19_Forbes.pdf

Eichengreen 

5 zakrpa za euro 

2000 najjačih 

KompanijA koje vladaju svijetom 

GRAĐEVINARI 

paklena godina 

lipanj, 2010. 

Igor Oppenheim, direktor 

i najveći dioničar Ingre 

Neću 

bankrotirati! 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 €

lipanj 2010. 

4 Indeks 

6 Uvodnik 

10 Kolumne 

16 Thinktank 

32 Ljudi i kompanije 

70 Tehnologije 

76 Financije 

84 Mito & korupcija 

90 Know-how 

sadržaj 

Barry Eichengreen 

16 Vjerojatno najbolji stručnjak 

za svjetske krize piše zašto se euro ne 

treba, ne isplati, a zapravo niti ne može 

ukinuti 

Građevinari 

70 

72 

32 

20 

30 

20 Ingra neće u stečaj Dok se 

Igor Oppenheim bori za preživljavanje 

kompanije koja je gradnjom Arene 

Zagreb dovedena na rub propasti, ostali 

građevinari žive paklenu godinu i trude se 

biti što dalje od države 

30 Zadarski luksuz za bogate Ruse 

i za koga još ostane 

ljudi i kompanije 

32 Željko Čović bivši šef Plive, danas 

direktor nove kompanije Genera lijekovi 

govori o strategiji svoje kompanije prije 

ulaska u bitki za hrvatko i regionalno 

tržište generičkim lijekovima 

2000 najboljih 

38 Najjače svjetske kompanije 

vladaju svijetom već desetljećima ali 

nikada se njihov poredak nije mijenjao 

dinamičnije 

40 GM u Kini 

46 Enzimski car 

49 Abilio Diniz 

52 Top 100 

58 Karta 

59 50 najvećih 

60 Acer 

64 Prljavi rat u Indiji 

tehnologije 

70 Budnica za Europu Fred Destin, 

međunarodni investitor i bloger o tome 

zašto Europa gubi priključak na najvažnije 

trendove globalne ekonomije 

72 Rat za treću dimenziju Kome 

treba skup i nesavršen trodimenzionalni 

video 

mito&korupcija 

84 Iznuda u ime zakona Martk 

Mandelsohn koji je u SAD-u pokrenuo 

vladine antikorupcijske mjere sada ima 

privatnu odvjetničku praksu. 

84 

lipanj 2010 F o r b e S 3

index 

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

Acer, 3,60 

Agarwal, Anil, 32 

AIG, 88 

Aito, Banga Peeta, 33 

Amazon, 26 

American Intl. Group 

29 

Amnesty International, 

35 

Apple, 25 

Atlas Venture, 72 

Audi, 5 

Avatar, 76 

Avon, 89 

Bandić, Milan, 24 

Bank of America, 

22,16, 29 

BBR-Adria, 22 

Bennett, Robert, 86, 87 

Berlusconi, Silvio, 18 

Best Marketing, 14 

BNP Paribas, 22 

Bodiroga, Želimir, 22 

Boswell, Nancy, 89 

Bourke, Federico Jr., 

88 

Braskem, 12 

Broin, Jeffrey, 12 

Brown, Gordon, 18 

Bulić, Niko 14 

Carin, 22 

Carin, Ivan, 22, 

Carrefour, 14, 

Chang’an Motor, 8 

Choudhary Dilip, 35 

Citigroup, 29 

City Centre One, 24 

Coimbra Tambasco 

Roberto, 14,15 

Companhia Brasilera de 

Distribuicao, 13 

Čović, Željko, 32 

Covington, Joseph, 86 

Credit Agricole, 22 

Daimler, 87 

Dalekovod, 27 

D’Arcy, Stephen, 7 

Darwin, Charles 18 

Davis, John A.15 

Davy, Humphry, 18 

Debevoise & Plimpton 

87 

Dell, 25 

Deloitte & Touche, 87, 

Destin, Fred, 72 

Diniz, Abilio, 13, 

Dinkić, Mlađan, 29, 

Disraeli, Benjamin, 18 

Dobler, 26 

Dooney & Bourke, 88 

Drpić, Ivan, 32 

Dukat, 32 

Dunne, Michael, 7 

Energoprojekt Holding, 

28 

Enron, 86 

Ensco International, 

89 

Esplanada, 32 

ExxonMobil, 

22,23, 16, 27, 

Faggioli, Douglas, 89 

Fakultet političkih 

znanosti, 14 

FBI, 86, 

Fiorentino, Gilbert, 26 

Fleming, Alexander, 18 

Franciska, Stipić, 24 

Freeh, Louis, 86 

Freeh, Louis, 88 

Fulbright & Jaworski, 

84 

Gajby, Kamal, 32 

Ganga, Kathar, 33 

Gartner, 24, 

Genecora, 11 

Genera lijekovi, 32 

General Electric, 

16,29 

General Motors, 

3, 4, 5, 6, 7, 8 

Giffen, James, 89 

Goldman Sachs, 83, 72 

Google, 73 

Gregurić, Franjo, 35 

Gregurić, Tomislav, 27 

Gros, Daniel, 17 

Gujaničić, Nenad, 29 

Hanžeković, Marijan, 

32 

Harvard Business 

School, 15 

HCBC Holdings, 29 

Henry, Drew, 26 

Hewlett-Packard, 24, 

25, 89 

Horvatinčić, Tomo, 26 

Hrvatska turistička 

zajednica, 14 

HSBC Holdings, 22 

HT, 14 

Huges, Baker, 88 

Huvelle Ellen, Segal, 

88, 

ICBC, 23,16 

IGH, 27 

IKB Deutche Industrie 

bank AG, 83 

Ingra, 21 

Innospec, 88 

Jackobson, William, 

84, 86 

Janner & Block, 86 

Jindal Naveen, 33 

Jindal Steel & Power, 

32, 33 

Jobbik, 11 

Joge, Markam, 34 

Joseph, Liu, 9 

JPMorgan Chase, 16, 

27, 72 

Judum, Salwa, 34 

Kellog Huber, 88 

KFK Tehnika, 26 

Kilroy, Thomas, 26 

Kindle, 26 

King sturge, 27 

Kitagawa, Mikako, 25 

Kovač, Niko, 26 

Kozeny, Viktor, 88 

Krajcarek, Emil, 26 

Lanci, Gianfranco, 24 

Lee, Timothy E., 6, 

Low, Lucinda, 87 

Lučić, Tome, 22 

Magdalena, 32, 

Magyar, Garda, 11 

Majdak, Ivan, 35 

Mamić, Zoran, 26 

Mandavi, Hidmo, 32 

Matošević, Fabijan, 27 

Matulović - Dropulić, 

Marina, 23 

Mavrovo Inženjering, 

22 

Mayer, Thomas, 17 

Medtronic, 89 

Mendelsohn, Mark, 85, 

86, 89 

Merkel, Angela, 18 

MI Grupa, 26 

Microsoft, 23 

Mishra, Amresh, 34 

Mobile Oil, 89 

Mora, Mashre, 32 

Mesić, Stipe, 24 

Mucić&Co., 26 

Mucić, Stanislav, 24 

Nardello&Co., 89 

Nardello, Daniel, 89 

Natco, 88 

Natures’s Sunshine, 88 

Nazarbajev, Nursultan, 

89 

Nokia Theatre, 76 

Novozymes, 3, 10 

Nvidia, 26 

O.P. Jindal Group, 33 

Obama, Barack, 18 

Olli, Rehn, 16 

Oppenheim, Igor, 21 

Orissa Mining Corp, 

35 

P.S. IMMO, 30 

Palmir, 22 

Panasonic, 74 

Patel, Harihara, 33 

Paton, Alan, 72 

Paulo, Jao, 15 

Paulson, John, 83 

PetroChina, 23 

Pharmas, 32 

Philips, 74 

Pinkerton David, 88 

Pliva, 32 

Poet, 12 

Prendergast, Gregg, 25 

Pricewaterhouse 

Cooper’s, 7 

Procter & Gamble, 11 

Radić, Jure, 23 

Raghunath Choudhary, 

33 

Raguž, Hrvoje, 22 

Rail, Edward, 86 

Rajić, Luka, 32 

Rama, Retuu, 33 

Ramesh, Agrwal, 33 

Rašić, Marko, 24 

Rial, Edward, 88 

Riisgaard, Steen, 10 

Royal Bank of Scotland, 

22, 83 

Royal Dutch Shell, 22 

Sahoo Abhay, 35 

Samsung, 74, 

Sanader, Ivo, 24 

Sarkozy, Nicolas, 18 

Schauble, Wolfgang, 

17, 

Schmidleithner, Rudi, 

26, 

Schmidt, Randy, 24 

Seele, 26, 

Seth Godin & Alex 

Hunter, 14 

Shanghai Automotive 

Industrial Corp., 7 

Shih, Stan, 26 

Siemens, 87 

Sinteza Invest Group, 

29 

Skadden, Arps, 87 

SNC Lavalin, 28 

Sony, 74 

Spearing, Mary, 88 

Stipić Grupa, 24 

Stipić, Zlatko, 24 

Stryker Corp, 89 

Sunce Osiguranje, 26 

Šuša, Zoran, 30 

Tata Steel, 31, 32 

Tehnika, 27 

Teva, 32 

Texas Instruments, 26 

Toyota, 5, 22 

Tramot, 27 

Transparency 

International, 89 

Trigranit, 26 

Tsien, Matthew, 9 

Twitter, 4 

Vedanta Resources, 32, 

35 

Vedriš, Mladen, 35 

Veterina, 32 

Vukičević, Slobodan, 

32 

Wale, Kevin E., 6 

Wall Street, 83 

Wal-Mart,1 

3, 15, 22, 23, 

Wang J.T., 26 

Warin, Joseph, 86, 88, 

Weatheford 

International, 84 

Weiss, Paul, 86 

West Gate, 24 

Whitacre, Edward E. Jr, 

6 

Yannett, Bruce, 86, 87 

Zagrebačka banka, 24 

Zagrebačka burza, 83 

Zečević, Miodrag, 29 

Zimmer Holding, 89 

Zračna Luka Zagreb, 

27 

Zrilić, Zdenko, 31 

4 F o r b e S lipanj 2010

UVODNIK 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Merita Arslani, Jasmina Kuzmanović (Singapur), 

Tamara Jadrejčić (New York), Marko Stričević 

(Moskva) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Boris Benko 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Nikola Francetić (informatika, tehnologija i razvoj) 

Igor Stažić (direktor EPH medija) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja novina: direktor Ivo Valečić, korporativne 

i marketinške komunikacije EPH: direktor Sven 

Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

Bankrotirana politika 

Hoće li Ingra bankrotirati ili neće, kao što to na naslovnici tvrdi njen šef Igor 

Oppenheim, danas više ne ovisi samo o njenoj upravi i sklonosti čelnih ljudi 

u kompaniji da se na domaćem građevinarskom tržištu za svoje mjesto bori 

teškim političkim ustupcima. 

Regionalni i širi kontekst u kojemu danas rade građevinari pod snažnim je utjecajem 

globalnog pada investicija zbog kojega i najveće svjetske kompanije danas ostaju 

bez nekada sigurnih tržišta. Ingra danas, u pokušajima da 

preživi, pokušava prihod namaknuti u Iraku i Alžiru. Stari 

poslovi još su tu, hoće li dobiti nove? 

Građevinari, ali i svi ostali danas se bore sa činjenicom 

da umjesto američke, uvozne, Europa sada ima vlastitu financijsku 

krizu i štoviše, spremna je za njen izvoz. Nakon 

drugorazrednih (subprime) kredita i posrnulih banaka, 

Eropska unija dobila je instituciju drugorazrednih država – 

takvih s kojima je zbog njihove nesposobnosti da upravljaju 

vlastitim budžetima opasno poslovati. 

To ne znači da će propasti euro, jer kao ni za izbacivanje 

neodgovornih zemalja iz Unije, tako ne postoji niti mehanizam 

za njihov izlazak iz eura – ni kolektivni, niti pojedinačni 

( o tome više u kolumnama Maruške Vizek str. 13 i Barryja 

Eichengreena – str.16 ). Urušavanje europske ekonomije 

moglo bi, međutim, ozbiljno promijeniti mekana načela na 

kojima se temelji eurozona, ali i politički ustroj cijele EU. Pritom je posve sigurno da će 

regulatori ubuduće zaoštriti pravila igre na europskim tržištima kapitala koja su, osim 

londonskog i dosad bila daleko tvrđa od američkog ili azijskih. 

Današnja europska kriza s onom prijašnjom američkom dijeli zajedničke korijene – 

obije su nastale kao plod neodgovornosti i umjetne sljepoče najvećih sudionika na tržištu. 

U SAD-u su to bile velike banke poput Merrill Lyncha, Lehman Brothersa, AIG-a i niza 

drugih te revizorske kuće i regulatori tržišta koje su ranijih godina odžmirili njihove 

sulude financijske lupinge. U Europi su ulogu posrnulih američkih revizora odigrale uspavane 

vlade članica najuže i najstarije jezgre EU koje su gotovo posve eutanazirale svoje 

zaštitne mehanizme. Grčka ne bi “zaplivala” da njenoj vladi neodgovorni kreditori nisu 

prešutno dopustili da se zadužuje bez kompasa. 

Danas kada se raspravlja o Portugalu, Španjolskoj ili Italiji, teško da itko u vrhu EU 

može reći da nije znao što se u tim zemljama događa s državnim financijama, pogotovo 

ne u vrijeme kada je bivši portugalski premijer José Manuel Barroso na čelu Europske 

komisije. 

U tom globalnom kontekstu, kada jedna kriza nasljeđuje drugu, mijenja se i značenje 

Forbesovih lista najvećih. Nekada pokazatelji stvarne snage kompanija i ljudi u njihovoj 

pozadini, one danas zbog brzine promjena postaju popisima preživjelih i prije svega su 

pokazatelj menadžerske odgovornosti i snalažljivosti. 

Današnja kriza neće ugroziti ulazak Hrvatske u Uniju, iako će nedvojbeno zaoštriti 

odnos Unije prema njenom budućem širenju. Hrvatskoj, međutim, ostaje upitna druga 

stepenica - rok ulaska u eurozonu, nama izuzetno važan zbog visoke euroiziranosti 

ekonomije i dugova. Sve zavisi o tome što će se tijekom sljedećih pet godina događati s 

Unijom, s njenim problematičnim državama, ali i s hrvatskim upravljanjem financijama 

u vlastitoj državi. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 

6 F O R B E S LIPANJ 2010

dogodilo se 

Robert Ježić: Ina je Diokiju 

učinila uslugu 

Zdenko Belošević, predsjednik Uprave Diokija, napravio je ozbiljnu grešku u komunikacijskim 

koracima. Potpuno je nepotrebno podigao buru, inzistirajući na stavu da će se 

u Diokiju morati provesti kontrolirani stečaj ako mu Ina zbog duga od 120 milijuna kuna 

obustavi isporuku plina. O posljedicama će se tek razgovarati. Takav je stav Diokijeva vlasnika 

Roberta Ježića, koji ni nedavnim potezima svojeg prvog menadžera, ali ni Ininom cijenom 

plina nije zadovoljan. Ježić iz Švicarske objašnjava kako 

će se drama rasplesti: “Zatvaramo proizvodnju etilena koja 

je jedna od četiri Diokijeve proizvodnje u Zagrebu i na koju 

otpada 95 posto potrošnje plina. Dosad smo iz proizvodnog 

pogona na Krku u Zagreb vozili tri cisterne etilena, a odsad 

ćemo voziti šest i tako supstituirati ugašenu proizvodnju u Zagrebu, 

što znači da posljedica na poslovanje neće biti. U Zagrebu 

će 200 ljudi nažalost ostati bez posla”, kaže Ježić i dodaje 

da je Diokijeva dugoročna orijentacija ionako povlačenje na 

Krk, koja je nemogućnošću postizanja dogovara s Inom oko 

cijene plina samo ubrzana. Na pitanje je li Ina Diokiju zapravo 

učinila uslugu, Ježić kaže: “Na neki način jest. Proizvodnja etilena na Krku nije vezana uz 

plin već uz struju i lož-ulje i u iščekivanju je plina koji bi trebao dolaziti putem LNG terminala, 

zasad tek zamišljenog na toj lokaciji.” No, premda Ježić ima rezervni plan za opskrbu 

etilenom, dugovi Ini ostaju. “Vratit ćemo dugove”, kaže Ježić kojeg ponovno otvaranje priče 

o prodaji Diokijevih skladišta na zagrebačkom Žitnjaku Janafu za 18 milijuna eura. iako je 

Ina svojevremeno njihovu vrijednost procijenila na 5 do 6 milijuna ni malo ne zabrinjava. 

Golferi u službi djece i prevencije nasilja 

Igralište Kempinski Golf Adriatic u Savudriji ugostit će prvi humanitarni golf turnir 

“On the Green with UNICEF” koji se organizira pod pokroviteljstvom istarskoga župana 

Ivana Jakovčića 10. lipnja ove godine. Sav prihod od turnira namijenjen je UNICEFovoj 

akciji Stop nasilju među djecom. Format turnira bit će scramble, a cannon start je 

predviđen za 11.45 sati. 

Organizatori su za golfere pripremili atraktivni program. Mnogi će tako na turniru dobiti 

priliku po prvi put igrati s jednim od najboljih hrvatskih sportaša, Tonijem Kukočem 

koji je i službeni domaćin tog događaja. Istarski 

domaćin turnira, hotel Kempinski Adriatic 

priprema za sudionike niz istarskih gastronomskih 

poslastica. 

UNICEF poziva vodeće tvrtke da osiguraju 

svoje polje i sponzorstvom pomognu prikupiti 

sredstva za provođenje programa Stop 

nasilju među djecom. Za sve društveno odgovorne 

golfere željne sudjelovanja pripremljeni 

su sponzorski paketi u rasponu od 10 do 100 

tisuća kuna. Osnovni paket “Sponsor-a- 

Hole” uključivat će četiri dnevne green fees za 

igranje na igralištu Kempinski Golf Adriatic, 

brunch dobrodošlice i ručak na kraju dana, 

fotografiju s domaćinom turnira Tonijem 

Kukočem te pin-zastavicu s logotipom tvrtke 

na odabranome polju. Informacije i prijave: 

www.unicef.hr/golf 

f l a s h b a c k s 

Prije 89 godina u Forbesu 

Okvir za biznis Svi se slažemo da 

biznisu treba pružiti svaki legitimni oblik 

ohrabrenja. Bilo bi dobro kada bi oni koji 

drže vlast ozbiljno razmotrili sljedeće 

prijedloge: Smanjite diskontnu stopu Federalnih 

rezervi. Odobrite kredite zdravim 

kompanijama pod povoljnijim uvjetima. 

Prestanite pred korporacije i ostale koji 

trebaju svježi kapital stavljati tako abnormalne 

uvjete koje je potrebno ispuniti 

da bi se njega došlo. Neka administracija 

primijeni najoštriji nož u rezanju troškova 

državnog aparata, bez obzira na to čiji bi 

osjećaji mogli biti povrijeđeni. 

Prije 24 godine u Forbesu 

Krstarenje Ankete provedene u 

industriji pokazuju da većina putnika želi 

ponovno krstariti nakon što su jednom 

probali takav način odmora. Uzimajući 

u obzir da među svakih 20 ljudi njih 19 

nikada nije bilo na krstarenju, brojke u toj 

industriji pokazuju da je ona još uvijek 

velika i neotkrivena. “Više je to problem 

premale potražnje nego prekomjernih 

kapaciteta”, kaže Robert Dickinson, stariji 

potpredsjednik za prodaju i marketing 

Carnival Cruise linesa iz Miamija na 

Floridi, najbrže rastuće tvrtke u 

branši. 

Prije 18 godina 

u Forbesu 

Oprah se uspinje 

Forbes već šestu godinu 

procjenjuje koliko 

zarađuju najbolji svjetski 

zabavljači. Odmah nakon 

televizijske zvijezde Billa 

Cosbyja nalazi se domaćica 

televizijskog talk showa 

Oprah Winfrey. Njezinu 

emisiju gleda 99 posto 

domaćeg TV tržišta, te 

gledatelji u još 55 zemalja. 

Njezin novi ugovor 

s King Worldom 

trebao bi je iduće 

godine lansirati na 

vrh liste. 


politika 

Ako netko jednoga dana bude 

pisao knjigu o hrvatskoj 

ekonomskoj politici ranog XXI. 

stoljeća, teško da će naći bolju 

fotografiju za naslovnu stranicu od one 

sindikalnih prosvjeda na splitskoj Rivi, 

održanih ovog proteklog Praznika rada. 

Kontrast između šačice demonstranata sa 

zastavama svojih sindikata pred pozornicom 

i gomile koja je zaposjela sve stolove 

na štekatima - taj kontrast je savršena slika 

političke ekonomije hrvatskog razvoja 

u prvih deset godina ovog stoljeća. 

Bez poznavanja konteksta vremena 

u kojem su se prosvjedi događali, neki 

budući čitatelj te knjige vjerojatno će 

zaključiti da u Hrvatskoj 2010. godine nije 

bilo razloga za prosvjede. Prosvjednici su 

izgledali tek kao manjina gubitnika naše 

ekonomske transformacije, dok je većina 

koristila svoj praznični dan kako bi se 

odmorila od posla i opustila na toplom 

mediteranskom suncu. Taj zaključak će, 

naravno, biti pogrešan i to ne samo zato 

što su splitski štekati puni i svagdanom i 

blagdanom. Bit će pogrešan jer je razloga 

za prosvjede ovog proljeća u Hrvatskoj i u 

Splitu bilo napretek. 

Ostavimo po strani naše kronične 

bolesti poput privredne neučinkovitosti, 

političke nesposobnosti ili korupcije i 

koncentrirajmo se samo na ono najnovije 

u političkom i ekonomskom životu 

Hrvatske - na Vladine reforme. Možda su 

Josip Glaurdić 

Praznik 

Oni koji su 1. svibnja 2010. odabrali macchiato 

umjesto prosvjeda, vjerojatno su vrlo površno 

pročitali Vladin paket mjera 

se građani Splita radije odlučili za stolove 

i stolice kafića nego za prve redove ispred 

prosvjedničke pozornice jer ih je Vladina 

medijska ofenziva uvjerila da su ove reforme 

dobre i nužne. No, da su kojim 

slučajem pročitali (s razumijevanjem!) 

Vladin paket mjera, njihova bi odluka 

vjerojatno bila drugačija. 

Mogli su se Splićani odlučiti na prosvjed 

zbog Vladine nove (ili stare) porezne 

politike. Poticaj im je mogao biti diletantizam 

Vladinih financijskih stručnjaka i 

njihov sad ga vidiš, sad ga ne vidiš “krizni 

porez”. Dobar kandidat za prosvjede moglo 

je biti i ukidanje poreznih olakšica, što 

će najviše udariti baš one kojima je financijski 

poticaj potreban: radne ljude koji 

ulažu u sebe i svoje obitelji. Ništa slabiji 

razlog za prosvjede ne bi bilo ni smanjivanje 

najviše stope poreza na dohodak 

ili pomanjkanje preraspodjele poreznog 

opterećenja s rada na kapital i imovinu. 

Mogli su se građani našega drugog 

najvećeg grada tog sunčanog prvomajskog 

jutra odlučiti na prosvjed i zbog očiglednog 

pomanjkanja socijalne osjetljivosti Vladinih 

mjera. Zar je reformama prvi zamah 

trebalo dati ukidanje besplatnih 

cestarina za invalide, dodatno smanjenje 

prava nezaposlenih ili oduzimanje dopunskog 

zdravstvenog osiguranja nekim od 

najugroženijih društvenih kategorija? 

Najmanje čudno bilo bi da su se 

Splićani odlučili pridružiti prosvjedima 

zbog bolno očigledne nesposobnosti 

Vlade i državnog aparata koja se ogleda 

u ovom planu reformi. Kakvo se dobro 

može očekivati od nekoga tko nema 

registar zaposlenika ili punu evidenciju 

svoje imovine? Ili od nekog tko obeća svoj 

doprinos povećanju likvidnosti gospodarstva 

pa to obećanje odmah i povuče? 

Kakvo se dobro može očekivati od plana 

reformi koji ne predlaže skoro ništa kako 

bi se prevladali strukturalni problemi 

zbog kojih permanentno i upadamo u 

Bismo li svi mi i dalje sjedili u kafićima 

kada bi po splitskoj Rivi počelo 

marširati nešto slično Jobbikovoj 

Magyar Gárdi? 

ekonomske krize? Ili od plana reformi 

koji ne daje odgovor na elementarno pitanje 

- kako povećati izvoz? 

Napokon, Splićani su se prosvjedima 

mogli pridružiti i iz samopoštovanja. Njihov 

je prosvjed mogao biti odgovor na 

podcjenjivački odnos političke i gospodarske 

elite prema njima. Sve ono što je 

hrvatskim građanima u lice sasuo predsjednik 

Hrvatske gospodarske komore u 

nedavnom televizijskom intervjuu - da su 

bez radnih navika, neobrazovani, lijeni i 

navikli živjeti na tuđem novcu - sve je to 

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih 

znanosti američkog Yalea 


Jedni su uživali na suncu, drugi 

su protestirali sa sindikatima. 

I jednima i drugima zasad je 

“uglavnom dobro” 

Foto Nikola Vilić / Cropix 

standardno mišljenje hrvatskih donositelja 

odluka o hrvatskim građanima. Da 

ne govorimo o temama koje su još i bliže 

Splićanima, poput decentralizacije države 

ili poslovanja brodogradilišta. Vladin 

paket mjera de facto je ostavio reformu 

javne uprave, teritorijalnog ustroja i financiranja 

različitih razina vlasti za neka 

buduća i uvijek daleka vremena. A svaki 

komentar izjave novog savjetnika Vlade (i 

vjerojatno najnepopularnijeg političara u 

ova dva desetljeća državne samostalnosti) 

kako hrvatska brodogradnja zaslužuje 

državne potpore manje nego tekstilna 

industrija u Hrvatskom zagorju, zapravo 

je nepotreban. Kad stvari poput visoke 

tehnološke složenosti, dodane vrijednosti 

i - konačno - ogromne razlike u 

prosječnom osobnom dohotku između 

tih dviju industrija ustuknu pred demagogijom, 

onda je svaka priča izlišna. 

Splićane - moje sugrađane - ipak mogu 

i razumjeti. Dio njih se odbio pridružiti 

Hrvatskom 

političkom 

mainstreamu 

danas nedostaju 

lideri, a to uvijek 

otvara put opasnim 

ekstremima 

prosvjedima iz osobnog interesa, jer su 

aktivni korisnici našeg sustava iskrivljenih 

vrijednosti. Neki od njih su možda radnici 

na crno. Neki su poslodavci koji varaju 

državu na porezu. Neki su lažni branitelji 

ili invalidi. Neki su potplatili liječnike, 

profesore, suce, odvjetnike, državne 

službenike, a neki su od njih upravo ti 

podmićeni članovi elite. Ove ih se reforme 

ne tiču jer zapravo ne zadiru u intimu njihove 

prijevare. Za one ostale, koji sebe ne 

vide kao pristalice ovakvog sustava, glavno 

je pitanje pak bilo: tko bi ih to trebao voditi 

u prosvjedima? Sindikalni povjerenici 

koji su - baš kao u vrijeme komunizma - 

u velikom broju kooptirani od države ili 

poslodavaca? Ili možda glavna oporbena 

stranka čije vodstvo pod krinkom odgovornosti 

zapravo krije svoju nesposobnost, 

neznanje i kukavičluk? 

Našoj mainstream političkoj sceni u 

ovom trenutku nedostaju lideri. A to bi 

u slučaju pogoršanja ekonomske situacije 

moglo otvoriti put ekstremima - i zdesna i 

slijeva. Dovoljno je pogledati preko sjeverne 

granice. Na nedavnim mađarskim izborima, 

ultranacionalistička ksenofobna 

stranka Jobbik osvojila je treće mjesto s 

gotovo 17 posto glasova. Njezina paramilitarna 

organizacija Magyar Gárda ipak je 

zabranjena, no pitanje je bismo li svi mi i 

dalje sjedili u kafićima kada bi nešto slično 

počelo marširati po splitskoj Rivi. 


Maruška Vizek 

Sjever i Jug 

Krizni fond EU ne služi samo za smirivanje tržišta i 

spašavanje eurozone od posljedica južnjačke rasipnosti. 

Njime se pruža alibi pretjerano štedljivom Sjeveru 

Uobičajena ekonomska podjela 

zemalja je podjela na bogate 

i siromašne. Nešto manje banalna 

je podjela na zemlje koje 

troše više no što privređuju i one koje 

privređuju više nego što troše. Premda 

možda na prvi pogled nisu povezane, 

ove dvije podjele neraskidivi su dio zatvorenog 

kruga. Zemlje koje ne potroše 

cijeli svoj dohodak, imaju dovoljno 

štednje pomoću koje mogu akumulirati 

fizički kapital potreban za ekonomsku reprodukciju. 

Vlastita štednja omogućava 

im nove investicijske cikluse koji generiraju 

ekonomski rast i nacionalno bogatstvo. 

Zemlje koje troše više nego što 

zarađuju moraju posuđivati tuđu štednju 

da bi nastavile trošiti istim tempom i pri 

tome održale privid ekonomskog rasta 

i blagostanja u stvarnosti opterećenog 

teretom duga. Obje situacije predstavljaju 

neravnotežu: zemlje koje uspijevaju 

štedjeti obično imaju suficit tekućeg 

računa platne bilance; zemlje koje troše 

više nego što privređuju imaju deficit. 

Ekonomska teorija rekla bi da je takva 

podjela kratkoročna. U dugom roku 

tržišni bi mehanizmi trebali dovesti do 

realne prilagodbe koja bi uravnotežila 

obje skupine ekonomija. U dugom roku 

obje bi skupine zemalja trebale imati 

uravnotežen tekući račun i održivu stopu 

rasta. No praksa pokazuje da se prilagodbe 

uglavnom ne događaju. Neravnoteže 

opstaju desetljećima. Dugi rok je stoga 

ili dulji nego što očekujemo pa se realne 

prilagodbe tek trebaju dogoditi ili teorija 

jednostavno nije u pravu. 

Eurozona je postala talac 

nemogućnosti svojih gospodarstava da 

se uravnoteže. Dvije polarnosti, bogati 

Sjever koji bi trebao više trošiti i manje 

štedjeti i siromašniji Jug koji bi trebao 

više štedjeti i manje trošiti, odlučile 

su stvoriti ekonomsku uniju i dijeliti 

zajedničku valutu. Ulaskom u EU i usvajanjem 

zajedničke valute, siromašnijim 

članicama omogućeno je povoljnije 

zaduživanje, što su one iskoristile za 

priređivanje velikog slavlja koje je, kako 

se čini, trajalo desetljećima. Tržišta su, 

umjesto da ga kazne, to slavlje podržala. 

Bez obzira na neodrživost njihova gospodarskog 

modela, mediteranske zemlje su 

godinama uživale vrlo povoljan kreditni 

rejting te plaćale niske spredove na svoj 

dug. Iznenada, tržišni sentiment se iz temelja 

promijenio i te iste države gotovo 

Maruška Vizek je istraživačica na Ekonomskom institutu u Zagrebu 

eurozona 

da uopće ne mogu posuditi novac na 

međunarodnim tržištima kapitala. Tako 

je u trenutku pisanja ove kolumne spred 

za osiguranje grčke državne obveznice 

tri puta veći od spreda na hrvatsku obveznicu. 

Ako želite osigurati portugalsku 

obveznicu, spred je također nešto veći u 

odnosu na hrvatsku obveznicu. Do prije 

nekoliko mjeseci osiguranje hrvatske 

državne obveznice bilo je znatno skuplje 

od osiguranja grčke ili portugalske obveznice. 

Budući da se u par mjeseci ništa 

fundamentalno nije moglo promijeniti u 

hrvatskom, portugalskom i grčkom gospodarstvu, 

postavlja se pitanje čemu nam 

onda služe tržišta, ako kretanja na njima 

nisu odraz ekonomskih fundamenata? 

Da vraćaju temeljne ekonomske odnose 

u ravnotežu ili da stvaraju dodatni kaos? 

Čini se da u ovom trenutku samo stvaraju 

dodatni kaos jer krizni fond EU od 

720 milijardi eura služi gotovo isključivo 

da se smire tržišta i spriječe prezadužene 

mediteranske zemlje da u sljedećih par 

godina na tim tržištima ponovo pozajmljuju 

novac i stvore nove probleme. 

Ali, od iracionalnih tržišta za EU 

je mnogo veći problem prebacivanje 

krivnje. Bogatije zemlje Sjevera očekuju 

od južnih susjeda da se uravnoteže. 

Traže se drastične mjere štednje kako bi 

mediteranske zemlje uravnotežile svoje 

Eurozona je talac nemogućnosti svojih 

gospodarstava da se uravnoteže. Sada bi 

bankrot Juga ugrozio stabilnost Sjevera 

javne financije i tekuće račune bilance 

plaćanja. Zaboravlja se da je neravnoteža 

bogatog Sjevera pridonijela neravnoteži 

siromašnijeg Juga. I sjever Europe treba 

uravnoteživanje. Koliko god to nama iz 

hrvatske perspektive izgledalo paradoksalno, 

Sjever treba više trošiti. Dosad je 

preferirao obilno štedjeti, a kad nije znao 

što bi sa svojom štednjom, u potrazi za 

ekstraprofitima posuđivao ju je južnim 

Foto Igor Sambolec / Cropix 


susjedima. Procjenjuje se da Grčka samo 

njemačkim i francuskim bankama duguje 

oko 150 milijardi eura, što je ekvivalent 

tri hrvatska godišnja bruto domaća 

proizvoda. Taj dug zajedno s grčkim 

dugom bankama ostalih sjevernih zemalja 

članica EU, te dugom Španjolske i 

Portugala bankama svih sjevernih zemlja 

članica, zasigurno znatno nadmašuje 

budžet kriznog fonda. Zemlje Juga ne 

smiju bankrotirati jer bi njihov bankrot 

ugrozio stabilnost sjevernih zemlja. 

Krizni fond stoga ne služi samo za 

smirivanje tržišta i spašavanje eurozone. 

On služi i da se izbjegne bankrot banaka 

europskih zemalja s obilnom štednjom 

koji bi izazvao novu financijsku krizu 

globalnih razmjera. Na koncu, fond služi 

i kao alibi sjevernim zemljama čija je 

vlastita neravnoteža dolila ulje na vatru 

neravnotežama južnih susjeda. 

Okvirna podjela na Sjever i Jug 

previđa jednu stvar koja eurozonu ujedinjuje, 

a to je zajednička monetarna 

Jug treba manje 

trošiti, ali Sjever 

treba trošiti više. 

Dosad je pretjerano 

štedio kako bi tu 

štednju posuđivao 

južnim susjedima 

radi ekstraprofita 

politika. Dok se prerastrošne nacionalne 

fiskalne politike uvelike optužuju za 

sadašnje stanje eurozone i pad vrijednosti 

eura, monetarna politika se uglavnom 

ne spominje mada je ona katapultirala 

razinu zaduženosti Juga. Početkom ovog 

desetljeća, nakon produljenog razdoblja 

ekonomskog rasta izazvanog povećanjem 

proizvodnosti zbog uvođenja tehnologija, 

došlo je do puknuća tehnološkog 

mjehura i terorističkih napada na SAD. 

Mnogi su tada s pravom očekivali recesiju, 

no ona je izbjegnuta dodatnim 

sniženjem kamatnih stopa u SAD-u i eurozoni. 

Niske kamate i višak likvidnosti 

u financijskim sustavima proizveli su 

kreditni bum koji je došao kao naručen 

štedljivom Sjeveru koji nije znao gdje bi 

plasirao višak kapitala i prerastrošnim 

europskom Jugu gladnom svježeg novca. 

Zajednička monetarna politika tako 

je potakla transfer kapitala i omogućila 

zemljama Juga jeftino i lako dostupno 

zaduživanje. 

Vrijeme suočavanja s posljedicama 

neravnoteže za zemlje Juga je stiglo nakon 

što su kreditne linije presušile zbog 

globalne financijske krize, ali održivi 

europski rast može nastati samo ako 

uravnoteženju teže i zemlje koje previše 

troše i zemlje koje previše štede. U suprotnom 

će biti neizbježne nove krizne 

situacije i novi fondovi za spašavanje eurozone.

Ova kolumna najčešće nije 

vezana uz neki konkretni 

događaj. Trendovi, mediji, 

nove tehnologije - sve prije 

nego “reportaža s lica mjesta”. No nedavno 

sam bio na događaju koji se 

prilično dobro uklapa u područje interesa 

koje nastojim pokriti ovim tekstovima. 

Događaj je bila konferencija Seth 

Godin & Alex Hunter u organizaciji 

tvrtke Best Marketing, u Hypo Centru 

13. svibnja godine Gospodnje 2010. 

Za one koji ga ne znaju, Seth Godin 

je planetarno poznati autor niza bestselera 

na temu marketinga u današnje 

doba, ali nije mi namjera ovdje o tome 

pisati. Jedan od dijelova konferencije 

bila je panel-diskusija na temu “Izazovi 

brandinga u Hrvatskoj”. U njoj 

su sudjelovali predstavnici korporativnog 

sektora i medijski stručnjaci, od 

HT-a do Fakulteta političkih znanosti. 

Javnosti daleko najpoznatiji sudionik 

bio je Niko Bulić, direktor Hrvatske 

turističke zajednice. 

S obzirom na značaj turizma za 

hrvatsku ekonomiju i prepoznatljivost 

g. Bulića u javnosti, nije neobično što 

je bio najzastupljeniji minutažom u 

samoj diskusiji. Ali odmaknimo se na 

trenutak od teme diskusije prema situaciji 

u dvorani. Kao i obično, u publici 

Ivo Špigel 

Pobuna zombija 

Zagrebačku konferenciju Seth Godin & Alex Hunter 

posjetio je duh društvenih medija. U dvoranu je 

postavljen Twitter wall. Panel o izazovima brandinga 

u Hrvatskoj poprimio je stoga pomalo čudan tok 

je hrpa ljudi, a na “stejdžu” glavni akteri 

- panelisti. Moderator im postavlja 

pita-nja i oni daju svoje odgovore, 

mišljenja, analize i dijele s nama, publikom, 

svoja iskustva. 

Sudbina je htjela, međutim, da je 

konferenciju posjetio dobar (ili zao?) 

duh društvenih medija. Organizator 

je na platno, na kojemu se inače vrte 

prezentacije u PowerPointu, postavio 

Twitter wall. Koji je sad to vrag, pitate 

se vi, čemu to služi, maže li se na kruh i 

zašto nas ovaj Špigel opet gnjavi s Twitterom? 

Twitter wall je vrlo jednostavna 

stvar: projekcija tviterskih komentara 

na određene teme na platno. Kako 

bi bili projicirani, komentari moraju 

sadržavati jednu od nekoliko ključnih 

riječi, kojima prethodi znak #, takozvana 

povisilica. Riječ u kombinaciji s 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 

revolucija 

povisilicom u tviterskom žargonu naziva 

se hashtag. Kada na Twitteru želite 

voditi fokusiranu raspravu o nekoj 

temi, proglasite adekvatni hashtag 

kojega svi ubacuju u svoje poruke na 

Twitteru. Povede li se, primjerice, polemika 

o predsjedničkim izborima, 

hashtag bi mogao biti #izbori. 

No, vratimo se u dvoranu. Zamislite 

scenu: panelisti mudruju, publika 

ih sluša, ali istodobno dio publike 

oboružan laptopima i mobitelima tvita 

- komentira temu i raspravu. 

Njihovi komentari, ali i oni zainteresiranih 

tviteraša koji nisu u dvorani 

nego na internetu, začinjeni zadanim 

ključnim riječima (u ovom slučaju 

#sethgodinzg, #godin i #hunter) jedan 

za drugim prikazuju se na golemom 

platnu iza panelista. Cijela publika vidi 

komentare i pitanja. ali ne vide ih i diskutantske 

“zvijezde”. Stvara se neobična 

i pomalo nelagodna atmosfera. 

Bili ste, vjerujem, na bezbroj 

takvih okruglih stolova. Neki od njih 

- nažalost manjina - znaju doista biti 

vrijedni i zanimljivi. Vješt, duhovit i 

provokativan moderator koji se ne da 

‘Ima li HTZ svoj račun na Twitteru?’ 

‘HTZ je već tri godine u tim procesima.’ 

(‘Šefe, tu smo. Već tri godine! Malo kasnimo 

u diskusiju! Sorkač! :) #sethgodinzg’) 

impresionirati “veličinama” na pozornici, 

ako dobro vodi diskusiju i postavlja 

prava pitanja može doista napraviti 

šou zbog kojega će svi htjeti i duže ostati 

u dvorani. Prečesto se, međutim, 

događa razvodnjena rasprava tijekom 

koje se slušatelji osjećaju kao zarobljeni 

zombiji - dosadno im je, ali im je neugodno 

ustati i otići iz dvorane, već iz 

čiste pristojnosti. 

Osjetio se na ovoj konferenciji i 

tračak osvete zombija. Dobili su oružje 

u ruke. Dobili su mogućnost da i oni 


Ministar Damir Bajs i 

direktor HTZ-a Niko Bulić 

skloniji su i dalje sajmovanju 

nego Twitteru 

Foto Sonja Breljak / Cropix 

nešto kažu, čak i kada ih nitko ništa 

ne pita. Da stvar bude gora, dobili su i 

mogućnost da to kažu a da panelisti to 

ne vide – nešto kao perverzna varijanta 

šaptanja u razredu iza leđa profesora. 

Meni je bilo fascinantno slušati diskusiju 

iz još jednog razloga. Na pozornici 

sve redom stručnjaci i autoriteti 

marketinga, a ni riječi o društvenim 

medijima i mrežama. Ni slova. Kao da 

smo u vremenu otputovali desetljećima 

unatrag pa slušamo o “brandingu, 

agencijama, procesima, koncepcijama, 

vrijednostima” - sve lijepo i dobro, ali 

ujedno staro i dobro poznato... 

Bilo je neminovno: u jednom trenutku 

na Twitter zidu pojavilo se pitanje 

“Ima li HTZ (Hrvatska turistička 

zajednica) Twitter account?” Iskreno, 

Prečesto se na 

okruglim stolovima 

rasprave razvodne, 

a slušatelji koji su 

platili dodatnu 

pamet ostaju pasivni 

promatrači jalovih 

ispada taštine 

čak se i ne sjećam jesam li ga prvi postavio 

ja ili netko od (prilično brojnih) 

tviteraša u dvorani. Moderator je pitanje 

postavio Niki Buliću, koji je izjavio 

da je HTZ “već tri godine u tim pro- 

cesima”. Dakako, na opće oduševljenje 

publike! 

I onda se real time web razmahao 

u svoj svojoj brzinskoj i nezreloj 

maštovitosti. Nepoznat Netko u roku 

od par minuta otvorio je Twitter account 

@htzhr i napisao: “Šefe, tu smo. 

Već tri godine! Malo kasnimo u diskusiju! 

Sorkač! :) #sethgodinzg” 

Potencijalno dosadna diskusija 

pretvorila se u fascinantan kvazidijalog 

između namrgođenih panelista i 

vesele publike. Zombiji su uzeli stvar 

u svoje ruke, rekli što misle, postavljali 

šaljiva, ali i vrlo ozbiljna pitanja i 

proizveli sadržaj koji je novac uložen 

u sudjelovanje na konferenciji učinio 

znatno vrednijim nego što bi bio bez 

toga. Prava pobuna zombija! 


Barry Eichengreen 

Pet zakrpa za EMU 

Da bi Europska monetarna unija doista funkcionirala, 

nužno je ograničiti nacionalne suverenitete u 

korist Bruxellesa. Ograničiti, ne ukinuti 

ThinkTank 

Protekli mjesec donio nam je sve 

moguće vrste apokaliptičnih 

komentara o euru. U njima je 

Grčka najprije ponovno uvodila 

drahmu podrivajući povjerenje 

u zajedničku valutu i prisiljavajući 

druge zemlje da slijede njezin primjer. 

Onda se eurozona navodno dijelila na 

sjevernoeuropsku monetarnu uniju sa 

snažnom valutom i južnoeuropsku sa 

slabom valutom. Sada kada su europski 

lideri dogovorili spas težak 750 milijardi 

eura, a Europska središnja banka prihvatila 

hitan program otkupa državnih 

obveznica, Njemačka je navodno tako 

ogorčena da će se povući iz monetarne 

unije i srušiti cijeli plan. 

Neki su od nas uvijek smatrali da je 

problem preuveličan. Kao što sam lani 

napisao za hrvatsko izdanje Forbesa - 

neće euro nikamo. Ekonomski gledano, 

nije jasno da bi zemlje poput Grčke imale 

koristi od napuštanja eura. Politički, 

zemlje poput Njemačke previše su 

uložile u cijeli projekt da bi ga sada 

ugrozile. Gledajući čisto tehnički, ponovno 

uvesti nacionalnu valutu vraški je 

komplicirano, mnogo teže nego jednostavno 

devalvirati postojeću. Zbog svega 

toga euro je tu za stalno. 

Europske vođe upravo su iskazale 

neviđenu predanost obrani zajedničke 

valute. Time su kupili vrijeme potrebno 

da oporave svoju monetarnu uniju. 

Ta unija nije toliko slomljena koliko 

je nepotpuna. Europa ima sjajan 

komplet novčanica i kovanica. Ima i 

odličnu središnju banku. Manjkaju joj, 

međutim, neki drugi elementi funkcionalnog 

monetarnog sustava. Stoga mora 

djelovati brzo da bi ih uspostavila. 

Važno je shvatiti što to točno znači. 

Nacionalni suvereniteti neće biti ukinuti 

ni sada niti za naših života. Neće biti europske 

fiskalne unije. Neće biti ni europske 

političke unije. No da bi funkcionirala 

monetarna unija, Europska će komisija 

morati jače nadzirati fiskalne, financijske 

i politike zapošljavanja u zemljama 

članicama, a to će dodatno ograničiti njihovu 

nacionalnu neovisnost. 

Konkretno, to znači pet stvari. 

Kao prvo, ojačat će Pakt o stabilnosti. 

Ograničenja nacionalnih deficita 

nametat će se strože i bez izuzetaka kao u 

prošlosti. Deficiti već visoko zaduženih 

država morat će se još snažnije 

ograničiti. Morat će se uvesti prave kazne, 

uključujući suspenziju prava glasa 

u europskim institucijama za zemlje 

koje ne udovolje zahtjevima. Ako je Europska 

komisija previše ispolitizirana da 

to provede, morat će ovlasti za to prenijeti 

neovisnom stručnom tijelu. 

Drugo, nadzor Komisije mora se 

proširiti na osjetljiva unutarnja pitanja 

zemalja članica. Vlade bi svoje prijedloge 

proračuna morati najprije raspraviti 

s Bruxellesom i dobiti odobrenje, 

pa ih tek potom iznijeti pred nacionalne 

parlamente. Tamo gdje struktura 

poreza dovodi do prevelike potrošnje, 

kao u Grčkoj, ili pak do premale kao u 

Njemačkoj, Bruxelles treba imati ovlast 

da zatraži promjene. Ako nacionalni 

kolektivni ugovori i kompenzacijske 

strukture predstavljaju prepreku 

fleksibilnosti plaća, Bruxelles bi mogao 

zahtijevati da se i to promijeni. Dosad 

se smatralo da se Komisija ne smije 

miješati u ta strukturna pitanja. To se 

sada mora promijeniti, tvrdi europski 

povjerenik za gospodarsku i monetarnu 

politiku Olli Rehn. I u pravu je. 

Treće, morat će postojati ograničeni 

Požare u Europi ne može i dalje gasiti 

dobrovoljno vatrogasno društvo. Ako EU 

ima jedno tržište i jednu valutu, treba joj i 

jedan bankovni regulator. Točka. 

sustav suosiguranja između članica 

EMU. Države koje su sredile svoju 

fiskalnu kuću a potom doživjele ozbiljan 

udar, morale bi moći privremeno 

posuditi sredstva od svojih EU partnera 

onako kako Kalifornija, pogođena 

neobično snažnim udarom, posuđuje od 

ostalih 49 država SAD-a preko saveznog 

proračuna. 

Jasno, ne bi to bila “unija transfera 

novca” u kojoj Njemačka, na svoj užas, 

neprestano prebacuje svoje porezne 

prihode južnoj Europi. Novac bi se pre- 

Barry Eichengreen je profesor ekonomije i političkih znanosti na Sveučilištu u Berkeleyju, 

Kalifornija 


acivao samo privremeno. Ta sredstva 

ne bi bila dostupna zemljama poput 

Grčke, koje nemaju nadzor nad svojim 

fiskalnim politikama, nego zemljama 

poput Španjolske, koje su uravnotežile 

svoj proračun prije no što su se našle 

na udaru nekretninske krize i recesije. 

Transferi bi išli u oba smjera. Drugi bi 

puta bili usmjereni Njemačkoj kada bi 

je pogodila ozbiljna recesija. 

Šef Međunarodnog monetarnog 

fonda Dominique Strauss-Kahn 

predložio je nešto u tom smislu. Europa 

bi trebala postupiti prema njegovim prijedlozima. 

Četvrto, mora postojati čvrst 

Ekonomijama 

poput Grčke ne 

bi koristio bijeg 

od eura. Politički, 

zemlje poput 

Njemačke previše 

su u euro uložile 

aranžman o postupanju u hitnim financijskim 

slučajevima. Hitni se slučajevi 

događaju, a požare u Europi ne može 

i dalje gasiti dobrovoljno vatrogas- 

no društvo. Europa ne može i dalje 

smišljati odgovore u nedjelju navečer, 

tren pred otvaranje azijskih financijskih 

tržišta. Ne može nastaviti donositi spasonosna 

rješenja čiji je opseg uvjetovan 

suglasnošću svih 27 nacionalnih parlamenata 

te se i dalje oslanjati na intervencije 

Europske središnje banke dok 

ne stignu njihovi pristanci. 

To znači osnivanje stalnog interventnog 

financijskog fonda. Moralo 

bi biti jasno tko njime upravlja, koliko 

je novca na raspolaganju i pod kojim 

se uvjetima on dodjeljuje. Ekonomisti 

Daniel Gros i Thomas Mayer imaju 

neke prijedloge u tom smislu. Prijedlog 

ima i njemački ministar financija Wolfgang 

Schäuble. Europa treba krenuti od 

tih zamisli. 

I napokon, peto, Europi je potreban 

jedinstveni bankovni regulator. Grčka je 

kriza tako snažna uz ostalo i zato što ne 

dolazi u obzir restrukturiranje grčkog 

duga. A ono je isključeno u osnovi zato 

što europske banke imaju premalo kapitala, 

previše opterećenja i zagušene su 

grčkim obveznicama. Da su banke jače 

- i da su odoljele napasti da se prekrcaju 

grčkim dugom - Grčkoj bi se teret duga 

olakšao njegovim restrukturiranjem. 

No zapravo su banke slabe zato što je za 

regulaciju europskog bankovnog sustava 

još uvijek tipična utrka u kojoj nacionalni 

regulatori podmeću noge jedni 

drugima kako bi domaćim bankama 

osigurali prednost u međunarodnom 

natjecanju. Osnivanje “kolegija” nacionalnih 

regulatora trebalo je riješiti taj 

problem, ali to tijelo samo ohrabruje 

konstruktivnu raspravu nakon koje 

nacionalni regulatori odlaze kući i čine 

ono što su ionako namjeravali učiniti. 

A ako Europa ima jedno tržište i jednu 

valutu, treba joj i jedan bankovni regulator. 

Točka. 

Svih pet ovih mjera uvećalo bi moć 

Unije na račun nacionalnih vlada. 

Uvođenje tih mjera ne bi značilo suspenziju 

nacionalnog suvereniteta, ali bi 

ga ograničilo. To je neizbježno ako Europa 

doista želi monetarnu uniju koja 

funkcionira. 


Svijet stenje pod teretom dugova, ali 

to zapravo nije problem. Povijest 

nas uči da se dugovi brzo otplaćuju 

jednom kad se vrati povjerenje i 

ljudi ponovno s voljom prionu poslu. No 

da bi se to dogodilo, moramo vjerovati ljudima 

koji nas vode. A upravo je povjerenje 

ono čega nema. Ne vjerujemo, i to s razlogom, 

ni izabranim vođama niti korporativnoj 

eliti u vodećim ešalonima društva. 

Nepovjerenje, sad već na rubu prezira, 

rijetko je u modernoj povijesti bilo tako 

duboko, univerzalno i sveobuhvatno. 

U samom vrhu imamo žalosnu hrpu 

osrednjih ljudi punih mana. 

• Predsjednik Barack Obama –“Profinjeni 

govornik opijen bujicama svoje vlastite 

rječitosti ”, da citiram Benjamina Disraelija. 

Kada bi barem manje govorio, a više 

mislio. 

• Kancelarka Angela Merkel – Dobronamjerna 

kućanica s neumoljivošću 

kuhinjske krpe. 

• Predsjednik Nicolas Sarkozy – Operativac 

upućen u sve osim onoga što je zbilja 

važno. 

• Premijer Gordon Brown – bio je politički 

automat čiji se mehanizam naočigled raspadao, 

dok nije pukao na izborima. 

• Premijer Silvio Berlusconi – sjajna reklama 

za Viagru; čovjek čije bi nas budalaštine 

u neka bolja vremena doista zabavljale. 

Urušavanje vodstva ozbiljna je stvar 

koju dodatno pogoršava činjenica da niti 

Paul Johnson 

Bolest Zapada 

Kreditna kriza je samo simptom. Sveopće 

nepovjerenje u elite koje bi nas trebale voditi 

naprijed mnogo je ozbiljniji problem 

jedan od čelnika središnjih banaka nije 

ni poznat, ni dopadljiv, niti mu se vjeruje. 

Centar nije izdržao. 

Na neki je način još gori gubitak 

povjerenja u cijele kategorije ljudi koji su 

nekada bili utvrde poštenja u samome 

srcu društva. U Velikoj su Britaniji prije 

50 i više godina postojale tri kategorije 

profesionalaca koji su oblikovali javno 

mišljenje: bankari, znanstvenici i političari. 

Na lokalnoj razini, šefovima banaka se 

vjerovalo, bili su omiljeni i redovito imenovani 

u svaki važniji odbor. U londonskom 

Cityju vodeći su ljudi sami po sebi 

tvorili svojevrsnu regulatornu agenciju, 

obračunavajući se brzo i oštro sa svakim 

tko nije slijedio visoke standarde osobnog 

poštenja. Danas je bankar pogrdna 

riječ. Lokalni su menadžeri anonimci bez 

ugleda. Magnati iz Cityja danas su sumnjivci. 

Bankare se povezuje s neobuzdanom 

pohlepom, nemarom i profesionalnom 

nekompetencijom. Teško se i sjetiti neke 

druge društvene skupine kojoj je javni ugled 

tako brzo i tako snažno opao. 

Paul Johnson ugledni je britanski povjesničar i pisac 

thinktank 

Isto se upravo događa znanstvenicima. 

Oni su u Velikoj Britaniji uživali najveći 

ugled još od vremena sir Humphryja 

Davyja i Charlesa Darwina. Lord Kelvin i 

sir Alexander Fleming tretirani su kao svjetovni 

sveci. Nobelovci su slavljeni poput 

proroka u drevnom Izraelu. Danas, kako 

se razvija teorija globalnog zatopljenja 

koje je izazvao čovjek, znanstvenici 

se odjednom razotkrivaju kao lažljivi, 

pogrešivi, koristoljubivi i kriminalno 

tajnoviti, skloni prikrivati svoje pogreške, 

stvarati izopačeni sustav “kolegijalnih” 

znanstvenih recenzija i udruživati se radi 

prikrivanja istine. Predodžba o znanstveniku 

koji potragu za istinom pretpostavlja 

svemu drugome zamijenjena je slikom 

karijerista koji po svaku cijenu želi dokazati 

svoje postavke. Znanost je postala 

sredstvo ratobornog nadmetanja u kojem 

je istina prva žrtva. 

Pad znanstvenika, međutim, prava 

je sitnica u usporedbi sa samosrozavanjem 

političara. Sjećam se vremena kada 

su mnogi smatrali čašću rukovati se s 

parlamentarnim zastupnikom. Sada su 

slova MP (member of Parliament) pokraj 

prezimena postala žig srama. Zbog korumpiranosti 

koja se iz briselske birokracije 

i Europskog parlamenta u Strasbourgu 

Bankari, znanstvenici i političari ne 

samo da su izgubili ugled, nego ih 

javnost i otvoreno prezire 

prelila preko Kanala, Britanija danas ima 

najrazvratniji parlament u povijesti. 

I dok se na Anglikansku crkvu gleda 

s podsmijehom i prezirom, a na odvjetnike 

kao na pohlepna čudovišta, žalosna 

je činjenica da su oružane snage jedina 

društvena skupina koja u Britaniji još uvijek 

uživa poštovanje. To je možda razlog 

za zabrinutost. Jedno je, međutim, jasno: 

sve i da previdimo stanje u Velikoj Britaniji, 

bolest Zapada mnogo je dublja od kreditne 

krize – koja je tek simptom – i trebat 

će mnogo više vremena da se izliječi. 


zdravstvo 

Foto Damjan Tadić / Cropix 

Imao pa nemao! 

Darko 

Milinović 

Najgore je, kažu, imati pa nemati. Upravo to se sve češće 

događa građanima Hrvatske, recimo onima koji su prošle godine 

u sklopu reforme zdravstva dobili pravo na dopunsko 

osiguranje jer ne rade, jer su socijalni slučajevi, jer su invalidi, 

jer – nemaju novca... Dodatno, zagrebačkim kultnim bolnicama 

prijeti odumiranje kroz novu mrežu bolničkih ustanova u 

kojoj bi glavni grad umjesto 16 imao samo šest bolnica mastodonata, 

a sve dječje ustanove utopit će se u bolnice za odrasle. 

Sve to se tumači racionalizacijom zdravstvenog sustava koji 

treba biti “učinkovitiji, kvalitetniji i jeftiniji”. 

Da su nastavku 

reforme zdravstva 

prethodile nužne 

simulacije, vidjelo 

bi se da će uštede 

biti nedovoljne 

No, kao što se to u nas nerijetko događa, nitko 

prije odluke o povećanju broja dopunski 

osiguranih osoba prošle godine nije napravio 

simulaciju niti točno znao koliko će ljudi 

“potezom pera” dobiti besplatne kartice, koliko 

će to koštati i može li to podnijeti sve 

tanji državni proračun. 

Do buđenja nije prošlo dugo: nakon što 

je lani za tu namjenu potrošeno više od 550 

milijuna kuna, slavina je zavrnuta. U “nastavku 

reforme zdravstva” 300 tisuća osiguranika ostat će bez 

dopunskog osiguranja koje pokriva država, jer se uvodi prihodovni 

cenzus pa oni koji imaju više od 1516 kuna prihoda 

po članu domaćinstva moraju sami platiti policu žele li i dalje 

biti oslobođeni plaćanja participacija za lijekove i preglede, 

kaže ministar zdravstva Darko Milinović. Među njima će biti 

čak 200 tisuća nezaposlenih, azilanta, dobrovoljnih ročnika, 10 

tisuća poljoprivrednika starijih od 65 godina te 30 tisuća invalida 

Domovinskog rata i njihovih obitelji. No, da se lani pokušalo 

realno procijeniti koliko će biti “državnog” dopunskog osiguranja, 

bilo bi jasno da je riječ o ogromnih 1,2 milijuna građana 

i čak 550 milijuna kuna. 

Najnovije rezanje neće pomoći čak ni ovogodišnjem 

proračunu jer zakon bi trebao zaživjeti tek u srpnju, a police će 

vrijediti do isteka roka. Tek u 2011. godini proračun će nešto 

lakše disati, a građani preuzeti dodatni trošak ako to budu 

željeli (teško se može očekivati da će u državnu blagajnu stići 

spomenutih 550 milijuna kuna). Dotad bi u zdravstvenu blagajnu 

trebalo i dalje “kapati” barem dio od 550 milijuna kuna 

iz državnog proračuna, no to će, čini se, biti teško ostvarivo s 

obzirom na situaciju u državnom novčaniku. 

Trend smanjenja proračunskih prihoda za zdravstvo bilježi 

se još od lani, kad su pali pet posto u odnosu na 2008. I prvi 

kvartal ove godine ne budi optimizam. Očekivalo se da će se od 

doprinosa za zdravstvo prikupiti 6,6 milijardi, a prikupljeno je 

tek 5,7 milijardi ili gotovo 900 milijuna kuna manje. 

Ni pokušaj da se spajanjem zagrebačkih bolnica dođe do 

uštede sedam do 13 milijuna kuna ne drži vodu. To bi bio točan 

podatak da se ukinu ne samo mjesta ravnatelja, pomoćnika i 

zamjenika ravnatelja pojedinih bolnica, već da oni i fizički napuste 

te ustanove. No, kako svi oni ostaju raditi u svojim bolnicama, 

i to većina kao voditelji pojedinih klinika, zavoda ili 

odjela – ništa od uštede. 

Većini će nakon što se vrate “u bazu” plaće biti veće nego 

sada, jer ravnatelji dobivaju dodatak od pet posto na uvjete 

rada, a kao liječnicima taj bi im se dodatak povećao za dodatnih 

15 posto. Od uštede na kadrovima neće, dakle, stići ni kuna 

u zdravstvenu blagajnu. Ni smanjenje administrativnog osoblja 

ne može se dogoditi preko noći i uštedjeti predviđenih 30 

milijuna kuna, jer čak i predlagači kažu da se to neće dogoditi u 

razdoblju kraćem od pet godina - ako. 

Obnavljanje opreme i objedinjavanje 

njezine nabave, što bi trebalo donijeti uštedu 

od 170 milijuna kuna, te racionalizacija 

troškova tehničkog osoblja s uštedom od 

100 milijuna kuna, jedine su potencijalne 

uštede u predstavljenoj reformi. Ali za objedinjavanje 

nabave i eventualno unajmljivanje 

čistačica, bravara i sličnog osoblja nije 

potrebno udruživanje bolnica. 

Uostalom, objedinjenu nabavu opreme i 

dosad je vodilo Ministarstvo zdravstva za kliničke bolnice. Dovoljno 

je bilo proširiti taj način rada, a o eventualnom spajanju 

bolnica trebala je raspraviti struka i predložiti racionalizaciju 

kojom se, primjerice, neće narušiti kvalitetna skrb za dječje 

zdravlje. 

Ni tehničke službe koje bi se unajmljivale ne jamče 50 

milijuna uštede, jer ponekad će primjerice čistačice s malim 

bolničkim plaćama biti jeftinije nego unajmljivanje na sat. No, 

da bi se došlo do točnih podataka nužne su dubinske analize 

i usporedbe svake stavke u svakoj pojedinoj bolnici. Bez toga 

nema ušteda, ali ima štete za osiguranike kojima se na taj način 

snižava kvaliteta zdravstvenih usluga. U Hrvatskoj, nažalost, 

još nije zaživio taj, Europi inače svojstven običaj. (G. Jureško) 

lipanj 2010 F o r b e S 19

Foto Boris Štajduhar 

Šef Ingre Igor 

Oppenheim ujedno 

je najveći dioničar. 

Posjeduje 10 posto 

Ingrinih dionica 


‘Ingra neće 

u stečaj’ 

Igor Oppenheim 

spreman je 

sudjelovati u 

dokapitalizaciji 

Ingre. S obzirom na 

udjel, to bi ga stajalo 

15 milijuna kuna. 

Hrvatski građevinari 

prolaze paklenu 

godinu i bježeći 

od države koja je 

naručitelj najvećih 

projekata, ali pod 

budnim okom IGH i 

Jure Radića / Dragana 

Radusinović 

Zid iza radnog stola u uredu Igora Oppenheima, predsjednika 

Uprave Ingre, krasi hrvatski grb. Kada se pogled 

podigne s kompjutora, nužno zastane na velikoj fotografiji 

Arene Zagreb, rukometne ljepotice o kojoj se u građevinskim 

kuloarima zbija gruba šala: “Ako ništa drugo, Igor si je sagradio 

spomenik”, zato što je upravo ona kompaniju dovela na 

rub poslovne provalije. Uz ovu, u Ingrinu je sjedištu strateški 

razmješteno još 25 fotografija Arene. 

S oko 400 milijuna kuna kratkoročnog duga, oko 900 

milijuna kuna ukupnih dugovanja te 71,4 milijuna kuna neto 

gubitka na kraju prošle godine i planom prihoda za ovu od 

skromnih 300 do možda 500 milijuna kuna, Oppenheim 

čeka da se nekoliko banaka konačno dogovori o načinu na 

koji će Ingri dati oko 700 milijuna kuna novih kredita nužnih 

za preslagivanje dugova i preživljavanje, kako bi bila još uvijek 

poslovno živa kad na danas suhim granama tržišta građevine 

za godinu ili dvije ponovno proklija neki veći i zeleniji list. 

Ukratko, nitko mu danas ne bi bio u koži. Ingra će ove godine 

najvjerojatnije biti svedena na trećinu svojih prihoda iz 2008. 

Špekulacije o bankrotu nekada velike i donedavno kompanije 

s naoko zvjezdanom perspektivom ne zaobilaze Ingru. 

“Ingra neće otići u stečaj”, mirno i samouvjereno kaže 

Oppenheim, Ingrin najveći dioničar s 10 posto dionica. 

Cinizam koji se vrti oko Arene i Ingre u trenutku kada 

se tvrtka nalazi u zaista ozbiljnom financijskom problemu, 

naoko može zvučati neozbiljno. No, nakon što je Oppenheim 

dva i pol sata pričao svoju priču o Ingri, Areni i budućnosti, 

ne mijenjajući ton glasa i sipajući cinizam u gotovo svakoj 

rečenici, postaje jasno da crni humor i nekima možda neu- 


Paklena godina 

IGRE OKO DUGOVA ZA RUKOMETNU LJEPOTICU 

Želimir Bodiroga, direktor BBR-a Adria, tvrtke koja je radila dio krovne konstrukcije na Areni, 

vodi rat i sudski spor s Ingrom oko duga od dva milijuna kuna. Tome Lučić, čija je tvrtka montirala 

prepoznatljive zakrivljene betonske stupove Arene, kaže da ide u stečaj jer da mu je Ingra 

dužna 2,7 milijuna kuna. Ivan Carin, vlasnik tvrtke Carin, još jednog izvođača radova, tvrdi: 

“Mene je Ingra upropastila”. Nešto je, kaže, naplatio, ostalo je još dva milijuna kuna, a on je 

dužan drugima i žali se da u Ingri nema s kime više ni razgovarati. 

Iz Ingre na tešku artiljeriju odgovaraju teškom artiljerijom. Kažu da BBR-u nisu ništa dužni 

jer je BBR bio podizvođač tvrtke Palmir kojoj je sve plaćeno. Vlasnik Palmira Hrvoje Raguž 

nije htio detaljno komentirati Ingrina dugovanja, samo je rekao: “Dužni su nam, ali imamo 

razumijevanja”. Bodiroga se pak poziva na Ingrinu mjenicu kojom se garantira plaćanje. Svi će 

čekati odluku suda. Tomi Lučiću Ingra također na sudu osporava dug. Što se Carina tiče, u Ingri 

također imaju odgovor. Tvrde da Carin potražuje svega 100 tisuća kuna, te da su nedavno 

realiziranom cesijom i kompenzacijom pokrivena sva potraživanja. Sve je to posljedica ad 

hoc gradnje i činjenice da ni država i grad Ingri nisu platili sve što je potrošila pa se agonija 

prelijeva na sve jer 20-ak milijuna eura jednostavno fali. 

kusne opaske drugih ljudi na tu temu 

treba shvatiti tek kao način komunikacije 

kakvu čovjek koji je donio odluku da gradi 

Arenu prakticira, razumije i zapravo 

voli slušati. 

“Stečaj bi podrazumijevao da Ingra 

nema imovinu kojom može garantirati 

kredite za restrukturiranje, a mi je imamo 

upravo u Areni”, kaže Oppenheim i 

dodaje: “To su možda nečije želje iz nekih 

drugih pobuda. Legitimno je pravo da, 

ako nešto morate plaćati 28 godina, to 

pokušate u stečajnom postupku kupiti 

jeftinije. Hoće li vam to netko omogućiti 

ili ne, isto je pitanje.” 

što ih je lani i bacilo u veliki neto gubitak. 

Što je Oppenheim iz toga naučio? 

“Nećemo tako skoro kupovati 

građevinsko poduzeće. No objekt poput 

Arene Zagreb gradili bismo bilo kada, 

ali više nikada po principu voluntarizma, 

da se gradi uz obećanje plaćanja dodatnih 

troškova, bez čvrstog ugovora koji to 

plaćanje garantira”, kaže predsjednik Uprave 

Ingre, dok dioničari s druge strane 

imaju sve argumente da poslovno njegovu 

glavu traže na panju. No, on se bavi 

rješavanjem problema. Glavna poluga u financijskom 

restrukturiranju trebala bi biti 

Arena i ugovor o zakupu sa Zagrebačkim 

holdingom. On prvih sedam godina Ingri 

nosi 7,2 milijuna eura godišnjeg prihoda 

iz gradskog i državnog proračuna, otprilike 

dovoljno da pokrije godišnje kamate 

na sadašnje Ingrine dugove. Najam se 

od 2016. usklađuje s inflacijom, što znači 

da će rasti za najmanje 2 posto godišnje 

do isteka nakon 28 godina. Ugovorom o 

zakupu predviđena je i mogućnost da nakon 

sedam godina Zagrebački holding, a 

zapravo država i grad, otkupe Arenu za 

80,4 milijuna eura. 

“Ako Holding ne otkupi Arenu, mehanizmi 

ugrađeni u aranžmane s bankama 

i ugovor o zakupu omogućit će reprogramiranje 

kredita”, kaže Oppenheim. 

Takva je Ingrina računica. Bankari još 

nisu rekli posljednju i službeno šute, ali 

analitičari korporativnog sektora 

iz nekoliko banaka 

neslužbeno 

uvjeravaju da će 

se Ingra izvući. 

Praktičniji 

promatrači 

poslužit će se pak 

Oppenheim se u posljednje dvije 

godine preračunao dva puta, oba puta 

čak više politički nego poslovno, pa danas 

i sam potvrđuje tezu da su ga izigrale 

dvije balkanske politike, hrvatska i makedonska. 

Potrošio je na Arenu više nego 

što su naručitelji, Grad Zagreb i država, 

na kraju pristali platiti i ostao kratak za 

oko 150 milijuna kuna. Dobavljačima i 

podizvođačima duguje 45 milijuna kuna. 

U 22 sudska spora osporava dugove zbog 

loše izvedenih radova, neodgovarajuće 

opreme ili kašnjenja. Tome treba dodati 

i Ingrin izlet u Makedoniju gdje je kupila 

građevinsko poduzeće Mavrovo, vjerujući 

makedonskoj vladi da će namiriti sva 

dugovanja državnih poduzeća, što se, naravno, 

nije dogodilo. Mavrovo je moralo u 

stečaj, ostalo je Mavrovo Inženjering, a Ingra 

je u to ime otpisala 54,5 milijuna kuna 

Bolna točka Alžir 

Hrvatska i Alžir nemaju sporazum o izbjegavanju 

dvostrukog oporezivanja. Ingra je lani zbog 

toga Alžiru za porez ostavila 12 milijuna eura. 

“Hrvatska politika nikako ne uspijeva sjesti u 

avion i odletjeti do te daleke zemlje, koja je dva 

sata leta udaljena od Zagreba. Usprkos pozivima 

njihovih ministara obrane i gospodarstva zbog 

različitih vrsta suradnje, ni jedna hrvatska delegacija 

na ministarskom nivou nije uspjela otići u Alžir u zadnjih 

pet godina. Nekoliko delegacija je uspjelo otići na 

bilateralne susrete”, priča Oppenheim svoju alžirsku 

priču, koja je više nego očito još jedna bolna točka u 

odnosu Ingre i politike. Platio bi on, kaže, i avionsku 

kartu za redovnu liniju ministrima, dobio bi je za 

manje od 500 kuna po osobi kad bi samo netko želio 

posjetiti Alžir. “Hrvatsko ministarstvo obrane šest 

mjeseci nije našlo ni jedan slobodan termin da primi 

jednog alžirskog dužnosnika, vezano uz moguće 

projekte”, nabraja Oppenheim. 


klasičnom rečenicom: “Kada vam banke 

posude malo novca, onda je to vaš problem. 

Kada vam posude mnogo novca, 

onda je to njihov problem.” A banke su 

Ingri već dale mnogo novca. U igri za 

novi sindicirani kredit sudjeluju Privredna 

banka Zagreb, Raiffeisen banka, Splitska 

i Erste banka. “Razmatramo nekoliko 

modela s bankama koji ne isključuju 

sindicirani kredit, ali moguće je da sa svakom 

bankom napravimo zasebni dogovor”, 

kaže Oppenheim. 

U studenome iduće godine Ingri na 

naplatu dospijeva 200 milijuna kuna za 

izdane obveznice, a komercijalni zapisi 

na koje Ingra plaća kamate i do 10 posto 

dolaze na naplatu od veljače do svibnja 

2011., što iduću godinu za Ingru čini 

još vrućom od ove. Zato ni aranžman s 

bankama neće biti dovoljan. Trebala bi 

ga slijediti dokapitalizacija u kojoj je Oppenheim 

spreman i sam sudjelovati, a s 

obzirom na udjel to bi ga stajalo oko 10 

milijuna kuna. “Nemam toliko novca ni 

na jednom računu, ali otići ću u banku. 

Moje dionice Ingre nisu opterećene i 

mogu ih staviti u zalog”, kaže. 

ZAŠTO INGRA NE MOŽE PRODATI ARENU? 

Kada bi Ingra danas uspjela prodati Arenu Zagreb, svi njezini problemi bili bi riješeni u sekundi. 

No, na tržištu za nju ne mogu postići cijenu koja bi ih zadovoljila. Arena jednostavno nikome ne 

vrijedi onoliko koliko bi Ingri trebalo da se iz cijele priče izvuče na način da za sobom još neko 

vrijeme ne vuče gubitak. Trebali bi je prodati za oko 120 milijuna eura. Ali više od 100 milijuna 

eura nikako ne mogu dobiti, čak i ako bi se našao kupac koji bi je baš jako želio imati. 

Arena kupce privlači zato što onome tko joj je vlasnik osigurava 7,2 milijuna kuna godišnjeg 

prihoda od Zagrebačkog holdinga koji će od 2016. do 2036., kada najam istječe, rasti za stopu 

inflacije. Dio tog novca namiče se i prihodima od događaja 

u Areni, ali nedovoljno. Arena ne može isplatiti samu sebe, 

pa je sufinanciraju porezni obveznici. Tko god bi danas, 

ako stopu inflacije procijenimo na skromnih dva posto, 

platio Ingri traženu cijenu za Arenu, na svoju bi investiciju 

dobio povrat od tek 5,6 posto. Budući da je nositelj 

najma Zagrebački holding, iako novac dolazi iz gradskog 

i državnog proračuna, ni poslovno zdravlje Holdinga nije 

nevažno za potencijalnog kupca Arene. Trenutačno je 

prinos na obveznice Holdinga 7,3 posto, a sam Holding u 

velikim je dugovima i ovisan o dotacijama iz proračuna 

Grada Zagreba. Investitor koji bi tražio najmanje jednak 

povrat na investiciju koji se daje na obveznice Holdinga, ne bi Arenu platio više od 100 milijuna 

eura. Iako se prihodi zajamčeni prihodom državnog i gradskog proračuna u pravilu smatraju 

sigurnima, činjenica da je riječ o hrvatskoj državi koja je sve većim zaduživanjem sve rizičnija i 

Zagrebu čiji će proračun morati u rebalans zbog rupe od stotinjak milijuna eura, svakom su 

investitoru signal da novac koji bi dao danas, zbog rizika traži veći povrat tijekom idućih 28 

godina. Realno je stoga pretpostaviti da bi traženi povrat bio najmanje 10 posto, a takav cijenu 

Arene ruši na 77 milijuna eura, čak 43 manje od Ingri poželjne cijene. 

U dokapitalizaciji je spreman sudjelovati 

i Marijan Kostrenčić koji je na 

kraju 2009. imao 9,8 posto dionica, ali je 

veći dio prodao. Tri obvezna mirovinska 

fonda koja drže 13,6 posto Ingre i kupovala 

su njezine obveznice i komercijalne 

zapise, tvrde analitičari u bankama, naći 

će svoj interes da sudjeluju u Ingrinoj stabilizaciji 

jer u protivnom gube previše. 

S tog aspekta za Ingru trenutačno više 

igraju njezine slabosti i njihov utjecaj 

na vjerovničku okolinu, a manje njezine 

snage. Tek sada je pred izazovom da potvrdi 

kako se može vratiti na ono što je bila 

za vrijeme bivše Jugoslavije, kada je po 

svijetu gradila hidroelektrane. 

Od najava novih poslova u inozemstvu, 

vrabac u ruci zasad je 36,5 milijuna 

kuna vrijedna rehabilitacija turbina na 

hidroelektrani Hadita u Iraku koju je Ingra 

sagradila prije 30 godina, te gradnje 

luka Stora i Marsa Ben M’Hidi te brane Saf 

Saf u Alžiru, vrijedne 305 milijuna kuna 

tijekom više godina. U Makedoniji grade 

dionicu autoceste za 50,4 milijuna kuna, 

dok u Hrvatskoj od gradnje dionice autoceste 

prema Dubrovniku očekuju 98,56 

milijuna kuna prihoda, a od hidroelektrane 

Lešće u ovoj godini 5,5 milijuna 

kuna. Upravo su dovršili stambeni kompleks 

Dvori Lapad u Dubrovniku čiju 

vrijednost procjenjuju na 401,5 milijuna 

kuna, a neprodanih 50 stanova po cijeni 

od tri do četiri tisuće eura za četvorni 

metar planiraju prodati do kraja 2011. 

ciljajući, uz domaće, i na strane kupce. 

“Iz projekata u realizaciji i onih koji 

se očekuju Ingra će financirati troškove 

tekućeg poslovanja i u slučaju ostvarivanja 

većih marži dio dobiti usmjeravati u zatvaranje 

obveza iz restrukturiranja”, kaže 

Oppenheim. 

Mnogima je i danas, nakon što 

godinu i pol gledaju Ingrinu Arenu i 

uglavnom se dive njezinoj arhitekturi, 

potpuno nejasno zašto se privatna kompanija 

odvažila na vratolomiju da je sagradi 

samo kako bi se u Hrvatskoj održalo 

Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. No i 

za to postoji objašnjenje.Većinu hrvatskih 

građevinskih priča popraćenih velikim 

zaradama treba promatrati u kontekstu 

politike i poslova koje država dijeli odabranima. 

Ingra se posljednjih godina uz ostalo 

borila za naklonost politike koja je osiguravala 

i najveće poslove. Vrhu politike, 

posebno one HDZ-ove koja je i najduže 

na vlasti, uvijek je nekako bio draži Jure 

Radić, direktor IGH i ta kompanija čije 

dionice ima ministrica graditeljstva Marina 

Matulović Dropulić, iako se biznisi 

IGH i Ingre gotovo uopće ne preklapaju. 

Između Matulović Dropulić i Oppenheima 

nikada nije bilo prijateljstva, a usto 

Oppenheimu u svojevrsnom poslovnom 

umiljavanju HDZ-ovoj vlasti nimalo nije 

pomoglo prijateljstvo s bivšim predsjednikom 

Republike Stjepanom Mesićem. 

Sagledani u tom kontekstu, prilično su 

jasni Oppenheimovi motivi da se poigra 

s Arenom. Logika je sljedeća: ako izvede 

nemoguće i sagradi nešto spektakularno 



za ‘grad i državu’, politika će sigurno naći 

način da se u idućim godinama oduži. Ta 

logika u hrvatskom kontekstu, iako ima 

malo ili nikakve veze s tržišnom ekonomijom, 

ne bi bila ni loša ni neuspješna da 

stvari nisu krenule u drugom smjeru. 

Bivši premijer Ivo Sanader, čiji osmijeh 

plijeni pažnju s fotografije u Ingrinom 

godišnjaku iz 2008., odlučio je šest mjeseci 

po preuzimanju Arene, čije je gradilište 

ponosno obilazio, otići u političku povijest 

pa se u godišnjaku iz 2009. više ne 

smiješi. Zagrebački gradonačelnik Milan 

Bandić odlučio je pak devet mjeseci nakon 

preuzimanja Arene krenuti u utrku 

za predsjednika države, uspio zaratiti s 

vlastitom strankom, dati se izbaciti iz nje, 

a nedavno i razvlastiti sa svih poluga moći 

s kojih je mogao biti od pomoći. Stipi 

Mesiću je pak ove veljače istekao mandat. 

Oppenheimu i Ingri zapravo se 

nema tko odužiti. Svjetska recesija samo je 

kap u moru svega što je za Ingru krenulo 

po zlu, pa da joj se i ima tko odužiti, ne 

bi imao čime. Ingrina direktora - koji sada 

kaže: “Ne računamo da će nam većinu 

prihoda u budućnosti osigurati poslovi s 

državom. Mislimo dovršiti započete projekte, 

a to su dio autoceste, Institut za tumore 

i hidroelektrana Lešće na kojoj su 

radovi gotovi, ali nije preuzeta i plaćena. 

Većinu prihoda očekujemo s tradicionalnih 

tržišta u Sjevernoj Africi i na Srednjem 

istoku” - ipak pomalo iritiraju najnovije 

najave nastavka gradnje Pelješkog mosta, 

projekta IGH i Jure Radića. “Projekt poput 

Pelješkog mosta”, kaže, “interesantan je za 

bogatu zemlju poput Kuvajta ili Saudijske 

Arabije, pa čak i Japana. Za Hrvatsku je 

zanimljiv samo s aspekta nacionalnog interesa 

povezivanja teritorija.” 

Hoće li se Ingra izvući? Kratkoročno 

vjerojatno hoće. Na svaku dulju stazu 

život joj ovisi o količini naplativih poslova 

u regiji, sjevernoj Africi ili na Bliskom istoku. 

Bilo bi poslovno neozbiljno računati 

na promjenu snaga na političkoj sceni i 

bolje odnose s njom, te u budućem vremenu 

na ozbiljnije pokretanje ciklusa 

investicija teških 10 milijardi kuna, zacrtanih 

u hrvatskoj energetskoj strategiji. 

Daleko 

od države 

Velikih projekata ima, ali danas gotovo 

nitko ne zna ni kada će započeti gradnja, 

a rokovi plaćanja dovedeni su do apsurda. 

Hrvatski 

građevinari 

koji posluju 

bolje od 

ostalih otkrili 

su Forbesu 

tajne svojega 

uspjeha / 

Dragana 

Radusinović 


Zlatko Stipić, Stanislav Mucić i Marko 

Rašić imaju nešto zajedničko. Sva su 

trojica rodom iz Bosne i Hercegovine, 

sva trojica su hrvatski građevinari, vlasnici 

kompanija, i u pravilu nemaju ni 

interesa niti vremena razgovarati s medijima. Hvata 

ih se uglavnom na prepad i nakratko. Zajedničko 

im je još nešto. Trenutačno imaju pune ruke posla, 

lani nisu bili u gubitku i kroz opći potop domaće 

građevine, kojoj se ove godine predviđa brutalni pad 

prihoda od čak 50 posto, brode uspješnije od drugih. 

I još nešto. Ne rade poslove s državom. Gotovo uopće. 

Realno sagledavajući stanje u građevini, činjenicu da 

im posao ide bolje nego drugima djelomično pripisuju 

i sreći. 

Zlatko Stipić je toga svibanjskog jutra, nakon 

što mu se prethodni sastanak neplanirano oduljio, 

hitno morao u banku. Stoga smo se u Stipić Grupu, 

čija se poslovna zgrada smjestila uz prašnjavu cestu u 

Lučkom, vratili popodne. U Zagrebačku banku, koja 

mu je vjerni partner, Stipić nije poput brojnih svojih 

kolega išao izmoliti kredit za likvidnost ili restrukturiranje. 

On je išao po kredit za investiciju. I dobio ga 

je. “Nešto moramo raditi i iduće godine”, kaže Stipić 

čija je tvrtka lani ostvarila 1,2 milijarde kuna prihoda 

uz neto dobit od 9 milijuna kuna zahvaljujući gradnji 

trgovačkog centra West Gate. Bila je to ipak izuzetna 

godina, u 2008. je zavrtio 306 milijuna kuna i zaradio 

sedam, a ove godine ima klizni plan prihoda od 500 

do 600 milijuna kuna uz, kako kaže, skromnu dobit. 

“Prošlo je vrijeme velikih profita”, komentira. 

A što će to iduće godine raditi Stipić Grupa 

koja ovogodišnju stabilnu poziciju zahvaljuje gradnji 

City Centera One u Splitu? Unatoč tome što na 

tržištu neprodano stoji oko 10 tisuća stanova, Stipić 

je odlučio da će prvi put u životu graditi upravo 


Zlatko Stipić je spreman 

žrtvovati maržu na dodanoj 

vrijednosti. Zaposlenicima 

ni prošle ni ove godine nije 

smanjivao plaće 



stanove. Njih 150 do kraja iduće godine 

planira izgraditi u Harambašićevoj ulici u 

Zagrebu, nedaleko od Kvaternikova trga, 

a svi bi trebali u istom roku biti i prodani. 

Radi na tome dvije godine, a zemljište 

je otkupljivao od 30 suvlasnika. Cijenu 

kvadrata postavio je na 2,3 do 2,5 tisuća 

eura i računa na profitabilnost projekta od 

12 posto. Dosad je rezervirano 30 posto 

stanova, a vjeruje da će se dobro prodavati 

jer će se Stipić Interart, dio tvrtke koji se 

bavi unutarnjim uređenjem i koji vodi supruga 

i suvlasnica biznisa Franciska Stipić, 

pozabaviti unutarnjim uređenjem kao 

dodanom vrijednošću. Na tome je tvrtka 

spremna žrtvovati maržu. 

No, s planom profitabilnosti projekta 

od 12 posto, Zlatko Stipić ostavio je 

sebi dovoljno prostora da u hodu pokriva 

nepredviđene troškove ili daje popuste 

ako prodaja ipak zakaže. Time najbolje 

dokazuje svoju tvrdnju da je Stipić Grupa 

konzervativna kompanija. Uz stanove, 

za iduću je godinu potpisao ugovor za 

gradnju još jednog shopping centra (City 

Center One Istok u Zagrebu), i uopće ga 

ne zabrinjava što se neki trgovački centri 

bore za opstanak. Umiranje i prenamjena 

starih te gradnja novih za njega je prirodni 

ciklus. Ne zabrinjava ga ni podatak o desetak 

tisuća neprodanih stanova. Smatra 

da neki od njih nikada neće biti prodani. 

Za državu je Stipić dosad sagradio dva 

vrtića i dvije škole. Ima 300 zaposlenih 

koji ni prošle ni ove godine nisu čuli za 

izraz “smanjivanje plaća”, iako rade u 

građevinskom poduzeću. 

Na staklenoj fasadi poslovne zgrade 

Stipić Grupe radio je Marko Rašić, vlasnik 

KFK Tehnike. KFK u nazivu kratica 

je za “krov, fasada, konstrukcija”. Iako je 

prije puta u Kinu obećao da će na sastanak 

doći osobno kad se vrati iz Kine, Rašić je 

bez prethodnog objašnjenja umakao, 

delegirajući ipak direktoru KFK Tehnike 

Emilu Krajcareku da pojasni poslovanje 

kompanije koja je nedavno u Rugvici kraj 

Zagreba podigla novu tvornicu staklenih 

fasada za poslovne zgrade. I to je niša u 

kojoj se trajno žele specijalizirati. Lani su 

imali 160 milijuna kuna prihoda, ove godine 

planiraju 200, a do kraja travnja realizirali 

su 120. 

“Nije sve sjajno. Mala poduzeća 

s kojima radimo propadaju. Naplata 

je teška i trenutačno možemo reći da 

naplaćujemo onoliko koliko nam je 

potrebno da funkcioniramo”, kaže Krajcarek 

pojašnjavajući da KFK Tehnika 

gotovo obiteljsko poduzeće jer su i on i 

Rašić iz Dervente. Poslove, kaže, dobivaju 

zahvaljujući referencama, a kada ih počnu 

nabrajati nema im kraja. Tu su staklene 

fasade Euro Towera Zagreb, Hoto tornja, 

nebodera u Ilici, zelena staklena zgrada 

Sunce Osiguranja na Lenucijevoj potkovi 

koja mnogima bode oči zbog lokacije, 

brojni drugi domaći projekti, ali i Muzej 

umjetnosti i dizajna (MAD) u New Yorku, 

za koji su napravili staklenu fasadu jer ih je 

angažirala njemačka tvrtka Seele. 

Svoj put do kompanije koja je napravila 

oko 80 posto staklenih fasada na suvremenim 

poslovnim zgradama u Hrvatskoj 

počeli su radeći Hypo centar na Slavonskoj 

aveniji u Zagrebu. Poslovni kontakti 

s njemačkom kompanijom Dobler, koje 

su tamo stekli, doveli su ih do toga da 

danas rade projekt Feroport - ostakljuju 

frankfurtsku zračnu luku. Nakon što su 

radili na Metroovim prodajnim centrima 

u Hrvatskoj, dobili su i posao ostakljivanja 

fasada za njih pet u Bugarskoj. To 

su dovršili pa se ove godine povlače s tog 

tržišta. Nove poslove u Bugarskoj ipak 

nisu dobili. Imaju samo jedan projekt s 

državom, ostakljivanje dubrovačke zračne 

luke. “To je prvi natječaj na koji smo se 

javili državi. Htjeli smo u Dubrovniku 

pokazati kako radimo jer smo zainteresirani 

raditi staklene fasade za novu 

zagrebačku zračnu luku, a Dubrovnik je 

dobra referenca”, objašnjava Krajcarek. 

U KFK Tehnici pozorno prate i prosvjed 

protiv projekta Cvjetni trg Tome 

Horvatinčića, a na opasku da nitko ne 

prosvjeduje u blizini planiranog Ban Centra, 

projekta IGH i Zagrebačke banke, 

Krajcarek sliježe ramenima i kaže tek: “Mi 

planiramo raditi oba”. KFK Tehnika nabavlja 

gotovo staklo po narudžbi za fasade 

koje prethodno projektira u suradnji s investitorom, 

a u svom pogonu izrađuje gotove 

plohe za ostakljivanje zgrada te okvire 

oko staklenih elemenata. Privatne kuće ne 

rade, osim u iznimnim slučajevima, pa su 

radili na kući Zorana Mamića, a ostaklili 

su i vikendicu Nike Kovača u Brelima. 

O vlasniku Marku Rašiću, koji je toga 

dana kada nas je pozvao u KFK Tehniku 

misteriozno nestao, Krajcarek će samo 

reći da je istinski pokretač rasta i razvoja 

tvrtke, strojar po zanimanju: “Kada bi 

Marko Rašić zavario bi lim bolje od svakog 

radnika. Njegova tvrtka naplaćuje ‘onoliko 

koliko je potrebno da funkcionira’ 

sada otišao zavariti lim u radionicu, zavario 

bi ga bolje od svakog radnika.” 

“Mi smo privatnici. Da posao pođe 

po zlu, ne bismo nikada pribjegli smanjivanju 

plaća. Prije bismo otpustili onoliko 

ljudi koliko je potrebno da i dalje možemo 

raditi. A ako bi stvarno krenulo loše, prije 

bismo zatvorili poduzeće nego se upustili 

u to da nekome ostanemo dužni”, sažima 

Krajcarek način razmišljanja u KFK Tehnici 

koji predstavlja njezin direktor, a 

odnosi se na sveopću propast u građevini. 

Među njihovim projektima za ovu godinu 

je i zgrada Hrvatske biskupske konferencije. 

“Crkva plaća na vrijeme”, kaže Krajcarek. 

Tu su i Poliklinika Sunce u Splitu 

te zgrada Adris grupe, koju tvrtka planira 

graditi na lokaciji bivše Tvornice duhana 

Zagreb blizu Zapadnog kolodvora. Rade 

i Trigranitov trgovački centar Arena na 

Laništu pokraj Arene Zagreb. Za taj su 

posao dobili angažman od Stanislava 

Mucića, vlasnika tvrtke Mucić &Co., suvlasnika 

MI Grupe i glavnog izvođača 

radova Trigranitova centra, poduzetnika 



Stanislav Mucić: 

‘Kad ima posla 

radim, kad nema 

zatvaram firmu.’ 

Prihodi su mu 

lani rasli za 

30 posto u odnosu 

na 2008. 

iz Ljubuškog za kojeg u građevini kažu 

da je taj posao dobio zato što gradi brzo 

i jeftino. 

MI Grupa, u kojoj su uz Mucića 

Međimurje graditeljstvo i Tramot iz Splita, 

pobijedila je Tehniku i Ingru na natječaju 

za gradnju Trigranitova centra Strabag. 

Neslužbene brojke kažu da je Mucićeva 

računica bila 112 milijuna eura za gradnju 

projekta, a konkurencije 122 milijuna. U 

trenutku kada su se prošle godine projekti 

zaustavljali zbog krize, Mucić je imao 

sreće. Trigranit je osigurao novac za projekt 

sindiciranim kreditom šest banaka 

koje su dale 150 milijuna eura - Intesa 

Sanpaolo, Erste Group, Hypo Investmentbank, 

Cassa di risparmio della Repubblica 

di San Marino, MKB i CIB Bank. Mucić 

rado razgovara o svemu osim o biznisu, pa 

će tako reći da su prihodi njegove tvrtke 

lani u odnosu na 2008., kada su dosegli 275 

milijuna kuna, rasli za 30 posto. “Kad ima 

posla radim, kad nema posla - zatvaram 

firmu”, kaže Mucić, otkrivajući samo da je 

u lovu na nove poslove i da će oko Božića 

moći više reći o tome što će dalje raditi. 

Putovi opstanka 

Model rasta građevinara na račun hrvatske javne potrošnje više ne drži vodu. Što drži? 

Analitičar u King 

Sturgeu Fabijan 

Matošević 

Građevinske i projektantske tvrtke posljednjih su godina navikle 

na ugodan život. Stvarnost krize ih je udarila posred 

čela. Analitičari građevinskog sektora u bankama kažu 

da postoje dva puta opstanka u idućim godinama. Prvi je 

energetska infrastruktura, u koju će se u regiji jugoistočne, centralne 

i istočne Europe prema najavama uložiti tri milijarde eura, te projekti 

cestovne infrastrukture, ali ne više u Hrvatskoj, nego u regiji. Model 

rasta na račun hrvatske javne potrošnje ne može biti i model opstanka. 

Zato Jure Radić, direktor IGH, nema vremena pojasniti kako 

misli ostvariti planirane prihode od 900 milijuna kuna za ovu godinu 

i ispuniti obećanje o stagnaciji kad mu analitičari predviđaju pad 

od 15 posto. Tajna njegova možebitnog uspjeha najvjerojatnije opet 

leži u dobrim odnosima s politikom budući da se najavljuje nastavak 

gradnje Pelješkog mosta, a i Zračne luke Zagreb, pa tako IGH opet 

ostaje kompanija za koju analitičari u bankama vjeruju da će kroz 

krizu proći uspješnije od ostalih. 

Potencijal za sudjelovanje u energetskim projektima u regiji najveći 

je u Dalekovoda, tvrtke s referencama u takvim projektima u skandinavskim 

i baltičkim zemljama. Dalekovodu, 

čija je slabost dubiozna vlasnička 

struktura, predviđa se 35 posto pada 

prihoda u ovoj godini, no struktura 

tih prihoda je među zdravijima na 

tržištu građevinara. I Jure Radić bi u 

energetske projekte, no IGH za razliku 

od financijski posrnule Ingre u njima 

nema baš nikakvog iskustva, pa se 

postavlja legitimno pitanje kako misli 

sudjelovati. Osim što im je jedini put 

za dugoročno uspješno preživljavanje 

izlazak s hrvatskog tržišta, građevinari 

imaju problem i na hrvatskom tržištu. 

“Nitko vam više neće dati tri milijuna 

eura da mu uz visoki profit sagradite 

tvornicu ili zgradu na zelenoj 

poljani”, kaže Tomislav Gregorić, 

direktor King Sturgea, tvrtke u biznisu 

savjetovanja u poslovanju nekretninama u industrijskom, uredskom, 

maloprodajnom i ugostiteljskom sektoru. U King Sturgeu će stoga 

građevinarima savjetovati da rasporede rizike, odnosno da posluju u 

različitim regijama i da se bave različitim vrstama projekata. Savjete 

će svesti na načelne, objašnjavajući da je potrebno imati nekoliko 

izvora financiranja, biti inovativan u proizvodnji i komercijalnom 

strukturiranju poslova, što znači da treba razmotriti javno-privatna 

partnerstva i modele u kojima mogu biti suinvestitori. Naravno da 

treba pratiti globalne trendove i pripremiti se za Europsku uniju, 

obrazovati ljude i uključiti se u val zelene gradnje koja čuva okoliš. 

No, pokušaj konkretiziranja tih načelnih savjeta propada. Otvorili 

smo pitanje obnove, primjerice zagrebačkih donjogradskih blokova. 

Može li developeru nekretnina biti profitabilna obnova donjogradskog 

bloka, pitanje je koje se nužno postavlja, posebno u trenutku 

kada se protiv jednog takvog projekta, onog Horvatinčićevog na 

Cvjetnom trgu, digao za Zagreb neviđeni bunt. S druge strane, mogu 

li bez obnove i ozbiljnih ulaganja nekretnine u zagrebačkom Donjem 

gradu zadržati svoju vrijednost? 

Računice i konzultacije nisu urodile plodom. Analitičar u King Sturgeu 

Fabijan Matošević objasnio je: “Developeri vole otkupiti cijeli 

blok i onda uložiti u njegovu obnovu, ali to je trenutačno kompleksno 

zbog rascjepkane vlasničke strukture koja povećava troškove 

i onemogućuje profitabilnost.” S druge strane, na pitanje može li 

se profitabilnost projekta postići radom na obnovi jednog bloka za 

postojeće vlasnike kojima bi bilo u interesu da tako sačuvaju vrijednost 

svojih nekretnina, te može li se poslovni plan postaviti tako da 

projekt za developera bude profitabilan, u King Sturgeu su nakon 

brojnih pokušaja računanja ipak zaključili kako to trenutačno nije 

moguće. Računica se, treba naglasiti, cijelo vrijeme vrtjela oko ciljane 

stope profitabilnosti od 15 posto. 

Ostaje pitanje jesu li developeri zaista u poziciji da biraju što vole 

a što ne vole, ili oni danas vole “ne propasti”? Slijede li godine u 

kojima će svoje računice morati početi vrtjeti oko ciljanog profita od 

5 posto pa će mnogo toga što danas drže nemogućim zbog krize i 

recesije ipak postati moguće, a ciklus ulaganja i zapošljavanja ponovno 

krenuti? Kako bi, kad se ekonomija oporavi, u kalkulacijama 

opet računali na 15 posto. 



Borba za 

kontrolni paket 

Uspješna srbijanska kompanija do kraja srpnja dobit će novog 

vlasnika. Većinski udio želi kanadski Lavalin. Menadžment se 

žestoko protivi / Ivana Ristić, Beograd 

Foto AP 

Oko privatizacije u Srbiji, historijski 

dugog procesa na 

Balkanu, koplja se i dalje 

lome. Iako se čini da je 

“obiteljsko srebro” prvo rasprodano, još 

uvijek ima uspješnih kompanija s “pristojnim” 

državnim udjelom. Trećina dionica 

Energoprojekt holdinga, kompanije 

s poslovima u cijelom svijetu u području 

građevinarstva i energetike, i dalje je u 

državnom vlasništvu. 

Kako je najavljeno iz Vlade Srbije, 

vode se pregovori o prodaji državnog paketa 

dionica kanadskoj kompaniji SNC 

Lavalin, svjetskoj inženjerskoj tvrtki. S 

tim se, međutim, ne slaže menadžment 

Energoprojekt holdinga, koji se i sam 

želi upisati u vlasničku strukturu tvrdeći 

da Vlada i ne zna što prodaje te da je za 

tvrtku najbolje da bude u vlasništvu onih 

koji je vode već godinama. Da u svemu 

ima interesa politike ili politike interesa 

govori činjenica da u Vladi Srbije ne vjeruju 

u “iskrene namjere” menadžmenta 

i stoga su bliži prodaji Kanađanima. 

Pismo direktora Energoprojekt holdinga 

o namjerama menadžmenta da sudjeluje 

u kupnji dionica ostalo je bez odgovora. 

Kako pišu mediji, najvjerojatniji je scenarij 

da oko deset posto dionica država 

zadrži za sebe, ne želeći potpuno istupiti 

iz uspješne kompanije, dok će kontrolni 

paket preuzeti Lavalin. 

Epilog bi trebao biti poznat do kraja 

srpnja. Tada će, prema prvim najavama, 

državni paket dionica Energoprojekt 


holdinga biti ponuđen na burzi. “Borba 

cijena” na srpskom tržištu kapitala donijet 

će i novog vlasnika. 

Energoprojekt holding posluje u 

području energetike, vodoprivrede, 

ekologije, infrastrukture, građevinarstva, 

industrije. S poslovima u 22 zemlje svijeta, 

kompanija je prošle godine ostvarila 

je 260 milijuna eura prihoda, od toga više 

od 150 milijuna izvan Srbije. 

Holding se nalazi na listi 200 

najznačajnijih izvođačkih i projektantskih 

kompanija u svijetu (Engineering News 

Record). U Vladi Srbije, međutim, smatraju 

da tvrtka može i bolje. 

Struktura prihoda 

po sektorima 

sektor Udio (%) 

Građevinarstvo, industrija, 

infrastruktura 67,3 

Energetika, ekologija, vodoprivreda 28,3 

Investicije, IT usluge, osiguranje 4,4 

*Za razdoblje od 2004. do 2010. 

Vlasnička struktura 

Dioničar 

% ukupne 

emisije 

Akcijski fond Republike Srbije 24,16 

PIO fond Republike Srbije 9,42 

Hypo kastodi 4 4,44 

East Capital Asset Management 4,19 

GP Napred 3,23 

Privredna banka Zagreb 2,57 

Unicredit bank Austria 2,56 

Raiffeisen Zentralbank 2,50 

GustaviaDavegardh fonder aktie 1,89 

NLB klijenti 1,25 

Fizičke osobe 31,82 

Pravne osobe i kastodi 34,60 

Država Srbija 33,58 

“Činjenica da je za kupnju zainteresirana 

megakompanija Lavalin koja 

ima podružnice širom svijeta, omogućila 

bi Energoprojekt holdingu da, primjera 

radi, u Alžiru dobije posao od dvije milijarde 

eura, a ne kao sada od 30 milijuna 

jer oni imaju bankarske garancije najvećih 

svjetskih banaka“, uvjeren je ministar 

ekonomije i regionalnog razvoja Mlađan 

Dinkić. 

Dinkić smatra da država treba 

zadržati dio u kompaniji, ali da kontrolnu 

palicu treba prepustiti onima koji 

su bolji jer, kako je rekao, Energoprojekt 

holdingu su potrebni veći poslovi od onih 

koje sada ima. “Ponudu jedne od najvećih 

inženjerskih svjetskih kompanija za 

strateško partnerstvo s Energoprojektom 

Vlada Srbije smatra vrlo ozbiljnom”, 

zaključio je ministar. 

Iz Energoprojekta pak Vladi poručuju 

da se ne bavi privredom već pravnim okvirom 

u Srbiji. 

Predsjednik Upravnog odbora Energoprojekt 

holdinga Miodrag Zečević 

smatra da je država loš gazda te da je 

kompanija, kako kaže, izložena neprijateljskom 

djelovanju. Kako bi se što bezbolnije 

izborili s krizom i kompaniju prilagodili 

izmijenjenim uvjetima na tržištu, 

u ovoj tvrtki planiraju restrukturiranje, 

“prestrojavanje” u visokogradnji i sve veće 

okretanje energetici. 

“Slijedi transformacija cijelog energetskog 

sektora s vertikalnom integracijom”, 

kaže Zečević. Dodaje da je taj proces 

neophodan kako bi se kasnije moglo 

ulagati. 

U holdingu osnovanom 1951. danas 

radi više od 2600 zaposlenih. U posljednjih 

pet godina sklopljeni su ugovori u 

području projeketiranja, konzaltinga, 

izvođenja i inženjeringa vrijedni više od 

1,2 milijarde eura. Među njima su projekti 

hidro i termoelektrana, postrojenja 

za pročišćavanje pitkih i otpadnih voda, 

dalekovodi, transformatorske stanice, 

distributivne mreže, energane, toplane, 

plinska postrojenja, brane, tuneli, ceste, 

visokogradnja, tvornice i proizvodni 

pogoni. Izvan Srbije holding najviše posla 

ima u Rusiji i Africi, ali posluje i u Europi, 

na Bliskom istoku, u Južnoj Americi. 

Iako je Energoprojekt holding prošle 

godine objavio rast konsolidiranog prihoda 

od 245 milijuna eura, 21 posto više 

nego na 2008., te neto dobit od 10,7 milijuna 

ili 37,6 posto više nego 2008., investitori 

na Beogradskoj burzi nisu adekvatno 

reagirali na financijske rezultate. Brokeri 

to objašnjavaju eskalacijom kreditne krize 

u pojedinim članicama Europske unije. 

Nenad Gujaničić, glavni broker kuće 

Sinteza Invest Group kaže da se investitorima 

nije dopao ni “smanjeni apetit” Energoprojekta 

za 2010. 

“Drugi razlog je skromniji plan kompanije 

za prvu polovicu godine. Planirani 

su poslovni prihodi od svega 93,1 milijun 

eura i bruto dobit od četiri milijuna eura 

što je, grubo gledano, manje za oko 25 do 

30 posto u odnosu na realizaciju u prvoj 

polovici 2008.”, kaže Gujaničić. 

Gujaničić vjeruje da će se kriza i 

manje posla odraziti na rezultate Energoprojekta. 

Navodi da je u kompaniji 

Visokogradnja, jednoj od 24 tvrtke pod 

kontrolom holdinga, prodaja prošle 

godine smanjena za 19 posto. Usprkos 

tome, dodaje da su dionice ove kompanije 

i dalje jedan od najatraktivnijih 

vlasničkih papira iz realnog sektora na 

Beogradskoj burzi. 

Tome u prilog ide i najavljena prodaja 

državnog paketa koji bi, vjeruje Gujaničić, 

mogao donijeti i premiju na tekuću 

tržišnu cijenu. “Motiv za ulagače bi mogla 

biti i daljnja konsolidacija ovog sistema, 

pregrupiranje svih zavisnih kompanija u 

manji broj segmenata, jer je očito da bi 

jači sinergijski efekti sistema mogli u velikoj 

mjeri unaprijediti poslovne rezulate 

kompanije”, zaključuje Gujaničić. 

Ivana Ristić je novinarka magazina 

Ekonom:east 

strategija preživljavanja 

Hrvatsko je građevinarstvo u velikoj krizi, kaže Miodrag Zečević, predsjednik Upravnog odbora 

Energoprojekt holdinga. Dodaje da je pad investicija u Hrvatskoj i Sloveniji doveo do usitnjavanja 

unutar ove grane, što je oblik prelaska na strategiju preživljavanja. Zečević kaže da njegova 

kompanija ne planira preuzimanje tvrtki iz sektora građevinarstva i energetike u regiji. Vjeruje 

da će problemi izazvani recesijom tek eskalirati u jugoistočnoj Europi. 



Premda se gospodarska kriza još uvijek osjeća, 

tržište nekretnina je i dalje aktivno, a kupaca 

stanova i poslovnih prostora ima, uvjeravaju 

nas u zadarskoj tvrtki P.S. IMMO koja je na 

prodaju ponudila 50 objekata smještenih u jedinstvenom 

naselju u Petrčanama. 

“Ova nas je kriza naučila da prije ulaska u projekt 

moramo biti promišljeniji, s jasno definiranom 

strategijom i ciljevima, te pogotovo kvalitetniji, jer su 

današnji kupci postali izbirljiviji i za svoj novac traže 

više. Cijene nekretnina u prosjeku su pale za 14 posto 

pa u ovom trenutku imamo gotovo 50 tisuća neprodanih 

stanova, što je dovelo do smanjenja broja novih 

projekata. Treba graditi kvalitetne objekte za prodaju, 

jer će takvi objekti ‘preživjeti’, a sve što nije kvalitetno 

bit će kažnjeno. Tržište će se svakako oporaviti, ali će se 

već ove godine cijene na tržištu početi formirati ovisno 

o kvaliteti”, kaže Zoran Šuša, glavni projektant naselja 

Punta Skala IMMO Exclusive Petrčane. 

Luksuzno naselje nalazi se 11 kilometara sjeverozapadno 

od Zadra, na poluotoku Punta Skala. Na 33.871 

četvornom metru nalazi se devet luksuznih obiteljskih 

vila u prvom redu do mora te 41 vila s tri ili četiri stana. 

Ukupno 50 samostojećih objekata podijeljeno je u 

šest osnovnih tipova od 260 do 400 četvornih metara 

bruto površine, što uključuje dvorišta i vrtove. Sve 

nekretnine namijenjene su isključivo prodaji. Arhitektonsko 

oblikovanje naselja uklopilo se u mediteranski 

ugođaj elementima dalmatinske arhitekture - kameni 

zidovi, tradicionalni dalmatinski crijep, karakteristične 

stepenice i škure te dvorovi i vrtovi s mediteranskim 

biljkama i raslinjem. 

‘Ova nas je kriza naučila 

da prije ulaska u projekt 

moramo biti promišljeniji 

i kvalitetniji’, kaže Zoran 

Šuša, glavni projektant 

naselja Punta Skala 

Uoči dovršetka, u ekskluzivnom 

naselju vila u Petrčanama 

prodano je ili rezervirano nešto 

više od 20 posto nekretnina, 

tvrde zadovoljni investitori / 

Jozo Vrdoljak 

Zadarski luksuz za 

europske kupce 


Foto Željko Karavida k&k 

Kvadrat stanova u vilama košta od 2500 do 3500 eura. 

Cijena potpuno namještene luksuzne vile s vrtom, bazenom 

i garažom kreće se od milijun do dva milijuna eura. Cijela 

investicija vrijedna je 30 milijuna eura 

Cijela investicija projekta Punta Skala IMMO Exclusive 

Petrčane vrijedna je 30 milijuna eura. 

“Cijena četvornog metra ovisi o tipu objekta, lokaciji 

unutar naselja, njegovoj opremljenosti i slično. Cijena 

kvadrata stana u vili, u koju je uključen i parking, kreće 

se od 2500 do 3500 eura. Cijena potpuno namještene luksuzne 

vile, u koju je uključen i vrt s bazenom te garaža 

i okućnica, od milijun do dva milijuna eura. Nudimo i 

mogućnost kupnje potpuno namještenog stana, opremljenog 

po uzoru na jedan od deset oglednih stanova, pa 

i ta opcija ima ulogu u cijeni”, kaže Šuša i dodaje: “Vrijeme 

bungalova kakvi su se prije dvije godine nalazili na 

području današnjeg naselja Punta Skala IMMO Exclusive 

Petrčane, i višekatnica s jako velikim brojem stanova 

svakako je iza nas. Siguran da će se i ostali investitori sve 

češće odlučivati na modele gradnje poput našeg.” 

Krajem prošle godine projekt je predstavljen na 

sajmu International Property Show u Moskvi. “Sa zadovoljstvom 

mogu reći da su jedna od devet luksuznih 

vila kao i nekoliko apartmana već u vlasništvu imućnijih 

ruskih poduzetnika. Od agencije koja nas zastupa na 

istočnom tržištu dobivamo informacije da interes za kupnju 

iz dana u dan raste te da uskoro možemo očekivati 

i dolazak većeg broja Rusa koji će u našem naselju 

potražiti svoje novo ljetno odredište. Prema informacijama 

od kupaca koji već par mjeseci nadziru završne 

radove i uređenje svojih nekretnina, može se ustvrditi da 

su izuzetno zadovoljni investicijom, a posebno ih vesele 

brojni dodatni sadržaji unutar naselja. Što se tiče ostalih 

kupaca, ne bih htio izlaziti s imenima ili detaljima, ali 

mogu reći da se nakon službenog predstavljanja projekta 

sredinom travnja u Zagrebu zanimanje domaćih kupaca 

višestruko povećalo. Iako završetak radova očekujemo 

u lipnju, dosad je već prodano ili rezervirano više od 20 

posto nekretnina, što u vrijeme ekonomske krize smatramo 

izvanrednim uspjehom”, kaže Šuša. 

Ovaj arhitekt koji je dosad radio na nizu projekata 

poput trgovačkog centra Rotonda, Importanne Centra i 

Importanne Gallerije, Hypo Alpe Adria Centra Zagreb i 

Hypo Alpe Adria Bank u Varaždinu, a bio je i glavni projektant 

zadarskog Hypo Business Centera, kaže da interesa 

za kupnju već ima s gotovo svih europskih tržišta: “Mi tek 

sad krećemo u pravu promociju našeg naselja kroz brojne 

sajmove luksuza i slične promotivne aktivnosti, pa sam 

siguran da ćemo uskoro imati i točnije povratne informacije 

o zainteresiranosti Europljana.” 

Šuša kaže kako su on i vlasnik tvrtke Zdenko Zrilić 

u samom početku znali što žele: “Kada smo započinjali 

s projektom znali smo da, u skladu s najnovijim trendovima, 

klijentima sunce i more više nisu dovoljni, već za 

svoj novac žele dobiti i dodatnu vrijednost.” Zato je kupcima 

osigurana mogućnost kupnje potpuno opremljenog 

stana, a tu je i mogućnost dogovaranja dodatnih usluga 

kao što su održavanje i čišćenje objekta ili najam veza u 

Marini Dalmacija u slučaju raspoloživosti. Uz mjesečnu 

ili godišnju naknadu vlasnici nekretnina u naselju imat će 

i mogućnost korištenja wellnessa, otvorenih i zatvorenih 

bazena te sauna i fitnessa u obližnjem resortu. 

“Ove će im usluge biti na raspolaganju tijekom cijele 

godine, a organizirat će se u suradnji tvrtke P.S. IMMO i 

naših vanjskih dobavljača, tako da nema potrebe za posebnom 

upravom koja bi se bavila isključivo tim poslom”, 

kaže Šuša. Po zakonu o boravišnoj pristojbi vlasnici kuće 

ili stana za odmor i sve osobe koje noće u toj kući ili 

stanu plaćaju po svakom ostvarenom noćenju boravišnu 

pristojbu umanjenu za 70 posto. Dakle, svi kupci koji 

neće imati prijavljeno prebivalište u naselju Punta Skala 

IMMO Exclusive Petrčane plaćat će boravišnu pristojbu. 

S druge strane, svi vlasnici nekretnina u naselju moći će 

prijaviti boravište na toj adresi. Projekt je specifičan i po 

tome što kupci imaju mogućnost komercijalizacije svojih 

objekata. 

Premda su investitori često imali problema s 

donositeljima urbanističkih planova, tvrtka P.S. IMMO 

takvih problema nije imao. “Nije bilo nikakvih problema 

ni pri razvoju plana projekta, a ni s dobivanjem 

građevinskih dozvola. Jednako tako, u vrlo smo kratkom 

roku uspješno riješili uporabne dozvole za sve izgrađene 

objekte”, ističe Šuša. 

Jozo Vrdoljak je novinar Privrednog vjesnika 



Sve je to kemija 

Generinih 50 molekula borit će 

se za tržište cijenom proizašlom iz 

bolje organizacije rada. Na meti 

je osam konkurenata u Hrvatskoj 

i regiji. Željko Čović kaže da se 

unaprijed veseli utakmici 

/ Viktor Vresnik 

Bez kravate, raskopčanog ovratnika i nasmijan, Željko Čović djeluje gotovo neprepoznatljivo. 

Nekadašnji dugogodišnji predsjednik Uprave Plive, čovjek koji je dobio niz 

međunarodnih priznanja u kategoriji “tranzicijskog menadžera”, ali i direktor kojega 

značajan dio javnosti doživljava kao “čovjeka koji je upropastio, pa prodao Plivu”, danas 

je na početku nove, možda i najvažnije karijere u svojem životu. 

Uspije li se kompanija kojoj je danas na čelu – Genera lijekovi – izboriti za svoje 

mjesto na tržištu, to će biti i dokaz da su priznanja svojevremeno otišla u prave ruke. Ne 

uspije li, oni koji su ga u vrijeme njegovih posljednjih Plivinih godina prozivali, cinično 

će objaviti “Znali smo”. Čović je, međutim, uvjeren da u njegovom kalendaru više jednostavno 

nema mjesta za neuspjeh. 

“Svojedobno smo, a to danas ljudi često zaboravljaju, Plivu podigli s lokalne razine 

do ranga jednog od deset najvećih proizvođača generičkih lijekova na svijetu i njenim 

izlaskom na tržište napravili bum na burzama i u Zagrebu i u Londonu. Ne znam zašto 

ekipa koja je to znala napraviti ne bi mogla opet biti uspješna”, kaže. 

U svojem timu u vrhu Genera lijekova Čović ima iskusne Plivine igrače koji, kaže, 

nisu došli tamo nakon što su u Plivi dobili otkaze, nego prije velikog Tevinog vala otkaza, 

svojevoljno, zato što dijele zajedničku viziju s njim, ali i s i drugim vlasnicima Genere – 

ponajprije sa suosnivačima Slobodanom Vukičevićem, voditeljem Laboratorija za mineralizirana 

tkiva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i Ivanom Drpićem 

koji je svojedobno vodio kliniku Magdalena u Krapinskim Toplicama. 

Genera lijekovi dio su Genera grupe, nastale na temeljima bivše Plivine Veterine nakon 

što je njen većinski paket preuzeo poznati zagrebački odvjetnik Marijan Hanžeković. 

Željko Čović je 15-postotni suvlasnik Lijekova i taj mu je vlasnički paket bio, kaže, također 

jedan od važnih poticaja da se uključi u cijeli projekt: “Godinama sam bio u ogromnom 

sustavu, a čovjek tamo, čak i kada je na čelu kompanije, uvijek radi sa značajnim 


Željko Čović ulazi u 

novi posao s kapitalom 

25-godišnjeg iskustva 

iz Plive. Dovoljan razlog 

za optimizam? 

Foto Biljana Gaurina / Cropix


ograničenjima. Prvo, nikada ne može znati 

što se sve događa u udaljenim dijelovima 

korporacije. Drugo, što god se događalo, 

mnogo toga nije i nikada neće biti u skladu 

s nekom zamišljenom vizijom kompanije. 

Kada čovjek dobije priliku da na praznom 

papiru sasvim ispočetka ‘nacrta’ novu 

kompaniju, njenu strukturu i svoju viziju 

kako će to izgledati za deset godina, to je 

izazov kojemu je teško odoljeti.” 

Čak i da nije bilo Genere, kaže, u jednom 

je trenutku potkraj svog boravka u 

Plivi zaključio da više ne želi raditi u velikoj 

korporaciji. Jednako tako bilo mu je 

jasno da ne želi izlaziti iz svojeg osnovnog 

biznisa, farmacije, ali i da se ne želi baviti 

politikom u koju su ga u više navrata 

pokušali ugurati. 

Čović danas tvrdi da u tim prijelomnim 

trenucima, u vrijeme kada je Pliva 

izašla s Veterinom na burzu u posljednjem 

velikom IPO-u koji se dogodio u velikom 

bumu na Zagrebačkoj burzi 2007., 

nije planove za svoju buduću karijeru 

vezao uz Veterinu. U to je vrijeme svoju 

budućnost planirao u okviru neke od 

međunarodnih kompanja koje su, kaže, 

tada za njega pokazivale zanimanje. No 

kako se s Hanžekovićem zna odavno, kako 

su se sretali često “u raznim poslovnim i 

životnim situacijama”, nije ga trebalo dugo 

nagovarati da se priključi timu. 

“Veterina je tada objavila svoj interes 

da proširi svoj radni spektar prema humanoj 

medicini, što je oduvijek bio moj 

primarni interes”, kaže. 

U to se vrijeme s pozivom da se 

priključi njegovoj novoj hrvatskoj investiciji, 

Pharmasu, Čoviću javio i Luka Rajić, 

bivši vlasnik Dukata i jedan od najpoznatijih 

i najuspješnijih sudionika “tajkunskog 

vala” poratne privatizacije, ali Čović je 

zaključio da mu je Hanžekovićeva ponuda 

puno bliža, a otvorila se i mogućnost 

značajnog vlasničkog udjela. 

“Čovjek nakon dugo vremena želi 

stvarno i posjedovati nešto konkretno u 

svojem vlasničkom portfelju”, kaže Čović. 

Paketi Plivinih dionica koje je dobivao 

kao menadžerske bonuse, iako financijski 

izdašni, nikada nisu predstavljali značajan 

udio u vlasničkoj strukturi korporacije u 

kojoj je ipak, iako dugo, bio “samo šef”. 

U atmosferi ugodnog lobby-bara u 

zagrebačkom hotelu Esplanade, gdje smo 

se našli zato jer u neposrednoj blizini sta- 

dosta proizvoda koje već danas čeka jaka 

konkurencija na tržištu. Kako će konkurirati? 

“Cijenom do koje ćemo doći tako što 

ćemo imati najbolju organizaciju rada”, 

kaže samouvjereno. 

Osim interne organizacije važni su i 

partneri, a Čović i njegovi suradnici koji 

su za njim stigli iz Plive danas poznaju 

svakoga tko je imalo važan u industriji. 

“Mi u svakom trenutku znamo tko u 

svijetu što radi, bilo kada se možemo 

sa svakim povezati i ponuditi vrhunsku 

kvalitetu proizvoda. Istovremeno imamo 

malu i troškovno neopterećenu organizaciju. 

Kada sve to zbrojimo, sigurno 

smo konkurentni.” 

Cijeli svijet danas muči ista briga: 

životni vijek se produžio, troškovi 

U Generi puno očekuju od supstitucijskog 

tržišnog modela: lijekovi će se prodavati pod 

istim imenom neovisno o proizvođaču pa na 

cijenu više neće utjecati troškovi marketinga 

nuje, izuzetno opušteni Čović nije odavao 

dojam menadžera koji se upravo upušta 

u bitku na konkurencijom vrlo nabitom 

tržištu. U Hrvatskoj i susjednim zemljama 

koje su prva meta njegove nove tvrtke, 

danas se naguralo osam kompanija koje 

svoje generičke lijekove guraju prema bolnicama 

i ljekarnama. 

“To je specifičnost generičke industrije”, 

kaže Čović. “U Europskoj uniji 

danas radi oko 700 generičkih kompanija. 

Samo u Poljskoj, koja je otprilike deset 

puta veća od Hrvatske, ima ih četrdesetak. 

One dolaze gdje god namirišu posao, ali 

jednako tako brzo i nestaju ako posla ne 

bude”, objašnjava. 

Što će biti njegova strategija? Čime se 

Genera lijekovi misle nametnuti tržištu, 

pitam. Objašnjava mi kako Genera vrlo 

brzo namjerava ući na tržište s otprilike 

120 generičkih lijekova (temeljenih 

na pedesetak molekula). To je, kaže, 

vrlo širok asortiman, a među njima je i 

zdravstva rastu. Sve zemlje imaju problem 

s likvidnošću zdravstvenog sustava. 

Analitičari u Bruxellesu nedavno su 

izračunali da EU zahvaljujući generičkim 

lijekovima svake godine uštedi između 25 

i 30 milijardi eura. 

“Što će konkurencija biti snažnija, cijene 

će biti niže i zato je svaka nova kompanija 

koja može održati kvalitetu više 

nego dobrodošla na tržištu”, kaže Čović. 

Prilično je, međutim, škrt kada treba 

nešto reći o novim investicijama bez kojih 

proizvodnja humanih lijekova u Generi 

ne može dobiti zamah (u početku će se 

oslanjati na partnere i distribuirati njihove 

proizvode). “Sve je to kemija, imamo i financijskih 

i ljudskih resursa da to napravimo”, 

kaže. Veterina je i dosad proizvodila 

lijekove za životinje (proizvodi ih i danas), 

kompanija ima dugu tradiciju u proizvodnji 

kemofarmaceutika i vakcina, a tehnologije 

su tu izjednačene kada je riječ o 

proizvodnji za ljude ili za životinje. 

Kada ga pitam za tržišnu strategiju, 

Foto Tomislav Serdar, Ranko Šuvar / Cropix 


odmah postaje rječitiji: “Prvo ćemo u 

svakom slučaju ići na hrvatsko tržište i na 

tržišta na kojima tradicionalno posluju 

hrvatske kompanije. Znamo ta tržišta i 

znamo sve o tom području. Prvi korak je 

Hrvatska, drugi, koji će slijediti vrlo brzo, 

su tržišta bivše Jugoslavije. Ni hrvatsko 

niti bivše jugoslavensko tržište nije u zadnjih 

25 godina doživjelo bitnu transformaciju. 

Tu vidimo prostor da donesemo 

promjene i da drukčijim poslovnim modelom 

dinamiziramo tržište generika. Tu su 

nam najzanimljivija tržišta Srbije i BiH, pa 

čak i slovensko. U trećoj fazi slijedi izlazak 

na ostala tržišta. Opet će to biti zemlje iz 

bližeg okruženja, srednja i istočna Europa. 

Mi u Generi znamo jako dobro ta tržišta, 

znamo i ljude i procedure. To su vještine i 

znanje koje se ne mogu steći preko noći. 

Ne mislimo sada ići na njemačko ili neka 

slična tržišta, ali za susjedne zemlje i zemlje 

regije vrlo smo dobro osposobljeni. To 

je, međutim, na horizontu negdje za tri ili 

četiri godine od danas.” 

U kompaniji dosta očekuju od 

zdravstvene reforme, ali i od novog modela 

tržišta koji je na zapadu Europe usvojen već 

odavno, a polako se širi i u novim članicama 

Unije. Supstitucijski model, za razliku od 

“brendiranog”, donosi na tržište generičke 

lijekove koji se prodaju pod istim imenom, 

neovisno o proizvođaču iz čijeg su pogona 

izašli. Kada liječnik propiše lijek, on tako 

nije nužno “propisao” i proizvođača. Ljekarnik 

će s police jednostavno uzeti lijek toga 

imena. “Tako će utakmicu uvijek dobiti 

onaj tko proizvodi dobar lijek po najnižoj 

cijeni, jer na tu cijenu više neće utjecati danas 

izuzetno visoki troškovi marketinga”, 

objašnjava Čović. 

Farmaceutske kompanije slijedi i 

vječno prokletstvo čvrste povezanosti s 

politikom. Tako je bilo i u Plivi. Čovića i 

danas prati sjena “političkih dogovora”. Je 

li ga činjenica da u hrvatskoj politici danas 

poznaje baš svakoga dovela i u poziciju 

da bude najpoželjniji partner u novoj farmaceutskoj 

kompaniji? “Pliva je oduvijek 

bila izuzetno važan sudionik zdravstvenog 

sustava, ali i jedan od najvećih izvoznika 

i zato je bilo normalno da smo 

Lov na 95 milijardi dolara 

Genera nije osnovana zato da bi se uskoro prodala, ali sve ovisi i o budućoj strukturi vlasnika. 

Veterina je danas na burzi, “ali Genera lijekovi imaju većinski paket u rukama trojice 

privatnih vlasnika koji mogu sami odlučivati hoće li ili neće prodati kompaniju. Pliva je bila 

na burzi s paketom većim od 70 posto, ona je bila roba za kojom je uvijek mogao svatko 

posegnuti. Mi Generu radimo dugoročno, s mišlju da će atraktivnost generičkog tržišta 

još dugo biti u porastu. Kada Hrvatska jednom napokon uđe u EU, tada se i Generi otvara 

cijelo tržište. Tada i širenje posla u regiji ovisi jedino o kapacitetu znanja unutar kompanije. 

Analize danas predviđaju budućnost najvećim globalnim kompanijama i malim lokalnim 

koje raspolažu znanjem o svojim lokalnim tržištima. Srednji nestaju. Od 700 kompanija u 

EU preko devedeset posto je lokalnih. U sljedeće tri godine istječu patenti za originalne 

lijekove u ukupnoj vrijednosti od 95 milijardi dolara. Entuzijazam investitora u generičku 

industriju tu postaje potpuno jasan. Tu su i interesi ulagača u Generu”, kaže Ćović. 

imali vrlo čvrste odnose i s politikom. 

Ali naš poslovni model ne može se graditi 

na našim današnjim političkim vezama. 

Najveći argument koji će u budućnosti 

ići u našu korist bit će naša organizacija, 

koja će nam omogućiti da ponudimo 

zdravstvenom sustavu jeftiniju, a potpunu 

uslugu, a da pritom zadržimo ili čak podignemo 

kvalitetu terapije”, kaže. Pritom 

ne taji da mu je 25-godišnje iskustvo iz 

Plive neprocjenjiv kapital s kojim ulazi 

u novi posao. Sastav Nadzornog odbora 

Genere sugerira ipak da vlasnici kompanije 

računaju na čvrste veze s politikom. U 

njemu osim ostalih sjede Franjo Gregurić, 

Pogoni Veterine 

koji su danas u 

sklopu Genere 

jedan od bivših premijera, ali i čovjek s 

odličnim vezama u Rusiji, bivši ministar 

poljoprivrede Ivan Majdak i svestrani 

ekonomist, biznismen i političar Mladen 

Vedriš. 

“Generički lijekovi za mene su izazov 

i htio bih taj posao raditi na potpuno 

drukčiji način. Sve ono što znam da je bilo 

dobro sada mogu primijeniti, a sve ono za 

što znam da nije bilo dobro sada sigurno 

više neću raditi. Ta kombinacija znanja i 

iskustva, novog tima, pa ako hoćete i novog 

poleta da se napravi nešto novo, od 

nule, za mene je veliki motiv. Apsolutno 

sam sretan.” 


analiza 

Prema istraživanju iz 2003., prosječna 

cijena proizvodnje jednog novog lijeka – 

od pronalaska molekule do registracije i 

početka prodaje u ljekarnama – iznosila je 

802 milijuna dolara. Sedam godina poslije, 

taj se iznos praktički udvostručio. Nove 

procjene govore da se ta brojka popela 

na 1,3, a možda i 1,7 milijardi dolara. Istodobno, 

broj novih molekula, pa time i 

novih lijekova na tržištu, zapravo je vrlo 

malen: prema dostupnim podacima, 2002. 

godine na tržište je pušteno 28 novih lijekova, 

godinu kasnije 26, 2004. registrirano 

ih je 24, 2005. tek dva više, 2007. svega 18 

novih lijekova, 2008. nešto više – 25, a lani 

ukupno 26 lijekova. Procjene govore da će 

se svega jedan od 5000 novih kemijskih 

spojeva pretvoriti u uspješan 

lijek. Govorimo, naravno, o inovativnim 

lijekovima. 

Većina stručnjaka se slaže 

da trošak proizvodnje novoga 

lijeka primarno raste zbog 

troškova kliničkih ispitivanja. 

A troškovi kliničkih ispitivanja 

zapravo rastu jer je tržište lijekova 

naprosto zasićeno. Istraživanja 

pokazuju da, danas, šest od sedam 

novih lijekova nudi malo, 

ako i išta, kliničke prednosti u 

odnosu na postojeće lijekove. 

Ili, da parafraziramo reklamni 

slogan jedne farmaceutske tvrtke 

– ako želi opstati, današnja medicina 

prisiljena je financirati sutrašnja čuda. Da 

bi se neki lijek danas uopće mogao nazvati 

inovativnim – a bez inovativnog lijeka farmaceutska 

je industrija zapravo tek običan 

dućan - on mora doista stvoriti čudo. 

Konzultantska tvrtka McKinsey savjetuje 

da farmaceutska tvrtka potraži 

svoja čuda u personaliziranoj medicini. 

Suprotno uvriježenom stavu, čuda su 

Inovativni, a 

profitabilni? 

Moguće je! 

U posljednjem desetljeću cijena 

razvoja novoga lijeka udvostručila se i 

dosegla iznos od gotovo 1,7 milijardi 

dolara. Farma više ne uspijeva tako 

lako prodajom pokriti trošak. Kako 

dalje? / Tanja Tolić 


tamo moguća ne samo za bolesne, nego 

i za farmaceutsku tvrtku, u smislu stvaranja 

profita, te zdravstvene sustave, u 

smislu uštede troškova. Ključ personalizirane 

medicine je dijagnostika – pažljivo 

iskrojen pristup liječenju koji se bazira 

na molekularnoj analizi gena, proteina i 

metabolita. Investitori i analitičari, njih 

60 koje je McKinsey uključio u svoje 

istraživanje, smatraju kako personalizirana 

medicina doista može dramatično 

smanjiti troškove zdravstvene zaštite, no 

većina zdravstvenih osiguranja oklijeva 

platiti takve terapije. Zašto? Najprije stoga 

što je, u ovoj fazi, još teško procijeniti koji 

testovi doista mogu dovesti do uštede na 

troškovima. Drugo, to izaziva strah da je 

ukupan trošak, iako pojedinačni testovi 

možda nisu skupi, zapravo ogroman. 

Znanstveni potencijal prateće dijagnostike 

U koje lijekove se preporučuje ulagati? 

2,8 

Dijagnostičke tvrtke 

Farmaceutske 

2,6 

tvrtke 

Onkologija 

2,4 

Lijekovi protiv 

infekcija 

2,2 Antidepresivi 

Antikoagulansi 

2,0 

Antipsihotici 

Autoimunološki 

1,8 

Statini 

lijekovi 

Lijekovi za središnji 

živčani sustav 

1,6 

Slab interes 

Astma 

Velika očekivanja 

1,4 

Inhibitori 

1,2 protonske Antihipertenzivi Dijabetes 

pumpe 

1,1 

Faktori rasta 

Antihistaminici 

0,8 Lijekovi protiv aritmije 

0,6 

Protuupalni lijekovi 

0,4 

0 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 2,5 2,6 2,7 

Ekonomski potencijal prateće dijagnostike 

Poredak procjenjuje znanstveni i komercijalni potencijal razvoja prateće dijagnostike u različitim terapeutskim 

područjima, baziran na kvalitativnim faktorima (intervjui sa stručnjacima) i kvantitativnim faktorima (podaci o 

cjenovnim premijama na lijekove iz iste terapeutske klase); McKinsey, 2010. 

Foto AP 

Praksa, primjerice, pokazuje da 

testiranje na BRCA1 gen (predispozicija 

za rak dojke) može po “otkrivenoj” pacijentici 

uštedjeti 25.000 dolara. No te su 

genske mutacije u općoj populaciji toliko 

rijetke da je taj test, koji po pacijentu u 

SAD-u košta i do 3000 dolara, ekonomski 

i medicinski opravdan samo kad se 

izvodi na pacijentima u čijoj obitelji postoji 

povijest raka dojke. A budući da se 

ekonomsko-medicinska učinkovitost 

takvih testova, koji vode ka personaliziranoj 

medicini, neće moći procijeniti 

sve dok ne budu prisutni na tržištu neko 

vrijeme, osiguravajućim kućama je u interesu 

da što dulje odgađaju uključivanje 

takve dijagnostike u svoju ponudu. Farmaceutske 

tvrtke koje razvijaju takve 

dijagnostičke testove trebale bi surađivati 

s usko specijaliziranim osiguravateljima – 

primjerice onima čiji su korisnici dobro 

plaćeni zaposlenici koji sami financiraju 

svoje osiguranje, jer će jedino tako dokazati 

učinkovitost svojih testova i omogućiti 

im širu primjenu i među “skeptičnijim” 

osiguravateljima. Tako nešto je, naravno, 

samo daleki san za hrvatski zdravstveni 

sustav i osiguranje. 

Drugo što McKinsey predlaže farmaceutskoj 

industriji je paralelni razvoj lijekova 

i biomarkera – indikatora biološkog 

stanja. Neke tvrtke već sada razvijaju biomarkerske 

testove kao prateću uslugu dijagnostici, 

a ti testovi pomažu da se identificiraju 

pacijenti koji će dobro reagirati na 

novi lijek ili koji bi mogli razviti nuspojave. 

McKinseyjevo istraživanje pokazalo je da 

se za, u prosjeku, 30 do 50 posto lijekova 

koje se trenutno istražuju, paralelno razvijaju 

i povezani biomarkerski programi, 

Svako šestomjesečno 

odgađanje 

lansiranja novoga 

lijeka na tržište 

znači gubitak od 

gotovo 100 milijuna 

dolara, pokazalo je 

istraživanje 

a taj će postotak rasti. Teoretski, takva dodatna 

usluga može skratiti razdoblje ispitivanja 

i ubrzati dolazak lijeka na tržište, a to 

pak smanjuje ukupan trošak proizvodnje 

lijeka i njegovu prodajnu cijenu. 

Dijagnostički testovi utječu na 60 

do 70 posto odluka o terapiji lijekovima, 

a istodobno, na njih otpada svega 5 

posto bolničkih troškova u Sjedinjenim 

Državama. Očekivano, tvrtke su mnogo 

sklonije razvoju molekularnih testova, 

nego klasičnim dijagnostičkim testovima 

– ovi prvi koštaju od stotinu do 3000 dolara 

po testu, dok ovi drugi koštaju od 20 do 

50 dolara u prosjeku. 

Osim okretanjem personaliziranoj 

medicini, farmaceutske tvrtke novoga 

doba mogu ostati inovativne, a profitabilne 

i na još jedan čin. McKinsey je izračunao 

da se usmjeravanjem pažnje na troškove, 

brzinu razvoja lijeka i proces odlučivanja 

ekonomski povrat male molekule može 

podići sa 7,5 na 13 posto. Kako? McKinsey 

predlaže da se u kliničkim ispitivanjima 

smanji broj pacijenata. Drugi je način da 

se smanje troškovi za razvoj molekula koje 

se neće uspjeti pretvoriti u lijekove. Skupe, 

dvogodišnje karcinogenske studije, navodi 

se u istraživanju, obično se započinju prije 

nego molekula dođe do faze IIa testiranja, 

a taj je trošak bespotreban, ako se molekula 

ne pokaže učinkovitom. Troškove 

istraživanja nove molekule moguće je 

smanjiti za čak 15 posto udruživanjem 

s drugim farmaceutskim tvrtkama ili 

istraživačkim organizacijama. 

Za molekule koje dođu do faze registracije, 

bitno je što ranije puštanje na 

tržište. McKinseyjevo istraživanje je pokazalo 

da svako šestomjesečno odgađanje 

lansiranja lijeka znači gubitak od gotovo 

100 milijuna dolara! 


2000 

najjači 

svjetskih 

kompanija 


velike korporacije vladaju svijetom 

već desetljećima, ali Nikada se prije njihov 

poredak na ljestvicama nije mijenjao dinamičnije 

h 

Urednik: Scott Decarlo Urednici podataka: 

Andrea D. Murphy, John J. Ray 

Programer: Carl Subick 

Forbesovih lista Global 2000 

popis je najmoćnijih svjetskih 

tvrtki. Promjene u poretku 

tih divova u pravilu se odvijaju 

beskrajno sporo. Ponekad 

međutim, kao pri nedavnom 

potresu u financijskom sektoru, 

dolazi do nešto većih pomaka. 

U ekstremnim uvjetima hirovi 

tržišta mogu pokojeg diva čak 

izbrisati s liste. To se dogodilo General Motorsu, a 

razloge analiziramo u temi na str. 40. Zbirni poredak 

vodećih svjetskih kompanija najbolje pokazuje na 

kojoj se razini mijenjaju odnosi snaga među titanima 

i iz njega se vidi da dominacija korporacija iz razvijenih 

zemalja neprestano slabi. Kada se ne gleda samo 

veličina nego i ono do čega je ulagačima najviše stalo, 

relevantna je lista kompanija s najboljom tržišnom 

izvedbom. Na toj ljestvici elitnih svjetskih tvrtki koje 

zadaju tempo cijelim industrijama nalaze se tajvanski 

Acer (str. 60) koji do 2011. želi postati najvećim svjetskim 

proizvođačem prijenosnih računala i netbooka, 

te danska biotehnološka tvrtka Novozymes (str. 46) 

koja pronalazi nova područja za primjenu enzima. 


NAJJAČIH 

2000 svjetskih kompanija 

Kina spašava GM 

Kockasti kombi po cijeni od samo 4500 dolara mogao bi vratiti snagu 

posrnulom automobilskom divu iz Detroita / Joann Muller 

40 F O R B E S LIPANJ 2010

Na zakrčenim ulicama 

Šangaja vozači ne mare za 

horizontalnu signalizaciju. 

Buicki se nadmeću za prednost 

s Toyotama, Audijima i 

Volkswagenima, trubeći iz petnih žila dok 

manevriraju kroz prometnu gužvu koju 

je frenetični razvoj grada samo pogoršao. 

Daleko od tradicionalnih centara bogatstva, 

u gradovima poput Kunminga, 

Zhengzhoua i kroz golema seoska prostranstva 

Kine, cestama se kreću sasvim 

drukčija prometala: bicikli, skuteri i imitacije 

zapadnjačkih automobila urešene 

značkama opskurnih kineskih brandova. 

Jedno je vozilo neodvojivi dio ovog pejzaža 

– Wulingov Sunshine. 

Sličan VW-ovu “hippie busu” iz 60-ih 

samo upola manji, Sunshine je vozilo izbora 

za kineske farmere i vlasnike malih 

biznisa. Njime se prevozi doslovce sve, od 

elektronike do šećerne trske. Po cijeni od 

najmanje 4500 (sedam posto višoj od cijena 

kineske konkurencije) pa do najviše 

9000 dolara, osnovni model Sunshinea 

daleko je najbolje prodavano vozilo u Kini. 

Lani je prodano 597 tisuća komada, čemu 

su pomogle i vladine subvencije kupcima 

iz ruralnih područja. Najbolje prodavani 

automobil u SAD-u, Fordov pickup serije 

F odavno se ne prodaje u tim količinama. 

Foto QILAI SHEN 

Kineskim cestama sada već vozi više 

od dva milijuna Sunshinea. A tko je sretni 

proizvođač tog hita na najbrže rastućem 

svjetskom tržištu? General Motors, kompanija 

koja je 2009. trebala državnu pomoć 

kako bi opstala. 

Hoće li GM proizvesti auto po ukusu 

američkog i europskog kupca, tek će se vidjeti. 

U Kini, međutim, nudi upravo ono 

što kupci žele – jeftino prijevozno sredstvo. 

Sa svoja dva kineska partnera tako 

uspješno plasira ove kombije, da sada već 

planira proširiti Wulingovu ponudu osobnim 

automobilom. Kineski model jeftinog 

poslovanja namjerava iskušati i na drugim 

tržištima u razvoju, počevši s Indijom. GM 

je i prije bio lider u prodaji automobila u 

Kini, s markama Buick i Chevrolet. Posao 

LIPANJ 2010 F O R B E S 41

najjačih 


s Wulingom, u kojemu ima udjel, sada je 

sam temelj GM-ove strategije rasta. Kako 

bi pojačao prodor na tržišta izvan SADa, 

GM je u nekoliko proteklih godina 

učetverostručio broj svojih inženjera i 

dizajnera te uložio 250 milijuna dolara 

u razvojni centar u sklopu svog novog 

međunarodnog sjedišta u Šangaju. “Stvaramo 

osnovu za daljnji rast”, kaže 

Kevin E. Wale, predsjednik GM-a Kina 

odgovoran za provedbu te strategije. 

Kompanija koja je od američkih poreznih 

obveznika posudila 50 milijardi 

dolara, mora se, naravno, itekako potruditi 

da oporavi svoj biznis na domaćem 

tržištu, no njezina se budućnost neće 

odlučivati u Detroitu i Sjevernoj Americi. 

Odluka će pasti u Kini i drugdje 

u Aziji, gdje se GM iznova afirmira kao 

pouzdan i visokoprofitabilan proizvođač 

automobila. 

Edward E. Whitacre Jr. došao je na 

mjesto direktora GM-a prije pet mjeseci 

i ima pune ruke posla. Sve i da uspije 

dovesti u red tvrtkine operacije u Sjevernoj 

Americi, u najboljem će slučaju 

konkurenciji preoteti jedan do dva posto 

tržišta. Saab je prodan u veljači, a sada se 

GM rješava brandova Pontiac, Saturn i 

Hummer kako bi se mogao usredotočiti 

na Chevrolet, Cadillac, Buick i GMC. 

Prošle je godine smanjio distributersku 

mrežu, sklopio s radnicima nove ugovore 

o radu, a odgovornost za zdravstveno 

osiguranje umirovljenika prebacio 

sindikalnom fondu. Unatoč nužnim i 

bolnim promjenama, dobiti još nema. 

Daleko je dan kada će kompanija moći 

isplatiti državu i vratiti se na burzu, a k 

svemu tome mora paziti i na moguće napade 

političara u izbornoj godini. Hvala 

Bogu na Aziji. 

Sunshine će potaknuti rast 

GM od kineskih partnera uči kako proizvoditi jeftina vozila. 

Wulingov maleni, skromno opremljeni kombi Sunshine košta samo 

4500 dolara, ali donosi sasvim lijepu dobit. Tajna je u sljedećem: 

Zadržati jednostavnost 

Umjesto skupih igračaka 

poput niza mjerača i kontrolnih 

lampica, ponudite samo 

osnove (tj. manje indikatora 

na kontrolnoj ploči) 

Proučiti kupca 

Kinez koji se bori za 

egzistenciju treba 

pouzdano poslovno 

vozilo, a ne luksuznu 

cestovnu krstaricu 

Pametni dizajn 

Stil je važan. Dijelovi 

koje je lako ugraditi 

zahtijevaju manje 

preciznosti 

Jeftinija konstrukcija 

Kineski standardi 

dopuštaju primjenu čelika 

manje čvrstoće 

Paziti na troškove 

Ugradite MP3 

umjesto (skupljeg) 

CD playera 

Stare komponente 

Mali GM-ov motor; 

šasija iz 80-ih 

Jeftini materijali 

Tvrda plastika umjesto 

fine unutarnje oplate; na 

podu plastična prostirka 

umjesto tapisona 

Manje 

sigurnosti 

Bez zračnih 

jastuka; tanji 

branici 

Drugi faktori 

• veliki obujam 

prodaje 

• niski ukupni 

troškovi 

• niska cijena rada 

• lokalni dobavljači 

• manje 

automatizacije 

• kineski alati 

General Motors ostvaruje 24 posto 

svoje ukupne prodaje u Kini, koja je 

lani pretekla SAD i postala najveće svjetsko 

tržište vozila s 13,6 milijuna prodanih 

primjeraka (46-postotni porast). 

Po izvješću kineske strukovne udruge 

proizvođača automobila, do kraja ožujka 

je prodano 4,6 milijuna komada, 72 

posto više nego u prva tri mjeseca 2009. 

Ove bi godine Kinezi mogli kupiti oko 

16 milijuna vozila. GM i partneri lani 

su u Kini prodali 1,8 milijuna vozila 

(porast od 67 posto) i godinu završili 

s tržišnim udjelom od oko 13,4 posto. 

Nudeći Kinezima marke Buick, Cadillac, 

Chevrolet, Opel, Wuling i Jiefang, u 

ovoj se godini nadaju prodati dva milijuna 

automobila i kamiona – po prvi 

puta više nego u SAD-u. GM ne objavljuje 

financijske podatke o poslovanju po 

zemljama, no Međunarodne operacije 

jedini su dio kompanije koji ostvaruje 

dobit. Od srpanjskog izvlačenja iz bankrota 

pa do kraja 2009., ukupni gubitak 

prije oporezivanja iznosio je 4,8 milijardi 

dolara, a Međunarodne operacije (tj. sve 

osim SAD-a i Europe) u tom su razdoblju 

zaradile 1,2 milijarde. Oko trećinu te 

dobiti donijeli su joint venture poslovi u 

Kini. Za cijelu prošlu godinu GM-ov dio 

zarade u tom partnerstvu iznosio je 764 

milijuna dolara. 

Kina GM-u treba poslužiti kao 

odskočna daska za rast na ostalim 

azijskim tržištima, te u Africi i Latinskoj 

Americi. “Mogućnosti su gotovo 

neograničene”, kaže Timothy E. Lee, 

predsjednik Međunarodnih operacija. U 

Brazilu GM već prodaje Wulingova vozila 

kao Chevrolete. Waleov je posao da 

ovu strategiju provede u praksi, što višemanje 

znači da o njemu ovisi budućnost 

kompanije. 

Prijazni Australac Kevin Wale svoju je 

karijeru u GM-u započeo 1975. godine, u 

financijskom odjelu podružnice u Holdenu. 

Bio je jedan od šefova Europskih operacija, 

a na sadašnje mjesto imenovan je 

2005. godine. Najveći mu je izazov izbiti 

što veću zaradu iz supermoćnog kineskog 

tržišta dok poslovanje ostalih dijelova 

kompanije ne drži vodu. Zajednički biznisi 

s kineskim proizvođačima automobila 

donijeli su dovoljno gotovine za samostalno 

funkcioniranje GM-a Kina, ali 

Wale mora voditi računa i o problemima 

Foto QILAI SHEN 


kod kuće. A Detroit je daleko od Šangaja. 

Stjeran u kut, GM Kina je koncem prošle 

godine morao ustupiti kontrolu nad 

svojim najvećim i najuspješnijim kineskim 

poslom ambicioznom partneru, 

prihvativši 84,5 milijuna dolara koje je 

Shanghai Automotive Industrial Corp. 

(SAIC) ponudio za ključnih jedan posto 

dionica u zajedničkoj tvrtki. Odnosi snaga 

u upravi nisu promijenjeni – oba su 

partnera zadržala po tri predstavnika – 

ali je SAIC stekao pravo veta i odlučujući 

glas u GM-ovu šangajskom odboru 

direktora. 

U GM-u kažu da je to bila svojevrsna 

usluga dugogodišnjem partneru koji je 

zaradu iz joint venturea želio unijeti u 

svoje službeno financijsko izvješće. Tvrde 

kako su ostali ravnopravni i da sporazum 

GM-u omogućuje kasniji otkup tih 

jedan posto udjela. Analitičari sumnjaju 

u to: “Svatko tko se razumije u Kinu zna 

da strani proizvođači nikada ne prave 

usluge partnerima kakav je SAIC, koji 

im sve jače konkuriraju svojim linijama 

Stephen D’Arcy: Kad čovjek nema kontrolu, 

a posebno kada je riječ o biznismenu koji 

pokušava raditi posao u Kini, on je uvijek 

prepušten njihovoj milosti 

automobila”, piše na svom blogu Michael 

Dunne, predsjednik konzultantske tvrtke 

Dunne & Co. koja savjetuje kompanije 

zainteresirane za ulaganja u kinesku autoindustriju. 

“Kad nemaš kontrolu, posebice 

u Kini, na neki si način prepušten 

njihovoj milosti”, dodaje Stephen D’Arcy, 

jedan od šefova auto-moto sektora tvrtke 

za pružanje profesionalnih usluga PricewaterhouseCoopers’. 

GM nije bio u poziciji da bira: 13,4 

milijuna dolara državnog zajma iz prosinca 

2008. onemogućilo im je dodatni 

pristup novcu poreznih obveznika za 

financiranje prekomorskih poslova. Uz 

ostalo i zbog toga GM se osjetio primoranim 

da proda svoju ključnu europsku 

diviziju, Opel. (Odluka je kasnije 

povučena.) A onda je usred lanjske krize 

korejski ogranak kompanije, GM Daewoo 

Auto & Technology, izgubio 500 

milijuna dolara na hedgingu u korejskoj 

valuti. Kako bi i dalje mogao servisirati 

svoj dug korejskim bankama, morao je 

pronaći stotine milijuna dolara svježeg 

kapitala. Propast GM Daewooa uništila 

bi GM-ovu globalnu strategiju. “Većina 

automobila koje GM prodaje u Kini 

započinje svoj put u Koreji, kao komplet 

pripremljen za sklapanje. Odrežite Koreju 

i odjednom ste ugrozili cijeli kineski 

posao. Pritisak mora da je bio nevjerojatan”, 

piše Dunn. GM nije mogao u Daewoo 

uložiti svoja ograničena sredstva, a 

njegovi partneri u toj investiciji, Suzuki, 

Korejska razvojna banka i SAIC, redom 

su odbili dodati svježi kapital. (SAIC se 

GM-ova karta svijeta 

Detroitski mrak dominira naslovima, ali na mjestima poput Kine i Brazila, gdje GM milijunima kupaca nudi 

jeftina, dobro dizajnirana vozila kakva im trebaju, prognoza za ovu tvrtku glasi: pretežno vedro 

Rastuća 

tržišta 

Brazil 

Rusija 

Kina 

Indija 

Tajland 

Vijetnam 

Indonezija 

Afrika 

Južna Amerika 

SAD 

2,1 milijun 

vozila 

Brazil 

596 tisuća 

vozila 

UK 

287 tisuća 

vozila 

Njemačka 

382 tisuće 

vozila 

Kina 

1,8 milijuna 

vozila 


najjačih 


u to vrijeme bavio vlastitim korejskim 

skandalom, bankrotom svoje podružnice 

SsangYong Motor Co.) 

Tada je GM ušao u ozbiljne razgovore 

o davnoj SAIC-ovoj želji da preuzme 

kontrolu nad šangajskim joint ventureom. 

U prošlosti se tome opirao, ali 

okolnosti su se promijenile. Još je nešto 

GM imao na umu: želio je SAIC-ovu 

pomoć u širenju na tržište Indije, koje 

je baš počelo hvatati zalet. Kasnije su se 

američka i kanadska vlada priklonile 

politici poslijestečajnog financiranja koja 

je olakšala uvjete financiranja prekomorskih 

poslova kompanija, no GM se 

već bio sporazumio sa SAIC-om. Krajem 

listopada je krenuo u stabilizaciju 

GM Daewooa, uloživši 416 milijuna 

dolara i povećavši svoj udio u tvrtki sa 

50,1 na 70,1 posto. Nekoliko tjedana 

potom objavljen je iznenađujući obrat 

u vlasničkim odnosima u šangajskom 

GM-u kao i vijest da SAIC namjerava 

uložiti 500 milijuna dolara u novi joint 

venture u Hong Kongu, što bi poduprlo 

postojeće operacije indijskog GM-a i 

zaokružilo GM-ova nastojanja da proširi 

plasman Wulingovih jeftinih proizvoda 

na nova tržišta. 

Čak se i GM-ov novi glavni odbor, 

koji je zaustavio prodaju Opela, upitao je 

li mudro prepuštati već osvojeni teritorij 

u Kini, saznaje se iz odboru bliskih izvora. 

No izvršni su ih direktori uvjerili da to 

ne ugrožava interese GM-a. “Ljudi moraju 

shvatiti kako funkcioniraju odnosi 

u Kini. Ne radi se o kontroli, radi se o 

povjerenju i volji za uspješnom suradnjom. 

Bez povjerenja kineskog partnera, 

ni 90-postotni udjel u zajedničkoj tvrtki 

ne bi nam pomogao da uspijemo u Kini”, 

kaže Wale i dodaje: “Novi odbori uvijek 

vuku natrag. Moramo ih educirati.” Wale 

je pozvao šefove iz glavnog odbora da 

u lipnju posjete Kinu. Oni su u ožujku 

prihvatili poziv, ali “zbog komplikacija 

skopčanih s međunarodnim putovanjima 

i kolizije s rasporedima nekih članova 

odbora”, rekao je glasnogovornik, posjet 

je otkazan. 

Gospodin Sunshine: Kevin Wale, šef kineskog GM-a 

GM-ova suradnja sa SAIC-om 

započela je 1997. Danas kompanija ima 

deset joint venture poslova u Kini i dvije 

podružnice u stopostotnom vlasništvu, 

deset pogona za sklapanje automobila 

(jedan manje nego u SAD-u) i 32 tisuće 

zaposlenih (u SAD-u zapošljava 77 tisuća 

ljudi). Poslovna suradnja s najvećim kineskim 

proizvođačem automobila već je 

u početku naišla na odobravanje. Odluka 

o ulaganju u Wuling sasvim je drukčija 

priča. 

Tvrtka sa sjedištem u južnokineskom 

gradu Luizhouu bila je jedna od stotinu 

državnih tvornica automobila kada se 

1998. godine obratila GM-u s upitom o 

mogućem joint ventureu. Trebala im je 

tehnička pomoć jer je prethodni partner, 

Mitsubishi, smanjio sudjelovanje u 

zajedničkom poslu. GM-ovi šefovi bili su 

skeptični prema suradnji s proizvođačem 

jeftinih malih komercijalnih vozila. Sa 

11 posto tržišnog udjela Wuling je tada 

bio tek četvrti u tom segmentu, daleko 

iza tržišnog lidera, tvrtke Chang’an Motor 

koja je držala 40 posto. Philip Murtaugh, 

predsjednik GM-a Kina sve do 

iznenadne ostavke 2005. godine, vidio 

Foto IMAGINECHINA VIA AP IMAGES 


je mogućnosti u poslu s Wulingom, ali je 

želio zadržati otvorenim GM-ove opcije 

stupanja u takve saveze, budući da je kineska 

vlada dopuštala svakom stranom 

proizvođaču samo dva joint venturea u 

proizvodnji putničkih automobila i dva 

u proizvodnji komercijalnih vozila. 

GM-ovo rješenje bilo je da se osigura 

ulaganjem u Wuling preko već postojećeg 

zajedničkog pothvata sa SAIC-om. Posao 

je zamišljen u dvije faze: najprije je SAIC 

2001. kupio kontrolni udjel u Wulingu, a 

restrukturirao ga je sljedeće godine, kada 

je GM postao partner sa 34 posto udjela 

u tvrtki. Sada, kada je Wuling nakon eksplozije 

prodaje postao broj jedan sa 45 

posto tržišnog udjela, GM može samo 

žaliti što u početku nije pribavio veći 

udjel u kompaniji iz Luizhoua. “Prije 11 

godina nitko u GM-u nije mogao zamisliti 

da će to biti takav uspjeh”, kaže Joseph 

Liu, izvršni potpredsjednik šangajskog 

GM-a, koji je na razini izvršnih direktora 

predstavljao GM u početnom joint 

ventureu. GM bi rado otkupio 15,9 posto 

udjela što ga u Wuling JV-u drži grad 

Lizhou i domogao se 49,9-postotnog 

udjela prema SAIC-ovih 50,1 posto, no 

kineski izvori kažu kako su gradske vlasti 

namirisale priliku i ne žele prodati svoj 

dio. 

Nedovoljno je reći da je Wulingov 

Sunshine jeftin. Komandna ploča i unutarnja 

oplata načinjeni su od tvrde plastike, 

a ne od mekih plastičnih materijala 

na koje su navikli Amerikanci. Umjesto 

tapisona, na podu je tanka plastika. Maksimalna 

brzina iznosi 130 km/h, a za 

klimu treba doplatiti 366 dolara. Zračnih 

jastuka nema. Sunshine nikada ne bi 

prošao američke testove sigurnosti vozila. 

Umjesto najčvršćih čelika, u Kini je 

dopuštena upotreba manje čvrstih vrsta. 

U SAD-u GM i drugi proizvođači konstruiraju 

aute tako da nadmaše državne 

standarde i za 100 posto. Wulingovi 

menadžeri smatraju to razbacivanjem. 

Upravo zato, kaže izvršni potpredsjednik 

Matthew Tsien, američki Kinez koji je 28 

godina radio u GM-u, u Wulingu mogu 

dizajnirati auto za samo četvrtinu cijene 

razvoja novog vozila u SAD-u. 

GM u SAD-u nikada nije ostvarivao 

zaradu od proizvodnje malih vozila, no 

Wulingu to sasvim dobro ide. Naši kineski 

izvori procjenjuju Wulingovu bruto 

profitnu maržu (dobit prije oporezivanja 

i kamata) na oko 10 posto – zvijezdama 

daleko za svjetsku autoindustriju. “Morate 

shvatiti koliko su vam ljudi spremni 

platiti i ne ugrađivati u auto više nego 

što će vam ljudi za njega platiti”, kaže 

Tsien. Sunshine i šest ostalih Wulingovih 

modela imaju jednako podvozje, konstruirano 

sredinom 80-ih i s vremenom 

poboljšavano. Proizvođač je 2004. 

poboljšao ovjes i ojačao šasiju, a prije 

dvije godine stigli su i bolji motori, dizajnirani 

u GM-u. Druge su promjene gotovo 

zanemarive, što znači da su Wulingovi 

investicijski troškovi bili niski. 

Sama tvornica jednako je pohabana 

kao auti koje proizvodi. Kada je 2002. 

pokrenut Wuling JV, tvrtka je prodavala 

140 tisuća vozila godišnje i u prodaji 

zapošljavala 400 ljudi. U 2009. prodaja je, 

sa samo 300 zaposlenih, premašila brojku 

od milijun vozila. Pogoni u Luizhouu 

kao da su ispali iz noćne more povjerenika 

američke udruge zaposlenih u autoindustriji: 

ni grijanja ni klimatizacije, 

samo ventilatori. Procjenjuje se da radnik 

zarađuje oko 150 dolara na mjesec 

(prema 28 dolara po satu u detroitskim 

pogonima). Menadžment je nešto bolje 

plaćen, ali Tsien zimi ne skida jaknu u 

svom hladnom, oskudno namještenom 

uredu. 

Wulingov uspjeh privukao je zanimanje 

nekoć sumnjičavih GM-ovih 

izvršnih direktora, no tada su se Tsien 

i njegovi kineski kolege našli na mukama 

da obrane Wulingov jeftini model 

poslovanja od detroitske birokracije. 

GM-ove metode ponekad su im koristile, 

primjerice pri vrednovanju kvalitete 

autodijelova nabavljenih od kineskih 

dobavljača, no Wulingov menadžment 

odlučno je odbio uvesti nove metode 

proizvodnje radi poboljšanja efikasnosti. 

Pri nedavnom proširivanju pogona u 

Luizhouu ljudski rad nije zamijenjen s 

previše automatizacije. Wuling je odbio 

GM-ov prijedlog da instalira fleksibilnu 

radnu liniju koja omogućuje sklapanje 

tri različita modela na istoj traci, jer je 

bilo jeftinije kupiti tri odvojene. “Da je 

to tako jednostavno, svatko bi mogao biti 

vodeći proizvođač jeftinih vozila”, kaže 

Tsien. 

GM uči. Njegov šangajski inženjerski 

centar Patac – čija je jedina funkcija u 

Sigurnost Automobil Sunshine, kakav će 

GM proizvesti u Kini, nikada ne bi prošao 

američke testove sigurnosti vozila. U 

Wulingu to smatraju razbacivanjem 

početku bila prilagođavanje zapadnjačkih 

modela kineskom ukusu – sada samostalno 

dizajnira i konstruira vozila. 

Chevrolet New Sail, od siječnja u prodaji 

na kineskom tržištu, subkompaktni je 

model koji će biti osnova za cijelu liniju 

putničkih automobila. 

Ima prostranije stražnje sjedalo nego 

većina subkompaktnih automobila, motore 

zapremnine od 1,2 do 1,4 litre, dva 

zračna jastuka i četiri zvjezdice za sigurnost. 

Izrađuje se, međutim, od čelika niže 

kvalitete, ima manje ostakljenih površina 

nego američki auti i manje lampica na 

kontrolnoj ploči. Po cijeni od 8400 do 

10.100 dolara, Sail će, računaju u GMu, 

biti profitabilan zahvaljujući obujmu 

prodaje u više zemalja, uključujući i oko 

150 tisuća komada prodanih godišnje u 

Kini. 

“Većina rješenja koja su dala rezultata 

u Kini, primjenjiva je i u drugim dijelovima 

Azije”, kaže Wale. Ako je doista 

tako, Kina će spasiti GM. 


najjačih 


Enzimski 

car 

Danski Novozymes učinit će 

vaše usne punijima, vaš benzin 

ekološkijim, a vaše pivo ukusnijim, 

služeći se čudima prirode / 

Jonathan Fahey 

Zove se GH-61 i daje turbo ubrzanje 

bjelančevini koja i sama ubrzava 

kemijske reakcije. No kako to 

zapravo čini i kako se točno dobiva 

taj spoj – to znaju samo njegovi 

proizvođači u danskoj kompaniji Novozymes. 

Od iduće jeseni GH-61 će se primjenjivati za 

proizvodnju biogoriva u rafineriji u Emmetsburgu, 

u američkoj saveznoj državi Iowi. Ako 

sve prođe u redu, koktel enzima među kojima 

je i GH-61 pretvarat će kukuruzne klipove u 

pogonski etanol. Bit će to vjerojatno prvi celulozni 

etanol proizveden po prihvatljivoj cijeni. 

Celulozni etanol potencijalno je golema 

tržišna šansa za Novozymes, čiji se enzimi 

nalaze u gotovo svemu, od deterdženata do 

piva i alkohola. Dugo, a često i pretjerano najavljivani 

celulozni etanol dobiva se iz biljnog 

otpada ili neprehrambenih žitarica, recimo iz 

divljeg prosa. Time otpadaju prigovori da se 

biogoriva razvijaju nauštrb proizvodnje hrane 

i da štete okolišu. Šef kompanije Steen Riisgaard 

poziva na oprez jer treba pričekati još 

nekoliko godina (do 2013., a možda i dulje) 

da niknu nove rafinerije i počnu naručivati 

veće količine enzimske mješavine s GH-61 

(pogone u Emmetsburgu gradi Poet, najveći 

američki proizvođač etanola). Riisgaard ipak 

tvrdi: “Mi smo ozbiljna tvrtka. Kad kažemo da 

smo spremni, znači da doista jesmo.” 

Riisgaard vodi Novozymes od 2000. godine, 

kada se kompanija izdvojila iz Novo 

Nordiska. Prihod im je otada rastao za 


Mmmm, priroda... 

Steen Riisgaard, 

šef kompanije 

Novozymes, sanjari o 

društvu utemeljenom 

na znanosti o 

biologiji 

prosječnih 11 posto godišnje i lani dosegnuo 

1,6 milijardi dolara. Istodobno je rast dobiti 

iznosio 16 posto godišnje, s lanjskim profitom 

od 230 milijuna dolara. Novozymes dominira 

svjetskim tržištem enzima, s udjelom 

od 47 posto. Slijedi ga, sa 21 posto, Danisco, 

roditeljska tvrtka Genecora koji ima sjedište 

u SAD-u. Novozymes i njegovi enzimi istiskuju 

naftne komponente iz deterdženata 

za rublje i posuđe kakve proizvode Procter 

& Gamble i slične kompanije. Enzimi u sredstvima 

za pranje suđa prekidat će, recimo, 

duge proteinske lance iz žumanjka jajeta koji 

se tako čvrsto drže naših tanjura. Isti ti enzimi 

koriste se u proizvodnji većine etanola 

u Danskoj. Stočarske kompanije dodaju ih 

stočnoj hrani kako bi stoka iz nje apsorbirala 

više hranjivih tvari, a pritom smanjuju 

količinu aditiva. 

“Možemo nastaviti svoj rast na račun 

kemijske industrije. Mi nastojimo omogućiti 

ljudima da i dalje uživaju u svim proizvodima 

koji im uljepšavaju život, ali sada 

proizvedenima na osnovi šećera, a ne nafte”, 

kaže Riisgaard. Ovaj 59-godišnjak ljubitelj 

je prirode još od djetinjstva provedenog 

u okolici Kopenhagena. Sedamdesetih se 

aktivirao u ekološkim udrugama, koje su 

se tada uglavnom bavile onečišćivačima iz 

kemijske industrije. Tadašnjoj kompaniji 

Novo pridružio se 1979. kao istraživač i od 

tada traga za biološkim sastojcima koji mogu 

zamijeniti kemijske spojeve u industriji. Hobi 

mu je promatranje ptica. Predsjednik je danskog 

ogranka World Wildlife Funda. 

Većinu Novozymesovih enzima proizvode 

samo dva organizma: bakterija Bacillus 

subtilis i gljivica Aspergillus oryzae. A njih 

ima u izobilju. Nalaze se u zemlji i dobro su 

poznati: Aspergillus se primjerice koristi u 

proizvodnji sojinog umaka i sakea. Genetskim 

inženjeringom u Novozymesu navode 

gljivicu i bakteriju da luče goleme količine 

pojedinih enzima ili čak enzimskih koktela. 

Kompanije su godinama tragale za enzimom 

koji će olakšati postupak dobivanja 

goriva iz stabljika i lišća. Biljke su većinom 

građene od celuloze i hemiceluloze. Trebalo 

je pronaći jeftin način da se te tvari rastave 

na šećere koji će se procesom fermentacije 

pretvarati u goriva. 

Foto NICKY BONNE / REDUX PICTURES ZA FORBES 


najjačih 


Mitskom gestom kralja Knuta koji 

je zapovjedio plimi da zaustavi Vikinge, 

američki je Kongres prije tri godine naredio 

rafinerijama da do 2010. stvore 

100 milijuna galona celuloznog etanola 

i primiješaju ga benzinu. Ni prirodne 

znanosti ni ekonomija nisu bile na visini 

zadatka: znanost još nije bila spremna, 

a financijska kriza otežala je izgradnju 

novih rafinerija. Akcija je otkazana, rok 

početka premješten na 2011., a predviđene 

količine etanola povećane na 16 milijardi 

galona do 2022. 

U Novozymesu kažu da će na njihov 

enzim, nazvan Cellic, otpadati 50 

centi od 1,90 dolara, koliko će kompaniju 

Poet koštati proizvodnja jednog galona 

celuloznog etanola. Za 

kukuruznih klipova omogućio je da se 

preskoči energetski skupa faza kuhanja 

kukuruznog škroba prije pretvaranja u 

glukozu. 

Riisgaard već gleda dalje od enzima. 

Novozymes je 2007. ušao u istraživanja, 

razvojne projekte i akvizicije koje su se upravo 

počele isplaćivati. Južno od Pekinga 

tvrtka dovršava tvornicu za proizvodnju 

hijaluronske kiseline, gnjecavog polimera 

koji se nalazi posvuda u ljudskom tijelu, 

čini kožu mekom i podatnom, potiče 

zacjeljivanje rana i sudjeluje u razvoju 

mozga. Sada se hijaluronska kiselina rabi 

u mnogim farmaceutskim i kozmetičkim 

pripravcima, primjerice u injekcijama za 

popunjavanje usana i bora. No način na 

koji se donedavna dobivala nije nimalo 

lijep – uključuje odsijecanje vrhova onih 

Mala čuda prirode 

Osvježivači 

kruha 

Enzimi sprečavaju 

stvaranje dugih 

lanaca 

ugljikohidrata 

tijekom pečenja 

kruha, zbog kojih 

Kruh kasnije lako 

ukisne. 

pretpostaviti je, dakle, 

da će cijena galona Poetova 

etanola u SAD-u 

biti viša od toga (porezna 

olakšica na etanol 

iznosi 1,01 dolara, pa bi 

uz prodajnu cijenu od 

3 dolara proizvodnja 

jednog galona etanola 

rafineriju efektivno stajala 

1,99 dolara). Tih 50 

centi je 10 do 15 puta 

više od troška za enzime 

potrebne da se klipovi 

kukuruza pretvore 

u etanol, ali direktor 

Poeta Jeffrey Broin kaže 

kako su zajedno s Novozymesom 

u posljednje dvije godine već 

usedmerostručili efikasnost enzima. Tako 

su dodatno smanjene količine enzima 

potrebne za cijeli proces i cijena proizvodnje 

jednog galona etanola, no Poet očekuje 

daljnje smanjenje tog troška. “Sudeći prema 

Novozymesovim podacima, uvjereni 

smo da ćemo to vrlo uskoro postići”, kaže 

Broin. Riisgaard pak kaže da već traga za 

postupcima koji bi enzime učinili tako 

moćnima da bi se mogle preskočiti cijele 

faze proizvodnje etanola u rafinerijama, 

smanjujući troškove na drugi način. Najnoviji 

Novozymesov enzim za obradu 

Bolja stočna 

hrana 

Enzime se može dodati 

stočnoj hrani na 

osnovi soje, kako bi 

životinje apsorbirale 

više sojinih proteina iz 

manje količine hrane, 

što bi uzgajivaču 

smanjilo troškove. 

Manje 

zahtjevno 

bilje 

Usjevi tretirani 

određenim gljivicama 

apsorbiraju više 

fosfora iz tla. Tako 

smanjuje potreba 

za gnojivima, kao i 

spiranje tla. 

kicoških pijetlovih krijesta, kao i fermentiranje 

opasnih streptokoka koji izazivaju 

niz boleština. Novozymes je pak uspio 

proizvesti visokokvalitetnu hijaluronsku 

kiselinu pomoću svog nepatogenog Bacillusa 

subtilisa. 

Riisgaard vidi budućnost i u 

gljivicama. Upravo proširuje tvrtkinu 

tvornicu u Saskatoonu, u Kanadi, gdje će 

Novozymes proizvoditi gljivicu za tretiranje 

biljaka protiv nametnika, primjerice 

vinove loze protiv pipe. Lani je počeo 

proizvoditi albumin, bjelančevinu sa 

širokom primjenom u farmaceutskoj 

industriji, a dobiva ga pomoću gljivica 

umjesto iz ljudske i goveđe krvi. No tvrtkina 

možda najveća nada nalazi se najdalje 

– u Brazilu. Tamo su se udružili s 

Braskemom kako bi iz šećera dobivali 

polipropilen za izradu boca i odbojnika 

na automobilima, na koju svijet godišnje 

troši 66 milijardi dolara. Riisgaard s 

posebnim optimizmom gleda upravo na 

taj dio kompanije koji stvara organizme i 

gotove proizvode. Predviđaju da će od tih 

djelatnosti do 2018. zarađivati 1,1 milijardu 

dolara prema sadašnjih 128 milijuna. 

Daleko od toga da će Riisgaard zanemariti 

glavni biznis, proizvodnju enzima. 

Kompanija radi na višenamjenskim enzimskim 

mješavinama. Naime, enzim 

Šparno pivo 

Enzimi razgrađuju 

škrob u ječmu, pa 

pivari štede vodu i 

energiju potrebnu 

za dobivanje slada 

prženjem ječma. 

Štedljiva 

goriva 

Pomoću enzima neke 

se rafinerije smanjiti 

potrošnju energije 

pri proizvodnji kukuruznog 

etanola; 

druge će proizvoditi 

celulozni etanol po 

prihvatljivoj cijeni. 

koji uklanja mrlje od jajeta obično je 

nemoćan protiv masnih i škrobnih mrlja. 

Novozymes sada već proizvodi pjenušave 

enzimske mješavine koje će uklanjati više 

vrsta mrlja čak i bolje nego pojedinačni enzimi. 

Tvrtka stalno pronalazi i posve nova 

područja primjene enzima. Od prošle 

godine prodaju enzim koji je omogućio 

pivovarama da preskoče fazu dobivanja 

slada tijekom koje se ječam prži nakon što 

proklije. Njihov proizvod smanjio je pivarima 

račune za vodu i grijanje. Bude li 

sve išlo prema planu, Novozymes će nam 

biti važan i kad pijemo i kada vozimo. 


Opsjednut kontrolom 

Kralj maloprodaje iz São Paula Abilio Diniz najdiscipliniraniji je 

biznismen u Brazilu. I jedan od najbogatijih / Keren Blankfeld 

Brazilski maloprodajni magnat 

Abilio Diniz ljuti se što mora 

potrošiti 15 minuta na telefonski 

razgovor za novine. Već nakon 

deset minuta u vezu se nervozno 

ubacuje njegov PR menadžer: “Vrijeme 

je isteklo.” Prosvjedujemo zbog pet otetih 

minuta. “No dobro, nastavimo”, začuje se iz 

zvučnika Dinizov osorni glas. Odgovorivši 

na još tri pitanja, zagunđa: “Okej? Pa zbogom 

onda.” Veza se prekida. 

Tipičan vozački bijes čovjeka koji tvrdi 

kako je on “vozač”, a nikada “putnik u 

kolima života”. Odlučan i nesmiljeno organiziran, 

73-godišnji Diniz pripisuje svoj uspjeh 

režimu koji bi ubio i dvostruko mlađeg 

čovjeka. Svakoga dana ustaje u 5.30, jedan 

sat vježba, doručkuje s drugom suprugom i 

djecom (sin ima pet mjeseci, a kći tri godine; 

četvero djece iz prvog braka već su odrasli 

ljudi) i u pola devet ulazi u sjedište svoje 

tvrtke u São Paulu gdje ostaje do 19 sati. Dan 

završava jednosatnim dizanjem utega i partijom 

squasha, a potom se pridružuje obitelji 

na večeri. 

Njegova tvrtka, uvrštena na Newyoršku 

burzu kao Companhia Brasileira de Distribuição 

(CBD), no u Brazilu poznata kao 

Pão de Açúcar, odraz je njegove željezne discipline. 

Lani su imali neto dobit od 339 milijuna 

dolara na prihod od 13,3 milijarde, što 

je porast od 204 odnosno 73 posto u odnosu 

na 2008. Tvrtka zauzima 701. mjesto na 

Forbesovoj listi najvećih svjetskih kompanija 

Global 2000, a udio Dinizove obitelji čini Diniza 

osmim najbogatijim čovjekom Brazila. 

Težak je tri milijarde dolara. 


najjačih 


Disciplina i organiziranost su ključ za 

ostanak na vrhu, kaže Diniz. Dio tajne otkrio 

je u svojoj autobiografiji/priručniku 

za samopomoć “Caminhos e Escolhas: O 

equilíbrio para uma vida mais feliz” (Putovi 

i izbori: Ravnoteža za sretniji život) 

iz 2004. godine. Bolji život u toj je knjizi 

sveden na šest načela: tjelesna aktivnost, 

zdrava prehrana, upravljanje stresom, 

samoobrazovanje, ljubav i vjera. Diniz 

se gotovo bolesno pridržava tih načela 

– ponekad i svih šest istodobno. Svakodnevno 

po tri sata vježba, moleći se dok trči 

na pokretnoj stazi, moleći tijekom vožnje 

na posao, moleći dok isplivava dionice u 

bazenu. Dnevna mu se prehrana sastoji 

od pet uravnoteženih obroka. Uzima i 

vitaminske pripravke te prehrambene dodatke 

s vlaknima, izbjegava masnoće, alkohol 

i jede mnogo voća. Jedanput tjedno 

posjećuje psihoterapeuta i svake nedjelje 

ide na misu. 

Diniz tvrdi da se više ne bavi svakodnevnim 

vođenjem tvrtke. Kao predsjednik 

“nemam čak ni ured”, kaže. “Sjedim 

u sobi sa svima ostalima, na raspolaganju 

menadžerima kad im god zatreba savjet o 

bilo čemu. Ja sam im zapravo priručnik.” 

To je ipak malo teže progutati budući da 

je u zadnje dvije godine predvodio pregovore 

o dva posla koja su tvrtki donijela 

više od 10 tisuća novih zaposlenika i 400 

trgovina, čime je CBD pretekao Wal-Mart 

i Carrefour, postavši lider maloprodaje u 

Brazilu. “Abilio sudjeluje u svemu i uvijek 

nas tjera naprijed, savjetuje nas o strategiji. 

Nitko ne poznaje maloprodaju bolje 

od njega”, kaže José Roberto Coimbra 

Tambasco, potpredsjednik zadužen za 

tvrtkine operacije. 

Tijekom godina Diniz je očevu 

pekarnicu Pão de Açúcar (Glava šećera) 

pretvorio u najveći brazilski lanac trgovina 

mješovitom robom, a potom proširio 

posao i na kućansku elektroniku, provevši 

ukupno 48 akvizicija. Putem je smanjio 

utjecaj svoje braće i starije djece na poslovanje. 

Diniz tvrdi da uopće nije namjeravao 

postati poduzetnik. Diplomirao je 1959. 

godine poslovnu administraciju na Escola 

de Administração de Empresas da 

Fundação Getulio Vargas (GV) u São 

Paulu i namjeravao upisati postdiplomski 

na Michiganskom sveučilištu u Ann Arboru. 

No otac, portugalski useljenik koji 

je 1948. otvorio pekarnicu u São Paulu, 

zatražio je da Abilio, najstarije od njegove 

šestero djece, ostane kod kuće i pomogne 

mu otvoriti trgovinu mješovitom robom. 

U São Paulu, koji je upravo prerastao u 

najveći grad Brazila, tada je bilo samo deset 

supermarketa. 

Što se više upuštao u biznis, Diniz 

je sve više uživao. Otac i on sagradili su 

multimilijunski trgovački lanac, no Diniz 

se osjetio izigranim kada je otac 1978. 

odlučio podijeliti kompaniju između sve 

svoje djece. Uvrijeđen, digao je ruke od 

Pão de Açúcara i posvetio se uglavnom 

radu u Nacionalnom monetarnom vijeću 

koje je savjetovalo vladu u ekonomskim 

pitanjima poput inflacije, kronične 

boljke Brazila. No nije to radio sa srcem. 

Desetljeće provedeno izvan supermarketa 

zove svojim “izgubljenim godinama”. U 

tih deset godina, kaže, kompanija je izgubila 

fokus i zaprijetio joj je stečaj. 

Pão de Açúcar je najveći lanac trgovina mješovitom robom u Brazilu. Tvrtka namjerava 

otvoriti još 300 trgovina do 2012. godine 

Nema odustajanja 

I Wall Mart i 

Carrefour najavili 

su velika ulaganja 

u Brazilu. Da zadrži 

vodstvo, Diniz će 

morati širiti načela 

Jednog ponedjeljka 1989. kada je 

od kuće krenuo na posao, put mu je 

presjeklo vozilo nalik ambulantnim kolima. 

Atletski razvijen i uvijek naoružan 

pištoljem, Diniz nije vjerovao da bi ga 

netko uopće i pomislio napasti. No njegova 

uvijek jednaka rutina kao i činjenica 

da, za razliku od drugih članova obitelji, 

nije imao tjelohranitelja, učinile su ga lakom 

metom. Desetorica napadača onesvijestila 

su ga i otela, zatraživši da se na 

ime otkupnine uplati 30 milijuna dolara 

ljevičarskoj gerili u Salvadoru. K svijesti je 

došao u ćeliji nalik špilji s nekoliko rupa 

za zrak. U skučenom prostoru neprestano 

su treštali brazilski narodnjaci. Diniz je 

bio siguran da će umrijeti ili od gušenja 

ili od ludila. No otmičari su počinili glupu 

grešku ostavivši u pretincu napuštenog 

vozila posjetnicu nekog automehaničara. 

Policija je preko te radionice otkrila nji- 


hov identitet i slijedila trag koji ih je doveo 

do kuće u kojoj su držali Diniza. 

Biznismen je pomogao svojim 

otmičarima u pregovorima s policijom, 

nakon čega su ga pustili skupa s nekolicinom 

diplomata iz Kanade, Argentine i 

Čilea te nadbiskupom São Paula. U nedjelju 

je bio slobodan. A usto i istinski prestravljen. 

U ponedjeljak se vratio poslu i 

svojoj rutini, no patio je od noćnih mora 

zbog gubitka nadzora nad situacijom. 

Krenuo je na psihoterapiju i počeo uzimati 

antidepresive. Psihijatar ga je zamolio 

da sastavi popis svojih najvećih strahova. 

Donekle samoulizički, Diniz piše 

da je na samom vrhu popisa bio njegov 

strah od propasti Pão de Açúcara. Diniz 

je pri restrukturiranju tvrtke nametnuo 

svoju strogu disciplinu. Prodao je 42 

posto od tadašnja 622 dućana, kao i sve 

poslove nepovezane s mješovitom robom. 

Pão de Açúcar ponovno je radio s dobiti, 

a od 1995. je izlistan na burzi. Kao manjinski 

vlasnik u kompaniju je 1999. ušao 

francuski Casino koji danas drži 34-postotni 

udio. Do te je godine u tvrtki radilo i 

dvoje Dinizove djece. 

Ana Maria, koja je studirala na Harvard 

Business School, s 21 godinom staža u 

obiteljskom biznisu bila je direktorica 

operacija, a João Paulo, koji je poput oca 

pohađao GV, otvarao je restorane radeći 

U BROJKAMA 

Deblji novčanici 

S rastom BDP-a (2% u zadnjem 

tromjesečju 2009.) Brazil se pretvara u 

potrošačko društvo 

milijuna Broj kućanstava 

22,4 s prihodom većim od 10 

tisuća dolara u 2009. 

milijardi dolara Ukupna 

2,7 vrijednost e-trgovine u prvom 

polugodištu 2009. 

Povećanje ukupnog 

8,8% prihoda supermarketa u 

zadnjih 12 mjeseci. 

Izvori: Euromonitor International; Brazilska e-trgovačka 

komora; Brazilski institut za geografiju i statistiku 

Špeceraj 

Izgleda da su se ljudi vratili kuhanju. Dinizov CDB najveći je 

brazilski lanac trgovina mješovitom robom, ali zaostaje za 

globalnim divovima 

Rang 

14 

84 

192 

210 

249 

292 

701 

Tvrtka 

Wal-Mart 1 

Tesco 

Carrefour 

Seven & I Holdings 

Metro AG 

Woolworths 

CDB 

Država 

UK 

SAD 

Francuska 

Japan 

Njemačka 

Australija 

Brazil 

Prihod 

(mlrd 

USD) 

$408,2 

77,9 

125,4 

57,7 

94,6 

40,0 

13,3 

1na mješovitu robu otpada 49% prihoda u SAD-u; Izvori: Interactive Data, Thomson 

Reuters Fundamentals and Worldscope via FactSet Research Systems; Value Line. 

20 godina kao direktor razvoja. 

Kad je krajem 2001. navršio 65 godina, 

Diniz je počeo razmišljati o nasljedniku, 

no očito nije vjerovao da će kompanija 

preživjeti pod vodstvom njegove djece. 

Pozvao je Johna A. Davisa, harvardskog 

profesora čija se tvrtka bavi savjetovanjem 

obiteljskih biznisa upravo o takvim 

stvarima. Davis se četiri mjeseca susretao 

sa svima njima, pojedinačno i zajedno, 

nastojeći odrediti što je najbolje za Pão 

de Açúcar. “Abilio ima upravo opipljiv 

osjećaj za ostavštinu”, kaže Davis. Možda 

čak i jači nego za rođenu krv, budući da 

se oboje djece na kraju odreklo svojih 

položaja i zadovoljilo mjestom u savjetodavnom 

odboru. “Htjeli smo da obitelj 

ostane izvan izvršnog odbora jer želimo 

da njegovi članovi donose samostalne 

odluke”, objašnjava Diniz. Iako je Ana 

Maria navodno priznala da je razočarana, 

nijedno od djece ne doima se previše 

pogođenim. “Proteklih sedam godina 

dajemo savjete, sudjelujemo u radu nekih 

odbora... Sve u svemu, od mene se traži da 

provedem u uredu dva-tri dana otprilike 

svaka dva tjedna”, kaže João Paulo, danas 

uspješni restorater. “Ja sam uvijek bio poduzetnik 

i želio sam imati svoj biznis.” K 

tomu, malo je teško raditi uz tatu. “Moj 

tata je najdiscipliniranija i najodlučnija 

osoba koju znam”, smije se João Paulo. 

“Definitivno nije lako biti Abiliov sin.” 

Izgleda da nije lako biti ni glavni 

direktor njegove kompanije. Diniz sada 

Tržišna 

vrijednost 

(mlrd USD) 

$205,4 

51,4 

33,4 

20,2 

16,8 

30,7 

9,5 

već ima četvrtoga, 

Enéasa Pestanu, nakon 

što je 2003. u 

tvrtku doveo prvog 

čovjeka sa strane. 

Abilija je teško pratiti. 

“Nikada ni s 

čim nije zadovoljan”, 

kaže potpredsjednik 

Tambasco. “Stalno 

imam osjećaj da 

moram svaki dan 

ubiti lava.” Tambasco 

je već 30 godina u 

Pão de Açúcaru pa je 

poznavao i Dinizovog 

oca koji je, kaže, 

imao “tako veliko 

srce da mu je jedva stalo u grudi.” Abilio, 

dodaje Tambasco, također mari za zaposlenike, 

potiče ih da vježbaju, zdravo se 

hrane i nađu vremena za odlaske psihoterapeutu. 

“Ali on zna kada treba prijeći s 

osobnog na profesionalno, i to brzo. On 

te dvije stvari ne miješa i upravo je zato 

kompanija stigla do današnjih pozicija.” 

Nema sentimentalnosti u Dinizovu 

instinktu za biznis. U lipnju prošle 

godine, kada je Brazil bio pojam poslovne 

uspješnosti na krizom pogođenoj zapadnoj 

hemisferi, Diniz je iskoristio priliku 

da za 470 milijuna dolara kupi tvrtku za 

prodaju kućne elektronike Ponto Frio od 

svoje kolegice milijarderke Lily Safre. U 

prosincu je najavio joint venture s lancem 

trgovina namještajem i kućanskim aparatima 

Casas Bahia. U sklopu silno složene 

zamjene imovine i dugova nastala bi 

zajednička tvrtka koja bi ove godine Pão 

de Açúcaru donijela dodatnih 10 milijardi 

dolara zarade. Sredinom travnja, 

međutim, posao je došao u pitanje. Pão 

de Açúcar je objavio da obje tvrtke ponovno 

razmatraju uvjete tog posla. 

Nije čas za odustajanje. Wal-Mart je 

najavio da 2010. ulaže 1,1 milijardu dolara 

u Brazil, a Carrefour nekih 700 milijuna. 

Da zadrži vodeću poziciju, Dinizu 

će stalno trebati svih šest njegovih načela. 

Možda čak ne bi bilo loše da pronađe i 

sedmo. 


najjačih 


Top-lista 100 

JPMorgan Chase (16. na lanjskoj listi) prekinuo je jednogodišnju vladavinu General 

Electrica na ljestvici najvećih svjetskih kompanija na našoj zbirnoj listi prema 

prihodu, dobiti, imovini i tržišnoj vrijednosti tvrtke 

rang 

tvrtka 

prihod 

(mlrd USD) 

dobit 

(mlrd USD) 

imovina 

(mlrd USD) 

tržišna vrijednost 

(mlrd USD) 

zemlja 

1 JPMorgan Chase 115.6 11.7 2,032.0 166.2 US 

2 General Electric 156.8 11.0 781.8 169.7 US 

3 Bank of America 150.5 6.3 2,223.3 167.6 US 

4 ExxonMobil 275.6 19.3 233.3 308.8 US 

5 ICBC 71.9 16.3 1,428.5 242.2 CN 

6 Banco Santander 109.6 12.3 1,438.7 107.1 SP 

7 Wells Fargo 98.6 12.3 1,243.6 141.7 US 

8 HSBC Holdings 103.7 5.8 2,355.8 178.3 UK 

8 Royal Dutch Shell 278.2 12.5 287.6 168.6 NE 

10 BP 239.3 16.6 235.5 167.1 UK 

11 BNP Paribas 101.1 8.4 2,952.2 86.7 FR 

12 PetroChina 157.2 16.8 174.9 333.8 CN 

13 AT&T 123.0 12.5 268.8 147.6 US 

14 Wal-Mart Stores 408.2 14.3 170.7 205.4 US 

15 Berkshire Hathaway 112.5 8.1 297.1 190.9 US 

16 Gazprom 115.2 24.3 234.8 132.6 RU 

17 China Construction Bk 59.2 13.6 1,106.2 184.3 CN 

18 Petrobras 104.8 16.6 198.3 190.3 BR 

19 Total 160.7 12.1 183.3 131.8 FR 

20 Chevron 159.3 10.5 164.6 146.2 US 

21 Barclays 65.9 15.2 2,223.0 56.1 UK 

22 Bank of China 52.2 9.4 1,016.3 147.0 CN 

23 Allianz 130.1 6.2 834.0 52.7 GE 

24 GDF Suez 114.6 6.4 245.9 83.4 FR 

25 E.ON 117.4 12.0 214.6 68.3 GE 

25 Goldman Sachs Group 51.7 13.4 849.0 85.0 US 

27 EDF Group 95.2 5.6 342.6 92.2 FR 

28 AXA Group 145.9 5.2 1,016.7 46.0 FR 

29 Lloyds Banking Group 106.7 4.6 1,650.8 50.2 UK 

29 Procter & Gamble 76.8 13.1 135.3 184.5 US 

31 ENI 121.0 6.3 163.5 82.2 IT 

32 Telefónica 79.1 10.8 155.0 108.2 SP 

33 IBM 95.8 13.4 109.0 167.0 US 

34 UniCredit Group 92.2 5.6 1,438.9 44.0 IT 

35 Hewlett-Packard 116.9 8.1 113.6 121.3 US 

36 Nestlé 97.1 10.1 105.2 173.7 SZ 

37 Verizon Commun 107.8 3.7 227.3 82.2 US 

38 China Mobile 66.2 16.9 104.5 199.7 HK 

39 ConocoPhillips 136.0 4.9 152.6 72.7 US 

40 Pfizer 50.0 8.6 212.9 143.2 US 

41 Nippon Tel & Tel 107.0 5.5 181.5 68.7 JA 

42 ENEL 91.9 7.7 221.3 50.9 IT 

43 Deutsche Bank 63.0 6.9 2,150.6 39.7 GE 

44 Credit Suisse Group 50.3 6.1 988.9 53.9 SZ 

45 Sinopec-China Petrol 208.5 4.4 110.7 130.1 CN 

46 Vodafone 58.3 4.4 218.0 112.3 UK 

FOTO: DAVID LADA ZA FORBES; APPLE: SCOTT OLSON / GETTY IMAGES; NESTLE: JASON ADLEN / BLOOMBERG; WAL-MART: ROBYN BECK / AFP / GETTY IMAGES; 

MITSUBISHI: HARUYOSHI YAMAGUCHI / BLOOMBERG; GAZPROM: DMITRY BELIAKOV / BLOOMBERG 


ang 

tvrtka 

prihod 

(mlrd USD) 

dobit 

(mlrd USD) 

imovina 

(mlrd USD) 


(mlrd USD) 

zemlja 

47 Johnson & Johnson 61.9 12.3 94.7 174.9 US 

48 BBVA-Banco Bilbao 49.3 6.0 760.4 48.2 SP 

49 Microsoft 58.7 16.3 82.1 254.5 US 

50 Siemens 112.2 3.4 133.9 80.1 GE 

51 Banco Bradesco 59.1 4.6 281.4 54.5 BR 

52 Banco do Brasil 56.1 5.8 406.5 42.8 BR 

53 Royal Bank of Canada 35.4 3.6 608.0 78.2 CA 

54 Intesa Sanpaolo 50.7 3.6 877.7 44.7 IT 

55 Samsung Electronics 97.3 4.4 83.3 94.5 KO 

56 France Telecom 65.9 4.3 132.1 62.4 FR 

57 Sanofi-aventis 42.0 7.5 114.9 98.1 FR 

58 Ford Motor 118.3 2.7 194.9 41.8 US 

59 Commonwealth Bank 31.8 3.8 500.2 75.1 AU 

60 RWE Group 66.6 5.0 130.4 47.9 GE 

61 Novartis 44.3 8.4 90.9 126.2 SZ 

62 BHP Billiton1 50.2 5.9 74.9 192.4 AU/UK 

63 Zurich Financial Svcs 70.3 3.2 366.7 34.7 SZ 

64 Statoil 79.8 3.2 97.1 72.3 NO 

65 Generali Group 123.1 1.8 607.4 35.2 IT 

66 Roche Holding 47.3 7.5 69.6 146.2 SZ 

67 Westpac Banking 31.2 3.0 519.0 71.0 AU 

68 Rio Tinto1 41.8 4.9 95.0 118.3 UK/AU 

69 Lukoil 86.3 9.1 70.9 5.2 RU 

70 AB InBev 36.8 4.6 111.6 81.5 BE 

71 GlaxoSmithKline 45.8 8.9 65.4 95.4 UK 

72 Merck & Co 27.4 12.9 112.1 116.1 US 

73 Crédit Agricole 92.0 1.6 2,227.2 34.4 FR 

74 Munich Re 59.3 3.7 284.2 30.1 GE 

75 Apple 46.7 9.4 53.9 189.5 US 

75 Cisco Systems 35.5 6.1 76.4 140.9 US 

77 Rosneft 34.7 6.5 83.1 83.2 RU 

78 Mitsubishi Corp 63.1 3.8 109.7 42.6 JA 

79 Natl Australia Bank 32.5 2.3 574.4 48.8 AU 

80 Vale 27.8 5.9 100.8 145.1 BR 

81 CVS Caremark 98.7 3.7 61.6 47.8 US 

82 Itaúsa 66.4 2.3 342.6 28.7 BR 

83 ANZ Banking 26.9 2.6 420.5 53.7 AU 

84 Tesco 77.9 3.1 65.6 51.4 UK 

85 Unilever2 57.1 4.8 52.0 91.3 NE/UK 

86 Honda Motor 102.8 1.4 117.2 63.2 JA 

86 TD Bank Finl Group 23.6 2.9 517.3 55.4 CA 

88 Iberdrola 35.1 3.9 125.2 42.2 SP 

89 Comcast 35.8 3.6 112.7 47.8 US 

90 China Life Insurance 24.0 3.1 153.1 118.7 CN 

91 Bank of Nova Scotia 23.3 3.3 460.9 47.3 CA 

92 UnitedHealth Group 87.1 3.8 59.0 39.4 US 

93 Sberbank 23.3 3.2 220.6 57.7 RU 

94 United Technologies 52.9 3.8 55.8 65.3 US 

95 Nordea Bank 22.8 3.4 729.1 39.4 SW 

96 Bank of Communications 19.0 4.2 392.8 57.3 CN 

97 BASF 72.6 2.0 72.1 52.1 GE 

98 Walt Disney 36.3 3.3 69.3 61.2 US 

99 Standard Chartered 20.9 3.4 435.6 46.2 UK 

100 AstraZeneca 32.8 7.5 53.6 63.6 UK 

100 Intel 35.1 4.4 53.1 115.3 US 

Cijelu listu 2000 najjačih svjetskih 

kompanija, dodatne podatke i 

analize potražite na 

www.forbes.com/global2000/ 

Kratice zemalja 

AU Australija 

AS Austrija 

BN Bahrein 

BE Belgija 

BU Bermuda 

BR Brazil 

CA Kanada 

CI Kajmanski Otoci 

CH Čile 

CN Kina 

CO Kolumbija 

CZ Češka 

DE Danska 

EG Egipat 

FI Finska 

FR Francuska 

GE Njemačka 

GR Grčka 

HK Hong Kong/Kina 

HU Mađarska 

IN Indija 

ID Indonezija 

IR Irska 

IS Izrael 

IT Italija 

JA Japan 

JO Jordan 

KZ Kazahstan 

KU Kuvajt 

LE Libanon 

LI Liberija 

LS Lihtenštajn 

LU Luksemburg 

MA Malezija 

MX Meksiko 

MO Maroko 

NE Nizozemska 

NI Nigerija 

NO Norveška 

OM Oman 

PK Pakistan 

PA Panama 

PE Peru 

PH Filipini 

PL Poljska 

PO Portugal 

QA Katar 

RU Rusija 

SU Saudijska Arabija 

SI Singapur 

SA Južna Afrika 

KO Južna Koreja 

SP Španjolska 

SW Švedska 

SZ Švicarska 

TA Tajvan 

TH Tajland 

TU Turska 

AE Ujedinjeni Arapski 

Emirati 

UK Velika Britanija 

US Sjedinjene 

Američke Države 

VZ Venezuela 


najjačih 


Ispali s liste 

Rang ‘09. 

15. VOLKSWAGEN GRUPA (GE) 

trajna potrošna dobra 

Složenim spajanjem, Volkswagen i njegove 

podružnice postali su 2009. dio Porschea (na 

524. mjestu). 

134. WYETH (SAD) 

lijekovi i biotehnologija 

Kompaniju Wyeth kupio je Pfizer i tako postao 

svjetski br. 1 na tržištu receptnih veterinarskih 

lijekova. 

212. BURLINGTON NORTHERN (SAD) 

transport 

Velika željeznička kompanija pridružena je 

u veljači ergeli tvrtki Buffettova Berkshire 

Hathawaya. 

215. UNIBANCO GROUP (BR) 

bankarstvo 

Grupacija se spojila s Banco Itaú i postala 

82. tvrtka pod kišobranom Itaúsa, zajedno s 

industrijskim, kemijskim i kompanijama za 

proizvodnju elektroničkih uređaja. 

671. CADBURY (UK) 

hrana, pića, cigarete 

Američki Kraft Foods u ožujku je dovršio 

kontroverznu akviziciju i odsjekao Cadbury od 

njegova sigurnog britanskog utočišta. 

698. ROHM & HAAS (US) 

kemijska industrija 

Akvizicijom vrijednom 15 milijuna dolara Dow 

Chemical je ojačao svoje pozicije na tržištu 

premium kemikalija. 

783. JAPAN AIRLINES (JA) 

transport 

Najveći azijski avioprijevoznik u siječnju je 

proglasio bankrot, a u veljači je delistiran s 

Tokijske burze. 

844. GENERAL MOTORS (US) 

trajna potrošna dobra 

“Stari” GM je u lipnju 2009. otišao u stečaj i 

prodao “znatan dio” svoje imovine zasebnoj 

kompaniji, “novom” GM-u čijim se dionicama 

trenutačno ne trguje na burzi. 

102-150 

rang 

tvrtka 

prihod 

(mlrd USD) 

dobit 

(mlrd USD) 

imovina 

(mlrd USD) 


(mlrd USD) 

Sve brojke su izražene u USD, a odnose se na najsvježije dostupne podatke. Tržišna vrijednost - na dan 1. ožujka 2010.; 1 kompanija s dvojnim 

sjedištem u Australiji i V. Britaniji; 2 kompanija s dvojnim sjedištem u Nizozemskoj i V. Britaniji 

Izvori: Capital IQ, Standard & Poor’s business; Interactive Data, LionShares, Thomson Reuters Fundamentals and Worldscope via FactSet Research 

Systems; Bloomberg; Forbes 

zemlja 

102 Prudential Financial 32.7 3.1 480.2 24.9 US 

103 Société Générale 62.1 1.0 1,468.7 41.4 FR 

104 Coca-Cola 31.0 6.8 48.7 122.8 US 

105 Abbott Laboratories 30.8 5.7 52.4 84.3 US 

106 PepsiCo 43.2 5.9 39.8 99.6 US 

107 Bayer Group 43.5 1.9 73.1 56.3 GE 

108 Telecom Italia 42.0 3.1 117.7 27.8 IT 

109 Kraft Foods 40.4 3.0 66.7 42.5 US 

110 Saudi Basic Inds 27.5 2.4 79.0 71.2 SU 

111 Morgan Stanley 30.1 1.3 771.5 39.4 US 

112 Manulife Financial 38.3 1.4 379.5 32.5 CA 

113 Oracle 23.2 5.8 53.8 124.0 US 

114 American Express 26.7 2.1 124.1 45.6 US 

115 Repsol-YPF 63.9 2.2 80.4 27.7 SP 

116 WellPoint 65.0 4.7 52.1 27.6 US 

117 US Bancorp 19.5 2.2 281.2 46.9 US 

118 Home Depot 66.2 2.7 40.9 53.4 US 

119 Mitsui & Co 56.8 1.8 84.5 28.8 JA 

120 Boeing 68.3 1.3 62.1 48.4 US 

120 Google 23.7 6.5 40.5 169.4 US 

122 Aviva 96.0 1.8 559.7 15.5 UK 

123 Target 65.4 2.5 44.5 38.9 US 

124 Vinci 44.5 2.2 75.2 28.1 FR 

125 News Corp 30.9 3.3 56.1 37.9 US 

126 Reliance Industries 29.4 2.9 48.5 69.4 IN 

127 Travelers Cos 24.7 3.6 109.6 27.3 US 

128 Hutchison Whampoa 30.4 2.3 86.0 31.0 HK 

129 Prudential 77.7 1.1 361.5 20.1 UK 

130 State Bank of India 22.1 2.1 256.8 27.2 IN 

131 América Móvil 30.2 5.4 34.7 72.1 MX 

132 Philip Morris Intl 25.0 6.3 34.6 92.0 US 

133 British American Tobacco 23.0 4.4 42.4 68.3 UK 

134 Time Warner 25.8 2.4 65.7 34.0 US 

135 Nokia 58.7 1.3 49.1 49.2 FI 

135 PNC Financial Services 18.9 2.4 269.9 24.9 US 

137 Posco 33.5 3.5 37.0 39.8 KO 

138 Anglo American 21.2 2.5 56.8 48.2 UK 

139 United Parcel Service 45.3 2.2 31.9 58.4 US 

140 Vivendi 37.8 1.2 79.1 31.2 FR 

141 China Merchants Bank 12.1 3.1 230.0 45.7 CN 

142 East Japan Railway 27.7 1.9 67.9 27.4 JA 

143 ABB 31.8 2.9 33.7 46.5 SZ 

144 Deutsche Telekom 90.1 0.5 183.1 56.2 GE 

145 China Unicom 21.6 4.9 49.8 29.8 HK 

146 Lockheed Martin 45.2 3.0 35.1 29.6 US 

147 Canon 34.5 1.5 41.3 55.8 JA 

148 Schlumberger 23.0 3.1 33.5 73.5 NE 

149 Nippon Steel 49.0 1.6 48.8 25.4 JA 

150 Bank of Montreal 14.9 1.7 360.6 29.9 CA 



najjačih 


Najveći usponi i padovi 

Kompanije s ovogodišnje 

liste koje su zabilježile 

najveća odstupanja u 

profitu, u pozitivnom ili 

negativnom smislu 

pomaci na listi 

Najveći dobitnici 

Telekomunikacijske tvrtke napravile su najveći skok. CenturyTel je narastao 

zahvaljujući akviziciji Embarqa, prije u sastavu Sprint Nextela. 

Tvrtka Industrija Rang 2010. Pomak Država 

Fibria Celulose Sirovine 980 +966 BR 

Advanced Micro Poluvodiči 1043 +956 US 

Seadrill Nafta i plin - oprema 816 +935 BU 

CenturyTel Telekom usluge 668 +866 US 

Axiata Group Telekom usluge 904 +830 MA 

Fibria Celulose, s imovinom vrijednom 

16 milijardi dolara, sada je najveća 

svjetska kompanija za proizvodnju 

pulpe koja se ne koristi u industriji 

papira. To može zahvaliti udruživanju 

s kompanijama Votorantim Celulose 

e Papel i Aracruz Celulose. 

Globalna kriza teško je pogodila 

švedskog proizvođača čelika SSAB. 

Krizom su zahvaćeni svi SSAB-ovi 

proizvodni segmenti i tržišta pa je 

tvrtka u 2009. izgubila 140 milijuna 

dolara profita, uz pad prihoda od 39 

posto. 

Automobilsku industriju idućih 

godina očekuju teškoće, no čini se 

da je Ford počeo preokretati 

situaciju. Poslovao je profitabilno 

po prvi puta od 2005. i očekuje 

da će taj uspjeh održati i u 2010. 

godini. 

Iako je prema profitu i dalje na 

drugom mjestu među Globalnih 

2000, ExxonMobil nije se u 2008. 

uspio približiti svojoj rekordnoj zaradi 

(45 milijardi dolara). Pad prodaje za 

35 posto značio je i 57 posto manju 

neto zaradu. 

Najveći gubitnici 

Nimalo iznenađujuće, na ovoj su se ljestvici našle i dvije tvrtke iz financijskog 

sektora. Britanska kompanija Home Retail, koja se bavi trgovinom na 

malo, prijavila je gubitak zbog pada potrošnje. 

Tvrtka Industrija Rang 2010 Pomak Država 

Home Retail Group Maloprodaja 1930 –1035 UK 

Acom Financijske usluge 1964 –944 JA 

Daelim Industrial Građevinarstvo 1994 –730 KO 

Volksbank Bankarstvo 1250 –699 AS 

SSAB Sirovine 1667 –685 SW 

preokreti u dobiti 

Najveći dobitnici 

ConocoPhillips vratio se 2009. profitabilnom poslovanju nakon što se 

otarasio milijarde dolara teških izdataka proizašlih iz ulaganja u Lukoil. 

Rang Tvrtka 

Industrija 

Povećanje (mlrd USD) Država 

39 ConocoPhillips Nafta i plin - oprema 21.91 US 

58 Ford Motor Trajna potrošna dobra 17.51 US 

44 Credit Suisse Group Financijske usluge 13.81 SZ 

240 Freeport Copper Sirovine 13.81 US 

43 Deutsche Bank Bankarstvo 12.61 GE 

Najveći gubitnici 

Podržavljena Fannie Mae i dalje ima noćne more zbog nekretninskih 

hipoteka. U protekle dvije godine ta je ustanova izgubila ukupno 131 

milijardu dolara. 

Rang Tvrtka 

Industrija 

Povećanje (mlrd USD) Država 

4 ExxonMobil Nafta i plin - oprema –25.9 US 

360 Toyota Motor Trajna potrošna dobra –21.72 JA 

849 Fannie Mae Financijske usluge –13.73 US 

20 Chevron Nafta i plin - oprema –13.4 US 

524 Porsche Trajna potrošna dobra –13.42 GE 

1deficit/profit; 2profit/deficit; 3deficit/deficit 

kratice i imena država: vidi str. 53 


FOTO: MATTHEW STAVER / BLOOMBERG 

Lista palih 

velikana 

Posrnuća slavnih tvrtki dio su ciklusa 

uzleta i opadanja kojem je podložan 

svijet biznisa. Osim kompanija, i 

vodeće ekonomije i svijet rada morali su 

se odreći dijela osvojenog teritorija 

Galop nezaposlenosti 

Pregled najvećih godišnjih stopa rasta nezaposlenosti 

u razvijenim demokracijama 

Država 

Stopa 

nezaposlenosti 

Povećanje 

prema ‘09 

Slovačka 14,2% 4,1% 

Island 7,8 3,21 

Irska 13,2 3,0 

Danska 7,5 2,8 

Novi Zeland 7,2 2,51 

Češka 7,9 2,3 

Španjolska 19,0 2,3 

Mađarska 11,0 1,7 

Finsk 9,0 1,6 

Portugal 10,3 1,5 

SAD 9,7 1,5 

Poljska 9,0 1,3 

Švedska 9,0 1,3 

Italija 8,5 1,2 

Nizozemska 4,0 1,2 

Podaci za veljaču 2010. i četvrto tromjesečje 2009. Izvor: OECD, Harmonized 

Unemployment Rates 

Pomaci u 5 godina 

Većina od 25 najvećih kompanija s liste iz 2005. pala je u poretku. 

Šačica njih, uglavnom iz redova financijaša, obrala je vrhnje 

1 

Plasman 

Tvrtka 

2005 

Citigroup 

Altria Group 1 25 

General Electric 

2 

American Intl Group 3 

Bank of America 

4 

HSBC Holdings 

5 

ExxonMobil 

6 

Royal Dutch Shell 

7 

BP 

8 

ING Group 

9 

Toyota Motor 

19 

UBS 

11 

Wal-Mart Stores 

12 

Royal Bank of Scotland 13 

JPMorgan Chase 

14 

Berkshire Hathaway 15 

BNP Paribas 

16 

IBM 

17 

Total 

18 

Verizon Communications 18 

Chevron 

20 

Fannie Mae 

21 

Barclays 

21 

Nippon Tel & Tel 

23 

Pfizer 

23 

Plasman 

2010 

353 

2 

762 

3 

8 

4 

8 

10 

373 

360 

392 

14 

385 

1 

15 

11 

33 

19 

37 

20 

849 

21 

41 

40 

180 

+/- od 

2005. 

-352 

0 

-759 

1 

-3 

2 

-1 

-2 

-364 

-350 

-381 

-2 

-372 

13 

0 

5 

-16 

-1 

-19 

0 

-828 

0 

-18 

-17 

NP 

1 

Usporedba je nemoguća zbog promjena u strukturi Kraft Fooda i Philip Morris Internationala; 

NP=nema podataka 

Tektonska previranja 

Najveći dobitnici: Kina (s Hong Kongom) i Indija. Američke i japanske tvrtke u padu 

Država 

Kina 

Indija 

Hong Kong/Kina 

Saudijska Arabija 

Rusija 

SAD 

Japan 

V. Britanija 

Nizozemska 

Italija 

Rast/pad 

broja 

tvrtki (‘10/’05.) 

88 

26 

21 

17 

15 

-175 

-56 

-47 

-9 

-7 

2005. - % u 

ukup. prihodu 

svih tvrtki 

0,8% 

0,6 

0,5 

0,0 

0,5 

37,5 

14,8 

9,2 

3,9 

2,5 

2010. - % u 

ukup. prihodu 

svih tvrtki 

4,3% 

1,3 

1,2 

0,3 

1,6 

29,7 

14,2 

6,8 

2,9 

2,7 

2005. - % u 

ukup. dobiti 

svih tvrtki 

1,6% 

1,1 

1,0 

0,0 

1,3 

44,3 

6,7 

9,4 

3,9 

1,7 

Država 

US 

US 

US 

US 

UK 

US 

NE 

UK 

NE 

JA 

SZ 

US 

UK 

US 

US 

FR 

US 

FR 

US 

US 

US 

UK 

JA 

US 

US 

2010. - % u 

ukup. dobiti 

svih tvrtki 

7,6% 

2,4 

3,6 

0, 9 

4,5 

31,3 

-1,2 

7,9 

2,0 

2,6 

Izvori: Capital IQ, a Standard & Poor’s business; Interactive Data, LionShares, Thomson Reuters Fundamentals and Worldscope 

via FactSet Research Systems; Bloomberg; Forbes 


2000 najjačih 

svjetskih kompanija 

Glavni štab Inc. 

SAD i Japan i dalje imaju najviše kompanija 

među Globalnih 2000, no ove godine ipak 

33 manje nego lani. Kina nastavlja širiti svoj 

‘teritorij’ na listi, s 22 tvrtke više nego u 2009. 

2000 najvećih - ukupno 

Sve vrijednosti su pale u usporedbi s 

prošlogodišnjom listom, osim tržišne 

vrijednosti obuhvaćenih kompanija 

koja je 61 posto veća. 

Prihod 

30 bilijuna USD 

Dobit 

1,4 bilijuna USD 

Imovina 

124 bilijuna USD 

Tržišna vrijednost 31 bilijun USD 

Broj zaposlenih 76 milijuna 

Broj zemalja 62 

Sjeverna Amerika ▲ 

Bermuda 20 

Kanada 62 

Kajmanski Otoci 2 

Meksiko 18 

SAD 536 

Ukupno po regijama 

REGIJA broj kompanija promjena 

Afrika 

Središnja i južna Azija 

Istočna Europa 

Bliski istok 

Sjeverna Amerika 

Pacifik 


Zapadna Europa 

34 

58 

50 

59 

638 

631 

52 

485 

5 

9 

1 

-1 

-8 

-1 

4 

-10 


▲ 

Brazil 33 

Čile 8 

Kolumbija 3 

Panama 2 

Peru 3 

Venezuela 3 


FOTO: AP 

Top 50 po 

dobiti 

Nakon višegodišnjeg 

odsustva, Goldman 

Sachs se vratio među 50 

zahvaljujući rekordnoj 

zaradi u 2009. 

rang 

tvrtka 

trž. vrijed. 

(mil USD) 

država 

1 PetroChina 333,835 CN 

2 ExxonMobil 308,771 US 

3 Microsoft 254,519 US 

4 ICBC 242,231 CN 

5 Wal-Mart Stores 205,368 US 

6 China Mobile 199,730 HK 

7 BHP Billiton 192,4451 AU 

8 Berkshire Hathaway 190,858 US 

9 Petrobras 190,338 BR 

10 Apple 189,511 US 

11 Procter & Gamble 184,471 US 

12 China Construction Bk 184,321 CN 

13 HSBC Holdings 178,266 UK 

14 Johnson & Johnson 174,899 US 

15 Nestlé 173,672 SZ 

16 General Electric 169,650 US 

17 Google 169,384 US 

18 Royal Dutch Shell 168,628 NE 

19 Bank of America 167,635 US 

20 BP 167,128 UK 

21 IBM 167,013 US 

22 JPMorgan Chase 166,191 US 

23 AT&T 147,552 US 

24 Bank of China 147,003 CN 

25 Chevron 146,228 US 

rang 

tvrtka 

dobit 

(mil USD) 

država 

1 Gazprom 24,331 RU 

2 ExxonMobil 19,280 US 

3 China Mobile 16,869 HK 

4 PetroChina 16,796 CN 

5 Petrobras 16,626 BR 

6 BP 16,578 UK 

7 ICBC 16,269 CN 

8 Microsoft 16,258 US 

9 Barclays 15,174 UK 

10 Wal-Mart Stores 14,335 US 

11 China Construction Bk 13,592 CN 

12 IBM 13,425 US 

13 Goldman Sachs Group 13,385 US 

14 Procter & Gamble 13,050 US 

15 Merck & Co 12,901 US 

16 AT&T 12,535 US 

17 Royal Dutch Shell 12,518 NE 

18 Banco Santander 12,339 SP 

19 Wells Fargo 12,275 US 

20 Johnson & Johnson 12,266 US 

21 Total 12,102 FR 

22 E.ON 12,046 GE 

23 JPMorgan Chase 11,652 US 

24 General Electric 11,025 US 

25 Telefónica 10,843 SP 

rang 

tvrtka 

trž. vrijed. 

(mil USD) 

država 

26 Roche Holding 146,191 SZ 

27 Vale 145,144 BR 

28 Pfizer 143,234 US 

29 Wells Fargo 141,693 US 

30 Cisco Systems 140,851 US 

31 Gazprom 132,582 RU 

32 Total 131,797 FR 

33 Sinopec-China Petrol 130,061 CN 

34 Toyota Motor 127,096 JA 

35 Novartis 126,225 SZ 

36 Oracle 123,978 US 

37 Coca-Cola 122,794 US 

38 Hewlett-Packard 121,330 US 

39 China Life Insurance 118,746 CN 

40 Rio Tinto 118,3362 UK 

41 Merck & Co 116,108 US 

42 Intel 115,286 US 

43 Vodafone 112,261 UK 

44 Telefónica 108,190 SP 

45 Banco Santander 107,119 SP 

46 PepsiCo 99,579 US 

47 Sanofi-aventis 98,072 FR 

48 Citigroup 96,537 US 

49 GlaxoSmithkline 95,361 UK 

50 Samsung Electronics 94,483 KO 


rang 

tvrtka 

dobit 

(mil USD) 

država 

26 Bristol-Myers Squibb 10,612 US 

27 Chevron 10,483 US 

28 Nestlé 10,066 SZ 

29 Bank of China 9,447 CN 

30 Apple 9,358 US 

31 Lukoil 9,144 RU 

32 GlaxoSmithkline 8,935 UK 

33 Pfizer 8,635 US 

34 Novartis 8,400 SZ 

35 BNP Paribas 8,367 FR 

36 Hewlett-Packard 8,127 US 

37 Berkshire Hathaway 8,055 US 

38 ENEL 7,740 IT 

39 Sanofi-aventis 7,543 FR 

40 AstraZeneca 7,521 UK 

41 Roche Holding 7,514 SZ 

42 Deutsche Bank 6,935 GE 

43 Coca-Cola 6,824 US 

44 Google 6,520 US 

45 Rosneft 6,514 RU 

46 Cnooc 6,437 HK 

47 GDF Suez 6,424 FR 

48 TNK-BP Holding 6,384 RU 

49 Philip Morris Intl 6,342 US 

50 Bank of America 6,276 US 

Top 50 po 

tržišnoj 

vrijednosti 

Rio Tinto je lani povećao 

kapitalizaciju za 200% i 

tako se ponovno uvrstio 

među kapitalnu elitu 


najjačih 


U 

Career Technology Centeru u Miami Valleyu, nedaleko 

od Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio, ne može 

se bez laptopa. Na stručnom studiju sportske medicine 

preko računala se prati tijek rehabilitacije pacijenata. U 

programima za medicinske sestre služe se kompjutoriziranim 

simulacijama skrbi o bolesnicima. Studentima kulinarstva laptopi 

omogućuju pristup online jelovnicima. Do prije nekoliko godina, 

tisuće tih školskih 

računala vjerojatno 

bi isporučivao 

Hewlett-Packard ili 

Apple. Sada ih škola 

gotovo sve nabavlja 

od tajvanskog 

Acera. Promjenu je 

2007. uveo tehnički 

direktor Randy 

Schmidt. “Raspolagao 

sam određenom 

svotom novca, a 

Acer je dao dobru 

ponudu”, kaže. 

“Nisam požalio.” 

Acer 

podiže 

ljestvicu 

Prije ste na rasprodajama mogli 

dobiti dodatni popust na njihova 

računala. Sada su bacili oko 

na škole i male poduzetnike / 

Elizabeth Woyke 

Ovakve situacije 

novi su poticaj 

komercijalnom 

širenju najbrže 

rastućeg kompjutorskog branda. Do 2011. Acer želi postati najveći 

svjetski prodavač laptopa i netbooka. Prema podacima istraživačke 

tvrtke Gartner, sada drži drugo mjesto. “Sljedeća revolucija je mobilna 

kompjutorizacija”, kaže izvršni direktor Acera Gianfranco Lanci. “Naš 

cilj je da u tome budemo broj jedan.” 

Lancijeva strategija glasi: djeluj brzo, kreši troškove, održavaj dobre 

odnose s maloprodajom. Ta formula, zajedno s dobrim nosom za 

sljedeći tržišni hit poput netbooka, već je pretvorila Acer iz regionalnog 

u svjetskog igrača i miljenika kupaca plićeg džepa. U lanjskim nepovoljnim 

okolnostima tvrtka je ostvarila 18 milijardi dolara prihoda, 

pet posto više nego prethodne godine. Neto dobit bila je 354 milijuna 

dolara. 

Kako bi održao taj tempo, Acer traga za novim kategorijama kupaca, 

uključujući škole. Na tom je planu pred njime dugačak put. U 2009. 

godini utrostručio je svoj udio u obrazovnom segmentu, ali je to još 

Foto STEPHEN WEBSTER ZA FORBES 


Randy Schmidt 

pokazuje studentima 

sportske medicine u 

Miami Valleyju kako 

rukovati netbookom 

Aspire One 

uvijek samo 4 posto tržišta kojim i dalje dominiraju 

Dell, Apple i HP. Cijele protekle godine Acer je bio 

domaćin web-seminara i natječaja za preuređenje 

školskih knjižnica, kako bi privukao zanimanje 

učitelja i školskih administracija. “Naš maloprodajni 

sektor već je vrlo razvijen”, kaže Gregg Prendergast, 

dopredsjednik Acerova američkog prodajnog 

odjela. “U vertikalnim tržištima poput obrazovanja 

vidimo golemu priliku za rast.” 

Uspjeh će ovisiti o odazivu ljudi poput Randyja 

Schmidta. Njegova škola opskrbljuje laptopom 

svakog novoupisanog studenta. Jednoga dana ugledao 

je oglas za promotivnu prodaju na kojoj je cijena 

Acerovog laptopa bila spuštena na 450 dolara. 

Shvatio je da će, ako se odluči za Acer, uštedjeti 

tisuće dolara i na kraju studentima moći smanjiti 

školarinu. Otad je vjeran Aceru, jer su u prodajnom 

i obrazovnom centru uvijek ljubazno odgovarali na 

njegove pozive, a pokazali su i veliku fleksibilnost 

u pogledu garantnih rokova. “Nikada nisam vidio 

nijednog HP-ovog prodajnog predstavnika. Ne bih 

znao ni kome se obratiti u tim kompanijama.” 

Prendergast kaže da njegova tvrtka metodično 

osvaja teren: “Treba vremena da se stekne povjerenje 

i izgradi prisan odnos sa školama, no jednom kad 

počnu preporučivati tvoj brand, povoljni se učinak 

izrazito umnogostručuje.” Ohrabren početnim rezultatima, 

Acer razmišlja o lansiranju programa za 

škole u Kanadi i Europi, a sličnom bi se taktikom 

mogao pokušati ubaciti u američki zdravstveni 

sustav i vladine ustanove. Već ima i dobro uporište 

među malim i srednjim poduzetnicima. Od njih je 

lani stiglo 30 posto Acerovih prihoda, a tvrtka se 

nada da će to ove godine biti 40 posto. Tvrtke koje 

prelaze na Microsoftov sustav Windows 7 obično 

nabavljaju nova računala. 

“Bez snažne prisutnosti u poduzetničkom segmentu 

Acer će teško postati najveći svjetski prodavač 

računala”, kaže Mikako Kitagawa iz Gartnera. 

Acer ne cilja s jednakim žarom na velike kompanije, 

iako planira uvesti novu liniju poslužitelja i 

snažno prati trgovce koji u SAD-u pružaju stručnu 

podršku korporacijskim kupcima Acerovih 

računala. 

“Što je klijent veći, to su složenije usluge podrške. 

Stoga počinjemo skromno, pa ćemo s tog polazišta 

graditi dalje”, kaže Prendergast. 

Kompanija nema oduvijek tako jasan smisao za 

smjer. Osnovan 1976. kao konzultantska tvrtka za 

industriju mikroprocesora, Acer je 90-ih narastao u 

nezgrapnu skupinu biznisa baveći se i izradom kom- 


najjačih 


ponenti i vanjskih dijelova za računala. 

Niz višemilijunskih gubitaka natjerao je 

američku podružnicu da 1999. povuče 

Acerove kompjutore iz trgovina. Za 

tehnološki biznis krizna 2001. donijela 

je operativni gubitak od 99 milijuna 

dolara. “Budućnost kompanije bila je 

neizvjesna”, priznaje Rudi Schmidleithner, 

šef Acerovih operacija u Sjevernoj i 

Južnoj Americi. “Znali smo da moramo 

ili pobijediti ili poginuti.” 

Nekoliko hrabrih poteza vratilo je 

Acer na pravi put. U 2001. zatvorili su 

proizvodni odjel. Uskoro potom fokusirali 

su se na prijenosnike i krenuli u 

osvajanje zapadne Europe uz pomoć 

budućeg izvršnog šefa Lancija, koji je 

u talijanski Acer prešao iz Texas Instrumentsa. 

Godina 2003. donijela 

je potpuni oporavak, a 2008. godine 

tvrtka se nizom značajnih akvizicija 

(Gateway, eMachines, Packard Bell) 

sasvim približila HP-u i Dellu po obujmu 

prodaje. Putem se Acer preobrazio 

u pravu globalnu kompaniju s uredima 

u San Joseu u Kaliforniji i Milanu gdje 

radi Lanci, s istraživačkim i razvojnim 

timovima u Taipeiju i proizvodnim 

pogonima u Kini. U Aceru kažu kako su 

europski šefovi poput Lancija zaslužni 

za kozmopolitski štih, a tijesne veze s 

azijskim tvornicama i dobavljačima 

Online savezništvo 

Dodatni napor 

Acer se po obujmu prodaje popeo na 

drugo mjesto ljestvice najvećih svjetskih 

prodavača računala 

Tvrtka 

Hewlett-Packard 

Acer 

Dell 

Lenovo 

Toshiba 

Izvor: Gartner 

BROJ 

ISPORUČENIH 

KOMADA 2009. 

58.943 

39.784 

37.354 

24.695 

15.452 

tržišni 

udio 

2009. 

19 ,3% 

13 ,0 

12 ,2 

8 ,1 

5 ,0 

za bolji proizvod. “U vrijeme kada svi 

igraju na outsourcing, mi smo bliže 

mjestima gdje nastaju proizvodi”, kaže 

Schmidleithner. 

Partneri se s time slažu. Ovakva 

organizacija omogućuje Aceru da 

bude “nevjerojatno učinkovit uz niske 

troškove, a usto inovativan”, kaže šef 

Intelove prodaje i marketinga Thomas 

Kilroy. “Shvaćaju što je danas potrebno 

za uspjeh.” 

Osnivač Acera Stan Shih i predsjednik 

J.T. Wang i dalje imaju važnu 

ulogu, ali arhitekt novog Acera je Lanci. 

Inženjer iz Torina došao je na čelo kompanije 

2008. 

Početkom godine Acer je od svog 

partnera Nvidije zatražio da ubrza rad 

na grafičkom procesoru nove generacije 

uoči jednog važnog poslovnog sajma. 

Gilbert Fiorentino ima svoj izbor gadgeta. Kao šef odjela tehničke robe kod trgovca elektronikom 

Systemaxa, veći dio zaliha nudi na svojoj stranici TigerDirect.com. U ovom trenutku 

Fiorentinova osobna zbirka uključuje nekoliko skupih laptopa, ali na kraća putovanja radije 

nosi Acerov netbook nešto teži od kilograma. “Ne volim tešku prtljagu, a Aspire One mi 

odgovara kada ne izvodim složene kompjutorske radnje koje gutaju energiju”, kaže ovaj 

50-godišnjak. 

I Aceru podjednako odgovara Fiorentinov učinkoviti model online prodaje. Za razliku od 

svojih krupnih rivala, Acer ne prodaje robu izravno kupcima. TigerDirect ga dovodi do kupaca 

kojima se ne da voziti do dućana, a opslužuje i njegovo drugo rastuće tržište, male poduzetnike. 

Praktičnost online naručivanja loša je vijest za trgovačke lance poput Circuit Cityja i 

CompUSA, koje je Systemax nedavno kupio pod staro željezo. Tvrtka s Long Islanda koristit 

će ta maloprodajna imena uglavnom na webu, premda je ponovno otvorila 32 trgovine 

CompUSA. “Naše mušterije su ljudi koji cijene vrijednost za novac”, kaže Fiorentino. “Acerovi 

proizvodi to itekako nude” – E.W. 

Nvidia je dovršila Ion 2 nekoliko tjedana 

prije predviđenog roka kako bi ga 

Acer mogao ugraditi u svoj novi netbook. 

“Acer vidi priliku da postane prvi 

u tom tržišnom segmentu i to si je postavio 

za cilj”, kaže Drew Henry, šef odjela 

potrošačke elektronike u Nvidiji. 

Drugi Acerov princip je prodaja 

preko trgovačkih mreža radi lakše kontrole 

troškova (vidi okvir). U SAD-u 

najveći dio prodaje ide preko Wal- 

Marta, Best Buya i Amazona. Amazon 

vrlo uspješno plasira Acerove netbooke, 

tanke Timeline laptope i kompaktna 

stolna računala Revo. “Prije su svi 

željeli prodavati izravno jer je to Dellu 

jako dobro išlo. No bilo je jasno da će 

nam na dugi rok suradnja s partnerima 

omogućiti brži rast”, kaže Schmidleithner. 

Čak i pod Lancijevim vodstvom, 

osvajanje vodećeg mjesta u prodaji prijenosnika 

već sljedeće godine čini se visoko 

postavljenom ljestvicom. Prednost 

je Acer zamislio ostvariti i širenjem na 

pametne telefone. U prošlosti je lansirao 

deset touchscreen uređaja, a gotovo svi 

su koristili Microsoftov softver Windows 

Mobile. Ti su telefoni dostupni u 

Europi i Aziji, a u Ameriku ih u lipnju 

dovodi kanadski teleoperator Rogers 

Wireless. Lanci do 2014. želi vidjeti Acer 

među pet najvećih svjetskih dobavljača 

smartphonea. 

Drugi veliki ulog predstavljaju 

“tweener” uređaji. Appleov iPad potaknuo 

je veliki interes za tablete. Acer, 

koji je s tabletima eksperimentirao 

2002., razvija internetske gadgete koji su 

veličinom negdje između smartphonea 

i netbooka, tvrdi Lanci. Novi proizvodi, 

među njima i konkurent Amazoneovom 

Kindleu, stižu u trgovine krajem 

ove godine. Acerov izazov bit će da 

pronađe ravnotežu između sjaja i robe 

za plići džep. “Nove su niše u redu”, kaže 

šef za Amerike Rudi Schmidleithner. 

“Ali proizvoditi nešto što kupuju milijuni 

ljudi – poput laptopa s 10-satnom 

baterijom ili netbooka koji možete posvuda 

nositi sa sobom – mnogo je uzbudljivije.” 


Industrijski 

lideri nekad 

i sad 

Pet najvećih kompanija u devet velikih 

industrija: danas i prije pet godina 

Trajna potrošna dobra 

2010. 

Rang Tvrtka Država 

58 Ford Motor US 

86 Honda Motor JA 

188 Hyundai Motor KO 

197 BMW Group GE 

310 Johnson Controls US 

Financiranje 

2010. 


15 Berkshire Hathaway US 

25 Goldman Sachs Group US 

44 Credit Suisse Group SZ 

111 Morgan Stanley US 

114 American Express US 

2005. 


10 Toyota Motor JA 

33 Daimler GE 

55 Honda Motor JA 

58 Nissan Motor JA 

58 Ford Motor US 

2005. 


9 ING Group NE 

11 UBS SZ 

21 Fannie Mae US 

28 Credit Suisse Group SZ 

31 Morgan Stanley US 

(Na listi 2005. 2000 Berkshire Hathaway je bio klasificiran kao industrija osiguranja.) 

Mediji 

2010. 


2005. 


89 Comcast US 

98 Walt Disney US 

125 News Corp US 

134 Time Warner US 

140 Vivendi FR 

51 Time Warner US 

99 Walt Disney US 

125 News Corp US 

131 Comcast US 

299 Clear Channel Commun US 

Bankarstvo 

Nafta i plin 

2010. 


2005. 


2010. 


2005. 


1 JPMorgan Chase US 

3 Bank of America US 

5 ICBC CN 

6 Banco Santander SP 

7 Wells Fargo US 

1 Citigroup US 

4 Bank of America US 

5 HSBC Holdings UK 

13 Royal Bank of Scotland UK 

14 JPMorgan Chase US 

4 ExxonMobil US 

8 Royal Dutch Shell NE 

10 BP UK 

12 PetroChina CN 

16 Gazprom RU 

6 ExxonMobil US 

7 Royal Dutch Shell NE 

8 BP UK 

18 Total FR 

20 Chevron US 

FOTO: FREDERIC BROWN / AFP / GETTY IMAGES 

Kapitalna dobra 

2010. 


143 ABB SZ 

165 Caterpillar US 

227 Schneider Electric FR 

234 Deere & Co US 

278 Hyundai Heavy Industries KO 

Kemijska industrija 

2010. 


97 BASF GE 

107 Bayer Group GE 

110 Saudi Basic Industries SU 

179 EI du Pont de Nemours US 

189 Dow Chemical US 


2005. 


134 Caterpillar US 

179 Volvo Group SW 

214 Deere & Co US 

311 Schneider Electric FR 

329 Illinois Tool Works US 

2005. 


93 Dow Chemical US 

135 EI du Pont de Nemours US 

138 BASF Group GE 

313 Akzo Nobel NE 

355 Air Liquide FR 

Tehnologija: hardver i oprema 

2010. 


35 Hewlett-Packard US 

75 Cisco Systems US 

75 Apple US 

135 Nokia FI 

176 Hon Hai Precision Ind TA 

Telekomunikacijske usluge 

2010. 


13 AT&T US 

32 Telefónica SP 

37 Verizon Communications US 

38 China Mobile HK 

41 Nippon Telegraph & Tel JA 

2005. 


17 IBM US 

54 Hewlett-Packard US 

105 Nokia FI 

110 Cisco Systems US 

123 Sony JA 

2005. 


18 Verizon Communications US 

23 Nippon Tel & Tel JA 

36 France Telecom FR 

40 AT&T US 

60 Deutsche Telekom GE 


najjačih 


Prljavi rat u Indiji 

Milijarderi i maoisti 

međusobno obračunavaju 

u krvavoj borbi za zemljišta 

bogata resursima. Pritom je 

ubijeno ili raseljeno na tisuće 

seljaka / Megha Bahree 

Jednoga ranog jutra prošloga listopada 

policijske su snage opkolile 

stanovnike Gompada, zabačenog sela 

u istočnoindijskoj državi Chhattisgarh. 

Potom su ih napale. Šesnaest je ljudi ubijeno, 

uključujući par staraca i njihovu 25-godišnju kćer 

kojoj su odrezane dojke, a glava joj je probodena 

nožem. Njezin dvogodišnji sin je preživio, ali su 

mu odsječena tri prsta. Susjeda koja je svjedočila 

pokolju ustrijeljena je u nogu dok je pokušavala 

pobjeći. Što je potaklo ovo zvjerstvo? Policajci su 

sumnjali da su seljani simpatizeri, a neki od njih i 

doušnici maoističkih pobunjenika. 

Ništa neobično u ovom dijelu svijeta: indijska 

vlada nastoji istrijebiti maoiste poznate kao naksaliti 

i od 2004. je ubila 1300 pripadnika tog pokreta. 

U unakrsnoj vatri poginulo je i 2900 seljaka. 

I naksaliti su uzeli svoj dio žrtava. Nekoliko 

mjeseci prije napada na Gompad, u istom okrugu, 

Bastaru, na tržnici su ustrijelili seoskog starješinu 

Vimala Meshrama. Njegov grijeh: otvoreno se 

zalagao za tvornicu koju u tom kraju već pet godina 

pokušava sagraditi Tata Steel, ponos Indije 

i jedan od najvećih proizvođača čelika u svijetu. 

Meshram je jedan od 1650 ljudi – seljana, policajaca 

ili pripadnika seoskih straža podržanih od 

policije – koje su maoisti ubili samo u Bastaru. 

Početkom travnja, u još krvavijem napadu poginulo 

je više od 80 pripadnika lokalnih paramili- 


Stanovnici sela 

Sirisgura odupiru 

se pokušajima 

Tata Steela da im 

oduzme zemlju 

FOTO: SANJIT DAS / PANOS ZA FORBES 


najjačih 


tarnih snaga koje su pokušavale istjerati 

maoiste iz šuma u okolici Dantewade, u 

istoj državi. 

Prljavi rat u Indiji zapravo je 

nesmiljena borba naksalita i predstavnika 

krupnih komercijalnih interesa za 

vrijedna zemljišta. Ono što je prije 43 godine 

započelo kao ograničeni, ali nasilni 

ustanak u zapadnobengalskom selu 

Naxalbariju, stasalo je u pravu pobunu 

koju predvodi zabranjena Komunistička 

partija Indije (maoista) u 20 od 28 indijskih 

država i njihova 233 okruga (vidi 

kartu). Borbe se vode zbog zemlje bogate 

ugljenom i boksitom, većinom u 

unutrašnjosti. Jedna strana u sukobu 

su pobunjenici – njih oko 10 tisuća pod 

punom bojnom spremom svakodnevno 

kruži terenom, a još 100 tisuća pripadnika 

njihovih milicija u stalnoj je pripravnosti. 

Vođeni nasilnom ideologijom, naksaliti 

tvrde kako se bore za pravo siromašnih na 

zemlju, posebno za prava farmera i malih 

domorodačkih plemena koja žive samo 

od obrade zemlje. Na drugoj su strani 

bogate obitelji iza kompanija Tata Steel, 

Jindal Steel & Power i Vedanta Resources 

koju vodi rudarski mogul Anil Agarwal. 

Oni žele razvijati neiskorištene resurse. 

(Tri spomenute kompanije zauzimaju 

345., 1131. i 923. mjesto na listi 

Global 2000). U procijep između 

tih dviju strana uhvaćene su tisuće 

seljaka. 

U načelu, trebao bi postojati 

ekonomski odgovor na pitanje je 

li čeličana bolja namjena za neko 

zemljište nego farma. Ako je proizvodnja 

čelika tako isplativa, zašto 

vlasnik biznisa ne isplati seljaku 

iznos koji je nemoguće odbiti da 

se iseli sa zemlje? No stvar je u 

tomu da iza politike i ubijanja čuči 

tržište. Nije tajna zašto je situacija 

eskalirala. “Indijski gospodarski 

bum poklopio se s vrhuncem neslaganja 

i nezadovoljstva u ruralnim 

područjima Indije”, kaže Ajai Sahni, 

izvršni direktor Instituta za upravljanje 

sukobima, think tanka iz New 

GUJARAT 

Crvena plima 

Širenje maoističkog bunta 

HARYANA 

New Delhi 

RAJASTHAN 

MADHYA PRADESH 

maharashtra 

karnataka 

kerala 

INDIJA 

UTTARANCHAL 

UTTAR 

PRADESH 

andhra 

pradesh 

nepal 

chhattisgarh 

orissa 

tamil nadu 

šri 

lanka 

bihar 

sharkhand 

west 

bengal 

■ žestoki sukobi 

■ umjereni sukobi 

■ sporadični sukobi 

Izvor: Institute for 

Conflict Management, 

New Delhi 

Delhija. U proteklom desetljeću indijska 

je vlada – na zakonit način i drukčije 

– pokušavala osigurati zemlju za javne 

projekte poput elektrana, a u zadnje vrijeme 

i za privatne kompanije poput Tate. 

Po indijskom ustavu, neautohtonom je 

stanovništvu zabranjeno izravno kupovati 

zemlju u određenim područjima. Takvo 

zemljište mora otkupiti vlada i potom 

ga prodati tvrtkama. Taj trend je državu 

uvlačio u sve žešći sukob s maoističkim 

pobunjenicima pa je pokrenula paramilitarne 

operacije protiv njih. 

Vlada je također sve češće istupala 

protiv onih koji stoljećima obrađuje zemlju. 

Pritom se koristila svojim zakonskim 

ovlastima, a često, tvrde seljaci, i prijevarom 

ili silom da dođe u posjed njihove 

imovine. U nekim bi slučajevima država 

jednostavno otimala zemlju, a svaki otpor 

proglašavala podrškom pobunjenicima. 

Stotine tisuća ljudi lišene su imovine 

i raseljene. Mnogi od njih sada žive u 

izbjegličkim logorima koji se pretvaraju 

u stalna boravišta. Ti ljudi su plijen obiju 

strana koje ratuju u neposrednoj blizini, 

i lako ih je preobratiti na radikalizam. 

Dantewada u okrugu Bastar je epicentar 

aktivnosti naksalita. Indijska je vlada 

prošle jeseni krenula u akciju “čišćenja” 

tog područja. Slučajno je Dantewada i 

kakvih stotinu kilometara udaljena od 

grada Jagdalpura gdje će Tata Steel graditi 

pogone i proizvoditi pet milijuna 

tona čelika godišnje, te blizu rudnika 

željezne rudače iz kojih će se pogoni opskrbljivati 

sirovinom. Vlada se već pet 

godina pokušava domoći 5050 rali zemlje 

u okolici deset sela, što bi pogodilo 1750 

vlasnika zemljišta, ali nailazi na otpor 

iako je optužuju za nasilničko ponašanje 

i razne pritiske. Tata se ograđuje od tih 

optužbi. “Otkup zemljišta je vladin posao”, 

kaže glasnogovornik. 

Hektari pod rižom, slanutkom i 

lećom protežu se sve do obzora. Dok stoji 

između redova slanutka na svojih šest 

jutara zemlje, seoski starješina Hidmo 

Mandavi priča nam kako su predstavnici 

Tate nagovarali i njega i druge da prodaju 

zemlju i nudili im posao u čeličani. “Mi 

nismo inženjeri”, kaže. “Oni bi nam dali 

posao, ali takav da drugima nosimo vodu 

ili peremo podove. Sada živimo kao vlasnici. 

Zašto bismo postali sluge?” 

Njihov prkos ne prolazi lako 

čak ni u najvećoj svjetskoj demokraciji. 

Prije dvije zime, dva autobusa puna seljana 

krenula su na sastanak s guvernerom 

Chhattisgarha. Ljudi 

su se htjeli požaliti na nasilničko 

ponašanje kojim ih se želi prisiliti 

da prodaju zemlju za Tatine 

pogone. Putem ih je zaustavila 

policija i odvukla ih u zatvor. 

Mashre Mora (46), farmer iz 

obližnjeg sela Dabpala koji je odbio 

prodati zemlju, uhićen je po 

treći put kad se vratio sa sastanka 

na kojem seljaci svakog tjedna 

razmatraju pitanja poput navodnjavanja, 

stanja usjeva i raspravljaju 

sa susjedima. Optužba: 

remećenje javnog mira. “Rekao 

sam im da ne dam zemlju”, kaže 

Mora. “Neobrazovan sam i ne 

mogu dobiti uredski posao. Što 

da radim nakon što potrošim 

novac? Živim samo od obrade 

SANJIT DAS / PANOS ZA FORBES 


zemlje, ništa drugo nemam.” 

Neki seljaci pronašli su svoja imena 

na popisima ljudi koji su prodali zemlju, 

iako tvrde da nisu. Kamal Gajbiya (40), 

mišičavi gorostas guste brade, prošao je 

što dobio kopiju upisa. Dobio je i kopije 

pisama 1750 farmera koji su svi navodno 

prodali zemlju, a u pismima tvrde suprotno. 

Prijetnje nisu nimalo profinjene. 

dijelovima Indije”, kaže Tatin glasnogovornik. 

“Čeličana će potaknuti cjelokupni 

razvoj regije.” Kompanija je, dodaje on, 

platila dvaput veći iznos od cijene koju je 

za ral zemljišta odredila vlada. Planiraju 

U izbjegličkom kampu u Dornpalu, mještanin istjeran sa zemlje sjeća se kako su mu maoistički pobunjenici pred očima ustrijelili sina 

jednako kao Mora. Živi u selu Kumbliju 

i zajedno s majkom, bratom i sestrom 

ima osam jutara zemlje. Svaki put kad su 

ga policajci sprovodili u zatvor, ljudi koje 

smatra Tatinim predstavnicima i vladini 

službenici nagovarali su ga da se odrekne 

zemlje. (U izvješću kojim poriče svaku 

vezu sa zlostavljanjima, kompanija odbija 

spominjati konkretne slučajeve.) “Rekli su 

mi: Pustit ćemo te, uzmi novac. Odgovorio 

sam: Ja sam uhićenik, ne smijem razgovarati 

s vama”, sjeća se Gajbiya. U svibnju 

prošle godine nije našao svoje, majčino i 

sestrino ime u evidenciji prihoda, jer su 

navodno prodali svoje farme. Više se puta 

žalio ministarstvu informiranja prije no 

Učitelju Retuu Ramu prijetili su da će ga 

premjestiti u drugi okrug ako ne proda 

zemlju. Jednom njegovom kolegi to se 

i dogodilo. Šezdesetogodišnji farmer iz 

drugog sela, Banga Peeta Aito, zatvoren 

je na mjesec dana zbog remećenja javnog 

mira. Sinovima je rečeno da će im otac 

istrunuti u zatvoru ako ne prihvate Tatin 

ček. Na kraju su pristali i otac je, kažu, 

sljedećeg dana pušten na slobodu. 

U Tati objašnjavaju da su se odazvali 

pozivu vlade Chhattisgarha i da donose 

ekonomski prosperitet tom području. To 

korporacije često tvrde. “Iako je bogat 

rudama, Bastar je među najzaostalijim 

ponuditi i razmjenu nekretnina, možda 

ral za ral do 2,5 rali izgubljenog zemljišta, 

kao i tehničku obuku i posao za jednog 

člana obitelji. Tata, štoviše, kaže da je 70 

posto mještana prihvatilo njihovu ponudu, 

a da su ostali blizu pristanka. (Seljani 

tvrde da isplate nisu bile velikodušne, 

a kažu da ima i puno odugovlačenja.) 

“Mladi ljudi s tog područja podržavaju 

industrijalizaciju i u njoj vide budućnost”, 

kaže glasnogovornik. 

Otprilike 650 kilometara sjevernije, 

u šumovitom području Raigarha, 

Chhattisgarh je zavijen u crno jer čađa 

prekriva grmlje, cestu, sve. Tim krajem 

dominira Jindal Steel & Power sa svojom 


najjačih 


čeličanom, ugljenokopima i elektranom 

na ugljen snage 1000 megavata. Naveen 

Jindal, izvršni predsjednik kompanije 

i član parlamenta, preobrazio je umjereno 

uspješnu tvrtku u zvijezdu industrije 

(njegova majka Savitri je predsjednica 

holdinga O.P. Jindal Group i 44. na 

Forbesovoj listi milijardera, s bogatstvom 

bolnici. “Kompanija ima potvrdu kojom 

se projekt odobrava, ali mi nikada nismo 

dali svoj pristanak”, kaže Patel. “Većina tih 

rasprava je namještena”, dodaje Ramesh 

Agrawal, vlasnik internet-kafića kojim financira 

svoje tužbe protiv Jindala i nastojanje 

da informira stanovnike o njihovim 

pravima. “Mi nismo imali nikakvu ulogu 

u provedbi javne rasprave, osim što smo 

Prosvjedi u New Delhiju protiv navodnog maoističkog ubijanja u Zapadnom Bengalu; tijela likvidiranih 

ljudi osumnjičenih da surađuju s policijom u državi Jharkhand 

procijenjenim na 12,2 milijarde dolara). 

Naveenova je čeličana među najjeftinijim 

proizvođačima zahvaljujući dostupnosti 

rude, električne energije i upotrebi 

tzv. spužvastog željeza za čije je taljenje, 

umjesto uvoznog antracita, dovoljan 

jeftini lignit koji se do pogona doprema 

cjevovodom dugim sedam kilometara. 

Da bi kompanija nastavila rasti, Jindalu 

treba više zemlje. To je izazvalo razdor. 

Mještani kažu kako im se ne dopušta 

da iznesu svoju zabrinutost na javnim 

raspravama gdje se odlučuje o tome 

smije li Jindal u tom kraju izgraditi još 

jednu elektranu na ugljen, vrijednu 2,4 

milijarde dolara, snage 2,4 gigavata. Na 

jednom od tih sastanaka policija je u 

siječnju 2008. pretukla sedmoricu ljudi, 

uključujući Harihara Patela, starješinu 

sela Khamarije. Neki su tjednima bili u 

pripremili kratku prezentaciju projekta”, 

kaže Jindal. “Vjerujem da su neki ljudi 

željeli izazvati nevolje i policija je morala 

intervenirati da održi mir.” 

Krishna Lal Sao ne djeluje kao 

izazivač nevolja. Jindal Power je, kaže, 

2003. istovario 1100 kamiona blata na 

njegova dva jutra oranica pod urodom. 

Sao, zaposlenik policije koji se sa strane 

bavio i ratarstvom, priča da mu kolege 

nisu dopuštale da uloži tužbu i da su ga 

zlostavljali sve dok krajem 2005. nije 

dao otkaz. U ožujku 2007. sud je presudio 

u njegovu korist i naredio policiji da 

ga ponovno uvede u posjed. No Jindal je 

na njegovoj zemlji bez dozvole podigao 

vodotoranj i skladišta. Sao je odustao i otvorio 

trgovinu uredskim priborom. Raghunath 

Choudhary je, tvrdi, svojih 5,5 jutara 

izgubio 2004. kada je Jindal tu zemlju 

ogradio tvorničkim zidom. Pokušao se 

sudski izboriti za povrat, ali uzalud. I 

samoubojstvo mlađega sina 2007. i nedavni 

ženin infarkt pripisuje stresovima 

zbog Jindala. 

Mnogi seljaci, od kojih su neke 

otjerali naksaliti, a druge policija po nalogu 

državnih službenika, završavaju u 

izbjegličkim kampovima. Dornapal 

u srcu Bastara, gdje je 

žarište sukoba, jedan je od 23 

takva kampa u kojima živi više 

od 45 tisuća ljudi. Pod okriljem 

države vodi ga civilna milicija 

Salwa Judum (doslovno: Lov 

pročišćenja). 

Kathar Ganga je u Dornapal 

stigao prije otprilike pet 

godina. Na seoskom sastanku 

maoisti su mu, kaže, optužili 

sina, tada tek vjenčanog 

20-godišnjaka, da je policijski 

doušnik. Ubili su ga pred svima. 

Markam Joge (21) zarađuje 

pak 46 dolara mjesečno kao 

Judumov policajac i trebao bi 

štititi izbjeglice u dornapalskom 

kampu. Oženjen je i ima 

petogodišnju kćer. “Podizat 

ću je ovdje, u logoru”, kaže. 

“Nedostaje mi moje selo, no 

sad kada sam uzeo oružje, nema natrag.” 

Pripadnici Salwa Juduma nisu samo 

zaštitnici izbjeglica, kako tvrde. 

Duboko u šumi udaljenoj oko 25 

kilometara od Dornapala, nalazi se 

domorodačko selo Naindra do kojeg ne 

vodi čak ni blatnjava cesta. Salwa Judum 

je 2006. poharao stari dio naselja spalivši 

sve kuće, a potom napao i novu Naindru. 

Svi koji nisu uspjeli pobjeći ubijeni su, 

među njima i Gangin otac. “Prerezali su 

mu grlo i ostavili glavu da visi s vrata na 

komadiću kože”, kaže on. “Strah me otići 

na policiju. Dokrajčili bi nas da se žalimo.” 

Amresh Mishra, policijski nadzornik u 

Dantewadi kaže da nije tako. “Puno je 

indicija da su to učinili naksaliti i svalili 

krivnju na Salwa Judum i policiju.” 

Kada su kuće spaljene, došli su naksaliti 

i seljanima podijelili odjeću. Judu- 

RAVEENDRAN / AFP / GETTY IMAGES 


movci su se još dvaput vratili, spalili još 

kuća i oteli dva dječaka i djevojčicu koje 

otada nitko više nije vidio. Selo je nedavno 

obnovio Himanshu Kumar koji u 

srcu naksalitskog teritorija već 18 godina 

vodi ašram i neprofitnu organizaciju za 

opismenjavanje i upućivanje stanovnika u 

osnove higijene. Gorljivi zagovornik plemena, 

Kumar je snimio zločine policije, 

Juduma i vladinih snaga te podržao čak 

šestotinjak službenih prijava, većina kojih 

se još probija kroz sudski sustav. Policija ga 

sada nastoji proglasiti maoistom. Kumar 

pak kaže da postoji jednostavno rješenje 

za cijeli taj nered: “Ako želite mir, dajte plemenima 

škole, bolnice, trgovine namirnicama. 

Naksaliti nikada neće ometati takve 

aktivnosti.” 

Pomoćni tajnik u ministarstvu 

unutarnjih poslova Dilip 

Choudhary odgovara da to ne ide 

samo tako, jer su maoisti “odbili 

jednostavan poziv da prestanu s 

nasiljem”, što je bio vladin uvjet 

za početak razgovora. 

U susjednoj državi Orissi 

seljaci pet godina odolijevaju 

pritiscima južnokorejske kompanije 

Pohong Iron & Steel (Posco; 137. 

na listi Global 2000). Na tamošnjih 

4400 rali zemlje Posco želi podići 

čeličanu za proizvodnju 12 milijuna 

tona čelika godišnje, treću najveću 

na svijetu. Vođa otpora je Abhay Sahoo, 

član Kongresne stranke koja je, za razliku 

od zabranjenih maoista, snažna lijevo orijentirana 

stranka s većinom u indijskom 

parlamentu i širokom podrškom među 

seljacima i nekim sindikatima. Farmeri iz 

četiriju sela podigli su barikade i nadziru 

sve ceste da onemoguće pristup policiji, 

vladinim službenicima i predstavnicima 

kompanije. Područje je bogato orasima. 

Osobito se uzgajaju indijski oraščić i betel 

orah, čiji se list prodaje po dva centa za 

komad. “Svatko, od 10-godišnjeg dječaka 

do 88-godišnjeg starca, može zaraditi 109 

dolara na mjesec samo od prodaje betelovog 

lišća”, kaže Sahoo. “Pustimo li ovamo 

Posco, ta djelatnost i živost koju ona donosi 

bit će uništene, jer nijedna kompanija 

ne može zaposliti ni plaćati tako mnogo 

ljudi.” 

Na zapadu Orisse mještani se odupiru 

kompaniji Vedanta Resources. Tvrtka koju 

vodi Anil Agarwal (113. na Forbesovoj 

listi milijardera, s bogatstvom od oko 6,4 

milijarde dolara) želi otvoriti rudnik boksita 

u brdima Niyamgiri kako bi proizvodila 

aluminij. Po obodu guste šume pune 

tigrova, jelena muntjaka, slonova i bizona, 

već generacijama živi pleme Dongria 

Kondh, koje sada broji 8000 pripadnika. 

To područje skriva i dvije milijarde tona 

boksita u polumjeru od 500 kilometara. 

Mukesh Kumar, šef operacija Vedanta Aluminuma 

kaže da pravo na otkup zemjišta i 

rudarenje ima tvrtka Orissa Mining Corp, 

koja planira otkupiti samo 1800 jutara u 

Niyamgiriju, a rudariti samo na polovici 

Policija intervenira protiv aktivista u Midnaporeu, 

žarištu maoističkih aktivnosti; prizor 

nakon napada za koji je osumnjičen maoist 

te površine. Zbog protivljenja lokalnog 

stanovništva, Vedanta je u tom kraju uspjela 

podići tek tvornicu za proizvodnju 

aluminija. Dobit je minimalna jer se boksit 

mora dopremati izdaleka. Zagađivači 

i otpadne vode iz pogona mogli bi ipak 

ugroziti stanovnike. Lani je, kažu seljani, 

devetero ljudi umrlo od komplikacija 

TBC-a i bronhitisa. Vlada priznaje jedan 

slučaj. U izvještaju iz veljače, Amnesty International 

osudio je podizanje tvornice i 

najavu otvaranja rudnika dovoljno oštro 

da Anglikanska crkva i Joseph Rowntree 

Charitable Trust prodaju svoje uloge u Vedanti 

(5,7 odnosno 2,9 milijuna dolara). 

Pleme Dongria Kondh i dalje 

jedanput tjedno prodaje svoju robu na 

tržnici usred šume – leću, rižu, sušenu 

ribu, duhan, krumpir, đumbir, kurkumu, 

banane. “Osim soli, sve što kupujem dolazi 

s ovih brda”, uz pomoć prevoditelja kaže 

nam Ranga, pripadnik plemena. Za život 

zarađuje sjekirom ležerno prebačenom 

preko ramena. No očito je spreman braniti 

njome svoj način života. “Ubijat ćemo ovime”, 

kaže stežući šaku oko drška. “Nećemo 

dopustiti kompaniji da dođe.” 

SUCHETA DAS, KRISHNA MURARI KISHAN / REUTERS 


Budnica za 

Europu 

Europljani gube 

priključak na najvažnije 

trendove globalne 

ekonomije, smatra Fred 

Destin, međunarodni 

VC investitor, bloger i – 

Belgijanac. Rješenje vidi 

u aktivnom angažmanu 

poduzetnika u politici / 

Ivo Špigel 

Plači, voljena zemljo! – sjećam se naslova te 

knjige još iz srednje škole. Nisam je, priznajem, 

pročitao, ali već iz samog naslova može se naslutiti 

količina emocija koje je Alan Paton ugradio u 

ovaj roman o životu u Južnoj Africi, izdan krajem 

četrdesetih godina u New Yorku. Kada sam sredinom 

ožujka zamijetio novi blog-post Fred Destina 

naslovljen “A Cry For Europe”, nisam mogao ne 

sjetiti se Patonova romana. 

Svijet investitora, visoke tehnologije, konferencija, 

Twittera i mobilnih tehnologija Europe 

ranih godina XXI. stoljeća naizgled je svemirima 

udaljen od grube južnoafričke realnosti od prije 

pola stoljeća. Fred Destin, jedan od vodećih VC 

investitora europsko-američke scene, ipak je osjetio 

potrebu da iskaže svoje emocije i zabrinutost za 

europsku perspektivu u svitanje novog doba. Ljubav 

prema široj domovini i briga nad njenom sudbinom 

zajedničke su naslovima svjetski poznatog romana i 

jednog posta koji možda nije postao svjetski slavan, 

ali je itekako odjeknuo u zajednici startup kompanija, 

poduzetnika i investitora. 

Fred Destin je partner u investicijskom 

fondu Atlas Venture koji investira u tehnološke i 

biotehnološke projekte i ukupno upravlja s oko 2,5 

milijarde dolara investicijskog kapitala. S bogatim 

iskustvom u investicijskom bankarstvu u JP Morganu 

i Goldman Sachsu, Fred se 2004. pridružio 

Atlasu gdje je uključen u razvoj nekih od najzanimljivijih 

europskih i globalnih tehnoloških kompanija. 

No neposredan povod za ovaj članak bili su upravo 

njegovi stavovi o Europi i europskim kompanijama, 

poduzetnicima i projektima. 

Za početak sam ga “izazvao” nabrajanjem 

globalnih high tech brandova europskog porijekla. 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 


tehnologija 

“Kada govorimo o visokotehnološkim 

brandovima iz Europe”, rekao sam, “pada 

mi na pamet svega nekoliko imena – Airbus, 

GSM i Skype.” 

“Prilično je depresivno što se ne mogu, 

ovako iz glave, sjetiti još pregršt drugih”, 

odgovorio je i odmah se, ipak, prisjetio još 

jednog. “Nokia! To je kao da se pokušavaš 

sjetiti petorice poznatih Belgijanaca.” 

Fred Destin je Belgijanac i utoliko su 

njegovi stavovi o Europi i njezinoj poziciji 

u globalnom svijetu visoke tehnologije 

zanimljiviji. Na kraju krajeva, hrvatski 

dežurni prigovarači uvijek su imali neko 

B na koje su se mogli žaliti – davno je to 

bila Budimpešta, potom Beograd, a već 

sutra moći ćemo za sve kriviti Bruxelles, 

ne samo glavni grad Fredove Belgije, već 

i sjedište vlade Europske unije. “Rene 

Magritte!”, kontrirao sam. Jedan od meni 

najdražih nadrealističkih slikara je Belgijanac 

i s velikim zanimanjem prošetao 

sam nedavno po maloj kući u kojoj je proveo 

većinu života... 

Ovo je vjerojatno dobar trenutak da 

priznam – prije godinu dana bio sam u 

Londonu na Geek ‘n’ Rolla konferenciji na 

kojoj su se predstavljali mladi i nadobudni 

europski high-tech projekti. Jedan od 

predavača bio je i Fred Destin koji je tom 

prilikom temeljito iskritizirao europske 

poduzetnike, govoreći kako je – barem 

u njegovu iskustvu – pravilo takvo da su 

najdinamičniji, najagresivniji i najpoduzetniji 

azijski osnivači i pokretači projekata. 

Iza njih po energiji i ambiciji dolaze 

Amerikanci, a tek za njima Europljani. 

Ova slika Europljana kao “dobrih”, ali ne 

i “nabrijanih” poduzetnika poprilično se 

uklapa u ono što često čujemo – nisu loši, 

ali dobri uvjeti života, povremena podrška 

države i, za mnoge, krasan ambijent u 

kojemu žive ne potiču ih u dovoljnoj mjeri 

da ulože energiju i ambiciju koja je potrebna 

za globalni uspjeh. 

Zatražio sam potvrdu ili kvalifikaciju 

teze izrečene u Londonu. “Generalizacije 

su u osnovi pogrešne”, rekao je i time ponovio 

ono što su već rekli neki prethodnici 

u ovoj seriji tekstova. “Timovi u koje smo 

investirali u Europi su fantastični, manijakalno 

rade da bi ostvarili svoje ciljeve. 

Ipak, uvijek me nanovo zapanji pažnja 

koju mladi dečki koje naše kompanije 

zapošljavaju posvećuju mirovinskim uvjetima 

i raznoraznim pravima ili ‘pravima’ 

za koja smatraju da im pripadaju.” 

Jedno od područja koje mene fascinira 

u ovom kontekstu jest način na koji vlade 

članica Unije, a osobito Europska komisija, 

financiraju visokotehnološke projekte. 

Zanimljiv primjer je Quaero, pokušaj EU 

da proračunskim sredstvima financira 

konkurenciju ni manje ni više nego baš – 

Googleu! To što većina čitatelja Forbesa 

nije nikada čula za Quaero, ne treba brinuti. 

Za projekt nije čuo gotovo nitko. 

Destin ima odrješite stavove o ulozi države 

u visokotehnološkom poduzetništvu. 

“Nije posao države da investira u 

rizične fondove niti direktno u kompanije. 

Posao države su dosadni, konkretni i 

dugoročni zadaci poput porezne politike 

koja stimulira privatni sektor da ulaže u 

startup projekte, ulaganja u infrastrukturu 

koja potiče širenje i korištenje 

informatičkih tehnologija, ulaganje u 

vrhunsko školovanje u području znanosti 

i inženjerstva te u dugoročne, temeljne 

znanstvene projekte. Možda bi se Quaero 

čak i mogao svrstati u ovo posljednje, ali 

realno gledano radilo se o politički motiviranom 

projektu u području gdje je 

privatni sektor već jako puno ostvario. 

S kim god porazgovara u Europi, kaže 

Destin, svi upiru prstom na politički vrh 

EU. Lako je optuživati političare za sve. 

Postoji, međutim dublji problem. Europljani, 

osobito “zapadnjaci”, nisu dovoljno 

“uštekani” u najvažnije trendove 

ekonomije. Oni trpe efekte globalizacije, 

ali ne razumiju što im se to događa i kakva 

je dinamika globaliziranog gospodarstva. 

“Kada odeš u Šangaj, Mumbai ili Dolinu, 

brzo dobiješ jasnu sliku o tome kojom brzinom 

se mijenjaju stvari oko nas. Užasno 

sam zabrinut da Europa klizi u poziciju u 

kojoj više naprosto neće biti relevantna. ” 

To mi je na neki bizaran način 

bilo utješno. “Znači, mi u Hrvatskoj i 

jugoistočnoj Europi nismo jedini izvan 

tokova globalnih trendova i promjena?” 

Europa je ‘stoljećima prednjačila u 

inovacijama’?! O čemu pričamo, pita 

se Destin. O tome da je Gutenberg bio 

Europljanin pa nam je to baš super? 

“Ni u kom slučaju. Pričao sam nedavno 

sa sjajnim danskim poduzetnikom. 

Obožava život u Kopenhagenu i ima sjajne 

inženjere, ali ne može ih potaknuti 

na razinu ambicije i požrtvovnosti koja je 

potrebna za konkuriranje Amerikancima, 

Indijcima i Kinezima. Izvrsni su, ali u pet 

popodne odu doma.” 

I... što ćemo s tim političkim vrhom? 

Imamo, po Destinovu mišljenju, točno 

onakvo vodstvo kakvo smo izabrali. Na 

svom je blogu prepričao razgovor s jednim 

od vodećih ljudi zaduženih za inovacije 

na razini Europske komisije: “Ako 

pogledaš proteklih nekoliko stoljeća, ipak 

je Europa uvijek prednjačila u inovacijama 

i tehnološkim dostignućima. Nekoliko 

stoljeća!” “WTF?!”, rekli bi moji online 

prijatelji. O čemu tu pričamo? O tome da 

je Gutenberg bio Europljanin? 

Destin jedno od rješenja vidi u 

angažmanu poduzetnika u politici: “Moramo 

uzeti stvari u vlastite ruke.” Koliko bi 

hiperzauzeti poduzetnici imali vremena 

još i za politički angažman, po mojem 

je mišljenju u najmanju ruku dvojbeno. 

Jedno je sigurno: Destin u diskusiju o Europi, 

poduzetništvu i inovativnosti donosi 

bogato iskustvo i lucidno promišljanje. 

Nama u čekaonici EU ne bi škodilo da 

osim dnevnopolitičkih preokupacija posvetimo 

više pažnje temama o europskim 

perspektivama. Destin nam u tome može 

biti vrijedan sugovornik. 


tehnologija 

B 

Beč, München, Amsterdam i Barcelona ovog su proljeća 

bile četiri točke u kojima je započela nova revolucija na tržištu 

potrošačke elektronike - ona koja konačno u domove potrošača 

donosi uređaje s kojima će moći konzumirati trodimenzionalne 

audio, video i interaktivne sadržaje. Gotovo istovremeno, nagurani 

svi unutar istog radnog tjedna, u ovim su gradovima svoje su 

prve 3D televizore namijenjene širokom tržištu redom predstavili 

Samsung, Panasonic, Sony i Philips. Slična glamurozna predstavljanja 

dogodila su se, jasno je, i na drugim kontinentima. 

Svake četiri godine, u razdoblju koje neposredno prethodi 

svjetskom nogometnom prvenstvu, tržište televizora ulazi u najaktivniju 

fazu ciklusa, pa nije nimalo iznenađujuće da se ovakav 

agresivni proboj nove tehnologije u toj tržišnoj grani događa 

upravo sada. Ipak, trodimezionalizacija prikaza videa daleko 

je radikalniji tržišni zaokret od svih onih kojima smo svjedočili 

čekajući prijašnje nogometne spektakle (zamjena plazmi LCD 

ekranima, nagli rast dijagonala te pojava HD rezolucije), čemu se 

malo tko nadao u trenucima dok tehnologija 3D prikaza još uvijek 

nije niti dovoljno zrela, niti dovoljno jeftina. Za gledanje 3D 

televizora, naime, još će godinama biti nužno koristiti posebne 

naočale, što je u stvarnosti posve nepraktično, neprirodno, a uz 

duže gledanje i neugodno. 

Dva su razloga zbog kojih su najveći igrači s tog tržišta bili 

primorani forsirati trend trodimenzionalizacije, ulazeći u rat u 

kojem je neizvjesno što pobjednik stvarno osvaja. Prvi je izuzetan 

intenzitet ekonomske krize kojim su bili pogođeni kroz posljednjih 

dvadesetak mjeseci. Računajući kako potrošači nisu spremni 

na zamjenu starog televizora novim samo zbog veće dijagonale, 

boljeg kontrasta ili manje potrošnje energije (čak ni povodom 

nadolazeće nogometne euforije), morali su osmisliti nešto što 

Rat za treću 

dimenziju 

Trodimenzionalni video još je skupa 

i nepraktična tehnologija, no najveći 

proizvođači požurili su se predstaviti 

3D televizore, riskirajući da pobjednik 

postane zapravo gubitnik / Dragan Petric 



tehnologija 

donosi posve novi doživljaj u korištenju 

ekrana. 

Upravo 3D prikaz slike pruža dovoljno 

drugačije iskustvo u gledanju televizora 

i tek to se čini dovoljno ozbiljnim 

zaokretom koji bi mogao motivirati 

kupce da se u vremenima u kojima su se 

navikli na štednju odluče nadomjestiti 

stari televizor. Svi su se, dakako, pobrinuli 

da se pojavi i određena količina atraktivnih 

sadržaja koji se mogu na njihovim 

uređajima konzumirati u tri dimenzije, pa 

će tako oni koji su najbrži u prihvaćanju 

novih trendova doista moći pratiti prijenose 

svih utakmica na nogometnom 

prvenstvu u 3D prikazu. 

Drugi razlog je enorman uspjeh 

Cameronovog filmskog megahita, Avatara. 

Hollywood je uspio ovaj blockbuster 

plasirati kao “prvi pravi” 3D film, čime je, 

tobože, otvorena nova stranica u povijesti 

produkcije sedme umjetnosti… Tržište 

kućne zabave, usko povezano uz holivudsku 

produkciju, nakon Avatara više 

nije moglo čekati i valjalo se odmah prilagoditi 

toj “novootvorenoj stranici”. 

Prvu priliku da vide trodimenzionalne 

isječke iz Avatara, filma koji zahvaljujući 

digitalnoj tehnologiji doista donosi daleko 

realnije iskustvo u konzumiranju 3D 

videa od svij prijašnjih 3D filmova, imali 

su samo odabrani posjetitelji IFA-e 2009, 

najvećeg europskog sajma potrošačke 

elektronike održanog u rujnu 2009. u 

Berlinu. Na sajmu je nekoliko atraktivnih 

sekvenci iz Avatara projicirao Panasonic, 

na prototipu svoje 3D plazme s dijagonalom 

od 52 inča, u Full HD rezoluciji. 

Sobičak na berlinskom sajmištu jedva da 

je mogao primiti desetak gledatelja odjedanput, 

a samo je Panasonicov televizor 

zauzimao čitavu širinu stijenke zida… 

Svjetla su se potpuno zamračila, čak 

toliko da se nije moglo vidjeti ni obris osobe 

pokraj sebe, svi odabranici bi prekrili 

oči plastičnim 3D naočalama i započela 

je ekskluzivna petominutna projekcija 

Avatara. Vidno je polje u takvim okolnostima 

bilo potpuno pokriveno onim 

što se emitiralo na LCD-u, a realističnost 

prikaza ostavljala je prisutne bez daha… 

Tržišni udjeli i dinamika rasta najvećih svjetskih proizvođača televizora 

Rang 

Proizvođač 

Udio u 

Q3 2009. (%) 

Udio u 

Q4 2009. (%) 

Kvartalni rast 

udjela (%) 

Godišnji rast 

udjela(%) 

1 Samsung 21,9 23,6 33 13 

2 LG 12,9 13,0 24 20 

3 Sony 9,9 11,5 43 -18 

4 Panasonic 9,2 8,0 8 -3 

5 Philips 5,7 5,4 15 -23 

Ostali 40,4 38,6 18 13 

Ukupno 100,0 100,0 23 5 

Da su u prostoriji i druge osobe (i da se 

doista ne nalaze u ambijentu prikazanom 

na ekranu), osjetilo bi se tek kada bi se 

netko od njih refleksno izmaknuo predmetu 

koji bi poletio u smjeru postavljenog 

mini-auditorija. 

Mjesec dana kasnije u Los Angelesu 

se održavao MAX 2009, najveći godišnji 

skup za partnere i korisnike softverskog 

giganta Adobea, na čijem je otvaranju, 

održanom u svjetski poznatom Nokia 

Theatreu, predavanje održao producent 

Avatara Jon Landau. Govorio je o 

korištenju Adobeovih alata u produkciji 

ovog filma, tumačeći na koji su način 

oni omogućili da se što realističnije kreiraju 

animacije protagonista netipičnog 

Dva su razloga 

zbog kojih najveći 

tržišni igrači 

forsiraju trend trodimenzionalizacije: 

kriza i nogomet 

izgleda, još k tome u trodimenzionalnoj 

tehnologiji. Tada je – u golemoj dvorani 

koja prima preko pet tisuća gledatelja – na 

Imax platnu prikazano dvadesetak minuta 

isječaka iz Avatara. 

Preko očiju polaznika MAX-a našle 

su se one iste plastične naočale kakve su 

se koristile i i u Berlinu, a kad je projekcija 

započela, osjećaj je bio identičan onome 

u mikroskopski malenoj prostoriji improviziranoj 

u sklopu Panasonicovog 

štanda na IFA-i. Vidno polje u potpunosti 

je zauzeo svijet kreiran u Cameronovoj 

mašti i realiziran u Landauovoj produkciji, 

a ostali gledatelji u dvorani kao da su 

netragom iščezli, osim u trenucima kada 

bi uzdasima oduševljenja davala do znanja 

da su i oni u dvorani. 

Prvi 3D televizori koji su stigli na 

europsko tržište, pa i na hrvatsko, dolaze 

iz Samsunga. Ovaj južnokorejski gigant 

potrošačke elektronike u posljednje je vrijeme 

– stavljajući naglasak na suvremenost 

i kvalitetu svojih proizvoda, umjesto na 

diktiranje trendova – postigao velike uspjehe 

na tržištu, postajući sve omiljenijom 

markom među potrošačima. Tajna je 

u tome da brzo prihvaća tehnologije čiju 

eksploataciju forsiraju drugi proizvođači, 

pa postiže najbolji omjer cijena, tržišne 

dinamike i pouzdanosti uređaja. 

U 2009. godini je Samsung tako 

prodao čak 1,3 milijuna LCD televizora 

s LED pozadinskim osvjetljenjem, što je 

tehnološki trend koji je prethodio trendu 

trodimenzionalizacije. Sada je svoju paletu 

LED televizora ovaj proizvođač obogatio 

i 3D modelima, čime se nada postići 

sličan uspjeh spajanjem dvaju suvremenih 

tehnologija. 

Sony, pak, u rat za 3D ulazi s adutom 

kojeg drugi nemaju - mogućnost igranja 

3D igara putem PlayStationa uparenog s 

modelima koje nudi. Panasonic je, pak, 

jedini ponudio plazme s 3D-om (uz LCDove), 

a LG i Philips se nameću širinom 

palete proizvoda. 

U konačnici, očekuje se da će svjetsko 

tržište 3D televizora do 2014. godine vrijediti 

više od 17 milijardi dolara. 

Dragan Petric je izvršni urednik Buga 


spajanjA i akvizicijE 

Iurgis Oniunas 

Kako tvrtke voze 

po pločniku 

proces, ljudi počnu razmišljati o rizicima. 

U jednom od prethodnih tekstova pisao 

sam o nevidljivim barijerama i administrativnim 

problemima koji priječe dolazak 

stranih ulagača na hrvatsko tržište. 

Drugi važan dio investicijskog procesa je 

otkrivanje svih potencijalnih rizika, bez 

obzira na njihovu relativnu veličinu, koje 

ulagač mora preuzeti prilikom ulaganja 

ili kupnje tvrtke jer, poput pojedinaca, i 

tvrtke na razne načine znaju kršiti zakone 

i propise. Taj je proces u struci poznat 

pod engleskim nazivom “due diligence”. 

Primanje i davanje mita, namještanje javnih 

natječaja, potkradanje javnih poduzeća, porezne 

utaje... Nešto neobično? 

Velika Britanija ima novu vladu. 

Dok sam promatrao kako se 

odvija taj demokratski proces, 

primijetio sam dvije izuzetno 

zanimljive stvari. To nije bila zrelost 

političara koji su u samo nekoliko dana 

bili voljni stvoriti višestranačku koaliciju 

ili pak tradicionalni poziv kraljice 

za uspostavom vlade. To čak nije bila 

ni kvaliteta BBC-jevog praćenja cijelog 

procesa, iako su sve te stvari prilično zanimljive. 

U trenutku kada sam zajedno s 

tisućama gledatelja diljem svijeta gledao 

kako David Cameron u pratnji male automobilske 

kolone odlazi do Buckinghamske 

palače i nakon nekog vremena 

vraća se natrag u Downing Street 10, 

postao sam svjestan činjenice da nigdje 

nema rotacijskih svjetala i da se gradski 

promet ni za trenutak nije zaustavio 

kako bi propustio novog premijera 

Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije 

i Sjeverne Irske. Čak se u jednom trenutku 

automobil koji je prevozio novog 

premijera zaustavio kako bi propustio 

grupu pješaka, potpuno nesvjesnih da se 

oko njih događa nešto posebno. Druga 

zanimljivost bila je da su premijerov automobil, 

dok se probijao kroz londonsku 

prometnu gužvu, s obje strane pretjecale 

kolone biciklista. Naime, nitko u Londonu 

ne bi ni pomislio voziti bicikl po 

pločniku – na kraju krajeva, to se još od 

1888. vodi kao prometni prekršaj. Naravno, 

to je zabranjeno i u Hrvatskoj i za 

taj prekršaj plaća se kazna od tristo kuna. 

Uz činjenicu kako se taj zakon uopće ne 

primjenjuje, svjedoci smo situacije da 

zagrebački biciklisti pločnike koriste kao 

osobne trkaće piste, terorizirajući starije 

građane. 

Ovakva selektivna primjena zakona, 

bez obzira na njihovu važnost, dovodi 

do općeg stava u društvu kako je potpuno 

normalno ignorirati pravila ako 

za to ne postoje realne reperkusije. To 

se smatra utoliko više opravdanim ukoliko 

to “svi rade” – poput vožnje bicikla 

po pločniku, izbjegavanja prijave poreza 

na prihod od iznajmljivanja, primanja 

mita radi izdavanja dozvola, namještanja 

javnih natječaja, utaje poreza ili potkradanja 

javnih poduzeća. Tek kada se 

nekoga uhvati, što je nažalost također 

prilično selektivan, a ponekad i politički 

Većina ljudi koji prodaju tvrtke smatra 

da se taj proces zaključuje u trenutku 

potpisivanja ugovora – odnosno dogovora 

oko cjenovnog raspona i transakcijske 

strukture. Za nas, investicijske savjetnike, 

proces tada tek počinje. Sljedeći 

koraci uključuju operativno, financijsko, 

pravno, ekološko te u nekim slučajevima 

i kulturološko ispitivanje, a cijeli proces 

može trajati od nekoliko tjedana do 

nekoliko mjeseci. Postupak uvelike sliči 

procesu pristupa EU ili pak procjenama 

kreditne sposobnosti nacija koju provode 

agencije za rejting. Na primjer, većinu 

panike oko grčke krize izazvala je nesigurnost 

oko stvarne razine zaduženosti i 

pretpostavke kako su odgovorne osobe 

lagale o stvarnom opsegu problema. 

U jednoj nedavnoj transakciji imali 

smo u “due diligence” procesu preko 

Dubinska snimanja tvrtki otkrivaju loše 

navike koje odvraćaju investitore 

od ulaska s kapitalom u Hrvatsku 

130 sudionika s četiri kontinenta. Na 

sreću, nismo ih sve morali smjestiti u 

jednu sobu jer svim sudionicima procesa 

neophodne dokumente dajemo na 

uvid uz pomoć naše “virtualne sobe”, internetskog 

sustava koji svim ovlaštenim 

osobama u procesu omogućuje pristup i 

pregled dokumentacije. Sama činjenica 

kako imamo takav sustav dobro prika- 

Jurgis Oniunas je direktor i vlasnik konzultantske kuće Ascendant Capital Advisors 

76 F o r b e S Lipanj 2010

zuje opseg cjelokupnog procesa. 

Koji su neki od najčešćih problema 

na koje ulagači nailaze prilikom analize 

nadolazećih investicija? Evo samo nekoliko 

primjera. 

Kapitalizacija plaća i troškovi 

“istraživačkih projekata”. Recimo da 

poslujete s gubitkom, ali u isto vrijeme 

želite zadržati dobre odnose s bankom 

kako bi vam osigurala sredstva za daljnji 

rad. Jedno od rješenja je da u sklopu 

tvrtke pokrenete “istraživački”, odnosno 

“razvojni” projekt te da sve troškove 

vezane uz njega deklarirate kao nematerijalno 

dobro. Na taj se način troškovi 

mogu amortizirati tijekom nekoliko godina, 

a tvrtka – u slučaju da je uspješna 

– u konačnici može otplatiti dugove. 

Deklarirani profit tvrtke ispada znatno 

veći od realnog, a investitor mora samostalno 

procijeniti koliko su to “projekti” 

zapravo vrijedni. Time se također ne izbjegava 

plaćanje poreza, dapače, on se i 

preplaćuje. U konačnici, u slučaju neuspjeha 

tvrtke, gubitnici su dioničari banke 

jer financiraju tvrtku koja pokazuje da 

ima veći profit od stvarnog. 

Neprijavljivanje ili prijavljivanje 

manjih iznosa za novčane i kompenzacijske 

račune te račune u robnoj protuvrijednosti. 

Svi znamo za ove slučajeve. 

Kada nas vodoinstalater ili bilo koji drugi 

“majstor” pita želimo li račun, zapravo 

nam daje do znanja da imamo priliku 

izbjeći plaćanje PDV-a (automatski popust 

od 22 posto) te eventualno dobiti još 

neke dodatne financijske olakšice. Kada 

su u pitanju tvrtka ili obrt koji posluju 

na osnovi novčanih transakcija, to znači 

da na ovaj način prihod mogu prikazati 

znatno manjim no što to on doista jest. 

Ako vlasnik nakon takvog poslovanja 

želi prodati tvrtku, vrlo je teško prikazati 

pravu vrijednost i tijek prihoda. 

Neotpisivanje starog inventara, 

nepriznavanje nenaplaćenih i nepodmirenih 

računa. Ove stavke pripadaju u 

kategoriju izračuna obrtnog kapitala. U 

bilanci, kako i samo ime nalaže, sve mora 

biti u ravnoteži. Inventar i izlazne fakture 

predstavljaju imovinu, a ulazne fakture 

i zajmovi obveze. No, što ako u bilanci 

imate inventar kojeg nikada nećete moći 

prodati ili pak veliki broj računa koje 

nikada nećete moći naplatiti? To znači 

da operativni kapital tvrtke ne odgovara 

iznosu navedenom u bilanci. 

Unutarkompanijski troškovi, “prijateljske” 

transakcije i osobni troškovi 

koji se pripisuju tvrtki. Mnogi vlasnici 

sa svojim tvrtkama postupaju kao s 

privatnim bankama te im često pripisuju 

brojne osobne troškove. Na taj način 

zaobilaze sustav PDV-a i smanjuju prihod 

tvrtke. Kada se tvrtka nakon takve 

dugogodišnje prakse želi prodati, računi 

neminovno pokazuju znatno nižu razinu 

profitabilnosti. U tom slučaju investitor s 

jedne strane ne želi preplatiti iznos koji 

mu pokazuju službeni dokumenti, dok 

s druge strane vlasnik misli da tvrtka 

vrijedi više. Raščlanjivanje svih privatnih 

transakcija može potencijalno stvoriti 

niz poreznih nepravilnosti, a za koje je 

odgovoran prodavač. Sva takva nastojanja 

da se izbjegne plaćanje poreza u 

konačnici se pokazuju kontraproduktivnima 

prilikom prodaje tvrtke. Svaki 

osobni trošak pripisan poduzeću smanjuje 

mu vrijednost za iznos koji je pet ili 

šest puta veći od pripisanog, a vlasnik se 

tijekom šest idućih godina (nakon kojih 

na snagu stupa zastara) izlaže opasnosti 

od kaznenog gonjenja. To je prilično 

visok rizik i cijena koju treba platiti za 

neznatnu uštedu od neplaćanja poreza. 

Isplata zaposleničkih bonusa u gotovini. 

Hrvatski porezni sustav prilično je 

nepovoljan kada su u pitanju zaposlenički 

bonusi. Ukupni porezni troškovi (koji 

uključuju sva davanja) kod velikih se 

bonusa penju i do 70 posto ukupnog 

iznosa. Stoga, kako se na dividende ne 

plaća porez, mnogi vlasnici svoje zaposlenike 

plaćaju novčanim bonusima 

od dividendi. Ovo je vjerojatno jedan 

od najraširenijih oblika iskorištavanja 

propusta u poreznom sustavu, a što je 

pak posljedica nelogičnosti u njemu samom. 

Naime, s jedne strane imamo vrlo 

socijalistički porezni sustav za zaposlenike, 

a s druge vrlo kapitalistički za vlasnike 

tvrtki. Jedna je stvar sigurna: ne možemo 

Selektivna primjena zakona dovodi do 

općeg stava u društvu kako je normalno 

ignorirati pravila ako za to ne postoje realne 

reperkusije. Tim više ako to “svi rade”. 

Odgovornost nije samo na strani prekršitelja 

se nadati kako ćemo mlade i pametne 

ljude motivirati niskim plaćama, budući 

da u to doba imaju otvorene brojne opcije, 

i ne samo unutar Hrvatske. Isto tako, 

ukoliko prihod tvrtke koju prodajemo 

“normaliziramo” na način da prikazuje 

stvarnu cijenu koja uključuje stvarne 

plaće i porez – prihod će joj biti znatno 

niži, a time i vrijednost. 

Ovo je samo mali dio problema s 

kojima se susrećemo u procesu “due diligence”. 

No, očito odgovornost nije samo 

na strani prekršitelja. Vlada je dužna 

donijeti jasne, poštene i provedive zakone 

koje birokrati i dužnosnici ne mogu dvojako 

tumačiti. Dužnost je izvršnih vlasti 

da te zakone provode pošteno i primjenjuju 

jednako na sve građane i tvrtke. No, 

ono što je možda najvažnije jest da svaki 

pojedini građanin mora odgovorno sudjelovati 

u tom zakonodavnom procesu. 

Svaki ima odgovornost biti informiran i 

glasovati za odgovorne osobe koje dijele 

njegovo ili njezino mišljenje. U konačnici 

građani moraju shvatiti da svaki puta kada 

nekome za proizvod ili uslugu plate “ispod 

stola”, pokušaju podmititi policajca ili 

se biciklom voze po pločniku, pridonose 

ideji da smo u tim postupcima “svi isti”. 


financije 

Svibanjski medvjedi 

Uz pomoć utjecajnih špekulanata i hedge fondova, svibanjska kriza mogla 

bi se nastaviti širiti i na ostale zemlje eurozone / Vilim Klemen 

Grčka kriza i u cjelini rastući problemi eurozone 

početkom svibnja izazvali su novi veći pad svjetskih 

dioničkih tržišta, opasno zaprijetivši prekidanjem 

uzlaznog trenda koji s kraćim prekidima traje još 

od ožujka prošle godine. Iako su se sredinom svibnja minusi 

vodećih svjetskih indeksa kretali uglavnom u jednoznamenkastim 

okvirima, na vrhuncu krize prvog tjedna svibnja svi su 

indeksi nalazili 10 posto niže od rekordnih travanjskih razina, 

čime su tržišta prema definiciji zakoračila u prvu silaznu korekciju 

u posljednjih 15 mjeseci. 

Snaga svibanjskog pada dioničkih tržišta mnogima je donijela 

prilično veliko iznenađenje jer većina makroekonomskih, i 

posebice korporativnih vijesti objavljenih u posljednjih mjesec 

dana, zasigurno nije dala povod za veći pad cijena dionica. U 

SAD-u se zaposlenost u nepoljoprivrednim djelatnostima 

povećala se u travnju 290,000, uz reviziju zaposlenosti u ožujku 

naviše, povjerenje američkih potrošača naraslo je na 57,9 bodova, 

a pokazatelji proizvodne aktivnosti, Chicago PMI i ISM 

indeks, također su nadmašili tržišna očekivanja. U prilog nastavku 

uzlaznog trenda išla je i statistika kvartalnih rezultata 

korporativnog sektora, pri čemu je preko 80 posto kompanija 

sastavnica S&P 500 indeksa uspjelo nadmašiti ionako visoko 

postavljene procjene analitičara. 

Ipak, krajem travnja pozitivne vijesti sve su teže dolazile 

do svijesti ulagača, okrenutih u sve većoj mjeri grčkoj financijskoj 

krizi i njezinom utjecaju na ostale zemlje eurozone i u 

konačnici euru, čije je slabljenje prema dolaru izazvalo novi 

veći pad nafte, ali i većine industrijskih sirovina. Već ionako 

nagriženo povjerenje u mogućnost produljenja uzlaznog trenda 

dodatno su oslabile vijesti da će američke vlasti pokrenuti postupak 

protiv Goldman Sachsa, koji bi mogao potaknuti slične 

procese i protiv ostalih velikih financijskih kuća, te izlijevanje 

NAJUSPJEŠNIJI ETF-ovi U POSLJEDNJIH MJESEC DANA 

Simbol ETF 16. 4.’10. 17. 5.’10. PORAST (%) 

VXX iPath S&P 500 VIX Short-Term Futures 19.97 27.48 37.61 

SCO ProShares Trust ProShares Ultrashort Crude Oil 11.88 15.73 32.41 

DTO PowerShares DB Crude Oil Double 58.85 76.69 30.31 

VXZ iPath S&P 500 VIX Mid-Term Futures 66.73 83.18 24.65 

EDZ Direxion Daily Emerging Markets 41.8 48.85 16.87 

nafte u Meksičkom zaljevu, zbog čega bi se na udaru regulatora 

trebale naći i naftne kompanije. U uvjetima ubrzanog slabljenja 

optimizma televizijske snimke prosvjeda u Ateni i (slučajni ?) 

pritisak pogrešne tipke na računalu odjela trgovine vrijednosnica 

Citigroupa bili su dovoljni da izazovu i pravu paniku na 

uspješnost VODEĆIH SVJETSKIH INDEKSA 

U POSLJEDNJIH MJESEC DANA 

SVJETSKI INDEKSI 17. 5.’10. 16. 4.’10. PROMJENA 

DOW JONES IND. 10.625,83 11.018,66 -3,57 

S&P 500 1.136,94 1.192,13 -4,63 

NASDAQ 2.354,23 2.481,26 -5,12 

CAC 40 3.543,55 3.986,63 -11,11 

DAX 30 6.066,92 6.180,90 -1,84 

FT-SE 100 5.262,54 5.743,96 -8,38 

NIKKEI 225 10.235,76 11.102,18 -7,80 

HANG SENG 19.715,20 21.865,26 -9,83 

Izvor : Yahoo.com 

burzama u SAD-a, zbog čega 6. svibnja američki indeksi u jednom 

trenutku bili u dnevnom gubitku od gotovo 10 posto. Iako 

se stanje na tržištima počelo popravljati samo tri dana kasnije, 

nakon što su čelnici EU dogovorili ogromni paket pomoći za 

ugrožene članice, mjesečni gubitci burze u Parizu sredinom 

svibnja i dalje su nadmašivali razinu od 10 posto, dok su se minusi 

europskih indeksa i japanskog Nikkei 225 indeksa kretali 

tek nešto ispod dvoznamenkastih razina. Predvodnik svibanjskog 

burzovnog pada, američko dioničke tržište, iskazalo je tek 

umjerene gubitke od oko pet posto, koji su također značajno 

ublaženi sredinom mjeseca. 

Povratak burzovnih “medvjeda” iskazao se i u uspješnosti 

pojedinih sektora. Ciklički sektori poput baznih materijala ili 

financija predvodili su listu gubitnika 

(pad od 7,2% odnosno 6,6%), dok su se na 

vrhu ljestvice uspješnosti našli tradicionalni 

defenzivni sektori poput komunalnih 

kompanija (-0,1%) ili telekoma (-1%). 

Pored toga, listu najvećih dobitnika među 

ETF-oma uglavnom su zauzeli fondovi 

koji se “klade” na silazni trend, pri čemu 

je primjerice ETF na indeks volatilnosti 

Foto Bruno Konjević / Cropix 


VIX porastao 37,6 posto, a ETF na naftu 32,4 posto. Ipak, dionice 

nekih kompanija uspjele su izbjeći silaznom trendu i (rijetkim) 

ulagačima donijeli zaradu u posljednjih mjesec dana, čak 

i dvoznamenkastim razmjerima, o čemu svjedoče predstavnik 

računalnih usluga Akamai Technologies (s porastom cijene od 

23,5%), telekomunikacijska kompanija Metro PCS (+21,2%) i 

banka Huntington Bancshares (+16,9%). 

U cjelini, svibanjski pad dioničkih tržišta ozbiljno je 

uzdrmao očekivanja da će rekordno niske kamatne stope 

u najrazvijenijim zemljama i izuzetno uspješno poslovanje 

američkog korporativnog sektora biti dovoljni za produljenje 

ionako dugačkog uzlaznog trenda na burzama. Fokus ulagača 

očito se počeo seliti na posljedice izdašnih državnih poticaja 

na mogućnost otplate rastućih proračunskih rupa, zbog čega bi 

se, uz dodatnu pomoć utjecajnih špekulanata i hedge fondova, 

svibanjska kriza mogla nastaviti širiti i na ostale zemlje eurozone. 

S obzirom na završetak sezone kvartalnih rezultata, jedina 

ozbiljnija brana nastavku pada mogle bi biti makroekonomske 

vijesti iz SAD-a, iako bi s vremenom i pod utjecajem jačanja 

dolara mogle davati sve manje razloga za kupnju dionica. Trenutno 

raspoloženje na dioničkim tržištima upućuje stoga na 

potrebu veće izloženosti tzv. defenzivnim sektorima, posebice 

kompanijama čiji se cjenovni pad može kompenzirati dividendama 

(AT&T, Verizon, Philip Morris). 

Rastuća dužnička kriza pojedinih članica eurozone ostavila 

je negativan utjecaj i na vrijednost Crobexa. Nakon dva 

doticaja razine od 2200 bodova početkom svibnja, Crobex je 

tijekom svibnja konstantno gubio na vrijednosti, spustivši se do 

razine od tek 2037 bodova sredinom svibnja i označivši time 

gubitak od 7,2 % u odnosu na sredinu travnja. Doduše, na pad 

tržišta u posljednjih mjesec dana bitno je utjecao i pad cijena 

dionica HT-a (-17 %) i Ericssona Tesle (-12 %) kojima je počelo 

trgovanje bez dividende, ali je i činjenica da negativan trend 

nisu uspjeli zaustaviti niti kvartalni rezultati kompanija, koji 

nisu donijeli previše pozitivnih iznenađenja. Nakon završetka 

razdoblja prelijevanje likvidnosti ostvarene prodajom dionica 

Zagrebačke pivovare, među gubitnicima našle su se i dionice 

Ine (-0,6 %), Adrisa (-12 %) i Atlantske plovidbe (-0,4 %), koje 

su u travnju bile nositelji rasta, ali i dionica Podravke (-6 %), 

koja je pala unatoč objavi neočekivano dobrih kvartalnih rezultata. 

U nedostatku korporativnih izvještaja i vidljivog napretka 

u ekonomiji, uspješnost tržišta u sljedećem mjesecu ovisiti će 

o zbivanjima na stranim tržištima. U slučaju oporavka stranih 

tržišta, dio likvidnih sredstava u obliku isplaćenih dividendi za 

dionice HT-a i Ericsson Tesle, mogao bi se vratiti na hrvatsko 

tržište kapitala. 

Autor je investicijski savjetnik i ima vlasnički interes u dionicama Allied 

Irish Bank Plc., Dialog Semiconductors Plc., Euromicron Ag, Gramercy 

Capital Corp., Harris & Harris Group Inc., Joes 

Jeans Inc., Nci Building Systems Inc., Union Western 

Bancorp Inc. 


financije 

EBRD u Zagrebu: Hladan 

burek i vruć novac 

Osim kiše i hladnog bureka pod promočenim šatorom 

koji je delegatima serviran kao hrvatska kulinarska poslastica 

(domaćin je bio hrvatski ministar financija Ivan Šuker, 

ali ne možemo njega okriviti i za vrijeme), Europska banka za 

obnovu i razvoj svojim je godišnjim okupljanjem u Zagrebu 

Hrvatskoj donijela ipak neke benefite. 

Prvo, Vlada je s vrha jedne od najvažnijih europskih financijskih 

ustanova dobila gotovo bezrezervnu podršku za 

svoj reformski paket – bude li se držala zacrtanih rokova – a 

to, u kontekstu novog žestokog kriznog udara na europske 

ekonomije, znači daleko više od puke diplomatske pohvale 

domaćinu. 

Drugo – europski povjerenik za financije, bivši povjerenik 

za proširenje EU Olli Rehn i službeno je obznanio da se 

Europska komisija, kada je riječ o završnoj rundi pregovora o 

Hrvatskom konačnom ulasku u Uniju, namjerava držati ranije 

zacrtanih rokova. Znači li to da ćemo sigurno biti u EU 

2012.? Ne, ali godinu dana kasnije vjerojatno hoćemo. 

Treće – sve navedeno u načelu bi trebalo pomoći Ivanu 

Šukeru da u razumnom roku pribavi sredstva za zaustavljanje 

nelikvidnosti i da država pokrene novi ciklus poslovanja na 

zdravim osnovama. Inicijativa za okretanje lokalnim valutama 

u Hrvatskoj danas teško da može zaživjeti zbog visoke 

euroiziranosti ekonomije i visokog stupnja inozemne 

zaduženosti i države i privatnog sektora. Pitanje je, međutim, 

što će se tijekom sljedećeg srednjoročnog razdoblja događati 

s eurom, a uz to je čvrsto vezana sudbina potencijalnog 

hrvatskog ulaska u eurozonu. 

Koliko tehnološke 

kompanije troše na 

lobiranje 

S državnim trgovinskim regulatorima 

koji im pušu za vratom, velike globalne 

(američke) tehnološke kompanije 

pojačale su ritam svojih troškova na lobiranje. 

Samo Google (koliko je to još uvijek 

tehnološka kompanija?) odlučio se prošle 

godine na lobističke troškove od 4,3 milijuna 

dolara, što je čak 44 posto više nego 

godinu dana ranije, objavio je Silicon Alley 

Insider. 

Taj trošak, unatoč rastu, mali je prema 

troškovima Microsofta (koji također iz 

tehnološkog sektora prelazi sve bliže prema 

novim medijima i biznisu oglašavanja) 

koji je prošle godine lobistima platio usluge 

6,7 milijuna dolara. I to je pak malo prema Comcastovih 

12,6 ili AT&T-ovih 14,7 milijuna dolara. 

Jay Yarrow i Kamelia Angelova iz Silicon Alley Insidera 

analizirali su lobističke troškove vodećih tehnoloških kompanija 

nakon što su im grafovi pokazali strukturu njihovih 

marketinških troškova u kojima su lobističke usluge zauzele 

dosad proporcionalno najveći udio. Samo Googleu lobistički 

troškovi popeli su se do polovice iznosa koji inače troše na 

oglašavanje. Podaci su prikupljeni iz baze podataka Senata 

SAD-e. 

Ono što je iznenadilo Yarrowa i Angelovu mali je udio 

Appleovih troškova na lobističke usluge. Autori to pripisuju 

prije svega činjenici da, iako je Apple kompanija poznata po 

najagresivnijem i najboljem marketingu među tehnološkim 

kompanijama, brand zapravo, u usporedbi s Googleom ili 

Microsoftom, ima vrlo mali udio na globalnim tržištima. 

U milijunima 

$16 

$14 

$12 

$10 

$8 

$6 

$4 

$2 

0 

$15 

M 

AT&T 

Udio lobističkih troškva u prihodu tvrtki 

$13 

M 

Comcast 

Microsoft 

■ izdaci za lobiranje prema prihodu 

■ izdaci za lobiranje prema prihodu 

$7 

M 

$5,5 

M 

IBM 

$4 

M 

$2 

M 

Google 

Yahoo 

$1,8 

M 

Amazon 

$1,5 

M 

Apple 

Udio 

0,040% 

0,035% 

0,030% 

0,025% 

0,020% 

0,015% 

0,010% 

0,005% 

0,000% 


Jeste li se zapitali zbog čega je mala 

Grčka tako bitna za veliku Europsku 

monetarnu uniju? Ili još bolje, kako 

funkcionira mehanizam zbog kojega 

kriza u Grčkoj posredno nanosi iznimno 

bolne udarce europskoj valuti? Zar je 

tako mala ekonomija uistinu toliko bitna 

ostalim članicama monetarne unije da 

može opravdati trošenje stotine milijardi 

eura sredstava poreznih obveznika i koordiniranu 

akciju spašavanja? 

Informacije kojima nas zasipaju 

mediji jasno opisuju prizore kaosa, ali 

ne ilustriraju dovoljno detaljno uzročnoposljedičnu 

vezu. Štrajkovi u Ateni sigurno 

nisu razlog na kojem bi investitori temeljili 

optimizam, ali opet... Eskalacijom 

sukoba na ulicama glavnog tajlandskog 

grada burza u Bangkoku čak se sredinom 

svibnja našla u plamenu, no lokalni burzovni 

indeksi, za razliku od Wall Streeta, 

svejedno su bili u blagom plusu u odnosu 

na početak godine. Nagomilani javni dug 

i frizirani proračunski deficit, koji grčkoj 

vladi bitno otežavaju otplatu dospjelih 

dugova, također su kredibilan razlog za 

zabrinutost, ali još uvijek ne i ključan 

okidač duboke korekcije europske valute 

koja je sredinom svibnja skliznula ispod 

1,22 dolara, do najniže razine u posljednje 

četiri godine. Uostalom, i Kalifornija 

je već duže vremena na rubu bankrota, pa 

to svejedno nije gurnulo američku valutu 

u defenzivu. 

Karika koja u ovoj priči nedostaje, a 

poslužila je kao katalizator negativnog 

Mario Gatara 

Subprime u EMU 

Silnim odugovlačenjem europski političari sada 

riskiraju reprizu iste one krize koja je, eto, iznjedrila 

strašnu globalnu recesiju 

trenda europske valute (i na mahove 

masovne likvidacije na tržištima kapitala 

širom svijeta) zove se - bankovni sustav. 

I kada Angela Merkel, tražeći opravdanje 

za koordiniranu akciju spašavanja u kojoj 

Njemačka mora “ispljunuti ” stotinjak 

milijardi eura, navija za brzu akciju jer je 

ugrožena stabilnost europske valute, ona 

zapravo govori o - domaćim bankama. 

Oklijevanje je valjda prirođeno 

birokraciji i prava je šteta što političari 

nisu na vrijeme shvatili razmjere nepogode 

koja je bila na pomolu, jer svojim 

otezanjem sada riskiraju razbuktavanje 

inačice strašne subprime krize. 

Argumente nije teško pronaći. 

Očekivana zabrana “naked CDS strategije” 

(kupnja osiguranja na europske obveznice 

isključivo u špekulativne svrhe) bila je jedan 

od prvih poteza njemačkih regulatora 

koji očito drže stranu kancelarki. Drugi je 

bio selektivna zabrana “short selling strategije”, 

koja se primjenjuje samo na dionice 

financijskih institucija. Dakle, na burzi u 

Frankfurtu i pesimisti se bez problema 

mogu okomiti na BASF ili Volkswagen, ali 

ne i Commerzbank!? 

Istodobno, Europska središnja banka 

marketmaker 

odlučila je Grčku učiniti iznimkom i izuzeti 

je od primjene postojećih pravila koja zajmove 

središnje banke omogućavaju samo 

uz kolateral s investicijskim kreditnim rejtingom 

(minimalno BBB-). Grčka je kod 

Standard & Poor’s taj status već izgubila, 

a sličan je scenarij na pomolu i u slučaju 

ostalih dviju agencija. Po mnogima autodestruktivan 

potez, koji je bitno narušio 

kredibilitet Europske središnje banke na 

financijskim tržištima, u kombinaciji s najavljenom 

kupnjom državnih obveznica 

članica monetarne unije nije ništa drugo 

doli izravna intervencija s ciljem stabiliziranja 

bankovnog sustava. 

U suprotnome slijedi scenarij koji smo 

već imali prilike vidjeti s druge strane Atlantika. 

Bez obzira na to je li riječ o sekuritiziranim 

hipotekarnim zajmovima ili 

grčkim obveznicama, jedno je sigurno 

- posve beskoristan dio aktive ne može 

poslužiti kao kolateral za zaduživanje te 

u konačnici ugrožava likvidnost banaka. 

Sljedeći korak je paraliza aktivnosti 

na međubankovnom tržištu i drastičan 

rast kratkoročnih kamatnih stopa, što 

pak neumitno dovodi do pitanja - tko 

Širenje 'zaraze' po periferiji Starog 

kontinenta scenarij je čiju realizaciju 

političari po svaku cijenu moraju spriječiti 

je sljedeći Lehman Brothers? Sjećate se 

kakav je kaos svojedobno izazvao taj nemili 

događaj? A na kraju slijedi potpuno 

zamrzavanje kreditne aktivnosti banaka i 

prije nego se okreneš - eto nove recesije. I 

nije baš najprikladniji recept za krhak gospodarski 

oporavak u regiji, zar ne? 

Čak i da Grčka proglasi default, EMU 

bi nastavila postojati, no većina se boji i 

pomisliti što bi se dogodilo s bankovnim 

sustavom u Europi. Osobito ako se “zaraza” 

proširi periferijom i zahvati zemlje 

poput Portugala i Španjolske. Takav bi 

zaplet učinio beskorisnim ne stotine, već 

tisuće milijardi eura bankovne aktive. E, 

to je pravi razlog zbog kojeg euro rapidno 

gubi na vrijednosti. 



fondomjer 

Iva Biondić 

CDO protiv tvorca 

Osim prinosa na svjetskim burzama, crveni se i 

investicijski div Goldman Sachs. Istraga je pokazala 

da je stvorio najmanje dva Frankensteina 

Repovi kraha svjetskih burzi i dalje 

se vuku. Dok se na domaćem 

tržištu situacija ustabilila, svijet 

potresaju skandali vezani uz 

jednu od najvećih investicijskih kuća, 

Goldman Sachs. Ova je kriza pokazala 

da na svijetu (a i u Hrvatskoj) ne postoji 

više nitko tko je “prevelik” da bi propao i 

toliko moćan da bi skrio pod tepih svoje 

“nestašluke”. Izgubljeni ulozi bili su preveliki 

da bi se tako lako zaboravili... 

Goldman Sachs, jedna od najvećih 

i najrespektabilnijih investicijskih kuća, 

ključan je igrač u dva velika skandala na 

dva kontinenta – Americi i Europi. U 

desetogodišnjem razdoblju od 1998. do 

2009. godine ova je investicijska kuća sustavno 

pomagala grčkoj vladi da skrije stvarno 

stanje svojih financija. Pri tome nije 

propustila priliku za zaradu i to u obliku 

savjetničke naknade, ali i prodajom bezvrijednih 

grčkih obveznica i kupnjom njihovog 

itekako vrijednog osiguranja. Iako 

se u Goldman Sachsu brane kako se sve 

radilo u dogovoru s grčkom vladom, neporecivo 

je da su svojim akcijama obmanjivali 

ulagače u grčke državne obveznice, 

tajeći im prvo stanje državnih financija. 

Naravno da je bilo samo pitanje vremena 

kada će sve biti otkriveno, pa se 

Grčka u ožujku našla pred bankrotom. 

Europska unija donijela je plan spašavanja 

vrijedan 750 milijardi eura, no strah od 

prelijevanja dužničke krize na Portugal i 

Španjolsku drži ulagače na oprezu i u crveno 

boji svibanjske prinose na burzama. 

Ni u SAD-u Goldman Sachs nije izbjegao 

prozivku. Kako je rekao čelnik 

istražnog odjela američke Komisije za 

vrijednosne papire Robert Khuzami, 

“proizvod je nov i složen, ali su prijevara 

i sukobi (interesa) stari i jednostavni”. 

Goldman Sachs je po narudžbi 

menadžera hedge fonda Johna Paulsona 

kreirao specijalni proizvod kojim se on 

želio kladiti da će mjehur na tržištu sekuritiziranih 

hipotekarnih kredita prsnuti. 

Ključna je stvar da je taj proizvod Goldman 

Sachs prodavao dalje svojim klijentima, 

ne govoreći im da je zapravo riječ o 

proizvodu skrojenom po narudžbi jednog 

voditelja hedge fonda kojim se on kladi 

protiv njih. Štoviše, kupcima je rečeno da 

je vrijednosnice u pozadini ove vrijednosnice 

birao nepristrani savjetnik, te im je 

cijeli proizvod predstavljen kao potencijalno 

visokoprofitabilan zbog, navodno, 

rastućeg tržišta nekretnina. 

Ono što je upravo ovaj CDO izdvojio 

od drugih jest činjenica da je on izravan 

krivac za propast dviju velikih europskih 

banaka – britanske Royal Bank of Scotland 

te njemačke IKB Deutsche Industriebank 

AG, jedne od prvih žrtava kreditne 

krize. Cijela priča ne bi bila tako šokantna 

da upravo Goldman Sachs nije bio jedna 

od banaka koje su dobile nemalu državnu 

pomoć nakon sloma tržišta nekretnina 

kojeg je, ako ne uzrokovao, onda sasvim 

sigurno potpomogao. Sve je to dovelo do 

novih istraga na Wall Streetu koji strepi od 

daljnjih nalaza istražne komisije. Štoviše, 

planira se i osnivanje nove agencije koja 

će se brinuti o zaštiti ulagača, jer vrijeme 

je pokazalo da su egzotične izvedenice 

– koje su mamile i uzdahe hrvatskih investitora 

– bile među pokretačima kraha 

svjetskog tržišta čije posljedice i dan danas 

pokušavamo sanirati. Naime, u korespondenciji 

zaposlenika Goldman Sachsa zloglasni 

CDO je uspoređen s Frankensteinom, 

čudovištem koje će se u konačnici 

okrenuti protiv svog tvorca. 

S druge strane Atlantika, na hrvatskoj 

burzi zaštićenoj od egzotičnih instrumenata 

tržišta kapitala vlada letargija, koju 

po svemu sudeći ne može narušiti ni isplata 

“majke svih dividendi”, dividende HTa. 

Velikih iznenađenja na fondovskom 

tržištu i nema, a značajne skokove bilježe 

tek manji fondovi pod utjecajem velikih 

Dok Wall Street strepi od novih nalaza 

istražne komisije, na hrvatskoj burzi vlada 

letargija otporna čak i na dividendu HT-a 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

uplata. No tu treba biti na oprezu, jer veliki 

rast uslijed priljeva znači i veliki pad 

prilikom povlačenja novaca. Pogledaju 

li se portfelji najvećih fondova prikazani 

u osobnim iskaznicama dostupnim na 

web-stranicama društava za upravljanje, 

vidi se sve veća usmjerenost na inozemne 

vrijednosnice koja polako postaje pravilo 

u domaćoj fondovskoj industriji. Naime, 

likvidnost Zagrebačke burze i dalje je na 

niskim granama. 


Mito & 

korupcija 

Vođa ‘križara’: Mark 

Mendelsohn pokrenuo je 

vladine antikorupcijske 

mjere. Sada ima privatnu 

odvjetničku praksu 

Iznuda u 

ime zakona 

Zli momci u inozemstvu iznuđuju novac od 

američkih korporacija. Kod kuće ih čeka još žešći reket 

Nathan Vardi 

Weatherford International, naftna kompanija s houstonskim korijenima, posumnjala 

je 2007. godine da je umiješana u korupciju. Činilo se kako je jedan od zaposlenika, 

ili čak više njih, davao mito u Europi. U skladu sa zakonskom obvezom, 

kompanija je o tome obavijestila nadležnu službu ministarstva pravosuđa. Zamjenik 

šefa te službe bio je William (Billy) Jacobson. Fulbright & Jaworski, pravnička 

tvrtka koju je Weatherford unajmio da provede internu istragu o mitu, otkrila je i moguće slučajeve 

podmićivanja u Africi. Kompanija je i to odmah prijavila saveznim vlastima. 

U međuvremenu je Jacobson dao otkaz u ministarstvu, postao partner u Fulbrightu i glavni 

tvrtkin čovjek baš pri Weatherfordu. Taj mu je posao u 2008. donio naknadu od četiri milijuna 

dolara. Istraga, koja još traje, Fulbrightu se itekako isplatila. U nešto više od dvije godine Weatherford 

je toj i sličnim tvrtkama isplatio 106 milijuna dolara za praćenje tokova mita i druge istrage. 

(U Weatherfordu kažu da je Jacobson povučen iz istrage o mitu i da sada zarađuje manje od četiri 

milijuna.) 

Foto David Deal za Forbes, Thinkstock 


kontekst 


Mito & korupcija 

Antikorupcijski blok 

Insajderi iz Washingtona koji su profitirali na novoj strogoći kojom vlasti 

SAD-a suzbijaju praksu podmićivanja stranih dužnosnika i poslovnjaka: 

ROBERT BENNETT - washingtonski 

broker vodio je Daimlerovu internu istragu 

o podmićivanju koja je stajala više od pola 

milijarde dolara 

LOUIS FREEH - bivši šef FBI-a sada motri 

je li se Daimler popravio i primjenjuje li 

odredbe FCPA 

WILLIAM (BILLY) JACOBSON - 

nekadašnji pomoćnik šefa ureda ministarstva 

pravosuđa za provedbu FCPA; bio je glavni 

savjetnik Weatherford Internationala tijekom 

interne istrage o davanju mita 

MARK MENDELSOHN - šef ureda 

ministarstva pravosuđa za provedbu FCPA 

od 2004. do 2010. godine; upravo se počeo 

baviti istim poslom za drugu stranu, pri 

Louis Freeh 

velikoj odvjetničkoj tvrtki 

EDWARD RIAL - šef antikorupcijskog odjela revizijske tvrtke Deloitte & Touche radio je 

i na Siemesnovoj i na Daimlerovoj internoj istrazi 

JOSEPH WARIN - nekadašnji promatrač primjene FCPA u Statoilu; trenutačo nadzire 

primjenu FCPA u Siemensu, što će tvrtku koštati 52 milijuna dolara 

BRUCE YANNETT - partner u odvjetničkoj tvrtki Debevoise & Plimpton; nadgledao 

Daimlerovu internu istragu koja je stajala gotovo milijardu dolara 

Super posao za svakoga tko ga 

može dobiti. A dobivaju ga – i k tomu 

pripadajuće milijarde dolara – pravnici, 

knjigovođe i konzultanti, nerijetko bivši 

zaposlenici ministarstva pravosuđa. Ta 

unosna djelatnost procvala je u nekoliko 

proteklih godina otkako američke 

savezne vlasti strože provode zakon o 

suzbijanju korupcionaške prakse u inozemstvu 

(Foreign Corrupt Practices Act, 

FCPA), inače star 33 godine. I dok je sam 

učinak na lošu praksu dvojben, kompanijama 

se može dogoditi da ih iznuđuju 

u inozemstvu samo zato da bi ih poslije 

iznuđivali i iz Washingtona. U pravilu 

to izgleda ovako: kompanija koja posumnja 

da su je njezini službenici upleli 

u podmićivanje unajmi četu pravnika, 

knjigovođa i istražitelja pa sve što oni 

otkriju prijavi vlastima, nadajući se da 

će time steći nekakvu nedužnost. Vjerojatnije 

je, međutim, da će platiti golemu 

kaznu, a potom morati unajmiti još više 

pravnika koji će u vladino ime nadzirati 

posluje li strogo u skladu sa zakonom. I to 

će najčešće trajati godinama. 

“Jako dobar posao za odvjetničke 

firme”, kaže Joseph Covington koji je u 

80-ima vodio službu za primjenu FCPA, a 

danas je jedan od direktora tvrtke Jenner 

& Block, poznate po pravnom zastupanju 

menadžera. “Na tome dobro zarađuju i 

knjigovođe, konzultanti i mediji, kao i 

službenici državnog odvjetništva koji stvaraju 

tržište, a potom i sami na njemu 

zarađuju zapošljavajući se u pravničkim 

tvrtkama.” 

Mark Mendelsohn (42) bio je šef 

ureda FCPA u vrijeme kada je započela 

stroža primjena zakona. U travnju je napustio 

ministarstvo i nastavio se baviti istim 

poslom pri velikoj odvjetničkoj tvrtki 

Paul Weiss, navodno za godišnju plaću od 

2,5 milijuna dolara. “U jednom trenutku 

moje će mjesto zauzeti netko drugi”, najavio 

je u veljači u govoru održanom na 

konferenciji pravnika ministarstva specijaliziranih 

za slučajeve mita, “a ja ću se 

pridružiti onima na drugoj strani pozornice.” 

O prelasku na novi posao odbio 

nam je reći išta više osim da je uobičajeno 

da pravnici koji odu iz ministarstva nastave 

karijeru kao branitelji visokopozicioniranih 

korporacijskih službenika. 

Zakon koji zabranjuje podmićivanje 

dužnosnika stranih vlada desetljećima 

se gotovo i nije primjenjivao. Promjene 

su započele s padom Enrona 2001. godine 

te usvajanjem Sarbanes-Oxleyjevog 

zakona 2002. Taj skup propisa obvezuje 

javne kompanije na provedbu internih 

postupaka i prijavljivanje kažnjivih djela 

poput mogućeg podmićivanja u inozemstvu. 

Godine 2000. državno odvjetništvo 

nije pokrenulo ni jedan kazneni postupak 

na temelju kršenja FCPA. U 2004. bilo ih 

je tri. Prošle su godine tužitelji pokrenuli 

34 kaznena progona u slučajevima 

podmićivanja u inozemstvu, a bit će ih i 

mnogo više jer je u tijeku još 150 istraga. 

Koji je efekt tih napora saveznih 

tužitelja? Možda se doista bore za istinu 

i pravdu. Možda je i razumljivo da SAD 

svojim kompanijama nameće više standarde 

poštenja od onih koji vrijede 

za konkurenciju na stranim tržištima, 

recimo za francuske ili kineske tvrtke. 

Tužitelji, međutim, istodobno postižu i 

nešto drugo: stvaraju unosnu industriju 

odvjetničkih usluga u sudskim postupcima 

pokrenutim na temelju FCPA, u 

kojoj će jednoga dana i sami dobivati 

lake zadaće. Bivši tužitelj doduše ne 

može postati branitelj u slučaju u kojem 

je prethodno radio na vladinoj strani. 

No sadašnjeg tužitelja ništa ne priječi 

da pokreće nove slučajeve u kojima će 

obranu zastupati njegov prethodnik u 

tužiteljstvu i unaprijed se veseli zaradi 

koju će njegov nasljednik pri ministarstvu 

pravosuđa osiguravati njemu kad jednoga 

dana i sam prijeđe u privatnike. 

Foto Newscom 


Mnoge od sadašnjih 150 istraga vjerojatno 

će završiti takozvanim sporazumnim 

odustajanjem od progona. Pri tomu 

vlada zaprijeti da će ipak podići tužbu 

ako kompanija – koja zbog tužbe može 

izgubiti poslove – ne uvede određene 

postupke nadzora. To saveznim vlastima 

daje veliku moć. Ne moraju, na primjer, 

pred sudom dokazivati svoje pravne pretpostavke 

o postojanju mita. “Sve je više 

stvari o kojima tvrtke moraju brinuti 

dok vlasti tvrde da prijestup postoji, a 

ostaje nejasno bi li to mogle i dokazati na 

sudu”, kaže odvjetnica Lucinda Low koja 

godinama pomaže tvrtkama u istragama 

pokrenutim na temelju FCPA. “Tvrtke 

ne raspolažu dokumentima i iskustvom 

kojima bi raspolagale da je protiv njih podignuto 

više tužbi.” 

Pramajka ovih slučajeva je istraga 

protiv Siemensa. Tvrtka je u prosincu 

2006. unajmila Brucea Yannetta, partnera 

u odvjetničkoj kući Debevoise & 

Plimpton, da provede internu istragu jer 

su se pojavili neki dokazi o davanju mita. 

Državno odvjetništvo u Münchenu baš je 

bilo provelo nekoliko ranojutarnjih racija 

u Siemensovim uredima i pravosuđe se 

pokrenulo (upletene tvrtke s američkim 

zaleđem došle su na udar FCPA). Yannett 

je dobio pomoć knjigovođa iz revizorske 

tvrtke Deloitte & Touche i dao se na 

dvogodišnji posao. 

Debevoise i Deloitte dobili su 850 milijuna 

dolara na ime naknada i troškova. 

Debevoiseov tim je brojio 210 ljudi, među 

njima stotinu pravnika, a naplatili su 

582 tisuće radnih sati. Deloitte je stavio 

na raspolaganje 1300 svojih zaposlenika 

koji su odradili 949 tisuća sati pretraživši 

40 milijuna bankarskih dokumenata i 

provjerivši 127 milijuna računovodstvenih 

zapisa. Istražitelji su potrošili dodatnih 5,2 

milijuna dolara za prevoditeljske usluge te 

100 milijuna na informatičku opremu, pa 

se Siemensov trošak približio milijardi 

dolara ne računajući kazne. 

Siemens nije nevinašce. U desetak 

godina dao je 1,4 milijarde dolara mita 

za dobivanje ugovora u vladinim poslovima 

na četiri kontinenta. Godine 2008. 

priznao je krivnju i platio 800 milijuna 

dolara u nagodbi s američkim vlastima, 

te još 800 milijuna njemačkim vlastima. 

U cijeloj aferi najbolje su prošli – odvjetnici. 

“Djelovali smo u skladu s uputama 

Siemensovog odbora za reviziju”, kaže 

Yannett (52), bivši savezni tužitelj koji je 

tijekom 80-ih radio i kao neovisni vanjski 

savjetnik u aferi Irangate. “Nalog je bio da 

međusobno surađujemo i slučaj rasvijetlimo 

brzo, kako bi tvrtka preživjela.” Yannettov 

posao za Siemens Debevoiseu je 

2008. donio dobit od 2,2 milijuna dolara 

po partneru. Prema časopisu American 

Lawyer, bio je to dvanaesti najveći profit 

u SAD-u. 

Pravnici i knjigovođe zaradili su 

bogatstvo i na nedavnoj Daimlerovoj 

aferi. Slučaj je započeo 2004., kada je 

Komisiji za burze i vrijednosnice (SEC) 

stigla prijava o navodnom mitu koju je 

na temelju Sarbanes-Oxleyjeva zakona 

podnio zviždač, bivši Daimlerov djelatnik. 

U sklopu interne istrage koju je 

Daimler povjerio washingtonskom brokeru 

i bivšem saveznom tužitelju Robertu 

Bennettu, 85 pravnika tvrtke Skadden 

Zakon koji zabranjuje podmićivanje 

dužnosnika stranih vlada desetljećima 

se gotovo i nije primjenjivao 

Arps provjerilo je transakcije provedene 

u 75 zemalja. Daimler je, pokazalo se, 

potplatio dužnosnike u 22 zemlje kako bi 

tamošnje vlade kupile njihova vozila. Interna 

istraga trajala je pet godina i koštala 

najmanje 500 milijuna dolara. Istražitelji 

su saveznim vlastima otkrili postupke 

zbog kojih su se u travnju dvije Daimlerove 

jedinice izjasnile krivima. Daimler je 

platio 185 milijuna dolara globe. Na tome 

Uhvaćeni na djelu 

FCPA (Foreign Corrupt Practices Act, američki zakon o suzbijanju 

korupcionaške prakse u inozemstvu) donesen je još 1977., ali se pet 

najvećih slučajeva njegove primjene dogodilo u posljednje četiri godine. 

SIEMENS je 2008. priznao krivnju zbog 

podmićivanja svjetskih razmjera i u SAD-u platio 

800 milijuna globe. 

KBR/HALLIBURTON, tvrtka iz sastava 

KBR-a priznala je 2009. da je podmićivala 

službenike u Nigeriji. KBR i njegova bivša roditeljska tvrtka Halliburton platili su 579 

milijuna dolara globe. 

BAE SYSTEMS izjasnio se krivim u ožujku. 

Platioje 400 milijuna dolara zbog davanja lažnih 

iskaza o pridržavanju odredbi FCPA u vezi s prodajom oružja. 

DAIMLER, čije su dvije podružnice u travnju 

priznale podmićivanje dužnosnika u zemljama 

poput Kine i Rusije, platio je 185 milijuna dolara kazne. 

BAKER HUGHES čija se podružnica 2007. izjasnila krivom za davanje 

mita u Kazahstanu, platio je 44 milijuna dolara globe. 


Mito & korupcija 

je zaradila i tvrtka Deloitte, čiji antikorupcijski 

odjel vodi bivši savezni tužitelj 

Edward Rial. Iz tvrtke su odbili komentirati 

slučaj. Bennett kaže da je radio u 

najboljem interesu kompanije suočene s 

ozbiljnim optužbama. 

FCPA je dobar izvor zarade i po 

zaključenju slučaja. Ministarstvo nakon 

nagodbe obično zahtijeva da tvrtka unajmi 

neovisnog stručnjaka koji će u vladino 

ime nadzirati daljnja antikorupcijska 

nastojanja u kompaniji. Čini se da je najbolja 

kvalifikacija za taj posao prethodno 

radno iskustvo u ministarstvu pravosuđa: 

ima ga sedam od 13 takvih promatrača. 

Daimler je unajmio bivšeg direktora FBIa 

Louisa Freeha. Siemens pak planira izdvojiti 

52 milijuna dolara za četverogodišnji 

angažman nekadašnjeg njemačkog ministra 

financija Thea Waigela, no kako on ne 

zna ništa o FCPA-u, ministarstvo je inzistiralo 

da mu u nadzoru pomaže američki 

stručnjak. Stoga je tvrtka unajmila i Josepha 

Warina, bivšeg saveznog tužitelja, 

a sada partnera u Gibson Dunnu, koji je 

prethodno već nadzirao primjenu odredbi 

FCPA u Statoilu. 

“Sramotno je platiti nekome 50 

milijuna dolara za ‘promatranje’. To je 

posao koji ne postoji”, rekla je savezna sutkinja 

Ellen Segal Huvelle u ožujku, kada 

se kemijska tvrtka Innospec u njezinoj 

washingtonskoj sudnici izjasnila krivom 

za kršenje FCPA. Uplašene kompanije ne 

pružaju nikakav otpor. Najčešće prijave 

mogući slučaj podmićivanja u svojim 

redovima i nadaju se da će savezne vlasti 

cijeniti njihovu spremnost na suradnju. 

Ishod ih često razočara. “Nema neke očite 

koristi od podnošenja prijave”, kaže Mary 

Spearing, odvjetnica specijalizirana za 

slučajeve podmićivanja. Dodaje kako su 

šefovi kompanija sada počeli preispitivati 

isplati li im se dobrovoljno prijavljivati 

takve sumnje i onda kada ih na to ne obvezuje 

Sarbanes-Oxleyjev zakon. “Znaju da 

će ih to skupo koštati pa se pitaju koliko 

su zapravo na gubitku ako ne prijavljuju 

ništa i ne surađuju sve dok ih ne uhvate 

na djelu.” 

Sljedeći na meti pravde 

Američko ministarstvo pravosuđa istražuje još 150 slučajeva mita i korupcije. 

Imena kompanija kojima prijete milijunske nagodbe javna su tajna. 

ABB je prijavio moguće slučajeve podmićivanja na tri kontinenta i 

pripremio oko 300 milijuna dolara. 

WEATHERFORD je na istrage mita u Europi i zapadnoj Africi 

potrošio 106 milijuna dolara. 

ENI namjerava potrošiti oko 300 milijuna dolara kako bi riješio aferu s 

podmićivanjem nigerijskih dužnosnika. 

TECHNIP je također rezervirao oko 300 milijuna za 

istragu davanja mita u Nigeriji. 

ALCATEL-LUCENT očekuje da će ga nagodba s 

državom zbog podmićivanja dužnosnika u Kostariki, 

Keniji i Tajvanu koštati 137 milijuna dolara. 

Šefovima kompanija koji žele znati 

što mogu očekivati u takvim istragama 

često se spominje slučaj houstonskih 

naftaša Baker Hughes. Ta je tvrtka samu 

sebe prijavila zbog davanja mita u Kazahstanu, 

od kojeg je profitirala 20 milijuna 

dolara. Washingtonskoj tvrtki Kellogg 

Huber platili su 50 milijuna da provede 

internu istragu i sve nalaze otkrili vlastima, 

a ipak su izvukli kraći kraj. Njihova 

poslovna jedinica pred sudom je priznala 

krivnju, a ministarstvo pravosuđa poslije 

je trijumfalno objavilo kako su “tih 44 

milijuna dolara globa i kazni ukupno 

najveća novčana sankcija (dotad) izrečena 

u slučajevima kršenja FCPA.” 

Vlada ne uspijeva dokazati sve svoje 

tvrdnje o korupciji. Istraga protiv Frederica 

Bourkea Juniora, suosnivača tvrtke za 

izradu torbica Dooney & Bourke, trajala je 

pet godina. Vlada je tražila da se Bourkea 

kazni s deset godina zatvora zbog ulaganja 

s češkim poduzetnikom Viktorom Kozenyjem, 

koji je navodno davao mito da bi 

se uključio u privatizaciju nacionalne naftne 

kompanije u Azerbajdžanu. Porota je 

Bourkea, koji je uporno tvrdio da ne zna 

ništa o mitu, proglasila krivim, ali mu je 

sutkinja Shira Scheindlin u studenome 

izrekla kaznu od samo godinu i jedan dan 

zatvora. “Ni nakon godina rada na ovom 

slučaju”, primijetila je tom prilikom, “još 

uvijek mi nije sasvim jasno je li gospodin 

Bourke žrtva ili lopov.” Tri godine nakon 

pokretanja postupka vlada je sama odustala 

od progona Davida Pinkertona, bivšeg 

direktora u AIG-u koji je bio osumnjičen 

zajedno s Bourkeom. 

Bio je to jedan od rijetkih slučajeva 

kada su vlasti priznale grešku. 

No stvarno napeto postaje kad se u 

provedbu FCPA uključi SEC. Kao recimo 

sada, kad je pri SEC-u osnovan antikorupcijski 

odjel. 

Houstonska grupacija Natco, specijalist 

za naftašku opremu, upala je tako u 

nevolje spašavajući svoje radnike od zatvora 

u Kazahstanu. Prije pet godina pobijedili 

su naime na natječaju za opremanje 

tamošnjih bušotina. Unajmili su strane 

radnike i nabavili im dozvole za boravak, 

no kazahstanske vlasti odjednom su ustvrdile 

da radnici nemaju sve potrebne papire 

i zaprijetile im zatvorom ili izgonom 

ako ne plate novčane kazne. Natco se 

složio da radnici iz svojega džepa plate 45 

tisuća dolara globe i dodatnih 80 tisuća 

neslužbenom savjetniku za imigrante koji 

je imao veza kod kazahstanskih vlasti. 

Kompanija je poslije obeštetila radnike 

proknjiživši te svote kao bonuse i globe. 


Ta je stavka otkrivena pri rutinskoj reviziji 

2007. godine. Natco je slučaj prijavio 

te platio 11 milijuna dolara neovisnim 

pravnicima da provedu istragu, što ih je 

dovelo u škripac s gotovinom. U siječnju 

su svejedno morali platiti 65 tisuća dolara 

kazne zbog lažnog knjiženja izdataka. 

Zaposlenici Nature’s Sunshinea, tvrtke 

iz Utaha koja prodaje biljne pripravke, 

podmićivali su brazilske carinike kako bi 

svoje proizvode dopremili u SAD. Čim je 

to saznao, direktor Douglas Faggioli sve je 

odmah prijavio SEC-u i zauzvrat dobio – 

privatnu tužbu zbog manjkavog nadzora 

nad osobljem. On i bivši financijski direktor 

lani su platili po 25 tisuća dolara u sklopu 

nagodbe sa SEC-om. 

Mark Mendelsohn, od 2004. do 

2010. šef ureda za FCPA pri ministarstvu 

pravosuđa, brani vladina nastojanja na 

suzbijanju mita. Korupcija, kaže on, ima 

korozivni učinak na vladavinu prava u cijelom 

svijetu, potkopava gospodarski razvoj 

i potencijalna je prijetnja američkim 

interesima. “Kooperativnim i etičnim 

ponašanjem biznis je samo na dobitku. 

Naš rad na tom području mijenja način 

na koji se sklapaju poslovi”, kaže Mendelsohn. 

Ali što je s mogućnošću da strane 

tvrtke, koje ne moraju biti tako poštene, 

američkim tvrtkama odnesu poslove ispred 

nosa? Mendelsohn tvrdi da vlada izdvaja 

znatna sredstva kako bi američkom 

biznisu osigurala što ravnopravnije uvjete 

poslovanja u svijetu. Naglašava kako 

se na konvenciji održanoj 1997. godine 

38 najvećih zemalja izvoznica složilo da 

se podmićivanje u inozemstvu proglasi 

protuzakonitim. Pa ipak, zakoni protiv 

podmićivanja aktivno se primjenjuju 

samo u SAD-u, Njemačkoj, Norveškoj i 

Švicarskoj, tvrdi Transparency International. 

U međuvremenu se znatno izmijenio 

poslovni krajolik: vodeći globalni 

igrači postale su Kina, Indija i Rusija 

koje ne kažnjavaju svoje kompanije zbog 

podmićivanja u inozemstvu, premda su, 

čini se, sklone pokretati istrage protiv 

američkih tvrtki poput Hewlett-Packarda, 

osumnjičenih za podmićivanje na 

njihovom teritoriju. “Sve dok se korupcija 

jednako oštro ne progoni i drugdje, 

američke bi kompanije doista mogle biti 

zakinute”, slaže se predsjednica Transparency 

Internationala za SAD Nancy 

Boswell. “No, zasad je krivični progon 

američkih i stranih tvrtki koje posluju u 

SAD-u nužan.” 

Andrew Spalding, pravnik i bivši 

Fulbrightov zaposlenik koji proučava 

utjecaj odredbi antikorupcijskog zakona 

na poslovanje u Indiji, vjeruje kako 

će striktnija primjena FCPA natjerati 

američke kompanije da smanje ulaganja 

u zemljama gdje je korupcija uobičajena 

ili će ih ondje učiniti nekonkurentnima. 

Pokazuje na studije o ekonomskim 

Na konvenciji 1997. godine 38 najvećih zemalja izvoznica složilo 

se da podmićivanje proglasi nezakonitim 

sankcijama iz kojih proizlazi da su efekti 

mali, jer kada god SAD zbog korupcije 

zaprijeti povlačenjem svojih kompanija 

s tržišta neke zemlje, na njihovo mjesto 

spremno uskaču tvrtke iz drugih zemalja. 

“Ne razmatramo dovoljno iskreno 

ulogu koju Kina, Rusija i Indija igraju u 

međunarodnom biznisu”, kaže Spalding. 

Naftna tvrtka Ensco International, 

koja je lani preselila sjedište iz Houstona 

u London, povukla se iz Nigerije nakon 

što je uhvaćena u mrežu antikorupcijskog 

zakona u sklopu istrage o navodnom 

podmićivanju carinskih službenika radi 

dobivanja uvoznih dozvola za bušačku 

opremu. U Kazahstanu, po svemu sudeći, 

zapadne tvrtke ostaju bez svoje dominantne 

uloge i gube bitku s Kinom. Jedan 

od razloga je afera iz 2003. godine, kada 

je ministarstvo pravosuđa optužilo Jamesa 

Giffena, bivšeg američkog savjetnika 

predsjednika Nursultana Nazarbajeva, da 

je novac Mobile Oila i sličnih kompanija 

prebacivao na bankovne račune predsjednika 

i drugih kazahstanskih dužnosnika. 

Slučaj je zapeo, Giffin se izjasnio nevinim, 

a kineske naftne kompanije u 

međuvremenu su započele svoj uspon u 

zemlji koja je dugo bila rezervirana prema 

kineskim namjerama. Jedan Nazarbajevljev 

politički protivnik nedavno je izrazio 

sumnju da su se kineske tvrtke mitom 

probile na tamošnja naftna polja. 

Unatoč tome, u Washingtonu i ne 

pomišljaju na blažu primjenu FCPA. Ne 

razmatra se drukčiji pristup, recimo blaže 

kazne ili program amnestiranja kompanija. 

“Već i diskretnije istrage te malo 

više zdravog razuma znatno bi popravili 

stvar”, kaže Daniel Nardello, bivši savezni 

tužitelj i suvlasnik odvjetničke tvrtke 

Nardello & Co koja je uključena u brojne 

FCPA istrage. Upravo suprotno, sudeći po 

nacrtima zakona u sklopu reforme financijskog 

sustava, zviždačima u slučajevima 

mita pripalo bi i do 30 posto iznosa globe 

koju će plaćati kompanije. Ministarstvo 

se sada obrušilo na proizvođače lijekova 

i medicinske opreme koji su veliki izvoznici, 

a i laka meta jer su im klijenti uglavnom 

strane vlade i zdravstveni sustavi. 

Medtronic, Stryker Corp., Zimmer Holding 

i slične tvrtke suočene su s antikorupcijskim 

istragama. Na udaru se našao čak 

i prodavač kozmetike Avon – očekuje da 

će ga istraga koju provodi protiv samoga 

sebe zbog navodnog podmićivanja u Kini 

i drugdje, ove godine stajati 95 milijuna 

dolara za naknade pravnicima i knjigovodstvene 

usluge. 

Ah, ti bedasti liječnici i farmaceuti! 

Nastoje izliječiti svijet. Bilo bi im bolje da 

su završili pravo. 


KNOW-HOW ZA ŽIVOT 

Ako nemate kritičara, vjerojatno nećete imati ni uspjeha. 

MALCOLM S. FORBES 

Ako Grčka bude efektivno prisiljena 

napustiti euro, što će se dogoditi s drugim 

uzdrmanim članicama eurozone? Mislim 

da ću se sada skriti pod stol. 

— PAUL KRUGMAN 

Za spas Grčke iz sadašnje situacije, 

neće nam biti dovoljno smanjiti plaće i 

mirovine, srezati troškove i reformirati 

sustav socijalne skrbi i tržište rada. Trebat 

ćemo snažne ideje, uzlet povjerenja i 

nove strategije, moramo preokrenuti 

sadašnje razmišljanje da bismo slabosti 

pretočili u gospodarsko oživljavanje. Kako 

stvari stoje, vrlo malo ljudi vjeruje da su 

fiskalne mjere koje će popratiti pozajmicu 

110 milijardi eura od MMF-a i EU biti 

dovoljne za povećanje proizvodnje, poticaj 

rasta i spašavanje od bankrota. 

— NIKOS KONSTANDARAS 

Krupni industrijalci uspjeli su zadržati 

svoje privilegije unatoč ovom ponoru, a 

mnogi su zapravo i profitirali iz modela 

koji je doveo Grčku na rub katastrofe. 

Štoviše, požurili su novac prebaciti na 

inozemne račune što je samo još povećalo 

opterećenje naše ekonomije. 

— STAVROS LYGEROS 

Ne dovodeći u pitanje dobre namjere premijera 

Georgea Panadreoua i ministrice 

zaštite okoliša Tine Birbili, voljeli bismo 

da se grčka vlada, osim pompoznim 

demoliranjem ostataka noćnog kluba 

Fantasia na jugu Atene, pozabavi i 

slanjem buldožera i ostalih potrebnih 

vozila i sprava u akcije rušenja ne 

napuštenih zgrada, nego luksuznih vila 

s prikrivenim bazenima, sagrađenih 

bespravno i uz goleme porezne utaje. 

Jeftin populizam i spin neće riješiti ovu 

krizu jer je do nje i doveo, zajedno s 

političkom korupcijom i manipulacijom 

medijima. 

— NIKOS XYDAKIS 

Lice današnje Grčke, naše sadašnje stvarnosti, 

su patronizirana i mediokretizirana 

inteligencija i politička nomenklatura kojoj 

je glavna preokupacija zadržati sigurnim 

svoj dio kolača, a naličje je razmahana 

kultura uličnih prosvjeda u kojoj 

sve prolazi i koja pokušava sve što učini 

opravdati kao nesretan slučaj. Kad se tako 

uspjelo baciti zemlju na tlo, valja ili ostati 

na koljenima ili konačno uzrasti do razine 

koju ove okolnosti iziskuju. Ne možemo 

problem riješiti novcem jer ga nemamo, a 

jedini lijek je izglasati ustavni amandman 

koji će ukinuti poštedu sadašnjih i bivših 

parlamentaraca i ministara od kaznene 

istrage, smanjiti broj zastupnika te poslati 

utajivače poreza i prevarante na sud i u 

zatvor. 

— ALEXIS PAPACHELAS 

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan 

očito želi ojačati ekonomsko prisustvo 

svoje zemlje u Grčkoj, te stoga on ovdje 

traži nove oblike suradnje – primarno, 

iako ne samo, u bankarskom sektoru. 

Neki ovdje imaju prema tome rezerve iz 

sigurnosnih razloga, no prije četiri godine 

nije izgledalo da Ankara ima takve brige 

kada je grčka nacionalna banka preuzela 

nadzor nad turskom Financebank. 

— COSTAS IORDANIDIS 

Iako je naša, grčka vojska, znatno manja 

i imamo manje vanjskih prijetnji nego 

oni, trošimo na kupnju oružja 50 posto 

više nego Turska (3,3 posto BDP-a 2007. 

godine u usporedbi s turskih 2,1 posto u 

istoj godini), što nas je samo dovelo do 

sadašnjeg dugovanja 10 milijardi eura 

trgovcima oružjem. A razlog zašto kupujemo 

podmornice i zrakoplove nije toliko 

u našoj obrani, koliko zato da osiguramo 

savezništvo s Francuskom, Njemačkom 

i Amerikom, i naravno da napunimo 

kovčege posrednicima koji su sve deblji 

nakon svake od tih transakcija. 

— PANTELIS BOUKALAS 

Nijednom sudioniku tržišta nije zabranjeno 

ne uzimati pretjerano ozbiljno agencije 

za ocjenu kreditnog rejtinga Grčke ili neke 

druge zemlje. 

— WOLFGANG SCHAEUBLE 

Europska unija trebala bi vlastitim naporima 

konkurirati radu rejtinških agencija. 

Cijeli posao rejtingiranja trebalo bi očistiti 

tako da te agencije ne mogu u isto vrijeme 

razvijati, prodavati i ocjenjivati pojedini 

proizvod. Takav sukob interesa trebalo bi 

isključiti. 

— GUIDO WESTERWELLE 

Foto Arhiva Forbesa

19_Forbes.pdf

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?