prvi našli 

na udaru slabije likvidnosti gospodarstva, 

smanjili za četvrtinu u odnosu 

na kraj prošle godine. Doda li se tome 

utjecaj smanjenja plaća u javnom, ali i u 

privatnom sektoru te krizni porez, što je 

sve skupa smanjilo raspoloživi dohodak 

građana, situacija se zaoštrava. U idućim 

mjesecima teško da će se puno kapitala 

slijevati na burzu, jer svi će imati manje - 

od građana do institucionalnih ulagača 

poput investicijskih fondova. 

Kraj kolovoza za domaće fondove 

donio je imovinu na razini s kraja 2008. 

- nešto više od 10,1 milijardi kuna. Iako 

je u odnosu na srpanj došlo do blagog 

rasta (+315 milijuna kuna), godinu 

prije ti su fondovi upravljali sa 17,6 

milijardi kuna, sedamdesetak posto više 

nego sada. Dionički fondovi zadržali 

su svoj udio u imovini, a imovina povjerena 

na upravljanje uravnoteženim i 

obvezničkim fondovima nastavila se rasipati 

u korist novčanih fondova. 

Tako je krajem kolovoza dioničkim 

fondovima na upravljanje bilo povjereno 

2,77 milijardi kuna. Od toga se 35 

posto nalazilo u inozemnim dionicama, 

Rast imovine koja im je povjerena na 

upravljanje imaju jedino novčani 

fondovi, koji su u godini porasli 11 posto 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

31 posto u dionicama domaćih izdavatelja, 

a 16-ak posto u novcu i depozitima. 

Uravnoteženi su kraj ljeta dočekali s 

1,87 milijardi kuna, 277 milijuna kuna 

manje u odnosu na kraj godine. Dok se 

u portfelju ovih fondova udio domaćih 

dionica smanjio za stotinjak milijuna 

kuna, na 448 milijuna, za usporediv su 

se iznos povećala ulaganja u inozemne 

investicijske fondove. Sve to upućuje 

na činjenicu da su domaći fondovi, u 

skladu s trendovima, burzovnu sreću 

počeli tražiti u svijetu. 

I uravnoteženi fondovi, kao i 

dionički, u spomenutom razdoblju 

bilježe pad ulaganja u inozemne korporativne 

i državne obveznice, što se 

da objasniti njihovom utrživošću. To 

u slučaju hrvatskog tržišta duga i nije 

slučaj, budući da otvoreni fondovi, uz 

mirovinske, često služe kao kreditori 

države, a u slučaju korporativnih izdanja 

i kao jamci uspjeha (matične) banke 

aranžera izdanja. 

S druge strane, jedini koji nastavljaju 

bilježiti rast imovine povjerene na 

upravljanje su novčani fondovi. Oni 

su krajem kolovoza upravljali s 4,34 

milijardi kuna, 11 posto više nego krajem 

prošle godine. Pri tome je gotovo 

polovica novca povjerena na upravljanje 

kunskom novčanom fondu ZB Investa, 

ZB plusu (2,057 milijardi kuna). 

Daleko iza tog fonda-diva nalazi se PBZ 

Novčani s 493 milijuna kuna, a slijedi ga 

Raiffeisen Cash s 440 milijuna kuna. ZB 

Investovi fondovi nastavljaju dominirati 

veličinom i kod drugih vrsta fondova pa 

je uravnoteženi ZB global sa 715 milijuna 

kuna najveći uravnoteženi fond, a slijedi 

ga dionički ZB aktiv s 493 milijuna 

kuna, što je redoslijed i s kraja prosinca 

2008. 


100 

žena svijeta 

najmoćnijih 

uredile: Mary Ellen Egan, Chana R. Schoenberger 

One viču s naslovnica novina. Na tisuće 

iranskih žena svakodnevno prosvjeduje 

ulicama Teherana protiv rigidnih 

predsjedničkih izbora i brutalnih 

postupaka prema disidentima. 

Usamljena heroina, čelnica burmanske 

oporbe Aung San Suu Kyi osuđena je 

na novih 18 mjeseci kućnog zatvora na 

temelju montiranih optužbi. 

Mnogo tiše, žene zauzimaju sve više 

odgovornih položaja u vladinim i korporacijskim uredima širom 

svijeta. Još jedna je upravo imenovana sutkinjom Vrhovnog suda 

SAD-a, njih šest zauzima važne položaje u američkoj vladi, a dvije 

su na čelu financijskih regulatornih agencija. Dvadeset sedam žena 

s naše liste vodi velike kompanije, njih deset su kancelarke, premijerke 

ili predsjednice svojih zemalja, od Njemačke i Islanda do Čilea i 

Bangladeša. Napredak, dakle, postoji. Spor i nipošto univerzalan, ali 

ipak - napredak. 


4 

3 

8 

6 

1 

9 

7 

2 

5 

10 

1 Angela Merkel kancelarka, Njemačka 

Na najboljem je putu da krajem listopada osvoji drugi mandat. 

U restrukturiranju i dokapitalizaciji banaka nije bila široke ruke. 

Prednost daje obuzdavanju zaduživanja i inflacije. Predviđa se 

da će se njemački BDP ove godine smanjiti za šest posto unatoč 

poboljšanju u drugom tromjesečju. Merkel jača veze s Rusijom da 

osigura opskrbu plinom. Podupire kanadsko-rusku ponudu za Opel. 

– Tatiana Serafin 

2 Sheila Bair predsjednica Savezne agencije za osiguranje 

depozita (FDIC), SAD 

Ove je godine vodila preuzimanje 72 posrnule banke. U raspravi o 

financijskim regulacijama zalaže se za veći utjecaj FDIC-a. Često je 

u sukobu s predsjednikom Feda Benom Bernankeom i ministrom 

financija Timothyjem Geithnerom. – Heidi Brown 

3 Indra Nooyi izvršna direktorica, PepsiCo, SAD 

Nastojeći napitcima udahnuti novi tržišni život, gura stare brandove 

(”prirodno” zaslađena Pepsi i Mountain Dew) te vodu i energetske 

napitke. Nada se uštedama nakon kupnje velikih punionica za 7,8 

milijardi dolara. – Jenna Goudreau 

4 Cynthia Carroll izvršna direktorica, Anglo American, 

UK 

Odbila je Xstratin pokušaj neprijateljskog preuzimanja za 70 milijardi 

dolara nakon što su pale cijene zlata, platine, nikla i ugljena. 

Ne bude li pomaka nabolje, možda si neće moći priuštiti luksuz da i 

drugi put kaže “ne”. – Meghan Casserly 

5 Ho Ching izvršna direktorica, Temasek, Singapur 

Namjeravala je odstupiti s čela tog singapurskog stabilizacijskog 

fonda, no njezini je nasljednik imao “strateških nesuglasica” s 

Tamasekom. Mora zadržati prinose fonda na 18 posto i - pronaći 

drugog nasljednika. – Chana R. Schoenberger 

6 Irene Rosenfeld izvršna direktorica, Kraft Foods, SAD 

Jeftini obroci donijeli su joj 10-postotni rast neto prihoda u prvom 

polugodištu, uz rekordnu prodaju živežnih namirnica. Prodaja Kraftovih 

makarona sa sirom (Rosenfeld’s fave) bilježi dvoznamenkasti 

rast. – Jenna Goudreau 

7 Ellen Kullman izvršna direktorica, DuPont, SAD 

Teška godina na novom zadatku. DuPont je snašla dvostruka 

nevolja: pad cijena roba i pad prodaje kuća, automobila i elektronike. 

Poljoprivredni i prehrambeni odjel nemaju problema. – Chelsea 

Platt 

8 Angela Braly izvršna direktorica, WellPoint, SAD 

U samom je vrhu industrije zdravstvenog osiguranja kojom vladaju 

muškarci, u biznisu izloženom udaru rastućih troškova liječenja i 

ulagačkim gubicima. Njezin je sljedeći izazov prigrliti ObamaCare. – 

Meghan Casserly 

9 Anne Lauvergeon izvršna direktorica, Areva, Francuska 

Stoji na čelu svjetske renesanse nuklearne energije uz koju 

promašeni finski projekt pada u sjenu. Arevina knjiga narudžbi 

teška je 68 milijardi dolara. Francuska je neto izvoznik čistih elektrona. 

- Chana R. Schoenberger 

10 Lynn Elsenhans izvršna direktorica, Sunoco, SAD 

Moćna žena velikog naftnog biznisa suočila se s padom profita u 

maloprodaji, ali rafinerije i skladišta imaju dobre rezultate. Nedavno 

je kupila destileriju koja godišnje proizvodi 100 milijuna galona 

etanola (380 milijuna litara). - Chelsea Platt 


100 

najmoćnijih 

žena svijeta 

kontekst 

14 

74 

Držite ih na oku! 

Njima bi sljedeća godina mogla donijeti 

puno uzbuđenja - i iskušenja 

14 Ursula Burns izvršna direktorica, Xerox, SAD 

Prva Afroamerikanka na čelu velike javne kompanije ujedno je i prva čija 

je prethodnica bila također žena. Ova Xeroxova veteranka mora zaustaviti 

gubitke i dodatno srezati troškove na svim razinama. Pomoći će joj odlični 

proizvodi poput iGen4 uređaja za digitalni tisak. – Amina Khan 

20 Chanda Kochhar izvršna direktorica, ICICI Bank, Indija 

U svibnju je izazvala senzaciju postavši prva žena na čelu druge najveće 

banke u Indiji. Odmah se dala na rezanje troškova, a pokazala se i vrlo 

konzervativnom (“Nije vrijeme za rizike.”): želi poticati štednju, ali ne 

troši puno na marketing, a štedljivo izdaje i bankovne kartice. Neto dobit 

banke u prošlom je tromjesečju narasla za 18 posto u odnosu na prethodni 

kvartal. – Naazneen Karmal 

74 Johanna Sigurdardottir premijerka, Island 

Program spašavanja zemlje od financijske propasti nekadašnjoj je 

stjuardesi u veljači donio pobjedu na izborima. Dokapitalizirala je banke, 

nametnula im stroga pravila i srezala manjak. Nastoji požuriti dva nepopularna 

događaja: ulazak Islanda u EU i uvođenje eura. Upozorava Islanđane 

da će im “životni standard jako pasti”. – Tatiana Serafin 

87 Sallie L. Krawcheck predsjednica, Global Wealth 

Management, Bank of America, SAD 

Godinu dana nakon što je otjerana iz Citigroupa, vratila se na Wall 

Street na čelu “galopirajućeg krda” od 15 tisuća Merrillovih financijskih 

savjetnika. Hoće li se njezin nezavisni duh uklopiti u strogo ukalupljen um 

brokera i bankara? Ako preživi, mogla bi završiti i na čelu Bank of America. 

– Liz Moyer 

87 

20 

Rang 

Ime/titula 

Zemlja 

11 Cristina Fernandez predsjednica Argentina 

12 Carol Bartz izvršna direktorica, Yahoo SAD 

13 Sonia Gandhi predsjednica Kongresne stranke, Indija 

14 Ursula Burns izvršna direktorica, Xerox Corp. SAD 

15 Anne Mulcahy predsjednica uprave, Xerox Corp. SAD 

16 Safra Catz predsjednica, Oracle SAD 

17 Christine Lagarde ministrica gospodarstva, 

financija i rada 

Francuska 

18 Gail Kelly izvršna direktorica, Westpac Australija 

19 Marjorie Scardino izvršna direktorica, Pearson Plc. UK 

20 Chanda Kochhar izvršna direktorica, ICICI Bank Indija 

21 Mary Sammons izvršna direktorica, Rite Aid Corp. SAD 

22 Michelle Bachelet predsjednica Čile 

23 Paula Reynolds šefica restrukturiranja, AIG SAD 

24 Carol Meyrowitz izvršna direktorica, TJX Companies SAD 

25 Andrea Jung izvršna direktorica, Avon SAD 

26 Patricia Woertz izvršna direktorica, Archer 

Daniels Midland SAD 

27 Guler Sabanci predsjednica uprave, Sabanci Holding Turska 

28 Barbara Desoer predsjednica, Bank of America, 

Mortgage, Home Equity & Insurance 

SAD 

29 Brenda Barnes izvršna direktorica, Sara Lee Corp. SAD 

30 Risa Lavizzo-Mourey izvršna direktorica, The Robert 

Wood Johnson Foundation 

SAD 

31 Ann Livermore izvršna potpredsjednica, Hewlett-Packard SAD 

32 Cathie Lesjak izvršna potpredsjednica, Hewlett-Packard SAD 

33 Marina Berlusconi predsjednica uprave, Fininvest Group Italija 

34 Melinda Gates supredsjednica uprave, Bill & Melinda 

Gates Foundation 

SAD 

35 Nancy Pelosi glasnogovornica, Zastupnički dom Kongresa, SAD 

36 Hillary Rodham Clinton državna tajnica, SAD 

37 Jane Mendillo izvršna direktorica, Harvard Management Co. SAD 

38 Margaret Chan generalna direktorica, World Health Org. Švicarska 

39 Susan Chambers izvršna potpredsjednica, Global People 

Division, Wal-Mart Stores 

SAD 

40 Michelle Obama prva dama SAD 

41 Oprah Winfrey predsjednica uprave, Harpo SAD 

42 Kraljica Elizabeta II. kraljica, UK 

43 Nancy McKinstry izvršna direktorica, Wolters Kluwer Nizozemska 

44 Gloria Arroyo predsjednica Filipini 

45 Ana Patricia Botin predsjednica izvršnog odbora, 

Banesto 

Španjolska 

46 Ann Veneman izvršna direktorica, UNICEF SAD 

47 Julija Timošenko premijerka Ukrajina 

48 Ruth Bader Ginsburg sutkinja Vrhovnog suda SAD 

49 Janet Robinson izvršna direktorica, The New York Times Co. SAD 

50 Dominique Senequier izvršna direktorica, 

AXA Private Equity 

Francuska 

51 Janet Napolitano ministrica domovinske sigurnosti SAD 

52 Neelie Kroes povjerenica za tržišno natjecanje, EU Belgija 

53 Gail Boudreaux predsjednica, UnitedHealthcare SAD 

54 Sonia Sotomayor sutkinja Vrhovnog suda SAD 

55 Mary Schapiro predsjednica uprave, Komisija za 

vrijednosnice i burzu 

SAD 

56 Kathleen Sebelius ministrica zdravstva SAD 

57 Ellen Alemany izvršna direktorica, RBS Americas and 

Citizens Financial Group 

SAD 


kontekst 

Foto AP 

40 

42 

O metodi 

Ovo nije lista slavnih ili popularnih. Ovo je lista utjecajnih. 

Jordanska kraljica Rania (na 75. mjestu) vjerojatno je žena koju 

se najviše sluša na Bliskom istoku. Na Twitteru je prati 600 tisuća 

ljudi. Sastavljajući listu tragali smo za ženama koje su vodeća imena 

u svojim industrijama ili regijama, koje sudjeluju u upravljanju 

državama, korporacijama ili utjecajnim neprofitnim organizacijama. 

Poredak smo dobili kombinacijom dvaju kriterija. 

Jedan je prisutnost odnosno učestalost spominjanja u medijima. 

Drugi se odnosi na veličinu organizacije kojoj su na čelu, blizinu 

upravljačkom vrhu i profesionalna postignuća. 

Za direktorice korporacija veličina se mjerila prihodom kompanija 

ili dijelova kompanija kojima upravljaju, za političarke 

BDP-om njihovih zemalja, za čelnice agencija proračunom agencije, 

a za šefice zaklada imovinom kojom upravljaju. Vrlo različiti 

dolarski iznosi o kojima je riječ pomnoženi su s odgovarajućim 

faktorima kako bi se dobile usporedive vrijednosti. 

Za visokoplasirane medijske ličnosti ove smo godine sastavili 

zasebnu listu. Potražite je na forbes.com/women. 

Izvjestiteljice: Megha Bahree, Heidi Brown, 

Meghan Casserly, Lenore Cho, Jenna Goudreau, 

Amina Kahn, Naazeen Karmali, Luisa Kroll, 

Devon Pendleton, Chelsea Platt, Tatiana Serafin i 

Cristina Von Zeppelin 

Istraživanje: Susan Radlauer 

Obrada podataka: Mitch Rand 

Savjetodavna pomoć: Laura Liswood, Council of Women World 

Leaders, glavna tajnica 

75 

41 

Rang 

Ime/titula 

Zemlja 

58 Susan Ivey izvršna direktorica, Reynolds American SAD 

59 Amy Pascal supredsjednica uprave, Sony Pictures 

Entertainment 

SAD 

60 Helen Clark predsjednica uprave, United Nations 

Development Group 

Novi Zeland 

61 Judy McGrath izvršna direktorica, MTV Networks SAD 

62 Stacey Snider izvršna direktorica, DreamWorks SKG SAD 

63 Navanethem Pillay visoka povjerenica UN-a 

za ljudska prava 

Južna Afrika 

64 Janet Clark šefica financija, Marathon Oil SAD 

65 Sherilyn McCoy predsjednica, Pharmaceuticals 

Group, Johnson & Johnson 

SAD 

66 Ellen Johnson-Sirleaf predsjednica Liberija 

67 Tarja Halonen predsjednica Finska 

68 Mary McAleese predsjednica Irska 

69 Virginia Rometty starija potpredsjednica, IBM SAD 

70 Angela Ahrendts izvršna direktorica, Burberry Group Plc. UK 

71 Sri Indrawati koordinatorica ministarstva 

gospodarstva i ministrica financija 

Indonezija 

72 Terri Dial izvršna direktorica, U.S. Consumer Bank, Citigroup SAD 

73 Deirdre Connelly predsjednica, North American 

Pharmaceuticals, GlaxoSmithKline 

SAD 

74 Johanna Sigurdardottir premijerka Island 

75 Kraljica Rania kraljica Jordan 

76 Christina Gold izvršna direktorica, Western Union SAD 

77 Colleen Goggins predsjednica uprave, Johnson & Johnson SAD 

78 Hasina Wajed premijerka Bangladeš 

79 Hyun Jeong-eun predsjednica uprave, Hyundai Group Južna Koreja 

80 Amy Schulman starija potpredsjednica, Pfizer SAD 

81 Penny Pritzker predsjednica uprave, Classic 

Residence by Hyatt 

SAD 

82 Drew Faust predsjednica, Harvardsko sveučilište SAD 

83 Melanie Healey predsjednica grupacije, 

Feminine & Health Care, Procter & Gamble 

SAD 

84 Elizabeth Smith predsjednica, Avon SAD 

85 Deb Henretta predsjednica grupacije za Aziju, 

Procter & Gamble 

Singapur 

86 Ann Moore izvršna direktorica, Time Inc. SAD 

87 Sallie Krawcheck izvršna direktorica, Global 

wealth management, Bank of America 

SAD 

88 Pamela Nicholson predsjednica, Enterprise Rent-A-Car SAD 

89 Janice Fields šefica operacija, McDonaldís USA SAD 

90 Stephanie Burns izvršna direktorica, Dow Corning SAD 

91 Kiran Mazumdar-Shaw predsjednica uprave, Biocon Indija 

92 Eva Cheng izvršna potpredsjednica, Amway Greater 

China & Southeast Asia 

Hong Kong 

93 Efrat Peled izvršna direktorica, Arison Investments Izrael 

94 Sheikha Lubna Al Qasimi ministrica 

gospodarstva 

Ujedinjeni Arapski Emirati 

95 Charlene Begley izvršna direktorica, GE Enterprise Solutions SAD 

96 Mindy Grossman izvršna direktorica, HSN, Inc. SAD 

97 Sharon Allen predsjednica uprave, Deloitte & Touche SAD 

98 Anne Sweeney supredsjednica uprave, Disney Media Networks SAD 

99 Heidi Miller izvršna direktorica, Treasury & Securities 

Services, JPMorgan Chase 

SAD 

100 Mary Erdoes predsjednica uprave, JPMorgan Global 

Wealth Management 

SAD 


100 

najmoćnijih 

žena svijeta 

sheryl 

sandberg 

Lani je temeljito presložila Facebook i pomogla 

mu da postane najpopularnija virtualna društvena 

mreža. Sada ga zajedno sa svojim 25-godišnjim šefom 

namjerava pretvoriti u najmoćnijeg posrednika u 

prodaji podataka na webu / Evan Hessel 

Neupućenima je to izgledalo poput korporacijskog 

braka zamišljenog u paklu: 38-godišnja direktorica 

s velikim iskustvom i briljantni 23-godišnji (još gotovo) 

dječak s najbrže rastućom online društvenom 

mrežom u svemiru, ali bez blagoga pojma kako na 

njoj zaraditi novac. Odrasla osoba pojavila se da 

dečkima pokvari zabavu! 

Sedamnaest mjeseci potom slika je sasvim 

drukčija. Sheryl Sandberg, koja 

je u ožujku 2008. postala šeficom 

operacija tvrtke u Palo Altu, i osnivač Facebooka Mark Zuckerberg 

i dalje su najčudniji par Silicijske doline. Ali par koji se 

odlično dopunjuje: ona - energična operativka koja je upravljala 

odjelima Svjetske banke i američkog ministarstva financija 

te izgradila superuspješne Googleove programe AdWords i 

AdSense; on - nesvršeni harvardski student, analitičar softvera 

i teoretičar komunikacijskih tehnologija budućnosti. “Nije 

tu riječ o odmjeravanju moći i kontroli”, kaže Sandberg. “Ovo 

je prilika da se izgradi sjajna organizacija od temelja do vrha.” 

Zuckerberg njihov odnos opisuje pojmovima čvrstim poput 

Sheryl K. Sandberg 

Šefica operacija u Facebooku 

Rođena u Washingtonu, D.C. 

Diplomirala ekonomiju na Harvardu 

Doktorirala na Harvard Business 

School 

Radno iskustvo: 

• ekonomistica u Svjetskoj banci 

• konzultantica kod McKinsey & Co. 

• šefica ureda američkog doministra 

financija 

• izvršna potpredsjednica za online 

prodaju i operacije u Googleu 


listopad 2009 F o r b e S 87 

Foto Eric Millette za Forbes

100 

najmoćnijih 

žena svijeta 

digitalnih jedinica i nula: “Ona se bavi zarađivanjem 

i modelima oglašavanja. Ja se više bavim proizvodima 

i tehničkim strategijama.” Zajedno kuju ozbiljan 

plan kojim će korisnicima Facebooka - njih 250 milijuna, 

a broj im i dalje raste - izvući iz džepa novac 

za reklamiranje. Jedan od vjerojatnih načina jest da 

Facebook stvori vlastitu oglašivačku mrežu ili nastupi 

kao oglašivački posrednik za druge izdavače na 

webu, primjerice za online izdanja novina ili nove 

medije kakav je tračerski blog Gawker. 

U tom distributivnom modelu Facebook bi 

mogao pratiti koje sve siteove posjećuju njegovi korisnici 

i prodavati oglašivačima te informacije dijeleći 

s njima dobit. Druga je mogućnost zarađivati na tzv. 

mikroplaćanjima - prodavati, slično iTunesu, jeftine 

robe i usluge preko Fejsova programa Connect partners, 

kao i 350 tisuća igrica i aplikacija koje se koriste 

uz ovu društvenu mrežu. 

Prodaja digitalnog sadržaja nije unosna ni za 

jednog od velikih igrača osim za Google. Može li Facebook 

to promijeniti? (Prihodi mu nisu jača strana; 

upravo je zato Sheryl Sandberg za dlaku izmaklo 

mjesto na Forbesovoj listi 100 najmoćnijih žena.) 

Facebook ima više sljedbenika nego Budhha, ali 

mu je dotok novca malen. Kada je Sandberg stigla 

u tvrtku, Facebookova tržišna vrijednost iznosila je 

vrtoglavih 15 milijardi dolara (zahvaljujući Microsoftovoj 

investiciji teškoj 240 milijuna), no prijetio 

Zuckerberg sjedi na potencijalnoj 

zlatnoj žili, no pokušaji da zaradi 

na korisničkim podacima izazvali 

su neviđen bijes fejsovaca 

mu je gubitak 150 do 350 milijuna dolara prihoda. 

Ali, u usporedbi s MySpaceom, bio je u usponu. Od 

početka 2007. do početka 2008. broj korisnika se 

upeterostručio. Članovi su svakodnevno provodili 

prosječno 20 minuta na Fejsu razmjenjujući imena, 

fotografije, podatke o zanimanjima i obrazovanju, 

razgovarajući o tome s kim se druže i kako provode 

slobodno vrijeme, koji su im najdraži filmovi, knjige, 

restorani… Bila je to putovnica u milijune osobnosti 

i - novčanika. 

Pa ipak, u borbi za oglašivače Facebook nije imao 

pravi plan prodaje podataka. Imao je oglašivačku 

platformu na principu samoposluživanja, namijenjenu 

uglavnom malim poduzetnicima, dogovor s 

Microsoftom o prodaji oglasa preko njegove mreže 

i mali prodajni odjel koji se mučio s plasmanom 

oglašivačkih paketa većim brandovima. 

Zuckerberg je znao da sjedi na potencijalnoj zlatnoj 

žili, no njegovi pokušaji da iskoristi korisničke 

podatke izazvali su bijes članova mreže koji su osjetili 

da im je ugrožena privatnost. U rujnu 2006. 

Facebook je uveo News Feed i Mini Feed, pruživši 

članovima možda i previše uzajamnog uvida u pojedinosti 

iz privatnog života. Korisnici su se žalili da su 

žrtve cyber iznuđivanja. 

Zuckerberg se ispričao i olakšao im nadzor nad 

njihovim minibiografijama. Sljedeće godine lansirao 

je Beacon, program koji korisnicima Fejsa automatski 

šalje reklame kad god netko od njihovih prijatelja 

obavi kupnju primjerice na Amazonu, Travelocityju 

ili eBbayu. Odmah su uzvratili paljbu: njih više od 

50 tisuća potpisalo je online peticiju protiv tog programa. 

Uslijedilo je novo pokajanje i povlačenje. 

I tu nastupa Sheryl Sandberg kako bi osmislila 

ugodniju fasadu za škakljivi posao prodaje 

korisničkih podataka. Svjesni koliko je važno vratiti 

Facebooku imidž povjerljivog čuvara osjetljivih informacija, 

Sandberg i Zuckerberg silno su se trudili 

oko instaliranja sustava koji korisnicima olakšavaju 

nadzor nad dostupnošću njihovih podataka drugim 

korisnicima. Vjerojatno očekujući regulatornu bitku, 

Sandberg je unajmila odvjetnika specijaliziranog 

za zaštitu privatnosti, prethodno angažiranog kod 

Američke unije za građanska prava, da zastupa Facebook 

u Washingtonu. 

Sandberg se dugo bavila upravo složenim, 

politički konotiranim pitanjima, kaže njezin bivši 

šef, izvršni direktor Googlea Eric Schmidt. Kao harvardska 

postdiplomka pod mentorstvom Lawrencea 

Summersa napisala je tezu o statističkoj povezanosti 

nasilja u obitelji i neravnopravne raspodjele imetka 

među supružnicima. 

Slijedila je Summersa u Svjetsku banku gdje je 

proučavala efikasnost javnozdravstvenih programa 

u suzbijanju gube u Indiji, te nakon doktorata i kratkog 

angažmana u McKinsey & Co. dobila mjesto u 

Clintonovoj administraciji. Kao šefica ureda doministra, 

sudjelovala je u naporima ministarstva financija 

da se suzbiju valutni potresi nakon kriza u Rusiji 

i Aziji te radila na dužničkom rasterećivanju zemalja 

u razvoju. 

Schmidt je upoznao Sandberg dok je bila u ministarstvu 

financija. On je tada vodio Novell, tvrtku za 

proizvodnju softvera. Nakon smjene u Bijeloj kući 

Sandberg je nazvala Schmidta, koji je upravo bio 


Foto Adam Berry / Bloomberg News 

prešao u Google. “Ti si očito vrlo kompetitivna 

osoba, rekao sam joj. Trebala 

bi prijeći k nama”, kaže Schmidt. 

Zaposlio ju je ne nudeći joj nikakav 

konkretni položaj, a onda ju je dodijelio 

Omidu Kordestaniju, bivšem šefu 

prodaje. Trebala mu je dokazati da je u 

stanju osmisliti modele rada i nadzora 

u Googleovu sektoru online prodaje. 

“Izgleda da su tamo osobe s doktoratom 

povezivali sa sklapanjem velikih 

ugovora, a ne s operativnim poslovima”, 

smije se Sandberg. Schmidt je 

bio zadovoljan. “Vješto je pronalazila 

nadarene ljude spremne prihvatiti izazove 

novih medija”, sjeća se. U njezino 

se vrijeme odjel online prodaje i operacija 

povećao sa četiri osobe na četiri 

tisuće ljudi, zaslužnih za dvije trećine 

Googleovih prihoda koji danas iznose 

14 milijardi dolara. 

Spremna za nove izazove, Sandberg 

je na jednoj zabavi u prosincu 2007. 

upoznala Zuckerberga, koji je upravo 

tražio šefa operacija. Veza je uključivala 

Elevation Partners (ulagači u Forbes 

Media). Jedan od njihovih vodećih ljudi 

je Roger McNamee, privatni investitor 

u Facebook; drugi je Marc Bodnick, 

šogor Sheryl Sanberg. Nakon upoznavanja 

uslijedilo je “udvaranje”. Tijekom 

osam izlazaka na večeru Sandberg 

je ispitivala Zuckerberga o njegovim 

poslovnim ambicijama za Facebook. Impresionirao 

ju je idejom “društvenog grafa”, široke mreže prijatelja, 

poznanika i tvrtki koja bi uključivala svakoga. 

Uspije li iskoristiti moć računala kako bi ljudima 

omogućio da razmjenjuju ključne informacije jedni 

o drugima, tvrdio je Zuckerberg, Facebook bi postao 

univerzalni portal kroz koji bi ljudi ulazili na web. 

Naravno, postao bi i put kojim bi oglašivači stizali 

ravno u zlatni rudnik. 

Upitate li je izravno o nastojanjima da zaradi 

novac prateći korisnike Fejsa dok surfaju netom, 

Sandberg će to odlučno poreći: “Mi to ne radimo 

niti to namjeravamo raditi.” Ipak, zadužila je niz 

ljudi, uključujući Daniela Rosea, veterana Amazona 

i potpredsjednika za plasman Fejsovih programa 

oglašivačima, da istraže kako bi Facebook 

mogao komercijalizirati korisničke podatke širom 

weba. Prodaja na partnerskim siteovima “Sveti je 

Gral zarađivanja novca, prilika o kakvoj sanja svaki 

marketingaš”, kaže Rose. 

Tragajući za profitom, Sandberg je posvuda ostavila 

otiske prstiju. Facebook je prije godinu dana 

otkrio svoje novo lice 250-pikselnim oglasima 

kojima je sa svoje početne stranice pozivao korisnike 

da ispune upitnik, pogledaju videoisječak, 

osvoje kupone i postanu službeni fanovi njegovih 

oglašivača. Papa John’s je kupio jedan takav oglas 

krajem prošle godine, mameći fejsovce besplatnim 

pitama. Na oglas je kliknulo 130 tisuća ljudi, postavši 

tako službenim obožavateljima tog proizvođača 

pizza koji im sada može slobodno nuditi svoje proizvode 

kad god krstare Fejsom. 

Sandbergičini ljudi pomogli su Adidasu da dođe 

do stranice krcate povijesnim podacima o njihovoj 

sportskoj opremi i prodavaonicama, koju je toj tvrtki 

posvetio jedan strastveni obožavatelj. Da pridobije 

fanove, Adidas je platio oglas na početnoj stranici 

Facebooka s kojeg se mogla skinuti snimka Davida 

“Ona se bavi 

zarađivanjem, a 

ja proizvodom 

i tehničkim 

strategijama”, 

kaže Mark 

Zuckerberg 


100 

najmoćnijih 

žena svijeta 

Facebook 

MySpace/Fox Interactive 

Beckhama kako, gle čuda!, na sva usta hvali njihov 

brand. Ovakvi će potezi ove godine priskrbiti Facebooku 

400 do 500 milijuna dolara od prodaje oglasnog 

prostora (u tvrtki kažu da će im to pokriti gotovinske 

izdatke, ako već ne kapitalne troškove). To 

je očito povećanje u usporedbi s lanjskih tristotinjak 

milijuna - i dovoljno dobra vijest kojom se Sandberg 

mogla pohvaliti kada je krajem svibnja krenula u lov 

na 200 milijuna dolara ruskoga ulagača u nove tehnologije 

Digital Sky Technologies. Tim je poslom vrijednost 

Facebooka povećana na 10 milijardi dolara. 

Još mnogo veći novac leži na dohvat ruke uspije 

li ga Sandberg izbiti iz Connecta, alata lansiranog 

u studenome 2008. S pomoću Connecta korisnici 

Facebooka mogu informacije iz svog profila učiniti 

dostupnima unutar mreže koja obuhvaća možda 

i 15 tisuća popularnih web siteova i aplikacija. 

Pretražujete li, primjerice, restorane na Yelp.comu, 

Connect vam pokazuje što je o konkretnom bistrou 

rekao neki vaš prijatelj. Ili, ako ste na stranici Washingtonpost.com, 

možete preko Connecta automatski 

slati linkove na vruće političke teme nekome tko se 

služi drugim izvorom informacija, i to izravno na taj 

Fejs i Spejs 

Facebook po prihodima ozbiljno zaostaje za 

MySpaceom, ali ima puno više članova od 

konkurentske mreže. 

Prihodi 

(procjena; mil. 

dolara) 

$258 

$717 

$428 

$646 

Broj posjeta 

(mjesečno; u mil.) 

132 

165 

340 

2008 2009 2008 2009 

Izvor: ComScore 

brojke za lipanj 2008 

i lipanj 2009. 

169 

site. 

Facebook još ne zarađuje na toj potencijalnoj 

oglašivačkoj mreži. Sandberg opisuje Connect kao 

sredstvo društvenog uvida u druge siteove i obratno, 

što obogaćuje Fejsove vlastite stranice probranim podacima 

sa susjednih asteroida u virtualnom svemiru. 

“Facebook je zanimljiv samo onoliko koliko su zanimljive 

informacije koje se na njemu razmjenjuju”, 

kaže Sandberg. “Vrijedno je, dakle, sve što potiče tu 

razmjenu.” 

Ipak, stvarna vrijednost vjerojatno će proizaći 

iz spoja podataka na društvenoj mreži i reklamnih 

bannera (ili nekih drugih utjelovljenja marketinga) 

koji se pojavljuju na velikim i malim siteovima. Kako 

bi to izgledalo? Uzmimo za primjer hipotetičnog 

25-godišnjaka koji se služi Connectom dok se ulogirava 

na site posvećen novostima u svijetu videoigrica. 

Facebookov softver iščitava iz njegovog profila 

da posebno voli filmove strave i užasa. Koliko 

bi Lionsgate platio da može tom mladiću poslati niz 

reklamnih sličica promovirajući svoje DVD-ove s 

hororima? 

Facebook bi mogao pretraživati najsvježije informacije 

o korisnicima, najnovije tekstove među vijestima 

ili poruke prijateljima, kako bi svojim članovima 

servirao reklamu u trenutku kada su najspremniji za 

kupnju. Primjerice, ako korisnik zamoli prijatelje za 

savjet o najboljoj ponudi kružnih putovanja, za Facebook 

je to znak da mu prikaže oglas Royal Caribbeana. 

Ekipa Sheryl Sandberg mogla bi suziti ciljnu 

skupinu tako da iz mase ljubitelja kružnih putovanja 

koji čavrljaju na Fejsu izdvoji one koji su skloni 

prosljeđivati web oglase prijateljima ili na svojim 

profilima i blogovima pisati o brandovima koje vole. 

Cijene na oglašivačkim mrežama, čiji vas tagovi 

prate po webu kao nespretni privatni detektivi, danas 

su prava bagatela. Prema podacima tvrtke PubMatic 

koja pomaže internetskim izdavačima da povećaju 

zaradu od oglasa, krajem 2008. plaćalo se 26 centa 

za tisuću prikaza oglasa. Takve mreže i burze oglasa 

drže 80 posto od ukupnog obujma oglašavanja na 

webu. Izdavači ih obično mrze, optužujući ih da su 

lakome na taj sitniš za tisuću prikaza i da preprodaju 

naloge u lovu na sićušne razlike u cijeni. No web je 

preplavljen sadržajem i oglasima zahvaljujući eksploziji 

društvenih grupa, blogova i sličnog. Zbog 

toga je vrlo teško zaraditi novac od oglašavanja. To 

podjednako vrijedi za velike izdavače poput New 

York Timesa i male novine s lokalnim vijestima. 

Za razliku od toga, Facebookovi ciljani oglasi već 


donose pristojan novac, možda čak pet do deset 

dolara na tisuću prikaza, procjenjuje Charlene Li, 

osnivačica Altimetera, konzultantske grupe iz San 

Francisca koja se bavi digitalnim strategijama. Fejs i 

MySpace ubiru vrhnje unatoč niskom prosjeku klikova 

na oglase (samo četiri posto prema nedavnom 

istraživanju) i slaboj povezanosti s najboljim informativnim 

i zabavnim sadržajima. “Kombinacija podataka 

s društvene mreže i sadržaja na stranicama 

izdavača krije ogromne mogućnosti”, kaže Li. Ne 

da se ni zamisliti što bi mogao donijeti taj model 

zarađivanja. Danas sve oglasne mreže i burze oglasa 

na webu zajedno angažiraju oko četiri milijarde dolara, 

u usporedbi s 25 milijardi dolara teškim poslom 

prodaje tekstualnih oglasa koji se pojavljuju uz rezultate 

pretraživanja. U utrci tražilica premoćno vodi 

Google sa 64-postotnim udjelom na tržištu SAD-a. 

Sandberg hitro napominje da je za profitabilnost 

Connecta ključno uvjeriti korisnike kako oni sami, 

a ne Facebook, kontroliraju protok svojih osobnih 

podataka. 

“Mi nikada nećemo otkriti vaše podatke 

oglašivačima”, naglašava, “ali vam možemo pomoći 

da ih sami učinite dostupnima na način od kojeg će 

oglašivači imati koristi. A to je svakako vrlo zanimljivo.” 

Facebook pomno pazi na izraze koji se koriste 

na njihovim stranicama i u samoj tvrtki. Korisnici 

nikada ne “unose” niti “daju” svoje podatke, uvijek ih 

“dijele”. Prilikom uvođenja Connecta, Facebook je od 

njih zahtijevao da na dva ili tri mjesta kliknu mišem 

potvrđujući sporazum o slobodnom prijenosu tih 

podataka na partnerske siteove. Kad dođe vrijeme da 

se u sustav ugrade oglasi, Facebook i njegovi partneri 

mogli bi jednostavno uvesti još jedan korak, tražeći 

od korisnika da potvrde kako pristaju da im se šalju 

reklamni sadržaji u skladu s interesima koje su izrazili. 

Tko će se moći žaliti? 

Odvjetnici specijalizirani za zaštitu privatnosti 

sigurno bi mogli smisliti poneki prigovor. Čak je i 

Sandberg bila zatečena galamom koja se podigla 

prije par mjeseci kada je Facebook dopunio Uvjete 

korištenja izjavom da može zadržati kopiju podataka 

o korisniku čak i nakon zatvaranja korisničkog 

računa. Natjeran na još jednu ispriku, Zuckerberg 

je obećao da će sve buduće promjene na koje stigne 

7000 komentara biti stavljene na glasovanje (uz 

potreban kvorum od najmanje 30 posto članova), 

ali je zadržao dodatak Uvjetima. “U Googleu smo 

stalno radili takve izmjene a da to nitko nije primijetio,” 

kaže Sandberg, no odmah umata blamažu u spin 

poučnog iskustva: “Poticajno je znati da su korisnici 

bili spremni podijeliti s nama te svoje osjećaje. To 

znači da im je stalo.” 

Zadrti čuvari privatnosti vjerojatno nikada neće 

prihvatiti ideju da Facebook usklađuje oglašavanje s 

online aktivnostima privatnih osoba. No Zuckerberg 

i Sandberg mogli bi pogoditi u samu srž stvari a da 

korisnički podaci uopće ne izađu iz Fejsovih servera. 

Prateći fejsovce dok surfaju stranicama izdavača 

knjiga, mogli bi jednostavno ustanoviti koji je oglas 

bio najzanimljiviji, primjerice, ljubiteljima krimića 

i onda ga plasirati na naslovnice najpopularnijih 

blogosfera u zamjenu za udio u zaradi od oglasa. Ni 

stranice izdavača niti oglašivač ne bi morali znati 

kako je Facebook odredio metu. Naravno, korisnicima 

bi se moglo omogućiti da isključe Connect i 

blokiraju praćenje dok surfaju izvan Fejsa. 

Facebook svojim korisnicima otkriva sve više o 

tome kako se mogu koristiti njihovi podaci. Sustav 

instaliran u srpnju omogućuje stvaranje personaliziranih 

skupina kontakata, a sve kako bi ljudi s više 

povjerenja otkrivali podatke o sebi. Neki ortoped, recimo, 

može formirati zasebne skupine kontakata za 

Sandberg Mi nikada nećemo 

otkriti vaše podatke oglašivačima, 

ali vam možemo pomoći da ih 

sami učinite dostupnima 

svoje pacijente, kolege, shopping-partnere i prijatelje 

s kojima dijeli čitalački ukus. Pokušava se suziti i 

mogućnost zlouporaba, na primjer da mreže koje 

oglašavaju igrice i aplikacije neovlašteno objave vašu 

fotografiju u nekom oglasu. “Događalo se da u reklamama 

za nekakve ‘vruće spojeve’ osvane slika vaše 

djevojke, no mi takvo što nikada nismo dopustili”, 

kaže Facebookov glasnogovornik. 

Dok Sandberg mami oglašivače, Zuckerberg se 

treba pobrinuti da zajednica ostane zadovoljna i da 

se širi. Twitter, čiji su mikroblogovi upravo dosegli 

brojku od 45 milijuna mjesečnih posjetitelja, postaje 

sve veća prijetnja. To vrijedi i za tromi MySpace, koji 

u vlasništvu News Corp. upravo prolazi kroz veliko 

preslagivanje pod vodstvom Owena Van Natte, prethodnika 

Sheryl Sandberg u Facebooku. MySpace je 

mjesto vodeće društvene mreže u SAD-u lani morao 

prepustiti Facebooku, ali još uvijek ima oko 700 milijuna 

dolara godišnjeg prihoda. Ostvari li Facebook 

prve profite, bilo bi to nešto čime bi se Zuckerberg i 

Sandberg s pravom mogli hvaliti. 


100 

najmoćnijih 

žena svijeta 

carol 

bartz 

Nakon što je sklopila posao s Microsoftom, našla se 

pod golemim pritiskom da preuredi Yahoo. Naglasak 

je na brzini! / Quentin Hardy 

Dan prije operacije kojom su joj liječnici lijevo koljeno 

zamijenili umjetnim, šefica Yahooa Carol A. Bartz slikovito 

je opisala zahvat kojem će se podvrgnuti: “Ovdje 

će mi napraviti rez,” pokazala je oponašajući rukama rad 

skalpela, pile i bušilice, “i poslije će samo zalijepiti krajeve.” 

Sve je prošlo u redu, Bartz je ostala budna tijekom 

zahvata, i sada, nešto više od mjesec dana nakon operacije, 

uspoređuje osjećaj u koljenima. Ono oteklo, s velikim 

ožiljkom, osjetno je toplije, primjećuje zadivljena 

dubinom reza i procesom oporavka. 

Svega nekoliko dana prošlo je od posve drukčijeg kirurškog zahvata - amputacije 

kojoj je podvrgnut Yahooov biznis pretraživanja u zamjenu za desetgodišnju podjelu 

zarade od oglašavanja uz rezultate pretraživanja, koja je ugovorena s Microsoftom. 

Ta operacija nije protekla glatko. Wall Street i ulagači iz Silicijske doline optužili su 

Bartz da je prodala budućnost tvrtke u zamjenu za hrpu krame i reagirali rušenjem 

vrijednosti dionice Yahooa za 15 posto, na oko 14,50 dolara. To i prezir s kojim je 

Steve Ballmer odbijen lani, kada je nudio 47 milijardi dolara za Yahoo, da bi se sada 

domogao posla koji je Yahoou vrijedio jednu desetinu tog iznosa, ubilo je i ono malo 

dobre volje što ju je Bartz uspjela prikupiti tijekom svoje sedmomjesečne vladavine. 

Ljutita je i ne misli se ispričavati: “Nadali su se brzoj zaradi”, 

govori ne skrivajući prezir dok maše grafikonima koji vjerojatno 

prikazuju moguću dugoročnu zaradu na poslu s Microsoftom. “Ja 

igram na oporavak gospodarstva. Znam da će do njega doći. Igram 

na to da će online oglasi osvojiti veći tržišni udio. Na to da će 

Microsoft duboko zagristi u pretraživanje weba i preuzeti golemi 

dio tog posla. Kladim se da će naši profiti rasti. A podloga svemu 

tome je rast broja korisnika Yahooa, na što se također kladim.” 

Borbeni optimizam tipičan je za Bartz i dobro ju je služio dok 

Carol Ann Bartz 

Izvršna direktorica Yahooa 

Rođena u Winoni, Minnesota 

Diplomirala računarstvo na 

Sveučilištu u Wisconsinu 

Radno iskustvo: 

• potpredsjednica odjela za svjetske 

operacije, Sun Microsystems 

• šefica Autodeska 


listopad 2009 F o r b e S 93 

Foto Art Streiber

100 

najmoćnijih 

žena svijeta 

je radila u tvrtkama 3M i Sun Microsystems, a posebno 

u Autodesku, kada je malu tehnološku tvrtku s jednim 

jedinim tržišnim adutom pretvorila u moćnu kuću softvera 

za dizajn. Yahoo pred nju postavlja velike i teške 

izazove. Kako bi uvjerila investitore da nije prodala 

najunosniji dio kompanije koja zarađuje 7,2 milijarde 

dolara od prodaje, Bartz treba brz napredak. Iako su 

oglasi vezani uz pretraživanje prema ključnim riječima 

lani činili više od trećine ukupnog oglašavanja na internetu 

(vrijednog 65 milijardi dolara), Bartz inzistira na 

tome kako bazu tvrtkinog biznisa ne čini pretraživanje, 

nego sposobnost Yahooa da plasira oglase pred svakog 

pojedinog od 500 milijuna korisnika u 30 zemalja. To 

je, kaže, pravi fokus, a rezultat su zadovoljni korisnici 

spremni posegnuti za novčanikom. 

Carol Bartz (60) povukla je Yahoo iz utrke u 

naoružavanju za analizu weba koja je sada spora i upitne 

kvalitete, a guta 80 do 90 posto troškova pretraživanja. 

(Dan poslije sklapanja posla s Microsoftom prisegnula 

je da će sljedeće godine potrošiti najmanje 1,2 milijarde 

dolara na pretraživačku tehnologiju.) Yahoo je zadržao 

jedan vrijedan aspekt pretraživanja: prikaz odgovora 

na pitanja. Njegovi inženjeri upravo dizajniraju 

stranicu rezultata pretraživanja koja, umjesto sadašnjeg 

“menija” s pukim popisom linkova, sadrži uređen 

prikaz pronađenih podataka. Izgleda manje kao Googleova 

ili Bingova stranica, a više kao novinska stranica 

s prikazom informacija u stvarnom vremenu. Potražite 

li, recimo, neki hotel u Ateni, na toj ćete stranici dobiti 

fotografiju zgrade, plan grada s označenom lokacijom 

hotela, ocjene usluge, informacije o obližnjim znamenitostima 

i pregled novosti u gradu. Pojavit će se i linkovi 

na druge osvrte, slike i rasprave o hotelu. Potražite 

li banku, dobit ćete njezinu web-stranicu, najsvježije 

vijesti uključujući cijenu dionice te popis vama najbližih 

poslovnica. Te bi se stranice trebale pojaviti ubrzo nakon 

što Microsoft preuzme pretraživanje, a omogućit će 

Yahoou da prikazuje oglase zajedno sa sponzoriranim 

linkovima koji su Googleovo uporište. 

Ali, novi prikaz rezultata pretraživanja još je najmanje 

godinu dana daleko, a Bartz treba novac od 

oglašavanja mnogo prije. Yahoo je i nakon ugovora s 

Microsoftom zadržao suradnju s najvećim svjetskim 

oglašivačima na planu prodaje, kao i kontrolu nad 

mješovitim search-and-display oglašivačkim poslovima. 

Zamisao je, naravno, više zaraditi na pretraživanju 

i ohrabriti korisnike da se što dulje zadržavaju na unosnijim 

Yahoo servisima. Yahoo Mail ima 98 milijuna 

korisnika samo u SAD-u, gotovo triput više nego Microsoftov 

Windows Live e-mail i četiri puta više od 

Googleovog Gmaila. Yahoo News tvrdi da ima šest 

puta više čitatelja nego četiri najnakladnija dnevna lista 

zajedno. Tri milijuna fotografija svakodnevno stiže na 

njegov fotoservis Flickr. Na Yahoo se preda 260 milijuna 

oglasa mjesečno. Njih 20 milijuna pregledava se ručno, 

a šest milijuna bude odbijeno zbog neprimjerenog 

sadržaja. Bartz želi povećati broj oglasa i riješiti se što 

veće količine reklama tipa “sise i zubi”, kako ih zove, 

koje odbijaju publiku. 

“Uspijem li poboljšati Yahoo Social, pokrivanje 

kriketa u Indiji i početnu stranicu tako da brojka od 

500 milijuna posjetitelja naraste na 600 ili 700 tisuća, 

oglašivači će doći na Yahoo. Zadaća je povećati protok 

ljudi, učiniti Yahoo središtem njihovih online života”, 

kaže Bartz. Povećanjem prometa za 20 ili više posto, 

posao s Microsoftom mogao bi Yahoou donijeti prihode 

od pretraživanja veće od sadašnjih, a usto mu 

smanjiti troškove. 

U galami koja se podigla oko sporazuma s Microsoftom, 

nezapaženo je prošla redizajnirana naslovnica 

Yahooa na kojoj banner košta i do milijun dolara dnevno. 

Novu početnu stranicu korisnici mogu prilagoditi 

tako da s nje ulaze konkurenciji poput Facebooka, Wall 

Street Journala ili Gmaila. Linkovi na te stranice iskaču 

na naslovnici zajedno s “ciljanim” reklamama; prijeđite 

mišem preko svoje Forbes.com stranice i možda će pred 

vas iskočiti reklama za neku banku. Volite li kulinarsku 

stranicu Epicurious.com, možda naletite na reklamu 

za Target, a na tome će zaraditi Yahoo, ne zadovoljna 

modna kuća. 

Sljedeći potez je plasman reklama personaliziran 

kao nigdje drugdje na webu. Potražite li preko Yahooa 

informaciju o Toyoti Priusu, a potom prijeđete na Yahoo 

Sports, tamo će vas dočekati reklama za Prius. Cilj 

reklamne kampanja planirane za ovu jesen jest stvoriti 

publiku na područjima poput web-videa i pristupa internetu 

preko mobitela podjednako kao na tradicionalnim 

Yahoo stranicama. S vremenom će se na svaki 

pokret svakog pojedinog posjetitelja unutar Yahoo 

kraljevstva motriti iz novih centara u Lockportu u 

državi New York i La Visti u Nebraski. Poput Amazona 

i Netflixa, Yahoo će vam predlagati što da pročitate, 

pogledate ili predložite prijateljima i prikazivati vam 

reklame za koje procijeni da bi vas mogle najviše zanimati. 

Tijekom jednog pokusa Yahoo je testirao ponašanje 

1,5 milijuna registriranih korisnika koji su istodobno 

kupovali u trgovačkim centrima. Prateći učestalost 

prikazivanja reklama, u Yahoou su zaključili da bi neke 

kupce, osobito one starije od 40 godina, mogli navesti 

da povećaju broj kupovina za 90 posto, i to ne samo online, 

nego i u trgovinama. 


Yahoo je ustanovio kako je odgovor korisnika na 

odabrane reklame poslane mailom po zemljopisnom 

ključu, pet do deset puta veći nego na reklame plasirane 

bez nekog posebnog ključa. Ugovor kojim je prodaju 

oglasa vezao uz konzorcij od preko 800 američkih novina 

pruža mu mogućnost da je usmjeri prema tvrtkama 

po poštanskom broju; zajedno sa sporazumom da se 

smije koristiti žutim stranicama AT&T-a, to mu otvara 

pristup do još 13 tisuća malih tvrtki koji se bave prodajom. 

Planovi za nove stranice, posvećene na primjer 

sportu u srednjim školama (rasporedi utakmica, profili 

igrača, čak i vijesti o sportskim transferima između 

koledža), otvaraju mogućnost za plasman dodatnih reklamnih 

sadržaja. 

Softver za kreiranje oglasa s vremenom će smanjiti 

broj koraka potrebnih za nastanak i prikazivanje 

reklame - cijeli će se postupak mjeriti danima, a ne 

tjednima. U Yahoou smatraju da će to ostaviti bez posla 

mnoge od oko 400 malih oglašivačkih mreža koje 

oglašivačima jeftino prodaju kratke reklamne poruke 

što se prikazuju kad korisnik posjeti oglašivačevu 

stranicu, predbilježi se na newsletter ili preda svoju 

e-mail adresu. Yahoou bi to omogućilo da odmjeri 

snage s većim rivalima poput preustrojenog AOL-a ili 

Googlea (preko DoubleClicka), koji također teže većoj 

automatizaciji procesa oglašavanje-kupnja. 

Bartz zvuči ratoborno. “Ma, Schmidt!”, odmahuje 

rukom misleći na Googleova šefa Erica Schmidta s 

kojim je devet godina radila u tvrtki Sun Microsystems. 

“On zbilja vjeruje da se svijet može svesti na formule. 

Mi smatramo da su stvari ipak malo složenije.” I kao da 

to nije dosta, dodaje: “Ja sam bolji operativac od njega.” 

I puno grublji, kad smo već kod toga. Na prvom 

sastanku s upravnim odborom Yahooa postavili su joj 

neko tehničko pitanje. Predsjednik Roy Bostock kaže 

da im je odbrusila: “Na to vam ne mogu odgovoriti! 

*ebi ga, tek sam došla!” 

S osam godina Bartz je ostala bez majke. Otac se 

nije mogao brinuti za djecu pa su se ona i brat preselili 

na bakinu farmu u Wisconsinu. Sjeća se da je jednom 

vrisnula ugledavši zmiju. “Baka ju je zgrabila, tresnula 

njome o zemlju i odsjekla joj glavu lopatom. Onda nam 

je rekla: ‘To ste mogli i sami’ ” Bartz se čvrsto drži te upute. 

Bila je cheerleaderica i kraljica sportskih dočeka u 

srednjoj školi, radila kao dostavljačica hrane i konobarica 

na koktelima tijekom studija. S najvišim je ocjenama 

diplomirala računarstvo na Wisconsinskom sveučilištu 

u Madisonu i radila u odjelima prodaje 3M-a i Digital 

Bartz & Co. 

Yahoo je dobio 

niz novih šefova. 

Od ovih na slici, 

najdulji staž u 

tvrtki ima šefica 

prodaje Hilary 

Schneider, koja 

je u Yahoou 

od 2006. 

Slijeva: Carol 

Bartz, David 

Dibble (sektor 

operacija), 

Elisa Steele 

(marketing), 

Schneider 

(izvršna 

potpredsjednica 

za Sjevernu 

Ameriku) i 

Ari Balogh 

(proizvodi i 

tehnologija) 


100 

najmoćnijih 

žena svijeta 

Equipment Corp., da bi 1983. na preporuku prijatelja 

prešla u Sun Microsystems. I u Sunu je bila oštra, ali 

je stekla poštovanje, ustrajući uz ostalo na tome da se 

uvažava mišljenje klijenata. 

“Ona je jedan od onih rijetkih suradnika koji će ti 

bez okolišanja reći da muljaš, a da im to ne zamjeriš”, 

kaže William Coleman koji se u Sun došao 1985., a 

poslije s dvojicom kolega, koji su također radili s Bartz, 

osnovao softversku tvrtku BEA Systems. 

Fokusiranje na mušteriju, čak i na štetu kakvog 

inženjerskog genija, još je jedan zaštitni znak Carol 

Bartz. “Dobro procjenjuje što će ljudi kupiti, zašto će 

to kupiti i kako ih navesti da za to plate više”, kaže Carl 

Bass, koji je upoznao Bartz 1992. godine, kada je stigla 

na mjesto izvršne direktorice Autodeska, proizvođača 

softvera za tvrtke koje se bave kompjutorskim dizajnom. 

Već prvoga dana otpustila je šefa prodaje. 

Dva dana potom dijagnosticiran joj je rak dojke pa 

je ubrzo otišla na operaciju. Radila je iz bolničkog kreveta 

i skratila šestotjedni oporavak na četiri tjedna (danas 

kaže da je pogriješila). Kako bi umirila menadžere 

koji nisu odobravali njezin pristup poslu, zakazivala je 

česte poslovne ručkove da sasluša primjedbe i prigovore. 

Njezina je zamisao da se Autodeskov softver za 

vizualizaciju proširi i na primjenu u tvorničkoj proizvodnji, 

graditeljstvu, medijima i arhitekturi. Novi su 

proizvodi povećali prihode, no veliki zahvat u 3D softver 

trajao je tri neizvjesne godine. 

‘Kladim se na pobjedu’ 

Bartz je sigurna da Yahoo može povećati dobit i zaraditi uz 

pomoć Microsoftove tehnologije oglašavanja uz rezultate 

pretraživanja neta. Sve su to zasad više planovi nego stvarnost 

Zarada četiriju najvećih portala od online oglašavanja u SAD-u (mlrd. dolara) 

Google 

Yahoo MSN AOL 

2008 

2009E 

2009E 

2009 

$7,5 

$8,5 

Ukupan broj posjetitelja u cijelom svijetu (mil.) 

uz rez. pretraživanja prikazivanjem oglasa drugo 

$25,8 

$20,8 

$6,4 

Ukupan broj posjetitelja u cijelom svijetu (mil.) 

Google 

750 

Yahoo 

578 

$3,6 

$3,4 

MSN 

619 

$1,6 

$1,8 

$1,1 

Izvor: eMarketer 

Izvor: ThinkEquity 

AOL 

275 

$0,9 

Izvor: ThinkEquity 

Prva meta - odvjetnici 

Iznenađenje! “Paris Hilton” nije najunosniji 

pojam kad je riječ o pretraživanju weba u SAD-u 

rang 

 

1 mesothelioma attorneys san diego $46.11 

2 buy structured settlements $45.77 

3 phoenix dui attorney $45.60 

4 new york mesothelioma lawyers $45.10 

5 phoenix arizona dui attorney $44.49 

Izvor: Efficient Frontier. 

Bartz je dvaput otpustila Bassa pa ga vraćala na posao, 

da bi ga na kraju imenovala svojim nasljednikom 

kada je 2006. otišla iz Autodeska. 

Otad su se prihodi Autodeska povećali sa 300 

milijuna na 1,5 milijardi dolara, a vrijednost dionice 

se udeseterostručila. Kamen iz tih dana, na koji je urezana 

riječ “vjeruj”, Bartz i danas drži na prozoru svojega 

ureda na četvrtom katu upravne zgrade Yahooa u 

Sunnyvaleu, u Kaliforniji. (Tvrtka ima 5000 zaposlenih 

na području zaljeva San Francisca i još 13 tisuća na 

drugim lokacijama). Kamen tu stoji od siječnja, kada 

je Bartz zamijenila suosnivača Yahooa Jerryja Yanga, s 

kojim se upoznala u upravnom odboru Cisco Systemsa. 

U početku je odbila njegovu ponudu; predsjednik Bostock 

kaže da ju je trebalo dugo uvjeravati dok napokon 

nije zaključila da ona to može. 

Dezorganiziranost i malodušje zavladali su u 

Yahoou nakon što je odbijena Microsoftova ponuda 

za preuzimanje po cijeni od 31 dolar za dionicu. 

Odrađujući drugi mandat na čelu tvrtke nakon svojih 

neslavnih prethodnika Timothyja Kooglea i Terryja 

Semela, Yang se našao pod pritiskom Carla Icahna, 

disidenta među dioničarima Yahooa, da si pronađe 

zamjenu. Osim kamena, Bartz je u ured donijela disciplinu 

i analitički pristup. U prva dva mjeseca sastajala 

se u četiri oka s direktorima i inženjerima, nastojeći od 

mnoštva raštrkanih “feuda” sastaviti jedinstvenu kompaniju. 

U svojim centrima širom svijeta Yahoo ima oko 

milijun umreženih kompjutora koji rade brzinom od 115 

gigabajta u sekundi. Ima inženjere, dizajnere, prodavače 

oglasa, urednike u 20 zemalja i sadržaj na 30 jezika. 

Posao kojeg se primila Bartz nalik je mijenjanju 

guma na autu koji vozi sto na sat. Mora preurediti Yahoo 

dobro i brzo. Uvodno provjetravanje tvrtke priskrbilo 

joj je nešto simpatija i možda kvartal-dva mira. Toliko je 

dobila sklapanjem posla s Microsoftom. No pitanje je koliko 

je rastezljivo strpljenje narogušenog člana upravnog 

odbora Carla Icahna, koji posjeduje 5,4 posto kompanije. 

“Icahn je samo jedan od dioničara. Što on može učiniti? 

Dati mi otkaz?”, ne da se zastrašiti Bartz. 


KNOW-HOW ZA ŽIVOT 

Mislim da nitko ne može biti uspješan ako ne radi što voli. Ali to i nije posao ako 

ne dolazi s izazovima – ničega tu nema ako je bez poteškoća. A ključno je da 

vam se sviđa to što radite. 

Malcolm Forbes 

Treba plaćati porez, ali ne na poeziju, 

teatar, balet... U jednim bečkim novinama 

sam pročitao da Austrija izdvaja više 

za operu nego za ministarstvo vanjskih 

poslova. Oni znaju da je opera duhovna 

legitimacija austrijske države, a da su 

ministri i ambasadori jedna činovnička 

garnitura. 

—MILE STOJIĆ 

Ovu godinu iz poreznih razloga provodim 

mrtav. 

—DOUGLAS ADAMS 

Nikad nisam shvatila kako to da vas blago 

povećanje poreza stoji stotine dolara, a 

znatno smanjivanje poreza vam uštedi 30 

centa. 

—PEG BRACKEN 

I kad pravilno ispunite porezni formular 

ne znate jeste li lopov ili mučenik. A 

ako ne možemo suzbiti zločin, zašto ga 

ne legaliziramo i porezima otjeramo u 

propast? 

—WILL ROGERS 

Voljela bih da vlada uvede porez na glasovire 

onima koji ih nekompetentno koriste. 

—EDITH SITWELL 

Demokracija je jedini sustav u kojemu oni 

koji glasaju za neki porez mogu izbjeći 

obvezu njegova plaćanja. 

—ALEXIS DE TOCQUEVILLE 

Postoji samo jedna stvar koju ne znam 

izračunati – moja prijava poreza na 

dohodak. 

—NAT KING COLE 

Porezi na dohodak su stvar koju je najteže 

shvatiti na svijetu. 

—ALBERT EINSTEIN 

Posredno porezno poskupljivanje onoga 

bez čega ljudi ne mogu živjeti jednako je 

nemoralno kao da ih se izravno pljačka. 

—ALBERT CAMUS 

Moj novac ide mome agentu, zatim 

knjigovođi i na kraju porezniku. 

—GLENDA JACKSON 

Pravi bi cilj trebalo biti smanjivanje 

javnih troškova, a ne sve veći porezi za 

pokrivanje sve većih rashoda. 

—THOMAS SOWELL 

Nagrada za energičnost, poduzetnost i 

štedljivost su – porezi. 

—WILLIAM FEATHER 

Bolesti su porez na užitke. 

—JOHN RAY 

Umijeće oporezivanja sastoji se u tome da 

se gusku očerupa tako da se ona što manje 

buni, a da dobijemo što više perja. 

—JEAN BAPTISTE COLBERT 

Vi znate, gospodo, da ništa ne dugujem za 

porez na dohodak. No ipak, pošaljem ček 

tu i tamo poreznoj službi, iz same dobrote 

moga srca. 

—DAVID ROCKEFELLER 

Razlika između izbjegavanja poreza i porezne 

utaje je u debljini zatvorskog zida. 

—DENIS HEALEY 

Državni službenici i svećenici, vojnici 

i balerine, ravnatelji škola i policijski 

detektivi, grčki muzeji i tornjevi gotičkih 

crkava, svima je njima zajedničko da 

tako lako zadrijemaju kad im dođe red za 

oporezivanje. 

—KARL MARX 

Ništa na ovom svijetu nije izvjesno, osim 

smrti i poreza. 

—BENJAMIN FRANKLIN 

Oporezivati i zadovoljiti, jednako kao 

voljeti i biti mudar, nije moguće. 

—EDMUND BURKE 

Ja sam taj koji neće povećavati poreze. 

Moj protukandidat kaže da će to učiniti 

samo u krajnjem slučaju. Ali kada 

političar tako govori, znate da će to 

napraviti. Moj protukandidat neće 

isključiti podizanje poreza. Ali ja hoću. 

Kongres će me pritisnuti da uvedem nove 

i više poreze, i ja ću reći ne. I oni će me 

pritiskati, a ja ću odbiti, i oni će opet, a 

ja ću im reći: “Čitajte mi s usana – nema 

novih poreza!”. 

—GEORGE H.W.P. BUSH, 18.8.1988. 

(izbore je dobio, povećao poreze, 

te iduće izbore izgubio) 

Neograničena moć oporezivanja uključuje 

i moć uništavanja. 

—BARNEY FRANK 

Foto arhiva Forbesa

11_Forbes.pdf

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?