19.06.2013 Views

behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj

SHOW MORE
SHOW LESS

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

^ASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA GODINA XXI l 2012. l BROJ <strong>105</strong>-<strong>106</strong> l CIJENA 40 KN<<strong>br</strong> />

BEHAR<<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI<<strong>br</strong> />

Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />

Nazivi jezika nisu putokaz<<strong>br</strong> />

međusobnom razumijevanju ljudi<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI<<strong>br</strong> />

Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />

Dosta je naše<<strong>br</strong> />

kuknjave sa<<strong>br</strong> />

pozicije žrtve<<strong>br</strong> />

Nusret Idrizović:<<strong>br</strong> />

ZAGONETKO<<strong>br</strong> />

GDJE TI JE KRAJ<<strong>br</strong> />

Edin Urjan Kukavica:<<strong>br</strong> />

ISLAM U BOSNI<<strong>br</strong> />

Filip Mursel Begović:<<strong>br</strong> />

KOMERCIJALIZACIJA I<<strong>br</strong> />

DESAKRALIZACIJA ILAHIJA<<strong>br</strong> />

Faris Nanić: Mitologija žrtve - zlo u zametku l Dragomir Ubiparipović: Ratni<<strong>br</strong> />

dnevnik sarajevskog sveštenika l Stipe Majić: Asanaginica - balada ili mit o ženinoj nesreći<<strong>br</strong> />

R O M A N Dža’far Modarres Sadeki: Močvara


BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis<<strong>br</strong> />

za kulturu i društvena pitanja<<strong>br</strong> />

Nakladnik:<<strong>br</strong> />

Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske<<strong>br</strong> />

PREPOROD<<strong>br</strong> />

Glavni i odgovorni urednik:<<strong>br</strong> />

Sead BEGOVIĆ<<strong>br</strong> />

Izvršni urednik:<<strong>br</strong> />

Filip Mursel BEGOVIĆ<<strong>br</strong> />

Uredništvo:<<strong>br</strong> />

Senad NANIĆ, Sena KULENOVIĆ, Edin<<strong>br</strong> />

Urjan KUKAVICA, Azra ABADŽIĆ<<strong>br</strong> />

NAVAEY<<strong>br</strong> />

Rukopisi i fotografije se ne vraćaju<<strong>br</strong> />

Adresa:<<strong>br</strong> />

BEHAR<<strong>br</strong> />

KDBH “Preporod”<<strong>br</strong> />

Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska<<strong>br</strong> />

Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635<<strong>br</strong> />

e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr<<strong>br</strong> />

seadbegovic@yahoo.com<<strong>br</strong> />

web: www.kdbhpreporod.hr<<strong>br</strong> />

Cijena po primjerku 20 kn, dvo<strong>br</strong>oj 40 kn,<<strong>br</strong> />

godišnja pretplata 100 kn<<strong>br</strong> />

Cijena u BiH: 5 KM, dvo<strong>br</strong>oj 10 KM,<<strong>br</strong> />

godišnja pretplata 20 KM.<<strong>br</strong> />

Kunski žiro-račun:<<strong>br</strong> />

ZABA 2360000-1101441490<<strong>br</strong> />

Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X:<<strong>br</strong> />

703000-280-3755185<<strong>br</strong> />

(S naznakom: Preporod, za Behar)<<strong>br</strong> />

Grafički dizajn i prijelom: Selma Kukavica<<strong>br</strong> />

Tisak: “STAJER GRAF”, Zagreb<<strong>br</strong> />

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog<<strong>br</strong> />

proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta<<strong>br</strong> />

za nacionalne manjine Republike Hrvatske.<<strong>br</strong> />

ISSN 1330-5182<<strong>br</strong> />

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,<<strong>br</strong> />

nisu nužno i stavovi uredništva.<<strong>br</strong> />

Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevu<<strong>br</strong> />

godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je<<strong>br</strong> />

ured nikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Ademaga Mešić.<<strong>br</strong> />

Objavljivao je tekstove “za zabavu i pouku”, izvorne i prijevodne<<strong>br</strong> />

književne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se<<strong>br</strong> />

sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a<<strong>br</strong> />

niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen<<strong>br</strong> />

“najboljim što su Bošnjaci dosad imali”. On je najbolji<<strong>br</strong> />

izraz povezanosti nacionalne manjine sa životnom sredinom,<<strong>br</strong> />

dijasporom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini.<<strong>br</strong> />

U desetogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni<<strong>br</strong> />

urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik I<strong>br</strong>ahim<<strong>br</strong> />

Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tu<<strong>br</strong> />

službu obnašao do ljeta 2006. godine.<<strong>br</strong> />

2<<strong>br</strong> />

SADRŽAJ<<strong>br</strong> />

Na naslovnici: Mersad Berber<<strong>br</strong> />

RIJEČ UREDNIKA<<strong>br</strong> />

4 Sead Begović: Neshvatljiva krađa tuđe književnoznanstvene<<strong>br</strong> />

baštine<<strong>br</strong> />

PUTOPIS<<strong>br</strong> />

5 Nusret Idrizović: Zagonetko, gdje ti je kraj (stećci u<<strong>br</strong> />

Azerbajdžanu)<<strong>br</strong> />

POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />

17 Safvet-beg Bašagić: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (3)<<strong>br</strong> />

(priredio Edin Urjan Kukavica)<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />

23 Stipe Majić: Asanaginica – balada ili mit o ženinoj nesreći<<strong>br</strong> />

CENTAR ZA URGENTNU MEDICINU<<strong>br</strong> />

29 Filip Mursel Begović: Komercijalizacija i desakralizacija ilahija<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI POTRETI: Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />

34 Intervju: Hazim Akmadžić (razgovarao Mirza Sinanović)<<strong>br</strong> />

Dosta je naše kuknjave s pozicije žrtve<<strong>br</strong> />

42<<strong>br</strong> />

Hazim Akmadžić (iz djela):<<strong>br</strong> />

Mjesto gdje skupa spiju zmija i ruža (poezija)<<strong>br</strong> />

45 Mimar (roman)<<strong>br</strong> />

48 Gazi Husrev-beg (roman)<<strong>br</strong> />

49 Gazi Isa-beg (roman)<<strong>br</strong> />

52 ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II (roman)<<strong>br</strong> />

55 Mislio sam da je mjesec žut (roman)


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

58 Edin Urjan Kukavica: Islam u Bosni<<strong>br</strong> />

ZOON POLITIKON<<strong>br</strong> />

76 Faris Nanić: Mitologija žrtve – zlo u zametku<<strong>br</strong> />

SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

79 Zemir Sinanović: “Nevidljive“ rane opsade i<<strong>br</strong> />

od<strong>br</strong>ane Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />

Intervju: Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />

(razgovarao Sead Begović)<<strong>br</strong> />

86 Nazivi jezika nisu putokaz međusobnom<<strong>br</strong> />

razumijevanju ljudi<<strong>br</strong> />

Midhat Riđanović (iz djela):<<strong>br</strong> />

95 Sjećanje na Sarajevo<<strong>br</strong> />

97 O imenu (našeg) jezika<<strong>br</strong> />

100 Kako ‘Akademija nauka’ <strong>br</strong>uka Darvina<<strong>br</strong> />

102 Šou Batko na (novoj) tv1<<strong>br</strong> />

104 Prodaje se bosanski kuhar - zgodan,<<strong>br</strong> />

crnomanjast<<strong>br</strong> />

<strong>106</strong> Moja prepiska sa Čomskim<<strong>br</strong> />

DIJALOG<<strong>br</strong> />

109 Dragomir Ubiparipović: Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />

sarajevskog sveštenika (Dnevnik života Crkve i<<strong>br</strong> />

ličnih doživljaja tokom rata u Sarajevu 1992. godine<<strong>br</strong> />

(Pripremio: Dženan Ajanović)<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

STAV<<strong>br</strong> />

SADRŽAJ<<strong>br</strong> />

119 Sejjid Husein Nasr: Islam i nasilje<<strong>br</strong> />

(Prijevod i o<strong>br</strong>ada s engleskog: Edin Urjan<<strong>br</strong> />

Kukavica)<<strong>br</strong> />

MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />

122 Sead Alić: Kraj jednopartijnih medija<<strong>br</strong> />

RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />

127 Mirza Sinanović: Ratne priče i zabilješke<<strong>br</strong> />

ratnog reportera (1992. - 1995.)<<strong>br</strong> />

FILM<<strong>br</strong> />

131 Filip Mursel Begović: Izvini što si me silovao<<strong>br</strong> />

MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />

135 Enes Halilović: Zato što moram da se<<strong>br</strong> />

okrećem tamo kud vetar duva<<strong>br</strong> />

(osvrt na poeziju napisao Sead Begović)<<strong>br</strong> />

PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

139 Ajka Tiro Sre<strong>br</strong>eniković: Čovjek bez<<strong>br</strong> />

domovine je mrtav čovjek<<strong>br</strong> />

142 Fahrudin Novalić: Proturječno biće patriotizma<<strong>br</strong> />

145 Fahrudin Novalić: Miroljubivom pobunom i<<strong>br</strong> />

otporom protiv konformizma i<<strong>br</strong> />

ravnodušnosti<<strong>br</strong> />

147 Senad Nanić: Slijedi li ljubav pravila?<<strong>br</strong> />

148 Mirko Sladek: Očuh domovine<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

151 Dža’far Modarres Sadeki: Močvara<<strong>br</strong> />

(S perzijskog preveo Namir Karahalilović)<<strong>br</strong> />

3


RIJEČ UREDNIKA<<strong>br</strong> />

Neshvatljiva krađa tuđe<<strong>br</strong> />

književnoznanstvene baštine<<strong>br</strong> />

Sead Begović<<strong>br</strong> />

4<<strong>br</strong> />

N etom<<strong>br</strong> />

je objavljena knjiga u nakladi<<strong>br</strong> />

Ma tice hrvatske pod naslovom “Ra -<<strong>br</strong> />

spre i ra s prave“ akademika Mi rka<<strong>br</strong> />

Tomasovića, jednog od prevažnih ma ru lo lo ga<<strong>br</strong> />

u <strong>Hrvatskoj</strong>, komparatista i ro ma nista. Ri ječ<<strong>br</strong> />

je prvotno o polemičkom, a u drugom di jelu<<strong>br</strong> />

knjige o filološkom znanstvenom dis ku rsu.<<strong>br</strong> />

Akademik Tomasović je “ne bulozna“ na -<<strong>br</strong> />

bacivanja naših susjeda Srba i Talijana te<<strong>br</strong> />

njihova ispražnjena mjesta od stvarnih i is -<<strong>br</strong> />

tinskih informacija, glede “krivotvorbe“ i svo -<<strong>br</strong> />

jatanja o živom i ophodnom hr vatskom je -<<strong>br</strong> />

ziku i najvećim književnim ve li kanima ko ji<<strong>br</strong> />

su se njime služili, naprosto (pre kinuvši ne -<<strong>br</strong> />

shvatljivu šutnju o tome), na prosto ra s k ri -<<strong>br</strong> />

nkao – mirno, staloženo, ar gu mentirano i<<strong>br</strong> />

znanstvenički akribično. Sto ga su “Raspre“ u<<strong>br</strong> />

drugom dijelu knjige pisane mnogo ležernije<<strong>br</strong> />

i zabavnije, riječju, o pri se za nju srpskih zna -<<strong>br</strong> />

n stvenika na hrvatsku li te rarnu baštinu.<<strong>br</strong> />

Usput neka bude rečeno u knj izi je prisutan<<strong>br</strong> />

i traduktološki fe nomen ar haiziranja koji se<<strong>br</strong> />

odnosi na Da n teovu su d binu u hrvatskoj<<strong>br</strong> />

Takvi književnoslovci, po riječima Tomasovića, u svojim edicijama ne<<strong>br</strong> />

priznaju snažnu književnost renesanse i baroka, nego je “prisajedinjuju“ sa<<strong>br</strong> />

srpskom. Čudno, jer su Hrvati bili zaista poznati petrarkisti. No, imperijalni<<strong>br</strong> />

pansrbizam, kao što je poznato, nastao je pod patronatom Srpske<<strong>br</strong> />

akademije znanosti i umetnosti. Primjerice, kad su tiskane “Pesme“ Branka<<strong>br</strong> />

Radičevića, do tada već bilježimo čitav niz klasičnih djela hrvatskog<<strong>br</strong> />

romantizma. Spomenimo samo dramu Ivana Kukuljevića Sakcinskog<<strong>br</strong> />

“Juran i Sofija“, zatim putopis Matije Mažuranića “Pogled u Bosnu“, pa “Smrt<<strong>br</strong> />

Smail age čengića“ Ivana Mažuranića i tako dalje i tako dalje.<<strong>br</strong> />

književnosti s ob zirom na pri jevod I pjevanja<<strong>br</strong> />

Danteova “Pa kla“ (u ko jem se spominju Hrv -<<strong>br</strong> />

a ti, hodo ča snici), a koje je preveo Grga Ga -<<strong>br</strong> />

mu lin u, za mislite, u svom za to če niš tvu u<<strong>br</strong> />

zlo glas nom Jasenovcu. Po To ma so viću to je<<strong>br</strong> />

najbolja verzija (po metru i sroku) nakon one<<strong>br</strong> />

sla v ne Mihovila Kombola.<<strong>br</strong> />

Tomasović iskazuje veliku stručnoznan s -<<strong>br</strong> />

tvenu preciznost jer mu vjerojatno nije pro -<<strong>br</strong> />

makao ni jedan tekst u dnevnom tisku i časopisnoj<<strong>br</strong> />

produkciji te se suvereno uhvatio u<<strong>br</strong> />

koštac s problemom “gusarstva“ i “velike la -<<strong>br</strong> />

ži“. Slijedom toga, hrvatski pisci, između<<strong>br</strong> />

mno go njih na<strong>br</strong>ojanih, kao što su Gundulić<<strong>br</strong> />

i Držić, pa i znanstvenik Ruđer Bošković<<strong>br</strong> />

(ina če klerik, isusovac) naprosto su pos v ojeni<<strong>br</strong> />

kao tuđe kulturno tkivo. Možda sto ga što je<<strong>br</strong> />

to naprosto smiješno i tužno ironič no, bilo je<<strong>br</strong> />

malo reakcija naših književnih po v jesnika.<<strong>br</strong> />

Smatralo se da je naprosto riječ o li ng vo stil -<<strong>br</strong> />

skoj i ambijentalnoj zabuni u vri je me kada<<strong>br</strong> />

srpski povjesnici uopće ne razli ku ju stilske<<strong>br</strong> />

epohe, a naravno ni poimanja re čenih pisaca<<strong>br</strong> />

o svom hrvatskom deklariranju i ljubavi sp -<<strong>br</strong> />

ram hrvatske domovine, ro da i jezika.<<strong>br</strong> />

Nažalost, slično su se ponašali i talijanski<<strong>br</strong> />

enciklopedisti izbjegavajući pridjevak hr va t -<<strong>br</strong> />

ski već su se poslužili (ironično) du b ro vačko,<<strong>br</strong> />

dalmatinsko primorskom označnicom za<<strong>br</strong> />

hrv atsku književnost. Takvi književnoslo v ci,<<strong>br</strong> />

po riječima Tomasovića, u svojim edicijama<<strong>br</strong> />

ne priznaju snažnu književnost renesanse i<<strong>br</strong> />

baroka, nego je “prisajedinjuju“ sa srp s kom.<<strong>br</strong> />

Čudno, jer su Hrvati bili zaista poznati<<strong>br</strong> />

petrarkisti. No, imperijalni pansrbizam, kao<<strong>br</strong> />

što je poznato, nastao je pod patronatom<<strong>br</strong> />

Srpske akademije znanosti i um etnosti. Primjerice,<<strong>br</strong> />

kad su tiskane “Pe sme“ Branka Ra -<<strong>br</strong> />

di čevića, do tada već bilježimo čitav niz klasičnih<<strong>br</strong> />

djela hrvatskog ro ma ntizma. Spomenimo<<strong>br</strong> />

samo dramu Ivana Ku kuljevića Sakci -<<strong>br</strong> />

n skog “Juran i Sofija“, zatim putopis Matije<<strong>br</strong> />

Ma žuranića “Pogled u Bo snu“, pa “Smrt<<strong>br</strong> />

Sma il age čengića“ Ivana Mažuranića i tako<<strong>br</strong> />

da lje i tako dalje.<<strong>br</strong> />

No, što je s diskutabilnim autorstvom ba -<<strong>br</strong> />

lade “Hasanaginica“ (Asanaginica) o če mu<<strong>br</strong> />

vrlo interesantno u ovom <strong>br</strong>oju “Behara“ pi -<<strong>br</strong> />

še kroatist Stipe Majić. Između ostalog, zna -<<strong>br</strong> />

no je da je “Asanaginicu“ upravo Alberto Fortis<<strong>br</strong> />

obznanio u svome djelu “Put po Dalmaciji“.<<strong>br</strong> />

No, neosporno je, kako piše Majić, da je<<strong>br</strong> />

jedini prijevod (bolje rečeno adaptacija) bio<<strong>br</strong> />

onaj u Vuka Karadžića. On je izmijenio na -<<strong>br</strong> />

slov u “Hasanaginica“ i tada je 1846. ob ja vio<<strong>br</strong> />

u “Narodnoj pjesmarici“, uvrstivši je u srpske<<strong>br</strong> />

narodne pesme. Eto, nije li riječ o još jednom<<strong>br</strong> />

“mutnom“ prisvajanju. Koliko je do sa da poznato,<<strong>br</strong> />

postoji oko četrdesetak prije vo da “Ha -<<strong>br</strong> />

sa naginice“, a najzadnji je, koliko je poznato<<strong>br</strong> />

autoru ovoga napisa, u prijevodu po znatog<<strong>br</strong> />

hrvatskog prof. luzikanistike – Ni ki ce Ta la -<<strong>br</strong> />

na. Na kraju, do<strong>br</strong>o piše lucidni Stipe Ma jić:<<strong>br</strong> />

“Pravo na ovu pjesmu (baladu) imaju svi koji<<strong>br</strong> />

je sa zanimanjem čitaju. Autorstvo je još uvijek<<strong>br</strong> />

nedokazano, ali je pjesma preživjela.


Stećci u Azerbajdžanu<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

PUTOPIS<<strong>br</strong> />

Zagonetko, gdje ti je kraj<<strong>br</strong> />

Piše: Nusret Idrizović<<strong>br</strong> />

Promatranja s<<strong>br</strong> />

ovolike udaljenosti<<strong>br</strong> />

od svoga doma tiho<<strong>br</strong> />

mi sugeriraju da<<strong>br</strong> />

nisam pošao tražiti<<strong>br</strong> />

pouke nego samo<<strong>br</strong> />

svjetlosti u<<strong>br</strong> />

refleksijama velikih<<strong>br</strong> />

smrti i velikih<<strong>br</strong> />

ukopišta. Na ovom<<strong>br</strong> />

dugom putu mnogi<<strong>br</strong> />

umnici su mi kazivali<<strong>br</strong> />

da oni što se često<<strong>br</strong> />

prisjećaju smrti<<strong>br</strong> />

moralniji su i bolje<<strong>br</strong> />

vode svoj život.<<strong>br</strong> />

U petom <strong>br</strong>oju sovjetskog časopisa<<strong>br</strong> />

“Iskustvo (Umjetnost)” Azer -<<strong>br</strong> />

baj džanac Rasim Efendi objavio je<<strong>br</strong> />

esejistički intoniran članak pod na -<<strong>br</strong> />

s lovom “Nepoznati spomenici sred -<<strong>br</strong> />

njo vjekovne umjetnosti Azerbaj -<<strong>br</strong> />

dža na”.<<strong>br</strong> />

Zašto spominjemo peti <strong>br</strong>oj ča -<<strong>br</strong> />

so pisa “Iskustvo” i izuzetno zanimljiv<<strong>br</strong> />

članak-esej Rasima Efendija?<<strong>br</strong> />

Prije svega i nadasve zato što u<<strong>br</strong> />

objavljenim fotosima prepoznajemo<<strong>br</strong> />

stećke, a u komentaru Rasima Efe -<<strong>br</strong> />

n dije frapantnu simboličku sličnost<<strong>br</strong> />

likovnih predstava.<<strong>br</strong> />

Ne radi se o plagijatu, neće nit -<<strong>br</strong> />

ko nikoga optužiti za krađu, krađe<<strong>br</strong> />

nema, riječ je samo o tome da stećci<<strong>br</strong> />

nisu nikakva ostrvski samonikla<<strong>br</strong> />

i izdvojena grobna umjetnost. Na -<<strong>br</strong> />

dam se da oni ne pate od komplek -<<strong>br</strong> />

sa veličine, uvjeren sam da ih ni ka -<<strong>br</strong> />

k va paralela ili usporedba neće<<strong>br</strong> />

zbu niti ili poniziti, oni sami znaju<<strong>br</strong> />

što su, koje vrijeme i koga predsta -<<strong>br</strong> />

v ljaju, tko ih je utemeljio da kao<<strong>br</strong> />

stra žari bdiju nad ruševinama ne -<<strong>br</strong> />

ka dašnjih tjelesa, sve oni znaju, be -<<strong>br</strong> />

s konačnost je mjera njihove strp lji -<<strong>br</strong> />

vosti, njihova nada je čedna i bes -<<strong>br</strong> />

krajna, neprihvatljiva su im razna<<strong>br</strong> />

svojatanja.<<strong>br</strong> />

Kako im je mjera vječnost, ne<<strong>br</strong> />

pri staju na valorizaciju izazvanu<<strong>br</strong> />

pot rebom trenutka.<<strong>br</strong> />

Ali, da pogledamo što nam saopćava<<strong>br</strong> />

Rasim Efendi?<<strong>br</strong> />

Azerbajdžanski nadgrobnici ot -<<strong>br</strong> />

kri veni su u vrijeme rekognosciranja<<strong>br</strong> />

jugozapadnog područja tek pri -<<strong>br</strong> />

je nekoliko godina. Stručnjaci su<<strong>br</strong> />

im vrijeme nastanka označili ova -<<strong>br</strong> />

ko: oni stariji potječu iz 16., a oni<<strong>br</strong> />

mlađi iz 17. stoljeća. Imaju oblik<<strong>br</strong> />

sanduka (Efendi veli: sarkofaga!) i<<strong>br</strong> />

različiti su po veličini.<<strong>br</strong> />

“Oni su zanimljivi stoga jer<<strong>br</strong> />

imaju unikatnu karakteristiku bu -<<strong>br</strong> />

du ći da su nadgrobni spomenici s<<strong>br</strong> />

tematsko-sižejnim kompozicijama<<strong>br</strong> />

veoma rijetka pojava ne samo za<<strong>br</strong> />

Aze r bajdžan nego i za druge zemlje<<strong>br</strong> />

s područja tzv. islamskog Istoka”,<<strong>br</strong> />

tako veli Efendi, označujući time<<strong>br</strong> />

te meljno jedinstvo između nad -<<strong>br</strong> />

grob nika svoje zemlje i naših stećaka<<strong>br</strong> />

upravo u iznošenju tematsko-si -<<strong>br</strong> />

žej nih karakteristika. Prilično je<<strong>br</strong> />

du ga niska zajedničkih simbola, li -<<strong>br</strong> />

kov nih predstava, tretmana kamene<<strong>br</strong> />

površine. Čak i epitafi imaju<<strong>br</strong> />

sta novitu sadržajnu sličnost, osim<<strong>br</strong> />

što je tamošnji stih ispisivan arabicom,<<strong>br</strong> />

a na stećku - bosančicom. Ju -<<strong>br</strong> />

na štvo je na cijeni i na azerbajdža -<<strong>br</strong> />

n skom nadgrobniku, kao i na steć -<<strong>br</strong> />

ku. Pokojnika prikazuju na konju,<<strong>br</strong> />

a opremljen je lukom, mačem, sabljom<<strong>br</strong> />

itd. Prizori lova su toliko slični,<<strong>br</strong> />

da ih je jedva moguće razlikovati.<<strong>br</strong> />

Junaštvo na bojnom polju, ju -<<strong>br</strong> />

na štvo u igri, na turniru, junaštvo<<strong>br</strong> />

u lovu - sve je to oblik utvrđivanja<<strong>br</strong> />

smisla života. “Junačko-estetski<<strong>br</strong> />

ideal zbližava se s društvenim ide -<<strong>br</strong> />

alom epohe”, piše Efendi. I dodaje:<<strong>br</strong> />

“Junačko se spoznaje kao norma ži -<<strong>br</strong> />

vo ta, kao osnovno dragocjeno načelo<<strong>br</strong> />

odnosa prema stvarnosti, a s<<strong>br</strong> />

njim je povezan ideal junaka i ideal<<strong>br</strong> />

muškarca”.<<strong>br</strong> />

U suštini, kao i na stećcima, to<<strong>br</strong> />

5


PUTOPIS<<strong>br</strong> />

je pripovjedno kiparstvo ili klesarstvo.<<strong>br</strong> />

Svaka strana spomenika ima<<strong>br</strong> />

svoju fabulu, fabule se međusobno<<strong>br</strong> />

povezuju i prožimaju, svaka je dio<<strong>br</strong> />

cjeline, a sve zajedno sačinjavaju<<strong>br</strong> />

svo jevrsnu priču, poemu, ili traktat<<strong>br</strong> />

o životu i smrti.<<strong>br</strong> />

“Ako likovne predstave s ovih<<strong>br</strong> />

nad grobnika ne gledamo izolirano,<<strong>br</strong> />

nego u vezi sa svim oblicima um je -<<strong>br</strong> />

t nosti i umjetničkog zanatstva<<strong>br</strong> />

Aze rbajdžana različitih epoha,<<strong>br</strong> />

mo žemo konstatirati ne samo blis -<<strong>br</strong> />

ko st, ponovljivost odjelitih etno g -<<strong>br</strong> />

ra fskih momenata nego i identi č -<<strong>br</strong> />

no st tema, sižea i kompozicija koje<<strong>br</strong> />

nalazimo u minijaturnom sli ka -<<strong>br</strong> />

rstvu 16. i 17. stoljeća”, tako Efe -<<strong>br</strong> />

ndi zaključuje na drugom mjes tu.<<strong>br</strong> />

Autor, potom, istražuje simboliku<<strong>br</strong> />

likovnih motiva na nadgrobnicima,<<strong>br</strong> />

pa je uvelike nalazi i u drugim<<strong>br</strong> />

um jetnostima svoje zemlje. Međutim,<<strong>br</strong> />

među likovnim predstavama<<strong>br</strong> />

nadgrobnika nalazi i takve motive<<strong>br</strong> />

koji nisu našli svoj odraz u službenoj<<strong>br</strong> />

umjetnosti koja je vladala u<<strong>br</strong> />

gradovima: ples šamana, lik zaš ti -<<strong>br</strong> />

t nice djece Umaj, predstava ptica i<<strong>br</strong> />

životinja koje se javljaju kao totemi<<strong>br</strong> />

plemena grupe turskih jezika.<<strong>br</strong> />

Njemu vjerojatno nepoznatim<<strong>br</strong> />

na dgrobnicima tzv. stećcima Efendi<<strong>br</strong> />

se najviše približava u onom di -<<strong>br</strong> />

je lu svoga eseja kada opravdano<<strong>br</strong> />

tvr di da motivi plesa, zaštitnika,<<strong>br</strong> />

pti ca i drugih životinja na nad gro -<<strong>br</strong> />

b nim spomenicima njegove zemlje<<strong>br</strong> />

svjedoče o davnim vezama umjet -<<strong>br</strong> />

no sti Azerbajdžana s umjetnošću<<strong>br</strong> />

drugih naroda, “a također i o tome<<strong>br</strong> />

da su se u umjetnosti Azerbajdžana<<strong>br</strong> />

još dugo čuvali raznovrsni sižei<<strong>br</strong> />

nespojivi s dogmama islama”.<<strong>br</strong> />

Azerbajdžanski nadgrobnici se,<<strong>br</strong> />

nadalje, približavaju stećcima -<<strong>br</strong> />

ana logiju ne treba bukvalno shvatiti<<strong>br</strong> />

- kada Efendi veli da “usporedni<<strong>br</strong> />

materijali pisanog karaktera<<strong>br</strong> />

pokazuju religiozno ritualnu ka ra -<<strong>br</strong> />

6<<strong>br</strong> />

k teristiku ovih predstava povezu -<<strong>br</strong> />

ju ći ih s likovima drevnih služitelja<<strong>br</strong> />

religije - šamanima”. (Onima<<strong>br</strong> />

ko ji likovne predstave na stećcima<<strong>br</strong> />

još uvijek tumače bogomilskim du -<<strong>br</strong> />

a lizmom, neomanihejstvom, pav li -<<strong>br</strong> />

ća nstvom i drugim misaonim su s -<<strong>br</strong> />

ta vima istočnjačke mistike, me te -<<strong>br</strong> />

m psihoze, ezoterije, čarobnjaštva,<<strong>br</strong> />

uz držljivosti itd. taj podatak može<<strong>br</strong> />

biti izuzetno drag, mada ne znam<<strong>br</strong> />

koliko i dragocjen).<<strong>br</strong> />

Stanovitu vezu sa stećcima<<strong>br</strong> />

Efendi nesvjesno otkriva i kada<<strong>br</strong> />

ka že: “U ornamentalnoj opremi<<strong>br</strong> />

na dgrobnika a također u ovim po -<<strong>br</strong> />

lu kružnim lukovima koji počivaju<<strong>br</strong> />

na masivnim stupovima s pravokutnim<<strong>br</strong> />

kapitelima uočava se blis -<<strong>br</strong> />

ko st sa spomenicima Armenije”.<<strong>br</strong> />

(Ra zumije se, podatak ima značenja<<strong>br</strong> />

samo ako se stećkovska simbo -<<strong>br</strong> />

li ka tumači bogomilskom ezoterijom).<<strong>br</strong> />

Upoznajući nas s tim da je stari<<strong>br</strong> />

kovač njegove zemlje težio grafičkoj<<strong>br</strong> />

plošnosti - figure su raspore -<<strong>br</strong> />

đe ne u jednoj plohi u anfasu bez<<strong>br</strong> />

bilo kojih rakursa i profila - Efendi<<strong>br</strong> />

zaključuje da su nadgrobni spomenici<<strong>br</strong> />

s reljefnim tematsko-sižejnim<<strong>br</strong> />

ko mpozicijama interesantni ne sa -<<strong>br</strong> />

mo kao spomenici umjetnosti nego<<strong>br</strong> />

i kao o<strong>br</strong>asci epigrafike.<<strong>br</strong> />

Tko iole poznaje razvojni put<<strong>br</strong> />

našeg VIČNOG DOMA i ikonografiju<<strong>br</strong> />

njegovu, ustanovit će veliku<<strong>br</strong> />

bliskost i sličnost sa spomenicima<<strong>br</strong> />

o kojima piše Rasim Efendi.<<strong>br</strong> />

Rasimu Efendiu zahvalnost i<<strong>br</strong> />

pozdrav, a nama radosno zadovoljstvo...<<strong>br</strong> />

Samo što ne kličem: nismo li<<strong>br</strong> />

dijelovi jednog kozmosa, jedne iste<<strong>br</strong> />

maj čice zemlje, jedne iste vode što<<strong>br</strong> />

vječ no putuje u nama i oko nas, op -<<strong>br</strong> />

lo đuje nas i hrani, daje nam smi sao<<strong>br</strong> />

kretanja, i nismo li dijelovi je dnog<<strong>br</strong> />

istog ognja, jednog istog ka mena...<<strong>br</strong> />

Pokojnici različitih meridijana,<<strong>br</strong> />

Prilično je duga niska<<strong>br</strong> />

zajedničkih simbola,<<strong>br</strong> />

likovnih predstava,<<strong>br</strong> />

tretmana kamene površine.<<strong>br</strong> />

Čak i epitafi imaju stanovitu<<strong>br</strong> />

sadržajnu sličnost, osim što<<strong>br</strong> />

je tamošnji stih ispisivan<<strong>br</strong> />

arabicom, a na stećku -<<strong>br</strong> />

bosančicom. Junaštvo je na<<strong>br</strong> />

cijeni i na azerbajdžanskom<<strong>br</strong> />

nadgrobniku, kao i na<<strong>br</strong> />

stećku. Pokojnika prikazuju<<strong>br</strong> />

na konju, a opremljen je<<strong>br</strong> />

lukom, mačem, sabljom itd.<<strong>br</strong> />

Prizori lova su toliko slični,<<strong>br</strong> />

da ih je jedva moguće<<strong>br</strong> />

razlikovati.<<strong>br</strong> />

čini se, imaju običaj ispovijedati se<<strong>br</strong> />

na sličan način. I svi su zaljubljeni<<strong>br</strong> />

u svoje mramore. I svi umiju biti<<strong>br</strong> />

zahvalni, za<strong>br</strong>inuti, raspjevani,<<strong>br</strong> />

gnjevni, ponosni, čak i zajedljivi.<<strong>br</strong> />

Hej, okreni se<<strong>br</strong> />

Ja sam u vječnosti<<strong>br</strong> />

Ti privremeno<<strong>br</strong> />

Tako uzvikuje pokojnik Azer -<<strong>br</strong> />

baj džana, a bosanski, hercegovač -<<strong>br</strong> />

ki, dalmatinski... pokojnik iz približno<<strong>br</strong> />

istog vremena sa svog sanduka<<strong>br</strong> />

koji arhitektonski potpuno odgovara<<strong>br</strong> />

onome s obale Kaspijskog mora<<strong>br</strong> />

u vremensku jeku ubacuje isti<<strong>br</strong> />

uzdah ispisan bosančicom:<<strong>br</strong> />

Ja sam bil kako vi este<<strong>br</strong> />

A vi ćete biti kakov esam ja<<strong>br</strong> />

Isti odnos prema prolaznosti.<<strong>br</strong> />

Is ti žal. Tuga. Sličan način iskazi -<<strong>br</strong> />

va nja životnih istina. Pokojnici go -<<strong>br</strong> />

vore u prvom licu, svatko na svoj


na čin. Nekropole imaju uspjelije i ma nje uspjele pjesnike.<<strong>br</strong> />

Put do po koj nikovog stiha je hra<strong>br</strong>o isticanje<<strong>br</strong> />

istine. Pokojnik može promašiti u ritmu ili sroku, ali<<strong>br</strong> />

kad je u pitanju istina, na koju je izuzetno ponosan,<<strong>br</strong> />

promašaja ne smije biti. Jer on, po kojnik, već je na<<strong>br</strong> />

putu istine. Treba samo strpljivo sačekati da prođe<<strong>br</strong> />

vri jeme, a onda odredište dolazi kao nagrada za istinu<<strong>br</strong> />

i za strpljenje. /Od pokojnika strpljivijeg čov je ka<<strong>br</strong> />

nema/.<<strong>br</strong> />

Da vidimo što nam poručuju azer bajdžanski<<strong>br</strong> />

nadgrobnici iz Gu bi stana, Uruda, Kirovabalda, Mingečaura,<<strong>br</strong> />

Kazaha, Šemaha, Kelbadžara itd. Kao što je<<strong>br</strong> />

u Bosni ispisivana jedna književnost arapskim<<strong>br</strong> />

pismom na domaćem jeziku - na azer bajdžanskom<<strong>br</strong> />

nadgrobniku pis mo je arapsko a jezik domaći. Nit ko se<<strong>br</strong> />

ne zaklinje da na tamoš njim nadgrobnicima nema<<strong>br</strong> />

kur’anskih ajeta /stihova/, kao što se nitko ne zaklinje<<strong>br</strong> />

da tzv. alhamijado književnost nije rasla pod prilično<<strong>br</strong> />

za m je tljivim utjecajem perzijske, arapske i turske<<strong>br</strong> />

književnosti.<<strong>br</strong> />

Da vidimo, dakle, kako se ispovijeda azerbajdžanski<<strong>br</strong> />

rahmetlija ko jemu je ime Abdulkadir, Abdul ve hab,<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

PUTOPIS<<strong>br</strong> />

‘Nadgrobni spomenici (stećci) u Azerbajdžanu’<<strong>br</strong> />

Avdurezak, ili nekako dru ga čije, ili Amina, ili Abdulmedžida<<strong>br</strong> />

ili...<<strong>br</strong> />

Onaj tko ima mnogo imutka, ima mnogo neprijatelja,<<strong>br</strong> />

a onaj tko ima nešto znanja svakim danom ima sve<<strong>br</strong> />

više prijatelja koji jedva če kaju da ga odano pokriju<<strong>br</strong> />

zemljom.<<strong>br</strong> />

Kad te, prolazniče, upropasti vlastita obitelj, ne<<strong>br</strong> />

može ti pomoći ni najblagonakloniji komšiluk.<<strong>br</strong> />

Bio sam bogat i bez bogatstva, moćan bez moći,<<strong>br</strong> />

zdrav čak i bez zdravlja...<<strong>br</strong> />

Imao sam samo jednu ženu, mada sam se, na<<strong>br</strong> />

žalost, ženio pet puta. Moje su žene tako htjele. Najvoljenija<<strong>br</strong> />

zada mi, smrtniku, smrtni udarac.<<strong>br</strong> />

Mi svi, vjernici i nevjernici, živimo jednu te istu<<strong>br</strong> />

neizmjernost, sa mo što je neizmjernost jednih prisutnost,<<strong>br</strong> />

a drugih - odsutnost.<<strong>br</strong> />

Kad je sve izgubljeno, i smrtna radost izgleda gorka.<<strong>br</strong> />

7


PUTOPIS<<strong>br</strong> />

Ne budi rob nikome, kad su te<<strong>br</strong> />

već stvorili slobodnim.<<strong>br</strong> />

Prolazniče, živi kako znaš i umiješ:<<strong>br</strong> />

kad umreš, bit ćeš napušten i<<strong>br</strong> />

zaboravljen.<<strong>br</strong> />

Ubila me snomorica, ljubav ta -<<strong>br</strong> />

je na, ljubav-život, ljubav-nož, ljubav-smrt.<<strong>br</strong> />

Blago onome tko je stvoren za<<strong>br</strong> />

zlo! - uzvikuje nepoznati pokojnik -<<strong>br</strong> />

ali dvaput teško onome tko pita<<strong>br</strong> />

zašto i kako? Na svoju nesreću, upitah:<<strong>br</strong> />

zašto, i bijah kažnjen. Moram<<strong>br</strong> />

dugo ležati da Svedržitelj presudi u<<strong>br</strong> />

moju korist.<<strong>br</strong> />

Tinta mudraca, rekoše mi ne -<<strong>br</strong> />

kad tako, dragocjenija je od krvi<<strong>br</strong> />

mu čenika, pa me oružnici preklaše.<<strong>br</strong> />

Kako ste sretni, vi koji bez<strong>br</strong>ižno<<strong>br</strong> />

pro lazite pokraj nas, blago vama!<<strong>br</strong> />

Ni ste izloženi ogovaranju, neprija -<<strong>br</strong> />

te ljstvu i međusobnim zadjevicama!<<strong>br</strong> />

Da sam bio pametan, nikad um -<<strong>br</strong> />

ro ne bih.<<strong>br</strong> />

Traži pomoć od vesela lica, a<<strong>br</strong> />

pro đi se kobna i smrknuta.<<strong>br</strong> />

Imutak sa sobom donosi škrtost<<strong>br</strong> />

i srčanu bezobzirnost, a znanje prosvjetljuje<<strong>br</strong> />

i omekšava svačije srce.<<strong>br</strong> />

Živi i mrtvi uzajamno ulijevaju<<strong>br</strong> />

strah jedni drugima.<<strong>br</strong> />

Vrati posuđeno, ne osvećuj se<<strong>br</strong> />

sam, poštuj starije!<<strong>br</strong> />

Tražiš li život bez bolesti, razočaranja,<<strong>br</strong> />

straha, žalosti, bolova, starosti,<<strong>br</strong> />

smrti - zamoli majku da te ne<<strong>br</strong> />

rađa.<<strong>br</strong> />

Voljeti život, a plašiti se smrti,<<strong>br</strong> />

zar je i to moguće?<<strong>br</strong> />

8<<strong>br</strong> />

Paklena izvorišta su Zakavkaska mjesta Balahani, Sabunči, Bibi-Ejbat. To<<strong>br</strong> />

su metropole ognja. Kao što je nemoguće iz<strong>br</strong>ojiti večernje vatre na<<strong>br</strong> />

bistrom nebu, nemoguće je spoznati izvorišta sitnih plamenova ove<<strong>br</strong> />

zemlje, a ni sagledati silna vodena ognjišta u kojima ognju i ribe<<strong>br</strong> />

ispjevavaju poeme.<<strong>br</strong> />

Da, u svijetu zagrobnika, čini<<strong>br</strong> />

se, sve je moguće. Pokojnici raznih<<strong>br</strong> />

krajeva sa svojim nasljednicima<<strong>br</strong> />

korespondiraju na različite načine.<<strong>br</strong> />

Svima je imanentno eksponiranje<<strong>br</strong> />

gor ko obojenog strahovitog iskustva.<<strong>br</strong> />

Zamjetljiva je i poruka, a ka -<<strong>br</strong> />

di kad i poruga. Uveličavanje, umanjivanje,<<strong>br</strong> />

obezvređivanje, uznosno<<strong>br</strong> />

veličanje, što se poetike tiče: isti<<strong>br</strong> />

na čin kompariranja, čak i hvalisanje,<<strong>br</strong> />

šeretsko nadmudrivanje na ni -<<strong>br</strong> />

vou život-smrt, a prije svega i na -<<strong>br</strong> />

da sve - epitafsko, gnomsko, sažeto<<strong>br</strong> />

kazivanje o prolaznosti.<<strong>br</strong> />

Zlopatiti se na putu, sebe dovoditi<<strong>br</strong> />

u različita iskušenja, svakodnevno<<strong>br</strong> />

mijenjati konačišta, običaje,<<strong>br</strong> />

klimu, gubiti se u nenađenim svje -<<strong>br</strong> />

to vima, i to samo zato da bi vidio<<strong>br</strong> />

ta mošnje nadgrobnike, čemu to?<<strong>br</strong> />

Ta mo gdje očekuješ ljubav, završetak<<strong>br</strong> />

te čeka.<<strong>br</strong> />

Nema jadnijeg, nesretnijeg,<<strong>br</strong> />

tužnijeg bića od zastarjela<<strong>br</strong> />

idola<<strong>br</strong> />

Mom znancu nikako nije jasno:<<strong>br</strong> />

ka ko se netko može odlučiti na put<<strong>br</strong> />

u daleki Azerbajdžan, a sve radi<<strong>br</strong> />

pro matranja poobaranih, starih<<strong>br</strong> />

nad grobnika, ukoliko ih tamo uop -<<strong>br</strong> />

će i ima. Rojevi poskočnih riječi iz -<<strong>br</strong> />

mje njuju se kao jata nemirnih pti -<<strong>br</strong> />

ca. Novopečeni doktor nauka uvje -<<strong>br</strong> />

ra va me sasvim ozbiljno da su na d -<<strong>br</strong> />

gro bnici veliki grešnici. Tih grešnika<<strong>br</strong> />

u Azerbajdžanu, zemlji pomiriteljne<<strong>br</strong> />

sudbine, misli on, svakako -<<strong>br</strong> />

ne ma. Nema i nema. Uzaludno ih<<strong>br</strong> />

je tražiti. Vino, hazardna igra, sku -<<strong>br</strong> />

po cjeni nadgrobnici i gatanje su<<strong>br</strong> />

gnjusno djelo Demona.<<strong>br</strong> />

- Ali naši preci vjerovahu da na -<<strong>br</strong> />

d grobnik i na njemu Sunce ili zmi -<<strong>br</strong> />

ja znači – Zbogom đavole.<<strong>br</strong> />

- Njih ne treba slušati - odgovara<<strong>br</strong> />

on, uvjeravajući me da anđeli<<strong>br</strong> />

ne će ući u kuću u kojoj se nalaze<<strong>br</strong> />

slike. Na dan Strašnog suda najžešće<<strong>br</strong> />

će biti kažnjeni oni koji ljude<<strong>br</strong> />

bez znanja vode pogrešnim putom i<<strong>br</strong> />

oni koji prave kipove ili slike. Klesari<<strong>br</strong> />

će na Sudnjem danu biti pozvani<<strong>br</strong> />

da udahnu dušu figurama na<<strong>br</strong> />

svojim nadgrobnicima, ali oni to<<strong>br</strong> />

ne će moći učiniti, jer to spada u Bo -<<strong>br</strong> />

ž ju moć, i gorjet će silno ne samo<<strong>br</strong> />

danima već i godinama.<<strong>br</strong> />

- Nema jadnijeg, nesretnijeg,<<strong>br</strong> />

tuž nijeg bića od zastarjela idola!<<strong>br</strong> />

Nit ko, nitko na svijetu nije vrijedan<<strong>br</strong> />

slike, a ponajmanje skupocjenog<<strong>br</strong> />

nadgrobnika.<<strong>br</strong> />

Moj znanac “otkrivalački” saopćava<<strong>br</strong> />

da su najveći umovi svih svjetova<<strong>br</strong> />

pokriveni najobičnijim kamenim<<strong>br</strong> />

biljegom, pločicom ili hrastovinom,<<strong>br</strong> />

a neki ni time. Što manja vrijednost<<strong>br</strong> />

pokojnikova, to veće blještavilo<<strong>br</strong> />

spomenika! Živi ljudi zapušuju<<strong>br</strong> />

uši i zatvaraju oči, a mrtvom<<strong>br</strong> />

kamenu daju zadaću da pamti!<<strong>br</strong> />

- Kamen pamti sam za sebe, po -<<strong>br</strong> />

s toji sam za sebe, razmišlja na svoj<<strong>br</strong> />

način. Ni on nije nikakav volšebnik.<<strong>br</strong> />

Osim toga, misao o prolaznosti<<strong>br</strong> />

iz vor je goleme patnje. Čemu nepo -<<strong>br</strong> />

t rebna patnja? Uživati u onome što<<strong>br</strong> />

daruje sadašnjost, a prošlost valja<<strong>br</strong> />

prepustiti miru.<<strong>br</strong> />

Došao sam na taj svijet, i je li on<<strong>br</strong> />

time dobio štogod?<<strong>br</strong> />

Otići ću, i hoće li se time izmijeniti<<strong>br</strong> />

štogod?<<strong>br</strong> />

O, kada bi netko mogao sad reći,<<strong>br</strong> />

zašto li sam ovdje,


Ja, koji iz prašine dođoh i koji se<<strong>br</strong> />

u prašinu vraćam.<<strong>br</strong> />

Godinama se nismo sretali. Nije<<strong>br</strong> />

mi poznato kako se kretala njegova<<strong>br</strong> />

krivulja. Mogao sam sve očekivati,<<strong>br</strong> />

a najmanje da će mi recitirati Hajjama.<<strong>br</strong> />

Koje rane su ga pekle, kako<<strong>br</strong> />

se vidao? Čini mi se da po njemu<<strong>br</strong> />

nisu pljuštale godine na napadan,<<strong>br</strong> />

gromoglasan način, eha nije bilo, u<<strong>br</strong> />

njemu nije živjelo ni podzemlje ni<<strong>br</strong> />

na dzemlje, ni visine ni dubine, sa -<<strong>br</strong> />

mo trenuci, proplamsaji, razvaline<<strong>br</strong> />

ne ke utvrde na čijim se zidnim kr -<<strong>br</strong> />

ho tinama ukazivala obasjana fasada<<strong>br</strong> />

ljetnikovca bez sablasne ovakve<<strong>br</strong> />

ili onakve slike čovjekove između<<strong>br</strong> />

prozora.<<strong>br</strong> />

Bobovac, što je to? Ništa dosadnije<<strong>br</strong> />

od epitafa na starim nadgrobnicima!<<strong>br</strong> />

Dosadne su i te gradine, te<<strong>br</strong> />

škrbave zidine na uzvišenjima! On<<strong>br</strong> />

nije ni za krematorij! Njega smrtno<<strong>br</strong> />

stanje ne interesira. Kad čovjek<<strong>br</strong> />

umre, zakopati ga bilo gdje, po mo -<<strong>br</strong> />

gućnosti ispod nekog drveta, zaravnati<<strong>br</strong> />

zemlju i što prije zaboraviti.<<strong>br</strong> />

On je protiv pamćenja. Čemu biti<<strong>br</strong> />

spo menik prošlih vremena, čemu<<strong>br</strong> />

pos tojati u kamenu, zašto nadgrobnik<<strong>br</strong> />

opterećivati svojim strahovima<<strong>br</strong> />

i zahtjevom da te, i mrtva, predsta -<<strong>br</strong> />

v lja kao do<strong>br</strong>otvora kad nasljednici<<strong>br</strong> />

znaju da su te resile odlike škrtosti?<<strong>br</strong> />

Trajanje je za žive, a ne za po -<<strong>br</strong> />

koj nike. Njih ne mogu spasiti nikakve<<strong>br</strong> />

zmije, križevi, polumjeseci, su -<<strong>br</strong> />

nca i drugi nadgrobni znakovi. Ka -<<strong>br</strong> />

da čovjek počne stjecati krila, tada<<strong>br</strong> />

se i ugasi. Danas ima, a sutra nas<<strong>br</strong> />

ne ma. Što kolijevka zaljuljala, mo -<<strong>br</strong> />

ti ka zakopala. Tu se otvara raspuklina<<strong>br</strong> />

za točku. Kraj. Drugo vrijeme<<strong>br</strong> />

i drugačija interpunkcija. Jer da -<<strong>br</strong> />

naš nju prolaznost ne simboliziraju<<strong>br</strong> />

samo nadgrobnici, oni najmanje,<<strong>br</strong> />

već, na primjer, i papirnate maramice.<<strong>br</strong> />

Ako odlučiš kupiti četkicu za<<strong>br</strong> />

zube Dentamic, možeš biti sasvim<<strong>br</strong> />

siguran da je već prekrivena zubnom<<strong>br</strong> />

pastom i da je, nakon upotrebe,<<strong>br</strong> />

možeš i baciti - osim ako te nije<<strong>br</strong> />

zah vatila infekcija kolekcionar -<<strong>br</strong> />

stva. Možemo jedan drugom ga -<<strong>br</strong> />

ran tirati da su najbolji upaljači koji<<strong>br</strong> />

se samo jednom pune, a onda bace,<<strong>br</strong> />

kao i ambalaža za mlijeko. Koga<<strong>br</strong> />

da nas interesira grobna ili nadgrobna<<strong>br</strong> />

vječnost? U modi je prolaznost.<<strong>br</strong> />

U želji da nas muka što prije prođe,<<strong>br</strong> />

odbacujemo i svoj vlastiti mentalitet,<<strong>br</strong> />

historiju, prošlost i budućnost,<<strong>br</strong> />

sve što ne pripada današnjici! U<<strong>br</strong> />

ime vladavine PROLAZNOG mo -<<strong>br</strong> />

žeš iznajmiti i grob i nadgrobnik, i<<strong>br</strong> />

sanseveriju i košulju, frak, televizor,<<strong>br</strong> />

rublje, psa, ne samo dražesnu<<strong>br</strong> />

mladu damu ili dečkića već i generala-pučistu,<<strong>br</strong> />

pa i fotelju, i tramvaj,<<strong>br</strong> />

i avion, i helikopter, i policajca koji<<strong>br</strong> />

će te, ako ga valjano nagradiš, ču -<<strong>br</strong> />

vati u kućnom pritvoru. Ako si previše<<strong>br</strong> />

zaljubljen u prošlost, pod uvjetom<<strong>br</strong> />

da si parajlija, naći će se čovjek<<strong>br</strong> />

koji će ti prilično revnosno čuvati i<<strong>br</strong> />

tvoju prošlost. Pitaj ga, dat će ti ve -<<strong>br</strong> />

ću garanciju nego tvoj nemušti<<strong>br</strong> />

nadgrobnik iskićen nekim simbolima<<strong>br</strong> />

koji više nikoga ne uzbuđuju i,<<strong>br</strong> />

najblaže rečeno, ne interesiraju.<<strong>br</strong> />

- I ti sad ideš u Azerbajdžan<<strong>br</strong> />

pro učiti kako je prolaznost prolazila<<strong>br</strong> />

na tamošnjim nadgrobnicima?!<<strong>br</strong> />

Odgovorio sam potvrdno. Prije<<strong>br</strong> />

sve ga i nadasve zato što putovanje<<strong>br</strong> />

ne smatram samo promjenom mje-<<strong>br</strong> />

Ja idem u Azerbajdžan, a kasnije, ako mi životna krivulja dopusti, i dalje.<<strong>br</strong> />

Jer me interesira, o da, mene izuzetno interesira jedinstvo svijeta. Bilo čija<<strong>br</strong> />

i bilo kakva, sva su groblja - moja. Na znamenjima tamošnjih<<strong>br</strong> />

nadgrobnika prepoznajem djelić sudbine svojih predaka.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

PUTOPIS<<strong>br</strong> />

sta, to ni u kom slučaju, već prom -<<strong>br</strong> />

je nom mišljenja i predrasuda, oz d -<<strong>br</strong> />

ra v ljenjem ubuđalih shvaćanja u<<strong>br</strong> />

svojoj sredini kao vrhunaravnoj ko -<<strong>br</strong> />

n stanti dostignutog blaženstva.<<strong>br</strong> />

Uostalom, bolje je otići i bez pozdrava<<strong>br</strong> />

nego ne stići na vrijeme.<<strong>br</strong> />

Gdje nisi stigao, tamo te i nema.<<strong>br</strong> />

- Da, ja idem u Azerbajdžan, a<<strong>br</strong> />

ka snije, ako mi životna krivulja<<strong>br</strong> />

dopusti, i dalje. Jer me interesira, o<<strong>br</strong> />

da, mene izuzetno interesira jedinstvo<<strong>br</strong> />

svijeta. Bilo čija i bilo kakva,<<strong>br</strong> />

sva su groblja - moja. Na znamenjima<<strong>br</strong> />

tamošnjih nadgrobnika prepo -<<strong>br</strong> />

z najem djelić sudbine svojih predaka.<<strong>br</strong> />

Moj korijen nije samo na stranicama<<strong>br</strong> />

knjiga, ni na slikarskim<<strong>br</strong> />

pla tnima, čuvaju ga i nadgrobnici.<<strong>br</strong> />

- Vježbaj se u samosvladavanju<<strong>br</strong> />

samog sebe. Budi gospodar sam se -<<strong>br</strong> />

bi i u zlovolji kao u do<strong>br</strong>u raspoloženju.<<strong>br</strong> />

To je dovoljno. Što će ti neko<<strong>br</strong> />

ka menje? Tu si, i trbuhom i du -<<strong>br</strong> />

hom, unutar okvira svemira, i za š -<<strong>br</strong> />

to sad tražiš neka uporišta i osmišljenja<<strong>br</strong> />

na drugim stranama? To ta -<<strong>br</strong> />

l na ljudska solidarnost, obzir pre -<<strong>br</strong> />

ma drugome, prioritet bližnjega,<<strong>br</strong> />

čemu sve to? Nije li dovoljno svaki<<strong>br</strong> />

dan uskratiti sebi nešto ugodno?<<strong>br</strong> />

Oslobođenje od egoizma, uskogru -<<strong>br</strong> />

d nosti, krutosti i nesnošljivosti tražiti<<strong>br</strong> />

u mislima, a ne na nadgrobnicima.<<strong>br</strong> />

Vjerovati u nadgrobnik ne<<strong>br</strong> />

zna či i imati povjerenja u ovaj jedini,<<strong>br</strong> />

živući život.<<strong>br</strong> />

Istok i Zapad su nečiji<<strong>br</strong> />

Sjever i Jug<<strong>br</strong> />

Učinilo mi se da je zakašnjeli bo -<<strong>br</strong> />

gomil, derviš, redovnik, kaluđer…<<strong>br</strong> />

pokušavajući proizvesti neku as t ra -<<strong>br</strong> />

lnu glazbu svojeg življenja, omalovažavajući<<strong>br</strong> />

postignuto i priz na to,<<strong>br</strong> />

uvijek je bio neki izdvojenik. Zbog<<strong>br</strong> />

dugog nesretanja, nisam imao prilike<<strong>br</strong> />

upoznati veličanstveno crnilo<<strong>br</strong> />

nje govih misli. Nekad sam ga do ži -<<strong>br</strong> />

v ljavao kao mladića u ko ga je radna<<strong>br</strong> />

9


PUTOPIS<<strong>br</strong> />

volja zakržljala: mno go toga je<<strong>br</strong> />

postigao bez velike mu ke, ispunjavali<<strong>br</strong> />

su mu želju tek toliko da se<<strong>br</strong> />

oslobode nasrtljive upornosti, u<<strong>br</strong> />

životu se nije previše odricao, nije<<strong>br</strong> />

mu se dalo, nije podnosio zapovijedanje,<<strong>br</strong> />

umio je biti glup na izuzetno<<strong>br</strong> />

inteligentan na čin, uoči ispita radije<<strong>br</strong> />

je prihvaćao pomoć nego se graditi<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>azovanim nestabilkom, mi<<strong>br</strong> />

smo na njegov ra čun pravili viceve,<<strong>br</strong> />

on nam se smijao iza leđa, umijeće<<strong>br</strong> />

je to, umijeće koje se ne može tek<<strong>br</strong> />

ta ko obezvrijediti, umijeće bogomilske<<strong>br</strong> />

ili derviške sljedbe, a možda i<<strong>br</strong> />

neke novo vje ke, to se nikad ne zna.<<strong>br</strong> />

Zabluda je naša zajednička svojina.<<strong>br</strong> />

Govor ljudi ne mora uvijek biti onakav<<strong>br</strong> />

ka kav je njihov život, a način<<strong>br</strong> />

izražavanja ne mora uvijek proistjecati<<strong>br</strong> />

iz karaktera duše. Nije istina<<strong>br</strong> />

da samo dobar čovjek može biti<<strong>br</strong> />

vrstan govornik. Ne želim ga uvjeravati<<strong>br</strong> />

da ništa na svijetu nije niklo<<strong>br</strong> />

10<<strong>br</strong> />

HEJ, OKRENI SE<<strong>br</strong> />

JA SAM U VJEČNOSTI<<strong>br</strong> />

TI PRIVREMENO<<strong>br</strong> />

i razvilo se samo po sebi.<<strong>br</strong> />

Značajnici među tvorcima naše<<strong>br</strong> />

civilizacije, stari Egipćani odrediše<<strong>br</strong> />

strane svijeta prema svojim vlastitim<<strong>br</strong> />

shvaćanjima pa Jugu dadoše<<strong>br</strong> />

prednju stranu, jer otuda teče spasonosna<<strong>br</strong> />

rijeka Nil, s Juga povukoše<<strong>br</strong> />

okomicu i tamo nađoše Sjever -<<strong>br</strong> />

već tada otkriveni otoci Sredozemnog<<strong>br</strong> />

i Egejskog mora. Desno im bi -<<strong>br</strong> />

ja še Zapad, i to osta Zapad, ili prebivalište<<strong>br</strong> />

preminulih ljudskih tjelesa<<strong>br</strong> />

a vječno živih i prilično uznemi -<<strong>br</strong> />

re nih duša. A lijevu stranu, narav -<<strong>br</strong> />

no, nastanjivaše Istok, i tamo u<<strong>br</strong> />

osu nčanom blaženstvu vječno živ -<<strong>br</strong> />

lja še bog Ra.<<strong>br</strong> />

Prema toj shemi su i gradili ne -<<strong>br</strong> />

nad mašne grobnice.<<strong>br</strong> />

Jug je, znači, nečiji Sjever, Sjever<<strong>br</strong> />

je nečiji Istok, svaki Zapad je<<strong>br</strong> />

ne čiji Istok, Istok je nečiji Jug, Is -<<strong>br</strong> />

tok i Zapad su nečiji Sjever i Jug,<<strong>br</strong> />

sva ki Jug i Zapad su nečiji Sjever i<<strong>br</strong> />

Istok. Sve se oslanja na nešto, sve<<strong>br</strong> />

je u stanovitom dosluhu - bili mi<<strong>br</strong> />

svje sni toga ili ne, nije važno - Sjever<<strong>br</strong> />

ostaje živjeti s Jugom i Zapad s<<strong>br</strong> />

Istokom. Dogovor sila teže ili različito<<strong>br</strong> />

ustrojenih ljudi, ne znam, to<<strong>br</strong> />

me mnogo i ne opterećuje, najzna -<<strong>br</strong> />

čaj nije je to da živ stignem u daleki<<strong>br</strong> />

Azerbajdžan i razgledam tamošnja<<strong>br</strong> />

stara i nova groblja...<<strong>br</strong> />

Misterij nevidljiva plamena<<strong>br</strong> />

Kao da sam ušao kroz užarena<<strong>br</strong> />

vrata pakla, najednom se nađoh u<<strong>br</strong> />

nepreglednom carstvu ognja. Pla -<<strong>br</strong> />

m ti čitav vidokrug. I Kaspijsko mo -<<strong>br</strong> />

re. I azerbajdžanska prijestolnica.<<strong>br</strong> />

Gori grad na zemlji i gori grad na<<strong>br</strong> />

vodi. Vatra do vatre, plamen do<<strong>br</strong> />

pla mena. Apšeronski i bakinski<<strong>br</strong> />

arhi pelazi, priobalna sela s kamenitim<<strong>br</strong> />

i travnatim visijama i nizijama,<<strong>br</strong> />

sve se našlo u ognjenom grču.<<strong>br</strong> />

Gori i riba u vodi. Sve je obasja-<<strong>br</strong> />

‘Nadgrobni spomenici (stećci) u Azerbajđanu’


no misterijem nevidljiva plamena.<<strong>br</strong> />

Svuda oko mene - vatrišta. Neizreciva<<strong>br</strong> />

i neponovljiva stvarnost. Gori<<strong>br</strong> />

pogled, žari se misao o uzvitlanim<<strong>br</strong> />

podzemnim strahobama, sad sam i<<strong>br</strong> />

ja u vlasti plamena. Demon nemira,<<strong>br</strong> />

oganj izvire iz svih pora zemljine,<<strong>br</strong> />

kamene i vodene kože, a njegove<<strong>br</strong> />

užarene latice, osjajene duginim<<strong>br</strong> />

vijugama, buktavo se uzdižu i or ka -<<strong>br</strong> />

nski igraju nad gradom da bi, um -<<strong>br</strong> />

orni, negdje izvan ovozemaljs kih<<strong>br</strong> />

visina zaplesali konačnu igru iš -<<strong>br</strong> />

čeznuća.<<strong>br</strong> />

Paklena izvorišta su Zakavkas -<<strong>br</strong> />

ka mjesta Balahani, Sabunči, Bibi-<<strong>br</strong> />

Ejbat. To su metropole ognja. Kao<<strong>br</strong> />

što je nemoguće iz<strong>br</strong>ojiti večernje<<strong>br</strong> />

va tre na bistrom nebu, nemoguće<<strong>br</strong> />

je spoznati izvorišta sitnih plame -<<strong>br</strong> />

no va ove zemlje, a ni sagledati si l -<<strong>br</strong> />

na vodena ognjišta u kojima ognju<<strong>br</strong> />

i ribe ispjevavaju poeme.<<strong>br</strong> />

Čim sam stigao u prijestolnicu<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

drevnog Azerbajdžana, pitali me<<strong>br</strong> />

pre dusretljivi domaćini: što bih sve<<strong>br</strong> />

želio vidjeti. Bit će im, kažu, drago<<strong>br</strong> />

valjano ugostiti jednog prijatelja<<strong>br</strong> />

(Ba ku i Sarajevo su gradovi-po<strong>br</strong>atimi),<<strong>br</strong> />

neka ja slobodno izrazim že -<<strong>br</strong> />

lju, a oni će se, gostoprimljivi ljudi,<<strong>br</strong> />

potruditi da u granicama moguć -<<strong>br</strong> />

no sti zadovolje moje oko i prilično<<strong>br</strong> />

ra doznalu Yashicu, bez koje godi -<<strong>br</strong> />

na ma ne idem ni na najbliži izlet.<<strong>br</strong> />

Njezina stvarnost je autentičnija i<<strong>br</strong> />

vječnija od moje.<<strong>br</strong> />

- Pokažite mi mjesto gdje je Prometej<<strong>br</strong> />

ukrao vatru bogovima.<<strong>br</strong> />

- Samo to? - šaljivo pita pjesnik<<strong>br</strong> />

Nabi Hazri.<<strong>br</strong> />

Ni smeten, ni tjeskoban, mada<<strong>br</strong> />

je bilo pogrešnih izbora, kadikad i<<strong>br</strong> />

promašaja, Bože moj, istina je hridina<<strong>br</strong> />

o koju se svi spotičemo, pređene<<strong>br</strong> />

godine traže mirno stanje ekstaze,<<strong>br</strong> />

to smo što jesmo, a nikako i ni -<<strong>br</strong> />

kako da se snađem. Gdje sam, što<<strong>br</strong> />

PUTOPIS<<strong>br</strong> />

sam? Nije valjda nastupio smak<<strong>br</strong> />

svijeta, valjda nije sjedište džehenema.<<strong>br</strong> />

S naftinih tornjeva ne odliježu<<strong>br</strong> />

trube Sudnjeg dana. Ne strah,<<strong>br</strong> />

možda - nelagoda. Umor od duga<<strong>br</strong> />

puta. Dvaput sam mijenjao kazaljke<<strong>br</strong> />

na satu. Dolazim sa sovjetskog<<strong>br</strong> />

Sjevera. Latvija. Riga. Dublti. Ko n -<<strong>br</strong> />

fli kt u životu i literaturi, to je bila<<strong>br</strong> />

tema za razgovor sa sovjetskim ko -<<strong>br</strong> />

le gama. Baltik. Prekrasne drvene<<strong>br</strong> />

kuće u vrtovima. Magla. Misaone<<strong>br</strong> />

dubine jedne nepoznate vode. Šetnje<<strong>br</strong> />

pješčanom obalom, odmah uz<<strong>br</strong> />

vodu, uz gusto povijesno maglene<<strong>br</strong> />

tame. U devet je još vladalo carstvo<<strong>br</strong> />

sjevernjačke noći. U baltičkoj tami<<strong>br</strong> />

vrlina i porok su još uvijek jedno<<strong>br</strong> />

dru gome dobacivali ostatke zajed -<<strong>br</strong> />

lji vosti, hladno i toplo su jedno drugom<<strong>br</strong> />

obećavali susret, bijelo i crno<<strong>br</strong> />

se svađalo na smrtna preskakala,<<strong>br</strong> />

slast i bol su se u ljubavničkom za -<<strong>br</strong> />

no su jedno drugom zaklinjali da će<<strong>br</strong> />

Ne budi rob nikome, kad su te već stvorili slobodnim.<<strong>br</strong> />

11


PUTOPIS<<strong>br</strong> />

vječno živjeti zajedno, radost i ža -<<strong>br</strong> />

lost su odgodili sveti rat dok baltički<<strong>br</strong> />

duhovi ne izaberu porotu i dok<<strong>br</strong> />

po rota ne obavi svoj usudni posao.<<strong>br</strong> />

Mrak je bio i u petnaest sati. Tvorč -<<strong>br</strong> />

e ski dom (Dom stvaralaca), veleb -<<strong>br</strong> />

na palača što je zapljuskuju nemirne<<strong>br</strong> />

baltičke vode već je nudila radni<<strong>br</strong> />

stol. Noć je, jasno, oaza za nemirne.<<strong>br</strong> />

Vrijeme za razgovor s vodama.<<strong>br</strong> />

Putuj, putuj vječna vodo<<strong>br</strong> />

I ne preziri ono što ne poznaješ<<strong>br</strong> />

Ne uništavaj sebe samoubojstvom,<<strong>br</strong> />

nema svrhe<<strong>br</strong> />

Znaj da u prostorima tvoje duše<<strong>br</strong> />

živi i jedna<<strong>br</strong> />

Lutalačka ruža<<strong>br</strong> />

Koja traži svoju izgubljenu boju<<strong>br</strong> />

A, ovdje, eto, raspukle širine,<<strong>br</strong> />

og njeni pozdravi, grad na kopnu i<<strong>br</strong> />

grad na vodi, sve u vlasti intenziv -<<strong>br</strong> />

nih ognjenih mirisa, sve drugačije:<<strong>br</strong> />

od ranojutarnjeg sunčanog ob zo rja<<strong>br</strong> />

do plamene tame.<<strong>br</strong> />

Domaćinima odgovaram da bih<<strong>br</strong> />

rado vidio i Nahičevansku i Nagorno-Karabahsku<<strong>br</strong> />

oblast, Kirovabad,<<strong>br</strong> />

Stepanakert, Lenkoran i još štošta,<<strong>br</strong> />

i puno toga doživjeti u svijetu<<strong>br</strong> />

ognjeva, putovati, što dalje to bliže,<<strong>br</strong> />

gubiti se da bi se nekako ipak pronašao,<<strong>br</strong> />

biti crv u ogromnim pros tr -<<strong>br</strong> />

a n stvima, gorjeti, piti čaj i ćaskati<<strong>br</strong> />

o zdepastim i kratkim minaretima,<<strong>br</strong> />

slušati stare i nove stihove, razgovarati,<<strong>br</strong> />

upoznavati ljude i krajeve.<<strong>br</strong> />

- Može, može, kako ne?! - pitomo<<strong>br</strong> />

uzvikuje sin ognja, poetski tumač<<strong>br</strong> />

au tentičnog domaćeg življenja a ne<<strong>br</strong> />

neke svjetske mode, kako kazuje<<strong>br</strong> />

Na bi, pjesnik Fikret Godža. Oči<<strong>br</strong> />

mu široke i duboke kao Kaspijsko<<strong>br</strong> />

mo re. Nikad nisam vidio okatijeg<<strong>br</strong> />

pje snika. Kad su mu oči tako široke<<strong>br</strong> />

i duboke, kakva li mu je poezija?<<strong>br</strong> />

Je li u njemu inkarnirana duša<<strong>br</strong> />

aze rbajdžanskih ognjeva?<<strong>br</strong> />

Oko nas: tornjevi, ognjeni mirisi,<<strong>br</strong> />

vatrišta. Tornjevi kao demonska<<strong>br</strong> />

bića poniru u dubinu zemlje, tamo<<strong>br</strong> />

12<<strong>br</strong> />

‘Nadgrobni spomenici (stećci) u Azerbajdžanu’<<strong>br</strong> />

Onaj tko ima mnogo imutka, ima mnogo neprijatelja, a<<strong>br</strong> />

onaj tko ima nešto znanja svakim danom ima sve više<<strong>br</strong> />

prijatelja koji jedva čekaju da ga odano pokriju zemljom.<<strong>br</strong> />

KAD TE, PROLAZNIČE, UPROPASTI VLASTITA OBITELJ,<<strong>br</strong> />

NE MOŽE TI POMOĆI NI NAJBLAGONAKLONIJI<<strong>br</strong> />

KOMŠILUK.<<strong>br</strong> />

Bio sam bogat i bez bogatstva, moćan bez moći,<<strong>br</strong> />

zdrav čak i bez zdravlja...


Imao sam samo jednu ženu, mada sam se, na žalost,<<strong>br</strong> />

ženio pet puta. Moje su žene tako htjele.<<strong>br</strong> />

Najvoljenija zada mi, smrtniku, smrtni udarac.<<strong>br</strong> />

MI SVI, VJERNICI I NEVJERNICI, ŽIVIMO JEDNU TE ISTU<<strong>br</strong> />

NEIZMJERNOST, SAMO ŠTO JE NEIZMJERNOST JEDNIH<<strong>br</strong> />

PRISUTNOST, A DRUGIH - ODSUTNOST.<<strong>br</strong> />

Kad je sve izgubljeno, i smrtna radost izgleda gorka.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

UBILA ME SNOMORICA, LJUBAV TAJENA,<<strong>br</strong> />

LJUBAV-ŽIVOT, LJUBAV-NOŽ, LJUBAV-SMRT.<<strong>br</strong> />

PUTOPIS<<strong>br</strong> />

s ognjem vode nevidljive bojeve i na<<strong>br</strong> />

kraju, kao pobjednici, izvlače ga na<<strong>br</strong> />

površinu, okivaju beskrajno dugim<<strong>br</strong> />

ciljevima i naftovodom odvode pre -<<strong>br</strong> />

ma Crnom moru, a flotom Kaspijs -<<strong>br</strong> />

kog mora ili željeznicom do središta,<<strong>br</strong> />

do najudaljenijih zakutaka og -<<strong>br</strong> />

ro mne zemlje što se imenom naziva<<strong>br</strong> />

Sovjetski Savez.<<strong>br</strong> />

- Želio bih vidjeti vaše mlade sta -<<strong>br</strong> />

rce i vaše stare nadgrobnike. Kad bi<<strong>br</strong> />

bilo vremena, možda bih s va šeg Ju -<<strong>br</strong> />

ga mogao malo skoknuti u Pe rziju,<<strong>br</strong> />

ona ko na izlet, pa se vratiti...<<strong>br</strong> />

- Može, može, kako ne?! - veli<<strong>br</strong> />

okati Fikret. - Pomoći ćemo vam da<<strong>br</strong> />

vidite ono što vas interesira.<<strong>br</strong> />

Nabi stavlja ruku na moje ra -<<strong>br</strong> />

me, veli da je bio u po<strong>br</strong>atimskom<<strong>br</strong> />

gradu, kao član delegacije obišao<<strong>br</strong> />

sve od Trebevića do Du<strong>br</strong>ovnika,<<strong>br</strong> />

us hićeno govori da te doživljaje ne -<<strong>br</strong> />

će nikad zaboraviti.<<strong>br</strong> />

- Akšosum... Bravo, <strong>br</strong>avo... I ja<<strong>br</strong> />

bih u Azerbajdžanu rado stekao<<strong>br</strong> />

ne kog ahbaba, želio bih saznati ne -<<strong>br</strong> />

š to o vašem shvaćanju ahireta, će i -<<strong>br</strong> />

fa, sevapa, halala, kismeta, rahata,<<strong>br</strong> />

sevdaha, šićarluka. Interesira me<<strong>br</strong> />

vaša stara nadgrobna kultura.<<strong>br</strong> />

Ja se u Božije stvari ne razumijem<<strong>br</strong> />

- veli šaljivi Nabi. O starim ka -<<strong>br</strong> />

me novima govorit će mi povjesničar<<strong>br</strong> />

umjetnosti dr. Rasim Efendi.<<strong>br</strong> />

Ka žem da ga znam. Otkuda? Iz ča -<<strong>br</strong> />

sopisa “Iskustvo”. Tamo sam čitao<<strong>br</strong> />

njegov esej o starim nadgrobnicima<<strong>br</strong> />

Azerbajdžana. Svijet je mali.<<strong>br</strong> />

Da. Jako, jako mali. Svijet je mali,<<strong>br</strong> />

a smrt velika, velika, toliko velika<<strong>br</strong> />

da pokojnika učini ništavnim. Što<<strong>br</strong> />

bi bilo s njim da nije nadgrobnika?<<strong>br</strong> />

Ne, ne pitam Nabija. Ja to razgovaram<<strong>br</strong> />

sa školskim drugom, današnjim<<strong>br</strong> />

doktorom. Ne mogu zaboraviti<<strong>br</strong> />

njegovu kategoričnost, možda<<strong>br</strong> />

epsku tvrdoću, potrebu za nekom<<strong>br</strong> />

apsolutnom istinom, istinom gotovo<<strong>br</strong> />

božanskog reda i značenja; kad<<strong>br</strong> />

nešto tvrdi, tako mora i biti, alter-<<strong>br</strong> />

13


PUTOPIS<<strong>br</strong> />

native nema, istina je samo jedna,<<strong>br</strong> />

njegova, on joj tvorac i gospodar.<<strong>br</strong> />

Plovimo prostranom “Volgom”.<<strong>br</strong> />

- Što mislite, hoće li vjernici vi -<<strong>br</strong> />

d jeti Boga na Sudnjem danu kad<<strong>br</strong> />

bude smak svijeta?<<strong>br</strong> />

Smijeh, prijateljski.<<strong>br</strong> />

- Hoće, ako im mi našim ognjem<<strong>br</strong> />

osvijetlimo sudište.<<strong>br</strong> />

- Hoćete li im vi dati gorivo i za<<strong>br</strong> />

dže henem u kojemu će grešnici<<strong>br</strong> />

gor jeti nakon Strašnog suda?<<strong>br</strong> />

- Ako budu do<strong>br</strong>o platili. Uostalom,<<strong>br</strong> />

mi ne želimo nikome suditi.<<strong>br</strong> />

Kriteriji su različiti, a prema tome<<strong>br</strong> />

i - sudišta... Zar ima i bezgrešnih?<<strong>br</strong> />

- Ima, bezgrešni su moćnici. Pa -<<strong>br</strong> />

r don, bezgrešni su pokojnici. Umrli<<strong>br</strong> />

su samo zato da bi pobjegli od grijehova.<<strong>br</strong> />

Bijeg od ovozemaljskih og -<<strong>br</strong> />

nje va. Čini se da je pojam vjerovanja<<strong>br</strong> />

posljednja i zadnja stvarnost.<<strong>br</strong> />

Prolazimo bulevarima, ulicama,<<strong>br</strong> />

sokacima. Novi i stari dio grada se<<strong>br</strong> />

međusobno isprepleću kao život i<<strong>br</strong> />

smrt. Ne samo nafte, gasa, benzina,<<strong>br</strong> />

Baku je grad spomenika, zelenila,<<strong>br</strong> />

nenadmašne “rive”, metroa,<<strong>br</strong> />

drevnih džamija, moćnih turbeta,<<strong>br</strong> />

nešto starijih i najnovijih iskopina,<<strong>br</strong> />

bazara, mitnica, tekija, musafirhana,<<strong>br</strong> />

hamama, medresa. Ono što su<<strong>br</strong> />

lju di rušili ili vjetrovi zasipali, sad<<strong>br</strong> />

lju di otkrivaju i obnavljaju. Nije li -<<strong>br</strong> />

je po ugodnim domaćinima nešto<<strong>br</strong> />

ku duti, nije red, nema smisla, pa<<strong>br</strong> />

ću im u ime prijateljstva oprostiti<<strong>br</strong> />

pros takluk nekog čudnog vjetra -<<strong>br</strong> />

ne znam mu ime, i ne pitam, ne in -<<strong>br</strong> />

te resira me - koji vam miris ili<<strong>br</strong> />

smrad ognjene blagodati, kako<<strong>br</strong> />

vam više odgovara, direktno, najdirektnije<<strong>br</strong> />

i najbezobzirnije nasrtljivo<<strong>br</strong> />

unosi u nozdrve, u pore kože, u ko -<<strong>br</strong> />

su, uvlači ga ispod pazuha, u pluća<<strong>br</strong> />

i želudac, pa vam se povraća, u najmanju<<strong>br</strong> />

ruku to vas čini nespokojnim<<strong>br</strong> />

i ne možete uživati u ljepotama<<strong>br</strong> />

prema mnogo čemu izuzetno<<strong>br</strong> />

za nimljiva grada.<<strong>br</strong> />

14<<strong>br</strong> />

Sve je lijepo, čemu otkrijemo<<strong>br</strong> />

smi sao. Ognjevi Bakua imaju mno -<<strong>br</strong> />

go smisla. O da, i nenadmašnih ka -<<strong>br</strong> />

n disanja. Bijega nema. Ne samo<<strong>br</strong> />

od jeća, i tijelo ti je toliko zasićeno<<strong>br</strong> />

mi ri sima ognja da u malom očaju<<strong>br</strong> />

mo raš pomisliti: nisi li ti sastavni<<strong>br</strong> />

dio nemira, buktava ognja?<<strong>br</strong> />

Premda nisam pušač, dosjetio<<strong>br</strong> />

sam se jadu: upaliti cigaretu. Mož -<<strong>br</strong> />

da će dim cigarete rastjerati neugodne<<strong>br</strong> />

mirise ognja. Pitam vozača: je<<strong>br</strong> />

li slobodno pušiti u njegovim kolima.<<strong>br</strong> />

Šaldžija Nabi odgovara da Vol -<<strong>br</strong> />

ga nije vozačeva. Smijeh. A čija je<<strong>br</strong> />

njiva koju o<strong>br</strong>ađuje azerbajdžanski<<strong>br</strong> />

ratar? Smijeh. Kako su na tako in -<<strong>br</strong> />

ten zivnom mirisu ognja njihovi<<strong>br</strong> />

mla di starci mogli pobjeđivati vri -<<strong>br</strong> />

je me svoje ljudske prolaznosti?<<strong>br</strong> />

Smi jeh. Vozač ljubazno dopušta ni -<<strong>br</strong> />

ko tinsko dimljenje. Hvala, neću<<strong>br</strong> />

pu šiti. Nabi se opet javlja šaljivom<<strong>br</strong> />

upadicom: kad bi upalio šibicu, iz -<<strong>br</strong> />

go rio bi im grad. Valjda im ne že -<<strong>br</strong> />

lim takvu nesreću. Zar mi nije ja s -<<strong>br</strong> />

no da se vozimo velebnim prostranstvima<<strong>br</strong> />

kojima vlada nenadmašno<<strong>br</strong> />

carstvo ognja?<<strong>br</strong> />

Ali, već smo na “stećkovskoj” ne -<<strong>br</strong> />

k ropoli. Ona se nalazi odmah po k -<<strong>br</strong> />

raj Djevičanske kule, na platou ne -<<strong>br</strong> />

davno otkrivena drevnog bazara.<<strong>br</strong> />

Nadgrobnici su preneseni iz raznih<<strong>br</strong> />

krajeva Azerbajdžana. Nešto slično<<strong>br</strong> />

kao nekropola stećaka u vrtu sarajevskog<<strong>br</strong> />

Zemaljskog muzeja. Prilazim<<strong>br</strong> />

im gotovo pobožno, kao što<<strong>br</strong> />

sam prilazio Radimlji, Boljunima,<<strong>br</strong> />

Hodovu, Cisti provi, Zbornoj gomili,<<strong>br</strong> />

Lokvičiću, Vrulji, Lovreču, Križevićima,<<strong>br</strong> />

Bijači...<<strong>br</strong> />

U Bakuu ima naftnih cijevi<<strong>br</strong> />

kao na nebu zvijezda<<strong>br</strong> />

Baku je grad zelenila, baroknog<<strong>br</strong> />

drveća u <strong>br</strong>ojnim parkovima i ba š -<<strong>br</strong> />

čama, lijepih i ugodnih vidika, ot -<<strong>br</strong> />

mje nog mira i dostojanstvene tišine,<<strong>br</strong> />

mnogovjeke, raznovremene i<<strong>br</strong> />

raznoimene arhitekture, starih i<<strong>br</strong> />

no vih spomenika, grad raznolike<<strong>br</strong> />

ljupkosti, zanimljivosti, zagonetnosti,<<strong>br</strong> />

svekolike uzdržljivosti, a prije<<strong>br</strong> />

svega i nadasve - grad ognja i vode.<<strong>br</strong> />

Kako mu sagledati dužine i širine,<<strong>br</strong> />

kako mu se približiti, kako ga<<strong>br</strong> />

ot krivati u sekundi bivanja u nje -<<strong>br</strong> />

mu (ono što sam pabirčio iz preoskudne<<strong>br</strong> />

literature moglo se mirne<<strong>br</strong> />

savjesti objesiti mačku o rep), kako<<strong>br</strong> />

i s tim gradom započeti dijalog o<<strong>br</strong> />

mudrosti starenja i kreativnog tra -<<strong>br</strong> />

ja nja? Što prije vidjeti, koga prije<<strong>br</strong> />

pos jetiti, kome ili čemu pokloniti<<strong>br</strong> />

svo ju sekundu, kako tom sekundom<<strong>br</strong> />

raspolagati? Što čuti a i reći<<strong>br</strong> />

svo joj sekundi, kako se ponašati u<<strong>br</strong> />

se kundi a i trajanja svega što te ok -<<strong>br</strong> />

ru žuje?<<strong>br</strong> />

Nalazim se u zemlji Širali Mus -<<strong>br</strong> />

li mova, Gjulasana Velieva i njegove<<strong>br</strong> />

hanume Gjulšan, Abasa Guli Gasimova,<<strong>br</strong> />

Gudžarana Džamala, Na s -<<strong>br</strong> />

rula Mamedova i drugih dugožiteljnika<<strong>br</strong> />

s nenadmašnih <strong>br</strong>egova<<strong>br</strong> />

Kav kaza i obala Kaspijskog mora.<<strong>br</strong> />

Na visinama Azerbajdžana, nahi -<<strong>br</strong> />

če vanskog i nagorno-karabahskog<<strong>br</strong> />

gorja među svakih sto tisuća stano -<<strong>br</strong> />

v nika sto četrdeset i pet ljudi gaze<<strong>br</strong> />

zemlju preko sto, preko sto i trideset,<<strong>br</strong> />

preko sto i pedeset godina, a<<strong>br</strong> />

Muslimov je, kažu, ispustio dušu u<<strong>br</strong> />

sto i šezdeset petoj godini života<<strong>br</strong> />

bez stresova, bez buke, bez luksuza,<<strong>br</strong> />

bez mode, bez mržnje i svađe,<<strong>br</strong> />

bez nerealnih prohtjeva, bez upale<<strong>br</strong> />

plu ća, bez herpesa, ekcema, psorijaza,<<strong>br</strong> />

infarkta srca, ludila. Nisu pa -<<strong>br</strong> />

tili od bijelog <strong>br</strong>ašna, šećera, soli,<<strong>br</strong> />

masnoća. Kukuruz, pšenica s me -<<strong>br</strong> />

ki njama, morska sol bogata jodom<<strong>br</strong> />

i kalijumom u nerafiniranom stanju,<<strong>br</strong> />

čaj, mlijeko, sir - eto mogućnosti<<strong>br</strong> />

da se pripravi o<strong>br</strong>ok. Čir na dvanaestniku<<strong>br</strong> />

je previše skupa bolest.<<strong>br</strong> />

Lakše je spriječiti razloge koji izazivaju<<strong>br</strong> />

nesanicu, sukob, potrebu za<<strong>br</strong> />

duhanom i alkoholom.


Ovo je zemlja mladosti. Djeca<<strong>br</strong> />

su nenadmašno bogatstvo. Jedno<<strong>br</strong> />

je kao nijedno: nesreća u obitelji,<<strong>br</strong> />

nesporazum između majčice prirode<<strong>br</strong> />

i nezadovoljnih roditelja; dvoje<<strong>br</strong> />

djece: mala radost, tek da se čuju<<strong>br</strong> />

glasići potomaka; ni troje djece ne<<strong>br</strong> />

mogu zadovoljiti čežnju za pravim<<strong>br</strong> />

bogatstvom, ali je utjeha ipak tu<<strong>br</strong> />

ne gdje pod krovom; tek četvoro<<strong>br</strong> />

djece je vrijedno spomena, a ako se<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ojka penje prema deset, može se<<strong>br</strong> />

reći da se radi o kući radosti.<<strong>br</strong> />

Treći znamen je Kaspijsko mo -<<strong>br</strong> />

re. Ono Zakavkazje čini bogatim i<<strong>br</strong> />

zanimljivim, a Baku gradom ču -<<strong>br</strong> />

des ne ljepote.<<strong>br</strong> />

To more dugožiteljima ne daje<<strong>br</strong> />

samo ribu i ostale blagodati velike<<strong>br</strong> />

vode, već i naftu. Svrdla su dosegla<<strong>br</strong> />

dubinu od tri tisuće i pet stotina<<strong>br</strong> />

me tara, na vodi živi grad naftaša,<<strong>br</strong> />

vozila idu tamo i ovamo, u trgovinama<<strong>br</strong> />

nad vodom domaćice strpljivo<<strong>br</strong> />

čekaju da dobiju što za objed,<<strong>br</strong> />

grad kao i svaki drugi u toj zemlji,<<strong>br</strong> />

ali bez starih duvarova: česme, še -<<strong>br</strong> />

dr vani, cvijećnjaci, bijeli obluci -<<strong>br</strong> />

ka meni uresi avlijskih otajstava u<<strong>br</strong> />

kojima se skriva poklisarstvo prošastih<<strong>br</strong> />

zemana ispunjenim pjesmama,<<strong>br</strong> />

fermanima, ozloglašenjima,<<strong>br</strong> />

bo gomoljstvom a i svetogrđem, tje -<<strong>br</strong> />

s noćama, bukagijama, krepostima,<<strong>br</strong> />

mučanjem, oholijama, gospodo va -<<strong>br</strong> />

nji ma, himbenim prenemaganjima<<strong>br</strong> />

ljubavnika, gizdanjima mladih djevojaka<<strong>br</strong> />

i bogatih bogoslovaca.<<strong>br</strong> />

Na iranskoj visoravni žive okate<<strong>br</strong> />

žene, maštovit nakit, folklor sa sta -<<strong>br</strong> />

si tim i hitrim konjima, krivim sab -<<strong>br</strong> />

lja ma i junačkim pjesmama, a tu<<strong>br</strong> />

me đ u njima ni manje ni više nego<<strong>br</strong> />

de vet klima od suptropske do gleče -<<strong>br</strong> />

r ski hladne - kada raznim spravama<<strong>br</strong> />

razbijaju led da gladnoj stoci ot -<<strong>br</strong> />

k riju koji vlat trave. Stepa s ispucalim<<strong>br</strong> />

poljima je oduvijek bila simbol<<strong>br</strong> />

žeđi, ali se i na žeđ naviklo kao i na<<strong>br</strong> />

život bez kave, duhana, alko ho la.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Bez dokoličarenja, bez rasipnosti,<<strong>br</strong> />

bez masnih psovki, bez svega onoga<<strong>br</strong> />

što je nastalo iz slabosti i oholosti.<<strong>br</strong> />

“Čini ono što si dužan činiti, a<<strong>br</strong> />

za tuđe stvari ne <strong>br</strong>ini: dužnost je<<strong>br</strong> />

ono što očekujemo od drugih”, znameniti<<strong>br</strong> />

azerbajdžanski pjesnik Fi k -<<strong>br</strong> />

ret Godža prevodio mi je sa svog je -<<strong>br</strong> />

zi ka na ruski neobičan natpis sa<<strong>br</strong> />

sre d njovjekovnog nadgrobnika sli -<<strong>br</strong> />

č nog našem stećku kao što nalikuje<<strong>br</strong> />

jaje jajetu.<<strong>br</strong> />

Držeći se pravde i istine, sve po -<<strong>br</strong> />

gubih redom prijatelje.<<strong>br</strong> />

Tko ne <strong>br</strong>ani svoju domovinu,<<strong>br</strong> />

on na ruke ide svojem dušmaninu.<<strong>br</strong> />

Znanje čuva svog vlasnika, a<<strong>br</strong> />

imutak mora čuvati on sam.<<strong>br</strong> />

Junaštvo se sastoji u tome da<<strong>br</strong> />

po kojno biće nikad ne bude žrtvovano<<strong>br</strong> />

nekoj svrsi.<<strong>br</strong> />

Tako mi vremena, zaista je sva -<<strong>br</strong> />

ki čovjek na gubitku osim onih koji<<strong>br</strong> />

vjeruju, čine do<strong>br</strong>a djela, govore<<strong>br</strong> />

istinu i koji su strpljivi.<<strong>br</strong> />

Bakinske avlije pune su i prepune<<strong>br</strong> />

mirisa nafte. Baku je desetljećima<<strong>br</strong> />

bio na prvom mjestu u Sovjetskom<<strong>br</strong> />

Savezu među proizvođačima<<strong>br</strong> />

nafte. (Sada su mu prednost oduzeli<<strong>br</strong> />

Kazan i zapadni Sibir). Ipak,<<strong>br</strong> />

bi ti u Bakuu, znači biti zarobljenik<<strong>br</strong> />

te silne energije koja uvelike uzbuđuje<<strong>br</strong> />

svijet. Umjesto šuma - petrole -<<strong>br</strong> />

j ske cijevi. Reklo bi se: u Bakuu<<strong>br</strong> />

ima naftnih cijevi kao na nebu zvijezda,<<strong>br</strong> />

samo što one zvijezde gore<<strong>br</strong> />

si jaju čišćim sjajem. Ne ispuštaju iz<<strong>br</strong> />

sebe neugodan miris koji dopire iz<<strong>br</strong> />

bušotina i s mora i kopna. Taj miris<<strong>br</strong> />

nije moguće izbjeći ni u najcvjetnijoj<<strong>br</strong> />

avliji, ni u jednoj od najljepših i<<strong>br</strong> />

najstarijih džamija Teza-Pir s velikim<<strong>br</strong> />

i uređenim dvorištem i dva<<strong>br</strong> />

oniska minareta - mediteranskoara<<strong>br</strong> />

pski način produženja molitve-<<strong>br</strong> />

PUTOPIS<<strong>br</strong> />

nog glasa prema nebu, a ne turski<<strong>br</strong> />

na koji smo mi na Balkanu navikli.<<strong>br</strong> />

Nema pomoći: biti u Bakuu, znači<<strong>br</strong> />

“pi ti”, “jesti”, “pušiti” miris nafte.<<strong>br</strong> />

Pa i to je nedostatno: građanima<<strong>br</strong> />

Ba kua je automobil, može se reći,<<strong>br</strong> />

središnja <strong>br</strong>iga. Kako ga nabaviti?<<strong>br</strong> />

Ka ko doći do tog ovovjekog “anatemnika”?<<strong>br</strong> />

Kad bi u blizini postojala<<strong>br</strong> />

neka izuzetno potentna industrija<<strong>br</strong> />

automobila, mogla bi ih samo<<strong>br</strong> />

Bakuu prodati pet tisuća komada<<strong>br</strong> />

svaki dan. Nije šala. Milijun i pet<<strong>br</strong> />

stotina tisuća bakinskih žitelja<<strong>br</strong> />

dnevno bi otkupljivalo pet tisuća<<strong>br</strong> />

“pa klenih đavola”. A onda im ne bi<<strong>br</strong> />

pomogli ni svi vjetrovi što dopiru s<<strong>br</strong> />

kavkaskih visija i Kaspijskog mo -<<strong>br</strong> />

ra. U naftnim isparenjima bi se po -<<strong>br</strong> />

gu šile sve džamije, mektebi, turbeta,<<strong>br</strong> />

kule, tvrđave, a nekmoli moderne<<strong>br</strong> />

gradske četvrti pune i prepune<<strong>br</strong> />

veselih dječjih cvrkuta.<<strong>br</strong> />

- Da li vama smeta miris nafte?<<strong>br</strong> />

- pitam uvaženog pjesnika Hazria.<<strong>br</strong> />

Ne smeta. Ne smeta ni njegovu<<strong>br</strong> />

mla đem kolegi Godži. Azerbajd ž a -<<strong>br</strong> />

n ski pjesnici nemaju ništa protiv<<strong>br</strong> />

mi risa nafte. Jer ih ona hrani. Njihova<<strong>br</strong> />

petrokemijska industrija izrađuje<<strong>br</strong> />

i sintetička vlakna, umjetni<<strong>br</strong> />

kaučuk i još nekoliko desetina artikala.<<strong>br</strong> />

Prošlost okamenjena<<strong>br</strong> />

u mramorima<<strong>br</strong> />

Kad smo obišli nekoliko klesarskih<<strong>br</strong> />

radionica, vratili smo se ne k -<<strong>br</strong> />

ro poli starih nadgrobnika na pras -<<strong>br</strong> />

ta roj tržnici u središtu grada. Do če -<<strong>br</strong> />

kale su me lovne scene, <strong>br</strong>ojne ro -<<strong>br</strong> />

zete, simboli Sunca, biljni motivi,<<strong>br</strong> />

ba rokne šare, simboli predenja i<<strong>br</strong> />

tka nja, vojničke časti i hra<strong>br</strong>osti,<<strong>br</strong> />

trgo vačke ili esnafske umješnosti,<<strong>br</strong> />

držav ničke častoljubivosti, derviške<<strong>br</strong> />

umnosti, spiritualnosti, asketizam,<<strong>br</strong> />

vjerničke predanosti Bogu, du ho v -<<strong>br</strong> />

ne uzvišenosti putujućih mu draca<<strong>br</strong> />

15


PUTOPIS<<strong>br</strong> />

(bilo ih je nekada mnogo), a i onih<<strong>br</strong> />

domaćih mislilaca, i filozofa, teozofa,<<strong>br</strong> />

graditelja, zanesenih lju bavnika<<strong>br</strong> />

i mnogo, mnogo poruka na frizovima<<strong>br</strong> />

nadgrobnika što sliče na šim<<strong>br</strong> />

stećcima kao jaje jajetu.<<strong>br</strong> />

Prolazniče, nemoj se gorditi što<<strong>br</strong> />

si živ<<strong>br</strong> />

Ti si još na putu, a ja sam već<<strong>br</strong> />

doma<<strong>br</strong> />

Grebni znakovi bliski su i zemlji<<strong>br</strong> />

i nebu. Kad se prolaznik zamisli<<strong>br</strong> />

nad smislom življenja, <strong>br</strong>zo se nađe<<strong>br</strong> />

u beskraju svoje beznadnosti. Ka -<<strong>br</strong> />

me nar dlijetom veze krajolik vječnosti<<strong>br</strong> />

u kojoj nitko nije konačan, a<<strong>br</strong> />

patnja je vječita. Do svoje tajne<<strong>br</strong> />

sva tko stiže na svoj način. Postoji<<strong>br</strong> />

ne ki poj iz tmine vijekova. Prošlost<<strong>br</strong> />

oka menjena u mramorima. Silna<<strong>br</strong> />

bi t ka oblika s bezobličnošću. Na<<strong>br</strong> />

pra gu velikog onostranog svijeta<<strong>br</strong> />

oči su uprte u kamenara a ne u<<strong>br</strong> />

vjer skog velikodostojanstvenika.<<strong>br</strong> />

To je neka narodna arheologija. Na<<strong>br</strong> />

kraju se mirno opružiti u svom<<strong>br</strong> />

grobu, kao da je u tome smisao ži -<<strong>br</strong> />

vo ta i smrti. Nikoga neće spasiti<<strong>br</strong> />

ko ntemplacija, pasivno ustezanje i<<strong>br</strong> />

asketizam nego kamenjarenje utemeljeno<<strong>br</strong> />

na vjerovanju u moć zna -<<strong>br</strong> />

ko va. I kad je tako, ne treba pitati<<strong>br</strong> />

je li dlijeto dostojno kraljevskih,<<strong>br</strong> />

viteških ili plemićkih ruku. U<<strong>br</strong> />

ovom gradu nema djeteta koje ne<<strong>br</strong> />

umi je graditi grob, a time i kame -<<strong>br</strong> />

na riti vječnost.<<strong>br</strong> />

Kolikogod bili razjedinjeni i<<strong>br</strong> />

vjer ski isključivi, oni zapravo svi<<strong>br</strong> />

pri padaju religiji ognja i kamena.<<strong>br</strong> />

Iz kule se pojavi vitka kamenar -<<strong>br</strong> />

ska starina. Tiho rekoše da mu je<<strong>br</strong> />

stočetrdeset godina. Biće tako blizu<<strong>br</strong> />

savršenstva da njegovo tijelo nije<<strong>br</strong> />

niš ta drugo do ljuštura ili posuda<<strong>br</strong> />

či stog duha.<<strong>br</strong> />

- Ja te gledam, presvijetli - reče<<strong>br</strong> />

pi tomo starina. - Gledam, i sve mi<<strong>br</strong> />

se čini da ne vidim tebe, svetog<<strong>br</strong> />

čovjeka, nego... ne daj Bože da te<<strong>br</strong> />

uvrijedi moja iskrena <strong>br</strong>iga: vidim<<strong>br</strong> />

16<<strong>br</strong> />

samo tvoje raspadanje. Ne raspa -<<strong>br</strong> />

da nje, grubo je to, presvijetli, lijepo<<strong>br</strong> />

te molim, oprosti mi. Kao da se us -<<strong>br</strong> />

pinješ na nebo.<<strong>br</strong> />

- Daleko sam ja od neba, efendija<<strong>br</strong> />

- uljudno i blagonaklono odgovorih<<strong>br</strong> />

- Nebo se kloni grešna tijela.<<strong>br</strong> />

Starina je okrenut čistoći. Ideal<<strong>br</strong> />

mu je što veća udaljenost od vulgarizirane<<strong>br</strong> />

materijalnosti i političke<<strong>br</strong> />

tri vijalnosti. Stremi duhovnim<<strong>br</strong> />

vrho vima. Teži da bude u izravnom<<strong>br</strong> />

spoju s božanstvom. Usred različitih<<strong>br</strong> />

metafizika i religija, djeluje kao<<strong>br</strong> />

oslobođenik. Ako nije prorok, jest<<strong>br</strong> />

filozof, asketa, mudrac, vidioc. Kao<<strong>br</strong> />

pripadnik ezoterične misaonosti<<strong>br</strong> />

ras pravlja o najvišim formama du -<<strong>br</strong> />

hovnog života, a u središtu interesiranja<<strong>br</strong> />

je nešto tajanstveno, zago -<<strong>br</strong> />

ne tno, nadnaravno, neshvatljivo,<<strong>br</strong> />

ne razjašnjivo.<<strong>br</strong> />

- Osjećam da te raspinju misaone<<strong>br</strong> />

zmije - izusti čovjek porijeklom<<strong>br</strong> />

iz starine, a blizak i drag. - Izgledaš<<strong>br</strong> />

kao zmijina sjenka! Ti ne prih -<<strong>br</strong> />

va ćaš slast opuštanja. Mršava kič -<<strong>br</strong> />

ma sijeva i kad je jugo i kad je sjeverina.<<strong>br</strong> />

Kome je istina cilj, radost<<strong>br</strong> />

života je nedostižna. Nego, poprihvati<<strong>br</strong> />

se ti malo jela. Samo jak čovjek<<strong>br</strong> />

može zdravo misliti.<<strong>br</strong> />

- Da jedem, mudrače, reče li?<<strong>br</strong> />

- Da jedeš, presvijetli.<<strong>br</strong> />

Što da mu odgovorim? Najsnažniji<<strong>br</strong> />

doživljaj je doživljaj svjetlosti i<<strong>br</strong> />

istine, a ne jela.<<strong>br</strong> />

- Mračan je život, presvijetli.<<strong>br</strong> />

Svi jet je i blago i blato. Ne valja od<<strong>br</strong> />

po trebe i nužde praviti vrlinu. S<<strong>br</strong> />

vrli nama ili bez njih, svi smo nad<<strong>br</strong> />

pro valijama.<<strong>br</strong> />

- Mudar si ti, efendija. Samo,<<strong>br</strong> />

mo lim te, ne zovi me: presvijetli.<<strong>br</strong> />

Ne pripada mi taj naziv. Ne zas lu -<<strong>br</strong> />

žu jem ga.<<strong>br</strong> />

- A kako ću? Nešto postoji tek<<strong>br</strong> />

onda kad nosi neko ime. Nije do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

imati mnogo imena. Imena ti, presvijetli,<<strong>br</strong> />

ne <strong>br</strong>ani mi da te tako nazivam<<strong>br</strong> />

bar dok si tako sjenast...<<strong>br</strong> />

- Da jedem, a?<<strong>br</strong> />

- Da jedeš, presvijetli. Da ne bu -<<strong>br</strong> />

de: umro, a zubi mu čitavi, nepoispadali.<<strong>br</strong> />

Valja trošiti što je za trošenje<<strong>br</strong> />

i na način kako je Svevišnji za -<<strong>br</strong> />

po vijedio. Kad se tijelo zasiti, ispuni<<strong>br</strong> />

se i duša. Umilno se nasmija.<<strong>br</strong> />

- Što ti više smeta, presvijetli:<<strong>br</strong> />

grijeh duše ili grijeh tijela?<<strong>br</strong> />

- Volim kad je zadovoljna i duša<<strong>br</strong> />

tijela i tijelo duše - odgovorih.<<strong>br</strong> />

Nije bilo vremena za razgovor.<<strong>br</strong> />

Hitao sam prema gruzijskim i ar -<<strong>br</strong> />

me nskim stećcima-hačkarima. Žu -<<strong>br</strong> />

rim pročitati darovanu knjigu<<strong>br</strong> />

“Kakva je egzistencijalna funkcija<<strong>br</strong> />

smrti u životu”. Promatranja s ovolike<<strong>br</strong> />

udaljenosti od svoga doma tiho<<strong>br</strong> />

mi sugeriraju da nisam pošao tražiti<<strong>br</strong> />

pouke nego samo svjetlosti u<<strong>br</strong> />

refleksijama velikih smrti i velikih<<strong>br</strong> />

ukopišta.<<strong>br</strong> />

Već prve stranice navedene<<strong>br</strong> />

knji ge kazuju da živjeti i umirati<<strong>br</strong> />

oz načavaju samo dvije strane jedne<<strong>br</strong> />

i iste stvari. Čini se da bi život bio<<strong>br</strong> />

drukčiji da nije opterećen pratnjom<<strong>br</strong> />

smrti od samog početka.<<strong>br</strong> />

Da čovjek živi vječito, bi li za<<strong>br</strong> />

nje ga mogle postojati praktične i<<strong>br</strong> />

mo ralne vrijednosti?<<strong>br</strong> />

Ne memento mori nego memento<<strong>br</strong> />

vivere.<<strong>br</strong> />

Na ovom dugom putu mnogi<<strong>br</strong> />

umnici su mi kazivali da oni što se<<strong>br</strong> />

često prisjećaju smrti moralniji su i<<strong>br</strong> />

bolje vode svoj život. Azerbajdžanske<<strong>br</strong> />

starine su me uvjeravali da u<<strong>br</strong> />

ideji smrti nalaze razlog i izvor najvišeg<<strong>br</strong> />

veselja, a, eto, neće ih!<<strong>br</strong> />

“I svuda čovjek čovjeka sili priznati<<strong>br</strong> />

da je njegov Bog” - Mihovil<<strong>br</strong> />

Pav lek Miškina. Raspni ga.<<strong>br</strong> />

Dok čovjek spektakularno ali<<strong>br</strong> />

upo rno i postojano osvaja svemir,<<strong>br</strong> />

nje ga tiho, lukavo ali uporno i po s -<<strong>br</strong> />

to jano osvajaju njegovi vlastiti de -<<strong>br</strong> />

mo ni različitih strasti.<<strong>br</strong> />

Na kraju, sve ide na jedno mjesto.


POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />

Safvet-beg BAŠAGIĆ<<strong>br</strong> />

Kratka uputa u prošlost<<strong>br</strong> />

Bosne i Hecegovine (3)<<strong>br</strong> />

U dodatku pod<<strong>br</strong> />

naslovom Herceg-<<strong>br</strong> />

Bosna i istočna<<strong>br</strong> />

prosvjeta dr.<<strong>br</strong> />

Safvet-beg<<strong>br</strong> />

Bašagić kratkim<<strong>br</strong> />

pregledom pravi<<strong>br</strong> />

svojevrstan uvod<<strong>br</strong> />

u svoja dva<<strong>br</strong> />

naredna djela<<strong>br</strong> />

Bošnjaci i<<strong>br</strong> />

Hercegovci u<<strong>br</strong> />

Islamskoj<<strong>br</strong> />

književnosti<<strong>br</strong> />

(Vlastita naklada.<<strong>br</strong> />

Sarajevo, 1912.) i<<strong>br</strong> />

Znameniti Hrvati,<<strong>br</strong> />

Bošnjaci i<<strong>br</strong> />

Hercegovci u<<strong>br</strong> />

Turskoj carevini<<strong>br</strong> />

(Matica Hrvatska,<<strong>br</strong> />

Zagreb, 1931.)<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Pripremio: Edin Urjan Kukavica<<strong>br</strong> />

U dodatku pod naslovom Herceg-Bo s -<<strong>br</strong> />

na i istočna prosvjeta, na kraju svoje (do -<<strong>br</strong> />

ista) Kratke upute u prošlost Bosne i Her -<<strong>br</strong> />

ce govine, dr. Safvet-beg Bašagić kra t kim<<strong>br</strong> />

pregledom, osvrće se na životopise i iz -<<strong>br</strong> />

vat ke iz djela nekolicine manje ili više<<strong>br</strong> />

znamenitih Bošnjaka vladara, zna n s t -<<strong>br</strong> />

venika, književnika i pjesnika. Osim što<<strong>br</strong> />

od zaborava spašava Bošnjake koji su<<strong>br</strong> />

ostavili tra ga i u drugim domenima života,<<strong>br</strong> />

osim ra to vanja, pravi svojevrstan<<strong>br</strong> />

uvod u svoja dva naredna djela Bošnjaci<<strong>br</strong> />

i Hercegovci u Is lamskoj književnosti<<strong>br</strong> />

(Vla stita naklada. Sa rajevo, 1912.) i<<strong>br</strong> />

Zna meniti Hrvati, Bo š njaci i Hercegovci<<strong>br</strong> />

u Turskoj carevini (Ma tica Hrvatska,<<strong>br</strong> />

Za greb, 1931.).<<strong>br</strong> />

Iz perspektive autora zainteresiranog<<strong>br</strong> />

za vlastitu nacionalnu i svaku<<strong>br</strong> />

drugu prošlost - bez obzira kakva ona<<strong>br</strong> />

bila - znakovito za ovaj Bašagićev pregled<<strong>br</strong> />

je to da je djelo pisano prvih godina<<strong>br</strong> />

nakon povlačenja Osmanskog sultanata<<strong>br</strong> />

iz Bosne i Hercegovine i Austro-ugarske<<strong>br</strong> />

okupacije, te da su čak i u tim godinama,<<strong>br</strong> />

kada su sve uspomene na sultanat<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ižno i nostalgično njegovane, ovi bo š -<<strong>br</strong> />

njački velikani već bili zaboravljeni. Ti -<<strong>br</strong> />

me - kao potpuno nerelevantna, jer i<<strong>br</strong> />

Bašagić se poziva na nedostatak podataka,<<strong>br</strong> />

padaju u vodu sva pravdanja da<<strong>br</strong> />

smo svoju prošlost zaboravili usljed djelovanja<<strong>br</strong> />

ovog ili onog, manjeg ili većeg<<strong>br</strong> />

sistematskog zatiranja tragova materijalne<<strong>br</strong> />

i svake druge historije i kulture<<strong>br</strong> />

Bošnjaka i Hercegovaca. Prije će biti da<<strong>br</strong> />

se tu radi (ili) o posvemašnjem nemaru<<strong>br</strong> />

prema tradiciji, (ili) o nezainteresiranosti<<strong>br</strong> />

za prošlost kao savladanu lekciju, (ili<<strong>br</strong> />

pak) o nekim drugim razlozima čiji bi<<strong>br</strong> />

nas i spomen odveo u neželjenom smjeru.<<strong>br</strong> />

U svakom slučaju, stoji činjenica da<<strong>br</strong> />

je književna, kulturna, historijska i sva -<<strong>br</strong> />

ka druga baština Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />

toliko bogata da predstavlja neiscrpivo<<strong>br</strong> />

tlo za naraštaje istražitelja svih znanstvenih<<strong>br</strong> />

usmjerenja i interesa. Isto tako,<<strong>br</strong> />

nipošto ne treba zanemariti da savremenim<<strong>br</strong> />

zanemarivanjem stvarnih veličina,<<strong>br</strong> />

njihovim guranjem ukraj, te nipodaštavanjem<<strong>br</strong> />

svega trajno vrijednog, neprimjećivanjem<<strong>br</strong> />

i nedokumenti ra njem trenutnog<<strong>br</strong> />

stanja u ovim oblastima, zabavljeni<<strong>br</strong> />

dnevnopolitičkim temama, otvaramo<<strong>br</strong> />

prostor i naraštajima po s li je nas da<<strong>br</strong> />

se iščuđavaju nad našim ne ma rom i<<strong>br</strong> />

nezainteresiranošću.<<strong>br</strong> />

Bašagić je, ne treba to ispustiti iz<<strong>br</strong> />

vida, među ostalim, i relativno plodan i<<strong>br</strong> />

uspješan pjesnik, ali u svakom slučaju<<strong>br</strong> />

autentičan sudionik i svjedok događanja<<strong>br</strong> />

na tom kulturnom prizorištu, njegove se<<strong>br</strong> />

ocjene o njegovim poetskim prethodnicima<<strong>br</strong> />

mogu uzeti sa razumljivom ozbiljnošću.<<strong>br</strong> />

S druge strane, imajući na umu pre -<<strong>br</strong> />

ko četiri stotine godina osmanske pro š -<<strong>br</strong> />

losti Bosne i Hercegovine, iznimno skroman<<strong>br</strong> />

izbor od tek nekolicine pjesnika,<<strong>br</strong> />

kao i njegova zamolba na kraju teksta,<<strong>br</strong> />

svojevrsne su potvrde doista nepristojnog<<strong>br</strong> />

odnosa Bošnjaka i Hercegovaca pre -<<strong>br</strong> />

ma svome naslijeđu.<<strong>br</strong> />

17


POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />

Safvet-beg Bašagić<<strong>br</strong> />

o Herceg-Bosni<<strong>br</strong> />

i istočnoj prosvjeti<<strong>br</strong> />

Kad sam dovršio ovo djelce o<<strong>br</strong> />

junačkoj prošlosti Bosne i Hercegovine,<<strong>br</strong> />

istom onda mi pade na um,<<strong>br</strong> />

da sam zaboravio još nešto istaknuti;<<strong>br</strong> />

na ime: koliko je istočna prosvjeta<<strong>br</strong> />

uplivala na naše zemlje. U<<strong>br</strong> />

velikoj oskudici podataka o tome je<<strong>br</strong> />

veoma teško pisati, nu držeći se<<strong>br</strong> />

staroga načela: bolje je makar štogod,<<strong>br</strong> />

već ništa ne napisati, odlučih<<strong>br</strong> />

se nešto progovoriti i o onim ljudima<<strong>br</strong> />

iz naših krajeva, koji su kao<<strong>br</strong> />

veliki učenjaci izašli na glas, ili<<strong>br</strong> />

kao pjesnici ostavili lijepo ime na<<strong>br</strong> />

istočnome Parnasu. Naši djedovi<<strong>br</strong> />

nijesu znali samo pregoniti se s di -<<strong>br</strong> />

p lomatima i baratati s oružjem,<<strong>br</strong> />

nego takogje poput velikih istočnih<<strong>br</strong> />

učenjaka pisati omašna djela o<<strong>br</strong> />

raznim strukama znanosti i isto<<strong>br</strong> />

tako pjevati zanosne pjesme i ljupke<<strong>br</strong> />

gazele u perzijskom i turskom<<strong>br</strong> />

jeziku. S tijem hoću da rečem nekima<<strong>br</strong> />

i nekima, da izbiju iz glave one<<strong>br</strong> />

uobičajene predsude, da su naši<<strong>br</strong> />

pregji bili nepristupni kulturi. Oni<<strong>br</strong> />

su, slobodno smijem reći toliko učinili<<strong>br</strong> />

na polju istočne, koliko i naši<<strong>br</strong> />

susjedi na polju zapadne prosvjete.<<strong>br</strong> />

Svi, tijekom povjesti spomenuti<<strong>br</strong> />

naši veliki zemljaci: veliki veziri,<<strong>br</strong> />

ve ziri i paše, bili su visoko o<strong>br</strong>azo -<<strong>br</strong> />

va ni ljudi u raznim istočnim zna -<<strong>br</strong> />

no stima i do<strong>br</strong>i prijatelji i znanci<<strong>br</strong> />

ara pske, perzijske i turske književ -<<strong>br</strong> />

nosti, jer onako visoka dostojans t -<<strong>br</strong> />

va nijesu mogli obnašati bez više<<strong>br</strong> />

na o<strong>br</strong>azbe, a za tu tvrdnju najbolji<<strong>br</strong> />

je dokaz, što su se uvijek u dokolici<<strong>br</strong> />

družili s velikom ulemom i na u -<<strong>br</strong> />

ku podupirali na svakome koraku.<<strong>br</strong> />

Do voljna su svjedočanstva razni<<strong>br</strong> />

sla vospjevi i razna učena djela nji -<<strong>br</strong> />

ma prikazana, u kojima se opisuju<<strong>br</strong> />

kao prijatelji i mecene učenjaka i<<strong>br</strong> />

pjesnika.<<strong>br</strong> />

18<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

Sre<strong>br</strong>eno doba naše prošlosti<<strong>br</strong> />

imade i na forumu prosvjete odličnih<<strong>br</strong> />

zastupnika. Ali beg Hercegović,<<strong>br</strong> />

Ahmed ef. Sarajlija, Sudija,<<strong>br</strong> />

Ali-Dede, Derviš paša, Ahmed<<strong>br</strong> />

beg, Šeh Jujo i Ćafija poznati su<<strong>br</strong> />

pje snici i književnici. Njihova djela<<strong>br</strong> />

— sačinjena prama duhu onoga<<strong>br</strong> />

Znakovito za ovaj Bašagićev<<strong>br</strong> />

pregled je to da je djelo pisano<<strong>br</strong> />

prvih godina nakon povlačenja<<strong>br</strong> />

Osmanskog sultanata iz Bosne i<<strong>br</strong> />

Hercegovine i Austro-ugarske<<strong>br</strong> />

okupacije, te da su čak i u tim<<strong>br</strong> />

godinama, kada su sve<<strong>br</strong> />

uspomene na sultanat <strong>br</strong>ižno i<<strong>br</strong> />

nostalgično njegovane, ovi<<strong>br</strong> />

bošnjački velikani već bili<<strong>br</strong> />

zaboravljeni. Time - kao potpuno<<strong>br</strong> />

nerelevantna, jer i Bašagić se<<strong>br</strong> />

poziva na nedostatak podataka,<<strong>br</strong> />

padaju u vodu sva pravdanja da<<strong>br</strong> />

smo svoju prošlost zaboravili<<strong>br</strong> />

usljed djelovanja ovog ili onog,<<strong>br</strong> />

manjeg ili većeg sistematskog<<strong>br</strong> />

zatiranja tragova materijalne i<<strong>br</strong> />

svake druge historije i kulture<<strong>br</strong> />

Bošnjaka i Hercegovaca.<<strong>br</strong> />

vre mena u arapskom, perzijskom i<<strong>br</strong> />

tur skom jeziku, dični su spomenici<<strong>br</strong> />

negdašnjega duševnog rada na po -<<strong>br</strong> />

lju istočne ujudbe; a njihova imena<<strong>br</strong> />

sjajne su zublje na obzoru naših<<strong>br</strong> />

kra jeva, koje rasvjetljuju stari po -<<strong>br</strong> />

nos u srcima mladog naraštaja, da<<strong>br</strong> />

pre gne za istočnom i zapadnom<<strong>br</strong> />

pro svjetom i doprinese nešto za<<strong>br</strong> />

na predak domovine.<<strong>br</strong> />

Osim gore spomenutih ima ih<<strong>br</strong> />

još puno, za koje se ni ne znade, da<<strong>br</strong> />

su s naše gore lišće; a ima ih dosta<<strong>br</strong> />

i takovih, koje samo po imenu zna -<<strong>br</strong> />

mo, jer su zauzimali odlično mjesto<<strong>br</strong> />

megju istočnim učenjacima<<strong>br</strong> />

kao Sokolovića učitelj Mahmudi<<strong>br</strong> />

Be druddin, Munla Bali ef., Šejhi<<strong>br</strong> />

Ha mza Orlović, Mehmed ef. Elbosnevi<<strong>br</strong> />

desna ruka šejhul-islama<<strong>br</strong> />

Ja hja ef., Muniri ef., Ridvan ef.<<strong>br</strong> />

Hrvat, veliki kazasker i mnogi dr.<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

(O Nerkesiju) ...Megju velikim<<strong>br</strong> />

ljudima, koji su nikli iz naše<<strong>br</strong> />

gru de, bez sumnje jedno od prvih<<strong>br</strong> />

mjesta zapada Nerćesiju. Nerćesi<<strong>br</strong> />

- to glasovito ime, koje zvuči na<<strong>br</strong> />

perzijski, list je s naše gore, koji<<strong>br</strong> />

se tri vijeka zeleni na turskome<<strong>br</strong> />

Parnasu. Prije preporoda turske<<strong>br</strong> />

lijepe književnosti, Nerćesija je<<strong>br</strong> />

bio slavljen kao najdublji i najuzvišeniji<<strong>br</strong> />

kla sik, premda mu se i<<strong>br</strong> />

dan današ nji priznaje veličanstvenost<<strong>br</strong> />

prispodoba i uzvišenih<<strong>br</strong> />

mi sli. Pa čak cijeli odlomci iz njegove<<strong>br</strong> />

“Hamse” (Pe terojci) čitaju se<<strong>br</strong> />

u višim turskim školama kao<<strong>br</strong> />

uzorci klasicizma.<<strong>br</strong> />

Nerćesija je ugledao sunce pod<<strong>br</strong> />

Trebević-planinom, u šeher Sarajevu<<strong>br</strong> />

oko godine 1000. po Hidžr.<<strong>br</strong> />

Ro gjeno mu je ime Muhamed.<<strong>br</strong> />

Otac mu je bio Nerćes 1 Ahmed efe -<<strong>br</strong> />

n dija, sarajevski kadija (šer. su -<<strong>br</strong> />

dac), ličnost veoma omiljena u na -<<strong>br</strong> />

rodu i ugledna u bosanskih vezira.<<strong>br</strong> />

Naš mladi Muhamed učio je<<strong>br</strong> />

prve nauke u Sarajevu, dok je više<<strong>br</strong> />

škole slušao u Carigradu u glasovitoga<<strong>br</strong> />

naučenjaka Kafzade Fejzullah<<strong>br</strong> />

efendije. No prije nego je dovršio<<strong>br</strong> />

nauke, umrije mu otac. Pošto<<strong>br</strong> />

ni je imao nikakove materijalne po -<<strong>br</strong> />

1 Nerćes perz. r. znači ljiljan; Nerćesija<<strong>br</strong> />

= Ljiljanski.


t pore, prekine nauke i stupi u svi -<<strong>br</strong> />

tu kadija. Kao kadija služio je najprije<<strong>br</strong> />

u Gabeli, za tim u Mostaru,<<strong>br</strong> />

Novom-Pazaru i u više drugih vilajeta.<<strong>br</strong> />

Gdje je god došao, svagdje je<<strong>br</strong> />

omilio radi učenosti, pravednosti i<<strong>br</strong> />

uljudnosti.<<strong>br</strong> />

Godine 1044. (1634.) kao pisca<<strong>br</strong> />

zgoda opremi ga sultan Murat IV.<<strong>br</strong> />

u vojnu na Revan. Na domak gra -<<strong>br</strong> />

da Ćećbuze nesrećom pane s ata i<<strong>br</strong> />

umrije u cvijetu ljudske dobe. Ne r -<<strong>br</strong> />

ćesija ostavio je iza sebe više djela,<<strong>br</strong> />

a najglasovitije je “Hamsei-Nerćesi”<<strong>br</strong> />

(Peterojci Nerćesini)... Cijela<<strong>br</strong> />

“Hamsa” svojim sadržajem djelo je<<strong>br</strong> />

poučno i zabavno, a osim toga još<<strong>br</strong> />

majstorski zaodjenuto u pjesničko<<strong>br</strong> />

ruho i protkano divnim arapskim,<<strong>br</strong> />

perzijskim i turskim stihovima.<<strong>br</strong> />

Tu frcaju iskrice kao od glavnje ću -<<strong>br</strong> />

mura. Mnogi su kušali, da ga do -<<strong>br</strong> />

stignu u pjesničkom slikanju i u<<strong>br</strong> />

igri riječi, ali im je trud ostao uza -<<strong>br</strong> />

lu dan, jer je Nerćesija u tome ne -<<strong>br</strong> />

do stiživ. Možda ni jedna turska za -<<strong>br</strong> />

bavna knjiga nije doživila toliko iz -<<strong>br</strong> />

danja, koliko “Hamsei Nerćesi”.<<strong>br</strong> />

Da nije jedine pogreške, naime da<<strong>br</strong> />

se nije u onolikoj mjeri služio s<<strong>br</strong> />

per zijskim i arapskim riječima,<<strong>br</strong> />

Ner ćesina Hamsa ostala bi kroz<<strong>br</strong> />

vre mena kao znamenito djelo u tu -<<strong>br</strong> />

r skoj literaturi, koliko radi starosti,<<strong>br</strong> />

toliko radi pjesničkog slikanja i<<strong>br</strong> />

bujnih maštanija. Ali ipak još<<strong>br</strong> />

dugo i dugo turski pjesnici, pripovjedači<<strong>br</strong> />

i učeni svijet naslagjivat će<<strong>br</strong> />

se čitajući plod, što se razvio u ma -<<strong>br</strong> />

šti našega Nerćesije.<<strong>br</strong> />

Kad pročitam jedan Gazel iz<<strong>br</strong> />

pera Nerćesina i nehotice pomis -<<strong>br</strong> />

lim na Derviš pašu Mostarca i<<strong>br</strong> />

dru ge pjesnike iz naših krajeva,<<strong>br</strong> />

ko ji su pjevali turski ili perzijski,<<strong>br</strong> />

a to me je uzrok valjda nešto, što<<strong>br</strong> />

je svima zajedničko. To je potka<<strong>br</strong> />

od na šega tiliprika, samo je<<strong>br</strong> />

uzvod pro tkan perzijskim zlatom<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

i turs kom svilom. U narednoj pjesmici<<strong>br</strong> />

li je po se ogleda živa mašta,<<strong>br</strong> />

koja je kod Nećersije uvijek pretežna<<strong>br</strong> />

i gla vno obilježje njegove poezije:<<strong>br</strong> />

Nek u loptu zatvorenu<<strong>br</strong> />

Metnu jednog malog mrava,<<strong>br</strong> />

Pa je onda zavaljaju<<strong>br</strong> />

Preko polja i du<strong>br</strong>ava.<<strong>br</strong> />

U tom vječnom prevrtanju<<strong>br</strong> />

Samrt mu je žiće pravo;<<strong>br</strong> />

A gle; ja sam mrav bijedni,<<strong>br</strong> />

A ta lopta — nebo plavo.<<strong>br</strong> />

Šuplja kruglja, u kojoj je mrav<<strong>br</strong> />

zatvoren, valja se niz pusta <strong>br</strong>da i<<strong>br</strong> />

strme doline. Bijedno stvorenje po<<strong>br</strong> />

sto puta u jednom trenu prevrće se<<strong>br</strong> />

preko glave, i to neprestano, bez<<strong>br</strong> />

odmora. Kako mora biti, ili kako bi<<strong>br</strong> />

moralo biti pri duši siromašnom<<strong>br</strong> />

mravu, da može osjetiti bol, koju bi<<strong>br</strong> />

čovjek ćutio, da je na njegovu mjestu?<<strong>br</strong> />

U tome žalosnome stanju<<strong>br</strong> />

Nerćesija prispodablja sebe mra -<<strong>br</strong> />

vu, a šuplju loptu vasionome svijetu,<<strong>br</strong> />

u kome se valja i kotrlja bez<<strong>br</strong> />

kraja i konca, dok se napokon i na<<strong>br</strong> />

njemu ne potvrdi istinitost perzijske<<strong>br</strong> />

poslovice: “Her ćes galtan - galtan<<strong>br</strong> />

be ćori hiš mireved” 2 . Neka<<strong>br</strong> />

sjeta, koja je regbi zajednička svi -<<strong>br</strong> />

ma turskim pjesnicima, prodire iz<<strong>br</strong> />

mnogih pjesama Nerćesinih, kao<<strong>br</strong> />

n. pr. iz ova dva gazela, koji se u<<strong>br</strong> />

gazelu ne dadu presaditi u vrt<<strong>br</strong> />

naše poezije:<<strong>br</strong> />

O nebesa, gdje je smilovanje?<<strong>br</strong> />

Dokle će još progonstvo trajati?<<strong>br</strong> />

Zar nikada samrtnik ne može<<strong>br</strong> />

Svoje svjetske griehe okajati?<<strong>br</strong> />

I.<<strong>br</strong> />

2 Svako će okrećući se otići u svoju<<strong>br</strong> />

rupu.<<strong>br</strong> />

POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />

Moje žice ko bujica progje.<<strong>br</strong> />

Kako da se sada zatalasa?<<strong>br</strong> />

Gorke suze već su presahnule<<strong>br</strong> />

Od ljubavi; meni nema spasa!<<strong>br</strong> />

O nezbori o molbi i strahu,<<strong>br</strong> />

O sastanku i rastanku s dragom!<<strong>br</strong> />

Zar nikada o sastanku ne će<<strong>br</strong> />

Pirit zefir u mog srca gaju?<<strong>br</strong> />

Zar će uviek noć rastanka kriti<<strong>br</strong> />

Mene u svom crnom zagrljaju?<<strong>br</strong> />

Ko’ko put sam u pjesmi, u prozi<<strong>br</strong> />

Ocrtao’ šta mi srce peče,<<strong>br</strong> />

A te iskre, a ti plamenovi<<strong>br</strong> />

Moje tajne boli ne lieče.<<strong>br</strong> />

Za verigam takovieh misli<<strong>br</strong> />

Nerćesija nemoj ići tragom.<<strong>br</strong> />

II.<<strong>br</strong> />

E bi moje izgorjelo tielo<<strong>br</strong> />

Na plamenu ognja ljubavnoga.<<strong>br</strong> />

Da se suze dedile nisu,<<strong>br</strong> />

Kao kiša s plačna oka moga<<strong>br</strong> />

Kakve misli, kakve li rieči<<strong>br</strong> />

Po mome su mozgu razasute!<<strong>br</strong> />

I ako se pod izlikom čine<<strong>br</strong> />

Kao knjige, koje vazda šute.<<strong>br</strong> />

Kad kroz maštu tvoje čarne vjegje<<strong>br</strong> />

Mojoj duši u blizinu plove,<<strong>br</strong> />

Procvili mi srce u njedrima<<strong>br</strong> />

Poput tužne harfe Eolove.<<strong>br</strong> />

Nerćesija, tvoja pjesma šeće<<strong>br</strong> />

Po družini, kao čaša fina<<strong>br</strong> />

I privlači nekom čudnom moći<<strong>br</strong> />

Čitatelje poput rujna vina<<strong>br</strong> />

Nu katkada Nerćesija poput<<strong>br</strong> />

Hafiza umije kucnuti i u vesele<<strong>br</strong> />

žice, da razgovori čitatelje, i takove<<strong>br</strong> />

pjesmice često tura u usta svojim<<strong>br</strong> />

zaljubljenim junačina u “Hamsi.”<<strong>br</strong> />

Evo jedne takove:<<strong>br</strong> />

19


POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />

Zgoda bježi ispod neba.<<strong>br</strong> />

Da je stigne majstor treba;<<strong>br</strong> />

Zgoda, to je disaj zore.<<strong>br</strong> />

Brzi lahor u sred gore,<<strong>br</strong> />

Taj je lahor zadah mali.<<strong>br</strong> />

Što te jedan trenut gali;<<strong>br</strong> />

Dok nas blago sunce grije,<<strong>br</strong> />

De ispimo čašu, dvije!<<strong>br</strong> />

Uopće je Nećersija najveći majstor<<strong>br</strong> />

u kovanju slavospjeva. Njegov<<strong>br</strong> />

pa negirični spjev, ili čak apoteoza,<<strong>br</strong> />

šej hul-islama Azmi-efendije, poz -<<strong>br</strong> />

na ta je u turskoj književnosti kao<<strong>br</strong> />

uzor pjesma svoje vrsti. Evo kako<<strong>br</strong> />

po činje:<<strong>br</strong> />

Uzmi rukom Nerćesija,<<strong>br</strong> />

Čašu slave i radosti.<<strong>br</strong> />

Kad si taj čas dočekao.<<strong>br</strong> />

Veseli se, pij i gosti!<<strong>br</strong> />

Progji, sjedi u vrh krčme.<<strong>br</strong> />

Kao što je Džemšid sjedo;<<strong>br</strong> />

Progji ćulah natjeravši<<strong>br</strong> />

Na oči - na čelo bliedo.<<strong>br</strong> />

Danju noću treba piti,<<strong>br</strong> />

A nikada pjan ne biti.<<strong>br</strong> />

Jer kada se džaba pije.<<strong>br</strong> />

Treba piti veselije.<<strong>br</strong> />

De povikni: “Uživanje!”<<strong>br</strong> />

Nek napuni doba svoje,<<strong>br</strong> />

Nek se toči staro vino.<<strong>br</strong> />

Nek veselo sviet poje.<<strong>br</strong> />

Nek napuni cio obzor<<strong>br</strong> />

Vika: pijmo, pijmo, pijmo!<<strong>br</strong> />

Neka Đžemšid vidi, kako<<strong>br</strong> />

Darijski se veselimo.<<strong>br</strong> />

Ovo nije ono piće,<<strong>br</strong> />

Što pjanice u se liju,<<strong>br</strong> />

Da s’opiju i megju se<<strong>br</strong> />

Praznima se čašam biju.<<strong>br</strong> />

U ovom je piću uzrok<<strong>br</strong> />

Prave sreće i veselja.<<strong>br</strong> />

Iz svake se kaplje ragja<<strong>br</strong> />

Nova nada — nova želja i t. d.<<strong>br</strong> />

20<<strong>br</strong> />

Nerćesijini savremenici bili su<<strong>br</strong> />

šejhi Husejini Lamećani, koji se<<strong>br</strong> />

takogje iskazao kao junak na<<strong>br</strong> />

peru, i glasoviti učenjak Mostarac<<strong>br</strong> />

I<strong>br</strong>ahim ef. Roznamedžija, koji je<<strong>br</strong> />

na godine bio svrha i razvrha u<<strong>br</strong> />

Carigradu. Da pače i veliki veziri<<strong>br</strong> />

i šejhul islami morali su se o<<strong>br</strong> />

svemu s njime savjetovati. Ovaj -<<strong>br</strong> />

u jednoj osobi diktator i demagog,<<strong>br</strong> />

držao je na uzdi i dvor i narod. U<<strong>br</strong> />

isto vrijeme živio je takogje Jusuf<<strong>br</strong> />

paša, za koga veli Ćatib-Čelebi,<<strong>br</strong> />

da je toliko bio učen, da bi mogao<<strong>br</strong> />

sjesti i na sedžadu šejhul-islama,<<strong>br</strong> />

nu u napunu muževne dobe kao<<strong>br</strong> />

II. vezir postao je žrtvom Džindžihodžine<<strong>br</strong> />

spletke. Osim rečenih još<<strong>br</strong> />

tri naša zemljaka obnašali su najveće<<strong>br</strong> />

sudačke časti u Carigradu, a<<strong>br</strong> />

to su Isa efendija Sarajlija, Bejazi<<strong>br</strong> />

efendija i Šaban efendija Nevesinjac.<<strong>br</strong> />

U drugoj polovici XVII. vijeka<<strong>br</strong> />

susretamo se takogje sa dva<<strong>br</strong> />

poznata naša zemljaka s Ahmed<<strong>br</strong> />

ef. Mostarcem i s glasovitim šejhom<<strong>br</strong> />

Abdullhi Gaibijom. Prvi se<<strong>br</strong> />

istaknuo na polju islamske iurisprudencije<<strong>br</strong> />

s djelom “Fetava-i-<<strong>br</strong> />

Ahmedi” (fetve Ahmedove) koje su<<strong>br</strong> />

priznate u učenom svijetu. Osim<<strong>br</strong> />

toga napisao je još djelo “Enisulvaizin”<<strong>br</strong> />

(Prijatelj propovjednika).<<strong>br</strong> />

Umro u Mostaru l090. (1679.)<<strong>br</strong> />

poštovan kao visoko nao<strong>br</strong>ažen i<<strong>br</strong> />

plemenit čovjek. R. a.<<strong>br</strong> />

(O Abdullahu Gaibiju) Šejhi Gaibija<<strong>br</strong> />

je rodom iz hljevanjske okolice,<<strong>br</strong> />

odakle se preselio i nastanio u<<strong>br</strong> />

St. Gradišku. Gdje je učio nauke<<strong>br</strong> />

ne zna se, ali da je bio visoko nao<strong>br</strong>ažen,<<strong>br</strong> />

to nam svjedoči spomenik,<<strong>br</strong> />

na ime komentar u dva obsežna<<strong>br</strong> />

sveska na “Fususul-hi kem,” najglasovitije<<strong>br</strong> />

i najmističnije djelo oca<<strong>br</strong> />

mistične filozofije na istoku, imenom<<strong>br</strong> />

Muhjuddini Arebije. Od svih<<strong>br</strong> />

komentatora Fususa veli se, da je<<strong>br</strong> />

naš Gaibija najdublje za ro nio u<<strong>br</strong> />

Tu frcaju iskrice kao od glavnje<<strong>br</strong> />

ćumura. Mnogi su kušali, da ga<<strong>br</strong> />

dostignu u pjesničkom slikanju i<<strong>br</strong> />

u igri riječi, ali im je trud ostao<<strong>br</strong> />

uzaludan, jer je Nerćesija u tome<<strong>br</strong> />

nedostiživ. Možda ni jedna turska<<strong>br</strong> />

zabavna knjiga nije doživila<<strong>br</strong> />

toliko izdanja, koliko “Hamsei<<strong>br</strong> />

Nerćesi”.<<strong>br</strong> />

tajne toga tajinstvenoga dje la.<<strong>br</strong> />

Osim toga napisao je jednu knjižicu<<strong>br</strong> />

o svojim derviškim nazorima.<<strong>br</strong> />

Umro je oko 1100. (1688.) u St.<<strong>br</strong> />

Gradiškoj, gdje mu je i turbe<<strong>br</strong> />

sagragjeno, koje se i danas u do<strong>br</strong>u<<strong>br</strong> />

stanju nalazi. Često muslimani iz<<strong>br</strong> />

okolišnjih mjesta pregju u Slavoniju<<strong>br</strong> />

i hodočaste mu grob. Megju bo -<<strong>br</strong> />

sanskim dervišima cijele legende<<strong>br</strong> />

iz njegova života pronose se od<<strong>br</strong> />

usta do usta. R. a.<<strong>br</strong> />

(O Alauddinu Sabitu Užičaninu)<<strong>br</strong> />

Taj se pjesnik zove punim imenom<<strong>br</strong> />

Alauddin Sabit Užičanin. Kada i<<strong>br</strong> />

gdje se upravo rodio, to se ne da<<strong>br</strong> />

tačno odrediti. Neki misle, da se<<strong>br</strong> />

rodio u Užicama u Bosni. Nu po<<strong>br</strong> />

svoj prilici rodio se u Taslidži<<strong>br</strong> />

(Plevlju) početkom druge polovice<<strong>br</strong> />

XVIII vijeka. O njegovoj mladosti<<strong>br</strong> />

ništa se takogje ne zna, jer ni stari<<strong>br</strong> />

ni novi biografi ne bilježe niti jednoga<<strong>br</strong> />

podatka. Kada je Sabit došao<<strong>br</strong> />

u Carigrad, stupio je pod okrilje<<strong>br</strong> />

Sejjidi-zade Mehmed paše (poznat<<strong>br</strong> />

u narodnoj pjesmi pod imenom:<<strong>br</strong> />

paša Sejidija) i njegovom protekcijom<<strong>br</strong> />

malo po malo dotjerao do<<strong>br</strong> />

mevlevijjeta, koja je čast veliko<<strong>br</strong> />

šerijatsko-sudačko dostojanstvo u<<strong>br</strong> />

Turskoj. Najprije je bio “mulla” u<<strong>br</strong> />

Bo sni, za tim u Konji i napokon u<<strong>br</strong> />

Di ar ibekiru, gdje je i preminuo<<strong>br</strong> />

1124. po Hidžr. (1712. po Hr.) Toliko<<strong>br</strong> />

je u svemu zabilježeno o Sabi-


tovu životu, a sada da se malko<<strong>br</strong> />

po zabavimo s njime, kao s pjesnikom.<<strong>br</strong> />

Neki osmanlijski pisci književnosti<<strong>br</strong> />

daju Nabiji, neki opet<<strong>br</strong> />

Nefiji prvenstvo na svome Parnasu,<<strong>br</strong> />

a ja se ipak usugjujem mirne<<strong>br</strong> />

duše mimo obojicu proturiti Sabita,<<strong>br</strong> />

jer je on manje više pjesnik<<strong>br</strong> />

svoje vrste, a Nabija i Nefija su<<strong>br</strong> />

jednostavni šljedbenici persijske<<strong>br</strong> />

mistične škole. Prvi podražavao<<strong>br</strong> />

glasovitome mistiku Sa jibu, dok<<strong>br</strong> />

se drugi sam priznaje šljedbenikom<<strong>br</strong> />

Dželaludini Rumije.<<strong>br</strong> />

Po čemu, da Sabit bude originalan<<strong>br</strong> />

mimo sve turske pjesnike?<<strong>br</strong> />

- upitat će možda kogod od štovanih<<strong>br</strong> />

čitatelja. Ja sam još jednom<<strong>br</strong> />

gore spomenuo, na ime pišući o<<strong>br</strong> />

Derviš paši Mostarcu i o Nerćesiji,<<strong>br</strong> />

da pjesnici iz naših krajeva<<strong>br</strong> />

čine poseban genre u turskoj<<strong>br</strong> />

knji ževnosti. Bez svake sumnje<<strong>br</strong> />

na njih je uplivala naša narodna<<strong>br</strong> />

poezija, koja ima toliko obilje<<strong>br</strong> />

upravo nenatkriljivih pjesničkih<<strong>br</strong> />

figura i tropa. Mjesto da pozajmljuju<<strong>br</strong> />

izraze u Arapa i Perzijanaca,<<strong>br</strong> />

kao što su to običavali svi<<strong>br</strong> />

ostali turski pjesnici prije preporoda,<<strong>br</strong> />

i nehotice bi se uputili više<<strong>br</strong> />

puta u bašču naše narodne poezije,<<strong>br</strong> />

da napasu svoje oči na cvijeću<<strong>br</strong> />

rogjene grude i opoje se svježim<<strong>br</strong> />

uzduhom iz domaćega gaja.<<strong>br</strong> />

U “Zafernami” (pjesmi o pobje-<<strong>br</strong> />

U “Zafernami” (pjesmi o pobjedi)<<strong>br</strong> />

jasno se vidi, da se i Sabit<<strong>br</strong> />

donekle povodio za drugima.<<strong>br</strong> />

Ulažući sve sile po što - po to da<<strong>br</strong> />

bude originalan, ostavio je<<strong>br</strong> />

mnogo bisera turskoj<<strong>br</strong> />

književnosti, koji će se sjajiti na<<strong>br</strong> />

vratu osmanlijske vile do tijeka i<<strong>br</strong> />

vijeka.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

di) jasno se vidi, da se i Sabit<<strong>br</strong> />

donekle povodio za drugima. Ulažući<<strong>br</strong> />

sve sile po što - po to da bude<<strong>br</strong> />

originalan, ostavio je mnogo bisera<<strong>br</strong> />

turskoj književnosti, koji će se<<strong>br</strong> />

sjajiti na vratu osmanlijske vile<<strong>br</strong> />

do tijeka i vijeka. Čujmo, što veli<<strong>br</strong> />

o njemu nedavno preminuli turski<<strong>br</strong> />

pjesnik, koji se u<strong>br</strong>aja u tako<<strong>br</strong> />

zvane preporoditelje, na ime<<strong>br</strong> />

Muallimi Nadžija: “Sabit je imao<<strong>br</strong> />

osobitu volju i naviku, da poslovice<<strong>br</strong> />

i popularne fraze uvlači u svoje<<strong>br</strong> />

pjesme. Premda na posebnom<<strong>br</strong> />

polju pjesništva stoji sam, ipak je<<strong>br</strong> />

zaražen novim mislima satvorio<<strong>br</strong> />

mnogo neslanih stihova. U njegovim<<strong>br</strong> />

pjesmama, što je lijepo, tome<<strong>br</strong> />

se ne da podražavati, a što je<<strong>br</strong> />

hrgjavo, to je bez ikakva ukusa.”<<strong>br</strong> />

Tako veli Nadžija, a ja se donekle<<strong>br</strong> />

s njime slažem, samo bih rado<<strong>br</strong> />

znao, koje su to pjesme bez<<strong>br</strong> />

ukusa, što ih je Sabit skrpario?<<strong>br</strong> />

Nadžija ne navodi ni jedne, nego<<strong>br</strong> />

govori bez dokaza, a to puno ne<<strong>br</strong> />

vrijedi. To su bez sumnje neke<<strong>br</strong> />

suhoparne teme, što ih je Sabit<<strong>br</strong> />

pjesnički o<strong>br</strong>adio, nastojeći u<<strong>br</strong> />

svemu, da bude originalan. Ja<<strong>br</strong> />

držim dapače i tvrdo vjerujem, da<<strong>br</strong> />

je najveći majstorluk suhoparna<<strong>br</strong> />

temata o<strong>br</strong>aditi pjesnički, kad ih<<strong>br</strong> />

čovjek čita, da se divi — mjesto<<strong>br</strong> />

da zijeva.<<strong>br</strong> />

Takovim stvarima Sabit se<<strong>br</strong> />

zbilja najradije zabavljao, da i u<<strong>br</strong> />

tome bude orginalan. Može biti,<<strong>br</strong> />

da mu je nešto slabo pošlo za ru -<<strong>br</strong> />

kom, ali većinom je polučio us -<<strong>br</strong> />

pjeh. Kad se uzmu sve te pogreš -<<strong>br</strong> />

ke, nestaje ih iz vida, iščezavaju<<strong>br</strong> />

pred veličinom Sabitova stvaranja.<<strong>br</strong> />

I turski pjesnik Zija paša - glasoviti<<strong>br</strong> />

orientalista koga rad spada<<strong>br</strong> />

u drugu polovinu ovoga vijeka u<<strong>br</strong> />

spjevanom predgovoru antologiji<<strong>br</strong> />

“Harabat”, ovako se izrazuje o<<strong>br</strong> />

našem Sabitu:<<strong>br</strong> />

POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />

Sabit dahi šajiri metindur,<<strong>br</strong> />

Ol tarzide sahibi zemindur i t. d.<<strong>br</strong> />

Što u prevodu glasi: I Sabit je<<strong>br</strong> />

vrstan pjesnik. U toj struci zauzima<<strong>br</strong> />

posebno mjesto. Imade jedan<<strong>br</strong> />

“Nat” (spjev u slavu pejgambera),<<strong>br</strong> />

koji osvaja ljudska srca, a i “Mi -<<strong>br</strong> />

radžije” (put na nebo) ne zaostaje<<strong>br</strong> />

za rečenim spjevom. Riječi su u<<strong>br</strong> />

njegovim pjesmama birane i<<strong>br</strong> />

precizne, a sadržaj je upravo<<strong>br</strong> />

drago kamenje. Nu pošto se trudio,<<strong>br</strong> />

da stvara same aforizme i<<strong>br</strong> />

poslovice, zašao bi često s puta i<<strong>br</strong> />

iznevjerio se pravilima metrike.<<strong>br</strong> />

Tako sudi o Sabitu Zija paša, koji<<strong>br</strong> />

je bio pozvan kao pjesnik i vrstan<<strong>br</strong> />

poznavaoc istočne i zapadne književnosti,<<strong>br</strong> />

da reče svoju o svim<<strong>br</strong> />

arapskim, perzijskim i turskim<<strong>br</strong> />

pjesnicima.<<strong>br</strong> />

Lijepo karakterizuje Sabita<<strong>br</strong> />

ova mala anekdota. Naravno kao<<strong>br</strong> />

svaki čovjek, što muca, teško je<<strong>br</strong> />

izgovarao riječi. Jednom prilikom<<strong>br</strong> />

u društvu, kad su ga upitali, da li<<strong>br</strong> />

mu zadaje veliki napor izgovaranje<<strong>br</strong> />

riječi, odgovori: “Zbilja meni<<strong>br</strong> />

je teško govoriti, ali Bogu hvala<<strong>br</strong> />

pero mi po malo čevrlja; još da se<<strong>br</strong> />

ono napreže, ja bih zaista od<<strong>br</strong> />

uzbugjenja otišao na prijeko, pu -<<strong>br</strong> />

ko bih ko cvrčak od muke.”<<strong>br</strong> />

Pošto sada nemam pri ruci og -<<strong>br</strong> />

romnoga divana Sabitova, nego<<strong>br</strong> />

samo mali izbor, ne ću se ni upuštati<<strong>br</strong> />

u ocjenu njegova rada uo p -<<strong>br</strong> />

će, nego samo ograničiti na “Za -<<strong>br</strong> />

fername-i-Sabit”, koja je bez su -<<strong>br</strong> />

mnje najljepši njegov rad i re -<<strong>br</strong> />

mek-djelo u turskoj književnosti.<<strong>br</strong> />

To je panegirički spjev o junaštvu<<strong>br</strong> />

Selim Giraja, krimskoga hana. U<<strong>br</strong> />

tome se spjevu najbolje vidi slikovito<<strong>br</strong> />

crtanje prirode i rata, bujna<<strong>br</strong> />

mašta, pjesnički žar i posebno<<strong>br</strong> />

polje na istočnom Parnasu, gdje<<strong>br</strong> />

Sabit stoji sam i ponosito gleda<<strong>br</strong> />

na veliku skupinu pjesnika, koja<<strong>br</strong> />

21


POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />

se mota oko ovoga ili onoga uzora.<<strong>br</strong> />

U predgovoru “Za fer name”, kako<<strong>br</strong> />

ćemo odmah viditi, Sabit ističe<<strong>br</strong> />

svoj smjer, kad počima ovako:<<strong>br</strong> />

Hodi o Rekše 3 bajnoga pera<<strong>br</strong> />

Parnasom što no prašinu tjera!<<strong>br</strong> />

Liljan i ruža proći će letom,<<strong>br</strong> />

Pjevaj o sablji i štitu svetom;<<strong>br</strong> />

Dosta je češljat mirisne kose,<<strong>br</strong> />

Štit i strijela sada se nose;<<strong>br</strong> />

Dosta je boja s pogledom djeva.<<strong>br</strong> />

Sad treba ići gdje sablja sjeva;<<strong>br</strong> />

Dosta je hvalit dragino stanje,<<strong>br</strong> />

Neka se ljulja u gaju granje.<<strong>br</strong> />

Od boja junak, čovjek od dara<<strong>br</strong> />

Nek od tog polja pustinju stvara!<<strong>br</strong> />

Ova je zgrada 4 - žalostan spomen,<<strong>br</strong> />

U njoj je svaki razoren kamen;<<strong>br</strong> />

O tom imade tisuć pjesama.<<strong>br</strong> />

Da se već slušat ne mili nama.<<strong>br</strong> />

Za što da opet o Kajsu zborim<<strong>br</strong> />

I svoje misli s lugjakom morim?<<strong>br</strong> />

Ne mogu slušat Lejlinih hira,<<strong>br</strong> />

Progji se ludih, podaj im mira!<<strong>br</strong> />

Šta te se tiče Ermenka mlada.<<strong>br</strong> />

Da znadeš, ljubi l b’jesna Ferhada.<<strong>br</strong> />

Što o tom svemu, da tegliš mu ke? -<<strong>br</strong> />

Lugjaku ne daj kamen u ruke<<strong>br</strong> />

U usta nemoj uzimat ime<<strong>br</strong> />

Širine 5 , tek ćeš pokvarit s njime i t. d.<<strong>br</strong> />

Zar to nije sve na svoj način?<<strong>br</strong> />

Ko je malo upućen u istočnu poeziju<<strong>br</strong> />

odmah će uviditi onaj veliki jaz,<<strong>br</strong> />

koji dijeli Sabita od ostalih turskih<<strong>br</strong> />

pjesnika. Za tim poziva pero, da<<strong>br</strong> />

nagje novi smjer, gdje još nije doprla<<strong>br</strong> />

noga ni Kajsa ni Ferhada. Kada<<strong>br</strong> />

dogje u žugjeni kraj, neka iz temelja<<strong>br</strong> />

na novo gradi palaču, koja će<<strong>br</strong> />

stršiti iznad oblaka i koju će sunce<<strong>br</strong> />

3 Konj glasovitog perzijskog narodnog<<strong>br</strong> />

junaka Rustem Kurda, koji u istoku<<strong>br</strong> />

igra ulogi Herkulesa ili Kraljevića<<strong>br</strong> />

Marka.<<strong>br</strong> />

4 Misli svijet.<<strong>br</strong> />

5 Kajs i Lejla, Ferhad i Širina — to su<<strong>br</strong> />

istočni Romeo i Julija. “Širin” znači<<strong>br</strong> />

perzijski: sladak. Kolika igra riječi u<<strong>br</strong> />

originalu.<<strong>br</strong> />

22<<strong>br</strong> />

prestaviti svijetu. Pri kraju predgovora<<strong>br</strong> />

pjeva ovako:<<strong>br</strong> />

Ne primam žene u svoje dveri;<<strong>br</strong> />

“Kome nije pravo nek mi ne da<<strong>br</strong> />

kćeri”<<strong>br</strong> />

Ponesi krčmaru, vatrenu čašu,<<strong>br</strong> />

Da otvorim svečano državu našu!<<strong>br</strong> />

Sviraču, i ti tamburu amo,<<strong>br</strong> />

Pobjedonosno da zapjevamo,<<strong>br</strong> />

Napjeve stare baci na stranu.<<strong>br</strong> />

Pa sviraj pjesmu još ne pjevanu.<<strong>br</strong> />

Iz toga se jasno vidi, da Sabit<<strong>br</strong> />

teži, koliko je moguće, da stvori<<strong>br</strong> />

nešto: što prije njega nije bilo u<<strong>br</strong> />

turskoj književnosti... Kako se vidi<<strong>br</strong> />

iz Zafemame i drugih pjesama<<strong>br</strong> />

Sabit nije volio, kao drugi turski<<strong>br</strong> />

pjesnici u njegovo vrijeme svoje<<strong>br</strong> />

sti hove pretrpavati arapskim i<<strong>br</strong> />

perzijskim riječima; gdje god mu je<<strong>br</strong> />

bilo moguće, tu je upotrebljavao<<strong>br</strong> />

poznate i primitivne turske riječi,<<strong>br</strong> />

koje su i nama u Bosni i Hercegovini<<strong>br</strong> />

većinom poznate. Evo ih nekoliko<<strong>br</strong> />

iz opisa zime: sadžak, baklava,<<strong>br</strong> />

jufka, ćasa, karpuza, mertebanija,<<strong>br</strong> />

foja, i dr...<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

Sabitovi mlagji savremenici<<strong>br</strong> />

jesu šejhi Fevzija Blagac, pisac<<strong>br</strong> />

“Bulbulistana” i Mustafa ef. Prušćcinin,<<strong>br</strong> />

pisac “Tebširul-guzzata”<<strong>br</strong> />

(junačka čestitka). Prvi je pisao u<<strong>br</strong> />

perzijskom jeziku - po uzoru Džamina<<strong>br</strong> />

Beharistana - zbirku pripovjetčica<<strong>br</strong> />

iz derviškog života, u kojoj<<strong>br</strong> />

se nalazi takodje nekoliko kratkih<<strong>br</strong> />

bilježaka iz života rumskih pjesnika,<<strong>br</strong> />

koji su se izkazali kao derviši<<strong>br</strong> />

na perzijskon Parnasu; megju<<strong>br</strong> />

njima kako smo spomenuli nalaze<<strong>br</strong> />

se Derviš paša Mostarac, sin mu<<strong>br</strong> />

Ahmed beg i Husrev paša Sokolović.<<strong>br</strong> />

Jezik im je dosta slikovit, ali<<strong>br</strong> />

nije potpuno klasičan. Ovdje-ondje<<strong>br</strong> />

vidi se neperzijskih prispodoba,<<strong>br</strong> />

koje su nastale pod uplivom arapštine<<strong>br</strong> />

i hrvaštine.<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

Osim do sada spomenutih ima -<<strong>br</strong> />

de još puno naših zemljaka, koji su<<strong>br</strong> />

prebirali žice istočne lire, ali se o<<strong>br</strong> />

njima samo toliko znade, da su<<strong>br</strong> />

negda bili kao Zijai Mostarac,<<strong>br</strong> />

Hadži Derviš ef. Mostarac, Ali ef.<<strong>br</strong> />

Pruščanin, Vehbi Bosnevi i mnogi<<strong>br</strong> />

drugi, kojih se pjesama nalazi po<<strong>br</strong> />

raznim zbirkama.<<strong>br</strong> />

Ovom prigodom spomenuti<<strong>br</strong> />

nam je još Habibe hanumu Stočević,<<strong>br</strong> />

kćer Ali pašinu, i Arif bega<<strong>br</strong> />

Sto čevića koji se pod pjesničke ra -<<strong>br</strong> />

dove potpisuje: Hersekli Hikmet,<<strong>br</strong> />

da odlično mjesto zauzimaju na<<strong>br</strong> />

turskom Parnasu. Hikmet kao ne -<<strong>br</strong> />

stor megju današnjim turskim pje -<<strong>br</strong> />

s nicima uživa veliki ugled i kod<<strong>br</strong> />

mlagjeg narastaja. Živi kao visoki<<strong>br</strong> />

sudski dostojanstvenik u Carigradu.<<strong>br</strong> />

Eto toliko sam na <strong>br</strong>zu ruku<<strong>br</strong> />

skrpario o našim pregjima koji su<<strong>br</strong> />

umjeli vješto perom baratati ili<<strong>br</strong> />

prebirati žice na istočnoj liri, da i<<strong>br</strong> />

na tome polju, kao i na bojnome<<strong>br</strong> />

me jdanu ostave lijepu uspomenu<<strong>br</strong> />

svojim potomcima, da su negda na<<strong>br</strong> />

ovoj slavnoj grudi živili ljudi, koji<<strong>br</strong> />

su nešto doprinijeli za istočnu prosvjetu.<<strong>br</strong> />

A sada, da usput nadovežem još<<strong>br</strong> />

jednu malu molbu na sve rodoljube,<<strong>br</strong> />

koji poštuju uspomenu svojih<<strong>br</strong> />

pregja, da mi, ako u koga imade<<strong>br</strong> />

djela ili podataka iz života rečenih<<strong>br</strong> />

književnika i pjesnika, za kratko<<strong>br</strong> />

vrijeme na amanet opreme. Koliko<<strong>br</strong> />

mi slabe sile dopuštaju, nastojaću,<<strong>br</strong> />

da ta djela presadim u našu bašču<<strong>br</strong> />

ili obširnije prikazem njihov život i<<strong>br</strong> />

rad - kako svih spomenutih, tako i<<strong>br</strong> />

ostalih naših zemljaka, koji su se<<strong>br</strong> />

iztaknuli na polju istočne književ -<<strong>br</strong> />

nosti.


KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />

ASANAGINCA – balada<<strong>br</strong> />

ili mit o ženinoj nesreći<<strong>br</strong> />

Jedini prijevod, bolje rečeno adaptacija, koji je uspio povratno utjecati na<<strong>br</strong> />

baladu, bio je onaj Vuka Karadžića. On ju je izmijenio davši joj naslov<<strong>br</strong> />

‘Hasanaginica’ i 1846. objavio je u ‘Narodnoj pjesmarici’, uvrstivši je među<<strong>br</strong> />

srpske narodne pjesme.<<strong>br</strong> />

Piše: Stipe Majić<<strong>br</strong> />

Hasanaginica ili Asanaginica<<strong>br</strong> />

1 , kako je zabilježeno u prvom,<<strong>br</strong> />

ori ginalnom tiskanom izdanju<<strong>br</strong> />

pje sme, je balada koja se od sličnih,<<strong>br</strong> />

ali epskih narodnih pjesma<<strong>br</strong> />

ispjevanih u desetercu, tzv. junačkih,<<strong>br</strong> />

razlikuje baš po svojoj liričnosti<<strong>br</strong> />

i po bitnoj činjenici da u središte<<strong>br</strong> />

radnje smješta ženu; maj -<<strong>br</strong> />

ku, suprugu, sestru. Prvi ju je ja -<<strong>br</strong> />

v no obznanio talijanski opat Al -<<strong>br</strong> />

be rto Fortis (1741 - 1803.) u putopisno-znanstvenom<<strong>br</strong> />

djelu ‘Put po<<strong>br</strong> />

Dalmaciji’ (‘Viaggio in Dalmatia’,<<strong>br</strong> />

1774.g.) koje opisuje život ljudi<<strong>br</strong> />

na dalmatinskoj obali Jadrana i<<strong>br</strong> />

njenom zaleđu te bilježi niz poda -<<strong>br</strong> />

ta ka o građi stijena, biljkama, ži -<<strong>br</strong> />

vo tinjama i zemljopisnim karakteristikama.<<strong>br</strong> />

Budući da se europska,<<strong>br</strong> />

prosvjetiteljstvom zasićena<<strong>br</strong> />

kulturna klima tog vremena priprema<<strong>br</strong> />

za romantizam u knjiže-<<strong>br</strong> />

1 U ovom tekstu naziv Asanaginica ko -<<strong>br</strong> />

ri stimo i iz razloga što se udomaćio u<<strong>br</strong> />

krajevima Dalmatinske zagore i Im o -<<strong>br</strong> />

t ske krajine. Iako, posve je jasno da<<strong>br</strong> />

je riječ o Hasan-agi. Na spomenutom<<strong>br</strong> />

jezičnom području glas ‘h’ ne postoji<<strong>br</strong> />

u govoru nego se na početku riječi po -<<strong>br</strong> />

t puno ispušta (Asanaginica, Rvat), a<<strong>br</strong> />

na drugim mjestima se zamjenjuje<<strong>br</strong> />

gla som ‘v’ (kruv, kuvati).<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

vnosti, balada Asanaginica koja<<strong>br</strong> />

dolazi iz egzotične Morlakije, tajnovite<<strong>br</strong> />

zemlje ‘primitivnih Ilira’,<<strong>br</strong> />

postaje jedan od ranih poetskih<<strong>br</strong> />

modela za ogled cijelom jednom<<strong>br</strong> />

nadolazećem razdoblju. Fortisov<<strong>br</strong> />

stav duboko je humanistički i či -<<strong>br</strong> />

tav putopis intonira prema razbijanju<<strong>br</strong> />

uvriježenih predrasuda za -<<strong>br</strong> />

padnih naroda prema tzv. Morla -<<strong>br</strong> />

ci ma, ali su i predrasude prema<<strong>br</strong> />

opisanom svijetu lako čitljive iz<<strong>br</strong> />

nje gova teksta. Isto kao i puno<<strong>br</strong> />

sta riji Grci i njihovi putopisci, i<<strong>br</strong> />

Ta lijani su imali predstavu kako<<strong>br</strong> />

se radi o slabašnoj, nerazvijenoj<<strong>br</strong> />

ku lturi populacije koja naseljava<<strong>br</strong> />

ovaj prostor.<<strong>br</strong> />

Radnja i ustroj balade<<strong>br</strong> />

Riječ balada dolazi od glagola<<strong>br</strong> />

balar – plesati, i od keltske riječi<<strong>br</strong> />

balad koja znači narodna pjesma,<<strong>br</strong> />

a balade su tragične lirsko-epske<<strong>br</strong> />

pjesme najčešće motivirane nes -<<strong>br</strong> />

ret nom ljubavi kao okosnicom ra -<<strong>br</strong> />

d nje. Asanaginica počinje slavenskom<<strong>br</strong> />

antitezom; prvi stihovi pos -<<strong>br</strong> />

tav ljaju pitanje, a odmah nakon<<strong>br</strong> />

njih slijedi negacija i odgovor:<<strong>br</strong> />

Što se bjeli u gori zelenoj?<<strong>br</strong> />

Al’ su snjezi, al’ su labutove?<<strong>br</strong> />

23


KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />

Da su snjezi, već bi okopnuli,<<strong>br</strong> />

Labutove, već bi poletjeli,<<strong>br</strong> />

Nisu snjezi, nit’ su labutove,<<strong>br</strong> />

Nego šator age Asan-age.<<strong>br</strong> />

On boluje u ranami ljutim.<<strong>br</strong> />

(Fortis)<<strong>br</strong> />

Pjesnik nakon toga opisuje u<<strong>br</strong> />

borbi ranjenog Asanagu kojega<<strong>br</strong> />

us koro dolaze posjetiti majka i<<strong>br</strong> />

se stra, a supruga mu od stida<<strong>br</strong> />

(stih: ‘a ljubovca od stida ne mo g -<<strong>br</strong> />

la’) ne dolazi. To je i pokretač tra -<<strong>br</strong> />

gi čne radnje; Asanaga šalje su p -<<strong>br</strong> />

ru zi, s kojom ima petoro djece, ot -<<strong>br</strong> />

pu sno pismo i ne želi je vidjeti<<strong>br</strong> />

kad se vrati u dvor. Beg Pintorović,<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>at Asanaginičin, dolazi na -<<strong>br</strong> />

kon toga po sestru i odvodi je s<<strong>br</strong> />

na mjerom da je uda za novoga<<strong>br</strong> />

pro sca, Imotskog kadiju. Asana -<<strong>br</strong> />

gi nica nevoljko ostavlja djecu i u<<strong>br</strong> />

tu zi i strahu odlazi iz dvora na t -<<strong>br</strong> />

rag k obitelji. Uskoro kreće u sva -<<strong>br</strong> />

d benoj povorci prema novom mladoženji<<strong>br</strong> />

u Imotskom, ali mora pro -<<strong>br</strong> />

ći pokraj Asanaginih dvora. Tu<<strong>br</strong> />

su sreće svoju djecu koju bogato<<strong>br</strong> />

da riva, a Asanaga joj se o<strong>br</strong>aća<<strong>br</strong> />

gru bim riječima, ne vidjevši nje -<<strong>br</strong> />

zi nu žalost i ljubavni jad. Od tih<<strong>br</strong> />

riječi junakinja na mjestu pogiba:<<strong>br</strong> />

Kad to čula Asanaginica,<<strong>br</strong> />

bilim licem zemlji udarila,<<strong>br</strong> />

u put se je dušom rastavila<<strong>br</strong> />

od žalosti gledajuć sirota.<<strong>br</strong> />

(Fortis)<<strong>br</strong> />

Stih originala je deseterački s<<strong>br</strong> />

ce zurom ili pauzom iza četvrtog<<strong>br</strong> />

slo ga bez vidljive rime.<<strong>br</strong> />

Prijevodi koji su proslavili<<strong>br</strong> />

baladu<<strong>br</strong> />

Fortis pjesmu u putopisu do -<<strong>br</strong> />

nosi u izvornoj verziji, na jeziku<<strong>br</strong> />

Morlaka, pod naslovom ‘Žalostna<<strong>br</strong> />

pjesanca plemenite Asan-aginice’,<<strong>br</strong> />

a paralelno daje i talijanski<<strong>br</strong> />

pri jevod pjesme u jedanaestercu.<<strong>br</strong> />

24<<strong>br</strong> />

Imotsko pučko razumijevanje Asanaginičine poetike<<strong>br</strong> />

Glavni likovi balade turski su dostojanstvenici iz vremena njihove<<strong>br</strong> />

vladavine područjem Dalmatinske zagore, a pjesma je po svemu<<strong>br</strong> />

narodna, i spjevana i us me no prenošena u narodu koji ju potpuno<<strong>br</strong> />

doživljavao kao svoju. Tu se javlja dihotomija: otkud puk u poeziji<<strong>br</strong> />

opjevava Turke, na rod drugačije vjere od njihove, doživljavane<<strong>br</strong> />

strancima i okupatorima? Jedno posve lokalno ob ja šnjenje, doduše<<strong>br</strong> />

prilično nategnuto, veli kako je Asanaginičina nesretna sudbina i<<strong>br</strong> />

njezin odnos s mužem kršćanskom pjesniku ili pjesnikinji bio uzorak<<strong>br</strong> />

kojim će pokazati kako su moćnici, Turci, zapravo duboko nesretni<<strong>br</strong> />

ljudi u čije se ponašanje i običaje ne va lja ugledati. Drugi vrlo<<strong>br</strong> />

značajan moment, kojim se pjesma pripi su je kršćanima, svadbena je<<strong>br</strong> />

po vo rka na konjima koja, koliko god kratko spomenuta, podsjeća na<<strong>br</strong> />

tipičnu morlačku svadbu gdje se na konjima jaše od mladenke do<<strong>br</strong> />

mladoženjine kuće.<<strong>br</strong> />

In teres za Asanaginicu počinje<<strong>br</strong> />

sve više rasti, pri<strong>br</strong>ajaju se novi<<strong>br</strong> />

pri jevodi koji baladu do danas či -<<strong>br</strong> />

ne jednim od naših najprevođenijih<<strong>br</strong> />

djela. Nakon Fortisova, 1775.<<strong>br</strong> />

pojavljuje se prijevod C. Werthesa<<strong>br</strong> />

na njemački, zatim 1778. u<<strong>br</strong> />

He rderovoj zbirci ‘Volkslieder’<<strong>br</strong> />

ano niman, Goetheov prijevod ko -<<strong>br</strong> />

jega autor tek godinu dana kasnije<<strong>br</strong> />

potpisuje. Goethe nije poznavao<<strong>br</strong> />

jezik Morlaka pa se služi Fortisovim<<strong>br</strong> />

talijanskim, Werthesovim<<strong>br</strong> />

njemačkim prijevodom i ori -<<strong>br</strong> />

gi nalom pjesme. Goethe radi naj -<<strong>br</strong> />

bo lji prijevod jer pjesmi vraća iz -<<strong>br</strong> />

vo rni deseterac kojemu su i ova<<strong>br</strong> />

dru ga dvojica prevoditelja dodala<<strong>br</strong> />

je dan slog. Prijevodi balade po s -<<strong>br</strong> />

ta ju sve <strong>br</strong>ojniji (W. Scott, A. Mi -<<strong>br</strong> />

c kiewicz, Puškin, Nodier, Mérimée,<<strong>br</strong> />

Grimm…), te se stječe do -<<strong>br</strong> />

jam da je izvorna narodna duša<<strong>br</strong> />

nadišla korice u koje je smještena<<strong>br</strong> />

i vinula se u slobodu, ostavljajući<<strong>br</strong> />

opatu Fortisu samo zaslugu da<<strong>br</strong> />

bu de glasonoša poeziji koja je<<strong>br</strong> />

cva la u skrovitoj anonimnosti


Da lmatinske zagore - čekajući<<strong>br</strong> />

vri jeme da zablista među najljepšim<<strong>br</strong> />

poetskim vrhovima Europe i<<strong>br</strong> />

svijeta. Prevedena je i na turski,<<strong>br</strong> />

arapski, javanski, japanski i ki -<<strong>br</strong> />

ne ski jezik, a postoji više od 15<<strong>br</strong> />

sa mo francuskih prijevoda. Jedini<<strong>br</strong> />

prijevod, bolje rečeno adaptacija,<<strong>br</strong> />

koji je uspio povratno utjecati<<strong>br</strong> />

na baladu, bio je onaj Vuka Karadžića.<<strong>br</strong> />

On ju je izmijenio davši joj<<strong>br</strong> />

naslov ‘Hasanaginica’ i 1846. ob -<<strong>br</strong> />

ja vio je u ‘Narodnoj pjesmarici’,<<strong>br</strong> />

uvrstivši je među srpske narodne<<strong>br</strong> />

pjesme. Uz još nekoliko izmjena<<strong>br</strong> />

ko je je učinio u tekstu, Vukova<<strong>br</strong> />

‘Ha sanaginica’ je kasnije ušla u<<strong>br</strong> />

udž benike hrvatsko-srpskog jezika.<<strong>br</strong> />

No, Vukove izmjene, pokazale<<strong>br</strong> />

su kasnije analize, bile su nedo -<<strong>br</strong> />

vo ljno motivirane i zapravo su re -<<strong>br</strong> />

du cirale i izmijenile višeslojnost i<<strong>br</strong> />

bi tnu ulogu riječi, u nastojanju<<strong>br</strong> />

da se osuvremeni i približi jezik.<<strong>br</strong> />

Dalmatinska zagora u jeziku<<strong>br</strong> />

Asanaginice<<strong>br</strong> />

Fortis uz pjesmu nije pribilježio<<strong>br</strong> />

gdje je i od koga čuo baladu,<<strong>br</strong> />

što je kasnije <strong>br</strong>ojne proučavatelje<<strong>br</strong> />

Asanaginice dovodilo pred<<strong>br</strong> />

mno ga pitanja, no pretpostavlja<<strong>br</strong> />

se kako mu je kasnije pronađeni<<strong>br</strong> />

‘Sp litski rukopis’, s ikavskom ver -<<strong>br</strong> />

zi jom, poslužio kao izvornik. Fortis<<strong>br</strong> />

je pjesmu objavio mijenjajući<<strong>br</strong> />

ika vski govor du<strong>br</strong>ovačkim, je ka -<<strong>br</strong> />

vskim, koji je već u to vrijeme po -<<strong>br</strong> />

ka zivao snagu da postane hrvatski<<strong>br</strong> />

standard. Učinio je to Fortis,<<strong>br</strong> />

me đutim, polovično, a ova ne uje -<<strong>br</strong> />

d načena artikulaciji glasa ‘jat’<<strong>br</strong> />

pri pisuje se u ‘zaslugu’ njegovom<<strong>br</strong> />

pomagaču. Tko je to bio, ne zna<<strong>br</strong> />

se pouzdano, ali pretpostavlja se<<strong>br</strong> />

ka ko je to bio njegov prijatelj,<<strong>br</strong> />

Spli ćanin Julije Bajamonti.<<strong>br</strong> />

Ovo ispušteno ‘h’ u Fortisovu<<strong>br</strong> />

ori ginalu i ‘Splitskom rukopisu’, a<<strong>br</strong> />

kasnije pridodano na početak<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

klju čne riječi, simptomatičan je<<strong>br</strong> />

je zični podatak koji svjedoči, kao i<<strong>br</strong> />

Fortisova izjava, da je balada za -<<strong>br</strong> />

bilježena u Zagori jer na ovom je -<<strong>br</strong> />

zičnom području glas ‘h’ ne po stoji<<strong>br</strong> />

u govoru nego se na početku riječi<<strong>br</strong> />

potpuno ispušta (Asanaginica,<<strong>br</strong> />

Rvat), a na drugim mjestima se<<strong>br</strong> />

za mjenjuje glasom ‘v’ (kruv, kuvati).<<strong>br</strong> />

Osim turcizama koji odgovaraju<<strong>br</strong> />

glavnim likovima i vremenu u<<strong>br</strong> />

koje je radnja smještena, ostatak<<strong>br</strong> />

jezika tipičan je za Dalmatinsko<<strong>br</strong> />

zaleđe. Pjesma obiluje čakavizmima<<strong>br</strong> />

koji su kroz tri stoljeća pos t u -<<strong>br</strong> />

p no iščezla iz govora Imotske krajine,<<strong>br</strong> />

ali neki oblici (npr. riječ<<strong>br</strong> />

‘oblazi’ – obilazi, pohodi) i danas<<strong>br</strong> />

su živi u govoru kao prepoznatljivi<<strong>br</strong> />

lokalni kolorit.<<strong>br</strong> />

Slovenac Fran Miklošič bio je<<strong>br</strong> />

jedan od prvih ozbiljnijih proučavatelja<<strong>br</strong> />

Asanaginice, on je pronašao<<strong>br</strong> />

‘Splitski rukopis’ na ikavici<<strong>br</strong> />

za kojega u svom djelu iz 1883.<<strong>br</strong> />

go dine ustanovio kako je poslužio<<strong>br</strong> />

Fortisu kao izvornik, a za pjes -<<strong>br</strong> />

mu, prema jezičnim osobitostima,<<strong>br</strong> />

da je niknula na tlu Imotske<<strong>br</strong> />

krajine.<<strong>br</strong> />

Potraga za biografskim<<strong>br</strong> />

činjenicama<<strong>br</strong> />

Jedan od najpoznatijih domaćih<<strong>br</strong> />

istraživača Asanaginice, psihijatar<<strong>br</strong> />

Mijo Milas porijeklom iz<<strong>br</strong> />

Zmijavaca pokraj Imotskoga, u<<strong>br</strong> />

svo joj je knjizi ‘Asan-agičin zavičaj’<<strong>br</strong> />

iz 1981. godine izložio zaključke<<strong>br</strong> />

iscrpne potrage za povijes -<<strong>br</strong> />

nom utemeljenošću likova iz ba -<<strong>br</strong> />

la de. Postavio je zanimljivu tezu<<strong>br</strong> />

da je autor pjesme morala biti<<strong>br</strong> />

uda na žena, starija kršćanka iz<<strong>br</strong> />

Za gvozda ili nekog drugog mjesta<<strong>br</strong> />

u blizini Imotskoga. Prelistavajući<<strong>br</strong> />

povijesne dokumente s osnovnom<<strong>br</strong> />

tezom da se fabula balade<<strong>br</strong> />

za ista dogodila na području Imotske<<strong>br</strong> />

krajine, Milas je ustanovio<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />

ka ko je to moralo biti za vrijeme<<strong>br</strong> />

Ka ndijskoga rata (1645. – 1669.).<<strong>br</strong> />

Sli jedi da je Hasan-aginica sestra<<strong>br</strong> />

bega Pintorovića koji je stolovao<<strong>br</strong> />

na Klisu, žena Hasan-age Arapovića,<<strong>br</strong> />

zapovjednika kule Zadvarje<<strong>br</strong> />

u kojoj je ležao ranjen kad ga je<<strong>br</strong> />

trebala obići, a koji je inače stolovao<<strong>br</strong> />

u Zagvozdu. Ovo je logičan<<strong>br</strong> />

zemljopisni raspored ako se uzme<<strong>br</strong> />

u obzir put kojega svadbena po -<<strong>br</strong> />

vorka prelazi na konjima. Kre ću s<<strong>br</strong> />

Klisa, iz Asanagičine ro di teljske<<strong>br</strong> />

kuće, prema dvorima Imotskog<<strong>br</strong> />

kadije (suca), a put ih nezaobilazno<<strong>br</strong> />

vodi preko Zagvozda koji je<<strong>br</strong> />

mjesto tragičnog su s reta majke s<<strong>br</strong> />

djecom i bivšim mu žem nakon što<<strong>br</strong> />

se oporavljen vratio na svoje imanje.<<strong>br</strong> />

Milas tvrdi da su Hasanagini<<strong>br</strong> />

dvori bili kod Zagvozda, na<<strong>br</strong> />

lokaciji koju mje š ta ni danas zovu<<strong>br</strong> />

Manastirine. Aga je na ruševinama<<strong>br</strong> />

franjevač kog samostana sa g -<<strong>br</strong> />

radio svoj dvor. Imotski je bio sjedište<<strong>br</strong> />

‘kadiluka’, gdje je službovao<<strong>br</strong> />

i u pjesmi spomenuti Imotski<<strong>br</strong> />

kadija, sve do 1717., kada grad<<strong>br</strong> />

os vajaju Mlečani. Događaj opjevan<<strong>br</strong> />

u baladi po Milasu zbio se<<strong>br</strong> />

1647. godine, a opjevala ga je ne -<<strong>br</strong> />

du go nakon tragedije žena iz ob li -<<strong>br</strong> />

ž njeg mjesta. Pjesma se odatle ši -<<strong>br</strong> />

ri la dalje, a For tis je, pretpostavlja,<<strong>br</strong> />

pjesmu do bio napismeno.<<strong>br</strong> />

Kastinske razlike kao uzrok<<strong>br</strong> />

tragediji<<strong>br</strong> />

Iako Milas utvrđuje da je au to -<<strong>br</strong> />

rica balade kršćanka, nedovoljno<<strong>br</strong> />

upoznata s šerijatskim pra vom tu -<<strong>br</strong> />

r ske gospode svog vremena, što po -<<strong>br</strong> />

t krepljuje spornim mje s tima u pj -<<strong>br</strong> />

esmi, Muhsin Rizvić u članku ‘So -<<strong>br</strong> />

cijalni aspekti Hasanaginice’ (u<<strong>br</strong> />

knji zi: ‘Panorama boš nja čke knji -<<strong>br</strong> />

že vnosti’) analizom For tisova i Sp -<<strong>br</strong> />

li tskog rukopisa uo ča va da neka<<strong>br</strong> />

sp orna mjesta nas ta ju nepreciznim<<strong>br</strong> />

čitanjem, tj. po g rešnim prije-<<strong>br</strong> />

25


KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />

vodom pjesme. Je dno od tih mjesta<<strong>br</strong> />

je u stihovima: ‘U rodu je malo<<strong>br</strong> />

vrjeme stala, ma lo vrjeme, ne<<strong>br</strong> />

nedjelju dana’ (Fortis). Vuk ‘ne<<strong>br</strong> />

nedjelju’ prepisuje kao ‘ni nedjelju’,<<strong>br</strong> />

što postaje vrijeme prekratko za<<strong>br</strong> />

preudaju Asanaginice za Imots kog<<strong>br</strong> />

kadiju. Rizvić kao bitno iznosi neizrečeno<<strong>br</strong> />

u baladi, jer cijela pjesma<<strong>br</strong> />

strukturirana je na neizrečenom<<strong>br</strong> />

koje bi se trebalo podrazumijevati.<<strong>br</strong> />

Pripovjedač nas uvodi in medias<<strong>br</strong> />

res balade, ne pojašnjavajući motivaciju<<strong>br</strong> />

likova, kako je to za balade<<strong>br</strong> />

već i karakteristično, što otvara<<strong>br</strong> />

mjesta <strong>br</strong>ojnim interpretacijama i<<strong>br</strong> />

varijantama. Rizvić vidi begovsko<<strong>br</strong> />

porijeklo Asanaginice koja se udaje<<strong>br</strong> />

za niže situiranog agu kao uzrok<<strong>br</strong> />

rastave <strong>br</strong>aka. Iz begovskog prijezira<<strong>br</strong> />

Asanaginica ne obi lazi muža,<<strong>br</strong> />

obilaze ga sestra i maj ka koje stvaraju<<strong>br</strong> />

dodatni zap let uperen protiv<<strong>br</strong> />

supruge mu, a Asanaga reagira<<strong>br</strong> />

naglo, po tak nut kompleksom niže<<strong>br</strong> />

kaste. Također, u baladi pronalazi<<strong>br</strong> />

svu logiku še ri jatskog zakona iz<<strong>br</strong> />

vremena nas ta nka balade, a u<<strong>br</strong> />

Asa na gičinom potpunom otpuštanju<<strong>br</strong> />

iz <strong>br</strong>aka od strane Asanage,<<strong>br</strong> />

kao i njezinoj po novnoj preudaji,<<strong>br</strong> />

vidi neprekinutu nadu glavne<<strong>br</strong> />

junakinje kako bi se mogla jednoga<<strong>br</strong> />

da na vratiti djeci i prvom mužu, jer<<strong>br</strong> />

je dino potpunim, trostrukim ot pu -<<strong>br</strong> />

stom pa pre udajom, moguće joj se<<strong>br</strong> />

ponovno vra titi prvom mužu.<<strong>br</strong> />

Imotsko pučko razumijevanje<<strong>br</strong> />

Asanaginičine poetike<<strong>br</strong> />

Glavni likovi balade turski su<<strong>br</strong> />

dostojanstvenici iz vremena njihove<<strong>br</strong> />

vladavine područjem Dalmatinske<<strong>br</strong> />

zagore, a pjesma je po svemu<<strong>br</strong> />

na rodna, i spjevana i us me no pre -<<strong>br</strong> />

no šena u narodu koji ju potpuno<<strong>br</strong> />

do življavao kao svoju. Tu se javlja<<strong>br</strong> />

di hotomija: otkud puk u poeziji op -<<strong>br</strong> />

je vava Turke, na rod drugačije vje -<<strong>br</strong> />

re od njihove, doživljavane stranci-<<strong>br</strong> />

26<<strong>br</strong> />

ma i okupatorima? Jedno posve lo -<<strong>br</strong> />

kalno ob ja šnjenje, doduše prilično<<strong>br</strong> />

na teg nuto, veli kako je Asanaginičina<<strong>br</strong> />

nesretna sudbina i njezin od -<<strong>br</strong> />

nos s mužem kršćanskom pjesniku<<strong>br</strong> />

ili pjesnikinji bio uzorak kojim će<<strong>br</strong> />

pokazati kako su moćnici, Turci,<<strong>br</strong> />

za pravo duboko nesretni ljudi u či -<<strong>br</strong> />

je se ponašanje i običaje ne va lja<<strong>br</strong> />

ug ledati. Drugi vrlo značajan mo -<<strong>br</strong> />

me nt, kojim se pjesma pripi su je<<strong>br</strong> />

krš ćanima, svadbena je po vo rka<<strong>br</strong> />

na konjima koja, koliko god kratko<<strong>br</strong> />

spo menuta, podsjeća na tipičnu<<strong>br</strong> />

mo rlačku svadbu gdje se na konjima<<strong>br</strong> />

jaše od mladenke do mladože -<<strong>br</strong> />

nji ne kuće.<<strong>br</strong> />

Junakinja starija od svoga<<strong>br</strong> />

imena<<strong>br</strong> />

Ukoliko izostavimo ono što bi<<strong>br</strong> />

se moglo nazvati ‘plašt balade’ i<<strong>br</strong> />

reduciramo je do bitnog, ostavljajući<<strong>br</strong> />

po strani sve činjenice koje<<strong>br</strong> />

pjesmu smještaju u vrijeme i prostor,<<strong>br</strong> />

dolazimo do univerzalne jez-<<strong>br</strong> />

Goethe nije poznavao<<strong>br</strong> />

jezik Morlaka pa se<<strong>br</strong> />

služi Fortisovim<<strong>br</strong> />

talijanskim,<<strong>br</strong> />

Werthesovim<<strong>br</strong> />

njemačkim prijevodom<<strong>br</strong> />

i ori gi nalom pjesme.<<strong>br</strong> />

Goethe radi naj bo lji<<strong>br</strong> />

prijevod jer pjesmi<<strong>br</strong> />

vraća iz vo rni deseterac<<strong>br</strong> />

kojemu su i ova dru ga<<strong>br</strong> />

dvojica prevoditelja<<strong>br</strong> />

dodala je dan slog.<<strong>br</strong> />

Prijevodi balade<<strong>br</strong> />

po s ta ju sve <strong>br</strong>ojniji<<strong>br</strong> />

(W. Scott, A. Mi c kiewicz,<<strong>br</strong> />

Puškin, Nodier,<<strong>br</strong> />

Mérimée, Grimm…)<<strong>br</strong> />

gre; do<strong>br</strong>a majka i supruga biva<<strong>br</strong> />

odbačena od muža, time i voljene<<strong>br</strong> />

djece, prisiljena je pod pritiskom<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ata svoju ljubav zamijeniti ne -<<strong>br</strong> />

čim lažnim, i zbog tuge umire. Pi -<<strong>br</strong> />

ta nje je uopće koliko je Asanaginičina<<strong>br</strong> />

smrt, u trenutku kad sa<<strong>br</strong> />

svatovima zastaje i susreće djecu,<<strong>br</strong> />

fizički realna. Bez obzira na sna -<<strong>br</strong> />

gu tuge koja je u njoj vladala, glavna<<strong>br</strong> />

junakinja morala je imati ba -<<strong>br</strong> />

rem neki medicinski problem koji<<strong>br</strong> />

bi mogao uzrokovati smrt. Jedna<<strong>br</strong> />

slična narodna pjesma naslova<<strong>br</strong> />

‘Asanaga i njegova ljuba’ također<<strong>br</strong> />

u sebi ima nevjerojatan događaj:<<strong>br</strong> />

Asanaga misli da mu je žena ne -<<strong>br</strong> />

rotkinja i šalje svoga <strong>br</strong>ata da je<<strong>br</strong> />

usmrti dok on ide sebi po drugu<<strong>br</strong> />

djevojku. Djever je pronalazi i ne -<<strong>br</strong> />

voljko poteže sablju, a ona ga mo -<<strong>br</strong> />

li da je siječe iznad pasa. U tom<<strong>br</strong> />

trenu, od straha i želje da dijete<<strong>br</strong> />

živi, porađa se na licu mjesta.<<strong>br</strong> />

Djever sretan uzima dijete u na -<<strong>br</strong> />

ručje, uto nailazi Asanaga sa sva-


tovima, vidi svog novorođenog si -<<strong>br</strong> />

na pa <strong>br</strong>atu prepušta mladu i<<strong>br</strong> />

svatove te sa suprugom i djetetom<<strong>br</strong> />

odlazi kući. Ovi fenomeni ne -<<strong>br</strong> />

mogući su ako se doslovno preslikaju<<strong>br</strong> />

u stvarnost pa njihovo porijeklo<<strong>br</strong> />

kao da vuče korijen u mitskoj<<strong>br</strong> />

slici pretočenoj kasnije u<<strong>br</strong> />

deseterac. Kako pojedini narodni<<strong>br</strong> />

običaji mijenjaju svoju pojavnost i<<strong>br</strong> />

izvanjskost tijekom vremena, ta -<<strong>br</strong> />

ko je vrlo moguće da je priča o<<strong>br</strong> />

Asanaginici starija i od same glavne<<strong>br</strong> />

junakinje. Asanaginica je<<strong>br</strong> />

uzdignuta na najviši nivo morala<<strong>br</strong> />

i ljubavi, stoga je moguće kako i<<strong>br</strong> />

njezino begovsko porijeklo služi<<strong>br</strong> />

samo tome da je uzdigne iznad<<strong>br</strong> />

Asanage. Budući da je balada iz -<<strong>br</strong> />

ni mna jer veliča upravo ženu i<<strong>br</strong> />

njezine osjećaje iznad svih mu š -<<strong>br</strong> />

kih likova, makar smještena u<<strong>br</strong> />

patrijarhalnu okolinu, zamjetna<<strong>br</strong> />

je njezina silna martijarhalna<<strong>br</strong> />

ma trica koja može upućivati na<<strong>br</strong> />

sta rije postanje okosnice balade.<<strong>br</strong> />

‘Do<strong>br</strong>u kadu prose sa svi’<<strong>br</strong> />

strana’<<strong>br</strong> />

Svjetski interes za Asanaginicom<<strong>br</strong> />

podignuo je vrijednost pjes -<<strong>br</strong> />

mi i na području na kojem je na s -<<strong>br</strong> />

tala, pa su u najnovije vrijeme,<<strong>br</strong> />

na kon prije sukobljenih znanst -<<strong>br</strong> />

ve nih teza, izbile tenzije o ‘vlasništvu<<strong>br</strong> />

nad pjesmom’. Ova zabavna<<strong>br</strong> />

i medijima do<strong>br</strong>o popraćena sen -<<strong>br</strong> />

za cija među glavne prosce pjesme<<strong>br</strong> />

postavlja dva grada, Imotski i Vr -<<strong>br</strong> />

go rac, ista dva koja imaju prob -<<strong>br</strong> />

lem s primarnim vlasništvom<<strong>br</strong> />

nad Tinom Ujevićem. Turistička<<strong>br</strong> />

za jednica Grada Imotskog odlučila<<strong>br</strong> />

je sasvim opravdano, na osnovi<<strong>br</strong> />

ne koliko činjenica iz pjesme, je -<<strong>br</strong> />

dna od njih je i ‘Imotski kadija’,<<strong>br</strong> />

po dignuti spomenik u čast ovoj<<strong>br</strong> />

ba ladi na o<strong>br</strong>oncima Modrog je -<<strong>br</strong> />

zera. Prirodni fenomen imotskog<<strong>br</strong> />

jezera podno nekadašnje kule u<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Prelistavajući povijesne<<strong>br</strong> />

dokumente s osnovnom<<strong>br</strong> />

tezom da se fabula<<strong>br</strong> />

balade za ista dogodila<<strong>br</strong> />

na području Imotske<<strong>br</strong> />

krajine, Milas je<<strong>br</strong> />

ustanovio ka ko<<strong>br</strong> />

je to moralo biti za<<strong>br</strong> />

vrijeme Ka ndijskoga<<strong>br</strong> />

rata (1645. – 1669.).<<strong>br</strong> />

Sli jedi da je Hasanaginica<<strong>br</strong> />

sestra bega<<strong>br</strong> />

Pintorovića koji je<<strong>br</strong> />

stolovao na Klisu, žena<<strong>br</strong> />

Hasan-age Arapovića,<<strong>br</strong> />

zapovjednika kule<<strong>br</strong> />

Zadvarje u kojoj je ležao<<strong>br</strong> />

ranjen kad ga je trebala<<strong>br</strong> />

obići, a koji je inače<<strong>br</strong> />

stolovao u Zagvozdu.<<strong>br</strong> />

kojoj su stolovali turske kadije, i<<strong>br</strong> />

na kamenim pločama klesane ri -<<strong>br</strong> />

je či Asanaginice na nekoliko svje -<<strong>br</strong> />

t skih jezika, bili bi za turiste at -<<strong>br</strong> />

ra ktivna simbioza. S druge stra -<<strong>br</strong> />

ne, iz novouređenog etno sela Ko -<<strong>br</strong> />

ko rići pokraj Vrgorca, od po to m -<<strong>br</strong> />

ka vojvode Pervana kod kojega je<<strong>br</strong> />

Alberto Fortis u svojim pohodima<<strong>br</strong> />

kroz Zagoru zanoćio i slušao na -<<strong>br</strong> />

rodnu poeziju, pojavio se glas ka -<<strong>br</strong> />

ko Asanaginica pripada njima.<<strong>br</strong> />

Do kazati bilo što nemoguće je,<<strong>br</strong> />

jedino bitno što ostaje je pravo i<<strong>br</strong> />

sloboda obiju strana da naprave<<strong>br</strong> />

nešto lijepo i korisno. Koliko se<<strong>br</strong> />

budući spomenik bude uklapao u<<strong>br</strong> />

svoju okolinu, toliko Asanaginica<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />

zaslužuje pripadati tom mjestu.<<strong>br</strong> />

Neosporan je suživot kulturnih<<strong>br</strong> />

elemenata Dalmatinske zagore i<<strong>br</strong> />

onih turskih u baladi, i to je jedino<<strong>br</strong> />

bitno svjedočanstvo, bogato i<<strong>br</strong> />

prema svemu otvoreno, a pravo<<strong>br</strong> />

na pjesmu imaju svi, svi koji je či -<<strong>br</strong> />

ta ju. Vlasništva se možda i sam<<strong>br</strong> />

autor još davno odrekao, unatoč<<strong>br</strong> />

to me pjesma je preživjela, bez ta -<<strong>br</strong> />

š tine čovjeka, zavičaja ili jezika,<<strong>br</strong> />

stalno otškrinjujući vrata u taj -<<strong>br</strong> />

no vitu prošlost kroz koju nam na -<<strong>br</strong> />

vi re neiscrpna snaga. Otškrinuti<<strong>br</strong> />

treba ta vrata, erinije ostaviti u<<strong>br</strong> />

po dzemlju, a muzama poput Asa -<<strong>br</strong> />

na ginice širom ih otvoriti.<<strong>br</strong> />

Scto se bjeli u gorje zelenoj?<<strong>br</strong> />

27


KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />

28<<strong>br</strong> />

ŽALOSTNA PJESANCA PLEMENITE HASANAGINICE<<strong>br</strong> />

Skupio Abate Alberto Fortis<<strong>br</strong> />

(Viaggio in Dalmayia, volume primo, Venezia, 1774, pagine 98- <strong>105</strong>)<<strong>br</strong> />

[sa Fortis’ ortografijom]<<strong>br</strong> />

Al-su snjezi, al-su labutove?<<strong>br</strong> />

Da su snjezi vech-bi okopnuli;<<strong>br</strong> />

Labutove vech-bi poletjeli.<<strong>br</strong> />

Ni-su snjezi, nit-su Labutove;<<strong>br</strong> />

Nego sciator Agie Asan-Aghe.<<strong>br</strong> />

On bolu-je u ranami gliutimi.<<strong>br</strong> />

Oblaziga mater, i sestriza;<<strong>br</strong> />

A Gliubovza od stida ne mogla.<<strong>br</strong> />

Kad li-muje ranam’ boglie bilo,<<strong>br</strong> />

Ter poruça vjernoi Gliubi svojoj:<<strong>br</strong> />

Neçekai-me u dvoru bjelomu,<<strong>br</strong> />

Ni u dvoru, ni u rodu momu.<<strong>br</strong> />

Kad kaduna rjeci razumjela,<<strong>br</strong> />

Josc-je jadna u toj misli stala.<<strong>br</strong> />

Jeka stade kogna oko dvora:<<strong>br</strong> />

I pobjexe Asan-Aghiniza<<strong>br</strong> />

Da vrât lomi kule niz penxere.<<strong>br</strong> />

Za gnom terçu dve chiere djevoike:<<strong>br</strong> />

Vrati-nam-se, mila majko nascia,<<strong>br</strong> />

Ni-je ovo babo Asan-Ago,<<strong>br</strong> />

Vech daixa Pintorovich Bexe.<<strong>br</strong> />

I vrâtise Asan Aghiniza,<<strong>br</strong> />

Ter se vjescia <strong>br</strong>atu oko vrâta.<<strong>br</strong> />

Da! moj <strong>br</strong>ate, velike sramote!<<strong>br</strong> />

Gdi-me saglie od petero dize!<<strong>br</strong> />

Bexe muçi: ne govori nista.<<strong>br</strong> />

Vech-se mâscia u xepe svione,<<strong>br</strong> />

I vadi-gnoj Kgnigu oproschienja,<<strong>br</strong> />

Da uzimglie podpunno viençanje,<<strong>br</strong> />

Da gre s’ gnime majci u zatraghe.<<strong>br</strong> />

Kad Kaduna Kgnigu prouçila,<<strong>br</strong> />

Dva-je sîna u çelo gliubila,<<strong>br</strong> />

a due chiere u rumena liza:<<strong>br</strong> />

A s’ malahnim u besicje sinkom<<strong>br</strong> />

Odjeliti nikako ne mogla.<<strong>br</strong> />

Vech-je <strong>br</strong>ataz za ruke uzeo,<<strong>br</strong> />

i jedva-je sinkom raztavio:<<strong>br</strong> />

Ter-je mechie K’ sebi na Kogniza,<<strong>br</strong> />

S’ gnome grede u dvoru bjelomu.<<strong>br</strong> />

U rodu-je malo vrjeme stâla,<<strong>br</strong> />

Malo vrjeme, ne nedjegliu dana,<<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>a Kado, i od roda do<strong>br</strong>a,<<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>u Kadu prose sa svî strana;<<strong>br</strong> />

Da majvechie Imoski Kadia.<<strong>br</strong> />

Kaduna-se <strong>br</strong>atu svomu moli:<<strong>br</strong> />

Aj, tako te ne xelila, <strong>br</strong>atzo!<<strong>br</strong> />

Ne moi mene davat za nikoga,<<strong>br</strong> />

Da ne puza jadno serze moje<<strong>br</strong> />

Gledajuchi sirotize svoje.<<strong>br</strong> />

Ali Bexe ne hajasce nista,<<strong>br</strong> />

Vech-gnu daje Imoskomu Kadii.<<strong>br</strong> />

Josc kaduna <strong>br</strong>atu-se mogliasce,<<strong>br</strong> />

Da gnoj pisce listak bjele Knighe,<<strong>br</strong> />

Da-je saglie Imoskomu Kadii.<<strong>br</strong> />

“Djevoika te ljepo pozdravgliasce,<<strong>br</strong> />

“A u Kgnizi ljepo te mogliasce,<<strong>br</strong> />

“Kad pokupisc Gospodu Svatove<<strong>br</strong> />

“Dugh podkliuvaz nosi na djevojku;<<strong>br</strong> />

“Kadŕ bude Aghi mimo dvora,<<strong>br</strong> />

“Neg-ne vidî sirotize svoje.”<<strong>br</strong> />

Kad Kadii bjela Kgniga doge<<strong>br</strong> />

Gospodu-je Svate pokupio.<<strong>br</strong> />

Svate kuppi grede po djevoiku.<<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>o Svati dosli do djevoike,<<strong>br</strong> />

i zdravo-se povratili s’ gnome.<<strong>br</strong> />

A kad bili Aghi mimo dvora,<<strong>br</strong> />

Dve-je chierze s’ penxere gledaju,<<strong>br</strong> />

A dva sîna prid-gnu izhogiaju,<<strong>br</strong> />

Tere svojoi majçi govoriaju.<<strong>br</strong> />

Vrati-nam-se, mila majko nascia,<<strong>br</strong> />

Da mi tebe uxinati damo.<<strong>br</strong> />

Kad to çula Asan-Aghiniza,<<strong>br</strong> />

Stariscini Svatov govorila:<<strong>br</strong> />

Bogom, <strong>br</strong>ate Svatov Stariscina,<<strong>br</strong> />

Ustavimi Kogne uza dvora,<<strong>br</strong> />

Da davujem sirotize moje.<<strong>br</strong> />

Ustavise Kogne uza dvora.<<strong>br</strong> />

Svoju dizu ljepo darovala.<<strong>br</strong> />

Svakom’ sinku nozve pozlachene,<<strong>br</strong> />

Svakoj chieri çohu da pogliane;<<strong>br</strong> />

A malome u besicje sinku<<strong>br</strong> />

Gnemu saglie uboske hagline.<<strong>br</strong> />

A to gleda Junak Asan-Ago;<<strong>br</strong> />

Ter dozivglie do dva sîna svoja:<<strong>br</strong> />

Hodte amo, sirotize moje,<<strong>br</strong> />

Kad-se nechie milovati na vas<<strong>br</strong> />

Majko vascia, serza argiaskoga.<<strong>br</strong> />

Kad to çula Asan Aghiniza,<<strong>br</strong> />

Bjelim liçem u zemgliu udarila;<<strong>br</strong> />

U pűt-se-je s’ duscjom raztavila<<strong>br</strong> />

Od xalosti gledajuch sirota.


N<<strong>br</strong> />

akon dugog komunističkog<<strong>br</strong> />

obeščašćivanja islama,<<strong>br</strong> />

na vlast je došla političko-vjerska<<strong>br</strong> />

elita koja je zamislila,<<strong>br</strong> />

u najboljoj namjeri, da treba<<strong>br</strong> />

islam približiti narodu. Na žalost,<<strong>br</strong> />

ko ncept približavanju islama na -<<strong>br</strong> />

ro du kao vjere (dakle, svega što<<strong>br</strong> />

islam predstavlja i čini) odvijao se<<strong>br</strong> />

i odvija se u kontekstu onoga što<<strong>br</strong> />

suvremeni čovjek najlakše prihvaća:<<strong>br</strong> />

potrošačka roba. U općem smislu<<strong>br</strong> />

bilo je riječ o komercijalizaciji.<<strong>br</strong> />

Tako je vjera uvedena u javni prostor<<strong>br</strong> />

u kojem nikada nije egzistirala<<strong>br</strong> />

i postala potrošačka roba.<<strong>br</strong> />

Proces popularizacije, koji je<<strong>br</strong> />

imao namjenu međusobnog približavanja<<strong>br</strong> />

naroda, nacije i islama po -<<strong>br</strong> />

čeo je sa dovištima i njihovom ko -<<strong>br</strong> />

me rcijalizacijom i teferičizacijom.<<strong>br</strong> />

Pr vi dan dovišta se izjednačio sa<<strong>br</strong> />

bo r bom bikova u Čevljanovićima.<<strong>br</strong> />

Po Ajvatovici, na relaciji između<<strong>br</strong> />

tu rbeta Ajvaz-dede i džamije Ha -<<strong>br</strong> />

san Kjafije Pruščaka hodaju polugole<<strong>br</strong> />

žene, isto kao što u Čevljanovićima<<strong>br</strong> />

hodaju između šatora sa<<strong>br</strong> />

pečenom janjetinom i voletinom u<<strong>br</strong> />

kojima pjeva neka narodna pjeva -<<strong>br</strong> />

či ca. Međutim, proces približavanja<<strong>br</strong> />

vjere narodu nije završen jer<<strong>br</strong> />

ni šta ne dolazi preko noći – i Kur’ -<<strong>br</strong> />

an Časni je Poslaniku islama ob -<<strong>br</strong> />

jav ljivan u periodu od 23 godine –<<strong>br</strong> />

pa se za nadati, još uvijek u najboljoj<<strong>br</strong> />

namjeri, da će taj proces završiti<<strong>br</strong> />

na najbolji način.<<strong>br</strong> />

KOLUMNA<<strong>br</strong> />

centar za urgentnu medicinu Piše: Filip Mursel Begović<<strong>br</strong> />

Komercijalizacija<<strong>br</strong> />

i desakralizacija ilahija<<strong>br</strong> />

(...)Ja Ilahi Ti znaš tajna (sirr) je Tvoja i Sirri je Tvoj<<strong>br</strong> />

Rob je tvoj kurban tebi pripada, ja sam došao kao kurban Sirriji<<strong>br</strong> />

Ja Resulallah budi darežljiv za ljubav tvog ummeta<<strong>br</strong> />

Došao sam do vrata Tvoje do<strong>br</strong>ote i na njih se naslonio tražeći Sirriju<<strong>br</strong> />

Za velikog griješnika činiti šefaat je znak Tvoje veličine<<strong>br</strong> />

Ti znaš da sam postao kao krilo i kao noćni leptir sam došao do Sirrije<<strong>br</strong> />

Žedno srce ima potrebu za okeanom nemoj ga mahrum činiti tako Ti Tvoje milosti<<strong>br</strong> />

Ja sam potrebiti prosjak i došao sam do okeana, do Sirrije(...)<<strong>br</strong> />

Mejli-baba<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Kad povlačimo paralele<<strong>br</strong> />

dolazimo do saznanja da su<<strong>br</strong> />

Junusu Emreu u rijeku bačene<<strong>br</strong> />

tisuće pergamena ispisanih<<strong>br</strong> />

ilahijama, da su neki zbog<<strong>br</strong> />

svojih ilahija bili ubijani a da je<<strong>br</strong> />

u Bosni netko na ilahijama<<strong>br</strong> />

zarađivao.<<strong>br</strong> />

Estradizacija ilahije<<strong>br</strong> />

Usporedno, krajem osamdesetih<<strong>br</strong> />

godina prošlog stoljeća jedna je<<strong>br</strong> />

vjerska pjesma imala doista veliku<<strong>br</strong> />

ulogu u obnovi duhovne snage<<strong>br</strong> />

bo š njačkog naroda. Riječ je o ilahiji.<<strong>br</strong> />

U današnje vrijeme svjedočimo<<strong>br</strong> />

po svemašnju estradizaciju i ko me -<<strong>br</strong> />

r cijalizaciju te vjerske pjesme.<<strong>br</strong> />

Mnogi Bošnjak će doista priznati,<<strong>br</strong> />

sjećajući se onih krasnih mladića i<<strong>br</strong> />

djevojaka koji su u bosanskoj<<strong>br</strong> />

narodnoj nošnji u Hadži-Sinanovoj<<strong>br</strong> />

tekiji u Sarajevu učili ‘zašto<<strong>br</strong> />

ječiš moj dolape... dert ja imam pa<<strong>br</strong> />

ti ječim...’, da su stvari otišle niz<strong>br</strong>do.<<strong>br</strong> />

No, ta stvar koja je otišla<<strong>br</strong> />

niz<strong>br</strong>do nikada ni nije bila ilahija.<<strong>br</strong> />

Ne mogu se ila hi jama zvati pop i<<strong>br</strong> />

narodnjačke pjesme sa pobožnim<<strong>br</strong> />

karakterom. Ili pak neki popularni<<strong>br</strong> />

izvođači ti ne jdžeri koji liče na<<strong>br</strong> />

(blažu) bosansku verziju zapadnih<<strong>br</strong> />

boy bendova ili spice girlsica.<<strong>br</strong> />

29


KOLUMNA<<strong>br</strong> />

Dakle, Gazi Hu s rev-begov hor je<<strong>br</strong> />

krajem osamdesetih godina prošlog<<strong>br</strong> />

stoljeća po prvi puta bosanskoj<<strong>br</strong> />

javnosti prezentirao nešto što<<strong>br</strong> />

je do tada bilo dio stro ge intime<<strong>br</strong> />

(rekli bi unutarnje du hovne higijene)<<strong>br</strong> />

bosanskih mu s limana.<<strong>br</strong> />

U tom prvom periodu hor je<<strong>br</strong> />

nastupao bez ikakvih glazbenih<<strong>br</strong> />

pomagala, a stari video snimci pri -<<strong>br</strong> />

zi vaju vremena kada je bosanski<<strong>br</strong> />

mu sliman osjetio, nakon mnogo go -<<strong>br</strong> />

dina, dostojanstvo. Međutim, Bo -<<strong>br</strong> />

šnjak ili Bosanac voli narodno ve -<<strong>br</strong> />

selje, voli teferič, i netko je do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

shvatio da u produkciji treba ilahiju<<strong>br</strong> />

popularizirati, dati joj prepoznatljivost<<strong>br</strong> />

narodne ili pop glazbe da bi<<strong>br</strong> />

bila masovno slušana. Svi su uvjeti<<strong>br</strong> />

za komercijalizaciju ilahije bili<<strong>br</strong> />

ispunjeni, imali smo, dakle, “boy<<strong>br</strong> />

band“, koji je imao onaj “iks fa ktor“<<strong>br</strong> />

za privlačenje većeg <strong>br</strong>oja lju di.<<strong>br</strong> />

Zato Bošnjak, kada čuje ta kvu ilahiju,<<strong>br</strong> />

osim što mu udara na same<<strong>br</strong> />

temelje ostrašćenih vjersko-nacionalnih<<strong>br</strong> />

emocija, pa se baš do b ro<<strong>br</strong> />

zabavlja, ima osjećaj kao da je u<<strong>br</strong> />

nekoj vrsti ibadeta. Haman da i u<<strong>br</strong> />

džamiju ne treba ići, ali će zato<<strong>br</strong> />

masovno ići na koncerte. Upravo<<strong>br</strong> />

zato je veći dio prve postave učača<<strong>br</strong> />

ila hija iz Gazi Husrev-begovog ho -<<strong>br</strong> />

ra u<strong>br</strong>zo napustio takav glazbeni<<strong>br</strong> />

mo del komercijalizacije i estradi za -<<strong>br</strong> />

cije ilahije.<<strong>br</strong> />

U jednom muzičkom spotu, ko -<<strong>br</strong> />

jega sam gledao za vrijeme Ra ma -<<strong>br</strong> />

zana i koji me je i izazvao da na pi -<<strong>br</strong> />

šem ovaj tekst, vidio sam mo mčiće<<strong>br</strong> />

30<<strong>br</strong> />

u kariranim košuljama kako uče<<strong>br</strong> />

tzv. pop pobožne pjesme koje nazivaju<<strong>br</strong> />

ilahijama, a u pozadini se plešući<<strong>br</strong> />

smješkaju nepokrivene dje -<<strong>br</strong> />

vojke. Prvo, tradicija učenja ilahije<<strong>br</strong> />

nas upućuje na pravilo da ju žene,<<strong>br</strong> />

izvan uskog kruga, nikada javno<<strong>br</strong> />

ni su izvodile. Međutim, kada je to<<strong>br</strong> />

prošlo, nastavak se ogledao u tome<<strong>br</strong> />

da ih pjevaju (ne da ih uče) nepok -<<strong>br</strong> />

rivene. Zatim se pojavilo postojanje<<strong>br</strong> />

jazz ilahije, r’nb ilahije, rock<<strong>br</strong> />

ila hije i slične gluposti. To nije ilahija!<<strong>br</strong> />

Neka pjevaju i vesele se, pa<<strong>br</strong> />

tko bi se tome mogao usprotiviti,<<strong>br</strong> />

ali ako to nazivaju ilahijama i to<<strong>br</strong> />

po stane općeprihvaćeno - imamo<<strong>br</strong> />

oz biljan problem.<<strong>br</strong> />

Šta je kanon ilahije<<strong>br</strong> />

Ilahije su učili oda<strong>br</strong>ani derviši<<strong>br</strong> />

ili isključivo šejhovi u tekijama<<strong>br</strong> />

(uče se i danas). Pisane su samo sa<<strong>br</strong> />

izu nom (dozvolom) na temelju ilha -<<strong>br</strong> />

ma (nadahnuća). Taj ilham se kod<<strong>br</strong> />

turskog pjesnika Junusa Em rea<<strong>br</strong> />

po t vrđivao dvadeset godina, da bi<<strong>br</strong> />

mu se na koncu pokazalo da je dar<<strong>br</strong> />

od Allaha Uzvišenog, a ne od šejtana.<<strong>br</strong> />

Ne može doktrinarnu is pra -<<strong>br</strong> />

vnost teksta ilahije potvrditi ni ti<<strong>br</strong> />

Mnogi Bošnjak će doista priznati, sjećajući se onih krasnih mladića i<<strong>br</strong> />

djevojaka koji su u bosanskoj narodnoj nošnji u Hadži-Sinanovoj tekiji u<<strong>br</strong> />

Sarajevu učili ‘zašto ječiš moj dolape... dert ja imam pa ti ječim...’, da su<<strong>br</strong> />

stvari otišle niz<strong>br</strong>do. No, ta stvar koja je otišla niz<strong>br</strong>do nikada ni nije bila<<strong>br</strong> />

ilahija. Ne mogu se ilahijama zvati pop i narodnjačke pjesme sa<<strong>br</strong> />

pobožnim karakterom. Ili pak neki popularni izvođači tinejdžeri koji liče<<strong>br</strong> />

na (blažu) bosansku verziju zapadnih boy bendova ili spice girlsica.<<strong>br</strong> />

Da li mogu biti bosanske one ilahije koje su prepjevane ili prepisane<<strong>br</strong> />

od turskih, arapskih ili perzijskih pjesničkih i duhovnih velikana?<<strong>br</strong> />

Netko bi napokon trebao glasno reći: ne dam bosansko, ne dam svoju<<strong>br</strong> />

ilahiju, ali onu autentičnu nastalu ispod bosanske bukve, ne dam je za<<strong>br</strong> />

onu prepisanu koja je nastala ispod arapske palme ili turskog<<strong>br</strong> />

čempresa, ne dam.<<strong>br</strong> />

jedan svjetovni književni kritičar.<<strong>br</strong> />

Primjerice, svjedočili smo da je is -<<strong>br</strong> />

pravnost i vjersku utemeljenost<<strong>br</strong> />

romana ‘Jevrejsko groblje’, poznatog<<strong>br</strong> />

bosanskog alima i prevoditelja<<strong>br</strong> />

Kur’ana Enesa Karića, potvrđivao<<strong>br</strong> />

književni teoretičar i politički analitičar<<strong>br</strong> />

prof. dr. Enver Kazaz. To ne<<strong>br</strong> />

drži vodu. Kada bi se turske ilahije<<strong>br</strong> />

prevele na bosanski jezik, po mjerilu<<strong>br</strong> />

suvremene književne kritike,<<strong>br</strong> />

dobivamo patetične pjesmuljke, ali<<strong>br</strong> />

ti pjesmuljci po tzv. šah bejtu saopćavaju<<strong>br</strong> />

poruku koja je naj ve će<<strong>br</strong> />

duhovne velikane u povijesti islama<<strong>br</strong> />

bacala u nesvijest. S druge<<strong>br</strong> />

stra ne ilahija ima svoje me kame<<strong>br</strong> />

(gla zbene ljestvice), s kojima je rijetko<<strong>br</strong> />

koji bosanski izvođač ilahija<<strong>br</strong> />

upoznat. Riječ je o domenu strogog<<strong>br</strong> />

glazbenog o<strong>br</strong>azovanja i ima veze<<strong>br</strong> />

sa učenjem i izvođenjem pojedine<<strong>br</strong> />

vrste ilahije, a razvijan je od 12./13<<strong>br</strong> />

stoljeća, od pojave Hazreti Mevlane<<strong>br</strong> />

Rumija, kada je postojalo dvanaest<<strong>br</strong> />

poznatih mekama, pa do 14. stoljeća<<strong>br</strong> />

kada ih je bilo četrdeset, zatim<<strong>br</strong> />

19. stoljeća kada ih je bilo devedeset<<strong>br</strong> />

i šest i na ko n cu do 20. stoljeća<<strong>br</strong> />

kada mekama i podmekana ilahija<<strong>br</strong> />

ima preko stotinu. No, svedemo li<<strong>br</strong> />

temeljnih dvanaest mekama na<<strong>br</strong> />

njihove izvorne korijene dobivamo<<strong>br</strong> />

tri: rast, ušak i saba. Dakle, ovo je<<strong>br</strong> />

povezano sa gla zbom a ne sa pisanjem<<strong>br</strong> />

teksta ilahije.<<strong>br</strong> />

Ilahije se, ako se strogo držimo<<strong>br</strong> />

njene tradicije i kanona, ne bi<<strong>br</strong> />

smjele izvoditi u koncertnom obliku.<<strong>br</strong> />

Ili može biti koncert ili mogu<<strong>br</strong> />

biti ilahije. Upravo zato, krajnje


neprihvatljivo zvuči naziv “koncert<<strong>br</strong> />

tradicionalne ilahije“. Koncert ilahija<<strong>br</strong> />

pogotovo ne bi trebao biti u<<strong>br</strong> />

Zetri, Skenderiji, Koševskom stadionu...<<strong>br</strong> />

Također, treba naglasiti<<strong>br</strong> />

da iskustvo ilahije jednog derviša<<strong>br</strong> />

iz 14. stoljeća ne mora biti iskustvo<<strong>br</strong> />

Bošnjaka u suvremenosti. Naprosto<<strong>br</strong> />

nije pošteno tražiti od svakog<<strong>br</strong> />

Bošnjaka da razumije ono što nije<<strong>br</strong> />

svojim ušima čuo i svojim očima<<strong>br</strong> />

vidio. No, bez obzira na to, negdje<<strong>br</strong> />

u svojoj svijesti bi trebao imati da<<strong>br</strong> />

tradicija i kanon ilahije nije nastao<<strong>br</strong> />

u njegovom vremena i da ono što je<<strong>br</strong> />

bilo puno sveto u prošlosti ne može<<strong>br</strong> />

biti manje sveto u sadašnjosti –<<strong>br</strong> />

barem kada je riječ o islamskim<<strong>br</strong> />

vrijednostima Isto kao što je neobično<<strong>br</strong> />

da govorimo o malim i velikim<<strong>br</strong> />

grijesima – jer ima samo grijeh –<<strong>br</strong> />

ali postoji i nešto što zovemo iskrenim<<strong>br</strong> />

i neiskrenim pokajanjem koje<<strong>br</strong> />

Bog prima ili ne prima. Nejse!<<strong>br</strong> />

Imamo dvije vrste pobožnih<<strong>br</strong> />

pje sama – jedna je ilahija, a druga<<strong>br</strong> />

kasida. U Bosni i Hercegovini sve<<strong>br</strong> />

se svodi pod jedan pojam – ilahija.<<strong>br</strong> />

Taj pojam u sebi sadrži arapsku ri -<<strong>br</strong> />

ječ ila što znači Bog. Shodno tome<<strong>br</strong> />

ilahije bi mogli prevesti kao Bo go -<<strong>br</strong> />

ugodne pjesme (odražavaju zaljubljenost<<strong>br</strong> />

ljudske duše u robovanje<<strong>br</strong> />

Bo gu u svim naredbama i za<strong>br</strong>a -<<strong>br</strong> />

na ma). Kaside bi mogli prevesti<<strong>br</strong> />

kao pjesme ode (one koje pohvaljuju)<<strong>br</strong> />

pisane u čast duhovnih velikana.<<strong>br</strong> />

Poslaniku islama Muhammedu<<strong>br</strong> />

a.s nije smetalo da mu se pišu<<strong>br</strong> />

ode (kaside), a bilo ih je. Hasan ibn<<strong>br</strong> />

Sabit, nakon što je izrecitirao pjesmu<<strong>br</strong> />

u kojoj je usporedio Poslanika<<strong>br</strong> />

sa punim mjesecom i arapskom<<strong>br</strong> />

sabljom, dobio je na dar Poslanikov<<strong>br</strong> />

ogrtač. Šejh Busejri je, nakon<<strong>br</strong> />

Poslanikovog preseljenja, napisao<<strong>br</strong> />

najčuveniju kasidu pod nazivom<<strong>br</strong> />

Ka side-i Burda, a ispjevao ju je u<<strong>br</strong> />

ča st Poslanikove hrke. Alauddin<<strong>br</strong> />

Sa bit Užičanin je svoje pjesme, je -<<strong>br</strong> />

di ni za osmanskog vakta, dva puta<<strong>br</strong> />

re citirao kraj ka’benskih vrata. Po -<<strong>br</strong> />

d sjetimo na Kul Nesimija i Sejjid<<strong>br</strong> />

Ne simija, koji su zbog svojih ilahija<<strong>br</strong> />

završili isto kao i Mensur Ha -<<strong>br</strong> />

lladž – rašćerećeni, spaljeni, obješeni...<<strong>br</strong> />

Kad povlačimo paralele dolazimo<<strong>br</strong> />

do saznanja da su Junusu Em -<<strong>br</strong> />

reu u rijeku bačene tisuće pergamena<<strong>br</strong> />

ispisanih ilahijama, da su<<strong>br</strong> />

neki zbog svojih ilahija bili ubijani<<strong>br</strong> />

a da je u Bosni netko na ilahijama<<strong>br</strong> />

zarađivao. Dakle, primjere navodimo<<strong>br</strong> />

da bi, sa aspekata samih temelja<<strong>br</strong> />

islama, poslanstva Muhammeda<<strong>br</strong> />

a.s, duhovnih velikana koji su<<strong>br</strong> />

us lijedili, ali i onih ishodišnih to -<<strong>br</strong> />

ča ka koje nazivamo bosanski is -<<strong>br</strong> />

lam, uozbiljili kontekst izvođenja i<<strong>br</strong> />

pisanja ilahija i kasida. One se ne<<strong>br</strong> />

Treba reći i da osim komercijalizacije i teferičizacije vjere, mi svjedočimo i<<strong>br</strong> />

teferičizaciju nacije: bosansko ovo, bosansko ono... pa smo došli i do<<strong>br</strong> />

bosanske ilahije. U suštini ona je samo višnja na šlagu ispod koje se krije<<strong>br</strong> />

čitava torta – dakle, bosanska ilahija ima svoju tradiciju, a ona ne počinje<<strong>br</strong> />

od devedesetih godina prošlog stoljeća – što neki Bošnjak može<<strong>br</strong> />

pomisliti.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

KOLUMNA<<strong>br</strong> />

Kada bi se turske ilahije prevele na bosanski jezik, po mjerilu<<strong>br</strong> />

suvremene književne kritike, dobivamo patetične pjesmuljke, ali ti<<strong>br</strong> />

pjesmuljci po tzv. šah bejtu saopćavaju poruku koja je najveće<<strong>br</strong> />

duhovne velikane u povijesti islama bacala u nesvijest.<<strong>br</strong> />

S druge strane ilahija ima svoje mekame (glazbene ljestvice), s<<strong>br</strong> />

kojima je rijetko koji bosanski izvođač ilahija upoznat.<<strong>br</strong> />

mogu potrbušiti pa pisati - nema<<strong>br</strong> />

sa ilahijama i kasidama pomodarskih<<strong>br</strong> />

igranja – prije svega tekstom<<strong>br</strong> />

ali niti glazbom. Ilahija je vrst<<strong>br</strong> />

molitve, u njoj je sadržan zikr, tefsir,<<strong>br</strong> />

dova, salavat. I zato svi oni koji<<strong>br</strong> />

misle da ona podnosi tzv. modernizaciju...<<strong>br</strong> />

grdno se varaju. Prije da je<<strong>br</strong> />

riječ o desakralizaciji, profanizaciji,<<strong>br</strong> />

komercijalizaciji, vulgarizaciji,<<strong>br</strong> />

blasfemizaciji...<<strong>br</strong> />

Šta radimo, bolan?<<strong>br</strong> />

Treba reći i da osim komercijalizacije<<strong>br</strong> />

i teferičizacije vjere, mi<<strong>br</strong> />

svjedočimo i teferičizaciju nacije:<<strong>br</strong> />

bo sansko ovo, bosansko ono... pa<<strong>br</strong> />

smo došli i do bosanske ilahije. U<<strong>br</strong> />

suštini ona je samo višnja na šlagu<<strong>br</strong> />

ispod koje se krije čitava torta –<<strong>br</strong> />

dakle, bosanska ilahija ima svoju<<strong>br</strong> />

tradiciju, a ona ne počinje od devedesetih<<strong>br</strong> />

godina prošlog stoljeća –<<strong>br</strong> />

što neki Bošnjak može pomisliti.<<strong>br</strong> />

Bošnjaci se otimaju za bosansku<<strong>br</strong> />

ilahiju, a istom Slovenci registriraju<<strong>br</strong> />

pod svoju nacionalnu kuhinju<<strong>br</strong> />

‘slovenački ćevap’, nadalje, netko<<strong>br</strong> />

je ustvrdio da je među nama<<strong>br</strong> />

bosanski Junus Emre, a za to vrijeme<<strong>br</strong> />

su Hrvati registrirali vlašičkog<<strong>br</strong> />

ovčara pod svoju autentičnu<<strong>br</strong> />

vrstu. Šta radimo, bolan? Jedan je<<strong>br</strong> />

bošnjački političar, iz svoje bujne<<strong>br</strong> />

pameti, ustvrdio da je ‘kvantitet<<strong>br</strong> />

zaseban kvalitet’ ponavljajući Staljinove<<strong>br</strong> />

riječi iz Drugog svjetskog<<strong>br</strong> />

rata. Šta je to? Da nije glasački<<strong>br</strong> />

listić! Šta je to? Da nije roba koja<<strong>br</strong> />

se prodaje. I oko čega su se na<<strong>br</strong> />

kraju posvađali i razišli ti silni<<strong>br</strong> />

31


KOLUMNA<<strong>br</strong> />

producenti i menadžeri i rockeri i<<strong>br</strong> />

pjesnici, ti ovovremeni baštinici<<strong>br</strong> />

ilahija – oko para. Tražimo krivca<<strong>br</strong> />

za komercijalizaciju ilahija, želimo<<strong>br</strong> />

li u nekoga uperiti prst - pogledajmo<<strong>br</strong> />

u svoj novčanik – ime mu je no -<<strong>br</strong> />

vac, prljavi novac. Uostalom, ko -<<strong>br</strong> />

me rcijalizacija ilahija nikada ne bi<<strong>br</strong> />

bil a provedena da to narod nije na -<<strong>br</strong> />

ivno prihvatio.<<strong>br</strong> />

Vrhunac komercijalizacije dosegnut<<strong>br</strong> />

je onog trena kada su sami<<strong>br</strong> />

autori na koncertima “tradicionalnih<<strong>br</strong> />

bosanskih ilahija“ sjeli u prvi<<strong>br</strong> />

red i gledali tu divnu mladost, koja<<strong>br</strong> />

će ih naslijediti, kako sa rumenim<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>azima i zacakljenim očima iz -<<strong>br</strong> />

vo di njihove ilahije. Šta bi bio ultimativni<<strong>br</strong> />

ulizica, kojega bi mogli<<strong>br</strong> />

prispodobiti sa ovakvim slučajevima?<<strong>br</strong> />

Onaj koji nekom načelniku<<strong>br</strong> />

općine (po svoj prilici bosanskom)<<strong>br</strong> />

napiše govor, sjedne u prvi red, i<<strong>br</strong> />

za tim, nakon što ovaj održi govor,<<strong>br</strong> />

tapša ga po ramenu i kaže: uh, što<<strong>br</strong> />

si ti pametan. Upravo to rade neki<<strong>br</strong> />

od suvremenih pisaca i skladatelja<<strong>br</strong> />

ilahija: napišu, skladaju, režiraju i<<strong>br</strong> />

onda sjednu u prvi red i plješću<<strong>br</strong> />

sami sebi. Ne počinje tradicija od<<strong>br</strong> />

njih, nisu oni kanon: oni ga mogu<<strong>br</strong> />

poštovati, u skladu s njim djelovati,<<strong>br</strong> />

na njega se oslanjati, nasljedovati<<strong>br</strong> />

ga... ali od njih ne može započeti.<<strong>br</strong> />

Pronašao sam okean<<strong>br</strong> />

u kapi vode<<strong>br</strong> />

Komercijalizacija ilahija je,<<strong>br</strong> />

dakle, služila da netko zaradi na<<strong>br</strong> />

on ome što nema cijenu. Šta je on -<<strong>br</strong> />

da tradicija bosanske ilahije, koja<<strong>br</strong> />

nema cijenu i koju srećom (Božjim<<strong>br</strong> />

davanjem) još uvijek taj komercijalizator<<strong>br</strong> />

nije prepoznao, vjerojatno<<strong>br</strong> />

niti neće, jer ne zna kojim se to tajnim<<strong>br</strong> />

alkemičarskim postupkom od<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>emenite bosanske zemlje – stvara<<strong>br</strong> />

duhovno zlato? Pada nam na<<strong>br</strong> />

pa met, među ostalima – jedno<<strong>br</strong> />

32<<strong>br</strong> />

ime: Aburrahman Sirri-baba, šejh<<strong>br</strong> />

sa Oglavka kod Fojnice (1775. –<<strong>br</strong> />

1847.), poznat i kao Tajanstveni.<<strong>br</strong> />

“Pro našao sam okean u kapi vo -<<strong>br</strong> />

de...“ njegove su riječi. Dakle, ako<<strong>br</strong> />

govorimo o bosanskoj ilahiji onda<<strong>br</strong> />

govorimo o tekstu ilahija. Glazba<<strong>br</strong> />

je manje važna, jer ona varira, za -<<strong>br</strong> />

visno od usula ili mekama, a svoj<<strong>br</strong> />

ko rijen vuče od prvih dvanaest, od -<<strong>br</strong> />

nosno, već spomenuta tri mekama.<<strong>br</strong> />

Lakše je shvatiti o čemu pričamo<<strong>br</strong> />

ako za primjer spomenemo melodiju<<strong>br</strong> />

sevdalinke “Kad ja pođoh na<<strong>br</strong> />

Bentbašu.“ Ona se može svesti na<<strong>br</strong> />

melodiju sevdalinke, ali u njoj su<<strong>br</strong> />

ele menti kasida napjeva na araps -<<strong>br</strong> />

kom jeziku, te njene elemente na -<<strong>br</strong> />

la zimo i u melodičnosti sefardske<<strong>br</strong> />

li turgijske pjesme za ispraćaj Ša -<<strong>br</strong> />

bata. Teško je ustvrditi kojoj tradiciji<<strong>br</strong> />

ta melodija pripada, kao što je<<strong>br</strong> />

te ško ustvrditi kojem mekamu po -<<strong>br</strong> />

jedini napjev bosanske ilahije pripada.<<strong>br</strong> />

Ne možemo očekivati da ćemo u<<strong>br</strong> />

današnje doba graditi džamije ka -<<strong>br</strong> />

k ve su se gradile u osmansko do -<<strong>br</strong> />

ba, ali isto tako ponekad nas zbunjuje<<strong>br</strong> />

da to arhitektonsko osuvre-<<strong>br</strong> />

Šta je onda tradicija bosanske<<strong>br</strong> />

ilahije, koja nema cijenu i koju<<strong>br</strong> />

srećom (Božjim davanjem) još<<strong>br</strong> />

uvijek taj komercijalizator nije<<strong>br</strong> />

prepoznao, vjerojatno niti neće,<<strong>br</strong> />

jer ne zna kojim se to tajnim<<strong>br</strong> />

alkemičarskim postupkom od<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>emenite bosanske zemlje –<<strong>br</strong> />

stvara duhovno zlato? Pada nam<<strong>br</strong> />

na pamet, među ostalima – jedno<<strong>br</strong> />

ime: Aburrahman Sirri-baba, šejh<<strong>br</strong> />

sa Oglavka kod Fojnice (1775. –<<strong>br</strong> />

1847.), poznat i kao Tajanstveni.<<strong>br</strong> />

“Pronašao sam okean u kapi<<strong>br</strong> />

vode...“ njegove su riječi.


menjavanje često završi u neprim -<<strong>br</strong> />

je renom arhitektonskom kiču - ko -<<strong>br</strong> />

ji nema nikakve veze sa sakralnom<<strong>br</strong> />

arhitekturom zemlje u kojoj<<strong>br</strong> />

se gradi, ali ni zemlje koja je donirala<<strong>br</strong> />

novac za njenu izgradnju. Is -<<strong>br</strong> />

lam karakterizira jednostavnost u<<strong>br</strong> />

svim domenima života te kao što<<strong>br</strong> />

ponekad ostanemo zatečeni nad<<strong>br</strong> />

su vremenom arhitekturom džamija,<<strong>br</strong> />

isto tako smo zatečeni pred gla -<<strong>br</strong> />

z benom arhitekturom nekih tzv.<<strong>br</strong> />

suvremenih ilahija. Postavlja se<<strong>br</strong> />

pi tanje, da li je nužno islam mo -<<strong>br</strong> />

dernizirati da bi ga približili su v -<<strong>br</strong> />

re menom čovjeku. Da li je moguće<<strong>br</strong> />

modernizirati Kur’an i hadis, kao<<strong>br</strong> />

što neki tvrde – sveti tekst ne mo -<<strong>br</strong> />

žemo mijenjati, ali tumač bi se trebao<<strong>br</strong> />

poslužiti ovovremenim, samo<<strong>br</strong> />

izvanjskim, prispodobama. Ono<<strong>br</strong> />

što je nekad bio konj danas je auto,<<strong>br</strong> />

ono što je nekada bio plug danas je<<strong>br</strong> />

traktor itd. Isto tako je i sa ilahijom<<strong>br</strong> />

– izvanjski glazbeni modeli su<<strong>br</strong> />

se promijenili, ali izvor nadahnuća<<strong>br</strong> />

(ilhama) je ostao isti. Ono što teži<<strong>br</strong> />

da bude glazbena potrošačka roba<<strong>br</strong> />

ne može biti ilahija.<<strong>br</strong> />

Ne dam bosansko,<<strong>br</strong> />

ne dam svoje<<strong>br</strong> />

A čemu služi ilahija? Ilahija ne<<strong>br</strong> />

služi za zabavu. Svaka ilahija koja<<strong>br</strong> />

probudi vjeru, od koje prisutni<<strong>br</strong> />

ima ju do<strong>br</strong>obiti u vidu lijepih osjećaja<<strong>br</strong> />

koji se mogu svesti na tihi<<strong>br</strong> />

uzvik: Tobe ja Rabbi, Tobe ja es ta -<<strong>br</strong> />

g firullah – za nju možemo reći da<<strong>br</strong> />

je utemeljena na tradiciji i ispravnom<<strong>br</strong> />

kanonu, da se nadahnuće iz<<strong>br</strong> />

kojega je proizašla tajanstveno<<strong>br</strong> />

preljeva i postaje novo nadahnuće i<<strong>br</strong> />

tako u nedogled dok god postoji<<strong>br</strong> />

iskrena čovjeka koji ne razmišlja o<<strong>br</strong> />

autorskim pravima i prihodu od<<strong>br</strong> />

ko ncerata ‘tradicionalnih’ bosanskih<<strong>br</strong> />

ilahija. Dobar primjer za tu<<strong>br</strong> />

tvrdnju je ilahija “Kad procvatu<<strong>br</strong> />

be hari“, koju je u suvremenosti na -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

pisao, uz još neke poznate autorske<<strong>br</strong> />

ilahije, i skladao Šaban Gadžo.<<strong>br</strong> />

Tko je taj čovjek? Da li ga je itko<<strong>br</strong> />

vidio na televiziji, da li je itko čuo<<strong>br</strong> />

da se pojavio na koncertu ilahija?<<strong>br</strong> />

Ne, za sebe skromno kaže da ne bi<<strong>br</strong> />

puno govorio o okolnostima nadahnuća<<strong>br</strong> />

u kojima ju je napisao i skladao,<<strong>br</strong> />

ali da je on, onako, amater.<<strong>br</strong> />

Njegovu ilahiju koriste profesionalni<<strong>br</strong> />

glazbenici i filmadžije, a da ni<<strong>br</strong> />

ne znaju tko je on, da ga nisu ni<<strong>br</strong> />

pitali smiju li je koristiti ili ne. A<<strong>br</strong> />

Šaban šuti jer njegovo nadahnuće<<strong>br</strong> />

nije podrazumijevalo prodaju, nije<<strong>br</strong> />

nadošlo iz komercijalnih pobuda.<<strong>br</strong> />

Pretpostavljamo da su ti i samo<<strong>br</strong> />

ti uvjeti mogli poslužiti za pisanje<<strong>br</strong> />

i skladanje ilahija svejednako u<<strong>br</strong> />

prošlosti i suvremenosti. Šaban je<<strong>br</strong> />

svo ju ilahiju pustio da propjeva tu -<<strong>br</strong> />

đim nadahnućem, nije se ni potpisao<<strong>br</strong> />

pod nju, netko drugi je to učinio<<strong>br</strong> />

u njegovo ime. Upravo su iz ve -<<strong>br</strong> />

d be ilahije “Kad procvatu <strong>behar</strong>i“<<strong>br</strong> />

dobar primjer neprimjerene ko me -<<strong>br</strong> />

r cijalizacije. U bosanskom filmu<<strong>br</strong> />

“Na faka“ ilahija se koristi dok se<<strong>br</strong> />

glavni muški i ženski lik napadno<<strong>br</strong> />

ljube, a zalijevaju ih mlijekom. Ako<<strong>br</strong> />

nekome nije posve jasno u čemu je<<strong>br</strong> />

problem poslužiti ćemo se uspore -<<strong>br</strong> />

d bom: zamislimo da se u američ -<<strong>br</strong> />

kom filmu ljube glumci Brad Pitt i<<strong>br</strong> />

Scarlett Johansson dok se u pozadini<<strong>br</strong> />

čuje glazba gregorijanskog ko -<<strong>br</strong> />

ra la protkana sa glasovima žens -<<strong>br</strong> />

kog zbora Saint George. Brad i<<strong>br</strong> />

Sca rlett se ljube uz riječi: “O Isuse,<<strong>br</strong> />

Isuse, srce moje pati za tobom, o<<strong>br</strong> />

Isuse pomiluj nas griješne...“ Ne -<<strong>br</strong> />

ma šanse. Svega se dosjetila američka<<strong>br</strong> />

filmska industrija, ali ovoga<<strong>br</strong> />

još ne. Eto, dosjetio se jedan režiser<<strong>br</strong> />

Bosanac.<<strong>br</strong> />

Da li mogu biti bosanske one<<strong>br</strong> />

ila hije koje su prepjevane ili prepisane<<strong>br</strong> />

od turskih, arapskih ili perzi -<<strong>br</strong> />

j skih pjesničkih i duhovnih velikana?<<strong>br</strong> />

Netko bi napokon trebao gla-<<strong>br</strong> />

KOLUMNA<<strong>br</strong> />

sno reći: ne dam bosansko, ne dam<<strong>br</strong> />

svoju ilahiju, ali onu autentičnu<<strong>br</strong> />

nastalu ispod bosanske bukve, ne<<strong>br</strong> />

dam je za onu prepisanu koja je<<strong>br</strong> />

nastala ispod arapske palme ili tu -<<strong>br</strong> />

r skog čempresa, ne dam. Bosanske<<strong>br</strong> />

ilahije Abdurrahmana Sirri-babe<<strong>br</strong> />

je prepisao i preveo njegov unuk dr.<<strong>br</strong> />

Šaćir Sikirić (bio je i šejh). Ka ko to<<strong>br</strong> />

da Šaćira na taj način nisu na -<<strong>br</strong> />

dahnule ilahije njegovog dede, m -<<strong>br</strong> />

ogao je reći da ima i pravo da ih<<strong>br</strong> />

pot piše, ali nije. Zašto? Jer se dr žao<<strong>br</strong> />

pravila, jer je poštovao tradiciju.<<strong>br</strong> />

Nameće nam se primjer koncerta<<strong>br</strong> />

turskog šejha Džafera Tajjara<<strong>br</strong> />

i njegovih derviša u Španjolskoj<<strong>br</strong> />

prije nekoliko godina. Koja je<<strong>br</strong> />

razlika između njegovog koncerta<<strong>br</strong> />

i ko n cerata koje su izvodili bosanski<<strong>br</strong> />

komercijalizatori? On je izvodio<<strong>br</strong> />

iz v orni derviški rif’ajiski usul<<strong>br</strong> />

iz 13. stoljeća, uključivši i učenje<<strong>br</strong> />

ilahija. Ništa se u tom usulu nije<<strong>br</strong> />

osuvremenilo, a izvođenje je služilo<<strong>br</strong> />

samo za njegovo predstavljanje<<strong>br</strong> />

onima ko ji nemaju priliku<<strong>br</strong> />

dolaziti u tekiju i slušati ga u njegovom<<strong>br</strong> />

izvornom ambijentu. Šejh<<strong>br</strong> />

Tajjar nije ko ristio električne<<strong>br</strong> />

gitare i sintesa j zere, koristio je ud<<strong>br</strong> />

i kanun i nije na plaćivao ulaznice.<<strong>br</strong> />

A opet šejh Ta jjar je od Španjolaca<<strong>br</strong> />

doživljen kao vrhunac trenda<<strong>br</strong> />

tzv. world mu sica, jer on pretpostavlja<<strong>br</strong> />

da što je izvedba utemeljenija<<strong>br</strong> />

u tradiciju – to je bolja. Zašto<<strong>br</strong> />

onda Bosanci um je sto defa koriste<<strong>br</strong> />

sintesajzer i ele k tričnu gitaru?<<strong>br</strong> />

Zašto, kada od sna ge defa, bez<<strong>br</strong> />

ikakvog pojačala, može zadrhtati<<strong>br</strong> />

zemlja, može se ‘po maknuti’ planina.<<strong>br</strong> />

Zar onda tre ba čuditi da su<<strong>br</strong> />

neki velikani bo sa n ske alhamijado<<strong>br</strong> />

književnosti, da k le oni koje<<strong>br</strong> />

ćemo nazvati našom au tentičnom<<strong>br</strong> />

tradicijom, u prošlosti odlučili da<<strong>br</strong> />

imenom postanu Ga j bi (Nevidljivi),<<strong>br</strong> />

Lamekani (Bez mje sni), Lazemani<<strong>br</strong> />

(Bezvremeni)...<<strong>br</strong> />

33


HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

34<<strong>br</strong> />

Intervju: Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />

Razgovarao: Mirza Sinanović<<strong>br</strong> />

DOSTA JE<<strong>br</strong> />

naše kuknjave<<strong>br</strong> />

s pozicije žrtve<<strong>br</strong> />

Hazim Akmadžić rođen je 7. 4. 1954. godine u Cazinu. Zastupljen je u više panorama,<<strong>br</strong> />

pregleda i antologija bh književnosti. Djela su mu prevođena na engleski,<<strong>br</strong> />

francuski, njemački i turski jezik. Roman “Mislio sam da je mjesec žut“ nominiran<<strong>br</strong> />

za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH 1989. godine. Knjiga poezije “Soneti“<<strong>br</strong> />

nominirana je za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH 2000. godine<<strong>br</strong> />

Za roman “Mimar“ od strane Poslovne zajednice izdavača i knjižara BiH Akmadžić<<strong>br</strong> />

je proglašen za najboljeg autora u 2002. godini a roman proglašen romanom<<strong>br</strong> />

godine. Roman “Gazi Husrev-beg“ nagrađen je od Fondacije GAZI HUSREV-BEG za<<strong>br</strong> />

stipendiranje studenata sa sjedištem u Dortmundu u Njemačkoj. Roman “Gazi Isabeg“<<strong>br</strong> />

nominiran je za književnu nagradu “Meša Selimović“ 2007. godine.<<strong>br</strong> />

Profesionalni je pisac. Živi i radi u Sarajevu.


Kakve su reakcije na Vaš dvotomni<<strong>br</strong> />

roman ENDERUN & Na<<strong>br</strong> />

Drini ćuprija? Nije li on svojevrsna<<strong>br</strong> />

protuteža Ivi Andriću s<<strong>br</strong> />

obzirom da je on u svome ro -<<strong>br</strong> />

manu Bošnjake prikazao kao<<strong>br</strong> />

smrdljive i glupe, sa mentalnim<<strong>br</strong> />

i fizičkim nedostacima.<<strong>br</strong> />

Čak i gazija kao što je Alija<<strong>br</strong> />

Đer zelezez je ocrnjen, njegovi<<strong>br</strong> />

ne dostaci su ismijani pred<<strong>br</strong> />

oku pljenim narodom. Zna se<<strong>br</strong> />

da je Andrić motiv nabijanja<<strong>br</strong> />

Radisava na kolac doslovno<<strong>br</strong> />

prepisao od jednog francuskog<<strong>br</strong> />

putopisca... Pretpostavljam<<strong>br</strong> />

da ste prilikom pisanja<<strong>br</strong> />

koristili izvorne dokumente<<strong>br</strong> />

iz osmanskog perioda? Kako<<strong>br</strong> />

porediti ova dva romana? Vaš<<strong>br</strong> />

i Andrićev?<<strong>br</strong> />

Mislim da Andrića ne treba po -<<strong>br</strong> />

d cjenjivati niti njegovo književno<<strong>br</strong> />

djelo banalizirati. Neosporno je da<<strong>br</strong> />

se radi o jednom izuzetnom i značajnom<<strong>br</strong> />

piscu. Složio bih se s Vama<<strong>br</strong> />

da u nekim njegovim djelima po s -<<strong>br</strong> />

to ji na izvjestan način animozitet<<strong>br</strong> />

pre ma muslimanima. Međutim,<<strong>br</strong> />

ako to posmatramo s psihološkog<<strong>br</strong> />

as pekta – ipak sam ubjeđenja da<<strong>br</strong> />

je kod Andrića bila evidentna kri -<<strong>br</strong> />

za identiteta. Ta kriza identiteta je<<strong>br</strong> />

postojana od njegovog najranijeg<<strong>br</strong> />

djetinjstva, pratila ga je cio život, a<<strong>br</strong> />

evo vidimo i poslije njegove smrti.<<strong>br</strong> />

Dakle, Andrićevo književno dje -<<strong>br</strong> />

lo ne treba ni glorificirati, ali ni od -<<strong>br</strong> />

ba civati. Šta god mislili naši susjedi,<<strong>br</strong> />

on je bosanski pisac i jedini bo -<<strong>br</strong> />

sa n skohercegovački dobitnik No -<<strong>br</strong> />

be love nagrade za književnost.<<strong>br</strong> />

Ne bih se složio s Vama da je on<<strong>br</strong> />

“pre pisao“ motiv nabijanja na ko -<<strong>br</strong> />

lac od Francuza. On je taj motiv je -<<strong>br</strong> />

d nostavno preuzeo od njih. Naime,<<strong>br</strong> />

u najkraćem, poslije jedne pobune<<strong>br</strong> />

Arapa u Egiptu Francuzi su ugušili<<strong>br</strong> />

pobunu a Napoleon je naredio da<<strong>br</strong> />

se vođa pobune nabije na kolac.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Ma nje je poznato da su francuski<<strong>br</strong> />

voj nici tada ujahivali na konjima u<<strong>br</strong> />

unutrašnji molitveni i univerzitetski<<strong>br</strong> />

prostor Al Azhara. Često zaboravljamo<<strong>br</strong> />

da je kazna “nabijanja na<<strong>br</strong> />

kolac“ stara najmanje 2000 godine<<strong>br</strong> />

prije Krista/Hrista/Isa a.s.<<strong>br</strong> />

Mi stalno zaboravljamo da je<<strong>br</strong> />

an imozitet prema muslimanima<<strong>br</strong> />

kod naših susjeda postojao i postoji<<strong>br</strong> />

danas, kako u književnosti, tako<<strong>br</strong> />

i na filmu. Cijela plejada pisaca,<<strong>br</strong> />

pri mjerice crnogorskih: Njegoš,<<strong>br</strong> />

Mihailo Lalić, Božidar Živković,<<strong>br</strong> />

srpskih Vuk Karadžić, Do<strong>br</strong>ica<<strong>br</strong> />

Ćosić, Vojislav Maksimović, Rajko<<strong>br</strong> />

Petrov Nogo, Gojko Đogo, Vuk<<strong>br</strong> />

Drašković, hrvatskih... Mažuranić<<strong>br</strong> />

i drugi, imala je arogantni odnos<<strong>br</strong> />

pre ma muslimanima i islamu ba -<<strong>br</strong> />

zi ran isključivo na mitologizaciji i<<strong>br</strong> />

neprovjerenim usmenim predajama.<<strong>br</strong> />

Uzmimo recimo savremeni<<strong>br</strong> />

Mislim da je neoprostivo da se<<strong>br</strong> />

nagrada “Meša Selimović“<<strong>br</strong> />

olahko daje u Beograd, Zagreb i<<strong>br</strong> />

Podgoricu a svjesno zaobilaze<<strong>br</strong> />

bh pisci. Ko daje bh piscima<<strong>br</strong> />

književne nagrade u susjednim<<strong>br</strong> />

zemljama? Toliko o nagradama.<<strong>br</strong> />

srpski ili hrvatski film – “Banović<<strong>br</strong> />

Str ahinja“, oba susjeda ga pris va -<<strong>br</strong> />

ja ju, u kojem je jedna snažna poet -<<strong>br</strong> />

s ka poruka praštanja zanemarena<<strong>br</strong> />

kao umjetnički doživljaj i preusm -<<strong>br</strong> />

je rena je da muslimane predstavi<<strong>br</strong> />

u najružnijem svjetlu (gdje jedan<<strong>br</strong> />

od glavnih likova u filmu – Alija,<<strong>br</strong> />

nabija rođenog <strong>br</strong>ata na kolac), ili<<strong>br</strong> />

hrvatski film “Jahač“. Dakle, u ku -<<strong>br</strong> />

l turološkom smislu ove pojave u li -<<strong>br</strong> />

t eraturi i na filmu treba posmatrati<<strong>br</strong> />

šire i sveobuhvatnije. Da ne razvlačim,<<strong>br</strong> />

ali ne treba iz ovoga isključiti<<strong>br</strong> />

ni ulogu medija.<<strong>br</strong> />

HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

Na dio Vašeg pitanja o odnosu<<strong>br</strong> />

či talaca i književne kritike, više<<strong>br</strong> />

sam nego zadovoljan. Skoro mi je<<strong>br</strong> />

ja vljeno da je prof. dr. Rašid Durić<<strong>br</strong> />

n apisao veliku studiju, ne samo o<<strong>br</strong> />

ovom nego i mojim prethodnim ro -<<strong>br</strong> />

m anima. Imajući u vidu činjenicu<<strong>br</strong> />

da se radi o uglednom slavisti univerziteta<<strong>br</strong> />

u Bohumu i Minhenu,<<strong>br</strong> />

sva kako da me ova njegova studija<<strong>br</strong> />

interesira.<<strong>br</strong> />

Uostalom o mojim djelima su<<strong>br</strong> />

pi sali najuticajniji bh književnokri<<strong>br</strong> />

tički autoriteti: akademik Tvrtko<<strong>br</strong> />

Kulenović, prof. dr. Fahrudin<<strong>br</strong> />

Rizvanbegović, akademik, prof. dr.<<strong>br</strong> />

Rešid Hafizović, prof. dr. Zilhad<<strong>br</strong> />

Ključanini, prof dr. Enver Kazaz,<<strong>br</strong> />

prof. dr. Muris Bajramović, književnici<<strong>br</strong> />

Goran Samardžić, Željko<<strong>br</strong> />

Grahovac, Fehim Kajević i drugi.<<strong>br</strong> />

Vi ste se koncentirali na živo -<<strong>br</strong> />

to pis Mehmed-paše Sokolovića<<strong>br</strong> />

i time, za razliku od Andrića,<<strong>br</strong> />

ma rginalizirali radnju oko gr -<<strong>br</strong> />

a dnje mosta. Nije li ovo klju č -<<strong>br</strong> />

na razlika? Koje ste dokume n -<<strong>br</strong> />

te koristili ne samo za životopis<<strong>br</strong> />

Sokolovića, već i za grad -<<strong>br</strong> />

nju ćuprije na Drini? Mislite li<<strong>br</strong> />

da u svoje vrijeme Ivo Andrić<<strong>br</strong> />

nije mogao doći do dokumenata<<strong>br</strong> />

koji bi sva događanja učinio<<strong>br</strong> />

autentičnim, ili je svjesno stvarao<<strong>br</strong> />

svoj, književni svijet koji<<strong>br</strong> />

umnogome nije bio povezan sa<<strong>br</strong> />

stvarnošću. Dakle, da li je ovo<<strong>br</strong> />

umjetničko djelo imalo neku<<strong>br</strong> />

političku pozadinu ili politički<<strong>br</strong> />

cilj kojim se htjelo nešto postići?<<strong>br</strong> />

Zanimljivo da je Andrić ro -<<strong>br</strong> />

man objavio neposredno iza<<strong>br</strong> />

Dru gog svjetskog rata, nakon<<strong>br</strong> />

čet ničkih pokolja nad muslimanima...<<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>o ste to uočili. Ovo uistinu<<strong>br</strong> />

jeste životopis Mehmed-paše So -<<strong>br</strong> />

ko lovića. Gradnja ćuprije nije<<strong>br</strong> />

mar ginalizirana, mislim da je čak<<strong>br</strong> />

35


HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

proširena s motivima gradnje<<strong>br</strong> />

ćuprije na Žepi, Arslanagića ću p -<<strong>br</strong> />

ri je u Trebinju i Kozje ćuprije u<<strong>br</strong> />

Sa rajevu. Iza svih ovih projekata<<strong>br</strong> />

po sredno ili neposredno stajao je<<strong>br</strong> />

veliki vezir Mehmed-paša Sokolović.<<strong>br</strong> />

Istovremeno je bio jedna od<<strong>br</strong> />

naj moćnijih političkih ličnosti 16.<<strong>br</strong> />

sto ljeća. Ako zanemarimo srpsku<<strong>br</strong> />

pro pagandu, veliki vezir spada<<strong>br</strong> />

me đu najstabilnije stubove Os -<<strong>br</strong> />

man skog carstva.<<strong>br</strong> />

Ja sam u Osmanskom arhivu u<<strong>br</strong> />

Istanbulu vidio, recimo, dokument<<strong>br</strong> />

na koji je način kupljeno zemljište<<strong>br</strong> />

za gradnju višegradske ćuprije i<<strong>br</strong> />

ko liko je plaćeno. Toga nema kod<<strong>br</strong> />

An drića. S druge strane od Andrića<<strong>br</strong> />

i Kiša učio sam kako se služiti<<strong>br</strong> />

dokumentom kao predloškom za<<strong>br</strong> />

ro man i niko me ne može uvjeriti<<strong>br</strong> />

da Andrić nije znao za taj dokument.<<strong>br</strong> />

Naravno, pisac nije dužan<<strong>br</strong> />

da u svom djelu piše istinu, ali je<<strong>br</strong> />

oba vezan da je ne preinaćuje i pro -<<strong>br</strong> />

iz voljno interpretira. To je već laž<<strong>br</strong> />

a ne književna imaginacija.<<strong>br</strong> />

Svakako da su meni za moje ro -<<strong>br</strong> />

mane pored već spomenutog is ta -<<strong>br</strong> />

m bulskog arhiva bili dostupni ar -<<strong>br</strong> />

hi vi u Sarajevu, Du<strong>br</strong>ovniku, Za d -<<strong>br</strong> />

ru, Karlovcu, Zagrebu, Beogradu,<<strong>br</strong> />

Beču, Budimpešti, Pragu, Moskvi i<<strong>br</strong> />

Sankt Peterburgu. U vrijeme dok<<strong>br</strong> />

je Andrić kao diplomata radio u<<strong>br</strong> />

ra znim evropskim centrima, nje -<<strong>br</strong> />

mu sigurno neki od ovih arhiva ni -<<strong>br</strong> />

su bili dostupni. Ne smijemo zanemariti<<strong>br</strong> />

značaj modernih informatičkih<<strong>br</strong> />

tehnologija i veliki <strong>br</strong>oj historijske<<strong>br</strong> />

građe koji nije bio dostupan<<strong>br</strong> />

Andriću i koji je otkriven naknadno.<<strong>br</strong> />

Moram se složiti sa Danilom<<strong>br</strong> />

Ki šom da “pisac sa mudima“ opisuje<<strong>br</strong> />

stvarnost onakvom kakvom je<<strong>br</strong> />

doživljava, a to ni u kojem slučaju<<strong>br</strong> />

ne isključuje njegov moralni kredibilitet,<<strong>br</strong> />

politički ili ideološki uklon.<<strong>br</strong> />

Vas čudi da je Andrić svoje ro -<<strong>br</strong> />

36<<strong>br</strong> />

mane “Na Drini ćuprija“ i “Travnička<<strong>br</strong> />

hronika“ objavio neposredno<<strong>br</strong> />

poslije Drugog svjetskog rata, a pri<<strong>br</strong> />

tom zaboravljate da ih je nediran<<strong>br</strong> />

od njemačkih okupacionih vlasti<<strong>br</strong> />

pi sao mirno u Beogradu tokom ra -<<strong>br</strong> />

ta, nikada ne osudivši zločine okupatora<<strong>br</strong> />

ni prije, ni tokom, ni poslije<<strong>br</strong> />

rata. Ne treba zaboraviti da je on<<strong>br</strong> />

dvije decenije proveo u diplomaciji<<strong>br</strong> />

Kraljevine Jugoslavije, da je u ime<<strong>br</strong> />

Vlade Kraljevine Jugoslavije pot -<<strong>br</strong> />

pi sao pakt o nenapadanju sa Hitlerovom<<strong>br</strong> />

Njemačkom marta 1941.<<strong>br</strong> />

godine. Kao diplomata poslije tri<<strong>br</strong> />

mje seca nakon bombardiranja Be -<<strong>br</strong> />

o grada, vraćen je u zemlju. Trebao<<strong>br</strong> />

mu je pobjednik. I dobio ga je<<strong>br</strong> />

1945. godine. Pobjednik, po čijim<<strong>br</strong> />

je direktivama morao isključivo pi -<<strong>br</strong> />

sati. Sjetite se njegovog agitprop<<strong>br</strong> />

teksta iz 1950. godine “Elektro -<<strong>br</strong> />

privreda BiH“. Zašto nešto slično<<strong>br</strong> />

ni je napisao veliki ruski Solženjicin<<strong>br</strong> />

spreman da <strong>br</strong>ani svaku svoju<<strong>br</strong> />

ispisanu rečenicu?<<strong>br</strong> />

Krleža je bez problema pisao u<<strong>br</strong> />

svoj vili u Zagrebu za vrijeme tzv.<<strong>br</strong> />

NDH pod Pavelićevim režimom.<<strong>br</strong> />

Na ravno, kad je riječ o ovoj dvojici<<strong>br</strong> />

(i ne samo njima) komunisti koji<<strong>br</strong> />

su preuzeli vlast u socijalističkoj<<strong>br</strong> />

Ju goslaviji, tražili su (čitaj, zahtijevali)<<strong>br</strong> />

“vraćanje dugova“. Oni su<<strong>br</strong> />

na to pristali. Šteta, jer se radi zaista<<strong>br</strong> />

o književnim veličinama, s tim<<strong>br</strong> />

što Krleža nikada nije imao krizu<<strong>br</strong> />

idenditeta.<<strong>br</strong> />

Kakav je to histrorijski usud<<strong>br</strong> />

Bo sne o kome ponekad govorite?<<strong>br</strong> />

Radnja Vaših romana, “Mi -<<strong>br</strong> />

mar”, “Gazi Husrev-beg” i “Gazi<<strong>br</strong> />

Isa-beg”, smješteni su u 15. i 16.,<<strong>br</strong> />

ali se vraćate i u 14. sto ljeće,<<strong>br</strong> />

vri jeme satiranja slje d benika<<strong>br</strong> />

Bo sanske crkve. Kao da su se<<strong>br</strong> />

sva politička pre vi ra nja između<<strong>br</strong> />

Istoka i Za pada pre lamala<<strong>br</strong> />

preko Bos ne. Ili se historija su -<<strong>br</strong> />

ro vo poigrala samo sa jednim<<strong>br</strong> />

narodom - Bošnjacima... Ka ko<<strong>br</strong> />

da nas vidite Boš njake, ra nije<<strong>br</strong> />

kri žarski ratovi, a nakon od la -<<strong>br</strong> />

ska Osmanlija - genocidi. Da li<<strong>br</strong> />

su se Bošnjaci mogli iz vu ći iz<<strong>br</strong> />

ovog historijskog procjepa?<<strong>br</strong> />

Nije li začuđujuće da su op s tali<<strong>br</strong> />

u ovome vi še stoljetnom tra -<<strong>br</strong> />

gičnom procjepu?<<strong>br</strong> />

Za nekakav odnos postiđenosti i srama prema značajnim historijskim i<<strong>br</strong> />

kulturnim događajima i ličnostima nema opravdanja. Naprotiv mi smo<<strong>br</strong> />

dio velike kulture i tra di cije i to trebamo s ponosom isti ca ti. Činjenica je<<strong>br</strong> />

da nam je to do b rim dijelom nametano, ali smo i sa mi tome doprijeli<<strong>br</strong> />

inferiornim odnosom prema sopstvenoj povijesti, kulturi i tradiciji.<<strong>br</strong> />

Islam ne mo že biti nazadan, ali mogu neki loši interpretatori islama.<<strong>br</strong> />

U posljednjem ratu naučio sam<<strong>br</strong> />

jednu, po mome mišljenju značajnu<<strong>br</strong> />

stvar – a to je: za Bosnu se tre -<<strong>br</strong> />

ba boriti. Svako na svoj način. Ujedinjenim,<<strong>br</strong> />

ta će borba dati rezultate.<<strong>br</strong> />

Vidite, maločas sam spominjao<<strong>br</strong> />

Andrića i Krležu i u kakvim su us -<<strong>br</strong> />

lo vima radili i živjeli tokom Drugog<<strong>br</strong> />

svjetskog rata. U sličnim uslovima<<strong>br</strong> />

su živjeli i radili bošnjački pi -<<strong>br</strong> />

sci Edhem Mulabdić i Rešad Ka -<<strong>br</strong> />

dić. Poslije oslobođenja završili su<<strong>br</strong> />

u komunističkim zatvorima. Hipotetički<<strong>br</strong> />

postavljam pitanje: da li je<<strong>br</strong> />

njihova krivnja veća od Andrićeve<<strong>br</strong> />

ili Krležine?<<strong>br</strong> />

Dakle, ne treba govoriti žalopo -


j ke o “usudu Bosne“, nego iznalaziti<<strong>br</strong> />

načine da se pokaže njena sna -<<strong>br</strong> />

ga. Da budem iskren. Dosta je i<<strong>br</strong> />

na še kuknjave s pozicije žrtve. Svijet,<<strong>br</strong> />

u političkom i profitabilnom<<strong>br</strong> />

sm islu ne voli slabe. A mi Bošnjaci,<<strong>br</strong> />

često ostavljamo takav dojam.<<strong>br</strong> />

Spa dam među rijetke bh pisce koji<<strong>br</strong> />

su mnogo putovali po svijetu. Sretao<<strong>br</strong> />

sam u mnogim zemljama ve o -<<strong>br</strong> />

ma uspješne i uticajne Bošnjake...<<strong>br</strong> />

ali, tamo ne pomaže kukanje, nego<<strong>br</strong> />

rad. Rad i o<strong>br</strong>azovanje.<<strong>br</strong> />

Drugi dio Vašeg pitanja je mno -<<strong>br</strong> />

go kompleksniji. U najkraćem, Bo -<<strong>br</strong> />

š njaci imaju sasvim dovoljno razvijenu<<strong>br</strong> />

vjersku svijest, i imali su je i<<strong>br</strong> />

ranije; ali ono što je nedostajalo i<<strong>br</strong> />

još uvijek nedostaje je naročito iz -<<strong>br</strong> />

ra žena državotvorna svijest. Da se<<strong>br</strong> />

ne zavaravamo, još uvijek možemo<<strong>br</strong> />

čuti od velikog <strong>br</strong>oja Bošnjaka “oni<<strong>br</strong> />

tamo u Prijedoru“ ili “oni tamo u<<strong>br</strong> />

Čapljini“. Dokle god svaki dio<<strong>br</strong> />

Bosne ne budemo doživljavali kao<<strong>br</strong> />

neotuđivi dio vlastitog teritorija,<<strong>br</strong> />

dotle će progres u Bosni biti usporavan.<<strong>br</strong> />

Da li je Evropa mogla zaustaviti<<strong>br</strong> />

agresiju na BiH? Sigurno da<<strong>br</strong> />

jeste. I danas se svijet hvali mrvicama<<strong>br</strong> />

humanitarne pomoći koju su<<strong>br</strong> />

nam slali. Namjerno kažem “mrvicama“<<strong>br</strong> />

jer je Bosna i Hercegovina<<strong>br</strong> />

kao federalna jedinica Brozove<<strong>br</strong> />

Jugoslavije ulagala značajna sredstva<<strong>br</strong> />

za humanitarne aktivnosti<<strong>br</strong> />

UN koje su nam bile dužne i oba-<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

vezne uzvratiti pomoć dovoljnu za<<strong>br</strong> />

život dostojan čovjeka. Zatim ne p -<<strong>br</strong> />

r avedni embargo na uvoz naoružanja,<<strong>br</strong> />

isključivo Armiji RBiH i slično...<<strong>br</strong> />

Dalje, ne tako daleka povijest<<strong>br</strong> />

opominje. Razjedinjenost Bošnjaka<<strong>br</strong> />

(muslimana) kroz historiju če -<<strong>br</strong> />

sto nam se obijala o glavu. Trebamo<<strong>br</strong> />

i te kako biti svjesne da velikosrpske,<<strong>br</strong> />

manje velikohrvatske aspi -<<strong>br</strong> />

ra cije prema dijelovima suverene<<strong>br</strong> />

Bosne i Hercegovine su i danas iz -<<strong>br</strong> />

ra žene. Zbog takvog odnosa naših<<strong>br</strong> />

susjeda dobar ako ne značajan dio<<strong>br</strong> />

krivice snose pojedini bh političari<<strong>br</strong> />

naklonjeni jednoj ili drugoj opciji.<<strong>br</strong> />

Duboko sam uvjeren da će Bo -<<strong>br</strong> />

sna i Hercegovina opstati, ali u bo -<<strong>br</strong> />

rbi za njen opstanak morat ćemo<<strong>br</strong> />

uključiti sav politički, intelektualni<<strong>br</strong> />

i ekonomski potencijal i iznaći rje -<<strong>br</strong> />

šenja zasnovana na sistemskim<<strong>br</strong> />

pravnim normama, vladavini pra va<<strong>br</strong> />

i poštivanju nacionalnih i vjerskih<<strong>br</strong> />

prava na svakom njenom dijelu.<<strong>br</strong> />

Treba li Bosna danas Kulina,<<strong>br</strong> />

mudrog vođu koji je diploma -<<strong>br</strong> />

t ski, bez mnogo ratova, vodio<<strong>br</strong> />

Bosnu, čak i onda kada je mo -<<strong>br</strong> />

rao potpisati onaj dokument<<strong>br</strong> />

o odricanju od bogumilstva<<strong>br</strong> />

na Bijelom polju, ali se ništa<<strong>br</strong> />

ni je promijenilo. Ponekad, to<<strong>br</strong> />

vrijeme, i njegova stalna bor -<<strong>br</strong> />

ba za Bosnu, podsjeća na ovo<<strong>br</strong> />

današnje...<<strong>br</strong> />

HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

Ne samo u vrijeme Kulina-ba -<<strong>br</strong> />

na, nego mnogo puta se Bosna mo -<<strong>br</strong> />

rala na neki način odricati nekog<<strong>br</strong> />

od svojih suvereniteta. Vrijeme je<<strong>br</strong> />

da se s time prestane. Za do<strong>br</strong>obit<<strong>br</strong> />

Bosne i Hercegovina i svih njenih<<strong>br</strong> />

građana. Pristali smo na Vašingtonski<<strong>br</strong> />

i Dejtonski mirovni sporazum<<strong>br</strong> />

i šta smo dobili? Karikaturu<<strong>br</strong> />

od države.<<strong>br</strong> />

U Bosni je ostalo mnogo turbeta<<strong>br</strong> />

i mezara iz osmanskog pe -<<strong>br</strong> />

rioda. Kada se prevedu spo -<<strong>br</strong> />

men-natpisi na nišanima i po -<<strong>br</strong> />

tom dođe do dokumenata o<<strong>br</strong> />

onima kojima su ti natpisi po -<<strong>br</strong> />

svećeni, u velikom <strong>br</strong>oju slučajeva<<strong>br</strong> />

se vidi da je riječ o du -<<strong>br</strong> />

ho vnim velikanima koji i da -<<strong>br</strong> />

nas svojim humanim djelom<<strong>br</strong> />

Mi stalno zaboravljamo da je animozitet prema muslimanima kod naših<<strong>br</strong> />

susjeda postojao i postoji danas, kako u književnosti, tako i na filmu.<<strong>br</strong> />

Cijela plejada pisaca, primjerice crnogorskih: Njegoš, Mihailo Lalić,<<strong>br</strong> />

Božidar Živković, srpskih Vuk Karadžić, Do<strong>br</strong>ica Ćosić, Vojislav<<strong>br</strong> />

Maksimović, Rajko Petrov Nogo, Gojko Đogo, Vuk Drašković, hrvatskih...<<strong>br</strong> />

Mažuranić i drugi, imala je arogantni odnos prema muslimanima i islamu<<strong>br</strong> />

baziran isključivo na mitologizaciji i neprovjerenim usmenim predajama.<<strong>br</strong> />

svijetle dunjalukom. Otkuda<<strong>br</strong> />

to liko velikana u jednom ma -<<strong>br</strong> />

lom narodu u Bosni? Nisu li<<strong>br</strong> />

svi, bez obzira na vjeru, u os -<<strong>br</strong> />

mansko vrijeme dobili šansu<<strong>br</strong> />

da se iskažu i kao ratnici, i po -<<strong>br</strong> />

litičari, i duhovne vođe? I mo -<<strong>br</strong> />

gli su napredovati, samo sultani<<strong>br</strong> />

nisu mogli biti. Veliki <strong>br</strong>oj<<strong>br</strong> />

pjesnika je pisao pjesme na tu -<<strong>br</strong> />

r skom, arapskom i perzijskom<<strong>br</strong> />

jeziku i po izrazu i sti lu nisu<<strong>br</strong> />

zaostajali za velikanima pjes -<<strong>br</strong> />

ničke riječi tog vremena.<<strong>br</strong> />

Treba biti nedvosmislen. Multi -<<strong>br</strong> />

ku lturalnost, multinacionalnost i<<strong>br</strong> />

mu ltireligioznost su budućnost<<strong>br</strong> />

37


HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

Bo sne i Hercegovine. Bosanskohe -<<strong>br</strong> />

r cegovačka kultura i tradicija civilizacijske<<strong>br</strong> />

su vrijednosti svih njenih<<strong>br</strong> />

građana. U tom konglomeratu<<strong>br</strong> />

različitosti ima mjesta za sve, ali<<strong>br</strong> />

pro blem je ko to želi. Prisajedinjenje<<strong>br</strong> />

srednjevjekovne Bosne Os ma -<<strong>br</strong> />

n skom carstvu treba posmatrati s<<strong>br</strong> />

više aspekata. Osvajačke aspiracije<<strong>br</strong> />

njenih susjeda Germana i Uga -<<strong>br</strong> />

ra sa zapada i Bizanta sa istoka<<strong>br</strong> />

prekinute su, a Bosna opstala pod<<strong>br</strong> />

zaštitom jednog moćnog carstva,<<strong>br</strong> />

daleko pravednijeg od onih koji su<<strong>br</strong> />

pro gonili bogumile iliti “do<strong>br</strong>e Boš -<<strong>br</strong> />

njane“. Pazite paradoksa! Da li<<strong>br</strong> />

Vam je poznato iz svekolike povijesti<<strong>br</strong> />

da je ijedan narod nazivan<<strong>br</strong> />

“do<strong>br</strong>i“? Velika osmanlijska civilizacija<<strong>br</strong> />

naravno da u Bosni ostavlja<<strong>br</strong> />

velike povijesne tragove na svim<<strong>br</strong> />

poljima njenog razvoja: političkom,<<strong>br</strong> />

ekonomskom, vjerskom, kulturnom,<<strong>br</strong> />

istovremeno stapajući se sa<<strong>br</strong> />

svim vrijednim kod domicilnog<<strong>br</strong> />

sta novništva.<<strong>br</strong> />

Drugo, Turska je bila ozbiljna<<strong>br</strong> />

država i sve do početka opadanja<<strong>br</strong> />

svo je moći znala se nositi sa različitim<<strong>br</strong> />

etnosima i religijama na prostorima<<strong>br</strong> />

koje je pokrivala njena up -<<strong>br</strong> />

ra va, pa tako kad je riječ i o Bosni,<<strong>br</strong> />

koja je recimo u vrijeme sultana<<strong>br</strong> />

Sulejmana Kanunije imala veći<<strong>br</strong> />

ste pen suvereniteta na svom teri -<<strong>br</strong> />

to riju nego ga ima danas. Onda<<strong>br</strong> />

nas nikakav razvoj i procvat Bosne<<strong>br</strong> />

u to vrijeme ne treba čuditi.<<strong>br</strong> />

Možemo li reći: Bošnjaci su<<strong>br</strong> />

na rod koji sporo pamti, a <strong>br</strong> -<<strong>br</strong> />

zo zaboravlja? Već stoljećima<<strong>br</strong> />

zatiru se tragovi njihovog vje -<<strong>br</strong> />

r skog i nacionalnog identiteta.<<strong>br</strong> />

U svim krajevima spaljuju<<strong>br</strong> />

im se biblioteke, ruše mezarja,<<strong>br</strong> />

džamije. Naprosto, zbog<<strong>br</strong> />

“uzvišene“ multikulturalnosti<<strong>br</strong> />

Bošnjaci dolaze u poziciju<<strong>br</strong> />

da se stide svojih velikana iz<<strong>br</strong> />

38<<strong>br</strong> />

Vas čudi da je Andrić svoje romane “Na Drini ćuprija“ i “Travnička<<strong>br</strong> />

hronika“ objavio neposredno poslije Drugog svjetskog rata, a pri tom<<strong>br</strong> />

zaboravljate da ih je nediran od njemačkih okupacionih vlasti pisao<<strong>br</strong> />

mirno u Beogradu tokom rata, nikada ne osudivši zločine okupatora ni<<strong>br</strong> />

prije, ni tokom, ni poslije rata. Ne treba zaboraviti da je on dvije decenije<<strong>br</strong> />

proveo u diplomaciji Kraljevine Jugoslavije, da je u ime Vlade Kraljevine<<strong>br</strong> />

Jugoslavije potpisao pakt o nenapadanju sa Hitlerovom Njemačkom<<strong>br</strong> />

marta 1941. godine. Kao diplomata poslije tri mjeseca nakon<<strong>br</strong> />

bombardiranja Beograda, vraćen je u zemlju. Trebao mu je pobjednik. I<<strong>br</strong> />

dobio ga je 1945. godine. Pobjednik, po čijim je direktivama morao<<strong>br</strong> />

isključivo pisati.<<strong>br</strong> />

prošlosti, svoje kulturne hi s -<<strong>br</strong> />

to rije, kao arhaične i nadiđene,<<strong>br</strong> />

da bi prihvatili ono mo -<<strong>br</strong> />

derno i napredno? Da li mul -<<strong>br</strong> />

ti kulturalnost i sekularizam<<strong>br</strong> />

po drazumijevaju odricanje i<<strong>br</strong> />

odbacivanje svoje vjere i tradicije?<<strong>br</strong> />

Bošnjaci pamte i ne zaboravljaju.<<strong>br</strong> />

Pogotovo poslije posljednje ag -<<strong>br</strong> />

re sije. Ali da trebaju izmijeniti svoj<<strong>br</strong> />

odnos prema izgradnji vlastite<<strong>br</strong> />

budućnosti – to svakako. Već sam<<strong>br</strong> />

negdje rekao da je zajednički život<<strong>br</strong> />

uz uvažavanje svih različitosti njenih<<strong>br</strong> />

građana – budućnost Bosne i<<strong>br</strong> />

He rcegovine. Ko god multikultu -<<strong>br</strong> />

ra lnost i sekularizam tumači kao<<strong>br</strong> />

od bacivanje svoje vjere i tradicije,<<strong>br</strong> />

naj blaže rečeno je neuk u demok -<<strong>br</strong> />

ra tskom smislu. Oni koji su rušili i<<strong>br</strong> />

ruše džamije, prekopavali ili pre -<<strong>br</strong> />

ko pavaju mezarja, najrječitije go -<<strong>br</strong> />

vore sami o sebi i to je za svaku<<strong>br</strong> />

osu du. Ali, to se odnosi na dest ru -<<strong>br</strong> />

ktiva ponašanje svakog pojedinca<<strong>br</strong> />

ma kom narodu ili vjeri pripadao.<<strong>br</strong> />

I Allah dž. š. je protiv svakog oblika<<strong>br</strong> />

destrukcije.<<strong>br</strong> />

Za nekakav odnos postiđenosti<<strong>br</strong> />

i srama prema značajnim historijskim<<strong>br</strong> />

i kulturnim događajima i ličnostima<<strong>br</strong> />

nema opravdanja. Naprotiv<<strong>br</strong> />

mi smo dio velike kulture i tra -<<strong>br</strong> />

di cije i to trebamo s ponosom isti -<<strong>br</strong> />

ca ti. Činjenica je da nam je to do b -<<strong>br</strong> />

rim dijelom nametano, ali smo i<<strong>br</strong> />

sa mi tome doprinijeli inferiornim<<strong>br</strong> />

odnosom prema vlastitoj povijesti,<<strong>br</strong> />

kulturi i tradiciji. Islam ne mo že<<strong>br</strong> />

biti nazadan, ali mogu neki loši<<strong>br</strong> />

interpretatori islama.<<strong>br</strong> />

Nije tajna da se neki nemuslimani<<strong>br</strong> />

na Zapadu oduševlajvaju<<strong>br</strong> />

porukama Hazreti Mevlane<<strong>br</strong> />

Rumija, čak se i križaju pred<<strong>br</strong> />

me zarom nekog duhovnog ve -<<strong>br</strong> />

li kana, iako iznad njegove gla -<<strong>br</strong> />

ve stoji veliki zeleni turban.<<strong>br</strong> />

Nije li ljubav prema Bo gu ista<<strong>br</strong> />

za sve ljude, što je i Mev lanina<<strong>br</strong> />

poruka. Ljubav ne ma vjeru,<<strong>br</strong> />

ona je ljubav u na j čistijem<<strong>br</strong> />

obliku, kaže da nas jedan od<<strong>br</strong> />

bošnjačkih šejhova.<<strong>br</strong> />

Zašto nas treba čuditi što se ne -<<strong>br</strong> />

muslimani na Zapadu s poštovanjem<<strong>br</strong> />

odnose prema Rumiju – jednom<<strong>br</strong> />

od najvećih pjesnika u povijesti<<strong>br</strong> />

čovječanstva. Kao što je normalno<<strong>br</strong> />

da mi čitamo antičke grčke<<strong>br</strong> />

i rimske pjesnike, srednjevjekovnu<<strong>br</strong> />

evropsku književnost pa sve do sa -<<strong>br</strong> />

v remenih svjetskih pisaca, nije li<<strong>br</strong> />

no rmalno da čitaoci Zapada čitaju<<strong>br</strong> />

Rumija, ali i savremenika poput<<strong>br</strong> />

Or hana Pamuka ili bh pisaca Ne -<<strong>br</strong> />

džada I<strong>br</strong>išimovića, Dževada Ka -<<strong>br</strong> />

rahasana, Tvrtka Kulenovića i<<strong>br</strong> />

dru ge. Nama ne treba ushit Zapada<<strong>br</strong> />

nego poštovanje.


U potpunosti bih se složio sa<<strong>br</strong> />

sta vom uvaženog šejha čije riječi<<strong>br</strong> />

navodite.<<strong>br</strong> />

Da se Vratimo vašim romanima.<<strong>br</strong> />

“Gazi Isa-beg“ je pohvaljen<<strong>br</strong> />

od književne kritike ali<<strong>br</strong> />

ni je dobio “Nagradu Meša Se -<<strong>br</strong> />

limovića“. Prof. dr. Fahrudin<<strong>br</strong> />

Rizvanbegović sa Filozofskog<<strong>br</strong> />

fakulteta u Sarajevu je napisao:<<strong>br</strong> />

“Kvalitet romana je fascinantan.“<<strong>br</strong> />

Prof. dr. Muris Bajramović moj<<strong>br</strong> />

ro man “Mislio sam da je mjesec<<strong>br</strong> />

žut“ svrstava među nekoliko naj -<<strong>br</strong> />

bo ljih ratnih romana u historiji bh<<strong>br</strong> />

književnosti. Taj roman je bio no -<<strong>br</strong> />

mi niran za Godišnju nagradu<<strong>br</strong> />

Dru štva pisaca BiH. Nije prošao.<<strong>br</strong> />

Go dinu kasnije za istu nagradu<<strong>br</strong> />

no minirana je moja knjiga “Soneti“.<<strong>br</strong> />

Nije prošla. “Mimar“ i “Gazi<<strong>br</strong> />

Hu srev-beg“ su nominirani za<<strong>br</strong> />

knji ževnu nagradu “Skender Ku -<<strong>br</strong> />

le nović“. Nisam nagrađen.<<strong>br</strong> />

I za to imam svoje mišljenje.<<strong>br</strong> />

Jedan jedini čitalac mi je važniji<<strong>br</strong> />

od ma kakve književne nagrade,<<strong>br</strong> />

po gotovo kad znam sastave žirija.<<strong>br</strong> />

Do <strong>br</strong>o je biti čitan a nenagrađivan<<strong>br</strong> />

pi sac. Ako te pri tom sudski<<strong>br</strong> />

progone, još bolje.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Mi slim da su neki članovi žirija u<<strong>br</strong> />

nacionalnom ili ideološkom raskoraku.<<strong>br</strong> />

Ali, mislim da je neoprostivo<<strong>br</strong> />

da se nagrada “Meša Selimović“<<strong>br</strong> />

olahko daje u Beograd, Zagreb i<<strong>br</strong> />

Podgoricu, a svjesno zaobilaze bh<<strong>br</strong> />

pisci. Ko daje bh piscima književne<<strong>br</strong> />

nagrade u susjednim zemljama?<<strong>br</strong> />

To liko o nagradama.<<strong>br</strong> />

Nagrade niste dobili, ali zato<<strong>br</strong> />

imate veliki <strong>br</strong>oj čitalaca...<<strong>br</strong> />

S ponosom mogu reći da sam<<strong>br</strong> />

ako ne najčitaniji a ono među najčitanijim<<strong>br</strong> />

piscima u Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />

ali i van nje. Na nagovor<<strong>br</strong> />

mog izdavača za drugo izdanje<<strong>br</strong> />

“Mi mara“ ubacili smo pored izvoda<<strong>br</strong> />

iz recenzija i književno-kritič -<<strong>br</strong> />

kih studija i izvode iz nekoliko pi -<<strong>br</strong> />

sa ma čitalaca upućenih meni sa<<strong>br</strong> />

uti scima o romanu. Dirljiva je i fa -<<strong>br</strong> />

s cinantna iskrenost u njihovim pi -<<strong>br</strong> />

s mima. Čitaoce, ma kako do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

vla dao zanatom ne možeš zavarati.<<strong>br</strong> />

Jedan jedini čitalac mi je važniji<<strong>br</strong> />

od ma kakve književne nagrade,<<strong>br</strong> />

HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

po gotovo kad znam sastave žirija.<<strong>br</strong> />

Do <strong>br</strong>o je biti čitan a nenagrađivan<<strong>br</strong> />

pi sac. Ako te pri tom sudski progone,<<strong>br</strong> />

još bolje.<<strong>br</strong> />

Roman o gazi Isa-begu, s obzirom<<strong>br</strong> />

na vrijeme, trebao je pre t -<<strong>br</strong> />

hoditi ovome o Husrev-begu,<<strong>br</strong> />

ali se to nije desilo. Kada ih<<strong>br</strong> />

danas posmatramo kao histo ri -<<strong>br</strong> />

jske ličnosti, možemo li reći da<<strong>br</strong> />

je Isa-beg bio osnivač Sa ra jeva,<<strong>br</strong> />

a Husrev-beg ga je eko nomski i<<strong>br</strong> />

politički razvio u šeher? Ove<<strong>br</strong> />

godine smo obilježili 550-tu go -<<strong>br</strong> />

dinu Isa-begove va kufname.<<strong>br</strong> />

Ka kve su bile njihove osobine<<strong>br</strong> />

kao insana, njihov odnos pre -<<strong>br</strong> />

ma nemuslimanima?<<strong>br</strong> />

U pravu ste. Dok sam prikup -<<strong>br</strong> />

ljao arhivsku građu za “Mimara“ i<<strong>br</strong> />

“Gazi Husrev-bega“ nedostajao mi<<strong>br</strong> />

je znatan <strong>br</strong>oj relevantnih činjenica<<strong>br</strong> />

o Isa-begu. Otuda taj redoslijed.<<strong>br</strong> />

Prvobitna ideja je bila još 1997.<<strong>br</strong> />

godine, da napišem “ENDERUN<<strong>br</strong> />

& Na Drini ćuprija“, ali za to su<<strong>br</strong> />

tre bale godine priprema i sakup -<<strong>br</strong> />

ljanja građe.<<strong>br</strong> />

Na ovako malehnom prostoru<<strong>br</strong> />

to je teško odgovoriti. Svaki na svoj<<strong>br</strong> />

na čin su me opčinjavali svojim ka -<<strong>br</strong> />

ra kterima i osobenošću. Recimo,<<strong>br</strong> />

kad sam pisao “Gazi Husrev-bega“<<strong>br</strong> />

i moja porodica je bila iznenađena<<strong>br</strong> />

mojim ponašanjem. Također i pri -<<strong>br</strong> />

ja telji i poznanici. Jednostavno<<strong>br</strong> />

toplina i plemenitost Gazi Husrevbegova<<strong>br</strong> />

nalazili su mjesto u mojoj<<strong>br</strong> />

duši. Lično, za mene je to najveći<<strong>br</strong> />

uspjeh, jer važim za poprilično<<strong>br</strong> />

“ters“, kako Vi velite, insana.<<strong>br</strong> />

Od Isa-bega sam usvajao njegovu<<strong>br</strong> />

ličnu hra<strong>br</strong>ost da razmišljam<<strong>br</strong> />

i govorim bez ograda. Da k le, obojica<<strong>br</strong> />

mogu biti uzori svim gra -<<strong>br</strong> />

đanima Bosne i Hercegovine bez<<strong>br</strong> />

obzira na vjeru i naciju, ali i po -<<strong>br</strong> />

kazatelj kako se čini do<strong>br</strong>o za svo -<<strong>br</strong> />

ju zemlju. Mis lim da sam dijelove<<strong>br</strong> />

39


HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

njihovih karaktera otkrivao sjedinjene<<strong>br</strong> />

kod velikog vezira Mehmed-paše<<strong>br</strong> />

Sokolovića.<<strong>br</strong> />

Svjedoci smo bili nedavno obi -<<strong>br</strong> />

lje žavanja 550 godine potpisivanja<<strong>br</strong> />

Gazi Isa-begove vakufname. Slijedeće<<strong>br</strong> />

godine navršava se 550 godina<<strong>br</strong> />

od kada je Sarajevo postalo sjedištem<<strong>br</strong> />

bosanskog sandžaka iliti<<strong>br</strong> />

sa ndžak Bosna. Mislim da se takvi<<strong>br</strong> />

ili slični događaji ne bi trebali obilježavati<<strong>br</strong> />

stereotipima koji su sve<<strong>br</strong> />

učestaliji.<<strong>br</strong> />

Poslovna <strong>zajednica</strong> Izdavača i<<strong>br</strong> />

knjižara BiH proglasila Vas je<<strong>br</strong> />

najboljim autorom a roman<<strong>br</strong> />

“Mi mar“ najboljim za 2002. go -<<strong>br</strong> />

dinu - štivo o Hajrudinu Mi -<<strong>br</strong> />

maru koji je gradio ćupriju u<<strong>br</strong> />

Mostaru. Ovo je prvi roman iz<<strong>br</strong> />

ove Vaše trilogije? Možemo<<strong>br</strong> />

ustvrditi da se Vi već više od<<strong>br</strong> />

de set godina bavite historijom<<strong>br</strong> />

osmanskog perioda kroz 15. i<<strong>br</strong> />

16. vijek. Nakon toliko godina<<strong>br</strong> />

istraživanja, možete li nam re -<<strong>br</strong> />

ći, s obzirom na stoljeća u kojima<<strong>br</strong> />

je raslo ovo carstvo, šta je<<strong>br</strong> />

bilo razlogom procvata, ali i<<strong>br</strong> />

nje govog pada?<<strong>br</strong> />

Ja to jesam u početku zamislio<<strong>br</strong> />

kao trilogiju. Ali već ste spomentuli<<strong>br</strong> />

da je objavljen i “ENDERUN &<<strong>br</strong> />

Na Drini ćupriji“, dakle već možemo<<strong>br</strong> />

govoriti o četvrtom romanu iz<<strong>br</strong> />

ove serije, a uveliko radim na<<strong>br</strong> />

romanu “Svjedok“ koji obuhvaća<<strong>br</strong> />

period od 1832. do kraja 1995.<<strong>br</strong> />

godine. Kao što sam u prethodna<<strong>br</strong> />

če tiri ukazao na razloge procvata<<strong>br</strong> />

Bo sne u svakom smislu pod os ma -<<strong>br</strong> />

nskom upravom, u “Svjedoku“ ću<<strong>br</strong> />

ukazati na razloge njene stagnacije<<strong>br</strong> />

u razvoju.<<strong>br</strong> />

U najkraćem, u svim svojim ro -<<strong>br</strong> />

manima mene je interesirao fenomen<<strong>br</strong> />

vlasti i ljudske potrebe da<<strong>br</strong> />

budu moćni i častohlepni. To bi bio<<strong>br</strong> />

suštinski odgovor na vaše pitanje.<<strong>br</strong> />

40<<strong>br</strong> />

Za nekakav odnos<<strong>br</strong> />

postiđenosti i srama prema<<strong>br</strong> />

značajnim historijskim i<<strong>br</strong> />

kulturnim događajima i<<strong>br</strong> />

ličnostima nema opravdanja.<<strong>br</strong> />

Naprotiv mi smo dio velike<<strong>br</strong> />

kulture i tradicije i to trebamo s<<strong>br</strong> />

ponosom isticati. Činjenica je da<<strong>br</strong> />

nam je to do<strong>br</strong>im dijelom<<strong>br</strong> />

nametano, ali smo i sami tome<<strong>br</strong> />

doprijeli inferiornim odnosom<<strong>br</strong> />

prema sopstvenoj povijesti,<<strong>br</strong> />

kulturi i tradiciji. Islam ne može<<strong>br</strong> />

biti nazadan, ali mogu neki loši<<strong>br</strong> />

interpretatori islama.<<strong>br</strong> />

“Gazi Husrev-bega” na turski<<strong>br</strong> />

jezik prevodi jedan od trenutno<<strong>br</strong> />

najboljih turskih prevodilaca,<<strong>br</strong> />

Suat Englü. O kakvom<<strong>br</strong> />

se projektu radi? Hoće li biti<<strong>br</strong> />

promocija u Turskoj? Ovaj<<strong>br</strong> />

projekt, koliko znam, je trebao<<strong>br</strong> />

biti završen još krajem<<strong>br</strong> />

prošle godine. U čemu je problem?<<strong>br</strong> />

U svakom slučaju objavljivanje<<strong>br</strong> />

“Gazi Husrev-bega“ na turskom je -<<strong>br</strong> />

ziku očekujem s nestrpljenjem. Is -<<strong>br</strong> />

tina, roman je trebao izići još pro -<<strong>br</strong> />

šle godine, ali razloge treba tražiti<<strong>br</strong> />

u bolesti gospodina Suata Eng lüa,<<strong>br</strong> />

zatim na mom insistiranju da unesem<<strong>br</strong> />

izvjesne dorade u roman. Za<<strong>br</strong> />

sada stvari do<strong>br</strong>o idu i mislim da<<strong>br</strong> />

je ovo godina kada će ovaj moj ro -<<strong>br</strong> />

man na turskom jeziku ugledati<<strong>br</strong> />

svjetlo da na.<<strong>br</strong> />

Svako poglavlje romana u na -<<strong>br</strong> />

zi vu nosi jedno od Allahovih<<strong>br</strong> />

imena, tako da imamo 99 po -<<strong>br</strong> />

glavlja. Jednom ste objasnili<<strong>br</strong> />

da to nije Vaša ideja, nego Ga -<<strong>br</strong> />

zi Husrev-bega? Govore li o<<strong>br</strong> />

to me dokumenti?<<strong>br</strong> />

Mislim da je sve u romanu u te -<<strong>br</strong> />

o rijsko-književnom smislu urađeno<<strong>br</strong> />

i da se ne može dalje istraživati<<strong>br</strong> />

nego u njegovoj strukturi i kompo -<<strong>br</strong> />

zi ciji. Svjestan veličanstvene simbolike<<strong>br</strong> />

u svakom od 99 lijepih Božijih<<strong>br</strong> />

imena odlučio sam da naslovim<<strong>br</strong> />

poglavlja u romanu imenima Allaha<<strong>br</strong> />

dž. š. Prije toga sam konsultirao<<strong>br</strong> />

neke od najistaknutijih bošnja -<<strong>br</strong> />

č kih islamskih učenjaka, da bih<<strong>br</strong> />

bio siguran u ispravnost svoje na -<<strong>br</strong> />

ka ne s islamskog aspekta. Dakle,<<strong>br</strong> />

ideja je moja, a moje istraživanje i<<strong>br</strong> />

traženje novih strukturalno-kompozicionih<<strong>br</strong> />

rješenja u romanu nas -<<strong>br</strong> />

ta vljam i dalje.<<strong>br</strong> />

Nije Vam bilo teško da otputu -<<strong>br</strong> />

je te, recimo, u skandinavske<<strong>br</strong> />

ze mlje i promovirate svoje ro -<<strong>br</strong> />

ma ne...<<strong>br</strong> />

Već sam rekao, volim putovati.<<strong>br</strong> />

Ali važnije od toga volim se sresti<<strong>br</strong> />

sa svojim čitaocima. Bez direktne<<strong>br</strong> />

komunikacije čitalac – pisac u trži -<<strong>br</strong> />

š nim uslovima teško je prodati<<strong>br</strong> />

knji gu. Srećom, ja takvih problema<<strong>br</strong> />

nisam imao ni u Evropi ni u<<strong>br</strong> />

SAD. Da ne budem neskroman<<strong>br</strong> />

mi slim da su moji romani stvorili<<strong>br</strong> />

zavidnu čitalačku populaciju koja


Dakle, ne treba govoriti<<strong>br</strong> />

žalopojke o “usudu Bosne“, nego<<strong>br</strong> />

iznalaziti načine da se pokaže<<strong>br</strong> />

njena snaga. Da budem iskren.<<strong>br</strong> />

Dosta je i naše kuknjave s<<strong>br</strong> />

pozicije žrtve. Svijet, u političkom<<strong>br</strong> />

i profitabilnom smislu ne voli<<strong>br</strong> />

slabe. A mi Bošnjaci, često<<strong>br</strong> />

ostavljamo takav dojam. Spadam<<strong>br</strong> />

među rijetke bh pisce koji su<<strong>br</strong> />

mnogo putovali po svijetu.<<strong>br</strong> />

Sretao sam u mnogim zemljama<<strong>br</strong> />

veoma uspješne i uticajne<<strong>br</strong> />

Bošnjake... ali, tamo ne pomaže<<strong>br</strong> />

kukanje, nego rad. Rad i<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>azovanje.<<strong>br</strong> />

se mjeri i hiljadama. Volio bih da<<strong>br</strong> />

takvo nešto pođe za rukom i nekim<<strong>br</strong> />

mojim drugim kolegama.<<strong>br</strong> />

Ja čitaoca uvažavam, ali uvažavam<<strong>br</strong> />

i primjedbe i sugestije ne doz -<<strong>br</strong> />

vo ljavajući ipak da to preraste u<<strong>br</strong> />

po pulističko dodvoravanje. Mislim<<strong>br</strong> />

da se moji čitaoci i ja odlično ra zu -<<strong>br</strong> />

mi je mo.<<strong>br</strong> />

Ako ne griješim, iduća godina<<strong>br</strong> />

je 40 godišnjica Vašeg knjiže -<<strong>br</strong> />

v n og stvaralaštva. Zbirku po -<<strong>br</strong> />

Objavio:<<strong>br</strong> />

“Grijeh pjesme“, poezija, 1973.<<strong>br</strong> />

“Dječak i ptica“, radio drama, 1980.<<strong>br</strong> />

“Usamljeno pročelje“, poezija, 1981.<<strong>br</strong> />

“Zarobljeni vjetar“, radio drama, 1981.<<strong>br</strong> />

“Prijatelji“, radio drama, 1982.<<strong>br</strong> />

“Tiše, probudit ćeš Ivana“, TV drama, 1983.<<strong>br</strong> />

“Gola slika“, poezija, 1988.<<strong>br</strong> />

“U zemlju ukopan“, poezija, 1990.<<strong>br</strong> />

“Zelene beretke“, publicistika, 1993.<<strong>br</strong> />

“Zelene beretke“, dokumentarni TV film,<<strong>br</strong> />

1993.<<strong>br</strong> />

“Mors mortis“, priče, 1997.<<strong>br</strong> />

“Kristalni predak“, poezija, 1997.<<strong>br</strong> />

“Iza<strong>br</strong>ane pjesme“, poezija, 1997.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

ezije “Grijeh pjesme” objavili<<strong>br</strong> />

ste davne 1973. godine. Nakon<<strong>br</strong> />

nje ste objavili još dvadeset i<<strong>br</strong> />

dvi je knjige (poezija, radiodra<<strong>br</strong> />

ma, publicistika, dokume -<<strong>br</strong> />

ntarni TV film, TV drama, po -<<strong>br</strong> />

zo rišne predstave, romani).<<strong>br</strong> />

Za ista, veliki opus. I cijelo vri -<<strong>br</strong> />

jeme ste profesionalni pi sac,<<strong>br</strong> />

živite od onoga što napišete.<<strong>br</strong> />

Da li je moguće danas ži v jeti<<strong>br</strong> />

od pisanja?<<strong>br</strong> />

Znate, četrdeset godina je cio<<strong>br</strong> />

jedan ljudski vijek ispunjen usponima<<strong>br</strong> />

i padovima, srećom i nesrećom,<<strong>br</strong> />

ali literatura u mome slučaju<<strong>br</strong> />

je nešto što sam intenzivno živio<<strong>br</strong> />

sve to vrijeme. Vidite, godine 1973.<<strong>br</strong> />

ja sam bio najmlađi pisac u bivšoj<<strong>br</strong> />

Jugoslaviji sa objavljenom knjigom.<<strong>br</strong> />

Sam i bez generacijske podrške.<<strong>br</strong> />

Stariji su bili ispred mene, a<<strong>br</strong> />

moji vršnjaci pristizali tek nekoliko<<strong>br</strong> />

godina kasnije. Generacije pisaca<<strong>br</strong> />

rođena od 1945 – 1950. godine<<strong>br</strong> />

bili su snažna i kompaktna cjelina,<<strong>br</strong> />

a ja sam među njih zalutao, družio<<strong>br</strong> />

se i boemisao. Ne mogu reći da me<<strong>br</strong> />

nisu prihvatali, ali ipak se osjećao<<strong>br</strong> />

generacijski jaz. U suštini bio sam<<strong>br</strong> />

sam da samlji ne mogu biti. Sje-<<strong>br</strong> />

HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

ćam se jednog davnog razgovora sa<<strong>br</strong> />

pokojnim Danilom Kišom na ovu<<strong>br</strong> />

temu. Sjedili bismo u jednoj caffe<<strong>br</strong> />

bašči u Du<strong>br</strong>ovniku ispred Kneževog<<strong>br</strong> />

dvora. Pamtim da mi je rekao:<<strong>br</strong> />

“Akmadžiću, sve što si napisao i<<strong>br</strong> />

što budeš napisao, sve će izlaziti iz<<strong>br</strong> />

tvoje usamljenosti i pustoši.“<<strong>br</strong> />

Taj nauk i danas nosim i intenzivno<<strong>br</strong> />

proživljavam. Što se tiče dijela<<strong>br</strong> />

Vašeg pitanja kako uspijevam<<strong>br</strong> />

preživjeti kao profesionalni pisac –<<strong>br</strong> />

jednostavno, zahvaljujući mojim<<strong>br</strong> />

čitaocima.<<strong>br</strong> />

Pretpostavljam da se odmara -<<strong>br</strong> />

te nakon dvotomnog romana<<strong>br</strong> />

o Me hmed-paši Sokoloviću.<<strong>br</strong> />

Ipak, na kraju, neizostavno je<<strong>br</strong> />

pi tanje: Kakvi su Vaši daljnji<<strong>br</strong> />

knji ževni planovi?<<strong>br</strong> />

Pisac se ne odmara. Isuviše je<<strong>br</strong> />

izazova, a život mi se čini sve kraćim.<<strong>br</strong> />

Već sam natuknuo da pišem<<strong>br</strong> />

novi roman “Svjedok“, a do kraja<<strong>br</strong> />

godine trebao bih završiti monog -<<strong>br</strong> />

ra fiju “Sarajevo – Stari Grad – ju -<<strong>br</strong> />

čer, danas, sutra“ povodom 550 go -<<strong>br</strong> />

dina osnivanja Sarajeva i njegovog<<strong>br</strong> />

proglašenja šeherom i sjedištem<<strong>br</strong> />

sa ndžaka Bosna.<<strong>br</strong> />

“Zločin je zaboraviti zločin“, (zajedno sa Z.<<strong>br</strong> />

Ključaninom) publicistika, 1998.<<strong>br</strong> />

“Tajna dvorske lude“, pozorišna predstava,<<strong>br</strong> />

1998.<<strong>br</strong> />

“Mislio sam da je mjesec žut“, roman, 1999.<<strong>br</strong> />

“Tajna dvorske lude“, roman, 2000.<<strong>br</strong> />

“Mala enciklopedija“, priređivač, 2000.<<strong>br</strong> />

“Soneti“, poezija, 2001.<<strong>br</strong> />

“Mimar“, roman, 2002.<<strong>br</strong> />

“Gazi Husrev-beg“, roman, 2005.<<strong>br</strong> />

“Gazi Isa-beg“, roman, 2007.<<strong>br</strong> />

“ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II“, 2010.<<strong>br</strong> />

“Mimar“, drugo izdanje, Connectum, Sarajevo,<<strong>br</strong> />

2012.<<strong>br</strong> />

41


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

Poetski glasovi: Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />

Mjesto gdje skupa spiju<<strong>br</strong> />

42<<strong>br</strong> />

Akmadžicev književni opus, barem do sada, ni približno<<strong>br</strong> />

nije istražen na način kako to to svojim kvalitetom<<strong>br</strong> />

zaslužuje. Za ovakav odnos književne kritike pre -<<strong>br</strong> />

ma njegovom djelu poštoji više razloga. Među najvažnije<<strong>br</strong> />

svakako bih u<strong>br</strong>ojio jedan razlog koji po mom<<strong>br</strong> />

mišljenju zaslužuje du b lju analizu i objašnjenja.<<strong>br</strong> />

Akmadžić je, naime, pisac iz van svakog generacijskog<<strong>br</strong> />

odre đe nja, jedan od rjeđih pisaca sa ovih prostora<<strong>br</strong> />

koji nije podlijegao pomodnim trendovima, niti do -<<strong>br</strong> />

zvoljavao da njegova poezija os tane na razini pukog<<strong>br</strong> />

efektiranja.<<strong>br</strong> />

Činjenica je da se 1973. godine javlja svojom prvom<<strong>br</strong> />

pjesničkom knjigom “Grijeh pjesme“ sa tek navršenih<<strong>br</strong> />

osamnaest go di na. Ta knjiga je tada nagovješ ta vala<<strong>br</strong> />

pjesnika izrazitog talenta koji je svoj, za mladića tih<<strong>br</strong> />

godina, iznenađujuće tragični doživljaj svijeta, lomio<<strong>br</strong> />

u pjesmi. Naravno da ga je to odmah svrstalo među<<strong>br</strong> />

one malo<strong>br</strong>ojne pjesnike koji pored nesumljive darovitosti<<strong>br</strong> />

svojim “crnilom“ nisu mogli za do biti simpatije<<strong>br</strong> />

ondašnjih so ci ja lističkih higijeničara svega što je na<<strong>br</strong> />

bilo kakav način odudaralo od “poletnosti duha, socijalne<<strong>br</strong> />

an gažiranosti i kolektivistič kog op timizma“.<<strong>br</strong> />

S druge strane, Akmadžić se kao književna pojava<<strong>br</strong> />

javlja u trenutku kada je već bio zatvoren jedan pjesnički<<strong>br</strong> />

i generacijski kru g poznat pod imenom “sud bo -<<strong>br</strong> />

nosni dječaci“. Ruku na srce, većina se njih svojim pjesničkim<<strong>br</strong> />

ostvarenjima i potvrdila, ali je za nimljivo da<<strong>br</strong> />

se Akmadžić pojavljuje u međuprostoru između ove<<strong>br</strong> />

generacije i generacije pjes nika koja će stasati tek<<strong>br</strong> />

nekoliko godina kasnije poput Slobodana Blagojevića,<<strong>br</strong> />

Hamdije Demirovića, Feride Duraković, Mire Petrovića,<<strong>br</strong> />

Željka Ivankovića, Hadžema Hajdarevića, Džemaludina<<strong>br</strong> />

Latića, Vladimira Sre<strong>br</strong>ova i drugih. Do godilo se<<strong>br</strong> />

da je svaka od ovih generacija zaobilazila Hazima Ak -<<strong>br</strong> />

madžića, a ni on nije činio niš ta da se njima približi.<<strong>br</strong> />

Goran Samardžić<<strong>br</strong> />

BIJELI ZID<<strong>br</strong> />

Sputani su dani i noći. Kročim iz vlastitog kruga<<strong>br</strong> />

U oboljele ulice dok bijeli zid moli za ples riječ<<strong>br</strong> />

Nasmijanu. Dolje, u dnu čestara, naoštreni zupci lome<<strong>br</strong> />

Kosti onih što od straha raspamećeni mrtve <strong>br</strong>oje sate.<<strong>br</strong> />

Svaki je povratak nesiguran u misao što se protiv mene<<strong>br</strong> />

Okreće. Mrci što putuju bez ruku, nogu, očiju, zaposjeli<<strong>br</strong> />

Drumove su, i odavno sam ništa, osim običan cinik<<strong>br</strong> />

Zaokupljen teretom svoje oholosti, a to je, znam, suviše malo.<<strong>br</strong> />

gorčinu ispljuni<<strong>br</strong> />

ako živ se vratiš<<strong>br</strong> />

ako dovučeš skladni skelet<<strong>br</strong> />

i meso<<strong>br</strong> />

ispij čašu do<strong>br</strong>og sufijskog vina<<strong>br</strong> />

prepariranu kožu svoju<<strong>br</strong> />

razastri po stolu<<strong>br</strong> />

kao tetoviranu vojnu kartu<<strong>br</strong> />

pa gorčinu ispljuni<<strong>br</strong> />

s raskošima mraka<<strong>br</strong> />

odbij jatake<<strong>br</strong> />

što ti glavu kriju<<strong>br</strong> />

posljednji metak<<strong>br</strong> />

ispali u vrijeme<<strong>br</strong> />

ili nevrijeme<<strong>br</strong> />

proslavi se zagonetkom<<strong>br</strong> />

koju nosiš dugo<<strong>br</strong> />

ti ne plačeš više<<strong>br</strong> />

katkad samo rosiš<<strong>br</strong> />

1992.<<strong>br</strong> />

1992.


zmija i ruža<<strong>br</strong> />

smijeh<<strong>br</strong> />

ćutim kako mlohava sjećanja<<strong>br</strong> />

mašu iz daljine<<strong>br</strong> />

i treperavi august usne ledi<<strong>br</strong> />

kako kroz one punjene<<strong>br</strong> />

Eliotove ljude<<strong>br</strong> />

slijepo tumaraju ulice<<strong>br</strong> />

smiju se ministri i ministrice<<strong>br</strong> />

bivših sadašnjih i budućih vlada<<strong>br</strong> />

smiju se krezubi delegati<<strong>br</strong> />

činovnici s pivskim trbusima i slinama<<strong>br</strong> />

smiju se djeca zanesena igrom<<strong>br</strong> />

smiju se novinari-cinici<<strong>br</strong> />

pisci se smiju<<strong>br</strong> />

vojnici<<strong>br</strong> />

policajci<<strong>br</strong> />

smiju se mislim doušnici<<strong>br</strong> />

ubice i žrtve<<strong>br</strong> />

zatvorski stražari<<strong>br</strong> />

malo ko da se ne smije<<strong>br</strong> />

smiju se i mrtvi oslonjeni na bašluke<<strong>br</strong> />

usred šehitluka<<strong>br</strong> />

na svim stranama svijeta<<strong>br</strong> />

dok obezglavljen<<strong>br</strong> />

umire i ovaj dan<<strong>br</strong> />

kao što uz tarabe<<strong>br</strong> />

u zavičaju umire<<strong>br</strong> />

slijepi ostavljen pas<<strong>br</strong> />

oči u oči<<strong>br</strong> />

greblja su puna vojnika<<strong>br</strong> />

i vrijeme oblikuje<<strong>br</strong> />

sumahnutost u ranjenoj glavi<<strong>br</strong> />

iz koje izlaziš modar od krvi<<strong>br</strong> />

nema opasnosti<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

1992.<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

vrijeme je da podigneš<<strong>br</strong> />

hrdajući pogled<<strong>br</strong> />

preo<strong>br</strong>ažen iz nemoći<<strong>br</strong> />

u svijet treba da kročiš<<strong>br</strong> />

razuman ili nerazuman<<strong>br</strong> />

svejedno<<strong>br</strong> />

ako je<<strong>br</strong> />

oči u oči<<strong>br</strong> />

ŠEHITLUCI<<strong>br</strong> />

1992.<<strong>br</strong> />

Ne libeći se ni časka čučnuli smo i molili se<<strong>br</strong> />

Dok se oko nas širio miris oznojenih konja.<<strong>br</strong> />

Čuli smo ne tako glasnu šutnju meleka.<<strong>br</strong> />

Neko je spomenuo pretke.<<strong>br</strong> />

Neko se među nama<<strong>br</strong> />

Nasmijao isturivši <strong>br</strong>adu i usne poput rasječene naranče.<<strong>br</strong> />

Koplje se pobodeno u zemlju prestalo njihati.<<strong>br</strong> />

Nišani su podsjecali na bijela jedra,<<strong>br</strong> />

Mezarja na male lađe.<<strong>br</strong> />

Jedan se šehid pridigao, sablju pripasao,<<strong>br</strong> />

Složio čalmu oko glave,<<strong>br</strong> />

Pogledao desno i lijevo,<<strong>br</strong> />

Potom iskoračio iz kabura.<<strong>br</strong> />

Zapucketao je pijesak<<strong>br</strong> />

Pod njegovim čizmama.<<strong>br</strong> />

Skoro da se mogao nazrijeti kraj priče<<strong>br</strong> />

Kadli molitva naša utihnu<<strong>br</strong> />

Baš dok je uzjahivao ata<<strong>br</strong> />

I potjerao ga, tek vrhom mamuza<<strong>br</strong> />

Dotaknuvši mu sapi.<<strong>br</strong> />

1993.<<strong>br</strong> />

43


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

MAGLA, POGLED<<strong>br</strong> />

Stigao niotkud dok mu se s tijela otapaju ledenice.<<strong>br</strong> />

Sve je zamišljeno: cijev uperena u moju glavu,<<strong>br</strong> />

Prst na obaraču, oko na nišanu, okrvavljeni pamuk u<<strong>br</strong> />

glavi,<<strong>br</strong> />

Jezero u kojem sedmoglave aždahe i moj did<<strong>br</strong> />

Nagnuti nad kantarom važu dane i godine, riječi<<strong>br</strong> />

Što frcaju iz svakojakih usta i svako zlo od njih<<strong>br</strong> />

Počinje; pa ni beni do<strong>br</strong>a ni pametnu sreće.<<strong>br</strong> />

Jedemo svakodnevno. Izjedamo bližnjeg svoga i<<strong>br</strong> />

bližnji<<strong>br</strong> />

Izjedaju nas poredane pred ulazom u bioskop.<<strong>br</strong> />

Nestrpljivi smo i omamljeni živim slikama utonulim<<strong>br</strong> />

u tamu<<strong>br</strong> />

Pitamo za leglo opsjena na koje reže zvijeri –<<strong>br</strong> />

Metabolizam i krv što ih izravnavamo s vodom.<<strong>br</strong> />

Riječi u toplim košuljicama kriju doba i nedoba –<<strong>br</strong> />

Dušnik proboden vrhom noža davno preslikan sa<<strong>br</strong> />

zidova<<strong>br</strong> />

Špilja u kojima smo odsjedali kao u najluksuznijim<<strong>br</strong> />

Hotelima jedući iz kristalnih činija crvene trešnje –<<strong>br</strong> />

Moru naših ribolikih predaka.<<strong>br</strong> />

Zbog toga su u nas glasoviti iskidani dječiji udovi,<<strong>br</strong> />

Razbacane cipelice sa krvavim flekama i čudesnom<<strong>br</strong> />

Spremnošću da vidimo a ne vidimo, čujemo a ne<<strong>br</strong> />

čujemo<<strong>br</strong> />

Zavučeni u svoje kružnice koje radije nazivamo<<strong>br</strong> />

Mentalnim sklopovima. Sve je to naš soj, naša slika<<strong>br</strong> />

I prilika, pa se ti onda razumi kako ćemo dalje.<<strong>br</strong> />

44<<strong>br</strong> />

1993.<<strong>br</strong> />

LJETOPISCI SU PO<<strong>br</strong> />

BOSNI BILJEŽILI ČUDA<<strong>br</strong> />

Nisu drumovi samo za časne:<<strong>br</strong> />

Prolaziše njima vojne, sile, kuge, bijeda.<<strong>br</strong> />

Historija i ratišta odmarali su se na kaljavoj praznini.<<strong>br</strong> />

Duž njih izrastala su vješala od kestenova drveta<<strong>br</strong> />

Pa čovjek nije mogao biti siguran da li je više povješanih<<strong>br</strong> />

Ili kestenja na granama.<<strong>br</strong> />

Razbojnici ogrnuti teškim pancir-košuljama<<strong>br</strong> />

Otimahu drumarinu i mostarinu<<strong>br</strong> />

Kreveljeći se idiotima od bakra i baršuna.<<strong>br</strong> />

Svi su samo zavađali <strong>br</strong>aću,<<strong>br</strong> />

Sinove vraćali majkama na tabutima,<<strong>br</strong> />

A sestre su u noćima puna mjeseca sjekle ruse kose<<strong>br</strong> />

Dok su duge tmice putnike zavaravale snom.<<strong>br</strong> />

Ljetopisci su po Bosni bilježili čuda: kletvu Isusovu,<<strong>br</strong> />

Plač Muhammedov, žal Mojsijev. Gledali su kako kurjak<<strong>br</strong> />

S noćnog praga priziva vukodlake u kolo i u naše postelje<<strong>br</strong> />

Nagoni one što nam u gvožđa utjeruju muda.<<strong>br</strong> />

Psi su crkavali otrovani ljudskim mesom,<<strong>br</strong> />

Topovi kano satanini pijanci bljuvali vatru<<strong>br</strong> />

Iz daljine noseći kužni smrad nepoznatih predjela,<<strong>br</strong> />

Ledenih mrtvačnica, kurvanjske mistike.<<strong>br</strong> />

Baš su po Bosni ljetopisci bilježili čuda.<<strong>br</strong> />

I danas ljetopisci po Bosni bilježe čuda:<<strong>br</strong> />

Jajoliku glavu političkog diletanta spominju često,<<strong>br</strong> />

Krv što se s drugom krvlju miješa, jagmu o kamenove, šume,<<strong>br</strong> />

Rijeke, jezera, more, drumove. Bilježe plač rasute djece što<<strong>br</strong> />

Pronose porodične hamajlije - djeliće napuštenih ognjišta.<<strong>br</strong> />

Još mnogo šta bilježe ljetopisci po Bosni.<<strong>br</strong> />

Ali, nikako kalemov trag da ostane o mirisu ruže<<strong>br</strong> />

Što se od zgarišta širi usred sunčanog dana<<strong>br</strong> />

Dok putnik nevoljko glavu okreće od kamena<<strong>br</strong> />

Gdje zmija se gnijezdi, gdje skupa spiju zmija i ruža.<<strong>br</strong> />

1995.


HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />

Mimar<<strong>br</strong> />

11.<<strong>br</strong> />

Prošlo je nekoliko dana otkako<<strong>br</strong> />

je Husein-paša napustio Mostar.<<strong>br</strong> />

Čaršijom još uvijek nisu prestajale<<strong>br</strong> />

kružiti priče o njegovom susretu sa<<strong>br</strong> />

šejh-Ishakom. Bijaše u tim govorkanjima<<strong>br</strong> />

pretjerivanja i različitih<<strong>br</strong> />

vi đenja događaja. Svako je susretu<<strong>br</strong> />

Husein-paše i šejh-Ishaka dodavao<<strong>br</strong> />

nešto od onoga što je samo on<<strong>br</strong> />

vidio i čuo; pa i pored <strong>br</strong>ojnih svjedoka,<<strong>br</strong> />

sve ono što se tada desilo,<<strong>br</strong> />

malo je sličilo stvarnom događaju.<<strong>br</strong> />

Nisam mogao dokučiti da li je u<<strong>br</strong> />

ljudima bilo svjesne želje da svojim<<strong>br</strong> />

kazivanjima mijenjaju smisao<<strong>br</strong> />

i tok dešavanja od prije nekoliko<<strong>br</strong> />

dana, ili su oni to činili bez ikakve<<strong>br</strong> />

svijesti o tome da se bitno razlikuje<<strong>br</strong> />

ono što kazuju i ono što se stvarno<<strong>br</strong> />

dogodilo.<<strong>br</strong> />

Sve se zapravo zbilo nekako<<strong>br</strong> />

nenadano i bijaše toliko nevjerovatno<<strong>br</strong> />

da mi i sada izgleda u potpunosti<<strong>br</strong> />

besmisleno pokušavati proniknuti<<strong>br</strong> />

u suštinu onoga što su svi mo -<<strong>br</strong> />

gli tada vidjeti i čuti. Rahim-aga,<<strong>br</strong> />

koji je stajao na nekoliko koraka<<strong>br</strong> />

iza Husein-paše, iskoristio je trenutak<<strong>br</strong> />

šutnje, nakon što se paša<<strong>br</strong> />

prestao smijati čuvši od šejh-Ishaka<<strong>br</strong> />

kako na magarcu obilazi carstvo,<<strong>br</strong> />

te sasvim neodređeno, nikome<<strong>br</strong> />

se posebno ne o<strong>br</strong>aćajući, rekao<<strong>br</strong> />

kako je nedolično da neko takav,<<strong>br</strong> />

ko na magarcu obilazi carstvo, ko -<<strong>br</strong> />

lje ovna za žrtvu i sretan početak<<strong>br</strong> />

zidanja ćuprije. Rekao je još da ta -<<strong>br</strong> />

kav milodar treba da pripadne sa -<<strong>br</strong> />

ndžak-begu, i da on, mostarski dizdar,<<strong>br</strong> />

moli u ime Mostaraca da Hu -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

sein-paša učini takvu čast. Ljudi<<strong>br</strong> />

okupljeni oko gradilišta glasnim<<strong>br</strong> />

po vicima podržaše Rahim-agu, a<<strong>br</strong> />

paša, prije nego je bilo ko od nas i<<strong>br</strong> />

mogao stići da nešto kaže, iskoračio<<strong>br</strong> />

je izvadivši handžar iza pojasa<<strong>br</strong> />

i krenuo ka drvenim merdevinama<<strong>br</strong> />

koje su bile prislonjene uz liticu<<strong>br</strong> />

i spuštale se ka dnu skele, gdje<<strong>br</strong> />

su stajali dječak čudotvorac, Alija,<<strong>br</strong> />

Aziz i jedan irget, pored ovna što je<<strong>br</strong> />

ležao na stijeni i kome su sve četiri<<strong>br</strong> />

noge bile vezane užadima. Pog -<<strong>br</strong> />

le davši odozgo, paša je vratio handžar<<strong>br</strong> />

za pas i počeo se spuštati, a<<strong>br</strong> />

za njim i Rahim-aga. Njegov <strong>br</strong>at,<<strong>br</strong> />

ko ji je predvodio pašinu pratnju,<<strong>br</strong> />

dao je znak rukom četverici vojnika<<strong>br</strong> />

da svojim tijelima sačine živi<<strong>br</strong> />

štit na uzanom platou ispred ske -<<strong>br</strong> />

le. Ono što će se dogoditi svega ne -<<strong>br</strong> />

ko liko časaka kasnije, mogli smo<<strong>br</strong> />

vid jeti samo mi koji bijasmo uz<<strong>br</strong> />

ske lu, vojnici na platou i ljudi oku -<<strong>br</strong> />

p ljeni na desnoj obali. Šejh Ishak<<strong>br</strong> />

je stajao po strani, nezainteresirano<<strong>br</strong> />

gledajući preko Neretve, a da<<strong>br</strong> />

ni ko, u to sam bio siguran, nije<<strong>br</strong> />

mo gao odrediti u šta je upro svoj<<strong>br</strong> />

pogled.<<strong>br</strong> />

Vidjeli smo kad je Husein-paša<<strong>br</strong> />

si šao. Irget koji je čuvao ovna, ne s -<<strong>br</strong> />

pretno je prišao paši i poljubio ga u<<strong>br</strong> />

ruku. Zatim je sandžak-beg kleknuo<<strong>br</strong> />

na lijevo koljeno, oslanjajući se<<strong>br</strong> />

stopalom desne čizme na uzani ob -<<strong>br</strong> />

ra đeni kameni plato, lijevom ru -<<strong>br</strong> />

kom iskrenuo ovnujsku glavu, a<<strong>br</strong> />

desnom isukao handžar, krenuvši<<strong>br</strong> />

oštricom ka životinjskom vratu.<<strong>br</strong> />

Tad smo svi začuli šejhove riječi:<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

“Mimar” Hazima Akmadžića nije<<strong>br</strong> />

nikakav tradicionalni istorijski<<strong>br</strong> />

roman. Akmadžić je istražio spise<<strong>br</strong> />

i dokumente, zaronio u istoriju,<<strong>br</strong> />

ali njegov duh je duh pjesnika<<strong>br</strong> />

koji bićem ponire u nekoliko<<strong>br</strong> />

svjetova; u svijet Bosne i<<strong>br</strong> />

Hercegovine, u svijet islama, u<<strong>br</strong> />

svijet čovjekovog graditeljstva, a<<strong>br</strong> />

naročito svijet ljudsklh sudbina,<<strong>br</strong> />

uvijek istih i uvijek različitih. (...)<<strong>br</strong> />

Akmadžić se već ranije dokazao<<strong>br</strong> />

kao dobar romansijer, ali<<strong>br</strong> />

“Mimar” je izuzetan domet koji<<strong>br</strong> />

će ga dovesti među najbolje<<strong>br</strong> />

bosanskohercegovačke<<strong>br</strong> />

romanopisce.“<<strong>br</strong> />

Prof. dr. Tvrtko Kulenović<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

“Na (...) znanstvenoj mreži<<strong>br</strong> />

Akmadžić gradi (uključujući i nju<<strong>br</strong> />

samu) proznu tvorevinu. Tu već<<strong>br</strong> />

dolazi do izražaja piščeva<<strong>br</strong> />

imaginativna raskoš (doista<<strong>br</strong> />

raskoš!) kao i inovativnost u<<strong>br</strong> />

posve modernom<<strong>br</strong> />

(postmodernom) proznom<<strong>br</strong> />

postupku.“<<strong>br</strong> />

Prof. dr. Zilhad Ključanin<<strong>br</strong> />

- Pašo, ruka koja je prolila ljudsku<<strong>br</strong> />

krv ne može i ne smije zaklati<<strong>br</strong> />

kurbana.<<strong>br</strong> />

Husein-paša, čuvši šejhove riječi,<<strong>br</strong> />

zastao je za trenutak dok se oš -<<strong>br</strong> />

trica noža bjelasala. Zatim je snažno<<strong>br</strong> />

zamahnuo prema ovnujskom<<strong>br</strong> />

vratu. Ali ma koliku silinu da je<<strong>br</strong> />

unio u taj zamah, sječivo handžara<<strong>br</strong> />

zaustavilo se tik iznad vrata životinje,<<strong>br</strong> />

i ma koliko da se paša trudio,<<strong>br</strong> />

ruka i nož niže nisu mogli.<<strong>br</strong> />

Husein-paša se upinjao iz sve<<strong>br</strong> />

snage da spusti oštro sječivo na<<strong>br</strong> />

vrat ovna, ali mu to nije uspijeva-<<strong>br</strong> />

45


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

lo. Mi koji smo stajali gore, sasvim<<strong>br</strong> />

jasno smo mogli vidjeti kako mu se<<strong>br</strong> />

od siline napinju žile na vratu, ali<<strong>br</strong> />

ruka je i dalje bila nepomična. Šejhov<<strong>br</strong> />

glas je bio još razgovjetniji i<<strong>br</strong> />

jasniji:<<strong>br</strong> />

- Allahova je to volja, pašo. Allahova,<<strong>br</strong> />

i ne možeš ništa promijeniti.<<strong>br</strong> />

Gospodar svega na zemlji i nebesima<<strong>br</strong> />

neće primiti žrtve od onoga<<strong>br</strong> />

koji je ubijao nevine... Džabe ti je<<strong>br</strong> />

što se upinješ, pašo.<<strong>br</strong> />

Silinom kakva se nije mogla<<strong>br</strong> />

očekivati u njegovim godinama, a<<strong>br</strong> />

imao ih je blizu šezdeset, Huseinpaša<<strong>br</strong> />

se uspravio, šutnuo nogom<<strong>br</strong> />

po valjenog ovna, vratio handžar za<<strong>br</strong> />

pas, bijesno pogledao u prestravljenog<<strong>br</strong> />

irgeta, promrmljao Rahimagi<<strong>br</strong> />

nom <strong>br</strong>atu nešto što nismo mo -<<strong>br</strong> />

g li čuti, i počeo se uspinjati uz me -<<strong>br</strong> />

r devine, i da dva vojnika nisu gore<<strong>br</strong> />

na platou kleknuli i rukama pridržavali<<strong>br</strong> />

njihove krajeve, siguran<<strong>br</strong> />

sam da bi se skupa s pašom strmoglavile.<<strong>br</strong> />

Vojnici mu pomogoše, prihvativši<<strong>br</strong> />

ga za ruke da se ispne, i<<strong>br</strong> />

čim se uspravio, bijesno je pogledao<<strong>br</strong> />

po okupljenim ljudima, mahnuo<<strong>br</strong> />

da mu privedu konja, uzjahao<<strong>br</strong> />

i, pun srdžbe, snažno ga podbovši<<strong>br</strong> />

petama svojih čizama u slabine,<<strong>br</strong> />

potjerao između okupljenog naroda.<<strong>br</strong> />

Vojnici u galopu krenuše za<<strong>br</strong> />

njim. S obje strane rijeke na njezinim<<strong>br</strong> />

obalama, sve dok se paša nije<<strong>br</strong> />

do kopao druma, vladao je múk i<<strong>br</strong> />

niko od okupljenog naroda nije<<strong>br</strong> />

pro zborio ni riječi. Kad je pašina<<strong>br</strong> />

ko lona počela zamicati drumom,<<strong>br</strong> />

Ra him-aga, bijesan i crven u licu<<strong>br</strong> />

od srdžbe, naredi dvojici svojih ne -<<strong>br</strong> />

fera da vežu šejha Ishaka i da ga<<strong>br</strong> />

ot preme u tvrđavu. U tom času is -<<strong>br</strong> />

tu piše Abas i peterica njegovih je -<<strong>br</strong> />

ni čara, stadoše ispred šejha, a Ra -<<strong>br</strong> />

him-aga se ukoči u mjestu, iznenađen<<strong>br</strong> />

i uplašen prijetnjom koju je<<strong>br</strong> />

izgovorio Abas.<<strong>br</strong> />

- Dizdare, šejha niko neće ni g -<<strong>br</strong> />

46<<strong>br</strong> />

dje voditi. On je pod zaštitom velikog<<strong>br</strong> />

vezira. Za njega sam ja odgovoran.<<strong>br</strong> />

Šejh Ishak je došao ovdje da<<strong>br</strong> />

uči dovu i zakolje kurban za sretan<<strong>br</strong> />

početak radova na ćupriji, i on će<<strong>br</strong> />

to, zahvaljujući milosti Allaha,<<strong>br</strong> />

dž.š., i učiniti.<<strong>br</strong> />

- U Mostaru, Abase, mene se<<strong>br</strong> />

pi ta.<<strong>br</strong> />

- Ti i tvoji neferi trebate biti u<<strong>br</strong> />

kulama, a kadijino je da krivce<<strong>br</strong> />

oglašava krivima i nevine nevinima.<<strong>br</strong> />

Nije li tako, kadijo?<<strong>br</strong> />

- Baš tako, alajbeže, a ti se,<<strong>br</strong> />

Rahim-aga, okani ćorava posla i<<strong>br</strong> />

pu sti šejha Ishaka da dovrši ono<<strong>br</strong> />

što je naumio.<<strong>br</strong> />

- Kadijo, zar si i ti protiv mene?<<strong>br</strong> />

- Nisam ja protiv tebe, samo<<strong>br</strong> />

sam na strani Šerijata i pravde, a<<strong>br</strong> />

oboje su ovoga puta na strani šejha<<strong>br</strong> />

Ishaka.<<strong>br</strong> />

- Ali, nije li on maločas osramotio<<strong>br</strong> />

Husein-pašu?<<strong>br</strong> />

- Koliko znadem, a svi su to<<strong>br</strong> />

vidjeli, Husein-paša je otišao ne<<strong>br</strong> />

optuživši nizašta šejh Ishaka.<<strong>br</strong> />

- Ali, kadijo...<<strong>br</strong> />

- Nema ništa “ali“. Svi smo<<strong>br</strong> />

vidjeli da je Husein-paša odjahao a<<strong>br</strong> />

da šejh-Ishaku nije uputio nijedne<<strong>br</strong> />

riječi prijekora ili optužbe. Čini se<<strong>br</strong> />

da je i paša ovaj događaj prihvatio<<strong>br</strong> />

kao volju Allaha, dž.š., i ne vidim<<strong>br</strong> />

razloga da ti tu išta mijenjaš, niti<<strong>br</strong> />

te je bilo ko za to ovlastio.<<strong>br</strong> />

- Ti si, kadijo, svjedok da je ovaj<<strong>br</strong> />

ovdje, Abas, nedavno napao moje<<strong>br</strong> />

ljude i nekoliko ih ubio.<<strong>br</strong> />

- Ja, opet, znadem da su tvoji<<strong>br</strong> />

neferi napali njegove janičare i da<<strong>br</strong> />

su se ovi samo <strong>br</strong>anili, a u borbi bi -<<strong>br</strong> />

li vještiji. Koliko znadem, ti si pre -<<strong>br</strong> />

ko svoga <strong>br</strong>ata, dizdara Broda na<<strong>br</strong> />

Drini, izvjestio Husein-pašu, a vi -<<strong>br</strong> />

dio si, sandžak-beg nijednom ri je č -<<strong>br</strong> />

ju nije optužio alajbega Abasa za<<strong>br</strong> />

bi lo kakav zločin, što znači da u<<strong>br</strong> />

nje ga i njegovih ljudi nema krivice.<<strong>br</strong> />

- Meni se čini, kadijo, da ti vodu<<strong>br</strong> />

okrećeš na Abasov mlin.<<strong>br</strong> />

- Krivo ti se čini. Već sam ti re -<<strong>br</strong> />

kao, dizdare, ja se samo držim Še -<<strong>br</strong> />

rijata i pravde, a na to sam se za k -<<strong>br</strong> />

leo Allahu, dž.š., i svijetlom caru,<<strong>br</strong> />

čijim sam beratom i postavljen za<<strong>br</strong> />

kadiju u ovom šeheru.<<strong>br</strong> />

- A možda, kadijo, ti nisi baš<<strong>br</strong> />

upo znat sa svim, pa ti nije poznata<<strong>br</strong> />

prava istina?<<strong>br</strong> />

- Kako to misliš?<<strong>br</strong> />

- I sam znadeš da u Šerijatu ne -<<strong>br</strong> />

ma milosti za magije i proricanja,<<strong>br</strong> />

a nije li ovaj ovdje, što se naziva<<strong>br</strong> />

šejhom, maločas baš to činio?<<strong>br</strong> />

- Nije, dizdare, nije. Bio si svje -<<strong>br</strong> />

do kom da je samo opomenuo pašu<<strong>br</strong> />

da onaj koji je okrvario ruke neće<<strong>br</strong> />

moći zaklati ovna za žrtvu.<<strong>br</strong> />

- Kadijo, ti optužuješ sandžakbega<<strong>br</strong> />

da je okrvario ruke?<<strong>br</strong> />

- Nikoga ja ne optužujem. I ti, a<<strong>br</strong> />

i svi vi ovdje koji ste se okupili,<<strong>br</strong> />

zna te da je sandžak-beg Huseinpa<<strong>br</strong> />

ša prošao mnoge bojne prije ne -<<strong>br</strong> />

go je došao sijeliti u Hercegovinu.<<strong>br</strong> />

A u svakom boju čovjek mora okrvaviti<<strong>br</strong> />

ruke, nije li tako, dizdare?<<strong>br</strong> />

Šejh Ishak je jasno rekao da za po -<<strong>br</strong> />

če tak ovog hair posla, žrtvenog ov -<<strong>br</strong> />

na ne može zaklati onaj koji je prolio<<strong>br</strong> />

ljudsku krv.<<strong>br</strong> />

- Ali, Husein-paša je vojevao<<strong>br</strong> />

protiv din-dušmana.<<strong>br</strong> />

- Slažem se. Međutim, ti zaboravljaš<<strong>br</strong> />

da je i din-dušman stvoren<<strong>br</strong> />

po Allahovoj volji, i da On jedini<<strong>br</strong> />

zna de pravu istinu. Kad treba proliti<<strong>br</strong> />

i dušmansku krv, prije toga<<strong>br</strong> />

tre ba odvagati ima li mogućnosti<<strong>br</strong> />

da se ona ne prolije, da se i sa ino -<<strong>br</strong> />

vje rnim živi u miru. Tako nas uči<<strong>br</strong> />

naš Kur’an Časni, a tako kazuju i<<strong>br</strong> />

šerijatski propisi.<<strong>br</strong> />

- Savjetuješ mi, kadijo, da ne<<strong>br</strong> />

diram nijednog od ove dvojice?<<strong>br</strong> />

- Baš tako.<<strong>br</strong> />

- Rahim-aga, ne treba meni ka -<<strong>br</strong> />

dijine zaštite od tebe. Niti smiješ


na mene i moje jeničare udariti,<<strong>br</strong> />

niti te se mi bojimo. Ja sam ovdje<<strong>br</strong> />

došao po nalogu velikog vezira<<strong>br</strong> />

Rustem-paše, a uz znanje presvije -<<strong>br</strong> />

t loga cara. lako već svi znate, do -<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>o je da još jednom ponovim. Moje<<strong>br</strong> />

je da osiguram na sve moguće na -<<strong>br</strong> />

či ne, računajući tu i silu, da se ću -<<strong>br</strong> />

p rija završi. Gradnja ćuprije je<<strong>br</strong> />

odo <strong>br</strong>ena carskom voljom, i zato će<<strong>br</strong> />

onaj ko se tome usprotivi biti kažnjen,<<strong>br</strong> />

pa bio to i ti, dizdare.<<strong>br</strong> />

- Tako je - javio se Uzeir-beg -<<strong>br</strong> />

tako je, i drukčije ne može ni biti;<<strong>br</strong> />

a ja, kadijo i dizdare, svjedočim da<<strong>br</strong> />

je ovo što kazuje alajbeg Abas carska<<strong>br</strong> />

volja, a on i berat o tome ima.<<strong>br</strong> />

Ona se mora izvršiti.<<strong>br</strong> />

- Kako ću ja upravljati ako se vi<<strong>br</strong> />

protivite mojoj volji?<<strong>br</strong> />

- Dizdare, urazumi se, u ovom<<strong>br</strong> />

slučaju nema tvoje volje, i nas ona<<strong>br</strong> />

ne zanima. Ima samo Allahova i<<strong>br</strong> />

carska. Pametan si čovjek, carski<<strong>br</strong> />

si sluga, nemoj prenagliti, pa da se<<strong>br</strong> />

kasnije kaješ.<<strong>br</strong> />

- Uzeir-beže, ja, ja... Ja poslije<<strong>br</strong> />

ovoga svijetu i svojim neferima u<<strong>br</strong> />

oči ne mogu pogledati od sramote.<<strong>br</strong> />

- Rahim-aga, zar ti smatraš<<strong>br</strong> />

sramotom izvršavati carske naredbe?<<strong>br</strong> />

- Nikako, to nikako!<<strong>br</strong> />

- Pa onda pusti da svako radi<<strong>br</strong> />

svoj posao. Ne miješaj se u ono što<<strong>br</strong> />

nije za tebe. Budemo li trebali<<strong>br</strong> />

tvoju pomoć, a trebat ćemo, budi<<strong>br</strong> />

siguran da ćemo je tražiti od tebe.<<strong>br</strong> />

- Znadeš... Znadeš, Uzeir-beže...<<strong>br</strong> />

Ja...<<strong>br</strong> />

- Kazat ću ti nešto, dizdare, pa<<strong>br</strong> />

da završimo ovaj razgovor. Misli<<strong>br</strong> />

na ovaj šeher, na do<strong>br</strong>obit sviju, i<<strong>br</strong> />

napose na nagradu i milost kojima<<strong>br</strong> />

nas je obasuo car. Zanemari zlosut<<strong>br</strong> />

koja stiže od Foče i od onih koji te<<strong>br</strong> />

podstiču na neposluh, ma od koga<<strong>br</strong> />

dolazila. Gospodar najmoćnijeg ca -<<strong>br</strong> />

rstva na zemlji, budi siguran, zna -<<strong>br</strong> />

de šta se dešava i u najudaljenijem<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

dijelu njegove carevine. Za odanu i<<strong>br</strong> />

pokornu službu on nagrađuje, a za<<strong>br</strong> />

neposluh kažnjava. Volja ti je izab -<<strong>br</strong> />

ra ti put. Nije li vrijeme, Zaime Me -<<strong>br</strong> />

h med-beže, da privedemo kraju<<strong>br</strong> />

ovu našu hair nakanu i prinesemo<<strong>br</strong> />

žr tvu uzvišenom Allahu, dž.š., za<<strong>br</strong> />

sre tan početak zidanja ćuprije?<<strong>br</strong> />

Masa se s obje obale oglasi po -<<strong>br</strong> />

vi cima odo<strong>br</strong>avanja, a zbunjeni di -<<strong>br</strong> />

z dar povuče se skoro neprimjetno<<strong>br</strong> />

iza nekolicine svojih nefera, i oni<<strong>br</strong> />

se skupa, provlačeći između svjetine,<<strong>br</strong> />

izgubiše putem prema kuli.<<strong>br</strong> />

Šejh Ishak je silazio niz drvene<<strong>br</strong> />

ba sa mke, one iste niz koje je sišao<<strong>br</strong> />

i uz koje se uspeo Husein-paša a<<strong>br</strong> />

da nije uspio zaklati kurbana.<<strong>br</strong> />

Svjetina se nije mogla načuditi.<<strong>br</strong> />

Šejhove ruke bile su raširene, baš<<strong>br</strong> />

kao u pti ce krila; činilo se da stopalima<<strong>br</strong> />

uopće ne dodiruje basamaka.<<strong>br</strong> />

Prije bi se moglo reći da je on<<strong>br</strong> />

tonuo u pra zninu ispod sebe, siguran<<strong>br</strong> />

kud će i šta mu je činiti. Ljudsko<<strong>br</strong> />

ga ču đe nje nije zanimalo. Spustivši<<strong>br</strong> />

se, zastao je nekoliko časaka.<<strong>br</strong> />

Potom je iz njedara izvukao<<strong>br</strong> />

nož, okrenuo ga ka nebesima,<<strong>br</strong> />

držeći vrh okrenut ka dolje, i otpočeo<<strong>br</strong> />

glasno izgovarati riječi molitve<<strong>br</strong> />

koju niko do sada nikada nije čuo,<<strong>br</strong> />

niti je razumio njezina značenja.<<strong>br</strong> />

Jedino u to me su se svi kasnije<<strong>br</strong> />

složili. Završi vši molitvu, šejh je,<<strong>br</strong> />

isto kao maločas Husein-paša,<<strong>br</strong> />

kleknuo na lijevo koljeno oslonivši<<strong>br</strong> />

se desnim stopalom na onaj mali<<strong>br</strong> />

kameni plato, a ovan lijepo izdiže<<strong>br</strong> />

glavu, nasloni o<strong>br</strong>azinu na dlan<<strong>br</strong> />

šejhove lijeve ru ke, i šejh desnom<<strong>br</strong> />

sijevnu nožem pre ko ovnujskog<<strong>br</strong> />

vrata, baš ispod grk ljana. Krv<<strong>br</strong> />

šiknu po kamenu te meljcu, okrvavivši<<strong>br</strong> />

ga svega a da nijedna kap<<strong>br</strong> />

nije uprskala nijedan dio šejhova<<strong>br</strong> />

tijela. Svjetina na obje strane rijeke,<<strong>br</strong> />

pogotovo oni s desne obale koji<<strong>br</strong> />

su sve to mogli vidjeti rođenim<<strong>br</strong> />

očima, poprati završetak rituala<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

tekbirima koji su nadaleko odjekivali,<<strong>br</strong> />

šireći se nad šeherom, koji je<<strong>br</strong> />

tonuo u jesenju suton, i niko od<<strong>br</strong> />

prisutnih nije primjećivao da se<<strong>br</strong> />

la gahno spušta večer, da se na ne -<<strong>br</strong> />

bo navlače crni, teški oblaci puni<<strong>br</strong> />

vlage i nekakve neobjasnjive težine,<<strong>br</strong> />

od koje me sveg obuzeše strepnja<<strong>br</strong> />

i zlosut kojima nisam znao iz -<<strong>br</strong> />

vo rišta ni razloga. Uzeir-beg prvi<<strong>br</strong> />

pogleda iznova dolje, i zaprepašteno<<strong>br</strong> />

povika:<<strong>br</strong> />

- Nema šejha, pogledajte, nema<<strong>br</strong> />

šejha Ishaka! I odista, dolje, pokraj<<strong>br</strong> />

kamena, stajali su Alija, Aziz, dječak<<strong>br</strong> />

čudotvorac i irget koji je čuvao<<strong>br</strong> />

do maloćas živa ovna; na kamenu,<<strong>br</strong> />

crvenom od krvi, ležala je ovnujska<<strong>br</strong> />

glava, a ispod, na platou, opruženo<<strong>br</strong> />

tijelo, runa bijela poput snijega.<<strong>br</strong> />

Od tog časa, o šejhu Ishaku<<strong>br</strong> />

niko u Mostaru više ništa nije čuo,<<strong>br</strong> />

niti ga je iko vidio.<<strong>br</strong> />

* * *<<strong>br</strong> />

Može biti da listine koje ispisujem,<<strong>br</strong> />

ove nesretne četiri stotine<<strong>br</strong> />

dva deset i sedme godine otkada se<<strong>br</strong> />

nad Neretvom izvio luk kamene<<strong>br</strong> />

ćuprije, što je trebala sličiti Lejlinoj<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>vi, a voda boji njezina oka -<<strong>br</strong> />

može biti da ih vjetar odnosi nekamo<<strong>br</strong> />

kamo je onda otišao šejh Ishak,<<strong>br</strong> />

jer mi se one vraćaju uvijek iznova<<strong>br</strong> />

ispravljene, a tamo gdje me sjećanje<<strong>br</strong> />

usmjerilo varljivim putem ne -<<strong>br</strong> />

is tine, a bivalo je toga pokatkad,<<strong>br</strong> />

na lazio sam riječi dopisane nečij -<<strong>br</strong> />

im tuđim rukopisom: “Ne zaboravi,<<strong>br</strong> />

obaveza je ljudska govoriti istinu.“<<strong>br</strong> />

A riječ je češto neukrotiva u<<strong>br</strong> />

svo jem traganju za ljepotom, pa<<strong>br</strong> />

pre vidi, uljepša, nakiti i opiše do -<<strong>br</strong> />

ga đaj ili misao, zaboravljajući pri<<strong>br</strong> />

tom da ima samo jedna istina, do -<<strong>br</strong> />

ku čiva onome ko se u traganju za<<strong>br</strong> />

njom prepusti isključivo i jedino<<strong>br</strong> />

Go spodaru života i smrti svega na<<strong>br</strong> />

ze mlji i nebesima.<<strong>br</strong> />

47


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />

Gazi Husrev-beg<<strong>br</strong> />

“...Bilježeći jedno odveć<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>emenito i za sudbinu Bosne<<strong>br</strong> />

beskrajno važno vrijeme,<<strong>br</strong> />

utjelovIjeno u lik i djela slavnog<<strong>br</strong> />

Gazi Husrev-bega, (...) autor<<strong>br</strong> />

romana sve to smješta u<<strong>br</strong> />

perspektivu devedeset i devet<<strong>br</strong> />

Lijepih Božijih Imena, (...) a ta<<strong>br</strong> />

Imena Božija, pored toga što<<strong>br</strong> />

čine poluge svekosmičkog bitka,<<strong>br</strong> />

ona također predstavljaju<<strong>br</strong> />

listove, stranice i negaženu<<strong>br</strong> />

snježnu površinu u kojoj svoje<<strong>br</strong> />

tragove ostavljaju svi oni bez<<strong>br</strong> />

čijeg djela i imena rodoslovlje<<strong>br</strong> />

Bosne skoro ne bi bilo vrijedno<<strong>br</strong> />

jedno pomena...”<<strong>br</strong> />

Prof. dr. Rešid Hafizović<<strong>br</strong> />

48<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

“...Ovaj roman je strpljivo<<strong>br</strong> />

vođena fikcijska, poetska Gazi<<strong>br</strong> />

Husrev-begova biografija. Ne<<strong>br</strong> />

libeći se da lik izgradi, kao<<strong>br</strong> />

možda niko do sada u našoj<<strong>br</strong> />

literaturi, na dubokoj podlozi<<strong>br</strong> />

Vjere, na iskonskom osjećaju<<strong>br</strong> />

pripadnosti Vjeri kao smislu<<strong>br</strong> />

postojanja, (...) Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />

je ostvario djelo koje se čita u<<strong>br</strong> />

dahu i ne ostavlja lahko. Roman<<strong>br</strong> />

je zadržao fabulu koja veže<<strong>br</strong> />

čitaoca da je dograđuje. On<<strong>br</strong> />

uspostavlja čitaočevu tijesnu<<strong>br</strong> />

saradnju sa sobom, a da čitalac i<<strong>br</strong> />

ne primijeti da je toliko uvučen u<<strong>br</strong> />

tkivo strukture. Taj kvalitet<<strong>br</strong> />

romana je fascinantan. (...) Pred<<strong>br</strong> />

nama je roman koji će postati<<strong>br</strong> />

klasičan i nezaobilazna lektira...“<<strong>br</strong> />

Prof. dr Fahrudin Rizvanbegović<<strong>br</strong> />

ES-SABUR<<strong>br</strong> />

Strpljivi, koji ne žuri s kaznom.<<strong>br</strong> />

Husamudina i I<strong>br</strong>išima na časak<<strong>br</strong> />

sam vidio na prelazu izmeđ’ sna i<<strong>br</strong> />

ja ve, jopet, utonuvši u beskraje<<strong>br</strong> />

snoviđenja pokušavajuci u svijesti<<strong>br</strong> />

za d ržati sliku tog kratka susreta<<strong>br</strong> />

s oni ma što dveri znanja otvarahu<<strong>br</strong> />

svi ma obuzetim strašću da umom<<strong>br</strong> />

za di ru u najskrovitije tajne ljudskih<<strong>br</strong> />

sa znanja; strpljivi i beskaharni<<strong>br</strong> />

pred preprekama koje se<<strong>br</strong> />

nenadano ja vljahu nad otvorenim<<strong>br</strong> />

kitabima što višesmislenošću i<<strong>br</strong> />

zagonetkama da vahu težinu za<<strong>br</strong> />

kakvu znadu sa mo oni u kojima<<strong>br</strong> />

žeđ za znanjem i spo znajama<<strong>br</strong> />

nadvladava svaku žud nju.<<strong>br</strong> />

Nenadano sam se probudio bis -<<strong>br</strong> />

tra uma i čiste svijesti, osjetivši ka -<<strong>br</strong> />

ko mi bílo otkucava s prekidima i,<<strong>br</strong> />

sve sporije. U odaji pred ispruženim<<strong>br</strong> />

ovnujskim kožama sjedili su Mu -<<strong>br</strong> />

rad-beg, Gerzelez i hekim. Bijaše<<strong>br</strong> />

dan i ljetna zapara već se uvukla u<<strong>br</strong> />

sobu, pritišćući dah i gušeći u pr si -<<strong>br</strong> />

ma; više šapatom i mičući usnama<<strong>br</strong> />

nego li glasom, jezika otežala od<<strong>br</strong> />

suhotinje, istovremeno, pokazujuci<<strong>br</strong> />

očima promrmljao sam i pokazao da<<strong>br</strong> />

otvore pendžer. Gerzelez hitro sko či<<strong>br</strong> />

raskrilivši ga širom, a hekim pri đe<<strong>br</strong> />

postelji, nage se nada mnom uzevši<<strong>br</strong> />

mi ruku i tražeći palcem mje sto gdje<<strong>br</strong> />

se moglo osjetiti pulsi ra nje i <strong>br</strong>žebolje<<strong>br</strong> />

raskopča mi košulju pod<<strong>br</strong> />

grlom, a ja osjetih, udahnu v ši nekoliko<<strong>br</strong> />

puta duboko, da mi se sna ga<<strong>br</strong> />

vraća. Pogled mi se na časak na<<strong>br</strong> />

onom materinu prstenu ustavi što<<strong>br</strong> />

mi ga darova u svojim predsmrtnim<<strong>br</strong> />

časima i, po prvi put, obuze me<<strong>br</strong> />

žalost, jer nemadoh evlada od svoje<<strong>br</strong> />

krvi, pa pokazujuci hekimu oči ma<<strong>br</strong> />

da ga svuče, a kad on to učini je dva<<strong>br</strong> />

svlađujući zadebljanja na pr stu, a ja<<strong>br</strong> />

šutke, trpeći bol, pogledom pratio<<strong>br</strong> />

njegove pokrete, pruži mi ga okrećući<<strong>br</strong> />

glavu i skrivajući suze. Po z vah<<strong>br</strong> />

Murad-bega i za čudo, ne više ša -<<strong>br</strong> />

patom, nego jasno i razgovjetno, baš<<strong>br</strong> />

kao da kakvu zapovijest izdajem,<<strong>br</strong> />

pružih mu prsten kazujući da ev -<<strong>br</strong> />

lada svojeg nejmam i da ga on ima<<strong>br</strong> />

nositi za zemaljskog života svojeg i<<strong>br</strong> />

da je dužan, kao mutevelija va ku fa<<strong>br</strong> />

mojih, kad čas preseljenja njegova<<strong>br</strong> />

na bolji svijet dođe, predati ga onom<<strong>br</strong> />

koji iza njega mutevelijom bu de i,<<strong>br</strong> />

tako, redom sve dok Božijom vo ljom<<strong>br</strong> />

mojih vakufa bude i mutevelije<<strong>br</strong> />

upravljahu njima.<<strong>br</strong> />

On ga šutke natače na prst i sr ce<<strong>br</strong> />

moje razgali i dušu obveseli muje zi -<<strong>br</strong> />

nov glas, dok je muslimane šehera<<strong>br</strong> />

na podne-namaz pozivao. Pridigoh<<strong>br</strong> />

se i rekoh da mi donesu leđen i vo de<<strong>br</strong> />

da abdesta uzmem i skupa po d ne<<strong>br</strong> />

klanjamo. Hekim zausti da se us -<<strong>br</strong> />

protivi, ali ne reče ništa, valjda vi -<<strong>br</strong> />

deći odlučnost u mojem pogledu.<<strong>br</strong> />

Slu ga i oni pomogoše mi da svježinu<<strong>br</strong> />

abdeske vode osjetim, pa kad se op -<<strong>br</strong> />

rah, poredasmo se i spremni za mo -<<strong>br</strong> />

litvu bijasmo.<<strong>br</strong> />

Klanjao sam s lahkoćom kakve<<strong>br</strong> />

sam malo kad osjetio i kad na kraju<<strong>br</strong> />

jedan drugom selame uputismo i<<strong>br</strong> />

zahvalnost Allahu na milosti, osjetih<<strong>br</strong> />

slabost u nogama i bol u grudima<<strong>br</strong> />

i držeći se za Murad-bega i Gerzeleza<<strong>br</strong> />

dovukoh se do postelje, a oni<<strong>br</strong> />

me opružiše zašuškavajući perinama<<strong>br</strong> />

koje ja namah svukoh sa sebe,<<strong>br</strong> />

više gutajući nego udišući vazduha.<<strong>br</strong> />

Da li je bol uminula ne bijah<<strong>br</strong> />

više si guran. Tijelo moje ležalo je<<strong>br</strong> />

na po s telji i jasno sam ga vidio


kao što sam vidio i moje ožalošćene<<strong>br</strong> />

prijatelje kako nad njim stoje<<strong>br</strong> />

pogeti. Čuo sam i Murad-bega<<strong>br</strong> />

kako mi ra h met pre daje, a ostali<<strong>br</strong> />

ponavljaju za njim i mole Boga da me<<strong>br</strong> />

milošću svo jom na gradi i džennetske<<strong>br</strong> />

dveri za me ot vori.<<strong>br</strong> />

Vidio sam kad je hekim sklopio<<strong>br</strong> />

moje oči a Murad-beg, poput djeteta,<<strong>br</strong> />

zajecao dok je Gerzelez nemoćno stezao<<strong>br</strong> />

šake ne skidajući pogleda s mojeg<<strong>br</strong> />

tijela. Odaja bijaše ozarena svje -<<strong>br</strong> />

tlošću koja se prelivaše preko li ca<<strong>br</strong> />

mojih prijatelja što bdješe nada<<strong>br</strong> />

mnom za mojeg zemnog života. Sva -<<strong>br</strong> />

ki od njih zadužio me <strong>br</strong>atskom lju -<<strong>br</strong> />

bavlju dijeleći sa mnom najteže ča -<<strong>br</strong> />

sove na zemlji, ali i radosti, kojih,<<strong>br</strong> />

Allahu hvala, ne bijaše malo.<<strong>br</strong> />

Melek smrti uzeo je dušu moju,<<strong>br</strong> />

jer u njoj je život, a tijelo je nešto što<<strong>br</strong> />

za sobom na zemlji ostavljamo, pa za<<strong>br</strong> />

njim ne treba ni žaliti. Odlazi du ša<<strong>br</strong> />

moja pred Onog koji joj je život ud -<<strong>br</strong> />

ahnuo, a kad su zemaljski časi od -<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ojani, na rukama meleka uzdi za la<<strong>br</strong> />

se ka nebesima i tako će još pe deset i<<strong>br</strong> />

dva dana i noći lebdjeti nad zemljom;<<strong>br</strong> />

sve čuti i vidjeti, a potom pred Gospodara<<strong>br</strong> />

i Stvoritelja njezina za do<strong>br</strong>očinstva<<strong>br</strong> />

i grijehe odgovarati. Pred<<strong>br</strong> />

Njim bit će otvorene listine Knjige u<<strong>br</strong> />

kojoj tajni nejma.<<strong>br</strong> />

Na svaki upit Vječnog odgovor će<<strong>br</strong> />

istinit bivati, a niko neće moći sk riti<<strong>br</strong> />

ni do<strong>br</strong>o ni zlo koje na zemlji uči ni.<<strong>br</strong> />

Pedeset i dva dana i noći Az ra il će<<strong>br</strong> />

pustiti duši na volju, a onda, Allah<<strong>br</strong> />

dž.š. otvara dveri smiraja njezina; jal’<<strong>br</strong> />

radost Dženneta, jal’ strahote Džehenema.<<strong>br</strong> />

Spram zasluga.<<strong>br</strong> />

Neka je sabur svakom ko različitim<<strong>br</strong> />

kušnjama na zemlji biva izložen.<<strong>br</strong> />

Bog često nagrađuje kad mislimo da<<strong>br</strong> />

smo kažnjeni, a kažnjava kad vjerujemo<<strong>br</strong> />

da smo nagrađeni.<<strong>br</strong> />

Upisujem u Knjigu i svjedočim:<<strong>br</strong> />

Allah je onaj osim kojeg drugog Bo ga<<strong>br</strong> />

nejma; i ne velim da je misao mo ja;<<strong>br</strong> />

nego je Objava u koju sumnje ne<<strong>br</strong> />

može biti i grijeh čini svako ko nevjericom<<strong>br</strong> />

sumnju u Objavu pod stiče.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />

Gazi Isa-beg<<strong>br</strong> />

... Povijesni likovi Akmadžićevih<<strong>br</strong> />

romana, koji sada postaju i ključni<<strong>br</strong> />

junaci u njegovu književnom tekstu,<<strong>br</strong> />

istinski su u mjeri u kojoj se kreću<<strong>br</strong> />

unutar sopstvenog povijesnog<<strong>br</strong> />

konteksta (Sitz im Leben), a<<strong>br</strong> />

dopadljivi i zanimljivi u mjeri u kojoj<<strong>br</strong> />

ih sam autor uspijeva, snagom svoje<<strong>br</strong> />

imaginacije, osvijetliti svjetlom i<<strong>br</strong> />

sjajem onih najblistavijih detalja koji,<<strong>br</strong> />

makar su sitni i neznatni u usporedbi<<strong>br</strong> />

sa silnom maticom kojom struji rijeka<<strong>br</strong> />

uzburkane povijesti Balkana i Bosne<<strong>br</strong> />

kao negdašnjeg zapadnog krajišta<<strong>br</strong> />

golemog Osmanskog carstva, tu<<strong>br</strong> />

povijest čine romantičnom, katkada<<strong>br</strong> />

idiličnom i ljepšom negoli se ona,<<strong>br</strong> />

često, kao slika u iskrivljenom<<strong>br</strong> />

ogledalu, mada je u povijesnim<<strong>br</strong> />

kronikama naših istočnih i zapadnih<<strong>br</strong> />

susjeda. Akmadžićevi glavni junaci<<strong>br</strong> />

nisu puke romansijerske i romantične<<strong>br</strong> />

tvorevine i jednoo<strong>br</strong>azno uokvirena<<strong>br</strong> />

lica viteza samjerljiva sa bilo kojim<<strong>br</strong> />

tako vrsnim likovima iz romana koji<<strong>br</strong> />

su nastajali u našem bližem ili daljem<<strong>br</strong> />

hitoriografskom i književnom<<strong>br</strong> />

okruženju. Naprotiv, makar je riječ o<<strong>br</strong> />

poznatim i prepoznatljivim po -<<strong>br</strong> />

vijesnim likovima i identitetima,<<strong>br</strong> />

njegovi junaci su, ipak, svojevrsne<<strong>br</strong> />

“islamizirane freske” na povijesnom<<strong>br</strong> />

platnu Balkana i njegova bližeg<<strong>br</strong> />

okruženja, “freske” koje su mozaički<<strong>br</strong> />

sklapane i hijeropovijesnim<<strong>br</strong> />

nanosima višeslojno prekrivane onim<<strong>br</strong> />

inicijacijskim udarima unutarnje<<strong>br</strong> />

drame, kao povijesti sopstvene duše,<<strong>br</strong> />

koju u sebi nosi, živi i ozbiljuje svaki<<strong>br</strong> />

od Akmadžićevih glavnih junaka…<<strong>br</strong> />

Dan prvi<<strong>br</strong> />

U času kad je melek Azrail<<strong>br</strong> />

uznio moju dušu krijepeći je mi -<<strong>br</strong> />

lo šću Tvorca, jasno sam čuo<<strong>br</strong> />

misao: Svi smo Allahovi i svi se<<strong>br</strong> />

Nje mu vraćamol Onaj, pred Ko -<<strong>br</strong> />

jim će je raskriliti, još jedared<<strong>br</strong> />

ot vori zemaljske dveri vraćajući<<strong>br</strong> />

je u najskrovitija mjesta na ze -<<strong>br</strong> />

m lji gdje za zemnog života činih<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>o i zlo, slažući na desni tas<<strong>br</strong> />

sve one u čija srca radost unesoh,<<strong>br</strong> />

a na lijevi one, koje tugom<<strong>br</strong> />

onespokojih.<<strong>br</strong> />

Ako za svojega zemaljskoga<<strong>br</strong> />

života katkad i mišljah da njime<<strong>br</strong> />

mogu upravljati pritežući ili po -<<strong>br</strong> />

pu štajući dizgine i kajase; od<<strong>br</strong> />

ovog trena, ta iluzija za svagda<<strong>br</strong> />

iš čeze. Nadnijet nad vlastitim<<strong>br</strong> />

mr tvim tijelom, trpim udarce<<strong>br</strong> />

ko je mi poput kandžije nanose<<strong>br</strong> />

su ze onih koji me oplakaju. Sva -<<strong>br</strong> />

ki uzdah, jauk i plač podstiču<<strong>br</strong> />

bol kakav je teško istrpjeti. Suze<<strong>br</strong> />

za mehrumom nisu mile Bogu.<<strong>br</strong> />

Uznoseći dušu nebeskim vi -<<strong>br</strong> />

si nama, melek ne izmiče mojemu<<strong>br</strong> />

vidokrugu. Gledam ga, lik<<strong>br</strong> />

mu nedokučiv; osluškujem a<<strong>br</strong> />

gla sa mu ne razaznajem; dotiče<<strong>br</strong> />

me, mjesta njegovih dodira ne<<strong>br</strong> />

osjećam.<<strong>br</strong> />

Lebdi nad kamengradskom<<strong>br</strong> />

utvrdom. Pod njom musala sultana<<strong>br</strong> />

Mehmeda Ebul Fetha. 1 On<<strong>br</strong> />

čelom dotiče travnato tlo čineći<<strong>br</strong> />

sedždu Gospodaru svega na ze -<<strong>br</strong> />

m lji i nebesima. Za njim dvije<<strong>br</strong> />

sto tine pedeset hiljada ratnika<<strong>br</strong> />

Prof. dr. Rešid Hafizović 1 Sultan Memed Drugi El Fatih.<<strong>br</strong> />

49


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

klanjaju Bajram-namaz. Deset<<strong>br</strong> />

proljeća ranije, silni han darova<<strong>br</strong> />

Konstantinopolis, prijestolnicu bi -<<strong>br</strong> />

za ntskog cara Konstantina i učini<<strong>br</strong> />

je sjedištem osmanskim vladarima<<strong>br</strong> />

i ispuni, što posljednji Božiji Poslanik<<strong>br</strong> />

Muhammed a. s. ashabima<<strong>br</strong> />

kaza: Čuli ste o gradu kojem je je d -<<strong>br</strong> />

na strana kopno, a druge dvije mo -<<strong>br</strong> />

re?; ashabi potvrdiše, a Vjerovjesnik<<strong>br</strong> />

rasipljući riječi poput biserja i<<strong>br</strong> />

od radosti nadimljući grudi drugova<<strong>br</strong> />

svojih nastavi misao: neće doći<<strong>br</strong> />

zadnji čas, a da ovaj grad ne osvoji<<strong>br</strong> />

sedamdeset hiljada Ishakovih si -<<strong>br</strong> />

nova. Kad u taj čas budu došli, ne -<<strong>br</strong> />

će se boriti oružjem i strojevima za<<strong>br</strong> />

izbacivanje katnena, nego riječima:<<strong>br</strong> />

nejma Boga do Allaha, Allah<<strong>br</strong> />

je najveći! Tad će se srušiti jedna<<strong>br</strong> />

stra na zidina s morske strane, po<<strong>br</strong> />

dru gi put će se srušiti i druge strane,<<strong>br</strong> />

a treći put će se srušiti kopnene<<strong>br</strong> />

stra ne i oni će veselo ući u grad (...)<<strong>br</strong> />

oni će osvojiti Konstantinopolis,<<strong>br</strong> />

najbolji vladar bit će onaj koji ga<<strong>br</strong> />

osvoji i njegova vojska bit će najbolja!<<strong>br</strong> />

Pred kamengradskom utvrdom,<<strong>br</strong> />

askeri kako dolikuje musli -<<strong>br</strong> />

ma nima, proslavljaju Kurban-bajram,<<strong>br</strong> />

Dan žrtve i sjećanje na I<strong>br</strong>a -<<strong>br</strong> />

hi ma a. s. i njegova sina Ismaila.<<strong>br</strong> />

Iz la zim pred uzvišenog sultana<<strong>br</strong> />

Me hmeda Ebul Fetha, Ja sin Is -<<strong>br</strong> />

hak-begov, gospodar Bosanskog<<strong>br</strong> />

kra jišta, dopanuh časti biti pretho -<<strong>br</strong> />

d nicom hanovim pobjedonosnim<<strong>br</strong> />

če tama. Sa zidina utvrde nadaleko<<strong>br</strong> />

se pruža krajolik gdje devet rijeka<<strong>br</strong> />

iz vire i uvire, pogledom prelazim<<strong>br</strong> />

iz vorišta i uvirišta. Među mnošt -<<strong>br</strong> />

vom ratnika klečim na zemlji i<<strong>br</strong> />

skr ušen u molitvi predajem selame.<<strong>br</strong> />

Vidim, a ne vide me. Mrtav<<strong>br</strong> />

sam i melek dušu uznosi. Od zemlje<<strong>br</strong> />

nisam daleko, a nebo blizu. Pre -<<strong>br</strong> />

da mnom ni život ni smrt dok se ne<<strong>br</strong> />

otvore listine Knjige među kojima<<strong>br</strong> />

50<<strong>br</strong> />

je sve upisano da svjedoči na Su -<<strong>br</strong> />

dnjem danu. Sudija, Jedini i Pravedni,<<strong>br</strong> />

pitat će spram onoga što na<<strong>br</strong> />

listinama Knjige neiz<strong>br</strong>isiv trag<<strong>br</strong> />

ostavlja. Moje je kazivati. Bilo<<strong>br</strong> />

govorom, bilo šutnjom. Za Njega ni<<strong>br</strong> />

jedna izgovorena ili prešućena<<strong>br</strong> />

misao, tajna neće biti.<<strong>br</strong> />

* * *<<strong>br</strong> />

Zamor utihnu. Sultan Mehmed<<strong>br</strong> />

Ebul Feth diže desnu ruku,<<strong>br</strong> />

malčice povijenu u laktu, dlana<<strong>br</strong> />

okrenuta ka licima svojih jeničara,<<strong>br</strong> />

stoji pred musalom. Lagahan<<strong>br</strong> />

ljetni po vje tarac, jedva da mu<<strong>br</strong> />

ljudsko oko pogledom može uhvatiti<<strong>br</strong> />

treptaj, mrsi dugu <strong>br</strong>adu<<strong>br</strong> />

bacajući blagu sjenu, na njegovo<<strong>br</strong> />

suncem opaljeno lice. Pogledom<<strong>br</strong> />

prodire u dušu i sr ce, svakog od<<strong>br</strong> />

askera, Skutonoša mu namiče<<strong>br</strong> />

carski ogrtač i sapinje sre<strong>br</strong>enom<<strong>br</strong> />

kopčom ispod isturene jabučice.<<strong>br</strong> />

Okolo njega veziri, tjeles ni čuvari<<strong>br</strong> />

i vojskovođe. Prije nego ot poče<<strong>br</strong> />

kazivati kao što očevi sinovima<<strong>br</strong> />

kazuju, jogunastim ali spre m nim<<strong>br</strong> />

makar i na najnezamjetniji, samo<<strong>br</strong> />

njima prepoznatljiv znak na sva -<<strong>br</strong> />

ku žrtvu, moćni han uputi riječi<<strong>br</strong> />

zahvalnosti Allahu dž. š. Potom<<strong>br</strong> />

se, poput kakva golema oblaka,<<strong>br</strong> />

nad dolinom gdje izvire i uvire<<strong>br</strong> />

de vet rijeka, natkrili mudrost<<strong>br</strong> />

nje gove riječi:<<strong>br</strong> />

Ja, sultan Mehmed Ebul Feth,<<strong>br</strong> />

gospodar na zemlji Osmanima i<<strong>br</strong> />

ha lifa svim muslimanima, ostavljam<<strong>br</strong> />

ovu musalu svima onima koji<<strong>br</strong> />

su na Allahovom putu i koji će mu<<strong>br</strong> />

sedždu činti. Ne harajte i ne palite<<strong>br</strong> />

ovu zemlju jer nad njom i žiteljima<<strong>br</strong> />

njezinim Gospodareva je milost, ne<<strong>br</strong> />

zlostavljajte i ne ubijajte nejake ne -<<strong>br</strong> />

go ih učinite jakim u vjeri u Jednog<<strong>br</strong> />

i Jedinog. Din, milosrđem a<<strong>br</strong> />

ne, sabljom u duše ljudske usadujte...<<strong>br</strong> />

* * *<<strong>br</strong> />

Duša je nad Bosforom. Na oba -<<strong>br</strong> />

li, iskićen bajracima i okružen<<strong>br</strong> />

mrkim čuvarima, razapet sultanov<<strong>br</strong> />

čador upravljen naspram Karziasa.<<strong>br</strong> />

S kopna, vojska ušančena oko<<strong>br</strong> />

Konstantinopolisa, od Drvenih do<<strong>br</strong> />

Zlatnih vrata palače. U kapiju Ka -<<strong>br</strong> />

r ziasa uperen veliki top dovučen iz<<strong>br</strong> />

Edrena, koji izli oružar i topioničar<<strong>br</strong> />

Orban iz Ugarske. Za trud, su -<<strong>br</strong> />

l tan ga bogato nagradi. Tomu do b -<<strong>br</strong> />

ra no doturi i veliki vezir Halil-pa -<<strong>br</strong> />

ša. On ga i dovabi iz Budima davši<<strong>br</strong> />

mu službu u carskoj livnici.<<strong>br</strong> />

Pedeset pari volova jedva<<strong>br</strong> />

vuku top. Po dvije stotine ljudi ga<<strong>br</strong> />

pridržava s jedne i druge strane<<strong>br</strong> />

da se ne prevrne. Čudo od topa,<<strong>br</strong> />

do tada, ne viđeno prati dvije stotine<<strong>br</strong> />

kolara. Pred njima cestari<<strong>br</strong> />

ravnaju drum, mje stimice ga proširujući<<strong>br</strong> />

i štiteći od odrona, Do b -<<strong>br</strong> />

rom jahaču ne tre ba više od dva<<strong>br</strong> />

da na da prevali taj put. Ovima<<strong>br</strong> />

što dopremaju veliki top ka Kons -<<strong>br</strong> />

ta ntinopolisu, bilo je po t rebito<<strong>br</strong> />

pe deset i devet dana i no ći. Šez -<<strong>br</strong> />

de setog, uspinjući se sjevernom i<<strong>br</strong> />

južnom stranom, duž obala Cr -<<strong>br</strong> />

nog i Mramornog mora, stigoše<<strong>br</strong> />

do odredišta. Bez borbi tokom<<strong>br</strong> />

ovog dugog i mukotrpnog puta,<<strong>br</strong> />

su ltanovoj vojsci redom se pre -<<strong>br</strong> />

dado še: Mi s viri, Ahioli, Vifa, <strong>br</strong>a -<<strong>br</strong> />

ni telji kule Sv. Stefan, Bivados; u<<strong>br</strong> />

borbi istra ja še samo <strong>br</strong>anioci ut v -<<strong>br</strong> />

r de Selivri. Znan po svojemu lu -<<strong>br</strong> />

ka vstvu i is tra j nosti da svaku vo -<<strong>br</strong> />

lju sultanovu bez oklijevanja i u<<strong>br</strong> />

po tpunosti izvrši, Karadža-beg,<<strong>br</strong> />

či ja dužnost bijaše dopremiti top,<<strong>br</strong> />

na spram zidina Ko ns tan tino po -<<strong>br</strong> />

lisa, u širokom luku za obiđe ovu<<strong>br</strong> />

prepreku da bi šezdesetog dana,<<strong>br</strong> />

u predvečerje dok se su nce gubilo<<strong>br</strong> />

negdje iza tanjuhne crte horizonta<<strong>br</strong> />

kamo se stapaju mo re i nebo,<<strong>br</strong> />

upravio cijev velikog to pa u Konstantinov<<strong>br</strong> />

grad.


Jedno đule koje veliki top iz b -<<strong>br</strong> />

lju je teži blizu tri stotine, a oni<<strong>br</strong> />

manji izbacaju kugle teške stotinu<<strong>br</strong> />

i dvadeset kila. Za veliki, topdžijama<<strong>br</strong> />

treba do<strong>br</strong>a dva sahata da ga<<strong>br</strong> />

na pune. Tokom dana iz njega je<<strong>br</strong> />

mo guće ispucati sedam puta. U<<strong>br</strong> />

svi tanje kada gruhnu osmi put, a<<strong>br</strong> />

pu canj označi početak carskim or -<<strong>br</strong> />

di jama da napadnu sa sviju strana,<<strong>br</strong> />

krenuše ožalošćeni jer top, ubi<<strong>br</strong> />

onoga koji ga dade izliti, glavnog<<strong>br</strong> />

to pdžiju Ugarina, Orbana. Topovska<<strong>br</strong> />

cijev napuče, i oni najbliži,<<strong>br</strong> />

sku pa s njim stradaše. Oružari i li -<<strong>br</strong> />

vci su punih pet dana rastopljenim<<strong>br</strong> />

žeIjezom nalijevali napuklo mjesto.<<strong>br</strong> />

Šestog, top jopet sedam puta<<strong>br</strong> />

na dan poče bljuvati đulad razbija -<<strong>br</strong> />

ju ći čvrste bedeme Konstantino po -<<strong>br</strong> />

li sa. Zidine su svakodnevno podrhtavale<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>ušavajuci se i izazivljući<<strong>br</strong> />

strah među <strong>br</strong>aniteljima.<<strong>br</strong> />

Konstantin, car Bizanta posla<<strong>br</strong> />

ug arskog izaslanika Hunjadija su -<<strong>br</strong> />

l tanu Mehmed Ebul Fethu sa zah -<<strong>br</strong> />

t jevom da moćni han odustane od<<strong>br</strong> />

op sade, jer ima hiljadu godina, a<<strong>br</strong> />

da niko ove utvrde ne osvoji. Prilazeći<<strong>br</strong> />

sultanovu čadoru, Hunjadi os -<<strong>br</strong> />

motri svu silu i svjestan premoći<<strong>br</strong> />

su ltanove vojske, stupivši pred nje -<<strong>br</strong> />

ga odluči iskazati svoju pokor no st,<<strong>br</strong> />

ali i pripomoći da Konstantinov<<strong>br</strong> />

grad <strong>br</strong>že i lakše padne u ruke Os -<<strong>br</strong> />

manima. Vidjevši kako topdžija na<<strong>br</strong> />

velikom topu nespretno cilja, po -<<strong>br</strong> />

gađajući uvijek jedno te isto mje -<<strong>br</strong> />

sto, pouči ga da drugačije okrene<<strong>br</strong> />

ci jev topa; svaki put tuče po se damosam<<strong>br</strong> />

lakata udesno ili ulijevo, po t -<<strong>br</strong> />

om između u sredinu. Top dži ja sp -<<strong>br</strong> />

r am njegovih uputa poče te š kim<<strong>br</strong> />

đu ladima omekšavati be de me što<<strong>br</strong> />

se pokaza do<strong>br</strong>om prepo ru kom, a<<strong>br</strong> />

Bo žijoj volji zahvaljujući, dva Ug a -<<strong>br</strong> />

ra oružar Orban i bizantski izaslanik<<strong>br</strong> />

Hunjadi uveliko pripomogoše<<strong>br</strong> />

da se neprobojne zidine Konstantinopolisa<<strong>br</strong> />

počnu o<strong>br</strong>uša va ti pod<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

udarima kugli sultanovih to pdžija.<<strong>br</strong> />

Mehmed Ebul Feth zadovoljan<<strong>br</strong> />

kako Hunjadi obuči topdžije na<<strong>br</strong> />

ve li kom ali i na ostalim, priupita<<strong>br</strong> />

ga za rad čega pripomaže padu bi -<<strong>br</strong> />

za n t ske prijestolnice. Hunjadi<<strong>br</strong> />

ob znani da su mu znane Vjero -<<strong>br</strong> />

vje snikove riječi: “Najbolji će vojskovođa<<strong>br</strong> />

i najbolja vojska zaslužiti<<strong>br</strong> />

čast i ući u Konstatinopolis.” A<<strong>br</strong> />

boljeg od silnog i dičnog sultana<<strong>br</strong> />

Mehmeda Ebul Fetha nejma, niti<<strong>br</strong> />

vojske moć ni je od njegove. Njegov<<strong>br</strong> />

odgovor za dovolji sultana, ali<<strong>br</strong> />

kada ga Hunjadi, skrušeno klečeći<<strong>br</strong> />

na koljenima, lju beći skute carskog<<strong>br</strong> />

ogrtača, da de umoliti da mu<<strong>br</strong> />

dozvoli biti mu s li manom i slijediti<<strong>br</strong> />

put Objave; da je voljan služiti mo -<<strong>br</strong> />

ć nom hanu, sul ta nu ne preostade<<strong>br</strong> />

ništa drugo, ne go pozvati glavnog<<strong>br</strong> />

taborskog ima ma koji najsvečanijim<<strong>br</strong> />

činom, pres lu ša želju Hunjadijevog<<strong>br</strong> />

srca na dje nuvši mu ime<<strong>br</strong> />

Abdulatif.<<strong>br</strong> />

Kazuje novi sljedbenik Mu ha -<<strong>br</strong> />

mmedova umeta o svakodnevnim<<strong>br</strong> />

mu čninama dva suprotstavljena<<strong>br</strong> />

ta bora unutar zidina Konstantinova<<strong>br</strong> />

grada: onih za sjedinjenje<<strong>br</strong> />

grčke i rimske crkve, i onih koji<<strong>br</strong> />

se tome su protstavljaju. Veli,<<strong>br</strong> />

dvor, kler, ka pe lani i opati slijede<<strong>br</strong> />

cara koji pris u stvuje bogosluženjima<<strong>br</strong> />

što ih vodi ri mski kardinal<<strong>br</strong> />

Izidor, a đakoni, igu mani i arhi -<<strong>br</strong> />

ma ndriti slijede pat ri jarha Genadija<<strong>br</strong> />

kojega ortodoks Pa ntokrator<<strong>br</strong> />

odasla u manastir, a he ntikon o<<strong>br</strong> />

sjedinjenju crkava oglasi svetogrđem<<strong>br</strong> />

i činom uperenim pro tiv Bo -<<strong>br</strong> />

ga. Uza sve, sv. Tomu Ak vi nskog<<strong>br</strong> />

proglasiše krivovjernikom. Doda<<strong>br</strong> />

li se tome golema mržnja spram<<strong>br</strong> />

Latina što je iskaza ad mi ral Lu -<<strong>br</strong> />

kas Notaras, najmoćniji čovjek<<strong>br</strong> />

ne moćnog carstva, koji obi ča vaše<<strong>br</strong> />

go voriti: U Kons ta n ti no po li su vi -<<strong>br</strong> />

še bih volio vidjeti os ma nski tu r -<<strong>br</strong> />

ban negoli latinski šešir, neka on -<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

da sultana ne čudi što će se on, do<<strong>br</strong> />

skoro znan pod imenom Hunjadi,<<strong>br</strong> />

od sa da odazivati na ime Abdulatif.<<strong>br</strong> />

Či sta srca i bistra uma odlučio<<strong>br</strong> />

se sta viti u službu vladara od<<strong>br</strong> />

či je mo ći strahuju na istoku i<<strong>br</strong> />

zapadu, jugu i sjeveru.<<strong>br</strong> />

Tako sultan doznade kakva je<<strong>br</strong> />

mržnja među Grcima i Latinima.<<strong>br</strong> />

Crkva, skoro uništena unutarnjim<<strong>br</strong> />

ra skolom, ne dozvoljava svećenicima,<<strong>br</strong> />

umirućim davati sak -<<strong>br</strong> />

ra menta ni pomaza ako se ne priklone<<strong>br</strong> />

jednoj od strana. Hunjadi<<strong>br</strong> />

po tvrdi, da je jedna od opatica,<<strong>br</strong> />

og orčena ra s ko lom u Crkvi, tajno<<strong>br</strong> />

po stala mu sl imankom i nadah -<<strong>br</strong> />

nu ta Objavom i Istinom slijedi<<strong>br</strong> />

Put Allaha dž. š. i Poslanika Mu -<<strong>br</strong> />

ha mmeda a. s.<<strong>br</strong> />

Godinu prije nego će krenuti na<<strong>br</strong> />

Ko nstantinopolis, sultan Mehmed<<strong>br</strong> />

Ebul Feth s pratnjom ujaha na<<strong>br</strong> />

mje sto okupljanja vojske i svega<<strong>br</strong> />

po t rebitog za opsadu, a naspram<<strong>br</strong> />

tvr đave Gizelhisar, što je dade iz -<<strong>br</strong> />

gra diti Bajazid Jildirim na azijskoj<<strong>br</strong> />

strani gdje je Bosfor najuži. Početak<<strong>br</strong> />

suženja nazivan je Grlo, a kraj<<strong>br</strong> />

Usta. Predavši mimarbaši nacrt<<strong>br</strong> />

tvr đave, na kojem bijaše ucrtan<<strong>br</strong> />

op seg njezinih zidina, tako da mo -<<strong>br</strong> />

raju imati izgled i oblik harfova ko -<<strong>br</strong> />

ji ma se ispisuje ime Muhammed, a<<strong>br</strong> />

ta mo gdje je određeno mješto za<<strong>br</strong> />

ha rf M, takvim se znakom ima iz -<<strong>br</strong> />

graditi jedna od kula.<<strong>br</strong> />

Slijedim, nevidljiv ljudskom<<strong>br</strong> />

oku, stamenu sultanovu priliku<<strong>br</strong> />

ko ja zamače zajedno s velikim ve -<<strong>br</strong> />

zi rom Halil-pašom. Dvije hiljade<<strong>br</strong> />

du nđera i irgata u trudu i znoju iz -<<strong>br</strong> />

gra diše ovu tvrđavu za vrijeme,<<strong>br</strong> />

dok su tri džuma-namaza zaredom<<strong>br</strong> />

sva kog petka klanjana. Odatle sultan<<strong>br</strong> />

Mehmed Ebul Feth, navođen<<strong>br</strong> />

Po slanikovom uputom, krenu na<<strong>br</strong> />

Ko nstantinopolis da ga prjestolnicom<<strong>br</strong> />

svim Osmanima i muslimanima<<strong>br</strong> />

učini.<<strong>br</strong> />

51


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />

ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II<<strong>br</strong> />

Pasionirani čitatelj i svaki ljubitelj književne besjede, za dva naslovljena<<strong>br</strong> />

toma romana sa svojih ravno osam stotina stranica, trebat će “do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

zaleći“, uzevši sebi najmanje dva do tri dana, da bi do kraja iščitao, sa svom<<strong>br</strong> />

svojom sviješću i osjećajima meračio u doista izvanrednom umijeću<<strong>br</strong> />

pripovijedanja Hazima Akmadžića. Da bi tek negdje u posljednjoj četvrtini<<strong>br</strong> />

svoga iščitavanja, sa “trećom knjigom“ dospio u onaj temat ili u onu<<strong>br</strong> />

psihološko-čitateljsku magmu, u žižu koja je mene privukla, i koja je za<<strong>br</strong> />

bosanskoga čitatelja najzanimljivija - u temu podizanja ćuprije na Drini. U<<strong>br</strong> />

Akmadžćevu narativu se radi o spajanju tri tradicionalna žanra romana –<<strong>br</strong> />

povijesnom, realističkom i kriminalističkom. O spoju koji u književnom<<strong>br</strong> />

tekstu funkcioniraju kao jedinstven produkt. Radi se o postupku<<strong>br</strong> />

oblikovanja romana koji je relativno originalan, o žanru romana koji je u<<strong>br</strong> />

bitnoj mjeri novum. Sa posljedicom žanrovske inovativnosti, u strukturi, i<<strong>br</strong> />

u komponiranju sižea. Sa dogadjajima i sa njihovim sudionicima u kojima<<strong>br</strong> />

su ujedinjini povijesno vrijeme sa sadašnjim, povijesni prostor sa<<strong>br</strong> />

današnjim, i povijesne ličnosti sa književnim likovima iz našega<<strong>br</strong> />

vremena.Taj trostruki narativ, kojim se kroz motive, kroz jedinstvenu<<strong>br</strong> />

idejnost i kroz jedinstvenu ideologiju ostvaruje ovaj roman, zahtijeva od<<strong>br</strong> />

čitatelja naročit umni napon. Sa neizvjesnošću da li će prosječni čitatelj<<strong>br</strong> />

smoći sve to spojiti u jedinstvenu racionalnu cjelinu. Spajanje slojeva<<strong>br</strong> />

književnoga teksta, od najsitnijega motiva do ideje, u jedinstvenom<<strong>br</strong> />

vremenu i prostoru, ostvaruju likovi iz druge polovice 16. stoljeća i likovi i<<strong>br</strong> />

iz našega vremena.<<strong>br</strong> />

“Enderun & Na Drini ćuprija“ je sižejno ili sadržajem pretežito povijesni<<strong>br</strong> />

roman, tipa Waltera Scoota. Povijesne su epizode međutim<<strong>br</strong> />

ispripovijedane klasičnim književnim realizmom. Taj književni realizam<<strong>br</strong> />

isijava objektivitet, pouzdanost, istinitost. Sa snagom u umjetničkoj<<strong>br</strong> />

uvjerljivosti. To su bitni kvaliteti romana. U ta dva narativa – u<<strong>br</strong> />

književnopovijesni i u klasično realistički - utkane su epizode sa<<strong>br</strong> />

sudionicima i sa opisima koji su žanrovski karakteristični za suvremeni<<strong>br</strong> />

kriminalistički roman. Onog tipa i dinamike kriminalističkoga romana<<strong>br</strong> />

kojega nalazimo u Agate Cristi, najčitanije spisateljice našega stoljeća, sa<<strong>br</strong> />

najviše prodanih knjiga u 20. stoljeću.<<strong>br</strong> />

Prof. dr Rašid Durić<<strong>br</strong> />

52<<strong>br</strong> />

Žalobne odore<<strong>br</strong> />

Tekar po konačnom zauzeću<<strong>br</strong> />

Sigeta, veliki vezir Mehmed-paša<<strong>br</strong> />

otpravio je ulaka Hasana, sultanzade<<strong>br</strong> />

Selimu u Kutahiju s viješću<<strong>br</strong> />

o Sulejmanovoj smrti, koja se od<<strong>br</strong> />

vojske još uvijek tajila. Poslanicu<<strong>br</strong> />

je ispisao Feridan, najpovjerljiviji<<strong>br</strong> />

službenik velikog vezira, a ulaku<<strong>br</strong> />

Ha sanu je rečeno da sultan neće<<strong>br</strong> />

krenuti dok se Siget ne obnovi za<<strong>br</strong> />

od<strong>br</strong>anu.<<strong>br</strong> />

I pored proljetnih kiša, studeni<<strong>br</strong> />

i nevremena, koji su ga pratili<<strong>br</strong> />

sve vrijeme puta, ulak Hasan je<<strong>br</strong> />

tako <strong>br</strong>zo jahao, a osmi dan bio je<<strong>br</strong> />

kod Selima u Kutahiji.<<strong>br</strong> />

Ovaj je istog dana isplovio sa<<strong>br</strong> />

svojim najpovjerljivijim ljudima.<<strong>br</strong> />

Treći dan, uplovio je Kadiköju,<<strong>br</strong> />

nedaleko od prijestolnice. Dok je<<strong>br</strong> />

stajao na palubi carske galije,<<strong>br</strong> />

prijestonasljednikov <strong>br</strong>od se uko -<<strong>br</strong> />

t vio u stambolskom pristaništu,<<strong>br</strong> />

dočekan i pozdravljen topovskim<<strong>br</strong> />

plotunima. U prijestolnici se već<<strong>br</strong> />

do znalo za sultanovu smrt. Pri is -<<strong>br</strong> />

k rcavanju, bostandžibaša je prihvatio<<strong>br</strong> />

novog sultana ispod mišice<<strong>br</strong> />

da bi ga, kako etikecija seraja<<strong>br</strong> />

traži, uspeo na konja. To vrhovni<<strong>br</strong> />

konjušar ne htje dozvoliti, ali se<<strong>br</strong> />

Selim prijateljski o<strong>br</strong>ati bostandžibaši:<<strong>br</strong> />

- Pusti, on nije odgojen u seraju<<strong>br</strong> />

i ne zna ceremonijal; idi naprijed<<strong>br</strong> />

i pokaži nam put.<<strong>br</strong> />

Na kapiji seraja, dočekao ga je<<strong>br</strong> />

kapuaga i pripomogao mu da<<strong>br</strong> />

sjaše. Jednom rukom pridržavao<<strong>br</strong> />

je uzengije a drugom Selima<<strong>br</strong> />

ispod miške.<<strong>br</strong> />

Nesporazum sa stambolskim


namjesnikom Iskender-pašom, ko -<<strong>br</strong> />

ji nije znao za sultanovu smrt, Se -<<strong>br</strong> />

lim je izgladio pravdajući ga ne -<<strong>br</strong> />

obavješćenošću. Tada predanj’ is -<<strong>br</strong> />

tu pi muftija Ebusuud; za njim i<<strong>br</strong> />

drugi uglednici da mu se poklone<<strong>br</strong> />

uz rukoljub. Potom, kako običaji<<strong>br</strong> />

nalagahu, obišao je grebnice svojih<<strong>br</strong> />

znamenitih predaka; najprije<<strong>br</strong> />

turbe Poslanikova bajraktara i as -<<strong>br</strong> />

haba, hazreti Ejuba, zatim tur be -<<strong>br</strong> />

ta i kabure prapradjeda<<strong>br</strong> />

Me hmeda Ebul-Fetha, pra -<<strong>br</strong> />

djeda Bajezida i djeda Selima.<<strong>br</strong> />

Nakon molitve nad<<strong>br</strong> />

sva kim od mezara, stamb o -<<strong>br</strong> />

lski glavni imam dobio je<<strong>br</strong> />

za svaku od molitvi dar od<<strong>br</strong> />

po šest stotina dukata. Po s -<<strong>br</strong> />

lije obilaska mezarja, Se -<<strong>br</strong> />

lim je naredio da se u prijestolnici<<strong>br</strong> />

obznani smrt sultana<<strong>br</strong> />

Sulejmana.<<strong>br</strong> />

Dva dana kašnje Selim<<strong>br</strong> />

je na pu stio prijestolnicu i<<strong>br</strong> />

za puti se pre ma granici. Iz -<<strong>br</strong> />

van zidina gra da upriliči,<<strong>br</strong> />

uz rukoljub, prijateljs ku<<strong>br</strong> />

audijenciju za francus kog i<<strong>br</strong> />

ve necijanskog izaslani ka.<<strong>br</strong> />

Prvi duži odmor učinio<<strong>br</strong> />

je u Sv. Sofiji, negdanjoj<<strong>br</strong> />

prijestolnici Bulgarije, i<<strong>br</strong> />

odatle razaslao glasnike u<<strong>br</strong> />

Veneciju, Raguzu, Francusku<<strong>br</strong> />

i Perziju s viješću o<<strong>br</strong> />

očevoj smrti i svom ustoličenju.<<strong>br</strong> />

Desetog dana pris ti -<<strong>br</strong> />

gao je u Dar-ul-Džihad 1 i, ne<<strong>br</strong> />

zadržavajući se, odmah nastavio<<strong>br</strong> />

put prema Vukovaru gdje ga je<<strong>br</strong> />

dočekao ulak velikog vezira Mehmed-paše<<strong>br</strong> />

s porukom, da mu je<<strong>br</strong> />

bolje boraviti u Dar-ul-Džihadu,<<strong>br</strong> />

nego dolaziti u tabor, jer vojska,<<strong>br</strong> />

prema starom običaju očekuje<<strong>br</strong> />

darove u čast ustoličenja, a taborska<<strong>br</strong> />

riznica je poprilično is p -<<strong>br</strong> />

ražnjena. Selim se okrenuo i vra -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

tio u Dar-ul-Džihad, odlučivši da<<strong>br</strong> />

sačekat povratak vojske u Bajram-begovoj<<strong>br</strong> />

kući.<<strong>br</strong> />

***<<strong>br</strong> />

Vijest o Selimovu dolasku na -<<strong>br</strong> />

prečac se raširi među vojskom,<<strong>br</strong> />

iako im zvanično Sulejmanova<<strong>br</strong> />

smrt još nije bila obznanjena.<<strong>br</strong> />

Nje govo tijelo nosili su u zatvore-<<strong>br</strong> />

noj nosiljci Mehmed-pašini najodaniji<<strong>br</strong> />

ljudi, i sve je činjeno na<<strong>br</strong> />

uobičajen način, kanda je padišah<<strong>br</strong> />

jošte živ.<<strong>br</strong> />

Veliki vezir je zapovijedio ca r -<<strong>br</strong> />

skom hekimu2 Arslanu da izvadi<<strong>br</strong> />

Sulejmanovu utrobu i tajno je po -<<strong>br</strong> />

kopa, a tijelo balzamovahu najbolji<<strong>br</strong> />

balsameri u carstvu.<<strong>br</strong> />

Četiri etape pred Dar-ul-Dži -<<strong>br</strong> />

ha dom, veliki vezir Mehmed-pa -<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

ša pozvao je hafize i učače Kur’a -<<strong>br</strong> />

na. Dogovorio je s njima da u no -<<strong>br</strong> />

ći, četiri sahata prije svitanja - a<<strong>br</strong> />

to je bilo vrijeme kada je sultan<<strong>br</strong> />

Sulejman prije ravno četrdeset<<strong>br</strong> />

os am dana preselio na bolji svijet<<strong>br</strong> />

okruže nosiljku i naizmjenice uče<<strong>br</strong> />

iz Knjige nad knjigama.<<strong>br</strong> />

Kad su se hafizi s desne strane<<strong>br</strong> />

oglasiše ajetom: “Sva vlast ne -<<strong>br</strong> />

s taje, sve ljude čeka smrtni čas“,<<strong>br</strong> />

oni s lijeve odgovoriše: “Je -<<strong>br</strong> />

dino Njega, posvuda živoga,<<strong>br</strong> />

ni vri jeme ni smrt ne<<strong>br</strong> />

mogu savladati“, među vojskom<<strong>br</strong> />

se osjetiše prvi znakovi<<strong>br</strong> />

tu ge i bola; ordije se<<strong>br</strong> />

naglo za ustaviše a njihovi<<strong>br</strong> />

su za po vjednici s nevjericom<<strong>br</strong> />

os lu š kivali me lo dične<<strong>br</strong> />

glasove hafiza čiji je eho<<strong>br</strong> />

dugo od zvanjao, a po tom<<strong>br</strong> />

nestajao u noćnoj tmini.<<strong>br</strong> />

Veziri se odazvaše pozivu<<strong>br</strong> />

na divan kod velikog ve -<<strong>br</strong> />

zira. Oni, koji u posljednjih<<strong>br</strong> />

dan-dva bijahu upućeni u<<strong>br</strong> />

tajnu, s istom nevjericom<<strong>br</strong> />

kao i oni koji tekar dozna -<<strong>br</strong> />

do še, dočekaše Mehmedpa<<strong>br</strong> />

šinu obznanu o sultanovoj<<strong>br</strong> />

smrti.<<strong>br</strong> />

Završivši s jutarnjom<<strong>br</strong> />

mo litvom, veliki vezir se<<strong>br</strong> />

us pravio. Prije nego će pro -<<strong>br</strong> />

go voriti, pređe pogledom<<strong>br</strong> />

preko vojničkih redova po s -<<strong>br</strong> />

trojenih u dvorede i četve r -<<strong>br</strong> />

orede, haman unedogled i, svjestan<<strong>br</strong> />

da je došao od su dan čas istine<<strong>br</strong> />

- glasom koji je podrhtavao, što<<strong>br</strong> />

od uzbuđenja, što od bola i žalosti,<<strong>br</strong> />

kanda da se kazuje svakom askeru<<strong>br</strong> />

ponaosob - o<strong>br</strong>atio se vojsci:<<strong>br</strong> />

- Braćo u vjeri i oružju, zašto<<strong>br</strong> />

sto jite i zašto nećemo ići dalje?<<strong>br</strong> />

Zar ne bi trebali radije slaviti<<strong>br</strong> />

padišaha koji je tolike godine vladao?<<strong>br</strong> />

Zar nećemo zaučiti: “Allah je<<strong>br</strong> />

53


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

jedan!“ i “Slava pripada Allahu!“<<strong>br</strong> />

On je Ugarsku učinio Kućom<<strong>br</strong> />

islama i svakog od nas je hranio<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>očinstvima. Zar da mu to bu -<<strong>br</strong> />

de nagrada; zar ne bi radije njegovo<<strong>br</strong> />

tijelo nosili na rukama nad<<strong>br</strong> />

našim glavama njegovu sinu i na -<<strong>br</strong> />

s ljedniku ususret, sultanu Selimu,<<strong>br</strong> />

koji nas čeka kod Dar-ul-Džihada<<strong>br</strong> />

da izvrši posljednju volju<<strong>br</strong> />

svog oca, koji vam je oporukom<<strong>br</strong> />

ostavio darove i povećao plaće?<<strong>br</strong> />

Budite odvažni. Neka ga hafizi<<strong>br</strong> />

prate uz molitve, a vi, kako i do<<strong>br</strong> />

sada činiste, nastavite put!<<strong>br</strong> />

Uzjahavši, Mehmed-paša je<<strong>br</strong> />

još jedared prešao pogledom pre -<<strong>br</strong> />

ko dvoreda i četveroreda goleme<<strong>br</strong> />

vojske ispred sebe i, uzdigavši se<<strong>br</strong> />

u sedlu, desnom rukom dao je<<strong>br</strong> />

znak za pokret. Muk prekinuše<<strong>br</strong> />

re ske komande i, poput kakva go -<<strong>br</strong> />

lema mora, bajraktari, veziri,<<strong>br</strong> />

pra tnja, jeničari, pješaci, topdžije,<<strong>br</strong> />

uz njisku konja, mukanje volova<<strong>br</strong> />

i revu deva, krenuše jedni za<<strong>br</strong> />

dru gim. Nigda ovim zemljama ni -<<strong>br</strong> />

je prošla veća i žalobnija povorka.<<strong>br</strong> />

U naredne tri etape svečana i<<strong>br</strong> />

la gahna hoda stigoše do Mitrovice.<<strong>br</strong> />

Iz ovog tabora Mehmed-paša<<strong>br</strong> />

je odaslao ulaka s poslanicom no -<<strong>br</strong> />

vo ustoličenom sultanu, uputivši<<strong>br</strong> />

mu poniznu molbu da izvoli pri -<<strong>br</strong> />

mi ti poklonjenje velikog vezira s<<strong>br</strong> />

vezirima iz pratnje.<<strong>br</strong> />

- Nosimo Ti zlatan prijesto koji<<strong>br</strong> />

je sa sobom u posljednju pobjedonosnu<<strong>br</strong> />

vojnu ponio sada preminuli<<strong>br</strong> />

sultan, tvoj dični otac Sulejman<<strong>br</strong> />

el-Kanuni. Tvoje je carstvo i tvoj<<strong>br</strong> />

je carski tron. A mi smo tvoji po -<<strong>br</strong> />

ko rni podanici. Vojska s gorljivom<<strong>br</strong> />

nestrpljivošću iščekuje da te vidi<<strong>br</strong> />

ustoličenog na prijestolju i nada<<strong>br</strong> />

se da ćeš ih po starom običaju svo -<<strong>br</strong> />

jih časnih predaka, darivati pri -<<strong>br</strong> />

godom preuzimanja prijestolja.<<strong>br</strong> />

Narednog jutra, namah prije<<strong>br</strong> />

54<<strong>br</strong> />

sabah-namaza, vojnici obukoše<<strong>br</strong> />

ža lobne odore, a veziri i velikodo -<<strong>br</strong> />

stoj nici oviše oko svojih kapa bijele<<strong>br</strong> />

čalme. Solaci ukloniše svoje pe -<<strong>br</strong> />

r janice i umjesto njih, fesove<<strong>br</strong> />

omo taše modrim čalmama. Ča u -<<strong>br</strong> />

ši, stolovnici, age i begovi bijahu<<strong>br</strong> />

u odorama od kostrijeti, a svo pu -<<strong>br</strong> />

čanstvo Dar-ul-Džihada iziđe da<<strong>br</strong> />

dočeka žalobnu povorku.<<strong>br</strong> />

Pred Selimovim šatorom gore<<strong>br</strong> />

upaljene baklje. Znakovlja žalosti<<strong>br</strong> />

mogahu se prepoznati i među vojskom<<strong>br</strong> />

u njegovu taboru. Kada iz -<<strong>br</strong> />

grija sunce, novoustoličeni sultan<<strong>br</strong> />

Selim iziđe iz svojega čadora u<<strong>br</strong> />

ruhu od crnog atlasa. Kapa od cr -<<strong>br</strong> />

nog sukna bijaše omotana bijelom<<strong>br</strong> />

čalmom. Zastade pored kola<<strong>br</strong> />

s očevim tabutom koji je čuvala<<strong>br</strong> />

počasna ordija solaka. Stajao je<<strong>br</strong> />

nekoliko časaka nijem i gluh za<<strong>br</strong> />

sve oko sebe, a potom digao ruke<<strong>br</strong> />

u visini prsa i glasno izgovorio<<strong>br</strong> />

Fa tihu.3 Molitvu je završio dlanovima<<strong>br</strong> />

prešavši preko <strong>br</strong>ade, a njegov<<strong>br</strong> />

učitelj Ataulah i vrhovni<<strong>br</strong> />

dvorski upravitelj Lala Mustafapa<<strong>br</strong> />

ša, pridržavajući ga za mišice,<<strong>br</strong> />

povedoše ga kroz špalir.<<strong>br</strong> />

S desne strane stajali su veziri,<<strong>br</strong> />

a ostali dostojanstvenici s lijeve.<<strong>br</strong> />

Mujezin, držeći desni dlan<<strong>br</strong> />

pri slonjen uz uho, salavatima 4) je<<strong>br</strong> />

og lasio padišahovu smrt. Kad<<strong>br</strong> />

mu jezinov glas utihnu, Selim je<<strong>br</strong> />

za jedno sa svima ponovio malop -<<strong>br</strong> />

re đašnju molitvu. Po završetku<<strong>br</strong> />

se okrenuo i nijemo zaputio u ša -<<strong>br</strong> />

tor praćen tišinom.<<strong>br</strong> />

Ali, muk i tišina ne potrajaše<<strong>br</strong> />

dugo. Odmah po Selimovu ulasku<<strong>br</strong> />

u čador među vojskom se začu tih<<strong>br</strong> />

žamor, koji u<strong>br</strong>zo pređe u glasno<<strong>br</strong> />

negodovanje i povike zbog nepoštivanja<<strong>br</strong> />

starog običaja darivanja<<strong>br</strong> />

vojske prilikom preuzimanja prijestolja.<<strong>br</strong> />

Vojnici posebice bijahu<<strong>br</strong> />

ogo rčeni i ljuti, jer jedan u nizu<<strong>br</strong> />

pohoda završi pobjedom, a izostade<<strong>br</strong> />

uobičajena nagrada. Nezado -<<strong>br</strong> />

vo ljstvo su iskazivali kako spram<<strong>br</strong> />

ve likog vezira, tako i spram na s -<<strong>br</strong> />

ljednika carskog trona Selima,<<strong>br</strong> />

pri jeteći pobunom.<<strong>br</strong> />

Mehmed-paša je sazvao divan<<strong>br</strong> />

i naredio vojnim zapovjednicima<<strong>br</strong> />

da daljnje negodovanje vojske<<strong>br</strong> />

mo raju po svaku cijenu spriječiti.<<strong>br</strong> />

Za to vrijeme, vrhovni dvorski<<strong>br</strong> />

up ravitelj Lala Mustafa-paša sa -<<strong>br</strong> />

s tavio je listu onih koji će pohoditi<<strong>br</strong> />

sultana Selima i biti počašćeni<<strong>br</strong> />

da mu poljube ruku.<<strong>br</strong> />

Poslije ceremonijala rukoljuba,<<strong>br</strong> />

tokom kojeg sultan Selim nije<<strong>br</strong> />

izgovorio ni jedne riječi, Lala Mu -<<strong>br</strong> />

s tafa-paša, nadmen poput pauna,<<strong>br</strong> />

pri polasku reče da velikom veziru<<strong>br</strong> />

Mehmed-paši i Dželal-paši,<<strong>br</strong> />

pre thodnom defterdaru za lena, 5)<<strong>br</strong> />

os tanu u šatoru, jer to je to volja<<strong>br</strong> />

sultanova.<<strong>br</strong> />

Sultan Selim Drugi se raspitao<<strong>br</strong> />

kod Dželal-paše o pojedinostima<<strong>br</strong> />

vezanim za neka od pripadajućih<<strong>br</strong> />

lena, i kada je dobio odgovore<<strong>br</strong> />

otpustio ga je ničim ne pokazujući<<strong>br</strong> />

niti zadovoljstvo, niti nezadovoljstvo.<<strong>br</strong> />

Za razgovora sa velikim<<strong>br</strong> />

ve zirom, sultan je otpustio i Lala<<strong>br</strong> />

Mustafu-pašu. Mehmed-paša mi<<strong>br</strong> />

nigda nije kazao čemu su Selim i<<strong>br</strong> />

on tada razgovarali nasamo.<<strong>br</strong> />

1) Beograd;<<strong>br</strong> />

2) liječnik;<<strong>br</strong> />

3) sura, molitva;<<strong>br</strong> />

4) molitva kojom se objavljuje preseljenje<<strong>br</strong> />

(smrt) muslimana.<<strong>br</strong> />

5) povlastica u zemljištu po uspje -<<strong>br</strong> />

š no završenim vojnim poho di -<<strong>br</strong> />

ma koja su dodjeljivani is ta k -<<strong>br</strong> />

nutim pojedincima.


HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />

Mislio sam<<strong>br</strong> />

da je mjesec žut<<strong>br</strong> />

Hazim Akmadžić možda je i ponajbolji predstavnik ratnog pisma,<<strong>br</strong> />

prvenstveno u romanu Mislio sam da je mjesec žut. Ovaj roman prati<<strong>br</strong> />

priču njemačkog novinara Alberta Harta i njegovog stradanja u<<strong>br</strong> />

jednom od srpskih logora. Posveta na početku romana direktno se<<strong>br</strong> />

povezuje s biografskim podacima: knjiga je posvećena Egonu<<strong>br</strong> />

Scotlandu, novinaru Suddeutsche Zeitunga, iz Bona, ubijenom u<<strong>br</strong> />

hrvatskom gradiću Glini od strane srpskih fasista 1991. Priča je krajnje<<strong>br</strong> />

intimistički ispričana, s dosta emotivnih naboja u kojima iskrenost<<strong>br</strong> />

izbija u prvi plan, tako da se poetički roman naslanja na poetiku nove<<strong>br</strong> />

osjećajnosti. U dva dijela romana Mislio sam da je mjesec žut prati se<<strong>br</strong> />

sudbina njemačkog novinara kojeg ubijaju, ali se ujedno prati i<<strong>br</strong> />

stradalništvo bošnjačkog naroda. Prvi dio predstavlja povratak pnči u<<strong>br</strong> />

kojem se iznosi pojedinačna priča novinara i pojedinaca koje ubijaju u<<strong>br</strong> />

logoru. Ona demistificira i demaskira fašizam na kraju stoljeća i<<strong>br</strong> />

pokazuje ko je žrtva, a ko je zločinac. Akmadžić prati stradanje<<strong>br</strong> />

novinara i tako je odmaknut od nekih oblika ideologije koje bi mu se,<<strong>br</strong> />

eventualno, mogle pripisati.<<strong>br</strong> />

U drugom dijelu romana pratimo Albertov duh u simboličnih<<strong>br</strong> />

četrdeset dana i nastojanje da se zločin zabilježi. Akmadžić pribjegava<<strong>br</strong> />

fantastičnom modelu pripovijedanja i na taj se način naslanja na<<strong>br</strong> />

prozu fantastičara, ali ipak samosvojno i na osobit način. Albertov duh<<strong>br</strong> />

kao kakva fantazmogorija luta Bosnom i Njemačkom i pokušava u<<strong>br</strong> />

kontaktu s medijem Terezom uspostaviti kontakt i novinarski prenijeti<<strong>br</strong> />

istinu o dešavanjima u Bosni. Tako je njegova lična tragedija zapravo<<strong>br</strong> />

minimalna u odnosu na druga stradanja. Akmadžić prati nekoliko<<strong>br</strong> />

ljudskih sudbina koje su međusobno isprepletene, ali ujedno i<<strong>br</strong> />

dekonstruira čitav niz motiva u kojima se fašizam realizira u najgorim<<strong>br</strong> />

mogućim oblicima...<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Prof. dr. Muris Bajramović<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

Dan prvi<<strong>br</strong> />

Tereza Vilhelm je o svojoj obitelji<<strong>br</strong> />

uvijek razmišljala kao o<<strong>br</strong> />

zajednici čiji članovi su na svetom<<strong>br</strong> />

putu Is ku šenja stoljećima<<strong>br</strong> />

prolazili stazom Pokajanja, prizivajući<<strong>br</strong> />

sina Božijeg Isusa Krista<<strong>br</strong> />

da dade oprost njihovu grijehu<<strong>br</strong> />

i ukine kaznu koju su pronijeli<<strong>br</strong> />

i kao žig prokletstva nosili<<strong>br</strong> />

njezini preci. Nije to prokletstvo<<strong>br</strong> />

bilo u tome što je ova kršćanska<<strong>br</strong> />

obitelj u svakoj generaciji imala<<strong>br</strong> />

po jednog du hovnika koji se utapao<<strong>br</strong> />

u suzama i molitvama, skrušeno<<strong>br</strong> />

klečeći pred Gospodarom<<strong>br</strong> />

svih svjetova i njegovim Sinom<<strong>br</strong> />

na križu razapetom.<<strong>br</strong> />

Za jednog od svojih predaka,<<strong>br</strong> />

prečasnog Dominika, Tereza je<<strong>br</strong> />

sigurno znala da je lično putovao<<strong>br</strong> />

u Rim na po ziv svetog oca, i to<<strong>br</strong> />

dva puta, ali se na rečeni prečasni<<strong>br</strong> />

Dominik u oba slu čaja, nakon<<strong>br</strong> />

podužih izbivanja, vra ćao natmuren<<strong>br</strong> />

i neraspoložen zbog onog što<<strong>br</strong> />

mu je papa izgovorio op tužujući<<strong>br</strong> />

ga za otpadništvo od crk ve.<<strong>br</strong> />

Nekako za prvih jesenjih kiša<<strong>br</strong> />

1811. ili 1812. godine, prečasni<<strong>br</strong> />

Do mi nik nađen je prerezana grla<<strong>br</strong> />

u jednom malom samostanu u<<strong>br</strong> />

kojem je ko na čio, nakon što je već<<strong>br</strong> />

sedam da na dr žao propovijedi<<strong>br</strong> />

pozivajući na mi lo s r đe prema<<strong>br</strong> />

55


KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

bližnjem svom i na jav ljujući svojim<<strong>br</strong> />

gromovitim glasom kaznu za<<strong>br</strong> />

svaki neposluh, posebno onih što<<strong>br</strong> />

su, u svećeničkim odorama, grijesima<<strong>br</strong> />

svojim srdžbu Gos podnju<<strong>br</strong> />

izazivali.<<strong>br</strong> />

Godine 1974. petnaestogodišnja<<strong>br</strong> />

Tereza Vilhelm, ležeći u svojoj<<strong>br</strong> />

djevojačkoj sobi, ugledala je u<<strong>br</strong> />

odrazu ogromnog starinskog<<strong>br</strong> />

ogledala, koje je zauzimalo skoro<<strong>br</strong> />

čitavu površinu zida, lik postarijeg<<strong>br</strong> />

muškarca ogrnutog u dugu<<strong>br</strong> />

svećeničku odoru. Bio je gologlav<<strong>br</strong> />

i posve bez kose. Mlada djevojka<<strong>br</strong> />

nije bila uplašena niti iznenađena,<<strong>br</strong> />

nego je s pažnjom i zanimanjem<<strong>br</strong> />

gledala neznančev lik u og -<<strong>br</strong> />

ledalu. Tog časa bila je mi r na i<<strong>br</strong> />

spokojna, i kao da je već du go<<strong>br</strong> />

očekivala ovaj susret.<<strong>br</strong> />

Neznanac je imao tamno pla -<<strong>br</strong> />

ve oči i prodoran pogled. Lik je u<<strong>br</strong> />

trenu oživio, pa iako mu nije<<strong>br</strong> />

čula glasa, sasvim do b ro je razumjela,<<strong>br</strong> />

čitajući s njegovih usana,<<strong>br</strong> />

poruku koju joj je izgovarao:<<strong>br</strong> />

- Prenijet ćeš prečasnom Di -<<strong>br</strong> />

ja bolisu, najmlađem <strong>br</strong>atu tvojega<<strong>br</strong> />

oca, riječi vašega pretka, prečasnog<<strong>br</strong> />

Dominika, da ga je u<<strong>br</strong> />

samostanu Sv. Benedikta ubio<<strong>br</strong> />

Josip, vlasnik krčme što se u to<<strong>br</strong> />

vrijeme nalazila negdje na sredini<<strong>br</strong> />

puta između samostana i<<strong>br</strong> />

varoši. Josip je dijete grijeha<<strong>br</strong> />

samostanskog duhov ni ka Ivana<<strong>br</strong> />

i duhovnice, prečasne Valerije.<<strong>br</strong> />

Sve ćeš ovo izgovoriti ovako, od<<strong>br</strong> />

riječi do riječi, kako sam ti kazao<<strong>br</strong> />

- završio je lik u ogledalu, dižući<<strong>br</strong> />

desnu ruku na kojoj se sjajio<<strong>br</strong> />

čudesno lijep prsten nataknut<<strong>br</strong> />

na kažiprst.<<strong>br</strong> />

Neznančev lik je potom ne s -<<strong>br</strong> />

tao, a Tereza, ne dvoumeći se ni<<strong>br</strong> />

časka, ogrnula je kišnu ka ba -<<strong>br</strong> />

nicu i zaputila se svojem st ri cu u<<strong>br</strong> />

samostan. Najzanimljivije u<<strong>br</strong> />

56<<strong>br</strong> />

svemu ovome bilo je da ona nije<<strong>br</strong> />

ni jednog časa bila u ne doumici<<strong>br</strong> />

da li da prenese poruku; da nije<<strong>br</strong> />

tražila dodat na objašnjenja,<<strong>br</strong> />

nego je želju svog davno upokojenog<<strong>br</strong> />

pretka, pre časnog Dominika,<<strong>br</strong> />

nastojala istog trenutka<<strong>br</strong> />

ispuniti.<<strong>br</strong> />

Prečasni Dijabolis s pažnjom<<strong>br</strong> />

je saslušao poruku koju mu je<<strong>br</strong> />

prenijela njegova nećaka Tereza.<<strong>br</strong> />

Izvjesno vrijeme je šu tio, a<<strong>br</strong> />

onda je mladu djevojku ispratio<<strong>br</strong> />

do glavne samos ta n ske kapije.<<strong>br</strong> />

Pažljiviji posmatrač mogao je na<<strong>br</strong> />

njegovom licu otkriti tragove prikrivene<<strong>br</strong> />

za <strong>br</strong>i nutosti. Međutim,<<strong>br</strong> />

ispraća ju ći Terezu, on se jedino<<strong>br</strong> />

inte re sirao kako je pronašla put<<strong>br</strong> />

do sa mostana.<<strong>br</strong> />

- Da li te ko dovezao auto mo -<<strong>br</strong> />

bilom?<<strong>br</strong> />

- Ne, striče. Sama sam doš la.<<strong>br</strong> />

Niko me nije dovezao.<<strong>br</strong> />

- Nisam nikoga pitala za put<<strong>br</strong> />

do samostana.<<strong>br</strong> />

- Onda si dugo pješačila?<<strong>br</strong> />

- Jesam, ali ne osjećam umor.<<strong>br</strong> />

- Čudno, to je veoma čudno i<<strong>br</strong> />

za nimljivo - ponavljao je prečasni<<strong>br</strong> />

Dijabolis - a, da li ti je ne ko<<strong>br</strong> />

nekada govorio o našem da -<<strong>br</strong> />

lekom pretku, slugi Božijem,<<strong>br</strong> />

prečasnom Dominiku?<<strong>br</strong> />

- Nikada mi niko nije govorio<<strong>br</strong> />

o njemu. Toga se zaista ne sjećam,<<strong>br</strong> />

striče.<<strong>br</strong> />

- Možeš li mi opisati kako je<<strong>br</strong> />

izgledao prečasni Dominik?<<strong>br</strong> />

- Njegovog se lika sjećam do -<<strong>br</strong> />

sta jasno. Bio je gologlav i ni je<<strong>br</strong> />

imao kose. Bio je odjenut u<<strong>br</strong> />

odoru sličnu vašoj, striče. Na<<strong>br</strong> />

desnoj ruci, baš na kažiprstu,<<strong>br</strong> />

kao i vi... - djevojka je za trenutak<<strong>br</strong> />

prestala govoriti, zagledala<<strong>br</strong> />

se u prsten na njegovoj ruci i<<strong>br</strong> />

zbunjeno nastavila - baš kao i vi<<strong>br</strong> />

nosio je prsten sa velikim crve-<<strong>br</strong> />

nim kamenom. Taj sam detalj<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>o upamtila. Prs ten mi se<<strong>br</strong> />

neobično dopao.<<strong>br</strong> />

Duhovnik je pogledao u Te re -<<strong>br</strong> />

zu, nasmiješio se, svukao prs ten<<strong>br</strong> />

sa kažiprsta i pružio joj ga,<<strong>br</strong> />

dodavši:<<strong>br</strong> />

- Uzmi. Tvoj je. Čuvaj ga. Dok<<strong>br</strong> />

ne dođe vrijeme da ga no siš na<<strong>br</strong> />

ruci, stavi ga na vrpcu i veži oko<<strong>br</strong> />

vrata.<<strong>br</strong> />

Mlada djevojka i nećaka pre -<<strong>br</strong> />

časnog Dijabolisa uzela je po -<<strong>br</strong> />

nuđeni prsten sa izrazom ra -<<strong>br</strong> />

vnodušnosti na licu kao da joj je<<strong>br</strong> />

uvijek pripadao.<<strong>br</strong> />

- Striče, željela bih da mi ob -<<strong>br</strong> />

jasniš cijelu ovu misteriju.<<strong>br</strong> />

- To je duga priča, draga mo ja<<strong>br</strong> />

rođako. Drugi put, sve ćeš saznati.<<strong>br</strong> />

I više nego možeš naslutiti.<<strong>br</strong> />

- Tako sam radoznala...<<strong>br</strong> />

- Sve u svoje vrijeme. A sa da<<strong>br</strong> />

ostaj mi u zdravlju, i dođi mi<<strong>br</strong> />

opet u posjetu - izgovorio je svećenik,<<strong>br</strong> />

zastavši pred ogromnom<<strong>br</strong> />

željeznom kapijom u či jem desnom<<strong>br</strong> />

krilu bijahu ugra đe na<<strong>br</strong> />

jedna manja vrata. On ih je otvorio<<strong>br</strong> />

i Tereza, bar se nje mu tako<<strong>br</strong> />

učinilo, jednostavno odleprša, i<<strong>br</strong> />

prije nego ih je zatvorio, uhvatio<<strong>br</strong> />

je pogledom kra ji ćak njezine<<strong>br</strong> />

kišne kabanice koji se blago<<strong>br</strong> />

lahorio za njom.<<strong>br</strong> />

Tereza je sada, sjedeći u is toj<<strong>br</strong> />

sobi u kojoj je u ogledalu ugledala<<strong>br</strong> />

lik svog pretka, prečasnog<<strong>br</strong> />

Dominika, prije toliko godina, s<<strong>br</strong> />

nježnom ljubavlju ra z mišljala o<<strong>br</strong> />

svom stricu s kojim se nastavila<<strong>br</strong> />

družiti sve do njegove smrti.<<strong>br</strong> />

Stric je, nakon smrti Terezinih<<strong>br</strong> />

roditelja, živio još nekih dvanaestak<<strong>br</strong> />

godina. Majka je umrla baš<<strong>br</strong> />

u času dok je Tereza u kupeu<<strong>br</strong> />

prve klase putovala iz Austrije<<strong>br</strong> />

za Italiju, zureći u tamu kroz<<strong>br</strong> />

prozor. U kupeu je sjedio još


samo jedan stariji gospodin i<<strong>br</strong> />

spavao glave zabačene na naslonjač<<strong>br</strong> />

sjedišta. Osjetila je bubnjanje<<strong>br</strong> />

u gla vi, samo časak-dva, a<<strong>br</strong> />

zatim je ugledala majčin lik u<<strong>br</strong> />

prozorskom oknu. Nije joj ćula<<strong>br</strong> />

glas, ali je jasno razumjela poruku<<strong>br</strong> />

s njenih usana: - Siđi u Trstu.<<strong>br</strong> />

Sačekaj slijedeći voz i vrati se<<strong>br</strong> />

kući. Misli na to da otac mora re -<<strong>br</strong> />

dovito nastaviti sa uzimanjem<<strong>br</strong> />

lijekova. Tereza Vilhelm je saznanje<<strong>br</strong> />

o majčinoj smrti prihvatila<<strong>br</strong> />

neuobičajeno mirno, moglo bi se<<strong>br</strong> />

reći ravnodušno. U Trstu je sišla<<strong>br</strong> />

s voza i u staničnoj restoraciji<<strong>br</strong> />

ispila nekoliko ša lica jake espreso<<strong>br</strong> />

kahve. Slutila je da je, uz<<strong>br</strong> />

zamor i neispavanost, to bio glavni<<strong>br</strong> />

razlog mu čnine koju je osjećala<<strong>br</strong> />

u že lu cu i koja je nagonila<<strong>br</strong> />

na po v raćanje. Već je tri puta<<strong>br</strong> />

odlazila u toalet, zbog čega je<<strong>br</strong> />

uvijek tražila od konobara sitniš,<<strong>br</strong> />

os je ćajući pritom nelagodu. Do<<strong>br</strong> />

do laska voza preostalo je još<<strong>br</strong> />

nešto manje od četrdesetak mi -<<strong>br</strong> />

nuta i ona se još jednom za putila<<strong>br</strong> />

u toalet. U ogledalu je pogledala<<strong>br</strong> />

u svoje umorno i bli je do lice, og -<<strong>br</strong> />

ro m ne i tamne ko lutove ispod<<strong>br</strong> />

očiju i neurednu ko su. Izvadila je<<strong>br</strong> />

če šalj i pustila da po njemu teče<<strong>br</strong> />

tanak mlaz vode iz česme nad<<strong>br</strong> />

umiva o nikom. Zatim je mokrim<<strong>br</strong> />

če š ljem počela da dotjeruje i<<strong>br</strong> />

sređu je svoju frizuru. Dodiri zu -<<strong>br</strong> />

baca po tjemenu postajali su sve<<strong>br</strong> />

bolniji. Iznova je osjetila bu -<<strong>br</strong> />

bnjanje u glavi i usima. Po tom se<<strong>br</strong> />

u ogledalu pojavio majčin lik.<<strong>br</strong> />

Lice joj je bilo mirno, a usne ukočene<<strong>br</strong> />

i čvrsto stisnute. Gledala je<<strong>br</strong> />

majčino lice iza ko jeg se u ogledalu<<strong>br</strong> />

nazirala ne kakva prazna<<strong>br</strong> />

dubina, tako da više nije bila<<strong>br</strong> />

sigurna da li je majčin lik nestao<<strong>br</strong> />

u toj dubini ili je jednostvno iščezao<<strong>br</strong> />

iz njezina vidokruga. Pomi-<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

slila je ka ko treba telefonirati<<strong>br</strong> />

ocu.<<strong>br</strong> />

Vratila se u restoran i ponovo<<strong>br</strong> />

zamolila konobara za sitniš. On<<strong>br</strong> />

je sa žaljenjem slegnuo ra me ni -<<strong>br</strong> />

ma, objašnjavajući joj da nema<<strong>br</strong> />

sitnog novca. Preostalo vrijeme<<strong>br</strong> />

do polaska voza, provela je na<<strong>br</strong> />

pe ronu. Bilo je hladno. Međutim,<<strong>br</strong> />

ona nije željela da se vrati u<<strong>br</strong> />

re storan. Dva su je policajca su -<<strong>br</strong> />

m njičavo gledala, ali nisu joj prilazili.<<strong>br</strong> />

Voz je stigao tačno na vrijeme<<strong>br</strong> />

i Tereza je zauzela mjesto<<strong>br</strong> />

u jednom praznom kupeu. Odgovaralo<<strong>br</strong> />

joj je što s njom u kupeu<<strong>br</strong> />

nije bi lo drugih putnika. Do svanuća<<strong>br</strong> />

je preostalo nešto vise od<<strong>br</strong> />

tri sahata. Sjela je do prozora i<<strong>br</strong> />

za gledala se u tamu. Kada je voz<<strong>br</strong> />

krenuo, ugledala je očev lik u<<strong>br</strong> />

staklu. Sada je bila sigurna da je<<strong>br</strong> />

i on mrtav, ali nije zna la da su<<strong>br</strong> />

ga slučajno upucali jugoslovenski<<strong>br</strong> />

emigranti, Bo ra i Zule. O to -<<strong>br</strong> />

me će saznati vi še, nekoliko da -<<strong>br</strong> />

na kasnije, čitajući u novinama<<strong>br</strong> />

ono što je o tome napisao Albert<<strong>br</strong> />

Hart, njezin dobar znanac i prijatelj,<<strong>br</strong> />

ko ji je ranije već pisao o<<strong>br</strong> />

njezinim čudesnim sposobnostima<<strong>br</strong> />

da komunicira s mrtvima.<<strong>br</strong> />

Ovoga puta, Tereza Vilhelm<<strong>br</strong> />

je osjećala da je neko priziva iz.<<strong>br</strong> />

velike daljine; da je taj neko<<strong>br</strong> />

mrtav, i da joj pokušava saopštiti<<strong>br</strong> />

nešto važno. Pritisak u gla vi i<<strong>br</strong> />

bubnjanje u ušima bili su snažniji<<strong>br</strong> />

nego ikada ranije. Dok je sjedila<<strong>br</strong> />

u kožnom naslonjaču, preko<<strong>br</strong> />

puta velikog starinskog ogledala,<<strong>br</strong> />

osjećala je klo nulost od zamora.<<strong>br</strong> />

Crpila je iz sebe svu skrivenu<<strong>br</strong> />

snagu da primi poruku. Bol joj je<<strong>br</strong> />

prožimao sve tijelo, obuzeo je<<strong>br</strong> />

drhat, a krupne graške znoja slivale<<strong>br</strong> />

su se niz njezino lice. Ipak,<<strong>br</strong> />

i da lje je širom otvorenih očiju<<strong>br</strong> />

zurila u ogledalo.<<strong>br</strong> />

KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />

Kad je prepoznala lik Al be rta<<strong>br</strong> />

Harta koji se počeo nazirati u<<strong>br</strong> />

ogledalu, istovremeno je osjetila<<strong>br</strong> />

bol i stezanje u grudima. Što je<<strong>br</strong> />

bol postajao jači, ona je sve<<strong>br</strong> />

jasnije razaznavala cr te na njegovom<<strong>br</strong> />

licu. Pratila je micanje<<strong>br</strong> />

njegovih usana. Šta je govorio,<<strong>br</strong> />

nije mogla odgonet nuti. U jedno<<strong>br</strong> />

je samo bila si gu rna: Albert<<strong>br</strong> />

Hart, njezin pri ja telj, i biće koje<<strong>br</strong> />

je jedino mo g lo shvatiti njezin<<strong>br</strong> />

užas, bio je mrtav.<<strong>br</strong> />

Znala je za njegove čudne ve -<<strong>br</strong> />

ze i prijateljstva koja je održavao<<strong>br</strong> />

sa, za obične ljude, ne s h va t -<<strong>br</strong> />

ljivim osobama. Bili su to ju naci<<strong>br</strong> />

njegovih novinskih pri ča, oni što<<strong>br</strong> />

su posrnuli i živjeli tajne i polutajne<<strong>br</strong> />

živote krimi na laca, podvodača<<strong>br</strong> />

i ubica, Ta ko je upoznala i<<strong>br</strong> />

nekoliko minhenskih prostitutki<<strong>br</strong> />

iz Jugoslavije, Rumunije, Čehoslovačke<<strong>br</strong> />

i Poljske koje su njihovi<<strong>br</strong> />

zemljaci, još kao mlade djevojke,<<strong>br</strong> />

do ve li u pustoš ovog velikog gra -<<strong>br</strong> />

da. Albert Hart je bio proniknuo<<strong>br</strong> />

u te kanale i oštro pisao <strong>br</strong>a neći<<strong>br</strong> />

te jadnice, dok se nje ma čka javnost<<strong>br</strong> />

zgražavala. Al be rtu su na -<<strong>br</strong> />

kon toga prijetili, čak su u dva<<strong>br</strong> />

navrata pucali u njegov automobil.<<strong>br</strong> />

On je i dalje uporno nastavljao<<strong>br</strong> />

po svome, ura njajući u taj<<strong>br</strong> />

svijet i trazeći u njemu ona zr -<<strong>br</strong> />

nca istine koja bi uzdrmala ra v -<<strong>br</strong> />

no dušnost Ni je maca a koji su u<<strong>br</strong> />

tom svijetu vidjeli samo balkanski<<strong>br</strong> />

šljam i ljudski otpad.<<strong>br</strong> />

Kad bi se nalio viskija ili ma -<<strong>br</strong> />

rtinija, Albert Hart je pokatkad<<strong>br</strong> />

običavao bahnuti kod nje. Iz nje -<<strong>br</strong> />

ga bi tada progovarao očaj, koji<<strong>br</strong> />

je jedino ona mogla shvatiti jer<<strong>br</strong> />

je i sama u sebi nosila gomilu<<strong>br</strong> />

lju dskih nesreća, i oboje su tada<<strong>br</strong> />

osjećali da su baš oni, njih dvoje,<<strong>br</strong> />

ta čudesna nit koja povezuje žive<<strong>br</strong> />

i mrtve.<<strong>br</strong> />

57


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

Edin Urjan KUKAVICA<<strong>br</strong> />

ISLAM U BOSNI<<strong>br</strong> />

(ulomci iz knjige “Islam na Balkanu“ u izdanju KDBH Preporod, Zagreb, 2012.)<<strong>br</strong> />

Bosna i Hercegovina 1 nalaze<<strong>br</strong> />

se u središnjem dijelu Balkanskog<<strong>br</strong> />

poluotoka koji je historijski<<strong>br</strong> />

oduvijek bio izložen različitim<<strong>br</strong> />

kuturnim, religijskim i etno-jezičkim<<strong>br</strong> />

utjecajima, budući je sam<<strong>br</strong> />

sredozemni bazen neprestano bio<<strong>br</strong> />

pod utjecajem različitih eu ro p -<<strong>br</strong> />

skih, sjevernoafričkih i srednje is -<<strong>br</strong> />

točnih civilizacija, uključujući<<strong>br</strong> />

mu slimansko-arapsku. Insistiranje<<strong>br</strong> />

na jasnoj kulturnoj i civilizacijskoj<<strong>br</strong> />

odijeljenosti Azije i Europe,<<strong>br</strong> />

islama i Zapada, čini značajan<<strong>br</strong> />

dio europskog svjetonazora.<<strong>br</strong> />

Me đutim, rezultati skorašnjih is -<<strong>br</strong> />

tra živanja dokazuju postojanje<<strong>br</strong> />

za jedničkog historijskog i civili -<<strong>br</strong> />

za cijskog naslijeđa cijelog Sredozemlja,<<strong>br</strong> />

po čemu su Jugoistočna<<strong>br</strong> />

Eu ropa, Sjeverna Afrika i Levant<<strong>br</strong> />

sastojci iste kaše znakovito bogatije<<strong>br</strong> />

od hvaljenog i slavljenog bo -<<strong>br</strong> />

sa nskog lonca. Oblasti koje okru -<<strong>br</strong> />

žu ju Balkanski poluotok omeđene<<strong>br</strong> />

Crnim, Mermernim, Egejskim,<<strong>br</strong> />

Sredozemnim, Jonskim i<<strong>br</strong> />

Ja dranskim morima, šire je geog -<<strong>br</strong> />

rafsko okruženje i Bosne i<<strong>br</strong> />

Hecego vine koja - sudeći po nala-<<strong>br</strong> />

1 Bili smo u dilemi da li je čak i u historiografskom<<strong>br</strong> />

djelu poput ovoga dnevnopolitički<<strong>br</strong> />

korektno zemlju Bosnu<<strong>br</strong> />

zvati njenim historijskim imenom<<strong>br</strong> />

(strahujući da ne izazovemo neraspoloženje<<strong>br</strong> />

Hercegovaca). Hercegovina je<<strong>br</strong> />

u periodu o kojem je ovdje riječ bila<<strong>br</strong> />

poznata kao Hum ili Zahumlje po<<strong>br</strong> />

planinama Zahum i Zalom, u okolini<<strong>br</strong> />

Nevesinja.<<strong>br</strong> />

58<<strong>br</strong> />

zima istih istraživanja - u ovom<<strong>br</strong> />

kon tekstu predstavlja paradigmu<<strong>br</strong> />

Eu rope: u ovom predmetnom i hi -<<strong>br</strong> />

s torijskom okruženju Bosna i He -<<strong>br</strong> />

r cegovina ima dugu i bogatu hi -<<strong>br</strong> />

sto riju susretišta i sukobišta raz -<<strong>br</strong> />

li čitih kulturoloških, društvenih i<<strong>br</strong> />

religijskih težnji strijemljenja i<<strong>br</strong> />

sporenja.<<strong>br</strong> />

Derviški tarikati kao<<strong>br</strong> />

zaštitnici, <strong>br</strong>anitelji i<<strong>br</strong> />

propagatori islama<<strong>br</strong> />

Pitanje bosanskog islama,<<strong>br</strong> />

koje se u posljednjoj deceniji dvadesetog<<strong>br</strong> />

i prvim godinama dvadeset<<strong>br</strong> />

i prvog stoljeća, ponovo aktualiziralo,<<strong>br</strong> />

još uvijek je otvoreno i<<strong>br</strong> />

zaslužuje posebnu pažnju, ne sa -<<strong>br</strong> />

mo u okvirima ovoga rada nego<<strong>br</strong> />

uo pće. Složit ćemo se da je to izuzetno<<strong>br</strong> />

osjetljivo i osobito pitanje<<strong>br</strong> />

po svakom osnovu, ponajprije po<<strong>br</strong> />

os novu porijekla i sudbine bosanskih<<strong>br</strong> />

muslimana, a potom i po os -<<strong>br</strong> />

no vu ideje ‘bošnjaštva’ i prava na<<strong>br</strong> />

vla stito samoopredjeljenje. Isto<<strong>br</strong> />

ta ko, to je i pitanje kojemu se ne -<<strong>br</strong> />

pr estano vraćaju, ne samo političari<<strong>br</strong> />

i proto-političari u dnevnopo<<strong>br</strong> />

litičkom kontekstu, nego i<<strong>br</strong> />

mno gi drugi koji nemaju (ili ma -<<strong>br</strong> />

kar, ne bi trebalo da imaju), nikakvih<<strong>br</strong> />

očiglednih dodirnih tačaka<<strong>br</strong> />

sa politikom. Jasno je da pitanje<<strong>br</strong> />

bo sanskih muslimana i bosans -<<strong>br</strong> />

kog islama za sobom povlači cijeli<<strong>br</strong> />

niz novih/starih pitanja na koja<<strong>br</strong> />

teško da ćemo dobiti odgovor koji<<strong>br</strong> />

bi zadovoljio sve i svakoga, budući<<strong>br</strong> />

da su polazne osnove, pa čak i<<strong>br</strong> />

sa aspekta do<strong>br</strong>e (nepristrasne i<<strong>br</strong> />

neumoljive) historije, nepomirljivo<<strong>br</strong> />

različite.<<strong>br</strong> />

Kada bi se na tren napravio<<strong>br</strong> />

pre sjek stanja i situacije u Bosni<<strong>br</strong> />

i Hercegovini s kraja petnaestog i<<strong>br</strong> />

pr ve polovine šesnaestog stoljeća,<<strong>br</strong> />

vi djelo bi se da se slika vjerskog<<strong>br</strong> />

života sastoji od sunnitsko-me d -<<strong>br</strong> />

re sanskog islama i elitnih tarikata<<strong>br</strong> />

u gradskim sredinama i rijetkih<<strong>br</strong> />

predstavnika populističkih<<strong>br</strong> />

ta rikata među ruralnom populacijom;<<strong>br</strong> />

s tim u skladu i propagiranje<<strong>br</strong> />

islama odvijalo se s jedne str -<<strong>br</strong> />

a ne o<strong>br</strong>azovanjem jednog sloja st -<<strong>br</strong> />

a novnika urbanih sredina u ško -<<strong>br</strong> />

lama/medresama, a s druge str a -<<strong>br</strong> />

ne oralnom tradicijom, legen da -<<strong>br</strong> />

ma i kultu svetih ljudi (evlija), što<<strong>br</strong> />

u stvari odslikava i dva različita<<strong>br</strong> />

načina življenja, urbani i ru ra lni.<<strong>br</strong> />

Na Balkanu (a to je slučaj i u<<strong>br</strong> />

drugim muslimanskim zemljama<<strong>br</strong> />

i područjima), spomen primarne<<strong>br</strong> />

uloge derviških tarikata kao za š -<<strong>br</strong> />

ti tnika, <strong>br</strong>anitelja i propagatora<<strong>br</strong> />

is lama ne može proći bez dodatne<<strong>br</strong> />

napomene. Može se, bez uvijanja<<strong>br</strong> />

i potpuno nepristrasno, reći da<<strong>br</strong> />

up liv islamskog socijalnog poret -<<strong>br</strong> />

ka u ovom dijelu Europe uopće ne<<strong>br</strong> />

bi bio moguć bez doprinosa koji<<strong>br</strong> />

su dali derviški šejhovi (kako u<<strong>br</strong> />

pro šlosti tako i trenutno), i njihovih<<strong>br</strong> />

sljedbenika organiziranih u


de rviške halke. Derviši osmans -<<strong>br</strong> />

kog Balkana u mnogome su do p -<<strong>br</strong> />

rinijeli i ojačali razvoj islama na<<strong>br</strong> />

intelektualnoj razini, kao i ‘na -<<strong>br</strong> />

rodnog’ islama sela i prigradskih<<strong>br</strong> />

po dručja. Uprkos činjenici da je<<strong>br</strong> />

to sada svedeno na puku sjenku<<strong>br</strong> />

ne kada neuporedive pojavne ma -<<strong>br</strong> />

ni festacije, derviški utjecaj još<<strong>br</strong> />

uvijek se osjeti u sveukupnoj po -<<strong>br</strong> />

ja vi balkanskog islama. Jačina<<strong>br</strong> />

utiska i njegova funkcija u muslimanskom<<strong>br</strong> />

društvu vidljiva je i po<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oju i raznovrsnosti tarikata koji<<strong>br</strong> />

su stoljećima djelovali na ovom<<strong>br</strong> />

po dručju, od kojih mnogi još uvijek<<strong>br</strong> />

djeluju. No, činjenica je da i<<strong>br</strong> />

ta rikati u Bosni i Hercegovini -<<strong>br</strong> />

bez obzira o kojem se radilo - ima -<<strong>br</strong> />

ju autentičan ‘miris’ koji mnogim<<strong>br</strong> />

is tražiteljima ovog fenomena još<<strong>br</strong> />

uvijek nije sasvim jasan.<<strong>br</strong> />

Zvanični/službeni islam koji<<strong>br</strong> />

su u Bosnu i Hercegovinu donijeli<<strong>br</strong> />

osmanski Turci bio je islam su -<<strong>br</strong> />

nn itskog opredjeljenja, za koji se<<strong>br</strong> />

i danas tvrdi da je ortodoksan,<<strong>br</strong> />

bez ikakvih primjesa stranih vje -<<strong>br</strong> />

ro vanja. Međutim, činjenica je da<<strong>br</strong> />

je islam, makar u em<strong>br</strong>ionalnoj<<strong>br</strong> />

fa zi, ipak bio prisutan na ovim<<strong>br</strong> />

pro storima i prije masovnog dolaska<<strong>br</strong> />

osmanskih Turaka, i to po -<<strong>br</strong> />

naj prije zahvaljujući dervišima,<<strong>br</strong> />

misionarima i ratnicima. Islam<<strong>br</strong> />

ko ji su oni donijeli, narodni islam<<strong>br</strong> />

ko ji je već bio apsorbirao dio pre -<<strong>br</strong> />

d islamskih religioznih zaostataka<<strong>br</strong> />

iranskih i turkmenskih naroda.<<strong>br</strong> />

2 Po dolasku na Balkan, islam<<strong>br</strong> />

je u doticaju sa civilizacijama<<strong>br</strong> />

koje je tu zatekao, ‘prepoznajući’<<strong>br</strong> />

elemente vjerovanja koji se ne su -<<strong>br</strong> />

pro stavljaju temeljnim načelima<<strong>br</strong> />

2 Hadžijahić, M, ‘Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i<<strong>br</strong> />

Hercegovini’, POF, XVIII-XIX (1978-79.), Sarajevo, 1980.,<<strong>br</strong> />

str. 301-329.<<strong>br</strong> />

3 Vjerovatno najkraći opis bosanske heterodoksne struje u is -<<strong>br</strong> />

la mu po viđenju konzervativne bosanske uleme sažet je u n -<<strong>br</strong> />

azivu poglavlja u publikaciji Hadžijahić M, Traljić M, Islam<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Mapa Bosanskog pašaluka iz 1593. godine<<strong>br</strong> />

is lamskoga vjerovanja, tolerirao<<strong>br</strong> />

od ređeni <strong>br</strong>oj zatečenih elemenata<<strong>br</strong> />

prethodnih religijskih tradicija,<<strong>br</strong> />

ali i usvojio određeni segment<<strong>br</strong> />

na rodnoga vjerovanja i prilagodio<<strong>br</strong> />

ga svojim potrebama. Nije rijetkost<<strong>br</strong> />

da je ‘bosanski pučki islam’ i<<strong>br</strong> />

na stavio sa njegovanjem određenih<<strong>br</strong> />

aspekata narodnoga vjerovanja.<<strong>br</strong> />

3<<strong>br</strong> />

Eventualne osobitosti bosans -<<strong>br</strong> />

kog islama ne mogu se razmatrati<<strong>br</strong> />

u kontekstu nikakve autokefalnosti,<<strong>br</strong> />

samostalnosti ili neovisnosti<<strong>br</strong> />

o središnjici ili matici, kako je<<strong>br</strong> />

to slučaj u nekim autokefalnim<<strong>br</strong> />

crkvama. Naime, u slučaju bo sa -<<strong>br</strong> />

n skog islama, ako smo već usvojili<<strong>br</strong> />

tu nesigurnu imensku odrednicu,<<strong>br</strong> />

razlike se odnose na lokalne<<strong>br</strong> />

običaje, tradiciju i određene oso -<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

be nosti koje se pod jednim zbirnim<<strong>br</strong> />

imenom mogu nazvati sink -<<strong>br</strong> />

re tizmom, zatim na elemente su -<<strong>br</strong> />

fijskog učenja koji čak i nesvjesno<<strong>br</strong> />

pro žimaju sve segmente, čak i<<strong>br</strong> />

onoga što bi se moglo nazvati slu -<<strong>br</strong> />

ž benim džamijskim islamom, te<<strong>br</strong> />

sa mom institucijom reisu’l-ulema’a,<<strong>br</strong> />

koji se u izvjesnim funkcio -<<strong>br</strong> />

na lnim domenima može identifi -<<strong>br</strong> />

ci rati (poistovjetiti) sa položajem<<strong>br</strong> />

ve likog muftije u nekim drugim<<strong>br</strong> />

di jelovima islamskog svijeta.<<strong>br</strong> />

Ipak, u kontekstu ovoga rada,<<strong>br</strong> />

tre ba spomenuti nekoliko međusobno<<strong>br</strong> />

neovisnih naznaka kako iz<<strong>br</strong> />

his torije tako i kod savremenih<<strong>br</strong> />

au tora koji su pisali o ovom i ne -<<strong>br</strong> />

kim drugim fenomenima. Ponajprije,<<strong>br</strong> />

tu je pitanje veze između<<strong>br</strong> />

bosanskih hamzevija i bosanskih<<strong>br</strong> />

i muslimani, pogl. ‘Slavensko-bogumilsko-islamski sinkretizam’,<<strong>br</strong> />

Istanbul, 1994. Zanimljivo je da prvo izdanje ove<<strong>br</strong> />

publikacije pojavilo u Sarajevu još 1977. godine uz još jednog<<strong>br</strong> />

koautora, Nijaza Šukrića, koji u reprintu iz 1994. nije<<strong>br</strong> />

spomenut, iako se radi o istom sadržaju.<<strong>br</strong> />

59


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

bogumila te pripadnika Crkve<<strong>br</strong> />

bo s anske, samo sa aspekta bo sa -<<strong>br</strong> />

n skog kontinuiteta bez upuštanja<<strong>br</strong> />

u pitanje razlike i sličnosti. Ha -<<strong>br</strong> />

mid Algar, baveći se istim pitanjem,<<strong>br</strong> />

odnosno sagledavajući i<<strong>br</strong> />

pro cjenjujući da li je hamzevijski<<strong>br</strong> />

po kret ostavio traga u individualnom,<<strong>br</strong> />

a posebno u kolektivnom<<strong>br</strong> />

sje ćanju Bošnjaka prije svih, te<<strong>br</strong> />

ako jeste kakvu je ulogu to sjećanje<<strong>br</strong> />

moglo imati u prošlosti, a ka -<<strong>br</strong> />

kvu ima danas, piše,<<strong>br</strong> />

Ozbiljna historiografska istraživanja<<strong>br</strong> />

u nekim slučajevima išla<<strong>br</strong> />

su ‘pod ruku’ sa tendencijama ko -<<strong>br</strong> />

je su se kretale u smjeru produženja<<strong>br</strong> />

trajanja i uvećanja značaja<<strong>br</strong> />

ha mzevijskog pokreta i njegovim<<strong>br</strong> />

eg zaltiranjem u izražaj bosans -<<strong>br</strong> />

kog ‘nacionalnog duha’. To je za<<strong>br</strong> />

svr hu imalo isticanje transhis to -<<strong>br</strong> />

ri jske bosanske suštine, sa korijenima<<strong>br</strong> />

u predosmanskoj prošlosti,<<strong>br</strong> />

što je razumljivo sa aspekta geno -<<strong>br</strong> />

ci dnih ambicija Srba i Hrvata<<strong>br</strong> />

sve jednako. 4<<strong>br</strong> />

Bosna i Hercegovina u cjelini,<<strong>br</strong> />

4 Algar, H, ‘The Hamzeviye: A Deviant Movement in Bosnian<<strong>br</strong> />

Sufism’, Islamic Studies, Islamabad, 36:2-3, 1997., str. 256.<<strong>br</strong> />

Vidi također, E. Kukavica, Bajramijje - melamijje Hamzevijje,<<strong>br</strong> />

ITD "Sedam", Sarajevo, 2009.<<strong>br</strong> />

5 Anastasia Lisovska (oko 1510-1558., negdje Alexandra, poznatija<<strong>br</strong> />

kao Roxelana, Rossa), te po svome islamiziranom<<strong>br</strong> />

imenu Hurrem ili Karima, žena Sulejmana Zakonodavca.<<strong>br</strong> />

Kćerka pravoslavnog svećenika iz dijela Europe koji je tada<<strong>br</strong> />

bio dio Poljske, a kasnije Ukrajine, vjerovatno u gradiću<<strong>br</strong> />

Rohatyn. Uhvatili su je krimski Tatari 1520., tokom jednog<<strong>br</strong> />

od njihovih čestih upada na teritorij Ukrajine i odveli u<<strong>br</strong> />

Istanbul kao robinju, gdje je zbog svoje ljepote oda<strong>br</strong>ana za<<strong>br</strong> />

Sulejmanov harem i uskoro postala omiljenom Sulejmanovom<<strong>br</strong> />

prilježnicom. Godine 1534. iskoristila je svoj utjecaj na<<strong>br</strong> />

sultana da najprije svog prvorođenog sina pošalje na dužnost<<strong>br</strong> />

provincijskog guvernera, a potom i da ga da zadaviti.<<strong>br</strong> />

Hurem je Sulejmanu rodila petero djece postavši, narušavanjem<<strong>br</strong> />

osnovne tradicije Osmanlija, njegovom ženom, vodeći<<strong>br</strong> />

jednog od svojih sinova, Selima, ka naslijeđivanju prijestolja<<strong>br</strong> />

i sultanata. Hurem je vremenom svome mužu Sulejmanu,<<strong>br</strong> />

koji je na nju bio nevjerovatno slab, postala glavni<<strong>br</strong> />

savjetnik za državna pitanja kako na unutarnjem tako i na<<strong>br</strong> />

vanjskom planu. Hurem je bila prva žena koja se angažirala<<strong>br</strong> />

i na građevinskom polju, podigla je nekoliko velikih građevina<<strong>br</strong> />

od Mekke do Jeruzalema i prva žena koja je sagradila<<strong>br</strong> />

džamiju u Istanbulu. Hurrem je umrla 18. aprila 1558.,<<strong>br</strong> />

ukopana je u istom turbetu sa svojim mužema Sulejmanom.<<strong>br</strong> />

60<<strong>br</strong> />

ma koliko to nama začudno izgledalo,<<strong>br</strong> />

za ogromni Osmanski sultanat<<strong>br</strong> />

predstavljala je samo jednu<<strong>br</strong> />

ma lu krajinu, vojnu krajinu ako<<strong>br</strong> />

ho ćete, na izuzetno bitnom pravcu<<strong>br</strong> />

i granici prema kršćanskoj Eu -<<strong>br</strong> />

ro pi. Uspostava tvrde vjerske or -<<strong>br</strong> />

to doksije u Bosni značila je sigurnu<<strong>br</strong> />

granicu, ali i odskočnu dasku<<strong>br</strong> />

za dalje napredovanje prema eu -<<strong>br</strong> />

rop skoj nutrini. Stoga je pojava<<strong>br</strong> />

oz biljnog, organiziranog i sve <strong>br</strong>o -<<strong>br</strong> />

jnijeg reda, pokreta ili grupe, tvr -<<strong>br</strong> />

di mo da nije bitan oblik ni poza -<<strong>br</strong> />

di na, koji su se lahko mogli oteti<<strong>br</strong> />

ko ntroli Istanbula, a da u isto<<strong>br</strong> />

vri jeme nisu bili stavljeni pod ko -<<strong>br</strong> />

n trolu lokalnih (mislimo na cijelu<<strong>br</strong> />

Bosnu i Hercegovinu), predstav -<<strong>br</strong> />

lja la je realnu opasnost koju je<<strong>br</strong> />

os manska vojna i državna admi -<<strong>br</strong> />

ni stracija smatrala ugrožavanjem<<strong>br</strong> />

vlastitog autoriteta i integ -<<strong>br</strong> />

ri teta, te gubljenja teritorija. Ne -<<strong>br</strong> />

po sredan uzrok nije bio bitan, bi -<<strong>br</strong> />

lo da se radilo o potencijalnom<<strong>br</strong> />

sla bljenju granice do mogućnosti,<<strong>br</strong> />

ma kar i u potencijalitetu, otcje-<<strong>br</strong> />

pljenja dijela teritorija, ili pak<<strong>br</strong> />

kre iranjem stanja nereda i pobuna<<strong>br</strong> />

koji su neposredno ili posred -<<strong>br</strong> />

no ugrožavali ovaj mali ali bitan<<strong>br</strong> />

dio teritorija sultanata. Šesnaesto<<strong>br</strong> />

stoljeće u Osmanskom sultanatu,<<strong>br</strong> />

izuzevši čak i trvenje oko<<strong>br</strong> />

vla sti, zahvaljujući prije svih nje -<<strong>br</strong> />

go voj ženi Anastasiji Lisovskoj,<<strong>br</strong> />

po znatijoj kao Rokselana odnosno<<strong>br</strong> />

Hurem (Karima), 5 nakon pre -<<strong>br</strong> />

se ljenja Sulejmana Zakonodavca<<strong>br</strong> />

(Kanuni) i dovođenja na prijesto<<strong>br</strong> />

nje govog nezainteresiranog i ne s -<<strong>br</strong> />

po sobnog sina Selima, 6 znakovito<<strong>br</strong> />

je obilježeno cijelim nizom pobuna<<strong>br</strong> />

i neprestane nestabilnosti.<<strong>br</strong> />

Prelazak na islam<<strong>br</strong> />

Noel Malcolm piše:<<strong>br</strong> />

Jedna od omiljenih teorija o<<strong>br</strong> />

is lamizaciji Bosne, tvrdi da je<<strong>br</strong> />

isla mizacija bila posljedica ma -<<strong>br</strong> />

sov nog prevjeravanja pripadnika<<strong>br</strong> />

Crkve bosanske - koji su, prema<<strong>br</strong> />

svim verzijama ove teorije, navod -<<strong>br</strong> />

no bili bogumili. Na prvi pogled<<strong>br</strong> />

6 Selim II. (28. maj 1524 – 12. decembar 1574., vladao od<<strong>br</strong> />

1566. do 1574.), sin sultana Sulejmana I. Zakonodavca i<<strong>br</strong> />

Rokselane. Bio je prvi osmanski sultan kojega nije zanimala<<strong>br</strong> />

vojna aktivnost sultanata, pa čak ni vlast, budući je rado<<strong>br</strong> />

vladavinu sultanatom prepustio svojoj administraciji, a<<strong>br</strong> />

prije svih svome sposobnom i moćnom velikom veziru Mehmed-paši<<strong>br</strong> />

Sokoloviću (Sokollu, Tavil - Visoki). Zahvaljujući<<strong>br</strong> />

njemu, 17. fe<strong>br</strong>uara 1568. u Istanbulu je potpisan časni sporazum<<strong>br</strong> />

između Habsburga i Osmanlija, imperatora Maximiliana<<strong>br</strong> />

II. i sultana Selima II., kojim se imperator obavezao<<strong>br</strong> />

davati godišnji ‘poklon’ od 30,000 dukata sultanu, te priznati<<strong>br</strong> />

osmansku vlast u Moladaviji i Vlaškoj (Walachia). Sa<<strong>br</strong> />

Rusijom je imao manje sreće i sve je najavljivalo skori sukob<<strong>br</strong> />

širih razmjera. U Istanbulu je načinjen plan ujedinjenja<<strong>br</strong> />

Volge i Dona jednim plovnim kanalom, a u ljeto 1569. <strong>br</strong>ojna<<strong>br</strong> />

osmanska armija poslata je da postavi opsadu Astrahana<<strong>br</strong> />

s namjerom otpočinjanja radova na kanalu, dok je za to<<strong>br</strong> />

vrijeme osmanska flota opsjedala Azov. Međutim, opsada<<strong>br</strong> />

Astrahana je osujećena nakon što je 15,000 ruskih vojnika<<strong>br</strong> />

rastjeralo radnike, ali i Tatare poslate da ih štite, a osmansku<<strong>br</strong> />

flotu je uništila oluja. U prvoj polovini 1570. ambasadori<<strong>br</strong> />

Ivana Groznog u Istanbulu su potpisali ugovor o ponovnom<<strong>br</strong> />

uspostavljanju prijateljskih odnosa između sultana i<<strong>br</strong> />

cara. Iako su preuzeli Kipar od Venecije, a Tunis od Španije,<<strong>br</strong> />

vrijeme vladavine Selima II. obilježava prvi veliki poraz<<strong>br</strong> />

od kršćana u pomorskoj bici kod Lepanta 1571.


Mapa Bosanskog pašaluka iz 1606. godine<<strong>br</strong> />

ima nečega vjerodostojnog u toj<<strong>br</strong> />

tvr dnji, Crkva bosanska i velik<<strong>br</strong> />

po rast islamskog naroda u Bosni<<strong>br</strong> />

dvi je su najizrazitije značajke bo -<<strong>br</strong> />

sa nske historije, a prva završava<<strong>br</strong> />

go tovo istovremeno kada druga<<strong>br</strong> />

za počinje. Što bi moglo biti priro -<<strong>br</strong> />

dnije nego pretpostaviti da jedno<<strong>br</strong> />

objašnjava drugo? Ipak, ta je teorija<<strong>br</strong> />

u svojoj najjednostavnijoj fo r -<<strong>br</strong> />

mi očito netačna. Ta se dva fenomena<<strong>br</strong> />

mogu dovesti u neku vezu,<<strong>br</strong> />

ali je ta veza tek posredna.<<strong>br</strong> />

Proces islamizacije trajao je …<<strong>br</strong> />

kroz više naraštaja. Ako su glavni<<strong>br</strong> />

izvor novopečenih muslimana u<<strong>br</strong> />

svom tom razdoblju bili pripadnici<<strong>br</strong> />

Crkve bosanske, onda bi valjalo<<strong>br</strong> />

očekivati da ćemo u defterima<<strong>br</strong> />

naći podatke o velikom <strong>br</strong>oju tih<<strong>br</strong> />

pri padnika - koji se postupno<<strong>br</strong> />

sma njuje - ali defteri pokazuju da<<strong>br</strong> />

je za gotovo 150 godina bilo u Bo -<<strong>br</strong> />

s ni manje od 700 registriranih<<strong>br</strong> />

pri padnika te crkve. Već smo vi d -<<strong>br</strong> />

je li da ima valjanih razloga da<<strong>br</strong> />

vje rujemo da se Crkva bosanska<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

ug lavnom ugasila još prije dolaska<<strong>br</strong> />

Turaka, i da <strong>br</strong>oj njenih svje -<<strong>br</strong> />

to vnih pripadnika u godinama<<strong>br</strong> />

pri je njene propasti ionako nije<<strong>br</strong> />

bio bogzna kako velik. Možda su<<strong>br</strong> />

ne ki od tih ljudi zaista, kao što<<strong>br</strong> />

ne koliko savremenika daje na<<strong>br</strong> />

zna nje, objeručke prihvatili Tur -<<strong>br</strong> />

ke kako bi napakostili svojim ka -<<strong>br</strong> />

to ličkim progoniteljima. Ali, pri -<<strong>br</strong> />

h vaćanje Turaka bilo je nešto sa -<<strong>br</strong> />

svim drugo od takvog prihvaćanja<<strong>br</strong> />

islama. Pojedinci koji su se<<strong>br</strong> />

ta ko ponijeli zbog svoje silne priv -<<strong>br</strong> />

r ženosti Crkvi bosanskoj jamačno<<strong>br</strong> />

bi bili posljednji od svih ljudi koji<<strong>br</strong> />

bi se odrekli svoje vjere. Bilo je i<<strong>br</strong> />

po kušaja da se pronađu neke du -<<strong>br</strong> />

b lje duhovne veze između teologije<<strong>br</strong> />

bosanskih bogumila i mističke<<strong>br</strong> />

tra dicije u islamu, navlastito u te -<<strong>br</strong> />

sa vvufu derviških redova. 7 Međutim,<<strong>br</strong> />

ako odbacimo, kao što moramo,<<strong>br</strong> />

bogumilsku teoriju o Crkvi<<strong>br</strong> />

bo sanskoj, onda i taj argument<<strong>br</strong> />

pa da u vodu.<<strong>br</strong> />

Jedina veza koja se može otkri-<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

ti izmedju Crkve bosanske i isla -<<strong>br</strong> />

mi zacije jest posredna i prilično<<strong>br</strong> />

negativna. Ono što slučaj Crkve<<strong>br</strong> />

bo sanske pokazuje, to je da je<<strong>br</strong> />

Bos na imala neobično krhku i iz -<<strong>br</strong> />

lo mljenu crkvenu povijest u raz -<<strong>br</strong> />

do blju prije dolaska Turaka. Na<<strong>br</strong> />

ne kim područjima (u Hercegovini<<strong>br</strong> />

i u srpskom pojasu u istočnoj Bos -<<strong>br</strong> />

ni), nadmetale su se među sobom<<strong>br</strong> />

tri različite crkve. U većem dijelu<<strong>br</strong> />

sa me Bosne nadmetale su se dvi -<<strong>br</strong> />

je, Crkva bosanska i Katolička<<strong>br</strong> />

crkva. Ni jedna od njih, sve do po -<<strong>br</strong> />

s ljednjih desetljeća Bosanskog<<strong>br</strong> />

kra ljevstva, nije isključivo podu -<<strong>br</strong> />

pi rala državnu politiku, i ni je -<<strong>br</strong> />

dna nije imala pravu teritorijalnu<<strong>br</strong> />

podjelu na župne crkve i župnike.<<strong>br</strong> />

Zacijelo su mnoga sela bila<<strong>br</strong> />

da leko i od franjevačkih samostana<<strong>br</strong> />

i od hiža Crkve bosanske, pa<<strong>br</strong> />

su ih u najboljem slučaju obilazili<<strong>br</strong> />

jedanput godišnje fratar ili krs -<<strong>br</strong> />

t janin. Ako ovakvo stanje uspore -<<strong>br</strong> />

di mo s prilikama u Srbiji ili Bu -<<strong>br</strong> />

gar skoj, u kojima je postojala je -<<strong>br</strong> />

dinstvena, snažna i do<strong>br</strong>o organi -<<strong>br</strong> />

zi rana nacionalna crkva, uočit će -<<strong>br</strong> />

mo jedan od glavnih razloga velikom<<strong>br</strong> />

uspjehu islama u Bosni.<<strong>br</strong> />

Ako uzmemo u obzir da u mnogim<<strong>br</strong> />

dijelovima Bosne nijedna cr -<<strong>br</strong> />

k va nije odlučno zastupala kr š ća -<<strong>br</strong> />

n ske interese, postat će nešto jas -<<strong>br</strong> />

nija psihologija preo<strong>br</strong>aćenja na<<strong>br</strong> />

is lam. Nema smisla govoriti o<<strong>br</strong> />

tom preo<strong>br</strong>aćanju onako kako bi -<<strong>br</strong> />

smo govorili, recimo, o Martinu<<strong>br</strong> />

Lu theru ili kardinalu Newmanu.<<strong>br</strong> />

Na seoskim područjima na kojima<<strong>br</strong> />

je bilo premalo svećenika, krš -<<strong>br</strong> />

ća nstvo (u bilo kojem obliku) vje -<<strong>br</strong> />

ro jatno se svelo samo na niz na ro -<<strong>br</strong> />

d nih običaja i ceremonija, od ko -<<strong>br</strong> />

jih su jedni bili vezani uz rođenje,<<strong>br</strong> />

vje nčanje i smrt, a drugima je<<strong>br</strong> />

7 Balić, S, Das unbekannte Bosnien,<<strong>br</strong> />

str. 92-94.<<strong>br</strong> />

61


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

svr ha bila da odvrate nesreću, iz -<<strong>br</strong> />

li ječe od bolesti, osiguraju do<strong>br</strong>e<<strong>br</strong> />

prinose, i tako dalje. 8<<strong>br</strong> />

Čak i moderna, da ne spomi -<<strong>br</strong> />

nje mo tradicionalnu sociološku i<<strong>br</strong> />

an troplošku znanost i istraživanja,<<strong>br</strong> />

neprekidno dokazuju da, ka -<<strong>br</strong> />

da jedna osoba ili grupa ljudi is -<<strong>br</strong> />

tog religijskog zaleđa, primijene<<strong>br</strong> />

re ligijski okvir, odnosno konverti -<<strong>br</strong> />

ra ju, oni u prvi mah, a u do<strong>br</strong>oj<<strong>br</strong> />

mje ri i kasnije, ne napuštaju u po -<<strong>br</strong> />

t punosti svo naslijeđe prethod ne<<strong>br</strong> />

kulturne, civilizacijske i religi j ske<<strong>br</strong> />

tradicije. Naime, iako nastoje iz -<<strong>br</strong> />

vanjski, manifestaciono, us vo jiti i<<strong>br</strong> />

pokazati svoju potpunu pri pa d -<<strong>br</strong> />

nost novo-prihvaćenog vje r skog<<strong>br</strong> />

ok vira, oni u stvari, u prvi mah<<strong>br</strong> />

na puštaju odnosno odriču se sa -<<strong>br</strong> />

mo onog dijela vjerovanja i tra di -<<strong>br</strong> />

cije koji se neposredno protivi te -<<strong>br</strong> />

meljnim načelima prihvaćene re -<<strong>br</strong> />

ligijske tradicije. Reći ćemo ne ki,<<strong>br</strong> />

a u stvari mnogi elementi nji ho ve<<strong>br</strong> />

prethodne kulture, čak i ne s v je s -<<strong>br</strong> />

no, i dalje nastavljaju biti dje latni<<strong>br</strong> />

i zaklonjeni izvanjskom fo rmom<<strong>br</strong> />

nove religije. Naravno, vre menom<<strong>br</strong> />

i saznavanjem, zadrž a ni dijelovi<<strong>br</strong> />

stare tradicije ili se po tpuno na -<<strong>br</strong> />

pu štaju kompenzirani no vim ili se<<strong>br</strong> />

u određenoj mjeri sta paju sa no -<<strong>br</strong> />

vim vjerovanjima. Me đutim, taj<<strong>br</strong> />

pro ces, od slučaja do slučaja, mo -<<strong>br</strong> />

že biti duži ili kra ći, različitog<<strong>br</strong> />

intenziteta i obuhvata, neuravno -<<strong>br</strong> />

te ženog kvaliteta unu tar svih za -<<strong>br</strong> />

o stavština iz proš losti, te potpuno<<strong>br</strong> />

ovisi o nekoliko či nilaca u rasponu<<strong>br</strong> />

od individualne snage vjere do<<strong>br</strong> />

ob razovne odnosno socijalne skupine<<strong>br</strong> />

i razine.<<strong>br</strong> />

Gotovo da je gore navedena tvr -<<strong>br</strong> />

dnja u potpunosti tačna za sva ki<<strong>br</strong> />

vremenski period, svako ge og raf -<<strong>br</strong> />

62<<strong>br</strong> />

sko podneblje, te za svaki et ničku<<strong>br</strong> />

odnosno socijalnu skupinu koja je<<strong>br</strong> />

prihvatala islam širenjem Os ma -<<strong>br</strong> />

n skog sultanata. Bilo bi sasvim<<strong>br</strong> />

nerealno i pomalo uto pi stički po v -<<strong>br</strong> />

j erovati da je islam do<strong>br</strong>ih Bošnjana<<strong>br</strong> />

koji su se, na vod no, hvatali za<<strong>br</strong> />

uzengije konja su ltan Fatih Mehmed-hana<<strong>br</strong> />

II. pod razumijevao ma -<<strong>br</strong> />

ni festaciono ili suštinski išta više<<strong>br</strong> />

od svjedočenja Božijeg Jedinstva<<strong>br</strong> />

(kelime-i tev hid). U stvari, savre -<<strong>br</strong> />

me ni his to ričarski i filološki nalazi<<strong>br</strong> />

umnogome ispravljaju nacionalromantičarske<<strong>br</strong> />

tvrdnje o toku, in -<<strong>br</strong> />

te nzitetu, obimu i kvalitetu novih<<strong>br</strong> />

mu slimana.<<strong>br</strong> />

Nema znakova ni podataka o to -<<strong>br</strong> />

me da su se starješine ili pripa d nici<<strong>br</strong> />

Crkve bosanske priklonili Os ma -<<strong>br</strong> />

nlijama. Naprotiv, poznato je da se<<strong>br</strong> />

gost Radin, jedan od naj u gle d nijih<<strong>br</strong> />

preostalih crkvenih sta r je ši na i<<strong>br</strong> />

utjecajni dvorjanin her cega Stje pa -<<strong>br</strong> />

na, o<strong>br</strong>atio 1466. Ve neciji s mo lbom<<strong>br</strong> />

da sa 50-60 pri padnika svo je sljedbe<<strong>br</strong> />

i zakona pređe na nje nu teritoriju,<<strong>br</strong> />

uz uvjet da tamo za dr že svoju<<strong>br</strong> />

vje ru. Izgleda da mu se pa stva sve -<<strong>br</strong> />

la na svega 50-60 slje d be nika, uk -<<strong>br</strong> />

lju čujući tu, vje ro va t no, i onih četrdeset<<strong>br</strong> />

‘naj tvr do kor ni jih’ (ko ji su<<strong>br</strong> />

1459. po tražili utočište pred prisilnim<<strong>br</strong> />

pre o<strong>br</strong>aćivanjem na ka to li ča n -<<strong>br</strong> />

stvo ko je je provodio bo sanski kralj<<strong>br</strong> />

To maš). 9<<strong>br</strong> />

Jasno da prihvataćanje i odbacivanje<<strong>br</strong> />

drugih vjerskih tradicija<<strong>br</strong> />

nije djelo jednog trenutka, naprotiv,<<strong>br</strong> />

to je proces, i to proces koji tra -<<strong>br</strong> />

je stoljećima, pa i danas. Sa as pe -<<strong>br</strong> />

k ta ovog rada, osobito ovog po -<<strong>br</strong> />

glavlja, međutim, zanimljivost<<strong>br</strong> />

sku pine novih muslimana ne pre -<<strong>br</strong> />

staje njihovim deklarativnim pri -<<strong>br</strong> />

hva tanjem nove vjere, ona tu tek<<strong>br</strong> />

počinje. Naime, temeljem op tužbi<<strong>br</strong> />

izrečenih protiv hamzevija, u oba<<strong>br</strong> />

velika procesa, u prvi plan iz bija<<strong>br</strong> />

navodna heterodoksija na z načena<<strong>br</strong> />

cijelim nizom izvanjskih ele me na -<<strong>br</strong> />

ta koji u velikoj mjeri po d sjećaju<<strong>br</strong> />

na sinkretistički uobličeno pona -<<strong>br</strong> />

ša nje i djelovanje, prije ne go na<<strong>br</strong> />

vjerovanje.<<strong>br</strong> />

Zablude o islamizaciji Bosne<<strong>br</strong> />

Valja spomenuti još jednu po g -<<strong>br</strong> />

re šnu teoriju o islamizaciji Bosne<<strong>br</strong> />

- teoriju u koju još mnogi vjeruju<<strong>br</strong> />

iako su je opovrgnula historijska<<strong>br</strong> />

istraživanja još u tridesetim godinama<<strong>br</strong> />

dvadesetog stoljeća - a pre -<<strong>br</strong> />

ma kojoj je, nakon turskog osva ja -<<strong>br</strong> />

nja Bosne, lokalno kršćansko ple -<<strong>br</strong> />

m stvo en bloc prešlo na islam ka -<<strong>br</strong> />

ko bi zadržalo svoje feudalne po -<<strong>br</strong> />

sjede. Ta teorija, koju je u de ve t -<<strong>br</strong> />

naestom stoljeću propagirao i po -<<strong>br</strong> />

pularizirao franjevac i slavens ki<<strong>br</strong> />

na cionalist Ivan Franjo Jukić, po -<<strong>br</strong> />

najprije u svojoj historiji Bosne<<strong>br</strong> />

ko ju je 1851. objavio pod pseudonimom<<strong>br</strong> />

Slavoljub Bošnjak, u kojoj<<strong>br</strong> />

se, među ostalim, o muslimans koj<<strong>br</strong> />

aristokraciji u Bosni tvrdi da su,<<strong>br</strong> />

…potekli od loših kršćana koji<<strong>br</strong> />

su se pomuslimanili zato što su<<strong>br</strong> />

sa mo tako mogli očuvati svoju ze -<<strong>br</strong> />

mlju... Nova vjera osigurala im je<<strong>br</strong> />

vlasništvo i bogatstvo, oslobodila<<strong>br</strong> />

ih je svih nameta i dažbina i omo -<<strong>br</strong> />

gu ćila da se slobodno odaju svak -<<strong>br</strong> />

om poroku, svakom zlodjelu, a sve<<strong>br</strong> />

radi toga da mogu živjeti kao velika<<strong>br</strong> />

gospoda bez truda i muke. 10<<strong>br</strong> />

Ovo, jasno, <strong>br</strong>ojni su pokazatelji,<<strong>br</strong> />

nipošto nije tačan opis položaja<<strong>br</strong> />

nijednog bosanskog plemića<<strong>br</strong> />

ko ji je zadržao svoje imanje: zemlja<<strong>br</strong> />

mu je pretvorena u timar, a on<<strong>br</strong> />

8 Malcolm, N, Bosnia: A Short History, (u priredbi prof. Hamde Ćame), Nev York University Press, Nev York, 1994.<<strong>br</strong> />

9 Imamović, M. Historija Bošnjaka, Bošnjačka <strong>zajednica</strong> kulture Preporod, Sarajevo, 1998., str. 91.<<strong>br</strong> />

10 Jukić, I. F, Zemljopis i poviestnica Bosne, str. 143, u Andrić, I, Razvoj duhovnog života u Bosni, str. 20.


je bio dužan provoditi veći dio go -<<strong>br</strong> />

dine u aktivnoj vojnoj službi. Tridesetih<<strong>br</strong> />

godina 20. stoljeća historičar<<strong>br</strong> />

Vaso Ču<strong>br</strong>ilović zapazio je<<strong>br</strong> />

da su neki stari bosanski zemljo -<<strong>br</strong> />

po sjednici zaista postali spahije i<<strong>br</strong> />

zadržali neke od svojih posjeda,<<strong>br</strong> />

ali je isto tako napomenuo da ni -<<strong>br</strong> />

su morali radi toga prelaziti na<<strong>br</strong> />

islam. U prvim godinama osma -<<strong>br</strong> />

ns ke Bosne spahije kršćani bili<<strong>br</strong> />

su sasvim uobičajena pojava; je -<<strong>br</strong> />

dan se od njih proslavio postavši<<strong>br</strong> />

džerah-baša (glavni vidar) u kući<<strong>br</strong> />

bo sanskog namjesnika u Sarajevu<<strong>br</strong> />

sedamdesetih godina petnaes -<<strong>br</strong> />

tog stoljeća, a zvao se Vlah Svi -<<strong>br</strong> />

nja rević, očigledno izrazito ne -<<strong>br</strong> />

mus limanskog imena i prezimena.<<strong>br</strong> />

11<<strong>br</strong> />

Jedna od zabluda Ivana Franje<<strong>br</strong> />

Jukića bila je i njegova pretpostavka<<strong>br</strong> />

da je postojao neprekinut<<strong>br</strong> />

niz nasljednog plemstva iz<<strong>br</strong> />

predosmanske Bosne preko islamizacije<<strong>br</strong> />

do muslimanske zemljoposjedničke<<strong>br</strong> />

vlastele u njegovo<<strong>br</strong> />

doba. Ču<strong>br</strong>ilović i drugi dokazali<<strong>br</strong> />

su da je bilo toliko prekida i promjena<<strong>br</strong> />

u historiji zemljoposjedništva<<strong>br</strong> />

u osmanskoj Bosni da ta teorija<<strong>br</strong> />

nikako ne može objasniti nas -<<strong>br</strong> />

ta nak veleposjeda u Jukićevo do -<<strong>br</strong> />

ba, a koji su se pojavili kao poslje -<<strong>br</strong> />

di ca kasnijeg društvenog i političkog<<strong>br</strong> />

razvoja ponajviše u sedamnaestom<<strong>br</strong> />

i osamnaestom stoljeću.<<strong>br</strong> />

No, ako se vratimo i u šesnaesto<<strong>br</strong> />

sto ljeće, vidjet ćemo da je Jukićeva<<strong>br</strong> />

teorija više nego neispravna.<<strong>br</strong> />

Jedna savremena historičarka<<strong>br</strong> />

de taljno je proučila porijeklo 48<<strong>br</strong> />

po rodica koje su pripadale zem -<<strong>br</strong> />

ljo posjedničkoj vlasteli u Bosni<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Karta jugoistočne<<strong>br</strong> />

Europe sa<<strong>br</strong> />

naznačenim<<strong>br</strong> />

pravcima<<strong>br</strong> />

naseljavanja i<<strong>br</strong> />

teritorijalnog<<strong>br</strong> />

širenja<<strong>br</strong> />

muslimanskih<<strong>br</strong> />

naroda i plemena<<strong>br</strong> />

u 8. i 9. stoljeću.<<strong>br</strong> />

še snaestog stoljeća, sa krajnjim<<strong>br</strong> />

za ključkom da su pet od tih poro -<<strong>br</strong> />

di ca pouzdano, a dvije vjerojatno,<<strong>br</strong> />

pripadale starom (predosmans -<<strong>br</strong> />

kom) visokom plemstvu, da ih je<<strong>br</strong> />

sedam pouzdano, a sedam vjero -<<strong>br</strong> />

ja tno, pripadalo starom nižem<<strong>br</strong> />

ple mstvu, da je sedam tih porodica<<strong>br</strong> />

bilo običnog bosanskog porijekla,<<strong>br</strong> />

da ih je četiri-pet bilo nebosanskog<<strong>br</strong> />

slavenskog porijekla, da<<strong>br</strong> />

ih je četiri-pet bilo neslavenskog<<strong>br</strong> />

porijekla, a u jedanaest slučajeva<<strong>br</strong> />

porijeklo se nije moglo tačno utv -<<strong>br</strong> />

r diti. Mnogi su pripadnici bosanskog<<strong>br</strong> />

plemstva izginuli ili izbjegli<<strong>br</strong> />

pred turskom najezdom; neki su<<strong>br</strong> />

od nižih plemića otjerani u roblje.<<strong>br</strong> />

Nije bilo nikakvog sporazuma iz -<<strong>br</strong> />

među velike gospode i Turaka o<<strong>br</strong> />

11 Skarić, V, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrugarske okupacije,<<strong>br</strong> />

str. 42.<<strong>br</strong> />

12 Skarić, V, Sarajevo i njegova okolina, str. 76. Prema pouzdanim podacima Mauricea<<strong>br</strong> />

Braudela (Mediterranean, l, str. 420-421, 595), u to doba za mletački dukat<<strong>br</strong> />

moglo se kupiti otprilike 20 kilograma žita u Mlecima, a za austrijski dukat nešto<<strong>br</strong> />

malo više.<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

žrt vovanju kršćanstva za lagodan<<strong>br</strong> />

život i vršenje zlodjela.<<strong>br</strong> />

Teško je zanijekati opću pretpostavku<<strong>br</strong> />

da su ljudi prelazili na<<strong>br</strong> />

islam kako bi popravili svoj ekonomski<<strong>br</strong> />

ili društveni položaj -<<strong>br</strong> />

upravo zato što je tako općenita.<<strong>br</strong> />

Zacijelo je bilo mnogo slučajeva<<strong>br</strong> />

koji su se mogli podvesti pod ovakav<<strong>br</strong> />

zajednički imenitelj. Ali ekonomska<<strong>br</strong> />

motivacija ne može se<<strong>br</strong> />

ograničiti - kao što je učinjeno u<<strong>br</strong> />

jednoj popularnoj teoriji o islamizaciji<<strong>br</strong> />

Bosne - na puko pitanje iz -<<strong>br</strong> />

bj egavanja plaćanja poreza za ne -<<strong>br</strong> />

muslimane (džizje), izvjesne vrs -<<strong>br</strong> />

te obaveznog godišnjeg poreza u<<strong>br</strong> />

vi du gradirane glavarine, koja je<<strong>br</strong> />

u 16. stoljeću iznosila četiri dukata<<strong>br</strong> />

za bogataše, dva dukata za<<strong>br</strong> />

sre dnje imućne ljude i jedan du -<<strong>br</strong> />

kat za sirotinju. 12 Mnogi od naj -<<strong>br</strong> />

su mornijih izvještaja o patnjama<<strong>br</strong> />

krš ćana pod osmanskim jarmom<<strong>br</strong> />

po tiču iz onih razdoblja kad su<<strong>br</strong> />

po rezi bili znatno povećani tokom<<strong>br</strong> />

63


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

ra ta protiv Mletaka ili Habsbur -<<strong>br</strong> />

go vaca. U nekim razdobljima, taj<<strong>br</strong> />

se porez odnosio i na muslimane,<<strong>br</strong> />

te stoga izbjegavanje plaćanja tog<<strong>br</strong> />

na meta nije mogao biti glavni ra -<<strong>br</strong> />

z log za prevjeravanje; a ne smije<<strong>br</strong> />

se zaboraviti ni činjenica da su<<strong>br</strong> />

mu slimani, za razliku od kršćana,<<strong>br</strong> />

plaćali i zekat, godišnji vjerski<<strong>br</strong> />

porez koji je jedna od osnov -<<strong>br</strong> />

nih obaveza u islamu. Muslimani<<strong>br</strong> />

su, isto tako mogli očekivati da će<<strong>br</strong> />

biti pozvani na vojnu dužnost, bi -<<strong>br</strong> />

lo u gradskoj miliciji bilo u sklopu<<strong>br</strong> />

ra tnog doprinosa svoga spahije,<<strong>br</strong> />

dok su kršćani izvan graničnih<<strong>br</strong> />

po dručja obično bili oslobođeni te<<strong>br</strong> />

obaveze. Isto tako nije istina da je<<strong>br</strong> />

čovjek u Osmanskom sultanatu<<strong>br</strong> />

mo rao biti musliman da bi se mo -<<strong>br</strong> />

gao obogatiti; bilo je mnogo imućnih<<strong>br</strong> />

trgovaca - Grka, Vlaha, Ar -<<strong>br</strong> />

me naca - koji se nikad nisu odrekli<<strong>br</strong> />

svoje kršćanske vjere. Ali istina<<strong>br</strong> />

je da je, barem nakon prvih<<strong>br</strong> />

de setljeća šesnaestog stoljeća, bi -<<strong>br</strong> />

lo potrebno biti musliman da bi<<strong>br</strong> />

se napravila karijera u aparatu<<strong>br</strong> />

sa me osmanske države. Zahva -<<strong>br</strong> />

lju jući sistemu devširme (plaćanje<<strong>br</strong> />

danka u djeci), potekla je …<<strong>br</strong> />

si lna bujica balkanskih mladaca<<strong>br</strong> />

u vojsku i u carsku upravu. Na -<<strong>br</strong> />

vod no su Bosanci među njima bili<<strong>br</strong> />

posebno cijenjeni.<<strong>br</strong> />

Utjecaj tarikata na društveni<<strong>br</strong> />

život<<strong>br</strong> />

Za sve vrijeme osmanske vlasti,<<strong>br</strong> />

tesavvufu na Balkanu pomagale<<strong>br</strong> />

su neke tendencije koje su<<strong>br</strong> />

mu dale znakovit i istinski kvalitet.<<strong>br</strong> />

Prvo, gotovo svi šejhovi pro-o -<<strong>br</strong> />

r todoksnih tarikata halvetija, na -<<strong>br</strong> />

kšibendija, i kadirija pripadali su<<strong>br</strong> />

najvišoj kasti uleme’. Mnogi še j -<<strong>br</strong> />

ho vi koji su sobom donijeli ta ri -<<strong>br</strong> />

ka te na Balkan bili su, uglavnom,<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>azovani na utjecajnim<<strong>br</strong> />

te ološkim institucijama Istanbu-<<strong>br</strong> />

64<<strong>br</strong> />

la, Bagdada, Kaira, Damaska i<<strong>br</strong> />

Me dine. Ova pojedinost moguće<<strong>br</strong> />

da je u određenoj mjeri nekim od<<strong>br</strong> />

ta rikata dala ekskluzivne mogućnosti.<<strong>br</strong> />

Brojni su sljedbenici tari -<<strong>br</strong> />

ka ta, naročito mevlevija i bektašija,<<strong>br</strong> />

bili izvanredni prozni pisci i<<strong>br</strong> />

au tori teoloških djela koji su pi -<<strong>br</strong> />

sali ne samo na arapskom, perzi -<<strong>br</strong> />

j s kom, i osmanskom turskom, ne -<<strong>br</strong> />

go isto tako i govornim jezicima<<strong>br</strong> />

ze malja i krajeva u kojima su ži v -<<strong>br</strong> />

jeli. Primjera radi, Umar Kashari,<<strong>br</strong> />

koji je bio kadirijski šejh, napisao<<strong>br</strong> />

je prvi albansko-turski leksikon<<strong>br</strong> />

(1804.). Takve ličnosti balka -<<strong>br</strong> />

n skog tesavvufa bile su među naj -<<strong>br</strong> />

ob razovanijim i najučenijim lju -<<strong>br</strong> />

di ma ne samo Balkana ili Os ma -<<strong>br</strong> />

n skog sultanata, nego i cijelog is -<<strong>br</strong> />

la mskog svijeta, koji u to vrijeme<<strong>br</strong> />

nije bio mali.<<strong>br</strong> />

Što se tiče običnog muslimana,<<strong>br</strong> />

stanovnika Balkana, socijalno<<strong>br</strong> />

okruženje u kojoj je živio određivala<<strong>br</strong> />

je osobenosti tarikata koji<<strong>br</strong> />

će imati najveći utjecaj. U urbanim<<strong>br</strong> />

središtima Grčke, Bugarske,<<strong>br</strong> />

Makedonije i Srbije, (koji su bili u<<strong>br</strong> />

najvećoj mjeri turkofoni), tarikati<<strong>br</strong> />

halvetije, rifa’ije i kadirije, do ka -<<strong>br</strong> />

zali su svoju prihvatljivost kod<<strong>br</strong> />

onih koji su bili naklonjeni slije -<<strong>br</strong> />

đe nju duhovnog puta. Glasni i fi -<<strong>br</strong> />

zički snažni o<strong>br</strong>edi zikra ovih ta -<<strong>br</strong> />

ri kata neupitno su bili naročito<<strong>br</strong> />

pri vlačni masama sljedbenika,<<strong>br</strong> />

na suprot mnogo tišim i izvanjski<<strong>br</strong> />

po vučenijim ceremonijama nak -<<strong>br</strong> />

ši bendija, a pogotovo visoko inte -<<strong>br</strong> />

le ktualnoj filozofiji mevlevija. Na -<<strong>br</strong> />

dalje, osobito ova tri tarikata, os -<<strong>br</strong> />

ta li su unutar konvencionalnog<<strong>br</strong> />

sunnitskog svetonazora (za razliku<<strong>br</strong> />

od, recimo bektašija), što ih je<<strong>br</strong> />

u velikoj mjeri od<strong>br</strong>anilo od općedruštvenog<<strong>br</strong> />

žigosanja.<<strong>br</strong> />

Uvjeti življenja u ruralnim po -<<strong>br</strong> />

d ručjima, često daleko od o<strong>br</strong>a zo -<<strong>br</strong> />

v nih i naučnih institucija i es tab -<<strong>br</strong> />

lišmenta, uzrokovali su potpuno<<strong>br</strong> />

drukčije naklonosti. Tarikati ko ji<<strong>br</strong> />

su se ovdje pokazali nadmoć ni -<<strong>br</strong> />

jim, posjedovali su određene oso -<<strong>br</strong> />

bine heterodoksije i sinkretizma.<<strong>br</strong> />

U cilju umekšavanja procesa pre -<<strong>br</strong> />

la ska sa kršćanstva na islam,<<strong>br</strong> />

sta novništvo je povremeno za dr -<<strong>br</strong> />

ža valo izvjesne elemente starog<<strong>br</strong> />

pu ta (koji su nerijetko imali i pre -<<strong>br</strong> />

t kršćansko porijeklo). Na prim -<<strong>br</strong> />

jer, hamzevije, koje su imale izu -<<strong>br</strong> />

zetno snažan utjecaj duž doline<<strong>br</strong> />

rijeke Drine u šesnaestom stoljeću,<<strong>br</strong> />

us to ličili su se u ovom re gi onu<<strong>br</strong> />

ne du go nakon što je stanov ništvo<<strong>br</strong> />

pri hvatilo islam. Vjersko-po li tič -<<strong>br</strong> />

ki pokret Bedruddina Si ma vija<<strong>br</strong> />

iz kasnog četrnaestog stoljeća,<<strong>br</strong> />

bio je ograničen na dijelove Bu ga -<<strong>br</strong> />

r ske veoma udaljene od sva ke ci -<<strong>br</strong> />

vi lizacije. Iako su Osmanlije pre -<<strong>br</strong> />

sjekli svaku aktivnost oba spo -<<strong>br</strong> />

menuta tarikata, mnoge od ide ja<<strong>br</strong> />

koje su bile temelj njihovoga vjerovanja,<<strong>br</strong> />

uočljive su i bektašijskim<<strong>br</strong> />

doktrinama, tarikata koji je imao<<strong>br</strong> />

izuzetno snažan utjecaj ši rom ru -<<strong>br</strong> />

ra lnih područja rustičnog Ba l -<<strong>br</strong> />

kana.<<strong>br</strong> />

Islam, koji je u Bosnu i Hercegovinu<<strong>br</strong> />

stigao sa osmanskim Turcima,<<strong>br</strong> />

osim što je već bio temeljito<<strong>br</strong> />

definiran unutar nekoliko ponekad<<strong>br</strong> />

suprostavljenih sljedbi, bio je<<strong>br</strong> />

i iznimno opterećen cijelim nizom<<strong>br</strong> />

fikhskih obaveza, akaidskih pravila,<<strong>br</strong> />

mezhebskim razilaženjima i<<strong>br</strong> />

unutarmuslimanskim prijeporima<<strong>br</strong> />

na različitim razinama. Te sa -<<strong>br</strong> />

vvuf koji je u Bosni i Herecegovini<<strong>br</strong> />

poznat na svojoj prakticirajućoj<<strong>br</strong> />

razini kao tarikat gotovo od<<strong>br</strong> />

sa moga svojega početka nikada<<strong>br</strong> />

ni je bio cijenjen od strane konzervativne<<strong>br</strong> />

uleme, te ni ovi krajevi<<strong>br</strong> />

ni su bili pošteđeni sukoba na re -<<strong>br</strong> />

laciji ulema-i zahirin i ulema-i<<strong>br</strong> />

ba tinin.<<strong>br</strong> />

Međusobni odnosi dvije skupi-


ne poznavalaca respektivnih do -<<strong>br</strong> />

me na islama uglavnom su se od -<<strong>br</strong> />

vi jali na relacijama prigovora o<<strong>br</strong> />

pro fesionalizaciji imamske - ho -<<strong>br</strong> />

dži nske službe s jedne, i o pretje -<<strong>br</strong> />

ra lnom liberalitetu i nedovoljnom<<strong>br</strong> />

zna nju s druge strane.<<strong>br</strong> />

Kult svetih ljudi i narodne<<strong>br</strong> />

predaje<<strong>br</strong> />

Činjenica je da je iz predmetnog<<strong>br</strong> />

vremena mali <strong>br</strong>oj autentičnih<<strong>br</strong> />

dokumenata bilo koje vrste<<strong>br</strong> />

ko ji bi mogli poslužiti kao svjedo -<<strong>br</strong> />

ča nstvo - bilo doktrinarnih pos t -<<strong>br</strong> />

avki, bilo djelovanja ovih, nazovimo<<strong>br</strong> />

ih radi lakšeg razumjevanja<<strong>br</strong> />

he terodoksnih tarikata. Kao je -<<strong>br</strong> />

dan od mogućih razloga za to,<<strong>br</strong> />

vje rovatno može poslužiti i činje -<<strong>br</strong> />

ni ca da je ova verzija islama na s -<<strong>br</strong> />

tala, živjela i razvijala se uglavnom<<strong>br</strong> />

među neo<strong>br</strong>azovanim i vje -<<strong>br</strong> />

ro vatno nepismenim stanovniš -<<strong>br</strong> />

tvom, uglavnom kao vid usmene<<strong>br</strong> />

pre daje i tradicije. To je zasigurno<<strong>br</strong> />

i jedan od razloga zbog kojih<<strong>br</strong> />

pi sana pravila, čak i ako su po s -<<strong>br</strong> />

tojala, nisu mogla biti u potpunosti<<strong>br</strong> />

primjenjena, odnosno nisu<<strong>br</strong> />

imala gotovo nikakvu svrhu u<<strong>br</strong> />

sre dinama u kojima niko nije čak<<strong>br</strong> />

ni govorio jezikom kojima su ta<<strong>br</strong> />

pra vila mogla biti pisana, araps -<<strong>br</strong> />

kom, odnosno prije turskom i per -<<strong>br</strong> />

zi jskom. Dakle, usljed nedostat -<<strong>br</strong> />

ka pisanih izvora, učenja velikih<<strong>br</strong> />

Uči telja u različitim dijelovima<<strong>br</strong> />

is lamskog svijeta prenošena su<<strong>br</strong> />

ug lavnom usmeno, uglavnom u<<strong>br</strong> />

vi du pripovjesti o čudima i na d -<<strong>br</strong> />

na ravnim djelima svetih ljudi,<<strong>br</strong> />

ne izbježno s posljedicom da se is -<<strong>br</strong> />

ta priča halifa u različitim dijelovima<<strong>br</strong> />

sultanata razlikovala u mj -<<strong>br</strong> />

e ri u kojoj su se međusobno razli -<<strong>br</strong> />

ko vale osobenosti područja u kojima<<strong>br</strong> />

su djelovali. Bez pisanih knjiga<<strong>br</strong> />

vjerozakona i pravila, ili ma -<<strong>br</strong> />

kar propagandnih materijala, ko -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Umjetnički prikaz jeničarskih aga iz 15.<<strong>br</strong> />

stoljeća u svečanim odorama (Gentile Bellini<<strong>br</strong> />

1479.–1481.)<<strong>br</strong> />

ji bi pomogli uobličavanju stava i<<strong>br</strong> />

mišljenja u skladu sa osnovnim<<strong>br</strong> />

to kom ortodoksije, koja je vladala<<strong>br</strong> />

u prijestolnici, vremenom se razvio<<strong>br</strong> />

cijeli niz vjerovanja i manifes -<<strong>br</strong> />

ta cionih oblika u kojima je moguće<<strong>br</strong> />

prepoznati osobenosti i najdublje<<strong>br</strong> />

korijene lokalne tradicije.<<strong>br</strong> />

Kako se uglavnom radilo o ru -<<strong>br</strong> />

ral nom, slabo pismenom stanov -<<strong>br</strong> />

ništvu, koje je svoju viziju vjerovanja<<strong>br</strong> />

gradilo u okvirima usmene,<<strong>br</strong> />

pripovjedačke tradicije, onako<<strong>br</strong> />

ka ko se je babe i dede prenosili,<<strong>br</strong> />

ži vjelo s njom, nikada se ne upuštajući<<strong>br</strong> />

u teološke dubine niti is -<<strong>br</strong> />

tražujući osnove svoga vjerovanja<<strong>br</strong> />

i vjere uopće, to je ujedno bio i na -<<strong>br</strong> />

jbolji način prenošenja vjerskih<<strong>br</strong> />

istina stanovništvu osnovu čijeg<<strong>br</strong> />

kolektivnog i pojedinačnog pamćenja<<strong>br</strong> />

ionako jesu činile narodne<<strong>br</strong> />

predaje, te je stoga prilično lahko<<strong>br</strong> />

zamisliti situacije i okruženja ve -<<strong>br</strong> />

če rnjeg sijela, poslijepodnevne<<strong>br</strong> />

ka hve, zajedničkog rada na polju<<strong>br</strong> />

u kojima su postavljani temelji<<strong>br</strong> />

vje rovanja. Nije to bila sredina za<<strong>br</strong> />

govor o kompliciranim teološkim<<strong>br</strong> />

i filozofskim, odnosno teosofskim<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

postavkama vjerskih istina, te je<<strong>br</strong> />

stoga, isto tako lahko zamisliti<<strong>br</strong> />

ma kar neke od tema koje su na<<strong>br</strong> />

tim skupovima, nekad dužim a<<strong>br</strong> />

nekad kraćim, prepričavane - ču -<<strong>br</strong> />

da velikih svetih ljudi dosegnuta<<strong>br</strong> />

vla stitom predanošću i Božijom<<strong>br</strong> />

mi lošću, a najbolji zamisliv vid i<<strong>br</strong> />

na čin ponašanja jeste oponašanje<<strong>br</strong> />

života i djela svetih ljudi. Pret po -<<strong>br</strong> />

s ta viti je stoga, da je prvi sinkre -<<strong>br</strong> />

ti čki element u kontekstu ovog<<strong>br</strong> />

ra da kult svetih ljudi. Stupovi<<strong>br</strong> />

vje rovanja, islamski i imanski ša -<<strong>br</strong> />

r ti, akaidske doktrine, fikhske<<strong>br</strong> />

za <strong>br</strong>ane i stroge zapovjesti, teško<<strong>br</strong> />

da su ikada nazivani tim imenima<<strong>br</strong> />

ili o<strong>br</strong>ađivani kao teološke po -<<strong>br</strong> />

stavke, kao uostalom ni šeri’at ni<<strong>br</strong> />

sunnet, te oni i nisu, u tom sistemu<<strong>br</strong> />

razumijevanja vjere vjerovat -<<strong>br</strong> />

no nikada jasno definirani us -<<strong>br</strong> />

taljenim pojmovnikom.<<strong>br</strong> />

Vremenom, čini se, pokazavši<<strong>br</strong> />

sv oju praktičnost, ovaj metod po -<<strong>br</strong> />

stao je popularan, te je zasigurno<<strong>br</strong> />

svaki Bošnjak u stanju, makar<<strong>br</strong> />

sje titi se ako ne i ispričati cijeli<<strong>br</strong> />

niz poučnih priča punih preporuka,<<strong>br</strong> />

savjeta, za<strong>br</strong>ana i strogih za -<<strong>br</strong> />

po vjesti čiji glavni likovi često va -<<strong>br</strong> />

ri raju od jednog do drugog kraja<<strong>br</strong> />

zemlje, ali u kojima je, nakon ma -<<strong>br</strong> />

lo udubljivanja lahko prepoznati<<strong>br</strong> />

predaju (hadis) Allahovog Poslanika<<strong>br</strong> />

Muhammeda (s.a.v.a.), fikhsko<<strong>br</strong> />

pravilo, elemente akaidske<<strong>br</strong> />

dok trine, ali i narodnu mudrost i<<strong>br</strong> />

do sjetljivost. Središte ovoga kružnog<<strong>br</strong> />

omotača nije fiksirano, a prostor<<strong>br</strong> />

između labilnog središta i<<strong>br</strong> />

obo la priče, odnosno od religijs -<<strong>br</strong> />

kog povoda i načina njegovog pre -<<strong>br</strong> />

no šenja često je prazno, te tako<<strong>br</strong> />

ni je nemoguće da se u tom pros -<<strong>br</strong> />

toru nađu i elementi lokalne tradicije,<<strong>br</strong> />

likova i događaja nepoznatog<<strong>br</strong> />

porijekla, i drugih osobenosti<<strong>br</strong> />

koje karakteriziraju prilagođavanje<<strong>br</strong> />

datoj situaciji.<<strong>br</strong> />

65


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

Činjenica je da se način življenja,<<strong>br</strong> />

pa u određenoj mjeri i način<<strong>br</strong> />

is poljavanja vjerovanja (ne i su š ti -<<strong>br</strong> />

na samog vjerovanja!), nekih de -<<strong>br</strong> />

rviških grupa petnaestog i še s na -<<strong>br</strong> />

estog stoljeća u Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />

u izvjesnoj mjeri pokazivao<<strong>br</strong> />

izvjesne razlike u odnosu na ono<<strong>br</strong> />

što bi se sa aspekta stroge i pre -<<strong>br</strong> />

ovlađujuće teologije moglo na z vati<<strong>br</strong> />

takozvanim ortodoksnim is la mom.<<strong>br</strong> />

Ta razlika možda je naj oči gle dnija<<strong>br</strong> />

u naporedoj analizi svih okolnosti i<<strong>br</strong> />

uvjeta, pa način ma ni festiranja<<strong>br</strong> />

vjerovanja tarikata, čiji su sljedbenici<<strong>br</strong> />

bili iz redova o<strong>br</strong>azovane socijalne<<strong>br</strong> />

elite, mu derisi i ule ma uopće,<<strong>br</strong> />

veliki trgovci i viši slo jevi urbanog<<strong>br</strong> />

stanovništva, te koji su slovili kao<<strong>br</strong> />

orto dok sni, s jedne, i po pravilu<<strong>br</strong> />

ma nje ili nikako o<strong>br</strong>azovano ili čak<<strong>br</strong> />

nepismeno stanovništvo ug la v nom<<strong>br</strong> />

ruralnih sredina s druge stra ne,<<strong>br</strong> />

koji su slijedili drukčiji put, te su<<strong>br</strong> />

stoga ne minovno morali biti proglašeni<<strong>br</strong> />

heterodoksnim. Isto tako,<<strong>br</strong> />

poznato je da je nakon prvog talasa<<strong>br</strong> />

progona i suđenja, te egzekucija,<<strong>br</strong> />

u pe ri odu 1573-1582., tarikat-i<<strong>br</strong> />

hamzevije, premda je slovio kao<<strong>br</strong> />

heterodoksni i čak heretički, unekoliko<<strong>br</strong> />

po<strong>br</strong>isao tu granicu, jednako<<strong>br</strong> />

kao što su svo jevremeno tu granicu<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>i sale baj ramije-melamije u<<strong>br</strong> />

Os mans kom sultanatu.<<strong>br</strong> />

Sa aspekta ovog rada, zanimljivo<<strong>br</strong> />

je pokušati dokučiti u čemu<<strong>br</strong> />

se sastojala, odnosno šta je bilo to<<strong>br</strong> />

što se u manifestacionim oblicima<<strong>br</strong> />

‘heterodoksnih’ tarikata tako<<strong>br</strong> />

ra z likovalo od središnjeg toka is -<<strong>br</strong> />

lama, to jest u kojoj mjeri se to<<strong>br</strong> />

raz likovalo od ortodoksnog su -<<strong>br</strong> />

nni zma?<<strong>br</strong> />

66<<strong>br</strong> />

Sinkretističke pojave u<<strong>br</strong> />

bosanskom islamu<<strong>br</strong> />

Sinkretizam 13 niti u jednoj<<strong>br</strong> />

vje rskoj tradiciji ne predstavlja<<strong>br</strong> />

ne uobičajenu pojavu, budući da<<strong>br</strong> />

sve vjerske tradicije u svome for -<<strong>br</strong> />

m ativnom periodu neminovno<<strong>br</strong> />

ap sorbiraju dio pozitivnog naslijeđa<<strong>br</strong> />

prethodne (ili prethodnih),<<strong>br</strong> />

na poredo s tim odbacujući nega -<<strong>br</strong> />

ti vne elemente koji se protive no -<<strong>br</strong> />

vo objavljenom vjerozakonu. Na -<<strong>br</strong> />

ime, posmatrajući religijsku tra -<<strong>br</strong> />

di ciju kao neprekidan tok od Ade -<<strong>br</strong> />

ma (a.s.), prvog čovjeka i prvog<<strong>br</strong> />

Božijeg poslanika do Muhammeda<<strong>br</strong> />

(s.a.v.a.), posljednjeg Poslanika<<strong>br</strong> />

i donositelja u potpunosti usavršene<<strong>br</strong> />

vjere, čini se sasvim normalnim<<strong>br</strong> />

da su određene komponente<<strong>br</strong> />

prethodno objavljivanih ‘vje -<<strong>br</strong> />

ra’ ostale nepromijenjene od prve<<strong>br</strong> />

do posljednje Objave. Dakle, sinkretizam<<strong>br</strong> />

napose, nije neophodno<<strong>br</strong> />

ne gativna pojava, iako se vrlo če -<<strong>br</strong> />

sto ili gotovo po pravilu tako po i -<<strong>br</strong> />

ma i tumači, nije obavezno oneč i -<<strong>br</strong> />

š ćenje odnosno miješanje tuđih<<strong>br</strong> />

tra dicijskih i drugih elemenata<<strong>br</strong> />

sa našim. Ne mora se pojmiti u<<strong>br</strong> />

sm islu heterodoksije, hereze, ne -<<strong>br</strong> />

vje rstva vlastitoj religijskoj tradiciji,<<strong>br</strong> />

osobito kod muslimana, koji,<<strong>br</strong> />

napominjemo, u svojoj, proširenoj<<strong>br</strong> />

vjeroispovjednoj izjavi potvrđuju,<<strong>br</strong> />

ne samo jedinstvo Boga, Vrhunaravnog<<strong>br</strong> />

Načela, Stvoritelja i Objavitelja,<<strong>br</strong> />

nego i kontinuitet Objave<<strong>br</strong> />

i vjerozakona, neprekidan slijed<<strong>br</strong> />

Bo žijih poslanika, prenositelja<<strong>br</strong> />

Ob jave, primjera ljudima i upu -<<strong>br</strong> />

tite lja načina provođenja objavljenih<<strong>br</strong> />

vjerozakona. Određeni hi s -<<strong>br</strong> />

to rijski periodi bilježe različite<<strong>br</strong> />

odnose prema zatečenim i na s li -<<strong>br</strong> />

je đenim elementima pretho dnih<<strong>br</strong> />

vjerskih i religijskih tradicija, od<<strong>br</strong> />

gotovo potpune apsorpcije i prilagođavanja<<strong>br</strong> />

vlastitom svjetonazoru<<strong>br</strong> />

i potrebama, uglavnom u smislu<<strong>br</strong> />

pri lagođavanja situaciji u svrhu<<strong>br</strong> />

širenja vjeronazora i vjeronauka.<<strong>br</strong> />

Postojanje sinkretističkih ele -<<strong>br</strong> />

me nata u bosanskom islamu, mo -<<strong>br</strong> />

guće je ispitati ne upuštajući se u<<strong>br</strong> />

daleke historijske dubine, budući<<strong>br</strong> />

da je i manje pažljiv, ali puritanistički<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>azovan posmatrač u stanju<<strong>br</strong> />

i u eksternim manifestacijama<<strong>br</strong> />

bosanskog islama pronaći ci -<<strong>br</strong> />

jeli niz elemenata vjerovanja i<<strong>br</strong> />

pra kse koji nisu postojali u Poslanikovo<<strong>br</strong> />

vrijeme. Historija bosanske<<strong>br</strong> />

heterodoksije je na izvjestan<<strong>br</strong> />

na čin historija usmene predaje;<<strong>br</strong> />

iz vanjski islamski izgled udomio<<strong>br</strong> />

je cijeli niz predaja čije historijske,<<strong>br</strong> />

geografske i religijske korijene te -<<strong>br</strong> />

ško da je iko u stanju dokučiti.<<strong>br</strong> />

Osim sinkretizma, vjerovatno<<strong>br</strong> />

je dna od najuočljivijih osobenosti<<strong>br</strong> />

narodnog, pučkog islama je nje -<<strong>br</strong> />

go vo utemeljenje, površno gledano,<<strong>br</strong> />

izvan okvira teoloških doktrina<<strong>br</strong> />

i postulata, ali ne i neophodno<<strong>br</strong> />

protiv njih. On je proizvod vremena<<strong>br</strong> />

i trenutka, uslovljen socijalnim,<<strong>br</strong> />

ekonomskim i političkim uv -<<strong>br</strong> />

je tima vremena, te je stoga uzroč -<<strong>br</strong> />

no-posljedično nesistematičan,<<strong>br</strong> />

prilagodljiv, tolerantan, pomalo<<strong>br</strong> />

mi to loški i možda i nedorečen.<<strong>br</strong> />

Nje gova prilagodljivost vremenu<<strong>br</strong> />

i situaciji i životnost su, osim spo -<<strong>br</strong> />

me nutih, još neke od osobenosti<<strong>br</strong> />

narodnog, pučkog islama koja je<<strong>br</strong> />

za sigurno umnogome doprinijela<<strong>br</strong> />

nje govom lakšem prihvatanju i<<strong>br</strong> />

13 Sinkretizam (grč. synkretismos), fil. nesustavno i nekritičko spajanje dijelova različitih filozofskih sustava bez otklanjanja njihovih<<strong>br</strong> />

proturječnosti (najniži stupanj eklekticizma (grč. eklego, biram, eklektikos, koji bira; fil. način mišljenja kojim neko ne<<strong>br</strong> />

stvara svoj vlastiti sustav, nego bira iz drugih sustava ono što mu se čini tačno i prikladno, pa onda od toga gradi cjelinu i<<strong>br</strong> />

sustav). Sinkretistički (grč. synkretizo), ujedinjujući, miješajući; eklektički. Sinkretist, fil. član skupine filosofa u šesnaestom<<strong>br</strong> />

stoljeću koji su htjeli spojiti Platonovo i Aristotelovo naučavanje; nekritičan eklektičar. Anić, Klaić, Domović, Rječnik stranih<<strong>br</strong> />

riječi, tuđice, posuđenice, izrazi, kratice i fraze, IKP Evro, Beograd, 2001., str. 349.


ši renju u ruralnim sredinama.<<strong>br</strong> />

Ta kođer, uzročno-posljedičnim se<<strong>br</strong> />

čini i činjenica da su u takvom<<strong>br</strong> />

od nosu teološki sistem i prilično<<strong>br</strong> />

to lerantna teološka i doktrinarna<<strong>br</strong> />

struktura, jer je u predmetnom<<strong>br</strong> />

slu čaju teško odrediti šta je starije,<<strong>br</strong> />

ali u svakom slučaju jasno je<<strong>br</strong> />

da je u uskoj vezi sa svojom sinkretističkom<<strong>br</strong> />

prirodom. Derviši<<strong>br</strong> />

pet naestog stoljeća u Bosni i Hercegovini<<strong>br</strong> />

nisu bili stroge askete<<strong>br</strong> />

ko ji su se bilo čime, od izgleda do<<strong>br</strong> />

po našanja, razlikovali od drugih<<strong>br</strong> />

ljudi u sredinama u kojima su<<strong>br</strong> />

živjeli. Kako bilo, sigurno je da su<<strong>br</strong> />

se prenosioci i propagatori islama<<strong>br</strong> />

na ovaj način vidjeli neupitnim<<strong>br</strong> />

muslimanima, iskrenim vjernicima,<<strong>br</strong> />

i do<strong>br</strong>im robovima Božijim,<<strong>br</strong> />

što drugu skupinu jednako do b -<<strong>br</strong> />

rih muslimana koji su islam učili,<<strong>br</strong> />

razumijevali i poimali na drukčiji<<strong>br</strong> />

način, nije sprječavalo da od<<strong>br</strong> />

vre mena do vremena, najistak -<<strong>br</strong> />

nu tije predstavnika pučkog islama<<strong>br</strong> />

proglašavaju hereticima, njihova<<strong>br</strong> />

učenja heterodoksnim, a<<strong>br</strong> />

nji hove sljedbenike nevjernicima<<strong>br</strong> />

i raskolnicima.<<strong>br</strong> />

Kao opći zaključak možemo us -<<strong>br</strong> />

vojiti da su se u predmetnom vre -<<strong>br</strong> />

menskom, prostornom i situacionom<<strong>br</strong> />

periodu i okolnostima u kojima<<strong>br</strong> />

su djelovali, kao i u konte k stu<<strong>br</strong> />

cilja i svrhe, šejhovi i derviši smatrali<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>im muslimanima, te vjerovali<<strong>br</strong> />

da prakticiraju i pro pa giraju<<strong>br</strong> />

božansku stvárnost na svoj, možda<<strong>br</strong> />

‘mistički’, ali u svakom slučaju is -<<strong>br</strong> />

pra van način, ba ve ći se prije sve ga<<strong>br</strong> />

sadržinom na uštrb površine od -<<strong>br</strong> />

nosno manifes ta cionih, pojav nih,<<strong>br</strong> />

izglednih ka rakteristika. Njihov<<strong>br</strong> />

na izgled bez b rižan stav i odnos<<strong>br</strong> />

pre ma određenim načelima vjero -<<strong>br</strong> />

za kona, od nosno njihovoj eksternoj<<strong>br</strong> />

pojavnosti, ne čini se naročito<<strong>br</strong> />

značajnim u usporedbi sa neupit -<<strong>br</strong> />

no mnogo zna čajnijom unutar-<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

njom porukom Božijeg sunneta ko -<<strong>br</strong> />

ju su na stojali i uspijevali prenijeti<<strong>br</strong> />

svojim sljedbenicima i simpati -<<strong>br</strong> />

ze rima, a u isto vrijeme ne čini se<<strong>br</strong> />

da je to u prvi mah bio i za<strong>br</strong>inja -<<strong>br</strong> />

va jući izazov zagovornicima drukčijeg,<<strong>br</strong> />

formalnijeg i manifestaciono<<strong>br</strong> />

čišćeg islama i sunneta.<<strong>br</strong> />

Temeljem činjenice da je i u ta -<<strong>br</strong> />

ko zvanom ortodoksnom bosan s -<<strong>br</strong> />

kom islamu danas lahko uočiti prisustvo<<strong>br</strong> />

određenih elemenata ko ji<<strong>br</strong> />

se sa aspekta pravovjerja mo gu<<strong>br</strong> />

sma trati sinkretističkim, mo že se<<strong>br</strong> />

za ključiti da je sinkre ti za cija bo sa -<<strong>br</strong> />

n skog islama bila, u naj manjem,<<strong>br</strong> />

dvo stepen proces. Na ime, prvi dio<<strong>br</strong> />

procesa, koji je ko nzervativna sunnitska<<strong>br</strong> />

ulema’ ami novala, odvijao<<strong>br</strong> />

se u domenu su pstitucije odnosno<<strong>br</strong> />

zamjene sta rih običaja i vjerovanja<<strong>br</strong> />

novim; dru gi dio procesa podrazu-<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

Historijska karta Bosne i Hercegovine u različitim epohama njenog postojanja. Bosna i<<strong>br</strong> />

Hercegovina je u svojim najvećim granicama bila u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I.<<strong>br</strong> />

Kotromanića.<<strong>br</strong> />

mijevao je preuzimanje civilizacijskih,<<strong>br</strong> />

ku l turnih i religijskih elemenata<<strong>br</strong> />

za tečenih civilizacija, kulturnih<<strong>br</strong> />

cje lina i religijskih tradicija, te<<strong>br</strong> />

nji hovo apsorbiranje u vlastito vje -<<strong>br</strong> />

rovanje, kao jednakopravnih i pu -<<strong>br</strong> />

novažnih elemenata vjere, bez ob -<<strong>br</strong> />

zi ra na njihovo porijeklo i poza di -<<strong>br</strong> />

nu, sa ili bez preispitivanja va lja -<<strong>br</strong> />

nosti i/ili ispravnosti, što bo sa n ska<<strong>br</strong> />

konzervativnna ulema ni ka ko nije<<strong>br</strong> />

mogla i nije tolerirala. Noel Malcolm<<strong>br</strong> />

14 (u priredbi prof. Hamde<<strong>br</strong> />

Ćame), piše,<<strong>br</strong> />

Prelazak s narodnog kršćanstva<<strong>br</strong> />

na narodni islam nije preds -<<strong>br</strong> />

ta vljao veliku promjenu; mnogi<<strong>br</strong> />

su se običaji mogli mirne duše na -<<strong>br</strong> />

14 Malcolm, N, Bosnia: A Short History,<<strong>br</strong> />

New York University Press, New<<strong>br</strong> />

York, 1994.<<strong>br</strong> />

67


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

s taviti, samo uz malko drukčije<<strong>br</strong> />

riječi i imena. Bez nadzora crkve<<strong>br</strong> />

ko ja bi upozoravala vjernike na<<strong>br</strong> />

op asnost što prijeti besmrtnoj du -<<strong>br</strong> />

ši, taj prelazak nije uopće morao<<strong>br</strong> />

biti težak. Ozbiljni protestantski<<strong>br</strong> />

posjetioci na Balkanu bili su često<<strong>br</strong> />

zgranuti nad time kako ljudi ne -<<strong>br</strong> />

hajno shvaćaju to prevjeravanje.<<strong>br</strong> />

Engleski liječnik George Wheler,<<strong>br</strong> />

koji je u sedamdesetim godinama<<strong>br</strong> />

17. stoljeća posjetio Korint, zapazio<<strong>br</strong> />

je kako ovdašnji kršćani, kojima<<strong>br</strong> />

nedostaje do<strong>br</strong>a poduka, sposobni<<strong>br</strong> />

i odani pastori koji bi ih po -<<strong>br</strong> />

dučili, otpadaju svakodnevno od<<strong>br</strong> />

vje re, odriču se svoje religije u ko -<<strong>br</strong> />

rist turskog praznovjerja kad god<<strong>br</strong> />

ih snađe kakva god nezgoda ili<<strong>br</strong> />

ne ugodnost.<<strong>br</strong> />

Neki od običaja iz narodne re li -<<strong>br</strong> />

gije koji se spominju u prvim iz vo -<<strong>br</strong> />

rima, postoje odvajkada i u krš ća -<<strong>br</strong> />

nskoj i u islamskoj tradiciji. Vje -<<strong>br</strong> />

rovanje u zaštitnu moć pločica ili<<strong>br</strong> />

papirića s religioznim natpisima -<<strong>br</strong> />

bilo kao amulet ili nešto što se za -<<strong>br</strong> />

kapa u polju da štiti ljetinu - bi jaše<<strong>br</strong> />

uobičajeno u Srednjem vi je ku i<<strong>br</strong> />

oču valo se do dana današ njega i<<strong>br</strong> />

među kršćanima i među mu sli ma -<<strong>br</strong> />

nima. Jedan je putnik 1904. godine<<strong>br</strong> />

bio iznenađen činje ni com što su<<strong>br</strong> />

i muslimani i kršćani po djednako<<strong>br</strong> />

bili praznovjerni i vje rovali u moć<<strong>br</strong> />

amajlija, koje su mus limanima če -<<strong>br</strong> />

sto blagoslivljali fra njevci i koje<<strong>br</strong> />

djeca nose oko vra ta, na odjeći ili<<strong>br</strong> />

na lešu, zmije, ri be, orlovske pandže,<<strong>br</strong> />

jelenske rogove i tako dalje.<<strong>br</strong> />

Mno ge svetkovine i blagdane slave<<strong>br</strong> />

obje religije, među nji ma Jurjevo i<<strong>br</strong> />

Ilinden, koji mu s li mani zovu Aliđun.<<strong>br</strong> />

A ondje gdje je osnovni stav<<strong>br</strong> />

pre ma religiji pra k tično-magijski,<<strong>br</strong> />

je dna religija mo že posuditi od<<strong>br</strong> />

druge čak i naj va žnije o<strong>br</strong>edne elemente,<<strong>br</strong> />

ili, bo lje reći, pogotovo one<<strong>br</strong> />

68<<strong>br</strong> />

najvažnije jer se vjeruje da oni<<strong>br</strong> />

posjeduju naj veću moć. Zabilježeni<<strong>br</strong> />

su sluča je vi kad su kršćani pozivali<<strong>br</strong> />

mu s li manske derviše da čitaju iz<<strong>br</strong> />

Kur’ana nad njihovim teškim bo le -<<strong>br</strong> />

snicima ne bi li ih izliječili. U stu -<<strong>br</strong> />

diji o tom predmetu koja je obu -<<strong>br</strong> />

hvatila svekoliki Osmanski sul -<<strong>br</strong> />

tanat rečeno je. Dakako da je ten -<<strong>br</strong> />

dencija saradnje ... najjača on dje<<strong>br</strong> />

gdje se sve sljedbe susreću na<<strong>br</strong> />

zajedničkoj osnovi…<<strong>br</strong> />

Jedina relevantna studija o si n -<<strong>br</strong> />

kretizmu u bosanskom islamu<<strong>br</strong> />

koja postoji je ona Muhameda Ha -<<strong>br</strong> />

džijahića, pod naslovom Sink -<<strong>br</strong> />

retistički elementi u islamu u Bo -<<strong>br</strong> />

sni i Hercegovini. 15 Iako smo miš -<<strong>br</strong> />

lje nja da se u ogromonoj većini<<strong>br</strong> />

onoga što se naziva sinkretizmom<<strong>br</strong> />

u punini značenja toga pojma, u<<strong>br</strong> />

stvari, krije nastavak svete tradi ci -<<strong>br</strong> />

je, koja ni po čemu ne ovisi o tre -<<strong>br</strong> />

nutno važećoj ili preovlađujućoj re -<<strong>br</strong> />

ligijskoj tradiciji. Istina je da je<<strong>br</strong> />

bosanski islam, kao i svaka dru ga<<strong>br</strong> />

religijska tradicija na jednom ge -<<strong>br</strong> />

ografskom, kulturološkom i ci vi -<<strong>br</strong> />

lizacijskom prostoru, adaptirao i<<strong>br</strong> />

susptituirao određeni <strong>br</strong>oj ele me -<<strong>br</strong> />

nata prethodnih religijskih tr a -<<strong>br</strong> />

dicija novim, ponekad čak mijenjajući<<strong>br</strong> />

im samo izvanjski obol u smislu<<strong>br</strong> />

povoda i namjene odnosno<<strong>br</strong> />

namjere. Hadžijahić kaže da je<<strong>br</strong> />

’…islam kakav su Osmanlije do ni -<<strong>br</strong> />

jeli na Balkan, bio već apsorbirao<<strong>br</strong> />

dio predislamskih religioznih ostataka<<strong>br</strong> />

iranskih i turkmenskih naroda.<<strong>br</strong> />

Na Balkanu i u Bosni i He -<<strong>br</strong> />

rcegovini islam, u doticaju sa civilizacijama<<strong>br</strong> />

s kojima se tu sreo, ta -<<strong>br</strong> />

ko đer nije mogao izbjeći izvjes ne<<strong>br</strong> />

strane infiltracije. I dio Bosa na ca,<<strong>br</strong> />

koji je prihvatio islam, unio je u<<strong>br</strong> />

novu religiju dosta elemenata ra -<<strong>br</strong> />

ni jih svojih vjerovanja i ob re da,<<strong>br</strong> />

pri je svega stare slavenske re ligije,<<strong>br</strong> />

za tim bosanskog bogumi l stva, pa i<<strong>br</strong> />

ortodoksnog kršćans tva, kao i drugih<<strong>br</strong> />

kultova koji su ostavili traga u<<strong>br</strong> />

južnoslavenskim ze mljama.’ Na -<<strong>br</strong> />

da lje, Hadžijahić ka že da se gornja<<strong>br</strong> />

tvrdnja odnosi na takozvani narodni<<strong>br</strong> />

islam, od nosno ‘kompleks vjerovanja,<<strong>br</strong> />

nazi ra nja i o<strong>br</strong>eda svojstven<<strong>br</strong> />

širokim na rodnim slojevima,<<strong>br</strong> />

kojemu na su prot, doslovno, je stajao<<strong>br</strong> />

islam za koji su predstavnici<<strong>br</strong> />

vjerskog ko nzervativizma i puritanizma<<strong>br</strong> />

- ho dže, vjerovali da predstavlja<<strong>br</strong> />

‘islam u njegovom izvornom<<strong>br</strong> />

obliku’. Derviši su, nastavlja<<strong>br</strong> />

Hadži ja hić, unosili izvjestan no n -<<strong>br</strong> />

ko nfo r mi zam i produhovljenje u<<strong>br</strong> />

us taljene religiozne forme i sadržaje.<<strong>br</strong> />

Isto tako, jedan dio hodža, i to<<strong>br</strong> />

on ih koji su se bili najviše srodili s<<strong>br</strong> />

pukom, nije smatrao odveć zazornim<<strong>br</strong> />

kult paganskih tradicija… ko -<<strong>br</strong> />

je su kao kompleks relikata oz na -<<strong>br</strong> />

čavane jednim nazivom zemljin za -<<strong>br</strong> />

kon, a koji je održavao tole ra nciju<<strong>br</strong> />

prema narodnim tradici ja ma.<<strong>br</strong> />

Kontinuitet između ranije za te -<<strong>br</strong> />

čenih s jedne i islamskih religi j s kih<<strong>br</strong> />

tradicija s druge strane, naj oči g -<<strong>br</strong> />

lednije je uprimjeren mjestima tra -<<strong>br</strong> />

dicionalnih kultnih-o<strong>br</strong>ednih obi -<<strong>br</strong> />

lježavanja, proslava i svet ko vi na, a<<strong>br</strong> />

priroda sinkretizma, naj la k še je<<strong>br</strong> />

utvrdiva utvrđivanjem porijekla<<strong>br</strong> />

predmetne svetko vi ne, odnos no<<strong>br</strong> />

njenoga korijena u ne koj drugoj,<<strong>br</strong> />

ranijoj ili prethodnoj religijs koj tradiciji.<<strong>br</strong> />

Činjenica je da se ha m ze -<<strong>br</strong> />

vijska heterodoksija, makar njen<<strong>br</strong> />

bosanski ogranak (b udući je, te -<<strong>br</strong> />

meljem <strong>br</strong>ojnih po u z danih izvora,<<strong>br</strong> />

postojao i ogranak koji se razvijao,<<strong>br</strong> />

naporedo ili zas e b no, i u ostatku<<strong>br</strong> />

Osmanskog sul t a nata, pa čak i u<<strong>br</strong> />

samom Istanbulu), najčešće ve zu je<<strong>br</strong> />

za izvjesne tradicije bosans kih<<strong>br</strong> />

krstjana koji se još uvijek če s to, i<<strong>br</strong> />

pogrešno, na zivaju bogumilima.<<strong>br</strong> />

15 Hadžijahić, M, ‘Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980.


Hadžijahić u svome radu dijeli<<strong>br</strong> />

kultna odnosno o<strong>br</strong>edna mje sta na<<strong>br</strong> />

visove, stara groblja i gro bljanske<<strong>br</strong> />

kapele, ‘hramovi’ ka ko se ta mjesta<<strong>br</strong> />

nazivaju u bosanskoj predislamskoj<<strong>br</strong> />

tradiciji, vrela, pećine,<<strong>br</strong> />

jezera, crkve i slično, o<strong>br</strong>azlažući<<strong>br</strong> />

svaki od ovih to po nima kroz sinkretizam<<strong>br</strong> />

između prethodne i<<strong>br</strong> />

islamske tradicije; a kultove napose,<<strong>br</strong> />

osobito one vezane za prethodnu<<strong>br</strong> />

religijsku tradiciju u Bosni,<<strong>br</strong> />

na kultove posvećene paganskim<<strong>br</strong> />

božanstvima Og nju, Piru, Turu,<<strong>br</strong> />

Didu (Dje du) i Radogostu, koji<<strong>br</strong> />

pripa da ju panteonu božanstava<<strong>br</strong> />

pras la venske mitologije; nadalje,<<strong>br</strong> />

sve t kovine na (1) svetkovine koje<<strong>br</strong> />

slu že u svrhu sezonskog računanja<<strong>br</strong> />

vremena, nevezane za bilo koji<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

kult, (2) kršćanske svetkovine u<<strong>br</strong> />

kojima su bosanski muslimani uzimali<<strong>br</strong> />

aktivnog učešća, ali samo u<<strong>br</strong> />

pravcu apotropejskog djelovanja i<<strong>br</strong> />

to protiv svetkovine kao takve i, (3)<<strong>br</strong> />

svetkovine koje muslimani smatraju<<strong>br</strong> />

svojim, koje se opet mogu<<strong>br</strong> />

podijeliti u dvije podkategorije,<<strong>br</strong> />

svetkovine koje općenito usvajaju<<strong>br</strong> />

muslimani (kao što je slučaj sa<<strong>br</strong> />

Jurjevom i Aliđunom), i one koje<<strong>br</strong> />

su više lokalnog značaja (poput<<strong>br</strong> />

Vidovdana i Spa so vdana). Što se<<strong>br</strong> />

tiče predislamskih religijskih tradicija<<strong>br</strong> />

u Bosni i Hercegovini, odnosno<<strong>br</strong> />

kako se one p o grešno nazivaju<<strong>br</strong> />

bogumilskim, vje rovatno jedan od<<strong>br</strong> />

najznačajnij ih je onaj koji podsjeća,<<strong>br</strong> />

odnosno ko ji je u sebi zadržao<<strong>br</strong> />

tragove me te mpsihoze.<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

Karta teritorija pod<<strong>br</strong> />

kontrolom osmanskih<<strong>br</strong> />

Turaka s kraja 14.<<strong>br</strong> />

stoljeća.<<strong>br</strong> />

Naime, po naziranju pojedinih<<strong>br</strong> />

bo gumilskih sljedbi, posebno ka -<<strong>br</strong> />

tara, nije bilo dopušteno ubiti bilo<<strong>br</strong> />

ko ju životinju. Opravdavalo se to<<strong>br</strong> />

ti me da je u svakoj životinji mogla<<strong>br</strong> />

bi ti čovječija duša, koja se tu na š -<<strong>br</strong> />

la da čini pokoru za grijehe koje je<<strong>br</strong> />

do tični učinio dok je bio živ. Jedino<<strong>br</strong> />

u zmije nije moglo biti čovječije<<strong>br</strong> />

duše, pa se zato zmija mogla ubi -<<strong>br</strong> />

ti… Bo sa nski bogumili također su<<strong>br</strong> />

mogli usvajati stav o me tem psi -<<strong>br</strong> />

hozi, in te r pretiran na izloženi<<strong>br</strong> />

način. Ipak, s obzirom na sta -<<strong>br</strong> />

roslavenski kult, takozvane ku ćne<<strong>br</strong> />

zmije, pretpostavljamo da je u p -<<strong>br</strong> />

ogledu kućne zmije, ali ne i zmi je<<strong>br</strong> />

uopće, bosansko bo g umilstvo i<<strong>br</strong> />

ovdje učinilo ustupak staroj slavenskoj<<strong>br</strong> />

religiji. 16<<strong>br</strong> />

16 Hadžijahić, M, ‘Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980., str. 323.<<strong>br</strong> />

Čehajić piše: Neke bektašije vjeruju u prelazak duše na samrti u tijelo iste vrste (metempsihosis). Ima ih koji vjeruju da je duša<<strong>br</strong> />

ubice Huseina ušla u zeca, zbog čega oni ne love niti jedu, pa i ne dotiču se zeca. Čehajić, Dž, ‘Bektašije i islam u Bosni i Hercegovini’,<<strong>br</strong> />

Anali GHB, V-VI, 1978., Sarajevo, 1978. Naime, spomenuta doktrina koja se najčešće pripisuje bektašijama, nikada se ne<<strong>br</strong> />

pominje u vezi sa hamzevijama, ali isto tako treba spomenuti da ona nema nikakve veze sa objašnjenjem koje nudi Ćehajić. Radi<<strong>br</strong> />

se o dijelu učenja o dairetu’l-vudžudu, a u neposrednoj vezi sa određenim učenjima iz domena islamske kozmologije, za čije bi<<strong>br</strong> />

pojašnjavanje trebalo puno više prostora nego što je ovdje predviđeno, a isto tako odvelo bi nas u potpuno drugom smjeru.<<strong>br</strong> />

69


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

Domen sinkretizma u bosanskom<<strong>br</strong> />

islamu, koji se posebno tiče<<strong>br</strong> />

ove studije, nalazi se u odjeljku u<<strong>br</strong> />

kojemu Hadžijahić piše:<<strong>br</strong> />

I znatan interes kod bosanskih<<strong>br</strong> />

muslimana za Parakleta iz Iva no -<<strong>br</strong> />

va evanđelja mislim da ima ko ri -<<strong>br</strong> />

jen u bogumilstvu. Rycaut (1668.)<<strong>br</strong> />

opisujući poture (Potaren) iz Bosne<<strong>br</strong> />

doslovce piše, ‘Ma koliko se smatralo<<strong>br</strong> />

mudrim, oni ne pres ta ju vjerovati<<strong>br</strong> />

da je Muhammed ‘Sve ti duh’<<strong>br</strong> />

kojega je obećao Isus Kri st i da je<<strong>br</strong> />

silazak Duha svetog na Duhove bio<<strong>br</strong> />

tip i lik njegov (Mu hammedov),<<strong>br</strong> />

tumačeći na sve na čine riječ Paracletus<<strong>br</strong> />

svojim pro rokom kojemu je<<strong>br</strong> />

bijeli golub ta ko često na uho prišapnuo<<strong>br</strong> />

naj po uzdaniji način, da<<strong>br</strong> />

stekne raj i da uživa u sreći koja je<<strong>br</strong> />

njemu obe ćana. Poturi iz Bosne svi<<strong>br</strong> />

su ove sekte, ali oni plaćaju takse<<strong>br</strong> />

kao i kršćani…’ (Engleski i fran cu -<<strong>br</strong> />

ski tekst donosi A. Solovjev u studiji,<<strong>br</strong> />

Engleski izvještaj XVII. vi jeka o<<strong>br</strong> />

bosanskim poturima, Gl. Z. m. NS<<strong>br</strong> />

II Sarajevo, 1952., str. 104-<strong>105</strong>).<<strong>br</strong> />

Poturi su, razumije se, oni ob ra -<<strong>br</strong> />

zovani, kako svjedoči Rycaut, po -<<strong>br</strong> />

drazumjevali da Paraklet, na go -<<strong>br</strong> />

viješten u Ivanovom evanđelju<<strong>br</strong> />

(XIV., 16 i 26; XV., 26; XVI., 7-8 i<<strong>br</strong> />

13-14), nije isto što i Duh sveti. Za<<strong>br</strong> />

razliku od ortodoksne crkve, da<<strong>br</strong> />

nisu isto učila je i Crkva bosanska.<<strong>br</strong> />

(‘Spiritus sanctus et spiritus paraclitus<<strong>br</strong> />

non sunt idem’). (Upor. Franjo<<strong>br</strong> />

Šanjek, Bosansko-humski (hercegovački)<<strong>br</strong> />

krstjani i katarsko-dualistički<<strong>br</strong> />

pokret u srednjem vijeku,<<strong>br</strong> />

Zagreb, 1975, str. 134). S ovim u<<strong>br</strong> />

vezi indikativno je da je u bo -<<strong>br</strong> />

sanskim evanđeljima riječ Pa ra -<<strong>br</strong> />

kletos iz originala ostala neprevedena<<strong>br</strong> />

(kako je upozorio Solov jev).<<strong>br</strong> />

Učenje o ‘Obećanom’ sigurno je do -<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>o došlo islamskim misionarima<<strong>br</strong> />

u Bosni, koji su mogli uv je ravati<<strong>br</strong> />

bogumile da je Obećani zapravo<<strong>br</strong> />

Muhammed. Da je taj ko ncept nai-<<strong>br</strong> />

70<<strong>br</strong> />

Umjetnički prikaz panorame grada Beograda, Srbija, iz 1717. godine.<<strong>br</strong> />

šao na plodno tle pokazuje preokupacija<<strong>br</strong> />

potura sa Para k letom. Do<<strong>br</strong> />

najnovijeg vremena me đu širokim<<strong>br</strong> />

slojevima muslimana u Bosni po -<<strong>br</strong> />

ka zivao se interes o pitanju nagovještaja<<strong>br</strong> />

Parak leta (u Ivanovom<<strong>br</strong> />

evanđelju) (Još u XIX. stoljeću islamizirani<<strong>br</strong> />

Bo sa nci operisali su s<<strong>br</strong> />

argumentom da je Isus u evanđelju<<strong>br</strong> />

navijestio Mu hammedov dolazak.<<strong>br</strong> />

Antun Knežević je (1870.), zabilježio<<strong>br</strong> />

razgovor koji je imao s jednim<<strong>br</strong> />

običnim muslimanom iz Bo sne<<strong>br</strong> />

(Kne žević ga naziva ‘Ćo som’). Ka -<<strong>br</strong> />

da mu je u ra zgovoru Kne žević re -<<strong>br</strong> />

kao da ‘vjeruje u Isusa i njegov<<strong>br</strong> />

nauk’, Ćoso mu je odgovorio, ‘Lažeš<<strong>br</strong> />

k’o pas, da ti vjeruješ u Isa, pejgambera<<strong>br</strong> />

(Isusa Proroka), ti bi vjerovao<<strong>br</strong> />

i u Muhammeda; on je prorekao<<strong>br</strong> />

da će Muhammed doći i zapovijedio<<strong>br</strong> />

u Indžilu (evanđelje) da ga<<strong>br</strong> />

vi svi poznate za pravog proroka.’<<strong>br</strong> />

Bo sa n ski Prijatelj, IV., u Sisku,<<strong>br</strong> />

1870., str. 115, učenje o Parakletu<<strong>br</strong> />

igralo je važnu ulogu i u manihejstvu.<<strong>br</strong> />

Ma ni je također smatran da<<strong>br</strong> />

je obe ćani Paraklet.) Govoreći o po -<<strong>br</strong> />

turima, Rycaut spominje vojnike<<strong>br</strong> />

‘koji borave na ugarskim i moravskim<<strong>br</strong> />

granicama’, pa nastavlja,<<strong>br</strong> />

‘Oni čitaju Novi zavjet na slavens -<<strong>br</strong> />

kom jeziku, koji dobivaju iz Mo ra v -<<strong>br</strong> />

ske i Du<strong>br</strong>ovnika. Drago im je da<<strong>br</strong> />

saznaju o tajnama Kur’ana i da ga<<strong>br</strong> />

čitaju na arapskom i čak se pr -<<strong>br</strong> />

etvaraju - da ne ispadnu nez g ra pni<<strong>br</strong> />

i neuki - da znaju perzijski, koji je<<strong>br</strong> />

dvorski jezik…<<strong>br</strong> />

Da su Rycautove informacije<<strong>br</strong> />

ta č ne, potvrđuje i jedan du<strong>br</strong>ovački<<strong>br</strong> />

izvještaj od 30. marta 1596.,<<strong>br</strong> />

kao i okolnost da se nekoliko eva -<<strong>br</strong> />

nđelja našlo u muslimanskoj sredini.<<strong>br</strong> />

Uka zano je da su poturi po<<strong>br</strong> />

svoj prilici nabavljali za svoje po -<<strong>br</strong> />

trebe ćirilska evanđelja i to najviše<<strong>br</strong> />

štampana. Pri tome je uglavnom<<strong>br</strong> />

dolazio u obzir Novi zavjet u<<strong>br</strong> />

pri jevodu istarskih protestanata<<strong>br</strong> />

na čakavskom, štampan 1563.<<strong>br</strong> />

(Bliže o ovome, Hadžijahić, M, O<<strong>br</strong> />

vezama islamiziranih bogumila<<strong>br</strong> />

sa hrvatskim i slovenskim protestantima,<<strong>br</strong> />

Historijski zbornik,<<strong>br</strong> />

XXIX-XXX, 1976/1977., str. 127-<<strong>br</strong> />

132, Zagreb).<<strong>br</strong> />

Pišući o stanovnicima Beograda<<strong>br</strong> />

Evlija Ćelebi kaže:<<strong>br</strong> />

Premda su beogradski muslimani<<strong>br</strong> />

poturi, oni ipak znaju srp ski,<<strong>br</strong> />

bugarski, bošnjački i latinski na -<<strong>br</strong> />

čin govora (istilah)… Sva beogradska<<strong>br</strong> />

raja i povlašteni građani<<strong>br</strong> />

(beraya) su Srbi. Premda su blizu<<strong>br</strong> />

bošnjačkog i bugarskog vilajeta,


oni imaju svoj zaseban nepravilan<<strong>br</strong> />

način govora… Mnogi znaju ta -<<strong>br</strong> />

kođe i hrvatski, halijski (ga li ye),<<strong>br</strong> />

slovenski (islovos) i talijanski jezik.<<strong>br</strong> />

Imaju svoje uvažene i pošto va ne<<strong>br</strong> />

istorije. Brojevi su im, opet, kao u<<strong>br</strong> />

bošnjačkom jeziku: jedno (yed lo) =<<strong>br</strong> />

1, dva (divva) = 2, tri = 3… 17<<strong>br</strong> />

Bosanski poturi<<strong>br</strong> />

Bosanski poturi su prije takozvane<<strong>br</strong> />

poturice nego potareni, a nji -<<strong>br</strong> />

hovo vjerovanje u Parakleta, naja -<<strong>br</strong> />

v ljenog slijedećeg i posljed njeg Bo -<<strong>br</strong> />

ži jeg poslanika, Muhammeda<<strong>br</strong> />

(s.a.v.a.), potpuno se poklapa sa te -<<strong>br</strong> />

meljnom islamskom ortodoksijom,<<strong>br</strong> />

bez obzira na sljedbu, po kojoj je<<strong>br</strong> />

suština evanđelja’ u zna čenju ‘do -<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>a vijest’ u stvari na java dolaska<<strong>br</strong> />

Obećanoga od pra iskona, Hvaljenoga<<strong>br</strong> />

- Ahmeda, Iz bavitelja i Iskupitelja<<strong>br</strong> />

- šefa’atčiju, kako bi rekli<<strong>br</strong> />

stari Bošnjaci… Noel Malcolm 18 (u<<strong>br</strong> />

priredbi prof. Hamde Ćame), piše,<<strong>br</strong> />

Poturi, tajanstveni element u<<strong>br</strong> />

vje rskoj historije Bosne, koji, po<<strong>br</strong> />

mi šljenju nekih autora, upućuje na<<strong>br</strong> />

vezu između islama i srednjovjekovne<<strong>br</strong> />

Crkve bosanske. Prvobitno<<strong>br</strong> />

zna čenje ove riječi nije jasno. Obično<<strong>br</strong> />

se odnosilo na islamizirane ili<<strong>br</strong> />

poturčene bosanske Slavene prilično<<strong>br</strong> />

rustikalne i provincijalne sorte<<strong>br</strong> />

koji su možda zadržali neke krš -<<strong>br</strong> />

ćanske običaje. Neki su autori tvrdili<<strong>br</strong> />

da riječ potur potiče od riječi<<strong>br</strong> />

pataren. Ova se pretpostavka mora<<strong>br</strong> />

odbaciti iz jednostavnog razloga<<strong>br</strong> />

što je pataren talijanski ili du<strong>br</strong>ovački<<strong>br</strong> />

izraz i što ga sami Bosanci<<strong>br</strong> />

nikad nisu upotrebljavali. Potur je,<<strong>br</strong> />

s druge strane, izraz koji su od 16.<<strong>br</strong> />

do 18. stoljeća upotrebljavali Bo -<<strong>br</strong> />

sanci i Turci. Narodna etimologija<<strong>br</strong> />

drži da je to skraćena verzija bo -<<strong>br</strong> />

sanske riječi Polu-turčin, što ima<<strong>br</strong> />

neke veze s načinom na koji se upotrebljavala<<strong>br</strong> />

u tom razdoblju. Drugo<<strong>br</strong> />

je slično mi šljenje, da je riječ potekla<<strong>br</strong> />

od bo sanskoga glagola poturčiti<<strong>br</strong> />

se. Me đutim, u najstarijim sačuvanim<<strong>br</strong> />

zapisima ta riječ nije navedena<<strong>br</strong> />

na hrvatskom ili srpskom, ne go<<strong>br</strong> />

na turskom jeziku. Pošto su bo san -<<strong>br</strong> />

ski muslimani 1515. godine sk lo -<<strong>br</strong> />

pili s državom poseban sporazum<<strong>br</strong> />

da šalju svoje sinove na izo<strong>br</strong>azbu<<strong>br</strong> />

u Istanbul, osmanski su slu žbenici<<strong>br</strong> />

svrstali tu djecu pod za jednički na -<<strong>br</strong> />

ziv potur kad su ih upu ćivali u sultansku<<strong>br</strong> />

palatu. Vi še carskih ukaza<<strong>br</strong> />

iz razdoblja u pe riodu 1565-1589.,<<strong>br</strong> />

omogučilo je po turima da im sinovi<<strong>br</strong> />

postanu adž emi (acemi) oglani,<<strong>br</strong> />

članovi el ite birane iz redova novaka<<strong>br</strong> />

sistema devširme, riječ potur<<strong>br</strong> />

up otreb lja va se u tim ukazima kao<<strong>br</strong> />

opći na ziv za islamizirane bosanske<<strong>br</strong> />

Sla vene.<<strong>br</strong> />

Najraniji pisani izvor koji upo t -<<strong>br</strong> />

rebljava taj naziv jest niz zakona<<strong>br</strong> />

donesenih (1539.) isključivo za Bo -<<strong>br</strong> />

snu. I tu potur jednostavno zna či<<strong>br</strong> />

muslimanski narod u Bos ni. Je dan<<strong>br</strong> />

drugi turski izvor, za pi snik tu rske<<strong>br</strong> />

parnice vođene u Sa ra jevu 1566.,<<strong>br</strong> />

razlikuje poture, ko ji su očito lokalni<<strong>br</strong> />

stanovnici Bo s ne, od drugih mu -<<strong>br</strong> />

slimana. A tursko-bo sanski rječnik<<strong>br</strong> />

Makbuli ‘arif, Mehmeda Havaji<<strong>br</strong> />

Uskufija, iz 1631., 19 riječ potur prevodi<<strong>br</strong> />

jednostavno kao seljanin. S<<strong>br</strong> />

obzirom na ovo svje dočanstvo,<<strong>br</strong> />

čudno je što ni jedan od naučnika<<strong>br</strong> />

koji su razbijali sebi glavu oko tog<<strong>br</strong> />

pitanja nije ni kad ponudio naj jed -<<strong>br</strong> />

nostav nije rješenje, a to je da izraz<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

po tur dolazi od turske riječi potur.<<strong>br</strong> />

Ta riječ oz na čava vrstu vrećastih,<<strong>br</strong> />

naboranih hlača (tur. pot znači<<strong>br</strong> />

bora), kakve nose seljaci i kakve su<<strong>br</strong> />

bile uobičajene na zapadu Balkana.<<strong>br</strong> />

Riječ je prešla i u albanski je zik<<strong>br</strong> />

kao poture, što albanski Aka de mi -<<strong>br</strong> />

jin rječnik definira kao široke<<strong>br</strong> />

muške hla če kakve se nose u nekim<<strong>br</strong> />

dijelovima Albanije, iz ra đene od<<strong>br</strong> />

grubog bi jelog pusta ili sukna. Turska<<strong>br</strong> />

ri ječ poturlu, koja označava<<strong>br</strong> />

nekoga ko nosi potur, također ima<<strong>br</strong> />

opće zna čenje seljak, te se stoga<<strong>br</strong> />

čini vje rojatnim da je to prvobitno<<strong>br</strong> />

bio tek pogrdan iz raz za one bosanske<<strong>br</strong> />

Sla vene koji su, iako preo<strong>br</strong>aćeni<<strong>br</strong> />

na islam, oči to ostali primitivci u<<strong>br</strong> />

osmanskim očima.<<strong>br</strong> />

Temeljem toga, i s obzirom na<<strong>br</strong> />

ono što znamo o mješavini krš ća n -<<strong>br</strong> />

skih i islamskih običaja u Bosni,<<strong>br</strong> />

neka kasnija spominjanja potura u<<strong>br</strong> />

Bosni ne izgledaju nam više ta ko<<strong>br</strong> />

tajanstvena. Jedan je katolik iz -<<strong>br</strong> />

vijestio habsburški dvor (1599.),<<strong>br</strong> />

da u pograničnim oblastima Bos ne<<strong>br</strong> />

ima mnogo potura koji su zadržali<<strong>br</strong> />

kršćanska imena i ostali u duši<<strong>br</strong> />

kršćani. Dodao je da bi se oni, kad<<strong>br</strong> />

bi se oslobodili Turaka, drage volje<<strong>br</strong> />

ponovo pokrstili. Nije nikakvo ču -<<strong>br</strong> />

do ako je to izjavio neko ko se na -<<strong>br</strong> />

dao da će ga osloboditi susjedna<<strong>br</strong> />

kršćanska velesila; a ne smijemo<<strong>br</strong> />

smetnuti s uma ni činjenicu da je<<strong>br</strong> />

to zapisano negdje usred du gog<<strong>br</strong> />

osmansko-habsburškog rata, kad<<strong>br</strong> />

je bio znatno povećan teret nameta<<strong>br</strong> />

i vojnih obaveza na bosanske mu s -<<strong>br</strong> />

li mane. Jednostavno je suvišno u<<strong>br</strong> />

ovaj iskaz učitavati bilo kakav<<strong>br</strong> />

znak ezoterične kriptobogumilske<<strong>br</strong> />

vje rske tradicije. Jedan drugi<<strong>br</strong> />

17 Ćelebi, E, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo Publishing, 1996, str. 91-92.<<strong>br</strong> />

18 Malcolm, N, Bosnia: A Short History, New York University Press, New York, 1994.<<strong>br</strong> />

19 Prvi rječnik bosanskoga jezika (iz 1631. godine) spominje i Evlija Ćelebija: Učenjaci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan<<strong>br</strong> />

rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi, iz koga su ovdje prenesena dva metruma. Ćelebi,<<strong>br</strong> />

E, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo Publishing, 1996., stranica 121.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

71


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

ka tolik, koji je posjetio Bosnu u<<strong>br</strong> />

dvadesetim godinama se da -<<strong>br</strong> />

mnaestog stoljeća, zapisao je nešto<<strong>br</strong> />

slično:<<strong>br</strong> />

…Malo koji od Turaka koji ob -<<strong>br</strong> />

rađuju zemlju (to jest, muslimanska<<strong>br</strong> />

raja u Bosni), zna turski; a kad<<strong>br</strong> />

se ne bi bojali ognja, gotovo bi se<<strong>br</strong> />

svi oni pokrstili jer do<strong>br</strong>o znaju da<<strong>br</strong> />

su im preci bili kršćani.<<strong>br</strong> />

I taj je putnik sastavljao izvještaj<<strong>br</strong> />

za Habsburgovce nastojeći ih<<strong>br</strong> />

nagovoriti da ponovo osvoje Bo snu<<strong>br</strong> />

radi katoličanstva. Čini se da je<<strong>br</strong> />

poveći <strong>br</strong>oj takvih izvještaja uv je -<<strong>br</strong> />

rio Austrijance da će ih svekoliko<<strong>br</strong> />

stanovništvo dočekati raširenih<<strong>br</strong> />

ru ku ako ikad poduzmu in va ziju<<strong>br</strong> />

ve ćih razmjera na Bosnu, ali su se<<strong>br</strong> />

grdno razočarali kad su napokon<<strong>br</strong> />

(1697.), pokušali nešto slično. Da -<<strong>br</strong> />

kako da je moguće da je u Bosni,<<strong>br</strong> />

kao i u drugim dijelovima Osmanskog<<strong>br</strong> />

sultanata, bilo slu čajeva pravog<<strong>br</strong> />

pritajenog krš ćanstva - naime,<<strong>br</strong> />

da se iza vanjskog očitovanja islama<<strong>br</strong> />

skrivala osobna privrženost<<strong>br</strong> />

kršćanskim vjerovanjima i običajima.<<strong>br</strong> />

Ali to je mnogo rjeđa pojava,<<strong>br</strong> />

posve različita od one vrste miješanja<<strong>br</strong> />

kršćanstva s islamom kakav<<strong>br</strong> />

smo netom opi sali. To se javlja sa -<<strong>br</strong> />

mo onda ka da postoji odlučna politika<<strong>br</strong> />

pri si lnog preo<strong>br</strong>aćanja - a vi d -<<strong>br</strong> />

jeli smo da se takva politika općenito<<strong>br</strong> />

ni je u Bosni vodila.<<strong>br</strong> />

Najposlije, tu je zagonetna pri -<<strong>br</strong> />

m jedba Paula Rycauta iz 1668. go -<<strong>br</strong> />

dine o poturima. On ih spominje u<<strong>br</strong> />

onom dijelu svoje knjige u ko jem<<strong>br</strong> />

govori o kadizadelijama (ka di za de -<<strong>br</strong> />

ler), puritanskom i ul tra ko n zer va -<<strong>br</strong> />

tiv nnom islamskom pokretu koji je<<strong>br</strong> />

bio vrlo utjecajan u Istanbulu na<<strong>br</strong> />

po četku sedamnaestog stoljeća,<<strong>br</strong> />

prije nego što su ga (1656.) vlasti<<strong>br</strong> />

ugušile. Rycaut piše o krajnjoj konzervativnosti<<strong>br</strong> />

to ga pokreta, kaže<<strong>br</strong> />

da su oni strogi i vrlo savjesni u<<strong>br</strong> />

pri državanju vje rskih propisa, ali<<strong>br</strong> />

72<<strong>br</strong> />

Karta teritorijalnog prostiranja određenih naroda i plemena u jugoistočnoj Europi u drugoj<<strong>br</strong> />

polovini 9. stoljeća.<<strong>br</strong> />

do daje da su uveli i posebne molitve<<strong>br</strong> />

za pokojnike.<<strong>br</strong> />

Radi toga su im se pridružili i<<strong>br</strong> />

mnogi Rusi i kojekakvi drugi krš -<<strong>br</strong> />

ća nski otpadnici koji su, među svo -<<strong>br</strong> />

jim z<strong>br</strong>kanim i gotovo zabora v lje -<<strong>br</strong> />

nim pojmovima o kršćanskoj vjeri,<<strong>br</strong> />

sa čuvali nekakvo sjećanje na pojedinosti<<strong>br</strong> />

čistilišta i molitve za pokojnike.<<strong>br</strong> />

Ali, među pripad ni ci ma sekte<<strong>br</strong> />

koji su na čudan način izmiješali<<strong>br</strong> />

krš ćanstvo s muhamedanstvom<<strong>br</strong> />

ima mnogo vojnika koji borave na<<strong>br</strong> />

gra nicama Bosne, i koji čitaju Eva -<<strong>br</strong> />

n đelje na slavenskom jeziku... osim<<strong>br</strong> />

toga, iz radoznalosti uče misterije<<strong>br</strong> />

Kur’ana/zakonitosti arapskog jezika;<<strong>br</strong> />

a da ih ne bi sma trali neotesanima<<strong>br</strong> />

i nepisme ni ma, govore tobože<<strong>br</strong> />

dvorski perzi jski. Piju vino u mje -<<strong>br</strong> />

se cu posta zva nom Ramazan...<<strong>br</strong> />

Osjećaju mi lo srđe i naklonost pre -<<strong>br</strong> />

ma kršćanima i spremni su ih <strong>br</strong>aniti<<strong>br</strong> />

od po grda i nasilja Turaka.<<strong>br</strong> />

Ipak vjeruju da je Muhamed Duh<<strong>br</strong> />

sveti koga je navijestio Krist... Ovoj<<strong>br</strong> />

sekti pripadaju poturi iz Bosne, ali<<strong>br</strong> />

oni plaćaju namete kao i kršćani;<<strong>br</strong> />

groze se slika i znaka križa; o<strong>br</strong>ezuju<<strong>br</strong> />

se i navode Kristov primjer za<<strong>br</strong> />

takav postupak…<<strong>br</strong> />

Vodeći zagovornik teorije bo gu -<<strong>br</strong> />

m i lske tradicije Crkve bosanske<<strong>br</strong> />

Ale ksandar Solovjev, Rycautova<<strong>br</strong> />

za pa žanja navodi kao dokaz da su<<strong>br</strong> />

po tu ri i bogumili bili isto. 20 Međutim,<<strong>br</strong> />

je dino što se ovdje sla že s<<strong>br</strong> />

bogumils kim načelima jest re -<<strong>br</strong> />

čenica groze se sli ka i znaka kri ža,<<strong>br</strong> />

ali je smisao te re čenice ja san -<<strong>br</strong> />

poturi su u tom po g ledu po štivali<<strong>br</strong> />

muslimanska načela.<<strong>br</strong> />

Očito je da je Rycaut ovdje iz mi -<<strong>br</strong> />

ješao tri sasvim različite skupine<<strong>br</strong> />

ljudi povezavši ih prilično pro iz -<<strong>br</strong> />

voljno onom zajedničkom oz nakom<<strong>br</strong> />

na početku kršćanski ot pa dnici.<<strong>br</strong> />

Prvu skupinu sačinjavaju ultrako<<strong>br</strong> />

nzervativni kadizadelije (kadi-<<strong>br</strong> />

20 Solovjev, Le Temoignage de Paul<<strong>br</strong> />

Rycaut.


zadiler). Druga se sastoji od vojnika<<strong>br</strong> />

u Ugarskoj i Bosni koji čine što<<strong>br</strong> />

nijedan ultrakonzervativni musliman<<strong>br</strong> />

ne bi nikad ni u snu učinio,<<strong>br</strong> />

kao što je recimo da pije vino o ra -<<strong>br</strong> />

ma zanu. S obzirom na njihovu pi -<<strong>br</strong> />

s menost i učenje ara pskog i perzijskog<<strong>br</strong> />

jezika, mo ra da je riječ o janjičarima<<strong>br</strong> />

koji su stekli temeljitu nao<strong>br</strong>azbu<<strong>br</strong> />

u Is ta nbulu. Nedvojbeno<<strong>br</strong> />

su neki od njih po svom porijeklu<<strong>br</strong> />

bi li poturi u uobičajenom smislu te<<strong>br</strong> />

riječi. Su deći po njihovoj ne dis ci p -<<strong>br</strong> />

lira nosti i zanimanju za krš ća n sku<<strong>br</strong> />

te ologiju, reklo bi se da su bili bliski<<strong>br</strong> />

tarikat-i bektašiji, najslobodoumnijem<<strong>br</strong> />

i najsinkretičnijem od<<strong>br</strong> />

svih tarikata, koji je bio poseb no<<strong>br</strong> />

po pularan medu janjičarima. Ryc -<<strong>br</strong> />

aut na jednom drugom mjestu na -<<strong>br</strong> />

po minje da su kadizadelije žestoko<<strong>br</strong> />

osuđivali taj tarikat zbog njihove<<strong>br</strong> />

nediscipliniranosti. I tre će, tu su<<strong>br</strong> />

poturi, koje Rycaut ubacuje ovamo,<<strong>br</strong> />

čini se, bilo zbog geografske asocijacije<<strong>br</strong> />

s vojnicima na granicama...<<strong>br</strong> />

Bosne, bilo zbog to ga što su i oni<<strong>br</strong> />

kršćanski otpadnici koji su sačuvali<<strong>br</strong> />

nekakvu narodnu vezu s kršćan -<<strong>br</strong> />

s tvom. Rycaut nije nikad bio u<<strong>br</strong> />

Bosni pa navodi taj podatak zacijelo<<strong>br</strong> />

iz druge ru ke; kod njega se čo v -<<strong>br</strong> />

jek ne može osloniti na svaki<<strong>br</strong> />

detalj. 21 Ali slučajno njegova tvrdnja<<strong>br</strong> />

da oni plaćaju namete kao i<<strong>br</strong> />

kršćani (džizju, glavarinu koju plaćaju<<strong>br</strong> />

nemuslimani) možda je zaista<<strong>br</strong> />

tačna. Je dan službeni bosanski do -<<strong>br</strong> />

ku ment iz 1644. i 1645. godine<<strong>br</strong> />

spo minje kako poturi plaćaju džiz-<<strong>br</strong> />

ju, a poznato je da se i od muslimana<<strong>br</strong> />

mo glo zahtijevati da plaćaju taj<<strong>br</strong> />

na met kad bi se ukazala iznimna<<strong>br</strong> />

po treba za većim prihodima radi<<strong>br</strong> />

vo đenja rata.<<strong>br</strong> />

Rycautov izvještaj nema nikak -<<strong>br</strong> />

ve veze s bogumilstvom, i premda<<strong>br</strong> />

je statistički moguće da su ne ki<<strong>br</strong> />

poturi bili nekad pripadnici Crkve<<strong>br</strong> />

bo sanske, nikako se ta cr k va ne<<strong>br</strong> />

može poistovjetiti sa svim seljač -<<strong>br</strong> />

kim stanovništvom bosans kih<<strong>br</strong> />

muslimana. Isto tako ne mo že biti<<strong>br</strong> />

nikakve veze između ostataka te<<strong>br</strong> />

crkve i dalekih skupina no -<<strong>br</strong> />

minalnih ili formalnih kršćana s<<strong>br</strong> />

kojima su se pokatkad susretali<<strong>br</strong> />

katolički posjetitelji: s ljudima<<strong>br</strong> />

bijednih kvaliteta, toliko ne o s -<<strong>br</strong> />

viještenim u vjerskim stvarima da<<strong>br</strong> />

samo zbog činjenice što nisu o<strong>br</strong>ezani<<strong>br</strong> />

mogu smatrati sebe kršćanima.<<strong>br</strong> />

Takvi su ljudi mogli biti ostaci<<strong>br</strong> />

bilo koje kršćanske zajednice<<strong>br</strong> />

koja kroz više naraštaja nije primala<<strong>br</strong> />

usluge svećenika ili crkve.<<strong>br</strong> />

Što god oni inače bili, poturi nisu<<strong>br</strong> />

bili - poturi jednostavno bijahu obični<<strong>br</strong> />

slavenski muslimanski seljaci<<strong>br</strong> />

u Bosni.<<strong>br</strong> />

Svakodnevni život<<strong>br</strong> />

i vjerski propisi<<strong>br</strong> />

Postoji određeni <strong>br</strong>oj izvora u<<strong>br</strong> />

ko ji ma se tvrdi da su u Bosni, oso -<<strong>br</strong> />

bito u gradovima, pravljeni iz -<<strong>br</strong> />

vjesni us t u pci u odnosu na vjerske<<strong>br</strong> />

propise, ka da je u pitanju trošenje<<strong>br</strong> />

i proizvo d nja alkoholnih pi ća; u<<strong>br</strong> />

tom je do m e nu često tradicionalna<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

kultura na d vladavala stroge vjerske<<strong>br</strong> />

propise, jer je, uprkos vjerskoj<<strong>br</strong> />

za<strong>br</strong>ani, ra ki ja bila u izvjesnom<<strong>br</strong> />

smislu ‘na ci o na l no pi će’ Bošnjaka,<<strong>br</strong> />

svejednako kao i os talih slavenskih<<strong>br</strong> />

naroda. Vino se ug lavnom<<strong>br</strong> />

izbjegavalo, ali su se tro ši le razne<<strong>br</strong> />

šire. Tako, na prim jer, Ev li ja Ćelebija<<strong>br</strong> />

među pićima koja se pi ju u<<strong>br</strong> />

Sarajevu i okolini, na prvom mje -<<strong>br</strong> />

stu pominje ‘ne va reno vino’, od no -<<strong>br</strong> />

sno muselez, što na arapskom zna -<<strong>br</strong> />

či šira ili mošt. Slično piće Evlija<<strong>br</strong> />

nalazi i u Bl agaju, gdje se sprav lja -<<strong>br</strong> />

lo od divljih šipaka. U Sarajevu se,<<strong>br</strong> />

piše Će lebija, trošila, i hardalija,<<strong>br</strong> />

je d na vrsta mladog vina kojem su<<strong>br</strong> />

do davani gorušica i drugi začini, a<<strong>br</strong> />

ko ju u drugom kontekstu pominje<<strong>br</strong> />

i Paul Rycaut. Kao specijalitet<<strong>br</strong> />

Sarajeva Ćelebija ističe ramazaniju,<<strong>br</strong> />

pi će koje se pravi od grožđa i s<<strong>br</strong> />

nogu ob ara čovjeka, tvrdeći pritom<<strong>br</strong> />

da na j bolju vrstu ovog pića imaju<<strong>br</strong> />

imami. Onaj koji pije pravo vino,<<strong>br</strong> />

kaže Ćelebija, nesrećnik je ko jeg<<strong>br</strong> />

stanovnici Sa rajeva izbjegavaju.<<strong>br</strong> />

Među glasovitim pićima Banje Lu -<<strong>br</strong> />

ke, 22 Ćelebija po mi nje peloniju,<<strong>br</strong> />

vjer o vatno ek s trakt trave pelina,<<strong>br</strong> />

te nane-rakisi. U Bosni se još spra -<<strong>br</strong> />

v ljala i pila medovina, poznato pi -<<strong>br</strong> />

će starih Sla vena.<<strong>br</strong> />

Moglo bi se sa izvjesnom re ze r -<<strong>br</strong> />

vom reći da je u Bosni u jednom<<strong>br</strong> />

ra zdoblju došlo do obuhvatnijeg<<strong>br</strong> />

pr ihvaćanja islama u svim njego -<<strong>br</strong> />

vi m vidovima i domenima ljuds -<<strong>br</strong> />

kog življenja, iako se još uvijek os -<<strong>br</strong> />

je tila izvjesna razlika izmedju se la<<strong>br</strong> />

21 Godine 1676. George Wheler upoznao se s Poljakom muslimanske vjere koji je radio kao dragoman ili tumač i koji mu je rekao<<strong>br</strong> />

da je on bio jedan od glavnih Ricautovih informatora. Journey into Greece, str. 202.<<strong>br</strong> />

22 Bošnjake u Banja Luci Ćelebi opisuje vrlo slikovito, spominjući i jela koje vole: Kupus, koji zovu “kopuska” ima glavu veliku kao kazan,<<strong>br</strong> />

a listovi su mu sočni kao tanki listovi nišeste. Bošnjak za ovaj kupus kaže: ”Allah mi je din (vjera), a kupus imam (vjerovanje) - i jede ga<<strong>br</strong> />

do crkavanja. Od pića im je glasovito kozje mlijeko, surutka, medovina… Na sedamdeset mjesta imaju izletišta. Od svih najglasovitije<<strong>br</strong> />

je Ferhad-pašina bašča. Svega pet hiljada vinograda i bašča plaćaju porez na vinograde (dunum hakki). Jedan dio stanovništva su<<strong>br</strong> />

trgovci. Oni dolaze i odlaze u Beograd, Skoplje (Uskup) i Solun (Selanik). Drugi dio opet su gazije, borci za vjeru. Jedan stalež su službenici<<strong>br</strong> />

časnog šerijata, jedni su baštovani, jedni su ulema, a drugi stalež su privrednici i zanatlije… Sve im žene nose čohane feredže, a<<strong>br</strong> />

na kape stavljaju jašmake od tankog bijelog platna i idu vrlo uljudno. Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu<<strong>br</strong> />

Haso, Musau - Muso, Memiji - Memo. Ćelebi, E, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo Publishing, 1996., str. 216.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

73


ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

i grada. Dok je u gradovima islam,<<strong>br</strong> />

makar u pogledu vjerskih dužnosti<<strong>br</strong> />

i životnih pravila i običaja dosljednije<<strong>br</strong> />

poštovan i prim je njivan, dotle<<strong>br</strong> />

se u zabačenim se li ma često sretala<<strong>br</strong> />

heterogena vje rska praksa. Ta -<<strong>br</strong> />

ko se za podveleške muslimane<<strong>br</strong> />

kra jem 19. stoljeća billježi da ‘ne<<strong>br</strong> />

vr še redovno pro pise Muhamme -<<strong>br</strong> />

do ve vjere’, ‘ne ku paju se često’ i<<strong>br</strong> />

‘ri jetko idu u dža miju’, zatim da ‘ne<<strong>br</strong> />

kriju žene kao drugi muslimani’ i<<strong>br</strong> />

da tu mu s limanke idu ‘otvorena li -<<strong>br</strong> />

ca’, oba vljaju sve poljske radove,<<strong>br</strong> />

čuvaju stoku i pri tome uz kakav<<strong>br</strong> />

ru čni rad pjevaju da se razliježu<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong> da i doline, a u kući slobodno<<strong>br</strong> />

stu paju u razgovor sa strancem, pa<<strong>br</strong> />

ma kar to bio i inovjerac, gledajući<<strong>br</strong> />

ga ravno u oči… Savremenici su<<strong>br</strong> />

za bi lježili da se u mnogim krajevima<<strong>br</strong> />

Hercegovine, zatim u okolini<<strong>br</strong> />

Cazina, dolini rijeke Rame i dru g -<<strong>br</strong> />

dje, muslimanke nisu krile sve do<<strong>br</strong> />

pred kraj devetnaestog stoljeća. I<<strong>br</strong> />

Ćelebija pominje ljepotu i rumenilo<<strong>br</strong> />

Bosanki po gradovima.<<strong>br</strong> />

Doista, djevojke se u određenim<<strong>br</strong> />

so cijalnim slojevima nisu kri le sve<<strong>br</strong> />

do udaje. O tome svjedoče i pisma<<strong>br</strong> />

Ahmed Dževdet-paše, koji je kao<<strong>br</strong> />

carski mufetiš (inspektor) boravio u<<strong>br</strong> />

Bosni 1864. s na m je rom reorganizacije<<strong>br</strong> />

vojske, u ko ji ma piše kako u<<strong>br</strong> />

Bosni djevojke od dvadeset, dvadeset<<strong>br</strong> />

i pet godina hodaju i ašikuju bez<<strong>br</strong> />

feredže. Um jesto feredže Bo sanke<<strong>br</strong> />

‘pokrivaju glavu šalom, i je dnom<<strong>br</strong> />

ru kom pridržavajući oba kraja pod<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>adom idu vrlo uljud no’. Čini se da<<strong>br</strong> />

je običaj pokrivanja lica kod mus li -<<strong>br</strong> />

manki u Bosni i Hercegovini uv e -<<strong>br</strong> />

den tek nakon au stro-ugarske oku -<<strong>br</strong> />

pacije, na što ukazuje i navod sa -<<strong>br</strong> />

rajevskog arhimadrita Kosanovića,<<strong>br</strong> />

da se do okupacije ‘ma lo ko ja turska<<strong>br</strong> />

djevojka zakla nja la’ i da su sve<<strong>br</strong> />

do tada išle zagrnu te šarenim boš -<<strong>br</strong> />

ča ma i otvorena lica.<<strong>br</strong> />

I<strong>br</strong>ahim-beg Bašagić, je po se li -<<strong>br</strong> />

74<<strong>br</strong> />

ma Bosne i Hercegovine zaticao<<strong>br</strong> />

po vršno islamizirano stanovniš t -<<strong>br</strong> />

vo, temeljeći svoje zaključke, po red<<strong>br</strong> />

os talog, i na činjenici da se ‘ni su<<strong>br</strong> />

vje nčavali pred kadijom, ne go pre -<<strong>br</strong> />

ma svojim mjesnim običajima,<<strong>br</strong> />

pred nedoučenim seoskim ho -<<strong>br</strong> />

džom’.<<strong>br</strong> />

Ćelebija bilježi još jednu znakovitu<<strong>br</strong> />

osobitost Bošnjaka. U pr vom<<strong>br</strong> />

re du imena, tvrdeći da Bo š njaci,<<strong>br</strong> />

za razliku od ostalih muslimana,<<strong>br</strong> />

svo ja imena skraćuju, te je Me h -<<strong>br</strong> />

med - Meho, I<strong>br</strong>ahim - I<strong>br</strong>o, Su le j -<<strong>br</strong> />

man - Suljo… Također navodi i je -<<strong>br</strong> />

dan ratnički običaj kod mu s limana<<strong>br</strong> />

i kršćana po Krajini, Lici i Hercegovini:<<strong>br</strong> />

davanje svoje vjere (riječi) i<<strong>br</strong> />

uzimanje tuđe, kao jamstvo na<<strong>br</strong> />

vjernost i pomoć u nevolji. Zarobljeni<<strong>br</strong> />

kršćani i muslimani su jedan<<strong>br</strong> />

drugom davali svoju vje ru koja se<<strong>br</strong> />

poslije vraćala tek ako je dan drugog<<strong>br</strong> />

izbave iz ropstva(!).<<strong>br</strong> />

Uprkos gore spomenutom, zais -<<strong>br</strong> />

ta je teško povjerovati da je bilo koji<<strong>br</strong> />

element kršćanskoga mišljenja, os -<<strong>br</strong> />

obito u domenu temeljnih do k tr i na<<strong>br</strong> />

- dogmi kršćanske cr k ve, pri hvaćen<<strong>br</strong> />

i smatran isprav nim u mje ri koja bi<<strong>br</strong> />

derviša, bilo ko jeg - or todoksnog ili<<strong>br</strong> />

heterodok snog - mo gla izvesti iz is -<<strong>br</strong> />

lama, kao što je je dnako nemoguće<<strong>br</strong> />

da je dna osoba u isto vrijeme bude<<strong>br</strong> />

de rviš i ateista(!). 23<<strong>br</strong> />

Premda se za vjerovanja mnogih<<strong>br</strong> />

sljedbi u kršćanstvu, koje je<<strong>br</strong> />

zva nična Crkva odbacila kao he re -<<strong>br</strong> />

23 Stoga se potpuno besmislenim čini na -<<strong>br</strong> />

s lov jednog od pot po glavlja djela Ihs a -<<strong>br</strong> />

n oğlu, E, Osmanlı Devleti ve Medeniyeti<<strong>br</strong> />

Tarihi, I-II, Istanbul, 1994.,<<strong>br</strong> />

1997. Hi s torija osmanske države i civilizacije,<<strong>br</strong> />

Ori jentalni institut, Sarajevo,<<strong>br</strong> />

IRCICA, Istanbul, Sarajevo, 2004.,<<strong>br</strong> />

‘Sufijski po k reti s ateističkim tendencijama<<strong>br</strong> />

(zendeka i ilhad): bajramijske<<strong>br</strong> />

melamije i gulšenije’, str. 751, bilo da<<strong>br</strong> />

se radi o izvornom naslovu ili pak<<strong>br</strong> />

pogreški u prijevodu.<<strong>br</strong> />

ti čka ili heterodoksna, kao i za<<strong>br</strong> />

mno ga znana i ona koja teško da će<<strong>br</strong> />

ika da biti publicirana apokrifna<<strong>br</strong> />

dje la iz gotovo svih razdoblja od pr -<<strong>br</strong> />

vih dana ‘kršćanstva’ do danas, vrlo<<strong>br</strong> />

često može čuti da su ‘čišća i pravovjernija’<<strong>br</strong> />

nego zvanična crkvena do -<<strong>br</strong> />

g ma. Iako isto vrijedi i za vjerovanja<<strong>br</strong> />

Crkve bosanske, te ih u smislu<<strong>br</strong> />

kontinuiteta ‘objave’ i ‘vjerovanja’<<strong>br</strong> />

možemo sma trati, u najmanjem<<strong>br</strong> />

seg ment a rno i fragmentarno, isp -<<strong>br</strong> />

ra vnim, sv ako miješanje islama sa<<strong>br</strong> />

bi lo ko jom religijskom tradicijom,<<strong>br</strong> />

pa i sa samim kršćanstvom, može<<strong>br</strong> />

se smatrati u izvjesnom smislu riječi<<strong>br</strong> />

sinkretizmom.<<strong>br</strong> />

Šta je to ‘bosanski islam’?<<strong>br</strong> />

Historijski trenutak u kojem će<<strong>br</strong> />

Bosna postati većinski muslimanska<<strong>br</strong> />

zemlja potrajao je bezmalo 150<<strong>br</strong> />

godina, od petnaestog do sedamnaestog<<strong>br</strong> />

stoljeća. Bosna nije teritorijalno<<strong>br</strong> />

velika zemlja, te sama spo r -<<strong>br</strong> />

o st procesa umnogome svjedoči i o<<strong>br</strong> />

prirodi procesa širenja islama, po -<<strong>br</strong> />

bijajući sve tvrdnje o nasilnosti i<<strong>br</strong> />

prinudi primanja islama u ovom<<strong>br</strong> />

di jelu svijeta. Ko m pleksna priroda<<strong>br</strong> />

sre dnjevjekov ne islamske kulture<<strong>br</strong> />

na stala je na temelju integriranja<<strong>br</strong> />

zatečenih pre dislamskih tradicija<<strong>br</strong> />

u već po s tojeću mješavinu araps -<<strong>br</strong> />

kih, turskih i perzijskih tradicija,<<strong>br</strong> />

pri če mu bi - ovisno o geografskom<<strong>br</strong> />

po dručju - preovladao jedan koji bi<<strong>br</strong> />

se pokazao najdominantnijim: ara -<<strong>br</strong> />

pski u zemljama i područjima koja<<strong>br</strong> />

su garanitirala zemljama sa većinski<<strong>br</strong> />

arapskim stanovništ vom, turski<<strong>br</strong> />

u većini zemalja koje će pasti<<strong>br</strong> />

pod vlast ovog ogromnog Sultanata,<<strong>br</strong> />

perzijski u regionima koji će -<<strong>br</strong> />

na ročito od petnaestog sto ljeća potpasti<<strong>br</strong> />

pod vlast i utjecaj safavidske<<strong>br</strong> />

Perzije. Nesporno je da je Turska<<strong>br</strong> />

imala najdužu gra nicu te stoga i<<strong>br</strong> />

najviše konta ka ta sa krš ća n skom<<strong>br</strong> />

Europom, ali je uprkos to me uspje-


Vjerovatno najpoznatiji umjetnički prikaz ulaska sultana Fatiha Mehmed-hana II. u<<strong>br</strong> />

Konstantinopol 1453. godine.<<strong>br</strong> />

la zadržati i sa čuvati os nov tradicionalnih<<strong>br</strong> />

is la mskih vrije dnosti.<<strong>br</strong> />

Ni obostrani duhovni utjecaj se<<strong>br</strong> />

ne smije zanemariti, naročito ka da<<strong>br</strong> />

je riječ o tesavvufu - zasigurno naj -<<strong>br</strong> />

fle ksiblinijem i najpri je mčivijem<<strong>br</strong> />

do menu islama - čiji je utjecaj u<<strong>br</strong> />

Bo sni naročito izražen, a čime je<<strong>br</strong> />

une koliko objašnjiva tolerantnost<<strong>br</strong> />

bo sanskih muslimana prema drugima,<<strong>br</strong> />

muslimanima i nemuslimanima<<strong>br</strong> />

svejednako. Sve spomenuto,<<strong>br</strong> />

ali i mnogo to ga nespomenutog,<<strong>br</strong> />

ut jecalo je na formiranje pojave ko -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

ja će ponijeti naziv bosanski islam!<<strong>br</strong> />

- au ten tičnog bosanskog is la m s -<<strong>br</strong> />

kog-ku lturnog razvoja u Bosni, ko -<<strong>br</strong> />

je će se polahko, ali sigurno početi<<strong>br</strong> />

prelijevati i izvan bosanskih granica<<strong>br</strong> />

i utjecati na formiranje ili već<<strong>br</strong> />

formirane islamske tradicije u<<strong>br</strong> />

dru gim zemljama regiona i ši re.<<strong>br</strong> />

Koliko god pozitivno zvučalo, treba<<strong>br</strong> />

imati na umu da je bosanski islam<<strong>br</strong> />

vrlo često optuživan za opasno ko -<<strong>br</strong> />

ke tiranje sa predislamskim tradicijama,<<strong>br</strong> />

civlizacijama i kulturama<<strong>br</strong> />

na granici sa heterodoksijom. Čim<<strong>br</strong> />

ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />

se spomene heterodoksija prva slijedeća<<strong>br</strong> />

asocijacija jesu tesavvuf i<<strong>br</strong> />

tarikati.<<strong>br</strong> />

Prema predaji sultan Fatih je u<<strong>br</strong> />

Bo snu namjenski doveo četrdeset<<strong>br</strong> />

pro vjerenih i pouzdanih šej ho va<<strong>br</strong> />

go tovo svih tarikata, koji su u tom<<strong>br</strong> />

historijskom trenutku po s tojali i<<strong>br</strong> />

djelovali u osmanskoj prijestolnici.<<strong>br</strong> />

Energičnom promocij om i - od<<strong>br</strong> />

prvih dana obuhvatnim prisus t -<<strong>br</strong> />

vom provjerenih pravnih i te o lo -<<strong>br</strong> />

ških škola, a uz potporu središnje<<strong>br</strong> />

osmanske vlasti - predstavnici<<strong>br</strong> />

ovih institucija uspješno su se<<strong>br</strong> />

borili protiv pri sustva bilo ka kvih<<strong>br</strong> />

neortodoksnih elemenata i praksi.<<strong>br</strong> />

Osmanski upravitelji i fe u dalni<<strong>br</strong> />

socijalni sistem je na me tnuo i provodio<<strong>br</strong> />

politiku za štite i pro mo vi -<<strong>br</strong> />

ranja isključivo sunnits kog islama,<<strong>br</strong> />

ha ne fitske pravne ško le. U tom<<strong>br</strong> />

smi slu, neposredno po dolasku i<<strong>br</strong> />

zva ničnoj uspostavi dr ž avnog i vje -<<strong>br</strong> />

rskog adminis tr a tivnog sistema,<<strong>br</strong> />

institucije države postarale su se<<strong>br</strong> />

da se svaki trag ne ortodoksije suzbije<<strong>br</strong> />

i iskorijeni. Treba li spominjati<<strong>br</strong> />

da su napori u tom pravcu učinjeni<<strong>br</strong> />

znakovito prije zvaničnog<<strong>br</strong> />

dolaska sultana cijelog sultanata:<<strong>br</strong> />

pr va zavija - ia ko u većini izvora<<strong>br</strong> />

stoji tekija - podignuta na te ritoriju<<strong>br</strong> />

Bosne i Hercegovine povjerena<<strong>br</strong> />

je šejhovima i der vi šima tarikat-i<<strong>br</strong> />

mevlevije, čiju pravovjernost pokazuje<<strong>br</strong> />

či nj enica da je prvak tog ta ri -<<strong>br</strong> />

ka ta obavljao središnji ob red inauguracione<<strong>br</strong> />

ceremonije os ma ns k ih<<strong>br</strong> />

su ltana, naime opasivanje sabljom<<strong>br</strong> />

utemeljitelja dinastije sultana<<strong>br</strong> />

Gazi-Osmana. Osim mevlevija za<<strong>br</strong> />

pra vovjernost islama na ovom po d -<<strong>br</strong> />

ru čju starali su se i tarikat-i halvetije,<<strong>br</strong> />

koje još uvijek po s to je u Bosni,<<strong>br</strong> />

Kosovu i Makedoniji; ta ri kat-i ri -<<strong>br</strong> />

fa’ije, tarikat-i nakšibe n dije, sa his -<<strong>br</strong> />

torijskim porijek lom u srednjeazijskom<<strong>br</strong> />

islamu, ta rikat-i kadirije, ka -<<strong>br</strong> />

s nije i neki drugi tarikati.<<strong>br</strong> />

75


KOLUMNA<<strong>br</strong> />

zoon politikon<<strong>br</strong> />

Dvije plošne slike monodimenzionalne svijesti<<strong>br</strong> />

Mitologija žrtve –<<strong>br</strong> />

zlo u zametku<<strong>br</strong> />

Slika prva<<strong>br</strong> />

Ška<strong>br</strong>nja – žrtva i heroj? Ili<<strong>br</strong> />

tek zaostalo selo izbjeglica<<strong>br</strong> />

koje je dobilo kultni status<<strong>br</strong> />

u <strong>Hrvatskoj</strong>, zahvaljujući tada<<strong>br</strong> />

pukovniku Ratku Mladiću koji je<<strong>br</strong> />

poslao četničke divljake na namirenje<<strong>br</strong> />

potreba za ljudskom krvlju<<strong>br</strong> />

baš tamo, a ne negdje drugdje. Ili<<strong>br</strong> />

je možda nešto više. I opasnije.<<strong>br</strong> />

Se lo koje živo svjedoči cionistički<<strong>br</strong> />

sin drom gdje žrtve fašizma, hranjene<<strong>br</strong> />

mitologijskim o<strong>br</strong>ascima<<strong>br</strong> />

po staju fašistima ili su to neki od<<strong>br</strong> />

njih možda oduvijek bili. Ne za b -<<strong>br</strong> />

rinjava toliko priglupi i prizemni,<<strong>br</strong> />

neznalački rasizam hrvatskog<<strong>br</strong> />

pri mitivca, već način na koji je po -<<strong>br</strong> />

licija postupila, a država kasno<<strong>br</strong> />

re agirala protiv zastrašujućeg za -<<strong>br</strong> />

t varanja ljudi u bodljikavu žicu i<<strong>br</strong> />

nji hove deportacije s vlastita ze m -<<strong>br</strong> />

lji šta, uz policijski kordon kao<<strong>br</strong> />

“za štitu“. Takvu zaštitu pruža re -<<strong>br</strong> />

dovno i mafija malim podu zet ni ci -<<strong>br</strong> />

ma po većim gradovima. Za mi s -<<strong>br</strong> />

lite da kupite zemlju, uz sve do -<<strong>br</strong> />

ku mente koje vlasnik prikaže<<strong>br</strong> />

(na ravno upitne jer je korumpirana<<strong>br</strong> />

lokalna birokracija u zemljiš -<<strong>br</strong> />

no-knjižnom odjelu nadležnog su -<<strong>br</strong> />

da baš tog prodavatelja upisala za<<strong>br</strong> />

76<<strong>br</strong> />

vlasnika, uz određenu šuštavu<<strong>br</strong> />

nadoknadu), dođete s obitelji na<<strong>br</strong> />

ono što s pravom smatrate vašim,<<strong>br</strong> />

a onda vas počnu šikanirati, pri je -<<strong>br</strong> />

titi vam i na kraju vas i vašu obi -<<strong>br</strong> />

telj zatvore u logor iza bodljikave<<strong>br</strong> />

žice, sveudilj kličući i vrišteći od<<strong>br</strong> />

zadovoljstva očuvanja rasne čis -<<strong>br</strong> />

toće hrvatskoga čovjeka. Uz pu nu<<strong>br</strong> />

podršku demokratski izab ra nog<<strong>br</strong> />

općinskog vodstva. I nikomu niš -<<strong>br</strong> />

ta. Javni mediji “neutralno“ o to -<<strong>br</strong> />

me izvještavaju, policija ne reagira<<strong>br</strong> />

na prijave o uznemira va nju i<<strong>br</strong> />

prijetnjama koje redovito ša ljete<<strong>br</strong> />

kroz barem mjesec dana stalnih<<strong>br</strong> />

šikanitranja i rasističkih is pada,<<strong>br</strong> />

već vam na kraju dostavlja kordon<<strong>br</strong> />

koji vas štiti pri deportaciji s vlastite<<strong>br</strong> />

nekretnine. Prije toga, ako<<strong>br</strong> />

već ne dozvoljava, ne sp riječava<<strong>br</strong> />

odr žavanje rasističkog skupa građana<<strong>br</strong> />

(ili seljaka, ili se lja čina), što<<strong>br</strong> />

je valjda i po Ustavu dužna učiniti.<<strong>br</strong> />

Državno odvjetniš tvo dugo ne<<strong>br</strong> />

poduzima ništa jer ipak, zaboga,<<strong>br</strong> />

riječ je o selu heroju, žrtvi, simbolu<<strong>br</strong> />

tzv. domovinskog rata, metafori<<strong>br</strong> />

patnje hrvatskog naroda. Kako<<strong>br</strong> />

se to, ono zove – razularena masa<<strong>br</strong> />

rasističkih di v ljaka s podrškom<<strong>br</strong> />

tzv. institucija sustava? Fašizam,<<strong>br</strong> />

nacizam,...?<<strong>br</strong> />

Piše: Faris Nanić<<strong>br</strong> />

Status žrtve baš do<strong>br</strong>o služi kao opravdanje za nasilje, ali vremenom devalvira<<strong>br</strong> />

kao i njegove stjegonoše i postaje univerzalno opravdanje za zaostajanje<<strong>br</strong> />

Čist jezik za nečiste misli<<strong>br</strong> />

Strašno je bilo slušati u Studiu<<strong>br</strong> />

45 RTL 2 televizije 8. maja<<strong>br</strong> />

stanovnicu Ška<strong>br</strong>nje, koja je<<strong>br</strong> />

1991. pobjegla sa svoga, čekajući<<strong>br</strong> />

druge hrvatske građane da njoj i<<strong>br</strong> />

nje zinim muškarcima oslobode<<strong>br</strong> />

oku pirano selo, kako proziva Ro -<<strong>br</strong> />

me koji nisu, po njoj, ništa drugo<<strong>br</strong> />

do Srbi, gdje su bili te 1991? Neki<<strong>br</strong> />

su bili i na frontovima, od Zadra<<strong>br</strong> />

do Vukovara, izjavio je gotovo po -<<strong>br</strong> />

nizno, opravdavajući se, romski<<strong>br</strong> />

zastupnik u Saboru Veljko Kajtazi.<<strong>br</strong> />

A gdje je dođavola, ona bila,<<strong>br</strong> />

gd je su do tog istog hudiča, bili<<strong>br</strong> />

nje zine balkanske, rvacke mu š k -<<strong>br</strong> />

a r čine. I kakve veze ima mjesto<<strong>br</strong> />

bi vanja 1991. s pravom na slobodu<<strong>br</strong> />

kretanja i rada, trgovine i oda -<<strong>br</strong> />

bi ra boravišta ili prebivališta<<strong>br</strong> />

gra đana Republike Hrvatske?<<strong>br</strong> />

Ra sizam, domaći, primitivan, ne -<<strong>br</strong> />

s kriven ili teško skriven, šikljao<<strong>br</strong> />

je iz svake riječi izgovorene u ka -<<strong>br</strong> />

me ru u prilogu RTL-a te večeri.<<strong>br</strong> />

Strašno, za<strong>br</strong>injavajuće, tjeskob -<<strong>br</strong> />

no. Ali ne i prvi puta. Sjetimo se<<strong>br</strong> />

Međimurja i protesta čistokrvnih<<strong>br</strong> />

roditelja čistokrvne hrvatske dje -<<strong>br</strong> />

ce, prije samo par godina, koji su<<strong>br</strong> />

tra žili da se njihova djeca ne mi -<<strong>br</strong> />

ješaju u učionicama s “cigans -


kom“ koja ionako ne govore hrv a -<<strong>br</strong> />

tski jezik. Kao da ga njihova go -<<strong>br</strong> />

vore. Kao da ga i oni govore, ako<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>bljanje na nikome razumljivom<<strong>br</strong> />

dijalektu, s vokabularom završene<<strong>br</strong> />

pučke škole ne smatraju jezikom.<<strong>br</strong> />

Kako je sveta nam država,<<strong>br</strong> />

čiji je simbol mukotrpnog rađanja<<strong>br</strong> />

pitomo selo radišnih i marljivih<<strong>br</strong> />

hr vatskih težaka, Ška<strong>br</strong>nja, reagirala?<<strong>br</strong> />

Tako što je udovoljila zahtjevu<<strong>br</strong> />

čistokrvnih roditelja čistokrvne<<strong>br</strong> />

djece koja govore čistim je -<<strong>br</strong> />

zikom i odvojila “Cigane“ u poseb -<<strong>br</strong> />

na odjeljenja kako bi naučila hrv -<<strong>br</strong> />

a tski jezik!!! Je li itko reagirao.<<strong>br</strong> />

Nije, naravno jer su institucije,<<strong>br</strong> />

na opće zadovoljstvo odradile po -<<strong>br</strong> />

sao. Integracija u punom smislu<<strong>br</strong> />

te riječi. Kako je to moguće? Je -<<strong>br</strong> />

dan od gostiju u RTL-ovu studiju,<<strong>br</strong> />

profesor Ivo Banac, predsjednik<<strong>br</strong> />

Hrvatskog helsinškog od bora na<<strong>br</strong> />

to pitanje ima jednostavan odgovor<<strong>br</strong> />

– društveno je prihvatljivo jer<<strong>br</strong> />

je do<strong>br</strong>a stara tradicija ponižavati<<strong>br</strong> />

Rome, diskrimini ra ti ih, jer<<strong>br</strong> />

sankcija naprosto ne ma niti ih je<<strong>br</strong> />

ikada u praksi bilo. A kako su<<strong>br</strong> />

Romi ionako Srbi, po mišljenju<<strong>br</strong> />

heroine domovinskog rata iz Ška<strong>br</strong>nje,<<strong>br</strong> />

logično je da na etnički či s -<<strong>br</strong> />

tom (ili očišćenom) teritoriju ne -<<strong>br</strong> />

ma niti potonjih. Pa on da niti bilo<<strong>br</strong> />

kojih drugih ili, ne daj Bo že, dru -<<strong>br</strong> />

k čijih. Onih koji ne go vo re (pričaju<<strong>br</strong> />

po novogovoru mla dih Hrvata)<<strong>br</strong> />

čistim hrvatskim je zikom ili ne<<strong>br</strong> />

slave čiste hrvatske, katoličke<<strong>br</strong> />

bla gdane. I tako pro go njeni pos -<<strong>br</strong> />

ta doše progonite lji ma. Uz našu<<strong>br</strong> />

sr čanu ravnodušnost. Ins ti tu cio -<<strong>br</strong> />

na lizirane žrtve pretvoriše se u<<strong>br</strong> />

graditelje konc-logora. Is to vre -<<strong>br</strong> />

Nema dugo da je predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman<<strong>br</strong> />

Tihić apelirao na Bošnjake da izađu iz stanja samosažaljenja žrtve i<<strong>br</strong> />

suoče se sa izazovima vremena. Kada je 1992. započeo genocid nad<<strong>br</strong> />

Bošnjacima u svrhu njihova trajnog iseljavanja s određenih teritorija u<<strong>br</strong> />

Bosni i Hercegovini, počelo je objavljivanje niza tekstova različitih<<strong>br</strong> />

autora o Bošnjacima kao narodu koji je preživio deset genocida u<<strong>br</strong> />

posljednjih tristotinjak godina. Počela se stvarati slika o permanentnom<<strong>br</strong> />

genocidu nad narodom žrtvom koji baš zbog toga što je stalna žrtva ne<<strong>br</strong> />

može naprijed, ne može čvrstim korakom u razvoj.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

KOLUMNA<<strong>br</strong> />

me no, sebe su zatvorili u du hovni<<strong>br</strong> />

logor isključivosti i dosade, za mo -<<strong>br</strong> />

rne istosti i naporne pre d vid lji -<<strong>br</strong> />

vosti koja nikada neće voditi u<<strong>br</strong> />

avanturu razvoja jer je us pješno i<<strong>br</strong> />

temeljito amputirala sva ku mo -<<strong>br</strong> />

gu ćnost kulturne i civi li zacijske<<strong>br</strong> />

interakcije s drukčijima. Petrificirali<<strong>br</strong> />

su se u ideološ koj paradigmi<<strong>br</strong> />

iskrivljene svijesti o sebi i<<strong>br</strong> />

svome narodu. Status žr t ve baš<<strong>br</strong> />

do <strong>br</strong>o služi kao opravdanje za na -<<strong>br</strong> />

silje, ali vremenom de valvira kao<<strong>br</strong> />

i njegove stjegonoše i po staje univerzalno<<strong>br</strong> />

opravdanje za zaostajanje.<<strong>br</strong> />

Takvo zaostajanje ra đa i produbljuje<<strong>br</strong> />

podozrenje prema drugima,<<strong>br</strong> />

razvija mržnju i vo di u zločin.<<strong>br</strong> />

Zločin se osvećuje. Po novo i<<strong>br</strong> />

ponovo... Što je najgore, okolina<<strong>br</strong> />

ne ma nikava razumijevanja, ne<<strong>br</strong> />

os jeća čak ni sažaljenje, a kamoli<<strong>br</strong> />

sućut. Od mnogo ponav ljanja, po -<<strong>br</strong> />

se bno ako su ona uniformna, statistička,<<strong>br</strong> />

postaje podozriva i<<strong>br</strong> />

odbojna.<<strong>br</strong> />

Slika druga<<strong>br</strong> />

Članice udruženja Majke Sreb -<<strong>br</strong> />

re nice traže pravdu, izmjenjujući<<strong>br</strong> />

body language poruke s optuženim<<strong>br</strong> />

Ratkom Mladićem u sudnici Ha š -<<strong>br</strong> />

kog tribunala. Prije toga u ka meru<<strong>br</strong> />

govori jedna od njih kako za njih<<strong>br</strong> />

pravde nikada neće biti i ka ko ni ka -<<strong>br</strong> />

k va kazna koju Sud od mjeri Mla -<<strong>br</strong> />

diću njih ne može zadovoljiti. Uz<<strong>br</strong> />

svu sućut s boli i poniženjem ko je<<strong>br</strong> />

su pretrpjele, ne mo že se ne za pi -<<strong>br</strong> />

tati - Kakva je to po ruka? Prvo su<<strong>br</strong> />

16 godina demonstrirale tražeći<<strong>br</strong> />

pri vođenje optuženih sa haških tje -<<strong>br</strong> />

ra lica. Sada kada im se sudi nisu<<strong>br</strong> />

za dovoljne jer nikakva kazna ne li -<<strong>br</strong> />

je či njihove rane. Logikom opte re će -<<strong>br</strong> />

ni, ra zu mom obdareni imaju ba re m<<strong>br</strong> />

dva pitanja. Prvo, sudi li se op tu že -<<strong>br</strong> />

nima za strašne zločine zbog li je -<<strong>br</strong> />

čenja rana ili zbog zadovoljenja pra -<<strong>br</strong> />

vde, na temelju univerzalnih vri -<<strong>br</strong> />

77


KOLUMNA<<strong>br</strong> />

jednosti i međunarodnog su s ta va<<strong>br</strong> />

po stizanja maksimalne pravičnosti,<<strong>br</strong> />

ali i prevencije budućih zlo čina?<<strong>br</strong> />

Apsolutna pravda ne po stoji na<<strong>br</strong> />

ovo me svijetu. To bi žene iz udruge<<strong>br</strong> />

tre bale znati. Drugo, što onda članice<<strong>br</strong> />

udruženja Majke Sre<strong>br</strong>enice<<strong>br</strong> />

hoće? Povremenu pažnju medija<<strong>br</strong> />

im aju, ali i sve veću od bojnost, bez<<strong>br</strong> />

ob zira na plemenitost početno po s -<<strong>br</strong> />

ta vljenih ciljeva. Prestale su govo -<<strong>br</strong> />

ri ti kao žene, žrt ve rata, a počele<<strong>br</strong> />

su se sve više slu žiti reduciranim<<strong>br</strong> />

dnevno-poli ti čkim rječnikom, do b -<<strong>br</strong> />

ra no odre đe nim i ograničenim jef -<<strong>br</strong> />

ti nom novinskom frazeologijom.<<strong>br</strong> />

Pa su ne ki počeli sumnjati u ciljeve,<<strong>br</strong> />

a dru gi su počeli sumnjati u bol<<strong>br</strong> />

žrt ve. Treći su pak počeli propitivati<<strong>br</strong> />

smisao perpetuiranja jedno di -<<strong>br</strong> />

menzionalnih fraza koje se u svojemu<<strong>br</strong> />

redukcionizmu svode na sintagmu<<strong>br</strong> />

narod-žrtva, gotovo kao no -<<strong>br</strong> />

vi frazem u bosanskomu jeziku.<<strong>br</strong> />

Ne ma dugo da je predsjednik Str -<<strong>br</strong> />

a nke demokratske akcije Su le j -<<strong>br</strong> />

man Tihić apelirao na Boš nja ke da<<strong>br</strong> />

izađu iz stanja samosaža lje nja žrt -<<strong>br</strong> />

ve i suoče se sa izazovima vremena.<<strong>br</strong> />

Kada je 1992. započeo ge nocid<<strong>br</strong> />

nad Bošnjacima u svrhu njihova<<strong>br</strong> />

trajnog iseljavanja s određenih te -<<strong>br</strong> />

ritorija u Bosni i He r ce go vini, po -<<strong>br</strong> />

če lo je objavljivanje niza te k stova<<strong>br</strong> />

različitih autora o Bošnjacima kao<<strong>br</strong> />

na rodu koji je preživio de set genocida<<strong>br</strong> />

u pos ljednjih tristotinjak go -<<strong>br</strong> />

di na. Počela se stvarati slika o pe -<<strong>br</strong> />

r manen tnom genocidu nad narodom<<strong>br</strong> />

žrt vom koji baš zbog toga što<<strong>br</strong> />

je stalna žrtva ne može naprijed,<<strong>br</strong> />

ne može čvrstim korak om u razvoj.<<strong>br</strong> />

Pro blem, naravno nije u činjenicama.<<strong>br</strong> />

Zaista, prema definiciji ge no -<<strong>br</strong> />

ci da iz Ženevske konvencije i ka s -<<strong>br</strong> />

ni jih međunarodnih do ku menata,<<strong>br</strong> />

zločini ubijanja, silovanja, pljački<<strong>br</strong> />

imovine, deportacija i iseljavanja<<strong>br</strong> />

Bo š njaka koji su se u ne koliko nav -<<strong>br</strong> />

ra ta dogodili Bošnjacima u Hrvat-<<strong>br</strong> />

78<<strong>br</strong> />

skoj nakon 1718., Srbiji nakon<<strong>br</strong> />

1838., Crnoj Gori na kon 1878., Sa -<<strong>br</strong> />

ndžaku nakon 1912. te u Bosni i<<strong>br</strong> />

Hercegovini na kon 1918. jesu ge -<<strong>br</strong> />

no cid. Problem je u au topercepciji<<strong>br</strong> />

i deceleraciji, pa i um rtvljenju ži -<<strong>br</strong> />

vo tnih nagona za pro gresom ko ju<<strong>br</strong> />

ona izaziva. Jer ako se cijeli narod<<strong>br</strong> />

po d v rgne ko le k tivnoj psihoterapiji<<strong>br</strong> />

ide n tifikacije po žrtvi, ako se žrtva<<strong>br</strong> />

i žr t vo vanje, genocid pretvore u<<strong>br</strong> />

na j s na žniji iz raz identiteta, u do -<<strong>br</strong> />

mi nantan o<strong>br</strong>azac prepoznatljivo-<<strong>br</strong> />

Strašno je bilo slušati u Studiu<<strong>br</strong> />

45 RTL 2 televizije 8. maja<<strong>br</strong> />

stanovnicu Ška<strong>br</strong>nje, koja je<<strong>br</strong> />

1991. pobjegla sa svoga,<<strong>br</strong> />

čekajući druge hrvatske<<strong>br</strong> />

građane da njoj i nje zinim<<strong>br</strong> />

muškarcima oslobode oku -<<strong>br</strong> />

pirano selo, kako proziva Ro me<<strong>br</strong> />

koji nisu, po njoj, ništa drugo do<<strong>br</strong> />

Srbi, gdje su bili te 1991? Neki<<strong>br</strong> />

su bili i na frontovima, od Zadra<<strong>br</strong> />

do Vukovara, izjavio je gotovo<<strong>br</strong> />

po nizno, opravdavajući se,<<strong>br</strong> />

romski zastupnik u Saboru<<strong>br</strong> />

Veljko Kajtazi.<<strong>br</strong> />

sti i poistovjećenja sa sunarodnjacima,<<strong>br</strong> />

polako će se gubiti ostale ka -<<strong>br</strong> />

ra kteristike id e n titeta, ali i kreativne<<strong>br</strong> />

sposobnosti ko gnitivnog uma<<strong>br</strong> />

koji identitet do življava di na mi č -<<strong>br</strong> />

no, spremna da ga i modificira, do -<<strong>br</strong> />

pu njuje i obogaćuje. Zaustavljene<<strong>br</strong> />

spo sobnosti kognitivnog uma umr -<<strong>br</strong> />

t vljuju pojedinca i ko le ktiv, identi -<<strong>br</strong> />

te ta izgrađenog na žrtvi, čak i<<strong>br</strong> />

mitologiji žrtve te ih čine podložnima<<strong>br</strong> />

novim zločinima ili ih navode<<strong>br</strong> />

na zločin. Zlo u za metku, poten ci -<<strong>br</strong> />

ja lno zlo koje se mo že kinetizirati i<<strong>br</strong> />

sla bijim im pu l som. Istovremeno,<<strong>br</strong> />

os tavljaju um na ra zini već doseg -<<strong>br</strong> />

nu tog i spoznajno og ra ničenog, ne -<<strong>br</strong> />

s premnog na susrete s drugima,<<strong>br</strong> />

već i najboljem slučaju, na toleran -<<strong>br</strong> />

ci ju drukčijeg, poželjno u getoiziranim<<strong>br</strong> />

sredinama, selima, gradskim<<strong>br</strong> />

če tvrtima. Baš ono u što se pokidano<<strong>br</strong> />

so cijalno tkivo Bosne nastoji<<strong>br</strong> />

tra n sformirati. Baš ono u što se go -<<strong>br</strong> />

to vo potpuno metamorfodirala drž -<<strong>br</strong> />

a va koju zovu Izrael. Država naroda<<strong>br</strong> />

žrtve.<<strong>br</strong> />

Suprotnost<<strong>br</strong> />

U metodologiji savladavanja<<strong>br</strong> />

mnogih stranih jezika rabi se jednostavno<<strong>br</strong> />

učenje suprotnih pridjeva<<strong>br</strong> />

u paru. Jednostavno, a efikas -<<strong>br</strong> />

no. Brz – spor, pametan-glup, li je -<<strong>br</strong> />

pa-ružna, marljiva-lijena. S ime -<<strong>br</strong> />

ni cama je već teže, u većini slu ča -<<strong>br</strong> />

je va teško je imenici odrediti su -<<strong>br</strong> />

pro tnost. Prijatelju je doista su -<<strong>br</strong> />

pro tstavljen neprijatelj, iako je<<strong>br</strong> />

ova potonja imenica nekako tek<<strong>br</strong> />

negacija, a ne opisuje i aktivnost.<<strong>br</strong> />

Su borcu je suprotstavljen protivnik,<<strong>br</strong> />

a žrtvi? Olak, <strong>br</strong>zoplet odgovor<<strong>br</strong> />

bio bi – krvnik. Onaj koji uzi -<<strong>br</strong> />

ma krv. No, krvnik je egzekutor<<strong>br</strong> />

izvršitelj naređenja o ubojstvu ko -<<strong>br</strong> />

je može biti i smrtna kazna za ne -<<strong>br</strong> />

ko teško djelo. U tom slučaju ubijeni<<strong>br</strong> />

nije žrtva, a ni institucionalni<<strong>br</strong> />

ubojica nije njegova suprotnost.<<strong>br</strong> />

Pažljivijim pristupom suo ča va se<<strong>br</strong> />

sa sve većim <strong>br</strong>ojem dilema i ne -<<strong>br</strong> />

mo gućnosti da se suprot na imenica<<strong>br</strong> />

žrtvi odredi sa svim im p li ka -<<strong>br</strong> />

cijama i potrebnim kara k te ris ti -<<strong>br</strong> />

ka ma. Nešto poput onog sta rog<<strong>br</strong> />

pi tanja iz enigmatskih iz da nja –<<strong>br</strong> />

što je suprotno od žedan?<<strong>br</strong> />

Poneseni metaforičnošću, mo -<<strong>br</strong> />

g li bismo pomisliti kako uglavlji -<<strong>br</strong> />

va njem u status žrtve pojedinac<<strong>br</strong> />

ni ti kolektiv ne mogu mu pronaći<<strong>br</strong> />

su protnost, pa se iz takve hude<<strong>br</strong> />

su dbe ne mogu izvući, iz tih sa -<<strong>br</strong> />

mo nametnutih okova osloboditi.<<strong>br</strong> />

Os u đeni da stalno budu žrtve.<<strong>br</strong> />

Svo jih i tuđih predrasuda.


Uvodni dio<<strong>br</strong> />

Moja (znanstvena) namjera je<<strong>br</strong> />

ukazati na “nevidljive” rane, od no -<<strong>br</strong> />

sno na problem posttraumatskog<<strong>br</strong> />

stresnog poremećaja (PTSP) i sa -<<strong>br</strong> />

moubistva u Bosni i Hercegovi ni.<<strong>br</strong> />

Na osnovu predmetnih rezultata<<strong>br</strong> />

moći će se efikasnije djelovati na<<strong>br</strong> />

prevenciji posttraumatskog stres -<<strong>br</strong> />

nog poremećaja i samoubistva u<<strong>br</strong> />

bosanskohercegovačkom društvu,<<strong>br</strong> />

ali i doprinijeti konačnoj “deblokadi<<strong>br</strong> />

Bosne i Hercegovine“.<<strong>br</strong> />

Rat je namjerno izazvan ljudski<<strong>br</strong> />

čin, koji ostavlja teže psihološke<<strong>br</strong> />

posljedice - kod 80% žrtava os -<<strong>br</strong> />

ta ju dugotrajne posljedice u doživljavanju<<strong>br</strong> />

i ponašanju (Krizmanić,<<strong>br</strong> />

1993. godine). Prema procjenama<<strong>br</strong> />

Svjetske zdravstvene organizacije<<strong>br</strong> />

trenutno postoji preko 50 miliona<<strong>br</strong> />

žrtava rata u svijetu.<<strong>br</strong> />

Sadržajnom teorijskom analizom<<strong>br</strong> />

istraženo je i opisano društveno<<strong>br</strong> />

obilježje posttraumastkog stre -<<strong>br</strong> />

s nog poremećaja i samoubistva<<strong>br</strong> />

kao (društvenih) pojava, sa posebnim<<strong>br</strong> />

osvrtom na bosanskohercego -<<strong>br</strong> />

va čko društvo i državu. Puna pažnja<<strong>br</strong> />

posvećena je empirijskim činje -<<strong>br</strong> />

ni cama koje se odnose na samo -<<strong>br</strong> />

ubi stva, ali i njihovo dalje korištenje<<strong>br</strong> />

za uobličavanje teorijskih obja -<<strong>br</strong> />

š njenja i strukturalnih veza poje -<<strong>br</strong> />

di nih dijelova (bosanskohercego va -<<strong>br</strong> />

č kog) društva i ukupnih društve-<<strong>br</strong> />

SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

“NEVIDLJIVE“ RANE<<strong>br</strong> />

opsade i od<strong>br</strong>ane<<strong>br</strong> />

Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />

Brutalna agresija<<strong>br</strong> />

(1992. – 1995.) ispisala<<strong>br</strong> />

je traumatičnu priču<<strong>br</strong> />

koja i dvadeset<<strong>br</strong> />

godina poslije drži<<strong>br</strong> />

Bosnu i Hercegovinu<<strong>br</strong> />

u opsadi. Radi<<strong>br</strong> />

“deblokade“ i pomoći<<strong>br</strong> />

njenim žrtvama, ali i<<strong>br</strong> />

zbog istine i mira u<<strong>br</strong> />

budućnosti, Behar<<strong>br</strong> />

predstavlja sociološku<<strong>br</strong> />

studiju o ‘nevidljivoj’<<strong>br</strong> />

opsadi, psihološkim<<strong>br</strong> />

traumama, izraženm<<strong>br</strong> />

simptomima PTSP-a i<<strong>br</strong> />

stopi samoubistava<<strong>br</strong> />

koje znakovito<<strong>br</strong> />

variraju među<<strong>br</strong> />

različitim etnički<<strong>br</strong> />

skupinama u BiH.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Piše: Zemir Sinanović<<strong>br</strong> />

nih procesa povezanih sa samoubistvom<<strong>br</strong> />

kao društvenom pojavom.<<strong>br</strong> />

Različitost teorija i stavova o<<strong>br</strong> />

po sttraumatskom stresnom pore -<<strong>br</strong> />

me ćaju, suicidalnom ponašanju,<<strong>br</strong> />

sa mom suicidu i prevenciji suicida,<<strong>br</strong> />

na meće zaključak o kompleksnosti<<strong>br</strong> />

zna nstvenog proučavanja navedenog.<<strong>br</strong> />

Značajan metodološki prob -<<strong>br</strong> />

lem u istraživanju suicida je činje -<<strong>br</strong> />

ni ca da je onemogućeno ispitivanja<<strong>br</strong> />

su bjekta - izvršioca suicida.<<strong>br</strong> />

Rezultati istraživanja<<strong>br</strong> />

problema posttraumatskog<<strong>br</strong> />

stresnog poremećaja (PTSP) i<<strong>br</strong> />

samoubistva u Bosni i<<strong>br</strong> />

Hercegovini<<strong>br</strong> />

Suicidalnost je najčešće prisut -<<strong>br</strong> />

na u sljedećim poremećajima: post -<<strong>br</strong> />

traumatski stresni poremećaj (PT -<<strong>br</strong> />

SP), depresivni poremećaj, shi zo -<<strong>br</strong> />

frenija, anksiozni poremećaji; an -<<strong>br</strong> />

ksiozno-depresivni poremećaji; de -<<strong>br</strong> />

mencije; ovisnosti...<<strong>br</strong> />

Samoubistvo je problem per ma -<<strong>br</strong> />

nentno prisutan u svim druš t vi ma<<strong>br</strong> />

kroz historiju. Malo je opsežnih i<<strong>br</strong> />

sve obuhvatnih radova koji mo gu<<strong>br</strong> />

da nas poslužiti ozbiljnijem ist ra ži -<<strong>br</strong> />

va nju i sagledavanju problema sa -<<strong>br</strong> />

mo ubistva u savremenim dru št -<<strong>br</strong> />

venim okolnostima. Ukratko, mo že<<strong>br</strong> />

se konstatovati da je samo ubi stvo<<strong>br</strong> />

tragičan ljudski čin, znanstveno<<strong>br</strong> />

79


SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

nedovoljno ispitan, iako je poznat<<strong>br</strong> />

tokom cijele historije ljudskog roda.<<strong>br</strong> />

Brutalna agresija na Bosnu i<<strong>br</strong> />

He rcegovinu dovela je do stradanja<<strong>br</strong> />

cjelokupne populacije njenog<<strong>br</strong> />

stanovništva i izazvala je nesagledive<<strong>br</strong> />

posljedice. “Čovjek se razlikuje<<strong>br</strong> />

od životinja po tome što je ubojica;<<strong>br</strong> />

on je jedini primat koji ubija i<<strong>br</strong> />

muči članove svoje vrste bez razloga,<<strong>br</strong> />

bilo biološki bilo ekonomski, i<<strong>br</strong> />

pri tome osjeća zadovoljstvo. Ta<<strong>br</strong> />

biološka neprilagodljiva i nefilogenetski<<strong>br</strong> />

programirana “maligna“<<strong>br</strong> />

ag resija sačinjava bit problema i<<strong>br</strong> />

opasnost po održanje čovjeka kao<<strong>br</strong> />

vrste“ (Fromm).<<strong>br</strong> />

Poslijeratne štete, u vidu pore -<<strong>br</strong> />

me ćaja mentalnog zdravlja stavnovništa<<strong>br</strong> />

u BiH, ogledaju se u<<strong>br</strong> />

1.750.000 osoba koje imaju psihički<<strong>br</strong> />

problem povezan sa stresom.<<strong>br</strong> />

Prema procjenama Svjetske zdravstvene<<strong>br</strong> />

organizacije (WHO), posttraumatski<<strong>br</strong> />

stresni poremećaj, poznatiji<<strong>br</strong> />

kao PTSP, u BiH ima više od<<strong>br</strong> />

10 posto stanovništva, odnosno<<strong>br</strong> />

oko 400.000 ljudi. Najugroženiji su<<strong>br</strong> />

demobilisani borci i ratni invalidi,<<strong>br</strong> />

pa se procjenjuje da trećina ove<<strong>br</strong> />

80<<strong>br</strong> />

populacije boluje od nekog simptoma<<strong>br</strong> />

PTSP. Mnogi oblici PTSP, ako<<strong>br</strong> />

nisu liječeni ili to nije učinjeno u<<strong>br</strong> />

pravo vrijeme i na pravi način, mo -<<strong>br</strong> />

gu dovesti do agresije prema sebi<<strong>br</strong> />

ili drugima.<<strong>br</strong> />

U Bosni i Hercegovini u periodu<<strong>br</strong> />

od 1985. - 2005. počinjeno 10.219<<strong>br</strong> />

samoubistava (prethodna tabela),<<strong>br</strong> />

od čega: 3.583 samoubistva u<<strong>br</strong> />

periodu od 1985.-1991. (prije agresije<<strong>br</strong> />

na BiH – period stabilnog društvenog<<strong>br</strong> />

ambijenta za život); 1.637<<strong>br</strong> />

samoubistava u periodu 1992.-<<strong>br</strong> />

1995. (agresija na BiH – period to -<<strong>br</strong> />

ta lne društvene destrukcije); 4.999<<strong>br</strong> />

samoubistava u periodu 1996.-<<strong>br</strong> />

2005. (nakon agresije na BiH –<<strong>br</strong> />

period produžene društvene destrukcije/društveni<<strong>br</strong> />

ambijent kojeg<<strong>br</strong> />

karakteriše kolektivno nezadovoljstvo,<<strong>br</strong> />

nepravda, poniženje...).<<strong>br</strong> />

Iz prethodne tabele vidljivo je<<strong>br</strong> />

da su stope samoubistava u Repu -<<strong>br</strong> />

b lici Srpskoj 1994.-1997. i 2000.<<strong>br</strong> />

godine bile kritično visoke, što je<<strong>br</strong> />

više nego alarmantan podatak ne<<strong>br</strong> />

sa mo za Republiku Srpsku već i za<<strong>br</strong> />

bosanskohercegovačko društvo i<<strong>br</strong> />

državu, ali i za Svjetsku zdravstvenu<<strong>br</strong> />

organizaciju. Odgovor na visoke<<strong>br</strong> />

i kritično visoke stope samoubistava<<strong>br</strong> />

u Republici Srpskoj - poseb -<<strong>br</strong> />

no na kritično visoke stope samoubistava<<strong>br</strong> />

kod demobilisanih boraca<<strong>br</strong> />

Vojske Republike Srpske (37,2)<<strong>br</strong> />

treba tražiti (i) u činjenici da su<<strong>br</strong> />

pripadnici Vojske Republike Srp s -<<strong>br</strong> />

ke bili (i) nosioci planiranja, naređivanja<<strong>br</strong> />

i izvršavanja <strong>br</strong>ojnih ratnih<<strong>br</strong> />

zločina, a njih 19.473 je učestvovalo<<strong>br</strong> />

(i) u zločinu genocida nad<<strong>br</strong> />

Bošnjacima u i oko Sre<strong>br</strong>enice.<<strong>br</strong> />

Navedeni problem ne smije biti<<strong>br</strong> />

samo problem Republike Srpske,<<strong>br</strong> />

(zvanično i nije: na <strong>br</strong>ojnoj skali<<strong>br</strong> />

pro blema u Republici Srpskoj ovaj<<strong>br</strong> />

se problem uopšte ne nalazi), ovo<<strong>br</strong> />

mo ra biti problem države Bosne i<<strong>br</strong> />

Hercegovine, ali i međunarodni<<strong>br</strong> />

pro blem (posebno Svjetske zdravstvene<<strong>br</strong> />

organizacije), budući da u<<strong>br</strong> />

slučaju nedostatka adekvatne društvene<<strong>br</strong> />

predikcije i prevencije, kod<<strong>br</strong> />

navedene kategorije lica, možemo<<strong>br</strong> />

imati ekspanziju (najtežih oblika)<<strong>br</strong> />

PTSP i samoubistava, ali i drugih<<strong>br</strong> />

oblika društvene destrukcije.<<strong>br</strong> />

Karakteristično je da se <strong>br</strong>ojčani<<strong>br</strong> />

pokazatelji, uzroci i motivi sa -<<strong>br</strong> />

mo ubistava demobilisanih boraca<<strong>br</strong> />

Vojske Republike Srpske “stidljivo”<<strong>br</strong> />

čuvaju i rijetko se o tome otvoreno i<<strong>br</strong> />

sa egzaktnim pokazateljima govori.<<strong>br</strong> />

Stiče se utisak da se radi o “or -<<strong>br</strong> />

ga nizovanoj stigmi” predmetnog<<strong>br</strong> />

problema. Na drugoj strani, još je<<strong>br</strong> />

karakterističnije stanje, gdje se<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oj samoubistava demobilisanih<<strong>br</strong> />

bo raca - pripadnika Armije Re p u b -<<strong>br</strong> />

like Bosne i Hercegovine prikazuje<<strong>br</strong> />

znatno uvećan, nego što su to podaci<<strong>br</strong> />

ovoga ali i još nekih re levantnih<<strong>br</strong> />

istraživanja pokazali. Iznošenjem<<strong>br</strong> />

uvećanih podataka o sa mo ubi s t vi -<<strong>br</strong> />

ma demobilisanih bo ra ca Armije<<strong>br</strong> />

Re publike Bosne i He r cegovine do -<<strong>br</strong> />

pri nosi se još većoj ago niji navedene<<strong>br</strong> />

kategorije, ali se “ne svjesno” do -


Odgovor na visoke i kritično visoke stope samoubistava u Republici<<strong>br</strong> />

Srpskoj - posebno na kritično visoke stope samoubistava kod<<strong>br</strong> />

demobilisanih boraca Vojske Republike Srpske (37,2) treba tražiti (i) u<<strong>br</strong> />

činjenici da su pripadnici Vojske Republike Srpske bili (i) nosioci<<strong>br</strong> />

planiranja, naređivanja i izvršavanja <strong>br</strong>ojnih ratnih zločina, a njih 19.473<<strong>br</strong> />

je učestvovalo (i) u zločinu genocida nad Bošnjacima u i oko Sre<strong>br</strong>enice.<<strong>br</strong> />

p rinosi i stvaranju po grešne slike<<strong>br</strong> />

kod onih koji imaju ne jasnu predstavu<<strong>br</strong> />

o “čudu bosans kog otpora”.<<strong>br</strong> />

Očekivani trend samoubistava<<strong>br</strong> />

u Bosni i Hercegovini nastavljen je<<strong>br</strong> />

i od 2006.-2010. godine, kada je za -<<strong>br</strong> />

bi lježeno ukupno 2.525 samoubistava<<strong>br</strong> />

ili u prosjeku 505 samoubistava<<strong>br</strong> />

godišnje. Republika Srpska i<<strong>br</strong> />

dalje se kreće na nivou preko 270<<strong>br</strong> />

samoubistava godišnje. Posebno je<<strong>br</strong> />

karakteristično da su u Republici<<strong>br</strong> />

Srpskoj u 2006. i 2007. godini sto -<<strong>br</strong> />

pe samoubistava bile visoke. U pe -<<strong>br</strong> />

riodu 2006.-2010. godina stope sa -<<strong>br</strong> />

moubistava u Federaciji BiH bile<<strong>br</strong> />

su niske.<<strong>br</strong> />

Specifične okolnosti življenja<<strong>br</strong> />

gra đana Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />

(1992.-1995.) imaju zdravstvene,<<strong>br</strong> />

sociološke, duhovno-religijske, ma -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

te rijalne i političke dugoročne im -<<strong>br</strong> />

pli kacije na život svakog pojedinca<<strong>br</strong> />

u zemlji. U studiji koju su predstavili<<strong>br</strong> />

Đapić i Stuvland, 78% bosanske<<strong>br</strong> />

djece je izjavilo da su doživjela<<strong>br</strong> />

barem šest traumatskih iskustava<<strong>br</strong> />

tokom rata. Primjer: Djeca koja su<<strong>br</strong> />

izbjegla iz Sarajeva su imala ma -<<strong>br</strong> />

nje traumatskih iskustava od dje -<<strong>br</strong> />

ce koja su morala ostati (Karačić i<<strong>br</strong> />

Zvizdić, 2000; Osmanovići, Zvizdić,<<strong>br</strong> />

2000.). “Trajnost pamćenja percipiranog<<strong>br</strong> />

uveliko zavisi od bogatstva<<strong>br</strong> />

detalja koji čine jednu cjelinu.<<strong>br</strong> />

Agresor je, u mjerama surovosti i<<strong>br</strong> />

sadizma, našao rješenje za svoje<<strong>br</strong> />

unaprijed pripremljene planove.<<strong>br</strong> />

Planovi su bili jasni: Sarajevo<<strong>br</strong> />

treba da umre, ali ne odmah, već<<strong>br</strong> />

do zirano, u strahu, u mukama, u<<strong>br</strong> />

be zizlazu. Građanima Sarajeva<<strong>br</strong> />

SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

Karakteristično je da se <strong>br</strong>ojčani<<strong>br</strong> />

pokazatelji, uzroci i motivi<<strong>br</strong> />

samoubistava demobilisanih<<strong>br</strong> />

boraca Vojske Republike Srpske<<strong>br</strong> />

“stidljivo” čuvaju i rijetko se o<<strong>br</strong> />

tome otvoreno i sa egzaktnim<<strong>br</strong> />

pokazateljima govori. Stiče se<<strong>br</strong> />

utisak da se radi o “organizovanoj<<strong>br</strong> />

stigmi” predmetnog problema.<<strong>br</strong> />

Na drugoj strani, još je<<strong>br</strong> />

karakterističnije stanje, gdje se<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oj samoubistava demobilisanih<<strong>br</strong> />

boraca - pripadnika Armije<<strong>br</strong> />

Republike Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />

prikazuje znatno uvećan, nego<<strong>br</strong> />

što su to podaci ovoga ali i još<<strong>br</strong> />

nekih relevantnih istraživanja<<strong>br</strong> />

pokazali.<<strong>br</strong> />

treba uskratiti sve što život čini<<strong>br</strong> />

životom: i hranu i vodu i san i struju<<strong>br</strong> />

i informaciju i komunikaciju<<strong>br</strong> />

i...“ (Karavelić & Rujanac, 2008.,<<strong>br</strong> />

str. 181). U Sarajevu u opsadi i<<strong>br</strong> />

znanost je ostala zbunjena.<<strong>br</strong> />

Izvršeno je empirijsko istraži va -<<strong>br</strong> />

nje 1 zastupljenosti simptoma po st -<<strong>br</strong> />

traumatskog stresnog pore me ćaja<<strong>br</strong> />

kod stanovnika Grada Sa ra jeva u<<strong>br</strong> />

četiri općine (Stari Grad, Ce ntar,<<strong>br</strong> />

No vo Sarajevo i Novi Grad) trina -<<strong>br</strong> />

est godina nakon zavr še tka agresije<<strong>br</strong> />

na BiH, tačnije, is pi tano je prisustvo<<strong>br</strong> />

posttraumatske stresne simptomatologije<<strong>br</strong> />

u od nosu na tri skupine<<strong>br</strong> />

simptoma i to: intruzije, izbjegavanje<<strong>br</strong> />

i iritabilnost. Rezultati istraživanja<<strong>br</strong> />

pokazuju da je 32,8% ispi-<<strong>br</strong> />

1 Brigadir dr. Zemir Sinanović, mr. sci<<strong>br</strong> />

prim. dr. Nermana Mehić-Basara,<<strong>br</strong> />

mr. sci prim. dr Senadin Ljubović,<<strong>br</strong> />

prim. dr. Aida Hadžibajrić, prim. dr.<<strong>br</strong> />

Mu hamed Hasanbegović i dr. Emina<<strong>br</strong> />

Kurtagić-Pepić, (2009.), Projekat ist r -<<strong>br</strong> />

a živanja zastupljenosti posttraumatskog<<strong>br</strong> />

stresnog poremećaja (PTSP) kod<<strong>br</strong> />

sta novnika Kantona Sarajevo, Sara -<<strong>br</strong> />

je vo: Ministarstvo zdravstva Kantona<<strong>br</strong> />

Sarajevo.<<strong>br</strong> />

81


SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

tanika ispoljavalo blage simptome<<strong>br</strong> />

vezane za psihološku traumu,<<strong>br</strong> />

30,6% umjerene simptome traumatizacije,<<strong>br</strong> />

a 18,6% vrlo izražene<<strong>br</strong> />

simptome PTSP. Iz svega proizlazi<<strong>br</strong> />

da u ovom istraživanju 82% građana,<<strong>br</strong> />

u četiri gradske općine Kantona<<strong>br</strong> />

Sarajevo, ima neki sa stresom<<strong>br</strong> />

povezani simptom. Dobiveni rezultati<<strong>br</strong> />

ovog istraživanja nedvosmisleno<<strong>br</strong> />

pokazuju da sta novnici Kantona<<strong>br</strong> />

Sarajevo ispoljavaju klinički<<strong>br</strong> />

uobličene znake hroničnog posttraumatskog<<strong>br</strong> />

stresnog poremećaja<<strong>br</strong> />

(PTSP) u znatnom većem procentu<<strong>br</strong> />

u odnosu na sredine gdje nije bilo<<strong>br</strong> />

ratnih stradanja.<<strong>br</strong> />

Provedeno je i drugo empirijsko<<strong>br</strong> />

istraživanje u populaciji demobilisanih<<strong>br</strong> />

boraca i logoraša Sarajeva u<<strong>br</strong> />

opsadi. Analizom i statističkom<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>adom dobivenih rezultata može<<strong>br</strong> />

se zaključiti da 62,2% ispitanika –<<strong>br</strong> />

demobilisanih boraca i logoraša<<strong>br</strong> />

Sarajeva u opsadi ima simptome i<<strong>br</strong> />

znake posttraumatskog stresnog<<strong>br</strong> />

poremećaja. 2<<strong>br</strong> />

Sarajevo u opsadi (1992.-1995.)<<strong>br</strong> />

bilježilo je niske i srednje stope<<strong>br</strong> />

samoubistava (prethodna tabela),<<strong>br</strong> />

što je ispod znanstvenog očekivanja.<<strong>br</strong> />

Najmanja stopa samoubistava<<strong>br</strong> />

– 8,2 zabilježena je 1992. godine<<strong>br</strong> />

(početak agresije na Bosnu i Hercegovinu,<<strong>br</strong> />

odnosno stavaljanja Sa -<<strong>br</strong> />

ra jeva u opsadu), tačnije, kada je<<strong>br</strong> />

bio najviši nivo destrukcije Sarajeva<<strong>br</strong> />

u opsadi od strane agresora –<<strong>br</strong> />

ubistava, rušenja objekata... Najveća<<strong>br</strong> />

stopa samoubistava u Saraje-<<strong>br</strong> />

2 Brigadir dr. Zemir Sinanović, mr. sci<<strong>br</strong> />

prim. dr. Nermana Mehić-Basara,<<strong>br</strong> />

mr. sci prim. dr Senadin Ljubović,<<strong>br</strong> />

prim. dr. Aida Hadžibajrić, prim. dr.<<strong>br</strong> />

Muhamed Hasanbegović i dr. Emina<<strong>br</strong> />

Kurtagić-Pepić, (2011.), Projekat<<strong>br</strong> />

istraživanja zastupljenosti posttraumatskog<<strong>br</strong> />

stresnog poremećaja (PTSP)<<strong>br</strong> />

kod demobilisanih boraca Kantona<<strong>br</strong> />

Sarajevo, Sarajevo: Ministarstvo<<strong>br</strong> />

zdravstva Kantona Sarajevo.<<strong>br</strong> />

82<<strong>br</strong> />

Usljed neviđenih ratnih strahota koje su pogodile Sarajevo u opsadi,<<strong>br</strong> />

prisutan je bio i tzv. “tamni <strong>br</strong>oj“ samoubistava - kada su žrtve svjesno<<strong>br</strong> />

tražile smrt – npr. izlazak iz zaklona i svjesno izlaganje snajperima<<strong>br</strong> />

agresora koji su koristili svaku priliku.<<strong>br</strong> />

vu u opsadi, ali ipak u okviru srednjih<<strong>br</strong> />

stopa, bila je 1993. godine i<<strong>br</strong> />

to 16,1.<<strong>br</strong> />

Iz tabele je vidljivo da su, u pe -<<strong>br</strong> />

ri odu 1996. – 2005., u Sarajevu<<strong>br</strong> />

bile srednje stope samoubistava<<strong>br</strong> />

(što je takođe ispod znanstvenog<<strong>br</strong> />

očekivanja, budući da se očekivalo,<<strong>br</strong> />

kao i poslije svakoga rata, da se<<strong>br</strong> />

po većavaju stope samoubistava).<<strong>br</strong> />

Us ljed neviđenih ratnih strahota<<strong>br</strong> />

ko je su pogodile Sarajevo u opsadi,<<strong>br</strong> />

prisutan je bio i tzv. “tamni <strong>br</strong>oj“<<strong>br</strong> />

samoubistava - kada su žrtve svjesno<<strong>br</strong> />

tražile smrt – npr. izlazak iz<<strong>br</strong> />

za klona i svjesno izlaganje snajpe -<<strong>br</strong> />

ri ma agresora koji su koristili sva -<<strong>br</strong> />

ku priliku.<<strong>br</strong> />

Zaključak<<strong>br</strong> />

Najveće mogućnosti za objaš -<<strong>br</strong> />

nje nje posttraumatskog stresnog<<strong>br</strong> />

po remećaja i samoubistva imaju<<strong>br</strong> />

one znanstvene discipline koje se<<strong>br</strong> />

na laze na granici gdje se individu -<<strong>br</strong> />

alno i društveno prožimaju. Niti<<strong>br</strong> />

je dna od teorija, kao i rezultati<<strong>br</strong> />

mno gih empirijskih istraživanja,<<strong>br</strong> />

ni su dali konačan odgovor: zašto<<strong>br</strong> />

se ljudi ubijaju? Aktuelne teorije i<<strong>br</strong> />

em pirijska istraživanja, svaka na<<strong>br</strong> />

svoj način, nam pomažu da što bo -<<strong>br</strong> />

lje shvatimo fenomen samoubis t -<<strong>br</strong> />

va. Sklop društvenih, psiholoških,<<strong>br</strong> />

psihijatrijskih, porodičnih i drugih<<strong>br</strong> />

fa ktora, uz moguću dominaciju je -<<strong>br</strong> />

d nog nad drugim ili njihovo kumu-


lativno djelovanje, imaju značajnu<<strong>br</strong> />

ulogu u etiologiji pojave samoubistva.<<strong>br</strong> />

Pored navedenog, prisutni su i<<strong>br</strong> />

stavovi da odgovor na samoubistvo<<strong>br</strong> />

postoji. Naime, moguće je spriječiti<<strong>br</strong> />

samoubistvo u mnogim slučajevima,<<strong>br</strong> />

preokrenuvši tok emocija,<<strong>br</strong> />

misli... odnosno suicidalnih namjera<<strong>br</strong> />

pojedinaca koji autodestrukciju<<strong>br</strong> />

smatraju jedinim mogućim izlazom.<<strong>br</strong> />

Procjena je da odgovor leži u<<strong>br</strong> />

predikciji i prevenciji. Prevencija<<strong>br</strong> />

su icida se neminovno nameće kao<<strong>br</strong> />

nu žni prioritet svakog društva,<<strong>br</strong> />

budući da su <strong>br</strong>ojke neumoljive i<<strong>br</strong> />

da svakim danom imamo sve više<<strong>br</strong> />

novih slučajeva samoubistava.<<strong>br</strong> />

Tra umatsko iskustvo agresije na<<strong>br</strong> />

BiH je još snažniji razlog da se i<<strong>br</strong> />

bo sanskohercegovačko društvo oz -<<strong>br</strong> />

bi ljnije pozabavi prevenciji i predi -<<strong>br</strong> />

k ciji suicidalnog ponašanja svoje<<strong>br</strong> />

populacije. Bosanskohercegovački<<strong>br</strong> />

primjer potvrđuje da država i dru -<<strong>br</strong> />

š tvo nedovoljno tretira rastući problem<<strong>br</strong> />

samoubistva. Mogli bi reći da<<strong>br</strong> />

se organizirana prevencija i predikcija<<strong>br</strong> />

i ne poduzima. Ustalilo se<<strong>br</strong> />

mi sliti da je to je nešto na društvenoj<<strong>br</strong> />

margini, što je “tabu tema”.<<strong>br</strong> />

Znakovit i ilustrativan primjer<<strong>br</strong> />

je naredba ratnog zločinca Ratka<<strong>br</strong> />

Mla dića, izdata početkom maja<<strong>br</strong> />

1992. godine, podčinjenim oficirima,<<strong>br</strong> />

od kojih se rezolutno traži da<<strong>br</strong> />

bo mbardiraju stambene četvrti<<strong>br</strong> />

Sa rajeva sve dok tamošnjem stanovništvu<<strong>br</strong> />

“ne razvuče pamet“!<<strong>br</strong> />

“Nad žrtvama su nasilno vršeni<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ojni zločinački akti, čime su im<<strong>br</strong> />

na nesene i teške tjelesne povrede.<<strong>br</strong> />

Posebno treba ukazati na silovanje<<strong>br</strong> />

dje vojčica od šest-sedam godina.<<strong>br</strong> />

Ta ko je, primjera radi, ‘najmons t -<<strong>br</strong> />

ru oznije silovanje izvršila grupa<<strong>br</strong> />

od dvadeset Srba u vogošćanskom<<strong>br</strong> />

lo goru ‘Kod Sonje’, gdje su silovali<<strong>br</strong> />

dvije djevojčice od 7 i 13 godina i to<<strong>br</strong> />

u prisustvu njihove majke. Djevoj-<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

čice su umrle od posljedica silovanja’“<<strong>br</strong> />

(Zločini nad djecom Sarajeva<<strong>br</strong> />

u opsadi, p.133).<<strong>br</strong> />

Snage od<strong>br</strong>ane BiH od agresije,<<strong>br</strong> />

ipak, bilježe mali <strong>br</strong>oj samoubistava,<<strong>br</strong> />

u odnosu koliko se (znanstveno<<strong>br</strong> />

gledano) očekivalo. Tačnije, prisutan<<strong>br</strong> />

je nesrazmjer između obima i<<strong>br</strong> />

jačine traume (kroz koju su prolazile<<strong>br</strong> />

snage od<strong>br</strong>ane) i <strong>br</strong>oja realiziranih<<strong>br</strong> />

samoubistava. Možda odgovor<<strong>br</strong> />

leži u sljedećem: “Bosanci su<<strong>br</strong> />

preživjeli nerazuman rat pomoću<<strong>br</strong> />

da ra mentalnog integriteta. Svaki<<strong>br</strong> />

is taknuti novinar koji je bio u Bo -<<strong>br</strong> />

sni u toku rata svjedočio je i izvještavao<<strong>br</strong> />

o ovom daru mentalnog in -<<strong>br</strong> />

te griteta, daru nasljeđenom iz vjerske<<strong>br</strong> />

tradicije i kulturnih običaja u<<strong>br</strong> />

Bosni“ (Doubt, 2003., pp. 27-35).<<strong>br</strong> />

Prema islamskom učenju: sve<<strong>br</strong> />

što se odnosi na veliki grijeh ubis -<<strong>br</strong> />

t va, odnosi se i na samoubistvo -<<strong>br</strong> />

pošto je to oduzimanje nečijeg ži vo -<<strong>br</strong> />

ta (Qardawi, 1997., p. 418). Prema<<strong>br</strong> />

istom učenju, ko se ubije bilo kojim<<strong>br</strong> />

sredstvom, ubio je dušu koju je<<strong>br</strong> />

Bog za<strong>br</strong>anio ubiti bez opravdanog<<strong>br</strong> />

razloga. Čovjek nije vlasnik svoga<<strong>br</strong> />

života, jer nije on stvorio sam sebe,<<strong>br</strong> />

nije stvorio čak nijednu ćeliju<<strong>br</strong> />

svoga tijela; njegov život je blagodat<<strong>br</strong> />

koju mu je dao na čuvanje Bog.<<strong>br</strong> />

Čovjek nema pravo da život zapusti,<<strong>br</strong> />

da mu nanese štetu ili da ga<<strong>br</strong> />

uništi. U Kur’anu stoje riječi: “I<<strong>br</strong> />

sami sebe ne ubijajte! Allah je doista<<strong>br</strong> />

prema vama milostiv. Onoga<<strong>br</strong> />

ko to učini iz nasilja i neprijateljstva<<strong>br</strong> />

- Mi ćemo u vatru baciti, to je<<strong>br</strong> />

Allahu lahko” (sure En-Nisa, 29-<<strong>br</strong> />

30). Većina komentatora Kur’ana<<strong>br</strong> />

se slaže da se sa ovim <strong>br</strong>ani ubijanje<<strong>br</strong> />

drugih ljudi, kao što se njime<<strong>br</strong> />

za<strong>br</strong>anjuje i samoubistvo, ili činjenje<<strong>br</strong> />

nečega što može dovesti do<<strong>br</strong> />

smrti.<<strong>br</strong> />

Oni koji su napadali državu<<strong>br</strong> />

BiH, a posebno oni koji su počinili<<strong>br</strong> />

ratne zločine, prema povjerenim<<strong>br</strong> />

83


SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

pričama, imaju noćne košmare<<strong>br</strong> />

praćene teškim i dugim neprospavanim<<strong>br</strong> />

noćima i krikovima žrtava,<<strong>br</strong> />

a prema rezultatima istraživanja<<strong>br</strong> />

ve ćina ih je oboljela od posttra -<<strong>br</strong> />

uma tskog stresnog poremećaja us -<<strong>br</strong> />

ljed čega su mnogi počinili i sa mo -<<strong>br</strong> />

ubistvo.<<strong>br</strong> />

Literatura<<strong>br</strong> />

Bandžović, S.: Genocid: slučajevi, poređenja<<strong>br</strong> />

i savremene rasprave, Pregled,<<strong>br</strong> />

Sarajevo, 2008.<<strong>br</strong> />

Cigar, N.: Genocid u Bosni-politika “etn -<<strong>br</strong> />

i čkog čišćenja”, BKC, Sarajevo, 2008.<<strong>br</strong> />

Čekić, S.: Agresija na Republiku Bosnu i<<strong>br</strong> />

Hercegovinu, knjiga 1 i 2, Institut za<<strong>br</strong> />

istraživanje zločina protiv čovječnosti i<<strong>br</strong> />

međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.<<strong>br</strong> />

Čavoški, K.: O neprijatelju, Prosveta,<<strong>br</strong> />

Beograd, 1989.<<strong>br</strong> />

Doubt, K.: Sociologija nakon Bosne,<<strong>br</strong> />

Buybook, Sarajevo, 2003.<<strong>br</strong> />

Durkheim, E.: Samoubistvo, Bigz, Beograd,<<strong>br</strong> />

1997.<<strong>br</strong> />

Dizdarević, I.: Barbari su bili bolji,<<strong>br</strong> />

Sarajevo, 1998.<<strong>br</strong> />

Fromm, E.: Anatomija ljudske destruktivnosti<<strong>br</strong> />

I, Naprijed, Zagreb, 1989.<<strong>br</strong> />

Institut za istraživanje zločina protiv<<strong>br</strong> />

čovječnosti i međunarodnog prava:<<strong>br</strong> />

Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi,<<strong>br</strong> />

Moare, Sarajevo, 2010.<<strong>br</strong> />

Karavelić, V. & Rujanac, Z.: Opsada i<<strong>br</strong> />

od <strong>br</strong>ana Sarajeva 1992.-1995., Institut<<strong>br</strong> />

za istraživanje zločina protiv čo -<<strong>br</strong> />

vječnosti i međunarodnog prava univerziteta<<strong>br</strong> />

u Sarajevu, Sarajevo, 2008.<<strong>br</strong> />

Brigadir dr. Zemir Sinanović, et. al.:<<strong>br</strong> />

Pro jekat istraživanja zastupljenosti<<strong>br</strong> />

posttraumatskog stresnog poremećaja<<strong>br</strong> />

(PTSP) kod stanovnika Kantona Sa -<<strong>br</strong> />

ra jevo, Ministarstvo zdravstva Kantona<<strong>br</strong> />

Sarajevo, Sarajevo, 2009.<<strong>br</strong> />

Brigadir dr. Zemir Sinanović, et. al.: Projekat<<strong>br</strong> />

istraživanja zastupljenosti posttraumatskog<<strong>br</strong> />

stresnog poremećaja<<strong>br</strong> />

(PTSP) kod demobilisanih boraca<<strong>br</strong> />

Kantona Sarajevo, Ministarstvo zdr av -<<strong>br</strong> />

stva Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2011.<<strong>br</strong> />

Sinanović, Z.: Ljudska prava i od<strong>br</strong>ana<<strong>br</strong> />

bosanskohercegovačkog društva i drž -<<strong>br</strong> />

ave od agresije, magistarski rad,<<strong>br</strong> />

Fakultet političkih nauka Univerziteta<<strong>br</strong> />

u Sarajevu, Sarajevo, 2009.<<strong>br</strong> />

Sinanović, Z.: Samoubistvo – izbor pojedinca<<strong>br</strong> />

i (ili) posljedica krize, Institut<<strong>br</strong> />

za istraživanje zločina protiv čovječnosti<<strong>br</strong> />

i međunarodnog prava, Sarajevo,<<strong>br</strong> />

2012.<<strong>br</strong> />

84<<strong>br</strong> />

Oproštajno pismo ratnog zločinca<<strong>br</strong> />

SLUČAJ SRPSKOG SNAJPERISTE,<<strong>br</strong> />

kojeg je duh ubijene<<strong>br</strong> />

djevojčice Dijane<<strong>br</strong> />

progonio osam godina<<strong>br</strong> />

Posljednja stanica Beograd...<<strong>br</strong> />

“Dragi, nepoznati čitaoci, vi do<<strong>br</strong> />

ko jih dopiru ovi redovi, čitajte, pa -<<strong>br</strong> />

mtite, učite i praštajte! Surovi rat,<<strong>br</strong> />

koji sam ja najmanje želio napravio<<strong>br</strong> />

je od mene zvijer bez kontrole i,<<strong>br</strong> />

ako neko može zbog toga da žali,<<strong>br</strong> />

onda sam to ponajviše ja. Naravno,<<strong>br</strong> />

nije mi žao sebe, moja smrt je najmanja<<strong>br</strong> />

kazna koju sam zaslužio:<<strong>br</strong> />

žao mi je zbog onih zločina koje<<strong>br</strong> />

sam u bezumlju počinio, žao mi je<<strong>br</strong> />

onih života koje sam ja oduzeo, ži -<<strong>br</strong> />

vota nevinih koji se nikako ne mo -<<strong>br</strong> />

gu povratiti. Zatekao sam se u tom<<strong>br</strong> />

ratu neželjno, ali i svjesno, smatrajući,<<strong>br</strong> />

tada, da niko ne smije da<<strong>br</strong> />

se skloni kada se rješavaju pitanja<<strong>br</strong> />

bitna za njegov narod. U nešto mo -<<strong>br</strong> />

ra mo vjerovati, a u šta ćemo ako<<strong>br</strong> />

ne ćemo u sopstvenu otadžbinu, u<<strong>br</strong> />

so pstveni narod? Dakle, uzeo sam<<strong>br</strong> />

učešće u borbama, a zbog svojih<<strong>br</strong> />

stre ljačkih sposobnosti i do<strong>br</strong>og<<strong>br</strong> />

po znavanja grada u kojem sam<<strong>br</strong> />

pro veo cio život, postao sam individualni<<strong>br</strong> />

borac, snajperista. Mijenjao<<strong>br</strong> />

sam položaj svakog dana. Noću se<<strong>br</strong> />

pre bacivao iz zgrade u zgradu, i<<strong>br</strong> />

za uzimao najvišu, najskriveniju i<<strong>br</strong> />

naj zaklonjeniju poziciju, a onda,<<strong>br</strong> />

ka da zora svane, vrebao neprijatelja.<<strong>br</strong> />

Pazio sam, prije svega, na pro -<<strong>br</strong> />

ti vničke snajperiste, bilo je važno<<strong>br</strong> />

da njih eliminišem. Bila je to igra<<strong>br</strong> />

živaca i onaj ko bi popustio, pokazao<<strong>br</strong> />

se prije vremena, u pogrešnom<<strong>br</strong> />

trenutku, taj bi stradao. Ja sam u<<strong>br</strong> />

tom ratu bio dobar. Bio sam strah<<strong>br</strong> />

i trepet za protivnike i malo je njih<<strong>br</strong> />

poslije okršaja sa mnom, preživjelo.<<strong>br</strong> />

Naravno, imao sam i druge<<strong>br</strong> />

ciljeve. Kada su mi bili dostupni,<<strong>br</strong> />

gađao sam i ‘redovne’ borce koji su<<strong>br</strong> />

se motali po ulicama. Nikad, ponavljam<<strong>br</strong> />

NIKAD nisam gađao one za<<strong>br</strong> />

koje je postojala sumnja da su is k -<<strong>br</strong> />

lju čivo civili. Ne znam kakav je đa -<<strong>br</strong> />

vo ušao u mene tog dana. Sjećam<<strong>br</strong> />

se, bio je vreli ljetnji dan, av gust<<strong>br</strong> />

1992., rano popodne. Kroz magično<<strong>br</strong> />

oko durbina oprezno sam po s -<<strong>br</strong> />

matrao ulice. Vidio sam civile.<<strong>br</strong> />

Uglavnom starce i žene, kako op -<<strong>br</strong> />

re zno izviruju iz kuća. Nastalo je<<strong>br</strong> />

za tišje i oni su se uputili na česmu,<<strong>br</strong> />

na obali Miljacke, da dopune zalihe<<strong>br</strong> />

vode. Vidio sam jednu stariju<<strong>br</strong> />

že nu kako odmiče od česme i jednu<<strong>br</strong> />

ženu sa djetetom, djevojčicom, ka -<<strong>br</strong> />

ko <strong>br</strong>zo potura balone pod lulu če -<<strong>br</strong> />

sme... Uhvatio sam lice djevojčice i<<strong>br</strong> />

shvatio sam da se ona smije, baš<<strong>br</strong> />

kao da se oko nje ne dešava nikak -<<strong>br</strong> />

vo ludilo. A onda je ludilo, iznenada,<<strong>br</strong> />

uhvatilo mene. Šta se ona sm i -<<strong>br</strong> />

je, mislio sam, da li se ona to meni<<strong>br</strong> />

smije?! Ja se tu zlopamtim, krvavim<<strong>br</strong> />

u životu bez života, a ona se<<strong>br</strong> />

smije kao da mi prkosi – kako, uos -<<strong>br</strong> />

talom, smije biti toliko zadovoljna i<<strong>br</strong> />

sretna, mislio sam. Nećeš ti meni<<strong>br</strong> />

vala, rekao mi je neki paklen glas<<strong>br</strong> />

i ja, u tom trenu, shvatih da mi se


prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem,<<strong>br</strong> />

spustio na obarač i počeo da<<strong>br</strong> />

ga stiska... Zaustavi se, zaustavi<<strong>br</strong> />

se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni<<strong>br</strong> />

prst me nije više slušao...<<strong>br</strong> />

Nisam više ni nišanio, samo sam<<strong>br</strong> />

osjetio trzaj puške, a onda sam je<<strong>br</strong> />

odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to<<strong>br</strong> />

ličilo na noćnu moru, kao neki san<<strong>br</strong> />

na javi. Ma, tješio sam se, ko i jeste<<strong>br</strong> />

neki san, ništa se od toga nije desilo...<<strong>br</strong> />

Uzeo sam dvogled i pogledao u<<strong>br</strong> />

pravcu česme: djevojčica je ležala<<strong>br</strong> />

na zemlji, u krvi, a njena majka je<<strong>br</strong> />

sta jala pored nje, sa urlikom na<<strong>br</strong> />

zgrčenom licu. Nikad poslije toga<<strong>br</strong> />

više nisam bio isti. Tajnim kanalima<<strong>br</strong> />

pobjegao sam iz Sarajeva i ilegalno<<strong>br</strong> />

prešao granicu. Živio sam u<<strong>br</strong> />

jednom njemačkom gradići, radeći<<strong>br</strong> />

kao perač ulica, krijući se, izgleda,<<strong>br</strong> />

i od samog sebe. Vrijeme sve odnosi,<<strong>br</strong> />

pa tako i moju nesreću. Znao<<strong>br</strong> />

O autoru<<strong>br</strong> />

sam da strašni zločin nikada neću<<strong>br</strong> />

zaboraviti, znao sam da sam počinio<<strong>br</strong> />

zločin koji se ne može nikako<<strong>br</strong> />

okajati, ali pokušao sam da živim<<strong>br</strong> />

dalje... Tako sam dočekao i kraj ra -<<strong>br</strong> />

ta i povratak u Sarajevo. U počet -<<strong>br</strong> />

ku je sve teklo gotovo normalno.<<strong>br</strong> />

Uspio sam da povratim svoj stan,<<strong>br</strong> />

našao sam i posao, miran, siguran,<<strong>br</strong> />

u pošti. Počeo sam lagano da zabo -<<strong>br</strong> />

ra vljam, trudeći se, prije svega, da<<strong>br</strong> />

izbjegavam obalu Miljacke, koliko<<strong>br</strong> />

je to bilo moguće. Naročito onu ko -<<strong>br</strong> />

bnu česmu... Jedne noći, tihe i lijepe,<<strong>br</strong> />

zatekao sam se u kafani. Piće –<<strong>br</strong> />

dva sa društvom i vrijeme je neprimjetno<<strong>br</strong> />

prolazilo. Bilo je dva sata<<strong>br</strong> />

poslije ponoći kada sam se, pripit,<<strong>br</strong> />

uputio kuću. U tom stanju, zaboravio<<strong>br</strong> />

sam se i prošao obalom Mi -<<strong>br</strong> />

ljacke... Nisam toga ni bio svestan<<strong>br</strong> />

sve dok, odjednom, nisam shvatio<<strong>br</strong> />

da stojim pored one, za mene stra-<<strong>br</strong> />

Brigadir Zemir Sinanović kroz Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine,<<strong>br</strong> />

aktivno sudjeluje u pripremi od<strong>br</strong>ane Bosne i Hercegovine od agresije.<<strong>br</strong> />

Aprila 1992. godine, sa još dva lica, bio je zarobljen od strane pripadnika<<strong>br</strong> />

agresorske bivše JNA, kada je preživio strijeljanje. U aprilu<<strong>br</strong> />

1992. godine do<strong>br</strong>ovoljno pristupa Armiji Republike Bosne i Hercegovine,<<strong>br</strong> />

u kojoj je obavljao visoke vojne dužnosti. Učesnik je značajnih<<strong>br</strong> />

vojnih operacija u od<strong>br</strong>ani bosanskohercegovačkog društva i države<<strong>br</strong> />

od agresije (1992.-1995.). Magistrirao je na temu: “Ljudska prava i<<strong>br</strong> />

od<strong>br</strong>ana bosanskohercegovačkog društva i države od agresije“. Doktorsku<<strong>br</strong> />

disertaciju od<strong>br</strong>anio je pod naslovom “Sociološki aspekti samoubistva<<strong>br</strong> />

u Bosni i Hercegovini (1985. – 2005.)“. Sudjeluje u radu Stručnog<<strong>br</strong> />

tima za izradu i implementaciju “Programa praćenja, prevencije i liječenja<<strong>br</strong> />

demobilisanih <strong>br</strong>anilaca i članova njihovih porodica od PTSP”. Dao je<<strong>br</strong> />

značajan doprinos u radu Instituta za istraživanje zločina protiv<<strong>br</strong> />

čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Autor je<<strong>br</strong> />

knjige: Samoubistvo – izbor pojedinca i (ili) posljedica krize. Koautor je<<strong>br</strong> />

osam knjiga i priručnika. Objavio je dvadeset stručnih i naučnih radova.<<strong>br</strong> />

Izvršio je recenziju pet knjiga. Trenutno se, u činu <strong>br</strong>igadira, nalazi<<strong>br</strong> />

na dužnosti načelnika Uprave J-2 (Vojnoobavještajne službe) Oružanih<<strong>br</strong> />

snaga Bosne i Hercegovine. Iza<strong>br</strong>an je u znanstveno - nastavno<<strong>br</strong> />

zvanje docenta nauka.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />

šne česme. Bio sam nepokretan,<<strong>br</strong> />

od jednom potpuno trijezan, nesposoban<<strong>br</strong> />

da se pomjerim ili reagujem.<<strong>br</strong> />

Pogled mi je pao na pločnik osvijetljen<<strong>br</strong> />

titravom svjetlošću ulične<<strong>br</strong> />

lampe i tada mi se učinilo da stojim<<strong>br</strong> />

usred krvave lokve. Strah i<<strong>br</strong> />

užas su prostrujali u mojim venama<<strong>br</strong> />

i tada mi se učinilo da čujem<<strong>br</strong> />

glas, mili dječiji, koji dopire negdje<<strong>br</strong> />

iza mene. ‘Zašto si mi to učinio,<<strong>br</strong> />

zašto si me povrijedio? ‘... A tada<<strong>br</strong> />

sam već bezumno trčao, bježao od<<strong>br</strong> />

mjesta mog zločina, od mjesta<<strong>br</strong> />

strave i užasa. Uletio sam u stan,<<strong>br</strong> />

ne znam ni kako, nategao rakiju<<strong>br</strong> />

direktno iz flaše i pokušao da se<<strong>br</strong> />

smirim. Sjeo sam u fotelju, zapalio<<strong>br</strong> />

cigaretu, a tada mi je pogled pao<<strong>br</strong> />

na cipele: bile su krvave! Još jednom<<strong>br</strong> />

me užas protresao, a tada<<strong>br</strong> />

sam, jasno i glasno, začuo mili dječiji<<strong>br</strong> />

glas: ‘Zašto si to učinio’? Okrenuo<<strong>br</strong> />

sam se u magnovenju i na vratima<<strong>br</strong> />

ugledao djevojčicu sa krvavom<<strong>br</strong> />

rupom na grudima, blijedog<<strong>br</strong> />

lika i užarenih očiju. Tada sam se<<strong>br</strong> />

onesvijestio i slijedeće čega sam<<strong>br</strong> />

bio svjestan je jutro i ja u fotelji,<<strong>br</strong> />

zgužvan, sa strašnom glavoboljom<<strong>br</strong> />

i krvavim cipelama... Od tog dana<<strong>br</strong> />

za mene nije bilo mira, posjećivala<<strong>br</strong> />

me utvara nevine djevojčice svuda<<strong>br</strong> />

i na svakom mjestu. Ne znam ka -<<strong>br</strong> />

ko, odjednom sam pomislio da tre -<<strong>br</strong> />

ba da odem u crkvu Svetog Marka<<strong>br</strong> />

u Beogradu i da me tamo čeka<<strong>br</strong> />

spas. Stigao sam, već je bila noć,<<strong>br</strong> />

ali crkvi nisam prišao: kad sam po -<<strong>br</strong> />

kušao, preda mnom bi se ispriječio<<strong>br</strong> />

duh djevojčice. Ovo pismo pišem<<strong>br</strong> />

uz treperavu svjetlost uličnog os v -<<strong>br</strong> />

j etljenja u parku pored Željezničke<<strong>br</strong> />

stanice, a kada ga okončam, prerezaću<<strong>br</strong> />

vene džepnim preorezom. Ne<<strong>br</strong> />

vidim nikakav drugi izlaz... ‘Molite<<strong>br</strong> />

se za moju dušu, Predrag O.“<<strong>br</strong> />

(Zločini nad djecom Sarajeva u<<strong>br</strong> />

opsadi, pp. 128-130).<<strong>br</strong> />

85


MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

Dr. Midhat Riđanović je profesor emeritus engleskog jezika i lingvistike Uni verziteta u<<strong>br</strong> />

Sarajevu. Magistrirao je i doktorirao iz opšte lingvistike na Mičigenskom univerzitetu u<<strong>br</strong> />

SAD 1969. godine. Predavao je na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu<<strong>br</strong> />

nepune četiri decenije. Školske 1984-85. godine bio je gostujući Ful<strong>br</strong>ajtov profesor<<strong>br</strong> />

našeg jezika i lingvistike na Ohajo univerzitetu u SAD. Pozivan je da drži predavanja na<<strong>br</strong> />

univerzitetima bivše Jugoslavije, u Zagrebačkom lingvističkom krugu, na <strong>Hrvatskoj</strong> akademiji<<strong>br</strong> />

znanosti i umjetnosti, te na Oksfordskom univerzitetu. Objavio je pet knjiga (od<<strong>br</strong> />

kojih jednu u SAD) i preko 50 naučnih i stručnih radova u domaćim i stranim časopisima.<<strong>br</strong> />

Nosilac je više priznanja za naučni rad, među kojima su i godišnja nagrada sarajevske<<strong>br</strong> />

Svjetlosti za knjigu Jezik i njegova struk tura i nagrada za najbolje stručno djelo na<<strong>br</strong> />

sarajevskom Sajmu i Bijenalu knjige za Praktičnu englesku gramatiku. Jedan je od pionira<<strong>br</strong> />

simultanog prevođenja u bivšoj Jugoslaviji - bio je prevodilac na oko 40 međunarodnih<<strong>br</strong> />

skupova, prevodio je i Dejtonske pregovore i suđenja na Tribunalu u Hagu.<<strong>br</strong> />

86<<strong>br</strong> />

Intervju: Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />

Razgovarao: Sead Begović<<strong>br</strong> />

NAZIVI<<strong>br</strong> />

JEZIKA<<strong>br</strong> />

nisu putokaz<<strong>br</strong> />

međusobnom razumijevanju ljudi


Profesore Riđanoviću, do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

do šli u Behar. Vas ne treba po -<<strong>br</strong> />

sebno predstavljati, svi koji se<<strong>br</strong> />

zanimaju za jezik znaju da ste<<strong>br</strong> />

glasoviti lingvist koji je objavio<<strong>br</strong> />

pet knjiga i preko 50 znanstvenih<<strong>br</strong> />

radova. Poznati ste i po čla -<<strong>br</strong> />

n cima koje ste objavljivali u<<strong>br</strong> />

bo sa nskim dnevnim listovima i<<strong>br</strong> />

tje dnicima. U svojoj posljed -<<strong>br</strong> />

njoj knji zi O bosanskom jeziku,<<strong>br</strong> />

o pro padanju Bosne, i ... o va -<<strong>br</strong> />

ma re kli ste da ste po nacional -<<strong>br</strong> />

nosti čovjek. Da li uz tu širu<<strong>br</strong> />

identifikaciju imate još neku,<<strong>br</strong> />

vezanu za naše podneblje? Ime<<strong>br</strong> />

vam je Midhat, pa biste trebali<<strong>br</strong> />

biti Bošnjak.<<strong>br</strong> />

Da, pored svoje glavne pripadnosti<<strong>br</strong> />

ljudskom rodu, ja pripadam i<<strong>br</strong> />

ljudskom kolektivu koji govori<<strong>br</strong> />

moj im jezikom. To je za mene<<strong>br</strong> />

jedan je zik, koji se samo naziva<<strong>br</strong> />

raz ličito u raznim geografskim<<strong>br</strong> />

oblastima gdje se govori. Zato sam<<strong>br</strong> />

ja – osim što sam čovjek - i Bosanac<<strong>br</strong> />

i Hrvat i Srbin i Crnogorac.<<strong>br</strong> />

Dva starosla ve nska plemena, Srbi<<strong>br</strong> />

i Hrvati, go vo rili su potpuno istim<<strong>br</strong> />

jezikom kad su prije hiljadu i više<<strong>br</strong> />

godina na seljavali Balkan, pa su<<strong>br</strong> />

morali pri padati istom narodu, čije<<strong>br</strong> />

se ime zatrlo u vihoru vremena.<<strong>br</strong> />

Do šavši u kontakt sa različitim ci -<<strong>br</strong> />

vi lizacijama, Srbi i Hrvati su u<<strong>br</strong> />

me đuvre me nu poprimili neka ose -<<strong>br</strong> />

buj na svo jstva, koja su uglavnom<<strong>br</strong> />

po vrši n ske naravi i koja ne naru -<<strong>br</strong> />

ša vaju zna čajno njihovu ogromnu<<strong>br</strong> />

za jed ni čku kulturološku potku.<<strong>br</strong> />

Sve ka s nije podjele tog naroda po -<<strong>br</strong> />

ti cale su od moćnika i silnika, koji<<strong>br</strong> />

su razbijali taj homogen narod, na -<<strong>br</strong> />

di jevali mu zasebna imena, i stva -<<strong>br</strong> />

ra li feude i države da bi vladali nji -<<strong>br</strong> />

ma prema isprobanoj formuli Divide<<strong>br</strong> />

et impera (Podijeli pa vladaj).<<strong>br</strong> />

Ako su bosanski, hrvatski, sr p -<<strong>br</strong> />

ski i crnogorski jedan jezik, ka -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

k vog smisla ima koristiti po je -<<strong>br</strong> />

dinačne nazive kao “bosanski“<<strong>br</strong> />

ili “hrvatski“. Može li se on da,<<strong>br</strong> />

ako uvažimo vaše pret po sta v -<<strong>br</strong> />

ke, reći da se u Zagrebu go vori<<strong>br</strong> />

bosanski, a u Sarajevu sr pski<<strong>br</strong> />

ili hrvatski?<<strong>br</strong> />

Svaki od naša četiri podjezika,<<strong>br</strong> />

ka ko ih ja zovem, ima neke svoje<<strong>br</strong> />

specifičnosti, koje su, istina, mini -<<strong>br</strong> />

ja turne u odnosu na zajedničku<<strong>br</strong> />

srž tih podjezika. Te minijaturne<<strong>br</strong> />

spe cifičnosti dovoljne su na Balkanu<<strong>br</strong> />

da se dotičnom idiomu da status<<strong>br</strong> />

jezika i nadjene mu se posebno<<strong>br</strong> />

ime. Ne zaboravite da je Balkan<<strong>br</strong> />

po dario engleskom jeziku glagol to<<strong>br</strong> />

ba lkanize, koji, prema Oksfords -<<strong>br</strong> />

kom rječniku, znači ‘podijeliti u<<strong>br</strong> />

ma nje, međusobno suprotstavljene<<strong>br</strong> />

grupe’. Diobe su najveća strast<<strong>br</strong> />

Balkanaca, daleko veća nego fudbal<<strong>br</strong> />

ili bilo kakav drugi sport ili ho -<<strong>br</strong> />

bi. Engleski se kao maternji jezik<<strong>br</strong> />

govori u nekih dvadeset standardnih<<strong>br</strong> />

varijanti, od kojih svaka ima<<strong>br</strong> />

još niz lokalnih i socijalnih vari -<<strong>br</strong> />

jan ti, pa ukupan zbir zasebnih<<strong>br</strong> />

eng le skih idioma seže i do par stotina.<<strong>br</strong> />

Ipak, nikad niko nije pokušao<<strong>br</strong> />

da engleski jezik zove drukčije<<strong>br</strong> />

nego engleski.<<strong>br</strong> />

Godine 1985. objavili ste knjigu<<strong>br</strong> />

Jezik i njegova struktura, ko ja<<strong>br</strong> />

je nagrađena godišnjom na g ra -<<strong>br</strong> />

dom izdavačke kuće Svje t lost<<strong>br</strong> />

MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

za najbolje naučno-pu bli cis ti -<<strong>br</strong> />

čko ostvarenje. Može li se nešto<<strong>br</strong> />

od vaših analitičkih pro miš lja -<<strong>br</strong> />

nja u toj knjizi primi je niti na<<strong>br</strong> />

našu situaciju?<<strong>br</strong> />

Ta knjiga je proizašla iz moje<<strong>br</strong> />

želje da napišem univerzitetski<<strong>br</strong> />

udž benik za nastavu opšte lingvis -<<strong>br</strong> />

ti ke, sa naglaskom na kod nas ma -<<strong>br</strong> />

lo poznatoj modernoj lingvistici,<<strong>br</strong> />

koja je revolucionisala shvatanja<<strong>br</strong> />

jezika karakteristična za tradicionalno<<strong>br</strong> />

jezikoslovlje. Nisam, dakle,<<strong>br</strong> />

imao većih naučnih pretenzija.<<strong>br</strong> />

Nje na najveća vrijednost je u tome<<strong>br</strong> />

što se modernolingvistički pojmovi<<strong>br</strong> />

po prvi put kod nas ilustruju prim -<<strong>br</strong> />

je rima iz našeg jezika. Prema<<strong>br</strong> />

tome, ta knjiga nije naučno djelo u<<strong>br</strong> />

Srbizacija i kroatizacija bosanskih Hrišćana trajala je sve do današnjih<<strong>br</strong> />

dana (ja poznajem veći <strong>br</strong>oj bosanskih Pravoslavaca i Katolika koji još<<strong>br</strong> />

nisu “preo<strong>br</strong>aćeni“ u Srbe i Hrvate). Zajedničko istorijsko ime za sve<<strong>br</strong> />

stanovnike Bosne bilo je Bošnjani prije dolaska Turaka, a nakon izvjesnog<<strong>br</strong> />

vremena po njihovom dolasku, Bošnjaci, što je u stvari turska riječ za<<strong>br</strong> />

stanovnike Bosne. Obje ove riječi su u međuvremenu postale arhaične i<<strong>br</strong> />

njihov pandan u savremenom bosanskom je Bosanac.<<strong>br</strong> />

smislu u kojem je to Ajnštajnova<<strong>br</strong> />

te orija relativiteta ili Darvinova<<strong>br</strong> />

te orija evolucije. Kod nas se suviše<<strong>br</strong> />

olako upotrebljava riječ ‘nauka’, pa<<strong>br</strong> />

se ponekad sasvim prizemna istraživanja<<strong>br</strong> />

nazivaju naukom. Što se<<strong>br</strong> />

tiče vašeg pitanja o tome da li se<<strong>br</strong> />

ne što iz te knjige može primijeniti<<strong>br</strong> />

na našu jezičku situaciju, želim da<<strong>br</strong> />

istaknem da današnji lingvisti ne<<strong>br</strong> />

vje ruju da se može niti da se treba<<strong>br</strong> />

dirati u sponatanu jezičku praksu.<<strong>br</strong> />

Svaki jezik je savršen onakav ka -<<strong>br</strong> />

kav je ‘Bogom dan’. Intervencije je -<<strong>br</strong> />

zi koslovaca radi uvođenja vještač -<<strong>br</strong> />

kih kovanica potpuno su deplasi -<<strong>br</strong> />

ra ne sa gledišta moderne lingvistike,<<strong>br</strong> />

i uglavnom su napuštene u<<strong>br</strong> />

87


MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

naprednom svijetu. U nekim zemljama,<<strong>br</strong> />

među kojima je na žalost i<<strong>br</strong> />

Hrvatska, još se uvijek pokušavaju<<strong>br</strong> />

naturiti narodu ružne kovanice,<<strong>br</strong> />

tobože radi očuvanja čistote jezika.<<strong>br</strong> />

Većinom se radi o tome da se ‘strane’<<strong>br</strong> />

riječi zamijene domaćim. Da -<<strong>br</strong> />

nas lingvisti smatraju da u jeziku<<strong>br</strong> />

ne može biti stranih riječi, jer široke<<strong>br</strong> />

narodne mase ne poznaju jezike<<strong>br</strong> />

iz kojih dolaze te riječi, pa ih ne<<strong>br</strong> />

mo gu ni izgovoriti. Naravno, svaki<<strong>br</strong> />

jezik ima riječi stranog porijekla,<<strong>br</strong> />

ali kad bismo išli dovoljno daleko<<strong>br</strong> />

u istoriju bilo kojeg jezika, otkrili<<strong>br</strong> />

bi smo da je najveći dio leksike<<strong>br</strong> />

svakog jezika stranog porijekla.<<strong>br</strong> />

Treba li turcizme poput boja, kat,<<strong>br</strong> />

čamac, majmun, sanduk, kutija,<<strong>br</strong> />

šamar i be har izbaciti iz hrvats -<<strong>br</strong> />

kog i srp skog i zamijeniti ih do -<<strong>br</strong> />

ma ćim rije či ma? Ne treba već<<strong>br</strong> />

zbog toga što su se potpuno adap -<<strong>br</strong> />

ti rale fo netici i gramatici našeg<<strong>br</strong> />

je zika, pa ih više i ne prepoznaje -<<strong>br</strong> />

mo kao str ane. Kom p juterski čip<<strong>br</strong> />

je postao di vna hrv a t ska riječ, ni -<<strong>br</strong> />

š ta manje hrvatska ne go dom, za -<<strong>br</strong> />

s tava i zemlja, što po kazuje i či nj -<<strong>br</strong> />

e nica da ima hrvatsku množinu<<strong>br</strong> />

či povi (kao do movi), a ne engles -<<strong>br</strong> />

ku čips. Onog trenutka ka da se<<strong>br</strong> />

“strana“ riječ po čne izgovarati<<strong>br</strong> />

gla sovima jezika pri maoca i gra -<<strong>br</strong> />

ma tički ponašati kao domaća ri -<<strong>br</strong> />

ječ, ona prestaje biti st rana. Ovakav<<strong>br</strong> />

stav je oduvijek va žio u engleskom<<strong>br</strong> />

jeziku, pa zato nikad u njegovoj<<strong>br</strong> />

istoriji nije objavljen ni<<strong>br</strong> />

jedan rječnik “stranih“ riječi, iako<<strong>br</strong> />

je engleski dosad preuzeo manji<<strong>br</strong> />

ili veći <strong>br</strong>oj riječi iz preko 350 jezika.<<strong>br</strong> />

Re kao sam i da moderni ling -<<strong>br</strong> />

vi sti sma traju da se jezik može<<strong>br</strong> />

sam o se bi <strong>br</strong>inuti, i da in te r ve n -<<strong>br</strong> />

ci je jezi ko slovaca mogu samo štetiti<<strong>br</strong> />

jeziku. Ovakav stav je bio pri -<<strong>br</strong> />

su tan kod Anglosaksonaca du go<<strong>br</strong> />

pri je na s tanka moderne lingvistike,<<strong>br</strong> />

pa Englezi nikad nisu imali<<strong>br</strong> />

88<<strong>br</strong> />

Što je to čisti bosanski jezik i koje su njegove odlike?<<strong>br</strong> />

Moderni lingvisti ne vjeruju da postaji “čist“ i “prljav“ jezik. Ranije se<<strong>br</strong> />

vjerovalo da je čist jezik onaj koji nije bio izložen uticaju drugih jezika<<strong>br</strong> />

pa je sačuvao svoj prvobitni, izvorni oblik, te da se takav jezik mora<<strong>br</strong> />

njegovati kroz škole i čuvati od stranih uticaja. Vuk Karadžić je<<strong>br</strong> />

proglasio govor istočne Hercegovine takvim “čistim“ jezikom. Zaista je<<strong>br</strong> />

tačno da u krševitu i pasivnu istočnu Hercegovinu nisu puno zalazili ni<<strong>br</strong> />

strani osvajači, jer tamo nije bilo ničeg što bi im bilo interesantno, pa<<strong>br</strong> />

se tako govor tamošnje populacije sačuvao u “najčistijem“ obliku.<<strong>br</strong> />

Danas lingvisti ne vjeruju da je jezik koji nije primao riječi iz drugih<<strong>br</strong> />

jezika “čist“, a onaj koji je pretrpio uticaj stranih jezika “prljav“ ili<<strong>br</strong> />

“zagađen“. Po tom prevaziđenom kriterijumu engleski bi bio<<strong>br</strong> />

“najprljaviji“ jezik na svijetu. Meni je čist svaki jezik u kojem su misli<<strong>br</strong> />

izražene jednostavno i jasno.<<strong>br</strong> />

pra vopis, a nemaju ni riječ koja bi<<strong>br</strong> />

sa svim od govarala našem “lektoru“.<<strong>br</strong> />

To od sustvo “popovanja“ u je -<<strong>br</strong> />

zi ku si gu rno je jedan od faktora<<strong>br</strong> />

ko ji su do prinijeli da engleski po s -<<strong>br</strong> />

tane pr vi međunarodni jezik. Na j -<<strong>br</strong> />

zad, proklamacije jezikoslovaca o<<strong>br</strong> />

“pravilnom“ i “nepravilnom“ u je -<<strong>br</strong> />

ziku, o “stranim“ i “domaćim“ ri je -<<strong>br</strong> />

čima ma hom se “ne primaju“ u na -<<strong>br</strong> />

rodu, ta ko da se već zbog toga mo -<<strong>br</strong> />

gu sma trati unaprijed promašenim.<<strong>br</strong> />

(Koliko običnih ljudi u Za g -<<strong>br</strong> />

rebu go vori perilica, <strong>br</strong>zoglas, no -<<strong>br</strong> />

siglas (mo bitel), dalekozor, zra k o -<<strong>br</strong> />

mlat, pa i računalo?) Govor is pu -<<strong>br</strong> />

njen ob licima što ih propisuju je -<<strong>br</strong> />

zikoslovci ne ma onu dušu koju<<strong>br</strong> />

ima nepatvoreni narodni jezik, on<<strong>br</strong> />

zv u či drvenasto i odbojno, a koriste<<strong>br</strong> />

ga uglavnom samo lingvistič ke<<strong>br</strong> />

ne z nalice i politički poltroni (na -<<strong>br</strong> />

rav no, i osobe koje to moraju: na s -<<strong>br</strong> />

tav nici maternjeg jezika, spi ke ri,<<strong>br</strong> />

no vinari i ja v ni djelatnici). Po<<strong>br</strong> />

meni je unošenje vještačkih ob lika<<strong>br</strong> />

u hr vatski zagađenje tog je zika,<<strong>br</strong> />

pa umjesto da slavimo je zi ko s lo v -<<strong>br</strong> />

ce koji to rade, tre ba ih osuditi kao<<strong>br</strong> />

lingvističke ne z na lice i neprijatelje<<strong>br</strong> />

lijepog narodnog go vora.<<strong>br</strong> />

Mi Bošnjaci u <strong>Hrvatskoj</strong>, naročito<<strong>br</strong> />

oni koji smo odrasli u ovoj<<strong>br</strong> />

zemlji, govorimo hrvatski. Da<<strong>br</strong> />

li je to ispravno ili bi možda<<strong>br</strong> />

tre bali govoriti bosanski? Me -<<strong>br</strong> />

ni se redovno na tribinama u<<strong>br</strong> />

Sarajevu znaju nasmijati kada<<strong>br</strong> />

kao rođeni kajkavac počnem<<strong>br</strong> />

iz govarati riječi arapskog ili<<strong>br</strong> />

tu rskog porijekla u bosans -<<strong>br</strong> />

kom jeziku. To čak ispadne<<strong>br</strong> />

sim patično pa me srećom još<<strong>br</strong> />

nit ko nije ismijao, a ja jesam<<strong>br</strong> />

dru ge nasmijao.<<strong>br</strong> />

Svaki čovjek prirodno govori je -<<strong>br</strong> />

zikom sredine u kojoj je odrastao,<<strong>br</strong> />

jer se jezik fonetski i gramatički<<strong>br</strong> />

oblikuje do adolescencije. Može se<<strong>br</strong> />

preuzimati leksika iz drugih varijanti<<strong>br</strong> />

istog jezika (kao što danas<<strong>br</strong> />

mnogi Bosanci preuzimaju hrvatske<<strong>br</strong> />

riječi), ali ona ne utiče znatno<<strong>br</strong> />

na opći dojam o jeziku date osobe.<<strong>br</strong> />

Zagrepčanin u Sarajevu odmah se<<strong>br</strong> />

prepoznaje kao Zagrepčanin, kao<<strong>br</strong> />

što se Sarajlija u Zagrebu identifikuje<<strong>br</strong> />

kao Bosanac čim progovori.<<strong>br</strong> />

Ne samo da ne treba mijenjati je -<<strong>br</strong> />

zik sredine u kojoj smo odrasli ne -<<strong>br</strong> />

go to većinom nije ni moguće. Po -<<strong>br</strong> />

ne ki Bosanac koje je živio u Beog -


a du i tamo naučio ekavicu nastavi<<strong>br</strong> />

da govori ekavski kad se vrati u<<strong>br</strong> />

Sarajevo, ali ekavica ne pristaje<<strong>br</strong> />

ak centaskoj strukturi, melodiji re -<<strong>br</strong> />

čenice i drugim obilježjima tipično<<strong>br</strong> />

bosanskog izgovora, pa ti ljudi po -<<strong>br</strong> />

nekad zvuče smiješno. Meni su<<strong>br</strong> />

smiješni i Hrvati iz Hercegovine<<strong>br</strong> />

ko ji u svoj inače savršen bosanski<<strong>br</strong> />

je zik ubacuju hrvatske riječi izgovarajući<<strong>br</strong> />

ih na bosanski način, pa<<strong>br</strong> />

kažu “tišća“ umjesto “tisuća“ jer se<<strong>br</strong> />

u današnjem bosanskom redovno<<strong>br</strong> />

gu be visoki vokali i i u u nenaglašenim<<strong>br</strong> />

slogovima (nijedan Bosanac<<strong>br</strong> />

ne će danas reći pokušaj, svi kažu<<strong>br</strong> />

pokšaj!) Glavna poruka modernih<<strong>br</strong> />

lingvista glede upotrebe jezika je -<<strong>br</strong> />

ste: što manje intervenišemo u je -<<strong>br</strong> />

ziku, to bolje po jezik. Kad ja ovo<<strong>br</strong> />

kažem, ljudi me pitaju da li je on -<<strong>br</strong> />

da ispravno govoriti more umjesto<<strong>br</strong> />

može, tuj umjesto tu, ondak umjes -<<strong>br</strong> />

to onda, nako umjesto onako. Da,<<strong>br</strong> />

odgovoram ja, ti “nepravilni“ oblici<<strong>br</strong> />

su sasvim “pravilni“ u spontanom<<strong>br</strong> />

ra zgovoru sa (prisnim) prijateljima,<<strong>br</strong> />

ali ne u javnim nastupima.<<strong>br</strong> />

Sva ki jezik ima govornu varijantu,<<strong>br</strong> />

koju ljudi koriste u svakodnevnoj<<strong>br</strong> />

nezvaničnoj komunikaciji, a, na -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

rav no, i jedan “ulickani“ jezik ko -<<strong>br</strong> />

jim se služe u zvaničlnim prilikama.<<strong>br</strong> />

To važi kako za evropske jezike,<<strong>br</strong> />

tako i za jezike pacifičkih oto -<<strong>br</strong> />

ka. Svi normalni ljudi sami podešavaju<<strong>br</strong> />

svoj govorni stil situaciji u<<strong>br</strong> />

kojoj se nalaze, jer svaki čovjek<<strong>br</strong> />

pored gra mtičkih intuicija (koje<<strong>br</strong> />

mu ka žu, recimo, da veliki kuća i<<strong>br</strong> />

mala krevet nisu prihvatljvi) nosi u<<strong>br</strong> />

sebi, a da često toga nije svjestan,<<strong>br</strong> />

i stilske intuicije (koje mu kažu,<<strong>br</strong> />

recimo, da je ne mere neprihvatljivo<<strong>br</strong> />

u javnom nastupu u Bosni, ali<<strong>br</strong> />

da je sasvim prihvatljivo – čak i<<strong>br</strong> />

poželjno – u spontanoj komunikaciji<<strong>br</strong> />

sa blis kim osobama). Naravno,<<strong>br</strong> />

ne ma ju svi ljudi dovoljno istančane<<strong>br</strong> />

in tu icije, pa kad dođu u glavni<<strong>br</strong> />

grad govore ondak i iz razloga što,<<strong>br</strong> />

kao što su govorili na selu, umjesto<<strong>br</strong> />

on da/zatim i jer. Ipak, većina ljudi<<strong>br</strong> />

ima osjećaj za jezik primjeren da -<<strong>br</strong> />

toj situaciji i zato lektori često<<strong>br</strong> />

una kazuju naš prirodni izraz, pa<<strong>br</strong> />

ih teba što više izbjegavati.<<strong>br</strong> />

Što je to čisti bosanski jezik i<<strong>br</strong> />

ko je su njegove odlike?<<strong>br</strong> />

Moderni lingvisti ne vjeruju da<<strong>br</strong> />

postaji “čist“ i “prljav“ jezik. Ranije<<strong>br</strong> />

MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

Današnji lingvisti ne vjeruju da<<strong>br</strong> />

se može niti da se treba dirati u<<strong>br</strong> />

sponatanu jezičku praksu.<<strong>br</strong> />

Svaki jezik je savršen onakav<<strong>br</strong> />

kakav je ‘Bogom dan’.<<strong>br</strong> />

Intervencije jezikoslovaca radi<<strong>br</strong> />

uvođenja vještačkih kovanica<<strong>br</strong> />

potpuno su deplasirane sa<<strong>br</strong> />

gledišta moderne lingvistike, i<<strong>br</strong> />

uglavnom su napuštene u<<strong>br</strong> />

naprednom svijetu. U nekim<<strong>br</strong> />

zemljama, među kojima je na<<strong>br</strong> />

žalost i Hrvatska, još se uvijek<<strong>br</strong> />

pokušavaju naturiti narodu<<strong>br</strong> />

ružne kovanice, tobože radi<<strong>br</strong> />

očuvanja čistote jezika.<<strong>br</strong> />

se vjerovalo da je čist jezik onaj<<strong>br</strong> />

koji nije bio izložen uticaju drugih<<strong>br</strong> />

jezika pa je sačuvao svoj prvobitni,<<strong>br</strong> />

izvorni oblik, te da se takav jezik<<strong>br</strong> />

mora njegovati kroz škole i čuvati<<strong>br</strong> />

od stranih uticaja. Vuk Karadžić je<<strong>br</strong> />

proglasio govor istočne Hercegovine<<strong>br</strong> />

takvim “čistim“ jezikom. Zaista<<strong>br</strong> />

je tačno da u krševitu i pasivnu<<strong>br</strong> />

istočnu Hercegovinu nisu puno za -<<strong>br</strong> />

lazili ni strani osvajači, jer tamo<<strong>br</strong> />

nije bilo ničeg što bi im bilo interesantno,<<strong>br</strong> />

pa se tako govor tamošnje<<strong>br</strong> />

populacije sačuvao u “najčistijem“<<strong>br</strong> />

obliku. Danas lingvisti ne vjeruju<<strong>br</strong> />

da je jezik koji nije primao riječi iz<<strong>br</strong> />

drugih jezika “čist“, a onaj koji je<<strong>br</strong> />

pretrpio uticaj stranih jezika<<strong>br</strong> />

“prljav“ ili “zagađen“. Po tom pre -<<strong>br</strong> />

va ziđenom kriterijumu engleski bi<<strong>br</strong> />

bio “najprljaviji“ jezik na svijetu.<<strong>br</strong> />

Meni je čist svaki jezik u kojem su<<strong>br</strong> />

misli izražene jednostavno i jasno.<<strong>br</strong> />

Što za vas kao lingvistu i spek t -<<strong>br</strong> />

ralnog intelektualca znači etno -<<strong>br</strong> />

nim Bošnjak?<<strong>br</strong> />

Ja sam svoje mišljenje o etnonimu<<strong>br</strong> />

Bošnjak izložio i podrobno ob -<<strong>br</strong> />

ra zložio u ranije pomenutoj knji zi.<<strong>br</strong> />

Meni je prihvatanje etnonima<<strong>br</strong> />

89


MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

Boš njak umjesto Bosanski Musliman<<strong>br</strong> />

s jedne strane znak poslovične<<strong>br</strong> />

bo sa nske gluposti, a s druge<<strong>br</strong> />

strane i in direktan signal jednog<<strong>br</strong> />

često po d svjesnog stava krajnje<<strong>br</strong> />

odbojnosti današnjih bosanskih<<strong>br</strong> />

Muslimana pre ma svemu što u<<strong>br</strong> />

nazivu ima le k seme Musliman i<<strong>br</strong> />

Islam ili njihove pridjevske izvedenice.<<strong>br</strong> />

Sve do 1992. godine stanovnici<<strong>br</strong> />

Bosne koji su ispovijedali Islam<<strong>br</strong> />

zvali su se(be) Bosanski Muslimani.<<strong>br</strong> />

To kom 400 i više godina niko od<<strong>br</strong> />

bo sanske uleme a kasnije bosanskih<<strong>br</strong> />

intelektualaca sa muslimanskim<<strong>br</strong> />

imenom nije doveo u pitanje<<strong>br</strong> />

taj na ziv. U osmanlijskim defterima<<strong>br</strong> />

(po reskim knjigama) koji se<<strong>br</strong> />

odnose na Bosnu spominju se<<strong>br</strong> />

samo bo sa nski Pravoslavci, Katolici<<strong>br</strong> />

i Mu s limani, nema ni traga od<<strong>br</strong> />

Srba i Hr vata, koji su kasnije<<strong>br</strong> />

“napravljeni“ od bosanskih Pravoslavaca<<strong>br</strong> />

od no sno Katolika. Srbizacija<<strong>br</strong> />

(ili ‘po srbljenje’) bosanskih<<strong>br</strong> />

Pravoslavaca počela je u posljednjoj<<strong>br</strong> />

deceniji 18. vi jeka, a kroatizacija<<strong>br</strong> />

bosanskih Ka tolika u četvrtoj<<strong>br</strong> />

deceniji 19. vi jeka. U početku<<strong>br</strong> />

su ova dva “proje kta“ sprovodili u<<strong>br</strong> />

djelo uglavnom sveštenici i učitelji<<strong>br</strong> />

iz Srbije odnosno Hrvatske, a<<strong>br</strong> />

kasnije su se u njih uključili i <strong>br</strong>ojni<<strong>br</strong> />

lokalni “pre ob raćenici.“ Srbizacija<<strong>br</strong> />

i kroatizacija bosanskih Hriš -<<strong>br</strong> />

ćana trajala je sve do današnjih<<strong>br</strong> />

dana (ja poznajem veći <strong>br</strong>oj bosanskih<<strong>br</strong> />

Pravoslavaca i Katolika koji<<strong>br</strong> />

još nisu “preob raćeni“ u Srbe i<<strong>br</strong> />

Hrvate). Zajedničko istorijsko ime<<strong>br</strong> />

za sve stanovnike Bosne bilo je<<strong>br</strong> />

Bošnjani prije do laska Turaka, a<<strong>br</strong> />

nakon izvjesnog vremena po njihovom<<strong>br</strong> />

dolasku, Bo š njaci, što je u<<strong>br</strong> />

stvari turska riječ za stanovnike<<strong>br</strong> />

Bosne. Obje ove riječi su u međuvremenu<<strong>br</strong> />

postale ar ha ične i njihov<<strong>br</strong> />

pandan u savremenom bosanskom<<strong>br</strong> />

je Bosanac. Ovaj se etnonim za<<strong>br</strong> />

mene odnosi i na He rcegovce, jer<<strong>br</strong> />

90<<strong>br</strong> />

se ova zemlja to kom najvećeg dijela<<strong>br</strong> />

svoje istorije zvala samo Bosna,<<strong>br</strong> />

a Hercegovina je pridodata nazivu<<strong>br</strong> />

zemlje “zahvaljujući” veleizdaji<<strong>br</strong> />

Ali-paše Rizvanbegovića, koji je<<strong>br</strong> />

stao na stranu sultana u velikoj<<strong>br</strong> />

po buni bosanske vla stele protiv<<strong>br</strong> />

osmanske vlasti 1831. godine. Da<<strong>br</strong> />

bi se odužio Riz va nbegoviću za<<strong>br</strong> />

nje govu izdajničku “uslugu”, sultan<<strong>br</strong> />

je izdvojio Hercegovinu iz Bo -<<strong>br</strong> />

sa nskog Pašaluka i od nje napravio<<strong>br</strong> />

zaseban Hercegovač ki Pašaluk,<<strong>br</strong> />

a Rizvanbegovića po s ta vio za<<strong>br</strong> />

ve zira. Tim činom je iniciran dvojni<<strong>br</strong> />

naziv zemlje, koji je ka snije i<<strong>br</strong> />

legaliziran.<<strong>br</strong> />

Naravno, mnogi pošteni i pa -<<strong>br</strong> />

me tni Bosanci protivili su se “od -<<strong>br</strong> />

narođivanju“ Bosanaca, tj. prihvaćanju<<strong>br</strong> />

tuđih imena za svoj nacio -<<strong>br</strong> />

Snježana Kordić je ‘odjeknula’<<strong>br</strong> />

i u bosanskim medijima, gdje<<strong>br</strong> />

joj se gromoglasno<<strong>br</strong> />

aplaudiralo. U časopisu Dani<<strong>br</strong> />

objavljena su tri odlomka iz<<strong>br</strong> />

njene knjige Jezik i<<strong>br</strong> />

nacionalizam, kao i<<strong>br</strong> />

podugačak intervju s njom.<<strong>br</strong> />

Amer Tikveša, novinar koji ju<<strong>br</strong> />

je intervjuisao i glavni<<strong>br</strong> />

urednik Dana Faruk Borić,<<strong>br</strong> />

ispoljili su poslovičnu<<strong>br</strong> />

bosansku glupost jer nisu ni<<strong>br</strong> />

primijetili da u njenom<<strong>br</strong> />

nazivu za naš zajednički jezik<<strong>br</strong> />

– a to je srpskohrvatski –<<strong>br</strong> />

nema atributa bosanski!


Snježana Kordić je najveći<<strong>br</strong> />

hohštapler koji se ikad pojavio<<strong>br</strong> />

na balkanskom lingvističkom<<strong>br</strong> />

prostoru. Ona je privukla<<strong>br</strong> />

pažnju javnosti zato što je prvi<<strong>br</strong> />

hrvatski jezikoslovac koji se<<strong>br</strong> />

javno zalaže za policentrični<<strong>br</strong> />

srpskohrvatski jezik, koji bi po<<strong>br</strong> />

njoj trebao biti, kao i prije<<strong>br</strong> />

ratnih zbivanja 90-tih godina,<<strong>br</strong> />

zajednički naziv za nešto<<strong>br</strong> />

različite idiome jednog jezika<<strong>br</strong> />

što se govori u <strong>Hrvatskoj</strong>,<<strong>br</strong> />

Srbiji, Bosni i Hercegovini, i<<strong>br</strong> />

Crnoj Gori.<<strong>br</strong> />

nal ni identitet i jezik. Među njima<<strong>br</strong> />

je najelokventniji bio franjevac fra<<strong>br</strong> />

Antun Knežević, koji 1870. godine<<strong>br</strong> />

objavljuje članak u časopisu Bo sa -<<strong>br</strong> />

n ski prijatelj, u kojem se oštro ob -<<strong>br</strong> />

a ra na svoje sunarodnjake zbog<<strong>br</strong> />

nji hovog olakog prihvatanja stranih<<strong>br</strong> />

naziva za svoj nacionalni identitet<<strong>br</strong> />

i jezik. (Kneževićev članak<<strong>br</strong> />

biće integralno objavljen u mojoj<<strong>br</strong> />

sljedećoj knjizi.) Svi do<strong>br</strong>o znamo<<strong>br</strong> />

da postoji jako veliki <strong>br</strong>oj Hrvata i<<strong>br</strong> />

Srba u <strong>Hrvatskoj</strong> i Srbiji sa prezimenom<<strong>br</strong> />

Bošnjak, ali ja sam se prvi<<strong>br</strong> />

sjetio da se poslužim telefonskim<<strong>br</strong> />

imenicima da ustanovim njihov<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oj, i našao sam da ih ima na stotine.<<strong>br</strong> />

U Slavoniji, na Savi, odmah<<strong>br</strong> />

“preko puta“ Bosne, postoji oveće<<strong>br</strong> />

selo koje se zove Bošnjaci. Otkud<<strong>br</strong> />

toliki Bošnjaci izvan Bosne? Jasno<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

je otkud: bosanski Hrišćani bježali<<strong>br</strong> />

od turskog zuluma (koji je njima<<strong>br</strong> />

bio teži nego Muslimanima) i po<<strong>br</strong> />

dolasku u Hrvatsku odnosno Srbiju<<strong>br</strong> />

govorili da su Bošnjaci. Da su<<strong>br</strong> />

oni tada bili Hrvati ili Srbi, zar ne<<strong>br</strong> />

bi na granici govorili “Mi smo<<strong>br</strong> />

Hrvati/Srbi, bježimo od turskog<<strong>br</strong> />

zu luma i vraćamo se svojoj pradomovini“<<strong>br</strong> />

– sigurno bi nakon takve<<strong>br</strong> />

iz jave bili objeručke primljeni od<<strong>br</strong> />

svoje hrvatske/srpske “<strong>br</strong>aće.“<<strong>br</strong> />

(Mo guće je da mnogi od njih nisu<<strong>br</strong> />

ni znali u ta davna vremena da<<strong>br</strong> />

postoje Srbi i Hrvati!) E sad na<<strong>br</strong> />

scenu stupa naš vajni “akademik“<<strong>br</strong> />

Muhamed Tunjo Filipović, koji je,<<strong>br</strong> />

kao što je do<strong>br</strong>o poznato, izgradio<<strong>br</strong> />

karijeru na ateizmu (između ostalog<<strong>br</strong> />

je napisao i knjigu o Lenjinu,<<strong>br</strong> />

za koju je dobio nagradu i u kojoj<<strong>br</strong> />

tog zadrtog bezvjernika slavi kao<<strong>br</strong> />

jednog od najvećih umova svih vremena).<<strong>br</strong> />

Neukim širokim masama<<strong>br</strong> />

te ško je razdvojiti apelativ Musliman<<strong>br</strong> />

u vjerskom smislu od Muslimana<<strong>br</strong> />

kao pripadnika nacionalnog<<strong>br</strong> />

korpusa čija je dominantna religija<<strong>br</strong> />

Islam, mada se danas u svijetu<<strong>br</strong> />

to radi u mnogim nacionalnim za -<<strong>br</strong> />

jednicama (u Izraelu se postatak<<strong>br</strong> />

sekularno orijentisanih ljudi kreće<<strong>br</strong> />

od 40 do 80 posto, ali ni jedan iz -<<strong>br</strong> />

raelski Jevrej neće za sebe reći da<<strong>br</strong> />

je išta drugo osim Jevrej). Kad je<<strong>br</strong> />

po čeo posljednji rat u Bosni, Tunjo<<strong>br</strong> />

je poželio da ugrabi što veći komad<<strong>br</strong> />

ratno-profiterskog kolača, ali se<<strong>br</strong> />

bo jao da ću mu neko u novoj, naglo<<strong>br</strong> />

“mu slimaniziranoj“ Bosni podast -<<strong>br</strong> />

ri jeti njegovu raniju misionarski<<strong>br</strong> />

čvrstu ateističku prošlost. Zato on<<strong>br</strong> />

vadi iz naftalina preživjeli turski<<strong>br</strong> />

etnonim ‘Bošnjak’ i lansira ga kao<<strong>br</strong> />

novo nacionalno ime bosanskih<<strong>br</strong> />

Mus limana. Vjerovatno zbog toga<<strong>br</strong> />

što je Zapad sve do prije pedesetak<<strong>br</strong> />

godina (tačnije do otkrića nafte u<<strong>br</strong> />

arapskom svijetu) smatrao Musli -<<strong>br</strong> />

ma ne primitivnim, neo<strong>br</strong>azova-<<strong>br</strong> />

MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

nim i zatucanim, široke muslima -<<strong>br</strong> />

n ske mase u Bosni jedva su dočekale<<strong>br</strong> />

priliku da se oslobode “sramnog“<<strong>br</strong> />

muslimanskog identiteta. To<<strong>br</strong> />

sam i lično iskusio jer je na moj<<strong>br</strong> />

članak o neprimjerenosti nacional -<<strong>br</strong> />

nog naziva ‘Bošnjak’ i o prednostima<<strong>br</strong> />

naziva ‘Bosanski Musliman’,<<strong>br</strong> />

objavljen u Oslobođenju 2006. go -<<strong>br</strong> />

dine, reagovalo nekoliko “o<strong>br</strong>azovanih“<<strong>br</strong> />

bosanskih Muslimana, koji<<strong>br</strong> />

su me grdili što im ne dam da se<<strong>br</strong> />

zovu Bošnjaci. Ako se malo odmetnete<<strong>br</strong> />

u udaljenija muslimanksa<<strong>br</strong> />

sela u Bosni, otkrićete da se seljaci<<strong>br</strong> />

i dalje ponosno nazivaju Muslimanima,<<strong>br</strong> />

a lično sam se osvjedočio<<strong>br</strong> />

da ‘Bošnjak’ upotrebljavaju u smislu<<strong>br</strong> />

‘korumpirani bosanski Musliman’.<<strong>br</strong> />

Mislim da je to pun pogodak.<<strong>br</strong> />

Znamo da imate i svoje mišljenje<<strong>br</strong> />

o policentričnosti standar -<<strong>br</strong> />

dnog jezika kojim govore Srbi,<<strong>br</strong> />

Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.<<strong>br</strong> />

Što zapravo mislite o tom izu -<<strong>br</strong> />

mu Snježane Kordić? Mislite li<<strong>br</strong> />

da Bošnjaci, zbog interetnič -<<strong>br</strong> />

kih animoziteta izazvanih po s -<<strong>br</strong> />

lje dnjim ratom, ne bi trebali<<strong>br</strong> />

go voriti jezikom svojih dojučerašnjih<<strong>br</strong> />

“neprijatelja“?<<strong>br</strong> />

Snježana Kordić je najveći hohštapler<<strong>br</strong> />

koji se ikad pojavio na balkanskom<<strong>br</strong> />

lingvističkom prostoru.<<strong>br</strong> />

Ona je privukla pažnju javnosti<<strong>br</strong> />

zato što je prvi hrvatski jezikoslovac<<strong>br</strong> />

koji se javno zalaže za policentrični<<strong>br</strong> />

srpskohrvatski jezik, koji bi<<strong>br</strong> />

po njoj trebao biti, kao i prije ratnih<<strong>br</strong> />

zbivanja 90-tih godina, zajednički<<strong>br</strong> />

naziv za nešto različite idiome<<strong>br</strong> />

jednog jezika što se govori u<<strong>br</strong> />

<strong>Hrvatskoj</strong>, Srbiji, Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />

i Crnoj Gori. Naravno, to je<<strong>br</strong> />

bio šok za hrvatsku kulturnu javnost,<<strong>br</strong> />

koja ju je dočekala na nož. Ali<<strong>br</strong> />

ona je to upravo i htjela, jer do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

je poznato da šokantni događaji<<strong>br</strong> />

dižu veliku medijsku prašinu, i<<strong>br</strong> />

91


MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

Snježa je postala medijska zvijezda.<<strong>br</strong> />

U jednom periodu rijetko su<<strong>br</strong> />

se mogle otvoriti novine na našim<<strong>br</strong> />

prostorima da u njima nije bilo<<strong>br</strong> />

nešto o Snježi. Slavili su je jugonostalgičari,<<strong>br</strong> />

a hrvatski nacionalistički<<strong>br</strong> />

orijentisani lingvisti pripremali<<strong>br</strong> />

joj linč. Ja sam objavio članak<<strong>br</strong> />

o njenom hohšapleraju, koji je, u<<strong>br</strong> />

bo sanskoj verziji, objavljen u sarajevskoj<<strong>br</strong> />

dnevniku SAN, a u pohrvaćenoj<<strong>br</strong> />

verziji, u Jeziku, uglednom<<strong>br</strong> />

ča sopisu za kulturu hrvatskog<<strong>br</strong> />

knji ževnog jezika. U Jeziku je na -<<strong>br</strong> />

slov mog članka bio ‘Lažna lingvis -<<strong>br</strong> />

tika Snježane Kordić’. Ona, na ime,<<strong>br</strong> />

tvrdi da u lingvističkoj nauci po s -<<strong>br</strong> />

toje egzaktni kriteriji kojima se<<strong>br</strong> />

određuje kada dva ljudska idioma<<strong>br</strong> />

predstavljaju dva dijalekta jednog<<strong>br</strong> />

jezika, a kada su oni dva različita<<strong>br</strong> />

jezika. Takvi kriteriji ne postoje, to<<strong>br</strong> />

je prvorazredna laž. Izmislila je<<strong>br</strong> />

kri terij po kojem su dva idioma je -<<strong>br</strong> />

dan jezik ako imaju 81% ili više za -<<strong>br</strong> />

jedničkih riječi! Ne treba biti lingvist<<strong>br</strong> />

da se vidi da to ne stoji. Jedino<<strong>br</strong> />

mjerilo sličnosti odnosno različitosti<<strong>br</strong> />

među jezicima je uzajamna<<strong>br</strong> />

razumljivost njihovih govornika.<<strong>br</strong> />

Da bismo pak mjerili razumljivost,<<strong>br</strong> />

morali bismo izmjeriti koja količina<<strong>br</strong> />

značenja je prenesena od jednog<<strong>br</strong> />

do drugog govornika, jer jezik<<strong>br</strong> />

postoji samo da bi prenosio značenje<<strong>br</strong> />

od čovjeka do čovjeka. A značenje<<strong>br</strong> />

nije krompir da se može vagati<<strong>br</strong> />

na kantaru. Tu bi trebalo uračunati<<strong>br</strong> />

i faktor komunikativnosti su -<<strong>br</strong> />

di onika u dijalogu: poznato je da<<strong>br</strong> />

ima veoma komunikativnih osoba,<<strong>br</strong> />

koje su u stanju da kažu mnogo sa<<strong>br</strong> />

malo riječi (i koje znaju vješto upotrijebiti<<strong>br</strong> />

i jezik tijela (body language)),<<strong>br</strong> />

kao i da, nasuprot njima, ima<<strong>br</strong> />

osoba koje su skoro nemušte i kad<<strong>br</strong> />

govore sa osobom iz iste jezičke<<strong>br</strong> />

zajednice. Da ne dužim: lingvistika<<strong>br</strong> />

ne posjeduje znanstvenu aparaturu<<strong>br</strong> />

kojom bi se strogo razgraničio<<strong>br</strong> />

92<<strong>br</strong> />

dijalekt - ili bilo koja jezička varijanta<<strong>br</strong> />

- od jezika u širem, nadređenom<<strong>br</strong> />

smilu. Štaviše, ni jedan ozbiljan<<strong>br</strong> />

lingvist nikad nije ni pokušao<<strong>br</strong> />

da stvori takvu aparaturu, jer bi<<strong>br</strong> />

sam cilj takvog napora bio apsurdan.<<strong>br</strong> />

Nazivi jezika nisu nikakav<<strong>br</strong> />

pu tokaz međusobnom razumijevanju<<strong>br</strong> />

ljudi. Svijet je pun slučajeva<<strong>br</strong> />

gdje su osobe koje navodno govore<<strong>br</strong> />

istim jezikom međusobno ne raz-<<strong>br</strong> />

miju (lično sam slušao tri dijalekta<<strong>br</strong> />

mog hrvatskog jezika – podravski<<strong>br</strong> />

dijalekt kojim govore Gruntovčani,<<strong>br</strong> />

izvorni dijalekt otoka Hvara, i je -<<strong>br</strong> />

zik hrvatskog sela Bednja – koje<<strong>br</strong> />

nisam razumio), kao i slučajeva<<strong>br</strong> />

gdje dvije osobe govore istim jezikom<<strong>br</strong> />

i savršeno se razumiju, ali<<strong>br</strong> />

sva ka od njih svoj jezik zove drukčijim<<strong>br</strong> />

imenom; to je slučaj u selima<<strong>br</strong> />

uz holandsko-njemačku granicu –<<strong>br</strong> />

holandski seljak kaže ‘Ja govorim<<strong>br</strong> />

holandski’, a njemački kaže ‘Ja<<strong>br</strong> />

govorim njemački’, a u stvari govore<<strong>br</strong> />

potpuno istim jezkom! Da i ne<<strong>br</strong> />

govorimo o kineskom, koji se sastoji<<strong>br</strong> />

od sedam međusobno potpuno<<strong>br</strong> />

ne razumljivih jezika ali koji se tradicionalno<<strong>br</strong> />

nazivaju dijalektima,<<strong>br</strong> />

iako bi Kinez iz Pekinga, koji govori<<strong>br</strong> />

mandarinski dijalekt kineskog i<<strong>br</strong> />

koji zna nešto ruskog, bolje razumio<<strong>br</strong> />

Hrvata nego svog sunarodnja-<<strong>br</strong> />

Svaki od naša četiri podjezika, kako ih ja zovem, ima neke svoje<<strong>br</strong> />

specifičnosti, koje su, istina, minijaturne u odnosu na zajedničku srž<<strong>br</strong> />

tih podjezika. Te minijaturne specifičnosti dovoljne su na Balkanu da<<strong>br</strong> />

se dotičnom idiomu da status jezika i nadjene mu se posebno ime. Ne<<strong>br</strong> />

zaboravite da je Balkan podario engleskom jeziku glagol to balkanize,<<strong>br</strong> />

koji, prema Oksfordskom rječniku, znači ‘podijeliti u manje,<<strong>br</strong> />

međusobno suprotstavljene grupe’.<<strong>br</strong> />

ka iz Honkonga, koji govori kantonskim<<strong>br</strong> />

dijalektom!<<strong>br</strong> />

Snježa je ‘odjeknula’ i u bosanskim<<strong>br</strong> />

medijima, gdje joj se gromoglasno<<strong>br</strong> />

aplaudiralo. U časopisu<<strong>br</strong> />

Da ni objavljena su tri odlomka iz<<strong>br</strong> />

njene knjige Jezik i nacionalizam,<<strong>br</strong> />

kao i podugačak intervju s njom.<<strong>br</strong> />

Amer Tikveša, novinar koji ju je<<strong>br</strong> />

intervjuisao i glavni urednik Dana<<strong>br</strong> />

Faruk Borić, ispoljili su poslovičnu<<strong>br</strong> />

bosansku glupost jer nisu ni primi-


jetili da u njenom nazivu za naš<<strong>br</strong> />

zajednički jezik – a to je srpskohr -<<strong>br</strong> />

va tski – nema atributa bosanski!<<strong>br</strong> />

To podsjeća na 1907. godinu, kada<<strong>br</strong> />

su austrijske vlasti, pod pritiskom<<strong>br</strong> />

no vopečenih bosanskih Srba i<<strong>br</strong> />

Hrv ata, naredbom Zemaljske vla -<<strong>br</strong> />

de za<strong>br</strong>anile višestoljetni naziv bo -<<strong>br</strong> />

sanski jezik i odredile da se jezik u<<strong>br</strong> />

Bosni zove srpskohrvatski. Sav ot -<<strong>br</strong> />

por bosanskih Muslimana sveo se<<strong>br</strong> />

na pismenu izjavu Egzekutivnog<<strong>br</strong> />

odbora Muslimanske narodne or -<<strong>br</strong> />

ga nizacije da “naziv srpskohrvatski<<strong>br</strong> />

znači protežiranje Srba i Hrvata<<strong>br</strong> />

i povredu konfesionalnog karaktera<<strong>br</strong> />

islamskog narodnog elementa.”<<strong>br</strong> />

Zbog takve pasivnosti i ne<strong>br</strong>ige<<strong>br</strong> />

bosanksih “prvaka” za pitanja<<strong>br</strong> />

od opštenarodnog interesa, bosanski<<strong>br</strong> />

Muslimani su skoro 100 godina<<strong>br</strong> />

zvali svoj jezik imenima dva naroda<<strong>br</strong> />

čiji su ekstremni predstavnici<<strong>br</strong> />

na stojali da ih z<strong>br</strong>išu sa lica zemlje.<<strong>br</strong> />

Da se vratimo Snježani Kordić.<<strong>br</strong> />

Šta je njoj trebalo da nakon skoro<<strong>br</strong> />

deset godina profesionalnog bav -<<strong>br</strong> />

lje nja hrvatskim jezikom, tokom<<strong>br</strong> />

kojih je svoj jezik zvala hrvatski,<<strong>br</strong> />

krene da mu mijenja ime u srpskohrvatski?<<strong>br</strong> />

U traganju za odgovorom<<strong>br</strong> />

na ovo pitanje pošao sam od<<strong>br</strong> />

ak sioma da ogromna većina “ug le -<<strong>br</strong> />

dnih” balkanskih intelektualaca<<strong>br</strong> />

ra de samo ono što je u njihovom<<strong>br</strong> />

ličnom interesu, ali da to prikrivaju<<strong>br</strong> />

parolama koje zvuče kao zalaganje<<strong>br</strong> />

za šire narodne interese. Vidjeli<<strong>br</strong> />

smo to na primjeru Tunje Filipovića.<<strong>br</strong> />

A evo kako sam ja prozreo<<strong>br</strong> />

Snje žanin hohštapleraj. Mnogi od -<<strong>br</strong> />

sjeci za slavenske jezike na univerzitetima<<strong>br</strong> />

širom svijeta zadržali su<<strong>br</strong> />

naziv srpskohrvatski jezik u svojim<<strong>br</strong> />

studijskim programima i nakon<<strong>br</strong> />

što je taj jezik na teritoriji bivše<<strong>br</strong> />

Ju goslavije rastočen u četiri jezika<<strong>br</strong> />

sa posebnim nacionalnim imenima.<<strong>br</strong> />

Takvi su bili i skoro svi njema-<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

čki univerziteti, na kojima je Snježana<<strong>br</strong> />

počela da predaje 1994. godine.<<strong>br</strong> />

Nastavnici tog jezika koji su se<<strong>br</strong> />

zalagali za njegove posebne nacionalne<<strong>br</strong> />

nazive (srpski, hrvatski itd.)<<strong>br</strong> />

nisu bili do<strong>br</strong>o viđeni na njemač -<<strong>br</strong> />

kim univerzitetima. Ali pošto Balkanski<<strong>br</strong> />

intelektualac podređuje i<<strong>br</strong> />

svoj narod i svoju državu svojim li -<<strong>br</strong> />

čnim interesima, Snježa kreće u<<strong>br</strong> />

ofa nzivu da “dokaže” da je naš je -<<strong>br</strong> />

Američki mirovni aktivista<<strong>br</strong> />

Peter Lippman, koji se<<strong>br</strong> />

isključivo posvetio Bosni (zna i<<strong>br</strong> />

bosanski, a sad piše i knjigu o<<strong>br</strong> />

Bosni), rekao je da je moja<<strong>br</strong> />

prepiska sa Čomskim više<<strong>br</strong> />

doprinijela istini o bosanskom<<strong>br</strong> />

ratu nego sve mirovne<<strong>br</strong> />

konferencije. I pored kritika<<strong>br</strong> />

koje su mu ranije upućivane,<<strong>br</strong> />

Čomski je nastavljao da<<strong>br</strong> />

podržava srpske agresore<<strong>br</strong> />

(između ostalog je tvrdio da je<<strong>br</strong> />

Trnopolje bio obični<<strong>br</strong> />

izbjeglički logor!), ali nakon<<strong>br</strong> />

prepiske sa mnom, dakle<<strong>br</strong> />

tokom minulih 6-7 mjeseci<<strong>br</strong> />

nije se ni jednom oglasio na<<strong>br</strong> />

temu bosanskog rata.<<strong>br</strong> />

zik jedan (ali da je policentričan –<<strong>br</strong> />

zna ona da neo<strong>br</strong>azovani balkanski<<strong>br</strong> />

puk “pada” na ovakve krupne<<strong>br</strong> />

riječi!), i da ga treba zvati srpskohrvatski,<<strong>br</strong> />

naravno sa ciljem da se<<strong>br</strong> />

do dvori svojim novim poslodavcima.<<strong>br</strong> />

Ja sam sve ovo rekao u članku<<strong>br</strong> />

koji je dosad objavljen na tri mjesta:<<strong>br</strong> />

u sarajevskom dnevniku SAN<<strong>br</strong> />

okto<strong>br</strong>a 2010. godine, na blogu<<strong>br</strong> />

Zvo nimira Despota (zvonimir.despot@vecernji.net)<<strong>br</strong> />

novem<strong>br</strong>a iste<<strong>br</strong> />

go dine, i u zagrebačkom časopisu<<strong>br</strong> />

Jezik marta 2011. Isti članak sam<<strong>br</strong> />

MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

po slao i na njenu privatnu e-mail<<strong>br</strong> />

adresu. Nije mi odgovorila ni pri -<<strong>br</strong> />

va tno ni ‘javno’. Koliko ja znam,<<strong>br</strong> />

od govarala je na sve kritike i u<<strong>br</strong> />

svim polemikama uglavnom izla -<<strong>br</strong> />

zi la kao pobjednik. Mislim da je<<strong>br</strong> />

gla vni razlog taj što njeni oponenti<<strong>br</strong> />

u polemikama nisu poznavali lingvističku<<strong>br</strong> />

“literaturu” koju je ona ci -<<strong>br</strong> />

tirala da bi pokazala da je u pravu,<<strong>br</strong> />

ili se nisu kritički postavljali pre -<<strong>br</strong> />

ma takvoj literaturi. Iako sam je ja<<strong>br</strong> />

najžešće napao i na stručnom i na<<strong>br</strong> />

moralnom planu, nikad mi nije<<strong>br</strong> />

odgovorila. Zašto? Očito, zato što<<strong>br</strong> />

nije imala pravih argumenata.<<strong>br</strong> />

Imali ste zanimljivu polemiku<<strong>br</strong> />

s Noamom Čomskim. Kako je<<strong>br</strong> />

ona tekla i kako je primljena u<<strong>br</strong> />

ja vnosti kod nas i u svijetu?<<strong>br</strong> />

Noam Čomski je vodeći svjetski<<strong>br</strong> />

lingvista. On je revolucionisao jezičku<<strong>br</strong> />

nauku na način na koji to niko<<strong>br</strong> />

prije njega nije uradio. Moglo bi se<<strong>br</strong> />

reći da je on lingvistički Darvin.<<strong>br</strong> />

Njegova generativna gramatika je<<strong>br</strong> />

danas ‘zakon’, nema ozbiljnog lingviste<<strong>br</strong> />

u svijetu koji je barem do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

ne poznaje, a ogromna većina vrši<<strong>br</strong> />

ist raživanja u okviru njegovog lin -<<strong>br</strong> />

g vističkog modela. Imao sam kratak<<strong>br</strong> />

susret s njim daleke 1966. go -<<strong>br</strong> />

dine, a vjerujem i da je čitao bar<<strong>br</strong> />

dijelove moje doktorske disertacije<<strong>br</strong> />

objavljene u Americi. Politički je<<strong>br</strong> />

aktivan još od mladih dana (sada<<strong>br</strong> />

su mu 84 godine) i dosad je napisao<<strong>br</strong> />

preko 100 knjiga na političke<<strong>br</strong> />

teme. Njegovi politički stavovi su<<strong>br</strong> />

eks tremno lijeve orijentacije, i mo -<<strong>br</strong> />

g lo bi se reći da su neki njegovi po -<<strong>br</strong> />

g ledi više lijevo nego odgovorajući<<strong>br</strong> />

pogledi Marksa i Lenjina. Ali, na<<strong>br</strong> />

zaprepaštenje cijelog svijeta, on u<<strong>br</strong> />

mi nulim balkanskim ratovima<<strong>br</strong> />

sta je na stranu agresora! Jedino<<strong>br</strong> />

mo guće objašnjenje je njegov tvr -<<strong>br</strong> />

do korni stav protiv američkog im -<<strong>br</strong> />

pe rijalizma, a pošto se Amerika u<<strong>br</strong> />

93


MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />

jednoj fazi rata stavila na stranu<<strong>br</strong> />

žrtve, on je, kao po nekom automa -<<strong>br</strong> />

tizmu, pristao uz agresora. Kažem<<strong>br</strong> />

da je to samo moguće objašnjenje,<<strong>br</strong> />

jer logika tog objašnjenja vodi u<<strong>br</strong> />

suludu pretpostaku da bi Čomski<<strong>br</strong> />

stao uz Hitlera da je ovaj napao<<strong>br</strong> />

Ameriku! Naravno, mnogi ljudi<<strong>br</strong> />

koji se izbliza posmatrali bosanski<<strong>br</strong> />

rat zgražavali su se nad njegovim<<strong>br</strong> />

stavom, pisali mu pisma i nastojali<<strong>br</strong> />

da ga dezauvišu na svaki mogući<<strong>br</strong> />

način, ali to njega nije ušutkalo.<<strong>br</strong> />

Ja sam se, moram priznati, i suviše<<strong>br</strong> />

dugo premišljao da mu pišem,<<strong>br</strong> />

pa sam to učinio tek pred kraj prošle<<strong>br</strong> />

godine. On mi je odmah odgo -<<strong>br</strong> />

vo rio, kratko i dosta nemušto, na -<<strong>br</strong> />

94<<strong>br</strong> />

Današnji bosanski političari u<<strong>br</strong> />

stvari vrše ‘tihi genocid’ nad<<strong>br</strong> />

bosanskim narodom –<<strong>br</strong> />

zvanične statistike govore o<<strong>br</strong> />

hiljadama ljudi na ivici gladi, o<<strong>br</strong> />

armiji nezaposlenih i<<strong>br</strong> />

bespomoćnih, a zvanične<<strong>br</strong> />

statistiske su redovno blaže<<strong>br</strong> />

od stvarnih.<<strong>br</strong> />

kon čega sam mu ja ponovo pisao,<<strong>br</strong> />

ali sam ovog puta ostao bez odgovora.<<strong>br</strong> />

Cijela prepiska je objavljena<<strong>br</strong> />

(naravno, u prevodu na naš jezik<<strong>br</strong> />

(da bi je mogli čitati naši političari!))<<strong>br</strong> />

novem<strong>br</strong>a 2011. u sarajevs -<<strong>br</strong> />

kom časopisu Slobodna Bosna. Do -<<strong>br</strong> />

bio sam nekoliko pisama hvale od<<strong>br</strong> />

pojedinaca i mirovnih organizacija.<<strong>br</strong> />

Američki mirovni aktivista Pe -<<strong>br</strong> />

ter Lippman, koji se isključivo po -<<strong>br</strong> />

svetio Bosni (zna i bosanski, a sad<<strong>br</strong> />

piše i knjigu o Bosni), rekao je da<<strong>br</strong> />

je moja prepiska sa Čomskim više<<strong>br</strong> />

do prinijela istini o bosanskom ra -<<strong>br</strong> />

tu nego sve mirovne konferencije. I<<strong>br</strong> />

pored kritika koje su mu ranije<<strong>br</strong> />

upu ćivane, Čomski je nastavljao<<strong>br</strong> />

da podržava srpske agresore (iz -<<strong>br</strong> />

me đu ostalog je tvrdio da je Trnopolje<<strong>br</strong> />

bio obični izbjeglički logor!),<<strong>br</strong> />

ali nakon prepiske sa mnom, dakle<<strong>br</strong> />

tokom minulih 6-7 mjeseci nije se<<strong>br</strong> />

ni jednom oglasio na temu bosanskog<<strong>br</strong> />

rata.<<strong>br</strong> />

Naravno, ni jedan bosanski po -<<strong>br</strong> />

litičar nije se udostojio da mi kaže<<strong>br</strong> />

ba rem jedno kratko ‘hvala’ (a<<strong>br</strong> />

znam da su svi čitali moju prepi-<<strong>br</strong> />

sku). Ljudi kojima to kažem obično<<strong>br</strong> />

se zgražaju u nevjerici, ali ja lično<<strong>br</strong> />

ni sam nimalo iznenađen jer sam<<strong>br</strong> />

svjestan da naši političari rade sa -<<strong>br</strong> />

mo ono što je u njihovom ličnom<<strong>br</strong> />

in teresu, a narod za njih postoji<<strong>br</strong> />

sa mo kad im zatreba kao glasačka<<strong>br</strong> />

ma šina ili topovska hrana. Današnji<<strong>br</strong> />

bosanski političari u stvari<<strong>br</strong> />

vrše ‘tihi genocid’ nad bosanskim<<strong>br</strong> />

na rodom – zvanične statistike go -<<strong>br</strong> />

vore o hiljadama ljudi na ivici gla -<<strong>br</strong> />

di, o armiji nezaposlenih i bespomoćnih,<<strong>br</strong> />

a zvanične statistiske su<<strong>br</strong> />

redovno blaže od stvarnih. Bosna<<strong>br</strong> />

je po <strong>br</strong>oju samoubica po glavi stanovnika<<strong>br</strong> />

u samom vrhu Evrope, a<<strong>br</strong> />

već imamo i slavni “rekord” da su<<strong>br</strong> />

se čak četiri bivša vojnika živi spalili<<strong>br</strong> />

da bi skrenuli pažnju javnosti<<strong>br</strong> />

na svoju bezizlaznu situaciju. A ti<<strong>br</strong> />

isti vojnici su ratovali i život rizikovali<<strong>br</strong> />

da osiguraju ministarske fotelje<<strong>br</strong> />

političarima koji su ih doveli u<<strong>br</strong> />

bezizlazan položaj. Svjetska zdravstvena<<strong>br</strong> />

organizacija (WHO) nedavno<<strong>br</strong> />

je izvršila istraživanje o psihičkom<<strong>br</strong> />

zdravlju Bosanaca i ustanovila<<strong>br</strong> />

da 80% posto bosanskog stanovništva<<strong>br</strong> />

pati od manjih ili većih<<strong>br</strong> />

psihičkih trauma. Analitičari iz<<strong>br</strong> />

WHO pripisuju to stanje isključivo<<strong>br</strong> />

ratnim zbivanjima, ali ja mislim<<strong>br</strong> />

da griješe i da je čak <strong>br</strong>oj psihički<<strong>br</strong> />

traumatiziranih osoba sada veći<<strong>br</strong> />

nego odmah poslije rata, jer je rat<<strong>br</strong> />

sa neimaštinom, koji je uslijedio<<strong>br</strong> />

nakon ‘pravog’ rata, također uzeo<<strong>br</strong> />

težak psihički danak. Ja vjerujem<<strong>br</strong> />

da je samo pitanje vremena kada<<strong>br</strong> />

će se ovaj tihi genocid pretvoriti u<<strong>br</strong> />

‘glasan’ topovski genocid, jer rat je<<strong>br</strong> />

za političare ipak najbolji biznis, a<<strong>br</strong> />

politčari su ‘vlasnici’ rata. Svjesni<<strong>br</strong> />

su da neće ići na front i da njihov<<strong>br</strong> />

fizički integritet neće biti ugrožen,<<strong>br</strong> />

a u saradnju sa “neprijateljskim”<<strong>br</strong> />

političarima (sjetimo se Karađorđeva!)<<strong>br</strong> />

mogu mirno dijeliti ratni<<strong>br</strong> />

plijen.


MIDHAT RIĐANOVIĆ (Iz djela)<<strong>br</strong> />

Osmijeh - proljeće 1939,<<strong>br</strong> />

proljeće 1941.<<strong>br</strong> />

Njen osmijeh… Ah, šta bih sa -<<strong>br</strong> />

mo dao kad bih mogao spjevati odu<<strong>br</strong> />

tom rajskom ukazanju sa tako obi -<<strong>br</strong> />

č nim imenom! Ali kako bih mogao<<strong>br</strong> />

i nagovijestiti riečima onu bujicu<<strong>br</strong> />

emocija koje mi je taj osmijeh slao<<strong>br</strong> />

pod kožu i veselio cijelo moje biće!?<<strong>br</strong> />

Po put kakve zanosne simfonije,<<strong>br</strong> />

njen osmijeh je imao uvertiru, dva<<strong>br</strong> />

do tri “stava”, i finale. Uvertira –<<strong>br</strong> />

titranje usana koje je postajalo sve<<strong>br</strong> />

izraženije, otkrivajući sve više i vi -<<strong>br</strong> />

še lelujavu bjelinu njenih zuba što<<strong>br</strong> />

obasjavaju dušu posmatrača, sve<<strong>br</strong> />

dok se crte njenog lica ne bi pretvorile<<strong>br</strong> />

u kantatu koja opjevava to -<<strong>br</strong> />

plotu njenog unutarnjeg bića…<<strong>br</strong> />

Kako da nazovem pojedinačne stavove<<strong>br</strong> />

simfonije njenog osmijeha ka -<<strong>br</strong> />

da mi se čini da nikakve riječi nisu<<strong>br</strong> />

dostojne njihove blistave ljepote?<<strong>br</strong> />

Ali siguran sam u jednom: svi ti<<strong>br</strong> />

stavovi su bili “cantabile,” jer su u<<strong>br</strong> />

mom tijelu proizvodili onu istu he -<<strong>br</strong> />

miju koju bi proizvela lijepa melodija.<<strong>br</strong> />

Jedan od tih stavova zaista je<<strong>br</strong> />

i bio pjesma u koju bi utkala “Mi -<<strong>br</strong> />

mile”, ime koje mi je dala iz milja.<<strong>br</strong> />

Finale njenog osmijeha bilo je carstvo<<strong>br</strong> />

blaženstva, što se oslikavalo<<strong>br</strong> />

na svakoj crti njenog lica, od vrha<<strong>br</strong> />

če la do vrata, u kolu slatkoće, lje -<<strong>br</strong> />

po te i razdraganosti koja me je hi -<<strong>br</strong> />

pnotisala. Bio je to osmijeh La ure<<strong>br</strong> />

Papo Bohorete, ili tete Laure, ka ko<<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

Donosimo nekoliko članaka iz književno-publicističkog opusa Prof. Riđanovića, koji su većinom<<strong>br</strong> />

objavljeni u periodu od 2006. do 2010. u dnevniku Oslobođenje i u sarajevskim časopisima Dani, Slobodna<<strong>br</strong> />

Bosna i Start. Prvi članak, “Sjećanje na Sarajevo” napisan je na engleskom pod naslovom<<strong>br</strong> />

“Remembering Sarajevo” dok je profesor radio kao simultani prevodilac na Tribunalu u Hagu.<<strong>br</strong> />

Sjećanje na Sarajevo<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

sam je ja zvao. Laura Papo Bo ho -<<strong>br</strong> />

reta bila je jedan od rijetkih se -<<strong>br</strong> />

fardskih pisaca koji su pisali ju -<<strong>br</strong> />

deo-španskim jezikom (poznatim i<<strong>br</strong> />

kao ladino), jezikom španskih Je v -<<strong>br</strong> />

reja iz šesnaestog stoljeća, kada su<<strong>br</strong> />

oni protjerani samo zato što nisu<<strong>br</strong> />

slijedili istu religiju kao kraljica<<strong>br</strong> />

Izabela.<<strong>br</strong> />

A onda… u proljeće 1941. godine,<<strong>br</strong> />

nacisti dođoše u Bosnu i odvedoše<<strong>br</strong> />

moju tetu Lauru. Stradala<<strong>br</strong> />

je... Nije stradala od ruke živih, jer<<strong>br</strong> />

živi bi prepoznali ljubav i ljepotu u<<strong>br</strong> />

svakoj ćeliji njena tijela, već je<<strong>br</strong> />

stra dala od ruke živih mrtvaca. Ži -<<strong>br</strong> />

vot u svom najuzvišenijem obliku<<strong>br</strong> />

prekraćen smrću - djelo mrtvorođenih<<strong>br</strong> />

hominoida. “Gdje je tu pravda?”,<<strong>br</strong> />

pitalo se šestogodišnje dijete<<strong>br</strong> />

u meni. Kako iko može oduzeti djetetu<<strong>br</strong> />

cijelu galaksiju njegovog emocionalnog<<strong>br</strong> />

kosmosa, galaksiju koju<<strong>br</strong> />

je porodila Priroda, kao što je porodila<<strong>br</strong> />

i Mliječni put? Ipak, teta La -<<strong>br</strong> />

ura i ja smo na neki čudnovat na -<<strong>br</strong> />

čin trijumfovali nad tim mrtvorođenim<<strong>br</strong> />

hominoidima: njen osmijeh<<strong>br</strong> />

još uvijek grije moju dušu, dok njihovi<<strong>br</strong> />

ledeni kosturi hlade zemlju u<<strong>br</strong> />

kojoj su zakopani. Njena ljepota<<strong>br</strong> />

još uvijek osvjetljava moje emocio -<<strong>br</strong> />

na lne staze, dok njihovi ostaci onečišćuju<<strong>br</strong> />

božiju zemlju. Sjećanje na<<strong>br</strong> />

nju i dalje živi kao spomenik ljepoti<<strong>br</strong> />

i magiji života, a na njih kao ko -<<strong>br</strong> />

smički izmet.<<strong>br</strong> />

Šetnja - ljeto 1940, ljeto 1992.<<strong>br</strong> />

Gdje su te riječi koje bi mogle<<strong>br</strong> />

opisati osjećanja petogodišnjeg<<strong>br</strong> />

dje čaka dok u ljetnje jutro šeta s<<strong>br</strong> />

majkom kroz mrežu ulica i sokaka<<strong>br</strong> />

Ba ščaršije, starog sarajevskog ba -<<strong>br</strong> />

zara? Da li i u jednom jeziku na<<strong>br</strong> />

svijetu postoje riječi koje bi mogle<<strong>br</strong> />

proizvesti muziku opčinjenosti što<<strong>br</strong> />

prožima cijelo biće djeteta dok ko -<<strong>br</strong> />

rača bajkovitim svijetom?<<strong>br</strong> />

Prvo, zrak ranog jutra u Sarajevu<<strong>br</strong> />

- svjež i sre<strong>br</strong>nast, treptav i<<strong>br</strong> />

svje tlucav, čini ti se kao da pleše u<<strong>br</strong> />

ri tmu tvog vlastitog razdraganog<<strong>br</strong> />

srca. Zrak što obiluje umirujućim<<strong>br</strong> />

mi omirisima: miris zimzelenog dr -<<strong>br</strong> />

veća sa okolnih planina, reski mi -<<strong>br</strong> />

ris patine vječnih crkava, džamija<<strong>br</strong> />

i sinagoga, očaravajući mehlemmi<<strong>br</strong> />

ris hrane sultana i radža, koji se<<strong>br</strong> />

širi iz osunčanih, širom otvorenih<<strong>br</strong> />

aš činica…<<strong>br</strong> />

Zatim sâm prostor, ta poetična<<strong>br</strong> />

geometrija različitih ali uzajamno<<strong>br</strong> />

komplementarnih linija i oblika<<strong>br</strong> />

os manske, mavarske, austrougarske<<strong>br</strong> />

i secesijske arhitekture. Nikada<<strong>br</strong> />

se nisam slagao sa kritičarima<<strong>br</strong> />

u oblasti umjetnosti koji ne vole<<strong>br</strong> />

mješavine arhitektonskih stilova.<<strong>br</strong> />

Arhitektura u Sarajevu trebala bi<<strong>br</strong> />

ih uvjeriti da mješavine građevinskih<<strong>br</strong> />

stilova mogu, baš kao i mješavine<<strong>br</strong> />

ljudi, proizvesti neočekivanu,<<strong>br</strong> />

nepredvidivu ljepotu. Ono što čini<<strong>br</strong> />

Sa rajevo jedinstvenim jesu beskonačna<<strong>br</strong> />

iznenađenja koja nam priređuju<<strong>br</strong> />

novi i neobični oblici, jedan<<strong>br</strong> />

za drugim. Čak su i u “turskom”<<strong>br</strong> />

dijelu grada oduvijek postojale<<strong>br</strong> />

95


LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

varijacije na osnovnu temu. Neki<<strong>br</strong> />

du ćani nalazili su se bliže ulici,<<strong>br</strong> />

neki dalje, neki su bili u ravni sa<<strong>br</strong> />

ulicom, a neki pod uglom. Čini se<<strong>br</strong> />

da je svaki graditelj u svakoj svojoj<<strong>br</strong> />

tvorevini nastojao prikazati svoju<<strong>br</strong> />

jedinstvenu ličnost.<<strong>br</strong> />

Tu je, zatim, i ljubavna priča o<<strong>br</strong> />

su nčevim zracima što grle krovove<<strong>br</strong> />

kuća, koji, nasumice naslonjeni je -<<strong>br</strong> />

dan na drugi, izgledaju kao da su i<<strong>br</strong> />

sami stopljeni u kaskadi zagrljajâ.<<strong>br</strong> />

Preko krovova - stari dimnjaci na -<<strong>br</strong> />

lik na ljude, munare i crkveni tornjevi<<strong>br</strong> />

što plešu aleluje u slavu su -<<strong>br</strong> />

nca. Izvan i iznad ovog prizora ljubavi<<strong>br</strong> />

i slavlja - okolne planine omotane<<strong>br</strong> />

blagom izmaglicom, da ih ne<<strong>br</strong> />

zaslijepi velelepna predstava što<<strong>br</strong> />

se bez prestanka odvija dole u kotlini…<<strong>br</strong> />

A onda… jednog sunčanog junskog<<strong>br</strong> />

dana 1992. godine, nakon što<<strong>br</strong> />

je grad bio svakodnevno granatiran<<strong>br</strong> />

više od dva mjeseca, ponovo<<strong>br</strong> />

prolazim Baščaršijom. Mnogi od<<strong>br</strong> />

sta rih malih dućana ostali su bez<<strong>br</strong> />

kro va. Velika kupola veličanstvene<<strong>br</strong> />

Gazi Husrev-begove džamije pro -<<strong>br</strong> />

bo dena granatama. Stara pravos -<<strong>br</strong> />

la vna crkva također jako oštećena.<<strong>br</strong> />

Gdje god pogledam, prah i ru še vi -<<strong>br</strong> />

ne. Kameni zidovi starih raz ru še -<<strong>br</strong> />

nih zgrada pocrnjeli od zapaljivih<<strong>br</strong> />

raketa bačenih sa okolnih <strong>br</strong>da.<<strong>br</strong> />

Baščaršija lije gorke suze, nje no<<strong>br</strong> />

lice je oskrnavljeno, njeno srce je<<strong>br</strong> />

po gođeno i slomljeno.<<strong>br</strong> />

Ipak, osjećaj sažaljenja u meni<<strong>br</strong> />

prema onima koji su uništili ljepote<<strong>br</strong> />

Baščaršije snažniji je od osjećaja<<strong>br</strong> />

užasa i gorčine koji me je obuzeo<<strong>br</strong> />

kad sam prvi put vidio te ruševine.<<strong>br</strong> />

Jer gradovi mogu biti uništeni i<<strong>br</strong> />

ponovo izgrađeni, ali zlo koje je na -<<strong>br</strong> />

ne seno Baščaršiji nastaviće da<<strong>br</strong> />

živi. Svaki metak ispaljen na Sarajevo<<strong>br</strong> />

istovremeno je ispaljen i na<<strong>br</strong> />

potomka onog koji ga je ispalio: to<<strong>br</strong> />

dijete će biti obilježeno kroz cijeli<<strong>br</strong> />

96<<strong>br</strong> />

svoj život kao pripadnik iste grupe<<strong>br</strong> />

– nacionalne, vjerske ili bilo kakve<<strong>br</strong> />

druge – onih koji su ubijali sve što<<strong>br</strong> />

nije njihovo i tako zavještali svom<<strong>br</strong> />

potomstvu nezaslužen teret krivice.<<strong>br</strong> />

Krivice koju ništa, ništa, baš<<strong>br</strong> />

ništa ne može okajati.<<strong>br</strong> />

Džamija – jesen 1943, ljeto<<strong>br</strong> />

1992.<<strong>br</strong> />

Neki se događaji izdvajaju u na -<<strong>br</strong> />

šim sjećanjima po tome što su se<<strong>br</strong> />

nekako dotakli najdubljih slojeva<<strong>br</strong> />

naše duše. Jedan takav događaj u<<strong>br</strong> />

mom životu bila je posjeta četiri<<strong>br</strong> />

sto ljeća staroj Gazi Husrev-begovoj<<strong>br</strong> />

džamiji u Sarajevu u pratnji<<strong>br</strong> />

mog oca, koji se, kao duboko pobožan<<strong>br</strong> />

čovjek, osjetio dužnim da svog<<strong>br</strong> />

osmogodišnjeg sina povede na džu -<<strong>br</strong> />

mu.<<strong>br</strong> />

Bilo je blago jesenje podne, dvi -<<strong>br</strong> />

je visoke lipe u dvorištu džamije<<strong>br</strong> />

prosule svoj žućkastosmeđi nakit<<strong>br</strong> />

dole na kamene ploče. Pomjerajući<<strong>br</strong> />

se tamo-amo na povjetarcu, lišće<<strong>br</strong> />

na podu popločanog dvorišta ličilo<<strong>br</strong> />

je na pokretni mozaik. Tamnozeleni<<strong>br</strong> />

paviljon na sredini dvorišta na -<<strong>br</strong> />

t krivao je fontanu zaštićenu elegantno<<strong>br</strong> />

uvijenim metalnim šipkama<<strong>br</strong> />

što su tvorile kupolu, dok je<<strong>br</strong> />

žubor vode u fontani prizivao slike<<strong>br</strong> />

iz Hiljadu i jedne noći...<<strong>br</strong> />

Premda sam i ranije bio u Gazi<<strong>br</strong> />

Husrev-begovoj džamiji, tek mi se<<strong>br</strong> />

ovom prilikom, iz nekog neobjašnjivog<<strong>br</strong> />

razloga, ljepota njene unutrašnjosti<<strong>br</strong> />

po prvi put ukazala u<<strong>br</strong> />

svojoj punoj čaroliji.<<strong>br</strong> />

Posjetio sam mnoge bogomolje<<strong>br</strong> />

(mo ja omiljene znamenitosti na<<strong>br</strong> />

pu tovanjima), ali mi se čini da se ni<<strong>br</strong> />

jedna od njih ne može mjeriti sa<<strong>br</strong> />

skladom i proporcijama glavne sa -<<strong>br</strong> />

ra jevske džamije. Centralni dio pod<<strong>br</strong> />

kupolom je velik ali ne prevelik,<<strong>br</strong> />

bojâ je mnogo ali ne previše, zi dovi<<strong>br</strong> />

su ukrašeni bogatim ali ne pre -<<strong>br</strong> />

bogatim dekoracijama. Maleni pro-<<strong>br</strong> />

zori smješteni odmah ispod ku po le<<strong>br</strong> />

nemaju obojena stakla, što om o -<<strong>br</strong> />

gućava da prirodna, blistavo bi jela<<strong>br</strong> />

svjetlost obasjava kaleidos kop boja<<strong>br</strong> />

u džamiji, boja što pletu svoje pute<<strong>br</strong> />

po ćilimima, zidovima i ka lig ra f -<<strong>br</strong> />

skim napisima. Uzdignuti tri je -<<strong>br</strong> />

movi bočno od ulazne kapije sa elegantnim<<strong>br</strong> />

talasastim stupcima svojih<<strong>br</strong> />

balustrada od crveno sme đe ora -<<strong>br</strong> />

ho vine pružali su do<strong>br</strong>o do šlicu do s -<<strong>br</strong> />

tojnu božanske harmo ni je i kontrapunkta<<strong>br</strong> />

unutar džamije.<<strong>br</strong> />

Kada je imam počeo učiti Ku -<<strong>br</strong> />

r’an na arapskom, kao da se sámo<<strong>br</strong> />

nebo spustilo u džamiju. Njegove<<strong>br</strong> />

melizme - krilate kočije što nose u<<strong>br</strong> />

neki drugi svijet, njegov treptav<<strong>br</strong> />

glas - otkucaji srca što kuca u ek s -<<strong>br</strong> />

tazi, stanke između ajeta - tišina<<strong>br</strong> />

što majestozno odjekuje. Raskošni<<strong>br</strong> />

ukrasi prosuti po džamiji – grandiozni<<strong>br</strong> />

hor što se pridružio imamu<<strong>br</strong> />

da pjeva u slavu Boga. Lica klanjača<<strong>br</strong> />

ozarena poetskom pobožnošću.<<strong>br</strong> />

Sam vazduh u džamiji plamti od<<strong>br</strong> />

zvukova što nebom odjekuju …<<strong>br</strong> />

Od tada sam čuo imame u mnogim<<strong>br</strong> />

dijelovima muslimanskog svijeta<<strong>br</strong> />

kako uče Kur’an, ali mi se čini<<strong>br</strong> />

da se nijedan od njih ne može upo -<<strong>br</strong> />

re diti sa imamom Gazi Husrev-be -<<strong>br</strong> />

gove džamije iz vremena mog djetinjstva.<<strong>br</strong> />

Jednom prilikom sam čuo<<strong>br</strong> />

sljedeće objašnjenje jednog muslimana<<strong>br</strong> />

iz Turske: Osmanlije su prenijele<<strong>br</strong> />

bosanskim muslimanima<<strong>br</strong> />

kiraet (stil recitovanja Kur’ana) od<<strong>br</strong> />

prije više od četiri stoljeća, koji su<<strong>br</strong> />

Tu rci uglavnom napustili. Ne potiče<<strong>br</strong> />

li nevjerovatna ljepota bosans -<<strong>br</strong> />

kog kiraeta iz vremena kada je<<strong>br</strong> />

tra ganje za ljepotom bilo fokus lju -<<strong>br</strong> />

d skog života, života u kojem je lje -<<strong>br</strong> />

po ta bila u srcu svakog ljudskog<<strong>br</strong> />

pregnuća?<<strong>br</strong> />

Onda… ljeta 1992. godine, na -<<strong>br</strong> />

kon četiri mjeseca granatiranja i<<strong>br</strong> />

hi ljada granata bačenih na moj vo -<<strong>br</strong> />

ljeni grad, prošetao sam Baščarši-


jom i prošao pored Gazi Husrevbe<<strong>br</strong> />

gove džamije. I dan-danas se<<strong>br</strong> />

mo je cijelo biće grči od boli zbog<<strong>br</strong> />

onog što sam vidio. Dvorište sa<<strong>br</strong> />

nje govim lipama, fontana, munara,<<strong>br</strong> />

stubovi, vanjski trijem, kupola<<strong>br</strong> />

– sve je bilo oskrnavljeno ožiljcima<<strong>br</strong> />

od granata, svuda su bile rupe što<<strong>br</strong> />

su vonjale mržnjom i vandalizmom.<<strong>br</strong> />

Cijeli prizor je ličio na kadar<<strong>br</strong> />

iz kakvog horor filma snimljen na -<<strong>br</strong> />

kon prolaska vanzemaljskog čudovišta<<strong>br</strong> />

kroz zemaljsku građevinu,<<strong>br</strong> />

ču dovišta koje nema nikakvog os -<<strong>br</strong> />

jećaja za ljudske vrijednosti …<<strong>br</strong> />

Čini mi se da su zločini pričinjeni<<strong>br</strong> />

bogomoljama najodvratniji od<<strong>br</strong> />

svih zločina protiv čovječnosti. Ka -<<strong>br</strong> />

kav god da je naš odnos prema bo -<<strong>br</strong> />

go vima, nepobitna je činjenica da<<strong>br</strong> />

su za milione običnih smrtnika bo -<<strong>br</strong> />

go molje svetišta transcendentalne<<strong>br</strong> />

nade, glavni oslonci života, oltari<<strong>br</strong> />

tradicije i kolektivnog identiteta<<strong>br</strong> />

što hrane sámo srce kulture, sveta<<strong>br</strong> />

mjesta koja pružaju utočište od<<strong>br</strong> />

patnje i agonije. Ubiti crkvu, dža -<<strong>br</strong> />

m iju, sinagogu ili bilo koju bogomolju<<strong>br</strong> />

znači prekinuti pupčanu<<strong>br</strong> />

vrpcu nade, kulture i identiteta.<<strong>br</strong> />

Zastanimo na trenutak i pomislimo<<strong>br</strong> />

na one koji su mogli zaustaviti<<strong>br</strong> />

ubijanje svega što se naziva<<strong>br</strong> />

bosanskim – od ljudskog tijela do<<strong>br</strong> />

ljudske nade – ali to nisu učinili.<<strong>br</strong> />

Nastavimo istim mislima misliti o<<strong>br</strong> />

onima koji su mogli zaustaviti ubijanje<<strong>br</strong> />

svega jevrejskog prije pola<<strong>br</strong> />

stol jeća, svega protestantskog pri -<<strong>br</strong> />

je nekih dvije stotine godina, svega<<strong>br</strong> />

O imenu (našeg) jezika<<strong>br</strong> />

U svojoj novoj knjizi O bosanskom<<strong>br</strong> />

jeziku, o propadanju Bosne, i<<strong>br</strong> />

... o vama, odlomak o imenu jezika<<strong>br</strong> />

počinjem ovom rečenicom: “Kao<<strong>br</strong> />

što psa ne vodite veterinaru da mu<<strong>br</strong> />

nadije ime, tako ni lingvistu ne<<strong>br</strong> />

tre ba pitati kako nazvati jedan<<strong>br</strong> />

jezik.” U daljem tekstu ja kvalif i -<<strong>br</strong> />

ku jem ovu tvrdnju govoreći da<<strong>br</strong> />

ana logija između veterinara i ling -<<strong>br</strong> />

vi ste ipak nije potpuna - između<<strong>br</strong> />

ostalog, pas nikad neće saznati ka -<<strong>br</strong> />

ko mu je ime, niti je u prilici da ka -<<strong>br</strong> />

že da mu se ne sviđa. Kad je u pi -<<strong>br</strong> />

ta nju ime jezika, posebno je važno<<strong>br</strong> />

istaći da je jezik kolektivna svojina<<strong>br</strong> />

grupe ljudi i da zato njegovo ime<<strong>br</strong> />

tre ba da odražava želje i tradicije<<strong>br</strong> />

što većeg <strong>br</strong>oja ljudi koji govore da -<<strong>br</strong> />

tim jezikom.<<strong>br</strong> />

Dosta je rasprostranjeno vjero -<<strong>br</strong> />

va nje da svaki narod ima svoj jezik<<strong>br</strong> />

koji je isključivo njegova svojina i<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

da, ako to nije slučaj, treba težiti ta -<<strong>br</strong> />

kvom stanju. Ovo vjerovanje ne ma<<strong>br</strong> />

nikakve osnove u stvarnosti i odnos<<strong>br</strong> />

jedan jezik – jedan narod skoro da<<strong>br</strong> />

više ne postoji nigdje u svi jetu. Ima<<strong>br</strong> />

jedna izvrsna knjiga na našem jeziku<<strong>br</strong> />

koja iscrpno go vo ri o odnosu iz -<<strong>br</strong> />

me đu jezikā i ljudskih <strong>zajednica</strong> ko -<<strong>br</strong> />

je se njima služe; to je knjiga Jezici<<strong>br</strong> />

Ranka Bugarskog (izd. Matica<<strong>br</strong> />

srpska, Novi Sad, 1993). Čitanje<<strong>br</strong> />

ove nevelike knjige, koja vrvi od ko -<<strong>br</strong> />

risnih i interesantnih podataka, ot -<<strong>br</strong> />

va ra pogled na jedan sociolingvistički<<strong>br</strong> />

kaleidoskop od kojeg skoro dah<<strong>br</strong> />

staje – čini se da ne postoji zamisliv<<strong>br</strong> />

odnos iz me đu jezika, njegovog<<strong>br</strong> />

imena, ime na ljudskog kolektiva<<strong>br</strong> />

kojem služi, imena ljudske (državne)<<strong>br</strong> />

zajednice ili teritorije u kojoj se<<strong>br</strong> />

govori koji nije ostvaren u realnosti.<<strong>br</strong> />

Evo sa mo nekih frapantnih podata-<<strong>br</strong> />

indijanskog prije nekih pet stoljeća,<<strong>br</strong> />

svega… čini se da ovoj listi<<strong>br</strong> />

skoro da nema kraja. Da li su oni<<strong>br</strong> />

koji nisu zaustavili genocid i svaki<<strong>br</strong> />

drugi oblik “-cida” koji je čovjek<<strong>br</strong> />

kadar počiniti ikad pomislili da bi<<strong>br</strong> />

i oni jednog dana mogli postati<<strong>br</strong> />

žrtve, da bi i oni mogli vapiti za<<strong>br</strong> />

pomoći koja ne stiže, pa ne stiže?<<strong>br</strong> />

Hoće li iko prekinuti ovaj zatvoreni<<strong>br</strong> />

krug indiferentnosti, ili će on na<<strong>br</strong> />

kraju dovesti do uništenja čovječanstva,<<strong>br</strong> />

tog jedinog svjetla na<<strong>br</strong> />

kraju tunela ispunjenog moralnom<<strong>br</strong> />

tamom, tunela u kojem, izgleda,<<strong>br</strong> />

danas živimo?<<strong>br</strong> />

Engleski original ovog eseja objavljen je u<<strong>br</strong> />

američkom književnom listu The<<strong>br</strong> />

Bookpress (god. 6, <strong>br</strong>oj 6) oktobar 1999, koji<<strong>br</strong> />

izlazi u gradu Itaci, u državi Nju Jork.<<strong>br</strong> />

ka ko je navodi Bugarski:<<strong>br</strong> />

- Ako <strong>br</strong>oj jezika u svijetu (oko<<strong>br</strong> />

6.000) podijelimo sa <strong>br</strong>ojem danas<<strong>br</strong> />

postojećih suverenih država, dobićemo<<strong>br</strong> />

prosječnu vrijednost od ne -<<strong>br</strong> />

kih 28 jezika po državi.<<strong>br</strong> />

- Računa se da najveći <strong>br</strong>oj<<strong>br</strong> />

država ima između 10 i 50 jezika.<<strong>br</strong> />

- Prema najstrožijim kriterijima<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ojanja, na ukupnoj evroazijskoj<<strong>br</strong> />

teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza<<strong>br</strong> />

govori se oko 130 jezika, u Indiji bar<<strong>br</strong> />

170 , u Indoneziji oko 300, u Ni -<<strong>br</strong> />

geriji oko 400, a u Papua Novoj Gvineji,<<strong>br</strong> />

koja je prostorno znatno ma -<<strong>br</strong> />

nja od prethodnih, blizu 750 je zika.<<strong>br</strong> />

Jedine evropske zemlje za koje bi se<<strong>br</strong> />

moglo reći da su jednojezične jesu<<strong>br</strong> />

Island i Portugal. Ali u Portugalu<<strong>br</strong> />

žive <strong>br</strong>ojni doseljenici iz bivših kolonija<<strong>br</strong> />

te zemlje, koji govore svojim je -<<strong>br</strong> />

zi cima. Čak su i mini ja turne drža-<<strong>br</strong> />

97


LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

ve kao Andora i Lu k se mburg trojezične.<<strong>br</strong> />

(U Luksem bur gu se može<<strong>br</strong> />

desiti da svjedoci u nekoj parnici<<strong>br</strong> />

govore luksemburškim dijalektom<<strong>br</strong> />

njemačkog jezika, da se rasprava<<strong>br</strong> />

među advokatima vodi na francuskom,<<strong>br</strong> />

a da se presuda formuliše na<<strong>br</strong> />

standardnom njemačkom.) Pokušaj<<strong>br</strong> />

da se u višejezičnim <strong>zajednica</strong>ma<<strong>br</strong> />

ustanovi ko se kome o<strong>br</strong>aća na ko -<<strong>br</strong> />

jem jeziku i u kojoj prilici bio bi vjerovatno<<strong>br</strong> />

sizifovski posao. Adminis -<<strong>br</strong> />

tra tivna rješenja, kojima se jedan<<strong>br</strong> />

ili više jezika proglašavaju “službenim”,<<strong>br</strong> />

takođe su veoma raznovrsna<<strong>br</strong> />

i nikad ne mogu potpuno zadovoljiti<<strong>br</strong> />

sve stanovnike višejezične zemlje.<<strong>br</strong> />

Život u višejezičnoj zajednici<<strong>br</strong> />

obi čno zahtijeva znanje barem dva<<strong>br</strong> />

je zika. Kao rezultat toga, tri četvrtine<<strong>br</strong> />

ljudi na svijetu govore dva ili<<strong>br</strong> />

više jezika. Ne računajući jezike<<strong>br</strong> />

koji se uče u školi, u Evropi ima<<strong>br</strong> />

naj manje multilingvala (osoba ko -<<strong>br</strong> />

je govore dva ili više jezika).<<strong>br</strong> />

U intervjuima i u drugim jav -<<strong>br</strong> />

nim prilikama ljudi se o<strong>br</strong>aćaju<<strong>br</strong> />

me ni kao lingvisti s pitanjem koliko<<strong>br</strong> />

kod nas ima jezika, očekujući<<strong>br</strong> />

va ljda da lingvistička nauka ima<<strong>br</strong> />

“aršin” kojim može egzaktno odrediti<<strong>br</strong> />

kada su dva govora dijalekti<<strong>br</strong> />

je dnog jezika a kada različiti jezici.<<strong>br</strong> />

Obično se razočaraju kad im ka -<<strong>br</strong> />

žem da lingvistika nema takav ar -<<strong>br</strong> />

šin. Razlog je u suštini jednostavan:<<strong>br</strong> />

komunikacija se ostvaruje<<strong>br</strong> />

pre nosom značenja od jedne do<<strong>br</strong> />

dru ge osobe, a značenje je najslo -<<strong>br</strong> />

že niji aspekt jezika, koji se ni na<<strong>br</strong> />

ko ji način ne može mjeriti. Jedan<<strong>br</strong> />

jezik je lingvistima isto što i svim<<strong>br</strong> />

os talim ljudima: kada svaka od<<strong>br</strong> />

dvi je osobe s lakoćom govori svoj<<strong>br</strong> />

je zik i bez imalo napora razumije<<strong>br</strong> />

dru gu osobu. Ovaj kriterij neće<<strong>br</strong> />

nam nipošto dati isti <strong>br</strong>oj jezika<<strong>br</strong> />

ka kav bismo dobili <strong>br</strong>ojeći jezike<<strong>br</strong> />

pre m a imenima kojima se oni zva -<<strong>br</strong> />

ni čno identifikuju. Zato bismo re k -<<strong>br</strong> />

98<<strong>br</strong> />

li da su srpski, hrvatski, crnogorski<<strong>br</strong> />

i bosanski nominalno četiri je -<<strong>br</strong> />

zi ka, ali, sa stanovišta komunikacije,<<strong>br</strong> />

jedan jezik. Da li će zvaničan<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oj jezika i njihovi nazivi biti od -<<strong>br</strong> />

re đeni po nominalnom principu ili<<strong>br</strong> />

na osnovu njihovog komunikacijskog<<strong>br</strong> />

potencijala stvar je političke<<strong>br</strong> />

od luke. Prije nemilih događaja 90ih<<strong>br</strong> />

godina prošlog stoljeća, naš je -<<strong>br</strong> />

zik se zvao jednim imenom i smat -<<strong>br</strong> />

rao se jednim jezikom sa dvije va -<<strong>br</strong> />

ri jante, da bi se poslije tih događa-<<strong>br</strong> />

ja “izrodio” u četiri jezika. I pored<<strong>br</strong> />

ma lih razlika između srpskog i<<strong>br</strong> />

hrv atskog, govornici ta dva jezika<<strong>br</strong> />

se savršeno razumiju, što se poka -<<strong>br</strong> />

za lo i u nedavnim razgovorima Ta -<<strong>br</strong> />

di ća i Josipovića. Svaki od njih će<<strong>br</strong> />

ka tegorički tvrditi da je govorio<<strong>br</strong> />

drukčijim jezikom od svog sagovornika<<strong>br</strong> />

i da zato njegov jezik mora<<strong>br</strong> />

imati i drukčije ime. Pošto su raz -<<strong>br</strong> />

go varali bez prevodioca, očito je da<<strong>br</strong> />

su govorili jednim jezikom u komunikacijskom<<strong>br</strong> />

smislu (ili je jedan od<<strong>br</strong> />

njih prije pregovora imao “<strong>br</strong>zins -<<strong>br</strong> />

ki” kurs jezika svog sagovornika).<<strong>br</strong> />

In sistiranje da su srpski i hrvatski<<strong>br</strong> />

ra zličiti jezici i u komunikacijskom<<strong>br</strong> />

smislu ponekad dovodi do apsurdnih<<strong>br</strong> />

situacija. U <strong>Hrvatskoj</strong> ni jedna<<strong>br</strong> />

zvanična ustanova neće prihvatiti<<strong>br</strong> />

dokument pisan srpskim jezikom,<<strong>br</strong> />

a i u Srbiji sudovi ne prihvataju<<strong>br</strong> />

dokumente pisane na hrvatskom.<<strong>br</strong> />

Tekstovi se onda prevode sa “istog”<<strong>br</strong> />

na “isti” jezik i nije rijedak slučaj<<strong>br</strong> />

da sudski tumač naplati lijepu svo -<<strong>br</strong> />

tu novca zato što nije ništa uradio!<<strong>br</strong> />

Ali čudnih rješenja ima i u drugim<<strong>br</strong> />

zemljama svijeta u kojima se<<strong>br</strong> />

govore dva ili više jezika. Pošto je<<strong>br</strong> />

većini ljudi jezik ponajvažniji simbol<<strong>br</strong> />

nacije, u demokratskim zemljama<<strong>br</strong> />

se insistira na tome da se državnici<<strong>br</strong> />

i ostali predstavnici zemlje u<<strong>br</strong> />

svojim zvaničnim o<strong>br</strong>aćanjima<<strong>br</strong> />

izvan zemlje služe naizmjenično sa<<strong>br</strong> />

ba rem dva najvažnija jezika njihove<<strong>br</strong> />

zemlje. Zato je belgijska kra ljica<<strong>br</strong> />

pri likom posjete Jugoslaviji iz<strong>br</strong>o -<<strong>br</strong> />

ja la rečenice u svom pozd rav nom<<strong>br</strong> />

go voru i pola rekla na ho lan dskom<<strong>br</strong> />

(fla manskom), a pola na francuskom.<<strong>br</strong> />

Prema tom o<strong>br</strong>ascu, in do ne -<<strong>br</strong> />

žan ski državnik bi svoj go vor mo -<<strong>br</strong> />

rao podijeliti na 300 dijelova i svaki<<strong>br</strong> />

izgovoriti na posebnom jeziku!<<strong>br</strong> />

Ni pojam dijalekta ne tumači se<<strong>br</strong> />

svugdje na isti način. Najčešće di -<<strong>br</strong> />

ja lekt označava varijantu jezika<<strong>br</strong> />

ko ja ima neke fonetske, gramatičke<<strong>br</strong> />

i leksičke specifičnosti koje ni -<<strong>br</strong> />

su takve da bi osujetile komunikaciju<<strong>br</strong> />

sa govornicima drugih dijale -<<strong>br</strong> />

ka ta istog jezika. Ali u Kini se go -<<strong>br</strong> />

vori osam jezika koji su međusob -<<strong>br</strong> />

no potpuno nerazumljivi, pa ipak<<strong>br</strong> />

se, zbog zajedničkog ideografskog<<strong>br</strong> />

pi sma i višestoljetne zajedničke<<strong>br</strong> />

ku lture, nazivaju dijalektima ki -<<strong>br</strong> />

ne skog jezika. Jezik kojim su govo -<<strong>br</strong> />

ri li likovi u televizijskoj seriji Gru -<<strong>br</strong> />

n tovčani, iako “dijalekt” (srp s -<<strong>br</strong> />

ko)hrvatskog, bio je teško razumljiv<<strong>br</strong> />

mnogim stanovnicima Sarajeva<<strong>br</strong> />

(pa i meni). Zato je sa stanovišta<<strong>br</strong> />

komunikacije jezik Gruntovčana<<strong>br</strong> />

bio drugi jezik. U ljudskom jezi-


ku je sve fantastično složeno i is -<<strong>br</strong> />

pre pleteno, i ne treba ni pokušavati<<strong>br</strong> />

da se sve stavi u odvojene jasno<<strong>br</strong> />

de finisane pregrade.<<strong>br</strong> />

Prije nego što pređem na glav -<<strong>br</strong> />

nu tema ovog članka, imena je -<<strong>br</strong> />

zikā, biće interesantno da pogledamo<<strong>br</strong> />

kako se imenuju ljudi u raznim<<strong>br</strong> />

kulturama, jer tu ima zapanjujućih<<strong>br</strong> />

pojava. Opet je naš o<strong>br</strong>azac,<<strong>br</strong> />

ime plus prezime, dosta rijedak u<<strong>br</strong> />

svijetu. Vrlo često postoji i treće<<strong>br</strong> />

ime, koje može biti “srednje” ime<<strong>br</strong> />

ko je se daje pri rođenju, ili ime iz -<<strong>br</strong> />

ve deno od očevog (tzv. patronim),<<strong>br</strong> />

kao kod Rusa. Često su snažna vje -<<strong>br</strong> />

rska osjećanja ili ideološka ostraš -<<strong>br</strong> />

ćenost navodila roditelje da daju<<strong>br</strong> />

imena inspirisana vjerom ili ideo -<<strong>br</strong> />

lo goijom pa su, recimo, američki<<strong>br</strong> />

pu ritanci nadjevali ženskoj djeci<<strong>br</strong> />

imena kao Chastity (čednost, nevinost),<<strong>br</strong> />

Felicity (sreća, blagoslov),<<strong>br</strong> />

Prudence (razboritost, opreznost),<<strong>br</strong> />

dok su sljedbenici nekih animističkih<<strong>br</strong> />

religija nadijevali imena koja<<strong>br</strong> />

znače ‘bogalj’ ili ‘rugoba’ kako<<strong>br</strong> />

djeca ne bi bila na meti zlih duhova.<<strong>br</strong> />

U ranim godinama nakon us -<<strong>br</strong> />

pos tvljanja Sovjetskog Saveza lju -<<strong>br</strong> />

di su iskazivali svoju lojalnost vlastima<<strong>br</strong> />

nadijevanjem imena kao što<<strong>br</strong> />

su Petoljetka, Traktor, pa čak i Me -<<strong>br</strong> />

ls (akronim za Marks-Engels-Le -<<strong>br</strong> />

njin-Staljin). Ipak, najinteresantnija<<strong>br</strong> />

imena nalazimo kod američ -<<strong>br</strong> />

kih Indijanaca: ona skoro redovno<<strong>br</strong> />

imaju određeno značenje u savre -<<strong>br</strong> />

me nom jeziku, većinom su duža od<<strong>br</strong> />

jedne riječi (barem u prevodu na<<strong>br</strong> />

engleski), i nerijetko su veoma po -<<strong>br</strong> />

e tična. Evo primjera ženskih ime -<<strong>br</strong> />

na u raznim jezicima američkih<<strong>br</strong> />

Indijanaca: Behar, Žuti list, Sjedî<<strong>br</strong> />

kod kuće, Veliko stablo, Grašak,<<strong>br</strong> />

Do lina cvijeća, Frizura, Ponavlja<<strong>br</strong> />

ples, Vila, Vigvam, Moja kuća,<<strong>br</strong> />

Ona koja plače. A evo i nekih mu š -<<strong>br</strong> />

kih imena: Veliki jelen, Crvena pti -<<strong>br</strong> />

ca, Dječak koji se smije, Glina,<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

Šumski lovac, Prati veliku životinju,<<strong>br</strong> />

Jastreb koji napada, Humka<<strong>br</strong> />

blata, Antilopa, Sastavljen vodom;<<strong>br</strong> />

dodajmo ovom spisku i do<strong>br</strong>o poznatog<<strong>br</strong> />

Bika koji sjedi, kojeg smo<<strong>br</strong> />

gle dali u istoimenom filmu.<<strong>br</strong> />

U narodu Ašinabe dijete u ra -<<strong>br</strong> />

noj dobi dobija jedno ili više imena,<<strong>br</strong> />

a tokom života daje mu se još zvanično<<strong>br</strong> />

ime, nadimak, ime kojim će<<strong>br</strong> />

Narod u BiH govori jednim<<strong>br</strong> />

jezikom, koji svojim<<strong>br</strong> />

specifičnostima odmah<<strong>br</strong> />

“upada u uši” svim ljudima<<strong>br</strong> />

izvan naše zemlje. On se sad<<strong>br</strong> />

zove trojako – srpski, hrvatski<<strong>br</strong> />

i bosanski – pa ne postoji<<strong>br</strong> />

način da se ime nu je taj<<strong>br</strong> />

bosanski jezički specifikum (o<<strong>br</strong> />

kojem je tako lijepo i<<strong>br</strong> />

poneseno pisala Isidora<<strong>br</strong> />

Sekulić), jer se srpski i<<strong>br</strong> />

hrvatski govore i izvan BiH.<<strong>br</strong> />

Naravno, bilo bi logično da se<<strong>br</strong> />

taj jezik nazove prema<<strong>br</strong> />

teritoriji na kojoj se govori, a<<strong>br</strong> />

to je Bosna. Međutim, u<<strong>br</strong> />

našem današnjem političkom<<strong>br</strong> />

trenutku atribut bosanski<<strong>br</strong> />

krajnje je nepoželjan. Nekim<<strong>br</strong> />

pojedincima, naročito u<<strong>br</strong> />

političkoj vrhuški, smeta sve<<strong>br</strong> />

što je bosansko i vjerujem da<<strong>br</strong> />

bi oni i nadaleko poznatog<<strong>br</strong> />

bosanskog konja radije<<strong>br</strong> />

nazvali “srpsko-hrvatskobošnjački<<strong>br</strong> />

konj”!<<strong>br</strong> />

ga zvati kad je bolestan i, na po -<<strong>br</strong> />

seb noj ceremoniji u početku puberteta,<<strong>br</strong> />

glavno ime, koje mu daje plemenski<<strong>br</strong> />

starješina i kojim se redovno<<strong>br</strong> />

opisuje neko svojstvo njegove<<strong>br</strong> />

ili njene ličnosti.<<strong>br</strong> />

Jezici su se tradicionalno nazi -<<strong>br</strong> />

va li imenom naroda koji njime go -<<strong>br</strong> />

vo ri, ali je i ovde situacija danas<<strong>br</strong> />

ve oma šarolika. Osim toga, tu se<<strong>br</strong> />

ja v lja i jedan semantički problem:<<strong>br</strong> />

da li se atribut kojim se naziva je -<<strong>br</strong> />

zik odnosi na narod ili na ze m -<<strong>br</strong> />

lju/državu u kojoj se govori? Da li<<strong>br</strong> />

je francuski, na primjer, jezik Fra -<<strong>br</strong> />

n cuza ili jezik Francuske? Ako ka -<<strong>br</strong> />

že te da je jezik Francuza, onda se<<strong>br</strong> />

po stavlja pitanje kojim jezikom go -<<strong>br</strong> />

vori preko šest miliona Arapa koji<<strong>br</strong> />

žive u Francuskoj i od kojih mnogi<<strong>br</strong> />

nemaju drugi jezik. Ima mnogo je -<<strong>br</strong> />

zi ka u svijetu čije ime potiče od ge -<<strong>br</strong> />

o grafskog naziva teritorije na ko joj<<strong>br</strong> />

se govori. Možda je najbolji pri mjer<<strong>br</strong> />

teritorijalnog naziva jezika američki<<strong>br</strong> />

engleski (koji se razli ku je daleko<<strong>br</strong> />

više od <strong>br</strong>itanskog eng leskog<<strong>br</strong> />

ne go bilo koji od naša če tiri “jezika”<<strong>br</strong> />

od bilo kojeg drugog). Kad bi se<<strong>br</strong> />

američki engleski na zivao prema<<strong>br</strong> />

nacijama koje ga go vore (a Amerikanci<<strong>br</strong> />

se u novije vri jeme identifikuju<<strong>br</strong> />

kao Talijan Ame rikanac, Grk<<strong>br</strong> />

Amerikanac, Sr bin Amerikanac,<<strong>br</strong> />

Arap Amerikanac itd.), taj bi jezik<<strong>br</strong> />

mo rao u nazivu imati preko 350<<strong>br</strong> />

atributa!<<strong>br</strong> />

Pogledajmo sada neka neobič -<<strong>br</strong> />

na imena jezika. Mnoge ljudske<<strong>br</strong> />

za je d nice nemaju poseban naziv<<strong>br</strong> />

za svoj jezik, pa ga zovu prosto<<strong>br</strong> />

naš je zik ili naš narod. To je često<<strong>br</strong> />

slu čaj u Africi, gdje se čitava jed -<<strong>br</strong> />

na po ro dica jezika zove prosto<<strong>br</strong> />

lju di; to su bantu jezici, na kojima<<strong>br</strong> />

se ‘čo v jek’ kaže ntu, a ‘ljudi’<<strong>br</strong> />

ba ntu (mno ži na od ntu). U Cent -<<strong>br</strong> />

ral noj i Južnoj Americi ima Indi -<<strong>br</strong> />

ja naca čiji se jezici zovu karib<<strong>br</strong> />

‘lju di’, tapuja ‘neprijatelj’ i maku<<strong>br</strong> />

‘šum ska plemena’. Ne ka indijanska<<strong>br</strong> />

plemena u tom di jelu svijeta<<strong>br</strong> />

na zivana su imenima koja u pre -<<strong>br</strong> />

vo du znače ‘rod pa sa’, ‘stranci’ i<<strong>br</strong> />

‘barbari’; iz ovih naziva su kasnije<<strong>br</strong> />

izvedeni i nazivi njihovih jezika.<<strong>br</strong> />

Pripadnici nekoliko au s tra lij -<<strong>br</strong> />

skih domorodačkih ple me na svoj<<strong>br</strong> />

jezik nazivaju riječju ko ja znači<<strong>br</strong> />

99


LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

‘ovo’. To je frustriralo an tro pologe<<strong>br</strong> />

koji su proučavali njihovu kulturu<<strong>br</strong> />

pa su nastavili da tra ga ju za<<strong>br</strong> />

“prav im” imenom jezika, ali je je -<<strong>br</strong> />

di ni odgovor koji su mogli do biti<<strong>br</strong> />

bio ‘ovo’! Ima indijanskih ple me -<<strong>br</strong> />

na sa više imena, a time i vi še na -<<strong>br</strong> />

zi va za svoj jezik. Pored ime na<<strong>br</strong> />

ko jim sami sebe zovu, pripadnici<<strong>br</strong> />

ta kvih plemena mogu imati su s -<<strong>br</strong> />

je de koji ih zovu drukčijim (ponekad<<strong>br</strong> />

i ne veoma laskavim) imenima.<<strong>br</strong> />

Treće ime su im dali španski<<strong>br</strong> />

ili portugalski istraživači, a čet v -<<strong>br</strong> />

r to antropolozi koji su ih proučavali<<strong>br</strong> />

i koji su ih ponekad nazivali<<strong>br</strong> />

geografskim terminima, kao ‘uz -<<strong>br</strong> />

vodni’ ili ‘nizvodni’ narod/jezik.<<strong>br</strong> />

Uostalom, ni Evropa nije imuna<<strong>br</strong> />

na ta k ve višestruke nazive naroda<<strong>br</strong> />

i jezika. Mi zovemo austrijsku<<strong>br</strong> />

pre stolncu Beč, a zemlju sjeverno<<strong>br</strong> />

od Aus tri je i Švicarske Njemač ka,<<strong>br</strong> />

iako su ovi nazivi potpuno stra ni<<strong>br</strong> />

stanovnicima tih lokaliteta.<<strong>br</strong> />

Narod u BiH govori jednim jezikom,<<strong>br</strong> />

koji svojim specifičnostima<<strong>br</strong> />

odmah “upada u uši” svim ljudima<<strong>br</strong> />

izvan naše zemlje. On se sad zove<<strong>br</strong> />

tro jako – srpski, hrvatski i bosans -<<strong>br</strong> />

ki – pa ne postoji način da se ime -<<strong>br</strong> />

nu je taj bosanski jezički specifikum<<strong>br</strong> />

(o kojem je tako lijepo i pone -<<strong>br</strong> />

se no pisala Isidora Sekulić), jer se<<strong>br</strong> />

srp ski i hrvatski govore i izvan<<strong>br</strong> />

BiH. Naravno, bilo bi logično da se<<strong>br</strong> />

taj jezik nazove prema teritoriji na<<strong>br</strong> />

ko joj se govori, a to je Bosna. Me -<<strong>br</strong> />

đu tim, u našem današnjem političkom<<strong>br</strong> />

trenutku atribut bosanski<<strong>br</strong> />

krajnje je nepoželjan. Nekim poje -<<strong>br</strong> />

di ncima, naročito u političkoj vrh -<<strong>br</strong> />

u ški, smeta sve što je bosansko i<<strong>br</strong> />

vje rujem da bi oni i nadaleko poz -<<strong>br</strong> />

na tog bosanskog konja radije na z -<<strong>br</strong> />

va li “srpsko-hrvatsko-bošnjački<<strong>br</strong> />

konj”! Pošto u ovoj zemlji vlada vi -<<strong>br</strong> />

še partijska nacionalistička dikta -<<strong>br</strong> />

tu ra, ja ne vidim da će se u dogled -<<strong>br</strong> />

no vrijeme išta promijeniti.<<strong>br</strong> />

100<<strong>br</strong> />

Kako “Akademija<<strong>br</strong> />

nauka” <strong>br</strong>uka Darvina<<strong>br</strong> />

U srijedu je u tzv. Akademiji<<strong>br</strong> />

nauka i umjetnosti BiH održan<<strong>br</strong> />

skup pod nazivom SIMPOZIJUM<<strong>br</strong> />

– PANEL “DARWIN DANAS“ po -<<strong>br</strong> />

vo dom 200 godina rođenja Čarlsa<<strong>br</strong> />

Darvina (Darwin). Trebale bi mi<<strong>br</strong> />

stranice da napišem šta je sve bilo<<strong>br</strong> />

naopako na tom skupu. Pošto ovaj<<strong>br</strong> />

te kst ne može biti duži od oko<<strong>br</strong> />

6.500 “karaktera“, moram se ogra -<<strong>br</strong> />

ni čiti na “antologiju“ gluposti i pro -<<strong>br</strong> />

vala kojima su me naši akademici<<strong>br</strong> />

zabavljali dok sam sjedio u njihovom<<strong>br</strong> />

udobnom amfiteatru.<<strong>br</strong> />

Moram ipak reći da je bilo i fi -<<strong>br</strong> />

nih stvarčica. Uvodno izlaganje<<strong>br</strong> />

prof. Ljubomira Berberovića bilo je<<strong>br</strong> />

vrlo pismeno i, bar za mene, ve o -<<strong>br</strong> />

ma informativno. On je inače, za<<strong>br</strong> />

ra zliku od ostalih naših akademika,<<strong>br</strong> />

poznat i van granica naše zemlje,<<strong>br</strong> />

a trefio se i među 200 poznatih<<strong>br</strong> />

evo lucionista, među kojima je 12<<strong>br</strong> />

No belovaca, u svedunjalučkoj an -<<strong>br</strong> />

ke ti o idejnoj vrijednosti i značenju<<strong>br</strong> />

teorije evolucije danas. Dopalo mi<<strong>br</strong> />

se i izlaganje zagrebačkog akade -<<strong>br</strong> />

mi ka Pavla Rudana (koji je rekao<<strong>br</strong> />

da DNK analize pokazuju da je ti -<<strong>br</strong> />

pi čan današnji Hrvat samo jednu<<strong>br</strong> />

dva desetosminu Hrvat (tu negdje),<<strong>br</strong> />

dok su ostalih dvadest sedam dva -<<strong>br</strong> />

de setosmina “namirili“ razni doseljenici<<strong>br</strong> />

i osvajači. Nisu loši bili ni<<strong>br</strong> />

re ferati Sarajlija Ivana Cvitkovića<<strong>br</strong> />

i Nerzuka Ćuraka (Ćurka?). Većina<<strong>br</strong> />

ostalih referata bili su “srednja<<strong>br</strong> />

ža lost“, ali su dva referata bila ve -<<strong>br</strong> />

li ka žalost za mene, koja me je du -<<strong>br</strong> />

boko pogodila.<<strong>br</strong> />

Jedan od ta dva referata pročitao<<strong>br</strong> />

je Prof. (kad prije?) Asim Mujkić,<<strong>br</strong> />

čijoj nepismenosti sam veliko -<<strong>br</strong> />

du šno posvetio nekoliko strana u<<strong>br</strong> />

svojoj najnovijoj knjizi O bosans -<<strong>br</strong> />

kom jeziku, o propadanju Bosne, i ...<<strong>br</strong> />

o vama. Referat mu nije bio pu no<<strong>br</strong> />

bolji od njegovog jedva čitkog čla -<<strong>br</strong> />

nka objavljeng u Oslobođenju o ko -<<strong>br</strong> />

jem govorim u knjizi. Nemam sad<<strong>br</strong> />

“vremena“ da se potanko ba vim<<strong>br</strong> />

Mu jkićevim “nastupom“ na re če -<<strong>br</strong> />

nom skupu, niti Mujkić zavre đu je<<strong>br</strong> />

mo ju dalju pažnju.<<strong>br</strong> />

Drugi od dva po mene skoro ko -<<strong>br</strong> />

b na referata održao je Damir Ma -<<strong>br</strong> />

rić, docent na ‘Bem-ti-mater fakultetu<<strong>br</strong> />

(čiji je zvaničan naziv “Filozofski<<strong>br</strong> />

fakultet“, ali budući da je bar<<strong>br</strong> />

pola nastave na tom fakultetu ili<<strong>br</strong> />

na opako ili zastarjelo, taj fakultet<<strong>br</strong> />

po meni ne zaslužuje epitet “Filo -<<strong>br</strong> />

zo fski“, a pošto njegovi nastavnici<<strong>br</strong> />

pro vode bar pola radnog vremena<<strong>br</strong> />

u svađama, ja sam mu dao i odgo -<<strong>br</strong> />

va rajuće ime). Marić je uglavnom<<strong>br</strong> />

hva lio Darvina, ali to svi rade pa<<strong>br</strong> />

to nije ništa novo. Siguran sam da<<strong>br</strong> />

bi sam Darvin više volio da mu ne -<<strong>br</strong> />

ko ukaže na greške, da mu eventu -<<strong>br</strong> />

a lno sugeriše kako može popraviti<<strong>br</strong> />

svo ju teoriju. To ću ja probati da<<strong>br</strong> />

ura dim.<<strong>br</strong> />

Poznato je da je genijalni Darvin<<strong>br</strong> />

još prije 150 godina postavio i<<strong>br</strong> />

ob jasnio svoju teoriju evolucije ta -<<strong>br</strong> />

ko do<strong>br</strong>o da ni jedan temeljni princip<<strong>br</strong> />

te teorije nije obezvrijeđen ni<<strong>br</strong> />

do dan-danas. On je inače imao vi -<<strong>br</strong> />

so ko mišljenje o životinjama (kao i


ja – meni smeta kad neko vrijeđa<<strong>br</strong> />

ži votinje poredeći ih s ljudima); tv -<<strong>br</strong> />

r dio je, između ostalog, da je jezik<<strong>br</strong> />

kojim se služe pojedine životinjske<<strong>br</strong> />

vrste drukčiji od ljudskog jezika<<strong>br</strong> />

samo po stepenu složenosti, a ne<<strong>br</strong> />

po svojim temeljnim svojstvima.<<strong>br</strong> />

Ali njemu onda nisu bila dostupna<<strong>br</strong> />

silna znanja o čovjeku koja danas<<strong>br</strong> />

posjedujemo. Lingvistika i njoj<<strong>br</strong> />

sro dne discipline u međuvremenu<<strong>br</strong> />

su fantastično uznapredovale, pa<<strong>br</strong> />

vi še niko ne sumnja da je jezik<<strong>br</strong> />

NAJ VAŽNIJE svojstvo koje nas<<strong>br</strong> />

razilukuje od (ostalih) životinja,<<strong>br</strong> />

jer se ljudski jezik, po svojoj fantastičnoj<<strong>br</strong> />

složenosti i (bez)<strong>br</strong>ojnim fu -<<strong>br</strong> />

n kcijama, ne može ni uporediti<<strong>br</strong> />

sa oskudnim sistemima<<strong>br</strong> />

mahom zvu č nih signala kojima<<strong>br</strong> />

se služe razne životinje.<<strong>br</strong> />

Čomski je jednom rekao da je<<strong>br</strong> />

svaka druga upotreba pojma<<strong>br</strong> />

jezik metaforična (npr. jezik<<strong>br</strong> />

prirode, govor/jezik hercegovačkog<<strong>br</strong> />

kr ša, pa i jezik pčela,<<strong>br</strong> />

delfina, maj mu na i sl.). A ono<<strong>br</strong> />

što je ponajviše doprinijelo<<strong>br</strong> />

nastajanju čuda ljuds kog je -<<strong>br</strong> />

zika jeste gramatika, ta vol -<<strong>br</strong> />

še bna alge<strong>br</strong>a pohranjena u<<strong>br</strong> />

moz gu svakog čovjeka koja<<strong>br</strong> />

mu omogućava da proizvodi<<strong>br</strong> />

neograničen <strong>br</strong>oj re čenica od<<strong>br</strong> />

sasvim ograničenog, uis tinu<<strong>br</strong> />

nevjerovatno malog <strong>br</strong>oja<<strong>br</strong> />

gla sova (u havajskom ih je<<strong>br</strong> />

svega 12). Zato antropolozi<<strong>br</strong> />

danas čovjeka zovu i homo grammaticus,<<strong>br</strong> />

uz tra dicionalni naziv<<strong>br</strong> />

homo sapiens tj. “mudar čovjek“,<<strong>br</strong> />

koji je po meni i netačan (ljudska<<strong>br</strong> />

istorija je uglavnom istorija gluposti<<strong>br</strong> />

i nasilja) i aro gantan (šta mislite<<strong>br</strong> />

šta bi životi nje rekle da znaju<<strong>br</strong> />

kakvo smo ime se bi dali?).<<strong>br</strong> />

Prosto su smiješne malo<strong>br</strong>ojne<<strong>br</strong> />

po ruke koje su životinje kadre pro -<<strong>br</strong> />

i zvesti (i koje su uglavnom ograničene<<strong>br</strong> />

na ono što jest ili se dešava<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

sa da i ovdje) u odnosu na beskonačan<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oj rečenica kojima čovjek<<strong>br</strong> />

mo že govoriti o onome što se dešava<<strong>br</strong> />

ne samo sada i ovdje, nego i<<strong>br</strong> />

onome što je bilo ili se desilo u pro -<<strong>br</strong> />

š losti, što će se desiti u budućnosti,<<strong>br</strong> />

ili što se neće nikad desiti. Bertr a -<<strong>br</strong> />

nd Rasel (Russel) je jednom duho -<<strong>br</strong> />

vi to rekao: “Ma kako elokventno<<strong>br</strong> />

la jao, vaš pas ne može reći da su<<strong>br</strong> />

mu roditelji bili siromašni ali poš -<<strong>br</strong> />

te ni.“<<strong>br</strong> />

Da bi “dokazao“ da Darvin ni -<<strong>br</strong> />

je pogriješio ni u svojoj ocjeni razlike<<strong>br</strong> />

između ljudskog i životinjskih<<strong>br</strong> />

jezika, Marić navodi primjere<<strong>br</strong> />

nekih ma jmuna (Vošou, Koko),<<strong>br</strong> />

Drugi od dva po mene skoro<<strong>br</strong> />

kobna referata održao je Damir<<strong>br</strong> />

Marić, docent na ‘Bem-ti-mater<<strong>br</strong> />

fakultetu (čiji je zvaničan naziv<<strong>br</strong> />

“Filozofski fakultet“, ali budući da<<strong>br</strong> />

je bar pola nastave na tom<<strong>br</strong> />

fakultetu ili naopako ili zastarjelo,<<strong>br</strong> />

taj fakultet po meni ne zaslužuje<<strong>br</strong> />

epitet “Filozofski“, a pošto njegovi<<strong>br</strong> />

nastavnici provode bar pola<<strong>br</strong> />

radnog vremena u svađama, ja<<strong>br</strong> />

sam mu dao i odgovarajuće ime).<<strong>br</strong> />

koje su po jedini naučnici pokušali<<strong>br</strong> />

naučiti lju dskom jeziku, kao i<<strong>br</strong> />

jednog koji je, navodno, sam progovorio<<strong>br</strong> />

(Kan zi). Neki od tih majmuna<<strong>br</strong> />

su uspjeli naučiti da signaliziraju<<strong>br</strong> />

poruke koje inače ne sig -<<strong>br</strong> />

na liziraju u džungli (jer im tamo<<strong>br</strong> />

ni su trebale!), a neki su slali po -<<strong>br</strong> />

ru ke a da sami nisu znali šta “go -<<strong>br</strong> />

vore“ niti kakvu funk ci ju ima to<<strong>br</strong> />

što “kažu“. Radi se ug la vnom o<<strong>br</strong> />

ne uspjelim pokušajima da maj-<<strong>br</strong> />

muni savladaju bar rudime n te<<strong>br</strong> />

lju dskog jezika, ili o senzacio na l -<<strong>br</strong> />

nim, netačnim vijestima. O ne u s -<<strong>br</strong> />

p jehu “majmunskih lingvista“ go -<<strong>br</strong> />

vore vrhunski <strong>br</strong>itanski naučnici<<strong>br</strong> />

u emisiji BBC-ja koju možete na -<<strong>br</strong> />

ći na linku http://news.bbc.co.uk/<<strong>br</strong> />

2/hi/science/nature/403756.stm<<strong>br</strong> />

Ozbiljni lin g visti danas uglavnom<<strong>br</strong> />

samo prave viceve na račun<<strong>br</strong> />

tih pokušaja. Evo, i ja predlažem<<strong>br</strong> />

da se Kanzi, koji po Mariću govori<<strong>br</strong> />

engleski, izabere za ministra u<<strong>br</strong> />

na šoj vladi... Uh, ne mere, naši<<strong>br</strong> />

ma jmuni u Vladi ne znaju engles -<<strong>br</strong> />

ki. Nema veze, nek’ Kanzi nauči<<strong>br</strong> />

bosanski/hrvatski/srpski!<<strong>br</strong> />

Svako sijelo na kojem sam<<strong>br</strong> />

ikad bio bilo je bolje organizovano<<strong>br</strong> />

od sijela u Bistričkoj<<strong>br</strong> />

aka demiji o kojem pričam.<<strong>br</strong> />

Ha jde, počelo je na vrijeme,<<strong>br</strong> />

ali je sve ostalo išlo naopako.<<strong>br</strong> />

Go vornike je najavljivao aka -<<strong>br</strong> />

de mik Taib Šarić, kojem je<<strong>br</strong> />

evo lucija podarila neki “dahtav“<<strong>br</strong> />

glas što se teško razumije<<strong>br</strong> />

i kad govori bez mikrofona.<<strong>br</strong> />

Predviđena satnica, po kojoj<<strong>br</strong> />

je pojedini govornik trebao<<strong>br</strong> />

imati na raspolaganju 15 do<<strong>br</strong> />

20 minuta, potpuno je ignorisana.<<strong>br</strong> />

Skup je završen haman<<strong>br</strong> />

sat kasnije nego što je bilo<<strong>br</strong> />

pre dviđeno. Ali najgore od<<strong>br</strong> />

sve ga, gore i od svih netačnosti<<strong>br</strong> />

i nepismenosti kojima je<<strong>br</strong> />

“obi lovao“, skup je (vjerovatno<<strong>br</strong> />

namjerno) onemogućio narodu iz<<strong>br</strong> />

publike da postavlja pitanja govornicima.<<strong>br</strong> />

Do mene je sjedio “tehnič -<<strong>br</strong> />

ki“ organizator skupa, koji mi je<<strong>br</strong> />

re kao da se za diskusiju treba pri -<<strong>br</strong> />

ja viti pismeno. Ja sam uzeo odgo -<<strong>br</strong> />

va rajući papirić i na njemu ispisao<<strong>br</strong> />

svoje pitanje, kao i ime izlagača<<strong>br</strong> />

ko jem je upućeno. Kad je počela<<strong>br</strong> />

“di skusija“, jedna žena iz Novog<<strong>br</strong> />

Sa da je upitala zašto među izlagačima<<strong>br</strong> />

nije bilo žena. Na to pitanje je<<strong>br</strong> />

101


LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

odgovorio zagrebački akademik<<strong>br</strong> />

(znači skup je organizovan u<<strong>br</strong> />

Zagrebu??) da je to zato što su<<strong>br</strong> />

že ne drukčije od muškaraca<<strong>br</strong> />

(do bar razlog, zar ne?), a drukčije<<strong>br</strong> />

su zato što rađaju djecu a to<<strong>br</strong> />

muškarci ne mogu (što nije sa -<<strong>br</strong> />

s vim tačno jer ja sam se u tom<<strong>br</strong> />

trenutku od muke metaforično<<strong>br</strong> />

porodio). Ja dižem ruku do plafona<<strong>br</strong> />

tražeći riječ, ali me niko ne<<strong>br</strong> />

šljivi i skup se proglašava zat -<<strong>br</strong> />

vo renim. Poslije ja potražim<<strong>br</strong> />

“te hničkog“ da mu se požalim,<<strong>br</strong> />

ali je čovjek bio pametan pa na<<strong>br</strong> />

va kat z<strong>br</strong>is’o.<<strong>br</strong> />

Narode, u svojoj knjizi sam<<strong>br</strong> />

vas zvao da barem izađete na<<strong>br</strong> />

Bistrički trg sa transparentima<<strong>br</strong> />

na kojima će pisati NAPOLJE<<strong>br</strong> />

LOPOVI! i NAPOLJE IZDAJ-<<strong>br</strong> />

NICI!. Knjiga je u prodaji više<<strong>br</strong> />

od dva mjeseca pa ju je neko iz<<strong>br</strong> />

naroda morao pročitati, ali niko<<strong>br</strong> />

dosad ni prstom nije mrdn’o.<<strong>br</strong> />

Sad vas pozivam da uradite ne -<<strong>br</strong> />

što što realno možete uraditi i<<strong>br</strong> />

što će sigurno imati efekta: od -<<strong>br</strong> />

bi jajte da plaćate dio poreza<<strong>br</strong> />

koji dugujete ovoj “državi“ i koji<<strong>br</strong> />

odgovara procentu budžeta Fe -<<strong>br</strong> />

de racije što se izdvaja za “na u -<<strong>br</strong> />

ku i kulturu“. Ovaj vid nenasilnog<<strong>br</strong> />

protesta prvi je primijenio<<strong>br</strong> />

Ma hatma Gandi, vođa otpora<<strong>br</strong> />

pro tiv kolonijalne vlasti u Indiji,<<strong>br</strong> />

a poslije njega <strong>br</strong>ojni i naro -<<strong>br</strong> />

či to istaknuti Amerikanci i En -<<strong>br</strong> />

g lezi, te stanovnici drugih za -<<strong>br</strong> />

pa dnoevropskih zemalja. Mno -<<strong>br</strong> />

gi od njih su rizikovali zatvorsku<<strong>br</strong> />

kaznu, neki je čak i “odležali“,<<strong>br</strong> />

ali su bili zadovoljni jer je<<strong>br</strong> />

protest uspio. Mi u tom pogledu<<strong>br</strong> />

imamo ludu “sreću“ jer u našim<<strong>br</strong> />

za tvorima nema mjesta ni za<<strong>br</strong> />

pra ve kriminalce, a kamoli za<<strong>br</strong> />

oso be čija “djela“ dobar advokat<<strong>br</strong> />

mo že na sudu okarakterisati<<strong>br</strong> />

kao sitni prekršaj!<<strong>br</strong> />

102<<strong>br</strong> />

Šou “Batko” na (novoj) tv 1<<strong>br</strong> />

Ako je vrijeme od petnaestak godina nekoj Batkovoj žrtvi ipak<<strong>br</strong> />

malo zaliječilo rane, tv1 se potrudila da ih ponovo otvori kako bi svi<<strong>br</strong> />

koljači koji su gledali šou “Batko” mogli ćeifiti čestitajući sebi na<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>o urađenom “poslu”<<strong>br</strong> />

Eto, krenula je još jedna televi zi -<<strong>br</strong> />

ja. Haj’, nek’ bude hairli! Prog ram<<strong>br</strong> />

je zvanično počeo 26. avgusta i, kao<<strong>br</strong> />

što se i pristoji, početak je sve čano<<strong>br</strong> />

proslavljen emitovanjem za bavnoko<<strong>br</strong> />

ljačkog šoua pod nazivom “Bat -<<strong>br</strong> />

ko.” Toj zvijeri ukazana je ča st da<<strong>br</strong> />

bude protagonista dvoiposatne emisije.<<strong>br</strong> />

Kao i o svakoj televizijskoj zvijezdi,<<strong>br</strong> />

o Batku je ispričano puno pi -<<strong>br</strong> />

kantnih detalja iz njegovog privatnog<<strong>br</strong> />

života: kakvim oružjem je ubijao,<<strong>br</strong> />

kakvim noževima je klao, koja<<strong>br</strong> />

mu je bila omiljena tehnika klanja.<<strong>br</strong> />

Ako je vrijeme od petnaestak godina<<strong>br</strong> />

nekoj Batkovoj žrtvi ipak malo<<strong>br</strong> />

za liječilo rane, tv 1 se potrudila da<<strong>br</strong> />

ih ponovo otvori kako bi svi koljači<<strong>br</strong> />

ko ji su gledali šou “Batko” mogli će -<<strong>br</strong> />

ifiti čestitajući sebi na do<strong>br</strong>o urađenom<<strong>br</strong> />

“poslu.”<<strong>br</strong> />

Scheveningen – hotel sa tri<<strong>br</strong> />

zvjezdice<<strong>br</strong> />

Ljudi iz tv 1 su ovim šokantnim<<strong>br</strong> />

programom pokazali da ne mare za<<strong>br</strong> />

emocije svojih gledalaca i da im je<<strong>br</strong> />

bi znis na prvom mjestu, jer je do b -<<strong>br</strong> />

ro poznato da je šokantna i senzacionalna<<strong>br</strong> />

vijest najbolja novinarska<<strong>br</strong> />

roba. Ja ne vidim ni jedan moralno<<strong>br</strong> />

valjan razlog za emitovanje ovakve<<strong>br</strong> />

emisije. Je l’ da se ne zaboravi?<<strong>br</strong> />

Ama zato su se po<strong>br</strong>inuli Batko i<<strong>br</strong> />

nje govi kompanjoni, oni su nevinim<<strong>br</strong> />

lju dima nanijeli takve udarce da će<<strong>br</strong> />

ih i osoba sa pola mozga pamtiti do<<strong>br</strong> />

kra ja života. Zar silovana žena mo -<<strong>br</strong> />

že zaboraviti da je bila silovana?<<strong>br</strong> />

Zar Nataša Čengić može zaboraviti<<strong>br</strong> />

da je izgubila sina k’o zlatnu jabuku?<<strong>br</strong> />

Zar i jedan čestit čovjek na svi -<<strong>br</strong> />

je tu koji je vidio na televziji šta radi<<strong>br</strong> />

fa šistička neman u Bosni može iz -<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>i sati iz glave slike njihovih zvjerstava?<<strong>br</strong> />

Svi mi vrlo do<strong>br</strong>o znamo šta se<<strong>br</strong> />

dešavalo u Bosni u minulom ratu.<<strong>br</strong> />

De talje o tipovima upotrijebljenog<<strong>br</strong> />

oru žja i dimenzijama Batkovih no -<<strong>br</strong> />

že va treba ostaviti sudskim istražiteljima.<<strong>br</strong> />

Ali nemojte misliti da će<<strong>br</strong> />

Grebe se Bosancima što im<<strong>br</strong> />

lopovi prodaju zemlju – oni ovo<<strong>br</strong> />

čitaju i samo nastavljaju srkat’<<strong>br</strong> />

kahvu i odbijat’ dimove pitajući<<strong>br</strong> />

se u čudu: “Pa zar je Bog stvorio<<strong>br</strong> />

insana i zbog čega drugog osim<<strong>br</strong> />

da kahveniše?.”<<strong>br</strong> />

pra vda biti zadovoljena kad ih osu -<<strong>br</strong> />

di haški Tribunal. Kad sam za vri -<<strong>br</strong> />

je me rata počeo raditi u Tribunalu<<strong>br</strong> />

kao prevodilac, dobio sam da za bo -<<strong>br</strong> />

sa nsku vladu prevedem sa engleskog<<strong>br</strong> />

opis zatvora u Scheveningenu.<<strong>br</strong> />

Kakav zatvor kakvi bakrači! – ma<<strong>br</strong> />

hotel sa tri zvjezdice. Kad sam šefici<<strong>br</strong> />

predavao prevod, pitam ja nju:<<strong>br</strong> />

“Ima te li vi neku vezu da me smjestite<<strong>br</strong> />

u ovaj zatvor?” (ko će k’o duhoviti<<strong>br</strong> />

Bošnjo). Ako ne vjerujete, “iz -<<strong>br</strong> />

gu glajte” Scheveningen prison na<<strong>br</strong> />

In ternetu, pa ćete dobiti i ovaj te k -<<strong>br</strong> />

st, koji vam nudim u skraćenoj verziji<<strong>br</strong> />

u prevodu na bosanski:<<strong>br</strong> />

Zatvor Tribunala smješten je u<<strong>br</strong> />

pri jatnom primorskom predgrađu


Ha ga oko 2 km od Suda i opremljen<<strong>br</strong> />

svim aparatima visoke tehnike.<<strong>br</strong> />

Na lazi se u zgradi redovnog ho la n -<<strong>br</strong> />

dskog zatvora u kojem su nekad<<strong>br</strong> />

Na cisti držali borce holandskog po -<<strong>br</strong> />

k reta otpora. Svaki zatvorenik ima<<strong>br</strong> />

sobu od 15 m 2 sa kompletnim mo -<<strong>br</strong> />

de rnim komforom. Između ostalog,<<strong>br</strong> />

sva ka soba ima tuš kabinu, toalet,<<strong>br</strong> />

la vabo i udoban krevet, kao i pisaći<<strong>br</strong> />

sto, aparat za kafu, police za knjige,<<strong>br</strong> />

ra dio i satelitsku televiziju. Zatvorenici<<strong>br</strong> />

provode veći dio vremena iz -<<strong>br</strong> />

van svojih soba. Na raspolaganju<<strong>br</strong> />

su im i kompletno opremljena gim -<<strong>br</strong> />

na stička sala, dvorište, biblioteka,<<strong>br</strong> />

soba za rekreaciju (pored gimnastičke<<strong>br</strong> />

sale!), prodavnica, i soba za<<strong>br</strong> />

mo litve. Postoje i posebne veće sobe<<strong>br</strong> />

u kojima zatvorenici razgovaraju<<strong>br</strong> />

sa rodbinom kad im dođe u posjetu.<<strong>br</strong> />

Zatvorenici mogu razgovarati te -<<strong>br</strong> />

lefonom sa porodicom 10 minuta<<strong>br</strong> />

dnevno, mogu kuhati za sebe (ako<<strong>br</strong> />

im zatreba sastojak koji se ne može<<strong>br</strong> />

nabaviti u zatvoru, mogu tražiti da<<strong>br</strong> />

im se donese iz grada!), slikati ili<<strong>br</strong> />

svirati klavir ili gitaru. Atmosfera<<strong>br</strong> />

u zatvoru je neformalna i zatvore ni -<<strong>br</strong> />

ci se mogu slobodno družiti. O nji -<<strong>br</strong> />

hovom fizičkom i mentalnom zd -<<strong>br</strong> />

ravlju <strong>br</strong>inu se ljekari i psihijatri, a<<strong>br</strong> />

ako je nekom potrebna i ma saža,<<strong>br</strong> />

dovoljno je da je naruči.<<strong>br</strong> />

Federacija BiH ili Jugoistočna<<strong>br</strong> />

Hrvatska<<strong>br</strong> />

Moglo bi se mirne duše reći da<<strong>br</strong> />

je Hag još veća nepravda od one<<strong>br</strong> />

nanesene Bosancima u ratu. Jer<<strong>br</strong> />

boravak u pritvorskoj jedinici u<<strong>br</strong> />

Scheveningenu – dakle u hotelu sa<<strong>br</strong> />

tri zvjezdice – redovno se računa<<strong>br</strong> />

kao dio zatvorske kazne na koju je<<strong>br</strong> />

zvijer “osuđena,” a to ponekad bu -<<strong>br</strong> />

de i 5-6 godina. Kad se Sre<strong>br</strong>enič -<<strong>br</strong> />

ke majke tješe govoreći kako će zlo -<<strong>br</strong> />

či nce stići pravda, one, jadne, ne<<strong>br</strong> />

znaju da Hag nije kazna već na g -<<strong>br</strong> />

ra da – za mnogu zvijer koja je ro -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

đe na u jazbini i rasla u straćari<<strong>br</strong> />

Ha ški zatvor je civilizacijski skok o<<strong>br</strong> />

kojem je samo mogao sanjati!<<strong>br</strong> />

Zato ja mislim da treba prestati<<strong>br</strong> />

sa teve emisijama u kojima se<<strong>br</strong> />

prikazuju gnusni detalji zvjerskih<<strong>br</strong> />

zločina i umjesto toga organizovati<<strong>br</strong> />

emisije u kojima bi upućeni ljudi<<strong>br</strong> />

govorili zašto nam se desilo ratno<<strong>br</strong> />

zlo i šta učiniti da nam se opet ne<<strong>br</strong> />

de si. Ne sjećam se da sam vidio i<<strong>br</strong> />

Svi mi vrlo do<strong>br</strong>o znamo šta se dešavalo u Bosni u minulom ratu. Detalje<<strong>br</strong> />

o tipovima upotrijebljenog oružja i dimenzijama Batkovih noževa treba<<strong>br</strong> />

ostaviti sudskim istražiteljima. Ali nemojte misliti da će pravda biti<<strong>br</strong> />

zadovoljena kad ih osudi haški Tribunal. Kad sam za vrijeme rata počeo<<strong>br</strong> />

raditi u Tribunalu kao prevodilac, dobio sam da za bosansku vladu<<strong>br</strong> />

prevedem sa engleskog opis zatvora u Scheveningenu. Kakav zatvor<<strong>br</strong> />

kakvi bakrači! – ma hotel sa tri zvjezdice. Kad sam šefici predavao prevod,<<strong>br</strong> />

pitam ja nju: “Imate li vi neku vezu da me smjestite u ovaj zatvor?” (ko će<<strong>br</strong> />

k’o duhoviti Bošnjo).<<strong>br</strong> />

jednu takvu emisiju. Naši novinari<<strong>br</strong> />

najčešće razgovaraju sa istaknutim<<strong>br</strong> />

fašistima (imam pravo da ih<<strong>br</strong> />

tako zovem jer nacionalizam redo -<<strong>br</strong> />

v no vodi u fašizam) koji pričaju ka -<<strong>br</strong> />

ko štite “vitalne nacionalne interese”<<strong>br</strong> />

svog naroda iako svi do<strong>br</strong>o zna -<<strong>br</strong> />

mo da je njima narod zadnja rupa<<strong>br</strong> />

na svirali i da bi sutra cijeli taj na -<<strong>br</strong> />

rod prodali za sitne pare.<<strong>br</strong> />

Ali ja nemam nimalo nade da<<strong>br</strong> />

će išta u Bosni krenuti nabolje. U<<strong>br</strong> />

svom prošlom članku u ovom listu<<strong>br</strong> />

dao sam svoju ocjenu o današnjim<<strong>br</strong> />

Bo sancima, dodajući da, takvi ka -<<strong>br</strong> />

kvi su, oni su “najbolji” grobar sebi<<strong>br</strong> />

samima. Evo te ocjene: “Bosanci<<strong>br</strong> />

su narod sa vjerovatno najvećim<<strong>br</strong> />

procentom lažova, lopova, glupaka,<<strong>br</strong> />

javašlija, primitivaca, prevrtljivaca,<<strong>br</strong> />

sveznajućih neznalica, političkih<<strong>br</strong> />

šićardžija, neodgovornih ne -<<strong>br</strong> />

ra dnika, đono<strong>br</strong>aza, zavidnika i<<strong>br</strong> />

sko ro svega drugog što ne valja u<<strong>br</strong> />

lju dskom rodu.” Evo jednog prim -<<strong>br</strong> />

jera kako Bosanac prodaje svoju<<strong>br</strong> />

ze mlju. Džemal Šabić, direktor Fe -<<strong>br</strong> />

deralne TV i odani član SDA, us -<<strong>br</strong> />

pio je da se izbori da se sa bosanske<<strong>br</strong> />

televizije izbaci što više bosanskih<<strong>br</strong> />

riječi i da se zamijene hrvats -<<strong>br</strong> />

kim riječima; po mojoj gruboj ra -<<strong>br</strong> />

ču nici na njegovoj televiziji se tijekom,<<strong>br</strong> />

tjedan i nazočan čuju otprilike<<strong>br</strong> />

triput više nego tokom, sedmica<<strong>br</strong> />

i prisutan. Za mene kao lingvistu<<strong>br</strong> />

entitet zvani Federacija BiH već je<<strong>br</strong> />

prodan Zagrebu i ja sam, kao rea -<<strong>br</strong> />

li sta, naručio vizit-kartu sa adresom<<strong>br</strong> />

na kojoj će umjesto Bosna pi -<<strong>br</strong> />

sa ti Jugoistočna Hrvatska. Vi ćete,<<strong>br</strong> />

naravno, na sljedećim izborima po -<<strong>br</strong> />

letit’ da glasate za nacional-fašist -<<strong>br</strong> />

i č ke partije i tako pomoći lopovima<<strong>br</strong> />

iz tih partija da vas prodaju komši -<<strong>br</strong> />

j skim državama. Ali grebe se Bo -<<strong>br</strong> />

sa ncima što im lopovi prodaju ze -<<strong>br</strong> />

m lju – oni ovo čitaju i samo nastavljaju<<strong>br</strong> />

srkat’ kahvu i odbijat’ dimove<<strong>br</strong> />

pitajući se u čudu: “Pa zar je Bog<<strong>br</strong> />

stvorio insana i zbog čega drugog<<strong>br</strong> />

osim da kahveniše?.”<<strong>br</strong> />

103


LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

Prodaje se Bosanski kuhar -<<strong>br</strong> />

zgodan, crnomanjast<<strong>br</strong> />

Nedavno se u sarajevskim knji -<<strong>br</strong> />

ža rama pojavila ovelika i skupa<<strong>br</strong> />

knji ga debelih korica i lijepog di -<<strong>br</strong> />

zaj na pod naslovom Bosanski ku -<<strong>br</strong> />

har (u daljem tekstu Kuhar) autora<<strong>br</strong> />

La mije Hadžiosmanović. Uz bo -<<strong>br</strong> />

sa n ski original može se kupiti i njegov<<strong>br</strong> />

engleski prevod naslovljen BO -<<strong>br</strong> />

S NIAN COOK, koji je sigurno najgori<<strong>br</strong> />

“engleski“ tekst u hiljadugodišnjoj<<strong>br</strong> />

istoriji pismenosti na tom je -<<strong>br</strong> />

ziku. Ja vam garantujem da ni ma -<<strong>br</strong> />

lo ne pretjerujem. Svaka stra ni ca<<strong>br</strong> />

prosto vrvi od nevjerovatnih gre ša -<<strong>br</strong> />

ka, a na 202. strani se nudi in fo r -<<strong>br</strong> />

macija da u Bosni ljudi jedu pi tu od<<strong>br</strong> />

ljudskih fekalija, jer je pita cri je -<<strong>br</strong> />

va ra prevedena kao bowels pie;<<strong>br</strong> />

bowel(s) je na engleskom debelo crijevo,<<strong>br</strong> />

a pošto je jasno da se od sa mog<<strong>br</strong> />

debelog crijeva ne može na p raviti<<strong>br</strong> />

pita, čitaocu jedino ostaje da zaključi<<strong>br</strong> />

da se radi o piti čija je ju fka ispunjena...<<strong>br</strong> />

znate čime!<<strong>br</strong> />

Ako ste još pri sebi, slušajte da -<<strong>br</strong> />

lje. Dok naša riječ kuhar ima dva<<strong>br</strong> />

zna čenja jer može označavati oso -<<strong>br</strong> />

bu koja kuha ali i knjigu koja sadrži<<strong>br</strong> />

recepte za kuhanje (posebnih)<<strong>br</strong> />

jela, engleska riječ cook, upotrijebljena<<strong>br</strong> />

u naslovu našeg “remekdjela“,<<strong>br</strong> />

odnosi se samo na osobu koja<<strong>br</strong> />

kuha (na engleskom je kuhar kao<<strong>br</strong> />

knjiga cookbook). Prema tome, nije<<strong>br</strong> />

isključeno da neka Engleskinja ili<<strong>br</strong> />

104<<strong>br</strong> />

Amerikanka, koja nalazi da su Bo -<<strong>br</strong> />

sanci zgodni muškarci, vidi u izlogu<<strong>br</strong> />

Bosnian Cook i uđe u knjižaru<<strong>br</strong> />

da kupi knjigu koja bi trebala sa -<<strong>br</strong> />

državati slike zgodnih bosanskih<<strong>br</strong> />

kuhara. Razočaraće se do... povraćanja,<<strong>br</strong> />

jer je to vrlo vjerovatna fiziloška<<strong>br</strong> />

reakcija normalnih ljudi kad<<strong>br</strong> />

pročitaju da Bosanci jedu pitu od<<strong>br</strong> />

ljudskog izmeta!!!<<strong>br</strong> />

Zamolio sam jednu veoma o<strong>br</strong>azovanu<<strong>br</strong> />

Engleskinju (koja je i priznati<<strong>br</strong> />

pisac) da pogleda engleski<<strong>br</strong> />

“pre vod“ Kuhara i iznese svoje mi -<<strong>br</strong> />

š ljenje. Evo njene ocjene: “The Bo -<<strong>br</strong> />

s nian Cook je prava katastrofa –<<strong>br</strong> />

ne ma u toj knjizi ni jedne rečenice<<strong>br</strong> />

ko ja bi se mogla spasiti. Najbolje<<strong>br</strong> />

što se o njoj može reći jeste da sam<<strong>br</strong> />

se, listajući je, nekoliko puta grohotom<<strong>br</strong> />

nasmijala (naročito mi se<<strong>br</strong> />

do pala “pita od debelog crijeva“).“<<strong>br</strong> />

U engleskom “prevodu“ Kuhara<<strong>br</strong> />

ima toliko katastrofalnih grešaka<<strong>br</strong> />

Uostalom, i sama pita od fekalija o kojoj je riječ nastala je od slične pite<<strong>br</strong> />

koju su nam spremili oni što su pisali školski program za nastavu<<strong>br</strong> />

(maternjeg) jezika.<<strong>br</strong> />

da se pitam koje još “bisere“ izab -<<strong>br</strong> />

ra ti za ovu priliku. Stoga će biti<<strong>br</strong> />

zgo dno da ih podijelim na vrste i<<strong>br</strong> />

ilu strujem.<<strong>br</strong> />

1) Najveći <strong>br</strong>oj tipičnih bosanskih<<strong>br</strong> />

jela nije ni preveden ni objaš -<<strong>br</strong> />

njen. Tako na 101. strani imamo<<strong>br</strong> />

od jeljak sa naslovom “Uljevaci, bu -<<strong>br</strong> />

ra nije and kljukuše“, a na 117.<<strong>br</strong> />

stra ni čitamo naslov “Kalja and<<strong>br</strong> />

pirjan“!! Valjda glupi “prevodioci“<<strong>br</strong> />

misle da je svih 300 miliona izvornih<<strong>br</strong> />

govornika engleskog jezika na<<strong>br</strong> />

ovoj planeti odraslo na sarajevskom<<strong>br</strong> />

Bistriku pa znaju šta je klju -<<strong>br</strong> />

ku ša i kalja još od malih nogu! Evo<<strong>br</strong> />

još nekoliko novih “engleskih“ riječi,<<strong>br</strong> />

koje svakako treba uvrstiti u<<strong>br</strong> />

sljedeće izdanje Oksfordskog rječnika<<strong>br</strong> />

engleskog jezika: škembe, do -<<strong>br</strong> />

l ma, sarma, burek, zahlade, ičija,<<strong>br</strong> />

muhalebija, sutlija, šerbe, halvuša,<<strong>br</strong> />

ružice, ćetenija. Neka tipično<<strong>br</strong> />

na ša jela i prehrambeni proizvodi<<strong>br</strong> />

mo gu se lijepo prevesti na engleski<<strong>br</strong> />

(na primjer kajmak je clotted cre -<<strong>br</strong> />

am), ali se onda treba potruditi i<<strong>br</strong> />

prelistati koji rječnik da se nađu<<strong>br</strong> />

ta kve riječi; naši “prevodioci“, me -<<strong>br</strong> />

đu tim, kao tipični Bosanci, nisu<<strong>br</strong> />

se bi dali zahmeta. Oni se nisu, na -<<strong>br</strong> />

ra vno, sjetili ni da Anglosaksonci<<strong>br</strong> />

ne znaju pročitati naša slova kao<<strong>br</strong> />

što su č, š i ć, ali tako nešto ne tre -<<strong>br</strong> />

ba ni očekivati od osoba sa izrazito<<strong>br</strong> />

ograničenom sposobnošću mišljenja.<<strong>br</strong> />

2) Još nešto što “krasi“ engleski<<strong>br</strong> />

prevod Kuhara je užasna nedos lje -<<strong>br</strong> />

dnost i totalni javašluk u “pre vo -<<strong>br</strong> />

đenju“. Uvjereni da Englezi znaju<<strong>br</strong> />

ne samo nazive naših tradicionalnih<<strong>br</strong> />

jela nego i gramatiku našeg<<strong>br</strong> />

jezika, “pre vodioci“ često upotrebljavaju<<strong>br</strong> />

na še imenice u množini.<<strong>br</strong> />

Pored već spo menutih uljevaka,<<strong>br</strong> />

bu ranija i klju kuša, na 111. strani<<strong>br</strong> />

po javljuju se čimburi, a na 167. iči -<<strong>br</strong> />

je. A razne sarme i dolme dobijaju<<strong>br</strong> />

engleski nastavak za množinu i<<strong>br</strong> />

po staju sarmas i dolmas! Javašlučki<<strong>br</strong> />

odnos prema prevođenju ogle-


da se u <strong>br</strong>ojnim glupostima u ovoj<<strong>br</strong> />

knjizi, ali ponajviše pada u oči či -<<strong>br</strong> />

njenica da su neke biljke za koje<<strong>br</strong> />

po stoje riječi u engleskom zadržane<<strong>br</strong> />

u bosanskom originalu; tako<<strong>br</strong> />

nam se na 253. strani osam puta<<strong>br</strong> />

se rvira smreka, a samo se jednom<<strong>br</strong> />

u zagradi stidljivo daje engleska<<strong>br</strong> />

ri ječ juniper. Isto je urađeno sa pe -<<strong>br</strong> />

k mezom od drenjina, koji je na<<strong>br</strong> />

strani 311 preveden kao Drenjine<<strong>br</strong> />

ma rmalade. Ne samo da će jadni<<strong>br</strong> />

En glez biti totalno zbunjen riječju<<strong>br</strong> />

dre njine, nego će pomisliti da je to<<strong>br</strong> />

neko voće iz porodice citrusa jer se<<strong>br</strong> />

samo od takvog voća pravi marmalade,<<strong>br</strong> />

svi ostali pekmezi su u engleskom<<strong>br</strong> />

jam (džem). Ali dosljedni u<<strong>br</strong> />

svojoj nedosljednosti, oni za drenjine<<strong>br</strong> />

nekad upotrebljavaju “engles -<<strong>br</strong> />

ku“ riječ drenjine, a nekad i European<<strong>br</strong> />

cornel.<<strong>br</strong> />

3) Rečenici značenje daje gra -<<strong>br</strong> />

ma tika, bez nje riječi ništa ne ko -<<strong>br</strong> />

municiraju. A gramatika je u en -<<strong>br</strong> />

gleskom Kuharu užas nad uža si -<<strong>br</strong> />

ma, najviše zato što su gramatička<<strong>br</strong> />

pravila našeg jezika prenesena u<<strong>br</strong> />

engleski. Tako mi često upotrebljavamo<<strong>br</strong> />

komparativ pridjeva i kad<<strong>br</strong> />

ništa ne kompariramo (recimo kad<<strong>br</strong> />

k ažemo viša škola), što nije ka -<<strong>br</strong> />

rakterstično za engleski. Međutim,<<strong>br</strong> />

u Kuharu su, na primjer, ma -<<strong>br</strong> />

s nija junetina i dublja šerpa prevedeni<<strong>br</strong> />

sa fattier beef i deeper pot (str.<<strong>br</strong> />

46), pa je Engleskinja koja ga je<<strong>br</strong> />

čitala upitala fattier/deeper than<<strong>br</strong> />

what?? (‘masnija/dublja od čega?’).<<strong>br</strong> />

Evo još jedne gramatičke smijurije.<<strong>br</strong> />

U originalu stoji na 9. strani:<<strong>br</strong> />

Mla da bi, kako se nazivala djevojka<<strong>br</strong> />

koja se udaje... (zar se ta djevojka<<strong>br</strong> />

danas zove drukčije??); to je<<strong>br</strong> />

pre vedeno Mlada (young <strong>br</strong>ide),<<strong>br</strong> />

how they called the woman getting<<strong>br</strong> />

married... Ono young <strong>br</strong>ide u za g -<<strong>br</strong> />

radi znači ‘mlada nevjesta’. Prvo,<<strong>br</strong> />

ne ma nikakvog opravdanja da se<<strong>br</strong> />

za država bosanski original (mla -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

da) kad engleski (kao i svaki jezik)<<strong>br</strong> />

ima riječ za ‘mladu’. Engleska riječ<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ide je data u zagradi, i to sa pri -<<strong>br</strong> />

d jevom young (mlada), a (današ -<<strong>br</strong> />

nje) mlade nisu baš uvijek mlade!<<strong>br</strong> />

Drugo i puno gore, ‘kako’ je prevedeno<<strong>br</strong> />

sa how, iako je samo upitno<<strong>br</strong> />

ka ko na engleskom how, a u originalu<<strong>br</strong> />

nema ni traga od pitanja!<<strong>br</strong> />

(Tre balo je reći as.) Ima u Kuharu<<strong>br</strong> />

i stilskih i kolokacijskih i svih drugih<<strong>br</strong> />

grešaka, ali da bismo ispisali<<strong>br</strong> />

sve greške trebali bismo napisati<<strong>br</strong> />

knjigu veličine samog Kuhara!<<strong>br</strong> />

Autori engleskog prevoda su<<strong>br</strong> />

ne ka Azra Aličić i neki Tarik Ča -<<strong>br</strong> />

nić. Kažem ‘neka’ i ‘neki’ jer na en -<<strong>br</strong> />

g leski mogu prevoditi samo izuzet -<<strong>br</strong> />

ni profesori tog jezika sa višegodišnjim<<strong>br</strong> />

iskustvom u prevođenju, koji<<strong>br</strong> />

će, ako su savjesni, svoju verziju<<strong>br</strong> />

prevoda obavezno dati o<strong>br</strong>azovanom<<strong>br</strong> />

Englezu ili Amerikancu na le -<<strong>br</strong> />

k torisanje. Pošto se takvi profesori<<strong>br</strong> />

u našoj zemlji mogu iz<strong>br</strong>ojati na<<strong>br</strong> />

pr ste i pošto ih ja lično znam, očito<<strong>br</strong> />

je da navedeni “prevodioci“ nisu<<strong>br</strong> />

tre bali ni pomisliti da prevode<<strong>br</strong> />

teški tekst Bosanskog kuhara. Me -<<strong>br</strong> />

đu tim, u zemlji vjerovatno najpri -<<strong>br</strong> />

mi tivnijih ljudi na zemaljskoj ku g -<<strong>br</strong> />

li, takve stvari se rutinski dešavaju<<strong>br</strong> />

jer se primitivac definiše, između<<strong>br</strong> />

ostalog, kao neko ko misli da<<strong>br</strong> />

zna sve o svemu. Kad se tom primitivizmu<<strong>br</strong> />

doda naš lopovluk, koji<<strong>br</strong> />

nam već kola u genima (a naplatiti<<strong>br</strong> />

neki posao koji ste potpuno nao -<<strong>br</strong> />

pa ko uradili i te kako je lopovluk),<<strong>br</strong> />

onda i ne možemo dobiti ništa dru -<<strong>br</strong> />

go do pitu od g..... . Ali do<strong>br</strong>o bi bilo<<strong>br</strong> />

da je to jedina pita od fekalija koju<<strong>br</strong> />

smo dobili. Takve nam pite svako -<<strong>br</strong> />

dnevno serviraju raznorazni “hin -<<strong>br</strong> />

te lektualci“, nadri stručnajci i kva -<<strong>br</strong> />

zi političari. Uostalom, i sama pita<<strong>br</strong> />

od fekalija o kojoj je riječ nastala je<<strong>br</strong> />

od slične pite koju su nam spremili<<strong>br</strong> />

oni što su pisali školski program<<strong>br</strong> />

za nastavu (maternjeg) jezika. Za -<<strong>br</strong> />

h valjujući tom programu, ni najbolji<<strong>br</strong> />

naš đak ne nauči u školi da sko -<<strong>br</strong> />

ro svaka riječ u svakom jeziku ima<<strong>br</strong> />

vi še značenja, da se (bez lektorisanja)<<strong>br</strong> />

može prevoditi SAMO na ma -<<strong>br</strong> />

ternji jezik (u Ujedinjenim nacija-<<strong>br</strong> />

Prema tome, nije isključeno da neka Engleskinja ili Amerikanka,<<strong>br</strong> />

koja nalazi da su Bosanci zgodni muškarci, vidi u izlogu Bosnian<<strong>br</strong> />

Cook i uđe u knjižaru da kupi knjigu koja bi trebala sadržavati slike<<strong>br</strong> />

zgodnih bosanskih kuhara. Razočaraće se do... povraćanja, jer je to<<strong>br</strong> />

vrlo vjerovatna fiziloška reakcija normalnih ljudi kad pročitaju da<<strong>br</strong> />

Bosanci jedu pitu od ljudskog izmeta!!!<<strong>br</strong> />

ma je propisima za<strong>br</strong>anjeno prevoditi<<strong>br</strong> />

na strani jezik), da se maternji<<strong>br</strong> />

jezik ne može govoriti negramatično<<strong>br</strong> />

(a to od nas traži većina pravopisnih<<strong>br</strong> />

pravila, koja zahtijevaju da<<strong>br</strong> />

silujemo svoje jezičko osjećanje go -<<strong>br</strong> />

vo reći teLEvizija, sve Sarajevo, dje -<<strong>br</strong> />

jstvo i Ona je trebalo da dođe), da<<strong>br</strong> />

je naša jezička sposobnost instinktivna<<strong>br</strong> />

pa da zato svako normalno<<strong>br</strong> />

dijete savršeno nauči jezik sredine<<strong>br</strong> />

u kojoj živi (obično maternji) do 5-<<strong>br</strong> />

6. godine života, da svako dijete, do<<strong>br</strong> />

seksualne zrelosti, može savršeno<<strong>br</strong> />

naučiti više jezika za kratko vrijeme<<strong>br</strong> />

(ali ih i <strong>br</strong>zo zaboraviti ako ih<<strong>br</strong> />

ne održava), te da učenje jezika u<<strong>br</strong> />

ranoj dobi nije ni u kakvoj vezi sa<<strong>br</strong> />

inteligencijom djeteta. Eto, da su<<strong>br</strong> />

naši “prevodioci“ znali samo jednu<<strong>br</strong> />

od ovih elementarnih činjenica o<<strong>br</strong> />

lju dskom jeziku, ne bismo zasmija -<<strong>br</strong> />

va li napredni Zapad prodajom<<strong>br</strong> />

zgod nih bosanskih kuhara!<<strong>br</strong> />

<strong>105</strong>


LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

Moja prepiska sa Čomskim<<strong>br</strong> />

Moje prvo pismo Čomskom<<strong>br</strong> />

(23.09.2011):<<strong>br</strong> />

Poštovani Profesore Čomski,<<strong>br</strong> />

Ja sam Midhat Riđanović, pro -<<strong>br</strong> />

fe sor emeritus engleskog jezika i<<strong>br</strong> />

li n gvistike na Univerzitetu u Sara -<<strong>br</strong> />

je vu. U jesen 1966. godine došao<<strong>br</strong> />

sam u SAD kao Ful<strong>br</strong>ajtov stipendista<<strong>br</strong> />

na postdiplomski studij lingvistike<<strong>br</strong> />

na Mičigenskom univerzitetu,<<strong>br</strong> />

gdje sam, u junu 1967, stekao<<strong>br</strong> />

stepen ma gistra. Zahvaljajući do -<<strong>br</strong> />

ta daš njem uspjehu, dobio sam na -<<strong>br</strong> />

g radnu sti pendiju istog univerziteta,<<strong>br</strong> />

koja mi je omogućila da nastavim<<strong>br</strong> />

studije radi sticanja doktorata<<strong>br</strong> />

iz lingvistike. Doktorirao sam u ju -<<strong>br</strong> />

nu 1969. Mo ja doktorska disertacija<<strong>br</strong> />

o glago l skom aspektu objavljena<<strong>br</strong> />

je u SAD 1975. Moja ljubav<<strong>br</strong> />

prema lingvistici inspirisala je<<strong>br</strong> />

mno ge moje stude nte da nastave<<strong>br</strong> />

svoje lingvističko ob razovanje i<<strong>br</strong> />

pos tanu lingvisti sa me đu na rod -<<strong>br</strong> />

nom reputacijom. Je dan od njih je<<strong>br</strong> />

Željko Bošković, ko jeg vi lično poznajete<<strong>br</strong> />

i koji je dao zna čajan doprinos<<strong>br</strong> />

razvoju minima li stičkog programa<<strong>br</strong> />

u generativnoj gramatici.<<strong>br</strong> />

Uskoro po dolasku u SAD pri su -<<strong>br</strong> />

s tvovao sam neformalnom druženju<<strong>br</strong> />

poznatih američkih lingvista u<<strong>br</strong> />

ku ći porodice Halle u Bostonu, gdje<<strong>br</strong> />

ste bili i vi. Bio sam vam predstavljen<<strong>br</strong> />

i razgovarali smo ne kih deset<<strong>br</strong> />

mi nuta (dali ste mi koristan savjet<<strong>br</strong> />

za izbor teme za moju doktorsku te -<<strong>br</strong> />

zu).<<strong>br</strong> />

Formirao sam se kao lingvista u<<strong>br</strong> />

vrijeme kad je američki strukturalizam<<strong>br</strong> />

bio na vrhuncu. Smatrao<<strong>br</strong> />

sam da taj lingvistički pravac ima<<strong>br</strong> />

mnogo nedostataka i spremao se<<strong>br</strong> />

da podvrgnem kritici neke njegove<<strong>br</strong> />

os novne postavke. Tada izlazi vaša<<strong>br</strong> />

<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

knjiga Sintaksičke strukture i ja je<<strong>br</strong> />

do življavam kao novo jarko sunce<<strong>br</strong> />

na lingvističkom horizontu. Od tog<<strong>br</strong> />

vremena pročitao sam sve vaše gla -<<strong>br</strong> />

v ne knjige iz lingvistike i nakon<<strong>br</strong> />

sva ke nove knjige sve više cijenio<<strong>br</strong> />

va še <strong>br</strong>iljantne ideje. Napisao sam<<strong>br</strong> />

više članaka i održao nekoliko predavanja<<strong>br</strong> />

o generativnoj gramatici u<<strong>br</strong> />

Sa rajevu i drugim većim gradovima<<strong>br</strong> />

bivše Jugoslavije pa sam, u iz v -<<strong>br</strong> />

je snom smislu, postao vaš ambasador<<strong>br</strong> />

u ovom dijelu svijeta. A onda<<strong>br</strong> />

sam počeo čitati vaše političke knjige<<strong>br</strong> />

i članke i uskoro ustanovio da su<<strong>br</strong> />

va ša politička gledišta skoro iden -<<strong>br</strong> />

ti čna mojim (mada bih se ja više<<strong>br</strong> />

za lagao za samoupravljanje jer<<strong>br</strong> />

sma tram da je to politički okvir ko -<<strong>br</strong> />

Vi ste više puta osuđivali<<strong>br</strong> />

fašizam u svojim djelima – zašto<<strong>br</strong> />

ste ovog puta stali na stranu<<strong>br</strong> />

fašista? Da li zato što ste zakleti<<strong>br</strong> />

kritičar američkog<<strong>br</strong> />

imperijalizma pa se automatski<<strong>br</strong> />

stavljate nasuprot američkoj<<strong>br</strong> />

vladi, naročito ako je u pitanju i<<strong>br</strong> />

američka vojna intervencija? To<<strong>br</strong> />

je zadrtost i slijepa privrženost<<strong>br</strong> />

svojoj ideologiji bez ikakva<<strong>br</strong> />

obzira za posljedice, ma kako<<strong>br</strong> />

one bile pogubne. Stavljajući se<<strong>br</strong> />

na stranu srpskih agresora, vi<<strong>br</strong> />

ste potpomogli i podstakli<<strong>br</strong> />

mučko ubistvo najmanje<<strong>br</strong> />

100.000 nevinih ljudi, grozno<<strong>br</strong> />

“etničko čišćenje” velikih<<strong>br</strong> />

dijelova Bosne, kao i cijepanje<<strong>br</strong> />

Bosne, koja je stoljećima bila<<strong>br</strong> />

uzor vjerske tolerancije. Zar vas<<strong>br</strong> />

nije stid što jedan <strong>br</strong>oj liberalno<<strong>br</strong> />

orijentisanih bosanskih<<strong>br</strong> />

intelektualaca, među koje i sam<<strong>br</strong> />

spadam, pišu o vama kao o<<strong>br</strong> />

saučesniku tih gnusnih zločina?<<strong>br</strong> />

ji se najviše približava utopijskoj<<strong>br</strong> />

“vla davini naroda”). Vi ste postali<<strong>br</strong> />

moj idol, kako na lingvističkom ta -<<strong>br</strong> />

ko i na političkom planu.<<strong>br</strong> />

Kada su 1992. godine suverenu<<strong>br</strong> />

Bosnu napali srpski fašisti, koji su<<strong>br</strong> />

već u početku svoje agresije počinili<<strong>br</strong> />

zločine što ih mnogi svrstavaju<<strong>br</strong> />

me đu najgore u istoriji Evrope, svi<<strong>br</strong> />

su očekivali da vi stanete na stranu<<strong>br</strong> />

ne vinih žrtava. Umjesto toga, vi ste<<strong>br</strong> />

stali na stranu fašista, podržavajući<<strong>br</strong> />

njihove tvrdnje o “tobožnjim” ko -<<strong>br</strong> />

n centracionim logorima i ostale<<strong>br</strong> />

smi ješne navode koje su lansirali u<<strong>br</strong> />

svijet ne bi li prikrili svoje zločine.<<strong>br</strong> />

Kad sam pročitao vašu šokantnu<<strong>br</strong> />

iz javu “Trnopolje je bio izbjeglički<<strong>br</strong> />

lo gor, svako je mogao da ode iz nje -<<strong>br</strong> />

ga ako je želio,” nisam vjerovao svojim<<strong>br</strong> />

očima. Do ovog trenutka, na -<<strong>br</strong> />

kon 18 godina rada Haškog suda<<strong>br</strong> />

za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji,<<strong>br</strong> />

ispisano je stotine hiljada stranica<<strong>br</strong> />

sa nepobitnim dokazima da se<<strong>br</strong> />

ono što su srpski fašisti uradili u<<strong>br</strong> />

Bosni ne može nazvati nikako dru -<<strong>br</strong> />

k čije nego agresija i genocid. Među<<strong>br</strong> />

tim dokazima su i neoborive činjenice<<strong>br</strong> />

koje govore da je Trnopolje bio<<strong>br</strong> />

užasan koncentracioni logor, čiji<<strong>br</strong> />

zatvorenici su bili mučeni i ubijani.<<strong>br</strong> />

Ljudi koji vrše genocid ne mogu se<<strong>br</strong> />

nazvati drukčije nego fašisti. Vi ste<<strong>br</strong> />

više puta osuđivali fašizam u svojim<<strong>br</strong> />

djelima – zašto ste ovog puta<<strong>br</strong> />

sta li na stranu fašista? Da li zato<<strong>br</strong> />

što ste zakleti kritičar američkog<<strong>br</strong> />

im perijalizma pa se automatski<<strong>br</strong> />

sta vljate nasuprot američkoj vladi,<<strong>br</strong> />

na ročito ako je u pitanju i američka<<strong>br</strong> />

vojna intervencija? To je zadr -<<strong>br</strong> />

to st i slijepa privrženost svojoj ide -<<strong>br</strong> />

o logiji bez ikakva obzira za poslje -<<strong>br</strong> />

di ce, ma kako one bile pogubne.


Sta vljajući se na stranu srpskih<<strong>br</strong> />

ag resora, vi ste potpomogli i pod -<<strong>br</strong> />

sta kli mučko ubistvo najmanje<<strong>br</strong> />

100.000 nevinih ljudi, grozno “etni -<<strong>br</strong> />

č ko čišćenje” velikih dijelova Bo s -<<strong>br</strong> />

ne, kao i cijepanje Bosne, koja je<<strong>br</strong> />

sto ljećima bila uzor vjerske tolera -<<strong>br</strong> />

n cije. Zar vas nije stid što jedan<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oj liberalno orijentisanih bosans -<<strong>br</strong> />

kih intelektualaca, među koje i<<strong>br</strong> />

sam spadam, pišu o vama kao o sa -<<strong>br</strong> />

uče sniku tih gnusnih zločina?<<strong>br</strong> />

Najviše informacija o Bosni koje<<strong>br</strong> />

se šire u zemljama Zapada potiče<<strong>br</strong> />

od radova bosanskih pisaca i istoričara<<strong>br</strong> />

sa nacionalističkim uklonom.<<strong>br</strong> />

Prava je istina da Bosna nije multi -<<strong>br</strong> />

e tničko i multikulturalno društvo –<<strong>br</strong> />

do prije nekih 150 godina nije bilo<<strong>br</strong> />

Srba i Hrvata u Bosni, a današnji<<strong>br</strong> />

Srbi i Hrvati su potomci Pravoslavaca<<strong>br</strong> />

i Katolika koje su sveštenici i<<strong>br</strong> />

učitelji pristigli iz Srbije i Hrvatske<<strong>br</strong> />

nagovorili da se zovu Srbima i Hr -<<strong>br</strong> />

va tima kako bi im Srbija i Hrva t s -<<strong>br</strong> />

ka mogle priteći u pomoć ako ih<<strong>br</strong> />

Tu rci budu zlostavljali. Od tada i<<strong>br</strong> />

Sr bija i Hrvatska pokušavaju – pod<<strong>br</strong> />

is prikom da <strong>br</strong>ane bosanske “Srbe”<<strong>br</strong> />

i “Hrvate” – da podijele Bosnu iz -<<strong>br</strong> />

me đu sebe; u posljednjem ratu njihova<<strong>br</strong> />

“pomoć” došla je u vidu vojske<<strong>br</strong> />

koja je izvršila invaziju na Bosnu.<<strong>br</strong> />

Srbija i Hrvatska imaju pravo na<<strong>br</strong> />

Bo snu isto onoliko koliko imaju<<strong>br</strong> />

pra vo na SAD (gdje žive velike po -<<strong>br</strong> />

pu lacije srpskog i hrvatskog pori -<<strong>br</strong> />

jek la). Ako izučite pravu istoriju<<strong>br</strong> />

Bo sne, otkrićete da je jedini cilj<<strong>br</strong> />

srp skog napada na Bosnu u proš -<<strong>br</strong> />

lom ratu bila agresija radi osvajanja<<strong>br</strong> />

ove zemlje.<<strong>br</strong> />

Profesor Robert Donia sa Mičigenskog<<strong>br</strong> />

univerziteta, istoričar čija<<strong>br</strong> />

spe cijalnost je istorija Bosne, napisao<<strong>br</strong> />

je u jednoj svojoj knjizi da Bo -<<strong>br</strong> />

sa nac nije nikad digao ruku na<<strong>br</strong> />

dru gog Bosanca zato što je drukčije<<strong>br</strong> />

vjere. Najbolji dokaz tradicionalne<<strong>br</strong> />

vjerske tolerancije među Bo -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

Dr. Čomski, bojim se da ste kompromitovali svoj politički kredibilitet. Ne<<strong>br</strong> />

samo da ste na taj način obezvrijedili svoj doprinos progresivnoj analizi<<strong>br</strong> />

današnjeg društva, nego ste postali sumnjivi i zbog vaše implicitne<<strong>br</strong> />

podrške srpskom nacionalističkom ekspanzionizmu.<<strong>br</strong> />

san cima nalazimo u priči o jedana -<<strong>br</strong> />

est Jevreja, istaknutih stanovnika<<strong>br</strong> />

Sarajeva, koje je u tamnicu bacio<<strong>br</strong> />

Ruždi paša, novi bosanski vezir po -<<strong>br</strong> />

s tavljen 1820. godine. Paša je za t -<<strong>br</strong> />

ra žio ogromnu otkupninu za utamničene<<strong>br</strong> />

Jevreje i prijetio da će im<<strong>br</strong> />

odrubiti glave ako mu se ne uruči<<strong>br</strong> />

500 kesa groša do određenog dana.<<strong>br</strong> />

Otkupnina je bila tako velika da je<<strong>br</strong> />

sarajevski Jevreji nisu nikako mo -<<strong>br</strong> />

gli sakupiti. Stoga je jedan od njihovih<<strong>br</strong> />

vođa zatražio pomoć od sara -<<strong>br</strong> />

je vskih Muslimana. Sljedećeg da -<<strong>br</strong> />

na preko 3000 Muslimana dolazi<<strong>br</strong> />

pred pašinu palaču i, rizikujući<<strong>br</strong> />

vla stite živote, zahtijeva da paša<<strong>br</strong> />

oslo bodi zarobljene Jevreje, što je<<strong>br</strong> />

on i uradio. Ova priča prvi put je is -<<strong>br</strong> />

pri čana u knjizi Sefardi u Bosni sa -<<strong>br</strong> />

rajevskog nadrabina Morica Levija,<<strong>br</strong> />

a kasnije prenesena u Jevrejski<<strong>br</strong> />

glasnik, koji izdaje Jevrejska <strong>zajednica</strong><<strong>br</strong> />

u BiH. Želio bih vas podsjetiti<<strong>br</strong> />

da se ovo desilo u vrijeme kad je an -<<strong>br</strong> />

ti semitizam harao Evropom i kad<<strong>br</strong> />

je jevrejski narod diljem svijeta bio<<strong>br</strong> />

lišen osnovnih ljudskih pra va.<<strong>br</strong> />

Prof. Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />

Odgovor Čomskog na moje<<strong>br</strong> />

pismo (24.09.2011):<<strong>br</strong> />

Hvala na vašem pismu, i na po -<<strong>br</strong> />

zivu. Na žalost, ne sjećam se naših<<strong>br</strong> />

ranijih susreta.<<strong>br</strong> />

Volio bih znati koji su izvori va -<<strong>br</strong> />

ših uvjerenja o mom stavu prema<<strong>br</strong> />

užasnim zločinima počinjenim na<<strong>br</strong> />

teritoriji bivše Jugoslavije. Ja ih<<strong>br</strong> />

uopšte ne prepoznajem.<<strong>br</strong> />

Vi citirate jednu moju navodnu<<strong>br</strong> />

tvrdnju: “Trnopolje je bio izbjeglički<<strong>br</strong> />

logor, ljudi su ga mogli napustiti<<strong>br</strong> />

ako su htjeli.” Ja to ne mogu da<<strong>br</strong> />

na đem ni u jednom svom tekstu.<<strong>br</strong> />

Ako ste tu rečencu uzeli iz tzv.<<strong>br</strong> />

intervjua, ja bih vam predložio<<strong>br</strong> />

oprez. Bilo je jako puno laži u vezi<<strong>br</strong> />

s ovim. U jednom drastičnom slučaju,<<strong>br</strong> />

londonski Gardijan je povukao<<strong>br</strong> />

jedan intervju koji je bio obja-<<strong>br</strong> />

107


LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />

vio, priznajući da je bio pun užasnih izmišljotina –<<strong>br</strong> />

mnogo više nego što je javno priznato.<<strong>br</strong> />

Međutim, u posebnom slučaju koji vi spominjete,<<strong>br</strong> />

bilo da je tačan ili nije, ja ne razumijem šta želite reći.<<strong>br</strong> />

Jedine meni poznate informacije o Trnopolju potiču od<<strong>br</strong> />

izvještaja očevidaca – dopisnika koji su posjetili logor.<<strong>br</strong> />

Pri marni i najpoznatiji izvor, barem u štampi na engleskom<<strong>br</strong> />

jeziku, je Ed Vulliamy iz Gardijana. Evo šta je on<<strong>br</strong> />

napisao: “Trnopolje se ne može nazvati ‘koncentracioni<<strong>br</strong> />

logor’... Tog jutra je stigla jedna grupa lju di iz Keraterma<<strong>br</strong> />

koji su govorili da su ih tamo tukli, ali nisu pokazivali<<strong>br</strong> />

znakove tuče. Međutim, sažaljivo kaže mršavi<<strong>br</strong> />

Fikret Alić: ‘Gore je nego ovdje. Nema hrane’. Ostali u<<strong>br</strong> />

grupi izgledali su bolji. Drugi mladić, Icić Budo, kaže:<<strong>br</strong> />

‘Ubili su 200 ljudi u Keratermu i puno više u Omarskoj’.<<strong>br</strong> />

On sam nije vidio leševe, ali je drugi mladić rekao<<strong>br</strong> />

da je vidio jedan leš pored glavne kapije.” (“Shame of<<strong>br</strong> />

Camp Omarska,” Guardian, August 7, 1992). Kasnije<<strong>br</strong> />

je izmijenio svoju priču [nejasno ko je izmijenio priču],<<strong>br</strong> />

ali. kao što je priznao, nije imao do dat nih dokaza, i<<strong>br</strong> />

nikad nije povukao svoj prvobitni iz vje štaj tako da<<strong>br</strong> />

moramo zaključiti da su njegove kasnije tvrdnje bile<<strong>br</strong> />

izmišljene. Ja nisam vidio nikakvo reagovanje na ono o<<strong>br</strong> />

čemu je on izvjestio sa lica mjesta.<<strong>br</strong> />

Ako mislite da su njegovi direktni izvještaji netačni,<<strong>br</strong> />

trebate stupiti s njim u kontakt.<<strong>br</strong> />

Moje drugo pismo Čomskom (kao odgovor na<<strong>br</strong> />

njegov odgovor; 03.10.2011):<<strong>br</strong> />

Hvala vam na <strong>br</strong>zom odgovoru. Vaš pokušaj da od -<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>anite svoj stav prema ratu u Bosni samo je ojačao<<strong>br</strong> />

moj utisak da vi u stvari skrivate zločine agresora na<<strong>br</strong> />

Bosnu da biste ga zaštitili.<<strong>br</strong> />

U odgovoru na moje pismo vi tvrdite da niste rekli<<strong>br</strong> />

“Trno polje je bio izbjeglički logor, ljudi su ga mogli na -<<strong>br</strong> />

pu s titi ako su htjeli.” E sad kliknite na<<strong>br</strong> />

http://www.youtube.com/watch?v=AapFe-C6tB4&NR=1<<strong>br</strong> />

da čujete sebe samog kako izgovarate upravo te<<strong>br</strong> />

riječi u intervjuu Srpskoj televiziji. Slučaj je htio da<<strong>br</strong> />

me do tog linka dovede čitanje teksta The Sha me of<<strong>br</strong> />

Camp Omarska (Sramota logora Omarska), na koji<<strong>br</strong> />

ste me vi uputili u svom odgovoru!<<strong>br</strong> />

Dr. Čomski, bojim se da ste kompromitovali svoj<<strong>br</strong> />

po li tički kredibilitet. Ne samo da ste na taj način<<strong>br</strong> />

obezvrijedili svoj doprinos progresivnoj analizi današnjeg<<strong>br</strong> />

društva, nego ste postali sumnjivi i zbog vaše<<strong>br</strong> />

108<<strong>br</strong> />

implicit ne podrške srpskom nacionalističkom ekspanzionizmu.<<strong>br</strong> />

U svojim lingvističkim radovima često se<<strong>br</strong> />

mijenjali mišljenje, sigurno u svjetlu novih činjenica i<<strong>br</strong> />

nakon pažljivog razmišljanja i analize. S obzirom na<<strong>br</strong> />

to, zapanjuje me činjenica da i pored ogromnog do -<<strong>br</strong> />

kaznog ma te rijala niste promijenili mišljenje o bosanskom<<strong>br</strong> />

ratu. Niste se predomislili nakon što je iz pouzdanih<<strong>br</strong> />

izvora utvrđeno da je u Trnopolju mučeno i<<strong>br</strong> />

mučki ubijeno na stotine zatvorenika. Niste se predomislili<<strong>br</strong> />

ni nakon svje dočenja desetina svjedoka na<<strong>br</strong> />

Sudu u Hagu – od ko jih su mnogi bili zatočeni u jednom<<strong>br</strong> />

od par stotina srpskih koncentracionih logora –<<strong>br</strong> />

o neopisivim zločinima počinjenim u tim logorima. S<<strong>br</strong> />

druge strane, uzimali ste neke izjave bosanskih<<strong>br</strong> />

Muslimana – logoraša ili drugih - kao tačne, iako sa -<<strong>br</strong> />

vršeno do<strong>br</strong>o znate da su izrečene pod prijetnjom ili u<<strong>br</strong> />

strahu od srpske osvete.<<strong>br</strong> />

Trudili ste se na svaki način da se strogo pridržavate<<strong>br</strong> />

sumnjivih podataka koji odgovaraju vašem stavu,<<strong>br</strong> />

a zanemarivali ste more drugih podatataka koji govore<<strong>br</strong> />

protiv vas.<<strong>br</strong> />

Najveći dio vašeg odgovora na moje pismo napisan<<strong>br</strong> />

je smušeno. Vi često pišete nejasno, to ste čak i priznali<<strong>br</strong> />

u intervjuu koji ste dali jednom indijskom novinaru<<strong>br</strong> />

(koji sam ja preveo na bosanski za jedan lokalni<<strong>br</strong> />

časopis), govoreći da talenat za lingvističlku analizu<<strong>br</strong> />

ne mo ra podrazumijevati talenat za pisanje. Ali<<strong>br</strong> />

čini se da vi svoje iskaze namjerno činite višesmislenim<<strong>br</strong> />

kad <strong>br</strong>anite svoje stavove, pa kad vas neko napadne,<<strong>br</strong> />

uvijek možete reći “Nisam to imao na umu.”<<strong>br</strong> />

Treba da priznate da ste bili zavedeni i dezinformisani<<strong>br</strong> />

o ratu u Bosni. Svi mi griješimo, ali samo plemeniti<<strong>br</strong> />

ljudi priznaju greške. Ja lično cijenim velike ljude<<strong>br</strong> />

kako po <strong>br</strong>oju puta kad su bili u pravu tako i po <strong>br</strong>oju<<strong>br</strong> />

puta kad su rekli da nisu bili u pravu.<<strong>br</strong> />

Zahvalili ste mi se na pozivu da dođete u Sarajevo.<<strong>br</strong> />

Ako dođete, ja ću vam organizovati susret sa Fikretom<<strong>br</strong> />

Ali ćem i drugim preživjelim logorašima, sa srodnicima<<strong>br</strong> />

nastradalih u ratu, sa Bosancima koji još pate od<<strong>br</strong> />

posttraumatskog stresnog poremećaja, kao i sa svakim<<strong>br</strong> />

drugim s kim želite razgovarati.<<strong>br</strong> />

Šaljem vam četiri linka iz kojih ćete vidjeti šta su<<strong>br</strong> />

ne ki istinski prijatelji bosanskog naroda rekli o vašem<<strong>br</strong> />

stavu prema ratu u Bosni. Oni su samo djelić osude<<strong>br</strong> />

va ših gnusnih navoda o agresiji srpskih fašista na mo -<<strong>br</strong> />

ju zemlju, osude koja poprima planetarne proporcije.<<strong>br</strong> />

http://www.david-campbell.org/2009/11/14/chomskys-bosnian-shame/<<strong>br</strong> />

http://www.david-campbell.org/2009/11/27/the-fundamentalist-defence-of-chomsky-on-bosnia/<<strong>br</strong> />

http://samaha.wordpress.com/2009/10/29/open-letter-to-amnesty-international-regarding-chomskys-invitation-to-speak-by-ed-vulliamy/<<strong>br</strong> />

http://www.bosniak.org/open-letter-from-ed-vulliamy-to-amnesty-international/


Dragomir Ubiparipović, paroh sarajevski<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

U susret ratu<<strong>br</strong> />

DIJALOG<<strong>br</strong> />

Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />

sarajevskog sveštenika<<strong>br</strong> />

Dnevnik života Crkve i ličnih doživljaja tokom rata u Sarajevu 1992. godine<<strong>br</strong> />

Odlomke iza<strong>br</strong>ao i pripremio: Dženan Ajanović<<strong>br</strong> />

Sarajevski sveštenik Dragomir Ubiparipović u svojem dnevniku<<strong>br</strong> />

iznosi svoja zapažanja o događajima i ljudima koji su zadešeni<<strong>br</strong> />

početkom ratnog svestradanja i pustošenja u Sarajevu. I sam za -<<strong>br</strong> />

te čen novonastalim prilikama, sveštenik se prima zapisivanja, že -<<strong>br</strong> />

leći da ostane trag svjedočanstva o užasu koji se počeo uvlačiti u<<strong>br</strong> />

ljudske duše. Iz namjere da sačuva hram i dragocjenosti Crkve, da<<strong>br</strong> />

bude uz vjernike i nevoljnike, on u gradu provodi 140 ratnih dana.<<strong>br</strong> />

Posljedni sarajevski sveštenik je tih ratnih dana uspostavljao i održavao<<strong>br</strong> />

kontakte sa poznatim ličnostima tog teškog vremena u htijenju<<strong>br</strong> />

i nastojanju da se pronađu razumna rješenja u korist mira.<<strong>br</strong> />

U tom svom poduhvatu postepeno se sunovraćuje iz simbola<<strong>br</strong> />

razuma u reinkarnirani glas huškača; tomu je zaslužan njegov<<strong>br</strong> />

prijeratni tekst o tobožnjem genocidu nad pravoslavcima Sarajeva.<<strong>br</strong> />

S jedne strane Dnevnik je hronika toka misli i djela od unutarnjih<<strong>br</strong> />

moralnih propitivanja do skrušenog pristajanja na “nošenje<<strong>br</strong> />

slatkog krsta“, između sebevlastitog zasnivanja i sljepovidog tlačenja<<strong>br</strong> />

rastuće nacionalističke ideologije, u raspelu vapaja za<<strong>br</strong> />

Bogom i pobjega od fijuka granate.<<strong>br</strong> />

S druge strane pak, kroz prepričavanje humanih gesti i ljudskih<<strong>br</strong> />

istupa nailazimo na onu jedinstvenu snagu sarajevskog fi la -<<strong>br</strong> />

n tropskog duha koji je nadjačao svaki pokušaj trovanja i podmetanja.<<strong>br</strong> />

Na ravno, dnevnik je moguće čitati iz mnoštva perspektiva.<<strong>br</strong> />

Osim toga Dnevnik postavlja <strong>br</strong>ojna pitanja i iznosi neke ne -<<strong>br</strong> />

ugodne istine o ulozi Pravoslavne crkve u ratu u Bosni i Hercegovini.<<strong>br</strong> />

Behar Vam predstavlja neke od ulomaka iz “Ratnog dnevnika<<strong>br</strong> />

sarajevskog sveštenika“<<strong>br</strong> />

Biblioteka Zakletva životu, Beograd, 2011.<<strong>br</strong> />

Originalni rukopis dnevnika pohranjen je u Letopisu parohije Sarajevske<<strong>br</strong> />

i smješten u ormar biblioteke Muzeja stare Crkve u Sarajevu<<strong>br</strong> />

Da bi se bolje razumjela situacija<<strong>br</strong> />

međusobnih odnosa naroda<<strong>br</strong> />

ko ji su u velikoj izmješanosti živjeli<<strong>br</strong> />

u Sarajevu, neophodno je krenuti<<strong>br</strong> />

malo unazad i vratiti se u period<<strong>br</strong> />

koji je prethodio samom početku<<strong>br</strong> />

su koba. Otkako su počele burnije<<strong>br</strong> />

“aktivnosti duha“ svih naroda, i<<strong>br</strong> />

kad se već vidjelo da je socijalističko-komunistički<<strong>br</strong> />

društveni poredak<<strong>br</strong> />

na izmaku, nekako su iznenada<<strong>br</strong> />

počeli da izrastaju glasnogovornici<<strong>br</strong> />

i “veliki Srbi, veliki muslimani<<strong>br</strong> />

i veliki Hrvati“. Bilo je to pomalo i<<strong>br</strong> />

smiješno, budući da su to velikim<<strong>br</strong> />

dijelom bili ljudi kojima je, unazad<<strong>br</strong> />

pet ili deset godina, bilo normalno<<strong>br</strong> />

da budu članovi partije (Saveza<<strong>br</strong> />

komunista).<<strong>br</strong> />

Naravno, ne bi se moglo reći da<<strong>br</strong> />

su svi današnji akteri i subjekti<<strong>br</strong> />

razgranate vlasti bili komunisti,<<strong>br</strong> />

ali više od polovine njih su nekada<<strong>br</strong> />

bili članovi partije. Dakle, društveni<<strong>br</strong> />

poredak se mijenja, ali sa istim<<strong>br</strong> />

ljudima. Mi sveštenici, koji smo to<<strong>br</strong> />

svojevremeno precizno pratili, sve<<strong>br</strong> />

smo ih do<strong>br</strong>o znali poimenice.<<strong>br</strong> />

Tako se, u nemalom <strong>br</strong>oju slučajeva,<<strong>br</strong> />

dešavalo da visoki funkcioner<<strong>br</strong> />

109


DIJALOG<<strong>br</strong> />

nove nacionalne srpske vlasti bude<<strong>br</strong> />

čak i nekršten!<<strong>br</strong> />

Veliki <strong>br</strong>oj takvih ljudi odjednom<<strong>br</strong> />

je bio najaktivniji u nacionalnim<<strong>br</strong> />

kulturnim društvima i partijama,<<strong>br</strong> />

pa čak i u prvim crkvenim<<strong>br</strong> />

redovima. Tako da je dosta naših<<strong>br</strong> />

čestitih pravoslavnih Srba bilo ti -<<strong>br</strong> />

me iznenađeno i gnušali su se po -<<strong>br</strong> />

je dinih ličnosti, jer je bilo slučajeva<<strong>br</strong> />

da su ih ljudi, koji su sada barjaktari<<strong>br</strong> />

naciona, prije nekoliko godina<<strong>br</strong> />

(kao značajan faktor one vlasti)<<strong>br</strong> />

pozivali na odgovornost, i, poneg d -<<strong>br</strong> />

je i kažnjavali. To je bilo, istina,<<strong>br</strong> />

rje đe, i kod drugih naroda.<<strong>br</strong> />

Odjednom je nacionalna pripa -<<strong>br</strong> />

d nost postala najveće mjerilo, i<<strong>br</strong> />

naj važnije je bilo ko je ko po nacionalnom<<strong>br</strong> />

opredjeljenju? Zaboravilo<<strong>br</strong> />

110<<strong>br</strong> />

Čak i mi u Staroj crkvi naivno smo<<strong>br</strong> />

prihvatili da se, radi značaja<<strong>br</strong> />

muzeja, njegove od<strong>br</strong>ane i lične<<strong>br</strong> />

od<strong>br</strong>ane, naoružamo.<<strong>br</strong> />

se na ljudske kvalitete, i sve tiše se<<strong>br</strong> />

pominjala prošlost ljudi i njihova<<strong>br</strong> />

ra nija pripadnost i kvalitet. U po -<<strong>br</strong> />

če tku, to se činilo nestvarnim i ličilo<<strong>br</strong> />

je na nekakvu bajku. Niko od<<strong>br</strong> />

nas nije mogao povjerovati da bi to<<strong>br</strong> />

mo glo prerasti u okosnicu takvih<<strong>br</strong> />

neprijateljskih sukoba!<<strong>br</strong> />

Ipak sam, još uoči rata, drugom<<strong>br</strong> />

polovinom 1991, insistirao da ne -<<strong>br</strong> />

što učinimo sa tolikim bogatstvom<<strong>br</strong> />

naše riznice. Prvo smo se zvanično<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>atili mitropolitu Vladislavu, a<<strong>br</strong> />

on je obećao da će odgovor dati<<strong>br</strong> />

Sve ti arhijerejski sinod. Na kraju,<<strong>br</strong> />

os tali smo bez odgovora. I sve je os -<<strong>br</strong> />

ta vljeno našoj savjesti.<<strong>br</strong> />

Potom sam insistirao da odemo<<strong>br</strong> />

kod dr. Karadžića i saznamo da li<<strong>br</strong> />

će biti pucnjave, kako bismo zaštit -<<strong>br</strong> />

i li ljude u Sarajevu, kojih je u ne -<<strong>br</strong> />

kim opštinama, kao u Starom gra -<<strong>br</strong> />

du, bilo samo nekoliko procenata!<<strong>br</strong> />

Karadžić je, primivši nas u Klubu<<strong>br</strong> />

delegata, počeo “okruglo – pa na<<strong>br</strong> />

ćo še“, sugerisao je “da bi bilo do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

da se iznese riznica?!“ A što se tiče<<strong>br</strong> />

porodica, da će se dati uputstva<<strong>br</strong> />

pre ko jednog od ljudi iz izvršnog<<strong>br</strong> />

odbora stranke. Kasnije je dolazio<<strong>br</strong> />

J.T. i obećavao evakuaciju porodica,<<strong>br</strong> />

ali “u filmskom stilu“. Rečeno<<strong>br</strong> />

je da ćemo na dva sata prije sukoba<<strong>br</strong> />

biti obaviješteni i izvedeni. I,<<strong>br</strong> />

što je bilo još smješnije, da treba<<strong>br</strong> />

da se <strong>br</strong>animo oružijem (a svaka<<strong>br</strong> />

do bijena puška imala je 150 metaka)<<strong>br</strong> />

šest sati, dok ne stignu “specijalne<<strong>br</strong> />

jedinice vojske JNA iz Niša“!<<strong>br</strong> />

Kad sam počeo da se smijem toj<<strong>br</strong> />

ko ncepciji, proglasili su me plašljivim.<<strong>br</strong> />

U to vrijeme pričalo se o zloslu -<<strong>br</strong> />

t noj namjeri muslimana u Sarajevu<<strong>br</strong> />

da (u stilu “vartolomejske noći“)<<strong>br</strong> />

naprave pokolj nad svim Srbima.<<strong>br</strong> />

Bilo bi nezgodno pominjati sva<<strong>br</strong> />

imena i detalje, iako su mnogi,<<strong>br</strong> />

svojim odnosom i ponašanjem u<<strong>br</strong> />

toku rata, to istinski zaslužili. No,<<strong>br</strong> />

poštediću o<strong>br</strong>az srpske crkve.


Ta pomisao rezultirala je time da<<strong>br</strong> />

su mnogi, bez obzira na zvanje i<<strong>br</strong> />

ob razovanje, pohitali da obezbijede<<strong>br</strong> />

oružje. Tako da se naš narod,<<strong>br</strong> />

kao i drugi, uveliko naoružavao. O<<strong>br</strong> />

sve čanostima ili značajnim utakmicama<<strong>br</strong> />

čulo se mnogo pucnjave.<<strong>br</strong> />

Sve je zavisilo od toga ko je u ko -<<strong>br</strong> />

jem dijelu grada prisutniji, pa se<<strong>br</strong> />

po pucnjavi znalo ko se čime oduševljava,<<strong>br</strong> />

i šta proslavlja. Svi su bili<<strong>br</strong> />

za<strong>br</strong>inuti zbog tog oružija, ali ga<<strong>br</strong> />

nisu mnogo odbijali. Svi smo se<<strong>br</strong> />

u<strong>br</strong>zo na njega navikli.<<strong>br</strong> />

Čak i mi u Staroj crkvi naivno<<strong>br</strong> />

smo prihvatili da se, radi značaja<<strong>br</strong> />

muzeja, njegove od<strong>br</strong>ane i lične od -<<strong>br</strong> />

b rane, naoružamo. Bilo je smiješ -<<strong>br</strong> />

nih situacija kada starješina crkve<<strong>br</strong> />

zamoli da se dostavi naoružanje,<<strong>br</strong> />

pa se, plašeći se da ne bude opasnosti,<<strong>br</strong> />

izgubi, a onda ljudi zaduženi<<strong>br</strong> />

za taj posao, kad donesu oružije,<<strong>br</strong> />

obično noću, nalaze nas koji nismo<<strong>br</strong> />

ni znali o čemu se radi, s molbom<<strong>br</strong> />

da se to prihvati i smjesti da bi iz -<<strong>br</strong> />

bje gli opasnost i rizik!<<strong>br</strong> />

Bilo bi nezgodno pominjati sva<<strong>br</strong> />

imena i detalje, iako su mnogi, svojim<<strong>br</strong> />

odnosom i ponašanjem u toku<<strong>br</strong> />

ra ta, to istinski zaslužili. No, po š -<<strong>br</strong> />

te diću o<strong>br</strong>az srpske crkve. 1<<strong>br</strong> />

Aprilski događaji 1992.<<strong>br</strong> />

godine u Sarajevu i život u<<strong>br</strong> />

parohiji sarajevskoj<<strong>br</strong> />

Vidjeli smo da se ratna zbivanja<<strong>br</strong> />

sve više nadvijaju i nad našim<<strong>br</strong> />

prostorima. Narod i sveštenstvo<<strong>br</strong> />

uve liko su bili svjesni toga, i svi su,<<strong>br</strong> />

i jedni i drugi, negodovali što se<<strong>br</strong> />

ništa ne preduzima u vezi sa planovima<<strong>br</strong> />

za otklanjanja ratne opasnosti,<<strong>br</strong> />

niti se misli o tome šta će se<<strong>br</strong> />

sačuvati, niti iko daje bilo kakva<<strong>br</strong> />

uputstva za spasavanje vjernih,<<strong>br</strong> />

hramova, riznice, crkvene opštine,<<strong>br</strong> />

1 Dragomir Ubiparipović, “Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />

sarajevskog sveštenika“, Stari<<strong>br</strong> />

Banovci, Beograd, 2011., str. 7-9,<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

ka ncelarije i ostalog. Mi smo, ug -<<strong>br</strong> />

lav nom, poštujući poredak, čekali<<strong>br</strong> />

uputstva i naloge od vrha Crkve!<<strong>br</strong> />

Izuzev jednog dijela blaga, koji je<<strong>br</strong> />

krajem ljeta 1991, na naš rizik ot -<<strong>br</strong> />

premljen u jedan manastir u Srbiju<<strong>br</strong> />

(gdje se još uvijek nalazi, znaju<<strong>br</strong> />

sva četiri paroha i uski krug crkvenih<<strong>br</strong> />

službenika), ništa drugo nije<<strong>br</strong> />

z<strong>br</strong>inuto, ni osigurano, pa ni obuhvaćeno<<strong>br</strong> />

nekakvim rezervnim planovima<<strong>br</strong> />

i varijantama, a stradanja<<strong>br</strong> />

su se već strahotno nazirala!<<strong>br</strong> />

Neizvijesnost je rasla uglavnom<<strong>br</strong> />

zbog bespomoćnosti i defetizma, s<<strong>br</strong> />

jedne strane zbog sporog reagovanja<<strong>br</strong> />

vrha Srpske pravoslavne crk -<<strong>br</strong> />

ve, a s druge strane i zbog dileme:<<strong>br</strong> />

ko smije da preuzme odgovornost<<strong>br</strong> />

da sam nešto uradi? Zna se i crkveni<<strong>br</strong> />

poredak, a tu je i sveštenička sa -<<strong>br</strong> />

vjest pa kako te Bog uči, i sve se<<strong>br</strong> />

završavalo takvim komentarima.<<strong>br</strong> />

Naše <strong>br</strong>atstvo se posljednji put<<strong>br</strong> />

sastalo 1., 2. i 3. aprila 1992. Već 3.<<strong>br</strong> />

aprila proto Novica Janjić otišao je<<strong>br</strong> />

u Rudo. Otišao je jer se 4. aprila<<strong>br</strong> />

očekivalo da će bajramsko slavlje<<strong>br</strong> />

bi ti propraćeno pucnjavom, a on to<<strong>br</strong> />

nije ni skrivao. Odnosno, već uoči<<strong>br</strong> />

Bajrama, u petak 3. aprila kad se<<strong>br</strong> />

završavao post muslimanskih vjernika,<<strong>br</strong> />

očekivalo se da može biti<<strong>br</strong> />

pucnjave.<<strong>br</strong> />

Međutim, te se večeri nije bilo<<strong>br</strong> />

mnogo pucnjave. Inače, već mjesecima<<strong>br</strong> />

se svake večeri puca (“šenluči“),<<strong>br</strong> />

da bi se pokazalo da su jedni<<strong>br</strong> />

prema drugima “neustrašivi“ 2<<strong>br</strong> />

Odlmoci iz dnevnika,<<strong>br</strong> />

hronološki slijed;<<strong>br</strong> />

DIJALOG<<strong>br</strong> />

Odjednom je nacionalna pripadnost postala najveće mjerilo, i najvažnije<<strong>br</strong> />

je bilo ko je ko po nacionalnom opredjeljenju? Zaboravilo se na ljudske<<strong>br</strong> />

kvalitete, i sve tiše se pominjala prošlost ljudi i njihova ranija pripadnost i<<strong>br</strong> />

kvalitet. U početku, to se činilo nestvarnim i ličilo je na nekakvu bajku.<<strong>br</strong> />

Niko od nas nije mogao povjerovati da bi to moglo prerasti u okosnicu<<strong>br</strong> />

takvih neprijateljskih sukoba!<<strong>br</strong> />

Biblioteka Zakletva životu.<<strong>br</strong> />

2 Ibid., str. 12<<strong>br</strong> />

3 Ibid, str. 15<<strong>br</strong> />

Dileme poslije privođenja<<strong>br</strong> />

zbog posjedovanja oružija i su -<<strong>br</strong> />

gestije episkopa žičkog Stefana;<<strong>br</strong> />

“Djeco, mene je iskustvo iz<<strong>br</strong> />

Drugog svjetskog rata naučilo<<strong>br</strong> />

da – ko je pobjegao, on je gla vu<<strong>br</strong> />

spasao!“ 3<<strong>br</strong> />

Četvrtak, 9. april<<strong>br</strong> />

Svi smo otišli u kancelariju, ta -<<strong>br</strong> />

mo smo popili kafu, crkvenjaci su<<strong>br</strong> />

bili radi da ostanemo u gradu i da<<strong>br</strong> />

nastavimo sa bogosluženjima. O.<<strong>br</strong> />

Du šan je unio dosta panike sa su -<<strong>br</strong> />

ge stijama episkopa Stefana i episkopa<<strong>br</strong> />

Vasilija, o. Vojo je pojačao<<strong>br</strong> />

pa niku, i moralna snaga za nastavak<<strong>br</strong> />

crkvenog rada i služenja ponovo<<strong>br</strong> />

je opala, ostavljajući neizvijes -<<strong>br</strong> />

no st.<<strong>br</strong> />

O. Dušan je govorio da bi on<<strong>br</strong> />

crk veni život prenio u Novo Sarajevo,<<strong>br</strong> />

da idemo tamo i da zajedno slu -<<strong>br</strong> />

ži mo, a da po potrebi dolazim u<<strong>br</strong> />

Ča ršiju, čak je pominjao da bi od -<<strong>br</strong> />

mah iznio mošti i odnio ih u Novo<<strong>br</strong> />

Sa rajevo!<<strong>br</strong> />

Opirao sam se ovome, uvjeravajući<<strong>br</strong> />

ga da se još može služiti i da<<strong>br</strong> />

niko još uvijek nije našao nijedno<<strong>br</strong> />

staklo razbijeno niti katanac na<<strong>br</strong> />

crkvi, domu, ili našim stanovima,<<strong>br</strong> />

a da su provala i pretres kancelarije<<strong>br</strong> />

motivisani drugim razlozima,<<strong>br</strong> />

koje sam čuo još pri hapšenju, kad<<strong>br</strong> />

su me pitali da li znam Dragišu<<strong>br</strong> />

Plemića, i kad sam kazao da mi to<<strong>br</strong> />

ime nije poznato, onda me je specijalac<<strong>br</strong> />

ponovo upitao – zar od tolikih<<strong>br</strong> />

111


DIJALOG<<strong>br</strong> />

Dragišinih dolazaka na sastanke u<<strong>br</strong> />

naše prostorije baš ni jednom ni -<<strong>br</strong> />

sam vidio tog čovjeka. Vidio sam<<strong>br</strong> />

da je sve to, u stvari, bilo izazvano<<strong>br</strong> />

radom SDS-a u našim kancelarijama.<<strong>br</strong> />

I još uvijek sam bio ubijeđen<<strong>br</strong> />

da ni MUP-u Stari grad, a ni specijalcima,<<strong>br</strong> />

nije bio cilj da provaljuju<<strong>br</strong> />

u crkvene arhive, nego su planirali<<strong>br</strong> />

da se dokopaju oružija iz kase, za<<strong>br</strong> />

koje im je rečeno, i eventualnih<<strong>br</strong> />

materijala SDS-a Stari grad, koji<<strong>br</strong> />

je svoj rad obavljao u tim našim<<strong>br</strong> />

ka ncelarijama. I tada sam upozo -<<strong>br</strong> />

ra vao da drugi ne manipulišu na -<<strong>br</strong> />

šim slučajem, jer bi nas to samo<<strong>br</strong> />

onespokojilo i navuklo osudu i krivicu,<<strong>br</strong> />

a da za sada nema ataka na<<strong>br</strong> />

crkvu, riznicu, blago, sveštenstvo i<<strong>br</strong> />

ostalo. 4<<strong>br</strong> />

Utorak, 21. april<<strong>br</strong> />

(Veliki Utorak)<<strong>br</strong> />

Ovo je jedan od najtežih dana<<strong>br</strong> />

ko ji nas je zadesio u Sarajevu. Pred<<strong>br</strong> />

osvit, oko 5.00, počele su eks p lo zije<<strong>br</strong> />

granata u našem dijelu grada. Trajalo<<strong>br</strong> />

je to do oko 11.00, kad su se<<strong>br</strong> />

eksplozije prenijele u do nje dijelove<<strong>br</strong> />

grada.<<strong>br</strong> />

U 9.00 sam odslužio Pređeosvećenu<<strong>br</strong> />

Liturgiju, bili su samo Neđo,<<strong>br</strong> />

Todor i dr Vera, a Mara je bila u<<strong>br</strong> />

svj e ćarnici. Grad pust i tužan u<<strong>br</strong> />

od jecima eksplozija. Naroda nije<<strong>br</strong> />

bi lo na ulicama cijeli dan. Dežurali<<strong>br</strong> />

smo do 13.40, ali naroda nije bi -<<strong>br</strong> />

lo. Čak nismo bili u stanju da izvršimo<<strong>br</strong> />

sahranu Ilije Jeftovića iz Trebevićke<<strong>br</strong> />

34, trebalo je da bude sa -<<strong>br</strong> />

hranjen na Lukama, na Trebević;<<strong>br</strong> />

porodica ga nije mogla iznijeti iz<<strong>br</strong> />

mrt vačnice, jer niko i ništa ne ra -<<strong>br</strong> />

di.<<strong>br</strong> />

Negdje oko 18.30, dok smo Neđ -<<strong>br</strong> />

o, Todor i ja sjedili u našem dvorištu,<<strong>br</strong> />

čuo se zviždik, a potom<<strong>br</strong> />

detona cija granate. Mislili smo da<<strong>br</strong> />

je riječ o Medresi ili Begovoj džamiji,<<strong>br</strong> />

jer se otuda i čulo, ali smo vi -<<strong>br</strong> />

4 Ibid, str. 16<<strong>br</strong> />

112<<strong>br</strong> />

Dragomir Ubiparipović<<strong>br</strong> />

Ne razumijemo ciljeve ovakvog<<strong>br</strong> />

bombardovanja, koje je, u stvari<<strong>br</strong> />

gađanje po ljudima nasumice.<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

Mi se krijemo i trpimo, ali ako<<strong>br</strong> />

jednom stane pucnjava, a neko<<strong>br</strong> />

će i to doživjeti (u ovim<<strong>br</strong> />

stradanjima motiv je toliko jak) –<<strong>br</strong> />

revolt koji se u ljudima sakuplja i<<strong>br</strong> />

narasta može dovesti samo do<<strong>br</strong> />

teške osvete. Moje riječi izazvale<<strong>br</strong> />

su smijeh i komentar; “Pope,<<strong>br</strong> />

tvoje je da popuješ, a moje da<<strong>br</strong> />

ratujem!“<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

Na početku rata objavljeno je sa<<strong>br</strong> />

Pala “da Srbi ne idu na posao, i da<<strong>br</strong> />

izlaze iz grada!“<<strong>br</strong> />

Niko nije kazao kuda da idu ti<<strong>br</strong> />

Srbi. Gdje ih čeka autobus kojim<<strong>br</strong> />

da pođu? Gdje će biti smješteni?<<strong>br</strong> />

Šta će da rade sa djecom ili<<strong>br</strong> />

stvarima? Ko će im obezbijediti<<strong>br</strong> />

hranu, lijekove, odjeću?<<strong>br</strong> />

djeli da je negdje u blizini Sahat<<strong>br</strong> />

ku le, odakle se vidjela prašina.<<strong>br</strong> />

Ulazimo u noć, strašnu noć,<<strong>br</strong> />

stre pimo od granata, a one padaju<<strong>br</strong> />

svakih desetak sekundi. Gdje smo,<<strong>br</strong> />

tu smo, Bog nas može spasiti, ako<<strong>br</strong> />

smo dostojni da još ostanemo živi.<<strong>br</strong> />

Bože, povidi s nama. Djecu nam<<strong>br</strong> />

sačuvaj, a nama neka bude po volji<<strong>br</strong> />

Tvojoj.<<strong>br</strong> />

O. Dušan nije dolazio iz stana,<<strong>br</strong> />

kaže da su ga vratili sa barikade.<<strong>br</strong> />

Da nas se molimo za sutra, odnosno<<strong>br</strong> />

do sutra, a sutra, ako nas Go s -<<strong>br</strong> />

pod poživi, možda za prekosutra.<<strong>br</strong> />

Svi smo tužni što ne vidimo nikakav<<strong>br</strong> />

opravdani cilj ovakvog rušenja<<strong>br</strong> />

svega, a posebno zbog ljudskih<<strong>br</strong> />

žrta va, kojih ima i danas, a kojih<<strong>br</strong> />

će vjerovatno biti i večeras. 5<<strong>br</strong> />

Utorak, 5. maj<<strong>br</strong> />

Ako odemo, neće biti nikog da<<strong>br</strong> />

barem proviri i da vidi šta se dešava<<strong>br</strong> />

oko hramova? I da smo već otišli,<<strong>br</strong> />

ko zna u kakvom stanju bi bili<<strong>br</strong> />

do sada? Ne znam. Eto, opet čovjek<<strong>br</strong> />

ne može da uradi ništa pametno.<<strong>br</strong> />

Velika je stvar ljudska savjest. I<<strong>br</strong> />

ako su drugi, kojima je bilo priličnije<<strong>br</strong> />

da ostanu – pobjegli, ja opet<<strong>br</strong> />

razmišljam, kakva im je savjest?<<strong>br</strong> />

Da li iko misli da je ovo nama od<<strong>br</strong> />

Bo ga povjereno: i ljudi, i hramovi!?<<strong>br</strong> />

Ra zgovaraćemo na ovu temu vje -<<strong>br</strong> />

ro vatno sutra. I O. Duško je u pra -<<strong>br</strong> />

vu, naroda nema. Ali, muzej, mo -<<strong>br</strong> />

šti, hramovi, sve to, ko će to paziti<<strong>br</strong> />

i čuvati ako odemo? Ja ne mogu da<<strong>br</strong> />

odem. Mogu samo tu, do na kraj<<strong>br</strong> />

grada, ali nikako ne daleko. Kako<<strong>br</strong> />

ostaviti narod? Barem da se možemo<<strong>br</strong> />

biti u blizini, Bože, daj nam<<strong>br</strong> />

snage da se i ovo iskušenje pre<strong>br</strong>odimo.<<strong>br</strong> />

Daće Bog, ostaćemo još. 6<<strong>br</strong> />

5 Ibid, Str. 36<<strong>br</strong> />

6 Ibid, str 50


Nakon izvjesnih dilema<<strong>br</strong> />

sveštenik se odlučuje da<<strong>br</strong> />

izmjesti porodicu van<<strong>br</strong> />

grada, na Palama se sreće<<strong>br</strong> />

sa akterima rata,<<strong>br</strong> />

nalogodavcem medijskih<<strong>br</strong> />

laži i slikama opće<<strong>br</strong> />

mobilizacije.<<strong>br</strong> />

Ponedjeljak, 11. maj<<strong>br</strong> />

Otišli smo u opštinu, u vojni<<strong>br</strong> />

sekretarijat. Službenik koji je<<strong>br</strong> />

izdao potvrdu znao me je od ranije<<strong>br</strong> />

(krstio sam ga). Mislim da se preziva<<strong>br</strong> />

Lasica. Pokušao sam da mu<<strong>br</strong> />

predočim stradanje ljudi u gradu.<<strong>br</strong> />

Rekao sam da mi ne razumijemo<<strong>br</strong> />

ciljeve ovakvog bombardovanja,<<strong>br</strong> />

koje je, u stvari gađanje po ljudima<<strong>br</strong> />

nasumice. “Ako hoćete Hadžibajrića<<strong>br</strong> />

– svi znaju da je u vrtiću “Ne -<<strong>br</strong> />

ven“. Ovako gađate sirotinju i civile.<<strong>br</strong> />

Mi se krijemo i trpimo, ali ako<<strong>br</strong> />

jednom stane pucnjava, a neko će i<<strong>br</strong> />

to doživjeti (u ovim stradanjima<<strong>br</strong> />

motiv je toliko jak) – revolt koji se<<strong>br</strong> />

u ljudima sakuplja i narasta može<<strong>br</strong> />

dovesti samo do teške osvete. Moje<<strong>br</strong> />

riječi izazvale su smijeh i komentar;<<strong>br</strong> />

“Pope, tvoje je da popuješ, a<<strong>br</strong> />

moje da ratujem!“<<strong>br</strong> />

Odatle sam otišao u agenciju<<strong>br</strong> />

SRNA, a direktora, Todora Dutinu<<strong>br</strong> />

sam znao od ranije. Dutinu sam<<strong>br</strong> />

opo menuo da ne prenosi pogrešne<<strong>br</strong> />

vijesti o nama, jer će vijest, kad ode<<strong>br</strong> />

do naših porodica nanijeti veliku<<strong>br</strong> />

štetu, a mi ih ne možemo de ma n -<<strong>br</strong> />

tovati. On je odvažno rekao: “Va še<<strong>br</strong> />

je da se molite, a moje je da na mje -<<strong>br</strong> />

stu novinara izmišljam i la žem“.<<strong>br</strong> />

I pored velikog gostoprimstva<<strong>br</strong> />

ljubaznih domaćina, bio sam strahovito<<strong>br</strong> />

uznemiren. Svi mi, traumatizovani<<strong>br</strong> />

sarajevskom pucnjavom,<<strong>br</strong> />

nismo smjeli da pogledamo kroz<<strong>br</strong> />

prozor, niti smo igdje drugdje sjedali<<strong>br</strong> />

nego u ćoškove. O svemu sam<<strong>br</strong> />

pričao, ali se nisam upuštao u jalove<<strong>br</strong> />

razgovore, jer su svi bili bespotrebi.<<strong>br</strong> />

Oni “odozgo“ bi trebalo da<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

budu u gradu bar tri dana, da bi<<strong>br</strong> />

mogli uopšte da shvate da se stradanje<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>ušava na sarajevsku sirotinju<<strong>br</strong> />

(među kojom smo i mi bespomoćni).<<strong>br</strong> />

Zato nisam ništa naročito<<strong>br</strong> />

pričao. Osjetio sam da smo se mi -<<strong>br</strong> />

mo ilazili, svako je sa ogromnom<<strong>br</strong> />

željom najradije očekivao mir. E,<<strong>br</strong> />

tu se moglo malo realnije razgovarati,<<strong>br</strong> />

ali očito, opet sa dvije suprotne<<strong>br</strong> />

pozicije; nas, koji smo iznureni<<strong>br</strong> />

ratom, i njih koji to gledaju sa strane<<strong>br</strong> />

i doživljavaju kao pobjedu. 7<<strong>br</strong> />

Sarajevski Srbi, trostruki<<strong>br</strong> />

stradalnici<<strong>br</strong> />

Nedjelja, 17. maj<<strong>br</strong> />

Razmišljam, Bože, kako je ne -<<strong>br</strong> />

pravedno osuđivati ovdašnje Srbe i<<strong>br</strong> />

prebacivati im zašto ne izlaze iz<<strong>br</strong> />

grada? Mnogi ih osuđuju da “čuvaju<<strong>br</strong> />

stanove“. Mnogi ih zovu “Alijinim<<strong>br</strong> />

Srbima“. I mnoge druge op -<<strong>br</strong> />

tužbe...<<strong>br</strong> />

Da nas se molimo za sutra,<<strong>br</strong> />

odnosno do sutra, a sutra, ako<<strong>br</strong> />

nas Go s pod poživi, možda za<<strong>br</strong> />

prekosutra. Svi smo tužni što ne<<strong>br</strong> />

vidimo nikakav opravdani cilj<<strong>br</strong> />

ovakvog rušenja svega, a<<strong>br</strong> />

posebno zbog ljudskih žrta va,<<strong>br</strong> />

kojih ima i danas, a kojih će<<strong>br</strong> />

vjerovatno biti i večeras.<<strong>br</strong> />

Grijeh je bilo šta reći protiv<<strong>br</strong> />

njih. Mnogi su razlozi ostajanja u<<strong>br</strong> />

Sarajevu: istorijski – čovjek je tu<<strong>br</strong> />

oduvijek živio; zavičajni – neki su<<strong>br</strong> />

se tu i rodili; ima i taj da neko ne<<strong>br</strong> />

zna gdje bi i kod koga otišao, jednostavno<<strong>br</strong> />

nema kuda da ode kad<<strong>br</strong> />

izađe... ili mu je neko drag ovdje<<strong>br</strong> />

sahranjen; ili nema ništa već tu<<strong>br</strong> />

ku ću ili taj stan – pa i to je ljudski;<<strong>br</strong> />

ili čovjek prosto nema drugačiji<<strong>br</strong> />

7 Ibid, 58-60 8 Ibid, str. 67-68<<strong>br</strong> />

DIJALOG<<strong>br</strong> />

osjećaj patriotizma nego da treba<<strong>br</strong> />

da sačuva svoj stan i posao... Ali,<<strong>br</strong> />

glavni razlog ostajanja u gradu je<<strong>br</strong> />

sasvim drugačije prirode. Naime,<<strong>br</strong> />

na početku rata objavljeno je sa<<strong>br</strong> />

Pala “da Srbi ne idu na posao, i da<<strong>br</strong> />

izlaze iz grada!“<<strong>br</strong> />

Niko nije kazao kuda da idu ti<<strong>br</strong> />

Srbi. Gdje ih čeka autobus kojim<<strong>br</strong> />

da pođu? Gdje će biti smješteni?<<strong>br</strong> />

Šta će da rade sa djecom ili stvarima?<<strong>br</strong> />

Ko će im obezbijediti hranu,<<strong>br</strong> />

li jekove, odjeću? A poseban i ne p -<<strong>br</strong> />

re mostiv problem je – kuda, kojim<<strong>br</strong> />

putem izaći? Kažu: “Probaj na Na -<<strong>br</strong> />

horevo!“ Pa do Nahoreva ima bar<<strong>br</strong> />

de setak punktova i prepreka, ta -<<strong>br</strong> />

man da nema granata i metaka?<<strong>br</strong> />

Pa ko to da prođe? Ja sam izlazio<<strong>br</strong> />

na Nahorevo, a ulazio preko Vraca<<strong>br</strong> />

i Grbavice. Pa moji motivi izlaska i<<strong>br</strong> />

ulaska bili su jači od života ( za iz -<<strong>br</strong> />

la zak – djeca, za ulazak – Stara<<strong>br</strong> />

crk va, mošti, obećanje ljudima) pa<<strong>br</strong> />

sam ih jedva ostvario. Pa to ne<<strong>br</strong> />

mo že da uradi svaki Srbin. Neko i<<strong>br</strong> />

ne smije.<<strong>br</strong> />

Zato neka niko i nikada ne osu -<<strong>br</strong> />

di te mučenike. Oni su dvostruki<<strong>br</strong> />

stradalnici, pa čak i trostruki: tu -<<strong>br</strong> />

ku ih granate, tuku ih muslimani,<<strong>br</strong> />

a onda ih smatraju odbačenim, a<<strong>br</strong> />

zovu ih “Alijinim“.<<strong>br</strong> />

Naša najveća srpska greška u<<strong>br</strong> />

ovom ratu su upravo ogrešenja o<<strong>br</strong> />

sa rajevske Srbe koji su ostali zatočeni<<strong>br</strong> />

u Sarajevu. To važi i za ljude<<strong>br</strong> />

po drugim gradovima, svakako, ali<<strong>br</strong> />

su sarajevski Srbi najveći i višestruki<<strong>br</strong> />

stradalnici.<<strong>br</strong> />

Oko 16.30 silazimo u kancelariju<<strong>br</strong> />

na spavanje, čini nam se da je<<strong>br</strong> />

malo sigurnije. 8<<strong>br</strong> />

Srijeda, 10. jun<<strong>br</strong> />

Ustajemo kao i obično. Jutros<<strong>br</strong> />

se ponovo oglasio mitropolit Nikolaj.<<strong>br</strong> />

Bio je kraći nego prošli put.<<strong>br</strong> />

Pomenuo sam mu da se o njegovom<<strong>br</strong> />

dolasku u grad govorilo u<<strong>br</strong> />

113


DIJALOG<<strong>br</strong> />

Predsjedništvu. Ostao je neodređen<<strong>br</strong> />

što se tiče termina, jedino je<<strong>br</strong> />

govorio o dodatnim garancijama<<strong>br</strong> />

koje bi morale da prethode. Kazao<<strong>br</strong> />

sam mu: “Evo mene - ja sam Vam<<strong>br</strong> />

garancija. Ja spavam do prozora, a<<strong>br</strong> />

Vi spavajte do zida. Ako granata<<strong>br</strong> />

pogodi – prvo će mene, a tek onda<<strong>br</strong> />

Vas. Ja imam troje djece, a Vi ne -<<strong>br</strong> />

mate. Pa ako meni nije žao da<<strong>br</strong> />

založim život, onda očekujem da<<strong>br</strong> />

ćete Vi, za čiji život garantujem<<strong>br</strong> />

svojim, imati dovoljno garancija.<<strong>br</strong> />

Uostalom, više od 70.000 Srba u<<strong>br</strong> />

ovom gradu valjda je dovoljna ga -<<strong>br</strong> />

ra ncija da nam je među njima mjesto<<strong>br</strong> />

i u ratu, a ne samo u miru.“<<strong>br</strong> />

Nastao je muk! Još je samo kazao<<strong>br</strong> />

da planira u nedjelju da služi u Vi -<<strong>br</strong> />

še gradu. Ja ostadoh očajan zbog<<strong>br</strong> />

nje gove površnosti i straha. Poslije<<strong>br</strong> />

toga, razgovor se nije nastavio. On<<strong>br</strong> />

je bio nezadovoljan ovakvim mojim<<strong>br</strong> />

stavom.<<strong>br</strong> />

Uobičajeno prelazimo u stanove<<strong>br</strong> />

i idemo na jutrenje u 9.00. Posljed -<<strong>br</strong> />

njih dana mnogo smo usamljeniji<<strong>br</strong> />

ne go ranije, što znači da je sve gore<<strong>br</strong> />

i teže.<<strong>br</strong> />

O. Dušan služi a ja pjevam sa<<strong>br</strong> />

Ne đom i Jokanovićem, Mara je u<<strong>br</strong> />

svje ćarnici.<<strong>br</strong> />

Kad smo svršili jutrenje i prešli<<strong>br</strong> />

u svjećarnicu, počela je žestoka<<strong>br</strong> />

kanonada granata, i to blizu crkve.<<strong>br</strong> />

Ne jedna, već desetak, i više. Onda<<strong>br</strong> />

su malo prorijedile, ali nisu pres -<<strong>br</strong> />

tajale do 13,00 tada su prešle na<<strong>br</strong> />

drugu stranu prema Miljacki. Eto<<strong>br</strong> />

još jednog dana neizlaženja.<<strong>br</strong> />

Agonija rata sve je dublja. Sve<<strong>br</strong> />

je gore i teže. Evo, struje nema, vo -<<strong>br</strong> />

114<<strong>br</strong> />

de nema, mira nema, prestanka<<strong>br</strong> />

pu c njave nema, a danas dođe i još<<strong>br</strong> />

jedno veliko zlo – telefonske veze iz<<strong>br</strong> />

Sarajeva su prekinute. Dakle, od<<strong>br</strong> />

sa da se sa svojim najrođenijim ne<<strong>br</strong> />

mo žemo čuti ni telefonom. Ovo is -<<strong>br</strong> />

klju čenje pogodilo nas je teže nego<<strong>br</strong> />

i voda i struja. Sjedimo u kancelariji<<strong>br</strong> />

i čekamo. Čekamo prestanak<<strong>br</strong> />

svih ovih zala. Bog zna kad će to<<strong>br</strong> />

biti. 9<<strong>br</strong> />

Sveštenik je još ranije<<strong>br</strong> />

upozoravao na pojavu<<strong>br</strong> />

uvlačenja politike u Crkvu.<<strong>br</strong> />

Četvrtak, 11. jun<<strong>br</strong> />

Uostalom, ja sam pisao tekstove<<strong>br</strong> />

o odnosu države i pravoslavlja.<<strong>br</strong> />

To ću opet ponoviti: pravoslavac u<<strong>br</strong> />

Parizu, Minhenu, i slično, postojaće<<strong>br</strong> />

dok bude istinski aktivan u svojoj<<strong>br</strong> />

vjeri. On tamo nikada neće<<strong>br</strong> />

imati svoju državu, ali će moći da<<strong>br</strong> />

Ne znam zašto je mitropolitu ovo trebalo? Prvo, to ne da nije istina,<<strong>br</strong> />

nego je besmislena laž! A ono što je katastrofalno je to što se ovom<<strong>br</strong> />

izjavom može izazvati osvetnički revolt, pa da baš sad muslimani<<strong>br</strong> />

oštete hramove i da tako zaista budu neupotrebljivi! Čemu onda sva<<strong>br</strong> />

ova moja ponižavanja i molbe Predsjedništvu da se obezbijedi<<strong>br</strong> />

slobodan crkveni život?<<strong>br</strong> />

bude dobar vjernik i dobar Srbin.<<strong>br</strong> />

Tako je i ovdje! To i jeste naš do -<<strong>br</strong> />

men djelatnosti. Ali... Postoje oni<<strong>br</strong> />

na ši stari nesložni tabori i klanovi<<strong>br</strong> />

– “uo<strong>br</strong>aženih“, onih “koji sve zna -<<strong>br</strong> />

ju“, onih koji su do juče bili prve<<strong>br</strong> />

fotelje “Udruženja sveštenika“, a<<strong>br</strong> />

sad su prvi u nacionalnim strankama,<<strong>br</strong> />

i pokušavaju “da svemu da -<<strong>br</strong> />

ju ton“. I što je najtragičnije, us pi -<<strong>br</strong> />

jevaju u tome, i nameću to ostalima.<<strong>br</strong> />

Te nagle transformacije i ta k -<<strong>br</strong> />

ve zaokrete čine ljudi koji će uvijek<<strong>br</strong> />

dominirati i uvijek “pretrčavati“, i<<strong>br</strong> />

9 Dragomir Ubiparipović, “Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />

sarajevskog sveštenika“, Stari<<strong>br</strong> />

Banovci, Beograd, 2011., str. 94 10 Ibid, str 96<<strong>br</strong> />

biti uz novog mitropolita, ali istovremeno<<strong>br</strong> />

i najgrlatiji sudionici<<strong>br</strong> />

rata. U proteklom periodu – najveće<<strong>br</strong> />

socijalističke režimlije, a sada –<<strong>br</strong> />

naj veće patrioti i srpski rodoljubi!<<strong>br</strong> />

Ako bi Bog dao da izađem živ iz<<strong>br</strong> />

svih ovih strahova ( u šta se svi na -<<strong>br</strong> />

damo i prepuštamo Božijoj volji),<<strong>br</strong> />

već zamišljam kako “heroji sjede“ i<<strong>br</strong> />

“ispovijedaju protekla mučeništva“.<<strong>br</strong> />

Oni će da pokupe odlikovanja,<<strong>br</strong> />

a ja ću biti suvišan. Još ću mo -<<strong>br</strong> />

rati da se udaljim, biće im tako la -<<strong>br</strong> />

k še. A ja sam oduvijek tako živio i<<strong>br</strong> />

meni je moj krst sladak. Sladak,<<strong>br</strong> />

jer Bog vidi i zna koliko stradanja<<strong>br</strong> />

svakome treba da se da.<<strong>br</strong> />

Bože, ovoliko mnoštvo duša<<strong>br</strong> />

koje se skriva po skloništima, opet<<strong>br</strong> />

je podređeno nekoj politici podjela,<<strong>br</strong> />

ratova, nadmoći. Pa zar rod ljudski<<strong>br</strong> />

mora na ovaj način da se protivi<<strong>br</strong> />

Bogu? Zar neko ima pravo na nečije<<strong>br</strong> />

živote? Niko! Kao vjerujući čo -<<strong>br</strong> />

vjek ne mogu da zaboravim da<<strong>br</strong> />

čovjek nije u stanju da da život ni<<strong>br</strong> />

mravu, a kamoli čovjeku (život je<<strong>br</strong> />

dar Božiji), i niko nema pravo da<<strong>br</strong> />

taj život oduzme. Ali, otkad rat<<strong>br</strong> />

ima logiku, pravdu, jasan moral,<<strong>br</strong> />

sa milost? Ima, ali to se vrlo rijetko<<strong>br</strong> />

susreće u ovim vremenima. 10<<strong>br</strong> />

Na Gospodu je da presudi<<strong>br</strong> />

šta je do<strong>br</strong>o a šta nije<<strong>br</strong> />

Nedjelja, 28. jun (Vidovdan)<<strong>br</strong> />

Pred veče sam se čuo sa o. Du -<<strong>br</strong> />

ša nom. Da sam znao šta ću saznati,<<strong>br</strong> />

ne bih ni dohvatio telefon.<<strong>br</strong> />

Naime, iz dosadašnjih razmišljanja,<<strong>br</strong> />

koja su zabilježena, vidi se da<<strong>br</strong> />

sam strašno opterećen mislima;<<strong>br</strong> />

šta će ko reći? Da li je ovo naše<<strong>br</strong> />

strahovanje i mučenje stvarno<<strong>br</strong> />

shvaćeno i prihvaćeno onakvim<<strong>br</strong> />

ka kvo ono zaista jeste? Da li ko<<strong>br</strong> />

mo že da bude zloban kao što mi


mo žemo? Zaista ne može! Niko, i<<strong>br</strong> />

nigdje – i tu je ključ naše propasti!<<strong>br</strong> />

Svako razuman znao je da je sve<<strong>br</strong> />

što smo podnijeli učinjeno sa mo iz<<strong>br</strong> />

odanosti i ljubavi prema Cr kvi, i da<<strong>br</strong> />

je sve učinjeno sa takvim pobudama<<strong>br</strong> />

i da se i sada tako čini. Znao<<strong>br</strong> />

sam da će sve ovo biti minorno,<<strong>br</strong> />

odnosno, da ipak kao pravilo treba<<strong>br</strong> />

prihvatiti onu “izbjeglu većinu, i<<strong>br</strong> />

prema njoj oblikovati javno mnjenje<<strong>br</strong> />

i javni stav. Doduše, mož da<<strong>br</strong> />

sam se i sam malo zanio misleći, da<<strong>br</strong> />

je svima na srcu ono što i me ni.<<strong>br</strong> />

To javno mnjenje i javni stav<<strong>br</strong> />

Crkve, koji svakako biva kreiran<<strong>br</strong> />

na osnovu mišljenja kolega: o. Pe -<<strong>br</strong> />

riše, o. Novice, o. Lazara, o. Voje i<<strong>br</strong> />

drugih, iskrivljeno predstavlja na -<<strong>br</strong> />

še žrtvoprinošenje kao želju za ličnim<<strong>br</strong> />

dokazivanjem, a ne kao nasušnu<<strong>br</strong> />

potrebu u datom trenutku u<<strong>br</strong> />

ratnoj nesreći! Jedino čime se mi<<strong>br</strong> />

ovdje rukovodimo je: mnoštvo up -<<strong>br</strong> />

la kanih koji su u našoj crkvi utješeni,<<strong>br</strong> />

mnoštvo žalosnih kojima je<<strong>br</strong> />

žalost ublažena, mnoštvo onih koji<<strong>br</strong> />

su se još dublje ocrkvenili, mnoštvo<<strong>br</strong> />

poluvjernih koji su tu popunili<<strong>br</strong> />

vjeru, mnoštvo optuženih za<<strong>br</strong> />

“krvninu“ još tokom turskog ropstva<<strong>br</strong> />

koji su zbog toga na vratima<<strong>br</strong> />

svetinje obješeni (barem kako za -<<strong>br</strong> />

pi si i istorija zapisaše), mnoštvo<<strong>br</strong> />

drugih koji su svetim pričešćem,<<strong>br</strong> />

is poviješću, molitvom i Svetim Li -<<strong>br</strong> />

tu rgijama oblagodađeni... Da ne<<strong>br</strong> />

pričam koliko je ljudi za ova bezmalo<<strong>br</strong> />

tri mjeseca, prolazeći pored<<strong>br</strong> />

crkve i videći njena vrata otvorena,<<strong>br</strong> />

osjetilo toplinu u duši, i tako<<strong>br</strong> />

uma njilo svoju teškoću. Da smo<<strong>br</strong> />

us pjeli da zvonjavom zvona samo<<strong>br</strong> />

ogrijemo makar jedno hrišćansko<<strong>br</strong> />

srce, i da čak nikom nismo omogućili<<strong>br</strong> />

nijednu molitvu, niti službu – a<<strong>br</strong> />

do danas smo svaku održali – i<<strong>br</strong> />

zvo nom, i molitvom... I da nikog do<<strong>br</strong> />

da nas nismo pričestili, a to smo<<strong>br</strong> />

učinili. Od 5. aprila do danas ovdje<<strong>br</strong> />

su se ljudi molili, pričešćivali, pris -<<strong>br</strong> />

lu živali svijeće... I da dalje ne na -<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ajam...<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Ne bih da govorim o tome šta<<strong>br</strong> />

znači jedna od stotine ikona koje<<strong>br</strong> />

su ostale netaknute, a možda je i<<strong>br</strong> />

bolje ništa ne govoriti, nego samo<<strong>br</strong> />

reći da je juče na vidovdan pričešćeno<<strong>br</strong> />

sedmoro vjernih, a na Svetoj<<strong>br</strong> />

Liturgiji bilo je 40-50 duša.<<strong>br</strong> />

Pa, da je do juče sve stajalo, a<<strong>br</strong> />

da je juče to učinjeno – ja sam se<<strong>br</strong> />

ti me moralno opravdao, ako ne<<strong>br</strong> />

pred Bogom, onda barem, pred “la -<<strong>br</strong> />

žljivim svijetom“ i, svakako, pred<<strong>br</strong> />

svojom dušom.<<strong>br</strong> />

Bolje da ne govorim šta je uči -<<strong>br</strong> />

nje no do<strong>br</strong>o, jer je to izvan hrišćanskih<<strong>br</strong> />

načela, jer je na Gospodu da<<strong>br</strong> />

presudi šta je do<strong>br</strong>o i korisno, a šta<<strong>br</strong> />

nije. 11<<strong>br</strong> />

Na sahrani<<strong>br</strong> />

Ponedjeljak, 6. jul<<strong>br</strong> />

U 10.45 otišao sam na Vojno<<strong>br</strong> />

gro blje (ovo privremeno, “Kod la -<<strong>br</strong> />

va“) da sahranim jednog mladića<<strong>br</strong> />

(rođen 1970. poginuo 13. juna, a iz -<<strong>br</strong> />

vučen prekjuče). Njih četvorica ili<<strong>br</strong> />

še storica je nastradali su u sukobima<<strong>br</strong> />

na Jevrejskom groblju i toliko<<strong>br</strong> />

vremena nije moglo da im se priđe.<<strong>br</strong> />

Bože sačuvaj, toliko dana. Čak se<<strong>br</strong> />

dešavalo da su ih životinje nagrđivale,<<strong>br</strong> />

a da ne govorimo o tome da<<strong>br</strong> />

su tijela mecima razrovljena. Zato<<strong>br</strong> />

nisam mogao da udovoljim želji<<strong>br</strong> />

majke da otvori sanduk. Tužan je<<strong>br</strong> />

lelek majke za jedincem. Sve je<<strong>br</strong> />

opšta tuga. Tu nema ni jedne riječi<<strong>br</strong> />

prave utjehe. (Saborci poginulog<<strong>br</strong> />

bili su vrlo korektni i solidarni. To<<strong>br</strong> />

je neka jedinica MUP-a BIH. Prvo<<strong>br</strong> />

su jednog dana došli da najave sa -<<strong>br</strong> />

DIJALOG<<strong>br</strong> />

hranu, a drugog dana došli su po<<strong>br</strong> />

mene autom. Kad smo bili na groblju<<strong>br</strong> />

(“Kod lava“) organizovana je<<strong>br</strong> />

sahrana za svu četvoricu. Od toga<<strong>br</strong> />

trojica su muslimani a jedan Sr b -<<strong>br</strong> />

in. Molili su me da malo pričekam<<strong>br</strong> />

dok se obave propisane molitve za<<strong>br</strong> />

Razmišljam, Bože, kako je nepravedno osuđivati ovdašnje Srbe i<<strong>br</strong> />

prebacivati im zašto ne izlaze iz grada? Mnogi ih osuđuju da “čuvaju<<strong>br</strong> />

stanove“. Mnogi ih zovu “Alijinim Srbima“. I mnoge druge optužbe...<<strong>br</strong> />

Grijeh je bilo šta reći protiv njih.<<strong>br</strong> />

11 Ibid, 126 12 Ibid, 136<<strong>br</strong> />

Muslimane, da bi svi oni učestvo -<<strong>br</strong> />

va li na opelu Srbinu. Jedan uniformisani<<strong>br</strong> />

ostaje da mi pravi društvo<<strong>br</strong> />

dok oni ne završe. Kad su došli bilo<<strong>br</strong> />

ih je dvadesetak, svi su prihvatili<<strong>br</strong> />

da za vrijeme opela drže svijeće u<<strong>br</strong> />

rukama i učtivo su pratili molitvu.<<strong>br</strong> />

Po slije su me uredno prevezli u<<strong>br</strong> />

Staru crkvu).<<strong>br</strong> />

Sve je u ovom ratu postalo be z -<<strong>br</strong> />

u mno. I to groblje je najbolja slika<<strong>br</strong> />

naše tuge. Već je skoro ispunjena<<strong>br</strong> />

ta ogromna tišina. Čovjeka uhvati<<strong>br</strong> />

strah kad vidi kako se sve to puni.<<strong>br</strong> />

A kad vidi godine rođenja na<<strong>br</strong> />

nadgrobnim obilježjima, tek onda<<strong>br</strong> />

vidi da je sve bez uma i bez logike.<<strong>br</strong> />

Ta mladost neće moći da se povrati<<strong>br</strong> />

ili obnovi. Svaki čovjek dobio je<<strong>br</strong> />

od Gospoda jednu ulaznicu u ovaj<<strong>br</strong> />

svijet. Eto, oni je tuđom voljom<<strong>br</strong> />

izgubiše. Znam da je izlišno reći ili<<strong>br</strong> />

ne reći da i s druge strane ima<<strong>br</strong> />

takvih grobova. Međutim, svaka<<strong>br</strong> />

krv je krv i svaki mladić je mladić.<<strong>br</strong> />

Svi gubimo i nestajemo zajedno. 12<<strong>br</strong> />

Demantovanje izjava o<<strong>br</strong> />

porušenim hramovima u<<strong>br</strong> />

Sarajevu<<strong>br</strong> />

Ponedjeljak, 13. jul<<strong>br</strong> />

Oko 12.00 zvali su iz Zavoda za<<strong>br</strong> />

zaštitu grada Sarajeva (A. Lipa,<<strong>br</strong> />

115


DIJALOG<<strong>br</strong> />

Dž. Gološ) i tražili da se demantuje<<strong>br</strong> />

izjava mitropolita Nikolaja na radiju<<strong>br</strong> />

da su hramovi u Sarajevu toliko<<strong>br</strong> />

oštećeni da su neupotrebljivi za<<strong>br</strong> />

bogosluženje? A radio je to javio u<<strong>br</strong> />

kontekstu mitropolitovog sas ta nka<<strong>br</strong> />

sa Kecmanovićem. Ne znam za što<<strong>br</strong> />

je mitropolitu ovo trebalo? Prvo, to<<strong>br</strong> />

ne da nije istina, nego je be -<<strong>br</strong> />

smislena laž! A ono što je katastrofalno<<strong>br</strong> />

je to što se ovom izjavom može<<strong>br</strong> />

izazvati osvetnički revolt, pa da baš<<strong>br</strong> />

sad muslimani oštete hramove i da<<strong>br</strong> />

tako zaista budu neupotrebljivi!<<strong>br</strong> />

Čemu onda sva ova moja ponižavanja<<strong>br</strong> />

i molbe Predsjedništvu da se<<strong>br</strong> />

obezbijedi slobodan crkveni život?<<strong>br</strong> />

Rekao sam direktorici Gološ;<<strong>br</strong> />

“Da li Vas može da demantuje va -<<strong>br</strong> />

ša službenica?“ Ona se nasmijala.<<strong>br</strong> />

Zatim sam priznao da ja vršim bo -<<strong>br</strong> />

go služenja u hramovima, i da, ako<<strong>br</strong> />

oni hoće da demantuju da su “ra -<<strong>br</strong> />

zo reni“, neka samo pusti snimke<<strong>br</strong> />

kojih ima na pretek, jer su dosta<<strong>br</strong> />

puta snimali hramove tokom rata.<<strong>br</strong> />

116<<strong>br</strong> />

“Vi se, gospodine, o<strong>br</strong>atite svom<<strong>br</strong> />

dr. Karadžiću. On uzima svoj dio<<strong>br</strong> />

humanitarne pomoći i 45% (ili<<strong>br</strong> />

41%, nisam siguran) ukupne<<strong>br</strong> />

hrane prema procentu srpskog<<strong>br</strong> />

stanovništva – vozi u Rajlovac.<<strong>br</strong> />

On računa da ovi Srbi u gradu<<strong>br</strong> />

nisu Srbi. Jer, da su Srbi – ne bi<<strong>br</strong> />

bili uz Aliju. Znači, Vaša hrana se<<strong>br</strong> />

uzima, a što je Vaše ne daju Vama<<strong>br</strong> />

– to im vi recite. Ne možete od<<strong>br</strong> />

tuđih usta otimati hranu kad je<<strong>br</strong> />

ionako ima malo, a Vi ste je već<<strong>br</strong> />

dobili!“ Bio sam preneražen<<strong>br</strong> />

ovim, okrenuo sam se dr.<<strong>br</strong> />

Popoviću i Tutnjeviću da mi kažu<<strong>br</strong> />

da li je to istina! Kad rekoše da<<strong>br</strong> />

jeste, ja zaćutah.<<strong>br</strong> />

Ova izjava, demantovana ili ne,<<strong>br</strong> />

um nogome je otežala ovdašnji crk -<<strong>br</strong> />

v eni život. Javljalo se još mnogo<<strong>br</strong> />

lju di telefonom, grdeći me i psujući<<strong>br</strong> />

pitali su gdje se onda vrše bogosluženja?<<strong>br</strong> />

Pominjali su porušene<<strong>br</strong> />

dža mije i pobijene hodže na srp s -<<strong>br</strong> />

koj teritoriji. Počeli su da prijete<<strong>br</strong> />

me ni. O, Bože, mi se toliko upinjemo<<strong>br</strong> />

da održimo sve koliko-toliko<<strong>br</strong> />

no rmalnim! Ne znam, ako je ova<<strong>br</strong> />

izjava istinita, onda je mitropolit<<strong>br</strong> />

Nikolaj takođe podlegao najsramnijim<<strong>br</strong> />

metodama, da, pravdajući<<strong>br</strong> />

svo ju slabost i strah, pravi još veću<<strong>br</strong> />

štetu. Ne osuđujem već i sam po -<<strong>br</strong> />

ku šavam da se stavim u njihovu<<strong>br</strong> />

kožu. Međutim, čim mitropolit Ni -<<strong>br</strong> />

kolaj nije nijednom pozvao telefonom<<strong>br</strong> />

već mu je i proteklo javljanje<<strong>br</strong> />

“iznuđeno“ vidio sam koliko mu je<<strong>br</strong> />

stalo. Osjećam nekakvo nadimanje,<<strong>br</strong> />

od muke teško dišem, muke od<<strong>br</strong> />

svega preživljenog. 13<<strong>br</strong> />

Karadžić onemogućuje<<strong>br</strong> />

dostavu humanitarne<<strong>br</strong> />

pomoći srpskom<<strong>br</strong> />

stanovništvu u gradu, time<<strong>br</strong> />

vrši pritisak i želi u<strong>br</strong>zati<<strong>br</strong> />

njihovo iseljenje<<strong>br</strong> />

Četvrtak, 16. jul<<strong>br</strong> />

Bilo je važno dočekati jutro, i<<strong>br</strong> />

ono polako budi život. Naš uobiča -<<strong>br</strong> />

je ni redoslijed. Već četri dana ne -<<strong>br</strong> />

ma vode i struje. Opet neki kolaps.<<strong>br</strong> />

Staru crkvu držimo otvorenu<<strong>br</strong> />

kao i dosad. Opet navala na svijeće<<strong>br</strong> />

zbog nestanka struje. Svi smo,<<strong>br</strong> />

hvala Bogu, zdravi i čitavi i nismo<<strong>br</strong> />

mnogo utučeni. Pokadkad ima i<<strong>br</strong> />

neke vedrine. Padne neka sumorna<<strong>br</strong> />

šala, ali nakratko. U 10.00 od la zim<<strong>br</strong> />

sa ljudima iz “Do<strong>br</strong>otvora“ u Predsjedništvo.<<strong>br</strong> />

Sastanak je organizovao<<strong>br</strong> />

dr. Pejanović. Tu je još g. Pa muk iz<<strong>br</strong> />

skupštine grada, Braco Ko sovac iz<<strong>br</strong> />

Foruma građana, pa g. Stjepan<<strong>br</strong> />

Klju jić, dr. Andrija Gvozdenović, dr.<<strong>br</strong> />

Dra goljub Popović, M. Tutnjević,<<strong>br</strong> />

ka snije je stigao prof. Muhamed Fi -<<strong>br</strong> />

13 Ibid, 149-150 14 Ibid, str. 158<<strong>br</strong> />

li pović, a pred kraj dođe Goran Mi -<<strong>br</strong> />

lić (bivši direktor JUTEL-a) i novinar<<strong>br</strong> />

Rajko Živković.<<strong>br</strong> />

Ne poznajem do<strong>br</strong>o politiku po -<<strong>br</strong> />

d jele humanitarne pomoći u hrani,<<strong>br</strong> />

ali iz onog što je rekao čovjek iz<<strong>br</strong> />

skupštine grada, vidim da postoji<<strong>br</strong> />

pokriće za slab rad humanitarnih<<strong>br</strong> />

društava. Reče da su humanitarna<<strong>br</strong> />

društva Srba, muslimana i Hrvata<<strong>br</strong> />

tako prihvatila situaciju i da oni<<strong>br</strong> />

njihovu autonomiju neće da diraju<<strong>br</strong> />

niti uskraćuju.<<strong>br</strong> />

Kad sam protestvovao – zašto<<strong>br</strong> />

ne ma hrane kad stiže u Grad – on -<<strong>br</strong> />

da je ustao g. Pamuk i rekao: “Vi se,<<strong>br</strong> />

gospodine, o<strong>br</strong>atite svom dr. Ka ra -<<strong>br</strong> />

džiću. On uzima svoj dio hu ma -<<strong>br</strong> />

nitarne pomoći i 45% (ili 41%, ni -<<strong>br</strong> />

sam siguran) ukupne hrane pre ma<<strong>br</strong> />

procentu srpskog stanovništva –<<strong>br</strong> />

vozi u Rajlovac. On računa da ovi<<strong>br</strong> />

Srbi u gradu nisu Srbi. Jer, da su<<strong>br</strong> />

Srbi – ne bi bili uz Aliju. Znači, Va -<<strong>br</strong> />

ša hrana se uzima, a što je Vaše ne<<strong>br</strong> />

daju Vama – to im vi recite. Ne mo -<<strong>br</strong> />

že te od tuđih usta otimati hranu<<strong>br</strong> />

kad je ionako ima malo, a Vi ste je<<strong>br</strong> />

već dobili!“ Bio sam preneražen<<strong>br</strong> />

ovim, okrenuo sam se dr. Popoviću i<<strong>br</strong> />

Tutnjeviću da mi kažu da li je to<<strong>br</strong> />

istina! Kad rekoše da jeste, ja za ću -<<strong>br</strong> />

tah. Dođoh u situaciju da se još i<<strong>br</strong> />

izvinjavam. Tako smo odmah na<<strong>br</strong> />

po četku dobili po nosu! Nisam imao<<strong>br</strong> />

pojma da je to tako: da se hr a na<<strong>br</strong> />

odvozi i skladišti za srpsku vo j sku,<<strong>br</strong> />

za ratnu rezervu, i da je to je dan od<<strong>br</strong> />

vidova pritiska na srpsko sta -<<strong>br</strong> />

novništvo da izađe iz Sarajeva! 14<<strong>br</strong> />

Kod gradonačelnika g.<<strong>br</strong> />

Kreševljakovića<<strong>br</strong> />

Četvrtak, 23. jul<<strong>br</strong> />

Ručao sam, pa sam u 15:30 otišao<<strong>br</strong> />

autom (koje su poslali po me -<<strong>br</strong> />

ne) u posjetu gradonačelniku Kreševljakoviću.<<strong>br</strong> />

Tu sam primljen vrlo<<strong>br</strong> />

srdačno. Više od jednog sata smo


azgovarali i razmijenili mišljenja.<<strong>br</strong> />

Ponovo nisam diplomatisao, ne go<<strong>br</strong> />

sam iskreno govorio o svim problemima<<strong>br</strong> />

koji muče mene i narod.<<strong>br</strong> />

Doduše, više o mojim ličnim, jer do<<strong>br</strong> />

naroda ne mogu da dođem. Moj<<strong>br</strong> />

glavni utisak je da je Kreševljaković<<strong>br</strong> />

dosta realan čov jek. I on je svjestan<<strong>br</strong> />

važnosti Srba u ovom gradu,<<strong>br</strong> />

Srba koji su ovdje bili vijekovima,<<strong>br</strong> />

Kod reisa sam ostao više od<<strong>br</strong> />

jednog sata u zaista ljudskom<<strong>br</strong> />

razgovoru. Iz razgovora vidim da<<strong>br</strong> />

sam u njemu zaista našao vrlo<<strong>br</strong> />

dostojnog sagovornika, koji ima<<strong>br</strong> />

širinu, i sav razgovor je, što se<<strong>br</strong> />

vidjelo i s njegove i s moje strane,<<strong>br</strong> />

bio ljudski i iskren. Pokazao mi je<<strong>br</strong> />

spisak od 20, što zatvorenih, što<<strong>br</strong> />

nestalih, imama. Tek tada sam se<<strong>br</strong> />

osvijestio i promislio: ovi ljudi ne<<strong>br</strong> />

mogu da <strong>br</strong>ane život, jer je u<<strong>br</strong> />

tuđim rukama, a ja hoću da se<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>anim od pisanja<<strong>br</strong> />

“Muslimanskog glasa“?! Tako<<strong>br</strong> />

sam se prosto postidio koliko<<strong>br</strong> />

mnogo tražim u odnosu na ono<<strong>br</strong> />

šta bi moglo da me snađe. Eto,<<strong>br</strong> />

odoh s jednom namjerom, a<<strong>br</strong> />

vratih se dosta utučen.<<strong>br</strong> />

ali i teškoća koje su otprilike iste<<strong>br</strong> />

kao one poslije Vidovdana 1914.<<strong>br</strong> />

godine. Ohra<strong>br</strong>enje mi je da ima<<strong>br</strong> />

ljudi koji realno razmišljaju o<<strong>br</strong> />

sutrašnjici, i da upoređuju istorijske<<strong>br</strong> />

prilike, u kojima su se pokazale<<strong>br</strong> />

i pozitivne i negativne strane<<strong>br</strong> />

zajedničkog življenja. Naime, ovo<<strong>br</strong> />

je podneblje sa dugogodišnjom<<strong>br</strong> />

zajedničkom tradicijom, saživotom,<<strong>br</strong> />

i teško će u ovakvom gradu<<strong>br</strong> />

doći do naglog presjeka tog saživota.<<strong>br</strong> />

I ako se to desi, grad će to teško<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

da podnese, i to će se mnogo osjetiti.<<strong>br</strong> />

To je politika grada i politika<<strong>br</strong> />

države. Moj napor je usmjeren<<strong>br</strong> />

samo na to da, koliko mogu, olakšam<<strong>br</strong> />

položaj crkve i svog naroda,<<strong>br</strong> />

a sada se ponovo postavlja pitanje<<strong>br</strong> />

kako ga ja mogu olakšati?<<strong>br</strong> />

Čak mi je g. Kreševljaković uči -<<strong>br</strong> />

no malu čast i zamolio me da svoj<<strong>br</strong> />

izlazak ne sakrijem, i da mu se<<strong>br</strong> />

oba vezno javim. Takođe razmišljali<<strong>br</strong> />

smo i o nekakvoj propusnici koju<<strong>br</strong> />

bi dobili predstavnici svih vjerskih<<strong>br</strong> />

<strong>zajednica</strong>. Ljubazno su me odvezli<<strong>br</strong> />

do naše kancelarije. 15<<strong>br</strong> />

Karakter teksta iz “Glasa<<strong>br</strong> />

Crkve“ (<strong>br</strong>. 4/88) “Kulturni<<strong>br</strong> />

i vjerski genocid nad<<strong>br</strong> />

pravoslavnim Srbima<<strong>br</strong> />

Sarajeva“ Dragomira<<strong>br</strong> />

Ubiparipovića<<strong>br</strong> />

Nedjelja, 26. jul<<strong>br</strong> />

I tokom dana bilo je pucnjave,<<strong>br</strong> />

nažalost i u našoj blizini, tu oko<<strong>br</strong> />

Sebilja. Dizala se ogromna prašina,<<strong>br</strong> />

a čuo sam da je bilo i žrtava.<<strong>br</strong> />

Danas je do mojih ruke došao primjerak<<strong>br</strong> />

“Muslimanskog glasa“<<strong>br</strong> />

(glasilo SDA) u kojem je izašla mo -<<strong>br</strong> />

ja fotografija i naslov “Jedini srp -<<strong>br</strong> />

ski sveštenik“, a tekst me je predstavio<<strong>br</strong> />

kao “mezimca vlasti u Sarajevu“.<<strong>br</strong> />

Kao protivteža neželjenom<<strong>br</strong> />

epitetu zbog posjeta dr. Pejanovića,<<strong>br</strong> />

Simovića i kontakata sa ostalima,<<strong>br</strong> />

objavili su u njoj tekst iz<<strong>br</strong> />

“Glasa Crkve“ (<strong>br</strong>. 4/88) pod naslovom<<strong>br</strong> />

“Kulturni i vjerski genocid<<strong>br</strong> />

nad pravoslavnim Srbima Sarajeva“,<<strong>br</strong> />

i zaključak da su takvi tekstovi<<strong>br</strong> />

bili “signal onima koji nas sada<<strong>br</strong> />

ubijaju...“. neko je pronašao moj<<strong>br</strong> />

tekst iz “Glasa Crkve“ iz 1988., u<<strong>br</strong> />

kojem sam napadao muslimane,<<strong>br</strong> />

koji su našu kulturu, koja je bila<<strong>br</strong> />

na vrhuncu, unazadili i nametnuli<<strong>br</strong> />

nam tursko ropstvo... 16<<strong>br</strong> />

DIJALOG<<strong>br</strong> />

Dijelovi iz Ubiparipovićevog<<strong>br</strong> />

teksta “Kulturni i vjerski genocid<<strong>br</strong> />

nad pravoslavnim Srb ima<<strong>br</strong> />

Sarajeva“ koje je prenio “Muslimanski<<strong>br</strong> />

glas“, 27. jul 1992.:<<strong>br</strong> />

“Grad Sarajevo, sa prebogatom<<strong>br</strong> />

slobodarskom i kulturnom prošlošću<<strong>br</strong> />

pravoslavnih Srba (koji i danas<<strong>br</strong> />

čine nadtrećinu njegovih građana),<<strong>br</strong> />

nesrazmjerno više forsira za š -<<strong>br</strong> />

titu kulture (i donijete vjere) naših<<strong>br</strong> />

vjekovnih porobljivača Turaka koji<<strong>br</strong> />

su punih pet vjekova unazađivali<<strong>br</strong> />

visoke domete hrišćanske kulture<<strong>br</strong> />

Balkana. To je jasno primjetno u<<strong>br</strong> />

svim oblastima kulturnog života;<<strong>br</strong> />

istoriografiji, književnosti, umjetnosti,<<strong>br</strong> />

muzici i dr. Zaplavljujući sve<<strong>br</strong> />

ostale prisutne narode...“<<strong>br</strong> />

I dalje:<<strong>br</strong> />

“nazivi ponekih važnih ulica<<strong>br</strong> />

svojim imenima nas podsjećaju na<<strong>br</strong> />

teške dane naše prošlosti. Hadži<<strong>br</strong> />

Loja, u čijoj ulici je smješten kompleks<<strong>br</strong> />

domova univerzitetske omladine,<<strong>br</strong> />

je upamćen po velikim zulumima<<strong>br</strong> />

prema srpskom stanovništvu.<<strong>br</strong> />

Ljetopisi bilježe da se Srbi te -<<strong>br</strong> />

škom mukom odupriješe napadima<<strong>br</strong> />

njegovih ljudi prilikom osvećenja<<strong>br</strong> />

Saborne sarajevske crkve. Biv -<<strong>br</strong> />

ša ulica “Logavina“ je dobila u no -<<strong>br</strong> />

vije vrijeme ime Kaukčije Abdulaha<<strong>br</strong> />

efendije – imama koji je čuvši<<strong>br</strong> />

da su Srbi nabavili zvona za staru<<strong>br</strong> />

crkvu – oštro protestvovao kod pa -<<strong>br</strong> />

še iznalazeći Kur’anske citate kojima<<strong>br</strong> />

se to mora za<strong>br</strong>aniti...“ 17<<strong>br</strong> />

Dugo očekivani susret sa<<strong>br</strong> />

reis ul ulemom<<strong>br</strong> />

Srijeda, 29. jul<<strong>br</strong> />

Oko 11.00 pozvao sam g. reis ul<<strong>br</strong> />

ulemu hadži Jakuba Selimovskog i<<strong>br</strong> />

dogovorili smo se da me auto mešihata<<strong>br</strong> />

odveze do njegovog kabineta.<<strong>br</strong> />

Kod reisa sam ostao više od jednog<<strong>br</strong> />

sata u zaista ljudskom razgovoru.<<strong>br</strong> />

15 Ibid, str. 169-170 16 Ibid, str. 174 17 Ibid, str. 175-176<<strong>br</strong> />

117


DIJALOG<<strong>br</strong> />

Iz razgovora vidim da sam u nje mu<<strong>br</strong> />

zaista našao vrlo dostojnog sa -<<strong>br</strong> />

govornika, koji ima širinu, i sav ra -<<strong>br</strong> />

zgovor je, što se vidjelo i s njegove i<<strong>br</strong> />

s moje strane, bio ljudski i is k ren.<<strong>br</strong> />

Pokazao mi je spisak od 20, što zatvorenih,<<strong>br</strong> />

što nestalih, ima ma.<<strong>br</strong> />

Čim sam uzeo spisak, vidim<<strong>br</strong> />

prva dva imena, hodže iz Ljubije i<<strong>br</strong> />

Om arske – znam da su odavno po -<<strong>br</strong> />

z nati kao nestali. Možda i ubijeni?<<strong>br</strong> />

Ostale nisam poznavao, ali sam<<strong>br</strong> />

znao da su, ili u zatvoru, ili pod<<strong>br</strong> />

zemljom. Tek tada sam se os vi -<<strong>br</strong> />

jestio i promislio: ovi ljudi ne mogu<<strong>br</strong> />

da <strong>br</strong>ane život, jer je u tuđim rukama,<<strong>br</strong> />

a ja hoću da se <strong>br</strong>anim od pi -<<strong>br</strong> />

sanja “Muslimanskog glasa“?! Ta -<<strong>br</strong> />

ko sam se prosto postidio koliko<<strong>br</strong> />

mno go tražim u odnosu na ono šta<<strong>br</strong> />

bi moglo da me snađe. Eto, odoh s<<strong>br</strong> />

jednom namjerom, a vratih se do -<<strong>br</strong> />

sta utučen.<<strong>br</strong> />

Zaista žalim što se politika i po -<<strong>br</strong> />

litičari nisu imali razumijevanja i<<strong>br</strong> />

što se nisu izdigli iznad svega. To<<strong>br</strong> />

bi bilo u interesu svih strana. Isto<<strong>br</strong> />

tako, njegove pretpostavke o širini<<strong>br</strong> />

jugoslovenskog prostora koji ovakvom<<strong>br</strong> />

kratkovidom politikom ne<<strong>br</strong> />

samo da dovodi do gubitka života,<<strong>br</strong> />

već i osujećuje naše namjere o na -<<strong>br</strong> />

pretku svih vjera, to su, u stvari i<<strong>br</strong> />

moje konstatacije, koje su izgubile<<strong>br</strong> />

nadu u ono što nam je svima glavni<<strong>br</strong> />

interes. Zahvalan sam mu što<<strong>br</strong> />

je odvojio toliko vremena da porazgovaramo,<<strong>br</strong> />

a nije to morao. 18<<strong>br</strong> />

118<<strong>br</strong> />

Zaključne misli<<strong>br</strong> />

sarajevskog sveštenika<<strong>br</strong> />

Ako neko nekada bude ovo čitao<<strong>br</strong> />

i koristio kao neku građu, možda<<strong>br</strong> />

će između mojih redova pokušati<<strong>br</strong> />

da pronađe odgovor zašto se u<<strong>br</strong> />

ovom dnevniku nigdje ne okomljujem<<strong>br</strong> />

na muslimane onako kako je<<strong>br</strong> />

to u ovdašnjim medijima propagi -<<strong>br</strong> />

ra no koji tom propagandom na -<<strong>br</strong> />

mje ravaju da opravdaju ratni vi -<<strong>br</strong> />

hor protiv muslimana. Nije u pita-<<strong>br</strong> />

nju zaštita muslimanskih interesa.<<strong>br</strong> />

Ne <strong>br</strong>anim ja Aliju Izetbegovića,<<strong>br</strong> />

nego po urođenom poštenju i iz -<<strong>br</strong> />

građenim kriterijumima hrišćanskog<<strong>br</strong> />

morala i razumijevanja bližnjeg,<<strong>br</strong> />

moram da se unesem i u problem<<strong>br</strong> />

muslimana, koji su ovoga pu -<<strong>br</strong> />

ta isto kao i mi, izmanipulisani i<<strong>br</strong> />

sa mi bili žrtve ovog nesrećnog ra -<<strong>br</strong> />

ta. Čak, mogu da kažem da je<<strong>br</strong> />

muslimanski lider Izetbegović u<<strong>br</strong> />

zanosu precijenio situaciju i mislio<<strong>br</strong> />

je da je došao momenat da svom<<strong>br</strong> />

na rodu obezbijedi sve, pa čak i dr -<<strong>br</strong> />

ža vu. Nije računao, niti vidio da ta<<strong>br</strong> />

bajna Evropa ovog puta zaustavlja<<strong>br</strong> />

euforiju islama preko nas jadnih<<strong>br</strong> />

naivnih Srba. Našim rukama svr-<<strong>br</strong> />

šava nečastan posao. Nas su uzeli<<strong>br</strong> />

kao najpogodnije (pazite, Hrvati<<strong>br</strong> />

ni su prihvatili da po dugi put budu<<strong>br</strong> />

ge nocidni), i mi smo objeručke pri -<<strong>br</strong> />

h vatili da iskoristimo tobože istorijsku<<strong>br</strong> />

šansu da napravimo i “zaok -<<strong>br</strong> />

ru žimo svoju državu“, i da uz, rat -<<strong>br</strong> />

na razračunavanja i čišćenja prostora,<<strong>br</strong> />

zaustavimo euforiju islama<<strong>br</strong> />

koji nadire ka Zapadu. Na kraju<<strong>br</strong> />

ove “unaprijed prodane utakmice“,<<strong>br</strong> />

mi Srbi otišli smo u <strong>br</strong>da, bez ikakve<<strong>br</strong> />

infrastrukture, prihvatili smo<<strong>br</strong> />

šume i goleti, ostavili najelitniji<<strong>br</strong> />

sloj svog intelektualiteta u gradovima<<strong>br</strong> />

da se asimilira, a sav pedesetogodišnji<<strong>br</strong> />

razvoj, industriju, institucije,<<strong>br</strong> />

ostavili muslimanima, i ta -<<strong>br</strong> />

ko budzašto dali srce potencijala i<<strong>br</strong> />

perspektive. Dakle, do juče je Sr -<<strong>br</strong> />

bin kukao da mu je u petovjekov-<<strong>br</strong> />

nom ropstu mjesto bilo po zabitim<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>dima, a sadašnja politika je u<<strong>br</strong> />

ime srećnog srpstva ponovo to pri -<<strong>br</strong> />

h vatila i tamo ga vratila. Srbin je<<strong>br</strong> />

opet u zabiti i pustoši. Jedna od<<strong>br</strong> />

posljedica rata će biti da će se uništiti<<strong>br</strong> />

autohtonost Srba u gradovima<<strong>br</strong> />

(Sarajevu, Mostaru...), a pravoslavlje<<strong>br</strong> />

će se ponovo vratiti u noć,<<strong>br</strong> />

da sebi gradi istoriji i kulturu<<strong>br</strong> />

tamo gdje mu predstoji posao od<<strong>br</strong> />

narednih sto i više godina. Mislim<<strong>br</strong> />

da svako treba razmišljati kao<<strong>br</strong> />

pametan čovjek, a ne kako mu na -<<strong>br</strong> />

la že “kolektivna hipnoza rata“ te š -<<strong>br</strong> />

ko mi je zato što niko tokom cijelog<<strong>br</strong> />

dosadašnjeg perioda rata “nije<<strong>br</strong> />

imao uši da čuje“ ovaj moj vapaj.<<strong>br</strong> />

Dakle, do juče je Srbin kukao da mu je u petovjekovnom ropstu mjesto bilo<<strong>br</strong> />

po zabitim <strong>br</strong>dima, a sadašnja politika je u ime srećnog srpstva ponovo to<<strong>br</strong> />

prihvatila i tamo ga vratila. Srbin je opet u zabiti i pustoši. Jedna od<<strong>br</strong> />

posljedica rata će biti da će se uništiti autohtonost Srba u gradovima<<strong>br</strong> />

(Sarajevu, Mostaru...), a pravoslavlje će se ponovo vratiti u noć, da sebi<<strong>br</strong> />

gradi istoriji i kulturu tamo gdje mu predstoji posao od narednih sto i više<<strong>br</strong> />

godina. Mislim da svako treba razmišljati kao pametan čovjek, a ne kako<<strong>br</strong> />

mu nalaže “kolektivna hipnoza rata“ teško mi je zato što niko tokom cijelog<<strong>br</strong> />

dosadašnjeg perioda rata “nije imao uši da čuje“ ovaj moj vapaj.<<strong>br</strong> />

Zato ne mogu da se smirim, niti da<<strong>br</strong> />

ovo što činimo prihvatim kao spasonosno<<strong>br</strong> />

za srpski narod, već mi se<<strong>br</strong> />

čini da je to natragičnije rješenje<<strong>br</strong> />

naše sudbine. Kao da jedino mi ne<<strong>br</strong> />

vidimo da u Evropi gase vojsku,<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>išu granice, objedinjuju valute,<<strong>br</strong> />

unificiraju pasoše, udružuju ekonomske<<strong>br</strong> />

zajednice, prave svjetske<<strong>br</strong> />

zajednice. A mi hoćemo svoje, i vojske<<strong>br</strong> />

i pasoše i granice... i što je najgore,<<strong>br</strong> />

Crkva se upliće i pomaže da<<strong>br</strong> />

stvaramo granice...<<strong>br</strong> />

Dnevnik završavam krajem<<strong>br</strong> />

augusta 1992. godine i svi prizori,<<strong>br</strong> />

komentari, zapažanja i mišljenja o<<strong>br</strong> />

ratu, likovima i zbivanjima odnose<<strong>br</strong> />

se samo na ovaj period. 19<<strong>br</strong> />

18 Ibid, str. 180<<strong>br</strong> />

19 Ibid, str. 237-238


Sejjid Husein NASR<<strong>br</strong> />

ISLAM i nasilje<<strong>br</strong> />

Budući da je islam<<strong>br</strong> />

objavljen ukupnom<<strong>br</strong> />

životu - ne praveći<<strong>br</strong> />

razliku između<<strong>br</strong> />

svetog i profanog -<<strong>br</strong> />

dio njegovog<<strong>br</strong> />

zanimanja je i sila<<strong>br</strong> />

(ili sile) koje<<strong>br</strong> />

karakteriziraju ovaj<<strong>br</strong> />

svijet napose. Ali,<<strong>br</strong> />

islam, insistiranjem<<strong>br</strong> />

na kontroli upotrebe<<strong>br</strong> />

i primjene sile u<<strong>br</strong> />

smislu uspostave<<strong>br</strong> />

ravnoteže i sklada,<<strong>br</strong> />

ograničava i protivi<<strong>br</strong> />

se (za<strong>br</strong>anjuje) nasilje<<strong>br</strong> />

kao čin agresije i<<strong>br</strong> />

narušavanja prava<<strong>br</strong> />

drugih, Boga,<<strong>br</strong> />

Uzvišenog i Njegovih<<strong>br</strong> />

stvorenja, definiranih<<strong>br</strong> />

islamskim<<strong>br</strong> />

Vjerozakonom.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Prijevod i o<strong>br</strong>ada s engleskog: Edin Urjan Kukavica<<strong>br</strong> />

Uprkos sve češćem i sve besti ja l -<<strong>br</strong> />

nijem nasilju u mnogim dijelovima<<strong>br</strong> />

svijeta od Irske do Pacifič kog bazena,<<strong>br</strong> />

sa akterima svih reli gi jskih i<<strong>br</strong> />

drugih tradicija od krš ćan stva pre -<<strong>br</strong> />

ko hinduizma do pot pu nog ateizma,<<strong>br</strong> />

Zapadni svijet - oso bito od 11. septe -<<strong>br</strong> />

m<strong>br</strong>a (prim. prev.) - islam više nego<<strong>br</strong> />

bilo šta dru go asocira sa nasiljem i<<strong>br</strong> />

te rorom. Muslimansko osvajanje<<strong>br</strong> />

Špa ni je, križarski pohodi - koje nisu<<strong>br</strong> />

inicirali muslimani - te osmanska<<strong>br</strong> />

vla da vina Istočnom<<strong>br</strong> />

Eu ropom osigurali<<strong>br</strong> />

su historijsko sje ća -<<strong>br</strong> />

nje o islamu ne po s -<<strong>br</strong> />

redno identifici ra -<<strong>br</strong> />

nom sa silom i na si -<<strong>br</strong> />

ljem. Štaviše, ne ko -<<strong>br</strong> />

li ko posljed njih de -<<strong>br</strong> />

ce nija na Sre dnjem<<strong>br</strong> />

is toku te <strong>br</strong>o jni po k -<<strong>br</strong> />

re ti koji u svojim na -<<strong>br</strong> />

zi vima imaju pojam<<strong>br</strong> />

islam ili neku is la msku asocijaciju -<<strong>br</strong> />

najčešće džihad - te pokušaji da se<<strong>br</strong> />

problemi is lamskog/muslimanskog<<strong>br</strong> />

svijeta - uz rokovani utjecajima<<strong>br</strong> />

izvan mu sli manskog vjerskog i<<strong>br</strong> />

duhovnog okruženja - riješe ponovo<<strong>br</strong> />

ne uob zi rujući muslimansko<<strong>br</strong> />

biće, samo su (p)ojačali ideju koja<<strong>br</strong> />

dominira Zap adom da je islam u<<strong>br</strong> />

svojoj su štini povezan sa nasiljem.<<strong>br</strong> />

U cilju razumijevanja islama,<<strong>br</strong> />

te provjere tačnosti tvrdnje da su<<strong>br</strong> />

is lam i nasilje nerazdvojivo pove -<<strong>br</strong> />

za ni, važno je razmotriti ukupnost<<strong>br</strong> />

pitanja neprestano imajući<<strong>br</strong> />

STAV<<strong>br</strong> />

na umu činjenicu da riječ i pojam<<strong>br</strong> />

is lam znači mir te da historija is -<<strong>br</strong> />

la ma nije ništa nasilnija nego hi s -<<strong>br</strong> />

to rija drugih religijskih ili civilizacijskih<<strong>br</strong> />

tradicija, osobito zapadnih.<<strong>br</strong> />

No, u tekstu ćemo se baviti is -<<strong>br</strong> />

la mom kao vjerom, njenim načelima<<strong>br</strong> />

i idejama/idealima a ne poje -<<strong>br</strong> />

di nim slučajevima, historijskim<<strong>br</strong> />

ili savremenim.<<strong>br</strong> />

Prije svega - ia ko izgleda po ma -<<strong>br</strong> />

lo be smisleno - potre b no je de fi ni -<<strong>br</strong> />

ra ti šta se to po d ra -<<strong>br</strong> />

zu mijeva pod pojm -<<strong>br</strong> />

om na si lje. Po s toji<<strong>br</strong> />

ne kolicina ustaljenih<<strong>br</strong> />

i op će pri hva će -<<strong>br</strong> />

nih de finicija poput<<strong>br</strong> />

‘žu stre i intenzivne<<strong>br</strong> />

up o trebe sile’, ‘gru -<<strong>br</strong> />

be ili smrtonosne<<strong>br</strong> />

fizičke snage ili ak -<<strong>br</strong> />

cije’, ‘neopravdane<<strong>br</strong> />

ili bez upozorenja<<strong>br</strong> />

primjene sile naročito protiv prava<<strong>br</strong> />

drugih’, ‘grubost ili neumjerenost<<strong>br</strong> />

u primjeni sile’ te ‘povrede nastale<<strong>br</strong> />

izvrtanjem značenja ili činjenica’.<<strong>br</strong> />

Ako se navedene definicije za nasilje<<strong>br</strong> />

usvoje kao važeće, potrebno je<<strong>br</strong> />

postaviti pitanje veze i odnosa islama<<strong>br</strong> />

i definicija napose. Što se tiče<<strong>br</strong> />

‘sile’ islam se ne protivi njenoj upotrebi,<<strong>br</strong> />

ali i insistira na njenoj potpunoj<<strong>br</strong> />

kontroli u skladu sa Vjerozakonom<<strong>br</strong> />

(šeri’at). Svijet u kojem živimo<<strong>br</strong> />

svakodnevno je prizorište upotrebe<<strong>br</strong> />

sile, od prirode do ljudskog<<strong>br</strong> />

društva, među ljudima kao i unutar<<strong>br</strong> />

Objavljen svijetu i<<strong>br</strong> />

čovječanstvu u cjelini,<<strong>br</strong> />

a ne samo ‘cezareji’,<<strong>br</strong> />

islam preuzima<<strong>br</strong> />

odgovornost za cijeli<<strong>br</strong> />

svijet - sve svjetove - u<<strong>br</strong> />

kojima se sila kao<<strong>br</strong> />

pojava pojavljuje i<<strong>br</strong> />

primjenjuje.<<strong>br</strong> />

119


STAV<<strong>br</strong> />

čovjeka kao jedinke. Cilj i svrha<<strong>br</strong> />

islama je uspostava ravnoteže<<strong>br</strong> />

među svim poljima ispoljavanja<<strong>br</strong> />

bilo kakvih sila. Islamski koncept<<strong>br</strong> />

pravde/pravednosti potpuno je u<<strong>br</strong> />

skladu sa tom ravnotežom, čemu<<strong>br</strong> />

zorno svjedoči i etimološki identitet<<strong>br</strong> />

i korijen riječi pravda (al-’adl) i<<strong>br</strong> />

ravnoteža (te’adul). Primjena sile<<strong>br</strong> />

u skladu sa nalozima i za<strong>br</strong>anama<<strong>br</strong> />

Vjerozakona, a u cilju (ponovne)<<strong>br</strong> />

uspostave narušene ra v noteže je<<strong>br</strong> />

prihvatljiva - čak po že ljna - jer to<<strong>br</strong> />

znači osiguranje uvjeta za uspostavu<<strong>br</strong> />

i provođenje pravde. Štaviše,<<strong>br</strong> />

ne koristiti silu u ovom smislu<<strong>br</strong> />

značilo bi postati plijenom drugih<<strong>br</strong> />

sila što je ništa dru go nego narušavanje<<strong>br</strong> />

ravnoteže, a što gotovo po<<strong>br</strong> />

pravilu rezultira, ili može rezultirati,<<strong>br</strong> />

većom nepravdom. Da li će<<strong>br</strong> />

upotreba sile u konk re tnom slučaju<<strong>br</strong> />

biti žustra i intenzivna ili pak<<strong>br</strong> />

blaga i umjerena us lo vljeno je<<strong>br</strong> />

okolnostima; u svakom slučaju<<strong>br</strong> />

sila se može i smije primijeniti<<strong>br</strong> />

samo s ciljem i svrhom uspostave<<strong>br</strong> />

ravnoteže i sklada, a nipošto za<<strong>br</strong> />

osobne ili pak interese određene<<strong>br</strong> />

skupine; bez obzira na značaj i<<strong>br</strong> />

važnost interesa oni se moraju od -<<strong>br</strong> />

nositi na zajednicu u cjelini.<<strong>br</strong> />

120<<strong>br</strong> />

Objavljen svijetu i čovječans t -<<strong>br</strong> />

vu u cjelini, a ne samo ‘cezareji’,<<strong>br</strong> />

is lam preuzima odgovornost za<<strong>br</strong> />

cijeli svijet - sve svjetove - u kojima<<strong>br</strong> />

se sila kao pojava pojavljuje i<<strong>br</strong> />

primjenjuje. Upravo toj činjenici<<strong>br</strong> />

za hvaljujući, ili njome napose,<<strong>br</strong> />

og raničava se upotreba sile uprkos<<strong>br</strong> />

svim ratovima, osvajanjima<<strong>br</strong> />

i/ili napadima kojima historija<<strong>br</strong> />

svje doči. Islam je bio i jeste u stanju<<strong>br</strong> />

osigurati stanja mira, ravnoteže<<strong>br</strong> />

i sklada koji su dio onog osobitog<<strong>br</strong> />

ambijenta koji vlada u svim<<strong>br</strong> />

sredinama u kojima je nešto od<<strong>br</strong> />

tradicionalnog islama sačuvano.<<strong>br</strong> />

Mir kojim odišu dvorišta džamija,<<strong>br</strong> />

tekija ili bašči/cvijetnjaka svejednako<<strong>br</strong> />

od Marakeša do Lahorea ni -<<strong>br</strong> />

pošto nije slučajan, nego naprotiv,<<strong>br</strong> />

rezultat kontrole sile s ciljem<<strong>br</strong> />

us postave sklada ravnotežom si -<<strong>br</strong> />

la, prirodnih, društvenih i/ili psi -<<strong>br</strong> />

ho loških.<<strong>br</strong> />

Što se značenja pojma nasilje<<strong>br</strong> />

ti če, kao ‘grube ili smrtonosne fi -<<strong>br</strong> />

zi čke snage ili akcije’, islamski<<strong>br</strong> />

Vje rozakon protivi se i najstrožije<<strong>br</strong> />

za <strong>br</strong>anjuje bilo kakvu (svaku) up -<<strong>br</strong> />

o trebu sile u ovom smislu osim u<<strong>br</strong> />

slučaju rata (od<strong>br</strong>ane od napada)<<strong>br</strong> />

ili pak kažnjavanja kriminalaca<<strong>br</strong> />

U cilju razumijevanja islama,<<strong>br</strong> />

te provjere tačnosti tvrdnje<<strong>br</strong> />

da su islam i nasilje<<strong>br</strong> />

nerazdvojivo povezani,<<strong>br</strong> />

važno je razmotriti ukupnost<<strong>br</strong> />

pitanja neprestano imajući<<strong>br</strong> />

na umu činjenicu da riječ i<<strong>br</strong> />

pojam islam znači mir te da<<strong>br</strong> />

historija islama nije ništa<<strong>br</strong> />

nasilnija nego historija<<strong>br</strong> />

drugih religijskih ili<<strong>br</strong> />

civilizacijskih tradicija,<<strong>br</strong> />

osobito zapadnih.<<strong>br</strong> />

u skladu sa nalozima Vjerozakona.<<strong>br</strong> />

Međutim, treba spomenuti,<<strong>br</strong> />

čak ni u ratu nije dopušteno - za -<<strong>br</strong> />

b ranjeno je - bilo kakvo nasilje<<strong>br</strong> />

nad ženama i djecom, kao i upot -<<strong>br</strong> />

re ba (vojne) sile protiv civila. Silu<<strong>br</strong> />

je dopušteno primijeniti samo<<strong>br</strong> />

pro tiv boraca/ratnika na bojnom<<strong>br</strong> />

po lju ali i tada samo dok se ne<<strong>br</strong> />

pre daju ili onesposobe za dalje<<strong>br</strong> />

ra tovanje; ubijanje i/ili masakri -<<strong>br</strong> />

ra nje ranjenih i poginulih nije do -<<strong>br</strong> />

pu šteno. Još jednom, nanošenje<<strong>br</strong> />

bi lo kakvih povreda izvan ovog<<strong>br</strong> />

ko nteksta ili izvan konteksta ka -<<strong>br</strong> />

ž njavanja kriminalaca, opet i is k -<<strong>br</strong> />

lju čivo u skladu sa nalozima Vje -<<strong>br</strong> />

ro zakona, za<strong>br</strong>anjeno je samim<<strong>br</strong> />

Vje rozakonom.<<strong>br</strong> />

Što se tiče upotrebe neopravdane<<strong>br</strong> />

i nepravedne sile protiv pra -<<strong>br</strong> />

va drugih, islam to potpuno za b -<<strong>br</strong> />

ra njuje. Prava ljudskih bića definirana<<strong>br</strong> />

su i zaštićena islamskim<<strong>br</strong> />

Vjerozakonom; pritom treba ima -<<strong>br</strong> />

ti na umu da se vjerozakonski na -<<strong>br</strong> />

lozi i za<strong>br</strong>ane odnose ne samo na<<strong>br</strong> />

muslimane nego i na pripadnike i<<strong>br</strong> />

sljedbenike drugih religijskih<<strong>br</strong> />

tra dicija koje se smatraju Sljed -<<strong>br</strong> />

be nicima Knjige (ehlu’l-kitab). U<<strong>br</strong> />

skla du sa navedenim, pojavu na -<<strong>br</strong> />

si lja od strane islamskih/musli -<<strong>br</strong> />

ma nskih skupina ili pojedinaca,<<strong>br</strong> />

bez obzira na to da li je nasilje is -<<strong>br</strong> />

po ljeno prema muslimanima ili<<strong>br</strong> />

ne muslimanima, nipošto nije mo -<<strong>br</strong> />

guće ni opravdati a kamoli legalizirati<<strong>br</strong> />

učenjima islama i Kur’ana<<strong>br</strong> />

- zato što je ono rezultat nepotpunosti<<strong>br</strong> />

i nesavršenosti ljudskog primatelja<<strong>br</strong> />

Božanske Poruke. Čovjek<<strong>br</strong> />

je (samo) čovjek i nijedna vjera ni<<strong>br</strong> />

religija nije u stanju potpuno<<strong>br</strong> />

neu tralizirati urođenu nepotpunost<<strong>br</strong> />

i nesavršenost njegove prirode.<<strong>br</strong> />

Značajno je, međutim, ne to<<strong>br</strong> />

što nasilje u spomenutim defini -<<strong>br</strong> />

ci jskim slučajevima postoji u<<strong>br</strong> />

muslimanskim društvima, nego


to što uprkos teško na<strong>br</strong>ojivom<<strong>br</strong> />

mno štvu negativnih socijalnih i<<strong>br</strong> />

ekonomskih faktora - usljed kolonizacija,<<strong>br</strong> />

industrijalizacije, mo de r -<<strong>br</strong> />

nizacije - koji su rezultirali kul tu -<<strong>br</strong> />

rnom dislokacijom i <strong>br</strong>ojnim dru -<<strong>br</strong> />

gim elementima, manje je ne p rav -<<strong>br</strong> />

ednog i neopravdanog nasilja i/ili<<strong>br</strong> />

upotrebe sile prema ‘drugima’ u<<strong>br</strong> />

ve ćini muslimanskih zemalja nego<<strong>br</strong> />

na Zapadu (ili pak, odnedavno od<<strong>br</strong> />

strane zapadnih sila prema islamskim/muslimanskim<<strong>br</strong> />

društvima i<<strong>br</strong> />

zemljama, prim. prev.).<<strong>br</strong> />

Nadalje, ukoliko se nasilje po -<<strong>br</strong> />

j mi kao ‘grubost ili neumjerenost<<strong>br</strong> />

u primjeni sile’ treba znati da se<<strong>br</strong> />

islam tome potpuno protivi, odnosno,<<strong>br</strong> />

za<strong>br</strong>anjuje to. Islam je ute -<<strong>br</strong> />

me ljen na umjerenosti a njegova<<strong>br</strong> />

etika i moral na načelima izbje -<<strong>br</strong> />

ga vanja ekstrema u svakom smislu<<strong>br</strong> />

- i držanja ‘zlatne sredine’. Ni -<<strong>br</strong> />

š ta nije neprimjerenije i nespojivije<<strong>br</strong> />

sa islamom nego pretjerivanje<<strong>br</strong> />

u bilo kojem smislu, da i ne<<strong>br</strong> />

spominjemo neumjerenost u primjeni<<strong>br</strong> />

sile. Čak i kada se sila pri -<<strong>br</strong> />

mje njuje islamski Vjerozakon za -<<strong>br</strong> />

povijeda umjerenost.<<strong>br</strong> />

Konačno, ako se pod nasiljem<<strong>br</strong> />

po drazumijeva ‘izvrtanje značenja<<strong>br</strong> />

ili činjenica što rezultira po v -<<strong>br</strong> />

re dom drugih’ i ovaj vid primjene<<strong>br</strong> />

sile islam potpuno za<strong>br</strong>anjuje. Is -<<strong>br</strong> />

lam je zasnovan/utemeljen na Is -<<strong>br</strong> />

ti ni koja spašava, a koja svoj najuzvišeniji<<strong>br</strong> />

izražaj nalazi u svjedočenju<<strong>br</strong> />

vjere, la ilahe illa’llah (ne -<<strong>br</strong> />

ma božanstva osim Boga). Za<strong>br</strong>anjeno<<strong>br</strong> />

je bilo kakvo (svako) izvrtanje<<strong>br</strong> />

osnovnih učenja vjere čak i<<strong>br</strong> />

ako niko neće biti povrijeđen ti -<<strong>br</strong> />

me. Slijedi da je ‘izvrtanje značenja<<strong>br</strong> />

ili činjenica što rezultira po v -<<strong>br</strong> />

re dom drugih upravo izvrtanje či -<<strong>br</strong> />

nje nica o učenjima Kur’ana i sunneta<<strong>br</strong> />

Allahovog Poslanika Mu ha -<<strong>br</strong> />

mmeda (s.a.v.a.)!<<strong>br</strong> />

Umjesto zaključka treba još<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

STAV<<strong>br</strong> />

Pojavu nasilja od strane islamskih/muslimanskih skupina ili pojedinaca,<<strong>br</strong> />

bez obzira na to da li je nasilje ispoljeno prema muslimanima ili<<strong>br</strong> />

nemuslimanima, nipošto nije moguće ni opravdati a kamoli legalizirati<<strong>br</strong> />

učenjima islama i Kur’ana - zato što je ono rezultat nepotpunosti i<<strong>br</strong> />

nesavršenosti ljudskog primatelja Božanske Poruke.<<strong>br</strong> />

jednom naglasiti: budući da je<<strong>br</strong> />

islam objavljen ukupnom životu -<<strong>br</strong> />

ne praveći razliku između svetog<<strong>br</strong> />

i profanog - dio njegovog zanimanja<<strong>br</strong> />

je i sila (ili sile) koje karakteriziraju<<strong>br</strong> />

ovaj svijet napose. Ali,<<strong>br</strong> />

islam, insistiranjem na kontroli<<strong>br</strong> />

upotrebe i primjene sile u smislu<<strong>br</strong> />

uspostave ravnoteže i sklada,<<strong>br</strong> />

ograničava i protivi se (za<strong>br</strong>anjuje)<<strong>br</strong> />

nasilje kao čin agresije i narušavanja<<strong>br</strong> />

prava drugih, Boga, Uz -<<strong>br</strong> />

vi šenog i Njegovih stvorenja, de -<<strong>br</strong> />

fi niranih islamskim Vjerozakonom.<<strong>br</strong> />

Cilj i svrha islama je ostvarenje<<strong>br</strong> />

mira, ali mira koji je rezultat<<strong>br</strong> />

primjene napora (truda i na s -<<strong>br</strong> />

to janja) koji počinje samodiscipliniranjem,<<strong>br</strong> />

a vodi življenju na svi -<<strong>br</strong> />

je tu u skladu sa nalozima i za b -<<strong>br</strong> />

ra nama Božijeg Zakona. Islam<<strong>br</strong> />

na laže i omogućuje čovjeku živ -<<strong>br</strong> />

lje nje u skladu sa njegovom teo -<<strong>br</strong> />

mo rfnom prirodom, a nipošto i ni -<<strong>br</strong> />

ka ko protivno toj prirodi. Islam<<strong>br</strong> />

op ravdava upotrebu sile samo ra -<<strong>br</strong> />

di suprostavljanja centripetalnim<<strong>br</strong> />

te ndencijama koje čovjeka okreću<<strong>br</strong> />

protiv onoga što čovjek jeste u<<strong>br</strong> />

svojoj nutarnjoj stvarnosti. Upotreba<<strong>br</strong> />

sile opravdana je samo u<<strong>br</strong> />

smislu vlastitog protivljenja i su -<<strong>br</strong> />

p rostavljanja svojoj prirodi te ne -<<strong>br</strong> />

redu nastalom kao rezultat gubi -<<strong>br</strong> />

t ka ravnoteže. Ali, tada upotreba<<strong>br</strong> />

sile nije nasilje u smislu gore na -<<strong>br</strong> />

ve denih definicija; tada je to primjena<<strong>br</strong> />

silne volje i truda u smislu<<strong>br</strong> />

usklađivanja sa Voljom Božijom<<strong>br</strong> />

te upokoravanje i potčinjavanje<<strong>br</strong> />

lju dske volje Božanskoj Volji. Iz<<strong>br</strong> />

tog pokoravanja i potčinjavanja<<strong>br</strong> />

(teslim) dolazi mir (selam), odatle<<strong>br</strong> />

islam. Samo sa takvim islamom<<strong>br</strong> />

mo guće je kontrolirati nasilje i<<strong>br</strong> />

up okoriti zvijer urođenu u prirodu<<strong>br</strong> />

posrnulog čovjeka, da bi čo v -<<strong>br</strong> />

jek mogao živjeti u miru sa so -<<strong>br</strong> />

bom i svijetom, jer živi u miru s<<strong>br</strong> />

Bo gom, Uzvišenim.<<strong>br</strong> />

121


MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />

Pred vratima smo neslućenih mogućnosti komuniciranja. Zašto nam se ta vrata tako<<strong>br</strong> />

sporo otvaraju?<<strong>br</strong> />

Kraj jednopartijnih medija<<strong>br</strong> />

Jednolinijska,<<strong>br</strong> />

jednopartijina<<strong>br</strong> />

tehnologija razvila je<<strong>br</strong> />

tehnologiju<<strong>br</strong> />

poslušnosti i<<strong>br</strong> />

pasivnosti:<<strong>br</strong> />

emitiranje programa<<strong>br</strong> />

- emitiranje je istine.<<strong>br</strong> />

Emitiranje laži -<<strong>br</strong> />

emitiranje je<<strong>br</strong> />

programa protiv<<strong>br</strong> />

kojega se ‘ne može<<strong>br</strong> />

ništa’. Nakon samo<<strong>br</strong> />

pola stoljeća<<strong>br</strong> />

televizije čovjek je<<strong>br</strong> />

postao šizofreno<<strong>br</strong> />

biće koje gleda, prati<<strong>br</strong> />

i sluša ono u što ne<<strong>br</strong> />

vjeruje; prihvaća kao<<strong>br</strong> />

neminovno ono<<strong>br</strong> />

protiv čega se buni<<strong>br</strong> />

cijelo njegovo biće.<<strong>br</strong> />

122<<strong>br</strong> />

Piše: Sead Alić<<strong>br</strong> />

1996. godine objavljena je knjiga<<strong>br</strong> />

Greenpeace, Message and the Media, u<<strong>br</strong> />

kojoj je autor, Stephen Dale, na pri -<<strong>br</strong> />

mjeru Greenpeacea pokazao što to<<strong>br</strong> />

znači “razumjeti medije“. Prema svjedočenju<<strong>br</strong> />

čelnih ljudi ove organizacije,<<strong>br</strong> />

primjerice Boba Huntera ili Pa ula<<strong>br</strong> />

Watsona, tek uvidom u Mc Lu hanove<<strong>br</strong> />

teze o medijima i akcepti ra njem njegovih<<strong>br</strong> />

stavova - Greenpe a ce je krenuo<<strong>br</strong> />

putem izrastanja u pla netarno poznat<<strong>br</strong> />

ekološki pokret. Wa tson štoviše tvrdi,<<strong>br</strong> />

prema svjedo če nju autora ove knjige,<<strong>br</strong> />

da je Green pe ace zapravo prva takva<<strong>br</strong> />

organiza ci ja koja je razumjela - prirodu<<strong>br</strong> />

me di ja.<<strong>br</strong> />

Da bi postala takvom organizacijom,<<strong>br</strong> />

bilo je potrebno raskinuti s ri gi d -<<strong>br</strong> />

nim jednolinijskim razmišljanjem,<<strong>br</strong> />

korištenjem metoda izraslih na starim<<strong>br</strong> />

iskustvima i navikama, te okrenuti se<<strong>br</strong> />

medijima i novim oblicima me dijski<<strong>br</strong> />

osviještene prakse. Trebalo je razumjeti<<strong>br</strong> />

da postajemo “globalno selo“ te<<strong>br</strong> />

da Sputnjikov obilazak oko zemlje i<<strong>br</strong> />

prve slike zemlje kao ob jekta - otvaraju<<strong>br</strong> />

prostore da ze ma lj ska kugla postane<<strong>br</strong> />

predmetom um jet ničke odnosno<<strong>br</strong> />

ekološke o<strong>br</strong>ade. Mc Luhanovu najavu<<strong>br</strong> />

ekološke di me n zije ljudske svijesti<<strong>br</strong> />

GP-ovci su sh va tili ozbiljno.<<strong>br</strong> />

Greenpeaceovci su, također, ra zu -<<strong>br</strong> />

mjeli do<strong>br</strong>e i loše strane novog sre -<<strong>br</strong> />

dišnjeg - živčanog sistema (tehnologijom<<strong>br</strong> />

umreženih medija). Reakcija je<<strong>br</strong> />

postala trenutnom na cijelom području<<strong>br</strong> />

zemaljske kugle. GP-ovci su prihvatili<<strong>br</strong> />

Mcalauhanovu sugestiju o nužnosti<<strong>br</strong> />

izlaska intelektualaca iz kule od<<strong>br</strong> />

slonove bjelokosti. Dapače, njegov prijedlog<<strong>br</strong> />

o ulasku u studije i radionice,<<strong>br</strong> />

dogradili su i razvili izlaskom na društvenu,<<strong>br</strong> />

političku, od nosno medijsku<<strong>br</strong> />

scenu.<<strong>br</strong> />

Iskustvo Greenpeacea stavlja nas<<strong>br</strong> />

pred alternative: Biti objektom me -<<strong>br</strong> />

dijskih posredovanja, zavođenja pa i<<strong>br</strong> />

manipuliranja, ili biti povremenim ili<<strong>br</strong> />

stalnim sudionikom medijskih pro -<<strong>br</strong> />

boja;<<strong>br</strong> />

Ili ćemo, dakle, nesvjesni medija<<strong>br</strong> />

biti objekti podsmjeha, ili ćemo s no -<<strong>br</strong> />

vom medijskom pismenosti - otvarati<<strong>br</strong> />

nova područja aktivizma; Ili će nas<<strong>br</strong> />

mediji koristiti kao skladišta za svo je<<strong>br</strong> />

podatke odnosno strojeve koji re a gi ra -<<strong>br</strong> />

ju na njihove impulse – ili ćemo mi ra -<<strong>br</strong> />

zumjeti prirodu medija te tako st voriti<<strong>br</strong> />

pretpostavke za nji ho vo smisleno<<strong>br</strong> />

uključivanje u vlastite projekte.<<strong>br</strong> />

Svi smo svakodnevno svjedoci sra -<<strong>br</strong> />

za starih i novih tehnologija, starih i<<strong>br</strong> />

novih iskustava.<<strong>br</strong> />

Kad s video kamerom odemo na se -<<strong>br</strong> />

lo ili u predgrađe, nerijetko će nam se<<strong>br</strong> />

pred video kamerom “slagati ljudi“ kao<<strong>br</strong> />

da ćemo ih fotografirati. Ob jekti snimanja<<strong>br</strong> />

svrstavaju se u po lukrug i zauzimaju<<strong>br</strong> />

tipične fotog ra fske poze. Daju<<strong>br</strong> />

do znanja kako zn aju da se trebaju<<strong>br</strong> />

skupiti, približiti jedni drugima da bi<<strong>br</strong> />

stali u kadar. Daju, zapravo, do znanja<<strong>br</strong> />

da ne ra zu miju prirodu novog medija<<strong>br</strong> />

koji traži pokret, dinamiku, promjenu,<<strong>br</strong> />

spontanost. Komična strana ovog<<strong>br</strong> />

podešavanja za fotoaparat pred video<<strong>br</strong> />

kamerom zadobiva tragikomične<<strong>br</strong> />

dimenzije usporedbom s aktivistima<<strong>br</strong> />

Greenpeacea koji jurišaju na <strong>br</strong>o dove s<<strong>br</strong> />

opasnim teretom, pent ra ju se po dimnjacima<<strong>br</strong> />

prob le ma tič nih tvornica, izlažu<<strong>br</strong> />

se ha pšenjima i privođenjima. Ne<<strong>br</strong> />

sto je u polukrugu i ne kasne jednu tehnološku<<strong>br</strong> />

generaciju.<<strong>br</strong> />

Svaka nova tehnologija utječe na<<strong>br</strong> />

ljudsko iskustvo, mijenja ga i dresira.


Ekstenzije, odnosno naši tehnički<<strong>br</strong> />

produžeci - postaju dio nas samih.<<strong>br</strong> />

U bliskim susretima sta rih navika i<<strong>br</strong> />

novih tehnologija, utjecaji dresure<<strong>br</strong> />

postaju bolno ili komično vidljivi.<<strong>br</strong> />

Navika fotografiranja i način fotografiranja<<strong>br</strong> />

izranjaju na površinu<<strong>br</strong> />

kao sjećanje na staru tehnologiju. U<<strong>br</strong> />

novim zrcalima pojavljuju se naše<<strong>br</strong> />

stare navike.<<strong>br</strong> />

Proizvodi novih strojeva/kamera<<strong>br</strong> />

pojavljuju se kao nove ikone pa ra -<<strong>br</strong> />

lelnog virtualnog svijeta koji pre -<<strong>br</strong> />

uzima vodeću poziciju u našim ži -<<strong>br</strong> />

votima. Znakovit je primjer ma j ke<<strong>br</strong> />

koja na pohvalu ljepote njezina si na<<strong>br</strong> />

uzvraća: A tek da vidite nje go vu<<strong>br</strong> />

fotografiju!? Ono lijepo i vri je dno<<strong>br</strong> />

pri pada dakle, tehničkoj za bi lješci<<strong>br</strong> />

tre nutka, a ne trenutku kao tak vom<<strong>br</strong> />

- slici osobe a ne samoj ži voj oso bi. U<<strong>br</strong> />

nerazumijevanju pri ro de me dija<<strong>br</strong> />

zaborav je naše vlastite prirode.<<strong>br</strong> />

Istovremeno, snaga te iste fotografije<<strong>br</strong> />

koja majku čini sretnom,<<strong>br</strong> />

mo že izazvati, proširiti, probuditi,<<strong>br</strong> />

sre ću mnogih ljudi u određenom ko -<<strong>br</strong> />

ntekstu i u posebnim okolnostima.<<strong>br</strong> />

Samo, za to je potreban prijelaz iz<<strong>br</strong> />

stanja hipnoze u stanje bu đe nja, i<<strong>br</strong> />

sebe i okoline; prijelaz od gle -<<strong>br</strong> />

dateljske fotelje do aktivnog su d -<<strong>br</strong> />

jelovanja u globalnom procesu.<<strong>br</strong> />

U našem podešavanju pred fo -<<strong>br</strong> />

toaparatom ili video kamerom dio<<strong>br</strong> />

je ljudskog priznanja odredbenih<<strong>br</strong> />

utjecaja novih tehnologija. “Izgle da -<<strong>br</strong> />

ti“, već odavno nadomješta “bi ti“,<<strong>br</strong> />

odnosno, biti korisnim. Podešavati<<strong>br</strong> />

se prema zahtjevima starih me dija<<strong>br</strong> />

u situacijama posredovanja novih<<strong>br</strong> />

medija, znači onemogu ći ti pravu<<strong>br</strong> />

razinu komuniciranja, i bi lo kakvu<<strong>br</strong> />

mogućnost utjecaja na ob likovanje<<strong>br</strong> />

virtualnih svjetova u ko jima se krećemo,<<strong>br</strong> />

a posredno i me dijima posredovane<<strong>br</strong> />

zbilje. Gree n peaceovci su<<strong>br</strong> />

godinama mog li nastaviti pisati<<strong>br</strong> />

dopise i držati tri bine. Tribine i do -<<strong>br</strong> />

pi si bili bi nji ho va granica. Ulaskom<<strong>br</strong> />

u kadar vi jesti globalnih kor -<<strong>br</strong> />

po racija - ušli su u živčani sistem<<strong>br</strong> />

globalnog svijeta. Njihova je grani-<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

ca postao Svijet.<<strong>br</strong> />

McLuhan je zamijetio da su za<<strong>br</strong> />

smrt Lee Harweya Oswalda (čovjeka<<strong>br</strong> />

optuženog za smrt Kennedyja)<<strong>br</strong> />

krive i kamere i novinari, jer su, na -<<strong>br</strong> />

kon njegova hapšenja, ljudi osi gu ra -<<strong>br</strong> />

nja više <strong>br</strong>inuli o tome kako će iz -<<strong>br</strong> />

gledati u reportažama i na fo to gra -<<strong>br</strong> />

fijama, nego na to da korekt no od ra -<<strong>br</strong> />

de svoj posao i zaštite uhi će nika.<<strong>br</strong> />

Zaštitari su razumjeli snagu do -<<strong>br</strong> />

lazećih medija. U njihovom se drž a -<<strong>br</strong> />

nju već može očitati: Budućnost će<<strong>br</strong> />

pripasti onima koji će se znati<<strong>br</strong> />

postaviti prema potrebama prirode<<strong>br</strong> />

novih medija.<<strong>br</strong> />

Mediji se hipnotički utiskuju u<<strong>br</strong> />

našu svijest. Sa znanjem i osjeća-<<strong>br</strong> />

Televizija je vjerojatno zadnji<<strong>br</strong> />

medij jednopartijinog<<strong>br</strong> />

emitiranja programa.<<strong>br</strong> />

Televizijska je antena zadnje<<strong>br</strong> />

oružje otvorenog<<strong>br</strong> />

jednolinijskog porobljavanja<<strong>br</strong> />

svijesti i vremena<<strong>br</strong> />

suvremenih građana kao<<strong>br</strong> />

gledatelja. Televizijski studio<<strong>br</strong> />

monumentalna je piramida u<<strong>br</strong> />

kojoj politički faraoni<<strong>br</strong> />

izgovaraju svoja zadnja<<strong>br</strong> />

obećanja bez pokrića.<<strong>br</strong> />

njem starih ekstenzija/produžetaka/tehnologija<<strong>br</strong> />

u sebi, pokušavamo<<strong>br</strong> />

se koristiti novima. Neke od prvih<<strong>br</strong> />

tiskanih knjiga ljudi su odmah nosili<<strong>br</strong> />

na prepisivanje. Još uvijek je tek<<strong>br</strong> />

posjedovanje knjige u rukopisu značilo<<strong>br</strong> />

– stvarno posjedovanje knji ge.<<strong>br</strong> />

Sigurnim se i tada činilo samo ono<<strong>br</strong> />

što je već bilo u obliku navike sadržano<<strong>br</strong> />

u iskustvu.<<strong>br</strong> />

Stoljeća učenja napamet i izgo -<<strong>br</strong> />

va ranja teksta naglas, u skladu s<<strong>br</strong> />

pra vilima govorništva, rodila su ču -<<strong>br</strong> />

đe nje kod promatrača kada su vi d je -<<strong>br</strong> />

li da pojedinci čitaju knjigu ne iz go -<<strong>br</strong> />

varajući ni riječi. Prvih stotinu i<<strong>br</strong> />

nešto godina u pravilu su se ti s kale<<strong>br</strong> />

MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />

knjige u kojima su otisnuti ru kopisi<<strong>br</strong> />

prošlih stoljeća. Kao u si tu aciji pred<<strong>br</strong> />

video kamerom, pred ti ska ra ma su<<strong>br</strong> />

se “gužvali“ stari ru kopisi če ka jući<<strong>br</strong> />

svoju novu odjeću. Navika pi sanja<<strong>br</strong> />

za novi medij doći će, kako bi lježi<<strong>br</strong> />

McLuhan, tek iza 1700. godine.<<strong>br</strong> />

Skolastičko odbijanje medija ti s -<<strong>br</strong> />

ka ponovno se javlja u nerazumijevanju<<strong>br</strong> />

prirode novih medija, nji ho vih<<strong>br</strong> />

opasnosti ali i benefita. I da nas smo,<<strong>br</strong> />

dakle, svjedoci odustajanja od novih<<strong>br</strong> />

medija i njihova nerazumijevanja.<<strong>br</strong> />

Dio intelektualaca, i danas, ili odbija<<strong>br</strong> />

koristiti nove tehnologije ili ih ne<<strong>br</strong> />

koristi na način i u opsegu koje one<<strong>br</strong> />

omogućavaju. Vje rni olovci, linearnoj<<strong>br</strong> />

rečenici, sa <strong>br</strong>anosti trenutka u<<strong>br</strong> />

kojemu pi šu, usuglašenosti <strong>br</strong>zine<<strong>br</strong> />

pisanja i <strong>br</strong> zine mišljenja, na kompjutorske<<strong>br</strong> />

programe gledaju kao na<<strong>br</strong> />

glasnike nove pustoši.<<strong>br</strong> />

Dijelom su čak i u pravu. Ali sa -<<strong>br</strong> />

mo jednim dijelom i to onim ma -<<strong>br</strong> />

njim. Ne možemo se uz film sa<strong>br</strong>ati<<strong>br</strong> />

onako kako to možemo uz knjigu.<<strong>br</strong> />

Ali niti s knjigom nismo toliko bli zu<<strong>br</strong> />

učenju koliko su bili skolastički učitelji<<strong>br</strong> />

i učenici koji su spise čitali ali i<<strong>br</strong> />

dopunjavali. Filmovi sa svoja 24<<strong>br</strong> />

frema u sekundi ne dopuštaju nam<<strong>br</strong> />

distancu, ali niti usmeni ep izvođen<<strong>br</strong> />

uz gusle u trajanju od cijele jedne<<strong>br</strong> />

noći svojim slušate lji ma također<<strong>br</strong> />

nije dopuštao od mak.<<strong>br</strong> />

123


MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />

Pismo je smanjilo našu sposobnost<<strong>br</strong> />

pamćenja, ali je otvorilo prostor<<strong>br</strong> />

civilizaciji pisma. Knjiga je stv orila<<strong>br</strong> />

publiku i dovela u korice ne kada<<strong>br</strong> />

nezamislive sadržaje, ali da nas na<<strong>br</strong> />

nju gledamo kao na te melj civilizacije<<strong>br</strong> />

koji nam se ljulja ispod nogu…<<strong>br</strong> />

Svaka, naime, nova tehnologija<<strong>br</strong> />

bo li. Svaka nova tehnologija res tru -<<strong>br</strong> />

kturira odnose znanja, poslovanja i<<strong>br</strong> />

društvene moći. Svaka nova tehnologija<<strong>br</strong> />

porađa i novu genera ci ju um -<<strong>br</strong> />

je tnika koje su tu da bi nam se ublažio<<strong>br</strong> />

šok novih tehnologi ja.<<strong>br</strong> />

I premda mnoge tehničke nap ra -<<strong>br</strong> />

ve ne zažive ili se njihova rješenja<<strong>br</strong> />

uključe u neka druga još novija –<<strong>br</strong> />

osuđenost na posredovanja tehnike<<strong>br</strong> />

sudbinsko je za sadašnjost i budućnost<<strong>br</strong> />

čovjeka. I dok će neki od nas i<<strong>br</strong> />

dalje pred video kamerom zauzimati<<strong>br</strong> />

statičnu pozu objekta fotografiranja,<<strong>br</strong> />

drugi koristiti laptop kao šalabahter<<strong>br</strong> />

– ključni zadatak za treće<<strong>br</strong> />

postaje upravo ovladavanje novom<<strong>br</strong> />

pi smenošću, odnosno razvijanje kre -<<strong>br</strong> />

ativnosti u novim tehnologijama.<<strong>br</strong> />

Prenijeti poruku da nas ne znači<<strong>br</strong> />

šapirografirati dvi je i pol misli ili tri<<strong>br</strong> />

primisli, u obliku rečenice prepoznatljivo<<strong>br</strong> />

naredbodavnog diskursa.<<strong>br</strong> />

Vrijeme je interakcije. Držanje<<strong>br</strong> />

tijela, nekad važno za socrealističke<<strong>br</strong> />

parade danas je važno za političare<<strong>br</strong> />

ili neke druge glumce. Poza neupućenoga<<strong>br</strong> />

u tehniku pjev je mišljenja<<strong>br</strong> />

nesvjesnog određenosti nekom starijom<<strong>br</strong> />

tehnikom.<<strong>br</strong> />

Kraj televizije<<strong>br</strong> />

Sve je povezano i svi smo pove za -<<strong>br</strong> />

ni. I onda kada se naši stavovi odbijaju,<<strong>br</strong> />

kada ih se ignorira, oni su izrečeni<<strong>br</strong> />

i imaju svoj učinak. Ma li va lovi<<strong>br</strong> />

u sebi razvijaju prepoznatljive oblike<<strong>br</strong> />

velikih. Povijest čo v jeka, po vijest<<strong>br</strong> />

je suodnošenja ljudskog bi ća sa njegovim<<strong>br</strong> />

ekstenzijama, koje ga oslobađaju<<strong>br</strong> />

ili zarobljavaju. Tko je u svojim<<strong>br</strong> />

rukama imao snažnije eks tenzije<<strong>br</strong> />

određivao je pra vila, po stavljao ideologije,<<strong>br</strong> />

do no sio svjetonazore, oblikovao<<strong>br</strong> />

interesne grupe...<<strong>br</strong> />

124<<strong>br</strong> />

Ako je papirus omogućio pok re -<<strong>br</strong> />

tnoga Boga onda je jednako tako<<strong>br</strong> />

umnožio i hijerarhije svećenika ko ji<<strong>br</strong> />

su tog pokretnog Boga približa va li<<strong>br</strong> />

ljudima nesposobnima da Bo ga<<strong>br</strong> />

odčitaju i dožive iz papirusa. Ako je<<strong>br</strong> />

papir omogućio Rimsko Ca rs tvo ka -<<strong>br</strong> />

ko u širenju tako i u njegovom ne s -<<strong>br</strong> />

ta janju onda je on sobom donio i hi -<<strong>br</strong> />

je rarhije državnih službenika, hi je -<<strong>br</strong> />

ra rhije članaka rimskog građanskog<<strong>br</strong> />

prava, knjižnice i arhive kao<<strong>br</strong> />

ma gijske izvore snage njihovim vlasnicima<<strong>br</strong> />

i korisnicima.<<strong>br</strong> />

Ako je pojava elektroničkih me -<<strong>br</strong> />

di ja podigla glavu recipijenta s te -<<strong>br</strong> />

ksta (i papira na kojemu je tekst<<strong>br</strong> />

pri kovan), oslobodila oko za boje<<strong>br</strong> />

(ko je su sredinom prošlog stoljeća<<strong>br</strong> />

‘ek splodirale’) omogućila istovre me -<<strong>br</strong> />

nost informiranja/oblikovanja mase<<strong>br</strong> />

primatelja informacija (ko jim je<<strong>br</strong> />

stvorena nova generacija re ci pi je -<<strong>br</strong> />

na ta nesklonih pisanom i tis ka nom<<strong>br</strong> />

te kstu); ako je taktilnost te levizije<<strong>br</strong> />

do nijela ono što McLuhan naziva<<strong>br</strong> />

me đudjelovanjem svih osjetila; ko -<<strong>br</strong> />

načno, ako umreženost ide putem<<strong>br</strong> />

dvosmjernog komuniciranja – onda<<strong>br</strong> />

su McLuhanove najave bile blagovremene<<strong>br</strong> />

i predskazivačke.<<strong>br</strong> />

Svaka hijerarhija (partijska,<<strong>br</strong> />

stra načka, religijska, korporacijs -<<strong>br</strong> />

ka), razvija komunikaciju koja ima<<strong>br</strong> />

gla vu Janusa. Lice je zategnuto<<strong>br</strong> />

inje kcijama načela, prihvatljivih<<strong>br</strong> />

op ć ih mjesta, dakle onoga što se<<strong>br</strong> />

mo ra otkriti ili reći. Naličje najbolje<<strong>br</strong> />

os li kava poznata uzrečica o birok ra -<<strong>br</strong> />

ciji koja onemogućuje upravo ono<<strong>br</strong> />

što bi trebala omogućiti. Googleova<<strong>br</strong> />

revo lu cionarna tražilica uzrokovala<<strong>br</strong> />

je osnivanje mnoštva fiktivnih po -<<strong>br</strong> />

du zeća nakon što se sh vatilo da su<<strong>br</strong> />

linkovi jedan od klju čnih parametara<<strong>br</strong> />

te tražilice. Al pha će naše privatne<<strong>br</strong> />

datoteke mo ći pretraživati po s -<<strong>br</strong> />

ta vljajući (se bi) pitanja. Svaka nova<<strong>br</strong> />

ekstenzija do nosila je nova pravila<<strong>br</strong> />

igre - rušila i uzdizala.<<strong>br</strong> />

Francuski impresionistički slikar,<<strong>br</strong> />

Seurot (kojega McLuhan naziva<<strong>br</strong> />

‘prorokom televizije’) nije mo gao<<strong>br</strong> />

znati za točkice i linije sprave koja<<strong>br</strong> />

će se pojaviti nakon njegove smrti,<<strong>br</strong> />

ali je prikazivanjem igre svje tlosti<<strong>br</strong> />

na točkicama kojima je sli kao - otvorio<<strong>br</strong> />

prostor razmišljanju o djeljivosti<<strong>br</strong> />

budućeg ekrana, ob likovanju slike<<strong>br</strong> />

svjetlošću, te na taj način – anticipirao<<strong>br</strong> />

ekran elekt ro ničkih medija.<<strong>br</strong> />

Uz Baudelaireov stav da je i či -<<strong>br</strong> />

tatelj uključen u poetski proces ide<<strong>br</strong> />

i nova činjenica medicinskih, bioloških<<strong>br</strong> />

i neurolingvističkih istraživanja<<strong>br</strong> />

koja (pojednostavljeno rečeno)<<strong>br</strong> />

pronalaze da je više živčanih trasa<<strong>br</strong> />

prenošenja informacija od mozga<<strong>br</strong> />

pre ma oku nego od oka prema mo -<<strong>br</strong> />

zgu. Kreiramo dakle sliku. Aktivni<<strong>br</strong> />

smo, uostalom poput najsitnijih<<strong>br</strong> />

čestica koje mijenjaju svoje ponašanje<<strong>br</strong> />

dok ih gledamo. Osuđeni smo<<strong>br</strong> />

na poetičko ustrojstvo logosa.<<strong>br</strong> />

Kada govorimo o kraju televizije<<strong>br</strong> />

govorimo o približavanju kraju utjecaja<<strong>br</strong> />

paradigme jednosmjernog ko -<<strong>br</strong> />

municiranja koje je raslo i razvijalo<<strong>br</strong> />

se od prvih glinenih pločica i Mojsijevih<<strong>br</strong> />

kamenih ploča, preko pis ma,<<strong>br</strong> />

rukopisa, knjige do tiska op ćenito,<<strong>br</strong> />

te do radija, filma i televizije.<<strong>br</strong> />

Govorimo o kraju dominacije te -<<strong>br</strong> />

h nike koja svijet postavlja/ute me -<<strong>br</strong> />

lju je/gradi između emanatora (pro -<<strong>br</strong> />

iz vođača svjetlosti, istine i in fo r ma -<<strong>br</strong> />

ci ja) i primatelja zaduženoga da in -<<strong>br</strong> />

fo rmaciju dobivenu odozgo pretvori<<strong>br</strong> />

u vjeru, zakon, nacionalni zanos,<<strong>br</strong> />

ideologiju, kulturu, civilizaciju…<<strong>br</strong> />

Svaka je tehnologija imala svo ja<<strong>br</strong> />

uska grla. Pisari su u početku bili<<strong>br</strong> />

robovi. I bilo ih je tek toliko da popišu<<strong>br</strong> />

vlasništvo svojih vlasnika, pismo<<strong>br</strong> />

religijskih hijerarhija, u počecima,<<strong>br</strong> />

kastu je svećenika više odvajalo od<<strong>br</strong> />

puka nego što ga je pu ku približavalo.<<strong>br</strong> />

Sve knjige svijeta, prvih stoljeća<<strong>br</strong> />

Gutenberga stale bi danas na<<strong>br</strong> />

jedan dobar digitalni no sač podataka.<<strong>br</strong> />

Pa, ipak stvarale su intelektualce,<<strong>br</strong> />

umjetnike, znans t ve nike - grupaciju<<strong>br</strong> />

koja se smatrala upućenijom<<strong>br</strong> />

od upućenih, odnosno, koja je mislila<<strong>br</strong> />

kako ima dovoljno informacija s<<strong>br</strong> />

kojima može biti alternativa religij-


skim hijerarhijama. Tehnologija<<strong>br</strong> />

umnažanja knjiga, umnažala je<<strong>br</strong> />

intelektualna zanimanja.<<strong>br</strong> />

Onako kako su institucije koje<<strong>br</strong> />

su odlučivale o objavljivanju ili ne -<<strong>br</strong> />

ob javljivanju neke knjige bile usko<<strong>br</strong> />

grlo na identičan su to način i ure -<<strong>br</strong> />

dnici prvih novina, radijskih i televizijskih<<strong>br</strong> />

emisija.<<strong>br</strong> />

Čin odluke svjedoči o uskom gr -<<strong>br</strong> />

lu. Svjedoči o postojanju kreatora<<strong>br</strong> />

javnog mnijenja, ljudi zaduženih za<<strong>br</strong> />

oblikovanje svijesti jedne zajednice.<<strong>br</strong> />

Novi medij, novi programeri, novi<<strong>br</strong> />

decision makeri, nove navike.<<strong>br</strong> />

Televizija je vjerojatno zadnji<<strong>br</strong> />

me dij jednopartijinog emitiranja<<strong>br</strong> />

pro grama. Televizijska je antena<<strong>br</strong> />

za dnje oružje otvorenog jednolinijskog<<strong>br</strong> />

porobljavanja svijesti i vre me -<<strong>br</strong> />

na suvremenih građana kao gle da -<<strong>br</strong> />

telja. Televizijski studio mo nu me n -<<strong>br</strong> />

talna je piramida u kojoj po litički<<strong>br</strong> />

faraoni izgovaraju svoja za dnja obećanja<<strong>br</strong> />

bez pokrića. Televizijski su<<strong>br</strong> />

urednici zadnji profesionalni medijski<<strong>br</strong> />

egzekutori koji ja v no mo gu rušiti<<strong>br</strong> />

vlade, s njima zaje d no za po činjati<<strong>br</strong> />

ratove, glumiti an ga žman i istovremeno<<strong>br</strong> />

odrađivati po sao za neke<<strong>br</strong> />

druge, iste takve.<<strong>br</strong> />

Cenzura se povlači u pretraži va -<<strong>br</strong> />

če naših baza podataka. Od njih<<strong>br</strong> />

ćemo uskoro moći saznati i svoje<<strong>br</strong> />

vlastito mišljenje.<<strong>br</strong> />

Satelitska je tehnologija u sa mo<<strong>br</strong> />

malom postotku, omogućila da<<strong>br</strong> />

upoznamo male i siromašne zemlje<<strong>br</strong> />

i njihove kulture ( u svijesti su nam<<strong>br</strong> />

prisutne kao zemlje-problemi odnosno<<strong>br</strong> />

zemlje u ratu). Satelitska je<<strong>br</strong> />

tehnologija većim dijelom služila za<<strong>br</strong> />

otvaranje novih tržišta i prostora za<<strong>br</strong> />

apliciranje ideologija vlasnika satelita.<<strong>br</strong> />

Satelitska je tehnologija napad<<strong>br</strong> />

na najniže strasti slikom, te konzumerizam<<strong>br</strong> />

kao rezultat kreiranja<<strong>br</strong> />

ljudi kao sretnih stro jeva, pokopavši<<strong>br</strong> />

time ideju socijalizma. Zapad se<<strong>br</strong> />

do te ideje tek tre ba uzdići.<<strong>br</strong> />

Gledatelj komercijalnih televizija<<strong>br</strong> />

je, potpuno pogrešno, još uvijek<<strong>br</strong> />

uvjeren kako gleda televizijski pr -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />

Sve knjige svijeta, prvih stoljeća Gutenberga stale bi danas na jedan<<strong>br</strong> />

dobar digitalni nosač podataka. Pa, ipak stvarale su intelektualce,<<strong>br</strong> />

umjetnike, znanstvenike...<<strong>br</strong> />

ogram a u predasima konzumira<<strong>br</strong> />

reklame. Ne razmišlja o odluci ko -<<strong>br</strong> />

rporacija da kreiranje programa po -<<strong>br</strong> />

dvrgnu interesima oglašivača. Pro -<<strong>br</strong> />

grami su samo nastavak oglas nog<<strong>br</strong> />

vremena onako kako je ta ko z va no<<strong>br</strong> />

slobodno vrijeme radnika sa mo produžetak<<strong>br</strong> />

neslobodnoga ra da.<<strong>br</strong> />

Jednolinijska, jednopartijina<<strong>br</strong> />

tehnologija razvila je tehnologiju<<strong>br</strong> />

po slušnosti i pasivnosti: emitiranje<<strong>br</strong> />

programa - emitiranje je istine.<<strong>br</strong> />

Emitiranje laži - emitiranje je programa<<strong>br</strong> />

protiv kojega se ‘ne može<<strong>br</strong> />

niš ta’. Nakon samo pola stoljeća te -<<strong>br</strong> />

levizije čovjek je postao šizofreno<<strong>br</strong> />

biće koje gleda prati i sluša ono u<<strong>br</strong> />

što ne vjeruje; prihvaća kao neminovno<<strong>br</strong> />

ono protiv čega se buni cijelo<<strong>br</strong> />

njegovo biće.<<strong>br</strong> />

Svaka tehnologija razvija svoj<<strong>br</strong> />

psihološki ekvivalent u čovjeku. Ge -<<strong>br</strong> />

neracija ropstva televizijskih gle -<<strong>br</strong> />

datelja teško će razumjeti slo bo du<<strong>br</strong> />

odabira generacije internet ske<<strong>br</strong> />

mreže, ali i njihovu tjeskobu pred<<strong>br</strong> />

tihim <strong>br</strong>atom, koji nečujno pre -<<strong>br</strong> />

tražuje datoteke, kreira profile i<<strong>br</strong> />

evidentira svoje potencijalne ne p ri -<<strong>br</strong> />

jatelje. Političke vlastodršce neće<<strong>br</strong> />

rušiti nove političke ideje nego odluke<<strong>br</strong> />

novih generacija određenih<<strong>br</strong> />

novim medijem, nove horizontalne<<strong>br</strong> />

komunikacije. Političkim vlastodršcima<<strong>br</strong> />

još jedino mogu pomoći nove<<strong>br</strong> />

uredno sortirane baze podataka u<<strong>br</strong> />

kojima će svaki oblik mišljenja i<<strong>br</strong> />

svaka duša imati svoje mjesto.<<strong>br</strong> />

Blogovi su u svijetu počeli stvarati<<strong>br</strong> />

neovisne platforme informiranja<<strong>br</strong> />

javnosti. Nova mrežna umjetnost<<strong>br</strong> />

ostat će vječnom tajnom jednolinijskoj<<strong>br</strong> />

generaciji knjige i televizije.<<strong>br</strong> />

Pred vratima smo neslućenih mo gu -<<strong>br</strong> />

ć nosti komuniciranja. Zašto nam se<<strong>br</strong> />

ta vrata tako sporo otvaraju? U ko -<<strong>br</strong> />

me ili čemu je problem?<<strong>br</strong> />

Dio problema je u našoj navici:<<strong>br</strong> />

ro pski raditi ako imamo posao, ropski<<strong>br</strong> />

se odmarati za sljedeći po sao.<<strong>br</strong> />

Ropski preuzimati slike koje se odašiljaju<<strong>br</strong> />

iz TV centara bliskih središnjicama<<strong>br</strong> />

moći, ropski ih pronositi<<strong>br</strong> />

slažući se s njima ili suprotstavljajući<<strong>br</strong> />

im se.<<strong>br</strong> />

Političari i vlasnici korporacija<<strong>br</strong> />

računaju na našu naviku. Naviku<<strong>br</strong> />

gledanja i slušanja iz jednog centra,<<strong>br</strong> />

televizije su u nama razvijale desetljećima.<<strong>br</strong> />

Nerijetko pobunu pro tiv<<strong>br</strong> />

vlastitih navika, pa, makar one bile<<strong>br</strong> />

i loše razumijemo kao po bunu protiv<<strong>br</strong> />

nas samih. Otuda šutnja i prihvaćanje<<strong>br</strong> />

neprihvatljivog.<<strong>br</strong> />

125


MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />

Gledajući političke emisije mi<<strong>br</strong> />

da nas ne provjeravamo lažu li nam<<strong>br</strong> />

ili ne. U pravilu pratimo kako nam<<strong>br</strong> />

lažu. Špica, svjetlost, šminka sce -<<strong>br</strong> />

nografija i osmjeh - rijetko dobijemo<<strong>br</strong> />

više od toga.<<strong>br</strong> />

Mi znamo da su prehrambeni<<strong>br</strong> />

proizvodi u katalozima proizvedeni<<strong>br</strong> />

photoshopom a ne uzgojeni u prirodi.<<strong>br</strong> />

No, tu smo laž prihvatili kao<<strong>br</strong> />

jednu u nizu civilizacijskih te ko vina<<strong>br</strong> />

i rijetko ćemo se pobuniti kada vidimo<<strong>br</strong> />

da kupljeno nije o<strong>br</strong>ađeno photoshopom.<<strong>br</strong> />

Civilizacijski gledano,<<strong>br</strong> />

mi smo uistinu pojeli pro i zvod<<strong>br</strong> />

dotjeran programom za o<strong>br</strong>adu<<strong>br</strong> />

slike. U nesavršenom svijetu realnih<<strong>br</strong> />

prehrambenih proizvoda gotovo<<strong>br</strong> />

da i ne želimo sudjelovati. Iluzija je<<strong>br</strong> />

uvijek do<strong>br</strong>o došla, na njoj smo<<strong>br</strong> />

odgajani a protiv želučanih tegoba<<strong>br</strong> />

borimo se tabletama.<<strong>br</strong> />

Odnos centar - periferija u na -<<strong>br</strong> />

šim se psihologijama strukturira<<strong>br</strong> />

kao naviknutost na pasivnost.<<strong>br</strong> />

Desetljećima razvijamo pasivan<<strong>br</strong> />

oblik primanja vijesti i udaraca, od -<<strong>br</strong> />

luka i kazni, ideologija i laži. An de -<<strong>br</strong> />

rsovoj ocjeni da je laž u televiziji pronašla<<strong>br</strong> />

sredstvo kakvo nikada ni je<<strong>br</strong> />

imala na raspolaganju, s ne što op -<<strong>br</strong> />

reza treba pridodati da će u bu du -<<strong>br</strong> />

ćnosti pitanja vjerodos to j no sti pro -<<strong>br</strong> />

cjena profila osoba, na te me lju ta j -<<strong>br</strong> />

nih pretraživanja njihovih datoteka,<<strong>br</strong> />

biti još monstruoznije sre d s tvo.<<strong>br</strong> />

Kraj televizije, kraj je urednič k ih<<strong>br</strong> />

jednoumlja. Njihov kraj, početak je<<strong>br</strong> />

kraja najgrubljeg oblika pos re d ni -<<strong>br</strong> />

čke demokracije. Bez kanala jed no -<<strong>br</strong> />

umlja, bez stare navike novih ge -<<strong>br</strong> />

neracija teško će se moći istovre me -<<strong>br</strong> />

no smiješiti i lagati, prodavati ide -<<strong>br</strong> />

ologiju kao znanje a znanje sro za -<<strong>br</strong> />

vati na razinu marketinških upu ta.<<strong>br</strong> />

Suvremeni je građanin, koji na<<strong>br</strong> />

le đima nosi desetljeća medijske dre -<<strong>br</strong> />

sure, razapet između svijesti o či -<<strong>br</strong> />

njeničnom stanju i nepostojanja rje -<<strong>br</strong> />

šenja. Ponaša se poput pacijenta ko -<<strong>br</strong> />

ji liječnicima ne vjeruje, ne bi išao<<strong>br</strong> />

na sistematski pregled ali bi od liječnika<<strong>br</strong> />

volio čuti od čega boluje.<<strong>br</strong> />

126<<strong>br</strong> />

Živimo u prijelaznom vremenu<<strong>br</strong> />

tehnologija. Ideologija horizontalne<<strong>br</strong> />

komunikacije bit će novo područje<<strong>br</strong> />

interesa velikih korporacija. Ske -<<strong>br</strong> />

nirani svijet uskoro će se moći do -<<strong>br</strong> />

biti na više adresa. Brzinom svjet -<<strong>br</strong> />

losti naša će misao biti dijelom baze<<strong>br</strong> />

podataka na raspolaganju cijelom<<strong>br</strong> />

svijetu.<<strong>br</strong> />

O istini i laži neće odlučivati čla -<<strong>br</strong> />

novi zainteresiranih političkih stranaka<<strong>br</strong> />

ove ili one saborske ko mi sije,<<strong>br</strong> />

ove ili one državice. Jednopartijski<<strong>br</strong> />

kanali oblikovanja svijesti građana<<strong>br</strong> />

gubiti će iz dana u dan svoju snagu,<<strong>br</strong> />

razlog postojanja, a sa mim time i<<strong>br</strong> />

postojeće oblike. Nacionalne televizije<<strong>br</strong> />

će nestati jer će nestati generacije<<strong>br</strong> />

kojima je ta kav program potreban<<strong>br</strong> />

kao doping. Na početku smo<<strong>br</strong> />

samoga kraja.<<strong>br</strong> />

Jedno od središnjih pitanja filo -<<strong>br</strong> />

zo fije medija može se uobličiti i na<<strong>br</strong> />

ovaj način. Zašto je još uvijek tele vi -<<strong>br</strong> />

z ijski dnevnik u prosjeku najgledanija<<strong>br</strong> />

televizijska emisija? Na ime, sve<<strong>br</strong> />

vijesti koje ćemo vidjeti na dne v niku,<<strong>br</strong> />

već su objavljene. Radio je pu no <strong>br</strong>ži,<<strong>br</strong> />

a internetski portali vijesti koje će se<<strong>br</strong> />

kasnije pojaviti u sre di šnjim dnevnicima,<<strong>br</strong> />

znaju ob ja viti i dvadesetak sati<<strong>br</strong> />

ranije. Što očekuje vje rni gledatelj<<strong>br</strong> />

koji svoje slobodno vri jeme daruje<<strong>br</strong> />

marketingu između dne vnika i sporta<<strong>br</strong> />

i spo rta i vremena?<<strong>br</strong> />

Zašto taj ritual toliko podsjeća na<<strong>br</strong> />

odlazak u bogomolju rezigniranog<<strong>br</strong> />

vjernika koji više ne očekuje ču da,<<strong>br</strong> />

ne očekuje buđenje nade, os m jeh na<<strong>br</strong> />

licu ili novi polet? Ne po d sje ća li<<strong>br</strong> />

pomalo sjaj ekrana na sjaj zlatnoga<<strong>br</strong> />

teleta kojemu se klanjao Moj si jev<<strong>br</strong> />

narod čim bi izgubio kontakt s ri -<<strong>br</strong> />

ječju Mojsijevom? Zlatna telad zla -<<strong>br</strong> />

tne televizije navikavaju nas vjerovati<<strong>br</strong> />

u način komuniciranja u ko je -<<strong>br</strong> />

mu su oni izvor, a mi velikodušno<<strong>br</strong> />

ve liko more koje će prihvatiti i razg -<<strong>br</strong> />

ra diti sve korpora ci jske fekalije.<<strong>br</strong> />

Onako kako se narod Mojsijev mo -<<strong>br</strong> />

rao 40 godina os lobađati navike ro p -<<strong>br</strong> />

stva, danas s li ca zemlje polako od -<<strong>br</strong> />

lazi generacija naviknuta na rop s ko<<strong>br</strong> />

primanje programa iz jednog cen tra<<strong>br</strong> />

Demokracija je društveno ure đe -<<strong>br</strong> />

nje nastalo u antičkoj Grčkoj. Za -<<strong>br</strong> />

mišljena je kao vladavina većine u<<strong>br</strong> />

uvjetima gradova-državica (polisa)<<strong>br</strong> />

koji su bili tako veliki (mali) da se s<<strong>br</strong> />

jednog kraja države na drugi moglo<<strong>br</strong> />

nekoga doviknuti. Je li ovaj okolnost<<strong>br</strong> />

bila slučajna ili je ona u temelju<<strong>br</strong> />

mogućnosti demokracije kao takve?<<strong>br</strong> />

Kakva je demokracija moguća u<<strong>br</strong> />

oblicima organizacije u kojima<<strong>br</strong> />

posrednici preuzimaju više nego je<<strong>br</strong> />

za njih predviđeno?<<strong>br</strong> />

Razlika između neposredne i po -<<strong>br</strong> />

sredničke demokracije nije u vre -<<strong>br</strong> />

menu nastanka ili zastarjelosti<<strong>br</strong> />

neke kulture ili civilizacije. Pi tanje<<strong>br</strong> />

neposrednosti pitanje je medija koji<<strong>br</strong> />

to omogućuje ili ne omogućuje.<<strong>br</strong> />

Neposredno su se Atenjani dogovarali<<strong>br</strong> />

na Agori, ali i po sredno u sku -<<strong>br</strong> />

pštini. No svaka po s redno do nesena<<strong>br</strong> />

odluka još za da na bila je na Agori i<<strong>br</strong> />

temeljito prodiskutirana od svih<<strong>br</strong> />

politički ak ti vnih (slobodnih) članova<<strong>br</strong> />

zajednice<<strong>br</strong> />

Pitanje političke korektnosti pi -<<strong>br</strong> />

ta nje je otvorenosti prema medijima,<<strong>br</strong> />

komunikaciji, informiranju,<<strong>br</strong> />

dijeljenju procesa odlučivanja s građanima.<<strong>br</strong> />

Nedostatak ove ko re k t -<<strong>br</strong> />

nosti proizvodi tajne fileove, kriminalističke<<strong>br</strong> />

dnevne novine, osjećaj<<strong>br</strong> />

apatije, povlačenje biračkog ti jela u<<strong>br</strong> />

ilegalu.<<strong>br</strong> />

Mijenjaju se mediji kroz povije -<<strong>br</strong> />

st. Postoje zanimljive razlike me ha -<<strong>br</strong> />

ničkih, električnih i digitalnih me -<<strong>br</strong> />

di ja. Suvremene digitalne platforme<<strong>br</strong> />

umreženosti promijenit će načine<<strong>br</strong> />

komuniciranja do te mjere da će<<strong>br</strong> />

sa mo nove generacije moći od go vo -<<strong>br</strong> />

riti tom izazovu. Stoga je kraj televizije<<strong>br</strong> />

kao medija manje va žan od<<strong>br</strong> />

kraja jednolinijske komunikacije<<strong>br</strong> />

emitiranjem iz središnjica. Digitalno<<strong>br</strong> />

doba donosi praktič na rješenja<<strong>br</strong> />

naših teorijskih pitanja i nedoumica<<strong>br</strong> />

koje nas muče.<<strong>br</strong> />

Za novu dimenziju slobode tre ba<<strong>br</strong> />

biti nezarobljen, nehipnotiziran i<<strong>br</strong> />

neorijentiran na antene.


Mirza SINANOVIĆ<<strong>br</strong> />

ŽI VOT U DŽA MI JI I OKO DŽA MI JE<<strong>br</strong> />

Če tni ci su prvo ušli u se lo Umo lja ni na Bje lašni -<<strong>br</strong> />

ci. I sve sruši li i po pa li li. Ta mo gdje je bi lo selo, sa da<<strong>br</strong> />

je ve li ka go mi la ka me nja. Kao da ni ka da ovdje ni su<<strong>br</strong> />

bi le pla ni nske bo sa nske kuće, ni ti su ži vje li Bošnja -<<strong>br</strong> />

ci!?<<strong>br</strong> />

Za pa lje na su i se la Ra ki tni ca, Do nji i Go rnji Ša bi -<<strong>br</strong> />

ći, Lu ko mir... Zga rišta na <strong>br</strong>do vi tim visoravni ma.<<strong>br</strong> />

I, ču do ne vi đe no! Dža mi ja po red pu ta. Ne ta -<<strong>br</strong> />

knu ta. Kao oa za iz dru go ga svi je ta. Nje na mu na ra,<<strong>br</strong> />

do građe na, kao da je pri slo nje na sa stra ne, na dvi -<<strong>br</strong> />

su je užas... A ži vot je baš ovdje u i oko dža mi je.<<strong>br</strong> />

Dođu bo rci i oba ve na maz. Bje lašnički pu te vi<<strong>br</strong> />

do ve du i pu tni ke iz dru gih po ha ra nih se la u koji ma<<strong>br</strong> />

su če tni ci prvo sruši li dža mi ju... Že ne i sta rci ču va ju<<strong>br</strong> />

ovce oko dža mi je. Dje ca se igra ju na li va di ispod<<strong>br</strong> />

dža mi je...<<strong>br</strong> />

Tek u pri kra jku je pri ča o to me za što če tni ci ni -<<strong>br</strong> />

su sruši li ovu svje tlo st ko ja svi je tli muslimanima,<<strong>br</strong> />

ka ko je to je dan bo rac po kušao opi sa ti svo me sa bo -<<strong>br</strong> />

rcu. Dvi je su pri če. Pre ma jednoj, ho dža iz ovo ga<<strong>br</strong> />

dže ma ta svo jim za pi som spa sio je srpsko di je te ko -<<strong>br</strong> />

je je bi lo na umo ru. Pre ma dru goj, srpsko di je te<<strong>br</strong> />

spa sio je do ktor Mu sta fa Pi ntol.<<strong>br</strong> />

Se lo Si na no vići na do ve zu je se na Umo lja ne. I<<strong>br</strong> />

pu tem i stra da njem. Ali ni je sve kao u Umoljani ma.<<strong>br</strong> />

Ispod kro vnih ko nstru kci ja vi se po lu sruše ne zi di ne.<<strong>br</strong> />

Došli su pr vi Si na no vići na svo je zga rište. Pr vi na -<<strong>br</strong> />

kon oslo bođe nja se la. Za bo rci ma do la ze že ne i dje -<<strong>br</strong> />

ca, ali i kiša i vje tar. Na Bje lašni ci je i zače ta ona na -<<strong>br</strong> />

ro dna: Ništa te že, a ni go re ne mo že se de si ti pu tni -<<strong>br</strong> />

ku na mje r ni ku nego ka da mu ko sti ču va ki ša, a prsa<<strong>br</strong> />

bje lašnički vje tar. Odu vi jek je ta ko.<<strong>br</strong> />

Pu tni ku va lja sti ći pri je mra ka u dža mi ju i sklo -<<strong>br</strong> />

ni ti gla vu. I po red kiše i vje tra, ako mo že bi ra ti, ići će<<strong>br</strong> />

pješke, a ne u vo jničkom dži pu ili ka mi onu. Jer dži -<<strong>br</strong> />

pom upra vlja ju i sti je ne i bla tne du bo doline. Mo gu<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

ga la hko sa ple sti i ra zbašti ni ti. Sa mo, ži vot tra je i<<strong>br</strong> />

obna vlja se u dža mi ji i oko džami je.<<strong>br</strong> />

SINE, KAKO TI JE NA ONOME,<<strong>br</strong> />

DRUGOM SVIJETU?<<strong>br</strong> />

Na noć pri je ne go što je otišao u akci ju, osjećam<<strong>br</strong> />

da mi ho da po ku hi nji, a ja le žim. To sam ga<<strong>br</strong> />

sanja la.<<strong>br</strong> />

I ka da su došli da mi kažu da je ne sto, ja sam ga<<strong>br</strong> />

opet sa nja la. Ka ko sam ga sa nja la? Osje tim njego -<<strong>br</strong> />

ve hla dne no ge, leži... I sad ga sa njam, ali ko da leži<<strong>br</strong> />

u dru goj so bi. Dođe na na, i ja joj kažem:<<strong>br</strong> />

- Došao nam Armin sa ono ga svi je ta.<<strong>br</strong> />

Pro vi rim u tu dru gu so bu, a on sje di. Ka žem mu:<<strong>br</strong> />

- Ma ma ti je <strong>br</strong>a tu ja vi la da si ti po gi nuo. Ja sla -<<strong>br</strong> />

ga la. Vi di, ti sa da na ma došao. On se sa mo smi je.<<strong>br</strong> />

Tu noć pro bu di la sam se pred sa bah. Sa nja la<<strong>br</strong> />

sam da je Armin došao sa vo jskom i kaže me ni:<<strong>br</strong> />

- Usta ni, ma jko, da kla nja mo sa bah.<<strong>br</strong> />

RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />

Ratne priče i zabilješke<<strong>br</strong> />

ratnog reportera (1992. - 1995.)<<strong>br</strong> />

Pi tam ga gdje se na la zi, a on mi sa mo po no vi:<<strong>br</strong> />

- Usta ni, ma jko, proći će sa bah.<<strong>br</strong> />

Ta da sam se i pro bu di la. Sa ba hsko vri je me sa -<<strong>br</strong> />

mo što ni je prošlo i ja sam po hi ti la kla nja ti.<<strong>br</strong> />

Pi tam ga:<<strong>br</strong> />

- Ha jde ti na ma kaži ka ko je na ono me ta mo<<strong>br</strong> />

svi je tu? Je si li u Dže nne tu?<<strong>br</strong> />

On se sa mo smi je i ništa ne priča.<<strong>br</strong> />

- Pa ko ti je, si ne, otvo rio vra ta, ka ko si nam<<strong>br</strong> />

došao?<<strong>br</strong> />

Ka že:<<strong>br</strong> />

- Ma jko, vra ta mi je otvo rio Boži ji Po sla nik. On<<strong>br</strong> />

svim še hi di ma otva ra vra ta.<<strong>br</strong> />

Onda ga pi tam:<<strong>br</strong> />

- Bo ri te li se vi ka da je akci ja.<<strong>br</strong> />

Šu ti, kao da nije pametno pitanje. Istom, dođe<<strong>br</strong> />

mi i ne na. Sad će, mi slim se, on ne sta ti, ku dli ona<<strong>br</strong> />

dođe? Ni je ne stao. Jo š sje di. Ru men. Ne pri ča. Sa mo<<strong>br</strong> />

ja pričam, a on se me ni smi je. Ja sam nje ga tu no ć<<strong>br</strong> />

ta ko sa nja la. Svu no ć. Ka da sam usta la, ko mši je mi<<strong>br</strong> />

kažu:<<strong>br</strong> />

127


RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />

- U te be je svu no ć go rje lo svje tlo u so ba ma.<<strong>br</strong> />

Ta ko ti je go rje lo svje tlo da ti se vi dje la sva kuća.<<strong>br</strong> />

A ja sam svu noć spa va la. I ne ću da im kažem<<strong>br</strong> />

da sam svo ga Armi na sa nja la. Ali mi šćer pred<<strong>br</strong> />

svima kaže:<<strong>br</strong> />

- Ma jko, da zna š šta sam ja sa nja la?<<strong>br</strong> />

- Šta si - re koh - sa nja la?<<strong>br</strong> />

- Svu noć sam <strong>br</strong>a ta sa nja la. Sve me žu ljo nje -<<strong>br</strong> />

gov la kat. Le žao je među na ma. Išli smo i uz<<strong>br</strong> />

stepeni ce mo joj ko le gi ci Ha ti dži, ali mi Armin kaže<<strong>br</strong> />

na po la ste pe ni ca: “Ne ću Ha ti dži, ja sam se za mo rio<<strong>br</strong> />

pa bih išao u me zar. Ha jde i ti sa mno me da vi diš<<strong>br</strong> />

gdje ja odoh.” Me ne, ma ma, bi lo strah pa sam ti se<<strong>br</strong> />

pro bu di la. Kad smo ušli u ga su lha nu, s vra ta nas za -<<strong>br</strong> />

pu hnuo li jep zrak. A ka da ga otkriše, jo š jači mi ris<<strong>br</strong> />

osje ti smo. Iz ra ne na gla vi te kla je krv. A ti je lo?<<strong>br</strong> />

Su bha na llah, kao da ni je od me jta. Ha run ga<<strong>br</strong> />

ona kvog mi ri snog sve mi lu je:<<strong>br</strong> />

- Ja Ra bbi, Ja Ra bi! Uka bu li mi do vu da i ja<<strong>br</strong> />

idem za njim.<<strong>br</strong> />

Armi no vi ja ra ni do ni je li su mi te ku u ko ju je<<strong>br</strong> />

pi sao šta je ra dio, pa i pred sa mu akci ju, pri je ne -<<strong>br</strong> />

go li će pre se li ti. Na kra ju piše: Ba bo, ne tu guj što<<strong>br</strong> />

sam po gi nuo. Ja ni sam po gi nuo, ja sam se sa mo<<strong>br</strong> />

pre se lio na bo lje mje sto. Ma jko, ne ža lo sti se, već<<strong>br</strong> />

se za hva ljuj Alla hu, dže le ša nu hu, jer nam On kro ji<<strong>br</strong> />

su dbi nu. On nas na građu je dže nne tom i kažnja va<<strong>br</strong> />

dže he nne mom. Za hva lju jte Alla hu što mi je po da -<<strong>br</strong> />

rio ča st da po gi nem u Nje go vo ime. Ma jko, ti znaš<<strong>br</strong> />

da še hid ima pra vo da u dže nnet uve de 70 oso ba.<<strong>br</strong> />

I ja ću, ma jko, oče, vas uve sti, ako Bog da. Sa mo<<strong>br</strong> />

mi ha la li te.<<strong>br</strong> />

Znao je da će preseliti, pa je sve napisao. Sa -<<strong>br</strong> />

nja la sam ga i ne ko li ko da na na kon dže na ze. Pi -<<strong>br</strong> />

tam ga:<<strong>br</strong> />

- Otku da ti, si ne? A on se na smi ja i kaže:<<strong>br</strong> />

- Mi mo že mo doći ka da god hoće mo.<<strong>br</strong> />

Pi tam ga, opet:<<strong>br</strong> />

- Ko ti je, si ne, otvo rio vra ta?<<strong>br</strong> />

- Po sla nik - odgo vo ri on me ni.<<strong>br</strong> />

- Si ne, ka ko ti je na ono me, dru gom svi je tu?<<strong>br</strong> />

On se, kao u sva kom mom snu, sa mo smi je. Ne<<strong>br</strong> />

go vo ri ništa. Ja ga sve ispi tu jem, a znam da je pre -<<strong>br</strong> />

se lio. U snu mu sta lno vi dim bo se no ge. Su bha na -<<strong>br</strong> />

llah, i da nas osjećam hla dnoću s nje go vih taba na...<<strong>br</strong> />

Je dnom, ja sje dim, a on me pi ta:<<strong>br</strong> />

- Učiš li ti, ma jko, za Ahi ret? Ako me ni nešto<<strong>br</strong> />

bu de, ne mo jte se si ki ra ti, i ne mo jte mi za ti je lom<<strong>br</strong> />

ža li ti. Ti je lo tru hne, ono je ze mlja i ide ze mlji, a<<strong>br</strong> />

duša ži vi na Ahi re tu.<<strong>br</strong> />

128<<strong>br</strong> />

OSMAN I TE NK<<strong>br</strong> />

Ko god da dođe na Igman, sta ri ji bo rci mu priča<<strong>br</strong> />

ju ka ko je Osman sa vla dao či tav te nk. To i ne bi<<strong>br</strong> />

bio ne ki po dvig da se bo rba sa če tni ci ma ni je za vrš -<<strong>br</strong> />

ila be riće tno. Ova ko, ispa lo je da je Osman spa sio či -<<strong>br</strong> />

ta vu pla ni nu Igman i sve naše bo rce... Bi lo je to na<<strong>br</strong> />

pri je la zu iz to plog ju na u to pli ji ju li. Če tni ci su bi li<<strong>br</strong> />

po di gli ve li ku silu ka ko bi sa svih stra na opko li li Sa -<<strong>br</strong> />

ra je vo. I že ne, i dje ca, i bo rci bi li bi ta da za tvo re ni.<<strong>br</strong> />

Pre ko uzvi še nja Ro goj i ma log mje sta Trno vo, i s<<strong>br</strong> />

dru ge stra ne pla ni ne Bjela šni ce, če tni ci su kre nu li<<strong>br</strong> />

pre ma Igma nu. A naši bo rci, že ne i dje ca mo gli su<<strong>br</strong> />

sa mo pre ko Igma na izla zi ti iz Sa ra je va i ići u dru ge<<strong>br</strong> />

slo bo dne gra do ve...<<strong>br</strong> />

I, eto, če tni ci su kre nu li si lnim te nko vi ma. Baš<<strong>br</strong> />

kao ažda he. Ništa im ni je mo glo osta ti na pu tu. U<<strong>br</strong> />

sva kom se lu na ko je su na ila zi li pa li li su ku će, šta le<<strong>br</strong> />

i si je no. Ne ne i ma jke sa dje com u ko lo ni bježa li su<<strong>br</strong> />

pre ma Pa za riću i Ta rči nu. Odra sli ja dje ca tje ra la su<<strong>br</strong> />

ovce i sto ku ispred se be. Iz ovih dana i po ti če Osma -<<strong>br</strong> />

no vo ju naštvo. Da se kaže: Osman ni je sam sa vla -<<strong>br</strong> />

dao neprijatelje, ni ti je sam spa sio že ne i dje cu, ali<<strong>br</strong> />

je u ovoj bo rbi ispao pra vi ga zi ja... Ka da su če tni ci<<strong>br</strong> />

po pa li li se la, na mje ri li su se na je dno po ve li ko <strong>br</strong>do<<strong>br</strong> />

na Igma nu ko je je na rod ovo ga kra ja zvao Pro skok.<<strong>br</strong> />

Tu su ih če ka li naši bo rci.<<strong>br</strong> />

Če tni ci su pri je mra ka, na kon za tišja, na pa li<<strong>br</strong> />

izne na da, ali ovaj put sa mno go te nko va. Ove gvozde<<strong>br</strong> />

ne grdo si je gru ha le su i <strong>br</strong>e kta le da se šu ma pro -<<strong>br</strong> />

la ma la od bu ke. Sva ko živ bi se ska me nio od stra ha.<<strong>br</strong> />

Sve se krši lo i lo mi lo. Ba š kao da de set ažda ha pla -<<strong>br</strong> />

me nim je zi ci ma ho će sve sprži ti i satra ti. Iza te nko -<<strong>br</strong> />

va, kao đo je, kri li su se neprijateljski vojnici. Mi sli li<<strong>br</strong> />

su da će sa kri ve ni po bi je di ti naše bo rce i osvo ji ti<<strong>br</strong> />

Pro skok i da će se po pe ti na vrh Igma na... Našim<<strong>br</strong> />

bo rci ma sve je kre nu lo naopa ko. Ne ki su se, be li, i<<strong>br</strong> />

uplaši li ovih gvo zde nih smrto no sni ca, što i ni je sra -<<strong>br</strong> />

mo ta. I onim najhra <strong>br</strong>i jim ni je bi lo pra vo ka da im je<<strong>br</strong> />

ko ma nda nt Ha nja li ć re kao da su po tro ši li svu municiju<<strong>br</strong> />

za tenko ve. Pa, ha j’ ti sad? Ka ko bez municije?<<strong>br</strong> />

Po go to vo šta sa te nko vi ma? I bo rci su pre sta li pucati.<<strong>br</strong> />

Šu tje li su i če ka li.<<strong>br</strong> />

I, ta ko, dva te nka, pri je dru gih, došli su do<<strong>br</strong> />

ro vo va u ko ji ma su bi li naši bo rci. Mo gli su ih čak<<strong>br</strong> />

i pre ga zi ti. U tim du ga čkim se ku nda ma, ka da se<<strong>br</strong> />

odluči va lo o ži vo tu i smrti, ko ma nda nt Dže vad<<strong>br</strong> />

upi ta bo rca do se be:<<strong>br</strong> />

- Osma ne, gdje ti je top?<<strong>br</strong> />

- Ka kav top, ko ma nda nte!? Znaš da nji me<<strong>br</strong> />

ni sam gađao te nko ve, sa mo ro vo ve, i to s <strong>br</strong>da<<strong>br</strong> />

na <strong>br</strong>do. Ta ko su u nje mu po deše ni niša ni. Znaš i<<strong>br</strong> />

sam, ko ma nda nte...<<strong>br</strong> />

- Osma ne, uzmi top i gađaj te nk!<<strong>br</strong> />

- Ama, pobogu si, komandante...<<strong>br</strong> />

- Osma ne, uzmi top i ga đaj te nk!<<strong>br</strong> />

- Ra zu mi jem, ko ma nda nte!<<strong>br</strong> />

Oči bo ra ca bi le su uprte u Osma na. Zna li su<<strong>br</strong> />

da ih če ka bo rba prsa u prsa, ali su če ka li da vi de<<strong>br</strong> />

šta će on ura di ti. Osman je, kao da je puška, po -<<strong>br</strong> />

di gao ki ne ski be strza jni top na ra me i počeo ni -<<strong>br</strong> />

ša ni ti. Tražio je po go dnu po zi ci ju. Ali se ci jev na<<strong>br</strong> />

ku po li te nka po la hko okre ta la pre ma Osma nu.<<strong>br</strong> />

Našao se oči u oči s te nkom. Ko će pri je opa li ti.<<strong>br</strong> />

Bo rci ma su se se ku nde či ni le kao sa ti. I, Osman<<strong>br</strong> />

prvi opa li. Po go dio je to čko ve-gu sje ni ce, a na kon<<strong>br</strong> />

to ga ku po lu. Te nk se za pa lio. S to pom na ra me nu,<<strong>br</strong> />

po trčao je pre ma dru gom te nku...<<strong>br</strong> />

Naši bo rci, ko ji su ovaj me jdan uspla hi re no po -<<strong>br</strong> />

sma tra li, trgli su se iz oba mrlo sti ko ja im je prikova -<<strong>br</strong> />

la no ge za ze mlju i kre nu li. Neprijateljski vojnici su<<strong>br</strong> />

kao bez gla ve bje ža li ni z<strong>br</strong>do, pre ma se lu De jčići.<<strong>br</strong> />

Mlađi bo rci, ko ji su mo gli do <strong>br</strong>o trča ti, go ni li su po -<<strong>br</strong> />

da le ko neprijatelje, a oni sta ri ji, na če lu sa Osma -<<strong>br</strong> />

nom, osta li su na po loža ji ma... Eto, što je Osman<<strong>br</strong> />

va ljao u ovoj bo rbi! Če tničkoj ažda hi po lo mlje ni su<<strong>br</strong> />

zu bi na Pro sko ku.<<strong>br</strong> />

- Na jviše ža lim što mi dru gi te nk umače - pri-


čao je te noći Osman bo rci ma. - Okre nuo se na zad i<<strong>br</strong> />

po bje gao ko li ko ga gu sje ni ce no se. Da se mo glo,<<strong>br</strong> />

uprtio bih top i sti gao ga do kra ja ko se. Ali šta je - tu<<strong>br</strong> />

je. Je ste da to ne ma u vo jnim ško la ma, ali u pra vu<<strong>br</strong> />

je ko ma nda nt: može top pro tiv te nka. Vi dje lo se da<<strong>br</strong> />

mo že...<<strong>br</strong> />

Osman je ra to vao na go ražda nskom bo jištu.<<strong>br</strong> />

Spe ci ja lno st su mu bi li unište nje mi tra lje skih gnijezda<<strong>br</strong> />

i ro vo va iz to pa. Ali, na kon ovo ga po dvi ga na<<strong>br</strong> />

Igma nu, sve ove spe ci ja lno sti su mu propa le. Bo rci<<strong>br</strong> />

su ga pro zva li ra znim na di mci ma: Osman Te nko -<<strong>br</strong> />

ubi ca, Gra di telj Oba le Tenkovače, To bdži ja s Ra me -<<strong>br</strong> />

na, Ki nez Be strza jac.<<strong>br</strong> />

A ka da se pri upi ta bo rce o ovo me do ga đa ju,<<strong>br</strong> />

oni lju bo mo rno odgo vo re:<<strong>br</strong> />

- Pa, na mje rio se te nk na Osma na i te nk je vi -<<strong>br</strong> />

dio ko je Osman.<<strong>br</strong> />

MOJI KURBANI<<strong>br</strong> />

Si nko, ha jde, bu jrum, sje di. Do la zi li su jo š ne ki<<strong>br</strong> />

tvo ji. Ne ka, ne ka. Sje di. Eto me ne. Sa mo da pri sta -<<strong>br</strong> />

vim ka hvu. Svi ne gdje hi te. A ti ra vno, va mo? Jah...<<strong>br</strong> />

Otka ko nas na padoše ovi ne lju di. Ka ko ih, ono zo -<<strong>br</strong> />

vu? Agre sor. Otka ko nas na pa de agre so r, mo ra mo<<strong>br</strong> />

hi ti ti. Pa, šta nam Allah da de... Ja čekam ka da će mi<<strong>br</strong> />

ko ji od si no va na vra ta.<<strong>br</strong> />

Ro di la sam ih de vet. Tro ji cu mi uze crna ze mlja.<<strong>br</strong> />

Je dan je inva lid... Uvi jek je bilo ka ko On ho će... Evo,<<strong>br</strong> />

poše će ri, ko u svo joj kući... Kad mi si no vi dođu, kao<<strong>br</strong> />

da su mi me le ki ušli u kuću. Sve bih da im bu dem<<strong>br</strong> />

pri ru ci. Da im šta ne usfa li. Po le tim sad ta mo, sad<<strong>br</strong> />

va mo. A, opet bih htje la što duže da ih gle dam. Ra -<<strong>br</strong> />

do st mi je dok ih iz pri kra jka gle dam...<<strong>br</strong> />

Onda sam ih bu di la po la hko. Da se ra za be ru.<<strong>br</strong> />

Sta ri ji mo mci bi prvi išli na umi va nje. A kad bi se<<strong>br</strong> />

obu kli, sta li bi ra do sni pred ba bu. On bi ih obi la zio i<<strong>br</strong> />

pre gle da vao. Ko u vo jsci... Omer je uvi jek ne što<<strong>br</strong> />

izvo dio. Svi bi mu se smi ja li. Sa ba hu din bi se na dvi -<<strong>br</strong> />

si vao iznad nje ga; be li, da je vi ši. Me ho bi s ru ka ma<<strong>br</strong> />

vra go lio Sa lki iza le đa. Mu ha med je mi rno če ko. Po -<<strong>br</strong> />

ne kad bi se gro ho ta li. Nešto bi izme đu se be mu ha -<<strong>br</strong> />

be ti li. Kao, ima ju ne kih ta jni. Kao, da ih ja ne<<strong>br</strong> />

znam...<<strong>br</strong> />

Sje ćam se i Ku rban-ba jra ma. Ba bo je bi rao<<strong>br</strong> />

crnog ovna, a pri je to ga bi ih po duča vo. Svi bi mu se<<strong>br</strong> />

smi ja li, jer su zna li šta će priča ti. Mu ha mmed bi se<<strong>br</strong> />

na do ve zao ka ko je vje ro vje snik I<strong>br</strong>a him htio žrtvo -<<strong>br</strong> />

va ti Isma ila, a onda mu Allah po da rio ovna, da ga<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

za ko lje umje sto si na...<<strong>br</strong> />

Pri je je bio običaj da mu ška dje ca iza ba jramna<<strong>br</strong> />

ma za idu sa ze le nim ba jra kom i pri je mra ka<<strong>br</strong> />

oblete sve mu sli ma nske kuće. Utrča va li su u sva ku<<strong>br</strong> />

avli ju. Ne ko bi od njih na glas pro učio Euzubillu i Bi -<<strong>br</strong> />

smi llu... Svi bi ga pra ti li sa: Amin. Ka da bi od do -<<strong>br</strong> />

maći na do bi li ba jra mluk, trča li bi u dru gu avli ju. Ta -<<strong>br</strong> />

ko, sve re dom, dok ne obi đu sve ma ha le...<<strong>br</strong> />

Moj Ku rban-ba jram i ha dž su mo ji si no vi Ra -<<strong>br</strong> />

miz, Omer i Mu nib. Ku rba nom se njih sjećam. Mojih<<strong>br</strong> />

še hi da i ga zi ja. Oni su moji kurbani.<<strong>br</strong> />

Evo ova ko: Me ho, Ismet, Su vad, Sa lko, Ra miz,<<strong>br</strong> />

Omer, Mu nib, Mu ha mmed i Sa ba hu din. Če kaj da<<strong>br</strong> />

po no vim, glu ho bi lo da ko ga za bo ra vim... Je ste,<<strong>br</strong> />

de ve te ri ca...<<strong>br</strong> />

Ne ka da kre nem u so bu da nešto uzmem i za -<<strong>br</strong> />

bo ra vim što sam ušla. I po no vo se vra tim...<<strong>br</strong> />

Ni kad ih ni sam ra zdva ja la, pa neću ni u pa me -<<strong>br</strong> />

ti. Ali ih je Allah ra zdvo jio. Mu nib je prvi oti šao na<<strong>br</strong> />

Ahi ret, na po če tku ra ta, u še sto me mje se cu. On je<<strong>br</strong> />

prvi kre nuo da <strong>br</strong>a ni Bo snu... Ni je pro šlo ni dva<<strong>br</strong> />

mje se ca, a ode i Omer. Nje go vi dru go vi ka žu da se<<strong>br</strong> />

ni su <strong>br</strong>i nu li, jer su na vi kli da ga ne vi de i po ne ko li -<<strong>br</strong> />

ko da na, pa bi se po ja vio sa oružjem na na ra mku...<<strong>br</strong> />

Ni je prošlo ni dva mje se ca, a ode mi i Ra miz... Sa ba -<<strong>br</strong> />

hu din je ostao inva lid. Allah ga je sa ču vao, ka ko je<<strong>br</strong> />

bio teško ra njen. Kao da je jučer bi lo... Mu nib kre -<<strong>br</strong> />

nuo na stražu i čim je došao pred ko ma ndu, pa la<<strong>br</strong> />

gra na ta. Pa la je i dok je Omer po la gao za kle tvu. Do -<<strong>br</strong> />

tad su se sva ki dan bi li u bi tka ma, a po gi nu še od<<strong>br</strong> />

gra na ta... Ra miz je bio kod ku će, na do pu stu. Ne lju -<<strong>br</strong> />

di na pa do še Stup. On se uzvrtio. Kao da mra vi idu<<strong>br</strong> />

uz nje ga. To ne znam opriča ti. Ona ko, te re sli, li čio je<<strong>br</strong> />

na ba bu. Kao da ga sad gle dam. “Ma jko”, kaže, kre-<<strong>br</strong> />

RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />

nuli su na Stup te nko vi ma”. Mo li la sam Alla ha da<<strong>br</strong> />

po mo gne naši ma na Stu pu. Ta mam što sam završila,<<strong>br</strong> />

Ra mi za više ne bi. Če ka la sam ga na pro zo ru...<<strong>br</strong> />

Ra miz se ni je vra tio. Izvla čio je ra nje ne dru go ve...<<strong>br</strong> />

Ra mi za sa njam. On pod jo rga nom, a nje go va<<strong>br</strong> />

dje ca oko nje ga. Ne da ju mu spa va ti. Ja, ko, ula zim<<strong>br</strong> />

u so bu, da istje ram dje cu. Dje ca ko dje ca, sja ti li se<<strong>br</strong> />

oko nje ga i hi ho ću se. A ja ih ne mo goh istjera ti i<<strong>br</strong> />

vra tim se. Ovo sam ne ki dan sa nja la. A ka da sa njam<<strong>br</strong> />

Ome ra, uvi jek ve li ka li va da sa cvijećem... Omer<<strong>br</strong> />

spa va na li va di. Cvi jeće mu mi riše iznad gla ve, a le -<<strong>br</strong> />

pti rići mu kri li ma za hla đu ju. On se za ja pu rio, crven<<strong>br</strong> />

u li cu, kao se rdža da na seći ji.<<strong>br</strong> />

BA RBI KA I MO TO RO LA<<strong>br</strong> />

U BA BI NU KO FE RU<<strong>br</strong> />

Na Žuči sve se po tre sa lo od eksplo zi ja i de to na -<<strong>br</strong> />

ci ja. Kao da ovo <strong>br</strong>do proždi ru i ze mljo tres i vulkan.<<strong>br</strong> />

Sve se ko vi tla: i ze mlja i drve će... Pri je ti la je opa sno -<<strong>br</strong> />

st da če tni ci siđu u Ve lešiće. Sarajevo bi ta da la hko<<strong>br</strong> />

po di je li li...<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

Pri čao mi je suprug Enver da je sa njao ru žan<<strong>br</strong> />

san. Ne ke ve li ke zmi je su ga na pa da le. Izu tra gle da<<strong>br</strong> />

me ne, pa De li lu. Onda je došao nje gov šo fer. Kaže:<<strong>br</strong> />

- Mo ram ići, Žuč će pa sti...<<strong>br</strong> />

Po šao je Enver ni za ste pe ni ce, a za bo ra vio ključ<<strong>br</strong> />

od ula znih vra ta. Vra tio se. Grli me ne, pa Li li...<<strong>br</strong> />

Če ka la sam da do đe. Sluša mo, tu tnji na Žuči.<<strong>br</strong> />

Go ri Žuč... Ne mo gu da spa vam... Ni ka da ga ni sam<<strong>br</strong> />

če ka la ovo li ko... Ču jem, au to. Vi dim Ta li ja na, Isme -<<strong>br</strong> />

ta, Ali ju... Vra ti li su se bez Enve ra...<<strong>br</strong> />

129


RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />

*<<strong>br</strong> />

- De li la, gdje ti je ha lji na za Ba rbi ku?<<strong>br</strong> />

- Mo žda je u ba bi nom ko fe ru. Ta mo je bi la i Ba -<<strong>br</strong> />

rbi ka.<<strong>br</strong> />

- Otku da u ko fe ru?<<strong>br</strong> />

- Ta mo ja ču vam Ba rbi ku. To je u ba bi noj so bi.<<strong>br</strong> />

- Šta još ima u ko fe ru?<<strong>br</strong> />

- Ba bin pištolj, ova mo ja Ba rbi ka bu de, i pa pi ri.<<strong>br</strong> />

- A otkud i pi štolj i Ba rbi ka u ko fe ru?<<strong>br</strong> />

- Pišto ljem je ba bo <strong>br</strong>a nio Žuč. Sa da ga ja u ko -<<strong>br</strong> />

fe ru ču vam. A s Ba rbi kom se igram... Vra tit ću Ba -<<strong>br</strong> />

rbi ku u ko fer. Ta mo i nju ču vam. I sve igračke su u<<strong>br</strong> />

ko fe ru.<<strong>br</strong> />

- A pi štolj?<<strong>br</strong> />

- Ja ne di ram pištolj. On je ba bin...<<strong>br</strong> />

- A, ako nas na pa dnu če tni ci?<<strong>br</strong> />

- Pu cat će mo iz ba bi na pišto lja?<<strong>br</strong> />

- A, ka da ne sta ne me ta ka?<<strong>br</strong> />

- Neće ne sta ti.<<strong>br</strong> />

- A ako ne sta ne?<<strong>br</strong> />

- Ima Nu ra bo mbu.<<strong>br</strong> />

- I?<<strong>br</strong> />

- Ba cit će je Nu ra na če tni ke.<<strong>br</strong> />

- I onda...<<strong>br</strong> />

- Šta?<<strong>br</strong> />

- Ka da Nu ra ba ci bo mbu, ka ko će mo se <strong>br</strong>a ni ti?<<strong>br</strong> />

- Ne će bo mbe ne sta ti.<<strong>br</strong> />

- A šta ako ne sta ne?<<strong>br</strong> />

- Pa, fi no.<<strong>br</strong> />

- Ka ko, fi no? Ne ma mo oru žja, a če tni ci nas<<strong>br</strong> />

na pa li?<<strong>br</strong> />

- Ima jo š?<<strong>br</strong> />

- Šta?<<strong>br</strong> />

- Mo ro to la.<<strong>br</strong> />

- Ko ja ?<<strong>br</strong> />

- Ba bi na.<<strong>br</strong> />

- Šta je to?<<strong>br</strong> />

- To je ono što se priča.<<strong>br</strong> />

- Pa, gdje je?<<strong>br</strong> />

- I ona je u ba bi nom ko fe ru. To sam za bo ra vi la<<strong>br</strong> />

130<<strong>br</strong> />

reći. I pi štolj. I mo ro to la. I Ba rbi ka. I sve mo je igračke.<<strong>br</strong> />

Sa da je sve u ko fe ru.<<strong>br</strong> />

- I, šta će mo s njom?<<strong>br</strong> />

- S či me?<<strong>br</strong> />

- Pa, sa mo to ro lom?<<strong>br</strong> />

- Ja ću zva ti ba bi ne bo rce da nam po mo gnu.<<strong>br</strong> />

Oni će doći.<<strong>br</strong> />

- Svi?<<strong>br</strong> />

- Svi. I ba bi ni ko ma nda nti. I dru go vi. I Ra sim. I<<strong>br</strong> />

Za jko. I Ne d`ad. I Va hid. I Ta li jan.<<strong>br</strong> />

ME MKO<<strong>br</strong> />

BIOGRAFIJA<<strong>br</strong> />

Mirza Sinanović rođen je 1955. godine u Foči. Osnovnu i srednju školu završio u<<strong>br</strong> />

rodnom gradu, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Diplomirao je na odsjeku “Istorija jugoslavenskih<<strong>br</strong> />

književnosti i savremeni sh/hs.jezik temom “Historijska podloga rodoljubive lirike i<<strong>br</strong> />

dramskog rada Safvet-bega Bašagića” kod profesora dr. Muhsina Rizvića. Krajem 1997.<<strong>br</strong> />

godine objavio je knjigu ratnih reportaža “Smrti i pobjede” koja svjedoči o agresiji na Bosnu<<strong>br</strong> />

i Hercegovinu i velikim bitkama Bosanske armije. Knjiga je objavljena u više izdanja. Početkom<<strong>br</strong> />

1998. objavio je knjigu političkih eseja “Bosna između Wahingtona Daytona”<<strong>br</strong> />

2003. godine izašao mu je roman “Žrtvovanje vuku” o genocidu nad bosanskim<<strong>br</strong> />

muslimanima tokom agresije na BiH. Izašao je u pet izdanja. Na arapskom jeziku objavila<<strong>br</strong> />

Do <strong>br</strong>i nju su če tni ci opko li li sa svih stra na. Naši<<strong>br</strong> />

ko ma nda nti ni su zna li šta da ra de, a če tni ci sa mo<<strong>br</strong> />

što ni su ušli u ovo na jveće sa ra je vsko na se lje. Ta da<<strong>br</strong> />

je dva de set na jhra <strong>br</strong>i jih bo ra ca, ko je je vo dio Me -<<strong>br</strong> />

mko, kre nu lo u Do <strong>br</strong>i nju. Kao po jača nje. Ima li su<<strong>br</strong> />

po vje re nja u ko ma nda nta Ke ri ma. On je imao plan<<strong>br</strong> />

ula ska u Do <strong>br</strong>i nju...<<strong>br</strong> />

Do šli su na večer na Mo jmi lo. Bi la je mje seči na,<<strong>br</strong> />

če tni ci su ovo <strong>br</strong>do osvje tlja va li i ra ke ta ma. I, kao za<<strong>br</strong> />

inat nji ma, gu sti obla ci oku plja li su se sa svih stra -<<strong>br</strong> />

na i kruži li iznad Mo jmi la. Na dvi li su se iznad sa -<<strong>br</strong> />

mog <strong>br</strong>da. Mrak je po stao to li ko gu st da mu ni su<<strong>br</strong> />

mo gle na udi ti ni svje tleće ra ke te. Ni prst pred okom<<strong>br</strong> />

ni je se vi dio kad su naši bo rci kre nu li ni z<strong>br</strong>do, po red<<strong>br</strong> />

če tničkih ro vo va. Za dva de se tak mi nu ta došli su<<strong>br</strong> />

iznad ce ste pre ma Do <strong>br</strong>i nji, a onda su utrča li u sa -<<strong>br</strong> />

mo na se lje. Doče kao ih je Ismet. Ni je bi lo vre me na<<strong>br</strong> />

za ra do st. Ke rim je bio si gu ran da će če tni ci u sa bah<<strong>br</strong> />

na pa sti Do <strong>br</strong>i nju 5.<<strong>br</strong> />

I, to se de si lo.<<strong>br</strong> />

Iz Ne đa rića u pra vcu Do <strong>br</strong>i nje 5 kre nu li su ozlo -<<strong>br</strong> />

glaše ni spe ci ja lci iz Niša. Ni su se kri li. Iši su slobo -<<strong>br</strong> />

dno. Ni su oč eki va li da će im ne ko sta ti na put. Oku -<<strong>br</strong> />

ra ži li su se na kon osva ja nja Aerodromskog na se lja.<<strong>br</strong> />

Ni su ni po mi šlja li da je u Do <strong>br</strong>i nju došlo dva de set<<strong>br</strong> />

do <strong>br</strong>o vo lja ca na č elu sa Me mkom i Ke ri mom.<<strong>br</strong> />

Sve na pa de naši bo rci su odbi li i kre nu li u ofa -<<strong>br</strong> />

nzi vu. Če tni ci ma ni je mo gla po mo ći ni je di ni ca sa<<strong>br</strong> />

oklo pnim tra nspo rte ri ma. Me mko vi dru go vi bi li su<<strong>br</strong> />

to li ko srča ni, da su če tni ci mo ra li uzma knu ti...<<strong>br</strong> />

Otklo nje ne su i ba ri ka de ko ji ma je bio blo ki ran<<strong>br</strong> />

ulaz u na se lje. Na večer je u Do <strong>br</strong>i nju, na kon tri mje -<<strong>br</strong> />

se ca, ušao prvi ka mi on sa hra nom. Ovo je poče tak<<strong>br</strong> />

de blo ka de, a če tni ci su pre ko Do <strong>br</strong>i nje htje li po ve -<<strong>br</strong> />

za ti Ili džu, Ne dža riće i Lu ka vi cu.<<strong>br</strong> />

Onda je pa la gra na ta. Me mku su ru ke ma hi na -<<strong>br</strong> />

lno otišle uvis. Na pi pao je dvi je ve li ke ru pe u gla vi.<<strong>br</strong> />

Krv mu je cu ri la izme đu prsti ju. Ru ka ma je mo gao<<strong>br</strong> />

za usta vi ti. Pri trčao mu je He la ć. Svo jim velikim ša -<<strong>br</strong> />

ka ma vraćao mu je mo zak u gla vu...<<strong>br</strong> />

U bo lni ci u Do <strong>br</strong>i nji do ktor Ha džir uka zao mu je<<strong>br</strong> />

prvu po mo ć. Me mko je ope ri ran u Koše vskoj bo lni -<<strong>br</strong> />

ci... Danas ima radnju na Baščaršiji<<strong>br</strong> />

ALI JA ĐE RZE LEZ<<strong>br</strong> />

Tek što se po peh na Bi je lu li je sku, na ba sah na<<strong>br</strong> />

ko nja ni ka na vra ncu. Na oštrio uza stra nu kao da ga<<strong>br</strong> />

gro mo vi go ne. Umje sto to pu za, za me tnuo se mu -<<strong>br</strong> />

ni ci jom, zo ljom i si jačem smrti. Pra vi ga zi ja.<<strong>br</strong> />

- Esse la mu ale jkum, Đe rze lez Ali ja!<<strong>br</strong> />

- Ale jku mu se lam. Ne go, mo mak, mo ra da si ti<<strong>br</strong> />

me ne za mi je nio. Ja sam ti, bo lan, Ethem. I to<<strong>br</strong> />

Ethem iz se la Ja bu ka. Opći na Foča.<<strong>br</strong> />

- Ni si Ali ja Đe rze lez?<<strong>br</strong> />

- Jok, va la. Kažem ti, mo ra da si ti me ne za mi -<<strong>br</strong> />

je nio. Ja sam Ethem, a me ni se či ni da sam ti to ga<<strong>br</strong> />

Ali ju viđo u trno vskom ba ta ljo nu.<<strong>br</strong> />

- Be li sam te za mi je nio. Isti si mi on. A oklen ti<<strong>br</strong> />

konj i oružje?<<strong>br</strong> />

- Otku da bi bi lo?! Iz De jčića, od če tni ka.<<strong>br</strong> />

- Ha jd’ do va le, Đe rze lez Ale.<<strong>br</strong> />

- Ej sa ha ti le, po <strong>br</strong>a ti me, ali re koh ti da si me za -<<strong>br</strong> />

mi je nio - odgo vo ri ljutito ju nači na Ethem.<<strong>br</strong> />

ga je izdavačka kuća “Daru Selam“ iz Kaira, a na engleskom Bošnjako-američka kulturna<<strong>br</strong> />

asocijacija iz Čikaga (SAD).<<strong>br</strong> />

U augustu 2005. godine izdavačka kuća “Conectum“ objavljuje mu roman “San<<strong>br</strong> />

Hasana Nazira” o čuvenoj Aladži džamiji i njenom graditelju Hasanu Naziru. Preveden je na<<strong>br</strong> />

turski jezik, objavila ga je izdavačka kuća “Timaš” iz Istanbula pod naslovom “Sinan in gizli<<strong>br</strong> />

eseri”. Roman “Kulin” (izašao 2007.) govori o bosanskom srednjovjekovnom vladaru. U<<strong>br</strong> />

dramskoj izvedbi premijerno ga je predstavilo Narodno pozorište iz Mostara. 2008. godine<<strong>br</strong> />

izašao mu je roman “Ajvaz u Akhisaru” o gaziji, alimu i evliji Ajvazu Dedi.<<strong>br</strong> />

S familijom živi u Sarajevu.


Izvini što si me silovao<<strong>br</strong> />

(Osvrt na film “U zemlji krvi i meda“, režiserski prvijenac Angeline Jolie )<<strong>br</strong> />

I šta je ostalo od sve te<<strong>br</strong> />

galamdžijske euforije?<<strong>br</strong> />

“Anđeo od Bosne“ se<<strong>br</strong> />

vratio u svoju vilu<<strong>br</strong> />

negdje na Beverly<<strong>br</strong> />

Hillsu ili Provanci ili<<strong>br</strong> />

gdje već, a stanovnici<<strong>br</strong> />

BiH su nastavili svoj<<strong>br</strong> />

turobni postratni život.<<strong>br</strong> />

Kako čujemo, glumica<<strong>br</strong> />

“sa najljepšim bedrom<<strong>br</strong> />

na svijetu“ priprema<<strong>br</strong> />

nove projekte, negdje<<strong>br</strong> />

u daljem Trećem<<strong>br</strong> />

svijetu: u Afganistanu,<<strong>br</strong> />

Sierra Leoneu, Ruandi,<<strong>br</strong> />

Iraku... negdje na<<strong>br</strong> />

Ničijoj zemlji. A tko će<<strong>br</strong> />

znati? Možda jednom<<strong>br</strong> />

odluči napraviti i film o<<strong>br</strong> />

američkim ‘slučajnim’<<strong>br</strong> />

bombardiranjima<<strong>br</strong> />

nevinih ljudi širom<<strong>br</strong> />

Istoka. Mo’š mislit!<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Piše: Filip Mursel Begović<<strong>br</strong> />

Prije nekoliko godina u Beharovom<<strong>br</strong> />

tematu predstavili smo <strong>br</strong>ojna<<strong>br</strong> />

mu čna svjedočanstva silovanih Boš -<<strong>br</strong> />

njakinja u periodu agresije na BiH<<strong>br</strong> />

(1992.-1995.). Očekivano, u čitača,<<strong>br</strong> />

bez obzira na etničku pripadnost,<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>oj je izazvao šok i nevjericu. Sto ga,<<strong>br</strong> />

redakcija je smatrala da je te ma t<<strong>br</strong> />

uspio jer je podsjetio na doga đa nja<<strong>br</strong> />

koja se rijetko spominju – da k le, silovanja<<strong>br</strong> />

kao poseban vid ratnog zločina<<strong>br</strong> />

koji je sistematski vršen nad Bošnjakinjama<<strong>br</strong> />

u proteklom ra tu. Međutim,<<strong>br</strong> />

nemalo smo se izne na dili kada smo<<strong>br</strong> />

naišli na članak je dne mlade bosanske<<strong>br</strong> />

studentice. Na ime, ona se u sklopu<<strong>br</strong> />

svoje studijske gru pe, na Filozofskom<<strong>br</strong> />

fakultetu u Sara je vu, pozabavila<<strong>br</strong> />

temom silovanja kao nekom vrst<<strong>br</strong> />

muškog inicijacijs kog grupnog čina u<<strong>br</strong> />

vrijeme rata. Da ne duljimo, među<<strong>br</strong> />

ostalim, za<strong>br</strong>i nja vajuća je njena konstatacija:<<strong>br</strong> />

svjedočanstva koja su predstavljena<<strong>br</strong> />

u Be ha ru su romantičarsko-nacio<<strong>br</strong> />

na lnog karaktera. U silnoj<<strong>br</strong> />

želji da za dovolji svoje mentore, jer<<strong>br</strong> />

upravo su oni kr e ator takvog stava<<strong>br</strong> />

koji bi tre bao do ka zati postojanje<<strong>br</strong> />

bošnjač ke nacio na lne mitomanije u<<strong>br</strong> />

svim sfe rama ku lture i društva, ali i<<strong>br</strong> />

ih i de ko n s truirati – studentica je za -<<strong>br</strong> />

k ljučila da je svjedočanstvo o silovanju<<strong>br</strong> />

bošnjač ki nacional-romantizam.<<strong>br</strong> />

Nevjerojatno!<<strong>br</strong> />

Romantični silovatelj je<<strong>br</strong> />

znanstvena fantastika<<strong>br</strong> />

Upravo sam se tog događaja sjetio<<strong>br</strong> />

nakon što je u javnosti odjeknula<<strong>br</strong> />

vijest da hollywoodska zvijezda<<strong>br</strong> />

Angelina Jolie snima film o ljubavi<<strong>br</strong> />

FILM<<strong>br</strong> />

između Bošnjakinje i Srbina u srp -<<strong>br</strong> />

s kom logoru za silovanje. Eto ga,<<strong>br</strong> />

pomislih, ono što nije uspjelo Beharu,<<strong>br</strong> />

napokon će ugledati svjetlo da -<<strong>br</strong> />

na – prikaz romantičnog odnosa si -<<strong>br</strong> />

lo vatelja i silovane. No, kao i u ne -<<strong>br</strong> />

pri mjerenoj konstrukciji sarajevske<<strong>br</strong> />

stu dentice, bez sumnje ćemo zak -<<strong>br</strong> />

lju čiti da u silovanju nema ništa ro -<<strong>br</strong> />

ma ntičnog! Šta ima romantičnog u<<strong>br</strong> />

tome da vas siluje vod raspamećenih<<strong>br</strong> />

vojnika?<<strong>br</strong> />

No, raduje da je Angelina Jolie<<strong>br</strong> />

pre poznala zapostavljenu ratnu rak -<<strong>br</strong> />

ranu te je upravo tu temu izab rala<<strong>br</strong> />

za svoj scenaristički i redateljski de -<<strong>br</strong> />

bi. I ne ulazeći u detalje, <strong>br</strong>ojka od<<strong>br</strong> />

oko 30 000 silovanih Bošnja ki nja<<strong>br</strong> />

nikoga ne može ostaviti ra v no du š -<<strong>br</strong> />

nim. U medijima, od svjedoka koji<<strong>br</strong> />

su preživjeli, svakodnevno saznajemo<<strong>br</strong> />

o svireposti zločina, o detaljima<<strong>br</strong> />

genocida i etničkog čišćenja, o metodologiji<<strong>br</strong> />

klanja i ubijanja, ali je rijetkost<<strong>br</strong> />

da se otvoreno čuju svjedočanstva<<strong>br</strong> />

silovanih žena. Neosporna je i<<strong>br</strong> />

razumljiva osjetljivost Bošnjakinja<<strong>br</strong> />

na temu silovanja. Zato je i shva t -<<strong>br</strong> />

ljiva prva reakcija udruženja Že na<<strong>br</strong> />

žrtava rata na film “U zemlji kr vi i<<strong>br</strong> />

meda“, još u pripremnoj fazi, ali i<<strong>br</strong> />

za<strong>br</strong>ana vlasti Federacije BiH da se<<strong>br</strong> />

film snima u toj zemlji. Na i me, po -<<strong>br</strong> />

stavlja se opravdano pitanje: kako je<<strong>br</strong> />

moguće da se žrtva zaljubi u si -<<strong>br</strong> />

lovatelja. To jest, bez obzira na uvid<<strong>br</strong> />

u scenarij, nitko nije mogao zna ti<<strong>br</strong> />

kako će film izgledati nakon finalne<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>ade. Jedan od argumenata je da<<strong>br</strong> />

se izrazito naivno pristupa ljubavnom<<strong>br</strong> />

odnosu dva glavna lika – to jest<<strong>br</strong> />

131


FILM<<strong>br</strong> />

nekoj vrst bizarne ljubavi iz među<<strong>br</strong> />

žrtve i silovatelja. Dakle, u takvim<<strong>br</strong> />

okolnostima (govorimo o stvarnim<<strong>br</strong> />

događajima) pričati o ljubavi i<<strong>br</strong> />

romantici može izgledati kao<<strong>br</strong> />

znanstvena fantastika ili – teška i<<strong>br</strong> />

ponižavajuća filmska uvreda.<<strong>br</strong> />

Stockholmski sindrom<<strong>br</strong> />

No, Angelinin film scenaristič ki<<strong>br</strong> />

se bazira na činjenici da su se žrtva<<strong>br</strong> />

i silovatelj poznavali ot p ri je. Riječ<<strong>br</strong> />

je, dakle, o paru koji se na kratko<<strong>br</strong> />

upoznao pred po če tak rata, a ponovno<<strong>br</strong> />

se su sreo za vrijeme utamničenja<<strong>br</strong> />

glavnog žens kog lika u<<strong>br</strong> />

ženskom logoru za silovanje.<<strong>br</strong> />

Rekli bismo, u ho lly woods -<<strong>br</strong> />

kom smislu, tuž na je to pr i ča<<strong>br</strong> />

o dvoje lju ba v nika ko je ne -<<strong>br</strong> />

obično, gotovo na st ra no, spa -<<strong>br</strong> />

ja i razdvaja et ni čka ili vje -<<strong>br</strong> />

rska ili klanovs ka uvje to -<<strong>br</strong> />

vanost. Pritom, prikazuje se<<strong>br</strong> />

i kolebanje glavnog muš kog<<strong>br</strong> />

lika koji je razapet između<<strong>br</strong> />

osjećaja ljubavi i odanosti<<strong>br</strong> />

vla stitoj naciji te okrutnom<<strong>br</strong> />

pa trijarhalnom liku oca.<<strong>br</strong> />

Manje je poznato da je<<strong>br</strong> />

sni mljen film “Kao da me<<strong>br</strong> />

ne ma“ irske re dateljice Juanite<<strong>br</strong> />

Wilson po ro ma nu književnice<<strong>br</strong> />

Slavenke Drakulić –<<strong>br</strong> />

također na temu intimnih<<strong>br</strong> />

drama silovanih muslimanki.<<strong>br</strong> />

No, on je baziran na st va -<<strong>br</strong> />

r nim svjedo ča nstvima koji<<strong>br</strong> />

su u romanu lite ra rizirani,<<strong>br</strong> />

a time je suodnos likova<<strong>br</strong> />

realniji, opravdaniji i gledatelju se<<strong>br</strong> />

lakše identificirati sa žrt vom,<<strong>br</strong> />

shvatiti njena psihološka sta nja, a<<strong>br</strong> />

žena zatočena u logoru za silovanje<<strong>br</strong> />

neočekivano se za lju bljuje u<<strong>br</strong> />

silovatelja i postaje njegova ljubavnica.<<strong>br</strong> />

Dakle, ima mo sličnu situaciju<<strong>br</strong> />

kao i u filmu Angeline Jolie,<<strong>br</strong> />

no, žrtvini razlozi su drugačije<<strong>br</strong> />

prirode: nema prikaza ro ma -<<strong>br</strong> />

132<<strong>br</strong> />

U filmu nije vidljivo ni jasno tko je<<strong>br</strong> />

izazvao eksploziju koja označava<<strong>br</strong> />

početak rata. Nadalje, Armija BiH<<strong>br</strong> />

se prikazuje kao neka vrsta<<strong>br</strong> />

slabašnog i neuvjerljivog pokreta<<strong>br</strong> />

otpora – ša čice gladnih ljudi koji<<strong>br</strong> />

posve naiv no spremaju neku<<strong>br</strong> />

špijunsku za vjeru protiv srpske<<strong>br</strong> />

vojne armade. Sudeći po filmu<<strong>br</strong> />

Angeline Jolie, po stavlja se pitanje<<strong>br</strong> />

da li je uopće po stojala neka<<strong>br</strong> />

vojska koja se zva la Armija BiH i<<strong>br</strong> />

koja je godinama pružala junački<<strong>br</strong> />

otpor nadmoćnoj Vojsci RS.<<strong>br</strong> />

Izrazito se naivno pristupa<<strong>br</strong> />

ljubavnom odnosu dva glavna<<strong>br</strong> />

lika – to jest nekoj vrst bizarne<<strong>br</strong> />

ljubavi iz među žrtve i silovatelja.<<strong>br</strong> />

Dakle, u takvim okolnostima<<strong>br</strong> />

(govorimo o stvarnim<<strong>br</strong> />

događajima) pričati o ljubavi i<<strong>br</strong> />

romantici može izgledati kao<<strong>br</strong> />

znanstvena fantastika ili – teška i<<strong>br</strong> />

ponižavajuća filmska uvreda.<<strong>br</strong> />

ntičnog zbližavanja sa zločincem,<<strong>br</strong> />

nema artističkih golišavih lju -<<strong>br</strong> />

bavnih scena - žrtva je iza<strong>br</strong>ala da<<strong>br</strong> />

ju siluje jedan muškarac, a ne njih<<strong>br</strong> />

četrdeset. Nesumnjivo da je kod<<strong>br</strong> />

Drakulićke riječ o opisu Stoc k -<<strong>br</strong> />

holmskog sindroma, emocional ne<<strong>br</strong> />

veze i indentifikacije s agresorom.<<strong>br</strong> />

Bez obzira na to ne treba su mnjati<<strong>br</strong> />

da je Angelina Jolie, kao i Slavenka<<strong>br</strong> />

Drakulić, ovim projektom,<<strong>br</strong> />

kroz faktografsku fikcionalizaciju,<<strong>br</strong> />

željela napraviti posvetu ili spomenik<<strong>br</strong> />

silovanim ženama i uo pće<<strong>br</strong> />

žrtvama rata. Već time je na neki<<strong>br</strong> />

način onemogućila zloupotrebu<<strong>br</strong> />

filma. Ipak, neki američki<<strong>br</strong> />

filmski krugovi loše su<<strong>br</strong> />

ocijenili Angelinin film “U<<strong>br</strong> />

zemlji krvi i meda“, a jedna<<strong>br</strong> />

od glavnih zamjerki se krije<<strong>br</strong> />

u pitanju: “a gdje joj je<<strong>br</strong> />

balans u prikazivanju sukobljenih<<strong>br</strong> />

strana“?<<strong>br</strong> />

Angelinin odgovor do ka zu -<<strong>br</strong> />

je ko liko se saživjela sa pri -<<strong>br</strong> />

čom koju je pre točila na fi l -<<strong>br</strong> />

msko platno: “Pa nije bilo ni<<strong>br</strong> />

ba lansa za vrijeme ra ta!“ –<<strong>br</strong> />

zaista je hra<strong>br</strong>o odgovarala u<<strong>br</strong> />

stranim medijima. No, da li je<<strong>br</strong> />

baš tako. Imaju li Srbi razloga<<strong>br</strong> />

za toliko negodovanje?<<strong>br</strong> />

Rade Šerbedžija i ‘sveta’<<strong>br</strong> />

Angelina<<strong>br</strong> />

Ako krenemo od prve sce -<<strong>br</strong> />

ne su sreta dvoje glavnih likova<<strong>br</strong> />

u filmu (iako je riječ o fikciji)<<strong>br</strong> />

možemo primijetiti da glavni<<strong>br</strong> />

lik Danijel nosi uniformu tadašnjeg<<strong>br</strong> />

MUP-a BiH. Govorimo li o<<strong>br</strong> />

vjerodostojnosti nije moguća si tu -<<strong>br</strong> />

acija u kojoj bi Srbin u to vrijeme<<strong>br</strong> />

plesao u nekoj sarajevskoj kafani.<<strong>br</strong> />

MUP BiH je već znat no prije bio<<strong>br</strong> />

podijeljen i Srbi MUP-ovci se nisu<<strong>br</strong> />

nala zi li u Sarajevu. Zatim, njihov<<strong>br</strong> />

ro man tični ples prekida granata<<strong>br</strong> />

ili bomba. U filmu nije vidljivo ni


Možda je upravo Šerbedžija bio prvi koji je utjecao na scenarij i forsirao<<strong>br</strong> />

ro ma ntičnu priču – neko nakaradno pomirenje u kojem silovana na kra ju<<strong>br</strong> />

filma svome tamničaru pa te tično kaže: Izvini! - i dobije me tak u glavu.<<strong>br</strong> />

ja s no tko je izazvao eksploziju<<strong>br</strong> />

koja označava početak rata. Nadalje,<<strong>br</strong> />

Ar mija BiH se prikazuje kao<<strong>br</strong> />

neka vr sta slabašnog i neuvjerljivog<<strong>br</strong> />

po kreta otpora – ša čice gladnih<<strong>br</strong> />

ljudi koji posve naiv no spremaju<<strong>br</strong> />

neku špijunsku za vjeru protiv<<strong>br</strong> />

srpske vojne armade. Sudeći<<strong>br</strong> />

po filmu An ge line Jolie, po stavlja<<strong>br</strong> />

se pitanje da li je uopće po stojala<<strong>br</strong> />

neka vojska koja se zva la Armija<<strong>br</strong> />

BiH i ko ja je godinama pružala<<strong>br</strong> />

junački otpor nadmoćnoj Vojsci<<strong>br</strong> />

RS.<<strong>br</strong> />

Srbi bi mogli vidjeti i pozitivnu<<strong>br</strong> />

stranu u liku srpskog generala ko -<<strong>br</strong> />

jega glumi Rade Šerbedžija. On će<<strong>br</strong> />

u jednoj sceni ustvrditi da su mu -<<strong>br</strong> />

slimani neki dan ubili pedesetak<<strong>br</strong> />

civila. Šerbedžijin lik će u razgovoru<<strong>br</strong> />

sa glavnim ženskim likom<<strong>br</strong> />

Aj lom objasniti zašto Srbi imaju<<strong>br</strong> />

op ravdanja da čine što čine: nje -<<strong>br</strong> />

mu su ‘44 ustaše i Handžar di vi -<<strong>br</strong> />

zija na polju ubili čitavu obitelj, da<<strong>br</strong> />

bi, eto, neka muslimanka mo gla<<strong>br</strong> />

slikati i biti gospođa u dimijama.<<strong>br</strong> />

Srbi bi mogli biti zadovoljni što se<<strong>br</strong> />

neki lik u filmu nije raspričao o<<strong>br</strong> />

četničkom klanju muslimana ‘41. i<<strong>br</strong> />

‘42. – u Foči, Goraždu, Vi šegradu,<<strong>br</strong> />

Kulen Vakufu... Četnički pokret je<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

formalno počeo junskim ustankom,<<strong>br</strong> />

ali paljenjem muslima nskih<<strong>br</strong> />

sela. Možda je na to uspio odgovoriti<<strong>br</strong> />

stvarni Rade Šerbedžija, glumac<<strong>br</strong> />

koji je nakon premijere bio<<strong>br</strong> />

zatečen agresivnom reakcijom Sr -<<strong>br</strong> />

ba na film te je u medijima ne -<<strong>br</strong> />

rvozno izjavljivao da je upravo njegov<<strong>br</strong> />

lik ta protuteža – taj famozni<<strong>br</strong> />

ba lans jer se dokazuje da, iako ne -<<strong>br</strong> />

ma opravdanja za zločine, postoje<<strong>br</strong> />

povijesne uzročno-posljedične ve -<<strong>br</strong> />

ze. Možda je upravo Šerbedžija bio<<strong>br</strong> />

prvi koji je utjecao na scenarij i<<strong>br</strong> />

forsirao ro ma ntičnu priču – neko<<strong>br</strong> />

na karadno pomirenje u kojem si -<<strong>br</strong> />

lovana na kra ju filma svome tamničaru<<strong>br</strong> />

pa te tično kaže: Izvini! - i<<strong>br</strong> />

do bije me tak u glavu. Zatim taj si -<<strong>br</strong> />

lovatelj-nesretnik, skrhan zbog<<strong>br</strong> />

ne umitnosti sudbine koja ga je za -<<strong>br</strong> />

desila, od la zi na prvu nadzornu<<strong>br</strong> />

točku UN-a i predaje se uz priznanje:<<strong>br</strong> />

ja sam ratni kriminalac. Bezbeli<<strong>br</strong> />

smo čuli za ratne profitere i<<strong>br</strong> />

ratne zločince, ali nismo za kategoriju<<strong>br</strong> />

ratnog kriminalca do pojave<<strong>br</strong> />

Angelininog prvijenca.<<strong>br</strong> />

I sve ostalo u javnosti vezano<<strong>br</strong> />

uz Angelinin film bilo je s bošnjač -<<strong>br</strong> />

ke strane ili nacional-romantično<<strong>br</strong> />

ili euforično i patetično, a sa srp -<<strong>br</strong> />

FILM<<strong>br</strong> />

ske, dočekano je na nož što je fil -<<strong>br</strong> />

mu donijelo veliki interes i regionalnih<<strong>br</strong> />

i svjetskih medija. Milorad<<strong>br</strong> />

Dodik voždovski je ustvrdio da su<<strong>br</strong> />

Sr bi preživjeli i gore stvari od tog<<strong>br</strong> />

fi lma, pa će preživjeti i tu hollywo -<<strong>br</strong> />

o dsku trebu. I, naravno, preživjeli<<strong>br</strong> />

su. Šerbedžija je mekim glasom<<strong>br</strong> />

sta roga lisca na zagrebačkoj pre -<<strong>br</strong> />

mi jeri objavio <strong>Hrvatskoj</strong> da je<<strong>br</strong> />

Ang elina Jolie ‘jedna sveta žena’.<<strong>br</strong> />

Neumjerena bošnjačka<<strong>br</strong> />

euforija<<strong>br</strong> />

Tiražne bošnjačke novine na<<strong>br</strong> />

na slovnicama su prenosile sliku<<strong>br</strong> />

An geline Jolie uz koju je pisalo<<strong>br</strong> />

‘An đeo Bosne’. U prvom <strong>br</strong>oju ča -<<strong>br</strong> />

so pisa PanBošnjak pojavila se<<strong>br</strong> />

teza da je Angelina, kojoj treba<<strong>br</strong> />

pro mijeniti ime u bosansku inačicu<<strong>br</strong> />

Meleka, prva bosanska kraljica<<strong>br</strong> />

na kon Katarine Kosače... i sve ta -<<strong>br</strong> />

ko redom nizali su se neumjereni<<strong>br</strong> />

euforični ispadi. Kao da su se bo š -<<strong>br</strong> />

n jački mediji natjecali u tome tko<<strong>br</strong> />

će više i bolje javno hvaliti Angelinu<<strong>br</strong> />

Jolie – novu bosansku kraljicu.<<strong>br</strong> />

A tek bošnjački političari? Natjecali<<strong>br</strong> />

su se tko će se <strong>br</strong>že-bolje slikati<<strong>br</strong> />

sa “Anđelom od Bosne“, ne bi li<<strong>br</strong> />

kojim slučajem dio tog izmišljenog<<strong>br</strong> />

filmskog ‘evlijaluka’ prešao i na<<strong>br</strong> />

njih. Rekla bi mlada bosanska<<strong>br</strong> />

studentica, ovoga puta s pravom,<<strong>br</strong> />

jedan prikaz nacional-romantizma<<strong>br</strong> />

– i tuge, i tuge.<<strong>br</strong> />

I šta je ostalo od sve te galam -<<strong>br</strong> />

dži jske euforije? “Anđeo od Bo s -<<strong>br</strong> />

ne“ se vratio u svoju vilu negdje<<strong>br</strong> />

na Beverly Hillsu ili Provanci ili<<strong>br</strong> />

gdje već, a stanovnici BiH su na -<<strong>br</strong> />

s tavili svoj turobni postratni ži -<<strong>br</strong> />

vot. Kako čujemo, glumica “sa<<strong>br</strong> />

naj ljepšim be d rom na svijetu“<<strong>br</strong> />

pri prema nove projekte, negdje u<<strong>br</strong> />

da ljem Trećem svi jetu: u Afgani -<<strong>br</strong> />

sta nu, Sierra Le o neu, Ruandi,<<strong>br</strong> />

Iraku... negdje na Ni čijoj zemlji.<<strong>br</strong> />

A tko će znati? Mo ž da jednom od -<<strong>br</strong> />

lu či napraviti i film o američkim<<strong>br</strong> />

133


FILM<<strong>br</strong> />

‘slučajnim’ bombar di ranjima ne vi -<<strong>br</strong> />

nih ljudi širom Is toka. Mo’š mislit!<<strong>br</strong> />

Ništa se nije promijenilo – Srbi<<strong>br</strong> />

se nisu posuli pepelom zbog okrutnih<<strong>br</strong> />

silovanja koje su činili pripadnici<<strong>br</strong> />

Vojske RS, a Bošnjacima su ostali<<strong>br</strong> />

pogolemi računi. Naime, pro -<<strong>br</strong> />

mociju filma u Zetri i gostovanje<<strong>br</strong> />

hollywoodske zvijezde (režiserke<<strong>br</strong> />

debitantkinje) platilo se iz proračuna<<strong>br</strong> />

Federacije. I to su gledali i b os a -<<strong>br</strong> />

n ski oskarovac Danis Tanović i vi -<<strong>br</strong> />

šestruko nagrađivane bosanske re -<<strong>br</strong> />

dateljice Jasmila Žbanić i Ai da Be -<<strong>br</strong> />

gić. I morali su šutjeti, i plje skati, i<<strong>br</strong> />

smješkati se, i zaboraviti da su ta le -<<strong>br</strong> />

n tiraniji redatelji, i da nisu mainstream<<strong>br</strong> />

svjetske filmske scene, i da<<strong>br</strong> />

nikad neće biti. Oni su Bosanci i<<strong>br</strong> />

trebaju biti sretni ka da im u posjetu<<strong>br</strong> />

stigne Hollywood. Što više, Angelina<<strong>br</strong> />

Jolie je godinu dana prije premijere<<strong>br</strong> />

nagrađena na neviđeno.<<strong>br</strong> />

Angelini Jolie je 2011. u Na ro d -<<strong>br</strong> />

nom pozorištu primila prestižnu<<strong>br</strong> />

nagradu “Srce Sarajeva“ – a da ni -<<strong>br</strong> />

je bilo ni filma ni uloge koji bi to<<strong>br</strong> />

opravdavali. Dobili smo pojašnjenje<<strong>br</strong> />

da je nagradu dobila kao festivalski<<strong>br</strong> />

gost iznenađenja zbog velikog<<strong>br</strong> />

utjecaja na filmsku industriju i<<strong>br</strong> />

zbog “inzistiranja na aktivnom su -<<strong>br</strong> />

djelovanju u kompleksnosti stva -<<strong>br</strong> />

rnog života u kojem živimo“. Opa,<<strong>br</strong> />

šta je značila ova zamršena jezična<<strong>br</strong> />

konstrukcija, osim što ukazuje na<<strong>br</strong> />

nepostojanje ni zrna dostojanstva –<<strong>br</strong> />

ni nacionalnog ni profesionalnog?<<strong>br</strong> />

Ma bilo je dovoljno da se pojavi ta<<strong>br</strong> />

treba, kako reče Dodik, samo da<<strong>br</strong> />

134<<strong>br</strong> />

pro šeta crvenim sarajevskim festi -<<strong>br</strong> />

va lskim ćilimom, pa da počne gru -<<strong>br</strong> />

pno slinjenje. Jedan od tako očig le -<<strong>br</strong> />

dnih dokaza snishodljivosti i manjka<<strong>br</strong> />

samopoštovanja nekih naših fi -<<strong>br</strong> />

lmskih stvaraoca.<<strong>br</strong> />

A šta misle žrtve silovanja?<<strong>br</strong> />

Bez obzira na navedeno film<<strong>br</strong> />

Angeline Jolie ne bi se trebalo shv -<<strong>br</strong> />

atiti kao arbitražu ili naručeno<<strong>br</strong> />

političko svrstavanje, ali može joj<<strong>br</strong> />

se zamjeriti zamjetna režiserska,<<strong>br</strong> />

scenaristička i dramaturška nedorađenost.<<strong>br</strong> />

Dakle, govorimo isključivo<<strong>br</strong> />

o zanatu, a ne o politici. Nikome<<strong>br</strong> />

to nije ni bilo važno, to što je ri ječ<<strong>br</strong> />

o zanatski loše urađenom fi lmu,<<strong>br</strong> />

pa nećemo ni ovaj tekst opterećiva-<<strong>br</strong> />

Glavna glumica ‘Grbavice’ Mirjana Karanović i redateljica Jasmila Žbanić<<strong>br</strong> />

su, nameće se samo od sebe, puno hra <strong>br</strong>ije od Angeline Jolie. I<<strong>br</strong> />

Karanovićki su prijetili, ali ona nije mo gla, uz zaštitu vojske<<strong>br</strong> />

tjelohranitelja, uteći u svoju američku vi lu – eto je i dan-danas živi u<<strong>br</strong> />

Beogradu. Svaka joj čast! Dakle, film o silovanim Bošnjakinjama je već<<strong>br</strong> />

snimljen, a režirala ga je sjajna Jasmila Žbanić.<<strong>br</strong> />

ti sa filmsko-kritičarskim detaljima.<<strong>br</strong> />

“U zemlji krvi i meda“ je počeo<<strong>br</strong> />

i završio u domeni politike. Jasmila<<strong>br</strong> />

Žbanić je puno prije Angeline<<strong>br</strong> />

Jolie na sličnu temu na p ravila<<strong>br</strong> />

zanatski kudikamo bolji film.<<strong>br</strong> />

“Grbavica“ je također doče ka na na<<strong>br</strong> />

nož od srpske strane te joj za<strong>br</strong>anjeno<<strong>br</strong> />

prikazivanje u RS-u. Kako<<strong>br</strong> />

god okrenemo, Srbi se još uvijek<<strong>br</strong> />

nisu spremni suočiti sa či nje ni ca -<<strong>br</strong> />

ma – masovna silovanja su se do -<<strong>br</strong> />

go dila. Također, “Grbavica“ nije<<strong>br</strong> />

bio film o izravnim ratnim do ga đa -<<strong>br</strong> />

njima nego o postratnim po s lje -<<strong>br</strong> />

dicama silovanja. Glavna glumica<<strong>br</strong> />

‘Grbavice’ Mirjana Karanović i re -<<strong>br</strong> />

dateljica Jasmila Žbanić su, nameće<<strong>br</strong> />

se samo od sebe, puno hra <strong>br</strong>ije<<strong>br</strong> />

od Angeline Jolie. I Karanovićki<<strong>br</strong> />

su prijetili, ali ona nije mo gla, uz<<strong>br</strong> />

zaštitu vojske tjelohranitelja, uteći<<strong>br</strong> />

u svoju američku vi lu – eto je i<<strong>br</strong> />

dan-danas živi u Beogradu. Svaka<<strong>br</strong> />

joj čast! Dakle, film o silovanim<<strong>br</strong> />

Bošnjakinjama je već snimljen, a<<strong>br</strong> />

režirala ga je sjajna Jasmila Žbanić.<<strong>br</strong> />

Film “U Zemlji krvi i meda“<<strong>br</strong> />

bila je hollywoodska intervencija<<strong>br</strong> />

koja, kada se svede račun nepunih<<strong>br</strong> />

6 mjeseci nakon premijere, nikome<<strong>br</strong> />

nije donijela ni premoć, ni istinu,<<strong>br</strong> />

ni pobjedu, ni poraz, ni zadovoljstvo,<<strong>br</strong> />

a bome niti utjehu.<<strong>br</strong> />

Voljeli bismo znati da ćemo<<strong>br</strong> />

2012. godinu pamtiti po dostojanstvenom<<strong>br</strong> />

obilježavanju 20 godina<<strong>br</strong> />

od početka Opsade Sarajeva,<<strong>br</strong> />

uspjelog Referenduma za nezavisnost<<strong>br</strong> />

BiH i primanja BiH u punopravno<<strong>br</strong> />

članstvo UN-a. Potonji je<<strong>br</strong> />

događaj, bez obzira na svoju važnost,<<strong>br</strong> />

potpuno zapostavljen. Film<<strong>br</strong> />

hollywoodske dive je, na žalost, re -<<strong>br</strong> />

zu ltirao masovnom bošnjačkom<<strong>br</strong> />

nacionalnom euforijom, slično kao<<strong>br</strong> />

što nastane adrenalinsko nacionalno<<strong>br</strong> />

veselje kada nacionalna momčad<<strong>br</strong> />

zabije gol u kvalifikacijama za<<strong>br</strong> />

Svjetsko prvenstvo u nogometu.<<strong>br</strong> />

Veselje traje samo neko vrijeme –<<strong>br</strong> />

a onda stignu računi za struju,<<strong>br</strong> />

vra ćamo se stvarnom životu i eu -<<strong>br</strong> />

fo rija nestaje istom <strong>br</strong>zinom ko -<<strong>br</strong> />

jom se pojavila. Filmovi neće po -<<strong>br</strong> />

mi riti Bošnjake i Srbe, a posebice<<strong>br</strong> />

ne oni hollywoodski. Nije ni An ge -<<strong>br</strong> />

lina kriva, jednostavno na taj na -<<strong>br</strong> />

čin funkcioniraju odnosi malih i<<strong>br</strong> />

velikih naroda i odnosi malih i ve -<<strong>br</strong> />

likih filmskih industrija.<<strong>br</strong> />

Ako netko doista želi mišljenje o<<strong>br</strong> />

Angelininom filmu, onda je najbolje<<strong>br</strong> />

upitati žene žrtve silovanja. No, one<<strong>br</strong> />

su ostale nijemi svjedoci, njih nitko<<strong>br</strong> />

nije pitao za mišljenje. Sve ostalo<<strong>br</strong> />

što je pratilo film, a tiče se političkih<<strong>br</strong> />

prepucavanja, svodi se na<<strong>br</strong> />

izrabljivanje izrazito bolne te me za<<strong>br</strong> />

bošnjački narod – i riječ je o nekoj<<strong>br</strong> />

vrsti profiterstva – onog fi lmskog.


Poetski glasovi: Enes HALILOVIĆ<<strong>br</strong> />

Zato što moram<<strong>br</strong> />

da se okrećem<<strong>br</strong> />

tamo kud vetar duva<<strong>br</strong> />

Uz novu knjigu Enesa Halilovića: “Pesme bolesti i<<strong>br</strong> />

zdravlja“ (Konras, Biblioteka Itaka, knjiga treća,<<strong>br</strong> />

Beograd, 2011., str. 143<<strong>br</strong> />

Piše: Sead Begović<<strong>br</strong> />

Impresivni naslovi pjesama na<<strong>br</strong> />

ko je Enes Halilović ima aluzivne<<strong>br</strong> />

po etske odgovore istodobno poeti -<<strong>br</strong> />

ko loški graniče s uvijek novom ži -<<strong>br</strong> />

vo tvornom silom, bez apatije, te<<strong>br</strong> />

nas pjesnik u krajnjoj instanci us p -<<strong>br</strong> />

je šno poantirane pjesme, jednostavno<<strong>br</strong> />

navikne na “prvo čitanje“, na<<strong>br</strong> />

izuzetnu specifičnu težinu narativnog<<strong>br</strong> />

rasporeda bez imalo ideologi -<<strong>br</strong> />

za cije i na neko osebujno čulno pri -<<strong>br</strong> />

s ustvo bez “međa“ već s premostivim<<strong>br</strong> />

jedinstvom stvari i pojava, ali i<<strong>br</strong> />

na začudnu vezu jedinstva koje na -<<strong>br</strong> />

po sljetku (u poantiranom klimak -<<strong>br</strong> />

su) doseže pozitivnost zajedničke<<strong>br</strong> />

eg zistencije u rasporedu zbivanja –<<strong>br</strong> />

jer, po srijedi je uvijek ono što hoće<<strong>br</strong> />

pj e snikov jezik. To se očituje u in -<<strong>br</strong> />

tu itivnim iluminacijama izričajnih<<strong>br</strong> />

i sintaktičkih figura koje postvaruju<<strong>br</strong> />

čisti sluh za diskurzivnim situacijama<<strong>br</strong> />

i to u izričito komunikacijskim<<strong>br</strong> />

sferama.<<strong>br</strong> />

U tom smislu i programatski<<strong>br</strong> />

na slov knjige upućuje na kliničku<<strong>br</strong> />

si mbolizaciju biološkog i etičkog re -<<strong>br</strong> />

da (“Pjesme iz bolesti…“), dok će<<strong>br</strong> />

drugi dio naslova upućivati na mi s -<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

te rij zdravlja – vjerojatno u inter a -<<strong>br</strong> />

k tivne svrhe samoizlječenja. No,<<strong>br</strong> />

po redak prema vremenu, bez nje -<<strong>br</strong> />

go ve fragmentarizacije, izvrsno oc -<<strong>br</strong> />

rtava mnoštvo različitih ambijenata<<strong>br</strong> />

i sudbina kao životno književnih<<strong>br</strong> />

trauma. Višeznačnost svake situacije<<strong>br</strong> />

ne dopušta nam da je sagledamo<<strong>br</strong> />

iz jedne perspektive (trivijalnog<<strong>br</strong> />

i samotničkog iskustva) već nas nu -<<strong>br</strong> />

t ka na sve ono što nas osjećajno us -<<strong>br</strong> />

kraćuje. Mogli bismo zaključiti iš či -<<strong>br</strong> />

ta vajući pjesnika Halilovića: Vje ru -<<strong>br</strong> />

jem u sebe, u svoju imaginaciju te u<<strong>br</strong> />

sve ono “šta sam čuo i šta ni sam<<strong>br</strong> />

čuo“ (kao u istoimenoj pjesmi). Primjerice,<<strong>br</strong> />

pjesma “Slavuj“ (pri sjetimo<<strong>br</strong> />

se da je Osip Mandeljš tam u nemogućim<<strong>br</strong> />

uvjetima socijalističkih ko n -<<strong>br</strong> />

c logora pjevao upravo o slavujima),<<strong>br</strong> />

živim jezikom želi os t variti baš jezični<<strong>br</strong> />

pokret putem gla golskih priloga<<strong>br</strong> />

te afektivno sti li stičkom manirom<<strong>br</strong> />

ostvariti staru mitološku scenu lo v -<<strong>br</strong> />

ca koji (iako pre pun zlotvornih težnji)<<strong>br</strong> />

na kraju bi va ispunjen duhov -<<strong>br</strong> />

nim traganjem: “Kljuvaće tebe, pe -<<strong>br</strong> />

vali mi ne pe vali, / kao što mi pevamo,<<strong>br</strong> />

lovio ti ne lovio.“<<strong>br</strong> />

MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />

Po srijedi je traženje novih<<strong>br</strong> />

isku s tvenih i govornih uporišta<<strong>br</strong> />

koja nam sugeriraju do<strong>br</strong>og pjesnika<<strong>br</strong> />

sa snagom ekskluzivnosti<<strong>br</strong> />

vlastita pro jektivnog govora. Na -<<strong>br</strong> />

oko svako d nevni, rečeni govor, u<<strong>br</strong> />

ovoj se poeziji želi po svaku cijenu<<strong>br</strong> />

odrediti s pomoću novih načela s<<strong>br</strong> />

viškom refleksija i napetosti o re -<<strong>br</strong> />

ceptivno promatračkoj aktivnosti<<strong>br</strong> />

koja zaista ne sjedi u nijemoj tišini<<strong>br</strong> />

pukih parafraza o svakodnevici<<strong>br</strong> />

i metafizičkoj kombinatorici.<<strong>br</strong> />

Prikazivanje događaja u poetskoj<<strong>br</strong> />

mašti Enesa Halilovića postaje<<strong>br</strong> />

mje stimice sve više psihološko, a<<strong>br</strong> />

manje referencijalno, i to, s mno -<<strong>br</strong> />

go jasnih projekcija gle de metaforičkih<<strong>br</strong> />

značenja.<<strong>br</strong> />

Uopće nas ne začuđuje što je<<strong>br</strong> />

ovaj pjesnik prepoznat od srpske<<strong>br</strong> />

knji ževne kritike (naravno, ne kao<<strong>br</strong> />

me kokrvni potčinjenik, već kao us -<<strong>br</strong> />

p ješnik) te je u tom smislu i obilno<<strong>br</strong> />

honoriran, primivši u kratkom razdoblju<<strong>br</strong> />

dvije prestižne nagrade:<<strong>br</strong> />

“Bra nko Miljković“ i “Đura Jakšić“<<strong>br</strong> />

za najbolju pesničku knjigu 2011.<<strong>br</strong> />

god ine.<<strong>br</strong> />

135


MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />

Enes Halilović: Pesme iz bolesti i zdravlja<<strong>br</strong> />

POLIS<<strong>br</strong> />

Šta je meni što ja sanjam jedan grčki polis, mali,<<strong>br</strong> />

slavljem izidan i zagledan u more?<<strong>br</strong> />

Kapije tog polisa vazda otvorene, za putnike<<strong>br</strong> />

i zaljubljene. U njemu zakonik u mermer urezan,<<strong>br</strong> />

izdignut do ljudskog oka, kao u Gortini.<<strong>br</strong> />

I četiri <strong>br</strong>oda na mirnom moru, tri da trguju,<<strong>br</strong> />

a jedan da gusare goni. U hramu najtiši neko<<strong>br</strong> />

o pravdi da zbori, a vladar padežima da ne gađa.<<strong>br</strong> />

Jedan teatar za tragediju, sve kuće za komediju<<strong>br</strong> />

i žito da se u tom polisu uzima na reč.<<strong>br</strong> />

Robovi da su slobodni jednom Bogu da robuju.<<strong>br</strong> />

Na trgu da se glasa kao u Atini, ali obućar samo obuću<<strong>br</strong> />

da pravi, nikad tužbu da diže.<<strong>br</strong> />

I štitovi tvrdi da se kuju, kao spartanski.<<strong>br</strong> />

I vazda da su igre olimpijske da ne bi ratovi počinjali,<<strong>br</strong> />

a onaj što polje maratonsko pretrči<<strong>br</strong> />

nek javi da su planinari Olimp osvojili.<<strong>br</strong> />

Ponekad Homer u taj polis da svrati,<<strong>br</strong> />

za ep što kazuje da mu se plati. Šta je meni<<strong>br</strong> />

danas što ja o tome sanjam?<<strong>br</strong> />

BUSTROFEDON II<<strong>br</strong> />

Ispeo se petao na kuću,<<strong>br</strong> />

stao pred vetrokaz<<strong>br</strong> />

koji škripi<<strong>br</strong> />

i pita petla limenog<<strong>br</strong> />

Zašto ti ječiš?<<strong>br</strong> />

Zašto nikad ne pevaš?<<strong>br</strong> />

A ovaj veli<<strong>br</strong> />

Zato što moram da se okrećem<<strong>br</strong> />

tamo kud vetar duva.<<strong>br</strong> />

BUNAR IZ KOJEG MI JE PITI<<strong>br</strong> />

Maku<<strong>br</strong> />

Neki mudrac je iskopao dubok bunar u pustinji<<strong>br</strong> />

– našao je vodu.<<strong>br</strong> />

136<<strong>br</strong> />

On je taj bunar prozvao imenom Ponesi Uže.<<strong>br</strong> />

Pokraj bunara je ostavio kofu i otišao u legendu.<<strong>br</strong> />

Hodeći kroz dugačku pustinju<<strong>br</strong> />

putnici su ostajali bez vode.<<strong>br</strong> />

Jedina im nada beše taj bunar.<<strong>br</strong> />

Ali, bilo je onih koji su na put poneli prekratko uže<<strong>br</strong> />

i bilo je onih koji su znali za bunar, al ne i za ime njegovo.<<strong>br</strong> />

Nekada nije dovoljno imati vodu.<<strong>br</strong> />

Nekada nije dovoljno biti žedan.<<strong>br</strong> />

IZBRISANE VESTI<<strong>br</strong> />

Moj otac, proučavao je kamen i čitao mu istoriju.<<strong>br</strong> />

Disao je u dve tamnice,<<strong>br</strong> />

hleb zarađivao u tri grada.<<strong>br</strong> />

Na planine se peo,<<strong>br</strong> />

sagradio dve kuće,<<strong>br</strong> />

voće kalemio,<<strong>br</strong> />

ponekad je i pevao.<<strong>br</strong> />

Moj ded, zidar beše.<<strong>br</strong> />

Mostove gradio.<<strong>br</strong> />

Rano siroče ostao. Sadio ječam. Držao konje.<<strong>br</strong> />

Devet puta mu se vezivala creva.<<strong>br</strong> />

Sa deset prstiju desetoro othranio, ženu jedanaestu.<<strong>br</strong> />

Voleo je konje i orahe.<<strong>br</strong> />

Praded moj, Redžo se zvao.<<strong>br</strong> />

Četiri čoveka ubio.<<strong>br</strong> />

Disao u dve tamnice – pet godina u Solunu.<<strong>br</strong> />

Jednu ženu ostavio – dosadila mu.<<strong>br</strong> />

Imao plave oči.<<strong>br</strong> />

Njegov otac – Halil se zvao.<<strong>br</strong> />

Od njega je prezime nama.<<strong>br</strong> />

Ugalj je kopao.<<strong>br</strong> />

Toliko o njemu znamo.<<strong>br</strong> />

A otac Halilov? Znamo tek da Emin se zvao.<<strong>br</strong> />

I znamo jednu trešnju što je zasadio.<<strong>br</strong> />

Svi ostali su iz<strong>br</strong>isani spiskovi činjenica<<strong>br</strong> />

i iz<strong>br</strong>isane vesti. Sve do Adema koji je prognan iz raja.


Spreman sam da u potomcima ostanem<<strong>br</strong> />

prost i premali zbir činjenica.<<strong>br</strong> />

Tamnicu nisam okusio – i nemam neku petlju.<<strong>br</strong> />

Još voćku nisam zasadio.<<strong>br</strong> />

Most nisam gradio, ni kuću nemam.<<strong>br</strong> />

A crevnu bolest nosim već godinama.<<strong>br</strong> />

Kao novinar radim. Pitam za mišljenje gluplje od sebe.<<strong>br</strong> />

Dolaze mi nemoćni, od mene pomoć traže -<<strong>br</strong> />

javnu reč koja odavno nije pravda ni uteha.<<strong>br</strong> />

Ponekad, sklapam slova u niz koji pokušava nešto da znači.<<strong>br</strong> />

Belinu papira poštujem –<<strong>br</strong> />

šarm stvarne mogućnosti da se kaže nešto veliko.<<strong>br</strong> />

Belinu papira poštujem kao nevinost deteta<<strong>br</strong> />

po kome očevi pišu skraćene lične istorije<<strong>br</strong> />

i običaje koji blede.<<strong>br</strong> />

Belinu papira poštujem, danas,<<strong>br</strong> />

dok mislim o prohujalim očevima<<strong>br</strong> />

i o nekom dalekom, budućem<<strong>br</strong> />

koji će doći možda za tri hiljade godina,<<strong>br</strong> />

koji će negde istresti zemlju i pepeo davno ohlađen<<strong>br</strong> />

i otkriti moja slova<<strong>br</strong> />

na jeziku koji tada niko neće znati.<<strong>br</strong> />

On će držati list u ruci,<<strong>br</strong> />

on će držati možda baš ovaj list u ruci<<strong>br</strong> />

i pitaće se<<strong>br</strong> />

da li je to poezija<<strong>br</strong> />

il zapis neki, nebitan, nikom potreban.<<strong>br</strong> />

I mene to pitanje mori,<<strong>br</strong> />

jutrom i s večeri. Danas i uvek.<<strong>br</strong> />

ŽAR<<strong>br</strong> />

Držim li ga – tad prži me.<<strong>br</strong> />

Ispustim li ga – ispržen ja sam.<<strong>br</strong> />

Danima evo,<<strong>br</strong> />

godinama,<<strong>br</strong> />

decenijama već<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />

(od prvog koraka,<<strong>br</strong> />

čak od vriska prvog),<<strong>br</strong> />

žar jedan<<strong>br</strong> />

gori na mom dlanu,<<strong>br</strong> />

a zlousti,<<strong>br</strong> />

a zloprsti<<strong>br</strong> />

vazda duvaju<<strong>br</strong> />

i ruža vetrova<<strong>br</strong> />

tako je podešena<<strong>br</strong> />

da ga raspiruje vazda.<<strong>br</strong> />

Danima evo,<<strong>br</strong> />

godinama,<<strong>br</strong> />

decenijama već<<strong>br</strong> />

žar jedan<<strong>br</strong> />

na mom dlanu gori<<strong>br</strong> />

i kud god idem<<strong>br</strong> />

prati me miris paljevine.<<strong>br</strong> />

Da ga ispustim ( a mogu to<<strong>br</strong> />

svakog časa),<<strong>br</strong> />

da ga ispustim lako je:<<strong>br</strong> />

lakše bih jeo,<<strong>br</strong> />

radio<<strong>br</strong> />

i pisao,<<strong>br</strong> />

lakše bih milovao<<strong>br</strong> />

ženu i sina.<<strong>br</strong> />

Svi što mi u žar duvaju<<strong>br</strong> />

doneli bi meleme razne<<strong>br</strong> />

da ga ispustim jednom samo.<<strong>br</strong> />

Kunem se:<<strong>br</strong> />

dok žar na dlanu nosim,<<strong>br</strong> />

nikad mirno ne jedem,<<strong>br</strong> />

nikad mirno ne spem<<strong>br</strong> />

(žar prži, nikad ne spe).<<strong>br</strong> />

Al za tren samo da ispustim ga,<<strong>br</strong> />

Ispušteno je sve.<<strong>br</strong> />

137


MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />

KRASTA<<strong>br</strong> />

U kafani bejasmo<<strong>br</strong> />

(a gde bi drugde – mladi i mrzovoljni),<<strong>br</strong> />

gledasmo sparušenu ruku kelnerice<<strong>br</strong> />

i krastu koju nije skrivala,<<strong>br</strong> />

nastalu nasilnim gašenjem cigarete.<<strong>br</strong> />

I pitasmo se, mi pesnici,<<strong>br</strong> />

da imamo kakavu spravu, da uveličamo<<strong>br</strong> />

onu krastu,<<strong>br</strong> />

možda bi prekrasne oblike videli,<<strong>br</strong> />

izglačane kristale<<strong>br</strong> />

ili rascvetale korale,<<strong>br</strong> />

možda uspavan venac planina<<strong>br</strong> />

ili pupoljak.<<strong>br</strong> />

Ili je svaki deo te kraste ružan kao i celina,<<strong>br</strong> />

jer, reče neko među nama, jad<<strong>br</strong> />

rađa samo jad.<<strong>br</strong> />

Pa ipak,<<strong>br</strong> />

želeli smo da verujemo:<<strong>br</strong> />

negde iza očaja porađa se lepota.<<strong>br</strong> />

ZVEZDARA<<strong>br</strong> />

13. presuda<<strong>br</strong> />

Nakon operacije, nešto mesa<<strong>br</strong> />

i nešto krvi iz moje utrobe završi<<strong>br</strong> />

na đu<strong>br</strong>ištu kraj bolnice.<<strong>br</strong> />

U snu, o<strong>br</strong>etoh se se na Saboru pasa.<<strong>br</strong> />

Hiljade puštenih pasa oko mene, a ja u lancima.<<strong>br</strong> />

Sude mi za zločin - ubistvo jednog psa.<<strong>br</strong> />

I rekoše da je dana tog i tog, pas taj i taj<<strong>br</strong> />

pojeo kraj bolnice meso iz moje utrobe,<<strong>br</strong> />

od mojeg jada otrovan - ostao na mestu mrtav.<<strong>br</strong> />

I pročitaše optužnicu:<<strong>br</strong> />

Zato što je ovaj čovek živeo psećim životom<<strong>br</strong> />

kriv je za pseću smrt.<<strong>br</strong> />

138<<strong>br</strong> />

Psi u publici očekivali su pravdu i oštru kaznu.<<strong>br</strong> />

Behu prisutni i <strong>br</strong>ojni psi iz sedme sile<<strong>br</strong> />

zbog velikog interesovanja javnosti.<<strong>br</strong> />

Sudija, pas tužnih očiju, gledao me u oči.<<strong>br</strong> />

Kada ste rođeni?<<strong>br</strong> />

Kad je nikao jedan zub vremena.<<strong>br</strong> />

Da li ste osuđivani?<<strong>br</strong> />

Da. Na pisanje.<<strong>br</strong> />

Recite nešto u svoju od<strong>br</strong>anu?<<strong>br</strong> />

Deo mene bačen je na bolničko đu<strong>br</strong>ište,<<strong>br</strong> />

ali ja sam daleko, na đu<strong>br</strong>ištu istorije.<<strong>br</strong> />

Imate pravo na završnu reč.<<strong>br</strong> />

Reč je moja nezavršena.<<strong>br</strong> />

Konačno, da li se kajete?<<strong>br</strong> />

Da. Vidim, nije lipsao neki pas sa pedigreom<<strong>br</strong> />

nego lutalica, kao ja.<<strong>br</strong> />

Kriv je, saopšti porota i izrekoše kaznu:<<strong>br</strong> />

Nek pati kao do sada.<<strong>br</strong> />

Kud god da ide, dok god da živi,<<strong>br</strong> />

ljudi će na njega lajati, psi ga olajavati.<<strong>br</strong> />

PULA<<strong>br</strong> />

Zanesen, pesnik ulazi u arenu<<strong>br</strong> />

kao gladijator.<<strong>br</strong> />

Brižan, arheolog čisti zidove<<strong>br</strong> />

kao mačka repom.<<strong>br</strong> />

Umoran, galeb sedi na vodi<<strong>br</strong> />

kao kokoš na jajima.<<strong>br</strong> />

fe<strong>br</strong>uar 2011.<<strong>br</strong> />

novembar 2007.


Čovjek bez domovine<<strong>br</strong> />

je mrtav čovjek<<strong>br</strong> />

Narativni okvir romana “Ka ta -<<strong>br</strong> />

rina kraljica bosanska“ ostvaren<<strong>br</strong> />

je kroz upotrebu povijesnih dokumenata,<<strong>br</strong> />

koji na razini metateme<<strong>br</strong> />

korespondiraju s postmode r nistič -<<strong>br</strong> />

kim zahtjevom propitivanja onoga<<strong>br</strong> />

što se doista dogodilo, a kroz funkciju<<strong>br</strong> />

nefiktivnih tekstova, na kraju<<strong>br</strong> />

romana, razotkriva se prava istina<<strong>br</strong> />

o uroti i pogubljenju kralja<<strong>br</strong> />

Stje pana Tomaša Ko t ro manića i<<strong>br</strong> />

Vojačinog posinka ko jeg su smaknuli<<strong>br</strong> />

kako ne bi bio svj edokom kraljevog<<strong>br</strong> />

ubojstva. Iz p ožutjelih listina<<strong>br</strong> />

na svjetlo dana iz ađoše junaci<<strong>br</strong> />

bosanskog sred njovjekovlja (Kot -<<strong>br</strong> />

ro manići, Kosače, bogumili, inkvizicija,<<strong>br</strong> />

itd.) koje autor u pojedinim<<strong>br</strong> />

segmentima priče sijenči lirskim<<strong>br</strong> />

koloritom, a na ontemskoj razini<<strong>br</strong> />

razumijevanja ovaploti u bosanski<<strong>br</strong> />

(opći), ali i bilo koji pojedinačni<<strong>br</strong> />

(individualni) usud.<<strong>br</strong> />

Du<strong>br</strong>avka Ugrešić u Knjizi<<strong>br</strong> />

“Ku ltura laži“ između ostalog is -<<strong>br</strong> />

tiče kako se u ime sadašnjosti vo -<<strong>br</strong> />

dio rat za prošlost, u ime buduć -<<strong>br</strong> />

no sti rat protiv sadašnjosti. Ka -<<strong>br</strong> />

jan u ovom romanu ne govori iz -<<strong>br</strong> />

ra vno o ratovima i okršajima ne -<<strong>br</strong> />

go u ime budućnosti želi prezentirati<<strong>br</strong> />

osnovna načela po kojima fu -<<strong>br</strong> />

nkcionira ne samo dnevno-politička<<strong>br</strong> />

društvena scena nego i povijesna<<strong>br</strong> />

zbilja ovih prostora. Prema<<strong>br</strong> />

te meljnim fabularnim elementi-<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

ma ovaj roman možemo odrediti<<strong>br</strong> />

ro manom lika, iako je nastao na<<strong>br</strong> />

po vijesnom narativu u kojemu se<<strong>br</strong> />

ne minovno zrcali i govor o identitetu,<<strong>br</strong> />

bilo govornika ili onoga o ko -<<strong>br</strong> />

me se pripovijeda. Autor je svjestan<<strong>br</strong> />

kako se ne može govoriti o<<strong>br</strong> />

bo san skohercegovačkom/boš nja č -<<strong>br</strong> />

kom identitetu bez ozbiljne refl e -<<strong>br</strong> />

k sije o traumatskim posljedicama<<strong>br</strong> />

identitarnih katastrofa u po -<<strong>br</strong> />

vi jesti, a posebno onih koje su se<<strong>br</strong> />

do godile u kaotičnom vremenu<<strong>br</strong> />

90-tih godina 20. st.<<strong>br</strong> />

Kajanova odluka da se uhvati<<strong>br</strong> />

u koštac s poviješću upletenom u<<strong>br</strong> />

svijet još nesigurnije sadašnjosti<<strong>br</strong> />

izaziva niz pitanja. Jedno od njih<<strong>br</strong> />

je kako ući u problematiku povi je -<<strong>br</strong> />

sti, a da se u iskazivanje i oživ lja -<<strong>br</strong> />

vanje prošlosti umjetnički ug ra de<<strong>br</strong> />

i psihološke osobine lika/o v a , što<<strong>br</strong> />

se ne odnosi samo na romanes k -<<strong>br</strong> />

nu tehniku nego i na autorove os -<<strong>br</strong> />

jećaje duboko vezane za ono vre -<<strong>br</strong> />

meno, ali i za nedavno prošlo tu -<<strong>br</strong> />

rbulentno vrijeme ovih prostora,<<strong>br</strong> />

što bi značilo da ovaj roman ima<<strong>br</strong> />

naznaku i autobiografskog ro ma -<<strong>br</strong> />

na. Autor govori o srednjovjekovlju,<<strong>br</strong> />

a u povijesnu priču, na stils -<<strong>br</strong> />

koj razini njenog uobličavanja,<<strong>br</strong> />

ug rađuje maštoviti mitski kolorit<<strong>br</strong> />

koji je opterećen zavjerama, licemjerjem,<<strong>br</strong> />

smaknućima, pro tje ri -<<strong>br</strong> />

va njima itd.<<strong>br</strong> />

PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

I<strong>br</strong>ahim Kajan, Katarina kraljica bosanska, roman, Hena com, Zagreb, 2012.<<strong>br</strong> />

Piše: Ajka Tiro Sre<strong>br</strong>eniković<<strong>br</strong> />

Kajan je liku Katarine Kosače<<strong>br</strong> />

predodredio da bude inicijalna<<strong>br</strong> />

to čka konstrukcije narativnog id -<<strong>br</strong> />

e ntiteta, preko kojega će se refle -<<strong>br</strong> />

k tirati različiti identitarni oblici<<strong>br</strong> />

koji služe za odgonetavanja univerzalnih<<strong>br</strong> />

vrijednosti čovjekovog<<strong>br</strong> />

op stojanja.<<strong>br</strong> />

Iz bogate bosanske srednjovjekovne<<strong>br</strong> />

povijesti, u romanu su sa mo<<strong>br</strong> />

tri lika izravno oslikana: Ka ta rina<<strong>br</strong> />

Kosača, inkvizitor don Fra ncisko i<<strong>br</strong> />

Paula. Ostali likovi: Stje pan To -<<strong>br</strong> />

maš, Ishak-beg, Ah med-paša He -<<strong>br</strong> />

rcegović, Mrvac, Je le na, Vojača<<strong>br</strong> />

itd. posredno su prikazani i izve -<<strong>br</strong> />

de ni na scenu iz svijeta kraljičine<<strong>br</strong> />

autobiografije (sjećanja), a preds -<<strong>br</strong> />

ta vljaju temu razgovora kojeg vo -<<strong>br</strong> />

de don Francisko i Katarina, što<<strong>br</strong> />

zna či da su predočeni kroz dvije<<strong>br</strong> />

vi zure gledanja, vizuru bosanske<<strong>br</strong> />

kra ljice i vizuru inkvizitora, čiji su<<strong>br</strong> />

ži votni stavovi već na početku u<<strong>br</strong> />

ap solutnom razmimoilaženju.<<strong>br</strong> />

Am in Maalouf u knjizi “U ime ide -<<strong>br</strong> />

n titeta“ govori: “Ako je u nekoj sredini<<strong>br</strong> />

ugrožen je zik ili etnička pripadnost,<<strong>br</strong> />

onda se ljudi divlje bore<<strong>br</strong> />

protiv pripadnika vlastite vjere.“<<strong>br</strong> />

Katarina je do vedena u situaciju<<strong>br</strong> />

da <strong>br</strong>ani pred predstavnikom krš -<<strong>br</strong> />

ć anske vje re, iste kojoj i sama pripada,<<strong>br</strong> />

svoj etnički identitet, onaj<<strong>br</strong> />

koji je u njenu osobnost ugrađen<<strong>br</strong> />

kroz niz stoljeća bosanske opstoj-<<strong>br</strong> />

139


PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

nosti i koji u sebe apsorbira patarensku,<<strong>br</strong> />

kršćansku i islamsku kulturnu<<strong>br</strong> />

trad iciju. Kraljičin identitet<<strong>br</strong> />

je po lisemičan, slojevitost povijes -<<strong>br</strong> />

nog vremena, prostora iz kojeg do -<<strong>br</strong> />

lazi odredio je ono što u biti ona<<strong>br</strong> />

jeste, a jeste čovjek koji po s je duje<<strong>br</strong> />

vrlo visoki stupanj tolerancije<<strong>br</strong> />

prema drugome. Katarina je kraljica,<<strong>br</strong> />

majka, supruga i izbjeg lica<<strong>br</strong> />

te njen lik funkcionira i u okviru<<strong>br</strong> />

sociemskih figura kraljevstvo, obitelj,<<strong>br</strong> />

izbjeglice. U iz rav nom sučeljavanju<<strong>br</strong> />

sa don Franciskom (ink -<<strong>br</strong> />

vi zicija) Katarina (že na) našla se<<strong>br</strong> />

u situaciji da o<strong>br</strong>azlaže i <strong>br</strong>ani pi -<<strong>br</strong> />

ta nja pravde, izdaje, ljubavi, do -<<strong>br</strong> />

moljublja, vjernosti itd. Autor joj<<strong>br</strong> />

je namijenio nezahvalnu ulogu da<<strong>br</strong> />

kao žena u vremenu “lo va na vještice“<<strong>br</strong> />

bude <strong>br</strong>ani te ljicom vlastite<<strong>br</strong> />

osobnosti, obitelji i domovine. Up -<<strong>br</strong> />

ravo zbog toga Ka tarina osjeća ka -<<strong>br</strong> />

ko je njen identitet kao žene, ma j -<<strong>br</strong> />

ke i kraljice ugrožen. Vo di se okrutni<<strong>br</strong> />

proces protiv krhke kraljice u<<strong>br</strong> />

njenoj po sljednjoj životnoj noći. U<<strong>br</strong> />

pitanju su personificirana kraljičina<<strong>br</strong> />

sta nja izolacije, očaja, besmisla,<<strong>br</strong> />

stra ha i neizvjes no sti. Katarina,<<strong>br</strong> />

glavni lik ovog ro mana, svoju<<strong>br</strong> />

um jetničku afirmaciju ostvaruje u<<strong>br</strong> />

mitskom svijetu, a au torova in ter -<<strong>br</strong> />

vencija na razini je zi ka, posebno<<strong>br</strong> />

je zika simbola (me ta jezika) ovaj<<strong>br</strong> />

ro man stavlja u kontekst pos t mo -<<strong>br</strong> />

dernog vremena, či me se gra di be -<<strong>br</strong> />

s konačna semioza prim je njiva u<<strong>br</strong> />

kulturalnoj metodi iščitavanja te -<<strong>br</strong> />

k sta, iz čega proizilazi za ključak<<strong>br</strong> />

kako se radi o fu n kcio ni ranju različitih<<strong>br</strong> />

kulturoloških odnosa u ok -<<strong>br</strong> />

viru sučeljavanja li ko va don Fra -<<strong>br</strong> />

ncisko/Katarina, Bo sna /inkvizicija.<<strong>br</strong> />

Preplitanje ne fi ktivnih oblika -<<strong>br</strong> />

autobiografija, do kument, oporuka<<strong>br</strong> />

kroz tkivo fik tivnog ro ma n s -<<strong>br</strong> />

knog svijeta - mogli bi navesti na<<strong>br</strong> />

zaključak da ovo dje lo protu ma či -<<strong>br</strong> />

mo kao neprikosnovenu is tinu.<<strong>br</strong> />

140<<strong>br</strong> />

Katarina pokušava objasniti da<<strong>br</strong> />

kruna, plašt i mač su samo<<strong>br</strong> />

predmeti, oni nisu Bosna, o<<strong>br</strong> />

njenoj vlasti odlučuju bosanske<<strong>br</strong> />

vojvode i stanak bosanski. Na<<strong>br</strong> />

ove Katarinine riječi don<<strong>br</strong> />

Francisko kroz srdžbu odgovara:<<strong>br</strong> />

“To je Oporuka. To je<<strong>br</strong> />

vjerodostojan dokument! Kakva<<strong>br</strong> />

bosanska gospoda? Stanak? Što<<strong>br</strong> />

vam je sad to?“<<strong>br</strong> />

Ali, čitatelj is tinu kao ta k vu ne<<strong>br</strong> />

može dosegnuti zbog pripov j e da -<<strong>br</strong> />

čeve prisutnosti, umjetnič kog ob li -<<strong>br</strong> />

kovanja njegovih iskaza, vje štog<<strong>br</strong> />

za diranja u svijest i podsvije st li -<<strong>br</strong> />

kova.<<strong>br</strong> />

Autor je priču smjestio u pros -<<strong>br</strong> />

tor Rima, u kraljičin izbjeglički<<strong>br</strong> />

stan, sa reminiscencijama na sre -<<strong>br</strong> />

t no vrijeme njenog djetinjstva i<<strong>br</strong> />

mla d osti, provedenih u Bosni.<<strong>br</strong> />

Pri rodnost bosanskog prostora u<<strong>br</strong> />

od nosu na zatvoreni Katarinin iz -<<strong>br</strong> />

b jeglički stan u Rimu, ne preds -<<strong>br</strong> />

tavlja samo razlikovnu oznaku ta<<strong>br</strong> />

dva prostora nego je i pokazatelj<<strong>br</strong> />

dru štvenog stanja u dvjema sre -<<strong>br</strong> />

di nama, ali i element koji upu ćuje<<strong>br</strong> />

na odnos bosanski znak/in k vi -<<strong>br</strong> />

zicija. Autor tradicionalnu konce -<<strong>br</strong> />

p ciju lika, kao pokretača ra d nje,<<strong>br</strong> />

napušta. Katarini su se događaji<<strong>br</strong> />

dešavali bez njenog udjela i djelovanja.<<strong>br</strong> />

Kraljica posjeduje is ta n ča -<<strong>br</strong> />

nu lirsku svijest i uznemireni os -<<strong>br</strong> />

jeć aj kako život sve više pada pod<<strong>br</strong> />

vla st bezličnih sila. “Vlast be z li č -<<strong>br</strong> />

nih sila“ neki čitatelji će označiti<<strong>br</strong> />

kao nesreću, a izraz taksirat je<<strong>br</strong> />

ona riječ koja, možda, najbolje od -<<strong>br</strong> />

go vara njegovom značenju, čiju<<strong>br</strong> />

te žinu može razumjeti i osjetiti<<strong>br</strong> />

sa mo bosanski čovjek. Kajan se<<strong>br</strong> />

ne laća tematike srednjovjekovne<<strong>br</strong> />

Bo sne zbog nje same nego zbog<<strong>br</strong> />

du hovne zbiljnosti tog vremena.<<strong>br</strong> />

U zadnjoj noći života kraljica<<strong>br</strong> />

bo sanska intenzivno proživljava<<strong>br</strong> />

svoju prošlost. Katarina kategoriju<<strong>br</strong> />

prostora sagledava iz pozicije<<strong>br</strong> />

slo bodnog čovjeka, a kroz prizmu<<strong>br</strong> />

vla stite umjetničke sklonosti po -<<strong>br</strong> />

ku šava objasniti inkvizitoru što to<<strong>br</strong> />

znači ljepota, sloboda, pravda, ljubav<<strong>br</strong> />

itd. Pojam inkvizitorove lje -<<strong>br</strong> />

pote, slobode, ljubavi je jednoznačan,<<strong>br</strong> />

zarobljen u mreži krutog dogmatskog<<strong>br</strong> />

poimanja svijeta i čovjeka<<strong>br</strong> />

u njemu. Kraljica svoju li rsku prirodu<<strong>br</strong> />

i potrebu za kreativnim ost -<<strong>br</strong> />

va ruje kroz umjetnički oblik, a in -<<strong>br</strong> />

k vizitor motive na kraljičinom sto -<<strong>br</strong> />

l njaku i dijelove njene autobiografije<<strong>br</strong> />

ismijava. Pokušava Katarina<<strong>br</strong> />

ob jasniti kako je to jednostavni bo -<<strong>br</strong> />

sa nski vez..., motivi iz Bosne. Tu je<<strong>br</strong> />

i Kraljeva Su t je ska gdje je djecu<<strong>br</strong> />

svoju porodila, Šimuna i Katarinu.<<strong>br</strong> />

Inkvizitor se poigrava s nesretnom<<strong>br</strong> />

kraljicom pa će prokomentirati ka -<<strong>br</strong> />

ko je nje no tijelo u Rimu, a duh u<<strong>br</strong> />

Bosni koje više nema. Katarina<<strong>br</strong> />

od govara kako je čovjek bez domovine<<strong>br</strong> />

mrtav čovjek. U autobiografiji<<strong>br</strong> />

don Francisko prepoznaje samo<<strong>br</strong> />

dokaze i potvrdu propasti bosanske<<strong>br</strong> />

državnosti. Hra<strong>br</strong>ost inkvizi-


tor pokazuje u zatvorenom prostoru<<strong>br</strong> />

što je neprimjereno junačkom<<strong>br</strong> />

(epskom) vremenu u kojemu živi,<<strong>br</strong> />

gdje vodi pravi psihološki rat protiv<<strong>br</strong> />

jedne žene i majke. Autor je<<strong>br</strong> />

generala inkvizicije, koji ima male<<strong>br</strong> />

sitne oči, i njegovu “hra<strong>br</strong>ost“ zauvijek<<strong>br</strong> />

zarobio u tekst, predajući ga<<strong>br</strong> />

suvremenom čitatelju da na osnovama<<strong>br</strong> />

moralnih i etičkih principa<<strong>br</strong> />

do nese krajnju presudu, u nadi da<<strong>br</strong> />

će bilo koji oblik inkvizicije u bu -<<strong>br</strong> />

du ćnosti biti sankcioniran upravo<<strong>br</strong> />

od strane osvještenog čitatelja.<<strong>br</strong> />

Ka tarinin ispitanik i tužitelj licemjerno<<strong>br</strong> />

joj je pružao pomoć u izbjegličkim<<strong>br</strong> />

danima, a sve s određenim<<strong>br</strong> />

ciljem. Don Francisko će prisiliti<<strong>br</strong> />

Ka tarinu da potpiše presudu vlas -<<strong>br</strong> />

ti toj domovini kako bi Rimska Cr -<<strong>br</strong> />

k va polagala političko pravo na Bo -<<strong>br</strong> />

s nu.<<strong>br</strong> />

Inkvizitor komentira kako se<<strong>br</strong> />

nje gov bibliotekar Mateo namučio<<strong>br</strong> />

pri prijevodu nekih riječi iz kralji -<<strong>br</strong> />

či ne autobiografije, npr. stanak,<<strong>br</strong> />

da žd, mrganj, varda itd., a one di -<<strong>br</strong> />

je love koje je kraljica pisala na la -<<strong>br</strong> />

ti nskom jeziku komentira kako su<<strong>br</strong> />

sjajni. Katarina pokušava objasniti<<strong>br</strong> />

da kruna, plašt i mač su samo<<strong>br</strong> />

pre dmeti, oni nisu Bosna, o njenoj<<strong>br</strong> />

vla sti odlučuju bosanske vojvode i<<strong>br</strong> />

stanak bosanski. Na ove Katarinine<<strong>br</strong> />

riječi don Francisko kroz srdž -<<strong>br</strong> />

bu odgovara: “To je Oporuka. To je<<strong>br</strong> />

vjerodostojan dokument! Kakva<<strong>br</strong> />

bo sanska gospoda? Stanak? Što<<strong>br</strong> />

va m je sad to?“ Naime, Katarina je<<strong>br</strong> />

u autobiografiju napisala da ako<<strong>br</strong> />

se njen sin Šimun, koji je prešao<<strong>br</strong> />

na islam i dobio ime Ishak, ne od -<<strong>br</strong> />

re kne nove vjere vlast u Bosni pre -<<strong>br</strong> />

uzima Rimska Crkva. Majka je to<<strong>br</strong> />

zapisala samo za sebe, pisala u ti -<<strong>br</strong> />

šini besanih noći ko prijetnju i opomenu<<strong>br</strong> />

nemirnom djetetu, ali sve<<strong>br</strong> />

napisano kod inkvizitora ima te -<<strong>br</strong> />

žinu, veću od izgovorenog. Na kon<<strong>br</strong> />

potpisivanja oporuke, na papir je<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

pala kraljičina suza. Shrvana i sla -<<strong>br</strong> />

ba komentira da joj je potreban<<strong>br</strong> />

mir. Kako ga pronaći kad je u duši<<strong>br</strong> />

gor čina i potreba za pravdom? Ink -<<strong>br</strong> />

vi zitor se poigrava, komentirajući<<strong>br</strong> />

kako Katarina nije upisala u životopis<<strong>br</strong> />

svoje bizantsko, raško, plavokrvno<<strong>br</strong> />

serbsko porijeklo. Kraljica<<strong>br</strong> />

odgovara: “(...) da se ljudi nisu mi -<<strong>br</strong> />

je njali još bi bili u spilji.“ U ovom<<strong>br</strong> />

odgovoru skriva se tolerancija pre -<<strong>br</strong> />

ma drugome proizišla iz zasebnog<<strong>br</strong> />

ku lturalnog identiteta njene Bo s -<<strong>br</strong> />

ne, sretnog susretališta kultura i<<strong>br</strong> />

tradicija. Za kraljicu bosansku<<strong>br</strong> />

pro žimanje različitosti ne predstavlja<<strong>br</strong> />

nikakav hendikep, naprotiv<<strong>br</strong> />

i u srednjovjekovlju to je bio najjači<<strong>br</strong> />

adut bosanskohercegovačke op -<<strong>br</strong> />

st ojnosti. Kulturolozi su s ret i suživot<<strong>br</strong> />

različitih kultura na zi vaju mu -<<strong>br</strong> />

lti k ulturalnost, multiko n fesio nal -<<strong>br</strong> />

nost i jezikom znanosti pi šu radove<<strong>br</strong> />

na tu temu iz kojih lju di uče o<<strong>br</strong> />

zajedništvu, a bosanski čovjek je<<strong>br</strong> />

oduvijek živio po principima mul -<<strong>br</strong> />

ti kulturalnosti i multikonfesionalnosti.<<strong>br</strong> />

Srednjovjekovni ink vi zitor<<strong>br</strong> />

kao i neki današnji inkvizitori čiji<<strong>br</strong> />

umovi funkcioniraju u okviru sitnih<<strong>br</strong> />

interesa to ne mogu ili ne žele<<strong>br</strong> />

razumjeti.<<strong>br</strong> />

Katarina u posljednjoj životnoj<<strong>br</strong> />

no ći biva svjesna da su njena os -<<strong>br</strong> />

no vna ljudska prava na život, lju -<<strong>br</strong> />

bav, izbor itd. već davno bila us -<<strong>br</strong> />

kraćena. Komentira kako je vrijeme<<strong>br</strong> />

u kojem je živjela bilo vrijeme<<strong>br</strong> />

kad su djevice slušale očeve, a<<strong>br</strong> />

PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

supruge muževe. Samo Bog sluša<<strong>br</strong> />

srca zaljubljenih. Bila je očev <strong>br</strong>ušeni<<strong>br</strong> />

dijamant koji je imao cijenu.<<strong>br</strong> />

Udali su je za Stjepana Tomaša<<strong>br</strong> />

Ko tromanića, bosanskog kralja,<<strong>br</strong> />

bez njenog znanja i pristanka. To<<strong>br</strong> />

je bio <strong>br</strong>ak sklopljen iz interesa.<<strong>br</strong> />

Ispovijeda udana žena kako je bilo<<strong>br</strong> />

stid. “Bosanski kralj je već imao<<strong>br</strong> />

ženu... I sina je imao.“ Razumjela<<strong>br</strong> />

je prazni Vojačin pogled kad je<<strong>br</strong> />

došla na Bobovac. Vojača je prisegla<<strong>br</strong> />

Tomašu na vjernost po bosanskom<<strong>br</strong> />

običaju, kao što su se svi<<strong>br</strong> />

bosanski <strong>br</strong>akovi sklapali. Rimska<<strong>br</strong> />

Preplitanje nefiktivnih oblika - autobiografija, dokument, oporuka kroz<<strong>br</strong> />

tkivo fiktivnog romansknog svijeta - mogli bi navesti na zaključak da ovo<<strong>br</strong> />

djelo protumačimo kao neprikosnovenu istinu. Ali, čitatelj istinu kao<<strong>br</strong> />

takvu ne može dosegnuti zbog pripovjedačeve prisutnosti, umjetničkog<<strong>br</strong> />

oblikovanja njegovih iskaza, vještog zadiranja u svijest i podsvijest<<strong>br</strong> />

likova.<<strong>br</strong> />

Crkva nije priznala paganski <strong>br</strong>ak<<strong>br</strong> />

između Tomaša i Vojače. Uvjet da<<strong>br</strong> />

Papa prizna Tomašu krunu nad<<strong>br</strong> />

Bosnom, a samim time i bosansku<<strong>br</strong> />

državnost bio je da napusti patarensku<<strong>br</strong> />

vjeru, patarene protjera te<<strong>br</strong> />

se ponovno oženi. I jedna i druga<<strong>br</strong> />

žena bile su gubitnice. Katarina<<strong>br</strong> />

se u zadnjoj noći života izjašnjava<<strong>br</strong> />

da je voljela svog muža, ali to iz<<strong>br</strong> />

nje progovara tradicija. Tu izjavu<<strong>br</strong> />

opovrgava pojava Mrvca, mladića<<strong>br</strong> />

kojeg je uistinu voljela. Simbolika<<strong>br</strong> />

tunela koji se ukazuje na kraju<<strong>br</strong> />

Ka tarininog života označava iluziju<<strong>br</strong> />

o ponovljivosti ljudskog duha,<<strong>br</strong> />

što u biti predstavlja i svrhu čovjekovog<<strong>br</strong> />

života. Svijet Kajanovog<<strong>br</strong> />

romana je težak jer nas prisiljava<<strong>br</strong> />

da dugo, ponekad i neugodno, promišljamo<<strong>br</strong> />

o sebi i svijetu koji nas<<strong>br</strong> />

okružuje, a lakoća mu proizilazi iz<<strong>br</strong> />

skoro zaboravljenog mitskog svijeta<<strong>br</strong> />

i ljubavi prema čovjeku.<<strong>br</strong> />

141


PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

Proturječno biće patriotizma<<strong>br</strong> />

Esad Zgodić, Kultura patriotizma: o vrlinama i porocima jedne ljubavi, BZK<<strong>br</strong> />

“Preporod“, Sarajevo, 2011., 384 str.<<strong>br</strong> />

Piše: Fahrudin Novalić<<strong>br</strong> />

Esad Zgodić 1 , u svojoj novoj knjizi<<strong>br</strong> />

Kultura patriotizma, kritički razmatra<<strong>br</strong> />

standardna znanstvena i ne -<<strong>br</strong> />

z nanstvena shvaćanja patriotizma.<<strong>br</strong> />

Knj iga sadrži 4 poglavlja, obimnu<<strong>br</strong> />

bi b liografiju i bilješku o autoru. Ba -<<strong>br</strong> />

veći se kontroverzama patriotizma,<<strong>br</strong> />

autor se pita je li patriotizam vrlina<<strong>br</strong> />

ili porok, raspravlja o euroatlants -<<strong>br</strong> />

kom i bosanskohercegovačkom kon -<<strong>br</strong> />

te kstu patriotizma 2 ; o odnosu nacio -<<strong>br</strong> />

na lizma i patriotizma; o poimanju<<strong>br</strong> />

pa triotizma, o patriotizmu i politič -<<strong>br</strong> />

koj socijalizaciji, o psihologiji pa t ri o -<<strong>br</strong> />

ti zma, te o alternativnom shvaćanju<<strong>br</strong> />

patriotizma.<<strong>br</strong> />

Pojam patriotizma<<strong>br</strong> />

Zgodić, u analizi i poimanju pa t -<<strong>br</strong> />

riotizma, eksplicitno ili implicitno,<<strong>br</strong> />

polazi od kulture kao vrijednosnoga<<strong>br</strong> />

pitanja. 3 I patriotizam je, poput kulture<<strong>br</strong> />

i identiteta, složena multidimenzionalna,<<strong>br</strong> />

promjenljiva, struktu -<<strong>br</strong> />

r no razvojna društvena pojava –<<strong>br</strong> />

svje tonazorska, nacionalna, politič -<<strong>br</strong> />

1 Esad Zgodić je redoviti profesor na Fakultetu političkih nauka<<strong>br</strong> />

Univerziteta u Sarajevu na predmetima Historija socijalne i političke<<strong>br</strong> />

misli u Bosni i Hercegovini i Savremene teorije vlasti. Više<<strong>br</strong> />

godina predavao je Uvod u politologiju i, nakon što je promijenjen<<strong>br</strong> />

naziv i koncept toga predmeta, i Opštu politologiju. Nadzirao je<<strong>br</strong> />

realizaciju nastave iz predmeta Retorika, sudjelovao u realizaciji<<strong>br</strong> />

nastave predmeta Demokratija i ljudska prava kao i programa<<strong>br</strong> />

postdiplomskih studija na više fakulteta. Na postdiplomskome<<strong>br</strong> />

studiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu predavao je i bio<<strong>br</strong> />

odgovorni nastavnik na predmetima Globalizacija i nacionalni<<strong>br</strong> />

identiteti, Političke ideologije, Savremene političke teorije i Teorije<<strong>br</strong> />

militarizma.<<strong>br</strong> />

2 Je li, i u kojoj mjeri je, Bosna i Hercegovina država bez patriotizma?<<strong>br</strong> />

Riječ je, prije svega, o vremenu tijekom rata 1992.-1995.<<strong>br</strong> />

godine i nakon njega u postsocijalističkoj i dejtonskoj Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />

kada se, posebice, u političkom javnom mnijenju snažnije<<strong>br</strong> />

i agresivnije pojavljuje ethos nacionalnih i nacionalističkih<<strong>br</strong> />

patriotizama. Bosanskohercegovački patriotizam, ponajviše,<<strong>br</strong> />

određuju nacionalni i vjerski identiteti naroda koji žive u BiH, ali<<strong>br</strong> />

142<<strong>br</strong> />

ka, ideologijska, moralna, vrijednos -<<strong>br</strong> />

na, kulturalna pojava. Može biti<<strong>br</strong> />

ego istički, pragmatički, nacionalistički,<<strong>br</strong> />

militantni, umjereni, ekstremni,<<strong>br</strong> />

altruistički, provincijalni, kozmo -<<strong>br</strong> />

po litski.<<strong>br</strong> />

Dva su osnovna Zgodićeva polazišta<<strong>br</strong> />

u poimanju patriotizma:<<strong>br</strong> />

Prvo, patriotizam je proizvod<<strong>br</strong> />

društvenih odnosa, unutar kojih se<<strong>br</strong> />

ob likuju – patriotska svijest, pat rio -<<strong>br</strong> />

t ska osjećanja, patriotska volja, eti -<<strong>br</strong> />

ka patriotizma, patriotski identitet<<strong>br</strong> />

(345. str.).<<strong>br</strong> />

Drugo, patriotizam podrazumijeva<<strong>br</strong> />

građansko-državljanski, odnosno<<strong>br</strong> />

civilni patriotizam – patriotizam os -<<strong>br</strong> />

lo bođen, primjećuje Nenad Miščević,<<strong>br</strong> />

“... od konotacija podrijetla i krvi.“<<strong>br</strong> />

(345. str.) 4 .<<strong>br</strong> />

Autor, u razmatranju patriotizma,<<strong>br</strong> />

razlikuje i definira pojmove pa -<<strong>br</strong> />

t riotizam, lojalnost i legitimacija<<strong>br</strong> />

(246. str.).<<strong>br</strong> />

Patriotizam je odnos odanosti<<strong>br</strong> />

prema državi (domovini/domolju-<<strong>br</strong> />

blje, op. a.) kao državi, bez obzira na<<strong>br</strong> />

postojeći tip države, vrstu političkoga<<strong>br</strong> />

režima (diktatorski, autokratski,<<strong>br</strong> />

demokratski), oblik vladavine (mo -<<strong>br</strong> />

na rhija, republika). (346. str.). (Pa t -<<strong>br</strong> />

ri otizam je i rodoljublje – ljubav pre -<<strong>br</strong> />

ma svome narodu, op. a.).<<strong>br</strong> />

Lojalnost je eksplicitna ili pre -<<strong>br</strong> />

šu tna (implicitna) tolerancija postojeće<<strong>br</strong> />

vlasti u državi, spremnost da se<<strong>br</strong> />

ravnodušno (pasivno) ili aktivno, po -<<strong>br</strong> />

državaju ili trpe institucije države i<<strong>br</strong> />

njihove politike, bez otpora, sabotaže<<strong>br</strong> />

ili orijentacije na prevrat unutar<<strong>br</strong> />

eta bliranoga političkog režima.<<strong>br</strong> />

(346. str.).<<strong>br</strong> />

Legitimitet vlasti. Vlast se te -<<strong>br</strong> />

me lji na uvjerenjima (i pristanku,<<strong>br</strong> />

op.a.) građana da slušaju autoritete<<strong>br</strong> />

vlasti i pokoravaju se institucionalnom<<strong>br</strong> />

poretku. Promjenljivost i različiti<<strong>br</strong> />

intenziteti vjerovanja čine problem<<strong>br</strong> />

legitimnosti vlasti. Legitimno -<<strong>br</strong> />

st vlasti mora se stalno po tvrđi va -<<strong>br</strong> />

ti/do kazivati – vlast mora stalno do -<<strong>br</strong> />

ka zivati opravdanje vlastita postoja-<<strong>br</strong> />

on ima i svoj podijeljeni identitet i lojalnost. Korijeni takva<<strong>br</strong> />

patriotizma su, poglavito, u vjekovnoj averziji prema Bosni i Hercegovini<<strong>br</strong> />

prožetoj političko-nacionalističkim ideologijama. Njegova<<strong>br</strong> />

su obilježja vulgarno-iracionalni antipatriotizam primitivne<<strong>br</strong> />

isključivosti i poricanja smisla Bosne i Hercegovine kao države i<<strong>br</strong> />

bosanskohercegovačkoga patriotizma kao više univerzalne političke,<<strong>br</strong> />

kulturne i moralne vrijednosti. Odnos pojedinačnoga, posebnoga<<strong>br</strong> />

i općega u političkoj nacionalnoj, kulturnoj i religoznoj<<strong>br</strong> />

strukturi Bosne i Hercegovine može biti i međusobno uvažavanje<<strong>br</strong> />

i intersubjektivno komuniciranje, a ne samo isključivost i mržnja<<strong>br</strong> />

koja ponekad poprima i obilježja tribalizma i tribalističkoga<<strong>br</strong> />

patriotizma.<<strong>br</strong> />

3 “Kultura se može“, kaže T. S. Eliot, “najjednostavnije opisati<<strong>br</strong> />

kao ono što život čini vrijednim življenja.“ (u: Terry Eagleton,<<strong>br</strong> />

Ideja kulture, Zagreb, Jesenski i Turk, 2002., 135. str.).<<strong>br</strong> />

4 Miščević, Nenad (2004.): Patriotizam i nacionalizam; u: Primorac,<<strong>br</strong> />

Igor (2004.), priredio, Patriotizam, Zagreb, KruZak,<<strong>br</strong> />

163. str.


nja kroz građansko povjerenje u nju<<strong>br</strong> />

sa mu. U svrhu vlastita legitimiranja<<strong>br</strong> />

– da podanicima bude prihvatljiva,<<strong>br</strong> />

vlast koristi različita sredstva i<<strong>br</strong> />

me tode – moć medija, funkcioniranje<<strong>br</strong> />

vlastite ideologije, moć autoriteta<<strong>br</strong> />

– pojedinaca, političkih stranaka,<<strong>br</strong> />

re ligijskih organizacija i njihove hi -<<strong>br</strong> />

je rarhije, državnih institucija s ci -<<strong>br</strong> />

ljem uvjeravanja građana u vlastitu<<strong>br</strong> />

legitimnost.<<strong>br</strong> />

Za vlastito legitimiranje vlast ko -<<strong>br</strong> />

ris ti i instituciju patriotizma o<strong>br</strong>azovne<<strong>br</strong> />

svijesti (350. str.). O<strong>br</strong>azovna<<strong>br</strong> />

svi jest je svijest koja zna što su i u<<strong>br</strong> />

če mu su supstancijalne svrhe same<<strong>br</strong> />

dr žave iz čega se izvodi i poimanje<<strong>br</strong> />

pa triotizma kao patriotizma o<strong>br</strong>azovane<<strong>br</strong> />

svijesti.<<strong>br</strong> />

Od više vrsta patriotizma koje<<strong>br</strong> />

Zgo dić analizira, ističemo sljedeće če -<<strong>br</strong> />

tiri – teološko, republikansko, us ta v -<<strong>br</strong> />

no i kozmopolitsko shvaćanje.<<strong>br</strong> />

Teološka shvaćanja<<strong>br</strong> />

patriotizma<<strong>br</strong> />

Poput svjetovnih shvaćanja pa t ri -<<strong>br</strong> />

otizma u društvenim i humanistič -<<strong>br</strong> />

kim znanostima, teološka shvaćanja<<strong>br</strong> />

pa triotizma kreću se unutar recepcije<<strong>br</strong> />

ključnih komponenti običajnoga<<strong>br</strong> />

pa triotizma, dodajući im utemeljenje<<strong>br</strong> />

božanske volje i neizostavnoga au -<<strong>br</strong> />

toriteta teološkoga socijalnog na uka,<<strong>br</strong> />

uključujući i etiku dužnosti žrt vo va -<<strong>br</strong> />

nja za domovinu. I učenjaci krš ćan s -<<strong>br</strong> />

ko ga socijalnoga nauka i islamski<<strong>br</strong> />

uče njaci patriotizam shvaćaju kao<<strong>br</strong> />

vje rsku vrlinu i svetu dužnost, a ne<<strong>br</strong> />

kao porok (187.-197. str.). Sažeto će -<<strong>br</strong> />

mo razmotriti odnos islama i pa t rio -<<strong>br</strong> />

tizma.<<strong>br</strong> />

Zgodić u bosanskohercegovač kom<<strong>br</strong> />

shvaćanju odnosa islama i pat rio -<<strong>br</strong> />

tizma polazi od stajališta dvojice is -<<strong>br</strong> />

lamskih učenjaka – Kasima Do b ra če<<strong>br</strong> />

i Mehmeda Handžića. “Islam je...“,<<strong>br</strong> />

podsjeća Do<strong>br</strong>ača, “po svojoj su štini,<<strong>br</strong> />

internacionalna vjera, vjera za sve<<strong>br</strong> />

nacije, učenje i veze, koji prelaze granice<<strong>br</strong> />

nacija i koji nalaze i okupljaju<<strong>br</strong> />

svoje sljedbenike iz svih na roda svijeta.<<strong>br</strong> />

Tako islam zapravo izgrađuje<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>ača odmah podsjeća da<<strong>br</strong> />

islam nije ravnodušan prema<<strong>br</strong> />

naciji, ali osuđuje nacionalizam<<strong>br</strong> />

koji uspostavlja i proglašava<<strong>br</strong> />

egoizam i kult nacije. “Takav<<strong>br</strong> />

ekstremni nacionalizam“, kaže<<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>ača, “u islamskoj literaturi<<strong>br</strong> />

nosi arapski naziv asabijje.“<<strong>br</strong> />

širu nadnacionalnu zajednicu, koja<<strong>br</strong> />

bi se mogla nazvati islamski ili Božiji<<strong>br</strong> />

narod... koji dakle nema svoje og -<<strong>br</strong> />

ra ničene domovine ili nacije jer pri -<<strong>br</strong> />

pada svim nacijama i njihovim do -<<strong>br</strong> />

mo vinama. Zato se islam ne može<<strong>br</strong> />

po istovjećivati ni sa jednom nacij -<<strong>br</strong> />

om...“. (192.-193. str.). Do<strong>br</strong>ača<<strong>br</strong> />

odmah podsjeća da islam nije ravnodušan<<strong>br</strong> />

prema naciji, ali osuđuje na -<<strong>br</strong> />

cionalizam koji uspostavlja i proglašava<<strong>br</strong> />

egoizam i kult nacije. “Takav<<strong>br</strong> />

eks tre m ni nacionalizam“, kaže Do b -<<strong>br</strong> />

rača, “u islamskoj literaturi nosi<<strong>br</strong> />

arapski naziv asabijje.“ (193. str.).<<strong>br</strong> />

Prema Mehmedu Handžiću, pa t -<<strong>br</strong> />

rio tizam je “...prirođena ljubav<<strong>br</strong> />

prema svome narodu i svome zavičaju...“<<strong>br</strong> />

(194. str.). Zgodić, u takvom diskursu<<strong>br</strong> />

o patriotizmu, primjećuje da<<strong>br</strong> />

se u muslimanskoj patriotskoj ljubavi<<strong>br</strong> />

mora održati “ravnoteža između<<strong>br</strong> />

PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

vjere i svjetovne odanosti domovini.“<<strong>br</strong> />

(195. str.). “Za pravilan lju dski i<<strong>br</strong> />

islamski život“, naglašava Do<strong>br</strong>ača,<<strong>br</strong> />

“potrebno je obadvoje (do mo vina i<<strong>br</strong> />

vjera, op. a.). Toga valja da je svjestan<<strong>br</strong> />

svaki musliman.“ (195. str.). 5<<strong>br</strong> />

“...nacija, (tzv., op. a.) umjereni<<strong>br</strong> />

nacionalizam, domovina i patrio ti -<<strong>br</strong> />

zam, priznaju se za vrijednosti spojive<<strong>br</strong> />

sa islamom.“ (196. str.).<<strong>br</strong> />

Islam, vrijednosno-normativno,<<strong>br</strong> />

za g ovara i preporučuje intersubjek -<<strong>br</strong> />

ti vne odnose sa svojim sugrađanima<<strong>br</strong> />

različitih vjera, nacija i ideologija.<<strong>br</strong> />

To je osnovni uvjet građanske soli -<<strong>br</strong> />

da rnosti i prijateljstva, ali i uzročnoposljedično<<strong>br</strong> />

– osnovna pretpostavka<<strong>br</strong> />

zdrave političke, državne i opće društvene<<strong>br</strong> />

zajednice. “Dobar musliman<<strong>br</strong> />

nema i ne smije imati mržnju prema<<strong>br</strong> />

drugima (i različitima, op. a.).“, citira<<strong>br</strong> />

Zgodić Do<strong>br</strong>aču (196. str.). Je li<<strong>br</strong> />

tako uvijek u praksi, uključujući i<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>oga pripadnika bilo koje vjere?<<strong>br</strong> />

Što znači: “dobar musliman“, “dobar<<strong>br</strong> />

kršćanin“, “dobar židov“...? Što zna -<<strong>br</strong> />

či, općenito, “dobar čovjek“? Odgovor<<strong>br</strong> />

možemo potražiti polazeći i od shvaćanja<<strong>br</strong> />

konstruktivnoga patriotizma,<<strong>br</strong> />

o čemu će biti riječi u ovome tekstu<<strong>br</strong> />

u razmatranju pojmova konstruktivni<<strong>br</strong> />

patriotizam, kozmopolitski<<strong>br</strong> />

patriotizam, kritički patriotizam.<<strong>br</strong> />

Republikanski patriotizam.<<strong>br</strong> />

“Jedan od temeljnih elemenata re -<<strong>br</strong> />

pu blikanski shvaćenoga patriotizma<<strong>br</strong> />

je ljubav prema zemlji-državi kao<<strong>br</strong> />

političkoj zajednici slobode. Takvo se<<strong>br</strong> />

“stajalište izvodi iz poimanja veza<<strong>br</strong> />

između individua kao građana,<<strong>br</strong> />

nacije kao etnokulturne i države kao<<strong>br</strong> />

političke zajednice.“ (205. str.).<<strong>br</strong> />

5 Nameće se pitanje: Može li pojedinac, za<<strong>br</strong> />

kojega neki misle da nije vjernik, biti pa -<<strong>br</strong> />

t riota, ukoliko se istinski moralno ponaša,<<strong>br</strong> />

živi, radi i djeluje, uključujući i uzornu<<strong>br</strong> />

odanost domovini, narodu i zavičaju?<<strong>br</strong> />

A takvih je bilo uvijek, posebice onih koji<<strong>br</strong> />

su dali i svoj život za domovinu. Ili: Može<<strong>br</strong> />

li netko biti istinski patriota koji dosljedno<<strong>br</strong> />

ne živi vjeru, nego to čini manifestaciono,<<strong>br</strong> />

a u njegovom životu i radu prevladava<<strong>br</strong> />

licemjernost, prijevara, nepravda,<<strong>br</strong> />

kriminal?<<strong>br</strong> />

143


PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

Ustavni patriotizam je patriotizam<<strong>br</strong> />

kao patriotizam spram ustavom<<strong>br</strong> />

ustanovljene slobode. Dolf Sternberger<<strong>br</strong> />

kaže: “Bit stremljenja ustavne<<strong>br</strong> />

države jest osiguravanje slobode.“<<strong>br</strong> />

(209. str.). Primjeri su iskustva Švicarske,<<strong>br</strong> />

Sjedinjenih Američkih Država...<<strong>br</strong> />

– multijezične, multietničke,<<strong>br</strong> />

(mu ltikonfesionalne, a s time i multikulturalne<<strong>br</strong> />

op. a.) zemlje čije građane<<strong>br</strong> />

ujedinjuju njihovi ustavi i patriotska<<strong>br</strong> />

osjećanja koje imaju spram tih ustava.<<strong>br</strong> />

Pritom se ne smiju, kako to nalažu<<strong>br</strong> />

Sternbergerovi i Habermasovi<<strong>br</strong> />

uvidi, “do kraja obezvrijediti ili eliminirati<<strong>br</strong> />

smisao i značenje etničkih<<strong>br</strong> />

identifikacija i nacionalne kulture.“<<strong>br</strong> />

(210. str.). Svaka zemlja ili <strong>zajednica</strong><<strong>br</strong> />

zemalja, po sebi, ima u tom smislu i<<strong>br</strong> />

svoje specifičnosti.<<strong>br</strong> />

Kozmopolitski patriotizam.<<strong>br</strong> />

Postoje poteškoće u definiranju koz -<<strong>br</strong> />

mo politizma, ali proces kozmopolitizacije<<strong>br</strong> />

svijeta života neprestano na p -<<strong>br</strong> />

re duje. Kozmopolitska ideja, posebice,<<strong>br</strong> />

se počela razvijati nakon Drugoga<<strong>br</strong> />

svjetskog rata, a prekretnica je bi -<<strong>br</strong> />

lo suđenje ratnim zločincima. Re -<<strong>br</strong> />

cepcija aktualnih kozmopolitskih<<strong>br</strong> />

vrij ednosti jesu dostojanstvo i jednaka<<strong>br</strong> />

vrijednost svih ljudi, povezanost<<strong>br</strong> />

između međunarodnoga prava i mo -<<strong>br</strong> />

rala, uspostavljanje regionalnih i<<strong>br</strong> />

glo balnih sistema upravljanja, te sve<<strong>br</strong> />

izraženije uvjerenje da javno do <strong>br</strong>o i<<strong>br</strong> />

planetarna međuovisnost zah ti jeva<<strong>br</strong> />

usaglašenu međunarodnu akciju,<<strong>br</strong> />

kao što su opasnosti i strah od ekoloških,<<strong>br</strong> />

ekonomskih, teroristič kih i inih<<strong>br</strong> />

rizika (228.-229. str.). To je po ticaj za<<strong>br</strong> />

novo kozmopolitsko shva ća nje svijeta<<strong>br</strong> />

i njegovu recepciju u praksi.<<strong>br</strong> />

U poglavlju Alternativno shvaćanje<<strong>br</strong> />

patriotizma, Zgodić razmatra i<<strong>br</strong> />

kulturu kritičkoga patriotizma.<<strong>br</strong> />

Kritički patriotizam<<strong>br</strong> />

“U vrijeme rata najbučniji pat ri -<<strong>br</strong> />

oti postaju najveći profiteri.“, rekao<<strong>br</strong> />

je August Bebel.<<strong>br</strong> />

Patriotizam je za mnoge postao<<strong>br</strong> />

sredstvo mitologiziranja i manipuliranja<<strong>br</strong> />

u ostvarivanju pragmatičnih<<strong>br</strong> />

interesa, ponajviše, lažne avangarde<<strong>br</strong> />

144<<strong>br</strong> />

koja sebe smatra besmrtnom i nezamjenjivom.<<strong>br</strong> />

O lažnoj avangardi lažne<<strong>br</strong> />

vječne države – o lažnom patriotizmu,<<strong>br</strong> />

na primjeru Republike Hrvatske,<<strong>br</strong> />

Vlado Gotovac kaže:<<strong>br</strong> />

“Državni Hrvat uvijek je ispravan,<<strong>br</strong> />

nedodirljiv i na usluzi vlasti; pr -<<strong>br</strong> />

o tiv njega su samo neprijatelji Hr va -<<strong>br</strong> />

tske; nepopustljiv je jer je uvjet njegova<<strong>br</strong> />

postojanja – onemogućiti druge<<strong>br</strong> />

vrijednosti;...“ “Državni Hrvati prog -<<strong>br</strong> />

las ili su se avangardom fatamorgane<<strong>br</strong> />

‘vječne Hrvatske’, i onda taj simbolični<<strong>br</strong> />

kapital pretvorili u devizni, koristeći<<strong>br</strong> />

sve ostale sugrađane kao sredstvo<<strong>br</strong> />

bogaćenja.“ 6 Ovakvi primjeri la -<<strong>br</strong> />

ž noga patriotizma planetarna su po -<<strong>br</strong> />

java, a najaktualniji su u zemljama<<strong>br</strong> />

tzv. tranzicije i privatizacije.<<strong>br</strong> />

“Kada i pod kojim pretpostavkama<<strong>br</strong> />

kritika vlasti jest patriotska kritika,<<strong>br</strong> />

koje i kakve kritike možemo<<strong>br</strong> />

smatrati izrazom i potvrdom kritičke<<strong>br</strong> />

kulture patriotizma? (357). Kritička<<strong>br</strong> />

kultura patriotizma je samo<<strong>br</strong> />

ona kritika “koja se odnosi na vladine<<strong>br</strong> />

ili nevladine politike s kojima se<<strong>br</strong> />

ugrožava sam opstanak države ili<<strong>br</strong> />

njeno bivstvovanje kao slobodne dr -<<strong>br</strong> />

ža ve. Sve ostale tipove kritika vlasti<<strong>br</strong> />

pripadaju drugačijim, a ne patriotskim<<strong>br</strong> />

diskursima“ (357. str.).<<strong>br</strong> />

U svojoj socijalnopsihološkoj studiji<<strong>br</strong> />

Autoritarna ličnost (1950.), Th.<<strong>br</strong> />

Adorno, et al., pisali su o “teorijskim<<strong>br</strong> />

razlikama između ‘pravog’ i ‘lažnog’<<strong>br</strong> />

patriotizma. Pravi patriotizam je<<strong>br</strong> />

definisan kao ‘ljubav prema zemlji i<<strong>br</strong> />

odanost nacionalnim vrednostima<<strong>br</strong> />

koja je bazirana na kritičkom razumevanju’.<<strong>br</strong> />

...lažni patriotizam je okarakterisan<<strong>br</strong> />

nekritičkom krutošću,<<strong>br</strong> />

slaganjem s autoritetima i odbacivanjem<<strong>br</strong> />

drugih.“, citira Zgodić Nebojšu<<strong>br</strong> />

Petrovića (359. str.).<<strong>br</strong> />

Razlikujući patriotizam i nacionalizam,<<strong>br</strong> />

socijalni psiholog Irvin Sta -<<strong>br</strong> />

ub sa suradnicima, zagovara pot re bu<<strong>br</strong> />

razlikovanja dvaju tipova domoljublja<<strong>br</strong> />

– konstruktivno i slijepo. Prema<<strong>br</strong> />

Staubu, konstruktivno domoljublje<<strong>br</strong> />

5 Boris Beck, Bauk EU kruži Hrvats -<<strong>br</strong> />

kom, Zagreb, ZAGREBNEWS, 11. 01.<<strong>br</strong> />

2012., 5. str.<<strong>br</strong> />

predstavlja orijentaciju i recepciju na<<strong>br</strong> />

‘kritičku odanost’ naciji – usmjereno -<<strong>br</strong> />

st na stalno preispitivanje i kritiziranje<<strong>br</strong> />

postojećega stanja. Slijepo je do -<<strong>br</strong> />

mo ljublje usmjereno na nekritičku<<strong>br</strong> />

pri vrženost domovini. Primjerice, au -<<strong>br</strong> />

to ritarnost je bitan izvor slijepog do -<<strong>br</strong> />

mo ljublja, a sposobnost i orijentacija<<strong>br</strong> />

pojedinca na afirmaciju individual -<<strong>br</strong> />

no sti i autonomiju unutar grupe, bi -<<strong>br</strong> />

tan je izvor konstruktivnoga domo -<<strong>br</strong> />

lju blja. (360. str.).<<strong>br</strong> />

“Patriotizam podrazumeva podr -<<strong>br</strong> />

ža vanje svoje zemlje uvek“, misli<<strong>br</strong> />

Ma rk Twain, “a vlade samo onda<<strong>br</strong> />

ka da to zaslužuje“, citira Zgodić<<strong>br</strong> />

Dra gomira Anđelkovića (342. str.).<<strong>br</strong> />

Prevladavanje lažnoga<<strong>br</strong> />

patriotizma<<strong>br</strong> />

Procesom kultiviranja – procesima<<strong>br</strong> />

demokratske političke socijalizacije,<<strong>br</strong> />

te javnoga građanskog djelovanja,<<strong>br</strong> />

nužno je oslobađati kulturu<<strong>br</strong> />

patriotizma od nacionalističkoga pa -<<strong>br</strong> />

t riotizma, sveukupnog ideološkog<<strong>br</strong> />

instrumentaliziranja političkih i<<strong>br</strong> />

inih prisila, te svekolikog iracionalizma<<strong>br</strong> />

i manipulacije. To znači da se<<strong>br</strong> />

“...patriotizam iz puke prirodne<<strong>br</strong> />

činjenice...“ razvija u građansku<<strong>br</strong> />

vrlinu, citira Zgodić Arteta Aurelia,<<strong>br</strong> />

koja ne bi potcjenjivala tuđe i zajedničko<<strong>br</strong> />

(343. str.). Riječ je o kultiviranju<<strong>br</strong> />

javnoga mnijenja i prevladavanju<<strong>br</strong> />

proturječnoga bića patriotizma,<<strong>br</strong> />

kritičkom, dosljedno odgovornom<<strong>br</strong> />

ulogom – obitelji, predškolskoga i<<strong>br</strong> />

školskoga sustava, znanosti, medija,<<strong>br</strong> />

političkih stranaka, crkava i vjerskih<<strong>br</strong> />

<strong>zajednica</strong>, kulturnih i inih asocijacija,<<strong>br</strong> />

pojedinaca.<<strong>br</strong> />

Kultura patriotizma, Esada Zgodića,<<strong>br</strong> />

ozbiljan je doprinos znanstvenom<<strong>br</strong> />

istraživanju fenomena patriotizma.<<strong>br</strong> />

Informativna je i edukativna,<<strong>br</strong> />

te poticajna i za buduća istraživanja<<strong>br</strong> />

patriotizma. Može poslužiti stručnom<<strong>br</strong> />

i znanstvenom krugu čitateljstva,<<strong>br</strong> />

kao i širem čitateljstvu, te posebice<<strong>br</strong> />

na studijima visokoškolskih<<strong>br</strong> />

ustanova, ponajviše, fakulteta društvenih<<strong>br</strong> />

i humanističkih znanosti.


Stéphane Hessel je nepokolebljiv<<strong>br</strong> />

subjekt-akter protiv konformizma<<strong>br</strong> />

i ravnodušnosti. To se očituje i<<strong>br</strong> />

u njegovoj knjizi čiji je naslov izvornika<<strong>br</strong> />

Indignez Vous! (Pobunite se!).<<strong>br</strong> />

Knjiga je objavljena na fra n cus -<<strong>br</strong> />

kom, krajem 2010. godine, u njegovoj<<strong>br</strong> />

devedeset i trećoj go dini. Smisao<<strong>br</strong> />

je Hesselova dis ku rsa po vi je s -<<strong>br</strong> />

no djelovanje. “U pro tivnom os taje<<strong>br</strong> />

bezvremensko trajanje i ve ge ti ra -<<strong>br</strong> />

nje, tapkanje u mjestu praznog<<strong>br</strong> />

ništa“, primjećuje Milan Kangrga<<strong>br</strong> />

u svojoj knjizi Smisao povijesnoga.<<strong>br</strong> />

Tko je Stéphane Hessel?<<strong>br</strong> />

Rođen je u Berlinu 1917., član<<strong>br</strong> />

Charles de Gaulleove Organizacije<<strong>br</strong> />

France li<strong>br</strong>e (Slobodna Francuska).<<strong>br</strong> />

Kao Židova i heroja fra n cu s -<<strong>br</strong> />

koga Pokreta otpora, Gèstapo ga<<strong>br</strong> />

deportira u logor Buchenwald, od a -<<strong>br</strong> />

kle se spasio uoči vješanja. Na kon<<strong>br</strong> />

završetka Drugoga svjets kog rata<<strong>br</strong> />

službovao je u francus koj di p -<<strong>br</strong> />

lomaciji i u tajništvu Ko mi s ije za<<strong>br</strong> />

ljudska prava u New Yor ku. Je dan<<strong>br</strong> />

je od sastavljača UN-ove velike<<strong>br</strong> />

Povelje čovječanstva – Opće de k la -<<strong>br</strong> />

ra cije o ljudskim pravima. Bio je<<strong>br</strong> />

pod velikim utjecajem Sartrea, starijeg<<strong>br</strong> />

školskog kolege, gorljivi je<<strong>br</strong> />

slje dbenik Hegela još od 1939. go -<<strong>br</strong> />

dine, kada je ušao u École normale<<strong>br</strong> />

su périeure, jednu od najprestižnijih<<strong>br</strong> />

francuskih ustanova iz van su s -<<strong>br</strong> />

ta va javnih sveučilišta. Slu šao je i<<strong>br</strong> />

se minare Mauricea Me r leau-Pont -<<strong>br</strong> />

y ja o konkretnom is kustvu tijela i<<strong>br</strong> />

nje gove interakcije sa osjetilima.<<strong>br</strong> />

(18. str.). Hessel, u knjizi, poziva na<<strong>br</strong> />

be s kompromis nu – miroljubivu po -<<strong>br</strong> />

bunu i otpor.<<strong>br</strong> />

Ravnodušnost je najgore<<strong>br</strong> />

stajalište<<strong>br</strong> />

Autorova je stajalište jasno –<<strong>br</strong> />

moramo znati što nam temeljem<<strong>br</strong> />

ljudskih i građanskih prava pri pa -<<strong>br</strong> />

da i, što je najvažnije – za to se,<<strong>br</strong> />

aktivnim sudjelovanjem, trebamo<<strong>br</strong> />

izboriti. Terry Eagleton, profesor<<strong>br</strong> />

engleske književnosti na Oxfords -<<strong>br</strong> />

kom sveučilištu, u knjizi Ideja ku l -<<strong>br</strong> />

ture, misli slično Hesselu, ka da<<strong>br</strong> />

upo trebljava termin kultura ra di -<<strong>br</strong> />

ka lne pobune. “Kultura nije sa mo<<strong>br</strong> />

ono sa čime živimo. Ona je ta ko đer,<<strong>br</strong> />

u velikoj mjeri, i ono za što ži vi mo.<<strong>br</strong> />

(156. str.). “... naši kulturalni ratovi<<strong>br</strong> />

predstavljaju okršaje s če ti ri, a<<strong>br</strong> />

ne s tri sudionika. Ako po s toji kultura<<strong>br</strong> />

kao uglađenost, kultura kao<<strong>br</strong> />

identitet i kultura kao ko me rci ja li -<<strong>br</strong> />

PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

Miroljubivom pobunom<<strong>br</strong> />

i otporom protiv<<strong>br</strong> />

konformizma i ravnodušnosti<<strong>br</strong> />

Stéphane Hessel, Pobunite se!, prijevod: Sana Perić, predgovor: Predrag<<strong>br</strong> />

Matvejević, V.B.Z., Zagreb, 2011.<<strong>br</strong> />

Piše: Fahrudin Novalić<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Autorova je stajalište jasno –<<strong>br</strong> />

moramo znati što nam temeljem<<strong>br</strong> />

ljudskih i građanskih prava<<strong>br</strong> />

pripada i, što je najvažnije – za to<<strong>br</strong> />

se, aktivnim sudjelovanjem,<<strong>br</strong> />

trebamo izboriti.<<strong>br</strong> />

za cija, postoji i kultura radikalne<<strong>br</strong> />

po bune.“ (154. str.). No ve vrste do -<<strong>br</strong> />

mi nacije, u tom smislu, svjedoče i<<strong>br</strong> />

novim pojavama – od mi rotvornih i<<strong>br</strong> />

ekoloških pokreta do ud ruga za lju -<<strong>br</strong> />

d ska prava, ka m pa nja protiv siro -<<strong>br</strong> />

ma štva i be s ku ć nika. Eagleton, u<<strong>br</strong> />

istom izvoru, smatra da je potreb -<<strong>br</strong> />

no: “Uzdići ku l turu iznad politike –<<strong>br</strong> />

da bismo na j prije bili ljudi, a onda<<strong>br</strong> />

građani – znači da politika mora<<strong>br</strong> />

proizlaziti iz dublje etičke razine...“<<strong>br</strong> />

(14. str.).<<strong>br</strong> />

Svima, koji će živjeti u 21. sto -<<strong>br</strong> />

lje ću, Hessel preporučuje: “St va ra -<<strong>br</strong> />

ti znači oduprijeti se. Oduprijeti se<<strong>br</strong> />

znači stvarati.“ “‘Pobunite se’, na -<<strong>br</strong> />

po kon, dame i gospodo, sta ri ji i<<strong>br</strong> />

osobi to mlađi“, kaže on, “pro tiv<<strong>br</strong> />

golemoga jaza između ja ko siromašnih<<strong>br</strong> />

i jako bogatih koji je stalno u<<strong>br</strong> />

145


PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

usponu, protiv aktualne međunarodne<<strong>br</strong> />

diktature financijskih tržišta<<strong>br</strong> />

koja prijeti miru i demokraciji...<<strong>br</strong> />

‘Pobunite se’, u ime demokracije, a<<strong>br</strong> />

ne ideologije.’“ He ssel poziva na ak -<<strong>br</strong> />

ciju u kojoj je gnjev motiv za miro -<<strong>br</strong> />

lju bivu pobunu i otpor, a ravnodušnost<<strong>br</strong> />

– najgore stajalište. “Kazati ‘ja<<strong>br</strong> />

tu ni š ta ne mogu, snalazim se’: ta -<<strong>br</strong> />

k vim ponašanjem gubite jedan od<<strong>br</strong> />

bitnih sastojaka koji vas čini čovjekom...“<<strong>br</strong> />

(19. str.). Za takvu pobunu i<<strong>br</strong> />

akciju u njoj, autor prepoznaje dva<<strong>br</strong> />

velika planetarna izazova. Prvi,<<strong>br</strong> />

golemi jaz koji postoji iz među jako<<strong>br</strong> />

si romašnih i jako bo gatih koji stalno<<strong>br</strong> />

raste; i drugi, lju dska prava i<<strong>br</strong> />

sta nje u kojem se na lazi naš planet.<<strong>br</strong> />

Hesselova de mo kratska, hu -<<strong>br</strong> />

ma nistička, bioetička, socijalno -<<strong>br</strong> />

eko loška orijentacija i odgovornost<<strong>br</strong> />

po tiču na izgrad nju i funkcioniranje<<strong>br</strong> />

identiteta ot pora i projektnoga<<strong>br</strong> />

identiteta čo vjeka. Hessel je u sljedećem<<strong>br</strong> />

pri m jeru, dosljedno postup -<<strong>br</strong> />

io u du hu po znate misli:<<strong>br</strong> />

“Ako želite promijeniti svijet,<<strong>br</strong> />

po čnite od sebe“<<strong>br</strong> />

Ističući svoj gnjev u vezi s Pa les -<<strong>br</strong> />

ti nom, Hessel je sa svojom su p ru -<<strong>br</strong> />

gom 2009., posjetio Gazu i iz b jeg -<<strong>br</strong> />

ličke kampove koje je još 1948. po s -<<strong>br</strong> />

ta vila agencija Ujedi nje nih naroda<<strong>br</strong> />

za pomoć palestin s kim izbjeglicama<<strong>br</strong> />

(UNRWA), “u ko jima je više od<<strong>br</strong> />

tri milijuna Pa le stinaca koje je Iz -<<strong>br</strong> />

ra el protjerao s njihove zemlje...“<<strong>br</strong> />

(22. str.).<<strong>br</strong> />

Povod za posjetu bila je izraelska<<strong>br</strong> />

vojna akcija “Lijevano olovo“<<strong>br</strong> />

na Palestinski teritorij, koja je<<strong>br</strong> />

trajala tri tjedna – krajem 2008. i<<strong>br</strong> />

početkom 2009. čije su posljedice<<strong>br</strong> />

“...tisuću i četiri stotine mrtvih –<<strong>br</strong> />

uključujući žene, djecu i starce u<<strong>br</strong> />

pa lestinskom kampu – naspram<<strong>br</strong> />

svega pedesetak ranjenih na iz ra -<<strong>br</strong> />

elskoj strani. Dijelim zaključke<<strong>br</strong> />

juž noafričkoga suca (Richarda<<strong>br</strong> />

Gol dstonea, op. a.), inače Židova,<<strong>br</strong> />

146<<strong>br</strong> />

“ Hessel poziva na akciju u<<strong>br</strong> />

kojoj je gnjev motiv za<<strong>br</strong> />

miroljubivu pobunu i otpor, a<<strong>br</strong> />

ravnodušnost – najgore<<strong>br</strong> />

stajalište. “Kazati ‘ja tu ništa<<strong>br</strong> />

ne mogu, snalazim se’:<<strong>br</strong> />

takvim ponašanjem gubite<<strong>br</strong> />

jedan od bitnih sastojaka koji<<strong>br</strong> />

vas čini čovjekom...“<<strong>br</strong> />

ko ji se čak naziva cionistom. Ne -<<strong>br</strong> />

po dnošljivo je to što Židovi i sami<<strong>br</strong> />

mo gu počiniti ratni zločin“, kaže<<strong>br</strong> />

He ssel (23. str.). Terorizam je za<<strong>br</strong> />

Hessela neprihvatljiv, ali priznaje:<<strong>br</strong> />

“... kada smo okupirani vojnim<<strong>br</strong> />

snagama beskrajno nadmoćnima<<strong>br</strong> />

našima, reakcija naroda mo že biti<<strong>br</strong> />

samo nasilna“ (23. str.). Pita se je<<strong>br</strong> />

li Hamasu koristilo to što je lansirao<<strong>br</strong> />

rakete na grad Sderot? “Odgovor<<strong>br</strong> />

je ne. Taj postupak ne služi<<strong>br</strong> />

njegovu cilju, ali ga možemo objasniti<<strong>br</strong> />

očajem Gažana.“ (23. str.).<<strong>br</strong> />

“Možemo reći da je (svaki, pa i<<strong>br</strong> />

državni, op. a.) terorizam oblik be -<<strong>br</strong> />

z nađa (i besmisla, op. a.)...“, po -<<strong>br</strong> />

tsjeća Hessel i ističe: “Ne bismo se<<strong>br</strong> />

trebali prepuštati beznađu, trebali<<strong>br</strong> />

bismo se nadati. Beznađe je po ri -<<strong>br</strong> />

ca nje nade. Ono je razumljivo, go -<<strong>br</strong> />

to vo bih rekao da je prirodno, ali<<strong>br</strong> />

ipak nije prihvatljivo. Jer nji me ne<<strong>br</strong> />

po stižemo rezultate koje bi eventu -<<strong>br</strong> />

alno mogla proizvesti na da.“ (23.-<<strong>br</strong> />

24. str.). Hessel zastupa ideju ne -<<strong>br</strong> />

na silne nade – kao vla s ti tu konce -<<strong>br</strong> />

p ciju pravednije bu du ć nosti. Zato<<strong>br</strong> />

moderna društva mo ra ju biti sposobna<<strong>br</strong> />

nadići sukobe uzajamnim<<strong>br</strong> />

razumijevanjem i bu dnom strpljivošću.<<strong>br</strong> />

Tako mi sli i djeluje Hessel.<<strong>br</strong> />

A što je činiti ostatku čovječanstva?<<strong>br</strong> />

Danas u svakoj zemlji, i u<<strong>br</strong> />

svijetu općenito, povoda za do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

organiziranim i jakim građanskim<<strong>br</strong> />

akcijama ima mnogo. Zato<<strong>br</strong> />

je nužno živjeti kulturu miroljubive<<strong>br</strong> />

pobune i otpora – temeljito i is -<<strong>br</strong> />

trajno, pojedinačno i masovno.<<strong>br</strong> />

Pro tiv – političke i ine kulture la -<<strong>br</strong> />

ži i tajnoga vladanja, protiv lice m -<<strong>br</strong> />

jerja, nepravde, korupcije i pohlepe,<<strong>br</strong> />

siromaštva i bijede, socijalne<<strong>br</strong> />

neosjetljivosti, nepoštivanja ljudskih<<strong>br</strong> />

i građanskih prava i sloboda.<<strong>br</strong> />

Protiv – otvorene i prikrivene ma -<<strong>br</strong> />

ni pulacije života, kojima se degradira<<strong>br</strong> />

Dostojanstvo Čovjeka, ali i<<strong>br</strong> />

cijeloga živog i neživog svijeta.


Nakon romana “Kopile Istanbula“,<<strong>br</strong> />

Zagrebački nakladnik HE -<<strong>br</strong> />

NA COM donosi nam prijevod en -<<strong>br</strong> />

g leskog izvornika novog bestselera<<strong>br</strong> />

nagrađivane turske spisateljice<<strong>br</strong> />

Elif Şafak pod naslovom “Četrdeset<<strong>br</strong> />

pravila ljubavi“. Rođena,<<strong>br</strong> />

od rasla i dijelom o<strong>br</strong>azovana na<<strong>br</strong> />

Za padu, znanstvenim i književ -<<strong>br</strong> />

nim interesom autorica gradi i<<strong>br</strong> />

pro dubljuje svoj turski i islamski<<strong>br</strong> />

identitet. Prisutna u oba svijeta,<<strong>br</strong> />

kako profesionalno, na akadems -<<strong>br</strong> />

koj, publicističkoj i književnoj ra -<<strong>br</strong> />

zini, tako i samim življenjem, Şa -<<strong>br</strong> />

fak nadahnuto, no istodobno pa ž -<<strong>br</strong> />

lji vo i odgovorno gradi mozaik<<strong>br</strong> />

vla stitog složenog identiteta.<<strong>br</strong> />

Svoje zavidno znanje i razumijevanje<<strong>br</strong> />

sufijske tradicije ovim je<<strong>br</strong> />

djelom dočarala kao istinski proživljeno<<strong>br</strong> />

osobno čitanje. Roman<<strong>br</strong> />

“Če trdeset pravila ljubavi“ ute -<<strong>br</strong> />

me ljen je na autoričinoj identifikaciji<<strong>br</strong> />

s pričom o duhovnoj ljubavi<<strong>br</strong> />

derviša Šemsa iz Ta<strong>br</strong>iza i sufijskog<<strong>br</strong> />

alima i pjesnika Mevlane<<strong>br</strong> />

Dže laluddina Rumija, pa prijevod<<strong>br</strong> />

ro mana nosi podnaslov “Roman o<<strong>br</strong> />

Rumiju“. Snažna uloga Šemsa iz<<strong>br</strong> />

Ta<strong>br</strong>iza u nadahnutoj preo<strong>br</strong>azbi<<strong>br</strong> />

fakiha Rumija u pjesnika Rumija<<strong>br</strong> />

okosnica je svih odnosa u romanu,<<strong>br</strong> />

pa bi podnaslov “Roman o Še -<<strong>br</strong> />

msu“ bio, vjerojatno, primjereniji.<<strong>br</strong> />

Mnoštvo je dramaturški me đu -<<strong>br</strong> />

uv jetovanih situacija i njihovih<<strong>br</strong> />

krajnje šarolikih nositelja - likova<<strong>br</strong> />

svih razina tradicionalne druš t -<<strong>br</strong> />

vene ljestvice – kojima Şafak <strong>br</strong>u -<<strong>br</strong> />

si četrdeset pravila Šemsove “vje -<<strong>br</strong> />

re ljubavi“ dokazujući njihovu<<strong>br</strong> />

životnu zamislivost i ostvarivost.<<strong>br</strong> />

Do duhovnog ganuća dovest će<<strong>br</strong> />

Şafak čitatelja nadahnutim Šemsovim<<strong>br</strong> />

govorom protiv svakog ob -<<strong>br</strong> />

li ka formalizma ili divno prene -<<strong>br</strong> />

se nom alegorijom o “duhovnim<<strong>br</strong> />

ča šama“, kojom su se Šems i Ru -<<strong>br</strong> />

mi prepoznali kao tragaoci za is -<<strong>br</strong> />

ti nskom spoznajom i ljubavlju.<<strong>br</strong> />

Svako putovanje, reći će Şafak,<<strong>br</strong> />

za počinje i završava u duši. Ono -<<strong>br</strong> />

ga koji voli, ljubav mijenja. Voljeti<<strong>br</strong> />

možeš samo ako svladaš, pobijediš,<<strong>br</strong> />

“usmrtiš“ svoj nefs, svoj<<strong>br</strong> />

ego. Jer “ako smo ista osoba prije<<strong>br</strong> />

i nakon što smo voljeli, to znači<<strong>br</strong> />

PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

Slijedi li ljubav pravila?<<strong>br</strong> />

Elif Şafak, Četrdeset pravila ljubavi, HENA COM, Zagreb, 2012.<<strong>br</strong> />

Piše: Senad Nanić<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

da nismo voljeli dovoljno“. Bog je -<<strong>br</strong> />

st prisutan i posvećen je svakome<<strong>br</strong> />

od nas pojedinačno. No svako od<<strong>br</strong> />

nas mora naučiti takvim Ga i ra -<<strong>br</strong> />

zu mijevati.<<strong>br</strong> />

Vjerujući da je moguće i u su -<<strong>br</strong> />

v remenosti promijeniti se putem<<strong>br</strong> />

pravila Šemsove vjere ljubavi,<<strong>br</strong> />

au torica ovu srednjovjekovnu pr -<<strong>br</strong> />

iču kontrastira paralelnoj suvremenoj<<strong>br</strong> />

priči, “sapunici“, kako ju je<<strong>br</strong> />

na predstavljanju knjige okarakterizirao<<strong>br</strong> />

Branimir Pofuk, o nezadovoljnoj<<strong>br</strong> />

sredovječnoj o<strong>br</strong>azovanoj<<strong>br</strong> />

američkoj kućanici. Ona dolazi<<strong>br</strong> />

u susret s pričom o Šemsu i Ru -<<strong>br</strong> />

mi ju preko suvremenog romano -<<strong>br</strong> />

pi sca, zapadnjaka koji je islam<<strong>br</strong> />

prigrlio putem tesavvufa. Pratimo,<<strong>br</strong> />

dakle, isprepletena dva ro -<<strong>br</strong> />

ma na. Pošto je roman strukturiran<<strong>br</strong> />

kao niz svjedočanstava raznolikih<<strong>br</strong> />

i <strong>br</strong>ojnih likova, svih pisanih<<strong>br</strong> />

u prvom licu jednine, začudna<<strong>br</strong> />

je autoričina sposobnost uži -<<strong>br</strong> />

v ljavanja u potpuno različite ulo -<<strong>br</strong> />

ge. Gotovo bipolarna, rekli bismo.<<strong>br</strong> />

Nisu, naime, samo likovi i priče<<strong>br</strong> />

udaljeni osam stoljeća i tisućama<<strong>br</strong> />

kilometara, nego su i razumijevanja<<strong>br</strong> />

pojma ljubavi i posljedičnog<<strong>br</strong> />

oso bnog i društvenog morala<<strong>br</strong> />

mno go udaljenija nego li to kont -<<strong>br</strong> />

rast dviju povijesno i zemljopis no<<strong>br</strong> />

udaljenih kultura ima zahtijevati,<<strong>br</strong> />

iako autorica sugerira paralelizam<<strong>br</strong> />

duha vremena 13. i 21. stoljeća<<strong>br</strong> />

u smislu netrpeljivosti, strahova<<strong>br</strong> />

od rata i drugačijeg kao i va -<<strong>br</strong> />

147


PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

pa ja za ljubavlju. Suvremeni esk -<<strong>br</strong> />

a pizam glavne junakinje, naime,<<strong>br</strong> />

prije je čedo mučnine eg zi ste n ci -<<strong>br</strong> />

ja lizma nego li se može pri pisati<<strong>br</strong> />

suvremenom čitanju kla sičnog<<strong>br</strong> />

mi stičnog pojma odricanja od<<strong>br</strong> />

dra ži i vezanosti uz ovaj svijet u<<strong>br</strong> />

ime ljubavi. Je li moguće da se u<<strong>br</strong> />

na šim suvremenim životima us -<<strong>br</strong> />

lo ženih porijekla, identiteta i<<strong>br</strong> />

usa mljenosti - pomirba odvija tek<<strong>br</strong> />

go lim trpljenjem temeljnih razlika<<strong>br</strong> />

u svakome, subjektivitetu po -<<strong>br</strong> />

na osob, pa i po cijenu održanja<<strong>br</strong> />

ko herentne osobnosti, bez stvarnog<<strong>br</strong> />

razrješenja i istinskog duhovnog<<strong>br</strong> />

rasta? Mora li multikulturalnost<<strong>br</strong> />

biti tako psihološki neodrživa<<strong>br</strong> />

jer kroz riječi stalno motrimo i<<strong>br</strong> />

autora?<<strong>br</strong> />

Jezik je lijep. Ne opterećujući<<strong>br</strong> />

prekomjerno suvremenog čitatelja<<strong>br</strong> />

sufijskom i islamskom terminologijom,<<strong>br</strong> />

tekst ne gubi okus orijentalne<<strong>br</strong> />

priče stare osam stoljeća.<<strong>br</strong> />

No problem je pred urednicu<<strong>br</strong> />

Nerminu Husković i prevoditeljicu<<strong>br</strong> />

Mirnu Ču<strong>br</strong>anić iznesen činjenicom<<strong>br</strong> />

da je izvornik pisan engleskim<<strong>br</strong> />

jezikom, a ne turskim. Tako<<strong>br</strong> />

i niz tesavvufskih i općih islamskih<<strong>br</strong> />

termina ne slijedi dosljedan<<strong>br</strong> />

sustav refleksije u jezik prijevoda,<<strong>br</strong> />

iako taj jezik poznaje odgova -<<strong>br</strong> />

ra jući sustav već stoljećima, ili<<strong>br</strong> />

ba rem od Preradovićevog “Muje -<<strong>br</strong> />

zi na“. Tako u turskom, bosans -<<strong>br</strong> />

kom i hrvatskom pravilno reflektirani<<strong>br</strong> />

izvorni nefs preko prijevoda<<strong>br</strong> />

s engleskog u ovom slučaju po -<<strong>br</strong> />

s taje neprihvatljivi nafs. U prijevodu<<strong>br</strong> />

ispravno reflektirana Božja<<strong>br</strong> />

imena er-Rahman i er-Rahim su -<<strong>br</strong> />

p rotstavljaju se halife Haruna<<strong>br</strong> />

ne ispravno reflektiranom imenu<<strong>br</strong> />

ar-Rašid. Analogijom, nitko u Bo -<<strong>br</strong> />

sni ne kuha spagete, već u bosanski<<strong>br</strong> />

jezik preko dalmatinskog go -<<strong>br</strong> />

vora ispravno reflektirane špagete.<<strong>br</strong> />

U slast!<<strong>br</strong> />

148<<strong>br</strong> />

Atatürkova biogafija: teško razdvajanje činjenica od<<strong>br</strong> />

legendi<<strong>br</strong> />

Očuh domovine<<strong>br</strong> />

Andrew Mango, Atatürk – Biografija tvorca moderne<<strong>br</strong> />

Turske, prijevod i pogovor dr. Dino Mujadžević,<<strong>br</strong> />

Golden Marketing, Zagreb, 2011., 591 str.<<strong>br</strong> />

Piše: Mirko Sladek<<strong>br</strong> />

İpek Çalışlar, spisateljica, no -<<strong>br</strong> />

vi narka, poznata turska intele k -<<strong>br</strong> />

tualka, nakon tiska biografije At -<<strong>br</strong> />

a türkove žene Latife Hanım, bi va<<strong>br</strong> />

2006. optužena i procesuirana ra -<<strong>br</strong> />

di “uvrede oca domovine”; su d -<<strong>br</strong> />

bina koju dijeli s nekih se d a m de -<<strong>br</strong> />

se tak suvremenih turskih in te le -<<strong>br</strong> />

k tualaca, pisaca, prevoditelja, re -<<strong>br</strong> />

datelja, izdavača, među ko ji ma<<strong>br</strong> />

su Orhan Pamuk i Elif Şa fak. Vi -<<strong>br</strong> />

še od pola stoljeća nakon At atü r -<<strong>br</strong> />

ko ve smrti, sve do nedav no, čitav<<strong>br</strong> />

niz “verbalnih delikata” u rasponu<<strong>br</strong> />

od genocida Armenaca i jedinstva<<strong>br</strong> />

republike pa do osobe prvog<<strong>br</strong> />

predsjednika, državni re p re sivni<<strong>br</strong> />

aparat je tabuizirao. Ça l ışlar, već<<strong>br</strong> />

početkom sedamdesetih, ‘usudila<<strong>br</strong> />

se’ opisati, između os talog, bijeg<<strong>br</strong> />

Ata türka preodje ve nog u čador<<strong>br</strong> />

(že nskoj odjeći) na kon pokušaja<<strong>br</strong> />

za vjere 1923. - zasigurno jedan<<strong>br</strong> />

od neprobavljivih de talja iz života<<strong>br</strong> />

n a rodnog heroja.<<strong>br</strong> />

Kemal Paša je zasigurno bio<<strong>br</strong> />

je dan od najvažnijih i najkontroverznijih<<strong>br</strong> />

državnika 20. stoljeća.<<strong>br</strong> />

Us prkos neosporivoj osobnosti,<<strong>br</strong> />

po litičkom talentu, prepredenosti,<<strong>br</strong> />

okrutnosti i hra<strong>br</strong>osti, čitajući<<strong>br</strong> />

Mangovu upečatljivu visoko p -<<strong>br</strong> />

ro fesionalnu studiju u izvrsnom<<strong>br</strong> />

prijevodu, teško je oteti se dojmu<<strong>br</strong> />

revolucionarnog scenarija koji<<strong>br</strong> />

nam se u bez<strong>br</strong>oj epizoda pričinja<<strong>br</strong> />

nekako poznatim, koji nadilazi<<strong>br</strong> />

pro tagonistu poput priče u kojoj<<strong>br</strong> />

mu je ‘tek’ dodijeljena glavna ulo -<<strong>br</strong> />

ga i koja nam uvijek nanovo, go -<<strong>br</strong> />

to vo poput priručnika, pripovijeda<<strong>br</strong> />

ono što Curzio Malaparte na -<<strong>br</strong> />

zi va već poznatom “tehnikom dr -<<strong>br</strong> />

ž avnog udara”. O čemu je, da kle,<<strong>br</strong> />

riječ u Mangovoj knjizi? Osim<<strong>br</strong> />

nasilnog moderniziranja dinastičkog,<<strong>br</strong> />

multietničkog, feudalnog i<<strong>br</strong> />

teokratskog Carstva, Atatürk ra -<<strong>br</strong> />

di kalnim etničkim čišćenjem u<<strong>br</strong> />

rekordnom roku uništava ono što<<strong>br</strong> />

Masovna strijeljanja, smrt, bijeda<<strong>br</strong> />

kao rezultat deportacije grčkog<<strong>br</strong> />

stanovništva s obale Male Azije,<<strong>br</strong> />

nadopunjeni dolaskom<<strong>br</strong> />

“Tribunala neovisnosti” u<<strong>br</strong> />

Samsun 1921., slanje koljača<<strong>br</strong> />

poput “Hromog Osmana” i<<strong>br</strong> />

okrutnog Nurettin-paše u oblasti<<strong>br</strong> />

kurdskih Alevita, izazvalo je<<strong>br</strong> />

zgražanje Zapada do čijeg<<strong>br</strong> />

mišljenja je Atatürku naravno<<strong>br</strong> />

bilo stalo.


je stoljećima prije njega na tom<<strong>br</strong> />

području bila okosnica osmanskog<<strong>br</strong> />

dijela naslijeđa Rimskog Ca -<<strong>br</strong> />

r stva: etnička i kulturna eliminacija<<strong>br</strong> />

Grka i Armenaca, u to vrijeme<<strong>br</strong> />

većinskog stanovništva Ana -<<strong>br</strong> />

do lije, a potom i manjina poput<<strong>br</strong> />

Ku rda te stvaranje laičke nacio -<<strong>br</strong> />

na lističke republike.<<strong>br</strong> />

Tisućljetni suživot Armenaca i<<strong>br</strong> />

muslimana nestao je početkom<<strong>br</strong> />

20. stoljeća u jednom naraštaju.<<strong>br</strong> />

Kada je 1919. započela njegova<<strong>br</strong> />

vo jna kampanja u Anadoliji glav -<<strong>br</strong> />

ni izvanjski izvor novca i zaliha<<strong>br</strong> />

bi li su ruski boljševici iz ‘paralelne’<<strong>br</strong> />

revolucije sa svim gore navedenim<<strong>br</strong> />

ciljevima, metodama, teh -<<strong>br</strong> />

ni kom, inozemnom potporom, ra -<<strong>br</strong> />

z ličitom ideološkom platformom,<<strong>br</strong> />

ali gotovo istim rezultatima. Ma -<<strong>br</strong> />

so vna strijeljanja, smrt, bijeda<<strong>br</strong> />

kao rezultat deportacije grčkog<<strong>br</strong> />

sta novništva s obale Male Azije,<<strong>br</strong> />

na dopunjeni dolaskom “Tribunala<<strong>br</strong> />

neovisnosti” u Samsun 1921.,<<strong>br</strong> />

slanje koljača poput “Hromog<<strong>br</strong> />

Osmana” i okrutnog Nurettin-pa -<<strong>br</strong> />

še u oblasti kurdskih Alevita, iza -<<strong>br</strong> />

z valo je zgražanje Zapada do či -<<strong>br</strong> />

jeg mišljenja je Atatürku narav -<<strong>br</strong> />

no bilo stalo. Godine 1922., na<<strong>br</strong> />

dan pada bastilje, pukovnik Mougin<<strong>br</strong> />

organizira prijem u Ankari<<strong>br</strong> />

gdje se povlače paralele između<<strong>br</strong> />

tu rske i francuske revolucije, no<<strong>br</strong> />

već početkom rujna vojska ulazi u<<strong>br</strong> />

Smirnu. Armenska je četvrt na -<<strong>br</strong> />

padnuta odmah, a novoimenovani<<strong>br</strong> />

vojni zapovjednik Izmira Nu re -<<strong>br</strong> />

ttin osobno izbacuje grčkog arhiepiskopa<<strong>br</strong> />

Hrizostoma iz guvernerove<<strong>br</strong> />

rezidencije kojega masa linčuje<<strong>br</strong> />

pred očima francuske patrole.<<strong>br</strong> />

13. rujna u (opljačkanom) ar -<<strong>br</strong> />

me nskom dijelu izbija požar koji<<strong>br</strong> />

uni štava tri četvrtine grada, a<<strong>br</strong> />

poš teđuje tek tursku i židovsku<<strong>br</strong> />

četvrt. U izvještaju zastupnicima<<strong>br</strong> />

an karske skupštine početkom<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Čitav niz mitobiografskih<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>azaca neodoljivo asociraju<<strong>br</strong> />

više program nego<<strong>br</strong> />

vjerodostojnost službene<<strong>br</strong> />

političke hagiografije: nepoznat<<strong>br</strong> />

datum rođenja; nakon dolaska na<<strong>br</strong> />

vlast službeno utvrđen 19.<<strong>br</strong> />

svibnja, do danas u Turskoj<<strong>br</strong> />

slavljen sletovima na stadionu i<<strong>br</strong> />

zvan “Dan mladosti”; pod<<strong>br</strong> />

prijetnjom visokih zatvorskih<<strong>br</strong> />

kazni negiranje ili samo<<strong>br</strong> />

spominjanje armenskog<<strong>br</strong> />

genocida; za<strong>br</strong>ana derviških<<strong>br</strong> />

redova; progon religije iz javnoga<<strong>br</strong> />

života; pretvaranje džamija i<<strong>br</strong> />

tekija u muzeje; ukinuće<<strong>br</strong> />

sultanata i kalifata (1924.);<<strong>br</strong> />

uvođenje modernog tj.<<strong>br</strong> />

zapadnjačkog načina odijevanja i<<strong>br</strong> />

latiničnog pisma; članstvo u<<strong>br</strong> />

tajnim društvima i<<strong>br</strong> />

nacionalističkim grupacijama<<strong>br</strong> />

PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

stu denog Kemal Paša požar Izmira<<strong>br</strong> />

uopće ne spominje, ali u pismu<<strong>br</strong> />

jednom prijatelju Latifa Hanım<<strong>br</strong> />

citira njegov komentar za vrijeme<<strong>br</strong> />

katastrofe: “Neka gori, neka se<<strong>br</strong> />

sru ši”. Mango citira dnevnik na -<<strong>br</strong> />

ci onalističkog novinara koji priz -<<strong>br</strong> />

n aje da su požar začeli i namjerno<<strong>br</strong> />

širili pljačkaši uz blagoslov<<strong>br</strong> />

“za drtog fanatika i demagoga<<strong>br</strong> />

Nu rettin-paše”.<<strong>br</strong> />

Zapadna Anadolija, najbogatije<<strong>br</strong> />

i najrazvijenije područje Turskoga<<strong>br</strong> />

Carstva bila je u ruševinama<<strong>br</strong> />

kao rezultat filogrčke politike<<strong>br</strong> />

premijera Lloyda Georgea, dok je<<strong>br</strong> />

Andrew Ryan, dragoman <strong>br</strong>itanskoga<<strong>br</strong> />

visokog povjerenstva op ra -<<strong>br</strong> />

v davao <strong>br</strong>itansku politiku tvrdeći<<strong>br</strong> />

da je pokušavala zaštititi kršćanske<<strong>br</strong> />

zajednice. Sve je završilo njihovim<<strong>br</strong> />

uništenjem, a na upadljiv<<strong>br</strong> />

na čin nalikuje onome što se po s -<<strong>br</strong> />

ljednjih desetak godina u tom<<strong>br</strong> />

smi slu događa u Iraku, Egiptu i<<strong>br</strong> />

Siriji.<<strong>br</strong> />

Što se tiče islama, Atatürkovo<<strong>br</strong> />

ru šenje kalifata, zatvaranje derviških<<strong>br</strong> />

tekija, sve do radikalnog<<strong>br</strong> />

totalitarizma i diktata narodne<<strong>br</strong> />

sku pštine čak i u pitanjima odijevanja<<strong>br</strong> />

(Vlada 25.11.1919. donosi<<strong>br</strong> />

za kon (!) kojim određuje “šešir<<strong>br</strong> />

kao zajedničko pokrivalo glave<<strong>br</strong> />

tu rskoga naroda... i za<strong>br</strong>anjuje<<strong>br</strong> />

ob i čaje tome suprotne”…), njegova<<strong>br</strong> />

strahovlada - osim što je para -<<strong>br</strong> />

le lna s do<strong>br</strong>o poznatim srodnim<<strong>br</strong> />

li kovima toga razdoblja u teoriji i<<strong>br</strong> />

praksi, i nemilosrdnim nasiljem<<strong>br</strong> />

nad vlastitim stanovništvom u<<strong>br</strong> />

ime nacionalne socijalističke id e -<<strong>br</strong> />

o logije s primjesama progresisti -<<strong>br</strong> />

čk og politikantskog fraziranja<<strong>br</strong> />

(“napredak”, “budućnost”, “jedna -<<strong>br</strong> />

ko st”, “sloboda” i sl.) - nakon uda -<<strong>br</strong> />

ra na manjine obara se u prvom<<strong>br</strong> />

re du na ‘povijesnog neprijatelja’.<<strong>br</strong> />

Još kao mladi časnik turske vojske<<strong>br</strong> />

Kemal Paša njeguje kontakte<<strong>br</strong> />

149


PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />

s europskim tajnim službama.<<strong>br</strong> />

Susret s Lawrencom od Arabije<<strong>br</strong> />

1913. u Jeruzalemu samo je je -<<strong>br</strong> />

dan od glamuroznih biografskih<<strong>br</strong> />

de talja, oni manje poznati daju<<strong>br</strong> />

iz među ostalog naslutiti <strong>br</strong>itansku<<strong>br</strong> />

prisutnost unutar granica<<strong>br</strong> />

Ca rstva te pripremanje i financiranje<<strong>br</strong> />

eutanazije “bolesnika na<<strong>br</strong> />

Bo sporu”.<<strong>br</strong> />

U mladosti pohađa vojnu aka -<<strong>br</strong> />

de miju u Solunu i Bitoli, otac Al -<<strong>br</strong> />

ba nac, majka Makedonka, muslimani.<<strong>br</strong> />

Encyclopaedia Judaica ci -<<strong>br</strong> />

tira kao izvornik mnoge solunske<<strong>br</strong> />

Židove koji ‘iz prve ruke’ svjedoče<<strong>br</strong> />

njegovo doehmensko podrijetlo,<<strong>br</strong> />

tj. pripadnost očeve obitelji kriptožidovskoj<<strong>br</strong> />

kabalističkoj sekti sa<<strong>br</strong> />

uporištima u Solunu i Smirni, či -<<strong>br</strong> />

je korijenje seže sve do sredine<<strong>br</strong> />

17. stoljeća i do tzv. lažnoga mesije<<strong>br</strong> />

Šabbataja Zwija (Zevija). Nejasnoće<<strong>br</strong> />

oko identiteta njegova stv a -<<strong>br</strong> />

r nog oca, za “oca svih Turaka”<<strong>br</strong> />

neobična svjetla kosa i plave oči,<<strong>br</strong> />

nepostojeći dokumenti njegova<<strong>br</strong> />

ro đenja uništeni u katastrofalnom,<<strong>br</strong> />

za neke podmetnutom požaru<<strong>br</strong> />

povijesne jezgre Soluna u kolovozu<<strong>br</strong> />

1917., koji pretvara u prah i<<strong>br</strong> />

pepeo dvije trećine grada, pletu<<strong>br</strong> />

oko njega mrežu tajanstvenosti i<<strong>br</strong> />

150<<strong>br</strong> />

vještih manipulacija u rasponu<<strong>br</strong> />

od ideološkog redateljstva centralnog<<strong>br</strong> />

komiteta stranke “Jedinstvo<<strong>br</strong> />

i napredak”, sve do novijih<<strong>br</strong> />

teorija zavjere.<<strong>br</strong> />

Jednostranački vojnopolicijski<<strong>br</strong> />

režim nakon progonstva sultana<<strong>br</strong> />

Me hmeda VI., kao i njegova ne -<<strong>br</strong> />

raz jašnjena smrt, vjerojatno trovanjem,<<strong>br</strong> />

u talijanskom izgnanstvu<<strong>br</strong> />

San Rema, samo još upotpunjuju<<strong>br</strong> />

niz neriješenih, prilično<<strong>br</strong> />

mračnih zagonetki oko nastanka<<strong>br</strong> />

mo derne Turske republike. Ma n -<<strong>br</strong> />

go citira sjećanja Atatürkova prijatelja<<strong>br</strong> />

Nurija Conkera kada mu<<strong>br</strong> />

je prilikom jedne pijanke u Solunu<<strong>br</strong> />

‘obećao’ da će ga učiniti premijerom.<<strong>br</strong> />

Na Nurijevo pitanje što će<<strong>br</strong> />

on biti, Kemal Paša je odgovorio:<<strong>br</strong> />

“Osoba koja imenuje premijere”.<<strong>br</strong> />

Čitav niz mitobiografskih ob ra -<<strong>br</strong> />

zaca neodoljivo asociraju više program<<strong>br</strong> />

nego vjerodostojnost službe-<<strong>br</strong> />

U mladosti pohađa vojnu akademiju u Solunu i Bitoli, otac Albanac,<<strong>br</strong> />

majka Makedonka, muslimani. Encyclopaedia Judaica citira kao<<strong>br</strong> />

izvornik mnoge solunske Židove koji ‘iz prve ruke’ svjedoče njegovo<<strong>br</strong> />

doehmensko podrijetlo, tj. pripadnost očeve obitelji kriptožidovskoj<<strong>br</strong> />

kabalističkoj sekti sa uporištima u Solunu i Smirni, čije korijenje seže<<strong>br</strong> />

sve do sredine 17. stoljeća i do tzv. lažnoga mesije Šabbataja Zwija<<strong>br</strong> />

(Zevija). Nejasnoće oko identiteta njegova stvarnog oca, za “oca svih<<strong>br</strong> />

Turaka” neobična svjetla kosa i plave oči, nepostojeći dokumenti<<strong>br</strong> />

njegova rođenja uništeni u katastrofalnom, za neke podmetnutom<<strong>br</strong> />

požaru povijesne jezgre Soluna u kolovozu 1917.<<strong>br</strong> />

ne političke hagiografije: nepoznat<<strong>br</strong> />

datum rođenja; nakon do laska<<strong>br</strong> />

na vlast službeno utvrđen 19.<<strong>br</strong> />

svibnja, do danas u Turskoj slavljen<<strong>br</strong> />

sletovima na stadionu i zvan<<strong>br</strong> />

“Dan mladosti”; pod pri jetnjom<<strong>br</strong> />

visokih zatvorskih ka zni negiranje<<strong>br</strong> />

ili samo spominjanje armenskog<<strong>br</strong> />

genocida; za<strong>br</strong>ana derviških<<strong>br</strong> />

redova; progon religije iz javnoga<<strong>br</strong> />

života; pretvaranje džamija i tekija<<strong>br</strong> />

u muzeje; ukinuće sultanata i<<strong>br</strong> />

kalifata (1924.); uvo đenje modernog<<strong>br</strong> />

tj. zapadnjačkog načina odijevanja<<strong>br</strong> />

i latiničnog pisma; članstvo<<strong>br</strong> />

u tajnim društvima i nacionalističkim<<strong>br</strong> />

grupacijama kao “Mlada Tu -<<strong>br</strong> />

r ska”, “Domovina i sloboda”, “Je -<<strong>br</strong> />

di nstvo i napredak”, koje već u na -<<strong>br</strong> />

slovu nose višestruki déjà vu; vo j -<<strong>br</strong> />

ni čin maršala; privatna jahta Sa -<<strong>br</strong> />

va rona ( tur: “Labud”); mnoštvo<<strong>br</strong> />

vila, a prije svega kult ličnosti:<<strong>br</strong> />

gra dovi, trgovi, parkovi, kolodvori,<<strong>br</strong> />

mo stovi, novčanice s njegovim li -<<strong>br</strong> />

kom dugačak su i bolan niz represivnim<<strong>br</strong> />

državnim aparatom sve do<<strong>br</strong> />

naših dana programiranog i silom<<strong>br</strong> />

nametnutog bespoštednog po -<<strong>br</strong> />

litičkog idolopoklonstva. Ma n go<<strong>br</strong> />

ve li kako je u Atatürkovu živo to pi -<<strong>br</strong> />

su teško razdvojiti činjenice od le -<<strong>br</strong> />

ge ndi, “a upravo je on bio njihov<<strong>br</strong> />

gla vni autor”. Ali sigurno ne i jedini.<<strong>br</strong> />

Nedavno se predsjednik Recep<<strong>br</strong> />

T. Erdoğan, u govoru pred članovima<<strong>br</strong> />

svoje konzervativne stranke,<<strong>br</strong> />

javno ispričao za agresiju turske<<strong>br</strong> />

vojske na Kurde 1937. i<<strong>br</strong> />

1938., zračne napade i vojnu in -<<strong>br</strong> />

va ziju na kurdska područja i ma -<<strong>br</strong> />

so vna strijeljanja nakon toga u<<strong>br</strong> />

is točnoj Turskoj pri čemu je<<strong>br</strong> />

prema procjenama pobijeno oko<<strong>br</strong> />

če trnaest tisuća Kurda. Erdoğan<<strong>br</strong> />

je te događaje definirao kao “je da -<<strong>br</strong> />

n od najtragičnijih i najbolnijih<<strong>br</strong> />

događaja naše novije povijesti”.<<strong>br</strong> />

Početkom siječnja 2012. uhićen je<<strong>br</strong> />

general İlker Başbuğ pod optužbom<<strong>br</strong> />

da je kao član ultranacionalističke<<strong>br</strong> />

tajne organizacije “Ergenekon”<<strong>br</strong> />

pripremao državni udar.<<strong>br</strong> />

Po prvi puta od osnivanja Turske<<strong>br</strong> />

republike jedan šef Glavnog stožera<<strong>br</strong> />

došao je u zatvor pod optužbom<<strong>br</strong> />

zavjere bez da je to pokrenuo<<strong>br</strong> />

vojnopolicijski aparat...


BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

Dža’far Modarres Sadeki<<strong>br</strong> />

(Ğa‘far Modarres Sādeqī)<<strong>br</strong> />

MOČVARA<<strong>br</strong> />

(GĀWXŪNĪ)<<strong>br</strong> />

roman<<strong>br</strong> />

S perzijskog preveo Namir Karahalilović<<strong>br</strong> />

151


ROMAN<<strong>br</strong> />

152<<strong>br</strong> />

1.<<strong>br</strong> />

Sa ocem i nekoliko mlađih ljudi – ne sjećam se<<strong>br</strong> />

tačno koliko ih je bilo, a samo sam jednog poznavao:<<strong>br</strong> />

bio je to Golčin, učitelj četvrtog razreda moje<<strong>br</strong> />

osnovne škole – kupao sam se u rijeci Zajanderud u<<strong>br</strong> />

gradu Isfahanu. Bila je noć i nebo je bilo vedro, blistao<<strong>br</strong> />

je Mjesec za vrijeme uštapa. Samo nas nekoliko<<strong>br</strong> />

bili smo u vodi. Ni izvan vode niti u njoj nije bilo<<strong>br</strong> />

nikoga drugog. Na nevelikoj udaljenosti vidio se<<strong>br</strong> />

most Sijosepol, bio je osvijetljen mjesečevom svjetlosti.<<strong>br</strong> />

Skoro sve je bilo osvijetljeno: drveće na obali,<<strong>br</strong> />

ograda uz trotoar ulice Pahlavi Rudhane; čak se iza<<strong>br</strong> />

drveća vidio i oštri vrh planine Soffe. Voda je bila<<strong>br</strong> />

topla. Mirna. Kao neki veliki bazen. Ali to je sasvim<<strong>br</strong> />

sigurno bila rijeka, i to Zajanderud. Voda mi je<<strong>br</strong> />

dosezala do vrata. Stajao sam. Svi smo stajali u<<strong>br</strong> />

vodi. Gledali smo naokolo i pričali.<<strong>br</strong> />

Otac reče: “Uživajte, momci! Ova rijeka je<<strong>br</strong> />

naša. Uživajte koliko vam duša želi!”<<strong>br</strong> />

Jedan od ljudi, Golčin – zapravo sam ga tako<<strong>br</strong> />

prepoznao – pokaza na Sijosepol i reče: “Jesu li i<<strong>br</strong> />

oni prolazi naši?”<<strong>br</strong> />

Svi se nasmijaše. Samo se otac i ja nismo<<strong>br</strong> />

nasmijali. Otac se naljutio. I sâm sam bio čuo da<<strong>br</strong> />

prolazi ispod lukova mosta nisu baš do<strong>br</strong>o mjesto,<<strong>br</strong> />

pa sam se i ja naljutio.<<strong>br</strong> />

Kasnije, otac skoči na glavu, zaroni i malo<<strong>br</strong> />

dalje izroni iz vode.<<strong>br</strong> />

Golčin povika: “Ne idi predaleko! Tamo ima vir.”<<strong>br</strong> />

Otac s osmijehom reče: “Ne <strong>br</strong>ini. Poznajem<<strong>br</strong> />

ovu rijeku kao vlastiti džep.” I opet zaroni.<<strong>br</strong> />

Čekao sam da negdje ponovo izroni iz vode.<<strong>br</strong> />

Ali ništa. Pomislio sam da je možda otišao jako<<strong>br</strong> />

daleko, znao sam da ima velik dah. Ili da možda<<strong>br</strong> />

hoće da se našali s nama, i ukaže se negdje drugdje.<<strong>br</strong> />

Okrenuo sam se ukrug i zagledao unaokolo.<<strong>br</strong> />

No od njega nije bilo ni traga. Vidio sam da oni<<strong>br</strong> />

momci ništa ne primjećuju. Pričali su, ponekad<<strong>br</strong> />

jedni druge prskali vodom i smijali se.<<strong>br</strong> />

Dvomio sam se da li da im išta kažem. Plašio<<strong>br</strong> />

sam se – ako kažem i nadignem dreku, smijat će mi<<strong>br</strong> />

se. Moj otac nije bio neko ko bi se mogao utopiti.<<strong>br</strong> />

Tada sam ugledao nekog: stoji na obali, maše<<strong>br</strong> />

rukom i nešto dovikuje. Prišao sam bliže. Bila je to<<strong>br</strong> />

majka. Bilo je čudno da je bez čadora i u širokim<<strong>br</strong> />

hlačama koje je odijevala pred spavanje, razbarušene<<strong>br</strong> />

kose. Nikada nisam vidio da je bez čadora izašla<<strong>br</strong> />

iz kuće. Bilo je jasno da se tek probudila i ovamo<<strong>br</strong> />

došla pravo iz kreveta. Izašao sam na obalu. Majka<<strong>br</strong> />

je govorila: “Opet ste u vodi? Ujutro – voda; uveče<<strong>br</strong> />

– voda; i kad je vrijeme i kad nije – voda.”<<strong>br</strong> />

2.<<strong>br</strong> />

Bio sam posve mokar. U prvi sam mah pomislio<<strong>br</strong> />

da sam pomokrio u krevet. U djetinjstvu sam<<strong>br</strong> />

to činio kad god bih sanjao vodu. No od djetinjstva<<strong>br</strong> />

je bilo prošlo mnogo vremena – bile su mi dvadeset<<strong>br</strong> />

četiri godine – i već odavno više nisam mokrio<<strong>br</strong> />

u krevet. Mnogo godina nakon što sam prestao<<strong>br</strong> />

mokriti, kad god bih sanjao vodu, još u snu bi me<<strong>br</strong> />

obuzeo strah i pokušavao bih da se probudim. Još<<strong>br</strong> />

u snu, u bilo kojem njegovom dijelu, ustajao bih i<<strong>br</strong> />

skakao gore-dolje, da se probudim. A kad bih se<<strong>br</strong> />

probudio, uvidio bih da samo što nisam pomokrio<<strong>br</strong> />

i da moram skočiti na noge i odjuriti u klozet.<<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>o je prošlo. Bio sam se samo oznojio.<<strong>br</strong> />

Nisam mogao da se prisjetim da li sam u vodi –<<strong>br</strong> />

vodi iz sna – stao na noge i skakao gore-dolje. Tako<<strong>br</strong> />

je bilo zbog topline vode. Kad bih od straha stao na<<strong>br</strong> />

noge, bilo je i mokro i hladno, i baš zbog te hladnoće<<strong>br</strong> />

bi me obuzimao strah. No, u vodi iz ovog sna nije<<strong>br</strong> />

bilo ni traga od mokrine, niti od hladnoće. Ta voda<<strong>br</strong> />

bila je hladna ili topla tačno koliko i moje tijelo.<<strong>br</strong> />

Nisam je osjećao. Možda sam zbog odraza Mjeseca<<strong>br</strong> />

u njoj, ili odraza mosta, ili boje i oblika koji je imala,<<strong>br</strong> />

shvatio da je to voda. Stvarno – je li se u njoj odražavao<<strong>br</strong> />

Mjesec? Ne sjećam se. Šta još? Kakvog je<<strong>br</strong> />

oblika bila? Kakve boje? Čak sam zaboravljao i šta<<strong>br</strong> />

smo radili u toj vodi. Trebao bih zapisati ovaj san.<<strong>br</strong> />

Ne bih smio dopustiti da ga zaboravim.<<strong>br</strong> />

Od hladnoće me uhvatila drhtavica. Bio sam<<strong>br</strong> />

sav mokar od znoja. I baš ta mokrina mi je pomogla<<strong>br</strong> />

da se napregnem i ustanem iz postelje. Pažljivo,<<strong>br</strong> />

da nekog ne nagazim, prošao sam između<<strong>br</strong> />

postelja prostrtih u sobi, otišao u kuhinju i upalio<<strong>br</strong> />

lampu. Pri svjetlu kuhinjske lampe, na stolu Hašajara,<<strong>br</strong> />

mog sustanara-pjesnika koji je spavao u<<strong>br</strong> />

postelji ispod stola, našao sam pero i papir. Ušao<<strong>br</strong> />

sam u kuhinju i zatvorio vrata. Sjeo sam kraj prozora,<<strong>br</strong> />

na hladnu stolicu poljske proizvodnje, i <strong>br</strong>zo<<strong>br</strong> />

zapisao odsanjani san.<<strong>br</strong> />

3.<<strong>br</strong> />

Naš stan imao je samo jednu sobu. Kad bi se<<strong>br</strong> />

otvorila ulazna vrata, ušlo bi se u jednu veliku sobu<<strong>br</strong> />

koja je bila i hodnik i gostinska soba, a i radna i spavaća<<strong>br</strong> />

i dnevna. Uz tu sobu bila je priljubljena jedna<<strong>br</strong> />

mala kuhinja. U jednom uglu sobe stajao je radni<<strong>br</strong> />

sto i Hašajarova – koji je sebe smatrao pjesnikom –<<strong>br</strong> />

mala biblioteka; u drugom uglu su bile postelje; a<<strong>br</strong> />

u trećem je bio ormar, većinom ispunjen Hamidovom<<strong>br</strong> />

odjećom. Hašajar i ja smo imali sasvim malo<<strong>br</strong> />

odjeće i jako rijetko smo se dotjerivali – Hašajar<<strong>br</strong> />

zato što je bio pjesnik, a ja zato što sam uvijek imao<<strong>br</strong> />

manje para od njih dvojice, a jednu godinu nisam<<strong>br</strong> />

imao ni posao. Hamid je svaki dan odijevao čistu i<<strong>br</strong> />

urednu odjeću, mirisao se i <strong>br</strong>ijao, pošto je htio da<<strong>br</strong> />

se oženi. On je već tada bio muž svoje buduće žene.<<strong>br</strong> />

No, kako nije mogao naći stan pod kiriju, a i da je<<strong>br</strong> />

mogao kirija je bila toliko visoka da sa službeničkom<<strong>br</strong> />

platom (i on i Hašajar bili su službenici) nije<<strong>br</strong> />

mogao iznajmiti zaseban stan i sa ženom se smjestiti<<strong>br</strong> />

u njemu, trenutno je boravio u toj sobi s nama<<strong>br</strong> />

dvojicom. Hašajar – koji je, kao i svi pjesnici, imao<<strong>br</strong> />

dugu kosu i <strong>br</strong>kove što su mu prekrivali usne –<<strong>br</strong> />

govorio je da je oženjen poezijom i da je, kako bi<<strong>br</strong> />

sam znao reći, poezijin muž. Iako je ta kuća izgledala<<strong>br</strong> />

kao kuća samaca, jedini neoženjen u njoj bio<<strong>br</strong> />

sam ja. Kad bismo tražili stan, svi su govorili: “Ne<<strong>br</strong> />

izdajemo samcima.” S koliko smo muke, na kraju,<<strong>br</strong> />

pronašli tu kuću, i kako su nam je nevoljko izdali, a<<strong>br</strong> />

porodice u susjedstvu – misleći da smo samci –<<strong>br</strong> />

poprijeko su na nas gledale. Pošto smo kiriju dijelili<<strong>br</strong> />

na tri dijela, niko nije plaćao previše. Ali, bilo nam<<strong>br</strong> />

je baš tijesno. Kad neko od nas jednu noć ne bi<<strong>br</strong> />

došao kući, ili bi otišao na put, druga dvojica bi se<<strong>br</strong> />

radovali jer bi imali više prostora za kretanje. Na<<strong>br</strong> />

moju nesreću, njih dvojica su većinu noći bili kod<<strong>br</strong> />

kuće i nikada nisu putovali. Hamid je čak i svoju<<strong>br</strong> />

porodicu, koja je bila u Isfahanu, obilazio od godine<<strong>br</strong> />

do godine – jer je ovdje bio okupiran zadaćom<<strong>br</strong> />

da se oženi – a Hašajarova porodica ionako je bila u<<strong>br</strong> />

Teheranu, i on se ovdje bio sklonio samo da bi pisao<<strong>br</strong> />

poeziju. Ja sam veći dio te godine – od njenog<<strong>br</strong> />

početka pa do jeseni – bio u Isfahanu i nisam bio<<strong>br</strong> />

platio svoj dio kirije, ali to mjesto sam još uvijek<<strong>br</strong> />

smatrao svojom kućom. (Njima dvojici bio sam<<strong>br</strong> />

obećao da ću u<strong>br</strong>zo naći posao i postepeno isplatiti<<strong>br</strong> />

cijeli svoj dug.) Po svaku sam cijenu želio biti u<<strong>br</strong> />

Teheranu, a znao sam da me niko neće pustiti ni u<<strong>br</strong> />

jednu drugu rupu u tom gradu.<<strong>br</strong> />

Te noći kad sam sanjao onaj san, bio je početak<<strong>br</strong> />

januara, sedam dana prije godišnjice očeve<<strong>br</strong> />

smrti. Od prošle godine do te noći sanjao sam ga<<strong>br</strong> />

bez<strong>br</strong>oj puta, i u Teheranu i u Isfahanu; ali, samo<<strong>br</strong> />

jednom-dvaput sam zapamtio šta sam sanjao.<<strong>br</strong> />

Ujutro, kad bih se probudio, ili uveče, kada bih se


prenuo iz sna, sjećao sam se svih snova; no, tokom<<strong>br</strong> />

dana, ili čim bih opet zaspao, sve sam zaboravljao.<<strong>br</strong> />

Znao sam samo to da stalno sanjam oca. Bilo je<<strong>br</strong> />

već neko vrijeme kako sam želio da zapisujem te<<strong>br</strong> />

snove, ali bi me obuzela lijenost i nisam to radio.<<strong>br</strong> />

Htio sam da sebi razjasnim kakve to snove<<strong>br</strong> />

sanjam, i zašto ne mogu da se oslobodim sjećanja<<strong>br</strong> />

na njega, koje me je sada već gadno mučilo.<<strong>br</strong> />

Kada sam zapisao ono što sam zapamtio od<<strong>br</strong> />

sna, i kada sam nekoliko puta pročitao ono što<<strong>br</strong> />

sam napisao, sjetio sam se još mnogo drugih stvarih<<strong>br</strong> />

i silno sam želio da zapišem i njih. Oprezno, da<<strong>br</strong> />

nikog ne probudim, otišao sam i iz sobe ponovo<<strong>br</strong> />

donio papir. Sjeo sam na stolicu poljske proizvodnje<<strong>br</strong> />

– koja se već bila zagrijala – i počeo da<<strong>br</strong> />

pišem. Upaljena lampa i moje prisustvo poremetili<<strong>br</strong> />

su mir bubašvaba u kuhinji. Prvo su bezglavo<<strong>br</strong> />

jurile tamo-amo; no, kasnije su se na mene privikle<<strong>br</strong> />

i počele mi se verati uz noge kako bi mi pokazale<<strong>br</strong> />

da, ako budem kao do<strong>br</strong>o dijete sjedio u uglu<<strong>br</strong> />

i ne budem ih gnječio nogama, nemaju ništa protiv<<strong>br</strong> />

mene. Shvatio sam šta mi žele reći; pustio sam<<strong>br</strong> />

da se uzveru i nisam o<strong>br</strong>aćao pažnju na njih.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

4.<<strong>br</strong> />

Prvo čega sam se sjetio bilo je nešto što se<<strong>br</strong> />

desilo prije nekih deset godina. Bilo je rano jutro i<<strong>br</strong> />

s ocem sam išao na rijeku. Nekoliko puta sedmično,<<strong>br</strong> />

rano ujutro, izlazili bismo iz kuće s namjerom<<strong>br</strong> />

da odemo u hamam, 1 i umjesto u hamam zaputili<<strong>br</strong> />

bismo se na rijeku. Otac je volio da se, rano ujutro,<<strong>br</strong> />

prije izlaska Sunca, kupa u rijeci. To mu je<<strong>br</strong> />

popravljalo raspoloženje. Dok bismo išli prema<<strong>br</strong> />

rijeci, uvijek bi glasno pjevao ovu pjesmu, za koju<<strong>br</strong> />

ne znam da li ju je sam spjevao, ili neko drugi:<<strong>br</strong> />

“Hoću da odem i skinem se s opijuma,<<strong>br</strong> />

Na rijeku da idem i vježbam jutrima.”<<strong>br</strong> />

Možda je otac nekada pušio opijum i ovu pjesmu<<strong>br</strong> />

pjevao još od tih vremena; no, ja ga nikada<<strong>br</strong> />

nisam vidio da puši opijum. Pušio je samo cigare-<<strong>br</strong> />

1 Javno kupatilo. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

2 U izvorniku je ostvarena igra riječi pomoću dviju po obliku sličnih imenica: 1.<<strong>br</strong> />

rudhune, to jest kolokvijalnog oblika imenice rudhane, u značenju “rijeka”; 2.<<strong>br</strong> />

zurhune, to jest kolokovijalnog oblika imenice zurhane, što je naziv za dvoranu<<strong>br</strong> />

– obično manje površine – u kojoj se upražnjavaju drevni iranski sportovi.<<strong>br</strong> />

(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

te i pio rakiju. Nekada je, umjesto “rijeku”, govorio<<strong>br</strong> />

“dvoranu”. 2 No većinom je govorio “rijeku”. Možda<<strong>br</strong> />

je ova pjesma nastala u dvorani, a on je, pošto je<<strong>br</strong> />

išao na rijeku, umjesto “dvoranu” govorio “rijeku”.<<strong>br</strong> />

Majka nije znala da, umjesto u hamam,<<strong>br</strong> />

idemo na rijeku. Nije joj se dopadalo što se mi –<<strong>br</strong> />

to jest, otac – kupamo u rijeci. “To rade nudisti”,<<strong>br</strong> />

govorila bi. Sjećam se, kad su se jednom žučno<<strong>br</strong> />

prepirali, majka je upotrijebila baš riječ nudisti.<<strong>br</strong> />

Htjela je reći da uglednom čovjeku kakav je otac,<<strong>br</strong> />

svojevremeno najbolji krojač u gradu, ne priliči da<<strong>br</strong> />

se nađe u blizini kojekakvih tipova i da se ide<<strong>br</strong> />

kupati u rijeci. Ta rasprava završila je u majčinu<<strong>br</strong> />

korist, i otac je obećao da više neće ići. Majka je<<strong>br</strong> />

također govorila da to nije do<strong>br</strong>o ni za njegovo<<strong>br</strong> />

zdravlje. Otac je bio sitan i mršav; no, jutrom je,<<strong>br</strong> />

bez po’ muke, u ledenohladnoj vodi junački zamahivao<<strong>br</strong> />

rukama i nogama. Majka ga nikad nije<<strong>br</strong> />

vidjela kako se kupa. Kad bi izlazio iz vode nije<<strong>br</strong> />

drhtao, niti je imalo žurio da se osuši. Rikao je<<strong>br</strong> />

poput lava – recimo, lava bez grive i debelog<<strong>br</strong> />

vrata, čija su izbačena re<strong>br</strong>a ispod bijele kože izazivala<<strong>br</strong> />

gađenje; mahao je rukama gore-dolje;<<strong>br</strong> />

vježbao sa kabadeom i milom; 3 okretao se ukrug;<<strong>br</strong> />

pravio sklekove. Majka to nikada nije gledala.<<strong>br</strong> />

Govorila je: “Šta ako te takvog vidi neko od tvojih<<strong>br</strong> />

mušterija?”<<strong>br</strong> />

Nije znala da u to doba jutra na obali nije bilo<<strong>br</strong> />

nikoga. Nije znala ni da otac više nije imao mušterije,<<strong>br</strong> />

kako je ona umišljala. Možda joj otac nije ni<<strong>br</strong> />

govorio; no, ja sam znao da više nije imao mušterije,<<strong>br</strong> />

kako je majka umišljala. Još u djetinjstvu sam<<strong>br</strong> />

čuo da je otac bio najbolji krojač u gradu. Ali kada,<<strong>br</strong> />

to nisam znao. Možda kada se majka udala za<<strong>br</strong> />

njega – a i majka se tada za njega udala baš zbog<<strong>br</strong> />

tih mušterija koje je spominjala, i zbog toga što je<<strong>br</strong> />

on bio najbolji krojač u gradu, a ne zbog njega<<strong>br</strong> />

samog. Jer, otac nije imao ništa što bi se majci<<strong>br</strong> />

dopalo. Ništa njegovo nije joj se sviđalo. I bilo je<<strong>br</strong> />

čudo da se udala za takvog čovjeka. Nikada nijedno<<strong>br</strong> />

od njih nisam pitao kako su se upoznali (a<<strong>br</strong> />

sada je prekasno da pitam), ali mislim da je majka<<strong>br</strong> />

– ili neko od članova njene porodice (pošto ne<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

znam ni da li je otac ikada šio žensku odjeću ili<<strong>br</strong> />

nije) – bila njegova mušterija. Majka je smatrala<<strong>br</strong> />

da potiče iz poznate gradske porodice. Njena<<strong>br</strong> />

porodica bila je od onih <strong>br</strong>ojnih i dugovječnih<<strong>br</strong> />

porodica koje su živjele u velikim starim kućama<<strong>br</strong> />

što imaju hašti, 4 biruni, 5 andaruni, 6 panđdari, 7<<strong>br</strong> />

sedari 8 i hiljadu drugih besmislenih prostorija;<<strong>br</strong> />

kućama koje su sada urušene i rasparčane među<<strong>br</strong> />

nasljednicima. I svi su živjeli zajedno, a mahala se<<strong>br</strong> />

zvala po njima (i dan-danas se zove po njima). A<<strong>br</strong> />

u ono vrijeme, kada nije bilo automobila, u čitavoj<<strong>br</strong> />

mahali samo su oni imali mazgu i kretali se jašući<<strong>br</strong> />

je (ovo zadnje rekla je sama majka).<<strong>br</strong> />

Oboje su bili stari kad su se uzeli. Otac je bio<<strong>br</strong> />

stariji. Majka je bila debela ali uvijek bolesna, jer<<strong>br</strong> />

se stalno srdila na oca. Poslije mene više nije<<strong>br</strong> />

imala djece. Kasnije sam od strine čuo da je, pošto<<strong>br</strong> />

više nije mogla imati djece, presvisnula i umrla.<<strong>br</strong> />

Nikada nisam vidio moje tetke, daidže, niti bilo<<strong>br</strong> />

koga od rodbine s majčine strane (zato što oni<<strong>br</strong> />

nas, to jest oca i mene, nisu u<strong>br</strong>ajali među ljude, e<<strong>br</strong> />

da bi pokazali zanimanje za nas). No, čuo sam i da<<strong>br</strong> />

je presvisnula i umrla zbog oca. Kako god bilo, svi<<strong>br</strong> />

su se slagali oko toga da je presvisnula i umrla.<<strong>br</strong> />

Međutim, presvinula je i umrla bez razloga,<<strong>br</strong> />

jer je otac mnogo popuštao i imao puno obzira<<strong>br</strong> />

prema njoj (dok ona nije imala nimalo obzira<<strong>br</strong> />

prema ocu). Otac je tek ponekad, uveče, s prijateljima<<strong>br</strong> />

odlazio na obalu rijeke. Prostrli bi štagod i<<strong>br</strong> />

na mjesečini, ili – ako mjesečine nije bilo – pod<<strong>br</strong> />

svjetlošću uličnih lampi, pričali i pjevali. Na kraju<<strong>br</strong> />

večeri, pri povratku kući, usput bi galamio i mangupisao<<strong>br</strong> />

se. Zar su večernji provod i šetnja obalom<<strong>br</strong> />

rijeke mogli proći bez galame i mangupisanja?<<strong>br</strong> />

Možda su kod nekoga i mogli, ali kod mog oca<<strong>br</strong> />

nisu. On svoje večernje šetnje bez mangupisanja<<strong>br</strong> />

nije smatrao potpunim. Ali kad bi stigao kući, jadnik<<strong>br</strong> />

bi ušutio. Glavu bi zabio u pod i od umora do<<strong>br</strong> />

jutra spavao k’o top. Onda bi na red došla majčina<<strong>br</strong> />

galama. A nije bilo galame bešćutnije i bolnije od<<strong>br</strong> />

tih ženskih galama. Govorila je: “Šta će biti ako te<<strong>br</strong> />

u takvom stanju vide komšije, ili neko od tvojih<<strong>br</strong> />

mušterija?” Jadnica, zbog tih je izmišljenih<<strong>br</strong> />

3 Kabade i mil su nazivi za sprave koje se koriste u drevnim iranskim sportovima.<<strong>br</strong> />

(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

4 Osmougaoni prostor u dvorištu, ispred kućnih vrata. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

5 Dio kuće u kojem mogu boraviti gosti. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

6 Dio kuće u kojem mogu boraviti samo ukućani. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

7 Soba sa pet vrata prema dvorištu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

8 Soba sa troje vrata prema dvorištu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

153


ROMAN<<strong>br</strong> />

mušterija presvisnula i umrla.<<strong>br</strong> />

Već neko vrijeme mušterija je bilo malo, ili<<strong>br</strong> />

barem malo onih pravih, koji naruče odijelo s<<strong>br</strong> />

prslukom. Tada je već rijetko ko nosio odijelo.<<strong>br</strong> />

Ljudi su većinom naručivali samo hlače ili donosili<<strong>br</strong> />

odjeću na prepravku. Otac u početku nije prihvatao<<strong>br</strong> />

da radi prepravke; ali kasnije, kad je posla bilo<<strong>br</strong> />

manje, bio je prinuđen i da prepravlja. Majci nije<<strong>br</strong> />

govorio da ima manje posla. Nije joj govorio ništa,<<strong>br</strong> />

i baš zato ona ni o čemu ništa nije ni znala. Nikada<<strong>br</strong> />

nisam vidio da njih dvoje razgovaraju kao ljudi.<<strong>br</strong> />

Ili bi se, bez glasa i pokreta, šćućurili svako u svom<<strong>br</strong> />

ćošku, pa je izgledalo da su posvađani; ili bi se<<strong>br</strong> />

prepirali i vikali jedno na drugo. Upravo zato sam<<strong>br</strong> />

oboma rekao da su jadnici. Prvo sam to rekao ocu,<<strong>br</strong> />

jer je on imao obzira. Ali majka je samo umjela da<<strong>br</strong> />

zvoca, galami i svađa se. Otac je htio sve da zagladi<<strong>br</strong> />

i okonča. Naprimjer, kad je počela prepirka oko<<strong>br</strong> />

jutarnjih odlazaka na kupanje u rijeci, otac se predao<<strong>br</strong> />

i rekao: “Do<strong>br</strong>o, više neću ići. U redu?” I tako je<<strong>br</strong> />

završio raspravu. Međutim, kasnije smo, pod izgovorom<<strong>br</strong> />

da idemo u hamam, rano ujutro izlazili iz<<strong>br</strong> />

kuće i išli na rijeku. No, ja se nisam kupao. Stajao<<strong>br</strong> />

sam pokraj očeve odjeće i posmatrao ga. Možda<<strong>br</strong> />

me je otac baš radi toga i vodio sa sobom. Ne da<<strong>br</strong> />

bih stajao pokraj njegove odjeće kako je niko ne bi<<strong>br</strong> />

ukrao, u to doba jutra na obali nije bilo nikoga;<<strong>br</strong> />

već da ga posmatram. Ali ja sam išao s ocem, nije<<strong>br</strong> />

me on vodio. Ja sam želio da ga posmatram. Ako<<strong>br</strong> />

je i on želio, opet sam to želio više od njega. Mada<<strong>br</strong> />

mi je bilo jako teško da se probudim u cik zore i<<strong>br</strong> />

idem s njim. A kad bismo se vraćali i ja bih pokvasio<<strong>br</strong> />

glavu, kako bi majka mislila da smo išli u<<strong>br</strong> />

hamam.<<strong>br</strong> />

5.<<strong>br</strong> />

No, nisam se tih stvari sjetio one noći, nakon<<strong>br</strong> />

što sam zapisao odsanjani san. Sjetio sam se jednog<<strong>br</strong> />

jesenjeg jutra, kada sam imao trinaest ili<<strong>br</strong> />

četrnaest godina – bila mi je zadnja godina osnovne<<strong>br</strong> />

škole – i s ocem sam išao na rijeku. A tamo,<<strong>br</strong> />

nakon što smo preskočili ogradu koja štiti od<<strong>br</strong> />

poplava i krenuli prema vodi, vidjeli smo da neko,<<strong>br</strong> />

s torbom u ruci, od obale ide prema nama. Već iz<<strong>br</strong> />

daljine je bilo uočljivo da je to neki kršan mladić.<<strong>br</strong> />

Kad je prišao bliže, otac mu reče: “Do<strong>br</strong>o jutro.” U<<strong>br</strong> />

tom trenutku sam ga prepoznao: gospodin Golčin,<<strong>br</strong> />

učitelj četvrtog razreda moje osnovne škole.<<strong>br</strong> />

Otac ga nije poznavao. Dopao mu se samo zato što<<strong>br</strong> />

154<<strong>br</strong> />

je izgledao kao rekreativac-ranoranilac, a po<<strong>br</strong> />

mokroj kosi i pomodrelim usnama bilo je jasno da<<strong>br</strong> />

se kupao u rijeci, pa mu je otac poželio do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />

jutro. I ja rekoh: “Zdravo, gospodine Golčin.”<<strong>br</strong> />

I Golčin i otac me u čudu pogledaše.<<strong>br</strong> />

“Poznaješ ovog gospodina?”, upita otac.<<strong>br</strong> />

“Bio mi je učitelj u četvrtom razredu”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Golčin se osmijehnu. Spusti glavu i upita:<<strong>br</strong> />

“Kako se zoveš, dječače?”<<strong>br</strong> />

Rekoh svoje ime i prezime.<<strong>br</strong> />

On klimnu glavom, pruži mi ruku i reče:<<strong>br</strong> />

“Drago mi je.” Potom pogleda našu torbu i upita<<strong>br</strong> />

oca hoće li se kupati.<<strong>br</strong> />

Otac reče da hoće.<<strong>br</strong> />

Golčin reče da je ovo do<strong>br</strong>o mjesto za kupanje.<<strong>br</strong> />

Isprobao je skoro sva mjesta na rijeci, a danas<<strong>br</strong> />

je po prvi put došao ovdje i vidio da je ovo mjesto<<strong>br</strong> />

jedno od najboljih.<<strong>br</strong> />

“Ja uvijek dolazim upravo ovdje”, reče otac.<<strong>br</strong> />

Ne sjećam se šta je odgovorio Golčin. Možda<<strong>br</strong> />

je rekao: “Ja svakog dana isprobavam neko drugo<<strong>br</strong> />

mjesto.”, jer od tog dana ga tu – gdje je, po njegovim<<strong>br</strong> />

riječima, bilo jedno od najboljih mjesta na<<strong>br</strong> />

rijeci – više nismo vidjeli.<<strong>br</strong> />

Kad je htio da krene, pružio je ocu ruku. Otac<<strong>br</strong> />

mu reče: “Sreća nek’ te prati, junače!”<<strong>br</strong> />

Kasnije me je pitao: “Onaj magarac je stvarno<<strong>br</strong> />

bio tvoj učitelj?”<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Da.”<<strong>br</strong> />

“Ne izgleda tako”, reče.<<strong>br</strong> />

I zaista nije izgledao. Priličilo mu je da bude<<strong>br</strong> />

sportist ili pahlevan. 9 U vrijeme kad sam bio njegov<<strong>br</strong> />

đak, kad bi zvonilo za kraj časa nije, kao drugi<<strong>br</strong> />

učitelji, odlazio u zbornicu da popije čaj; ostajao<<strong>br</strong> />

bi u razredu i djeci koja bi se skupila oko njegove<<strong>br</strong> />

katedre pokazivao mišiće; ili bi na času pričao o<<strong>br</strong> />

sebi, svojim podvizima. Ovo je jedna od njegovih<<strong>br</strong> />

priča: Kad je tek bio napravljen čelični most i riječna<<strong>br</strong> />

voda je još uvijek prolazila kroz uski kanal<<strong>br</strong> />

ispod mosta, pošto stubovi mosta još nisu bili<<strong>br</strong> />

završeni, s prijateljima se opkladio da će s mosta<<strong>br</strong> />

skočiti u kanal. Kanal je bio dubok najmanje osam<<strong>br</strong> />

metara i voda je – riječna voda – kroz njega prolazila<<strong>br</strong> />

pod velikim pritiskom. Bio je toliko uzak, a<<strong>br</strong> />

visina mosta toliko velika da je prijetila i opasnost<<strong>br</strong> />

da se onaj ko skoči s mosta na glavu zabije u<<strong>br</strong> />

9 Onaj ko se bavi drevnim iranskim sportovima,<<strong>br</strong> />

prije svega tradicionalnim iranskim hrvanjem.<<strong>br</strong> />

(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

betonske zidove kanala i sebi prospe mozak. Ali,<<strong>br</strong> />

naš je učitelj s te visine skočio na glavu i nije udario<<strong>br</strong> />

ni u šta, niti se utopio, jer je bio veliki junak<<strong>br</strong> />

kojem u čitavom gradu nije bilo ravna. Pričao je<<strong>br</strong> />

još i kako je nekoliko puta spasio one koji su se<<strong>br</strong> />

utapali u rijeci, pa kako je nekoliko puta bio zahvaćen<<strong>br</strong> />

riječnim virovima i kako se s prijateljima<<strong>br</strong> />

kladio da će na jedan ulaz u vir zaroniti, a da će na<<strong>br</strong> />

njegov drugi ulaz izroniti. I to je činio. Samo je on<<strong>br</strong> />

mogao to izvesti.<<strong>br</strong> />

Tog dana, od kada sam ga vidio na obali pa<<strong>br</strong> />

dok smo se vratili kući i doručkovali, i sve dok<<strong>br</strong> />

nisam stigao u školu i svoj razred, razmišljao sam<<strong>br</strong> />

o tome šta bi rekao kad bi me opet vidio. Rekoh<<strong>br</strong> />

sebi da bi prvo što bi pitao zasigurno bilo to da li<<strong>br</strong> />

sam se i ja kupao s ocem. A ako bi pitao to, rekao<<strong>br</strong> />

bih da, naravno, jesam. Jasno je da bi mi se kosa,<<strong>br</strong> />

dok bih stigao do škole, osušila. Njegova kosa isto<<strong>br</strong> />

tako. Jedini dokaz da sam se kupao bilo bi to da<<strong>br</strong> />

me je tog istog dana ujutro vidio na obali s ocem,<<strong>br</strong> />

za koga je bilo očito da je išao na kupanje. Na<<strong>br</strong> />

prvom odmoru odjurio sam do četvrtog razreda i<<strong>br</strong> />

sačekao da vidim hoće li izaći ili neće. Većina djece<<strong>br</strong> />

izašla je iz razreda. Sa djecom koja su ga okružila<<strong>br</strong> />

izašao je i on. Prišao sam i glasno, kako bi kroz<<strong>br</strong> />

dječiju galamu do njega doprlo, rekao: “Zdravo.”<<strong>br</strong> />

Rekao sam to toliko glasno da je čuo. Okrenuo<<strong>br</strong> />

je glavu i do<strong>br</strong>o me osmotrio. Potom je klimnuo<<strong>br</strong> />

glavom i uputio mi osmijeh bez ikakvog značenja,<<strong>br</strong> />

baš kao i osmijeh na obali. Nije me prepoznao ni<<strong>br</strong> />

jutros ni sada.<<strong>br</strong> />

6.<<strong>br</strong> />

Sutradan uveče, kad su moji sustanari zaspali,<<strong>br</strong> />

opet sam uzeo pero i papir i otišao u kuhinju.<<strong>br</strong> />

Morao sam upaliti lampu. Svjetlost je prolazila<<strong>br</strong> />

kroz staklo iznad vrata i osvjetljavala sobu. Mogla<<strong>br</strong> />

je probuditi moje sustanare i od toga sam strepio.<<strong>br</strong> />

Nisam htio da me Hamid ili Hašajar vide u tom stanju<<strong>br</strong> />

– kako pišem – jer to ranije nisu vidjeli i bilo je<<strong>br</strong> />

moguće da bi mi se smijali, mada nije bilo ama baš<<strong>br</strong> />

ničega smiješnog. Ni ja se uopće nisam smijao<<strong>br</strong> />

Hašajaru kad bi on nešto pisao, i trudio sam se da<<strong>br</strong> />

ne podižem buku. No, za razliku od mene, kad god<<strong>br</strong> />

bi bio kod kuće i vidio Hašajara u tom stanju –<<strong>br</strong> />

kako piše ili govori poeziju – Hamid ga je zadirkivao<<strong>br</strong> />

i galamio, i nije ga puštao da radi. Ponekad bi<<strong>br</strong> />

s njim i raspravljao. Njihove su rasprave bile smiješne,<<strong>br</strong> />

ali meni nije bilo mrsko da ih slušam. Uz svu


njegovu tupavost, Hamid je ponekad umio reći<<strong>br</strong> />

stvari koje i nisu bile baš bez veze; ipak, većinom je<<strong>br</strong> />

ometao i govorio koješta na vlastitu sramotu. Znao<<strong>br</strong> />

bi, naprimjer, prigovoriti: “Zašto si u toj i toj pjesmi<<strong>br</strong> />

napisao pijetao, a ne patka? U čemu bi bila razlika<<strong>br</strong> />

da si napisao patka?” Ili, naprimjer: “Zašto si napisao<<strong>br</strong> />

viče, a ne kliče?” Hašajar bi odgovarao: “Zato<<strong>br</strong> />

što mi se tako hoće; zato što viče, a ne kliče; zato<<strong>br</strong> />

što je riječ o pijetlu, a ne o patki.” Hamid bi se zainatio<<strong>br</strong> />

i rekao: “Ne, siguran sam da kliče; siguran<<strong>br</strong> />

sam da je riječ o patki.” Hašajar bi rekao: “Ko si ti da<<strong>br</strong> />

budeš ili ne budeš siguran?” Hamid bi rekao: “Šta<<strong>br</strong> />

se to tebe tiče ko sam ja? Ko si ti?”<<strong>br</strong> />

Hašajar bi se isprsio i rekao: “Ja sam pjesnik.”<<strong>br</strong> />

“Ko kaže da jesi?”<<strong>br</strong> />

“Ja.”<<strong>br</strong> />

“Do<strong>br</strong>o, onda sam i ja.”<<strong>br</strong> />

“Gdje su ti pjesme?”<<strong>br</strong> />

“Ja ne pišem pjesme.”<<strong>br</strong> />

“Pjesnik koji ne piše pjesme nije pjesnik.”<<strong>br</strong> />

“Onaj ko nije pjesnik a piše pjesme – isto<<strong>br</strong> />

tako.”<<strong>br</strong> />

“Ko kaže da ja nisam pjesnik?”<<strong>br</strong> />

“Ja.”<<strong>br</strong> />

“Ko si ti?”<<strong>br</strong> />

“Pjesnik koji ne piše pjesme.”<<strong>br</strong> />

“I bolje ti je da ne pišeš!”<<strong>br</strong> />

“A tebi je bolje da priznaš da su ono što ti<<strong>br</strong> />

pišeš švrljotine, a ne pjesme.”<<strong>br</strong> />

“Siguran sam da su to pjesme.”<<strong>br</strong> />

“A ja sam siguran da onaj ko umjesto patka<<strong>br</strong> />

napiše pijetao, i umjesto kliče viče – piše švrljotine,<<strong>br</strong> />

a ne pjesme.”<<strong>br</strong> />

Na svu sreću, Hamid je u kući bio jako malo,<<strong>br</strong> />

pošto je uglavnom po čitav dan tragao za svojom<<strong>br</strong> />

budućom ženom i uveče bi kući došao samo da<<strong>br</strong> />

prespava. Ja sam većinom bio kod kuće, i kako<<strong>br</strong> />

nisam volio rasprave Hašajar bi mi ponekad čitao<<strong>br</strong> />

svoje pjesme. Naravno, iz njegovih pjesama ništa<<strong>br</strong> />

nisam razumio; tek neke od njih bi mi se dopale, a<<strong>br</strong> />

neke ne. Međutim, nisam znao zbog čega su mi se<<strong>br</strong> />

dopadale, odnosno zbog čega nisu. Ni objašnjenja<<strong>br</strong> />

koja je Hašajar davao nisu ništa razjašnjavala. No,<<strong>br</strong> />

pazio sam da to ne primijeti, jer mi se više sviđalo<<strong>br</strong> />

njegovo uvjerenje da je ono što čita poezija i da je<<strong>br</strong> />

on pjesnik, nego same pjesme. Do sada nije objavio<<strong>br</strong> />

nijednu pjesmu, iako ih je napisao mnogo. Ali<<strong>br</strong> />

imao je namjeru da, prije svih drugih pjesama,<<strong>br</strong> />

objavi jedan spjev kojeg još nije bio završio i na<<strong>br</strong> />

kojem je upravo radio. Po njegovim riječima, bio<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

je to ambiciozan i veliki posao koji će možda<<strong>br</strong> />

potrajati godinama, od kojeg zavisi njegova sudbina.<<strong>br</strong> />

Kad bi ga mogao privesti kraju onako kako<<strong>br</strong> />

želi, postao bi neko; a ako ne mogne, bit će pjesnik<<strong>br</strong> />

kao i svi drugi pjesnici. Namjeravao je čitavu<<strong>br</strong> />

historiju Irana, iransku kulturu, pa čak i geografiju<<strong>br</strong> />

– sve planine, rijeke, puteve i pustinje – smjestiti<<strong>br</strong> />

u taj veliki spjev. Kako je sam govorio, tema<<strong>br</strong> />

tog spjeva bilo je traganje za nečim što je od<<strong>br</strong> />

davnina postojalo u ovoj vodi i zemlji, u zraku koji<<strong>br</strong> />

udišemo; nečim što se kroz historiju uspjelo očuvati<<strong>br</strong> />

uz sve nedaće koje su na Iran nahrupile i stiglo<<strong>br</strong> />

je do nas, kako bismo ga prenijeli onima koji<<strong>br</strong> />

će doći poslije nas. Šta je bilo to nešto, ni sam nije<<strong>br</strong> />

znao. Govorio je da zna šta je, ali nije mogao u<<strong>br</strong> />

nekoliko riječi, rečenica, pa ni u jednoj-dvije pjesme,<<strong>br</strong> />

iskazati šta je to. I baš zbog toga je pisao<<strong>br</strong> />

tako veliki spjev. Čitav spjev pisan je radi toga<<strong>br</strong> />

nečeg. Govorio je: “Ako hoćeš da shvatiš šta je to<<strong>br</strong> />

nešto, morat ćeš pročitati čitav spjev.”<<strong>br</strong> />

7.<<strong>br</strong> />

Otac se nije utopio u vodi – umro je za stolom<<strong>br</strong> />

u svojoj krojačnici, radeći. Bilo je prošlo godinu i<<strong>br</strong> />

po kako je majka presvisnula, i on je živio sam. No,<<strong>br</strong> />

ponekad je navraćala tetka i pospremala mu.<<strong>br</strong> />

Tetka je govorila da on već neko vrijeme ne bi trebao<<strong>br</strong> />

ići na posao jer je bio toliko bolestan i bezvoljan<<strong>br</strong> />

da je teško i hodao. Koliko god je tetka navaljivala<<strong>br</strong> />

da ne ide na posao i na neko vrijeme (dok<<strong>br</strong> />

mu ne bude bolje) pređe u njihovu (tetkinu) kuću,<<strong>br</strong> />

ništa nije vrijedilo. Tetka nije mogla ostaviti svoju<<strong>br</strong> />

kuću, preći kod oca i tamo ga njegovati (mada je,<<strong>br</strong> />

kad je otac umro, žalila što to nije učinila). Otac je<<strong>br</strong> />

bio zadrt čovjek. Tetka je upotrebljavala tu riječ i<<strong>br</strong> />

govorila: “Baš tom svojom zadrtošću majku ti je<<strong>br</strong> />

doveo dotle da presvisne.” Do zadnjeg trenutka<<strong>br</strong> />

nije prešao u tetkinu kuću, niti je digao ruke od<<strong>br</strong> />

posla. Tetki je rekao: “Ako ne budem išao na<<strong>br</strong> />

posao, i ja ću presvisnuti kao ona jadnica.” I otac je<<strong>br</strong> />

prihvatao da je majka presvisnula. Ali nije prihvatao<<strong>br</strong> />

da ju je on do toga doveo. Govorio je: “Sama je<<strong>br</strong> />

(to jest, majka) dovela sebe dotle da presvisne.”<<strong>br</strong> />

Otac je umro s glavom i rukama spuštenim na<<strong>br</strong> />

svoj krojački sto, držeći u ruci krojačke makaze, s<<strong>br</strong> />

nogama na podu. Tijelo mu je bilo toliko slabo i<<strong>br</strong> />

lahko da nije moglo da ga prevagne i obori na<<strong>br</strong> />

pod. Nekih sat-dva niko nije ni znao da je umro;<<strong>br</strong> />

nije imao nijednu mušteriju, niti ga je iko tražio. U<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

podne, kada vlasnici zatvaraju radnje i idu na<<strong>br</strong> />

ručak, vrata njegove radnje bila su otvorena; pri<<strong>br</strong> />

njihovu povratku s ručka – isto tako. Otac nikada<<strong>br</strong> />

nije ručao u radnji jer nije bilo nikog da mu kuha,<<strong>br</strong> />

niti je on sam umio kuhati. Vlasnik jedne od<<strong>br</strong> />

susjednih radnji se za<strong>br</strong>ine; ode i vidi da se otac<<strong>br</strong> />

pružio na svoj krojački sto, i tako ostao.<<strong>br</strong> />

Tih dana radio sam u jednoj knjižari. Bilo je<<strong>br</strong> />

tek tri-četiri mjeseca kako sam našao taj posao. Iz<<strong>br</strong> />

Isfahana su telefonom javili Hamidu. Pošto u kući<<strong>br</strong> />

nismo imali telefon i niko nije znao gdje radim<<strong>br</strong> />

(jer sam ili bio bez posla, ili povremeno negdje<<strong>br</strong> />

radio), ako su iz Isfahana htjeli da mi jave nešto<<strong>br</strong> />

važno, nazvali bi Hamidov ured. Kako je Hamid<<strong>br</strong> />

poznavao mog oca, i on je sa mnom došao u Isfahan<<strong>br</strong> />

(kad smo bili djeca bili smo susjedi, pa je on<<strong>br</strong> />

dolazio kod oca kad god bismo zajedno išli u Isfahan).<<strong>br</strong> />

Dok smo mi stigli u Isfahan, tetak i tetić već<<strong>br</strong> />

su bili obavili sve oko ukopa i priprema za hatmu.<<strong>br</strong> />

Morao sam samo otići na grob, te na hatmi stajati<<strong>br</strong> />

na vratima, namjestiti snužden izraz lica, pozdravljati<<strong>br</strong> />

se s onima koji su dolazili, a s nekima se i<<strong>br</strong> />

rukovati i zahvaliti im što su došli. To je bilo vrlo<<strong>br</strong> />

teško za učiniti. I kad čovjek uopće ne bi bio tužan<<strong>br</strong> />

zbog očeve smrti, radeći sve to rastužio bi se i<<strong>br</strong> />

pomislio da se desilo nešto uistinu loše.<<strong>br</strong> />

Sam otac nimalo se nije slagao s tom ceremonijom.<<strong>br</strong> />

Mnogo puta je rekao: “Ako umrem, ne pravite<<strong>br</strong> />

mi hatmu i ne izvodite koješta.” Sam je govorio<<strong>br</strong> />

da nikada nije bio ni na jednoj hatmi. I zaista,<<strong>br</strong> />

koliko sam ja vidio – nije. Ni za majku nije održao<<strong>br</strong> />

hatmu. Majčina porodica za nju je priredila raskošnu<<strong>br</strong> />

hatmu u Školi Čaharbag, a otac ni na njoj nije<<strong>br</strong> />

bio. S naše strane, otišli smo samo ja, tetka i tetak.<<strong>br</strong> />

Nakon hatme, Hamid se vratio u Teheran. No,<<strong>br</strong> />

ja sam, na tetkino navaljivanje, ostao do očeve<<strong>br</strong> />

sedmine. U tih nekoliko dana, tetka i tetak su me<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>ađivali i savjetovali da je došlo vrijeme da se<<strong>br</strong> />

okanim tumaranja i skitanja, i da sredim svoj<<strong>br</strong> />

život. Rekao sam da sam baš prije nekoliko mjeseci<<strong>br</strong> />

našao dobar posao u Teheranu i da uopće nisam<<strong>br</strong> />

skitnica. No, oni su htjeli reći da dođem u Isfahan<<strong>br</strong> />

i radim u očevoj radnji, koja je sad postala moje<<strong>br</strong> />

vlasništvo. O krojačkom zanatu nisam imao<<strong>br</strong> />

pojma, ali radnja se mogla preurediti i u njoj se<<strong>br</strong> />

mogao pokrenuti neki drugi posao. Također, bila<<strong>br</strong> />

je na do<strong>br</strong>om mjestu – u jednoj od prometnih<<strong>br</strong> />

gradskih ulica – i vrijedila je mnogo.<<strong>br</strong> />

Ta radnja bila je jedino što je otac imao. Kuća<<strong>br</strong> />

u kojoj je živio s majkom, a u zadnjih godinu i po<<strong>br</strong> />

155


ROMAN<<strong>br</strong> />

sâm, bila je unajmljena. Tokom te sedmice dok<<strong>br</strong> />

sam bio u Isfahanu, nešto namještaja koji je bio u<<strong>br</strong> />

njoj odnijeli smo u tetkinu kuću (tetka je naglasila:<<strong>br</strong> />

“privremeno, dok se ne vidi šta ćeš dalje”; ali,<<strong>br</strong> />

taj namještaj nije bio vrijedan toga, niti sam ja<<strong>br</strong> />

uopće znao šta to u vezi sa mnom nije jasno) i<<strong>br</strong> />

kuću predali vlasniku (koji je otprije želio da je<<strong>br</strong> />

preuzme i već neko vrijeme se preganjao s ocem<<strong>br</strong> />

da ga izbaci; kad je otac umro, toliko se o<strong>br</strong>adovao<<strong>br</strong> />

da to nije mogao sakriti). Tačno je da se kirija, u<<strong>br</strong> />

odnosu na dvadeset pet godina ranije, kada ju je<<strong>br</strong> />

otac iznajmio, povećala ko zna koliko puta, i da za<<strong>br</strong> />

ostarjelog krojača, koji više nije imao mušterija i<<strong>br</strong> />

jedva je hodao, u njoj nije bilo mjesta; tačno je i to<<strong>br</strong> />

da je barem ovih zadnjih godinu i po, koliko je bio<<strong>br</strong> />

sâm, mogao provesti kod tetke, ili čak u radnji; no,<<strong>br</strong> />

ta kuća mu se uvukla pod kožu jer je bila blizu rijeke.<<strong>br</strong> />

I sve donedavno, kada više nije ni mogao da<<strong>br</strong> />

ide na kupanje, tamo je bio zbog rijeke. Upravo<<strong>br</strong> />

zato nije mogao da se otrgne od te kuće.<<strong>br</strong> />

Tih nekoliko dana boravio sam u tetkinoj kući<<strong>br</strong> />

i s tetićem – kojeg sam rijetko viđao otkako sam<<strong>br</strong> />

bio došao u Teheran (pet godina ranije) – i tetičnom<<strong>br</strong> />

– u koju sam bio zaljubljen od djetinjstva;<<strong>br</strong> />

koja me, otkad je narasla, čak i prije nego sam<<strong>br</strong> />

došao u Teheran, više nije primjećivala – išao<<strong>br</strong> />

kojekuda. Ovaj put, tetična se preda mnom uopće<<strong>br</strong> />

nije pravila važna; ustvari, to što se nisam sa<<strong>br</strong> />

Hamidom vratio u Teheran i što sam slušao tetkine<<strong>br</strong> />

i tetkove savjete – iako nisam htio da po njima<<strong>br</strong> />

postupam – bilo je baš stoga što sam vidio da se<<strong>br</strong> />

tetična, za razliku od ranije, uopće ne pravi važna,<<strong>br</strong> />

da je sa mnom prisna i da je postala sasvim druga<<strong>br</strong> />

djevojka (premda je i dalje jednako bila moja<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>a tetična). Bila je, približno, moja vršnjakinja<<strong>br</strong> />

(<strong>br</strong>at joj je bio stariji), i od djetinjstva smo se zajedno<<strong>br</strong> />

igrali. No, djevojčice odrastaju <strong>br</strong>že od dječaka;<<strong>br</strong> />

od kada je osjetila da je odrasla, više me nije<<strong>br</strong> />

primjećivala. Od vremena kada me više nije primjećivala,<<strong>br</strong> />

te sam je manje viđao, a i kad bih je<<strong>br</strong> />

vidio to bi bilo izdaleka, više sam je volio i više<<strong>br</strong> />

mislio na nju. Mislio sam na nju i kada sam došao<<strong>br</strong> />

u Teheran, i odavde joj poslao nekoliko pisama na<<strong>br</strong> />

koja nije odgovorila. Sada, kad sam vidio da se<<strong>br</strong> />

promijenila i da preda mnom ne pokriva lice (jer<<strong>br</strong> />

je i u kući, obično, prekrivala lice pred neukućanima),<<strong>br</strong> />

bio sam silno uzbuđen, i kada je trebalo da<<strong>br</strong> />

se vratim u Teheran od nje sam izvukao obećanje<<strong>br</strong> />

da će mi napisati pismo.<<strong>br</strong> />

156<<strong>br</strong> />

8.<<strong>br</strong> />

Onog dana kada sam ujutro, nakon sedmice<<strong>br</strong> />

izbivanja, otišao u knjižaru – zakasnio sam. Svi su<<strong>br</strong> />

već bili došli, šef i svi prodavači, a još jedan čovjek,<<strong>br</strong> />

kojeg do tada nikad nisam vidio, bio je za pultom.<<strong>br</strong> />

Kad sam ga vidio, noge su mi klecnule; oklijevajući,<<strong>br</strong> />

otišao sam iza pulta i sve ih pozdravio. Niko na<<strong>br</strong> />

mene nije o<strong>br</strong>atio pažnju i odzdravili su mi preko<<strong>br</strong> />

volje. Iznenada mi je sinulo: prije nego je šef rekao<<strong>br</strong> />

blagajniku Isplati gospodina, shvatio sam da sam<<strong>br</strong> />

otpušten. Novac koji su mi dali bio je dio plate što<<strong>br</strong> />

su mi ga dugovali za rad od početka mjeseca do<<strong>br</strong> />

prošle sedmice, kada sam otišao u Isfahan.<<strong>br</strong> />

Šef reče: “Dakle, na kraju si odlučio da napustiš<<strong>br</strong> />

ovaj posao?”<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Ko je to rekao?”<<strong>br</strong> />

“Ti. Zar se nisi žalio na platu?”<<strong>br</strong> />

“Jesam. Ali nisam htio napustiti posao.”<<strong>br</strong> />

“A što si onda otišao?”<<strong>br</strong> />

“Rekao sam, idem na dva-tri dana i vratit ću se.”<<strong>br</strong> />

“Dva-tri dana, a ne deset dana. Deset dana<<strong>br</strong> />

nisi došao.”<<strong>br</strong> />

“Ta rekao sam da imam posla!”<<strong>br</strong> />

“Da, rekao si. Ali rekao si, idem na dan-dva i<<strong>br</strong> />

vratit ću se. No, kad je prošlo tih dan-dva postao<<strong>br</strong> />

sam siguran kako si odlučio da više ne dolaziš, pa<<strong>br</strong> />

sam ovog gospodina (pokazao je na novog prodavača)<<strong>br</strong> />

zamolio da dođe i pomogne nam. Evo, kaži<<strong>br</strong> />

sad da čujem, šta ti se to desilo pa se toliko oteglo?<<strong>br</strong> />

Našao si novi posao?”<<strong>br</strong> />

“Umro mi je otac. Otišao sam u Isfahan.”<<strong>br</strong> />

Šef je zanijemio. Odmerio me je od glave do<<strong>br</strong> />

pete. Kao da je htio da vidi liči li na mene da mi<<strong>br</strong> />

otac umre ili ne. I prodavači se okrenuše i pogledaše<<strong>br</strong> />

me.<<strong>br</strong> />

“Pa zašto, kad si išao, nisi rekao da ti je umro<<strong>br</strong> />

otac?”<<strong>br</strong> />

“Mislio sam da nije potrebno.”<<strong>br</strong> />

Ustao je i pokazao mi da s njim krenem<<strong>br</strong> />

prema kraju prodavnice, gdje su bili klozet i ostava<<strong>br</strong> />

u kojoj je kuhan čaj. Šef je bio pogrbljen, i kad<<strong>br</strong> />

bi ustao bio je niži nego kad bi sjedio; međutim,<<strong>br</strong> />

bio je pronicljiv i spretan; <strong>br</strong>zo je mi je nasuo<<strong>br</strong> />

jednu čašu čaja i stavio je na knjige spakovane u<<strong>br</strong> />

pakete, stavljene blizu vrata ostave. Bio je niži od<<strong>br</strong> />

naslaganih paketa, te je iza njih bio potpuno skriven<<strong>br</strong> />

od očiju prodavačâ. No, bacio je pogled na<<strong>br</strong> />

njih i tiho – što je značilo da ne želi da iko čuje –<<strong>br</strong> />

pitao je li istina da mi je otac umro.<<strong>br</strong> />

“Naravno”, rekao sam.<<strong>br</strong> />

Ponovo je pitao zašto nisam rekao da ću zbog<<strong>br</strong> />

toga biti odsutan, jer da je znao da mi je umro<<strong>br</strong> />

otac, koliko god da sam bio odsutan ne bi smetalo,<<strong>br</strong> />

i ne bi bilo moguće da umjesto mene dovede<<strong>br</strong> />

nekoga drugog. No, sad je gotovo; doveo je onog<<strong>br</strong> />

momka i ne može ga izbaciti. Osim ako ne bude<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>o radio, ili bude griješio, pa da ga mogne<<strong>br</strong> />

uhvatiti u tome. Ako se tako desi, sigurno će ga<<strong>br</strong> />

izbaciti i obavijestiti me, i moći ću da se vratim na<<strong>br</strong> />

svoj posao.<<strong>br</strong> />

Dok je to govorio, i usput se raspitivao o uzroku<<strong>br</strong> />

očeve smrti, ja sam popio čaj. Potom sam se<<strong>br</strong> />

pozdravio sa svima, pa i s novim prodavačem,<<strong>br</strong> />

uzeo novac i otišao.<<strong>br</strong> />

Davao sam za pravo šefu: prije nego sam otišao,<<strong>br</strong> />

morao sam mu reći da mi je umro otac. Samo<<strong>br</strong> />

sam bio rekao da imam nekog posla dan-dva, i da<<strong>br</strong> />

ne mogu dolaziti na posao. Kasnije, kada se odužilo,<<strong>br</strong> />

imao je pravo da me otpiše. Neko vrijeme s<<strong>br</strong> />

njim sam se prepirao oko toga da mi treba povećati<<strong>br</strong> />

platu. Najvećim dijelom onih nekoliko mjeseci<<strong>br</strong> />

koje sam tamo proveo prodavali smo udžbenike<<strong>br</strong> />

i imali smo jako mnogo posla. Masa mušterija nije<<strong>br</strong> />

dopuštala da predahnemo niti jedan minut.<<strong>br</strong> />

Crnjelo nam se pred očima. Svi su pričali jedni s<<strong>br</strong> />

drugima i svaki je kupac htio da obavi kupovinu<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>že od ostalih, a niko nije mislio na nesretnog<<strong>br</strong> />

prodavača koji je za bijednu mjesečnu platu radio<<strong>br</strong> />

kao magarac od jutra do mraka, a nekad i do<<strong>br</strong> />

ponoći (dok nove knjige koje su donosili iz skladišta<<strong>br</strong> />

ne poslažemo jedne na druge, razvrstamo ih i<<strong>br</strong> />

pripremimo za sutra). Morali smo <strong>br</strong>zo pronalaziti<<strong>br</strong> />

razne knjige koje je tražio svaki kupac, <strong>br</strong>zo ih<<strong>br</strong> />

spakovati i <strong>br</strong>zo sa<strong>br</strong>ati različite cijene raznih knjiga.<<strong>br</strong> />

Mogućnost pogreške bila je velika. A pogrbljeni<<strong>br</strong> />

šef je, u onom metežu, promaljao glavu preko<<strong>br</strong> />

ivice pulta i pratio kako sabireš, i teško tebi ako bi<<strong>br</strong> />

pogriješio. Izrugivao bi ti se i više se nije oslanjao<<strong>br</strong> />

na tvoje sabiranje – sam bi umjesto tebe sabirao,<<strong>br</strong> />

motao ti se oko ruku i nogu i nije ti dao da radiš.<<strong>br</strong> />

Sigurno je namjeravao da sve to čini i onom<<strong>br</strong> />

novom prodavaču. Ako je htio pronaći neku grešku,<<strong>br</strong> />

mogao je to jednostavno, pogotovo jednom<<strong>br</strong> />

početniku. I meni je mnogo puta pronašao grešku,<<strong>br</strong> />

iako sam silno pazio. No, tada je bila gužva, a<<strong>br</strong> />

sada nije. Već je bila prošla sezona udžbenika,<<strong>br</strong> />

prodavači nisu bili toliko zaposleni i mogućnost<<strong>br</strong> />

pogreške bila je manja. U knjižari je tek tada bilo<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>o – kad više nije bilo mene. Sâm sam bio kriv


što nisam rekao da mi je umro otac. Da čovjeku<<strong>br</strong> />

umre otac, a da to ne kaže? Kakav je samo izraz<<strong>br</strong> />

poprimilo šefovo lice, kad sam rekao da mi je<<strong>br</strong> />

umro otac! Kao da se desilo nešto važno. Čovjek<<strong>br</strong> />

kojem umre otac kod drugih dobija na značaju.<<strong>br</strong> />

Dok mi nije umro otac, čak me ni moja tetična nije<<strong>br</strong> />

u<strong>br</strong>ajala među ljude.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

9.<<strong>br</strong> />

Tri sedmice nakon mog povratka u Teheran,<<strong>br</strong> />

stiglo je prvo pismo od tetične. Napisala je da<<strong>br</strong> />

prema meni osjeća nešto posebno, osjećala je od<<strong>br</strong> />

djetinjstva, i otkako sam bio došao u Teheran stalno<<strong>br</strong> />

je mislila na mene, ali nije bilo prilike da sa<<strong>br</strong> />

mnom o tome razgovara. I kad sam zbog oca otišao<<strong>br</strong> />

u Isfahan silno je željela da razgovara sa<<strong>br</strong> />

mnom, ali kud god smo išli tu je bio i njen <strong>br</strong>at, i<<strong>br</strong> />

nije bilo prilike. Povrh svega, nije znala šta ja osjećam<<strong>br</strong> />

za nju; možda o tome uopće ne razmišljam.<<strong>br</strong> />

Sada je skupila hra<strong>br</strong>osti i napisala ono što joj bilo<<strong>br</strong> />

tako teško reći, i moli da, ako za nju ništa ne osjećam,<<strong>br</strong> />

ne kažem njenom ocu i majci kakvo mi je<<strong>br</strong> />

pismo napisala; a ako za nju nešto osjećam, da joj<<strong>br</strong> />

što prije kažem, kako bi ona znala šta joj je činiti.<<strong>br</strong> />

Iskrenost i jednostavnost tog pisma mnogo su<<strong>br</strong> />

mi se dopali, te sam odlučio da joj odgovorim.<<strong>br</strong> />

Međutim, ostao je bio tek koji dan do očeve četrdesetine,<<strong>br</strong> />

pa ako bih išao u Isfahan stigao bih <strong>br</strong>že od<<strong>br</strong> />

pisma. Osim toga, nisam znao da li bi pisanje pisma<<strong>br</strong> />

tetičnoj – nakon onih neodgovorenih pisama od<<strong>br</strong> />

prije nekoliko godina – izgledalo do<strong>br</strong>o tetki i tetku.<<strong>br</strong> />

Do zadnjeg trenutka sam se dvoumio da li da<<strong>br</strong> />

idem u Isfahan ili ne. Otac je bio i protiv održavanja<<strong>br</strong> />

hatme za umrle, a kamoli sedmine i četrdesetine.<<strong>br</strong> />

A ja nimalo nisam želio da opet postupim<<strong>br</strong> />

mimo njegove volje, pogotovo sad kad je umro.<<strong>br</strong> />

Ipak, krenuo sam; iz želje da vidim tetičnu, a i zato<<strong>br</strong> />

što sam bio besposlen. Naravno, otišao sam tetkinoj<<strong>br</strong> />

kući i tamo konačio. Jedne pogodne prilike,<<strong>br</strong> />

dojavio sam tetičnoj da sam pročitao njeno pismo,<<strong>br</strong> />

i da i ja nju volim.<<strong>br</strong> />

Sve je sređeno <strong>br</strong>zo, mnogo <strong>br</strong>že nego što bi<<strong>br</strong> />

se moglo i pomisliti. Tetična mi je dojavila da šta<<strong>br</strong> />

god mislim učiniti – učinim, pošto ona ima prosca<<strong>br</strong> />

s kojim su njen otac i majka saglasni i voljni su da<<strong>br</strong> />

mu je daju. Takvu taktiku provodi većina djevojaka<<strong>br</strong> />

koje se žele udati, to znam; znao sam to i u vrijeme<<strong>br</strong> />

kada sam to radio; no, i pored svega, učinio<<strong>br</strong> />

sam to: tokom sljedećeg putovanja, deset-dva-<<strong>br</strong> />

naest dana nakon očeve četrdesetine, otišao sam<<strong>br</strong> />

u Isfahan i od tetke i tetka zvanično zaprosio njihovu<<strong>br</strong> />

kćerku. Sprva su bili u dvojbi (jer sam bio<<strong>br</strong> />

nezaposlen i nisam imao ništa); kasnije, pod uvjetom<<strong>br</strong> />

da pokrenem očevu radnju i počnem raditi,<<strong>br</strong> />

složili su se s našim vjenčanjem.<<strong>br</strong> />

Vjenčali smo se 10 uoči Nove godine, 11 tiho<<strong>br</strong> />

(pošto je prolazilo tek sedamdeset dana od očeve<<strong>br</strong> />

smrti). Prvog dana Nove godine, kao na medeni<<strong>br</strong> />

mjesec, došli smo u Teheran. Hamid je za novogodišnje<<strong>br</strong> />

praznike obično svake godine odlazio u<<strong>br</strong> />

Isfahan, a Hašajar je, iz obzira prema nama, prvu<<strong>br</strong> />

sedmicu u godini proveo kod roditelja, što je o<strong>br</strong>adovalo<<strong>br</strong> />

i njegovu porodicu i nas, jer smo tih prvih<<strong>br</strong> />

dana našeg života željeli da oprobamo okus<<strong>br</strong> />

samoće.<<strong>br</strong> />

S početka smo mislili kako je jako malo da<<strong>br</strong> />

budemo sami jednu sedmicu, ali već prvih dandva<<strong>br</strong> />

mi je dosadilo i želio sam da se što prije vratimo.<<strong>br</strong> />

Prvi i drugi dan manje smo bili kod kuće. Žena<<strong>br</strong> />

mi je, kao i sve žene iz provincije kada dođu u<<strong>br</strong> />

Teheran, htjela da ide u kupovinu; a kako nije<<strong>br</strong> />

znala nijedno mjesto u gradu, i ja sam morao ići s<<strong>br</strong> />

njom. A opet, ići od radnje do radnje bilo je bolje<<strong>br</strong> />

nego ostati u kući. Mada sam ja bio taj kome je<<strong>br</strong> />

drugog dana dosadilo hodanje od radnje do<<strong>br</strong> />

radnje, i rekao sam da više nema kupovine. Trećeg<<strong>br</strong> />

i ostalih dana, do kraja sedmice, ostajali smo kod<<strong>br</strong> />

kuće. Žena mi je do<strong>br</strong>o kuhala (do<strong>br</strong>o je i šila) i<<strong>br</strong> />

redovno je spremala ručak i večeru. Nije puno<<strong>br</strong> />

govorila. Tih nekoliko dana prevrtao sam Hašajarove<<strong>br</strong> />

knjige i trudio se da izgledam raspoložen i<<strong>br</strong> />

pun nade; kako god, bio je to početak našeg života,<<strong>br</strong> />

i ako čovjek na medenom mjesecu nije pun<<strong>br</strong> />

nade, kada će biti? Međutim, vrlo <strong>br</strong>zo sam<<strong>br</strong> />

mnogo više volio dane kad sam ostajao sam u<<strong>br</strong> />

kući i nisam imao ni ručka ni večere, nego te prve<<strong>br</strong> />

dane u <strong>br</strong>aku kada sam se morao nasilu smješkati,<<strong>br</strong> />

nasilu smijati i igrati ulogu radosnog čovjeka.<<strong>br</strong> />

Žena mi je bila suzdržan čovjek, i mada je već<<strong>br</strong> />

od prvih dana osjetila da ja nisam dobar muž, to<<strong>br</strong> />

uopće nije pokazivala. Kao da je još od tada odlučila<<strong>br</strong> />

da se, na svaki mogući način, prilagodi svim<<strong>br</strong> />

10 Islamski vjerozakon dozvoljava stupanje u <strong>br</strong>ak<<strong>br</strong> />

sa bližim srodnicima. Vidjeti: Kur’an, 4:23-24.<<strong>br</strong> />

(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

11 Misli se na Nouruz, novu godinu prema drevnom<<strong>br</strong> />

iranskom kalendaru, koja počinje 21. marta.<<strong>br</strong> />

(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

mojim lošim stranama. Bila je do<strong>br</strong>a žena. Do<<strong>br</strong> />

prije našeg vjenčanja mislio sam da ne postoji<<strong>br</strong> />

nijedna žena do<strong>br</strong>a kao ona; no, tačno od dana<<strong>br</strong> />

kada smo se vjenčali uvidio sam da više nije onako<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>a kao što sam mislio. Bilo je mnogo žena jednako<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>ih, do<strong>br</strong>ih kao ona, i mnogo boljih od<<strong>br</strong> />

nje, koje nisu bile moje žene. No, to što sam se<<strong>br</strong> />

na<strong>br</strong>zinu vjenčao s njom nije bilo stoga što sam<<strong>br</strong> />

mislio da je najbolja i najljepša žena na svijetu;<<strong>br</strong> />

bilo je to stoga što sam od djetinjstva želio da<<strong>br</strong> />

bude moja. Od vremena kad me više nije primjećivala,<<strong>br</strong> />

uopće nisam vjerovao da će jednom biti<<strong>br</strong> />

moja. A kada sam vidio da tako lahko postaje<<strong>br</strong> />

moja, kako sam mogao da se ne oženim njome?<<strong>br</strong> />

Mučila ju je buka automobila koji su danonoćno<<strong>br</strong> />

prolazili ispod našeg prozora. Govorila je,<<strong>br</strong> />

kako možeš živjeti u ovom metežu? Nije govorila<<strong>br</strong> />

prođi se Teherana i hajdemo živjeti u Isfahanu.<<strong>br</strong> />

Žalila se samo na teheranski dim, gužvu i buku.<<strong>br</strong> />

Nije govorila hajde da pokrenemo našu krojačku<<strong>br</strong> />

radnju. Govorila je: “Je li mi ova haljina lijepa?”<<strong>br</strong> />

Rekao bih: “Da, veoma je lijepa.”<<strong>br</strong> />

Rekla bi: “Pogodi koliko me je koštala.”<<strong>br</strong> />

Rekao bih: “Ne znam.”<<strong>br</strong> />

Rekla bi: “ Pa kaži neku cijenu.”<<strong>br</strong> />

Kazao bih neku cijenu. Visoku cijenu. Jer sam<<strong>br</strong> />

znao da to želi.<<strong>br</strong> />

Onda bi ona rekla neku nisku cijenu.<<strong>br</strong> />

Čudio bih se. Jer sam znao da to želi.<<strong>br</strong> />

Tada bi rekla, izašla je tako jeftino jer ju se<<strong>br</strong> />

sama sašila.<<strong>br</strong> />

A ja bih se opet začudio. Više nego prije. I<<strong>br</strong> />

pitao bih: “Ozbiljno?”<<strong>br</strong> />

“Ozbiljno”, rekla bi.<<strong>br</strong> />

Onda bih ja rekao: “Kako si ti do<strong>br</strong>a krojačica!”<<strong>br</strong> />

Ona je baš to htjela. Sav je taj razgovor bio<<strong>br</strong> />

upravo radi te jedne rečenice. I zbog toga što nije<<strong>br</strong> />

htjela jasno i otvoreno da kaže: hajde da pokrenemo<<strong>br</strong> />

našu krojačku radnju; ja ću tamo raditi umjesto<<strong>br</strong> />

tvoga oca; umjesto muške, šiti ćemo žensku odjeću;<<strong>br</strong> />

u tom slučaju, kakav ćemo dobar život imati.<<strong>br</strong> />

10.<<strong>br</strong> />

Kao što sam obećao puncu i punici (bivšem<<strong>br</strong> />

tetku i teki), odlučio sam da dovedem u red očevu<<strong>br</strong> />

radnju. No, sâm baš i nisam imao volje za posao;<<strong>br</strong> />

sve je obavio moj šura (bivši tetić), koji je također<<strong>br</strong> />

bio nezaposlen. Bio je vješt, a znao je i ljude, te je<<strong>br</strong> />

za nekoliko sedmica uspio dovesti radnju u red.<<strong>br</strong> />

157


ROMAN<<strong>br</strong> />

Prvo je bilo predviđeno da to bude krojačka radnja,<<strong>br</strong> />

ali onda smo odlučili da bude prodavnica galanterije<<strong>br</strong> />

(u ovo vrijeme malo ko ima volje za šivanje i<<strong>br</strong> />

krojenje; u ovo vrijeme bira se lakši put – prodaje<<strong>br</strong> />

se i kupuje gotova roba; osim toga, prodavnica<<strong>br</strong> />

galanterije pruža čovjeku veću slobodu u radu, dok<<strong>br</strong> />

je krojačka radnja samo krojačka radnja). Dogovoreno<<strong>br</strong> />

je da moja žena šije žensku odjeću i prodaje je<<strong>br</strong> />

u radnji. U prodavnici galanterije moglo se prodavati<<strong>br</strong> />

sve i svašta. Na moj prijedlog, dali smo joj<<strong>br</strong> />

naziv Zajanderud. Predložio sam ga u sjećanje na<<strong>br</strong> />

oca, premda je radnja bila toliko udaljena od rijeke<<strong>br</strong> />

da taj naziv nije djelovao umjesno.<<strong>br</strong> />

Ta radnja me je – i prije nego je postala prodavnica<<strong>br</strong> />

galanterije, a i poslije toga – podsjećala na<<strong>br</strong> />

oca. I baš zbog toga sam nastojao da tamo odlazim<<strong>br</strong> />

što je moguće rjeđe. Šura je potpuno izmijenio<<strong>br</strong> />

izgled radnje. Umjesto očeva drvenog stola koji je<<strong>br</strong> />

već bio dotrajao, postavljen je novi stakleni sto.<<strong>br</strong> />

Izlog (kojeg ranije nije bilo) i staklene stalaže na<<strong>br</strong> />

kojima su se izvana mogle vidjeti svakojake drangulije,<<strong>br</strong> />

razni drugi predmeti obješeni na vrata, zidove<<strong>br</strong> />

i plafon, ogledala postavljena tamo-amo, kako<<strong>br</strong> />

bi radnja izgledala velikom – sve to davalo je onom<<strong>br</strong> />

mjestu novi izgled. Postala je to neka sasvim druga<<strong>br</strong> />

radnja. Ali, i pored svega toga, za mene je uvijek<<strong>br</strong> />

bila ista ona neugledna očeva radnja. Sa vrata i<<strong>br</strong> />

zidova lila su sjećanja na njega. Njegov miris širio<<strong>br</strong> />

se posvuda, i izvan radnje i unutar nje. A on sâm u<<strong>br</strong> />

radnji je stalno bio prisutan, i samo je nedostajao<<strong>br</strong> />

onaj stari dotrajali sto oguljene boje. Otac se, iz dna<<strong>br</strong> />

duše, u <strong>br</strong>k smijao mome mlađahnom šuri. No, on<<strong>br</strong> />

je bio obziran čovjek – kako u vrijeme dok je bio živ,<<strong>br</strong> />

kada je imao obzira prema majci, tako i sada kad je<<strong>br</strong> />

umro i imao obzira prema svojoj snahi – pa se nije<<strong>br</strong> />

smijao iz sveg glasa.<<strong>br</strong> />

Prodavnica galanterije Zajanderud otvorena<<strong>br</strong> />

je sredinom maja. Uveče je žena kod kuće šila, a<<strong>br</strong> />

preko dana je prodavala u radnji. Šura je sjedio za<<strong>br</strong> />

kasom i nabavljao robu. I ja sam ponekad tamo<<strong>br</strong> />

navraćao. Većinom sam hodao ulicama i kvartovima<<strong>br</strong> />

kojih sam se od djetinjstva toliko nagledao i<<strong>br</strong> />

toliko su mi bili poznati da mi je od njih dolazila<<strong>br</strong> />

muka. Morali smo tražiti i stan. Kada je <strong>br</strong>ak sklopljen,<<strong>br</strong> />

punica je rekla privremeno ostanite ovdje<<strong>br</strong> />

(to jest, u kući moje bivše tetke). Tih nekoliko mjeseci<<strong>br</strong> />

koje sam bio u Isfahanu spavao sam tamo.<<strong>br</strong> />

Međutim, moj pravi dom još uvijek je bio u onoj<<strong>br</strong> />

kućici, s drugima iznajmljenoj, u Teheranu, jer su<<strong>br</strong> />

mi stvari i dalje bile tamo. A dok su mi stvari bile<<strong>br</strong> />

158<<strong>br</strong> />

tamo, još uvijek sam morao plaćati svoj dio kirije.<<strong>br</strong> />

Sâm sam više volio da mi stvari tamo budu i da<<strong>br</strong> />

plaćam svoj dio kirije makar tamo i ne boravio,<<strong>br</strong> />

nego da mi dom bude ovdje, u kući bivše tetke, pa<<strong>br</strong> />

čak i u zajedničkoj kući mene i moje bivše tetične.<<strong>br</strong> />

Kad je radnja krenula s radom, manje sam trebao<<strong>br</strong> />

bilo kome i od jutra do mraka bio sam besposlen.<<strong>br</strong> />

Samo me je žena ponekad podsjećala (nije<<strong>br</strong> />

gunđala; premda je to bilo veoma čudno, ona je bila<<strong>br</strong> />

žena koja nije gunđala) na to da je došlo vrijeme da<<strong>br</strong> />

razmislimo o zasebnom stanu. Kako bih nešto učinio,<<strong>br</strong> />

nekoliko puta sam s njom, ili s njenim ocem,<<strong>br</strong> />

išao tražiti stan. Pronaći stan u Isfahanu bilo je ništa<<strong>br</strong> />

manje teško nego u Teheranu, pošto je odnedavno i<<strong>br</strong> />

u Ishafan doselilo mnogo ljudi, a i pored svih izgrađenih<<strong>br</strong> />

ulica i stanova, širenja koje je grad doživio,<<strong>br</strong> />

teško je bilo pronaći mjesto za život, i to još uz<<strong>br</strong> />

povoljnu kiriju. A koji god je stan bio izdavan po<<strong>br</strong> />

imalo razumnijoj cijeni i dopao se mojoj ženi i njenom<<strong>br</strong> />

ocu, meni se nije dopadao. Nisam želio da mi<<strong>br</strong> />

se dopadne. Možda su i oni to osjetili, pa baš zbog<<strong>br</strong> />

toga više nisu sa mnom tražili stan. Govorio sam da<<strong>br</strong> />

ću sâm pronaći nešto. Istini za volju, ponekad bih<<strong>br</strong> />

usred svojih dnevnih besposličarenja i pogledao<<strong>br</strong> />

jedan-dva stana, s namjerom da mi se ne dopadnu,<<strong>br</strong> />

kako bih uveče, kad se vratim ženi, rekao: vidio sam<<strong>br</strong> />

jedan-dva stana, ali nisu baš nešto.<<strong>br</strong> />

11.<<strong>br</strong> />

Htio sam da se vratim u Teheran. Nije da ne<<strong>br</strong> />

volim Isfahan, volim ga više od Teherana; ali, Isfahan<<strong>br</strong> />

me mučio. Za Teheran me ništa nije vezivalo;<<strong>br</strong> />

niti sam ga volio, niti sam ga se ticao. Ni on mene,<<strong>br</strong> />

isto tako. Ali, Isfahan ne; ticao sam ga se. A i on se<<strong>br</strong> />

ticao mene. Gdje god bih nogom stao, nešto me je<<strong>br</strong> />

mučilo. Kako ono što je ostalo isto kao što sam ga<<strong>br</strong> />

viđao u djetinjstvu, tako i ono što se promijenilo i<<strong>br</strong> />

postalo nešto drugo. Sve što je bilo u Isfahanu<<strong>br</strong> />

spadalo je u jednu od te dvije vrste. Široke ulice<<strong>br</strong> />

pružene umjesto nekadašnjih tijesnih sokaka bile<<strong>br</strong> />

su jednako tugaljive kao i netaknuti uski sokaci i<<strong>br</strong> />

stare mahale. Otkad sam živio u Teheranu, još i<<strong>br</strong> />

više; tako bi bilo svaki put kad bih otišao u Isfahan<<strong>br</strong> />

na dva-tri dana, da obiđem oca. Steglo bi me u<<strong>br</strong> />

srcu. Želio bih da se što prije vratim. Otac bi navaljivao<<strong>br</strong> />

da ostanem koji dan duže. Ja bih izmišljao<<strong>br</strong> />

izgovore. Govorio da imam posla. Nikakvog posla<<strong>br</strong> />

nisam imao. Otac bi shvatio i rekao: “Ti više nisi<<strong>br</strong> />

onaj prijašnji.”<<strong>br</strong> />

Rekao je to nekoliko puta, i to s velikom gorčinom.<<strong>br</strong> />

Kao da je tim riječima želio da kaže: Ovaj grad<<strong>br</strong> />

više nije onaj nekadašnji; Ova radnja nije ona nekadašnja;<<strong>br</strong> />

Ovaj život nije onaj nekadašnji. Ovi ljudi,<<strong>br</strong> />

ovaj zrak, ovo drveće, ove ulice, ovi sokaci – ništa<<strong>br</strong> />

više nije kao nekad. Čak ni netaknute mahale.<<strong>br</strong> />

Naša mahala bila je jedna od takvih. Baš onakva<<strong>br</strong> />

kakva je nekad bila. Isti oni nakrivljeni zidovi<<strong>br</strong> />

od blata, za koje sam nekada – recimo, prije<<strong>br</strong> />

deset-dvanaest godina – kad bih pored njih prolazio,<<strong>br</strong> />

očekivao da se istog trena sruše – još uvijek<<strong>br</strong> />

su stajali. Opet sam pored njih prošao, ne očekujući<<strong>br</strong> />

ništa. Kao da se do sada desilo sve što je trebalo<<strong>br</strong> />

da se desi. Svaki zid koji je trebao da padne,<<strong>br</strong> />

dosad je pao; a ako nije pao, onda neće ni pasti.<<strong>br</strong> />

Otvoriše se vrata i na njih izađe neka žena.<<strong>br</strong> />

Moj pogled, koji je klizio po vratima i zidovima,<<strong>br</strong> />

pade na nju. Zastala je. I to je bilo dovoljno da je<<strong>br</strong> />

se sjetim. Čak sam se sjetio i njenog imena, i<<strong>br</strong> />

nehotice ga rekoh. Okrenu se i začuđeno me<<strong>br</strong> />

pogleda. I ja sam zastao, kako bi me se prisjetila.<<strong>br</strong> />

No, ona me je i dalje gledala i ništa nije rekla. Bila<<strong>br</strong> />

je napadno našminkana i veoma dotjerana; no,<<strong>br</strong> />

podočnjaci su joj bili modri i upali, a o<strong>br</strong>azi blijedi.<<strong>br</strong> />

O<strong>br</strong>ve tanke, poput dviju linija. Mršava kao što<<strong>br</strong> />

je i nekad bila. Ali suhonjavija i bljeđa. Mršava i<<strong>br</strong> />

blijeda djevojka, koja je sad već postala odrasla<<strong>br</strong> />

žena. Zatvorila je vrata i krenula. Zovnuo sam je<<strong>br</strong> />

iza nje. Okrenula se. Izgovorio sam njeno ime.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Ne sjećaš me se?”<<strong>br</strong> />

Reče: “Ne, nažalost.”<<strong>br</strong> />

Opet je krenula.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Naša je kuća bila tamo”, i pokazah joj<<strong>br</strong> />

na vrata naše nekadašnje kuće.<<strong>br</strong> />

Opet se nije sjetila.<<strong>br</strong> />

“Sjećaš li se da si me jednom tužakala mojoj<<strong>br</strong> />

majci?”<<strong>br</strong> />

Počelo joj je dolaziti u sjećanje. Upita: “Zbog<<strong>br</strong> />

čega?”<<strong>br</strong> />

“Poprskao sam te vodom. Pokvasio sam te.”<<strong>br</strong> />

“Aha!”, reče.<<strong>br</strong> />

Potom me odmjeri od glave do pete i reče:<<strong>br</strong> />

“Ooo! Ti si?”<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Da, ja sam.”<<strong>br</strong> />

“Šta radiš ovdje? Živio si u Teheranu, zar ne?”<<strong>br</strong> />

Zatim mi je izjavila sućut zbog očeve smrti.<<strong>br</strong> />

Onda je s osmijehom rekla: “Nisi me poprskao<<strong>br</strong> />

vodom; bacio si me u vodu.”<<strong>br</strong> />

Zajedno smo bili otišli na obalu rijeke. S koliko<<strong>br</strong> />

ubjeđivanja sam je odveo, pošto djevojke nika-


da nisu išle na rijeku iako je naš sokak bio vrlo<<strong>br</strong> />

blizu obale. Trebalo je samo da pređemo ulicu i<<strong>br</strong> />

preskočimo ogradu uz trotoar. Za nju je postojao i<<strong>br</strong> />

duži put, kojim nije trebalo skakati. Ona je poželjela<<strong>br</strong> />

da peca. Ja nikada nisam pecao (ponekad<<strong>br</strong> />

sam se kupao; ali, većinom bih hodao pored rijeke<<strong>br</strong> />

i posmatrao one koji su se kupali ili pecali); no,<<strong>br</strong> />

kako bih je odveo na rijeku, posudio sam od<<strong>br</strong> />

Hamida – koji je bio naš komšija – štap za pecanje.<<strong>br</strong> />

Dok je sjedila na obali iščekujući ribu i držala<<strong>br</strong> />

noge do koljena u vodi, palo mi je na pamet da je<<strong>br</strong> />

otpozadi gurnem u rijeku. To sam i učinio. Rasplakala<<strong>br</strong> />

se. Bacila je štap za pecanje u vodu i otrčala u<<strong>br</strong> />

mokroj odjeći. Voda je odnijela štap za pecanje.<<strong>br</strong> />

Kad sam se vraćao, vidio sam je kako u suhoj odjeći<<strong>br</strong> />

stoji pored vrata naše kuće i tužaka me majci.<<strong>br</strong> />

Nije joj ništa rekla o guranju i kvašenju, jer kad bi<<strong>br</strong> />

to rekla bilo bi jasno da je sa mnom otišla na rijeku.<<strong>br</strong> />

Samo je rekla da sam htio da pričam s njom.<<strong>br</strong> />

Od tada, niti smo više zajedno otišli na rijeku,<<strong>br</strong> />

niti smo pričali. U to vrijeme mnogo mi je bila u<<strong>br</strong> />

mislima. Ali, zbog onog tužakanja, a još više zbog<<strong>br</strong> />

posuđenog štapa za pecanje koji je odnijela voda,<<strong>br</strong> />

i koji me je ponizio pred Hamidom, prestao sam<<strong>br</strong> />

da mislim na nju i počeo misliti o drugim djevojkama.<<strong>br</strong> />

No, sada više nisam bio ljut ni na nju niti na<<strong>br</strong> />

druge djevojke koje su me, jedna po jedna, ponizile<<strong>br</strong> />

i ostavile (ili sam ja ostavio njih). Čovjeku na<<strong>br</strong> />

kraju uvijek ostane poniženje. Samo poniženje.<<strong>br</strong> />

Otraga se začuo glas žene koja ju je dozivala.<<strong>br</strong> />

“Još si ovdje? Nemoj zakasniti!”<<strong>br</strong> />

Bila je to njena majka. Promolila je veliku<<strong>br</strong> />

glavu kroz vrata.<<strong>br</strong> />

Djevojka me je predstavila.<<strong>br</strong> />

Njena majka je klimnu glavom i opet reče:<<strong>br</strong> />

“Nemoj zakasniti!”<<strong>br</strong> />

Djevojka baci pogled na svoj ručni sat i reče<<strong>br</strong> />

mi: “Moram ići. Drago mi je da sam te vidjela.”<<strong>br</strong> />

Otišla je.<<strong>br</strong> />

Njena majka me se prisjetila. Pozdravila se sa<<strong>br</strong> />

mnom i izjavila mi je sućut zbog očeve smrti.<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

12.<<strong>br</strong> />

Jednom me je otac pokvasio. Bilo je to jedno<<strong>br</strong> />

od onih hladnih jutara, kada smo zajedno išli na<<strong>br</strong> />

rijeku. Otac se skinuo i otišao u vodu. Bio je tako<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>o raspoložen da je i meni govorio dođi u<<strong>br</strong> />

vodu. Ja sam, kao i svakog dana, stajao pored njegove<<strong>br</strong> />

torbe i odjeće, a i tu gdje sam bio drhtao sam<<strong>br</strong> />

od hladnoće. Prvo sam mislio da se šali; ali, vidio<<strong>br</strong> />

sam da je izašao iz vode, i da hoće nasilu da s<<strong>br</strong> />

mene svuče odjeću i odnese me u vodu. Uzeo me<<strong>br</strong> />

je za ruku i odvukao do same vode, i u odjeći me<<strong>br</strong> />

gurnuo u rijeku. Od hladnoće mi je zastao dah.<<strong>br</strong> />

Izvukao sam se iz njegovih ruku i izašao iz vode.<<strong>br</strong> />

Ali, već sam bio mokar do gole kože i voda je<<strong>br</strong> />

svuda kapala. Ledio sam se. Gibao sam se i trčao<<strong>br</strong> />

pored rijeke, slušao ga kako se iz sveg glasa smije<<strong>br</strong> />

iz vode. Toliko me je ta njegova neslana šala bila<<strong>br</strong> />

razbjesnila da sam njegovu odjeću (koju je, prije<<strong>br</strong> />

nego što je otišao u vodu, uredno složio i stavio<<strong>br</strong> />

pored torbe) i torbu (u kojoj je bio njegov peškir)<<strong>br</strong> />

uzeo i bacio u vodu, i ne osvrćući se dao se u bijeg.<<strong>br</strong> />

Dok sam stigao kući, toliko sam trčao da sam<<strong>br</strong> />

se sav ugrijao. Ali, bio sam mokar do gole kože, pa<<strong>br</strong> />

se majka prestravila i počela da me ispituje. Dok je<<strong>br</strong> />

prostirala moju odjeću na sunce, sve sam joj ispričao.<<strong>br</strong> />

Rekao sam da smo, umjesto odlaska u<<strong>br</strong> />

hamam, ponekad jutrom odlazili na rijeku, da se<<strong>br</strong> />

otac kupao a ja sam samo kvasio glavu, i da me je<<strong>br</strong> />

danas, prije nego što sam pokvasio glavu, otac<<strong>br</strong> />

pokvasio od glave do pete.<<strong>br</strong> />

Otac se vratio nekoliko minuta kasnije, mokre<<strong>br</strong> />

odjeće i torbe. Majka je prostrla na sunce njegovu<<strong>br</strong> />

odjeću. Bez prestanka je gunđala, psovala, kukala<<strong>br</strong> />

i proklinjala. Otac ništa nije rekao. Ni mene nije<<strong>br</strong> />

gledao. Izgubio se, odjenuo suhu odjeću i otišao.<<strong>br</strong> />

To je bio zadnji put da skupa odemo na kupanje.<<strong>br</strong> />

Čak ni u hamam više nismo išli zajedno. Pokoje<<strong>br</strong> />

jutro, prije izlaska sunca, kad bi se poželio hamama<<strong>br</strong> />

otac bi uzeo svoju torbu i otišao. Ali, mene sa<<strong>br</strong> />

sobom ne bi poveo. Majci je govorio: “Ovaj dječko je<<strong>br</strong> />

narastao; sâm treba ići u hamam.” Ni majka ni ja<<strong>br</strong> />

nismo znali ide li u hamam ili na rijeku.<<strong>br</strong> />

13.<<strong>br</strong> />

Nakon mosta Hadžu, širina vode rijeke Zajanderud<<strong>br</strong> />

se smanjuje, a dubina povećava. Tu mi je za<<strong>br</strong> />

oko zapeo začuđujući prizor: jedan motorni čamac<<strong>br</strong> />

bio je usidren na obali. Bilo je to prvi put u mom<<strong>br</strong> />

životu da na rijeci Zajanderud vidim čamac, i to<<strong>br</strong> />

motorni. Prvo sam pomislio da sanjam, jer u zadnje<<strong>br</strong> />

sam vrijeme puno sanjao. No, kada sam uveče otišao<<strong>br</strong> />

kući, moj šura je rekao on sam nije vidio –<<strong>br</strong> />

pošto u posljednje vrijeme onuda nije prolazio – ali<<strong>br</strong> />

je čuo da se odnedavno rijekom plovi u čamcu.<<strong>br</strong> />

Rekao je, to je sigurno izum Huzestanaca 12 koji su<<strong>br</strong> />

nakon rata došli u Isfahan. Moguće. Tih dana,<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

Huzestanaca je u Isfahanu bilo mnogo. Pa kad su<<strong>br</strong> />

već bili tu, umjesto da budu u svom gradu i svojim<<strong>br</strong> />

kućama, i žive svoje živote, i njihov su čamac, umjesto<<strong>br</strong> />

u svoj Karun, 13 spuštali u Zajanderud. Ali – gdje<<strong>br</strong> />

je Karun, a gdje Zajanderud. Zajanderud, ili Zenderud,<<strong>br</strong> />

samo je za isušenu pustinju Isfahana bio rađalac<<strong>br</strong> />

14 i živ; 15 no, za ozelenjelu dolinu Huzestana nije<<strong>br</strong> />

bio ni običan potok (ili, što bi Isfahanci rekli, rukavac).<<strong>br</strong> />

Međutim, otac je govorio da je Zajanderud<<strong>br</strong> />

nekada uistinu bio živ i rađalac, te da je voda riječnog<<strong>br</strong> />

korita dosezala do polovine nasipa. Štaviše,<<strong>br</strong> />

kad bi padale jake kiše, voda bi prešla nasip i izlila<<strong>br</strong> />

se ulicama i sokacima. Čak u novije vrijeme (otac bi<<strong>br</strong> />

govorio), kada smo stanovali blizu rijeke, voda je<<strong>br</strong> />

nadošla i zahvatila i naš sokak. Nisam se sjećao<<strong>br</strong> />

toga, niti dâna kada je Zajanderud bio bogat<<strong>br</strong> />

vodom. Bilo je to isto kao kada bi se raspredalo o<<strong>br</strong> />

tome da je otac svojedobno bio poznat krojač. Niti<<strong>br</strong> />

sam jedno vidio svojim očima, niti drugo. No, iz<<strong>br</strong> />

dužine mostova proizlazi da je nekada (barem u<<strong>br</strong> />

vrijeme izgradnje mostova, prije trista godina) u<<strong>br</strong> />

rijeci bilo mnogo više vode nego sada. Sijosepol 16 je<<strong>br</strong> />

bio duži; Hadžu je bio kraći zato što su lukove mosta<<strong>br</strong> />

pregrađivali, tako da se voda skupljala i iza mosta<<strong>br</strong> />

bi nastalo jezerce po kojem su plovili čamci (prije<<strong>br</strong> />

istih onih trista godina). Ispod mosta, unutar lukova<<strong>br</strong> />

i na stepenicama, ljudi su sjedili ukrug, jedni<<strong>br</strong> />

pored drugih; na donjim stepenicama su rashlađivali<<strong>br</strong> />

noge, dok je višak vode iz vještačkog jezera<<strong>br</strong> />

proticao kroz sve lukove mosta. Koliko ja pamtim, u<<strong>br</strong> />

polovini lukova mosta Hadžu nikada nije bilo vode;<<strong>br</strong> />

a od trideset dva luka onog drugog mosta 17 vode je<<strong>br</strong> />

bilo samo u tri-četiri središnja.<<strong>br</strong> />

Kada sam vidio čamac, sjetio sam se oca i u<<strong>br</strong> />

sebi pomislio: šta bi rekao, ili učinio, kad bi vidio<<strong>br</strong> />

ovaj prizor? Nasmijao bi se, ili ne bi? Ukrcao bi se,<<strong>br</strong> />

ili ne bi? Prvog dana, čamac sam samo vidio –<<strong>br</strong> />

izdaleka – i nisam mu prišao; i uhvatio me smijeh.<<strong>br</strong> />

Sljedeći dan, nisam vjerovao da ću ga opet vidjeti.<<strong>br</strong> />

12 Stanovnici provincije Huzestan na jugu Irana,<<strong>br</strong> />

koja je tokom iračko-iranskog rata od 1980. do<<strong>br</strong> />

1988. bila poprište najtežih borbi i pretrpjela<<strong>br</strong> />

ogromna razaranja. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

13 Rijeka u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

14 Prvi dio imena Zajanderud, tj. oblik zajande,<<strong>br</strong> />

znači “onaj koji rađa”. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

15 Prvi dio imena Zenderud, tj. oblik zende, znači<<strong>br</strong> />

“živ”. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

16 Čuveni most u Isfahanu (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

17 Tj. mosta Sijosepol. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

159


ROMAN<<strong>br</strong> />

Ali, vidio sam ga. I prišao mu. Stao sam pored<<strong>br</strong> />

njega i pogledao ga. Čamac. Motorni. Od onih koje<<strong>br</strong> />

se moglo vidjeti u Horramšahru, 18 dok se tamo<<strong>br</strong> />

moglo otići. I u Abadanu, 19 na obali mora. Od<<strong>br</strong> />

nekoliko povezanih buradi, na kojima je stajala<<strong>br</strong> />

široka ploča, napravljena je bila mala platforma. Ta<<strong>br</strong> />

platforma bila je prvi dok na Zajanderudu. Služila je<<strong>br</strong> />

za to da oni koji su htjeli ući u čamac prvo odu na<<strong>br</strong> />

nju, pa da s nje odu u čamac. Stao sam na platformu.<<strong>br</strong> />

Zaljuljala se. Dok si podizao i spuštao noge,<<strong>br</strong> />

zaljuljala bi se i ljuljala bi te. Ali, bila je čvrsta. Vukao<<strong>br</strong> />

sam nogu za nogom, kako bi se zaljuljala i ljuljala<<strong>br</strong> />

me. A dok sam se ljuljao, ljuljali su se i čamac, rijeka<<strong>br</strong> />

i drveće na drugoj obali rijeke. Pri svakom pokretu,<<strong>br</strong> />

ploča ispod mojih nogu je škripala.<<strong>br</strong> />

Iz šatora postavljenog na obali rijeke izašao je<<strong>br</strong> />

dječak od dvanaestak godina. Nešto je žvakao i gledao<<strong>br</strong> />

me. Gledajući i mršteći se, prišao je bliže. Kada<<strong>br</strong> />

se sasvim približio, zastao je. Ličio je na nekog kome<<strong>br</strong> />

čamac i dok pripadaju. Ili nekom starijem od njega,<<strong>br</strong> />

uz koga je on bio. Čekao sam da se pobuni zbog<<strong>br</strong> />

čega tu stojim. Kad bi to rekao za dok, bilo bi uredu;<<strong>br</strong> />

no, obala rijeke – pa čak i prostor pored čamca –<<strong>br</strong> />

nije ničija. Pripadala je svima, i ja sam mogao satima<<strong>br</strong> />

baš tu stajati i posmatrati, a da se ne ukrcam.<<strong>br</strong> />

Stajali smo – ja na doku a dječak na obali, a<<strong>br</strong> />

potom u čamcu – toliko dugo dok se nije pojavilo<<strong>br</strong> />

nekoliko mušterija za čamac. Bila je to jedna cijela<<strong>br</strong> />

porodica: muškarac, dvije žene i četvero djece.<<strong>br</strong> />

“Koliko košta?”, pitali su dječaka.<<strong>br</strong> />

Dječak reče: “Pet tumana po osobi.”<<strong>br</strong> />

Muškarac se neko vrijeme cjenjkao. Na kraju<<strong>br</strong> />

je dječak pristao da svu djecu zaračuna kao jednu<<strong>br</strong> />

osobu, a i dvije žene kao jednu, te da od njih uzme<<strong>br</strong> />

petnaest tumana.<<strong>br</strong> />

Stadoše na dok i on se snažno zaljulja. Žene<<strong>br</strong> />

se uplašiše i vrisnuše. Dječak se nasmija. Djeca<<strong>br</strong> />

poskočiše po doku i zaljuljaše ga. U jednom trenutku,<<strong>br</strong> />

na tako malom doku bilo je osmero ljudi, a uz<<strong>br</strong> />

to su se i ljuljali. Muškarac izgrdi djecu i pomože<<strong>br</strong> />

ženama da uđu u čamac.<<strong>br</strong> />

Putnici se čvrsto smjestiše na čamcu. Dječak<<strong>br</strong> />

upali motor i čamac se trznu s mjesta. Putnici<<strong>br</strong> />

izgubiše ravnotežu, ali opet se čvrsto smjestiše i<<strong>br</strong> />

zbiše jedno uz drugo. Gledao sam kako se smiju i<<strong>br</strong> />

uživaju. Vrisak žena niti jednog trena nije prestajao.<<strong>br</strong> />

Pratio sam vodenu <strong>br</strong>azdu koja je ostajala iza<<strong>br</strong> />

18 Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

19 Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

160<<strong>br</strong> />

čamca. Ta <strong>br</strong>azda, <strong>br</strong>azda motornog čamca, na<<strong>br</strong> />

ovoj vodi, vodi Zajanderuda – bila je novost. Bila<<strong>br</strong> />

je neumjesna. Nije pristajala ovoj vodi. Taj motorni<<strong>br</strong> />

čamac, koji je žustro <strong>br</strong>azdao vodu rijeke što je<<strong>br</strong> />

prije trista godina bila rađalica, a sad je već neko<<strong>br</strong> />

vrijeme u klimakteriju – bio je prava rugoba.<<strong>br</strong> />

Dok se još nije bio ni smirio od ljuljanja koje<<strong>br</strong> />

su izazvala djeca, a čamac napravi krug i usidri se<<strong>br</strong> />

na početno mjesto.<<strong>br</strong> />

Baš tako je bilo! Porodično putovanje po<<strong>br</strong> />

Zajanderudu tako se <strong>br</strong>zo završilo! Treba biti<<strong>br</strong> />

pošten! Petnaest tumana za jedan jedini minut?<<strong>br</strong> />

Međutim, ukrcana porodica nije prigovorila. Nije<<strong>br</strong> />

se ni moglo na nešto prigovoriti, jer se čamac nije<<strong>br</strong> />

mogao odvesti dalje nego što ga je čamdžija<<strong>br</strong> />

odvezao; dalje se dubina vode smanjivala i čamac<<strong>br</strong> />

bi se nasukao. Tako je rekao dječak-čamdžija, po<<strong>br</strong> />

čijem je narječju bilo jasno da nije iz Isfahana.<<strong>br</strong> />

Pitao sam: “Možeš li mene odvesti malo dalje?<<strong>br</strong> />

Za ovako kratku vožnju pet tumana je previše.”<<strong>br</strong> />

Odgovorio je da će se čamac, ako ode malo<<strong>br</strong> />

dalje, nasukati i polomiti. Ljutito reče: “Da mi daš<<strong>br</strong> />

i hiljadu tumana, ne bih te odvezao dalje.”<<strong>br</strong> />

14.<<strong>br</strong> />

Iste noći, sanjao sam da sam s ocem u čamcu i<<strong>br</strong> />

da se vozimo po rijeci. Čamdžija je bio gospodin<<strong>br</strong> />

Golčin. Čamac nam nije bio motorni, već na vesla.<<strong>br</strong> />

Veslao je gospodin Golčin. Sjedio je u zadnjem dijelu<<strong>br</strong> />

čamca, u bijeloj majici kratkih rukava na kojoj je<<strong>br</strong> />

bilo otisnuto uvećano lice Brusa Lija. Pri svakom<<strong>br</strong> />

pomjeranju vesala, mišice bi mu se napinjale i blistale<<strong>br</strong> />

na mjesečini. Imao je dva vesla; pomjerao ih je<<strong>br</strong> />

istovremeno i žvakao žvaku. Bila je noć, ali sve se to<<strong>br</strong> />

vidjelo na mjesečini. Vidjelo se da je voda mirna; da<<strong>br</strong> />

je čamac plovio pokretanjem vesala, a ne pomoću<<strong>br</strong> />

vodene struje. Međutim, u pravcu vodene struje –<<strong>br</strong> />

vodene struje na javi – vidjelo se i da smo odmakli<<strong>br</strong> />

dalje od mjesta gdje je bio usidren motorni čamac,<<strong>br</strong> />

da smo prošli most Bozorgmehr i dalje napredovali.<<strong>br</strong> />

Uplašio sam se. Plašio sam da će se čamac nasukati.<<strong>br</strong> />

Otac reče: “Ne boj se, sine; rijeka je nadošla i može<<strong>br</strong> />

se ploviti čamcem.” Pitao sam kuda idemo. Reče:<<strong>br</strong> />

“Idemo do kraja rijeke.” Znao sam da se na kraju rijeke<<strong>br</strong> />

nalazi močvara. “Šališ se?”, upitah. Reče: “Ne,<<strong>br</strong> />

sine. Najozbiljnije, idemo vidjeti kraj rijeke; kažu da<<strong>br</strong> />

je tamo močvara, pa da vidimo kako izgleda.” Premda<<strong>br</strong> />

sam i sâm silno želio vidjeti močvaru Gavhuni,<<strong>br</strong> />

čije sam ime toliko puta čuo – opet me je bilo strah.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Potonut ćemo u močvaru!” Otac se nasmija.<<strong>br</strong> />

Reče: “Ne boj se, sine. Kad je iz daljine ugledamo,<<strong>br</strong> />

zaustavit ćemo se.” Otac je sa mnom pričao nekako<<strong>br</strong> />

čudno, kao učitelji. I stalno je govorio “sine”. Prošli<<strong>br</strong> />

smo i ispod mosta Šahrestan; no, on nije bio tako<<strong>br</strong> />

oštećen kao na javi. Čak su i kiosci pored mosta bili<<strong>br</strong> />

čitavi. Međutim, nisam stigao da ga do<strong>br</strong>o osmotrim,<<strong>br</strong> />

pošto je naš čamac <strong>br</strong>zo napredovao. Voda je<<strong>br</strong> />

bila potpuno mirna. Nije se čuo nikakav zvuk. Samo<<strong>br</strong> />

veslanje gospodina Golčina. Otac i ja smo sjedili na<<strong>br</strong> />

prednjem dijelu čamca i gledali naprijed. Samo bih<<strong>br</strong> />

ja, plašeći se i osvrćući oko sebe, ponekad bacio<<strong>br</strong> />

pogled na Golčina: i dalje je veslao, gledao naprijed<<strong>br</strong> />

i žvakao žvakaću gumu. Prošli smo i ispod mosta<<strong>br</strong> />

Čum. Umirao sam od straha. Sve jednako gledajući<<strong>br</strong> />

naprijed, otac spusti ruku na moje rame i reče: “Ne<<strong>br</strong> />

boj se, sine, nije to ništa. Morali smo ovo učiniti.<<strong>br</strong> />

Prije ili kasnije, svejedno je.” Nije gledao mene, već<<strong>br</strong> />

samo naprijed. To me je još više plašilo. Mislio sam<<strong>br</strong> />

da nije ostalo još mnogo puta. Otac reče: “Tako je,<<strong>br</strong> />

sine, stižemo. Ali, ostalo je još malo; kad stignemo,<<strong>br</strong> />

reći ću ti.” Rekoh: “Tata, hajde da se vratimo.” Reče:<<strong>br</strong> />

“Toliki smo novac dali da nas doveze dovde, a ti sad<<strong>br</strong> />

hoćeš da se vratimo?” “Dovraga i novac koji smo<<strong>br</strong> />

dali!”, rekoh. “Kuda više idemo? U močvari se nema<<strong>br</strong> />

šta vidjeti.” Reče: “Kako nema, sine? Čitav naš život<<strong>br</strong> />

u toj je močvari. Sve što jesmo i nismo, što imamo i<<strong>br</strong> />

nemamo – uliveno je u nju; sva voda koja je tekla<<strong>br</strong> />

po našim tijelima slila se u nju; i ti onda kažeš da se<<strong>br</strong> />

vratimo?” Rekoh: “Do<strong>br</strong>o, sad i mi sami idemo u nju;<<strong>br</strong> />

to si htio?” Reče: “Pa šta, dovraga, ako i idemo?”<<strong>br</strong> />

Vidio sam da nema koristi. Šta god sam rekao, nije<<strong>br</strong> />

ga se doticalo. Pomaknuo sam se malo unazad. Nije<<strong>br</strong> />

se mrdnuo s mjesta. Okrenuo sam se i pogledao<<strong>br</strong> />

Golčina. Posmatrao me je, ne trepćući. Iz njegova<<strong>br</strong> />

sam pogleda pročitao da govori: sad je vrijeme. Bio<<strong>br</strong> />

je upravu. To je bila najbolja prilika. Otac je gledao<<strong>br</strong> />

naprijed, nije se pomjerao i sjedio je tačno na ivici<<strong>br</strong> />

čamca. S obje ruke gurnuo sam ga otpozadi, da<<strong>br</strong> />

padne u vodu; ali, nije se ni mrdnuo. Opet sam ga,<<strong>br</strong> />

objeručke, gurnuo iz sve snage; no, nije vrijedilo.<<strong>br</strong> />

Kao i da nisam. Čak ni glavu nije okrenuo. Prišao<<strong>br</strong> />

sam naprijed i pogledao ga. Ni on, kao ni Golčin,<<strong>br</strong> />

nije treptao. Tek tad mi je palo na pamet da mu se,<<strong>br</strong> />

sve vrijeme dok je govorio, usne nisu micale. Upitah:<<strong>br</strong> />

“Tata, jesmo li stigli ili ne?” Ništa nije rekao. Stizali<<strong>br</strong> />

smo. Bio sam siguran da smo stigli, ili upravo<<strong>br</strong> />

stižemo. Potrčao sam prema kraju čamca i htio da<<strong>br</strong> />

istrgnem vesla iz Golčinovih ruku; no, ruke su mu se<<strong>br</strong> />

bile gadno slijepile s drškama vesala. Nije bilo kori-


sti ni od toga da ga prodrmam. Samo je radio svoje:<<strong>br</strong> />

veslao, žvakao žvaku i gledao naprijed. Skočio sam<<strong>br</strong> />

naglavačke u vodu.<<strong>br</strong> />

Udario sam glavom u oštru ivicu stola u<<strong>br</strong> />

gostinskoj sobi kuće moje bivše tetke; toliko snažno<<strong>br</strong> />

da se moja žena od zvuka udarca probudila i<<strong>br</strong> />

preplašena upalila svjetlo. Gledao sam svoju<<strong>br</strong> />

glavu u ogledalu. Nije krvarila. No, malo kasnije je<<strong>br</strong> />

otekla i počela da boli. Spavali smo u gostinskoj<<strong>br</strong> />

sobi. Tamo su bili sto, stolice, namještaj i mnogo<<strong>br</strong> />

kojekakvih trica i kučina, a malo mjesta za spavanje.<<strong>br</strong> />

Smjestili su nas u gostinsku sobu kako bismo<<strong>br</strong> />

shvatili da smo ovdje gosti, te da moramo razmišljati<<strong>br</strong> />

o stanu za sebe. Žena je govorila: “Ti noću<<strong>br</strong> />

baš ružno spavaš: vičeš, plačeš i stalno se prevrćeš.<<strong>br</strong> />

Ako budemo imali spavaću sobu s velikim<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>ačnim krevetom, uopće neće biti tako.” Govorila<<strong>br</strong> />

je to iz suosjećanja, a ne da bi gunđala.<<strong>br</strong> />

Pričao sam joj san. Zaspala je usred moje<<strong>br</strong> />

priče.<<strong>br</strong> />

15.<<strong>br</strong> />

Od te noći počeli su moji snovi o ocu. Sanjao<<strong>br</strong> />

sam ga svake noći, ili svake druge. Ponekad bih<<strong>br</strong> />

sanjao isti onaj san od prve noći; no, umjesto da na<<strong>br</strong> />

kraju skočim u vodu stizali bismo do močvare, te<<strong>br</strong> />

bih vidio da je na mjestu močvare jedno veliko<<strong>br</strong> />

jezero oko kojeg je stajalo visoko drveće, sličnog<<strong>br</strong> />

oblika i jednake veličine, a njegova je voda blistala<<strong>br</strong> />

na mjesečini. Otac je govorio da je to najveće jezero<<strong>br</strong> />

na svijetu jer se sva voda Zajanderuda, otkako ta<<strong>br</strong> />

rijeka postoji, tu slila i sa<strong>br</strong>ala, i niko ne zna gdje<<strong>br</strong> />

mu je dno. Zatim bih se ja uplašio, a on bi se smijao<<strong>br</strong> />

i u šali me bacao u vodu. Ili bi sam skočio, kako bi<<strong>br</strong> />

našao dno jezera, a i ja bih skočio za njim. Ili bi nam<<strong>br</strong> />

se prevrnuo čamac, pa bismo sve trojica pali u<<strong>br</strong> />

vodu. Ili uopće ne bi bilo nikakvog jezera, bila je<<strong>br</strong> />

močvara; čamac bi zaglibio u blatu i zastao u močvari,<<strong>br</strong> />

a ja bih se, da se probudim, bacao u nju. Ili bi<<strong>br</strong> />

se čamac, prije nego što bismo i stigli do močvare,<<strong>br</strong> />

nasukao u rijeci i polomio. A jednom sam uspio da<<strong>br</strong> />

do<strong>br</strong>o razgledam most Šahrestan. Bio je potpuno<<strong>br</strong> />

čitav, kao što je morao biti u vrijeme kada je sagrađen,<<strong>br</strong> />

kakvog sam ga na slikama mnogo puta vidio.<<strong>br</strong> />

U većini tih snova bili su i Golčin i otac; međutim,<<strong>br</strong> />

u nekima je bio samo otac. U većini snova u<<strong>br</strong> />

kojima je bio, Golčin je nosio onu majicu s likom<<strong>br</strong> />

Brusa Lija. Ponekad sam te snove pričao ženi. Ako<<strong>br</strong> />

bih ispričao, neko bi mi vrijeme ostali u sjećanju; a<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

kada bih ispričao san i on bi se ponovio, nisam ga<<strong>br</strong> />

tako <strong>br</strong>zo zaboravljao. Poput onog sna od prve<<strong>br</strong> />

noći; dok sam ga, tek nakon nekoliko mjeseci,<<strong>br</strong> />

zapisivao, svega sam se, u dlaku, sjećao.<<strong>br</strong> />

16.<<strong>br</strong> />

Golčina nisam bio vidio nekih deset godina,<<strong>br</strong> />

otkako sam završio osnovnu školu. Tokom svih<<strong>br</strong> />

godina srednje škole, premda je njena zgrada bila<<strong>br</strong> />

priljubljena uz zgradu osnovne, nijednom nisam<<strong>br</strong> />

vidio Golčina. Kasnije, kada sam došao u Teheran,<<strong>br</strong> />

uopće nisam ni pomišljao na njega. No, od prošle<<strong>br</strong> />

godine, kada je umro otac, sjećanje na njega većinom<<strong>br</strong> />

se miješalo sa sjećanjem na oca, i mučilo me.<<strong>br</strong> />

Ne znam kakve je veze bilo između njega i oca. On<<strong>br</strong> />

je oca vidio samo jednom, i to slučajno. A ni mene<<strong>br</strong> />

samog nije do<strong>br</strong>o poznavao, čak i kada sam bio<<strong>br</strong> />

četvrti razred i njegov đak. Ja nisam spadao u one<<strong>br</strong> />

učenike koji su se, tokom odmora, okupljali oko<<strong>br</strong> />

njegova stola i molili ga da pokaže mišiće. Uopće<<strong>br</strong> />

me nije primjećivao. Samo me je nekoliko puta<<strong>br</strong> />

zveknuo štapom, iako nije bio strog učitelj. Bio je<<strong>br</strong> />

poznat po tome da traži manje od svih ostalih učitelja,<<strong>br</strong> />

i da daje do<strong>br</strong>e ocjene. I stvarno je bio takav.<<strong>br</strong> />

Onih nekoliko udaraca štapom bilo je zbog pričanja<<strong>br</strong> />

na času, a ne zbog neučenja. Bio je alergičan na<<strong>br</strong> />

blebetanje. Ko god je blebetao, vikao bi na njega, i<<strong>br</strong> />

niko se nije usuđivao da blebeće na njegovu času.<<strong>br</strong> />

Ja nisam blebetao; ali, ponekad bi mi se prispavalo,<<strong>br</strong> />

misli bi mi odlutale i bio bih u svom svijetu.<<strong>br</strong> />

Iznenada bi mi se izderao na uho i ja bih prestravljen<<strong>br</strong> />

poskočio s mjesta. Čitav razred bi se smijao.<<strong>br</strong> />

Bio sam siguran – kad bih ga pronašao i dao<<strong>br</strong> />

mu hiljadu naznaka, nemoguće bi bilo da me se<<strong>br</strong> />

sjeti; no, po svaku cijenu želio sam da ga pronađem<<strong>br</strong> />

i barem mu vidim lice; kako priča; trepće li ili ne.<<strong>br</strong> />

U osnovnoj školi radio je novi podvornik. Niti<<strong>br</strong> />

jedan od starih učitelja tamo više nije predavao, a<<strong>br</strong> />

novi podvornik poznavao je samo jednog od njih –<<strong>br</strong> />

gospodina Ilčija, koji je bio učitelj petog razreda<<strong>br</strong> />

osnovne škole, a onda je postao srednjoškolski profesor<<strong>br</strong> />

i predavao baš u srednjoj školi tu pored osnovne.<<strong>br</strong> />

Kod njega se moglo raspitati o Golčinu. Bio je<<strong>br</strong> />

prijatelj sa Golčinom i sigurno je znao nešto o njemu.<<strong>br</strong> />

Podvornici srednje škole bili su isti oni stari;<<strong>br</strong> />

međutim, mene se nisu sjećali i nisu me puštali da<<strong>br</strong> />

uđem. Ja, kojeg su nekoliko godina svaki dan nasilu<<strong>br</strong> />

zadržavali u ovoj ruini, sada nisam mogao ući u nju<<strong>br</strong> />

ni na minut. Na kraju sam rekao da tražim gospodi-<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

na Ilčija. Više mi nisu mogli <strong>br</strong>aniti da uđem.<<strong>br</strong> />

Morao sam sačekati da zvoni za odmor.<<strong>br</strong> />

Nisam mogao šetati u školskom dvorištu, bilo je<<strong>br</strong> />

za<strong>br</strong>anjeno. Rekli su da sjednem u kancelariju i<<strong>br</strong> />

donijeli mi čašu čaja. U kancelariji je bio neki pisar<<strong>br</strong> />

koji je sjedio za stolom i nešto bilježio u jednu<<strong>br</strong> />

veliku svesku. Istu onu staru svesku. Ram za veliku<<strong>br</strong> />

fotografiju, postavljenu na zidu nasuprot vratima,<<strong>br</strong> />

bio je promijenjen, a oko nje su bili okačeni<<strong>br</strong> />

novi posteri. I pisarevo lice bilo je poznato. Bio je<<strong>br</strong> />

od onih starih. Međutim, ne bi me prepoznao ni u<<strong>br</strong> />

vrijeme kada sam ovdje išao u školu, a kamoli<<strong>br</strong> />

sada. U kancelariju sam ulazio samo jednom<<strong>br</strong> />

godišnje, radi upisa.<<strong>br</strong> />

“Koliko ima do zvona?”, pitao sam.<<strong>br</strong> />

Ne podižući glavu sa sveske, reče: “Nema<<strong>br</strong> />

mnogo, pola sata.”<<strong>br</strong> />

Popio sam čaj; ustao sam i pogledao kroz prozor.<<strong>br</strong> />

U donjem dijelu dvorišta bilo je mjesto za bicikle;<<strong>br</strong> />

još uvijek ih je – kao i ranijih godina – bilo<<strong>br</strong> />

toliko mnogo da su zauzimali sva mjesta između<<strong>br</strong> />

željeznih šipki, svaki djelić prostora, u neujednačenim,<<strong>br</strong> />

z<strong>br</strong>kanim redovima. Čitavo dvorište bilo je<<strong>br</strong> />

prekriveno žutim lišćem. Podvornik je sigurno još<<strong>br</strong> />

jutros pomeo dvorište, a sve to lišće je tako <strong>br</strong>zo –<<strong>br</strong> />

još nije bilo podne – opalo na zemlju. S jeseni,<<strong>br</strong> />

svakog jutra kad bismo ranije došli u školu, vidjeli<<strong>br</strong> />

bismo kako podvornici metu lišće u dvorištu. I<<strong>br</strong> />

dok su još meli, iza njih je bilo lišća što je opadalo<<strong>br</strong> />

na tle koje su već bili pomeli. To je bilo lišće za sljedeće<<strong>br</strong> />

metenje, i ostajalo bi na zemlji možda dandva.<<strong>br</strong> />

A bilo je i lišća koje je baš tada opadalo s<<strong>br</strong> />

drveća, i padalo tačno pored podvornikove metle.<<strong>br</strong> />

Pomislio sam kako ne bi bilo loše da pisara<<strong>br</strong> />

pitam za Golčina. Možda je znao nešto o njemu.<<strong>br</strong> />

“Poznajete li Vi gospodina Golčina?”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Podiže glavu sa sveske i baci pogled na mene.<<strong>br</strong> />

Nosio je naočale; imao je usko lice i kraću <strong>br</strong>adu.<<strong>br</strong> />

Reče: “Zar niste tražili gospodina Ilčija?”<<strong>br</strong> />

“Jesam, tražio sam gospodina Ilčija; ali, nešto<<strong>br</strong> />

sam mislio – pa, ja sam išao u osnovnu školu, tu<<strong>br</strong> />

pored, a potom i u ovu srednju školu.”<<strong>br</strong> />

“E? Dakle, Vi ste stari đak ove škole? Kako se<<strong>br</strong> />

zovete?”<<strong>br</strong> />

Rekao sam ime i prezime.<<strong>br</strong> />

Nije se sjetio.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Da, gospodin Ilči je radio u mojoj<<strong>br</strong> />

osnovnoj školi. Bio je moj učitelj. I gospodin Golčin<<strong>br</strong> />

je radio tamo. Gospodin Ilči je bio učitelj petog<<strong>br</strong> />

razreda. Sada je srednjoškolski profesor.”<<strong>br</strong> />

161


ROMAN<<strong>br</strong> />

Reče: “Da, nekoliko učitelja te osnovne škole<<strong>br</strong> />

kasnije su postali srednjoškolski profesori i predavali<<strong>br</strong> />

baš u ovoj srednjoj školi. Dok su bili učitelji,<<strong>br</strong> />

nisu imali završen fakultet. Za to vrijeme su studirali,<<strong>br</strong> />

i kad su diplomirali postali su profesori. I<<strong>br</strong> />

gospodin Golčin je bio jedan od tih učitelja. Predavao<<strong>br</strong> />

je ovdje kratko vrijeme.”<<strong>br</strong> />

“Gospodin Golčin ili gospodin Ilči?”<<strong>br</strong> />

“Zajedno su došli ovdje.”<<strong>br</strong> />

“Vi ga, onda, poznajete?”<<strong>br</strong> />

“Gospodina Ilčija?”<<strong>br</strong> />

“Ne, gospodina Golčina.”<<strong>br</strong> />

“Naravno.”<<strong>br</strong> />

“Je li i on ovdje?”<<strong>br</strong> />

“Bio je.”<<strong>br</strong> />

“Sada nije?”<<strong>br</strong> />

“Ne.”<<strong>br</strong> />

“Gdje ga se može naći?”<<strong>br</strong> />

Pisar spusti pero na svesku koja je bila na<<strong>br</strong> />

stolu, osloni se na stolicu i reče: “Pa, Vi niste čuli?”<<strong>br</strong> />

“Šta?”<<strong>br</strong> />

“I novine su pisale.”<<strong>br</strong> />

“Koje novine?”<<strong>br</strong> />

“Isfahanske.”<<strong>br</strong> />

“ Ne živim ovdje nekoliko godina.”<<strong>br</strong> />

“Mislim da je pisalo i u ‘Kejhanu’ 20 .”<<strong>br</strong> />

“Šta je pisalo?”<<strong>br</strong> />

“Da se utopio.”<<strong>br</strong> />

“Gdje?”<<strong>br</strong> />

“Ovdje. U našoj rijeci.”<<strong>br</strong> />

“Kada?”<<strong>br</strong> />

“Prije nekih dvije godine.”<<strong>br</strong> />

“Ovdje? Pisalo je da se utopio?”<<strong>br</strong> />

“Da. Tijelo su mu izvukli iz vode u blizini močvare.<<strong>br</strong> />

Nije razjašnjeno je li ga voda do tamo odnijela ili<<strong>br</strong> />

je sâm bio otišao tamo da pliva, pošto je to često<<strong>br</strong> />

radio. Oni koji su ga poznavali pričali da je svaki put<<strong>br</strong> />

išao na neko drugo mjesto da pliva, i da je čudesno<<strong>br</strong> />

volio tu rijeku. Ali, to je bilo baš neobično. Čovjek koji<<strong>br</strong> />

je bio vješt plivač, nije se smio utopiti u toj rijeci.”<<strong>br</strong> />

“Bio je plivač?”<<strong>br</strong> />

“Pa, rekli ste da Vam je bio učitelj!”<<strong>br</strong> />

“Da, bio je moj učitelj. Učitelj četvrtog razreda<<strong>br</strong> />

osnovne škole.”<<strong>br</strong> />

“Kako, onda, niste znali da je bio plivač? Bio je<<strong>br</strong> />

prvak Isfahana u plivanju. Osvojio je nekoliko<<strong>br</strong> />

pehara. Baš zato je vijest o njegovu utapanju i<<strong>br</strong> />

162<<strong>br</strong> />

objavljena u novinama.”<<strong>br</strong> />

“Nisam znao.”<<strong>br</strong> />

“Ma, u toj se rijeci ne može plivati. Može se<<strong>br</strong> />

samo mlatarati rukama i nogama. Ne znam kakvu<<strong>br</strong> />

je to ljubav gajio prema toj rijeci. Prolazio je pored<<strong>br</strong> />

svih tih bazena, tako do<strong>br</strong>ih, i odlazio na rijeku. Ima<<strong>br</strong> />

mnogo takvih. Eto – do<strong>br</strong>i, čisti bazeni privatnih<<strong>br</strong> />

klubova nisu dostupni običnim ljudima; ali njemu,<<strong>br</strong> />

prvaku u plivanju, bili su dostupni. Mnogi se ljeti<<strong>br</strong> />

utapaju u toj rijeci; no, svi nisu čuveni kao Golčin,<<strong>br</strong> />

pa da im ime ostane zapisano u novinama. Jadnici.<<strong>br</strong> />

Nemaju nijednog mjesta za kupanje. U javnim<<strong>br</strong> />

bazenima – ne znam da li ste vidjeli ili ne – ljeti je<<strong>br</strong> />

tolika gužva da se ne može čak ni mlatarati rukama<<strong>br</strong> />

i nogama. A tačno je i da ta rijeka nije baš bogata<<strong>br</strong> />

vodom, ali je puna virova. Ta, znate to?”<<strong>br</strong> />

“Da, čuo sam”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Nekoliko puta je rekao: “Puna virova.” Duboko<<strong>br</strong> />

je udahnuo i klimnuo glavom.<<strong>br</strong> />

Ustao sam. Rekoh: “Hvala Vam puno za čaj.”<<strong>br</strong> />

“Pa, zar niste tražili gospodina Ilčija?”, upita.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Ne”, i izađoh iz kancelarije.<<strong>br</strong> />

Iz jedne učionice čuo se tekbir. 21 Složan i glasan.<<strong>br</strong> />

17.<<strong>br</strong> />

Nisam više mogao osati u Isfahanu. Bio sam<<strong>br</strong> />

tamo sedam mjeseci i bilo mi je dosta. Punčevoj i<<strong>br</strong> />

puničinoj kući odlazio bih samo da prespavam, a po<<strong>br</strong> />

cijeli dan tumarao bih ulicama. U očevu radnju –<<strong>br</strong> />

koja je sada bila postala “Prodavnica Zajanderud” –<<strong>br</strong> />

rijetko sam navraćao, jer kad god bih tamo otišao,<<strong>br</strong> />

čim bih otvorio vrata, umjesto staklenog stola<<strong>br</strong> />

ugledao bih očev drveni sto, a umjesto žene i šure,<<strong>br</strong> />

koji su bili za pultom, vidio bih oca. Nisam se tamo<<strong>br</strong> />

mogao zadržati ni minut. Šmugnuo bih na sokak i<<strong>br</strong> />

ulicu, i kojom bih god ulicom pošao završio bih na<<strong>br</strong> />

obali rijeke. Na desetine puta prošao sam pokraj<<strong>br</strong> />

moje nekadašnje škole, naše prijašnje mahale,<<strong>br</strong> />

pored motornog čamca, preko mostova Sijosepol i<<strong>br</strong> />

Hadžu, a jednom sam čak otišao do mosta Šahrestan,<<strong>br</strong> />

da vidim na šta liči. Nije se nimalo promijenio.<<strong>br</strong> />

Bio je isti onaj trošni most, kakav je i prije bio. A od<<strong>br</strong> />

neoštećenih kioska pored mosta, koje sam vidio u<<strong>br</strong> />

prvom snu, ostala je bila samo ruševina. Od svega<<strong>br</strong> />

gora bila je sama rijeka. Išao sam ulicama za koje<<strong>br</strong> />

sam znao da vode dalje od rijeke, ali opet sam sti-<<strong>br</strong> />

20 Dnevne novine koje izlaze u Teheranu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

21 Arapska imenska rečenica Allahu Akbar, u značenju “Allah je Najveći.” (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

zao do nje. Ponekad bi mi se činilo da je to neka<<strong>br</strong> />

druga rijeka; ali, druge rijeke u ovom gradu nema.<<strong>br</strong> />

Pomislio bih da je to neki riječni rukavac; ali, prišao<<strong>br</strong> />

bih bliže i vidio: ne, to je on, naš Zajanderud. Onda<<strong>br</strong> />

bih sebi rekao: pošto rijeka u gradu pravi zavoj,<<strong>br</strong> />

pred očima mi se stalno zeleni; ali, kako bih mogao<<strong>br</strong> />

prevariti samog sebe? Ja sam u ovom gradu odrastao.<<strong>br</strong> />

U ovom gradu, uz taj zavoj. Pravi zavoj – ali<<strong>br</strong> />

nakratko; ne toliko da obuhvati grad i stegne ga u<<strong>br</strong> />

naručje. Malo-pomalo sam bjesnio. Rijeka mi je<<strong>br</strong> />

bila i u snovima i na javi. Vidio sam, nema drugog<<strong>br</strong> />

izlaza nego da pobjegnem od nje.<<strong>br</strong> />

Dan nakon što sam odlučio da se vratim u<<strong>br</strong> />

Teheran, sanjao sam da sam ušao u očevu krojačku<<strong>br</strong> />

radnju. Bio sam došao s puta (iz Teherana). U<<strong>br</strong> />

ruci sam ima putničku torbu. Otac je bio za svojim<<strong>br</strong> />

stolom, radio je. Stavio je makaze na sto, pružio<<strong>br</strong> />

ruke; poljubili smo se.<<strong>br</strong> />

Reče: “Gdje si ti, sine? Ne daš se vidjeti. Dolaziš<<strong>br</strong> />

tako rijetko. Šta to ima u Teheranu?”<<strong>br</strong> />

“Nema ništa”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Reče: “Nikad se nećeš promijeniti. Ne znam<<strong>br</strong> />

šta sam ti to skrivio da si takav prema meni. Tvoja<<strong>br</strong> />

majka onako, ti ovako!”<<strong>br</strong> />

Potom tegobno uzdahnu, kako se uzdiše samo<<strong>br</strong> />

u filmovima i pričama. Onda reče: “A tek prema onoj<<strong>br</strong> />

mojoj nevjesti, od svih boljoj! Da mi nije nje, prekinulo<<strong>br</strong> />

bi me. I dan i noć je uz mene. Ne miče se odavde.<<strong>br</strong> />

A jako do<strong>br</strong>o i šije. U cijelom ovom gradu nećeš<<strong>br</strong> />

naći boljeg krojača od nje. Ali, dokle više da vrijeme<<strong>br</strong> />

provodi sa mnom? Pobogu, mlada je, tek se udala,<<strong>br</strong> />

ima svojih želja, hoće da joj muž bude kraj nje, da je<<strong>br</strong> />

pazi, obezbijedi joj kuću, život. Nisi se, valjda, oženio<<strong>br</strong> />

u Teheranu? Da se nisi tamo zarobio? Ako jesi, kaži!<<strong>br</strong> />

Kaži, života ti! Kaži, da i ja znam šta mi je činiti!”<<strong>br</strong> />

Puno je pričao. Sve takve stvari. Usred priče<<strong>br</strong> />

ponekad bi se nasmijao, namignuo, podigao i spustio<<strong>br</strong> />

o<strong>br</strong>ve. Do sada nisam vidio da toliko priča. I to u snu.<<strong>br</strong> />

Kada sam se probudio, bilo je blizu podneva.<<strong>br</strong> />

Otac se bio toliko raspričao i tovario me očinskim<<strong>br</strong> />

savjetima da nije dopustio da se ranije probudim. A<<strong>br</strong> />

žena je sad već bila otišla u prodavnicu i nisam joj<<strong>br</strong> />

mogao ispričati san, premda mi se san nije dopadao<<strong>br</strong> />

i nisam želio da ga zapamtim. Čak me je i razbjesnio.<<strong>br</strong> />

Ne da bih ženi ispričao san, već od siline<<strong>br</strong> />

bijesa, odjenuo sam se i otišao pravo u radnju. Otac<<strong>br</strong> />

i žena bili su za pultom, a šura za kasom. Žena je<<strong>br</strong> />

posluživala nekoliko mušterija. Otac se osmijehnuo<<strong>br</strong> />

i nagnuo preko pulta, da se rukuje sa mnom; no, ja<<strong>br</strong> />

sam, ne osvrćući se na njega, otišao kod žene. Sače-


kao sam da otpravi mušterije. (Posao im je krenuo<<strong>br</strong> />

tako <strong>br</strong>zo; kad god bih tamo navratio, vidio bih da<<strong>br</strong> />

je u radnji nekoliko mušterija.) Onda sam rekao<<strong>br</strong> />

ženi: “Jesi li zadovoljna svojim životom?”<<strong>br</strong> />

Žena se zacrvenje. Osvrnu se oko sebe i oprezno<<strong>br</strong> />

reče: “Naravno da jesam. Šta hoćeš time reći?”<<strong>br</strong> />

S pravom je ostala zatečena, jer ja nikada<<strong>br</strong> />

nisam govorio takve krupne riječi. Prisustvo drugih<<strong>br</strong> />

ljudi još ju je više mučilo. Malo se bila i uplašila.<<strong>br</strong> />

“Šta ti je?”, upita.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Vidi, ako si ponekad na mene ljuta,<<strong>br</strong> />

kaži to meni.”<<strong>br</strong> />

“Nisam ljuta na tebe”, reče.<<strong>br</strong> />

“Kako nisi? Niti idem za poslom, niti <strong>br</strong>inem o<<strong>br</strong> />

kući. I nisi ljuta?”<<strong>br</strong> />

“Ne.”<<strong>br</strong> />

“Šta si, onda, rekla ovom starkelji?”<<strong>br</strong> />

“Kojem starkelji?”<<strong>br</strong> />

Uzeo sam očevu ruku, stavio je u ženinu i<<strong>br</strong> />

rekao joj: “Vidi, ne pravi se mutava! U redu? I više<<strong>br</strong> />

me ne tužakaj! Ne volim tužakanje.”<<strong>br</strong> />

Ženino lice opet se zacrvenje. U očima joj zaiskriše<<strong>br</strong> />

suze (kao da su otprije bile spremne) i tiho<<strong>br</strong> />

reče: “U redu.”<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Ne volim te stvari. A u ovom gradu<<strong>br</strong> />

hoću da svisnem. Idem u Teheran. Tamo ću naći<<strong>br</strong> />

posao po mojoj volji. Ovu radnju ćemo prodati i<<strong>br</strong> />

otići da živimo u Teheran. Do<strong>br</strong>o?”<<strong>br</strong> />

“Da, do<strong>br</strong>o”, reče.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Kad nađem posao, javit ću ti.”<<strong>br</strong> />

Dok sam izlazio iz radnje, jecala je.<<strong>br</strong> />

Istog dana popodne autobusom sam došao u<<strong>br</strong> />

Teheran, kako bih u Teheranu noćio.<<strong>br</strong> />

18.<<strong>br</strong> />

Sve vrijeme koliko sam bio muž moje žene nijednom<<strong>br</strong> />

je nisam ni dotakao, jer ona je bila moja bivša<<strong>br</strong> />

tetična i ja je nikada nisam volio izbliza, kao neku običnu<<strong>br</strong> />

djevojku. Volio sam je izdaleka, kao da je neka<<strong>br</strong> />

boginja, i želio da bude moja žena, a ne da nešto s<<strong>br</strong> />

njom radim. Međutim, sve djevojke iz naše mahale,<<strong>br</strong> />

sve djevojke koje sam vidio, za mene su bile drugačije,<<strong>br</strong> />

i ja sam opasno mislio o svim djevojkama iz naše<<strong>br</strong> />

mahale, svim djevojkama iz Isfahana, svim djevojkama<<strong>br</strong> />

iz Teherana, svim djevojkama iz čitavog svijeta,<<strong>br</strong> />

koje sam vidio i koje nisam. Uvijek sam mislio, ako se<<strong>br</strong> />

oženim nekom od svih tih djevojaka, možda ćemo<<strong>br</strong> />

živjeti zajedno mnogo duže nego što to inače biva; a<<strong>br</strong> />

ako napravimo i desetero djece, nijedno neće ličiti na<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

mog oca. No, bio sam siguran da će dijete od mene i<<strong>br</strong> />

moje bivše sestrične ličiti na mog oca kao jaje jajetu.<<strong>br</strong> />

U pismu napisanom lijepim rukopisom, koje<<strong>br</strong> />

je stiglo mjesec dana nakon što sam otišao iz Isfahana,<<strong>br</strong> />

moj punac je napisao:<<strong>br</strong> />

“Uvijek mi je želja bila da od kćerke dobijem<<strong>br</strong> />

unuče.”<<strong>br</strong> />

Ta rečenica podsjetila me je na oca. I na to da<<strong>br</strong> />

je svako, uistinu, imao neku želju. Dakle, i ja sam<<strong>br</strong> />

imao neku želju. Zapitao sam se šta je bila moja<<strong>br</strong> />

želja, i sebi rekao: Moja je želja bila da otac...<<strong>br</strong> />

Moja je želja bila da otac...<<strong>br</strong> />

Moja je želja bila da otac umre; sad kada je<<strong>br</strong> />

umro, nemam nikakvih želja.<<strong>br</strong> />

Punac je napisao:<<strong>br</strong> />

“S hiljadu nada i želja dao sam svoju kćer sinu<<strong>br</strong> />

čovjeka koji je čitav život u ovom gradu mukotrpno<<strong>br</strong> />

radio i vodio uglednu krojačku radnju. Mislio<<strong>br</strong> />

sam da će i njegovo dijete krenuti očevim putem,<<strong>br</strong> />

s ljubavlju se posvetiti životu i stvoriti sretnu<<strong>br</strong> />

budućnost za sebe, svoju ženu i djecu. No, avaj –<<strong>br</strong> />

u neznanju sam srljao u grešku.”<<strong>br</strong> />

Osim rečenog, mojoj nemoći pripisao je to što<<strong>br</strong> />

mu kćer nije ostala trudna, i na kraju uljudno zatražio<<strong>br</strong> />

da joj dam razvod. Premda je radnja, ustvari,<<strong>br</strong> />

bila mehr 22 njegove kćerke, bio je čak spreman<<strong>br</strong> />

izjaviti da se ona odriče mehra budući da u <strong>br</strong>ak<<strong>br</strong> />

nije donijela miraz (jer nismo imali kuću), i tako<<strong>br</strong> />

osloboditi svoju najmiliju. Međutim, kako su i njegova<<strong>br</strong> />

kćerka i sin voljeli tu radnju, bio je spreman da<<strong>br</strong> />

je kupi po pravednoj cijeni. Zbog toga je trebalo da<<strong>br</strong> />

otputujem u Isfahan.<<strong>br</strong> />

19.<<strong>br</strong> />

Sedmicu nakon povratka u Teheran, svratio sam<<strong>br</strong> />

u knjižaru u kojoj sam prije radio. Novi prodavač, koji<<strong>br</strong> />

je došao nakon što su mene istjerali, bio je otpušten.<<strong>br</strong> />

Međutim, posao je išao slabo i nije im trebao novi<<strong>br</strong> />

prodavač. Šef je donio čaj i prema meni se ophodio<<strong>br</strong> />

kao neki stari, prisni prijatelj. Rekao je da više ne prodaje<<strong>br</strong> />

udžbenike. Ne isplati se, a i tržište knjige tih<<strong>br</strong> />

dana bilo je opalo jer je bio rat i već neko vrijeme<<strong>br</strong> />

nove knjige su rijetko štampane. Niko nije kupovao<<strong>br</strong> />

knjige koje su skupljale prašinu po skladištima. (Ko<<strong>br</strong> />

je imao para za kupovinu knjiga? Sav novac koji su<<strong>br</strong> />

ljudi imali u džepu trošen je na stomak.)<<strong>br</strong> />

Rekao je: “I mi sami smo višak.” Mislio je na<<strong>br</strong> />

22 Prema islamskom pravu, novčani iznos ili druga<<strong>br</strong> />

imovina koju muž prilikom sklapanja <strong>br</strong>aka<<strong>br</strong> />

daruje ženi. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

sebe i dvojicu prodavača koji su ostali. “Mušterije<<strong>br</strong> />

ni na vidiku”, reče. I stvarno – dok sam tamo sjedio,<<strong>br</strong> />

nije ušla nijedna mušterija.<<strong>br</strong> />

Rekao sam da sam se oženio i namjeravam,<<strong>br</strong> />

čim uspijem malo srediti svoj život, dovesti ženu u<<strong>br</strong> />

Teheran.<<strong>br</strong> />

Šefu se to mnogo dopalo. Dao mi je savjet;<<strong>br</strong> />

rekao je da čovjek mora voljeti svoju ženu i radi<<strong>br</strong> />

nje sâm podnositi sve životne tegobe. Rekao je da<<strong>br</strong> />

i on mnogo voli svoju ženu, i premda je oženjen<<strong>br</strong> />

već trideset godina sasvim je zadovoljan svojim<<strong>br</strong> />

životom. Kazao je ove stihove:<<strong>br</strong> />

“Užitak na svijetu zubi su i žene,<<strong>br</strong> />

Bez žena i zuba ovaj svijet zatvor je.”<<strong>br</strong> />

Razgovarao je sa mnom s poštovanjem,<<strong>br</strong> />

govorio mi “Vi”, iako je ranije govorio “ti”. To se<<strong>br</strong> />

promijenilo zbog očeve smrti, zato što sam se<<strong>br</strong> />

oženio, a i stoga što me je izbacio s posla.<<strong>br</strong> />

Kad sam krenuo, došao je sa mnom do vrata i<<strong>br</strong> />

rekao da svratim kad god uhvatim vremena.<<strong>br</strong> />

“Do<strong>br</strong>o”, rekao sam.<<strong>br</strong> />

Kada sam trebao otputovati u Isfahan zbog<<strong>br</strong> />

pisma moga punca, otišao sam mu i rekao: “Idem<<strong>br</strong> />

u Isfahan.” Nisam rekao da se razvedem od žene,<<strong>br</strong> />

već samo to da “idem na dan-dva i vraćam se”.<<strong>br</strong> />

Tog dana u knjižari su bile jedna-dvije mušterije<<strong>br</strong> />

i šef nije bio toliko ljubazan. Nije donio čaj, niti<<strong>br</strong> />

udijelio savjet; nije govorio poeziju, niti mu se<<strong>br</strong> />

dalo da priča.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Umro mi je otac.”<<strong>br</strong> />

“Rekao si već!”, reče.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Znam, ali onda kad je umro nisam<<strong>br</strong> />

rekao. Rekao sam kasnije.”<<strong>br</strong> />

“Sjećam se”, reče.<<strong>br</strong> />

“Tada sam rekao da idem na dan-dva i vraćam<<strong>br</strong> />

se, ali nisam rekao da mi je otac umro.”<<strong>br</strong> />

“Znam, znam. Sjećam se. A zašto nisi rekao?”<<strong>br</strong> />

“Ne znam zašto. Bio sam rasijan.”<<strong>br</strong> />

“Nevažno. Bilo, pa prošlo. Osim toga, da se to<<strong>br</strong> />

i nije desilo, ti bi još tada morao misliti o nekom<<strong>br</strong> />

drugom zanimanju, jer nam je posao opao baš od<<strong>br</strong> />

prošle godine.”<<strong>br</strong> />

“Dakle, trebao sam ti privremeno! Samo<<strong>br</strong> />

tokom sezone udžbenika, kada si imao posla<<strong>br</strong> />

preko glave!”<<strong>br</strong> />

“Eto da je i bilo tako; šta hoćeš time reći?”<<strong>br</strong> />

Nisam time želio ništa reći. Oz početka sam<<strong>br</strong> />

znao da sam mu trebao samo dok je imao puno<<strong>br</strong> />

posla. A to što, kad mi je otac umro, nisam rekao<<strong>br</strong> />

umro mi je otac – bio je samo izgovor.<<strong>br</strong> />

163


ROMAN<<strong>br</strong> />

Brak je razveden. Prodavnica Zajanderud u<<strong>br</strong> />

potpunosti je pripala mojoj tetičnoj, bivšoj mi ženi,<<strong>br</strong> />

a meni je samo isplaćen određen iznos kao razlika<<strong>br</strong> />

između njene vrijednosti prošle i ove godine.<<strong>br</strong> />

20.<<strong>br</strong> />

Od porodice moje bivše žene stiglo je pismoobavijest<<strong>br</strong> />

da se približava godišnjica očeve smrti,<<strong>br</strong> />

odnosno podsjećanje da tog dana svakako dođem u<<strong>br</strong> />

Isfahan. Kada sam primio pismo, do godišnjice<<strong>br</strong> />

očeve smrti bila je preostala samo jedna noć, a ja<<strong>br</strong> />

nisam bio do<strong>br</strong>o. Toliko nisam bio do<strong>br</strong>o da, i kada<<strong>br</strong> />

bih htio da idem, ne bih mogao. Povrh toga, već je<<strong>br</strong> />

bilo kasno. Ili su pismo kasno poslali, ili je kasno stiglo;<<strong>br</strong> />

datum nije imalo. Vidio sam ga uveče, kada<<strong>br</strong> />

sam došao kući. Nisam znao ni da li će se o<strong>br</strong>ed održati<<strong>br</strong> />

noć uoči godišnjice – ukoliko uopće bude o<strong>br</strong>eda<<strong>br</strong> />

– ili sutradan; kako god, jako sam se snuždio.<<strong>br</strong> />

Poslije večere, kada su Hašajar i Hamid zaspali, kao<<strong>br</strong> />

i prethodnih noći otišao sam u kuhinju, upalio svjetlo<<strong>br</strong> />

i sjeo da pišem; ali, pisanje me nije htjelo. Vrtjelo<<strong>br</strong> />

mi se u glavi. Imao sam groznicu. Bila je peta noć<<strong>br</strong> />

kako sam ostajao budan; preko dana – od jutra do<<strong>br</strong> />

mraka – lunjao sam teheranskim ulicama. Tog dana<<strong>br</strong> />

popodne svratio sam kod nekadašnjeg šefa i rekao<<strong>br</strong> />

mu da ovih noći pišem jednu priču. Rekao je, kad<<strong>br</strong> />

god je završim da je i njemu dam da je pročita, pa<<strong>br</strong> />

ako bude do<strong>br</strong>a dat će da se objavi. Ponekad je i on<<strong>br</strong> />

štampao knjige – zbirke zadataka s rješenjima,<<strong>br</strong> />

knjige za samostalno učenje, testove za prijemni<<strong>br</strong> />

ispit i slične stvari. Imao je mnogo poznanika među<<strong>br</strong> />

izdavačima. Međutim, po meni je bilo malo vjerovatno<<strong>br</strong> />

da se ono što sam ja pisao nekome svidi.<<strong>br</strong> />

Te noći, pročitao sam sve što sam dotad bio<<strong>br</strong> />

napisao. Vidio sam, skoro sve što sam želio napisati<<strong>br</strong> />

– napisao sam, i više mi ništa nije padalo na pamet.<<strong>br</strong> />

Ustao sam, malo prohodao. Razmišljao o do<strong>br</strong>im i<<strong>br</strong> />

lošim stranama onog što sam učinio; no, vidio sam<<strong>br</strong> />

da nema svrhe, ili barem tada nije bilo vrijeme za<<strong>br</strong> />

razmišljanje. Bilo je rano. Htio sam očistiti glavu od<<strong>br</strong> />

svake misli i uo<strong>br</strong>azilje, od svega što se nije moglo<<strong>br</strong> />

vidjeti, čuti, pomirisati i dotaknuti. Bilo mi je dosta<<strong>br</strong> />

svega. Nespavanje tih nekoliko noći me uništilo.<<strong>br</strong> />

21.<<strong>br</strong> />

Prozor je zaškripao i otvorio se. U kuhinju uđe<<strong>br</strong> />

ledeni vjetar. Na tren sam se ukočio, očekujući da s<<strong>br</strong> />

vjetrom uđe još ko god; no, osjetih da se mrznem.<<strong>br</strong> />

164<<strong>br</strong> />

Kvaka na prozoru bila je zamrznuta a prozor se, od<<strong>br</strong> />

siline vjetra, teško zatvarao. Opet je zaškripao, a<<strong>br</strong> />

kvaka se zatresla u mojoj ruci. Onda se čvrsto zatvorio.<<strong>br</strong> />

Međutim, škripa je bila glasna i uplašio sam se da<<strong>br</strong> />

će se moji sustanari probuditi. Ugasio sam svjetlo<<strong>br</strong> />

kako ne bi primijetili da je neko u kuhinji, ako se probude.<<strong>br</strong> />

Vratio sam se pokraj prozora, da ga zatvorim<<strong>br</strong> />

ako se otvori, jer je opet škripao i činilo se da se ponovo<<strong>br</strong> />

otvara. Baš u tom času, nešto se začulo pod mojim<<strong>br</strong> />

nogama. Nisam valjda zgazio bubašvabu, pomislio<<strong>br</strong> />

sam, i zastao baš tamo gdje sam bio – pored prozora<<strong>br</strong> />

– da ne bih u mraku pogazio bubašvabe. Razmišljao<<strong>br</strong> />

sam o tome da upalim svjetlo, kako bih vidio ispred<<strong>br</strong> />

sebe, kada se iz sobe začu neki zvuk; potom se ču<<strong>br</strong> />

škripanje kuhinjskih vrata, koja se polahko otvoriše.<<strong>br</strong> />

Pomislio sam, gotovo je – jedan od sustanara me<<strong>br</strong> />

uhvatio na djelu. Da to barem bude Hašajar, u sebi<<strong>br</strong> />

sam pomislio, pošto Hamidu nije trebalo mnogo da<<strong>br</strong> />

se počne izrugivati, i sve što je govorio Hašajaru govorio<<strong>br</strong> />

je i meni. A meni se to nimalo nije dopadalo. Ali,<<strong>br</strong> />

nije bilo druge; ko god da je bio, otvorio je vrata i ulazio<<strong>br</strong> />

je u kuhinju. Do<strong>br</strong>o sam osmotrio: u mraku pored<<strong>br</strong> />

vrata ukazala se očeva sjena.<<strong>br</strong> />

“A-joj! Opet sanjam”, rekoh. “Upali svjetlo,<<strong>br</strong> />

prekidač ti je blizu ruke!”, viknuo sam.<<strong>br</strong> />

Ako je to neko od mojih sustanara, koga sam<<strong>br</strong> />

zamijenio s ocem, postat će jasno čim upali svjetlo.<<strong>br</strong> />

Po zidu pokraj vrata rukama je nakratko tražio prekidač,<<strong>br</strong> />

dok ga nije našao i upalio svjetlo. Sada je bilo<<strong>br</strong> />

svijetlo da ne može biti svjetlije, i jasno se moglo<<strong>br</strong> />

vidjeti da je to otac: u opeglanim hlačama i košulji<<strong>br</strong> />

kratkih rukava, sijede kose i glatko o<strong>br</strong>ijan, stajao je<<strong>br</strong> />

pored kuhinjskih vrata i smiješio mi se. Izgledao je<<strong>br</strong> />

kao onih dana kada smo zajedno išli na rijeku.<<strong>br</strong> />

“Zdravo”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Reče: “Šta radiš ovdje?”<<strong>br</strong> />

“Prozor je bio otvoren; došao sam da ga zatvorim”,<<strong>br</strong> />

rekoh.<<strong>br</strong> />

Reče: “Ovdje je hladno; prehladit ćeš se.”<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Imam groznicu. Jako mi je loše.”<<strong>br</strong> />

“Odjeni nešto. Pazi da se ne prehladiš!”, reče.<<strong>br</strong> />

“Do<strong>br</strong>o”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Ugasio je svjetlo u kuhinji. Otišli smo u sobu.<<strong>br</strong> />

Svjetlo u sobi bilo je upaljeno. Postelje su bile u<<strong>br</strong> />

uglu sobe, pospremljene i složene. Hašajar je sjedio<<strong>br</strong> />

u jednom uglu sobe i obuvao čarape, a u drugom<<strong>br</strong> />

uglu Hamid se češljao pred ogledalom na ormaru.<<strong>br</strong> />

Na sredini sobe bila je prostrta sofra, s komadićima<<strong>br</strong> />

kruha rasutim po njoj, nekoliko šolja čaja, praznih<<strong>br</strong> />

ili dopola popijenih, i jednim tanjirom za sir. Bila je<<strong>br</strong> />

to sofra od našeg pojedenog doručka.<<strong>br</strong> />

Otac me je posjeo na stolicu, ogrnuo me<<strong>br</strong> />

dekom i rekao: “Do<strong>br</strong>o se umotaj!”<<strong>br</strong> />

Do<strong>br</strong>o sam se umotao dekom i rekao Hašajaru:<<strong>br</strong> />

“Jesi li ranije vidio moga oca?”<<strong>br</strong> />

Hašajar podiže glavu i s osmijehom reče:<<strong>br</strong> />

“Neka ti san izdo<strong>br</strong>i!”<<strong>br</strong> />

I Hamid okrenu glavu i nasmija se.<<strong>br</strong> />

Otac je sjedio na podu, oslonjen na postelje.<<strong>br</strong> />

“A ti, Hamid? Jesi li ti ranije vidio moga oca?”,<<strong>br</strong> />

upitah.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Ja? Momak, ti kao da spavaš.”<<strong>br</strong> />

“Kako?”<<strong>br</strong> />

“Nema tu ‘kako’. To što govoriš ne priliči čovjeku<<strong>br</strong> />

koji je pri svijesti.”<<strong>br</strong> />

“Kako?”, opet sam pitao.<<strong>br</strong> />

Ovaj put, Hašajar reče: “Nema tu ‘kako’. Tvoj je<<strong>br</strong> />

otac ovdje već tri-četiri dana naš gost.”<<strong>br</strong> />

“Malo više. Sinoć je bila tačno peta noć”, reče<<strong>br</strong> />

otac.<<strong>br</strong> />

“Ja ti poznajem oca još od djetinjstva. Bili<<strong>br</strong> />

smo komšije”, reče Hamid.<<strong>br</strong> />

“Da. Tako je”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “A i otkad sam u Tehranu, kad<<strong>br</strong> />

god bih otišao u Isfahan obilazio bih ga.”<<strong>br</strong> />

“Ljubazno od tebe”, reče otac.<<strong>br</strong> />

“Sjećate se da sam, prije godinu-dvije, dolazio<<strong>br</strong> />

kod Vas? Ja se do<strong>br</strong>o sjećam”, reče Hamid.<<strong>br</strong> />

“Gdje?”, upita otac.<<strong>br</strong> />

“U Isfahanu. U Vašoj radnji.”<<strong>br</strong> />

“I?”<<strong>br</strong> />

“Bilo je prijepodne. Radili ste. A onda ste progovorili<<strong>br</strong> />

koju.”<<strong>br</strong> />

Otac upita: “Šta sam rekao?”<<strong>br</strong> />

“Rekli ste: nikad se nemoj oženiti.”<<strong>br</strong> />

Otac se nasmija.<<strong>br</strong> />

“Pa ti se ženiš!”, Hašajar reče Hamidu.<<strong>br</strong> />

“Šta još?”, upita otac.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Kazali ste i jedan distih. Sad ga<<strong>br</strong> />

se ne sjećam.”<<strong>br</strong> />

“Sigurno je bio ovaj – Žena i aždaha...”, reče<<strong>br</strong> />

otac.<<strong>br</strong> />

“Ahaa! Baš taj!”, reče Hamid.<<strong>br</strong> />

“Možete li kazati i ostatak distiha?”, reče<<strong>br</strong> />

Hašajar.<<strong>br</strong> />

Otac reče:<<strong>br</strong> />

“Žena i aždaha – bolje je da obje su u zemlji,<<strong>br</strong> />

Bolje je da svijet čist je od te obje nečisti.”<<strong>br</strong> />

Hašajar zapisa.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Još... Još ste rekli: pij mnogo


mlaćenice. Pogotovo poslije jela. Rekli ste: mlaćenica<<strong>br</strong> />

čovjeku produžuje život.”<<strong>br</strong> />

“Mlaćenica uspavljuje”, reče Hašajar.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Sjećam se da ste još rekli: cijeni<<strong>br</strong> />

svoju mladost. Kad čovjek ostari, više nije nizašta.”<<strong>br</strong> />

“Pa, to je jasno”, reče otac.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Još ste rekli: čovjek do tridesetečetrdeste<<strong>br</strong> />

godine ide uz<strong>br</strong>do; onda krene niz<strong>br</strong>do.<<strong>br</strong> />

Zatim ste rekli: ja sam sada na niz<strong>br</strong>dici.”<<strong>br</strong> />

“Sada?”, reče otac. Malo je razmislio. “Sada sam<<strong>br</strong> />

na ravnom putu. Ni na uz<strong>br</strong>dici, ni na niz<strong>br</strong>dici.”<<strong>br</strong> />

“Da li biste voljeli da ste na onoj svojoj niz<strong>br</strong>dici?”,<<strong>br</strong> />

upita Hamid.<<strong>br</strong> />

Otac reče: “Ne. Ne. Volio bih da sam na uz<strong>br</strong>dici.<<strong>br</strong> />

Samo na uz<strong>br</strong>dici.”<<strong>br</strong> />

Hašajar se odjenuo. Zapisivao je.<<strong>br</strong> />

22.<<strong>br</strong> />

Ustao sam i otišao u kuhinju. Htio sam da se<<strong>br</strong> />

probudim. Jutarnja svjetlost ušla je u sobu. A i<<strong>br</strong> />

jutarnja ciča. Prozor je bio otvoren. Zatvorio sam<<strong>br</strong> />

ga. Čvrsto. Rekoh, hvala Bogu da sam se izbavio iz<<strong>br</strong> />

tih ludorija. Ja, stručnjak za snove, znao sam da je<<strong>br</strong> />

jutro u snu bilo znak buđenja; kao hladnoća vode,<<strong>br</strong> />

kao mokrenje. Vratio sam se u sobu. Svjetlo u sobi<<strong>br</strong> />

bilo je još uvijek upaljeno. Soba je bila osvijetljena;<<strong>br</strong> />

ne baš kao kuhinja, ali osvijetljena. Ona trojica<<strong>br</strong> />

još uvijek su sjedila, svako na svom mjestu, a i<<strong>br</strong> />

sofra od doručka i dalje je stajala na podu. Hašajar<<strong>br</strong> />

je nešto pisao. Mene uhvati kašalj.<<strong>br</strong> />

Otac reče: “Nije to ništa. Bit će ti bolje. Samo<<strong>br</strong> />

se do<strong>br</strong>o utopli.”<<strong>br</strong> />

“Jako mi je loše, izgleda da sam se i prehladio”,<<strong>br</strong> />

rekoh.<<strong>br</strong> />

“Ništa to nije. Mladalačka vatra sve zaliječi”,<<strong>br</strong> />

reče otac.<<strong>br</strong> />

Sjeo sam i opet se čvrsto umotao u deku.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Momci, puno vam hvala! Učinili<<strong>br</strong> />

ste mi veliku uslugu. Neko vrijeme ostat ću ovdje;<<strong>br</strong> />

onda ću se, kad bude prilike, malo raspitati;<<strong>br</strong> />

možda pronađem neki veći stan.”<<strong>br</strong> />

“Kakvu uslugu?”, upitao sam.<<strong>br</strong> />

Reče: “Veliku! Ne govorim to iz učtivosti. Ovih<<strong>br</strong> />

dana teško je pronaći stan. Naravno, za vas dvojicu<<strong>br</strong> />

ovdje ima dovoljno mjesta; ali, za dvoje koji tek<<strong>br</strong> />

stupaju u <strong>br</strong>ak jako je teško. I ti si, čuo sam, u Isfahanu<<strong>br</strong> />

tražio stan. Zasigurno znaš koliko je teško.”<<strong>br</strong> />

“Ne znam o čemu govoriš”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Hamid se nasmija. “Ti kao da baš i nisi pri<<strong>br</strong> />

čistoj!” Okrenu se prema mom ocu. I Hašajar je<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

pogledao, da vidi smiju li se i oni. Posmatrali su<<strong>br</strong> />

me i smijali se.<<strong>br</strong> />

“Mene ste našli zafrkavati?”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Hamid suspregnu smijeh i reče im: “Hajde da<<strong>br</strong> />

mu kažemo. Mora da je toliko rasijan da je zaboravio<<strong>br</strong> />

na sve dogovore.” Potom se okrenu prema<<strong>br</strong> />

meni. “Do<strong>br</strong>o me slušaj! Ti ideš s ocem u Isfahan.<<strong>br</strong> />

Dogovor je i da Hašajar ostatak poeme napiše kod<<strong>br</strong> />

svoje kuće. A ja ću svoju ženu dovesti ovdje.”<<strong>br</strong> />

“Sa srećom!”, reče otac.<<strong>br</strong> />

Hašajar reče: “Moraš smisliti neko rješenje za<<strong>br</strong> />

ove bubašvabe.”<<strong>br</strong> />

“Jeste li ovdje uvijek imali bubašvabe?”, upita<<strong>br</strong> />

otac.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Ne. Štaviše, sada i nije sezona<<strong>br</strong> />

bubašvaba. Ali, eto, u ovim rupama od stanova...”<<strong>br</strong> />

“Ne, neko vrijeme nismo imali bubašvabe”,<<strong>br</strong> />

reče Hašajar. “Ljeti bubašvaba ima svuda; no, kada<<strong>br</strong> />

zahladi...” Pogledao je Hamida i oprezno rekao:<<strong>br</strong> />

“Pravo da Vam kažem, pojavile su se ovih zadnjih<<strong>br</strong> />

nekoliko noći.”<<strong>br</strong> />

“Zadnjih nekoliko noći?”, reče otac. “Reci od<<strong>br</strong> />

dana kad sam ja došao, olakšaj sebi!”<<strong>br</strong> />

Sva trojica prasnuše u smijeh.<<strong>br</strong> />

Hamid reče: “Bubašvabe su moja <strong>br</strong>iga! Kad vi<<strong>br</strong> />

odete, ja ću ih sam srediti.”<<strong>br</strong> />

“Ali ja ne idem”, rekoh.<<strong>br</strong> />

“Ne ideš?”, s osmijehom reče Hamid.<<strong>br</strong> />

Otac reče: “Sine, nema druge. Morate se<<strong>br</strong> />

pomiriti. Poslali su me iz Isfahana da te vratim.<<strong>br</strong> />

Nemoj učiniti ništa što će ti ocu ukaljati o<strong>br</strong>az.”<<strong>br</strong> />

“Neću se pomiriti sa ženom”, rekoh.<<strong>br</strong> />

“U redu, nemoj se pomiriti; ali, vrati se”, reče<<strong>br</strong> />

otac.<<strong>br</strong> />

Hamid opet reče: “Momci, puno vam hvala.<<strong>br</strong> />

Žena i ja nikada nećemo zaboraviti vašu uslugu.”<<strong>br</strong> />

Okrenuo sam se prema ocu i upitao: “Tata, je li<<strong>br</strong> />

istina da je majka zbog tebe presvisnula i umrla?”<<strong>br</strong> />

Otac reče: “Ne. Ja sam presvisnuo zbog tvoje<<strong>br</strong> />

majke.”<<strong>br</strong> />

“Ali, kad si ti umro majka nije bila živa.”<<strong>br</strong> />

“Nije. Ali sam je svaku noć sanjao.”<<strong>br</strong> />

“I ja tebe sanjam svaku noć.”<<strong>br</strong> />

“Onda pazi da ne presvisneš!”<<strong>br</strong> />

Prasnuše u smijeh.<<strong>br</strong> />

“Šta ti to pišeš?”, viknuo sam na Hašajara.<<strong>br</strong> />

“Ovo što pričamo”, reče.<<strong>br</strong> />

“I šta ćeš s tim?”, upitah.<<strong>br</strong> />

Reče: “Možda će mi biti od koristi.”<<strong>br</strong> />

“Za šta?”<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

“Za moju poeziju.”<<strong>br</strong> />

“Za poemu koju pišeš?”<<strong>br</strong> />

“Da.”<<strong>br</strong> />

“Možeš li nam pročitati jedan dio, iz dijelova<<strong>br</strong> />

koje dosad nisi čitao?”<<strong>br</strong> />

“Da, naravno”, reče Hašajar. Ustade i sa stola<<strong>br</strong> />

podiže pregršt papira. Neko vrijeme je tražio, a<<strong>br</strong> />

onda je iz papira izvukao jedan list.<<strong>br</strong> />

“Iz dijelova koje dosad nisi čitao”, ponovo<<strong>br</strong> />

rekoh.<<strong>br</strong> />

Hašajar reče: “Do<strong>br</strong>o. Ovo ti dosad nisam<<strong>br</strong> />

čitao.” Sjede na stolicu i prvo sačeka da se svi utišaju;<<strong>br</strong> />

zatim isturi prsa i poče da čita:<<strong>br</strong> />

“Od mosta do mosta,<<strong>br</strong> />

Sijosepol, Hadžu...”<<strong>br</strong> />

“Taram-taram-tam-taam!” Bio je to Hamid,<<strong>br</strong> />

koji je davao ritam. Otac prasnu u smijeh.<<strong>br</strong> />

“... do kraja rijeke...”<<strong>br</strong> />

“... do kraja rijeke...”, ponovi Hamid, poče da<<strong>br</strong> />

plješće i reče: “Bravo! Ovo je bilo izvrsno!” I otac<<strong>br</strong> />

zapljeska, misleći da je čitanje poezije time završeno;<<strong>br</strong> />

no, Hašajar je sve jednako čitao i otac više<<strong>br</strong> />

nije zapljeskao, ali se valjao od smijeha. Bučno<<strong>br</strong> />

pljeskanje i smijeh njih dvojice nisu mi dopuštali<<strong>br</strong> />

da čujem šta to Hašajar čita, pošto je on i dalje<<strong>br</strong> />

čitao ne obazirući se na njih. Nastojao je da čita<<strong>br</strong> />

glasno, ali galama njih dvojice bila je veća, tako<<strong>br</strong> />

da sam s mukom čuo ovih nekoliko zadnjih riječi:<<strong>br</strong> />

“Močvara tamo je,<<strong>br</strong> />

onima što na rijeku se zaputiše,<<strong>br</strong> />

<strong>br</strong>emenita i uzburkana.”<<strong>br</strong> />

Više nije čitao. Podigao je glavu s papira i<<strong>br</strong> />

nasmiješio se. Bilo je jasno da je pročitao ono što<<strong>br</strong> />

je želio pročitati, i nije pridavao značaj tome da li<<strong>br</strong> />

ga je neko slušao ili nije.<<strong>br</strong> />

Otac je s mukom suspregnuo smijeh; potrljao<<strong>br</strong> />

je oči, vlažne od suza, i rekao: “Svaka čast!”<<strong>br</strong> />

Htio sam nešto pitati, kako bih pokazao da<<strong>br</strong> />

sam barem ja slušao. “Šta si htio reći onim tamo<<strong>br</strong> />

je?”, upitah.<<strong>br</strong> />

Reče: “Ništa.”<<strong>br</strong> />

“Zar je moguće?”<<strong>br</strong> />

“Prvo ti kaži šta želiš reći tom pričom koju<<strong>br</strong> />

pišeš.”<<strong>br</strong> />

“Ja?”<<strong>br</strong> />

“Da, ti.”<<strong>br</strong> />

“Kojom pričom?”<<strong>br</strong> />

“Pričom koju su pisao ovih nekoliko noći.<<strong>br</strong> />

Misliš da ja ne znam? Pravio sam se da spavam,<<strong>br</strong> />

kako bi ti mogao na miru raditi.”<<strong>br</strong> />

165


ROMAN<<strong>br</strong> />

Bilo je očito da je to rekao iz ljutnje. Mislio je<<strong>br</strong> />

da i ja hoću da ga zafrkavam, pa je uzvraćao otkrivajući<<strong>br</strong> />

moju tajnu.<<strong>br</strong> />

23.<<strong>br</strong> />

Sklopio sam oči i neko vrijeme držao ih sklopljene.<<strong>br</strong> />

I držao ih sklopljene. Toliko sam ih držao<<strong>br</strong> />

sklopljene da su mi kapci otežali, i hvatao me je<<strong>br</strong> />

san. Znao sam, ako je ovo san i ako me u ovom snu<<strong>br</strong> />

uhvati san, i kad se probudim iz drugog sna još<<strong>br</strong> />

uvijek ću biti u prvome, i moram se i iz njega probuditi.<<strong>br</strong> />

Ne smijem dopustiti da me san uhvati.<<strong>br</strong> />

Otvorio sam oči i vidio oca. Zdravog, jakog, bez<strong>br</strong>ižnog.<<strong>br</strong> />

Još uvijek se smijao.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Pravo kaži – jesi li ti živ?”<<strong>br</strong> />

“Da. Živ sam”, reče uvjereno.<<strong>br</strong> />

Ustao je i pokazao mi se, od glave do pete.<<strong>br</strong> />

Micao se. Imao je zapreminu.<<strong>br</strong> />

“Dođi, provjeri!”, reče.<<strong>br</strong> />

Ustao sam. Dodirnuo sam ga. Omirisao ga.<<strong>br</strong> />

Nije mirisao na mrtvaca.<<strong>br</strong> />

S osmijehom reče: “Hoćeš da idemo na rijeku?”<<strong>br</strong> />

“Otkud ovdje rijeka? Ovo je Teheran”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Uvjereno reče: “Provjeri!”<<strong>br</strong> />

Otišao je do vrata. Pored vrata je zastao, čekajući<<strong>br</strong> />

me. Bacio sam deku. Preko odjeće sam navukao<<strong>br</strong> />

kaput i izašli smo na vrata. Da sam spavao, sad<<strong>br</strong> />

kada smo izlazili napolje, na ovoj hladnoći s početka<<strong>br</strong> />

jutra, probudio bih se; međutim, izašli smo,<<strong>br</strong> />

bilo je jako hladno, a jutarnja svjetlost veoma<<strong>br</strong> />

oštra; no, nisam se probudio. Dakle – bio sam<<strong>br</strong> />

budan, a čovjek koji je pored mene hodao ulicom<<strong>br</strong> />

uistinu je bio moj otac. U košulji kratkih rukava. U<<strong>br</strong> />

ovo doba godine. U ovo doba dana. Na ovom vremenu.<<strong>br</strong> />

Na ovoj svjetlosti koja donosi uvjerenost.<<strong>br</strong> />

Upitao sam: “Zašto nisi odjenuo sako?”<<strong>br</strong> />

“Ne treba. Uopće mi nije hladno”, reče.<<strong>br</strong> />

“Kuda ćemo?”, upitah.<<strong>br</strong> />

“Idemo u Lalezar 23 ”, reče.<<strong>br</strong> />

Pitao sam: “Zašto tamo?”<<strong>br</strong> />

“Imam posla”, reče.<<strong>br</strong> />

“Kakvog posla?”, upitah.<<strong>br</strong> />

“Ne pitaj!”, reče. “Mnogo volim taj kraj. Moj<<strong>br</strong> />

Teheran je tamo. Raskršće Kont, ulice Lalezar,<<strong>br</strong> />

Eslambul, Ferdusi, Sa’di, Mohberoddoule, Manučehri<<strong>br</strong> />

– samo taj kraj do<strong>br</strong>o poznajem.”<<strong>br</strong> />

Bilo je toliko rano da uopće nije bilo taksija.<<strong>br</strong> />

23 Ulica u Teheranu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />

166<<strong>br</strong> />

Jedan dotrajao Opel 61 stade nam pred noge.<<strong>br</strong> />

Odvezao nas je prema ulici Ferdusi. Sjeli smo pozadi.<<strong>br</strong> />

Usputne ulice bilo su potpuno puste. Nastojao<<strong>br</strong> />

sam da ne gledam oca, ne bi li ga nestalo. U retrovizoru,<<strong>br</strong> />

pogled mi pade na vozača Opela: bio je to<<strong>br</strong> />

moj nekadašnji šef. Pozdravili smo se, predstavio<<strong>br</strong> />

sam mu oca. Ona velika grba koju je imao, i nizak<<strong>br</strong> />

stas, za volanom se nisu previše primjećivali. Sigurno<<strong>br</strong> />

je nešto stavio pod sebe kako bi se podigao, a i<<strong>br</strong> />

tako mu je glava dosezala tek visinu volana. Rekao<<strong>br</strong> />

je da taksira rano izjutra i krajem večeri jer su ulice<<strong>br</strong> />

tada puste a troškovi na ženu i dijete veliki, i čovjek<<strong>br</strong> />

se mora dovijati kako god može. Okrenuo je glavu<<strong>br</strong> />

prema meni i kazao: “Rekao sam ti koliko je volim.”<<strong>br</strong> />

“Da, sjećam se”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Pitao me je za ženu i rekao: “Pozdravi je!”<<strong>br</strong> />

“Svakako”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Izašli smo na početku ulice Manučehri. Nije<<strong>br</strong> />

htio uzeti novac. Htio je da bude ljubazan. No,<<strong>br</strong> />

teškom mukom uspjeli smo mu platiti.<<strong>br</strong> />

24.<<strong>br</strong> />

Zašli smo u ulicu Manučehri.<<strong>br</strong> />

“Ti reče, ovdje imaš posla?”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Reče: “Da. Pođi za mnom!”<<strong>br</strong> />

“Kažeš, poznaješ ovaj kraj?”, rekoh.<<strong>br</strong> />

S osmijehom reče: “Ovaj kraj poznajem kao<<strong>br</strong> />

vlastiti džep. Onaj kraj, malo prema gore, ne poznajem,<<strong>br</strong> />

ali ovaj poznajem i bolje od tebe.”<<strong>br</strong> />

Išao je naprijed i bio živahniji i raspoloženiji<<strong>br</strong> />

nego ikad (nego svih onih jutara kada smo zajedno<<strong>br</strong> />

išli na rijeku). Obuze me smijeh.<<strong>br</strong> />

“Zašto se smiješ?”, upita.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Koji si ti prepredenjak! Čitavu jednu<<strong>br</strong> />

godinu svi smo mislili da si umro; ali, ti si zaista<<strong>br</strong> />

živ. Zar ne?”<<strong>br</strong> />

“Naravno da sam živ. Zar ne vidiš?”<<strong>br</strong> />

Stigli smo do jednog proširenja i ulica se završila.<<strong>br</strong> />

Bili smo na obali rijeke. Tačno naspram nas,<<strong>br</strong> />

na drugoj obali rijeke, bilo je drveće s isprepletenim<<strong>br</strong> />

krošnjama, a iza drveća se uzdizala visoka<<strong>br</strong> />

planina oštrog vrha koju sam <strong>br</strong>zo prepoznao: bila<<strong>br</strong> />

je to naša planina Soffe.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “E! Pa, ovo je naša rijeka!”<<strong>br</strong> />

Reče: “Šta je tebi? Ovo je raskršće Kont. A ovo<<strong>br</strong> />

je ulica Lalezar. Rekao sam da ovaj kraj poznajem<<strong>br</strong> />

bolje od tebe!” Pogleda oko sebe i reče: “Odavde<<strong>br</strong> />

imam mnogo uspomena. Čitav jedan život proveo<<strong>br</strong> />

sam ovdje.”<<strong>br</strong> />

Sunce se podizalo s naše lijeve strane, od<<strong>br</strong> />

kraja rijeke, iz pravca močvare. Skrenuli smo udesno.<<strong>br</strong> />

Napravili smo nekoliko koraka.<<strong>br</strong> />

Reče: “Za vrijeme rata – drugog rata, naravno;<<strong>br</strong> />

Drugog svjetskog rata, a ne ovih ratova koje<<strong>br</strong> />

sada vidiš...”<<strong>br</strong> />

“Da?”<<strong>br</strong> />

“Za vrijeme rata, ovdje je bila jedna kafana.”<<strong>br</strong> />

“Gdje?”<<strong>br</strong> />

“Tačno ovdje.” Vrhom cipele povukao je liniju<<strong>br</strong> />

po zemlji. Potom je izuo cipele i čarape, skinuo<<strong>br</strong> />

košulju i hlače, i sjeo na kamen koji je stajao pored<<strong>br</strong> />

linije. Rekao mi je da i ja sjednem kraj njega.<<strong>br</strong> />

Skinuo sam kaput koji sam nosio i bacio ga na<<strong>br</strong> />

zemlju. Bio je to Hamidov kaput. Postalo mi je<<strong>br</strong> />

hladno. Htio sam da ga obučem. Predomislio sam<<strong>br</strong> />

se. Morao sam dopustiti da mi postane hladno,<<strong>br</strong> />

što hladnije. Još se moglo posmatrati Sunce; još<<strong>br</strong> />

uvijek nije prejako sijalo. Ali, od Sunca čovjek<<strong>br</strong> />

ništa nema. Sunce je Sunce. Sunce Zajanderuda;<<strong>br</strong> />

Sunce Lalezara. Sva su Sunca jednaka.<<strong>br</strong> />

“I?”, rekoh.<<strong>br</strong> />

“Bila je tačno ovdje. Nekoliko stepenica vodilo<<strong>br</strong> />

je naniže. U njoj je služen veoma dobar kebab.<<strong>br</strong> />

Bila je poznata u čitavom Teheranu. Ovdje je pjevala<<strong>br</strong> />

jedna pjevačica iz Poljske. Imala je predivan<<strong>br</strong> />

glas. Možda su zbog njenog glasa kebabi ovdje<<strong>br</strong> />

bili tako ukusni. U to vrijeme bio sam u Teheranu.<<strong>br</strong> />

Bio sam, otprilike, tvojih godina. Došao sam bio u<<strong>br</strong> />

Teheran da tražim posao, mada je u Isfahanu bilo<<strong>br</strong> />

mnogo posla; ali, za onamo me ništa nije vezalo.<<strong>br</strong> />

Mrzio sam Isfahan. Mrzio sam krojački zanat...”<<strong>br</strong> />

“A rijeku?”<<strong>br</strong> />

“... Kad god sam imao para, odlazio bih u tu<<strong>br</strong> />

kafanu. Jeo sam kebab i slušao glas te Poljakinje. Toliko<<strong>br</strong> />

sam dolazio ovdje da sam se sprijateljio s Poljakinjom.<<strong>br</strong> />

Ovdje nije imala nikoga. Oca, majku, muža i<<strong>br</strong> />

djecu ubili su joj Nijemci, i samo je ona uspjela da<<strong>br</strong> />

pobjegne i dođe u Iran. U to vrijeme, kad sam ja bio<<strong>br</strong> />

tvoje dobi, ona je imala trideset godina. Bila je vrlo<<strong>br</strong> />

prijazna i topla žena. Po do<strong>br</strong>oti joj nije bilo ravne. Ja<<strong>br</strong> />

nisam bio tako dobar, ali slagali smo se. Tačno je da<<strong>br</strong> />

sam bio mlađi od nje, i da je ona, spram iranskih<<strong>br</strong> />

žena, bila viša; ali, ni ja nisam bio kakav sam sad.<<strong>br</strong> />

Imao sam figuru kao dvije tvoje. Bili smo približno<<strong>br</strong> />

iste visine. Živjela je sama. Silno je voljela Poljsku.<<strong>br</strong> />

Znala je tek nekoliko riječi perzijskog, ali i s tih nekoliko<<strong>br</strong> />

riječi objasnila mi je kako je živjela prije nego što<<strong>br</strong> />

je došla u Iran; kakav je odnos imala s mužem; kako<<strong>br</strong> />

su Nijemci, kada su napali, počinili masovna ubistva.<<strong>br</strong> />

S tih nekoliko riječi rekla bi sve što je željela da kaže.<<strong>br</strong> />

Pokazivala mi je fotografije muža, djece, Varšave i


drugih gradova u Poljskoj. Sve pjesme koje je pjevala<<strong>br</strong> />

ticale su se Poljske, većinom poljskih rijeka. Još uvijek<<strong>br</strong> />

se sjećam imena jedne od tih rijeka – rijeke Visle, koja<<strong>br</strong> />

teče kroz Varšavu. Toliko je obilna vodom da po njoj<<strong>br</strong> />

plove i <strong>br</strong>odovi. Uliva se u more. Tamo se sve rijeke<<strong>br</strong> />

ulijevaju u more. Rekao sam, i mi imamo jednu rijeku<<strong>br</strong> />

koja se ulijeva u močvaru. Silno sam želio da je<<strong>br</strong> />

odvedem tamo i pokažem joj rijeku, ali nisam uspio.<<strong>br</strong> />

Prije nego se ukazala prilika, rat se završio i ona se<<strong>br</strong> />

vratila u Poljsku. Šta bi čovjek. Voljela je Poljsku. A i ja<<strong>br</strong> />

sam se vratio u Isfahan.”<<strong>br</strong> />

“I ti si volio Isfahan?”<<strong>br</strong> />

“Ne. Mrzio sam ga. Ali, Poljakinja više nije<<strong>br</strong> />

bila ovdje; zašto bih onda ostao u Teheranu?”<<strong>br</strong> />

“Kamo sreće da si otišao s njom. Ili da je ona<<strong>br</strong> />

s tobom došla u Isfahan.”<<strong>br</strong> />

“Ne bi išlo, dragi moj. Ona je bila Poljakinja, a<<strong>br</strong> />

ja Isfahanac; ona pjevačica, a ja...”<<strong>br</strong> />

“Ta, još nisi bio postao krojač.”<<strong>br</strong> />

“Ne. Ali, otac mi je bio krojač. Kad je Poljakinja<<strong>br</strong> />

otišla, i ja sam se vratio u Isfahan i postao krojač.”<<strong>br</strong> />

“Šteta.”<<strong>br</strong> />

“Krojački zanat me je postarao. Do<strong>br</strong>o je da si<<strong>br</strong> />

Bilješka o piscu<<strong>br</strong> />

Dža’far Modarres Sadeki (Ğa‘far Modarres Sādeqī) rođen je 1954. u<<strong>br</strong> />

Isfahanu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. 1972. upisao je studij<<strong>br</strong> />

engleskog jezika i književnosti na Univerzitetu Teheran. Njegova prva kratka<<strong>br</strong> />

priča objavljena je 1973. u mjesečnom časopisu Rudaki (Rūdakī).<<strong>br</strong> />

Prva njegova zbirka, koja sadrži osam kratkih priča i nosi naslov Djeca<<strong>br</strong> />

se ne igraju (Baċċehā bāzī namīkonand), objavljena je 1977. Iste godine<<strong>br</strong> />

napisao je novelu pod naslovom Predstava (Namāyeš), koja je objavljena u<<strong>br</strong> />

ljeto 1980. Osim dviju navedenih knjiga, objavio je još četiri zbirke kratkih<<strong>br</strong> />

priča i jedanaest romana.<<strong>br</strong> />

Zbirke kratkih priča:<<strong>br</strong> />

- “Sudbina drugih” i druge priče (Qesmat-e dīgarāwa dāstānhā-ye dīgar)<<strong>br</strong> />

(1985.)<<strong>br</strong> />

- Dvanaest priča (Dawāzdah dāstān) (1990.)<<strong>br</strong> />

- Na moru, odmor i sloboda (Kenār-e daryā, moraxxasī wa āzādī) (1997.)<<strong>br</strong> />

- S onu stranu ulice (Ān taraf-e xiyābān) (2001.)<<strong>br</strong> />

Romani:<<strong>br</strong> />

- Močvara (Gāwxūnī) (1983.)<<strong>br</strong> />

- Balon Mehta (Bālon-e Mehtā) (1989.)<<strong>br</strong> />

- Carevo putovanje (Safar-e kasrā) (1989.)<<strong>br</strong> />

- Nigdjegrad (Nākoğā Ābād) (1990.)<<strong>br</strong> />

- Konjska glava (Kalle-ye asb) (1991.)<<strong>br</strong> />

BEHAR <strong>105</strong>­<strong>106</strong><<strong>br</strong> />

izgubio radnju.”<<strong>br</strong> />

“Izgubio?”<<strong>br</strong> />

“Zabadava! Utrapili su ti kćerku kako bi ti<<strong>br</strong> />

uzeli radnju. Do<strong>br</strong>o su te nasankali. Ali, nema<<strong>br</strong> />

veze. Ja od te radnje nisam vidio nikakva do<strong>br</strong>a;<<strong>br</strong> />

ne bi ni ti.”<<strong>br</strong> />

“Ja neću ostariti?”<<strong>br</strong> />

Nasmijao se.<<strong>br</strong> />

Ustao sam.<<strong>br</strong> />

“Nego, jesi li to stvarno ti?”, upitah.<<strong>br</strong> />

“Da. Naravno da jesam”, reče s osmijehom.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Kaži mi istinu.”<<strong>br</strong> />

“Zašto bih ti lagao?”, reče.<<strong>br</strong> />

“Spavaš li ili si budan?”, upitah.<<strong>br</strong> />

Reče: “Kakvo je to pitanje? Prije minut si pitao<<strong>br</strong> />

jesam li mrtav ili živ; sad pitaš spavam li ili sam<<strong>br</strong> />

budan. Šta hoćeš time reći?”<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Pa, do<strong>br</strong>o. A ja? Spavam li ili sam<<strong>br</strong> />

budan?”<<strong>br</strong> />

“Otkud ja znam?”, reče. “Pitaj sebe.”<<strong>br</strong> />

“Ne znam”, rekoh.<<strong>br</strong> />

“Kako to?”, upita.<<strong>br</strong> />

Rekoh: “Hajde da provjerimo!”<<strong>br</strong> />

“Hajde!”, reče.<<strong>br</strong> />

ROMAN<<strong>br</strong> />

“Opali mi šamar!”, rekoh.<<strong>br</strong> />

Opalio mi je šamar.<<strong>br</strong> />

Ništa se nije promijenilo. Bio sam na istom<<strong>br</strong> />

mjestu. S ocem. U ulici Lalezar. Na obali rijeke<<strong>br</strong> />

Zajanderud. Iznad stepenica koje su prije nekih<<strong>br</strong> />

četrdeset godina vodile prema jednoj kafani u<<strong>br</strong> />

podrumu.<<strong>br</strong> />

Poskočio sam. Opet se ništa nije promijenilo.<<strong>br</strong> />

Bio sam na istom mjestu. I otac je. Pomokrio sam<<strong>br</strong> />

se. Baš tako je bilo. Mokrih hlača stajao sam na<<strong>br</strong> />

istom mjestu. A otac se vrtio u krug, kako to rade<<strong>br</strong> />

pahlevani.<<strong>br</strong> />

Opet sam poskočio. Počeo sam da trčim. Skakao<<strong>br</strong> />

sam i trčao. Bacio sam se u vodu. Zaronio sam.<<strong>br</strong> />

Voda mi je prešla preko glave. Išao sam sve dublje.<<strong>br</strong> />

Koliko god dublje sam išao, noge mi nisu dosezale<<strong>br</strong> />

dno. I tako sam išao sve dublje i dublje, i što god<<strong>br</strong> />

sam dublje išao voda je postajala sve toplija. Na<<strong>br</strong> />

samom dnu, voda je bila topla tačno po mjeri –<<strong>br</strong> />

po mjeri moga tijela. Kada sam stigao na dno, u<<strong>br</strong> />

mojim je ušima bio samo zvuk pjesme neke žene.<<strong>br</strong> />

Zvuk neke neobične pjesme iz daleka.<<strong>br</strong> />

- Saučesnik u zločinu (Šarīk-e ğorm) (1993.)<<strong>br</strong> />

- Predstavka (‘Arz-e hāl) (1997.)<<strong>br</strong> />

- Šahkelid (Šāhkelīd) (1999.)<<strong>br</strong> />

- Budan sam do jutra (Man tā sobh bīdāram) (2003.)<<strong>br</strong> />

- Voda i zemlja (Āb o xāk) (2005.)<<strong>br</strong> />

Novembar 1981.<<strong>br</strong> />

Romani Carevo putovanje, Konjska glava i Saučesnik u zločinu čine trilogiju.<<strong>br</strong> />

Osim pisanja kratkih priča i romana, bavi se još i prevođenjem, te priređivanjem<<strong>br</strong> />

za štampu klasičnih tekstova na perzijskom jeziku.<<strong>br</strong> />

1992. pod naslovom “Lutrija”, “Čehov” i druge priče (Lātārī, Ċexow wa<<strong>br</strong> />

dāstānhā-ye dīgar) objavio je prijevod na perzijski jezik zbirke koja sadrži<<strong>br</strong> />

sedam kratkih priča od Shirley Jackson, Anne Tyler, Ann Beattie, Johna<<strong>br</strong> />

Updike-a, Raimonda Carvera, Tobiasa Wollfa i Kazuo Ishiguro-a.<<strong>br</strong> />

Dosada je priredio za štampu sedam klasičnih tekstova na perzijskom<<strong>br</strong> />

jeziku. To su:<<strong>br</strong> />

- Prijevod Tabarijevog “Tefsira” (Tarğome-ye tafsīr-e Tabarī)<<strong>br</strong> />

- Rumijeva kazivanja (Maqālāt-e Moulānā)<<strong>br</strong> />

- Šemsova kazivanja (Maqālāt-e Šams)<<strong>br</strong> />

- Historija Sistana (Tārīx-e Sīstān)<<strong>br</strong> />

- Životopis Allahovog poslanika (Sīrat-e Rasūlollāh)<<strong>br</strong> />

- Knjiga o čudesima (‘Ağāyebnāme)<<strong>br</strong> />

- Kazivanja Šejh Išraka (Qessehā-ye šeix-e ešrāq)<<strong>br</strong> />

- Historija po Bejhakiju (Tārīx-e Beihaqī)<<strong>br</strong> />

167


BERIĆET RIJEČI<<strong>br</strong> />

Ima pojedinaca u ovoj zemlji, čak i među ‘lingvistima’, koji smatraju da su<<strong>br</strong> />

turcizmi u našem jeziku trag nemile strane okupacije pa ih treba izbjegavati.<<strong>br</strong> />

Evo kako bi oni pjevali prelijepu Šantićevu Eminu:<<strong>br</strong> />

Sinoć kad se vratih iz toplog javnog kupatila,<<strong>br</strong> />

Prođoh pokraj vrta starog voditelja Islamske molitve.<<strong>br</strong> />

Kad tamo, u vrtu, u hladu jasmina,<<strong>br</strong> />

Sa vrčom u ruci stajaše Emina.<<strong>br</strong> />

Isuse što je lijepa! Tako mi Islamske vjere,<<strong>br</strong> />

Stid je ne bi bilo da je kod imperatora!<<strong>br</strong> />

Pa još kada šeće i plećima kreće...<<strong>br</strong> />

Ni zapis učitelja Islamske škole više mi<<strong>br</strong> />

pomoć’ neće!<<strong>br</strong> />

Ja je uljudno pozdravih, al’ moje mi<<strong>br</strong> />

Islamske vjere<<strong>br</strong> />

Nije htjela ni da čuje lijepa Emina,<<strong>br</strong> />

No u sre<strong>br</strong>en vrč zahitila vode<<strong>br</strong> />

Pa po vrtu ruže zalivati ode;<<strong>br</strong> />

S grana vjetar zapuhnu pa niz pleći puste<<strong>br</strong> />

Rasplete joj one pletenice guste,<<strong>br</strong> />

Zamirisa kosa k’o Hyacinthus orientalis plavi,<<strong>br</strong> />

A ja doživjeh blaži vertigo u glavi!<<strong>br</strong> />

Malo ne posrnuh, Islamske mi vjere,<<strong>br</strong> />

No meni ne dođe lijepa Emina.<<strong>br</strong> />

Samo me je jednom pogledala mrko,<<strong>br</strong> />

Niti mari, bezo<strong>br</strong>aznica jedna, što za njome crkoh!...<<strong>br</strong> />

Midhat Riđanović

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!