17_Forbes.pdf

zlato kao utočište 

što je bolje: nakit ili 

poluge s certifikatom 

milijarderi 2010. 

smjena na vrhu svjetske piramide 

rast u krizi 

kako je poljska 

izbjegla recesiju 

travanj 2010. 

3,9 

667 

Apsolutni vladar hrvatskog 

biznisa više je nego četiri 

puta veći od prvog susjeda 

na domaćoj listi bogatih 

897 

Najbogatiji 

Hrvati 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 €

travanj 2010. 

4 Indeks 

6 Uvodnik 

8 Kolumne 

14 Liste 

24 Svjetski milijarderi 

48 Ljudi i kompanije 

59 Kontekst 

72 Tehnologije 

76 Financije 

84 ForbesLife 

90 Know-how 

najbogatiji hrvati 

14 Ivica Todorić, vlasnik Agrokora 

četiri je puta bogatiji od prvog sljedećeg 

milijunaša s liste, Emila Tedeschija, mjereno 

kapitalom na burzi. Tko su ostali i kakav im 

je portfelj? 

milijarderi 2010. 

48 

sadržaj 

73 

14 

24 

24 Lista najbogatijih Lanjska 

novčana suša za milijardere je bila rajski 

vrt . Najbogatiji su postali još bogatiji. 

Prosječna vrijednost milijardera porasla je 

za 500 milijuna dolara, a na tron je zasjeo 

Meksikanac Carlos Slim Helu. 

ljudi i kompanije 

48 Gdje kupiti zlatnu polugu 

Američka banka JP Morgan već 

je podignula prognoze cijena plemenitih 

metala. Predviđaju da će cijena zlata 

dosegnuti 1100 dolara po unci. Pametni 

trgovci već su pripremili teren. Kako se 

pripremaju zagrebački zlatari Gabrijel i 

Luigji Koci? 

kontekst 

62 Poljaci protiv recesije Poduzetnici 

nisu panično dijelili otkaze, a potrošači 

su nastavili kupovati bez obzira na crne 

prognoze. Poljska usred krize bilježi rast. 

Što je spasilo Poljake? 

tehnologije 

financije 

77 Crna rupa u javnim financijama 

Ekspanzivna fiskalna politika uvjetovala 

je rast stopa prinosa na obveznice 

razvijenih zemalja. Pri tome je pojedinim 

zemljama ugrožen kreditni rejting. Opasne 

zone nisu samo na periferijama Starog 

kontinenta. 

ForbesLife 

84 Zvijezda je reinkarnirana 

Sljedeća faza digitalne kinematografije 

izazvat će prevrat u Hollywoodu i zauvijek 

promijeniti film. Kamo nakon Avatara? 

84 

51 

73 Rat za mobilni internet Google 

i Microsoft ovoga proljeća ratuju na polju 

softvera i tehnologija za mobilni internet. 

Apple, Nokia, Facebook i Twitter uključili su 

se u bitku. Kako će podijeliti teren tržišta 

koje nosimo u džepu? 

travanj 2010 F o r b e S 3

index 

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

Adris Grupa, 18, 81 

Aether Systems, 70 

Agrokor, 14 

AirFrance, 56 

Albrecht, Karl, 29 

Aldi Süd, 29 

Al Fahim, Sulejman, 46 

Al Habtoor, Khalaf, 46 

Allen, Woody, 86 

Ambani, Mukesh, 27 

América Móvil, 26 

Andabak, Jako, 16 

Anheuser-Busch InBev, 43 

Apple, 70, 73 

Arcelor, 27 

Arvest, 30 

Arnault, Bernard, 28 

Artuković, Dubravko, 19 

Artuković, Milan, 19 

Atlantic Grupa, 16, 81 

Bahovec, Srečko, 22 

Balcerowicz, Leszek, 62 

Ballmer, Steve, 73 

Bâloise, 51 

Banco Garantia, 43 

Bank of England, 78 

Barba, Eric, 87 

Basler, 50 

Bass, Edward, 44 

Batista, Eike, 29 

Bayan Resources, 31 

Bay, Michael, 87 

Berezovski, Boris, 42 

Berkshire Hathaway, 26 

Bettencourt, Liliane, 30 

Bin Rashid Al Maktoum, 

Mohammed, 46 

BioArts, 44 

Birinyi Associates, 80 

Birinyi, Laszlo, 80 

Blair, Tony, 78 

Bloomberg, 43 

Bloomberg, Michael, 30, 43 

BNP Paribas, 78 

Bogart, Humphrey, 84 

Bonham Carter, Helena, 88 

Boniline, 82 

Brandys, Marek, 61 

Breakingnews, 30 

Bridges, Jeff, 88 

Brin, Sergey, 44 

Broadcom, 34 

Brodomerkur, 23 

Brown, Gordon, 78 

Buffett, Warren, 26 

Burkle, Ronald, 34 

Burton, Tim, 88 

Burrell, Garry, 43 

Cameron, James, 84 

Campbell Soup, 43 

CARNet, 54 

Cash, Johnny, 88 

Cheung Kong, 30 

Chevron, 70 

Cisco Systems, 70 

Citigroup, 30 

ConEd, 70 

Corus, 42 

Croatia baterije, 23 

Cuccurin, Plinio, 18 

Darling, Alistair, 78 

Darst, David, 80 

Davidson, Christopher, 46 

Debevec, Paul, 86 

Dell, 75 

Del Ponte, Carla, 88 

Delta holding, 60 

Deripaska, Oleg, 40 

De Rothschild, David, 44 

Deutsche Telekom, 23 

Digital Domain, 84 

Digital Sky Technologies, 40 

Dinkić, Mlađan, 59 

Dioki, 19 

Disney, 31 

Dobson Communications, 70 

Dole, 43 

Dragutinović, Dijana, 60 

Drk, Dragutin, 16 

Drk Mravlinčić, Dubravka, 19 

Dun&Bradstreet, 82 

Đuričin, Dragan, 60 

Ellison, Larry, 28 

Energy Transfer, 31 

Energy Ventures, 70 

Estée Lauder, 34 

Eurofound, 67 

Ewing, Patrick, 64 

Facebook, 31, 40, 73 

Farrell, Will, 86 

Ferek-Petrić, Božidar, 52 

Filipović, Dragan, 60 

Filipović, Katica, 21 

Filipović, Marijan, 21 

Filipović, Marin, 21 

Fincher, David, 87 

Finvest Corp, 21 

Fiorio Tedeschi, Lada, 20 

First Solar, 29 

Fitch Ratings, 79 

Ford, 31 

Ford, Harrison, 84 

Fox, Megan, 86 

Franck, 19 

Freda, Fabrizio, 34 

Garmin, 43 

Gates, Bill, 26, 44 

Gates, Melinda, 26 

Gazmetal, 42 

Gazprom, 42 

Gazprominvest holding, 42 

Geely, 31 

Glen Dimplex, 43 

Goodman, Emily, 34 

Google, 44, 54, 73 

Gree, 31 

Green Light, 88 

Greenwalt, Pamela, 86 

Grgić, Dubravko, 22 

Gross, Bill, 78 

Gulf Bank, 46 

Hamilton, Lewis, 88 

Hammerson, Michael, 42 

Hanks, Tom, 86 

Hearst, Randolph, 34 

Hennes & Mauritz, 29 

Heritage Foundation, 64 

HNB, 8, 16 

HP, 75 

Hrvatski telekom, 23 

HTC, 75 

HUP Zagreb, 18 

Hutchison Whampo, 30 

Hydra Properties, 46 

IBM, 12 

Ikea, 29 

iKiosk, 55 

Image Metrics, 86 

Industrial Light & Magic, 87 

Infosistem, 23 

Interfin, 42 

Investment Company Institute, 

82 

Iranian Tobacco Company, 18 

Jamnica, 22 

Jelašić, Radovan, 60 

Ježić, Robert, 19 

Johnson, Lyndon, 86 

Johnson, Magic, 64 

Jordan, Michael, 64 

JP Morgan, 48 

Kamprad, Ingvar, 29 

Kao, Min, 43 

Ka-shing, Li, 30 

Kingdom Holding, 30 

Klemen, Vilim, 49 

Koci, Gabrijel, 48 

Koci, Luigji, 48 

Kojić, Dragan, 60 

Konzum, 22 

Kramar, Wojciech, 62 

Krnić, Tomislav, 54 

Kudrjavcev, Damjan, 42 

Kukoč, Toni, 64 

Kwok, Raymond, 44 

Kwok, Thomas, 44 

Kwok, Walter, 44 

Kwong, Low Tuck, 31 

LaBeouf, Shia, 86 

Lauder, Evelyn, 35 

Lauder, Gary, 35 

Lauder, Karen, 35 

Lauder, Leonard, 34 

Lauder, William P., 34 

Lebedinsky Minig % Processing, 

42 

Ledo, 22 

Lee, Brandon, 86 

Lee, Bruce, 88 

Lee, Shannon, 88 

Lehman Brothers, 8 

Leko, Anđelko, 18 

Lemann, Jorge Paul, 43 

Leprino Foods, 43 

Leprino, James, 43 

Lesandrić, Kiki, 60 

LG, 75 

L’Oréal, 30 

Lugosi, Bela, 88 

LVMH, 28 

LyondellBasell, 27 

Magdić, Alen, 16 

Maistra, 23 

Mansha, Mian Muhammad, 

31 

Marčinković, Dušanka, 18 

Marčinković, Ivan, 18 

Marčinković, Miroslav, 18 

Marčiulionis, Šarunas, 64 

Marfin, 22 

Marić, Tomislav, 56 

Martić, Marija, 21 

Marvel, 31 

Marylin Monroe, 88 

Mayrhofer, Lothar, 50 

MCB, 31 

McGinty Nichol, Joseph, 86 

McQueen, Steve, 88 

McVeigh, Patrick, 70 

Medtronic, 53 

Medvedev, Dmitrij, 42 

Mercedes, 88 

Metaloinvest, 40 

MGM, 86 

Microsoft, 44, 73 

Milner, Jurij, 40 

Mišković, Miroslav, 60 

Mittal, Lakshmi, 27 

MMF, 46, 61, 64, 78 

Mobilkom Austria Grupa, 75 

Momentum, 49 

Moody’s Investors Service, 78 

Morgan Stanley, 80 

Mori, Masahiro, 87 

Moro, Irena, 49 

Moro, Ivan, 49 

Motorola, 75 

Murdock, David, 43 

Murphy, Eddie, 86 

Musk, Elon, 44 

Narodna banka Srbije, 60 

Naughton, Martin, 43 

News Corp, 30, 84 

Nicholas, Henry, 34 

Nintendo, 43 

Nishat, 31 

Nokia, 73 

Norilsk Nickel, 40 

Oberwelland, Axel, 43 

O’Brien, Emily, 87 

One2Play, 16 

Optima telekom, 21 

Oracle, 28 

Osiguranje Zagreb, 51 

Oskol, 42 

Page, Larry, 44 

Palm Source, 70 

Paramount, 86 

PayPal, 44 

Perlmutter, Isaac, 31 

Persson, Karl-Johan, 29 

Persson, Stefan, 29 

Patrick, Robert, 86 

Petrović, Dražen, 64 

PIMCO, 78 

Pitt, Brad, 87 

Pleines, Kevin, 80 

Pliva, 56 

Podravka, 16, 81 

Preeg, Steve, 84 

princ Alwaleed, 30 

Privredna banka Zagreb, 19 

Puljić, Ljerka, 16 

Putin, Vladimir, 40 

Queen Park Rangers, 27 

Ralston, Ken, 88 

Reality Mobile, 70 

Reeder, David, 88 

Redeker, Hans, 78 

Reliance Industries, 27 

Rensin, David, 70 

Riverbed Technologies, 70 

Roglić, Branko, 23 

Rostropovič, Mstislav, 42 

Rotana, 30 

Royal Bank of Canada, 76 

Sabonis, Arvydas, 64 

Saldana, Zoe, 86 

Samsung, 74 

Schmidt, Erick, 73 

Schwarzenegger, Arnold, 86 

Secunda, Thomas, 43 

Serkis, Andy, 86 

Shufu, Li, 31 

Sicupira, Carlos Albert, 43 

Slim Helu, Carlos, 26 

SNL Kagan, 86 

Solomon brothers, 43 

Sony Ericsson, 73 

Sotheby, 42 

Sperling, John, 44 

Standard & Poor’s, 78 

Stein, Charles, 35 

Stein, Howard, 35 

Stein, Taylor, 34 

Storck, 43 

Sunce osiguranje, 22 

Sun Microsystems, 28 

Škojo Grupa, 20 

Škojo, Ivica, 20 

Škojo, Mato, 20 

Štrok, Goran, 23 

Tag Heuer, 88 

Tanaka, Yoshikayu, 31 

Tandberg, 70 

Tata, 42 

Tedeschi, Emil, 14 

Telles, Marcel, 43 

Thomson, David, 30 

Thomson Reuters, 30 

Tisak, 23 

T-mobile, 73 

Todorić, Ante, 16 

Todorić, Ivica, 14, 81 

Toshiba, 75 

Toy Biz, 31 

Tvornica duhana Rovinj, 18 

20th Century Fox, 84 

Twitter, 73 

Tusk, Donald, 63 

Ugo grupa, 21 

Ugrin-Šparac, Dimitrije, 12 

Ülker, Murat, 43 

Usmanov, Ališer, 40 

Value Creation, 27 

Vindija, 19 

Viner, Irina, 40 

Vipnet, 75 

Vjahirev, Rem Ivanovič, 42 

Vlahović, Ante, 18 

Vodafone, 73 

Volvo, 31 

VTech, 43 

Wal-Mart, 29 

Walton, Alice, 30 

Walton, Christy, 29 

Walton, Jim, 30 

Walton, John, 29 

Walton, Sam, 29 

Walton, S. Robson, 30 

Warren, Kelcy, 31 

Weaver, Sigourney, 86 

Welch, Jack, 51 

Wong, Allan, 43 

Wyznikiewicz, Bohdan, 62 

Yamauchi, Hiroshi, 43 

Yildiz, 43 

Zagrebačka banka, 18 

Zagrebačka burza, 23, 81 

Zemeckis, Robert, 87 

Zuckerberger, Mark, 31, 40 

Župan, Veljko, 21 

4 F o r b e S travanj 2010

UVODNIK 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Pomoćnica glavnog urednika 

Tanja Tolić 

tanja_tolic@eph.hr 

Financije i tržišta 

Mario Gatara (Analogika) 

mario_gatara@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, Merita 

Arslani, Sandra Milković (Jeruzalem), Jasmina 

Kuzmanović (Singapur), Tamara Jadrejčić 

(New York) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Boris Benko 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Nikola Francetić (informatika, tehnologija i razvoj) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja novina: direktor Ivo Valečić, korporativne 

i marketinške komunikacije EPH: direktor Sven 

Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

Gdje rastu dobri menadžeri? 

Istraživanje Eurofunda pokazalo je: hrvatski su radnici prošle godine bili među najboljima 

u Europi. Ako je to točno, onda su, sudeći prema današnjoj slici hrvatskog 

gospodarstva, hrvatski menadžeri među najgorima. Taj “dio istine” nekako mi je 

lakše prihvatiti, dijelom zbog mita o hrvatskim gastarbajterima koji su uvijek bili 

tražena roba na međunarodnom tržištu rada, dijelom zbog liste najbogatijih Hrvata 

koji ne bi bili bogati da radnici u njihovim kompanijama ne rade dobro – prije svega 

zato jer se njima dobro upravlja. 

Ovdje dolazimo do prvog velikog pitanja: gdje rastu 

dobri menadžeri? Odgovor je jednostavan, ali ključan za 

sve što nam se posljednjih godina događa: dobri menadžeri 

rađaju se i uspijevaju kod dobrih poslodavaca. Ti poslodavci, 

ili gazde ako vam se tako više sviđa, ne moraju nužno 

odmah biti u klasi najbogatijih. Moraju, međutim, imati 

jasnu viziju svoje vlastite kompanije, njezinog osnovnog 

biznisa i, na kraju, njezine budućnosti. Svi će oni pritom u 

tome barem jedanput, a često i više puta pogriješiti. Znat 

će, međutim, priznati vlastite pogreške i na njima nešto 

naučiti. 

Gazde ne moraju biti stručnjaci - Todorić nije ni ratar 

ni mesar, ni sladoledar, Tedeschi nikada nije napravio ni 

grama Cedevite, među najvećim dioničarima Adris grupe 

ne samo da nitko osobno nije proizvodio duhan, nego mislim 

da nitko i ne puši. Svatko od njih, međutim, vrlo je rano naučio upravljati vlastitim 

vremenom i to je prva kvaliteta koju će očekivati od menadžera svoje kompanije, čak 

prije od savršene stručnosti u poslu koji će voditi. Oni pak, osim talenta da upravljaju 

svojim, moraju naučiti i vještinu upravljanja vremenom onih kojima šefuju. I to je 

najteže. 

Vratimo se sada statistici. Prema Eurofundovim brojkama (str. 67 – 69) petina 

zaposlenih u Hrvatskoj radi noću, njih 47 posto radi subotama (u EU 7 posto manje), 

a 29 posto ih radi nedjeljom. Čak 43 posto hrvatske radne snage radi u smjenama, za 

razliku od zaposlenih u EU gdje je takvih 12 posto manje. Što nam govore te brojke? 

Prvo – da naši menadžeri u prosjeku lošije upravljaju vremenom od “zapadnoeuropskih”, 

a onda i da nam je struktura ekonomije na nižoj razini od “zapadne”. Veći broj 

sati provedenih na poslu ne čini naime te sate automatski i “radnima”, a smjenski rad 

sugerira stare, tradicionalne modele industrije od kojih nikada nećemo pobjeći, ali 

koja u domaćoj statistici još uvijek drži prevelik udio. 

To da je u Hrvatskoj produktivnost tijekom posljednje tri godine rasla u pet posto 

više kompanija nego na zapadu dobra je vijest, ali je nažalost češće posljedica niske 

razine polazne točke nego vrhunskih rezultata kompanija koje su se pohvalile tom 

statistikom. 

Više o vještinama upravljanja vremenom i kvalitetnom vođenju najuspješnijih 

kompanija možete saznati 22. i 23. travnja u Rovinju gdje EPH kao izdavač hrvatskog 

izdanja Forbesa u suradnji s Microsoftom priređuje prvu zajedničku Windays Business 

konferenciju. Više o tome na www.mswindays.com. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 

6 F O R B E S TRAVANJ 2010

Maruška Vizek 

Lažni kreditni 

bum 

Upumpavanje novog novca omogućit će da se održi 

postojeća ekonomska struktura. Ono je bilo nužno, ali 

će buduće bolne reforme učiniti još bolnijima 

Hrvatsko gospodarstvo u zadnjih 

je desetak godina egzistiralo 

u dva potpuno oprečna 

stanja. Prije kolapsa Lehman 

Brothersa i konzekventnog povećanja 

globalne averzije prema riziku, kredita 

je bilo u izobilju, a njihova cijena za 

hrvatske prilike relativno povoljna. 

Nakon kolapsa i nastupanja 

ekonomske krize, kredit je postao oskudna 

roba, sve teže dostupna hrvatskim 

poduzećima. Ni jedno od dva 

opisana stanja, nazovimo ih kreditnim 

bumom i oskudicom kredita, za gospodarstvo 

nije zdravo. 

Oskudica kredita koči potrošnju 

i investicije i time direktno umanjuje 

ekonomski rast. Kreditni bum pregrijava 

privredu potičući agregatnu potražnju 

koja se, ukoliko je domaća agregatna 

ponuda nedostatna, materijalizira kao 

povećanje deficita tekućeg računa. 

Previše kredita uzrokuje rast cijena 

imovine, što iskrivljava alokaciju resursa 

i u hrvatskom je slučaju za posljedicu 

imalo bujanje građevinskog sektora koji 

sada, nakon što je bum završio, više 

nema što graditi. 

Možda najgora reperkusija obilnog 

i relativno povoljnog financiranja jest 

to što ono zamagljuje stvarno stanje u 

privredi, dajući privid uspješnosti gospodarstva. 

Privlačnost kreditnog buma 

je u tome što je on poput čarolije koja 

prikriva strukturne probleme privrede 

pomoću koje poduzeća mogu svoje slabosti 

premostiti novim, lako dostupnim 

kreditima. 

Zbog svega toga ne treba čuditi 

što je HNB još 2003. počela obuzdavati 

ekspanziju kredita premda su naše 

poslovne banke, ali i dio međunarodne 

akademske zajednice, tvrdili da je snažan 

rasta kredita dobar za gospodarstvo. 

Obrat je nastupio nakon što je 

globalna financijska kriza zavrnula 

kreditne ventile. Krediti se dijele na kapaljku 

i poduzeća više ne mogu svoje 

prenapregnute bilance krpati novim 

zaduženjima. Danas je, prema podacima 

HNB-a, svaki deseti kredit koji 

su poslovne banke odobrile hrvatskim 

poduzećima klasificiran kao loš kredit. 

Situacija bi vjerojatno bila i gora da se 

Maruška Vizek je istraživačica na Ekonomskom institutu u Zagrebu 

nekretnine 

poslovne banke nisu tijekom 2009. intenzivno 

bavile reprogramiranjem, zbog 

čega je ukupni iznos reprogramiranih 

kredita krajem 2009. dosegnuo 11 milijardi 

kuna. 

Uzmemo li u obzir ove podatke te 

se još prisjetimo da jedino hipotekarni 

krediti imaju lošiju statistiku od kredita 

poduzećima, ne iznenađuje nevoljkost 

banaka da poduzećima odobravaju 

nove kredite. Bez novih kredita čarolija 

nestaje i postaje očit cijeli niz strukturnih 

problema hrvatske privrede. 

Slikovito rečeno, bara je presušila i sad 

konačno možemo vidjeti što se nalazi 

na njezinom dnu. 

Nositelji ekonomskih politika nisu 

imali previše mogućnosti prilikom 

suočavanja s krizom. Novonastala situacija 

tražila je da se nešto poduzme pa 

su i Vlada i HNB sa zakašnjenjem donijeli 

antirecesijske mjere. Budući da je 

Keynes opet u modi, HNB je po prvi put 

u svojoj povijesti monetarizam zamijenio 

kejnzijanstvom, smanjio obveznu 

pričuvu i tako omogućio bankama da u 

suradnji sa HBOR-om plasiraju kredite 

poduzećima. 

Kako bi pomogla građevinarima, 

vlada će kreditirati građane koji žele 

kupiti prvi stan. Najavljeno je i da će 

država u hrvatskoj inačici New deala 

Hrvatsko gospodarstvo je talac 

dugotrajnog odbijanja vlasti da se 

suoče sa stvarnošću 

posuditi, a zatim i potrošiti 15 milijardi 

kuna u infrastrukturne projekte. 

Ključne riječi zajedničke spomenutim 

mjerama su “kredit” i “posuditi ”. 

Nosioci ekonomskih politika, naime, 

pokušavaju rekreirati kreditni bum, 

odnosno uspostaviti stanje koje je u 

privredi vladalo prije krize. 

Nažalost, nositeljima politika 

nikakve druge mjere u kratkom roku 

Foto Igor Sambolec / Cropix 


nisu bile na raspolaganju. Oni ne 

mogu u kriznom razdoblju poduzimati 

značajnije strukturne rezove jer bi to 

moglo produbiti krizu. Zbog izostanka 

bolnih rezova u prošlosti, hrvatskom 

se gospodarstvu sada može pomoći na 

samo jedan način: upumpavanjem novog 

novca u sustav koji će omogućiti da 

se održi postojeća ekonomska struktura. 

Da su strukturne reforme bile provedene, 

postojalo bi više kanala i mehanizama 

za pomoć gospodarstvu. 

Budući da se to nije dogodilo, apsorpcijska 

moć gospodarstva je mala i ono 

je u ovom trenutku talac dugotrajnog 

odbijanja suočavanja s stvarnošću koji 

reagira isključivo na novu dozu kreditnog 

buma. 

Valja biti svjestan i nedostataka 

Obilna ponuda 

novca iz pričuve 

ne može niti 

neće izmijeniti 

postojeću ekonomsku 

strukturu, ali 

će državu natjerati 

u nove dugove 

pokušaja da se rekreira kreditni bum. 

Isušena bara opet će se napuniti vodom, 

a da se nije počistilo smeće s dna. Obilna 

ponuda novca iz pričuve ne može 

izmijeniti postojeću ekonomsku strukturu. 

Štoviše, država je spremna nanovo 

se zadužiti da bi na životu održala onu 

ekonomsku strukturu koje nije sposobna 

rasti a da pri tome ne generira vanjske 

i unutarnje neravnoteže. 

Potpora građanima za kupnju prvog 

stana implicitna je sanacija građevinskog 

sektora koja će za posljedicu imati jedino 

iskrivljenje relativnih cijena. Ulaganja 

u infrastrukturu koja će se kanalizirati 

kroz javna poduzeća nagrađuju 

poduzeća koja posluju s javnim sektorom, 

nauštrb izvoznika koji zarađuju 

devize nužne za otplatu vanjskog duga. 

Činjenica je da je bilo nužno spasiti 

postojeću ekonomsku strukturu, no 

time smo buduće bolne reforme učinili 

još bolnijima. Preostaje samo da se nadamo 

kako postoji minimum političke 

volje da ovo spašavanje bude zadnje, a 

ne tek jedno u nizu. 


Nakon deblokade hrvatskih pregovora 

s Europskom unijom 

uvriježilo se mišljenje da je pitanje 

hrvatskog pristupa Uniji 

postalo samo pitanje datuma. Pošto je 

od 33 poglavlja pravne stečevine EU 

njih 30 otvoreno i 17 zatvoreno, i pošto 

su zastoji zbog primjedbi Slovenije i 

suda u Haagu zamijenjeni sigurnim 

birokratskim napretkom u pregovorima 

– optimizam može biti razumljiv. 

Dovoljan pokazatelj promjene 

raspoloženja je i sama činjenica da je na 

našem putu u EU glavno pitanje postala 

promjena hrvatskog ustava koja bi limitirala 

potencijalni negativan rezultat na 

referendumu. Sad kad smo već jednom 

uvjerili EU da zavređujemo članstvo, 

ostaje nam još “samo” da uvjerimo sebe 

same. 

Ostavimo po strani pitanje jesmo 

li zapravo uvjerili političku elitu Unije 

da nam dâ konačno zeleno svjetlo. 

Poučeni iskustvom naših dosadašnjih 

odnosa s Bruxellesom, ne bi bilo nikakvo 

iznenađenje kad bi nam izvukli još 

nekog zeca iz šešira prije kraja pregovora 

– bilo to pitanje pravnog sustava, korupcije, 

suradnje s Haagom, graničnog 

sukoba sa Slovenijom, ili čak pitanje 

graničnih razmirica s Bosnom i Hercegovinom, 

Srbijom i Crnom Gorom. 

Visoka politika operira na razini koja 

nam je ponekad nedokučiva. No, jesmo 

li uvjerili europsku javnost, obične 

Josip Glaurdić 

Argument Marulić 

Bilješke Henrika VIII. na marginama Marulova 

Evanđelistara Britancima su uvjerljiviji razlog da 

prime Hrvate u EU od svake ekonomske računice 

građane i glasače zemalja članica EU da 

nas prime u svoje društvo? I, ako smo 

ih uvjerili, koji su im naši argumenti bili 

posebno uvjerljivi? 

Prije pet godina prisustvovao sam u 

Cambridgeu predavanju hrvatskog diplomata 

iz veleposlanstva u Londonu baš 

na tu temu - zašto bi Europljani trebali 

željeti Hrvatsku kao novu članicu Unije. 

Bili su to posebno stresni dani i za 

Hrvatsku i za EU. Otvaranje pregovora 

bilo je odgođeno zbog primjedbi Carle 

Del Ponte, a europski je ustav bio pred 

porazom na referendumima u Francuskoj 

i Nizozemskoj. Kriza identiteta 

EU dosezala je vrhunac. Možda je 

baš zbog toga glavni argument našeg 

predavača te večeri bio vezan uz “goli 

interes” europskih građana – sigurnost. 

Čuli smo koliko je građana bivše 

Jugoslavije tražilo i dobilo azil u EU; 

koliko njih se u svojim novim državama 

okrenulo kriminalu; koliko njih se još 

uvijek želi preseliti na europski zapad jer 

politika 

Hrvatska na putu u EU često nastupa sa 

samo jednim, klimavim argumentom: 

Premali smo da bismo smetali 

su ekonomije njihovih država u rasulu. 

Poruka je bila jasna: ako želite da ti ljudi 

ostanu u svojim gradovima i selima, 

morate im dati nadu u bolju budućnost. 

EU im može pružiti takvu budućnost, 

a primanje Hrvatske je poruka da se 

reforme isplate i da nada zbilja postoji. 

Zvuči potpuno logično. No bilo je sasvim 

kontraproduktivno. Odgovor publike 

nakon predavanja bio je gotovo 

jednodušan: ako su prilike zbilja toliko 

loše u jugoistočnoj Europi, rješenje nije 

u primanju Hrvatske, nego u boljoj kontroli 

granice. Sagradimo zid! 

Prije dva tjedna na Cambridgeu 

smo ponovno otvorili istu temu. Ovog 

puta je hrvatski veleposlanik u Ujedinjenom 

Kraljevstvu održao predavanje 

o Hrvatskoj kao više-manje sigurnoj 

(samo da nas ne pretekne Island!) 

dvadeset i osmoj članici EU. Njegovi 

argumenti za podršku Hrvatskoj bili su 

nešto drugačiji i raznovrsniji od onih 

koje smo čuli prije pet godina, ali sam u 

kasnijem razgovoru s kolegama shvatio 

da ponovno nisu svi pali na plodno tlo. 

Britanija je u svojoj biti euroskeptična 

država čiji građani i politička elita žele 

vidjeti EU kao čisto ekonomsku organizaciju 

koja svojim članicama donosi 

beneficije slobodne trgovine. Dva 

ekonomska argumenta za potporu 

hrvatskom članstvu koja smo čuli od 

našeg veleposlanika, međutim, nisu bila 

dovoljno uvjerljiva. 

Hrvatska je s jedne strane bila portretirana 

kao uglavnom funkcionirajuće 

tržišno gospodarstvo koje nudi dobre 

mogućnosti za strana ulaganja, a s 

druge strane kao mala država koja neće 

predstavljati teret Unijinom budžetu 

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih 

znanosti američkog Yalea 


Henrika VIII. najviše su 

zanimali odlomci u kojima 

Marulić savjetuje kako 

odabrati ženu 

Foto Paun Paunović / Cropix 

poput Rumunjske ili Poljske. Odgovor 

na to je bio zanimljiv: lijepo je čuti da 

nam nećete predstavljati financijske 

probleme, ali vaše je tržište zaista toliko 

liberalizirano da je sve vrijedno 

kupovine – već kupljeno. S ekonomske 

strane Zapad je već dobio sve što 

želi. Koliko je, dakle, pametno mijenjati 

krhku ravnotežu u regiji ako nema 

ekonomskog računa? 

Upravo je pitanje naše regije bio 

drugi argument za potporu Hrvatskoj, 

iako izražen na drugačiji način nego 

prije pet godina. Hrvatska je označena 

kao država s odgovornom i produktivnom 

vanjskom politikom; kao država 

koja prihvaća svoj teret međunarodne 

sigurnosti u UN-ovim mirovnim misijama 

i u NATO-misiji u Afganistanu; 

kao država čija će vanjskopolitička 

odgovornost i ekspertiza na pitanjima 

regije bivše Jugoslavije koristiti cijeloj 

Uniji; kao država čijim će primitkom u 

EU i ostatak regije brže napredovati. Ali 

ni taj argument nije dobio više od kvalificiranog 

odobravanja. 

Odgovor mojih kolega je bio da je 

pozitivno što više nismo država-slučaj 

i što će naši vojnici ginuti umjesto njihovih, 

ali da EU nije NATO. Usto bi bilo 

bolje da i ne spominjemo našu ekspertizu 

u regiji, jer EU već ima jednog regionalnog 

“eksperta” – Sloveniju – čija 

“ekspertiza” ostatku Unije samo zadaje 

glavobolju. 

Na kraju je jedna stvar ipak sve 

uspjela uvjeriti da hrvatski put u EU 

zaslužuje punu potporu: Hrvatska već 

jest Europa. Ona joj povijesno, vrijednosno 

i kulturološki pripada. Nikakvo 

Europska unija 

postala je prije 

svega vrijednosni 

i kulturološki 

projekt 

čudo da je najučinkovitiji argument za 

hrvatsko članstvo u EU te večeri naš 

veleposlanik našao u 16. stoljeću: na 

marginama Marulićeva Evanđelistara 

koji se nalazi u Britanskoj knjižnici u 

Londonu mogu se vidjeti bilješke koje je 

napisao osobno Henrik VIII., pogotovo 

pored odlomaka u kojima Marulić savjetuje 

kako odabrati ženu. Zanimljiva 

povijesna crtica koja je pokazala dubinu 

hrvatskih veza i s Britanijom i s Europom. 

A koliko god britanska publika otvoreno 

to sebi ne želi priznati, Europska 

unija postala je prije svega vrijednosni 

i kulturološki projekt. I u njoj Hrvatska 

ima svoje mjesto, dijelom baš i zbog toga 

što zaostaje za promjenama kroz koje 

je europski zapad već odavno prošao. 

Unatoč svim našim tranzicijskim problemima, 

s vrijednosne i kulturološke 

strane mi nismo samo “Mediteran 

kakav je nekad bio”, već i Europa kakva 

je nekad bila. I to, izgleda, kod Europljana 

pali. 


Operi, molim te, tanjur.“ “Nema 

problema, a kako se to radi?” 

Tako je otprilike izgledao 

razgovor mene i mog sina 

prije nekoliko godina. On je tada imao 

10 ili 11 godina (nisam siguran, a nije ni 

važno) i kada me pitao kako oprati tanjur 

samo što se nisam onesvijestio. 

Strpljivo sam ga uputio u tajne pranja 

suđa: staviš malo Likvija na spužvicu, 

pustiš toplu vodu u sudoperu... Osjećao 

sam se kao budala što sinu objašnjavam 

nešto što je odavno trebao znati, ali 

vrlo brzo sam se otrijeznio. Zašto bi on 

morao ili trebao znati kako se pere suđe? 

Otkako se rodio (ili bar uskoro nakon 

toga) u kući postoji stroj u koji poslažeš 

suđe, dodaš deterdžent, pritisneš gumb 

i – voila! – iz stroja izlazi čisto suđe. 

U mom doživljaju svijeta i života, 

vještina pranja suđa sasvim je normalna 

i očekivana vještina iz svakodnevice. 

Drugim riječima, svatko iz mog “kulturnog 

i društvenog” kruga bi trebao 

znati prati suđe “pod normalno”. No – 

vrijedi li isto za rublje? 

Priznajem da u životu nisam oprao 

rublje. Ne mislim pritom da nisam ubacio 

rublje u mašinu i pritisnuo neke 

gumbe prema uputama supruge. Ne 

radi se o tome, već o pravom pranju – 

dakle nisam nikad nosio rublje na neki 

potok ili u uvalu, kuhao ga u golemom 

loncu ili radio slične stvari koje su radile 

Ivo Špigel 

Kalkulanti 

Hrvatska svoju budućnost treba tražiti u broju 

diplomiranih stručnjaka godišnje, a ne u bjelini 

oblutaka na jadranskoj obali 

naše bake prije dolaska spasonosne i 

emancipirajuće perilice za rublje. 

Strojevi koje izumljujemo rasterećuju 

nas obavljajući posao umjesto nas i – 

nadamo se – prema našim uputama. 

Nestankom potrebe da nešto radimo, 

nestaje i potreba da znamo kako se to 

radi. Limeni ljubimci prebacuju nas s 

jednog mjesta na drugo pritiskom na 

papučicu, pa je vještina jahanja ostala 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 

revolucija 

područje interesa entuzijasta i sportaša. 

Što se pak događa s mentalnim 

vještinama? Stroj na kojemu ispisujem 

ove retke puno bolje, brže i pouzdanije 

obavlja kojekakve proračune nego što 

bih ja ikada mogao. Računala odavno 

koristim za pisanje – odavno, ali ne i 

oduvijek. Moja je generacija – rođena 

ranih šezdesetih – imala privilegij uživo 

svjedočiti dolasku osobnih računala na 

javnu scenu. Dok sam se školovao, nekako 

mi je uvijek dolazak računala zamalo 

izmicao. U MIOC su prva računala 

(Cromemco s CP/M operativnim sustavom) 

došla taman kad sam maturirao 

i otišao na (tadašnji) ETF. Na faksu 

sam imao nezaboravno iskustvo rada s 

bušenim karticama na IBM-u 1130, koji 

je taman nakon moje diplome prevezen 

u obližnji Tehnički muzej (morao bih ga 

posjetiti jednom prilikom!), a tada glanc 

novi DEC VAX mogao sam samo promatrati 

kao netom diplomirani inženjer. 

Diplomski sam programirao na prvoj 

generaciji IBM PC XT-a, ali sam ga pisao 

na pisaćem stroju – upravo onakvom za 

kakvoga je mog prijatelja Zorana Ferića 

mala nećakinja pitala “Kakav je to čudan 

kompjutor?” 

Jedna od vještina koje sam gotovo 

izgubio kroz sve ove godine je vještina – 

pisanja. Mislim pritom, dakako, na pisanje 

rukom, olovkom, penkalom. Nije tako 

strašno – i dalje mogu nešto zapisati kad 

treba, najčešće na poslovnom sastanku. 

No, pisanje dužeg teksta beskrajno mi 

je naporno. Rukopis mi nikada nije bio 

osobito lijep ni čitljiv, ali žvrljotine koje 

danas ostavljam na papiru prestrašne su. 

Povremeno neku riječ krivo napišem, pa 

ju isprekrižam i pišem ponovno – nema 

editora, majku mu! Dok pišem rukom, 

Informatiučka struka u Hrvatskoj poticaj je 

dobila od privatnih visokoškolskih ustanova 

dok državne, najblaže rečeno, stagniraju 

svaki mišić, živac i koščica u šaci buni 

se, protestira i viče – “Vrati nas u naše 

prirodno okruženje, daj nam tipkovnicu 

i oslobodi nas ove muke!” 

Na faksu sam prošao pet matematika. 

Sve mi ih je predavao isti profesor – 

pokojni prof. Dimitrije Ugrin-Šparac, jedan 

od meni najdražih profesora u cijeloj 

učeničko-studentskoj karijeri. Svih tih 

godina, na pismenom ispitu iz matematike 

vrijedilo je jedno pravilo. Jedino što 

smo mogli ponijeti sa sobom na ispit 

bio je papir i olovka. Na nekim drugim 

predmetima mogli smo koristiti kalku- 


U strahu da mi kalkulatori jedu supstancu 

počeo sam svakodnevne brojke računati 

napamet. Vjerujte: rezultati su odlični! 

latore, na Fizici 3 čak i literaturu (kakvu 

god želimo – nije puno pomagalo!), ali 

na matematici – ništa. 

Vještina računanja – čak i elementarnog 

– još je jedno od područja gdje 

nam računala pomažu. Na svakom 

desktopu, laptopu i mobitelu imamo kalkulator. 

Treba li nešto izračunati, nema 

problema – dva, tri klika mišem i problem 

je riješen, a za kompleksnije stvari tu 

je neizbježni Excel. 

Kada ste zadnji put, dragi čitatelji, 

zbrojili ili oduzeli dva broja bez 

pomoći naših vrijednih elektroničkih 

pomagatelja? Najosnovnije vještine koje 

učimo u školi uvijek pragmatični Ameri 

nazivaju „The three „R’s“: Reading, Writing 

and ‘Rithmetic“ – čitanje, pisanje 

i računanje. Još prije nekoliko godina 

počeo sam, zabrinut zbog vlastite mentalne 

zakržljalosti, bar najosnovnije operacije 

obavljati napamet: zbrajati iznose 

u dućanu i kafiću, ili na sastancima neke 

proračune onako u glavi bar ugrubo 

provjeravati. Mogu ponosno reći da 

vježba – naravno – daje rezultate, i danas 

puno bolje i lakše računam napamet 

nego što sam to mogao prije kojih 5-6 

godina. Probajte – zabavno je! 

No, lako za mene. Što je s klincima 

koji su danas u školi ili na faksu? 

Konkurentnost svake države i gospodarstva 

uvelike ovisi o broju i kvaliteti 

stručnjaka matematičkog, tehničkog 

i inženjerskog profila koji završavaju 

visoke škole. Kada je riječ o mojoj, 

informatičkoj struci stvari su se bar malo 

pomakle s mrtve točke zahvaljujući sve 

većem broju privatnih škola i veleučilišta, 

kao što je Visoka škola za primijenjeno 

računarstvo koju je prije nekoliko godina 

osnovala Algebra. Hvalevrijedan 

pothvat – ali što radi država? FER, FESB, 

PMF, FOI i drugi fakulteti zagrebačkog 

i drugih sveučilišta na dugogodišnje 

zahtjeve ICT struke i Nacionalnog vijeća 

za konkurentnost odgovaraju – šutnjom. 

Broj diplomiranih stručnjaka koji dolaze 

iz javnog sustava školovanja uvijek 

je isti, i to rastućoj industriji stvara sve 

veći i veći problem. Istovremeno, raste 

interes za faksove društvenog usmjerenja, 

potaknut možda i predodžbom 

srednjoškolaca da su fizika i matematika 

“ljute k’o paprika” pa će se, valjda, lakše 

“provući” kroz studij bez njih nego s 

njima. 

Trebali bismo se, kao društvo, malo 

zamisliti nad tim nesretnim brojkama. 

Globalno konkurentsko nadmetanje 

u godinama koje dolaze neće postati 

ništa manje bespoštedno i zaoštreno, a 

pametne male glavice koje znaju čitati, 

pisati, ali i računati u toj su nam borbi 

puno važnije od sinjeg mora i prelijepe 

obale na koju se tako volimo pozivati. 


Najbogatiji Hrvati 

Najbogatiji 

Ipak postoji sličnost 

između zasad 

nedostižnog vlasnika 

Agrokora i prvog 

sljedećeg na listi, 

Emila Tedeschija: 

obojica su od 

početka u privatnom 

biznisu, obojica su 

krenuli s očevima i 

drže se od početka 

jasne koncepcije 

/ Dragana Radusinović, 

Mario Gatara, 

Viktor Vresnik, Boris 

Benko i Boris Štajduhar 

Hrvati 

Ivica Todorić 

& svi ostali 

Da je hrvatska ekonomija transparentnija, Hrvatska 

bi možda već imala svog dolarskog milijardera na 

velikoj globalnoj Forbesovoj listi. Budući da nije, najbogatiji 

Hrvat Ivica Todorić morat će se zasad zadovoljiti 

kunskom oznakom pored svojih milijardi, ali i 

pozicijom koja se iz današnje perspektive čini gotovo 

nedostižnom. 

Najbogatiji Hrvat četiri je puta teži od drugoga na 

domaćoj listi, Emila Tedeschija. Za usporedbu – najbogatiji 

čovjek na svijetu, Meksikanac Carlos Slim Helu 

šije svog prvog susjeda Billa Gatesa za 9,4 posto, dvostruko 

je teži tek od devetoga na listi, Španjolca Amancia 

Ortege (Inditex/Zara/Bershka), a četverostruko tek od 

Michaela Della i Paula Allena koji dijele 37. mjesto na 

ljestvici. 

U svakom slučaju, ako kunski iznosi na domaćoj 

listi i nisu mogli biti precizno točni, jer računalo se jedino 

s provjerljivim brojkama s burze ili iz Središnjeg 

klirinškog depozitarnog društva, odnosi snaga prikazuju 

realnu sliku odnosa snaga u domaćem sloju najbogatijih 

građana. Zbog specifične strukture svoje im- 


Ivica Todorić od svih je 

Hrvata na listi najbliži 

američkom modelu 

biznismena s Forbesove 

liste. Koncern vodi 

čeličnom disciplinom i 

bez njega se ne donosi 

nijedna ključna odluka 

Foto Vjekoslav Skledar / Cropix 



ovine pritom su se samozatajni “gazde” 

poput Dragutina Drka ili Jake Andabaka 

vjerojatno našli na nešto nižim pozicijama 

od onih koje bi im stvarno pripadale da su 

brojke o vrijednosti njihova vlasništva dobile 

i čvrstu potvrdu u službenoj statistici 

(opširnije o tome u objašnjenju metodologije 

na str. 23). 

Ivica Todorić, apsolutni vladar 

Agrokora i svega što posluje pod tim imenom, 

jedini je milijarder na domaćoj 

listi bogatih. Po HNB-ovom tečaju kune 

prema dolaru, on je prvoga dana proljeća 

upravljao vrlo provjerljivim bogatstvom 

od 3,9 milijardi kuna (ili 753,7 milijuna 

dolara). 

On je svoje bogatstvo stekao za Hrvate 

enormnom količinom uložene energije i 

poslovnom agresivnošću prije njega gotovo 

nepoznatom u legalnoj sferi domaćeg 

biznisa. U Hrvatskoj je kupio gotovo sve 

što je poželio (svojevremeno mu je izmakla 

jedino Podravka), a to što je kupio raste i 

danas, na krizom potkopanom tržištu. 

U biznis je krenuo rano, gotovo čim 

je to mogao, naslijedivši neke od poslova 

koje je započeo njegov otac. Od velikog 

dijela prve generacije domaćih tajkuna 

razlikovao se i po tome što nije bio sklon 

radikalnim zaokretima. Agrokor se 

usredotočio na proizvodnju i prodaju 

hrane i to je područje na kojemu njegov 

gazda i danas ima jasnu viziju budućnosti 

i zna kakvu kompaniju želi ostaviti svojim 

nasljednicima. 

Todorićev Agrokor danas ima više od 

40.000 zaposlenih, a kompanija je rasla 

i prošle godine iako je zbog krize (kažu 

privremeno) odustala od nekih planova u 

regiji. Todorić je poznat kao odličan motivator 

i čovjek s odličnim instinktom za 

kadrove. Kritičari mu zamjeraju preduge 

rokove plaćanja s kojima je, po nekima, 

jedan od sukreatora loše likvidnosti u 

državi. On na te optužbe odgovara snagom 

dosad najvećeg kreatora radnih mjesta 

u Hrvatskoj. Kompaniju i dalje razvija kao 

obiteljski imperij, a sudeći po nedavnim 

izjavama potpredsjednice Agrokora Ljerke 

Puljić, najstariji sin Ante Todorić bit će, 

kada za to dođe vrijeme, posve spreman 

da preuzme posao. 

2 

Emil Tedeschi | Atlantic Grupa 

Nezaobilazan na listama bogatih, Emil Tedeschi samo u vrijednosti svojeg 

udjela u obiteljskoj Atlantic Grupi teži gotovo 900 milijuna kuna. Kompaniju 

vodi sam, a uz brojne pohvale zbog uspjeha Atlantic Grupe, zamjera 

mu se pristup isplati dividende malim dioničarima. Nije sasvim u skladu 

s uspješnim rezultatima tvrtke, rogobore mnogi, budući da su izračunali 

kako bi im se više isplatilo da su u posljednje dvije godine svoj novac 

držali na banci. Žele reći da bi dividenda mogla biti veća. S druge strane, 

na dionici Atlantic Grupe u posljednje dvije godine dioničari su najmanje 

izgubili, a otkad je Atlantic Grupa sklopila ugovor s Erste vrijednosnicama 

i one se obvezale održavati likvidnost dionice, ulagači u Atlantic Grupu 

dobili su dodatnu sigurnost da će svoje dionice lako moći unovčiti. Iako 

je najveći izazov Emila Tedeschija u idućih nekoliko godina prebacivanje 

težišta poslovanja s distribucije na proizvodnju, zbog čega je i zainteresiran 

za kupnju Podravke bude li ona na prodaju, u posljednjih je mjesec dana 

“podebljao” svoj distributerski biznis ugovorom s tvrtkom One2play Alena 

Magdića, jednim od vodećih igrača na hrvatskom tržištu igračaka. Atlantic 

je postao One2playjev ekskluzivni distributer, što bi One2playju trebalo 

podići prodaju zahvaljujući distributerskoj prisutnosti Atlantica na 50 tisuća 

prodajnih mjesta u regiji. 

Foto Biljana Gaurina / Cropix 


Rang 

Ime Državljanstvo Izvor Portfelj Netto vrij. ($ MLRD) 

HRK (milijuna) 

1 Ivica Todorić Belje, Jamnica, Konzum, Ledo, PIK Vinkovci, Tisak, Vupik, Zvijezda 

2 Emil Tedeschi Atlantic Grupa 

3 Ante Vlahović Adris grupa 

4 Plinio Cuccurin Adris grupa, Karlovačka banka 

6 Robert Ježić Dioki 

7 Milan Artuković Franck 

8 Dragutin Drk Koka 

9 Branko Zec Adris grupa 

10 Dražen Robić Viro 

11 Anton Pokrajac Adris grupa 

12 Ivan Lokmer Adris grupa 

13 Mirko Grbešić Koestlin, Saponia 

14 Lada Fiorio Tedeschi Atlantic Grupa 

15 Mato Škojo Mlinar 

16 Dubravko Grgić Euroherc osiguranje, Jadransko osiguranje 

17 Veljko Župan Jadranska banka, Solaris 

18 Marijan Filipović Dioki, Finvest Corp, Industrogradnja, Puljanka, Tisak, Transadria, Siemens 

19 Biserka Fižulić Preininger, Magma 

20 Goranko Fižulić Magma 

21 Bogdan Tihava Auto Hrvatska 

22 Josip Etinger Adris grupa 

23 Matija Martić Optima Telekom 

24 Josip Stojanović Jadranska banka, Olympia Vodice 

25 Milan Šećković Lovački rog 

26 Stanko Damijanić Adris grupa 

27 Želimir Uskoković Atlantska plovidba 

28 Dušanka Marčinković HUP Zagreb 

29 Marica Šorak-Pokrajac Adris Grupa 

30 Miroslav Grbavac Euroherc osiguranje, Jadransko osiguranje 

31 Radoslav Lavrić Euroherc osiguranje, Jadransko osiguranje 

32 Mate Perković i partneri Medika 

33 Ante Jerković Atlantska plovidba 

34 Jako Andabak Hoteli Makarska, Lucidus 

35 Kristijan Floričić Brionka, Finvest Corp, HTP Orebić, Infosistem, Končar D&ST, Končar 

36 Duško Vladović-Relja Atlantska plovidba 

37 Ivan Lejo Institut IGH 

38 Vlaho Lonza Atlantska plovidba 

39 Ksenija Juhn Bojađijev SN Holding 

40 Stjepan Varga Čakovečki mlinovi 

41 Darko Ostoja SN Holding 

42 Ružica Varga Čakovečki mlinovi 

43 Srečko Bahovec ACI, Brodomerkur, Croatia osiguranje, Hoteli Croatia, Jamnica, Karlovačka 

banka, Konzum, Ledo, Vrboska, Zagrebačka pivovara 

44 Josip Galinec Brionka, Industrogradnja 

45 Branko Grašić Čakovečki mlinovi 

46 Tomislav Budin Adris grupa 

47 Dragutin Biondić Centar banka 

48 Juroslav Buljubašić Banka splitsko-dalmatinska, Linijska nacionalna plovidba, SEM 1986 

49 Damir Šmok Atlantska plovidba 

50 Daniel Škoro BC Institut 

51 Frane Skoblar Turist Hotel 

52 Igor Oppenheim Ingra 

3,919.5 

897.2 

666.7 

422.0 

408.7 

383.6 

254.3 

238.1 

201.1 

174.0 

170.9 

150.2 

132.1 

132.0 

114.0 

100.7 

100.6 

97.4 

85.2 

84.8 

77.3 

74.8 

74.4 

68.9 

68.9 

68.2 

68.1 

67.7 

67.2 

66.3 

63.4 

56.4 

53.0 

51.9 

51.9 

51.5 

50.0 

48.8 

48.2 

45.1 

44.6 

44.0 

42.8 

40.8 

37.3 

35.7 

34.0 

32.7 

30.9 

30.5 

30.1 

travanj 2010 F o r b e S 17


3 

4 

Plinio Cuccurin | Adris grupa 

Ante Vlahović | Adris grupa 

Bogatstvo Ante Vlahovića, predsjednika Uprave i najvećeg 

pojedinačnog dioničara Adris grupe, koji drži 20,39 posto kompanije 

u duhanskom i turističkom biznisu, prema vrijednosti tog udjela iznosi 

666,6 milijuna kuna. Vlahović je mnogo manje sklon javnom eksponiranju 

i manifestaciji javne moći od svojega kolege i drugog po redu 

dioničara Adrisa, Plinija Cuccurina. Radije gotovo anonimno živi u 

Rovinju, a poznat je i kao kolekcionar umjetnina. Kompanija koju vodi 

danas je u težoj poslovnoj situaciji nego što je bila otkad je privatizirana 

početkom 90-ih, a zahvaljujući konačnoj liberalizaciji hrvatskog 

duhanskog tržišta može se očekivati daljnji pad udjela Adrisove 

Tvornice duhana Rovinj, koja još uvijek drži 80 posto malog hrvatskog 

tržišta. Liberalizaciji, ali i zabrani pušenja u zatvorenim prostorima koja 

je preplavila Europu, a probija se i u Hrvatskoj, Adris grupa se suprotstavlja 

investicijama na Srednjem istoku. Započeli su gradnju tvornice 

u Iranu i širenje poslovanja na jugozapadnu Aziju u suradnji s vodećim 

iranskim proizvođačem cigareta Iranian Tobacco Company. Investicija 

teži 30 milijuna eura. Na taj način Vlahović odgovara izazovu Adrisa 

u duhanskom segmentu, a riječ je o prebacivanju težišta toga biznisa 

na izvoz od kojeg TDR trenutačno ostvaruje nešto više od 50 posto 

prihoda. TDR će u Iranu proizvoditi 6,5 milijardi cigareta godišnje, a na 

tržištu se proda 70 milijardi komada godišnje. 

Mnogo aktivniji u privatnim 

poduzetničkim potezima kroz Mon 

Perin i političku udrugu građana 

Ladonja te kao predsjednik Nadzornog 

odbora Zagrebačke burze, Plinio 

Cuccurin, drugi najveći dioničar Adris 

grupe u njezinim dionicama ima 422 

milijuna kuna. Njegov angažman 

izvan Adrisa ne iznenađuje, jer je 

poznato kako se na političkoj osnovi 

ne podnosi s istarskim županom Ivanom 

Jakovčićem, od kojeg je izgubio 

i posljednje lokalne izbore. Istovremeno 

Cuccurinov šef Ante Vlahović 

s istarskim županom nema nikakvih 

problema, pa ga je vodio i u Iran 

na Adrisovo potpisivanje ugovora s 

Iranian Tobacco Company. Cuccurin, 

inače pravnik po obrazovanju, sebe 

smatra najzaslužnijim za privatizaciju 

Adris grupe početkom 90-ih, koja je 

njezine menadžere učinila velikim, 

a zaposlenike malim dioničarima 

te im svima donijela veće ili manje 

bogatstvo. 

5 

Anđelko Leko | HUP Zagreb 

Potkraj prošle godine Anđelko Leko, koji u dionicama 

HUP-a Zagreb ima 408 milijuna kuna, bio je više nego 

odlučan u namjeri da delistira kompaniju s burze i tako 

izbjegne dodatne troškove koje mu je nametnuo novi 

Zakon o tržištu kapitala. Tu je odluku čak dao i provesti 

putem Glavne skupštine, ali kad je računicu ponovno bacio 

na papir, shvatio je da mu se takav potez ne isplati. 

Morao bi, naime, isplatiti mirovinske fondove koji su u 

tom slučaju odlučili odustati od HUP-a Zagreb, pa je ostao 

na burzi. Početni kapital Leko je prije 20-ak godina 

zaradio kupujući pa prodajući dionice Zagrebačke banke. 

Prema urbanoj legendi, prvih 50 tisuća maraka s kojima 

je krenuo u kupnju Hotelsko-ugostiteljskog poduzeća 

posudio je i uredno vratio na sivo-crnom tržištu novca. 

Iz dioničarstva u Zabi prema HUP-u Zagreb usmjerio 

je i kapital Zabina dioničara Miroslava Marčinkovića, 

čija je supruga Dušanka Marčinković 28. na Forbesovoj 

listi, također putem uloga u HUP-u Zagreb. Lani je kao 

predsjednik Hrvatske udruge hotelijera poveo cehovsku 

udrugu u viši stupanj organizacije pa je osnovana 

Hrvatska udruga poslodavaca u turizmu s ciljem jačeg 

nastupa u lobiranju za interese turističkog sektora. Upravljanje 

HUP-om Zagreb najvjerojatnije će za nekoliko 

godina prepustiti mlađem sinu Ivanu. 

Foto Goran Sebelić, Tomislav Zorić, DAvor Pongračić/ Cropix 


Industrijalac i većinski vlasnik proizvođača polimera 

Diokija danas ima 383 milijuna kuna u vrijednosti dionica 

svoje kompanije, jednog od najvećih hrvatskih izvoznika. 

Uz Dioki vlasnik je riječkog dnevnika Novi list, no 

medijski biznis ne smatra biznisom “u pravom smislu te 

riječi”, valjda zato što je u odnosu na Dioki malen. U ovih 

je godinu dana krenuo s otvaranjem novog postrojenja 

za proizvodnju polietilena u proizvodnom pogonu Dina 

Petrokemije na Krku, kako bi povećao kapacitet sa 70 

na 90 tisuća tona godišnje. Iako u poslovnoj zajednici po 

političkoj orijentaciji slovi kao blizak HDZ-u, Ježićev je 

Dioki na posljednjim predsjedničkim izborima 200 tisuća 

kuna, osim kandidatima Draganu 

Primorcu i Nadanu Vidoševiću koji su 

izbačeni iz HDZ-a, donirao SDP-ovu 

predsjedničkom kandidatu, danas predsjedniku 

Ivi Josipoviću. U traženju razloga 

za takvu donaciju logičnim se pokazalo objašnjenje 

da Doki mora njegovati dobre odnose s SDP-om jer je ta 

stranka na vlasti u Primorsko-goranskoj županiji, gdje je i 

Diokijeva uzdanica u proizvodnji polimera. 

Robert Ježić | Dioki 

6 

Milan Artuković | Franck 

Većinski vlasnik zagrebačkog proizvođača 

kave Francka Milan Artuković u vrijednosti 

dionica svoje kompanije ima 254,2 milijuna 

kuna. Upravljanje kompanijom prepustio je 

sinu Dubravku. Svojedobno je izjavio da će 

tri generacije svojih nasljednika oporukom 

obvezati da ne mogu prodati poduzeće u 

kojem on ima 77,26 posto udjela kroz tvrtku 

Ivero d.o.o. Artuković je u poslovnim krugovima, 

ali i u javnosti poznat kao zagovornik 

očuvanja “nacionalne ekonomije”, odnosno protivnik ulaska 

stranog kapitala na hrvatsko tržište. Tim je čudniji kontekst u 

kojem je upravo na Artukoviću dio odgovornosti za destabilizaciju 

vlasništva u Podravki, koja je posljedično dovela do aranžmana 

njezina menadžmenta s Fimom o kupnji 10,6 posto dionica 

Podravke i afere Spice. Prije četiri godine upravo je Artukovićev 

Franck, koji je imao nešto više od 4 posto Podravke, zajedno s 

Privrednom bankom Zagreb koja je imala nešto više od 6 posto, 

odlučio izići iz vlasničke strukture Podravke. Tako je omogućio da 

se veliki paket Podravkinih dionica nađe u prodaji, što je upravo 

otvorilo mogućnost ulaska stranog kapitala, a završilo 

aferom u kojoj Podravka na svoju štetu mora otkupiti 

7 

vlastite dionice. Franck, još uvijek lider na hrvatskom 

tržištu, može se opisati kao ne pretjerano ambiciozna 

kompanija u regiji, s poslovanjem koje ne pokazuje 

nikakve impresivne rezultate. 

8 

Dragutin Drk | Vindija 

Kapital Dragutina Drka, varaždinskog gazde Vindije, na 

ovoj je listi podcijenjen jer njegova Vindija nije na burzi, 

već se vrijednost njegova kapitala od 238,1 milijun kuna 

odnosi na Koku, Drkov mesni biznis. Iako Dragutin Drk – u 

duhu nekadašnjeg društvenog vlasništva u kojem je bio 

generalni direktor Vindije prije negoli je većinski udio kupio 

u privatizaciji – uvijek govori da Vindija nije njegova, nego 

pripada zaposlenicima i ljudima koji su je stvarali, istina je 

malo drugačija. Odluke se ne donose, ako ih ne donosi Drk. 

S konzervativnim liderom koji, baš poput Milana Artukovića 

u Francku, s prijezirom gleda na strani kapital, Vindija je do 

danas izrasla u kompaniju koja ima preko tri milijarde kuna 

prihoda, zahvaljujući pretežno organskom rastu. Iako je svoju 

kćer Dubravku Drk Mravlinčić, koja je za Vindiju počela 

raditi kao dizajnerica ambalaže, držao, kako je sam govorio, 

podalje od Vindije da ga ne bi optužili za nepotizam, ona je 

danas direktorica Vindijina marketinga. Nije poznato hoće li 

naslijediti oca na čelu kompanije. 



15 

Mato Škojo | Škojo grupa 

Titulu najvećeg hrvatskog pekara 

Mato Škojo je dobio kada je lani od 

Agrokora Ivice Todorića kupio pekarski 

biznis njegova Mlinara, a nakon toga 

sklopio strateško partnerstvo s Pekarom 

Babić kako bi pokrio i Dalmaciju. 

Procijenjena vrijednost te kupoprodaje 

je 150 milijuna kuna, a Škojin kapital 

na burzi kroz njegovo poduzeće Pekara 

Kruna iznosi 113,9 milijuna kuna. Škojo 

je u restrukturiranje Mlinara uložio 

35 milijuna kuna te u Zagrebu najavio 

gradnju najmodernije tvornice pekarskih 

proizvoda u regiji, što će dovesti 

do zatvaranja stare pekare. Škoju, 

od kojeg je 2002. kupio trgovačku 

kuću Alastor, Agrokor je izabrao za 

strateškog partnera jer zbog istrage 

antimonopolne agencije i financijskih 

limita nije mogao snažnije razvijati 

pekarski biznis. Škojo je upravo nakon 

prodaje Alastora Todoriću pokrenuo 

pekarski biznis Kruna, u koji je uložio 

7 milijuna eura, te kupio Hotel Osijek 

u Osijeku u čiju je obnovu uložio 8,5 

milijuna eura. Dao se i u građevinu te 

prije dvije godine dovršio stambeno 

naselje Retfala Nova u jugozapadnom 

dijelu Osijeka. Škojino je poslovanje 

objedinjeno u Škojo Grupu, u kojoj 

su još i Automobili Škojo u vlasništvu 

njegova brata Ivice. 

14 

Lada Fiorio Tedeschi | Atlantic Grupa 

Lada Fiorio Tedeschi, vlasnica 7,7 posto Atlantic Grupe, mlađa je sestra medijski 

eksponiranijeg Emila Tedeschija, a njezin udjel u kompaniji u većinskom 

obiteljskom vlasništvu vrijedan je 131,9 milijuna kuna. U brojnim pričama 

o uspješnim, utjecajnim i moćnim poslovnim ženama hrvatskog biznisa 

redovito je neopravdano zanemarena, pa je dosad izbjegla medijsko eksponiranje. 

Potpredsjednica je Nadzornog odbora uspješnog Atlantica, s velikim 

poslovnim utjecajem na kompaniju. Predsjeda Odborom za reviziju koji u 

Atlanticu djeluje u okviru Nadzornog odbora. Iako nema izvršnu funkciju 

u upravi tvrtke, zadužena je za poslovni razvoj i odnose s investicijskom 

zajednicom. 

Diplomirana ekonomistica koja se obrazovala na Universita’ commerciale L. 

Bocconi u Milanu te na London Business School, gdje je završila program iz 

područja korporativnih financija, od 1997. do 2002. bila je izvršna direktorica 

financija u Atlantic Tradeu. Tijekom studija radila je u multinacionalnim 

kompanijama Wrigley i Mars Masterfood. Njezina je uloga u kratkoj 

povijesti Atlantic Grupe bila važna prilikom dubinskog snimanja Cedevite 

2001. godine, a prije četiri godine bila je glavni Atlanticov pregovarač s 

DEG-om, njemačkom razvojnom bankom koja je 2006. kroz proces dokapitalizacije 

ušla u vlasničku strukturu Atlantic Grupe. Do 2006. Lada Tedeschi je 

bila direktorica Atlantica Italia, a 2007. imala je značajnu ulogu u pripremi i 

tijeku inicijalne javne ponude dionica Atlantic Grupe. 


19 

17 

Marijan Filipović 

| Finvest Corp 

Upravljanje svojim Finvest Corpom, 

jednim od najvećih poduzeća u 

drvnoj industriji, iz Čabra u Gorskom 

kotaru, Marijan Filipović je krajem 

2007. godine, u povodu svojeg 73. 

rođendana, prepustio sinu Marinu i 

kćeri Katici. Zadržao je poziciju predsjednika 

Nadzornog odbora i ulagača 

na burzi. Njegov šaroliki portfelj, koji 

osim Finvest Corpa uključuje dionice 

Diokija, Industrogradnje, Puljanke, 

Tiska, Transadrije i Siemensa, na burzi 

vrijedi 97,4 milijuna kuna. Počeo je 

kao izvoznik trupaca, u karijeri je 

bio i gradonačelnik Čabra i direktor 

Istarske mljekare, ali i član Nadzornog 

odbora Glumina banke od 1995. 

do 1999. godine. Iz drvne industrije 

napravio je iskorak u turizam kupnjom 

hotela Njivice na Krku. 

Veljko Župan | Ugo grupa 

BKapital Veljka Župana, vlasnika Ugo grupe, na burzi vrijedi 100,6 milijuna 

kuna. Vlasnik je opatijskih hotela Milenij, 4 opatijska cvijeta i Agava te 

šibenskog Solarisa. Iako je pretvorba Solarisa početkom 90-ih postala dio 

istrage u aferi Maestro, Ugo grupa je, bez uplitanja u komentiranje priče, 

postala vlasnica 66,5 posto dionica Solarisa. Prije tri godine, kada kriza i 

recesija još nisu bile ni na vidiku, Župan je rekao: “Smatram da će nam svima 

trebati mnogo više rada za manje novca, to je ono što ja vidim.” Danas 

je u hrvatskom turizmu to postala uvriježena mantra i neupitna istina. Za 

razliku od Jake Andabaka koji na godišnjem odmoru želi provoditi 100 dana 

godišnje, Župan na godišnji odmor uopće ne ide. 

23 

Matija Martić | Optima Telekom 

Većinski vlasnik Optima Telekoma, jedne od kompanija 

iz telekomunikacijskog sektora koja se brzo razvila, 

ali uz visok dug pa je sada crvena točka na karti 

banaka, s jedne strane slovi kao samozatajna legenda 

hrvatske informatike. S druge strane, priča o njegovoj 

prvoj velikoj zaradi kaže da je svojedobno Deutsche 

Telekomu prodao projekt call centra za velik novac, ali 

od call centra po tom projektu nikada ničega nije bilo. 

Prije nego što je Optima telekom izlistala dionice na 

burzu, Riječanin Martić bio je poznat kao razgovorljivi 

poduzetnik s kubanskom cigarom. Nakon burzovnog 

izleta pravnici su mu objasnili da sve što kaže “ulagači 

mogu iskoristiti protiv njega”, pa se priklonio šutnji. 

Prije nego što se u kapitalizmu upustio u poduzetništvo, 

Martić je bio direktor Digitrona iz Buja, u kojem je radio 

15 godina. Bila je to, kako je rekao, njegova ljubav i 

strast, a sve nakon toga samo biznis. Taj se biznis nakon 

odlaska iz Digitrona sveo na osnivanje obrta u istarskom 

Buzetu, a tvrtku Optima otvorio je u slovenskoj 

Izoli 1988. godine, što je i formalni začetak današnje 

Optima Grupe. Svoj direktni nastup u komunikaciji, koji 

neki doživljavaju kao bahatost, Martić je potkrijepio 

komentirajući prodaju Iskona T-HT-u. Tada je rekao da 

Iskon ne bi kupio ni da se davao besplatno. 



Srečko Bahovec 

| dioničar Jamnice, 

Konzuma i Leda 

Jako Andabak | Sunce osiguranje 

34 

Kapital što ga na burzi ima Jako Andabak sada vrijedi 58,1 milijun kuna. 

Mnogo manje od 90 milijuna eura, koliko je Andabak dobio kada je 50 posto 

svojeg turističkog Koncerna Sunce prodao investicijskom fondu Marfin. 

Mnogo manje od 30 milijuna eura koje je od Dubravka Grgića dobio kada 

mu je prodao svoje Sunce osiguranje. Andabakovo bogatstvo većinom je 

koncentrirano izvan burze, a njegova glavna preokupacija trenutačno je spajanje 

turizma, usluga u zdravstvu i osiguranju kroz projekt razvoja Stubičkih 

toplica. Također, silno se trudi da 100 dana godišnje provede na odmoru, 

kojeg je, smatra, zaslužio radom svih proteklih godina. Bivši direktor u 

Končaru, inženjer elektrotehnike i jedan od onih sretnika koji su početkom 

90-ih godina ušli u igru piramidalne prodaje polica osiguranja kada to nije 

bila sasvim legalna djelatnost, za godinu dana razmatrat će prodaju ostatka 

Koncerna Sunce Marfinu po prethodno potpisanom ugovoru. Na prodaji polica 

osiguranja zarađivao je nekoliko godina i po 30 tisuća maraka mjesečno, 

a za njega je u priramidi radilo i do tisuću ljudi. Na burzi je njegov kapital 

koncentriran u Hotelima Makarska i fondu Lucidus. Usto, Andabakovo se 

burzovno bogatstvo kroz njegovo suvlasništvo u Koncernu Sunce širi i na 

Hotele Brela, Hotele Tučepe te Hotele Zlatni rat. Andabak je vlasnik 33 posto 

Koncerna Sunce, ostatak do 50 posto ima njegova obitelj, dok 50 posto 

drži Marfin fond. Budući da Andabak nema više od 50 posto turističkog 

koncerna, taj dio njegova kapitala koji iznosi 54 milijuna kuna nije ubrojen u 

konačni poredak na listi. 

Slovenac, mali dioničar brojnih 

kompanija s Hvara, kojem je 70 

godina pa ne želi svoju fotografiju 

slati u svijet, našao se na Forbesovoj 

listi sa 43,9 milijuna kuna kapitala. 

Njegovo ulaganje u Jamnicu, Konzum 

i Ledo – kompanije iz sustava 

Agrokora Ivice Todorića – povezuju 

ga s prvim na listi, a sam kaže da je 

u proteklih nekoliko godina najviše 

zaradio prodajući dionice Jamnice: 

1,13 milijuna kuna u siječnju 2008. 

godine. Dionice Leda kupovao je 

po 400 kuna, a Jamnice po 4 do 7 

tisuća kuna. “Na svim dionicama nije 

uvijek moguće zaraditi pa gubim na 

oko 5 posto dionica”, kaže Bahovec. 

Dioničar je i T-HT-a, ali Tedeschijeve 

Atlantic Grupe nije. “Ne sviđaju mi 

se ‘repovi’, odnosno način na koji su 

došli do početnog kapitala”, reći će 

bez ustručavanja, iako to nesviđanje 

nije ničim potkrijepio. Prve hrvatske 

dionice koje je kupio bile su dionice 

Karlovačke pivovare. Svoje ulagačke 

mete Bahovec bira na osnovi plana 

koji priprema godinu do dvije godine 

unaprijed. Ima nekoliko mantri 

kojima se vodi u burzovnoj igri. Među 

njima je i ona “Ne stavljaj sva jaja 

u jednu košaru”, ali i ona “Kupuj 

dionice kad grme topovi”. Bahovec 

procjenjuje da će u iduće tri godine 

zbog ulaska Hrvatske u EU domaće 

tržište kapitala narasti 50 posto te da 

treba ulagati u kompanije koje izvoze 

veći dio svojih proizvoda i poduzeća 

pred kojima je privatizacija. 

Srečko Bahovec (70) javnosti 

prepušta samo fotografiju 

staru pedesetak godina 

43 


Bogatstvo po 

tržišnim cijenama 

U rukama prvih pet domaćih 

‘kapitalista’ leži bogatstvo nešto 

veće od šest milijardi kuna, a na 

putu do prvih 50 milijarde poprimaju 

dvoznamenkasti oblik 

Za razliku od nekih drugih ljestvica koje je Forbes 

objavio u minulih 16 brojeva, ova je već na početku 

imala - konačan broj. Ukupno 246 dionica navedenih 

u evidenciji Zagrebačke burze. Temelj za 

izračun liste bio je popis deset najvećih dioničara za svaku dionicu 

posebno (što je iziskivalo iscrpljujuću proceduru sortiranja 

podataka), i to stanje na dan 9. ožujka tekuće godine 

(koje djeluje vrlo pregledno na portalu www.mojedionice. 

com). 

Ako koga zanima, deset najvećih dioničara u prosjeku 

kontrolira čak 79% vlasničkog udjela, dok se u slučaju 

najvećih pet dioničara prosjek tek neznatno spušta, na 

72,3%. Iz toga bi se mogao izvući (možda pomalo paušalan) 

zaključak o vrlo skromnom free floatu i iznimno koncentriranoj 

vlasničkoj strukturi domaćih izdanja. U svakom slučaju, 

disperzirana vlasnička struktura, kao primjerice u slučaju 

Vajde gdje je deset najvećih dioničara kontroliralo svega 18% 

vlasničkog udjela, uistinu je prava rijetkost. Uostalom, deset 

najvećih dioničara ne kontrolira više od polovice vlasničkog 

udjela tek u slučaju 10% ukupnog broja dionica koje kotiraju 

na Zagrebačkoj burzi. A tome još valja pridodati podatak 

kako svega 1400 dioničara kontrolira devedesetak milijardi 

kuna tržišne kapitalizacije, što se doima prilično skromnim, 

čak i za zemlju od samo 4,5 milijuna stanovnika. Za utjehu 

tek može poslužiti činjenica da dio tih milijardi otpada na 

obvezne mirovinske fondove, pa onda posredno i na radno 

sposobno stanovništvo Hrvatske. Uzgred, uvjerljivo najveći 

pojedinačni dioničar na domaćem tržištu kapitala je Unicredit 

(Zagrebačka banka) s vlasničkim udjelom teškim nešto 

manje od 14 milijardi kuna, a slijedi Deutsche Telekom i 13,3 

milijardi kuna teška pozicija u Hrvatskom telekomu. 

U svakom slučaju, brojka od otprilike 1400 dioničara bila 

je vrlo bitna da bismo se uopće iskobeljali iz te šume podataka, 

a potom i izdvojili najveće igrače. Naravno, prethodno 

je s popisa valjalo izbaciti državne institucije, već spomenute 

obvezne mirovinske fondove, sve ostale institucionalne investitore, 

strane fizičke i pravne osobe, a na kraju i skrbničke i 

zastupničke račune, koji najčešće ne nose ime i prezime. Ili 

barem ne upućuju jasno u smjeru fizičkih osoba, što je bio 

krajnji cilj. 

Značajan su problem predstavljali najrazličitiji crossholding 

odnosi, koje nije nimalo jednostavno pohvatati, osobito 

kada je riječ o društvima s ograničenom odgovornošću 

koja se nerijetko pojavljuju u vlasničkoj strukturi hrvatskih 

dionica. Upravo zbog toga smo i postavili prag od 50% kako 

bismo ograničili beskonačno zbrajanje, uzimajući u obzir i status 

tvrtke. Da budemo konkretni, Ivica Todorić je premoćno 

zauzeo prvo mjesto na ljestvici sa 70% vlasničkog udjela u 

Agrokoru, kojim posredno posjeduje vlasničke udjele u osam 

kompanija vrijedne gotovo četiri milijarde kuna (prema istom 

se principu na listi našao i Dragutin Drk iz Vindije). Međutim, 

nekolicini najvećih dioničara Adris grupe nismo pridodali 

i odgovarajuće udjele koje rovinjska kompanija posjeduje u 

drugim tvrtkama (poput Tiska ili Maistre), najprije stoga što 

nitko od njih nema više od 50% vlasničkog udjela u Adrisu, 

a potom i zato što bi to vlasništvo po svakoj logici trebalo biti 

ukalkulirano u tržišnu cijenu dionica Adrisa. 

Na kraju smo morali uzeti u obzir i kriterij likvidnosti, koji 

je u ovoj priči, moramo priznati, prilično – nategnut. Naime, 

uvažavajući anemičnu sliku domaćeg tržišta kapitala, u obzir 

smo uzeli vlasničke udjele u tvrtkama čijim se dionicama 

trgovalo na burzi barem jednom u protekla tri mjeseca. Zbog 

toga su, uvjetno rečeno, zakinuti dioničari Brodomerkura i 

Infosistema (da spomenemo samo neke), a na ljestvici nije 

bilo mjesta za, primjerice, Branka Roglića (Croatia baterije) 

ili Gorana Štroka (Hotel Excelsior). U konačnici smo, eto, 

dobili određenu varijantu ljestvice najbogatijih, listu domaćih 

milijunaša koja nipošto nije potpuna, jer obuhvaća samo 

pozicije na tržištu kapitala (a domaći korporativni sektor je 

puno više od toga), ali je nedvojbeno rezultat posve egzaktnih 

brojki, procijenjenih od ulagača na tržištu kapitala. 


$ 

$ 

$ 

FORBESOVA lista 

$ 

$ 

$ 

$ 

$ 

$ 

$ $ 


Milijarderi 

2010. 

Prošlogodišnja novčana suša za milijardere je bila rajski vrt. Najbogatiji ljudi planeta u proteklih 

su 12 mjeseci postali još bogatiji. Prosječna neto vrijednost milijardera u 2010. iznosi 3,5 

milijardi dolara, 500 milijuna više nego lani. U svijetu ih sada ima 1011. To je porast u odnosu 

na lanjskih 793, no brojka od 1125 milijardera iz 2008. ipak nije dostignuta. Samo 12 posto 

milijardera s prošlogodišnje liste sada ima manje novca nego lani. 

Najveći dio i dalje drže Amerikanci, ali im stisak pomalo popušta: sada uživaju u 40 posto 

deseteroznamenkastih bogatstava, prema 45 posto u 2009. Od ukupno 3,6 bilijuna milijarderskih 

dolara, Amerikancima pripada 38 posto, a ne više 44 posto kao prošle godine. 

Od 97 novih milijardera samo je 16 posto iz SAD-a. Nasuprot tome, Azija je jako napredovala: 

sa 104 nova milijardera, sada ih ukupno ima samo 14 manje nego Europa. Tome je 

pridonijelo nekoliko golemih javnih ponuda i odlično stanje na burzama. Najviše milijardera 

izvan SAD-a, 89, po prvi puta ima Kina (uključujući Hong Kong) . Mnogi od 62 ruska milijardera 

su povratnici na listu, s koje ih je lani izbacio krah tržišta sirovina. Na novoj su listi ukupno 

64 povratnika. Jedanaest zemalja ima najmanje dvostruko više milijardera nego u 2009., među 

njima Kina, Indija, Turska i Južna Koreja. Klub su napustila tridesetorica s prošlogodišnje liste, 

a trinaest je milijardera umrlo. 

UREDILI: LUISA KROLL I MATTHEW MILLER IZVIJESTILI: STEVEN BERTONI, KEREN BLANKFELD, KATIE EVANS, RUSSELL FLANNERY, DUNCAN GREENBERG, NAAZNEEN 

KARMALI, BENJAMIN KLAUDER, CLAIRE OBUSAN, MARIE THIBAULT, CRISTINA VON ZEPPELIN, NILGUN BALCI CAVDAR, MAXIM KASHULINSKY, SUZANNE NAM, LAN 

ANH NGUYEN, DEVON PENDLETON, TATIANA SERAFIN, NIKOLAI MAZURIN, OZER TURAN DODATNA IZVJEŠĆA: FORBES KOREJA, FORBES POLJSKA, FORBES 

RUMUNJSKA, FORBES RUSIJA, FORBES TURSKA, SUSAN ADAMS, MAHA ATAL, JESSE BOGAN, DANNI CAO, JEAN CHEN, MAGGIE CHEN, DIANA-FLORINA COSMIN, 

JUSTIN DOEBELE, KERRY A. DOLAN, ALLISON FASS, ADELE FERGUSON, OANA GRECEA, CHRISTOPHER HELMAN, JOHN KAVANAGH, TIM KELLY, VIVIAN WAI-YIN 

KWOK, NOELLE LIM, PARMY OLSON, JACEK POCHLOPIEN, JESSICA LOUISE TAN, JAMES THOMSON, SHOKO TSURUGA, NICOLA WEBBER, TIM TREADGOLD, JIANG YAN 

ISTRAŽIVANJE: SUSAN RADLAUER OBRADA PODATAKA: MITCHEL RAND, JIMMY ZHOU 


Milijarderi 

Top 20 

Najbogatiji 

među bogatima prošle su godine jurišali 

na tržišta u usponu i vratili najveći dio imetka izgubljenog 

u 2008. godini. Zajedno su teški 551 milijardu 

dolara. Novi Br. 1 je Carlos Slim Helu 

1 Carlos Slim Helu (70) meksiko $53,5 mlrd. (porast: $18,5 mlrd.) 

Lani treći, telekomunikacijski magnat ove je godine postao najbogatiji čovjek na svijetu 

povećavajući imovinu svog América Móvila, najvećeg mobilnog operatera u Latinskoj Americi. 

Početkom ožujka skočila je cijena dionice New York Timesa na pojavu glasina da Helu 

kupuje kontrolni paket. On to opovrgava. 

2 Bill Gates (54) 

sad $53 mlrd. 

(porast: $13 mlrd.) 

Softverski vizionar i 

najveći svjetski filantrop 

pao je na drugo mjesto 

liste najbogatijih. U 

godišnjem pismu Zaklade 

Bill i Melinda Gates, kao 

“najveće područje svojih 

ulaganja” navodi razvoj 

cjepiva. Svake godine daje 

800 milijuna dolara za 

medicinska istraživanja 

i isporuku cjepiva 

siromašnim zemljama. 

3 Warren Buffett 

(79) SAD $47 mlrd. 


Dionice Berkshire 

Hathawaya prošle 

su godine skočile za 

70 posto. Kompanija 

je u veljači uvrštena 

na S&P 500. Sin 

brokera iz Omahe 

nedavno je upozorio 

dioničare na nedostatke 

vođenja industrijskih 

mastodonata: “Goleme 

svote same su sebi sidro 

i naš budući probitak, 

ako ga uopće bude, bit će 

tek djelić naših dosega u 

prošlosti.” 


4 Mukesh Ambani (52) indija 

$29 mlrd. (porast: $9,5 mlrd.) 

Naveliko kupujući, pokušava zaigrati globalno: njegova 

kompanija Reliance Industries nedavno je ponudila dvije 

milijarde dolara za 65 posto kanadske kompanije Value 

Creation koja se bavi iskapanjem uljnih pijesaka. Ponuda 

za kupnju petrokemijske tvornice LyondellBasell, teška 

14,5 milijardi dolara, vjerojatno će biti odbijena. 

5 Lakshmi Mittal (59) indija $28,7 mlrd. 

(porast: $9,4 mlrd.) 

Dionice čeličana Arcelor Mittal lani su skočile 34 posto zahvaljujući 

poboljšanim globalnim ekonomskim izgledima. Mittal želi kupiti 

dvije indijske čeličane, ali ne dobiva vladino odobrenje. Povećao udjel 

u posrnulom engleskom nogometnom klubu Queen Park Rangers. 


Milijarderi 

7 Bernard Arnault (61) francuska 

$27,5 mlrd. (porast: $11 mlrd.) 

Blještavilo se vratilo. Vlasnik LVMH-a (proizvođača 

Louis Vuittona i Dom Perignona) prigrabio je naslov 

najbogatijeg Europljanina nakon što su dionice kompanije 

skočile za 57 posto. Posjeduje i turoperatorsku 

kompaniju, brodogradilište jahti, hotel u Courchevelu 

i udio u trgovačkom lancu Carrefour. 

6 Larry Ellison (65) sad $28 mil. (porast: $5,5 mlrd.) 

Osnivač Oraclea proždire konkurenciju: u proteklih je pet godina kupio 57 

kompanija. U siječnju je dovršio i 7,4 milijarde dolara vrijednu akviziciju 

Sun Microsystemsa. Ovisnik o regatnim utrkama, u veljači je osvojio 

America’s Cup. 

9 Amancio Ortega (74) španjolska 

$25 mlrd. (porast: $6,7 mlrd.) 

Majstor stila vlada Inditexovim carstvom: s novim 

trgovinama u Meksiku i Siriji, ono se već proteže na 

4500 dućana u 73 zemlje. Prema izvješćima, platio 

je 120 milijuna dolara za poslovni toranj Coral 

Gables u kojem je sada smješten Bacardi USA. 


8 Eike Batista (53) brazil $27 mlrd. (porast: $19,5 mlrd.) 

Nesvršeni student zavjetovao se da će postati najbogatiji čovjek na svijetu. 

Zasad mu dobro ide: ove je godine napredovao više od svih, za čak 53 mjesta, i 

pojavio se među prvih deset. 

12 Christy Walton (55) 

sad $22,5 mlrd. 


Udovica Johna Waltona, sina Sama 

Waltona, naslijedila je 2005. njegov udio 

u Wal-Martu. Bogatija je od Johnove 

braće zahvaljujući suprugovu unosnom 

ulaganju u First Solar. 

10 Karl Albrecht 

(90) Njemačka $23,5 

mlrd. (porast: $2 mlrd.) 

Upravlja jednim od najvećih 

lanaca supermarketa u Europi, 

diskontima Aldi Süd. 

Ima i tisuću trgovina u 29 

američkih saveznih država. 

Prihod se procjenjuje na 37 

milijardi dolara. Ove godine 

planira otvoriti dućan u 

New Yorku. 

11 Ingvar Kamprad (83) švedska 

$23 mlrd. (porast: $1 mlrd.) 

Reputacija uzdrmana skandalom oko mita u Rusiji, štrajk u 

francuskoj Ikei... Novi momenti u priči doveli su u pitanje 

imidž štedljivog mogula. 

13 Stefan Persson (62) 

švedska $22,4 mlrd. 


Mogul jeftinog šika predsjeda kompanijom 

Hennes & Mauritz (H&M). 

U srpnju prošle godine unaprijedio 

je svog sina Karla-Johana u glavnog 

direktora tvrtke. 


Milijarderi 

14 Li Ka-shing (81) 

hong kong $21 mlrd. 


Kladio se na oporavak i 

povećao svoje udjele u 

javnim konglomeratima 

Cheung Kong i Hutchison 

Whampoa. Najveći azijski 

dobročinitelj; dao je čak 

1,4 milijarde dolara za 

obrazovanje i medicinska 

istraživanja. 

15 Jim Walton (62) 

saD $20,7 mlrd. 


16 Alice Walton (60) 

saD $20,6 mlrd. 


18 S Robson Walton 

(66) saD $19,8 mlrd. 


Djeca Sama Waltona, koji je 1962. 

otvorio dućan mješovitom robom u 

arkanzaškom gradiću Bentonvilleu. 

Wal-Martov godišnji prihod: 405 

milijardi dolara. Jim: vodi obiteljsku 

banku Arvest. Alice: gradi golemi 

muzej u Arkanzasu. Robson: od 

1992. predsjednik Wal-Marta. 

17 Liliane Bettencourt (87) 

francuska $20 mlrd. (porast: $6,6 mlrd.) 

Nasljednica carstva šminke visoko leti na krilima 

L’Oréalovih dionica, no mora se podvrgnuti 

psihološkom vještačenju prije sudskog ročišta u 

srpnju. Parnica se vodi zbog milijarde dolara u poklonima 

koje je milijarderka navodno dala prijatelju. 

19 princ Alwaleed 

(55) saudijska arabija 

$19,4 mlrd. (porast: $6,1 mlrd.) 

Ulagač u Citigroup i nekretnine. 

Dvije trećine njegova bogatstva 

čini 95-postotni udio u saudijskoj 

investicijskoj tvrtki Kingdom Holding. 

U pet tjedana koji su prethodili 

Forbesovu vrednovanju, vrijednost 

dionica te tvrtke narasla za 49 posto. 

U veljači je prodao News Corpu 

9 posto medijske tvrtke Rotana. 

20 David Thomson (52) kanada $19 mlrd. (porast: $6 mlrd.) 

Predsjednik Thomson Reutersa izbacio je svog dugogodišnjeg takmaca Michaela 

Bloomberga iz kluba 20 najbogatijih. Njegova je tvrtka u prosincu kupila komentatorski 

sajt Breakingnews posvećen financijama. 

Foto AP 


Mnogo bolja godina na svjetskim tržištima donijela je 

Prva milijarda i bolje izglede za ulazak na svjetsku listu milijardera. 

Čak 97 osoba iz 23 zemlje po prvi se puta pojavljuje na listi. Pritom je 71 novopečeni milijarder sam 

zaradio svoje milijarde u najrazličitijim vrstama biznisa, od hedge fondova do umjetnih gnojiva, 

tibetanske medicine i prerade živadi. Ostali su dio bogatstva ili sav svoj novac naslijedili. Iz Azije 

dolaze 62 nova člana kluba najbogatijih, njih 27 iz Kine. Iz SAD-a je 16 pridošlica na listu. Svoje prve 

milijardere dobili su Pakistan i Finska / Steven Bertoni 

Foto Clockwise: Munishi Ahmed; Asim Hafeez / Bloomberg News; Makoto Ishida; Kevin Lee / Bloomberg News 

Li Shufu 

$1,8 mlrd. Kina 

Čelnik kineske tvornice automobila Geely u 

prosincu je izrazio namjeru da od Forda kupi 

švedski brand Volvo. Posao bi se trebao sklopiti 

do kraja ožujka. Sin seljaka, Li je najprije 

otvorio fotografski studio, a potom izrađivao 

dijelove za hladnjake. Tijekom 90-ih pretvorio je 

posustalu državnu tvornicu motocikala u jedan 

od najpoznatijih kineskih brandova. 

Isaac Perlmutter 

$1,6 mlrd. SAD 

Vlasnik Marvela prodao je svoju industriju 

superheroja. Disney mu je u prosincu platio 

četiri milijarde dolara za Spider-Mana, Hulka, 

Xmene i društvo. Dobio je 900 milijuna dolara 

u kešu, više od 20 milijuna Disneyjevih dionica, 

a k tomu zadržao i posao šefa Marvela. Sudjelovao 

je u Šestodnevnom ratu Izraela i Egipta 

1967. godine, a ubrzo potom došao u SAD sa 

250 dolara u džepu. Nakratko vodi židovske 

pogrebe u Brooklynu, pa prelazi u maloprodaju. 

Njegova tvrtka Toy Biz 1993. godine kupuje 

bankrotirani Marvel. 

Kelcy Warren 

$1,5 mlrd. SAD 

Ljeta je provodio radeći s ocem kao pomoćni 

zavarivač na plinovodima. Godine 1955. s partnerima 

je osnovao plinovod Energy Transfer i 

otkupio posrnula plinarska postrojenja. Tvrtka 

danas upravlja s više od 28 tisuća kilometara 

plinovoda u deset saveznih država SAD-a. 

Li Shufu 

Yoshikazu Tanaka 

$1,4 mlrd. Japan 

S 33 godine drugi je najmlađi milijarder na 

svijetu, stariji samo od tvorca Facebooka 

Marka Zuckerbergera. I Tanakine milijarde stižu 

iz društvene mreže. 

Njegov Gree omogućuje milijunima pretplatnika 

da igraju igrice na svojim mobitelima, 

Yoshikazu Tanaka 

a prodaje i virtualnu odjeću i 

modne detalje za avatare. 

Low Tuck Kwong 

$1,2 mlrd. Indonezija 

U Indoneziju se doselio 1972. 

iz rodnog Singapura, u potrazi 

za boljim poslovnim prilikama. 

Dobro mu je išlo u stanogradnji, 

no zlatnu je žilu pronašao u 

ugljenokopima. Prvi je rudnik 

kupio 1997. Nakon neuspjelog 

pokušaja da proda kompaniju, 

izveo je Bayan Resources na 

burzu. Voli životinje i bavi 

se vraćanjem orangutana u 

divljinu. 

Mian Muhammad 

Mansha 

$1 mlrd. Pakistan 

Prvi pakistanski milijarder 

preuzeo je obiteljski posao prije 

Low Tuck Kwong više desetljeća, podijelivši se s 

rođacima. Grupacija Nishat sada 

je najveći izvoznik pamučne 

odjeće (za Gap i slične brandove) 

i najveći privatni poslodavac u Pakistanu. 

Pametno je ulagao u bankarstvo: kada se Pakistan 

1991. okrenuo privatizaciji, na kontroverznom 

natječaju prihvaćena je njegova ponuda 

za Muslimansku komercijalnu banku (MCB). 

Više od pola svog udjela u banci 

prodao je u svibnju 2008. za 900 milijuna 

dolara. 

Mian Muhammad Mansha 


Milijarderi 

Globalna raspodjela dobiti 

Bogatstva su se povećavala na svim stranama globusa. Ova karta pokazuje promjene u broju 

milijardera u svakoj pojedinoj od zemalja tijekom proteklih 12 mjeseci i kako se rasporedilo 

1,2 bilijuna novog bogatstva. Današnji milijarderi žive u 55 zemalja - dvije više nego lani jer 

karti su se po prvi puta priključili Finska i Pakistan. Povratnik je Belize, dok je island ove godine 

nestao s karte. samo 5 zemalja danas imaju manje tajkuna nego lani / Kathie Evans 

island 

KANADA 

SAD 

meksiko 

belize 

venezuela 

kolumbija 

nigerija 

Broj milijardera 

Total 

$ milijardi 

brazil 

Boja zemlje 

pokazuje postotak 

promjene ukupne 

neto vrijednosti 

Preko 100% 

50% do 100% 

25% do 49% 

o% do 24% 

Ispod 0% 

čile 

argentina 


norveška 

švedska 

finska 

velika 

britanija 

danska 

nizozemska 

irska 

belgija 

njemačka 

češka 

poljska 

ukrajina 

francuska švicarska austrija 

rumunjska 

portugal 

španjolska 

monako 

italija 

rusija 

kazahstan 

turska 

cipar 

libanon 

kuvajt 

pakistan 

kina 

hong kong 

japan 

egipat 

saudijska 

arabija 

indija 

tajvan 

južna koreja 

izrael 

ujedinjeni 

arapski 

emirati 

tajland 

malezija 

filipini 

singapur 

indonezija 

australija 

novi zeland 

južna afrika 


Milijarderi 

Odvjetnici Williama P. 

Laudera, tada još glavnog 

direktora kompanije Estée 

Lauder, povukli su 

lani krajnje neobičan 

potez na newyorškom vrhovnom sudu. 

Zatražili su od sutkinje da imena svih 

stranaka spomenutih u Lauderovoj tužbi 

ostanu nepoznata javnosti. Je li Lauder 

nastojao zaštititi novu tvrtkinu formulu 

protiv starenja? Ne bi se baš reklo. Tužba 

se odnosila na spor sa ženom koja nije 

njegova supruga, ali jest majka njegova 

djeteta. Pa ipak su odvjetnici tajnovitost 

opravdavali činjenicom da je riječ o 

“čelniku važne multinacionalne korporacije.” 

“Bude li postupak javan”, tvrdili 

su, “trač-listovi će moći citirati sve što je 

izneseno na sudu.” Zamislite. 

Privatna stvar 

Dobivaju li bogataši poseban tretman na sudu? 

Forbes je proučio slučaj ‘ugrožene privatnosti’ predsjednika 

kompanije Estée Lauder / Kai Falkenberg 

Sutkinja Emily Goodman odlučno 

je odbacila taj zahtjev, ali je izdala nalog 

kojim se strankama i odvjetnicima 

zabranjuje da pojedinosti slučaja iznose 

u javnost. Naravno, ponešto je ipak procurilo 

u New York Post, no uglavnom se 

sve odvijalo tiho. Za najmanje jedan list 

koji u sklopu tržišnih analiza prati Estée 

Lauder možemo reći da nije bio svjestan 

sudske drame. Zato je Forbes zatražio 

i dobio uvid u sudsku dokumentaciju 

– dopušteno nam je da u sudačkoj sobi 

pregledamo spis. I dok bi se neugodne 

činjenice u Lauderovoj parnici mogle 

nazvati jedinstvenima, njegov pokušaj da 

tajno ishodi pravdu zapravo je uobičajen 

u svijetu superbogataša. Još tamo 1977. 

nasljednici Randolpha Hearsta tražili su 

da odredbe njegove oporuke ostanu tajna. 

Sud je to odbio uz obrazloženje kako 

“pojedinci koji žele iskoristiti ovlasti suda 

za privatne ciljeve” riskiraju sami sebe 

“dovesti u nezgodan položaj” izazivajući 

znatiželju javnosti. Nasljednici su na kraju 

ipak uspjeli zadržati oporuku tajnom. 

Milijarder Ronald Burkle nije bio 

te sreće. Tri godine se borio da njegova 

brakorazvodna parnica ostane njegova 

privatna stvar, ali je 2006. ukinut zakon na 

koji se Burkle pozivao pred kalifornijskim 

prizivnim sudom kako bi financijski podaci 

o razvodu ostali tajni. U rujnu 2009. 

osnivač Broadcoma Henry Nicholas izgubio 

je sličnu sudsku bitku, također u Kaliforniji. 

Njegova žalba još nije riješena. 

Lauderov slučaj ne odnosi se na razvod, 

nego na ugovor od 32 stranice što ga 

je sklopio s Taylor Stein, 39-godišnjom pripadnicom 

visokog društva i majkom njihove 

sad već dvogodišnje kćeri. Uz ostale 

odredbe kojima se majka i dijete trebaju 

zadržati što dalje od Lauderove obitelji, 

u ugovoru se izrijekom navodi da će se 

u skrbnički fond osnovan za Taylor Stein 

uplaćivati milijun dolara godišnje ako ona 

ne otkrije identitet djetetova oca. William 

Lauder (39) sin je Leonarda Laudera koji 

se kao vlasnik bogatstva vrijednog četiri 

milijarde dolara pojavljuje na Forbesovoj 

listi. William je od srpnja 2004. do srpnja 

2009., znači i u vrijeme parnice, bio glavni 

direktor kompanije koju je 1946. godine 

osnovala njegova baka. Nije se baš proslavio. 

Tri godine nakon što je stupio na 

dužnost industriju je iznenadila objava da 

će ga unutar dvije godine na direktorskom 

mjestu zamijeniti Fabrizio Freda, čovjek 

koji ne dolazi iz kruga obitelji. Analitičari 

su vijest pozdravili i dan potom dionice 

Foto AP, Patric McMullan.com 


Estée Lauder skočile su za osam posto. 

Od srpnja, kada je Freda preuzeo mjesto 

direktora, vrijednost dionice narasla je 

za 83 posto. U 2009. kompanija je imala 

406 milijuna dolara operativne dobiti na 

prihod od 7,48 milijardi. William je ostao 

predsjednik kompanije. 

Sedmogodišnja veza Laudera i Stein 

započela je 2001., kad je on već bio u braku 

s Karen Lauder. U pisanoj izjavi sudu 

Stein kaže da je tada bila gošća u njihovoj 

kući u Aspenu. U spisu se dalje nižu 

sočni detalji i pogrde iz oba smjera. Kao 

i Lauderovi, i obitelj Taylor Stein pripada 

Nisu uspjeli sakriti 

prljavo rublje: William 

Lauder, Taylor Stein 

newyorškoj kremi, ali drukčije vrste. Njen 

otac Howard Stein bio je impresario u 

noćnim klubovima koji su cvali tijekom 

80-ih, a djeda, lihvara Charlesa (Rubyja) 

Steina ubila je banda Hell’s Kitchen. Njegovo 

obezglavljeno tijelo nađeno je 1977. 

kako pluta po newyorškom Jamaica 

Bayu. 

Lauder i Stein nastavili su se viđati 

u New Yorku, stoji dalje u njezinoj izjavi. 

On ju je, tvrdi ona, odgovarao od zaposlenja 

i davao joj džeparac (ne navodi kako 

često), a iznosi su uvijek bili mani od 10 

tisuća dolara da ne bi privukli pozornost 

kao sumnjiva financijska aktivnost. On 

pak tvrdi da su njezine izjave sudu pune 

lažnih i podjarivačkih tvrdnji kojima želi 

manipulirati sudom i medijima. Potkraj 

2005., u prvoj godini Lauderova direktorskog 

mandata, Stein je ostala trudna. U 

očitovanju sudu tvrdi da ju je Lauder tada 

nagovorio na pobačaj jer je u to vrijeme sa 

suprugom pregovarao o uvjetima bračnog 

ugovora i bojao se da ona neće pristati na 

dogovorene iznose ako sazna za dijete 

(iako Stein tvrdi da je Karen znala za vezu 

od samog početka). Drugi je puta 

zatrudnjela u rujnu 2006. 

Dva tjedna prije poroda, kaže 

Stein, u ginekološkoj ju je ordinaciji 

vidjela prijateljica Karen 

Lauder. Tvrdi da ju je William 

potom nazvao i rekao joj kako 

je Karen “nanjušila krv”. Da izbjegne 

njezin bijes, nastavlja Stein, 

Lauder je sredio da ona i beba odu 

u Aspen odmah poslije porođaja, 

u svibnju 2007. Nekoliko tjedana 

potom u novine je procurilo da 

je dijete Lauderovo, na što joj je 

on hitno ponudio tajnu nagodbu. 

Prema sporazumu, Stein se morala 

odseliti u Kaliforniju, suzdržati od 

ikakvog kontakta s obitelji Lauder 

i nikome – čak ni djetetu – ne otkriti 

njegovo ime. Lauder bi joj 

zauzvrat osigurao 3,5 milijuna 

dolara za kupnju kuće i devet godina 

uplaćivao po milijun dolara u 

skrbnički fond, kojim bi upravljao 

njegov brat Gary; polovicom tog 

novca raspolagala bi Stein pod uvjetom 

da ne otkrije detalje nagodbe. Sporazumom 

joj je zabranjeno da se ikome od 

Lauderovih približava na manje od sto 

metara i da s njima komunicira. Ni u Aspen 

i Palm Beach, gdje Lauderovi imaju 

kuće, ne smije dolaziti kada hoće. (Lauder 

je pristao i na alimentaciju koja uključuje 

paušalni iznos od tri milijuna dolara i 13 

tisuća mjesečno plus troškove školarine. 

To je ostalo nesporno.) 

No Stain u izjavi navodi da se Lauder 

“nije dao zadržati podalje ”. Nastavili su 

komunicirati e-mailom kako bi mu slala 

djetetove fotografije, a u listopadu 2008. 

ih je posjetio. Sljedeći je mjesec Stein sa 

kćeri doputovala u New York. Uz Lauderov 

blagoslov posjetile su njegova oca 

Leonarda, a poslije i njegovu majku Evelyn, 

tvrdi Stein. Lauder poriče da je to 

odobrio. Stein kaže kako je Karen Lauder 

saznala za te susrete i kako ju je uznemirila 

mogućnost da se Leonard i Evelyn 

zbliže s djetetom. Zaprijetila je razvodom 

nastavi li Lauder viđati Stein i dijete te 

uplaćivati novac prema sporazumu. Koji 

tjedan potom, vijest o spornim susretima 

procurila je u New York Post. 

U siječnju 2009., kada je dospio rok 

za prvu godišnju uplatu, Gary Lauder je 

odbio uplatiti pola milijuna dolara. Stein 

je uzvratila udarac zatraživši novac preko 

sudskoga tijela koje se bavi provedbom 

oporuka i sličnih pravnih dokumenata. 

Lauder je na to predao tužbu vrhovnom 

sudu, optužujući Stein da je, uz ostalo, 

LAUDEROV POKUŠAJ 

DA U BIZARNOJ PRIČI 

OKO SVOJEGa RAZVODA 

PRAVDU ISHODI TAJNO, U 

KRUGOVIMA DANAŠNJIH 

SUPERBOGATAŠA NIJE 

NIMALO NEUOBIČAJEN 

otkrila postojanje nagodbe. Stein je to 

porekla i uložila protutužbu za “povrat 

duga”. Sudskim je vlastima prijavila i 

Karen Lauder jer je, kako tvrdi, zaprijetila 

suprugu da mu neće dopustiti da 

viđa njihove dvije kćeri tinejdžerice nastavi 

li viđati Stein i njezinu kćer. Karen 

je na to izjavila sudu da Stein iznosi 

“senzacionalističke” i “nepotkrijepljene” 

tvrdnje. Lauder se prošloga ljeta razveo 

od Karen. Ona je odbila komentirati 

priču za Forbes. 

Nagodba je na vidiku. Stranke tvrde 

da su se “u načelu složile oko miroljubivog 

rješenja”. Odbile su dati ikakav drugi komentar. 

Uvjeti nagodbe ostaju tajni. 


Milijarderi 

Rang 

Europa 

Europa danas ima 248 milijardera. Regija je ove godine dobila 52 nova titana, 

u velikoj mjeri zahvaljujući povratku njih 47 koji su u ranijem razdoblju pali 

na deveteroznamenkasti status. Na listu je ušlo još 14 debitanata. Samo 9 ih je s nje izašlo. Rusija 

ima najviše milijardera u regiji - 62, što je 30 više nego prošle godine. Njemačka je kliznula na 

drugo mjesto s njih 53. Europski bogataši danas su ukupno teški 1 bilijun dolara. 

Rinat Akhmetov 

Richard Desmond 

Zdenek Bakala 

J.K.Rowling 

Mikhail Prokhorov 

Vladimir Lisin 

Ime Državljanstvo Izvor 

Netto vrij. ($ MLRD) 

7 Bernard Arnault Francuska LVMH 27,5▲ 

9 Amancio Ortega Španjolska Zara 25,0▲ 

10 Karl Albrecht Njemačka Aldi 23,5▲ 

11 Ingvar Kamprad & obitelj Švedska Ikea 23,0▲ 

13 Stefan Persson Švedska Hennes & Mauritz 22,4▲ 

17 Liliane Bettencourt Francuska L’Oreal 20,0▲ 

21 Michael Otto & obitelj Njemačka maloprodaja 18,7▲ 

28 Michele Ferrero & obitelj Italija čokolada 17,0▲ 

31 Theo Albrecht Njemačka Aldi,Trader Joe’s 16,7▼ 

32 Vladimir Lisin Rusija čelik 15,8▲ 

Enrique Banuelos 

Rang 

Oleg 

Deripaska 

Nicolas 

Hayek 

Giorgio 

Armani 

Lily 

Safra 

Ernesto 

Bertarelli 



39 Mihail Prohorov Rusija gotovina,investicije 13,4▲ 

40 Birgit Rausing & obitelj Švedska pakiranje 13,0▲ 

42 Mikhail Fridman Rusija nafta,bankarstvo,telekom 12,7▲ 

45 Gerald Cavendish Grosvenor & obitelj Vel. Brit. nekretnine 12,0▲ 

50 Roman Abramovič Rusija čelik,investicije 11,2▲ 

51 Susanne Klatten Njemačka BMW,lijekovi 11,1▲ 

57 Oleg Deripaska Rusija aluminij 10,7▲ 

58 Vagit Alekperov Rusija Lukoil 10,6▲ 

59 Leonardo Del Vecchio Italija optika 10,5▲ 

61 Vladimir Potanjin Rusija metali 10,3▲ 

ROM TOP, LEFT TO RIGHT: MIKE HEWITT / GETTY IMAGES; DAVE BENETT / GETTY IMAGES; KONSTANTIN ZAVRAZHIN / GETTY IMAGES; PASCAL LE SEGRETAIN / GETTY IMAGES; PETER MACDIARMID / GETTY IMAGES; ALEXANDER ZEMLIANICHENKO JR / 

BLOOMBERG NEWS; SANTI BURGOS / BLOOMBERG NEWS; FABRICE COFFRINI / AFP / GETTY IMAGES; ERIC RYAN / GETTY IMAGES; RADIM BEZNOSKA / ISIFA / GETTY IMAGES; BLOOMBERG NEWS; QUEIMADELOS ALONSO / GETTY IMAGES 


Rang 



64 Ernesto Bertarelli i obitelj Švicarska biotehnologija 10,0▲ 

64 Hans Rausing Švedska pakiranje 10,0■ 

70 Aleksej Mordašov Rusija čelik 9,9▲ 

71 Viktor Rašnikov Rusija čelik 9,8▲ 

74 Silvio Berlusconi i obitelj Italija mediji 9,0▲ 

77 Francois Pinault i obitelj Francuska maloprodaja 8,7▲ 

79 Dmitrij Ribolovlev Rusija industrija gnojiva 8,6▲ 

80 Iskander Mahmudov Rusija rudarstvo,metali,strojevi 8,5▲ 

83 German Khan Rusija nafta,bankarstvo,telekom 8,2▲ 

88 John Fredriksen Cipar otprema brodom 7,7▲ 

89 Serge Dassault i obitelj Francuska zrakoplovstvo 7,6▲ 

89 Petr Kellner Češka osiguranje 7,6▲ 

93 David i Simon Reuben Velika Britanija investicije,nekretnine 7,5▲ 

93 Alain i Gerard Wertheimer Francuska Chanel 7,5▼ 

93 Vladimir Jevtušenkov Rusija telekom 7,5▲ 

99 August von Finck Njemačka investicije 7,3▲ 

100 Ališer Usmanov Rusija čelik,telekom,dionice 7,2▲ 

103 Charlene de Carvalho-Heineken Nizozemska Heineken 7,0▲ 

107 Philip i Cristina Green Velika Britanija maloprodaja 6,7▲ 

108 Klaus-Michael Kuhne Njemačka otprema brodom 6,6▲ 

109 Aleksej Kuzmičev Rusija nafta,bankarstvo,telekom 6,5▲ 

113 Viktor Vekselberg Rusija nafta,metali 6,4▲ 

113 Igor Zjuzin Rusija čelik 6,4▲ 

117 Curt Engelhorn Njemačka lijekovi 6,3■ 

121 Aleksandar Abramov Rusija čelik,rudarstvo 6,1▲ 

121 Hansjorg Wyss Švicarska medicinski uređaji 6,1▲ 

123 Antonia Johnson Švedska diverzificirano 6,0▲ 

129 Pallonji Mistry Irska građevina 5,8▲ 

132 Stefan Quandt Njemačka BMW 5,7▲ 

132 Reinhold Wurth Njemačka stezači 5,7▲ 

136 Leonid Fedun Rusija Lukoil 5,5▲ 

136 Suleiman Kerimov Rusija investicije 5,5▲ 

144 Giorgio Armani Italija moda 5,3▲ 

144 Spiro Latsis i obitelj Grčka bankarstvo 5,3▲ 

148 Rinat Akhmetov Ukrajina čelik,rudnici ugljena 5,2▲ 

154 Karl-Heinz Kipp Njemačka maloprodaja 5,0▼ 

154 Hasso Plattner Njemačka SAP 5,0▲ 

154 Sergej Popov Rusija bankarstvo,ugljen 5,0▲ 

154 Johanna Quandt Njemačka BMW 5,0▲ 

167 Isak Andic i obitelj Španjolska Mango 4,8▲ 

167 Boris Ivanishvili Rusija investicije 4,8▲ 

173 Jean-Claude Decaux i obitelj Francuska oglašavanje 4,6▲ 

176 Erivan Haub i obitelj Njemačka maloprodaja 4,5▼ 

189 Andrej Melničenko Rusija ugljen, industrija gnojiva 4,4▲ 

189 Leonid Mikhelson Rusija prirodni plin 4,4▲ 

189 Elizabeth Mohn i obitelj Njemačka mediji 4,4★ 

189 Karl Wlaschek Austria prodajni centri 4,4▲ 

197 Heinz-Horst Deichmann Njemačka cipele 4,3▲ 

197 Thomas Schmidheiny Švicarska cement 4,3▲ 

Rang 



208 Dietrich Mateschitz Austria Red Bull 4,1▲ 

212 Americo Amorim Portugal pluto,investicije 4,0▲ 

212 Richard Branson Velika Britanija Virgin 4,0▲ 

212 Bernard Ecclestone i obitelj Velika Britanija Formula One 4,0▲ 

212 Alain Merieux i obitelj Francuska biotehnologija 4,0▲ 

232 Nicolas Hayek Švicarska Swatch 3,9▲ 

237 Michael Herz Njemačka kava 3,8▲ 

237 Wolfgang Herz Njemačka kava 3,8▲ 

237 Andreas Strungmann Njemačka generički lijekovi 3,8▲ 

237 Thomas Strungmann Njemačka generički lijekovi 3,8▲ 

247 Hermann Schnabel Njemačka kemijski proizvodi 3,7▲ 

249 Pyotr Aven Rusija nafta,bankarstvo,telekom 3,6▲ 

249 Otto Beisheim Njemačka maloprodaja 3,6▲ 

258 Stein Erik Hagen i obitelj Norveška supermarketi 3,5▲ 

258 Kjeld Kirk Kristiansen Danska Lego 3,5▲ 

258 Rosalia Mera Španjolska Zara 3,5▲ 

258 Denis O’BrienIrska Irska telekom 3,5▲ 

258 Michael i Rainer Schmidt-Ruthenbeck Njemačka maloprodaja 3,5▲ 

258 Aloys Wobben Njemačka energija vjetra 3,5■ 

277 Martin i Olivier Bouygues Francuska građevina,mediji 3,4▲ 

277 Bernard Broermann Njemačka bolnice 3,4▲ 

287 Patokh Chodiev Belgija rudarstvo,metali 3,3▲ 

287 Walter Haefner Švicarska softver 3,3▲ 

297 Frits Goldschmeding Nizozemska privremeno zapošljavanje 3,2▲ 

297 Anton Schlecker Njemačka maloprodaja 3,2▼ 

297 Nikolaj Cvetkov Rusija bankarstvo,maloprodaja 3,2▲ 

307 Heidi Horten Austria prodajni centri 3,1▲ 

307 Viktor Pinčuk Ukrajina čelične cijevi 3,1▲ 

316 Bahaa Hariri Švicarska nekretnine,investicije 3,0▲ 

316 Joseph Lewis Velika Britanija investicije 3,0▲ 

316 Liselott Persson Švedska Hennes i Mauritz 3,0▲ 

342 Elena Baturina Rusija građevina 2,9➚ 

342 Charles Cadogan i obitelj Velika Britanijanekretnine 2,9▼ 

342 Sergej Galicki Rusija maloprodaja 2,9➚ 

342 Dmitrij Pumpianski Rusija čelične cijevi 2,9➚ 

354 Aleksandar Frolov Rusija rudarstvo,čelik 2,8▲ 

354 Otto Happel Njemačka inženjerstvo 2,8▲ 

354 Sergio Mantegazza Švicarska putovanja 2,8▲ 

354 Stephan Schmidheiny Švicarska investicije 2,8▲ 

363 Heinz Hermann Thiele i obitelj Njemačka kočnice 2,7▼ 

367 Albert Frere Belgija investicije 2,6▲ 

374 Hubert Burda Njemačka izdavaštvo 2,5▲ 

374 Laurence Graff Velika Britanija dijamantni nakit 2,5▲ 

374 Friede Springer Njemačka mediji 2,5▲ 

400 Vladimir Bogdanov Rusija nafta 2,4▲ 

400 Clive Calder Velika Britanija diskografija 2,4■ 

400 John Dorrance III Irska Campbell Soup 2,4▲ 

400 Filaret Galčev Rusija cement 2,4➚ 

400 Xiu Li Hawken Velika Britanija nekretnine 2,4★ 

▲ netto vrijednost porasta ▼ netto vrijednost pada ■ netto vrijednost nepromijenjena ★ novi ➚ povratnici 


Milijarderi 

Rang 



400 Manuel Jove Španjolska nekretnine 2,4▲ 

400 Mario Moretti Polegato Italija cipele 2,4▲ 

400 Dieter Schnabel Njemačka kemijski proizvodi 2,4▲ 

421 David & Frederick Barclay Velika Britanija mediji,maloprodaja 2,3▲ 

421 Gunter Herz Njemačka kava 2,3▲ 

421 Sean Quinn i obitelj Irska diverzificirano 2,3▲ 

437 Pierre Bellon i obitelj Francuska food services 2,2■ 

437 Richard Elman i obitelj Velika Britanija roba široke potrošnje 2,2➚ 

437 Mihail Gutserijev Rusija nafta,nekretnine 2,2▲ 

437 Daniela Herz Njemačka kava 2,2▲ 

437 Alicia Koplowitz Španjolska investicije 2,2▲ 

437 Dinu Patriciu Rumunjska rafinerije 2,2▲ 

437 Alexandra Schorghuber Njemačka nekretnine 2,2▲ 

437 Bruno Schroder i obitelj Velika Britanija bankarstvo 2,2▲ 

437 Olav Thon Norveška nekretnine 2,2▲ 

437 Albert von Thurn und Taxis Njemačka diverzificirano 2,2▲ 

463 Carlo Benetton Italija Benetton 2,1▲ 

463 Gilberto Benetton Italija Benetton 2,1▲ 

463 Giuliana Benetton Italija Benetton 2,1▲ 

463 Luciano Benetton Italija Benetton 2,1▲ 

463 Mohammed Ibrahim Velika Britanija telekom 2,1▲ 

463 Jan Kulczyk Poljska telekom,nafta,pivo 2,1➚ 

488 John de Mol Nizozemska TV 2,0■ 

488 Gustaf Douglas Švedska osiguranje 2,0▲ 

488 Philippe Foriel-Destezet Francuska temp agencija 2,0▲ 

488 Ihor Kolomojski Ukrajina bankarstvo,investicije 2,0▲ 

488 Esther Koplowitz Španjolska građevina 2,0▲ 

488 Aleksandar Lebedev Rusija dionice,bankarstvo 2,0➚ 

488 Philip Niarchos Grčka kolekcionar umjetnina 2,0➚ 

488 Zygmunt Solorz-Zak Poljska TV postaja 2,0▲ 

488 Andreas von Bechtolsheim Njemačka Google 2,0▲ 

536 Thomas Bruch Njemačka maloprodaja hrane 1,9▲ 

536 Ennio Doris i obitelj Italija osiguranje 1,9▲ 

536 Jean-Claude Gandur Švicarska nafta 1,9▲ 

536 Andrej Gurijev Rusija industrija gnojiva 1,9★ 

536 Florentino Perez Španjolska građevina 1,9▲ 

536 Genadij Timčenko Rusija trgovanje naftom 1,9➚ 

556 Jose Maria Aristrain Španjolska čelik 1,8▲ 

556 Nadhmi Auchi Velika Britanija nekretnine 1,8d 

556 John Caudwell Velika Britanija mobilni telefoni 1,8▲ 

556 Alan Howard Velika Britanija hedge fondovi 1,8★ 

556 Andrej Molčanov Rusija građevina materijali,građevina 1,8➚ 

556 Kjell Inge Rokke Norveška prijevoz brodom,morska hrana 1,8▲ 

556 Monika Schoeller Njemačka izdavaštvo 1,8▲ 

556 Sylvia Stroher Njemačka kozmetika 1,8■ 

556 Stefan von Holtzbrinck Njemačka izdavaštvo 1,8▲ 

582 Henadiy Boholyubov Ukrajina bankarstvo,investicije 1,7▲ 

582 Emilio Botin Španjolska bankarstvo 1,7▲ 

582 Hans-Werner Hector Njemačka SAP 1,7▲ 

Rang 



582 Friedhelm Loh Njemačka proizvodnja 1,7▲ 

582 Axel Oberwelland Njemačka slatkiši 1,7■ 

582 Melker Schorling Švedska investicije 1,7➚ 

582 Martin Viessmann Njemačka oprema za grijanje 1,7▲ 

616 Aleksej Ananjev Rusija bankarstvo,IT,nekretnine 1,6➚ 

616 Dmitrij Ananjev Rusija bankarstvo,IT,nekretnine 1,6➚ 

616 Vasilij Anisimov Rusija metali,nekretnine 1,6➚ 

616 Mihail Balakin Rusija građevina 1,6➚ 

616 Dermot Desmond Irska financije 1,6▲ 

616 Richard Desmond Velika Britanija izdavaštvo 1,6▲ 

616 Gleb Fetisov Rusija telekom,financije 1,6➚ 

616 Rolf Gerling Njemačka osiguranje 1,6▲ 

616 Hans Riegel Njemačka slatkiši 1,6▲ 

616 Georg von Opel Njemačka autoindustrija 1,6★ 

616 John Whittaker Velika Britanija nekretnine 1,6▲ 

655 Michael Ashley Velika Britanija sport, maloprodaja, ing 1,5▲ 

655 Enrique Banuelos Španjolska nekretnine 1,5▲ 

655 Francesco Gaetano Caltagirone Italija cement,diverzificirano 1,5▲ 

655 Belmiro de Azevedo Portugal diverzificirano 1,5➚ 

655 Esther Grether i obitelj Švicarska kolekcionar umjetnina,Swatch 1,5★ 

655 Niels Peter Louis-Hansen Danska medicinski uređaji 1,5▲ 

655 Fredrik Lundberg Švedska nekretnine,investicije 1,5▼ 

655 Aleksandar Mamut Rusija investicije 1,5➚ 

655 Martin Naughton Irska oprema za grijanje 1,5★ 

Dionice s oznakom opasnosti 

Mnogi su milijarderi prošle godine uživali i uzletu globalnih 

dioničkih tržišta. U ovom trenutku nekoliko se od njihovih dionica 

čini previše trgovanima. Ovdje navodimo četiri dionice pod kontrolom 

milijardera koje su danas pod povećanim rizikom hlađenja. 

las vegas sands (LVS) godišnji skok 400% 

Vlasnik: Sheldon Adelson 

Razlog za izbjegavanje: Visoka nezaposlenost i nova konkurencija 

koja prijeti Las Vegasu od City Centera. Drugi rizici: kockarski projekti 

u Singapuru i Macau 

Mannkind (MKND) skok 175% 

Vlasnik: Alfred Mann 

Razlog za izbjegavanje: Sudbina kompanije ovisi isključivo o inhalatornom 

inzulinu, lijeku protiv dijabetesa koji se bori sa zamjerkama 

FDA. Sličan Phizerov projekt je neslavno završio. 

garmin (grmn) skok 85% 

Vlasnici: Min Kao i Garry Burrell 

Razlog za izbjegavanje: Proizvođač GPS uređaja suočava se s 

oštrom konkurencijom otkad su navigacijski sustavi postali sastavni 

dio sustava pametnih telefona. Cjenovni rat s tvrtkom TomTom. 

marriot international (mar) skok 89% 

Vlasnici: John Marriott i Richard Marriott 

Razlog za izbjegavanje: Poslovna putovanja i dalje su u padu, a 

spori oporavak hotelske industrije usporavat će i tržište dionicama u 

sektoru koji je ionako opterećen visokom nezaposlenošću. 



Rang 



655 Klaus Tschira Njemačka SAP 1,5■ 

655 Arne Wilhelmsen i obitelj Norveška Royal Caribbean 1,5 ▲ 

721 Heinz Bauer Njemačka izdavaštvo 1,4 ▲ 

721 Mark Coombs Velika Britanija financije 1,4➚ 

721 Leszek Czarnecki Poljska leasing, bankarstvo 1,4➚ 

721 Aleksandar Nesis Rusija bankarstvo, metali 1,4★ 

721 Stefano Pessina Italija farmaceutika 1,4▼ 

721 Megdet Rahimkulov i obitelj Rusija investicije 1,4➚ 

721 Andrei Skoch Rusija metali 1,4➚ 

721 Helmut Sohmen Austrija otprema brodom 1,4▲ 

721 Ralph Sonnenberg Nizozemska rolete 1,4➚ 

721 Thomas Straumann Švicarska zubni umeci 1,4➚ 

721 Rustam Tariko Rusija bankarstvo, votka 1,4▲ 

773 Ralph Dommermuth Njemačka dobavljač internetskih usluga 1,3➚ 

773 Antti Herlin Finska dizala, pomične mehaničke stepenice 1,3★ 

773 Vjačeslav Kantor Rusija industrija gnojiva, nekretnine 1,3➚ 

773 Petar Kondrašev Rusija industrija gnojiva 1,3➚ 

773 Lav Kvetnoi Rusija cement, uzletišta 1,3▲ 

773 Anatolij Lomakin Rusija industrija gnojiva 1,3★ 

773 Kenneth Morrison Velika Britanija supermarketi 1,3▲ 

773 Eduard Shifrin Velika Britanija čelik 1,3■ 

773 Peter Unger Njemačka autopopravci 1,3▲ 

773 Joop van den Ende Nizozemska TV 1,3➚ 

828 Juan Abello Španjolska investicije 1,2➚ 

828 Alberto Alcocer Španjolska investicije 1,2▲ 

828 Zdenek Bakala Češka ugljen 1,2★ 

828 Alberto Cortina Španjolska investicije 1,2▲ 

828 Lloyd Dorfman Velika Britanija financije 1,2➚ 

828 Ingeburg Herz Njemačka kava 1,2■ 

Rang 



828 Vladimir Iorikh Njemačka rudarstvo, čelik 1,2➚ 

828 Igor Kesajev Rusija distribucija duhana, maloprodaja 1,2➚ 

828 Danil Khachaturov Rusija osiguranje, bankarstvo, nekretnine 1,2➚ 

828 Andrej Kozicin Rusija metali 1,2➚ 

828 Ural Rakhimov Rusija nafta 1,2➚ 

828 Lily Safra Monaco nasljedstvo 1,2▲ 

828 Dieter von Holtzbrinck Njemačka izdavaštvo 1,2▲ 

828 Konstantin Ževago Ukrajina bankarstvo, rudarstvo 1,2➚ 

880 Aras Agalarov Rusija trgovina, nekretnine 1,1➚ 

880 Igor Altuškin Rusija metali 1,1➚ 

880 Vincent Bollore Francuska investicije 1,1➚ 

880 Aleksandar Džaparidze Rusija nafta usluge 1,1➚ 

880 Albert Gubay Velika Britanija nekretnine 1,1■ 

880 Marc Ladreit de Lacharriere Francuska financijske usluge 1,1➚ 

880 Ioan Niculae Rumunjska poljoprivreda 1,1★ 

880 Alexander Ponomarenko Rusija luka 1,1➚ 

880 David Sainsbury Velika Britanija supermarketi 1,1▲ 

880 Thomas Sandell Švedska hedge fondovi 1,1▲ 

880 Anatolij Sedih Rusija čelik cjevovodi 1,1➚ 

880 Aleksandar Skorobogatko Rusija luka 1,1➚ 

937 Andrej Babis Češka poljoprivreda 1,0★ 

937 James Dyson Velika Britanija usisivači 1,0■ 

937 Nasser Khalili Velika Britanija umjetnost, nekretnine 1,0■ 

937 Andrej Kosogov Rusija nafta, telekom, bankarstvo 1,0➚ 

937 Joanne (J.K.) Rowling Velika Britanija Harry Potter 1,0■ 

937 Silvio Scaglia Italija telekom 1,0➚ 

937 Michal Solowow Poljska investicije 1,0➚ 

937 Ion Tiriac Rumunjska bankarstvo, osiguranje 1,0➚ 

VANINA LUCCHESI / AFP / GETTY IMAGES 

Nepovratni depozit 

U nečemu što bi se moglo okarakterizirati kao 

vjerojatno najveći nenamjerni izljev filantropije, 

ruski mogul Mihail Prohorov mogao bi iskašljati 

53 milijuna dolara u dobrotvorne svrhe. 

To je, naime, iznos novca koji je uplatio 2008. 

kako bi zakapario imanje na francuskoj rivijeri, 

Vilu Leopolda procijenjenu na 525 milijuna 

dolara, koju je na prodaju stavila Lily Safra, 

gospođa iz visokog društva i supruga bankara 

Edmonda Safre. Imanje od 20 rali zemljišta s 

odličnim pogledom na Sredozemno more prvobitno 

je bilo u vlasništvu belgijskog gramzljivog 

kralja Leopolda II. koji nije doživio kraj gradnje 

vile koju je zamislio kao svoj ljetnikovac. Safre 

zapravo nikada nisu imali namjeru prodati vilu 

ali, kažu danas, Prohorovljeva ponuda bila je 

suviše raskošna da bi je se moglo odbiti. 

Prohorovljev holding uplatio je 10-postotni 

depozit na posebni račun. Prodaja je trebala biti 

zaključena 9. prosinca 2008., ali se, kažu Safrini 

odvjetnici, Prohorovljev zastupnik nije pojavio 

na dogovorenom sastanku. 

Prohorov je pokrenuo sudski proces kako bi vratio 

barem polog od 53 milijuna dolara. Safre su 

ostali kamena srca, ustrajući u tome da je riječ o 

principima. Gospođa Safra javno je obznanila da 

cijeli uplaćeni iznos namjerava uplatiti dobrotvornim 

udrugama, među kojima su i Michael J. 

Fox Zaklada za istraživanje Parkinsonove bolesti 

i londonski King’s College. Početkom ožujka 

sud u Nici presudio je u korist Safre i oslobodio 

novac koji je do presude bio blokiran na računu. 

Prohorov uime sudskih troškova mora platiti 

Safri još dodatnih 2 milijuna dolara. 

Prohorov nije bio dostupan za komentar, ali 

očekuje se njegova žalba na presudu. 

(Keren Blankfeld) 


Milijarderi 

Ališer Burhanovič Usmanov obogatio se prije 

dvadeset godina na plastičnim vrećicama. 

U bivšem Sovjetskom Savezu vrećice su bile 

tako rijetka roba da su ih ljudi prali i čuvali. 

“Bila su to sjajna vremena”, kaže ovaj prilagodljivi 

56-godišnjak, ponosno pokazujući vrećicu na kojoj 

je prikazan leptir sa sovjetskom i američkom zastavom na 

krilima. Načinjena je povodom susreta predsjednika Reagana 

i Gorbačova 1988. godine. 

U međuvremenu je Usmanov izrastao u metalurškog 

mogula, a sada već može tvrditi da je i 

najveći ruski ulagač u internet. Od polimera 

preko čelika do društvenih mreža? 

Toliki raspon i nije nerazumljiv uzme li 

se u obzir da je svaki od tih biznisa bio 

odgovor na tržišnu potražnju: iznenadna 

eksplozija ponude u ruskim dućanima; 

građevinski materijal za građevinski 

bum; sve veći interes za umrežavanje 

preko interneta. Nove prilike Usmanov 

sada traži na Zapadu, ponajprije u Americi 

koju opisuje kao “zemlju br.1 za 

tehnologiju”. Prije godinu dana nazvao 

ga je Jurij Milner, šef ruskog investicijskog 

fonda Digital Sky Technologies 

(DST) u kojem Usmanov ima najveći, 

35-postotni udio. “Znaš li ti nešto o tom 

Facebooku?”, sjeća se da ga je pitao Milner, 

spominjući kako DST ima priliku 

domoći se dijela vlasništva. “Ja ne”, odgovorio 

je Usmanov ne trepnuvši, “ali znaju moji nećaci.” 

Suvlasnik Metaloinvesta, najvećeg ruskog prerađivača 

željezne rude u jednoj od najvećih čeličana u zemlji, sjedi 

uz čaj i domaće pecivo u gostinjskoj kući. Drvena kuća 

jedna je od triju zgrada na njegovom posjedu koji se prostire 

na 30 rali zemljišta u moskovskom predgrađu Rubljovki. 

Sumještani su mu neki od najvećih ruskih moćnika, 

uključujući i najvećeg, premijera Vladimira Putina. Iza 

skromne drvene vanjštine krije se prostorija obložena 

perzijskim sagovima, s pozlaćenim lusterom iznad stola 

za blagovanje veličine kuglačke staze. Što se tiče udjela u 

Zuckerbergerovu pothvatu, Usmanov je rekao Milneru 

neka što prije iskoristi pruženu šansu. “Ako možeš uložili 

u kompaniju s velikim potencijalom prije nego što izađe 

na burzu”, govori Usmanov prelazeći s ruskog na engleski s 

teškim naglaskom, “dobio si sjajnu priliku da zaradiš.” 

A to je nešto što Usmanov i njegovi ruski kolege ovih 

dana jako dobro rade. Potkraj 2008. oligarsi su bili tanki s 

novcem. Pad cijena sirovina teško ih je pogodio, pa se čak 

i Oleg Deripaska morao osloniti na pomoć države kako bi 

servisirao dugove svojega aluminijskog diva Rusala. Kremlj 

je 2008. izdvojio više od 11 milijardi dolara za iskupljenje 

mogula, a lani još 10 milijardi da spasi neke od najvećih 

poslodavaca (mnogima, uz ostale i Metaloinvestu, vlada je 

izdala kreditna jamstva u vrijednosti od milijardu dolara). 

Nakon što je 2008. angažirao investicijske banke kako bi 

mu pomogle da Metaloinvest prvi put izvede na burzu, 

Usmanov je morao promijeniti plan. Sada kaže da će se 

IPO ipak održati, možda krajem ove godine. U samom 

jeku krize njegov petpostotni udio u Norilsk Nickelu, kupljen 

2008. za 2,5 milijardi dolara, vrijedio je samo petinu 

‘Grubijan’ 

iz Rusije 

Ališer Usmanov sada može reći da je, osim 

u čeliku, postao i najveći ruski igrač na 

internetu / Anita Raghavan 

tog iznosa. No zahvaljujući porastu cijena nekih sirovina, 

njegovo bogatstvo – zajedno s bogatstvima 28 ruskih milijardera 

koji su lani ispali s Forbesove liste – ove se godine 

znatno oporavilo. Usmanov, koji je prošle godine spao 

na 1,6 milijardi dolara, vratio se na 7,2 milijarde i sada je 

četrnaesti najbogatiji Rus. 

“Grubijan iz Rusije”, kako ga zovu, uvijek je pomalo 

odudarao od sistema. Rođen u uzbekistanskom selu 

Čustu, žudio je za boljim životom. Prijavio se za studij na 

moskovskom fakultetu međunarodnih odnosa, stjecištu 

pametnih i onih s dobrim vezama. U prvom pokušaju nije 

ušao u uzbekistansku kvotu za upis, ali je dogodine uspio. 

Na studiju je ponovno sreo Irinu Viner, koju je upoznao još 

u gimnaziji u Taškentu. Viner, koja je trenirala mnoge od 

ruskih osvajačica olimpijskih medalja u ritmičkoj gimnastici, 

i ovdje je preuzela trenersku ulogu. Iskusni mačevalac 

Usmanov preuzeo je praktični dio. Vjenčanje, održano 

1992. godine, podiglo je priličnu prašinu: on je musliman, 

a ona židovka. 

Za njim se i inače već prašilo. Zajedno s prijateljem 


travanj 2010 F o r b e S 41 

Foto Sergej Kozmin / Redux za Forbes

Milijarderi 

osuđen je 1980. na osam godina zatvora zbog prijevare i pronevjere 

(navodno je žrtva iznuđivanja bio časnik Armije). 

Odslužio je šest godina. Mnogo poslije, Vrhovni sud Uzbekistana 

presudio je da je taj proces bio montiran. Po izlasku iz zatvora 

Usmanov je ušao u biznis s plastičnim vrećicama. Slabo pokretan 

zbog slomljene noge, mnogo je vremena, naime, provodio u 

hotelskoj sobi koju je dijelio s jednim inženjerom petrokemije. 

Tako mu je pod ruke došla knjiga iz koje je doznao da se od jedne 

tone polimera može izraditi 30 do 36 tisuća vrećica. Tona polimera 

košta 347 rubalja; vrećica je u prosjeku stajala jednu rublju. 

Ekonomska logika bila je neodoljiva. Usmanov je posudio novac 

i unajmio noćni termin u tvornici. Ubrzo je počeo istiskivati rivale, 

prodajući vrećice po 60 kopjejki za komad. 

Kada je Rusija nakon sedam desetljeća počela napuštati 

komunizam, novi kapitalisti počeli su kupovati vrijednu imovinu 

koje se država rješavala ispod cijene. Usmanov je ostao po strani. 

Umjesto toga, osnovao je 1994. investicijski holding Interfin, jedan 

od prvih koji je trgovao na ruskoj burzi, kako bi kupovao 

imovinu. Četiri godine potom, tadašnji predsjednik Gazproma 

Rem Ivanovič Vjahirev pozvao ga je, kaže, da se pridruži Gazprominvest 

holdingu koji je posjedovao cijelo brdo kompanija. 

Rusija je bila teškoj financijskoj krizi i mnoge su tvrtke plaćale 

dug Gazpromu dajući mu u zalog imovinu. Usmanovljev posao 

bio je da ih restrukturira. Angažman u Gazpromu preusmjerio 

ga je u novi biznis. Između 1998. i 2000. Gazprom je na ime 

duga dobio dionice elektrometalurške tvornice Oskol i tvornice 

Lebedinsky Mining & Processing. Objedinio je te tvrtke u jednu 

kompaniju – Gazmetal. Usmanov je dionice Gazmetala kupovao 

na otvorenom tržištu i 2002. postao vlasnik njezinih metalurških 

biznisa. No iako metalurški mogul, Usmanov je zapravo čovjek 

brojki koji se obogatio kupujući uvelike podcijenjenu imovinu. 

Proizvođača čelika Corus počeo je kupovati u svibnju 2003. kad 

je kompanija bila “na dnu i svi su je smatrali bankrotiranom”. 

Dionice je prodao za godinu i pol, zaradivši 500 milijuna dolara 

neto. Za svoj je udio, kaže, dobio 30 posto manje od cijene koju je 

tri godine potom za Corus platio indijski proizvođač čelika Tata. 

Usmanov, međutim, teško stječe poštovanje, osobito u Velikoj 

Britaniji. U kolovozu 2007., kada je s partnerom kupio 14,6 posto 

dionica engleskog nogometnog prvoligaša Arsenala , navijači 

“topnika” dočekali su ga natpisima “Volimo Arsenal, mrzimo Usmanova”. 

Usmanov ne sjedi u klupskom odboru, a njegova ideja o 

prikupljanju novca preko prodaje prava prošlog je ljeta odbačena. 

Sav taj publicitet izvukao je na površinu i one zatvorske godine u 

Uzbekistanu. U zatvoru je “naučio biti čovjek”, žalosno kaže, jer 

je “cijena koju tamo morate platiti za svoje riječi i djela izuzetno 

visoka”. Očito, to ga još uvijek ljuti. 

Usmanov tvrdi da ne predstavlja nikakav problem za Britance. 

Ipak, londonska kolekcionarska zajednica malo se trznula 

kad je na aukciji kod Sothebyja u zadnji čas kupio umjetničku 

zbirku pokojnog čelista Mstislava Rostropoviča, ponudivši za nju 

100 milijuna dolara. Namjera da sagradi natkriveni bazen u stilu 

Unatoč svojem metalurškom 

carstvu, Usmanov teško stječe 

ugled u Velikoj Britniji 

rimskih termi kraj svoje kuće u Beechwoodu – koja je koštala 77 

milijuna dolara, sagrađena je u regency stilu i zaštićeni je spomenik 

kulture – zgranula je konzervatore. Michael Hammerson iz 

građanske udruge Highgate Society, koji se tamo bavi kontrolom 

gradskih planova, izjavio je za Evening Standard da strahuju 

od “opasnog presedana”: “Temeljito ćemo provjeriti nije li riječ 

o jednom od onih mauzolejskih, kvaziklasičnih projekata koje 

tako vole ljudi uvjereni da veliki novac automatski donosi i veliki 

smisao za dizajn.” 

Cyberspace se pokazao mnogo gostoljubivijim. Usmanov 

je odavno zadivljen tehnologijom. Njegov prvi iskorak u svijet, 

ulaganje u internetsku burzu kovina, bio je promašaj. “Pogriješili 

smo”, priznaje. “Bio je to dot.com mjehur i stvar je propala.” No 

to ga nije zauvijek odvratilo od interneta. U prosincu 2006. investirao 

je u internetske novine Gazeta.ru, a sredinom 2008. kupio 

50-postotni udio u holdingu koji posjeduje blog-sajtove Russia 

Livejournal.com i America Livejournal.com. 

Prošloga svibnja DST je platio 200 milijuna dolara za 

povlaštene dionice Facebooka, što je samo dva posto vrijednosti 

tvrtke teške 10 milijardi dolara. U neobičnom dodatku tom 

poslu DST je obećao i 100 milijuna za otkup običnih dionica u 

vlasništvu zaposlenika – koje fondovski investitori obično izbjegavaju 

jer rijetko donose pravo glasa – po nižoj procjeni. 

Svoje ulagačke rizike nastoji umanjiti kupujući i neke malo 

tradicionalnije medije. Tako je 2006. kupio dnevne novine Kommersant 

čija je naklada 140 tisuća primjeraka, i to od partnera 

izbjeglog oligarha Borisa Berezovskog koji živi u Londonu. Sjeća 

se da je direktoru Damjanu Kudrjavcevu još tada rekao: “Sav će 

tisak zapasti u krizu. Moraš ići na internet.” Sada s interneta dolazi 

oko šest posto Kommersantovog prihoda. “Ako ništa drugo, 

kriza je učvrstila njegovu vjeru u nove medije”, kaže Kudrjavcev. 

Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je bio predsjednik 

uprave Gazproma u doba kad je tamo radio Usmanov, proglasio 

je web ključnim za modernu državu. Nije li možda Usmanovljeva 

zanesenost internetom politički motivirana? Nasmijava ga i sama 

pomisao. Naravno, ne bi otklonio porezne olakšice tehnološkim 

kompanijama o kojima vlada razmišlja. Ipak kaže: “Mogu vam 

otvoreno reći da bi me veselilo kada bi državno vodstvo naš 

mogući uspjeh smatralo mudrim političkim potezom.” 

Osim lustera i talijanskog mramora, u moskovskom sjedištu 

Metaloinvesta lako ćete uočiti i nekoliko premijerovih fotografija. 

“Ponosim se poznanstvom s Putinom, a to što se ne sviđa baš 

svima nije njegov problem”, kaže Usmanov i dodaje povijesnu 

usporedbu: “Ne mislim da je svijet volio Trumana nakon Nagasakija.” 


Anonimci s devet nula 

OvA desetorica ultrabogataša nadziru cijele sektore globalne ekonomije, ali 

većina ljudi nikada nije čula za njih / Duncan Greenberg 

James Leprino 2,5 mlrd. 

USD, Leprino Foods SAD 

U osamnaestoj se zaposlio u očevoj mljekari. 

Danas je to najveći svjetski proizvođač 

mozzarelle. Leprino Foods opskrbljuje sirom 

lance Domino’s, Papa John’s, Pizza Hut, Hot 

Pockets... 

Hiroshi Yamauchi 4,2 

mlrd. USD, Nintendo Japan 

Najveći pojedinačni dioničar Nintenda. 

Tvrtka je u početku prodavala igraće karte. 

Yamauchi ju je preusmjerio na igraće 

konzole. Godine 1985. predstavio Nintendo 

Entertainment Systems. Pretvorio Maria i 

Zeldu u zaštitna imena kuće. 

David Murdock 2,5 mlrd. 

USD, Dole SAD 

Preuzeo 1985. posrnulu tvornicu hrane. 

Danas je kompanija Dole najveći svjetski 

proizvođač voća i povrća. Lani je izišla na 

burzu. Murdock je predsjednik kompanije. 

Axel Oberwelland 1,7 

mlrd. USD, Storck Njemačka 

Nakon očeve smrti 2005. godine postao 

jedini vlasnik tvrtke Storck GmbH koja proizvodi popularne Werther’s 

Original Riesen karamele. Prihod: 1,9 milijardi dolara. 

Jorge Paulo Lemann 11,5 

mlrd. USD, Anheuser-Busch Inbev 

Brazil 

Zajedno s Marcelom Tellesom i Carlosom Albertom 

Sicupirom drži većinski udio u divovskoj 

industriji napitaka Anheuser-Busch InBev. Prvo 

bogatstvo stekao 1998. prodajom investicijske 

banke Banco Garantia za 675 milijuna USD. 

Thomas Secunda 1,2 

mlrd. USD, Bloomberg LP SAD 

Manje poznati suosnivač agencije za 

poslovne vijesti i podatke radio je s Michaelom 

Bloombergom kod Solomon Brothersa. 

Pomogao osmisliti izgled sada sveprisutnog 

tvrtkinog terminala. 

Murat Ülker 2,1 mlrd. 

USD, Yildiz Turska 

Obiteljski holding Yildiz kupio je 2007. godine 

brand Godiva od kompanije Campbell 

Soup za 850 milijuna dolara. Yildiz ima 

tvornice slatkiša u Uzbekistanu, Ukrajini i Saudijskoj Arabiji. 

Allan Wong 1,1 mlrd. USD, VTech Hong Kong 

Suosnovao Video Technology 1976. godine. Njihov prvi proizvod bila je 

prenosiva elektronička igraća konzola. Danas je VTech najveći prodavač 

bežičnih telefona u SAD-u. Proizvodi i high-tech didaktičke igračke. 

Min Kao 1,6 mlrd. USD, Garmin SAD 

S partnerom Garryjem Burrellom pokrenuo tvrtku za dizajn GPS uređaja 

koja je 1989. nazvana Garmin. Od 1998. prodaje navigacijske jedinice 

vozačima u potrazi za pravim smjerom. Najveći distributer Garminovih 

uređaja je Best Buy. 

Martin Naughton 1,5 mlrd. USD, 

Glen Dimplex Irska 

Stidljivi inženjer aeronautike 

stvorio je najvećeg svjetskog 

proizvođača električnih 

grijaćih aparata (kamini, 

pećnice, grijalice, bojleri). 

Godine 1973. osnovao je Glen 

Electric 1973., a četiri godine 

kasnije kupio Dimplex . Od 

2003. jedini je vlasnik Glen 

Dimplexa. 

Ilustracije Ryan Heshka za Forbes 


Milijarderi 

Glupi novac 

Plovidba na plastičnim bocama, 

kloniranje mačaka, stvaranje oblaka 

iz mora... Ulaganja najbogatijih u 

tehnologiju ne mogu se baš uvijek nazvati 

mudrom investicijom / Dirk Smillie 

Sjećate se Biosfere 2, replike zemaljskog 

okoliša na 1600 rali površine ispod 

hermetički zatvorenog staklenog zvona? 

Teksaški naftaš Edward Bass ulupao je 

200 milijuna dolara u to čudovište dizajnirano 

da dokaže kako čovjek može živjeti u zatvorenom 

okolišu u svemiru. Nedavno ga je prodao 

developerskoj kompaniji za 50 milijuna dolara. 

Samo zato što su ultrabogati, tajkuni nisu nužno 

i najpametniji investitori, pogotovo kad je riječ o 

ulaganjima u tehnologiju koja gode taštini. 

Bill Gates 

geoinženjering, 5 milijuna USD 

Zamislite flotilu bespilotnih škuna kako sijeku 

pučinu opremljene, ne jarbolima i jedrima, 

nego divovskim lijevcima koji usisavaju more i 

raspršuju ga u maglicu: ti magleni štitovi postaju 

svojevrsni suncobrani za ocean, smanjujući 

temperaturu svjetskog mora za čak jedan do dva 

posto. Microsoftov suosnivač tiho je podupro 

ovaj pokušaj uspostavljana nadzora nad klimom. 

Nastojanje da se zaradi na globalnom zatopljenju? 

Hm... A zašto ne remake Jamesa Bonda s 

Gatesom kao Greenfingerom? 

John Sperling 

kloniranje kućnih ljubimaca, 

15 milijuna USD 

Vaša voljena maca ili frankenštajnica? John Sperling 

, ljubitelj pasa i osnivač online učilišta University 

of Phoenix, osnovao je prije deset godina 

banku gena i pokrenuo biznis kloniranja kućnih 

ljubimaca (Genetic Savings and Clone). Nije to 

bila jeftina usluga: par kloniranih mačića prodan 

je za 100 tisuća dolara. Izrešetana kritikama, 

tvrtka je na kraju zatvorena zbog pomanjkanja 

potražnje. Kasnije je ponovno otvorena i sad se 

pod imenom BioArts bavi istraživanjem matičnih 

stanica. Borci za zaštitu životinja, držite ih na oku. 

David de Rothschild 

Plastiki, oko 200.000 USD 

Rothschildov 

Plastiki i sam 

je ekološka 

prijetnja 

Kruženje 

orbitom? 

20 mil. USD 

Kako bankarski nasljednik koji se prometnuo u 

eko-borca može vjerovati da je plovidba na recikliranoj 

plastici izraz visoke ekološke svijesti? Plastiki 

na površini održava 12 tisuća dvolitrenih boca 

s komprimiranim ugljičnim dioksidom, slijepljenih 

ljepilom od kasu oraha. Na tom šezdesetonogom 

plovilu Rothschild i pet članova posade planiraju 

ovoga mjeseca isploviti iz San Francisca prema 

Sydneyju, na “globalne razgovore” o oceanu 

smeća. Putovanje će trajati tri mjeseca, pod 

pretpostavkom da uopće završi. Ako se Plastiki 

raspadne na moru, one tisuće boca mogle bi izazvati 

ekološku katastrofu. 

Elon Musk 

putovanja u svemir, 


Osnivač PayPala već je uložio 30 milijuna dolara 

u električne automobile. Svojedobno je sanjao i o 

stakleniku na Marsu. Nakon tri propala pokušaja, 

njegova tvornica raketa SpaceX, smještena blizu 

međunarodne zračne luke u Los Angelesu, uskoro 

bi mogla ponovno pokušati lansirati turoperatorski 

program svemirskih putovanja. Za mjesto 

u letjelici koja bi kružila orbitom trebalo bi platiti 

20 milijuna dolara. Toliko bi vas stajalo 14 tisuća 

letova iz New Yorka u Pariz – dužim putem. 

Larry Page i Sergey Brin 

Google Lunar X Prize, 


Sada kad je gotov s osvajanjem svijeta, Googleov 

dvojac želi oglašavanje proširiti na svemir. Uložili 

su 30 milijuna dolara u natječaj Google Lunar X 

Prize. Nagradu će dobiti tim koji do 2014. uspije 

prvi spustiti robota na Mjesec, navesti ga da 

prijeđe četvrt milje i o tome pošalje živu tv-sliku. 

Zamislite prvi Street View Mjesečeve površine. 

Braća Kwok Noina arka, 

oko 45 milijuna USD 

Kao predani širitelji biblijske riječi, Walter, Thomas 

i Raymond Kwok iz Hong Konga sagradili su prvu 

cjelovitu repliku Noine arke, ali su je osuvremenili 

dodavši joj luksuzni hotel, restoran i muzej. 

Nepotpunije neautorizirane verzije arke već su 

bile sagrađene u Nizozemskoj, Kanadi i Turskoj. 

Počnite se moliti za kišu! 

Foto AP 


Srednji istok & Afrika 

regija ima 65 milijardera, sedam 

više nego prošle godine, 

zahvaljujući gotovo u potpunosti oporavku Turske koja je pridodala 15 deseteroznamenkastih 

bogatstava. Sedmero titana ispalo je s liste u ostatku regije, dvojica su umrla 

Aliko Dangote 

Mehmed Emin 

Karamehmet 

Abdul Aziz Al Ghurair 

Mohamed Bin 

Issa Al Jaber 

Ahmet Calik 

Johann Rupert 

Saad Hariri 

Sammy Ofer 

Shari Arison 

FROM LEFT: ED JONES / AFP / GETTY IMAGES; PIUS EKPEI / AFP / GETTY IMAGES; SIPA / AP; NO CREDIT; SIPA / NEWSCOM; 

ZUMA PRESS / NEWSCOM; YASSER AL-ZAYYAT / AFP / GETTY IMAGES; ARIEL SCHALIT / AP 

Rang 



19 Princ Alwaleed Bin Talal Alsaud Saudijska Arabija ulaganja 19,4▲ 

64 Mohammed Al Amoudi Saudijska Arabija nafta, građevina 10,0▲ 

77 Nasser Al-Kharafi & obitelj Kuvajt građevina 8,7▲ 

93 Mohamed Bin Issa Al Jaber Saudijska Arabija nekretnine, hoteli 7,5▲ 

109 Sulaiman Al Rajhi Saudijska Arabija bankarstvo 6,5▲ 

109 Sammy Ofer & obitelj Izrael brodarstvo 6,5▲ 

127 Nassef Sawiris Egipat građevina 5,9▲ 

129 Saleh Al Rajhi Saudijska Arabija bankarstvo 5,8▲ 

154 Nicky Oppenheimer & obitelj Južna Afrika De Beers 5,0 ■ 

249 Arnon Milchan Izrael New Regency 3,6▲ 

258 Abdul Aziz Al Ghurair & obitelj UAE bankarstvo 3,5▼ 

258 Stef Wertheimer & obitelj Izrael alati 3,5■ 

277 Shari Arison Izrael Carnival Cruises 3,4▲ 

287 Alexander Machkevich Izrael rudarstvo, metalurgija 3,3▲ 

307 Onsi Sawiris Egipat građevina 3,1▲ 

316 Husnu Ozyegin Turska financije, maloprodaja 3,0▲ 

342 Mehmet Emin Karamehmet Turska telekom 2,9▲ 

367 Saleh Kamel Saudijska Arabija diversificirano 2,6▼ 

367 Sarik Tara Turska građevina 2,6▲ 

374 Najib Mikati Libanon telekom 2,5▲ 

374 Taha Mikati Libanon telekom 2,5▲ 

374 Naguib Sawiris Egipat telekom 2,5▼ 

400 Mohammed Al Issa Saudijska Arabija ulaganja 2,4▲ 

421 Saif Al Ghurair & obitelj UAE diversificirano 2,3▼ 

421 Abdullah Al Rajhi Saudijska Arabija bankarstvo 2,3▲ 

421 Patrice Motsepe Južna Afrika rudarstvo 2,3▲ 

421 Johann Rupert & obitelj Južna Afrika luksuzna roba 2,3▲ 

463 Majid Al Futtaim UAE nekretnine, maloprodaja 2,1▼ 

463 Aliko Dangote Nigerija šećer, brašno, cement 2,1▼ 

463 Ferit Sahenk Turska bankarstvo, mediji 2,1▲ 

463 Yitzhak Tshuva Izrael nekretnine 2,1▲ 

463 Murat Ulker Turska hrana 2,1▲ 

488 Ali Ibrahim Agaoglu Turska građevina 2,0▲ 

Rang 



488 Erman Ilicak Turska građevina 2,0➚ 

488 Filiz Sahenk Turska bankarstvo, mediji 2,0▲ 

488 Beny Steinmetz Izrael dijamanti, nekretnine 2,0 ■ 

536 Saad Hariri Libanon građevina, ulaganja 1,9▲ 

582 Semahat Arsel Turska diversificirano 1,7➚ 

616 Rahmi Koc Turska diversificirano 1,6➚ 

655 Mohammed Al Rajhi Saudijska Arabija bankarstvo 1,5▲ 

655 Lev Leviev Izrael diamonds 1,5 ■ 

655 Samih Sawiris Egipat hoteli 1,5➚ 

655 Ahmet Nazif Zorlu Turska elektronika 1,5▲ 

721 Michael Federmann & obitelj Izrael obrana, hoteli 1,4▲ 

721 Aymin Hariri Saudijska Arabija građevina, ulaganja 1,4▲ 

721 Fahd Hariri Libanon građevina, ulaganja 1,4▲ 

721 Suna Kirac Turska diversificirano 1,4➚ 

721 Kamil Yazici Turska napitci 1,4▲ 

773 Mehmet Rustu Basaran Turska plin, čelik 1,3★ 

773 Bulent Eczacibasi Turska farmacija 1,3➚ 

773 Tuncay Ozilhan Turska napitci 1,3▲ 

828 Faruk Eczacibasi Turska farmacija 1,2➚ 

828 Mehmet Sinan Tara Turska građevina 1,2➚ 

880 Abdulla Al Futtaim UAE prodaja automobila, ulaganja 1,1▼ 

880 Mubariz Gurbanoglu Turska brodarstvo 1,1 ■ 

880 Ahsen Ozokur Turska proizvodnja hrane 1,1➚ 

937 Ahmet Calik Turska energija, tekstil 1,0 ■ 

937 Turgay Ciner Turska diversificirano 1,0➚ 

937 Aydin Dogan Turska mediji 1,0➚ 

937 Morris Kahn Izrael softver 1,0 ■ 

937 Suzan Sabanci Dincer Turska diversificirano 1,0★ 

937 Sevket Sabanci Turska diversificirano 1,0➚ 

937 Deniz Sahenk Turska bankarstvo, mediji 1,0➚ 

937 Mustafa Latif Topbas Turska hrana, maloprodaja 1,0★ 

937 Murat Vargi Turska telekom 1,0▼ 



Milijarderi 

Kada bi dubajska nedavna implozija imala ljudsko 

lice, to bi bilo lice Sulejmana Al Fahima. 

Samozvani milijarder i domaćin dubajske verzije 

reality showa “The Apprentice” dospio je 

na naslovnice globalnih medija prošlog lipnja 

nakon što se dogovorio o kupnji britanskog nogometnog 

kluba Portsmouth za objavljenu cijenu od 100 milijuna dolara. 

Hvaleći se bliskim vezama s vladajućom obitelji Al Nahayan, 

s privatnim mlažnjakom, Lamborghinijem i marionetskom 

ulogom najblještavije dubajske graditeljske kompanije Hydra 

Properties, činio se upravo pravim čovjekom koji će dati dodatni 

poticaj opčinjenim nogometašima. Nije trebalo dugo da 

se ta fatamorgana rasprši: kratko vrijeme prije no što je preuzimanje 

kluba trebalo biti dovršeno, eksplodirala je oluja među 

građevinskim investitorima zbog zastoja u realizaciji projekata 

Hydra Propertiesa. Al Fahim je maknut sa šefovske pozicije. 

Prezadužen da bi platio klub, istovario je Portsmouthov dug, 

ali i veći dio svojeg vlasničkog udjela, saudijskom investitoru 

– za ništa. 

Dubai je šokirao svijet kada je u studenome objavio da 

zamrzava 26 milijardi dolara duga jedne od svojih najvećih 

državnih investicijskih kuća. To se dogodilo nepuna dva mjeseca 

nakon uvjeravanja dubajskog vladara, šeika Mohammeda 

bin Rashida Al Maktouma da “nije zabrinut” zbog sve većih 

dugova njegova emirata. Sa slomljenim tržištem nekretnina, 

vladinim žongliranjem s još barem 60 milijardi dolara duga i 

nikakvom podrškom iz naftom bogate metropole Abu Dhabija, 

Dubai je morao priznati nesposobnost otplate dugova. Čak 

i uz pomoć od 10 milijardi dolara koja je napokon stigla iz Abu 

Dhabija, investitori su bili vrlo sumnjičavi prema Dubaiju. 

Sa spektakularnim kolapsom stigla je i značajna selidba 

novca i moći natrag prema najkonzervativnijim, ali i resursima 

najbogatijim državama u Perzijskom zaljevu. Bogatstva su bila 

izbrisana: izvan Turske, ove godine na listi sedmero milijardera 

manje dolazi sa Srednjeg istoka. Dubajski najbogatiji ove 

godine vrijede gotovo upola manje nego lani. Poniruće vrijednosti 

nekretnina i zamrznuta kreditna tržišta izbrisali su s liste 

globalnih milijardera članove nekih od najbogatijih i najelitnijih 

zaljevskih trgovačkih obitelji, uključivši hotelskog tajkuna 

Khalafa Al Habtoora i kuvajtsku braću Bassam i Kutayba Al- 

ghanim, čija je Gulf Bank bila ranom žrtvom kreditne krize 

izgubivši 800 milijuna dolara na trgovini derivacijama, a 

preživjela je samo zahvaljujući pomoći Kuvajtskog nacionalnog 

fonda. 

Je li Dubai, dugotrajni Eden zapadnih investitora, zapravo 

bio fatamorgana? Godinama su tamo porezi bili niski, alkohola 

je bilo napretek, a poduzetništvo je bilo u punom cvatu. 

Šeik Maktoum brižno je radio na održavanju takve predodžbe 

zaposlivši vrhunsku ergelu PR-ovaca na globalnoj prezentaciji 

emiratskih umjetnih otoka i sjajne arhitektonske panorame 

koja se stvarala na dugovima. Godine trgovanja s Iranom, jednako 

kao i nedavno ubojstvo Hamasova lidera u dubajskom 

hotelu, nimalo nisu pomogli reputaciji grada-države. 

“Prava priča o Dubaiju je priča o tome da je sve to bio trik”, 

kaže Christopher Davidson, profesor političkih znanosti na 

britanskom sveučilištu u Durhamu. U temelje dubajske investitorske 

strukture od samoga je početka bila ugrađena pravna 

struktura podložna petljanju vlade u donošenje poslovnih 

odluka, uz prilično kapriciozan pristup rješavanju problema 

koji su se ticali mogućih stečajeva ili vlasničkih prava stranaca. 

Posljednji izvještaj MMF-a o pokušajima Dubaija da reprogramira 

svoje dugove naglasio je “hitnu potrebu jačanja transparentnosti.” 

“Vodstvo nema nikakvu obavezu objasniti zašto, 

kada i na koji način su donijete određene odluke”, kaže Hani 

Sabra, analitičar newyorške kuće Euromonitor International. 

Udaljen od Dubaija samo 45 minuta vožnje automobilom, 

uspavani Abu Dhabi postupno je stavljao u pogon svoje 43 

ZALJEVSKI ŠAMPIONI 

Mutna ulaganja još uvijek mogu donijeti značajne prinose 

Fond Godišnji Od početka 

povrat 

krize 

JPMorgan Emerging Europe, 98,01% 79,43% 

Middle East & Africa (14/4/97) 

T.Rowe Price Aprica -11,07 

& Middle East Fund 51,70 (4/9/07) 

WisdomTree Middle East 29,57 -26,5 

Dividend Fund (16/7/08) 

izvor: Companies 


Fatamorgana 

Srednjeg 

istoka 

Spektakularni kolaps 

Dubaija uništio je 

ogromna bogatstva 

i izložio javnosti sve 

opasnosti poslovanja u 

Zaljevu. Što su investitori 

iz toga naučili / Devon 

Pendleton 

milijarde dolara godišnjeg prihoda od nafte, gradeći muzeje, 

džamije i institut za istraživanje obnovljivih izvora energije. Inozemni 

investitori i o tome su napravili zabilješke: dok službene 

brojke tek trebaju biti objavljene, Abu Dhabi je očekivao devetpostotno 

povećanje izravnih stranih ulaganja u 2009., što 

je dodatak na već ionako visokih 20 milijardi dolara investicija 

iz 2008. Katar i Saudijska Arabija ubrali su 6,7 odnosno 38,2 

milijarde dolara tijekom 2008. Prošlogodišnji rezultati prema 

očekivanjima bi trebali pokazati još bolje brojke. Druge 

zaljevske države možda ne pružaju gostima bogati dubajski 

noćni život, ali raspolažu ozbiljnom financijskom snagom, brzim 

pristupom europskim i azijskim financijskim tržištima i 

miroljubivim, ako ne i liberalnim vladama. 

U prijevodu: nemojte nigdje u Zaljevu tražiti previše transparentnosti. 

Tijekom prošle godine dvije među najbogatijim 

obiteljima iz Saudijske Arabije, Algosaibi i Maan El-Sanea, 

nisu uspjele platiti milijarde dolara vrijedne rate koje je od njih 

potraživalo stotinjak banaka iz cijelog svijeta. Baš kao i dubajska 

katastrofa koja se dogodila nekoliko mjeseci kasnije, kolaps 

saudijskog dvojca stigao je kao šok. Holdinzi u vlasništvu 

obje obitelji imali su čvrst kreditni rejting sve do siječnja 2009. 

Imperiji su se počeli rušiti u svibnju kada je privatna banka 

iz Bahreina, u vlasništvu Algosaibija, iznenada zaplivala s 2,2 

milijarde dolara duga koje nije imala otkuda pokriti. Devedeset 

dana kasnije, saudijska središnja banka zamrznula je 

račune obitelji Al Sanea u zemlji. Sud na Kajmanskim Otocima 

pokrenuo je proces. Kreditne agencije odmah su povukle svoje 

bonitete holdinzima obje obitelji pozivajući se na “nedostatak 

informacija”. Obitelji su danas blokirane u gadnoj svađi u kojoj 

Algosaibiji optužuju obitelj Al-Sanea da je otuđila 9,2 milijarde 

dolara (što obitelj poriče). Dramu na stranu, te optužbe 

su natjerale banke koje su već morale otpisati milijarde dolara 

zbog afere, da preispitaju svoje buduće uvjete kreditiranja. U 

zaljevskim državama bio je uspostavljen standard “name lendinga”, 

kreditiranja kompanija na osnovi ugleda i pouzdanosti 

obitelji koje su njima upravljale (bez pitanja za detalje o financijama). 

Zapadne banke koje su bile željne ulaska na prebogato 

zaljevsko tržište s radosnom lakoćom prilagodile su se tom 

standardu. Danas se susreću s identičnim crnim slutnjama 

koje ih muče kod kuće. 



Slika Frankopanske ulice u Zagrebu sedamdesetih 

godina prošlog stoljeća. Iza staklenih izloga 

svoje obrte vode pravi majstori. Tri su izloga u 

nizu: frizer Andrija, zlatar Koci i urar Marko. 

Četiri desetljeća kasnije Frankopansku su preplavili 

razvikani brandovi, a od tri izloga opstao je 

samo onaj zlatara Kocija. Zlato je ipak bilo i ostalo 

dobar biznis. 

Taj plemeniti metal oduvijek je simbol trajne 

vrijednosti, a u gospodarskoj krizi se ponovno 

dokazao i kao jedno od rijetkih relativno sigurnih 

ulaganja. Oni koji trguju zlatom idu još korak dalje 

pa tvrde da je ono jedina sigurnost u ovim nesigurnim 

financijskim vremenima. 

Upravo se zlato u svim ratovima i krizama 

pokazalo kao čvrsta valuta zahvaljujući kojoj se 

uvijek moglo preživjeti. I kod nas je tako odavno 

zaživjela kućna tradicija pospremanja zlata za 

neka “crna” vremena. 

Dok su s dolaskom globalne krize 2008. godine 

mnogi gubili na vrijednosti svojih ulaganja, 

posebice na imovini i dionicama, zlato je dosezalo 

najviše povijesne vrijednosti. Cijena unce čistog zlata 

nekoliko je puta probijala tisuću dolara. Američka 

banka JP Morgan već je podignula prognoze cijena 

plemenitih metala i u ovoj godini, pa predviđaju da 

će cijena zlata dosegnuti 1100 dolara po unci. Neka 

predviđanja penju se i do 1500 dolara. 

Pametni trgovci već su pripremili teren. Kako 

je s dolaskom krize potražnja investitora za zlatom 

porasla za 64 posto, najprestižnija londonska 

robna kuća Harrods za prošli je Božić počela prodavati 

zlatne poluge i novčiće. Ako pokoji Hrvat u 

Londonu nije odolio zovu tog plemenitog metala, 

pri povratku kući svoj je zlatni šoping skupo platio. 

Naime, za razliku od prakse u Europskoj uniji, 

Hrvatska investicijsko zlato tretira kao luksuz 

pa je ukupno porezno opterećenje zbog carine, 

trošarina i PDV-a nevjerojatnih 57 posto. Visoki 

ulazni troškovi problem su i za zlatara Kocija koji 

je zbog krize, kao i ostali, u posljednje dvije godine 

osjetio pad prometa. 

“Dogodilo se raslojavanje tržišta na kupce 

koji kupuju najjeftinije komade i one koji traže 

skuplje komade s dijamantima. Kada je riječ o nakitu 

,Hrvati zlato uglavnom ne kupuju kao oblik 

investicije, ali se posljednjih godina vraća tradicija 

kupovine zlatnog nakita kao trajne vrijednosti u 

financijskom i emotivnom smislu. I dalje se zlato 

najviše kupuje kao uspomena na obiteljske trenutke 

kao što su krštenja i vjenčanja”, kaže majstor 

zlatar Gabrijel Koci. 

Njegov otac je obiteljski zlatarski obrt pokrenuo 

u Frankopanskoj 1972. godine, a danas ga Gabrijel 

vodi s bratom Luigjijem. Kada je riječ o zlatnom 

nakitu kao obliku ulaganja, braća Koci kažu 

kako je to uvijek dobar izbor ako želimo pokloniti 

neku trajniju vrijednost. “Ako želimo zadržati vrijednost, 

treba kupiti kvalitetno zlato s dijamantom 

izuzetne kvalitete”, kaže Luigji Koci. I stručnjaci 

upozoravaju da kupnja zlatnog nakita nije najbolji 

odabir kratkoročnog investiranja, ali je dobar 

način “pospremanja” dijela obiteljskog bogatstva 

koje se može prenositi i kroz nekoliko generacija. 

Premda će ozbiljni investitor umjesto ogrlice 

s dijamantom kupiti zlatnu polugu, u konačnici 

glavni utjecaj na cijenu ipak ima proizvodnja zlata 

Ako se želi zadržati 

vrijednost, treba 

kupiti kvalitetno 

zlato s dijamantom 

izuzetne kvalitete, 

kažu zagrebački zlatari 

Gabrijel i Luigji Koci 

Gdje kupiti 

zlatnu polugu 

Po investicijsko zlato građani Hrvatske moraju otići u 

neku od zemalja EU. Ukupno porezno opterećenje na zlato 

kupljeno u inozemstvu iznosi čak 57% / Gordana Galović 


ZLATNI FONDOVI 

Brokerska kuća Momentum Hrvatima pak nudi ulaganje u 

dionice fondova u Americi i Europi čiji je kapital zlato. U toj 

brokerskoj kući kažu kako zainteresiranih ulagača uvijek 

ima, no interes je nešto manji jer je zlato ipak ulaganje 

kojem nema dodatnih prinosa kao što su dividenda ili 

kamata. Dakle, kriterij za zaradu jest cijena zlata koja 

bi prema svim predviđanjima i sljedećih mjeseci trebala 

biti iznad tisuću dolara po unci. Investicija u zlato pritom 

se naročito isplati u vrijeme pada vrijednosti američkog 

dolara i visoke inflacije. 

“Kod ulaganja u zlato nema nekog jasnog trenda. Interes 

klijenata ovisi o stanju na tržištu. Posljednja četiri mjeseca 

cijena zlata se stabilizirala na 1100 dolara po unci, a čini 

mi se da su očekivanja da će cijena zlata i dalje prije rasti 

nego padati”, kaže Vilim Klemen, direktor brokerske kuće 

Momentum. 

Prema svim predviđanjima zlato će tako i u ovoj godini 

ostati vrlo tražena roba. 

Foto Boris Štajduhar 

i zlatnog nakita. Posljednjih godina dvije trećine 

potražnje za zlatom na svjetskom tržištu činila je 

industrija nakita. Financijski investitori u zlato 

činili su tek petinu tržišta. 

Kada je riječ o zlatu kao ozbiljnoj investiciji, 

Hrvati mogu ulagati na dva načina. Prvi je 

direktna kupnja kovanica ili zlatnih poluga, koje 

je nemoguće kupiti u Hrvatskoj. Zato je taj više 

nego konkretan šoping moguće obaviti u bilo kojoj 

zemlji Europske unije, a najbliže je u Sloveniji i 

Austriji. Drugi je pak kupnja udjela u fondovima 

koji ulažu u zlato. Bez obzira na odabir, većina 

stručnjaka predlaže da se u zlato uloži oko 10 posto 

investicijskog portfelja. 

Hrvatima je jedna od najbližih destinacija 

za šoping zlatnih poluga Ljubljana. Trgovinu Moro 

u World Trade Centeru drže Irena i Ivan Moro koji 

priznaju da im kupaca iz Hrvatske ne nedostaje. 

Oni, naravno, preporučuju zlato kao sigurnu investiciju. 

“Investiciju u zlato morate tretirati kao 

osiguranje za stabilno ulaganje u makroekonomski 

nesigurnim vremenima. Investicija u zlato osigurava 

likvidnost”, objašnjava Ivan Moro, inače bivši 

financijski i porezni savjetnik porijeklom iz Sinja. 

Da bi investicija u zlato bila potpuno sigurna, 

dodaje, investitori bi trebali kupovati zlato najviše 

čistoće, zlato u polugama svjetski poznatih kovnica 

koje odgovaraju strogim mjerilima LBMA. 

Naime, zlatne poluge kovnica koje su registrirane 

na LBMA u Londonu imaju, pored svog imena, 

čistoće i mase, otisnut na sebi i serijski broj, kao i 

pečat inspektorata. Taj certifikat garantira likvidnost 

(otkup) kod svjetskih trgovaca zlatom i banaka 

prema burzovnoj cijeni. 

“Mi poslujemo prema svim svjetskim standardima 

za investicijsko zlato i držimo se strogo 

propisa EU. U Hrvatskoj se pojavilo puno 

švicarskog zlata u polugama koje nema status investicijskog 

zlata, pa ga ni mi ni banke ne možemo 

i ne smijemo otkupiti po cijeni koja vrijedi tog momenta 

na svjetskoj burzi”, dodaje Moro. 

Njegova je preporuka ulaganje najmanje pet 

do 10 posto kapitala u investicijsko zlato u normalnim 

vremenima, a danas prema mogućnosti 

i više.“Kupaca investitora ima sve više, svjesni su 

da moraju svoje financije osigurati investicijskim 

zlatom. Svi kupci kod nas su jednaki. Stranke 

naručuju zlato prema trenutnoj burzovnoj cijeni. 

Plaćaju preko računa, a samo se manje poluge i 

pokoji zlatnik mogu platiti gotovinom do 15.000 

eura i odmah preuzeti”, kaže Ivan Moro. 

TRAVANJ 2010 F O R B E S 49

Samo zadovoljni 

postat će bogati 

Za sobom ostavlja integrirano poslovanje triju 

osiguravajućih kuća i dviju poliklinika u Hrvatskoj. Sa 

sobom nosi spoznaju koju je stekao tijekom bogate 

međunarodne 

karijere: za 

produktivnost 

tvrtke ključna 

je razina 

korporativne 

kulture u kojoj se 

zaposlenik osjeća 

– sretno /Ana 

Cvetković 

Počeci poslovanja švicarske 

osiguravajuće grupe u Hrvatskoj ostat će u 

čvrstom sjećanju dr. Lothara Mayrhofera, 

čovjeka koji je temelje za uspostavljanje 

dviju Baslerovih tvrtki u Hrvatskoj gradio 

iz Austrije, a zatim se, po kupnji Osiguranja 

Zagreb, došao osobno pobrinuti da 

se posao nastavi kako je i krenuo. 

Preseljenjem poliklinike u Rijeci 

u nove prostore, ovaj međunarodni 

menadžer austrijskih korijena službeno je 

završio svoj posao u Hrvatskoj, no umjesto 

mirovine, kreće sa širenjem znanja koje je 

stekao 25-godišnjim iskustvom upravljanja 

tvrtkama ne samo na području konzervativnije 

industrije poput osiguranja, već i 

dinamične industrije potrošačkih dobara. 

U industriji osiguranja Mayrhofer je 

završio gotovo slučajno. Menadžersko 

Lothar 

Mayrhofer 

iskustvo stjecao je primarno u industriji 

potrošačkih dobara, a internacionalne 

tvrtke kojima je upravljao ostvarivale su 

visoke stope rasta poslovanja, što ga je 

učinilo dobrom metom headhuntera. 

Na njihov nagovor, te uz pomoć sasvim 

slučajnog diplomskog rada svoga nećaka 

na temu tržišta osiguranja u čijoj je izradi 

potpomogao, Mayrhofer se uvjerio da 

osiguravajuća industrija ipak nije – dosadna. 

Iz industrije potrošačkih dobara došao 

je izravno na mjesto predsjednika uprave 

austrijske osiguravajuće kuće Basler. Bio je 

to prvi takav slučaj u Austriji. 

Pod Mayrhoferovim vodstvom 

u austrijskom je Basleru proveden program 

restrukturiranja, uvođenje sustava 

upravljanja odnosima s klijentima te 



Foto Arhiva Forbesa 

preusmjerenje prodajnih aktivnosti, što je 

uključivalo i orijentaciju dijela poslovanja 

na posebni segment potrošača – medicinsko 

osoblje. To je u konačnici i dovelo 

do suradnje s Hrvatskom liječničkom i 

Hrvatskom stomatološkom komorom 

te uspostavljanja dviju Baslerovih tvrtki 

u Hrvatskoj. Usmjerene prvenstveno na 

pružanje osiguravajućih usluga liječničkom 

segmentu i životno osiguranje, dvije su 

tvrtke u Hrvatskoj bilježile visoke stope 

rasta, velikim dijelom zahvaljujući tome 

što su u vlasničkoj strukturi bile spomenute 

komore. Nakon sedam godina, Basler je na 

ovom području zauzeo tržišni udio od 60 

posto. Sa željom da osvoje širi segment 

tržišta, švicarski je vlasnik, grupa Bâloise, 

2007. kupila Osiguranje Zagreb koje je u to 

doba držalo peto mjesto na tržištu. 

Preuzimanje poslovanja Osiguranja 

Zagreb nije bio lagan posao. Uz nužno 

poboljšanje efikasnosti, trebalo je stabilizirati 

financijsku situaciju tvrtke nakon što 

je otkriveno da je prilikom kupoprodaje 

Osiguranje Zagreb prikrilo milijunske 

gubitke (čime se sada bavi Državno 

odvjetništvo), zbog čega će Basler u 

životnom osiguranju zabilježiti lošije rezultate 

za prošlu godinu. 

“Glavni razlog za lošije rezultate 

prodaje tijekom posljednje dvije godine 

(nakon što je kupljeno Osiguranje Zagreb, 

op.a.) jesu mjere koje smo morali provesti 

kako bismo poboljšali kvalitetu ugovora i 

portfelja klijenata. Zatečena kvaliteta portfelja 

malo nas je iznenadila, no činjenica 

je da u prvoj fazi preuzimanja i integracije 

neke tvrtke čistite. Morate to učiniti da 

biste pripremili solidne temelje za budući 

rast”, govori Mayrhofer. 

Rezultatima ne samo Baslera, već i 

ostalih osiguravajućih društava u Hrvatskoj 

zasigurno je pridonijela i kriza, iako cjelokupno 

hrvatsko tržište osiguranja nije 

zabilježilo velik pad. Ukupno zaračunata 

bruto premija pala je tek 2,7 posto, a 

životna osiguranja pala su sao dva posto, 

što je dvostruko manje od očekivanog. Razlog 

je porast svijesti da mirovinski sustav 

ni izbliza ne osigurava mirnu budućnosti, 

kao i poznata činjenica da se velik broj 

polica sklapa kao kolateral kreditima. No 

Mayrhofer smatra i da se veliki razlog 

krije u činjenici što tržište još nije potpuno 

svjesno ukupnog utjecaja krize – posebice 

u pogledu broja nezaposlenih i gospodarskih 

problema. I u razvijenijim europskim 

zemljama tržišta stagniraju ili su u laganom 

padu, a ova godina neće biti bolja za 

osiguravajuća društva, neovisno o mjestu 

zbivanja. Rezultati će ovisiti o isplatama 

Kompanije više 

neće moići postizati 

stope rasta kao 

u prošlosti. Pritisak 

na financije postat 

će veći no ikada 

osiguranja ( koja su zbog prošlogodišnjih 

prirodnih katastrofa znatno smanjila dobit 

osiguravajućih kuća u Austriji), kretanjima 

na tržištu kapitala i kretanju BDP-a, no 

stanje nije obećavajuće, smatra Mayrhofer. 

U ovakvim je trenucima, kaže, izuzetno 

važno poznavati bazu klijenata, dobro 

upravljati odnosima s klijentima i pružati 

im kvalitetnu uslugu. O tome će, uostalom, 

ovisiti i komparativni rast osiguravajućih 

kuća u Hrvatskoj, budući da je portfelj 

proizvoda koji se nudi prilično razvijen i 

ne razlikuje se mnogo od najprodavanijih 

osiguravateljskih proizvoda u zapadnoj 

Europi. Ipak, da hrvatsko tržište još uvijek 

ima veliki potencijal rasta znaju sve 

kuće koje posluju u Hrvatskoj, jer opće je 

poznat trend rasta prodaje životnog osiguranja 

proporcionalno s rastom BDP-a po 

glavi stanovnika, što se, ulaskom u Europsku 

uniju, ipak očekuje. 

A ulaskom u EU promijenit će se 

i određena pravila igre. Osim nužne 

prilagodbe financijskog izvještavanja 

međunarodnim standardima, hrvatske 

osiguravatelje čeka i muka po solventnosti. 

Naime, europska osiguravajuća društva 

trenutno se hvataju u koštac s novim skupom 

regulatornih zahtjeva pod nazivom 

Solventnost II (svojevrsni pandan Basela 

II), koja je zbog snažnije zaštite potrošača, 

odnosno boljeg upravljanja rizicima pred 

osiguravajuće tvrtke postavila visoke kapitalne 

zahtjeve. Europski se osiguravatelji 

boje da će se troškovi primjene odraziti ne 

samo na rast cijena polica već i na smanjenje 

broja osiguravajućih kuća. Hrvatskim 

su osiguravateljima trenutno ipak preči 

problemi visokog oporezivanja (što prema 

industriji, što građanima u posjedu polica 

životnog osiguranja) te visine premija koje 

su u hrvatskoj osiguravajućoj industriji, 

smatra Mayrhofer, preniske da bi pokrile 

rizike. 

Ipak, osiguravateljskim izazovima 

sadašnjosti i budućnosti morat će pozabaviti 

neki drugi ljudi. Mayrhofer je svoj 

posao obavio i za sobom ostavlja integrirano 

poslovanje triju osiguravajućih kuća i 

dvaju poliklinika u Hrvatskoj. Sa sobom 

pak nosi spoznaju koju je stekao tijekom 

bogate internacionalne karijere i koju je, 

kaže, nastojao implementirati u svaku 

tvrtku kojom je upravljao: za strateški razvoj, 

odnosno produktivnost tvrtke krucijalna 

je motiviranost zaposlenika i razina 

korporativne kulture u kojoj se zaposlenik, 

da bi aktivno pridonosio tvrtki, mora 

osjećati – sretno. Njegova je postavka da 

kompanije više neće moći dosezati stope 

rasta kao u prošlosti, što znači da će financijski 

rezultati pretrpjeti velik pritisak ako 

se ne nađu načini za povećanje produktivnosti. 

To je moguće samo ako tvrtke 

posvete posebnu pažnju zaposlenicima, 

smatra Mayrhofer. O svojim će spoznajama 

i metodama upravljanja ljudskim 

potencijalom, strateškom razvoju i pitanjima 

vodstva Mayrhofer sada, po odlasku 

iz svijeta osiguranja, savjetovati druge. O 

praksi upravljanja ljudskim potencijalom u 

hrvatskim tvrtkama nije želio govoriti, no 

kao poantu za kraj citirao je Jacka Welcha: 

“Tri su ključna faktora na koje se morate 

fokusirati: zadovoljstvo zaposlenika, zadovoljstvo 

potrošača te priljev kapitala. S 

visokim zadovoljstvom potrošača dolazi 

tržišni udio, zadovoljstvom zaposlenika 

povećavate produktivnost te, na kraju, generirate 

priljev kapitala, što vam dokazuje da 

je cjelokupna postavka - ispravna”. 


Zagrepčanin dr. Božidar 

Ferek-Petrić autor je 

niza postupaka koji se 

odnose na tehnologiju 

elektroterapije srca 

i primjenu interneta 

u dijagnostici i 

elektroterapiji 

/ Andreja Šantek 

Dr. Ferek-Petrić ima 36 

publiciranih američkih 

patenata i još nekoliko čije 

je ispitivanje završeno 



Inženjer 

za srce 

JJeste li znali da pri operacijama srca, uz liječnike, važnu 

ulogu u operacijskim dvoranama imaju i inženjeri koji 

su odgovorni za funkcioniranje različitih implantata koji se 

ugrađuju pacijentima? Jedan od njih je inženjer dr. Božidar 

Ferek-Petrić, zaposlen u zagrebačkom uredu američke tvrtke 

Medtronic. 

“Zbog izuzetne složenosti implantabilnih uređaja, tehnička 

potpora liječnicima je izuzetno važna u svakom koraku 

tijekom procesa liječenja bolesnika. Prilikom postavljanja 

indikacije važno je odabrati model uređaja koji će pružiti najbolju 

terapiju. Za vrijeme operativnog zahvata implantacije 

uređaja moraju se izvoditi posebna elektrofiziološka mjerenja 

koja će operateru pružiti važne podatke o kakvoći položaja 

elektrodnog katetera u srcu. O parametrima elektroterapije 

srca za vrijeme operacije ovisi kasniji uspjeh terapije”, objašnjava 

dr. Ferek-Petrić. 

“Tijekom implantacije defibrilatora mora se dokazati da 

on može uspješno prekinuti ventrikulsku fibrilaciju što je po 

život opasna aritmija. To je nužno i opasno testiranje koje mi 

inženjeri skoro svakodnevno izvodimo i stoga posjedujemo 

važno iskustvo i rutinu koje nam omogućuju pravodobnu 

reakciju u slučaju nepovoljnog ishoda testa i neuspjeha terapije. 

Ponekad je potrebno tehnički definirati posebnu operaciju 

za pojedine bolesnike, osmisliti elektrodni sustav, riješiti 

problem spajanja elektrodnih katetera. Za pronalazak takvog 

rješenja je potrebno izvrsno poznavanje anatomije srca i teorije 

električnog polja”, kaže dr. Ferek-Petrić. Nakon ugradnje 

nekog od uređaja, suradnja inženjera, liječnika i pacijenta se 

nastavlja. Dr. Ferek-Petrić prisjeća se slučaja s kraja 80-ih godina, 

kada je obavljao kontrolu elektrostimulatora kod jedne 

djevojčice (danas odrasle žene) koja je potpuno ovisna o stimulaciji 

srca. 

Brojem implantacija na 

milijun stanovnika naša regija 

znatno zaostaje u odnosu na 

potrebe bolesnika 

“Za vrijeme hospitalizacije na Rebru došlo je do puknuća 

elektrodnog vodiča te iznenadnog prestanka stimulacije 

srca. Bio sam užasnut i frustriran činjenicom da to nisam 

ni predvidio niti na vrijeme detektirao. Zbog toga sam proveo 

nekoliko besanih noći razmišljajući gdje sam pogriješio. Nakon 

nekoliko dana sam izveo niz in vitro pokusa simulirajući 

proces puknuća vodiča. Ubrzo sam shvatio da predviđanje 

tog kvara jednostavno nije moguće periodičnom kontrolom 

bolesnika jer je proces razvoja komplikacije prebrz i događa 

se u samo nekoliko sati. Jedino rješenje koje se nametalo bilo 

je konstrukcija posebnog elektrostimulatora srca koji će automatski 

detektirati poremećaj i alarmirati bolesnika o opasnosti 

nastanka poremećaja sustava. Tako je nastao moj prvi 

samostalni američki patent publiciran u Washingtonu na Silvestrovo 

1991. Bio mi je to jedan od najdražih dočeka Nove 

godine koji je simbolički najavljivao novu eru automatizma 

i samopodešavajućih funkcija u elektrostimulaciji”, kaže dr. 

Ferek-Petrić. Dodaje kako suvremeni uređaji imaju složen 

sustav za alarmiranje bolesnika različitim tonovima za bezopasne 

i opasne poremećaje sustava, koji na vrijeme upozoravaju 

na opasnost. 

U ovom trenutku dr. Ferek-Petrić ima 36 publiciranih 

američkih patenata i još nekoliko čije je ispitivanje završeno 

pa se njihova publikacija očekuje uskoro. Najveći dio patenata 

odnosi se na tehnologiju elektroterapije srca implantabilnim 

uređajima, telemedicinu odnosno primjenu interneta i 

računalnih mreža u dijagnostici i elektroterapiji, te posebne 

sustave za integraciju i obradu medicinskih slika. 

“Jedan patent iz područja informatičke tehnologije zaštićuje 

računalo za primjenu u blatu i pod vodom u teškim 

terenskim uvjetima, najčešće za vojne primjene upravljanja 

oružanim sustavima. Jedan patent zaštićuje osobni automobil 

za bolesnike koji imaju maligne poremećaje srčanog ritma ili 

neku drugu srčanu bolest koja može predstavljati ograničenje 

za upravljanje vozilom. Posljednji obranjeni patent je iz 

područja onkologije odnosno kemoterapije pomoću elektro- 



poracije. Već dulje vrijeme je poznato da 

lokalna primjena citostatika uz primjenu 

visokonaponskih impulsa bitno povećava 

efikasnost terapije. U patentu se zaštićuje 

implantabilni uređaj za kemoterapiju koji 

se može proizvesti postojećim tehnologijama 

odnosno fuzijom konstrukcija naših 

dvaju proizvoda: implantabilnih defibrilatora 

i pumpe za lijekove”, objašnjava dr. Ferek-Petrić. 

Sretan je, kaže, što radi u Medtronicu 

koji je globalni lider na području 

medicinske tehnologije za ublažavanje 

boli, liječenje i produljenje života osobama 

s kroničnim bolestima, a posebno na području 

liječenja bolesti srca. Ured Medtronica 

u Zagrebu osnovan je 1996. godine, a 

pokriva države bivše Jugoslavije i Albaniju. 

“U Medtronic Adriaticu imamo 

snažnu ekipu inženjera koji su školovani 

za tehničku potporu liječnicima, a dvojica 

imamo i položen američki specijalistički 

ispit te smo od 0 do 24 sata na raspolaganju 

i po potrebi na poziv dolazimo na klinike”, 

objašnjava dr. Ferek-Petrić. Naime, 

nakon što se uređaj implantira, nastavlja se 

period praćenja i kontrole bolesnika. 

“Elektrostimulatori srca i implantabilni 

defibrilatori su vrlo složeni, računalno 

kontrolirani uređaji s mogućnošću programiranja 

njihovih brojnih parametara 

pomoću vanjskog programatora. Podešavanjem 

parametara može se svakom bolesniku 

optimirati elektroterapija u svrhu 

najveće moguće sigurnosti i efikasnosti, 

najbolje kakvoće života i najdužeg trajanja 

baterija uređaja. Uređaji također posjeduju 

snažne dijagnostičke funkcije pa je interpretacija 

telemetrijskih mjerenja i dijagnostičke 

memorije bitna komponenta kontrole 

bolesnika”, objašnjava dr. Ferek-Petrić 

koji najveći dio radnog vremena provodi 

na razvoju terapija u Adriatic regiji. 

“Premda Medtronic u Adriatic regiji 

ima neprekidan razvoj, želimo nastaviti 

razvoj i osnažiti našu poziciju u regiji te 

povećati broj terapija. Brojem implantacija 

na milijun stanovnika se znatno zaostaje 

u odnosu na potrebe bolesnika, naročito 

u području prevencije iznenadne srčane 

smrti i resinkronizacijske terapije srca. 

Povećanje broja implantacija može se po- 

stići kontinuiranom edukacijom liječnika 

u primjeni najnovije tehnologije raznih 

mogućih načina elektroterapije srca. Medtronic 

ima 22 centra za trening i edukaciju 

liječnika diljem svijeta. Ovdje u regiji Adriatic 

također organiziramo brojne tečajeve i 

treninge za različite skupine korisnika. U 

zagrebačkom uredu Medtronica nalaze se i 

edukacijske učionice namijenjene korisnicima 

terapija koje nudi Medtronic”, objašnjava 


Medtronic je prošle godine u istraživanje 

i razvoj investirao 1,3 milijarde američkih 

dolara, a kao svaka velika tvrtka ima i 

svoje interne projekte. 

“Postoje posebni fondovi koji stimuliraju 

udaljene urede da se uključe u proces 

istraživanja i razvoja. U našem uredu 

postoji mjerni stol koji nazivamo kutak za 

istraživanje i razvoj te sam siguran da će 

kolege također uspjeti prikupiti dovoljno 

znanstvenih rezultata za svoje doktorske 

disertacije. Smatram da je i to posebnost 

Medtronica i vjerujem da ne postoji strana 

tvrtka koja ima predstavništvo u Hrvatskoj 

u kojem se, osim osnovne djelatnosti 

predstavljanja tvrtke, odvija i projekt istraživanja 

i razvoja u području tako visoke 

tehnologije”, kaže dr. Ferek-Petrić. Svaki 

patent tvrtke Medtronic, dodaje, značajan 

je za poslovanje kompanije, jer ako je 

određena patentirana tehnološka značajka 

primijenjena u njihovom proizvodu, on 

automatski postaje zaštićen patentom što 

ga čini posebnim i razlikuje ga od proizvoda 

konkurencije. Taj proizvod na tržištu 

postaje konkurentan i rezultira novom naprednom 

medicinskom tehnologijom. 

“Neki patenti štite tehnologiju budućnosti 

koja će se razviti tek puno kasnije, 

za deset ili više godina. Bez obzira na to, 

ulaganja u razvoj portfelja intelektualnog 

vlasništva su strateška odluka svake kompanije 

koja na tržište plasira proizvode 

visoke tehnologije. A ono što je najvažnije 

– pridonosi dobrobiti naših pacijenata, 

unapređuje njihovo zdravlje i produljuje 

živote milijuna ljudi diljem svijeta”, kaže 


‘Tesla’ za istraživanja elektrostimulacijE 

Dr. Ferek-Petrić je 1985. godine dobio nagradu “Nikola Tesla” za znanstveni rad u grupi 

znanstvenika za pronalazak i razvoj ultrazvučno označenih katetera. 

“Nakon toga je došlo do ekspanzije razvoja istraživanja na području elektrostimulacije. 

U to vrijeme sam bio zaposlen na Klinici za kirurgiju KBC Rebro na poslovima kliničkog 

inženjera gdje sam ostao sve do 1997. godine”, kaže dr. Ferek-Petrić. Svojim najvažnijim 

znanstvenim dostignućem smatra objašnjenje i definiciju punjenja srca prilikom fiziološke 

dvokomorske elektrostimulacije, što je detaljno opisano u patentu prijavljenom 1989., a 

priznatom i publiciranom 1994. u Washingtonu. U njemu 

se po prvi puta u kardiološkoj znanosti definira važnost 

programiranja vremenskog slijeda kontrakcije pretklijetki 

i klijetki. To saznanje je, kaže, bitno utjecalo na kasniji 

razvoj elektroterapije kardiomiopatija i hemodinamskog 

učinka fiziološke stimulacije, pa danas i najsuvremenije 

elektroterapijske metode za resinkronizaciju srca. 

“Važan projekt je i teleprogramiranje u kojem se koristi 

internet. Kao rezultat specijalnog projekta CARNet-a i 

Klinike za bolesti srca KBC Rebro, 1999. godine po prvi je 

puta u svijetu izvedeno teleprogramiranje elektrostimulatora 

srca kod bolesnika koji se nalazio u učionici Medicinskog 

fakulteta, a programiranje je izvedeno računalnim 

sustavom iz učionice FER-a. Nitko još nije ponovio takav 

eksperiment, što znači da smo desetljeće kasnije još uvijek jedini koji su uspješno demonstrirali 

upotrebu interneta na takav način”, kaže dr. Ferek-Petrić. Dodaje i kako je ponosan 

jer se po prvi puta u povijesti američkog patentnog ureda pojavljuje “Croatia” kao ime 

države izumitelja, na naslovnici njegovog patenta publiciranog 21. prosinca 1993. 

Foto Vjekoslav Skledar / Cropix 



‘Kod nas ne postoji 

remitenda.’ Tomislav 

Krnić i Tomislav Marić, 

tvorci iKioska 

U paralelnom Google svijetu show 

nikada ne prestaje, a osim novih koncepata, 

vrlo se vješto recikliraju i stari. Čitanje vašeg 

omiljenog časopisa u digitalnom izdanju na 

vlastitom računalu, samo je jedan od takvih 

koncepata. Revolucionarni model što ga je 

prije gotovo jednog desetljeća uveo američki 

portal www.zinio.com zaintrigirao je brojne 

poklonike online izdavaštva, a za Tomislava 

Krnića i Tomislava Marića s vremenom 

postao i puno više od puke online pretplate na 

određenu vrstu usluge. 

Njih dvojica su se, naime, prije nekog vremena 

odlučili da ideju online kioska i prodaje 

tiskovina u elektroničkom formatu, sa svim 

prednostima i manama (ako ih uopće ima), 

približe i svim naprednim korisnicima interneta 

na domaćem tržištu. Ovih dana avantura 

je sretno privedena kraju: inovativna 

cyber-usluga zaživjela je u obliku portala 

www.ikiosk.hr, prvog hrvatskog internetskog 

kioska za prodaju svih mogućih tiskovina u 

elektroničkom formatu. 

Njegovi autori nadaju se pobuditi ozbiljan 

interes individualnih korisnika i predstavnika 

Tisak 

bez tiska 

Tomislav Krnić i Tomislav Marić osmislili 

su prvi hrvatski internetski kiosk za 

prodaju tiskovina u elektroničkom 

formatu. Osnovna prednost: jeftinija 

pretplata / Sanja Romić 


hrvatskog izdavaštva u sklopu tiskanih 

medija. “Pretplatnik sam Zinia već godinama. 

Kao zaljubljenik u fotografiju, 

najviše kupujem časopise Photo, Digital 

Photo i Shutterbug, jer sam shvatio koliko 

je to praktičnije. Kada sam došao 

na Zinio, u prvi tren sam pomislio 

kako se ondje prodaju samo tiskana izdanja, 

no ubrzo sam shvatio da postoje 

i elektronička. Nakon toga sam shvatio 

još nešto: da su tri puta jeftinija od tiskane 

pretplate, kada vam časopis poštom 

dostave u kaslić. Pretplata na Ziniu košta 

12 dolara za časopis od 12 brojeva. Kada 

bih to dobivao u Zagrebu u poštanski 

sandučić, koštalo bi me 36 dolara. To je i 

osnovna prednost ovog sustava: na kiosku 

jedan broj časopisa Popular Photography 

ili American Photo košta otprilike osam 

dolara”, ilustrira Tomislav Marić osnovnu 

ideju iKioska kojeg je, kaže, zamislio kao 

dodatno prodajno mjesto koje izdavaču 

pomaže da svoja izdanja plasira na tržište 

po povoljnijoj, konkurentnijoj cijeni uz 

minimum neposrednog angažmana. 

Osim cijene, tu su i druge prednosti: 

svoje omiljene tiskovine možete čitati bilo 

gdje i bilo kad. Dovoljno je imati računalo 

i priključak na internet, mobilni ili fiksni, 

svejedno. Vaši časopisi su uvijek uz vas, 

na poslu, kod kuće, na putovanju. Nikada 

ih ne možete izgubiti, nitko ih ne može 

“posuditi” i ne vratiti. Uvijek su uredno 

složeni i čekaju na vas. Uz napredne čitače 

proširena je i mogućnost pretraživanja, 

tako da u djeliću sekunde možete saznati 

sve podatke o pojmovima koji vas zanimaju. 

Posebna su poslastica “bilješke” koje 

vam omogućuju da se uvijek vratite tamo 

gdje ste našli zanimljivosti koje želite 

sačuvati. 

Krnić navodi i jedan konkretan 

primjer: “Prvi magazin među 18 izdanja 

koje sada imamo u ponudi bio je 

Putovanja za dvoje, koji je u to vrijeme 

imao teškoća s distribucijom prema 

oglašivačima u inozemstvu. Naime, kako 

se njihovi oglašivači nalaze u inozemstvu, 

uključujući i središnjice aviokompanija, 

hotela, turističkih agencija, Putovanja su 

obavezna slati svoja izdanja u inozemstvo 

prioritetnom poštom po cijeni od oko 150 

kuna po primjerku. Onog dana kada smo 

sklopili ugovor i kada su oglašivačima 

i potencijalnim oglašivačima odaslani 

kodovi za registraciju, magazin je postao 

dostupan po 50 puta manjoj cijeni. Za 

Putovanja je to bila poprilična ušteda već 

prvog dana.” 

Uz eliminiranje troškova tiska i smanjenje 

troškova distribucije, među prednosti 

iKioska treba ubrojiti i mogućnost 

kupnje na portalu uz što manje klikova. 

Tomislav Marić kaže kako je tijekom prezentacije 

projekta izdavačima naišao na 

popriličnu neinformiranost: “Ne znam 

kako to objasniti, no mnogi izdavači nisu 

spremni za internetsko doba, kao da su 

ostali u prošlom stoljeću, a potražnja 

postoji. Čude se kako ljudi ne kupuju, a 

ne shvaćaju da nisu ništa ni ponudili na 

kupnju. Svi čekaju da neko drugi obavi 

posao za njih. To nisu menadžeri bez vizija, 

to su menadžeri bez televizora (sve se 

danas može tamo vidjeti), ne shvaćaju da 

se sve ovo događa, ne u budućnosti, već 

par stotina kilometara zapadno”, kratko 

zaključuje uz osmijeh. 

“Trudimo se sugerirati da cijena 

bude barem 50 posto niža, da novi brojevi 

idu u pola cijene, a stari brojevi u pola 

cijene novog broja.” Među dodatne prednosti 

portala Tomislav Krnić ubraja i tzv. 

impulzivnu kupnju. Kada se ulogira na 

iKiosk, korisnik će, ističe, moći i u tri sata 

ujutro pronaći informacije zahvaljujući 

sofisticiranom sustavu za pretraživanje 

svih ključnih riječi unutar bilo kojeg magazina 

i kupiti ga. 

Zasad je iKiosk jedini portal u nas 

koji nudi i atraktivnu mogućnost kupnje 

starih i rasprodanih brojeva, što ubrzava 

cijeli proces nabave starih tekstova: korisnik 

više nije osuđen na obavezan telefonski 

razgovor s redakcijom i ne mora čekati 

nekoliko dana da dobije ono što želi. Krnić 

kaže: “Rekao bih da mi dajemo novi život 

starim brojevima zato što sada imate remitendu 

koja je zapravo teret. Kod nas ne 

postoji remitenda i svi su stari brojevi jednakopravni, 

a to je jako bitno za izdavače.” 

Prije nekoliko dana jedan od izdavača koji 



koriste usluge iKioska odlučio se i sam 

uvjeriti je li doista tako. Bio je to Glas 

Koncila, koji će upravo na portal www. 

ikiosk.hr prebaciti svu svoju arhivu do 

1996., a u budućnosti će biti dostupna i 

vrijedna arhivska građa iz 1960-ih. 

Premisa na kojoj počiva koncept 

iKioska, kažu njegovi tvorci, nije 

samo politika niskih cijena za izdavače 

i kupce, već su to i niski distribucijski 

troškovi. “Ne želimo zaraditi odmah velike 

novce jer shvaćamo da je najveća vrijednost 

u velikom volumenu prodaje i 

u velikim potencijalnim mogućnostima 

cijelog projekta. Kada bi netko imao 

svoj sustav za prodaju časopisa, to bi 

ga koštalo puno više nego da to proba 

napraviti s nama. Recimo, ako bi išao 

u prodaju i uzeo nekakav sustav preko 

kojega vrši naplatu, to bi ga stajalo 

30.000 kuna godišnje. Pribroji li se tome 

održavanje web-stranica, formatiranje 

časopisa i digitalizacija cijele prodaje, 

riječ je o oko 150.000 kuna godišnje, a 

mi mu pružamo puno kompletniju uslugu 

za nekoliko tisuća kuna”, objašnjava 

Tomislav Krnić i dodaje: “Za izdavače je 

prava korist da se pobuđuje veći interes 

kod čitatelja te da je veća komunikacija 

čitatelja i izdavača, premda ona nije 

direktna. Naša dobit sastoji se od provizije 

od prodaje i troškova formatiranja, 

koji su izuzetno niski i mjere se stotinama 

kuna, a ne tisućama dolara kao u 

Americi. Išli smo na model u kojem se 

naša dobit događa tek u trenutku kada 

napravimo posao onima za koje i radimo 

– izdavačima.” 

Jednom kad PDF format svog 

časopisa predaju u ruke vlasnicima iKioska, 

za izdavače neće biti neželjenih 

iznenađenja, kažu Krnić i Marić. Oni 

će časopis zaštititi pretvaranjem u vlastiti 

format, nedostupan svima koji nisu 

korisnici. 

Sustav iKiosk inače omogućava i 

razradu ideje samostalnog izdavanja 

časopisa. “To znači da će različite publikacije 

moći izdavati nekolicina novinara 

uz pomoć osobe koja će biti zadužena 

za prijelom i pripremu, no umjesto u 

tisak, PDF će se slati u iKiosk, ići u distribuciju, 

prodavati bez troška tiskanja 

i opterećenja remitende. Oni tako više 

neće morati ulaziti u priču izdavanja 

novina u kojoj moraju raspolagati stotinama 

tisuća kuna. Ako prodaju jednu 

reklamu, zaradit će, a na iKiosku biti 

Zasad je iKiosk jedini portal u nas koji 

nudi i mogućnost kupnje starih i 

rasprodanih brojeva novina i magazina 

prisutni u prodaji i podijeli dobiti”, kaže 

Tomislav Krnić. 

I reklame će biti interaktivne: “Za 

vrhunski časopis poput Putovanja to će 

izgledati po prilici ovako: časopis će nuditi 

reklame za aviokompanije. Kada kupac 

na sajtu aviokarte.hr kupi kartu, na 

poklon će dobiti časopis Putovanja i otputovati 

u Pariz. Kupac će čitati časopis, 

a na nekoj stranici nalazit će se i reklama 

AirFrancea, kao i ona na kojoj će pisati: 

‘Danas će u Parizu biti sunčano, igrat će 

te i te predstave…’ 

To onda više nije mrtva reklama 

tipa ‘Putujte s nama’, nego reklama koja se 

obraća tom putniku. Kasnije, s obzirom 

na datum povratka, ona tom istom putniku 

javlja da je u Zagrebu i dalje snijeg. 

Posebno nam je draga opcija koja se već 

sada može iskoristiti: da jednog dana 

možete uvezati sve članke koje ste ikada 

napisali sa svojom slikom na naslovnici i 

reći: To je moje znanje, ja to prodajem.” 

No spomenutim komparativnim 

prednostima usprkos, logično je pitanje 

zašto bi zapravo neki hrvatski vojnik u 

Iraku želio kupiti dnevnik Jutarnji list ili 

tjednik Globus na iKiosku? “Čitatelj po 

nekakvim svjetskim istraživanjima sve 

želi kupiti na jednom mjestu, želi na jednom 

kiosku kupiti sve u jednom koraku. 

Mi smo prisutni svugdje gdje je prisutan 

internet, znači da će neki vojnik u Iraku 

platiti manje za taj časopis jer neće platiti 

za transport, a dobit će svoj primjerak 

istovremeno kad i kupac u Zagrebu ili 

Dubrovniku. Nedavno, kad smo razgovarali 

o prodaji časopisa Vrime, osoba 

je odmah našla konkretnu primjenu za 

iKiosk i rekla: ‘Super, meni otac navigava, 

sad mu trenutno skupljam Slobodne 

Dalmacije i kako netko ide na brod, ja 

mu ih šaljem. Sve mi je jasno, nemamo 

što dalje pričati, razumjeli smo se.’ U 

hrvatskim misijama u svijetu ljudi žele 

čitati stvari na vrijeme i platiti manje, jer 

bi Glas Koncila, koji košta sedam kuna, 

u Australiji koštao trideset i nešto kuna. 

Na ovaj ste način odmah dobili nešto, 

i to što ste dobili odmah vas košta pet 

puta manje.” 

Razne tvrtke koje u ponudi imaju 

kataloge s korisnim informacijama, 

izdavanje knjiga u elektroničkom obliku, 

ali i orijentiranost prema stranom 

tržištu i manjim izdavačima, neki su 

od ključnih razvojnih planova osnivača 

iKioska. Uskoro bi na portalu trebali osvanuti 

i novi audio i video sadržaji. 

“U Iću i piću su mi rekli: ‘Naša 

domaćica voli imati pokraj sebe Iće i 

piće i otvoriti recept. Kako će to sada 

moći?’ Odgovorio sam da domaćica 

neće imati otvoren recept, ali da će gledati 

videoprilog o pripremi tog obroka. 

No, osim butik izdanja, u iKiosku trenutno 

imamo mogućnost korporativne 

prodaje. Odemo li primjerice u Plivu, 

tamo možemo ponuditi pretplatu za 

veći broj publikacija po znatno nižim 

cijenama od tržišnih. 

Novine će profitirati jer one sada ne 

gube oglašivače samo zato što je kriza, 

već zato što oglašivač gleda i na broj 

čitatelja do kojih dolazi putem oglasa, 

a on je u stalnom padu. iKiosk može 

promijeniti trendove i učiniti ih opet 

pozitivnima”, kaže Tomislav Krnić. 

Foto Boris Štajduhar 


kontekst 

Mlađan Dinkić 

Poslovni forum na 

Kopaoniku trebao je 

potvrditi konsenzus 

vlasti, najbogatijih i 

struke o receptu protiv 

ekonomskog kraha. 

Na kraju je otposlana 

sljedeća poruka: s visine 

od 1300 metara ne vidi 

se ništa bolje nego iz 

podnožja / Aleksandar 

Apostolovski, Beograd 

Uloga Boba Rocka na 

‘srpskom Davosu’ 

Bolje živjeti sto godina kao bogataš 

nego tjedan dana kao siromah. Makar 

imao nesanicu. Slavni nosati filozof 

nihilističkog usmjerenja iz newyorške 

underground stripovske manufakture, 

Bob Rock, rado bi se mijenjao sa srpskim 

bogatašima, makar morao tri noći ostati 

budan. Na tradicionalnom poslovnom 

forumu na Kopaoniku, ili “srpskom Davosu”, 

tajkune je spopala insomnija. “Pitate 

za jahte, a mi noćima ne spavamo”, 

žalili su se novinarskoj alpinističkoj ekspediciji 

koja ih je zasipala pitanjima o 

scenarijima izlaska Srbije iz globalnog 

financijskog kolapsa. Sasvim razumijem 

bogataše: ne mogu snivati mirnim 

snom na ovu krizu, pa su zajedno s 

ministrima, teoretičarima, bankarima i 

ostalim ekonomskim analitičarima, koji 

se redovito okupljaju na vrhu najekskluzivnijeg 

zimskog centra, priređivali 

žurke, maskirani u brendirane vunene 

džempere. Slavni kopaonički tulumi u 

statusnom hotelu “Grand” trajali su do 

pet ujutro. 

Siromasi u podnožju navikli su na 

nesanicu. Zato obitavaju na zemlji kao 

zombiji i taj status je sasvim legitiman, jer 

svaki junak koji preživljava s prosječnom 

plaćom od 300 eura odavno je mrtav, ali 

to ne smije nikome reći. Jer glupo je da, 

tako mrtav, uzme kredit za vlastiti ukop, 

a pokažite mi tog bankara koji bi kao 

hipoteku prihvatio grobno mjesto komitenta 

i njegov kovčeg, kada je znanstveno 

potvrđeno da zombiji dišu i plaćaju za 

stan i hranu, odbijajući noćiti u sanduku. 

Ipak, da su kojim slučajem zaspali, sanjali 

bi kako su ministri, bogati poduzetnici i 

brojni konzultanti koji zauzimaju konferencijske 

stolice sasvim ozbiljni ljudi, okupljeni 

na planini na koju se sirotinja penje 

samo u snu, kako bi usvojili zajednički 

plan izlaska iz krize. Ali, nije bilo ni sna 

ni plana. Zbog ovog drugog, ono prvo će 

postati najskuplja roba u Srbiji. 

Ako je poslovni forum na “Kopu” – 

kako Beograđani zovu zimski centar koji 

su osvojili novobogataši skijaši 90-ih godina, 

u vrijeme sankcija, kada se nije išlo 


kontekst 

u Alpe nego se trošila sića na svetoj srpskoj 

planini – trebao potvrditi politički i 

ekonomski konsenzus vlasti, najbogatijih 

i eksperata o stvaranju jedinstvenog recepta 

protiv ekonomskog kraha, nakon 

tri kongresna dana onima u podnožju otposlana 

je sljedeća poruka: s 1300 metara 

nadmorske visine ne vidi se ništa bolje 

nego iz vaših crnih rupa. U novinarskim 

izvještajima vladao je otprilike takav sumorni 

zaključak, ali – da vidimo je li bilo 

baš tako. 

Valjda zbog idiličnog pejsaža, kada 

snijeg prekrije oštre planinske vrhove 

pa reporteri s Kopa padnu u delirij, 

opisujući te krajolike s toliko emocija da 

zauvijek zamrzite zimu, ministrica financija 

Dijana Dragutinović prvog je dana 

oduševljeno otkrila zašto voli Kopaonik. 

kao vozače bicikla s nekoliko pedala, koji 

moraju uspješno balansirati kako bi se 

stroj kretao naprijed. 

Ministar Dinkić – u slobodno vrijeme 

kompozitor i tekstopisac Draganu 

Kojiću Kebi i Kikiju Lesandriću, poznat 

po tome da za trajanja mandata konstantno 

živi u predizbornoj kampanji 

(a da mu na kraju uvijek uspije, govori 

podatak da je na vlasti već 10 godina) – 

ima neviđen instinkt za odčitavanje misli 

onih koji ne mogu zaspati u podnožju. 

Zato im je predložio ohrabrujuću ideju: 

oporavak se može postići stimuliranjem 

domaće potražnje, što znači podizanje 

kupovne moći stanovništva, uz odmrzavanje 

plaća i mirovina u drugom dijelu 

godine. Zamislio je to ovako: za odmrzavanje 

od rujna potrebno je 10 milijardi 

dinara što bi, preko poticanja potražnje, 

dotakao, daleko bilo, i “grčkog scenarija”. 

Dinkić je opet imao odgovor: Neće 

biti nikakvog dodatnog zaduživanja. 

Sredstva će se osigurati iz budžeta. Prošle 

godine Srbija je potrošila 10 milijardi dinara 

manje nego što je MMF dozvoljavao. 

Najveći majstor za krizni menadžment 

svih postmiloševićevskih vlada odmah 

je dao formulu za spas: onima iz doline 

(srednji i siromašni sloj), odobravat će se 

zajmovi do 3000 eura u dinarskoj protuvrijednosti, 

na period od tri godine, s 

počekom od godinu dana, uz jednocifrene 

kamate. 

Prema prvim najavama, neće se konzultirati 

kreditni biroi, već će i prezaduženi 

moći opet u akciju. Dakle, olabavit će se 

s vraćanjem prve godine, taman da predahnemo 

dok ne izađemo iz krize i dok, 

prema procjenama opozicije, sljedećeg 

Dinkićeva formula za spas: srednjem i siromašnom sloju 

odobravat će se krediti do 3000 eura na razdoblje od tri godine, 

s počekom od godinu dana i uz jednoznamenkaste kamate 

Zato što su na summitu najumnijih glava 

politekonomske misli “svi zajedno, a ne 

jedan protiv drugoga”. 

Potpredsjednik vlade i ministar 

ekonomije Mlađan Dinkić pred 400 je sudionika 

brzo raspršio snježne predodžbe 

o jedinstvu. Bio je jasan: ključ za izlazak iz 

krize je stimuliranje potražnje, što podrazumijeva 

odmrzavanje plaća i penzija. 

Njemu bliski guverner Narodne banke 

Srbije Radovan Jelašić upozorio je da 

svatko tko predlaže neko povećanje mora 

reći iz kojih se izvora ono osigurava. 

Raznježena ministrica financija iznijela 

je svoju ideju o poreznoj reformi koja bi 

podrazumijevala porezno opterećenje 

potrošnje (odnosno povećanje PDV-a), 

praćeno poreznim rasterećenjem rada i 

kapitala (smanjenje poreza na plaće i socijalna 

davanja). 

Umiješao se predsjednik Saveza 

ekonomista Dragan Đuričin, jedan od 

domaćina skupa, da razgali atmosferu: 

kreatore ekonomske politike opisao je 

dovelo do povećanja ekonomskog rasta 

od 0,3 posto. Jednostavna stvar, a djeluje 

sedativno. Stanovništvo bi više kupovalo, 

naplata poreza bila bi veća, a samim time 

i prihodi. 

Dinkić je lijepo objasnio ministrici 

financija da su zemlje koje su povećale 

poreze imale manje budžetske prihode, 

dok su prihodi Srbije, bez povećanja 

nameta, bili za jedan posto veći nego 

2008. godine, pa je ministrica mudro napomenula 

kako na Kopaoniku svoje porezne 

ideje iznosi više kao znanstvenica, a 

manje kao ministrica, svjesna da za takvo 

što ne bi imala podršku vlade. Da se ona 

pita – a priznala je da se ne pita, što je potvrdio 

Dinkić, objasnivši da vlada o tome 

nije raspravljala – povećala bi porezna 

opterećenja potrošnje i značajno smanjila 

porezno opterećenje rada i kapitala. 

Guverner Jelašić je pitao hoće li 10 

milijardi dinara povećanja biti iz realnih 

izvora ili iz dodatnog zaduživanja, pa se 

proljeća ne budu raspisani izvanredni 

parlamentarni izbori. 

Oni iz doline sigurno će se oduševiti 

Dinkićevom idejom pa opet neće moći 

zaspati jer će im pred očima plesati onih 

3000 eura, a bankari za šalterima neće ih 

mjerkati kao lica za kojima je kreditni 

biro izdao potjernice. Još jedan čovjek 

sjao je od sreće: Dragan Filipović, potpredsjednik 

Miškovićevog Delta holdinga, 

posebno je pozdravio ideju odobravanja 

gotovinskih kredita za siromašne i 

srednje slojeve. 

Nešto mi govori da je neuigranost 

vlade na planini bila zapravo jedna od 

onih halucinacija koje nastupaju na visinama 

i da će rast potražnje biti glavna 

mantra za 2010. godinu, antikrizna uspavanka 

poslije koje će bogati i siromašni 

konačno moći zadrijemati. Zašto da onda 

ove druge podsjećam na ono iskustvo 

Boba Rocka koje je doživio ušavši u kino 

za siromašne. Ulaz je bio besplatan. Izlaz 

je koštao 10 dolara. 



Obraćanje premijera Tuska 

naciji početkom godine 

spriječilo je paniku. No 

još je više pomogao već 

pripremljen državni program 

pomoći posrnulim tvrtkama 

i dogovor s MMF-om o 20,6 

milijardi dolara rezervne 

kreditne linije 

Poljaci 

protiv recesije 

Poduzetnici nisu panično 

dijelili otkaze, a potrošači su 

nastavili kupovati bez obzira 

na crne prognoze. Poljska je 

jedina europska država koja 

usred sveopće krize bilježi 

gospodarski rast / Goran 

Andrijanić 

Marek Brandys vlasnik je tvrtke za uređenje vrtova koja već 11 

godina posluje u Varšavi. Njegova tvrtka zapošljava samo dvije do 

tri osobe, eventualno nekolicinu više na vrhuncu sezone uređenja 

vrtova. 

Kada ga pitamo je li osjetio gospodarsku krizu koja hara svijetom, 

bezbrižno odmahuje rukom. “Ne samo da nisam imao 

manje narudžbi ove godine, nego se njihov broj i povećao! Profit 

mi je veći za 10 posto. Osim starih klijenata koji mi se vraćaju, 

dobivam i nove preko interne promocije. Jednostavno, zadovoljne 

mušterije pričaju o meni svojim prijateljima, i to je to”, kaže nam 

Brandys i dodaje kako ga svojedobne priče o recesiji koja prijeti 


kontekst 

Poljskoj nisu nimalo uplašile. 

Njegova tvrtka nije dizala nikakav kredit. Sve potrebne 

strojeve kupio je vlastitom gotovinom, a tako se i proširuje. 

Kaže da je olako uzimanje kredita bilo najveća pogreška njegovih 

kolega, malih poduzetnika. 

Prof. dr. Bohdan 

Wyznikiewicz 

Priča vrtlara Mareka Brandysa, iako je riječ o maloj 

tvrtki, dobro dočarava trenutačno stanje gospodarstva u 

Poljskoj. Riječ je o jedinoj europskoj državi koja je izbjegla recesiju 

i unatoč sveopćoj krizi bilježi gospodarski rast. Novine 

poput Financial Timesa natječu se u iznošenju teza o tome 

što je Poljsku dovelo u pozitivnu situaciju na kojoj joj podjednako 

zavide tranzicijske države i države razvijenog tržišnog 

gospodarstva. Čini se da nema jednoznačnog odgovora. Prof. 

dr. Bohdan Wyznikiewicz, jedan od vodećih ekonomskih 

stručnjaka u Poljskoj i potpredsjednik Gdanjskog instituta 

za tržišnu ekonomiju kaže kako je riječ o kombinaciji sretnih 

okolnosti i nekih mudrih odluka poljskih vlasti. U Poljskoj se 

ne govori o recesiji, nego o “usporavanju gospodarskog rasta”, 

napominje ekonomist. 

“Za pozitivne trendove postoji puno razloga, ne samo jedan. 

Glavni je ipak naše članstvo u EU i pri tome ne mislim 

na mogućnost korištenja sredstava iz fondove Unije, nego 

na pristup velikom europskom tržištu od kojega su poljske 

tvrtke doista imale koristi. 

Do 2013. Poljska će iz europskih fondova povući 

više od 65 milijardi eura. Velik dio tog novca koristi se za 

infrastrukturalne investicije 

To je povećalo izvoz, afirmiralo naše tvrtke na europskom 

tržištu”, kaže Wyznikiewicz, s kojim smo razgovarali u 

njegovu uredu u varšavskoj podružnici Gdanjskog instituta. 

Nakon što je Poljska ušla u EU profitabilnost tvrtki je narasla, 

što znači da se i njihovi resursi gomilaju i one ponovno ulažu 

u nove investicije, tumači Wyznikiewicz i dodaje kako Poljska 

“još uvijek profitira od Balcerowiczevih reformi”. 

Leszek Balcerowicz bio je prvi ministar financija Treće 

poljske republike. Odmah nakon rušenja komunizma proveo 

je plan radikalne transformacije socijalističkog u tržišno 

gospodarstvo koje su neki nazvali i “šok-terapijom”. Nakon 

uvođenja reformi početkom devedesetih, čak 1,1 milijun ljudi 

iz propalih socijalističkih tvrtki ostao je bez posla, ali već do 

1992. otvoreno je 600 tisuća novih tvrtki koje su otvorile oko 

milijun i pol novih radnih mjesta.Kada je u pitanju poljsko 

članstvo u EU, Wojciech Kramar, bivši savjetnik i voditelj 

ekonomskog odjela u poljskom veleposlanstvu u Hrvatskoj 

napominje kako ipak ne treba zaboraviti i da je Poljska korisnik 

golemih sredstava iz europskih fondova. 

U razdoblju od 2007. do 2013. ova će sredstva premašiti 65 

milijardi eura, a velik dio toga novca koristi se za infrastrukturalne 

investicije koje pridonose pozitivnim trendovima. 

Nakon dugotrajnog odgađanja projekata gradnje autocesta, 

uglavnom zbog birokratskih zavrzlama, Poljska je krenula 

u rješavanje jednog od svojih najvećih problema – loše prometne 

infrastrukture. Trenutačno se u toj državi gradi ili se 

priprema graditi više od 500 kilometara autocesta. 

“U strukturi poljskog BDP-a vanjska trgovina čini 40 

posto, što je znatno manje od naših susjeda Češke ili Slovačke. 

Pad narudžbi izazvan krizom u bogatijem dijelu Europe zbog 

toga nas nije toliko pogodio. U ovoj situaciji pokazalo se kako 

je činjenica da smo mnogoljudan narod s tržištem od gotovo 

40 milijuna ljudi iznimno važna. Naše gospodarstvo moglo je 

amortizirati negativni utjecaj izvana”, tvrdi Kramar. 

Dan prije našeg razgovora poljski su mediji objavili kako 

je u trećem kvartalu 2009. Poljska ostvarila gospodarski rast 

od 1,7 posto – brojka koja je premašila i najoptimističnija 

Foto AP, Arhiva Forbesa 


predviđanja stručnjaka koja su se zaustavila na 1,3 posto. To 

je stvorilo ozračje euforije koje se ogledalo u optimističnim 

komentarima analitičara i još optimističnijim projekcijama 

budućnosti dužnosnika vladajuće Građanske platforme (PO) 

premijera Donalda Tuska, koji najavljuju povećanje od 2 posto 

za četvrti kvartal. 

No stekli smo dojam da se Wyznikiewicz time nije 

iznenađen. Situacija se razvija uglavnom kako su on i njegovi 

suradnici iz Gdanjskog instituta predvidjeli. Podsjeća da 

su početkom ove godine međunarodne institucije Poljskoj 

predviđale pad gospodarstva, a kako su ih događaji počeli 

demantirati, tako su i oni korigirali svoje makroekonomske 

prognoze. 

“Griješili su otpočetka. Poljsko gospodarstvo već dulje 

vrijeme kao cilj ima približavanje gospodarstvima bogatijih i 

razvijenijih zemalja i nismo imali niti jedan čimbenik unutar 

našeg sustava koji bi mogao utjecati na recesiju. Već par godina 

događa nam se uredan i pozitivan gospodarski ciklus, pri 

čemu je BDP rastao 5 posto, a bankarski sustav nam također 

besprijekorno funkcionira”, objašnjava Wyznikiewicz. 

Optimizam među Poljacima, koji su dobre vijesti o daljnjem 

porastu BDP-a samo pojačale, vlada već dulje vrijeme. 

Kataklizmične vijesti iz svijeta o propastima banaka i valovima 

otkaza nisu uznemirile poljske poduzetnike i, što je još 

važnije, potrošače. Oni su nastavili kupovati, što je bio snažan 

poticaj daljnjem razvoju gospodarstva, a pomoglo je i to što je 

konzervativno-populistička vlada Prava i pravednosti (PiS) 

prije nekoliko godina povukla za njih neuobičajen potez i 

smanjila porezne stope za socijalno osiguranje. To je, naravno, 

dodatno povećalo potrošnju. 

“Poljaci su povjerovali u snagu svoga gospodarstva, 

nisu bili skloni panici. Ispostavilo se da je pad prodaje automobila 

bio minimalan u usporedbi s drugim državama EU”, 

naglašava Kramar. Poljska automobilska industrija, jedna od 

ključnih izvoznih grana, profitirala je i zbog odluke njemačkih 

vlasti da svojim građanima subvencioniraju kupnju novih automobila, 

što je povećalo prodaju. Istodobno, unatoč crnim 

vijestima sa Zapada, poduzetnici su nastavili poslovati kao i 

prije, te ovaj put, za razliku od usporavanja gospodarskog rasta 

u razdoblju od 2001. do 2003., nisu panično dijelili otkaze. 

U vrijeme tadašnje krize nezaposlenost se popela na 19 posto. 

Ovaj put nije premašila 11 posto, pa su dodatna savjetovališta 

za nezaposlene koje je vlada otvorila početkom godine jednostavno 

ostala prazna. 

Wyznikiewicz kaže kako su tome razlog tadašnja iskustva 

poduzetnika i tvrtki koji su nakon gospodarskog oporavka 

imali velikih problema ponovno pronaći kadrove koje su otpustili 

u vrijeme krize. Ovaj put su bili oprezniji. Analitičari 

kažu kako je iskustvo usporavanja gospodarstva s početka 

desetljeća općenito pomoglo poduzetnicima i tvrtkama da 

ovu “krizu” dočekaju spremniji i ne ponavljaju pogreške. 

Početkom 90-ih čak 1,1 milijun 

ljudi iz propalih socijalističkih 

tvrtki ostao je bez posla, ali je 

već do 1992. otvoreno 600 tisuća 

novih tvrtki i milijun i pol novih 

radnih mjesta 

Negdje na početku godine, kada su crna predviđanja 

međunarodnih financijskih institucija ipak podizala tenzije 

u Poljskoj, premijer Donald Tusk i njegovi resorni ministri 

pojavili su se na televiziji i u obraćanju naciji poručili kako 

nema razloga za zabrinutost. Naši se sugovornici slažu kako je 

ovo pomoglo sprečavanju panike, ali je još više pomogao već 

pripremljen i osmišljen državni program pomoći posrnulim 

tvrtkama koji je Tusk tada objavio, te dogovor s MMF-om o 

20,6 milijardi dolara rezervne kreditne linije. 

Naposljetku, pokazalo se da ništa od toga ne treba koristiti, 

ali gospodarska odstupnica koju je tada pripremila 

Tuskova vlada svakako je smirila Poljake. Kramar napominje 

da je vlada u svojim odlukama zaista bila dosljedna, odmah 

se distancirala od mogućnosti uvođenja protekcionizma, te 

politički motivirane prekomjerne državne pomoći. 

Iako je, kako i Wyznikiewicz kaže, likvidnost banaka 

na visokoj razini, Poljaci su u usporedbi s ostalim europskim 

narodima mnogo manje skloni uzimanju kredita, a tako je i 

sa srednjim i malim poduzetnicima, gospodarskim sektorom 

koji sudjeluje u 15 posto poljskog BDP-a i koji je jedan od 

najvažnijih čimbenika u prilagodljivosti i dinamičnosti nacionalnog 

gospodarstva. Poduzetništvo, tvrde Poljaci, odgovara 

njihovu mentalitetu. Naše statistike pokazuju kako tek 

14 posto tvrtki koje pripadaju kategoriji srednjeg i malog 

poduzetništva uzima kredit banaka. Svi ostali se u poslovanju 

oslanjaju na vlastite resurse. To je definitivno pomoglo u izbjegavanju 

negativnih gospodarskih trendova”, objašnjava 

Wyznikiewicz. Kramar naglašava da je pozitivan doprinos 

prevladavanju krize dala mala zaduženost, kako građana tako 

i države u cjelini. “Taj fenomen, u usporedbi sa zapadnom 

Europom, kao i našim susjedima, imao je posebnu težinu u 

ovim teškim vremenima”, kaže on. 

Svi naši sugovornici slažu se da je pred Poljskom još dug 

put do transformacije u funkcionalno tržišno gospodarstvo. 

Wyznikiewicz nije zadovoljan brzinom reformi koje provodi 

vlada. Također, odgođen je ulazak Poljske u eurozonu, koji je 

bio predviđen za 2012., a sada ga počinje ugrožavati i deficit 

koji je sve veći i sve dalji od tri posto, stope koju uvjetuje 

Bruxelles. 


Zbog slične površine državnog 

teritorija, slične povijesti drevnih 

kraljeva i srednjovjekovne slave, 

dugog života pod jarmom većih 

susjeda, integracije u višeetničke države 

početkom prošlog stoljeća te godina 

provedenih u intenzivnom radu na stvaranju 

vlastitog nacionalnog identiteta 

na svjetskoj političkoj sceni, teško je odoljeti 

iskušenju i ne usporediti baltičke 

zemlje s Hrvatskom i Slovenijom. Jer 

pretpostavka je – njihovom usporedbom 

mogu se naučiti brojne korisne 

stvari. 

Izvjesno je kako među njima postoje 

određene sličnosti. Primjerice, almanah 

dnevnika New York Times (inače moje 

omiljeno štivo koje čitam prije spavanja) 

tvrdi kako je Litva nešto veća od 

Zapadne Virdžinije, dok je Hrvatska od 

nje nešto manja. Na sreću, volim ovakve 

trivijalne činjenice. Također je dobro 

znati da Zapadna Virdžinija u Sjedinjenim 

Američkim Državama zauzima 

41. mjesto po veličini i 48. po bogatstvu, 

što ju čini jednom od najsiromašnijih 

saveznih država, nešto ispred Mississippija 

i države Utah. Unatoč tome, BDP 

po glavi stanovnika Zapadne Virdžinije 

je oko dva puta veći od onog u Litvi i 

Hrvatskoj. 

I Hrvatska i Litva dijele bogatu 

košarkašku tradiciju. Moram priznati 

kako mi je jedan od najponosnijih trenutaka 

u životu bila ceremonija dodjele 

Jurgis Oniunas 

Baltički poučak 

Nije jednostavno usklađivati nacionalne i 

regionalne interese i istodobno odolijevati šarmu 

velikih sila 

medalja na Olimpijskim igrama 1992. 

godine u Barceloni, kada su se zastave 

SAD-a, Hrvatske i Litve zajedno dizale 

na koplja, a podij ispod njih dijelile legende 

Michael Jordan, Patrick Ewing, 

Magic Johnson, Toni Kukoč, Dražen 

Petrović, Arvydas Sabonis, Šarūnas 

Marčiulionis i drugi. Mislim da većina 

Hrvata o Litvi najviše zna baš preko 

košarke. 

Mi, oni i ostali 

I Hrvatska i Litva su, iako među najbogatijim 

zemljama u bivšoj Jugoslaviji 

i SSSR-u, startale s prilično niskog BDPa 

u devedesetim godinama prošlog 

stoljeća. Uvidom u podatke MMF-a s 

pregledom svjetskih ekonomskih pokazatelja 

vidimo da je u 1992. godini Litva 

imala BDP po glavi stanovnika od samo 

529 američkih dolara, za razliku od pet 

puta većeg hrvatskog BDP-a od 2539 

dolara. Litva je do 2008. gotovo dostigla 

Hrvatsku, no aktualna ekonomska kriza 

(zasad) ju pogađa znatno teže nego 

Hrvatsku. Baltičke države sa svojim 

liberalnijim tržištima rasle su po znatno 

višim stopama u godinama koje su 

prethodile krahu. Tome je pogodovala 

velika stopa zaduženosti i u javnom i 

u privatnom sektoru. Stoga, kada je 

došlo do ekonomskog sloma, baltičke 

su zemlje znatno jače osjetile njegove 

posljedice. Latvija je zamalo krahirala i 

morala je tražiti pomoć MMF-a. Njezin 

je fiskalni deficit u 2010. godini, izražen 

u postocima BDP-a, najveći u Europi – 

minus 12,2 posto. Hrvatska s minus 3,5 

i Estonija s minus 3,2 posto nalaze se na 

samom dnu te tablice. 

No, ekonomske statistike ne daju 

uvid u cijelu priču. Umjesto da se 

uvlačimo u detaljnu analizu kako je pojedina 

zemlja pristupila različitim reformama, 

možemo se osvrnuti na podatke 

iz samog Forbesa. Trenutačno čekamo 

aktualne rezultate Forbesove liste najboljih 

zemalja za posao. Trebala bi se 

pojaviti za nekoliko tjedana pa ćemo je 

moći usporediti s onom iz 2009. godine 

u kojoj je Estonija zauzela 17. mjesto, 

Slovenija 36., Litva 42., Latvija 45., a 

Hrvatska 50. Prema listi organizacije 

Osim povijesnih i ekonomskih 

sličnosti, Hrvatska i baltičke zemlje imaju 

još nešto zajedničko: Rusiju 

Heritage Foundation o ekonomskoj slobodi 

u 2010. Estonija je na 16. mjestu, 

a Hrvatska na 92. – dva mjesta ispod 

Burkine Faso. Naravno, apsurdno je 

Hrvatsku uspoređivati s Burkinom Faso, 

što dovodi u pitanje relevantnost takve 

analize, no ipak, dobro je citirati razloge 

za loš plasman Hrvatske – “Općenita slabost 

Hrvatske rezultat je prekomjernog 

uplitanja vlade koja negativno utječe na 

fleksibilnost i učinkovitost ekonomije. 

Uz veliku potrošnju državnog sektora, 

znatna je i intervencija vlasti u ključnim 

segmentima gospodarstva. Otežavajuća 

i netransparentna administrativna regu- 

Jurgis Oniunas je direktor i vlasnik konzultantske kuće Ascendant Capital Advisors 


lacija, posebice na lokalnoj razini, i dalje 

predstavlja prepreke za poduzetništvo 

što se u konačnici ogleda u smanjenoj 

produktivnosti i povećanju radnih 

mjesta. 

Korupcija i političko uplitanje, 

posebice vezano uz pravna pitanja, 

također smanjuju ekonomsku slobodu. 

” Iako 92. mjesto na tablici možda nema 

nikakvog smisla, ocjena situacije u zemlji, 

nažalost, zvuči prilično točno. Ovdje 

nam možda treba lekcija iz Estonije 

– treba stvoriti prijateljsku okolinu za 

razvoj poslovanja, smanjiti državnu regulaciju, 

stvoriti unificirani i pošteni porezni 

sustav te provesti reformu pravnog 

sustava. Država svakako treba usmjeriti 

transformaciju ključnih ekonomskih 

grana – poput poljoprivrede – završiti 

proces privatizacije na pošten i transparentan 

način te pripremiti državnu 

ekonomiju za izazove EU integracije. 

No, nakon toga – jednostavno se treba 

maknuti da ne smeta. 

Što još zajedničko, osim navedenog, 

imaju Hrvatska i baltičke zemlje? 

Mislim da je to – Rusija. Nedavni posjet 

premijerke Kosor Moskvi izgleda kao 

pravi trijumf. Za posjeta je potpisan 

i sporazum o izgradnji i upravljanju 

hrvatskim segmentom plinovoda Južni 

tok koji će Europi osigurati dostavu 

prirodnog plina. Premijerka je izrazila 

želju za udvostručivanjem uvoza plina 

iz Rusije te raspravljala o mogućnosti 

korištenja hrvatskog naftnog terminala 

u Omišlju kao izvoznog terminala za 

rusku sirovu naftu. 

No, zauzvrat je navodno izvršen 

pritisak za napuštanje izgradnje 

hrvatskog postrojenja za ukapljeni 

prirodni plin, vrijednog milijardu 

američkih dolara. Hrvatska je jedna od 

rijetkih zemalja u Europi (osim onih s 

izlazom za Baltičko more, a u kojima 

Rusija ima znatno veći utjecaj) s idealnom 

pozicijom za izgradnju postrojenja 

za ukapljeni plin u cilju opskrbe srednje 

i istočne Europe. Izgradnja ovog sustava 

u znatnoj bi mjeri smanjila ruski 

ekonomski i politički utjecaj u regiji, 

Hrvatske 

niske pozicije 

na tablicama 

konkurentnosti 

često su apsurdne, 

ali uvijek su čvrsto 

poduprte faktima 

smanjujući ovisnost država o njihovom 

prirodnom plinu. Zbog toga su odjednom 

i toliko zainteresirani za Hrvatsku 

te ponudom alternativnih strategija 

pokušavaju zaustaviti projekt. 

Litvanci (i ostali stanovnici baltičkih 

zemalja) znaju ponešto o utjecaju svojeg 

velikog susjeda. Rusija je stoljećima 

smatrala baltičke države svojom zonom 

utjecaja. Čak i danas, kao punopravne 

članice NATO-a, države i dalje s oprezom 

gledaju na potencijalne pokušaje 

da ih se iznova vrati pod taj stari utjecaj. 

Najveći problem je baš energija – sve tri 

države u velikoj mjeri ovise o ruskom 

plinu, a gotovo potpuno o njihovoj 

nafti. 

Prošle godine, za vrijeme švedskog 

predsjedanja, EU je pokrenula Inicijativu 

za Baltičko more. Program uključuje 

osam država članica EU (i Rusiju) koje 

okružuju Baltik, i ima četiri osnovna cilja: 

stvaranje održivosti okoliša, stvaranje 

ekonomskog prosperiteta, povećanje 

dostupnosti zemalja, i poboljšanje sigurnosti. 

U programu se već identificiralo 

oko 80 projekata, od usuglašavanja oko 

politike zajedničkog morskog pojasa i 

stvaranja zaštićenih morskih dobara, do 

definiranja boljih mehanizama reakcije 

na onečišćenje mora i uklanjanja fosfatnih 

spojeva iz deterdženata. Cilj programa 

je ostvarivanje jednoznačnog 

pristupa problemima na području koje, 

u biti, predstavlja interno more u sklopu 

EU. 

Kada se Hrvatska pridruži EU, 

Jadransko će more također postati 

više-manje interno EU more. Surad- 

nja između Italije, Slovenije, Hrvatske 

i ostalih susjeda bit će neizbježna. 

Trenutačna baltička inicijativa svakako 

će se koristiti u promociji sličnog programa 

na Jadranu. Zapravo ne postoji 

razlog zašto se Hrvatska već sada ne 

bi počela pripremati za to razdoblje 

– konzultirajući se s predstavnicima 

baltičkih zemalja o tome kako najbolje 

pristupiti problematici. 

Kako se u tom kontekstu postaviti 

prema hrvatskom terminalu za ukapljeni 

plin? Jasno je da je taj projekt od 

iznimne važnosti za cijeli Jadran te bi 

se stoga trebalo posavjetovati s ostalim 

jadranskim zemljama. U Hrvatskoj 

postoji određeni skepticizam u vezi 

nužnošću te investicije. Postrojenje bi 

imalo godišnji kapacitet prerade od 15 

milijardi kubičnih metara plina, što je 

četiri puta više od hrvatske godišnje 

potrošnje. Kako bi se postrojenje nalazilo 

na otoku Krku, čak se i umjereni 

kritičari pitaju ima li smisla graditi 

takav sustav koji bi potencijalno negativno 

djelovao na turizam. 

Nisam stručnjak za sigurnost 

ovakvih postrojenja, no uzmite u obzir 

ovu činjenicu – u listopadu prošle godine, 

na samo 15 kilometara od Venecije 

otvoreno je slično postrojenje s ciljem 

prerade katarskog plina za talijansko 

tržište. I zašto bi postrojenje za izvoz 

ruske sirove nafte bilo imalo čišće od 

visokotehnološkog terminala za ukapljeni 

plin? 

Svijet je danas izuzetno dobro povezano 

mjesto. Hrvatska ne može sama 

zaštititi Jadran – potrebni su joj saveznici 

kako bi zaštitila svoj glavni izvor prihoda, 

svoj temeljni životni resurs. U isto 

vrijeme Hrvatska mora pronaći svoje 

mjesto i ustanoviti svoj značaj prema 

Europi, posebice kada su u pitanju 

susjedne zemlje. Terminal za ukapljeni 

plin nije hrvatsko pitanje – to je europsko 

pitanje. Nije jednostavno usklađivati 

nacionalne i regionalne interese i u isto 

vrijeme odolijevati šarmu velikih sila. 

Za to je potrebna odlučnost i politička 

vještina. Pitajte ljude iz baltičkih zemalja 

– u tome doista imaju iskustva. 


KONTEKST 

Hrvati 

četvrti 

najbolji 

radnici 

u Europi 

Slabu motivaciju zaposlenih kao problem je navelo 9% hrvatskih 

tvrtki, dok je u EU s motivacijom problema imalo 16% poduzeća. 

Najnemotiviraniji su radnici u Turskoj, na Cipru i u Portugalu. Hrvatsku, 

očito, muči problem lošeg menadžmenta / Tanja Tolić 

Hrvati su lani bili među najboljim radnicima 

u Europi. 

Od 30 zemalja koje su sudjelovale u 

istraživanju Eurofounda u europskim tvrtkama, 

European Company Survey 2009, Hrvatska je 

bila četvrta po porastu radne produktivnosti! 

Naime, gotovo 30 posto hrvatskih tvrtki je 

u proljeće 2009., kada se provodilo terensko 

istraživanje, prijavilo da se radna produktivnost 

značajno povećala u posljednje tri godine, dok 

je u EU to potvrdilo nešto više od petine tvrtki. 

Slabu motivaciju zaposlenika kao problem je navelo 

svega 9 posto hrvatskih tvrtki, dok je u EU 

s nemotiviranim radnicima problema imalo 16 

posto javnih i privatnih poduzeća. Prema rezultatima, 

najnemotiviraniji radnici su u Turskoj 

(40%), na Cipru (30%) i u Portugalu (25%). 

U hrvatskom dijelu istraživanja sudjelovalo 

je 500 članova uprave i 162 predstavnika radnika, 

čime je dobivena slika radnih uvjeta u 18.000 

hrvatskih poduzeća, odnosno za 892.000 zaposlenika. 

U cijelom istraživanju intervjuirano je 

pak 27.160 članova uprave i 6569 predstavnika 

radnika, čime je dobivena poslovna slika za 3,2 


kontekst 

milijuna europskih tvrtki, odnosno 145 

milijuna radnika. 

European Company Survey 2009 

provedeno je kako bi se otkrilo koliko 

je rad u Europi postao fleksibilniji u 

odnosu na razdoblje prije četiri godine. 

Najčešći oblik fleksibilnosti rada koji 

se primjenjuje u Europi je onaj koji se 

tiče radnog vremena, a oko dvije trećine 

tvrtki koristi neki oblik tzv. ugovorne 

fleksibilnosti – privremene radnike iz 

agencija, radnike koji imaju ugovor na 

određeno vrijeme i slobodnjake. 

Danas više od polovice europskih 

tvrtki (56%), koje zapošljavaju 10 ili 

više radnika, nudi neki oblik fleksibilnosti. 

Rad je najfleksibilniji u Finskoj, 

gdje osam od 10 tvrtki nudi takve radne 

uvjete, potom Velikoj Britaniji (70%), 

Danskoj (69%) i Švedskoj (67%). U Bugarskoj, 

Grčkoj i zemljama kandidatkinjama, 

dakle i u Hrvatskoj, fleksibilni 

Broj prekovremenih sati, ali i visoka stopa rada noću i u smjenama, 

ukazuju na zastarjelu strukturu hrvatske ekonomije 

oblici rada najmanje se nude, iako nisu 

zanemarivi – trećina tvrtki ih primjenjuje 

u nekom obliku. 

Prema rezultatima, 19 posto 

hrvatskih tvrtki, od onih koje nude neki 

oblik fleksibilnosti rada, omogućuje 

svojim radnicima da nakupljene radne 

sate zamijene za slobodne dane. Oko 5 

posto tvrtki dopušta nakupljanje radnih 

sati, ali ih radnici ne mogu mijenjati za 

cijele dane, dok gotovo 10 posto tvrtki 

nudi zaposlenicima da biraju početak i 

kraj radnog vremena, ali ne mogu nakupljati 

radne sate. 

Više od polovice hrvatskih radnika 

reklo je u proljeće 2009. kako su radili 

prekovremeno u posljednjih godinu 

dana. U Europskoj uniji je nešto više 

od 65 posto radnika radilo prekovremeno. 

Prekovremeni rad se u Hrvatskoj 

najčešće novčano kompenzira (53%), 

potom u slobodnim danima (17%), a 

svega 3 posto radnika ni na koji način 

nije nagrađeno za dodatne radne sate. 

U Europskoj uniji se prekovremeni rad 

rjeđe plaća, a češće nagrađuje slobodnim 

danima, no odstupanja u usporedbi 

s Hrvatskom nisu velika. 

Ekonomska situacija u tvrtkama, po zemljama (%) 

Izvor: ECS 2009 

Skraćeno radno vrijeme, inače 

najčešći oblik fleksibilnog rada u Europi 

(65%), u Hrvatskoj nudi svega 13 posto 

tvrtki. Na važne pozicije u tvrtki radnike 

sa skraćenim radnim vremenom postavlja 

svega 9 posto hrvatskih poduzeća. 

Jako dobra Prilično dobra Ni dobra, ni loša Prilično loša Jako loša 


Foto Srecko Niketic, Davor Zunić / Cropix 

Od tog postotka, to je uobičajena pojava 

u samo 5 posto domaćih tvrtki. U EU 

takvu praksu primjenjuje gotovo trećina 

tvrtki, s time da se takva radna politika 

najčešće primjenjuje u iznimnim 

slučajevima. Postotak tvrtki u kojima je 

to redovita praksa neznatno je veći od 

postotka u hrvatskim firmama. 

Petina radnika u Hrvatskoj radi 

noću, za 2 posto više nego u EU. Čak 47 

posto hrvatskih radnika radi subotom 

(EU, 40%), a 29 posto ih radi nedjeljom 

(EU, 24%). Visok postotak radnika, 43 

posto, kod nas radi u smjenama, dok je 

u EU takvih 31 posto. 

Trinaest posto tvrtki u Hrvatskoj 

svoje radnike ne zapošljava na određeno 

vrijeme. U gotovo 60 posto tvrtki manje 

od petine radnika ima takav ugovor. U 

svega 4 posto tvrtki, 80 do 100 posto radnika 

ima ugovore na određeno vrijeme. 

Ti postoci uglavnom odgovaraju prosjeku 

Europske unije. Ono što je dobro jest da 

je čak 70 posto hrvatskih radnika s ugovorom 

na određeno vrijeme dobilo novi 

ugovor čim je istekao stari, što je mnogo 

bolje od prakse u EU (54%). 

Privremeni radnici koje šalju agencije 

u Hrvatskoj su gotovo pa nepoznata 

pojava i tu se hrvatsko tržište rada najmanje 

fleksibiliziralo. Takve radnike 

kod nas koristi svega 4 posto tvrtki, dok 

je prosjek u EU 20 posto viši. Radnika 

slobodnjaka (honoraraca) u Hrvatskoj 

je zato znatno više – 22,5 posto, što otprilike 

odgovara europskom prosjeku. 

Pet posto privatnih tvrtki u 

Hrvatskoj nudi svojim zaposlenicima 

i dio profita, s time da polovica 

tvrtki tu opciju nudi svima, a polovica 

određenoj, povlaštenoj skupini radnika. 

U EU je takvih tvrtki nešto manje od 

15 posto. U Hrvatskoj su profit s radnicima 

najsklonije dijeliti tvrtke koje 

zapošljavaju 200 i više radnika, dok u 

Europi taj postotak nije zanemariv niti 

kod manjih tvrtki. Poslodavci takvu 

politiku primjenjuju najčešće zato da bi 

potaknuli motivaciju zaposlenih, radnu 

produktivnost, da bi privukli i zadržali 

kvalificirane radnike, ali i zato da bi 

lakše mogli smanjiti plaće u periodima 

kada poslovanje ne ide najbolje. Udio u 

vlasništvu svojim radnicima nudi pak 

Tvrtke u kojima je značajno porasla radna 

produktivnost u protekle tri godine (%) 

Izvor: ECS 2009 

Fleksibilna organizacija radnog vremena, 

po zemlji i opsegu fleksibilnosti (%) 

Zamjena nakupljenih sati za slobodne dane 

Nakupljanje sati bez zamjene za slobodne dane 

Odabir početka i kraja radnog vemena 

svega 4 posto privatnih hrvatskih tvrtki, 

što odgovara europskom prosjeku. 

Čak trećina hrvatskih predstavnika 

radnika ne dobiva najmanje jednom 

godišnje od uprave izvještaj o financijskom 

stanju tvrtke. U EU je takav 

problem prijavilo manje od petine zastupnika 

radnika. Situacija u hrvatskim 

tvrtkama, u proljeće 2009., kad se tek 

počela osjećati recesija, bila je uglavnom 

dobra. 

Četrnaest posto tvrtki je reklo kako 

je poslovna situacija jako dobra, 40 posto 

ih je reklo kako je prilično dobra, a 34 

posto da nije niti dobra niti loša. Ostatak 

je loše poslovao. Hrvatska poslovna 

klima tada se uglavnom podudarala s 

europskom. 

Više od trećine hrvatskih tvrtki tada 

je prijavilo i da su u posljednje tri godine 

povećali broj zaposlenih, 17 posto 

ih je već tada otpuštalo neke radnike, 

a ostatak je ostao na jednakom broju 

radnika. U EU je čak 22 posto tvrtki u 

to doba izjavilo kako su u posljednje tri 

godine smanjili broj radnika. 


tehnologija 

Špijunski telefoni 

Reality Mobile pretvara naše pametne 

mobitele u dobro umreženu obavještajnu 

opremu / Christopher Helman 

U luci Los Angelesa 400 sigurnosnih 

kamera nadgleda 27 terminala koji 

se protežu duž 43 milje obale. Poboljšani 

sustav osiguranja, vrijedan 4,2 milijuna 

dolara, trebao bi biti dovršen u travnju. 

Tada će svaki lučki policajac moći uživo 

pratiti sliku s nadzornih kamera na svom 

smart phoneu i računalu u policijskom 

automobilu. Uoči li pak nešto sumnjivo 

u dijelu luke nepokrivenom stacionarnim 

kamerama, uključit će videokameru 

ugrađenu u svoj smart phone i u izravnom 

prijenosu emitirati sliku drugim policajcima 

u blizini. 

Sve je to omogućio sjajan softver razvijen 

u Reality Mobileu, tvrtki iz Herndona 

u Virginiji koja je za 250 tisuća dolara 

umrežila 140 losangeleskih lučkih policajaca. 

“To nam je zaista veliko pojačanje”, 

kaže Julia Kirwan, šefica tehnike u lučkoj 

policiji. 

Reality Mobile je u 2009. ostvario 

gotovo pet milijuna dolara prihoda, od 

čega 80 posto na poslovima za državu. 

Tijekom Obamine inauguracije i Papina 

lanjskog posjeta SAD-u, policija u Washingtonu 

služila se njihovim softverom 

kako bi policajcima omogućila videovezu. 

Vojska testira ovaj softver za primjenu u 

bespilotnim letjelicama i samohodnim 

vozilima. Premda za to nema službene 

potvrde, vojska se u Afganistanu vjerojatno 

služi tim softverom za slanje video 

slika zarobljenih fundamentalističkih 

boraca na zaslone obavještajnih službi u 

SAD-u, kako bi dobila brze upute treba li 

osumnjičenog zadržati ili pustiti. 

Poslovna je prednost ove tehnologije 

u tome što rješava problem kad nešto 

pođe po zlu, a osoba koja zna popraviti 

Virtualno prvi na mjestu nesreće: Kada 

dođe do katastrofe, softver Reality 

Mobilea prenosi dokumente te sliku i 

glas svima priključenim na mrežu bilo 

gdje u svijetu 

kvar nalazi se miljama daleko. Newyorška 

komunalna tvrtka ConEd opremila je tim 

softverom svoje ekipe koje interveniraju 

pri padu električne mreže. Naftne kompanije 

mogle bi ga koristiti kako bi neki 

poluumirovljeni inženjer, koji se s laptopom 

pri ruci opušta kraj svog bazena, 

pomogao radniku da popravi pokvareni 

ventil na platformi u Meksičkom zaljevu. 

“Sve što je na vašem zaslonu mogu 

vidjeti svi ljudi unutar vaše mreže”, kaže 

Patrick McVeigh, član odbora Reality Mobilea 

i bivši šef Palm Sourcea. “Ovo je sam 

vrhunac umreženosti.” 

Reality Mobile ne predstavlja prijetnju 

za kompanije kakva je Cisco Systems, koja 

je lani kupila proizvođača videokonferencijskog 

hardvera Tandberg za 3,4 milijarde 

dolara i koja prodaje skupe TelePresence 

videokonferencijske pakete. No David 

Rensin, suosnivač i glavni znanstvenik 

Reality Mobilea ne pretjeruje kad govori o 

velikom potencijalu svog softvera: “Nema 

potrebe za zakazivanje WebEx konferencija 

prije nego što je to prijeko potrebno. 

Mi možemo osigurati videovezu uživo za 

desetke računala. A kako se oslanjamo na 

softver, ne možemo ni zastarjeti. ” (Program 

radi na Windows PC-jima, telefonima 

i BlackBerryjima ; verzije za 

Andriod i Symbian se razvijaju; 

Apple ga još nije odobrio za iPhone.) 

Rensin (38) započeo je 

karijeru razvijajući u 90-ima sustave 

za prenošenje tajnih podataka 

tajnoj službi i ministarstvu 

financija. Godine 1998. osnovao 

je tvrtku Riverbed Technologies 

koja je razvila softver za sinkronizaciju 

podataka između ručnih uređaja 

i korporativnih mreža. Tijekom 2000. 

Aether Systems je kupio Riverbed za milijardu 

dolara. 

Osnivači Reality Mobilea uložili su 

u posao svojih 11 milijuna dolara, a još 

6,5 milijuna uložili su Chevron, Dobson 

Communications i norveška investicijska 

grupa Energy Ventures. Za oko tisuću 

dolara po korisniku, softver zasad cilja na 

tajne agente i korporacije koje imaju štošta 

skupocjenog za zaštititi. 

Foto Jim Kopp za Forbes 



Tužna je posljedica nedavnih 

ekonomskih zbivanja i to da je 

prosječan čovjek, procesom osmoze, 

postao skoro pa stručnjak za 

ekonomske balone. Većina krvavih pojedinosti 

o nekretninskom i dot.com balonu je 

općepoznata, otprilike kao i opsjednutost 

Nizozemaca tulipanima. Na stranu to što 

ona traje već četiristo godina. 

Istraživač Andrew Odlyzko misli, 

međutim, da je ono što smatramo najvećim 

balonskim hitovima zapravo manje 

postignuće u usporedbi s onim što se 40- 

ih godina 19. stoljeća zbivalo u Engleskoj. 

Pohlepni investitori potrošili su više od 

četvrtine BDP-a, što bi danas odgovaralo 

iznosu od četiri bilijuna dolara, gradeći 

mnogo više željezničkih pruga nego što 

ih je Engleska mogla sebi priuštiti. Veliki 

željeznički balon najveći je u povijesti, a 

ipak ne privlači previše pažnje. Nažalost, 

kaže Odlyzko, jer bi ulagači iz njega mogli 

puno naučiti. 

Odlyzko, matematičar po struci i 

predavač na Sveučilištu u Minnesoti, zna 

prepoznati balon kada ga vidi. Doveo je 

u pitanje tvrdnju, popularnu sredinom 

90-ih, kako se internetski promet svakih 

stotinu dana udvostručuje. Pokopao je i 

tvrdnju koju je gurao Robert Metcalfe, da 

se vrijednost mreže povećava s kvadratom 

broja osoba spojenih na mrežu. U oba je 

Lee Gomes 

Dobrodošli u 

Balon-ekspres 

I baloni katkada posluže svrsi. WorldCom bi mogao 

biti cijena koju ćemo platiti kako bismo imali 

Google. Nije ih uvijek lako razlikovati 

slučaja matematička istina bila manje uzbudljiva 

nego mit. Novinska patka o internetskom 

udvostručivanju preživjela je 

Odlyzkov napad i on ju je s užasom gledao 

kako raste, usmjeravajući desetke milijardi 

dolara u polaganje optičkih kabela posvuda. 

Mnogi i danas leže neiskorišteni. 

Odlyzko se zainteresirao za ekonomiju 

weba i psihologiju balona, što ga je dovelo 

do Engleske sredinom 19. stoljeća. Industrijska 

revolucija bila je u zamahu, a promet 

je morao držati korak. Zagrijavanje za ekspanziju 

željeznice počelo je 30-ih godina. 

Prva ulaganja činila su se promašenima, 

ali su oni koji su se na njih odvažili na kraju 

puno zaradili. Taj sretni svršetak ipak 

se pokazao lošim, jer su do 40-ih godina 

ljudi već vjerovali kako se ulaganjima u 

željeznicu naprosto ne može pogriješiti. Industrijska 

revolucija potakla je rast srednje 

klase. Iz nje su potekli ulagači , među njima 

Charles Darwin i John Stuart Mill, koji su 

Lee Gomes je urednik Forbesova biroa u Sillicon Valleyju 

digitalni alati 

financirali toliko željezničkih kompanija 

da je taj ulagački pohod jedan suvremenik 

nazvao “kolektivnom halucinacijom”. 

Do 1845. odobrena je gradnja 2700 milja 

željezničkih pruga. U zadnjih pet godina 

toga desetljeća željezničke dionice izgubile 

su 65 posto svoje vrijednosti. 

Odlycko vjeruje da su svi baloni jednaki. 

Kao što je dot.com balon doveo do 

nepromišljenih ulaganja hvaleći “vrijeme 

provedeno na internetu”, tako su i zagovornici 

gradnje pruga 1840-ih proricali da 

će englesko gospodarstvo juriti “brzinom 

željeznice”. Analitičari s Wall Streeta lažnim 

su brojkama poduprli dot.com. Isto se dogodilo 

1840-ih zahvaljujući stručnjacima 

poznatim kao “prometnici”. Njihov je posao 

bio da predviđaju potražnju za uslugama 

željeznica. Prognoze su im u 30-ima bile 

uglavnom točne, ali su u idućem desetljeću 

sasvim podbacili. Ulagači su trebali biti pametniji. 

Svatko tko je htio, mogao je 1990. 

otkriti stvarnost iza internetskih iluzija. 

Neizbježan je zaključak, kaže Odlyzko, da 

ljudi vjeruju u ono u što žele vjerovati. Svoja 

istraživanja, dostupna na tinyurl.com/ 

yeqqs4m, objavit će u knjizi. 

Baloni katkada imaju svrhu, kaže Odlyzko. 

WorldComovi investicijskog svijeta 

Granica između poslovne kreativnosti 

i zrelosti za zatvor ponekad je mutna i 

kod najzvučnijih imena biznisa 

mogli bi biti cijena koju ćemo platiti kako 

bismo imali Google. Nije ih lako razlikovati. 

“Steven Spielberg i Steve Jobs su isti: 

obojica proizvode ono što ljudi vole”, kaže 

Odlyzko. “Pogledate li malo dalje, vidjet 

ćete Jacka Welcha kako stvara iluziju da upravlja 

konzervativno vođenom kompanijom, 

dok zapravo vodi hedge fond nakljukan 

steroidima. Pogledajte još malo dalje, i 

ugledat ćete Bernieja Madoffa. Nije uvijek 

jasno kada se treba prestati diviti nečijoj 

poslovnoj kreativnosti i poslati čovjeka u 

zatvor.” 


tehnologija 

Rat za 

mobilni internet 

Sukob između 

Googlea i Microsofta 

ovog je proljeća 

ponovno eksplodirao 

- u sferi usluga, 

softvera i tehnologija 

za mobilni internet. 

Ovaj se put, međutim, 

za tron bore i mnogi 

drugi igrači, od 

Applea, preko Nokije, 

do Facebooka i 

Twittera. Kako će se 

posložiti pozicije na 

novom primarnom 

internetskom tržištu 

– onom koje nosimo u 

džepu? / Dragan Petric 

Svake godine sredinom veljače, svjetska krema 

mobilnih telekomunikacija okuplja se u Barceloni, 

na najvećem skupu stručnjaka te gospodarske 

grane, Mobile World Congressu. Još prošle godine 

u paviljonima Fire de Barcelone moglo se susresti 

čelne ljude Vodafonea, T-Mobilea, Nokije, Sony 

Ericssona i ostalih gigantskih igrača s tržišta mobilne 

telefonije, dok su prvaci IT svijeta izostajali 

– predstavljali su ih tek zastupnici regionalnih ili 

lokalnih španjolskih podružnica. 

Ove godine stvari su se preokrenule pa je na 

Mobile World Congress stigao dvojac koji rukovodi 

dvama najvećim informatičkim konglomeratima 

na svijetu – Microsoftov CEO Steve Ballmer i 

Googleov CEO Erick Schmidt. Njihova nazočnost 

na manifestaciji na kojoj se svake godine formiraju 

koncepti razvoja tržišta mobilnih komunikacija za 

idućih dvanaest mjeseci nije bila tek simbolička, 

ma koliko se činilo da su Google i Microsoft time 

prvenstveno htjeli poslati poruku kako su svjesni 

da su korisnici prešli u završnu fazu migracije s 

pristupanja internetu putem stolnih računala na 

Dragan Petric je izvršni urednik Buga 


tehnologija 

njegovo korištenje upotrebom mobilnih 

gadgeta, bilo kad i odakle bilo. 

Ovaj je duo, naime, pred publiku u 

Barceloni izašao i s konkretnim strategijama 

nastupa na tržištu mobilnog interneta, 

oživljavajući svoj stari sukob oko 

internetskog trona. U prvoj fazi komercijalizacije 

interneta Microsoft se prekasno 

uključio u tu bitku, pa je Google postao 

neprikosnoveni stroj za ostvarivanje zarade 

na internetu, ponajviše kroz kontekstno 

oglašavanje. Kako se internet 

sada preselio i u džepove, otvorila se 

nova šansa za Microsoft. Na nesreću oba 

ova takmaca, ovaj put su se u arenu na 

vrijeme ubacili i drugi relevantni igrači 

poput Applea, Samsunga, Vodafonea, 

Facebooka, Twittera i drugih. 

Eric Schmidt 

Microsoft zasad naoko zauzima tek 

mali dio mobilnog tržišta, ali riječ je o 

jedinom rastućem segmentu - platformi 

za pametne telefone 

Erick Schmidt je tako pred glomaznim 

auditorijem od više tisuća 

zainteresiranih iz ove industrije održao 

predavanje u kojem je najavio kako će 

se Googleovi najbolji programeri sada 

koncentrirati na mobilne platforme, 

dodajući kako je nova mantra ove kompanije 

“Najprije mobilno” (Mobile First). 

Kako su tri ključna tehnološka segmenta 

– računalna snaga, računalstvo u oblacima 

i međusobna povezivost – konvergirala 

u svijet mobilnih uređaja, naglasio 

je da bi fokus onih kompanija koje žele 

biti uspješne morao biti usmjeren ka mobilnoj 

industriji, pa će tako biti i s Googleom. 

Na mnogim tržištima, istaknuo 

je, Googleov se pretraživački alat već 

sada koristi više putem mobitela nego 

računala, a svakog se dana diljem svijeta 

proda više od 60.000 mobilnih telefona 

s internetski orijentiranim Android OSom. 

S druge strane, Microsoftovo predstavljanje 

nove platforme za mobilne 

uređaje, Windows Phone 7 Series, koje 

je već prvog dana kongresa u Barceloni 

odradio Ballmer, bilo je uvjerljivo 

najznačajniji događaj ovogodišnje 

smotre telekomunikatora. Ova nova 

platforma potpuno se razlikuje od operacijskog 

sustava Windows Mobile iako ga 

nasljeđuje, a donosi posve novo iskustvo 

za korisnike, drugačije od onog aplikacijski 

orijentiranog kakvo nude Android 

OS, iPhone, BlackBerry i drugi. 

Predstavljajući ovaj OS, Ballmer 

je naglasio kako će prvi uređaji koji će 

koristiti ovu platformu biti predstavljeni 

tijekom ožujka, a u prodaji će se 

naći tijekom ljetnih praznika. Windows 

Phone 7 Series izgleda kao poprilično 

unaprijeđeni Zune (Microsoftov pandan 

iPodu), a posebno je obećavajuće 

to što da su svi segmenti nove platforme 

međusobno isprepleteni i integrirani na 

pametan način, pa je lako, primjerice, 

povezati nečiji profil s Facebooka ili 

Twittera s njegovim brojem telefona, 

slikom ili e-mailovima koje je poslao. 

Sve je naoko riskantno za Microsoft, 

čiji su Windowsi za stolna računala i 

danas opterećeni četvrt stoljeća dugim 

okovom oko vrata zvanim kompatibilnost. 

Tvrtka je nebrojene kritike primala 

čak i kad bi uvela posve opravdane novitete 

poput novog formata datoteka u 

pretposljednjem Officeu. S druge strane, 

očito su u Microsoftu procijenili da je 

ovo “do or die/make or break” trenutak: 


Foto AP 

Steve Ballmer 

Top 5 proizvođača mobilnih telefona 

količina isporučenih jedinica i tržišni udio u 2008. i 2009. godini 

Proizvođač 

1. Nokia 

2. Samsung 

3. LG 

4. Sony Ericsson 

5. Motorola 

Ostali (Apple, HTC…) 

Ukupno 

Isporučenih 

uređaja u 2009. 

(u milijunima) 

431.8 

227.2 

117.9 

57.1 

55.2 

238.6 

1,127.8 

Tržišni 

udio u 

2009. 

38,3% 

20,1% 

10,5% 

5,1% 

4,9% 

21,2% 

100,0% 

Isporučenih 

uređaja u 2008. 

(u milijunima) 

468.4 

196.6 

100.8 

96.6 

100.1 

227.6 

1,190.1 

Tržišni 

udio u 

2008. 

39,4% 

16,5% 

8,5% 

8,1% 

8,4% 

19,1% 

100,0% 

Rast u 2009. 

u odnosu 

na 2008. 

-7,8% 

15,6% 

17,0% 

-40,9% 

-44,9% 

4,8% 

-5,2% 

Windows Mobile sada zauzima prilično 

malenih 8,7 posto tržišta platformi za 

pametne telefone , onog koje – za razliku 

od računalnog – ne pada. 

Naprotiv, mobilni operacijski sustavi 

dobivaju na važnosti: Apple na osnovi 

operacijskog sustava za mobitele planira 

iskorak u novu klasu uređaja – tablete. 

Uza sve to, Google je nakon što je osnažio 

svoj mobilni OS, i sâm glavom, bradom 

i, što je najvažnije, svojim neprocjenjivo 

vrijednim tržišnim imenom ušao na 

tržište mobitela. 

Microsoft je najavio kako će među 

proizvođačima uređaja koji će raditi s 

novom platformom biti Samsung, LG, 

Sony Ericsson, HTC, Toshiba, Dell, HP 

i mnogi drugi, no prema očekivanjima, 

među njima nije i Nokia. 

Finci će Windows Phone 7 Series 

platformi konkurirati linuxoidnim 

MeeGoo OS-om, nastojeći se izboriti za 

posve neovisni dio kolača na tržištu mobilnih 

operacijskih sustava, a u utrku se 

uključio i Samsung s Bada OS-om, posve 

novim proizvodom koji se ne temelji ni 

na kakvoj prethodnoj mobilnoj platformi. 

Dakako, i južnokorejski div se nada 

osvajanju dovoljno velikog komada pite 

koja predstavlja udjele na tržištu operacijskih 

sustava za pametne telefone, kako 

bi kasnije uživao u što većim financijskim 

prihodima od mobilnog kontekstnog 

oglašavanja na alatima za 

mobilno pretraživanje interneta. 

Sve je ovo, uz nazočnost 

čelnika Googlea i Microsofta u 

Barceloni, dodatni pokazatelj 

trenda prema kojem se internet 

s naših računala u tolikoj mjeri 

preselio na mobilne aparate 

da će u bližoj budućnosti čak 

i zarade biti veće putem mobilnih 

internetskih servisa u 

odnosu na servise namijenjene 

korištenju putem računala. 

U tom duhu svakako je 

jedan od ključnih recentnih 

događaja na tržištu mobilnih 

telekomunikacija i objava 

alijanse operatera o izgradnji 

razvojnog okružja koje će tvrtkama 

koje proizvode mobilne 

aplikacije omogućiti da njihovi 

proizvodi odmah rade na 

raznim operacijskim sustavima. 

Predvodnik ove inicijative 

jest Vodafone, a pridružili su 

mu se i mnogi drugi veliki operateri 

koji djeluju na nekoliko 

tržišta, među kojima i T-mobile 

i Mobilkom Austria Grupa, stopostotni 

vlasnik hrvatskog operatera Vipneta, 

čime se ova priča u znatnoj mjeri 

reflektira i na naše tržište. 

Na taj su se način i mobilni operateri 

uključili u rat za mobilni internet, 

nastojeći se zajedničkim snagama izboriti 

za poziciju dominantne struje u gospodarskom 

grotlu iz kojeg će, očigledno, 

uskoro izaći mnoge nove prilike za 

zaradu. 

Tu su na posljetku i društvene mreže, 

posebice Facebook, koji je kada je riječ o 

prihodima ostvarenima prodajom oglasnog 

prostora na internetu postao daleko 

opasniji takmac Googleu od Microsofta. 

K tome, Facebook je, zajedno s Twitterom, 

jedan od glavnih “krivaca” 

za naglu afirmaciju mobilnog interneta 

posljednjih mjeseci, pa ne čudi 

što i vlasnici društvenih mreža vide 

mogućnost da zauzmu vodeću poziciju 

među internetskim gigantima kada je 

riječ o mobilnom segmentu tog tržišta. 

I Facebook i Twitter su se već počeli 

povezivati s mobilnim operaterima koji 

nude raznorazne flat-tarife za pristup 

tim društvenim mrežama putem mobitela. 

Uvedu li među sve svoje opcije 

i mogućnost pretraživanja interneta 

– čemu je posebno sklon Twitter 

– Googleu bi to bio nezanemariv udarac. 

Kako god se posložile karte, čini se da će 

upravo tržište mobilnog interneta i rat 

koji se na njemu zakuhao biti zaslužni 

za preslagivanje pozicija na nikad više 

konvergiranom tržištu informatičkih i 

telekomunikacijskih tehnologija. 


financije 

Tko je sljedeći? 

Strah od domino-efekta nije, kako tvrde europski ministri financija, 

posve neopravdan, jer je globalna kriza otvorila brojne pukotine u sferi 

fiskalne politike / Mario Gatara 

Ilustracija Boris Benko 

Eskalacija krize u Grčkoj ponukala 

je analitičare Royal Bank of Canada 

da istraže stvarno stanje javnih 

financija u dvadesetak razvijenih 

zemalja i pokušaju kvantificirati rizik 

(vjerojatnost) reprize grčkog scenarija. 

Mjereći odstupanje od prosjeka u kategorijama 

kao što su javni dug, proračunski 

deficit, državna potrošnja, devizne 

pričuve i rast BDP-a, da nabrojimo samo 

neke, autori su osmislili Sovereign Risk 

Index, ograničivši se pritom samo na 

prognoze OECD-a za ovu godinu. Rezultati 

analize su pomalo iznenađujući, jer je 

primjerice Irska u lošijoj poziciji od Grčke, 

a Španjolska stoji bolje i od Velike Britanije 

i od Francuske, dok je Belgija, unatoč 

zastrašujuće visokom javnom dugu, bolje 

pozicionirana od SAD-a. A toga su itekako 

svjesni i investitori, pažljivo mjerkajući 

izdanja u segmentu državnih obveznica u 

potrazi za ‘uljezom’, koji bi, nakon Grčke, 

lako mogao postati iduća žrtva neprijateljski 

raspoloženih hegde fondova. 


Nakon oporbe, 

na Browna se 

obrušila i Europska 

komisija, upirući 

prstom u rupu u 

proračunu 

Crna rupa u javnim 

financijama 

Ekspanzivna 

fiskalna politika 

uvjetovala je rast 

stopa prinosa na 

obveznice razvijenih 

zemalja (i skuplje 

zaduživanje), 

ugrožavajući pritom 

i kreditni rejting 

pojedinih zemalja / 

Mario Gatara 

K 

Kako to jasno pokazuje ilustracija 

s prethodne stranice, svojevrsna mapa 

opasnih zona među najrazvijenijim zemljama 

nije ograničena samo na periferiju 

Starog kontinenta. Pored uobičajenih 

sumnjivaca, poput Grčke ili Portugala, 

našlo se tu mjesta i za nominalno vrlo 

ugledna imena, sve redom prvoklasne 

izdavatelje obveznica od kojih mnogi (za 

sada) uživaju i zaštitu AAA kreditnog rejtinga, 

što se često tumači kao sinonim za 

sigurnu investiciju. No izlazak iz duboke 

gospodarske krize i početna faza oporavka 

zapravo je prava prilika za svojevrstan 

reality check, koji pak otkriva ogromne 

napukline proizašle iz očajničkih 

pokušaja obuzdavanja krize, obilježenih 

agresivnom primjenom najrazličitijih instrumenata 

fiskalne i monetarne politike. 

Grčka se našla u problemima onoga 

trenutka kada su razotkriveni uistinu 

dramatični razmjeri ‘friziranja’ službenih 

podataka i kada je postalo jasno kako je 

službena statistika zapravo tek najobičnija 

farsa, kompleksnim deviznim swapovima 

zamaskiran lažan iskaz državnih 


financije 

Grčka je godinama 

lažirala brojke, a 

Velika Britanija nije, 

ali svejedno obje 

zemlje bilježe 

podjednako 

zastrašujući deficit 

dužnosnika o stanju javnih financija. Populizam 

prijašnje administracije plaćao se 

budućim prihodima, nauštrb nadolazećih 

generacija, a aktualni premijer Papandreou 

sada ima vrlo nezahvalnu zadaću 

vratiti stvari u prihvatljive okvire. No to je 

već svima dobro poznata priča oko koje se 

digla poprilična prašina, dobrim dijelom 

zahvaljujući i burnom nezadovoljstvu 

sindikata javnih službi koji su inscenirali 

burne proteste na ulicama Atene. 

Puno je pak manje poznato da se i britanski 

proračunski deficit također iskazuje 

dvoznamenkastim ciframa, a stanje 

javnih financija na Otoku oporbenjaci iz 

redova Konzervativaca već odavna nazivaju 

pravom katastrofom, pokušavajući 

zaraditi političke bodove preko leđa premijera 

Browna. I nisu samo oni nezadovoljni 

aktualnim kursom fiskalne politike 

britanske Vlade. Premijer je zaradio 

opaske i od strane Europske komisije, u 

čijem se priopćenju navodi kako „Vlada 

nije definirala dovoljno ambiciozan plan 

smanjenja proračunskog deficita”. Slično 

priopćenje odaslano je još u prosincu, no 

premijer i ministar financija Alistair Darling 

se na to nisu previše obazirali. 

A za razliku od Grčke, koja deficit 

namjerava svesti unutar okvira Sporazuma 

iz Maastrichta (3% BDP-a) do kraja 

2012. godine, Europska komisija je od Velike 

Britanije zatražila da to učini do kraja 

(fiskalne) 2015. godine. Međutim, Blair i 

Darling za sada nude samo deficit od 4,6% 

u navedenom razdoblju, argumentirajući 

to strahom od nove recesije ukoliko se 

fiskalni stimulans naprasno eliminira. 

A to nipošto neće proći “nekažnjeno”. 

Doduše, stopa prinosa na 10-godišnje 

britanske državne obveznice nije ni izbliza 

tako drastično divergirala od krivulje 

njemačkog pandana (Bund) kao u slučaju 

Grčke, no proteklih se tjedana spread 

opasno približio razini od 100 baznih bodova. 

Posljedica je to, tvrdi Hans Redeker, 

analitičar BNP Paribas, izmijenjene percepcije 

ulagača. Niti je rast stope prinosa 

na obveznice refleksija viših očekivanja u 

pogledu gospodarskoga rasta (i inflacije), 

a još manje restriktivnije monetarne 

politike Bank of England, već isključivo 

posljedica premije za rizik i povećane 

ponude, faktora koji neumoljivo spuštaju 

cijene i povećavaju stope prinosa na obveznice. 

I to unatoč kooperativnoj ulozi 

središnje banke, koja putem quantitative 

easing programa guta ogromne količine 

državnih obveznica, umjetno održavajući 

potražnju. Jednom kada te podrške nestane 

(a nije pitanje hoće li, već - kad će?), 

britanska bi se Vlada mogla naći u velikim 

problemima. Da i ne spominjemo 

kako predizborne ankete ukazuju na vrlo 

tijesnu razliku između Laburista i Konzervativaca, 

što može dodatno zakomplicirati 

stvari, a uopće nije ukalkulirano u indeks 

s početka priče, a Velika Britanija je svejedno 

na visokom četvrtom mjestu prema 

percepciji rizika analitičara Royal Bank of 

Canada, ispred Italije i Španjolske. 

Prema procjenama agencije Standard 

& Poor’s, tijekom ove godine na Starom će 

kontinentu vladati prilična gužva u segmentu 

državnih obveznica, jer europske 

zemlje planiraju izdati obveznica u ukupnoj 

vrijednost 1,5 bilijuna eura. Od toga 

na Grčku otpada svega pedesetak milijardi 

(ili manje, ukoliko se pojavi MMF), što 

je tek kap u moru obveza koje će vladajuće 

garniture širom kontinenta natovariti na 

leđa svojih poreznih obveznika. No time 

ujedno i postaje sasvim jasno zbog čega je 

Grčka toliko uzbudila europske političke 

lidere. Jer opasnost od grčkog bankrota 

ne dovodi u pitanje samo kredibilitet Europske 

monetarne unije, već i otvara vrlo 

realnu opasnost od domino efekta koji bi 

u nekom crnom scenariju doista mogao 

Udaljenost od sigurne oaze, kakvom figuriraju 

njemačke obveznice, sve je veća 

Nije li trebalo biti obrnuto? Rast duga sada 

puno više pogađa razvijene zemlje 

poprimiti razmjere prave katastrofe. 

Bill Gross, ugledni američki strateg 

iza kojeg stoji PIMCO, najveći globalni 

investitor u obveznice, investitorima uporno 

savjetuje da zaobilaze razvijene zemlje 

koje sve teže dišu pod teretom rastućeg 

proračunskog deficita, označavajući, 

primjerice, Veliku Britaniju kao područje 

koje bi „svakako valjalo zaobići“. Sredinom 

ožujka po tom se pitanju oglasila i agencija 

Moody’s Investors Service, upozoravajući 

kako su SAD, Francuska, Njemačka i Ve- 


Foto AP 

lika Britanija redom napravile krupan korak 

ka - gubitku AAA statusa. U izvješću 

se navodi da je dinamičan gospodarski 

oporavak u značajnoj mjeri zaobišao najrazvijenije 

zemlje, dovodeći ih u prilično 

nezgodan položaj. Jer bez eksplozivnog 

oporavka drastični rezovi u segmentu 

javne potrošnje naprosto nemaju alternativu, 

ali pritom ne smiju (barem ne u 

značajnijoj mjeri) ugroziti prihodovnu 

stranu proračuna i proces oporezivanja. 

Aktualne projekcije nisu odveć 

optimistične, pa se tako u studiji MMF-a 

iz studenoga prošle godine upozorava na 

dramatičan rast zaduženja među najrazvijenijim 

zemljama svijeta. Konkretno, 

očekuje se da će prosječna razina javnog 

duga u razvijenim zemljama članicama skupine 

G20 do kraja 2014. godine dosegnuti 

118% BDP-a. Suprotno tome, prosjek za 

zemlje u razvoju koje ulaze u sastav skupine 

G20 (Argentina, Brazil, Kina . . .) u istom bi 

se razdoblju spustiti ispod 40%. Pritom bi 

ono prvo, prema autorima studije, u uvjetima 

niske stope inflacije i ključnih kamatnih 

stopa, moglo rezultirati porastom 

stope prinosa na državne obveznice za 200 

baznih bodova. A to bi značilo da će se 

kroz nekoliko godina Velika Britanija plasmanom 

obveznica zaduživati uz kamatne 

stope koje danas plaća - Grčka! Ili Hrvatska. 

Jednako frapantno zvuče procjene Europske 

komisije kako će Bugarska i Estonija 

biti među rijetkim članicama Europske 

unije koje bi kroz iduće četiri godine mogle 

zadržati proračunski deficit unutar propisanih 

3% BDP-a. 

I da stvar bude još gora, (eventualna) 

negativna promjena kreditnog rejtinga 

nedvojbeno bi daljnje zaduživanje 

učinila skupljim, otežavajući i servisiranje 

postojećih obveza. A na popust od strane 

agencija za procjenu kreditnog rejtinga 

ne bi valjalo previše računati. Premda 

je nedavnom odlukom od zadržavanju 

kreditnog rejtinga Standard & Poor’s ponudio 

Grčkoj prijeko potreban predah, 

tri agencije koje vedre i oblače financijskim 

tržištima (uz spomenute, tu je još i 

Fitch Ratings), suvereno dominirajući 

segmentom kreditnog rejtinga, svakako 

Ulaganje s binarnim ishodom 

Oscilacije cijena obveznica mogu se bez previše krzmanja tumačiti kao pouzdan indikator 

krvne slike emitenta, bio on iz redova korporativnog sektora, lokalne uprave ili iz kruga 

suverenih država. Kao i u slučaju dionica, cijeli niz faktora utječe na cijenu obveznica 

(temeljem koje se potom kalkulira i stopa prinosa do dospijeća), a vrlo bitnu ulogu igraju 

makroindikatori, odnosno, stanje javnih financija koje su tema ovoga teksta. Institucionalni 

investitori poput investicijskih fondova i banaka, koji čine ogromnu većinu ulagača na 

tržištu obveznica, iz niza razloga rijetko trpaju obveznice u svoju aktivu da bi ih držali do 

dospijeća. Umjesto toga, igraju upravo na fluktuacije cijene. U njihovu slučaju korištenje 

značajnog kapitala donosi profit (ili gubitak) promjenama brojki na trećoj znamenki iza 

decimalnog zareza, čime priča s obveznicama uvelike počinje nalikovati većini promatrača 

puno bližoj trgovini dionicama. 

Postoji, međutim, i jedna vrlo bitna razlika. Obveznice imaju ograničeni rok trajanja i 

kao takve investitorima koje ih drže do dospijeća zapravo nude - binaran ishod. Jer bez 

obzira na dnevne oscilacije cijene, u konačnici su moguća samo dva ishoda - iskupljenje 

po dospijeću ili default (bankrot izdavatelja). Ako isključimo prvu varijantu, jer je kad su 

u pitanju razvijene zemlje doista riječ o ekstremnom (malo vjerojatnom) scenariju, ostaje 

prva opcija koja se, pojednostavljeno rečeno, ne razlikuje previše od klasične štednje u 

banci. Plasmanom obveznica izdavatelj se kupcima u određenim vremenskim intervalima 

(ovisno o tipu obveznice) obvezuje isplaćivati najčešće fiksnu kamatnu stopu (čija visina 

ovisi o “zdravlju” izdavatelja), a po dospijeću i uloženu glavnicu. Ili, u prijevodu - kupnja 

njemačkih državnih obveznica polučit će efekt sličan oročavanju bankovnog depozita po 

stopi koja se trenutno kreće nešto iznad 3%. Još bolje, ako vjerujete u “sretan završetak” 

kada je Hrvatska u pitanju, bit će to sasvim solidnih 6% (i nešto malo više). A do izlaska iz 

recesije kamatna će stopa možda biti i puno bliže granici od 7%. 

Nezahvalna uloga ‘europskog bolesnika’ nije 

nužno rezervirana samo za Grčku 

će pokušati vratiti kredibilitet izgubljen 

tijekom subprime krize. To pak znači da 

se vjerojatno neće libiti sniziti kreditni 

rejting ukoliko se agresivna primjena instrumenata 

fiskalne politike (nerezonsko 

trošenje sredstava poreznih obveznika) 

nastavi, povećavajući ukupnu razinu 

zaduženja. 

Bez AAA statusa Španjolska je ostala 

već u siječnju prošle godine, nakon što je 

recesija zamijenila 15 godina kontinuiranog 

gospodarskog rasta. Japan još i puno 

prije, zbog “izgubljene dekade” (u najboljem 

slučaju anemičnog gospodarskog 

rasta). I koliko god se to u ovom trenutku 

činilo nemogućim, po sličnom bi receptu 

agencije mogle postupiti i u slučaju Velike 

Britanije, SAD-a ili Francuske (Njemačka 

se trenutno čini ipak nešto tvrđim orahom). 

A cijena takvog ishoda ne mjeri 

se povrijeđenim nacionalnim ponosom, 

već puno opipljivijim troškovima daljnjeg 

zaduživanja, u što su se već mnogi, 

uključujući i hrvatske građane, imali prilike 

uvjeriti. 


financije 

Rušenje mita 

Suprotno 

konvencionalnoj 

logici i uvriježenoj 

percepciji 

ulagača, famozni 

Volatility Index 

u recentnoj je 

studiji označen 

praktički 

beskorisnim / 

Mario Gatara 

Potraga za “svetim gralom”, indikatorom koji 

bi mogao (pouzdano) ocrtati kurs kretanja 

cijena dionica u budućnosti, traje valjda 

otkako je Wall Streeta. Nebrojeno mnogo 

analitičara radilo je i još uvijek radi na tome, 

“meljući” brojke kako bi istražili i najmanju podudarnost, 

sumnjivu korelaciju ili vezu koja bi mogla 

poslužiti kao indikator budućih zbivanja na tržištu. 

No rezultati su uglavnom upitni. 

Pored brojnih “custom” indikatora 

koji su našli primjenu u svakodnevnoj 

trgovini, popriličan broj investitora oslanja 

se na Volatility Index u produkciji 

Chicago Board Options Exchange. 

Poznatiji pod akronimom VIX, indeks 

je zapravo svojevrsna mjera apetita 

za rizik ulagača i njegova vrijednost 

počiva na “implied volatility”, odnosno 

cijenama call i put opcija na S&P 500 

indeksu s rokovima dospijeća do dva 

mjeseca, kako bi se procijenili razmjeri 

oscilacija cijena dionica u idućih 30 dana. Često 

nazivan “indeksom straha”, njegov rast odražava 

veće oscilacije indeksa (što za sobom povlači više 

cijene opcija), signalizirajući smanjene apetite investitora 

za rizik, a to se pak često navodi kao signal 

nadolazećeg negativnog trenda. Sukladno obrnuto 

proporcionalnoj vezi, pad indeksa posljedica 

je manjih oscilacija na tržištu, što pak posredno 

podrazumijeva masovniji povratak ulagača te se 

interpretira kao pozitivan signal. 

Birinyi je u 

povijesnoj 

analizi kretanja 

VIX-a uočio 

čak i svojstva 

karakteristična 

za 'contrarian' 

indikatore, koji 

prkose mišljenju 

većine 

Međutim, Laszlo Birinyi, na Wall Streetu dobro 

poznata zvijezda tvrtke Birinyi Associates, u 

svojem netom objavljenom istraživanju tvrdi nešto 

posve drugo: “Investitori koji pokušavaju odgonetnuti 

mogući smjer kretanja cijena dionica VIX bi 

vjerojatno trebali - ignorirati.” Birinyi kategorički 

odbacuje “super moći” koje se indeksu pripisuju, 

tvrdeći kako uvriježena teza prema kojoj bi kretanje 

S&P 500 indeksa u slučaju negativne 

putanje VIX-a trebalo poprimiti 

pozitivan predznak (i obrnuto), nema 

gotovo nikakvog temelja u stvarnim 

činjenicama. Analizirajući odnos 

dvaju indeksa od rujna 2003. godine 

naovamo, Birinyi i njegov kolega Kevin 

Pleines nisu našli dokaze kojima 

bi potkrijepili uvriježenu percepciju 

velikog broja ulagača, zaključivši tek 

kako VIX jest indikator raspoloženja 

ulagača, ali nema ama baš nikakva 

“prediktivna” svojstva. “Riječ je o indeksu 

koji možda bolje od drugih indikatora ilustrira 

oscilacije na tržištu i vjerno odslikava emocije 

ulagača, ali to mjeri u realnom vremenu, ne za sutra 

ili prekosutra. Kao, uostalom, i svaki drugi ‘coincidental’ 

indikator kojeg krasi visoki koeficijent korelacije 

s negativnim predznakom, ali u kontekstu 

budućih zbivanja ima mali ili nikakav značaj.” 

Grafikon nedvojbeno ilustrira čvrstu vezu 

između S&P 500 indeksa i VIX-a, no to je zapravo i 

posve logično jer potonji na neki način mjeri neizvjesnost 

i nervozu ulagača, koja pak uvjetuje njihovu 

aktivnost na tržištu, a S&P 500 se u tom slučaju 

pretvara u funkciju zakona ponude i potražnje. 

Da stvar bude još bolja, Birinyi je kroz analizu 

kretanja VIX-a pronašao elemente - contrarian indikatora. 

Drugim riječima, investitori koji su kupili 

dionice (gledajući njihovu izvedbu kroz prizmu 

S&P 500 indeksa) nakon što je VIX porastao za 

više od 20% iznad 50-dnevnog prosjeka, mogli su 

realizirati nekakav profit. Ali samo na kraći rok, jer 

veza nakon nekoliko mjeseci obično - puca. Potonji 

zaključak potvrđuje i David Darst, strateg Morgan 

Stanleyja, citirajući uzrečicu koja kruži među trgovcima 

na parketu Chicago Board Options Exchange: 

“Kada je VIX visoko, vrijeme je za kupnju, a kada je 

nisko, bolje je usporiti“. 


Konačan ishod detaljnog prekapanja 

po listama najvećih 

dioničara domaćih tvrtki 

čije dionice kotiraju na 

Zagrebačkoj burzi teško se može nazvati 

neočekivanim. To podjednako vrijedi 

kad je riječ o pojedinačnim imenima, 

poput Ivice Todorića ili ekipe iz Adrisa 

i Atlantica, koja kontroliraju značajan 

dio tržišne kapitalizacije, ili pak o inozemnim 

institucijama koje u pravilu 

nastupaju u ulozi strateškog investitora. 

Ta to su ionako najčešće asocijacije koje 

se javljaju na spomen domaćeg korporativnog 

sektora, pa njihov visok plasman 

zasigurno nije nikakvo iznenađenje. 

Puno su zanimljivije brojke, odnosno 

milijarde i milijuni kuna iza kojih 

stoje ta imena, no ljestvica je otkrila i još 

poneki zanimljivi detalj. Prva stvar koja 

upada u oči je relativno visoka koncentracija 

vlasništva, jer Top 10 dioničara u 

prosjeku kontrolira više od tri četvrtine 

vlasničkog udjela, a možda se još frapantniji 

podatak odnosi na činjenicu da 

pet najvećih dioničara u prosjeku kontrolira 

više od 70% vlasničkog udjela. 

Kao da već nije dovoljno što 

Zagrebačka burza pati od kronično niske 

razine likvidnosti, već ulagači moraju 

uzeti u obzir i vrlo nizak free float, koji za 

sobom povlači vrlo opipljive praktične 

implikacije. Jer slaba fragmentiranost 

vlasničke strukture u praksi podrazumijeva 

prilično pasivnu ulogu malih 

dioničara koji, htjeli ne htjeli, ulaganjem 

Mario Gatara 

Sukob interesa 

Poput virtualnih tajkuna, veliki dioničari domaćih 

tvrtki nerijetko brkaju privatne i interese kompanije, 

bitno otežavajući pozicije malih ulagača 

zapravo pristaju na pravila igre koja diktira 

većinski dioničar. 

Problem pritom leži u činjenici kako 

se u Hrvatskoj, za razliku od razvijenih 

tržišta kapitala, počesto gubi jasna granica 

između vlasništva i upravljanja, a 

poslovna etika, iz perspektive vlasnika, 

postaje ograničavajući i nepoželjan faktor. 

Nemali je broj primjera u kojem 

Uprava u prvi plan gura osobne interese, 

koji znaju biti u koliziji s interesima 

manjinskih dioničara. Notorni primjer 

takve prakse je Podravka, gdje su članovi 

Uprave uporno stavljali vlastite interese 

ispred interesa kompanije, no takvih 

slučajeva u relativno kratkom životnom 

vijeku domaćeg tržišta kapitala zasigurno 

ne manjka. 

Svima koji su se nekim slučajem navukli 

na igrice poput Railroad Tycoona 

bit će lako shvatiti tu dilemu. U spomenutoj 

igri, naime, navlačite dvostruku rolu, 

direktora i jednog od dioničara, i za tili 

čas se dovedete u situaciju da odgađate 

investicije, povećavate plaću, trošite 

kapital na kojekakve budalaštine i uopće, 

marketmaker 

namjerno sabotirate poslovanje kompanije 

i rušite (ili zadržavate) cijenu dionica 

tvrtke kojom upravljate kako biste 

svoju skromnu managersku plaću iskoristili 

za povećanje vlasničkog udjela. I 

zapravo ne vidite u tome ništa sporno, jer 

ako nećete vi, dionice dobre kompanije 

će kupiti netko - drugi. 

Što samo naizgled nije problem, jer 

stvar funkcionira na vrlo jednostavnom 

principu - dok dobro radite, dioničari 

vas ne diraju. Štoviše, postajete meta 

‘krupnog kapitala’, drugih tajkuna koji 

traže profitabilnu investiciju. No kada stvari 

krenu neželjenim tijekom, a robom 

krcat vlak iz Liverpoola nikako da dođe 

do Londona, slijedi - smjena. Niste sigurni 

čak ni kada bbznis kontinuirano cvjeta, 

jer postoji mogućnost da se neki od 

rivala, kada akumulira dovoljnu količinu 

dionica, odluči na preuzimanje. A u tom 

ste slučaju ponovno - višak. 

Postoje dva načina da to spriječite 

- ili da blistate u svojstvu direktora, što 

zbog objektivnih okolnosti (na dulji rok) 

nije nimalo jednostavno (i svejedno ne 

jamči opstanak), ili da preuzimanjem 

Kolateralne žrtve sukoba interesa u 

računalnoj igrici su virtualne, ali u 

stvarnom životu na gubitku su mali ulagači 

Autor posjeduje manju količinu dionica Podravke i HT-a 

većinskog paketa dionica zacementirate 

svoju poziciju i pritom sustavno ignorirate 

male dioničare, bez obzira na to 

koliko opravdani bili njihovi prigovori. 

Poput virtualnih managera, i većina 

domaćih tajkuna je sklona provoditi u 

djelo potonju varijantu, čime se odabir 

potencijalne investicije iz perspektive 

ulagača bitno komplicira. Uz niz 

uobičajenih kriterija, domaći investitori 

u potrazi za profitabilnim ulaganjem, 

moraju detaljno proučiti i sklonosti 

većinskih vlasnika te članova Uprave, a 

činjenica da se često radi o jednim te istim 

akterima nimal ne olakšava taj odabir. 


Iva Biondić 

Bolje preksutra 

Od domaćih društava za upravljanje investicijskim 

fondovima u ovoj godini treba očekivati – edukaciju 

domaćih investitora 

U 

svojim izjava, domaći fond 

menadžeri su složni – najteža 

vremena su iza nas. Sada nam 

samo ostaje plivati u rukavcu 

na koji se svelo domaće tržište kapitala i 

čekati da padnu prve kiše i s njima dođe 

nova snaga. Nade u neki brzi oporavak sve 

su nas odavno napustile i ostaje samo vizija 

u bolje preksutra. Nakon turbulentnih 

godina neizbježna su bila preslagivanja u 

domaćoj fondovskoj industriji pa je došlo 

do spajanja nekih društava, ali i fondova. 

To se moglo i očekivati pa ostaje jedino 

pitanje zašto se to kod nekih fondova, ali i 

društava, nije i ranije dogodilo. 

Unatoč tim “brakovima iz interesa”, ne 

nedostaje novih proizvoda na domaćem 

tržištu. Mnoga su društva u posljednjih 

godinu-dvije lansirala barem po jedan novi 

fond, koji se svojom strategijom ulaganja u 

većini slučajeva nije bitnije razlikovao od 

dosadašnje ponude. Jedino po čemu sam 

ih ja mogla razlikovati je činjenica da nisu 

vukli teret burzovnog kraha od prije tri 

godine (zar je već toliko vremena prošlo?). 

Svemu tome unatoč, te nove, prošlošću 

neopterećene ljepotice dana nisu privukle 

značajniji broj investitora, a time ni 

veći iznos imovine. To ne treba čuditi, jer 

milijarde kuna su, zajedno s povjerenjem 

investitora, isparile na burzi. 

Aktivnija edukacija domaćih investitora 

je upravo ono što se od domaćih društava 

za upravljanje investicijskim fondovima 

treba očekivati u ovoj godini. Nerealne 

apetite koji su pogonili hrvatski burzovni 

balon, zamijenio je nedostatak teka. Uz 

mirovinski sustav koji danas imamo, investiranje 

u fondove treba shvatiti kao način 

štednje i investiranja za budućnost. Kako 

u Hrvatskoj oročena štednja stanovništva 

u znatnoj mjeri dominira u odnosu na 

ulaganja u fondove, može se zaključiti da 

prostor za rast domaćeg tržišta kapitala 

svakako postoji. Odnos rizika i dobiti je 

jasnije poznat, a uz odgovarajuću edukaciju 

svatko će biti u stanju planirati svoju 

starost i prilagoditi investicijski portfelj 

svojim potrebama. Prilike postoje i realno 

postavljena očekivanja spram investicija 

mogu dovesti do zdravog rasta domaćeg 

tržišta kapitala. 

Prema svjetskoj bonitetnoj kući 

Dun&Bradstreet, kako prenosi Boniline, 

rizik poslovanja u Hrvatskoj ostaje 

nepromijenjen; drugim riječima Hrvatska 

je i dalje zemlja s blagim rizikom poslovanja, 

čije gospodarstvo oporavak može 

očekivati tek u narednim godinama. Razlozi 

tome leže u sporom ekonomskom 

fondomjer 

Nerealne apetite koji su pogonili 

hrvatski burzovni balon zamijenio je 

nedostatak teka 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

rastu u eurozoni. Njega prati pad domaće 

potražnje uslijed smanjene potrošnje 

kućanstava zbog slabijeg rasta plaća, visoke 

nezaposlenosti i strožih uvjeta kreditiranja 

kako za stanovništvo tako i za 

poduzeća. Nelikvidnost je i dalje najveći 

rizik po cijelo gospodarstvo, na što i D&Bu 

upozorava u svojoj ocjeni. 

Podaci Hanfe za veljače pokazuju da 

domaća fondovska industrija bilježi rast 

osmi mjesec zaredom, i to zahvaljujući 

priljevima u niskorizične novčane fondove. 

U veljači je imovina novčanih 

fondova dosegla 7,6 milijardi kuna, 854 

milijuna kuna više nego u siječnju, i čini 

58 posto imovine svih otvorenih investicijskih 

fondova u Hrvatskoj. Udio imovine 

dioničkih i uravnoteženih fondova 

u veljači se sveo na 23 posto odnosno 15 

posto ukupne imovine. Dioničkim fondovima 

na upravljanje su povjerene gotovo 

tri milijarde kuna, a uravnoteženim dvije. 

Za usporedbu, prema podacima Investment 

Company Institutea, krajem 

prvog kvartala prošle godine dionički su 

fondovi upravljali trećinom imovine svjetskih 

otvorenih investicijskih fondova, a 

tek postotak niže bio je povjeren novčanim 

fondovima. Slijedili su obveznički fondovi 

s udjelom od 19 posto, pa uravnoteženi 

fondovi čiji je udjel bio 9 posto, te naposljetku 

ostali fondovi s udjelom od 8 posto. 

U Hrvatskoj obveznički fondovi čine tek 

5 posto imovine, odnosno upravljaju sa 

625 milijuna kuna, a teško da će u skoroj 

budućnosti zabilježiti neki veći rast jer je 

domaće tržište obveznica i dalje nerazvijeno 

i bilježi oskudne promete. Sva izdanja 

obveznica u osnovi progutaju domaći 

mirovinski fondovi, ali i banke koje na taj 

način financiraju državu, koja je ujedno 

najveći izdavatelj. 



Reanimatori? Steve Preeg i Eric 

Barba iz Digital Domainea najavljuju 

revoluciju: stvaraju virtualne glumce 

Foto Dave Hill za Forbes 

Godina je 2017. U četiri tisuće američkih 

kinodvorana upravo se počinje prikazivati 

najnoviji film o Indiani Jonesu. Zvijezda filma 

je Harrison Ford kao Indy, naravno. Ali 

u ovom nastavku vraća se kao 35-godišnjak, 

kako bi u marokanskoj pustinji pobijedio 

zle lovce na blago. A tko mu pomaže? Nitko 

drugi nego Humphrey Bogart kao Rick iz 

Casablance. 

O tehnologiji koja glumačke karijere vrti 

unatrag i diže iz groba odavno mrtve zvijezde 

razgovara se već dvadeset godina, no nekoliko 

novijih filmova, uključujući i Cameronov 

3D SF Avatar, unaprijedilo je digitalnu 

kinematografiju dovoljno da istisne živu glumu 

– i usput zaradi bogatstvo. Od početka 

prikazivanja u prosincu, Avatar je 20th Century 

Foxu, odnosno News Corpu, zaradio 2,4 

milijarde dolara u kinima širom svijeta. 

Sljedeća faza revolucije donosi virtualne 

glumce, zbog čega bi se mogao rasplamsati 

stari sukob između hollywoodskih talenata 

i filmskih studija. Morat će se preispitati sve, 

od toga tko ima prava na fotografije filmskih 

zvijezda do toga što uopće znači biti glumac 

u filmovima budućnosti. “Sukobi su se već 

pojavili”, kaže Steve Preeg iz tvrtke za specijalne 

efekte Digital Domain. “Kako to? Pa, 

pretpostavljam da neki misle kako na tome 

mogu zaraditi.” 

Direktori studija rado bi prodrmali hollywoodski 

status quo. Prihod od filmova 

narastao je od 1999. za 42 posto, ali su troškovi 

proizvodnje rasli još brže. Hollywood se 

zgrozio kada je Cameron 1997. potrošio 

200 milijuna dolara za Titanic. Danas je to 

prosjek za studijski blockbuster. Kao rezultat, 

profitna marža hollywoodskih igranih filmova 

– ono što ostane kad se od prihoda na 

blagajnama i zarade od posuđivanja i prodaje 


FORBESLIFE 

Sljedeća faza digitalne 

kinematografije izazvat 

će prevrat u Hollywoodu i 

zauvijek promijeniti filmsku 

glumu / Dorothy Pomerantz 

Zvijezda je 

reinkarnirana 


forbeslife 

DVD-a oduzmu troškovi produkcije, reklame 

te cijena tiskanih materijala – pala 

je u razdoblju od 1999. do 2008. na samo 

36 posto, prema podacima istraživačke 

tvrtke SNL Kagan. Iz toga se financira 

postprodukcija, plaćaju studijske režije i 

troškovi za pripremu novih filmova. Najnovija 

žrtva tog žrvnja je MGM. Prodan 

2004. za pet milijardi dolara, sada ne može 

naći kupca koji bi platio upola toliko, bez 

obzira na vrijednu imovinu poput prava 

na Jamesa Bonda i Hobita. “Tradicionalni 

postupak stvaranja filma relativno je 

skup i dosadno nepredvidljiv”, kaže Paul 

Debevec, profesor na USC-u čiji je rad na 

Avataru nedavno nagrađen Oscarom za 

tehnička dostignuća. 

Skupe velike zvijezde nisu jamstvo da 

će film biti hit. Universal je ljetos ulupao 

100 milijuna dolara u filmsku verziju tvserije 

iz 70-ih Land of the Lost, s Willom 

Farrellom u glavnoj ulozi. Film je zaradio 

samo 68 milijuna od prikazivanja u cijelom 

svijetu. (Prikazivanjem filma u kinima 

studio zaradi oko 50 centi od jednog 

dolara iskazanog u tzv. box office prihodu. 

Ponekad to može udvostručiti drugim 

prihodima, primjerice od prodaje DVD-a. 

Zato je “box office prihod” dobar pokazatelj 

ukupne zarade filma). Eddie Murphy 

dobio je po 12 milijuna dolara za svaki od 

svoja dva najnovija filma, ali ni Nemogući 

Dave ni Sve je moguće nisu vratili novac 

uložen u produkciju. Neuspjeh filma Sve 

je moguće pridonio je 23-postotnom 

padu Paramountova prihoda u kinima, na 

1,3 milijarde dolara u 2009. godini. 

Razumljivo, studiji se upuštaju u eksperimente. 

Najnovija formula glasi: više 

tehnologije, manje glumaca. Shia LaBeouf 

i Megan Fox dobile su gotovo sedam milijuna 

dolara svaka za uloge u najnovijem 

filmu o Transformerima, što je tek sićušni 

dio dvjestomilijunskog budžeta. Film 

je zaradio ukupno 835 milijuna dolara. 

Najveća zvijezda angažirana u Avataru 

bila je Sigourney Weaver, a njezina je cijena 

najviše dva milijuna dolara. Otprilike 

toliko košta omanji komplet računala za 

filmsku grafiku. 

District 9, niskobudžetni kanadski film 

s odličnim specijalnim efektima, nenadano 

je postao hit ljeta, zaradivši 205 milijuna 

dolara. Sjajni, potpuno digitalizirani 

nastupi nepoznatih glumaca postaju opće 

mjesto. Razmišljalo se tako o nominaciji 

Andyja Serkisa za Oscara, za ulogu Golluma 

u Gospodaru prstenova (New Line 

Studio, 2003.), iako se glumčevo lice ne 

pojavljuje ni u jednom kadru trilogije. 

Tako je bilo i sa Zoe Saldanom u ulozi tri 

metra visoke plave izvanzemaljke u Avataru. 

(Na kraju nijedno od njih nije dobilo 

nominaciju). Životna dob, pa i sama smrt, 

uskoro više neće biti prepreke. Redatelji će 

moći angažirati glumce po svom izboru, 

žive ili mrtve. Osnova svega bit će talentirani 

anonimac kao pokretač digitalizirane 

lutke, koja će imati kompjutorski izrađen 

model nekog slavnog lica. Hollywoodski 

kreativci izrazili su svoju duboku skepsu 

prema cijeloj toj priči. I istodobno prigrlili 

novu tehnologiju. 

“Nisam baš jako zadovoljan sintetičkim 

likovima”, kaže redatelj Joseph McGinty 

Nichol (alias McG) koji se poslužio digitalnim 

skenovima iz starih Terminatora 

kako bi stvorio mlađu verziju Arnolda 

Schwarzeneggera za prošlogodišnji film 

1. korak 

Digitalna Emily 

Rasvjeta je ključni element u stvaranju 

realističnog virtualnog lika. Profesor Paul 

Debevec s USC-a (University of Southern 

California) riješio je taj problem Light Stage 

postupkom i osvojio Oscara za rad na Avataru. 

U suradnji s tvrtkom Image Metrics, 

3. korak 

Terminator: Spasenje. “Mislim da predugo 

gledamo jedni druge a da nam odmah 

ne bi upalo u oči kako drugo ljudsko biće 

nije stvarno. ” 

“Glumčeva umjetnost i umješnost 

dio su čarolije svakog filma”, kaže Pamela 

Greenwalt uime strukovne udruge filmskih 

glumaca (SAG). “Publika tu vrijednost 

prepoznaje i cijeni.” No već je i sada 

dovoljno teško natjerati studije da živim 

glumcima plate, recimo, skidanje njihovih 

filmskih scena s interneta. Kako će se SAG 

nositi još i s virtualnim glumcima? 

U međuvremenu, u kalifornijskom 

gradu Veniceu, Preeg i ekipa iz Digital 

Stvarni filmovi, 

lažni ljudi 

Prekretnice na putu prema 

filmskoj reinkarnaciji 

Zelig, 1983. 

Mukotrpni postupci montaže 

omogućuju Woodyju Allenu interakciju 

s povijesnim ličnostima. 

Terminator 2, 1991. 

Glumac Robert Patrick pretače se 

iz čovjeka u metal i natrag, u osvit 

digitalne revolucije. 

Vrana, 1994. 

Brandon Lee pogiba na setu, ali 

zahvaljujući kompjutoriziranim 

efektima uspijeva završiti film. 

Forrest Gump, 1994. 

Autori filma šalju Tome Hanksa 

natrag kroz vrijeme kako bi primio odličje 

od Lyndona Johnsona. 


svoju je tehnologiju 

demonstrirao u projektu 

Digitalna Emily: 

2. korak 

1. korak: Faza 

osvjetljavanja 

Lice glumice Emily 

O’Brien osvjetljava se 

kombinacijama svjetla 

usmjerenog iz 

156 reflektora, kako bi se snimilo u svim 

mogućim svjetlosnim uvjetima. Polarizirane 

leće odvajaju zrake odbijene od glumičina lica 

(reflektirano svjetlo) od onih koje površina 

lica apsorbira. 

2. korak Reflektirano svjetlo 

Uzimajući u obzir samo svjetlo koje se odbilo, 

animatori dobivaju idealnu kartu svakog 

kutka i nabora na Emilynu licu. 

Domainea užurbano nastavljaju s revolucijom. 

Suosnivač te tvrtke bio je James 

Cameron, no razišli su se nakon sukoba 

ega 1998. godine. Tvrtku je poslije za 35 

milijuna dolara kupila grupa ulagača koju 

je predvodio Michael Bay. Odmah su 

krenuli u vrbovanje vrhunskih stručnjaka 

za posebne efekte iz Lucasove tvrtke Industrial 

Light & Magic. I dok Avatarove 

zarađene milijarde privlače povjerenje 

studija, za sudbinu same filmske industrije 

vjerojatno je važniji bio posao što 

ga je Digital Domain odradio na filmu 

Čudnovat slučaj Benjamina Buttona. 

Preeg i majstor specijalnih efekata 

3. korak Mimika 

Debevc traži od Emily da namjesti 33 

izraza lica. Te snimke daju animatorima 

informaciju o pokretima kože. 

4. korak Lutka 

Informacija dobivena u svjetlosnoj fazi 

polaže se preko digitalne mreže Emilyne 

glave da se dobije trik-glava, takozvana 

lutka. 

5. korak Gluma 

Animatori pokreću 

trik-glavu, odnosno 

navode digitalnu 

Emily da glumi. 

Dodajte svemu 

tome glas, i nitko 

5. korak 

neće primijetiti da 

se ne radi o stvarnoj glumici. – D.P. 

Eric Barba nisu imali luksuz uživanja u 

fantastičnoj priči o čovjeku koji je rođen 

star i tijekom života postaje sve mlađi. 

Kada im je redatelj David Fincher 2002. 

predao scenarij, zahtijevao je da pretvorba 

Brada Pitta iz starca u bebu izgleda potpuno 

stvarno. “Nekoliko sam puta gotovo 

odustao”, šali se Preeg. “Cijeli prvi sat filma 

glavni lik ima digitalnu glavu. Ako ti ona 

ne uspije i gledatelji ne osjete emocionalnu 

povezanost s likom, pokvario si film 

vrijedan 150 milijuna dolara.” To osjećajno 

zbližavanje progutalo je 31 milijun dolara 

namijenjen za specijalne efekte (Pittov 

honorar bio je 20 milijuna), a Preeg i 

Barba putem su postali prvi filmaši koji su 

pronašli izlaz iz one jezovite nestvarnosti 

koju struka zove Uncanny Valley – “sablasna 

dolina”. 

Izraz je 1970. godine prvi upotrijebio 

robotičar Masahiro Mori, iznoseći tezu da 

se ljudi to više poistovjećuju s predmetom, 

što življi taj predmet izgleda. Primjerice, 

lakše se vežemo uz plišanu životinju nego 

uz kamen. No ako takav predmet poprimi 

ljudsko obličje, osjećaj prisnosti pretvara 

se u odbojnost. Robot koji izgleda gotovo 

kao čovjek, ali mu fali “ono nešto”, 

djeluje više kao zombi ili mrtvo tijelo 

nego kao prijatelj kojeg možemo voljeti. 

Taj otklon od prisnosti zove se “sablasna 

dolina”. Animatori je sve donedavna nisu 

mogli prijeći. Držali su se sigurnog puta: 

stvarali su stilizirane likove (poput Pixarovih 

životinja) i služili se kompjutorskom 

grafikom samo za prikaz lica koja 

su zamagljena akcijom ili su predaleko da 

bi ih publika jasno vidjela (što je ostavilo 

bez posla tisuće statista). Preeg i Barba 

premostili su taj jaz fokusirajući se na igru 

svjetla i pokrete kože. 

Služeći se Debevecovim postupkom 

nazvanim Light Stage (vidi okvir), majstori 

efekata prvo su došli do potrebnih 

informacija uz pomoć fotografija i silikonskih 

modela Pittove glave u različitim 

životnim dobima, osvijetljenih iz svih 

mogućih kutova u raznoraznim okolnostima. 

Potom su digitalnu lutku s modelima 

staračkih glava animirali uz pomoć 

podataka o pokretima Pittova lica. Kada 

su dobili i pohranili potpunu informaciju 

o licu, Preegu i Barbi preostalo je još mnogo 

kreativnog rada na korekciji kretnji 

Gospodar prstenova, 2001. 

Glumac Andy Serkis oživljava Golluma uz 

pomoć kompjutorskog kopiranja kretnji. 

Polar Express, 2004. 

Ambiciozno zamišljen projekt 

Roberta Zemeckisa zaglavio je 

u Sablasnoj dolini. 

Čudnovat slučaj 

Benjamina 

Buttona, 2008. 

Digitalni Brad Pitt pojavljuje 

se star i, kako film odmiče, 

postaje sve mlađi. 

Terminator: 

Spasenje, 2009. 

Snimke iz starijih nastavaka 

filma zaustavljaju protok 

vremena za guvernera 

Arnolda Schwarzeneggera. 

Avatar, 2009. 

James Cameron stvara Na’vije. Povjerovali 

su mu svi, i publika i – šefovi studija. 


forbeslife 

živih glumaca koji su igrali Benjaminovo 

tijelo u raznim fazama života, kako bi ih 

uskladili s izrazima Pittova lica. Cijeli je 

proces trajao dvije godine, ali je rezultat 

bio dovoljno revolucionaran da Preegu i 

Barbi donese Oscara te dovoljno stvaran 

da mnoge izvan Hollywooda uvjeri kako 

gledaju stvarno Pittovo lice pod debelim 

slojem filmske šminke. 

U Digital Domaineu posjetitelja drže 

podalje od 175 majstora efekata i programera. 

Preeg i Barba ne žele otkriti na 

čemu sada rade, ali kažu da će sljedeći veliki 

korak biti pomlađena digitalna verzija 

jednog slavnog glumca. To je puno teža 

zadaća nego digitalno postarati mlađeg 

glumca, ali je ključno za eventualnu reanimaciju 

pokojnih filmskih zvijezda. “Ljudi 

imaju sjećanja s kojima se moramo uskladiti”, 

kaže Preeg. Usto, trebalo bi pronaći 

glumca koji bi oponašao pokojnikov glas 

ili pričekati napredak audiotehnike koji 

će omogućiti da živi glumac A zvuči kao 

pokojni glumac B. 

Nagađa se da je upravo digitalno 

pomlađivanje ono što Digital Domain 

radi za Disneyjev film Tron: Legacy koji 

ovoga prosinca stiže u kina. Riječ je o 

svojevrsnom nastavku kultnog, tehnički 

značajnog filma Tron iz 1982. godine, s 

Jeffom Bridgesom u glavnoj ulozi. Bridges 

igra i u nastavku, i to vraćen kroz vrijeme 

ako je vjerovati traču. U veljači prošle godine, 

internetski SF sajt lo9 tvrdio je da ima 

insajdersku informaciju o tome na koji će 

način “u Tronu 2 klonirati Bridgesa”. Uspiju 

li Preeg i Barba uvjeriti obožavatelje 

da Bridges doista igra u scenama u kojima 

se pojavljuje 28 godina mlađi nego što jest, 

bio bi to dosad najveći korak prema reinkarnaciji 

na velikom platnu. 

Tržište je spremno. Pokojni glumci 

Brad Pitt je odglumio prvu polovicu Benjamina Buttona pomičući samo glavu i lice. 

Animatori su poslije s tim pokretima usklađivali kretnje digitalne lutke 

već se pojavljuju u reklamama. Marylin 

Monroe je 2008. nastupila u reklami za 

Mercedes i zaradila 6,5 milijuna dolara 46 

godina poslije smrti. Nedavno je i Steve 

McQueen, mrtav od 1980., snimio reklamu 

za Tag Heuer zajedno s pilotom Formule 

1 Lewisom Hamiltonom. 

Tvrtka Green Light bavi se izdavanjem 

odobrenja za korištenje likova pokojnih 

zvijezda poput McQueena, Johnnyja 

Casha i Brucea Leeja. Nasljednici tih 

zvijezda ugovorom ovlašćuju tvrtku da 

dogovori uvjete pod kojima će se njihovi 

najdraži pojaviti u reklamnom spotu, videoigri, 

na majici ili posteru. (Kalifornijski 

zakon iz 1985. jamči celebrityjima prava na 

takve naknade i do 70 godina nakon smrti.) 

Zasad se ti poslovi obavljaju na strogo 

licencijskoj osnovi. Agenti naplaćuju naknadu 

tvrtkama koje se žele koristiti likom 

zvijezde, nema govora o tantijemima. No 

ako se pokojne zvijezde počnu pojavljivati 

u filmovima, mogle bi se po vrijednosti 

ugovora izjednačiti sa živim zvijezdama. 

“Ako bi pojava pokojnog glumca bila 

ključna za film, pregovarali bismo o njegovom 

ugovoru”, kaže David Reeder, potpredsjednik 

Green Lighta. 

Tko bi mogao biti prva reinkarnirana 

zvijezda? Po svoj prilici Bruce Lee, slavni 

kung-fu glumac preminuo uslijed rijetke 

reakcije na analgetik. Eric Barba iz Digital 

Domainea kaže da postoji gipsano poprsje 

koje bi tvrtki moglo poslužiti kao osnova 

za digitalnu verziju glumčeva lica, a Leejev 

agent zainteresiran je za projekt animacije 

ili reanimacije kung-fu zvijezde. “S 

obzirom na ono što smo vidjeli u Avataru, 

možete zamisliti kakve bi bile nove akcijske 

scene s Bruceom Leejem”, kaže Reeder. 

Leejev sin Brandon bio je prvi reanimirani 

glumac. Poginuo je nesretnim 

slučajem na snimanju Vrane 1993., od 

hica iz pravog umjesto iz lažnog pištolja. 

Redatelj je za ostatak filma uspio na tijelo 

dublera namontirati Brandonovo lice iz 

postojećih snimki. To možda nije bio vrhunac 

kinematografije, ali je bio korak 

naprijed u usporedbi s patchhworkom 

u filmu Plan 9 From Outer Space nakon 

što je Bela Lugosi umro usred snimanja. 

Shannon Lee, kći Brucea Leeja, kaže kako 

ju zanima mogućnost da tata nastupi u 

novom filmu: “To je uzbudljivo i priličan 

je izazov za živce. Uključuje rizik, a mi 

bismo preuzeli najveći dio.” 

Granica između živog glumca i njegove 

virtualne osobe u međuvremenu i 

dalje blijedi. U najnovijoj Disneyjevoj fantaziji 

Alisa u zemlji čudesa, redatelj Tim 

Burton jedva se suzdržao da potpuno ne 

nadomjesti Helenu Bonham Carter digitalnom 

lutkom, ali nije odolio napasti da 

joj odrubi glavu (prikladno za Kraljicu 

Srca), zamijeni je dvostruko većom i 

pomoću kompjutora ponovno nasadi na 

tijelo. Stroj ipak ne može nadomjestiti glumu 

Helene Bonham Carter. “Nema šanse”, 

kaže Ken Ralston, šef specijalnih efekata u 

Alisi. Baram zasad. 

Foto Paramount Pictures 


KNOW-HOW ZA ŽIVOT 

SSvi koji kažu da se poslovni ljudi bave činjenicama a ne fikcijom očito 

nikad nisu čitali stare petogodišnje poslovne projekcije. 

—Malcolm Forbes 

Brodograđevna industrija s mrežom 

kooperanata – unatoč dugovima i gubicima 

– jedan je od šest glavnih punjača 

hrvatskog proračuna (nafta, duhan, 

brodovi, telekomunikacije, trgovački 

lanci, banke), pa bi propast brodogradnje 

dovela ukupne državne financije pred 

bankrot. 

— IVO JAKOVLJEVIĆ 

Živi li država unutar svojih prihoda, ona 

je kreditno zdrava. Ako u nekim krizama 

živi godinu ili dvije izvan okvira svojih 

prihoda, obično se može privremeno 

zadužiti pod razumnim uvjetima. Ako, 

međutim, kao svaki rasipnik, baci oprez 

u vjetar i nije spremna podnijeti nikakve 

žrtve u trošenju, ako poveća oporezivanje 

do granice koliko ljudi mogu platiti i 

nastavi gomilati deficite, onda je na putu 

u bankrot. 

— FRANKLIN DELANO ROOSEVELT 

Bankrot mi je zurio u lice, ali jedna me 

misao održala mirnom – uskoro ću biti 

presiromašna da bih trebala alarmni 

sustav protiv krađe. 

— GINA ROTHFELS 

Odbacivanje razmišljanja je iskaz 

duhovnog bankrota. 

— ALBERT SCHWEITZER 

Obiteljska odgovornost – da i uvijek. 

Obiteljski bankrot zbog okrutnih vladinih 

mjera – ne. 

— BARBARA MIKULSKI 

Bankrot je zakonska procedura u kojoj 

stavite novac u džep od hlača i onda sako 

date vjerovnicima. 

— JOEY ADAMS 

Kapitalizam bez bankrota je kao 

kršćanstvo bez pakla. 

— FRANK BORMAN 

Najgori bankrot na svijetu je osoba koja je 

izgubila entuzijazam. 

— H. W. ARNOLD 

Bankrot je posvećen prostor, stanje mimo 

stanja, kako bi teolozi mogli reći, pa su 

pokušaji da ga se istraži neizbježno opsceni, 

poput spiritizma. Samo znate da ste 

prešli u to i da živite mimo nas, u stanju 

koje nije naše. 

— JOHN UPDIKE 

Kaže se da je svijet u stanju bankrota, da 

svijet duguje svijetu više nego što svijet 

može platiti. 

— RALPH WALDO EMERSON 

Na kraju krajeva, građani koji se drže 

zakona i plaćaju svoje račune su oni koji 

podnesu teret tuđih bankrota, neovisno 

o tome je li do toga došlo gomilanjem 

dugova prevaranata ili običnih ljudi 

kojima je situacija izmakla nadzoru. 

— ORRIN HATCH 

Njegova oskudnost obrazovanja je više 

nego nadomještena njegovim gorljivo 

razvijenim moralnim bankrotom. 

— WOODY ALLEN 

Bankrot je jedna od ozbiljnih odluka koje 

ljudi moraju donijeti. 

— HERB KOHL 

Dužnost nam je učiniti potrošače 

svjesnijima dugoročnih efekata njihovih 

financijskih odluka, osobito u upravljanju 

njihovim dugovima po kreditnim karticama, 

tako da mogu zaobići financijske 

klopke koje bi ih odvele u bankrot. 

— DANIEL AKAKA 

Visoka učestalost bankrota, rast dugova 

po kreditnim karticama te krađe identiteta, 

nameću nam svima obvezu da 

preuzmemo aktivnu ulogu u provedbi 

financijskog i ekonomskog obrazovanja u 

svim razdobljima života. 

— RUBEN HINOJOSA 

Oslobađanje javne platežnosti, ako do 

toga uopće i dolazi, uvijek je bilo ostvareno 

preko bankrota. 

— ADAM SMITH 

Neograničena aktivnost bilo koje vrste 

mora završiti u bankrotu. 

— JOHANN WOLFGANG VON GOETHE 

Gdje dakle leži odgovor? U izboru. Što 

će to biti: bankrot novčanika ili bankrot 

života? 

— STERLING HAYDEN

17_Forbes.pdf

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?