2013/2014 duhovni zvuci boje i oblici

Prije petnaest godina pokrenut ciklus Sfumato
je „postao nezaobilazan dio ne samo hrvatske
glazbene nego i kulturne ponude, proširio
je prostore svojih nastupa ne samo u gradu
Zagrebu nego i izvan njega, i u inozemstvu, a
njegov izvorni dom – Muzej Mimara – postaje
premalen da primi sve veći broj ljubitelja
probrane glazbe“ (Marija Barbieri: Sfumato 10
godina). Na početku petnaeste sezone Zbor
HRT-a i šef-dirigent Tonči Bilić podsjećaju
na početke ciklusa: godine 1998. u tada
tek započetom Sfumatu u Muzeju Mimara
na programu je bilo remek-djelo zborskog
repertoara - Noćno bdijenje, op. 37 za zbor a
cappella Sergeja Rahmanjinova (1873.–1943.).
Glazbenik koji i u 21. stoljeću drži reputaciju
najvećeg pijanista svih vremena, smatrao
je kako glazba „treba izražavati zemlju
skladateljeva rođenja, njegove ljubavne veze,
njegovu vjeru, knjige koje su na njega utjecale,
slike koje voli. Trebala bi biti zbroj svih njegovih
iskustava“. Takva izjava dvadesetih godina
prošloga stoljeća, u vrijeme bujanja različitih
novih glazbenih i estetskih pravaca, smatrala
se produktom prilično zastarjelog načina
razmišljanja. Rahmanjinov je i sam, u intervjuu
iz 1939. godine priznao da se osjeća izgubljen
među kolegama suvremenicima: „Osjećam
se kao duh koji luta svijetom, otuđujući se
sve više. Ne mogu se odreći starog načina
pisanja, i ne mogu usvojiti novo.“ U njegov
osobni stil s naglašenom lirskom kvalitetom,
širinom izražajnosti, te istančanim osjećajem za
Sfumato 2013 v1.indd 4
9/27/13 12:42 PM