Haled Hoseini-A planine su odjekivale

1.
JESEN 1952.
Dakle, tako. Želite priču i ispričat ću vam jednu. Ali samo
jednu. Nemojte da ijedno od vas traži više. Kasno je, i sutra nas
čeka dugo putovanje, tebe i mene, Pari. Noćas će ti biti potreban
san. A i tebi, Abdullahu. Računam na tebe, momče, dok tvoja
sestra i ja budemo odsutni. Kao i tvoja majka. Dobro. Jedna
priča, dakle. Slušajte, oboje, dobro slušajte. I ne prekidajte me.
Nekada davno, u danima kad su divovi i džini i gorostasi
hodali zemljom, živio je jedan seljak po imenu Baba Ejub. Živio
je s porodicom u malom selu po imenu Mai-dan Sabz. Budući
da je morao hraniti brojnu porodicu, Baba Ejub je dane provodio
u teškom radu. Svakog dana je radio od jutra do mraka, orući i
kopajući njivu i brinući se o kržljavim stablima pistaća. Po
vascijeli dan je bio u njivi, savijen u struku, leđa povijenih kao
srp kojim je po č itav dan zamahivao. Ruke su mu vazda bile
žuljave, i često su krvarile, a svake noći bi ga san ukrao čim bi
mu obraz dotakao jastuk.
Reći ću vam, da u tom pogledu, nije bio jedini. Život u
Maidan Sabzu bio je težak svim stanovnicima. Bilo je i drugih,
sretnijih sela na sjeveru, u dolinama, s voćem i cvijećem i
prijatnim vazduhom, i potocima u kojima je tekla hladna bistra
voda. Ali Maidan Sabz je bilo pusto mjesto i nije ni najmanje
nalikovalo slici koju bi vam njegovo ime, Zeleno Polje, stvorilo
u glavi. Nalazilo se na prašnjavoj ravnici, okruženoj vijencem
krševitih planina. Vjetar je bio vreo, i tjerao je prašinu u oči.
Pronalaženje vode bilo je svakodnevna borba jer su seoski
bunari, čak i oni duboki, često presušivali. Da, postojala je i
rijeka, ali seljani su morali da izdrže poludnevni hod da bi stigli
Cro Warez - Bosna United
5