behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj
behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj
behar br. 105-106 - Islamska zajednica u Hrvatskoj
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
^ASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA GODINA XXI l 2012. l BROJ <strong>105</strong>-<strong>106</strong> l CIJENA 40 KN<<strong>br</strong> />
BEHAR<<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI<<strong>br</strong> />
Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />
Nazivi jezika nisu putokaz<<strong>br</strong> />
međusobnom razumijevanju ljudi<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI<<strong>br</strong> />
Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />
Dosta je naše<<strong>br</strong> />
kuknjave sa<<strong>br</strong> />
pozicije žrtve<<strong>br</strong> />
Nusret Idrizović:<<strong>br</strong> />
ZAGONETKO<<strong>br</strong> />
GDJE TI JE KRAJ<<strong>br</strong> />
Edin Urjan Kukavica:<<strong>br</strong> />
ISLAM U BOSNI<<strong>br</strong> />
Filip Mursel Begović:<<strong>br</strong> />
KOMERCIJALIZACIJA I<<strong>br</strong> />
DESAKRALIZACIJA ILAHIJA<<strong>br</strong> />
Faris Nanić: Mitologija žrtve - zlo u zametku l Dragomir Ubiparipović: Ratni<<strong>br</strong> />
dnevnik sarajevskog sveštenika l Stipe Majić: Asanaginica - balada ili mit o ženinoj nesreći<<strong>br</strong> />
R O M A N Dža’far Modarres Sadeki: Močvara
BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis<<strong>br</strong> />
za kulturu i društvena pitanja<<strong>br</strong> />
Nakladnik:<<strong>br</strong> />
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske<<strong>br</strong> />
PREPOROD<<strong>br</strong> />
Glavni i odgovorni urednik:<<strong>br</strong> />
Sead BEGOVIĆ<<strong>br</strong> />
Izvršni urednik:<<strong>br</strong> />
Filip Mursel BEGOVIĆ<<strong>br</strong> />
Uredništvo:<<strong>br</strong> />
Senad NANIĆ, Sena KULENOVIĆ, Edin<<strong>br</strong> />
Urjan KUKAVICA, Azra ABADŽIĆ<<strong>br</strong> />
NAVAEY<<strong>br</strong> />
Rukopisi i fotografije se ne vraćaju<<strong>br</strong> />
Adresa:<<strong>br</strong> />
BEHAR<<strong>br</strong> />
KDBH “Preporod”<<strong>br</strong> />
Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska<<strong>br</strong> />
Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635<<strong>br</strong> />
e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr<<strong>br</strong> />
seadbegovic@yahoo.com<<strong>br</strong> />
web: www.kdbhpreporod.hr<<strong>br</strong> />
Cijena po primjerku 20 kn, dvo<strong>br</strong>oj 40 kn,<<strong>br</strong> />
godišnja pretplata 100 kn<<strong>br</strong> />
Cijena u BiH: 5 KM, dvo<strong>br</strong>oj 10 KM,<<strong>br</strong> />
godišnja pretplata 20 KM.<<strong>br</strong> />
Kunski žiro-račun:<<strong>br</strong> />
ZABA 2360000-1101441490<<strong>br</strong> />
Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X:<<strong>br</strong> />
703000-280-3755185<<strong>br</strong> />
(S naznakom: Preporod, za Behar)<<strong>br</strong> />
Grafički dizajn i prijelom: Selma Kukavica<<strong>br</strong> />
Tisak: “STAJER GRAF”, Zagreb<<strong>br</strong> />
Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog<<strong>br</strong> />
proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta<<strong>br</strong> />
za nacionalne manjine Republike Hrvatske.<<strong>br</strong> />
ISSN 1330-5182<<strong>br</strong> />
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,<<strong>br</strong> />
nisu nužno i stavovi uredništva.<<strong>br</strong> />
Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevu<<strong>br</strong> />
godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je<<strong>br</strong> />
ured nikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Ademaga Mešić.<<strong>br</strong> />
Objavljivao je tekstove “za zabavu i pouku”, izvorne i prijevodne<<strong>br</strong> />
književne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se<<strong>br</strong> />
sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a<<strong>br</strong> />
niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen<<strong>br</strong> />
“najboljim što su Bošnjaci dosad imali”. On je najbolji<<strong>br</strong> />
izraz povezanosti nacionalne manjine sa životnom sredinom,<<strong>br</strong> />
dijasporom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini.<<strong>br</strong> />
U desetogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni<<strong>br</strong> />
urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik I<strong>br</strong>ahim<<strong>br</strong> />
Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tu<<strong>br</strong> />
službu obnašao do ljeta 2006. godine.<<strong>br</strong> />
2<<strong>br</strong> />
SADRŽAJ<<strong>br</strong> />
Na naslovnici: Mersad Berber<<strong>br</strong> />
RIJEČ UREDNIKA<<strong>br</strong> />
4 Sead Begović: Neshvatljiva krađa tuđe književnoznanstvene<<strong>br</strong> />
baštine<<strong>br</strong> />
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
5 Nusret Idrizović: Zagonetko, gdje ti je kraj (stećci u<<strong>br</strong> />
Azerbajdžanu)<<strong>br</strong> />
POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />
17 Safvet-beg Bašagić: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (3)<<strong>br</strong> />
(priredio Edin Urjan Kukavica)<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />
23 Stipe Majić: Asanaginica – balada ili mit o ženinoj nesreći<<strong>br</strong> />
CENTAR ZA URGENTNU MEDICINU<<strong>br</strong> />
29 Filip Mursel Begović: Komercijalizacija i desakralizacija ilahija<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI POTRETI: Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />
34 Intervju: Hazim Akmadžić (razgovarao Mirza Sinanović)<<strong>br</strong> />
Dosta je naše kuknjave s pozicije žrtve<<strong>br</strong> />
42<<strong>br</strong> />
Hazim Akmadžić (iz djela):<<strong>br</strong> />
Mjesto gdje skupa spiju zmija i ruža (poezija)<<strong>br</strong> />
45 Mimar (roman)<<strong>br</strong> />
48 Gazi Husrev-beg (roman)<<strong>br</strong> />
49 Gazi Isa-beg (roman)<<strong>br</strong> />
52 ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II (roman)<<strong>br</strong> />
55 Mislio sam da je mjesec žut (roman)
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
58 Edin Urjan Kukavica: Islam u Bosni<<strong>br</strong> />
ZOON POLITIKON<<strong>br</strong> />
76 Faris Nanić: Mitologija žrtve – zlo u zametku<<strong>br</strong> />
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
79 Zemir Sinanović: “Nevidljive“ rane opsade i<<strong>br</strong> />
od<strong>br</strong>ane Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />
Intervju: Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />
(razgovarao Sead Begović)<<strong>br</strong> />
86 Nazivi jezika nisu putokaz međusobnom<<strong>br</strong> />
razumijevanju ljudi<<strong>br</strong> />
Midhat Riđanović (iz djela):<<strong>br</strong> />
95 Sjećanje na Sarajevo<<strong>br</strong> />
97 O imenu (našeg) jezika<<strong>br</strong> />
100 Kako ‘Akademija nauka’ <strong>br</strong>uka Darvina<<strong>br</strong> />
102 Šou Batko na (novoj) tv1<<strong>br</strong> />
104 Prodaje se bosanski kuhar - zgodan,<<strong>br</strong> />
crnomanjast<<strong>br</strong> />
<strong>106</strong> Moja prepiska sa Čomskim<<strong>br</strong> />
DIJALOG<<strong>br</strong> />
109 Dragomir Ubiparipović: Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />
sarajevskog sveštenika (Dnevnik života Crkve i<<strong>br</strong> />
ličnih doživljaja tokom rata u Sarajevu 1992. godine<<strong>br</strong> />
(Pripremio: Dženan Ajanović)<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
STAV<<strong>br</strong> />
SADRŽAJ<<strong>br</strong> />
119 Sejjid Husein Nasr: Islam i nasilje<<strong>br</strong> />
(Prijevod i o<strong>br</strong>ada s engleskog: Edin Urjan<<strong>br</strong> />
Kukavica)<<strong>br</strong> />
MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />
122 Sead Alić: Kraj jednopartijnih medija<<strong>br</strong> />
RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />
127 Mirza Sinanović: Ratne priče i zabilješke<<strong>br</strong> />
ratnog reportera (1992. - 1995.)<<strong>br</strong> />
FILM<<strong>br</strong> />
131 Filip Mursel Begović: Izvini što si me silovao<<strong>br</strong> />
MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />
135 Enes Halilović: Zato što moram da se<<strong>br</strong> />
okrećem tamo kud vetar duva<<strong>br</strong> />
(osvrt na poeziju napisao Sead Begović)<<strong>br</strong> />
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
139 Ajka Tiro Sre<strong>br</strong>eniković: Čovjek bez<<strong>br</strong> />
domovine je mrtav čovjek<<strong>br</strong> />
142 Fahrudin Novalić: Proturječno biće patriotizma<<strong>br</strong> />
145 Fahrudin Novalić: Miroljubivom pobunom i<<strong>br</strong> />
otporom protiv konformizma i<<strong>br</strong> />
ravnodušnosti<<strong>br</strong> />
147 Senad Nanić: Slijedi li ljubav pravila?<<strong>br</strong> />
148 Mirko Sladek: Očuh domovine<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
151 Dža’far Modarres Sadeki: Močvara<<strong>br</strong> />
(S perzijskog preveo Namir Karahalilović)<<strong>br</strong> />
3
RIJEČ UREDNIKA<<strong>br</strong> />
Neshvatljiva krađa tuđe<<strong>br</strong> />
književnoznanstvene baštine<<strong>br</strong> />
Sead Begović<<strong>br</strong> />
4<<strong>br</strong> />
N etom<<strong>br</strong> />
je objavljena knjiga u nakladi<<strong>br</strong> />
Ma tice hrvatske pod naslovom “Ra -<<strong>br</strong> />
spre i ra s prave“ akademika Mi rka<<strong>br</strong> />
Tomasovića, jednog od prevažnih ma ru lo lo ga<<strong>br</strong> />
u <strong>Hrvatskoj</strong>, komparatista i ro ma nista. Ri ječ<<strong>br</strong> />
je prvotno o polemičkom, a u drugom di jelu<<strong>br</strong> />
knjige o filološkom znanstvenom dis ku rsu.<<strong>br</strong> />
Akademik Tomasović je “ne bulozna“ na -<<strong>br</strong> />
bacivanja naših susjeda Srba i Talijana te<<strong>br</strong> />
njihova ispražnjena mjesta od stvarnih i is -<<strong>br</strong> />
tinskih informacija, glede “krivotvorbe“ i svo -<<strong>br</strong> />
jatanja o živom i ophodnom hr vatskom je -<<strong>br</strong> />
ziku i najvećim književnim ve li kanima ko ji<<strong>br</strong> />
su se njime služili, naprosto (pre kinuvši ne -<<strong>br</strong> />
shvatljivu šutnju o tome), na prosto ra s k ri -<<strong>br</strong> />
nkao – mirno, staloženo, ar gu mentirano i<<strong>br</strong> />
znanstvenički akribično. Sto ga su “Raspre“ u<<strong>br</strong> />
drugom dijelu knjige pisane mnogo ležernije<<strong>br</strong> />
i zabavnije, riječju, o pri se za nju srpskih zna -<<strong>br</strong> />
n stvenika na hrvatsku li te rarnu baštinu.<<strong>br</strong> />
Usput neka bude rečeno u knj izi je prisutan<<strong>br</strong> />
i traduktološki fe nomen ar haiziranja koji se<<strong>br</strong> />
odnosi na Da n teovu su d binu u hrvatskoj<<strong>br</strong> />
Takvi književnoslovci, po riječima Tomasovića, u svojim edicijama ne<<strong>br</strong> />
priznaju snažnu književnost renesanse i baroka, nego je “prisajedinjuju“ sa<<strong>br</strong> />
srpskom. Čudno, jer su Hrvati bili zaista poznati petrarkisti. No, imperijalni<<strong>br</strong> />
pansrbizam, kao što je poznato, nastao je pod patronatom Srpske<<strong>br</strong> />
akademije znanosti i umetnosti. Primjerice, kad su tiskane “Pesme“ Branka<<strong>br</strong> />
Radičevića, do tada već bilježimo čitav niz klasičnih djela hrvatskog<<strong>br</strong> />
romantizma. Spomenimo samo dramu Ivana Kukuljevića Sakcinskog<<strong>br</strong> />
“Juran i Sofija“, zatim putopis Matije Mažuranića “Pogled u Bosnu“, pa “Smrt<<strong>br</strong> />
Smail age čengića“ Ivana Mažuranića i tako dalje i tako dalje.<<strong>br</strong> />
književnosti s ob zirom na pri jevod I pjevanja<<strong>br</strong> />
Danteova “Pa kla“ (u ko jem se spominju Hrv -<<strong>br</strong> />
a ti, hodo ča snici), a koje je preveo Grga Ga -<<strong>br</strong> />
mu lin u, za mislite, u svom za to če niš tvu u<<strong>br</strong> />
zlo glas nom Jasenovcu. Po To ma so viću to je<<strong>br</strong> />
najbolja verzija (po metru i sroku) nakon one<<strong>br</strong> />
sla v ne Mihovila Kombola.<<strong>br</strong> />
Tomasović iskazuje veliku stručnoznan s -<<strong>br</strong> />
tvenu preciznost jer mu vjerojatno nije pro -<<strong>br</strong> />
makao ni jedan tekst u dnevnom tisku i časopisnoj<<strong>br</strong> />
produkciji te se suvereno uhvatio u<<strong>br</strong> />
koštac s problemom “gusarstva“ i “velike la -<<strong>br</strong> />
ži“. Slijedom toga, hrvatski pisci, između<<strong>br</strong> />
mno go njih na<strong>br</strong>ojanih, kao što su Gundulić<<strong>br</strong> />
i Držić, pa i znanstvenik Ruđer Bošković<<strong>br</strong> />
(ina če klerik, isusovac) naprosto su pos v ojeni<<strong>br</strong> />
kao tuđe kulturno tkivo. Možda sto ga što je<<strong>br</strong> />
to naprosto smiješno i tužno ironič no, bilo je<<strong>br</strong> />
malo reakcija naših književnih po v jesnika.<<strong>br</strong> />
Smatralo se da je naprosto riječ o li ng vo stil -<<strong>br</strong> />
skoj i ambijentalnoj zabuni u vri je me kada<<strong>br</strong> />
srpski povjesnici uopće ne razli ku ju stilske<<strong>br</strong> />
epohe, a naravno ni poimanja re čenih pisaca<<strong>br</strong> />
o svom hrvatskom deklariranju i ljubavi sp -<<strong>br</strong> />
ram hrvatske domovine, ro da i jezika.<<strong>br</strong> />
Nažalost, slično su se ponašali i talijanski<<strong>br</strong> />
enciklopedisti izbjegavajući pridjevak hr va t -<<strong>br</strong> />
ski već su se poslužili (ironično) du b ro vačko,<<strong>br</strong> />
dalmatinsko primorskom označnicom za<<strong>br</strong> />
hrv atsku književnost. Takvi književnoslo v ci,<<strong>br</strong> />
po riječima Tomasovića, u svojim edicijama<<strong>br</strong> />
ne priznaju snažnu književnost renesanse i<<strong>br</strong> />
baroka, nego je “prisajedinjuju“ sa srp s kom.<<strong>br</strong> />
Čudno, jer su Hrvati bili zaista poznati<<strong>br</strong> />
petrarkisti. No, imperijalni pansrbizam, kao<<strong>br</strong> />
što je poznato, nastao je pod patronatom<<strong>br</strong> />
Srpske akademije znanosti i um etnosti. Primjerice,<<strong>br</strong> />
kad su tiskane “Pe sme“ Branka Ra -<<strong>br</strong> />
di čevića, do tada već bilježimo čitav niz klasičnih<<strong>br</strong> />
djela hrvatskog ro ma ntizma. Spomenimo<<strong>br</strong> />
samo dramu Ivana Ku kuljevića Sakci -<<strong>br</strong> />
n skog “Juran i Sofija“, zatim putopis Matije<<strong>br</strong> />
Ma žuranića “Pogled u Bo snu“, pa “Smrt<<strong>br</strong> />
Sma il age čengića“ Ivana Mažuranića i tako<<strong>br</strong> />
da lje i tako dalje.<<strong>br</strong> />
No, što je s diskutabilnim autorstvom ba -<<strong>br</strong> />
lade “Hasanaginica“ (Asanaginica) o če mu<<strong>br</strong> />
vrlo interesantno u ovom <strong>br</strong>oju “Behara“ pi -<<strong>br</strong> />
še kroatist Stipe Majić. Između ostalog, zna -<<strong>br</strong> />
no je da je “Asanaginicu“ upravo Alberto Fortis<<strong>br</strong> />
obznanio u svome djelu “Put po Dalmaciji“.<<strong>br</strong> />
No, neosporno je, kako piše Majić, da je<<strong>br</strong> />
jedini prijevod (bolje rečeno adaptacija) bio<<strong>br</strong> />
onaj u Vuka Karadžića. On je izmijenio na -<<strong>br</strong> />
slov u “Hasanaginica“ i tada je 1846. ob ja vio<<strong>br</strong> />
u “Narodnoj pjesmarici“, uvrstivši je u srpske<<strong>br</strong> />
narodne pesme. Eto, nije li riječ o još jednom<<strong>br</strong> />
“mutnom“ prisvajanju. Koliko je do sa da poznato,<<strong>br</strong> />
postoji oko četrdesetak prije vo da “Ha -<<strong>br</strong> />
sa naginice“, a najzadnji je, koliko je poznato<<strong>br</strong> />
autoru ovoga napisa, u prijevodu po znatog<<strong>br</strong> />
hrvatskog prof. luzikanistike – Ni ki ce Ta la -<<strong>br</strong> />
na. Na kraju, do<strong>br</strong>o piše lucidni Stipe Ma jić:<<strong>br</strong> />
“Pravo na ovu pjesmu (baladu) imaju svi koji<<strong>br</strong> />
je sa zanimanjem čitaju. Autorstvo je još uvijek<<strong>br</strong> />
nedokazano, ali je pjesma preživjela.
Stećci u Azerbajdžanu<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
Zagonetko, gdje ti je kraj<<strong>br</strong> />
Piše: Nusret Idrizović<<strong>br</strong> />
Promatranja s<<strong>br</strong> />
ovolike udaljenosti<<strong>br</strong> />
od svoga doma tiho<<strong>br</strong> />
mi sugeriraju da<<strong>br</strong> />
nisam pošao tražiti<<strong>br</strong> />
pouke nego samo<<strong>br</strong> />
svjetlosti u<<strong>br</strong> />
refleksijama velikih<<strong>br</strong> />
smrti i velikih<<strong>br</strong> />
ukopišta. Na ovom<<strong>br</strong> />
dugom putu mnogi<<strong>br</strong> />
umnici su mi kazivali<<strong>br</strong> />
da oni što se često<<strong>br</strong> />
prisjećaju smrti<<strong>br</strong> />
moralniji su i bolje<<strong>br</strong> />
vode svoj život.<<strong>br</strong> />
U petom <strong>br</strong>oju sovjetskog časopisa<<strong>br</strong> />
“Iskustvo (Umjetnost)” Azer -<<strong>br</strong> />
baj džanac Rasim Efendi objavio je<<strong>br</strong> />
esejistički intoniran članak pod na -<<strong>br</strong> />
s lovom “Nepoznati spomenici sred -<<strong>br</strong> />
njo vjekovne umjetnosti Azerbaj -<<strong>br</strong> />
dža na”.<<strong>br</strong> />
Zašto spominjemo peti <strong>br</strong>oj ča -<<strong>br</strong> />
so pisa “Iskustvo” i izuzetno zanimljiv<<strong>br</strong> />
članak-esej Rasima Efendija?<<strong>br</strong> />
Prije svega i nadasve zato što u<<strong>br</strong> />
objavljenim fotosima prepoznajemo<<strong>br</strong> />
stećke, a u komentaru Rasima Efe -<<strong>br</strong> />
n dije frapantnu simboličku sličnost<<strong>br</strong> />
likovnih predstava.<<strong>br</strong> />
Ne radi se o plagijatu, neće nit -<<strong>br</strong> />
ko nikoga optužiti za krađu, krađe<<strong>br</strong> />
nema, riječ je samo o tome da stećci<<strong>br</strong> />
nisu nikakva ostrvski samonikla<<strong>br</strong> />
i izdvojena grobna umjetnost. Na -<<strong>br</strong> />
dam se da oni ne pate od komplek -<<strong>br</strong> />
sa veličine, uvjeren sam da ih ni ka -<<strong>br</strong> />
k va paralela ili usporedba neće<<strong>br</strong> />
zbu niti ili poniziti, oni sami znaju<<strong>br</strong> />
što su, koje vrijeme i koga predsta -<<strong>br</strong> />
v ljaju, tko ih je utemeljio da kao<<strong>br</strong> />
stra žari bdiju nad ruševinama ne -<<strong>br</strong> />
ka dašnjih tjelesa, sve oni znaju, be -<<strong>br</strong> />
s konačnost je mjera njihove strp lji -<<strong>br</strong> />
vosti, njihova nada je čedna i bes -<<strong>br</strong> />
krajna, neprihvatljiva su im razna<<strong>br</strong> />
svojatanja.<<strong>br</strong> />
Kako im je mjera vječnost, ne<<strong>br</strong> />
pri staju na valorizaciju izazvanu<<strong>br</strong> />
pot rebom trenutka.<<strong>br</strong> />
Ali, da pogledamo što nam saopćava<<strong>br</strong> />
Rasim Efendi?<<strong>br</strong> />
Azerbajdžanski nadgrobnici ot -<<strong>br</strong> />
kri veni su u vrijeme rekognosciranja<<strong>br</strong> />
jugozapadnog područja tek pri -<<strong>br</strong> />
je nekoliko godina. Stručnjaci su<<strong>br</strong> />
im vrijeme nastanka označili ova -<<strong>br</strong> />
ko: oni stariji potječu iz 16., a oni<<strong>br</strong> />
mlađi iz 17. stoljeća. Imaju oblik<<strong>br</strong> />
sanduka (Efendi veli: sarkofaga!) i<<strong>br</strong> />
različiti su po veličini.<<strong>br</strong> />
“Oni su zanimljivi stoga jer<<strong>br</strong> />
imaju unikatnu karakteristiku bu -<<strong>br</strong> />
du ći da su nadgrobni spomenici s<<strong>br</strong> />
tematsko-sižejnim kompozicijama<<strong>br</strong> />
veoma rijetka pojava ne samo za<<strong>br</strong> />
Aze r bajdžan nego i za druge zemlje<<strong>br</strong> />
s područja tzv. islamskog Istoka”,<<strong>br</strong> />
tako veli Efendi, označujući time<<strong>br</strong> />
te meljno jedinstvo između nad -<<strong>br</strong> />
grob nika svoje zemlje i naših stećaka<<strong>br</strong> />
upravo u iznošenju tematsko-si -<<strong>br</strong> />
žej nih karakteristika. Prilično je<<strong>br</strong> />
du ga niska zajedničkih simbola, li -<<strong>br</strong> />
kov nih predstava, tretmana kamene<<strong>br</strong> />
površine. Čak i epitafi imaju<<strong>br</strong> />
sta novitu sadržajnu sličnost, osim<<strong>br</strong> />
što je tamošnji stih ispisivan arabicom,<<strong>br</strong> />
a na stećku - bosančicom. Ju -<<strong>br</strong> />
na štvo je na cijeni i na azerbajdža -<<strong>br</strong> />
n skom nadgrobniku, kao i na steć -<<strong>br</strong> />
ku. Pokojnika prikazuju na konju,<<strong>br</strong> />
a opremljen je lukom, mačem, sabljom<<strong>br</strong> />
itd. Prizori lova su toliko slični,<<strong>br</strong> />
da ih je jedva moguće razlikovati.<<strong>br</strong> />
Junaštvo na bojnom polju, ju -<<strong>br</strong> />
na štvo u igri, na turniru, junaštvo<<strong>br</strong> />
u lovu - sve je to oblik utvrđivanja<<strong>br</strong> />
smisla života. “Junačko-estetski<<strong>br</strong> />
ideal zbližava se s društvenim ide -<<strong>br</strong> />
alom epohe”, piše Efendi. I dodaje:<<strong>br</strong> />
“Junačko se spoznaje kao norma ži -<<strong>br</strong> />
vo ta, kao osnovno dragocjeno načelo<<strong>br</strong> />
odnosa prema stvarnosti, a s<<strong>br</strong> />
njim je povezan ideal junaka i ideal<<strong>br</strong> />
muškarca”.<<strong>br</strong> />
U suštini, kao i na stećcima, to<<strong>br</strong> />
5
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
je pripovjedno kiparstvo ili klesarstvo.<<strong>br</strong> />
Svaka strana spomenika ima<<strong>br</strong> />
svoju fabulu, fabule se međusobno<<strong>br</strong> />
povezuju i prožimaju, svaka je dio<<strong>br</strong> />
cjeline, a sve zajedno sačinjavaju<<strong>br</strong> />
svo jevrsnu priču, poemu, ili traktat<<strong>br</strong> />
o životu i smrti.<<strong>br</strong> />
“Ako likovne predstave s ovih<<strong>br</strong> />
nad grobnika ne gledamo izolirano,<<strong>br</strong> />
nego u vezi sa svim oblicima um je -<<strong>br</strong> />
t nosti i umjetničkog zanatstva<<strong>br</strong> />
Aze rbajdžana različitih epoha,<<strong>br</strong> />
mo žemo konstatirati ne samo blis -<<strong>br</strong> />
ko st, ponovljivost odjelitih etno g -<<strong>br</strong> />
ra fskih momenata nego i identi č -<<strong>br</strong> />
no st tema, sižea i kompozicija koje<<strong>br</strong> />
nalazimo u minijaturnom sli ka -<<strong>br</strong> />
rstvu 16. i 17. stoljeća”, tako Efe -<<strong>br</strong> />
ndi zaključuje na drugom mjes tu.<<strong>br</strong> />
Autor, potom, istražuje simboliku<<strong>br</strong> />
likovnih motiva na nadgrobnicima,<<strong>br</strong> />
pa je uvelike nalazi i u drugim<<strong>br</strong> />
um jetnostima svoje zemlje. Međutim,<<strong>br</strong> />
među likovnim predstavama<<strong>br</strong> />
nadgrobnika nalazi i takve motive<<strong>br</strong> />
koji nisu našli svoj odraz u službenoj<<strong>br</strong> />
umjetnosti koja je vladala u<<strong>br</strong> />
gradovima: ples šamana, lik zaš ti -<<strong>br</strong> />
t nice djece Umaj, predstava ptica i<<strong>br</strong> />
životinja koje se javljaju kao totemi<<strong>br</strong> />
plemena grupe turskih jezika.<<strong>br</strong> />
Njemu vjerojatno nepoznatim<<strong>br</strong> />
na dgrobnicima tzv. stećcima Efendi<<strong>br</strong> />
se najviše približava u onom di -<<strong>br</strong> />
je lu svoga eseja kada opravdano<<strong>br</strong> />
tvr di da motivi plesa, zaštitnika,<<strong>br</strong> />
pti ca i drugih životinja na nad gro -<<strong>br</strong> />
b nim spomenicima njegove zemlje<<strong>br</strong> />
svjedoče o davnim vezama umjet -<<strong>br</strong> />
no sti Azerbajdžana s umjetnošću<<strong>br</strong> />
drugih naroda, “a također i o tome<<strong>br</strong> />
da su se u umjetnosti Azerbajdžana<<strong>br</strong> />
još dugo čuvali raznovrsni sižei<<strong>br</strong> />
nespojivi s dogmama islama”.<<strong>br</strong> />
Azerbajdžanski nadgrobnici se,<<strong>br</strong> />
nadalje, približavaju stećcima -<<strong>br</strong> />
ana logiju ne treba bukvalno shvatiti<<strong>br</strong> />
- kada Efendi veli da “usporedni<<strong>br</strong> />
materijali pisanog karaktera<<strong>br</strong> />
pokazuju religiozno ritualnu ka ra -<<strong>br</strong> />
6<<strong>br</strong> />
k teristiku ovih predstava povezu -<<strong>br</strong> />
ju ći ih s likovima drevnih služitelja<<strong>br</strong> />
religije - šamanima”. (Onima<<strong>br</strong> />
ko ji likovne predstave na stećcima<<strong>br</strong> />
još uvijek tumače bogomilskim du -<<strong>br</strong> />
a lizmom, neomanihejstvom, pav li -<<strong>br</strong> />
ća nstvom i drugim misaonim su s -<<strong>br</strong> />
ta vima istočnjačke mistike, me te -<<strong>br</strong> />
m psihoze, ezoterije, čarobnjaštva,<<strong>br</strong> />
uz držljivosti itd. taj podatak može<<strong>br</strong> />
biti izuzetno drag, mada ne znam<<strong>br</strong> />
koliko i dragocjen).<<strong>br</strong> />
Stanovitu vezu sa stećcima<<strong>br</strong> />
Efendi nesvjesno otkriva i kada<<strong>br</strong> />
ka že: “U ornamentalnoj opremi<<strong>br</strong> />
na dgrobnika a također u ovim po -<<strong>br</strong> />
lu kružnim lukovima koji počivaju<<strong>br</strong> />
na masivnim stupovima s pravokutnim<<strong>br</strong> />
kapitelima uočava se blis -<<strong>br</strong> />
ko st sa spomenicima Armenije”.<<strong>br</strong> />
(Ra zumije se, podatak ima značenja<<strong>br</strong> />
samo ako se stećkovska simbo -<<strong>br</strong> />
li ka tumači bogomilskom ezoterijom).<<strong>br</strong> />
Upoznajući nas s tim da je stari<<strong>br</strong> />
kovač njegove zemlje težio grafičkoj<<strong>br</strong> />
plošnosti - figure su raspore -<<strong>br</strong> />
đe ne u jednoj plohi u anfasu bez<<strong>br</strong> />
bilo kojih rakursa i profila - Efendi<<strong>br</strong> />
zaključuje da su nadgrobni spomenici<<strong>br</strong> />
s reljefnim tematsko-sižejnim<<strong>br</strong> />
ko mpozicijama interesantni ne sa -<<strong>br</strong> />
mo kao spomenici umjetnosti nego<<strong>br</strong> />
i kao o<strong>br</strong>asci epigrafike.<<strong>br</strong> />
Tko iole poznaje razvojni put<<strong>br</strong> />
našeg VIČNOG DOMA i ikonografiju<<strong>br</strong> />
njegovu, ustanovit će veliku<<strong>br</strong> />
bliskost i sličnost sa spomenicima<<strong>br</strong> />
o kojima piše Rasim Efendi.<<strong>br</strong> />
Rasimu Efendiu zahvalnost i<<strong>br</strong> />
pozdrav, a nama radosno zadovoljstvo...<<strong>br</strong> />
Samo što ne kličem: nismo li<<strong>br</strong> />
dijelovi jednog kozmosa, jedne iste<<strong>br</strong> />
maj čice zemlje, jedne iste vode što<<strong>br</strong> />
vječ no putuje u nama i oko nas, op -<<strong>br</strong> />
lo đuje nas i hrani, daje nam smi sao<<strong>br</strong> />
kretanja, i nismo li dijelovi je dnog<<strong>br</strong> />
istog ognja, jednog istog ka mena...<<strong>br</strong> />
Pokojnici različitih meridijana,<<strong>br</strong> />
Prilično je duga niska<<strong>br</strong> />
zajedničkih simbola,<<strong>br</strong> />
likovnih predstava,<<strong>br</strong> />
tretmana kamene površine.<<strong>br</strong> />
Čak i epitafi imaju stanovitu<<strong>br</strong> />
sadržajnu sličnost, osim što<<strong>br</strong> />
je tamošnji stih ispisivan<<strong>br</strong> />
arabicom, a na stećku -<<strong>br</strong> />
bosančicom. Junaštvo je na<<strong>br</strong> />
cijeni i na azerbajdžanskom<<strong>br</strong> />
nadgrobniku, kao i na<<strong>br</strong> />
stećku. Pokojnika prikazuju<<strong>br</strong> />
na konju, a opremljen je<<strong>br</strong> />
lukom, mačem, sabljom itd.<<strong>br</strong> />
Prizori lova su toliko slični,<<strong>br</strong> />
da ih je jedva moguće<<strong>br</strong> />
razlikovati.<<strong>br</strong> />
čini se, imaju običaj ispovijedati se<<strong>br</strong> />
na sličan način. I svi su zaljubljeni<<strong>br</strong> />
u svoje mramore. I svi umiju biti<<strong>br</strong> />
zahvalni, za<strong>br</strong>inuti, raspjevani,<<strong>br</strong> />
gnjevni, ponosni, čak i zajedljivi.<<strong>br</strong> />
Hej, okreni se<<strong>br</strong> />
Ja sam u vječnosti<<strong>br</strong> />
Ti privremeno<<strong>br</strong> />
Tako uzvikuje pokojnik Azer -<<strong>br</strong> />
baj džana, a bosanski, hercegovač -<<strong>br</strong> />
ki, dalmatinski... pokojnik iz približno<<strong>br</strong> />
istog vremena sa svog sanduka<<strong>br</strong> />
koji arhitektonski potpuno odgovara<<strong>br</strong> />
onome s obale Kaspijskog mora<<strong>br</strong> />
u vremensku jeku ubacuje isti<<strong>br</strong> />
uzdah ispisan bosančicom:<<strong>br</strong> />
Ja sam bil kako vi este<<strong>br</strong> />
A vi ćete biti kakov esam ja<<strong>br</strong> />
Isti odnos prema prolaznosti.<<strong>br</strong> />
Is ti žal. Tuga. Sličan način iskazi -<<strong>br</strong> />
va nja životnih istina. Pokojnici go -<<strong>br</strong> />
vore u prvom licu, svatko na svoj
na čin. Nekropole imaju uspjelije i ma nje uspjele pjesnike.<<strong>br</strong> />
Put do po koj nikovog stiha je hra<strong>br</strong>o isticanje<<strong>br</strong> />
istine. Pokojnik može promašiti u ritmu ili sroku, ali<<strong>br</strong> />
kad je u pitanju istina, na koju je izuzetno ponosan,<<strong>br</strong> />
promašaja ne smije biti. Jer on, po kojnik, već je na<<strong>br</strong> />
putu istine. Treba samo strpljivo sačekati da prođe<<strong>br</strong> />
vri jeme, a onda odredište dolazi kao nagrada za istinu<<strong>br</strong> />
i za strpljenje. /Od pokojnika strpljivijeg čov je ka<<strong>br</strong> />
nema/.<<strong>br</strong> />
Da vidimo što nam poručuju azer bajdžanski<<strong>br</strong> />
nadgrobnici iz Gu bi stana, Uruda, Kirovabalda, Mingečaura,<<strong>br</strong> />
Kazaha, Šemaha, Kelbadžara itd. Kao što je<<strong>br</strong> />
u Bosni ispisivana jedna književnost arapskim<<strong>br</strong> />
pismom na domaćem jeziku - na azer bajdžanskom<<strong>br</strong> />
nadgrobniku pis mo je arapsko a jezik domaći. Nit ko se<<strong>br</strong> />
ne zaklinje da na tamoš njim nadgrobnicima nema<<strong>br</strong> />
kur’anskih ajeta /stihova/, kao što se nitko ne zaklinje<<strong>br</strong> />
da tzv. alhamijado književnost nije rasla pod prilično<<strong>br</strong> />
za m je tljivim utjecajem perzijske, arapske i turske<<strong>br</strong> />
književnosti.<<strong>br</strong> />
Da vidimo, dakle, kako se ispovijeda azerbajdžanski<<strong>br</strong> />
rahmetlija ko jemu je ime Abdulkadir, Abdul ve hab,<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
‘Nadgrobni spomenici (stećci) u Azerbajdžanu’<<strong>br</strong> />
Avdurezak, ili nekako dru ga čije, ili Amina, ili Abdulmedžida<<strong>br</strong> />
ili...<<strong>br</strong> />
Onaj tko ima mnogo imutka, ima mnogo neprijatelja,<<strong>br</strong> />
a onaj tko ima nešto znanja svakim danom ima sve<<strong>br</strong> />
više prijatelja koji jedva če kaju da ga odano pokriju<<strong>br</strong> />
zemljom.<<strong>br</strong> />
Kad te, prolazniče, upropasti vlastita obitelj, ne<<strong>br</strong> />
može ti pomoći ni najblagonakloniji komšiluk.<<strong>br</strong> />
Bio sam bogat i bez bogatstva, moćan bez moći,<<strong>br</strong> />
zdrav čak i bez zdravlja...<<strong>br</strong> />
Imao sam samo jednu ženu, mada sam se, na<<strong>br</strong> />
žalost, ženio pet puta. Moje su žene tako htjele. Najvoljenija<<strong>br</strong> />
zada mi, smrtniku, smrtni udarac.<<strong>br</strong> />
Mi svi, vjernici i nevjernici, živimo jednu te istu<<strong>br</strong> />
neizmjernost, sa mo što je neizmjernost jednih prisutnost,<<strong>br</strong> />
a drugih - odsutnost.<<strong>br</strong> />
Kad je sve izgubljeno, i smrtna radost izgleda gorka.<<strong>br</strong> />
7
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
Ne budi rob nikome, kad su te<<strong>br</strong> />
već stvorili slobodnim.<<strong>br</strong> />
Prolazniče, živi kako znaš i umiješ:<<strong>br</strong> />
kad umreš, bit ćeš napušten i<<strong>br</strong> />
zaboravljen.<<strong>br</strong> />
Ubila me snomorica, ljubav ta -<<strong>br</strong> />
je na, ljubav-život, ljubav-nož, ljubav-smrt.<<strong>br</strong> />
Blago onome tko je stvoren za<<strong>br</strong> />
zlo! - uzvikuje nepoznati pokojnik -<<strong>br</strong> />
ali dvaput teško onome tko pita<<strong>br</strong> />
zašto i kako? Na svoju nesreću, upitah:<<strong>br</strong> />
zašto, i bijah kažnjen. Moram<<strong>br</strong> />
dugo ležati da Svedržitelj presudi u<<strong>br</strong> />
moju korist.<<strong>br</strong> />
Tinta mudraca, rekoše mi ne -<<strong>br</strong> />
kad tako, dragocjenija je od krvi<<strong>br</strong> />
mu čenika, pa me oružnici preklaše.<<strong>br</strong> />
Kako ste sretni, vi koji bez<strong>br</strong>ižno<<strong>br</strong> />
pro lazite pokraj nas, blago vama!<<strong>br</strong> />
Ni ste izloženi ogovaranju, neprija -<<strong>br</strong> />
te ljstvu i međusobnim zadjevicama!<<strong>br</strong> />
Da sam bio pametan, nikad um -<<strong>br</strong> />
ro ne bih.<<strong>br</strong> />
Traži pomoć od vesela lica, a<<strong>br</strong> />
pro đi se kobna i smrknuta.<<strong>br</strong> />
Imutak sa sobom donosi škrtost<<strong>br</strong> />
i srčanu bezobzirnost, a znanje prosvjetljuje<<strong>br</strong> />
i omekšava svačije srce.<<strong>br</strong> />
Živi i mrtvi uzajamno ulijevaju<<strong>br</strong> />
strah jedni drugima.<<strong>br</strong> />
Vrati posuđeno, ne osvećuj se<<strong>br</strong> />
sam, poštuj starije!<<strong>br</strong> />
Tražiš li život bez bolesti, razočaranja,<<strong>br</strong> />
straha, žalosti, bolova, starosti,<<strong>br</strong> />
smrti - zamoli majku da te ne<<strong>br</strong> />
rađa.<<strong>br</strong> />
Voljeti život, a plašiti se smrti,<<strong>br</strong> />
zar je i to moguće?<<strong>br</strong> />
8<<strong>br</strong> />
Paklena izvorišta su Zakavkaska mjesta Balahani, Sabunči, Bibi-Ejbat. To<<strong>br</strong> />
su metropole ognja. Kao što je nemoguće iz<strong>br</strong>ojiti večernje vatre na<<strong>br</strong> />
bistrom nebu, nemoguće je spoznati izvorišta sitnih plamenova ove<<strong>br</strong> />
zemlje, a ni sagledati silna vodena ognjišta u kojima ognju i ribe<<strong>br</strong> />
ispjevavaju poeme.<<strong>br</strong> />
Da, u svijetu zagrobnika, čini<<strong>br</strong> />
se, sve je moguće. Pokojnici raznih<<strong>br</strong> />
krajeva sa svojim nasljednicima<<strong>br</strong> />
korespondiraju na različite načine.<<strong>br</strong> />
Svima je imanentno eksponiranje<<strong>br</strong> />
gor ko obojenog strahovitog iskustva.<<strong>br</strong> />
Zamjetljiva je i poruka, a ka -<<strong>br</strong> />
di kad i poruga. Uveličavanje, umanjivanje,<<strong>br</strong> />
obezvređivanje, uznosno<<strong>br</strong> />
veličanje, što se poetike tiče: isti<<strong>br</strong> />
na čin kompariranja, čak i hvalisanje,<<strong>br</strong> />
šeretsko nadmudrivanje na ni -<<strong>br</strong> />
vou život-smrt, a prije svega i na -<<strong>br</strong> />
da sve - epitafsko, gnomsko, sažeto<<strong>br</strong> />
kazivanje o prolaznosti.<<strong>br</strong> />
Zlopatiti se na putu, sebe dovoditi<<strong>br</strong> />
u različita iskušenja, svakodnevno<<strong>br</strong> />
mijenjati konačišta, običaje,<<strong>br</strong> />
klimu, gubiti se u nenađenim svje -<<strong>br</strong> />
to vima, i to samo zato da bi vidio<<strong>br</strong> />
ta mošnje nadgrobnike, čemu to?<<strong>br</strong> />
Ta mo gdje očekuješ ljubav, završetak<<strong>br</strong> />
te čeka.<<strong>br</strong> />
Nema jadnijeg, nesretnijeg,<<strong>br</strong> />
tužnijeg bića od zastarjela<<strong>br</strong> />
idola<<strong>br</strong> />
Mom znancu nikako nije jasno:<<strong>br</strong> />
ka ko se netko može odlučiti na put<<strong>br</strong> />
u daleki Azerbajdžan, a sve radi<<strong>br</strong> />
pro matranja poobaranih, starih<<strong>br</strong> />
nad grobnika, ukoliko ih tamo uop -<<strong>br</strong> />
će i ima. Rojevi poskočnih riječi iz -<<strong>br</strong> />
mje njuju se kao jata nemirnih pti -<<strong>br</strong> />
ca. Novopečeni doktor nauka uvje -<<strong>br</strong> />
ra va me sasvim ozbiljno da su na d -<<strong>br</strong> />
gro bnici veliki grešnici. Tih grešnika<<strong>br</strong> />
u Azerbajdžanu, zemlji pomiriteljne<<strong>br</strong> />
sudbine, misli on, svakako -<<strong>br</strong> />
ne ma. Nema i nema. Uzaludno ih<<strong>br</strong> />
je tražiti. Vino, hazardna igra, sku -<<strong>br</strong> />
po cjeni nadgrobnici i gatanje su<<strong>br</strong> />
gnjusno djelo Demona.<<strong>br</strong> />
- Ali naši preci vjerovahu da na -<<strong>br</strong> />
d grobnik i na njemu Sunce ili zmi -<<strong>br</strong> />
ja znači – Zbogom đavole.<<strong>br</strong> />
- Njih ne treba slušati - odgovara<<strong>br</strong> />
on, uvjeravajući me da anđeli<<strong>br</strong> />
ne će ući u kuću u kojoj se nalaze<<strong>br</strong> />
slike. Na dan Strašnog suda najžešće<<strong>br</strong> />
će biti kažnjeni oni koji ljude<<strong>br</strong> />
bez znanja vode pogrešnim putom i<<strong>br</strong> />
oni koji prave kipove ili slike. Klesari<<strong>br</strong> />
će na Sudnjem danu biti pozvani<<strong>br</strong> />
da udahnu dušu figurama na<<strong>br</strong> />
svojim nadgrobnicima, ali oni to<<strong>br</strong> />
ne će moći učiniti, jer to spada u Bo -<<strong>br</strong> />
ž ju moć, i gorjet će silno ne samo<<strong>br</strong> />
danima već i godinama.<<strong>br</strong> />
- Nema jadnijeg, nesretnijeg,<<strong>br</strong> />
tuž nijeg bića od zastarjela idola!<<strong>br</strong> />
Nit ko, nitko na svijetu nije vrijedan<<strong>br</strong> />
slike, a ponajmanje skupocjenog<<strong>br</strong> />
nadgrobnika.<<strong>br</strong> />
Moj znanac “otkrivalački” saopćava<<strong>br</strong> />
da su najveći umovi svih svjetova<<strong>br</strong> />
pokriveni najobičnijim kamenim<<strong>br</strong> />
biljegom, pločicom ili hrastovinom,<<strong>br</strong> />
a neki ni time. Što manja vrijednost<<strong>br</strong> />
pokojnikova, to veće blještavilo<<strong>br</strong> />
spomenika! Živi ljudi zapušuju<<strong>br</strong> />
uši i zatvaraju oči, a mrtvom<<strong>br</strong> />
kamenu daju zadaću da pamti!<<strong>br</strong> />
- Kamen pamti sam za sebe, po -<<strong>br</strong> />
s toji sam za sebe, razmišlja na svoj<<strong>br</strong> />
način. Ni on nije nikakav volšebnik.<<strong>br</strong> />
Osim toga, misao o prolaznosti<<strong>br</strong> />
iz vor je goleme patnje. Čemu nepo -<<strong>br</strong> />
t rebna patnja? Uživati u onome što<<strong>br</strong> />
daruje sadašnjost, a prošlost valja<<strong>br</strong> />
prepustiti miru.<<strong>br</strong> />
Došao sam na taj svijet, i je li on<<strong>br</strong> />
time dobio štogod?<<strong>br</strong> />
Otići ću, i hoće li se time izmijeniti<<strong>br</strong> />
štogod?<<strong>br</strong> />
O, kada bi netko mogao sad reći,<<strong>br</strong> />
zašto li sam ovdje,
Ja, koji iz prašine dođoh i koji se<<strong>br</strong> />
u prašinu vraćam.<<strong>br</strong> />
Godinama se nismo sretali. Nije<<strong>br</strong> />
mi poznato kako se kretala njegova<<strong>br</strong> />
krivulja. Mogao sam sve očekivati,<<strong>br</strong> />
a najmanje da će mi recitirati Hajjama.<<strong>br</strong> />
Koje rane su ga pekle, kako<<strong>br</strong> />
se vidao? Čini mi se da po njemu<<strong>br</strong> />
nisu pljuštale godine na napadan,<<strong>br</strong> />
gromoglasan način, eha nije bilo, u<<strong>br</strong> />
njemu nije živjelo ni podzemlje ni<<strong>br</strong> />
na dzemlje, ni visine ni dubine, sa -<<strong>br</strong> />
mo trenuci, proplamsaji, razvaline<<strong>br</strong> />
ne ke utvrde na čijim se zidnim kr -<<strong>br</strong> />
ho tinama ukazivala obasjana fasada<<strong>br</strong> />
ljetnikovca bez sablasne ovakve<<strong>br</strong> />
ili onakve slike čovjekove između<<strong>br</strong> />
prozora.<<strong>br</strong> />
Bobovac, što je to? Ništa dosadnije<<strong>br</strong> />
od epitafa na starim nadgrobnicima!<<strong>br</strong> />
Dosadne su i te gradine, te<<strong>br</strong> />
škrbave zidine na uzvišenjima! On<<strong>br</strong> />
nije ni za krematorij! Njega smrtno<<strong>br</strong> />
stanje ne interesira. Kad čovjek<<strong>br</strong> />
umre, zakopati ga bilo gdje, po mo -<<strong>br</strong> />
gućnosti ispod nekog drveta, zaravnati<<strong>br</strong> />
zemlju i što prije zaboraviti.<<strong>br</strong> />
On je protiv pamćenja. Čemu biti<<strong>br</strong> />
spo menik prošlih vremena, čemu<<strong>br</strong> />
pos tojati u kamenu, zašto nadgrobnik<<strong>br</strong> />
opterećivati svojim strahovima<<strong>br</strong> />
i zahtjevom da te, i mrtva, predsta -<<strong>br</strong> />
v lja kao do<strong>br</strong>otvora kad nasljednici<<strong>br</strong> />
znaju da su te resile odlike škrtosti?<<strong>br</strong> />
Trajanje je za žive, a ne za po -<<strong>br</strong> />
koj nike. Njih ne mogu spasiti nikakve<<strong>br</strong> />
zmije, križevi, polumjeseci, su -<<strong>br</strong> />
nca i drugi nadgrobni znakovi. Ka -<<strong>br</strong> />
da čovjek počne stjecati krila, tada<<strong>br</strong> />
se i ugasi. Danas ima, a sutra nas<<strong>br</strong> />
ne ma. Što kolijevka zaljuljala, mo -<<strong>br</strong> />
ti ka zakopala. Tu se otvara raspuklina<<strong>br</strong> />
za točku. Kraj. Drugo vrijeme<<strong>br</strong> />
i drugačija interpunkcija. Jer da -<<strong>br</strong> />
naš nju prolaznost ne simboliziraju<<strong>br</strong> />
samo nadgrobnici, oni najmanje,<<strong>br</strong> />
već, na primjer, i papirnate maramice.<<strong>br</strong> />
Ako odlučiš kupiti četkicu za<<strong>br</strong> />
zube Dentamic, možeš biti sasvim<<strong>br</strong> />
siguran da je već prekrivena zubnom<<strong>br</strong> />
pastom i da je, nakon upotrebe,<<strong>br</strong> />
možeš i baciti - osim ako te nije<<strong>br</strong> />
zah vatila infekcija kolekcionar -<<strong>br</strong> />
stva. Možemo jedan drugom ga -<<strong>br</strong> />
ran tirati da su najbolji upaljači koji<<strong>br</strong> />
se samo jednom pune, a onda bace,<<strong>br</strong> />
kao i ambalaža za mlijeko. Koga<<strong>br</strong> />
da nas interesira grobna ili nadgrobna<<strong>br</strong> />
vječnost? U modi je prolaznost.<<strong>br</strong> />
U želji da nas muka što prije prođe,<<strong>br</strong> />
odbacujemo i svoj vlastiti mentalitet,<<strong>br</strong> />
historiju, prošlost i budućnost,<<strong>br</strong> />
sve što ne pripada današnjici! U<<strong>br</strong> />
ime vladavine PROLAZNOG mo -<<strong>br</strong> />
žeš iznajmiti i grob i nadgrobnik, i<<strong>br</strong> />
sanseveriju i košulju, frak, televizor,<<strong>br</strong> />
rublje, psa, ne samo dražesnu<<strong>br</strong> />
mladu damu ili dečkića već i generala-pučistu,<<strong>br</strong> />
pa i fotelju, i tramvaj,<<strong>br</strong> />
i avion, i helikopter, i policajca koji<<strong>br</strong> />
će te, ako ga valjano nagradiš, ču -<<strong>br</strong> />
vati u kućnom pritvoru. Ako si previše<<strong>br</strong> />
zaljubljen u prošlost, pod uvjetom<<strong>br</strong> />
da si parajlija, naći će se čovjek<<strong>br</strong> />
koji će ti prilično revnosno čuvati i<<strong>br</strong> />
tvoju prošlost. Pitaj ga, dat će ti ve -<<strong>br</strong> />
ću garanciju nego tvoj nemušti<<strong>br</strong> />
nadgrobnik iskićen nekim simbolima<<strong>br</strong> />
koji više nikoga ne uzbuđuju i,<<strong>br</strong> />
najblaže rečeno, ne interesiraju.<<strong>br</strong> />
- I ti sad ideš u Azerbajdžan<<strong>br</strong> />
pro učiti kako je prolaznost prolazila<<strong>br</strong> />
na tamošnjim nadgrobnicima?!<<strong>br</strong> />
Odgovorio sam potvrdno. Prije<<strong>br</strong> />
sve ga i nadasve zato što putovanje<<strong>br</strong> />
ne smatram samo promjenom mje-<<strong>br</strong> />
Ja idem u Azerbajdžan, a kasnije, ako mi životna krivulja dopusti, i dalje.<<strong>br</strong> />
Jer me interesira, o da, mene izuzetno interesira jedinstvo svijeta. Bilo čija<<strong>br</strong> />
i bilo kakva, sva su groblja - moja. Na znamenjima tamošnjih<<strong>br</strong> />
nadgrobnika prepoznajem djelić sudbine svojih predaka.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
sta, to ni u kom slučaju, već prom -<<strong>br</strong> />
je nom mišljenja i predrasuda, oz d -<<strong>br</strong> />
ra v ljenjem ubuđalih shvaćanja u<<strong>br</strong> />
svojoj sredini kao vrhunaravnoj ko -<<strong>br</strong> />
n stanti dostignutog blaženstva.<<strong>br</strong> />
Uostalom, bolje je otići i bez pozdrava<<strong>br</strong> />
nego ne stići na vrijeme.<<strong>br</strong> />
Gdje nisi stigao, tamo te i nema.<<strong>br</strong> />
- Da, ja idem u Azerbajdžan, a<<strong>br</strong> />
ka snije, ako mi životna krivulja<<strong>br</strong> />
dopusti, i dalje. Jer me interesira, o<<strong>br</strong> />
da, mene izuzetno interesira jedinstvo<<strong>br</strong> />
svijeta. Bilo čija i bilo kakva,<<strong>br</strong> />
sva su groblja - moja. Na znamenjima<<strong>br</strong> />
tamošnjih nadgrobnika prepo -<<strong>br</strong> />
z najem djelić sudbine svojih predaka.<<strong>br</strong> />
Moj korijen nije samo na stranicama<<strong>br</strong> />
knjiga, ni na slikarskim<<strong>br</strong> />
pla tnima, čuvaju ga i nadgrobnici.<<strong>br</strong> />
- Vježbaj se u samosvladavanju<<strong>br</strong> />
samog sebe. Budi gospodar sam se -<<strong>br</strong> />
bi i u zlovolji kao u do<strong>br</strong>u raspoloženju.<<strong>br</strong> />
To je dovoljno. Što će ti neko<<strong>br</strong> />
ka menje? Tu si, i trbuhom i du -<<strong>br</strong> />
hom, unutar okvira svemira, i za š -<<strong>br</strong> />
to sad tražiš neka uporišta i osmišljenja<<strong>br</strong> />
na drugim stranama? To ta -<<strong>br</strong> />
l na ljudska solidarnost, obzir pre -<<strong>br</strong> />
ma drugome, prioritet bližnjega,<<strong>br</strong> />
čemu sve to? Nije li dovoljno svaki<<strong>br</strong> />
dan uskratiti sebi nešto ugodno?<<strong>br</strong> />
Oslobođenje od egoizma, uskogru -<<strong>br</strong> />
d nosti, krutosti i nesnošljivosti tražiti<<strong>br</strong> />
u mislima, a ne na nadgrobnicima.<<strong>br</strong> />
Vjerovati u nadgrobnik ne<<strong>br</strong> />
zna či i imati povjerenja u ovaj jedini,<<strong>br</strong> />
živući život.<<strong>br</strong> />
Istok i Zapad su nečiji<<strong>br</strong> />
Sjever i Jug<<strong>br</strong> />
Učinilo mi se da je zakašnjeli bo -<<strong>br</strong> />
gomil, derviš, redovnik, kaluđer…<<strong>br</strong> />
pokušavajući proizvesti neku as t ra -<<strong>br</strong> />
lnu glazbu svojeg življenja, omalovažavajući<<strong>br</strong> />
postignuto i priz na to,<<strong>br</strong> />
uvijek je bio neki izdvojenik. Zbog<<strong>br</strong> />
dugog nesretanja, nisam imao prilike<<strong>br</strong> />
upoznati veličanstveno crnilo<<strong>br</strong> />
nje govih misli. Nekad sam ga do ži -<<strong>br</strong> />
v ljavao kao mladića u ko ga je radna<<strong>br</strong> />
9
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
volja zakržljala: mno go toga je<<strong>br</strong> />
postigao bez velike mu ke, ispunjavali<<strong>br</strong> />
su mu želju tek toliko da se<<strong>br</strong> />
oslobode nasrtljive upornosti, u<<strong>br</strong> />
životu se nije previše odricao, nije<<strong>br</strong> />
mu se dalo, nije podnosio zapovijedanje,<<strong>br</strong> />
umio je biti glup na izuzetno<<strong>br</strong> />
inteligentan na čin, uoči ispita radije<<strong>br</strong> />
je prihvaćao pomoć nego se graditi<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>azovanim nestabilkom, mi<<strong>br</strong> />
smo na njegov ra čun pravili viceve,<<strong>br</strong> />
on nam se smijao iza leđa, umijeće<<strong>br</strong> />
je to, umijeće koje se ne može tek<<strong>br</strong> />
ta ko obezvrijediti, umijeće bogomilske<<strong>br</strong> />
ili derviške sljedbe, a možda i<<strong>br</strong> />
neke novo vje ke, to se nikad ne zna.<<strong>br</strong> />
Zabluda je naša zajednička svojina.<<strong>br</strong> />
Govor ljudi ne mora uvijek biti onakav<<strong>br</strong> />
ka kav je njihov život, a način<<strong>br</strong> />
izražavanja ne mora uvijek proistjecati<<strong>br</strong> />
iz karaktera duše. Nije istina<<strong>br</strong> />
da samo dobar čovjek može biti<<strong>br</strong> />
vrstan govornik. Ne želim ga uvjeravati<<strong>br</strong> />
da ništa na svijetu nije niklo<<strong>br</strong> />
10<<strong>br</strong> />
HEJ, OKRENI SE<<strong>br</strong> />
JA SAM U VJEČNOSTI<<strong>br</strong> />
TI PRIVREMENO<<strong>br</strong> />
i razvilo se samo po sebi.<<strong>br</strong> />
Značajnici među tvorcima naše<<strong>br</strong> />
civilizacije, stari Egipćani odrediše<<strong>br</strong> />
strane svijeta prema svojim vlastitim<<strong>br</strong> />
shvaćanjima pa Jugu dadoše<<strong>br</strong> />
prednju stranu, jer otuda teče spasonosna<<strong>br</strong> />
rijeka Nil, s Juga povukoše<<strong>br</strong> />
okomicu i tamo nađoše Sjever -<<strong>br</strong> />
već tada otkriveni otoci Sredozemnog<<strong>br</strong> />
i Egejskog mora. Desno im bi -<<strong>br</strong> />
ja še Zapad, i to osta Zapad, ili prebivalište<<strong>br</strong> />
preminulih ljudskih tjelesa<<strong>br</strong> />
a vječno živih i prilično uznemi -<<strong>br</strong> />
re nih duša. A lijevu stranu, narav -<<strong>br</strong> />
no, nastanjivaše Istok, i tamo u<<strong>br</strong> />
osu nčanom blaženstvu vječno živ -<<strong>br</strong> />
lja še bog Ra.<<strong>br</strong> />
Prema toj shemi su i gradili ne -<<strong>br</strong> />
nad mašne grobnice.<<strong>br</strong> />
Jug je, znači, nečiji Sjever, Sjever<<strong>br</strong> />
je nečiji Istok, svaki Zapad je<<strong>br</strong> />
ne čiji Istok, Istok je nečiji Jug, Is -<<strong>br</strong> />
tok i Zapad su nečiji Sjever i Jug,<<strong>br</strong> />
sva ki Jug i Zapad su nečiji Sjever i<<strong>br</strong> />
Istok. Sve se oslanja na nešto, sve<<strong>br</strong> />
je u stanovitom dosluhu - bili mi<<strong>br</strong> />
svje sni toga ili ne, nije važno - Sjever<<strong>br</strong> />
ostaje živjeti s Jugom i Zapad s<<strong>br</strong> />
Istokom. Dogovor sila teže ili različito<<strong>br</strong> />
ustrojenih ljudi, ne znam, to<<strong>br</strong> />
me mnogo i ne opterećuje, najzna -<<strong>br</strong> />
čaj nije je to da živ stignem u daleki<<strong>br</strong> />
Azerbajdžan i razgledam tamošnja<<strong>br</strong> />
stara i nova groblja...<<strong>br</strong> />
Misterij nevidljiva plamena<<strong>br</strong> />
Kao da sam ušao kroz užarena<<strong>br</strong> />
vrata pakla, najednom se nađoh u<<strong>br</strong> />
nepreglednom carstvu ognja. Pla -<<strong>br</strong> />
m ti čitav vidokrug. I Kaspijsko mo -<<strong>br</strong> />
re. I azerbajdžanska prijestolnica.<<strong>br</strong> />
Gori grad na zemlji i gori grad na<<strong>br</strong> />
vodi. Vatra do vatre, plamen do<<strong>br</strong> />
pla mena. Apšeronski i bakinski<<strong>br</strong> />
arhi pelazi, priobalna sela s kamenitim<<strong>br</strong> />
i travnatim visijama i nizijama,<<strong>br</strong> />
sve se našlo u ognjenom grču.<<strong>br</strong> />
Gori i riba u vodi. Sve je obasja-<<strong>br</strong> />
‘Nadgrobni spomenici (stećci) u Azerbajđanu’
no misterijem nevidljiva plamena.<<strong>br</strong> />
Svuda oko mene - vatrišta. Neizreciva<<strong>br</strong> />
i neponovljiva stvarnost. Gori<<strong>br</strong> />
pogled, žari se misao o uzvitlanim<<strong>br</strong> />
podzemnim strahobama, sad sam i<<strong>br</strong> />
ja u vlasti plamena. Demon nemira,<<strong>br</strong> />
oganj izvire iz svih pora zemljine,<<strong>br</strong> />
kamene i vodene kože, a njegove<<strong>br</strong> />
užarene latice, osjajene duginim<<strong>br</strong> />
vijugama, buktavo se uzdižu i or ka -<<strong>br</strong> />
nski igraju nad gradom da bi, um -<<strong>br</strong> />
orni, negdje izvan ovozemaljs kih<<strong>br</strong> />
visina zaplesali konačnu igru iš -<<strong>br</strong> />
čeznuća.<<strong>br</strong> />
Paklena izvorišta su Zakavkas -<<strong>br</strong> />
ka mjesta Balahani, Sabunči, Bibi-<<strong>br</strong> />
Ejbat. To su metropole ognja. Kao<<strong>br</strong> />
što je nemoguće iz<strong>br</strong>ojiti večernje<<strong>br</strong> />
va tre na bistrom nebu, nemoguće<<strong>br</strong> />
je spoznati izvorišta sitnih plame -<<strong>br</strong> />
no va ove zemlje, a ni sagledati si l -<<strong>br</strong> />
na vodena ognjišta u kojima ognju<<strong>br</strong> />
i ribe ispjevavaju poeme.<<strong>br</strong> />
Čim sam stigao u prijestolnicu<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
drevnog Azerbajdžana, pitali me<<strong>br</strong> />
pre dusretljivi domaćini: što bih sve<<strong>br</strong> />
želio vidjeti. Bit će im, kažu, drago<<strong>br</strong> />
valjano ugostiti jednog prijatelja<<strong>br</strong> />
(Ba ku i Sarajevo su gradovi-po<strong>br</strong>atimi),<<strong>br</strong> />
neka ja slobodno izrazim že -<<strong>br</strong> />
lju, a oni će se, gostoprimljivi ljudi,<<strong>br</strong> />
potruditi da u granicama moguć -<<strong>br</strong> />
no sti zadovolje moje oko i prilično<<strong>br</strong> />
ra doznalu Yashicu, bez koje godi -<<strong>br</strong> />
na ma ne idem ni na najbliži izlet.<<strong>br</strong> />
Njezina stvarnost je autentičnija i<<strong>br</strong> />
vječnija od moje.<<strong>br</strong> />
- Pokažite mi mjesto gdje je Prometej<<strong>br</strong> />
ukrao vatru bogovima.<<strong>br</strong> />
- Samo to? - šaljivo pita pjesnik<<strong>br</strong> />
Nabi Hazri.<<strong>br</strong> />
Ni smeten, ni tjeskoban, mada<<strong>br</strong> />
je bilo pogrešnih izbora, kadikad i<<strong>br</strong> />
promašaja, Bože moj, istina je hridina<<strong>br</strong> />
o koju se svi spotičemo, pređene<<strong>br</strong> />
godine traže mirno stanje ekstaze,<<strong>br</strong> />
to smo što jesmo, a nikako i ni -<<strong>br</strong> />
kako da se snađem. Gdje sam, što<<strong>br</strong> />
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
sam? Nije valjda nastupio smak<<strong>br</strong> />
svijeta, valjda nije sjedište džehenema.<<strong>br</strong> />
S naftinih tornjeva ne odliježu<<strong>br</strong> />
trube Sudnjeg dana. Ne strah,<<strong>br</strong> />
možda - nelagoda. Umor od duga<<strong>br</strong> />
puta. Dvaput sam mijenjao kazaljke<<strong>br</strong> />
na satu. Dolazim sa sovjetskog<<strong>br</strong> />
Sjevera. Latvija. Riga. Dublti. Ko n -<<strong>br</strong> />
fli kt u životu i literaturi, to je bila<<strong>br</strong> />
tema za razgovor sa sovjetskim ko -<<strong>br</strong> />
le gama. Baltik. Prekrasne drvene<<strong>br</strong> />
kuće u vrtovima. Magla. Misaone<<strong>br</strong> />
dubine jedne nepoznate vode. Šetnje<<strong>br</strong> />
pješčanom obalom, odmah uz<<strong>br</strong> />
vodu, uz gusto povijesno maglene<<strong>br</strong> />
tame. U devet je još vladalo carstvo<<strong>br</strong> />
sjevernjačke noći. U baltičkoj tami<<strong>br</strong> />
vrlina i porok su još uvijek jedno<<strong>br</strong> />
dru gome dobacivali ostatke zajed -<<strong>br</strong> />
lji vosti, hladno i toplo su jedno drugom<<strong>br</strong> />
obećavali susret, bijelo i crno<<strong>br</strong> />
se svađalo na smrtna preskakala,<<strong>br</strong> />
slast i bol su se u ljubavničkom za -<<strong>br</strong> />
no su jedno drugom zaklinjali da će<<strong>br</strong> />
Ne budi rob nikome, kad su te već stvorili slobodnim.<<strong>br</strong> />
11
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
vječno živjeti zajedno, radost i ža -<<strong>br</strong> />
lost su odgodili sveti rat dok baltički<<strong>br</strong> />
duhovi ne izaberu porotu i dok<<strong>br</strong> />
po rota ne obavi svoj usudni posao.<<strong>br</strong> />
Mrak je bio i u petnaest sati. Tvorč -<<strong>br</strong> />
e ski dom (Dom stvaralaca), veleb -<<strong>br</strong> />
na palača što je zapljuskuju nemirne<<strong>br</strong> />
baltičke vode već je nudila radni<<strong>br</strong> />
stol. Noć je, jasno, oaza za nemirne.<<strong>br</strong> />
Vrijeme za razgovor s vodama.<<strong>br</strong> />
Putuj, putuj vječna vodo<<strong>br</strong> />
I ne preziri ono što ne poznaješ<<strong>br</strong> />
Ne uništavaj sebe samoubojstvom,<<strong>br</strong> />
nema svrhe<<strong>br</strong> />
Znaj da u prostorima tvoje duše<<strong>br</strong> />
živi i jedna<<strong>br</strong> />
Lutalačka ruža<<strong>br</strong> />
Koja traži svoju izgubljenu boju<<strong>br</strong> />
A, ovdje, eto, raspukle širine,<<strong>br</strong> />
og njeni pozdravi, grad na kopnu i<<strong>br</strong> />
grad na vodi, sve u vlasti intenziv -<<strong>br</strong> />
nih ognjenih mirisa, sve drugačije:<<strong>br</strong> />
od ranojutarnjeg sunčanog ob zo rja<<strong>br</strong> />
do plamene tame.<<strong>br</strong> />
Domaćinima odgovaram da bih<<strong>br</strong> />
rado vidio i Nahičevansku i Nagorno-Karabahsku<<strong>br</strong> />
oblast, Kirovabad,<<strong>br</strong> />
Stepanakert, Lenkoran i još štošta,<<strong>br</strong> />
i puno toga doživjeti u svijetu<<strong>br</strong> />
ognjeva, putovati, što dalje to bliže,<<strong>br</strong> />
gubiti se da bi se nekako ipak pronašao,<<strong>br</strong> />
biti crv u ogromnim pros tr -<<strong>br</strong> />
a n stvima, gorjeti, piti čaj i ćaskati<<strong>br</strong> />
o zdepastim i kratkim minaretima,<<strong>br</strong> />
slušati stare i nove stihove, razgovarati,<<strong>br</strong> />
upoznavati ljude i krajeve.<<strong>br</strong> />
- Može, može, kako ne?! - pitomo<<strong>br</strong> />
uzvikuje sin ognja, poetski tumač<<strong>br</strong> />
au tentičnog domaćeg življenja a ne<<strong>br</strong> />
neke svjetske mode, kako kazuje<<strong>br</strong> />
Na bi, pjesnik Fikret Godža. Oči<<strong>br</strong> />
mu široke i duboke kao Kaspijsko<<strong>br</strong> />
mo re. Nikad nisam vidio okatijeg<<strong>br</strong> />
pje snika. Kad su mu oči tako široke<<strong>br</strong> />
i duboke, kakva li mu je poezija?<<strong>br</strong> />
Je li u njemu inkarnirana duša<<strong>br</strong> />
aze rbajdžanskih ognjeva?<<strong>br</strong> />
Oko nas: tornjevi, ognjeni mirisi,<<strong>br</strong> />
vatrišta. Tornjevi kao demonska<<strong>br</strong> />
bića poniru u dubinu zemlje, tamo<<strong>br</strong> />
12<<strong>br</strong> />
‘Nadgrobni spomenici (stećci) u Azerbajdžanu’<<strong>br</strong> />
Onaj tko ima mnogo imutka, ima mnogo neprijatelja, a<<strong>br</strong> />
onaj tko ima nešto znanja svakim danom ima sve više<<strong>br</strong> />
prijatelja koji jedva čekaju da ga odano pokriju zemljom.<<strong>br</strong> />
KAD TE, PROLAZNIČE, UPROPASTI VLASTITA OBITELJ,<<strong>br</strong> />
NE MOŽE TI POMOĆI NI NAJBLAGONAKLONIJI<<strong>br</strong> />
KOMŠILUK.<<strong>br</strong> />
Bio sam bogat i bez bogatstva, moćan bez moći,<<strong>br</strong> />
zdrav čak i bez zdravlja...
Imao sam samo jednu ženu, mada sam se, na žalost,<<strong>br</strong> />
ženio pet puta. Moje su žene tako htjele.<<strong>br</strong> />
Najvoljenija zada mi, smrtniku, smrtni udarac.<<strong>br</strong> />
MI SVI, VJERNICI I NEVJERNICI, ŽIVIMO JEDNU TE ISTU<<strong>br</strong> />
NEIZMJERNOST, SAMO ŠTO JE NEIZMJERNOST JEDNIH<<strong>br</strong> />
PRISUTNOST, A DRUGIH - ODSUTNOST.<<strong>br</strong> />
Kad je sve izgubljeno, i smrtna radost izgleda gorka.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
UBILA ME SNOMORICA, LJUBAV TAJENA,<<strong>br</strong> />
LJUBAV-ŽIVOT, LJUBAV-NOŽ, LJUBAV-SMRT.<<strong>br</strong> />
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
s ognjem vode nevidljive bojeve i na<<strong>br</strong> />
kraju, kao pobjednici, izvlače ga na<<strong>br</strong> />
površinu, okivaju beskrajno dugim<<strong>br</strong> />
ciljevima i naftovodom odvode pre -<<strong>br</strong> />
ma Crnom moru, a flotom Kaspijs -<<strong>br</strong> />
kog mora ili željeznicom do središta,<<strong>br</strong> />
do najudaljenijih zakutaka og -<<strong>br</strong> />
ro mne zemlje što se imenom naziva<<strong>br</strong> />
Sovjetski Savez.<<strong>br</strong> />
- Želio bih vidjeti vaše mlade sta -<<strong>br</strong> />
rce i vaše stare nadgrobnike. Kad bi<<strong>br</strong> />
bilo vremena, možda bih s va šeg Ju -<<strong>br</strong> />
ga mogao malo skoknuti u Pe rziju,<<strong>br</strong> />
ona ko na izlet, pa se vratiti...<<strong>br</strong> />
- Može, može, kako ne?! - veli<<strong>br</strong> />
okati Fikret. - Pomoći ćemo vam da<<strong>br</strong> />
vidite ono što vas interesira.<<strong>br</strong> />
Nabi stavlja ruku na moje ra -<<strong>br</strong> />
me, veli da je bio u po<strong>br</strong>atimskom<<strong>br</strong> />
gradu, kao član delegacije obišao<<strong>br</strong> />
sve od Trebevića do Du<strong>br</strong>ovnika,<<strong>br</strong> />
us hićeno govori da te doživljaje ne -<<strong>br</strong> />
će nikad zaboraviti.<<strong>br</strong> />
- Akšosum... Bravo, <strong>br</strong>avo... I ja<<strong>br</strong> />
bih u Azerbajdžanu rado stekao<<strong>br</strong> />
ne kog ahbaba, želio bih saznati ne -<<strong>br</strong> />
š to o vašem shvaćanju ahireta, će i -<<strong>br</strong> />
fa, sevapa, halala, kismeta, rahata,<<strong>br</strong> />
sevdaha, šićarluka. Interesira me<<strong>br</strong> />
vaša stara nadgrobna kultura.<<strong>br</strong> />
Ja se u Božije stvari ne razumijem<<strong>br</strong> />
- veli šaljivi Nabi. O starim ka -<<strong>br</strong> />
me novima govorit će mi povjesničar<<strong>br</strong> />
umjetnosti dr. Rasim Efendi.<<strong>br</strong> />
Ka žem da ga znam. Otkuda? Iz ča -<<strong>br</strong> />
sopisa “Iskustvo”. Tamo sam čitao<<strong>br</strong> />
njegov esej o starim nadgrobnicima<<strong>br</strong> />
Azerbajdžana. Svijet je mali.<<strong>br</strong> />
Da. Jako, jako mali. Svijet je mali,<<strong>br</strong> />
a smrt velika, velika, toliko velika<<strong>br</strong> />
da pokojnika učini ništavnim. Što<<strong>br</strong> />
bi bilo s njim da nije nadgrobnika?<<strong>br</strong> />
Ne, ne pitam Nabija. Ja to razgovaram<<strong>br</strong> />
sa školskim drugom, današnjim<<strong>br</strong> />
doktorom. Ne mogu zaboraviti<<strong>br</strong> />
njegovu kategoričnost, možda<<strong>br</strong> />
epsku tvrdoću, potrebu za nekom<<strong>br</strong> />
apsolutnom istinom, istinom gotovo<<strong>br</strong> />
božanskog reda i značenja; kad<<strong>br</strong> />
nešto tvrdi, tako mora i biti, alter-<<strong>br</strong> />
13
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
native nema, istina je samo jedna,<<strong>br</strong> />
njegova, on joj tvorac i gospodar.<<strong>br</strong> />
Plovimo prostranom “Volgom”.<<strong>br</strong> />
- Što mislite, hoće li vjernici vi -<<strong>br</strong> />
d jeti Boga na Sudnjem danu kad<<strong>br</strong> />
bude smak svijeta?<<strong>br</strong> />
Smijeh, prijateljski.<<strong>br</strong> />
- Hoće, ako im mi našim ognjem<<strong>br</strong> />
osvijetlimo sudište.<<strong>br</strong> />
- Hoćete li im vi dati gorivo i za<<strong>br</strong> />
dže henem u kojemu će grešnici<<strong>br</strong> />
gor jeti nakon Strašnog suda?<<strong>br</strong> />
- Ako budu do<strong>br</strong>o platili. Uostalom,<<strong>br</strong> />
mi ne želimo nikome suditi.<<strong>br</strong> />
Kriteriji su različiti, a prema tome<<strong>br</strong> />
i - sudišta... Zar ima i bezgrešnih?<<strong>br</strong> />
- Ima, bezgrešni su moćnici. Pa -<<strong>br</strong> />
r don, bezgrešni su pokojnici. Umrli<<strong>br</strong> />
su samo zato da bi pobjegli od grijehova.<<strong>br</strong> />
Bijeg od ovozemaljskih og -<<strong>br</strong> />
nje va. Čini se da je pojam vjerovanja<<strong>br</strong> />
posljednja i zadnja stvarnost.<<strong>br</strong> />
Prolazimo bulevarima, ulicama,<<strong>br</strong> />
sokacima. Novi i stari dio grada se<<strong>br</strong> />
međusobno isprepleću kao život i<<strong>br</strong> />
smrt. Ne samo nafte, gasa, benzina,<<strong>br</strong> />
Baku je grad spomenika, zelenila,<<strong>br</strong> />
nenadmašne “rive”, metroa,<<strong>br</strong> />
drevnih džamija, moćnih turbeta,<<strong>br</strong> />
nešto starijih i najnovijih iskopina,<<strong>br</strong> />
bazara, mitnica, tekija, musafirhana,<<strong>br</strong> />
hamama, medresa. Ono što su<<strong>br</strong> />
lju di rušili ili vjetrovi zasipali, sad<<strong>br</strong> />
lju di otkrivaju i obnavljaju. Nije li -<<strong>br</strong> />
je po ugodnim domaćinima nešto<<strong>br</strong> />
ku duti, nije red, nema smisla, pa<<strong>br</strong> />
ću im u ime prijateljstva oprostiti<<strong>br</strong> />
pros takluk nekog čudnog vjetra -<<strong>br</strong> />
ne znam mu ime, i ne pitam, ne in -<<strong>br</strong> />
te resira me - koji vam miris ili<<strong>br</strong> />
smrad ognjene blagodati, kako<<strong>br</strong> />
vam više odgovara, direktno, najdirektnije<<strong>br</strong> />
i najbezobzirnije nasrtljivo<<strong>br</strong> />
unosi u nozdrve, u pore kože, u ko -<<strong>br</strong> />
su, uvlači ga ispod pazuha, u pluća<<strong>br</strong> />
i želudac, pa vam se povraća, u najmanju<<strong>br</strong> />
ruku to vas čini nespokojnim<<strong>br</strong> />
i ne možete uživati u ljepotama<<strong>br</strong> />
prema mnogo čemu izuzetno<<strong>br</strong> />
za nimljiva grada.<<strong>br</strong> />
14<<strong>br</strong> />
Sve je lijepo, čemu otkrijemo<<strong>br</strong> />
smi sao. Ognjevi Bakua imaju mno -<<strong>br</strong> />
go smisla. O da, i nenadmašnih ka -<<strong>br</strong> />
n disanja. Bijega nema. Ne samo<<strong>br</strong> />
od jeća, i tijelo ti je toliko zasićeno<<strong>br</strong> />
mi ri sima ognja da u malom očaju<<strong>br</strong> />
mo raš pomisliti: nisi li ti sastavni<<strong>br</strong> />
dio nemira, buktava ognja?<<strong>br</strong> />
Premda nisam pušač, dosjetio<<strong>br</strong> />
sam se jadu: upaliti cigaretu. Mož -<<strong>br</strong> />
da će dim cigarete rastjerati neugodne<<strong>br</strong> />
mirise ognja. Pitam vozača: je<<strong>br</strong> />
li slobodno pušiti u njegovim kolima.<<strong>br</strong> />
Šaldžija Nabi odgovara da Vol -<<strong>br</strong> />
ga nije vozačeva. Smijeh. A čija je<<strong>br</strong> />
njiva koju o<strong>br</strong>ađuje azerbajdžanski<<strong>br</strong> />
ratar? Smijeh. Kako su na tako in -<<strong>br</strong> />
ten zivnom mirisu ognja njihovi<<strong>br</strong> />
mla di starci mogli pobjeđivati vri -<<strong>br</strong> />
je me svoje ljudske prolaznosti?<<strong>br</strong> />
Smi jeh. Vozač ljubazno dopušta ni -<<strong>br</strong> />
ko tinsko dimljenje. Hvala, neću<<strong>br</strong> />
pu šiti. Nabi se opet javlja šaljivom<<strong>br</strong> />
upadicom: kad bi upalio šibicu, iz -<<strong>br</strong> />
go rio bi im grad. Valjda im ne že -<<strong>br</strong> />
lim takvu nesreću. Zar mi nije ja s -<<strong>br</strong> />
no da se vozimo velebnim prostranstvima<<strong>br</strong> />
kojima vlada nenadmašno<<strong>br</strong> />
carstvo ognja?<<strong>br</strong> />
Ali, već smo na “stećkovskoj” ne -<<strong>br</strong> />
k ropoli. Ona se nalazi odmah po k -<<strong>br</strong> />
raj Djevičanske kule, na platou ne -<<strong>br</strong> />
davno otkrivena drevnog bazara.<<strong>br</strong> />
Nadgrobnici su preneseni iz raznih<<strong>br</strong> />
krajeva Azerbajdžana. Nešto slično<<strong>br</strong> />
kao nekropola stećaka u vrtu sarajevskog<<strong>br</strong> />
Zemaljskog muzeja. Prilazim<<strong>br</strong> />
im gotovo pobožno, kao što<<strong>br</strong> />
sam prilazio Radimlji, Boljunima,<<strong>br</strong> />
Hodovu, Cisti provi, Zbornoj gomili,<<strong>br</strong> />
Lokvičiću, Vrulji, Lovreču, Križevićima,<<strong>br</strong> />
Bijači...<<strong>br</strong> />
U Bakuu ima naftnih cijevi<<strong>br</strong> />
kao na nebu zvijezda<<strong>br</strong> />
Baku je grad zelenila, baroknog<<strong>br</strong> />
drveća u <strong>br</strong>ojnim parkovima i ba š -<<strong>br</strong> />
čama, lijepih i ugodnih vidika, ot -<<strong>br</strong> />
mje nog mira i dostojanstvene tišine,<<strong>br</strong> />
mnogovjeke, raznovremene i<<strong>br</strong> />
raznoimene arhitekture, starih i<<strong>br</strong> />
no vih spomenika, grad raznolike<<strong>br</strong> />
ljupkosti, zanimljivosti, zagonetnosti,<<strong>br</strong> />
svekolike uzdržljivosti, a prije<<strong>br</strong> />
svega i nadasve - grad ognja i vode.<<strong>br</strong> />
Kako mu sagledati dužine i širine,<<strong>br</strong> />
kako mu se približiti, kako ga<<strong>br</strong> />
ot krivati u sekundi bivanja u nje -<<strong>br</strong> />
mu (ono što sam pabirčio iz preoskudne<<strong>br</strong> />
literature moglo se mirne<<strong>br</strong> />
savjesti objesiti mačku o rep), kako<<strong>br</strong> />
i s tim gradom započeti dijalog o<<strong>br</strong> />
mudrosti starenja i kreativnog tra -<<strong>br</strong> />
ja nja? Što prije vidjeti, koga prije<<strong>br</strong> />
pos jetiti, kome ili čemu pokloniti<<strong>br</strong> />
svo ju sekundu, kako tom sekundom<<strong>br</strong> />
raspolagati? Što čuti a i reći<<strong>br</strong> />
svo joj sekundi, kako se ponašati u<<strong>br</strong> />
se kundi a i trajanja svega što te ok -<<strong>br</strong> />
ru žuje?<<strong>br</strong> />
Nalazim se u zemlji Širali Mus -<<strong>br</strong> />
li mova, Gjulasana Velieva i njegove<<strong>br</strong> />
hanume Gjulšan, Abasa Guli Gasimova,<<strong>br</strong> />
Gudžarana Džamala, Na s -<<strong>br</strong> />
rula Mamedova i drugih dugožiteljnika<<strong>br</strong> />
s nenadmašnih <strong>br</strong>egova<<strong>br</strong> />
Kav kaza i obala Kaspijskog mora.<<strong>br</strong> />
Na visinama Azerbajdžana, nahi -<<strong>br</strong> />
če vanskog i nagorno-karabahskog<<strong>br</strong> />
gorja među svakih sto tisuća stano -<<strong>br</strong> />
v nika sto četrdeset i pet ljudi gaze<<strong>br</strong> />
zemlju preko sto, preko sto i trideset,<<strong>br</strong> />
preko sto i pedeset godina, a<<strong>br</strong> />
Muslimov je, kažu, ispustio dušu u<<strong>br</strong> />
sto i šezdeset petoj godini života<<strong>br</strong> />
bez stresova, bez buke, bez luksuza,<<strong>br</strong> />
bez mode, bez mržnje i svađe,<<strong>br</strong> />
bez nerealnih prohtjeva, bez upale<<strong>br</strong> />
plu ća, bez herpesa, ekcema, psorijaza,<<strong>br</strong> />
infarkta srca, ludila. Nisu pa -<<strong>br</strong> />
tili od bijelog <strong>br</strong>ašna, šećera, soli,<<strong>br</strong> />
masnoća. Kukuruz, pšenica s me -<<strong>br</strong> />
ki njama, morska sol bogata jodom<<strong>br</strong> />
i kalijumom u nerafiniranom stanju,<<strong>br</strong> />
čaj, mlijeko, sir - eto mogućnosti<<strong>br</strong> />
da se pripravi o<strong>br</strong>ok. Čir na dvanaestniku<<strong>br</strong> />
je previše skupa bolest.<<strong>br</strong> />
Lakše je spriječiti razloge koji izazivaju<<strong>br</strong> />
nesanicu, sukob, potrebu za<<strong>br</strong> />
duhanom i alkoholom.
Ovo je zemlja mladosti. Djeca<<strong>br</strong> />
su nenadmašno bogatstvo. Jedno<<strong>br</strong> />
je kao nijedno: nesreća u obitelji,<<strong>br</strong> />
nesporazum između majčice prirode<<strong>br</strong> />
i nezadovoljnih roditelja; dvoje<<strong>br</strong> />
djece: mala radost, tek da se čuju<<strong>br</strong> />
glasići potomaka; ni troje djece ne<<strong>br</strong> />
mogu zadovoljiti čežnju za pravim<<strong>br</strong> />
bogatstvom, ali je utjeha ipak tu<<strong>br</strong> />
ne gdje pod krovom; tek četvoro<<strong>br</strong> />
djece je vrijedno spomena, a ako se<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ojka penje prema deset, može se<<strong>br</strong> />
reći da se radi o kući radosti.<<strong>br</strong> />
Treći znamen je Kaspijsko mo -<<strong>br</strong> />
re. Ono Zakavkazje čini bogatim i<<strong>br</strong> />
zanimljivim, a Baku gradom ču -<<strong>br</strong> />
des ne ljepote.<<strong>br</strong> />
To more dugožiteljima ne daje<<strong>br</strong> />
samo ribu i ostale blagodati velike<<strong>br</strong> />
vode, već i naftu. Svrdla su dosegla<<strong>br</strong> />
dubinu od tri tisuće i pet stotina<<strong>br</strong> />
me tara, na vodi živi grad naftaša,<<strong>br</strong> />
vozila idu tamo i ovamo, u trgovinama<<strong>br</strong> />
nad vodom domaćice strpljivo<<strong>br</strong> />
čekaju da dobiju što za objed,<<strong>br</strong> />
grad kao i svaki drugi u toj zemlji,<<strong>br</strong> />
ali bez starih duvarova: česme, še -<<strong>br</strong> />
dr vani, cvijećnjaci, bijeli obluci -<<strong>br</strong> />
ka meni uresi avlijskih otajstava u<<strong>br</strong> />
kojima se skriva poklisarstvo prošastih<<strong>br</strong> />
zemana ispunjenim pjesmama,<<strong>br</strong> />
fermanima, ozloglašenjima,<<strong>br</strong> />
bo gomoljstvom a i svetogrđem, tje -<<strong>br</strong> />
s noćama, bukagijama, krepostima,<<strong>br</strong> />
mučanjem, oholijama, gospodo va -<<strong>br</strong> />
nji ma, himbenim prenemaganjima<<strong>br</strong> />
ljubavnika, gizdanjima mladih djevojaka<<strong>br</strong> />
i bogatih bogoslovaca.<<strong>br</strong> />
Na iranskoj visoravni žive okate<<strong>br</strong> />
žene, maštovit nakit, folklor sa sta -<<strong>br</strong> />
si tim i hitrim konjima, krivim sab -<<strong>br</strong> />
lja ma i junačkim pjesmama, a tu<<strong>br</strong> />
me đ u njima ni manje ni više nego<<strong>br</strong> />
de vet klima od suptropske do gleče -<<strong>br</strong> />
r ski hladne - kada raznim spravama<<strong>br</strong> />
razbijaju led da gladnoj stoci ot -<<strong>br</strong> />
k riju koji vlat trave. Stepa s ispucalim<<strong>br</strong> />
poljima je oduvijek bila simbol<<strong>br</strong> />
žeđi, ali se i na žeđ naviklo kao i na<<strong>br</strong> />
život bez kave, duhana, alko ho la.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Bez dokoličarenja, bez rasipnosti,<<strong>br</strong> />
bez masnih psovki, bez svega onoga<<strong>br</strong> />
što je nastalo iz slabosti i oholosti.<<strong>br</strong> />
“Čini ono što si dužan činiti, a<<strong>br</strong> />
za tuđe stvari ne <strong>br</strong>ini: dužnost je<<strong>br</strong> />
ono što očekujemo od drugih”, znameniti<<strong>br</strong> />
azerbajdžanski pjesnik Fi k -<<strong>br</strong> />
ret Godža prevodio mi je sa svog je -<<strong>br</strong> />
zi ka na ruski neobičan natpis sa<<strong>br</strong> />
sre d njovjekovnog nadgrobnika sli -<<strong>br</strong> />
č nog našem stećku kao što nalikuje<<strong>br</strong> />
jaje jajetu.<<strong>br</strong> />
Držeći se pravde i istine, sve po -<<strong>br</strong> />
gubih redom prijatelje.<<strong>br</strong> />
Tko ne <strong>br</strong>ani svoju domovinu,<<strong>br</strong> />
on na ruke ide svojem dušmaninu.<<strong>br</strong> />
Znanje čuva svog vlasnika, a<<strong>br</strong> />
imutak mora čuvati on sam.<<strong>br</strong> />
Junaštvo se sastoji u tome da<<strong>br</strong> />
po kojno biće nikad ne bude žrtvovano<<strong>br</strong> />
nekoj svrsi.<<strong>br</strong> />
Tako mi vremena, zaista je sva -<<strong>br</strong> />
ki čovjek na gubitku osim onih koji<<strong>br</strong> />
vjeruju, čine do<strong>br</strong>a djela, govore<<strong>br</strong> />
istinu i koji su strpljivi.<<strong>br</strong> />
Bakinske avlije pune su i prepune<<strong>br</strong> />
mirisa nafte. Baku je desetljećima<<strong>br</strong> />
bio na prvom mjestu u Sovjetskom<<strong>br</strong> />
Savezu među proizvođačima<<strong>br</strong> />
nafte. (Sada su mu prednost oduzeli<<strong>br</strong> />
Kazan i zapadni Sibir). Ipak,<<strong>br</strong> />
bi ti u Bakuu, znači biti zarobljenik<<strong>br</strong> />
te silne energije koja uvelike uzbuđuje<<strong>br</strong> />
svijet. Umjesto šuma - petrole -<<strong>br</strong> />
j ske cijevi. Reklo bi se: u Bakuu<<strong>br</strong> />
ima naftnih cijevi kao na nebu zvijezda,<<strong>br</strong> />
samo što one zvijezde gore<<strong>br</strong> />
si jaju čišćim sjajem. Ne ispuštaju iz<<strong>br</strong> />
sebe neugodan miris koji dopire iz<<strong>br</strong> />
bušotina i s mora i kopna. Taj miris<<strong>br</strong> />
nije moguće izbjeći ni u najcvjetnijoj<<strong>br</strong> />
avliji, ni u jednoj od najljepših i<<strong>br</strong> />
najstarijih džamija Teza-Pir s velikim<<strong>br</strong> />
i uređenim dvorištem i dva<<strong>br</strong> />
oniska minareta - mediteranskoara<<strong>br</strong> />
pski način produženja molitve-<<strong>br</strong> />
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
nog glasa prema nebu, a ne turski<<strong>br</strong> />
na koji smo mi na Balkanu navikli.<<strong>br</strong> />
Nema pomoći: biti u Bakuu, znači<<strong>br</strong> />
“pi ti”, “jesti”, “pušiti” miris nafte.<<strong>br</strong> />
Pa i to je nedostatno: građanima<<strong>br</strong> />
Ba kua je automobil, može se reći,<<strong>br</strong> />
središnja <strong>br</strong>iga. Kako ga nabaviti?<<strong>br</strong> />
Ka ko doći do tog ovovjekog “anatemnika”?<<strong>br</strong> />
Kad bi u blizini postojala<<strong>br</strong> />
neka izuzetno potentna industrija<<strong>br</strong> />
automobila, mogla bi ih samo<<strong>br</strong> />
Bakuu prodati pet tisuća komada<<strong>br</strong> />
svaki dan. Nije šala. Milijun i pet<<strong>br</strong> />
stotina tisuća bakinskih žitelja<<strong>br</strong> />
dnevno bi otkupljivalo pet tisuća<<strong>br</strong> />
“pa klenih đavola”. A onda im ne bi<<strong>br</strong> />
pomogli ni svi vjetrovi što dopiru s<<strong>br</strong> />
kavkaskih visija i Kaspijskog mo -<<strong>br</strong> />
ra. U naftnim isparenjima bi se po -<<strong>br</strong> />
gu šile sve džamije, mektebi, turbeta,<<strong>br</strong> />
kule, tvrđave, a nekmoli moderne<<strong>br</strong> />
gradske četvrti pune i prepune<<strong>br</strong> />
veselih dječjih cvrkuta.<<strong>br</strong> />
- Da li vama smeta miris nafte?<<strong>br</strong> />
- pitam uvaženog pjesnika Hazria.<<strong>br</strong> />
Ne smeta. Ne smeta ni njegovu<<strong>br</strong> />
mla đem kolegi Godži. Azerbajd ž a -<<strong>br</strong> />
n ski pjesnici nemaju ništa protiv<<strong>br</strong> />
mi risa nafte. Jer ih ona hrani. Njihova<<strong>br</strong> />
petrokemijska industrija izrađuje<<strong>br</strong> />
i sintetička vlakna, umjetni<<strong>br</strong> />
kaučuk i još nekoliko desetina artikala.<<strong>br</strong> />
Prošlost okamenjena<<strong>br</strong> />
u mramorima<<strong>br</strong> />
Kad smo obišli nekoliko klesarskih<<strong>br</strong> />
radionica, vratili smo se ne k -<<strong>br</strong> />
ro poli starih nadgrobnika na pras -<<strong>br</strong> />
ta roj tržnici u središtu grada. Do če -<<strong>br</strong> />
kale su me lovne scene, <strong>br</strong>ojne ro -<<strong>br</strong> />
zete, simboli Sunca, biljni motivi,<<strong>br</strong> />
ba rokne šare, simboli predenja i<<strong>br</strong> />
tka nja, vojničke časti i hra<strong>br</strong>osti,<<strong>br</strong> />
trgo vačke ili esnafske umješnosti,<<strong>br</strong> />
držav ničke častoljubivosti, derviške<<strong>br</strong> />
umnosti, spiritualnosti, asketizam,<<strong>br</strong> />
vjerničke predanosti Bogu, du ho v -<<strong>br</strong> />
ne uzvišenosti putujućih mu draca<<strong>br</strong> />
15
PUTOPIS<<strong>br</strong> />
(bilo ih je nekada mnogo), a i onih<<strong>br</strong> />
domaćih mislilaca, i filozofa, teozofa,<<strong>br</strong> />
graditelja, zanesenih lju bavnika<<strong>br</strong> />
i mnogo, mnogo poruka na frizovima<<strong>br</strong> />
nadgrobnika što sliče na šim<<strong>br</strong> />
stećcima kao jaje jajetu.<<strong>br</strong> />
Prolazniče, nemoj se gorditi što<<strong>br</strong> />
si živ<<strong>br</strong> />
Ti si još na putu, a ja sam već<<strong>br</strong> />
doma<<strong>br</strong> />
Grebni znakovi bliski su i zemlji<<strong>br</strong> />
i nebu. Kad se prolaznik zamisli<<strong>br</strong> />
nad smislom življenja, <strong>br</strong>zo se nađe<<strong>br</strong> />
u beskraju svoje beznadnosti. Ka -<<strong>br</strong> />
me nar dlijetom veze krajolik vječnosti<<strong>br</strong> />
u kojoj nitko nije konačan, a<<strong>br</strong> />
patnja je vječita. Do svoje tajne<<strong>br</strong> />
sva tko stiže na svoj način. Postoji<<strong>br</strong> />
ne ki poj iz tmine vijekova. Prošlost<<strong>br</strong> />
oka menjena u mramorima. Silna<<strong>br</strong> />
bi t ka oblika s bezobličnošću. Na<<strong>br</strong> />
pra gu velikog onostranog svijeta<<strong>br</strong> />
oči su uprte u kamenara a ne u<<strong>br</strong> />
vjer skog velikodostojanstvenika.<<strong>br</strong> />
To je neka narodna arheologija. Na<<strong>br</strong> />
kraju se mirno opružiti u svom<<strong>br</strong> />
grobu, kao da je u tome smisao ži -<<strong>br</strong> />
vo ta i smrti. Nikoga neće spasiti<<strong>br</strong> />
ko ntemplacija, pasivno ustezanje i<<strong>br</strong> />
asketizam nego kamenjarenje utemeljeno<<strong>br</strong> />
na vjerovanju u moć zna -<<strong>br</strong> />
ko va. I kad je tako, ne treba pitati<<strong>br</strong> />
je li dlijeto dostojno kraljevskih,<<strong>br</strong> />
viteških ili plemićkih ruku. U<<strong>br</strong> />
ovom gradu nema djeteta koje ne<<strong>br</strong> />
umi je graditi grob, a time i kame -<<strong>br</strong> />
na riti vječnost.<<strong>br</strong> />
Kolikogod bili razjedinjeni i<<strong>br</strong> />
vjer ski isključivi, oni zapravo svi<<strong>br</strong> />
pri padaju religiji ognja i kamena.<<strong>br</strong> />
Iz kule se pojavi vitka kamenar -<<strong>br</strong> />
ska starina. Tiho rekoše da mu je<<strong>br</strong> />
stočetrdeset godina. Biće tako blizu<<strong>br</strong> />
savršenstva da njegovo tijelo nije<<strong>br</strong> />
niš ta drugo do ljuštura ili posuda<<strong>br</strong> />
či stog duha.<<strong>br</strong> />
- Ja te gledam, presvijetli - reče<<strong>br</strong> />
pi tomo starina. - Gledam, i sve mi<<strong>br</strong> />
se čini da ne vidim tebe, svetog<<strong>br</strong> />
čovjeka, nego... ne daj Bože da te<<strong>br</strong> />
uvrijedi moja iskrena <strong>br</strong>iga: vidim<<strong>br</strong> />
16<<strong>br</strong> />
samo tvoje raspadanje. Ne raspa -<<strong>br</strong> />
da nje, grubo je to, presvijetli, lijepo<<strong>br</strong> />
te molim, oprosti mi. Kao da se us -<<strong>br</strong> />
pinješ na nebo.<<strong>br</strong> />
- Daleko sam ja od neba, efendija<<strong>br</strong> />
- uljudno i blagonaklono odgovorih<<strong>br</strong> />
- Nebo se kloni grešna tijela.<<strong>br</strong> />
Starina je okrenut čistoći. Ideal<<strong>br</strong> />
mu je što veća udaljenost od vulgarizirane<<strong>br</strong> />
materijalnosti i političke<<strong>br</strong> />
tri vijalnosti. Stremi duhovnim<<strong>br</strong> />
vrho vima. Teži da bude u izravnom<<strong>br</strong> />
spoju s božanstvom. Usred različitih<<strong>br</strong> />
metafizika i religija, djeluje kao<<strong>br</strong> />
oslobođenik. Ako nije prorok, jest<<strong>br</strong> />
filozof, asketa, mudrac, vidioc. Kao<<strong>br</strong> />
pripadnik ezoterične misaonosti<<strong>br</strong> />
ras pravlja o najvišim formama du -<<strong>br</strong> />
hovnog života, a u središtu interesiranja<<strong>br</strong> />
je nešto tajanstveno, zago -<<strong>br</strong> />
ne tno, nadnaravno, neshvatljivo,<<strong>br</strong> />
ne razjašnjivo.<<strong>br</strong> />
- Osjećam da te raspinju misaone<<strong>br</strong> />
zmije - izusti čovjek porijeklom<<strong>br</strong> />
iz starine, a blizak i drag. - Izgledaš<<strong>br</strong> />
kao zmijina sjenka! Ti ne prih -<<strong>br</strong> />
va ćaš slast opuštanja. Mršava kič -<<strong>br</strong> />
ma sijeva i kad je jugo i kad je sjeverina.<<strong>br</strong> />
Kome je istina cilj, radost<<strong>br</strong> />
života je nedostižna. Nego, poprihvati<<strong>br</strong> />
se ti malo jela. Samo jak čovjek<<strong>br</strong> />
može zdravo misliti.<<strong>br</strong> />
- Da jedem, mudrače, reče li?<<strong>br</strong> />
- Da jedeš, presvijetli.<<strong>br</strong> />
Što da mu odgovorim? Najsnažniji<<strong>br</strong> />
doživljaj je doživljaj svjetlosti i<<strong>br</strong> />
istine, a ne jela.<<strong>br</strong> />
- Mračan je život, presvijetli.<<strong>br</strong> />
Svi jet je i blago i blato. Ne valja od<<strong>br</strong> />
po trebe i nužde praviti vrlinu. S<<strong>br</strong> />
vrli nama ili bez njih, svi smo nad<<strong>br</strong> />
pro valijama.<<strong>br</strong> />
- Mudar si ti, efendija. Samo,<<strong>br</strong> />
mo lim te, ne zovi me: presvijetli.<<strong>br</strong> />
Ne pripada mi taj naziv. Ne zas lu -<<strong>br</strong> />
žu jem ga.<<strong>br</strong> />
- A kako ću? Nešto postoji tek<<strong>br</strong> />
onda kad nosi neko ime. Nije do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
imati mnogo imena. Imena ti, presvijetli,<<strong>br</strong> />
ne <strong>br</strong>ani mi da te tako nazivam<<strong>br</strong> />
bar dok si tako sjenast...<<strong>br</strong> />
- Da jedem, a?<<strong>br</strong> />
- Da jedeš, presvijetli. Da ne bu -<<strong>br</strong> />
de: umro, a zubi mu čitavi, nepoispadali.<<strong>br</strong> />
Valja trošiti što je za trošenje<<strong>br</strong> />
i na način kako je Svevišnji za -<<strong>br</strong> />
po vijedio. Kad se tijelo zasiti, ispuni<<strong>br</strong> />
se i duša. Umilno se nasmija.<<strong>br</strong> />
- Što ti više smeta, presvijetli:<<strong>br</strong> />
grijeh duše ili grijeh tijela?<<strong>br</strong> />
- Volim kad je zadovoljna i duša<<strong>br</strong> />
tijela i tijelo duše - odgovorih.<<strong>br</strong> />
Nije bilo vremena za razgovor.<<strong>br</strong> />
Hitao sam prema gruzijskim i ar -<<strong>br</strong> />
me nskim stećcima-hačkarima. Žu -<<strong>br</strong> />
rim pročitati darovanu knjigu<<strong>br</strong> />
“Kakva je egzistencijalna funkcija<<strong>br</strong> />
smrti u životu”. Promatranja s ovolike<<strong>br</strong> />
udaljenosti od svoga doma tiho<<strong>br</strong> />
mi sugeriraju da nisam pošao tražiti<<strong>br</strong> />
pouke nego samo svjetlosti u<<strong>br</strong> />
refleksijama velikih smrti i velikih<<strong>br</strong> />
ukopišta.<<strong>br</strong> />
Već prve stranice navedene<<strong>br</strong> />
knji ge kazuju da živjeti i umirati<<strong>br</strong> />
oz načavaju samo dvije strane jedne<<strong>br</strong> />
i iste stvari. Čini se da bi život bio<<strong>br</strong> />
drukčiji da nije opterećen pratnjom<<strong>br</strong> />
smrti od samog početka.<<strong>br</strong> />
Da čovjek živi vječito, bi li za<<strong>br</strong> />
nje ga mogle postojati praktične i<<strong>br</strong> />
mo ralne vrijednosti?<<strong>br</strong> />
Ne memento mori nego memento<<strong>br</strong> />
vivere.<<strong>br</strong> />
Na ovom dugom putu mnogi<<strong>br</strong> />
umnici su mi kazivali da oni što se<<strong>br</strong> />
često prisjećaju smrti moralniji su i<<strong>br</strong> />
bolje vode svoj život. Azerbajdžanske<<strong>br</strong> />
starine su me uvjeravali da u<<strong>br</strong> />
ideji smrti nalaze razlog i izvor najvišeg<<strong>br</strong> />
veselja, a, eto, neće ih!<<strong>br</strong> />
“I svuda čovjek čovjeka sili priznati<<strong>br</strong> />
da je njegov Bog” - Mihovil<<strong>br</strong> />
Pav lek Miškina. Raspni ga.<<strong>br</strong> />
Dok čovjek spektakularno ali<<strong>br</strong> />
upo rno i postojano osvaja svemir,<<strong>br</strong> />
nje ga tiho, lukavo ali uporno i po s -<<strong>br</strong> />
to jano osvajaju njegovi vlastiti de -<<strong>br</strong> />
mo ni različitih strasti.<<strong>br</strong> />
Na kraju, sve ide na jedno mjesto.
POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />
Safvet-beg BAŠAGIĆ<<strong>br</strong> />
Kratka uputa u prošlost<<strong>br</strong> />
Bosne i Hecegovine (3)<<strong>br</strong> />
U dodatku pod<<strong>br</strong> />
naslovom Herceg-<<strong>br</strong> />
Bosna i istočna<<strong>br</strong> />
prosvjeta dr.<<strong>br</strong> />
Safvet-beg<<strong>br</strong> />
Bašagić kratkim<<strong>br</strong> />
pregledom pravi<<strong>br</strong> />
svojevrstan uvod<<strong>br</strong> />
u svoja dva<<strong>br</strong> />
naredna djela<<strong>br</strong> />
Bošnjaci i<<strong>br</strong> />
Hercegovci u<<strong>br</strong> />
Islamskoj<<strong>br</strong> />
književnosti<<strong>br</strong> />
(Vlastita naklada.<<strong>br</strong> />
Sarajevo, 1912.) i<<strong>br</strong> />
Znameniti Hrvati,<<strong>br</strong> />
Bošnjaci i<<strong>br</strong> />
Hercegovci u<<strong>br</strong> />
Turskoj carevini<<strong>br</strong> />
(Matica Hrvatska,<<strong>br</strong> />
Zagreb, 1931.)<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Pripremio: Edin Urjan Kukavica<<strong>br</strong> />
U dodatku pod naslovom Herceg-Bo s -<<strong>br</strong> />
na i istočna prosvjeta, na kraju svoje (do -<<strong>br</strong> />
ista) Kratke upute u prošlost Bosne i Her -<<strong>br</strong> />
ce govine, dr. Safvet-beg Bašagić kra t kim<<strong>br</strong> />
pregledom, osvrće se na životopise i iz -<<strong>br</strong> />
vat ke iz djela nekolicine manje ili više<<strong>br</strong> />
znamenitih Bošnjaka vladara, zna n s t -<<strong>br</strong> />
venika, književnika i pjesnika. Osim što<<strong>br</strong> />
od zaborava spašava Bošnjake koji su<<strong>br</strong> />
ostavili tra ga i u drugim domenima života,<<strong>br</strong> />
osim ra to vanja, pravi svojevrstan<<strong>br</strong> />
uvod u svoja dva naredna djela Bošnjaci<<strong>br</strong> />
i Hercegovci u Is lamskoj književnosti<<strong>br</strong> />
(Vla stita naklada. Sa rajevo, 1912.) i<<strong>br</strong> />
Zna meniti Hrvati, Bo š njaci i Hercegovci<<strong>br</strong> />
u Turskoj carevini (Ma tica Hrvatska,<<strong>br</strong> />
Za greb, 1931.).<<strong>br</strong> />
Iz perspektive autora zainteresiranog<<strong>br</strong> />
za vlastitu nacionalnu i svaku<<strong>br</strong> />
drugu prošlost - bez obzira kakva ona<<strong>br</strong> />
bila - znakovito za ovaj Bašagićev pregled<<strong>br</strong> />
je to da je djelo pisano prvih godina<<strong>br</strong> />
nakon povlačenja Osmanskog sultanata<<strong>br</strong> />
iz Bosne i Hercegovine i Austro-ugarske<<strong>br</strong> />
okupacije, te da su čak i u tim godinama,<<strong>br</strong> />
kada su sve uspomene na sultanat<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ižno i nostalgično njegovane, ovi bo š -<<strong>br</strong> />
njački velikani već bili zaboravljeni. Ti -<<strong>br</strong> />
me - kao potpuno nerelevantna, jer i<<strong>br</strong> />
Bašagić se poziva na nedostatak podataka,<<strong>br</strong> />
padaju u vodu sva pravdanja da<<strong>br</strong> />
smo svoju prošlost zaboravili usljed djelovanja<<strong>br</strong> />
ovog ili onog, manjeg ili većeg<<strong>br</strong> />
sistematskog zatiranja tragova materijalne<<strong>br</strong> />
i svake druge historije i kulture<<strong>br</strong> />
Bošnjaka i Hercegovaca. Prije će biti da<<strong>br</strong> />
se tu radi (ili) o posvemašnjem nemaru<<strong>br</strong> />
prema tradiciji, (ili) o nezainteresiranosti<<strong>br</strong> />
za prošlost kao savladanu lekciju, (ili<<strong>br</strong> />
pak) o nekim drugim razlozima čiji bi<<strong>br</strong> />
nas i spomen odveo u neželjenom smjeru.<<strong>br</strong> />
U svakom slučaju, stoji činjenica da<<strong>br</strong> />
je književna, kulturna, historijska i sva -<<strong>br</strong> />
ka druga baština Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />
toliko bogata da predstavlja neiscrpivo<<strong>br</strong> />
tlo za naraštaje istražitelja svih znanstvenih<<strong>br</strong> />
usmjerenja i interesa. Isto tako,<<strong>br</strong> />
nipošto ne treba zanemariti da savremenim<<strong>br</strong> />
zanemarivanjem stvarnih veličina,<<strong>br</strong> />
njihovim guranjem ukraj, te nipodaštavanjem<<strong>br</strong> />
svega trajno vrijednog, neprimjećivanjem<<strong>br</strong> />
i nedokumenti ra njem trenutnog<<strong>br</strong> />
stanja u ovim oblastima, zabavljeni<<strong>br</strong> />
dnevnopolitičkim temama, otvaramo<<strong>br</strong> />
prostor i naraštajima po s li je nas da<<strong>br</strong> />
se iščuđavaju nad našim ne ma rom i<<strong>br</strong> />
nezainteresiranošću.<<strong>br</strong> />
Bašagić je, ne treba to ispustiti iz<<strong>br</strong> />
vida, među ostalim, i relativno plodan i<<strong>br</strong> />
uspješan pjesnik, ali u svakom slučaju<<strong>br</strong> />
autentičan sudionik i svjedok događanja<<strong>br</strong> />
na tom kulturnom prizorištu, njegove se<<strong>br</strong> />
ocjene o njegovim poetskim prethodnicima<<strong>br</strong> />
mogu uzeti sa razumljivom ozbiljnošću.<<strong>br</strong> />
S druge strane, imajući na umu pre -<<strong>br</strong> />
ko četiri stotine godina osmanske pro š -<<strong>br</strong> />
losti Bosne i Hercegovine, iznimno skroman<<strong>br</strong> />
izbor od tek nekolicine pjesnika,<<strong>br</strong> />
kao i njegova zamolba na kraju teksta,<<strong>br</strong> />
svojevrsne su potvrde doista nepristojnog<<strong>br</strong> />
odnosa Bošnjaka i Hercegovaca pre -<<strong>br</strong> />
ma svome naslijeđu.<<strong>br</strong> />
17
POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />
Safvet-beg Bašagić<<strong>br</strong> />
o Herceg-Bosni<<strong>br</strong> />
i istočnoj prosvjeti<<strong>br</strong> />
Kad sam dovršio ovo djelce o<<strong>br</strong> />
junačkoj prošlosti Bosne i Hercegovine,<<strong>br</strong> />
istom onda mi pade na um,<<strong>br</strong> />
da sam zaboravio još nešto istaknuti;<<strong>br</strong> />
na ime: koliko je istočna prosvjeta<<strong>br</strong> />
uplivala na naše zemlje. U<<strong>br</strong> />
velikoj oskudici podataka o tome je<<strong>br</strong> />
veoma teško pisati, nu držeći se<<strong>br</strong> />
staroga načela: bolje je makar štogod,<<strong>br</strong> />
već ništa ne napisati, odlučih<<strong>br</strong> />
se nešto progovoriti i o onim ljudima<<strong>br</strong> />
iz naših krajeva, koji su kao<<strong>br</strong> />
veliki učenjaci izašli na glas, ili<<strong>br</strong> />
kao pjesnici ostavili lijepo ime na<<strong>br</strong> />
istočnome Parnasu. Naši djedovi<<strong>br</strong> />
nijesu znali samo pregoniti se s di -<<strong>br</strong> />
p lomatima i baratati s oružjem,<<strong>br</strong> />
nego takogje poput velikih istočnih<<strong>br</strong> />
učenjaka pisati omašna djela o<<strong>br</strong> />
raznim strukama znanosti i isto<<strong>br</strong> />
tako pjevati zanosne pjesme i ljupke<<strong>br</strong> />
gazele u perzijskom i turskom<<strong>br</strong> />
jeziku. S tijem hoću da rečem nekima<<strong>br</strong> />
i nekima, da izbiju iz glave one<<strong>br</strong> />
uobičajene predsude, da su naši<<strong>br</strong> />
pregji bili nepristupni kulturi. Oni<<strong>br</strong> />
su, slobodno smijem reći toliko učinili<<strong>br</strong> />
na polju istočne, koliko i naši<<strong>br</strong> />
susjedi na polju zapadne prosvjete.<<strong>br</strong> />
Svi, tijekom povjesti spomenuti<<strong>br</strong> />
naši veliki zemljaci: veliki veziri,<<strong>br</strong> />
ve ziri i paše, bili su visoko o<strong>br</strong>azo -<<strong>br</strong> />
va ni ljudi u raznim istočnim zna -<<strong>br</strong> />
no stima i do<strong>br</strong>i prijatelji i znanci<<strong>br</strong> />
ara pske, perzijske i turske književ -<<strong>br</strong> />
nosti, jer onako visoka dostojans t -<<strong>br</strong> />
va nijesu mogli obnašati bez više<<strong>br</strong> />
na o<strong>br</strong>azbe, a za tu tvrdnju najbolji<<strong>br</strong> />
je dokaz, što su se uvijek u dokolici<<strong>br</strong> />
družili s velikom ulemom i na u -<<strong>br</strong> />
ku podupirali na svakome koraku.<<strong>br</strong> />
Do voljna su svjedočanstva razni<<strong>br</strong> />
sla vospjevi i razna učena djela nji -<<strong>br</strong> />
ma prikazana, u kojima se opisuju<<strong>br</strong> />
kao prijatelji i mecene učenjaka i<<strong>br</strong> />
pjesnika.<<strong>br</strong> />
18<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
Sre<strong>br</strong>eno doba naše prošlosti<<strong>br</strong> />
imade i na forumu prosvjete odličnih<<strong>br</strong> />
zastupnika. Ali beg Hercegović,<<strong>br</strong> />
Ahmed ef. Sarajlija, Sudija,<<strong>br</strong> />
Ali-Dede, Derviš paša, Ahmed<<strong>br</strong> />
beg, Šeh Jujo i Ćafija poznati su<<strong>br</strong> />
pje snici i književnici. Njihova djela<<strong>br</strong> />
— sačinjena prama duhu onoga<<strong>br</strong> />
Znakovito za ovaj Bašagićev<<strong>br</strong> />
pregled je to da je djelo pisano<<strong>br</strong> />
prvih godina nakon povlačenja<<strong>br</strong> />
Osmanskog sultanata iz Bosne i<<strong>br</strong> />
Hercegovine i Austro-ugarske<<strong>br</strong> />
okupacije, te da su čak i u tim<<strong>br</strong> />
godinama, kada su sve<<strong>br</strong> />
uspomene na sultanat <strong>br</strong>ižno i<<strong>br</strong> />
nostalgično njegovane, ovi<<strong>br</strong> />
bošnjački velikani već bili<<strong>br</strong> />
zaboravljeni. Time - kao potpuno<<strong>br</strong> />
nerelevantna, jer i Bašagić se<<strong>br</strong> />
poziva na nedostatak podataka,<<strong>br</strong> />
padaju u vodu sva pravdanja da<<strong>br</strong> />
smo svoju prošlost zaboravili<<strong>br</strong> />
usljed djelovanja ovog ili onog,<<strong>br</strong> />
manjeg ili većeg sistematskog<<strong>br</strong> />
zatiranja tragova materijalne i<<strong>br</strong> />
svake druge historije i kulture<<strong>br</strong> />
Bošnjaka i Hercegovaca.<<strong>br</strong> />
vre mena u arapskom, perzijskom i<<strong>br</strong> />
tur skom jeziku, dični su spomenici<<strong>br</strong> />
negdašnjega duševnog rada na po -<<strong>br</strong> />
lju istočne ujudbe; a njihova imena<<strong>br</strong> />
sjajne su zublje na obzoru naših<<strong>br</strong> />
kra jeva, koje rasvjetljuju stari po -<<strong>br</strong> />
nos u srcima mladog naraštaja, da<<strong>br</strong> />
pre gne za istočnom i zapadnom<<strong>br</strong> />
pro svjetom i doprinese nešto za<<strong>br</strong> />
na predak domovine.<<strong>br</strong> />
Osim gore spomenutih ima ih<<strong>br</strong> />
još puno, za koje se ni ne znade, da<<strong>br</strong> />
su s naše gore lišće; a ima ih dosta<<strong>br</strong> />
i takovih, koje samo po imenu zna -<<strong>br</strong> />
mo, jer su zauzimali odlično mjesto<<strong>br</strong> />
megju istočnim učenjacima<<strong>br</strong> />
kao Sokolovića učitelj Mahmudi<<strong>br</strong> />
Be druddin, Munla Bali ef., Šejhi<<strong>br</strong> />
Ha mza Orlović, Mehmed ef. Elbosnevi<<strong>br</strong> />
desna ruka šejhul-islama<<strong>br</strong> />
Ja hja ef., Muniri ef., Ridvan ef.<<strong>br</strong> />
Hrvat, veliki kazasker i mnogi dr.<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
(O Nerkesiju) ...Megju velikim<<strong>br</strong> />
ljudima, koji su nikli iz naše<<strong>br</strong> />
gru de, bez sumnje jedno od prvih<<strong>br</strong> />
mjesta zapada Nerćesiju. Nerćesi<<strong>br</strong> />
- to glasovito ime, koje zvuči na<<strong>br</strong> />
perzijski, list je s naše gore, koji<<strong>br</strong> />
se tri vijeka zeleni na turskome<<strong>br</strong> />
Parnasu. Prije preporoda turske<<strong>br</strong> />
lijepe književnosti, Nerćesija je<<strong>br</strong> />
bio slavljen kao najdublji i najuzvišeniji<<strong>br</strong> />
kla sik, premda mu se i<<strong>br</strong> />
dan današ nji priznaje veličanstvenost<<strong>br</strong> />
prispodoba i uzvišenih<<strong>br</strong> />
mi sli. Pa čak cijeli odlomci iz njegove<<strong>br</strong> />
“Hamse” (Pe terojci) čitaju se<<strong>br</strong> />
u višim turskim školama kao<<strong>br</strong> />
uzorci klasicizma.<<strong>br</strong> />
Nerćesija je ugledao sunce pod<<strong>br</strong> />
Trebević-planinom, u šeher Sarajevu<<strong>br</strong> />
oko godine 1000. po Hidžr.<<strong>br</strong> />
Ro gjeno mu je ime Muhamed.<<strong>br</strong> />
Otac mu je bio Nerćes 1 Ahmed efe -<<strong>br</strong> />
n dija, sarajevski kadija (šer. su -<<strong>br</strong> />
dac), ličnost veoma omiljena u na -<<strong>br</strong> />
rodu i ugledna u bosanskih vezira.<<strong>br</strong> />
Naš mladi Muhamed učio je<<strong>br</strong> />
prve nauke u Sarajevu, dok je više<<strong>br</strong> />
škole slušao u Carigradu u glasovitoga<<strong>br</strong> />
naučenjaka Kafzade Fejzullah<<strong>br</strong> />
efendije. No prije nego je dovršio<<strong>br</strong> />
nauke, umrije mu otac. Pošto<<strong>br</strong> />
ni je imao nikakove materijalne po -<<strong>br</strong> />
1 Nerćes perz. r. znači ljiljan; Nerćesija<<strong>br</strong> />
= Ljiljanski.
t pore, prekine nauke i stupi u svi -<<strong>br</strong> />
tu kadija. Kao kadija služio je najprije<<strong>br</strong> />
u Gabeli, za tim u Mostaru,<<strong>br</strong> />
Novom-Pazaru i u više drugih vilajeta.<<strong>br</strong> />
Gdje je god došao, svagdje je<<strong>br</strong> />
omilio radi učenosti, pravednosti i<<strong>br</strong> />
uljudnosti.<<strong>br</strong> />
Godine 1044. (1634.) kao pisca<<strong>br</strong> />
zgoda opremi ga sultan Murat IV.<<strong>br</strong> />
u vojnu na Revan. Na domak gra -<<strong>br</strong> />
da Ćećbuze nesrećom pane s ata i<<strong>br</strong> />
umrije u cvijetu ljudske dobe. Ne r -<<strong>br</strong> />
ćesija ostavio je iza sebe više djela,<<strong>br</strong> />
a najglasovitije je “Hamsei-Nerćesi”<<strong>br</strong> />
(Peterojci Nerćesini)... Cijela<<strong>br</strong> />
“Hamsa” svojim sadržajem djelo je<<strong>br</strong> />
poučno i zabavno, a osim toga još<<strong>br</strong> />
majstorski zaodjenuto u pjesničko<<strong>br</strong> />
ruho i protkano divnim arapskim,<<strong>br</strong> />
perzijskim i turskim stihovima.<<strong>br</strong> />
Tu frcaju iskrice kao od glavnje ću -<<strong>br</strong> />
mura. Mnogi su kušali, da ga do -<<strong>br</strong> />
stignu u pjesničkom slikanju i u<<strong>br</strong> />
igri riječi, ali im je trud ostao uza -<<strong>br</strong> />
lu dan, jer je Nerćesija u tome ne -<<strong>br</strong> />
do stiživ. Možda ni jedna turska za -<<strong>br</strong> />
bavna knjiga nije doživila toliko iz -<<strong>br</strong> />
danja, koliko “Hamsei Nerćesi”.<<strong>br</strong> />
Da nije jedine pogreške, naime da<<strong>br</strong> />
se nije u onolikoj mjeri služio s<<strong>br</strong> />
per zijskim i arapskim riječima,<<strong>br</strong> />
Ner ćesina Hamsa ostala bi kroz<<strong>br</strong> />
vre mena kao znamenito djelo u tu -<<strong>br</strong> />
r skoj literaturi, koliko radi starosti,<<strong>br</strong> />
toliko radi pjesničkog slikanja i<<strong>br</strong> />
bujnih maštanija. Ali ipak još<<strong>br</strong> />
dugo i dugo turski pjesnici, pripovjedači<<strong>br</strong> />
i učeni svijet naslagjivat će<<strong>br</strong> />
se čitajući plod, što se razvio u ma -<<strong>br</strong> />
šti našega Nerćesije.<<strong>br</strong> />
Kad pročitam jedan Gazel iz<<strong>br</strong> />
pera Nerćesina i nehotice pomis -<<strong>br</strong> />
lim na Derviš pašu Mostarca i<<strong>br</strong> />
dru ge pjesnike iz naših krajeva,<<strong>br</strong> />
ko ji su pjevali turski ili perzijski,<<strong>br</strong> />
a to me je uzrok valjda nešto, što<<strong>br</strong> />
je svima zajedničko. To je potka<<strong>br</strong> />
od na šega tiliprika, samo je<<strong>br</strong> />
uzvod pro tkan perzijskim zlatom<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
i turs kom svilom. U narednoj pjesmici<<strong>br</strong> />
li je po se ogleda živa mašta,<<strong>br</strong> />
koja je kod Nećersije uvijek pretežna<<strong>br</strong> />
i gla vno obilježje njegove poezije:<<strong>br</strong> />
Nek u loptu zatvorenu<<strong>br</strong> />
Metnu jednog malog mrava,<<strong>br</strong> />
Pa je onda zavaljaju<<strong>br</strong> />
Preko polja i du<strong>br</strong>ava.<<strong>br</strong> />
U tom vječnom prevrtanju<<strong>br</strong> />
Samrt mu je žiće pravo;<<strong>br</strong> />
A gle; ja sam mrav bijedni,<<strong>br</strong> />
A ta lopta — nebo plavo.<<strong>br</strong> />
Šuplja kruglja, u kojoj je mrav<<strong>br</strong> />
zatvoren, valja se niz pusta <strong>br</strong>da i<<strong>br</strong> />
strme doline. Bijedno stvorenje po<<strong>br</strong> />
sto puta u jednom trenu prevrće se<<strong>br</strong> />
preko glave, i to neprestano, bez<<strong>br</strong> />
odmora. Kako mora biti, ili kako bi<<strong>br</strong> />
moralo biti pri duši siromašnom<<strong>br</strong> />
mravu, da može osjetiti bol, koju bi<<strong>br</strong> />
čovjek ćutio, da je na njegovu mjestu?<<strong>br</strong> />
U tome žalosnome stanju<<strong>br</strong> />
Nerćesija prispodablja sebe mra -<<strong>br</strong> />
vu, a šuplju loptu vasionome svijetu,<<strong>br</strong> />
u kome se valja i kotrlja bez<<strong>br</strong> />
kraja i konca, dok se napokon i na<<strong>br</strong> />
njemu ne potvrdi istinitost perzijske<<strong>br</strong> />
poslovice: “Her ćes galtan - galtan<<strong>br</strong> />
be ćori hiš mireved” 2 . Neka<<strong>br</strong> />
sjeta, koja je regbi zajednička svi -<<strong>br</strong> />
ma turskim pjesnicima, prodire iz<<strong>br</strong> />
mnogih pjesama Nerćesinih, kao<<strong>br</strong> />
n. pr. iz ova dva gazela, koji se u<<strong>br</strong> />
gazelu ne dadu presaditi u vrt<<strong>br</strong> />
naše poezije:<<strong>br</strong> />
O nebesa, gdje je smilovanje?<<strong>br</strong> />
Dokle će još progonstvo trajati?<<strong>br</strong> />
Zar nikada samrtnik ne može<<strong>br</strong> />
Svoje svjetske griehe okajati?<<strong>br</strong> />
I.<<strong>br</strong> />
2 Svako će okrećući se otići u svoju<<strong>br</strong> />
rupu.<<strong>br</strong> />
POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />
Moje žice ko bujica progje.<<strong>br</strong> />
Kako da se sada zatalasa?<<strong>br</strong> />
Gorke suze već su presahnule<<strong>br</strong> />
Od ljubavi; meni nema spasa!<<strong>br</strong> />
O nezbori o molbi i strahu,<<strong>br</strong> />
O sastanku i rastanku s dragom!<<strong>br</strong> />
Zar nikada o sastanku ne će<<strong>br</strong> />
Pirit zefir u mog srca gaju?<<strong>br</strong> />
Zar će uviek noć rastanka kriti<<strong>br</strong> />
Mene u svom crnom zagrljaju?<<strong>br</strong> />
Ko’ko put sam u pjesmi, u prozi<<strong>br</strong> />
Ocrtao’ šta mi srce peče,<<strong>br</strong> />
A te iskre, a ti plamenovi<<strong>br</strong> />
Moje tajne boli ne lieče.<<strong>br</strong> />
Za verigam takovieh misli<<strong>br</strong> />
Nerćesija nemoj ići tragom.<<strong>br</strong> />
II.<<strong>br</strong> />
E bi moje izgorjelo tielo<<strong>br</strong> />
Na plamenu ognja ljubavnoga.<<strong>br</strong> />
Da se suze dedile nisu,<<strong>br</strong> />
Kao kiša s plačna oka moga<<strong>br</strong> />
Kakve misli, kakve li rieči<<strong>br</strong> />
Po mome su mozgu razasute!<<strong>br</strong> />
I ako se pod izlikom čine<<strong>br</strong> />
Kao knjige, koje vazda šute.<<strong>br</strong> />
Kad kroz maštu tvoje čarne vjegje<<strong>br</strong> />
Mojoj duši u blizinu plove,<<strong>br</strong> />
Procvili mi srce u njedrima<<strong>br</strong> />
Poput tužne harfe Eolove.<<strong>br</strong> />
Nerćesija, tvoja pjesma šeće<<strong>br</strong> />
Po družini, kao čaša fina<<strong>br</strong> />
I privlači nekom čudnom moći<<strong>br</strong> />
Čitatelje poput rujna vina<<strong>br</strong> />
Nu katkada Nerćesija poput<<strong>br</strong> />
Hafiza umije kucnuti i u vesele<<strong>br</strong> />
žice, da razgovori čitatelje, i takove<<strong>br</strong> />
pjesmice često tura u usta svojim<<strong>br</strong> />
zaljubljenim junačina u “Hamsi.”<<strong>br</strong> />
Evo jedne takove:<<strong>br</strong> />
19
POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />
Zgoda bježi ispod neba.<<strong>br</strong> />
Da je stigne majstor treba;<<strong>br</strong> />
Zgoda, to je disaj zore.<<strong>br</strong> />
Brzi lahor u sred gore,<<strong>br</strong> />
Taj je lahor zadah mali.<<strong>br</strong> />
Što te jedan trenut gali;<<strong>br</strong> />
Dok nas blago sunce grije,<<strong>br</strong> />
De ispimo čašu, dvije!<<strong>br</strong> />
Uopće je Nećersija najveći majstor<<strong>br</strong> />
u kovanju slavospjeva. Njegov<<strong>br</strong> />
pa negirični spjev, ili čak apoteoza,<<strong>br</strong> />
šej hul-islama Azmi-efendije, poz -<<strong>br</strong> />
na ta je u turskoj književnosti kao<<strong>br</strong> />
uzor pjesma svoje vrsti. Evo kako<<strong>br</strong> />
po činje:<<strong>br</strong> />
Uzmi rukom Nerćesija,<<strong>br</strong> />
Čašu slave i radosti.<<strong>br</strong> />
Kad si taj čas dočekao.<<strong>br</strong> />
Veseli se, pij i gosti!<<strong>br</strong> />
Progji, sjedi u vrh krčme.<<strong>br</strong> />
Kao što je Džemšid sjedo;<<strong>br</strong> />
Progji ćulah natjeravši<<strong>br</strong> />
Na oči - na čelo bliedo.<<strong>br</strong> />
Danju noću treba piti,<<strong>br</strong> />
A nikada pjan ne biti.<<strong>br</strong> />
Jer kada se džaba pije.<<strong>br</strong> />
Treba piti veselije.<<strong>br</strong> />
De povikni: “Uživanje!”<<strong>br</strong> />
Nek napuni doba svoje,<<strong>br</strong> />
Nek se toči staro vino.<<strong>br</strong> />
Nek veselo sviet poje.<<strong>br</strong> />
Nek napuni cio obzor<<strong>br</strong> />
Vika: pijmo, pijmo, pijmo!<<strong>br</strong> />
Neka Đžemšid vidi, kako<<strong>br</strong> />
Darijski se veselimo.<<strong>br</strong> />
Ovo nije ono piće,<<strong>br</strong> />
Što pjanice u se liju,<<strong>br</strong> />
Da s’opiju i megju se<<strong>br</strong> />
Praznima se čašam biju.<<strong>br</strong> />
U ovom je piću uzrok<<strong>br</strong> />
Prave sreće i veselja.<<strong>br</strong> />
Iz svake se kaplje ragja<<strong>br</strong> />
Nova nada — nova želja i t. d.<<strong>br</strong> />
20<<strong>br</strong> />
Nerćesijini savremenici bili su<<strong>br</strong> />
šejhi Husejini Lamećani, koji se<<strong>br</strong> />
takogje iskazao kao junak na<<strong>br</strong> />
peru, i glasoviti učenjak Mostarac<<strong>br</strong> />
I<strong>br</strong>ahim ef. Roznamedžija, koji je<<strong>br</strong> />
na godine bio svrha i razvrha u<<strong>br</strong> />
Carigradu. Da pače i veliki veziri<<strong>br</strong> />
i šejhul islami morali su se o<<strong>br</strong> />
svemu s njime savjetovati. Ovaj -<<strong>br</strong> />
u jednoj osobi diktator i demagog,<<strong>br</strong> />
držao je na uzdi i dvor i narod. U<<strong>br</strong> />
isto vrijeme živio je takogje Jusuf<<strong>br</strong> />
paša, za koga veli Ćatib-Čelebi,<<strong>br</strong> />
da je toliko bio učen, da bi mogao<<strong>br</strong> />
sjesti i na sedžadu šejhul-islama,<<strong>br</strong> />
nu u napunu muževne dobe kao<<strong>br</strong> />
II. vezir postao je žrtvom Džindžihodžine<<strong>br</strong> />
spletke. Osim rečenih još<<strong>br</strong> />
tri naša zemljaka obnašali su najveće<<strong>br</strong> />
sudačke časti u Carigradu, a<<strong>br</strong> />
to su Isa efendija Sarajlija, Bejazi<<strong>br</strong> />
efendija i Šaban efendija Nevesinjac.<<strong>br</strong> />
U drugoj polovici XVII. vijeka<<strong>br</strong> />
susretamo se takogje sa dva<<strong>br</strong> />
poznata naša zemljaka s Ahmed<<strong>br</strong> />
ef. Mostarcem i s glasovitim šejhom<<strong>br</strong> />
Abdullhi Gaibijom. Prvi se<<strong>br</strong> />
istaknuo na polju islamske iurisprudencije<<strong>br</strong> />
s djelom “Fetava-i-<<strong>br</strong> />
Ahmedi” (fetve Ahmedove) koje su<<strong>br</strong> />
priznate u učenom svijetu. Osim<<strong>br</strong> />
toga napisao je još djelo “Enisulvaizin”<<strong>br</strong> />
(Prijatelj propovjednika).<<strong>br</strong> />
Umro u Mostaru l090. (1679.)<<strong>br</strong> />
poštovan kao visoko nao<strong>br</strong>ažen i<<strong>br</strong> />
plemenit čovjek. R. a.<<strong>br</strong> />
(O Abdullahu Gaibiju) Šejhi Gaibija<<strong>br</strong> />
je rodom iz hljevanjske okolice,<<strong>br</strong> />
odakle se preselio i nastanio u<<strong>br</strong> />
St. Gradišku. Gdje je učio nauke<<strong>br</strong> />
ne zna se, ali da je bio visoko nao<strong>br</strong>ažen,<<strong>br</strong> />
to nam svjedoči spomenik,<<strong>br</strong> />
na ime komentar u dva obsežna<<strong>br</strong> />
sveska na “Fususul-hi kem,” najglasovitije<<strong>br</strong> />
i najmističnije djelo oca<<strong>br</strong> />
mistične filozofije na istoku, imenom<<strong>br</strong> />
Muhjuddini Arebije. Od svih<<strong>br</strong> />
komentatora Fususa veli se, da je<<strong>br</strong> />
naš Gaibija najdublje za ro nio u<<strong>br</strong> />
Tu frcaju iskrice kao od glavnje<<strong>br</strong> />
ćumura. Mnogi su kušali, da ga<<strong>br</strong> />
dostignu u pjesničkom slikanju i<<strong>br</strong> />
u igri riječi, ali im je trud ostao<<strong>br</strong> />
uzaludan, jer je Nerćesija u tome<<strong>br</strong> />
nedostiživ. Možda ni jedna turska<<strong>br</strong> />
zabavna knjiga nije doživila<<strong>br</strong> />
toliko izdanja, koliko “Hamsei<<strong>br</strong> />
Nerćesi”.<<strong>br</strong> />
tajne toga tajinstvenoga dje la.<<strong>br</strong> />
Osim toga napisao je jednu knjižicu<<strong>br</strong> />
o svojim derviškim nazorima.<<strong>br</strong> />
Umro je oko 1100. (1688.) u St.<<strong>br</strong> />
Gradiškoj, gdje mu je i turbe<<strong>br</strong> />
sagragjeno, koje se i danas u do<strong>br</strong>u<<strong>br</strong> />
stanju nalazi. Često muslimani iz<<strong>br</strong> />
okolišnjih mjesta pregju u Slavoniju<<strong>br</strong> />
i hodočaste mu grob. Megju bo -<<strong>br</strong> />
sanskim dervišima cijele legende<<strong>br</strong> />
iz njegova života pronose se od<<strong>br</strong> />
usta do usta. R. a.<<strong>br</strong> />
(O Alauddinu Sabitu Užičaninu)<<strong>br</strong> />
Taj se pjesnik zove punim imenom<<strong>br</strong> />
Alauddin Sabit Užičanin. Kada i<<strong>br</strong> />
gdje se upravo rodio, to se ne da<<strong>br</strong> />
tačno odrediti. Neki misle, da se<<strong>br</strong> />
rodio u Užicama u Bosni. Nu po<<strong>br</strong> />
svoj prilici rodio se u Taslidži<<strong>br</strong> />
(Plevlju) početkom druge polovice<<strong>br</strong> />
XVIII vijeka. O njegovoj mladosti<<strong>br</strong> />
ništa se takogje ne zna, jer ni stari<<strong>br</strong> />
ni novi biografi ne bilježe niti jednoga<<strong>br</strong> />
podatka. Kada je Sabit došao<<strong>br</strong> />
u Carigrad, stupio je pod okrilje<<strong>br</strong> />
Sejjidi-zade Mehmed paše (poznat<<strong>br</strong> />
u narodnoj pjesmi pod imenom:<<strong>br</strong> />
paša Sejidija) i njegovom protekcijom<<strong>br</strong> />
malo po malo dotjerao do<<strong>br</strong> />
mevlevijjeta, koja je čast veliko<<strong>br</strong> />
šerijatsko-sudačko dostojanstvo u<<strong>br</strong> />
Turskoj. Najprije je bio “mulla” u<<strong>br</strong> />
Bo sni, za tim u Konji i napokon u<<strong>br</strong> />
Di ar ibekiru, gdje je i preminuo<<strong>br</strong> />
1124. po Hidžr. (1712. po Hr.) Toliko<<strong>br</strong> />
je u svemu zabilježeno o Sabi-
tovu životu, a sada da se malko<<strong>br</strong> />
po zabavimo s njime, kao s pjesnikom.<<strong>br</strong> />
Neki osmanlijski pisci književnosti<<strong>br</strong> />
daju Nabiji, neki opet<<strong>br</strong> />
Nefiji prvenstvo na svome Parnasu,<<strong>br</strong> />
a ja se ipak usugjujem mirne<<strong>br</strong> />
duše mimo obojicu proturiti Sabita,<<strong>br</strong> />
jer je on manje više pjesnik<<strong>br</strong> />
svoje vrste, a Nabija i Nefija su<<strong>br</strong> />
jednostavni šljedbenici persijske<<strong>br</strong> />
mistične škole. Prvi podražavao<<strong>br</strong> />
glasovitome mistiku Sa jibu, dok<<strong>br</strong> />
se drugi sam priznaje šljedbenikom<<strong>br</strong> />
Dželaludini Rumije.<<strong>br</strong> />
Po čemu, da Sabit bude originalan<<strong>br</strong> />
mimo sve turske pjesnike?<<strong>br</strong> />
- upitat će možda kogod od štovanih<<strong>br</strong> />
čitatelja. Ja sam još jednom<<strong>br</strong> />
gore spomenuo, na ime pišući o<<strong>br</strong> />
Derviš paši Mostarcu i o Nerćesiji,<<strong>br</strong> />
da pjesnici iz naših krajeva<<strong>br</strong> />
čine poseban genre u turskoj<<strong>br</strong> />
knji ževnosti. Bez svake sumnje<<strong>br</strong> />
na njih je uplivala naša narodna<<strong>br</strong> />
poezija, koja ima toliko obilje<<strong>br</strong> />
upravo nenatkriljivih pjesničkih<<strong>br</strong> />
figura i tropa. Mjesto da pozajmljuju<<strong>br</strong> />
izraze u Arapa i Perzijanaca,<<strong>br</strong> />
kao što su to običavali svi<<strong>br</strong> />
ostali turski pjesnici prije preporoda,<<strong>br</strong> />
i nehotice bi se uputili više<<strong>br</strong> />
puta u bašču naše narodne poezije,<<strong>br</strong> />
da napasu svoje oči na cvijeću<<strong>br</strong> />
rogjene grude i opoje se svježim<<strong>br</strong> />
uzduhom iz domaćega gaja.<<strong>br</strong> />
U “Zafernami” (pjesmi o pobje-<<strong>br</strong> />
U “Zafernami” (pjesmi o pobjedi)<<strong>br</strong> />
jasno se vidi, da se i Sabit<<strong>br</strong> />
donekle povodio za drugima.<<strong>br</strong> />
Ulažući sve sile po što - po to da<<strong>br</strong> />
bude originalan, ostavio je<<strong>br</strong> />
mnogo bisera turskoj<<strong>br</strong> />
književnosti, koji će se sjajiti na<<strong>br</strong> />
vratu osmanlijske vile do tijeka i<<strong>br</strong> />
vijeka.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
di) jasno se vidi, da se i Sabit<<strong>br</strong> />
donekle povodio za drugima. Ulažući<<strong>br</strong> />
sve sile po što - po to da bude<<strong>br</strong> />
originalan, ostavio je mnogo bisera<<strong>br</strong> />
turskoj književnosti, koji će se<<strong>br</strong> />
sjajiti na vratu osmanlijske vile<<strong>br</strong> />
do tijeka i vijeka. Čujmo, što veli<<strong>br</strong> />
o njemu nedavno preminuli turski<<strong>br</strong> />
pjesnik, koji se u<strong>br</strong>aja u tako<<strong>br</strong> />
zvane preporoditelje, na ime<<strong>br</strong> />
Muallimi Nadžija: “Sabit je imao<<strong>br</strong> />
osobitu volju i naviku, da poslovice<<strong>br</strong> />
i popularne fraze uvlači u svoje<<strong>br</strong> />
pjesme. Premda na posebnom<<strong>br</strong> />
polju pjesništva stoji sam, ipak je<<strong>br</strong> />
zaražen novim mislima satvorio<<strong>br</strong> />
mnogo neslanih stihova. U njegovim<<strong>br</strong> />
pjesmama, što je lijepo, tome<<strong>br</strong> />
se ne da podražavati, a što je<<strong>br</strong> />
hrgjavo, to je bez ikakva ukusa.”<<strong>br</strong> />
Tako veli Nadžija, a ja se donekle<<strong>br</strong> />
s njime slažem, samo bih rado<<strong>br</strong> />
znao, koje su to pjesme bez<<strong>br</strong> />
ukusa, što ih je Sabit skrpario?<<strong>br</strong> />
Nadžija ne navodi ni jedne, nego<<strong>br</strong> />
govori bez dokaza, a to puno ne<<strong>br</strong> />
vrijedi. To su bez sumnje neke<<strong>br</strong> />
suhoparne teme, što ih je Sabit<<strong>br</strong> />
pjesnički o<strong>br</strong>adio, nastojeći u<<strong>br</strong> />
svemu, da bude originalan. Ja<<strong>br</strong> />
držim dapače i tvrdo vjerujem, da<<strong>br</strong> />
je najveći majstorluk suhoparna<<strong>br</strong> />
temata o<strong>br</strong>aditi pjesnički, kad ih<<strong>br</strong> />
čovjek čita, da se divi — mjesto<<strong>br</strong> />
da zijeva.<<strong>br</strong> />
Takovim stvarima Sabit se<<strong>br</strong> />
zbilja najradije zabavljao, da i u<<strong>br</strong> />
tome bude orginalan. Može biti,<<strong>br</strong> />
da mu je nešto slabo pošlo za ru -<<strong>br</strong> />
kom, ali većinom je polučio us -<<strong>br</strong> />
pjeh. Kad se uzmu sve te pogreš -<<strong>br</strong> />
ke, nestaje ih iz vida, iščezavaju<<strong>br</strong> />
pred veličinom Sabitova stvaranja.<<strong>br</strong> />
I turski pjesnik Zija paša - glasoviti<<strong>br</strong> />
orientalista koga rad spada<<strong>br</strong> />
u drugu polovinu ovoga vijeka u<<strong>br</strong> />
spjevanom predgovoru antologiji<<strong>br</strong> />
“Harabat”, ovako se izrazuje o<<strong>br</strong> />
našem Sabitu:<<strong>br</strong> />
POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />
Sabit dahi šajiri metindur,<<strong>br</strong> />
Ol tarzide sahibi zemindur i t. d.<<strong>br</strong> />
Što u prevodu glasi: I Sabit je<<strong>br</strong> />
vrstan pjesnik. U toj struci zauzima<<strong>br</strong> />
posebno mjesto. Imade jedan<<strong>br</strong> />
“Nat” (spjev u slavu pejgambera),<<strong>br</strong> />
koji osvaja ljudska srca, a i “Mi -<<strong>br</strong> />
radžije” (put na nebo) ne zaostaje<<strong>br</strong> />
za rečenim spjevom. Riječi su u<<strong>br</strong> />
njegovim pjesmama birane i<<strong>br</strong> />
precizne, a sadržaj je upravo<<strong>br</strong> />
drago kamenje. Nu pošto se trudio,<<strong>br</strong> />
da stvara same aforizme i<<strong>br</strong> />
poslovice, zašao bi često s puta i<<strong>br</strong> />
iznevjerio se pravilima metrike.<<strong>br</strong> />
Tako sudi o Sabitu Zija paša, koji<<strong>br</strong> />
je bio pozvan kao pjesnik i vrstan<<strong>br</strong> />
poznavaoc istočne i zapadne književnosti,<<strong>br</strong> />
da reče svoju o svim<<strong>br</strong> />
arapskim, perzijskim i turskim<<strong>br</strong> />
pjesnicima.<<strong>br</strong> />
Lijepo karakterizuje Sabita<<strong>br</strong> />
ova mala anekdota. Naravno kao<<strong>br</strong> />
svaki čovjek, što muca, teško je<<strong>br</strong> />
izgovarao riječi. Jednom prilikom<<strong>br</strong> />
u društvu, kad su ga upitali, da li<<strong>br</strong> />
mu zadaje veliki napor izgovaranje<<strong>br</strong> />
riječi, odgovori: “Zbilja meni<<strong>br</strong> />
je teško govoriti, ali Bogu hvala<<strong>br</strong> />
pero mi po malo čevrlja; još da se<<strong>br</strong> />
ono napreže, ja bih zaista od<<strong>br</strong> />
uzbugjenja otišao na prijeko, pu -<<strong>br</strong> />
ko bih ko cvrčak od muke.”<<strong>br</strong> />
Pošto sada nemam pri ruci og -<<strong>br</strong> />
romnoga divana Sabitova, nego<<strong>br</strong> />
samo mali izbor, ne ću se ni upuštati<<strong>br</strong> />
u ocjenu njegova rada uo p -<<strong>br</strong> />
će, nego samo ograničiti na “Za -<<strong>br</strong> />
fername-i-Sabit”, koja je bez su -<<strong>br</strong> />
mnje najljepši njegov rad i re -<<strong>br</strong> />
mek-djelo u turskoj književnosti.<<strong>br</strong> />
To je panegirički spjev o junaštvu<<strong>br</strong> />
Selim Giraja, krimskoga hana. U<<strong>br</strong> />
tome se spjevu najbolje vidi slikovito<<strong>br</strong> />
crtanje prirode i rata, bujna<<strong>br</strong> />
mašta, pjesnički žar i posebno<<strong>br</strong> />
polje na istočnom Parnasu, gdje<<strong>br</strong> />
Sabit stoji sam i ponosito gleda<<strong>br</strong> />
na veliku skupinu pjesnika, koja<<strong>br</strong> />
21
POVIJESNA ČITANKA<<strong>br</strong> />
se mota oko ovoga ili onoga uzora.<<strong>br</strong> />
U predgovoru “Za fer name”, kako<<strong>br</strong> />
ćemo odmah viditi, Sabit ističe<<strong>br</strong> />
svoj smjer, kad počima ovako:<<strong>br</strong> />
Hodi o Rekše 3 bajnoga pera<<strong>br</strong> />
Parnasom što no prašinu tjera!<<strong>br</strong> />
Liljan i ruža proći će letom,<<strong>br</strong> />
Pjevaj o sablji i štitu svetom;<<strong>br</strong> />
Dosta je češljat mirisne kose,<<strong>br</strong> />
Štit i strijela sada se nose;<<strong>br</strong> />
Dosta je boja s pogledom djeva.<<strong>br</strong> />
Sad treba ići gdje sablja sjeva;<<strong>br</strong> />
Dosta je hvalit dragino stanje,<<strong>br</strong> />
Neka se ljulja u gaju granje.<<strong>br</strong> />
Od boja junak, čovjek od dara<<strong>br</strong> />
Nek od tog polja pustinju stvara!<<strong>br</strong> />
Ova je zgrada 4 - žalostan spomen,<<strong>br</strong> />
U njoj je svaki razoren kamen;<<strong>br</strong> />
O tom imade tisuć pjesama.<<strong>br</strong> />
Da se već slušat ne mili nama.<<strong>br</strong> />
Za što da opet o Kajsu zborim<<strong>br</strong> />
I svoje misli s lugjakom morim?<<strong>br</strong> />
Ne mogu slušat Lejlinih hira,<<strong>br</strong> />
Progji se ludih, podaj im mira!<<strong>br</strong> />
Šta te se tiče Ermenka mlada.<<strong>br</strong> />
Da znadeš, ljubi l b’jesna Ferhada.<<strong>br</strong> />
Što o tom svemu, da tegliš mu ke? -<<strong>br</strong> />
Lugjaku ne daj kamen u ruke<<strong>br</strong> />
U usta nemoj uzimat ime<<strong>br</strong> />
Širine 5 , tek ćeš pokvarit s njime i t. d.<<strong>br</strong> />
Zar to nije sve na svoj način?<<strong>br</strong> />
Ko je malo upućen u istočnu poeziju<<strong>br</strong> />
odmah će uviditi onaj veliki jaz,<<strong>br</strong> />
koji dijeli Sabita od ostalih turskih<<strong>br</strong> />
pjesnika. Za tim poziva pero, da<<strong>br</strong> />
nagje novi smjer, gdje još nije doprla<<strong>br</strong> />
noga ni Kajsa ni Ferhada. Kada<<strong>br</strong> />
dogje u žugjeni kraj, neka iz temelja<<strong>br</strong> />
na novo gradi palaču, koja će<<strong>br</strong> />
stršiti iznad oblaka i koju će sunce<<strong>br</strong> />
3 Konj glasovitog perzijskog narodnog<<strong>br</strong> />
junaka Rustem Kurda, koji u istoku<<strong>br</strong> />
igra ulogi Herkulesa ili Kraljevića<<strong>br</strong> />
Marka.<<strong>br</strong> />
4 Misli svijet.<<strong>br</strong> />
5 Kajs i Lejla, Ferhad i Širina — to su<<strong>br</strong> />
istočni Romeo i Julija. “Širin” znači<<strong>br</strong> />
perzijski: sladak. Kolika igra riječi u<<strong>br</strong> />
originalu.<<strong>br</strong> />
22<<strong>br</strong> />
prestaviti svijetu. Pri kraju predgovora<<strong>br</strong> />
pjeva ovako:<<strong>br</strong> />
Ne primam žene u svoje dveri;<<strong>br</strong> />
“Kome nije pravo nek mi ne da<<strong>br</strong> />
kćeri”<<strong>br</strong> />
Ponesi krčmaru, vatrenu čašu,<<strong>br</strong> />
Da otvorim svečano državu našu!<<strong>br</strong> />
Sviraču, i ti tamburu amo,<<strong>br</strong> />
Pobjedonosno da zapjevamo,<<strong>br</strong> />
Napjeve stare baci na stranu.<<strong>br</strong> />
Pa sviraj pjesmu još ne pjevanu.<<strong>br</strong> />
Iz toga se jasno vidi, da Sabit<<strong>br</strong> />
teži, koliko je moguće, da stvori<<strong>br</strong> />
nešto: što prije njega nije bilo u<<strong>br</strong> />
turskoj književnosti... Kako se vidi<<strong>br</strong> />
iz Zafemame i drugih pjesama<<strong>br</strong> />
Sabit nije volio, kao drugi turski<<strong>br</strong> />
pjesnici u njegovo vrijeme svoje<<strong>br</strong> />
sti hove pretrpavati arapskim i<<strong>br</strong> />
perzijskim riječima; gdje god mu je<<strong>br</strong> />
bilo moguće, tu je upotrebljavao<<strong>br</strong> />
poznate i primitivne turske riječi,<<strong>br</strong> />
koje su i nama u Bosni i Hercegovini<<strong>br</strong> />
većinom poznate. Evo ih nekoliko<<strong>br</strong> />
iz opisa zime: sadžak, baklava,<<strong>br</strong> />
jufka, ćasa, karpuza, mertebanija,<<strong>br</strong> />
foja, i dr...<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
Sabitovi mlagji savremenici<<strong>br</strong> />
jesu šejhi Fevzija Blagac, pisac<<strong>br</strong> />
“Bulbulistana” i Mustafa ef. Prušćcinin,<<strong>br</strong> />
pisac “Tebširul-guzzata”<<strong>br</strong> />
(junačka čestitka). Prvi je pisao u<<strong>br</strong> />
perzijskom jeziku - po uzoru Džamina<<strong>br</strong> />
Beharistana - zbirku pripovjetčica<<strong>br</strong> />
iz derviškog života, u kojoj<<strong>br</strong> />
se nalazi takodje nekoliko kratkih<<strong>br</strong> />
bilježaka iz života rumskih pjesnika,<<strong>br</strong> />
koji su se izkazali kao derviši<<strong>br</strong> />
na perzijskon Parnasu; megju<<strong>br</strong> />
njima kako smo spomenuli nalaze<<strong>br</strong> />
se Derviš paša Mostarac, sin mu<<strong>br</strong> />
Ahmed beg i Husrev paša Sokolović.<<strong>br</strong> />
Jezik im je dosta slikovit, ali<<strong>br</strong> />
nije potpuno klasičan. Ovdje-ondje<<strong>br</strong> />
vidi se neperzijskih prispodoba,<<strong>br</strong> />
koje su nastale pod uplivom arapštine<<strong>br</strong> />
i hrvaštine.<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
Osim do sada spomenutih ima -<<strong>br</strong> />
de još puno naših zemljaka, koji su<<strong>br</strong> />
prebirali žice istočne lire, ali se o<<strong>br</strong> />
njima samo toliko znade, da su<<strong>br</strong> />
negda bili kao Zijai Mostarac,<<strong>br</strong> />
Hadži Derviš ef. Mostarac, Ali ef.<<strong>br</strong> />
Pruščanin, Vehbi Bosnevi i mnogi<<strong>br</strong> />
drugi, kojih se pjesama nalazi po<<strong>br</strong> />
raznim zbirkama.<<strong>br</strong> />
Ovom prigodom spomenuti<<strong>br</strong> />
nam je još Habibe hanumu Stočević,<<strong>br</strong> />
kćer Ali pašinu, i Arif bega<<strong>br</strong> />
Sto čevića koji se pod pjesničke ra -<<strong>br</strong> />
dove potpisuje: Hersekli Hikmet,<<strong>br</strong> />
da odlično mjesto zauzimaju na<<strong>br</strong> />
turskom Parnasu. Hikmet kao ne -<<strong>br</strong> />
stor megju današnjim turskim pje -<<strong>br</strong> />
s nicima uživa veliki ugled i kod<<strong>br</strong> />
mlagjeg narastaja. Živi kao visoki<<strong>br</strong> />
sudski dostojanstvenik u Carigradu.<<strong>br</strong> />
Eto toliko sam na <strong>br</strong>zu ruku<<strong>br</strong> />
skrpario o našim pregjima koji su<<strong>br</strong> />
umjeli vješto perom baratati ili<<strong>br</strong> />
prebirati žice na istočnoj liri, da i<<strong>br</strong> />
na tome polju, kao i na bojnome<<strong>br</strong> />
me jdanu ostave lijepu uspomenu<<strong>br</strong> />
svojim potomcima, da su negda na<<strong>br</strong> />
ovoj slavnoj grudi živili ljudi, koji<<strong>br</strong> />
su nešto doprinijeli za istočnu prosvjetu.<<strong>br</strong> />
A sada, da usput nadovežem još<<strong>br</strong> />
jednu malu molbu na sve rodoljube,<<strong>br</strong> />
koji poštuju uspomenu svojih<<strong>br</strong> />
pregja, da mi, ako u koga imade<<strong>br</strong> />
djela ili podataka iz života rečenih<<strong>br</strong> />
književnika i pjesnika, za kratko<<strong>br</strong> />
vrijeme na amanet opreme. Koliko<<strong>br</strong> />
mi slabe sile dopuštaju, nastojaću,<<strong>br</strong> />
da ta djela presadim u našu bašču<<strong>br</strong> />
ili obširnije prikazem njihov život i<<strong>br</strong> />
rad - kako svih spomenutih, tako i<<strong>br</strong> />
ostalih naših zemljaka, koji su se<<strong>br</strong> />
iztaknuli na polju istočne književ -<<strong>br</strong> />
nosti.
KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />
ASANAGINCA – balada<<strong>br</strong> />
ili mit o ženinoj nesreći<<strong>br</strong> />
Jedini prijevod, bolje rečeno adaptacija, koji je uspio povratno utjecati na<<strong>br</strong> />
baladu, bio je onaj Vuka Karadžića. On ju je izmijenio davši joj naslov<<strong>br</strong> />
‘Hasanaginica’ i 1846. objavio je u ‘Narodnoj pjesmarici’, uvrstivši je među<<strong>br</strong> />
srpske narodne pjesme.<<strong>br</strong> />
Piše: Stipe Majić<<strong>br</strong> />
Hasanaginica ili Asanaginica<<strong>br</strong> />
1 , kako je zabilježeno u prvom,<<strong>br</strong> />
ori ginalnom tiskanom izdanju<<strong>br</strong> />
pje sme, je balada koja se od sličnih,<<strong>br</strong> />
ali epskih narodnih pjesma<<strong>br</strong> />
ispjevanih u desetercu, tzv. junačkih,<<strong>br</strong> />
razlikuje baš po svojoj liričnosti<<strong>br</strong> />
i po bitnoj činjenici da u središte<<strong>br</strong> />
radnje smješta ženu; maj -<<strong>br</strong> />
ku, suprugu, sestru. Prvi ju je ja -<<strong>br</strong> />
v no obznanio talijanski opat Al -<<strong>br</strong> />
be rto Fortis (1741 - 1803.) u putopisno-znanstvenom<<strong>br</strong> />
djelu ‘Put po<<strong>br</strong> />
Dalmaciji’ (‘Viaggio in Dalmatia’,<<strong>br</strong> />
1774.g.) koje opisuje život ljudi<<strong>br</strong> />
na dalmatinskoj obali Jadrana i<<strong>br</strong> />
njenom zaleđu te bilježi niz poda -<<strong>br</strong> />
ta ka o građi stijena, biljkama, ži -<<strong>br</strong> />
vo tinjama i zemljopisnim karakteristikama.<<strong>br</strong> />
Budući da se europska,<<strong>br</strong> />
prosvjetiteljstvom zasićena<<strong>br</strong> />
kulturna klima tog vremena priprema<<strong>br</strong> />
za romantizam u knjiže-<<strong>br</strong> />
1 U ovom tekstu naziv Asanaginica ko -<<strong>br</strong> />
ri stimo i iz razloga što se udomaćio u<<strong>br</strong> />
krajevima Dalmatinske zagore i Im o -<<strong>br</strong> />
t ske krajine. Iako, posve je jasno da<<strong>br</strong> />
je riječ o Hasan-agi. Na spomenutom<<strong>br</strong> />
jezičnom području glas ‘h’ ne postoji<<strong>br</strong> />
u govoru nego se na početku riječi po -<<strong>br</strong> />
t puno ispušta (Asanaginica, Rvat), a<<strong>br</strong> />
na drugim mjestima se zamjenjuje<<strong>br</strong> />
gla som ‘v’ (kruv, kuvati).<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
vnosti, balada Asanaginica koja<<strong>br</strong> />
dolazi iz egzotične Morlakije, tajnovite<<strong>br</strong> />
zemlje ‘primitivnih Ilira’,<<strong>br</strong> />
postaje jedan od ranih poetskih<<strong>br</strong> />
modela za ogled cijelom jednom<<strong>br</strong> />
nadolazećem razdoblju. Fortisov<<strong>br</strong> />
stav duboko je humanistički i či -<<strong>br</strong> />
tav putopis intonira prema razbijanju<<strong>br</strong> />
uvriježenih predrasuda za -<<strong>br</strong> />
padnih naroda prema tzv. Morla -<<strong>br</strong> />
ci ma, ali su i predrasude prema<<strong>br</strong> />
opisanom svijetu lako čitljive iz<<strong>br</strong> />
nje gova teksta. Isto kao i puno<<strong>br</strong> />
sta riji Grci i njihovi putopisci, i<<strong>br</strong> />
Ta lijani su imali predstavu kako<<strong>br</strong> />
se radi o slabašnoj, nerazvijenoj<<strong>br</strong> />
ku lturi populacije koja naseljava<<strong>br</strong> />
ovaj prostor.<<strong>br</strong> />
Radnja i ustroj balade<<strong>br</strong> />
Riječ balada dolazi od glagola<<strong>br</strong> />
balar – plesati, i od keltske riječi<<strong>br</strong> />
balad koja znači narodna pjesma,<<strong>br</strong> />
a balade su tragične lirsko-epske<<strong>br</strong> />
pjesme najčešće motivirane nes -<<strong>br</strong> />
ret nom ljubavi kao okosnicom ra -<<strong>br</strong> />
d nje. Asanaginica počinje slavenskom<<strong>br</strong> />
antitezom; prvi stihovi pos -<<strong>br</strong> />
tav ljaju pitanje, a odmah nakon<<strong>br</strong> />
njih slijedi negacija i odgovor:<<strong>br</strong> />
Što se bjeli u gori zelenoj?<<strong>br</strong> />
Al’ su snjezi, al’ su labutove?<<strong>br</strong> />
23
KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />
Da su snjezi, već bi okopnuli,<<strong>br</strong> />
Labutove, već bi poletjeli,<<strong>br</strong> />
Nisu snjezi, nit’ su labutove,<<strong>br</strong> />
Nego šator age Asan-age.<<strong>br</strong> />
On boluje u ranami ljutim.<<strong>br</strong> />
(Fortis)<<strong>br</strong> />
Pjesnik nakon toga opisuje u<<strong>br</strong> />
borbi ranjenog Asanagu kojega<<strong>br</strong> />
us koro dolaze posjetiti majka i<<strong>br</strong> />
se stra, a supruga mu od stida<<strong>br</strong> />
(stih: ‘a ljubovca od stida ne mo g -<<strong>br</strong> />
la’) ne dolazi. To je i pokretač tra -<<strong>br</strong> />
gi čne radnje; Asanaga šalje su p -<<strong>br</strong> />
ru zi, s kojom ima petoro djece, ot -<<strong>br</strong> />
pu sno pismo i ne želi je vidjeti<<strong>br</strong> />
kad se vrati u dvor. Beg Pintorović,<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>at Asanaginičin, dolazi na -<<strong>br</strong> />
kon toga po sestru i odvodi je s<<strong>br</strong> />
na mjerom da je uda za novoga<<strong>br</strong> />
pro sca, Imotskog kadiju. Asana -<<strong>br</strong> />
gi nica nevoljko ostavlja djecu i u<<strong>br</strong> />
tu zi i strahu odlazi iz dvora na t -<<strong>br</strong> />
rag k obitelji. Uskoro kreće u sva -<<strong>br</strong> />
d benoj povorci prema novom mladoženji<<strong>br</strong> />
u Imotskom, ali mora pro -<<strong>br</strong> />
ći pokraj Asanaginih dvora. Tu<<strong>br</strong> />
su sreće svoju djecu koju bogato<<strong>br</strong> />
da riva, a Asanaga joj se o<strong>br</strong>aća<<strong>br</strong> />
gru bim riječima, ne vidjevši nje -<<strong>br</strong> />
zi nu žalost i ljubavni jad. Od tih<<strong>br</strong> />
riječi junakinja na mjestu pogiba:<<strong>br</strong> />
Kad to čula Asanaginica,<<strong>br</strong> />
bilim licem zemlji udarila,<<strong>br</strong> />
u put se je dušom rastavila<<strong>br</strong> />
od žalosti gledajuć sirota.<<strong>br</strong> />
(Fortis)<<strong>br</strong> />
Stih originala je deseterački s<<strong>br</strong> />
ce zurom ili pauzom iza četvrtog<<strong>br</strong> />
slo ga bez vidljive rime.<<strong>br</strong> />
Prijevodi koji su proslavili<<strong>br</strong> />
baladu<<strong>br</strong> />
Fortis pjesmu u putopisu do -<<strong>br</strong> />
nosi u izvornoj verziji, na jeziku<<strong>br</strong> />
Morlaka, pod naslovom ‘Žalostna<<strong>br</strong> />
pjesanca plemenite Asan-aginice’,<<strong>br</strong> />
a paralelno daje i talijanski<<strong>br</strong> />
pri jevod pjesme u jedanaestercu.<<strong>br</strong> />
24<<strong>br</strong> />
Imotsko pučko razumijevanje Asanaginičine poetike<<strong>br</strong> />
Glavni likovi balade turski su dostojanstvenici iz vremena njihove<<strong>br</strong> />
vladavine područjem Dalmatinske zagore, a pjesma je po svemu<<strong>br</strong> />
narodna, i spjevana i us me no prenošena u narodu koji ju potpuno<<strong>br</strong> />
doživljavao kao svoju. Tu se javlja dihotomija: otkud puk u poeziji<<strong>br</strong> />
opjevava Turke, na rod drugačije vjere od njihove, doživljavane<<strong>br</strong> />
strancima i okupatorima? Jedno posve lokalno ob ja šnjenje, doduše<<strong>br</strong> />
prilično nategnuto, veli kako je Asanaginičina nesretna sudbina i<<strong>br</strong> />
njezin odnos s mužem kršćanskom pjesniku ili pjesnikinji bio uzorak<<strong>br</strong> />
kojim će pokazati kako su moćnici, Turci, zapravo duboko nesretni<<strong>br</strong> />
ljudi u čije se ponašanje i običaje ne va lja ugledati. Drugi vrlo<<strong>br</strong> />
značajan moment, kojim se pjesma pripi su je kršćanima, svadbena je<<strong>br</strong> />
po vo rka na konjima koja, koliko god kratko spomenuta, podsjeća na<<strong>br</strong> />
tipičnu morlačku svadbu gdje se na konjima jaše od mladenke do<<strong>br</strong> />
mladoženjine kuće.<<strong>br</strong> />
In teres za Asanaginicu počinje<<strong>br</strong> />
sve više rasti, pri<strong>br</strong>ajaju se novi<<strong>br</strong> />
pri jevodi koji baladu do danas či -<<strong>br</strong> />
ne jednim od naših najprevođenijih<<strong>br</strong> />
djela. Nakon Fortisova, 1775.<<strong>br</strong> />
pojavljuje se prijevod C. Werthesa<<strong>br</strong> />
na njemački, zatim 1778. u<<strong>br</strong> />
He rderovoj zbirci ‘Volkslieder’<<strong>br</strong> />
ano niman, Goetheov prijevod ko -<<strong>br</strong> />
jega autor tek godinu dana kasnije<<strong>br</strong> />
potpisuje. Goethe nije poznavao<<strong>br</strong> />
jezik Morlaka pa se služi Fortisovim<<strong>br</strong> />
talijanskim, Werthesovim<<strong>br</strong> />
njemačkim prijevodom i ori -<<strong>br</strong> />
gi nalom pjesme. Goethe radi naj -<<strong>br</strong> />
bo lji prijevod jer pjesmi vraća iz -<<strong>br</strong> />
vo rni deseterac kojemu su i ova<<strong>br</strong> />
dru ga dvojica prevoditelja dodala<<strong>br</strong> />
je dan slog. Prijevodi balade po s -<<strong>br</strong> />
ta ju sve <strong>br</strong>ojniji (W. Scott, A. Mi -<<strong>br</strong> />
c kiewicz, Puškin, Nodier, Mérimée,<<strong>br</strong> />
Grimm…), te se stječe do -<<strong>br</strong> />
jam da je izvorna narodna duša<<strong>br</strong> />
nadišla korice u koje je smještena<<strong>br</strong> />
i vinula se u slobodu, ostavljajući<<strong>br</strong> />
opatu Fortisu samo zaslugu da<<strong>br</strong> />
bu de glasonoša poeziji koja je<<strong>br</strong> />
cva la u skrovitoj anonimnosti
Da lmatinske zagore - čekajući<<strong>br</strong> />
vri jeme da zablista među najljepšim<<strong>br</strong> />
poetskim vrhovima Europe i<<strong>br</strong> />
svijeta. Prevedena je i na turski,<<strong>br</strong> />
arapski, javanski, japanski i ki -<<strong>br</strong> />
ne ski jezik, a postoji više od 15<<strong>br</strong> />
sa mo francuskih prijevoda. Jedini<<strong>br</strong> />
prijevod, bolje rečeno adaptacija,<<strong>br</strong> />
koji je uspio povratno utjecati<<strong>br</strong> />
na baladu, bio je onaj Vuka Karadžića.<<strong>br</strong> />
On ju je izmijenio davši joj<<strong>br</strong> />
naslov ‘Hasanaginica’ i 1846. ob -<<strong>br</strong> />
ja vio je u ‘Narodnoj pjesmarici’,<<strong>br</strong> />
uvrstivši je među srpske narodne<<strong>br</strong> />
pjesme. Uz još nekoliko izmjena<<strong>br</strong> />
ko je je učinio u tekstu, Vukova<<strong>br</strong> />
‘Ha sanaginica’ je kasnije ušla u<<strong>br</strong> />
udž benike hrvatsko-srpskog jezika.<<strong>br</strong> />
No, Vukove izmjene, pokazale<<strong>br</strong> />
su kasnije analize, bile su nedo -<<strong>br</strong> />
vo ljno motivirane i zapravo su re -<<strong>br</strong> />
du cirale i izmijenile višeslojnost i<<strong>br</strong> />
bi tnu ulogu riječi, u nastojanju<<strong>br</strong> />
da se osuvremeni i približi jezik.<<strong>br</strong> />
Dalmatinska zagora u jeziku<<strong>br</strong> />
Asanaginice<<strong>br</strong> />
Fortis uz pjesmu nije pribilježio<<strong>br</strong> />
gdje je i od koga čuo baladu,<<strong>br</strong> />
što je kasnije <strong>br</strong>ojne proučavatelje<<strong>br</strong> />
Asanaginice dovodilo pred<<strong>br</strong> />
mno ga pitanja, no pretpostavlja<<strong>br</strong> />
se kako mu je kasnije pronađeni<<strong>br</strong> />
‘Sp litski rukopis’, s ikavskom ver -<<strong>br</strong> />
zi jom, poslužio kao izvornik. Fortis<<strong>br</strong> />
je pjesmu objavio mijenjajući<<strong>br</strong> />
ika vski govor du<strong>br</strong>ovačkim, je ka -<<strong>br</strong> />
vskim, koji je već u to vrijeme po -<<strong>br</strong> />
ka zivao snagu da postane hrvatski<<strong>br</strong> />
standard. Učinio je to Fortis,<<strong>br</strong> />
me đutim, polovično, a ova ne uje -<<strong>br</strong> />
d načena artikulaciji glasa ‘jat’<<strong>br</strong> />
pri pisuje se u ‘zaslugu’ njegovom<<strong>br</strong> />
pomagaču. Tko je to bio, ne zna<<strong>br</strong> />
se pouzdano, ali pretpostavlja se<<strong>br</strong> />
ka ko je to bio njegov prijatelj,<<strong>br</strong> />
Spli ćanin Julije Bajamonti.<<strong>br</strong> />
Ovo ispušteno ‘h’ u Fortisovu<<strong>br</strong> />
ori ginalu i ‘Splitskom rukopisu’, a<<strong>br</strong> />
kasnije pridodano na početak<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
klju čne riječi, simptomatičan je<<strong>br</strong> />
je zični podatak koji svjedoči, kao i<<strong>br</strong> />
Fortisova izjava, da je balada za -<<strong>br</strong> />
bilježena u Zagori jer na ovom je -<<strong>br</strong> />
zičnom području glas ‘h’ ne po stoji<<strong>br</strong> />
u govoru nego se na početku riječi<<strong>br</strong> />
potpuno ispušta (Asanaginica,<<strong>br</strong> />
Rvat), a na drugim mjestima se<<strong>br</strong> />
za mjenjuje glasom ‘v’ (kruv, kuvati).<<strong>br</strong> />
Osim turcizama koji odgovaraju<<strong>br</strong> />
glavnim likovima i vremenu u<<strong>br</strong> />
koje je radnja smještena, ostatak<<strong>br</strong> />
jezika tipičan je za Dalmatinsko<<strong>br</strong> />
zaleđe. Pjesma obiluje čakavizmima<<strong>br</strong> />
koji su kroz tri stoljeća pos t u -<<strong>br</strong> />
p no iščezla iz govora Imotske krajine,<<strong>br</strong> />
ali neki oblici (npr. riječ<<strong>br</strong> />
‘oblazi’ – obilazi, pohodi) i danas<<strong>br</strong> />
su živi u govoru kao prepoznatljivi<<strong>br</strong> />
lokalni kolorit.<<strong>br</strong> />
Slovenac Fran Miklošič bio je<<strong>br</strong> />
jedan od prvih ozbiljnijih proučavatelja<<strong>br</strong> />
Asanaginice, on je pronašao<<strong>br</strong> />
‘Splitski rukopis’ na ikavici<<strong>br</strong> />
za kojega u svom djelu iz 1883.<<strong>br</strong> />
go dine ustanovio kako je poslužio<<strong>br</strong> />
Fortisu kao izvornik, a za pjes -<<strong>br</strong> />
mu, prema jezičnim osobitostima,<<strong>br</strong> />
da je niknula na tlu Imotske<<strong>br</strong> />
krajine.<<strong>br</strong> />
Potraga za biografskim<<strong>br</strong> />
činjenicama<<strong>br</strong> />
Jedan od najpoznatijih domaćih<<strong>br</strong> />
istraživača Asanaginice, psihijatar<<strong>br</strong> />
Mijo Milas porijeklom iz<<strong>br</strong> />
Zmijavaca pokraj Imotskoga, u<<strong>br</strong> />
svo joj je knjizi ‘Asan-agičin zavičaj’<<strong>br</strong> />
iz 1981. godine izložio zaključke<<strong>br</strong> />
iscrpne potrage za povijes -<<strong>br</strong> />
nom utemeljenošću likova iz ba -<<strong>br</strong> />
la de. Postavio je zanimljivu tezu<<strong>br</strong> />
da je autor pjesme morala biti<<strong>br</strong> />
uda na žena, starija kršćanka iz<<strong>br</strong> />
Za gvozda ili nekog drugog mjesta<<strong>br</strong> />
u blizini Imotskoga. Prelistavajući<<strong>br</strong> />
povijesne dokumente s osnovnom<<strong>br</strong> />
tezom da se fabula balade<<strong>br</strong> />
za ista dogodila na području Imotske<<strong>br</strong> />
krajine, Milas je ustanovio<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />
ka ko je to moralo biti za vrijeme<<strong>br</strong> />
Ka ndijskoga rata (1645. – 1669.).<<strong>br</strong> />
Sli jedi da je Hasan-aginica sestra<<strong>br</strong> />
bega Pintorovića koji je stolovao<<strong>br</strong> />
na Klisu, žena Hasan-age Arapovića,<<strong>br</strong> />
zapovjednika kule Zadvarje<<strong>br</strong> />
u kojoj je ležao ranjen kad ga je<<strong>br</strong> />
trebala obići, a koji je inače stolovao<<strong>br</strong> />
u Zagvozdu. Ovo je logičan<<strong>br</strong> />
zemljopisni raspored ako se uzme<<strong>br</strong> />
u obzir put kojega svadbena po -<<strong>br</strong> />
vorka prelazi na konjima. Kre ću s<<strong>br</strong> />
Klisa, iz Asanagičine ro di teljske<<strong>br</strong> />
kuće, prema dvorima Imotskog<<strong>br</strong> />
kadije (suca), a put ih nezaobilazno<<strong>br</strong> />
vodi preko Zagvozda koji je<<strong>br</strong> />
mjesto tragičnog su s reta majke s<<strong>br</strong> />
djecom i bivšim mu žem nakon što<<strong>br</strong> />
se oporavljen vratio na svoje imanje.<<strong>br</strong> />
Milas tvrdi da su Hasanagini<<strong>br</strong> />
dvori bili kod Zagvozda, na<<strong>br</strong> />
lokaciji koju mje š ta ni danas zovu<<strong>br</strong> />
Manastirine. Aga je na ruševinama<<strong>br</strong> />
franjevač kog samostana sa g -<<strong>br</strong> />
radio svoj dvor. Imotski je bio sjedište<<strong>br</strong> />
‘kadiluka’, gdje je službovao<<strong>br</strong> />
i u pjesmi spomenuti Imotski<<strong>br</strong> />
kadija, sve do 1717., kada grad<<strong>br</strong> />
os vajaju Mlečani. Događaj opjevan<<strong>br</strong> />
u baladi po Milasu zbio se<<strong>br</strong> />
1647. godine, a opjevala ga je ne -<<strong>br</strong> />
du go nakon tragedije žena iz ob li -<<strong>br</strong> />
ž njeg mjesta. Pjesma se odatle ši -<<strong>br</strong> />
ri la dalje, a For tis je, pretpostavlja,<<strong>br</strong> />
pjesmu do bio napismeno.<<strong>br</strong> />
Kastinske razlike kao uzrok<<strong>br</strong> />
tragediji<<strong>br</strong> />
Iako Milas utvrđuje da je au to -<<strong>br</strong> />
rica balade kršćanka, nedovoljno<<strong>br</strong> />
upoznata s šerijatskim pra vom tu -<<strong>br</strong> />
r ske gospode svog vremena, što po -<<strong>br</strong> />
t krepljuje spornim mje s tima u pj -<<strong>br</strong> />
esmi, Muhsin Rizvić u članku ‘So -<<strong>br</strong> />
cijalni aspekti Hasanaginice’ (u<<strong>br</strong> />
knji zi: ‘Panorama boš nja čke knji -<<strong>br</strong> />
že vnosti’) analizom For tisova i Sp -<<strong>br</strong> />
li tskog rukopisa uo ča va da neka<<strong>br</strong> />
sp orna mjesta nas ta ju nepreciznim<<strong>br</strong> />
čitanjem, tj. po g rešnim prije-<<strong>br</strong> />
25
KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />
vodom pjesme. Je dno od tih mjesta<<strong>br</strong> />
je u stihovima: ‘U rodu je malo<<strong>br</strong> />
vrjeme stala, ma lo vrjeme, ne<<strong>br</strong> />
nedjelju dana’ (Fortis). Vuk ‘ne<<strong>br</strong> />
nedjelju’ prepisuje kao ‘ni nedjelju’,<<strong>br</strong> />
što postaje vrijeme prekratko za<<strong>br</strong> />
preudaju Asanaginice za Imots kog<<strong>br</strong> />
kadiju. Rizvić kao bitno iznosi neizrečeno<<strong>br</strong> />
u baladi, jer cijela pjesma<<strong>br</strong> />
strukturirana je na neizrečenom<<strong>br</strong> />
koje bi se trebalo podrazumijevati.<<strong>br</strong> />
Pripovjedač nas uvodi in medias<<strong>br</strong> />
res balade, ne pojašnjavajući motivaciju<<strong>br</strong> />
likova, kako je to za balade<<strong>br</strong> />
već i karakteristično, što otvara<<strong>br</strong> />
mjesta <strong>br</strong>ojnim interpretacijama i<<strong>br</strong> />
varijantama. Rizvić vidi begovsko<<strong>br</strong> />
porijeklo Asanaginice koja se udaje<<strong>br</strong> />
za niže situiranog agu kao uzrok<<strong>br</strong> />
rastave <strong>br</strong>aka. Iz begovskog prijezira<<strong>br</strong> />
Asanaginica ne obi lazi muža,<<strong>br</strong> />
obilaze ga sestra i maj ka koje stvaraju<<strong>br</strong> />
dodatni zap let uperen protiv<<strong>br</strong> />
supruge mu, a Asanaga reagira<<strong>br</strong> />
naglo, po tak nut kompleksom niže<<strong>br</strong> />
kaste. Također, u baladi pronalazi<<strong>br</strong> />
svu logiku še ri jatskog zakona iz<<strong>br</strong> />
vremena nas ta nka balade, a u<<strong>br</strong> />
Asa na gičinom potpunom otpuštanju<<strong>br</strong> />
iz <strong>br</strong>aka od strane Asanage,<<strong>br</strong> />
kao i njezinoj po novnoj preudaji,<<strong>br</strong> />
vidi neprekinutu nadu glavne<<strong>br</strong> />
junakinje kako bi se mogla jednoga<<strong>br</strong> />
da na vratiti djeci i prvom mužu, jer<<strong>br</strong> />
je dino potpunim, trostrukim ot pu -<<strong>br</strong> />
stom pa pre udajom, moguće joj se<<strong>br</strong> />
ponovno vra titi prvom mužu.<<strong>br</strong> />
Imotsko pučko razumijevanje<<strong>br</strong> />
Asanaginičine poetike<<strong>br</strong> />
Glavni likovi balade turski su<<strong>br</strong> />
dostojanstvenici iz vremena njihove<<strong>br</strong> />
vladavine područjem Dalmatinske<<strong>br</strong> />
zagore, a pjesma je po svemu<<strong>br</strong> />
na rodna, i spjevana i us me no pre -<<strong>br</strong> />
no šena u narodu koji ju potpuno<<strong>br</strong> />
do življavao kao svoju. Tu se javlja<<strong>br</strong> />
di hotomija: otkud puk u poeziji op -<<strong>br</strong> />
je vava Turke, na rod drugačije vje -<<strong>br</strong> />
re od njihove, doživljavane stranci-<<strong>br</strong> />
26<<strong>br</strong> />
ma i okupatorima? Jedno posve lo -<<strong>br</strong> />
kalno ob ja šnjenje, doduše prilično<<strong>br</strong> />
na teg nuto, veli kako je Asanaginičina<<strong>br</strong> />
nesretna sudbina i njezin od -<<strong>br</strong> />
nos s mužem kršćanskom pjesniku<<strong>br</strong> />
ili pjesnikinji bio uzorak kojim će<<strong>br</strong> />
pokazati kako su moćnici, Turci,<<strong>br</strong> />
za pravo duboko nesretni ljudi u či -<<strong>br</strong> />
je se ponašanje i običaje ne va lja<<strong>br</strong> />
ug ledati. Drugi vrlo značajan mo -<<strong>br</strong> />
me nt, kojim se pjesma pripi su je<<strong>br</strong> />
krš ćanima, svadbena je po vo rka<<strong>br</strong> />
na konjima koja, koliko god kratko<<strong>br</strong> />
spo menuta, podsjeća na tipičnu<<strong>br</strong> />
mo rlačku svadbu gdje se na konjima<<strong>br</strong> />
jaše od mladenke do mladože -<<strong>br</strong> />
nji ne kuće.<<strong>br</strong> />
Junakinja starija od svoga<<strong>br</strong> />
imena<<strong>br</strong> />
Ukoliko izostavimo ono što bi<<strong>br</strong> />
se moglo nazvati ‘plašt balade’ i<<strong>br</strong> />
reduciramo je do bitnog, ostavljajući<<strong>br</strong> />
po strani sve činjenice koje<<strong>br</strong> />
pjesmu smještaju u vrijeme i prostor,<<strong>br</strong> />
dolazimo do univerzalne jez-<<strong>br</strong> />
Goethe nije poznavao<<strong>br</strong> />
jezik Morlaka pa se<<strong>br</strong> />
služi Fortisovim<<strong>br</strong> />
talijanskim,<<strong>br</strong> />
Werthesovim<<strong>br</strong> />
njemačkim prijevodom<<strong>br</strong> />
i ori gi nalom pjesme.<<strong>br</strong> />
Goethe radi naj bo lji<<strong>br</strong> />
prijevod jer pjesmi<<strong>br</strong> />
vraća iz vo rni deseterac<<strong>br</strong> />
kojemu su i ova dru ga<<strong>br</strong> />
dvojica prevoditelja<<strong>br</strong> />
dodala je dan slog.<<strong>br</strong> />
Prijevodi balade<<strong>br</strong> />
po s ta ju sve <strong>br</strong>ojniji<<strong>br</strong> />
(W. Scott, A. Mi c kiewicz,<<strong>br</strong> />
Puškin, Nodier,<<strong>br</strong> />
Mérimée, Grimm…)<<strong>br</strong> />
gre; do<strong>br</strong>a majka i supruga biva<<strong>br</strong> />
odbačena od muža, time i voljene<<strong>br</strong> />
djece, prisiljena je pod pritiskom<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ata svoju ljubav zamijeniti ne -<<strong>br</strong> />
čim lažnim, i zbog tuge umire. Pi -<<strong>br</strong> />
ta nje je uopće koliko je Asanaginičina<<strong>br</strong> />
smrt, u trenutku kad sa<<strong>br</strong> />
svatovima zastaje i susreće djecu,<<strong>br</strong> />
fizički realna. Bez obzira na sna -<<strong>br</strong> />
gu tuge koja je u njoj vladala, glavna<<strong>br</strong> />
junakinja morala je imati ba -<<strong>br</strong> />
rem neki medicinski problem koji<<strong>br</strong> />
bi mogao uzrokovati smrt. Jedna<<strong>br</strong> />
slična narodna pjesma naslova<<strong>br</strong> />
‘Asanaga i njegova ljuba’ također<<strong>br</strong> />
u sebi ima nevjerojatan događaj:<<strong>br</strong> />
Asanaga misli da mu je žena ne -<<strong>br</strong> />
rotkinja i šalje svoga <strong>br</strong>ata da je<<strong>br</strong> />
usmrti dok on ide sebi po drugu<<strong>br</strong> />
djevojku. Djever je pronalazi i ne -<<strong>br</strong> />
voljko poteže sablju, a ona ga mo -<<strong>br</strong> />
li da je siječe iznad pasa. U tom<<strong>br</strong> />
trenu, od straha i želje da dijete<<strong>br</strong> />
živi, porađa se na licu mjesta.<<strong>br</strong> />
Djever sretan uzima dijete u na -<<strong>br</strong> />
ručje, uto nailazi Asanaga sa sva-
tovima, vidi svog novorođenog si -<<strong>br</strong> />
na pa <strong>br</strong>atu prepušta mladu i<<strong>br</strong> />
svatove te sa suprugom i djetetom<<strong>br</strong> />
odlazi kući. Ovi fenomeni ne -<<strong>br</strong> />
mogući su ako se doslovno preslikaju<<strong>br</strong> />
u stvarnost pa njihovo porijeklo<<strong>br</strong> />
kao da vuče korijen u mitskoj<<strong>br</strong> />
slici pretočenoj kasnije u<<strong>br</strong> />
deseterac. Kako pojedini narodni<<strong>br</strong> />
običaji mijenjaju svoju pojavnost i<<strong>br</strong> />
izvanjskost tijekom vremena, ta -<<strong>br</strong> />
ko je vrlo moguće da je priča o<<strong>br</strong> />
Asanaginici starija i od same glavne<<strong>br</strong> />
junakinje. Asanaginica je<<strong>br</strong> />
uzdignuta na najviši nivo morala<<strong>br</strong> />
i ljubavi, stoga je moguće kako i<<strong>br</strong> />
njezino begovsko porijeklo služi<<strong>br</strong> />
samo tome da je uzdigne iznad<<strong>br</strong> />
Asanage. Budući da je balada iz -<<strong>br</strong> />
ni mna jer veliča upravo ženu i<<strong>br</strong> />
njezine osjećaje iznad svih mu š -<<strong>br</strong> />
kih likova, makar smještena u<<strong>br</strong> />
patrijarhalnu okolinu, zamjetna<<strong>br</strong> />
je njezina silna martijarhalna<<strong>br</strong> />
ma trica koja može upućivati na<<strong>br</strong> />
sta rije postanje okosnice balade.<<strong>br</strong> />
‘Do<strong>br</strong>u kadu prose sa svi’<<strong>br</strong> />
strana’<<strong>br</strong> />
Svjetski interes za Asanaginicom<<strong>br</strong> />
podignuo je vrijednost pjes -<<strong>br</strong> />
mi i na području na kojem je na s -<<strong>br</strong> />
tala, pa su u najnovije vrijeme,<<strong>br</strong> />
na kon prije sukobljenih znanst -<<strong>br</strong> />
ve nih teza, izbile tenzije o ‘vlasništvu<<strong>br</strong> />
nad pjesmom’. Ova zabavna<<strong>br</strong> />
i medijima do<strong>br</strong>o popraćena sen -<<strong>br</strong> />
za cija među glavne prosce pjesme<<strong>br</strong> />
postavlja dva grada, Imotski i Vr -<<strong>br</strong> />
go rac, ista dva koja imaju prob -<<strong>br</strong> />
lem s primarnim vlasništvom<<strong>br</strong> />
nad Tinom Ujevićem. Turistička<<strong>br</strong> />
za jednica Grada Imotskog odlučila<<strong>br</strong> />
je sasvim opravdano, na osnovi<<strong>br</strong> />
ne koliko činjenica iz pjesme, je -<<strong>br</strong> />
dna od njih je i ‘Imotski kadija’,<<strong>br</strong> />
po dignuti spomenik u čast ovoj<<strong>br</strong> />
ba ladi na o<strong>br</strong>oncima Modrog je -<<strong>br</strong> />
zera. Prirodni fenomen imotskog<<strong>br</strong> />
jezera podno nekadašnje kule u<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Prelistavajući povijesne<<strong>br</strong> />
dokumente s osnovnom<<strong>br</strong> />
tezom da se fabula<<strong>br</strong> />
balade za ista dogodila<<strong>br</strong> />
na području Imotske<<strong>br</strong> />
krajine, Milas je<<strong>br</strong> />
ustanovio ka ko<<strong>br</strong> />
je to moralo biti za<<strong>br</strong> />
vrijeme Ka ndijskoga<<strong>br</strong> />
rata (1645. – 1669.).<<strong>br</strong> />
Sli jedi da je Hasanaginica<<strong>br</strong> />
sestra bega<<strong>br</strong> />
Pintorovića koji je<<strong>br</strong> />
stolovao na Klisu, žena<<strong>br</strong> />
Hasan-age Arapovića,<<strong>br</strong> />
zapovjednika kule<<strong>br</strong> />
Zadvarje u kojoj je ležao<<strong>br</strong> />
ranjen kad ga je trebala<<strong>br</strong> />
obići, a koji je inače<<strong>br</strong> />
stolovao u Zagvozdu.<<strong>br</strong> />
kojoj su stolovali turske kadije, i<<strong>br</strong> />
na kamenim pločama klesane ri -<<strong>br</strong> />
je či Asanaginice na nekoliko svje -<<strong>br</strong> />
t skih jezika, bili bi za turiste at -<<strong>br</strong> />
ra ktivna simbioza. S druge stra -<<strong>br</strong> />
ne, iz novouređenog etno sela Ko -<<strong>br</strong> />
ko rići pokraj Vrgorca, od po to m -<<strong>br</strong> />
ka vojvode Pervana kod kojega je<<strong>br</strong> />
Alberto Fortis u svojim pohodima<<strong>br</strong> />
kroz Zagoru zanoćio i slušao na -<<strong>br</strong> />
rodnu poeziju, pojavio se glas ka -<<strong>br</strong> />
ko Asanaginica pripada njima.<<strong>br</strong> />
Do kazati bilo što nemoguće je,<<strong>br</strong> />
jedino bitno što ostaje je pravo i<<strong>br</strong> />
sloboda obiju strana da naprave<<strong>br</strong> />
nešto lijepo i korisno. Koliko se<<strong>br</strong> />
budući spomenik bude uklapao u<<strong>br</strong> />
svoju okolinu, toliko Asanaginica<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />
zaslužuje pripadati tom mjestu.<<strong>br</strong> />
Neosporan je suživot kulturnih<<strong>br</strong> />
elemenata Dalmatinske zagore i<<strong>br</strong> />
onih turskih u baladi, i to je jedino<<strong>br</strong> />
bitno svjedočanstvo, bogato i<<strong>br</strong> />
prema svemu otvoreno, a pravo<<strong>br</strong> />
na pjesmu imaju svi, svi koji je či -<<strong>br</strong> />
ta ju. Vlasništva se možda i sam<<strong>br</strong> />
autor još davno odrekao, unatoč<<strong>br</strong> />
to me pjesma je preživjela, bez ta -<<strong>br</strong> />
š tine čovjeka, zavičaja ili jezika,<<strong>br</strong> />
stalno otškrinjujući vrata u taj -<<strong>br</strong> />
no vitu prošlost kroz koju nam na -<<strong>br</strong> />
vi re neiscrpna snaga. Otškrinuti<<strong>br</strong> />
treba ta vrata, erinije ostaviti u<<strong>br</strong> />
po dzemlju, a muzama poput Asa -<<strong>br</strong> />
na ginice širom ih otvoriti.<<strong>br</strong> />
Scto se bjeli u gorje zelenoj?<<strong>br</strong> />
27
KNJIŽEVNI FENOMENI<<strong>br</strong> />
28<<strong>br</strong> />
ŽALOSTNA PJESANCA PLEMENITE HASANAGINICE<<strong>br</strong> />
Skupio Abate Alberto Fortis<<strong>br</strong> />
(Viaggio in Dalmayia, volume primo, Venezia, 1774, pagine 98- <strong>105</strong>)<<strong>br</strong> />
[sa Fortis’ ortografijom]<<strong>br</strong> />
Al-su snjezi, al-su labutove?<<strong>br</strong> />
Da su snjezi vech-bi okopnuli;<<strong>br</strong> />
Labutove vech-bi poletjeli.<<strong>br</strong> />
Ni-su snjezi, nit-su Labutove;<<strong>br</strong> />
Nego sciator Agie Asan-Aghe.<<strong>br</strong> />
On bolu-je u ranami gliutimi.<<strong>br</strong> />
Oblaziga mater, i sestriza;<<strong>br</strong> />
A Gliubovza od stida ne mogla.<<strong>br</strong> />
Kad li-muje ranam’ boglie bilo,<<strong>br</strong> />
Ter poruça vjernoi Gliubi svojoj:<<strong>br</strong> />
Neçekai-me u dvoru bjelomu,<<strong>br</strong> />
Ni u dvoru, ni u rodu momu.<<strong>br</strong> />
Kad kaduna rjeci razumjela,<<strong>br</strong> />
Josc-je jadna u toj misli stala.<<strong>br</strong> />
Jeka stade kogna oko dvora:<<strong>br</strong> />
I pobjexe Asan-Aghiniza<<strong>br</strong> />
Da vrât lomi kule niz penxere.<<strong>br</strong> />
Za gnom terçu dve chiere djevoike:<<strong>br</strong> />
Vrati-nam-se, mila majko nascia,<<strong>br</strong> />
Ni-je ovo babo Asan-Ago,<<strong>br</strong> />
Vech daixa Pintorovich Bexe.<<strong>br</strong> />
I vrâtise Asan Aghiniza,<<strong>br</strong> />
Ter se vjescia <strong>br</strong>atu oko vrâta.<<strong>br</strong> />
Da! moj <strong>br</strong>ate, velike sramote!<<strong>br</strong> />
Gdi-me saglie od petero dize!<<strong>br</strong> />
Bexe muçi: ne govori nista.<<strong>br</strong> />
Vech-se mâscia u xepe svione,<<strong>br</strong> />
I vadi-gnoj Kgnigu oproschienja,<<strong>br</strong> />
Da uzimglie podpunno viençanje,<<strong>br</strong> />
Da gre s’ gnime majci u zatraghe.<<strong>br</strong> />
Kad Kaduna Kgnigu prouçila,<<strong>br</strong> />
Dva-je sîna u çelo gliubila,<<strong>br</strong> />
a due chiere u rumena liza:<<strong>br</strong> />
A s’ malahnim u besicje sinkom<<strong>br</strong> />
Odjeliti nikako ne mogla.<<strong>br</strong> />
Vech-je <strong>br</strong>ataz za ruke uzeo,<<strong>br</strong> />
i jedva-je sinkom raztavio:<<strong>br</strong> />
Ter-je mechie K’ sebi na Kogniza,<<strong>br</strong> />
S’ gnome grede u dvoru bjelomu.<<strong>br</strong> />
U rodu-je malo vrjeme stâla,<<strong>br</strong> />
Malo vrjeme, ne nedjegliu dana,<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>a Kado, i od roda do<strong>br</strong>a,<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>u Kadu prose sa svî strana;<<strong>br</strong> />
Da majvechie Imoski Kadia.<<strong>br</strong> />
Kaduna-se <strong>br</strong>atu svomu moli:<<strong>br</strong> />
Aj, tako te ne xelila, <strong>br</strong>atzo!<<strong>br</strong> />
Ne moi mene davat za nikoga,<<strong>br</strong> />
Da ne puza jadno serze moje<<strong>br</strong> />
Gledajuchi sirotize svoje.<<strong>br</strong> />
Ali Bexe ne hajasce nista,<<strong>br</strong> />
Vech-gnu daje Imoskomu Kadii.<<strong>br</strong> />
Josc kaduna <strong>br</strong>atu-se mogliasce,<<strong>br</strong> />
Da gnoj pisce listak bjele Knighe,<<strong>br</strong> />
Da-je saglie Imoskomu Kadii.<<strong>br</strong> />
“Djevoika te ljepo pozdravgliasce,<<strong>br</strong> />
“A u Kgnizi ljepo te mogliasce,<<strong>br</strong> />
“Kad pokupisc Gospodu Svatove<<strong>br</strong> />
“Dugh podkliuvaz nosi na djevojku;<<strong>br</strong> />
“Kadŕ bude Aghi mimo dvora,<<strong>br</strong> />
“Neg-ne vidî sirotize svoje.”<<strong>br</strong> />
Kad Kadii bjela Kgniga doge<<strong>br</strong> />
Gospodu-je Svate pokupio.<<strong>br</strong> />
Svate kuppi grede po djevoiku.<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>o Svati dosli do djevoike,<<strong>br</strong> />
i zdravo-se povratili s’ gnome.<<strong>br</strong> />
A kad bili Aghi mimo dvora,<<strong>br</strong> />
Dve-je chierze s’ penxere gledaju,<<strong>br</strong> />
A dva sîna prid-gnu izhogiaju,<<strong>br</strong> />
Tere svojoi majçi govoriaju.<<strong>br</strong> />
Vrati-nam-se, mila majko nascia,<<strong>br</strong> />
Da mi tebe uxinati damo.<<strong>br</strong> />
Kad to çula Asan-Aghiniza,<<strong>br</strong> />
Stariscini Svatov govorila:<<strong>br</strong> />
Bogom, <strong>br</strong>ate Svatov Stariscina,<<strong>br</strong> />
Ustavimi Kogne uza dvora,<<strong>br</strong> />
Da davujem sirotize moje.<<strong>br</strong> />
Ustavise Kogne uza dvora.<<strong>br</strong> />
Svoju dizu ljepo darovala.<<strong>br</strong> />
Svakom’ sinku nozve pozlachene,<<strong>br</strong> />
Svakoj chieri çohu da pogliane;<<strong>br</strong> />
A malome u besicje sinku<<strong>br</strong> />
Gnemu saglie uboske hagline.<<strong>br</strong> />
A to gleda Junak Asan-Ago;<<strong>br</strong> />
Ter dozivglie do dva sîna svoja:<<strong>br</strong> />
Hodte amo, sirotize moje,<<strong>br</strong> />
Kad-se nechie milovati na vas<<strong>br</strong> />
Majko vascia, serza argiaskoga.<<strong>br</strong> />
Kad to çula Asan Aghiniza,<<strong>br</strong> />
Bjelim liçem u zemgliu udarila;<<strong>br</strong> />
U pűt-se-je s’ duscjom raztavila<<strong>br</strong> />
Od xalosti gledajuch sirota.
N<<strong>br</strong> />
akon dugog komunističkog<<strong>br</strong> />
obeščašćivanja islama,<<strong>br</strong> />
na vlast je došla političko-vjerska<<strong>br</strong> />
elita koja je zamislila,<<strong>br</strong> />
u najboljoj namjeri, da treba<<strong>br</strong> />
islam približiti narodu. Na žalost,<<strong>br</strong> />
ko ncept približavanju islama na -<<strong>br</strong> />
ro du kao vjere (dakle, svega što<<strong>br</strong> />
islam predstavlja i čini) odvijao se<<strong>br</strong> />
i odvija se u kontekstu onoga što<<strong>br</strong> />
suvremeni čovjek najlakše prihvaća:<<strong>br</strong> />
potrošačka roba. U općem smislu<<strong>br</strong> />
bilo je riječ o komercijalizaciji.<<strong>br</strong> />
Tako je vjera uvedena u javni prostor<<strong>br</strong> />
u kojem nikada nije egzistirala<<strong>br</strong> />
i postala potrošačka roba.<<strong>br</strong> />
Proces popularizacije, koji je<<strong>br</strong> />
imao namjenu međusobnog približavanja<<strong>br</strong> />
naroda, nacije i islama po -<<strong>br</strong> />
čeo je sa dovištima i njihovom ko -<<strong>br</strong> />
me rcijalizacijom i teferičizacijom.<<strong>br</strong> />
Pr vi dan dovišta se izjednačio sa<<strong>br</strong> />
bo r bom bikova u Čevljanovićima.<<strong>br</strong> />
Po Ajvatovici, na relaciji između<<strong>br</strong> />
tu rbeta Ajvaz-dede i džamije Ha -<<strong>br</strong> />
san Kjafije Pruščaka hodaju polugole<<strong>br</strong> />
žene, isto kao što u Čevljanovićima<<strong>br</strong> />
hodaju između šatora sa<<strong>br</strong> />
pečenom janjetinom i voletinom u<<strong>br</strong> />
kojima pjeva neka narodna pjeva -<<strong>br</strong> />
či ca. Međutim, proces približavanja<<strong>br</strong> />
vjere narodu nije završen jer<<strong>br</strong> />
ni šta ne dolazi preko noći – i Kur’ -<<strong>br</strong> />
an Časni je Poslaniku islama ob -<<strong>br</strong> />
jav ljivan u periodu od 23 godine –<<strong>br</strong> />
pa se za nadati, još uvijek u najboljoj<<strong>br</strong> />
namjeri, da će taj proces završiti<<strong>br</strong> />
na najbolji način.<<strong>br</strong> />
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
centar za urgentnu medicinu Piše: Filip Mursel Begović<<strong>br</strong> />
Komercijalizacija<<strong>br</strong> />
i desakralizacija ilahija<<strong>br</strong> />
(...)Ja Ilahi Ti znaš tajna (sirr) je Tvoja i Sirri je Tvoj<<strong>br</strong> />
Rob je tvoj kurban tebi pripada, ja sam došao kao kurban Sirriji<<strong>br</strong> />
Ja Resulallah budi darežljiv za ljubav tvog ummeta<<strong>br</strong> />
Došao sam do vrata Tvoje do<strong>br</strong>ote i na njih se naslonio tražeći Sirriju<<strong>br</strong> />
Za velikog griješnika činiti šefaat je znak Tvoje veličine<<strong>br</strong> />
Ti znaš da sam postao kao krilo i kao noćni leptir sam došao do Sirrije<<strong>br</strong> />
Žedno srce ima potrebu za okeanom nemoj ga mahrum činiti tako Ti Tvoje milosti<<strong>br</strong> />
Ja sam potrebiti prosjak i došao sam do okeana, do Sirrije(...)<<strong>br</strong> />
Mejli-baba<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Kad povlačimo paralele<<strong>br</strong> />
dolazimo do saznanja da su<<strong>br</strong> />
Junusu Emreu u rijeku bačene<<strong>br</strong> />
tisuće pergamena ispisanih<<strong>br</strong> />
ilahijama, da su neki zbog<<strong>br</strong> />
svojih ilahija bili ubijani a da je<<strong>br</strong> />
u Bosni netko na ilahijama<<strong>br</strong> />
zarađivao.<<strong>br</strong> />
Estradizacija ilahije<<strong>br</strong> />
Usporedno, krajem osamdesetih<<strong>br</strong> />
godina prošlog stoljeća jedna je<<strong>br</strong> />
vjerska pjesma imala doista veliku<<strong>br</strong> />
ulogu u obnovi duhovne snage<<strong>br</strong> />
bo š njačkog naroda. Riječ je o ilahiji.<<strong>br</strong> />
U današnje vrijeme svjedočimo<<strong>br</strong> />
po svemašnju estradizaciju i ko me -<<strong>br</strong> />
r cijalizaciju te vjerske pjesme.<<strong>br</strong> />
Mnogi Bošnjak će doista priznati,<<strong>br</strong> />
sjećajući se onih krasnih mladića i<<strong>br</strong> />
djevojaka koji su u bosanskoj<<strong>br</strong> />
narodnoj nošnji u Hadži-Sinanovoj<<strong>br</strong> />
tekiji u Sarajevu učili ‘zašto<<strong>br</strong> />
ječiš moj dolape... dert ja imam pa<<strong>br</strong> />
ti ječim...’, da su stvari otišle niz<strong>br</strong>do.<<strong>br</strong> />
No, ta stvar koja je otišla<<strong>br</strong> />
niz<strong>br</strong>do nikada ni nije bila ilahija.<<strong>br</strong> />
Ne mogu se ila hi jama zvati pop i<<strong>br</strong> />
narodnjačke pjesme sa pobožnim<<strong>br</strong> />
karakterom. Ili pak neki popularni<<strong>br</strong> />
izvođači ti ne jdžeri koji liče na<<strong>br</strong> />
(blažu) bosansku verziju zapadnih<<strong>br</strong> />
boy bendova ili spice girlsica.<<strong>br</strong> />
29
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
Dakle, Gazi Hu s rev-begov hor je<<strong>br</strong> />
krajem osamdesetih godina prošlog<<strong>br</strong> />
stoljeća po prvi puta bosanskoj<<strong>br</strong> />
javnosti prezentirao nešto što<<strong>br</strong> />
je do tada bilo dio stro ge intime<<strong>br</strong> />
(rekli bi unutarnje du hovne higijene)<<strong>br</strong> />
bosanskih mu s limana.<<strong>br</strong> />
U tom prvom periodu hor je<<strong>br</strong> />
nastupao bez ikakvih glazbenih<<strong>br</strong> />
pomagala, a stari video snimci pri -<<strong>br</strong> />
zi vaju vremena kada je bosanski<<strong>br</strong> />
mu sliman osjetio, nakon mnogo go -<<strong>br</strong> />
dina, dostojanstvo. Međutim, Bo -<<strong>br</strong> />
šnjak ili Bosanac voli narodno ve -<<strong>br</strong> />
selje, voli teferič, i netko je do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
shvatio da u produkciji treba ilahiju<<strong>br</strong> />
popularizirati, dati joj prepoznatljivost<<strong>br</strong> />
narodne ili pop glazbe da bi<<strong>br</strong> />
bila masovno slušana. Svi su uvjeti<<strong>br</strong> />
za komercijalizaciju ilahije bili<<strong>br</strong> />
ispunjeni, imali smo, dakle, “boy<<strong>br</strong> />
band“, koji je imao onaj “iks fa ktor“<<strong>br</strong> />
za privlačenje većeg <strong>br</strong>oja lju di.<<strong>br</strong> />
Zato Bošnjak, kada čuje ta kvu ilahiju,<<strong>br</strong> />
osim što mu udara na same<<strong>br</strong> />
temelje ostrašćenih vjersko-nacionalnih<<strong>br</strong> />
emocija, pa se baš do b ro<<strong>br</strong> />
zabavlja, ima osjećaj kao da je u<<strong>br</strong> />
nekoj vrsti ibadeta. Haman da i u<<strong>br</strong> />
džamiju ne treba ići, ali će zato<<strong>br</strong> />
masovno ići na koncerte. Upravo<<strong>br</strong> />
zato je veći dio prve postave učača<<strong>br</strong> />
ila hija iz Gazi Husrev-begovog ho -<<strong>br</strong> />
ra u<strong>br</strong>zo napustio takav glazbeni<<strong>br</strong> />
mo del komercijalizacije i estradi za -<<strong>br</strong> />
cije ilahije.<<strong>br</strong> />
U jednom muzičkom spotu, ko -<<strong>br</strong> />
jega sam gledao za vrijeme Ra ma -<<strong>br</strong> />
zana i koji me je i izazvao da na pi -<<strong>br</strong> />
šem ovaj tekst, vidio sam mo mčiće<<strong>br</strong> />
30<<strong>br</strong> />
u kariranim košuljama kako uče<<strong>br</strong> />
tzv. pop pobožne pjesme koje nazivaju<<strong>br</strong> />
ilahijama, a u pozadini se plešući<<strong>br</strong> />
smješkaju nepokrivene dje -<<strong>br</strong> />
vojke. Prvo, tradicija učenja ilahije<<strong>br</strong> />
nas upućuje na pravilo da ju žene,<<strong>br</strong> />
izvan uskog kruga, nikada javno<<strong>br</strong> />
ni su izvodile. Međutim, kada je to<<strong>br</strong> />
prošlo, nastavak se ogledao u tome<<strong>br</strong> />
da ih pjevaju (ne da ih uče) nepok -<<strong>br</strong> />
rivene. Zatim se pojavilo postojanje<<strong>br</strong> />
jazz ilahije, r’nb ilahije, rock<<strong>br</strong> />
ila hije i slične gluposti. To nije ilahija!<<strong>br</strong> />
Neka pjevaju i vesele se, pa<<strong>br</strong> />
tko bi se tome mogao usprotiviti,<<strong>br</strong> />
ali ako to nazivaju ilahijama i to<<strong>br</strong> />
po stane općeprihvaćeno - imamo<<strong>br</strong> />
oz biljan problem.<<strong>br</strong> />
Šta je kanon ilahije<<strong>br</strong> />
Ilahije su učili oda<strong>br</strong>ani derviši<<strong>br</strong> />
ili isključivo šejhovi u tekijama<<strong>br</strong> />
(uče se i danas). Pisane su samo sa<<strong>br</strong> />
izu nom (dozvolom) na temelju ilha -<<strong>br</strong> />
ma (nadahnuća). Taj ilham se kod<<strong>br</strong> />
turskog pjesnika Junusa Em rea<<strong>br</strong> />
po t vrđivao dvadeset godina, da bi<<strong>br</strong> />
mu se na koncu pokazalo da je dar<<strong>br</strong> />
od Allaha Uzvišenog, a ne od šejtana.<<strong>br</strong> />
Ne može doktrinarnu is pra -<<strong>br</strong> />
vnost teksta ilahije potvrditi ni ti<<strong>br</strong> />
Mnogi Bošnjak će doista priznati, sjećajući se onih krasnih mladića i<<strong>br</strong> />
djevojaka koji su u bosanskoj narodnoj nošnji u Hadži-Sinanovoj tekiji u<<strong>br</strong> />
Sarajevu učili ‘zašto ječiš moj dolape... dert ja imam pa ti ječim...’, da su<<strong>br</strong> />
stvari otišle niz<strong>br</strong>do. No, ta stvar koja je otišla niz<strong>br</strong>do nikada ni nije bila<<strong>br</strong> />
ilahija. Ne mogu se ilahijama zvati pop i narodnjačke pjesme sa<<strong>br</strong> />
pobožnim karakterom. Ili pak neki popularni izvođači tinejdžeri koji liče<<strong>br</strong> />
na (blažu) bosansku verziju zapadnih boy bendova ili spice girlsica.<<strong>br</strong> />
Da li mogu biti bosanske one ilahije koje su prepjevane ili prepisane<<strong>br</strong> />
od turskih, arapskih ili perzijskih pjesničkih i duhovnih velikana?<<strong>br</strong> />
Netko bi napokon trebao glasno reći: ne dam bosansko, ne dam svoju<<strong>br</strong> />
ilahiju, ali onu autentičnu nastalu ispod bosanske bukve, ne dam je za<<strong>br</strong> />
onu prepisanu koja je nastala ispod arapske palme ili turskog<<strong>br</strong> />
čempresa, ne dam.<<strong>br</strong> />
jedan svjetovni književni kritičar.<<strong>br</strong> />
Primjerice, svjedočili smo da je is -<<strong>br</strong> />
pravnost i vjersku utemeljenost<<strong>br</strong> />
romana ‘Jevrejsko groblje’, poznatog<<strong>br</strong> />
bosanskog alima i prevoditelja<<strong>br</strong> />
Kur’ana Enesa Karića, potvrđivao<<strong>br</strong> />
književni teoretičar i politički analitičar<<strong>br</strong> />
prof. dr. Enver Kazaz. To ne<<strong>br</strong> />
drži vodu. Kada bi se turske ilahije<<strong>br</strong> />
prevele na bosanski jezik, po mjerilu<<strong>br</strong> />
suvremene književne kritike,<<strong>br</strong> />
dobivamo patetične pjesmuljke, ali<<strong>br</strong> />
ti pjesmuljci po tzv. šah bejtu saopćavaju<<strong>br</strong> />
poruku koja je naj ve će<<strong>br</strong> />
duhovne velikane u povijesti islama<<strong>br</strong> />
bacala u nesvijest. S druge<<strong>br</strong> />
stra ne ilahija ima svoje me kame<<strong>br</strong> />
(gla zbene ljestvice), s kojima je rijetko<<strong>br</strong> />
koji bosanski izvođač ilahija<<strong>br</strong> />
upoznat. Riječ je o domenu strogog<<strong>br</strong> />
glazbenog o<strong>br</strong>azovanja i ima veze<<strong>br</strong> />
sa učenjem i izvođenjem pojedine<<strong>br</strong> />
vrste ilahije, a razvijan je od 12./13<<strong>br</strong> />
stoljeća, od pojave Hazreti Mevlane<<strong>br</strong> />
Rumija, kada je postojalo dvanaest<<strong>br</strong> />
poznatih mekama, pa do 14. stoljeća<<strong>br</strong> />
kada ih je bilo četrdeset, zatim<<strong>br</strong> />
19. stoljeća kada ih je bilo devedeset<<strong>br</strong> />
i šest i na ko n cu do 20. stoljeća<<strong>br</strong> />
kada mekama i podmekana ilahija<<strong>br</strong> />
ima preko stotinu. No, svedemo li<<strong>br</strong> />
temeljnih dvanaest mekama na<<strong>br</strong> />
njihove izvorne korijene dobivamo<<strong>br</strong> />
tri: rast, ušak i saba. Dakle, ovo je<<strong>br</strong> />
povezano sa gla zbom a ne sa pisanjem<<strong>br</strong> />
teksta ilahije.<<strong>br</strong> />
Ilahije se, ako se strogo držimo<<strong>br</strong> />
njene tradicije i kanona, ne bi<<strong>br</strong> />
smjele izvoditi u koncertnom obliku.<<strong>br</strong> />
Ili može biti koncert ili mogu<<strong>br</strong> />
biti ilahije. Upravo zato, krajnje
neprihvatljivo zvuči naziv “koncert<<strong>br</strong> />
tradicionalne ilahije“. Koncert ilahija<<strong>br</strong> />
pogotovo ne bi trebao biti u<<strong>br</strong> />
Zetri, Skenderiji, Koševskom stadionu...<<strong>br</strong> />
Također, treba naglasiti<<strong>br</strong> />
da iskustvo ilahije jednog derviša<<strong>br</strong> />
iz 14. stoljeća ne mora biti iskustvo<<strong>br</strong> />
Bošnjaka u suvremenosti. Naprosto<<strong>br</strong> />
nije pošteno tražiti od svakog<<strong>br</strong> />
Bošnjaka da razumije ono što nije<<strong>br</strong> />
svojim ušima čuo i svojim očima<<strong>br</strong> />
vidio. No, bez obzira na to, negdje<<strong>br</strong> />
u svojoj svijesti bi trebao imati da<<strong>br</strong> />
tradicija i kanon ilahije nije nastao<<strong>br</strong> />
u njegovom vremena i da ono što je<<strong>br</strong> />
bilo puno sveto u prošlosti ne može<<strong>br</strong> />
biti manje sveto u sadašnjosti –<<strong>br</strong> />
barem kada je riječ o islamskim<<strong>br</strong> />
vrijednostima Isto kao što je neobično<<strong>br</strong> />
da govorimo o malim i velikim<<strong>br</strong> />
grijesima – jer ima samo grijeh –<<strong>br</strong> />
ali postoji i nešto što zovemo iskrenim<<strong>br</strong> />
i neiskrenim pokajanjem koje<<strong>br</strong> />
Bog prima ili ne prima. Nejse!<<strong>br</strong> />
Imamo dvije vrste pobožnih<<strong>br</strong> />
pje sama – jedna je ilahija, a druga<<strong>br</strong> />
kasida. U Bosni i Hercegovini sve<<strong>br</strong> />
se svodi pod jedan pojam – ilahija.<<strong>br</strong> />
Taj pojam u sebi sadrži arapsku ri -<<strong>br</strong> />
ječ ila što znači Bog. Shodno tome<<strong>br</strong> />
ilahije bi mogli prevesti kao Bo go -<<strong>br</strong> />
ugodne pjesme (odražavaju zaljubljenost<<strong>br</strong> />
ljudske duše u robovanje<<strong>br</strong> />
Bo gu u svim naredbama i za<strong>br</strong>a -<<strong>br</strong> />
na ma). Kaside bi mogli prevesti<<strong>br</strong> />
kao pjesme ode (one koje pohvaljuju)<<strong>br</strong> />
pisane u čast duhovnih velikana.<<strong>br</strong> />
Poslaniku islama Muhammedu<<strong>br</strong> />
a.s nije smetalo da mu se pišu<<strong>br</strong> />
ode (kaside), a bilo ih je. Hasan ibn<<strong>br</strong> />
Sabit, nakon što je izrecitirao pjesmu<<strong>br</strong> />
u kojoj je usporedio Poslanika<<strong>br</strong> />
sa punim mjesecom i arapskom<<strong>br</strong> />
sabljom, dobio je na dar Poslanikov<<strong>br</strong> />
ogrtač. Šejh Busejri je, nakon<<strong>br</strong> />
Poslanikovog preseljenja, napisao<<strong>br</strong> />
najčuveniju kasidu pod nazivom<<strong>br</strong> />
Ka side-i Burda, a ispjevao ju je u<<strong>br</strong> />
ča st Poslanikove hrke. Alauddin<<strong>br</strong> />
Sa bit Užičanin je svoje pjesme, je -<<strong>br</strong> />
di ni za osmanskog vakta, dva puta<<strong>br</strong> />
re citirao kraj ka’benskih vrata. Po -<<strong>br</strong> />
d sjetimo na Kul Nesimija i Sejjid<<strong>br</strong> />
Ne simija, koji su zbog svojih ilahija<<strong>br</strong> />
završili isto kao i Mensur Ha -<<strong>br</strong> />
lladž – rašćerećeni, spaljeni, obješeni...<<strong>br</strong> />
Kad povlačimo paralele dolazimo<<strong>br</strong> />
do saznanja da su Junusu Em -<<strong>br</strong> />
reu u rijeku bačene tisuće pergamena<<strong>br</strong> />
ispisanih ilahijama, da su<<strong>br</strong> />
neki zbog svojih ilahija bili ubijani<<strong>br</strong> />
a da je u Bosni netko na ilahijama<<strong>br</strong> />
zarađivao. Dakle, primjere navodimo<<strong>br</strong> />
da bi, sa aspekata samih temelja<<strong>br</strong> />
islama, poslanstva Muhammeda<<strong>br</strong> />
a.s, duhovnih velikana koji su<<strong>br</strong> />
us lijedili, ali i onih ishodišnih to -<<strong>br</strong> />
ča ka koje nazivamo bosanski is -<<strong>br</strong> />
lam, uozbiljili kontekst izvođenja i<<strong>br</strong> />
pisanja ilahija i kasida. One se ne<<strong>br</strong> />
Treba reći i da osim komercijalizacije i teferičizacije vjere, mi svjedočimo i<<strong>br</strong> />
teferičizaciju nacije: bosansko ovo, bosansko ono... pa smo došli i do<<strong>br</strong> />
bosanske ilahije. U suštini ona je samo višnja na šlagu ispod koje se krije<<strong>br</strong> />
čitava torta – dakle, bosanska ilahija ima svoju tradiciju, a ona ne počinje<<strong>br</strong> />
od devedesetih godina prošlog stoljeća – što neki Bošnjak može<<strong>br</strong> />
pomisliti.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
Kada bi se turske ilahije prevele na bosanski jezik, po mjerilu<<strong>br</strong> />
suvremene književne kritike, dobivamo patetične pjesmuljke, ali ti<<strong>br</strong> />
pjesmuljci po tzv. šah bejtu saopćavaju poruku koja je najveće<<strong>br</strong> />
duhovne velikane u povijesti islama bacala u nesvijest.<<strong>br</strong> />
S druge strane ilahija ima svoje mekame (glazbene ljestvice), s<<strong>br</strong> />
kojima je rijetko koji bosanski izvođač ilahija upoznat.<<strong>br</strong> />
mogu potrbušiti pa pisati - nema<<strong>br</strong> />
sa ilahijama i kasidama pomodarskih<<strong>br</strong> />
igranja – prije svega tekstom<<strong>br</strong> />
ali niti glazbom. Ilahija je vrst<<strong>br</strong> />
molitve, u njoj je sadržan zikr, tefsir,<<strong>br</strong> />
dova, salavat. I zato svi oni koji<<strong>br</strong> />
misle da ona podnosi tzv. modernizaciju...<<strong>br</strong> />
grdno se varaju. Prije da je<<strong>br</strong> />
riječ o desakralizaciji, profanizaciji,<<strong>br</strong> />
komercijalizaciji, vulgarizaciji,<<strong>br</strong> />
blasfemizaciji...<<strong>br</strong> />
Šta radimo, bolan?<<strong>br</strong> />
Treba reći i da osim komercijalizacije<<strong>br</strong> />
i teferičizacije vjere, mi<<strong>br</strong> />
svjedočimo i teferičizaciju nacije:<<strong>br</strong> />
bo sansko ovo, bosansko ono... pa<<strong>br</strong> />
smo došli i do bosanske ilahije. U<<strong>br</strong> />
suštini ona je samo višnja na šlagu<<strong>br</strong> />
ispod koje se krije čitava torta –<<strong>br</strong> />
dakle, bosanska ilahija ima svoju<<strong>br</strong> />
tradiciju, a ona ne počinje od devedesetih<<strong>br</strong> />
godina prošlog stoljeća –<<strong>br</strong> />
što neki Bošnjak može pomisliti.<<strong>br</strong> />
Bošnjaci se otimaju za bosansku<<strong>br</strong> />
ilahiju, a istom Slovenci registriraju<<strong>br</strong> />
pod svoju nacionalnu kuhinju<<strong>br</strong> />
‘slovenački ćevap’, nadalje, netko<<strong>br</strong> />
je ustvrdio da je među nama<<strong>br</strong> />
bosanski Junus Emre, a za to vrijeme<<strong>br</strong> />
su Hrvati registrirali vlašičkog<<strong>br</strong> />
ovčara pod svoju autentičnu<<strong>br</strong> />
vrstu. Šta radimo, bolan? Jedan je<<strong>br</strong> />
bošnjački političar, iz svoje bujne<<strong>br</strong> />
pameti, ustvrdio da je ‘kvantitet<<strong>br</strong> />
zaseban kvalitet’ ponavljajući Staljinove<<strong>br</strong> />
riječi iz Drugog svjetskog<<strong>br</strong> />
rata. Šta je to? Da nije glasački<<strong>br</strong> />
listić! Šta je to? Da nije roba koja<<strong>br</strong> />
se prodaje. I oko čega su se na<<strong>br</strong> />
kraju posvađali i razišli ti silni<<strong>br</strong> />
31
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
producenti i menadžeri i rockeri i<<strong>br</strong> />
pjesnici, ti ovovremeni baštinici<<strong>br</strong> />
ilahija – oko para. Tražimo krivca<<strong>br</strong> />
za komercijalizaciju ilahija, želimo<<strong>br</strong> />
li u nekoga uperiti prst - pogledajmo<<strong>br</strong> />
u svoj novčanik – ime mu je no -<<strong>br</strong> />
vac, prljavi novac. Uostalom, ko -<<strong>br</strong> />
me rcijalizacija ilahija nikada ne bi<<strong>br</strong> />
bil a provedena da to narod nije na -<<strong>br</strong> />
ivno prihvatio.<<strong>br</strong> />
Vrhunac komercijalizacije dosegnut<<strong>br</strong> />
je onog trena kada su sami<<strong>br</strong> />
autori na koncertima “tradicionalnih<<strong>br</strong> />
bosanskih ilahija“ sjeli u prvi<<strong>br</strong> />
red i gledali tu divnu mladost, koja<<strong>br</strong> />
će ih naslijediti, kako sa rumenim<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>azima i zacakljenim očima iz -<<strong>br</strong> />
vo di njihove ilahije. Šta bi bio ultimativni<<strong>br</strong> />
ulizica, kojega bi mogli<<strong>br</strong> />
prispodobiti sa ovakvim slučajevima?<<strong>br</strong> />
Onaj koji nekom načelniku<<strong>br</strong> />
općine (po svoj prilici bosanskom)<<strong>br</strong> />
napiše govor, sjedne u prvi red, i<<strong>br</strong> />
za tim, nakon što ovaj održi govor,<<strong>br</strong> />
tapša ga po ramenu i kaže: uh, što<<strong>br</strong> />
si ti pametan. Upravo to rade neki<<strong>br</strong> />
od suvremenih pisaca i skladatelja<<strong>br</strong> />
ilahija: napišu, skladaju, režiraju i<<strong>br</strong> />
onda sjednu u prvi red i plješću<<strong>br</strong> />
sami sebi. Ne počinje tradicija od<<strong>br</strong> />
njih, nisu oni kanon: oni ga mogu<<strong>br</strong> />
poštovati, u skladu s njim djelovati,<<strong>br</strong> />
na njega se oslanjati, nasljedovati<<strong>br</strong> />
ga... ali od njih ne može započeti.<<strong>br</strong> />
Pronašao sam okean<<strong>br</strong> />
u kapi vode<<strong>br</strong> />
Komercijalizacija ilahija je,<<strong>br</strong> />
dakle, služila da netko zaradi na<<strong>br</strong> />
on ome što nema cijenu. Šta je on -<<strong>br</strong> />
da tradicija bosanske ilahije, koja<<strong>br</strong> />
nema cijenu i koju srećom (Božjim<<strong>br</strong> />
davanjem) još uvijek taj komercijalizator<<strong>br</strong> />
nije prepoznao, vjerojatno<<strong>br</strong> />
niti neće, jer ne zna kojim se to tajnim<<strong>br</strong> />
alkemičarskim postupkom od<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>emenite bosanske zemlje – stvara<<strong>br</strong> />
duhovno zlato? Pada nam na<<strong>br</strong> />
pa met, među ostalima – jedno<<strong>br</strong> />
32<<strong>br</strong> />
ime: Aburrahman Sirri-baba, šejh<<strong>br</strong> />
sa Oglavka kod Fojnice (1775. –<<strong>br</strong> />
1847.), poznat i kao Tajanstveni.<<strong>br</strong> />
“Pro našao sam okean u kapi vo -<<strong>br</strong> />
de...“ njegove su riječi. Dakle, ako<<strong>br</strong> />
govorimo o bosanskoj ilahiji onda<<strong>br</strong> />
govorimo o tekstu ilahija. Glazba<<strong>br</strong> />
je manje važna, jer ona varira, za -<<strong>br</strong> />
visno od usula ili mekama, a svoj<<strong>br</strong> />
ko rijen vuče od prvih dvanaest, od -<<strong>br</strong> />
nosno, već spomenuta tri mekama.<<strong>br</strong> />
Lakše je shvatiti o čemu pričamo<<strong>br</strong> />
ako za primjer spomenemo melodiju<<strong>br</strong> />
sevdalinke “Kad ja pođoh na<<strong>br</strong> />
Bentbašu.“ Ona se može svesti na<<strong>br</strong> />
melodiju sevdalinke, ali u njoj su<<strong>br</strong> />
ele menti kasida napjeva na araps -<<strong>br</strong> />
kom jeziku, te njene elemente na -<<strong>br</strong> />
la zimo i u melodičnosti sefardske<<strong>br</strong> />
li turgijske pjesme za ispraćaj Ša -<<strong>br</strong> />
bata. Teško je ustvrditi kojoj tradiciji<<strong>br</strong> />
ta melodija pripada, kao što je<<strong>br</strong> />
te ško ustvrditi kojem mekamu po -<<strong>br</strong> />
jedini napjev bosanske ilahije pripada.<<strong>br</strong> />
Ne možemo očekivati da ćemo u<<strong>br</strong> />
današnje doba graditi džamije ka -<<strong>br</strong> />
k ve su se gradile u osmansko do -<<strong>br</strong> />
ba, ali isto tako ponekad nas zbunjuje<<strong>br</strong> />
da to arhitektonsko osuvre-<<strong>br</strong> />
Šta je onda tradicija bosanske<<strong>br</strong> />
ilahije, koja nema cijenu i koju<<strong>br</strong> />
srećom (Božjim davanjem) još<<strong>br</strong> />
uvijek taj komercijalizator nije<<strong>br</strong> />
prepoznao, vjerojatno niti neće,<<strong>br</strong> />
jer ne zna kojim se to tajnim<<strong>br</strong> />
alkemičarskim postupkom od<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>emenite bosanske zemlje –<<strong>br</strong> />
stvara duhovno zlato? Pada nam<<strong>br</strong> />
na pamet, među ostalima – jedno<<strong>br</strong> />
ime: Aburrahman Sirri-baba, šejh<<strong>br</strong> />
sa Oglavka kod Fojnice (1775. –<<strong>br</strong> />
1847.), poznat i kao Tajanstveni.<<strong>br</strong> />
“Pronašao sam okean u kapi<<strong>br</strong> />
vode...“ njegove su riječi.
menjavanje često završi u neprim -<<strong>br</strong> />
je renom arhitektonskom kiču - ko -<<strong>br</strong> />
ji nema nikakve veze sa sakralnom<<strong>br</strong> />
arhitekturom zemlje u kojoj<<strong>br</strong> />
se gradi, ali ni zemlje koja je donirala<<strong>br</strong> />
novac za njenu izgradnju. Is -<<strong>br</strong> />
lam karakterizira jednostavnost u<<strong>br</strong> />
svim domenima života te kao što<<strong>br</strong> />
ponekad ostanemo zatečeni nad<<strong>br</strong> />
su vremenom arhitekturom džamija,<<strong>br</strong> />
isto tako smo zatečeni pred gla -<<strong>br</strong> />
z benom arhitekturom nekih tzv.<<strong>br</strong> />
suvremenih ilahija. Postavlja se<<strong>br</strong> />
pi tanje, da li je nužno islam mo -<<strong>br</strong> />
dernizirati da bi ga približili su v -<<strong>br</strong> />
re menom čovjeku. Da li je moguće<<strong>br</strong> />
modernizirati Kur’an i hadis, kao<<strong>br</strong> />
što neki tvrde – sveti tekst ne mo -<<strong>br</strong> />
žemo mijenjati, ali tumač bi se trebao<<strong>br</strong> />
poslužiti ovovremenim, samo<<strong>br</strong> />
izvanjskim, prispodobama. Ono<<strong>br</strong> />
što je nekad bio konj danas je auto,<<strong>br</strong> />
ono što je nekada bio plug danas je<<strong>br</strong> />
traktor itd. Isto tako je i sa ilahijom<<strong>br</strong> />
– izvanjski glazbeni modeli su<<strong>br</strong> />
se promijenili, ali izvor nadahnuća<<strong>br</strong> />
(ilhama) je ostao isti. Ono što teži<<strong>br</strong> />
da bude glazbena potrošačka roba<<strong>br</strong> />
ne može biti ilahija.<<strong>br</strong> />
Ne dam bosansko,<<strong>br</strong> />
ne dam svoje<<strong>br</strong> />
A čemu služi ilahija? Ilahija ne<<strong>br</strong> />
služi za zabavu. Svaka ilahija koja<<strong>br</strong> />
probudi vjeru, od koje prisutni<<strong>br</strong> />
ima ju do<strong>br</strong>obiti u vidu lijepih osjećaja<<strong>br</strong> />
koji se mogu svesti na tihi<<strong>br</strong> />
uzvik: Tobe ja Rabbi, Tobe ja es ta -<<strong>br</strong> />
g firullah – za nju možemo reći da<<strong>br</strong> />
je utemeljena na tradiciji i ispravnom<<strong>br</strong> />
kanonu, da se nadahnuće iz<<strong>br</strong> />
kojega je proizašla tajanstveno<<strong>br</strong> />
preljeva i postaje novo nadahnuće i<<strong>br</strong> />
tako u nedogled dok god postoji<<strong>br</strong> />
iskrena čovjeka koji ne razmišlja o<<strong>br</strong> />
autorskim pravima i prihodu od<<strong>br</strong> />
ko ncerata ‘tradicionalnih’ bosanskih<<strong>br</strong> />
ilahija. Dobar primjer za tu<<strong>br</strong> />
tvrdnju je ilahija “Kad procvatu<<strong>br</strong> />
be hari“, koju je u suvremenosti na -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
pisao, uz još neke poznate autorske<<strong>br</strong> />
ilahije, i skladao Šaban Gadžo.<<strong>br</strong> />
Tko je taj čovjek? Da li ga je itko<<strong>br</strong> />
vidio na televiziji, da li je itko čuo<<strong>br</strong> />
da se pojavio na koncertu ilahija?<<strong>br</strong> />
Ne, za sebe skromno kaže da ne bi<<strong>br</strong> />
puno govorio o okolnostima nadahnuća<<strong>br</strong> />
u kojima ju je napisao i skladao,<<strong>br</strong> />
ali da je on, onako, amater.<<strong>br</strong> />
Njegovu ilahiju koriste profesionalni<<strong>br</strong> />
glazbenici i filmadžije, a da ni<<strong>br</strong> />
ne znaju tko je on, da ga nisu ni<<strong>br</strong> />
pitali smiju li je koristiti ili ne. A<<strong>br</strong> />
Šaban šuti jer njegovo nadahnuće<<strong>br</strong> />
nije podrazumijevalo prodaju, nije<<strong>br</strong> />
nadošlo iz komercijalnih pobuda.<<strong>br</strong> />
Pretpostavljamo da su ti i samo<<strong>br</strong> />
ti uvjeti mogli poslužiti za pisanje<<strong>br</strong> />
i skladanje ilahija svejednako u<<strong>br</strong> />
prošlosti i suvremenosti. Šaban je<<strong>br</strong> />
svo ju ilahiju pustio da propjeva tu -<<strong>br</strong> />
đim nadahnućem, nije se ni potpisao<<strong>br</strong> />
pod nju, netko drugi je to učinio<<strong>br</strong> />
u njegovo ime. Upravo su iz ve -<<strong>br</strong> />
d be ilahije “Kad procvatu <strong>behar</strong>i“<<strong>br</strong> />
dobar primjer neprimjerene ko me -<<strong>br</strong> />
r cijalizacije. U bosanskom filmu<<strong>br</strong> />
“Na faka“ ilahija se koristi dok se<<strong>br</strong> />
glavni muški i ženski lik napadno<<strong>br</strong> />
ljube, a zalijevaju ih mlijekom. Ako<<strong>br</strong> />
nekome nije posve jasno u čemu je<<strong>br</strong> />
problem poslužiti ćemo se uspore -<<strong>br</strong> />
d bom: zamislimo da se u američ -<<strong>br</strong> />
kom filmu ljube glumci Brad Pitt i<<strong>br</strong> />
Scarlett Johansson dok se u pozadini<<strong>br</strong> />
čuje glazba gregorijanskog ko -<<strong>br</strong> />
ra la protkana sa glasovima žens -<<strong>br</strong> />
kog zbora Saint George. Brad i<<strong>br</strong> />
Sca rlett se ljube uz riječi: “O Isuse,<<strong>br</strong> />
Isuse, srce moje pati za tobom, o<<strong>br</strong> />
Isuse pomiluj nas griješne...“ Ne -<<strong>br</strong> />
ma šanse. Svega se dosjetila američka<<strong>br</strong> />
filmska industrija, ali ovoga<<strong>br</strong> />
još ne. Eto, dosjetio se jedan režiser<<strong>br</strong> />
Bosanac.<<strong>br</strong> />
Da li mogu biti bosanske one<<strong>br</strong> />
ila hije koje su prepjevane ili prepisane<<strong>br</strong> />
od turskih, arapskih ili perzi -<<strong>br</strong> />
j skih pjesničkih i duhovnih velikana?<<strong>br</strong> />
Netko bi napokon trebao gla-<<strong>br</strong> />
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
sno reći: ne dam bosansko, ne dam<<strong>br</strong> />
svoju ilahiju, ali onu autentičnu<<strong>br</strong> />
nastalu ispod bosanske bukve, ne<<strong>br</strong> />
dam je za onu prepisanu koja je<<strong>br</strong> />
nastala ispod arapske palme ili tu -<<strong>br</strong> />
r skog čempresa, ne dam. Bosanske<<strong>br</strong> />
ilahije Abdurrahmana Sirri-babe<<strong>br</strong> />
je prepisao i preveo njegov unuk dr.<<strong>br</strong> />
Šaćir Sikirić (bio je i šejh). Ka ko to<<strong>br</strong> />
da Šaćira na taj način nisu na -<<strong>br</strong> />
dahnule ilahije njegovog dede, m -<<strong>br</strong> />
ogao je reći da ima i pravo da ih<<strong>br</strong> />
pot piše, ali nije. Zašto? Jer se dr žao<<strong>br</strong> />
pravila, jer je poštovao tradiciju.<<strong>br</strong> />
Nameće nam se primjer koncerta<<strong>br</strong> />
turskog šejha Džafera Tajjara<<strong>br</strong> />
i njegovih derviša u Španjolskoj<<strong>br</strong> />
prije nekoliko godina. Koja je<<strong>br</strong> />
razlika između njegovog koncerta<<strong>br</strong> />
i ko n cerata koje su izvodili bosanski<<strong>br</strong> />
komercijalizatori? On je izvodio<<strong>br</strong> />
iz v orni derviški rif’ajiski usul<<strong>br</strong> />
iz 13. stoljeća, uključivši i učenje<<strong>br</strong> />
ilahija. Ništa se u tom usulu nije<<strong>br</strong> />
osuvremenilo, a izvođenje je služilo<<strong>br</strong> />
samo za njegovo predstavljanje<<strong>br</strong> />
onima ko ji nemaju priliku<<strong>br</strong> />
dolaziti u tekiju i slušati ga u njegovom<<strong>br</strong> />
izvornom ambijentu. Šejh<<strong>br</strong> />
Tajjar nije ko ristio električne<<strong>br</strong> />
gitare i sintesa j zere, koristio je ud<<strong>br</strong> />
i kanun i nije na plaćivao ulaznice.<<strong>br</strong> />
A opet šejh Ta jjar je od Španjolaca<<strong>br</strong> />
doživljen kao vrhunac trenda<<strong>br</strong> />
tzv. world mu sica, jer on pretpostavlja<<strong>br</strong> />
da što je izvedba utemeljenija<<strong>br</strong> />
u tradiciju – to je bolja. Zašto<<strong>br</strong> />
onda Bosanci um je sto defa koriste<<strong>br</strong> />
sintesajzer i ele k tričnu gitaru?<<strong>br</strong> />
Zašto, kada od sna ge defa, bez<<strong>br</strong> />
ikakvog pojačala, može zadrhtati<<strong>br</strong> />
zemlja, može se ‘po maknuti’ planina.<<strong>br</strong> />
Zar onda tre ba čuditi da su<<strong>br</strong> />
neki velikani bo sa n ske alhamijado<<strong>br</strong> />
književnosti, da k le oni koje<<strong>br</strong> />
ćemo nazvati našom au tentičnom<<strong>br</strong> />
tradicijom, u prošlosti odlučili da<<strong>br</strong> />
imenom postanu Ga j bi (Nevidljivi),<<strong>br</strong> />
Lamekani (Bez mje sni), Lazemani<<strong>br</strong> />
(Bezvremeni)...<<strong>br</strong> />
33
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
34<<strong>br</strong> />
Intervju: Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />
Razgovarao: Mirza Sinanović<<strong>br</strong> />
DOSTA JE<<strong>br</strong> />
naše kuknjave<<strong>br</strong> />
s pozicije žrtve<<strong>br</strong> />
Hazim Akmadžić rođen je 7. 4. 1954. godine u Cazinu. Zastupljen je u više panorama,<<strong>br</strong> />
pregleda i antologija bh književnosti. Djela su mu prevođena na engleski,<<strong>br</strong> />
francuski, njemački i turski jezik. Roman “Mislio sam da je mjesec žut“ nominiran<<strong>br</strong> />
za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH 1989. godine. Knjiga poezije “Soneti“<<strong>br</strong> />
nominirana je za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH 2000. godine<<strong>br</strong> />
Za roman “Mimar“ od strane Poslovne zajednice izdavača i knjižara BiH Akmadžić<<strong>br</strong> />
je proglašen za najboljeg autora u 2002. godini a roman proglašen romanom<<strong>br</strong> />
godine. Roman “Gazi Husrev-beg“ nagrađen je od Fondacije GAZI HUSREV-BEG za<<strong>br</strong> />
stipendiranje studenata sa sjedištem u Dortmundu u Njemačkoj. Roman “Gazi Isabeg“<<strong>br</strong> />
nominiran je za književnu nagradu “Meša Selimović“ 2007. godine.<<strong>br</strong> />
Profesionalni je pisac. Živi i radi u Sarajevu.
Kakve su reakcije na Vaš dvotomni<<strong>br</strong> />
roman ENDERUN & Na<<strong>br</strong> />
Drini ćuprija? Nije li on svojevrsna<<strong>br</strong> />
protuteža Ivi Andriću s<<strong>br</strong> />
obzirom da je on u svome ro -<<strong>br</strong> />
manu Bošnjake prikazao kao<<strong>br</strong> />
smrdljive i glupe, sa mentalnim<<strong>br</strong> />
i fizičkim nedostacima.<<strong>br</strong> />
Čak i gazija kao što je Alija<<strong>br</strong> />
Đer zelezez je ocrnjen, njegovi<<strong>br</strong> />
ne dostaci su ismijani pred<<strong>br</strong> />
oku pljenim narodom. Zna se<<strong>br</strong> />
da je Andrić motiv nabijanja<<strong>br</strong> />
Radisava na kolac doslovno<<strong>br</strong> />
prepisao od jednog francuskog<<strong>br</strong> />
putopisca... Pretpostavljam<<strong>br</strong> />
da ste prilikom pisanja<<strong>br</strong> />
koristili izvorne dokumente<<strong>br</strong> />
iz osmanskog perioda? Kako<<strong>br</strong> />
porediti ova dva romana? Vaš<<strong>br</strong> />
i Andrićev?<<strong>br</strong> />
Mislim da Andrića ne treba po -<<strong>br</strong> />
d cjenjivati niti njegovo književno<<strong>br</strong> />
djelo banalizirati. Neosporno je da<<strong>br</strong> />
se radi o jednom izuzetnom i značajnom<<strong>br</strong> />
piscu. Složio bih se s Vama<<strong>br</strong> />
da u nekim njegovim djelima po s -<<strong>br</strong> />
to ji na izvjestan način animozitet<<strong>br</strong> />
pre ma muslimanima. Međutim,<<strong>br</strong> />
ako to posmatramo s psihološkog<<strong>br</strong> />
as pekta – ipak sam ubjeđenja da<<strong>br</strong> />
je kod Andrića bila evidentna kri -<<strong>br</strong> />
za identiteta. Ta kriza identiteta je<<strong>br</strong> />
postojana od njegovog najranijeg<<strong>br</strong> />
djetinjstva, pratila ga je cio život, a<<strong>br</strong> />
evo vidimo i poslije njegove smrti.<<strong>br</strong> />
Dakle, Andrićevo književno dje -<<strong>br</strong> />
lo ne treba ni glorificirati, ali ni od -<<strong>br</strong> />
ba civati. Šta god mislili naši susjedi,<<strong>br</strong> />
on je bosanski pisac i jedini bo -<<strong>br</strong> />
sa n skohercegovački dobitnik No -<<strong>br</strong> />
be love nagrade za književnost.<<strong>br</strong> />
Ne bih se složio s Vama da je on<<strong>br</strong> />
“pre pisao“ motiv nabijanja na ko -<<strong>br</strong> />
lac od Francuza. On je taj motiv je -<<strong>br</strong> />
d nostavno preuzeo od njih. Naime,<<strong>br</strong> />
u najkraćem, poslije jedne pobune<<strong>br</strong> />
Arapa u Egiptu Francuzi su ugušili<<strong>br</strong> />
pobunu a Napoleon je naredio da<<strong>br</strong> />
se vođa pobune nabije na kolac.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Ma nje je poznato da su francuski<<strong>br</strong> />
voj nici tada ujahivali na konjima u<<strong>br</strong> />
unutrašnji molitveni i univerzitetski<<strong>br</strong> />
prostor Al Azhara. Često zaboravljamo<<strong>br</strong> />
da je kazna “nabijanja na<<strong>br</strong> />
kolac“ stara najmanje 2000 godine<<strong>br</strong> />
prije Krista/Hrista/Isa a.s.<<strong>br</strong> />
Mi stalno zaboravljamo da je<<strong>br</strong> />
an imozitet prema muslimanima<<strong>br</strong> />
kod naših susjeda postojao i postoji<<strong>br</strong> />
danas, kako u književnosti, tako<<strong>br</strong> />
i na filmu. Cijela plejada pisaca,<<strong>br</strong> />
pri mjerice crnogorskih: Njegoš,<<strong>br</strong> />
Mihailo Lalić, Božidar Živković,<<strong>br</strong> />
srpskih Vuk Karadžić, Do<strong>br</strong>ica<<strong>br</strong> />
Ćosić, Vojislav Maksimović, Rajko<<strong>br</strong> />
Petrov Nogo, Gojko Đogo, Vuk<<strong>br</strong> />
Drašković, hrvatskih... Mažuranić<<strong>br</strong> />
i drugi, imala je arogantni odnos<<strong>br</strong> />
pre ma muslimanima i islamu ba -<<strong>br</strong> />
zi ran isključivo na mitologizaciji i<<strong>br</strong> />
neprovjerenim usmenim predajama.<<strong>br</strong> />
Uzmimo recimo savremeni<<strong>br</strong> />
Mislim da je neoprostivo da se<<strong>br</strong> />
nagrada “Meša Selimović“<<strong>br</strong> />
olahko daje u Beograd, Zagreb i<<strong>br</strong> />
Podgoricu a svjesno zaobilaze<<strong>br</strong> />
bh pisci. Ko daje bh piscima<<strong>br</strong> />
književne nagrade u susjednim<<strong>br</strong> />
zemljama? Toliko o nagradama.<<strong>br</strong> />
srpski ili hrvatski film – “Banović<<strong>br</strong> />
Str ahinja“, oba susjeda ga pris va -<<strong>br</strong> />
ja ju, u kojem je jedna snažna poet -<<strong>br</strong> />
s ka poruka praštanja zanemarena<<strong>br</strong> />
kao umjetnički doživljaj i preusm -<<strong>br</strong> />
je rena je da muslimane predstavi<<strong>br</strong> />
u najružnijem svjetlu (gdje jedan<<strong>br</strong> />
od glavnih likova u filmu – Alija,<<strong>br</strong> />
nabija rođenog <strong>br</strong>ata na kolac), ili<<strong>br</strong> />
hrvatski film “Jahač“. Dakle, u ku -<<strong>br</strong> />
l turološkom smislu ove pojave u li -<<strong>br</strong> />
t eraturi i na filmu treba posmatrati<<strong>br</strong> />
šire i sveobuhvatnije. Da ne razvlačim,<<strong>br</strong> />
ali ne treba iz ovoga isključiti<<strong>br</strong> />
ni ulogu medija.<<strong>br</strong> />
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
Na dio Vašeg pitanja o odnosu<<strong>br</strong> />
či talaca i književne kritike, više<<strong>br</strong> />
sam nego zadovoljan. Skoro mi je<<strong>br</strong> />
ja vljeno da je prof. dr. Rašid Durić<<strong>br</strong> />
n apisao veliku studiju, ne samo o<<strong>br</strong> />
ovom nego i mojim prethodnim ro -<<strong>br</strong> />
m anima. Imajući u vidu činjenicu<<strong>br</strong> />
da se radi o uglednom slavisti univerziteta<<strong>br</strong> />
u Bohumu i Minhenu,<<strong>br</strong> />
sva kako da me ova njegova studija<<strong>br</strong> />
interesira.<<strong>br</strong> />
Uostalom o mojim djelima su<<strong>br</strong> />
pi sali najuticajniji bh književnokri<<strong>br</strong> />
tički autoriteti: akademik Tvrtko<<strong>br</strong> />
Kulenović, prof. dr. Fahrudin<<strong>br</strong> />
Rizvanbegović, akademik, prof. dr.<<strong>br</strong> />
Rešid Hafizović, prof. dr. Zilhad<<strong>br</strong> />
Ključanini, prof dr. Enver Kazaz,<<strong>br</strong> />
prof. dr. Muris Bajramović, književnici<<strong>br</strong> />
Goran Samardžić, Željko<<strong>br</strong> />
Grahovac, Fehim Kajević i drugi.<<strong>br</strong> />
Vi ste se koncentirali na živo -<<strong>br</strong> />
to pis Mehmed-paše Sokolovića<<strong>br</strong> />
i time, za razliku od Andrića,<<strong>br</strong> />
ma rginalizirali radnju oko gr -<<strong>br</strong> />
a dnje mosta. Nije li ovo klju č -<<strong>br</strong> />
na razlika? Koje ste dokume n -<<strong>br</strong> />
te koristili ne samo za životopis<<strong>br</strong> />
Sokolovića, već i za grad -<<strong>br</strong> />
nju ćuprije na Drini? Mislite li<<strong>br</strong> />
da u svoje vrijeme Ivo Andrić<<strong>br</strong> />
nije mogao doći do dokumenata<<strong>br</strong> />
koji bi sva događanja učinio<<strong>br</strong> />
autentičnim, ili je svjesno stvarao<<strong>br</strong> />
svoj, književni svijet koji<<strong>br</strong> />
umnogome nije bio povezan sa<<strong>br</strong> />
stvarnošću. Dakle, da li je ovo<<strong>br</strong> />
umjetničko djelo imalo neku<<strong>br</strong> />
političku pozadinu ili politički<<strong>br</strong> />
cilj kojim se htjelo nešto postići?<<strong>br</strong> />
Zanimljivo da je Andrić ro -<<strong>br</strong> />
man objavio neposredno iza<<strong>br</strong> />
Dru gog svjetskog rata, nakon<<strong>br</strong> />
čet ničkih pokolja nad muslimanima...<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>o ste to uočili. Ovo uistinu<<strong>br</strong> />
jeste životopis Mehmed-paše So -<<strong>br</strong> />
ko lovića. Gradnja ćuprije nije<<strong>br</strong> />
mar ginalizirana, mislim da je čak<<strong>br</strong> />
35
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
proširena s motivima gradnje<<strong>br</strong> />
ćuprije na Žepi, Arslanagića ću p -<<strong>br</strong> />
ri je u Trebinju i Kozje ćuprije u<<strong>br</strong> />
Sa rajevu. Iza svih ovih projekata<<strong>br</strong> />
po sredno ili neposredno stajao je<<strong>br</strong> />
veliki vezir Mehmed-paša Sokolović.<<strong>br</strong> />
Istovremeno je bio jedna od<<strong>br</strong> />
naj moćnijih političkih ličnosti 16.<<strong>br</strong> />
sto ljeća. Ako zanemarimo srpsku<<strong>br</strong> />
pro pagandu, veliki vezir spada<<strong>br</strong> />
me đu najstabilnije stubove Os -<<strong>br</strong> />
man skog carstva.<<strong>br</strong> />
Ja sam u Osmanskom arhivu u<<strong>br</strong> />
Istanbulu vidio, recimo, dokument<<strong>br</strong> />
na koji je način kupljeno zemljište<<strong>br</strong> />
za gradnju višegradske ćuprije i<<strong>br</strong> />
ko liko je plaćeno. Toga nema kod<<strong>br</strong> />
An drića. S druge strane od Andrića<<strong>br</strong> />
i Kiša učio sam kako se služiti<<strong>br</strong> />
dokumentom kao predloškom za<<strong>br</strong> />
ro man i niko me ne može uvjeriti<<strong>br</strong> />
da Andrić nije znao za taj dokument.<<strong>br</strong> />
Naravno, pisac nije dužan<<strong>br</strong> />
da u svom djelu piše istinu, ali je<<strong>br</strong> />
oba vezan da je ne preinaćuje i pro -<<strong>br</strong> />
iz voljno interpretira. To je već laž<<strong>br</strong> />
a ne književna imaginacija.<<strong>br</strong> />
Svakako da su meni za moje ro -<<strong>br</strong> />
mane pored već spomenutog is ta -<<strong>br</strong> />
m bulskog arhiva bili dostupni ar -<<strong>br</strong> />
hi vi u Sarajevu, Du<strong>br</strong>ovniku, Za d -<<strong>br</strong> />
ru, Karlovcu, Zagrebu, Beogradu,<<strong>br</strong> />
Beču, Budimpešti, Pragu, Moskvi i<<strong>br</strong> />
Sankt Peterburgu. U vrijeme dok<<strong>br</strong> />
je Andrić kao diplomata radio u<<strong>br</strong> />
ra znim evropskim centrima, nje -<<strong>br</strong> />
mu sigurno neki od ovih arhiva ni -<<strong>br</strong> />
su bili dostupni. Ne smijemo zanemariti<<strong>br</strong> />
značaj modernih informatičkih<<strong>br</strong> />
tehnologija i veliki <strong>br</strong>oj historijske<<strong>br</strong> />
građe koji nije bio dostupan<<strong>br</strong> />
Andriću i koji je otkriven naknadno.<<strong>br</strong> />
Moram se složiti sa Danilom<<strong>br</strong> />
Ki šom da “pisac sa mudima“ opisuje<<strong>br</strong> />
stvarnost onakvom kakvom je<<strong>br</strong> />
doživljava, a to ni u kojem slučaju<<strong>br</strong> />
ne isključuje njegov moralni kredibilitet,<<strong>br</strong> />
politički ili ideološki uklon.<<strong>br</strong> />
Vas čudi da je Andrić svoje ro -<<strong>br</strong> />
36<<strong>br</strong> />
mane “Na Drini ćuprija“ i “Travnička<<strong>br</strong> />
hronika“ objavio neposredno<<strong>br</strong> />
poslije Drugog svjetskog rata, a pri<<strong>br</strong> />
tom zaboravljate da ih je nediran<<strong>br</strong> />
od njemačkih okupacionih vlasti<<strong>br</strong> />
pi sao mirno u Beogradu tokom ra -<<strong>br</strong> />
ta, nikada ne osudivši zločine okupatora<<strong>br</strong> />
ni prije, ni tokom, ni poslije<<strong>br</strong> />
rata. Ne treba zaboraviti da je on<<strong>br</strong> />
dvije decenije proveo u diplomaciji<<strong>br</strong> />
Kraljevine Jugoslavije, da je u ime<<strong>br</strong> />
Vlade Kraljevine Jugoslavije pot -<<strong>br</strong> />
pi sao pakt o nenapadanju sa Hitlerovom<<strong>br</strong> />
Njemačkom marta 1941.<<strong>br</strong> />
godine. Kao diplomata poslije tri<<strong>br</strong> />
mje seca nakon bombardiranja Be -<<strong>br</strong> />
o grada, vraćen je u zemlju. Trebao<<strong>br</strong> />
mu je pobjednik. I dobio ga je<<strong>br</strong> />
1945. godine. Pobjednik, po čijim<<strong>br</strong> />
je direktivama morao isključivo pi -<<strong>br</strong> />
sati. Sjetite se njegovog agitprop<<strong>br</strong> />
teksta iz 1950. godine “Elektro -<<strong>br</strong> />
privreda BiH“. Zašto nešto slično<<strong>br</strong> />
ni je napisao veliki ruski Solženjicin<<strong>br</strong> />
spreman da <strong>br</strong>ani svaku svoju<<strong>br</strong> />
ispisanu rečenicu?<<strong>br</strong> />
Krleža je bez problema pisao u<<strong>br</strong> />
svoj vili u Zagrebu za vrijeme tzv.<<strong>br</strong> />
NDH pod Pavelićevim režimom.<<strong>br</strong> />
Na ravno, kad je riječ o ovoj dvojici<<strong>br</strong> />
(i ne samo njima) komunisti koji<<strong>br</strong> />
su preuzeli vlast u socijalističkoj<<strong>br</strong> />
Ju goslaviji, tražili su (čitaj, zahtijevali)<<strong>br</strong> />
“vraćanje dugova“. Oni su<<strong>br</strong> />
na to pristali. Šteta, jer se radi zaista<<strong>br</strong> />
o književnim veličinama, s tim<<strong>br</strong> />
što Krleža nikada nije imao krizu<<strong>br</strong> />
idenditeta.<<strong>br</strong> />
Kakav je to histrorijski usud<<strong>br</strong> />
Bo sne o kome ponekad govorite?<<strong>br</strong> />
Radnja Vaših romana, “Mi -<<strong>br</strong> />
mar”, “Gazi Husrev-beg” i “Gazi<<strong>br</strong> />
Isa-beg”, smješteni su u 15. i 16.,<<strong>br</strong> />
ali se vraćate i u 14. sto ljeće,<<strong>br</strong> />
vri jeme satiranja slje d benika<<strong>br</strong> />
Bo sanske crkve. Kao da su se<<strong>br</strong> />
sva politička pre vi ra nja između<<strong>br</strong> />
Istoka i Za pada pre lamala<<strong>br</strong> />
preko Bos ne. Ili se historija su -<<strong>br</strong> />
ro vo poigrala samo sa jednim<<strong>br</strong> />
narodom - Bošnjacima... Ka ko<<strong>br</strong> />
da nas vidite Boš njake, ra nije<<strong>br</strong> />
kri žarski ratovi, a nakon od la -<<strong>br</strong> />
ska Osmanlija - genocidi. Da li<<strong>br</strong> />
su se Bošnjaci mogli iz vu ći iz<<strong>br</strong> />
ovog historijskog procjepa?<<strong>br</strong> />
Nije li začuđujuće da su op s tali<<strong>br</strong> />
u ovome vi še stoljetnom tra -<<strong>br</strong> />
gičnom procjepu?<<strong>br</strong> />
Za nekakav odnos postiđenosti i srama prema značajnim historijskim i<<strong>br</strong> />
kulturnim događajima i ličnostima nema opravdanja. Naprotiv mi smo<<strong>br</strong> />
dio velike kulture i tra di cije i to trebamo s ponosom isti ca ti. Činjenica je<<strong>br</strong> />
da nam je to do b rim dijelom nametano, ali smo i sa mi tome doprijeli<<strong>br</strong> />
inferiornim odnosom prema sopstvenoj povijesti, kulturi i tradiciji.<<strong>br</strong> />
Islam ne mo že biti nazadan, ali mogu neki loši interpretatori islama.<<strong>br</strong> />
U posljednjem ratu naučio sam<<strong>br</strong> />
jednu, po mome mišljenju značajnu<<strong>br</strong> />
stvar – a to je: za Bosnu se tre -<<strong>br</strong> />
ba boriti. Svako na svoj način. Ujedinjenim,<<strong>br</strong> />
ta će borba dati rezultate.<<strong>br</strong> />
Vidite, maločas sam spominjao<<strong>br</strong> />
Andrića i Krležu i u kakvim su us -<<strong>br</strong> />
lo vima radili i živjeli tokom Drugog<<strong>br</strong> />
svjetskog rata. U sličnim uslovima<<strong>br</strong> />
su živjeli i radili bošnjački pi -<<strong>br</strong> />
sci Edhem Mulabdić i Rešad Ka -<<strong>br</strong> />
dić. Poslije oslobođenja završili su<<strong>br</strong> />
u komunističkim zatvorima. Hipotetički<<strong>br</strong> />
postavljam pitanje: da li je<<strong>br</strong> />
njihova krivnja veća od Andrićeve<<strong>br</strong> />
ili Krležine?<<strong>br</strong> />
Dakle, ne treba govoriti žalopo -
j ke o “usudu Bosne“, nego iznalaziti<<strong>br</strong> />
načine da se pokaže njena sna -<<strong>br</strong> />
ga. Da budem iskren. Dosta je i<<strong>br</strong> />
na še kuknjave s pozicije žrtve. Svijet,<<strong>br</strong> />
u političkom i profitabilnom<<strong>br</strong> />
sm islu ne voli slabe. A mi Bošnjaci,<<strong>br</strong> />
često ostavljamo takav dojam.<<strong>br</strong> />
Spa dam među rijetke bh pisce koji<<strong>br</strong> />
su mnogo putovali po svijetu. Sretao<<strong>br</strong> />
sam u mnogim zemljama ve o -<<strong>br</strong> />
ma uspješne i uticajne Bošnjake...<<strong>br</strong> />
ali, tamo ne pomaže kukanje, nego<<strong>br</strong> />
rad. Rad i o<strong>br</strong>azovanje.<<strong>br</strong> />
Drugi dio Vašeg pitanja je mno -<<strong>br</strong> />
go kompleksniji. U najkraćem, Bo -<<strong>br</strong> />
š njaci imaju sasvim dovoljno razvijenu<<strong>br</strong> />
vjersku svijest, i imali su je i<<strong>br</strong> />
ranije; ali ono što je nedostajalo i<<strong>br</strong> />
još uvijek nedostaje je naročito iz -<<strong>br</strong> />
ra žena državotvorna svijest. Da se<<strong>br</strong> />
ne zavaravamo, još uvijek možemo<<strong>br</strong> />
čuti od velikog <strong>br</strong>oja Bošnjaka “oni<<strong>br</strong> />
tamo u Prijedoru“ ili “oni tamo u<<strong>br</strong> />
Čapljini“. Dokle god svaki dio<<strong>br</strong> />
Bosne ne budemo doživljavali kao<<strong>br</strong> />
neotuđivi dio vlastitog teritorija,<<strong>br</strong> />
dotle će progres u Bosni biti usporavan.<<strong>br</strong> />
Da li je Evropa mogla zaustaviti<<strong>br</strong> />
agresiju na BiH? Sigurno da<<strong>br</strong> />
jeste. I danas se svijet hvali mrvicama<<strong>br</strong> />
humanitarne pomoći koju su<<strong>br</strong> />
nam slali. Namjerno kažem “mrvicama“<<strong>br</strong> />
jer je Bosna i Hercegovina<<strong>br</strong> />
kao federalna jedinica Brozove<<strong>br</strong> />
Jugoslavije ulagala značajna sredstva<<strong>br</strong> />
za humanitarne aktivnosti<<strong>br</strong> />
UN koje su nam bile dužne i oba-<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
vezne uzvratiti pomoć dovoljnu za<<strong>br</strong> />
život dostojan čovjeka. Zatim ne p -<<strong>br</strong> />
r avedni embargo na uvoz naoružanja,<<strong>br</strong> />
isključivo Armiji RBiH i slično...<<strong>br</strong> />
Dalje, ne tako daleka povijest<<strong>br</strong> />
opominje. Razjedinjenost Bošnjaka<<strong>br</strong> />
(muslimana) kroz historiju če -<<strong>br</strong> />
sto nam se obijala o glavu. Trebamo<<strong>br</strong> />
i te kako biti svjesne da velikosrpske,<<strong>br</strong> />
manje velikohrvatske aspi -<<strong>br</strong> />
ra cije prema dijelovima suverene<<strong>br</strong> />
Bosne i Hercegovine su i danas iz -<<strong>br</strong> />
ra žene. Zbog takvog odnosa naših<<strong>br</strong> />
susjeda dobar ako ne značajan dio<<strong>br</strong> />
krivice snose pojedini bh političari<<strong>br</strong> />
naklonjeni jednoj ili drugoj opciji.<<strong>br</strong> />
Duboko sam uvjeren da će Bo -<<strong>br</strong> />
sna i Hercegovina opstati, ali u bo -<<strong>br</strong> />
rbi za njen opstanak morat ćemo<<strong>br</strong> />
uključiti sav politički, intelektualni<<strong>br</strong> />
i ekonomski potencijal i iznaći rje -<<strong>br</strong> />
šenja zasnovana na sistemskim<<strong>br</strong> />
pravnim normama, vladavini pra va<<strong>br</strong> />
i poštivanju nacionalnih i vjerskih<<strong>br</strong> />
prava na svakom njenom dijelu.<<strong>br</strong> />
Treba li Bosna danas Kulina,<<strong>br</strong> />
mudrog vođu koji je diploma -<<strong>br</strong> />
t ski, bez mnogo ratova, vodio<<strong>br</strong> />
Bosnu, čak i onda kada je mo -<<strong>br</strong> />
rao potpisati onaj dokument<<strong>br</strong> />
o odricanju od bogumilstva<<strong>br</strong> />
na Bijelom polju, ali se ništa<<strong>br</strong> />
ni je promijenilo. Ponekad, to<<strong>br</strong> />
vrijeme, i njegova stalna bor -<<strong>br</strong> />
ba za Bosnu, podsjeća na ovo<<strong>br</strong> />
današnje...<<strong>br</strong> />
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
Ne samo u vrijeme Kulina-ba -<<strong>br</strong> />
na, nego mnogo puta se Bosna mo -<<strong>br</strong> />
rala na neki način odricati nekog<<strong>br</strong> />
od svojih suvereniteta. Vrijeme je<<strong>br</strong> />
da se s time prestane. Za do<strong>br</strong>obit<<strong>br</strong> />
Bosne i Hercegovina i svih njenih<<strong>br</strong> />
građana. Pristali smo na Vašingtonski<<strong>br</strong> />
i Dejtonski mirovni sporazum<<strong>br</strong> />
i šta smo dobili? Karikaturu<<strong>br</strong> />
od države.<<strong>br</strong> />
U Bosni je ostalo mnogo turbeta<<strong>br</strong> />
i mezara iz osmanskog pe -<<strong>br</strong> />
rioda. Kada se prevedu spo -<<strong>br</strong> />
men-natpisi na nišanima i po -<<strong>br</strong> />
tom dođe do dokumenata o<<strong>br</strong> />
onima kojima su ti natpisi po -<<strong>br</strong> />
svećeni, u velikom <strong>br</strong>oju slučajeva<<strong>br</strong> />
se vidi da je riječ o du -<<strong>br</strong> />
ho vnim velikanima koji i da -<<strong>br</strong> />
nas svojim humanim djelom<<strong>br</strong> />
Mi stalno zaboravljamo da je animozitet prema muslimanima kod naših<<strong>br</strong> />
susjeda postojao i postoji danas, kako u književnosti, tako i na filmu.<<strong>br</strong> />
Cijela plejada pisaca, primjerice crnogorskih: Njegoš, Mihailo Lalić,<<strong>br</strong> />
Božidar Živković, srpskih Vuk Karadžić, Do<strong>br</strong>ica Ćosić, Vojislav<<strong>br</strong> />
Maksimović, Rajko Petrov Nogo, Gojko Đogo, Vuk Drašković, hrvatskih...<<strong>br</strong> />
Mažuranić i drugi, imala je arogantni odnos prema muslimanima i islamu<<strong>br</strong> />
baziran isključivo na mitologizaciji i neprovjerenim usmenim predajama.<<strong>br</strong> />
svijetle dunjalukom. Otkuda<<strong>br</strong> />
to liko velikana u jednom ma -<<strong>br</strong> />
lom narodu u Bosni? Nisu li<<strong>br</strong> />
svi, bez obzira na vjeru, u os -<<strong>br</strong> />
mansko vrijeme dobili šansu<<strong>br</strong> />
da se iskažu i kao ratnici, i po -<<strong>br</strong> />
litičari, i duhovne vođe? I mo -<<strong>br</strong> />
gli su napredovati, samo sultani<<strong>br</strong> />
nisu mogli biti. Veliki <strong>br</strong>oj<<strong>br</strong> />
pjesnika je pisao pjesme na tu -<<strong>br</strong> />
r skom, arapskom i perzijskom<<strong>br</strong> />
jeziku i po izrazu i sti lu nisu<<strong>br</strong> />
zaostajali za velikanima pjes -<<strong>br</strong> />
ničke riječi tog vremena.<<strong>br</strong> />
Treba biti nedvosmislen. Multi -<<strong>br</strong> />
ku lturalnost, multinacionalnost i<<strong>br</strong> />
mu ltireligioznost su budućnost<<strong>br</strong> />
37
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
Bo sne i Hercegovine. Bosanskohe -<<strong>br</strong> />
r cegovačka kultura i tradicija civilizacijske<<strong>br</strong> />
su vrijednosti svih njenih<<strong>br</strong> />
građana. U tom konglomeratu<<strong>br</strong> />
različitosti ima mjesta za sve, ali<<strong>br</strong> />
pro blem je ko to želi. Prisajedinjenje<<strong>br</strong> />
srednjevjekovne Bosne Os ma -<<strong>br</strong> />
n skom carstvu treba posmatrati s<<strong>br</strong> />
više aspekata. Osvajačke aspiracije<<strong>br</strong> />
njenih susjeda Germana i Uga -<<strong>br</strong> />
ra sa zapada i Bizanta sa istoka<<strong>br</strong> />
prekinute su, a Bosna opstala pod<<strong>br</strong> />
zaštitom jednog moćnog carstva,<<strong>br</strong> />
daleko pravednijeg od onih koji su<<strong>br</strong> />
pro gonili bogumile iliti “do<strong>br</strong>e Boš -<<strong>br</strong> />
njane“. Pazite paradoksa! Da li<<strong>br</strong> />
Vam je poznato iz svekolike povijesti<<strong>br</strong> />
da je ijedan narod nazivan<<strong>br</strong> />
“do<strong>br</strong>i“? Velika osmanlijska civilizacija<<strong>br</strong> />
naravno da u Bosni ostavlja<<strong>br</strong> />
velike povijesne tragove na svim<<strong>br</strong> />
poljima njenog razvoja: političkom,<<strong>br</strong> />
ekonomskom, vjerskom, kulturnom,<<strong>br</strong> />
istovremeno stapajući se sa<<strong>br</strong> />
svim vrijednim kod domicilnog<<strong>br</strong> />
sta novništva.<<strong>br</strong> />
Drugo, Turska je bila ozbiljna<<strong>br</strong> />
država i sve do početka opadanja<<strong>br</strong> />
svo je moći znala se nositi sa različitim<<strong>br</strong> />
etnosima i religijama na prostorima<<strong>br</strong> />
koje je pokrivala njena up -<<strong>br</strong> />
ra va, pa tako kad je riječ i o Bosni,<<strong>br</strong> />
koja je recimo u vrijeme sultana<<strong>br</strong> />
Sulejmana Kanunije imala veći<<strong>br</strong> />
ste pen suvereniteta na svom teri -<<strong>br</strong> />
to riju nego ga ima danas. Onda<<strong>br</strong> />
nas nikakav razvoj i procvat Bosne<<strong>br</strong> />
u to vrijeme ne treba čuditi.<<strong>br</strong> />
Možemo li reći: Bošnjaci su<<strong>br</strong> />
na rod koji sporo pamti, a <strong>br</strong> -<<strong>br</strong> />
zo zaboravlja? Već stoljećima<<strong>br</strong> />
zatiru se tragovi njihovog vje -<<strong>br</strong> />
r skog i nacionalnog identiteta.<<strong>br</strong> />
U svim krajevima spaljuju<<strong>br</strong> />
im se biblioteke, ruše mezarja,<<strong>br</strong> />
džamije. Naprosto, zbog<<strong>br</strong> />
“uzvišene“ multikulturalnosti<<strong>br</strong> />
Bošnjaci dolaze u poziciju<<strong>br</strong> />
da se stide svojih velikana iz<<strong>br</strong> />
38<<strong>br</strong> />
Vas čudi da je Andrić svoje romane “Na Drini ćuprija“ i “Travnička<<strong>br</strong> />
hronika“ objavio neposredno poslije Drugog svjetskog rata, a pri tom<<strong>br</strong> />
zaboravljate da ih je nediran od njemačkih okupacionih vlasti pisao<<strong>br</strong> />
mirno u Beogradu tokom rata, nikada ne osudivši zločine okupatora ni<<strong>br</strong> />
prije, ni tokom, ni poslije rata. Ne treba zaboraviti da je on dvije decenije<<strong>br</strong> />
proveo u diplomaciji Kraljevine Jugoslavije, da je u ime Vlade Kraljevine<<strong>br</strong> />
Jugoslavije potpisao pakt o nenapadanju sa Hitlerovom Njemačkom<<strong>br</strong> />
marta 1941. godine. Kao diplomata poslije tri mjeseca nakon<<strong>br</strong> />
bombardiranja Beograda, vraćen je u zemlju. Trebao mu je pobjednik. I<<strong>br</strong> />
dobio ga je 1945. godine. Pobjednik, po čijim je direktivama morao<<strong>br</strong> />
isključivo pisati.<<strong>br</strong> />
prošlosti, svoje kulturne hi s -<<strong>br</strong> />
to rije, kao arhaične i nadiđene,<<strong>br</strong> />
da bi prihvatili ono mo -<<strong>br</strong> />
derno i napredno? Da li mul -<<strong>br</strong> />
ti kulturalnost i sekularizam<<strong>br</strong> />
po drazumijevaju odricanje i<<strong>br</strong> />
odbacivanje svoje vjere i tradicije?<<strong>br</strong> />
Bošnjaci pamte i ne zaboravljaju.<<strong>br</strong> />
Pogotovo poslije posljednje ag -<<strong>br</strong> />
re sije. Ali da trebaju izmijeniti svoj<<strong>br</strong> />
odnos prema izgradnji vlastite<<strong>br</strong> />
budućnosti – to svakako. Već sam<<strong>br</strong> />
negdje rekao da je zajednički život<<strong>br</strong> />
uz uvažavanje svih različitosti njenih<<strong>br</strong> />
građana – budućnost Bosne i<<strong>br</strong> />
He rcegovine. Ko god multikultu -<<strong>br</strong> />
ra lnost i sekularizam tumači kao<<strong>br</strong> />
od bacivanje svoje vjere i tradicije,<<strong>br</strong> />
naj blaže rečeno je neuk u demok -<<strong>br</strong> />
ra tskom smislu. Oni koji su rušili i<<strong>br</strong> />
ruše džamije, prekopavali ili pre -<<strong>br</strong> />
ko pavaju mezarja, najrječitije go -<<strong>br</strong> />
vore sami o sebi i to je za svaku<<strong>br</strong> />
osu du. Ali, to se odnosi na dest ru -<<strong>br</strong> />
ktiva ponašanje svakog pojedinca<<strong>br</strong> />
ma kom narodu ili vjeri pripadao.<<strong>br</strong> />
I Allah dž. š. je protiv svakog oblika<<strong>br</strong> />
destrukcije.<<strong>br</strong> />
Za nekakav odnos postiđenosti<<strong>br</strong> />
i srama prema značajnim historijskim<<strong>br</strong> />
i kulturnim događajima i ličnostima<<strong>br</strong> />
nema opravdanja. Naprotiv<<strong>br</strong> />
mi smo dio velike kulture i tra -<<strong>br</strong> />
di cije i to trebamo s ponosom isti -<<strong>br</strong> />
ca ti. Činjenica je da nam je to do b -<<strong>br</strong> />
rim dijelom nametano, ali smo i<<strong>br</strong> />
sa mi tome doprinijeli inferiornim<<strong>br</strong> />
odnosom prema vlastitoj povijesti,<<strong>br</strong> />
kulturi i tradiciji. Islam ne mo že<<strong>br</strong> />
biti nazadan, ali mogu neki loši<<strong>br</strong> />
interpretatori islama.<<strong>br</strong> />
Nije tajna da se neki nemuslimani<<strong>br</strong> />
na Zapadu oduševlajvaju<<strong>br</strong> />
porukama Hazreti Mevlane<<strong>br</strong> />
Rumija, čak se i križaju pred<<strong>br</strong> />
me zarom nekog duhovnog ve -<<strong>br</strong> />
li kana, iako iznad njegove gla -<<strong>br</strong> />
ve stoji veliki zeleni turban.<<strong>br</strong> />
Nije li ljubav prema Bo gu ista<<strong>br</strong> />
za sve ljude, što je i Mev lanina<<strong>br</strong> />
poruka. Ljubav ne ma vjeru,<<strong>br</strong> />
ona je ljubav u na j čistijem<<strong>br</strong> />
obliku, kaže da nas jedan od<<strong>br</strong> />
bošnjačkih šejhova.<<strong>br</strong> />
Zašto nas treba čuditi što se ne -<<strong>br</strong> />
muslimani na Zapadu s poštovanjem<<strong>br</strong> />
odnose prema Rumiju – jednom<<strong>br</strong> />
od najvećih pjesnika u povijesti<<strong>br</strong> />
čovječanstva. Kao što je normalno<<strong>br</strong> />
da mi čitamo antičke grčke<<strong>br</strong> />
i rimske pjesnike, srednjevjekovnu<<strong>br</strong> />
evropsku književnost pa sve do sa -<<strong>br</strong> />
v remenih svjetskih pisaca, nije li<<strong>br</strong> />
no rmalno da čitaoci Zapada čitaju<<strong>br</strong> />
Rumija, ali i savremenika poput<<strong>br</strong> />
Or hana Pamuka ili bh pisaca Ne -<<strong>br</strong> />
džada I<strong>br</strong>išimovića, Dževada Ka -<<strong>br</strong> />
rahasana, Tvrtka Kulenovića i<<strong>br</strong> />
dru ge. Nama ne treba ushit Zapada<<strong>br</strong> />
nego poštovanje.
U potpunosti bih se složio sa<<strong>br</strong> />
sta vom uvaženog šejha čije riječi<<strong>br</strong> />
navodite.<<strong>br</strong> />
Da se Vratimo vašim romanima.<<strong>br</strong> />
“Gazi Isa-beg“ je pohvaljen<<strong>br</strong> />
od književne kritike ali<<strong>br</strong> />
ni je dobio “Nagradu Meša Se -<<strong>br</strong> />
limovića“. Prof. dr. Fahrudin<<strong>br</strong> />
Rizvanbegović sa Filozofskog<<strong>br</strong> />
fakulteta u Sarajevu je napisao:<<strong>br</strong> />
“Kvalitet romana je fascinantan.“<<strong>br</strong> />
Prof. dr. Muris Bajramović moj<<strong>br</strong> />
ro man “Mislio sam da je mjesec<<strong>br</strong> />
žut“ svrstava među nekoliko naj -<<strong>br</strong> />
bo ljih ratnih romana u historiji bh<<strong>br</strong> />
književnosti. Taj roman je bio no -<<strong>br</strong> />
mi niran za Godišnju nagradu<<strong>br</strong> />
Dru štva pisaca BiH. Nije prošao.<<strong>br</strong> />
Go dinu kasnije za istu nagradu<<strong>br</strong> />
no minirana je moja knjiga “Soneti“.<<strong>br</strong> />
Nije prošla. “Mimar“ i “Gazi<<strong>br</strong> />
Hu srev-beg“ su nominirani za<<strong>br</strong> />
knji ževnu nagradu “Skender Ku -<<strong>br</strong> />
le nović“. Nisam nagrađen.<<strong>br</strong> />
I za to imam svoje mišljenje.<<strong>br</strong> />
Jedan jedini čitalac mi je važniji<<strong>br</strong> />
od ma kakve književne nagrade,<<strong>br</strong> />
po gotovo kad znam sastave žirija.<<strong>br</strong> />
Do <strong>br</strong>o je biti čitan a nenagrađivan<<strong>br</strong> />
pi sac. Ako te pri tom sudski<<strong>br</strong> />
progone, još bolje.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Mi slim da su neki članovi žirija u<<strong>br</strong> />
nacionalnom ili ideološkom raskoraku.<<strong>br</strong> />
Ali, mislim da je neoprostivo<<strong>br</strong> />
da se nagrada “Meša Selimović“<<strong>br</strong> />
olahko daje u Beograd, Zagreb i<<strong>br</strong> />
Podgoricu, a svjesno zaobilaze bh<<strong>br</strong> />
pisci. Ko daje bh piscima književne<<strong>br</strong> />
nagrade u susjednim zemljama?<<strong>br</strong> />
To liko o nagradama.<<strong>br</strong> />
Nagrade niste dobili, ali zato<<strong>br</strong> />
imate veliki <strong>br</strong>oj čitalaca...<<strong>br</strong> />
S ponosom mogu reći da sam<<strong>br</strong> />
ako ne najčitaniji a ono među najčitanijim<<strong>br</strong> />
piscima u Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />
ali i van nje. Na nagovor<<strong>br</strong> />
mog izdavača za drugo izdanje<<strong>br</strong> />
“Mi mara“ ubacili smo pored izvoda<<strong>br</strong> />
iz recenzija i književno-kritič -<<strong>br</strong> />
kih studija i izvode iz nekoliko pi -<<strong>br</strong> />
sa ma čitalaca upućenih meni sa<<strong>br</strong> />
uti scima o romanu. Dirljiva je i fa -<<strong>br</strong> />
s cinantna iskrenost u njihovim pi -<<strong>br</strong> />
s mima. Čitaoce, ma kako do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
vla dao zanatom ne možeš zavarati.<<strong>br</strong> />
Jedan jedini čitalac mi je važniji<<strong>br</strong> />
od ma kakve književne nagrade,<<strong>br</strong> />
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
po gotovo kad znam sastave žirija.<<strong>br</strong> />
Do <strong>br</strong>o je biti čitan a nenagrađivan<<strong>br</strong> />
pi sac. Ako te pri tom sudski progone,<<strong>br</strong> />
još bolje.<<strong>br</strong> />
Roman o gazi Isa-begu, s obzirom<<strong>br</strong> />
na vrijeme, trebao je pre t -<<strong>br</strong> />
hoditi ovome o Husrev-begu,<<strong>br</strong> />
ali se to nije desilo. Kada ih<<strong>br</strong> />
danas posmatramo kao histo ri -<<strong>br</strong> />
jske ličnosti, možemo li reći da<<strong>br</strong> />
je Isa-beg bio osnivač Sa ra jeva,<<strong>br</strong> />
a Husrev-beg ga je eko nomski i<<strong>br</strong> />
politički razvio u šeher? Ove<<strong>br</strong> />
godine smo obilježili 550-tu go -<<strong>br</strong> />
dinu Isa-begove va kufname.<<strong>br</strong> />
Ka kve su bile njihove osobine<<strong>br</strong> />
kao insana, njihov odnos pre -<<strong>br</strong> />
ma nemuslimanima?<<strong>br</strong> />
U pravu ste. Dok sam prikup -<<strong>br</strong> />
ljao arhivsku građu za “Mimara“ i<<strong>br</strong> />
“Gazi Husrev-bega“ nedostajao mi<<strong>br</strong> />
je znatan <strong>br</strong>oj relevantnih činjenica<<strong>br</strong> />
o Isa-begu. Otuda taj redoslijed.<<strong>br</strong> />
Prvobitna ideja je bila još 1997.<<strong>br</strong> />
godine, da napišem “ENDERUN<<strong>br</strong> />
& Na Drini ćuprija“, ali za to su<<strong>br</strong> />
tre bale godine priprema i sakup -<<strong>br</strong> />
ljanja građe.<<strong>br</strong> />
Na ovako malehnom prostoru<<strong>br</strong> />
to je teško odgovoriti. Svaki na svoj<<strong>br</strong> />
na čin su me opčinjavali svojim ka -<<strong>br</strong> />
ra kterima i osobenošću. Recimo,<<strong>br</strong> />
kad sam pisao “Gazi Husrev-bega“<<strong>br</strong> />
i moja porodica je bila iznenađena<<strong>br</strong> />
mojim ponašanjem. Također i pri -<<strong>br</strong> />
ja telji i poznanici. Jednostavno<<strong>br</strong> />
toplina i plemenitost Gazi Husrevbegova<<strong>br</strong> />
nalazili su mjesto u mojoj<<strong>br</strong> />
duši. Lično, za mene je to najveći<<strong>br</strong> />
uspjeh, jer važim za poprilično<<strong>br</strong> />
“ters“, kako Vi velite, insana.<<strong>br</strong> />
Od Isa-bega sam usvajao njegovu<<strong>br</strong> />
ličnu hra<strong>br</strong>ost da razmišljam<<strong>br</strong> />
i govorim bez ograda. Da k le, obojica<<strong>br</strong> />
mogu biti uzori svim gra -<<strong>br</strong> />
đanima Bosne i Hercegovine bez<<strong>br</strong> />
obzira na vjeru i naciju, ali i po -<<strong>br</strong> />
kazatelj kako se čini do<strong>br</strong>o za svo -<<strong>br</strong> />
ju zemlju. Mis lim da sam dijelove<<strong>br</strong> />
39
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
njihovih karaktera otkrivao sjedinjene<<strong>br</strong> />
kod velikog vezira Mehmed-paše<<strong>br</strong> />
Sokolovića.<<strong>br</strong> />
Svjedoci smo bili nedavno obi -<<strong>br</strong> />
lje žavanja 550 godine potpisivanja<<strong>br</strong> />
Gazi Isa-begove vakufname. Slijedeće<<strong>br</strong> />
godine navršava se 550 godina<<strong>br</strong> />
od kada je Sarajevo postalo sjedištem<<strong>br</strong> />
bosanskog sandžaka iliti<<strong>br</strong> />
sa ndžak Bosna. Mislim da se takvi<<strong>br</strong> />
ili slični događaji ne bi trebali obilježavati<<strong>br</strong> />
stereotipima koji su sve<<strong>br</strong> />
učestaliji.<<strong>br</strong> />
Poslovna <strong>zajednica</strong> Izdavača i<<strong>br</strong> />
knjižara BiH proglasila Vas je<<strong>br</strong> />
najboljim autorom a roman<<strong>br</strong> />
“Mi mar“ najboljim za 2002. go -<<strong>br</strong> />
dinu - štivo o Hajrudinu Mi -<<strong>br</strong> />
maru koji je gradio ćupriju u<<strong>br</strong> />
Mostaru. Ovo je prvi roman iz<<strong>br</strong> />
ove Vaše trilogije? Možemo<<strong>br</strong> />
ustvrditi da se Vi već više od<<strong>br</strong> />
de set godina bavite historijom<<strong>br</strong> />
osmanskog perioda kroz 15. i<<strong>br</strong> />
16. vijek. Nakon toliko godina<<strong>br</strong> />
istraživanja, možete li nam re -<<strong>br</strong> />
ći, s obzirom na stoljeća u kojima<<strong>br</strong> />
je raslo ovo carstvo, šta je<<strong>br</strong> />
bilo razlogom procvata, ali i<<strong>br</strong> />
nje govog pada?<<strong>br</strong> />
Ja to jesam u početku zamislio<<strong>br</strong> />
kao trilogiju. Ali već ste spomentuli<<strong>br</strong> />
da je objavljen i “ENDERUN &<<strong>br</strong> />
Na Drini ćupriji“, dakle već možemo<<strong>br</strong> />
govoriti o četvrtom romanu iz<<strong>br</strong> />
ove serije, a uveliko radim na<<strong>br</strong> />
romanu “Svjedok“ koji obuhvaća<<strong>br</strong> />
period od 1832. do kraja 1995.<<strong>br</strong> />
godine. Kao što sam u prethodna<<strong>br</strong> />
če tiri ukazao na razloge procvata<<strong>br</strong> />
Bo sne u svakom smislu pod os ma -<<strong>br</strong> />
nskom upravom, u “Svjedoku“ ću<<strong>br</strong> />
ukazati na razloge njene stagnacije<<strong>br</strong> />
u razvoju.<<strong>br</strong> />
U najkraćem, u svim svojim ro -<<strong>br</strong> />
manima mene je interesirao fenomen<<strong>br</strong> />
vlasti i ljudske potrebe da<<strong>br</strong> />
budu moćni i častohlepni. To bi bio<<strong>br</strong> />
suštinski odgovor na vaše pitanje.<<strong>br</strong> />
40<<strong>br</strong> />
Za nekakav odnos<<strong>br</strong> />
postiđenosti i srama prema<<strong>br</strong> />
značajnim historijskim i<<strong>br</strong> />
kulturnim događajima i<<strong>br</strong> />
ličnostima nema opravdanja.<<strong>br</strong> />
Naprotiv mi smo dio velike<<strong>br</strong> />
kulture i tradicije i to trebamo s<<strong>br</strong> />
ponosom isticati. Činjenica je da<<strong>br</strong> />
nam je to do<strong>br</strong>im dijelom<<strong>br</strong> />
nametano, ali smo i sami tome<<strong>br</strong> />
doprijeli inferiornim odnosom<<strong>br</strong> />
prema sopstvenoj povijesti,<<strong>br</strong> />
kulturi i tradiciji. Islam ne može<<strong>br</strong> />
biti nazadan, ali mogu neki loši<<strong>br</strong> />
interpretatori islama.<<strong>br</strong> />
“Gazi Husrev-bega” na turski<<strong>br</strong> />
jezik prevodi jedan od trenutno<<strong>br</strong> />
najboljih turskih prevodilaca,<<strong>br</strong> />
Suat Englü. O kakvom<<strong>br</strong> />
se projektu radi? Hoće li biti<<strong>br</strong> />
promocija u Turskoj? Ovaj<<strong>br</strong> />
projekt, koliko znam, je trebao<<strong>br</strong> />
biti završen još krajem<<strong>br</strong> />
prošle godine. U čemu je problem?<<strong>br</strong> />
U svakom slučaju objavljivanje<<strong>br</strong> />
“Gazi Husrev-bega“ na turskom je -<<strong>br</strong> />
ziku očekujem s nestrpljenjem. Is -<<strong>br</strong> />
tina, roman je trebao izići još pro -<<strong>br</strong> />
šle godine, ali razloge treba tražiti<<strong>br</strong> />
u bolesti gospodina Suata Eng lüa,<<strong>br</strong> />
zatim na mom insistiranju da unesem<<strong>br</strong> />
izvjesne dorade u roman. Za<<strong>br</strong> />
sada stvari do<strong>br</strong>o idu i mislim da<<strong>br</strong> />
je ovo godina kada će ovaj moj ro -<<strong>br</strong> />
man na turskom jeziku ugledati<<strong>br</strong> />
svjetlo da na.<<strong>br</strong> />
Svako poglavlje romana u na -<<strong>br</strong> />
zi vu nosi jedno od Allahovih<<strong>br</strong> />
imena, tako da imamo 99 po -<<strong>br</strong> />
glavlja. Jednom ste objasnili<<strong>br</strong> />
da to nije Vaša ideja, nego Ga -<<strong>br</strong> />
zi Husrev-bega? Govore li o<<strong>br</strong> />
to me dokumenti?<<strong>br</strong> />
Mislim da je sve u romanu u te -<<strong>br</strong> />
o rijsko-književnom smislu urađeno<<strong>br</strong> />
i da se ne može dalje istraživati<<strong>br</strong> />
nego u njegovoj strukturi i kompo -<<strong>br</strong> />
zi ciji. Svjestan veličanstvene simbolike<<strong>br</strong> />
u svakom od 99 lijepih Božijih<<strong>br</strong> />
imena odlučio sam da naslovim<<strong>br</strong> />
poglavlja u romanu imenima Allaha<<strong>br</strong> />
dž. š. Prije toga sam konsultirao<<strong>br</strong> />
neke od najistaknutijih bošnja -<<strong>br</strong> />
č kih islamskih učenjaka, da bih<<strong>br</strong> />
bio siguran u ispravnost svoje na -<<strong>br</strong> />
ka ne s islamskog aspekta. Dakle,<<strong>br</strong> />
ideja je moja, a moje istraživanje i<<strong>br</strong> />
traženje novih strukturalno-kompozicionih<<strong>br</strong> />
rješenja u romanu nas -<<strong>br</strong> />
ta vljam i dalje.<<strong>br</strong> />
Nije Vam bilo teško da otputu -<<strong>br</strong> />
je te, recimo, u skandinavske<<strong>br</strong> />
ze mlje i promovirate svoje ro -<<strong>br</strong> />
ma ne...<<strong>br</strong> />
Već sam rekao, volim putovati.<<strong>br</strong> />
Ali važnije od toga volim se sresti<<strong>br</strong> />
sa svojim čitaocima. Bez direktne<<strong>br</strong> />
komunikacije čitalac – pisac u trži -<<strong>br</strong> />
š nim uslovima teško je prodati<<strong>br</strong> />
knji gu. Srećom, ja takvih problema<<strong>br</strong> />
nisam imao ni u Evropi ni u<<strong>br</strong> />
SAD. Da ne budem neskroman<<strong>br</strong> />
mi slim da su moji romani stvorili<<strong>br</strong> />
zavidnu čitalačku populaciju koja
Dakle, ne treba govoriti<<strong>br</strong> />
žalopojke o “usudu Bosne“, nego<<strong>br</strong> />
iznalaziti načine da se pokaže<<strong>br</strong> />
njena snaga. Da budem iskren.<<strong>br</strong> />
Dosta je i naše kuknjave s<<strong>br</strong> />
pozicije žrtve. Svijet, u političkom<<strong>br</strong> />
i profitabilnom smislu ne voli<<strong>br</strong> />
slabe. A mi Bošnjaci, često<<strong>br</strong> />
ostavljamo takav dojam. Spadam<<strong>br</strong> />
među rijetke bh pisce koji su<<strong>br</strong> />
mnogo putovali po svijetu.<<strong>br</strong> />
Sretao sam u mnogim zemljama<<strong>br</strong> />
veoma uspješne i uticajne<<strong>br</strong> />
Bošnjake... ali, tamo ne pomaže<<strong>br</strong> />
kukanje, nego rad. Rad i<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>azovanje.<<strong>br</strong> />
se mjeri i hiljadama. Volio bih da<<strong>br</strong> />
takvo nešto pođe za rukom i nekim<<strong>br</strong> />
mojim drugim kolegama.<<strong>br</strong> />
Ja čitaoca uvažavam, ali uvažavam<<strong>br</strong> />
i primjedbe i sugestije ne doz -<<strong>br</strong> />
vo ljavajući ipak da to preraste u<<strong>br</strong> />
po pulističko dodvoravanje. Mislim<<strong>br</strong> />
da se moji čitaoci i ja odlično ra zu -<<strong>br</strong> />
mi je mo.<<strong>br</strong> />
Ako ne griješim, iduća godina<<strong>br</strong> />
je 40 godišnjica Vašeg knjiže -<<strong>br</strong> />
v n og stvaralaštva. Zbirku po -<<strong>br</strong> />
Objavio:<<strong>br</strong> />
“Grijeh pjesme“, poezija, 1973.<<strong>br</strong> />
“Dječak i ptica“, radio drama, 1980.<<strong>br</strong> />
“Usamljeno pročelje“, poezija, 1981.<<strong>br</strong> />
“Zarobljeni vjetar“, radio drama, 1981.<<strong>br</strong> />
“Prijatelji“, radio drama, 1982.<<strong>br</strong> />
“Tiše, probudit ćeš Ivana“, TV drama, 1983.<<strong>br</strong> />
“Gola slika“, poezija, 1988.<<strong>br</strong> />
“U zemlju ukopan“, poezija, 1990.<<strong>br</strong> />
“Zelene beretke“, publicistika, 1993.<<strong>br</strong> />
“Zelene beretke“, dokumentarni TV film,<<strong>br</strong> />
1993.<<strong>br</strong> />
“Mors mortis“, priče, 1997.<<strong>br</strong> />
“Kristalni predak“, poezija, 1997.<<strong>br</strong> />
“Iza<strong>br</strong>ane pjesme“, poezija, 1997.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
ezije “Grijeh pjesme” objavili<<strong>br</strong> />
ste davne 1973. godine. Nakon<<strong>br</strong> />
nje ste objavili još dvadeset i<<strong>br</strong> />
dvi je knjige (poezija, radiodra<<strong>br</strong> />
ma, publicistika, dokume -<<strong>br</strong> />
ntarni TV film, TV drama, po -<<strong>br</strong> />
zo rišne predstave, romani).<<strong>br</strong> />
Za ista, veliki opus. I cijelo vri -<<strong>br</strong> />
jeme ste profesionalni pi sac,<<strong>br</strong> />
živite od onoga što napišete.<<strong>br</strong> />
Da li je moguće danas ži v jeti<<strong>br</strong> />
od pisanja?<<strong>br</strong> />
Znate, četrdeset godina je cio<<strong>br</strong> />
jedan ljudski vijek ispunjen usponima<<strong>br</strong> />
i padovima, srećom i nesrećom,<<strong>br</strong> />
ali literatura u mome slučaju<<strong>br</strong> />
je nešto što sam intenzivno živio<<strong>br</strong> />
sve to vrijeme. Vidite, godine 1973.<<strong>br</strong> />
ja sam bio najmlađi pisac u bivšoj<<strong>br</strong> />
Jugoslaviji sa objavljenom knjigom.<<strong>br</strong> />
Sam i bez generacijske podrške.<<strong>br</strong> />
Stariji su bili ispred mene, a<<strong>br</strong> />
moji vršnjaci pristizali tek nekoliko<<strong>br</strong> />
godina kasnije. Generacije pisaca<<strong>br</strong> />
rođena od 1945 – 1950. godine<<strong>br</strong> />
bili su snažna i kompaktna cjelina,<<strong>br</strong> />
a ja sam među njih zalutao, družio<<strong>br</strong> />
se i boemisao. Ne mogu reći da me<<strong>br</strong> />
nisu prihvatali, ali ipak se osjećao<<strong>br</strong> />
generacijski jaz. U suštini bio sam<<strong>br</strong> />
sam da samlji ne mogu biti. Sje-<<strong>br</strong> />
HAZIM AKMADŽIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
ćam se jednog davnog razgovora sa<<strong>br</strong> />
pokojnim Danilom Kišom na ovu<<strong>br</strong> />
temu. Sjedili bismo u jednoj caffe<<strong>br</strong> />
bašči u Du<strong>br</strong>ovniku ispred Kneževog<<strong>br</strong> />
dvora. Pamtim da mi je rekao:<<strong>br</strong> />
“Akmadžiću, sve što si napisao i<<strong>br</strong> />
što budeš napisao, sve će izlaziti iz<<strong>br</strong> />
tvoje usamljenosti i pustoši.“<<strong>br</strong> />
Taj nauk i danas nosim i intenzivno<<strong>br</strong> />
proživljavam. Što se tiče dijela<<strong>br</strong> />
Vašeg pitanja kako uspijevam<<strong>br</strong> />
preživjeti kao profesionalni pisac –<<strong>br</strong> />
jednostavno, zahvaljujući mojim<<strong>br</strong> />
čitaocima.<<strong>br</strong> />
Pretpostavljam da se odmara -<<strong>br</strong> />
te nakon dvotomnog romana<<strong>br</strong> />
o Me hmed-paši Sokoloviću.<<strong>br</strong> />
Ipak, na kraju, neizostavno je<<strong>br</strong> />
pi tanje: Kakvi su Vaši daljnji<<strong>br</strong> />
knji ževni planovi?<<strong>br</strong> />
Pisac se ne odmara. Isuviše je<<strong>br</strong> />
izazova, a život mi se čini sve kraćim.<<strong>br</strong> />
Već sam natuknuo da pišem<<strong>br</strong> />
novi roman “Svjedok“, a do kraja<<strong>br</strong> />
godine trebao bih završiti monog -<<strong>br</strong> />
ra fiju “Sarajevo – Stari Grad – ju -<<strong>br</strong> />
čer, danas, sutra“ povodom 550 go -<<strong>br</strong> />
dina osnivanja Sarajeva i njegovog<<strong>br</strong> />
proglašenja šeherom i sjedištem<<strong>br</strong> />
sa ndžaka Bosna.<<strong>br</strong> />
“Zločin je zaboraviti zločin“, (zajedno sa Z.<<strong>br</strong> />
Ključaninom) publicistika, 1998.<<strong>br</strong> />
“Tajna dvorske lude“, pozorišna predstava,<<strong>br</strong> />
1998.<<strong>br</strong> />
“Mislio sam da je mjesec žut“, roman, 1999.<<strong>br</strong> />
“Tajna dvorske lude“, roman, 2000.<<strong>br</strong> />
“Mala enciklopedija“, priređivač, 2000.<<strong>br</strong> />
“Soneti“, poezija, 2001.<<strong>br</strong> />
“Mimar“, roman, 2002.<<strong>br</strong> />
“Gazi Husrev-beg“, roman, 2005.<<strong>br</strong> />
“Gazi Isa-beg“, roman, 2007.<<strong>br</strong> />
“ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II“, 2010.<<strong>br</strong> />
“Mimar“, drugo izdanje, Connectum, Sarajevo,<<strong>br</strong> />
2012.<<strong>br</strong> />
41
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
Poetski glasovi: Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />
Mjesto gdje skupa spiju<<strong>br</strong> />
42<<strong>br</strong> />
Akmadžicev književni opus, barem do sada, ni približno<<strong>br</strong> />
nije istražen na način kako to to svojim kvalitetom<<strong>br</strong> />
zaslužuje. Za ovakav odnos književne kritike pre -<<strong>br</strong> />
ma njegovom djelu poštoji više razloga. Među najvažnije<<strong>br</strong> />
svakako bih u<strong>br</strong>ojio jedan razlog koji po mom<<strong>br</strong> />
mišljenju zaslužuje du b lju analizu i objašnjenja.<<strong>br</strong> />
Akmadžić je, naime, pisac iz van svakog generacijskog<<strong>br</strong> />
odre đe nja, jedan od rjeđih pisaca sa ovih prostora<<strong>br</strong> />
koji nije podlijegao pomodnim trendovima, niti do -<<strong>br</strong> />
zvoljavao da njegova poezija os tane na razini pukog<<strong>br</strong> />
efektiranja.<<strong>br</strong> />
Činjenica je da se 1973. godine javlja svojom prvom<<strong>br</strong> />
pjesničkom knjigom “Grijeh pjesme“ sa tek navršenih<<strong>br</strong> />
osamnaest go di na. Ta knjiga je tada nagovješ ta vala<<strong>br</strong> />
pjesnika izrazitog talenta koji je svoj, za mladića tih<<strong>br</strong> />
godina, iznenađujuće tragični doživljaj svijeta, lomio<<strong>br</strong> />
u pjesmi. Naravno da ga je to odmah svrstalo među<<strong>br</strong> />
one malo<strong>br</strong>ojne pjesnike koji pored nesumljive darovitosti<<strong>br</strong> />
svojim “crnilom“ nisu mogli za do biti simpatije<<strong>br</strong> />
ondašnjih so ci ja lističkih higijeničara svega što je na<<strong>br</strong> />
bilo kakav način odudaralo od “poletnosti duha, socijalne<<strong>br</strong> />
an gažiranosti i kolektivistič kog op timizma“.<<strong>br</strong> />
S druge strane, Akmadžić se kao književna pojava<<strong>br</strong> />
javlja u trenutku kada je već bio zatvoren jedan pjesnički<<strong>br</strong> />
i generacijski kru g poznat pod imenom “sud bo -<<strong>br</strong> />
nosni dječaci“. Ruku na srce, većina se njih svojim pjesničkim<<strong>br</strong> />
ostvarenjima i potvrdila, ali je za nimljivo da<<strong>br</strong> />
se Akmadžić pojavljuje u međuprostoru između ove<<strong>br</strong> />
generacije i generacije pjes nika koja će stasati tek<<strong>br</strong> />
nekoliko godina kasnije poput Slobodana Blagojevića,<<strong>br</strong> />
Hamdije Demirovića, Feride Duraković, Mire Petrovića,<<strong>br</strong> />
Željka Ivankovića, Hadžema Hajdarevića, Džemaludina<<strong>br</strong> />
Latića, Vladimira Sre<strong>br</strong>ova i drugih. Do godilo se<<strong>br</strong> />
da je svaka od ovih generacija zaobilazila Hazima Ak -<<strong>br</strong> />
madžića, a ni on nije činio niš ta da se njima približi.<<strong>br</strong> />
Goran Samardžić<<strong>br</strong> />
BIJELI ZID<<strong>br</strong> />
Sputani su dani i noći. Kročim iz vlastitog kruga<<strong>br</strong> />
U oboljele ulice dok bijeli zid moli za ples riječ<<strong>br</strong> />
Nasmijanu. Dolje, u dnu čestara, naoštreni zupci lome<<strong>br</strong> />
Kosti onih što od straha raspamećeni mrtve <strong>br</strong>oje sate.<<strong>br</strong> />
Svaki je povratak nesiguran u misao što se protiv mene<<strong>br</strong> />
Okreće. Mrci što putuju bez ruku, nogu, očiju, zaposjeli<<strong>br</strong> />
Drumove su, i odavno sam ništa, osim običan cinik<<strong>br</strong> />
Zaokupljen teretom svoje oholosti, a to je, znam, suviše malo.<<strong>br</strong> />
gorčinu ispljuni<<strong>br</strong> />
ako živ se vratiš<<strong>br</strong> />
ako dovučeš skladni skelet<<strong>br</strong> />
i meso<<strong>br</strong> />
ispij čašu do<strong>br</strong>og sufijskog vina<<strong>br</strong> />
prepariranu kožu svoju<<strong>br</strong> />
razastri po stolu<<strong>br</strong> />
kao tetoviranu vojnu kartu<<strong>br</strong> />
pa gorčinu ispljuni<<strong>br</strong> />
s raskošima mraka<<strong>br</strong> />
odbij jatake<<strong>br</strong> />
što ti glavu kriju<<strong>br</strong> />
posljednji metak<<strong>br</strong> />
ispali u vrijeme<<strong>br</strong> />
ili nevrijeme<<strong>br</strong> />
proslavi se zagonetkom<<strong>br</strong> />
koju nosiš dugo<<strong>br</strong> />
ti ne plačeš više<<strong>br</strong> />
katkad samo rosiš<<strong>br</strong> />
1992.<<strong>br</strong> />
1992.
zmija i ruža<<strong>br</strong> />
smijeh<<strong>br</strong> />
ćutim kako mlohava sjećanja<<strong>br</strong> />
mašu iz daljine<<strong>br</strong> />
i treperavi august usne ledi<<strong>br</strong> />
kako kroz one punjene<<strong>br</strong> />
Eliotove ljude<<strong>br</strong> />
slijepo tumaraju ulice<<strong>br</strong> />
smiju se ministri i ministrice<<strong>br</strong> />
bivših sadašnjih i budućih vlada<<strong>br</strong> />
smiju se krezubi delegati<<strong>br</strong> />
činovnici s pivskim trbusima i slinama<<strong>br</strong> />
smiju se djeca zanesena igrom<<strong>br</strong> />
smiju se novinari-cinici<<strong>br</strong> />
pisci se smiju<<strong>br</strong> />
vojnici<<strong>br</strong> />
policajci<<strong>br</strong> />
smiju se mislim doušnici<<strong>br</strong> />
ubice i žrtve<<strong>br</strong> />
zatvorski stražari<<strong>br</strong> />
malo ko da se ne smije<<strong>br</strong> />
smiju se i mrtvi oslonjeni na bašluke<<strong>br</strong> />
usred šehitluka<<strong>br</strong> />
na svim stranama svijeta<<strong>br</strong> />
dok obezglavljen<<strong>br</strong> />
umire i ovaj dan<<strong>br</strong> />
kao što uz tarabe<<strong>br</strong> />
u zavičaju umire<<strong>br</strong> />
slijepi ostavljen pas<<strong>br</strong> />
oči u oči<<strong>br</strong> />
greblja su puna vojnika<<strong>br</strong> />
i vrijeme oblikuje<<strong>br</strong> />
sumahnutost u ranjenoj glavi<<strong>br</strong> />
iz koje izlaziš modar od krvi<<strong>br</strong> />
nema opasnosti<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
1992.<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
vrijeme je da podigneš<<strong>br</strong> />
hrdajući pogled<<strong>br</strong> />
preo<strong>br</strong>ažen iz nemoći<<strong>br</strong> />
u svijet treba da kročiš<<strong>br</strong> />
razuman ili nerazuman<<strong>br</strong> />
svejedno<<strong>br</strong> />
ako je<<strong>br</strong> />
oči u oči<<strong>br</strong> />
ŠEHITLUCI<<strong>br</strong> />
1992.<<strong>br</strong> />
Ne libeći se ni časka čučnuli smo i molili se<<strong>br</strong> />
Dok se oko nas širio miris oznojenih konja.<<strong>br</strong> />
Čuli smo ne tako glasnu šutnju meleka.<<strong>br</strong> />
Neko je spomenuo pretke.<<strong>br</strong> />
Neko se među nama<<strong>br</strong> />
Nasmijao isturivši <strong>br</strong>adu i usne poput rasječene naranče.<<strong>br</strong> />
Koplje se pobodeno u zemlju prestalo njihati.<<strong>br</strong> />
Nišani su podsjecali na bijela jedra,<<strong>br</strong> />
Mezarja na male lađe.<<strong>br</strong> />
Jedan se šehid pridigao, sablju pripasao,<<strong>br</strong> />
Složio čalmu oko glave,<<strong>br</strong> />
Pogledao desno i lijevo,<<strong>br</strong> />
Potom iskoračio iz kabura.<<strong>br</strong> />
Zapucketao je pijesak<<strong>br</strong> />
Pod njegovim čizmama.<<strong>br</strong> />
Skoro da se mogao nazrijeti kraj priče<<strong>br</strong> />
Kadli molitva naša utihnu<<strong>br</strong> />
Baš dok je uzjahivao ata<<strong>br</strong> />
I potjerao ga, tek vrhom mamuza<<strong>br</strong> />
Dotaknuvši mu sapi.<<strong>br</strong> />
1993.<<strong>br</strong> />
43
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
MAGLA, POGLED<<strong>br</strong> />
Stigao niotkud dok mu se s tijela otapaju ledenice.<<strong>br</strong> />
Sve je zamišljeno: cijev uperena u moju glavu,<<strong>br</strong> />
Prst na obaraču, oko na nišanu, okrvavljeni pamuk u<<strong>br</strong> />
glavi,<<strong>br</strong> />
Jezero u kojem sedmoglave aždahe i moj did<<strong>br</strong> />
Nagnuti nad kantarom važu dane i godine, riječi<<strong>br</strong> />
Što frcaju iz svakojakih usta i svako zlo od njih<<strong>br</strong> />
Počinje; pa ni beni do<strong>br</strong>a ni pametnu sreće.<<strong>br</strong> />
Jedemo svakodnevno. Izjedamo bližnjeg svoga i<<strong>br</strong> />
bližnji<<strong>br</strong> />
Izjedaju nas poredane pred ulazom u bioskop.<<strong>br</strong> />
Nestrpljivi smo i omamljeni živim slikama utonulim<<strong>br</strong> />
u tamu<<strong>br</strong> />
Pitamo za leglo opsjena na koje reže zvijeri –<<strong>br</strong> />
Metabolizam i krv što ih izravnavamo s vodom.<<strong>br</strong> />
Riječi u toplim košuljicama kriju doba i nedoba –<<strong>br</strong> />
Dušnik proboden vrhom noža davno preslikan sa<<strong>br</strong> />
zidova<<strong>br</strong> />
Špilja u kojima smo odsjedali kao u najluksuznijim<<strong>br</strong> />
Hotelima jedući iz kristalnih činija crvene trešnje –<<strong>br</strong> />
Moru naših ribolikih predaka.<<strong>br</strong> />
Zbog toga su u nas glasoviti iskidani dječiji udovi,<<strong>br</strong> />
Razbacane cipelice sa krvavim flekama i čudesnom<<strong>br</strong> />
Spremnošću da vidimo a ne vidimo, čujemo a ne<<strong>br</strong> />
čujemo<<strong>br</strong> />
Zavučeni u svoje kružnice koje radije nazivamo<<strong>br</strong> />
Mentalnim sklopovima. Sve je to naš soj, naša slika<<strong>br</strong> />
I prilika, pa se ti onda razumi kako ćemo dalje.<<strong>br</strong> />
44<<strong>br</strong> />
1993.<<strong>br</strong> />
LJETOPISCI SU PO<<strong>br</strong> />
BOSNI BILJEŽILI ČUDA<<strong>br</strong> />
Nisu drumovi samo za časne:<<strong>br</strong> />
Prolaziše njima vojne, sile, kuge, bijeda.<<strong>br</strong> />
Historija i ratišta odmarali su se na kaljavoj praznini.<<strong>br</strong> />
Duž njih izrastala su vješala od kestenova drveta<<strong>br</strong> />
Pa čovjek nije mogao biti siguran da li je više povješanih<<strong>br</strong> />
Ili kestenja na granama.<<strong>br</strong> />
Razbojnici ogrnuti teškim pancir-košuljama<<strong>br</strong> />
Otimahu drumarinu i mostarinu<<strong>br</strong> />
Kreveljeći se idiotima od bakra i baršuna.<<strong>br</strong> />
Svi su samo zavađali <strong>br</strong>aću,<<strong>br</strong> />
Sinove vraćali majkama na tabutima,<<strong>br</strong> />
A sestre su u noćima puna mjeseca sjekle ruse kose<<strong>br</strong> />
Dok su duge tmice putnike zavaravale snom.<<strong>br</strong> />
Ljetopisci su po Bosni bilježili čuda: kletvu Isusovu,<<strong>br</strong> />
Plač Muhammedov, žal Mojsijev. Gledali su kako kurjak<<strong>br</strong> />
S noćnog praga priziva vukodlake u kolo i u naše postelje<<strong>br</strong> />
Nagoni one što nam u gvožđa utjeruju muda.<<strong>br</strong> />
Psi su crkavali otrovani ljudskim mesom,<<strong>br</strong> />
Topovi kano satanini pijanci bljuvali vatru<<strong>br</strong> />
Iz daljine noseći kužni smrad nepoznatih predjela,<<strong>br</strong> />
Ledenih mrtvačnica, kurvanjske mistike.<<strong>br</strong> />
Baš su po Bosni ljetopisci bilježili čuda.<<strong>br</strong> />
I danas ljetopisci po Bosni bilježe čuda:<<strong>br</strong> />
Jajoliku glavu političkog diletanta spominju često,<<strong>br</strong> />
Krv što se s drugom krvlju miješa, jagmu o kamenove, šume,<<strong>br</strong> />
Rijeke, jezera, more, drumove. Bilježe plač rasute djece što<<strong>br</strong> />
Pronose porodične hamajlije - djeliće napuštenih ognjišta.<<strong>br</strong> />
Još mnogo šta bilježe ljetopisci po Bosni.<<strong>br</strong> />
Ali, nikako kalemov trag da ostane o mirisu ruže<<strong>br</strong> />
Što se od zgarišta širi usred sunčanog dana<<strong>br</strong> />
Dok putnik nevoljko glavu okreće od kamena<<strong>br</strong> />
Gdje zmija se gnijezdi, gdje skupa spiju zmija i ruža.<<strong>br</strong> />
1995.
HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />
Mimar<<strong>br</strong> />
11.<<strong>br</strong> />
Prošlo je nekoliko dana otkako<<strong>br</strong> />
je Husein-paša napustio Mostar.<<strong>br</strong> />
Čaršijom još uvijek nisu prestajale<<strong>br</strong> />
kružiti priče o njegovom susretu sa<<strong>br</strong> />
šejh-Ishakom. Bijaše u tim govorkanjima<<strong>br</strong> />
pretjerivanja i različitih<<strong>br</strong> />
vi đenja događaja. Svako je susretu<<strong>br</strong> />
Husein-paše i šejh-Ishaka dodavao<<strong>br</strong> />
nešto od onoga što je samo on<<strong>br</strong> />
vidio i čuo; pa i pored <strong>br</strong>ojnih svjedoka,<<strong>br</strong> />
sve ono što se tada desilo,<<strong>br</strong> />
malo je sličilo stvarnom događaju.<<strong>br</strong> />
Nisam mogao dokučiti da li je u<<strong>br</strong> />
ljudima bilo svjesne želje da svojim<<strong>br</strong> />
kazivanjima mijenjaju smisao<<strong>br</strong> />
i tok dešavanja od prije nekoliko<<strong>br</strong> />
dana, ili su oni to činili bez ikakve<<strong>br</strong> />
svijesti o tome da se bitno razlikuje<<strong>br</strong> />
ono što kazuju i ono što se stvarno<<strong>br</strong> />
dogodilo.<<strong>br</strong> />
Sve se zapravo zbilo nekako<<strong>br</strong> />
nenadano i bijaše toliko nevjerovatno<<strong>br</strong> />
da mi i sada izgleda u potpunosti<<strong>br</strong> />
besmisleno pokušavati proniknuti<<strong>br</strong> />
u suštinu onoga što su svi mo -<<strong>br</strong> />
gli tada vidjeti i čuti. Rahim-aga,<<strong>br</strong> />
koji je stajao na nekoliko koraka<<strong>br</strong> />
iza Husein-paše, iskoristio je trenutak<<strong>br</strong> />
šutnje, nakon što se paša<<strong>br</strong> />
prestao smijati čuvši od šejh-Ishaka<<strong>br</strong> />
kako na magarcu obilazi carstvo,<<strong>br</strong> />
te sasvim neodređeno, nikome<<strong>br</strong> />
se posebno ne o<strong>br</strong>aćajući, rekao<<strong>br</strong> />
kako je nedolično da neko takav,<<strong>br</strong> />
ko na magarcu obilazi carstvo, ko -<<strong>br</strong> />
lje ovna za žrtvu i sretan početak<<strong>br</strong> />
zidanja ćuprije. Rekao je još da ta -<<strong>br</strong> />
kav milodar treba da pripadne sa -<<strong>br</strong> />
ndžak-begu, i da on, mostarski dizdar,<<strong>br</strong> />
moli u ime Mostaraca da Hu -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
sein-paša učini takvu čast. Ljudi<<strong>br</strong> />
okupljeni oko gradilišta glasnim<<strong>br</strong> />
po vicima podržaše Rahim-agu, a<<strong>br</strong> />
paša, prije nego je bilo ko od nas i<<strong>br</strong> />
mogao stići da nešto kaže, iskoračio<<strong>br</strong> />
je izvadivši handžar iza pojasa<<strong>br</strong> />
i krenuo ka drvenim merdevinama<<strong>br</strong> />
koje su bile prislonjene uz liticu<<strong>br</strong> />
i spuštale se ka dnu skele, gdje<<strong>br</strong> />
su stajali dječak čudotvorac, Alija,<<strong>br</strong> />
Aziz i jedan irget, pored ovna što je<<strong>br</strong> />
ležao na stijeni i kome su sve četiri<<strong>br</strong> />
noge bile vezane užadima. Pog -<<strong>br</strong> />
le davši odozgo, paša je vratio handžar<<strong>br</strong> />
za pas i počeo se spuštati, a<<strong>br</strong> />
za njim i Rahim-aga. Njegov <strong>br</strong>at,<<strong>br</strong> />
ko ji je predvodio pašinu pratnju,<<strong>br</strong> />
dao je znak rukom četverici vojnika<<strong>br</strong> />
da svojim tijelima sačine živi<<strong>br</strong> />
štit na uzanom platou ispred ske -<<strong>br</strong> />
le. Ono što će se dogoditi svega ne -<<strong>br</strong> />
ko liko časaka kasnije, mogli smo<<strong>br</strong> />
vid jeti samo mi koji bijasmo uz<<strong>br</strong> />
ske lu, vojnici na platou i ljudi oku -<<strong>br</strong> />
p ljeni na desnoj obali. Šejh Ishak<<strong>br</strong> />
je stajao po strani, nezainteresirano<<strong>br</strong> />
gledajući preko Neretve, a da<<strong>br</strong> />
ni ko, u to sam bio siguran, nije<<strong>br</strong> />
mo gao odrediti u šta je upro svoj<<strong>br</strong> />
pogled.<<strong>br</strong> />
Vidjeli smo kad je Husein-paša<<strong>br</strong> />
si šao. Irget koji je čuvao ovna, ne s -<<strong>br</strong> />
pretno je prišao paši i poljubio ga u<<strong>br</strong> />
ruku. Zatim je sandžak-beg kleknuo<<strong>br</strong> />
na lijevo koljeno, oslanjajući se<<strong>br</strong> />
stopalom desne čizme na uzani ob -<<strong>br</strong> />
ra đeni kameni plato, lijevom ru -<<strong>br</strong> />
kom iskrenuo ovnujsku glavu, a<<strong>br</strong> />
desnom isukao handžar, krenuvši<<strong>br</strong> />
oštricom ka životinjskom vratu.<<strong>br</strong> />
Tad smo svi začuli šejhove riječi:<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
“Mimar” Hazima Akmadžića nije<<strong>br</strong> />
nikakav tradicionalni istorijski<<strong>br</strong> />
roman. Akmadžić je istražio spise<<strong>br</strong> />
i dokumente, zaronio u istoriju,<<strong>br</strong> />
ali njegov duh je duh pjesnika<<strong>br</strong> />
koji bićem ponire u nekoliko<<strong>br</strong> />
svjetova; u svijet Bosne i<<strong>br</strong> />
Hercegovine, u svijet islama, u<<strong>br</strong> />
svijet čovjekovog graditeljstva, a<<strong>br</strong> />
naročito svijet ljudsklh sudbina,<<strong>br</strong> />
uvijek istih i uvijek različitih. (...)<<strong>br</strong> />
Akmadžić se već ranije dokazao<<strong>br</strong> />
kao dobar romansijer, ali<<strong>br</strong> />
“Mimar” je izuzetan domet koji<<strong>br</strong> />
će ga dovesti među najbolje<<strong>br</strong> />
bosanskohercegovačke<<strong>br</strong> />
romanopisce.“<<strong>br</strong> />
Prof. dr. Tvrtko Kulenović<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
“Na (...) znanstvenoj mreži<<strong>br</strong> />
Akmadžić gradi (uključujući i nju<<strong>br</strong> />
samu) proznu tvorevinu. Tu već<<strong>br</strong> />
dolazi do izražaja piščeva<<strong>br</strong> />
imaginativna raskoš (doista<<strong>br</strong> />
raskoš!) kao i inovativnost u<<strong>br</strong> />
posve modernom<<strong>br</strong> />
(postmodernom) proznom<<strong>br</strong> />
postupku.“<<strong>br</strong> />
Prof. dr. Zilhad Ključanin<<strong>br</strong> />
- Pašo, ruka koja je prolila ljudsku<<strong>br</strong> />
krv ne može i ne smije zaklati<<strong>br</strong> />
kurbana.<<strong>br</strong> />
Husein-paša, čuvši šejhove riječi,<<strong>br</strong> />
zastao je za trenutak dok se oš -<<strong>br</strong> />
trica noža bjelasala. Zatim je snažno<<strong>br</strong> />
zamahnuo prema ovnujskom<<strong>br</strong> />
vratu. Ali ma koliku silinu da je<<strong>br</strong> />
unio u taj zamah, sječivo handžara<<strong>br</strong> />
zaustavilo se tik iznad vrata životinje,<<strong>br</strong> />
i ma koliko da se paša trudio,<<strong>br</strong> />
ruka i nož niže nisu mogli.<<strong>br</strong> />
Husein-paša se upinjao iz sve<<strong>br</strong> />
snage da spusti oštro sječivo na<<strong>br</strong> />
vrat ovna, ali mu to nije uspijeva-<<strong>br</strong> />
45
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
lo. Mi koji smo stajali gore, sasvim<<strong>br</strong> />
jasno smo mogli vidjeti kako mu se<<strong>br</strong> />
od siline napinju žile na vratu, ali<<strong>br</strong> />
ruka je i dalje bila nepomična. Šejhov<<strong>br</strong> />
glas je bio još razgovjetniji i<<strong>br</strong> />
jasniji:<<strong>br</strong> />
- Allahova je to volja, pašo. Allahova,<<strong>br</strong> />
i ne možeš ništa promijeniti.<<strong>br</strong> />
Gospodar svega na zemlji i nebesima<<strong>br</strong> />
neće primiti žrtve od onoga<<strong>br</strong> />
koji je ubijao nevine... Džabe ti je<<strong>br</strong> />
što se upinješ, pašo.<<strong>br</strong> />
Silinom kakva se nije mogla<<strong>br</strong> />
očekivati u njegovim godinama, a<<strong>br</strong> />
imao ih je blizu šezdeset, Huseinpaša<<strong>br</strong> />
se uspravio, šutnuo nogom<<strong>br</strong> />
po valjenog ovna, vratio handžar za<<strong>br</strong> />
pas, bijesno pogledao u prestravljenog<<strong>br</strong> />
irgeta, promrmljao Rahimagi<<strong>br</strong> />
nom <strong>br</strong>atu nešto što nismo mo -<<strong>br</strong> />
g li čuti, i počeo se uspinjati uz me -<<strong>br</strong> />
r devine, i da dva vojnika nisu gore<<strong>br</strong> />
na platou kleknuli i rukama pridržavali<<strong>br</strong> />
njihove krajeve, siguran<<strong>br</strong> />
sam da bi se skupa s pašom strmoglavile.<<strong>br</strong> />
Vojnici mu pomogoše, prihvativši<<strong>br</strong> />
ga za ruke da se ispne, i<<strong>br</strong> />
čim se uspravio, bijesno je pogledao<<strong>br</strong> />
po okupljenim ljudima, mahnuo<<strong>br</strong> />
da mu privedu konja, uzjahao<<strong>br</strong> />
i, pun srdžbe, snažno ga podbovši<<strong>br</strong> />
petama svojih čizama u slabine,<<strong>br</strong> />
potjerao između okupljenog naroda.<<strong>br</strong> />
Vojnici u galopu krenuše za<<strong>br</strong> />
njim. S obje strane rijeke na njezinim<<strong>br</strong> />
obalama, sve dok se paša nije<<strong>br</strong> />
do kopao druma, vladao je múk i<<strong>br</strong> />
niko od okupljenog naroda nije<<strong>br</strong> />
pro zborio ni riječi. Kad je pašina<<strong>br</strong> />
ko lona počela zamicati drumom,<<strong>br</strong> />
Ra him-aga, bijesan i crven u licu<<strong>br</strong> />
od srdžbe, naredi dvojici svojih ne -<<strong>br</strong> />
fera da vežu šejha Ishaka i da ga<<strong>br</strong> />
ot preme u tvrđavu. U tom času is -<<strong>br</strong> />
tu piše Abas i peterica njegovih je -<<strong>br</strong> />
ni čara, stadoše ispred šejha, a Ra -<<strong>br</strong> />
him-aga se ukoči u mjestu, iznenađen<<strong>br</strong> />
i uplašen prijetnjom koju je<<strong>br</strong> />
izgovorio Abas.<<strong>br</strong> />
- Dizdare, šejha niko neće ni g -<<strong>br</strong> />
46<<strong>br</strong> />
dje voditi. On je pod zaštitom velikog<<strong>br</strong> />
vezira. Za njega sam ja odgovoran.<<strong>br</strong> />
Šejh Ishak je došao ovdje da<<strong>br</strong> />
uči dovu i zakolje kurban za sretan<<strong>br</strong> />
početak radova na ćupriji, i on će<<strong>br</strong> />
to, zahvaljujući milosti Allaha,<<strong>br</strong> />
dž.š., i učiniti.<<strong>br</strong> />
- U Mostaru, Abase, mene se<<strong>br</strong> />
pi ta.<<strong>br</strong> />
- Ti i tvoji neferi trebate biti u<<strong>br</strong> />
kulama, a kadijino je da krivce<<strong>br</strong> />
oglašava krivima i nevine nevinima.<<strong>br</strong> />
Nije li tako, kadijo?<<strong>br</strong> />
- Baš tako, alajbeže, a ti se,<<strong>br</strong> />
Rahim-aga, okani ćorava posla i<<strong>br</strong> />
pu sti šejha Ishaka da dovrši ono<<strong>br</strong> />
što je naumio.<<strong>br</strong> />
- Kadijo, zar si i ti protiv mene?<<strong>br</strong> />
- Nisam ja protiv tebe, samo<<strong>br</strong> />
sam na strani Šerijata i pravde, a<<strong>br</strong> />
oboje su ovoga puta na strani šejha<<strong>br</strong> />
Ishaka.<<strong>br</strong> />
- Ali, nije li on maločas osramotio<<strong>br</strong> />
Husein-pašu?<<strong>br</strong> />
- Koliko znadem, a svi su to<<strong>br</strong> />
vidjeli, Husein-paša je otišao ne<<strong>br</strong> />
optuživši nizašta šejh Ishaka.<<strong>br</strong> />
- Ali, kadijo...<<strong>br</strong> />
- Nema ništa “ali“. Svi smo<<strong>br</strong> />
vidjeli da je Husein-paša odjahao a<<strong>br</strong> />
da šejh-Ishaku nije uputio nijedne<<strong>br</strong> />
riječi prijekora ili optužbe. Čini se<<strong>br</strong> />
da je i paša ovaj događaj prihvatio<<strong>br</strong> />
kao volju Allaha, dž.š., i ne vidim<<strong>br</strong> />
razloga da ti tu išta mijenjaš, niti<<strong>br</strong> />
te je bilo ko za to ovlastio.<<strong>br</strong> />
- Ti si, kadijo, svjedok da je ovaj<<strong>br</strong> />
ovdje, Abas, nedavno napao moje<<strong>br</strong> />
ljude i nekoliko ih ubio.<<strong>br</strong> />
- Ja, opet, znadem da su tvoji<<strong>br</strong> />
neferi napali njegove janičare i da<<strong>br</strong> />
su se ovi samo <strong>br</strong>anili, a u borbi bi -<<strong>br</strong> />
li vještiji. Koliko znadem, ti si pre -<<strong>br</strong> />
ko svoga <strong>br</strong>ata, dizdara Broda na<<strong>br</strong> />
Drini, izvjestio Husein-pašu, a vi -<<strong>br</strong> />
dio si, sandžak-beg nijednom ri je č -<<strong>br</strong> />
ju nije optužio alajbega Abasa za<<strong>br</strong> />
bi lo kakav zločin, što znači da u<<strong>br</strong> />
nje ga i njegovih ljudi nema krivice.<<strong>br</strong> />
- Meni se čini, kadijo, da ti vodu<<strong>br</strong> />
okrećeš na Abasov mlin.<<strong>br</strong> />
- Krivo ti se čini. Već sam ti re -<<strong>br</strong> />
kao, dizdare, ja se samo držim Še -<<strong>br</strong> />
rijata i pravde, a na to sam se za k -<<strong>br</strong> />
leo Allahu, dž.š., i svijetlom caru,<<strong>br</strong> />
čijim sam beratom i postavljen za<<strong>br</strong> />
kadiju u ovom šeheru.<<strong>br</strong> />
- A možda, kadijo, ti nisi baš<<strong>br</strong> />
upo znat sa svim, pa ti nije poznata<<strong>br</strong> />
prava istina?<<strong>br</strong> />
- Kako to misliš?<<strong>br</strong> />
- I sam znadeš da u Šerijatu ne -<<strong>br</strong> />
ma milosti za magije i proricanja,<<strong>br</strong> />
a nije li ovaj ovdje, što se naziva<<strong>br</strong> />
šejhom, maločas baš to činio?<<strong>br</strong> />
- Nije, dizdare, nije. Bio si svje -<<strong>br</strong> />
do kom da je samo opomenuo pašu<<strong>br</strong> />
da onaj koji je okrvario ruke neće<<strong>br</strong> />
moći zaklati ovna za žrtvu.<<strong>br</strong> />
- Kadijo, ti optužuješ sandžakbega<<strong>br</strong> />
da je okrvario ruke?<<strong>br</strong> />
- Nikoga ja ne optužujem. I ti, a<<strong>br</strong> />
i svi vi ovdje koji ste se okupili,<<strong>br</strong> />
zna te da je sandžak-beg Huseinpa<<strong>br</strong> />
ša prošao mnoge bojne prije ne -<<strong>br</strong> />
go je došao sijeliti u Hercegovinu.<<strong>br</strong> />
A u svakom boju čovjek mora okrvaviti<<strong>br</strong> />
ruke, nije li tako, dizdare?<<strong>br</strong> />
Šejh Ishak je jasno rekao da za po -<<strong>br</strong> />
če tak ovog hair posla, žrtvenog ov -<<strong>br</strong> />
na ne može zaklati onaj koji je prolio<<strong>br</strong> />
ljudsku krv.<<strong>br</strong> />
- Ali, Husein-paša je vojevao<<strong>br</strong> />
protiv din-dušmana.<<strong>br</strong> />
- Slažem se. Međutim, ti zaboravljaš<<strong>br</strong> />
da je i din-dušman stvoren<<strong>br</strong> />
po Allahovoj volji, i da On jedini<<strong>br</strong> />
zna de pravu istinu. Kad treba proliti<<strong>br</strong> />
i dušmansku krv, prije toga<<strong>br</strong> />
tre ba odvagati ima li mogućnosti<<strong>br</strong> />
da se ona ne prolije, da se i sa ino -<<strong>br</strong> />
vje rnim živi u miru. Tako nas uči<<strong>br</strong> />
naš Kur’an Časni, a tako kazuju i<<strong>br</strong> />
šerijatski propisi.<<strong>br</strong> />
- Savjetuješ mi, kadijo, da ne<<strong>br</strong> />
diram nijednog od ove dvojice?<<strong>br</strong> />
- Baš tako.<<strong>br</strong> />
- Rahim-aga, ne treba meni ka -<<strong>br</strong> />
dijine zaštite od tebe. Niti smiješ
na mene i moje jeničare udariti,<<strong>br</strong> />
niti te se mi bojimo. Ja sam ovdje<<strong>br</strong> />
došao po nalogu velikog vezira<<strong>br</strong> />
Rustem-paše, a uz znanje presvije -<<strong>br</strong> />
t loga cara. lako već svi znate, do -<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>o je da još jednom ponovim. Moje<<strong>br</strong> />
je da osiguram na sve moguće na -<<strong>br</strong> />
či ne, računajući tu i silu, da se ću -<<strong>br</strong> />
p rija završi. Gradnja ćuprije je<<strong>br</strong> />
odo <strong>br</strong>ena carskom voljom, i zato će<<strong>br</strong> />
onaj ko se tome usprotivi biti kažnjen,<<strong>br</strong> />
pa bio to i ti, dizdare.<<strong>br</strong> />
- Tako je - javio se Uzeir-beg -<<strong>br</strong> />
tako je, i drukčije ne može ni biti;<<strong>br</strong> />
a ja, kadijo i dizdare, svjedočim da<<strong>br</strong> />
je ovo što kazuje alajbeg Abas carska<<strong>br</strong> />
volja, a on i berat o tome ima.<<strong>br</strong> />
Ona se mora izvršiti.<<strong>br</strong> />
- Kako ću ja upravljati ako se vi<<strong>br</strong> />
protivite mojoj volji?<<strong>br</strong> />
- Dizdare, urazumi se, u ovom<<strong>br</strong> />
slučaju nema tvoje volje, i nas ona<<strong>br</strong> />
ne zanima. Ima samo Allahova i<<strong>br</strong> />
carska. Pametan si čovjek, carski<<strong>br</strong> />
si sluga, nemoj prenagliti, pa da se<<strong>br</strong> />
kasnije kaješ.<<strong>br</strong> />
- Uzeir-beže, ja, ja... Ja poslije<<strong>br</strong> />
ovoga svijetu i svojim neferima u<<strong>br</strong> />
oči ne mogu pogledati od sramote.<<strong>br</strong> />
- Rahim-aga, zar ti smatraš<<strong>br</strong> />
sramotom izvršavati carske naredbe?<<strong>br</strong> />
- Nikako, to nikako!<<strong>br</strong> />
- Pa onda pusti da svako radi<<strong>br</strong> />
svoj posao. Ne miješaj se u ono što<<strong>br</strong> />
nije za tebe. Budemo li trebali<<strong>br</strong> />
tvoju pomoć, a trebat ćemo, budi<<strong>br</strong> />
siguran da ćemo je tražiti od tebe.<<strong>br</strong> />
- Znadeš... Znadeš, Uzeir-beže...<<strong>br</strong> />
Ja...<<strong>br</strong> />
- Kazat ću ti nešto, dizdare, pa<<strong>br</strong> />
da završimo ovaj razgovor. Misli<<strong>br</strong> />
na ovaj šeher, na do<strong>br</strong>obit sviju, i<<strong>br</strong> />
napose na nagradu i milost kojima<<strong>br</strong> />
nas je obasuo car. Zanemari zlosut<<strong>br</strong> />
koja stiže od Foče i od onih koji te<<strong>br</strong> />
podstiču na neposluh, ma od koga<<strong>br</strong> />
dolazila. Gospodar najmoćnijeg ca -<<strong>br</strong> />
rstva na zemlji, budi siguran, zna -<<strong>br</strong> />
de šta se dešava i u najudaljenijem<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
dijelu njegove carevine. Za odanu i<<strong>br</strong> />
pokornu službu on nagrađuje, a za<<strong>br</strong> />
neposluh kažnjava. Volja ti je izab -<<strong>br</strong> />
ra ti put. Nije li vrijeme, Zaime Me -<<strong>br</strong> />
h med-beže, da privedemo kraju<<strong>br</strong> />
ovu našu hair nakanu i prinesemo<<strong>br</strong> />
žr tvu uzvišenom Allahu, dž.š., za<<strong>br</strong> />
sre tan početak zidanja ćuprije?<<strong>br</strong> />
Masa se s obje obale oglasi po -<<strong>br</strong> />
vi cima odo<strong>br</strong>avanja, a zbunjeni di -<<strong>br</strong> />
z dar povuče se skoro neprimjetno<<strong>br</strong> />
iza nekolicine svojih nefera, i oni<<strong>br</strong> />
se skupa, provlačeći između svjetine,<<strong>br</strong> />
izgubiše putem prema kuli.<<strong>br</strong> />
Šejh Ishak je silazio niz drvene<<strong>br</strong> />
ba sa mke, one iste niz koje je sišao<<strong>br</strong> />
i uz koje se uspeo Husein-paša a<<strong>br</strong> />
da nije uspio zaklati kurbana.<<strong>br</strong> />
Svjetina se nije mogla načuditi.<<strong>br</strong> />
Šejhove ruke bile su raširene, baš<<strong>br</strong> />
kao u pti ce krila; činilo se da stopalima<<strong>br</strong> />
uopće ne dodiruje basamaka.<<strong>br</strong> />
Prije bi se moglo reći da je on<<strong>br</strong> />
tonuo u pra zninu ispod sebe, siguran<<strong>br</strong> />
kud će i šta mu je činiti. Ljudsko<<strong>br</strong> />
ga ču đe nje nije zanimalo. Spustivši<<strong>br</strong> />
se, zastao je nekoliko časaka.<<strong>br</strong> />
Potom je iz njedara izvukao<<strong>br</strong> />
nož, okrenuo ga ka nebesima,<<strong>br</strong> />
držeći vrh okrenut ka dolje, i otpočeo<<strong>br</strong> />
glasno izgovarati riječi molitve<<strong>br</strong> />
koju niko do sada nikada nije čuo,<<strong>br</strong> />
niti je razumio njezina značenja.<<strong>br</strong> />
Jedino u to me su se svi kasnije<<strong>br</strong> />
složili. Završi vši molitvu, šejh je,<<strong>br</strong> />
isto kao maločas Husein-paša,<<strong>br</strong> />
kleknuo na lijevo koljeno oslonivši<<strong>br</strong> />
se desnim stopalom na onaj mali<<strong>br</strong> />
kameni plato, a ovan lijepo izdiže<<strong>br</strong> />
glavu, nasloni o<strong>br</strong>azinu na dlan<<strong>br</strong> />
šejhove lijeve ru ke, i šejh desnom<<strong>br</strong> />
sijevnu nožem pre ko ovnujskog<<strong>br</strong> />
vrata, baš ispod grk ljana. Krv<<strong>br</strong> />
šiknu po kamenu te meljcu, okrvavivši<<strong>br</strong> />
ga svega a da nijedna kap<<strong>br</strong> />
nije uprskala nijedan dio šejhova<<strong>br</strong> />
tijela. Svjetina na obje strane rijeke,<<strong>br</strong> />
pogotovo oni s desne obale koji<<strong>br</strong> />
su sve to mogli vidjeti rođenim<<strong>br</strong> />
očima, poprati završetak rituala<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
tekbirima koji su nadaleko odjekivali,<<strong>br</strong> />
šireći se nad šeherom, koji je<<strong>br</strong> />
tonuo u jesenju suton, i niko od<<strong>br</strong> />
prisutnih nije primjećivao da se<<strong>br</strong> />
la gahno spušta večer, da se na ne -<<strong>br</strong> />
bo navlače crni, teški oblaci puni<<strong>br</strong> />
vlage i nekakve neobjasnjive težine,<<strong>br</strong> />
od koje me sveg obuzeše strepnja<<strong>br</strong> />
i zlosut kojima nisam znao iz -<<strong>br</strong> />
vo rišta ni razloga. Uzeir-beg prvi<<strong>br</strong> />
pogleda iznova dolje, i zaprepašteno<<strong>br</strong> />
povika:<<strong>br</strong> />
- Nema šejha, pogledajte, nema<<strong>br</strong> />
šejha Ishaka! I odista, dolje, pokraj<<strong>br</strong> />
kamena, stajali su Alija, Aziz, dječak<<strong>br</strong> />
čudotvorac i irget koji je čuvao<<strong>br</strong> />
do maloćas živa ovna; na kamenu,<<strong>br</strong> />
crvenom od krvi, ležala je ovnujska<<strong>br</strong> />
glava, a ispod, na platou, opruženo<<strong>br</strong> />
tijelo, runa bijela poput snijega.<<strong>br</strong> />
Od tog časa, o šejhu Ishaku<<strong>br</strong> />
niko u Mostaru više ništa nije čuo,<<strong>br</strong> />
niti ga je iko vidio.<<strong>br</strong> />
* * *<<strong>br</strong> />
Može biti da listine koje ispisujem,<<strong>br</strong> />
ove nesretne četiri stotine<<strong>br</strong> />
dva deset i sedme godine otkada se<<strong>br</strong> />
nad Neretvom izvio luk kamene<<strong>br</strong> />
ćuprije, što je trebala sličiti Lejlinoj<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>vi, a voda boji njezina oka -<<strong>br</strong> />
može biti da ih vjetar odnosi nekamo<<strong>br</strong> />
kamo je onda otišao šejh Ishak,<<strong>br</strong> />
jer mi se one vraćaju uvijek iznova<<strong>br</strong> />
ispravljene, a tamo gdje me sjećanje<<strong>br</strong> />
usmjerilo varljivim putem ne -<<strong>br</strong> />
is tine, a bivalo je toga pokatkad,<<strong>br</strong> />
na lazio sam riječi dopisane nečij -<<strong>br</strong> />
im tuđim rukopisom: “Ne zaboravi,<<strong>br</strong> />
obaveza je ljudska govoriti istinu.“<<strong>br</strong> />
A riječ je češto neukrotiva u<<strong>br</strong> />
svo jem traganju za ljepotom, pa<<strong>br</strong> />
pre vidi, uljepša, nakiti i opiše do -<<strong>br</strong> />
ga đaj ili misao, zaboravljajući pri<<strong>br</strong> />
tom da ima samo jedna istina, do -<<strong>br</strong> />
ku čiva onome ko se u traganju za<<strong>br</strong> />
njom prepusti isključivo i jedino<<strong>br</strong> />
Go spodaru života i smrti svega na<<strong>br</strong> />
ze mlji i nebesima.<<strong>br</strong> />
47
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />
Gazi Husrev-beg<<strong>br</strong> />
“...Bilježeći jedno odveć<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>emenito i za sudbinu Bosne<<strong>br</strong> />
beskrajno važno vrijeme,<<strong>br</strong> />
utjelovIjeno u lik i djela slavnog<<strong>br</strong> />
Gazi Husrev-bega, (...) autor<<strong>br</strong> />
romana sve to smješta u<<strong>br</strong> />
perspektivu devedeset i devet<<strong>br</strong> />
Lijepih Božijih Imena, (...) a ta<<strong>br</strong> />
Imena Božija, pored toga što<<strong>br</strong> />
čine poluge svekosmičkog bitka,<<strong>br</strong> />
ona također predstavljaju<<strong>br</strong> />
listove, stranice i negaženu<<strong>br</strong> />
snježnu površinu u kojoj svoje<<strong>br</strong> />
tragove ostavljaju svi oni bez<<strong>br</strong> />
čijeg djela i imena rodoslovlje<<strong>br</strong> />
Bosne skoro ne bi bilo vrijedno<<strong>br</strong> />
jedno pomena...”<<strong>br</strong> />
Prof. dr. Rešid Hafizović<<strong>br</strong> />
48<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
“...Ovaj roman je strpljivo<<strong>br</strong> />
vođena fikcijska, poetska Gazi<<strong>br</strong> />
Husrev-begova biografija. Ne<<strong>br</strong> />
libeći se da lik izgradi, kao<<strong>br</strong> />
možda niko do sada u našoj<<strong>br</strong> />
literaturi, na dubokoj podlozi<<strong>br</strong> />
Vjere, na iskonskom osjećaju<<strong>br</strong> />
pripadnosti Vjeri kao smislu<<strong>br</strong> />
postojanja, (...) Hazim Akmadžić<<strong>br</strong> />
je ostvario djelo koje se čita u<<strong>br</strong> />
dahu i ne ostavlja lahko. Roman<<strong>br</strong> />
je zadržao fabulu koja veže<<strong>br</strong> />
čitaoca da je dograđuje. On<<strong>br</strong> />
uspostavlja čitaočevu tijesnu<<strong>br</strong> />
saradnju sa sobom, a da čitalac i<<strong>br</strong> />
ne primijeti da je toliko uvučen u<<strong>br</strong> />
tkivo strukture. Taj kvalitet<<strong>br</strong> />
romana je fascinantan. (...) Pred<<strong>br</strong> />
nama je roman koji će postati<<strong>br</strong> />
klasičan i nezaobilazna lektira...“<<strong>br</strong> />
Prof. dr Fahrudin Rizvanbegović<<strong>br</strong> />
ES-SABUR<<strong>br</strong> />
Strpljivi, koji ne žuri s kaznom.<<strong>br</strong> />
Husamudina i I<strong>br</strong>išima na časak<<strong>br</strong> />
sam vidio na prelazu izmeđ’ sna i<<strong>br</strong> />
ja ve, jopet, utonuvši u beskraje<<strong>br</strong> />
snoviđenja pokušavajuci u svijesti<<strong>br</strong> />
za d ržati sliku tog kratka susreta<<strong>br</strong> />
s oni ma što dveri znanja otvarahu<<strong>br</strong> />
svi ma obuzetim strašću da umom<<strong>br</strong> />
za di ru u najskrovitije tajne ljudskih<<strong>br</strong> />
sa znanja; strpljivi i beskaharni<<strong>br</strong> />
pred preprekama koje se<<strong>br</strong> />
nenadano ja vljahu nad otvorenim<<strong>br</strong> />
kitabima što višesmislenošću i<<strong>br</strong> />
zagonetkama da vahu težinu za<<strong>br</strong> />
kakvu znadu sa mo oni u kojima<<strong>br</strong> />
žeđ za znanjem i spo znajama<<strong>br</strong> />
nadvladava svaku žud nju.<<strong>br</strong> />
Nenadano sam se probudio bis -<<strong>br</strong> />
tra uma i čiste svijesti, osjetivši ka -<<strong>br</strong> />
ko mi bílo otkucava s prekidima i,<<strong>br</strong> />
sve sporije. U odaji pred ispruženim<<strong>br</strong> />
ovnujskim kožama sjedili su Mu -<<strong>br</strong> />
rad-beg, Gerzelez i hekim. Bijaše<<strong>br</strong> />
dan i ljetna zapara već se uvukla u<<strong>br</strong> />
sobu, pritišćući dah i gušeći u pr si -<<strong>br</strong> />
ma; više šapatom i mičući usnama<<strong>br</strong> />
nego li glasom, jezika otežala od<<strong>br</strong> />
suhotinje, istovremeno, pokazujuci<<strong>br</strong> />
očima promrmljao sam i pokazao da<<strong>br</strong> />
otvore pendžer. Gerzelez hitro sko či<<strong>br</strong> />
raskrilivši ga širom, a hekim pri đe<<strong>br</strong> />
postelji, nage se nada mnom uzevši<<strong>br</strong> />
mi ruku i tražeći palcem mje sto gdje<<strong>br</strong> />
se moglo osjetiti pulsi ra nje i <strong>br</strong>žebolje<<strong>br</strong> />
raskopča mi košulju pod<<strong>br</strong> />
grlom, a ja osjetih, udahnu v ši nekoliko<<strong>br</strong> />
puta duboko, da mi se sna ga<<strong>br</strong> />
vraća. Pogled mi se na časak na<<strong>br</strong> />
onom materinu prstenu ustavi što<<strong>br</strong> />
mi ga darova u svojim predsmrtnim<<strong>br</strong> />
časima i, po prvi put, obuze me<<strong>br</strong> />
žalost, jer nemadoh evlada od svoje<<strong>br</strong> />
krvi, pa pokazujuci hekimu oči ma<<strong>br</strong> />
da ga svuče, a kad on to učini je dva<<strong>br</strong> />
svlađujući zadebljanja na pr stu, a ja<<strong>br</strong> />
šutke, trpeći bol, pogledom pratio<<strong>br</strong> />
njegove pokrete, pruži mi ga okrećući<<strong>br</strong> />
glavu i skrivajući suze. Po z vah<<strong>br</strong> />
Murad-bega i za čudo, ne više ša -<<strong>br</strong> />
patom, nego jasno i razgovjetno, baš<<strong>br</strong> />
kao da kakvu zapovijest izdajem,<<strong>br</strong> />
pružih mu prsten kazujući da ev -<<strong>br</strong> />
lada svojeg nejmam i da ga on ima<<strong>br</strong> />
nositi za zemaljskog života svojeg i<<strong>br</strong> />
da je dužan, kao mutevelija va ku fa<<strong>br</strong> />
mojih, kad čas preseljenja njegova<<strong>br</strong> />
na bolji svijet dođe, predati ga onom<<strong>br</strong> />
koji iza njega mutevelijom bu de i,<<strong>br</strong> />
tako, redom sve dok Božijom vo ljom<<strong>br</strong> />
mojih vakufa bude i mutevelije<<strong>br</strong> />
upravljahu njima.<<strong>br</strong> />
On ga šutke natače na prst i sr ce<<strong>br</strong> />
moje razgali i dušu obveseli muje zi -<<strong>br</strong> />
nov glas, dok je muslimane šehera<<strong>br</strong> />
na podne-namaz pozivao. Pridigoh<<strong>br</strong> />
se i rekoh da mi donesu leđen i vo de<<strong>br</strong> />
da abdesta uzmem i skupa po d ne<<strong>br</strong> />
klanjamo. Hekim zausti da se us -<<strong>br</strong> />
protivi, ali ne reče ništa, valjda vi -<<strong>br</strong> />
deći odlučnost u mojem pogledu.<<strong>br</strong> />
Slu ga i oni pomogoše mi da svježinu<<strong>br</strong> />
abdeske vode osjetim, pa kad se op -<<strong>br</strong> />
rah, poredasmo se i spremni za mo -<<strong>br</strong> />
litvu bijasmo.<<strong>br</strong> />
Klanjao sam s lahkoćom kakve<<strong>br</strong> />
sam malo kad osjetio i kad na kraju<<strong>br</strong> />
jedan drugom selame uputismo i<<strong>br</strong> />
zahvalnost Allahu na milosti, osjetih<<strong>br</strong> />
slabost u nogama i bol u grudima<<strong>br</strong> />
i držeći se za Murad-bega i Gerzeleza<<strong>br</strong> />
dovukoh se do postelje, a oni<<strong>br</strong> />
me opružiše zašuškavajući perinama<<strong>br</strong> />
koje ja namah svukoh sa sebe,<<strong>br</strong> />
više gutajući nego udišući vazduha.<<strong>br</strong> />
Da li je bol uminula ne bijah<<strong>br</strong> />
više si guran. Tijelo moje ležalo je<<strong>br</strong> />
na po s telji i jasno sam ga vidio
kao što sam vidio i moje ožalošćene<<strong>br</strong> />
prijatelje kako nad njim stoje<<strong>br</strong> />
pogeti. Čuo sam i Murad-bega<<strong>br</strong> />
kako mi ra h met pre daje, a ostali<<strong>br</strong> />
ponavljaju za njim i mole Boga da me<<strong>br</strong> />
milošću svo jom na gradi i džennetske<<strong>br</strong> />
dveri za me ot vori.<<strong>br</strong> />
Vidio sam kad je hekim sklopio<<strong>br</strong> />
moje oči a Murad-beg, poput djeteta,<<strong>br</strong> />
zajecao dok je Gerzelez nemoćno stezao<<strong>br</strong> />
šake ne skidajući pogleda s mojeg<<strong>br</strong> />
tijela. Odaja bijaše ozarena svje -<<strong>br</strong> />
tlošću koja se prelivaše preko li ca<<strong>br</strong> />
mojih prijatelja što bdješe nada<<strong>br</strong> />
mnom za mojeg zemnog života. Sva -<<strong>br</strong> />
ki od njih zadužio me <strong>br</strong>atskom lju -<<strong>br</strong> />
bavlju dijeleći sa mnom najteže ča -<<strong>br</strong> />
sove na zemlji, ali i radosti, kojih,<<strong>br</strong> />
Allahu hvala, ne bijaše malo.<<strong>br</strong> />
Melek smrti uzeo je dušu moju,<<strong>br</strong> />
jer u njoj je život, a tijelo je nešto što<<strong>br</strong> />
za sobom na zemlji ostavljamo, pa za<<strong>br</strong> />
njim ne treba ni žaliti. Odlazi du ša<<strong>br</strong> />
moja pred Onog koji joj je život ud -<<strong>br</strong> />
ahnuo, a kad su zemaljski časi od -<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ojani, na rukama meleka uzdi za la<<strong>br</strong> />
se ka nebesima i tako će još pe deset i<<strong>br</strong> />
dva dana i noći lebdjeti nad zemljom;<<strong>br</strong> />
sve čuti i vidjeti, a potom pred Gospodara<<strong>br</strong> />
i Stvoritelja njezina za do<strong>br</strong>očinstva<<strong>br</strong> />
i grijehe odgovarati. Pred<<strong>br</strong> />
Njim bit će otvorene listine Knjige u<<strong>br</strong> />
kojoj tajni nejma.<<strong>br</strong> />
Na svaki upit Vječnog odgovor će<<strong>br</strong> />
istinit bivati, a niko neće moći sk riti<<strong>br</strong> />
ni do<strong>br</strong>o ni zlo koje na zemlji uči ni.<<strong>br</strong> />
Pedeset i dva dana i noći Az ra il će<<strong>br</strong> />
pustiti duši na volju, a onda, Allah<<strong>br</strong> />
dž.š. otvara dveri smiraja njezina; jal’<<strong>br</strong> />
radost Dženneta, jal’ strahote Džehenema.<<strong>br</strong> />
Spram zasluga.<<strong>br</strong> />
Neka je sabur svakom ko različitim<<strong>br</strong> />
kušnjama na zemlji biva izložen.<<strong>br</strong> />
Bog često nagrađuje kad mislimo da<<strong>br</strong> />
smo kažnjeni, a kažnjava kad vjerujemo<<strong>br</strong> />
da smo nagrađeni.<<strong>br</strong> />
Upisujem u Knjigu i svjedočim:<<strong>br</strong> />
Allah je onaj osim kojeg drugog Bo ga<<strong>br</strong> />
nejma; i ne velim da je misao mo ja;<<strong>br</strong> />
nego je Objava u koju sumnje ne<<strong>br</strong> />
može biti i grijeh čini svako ko nevjericom<<strong>br</strong> />
sumnju u Objavu pod stiče.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />
Gazi Isa-beg<<strong>br</strong> />
... Povijesni likovi Akmadžićevih<<strong>br</strong> />
romana, koji sada postaju i ključni<<strong>br</strong> />
junaci u njegovu književnom tekstu,<<strong>br</strong> />
istinski su u mjeri u kojoj se kreću<<strong>br</strong> />
unutar sopstvenog povijesnog<<strong>br</strong> />
konteksta (Sitz im Leben), a<<strong>br</strong> />
dopadljivi i zanimljivi u mjeri u kojoj<<strong>br</strong> />
ih sam autor uspijeva, snagom svoje<<strong>br</strong> />
imaginacije, osvijetliti svjetlom i<<strong>br</strong> />
sjajem onih najblistavijih detalja koji,<<strong>br</strong> />
makar su sitni i neznatni u usporedbi<<strong>br</strong> />
sa silnom maticom kojom struji rijeka<<strong>br</strong> />
uzburkane povijesti Balkana i Bosne<<strong>br</strong> />
kao negdašnjeg zapadnog krajišta<<strong>br</strong> />
golemog Osmanskog carstva, tu<<strong>br</strong> />
povijest čine romantičnom, katkada<<strong>br</strong> />
idiličnom i ljepšom negoli se ona,<<strong>br</strong> />
često, kao slika u iskrivljenom<<strong>br</strong> />
ogledalu, mada je u povijesnim<<strong>br</strong> />
kronikama naših istočnih i zapadnih<<strong>br</strong> />
susjeda. Akmadžićevi glavni junaci<<strong>br</strong> />
nisu puke romansijerske i romantične<<strong>br</strong> />
tvorevine i jednoo<strong>br</strong>azno uokvirena<<strong>br</strong> />
lica viteza samjerljiva sa bilo kojim<<strong>br</strong> />
tako vrsnim likovima iz romana koji<<strong>br</strong> />
su nastajali u našem bližem ili daljem<<strong>br</strong> />
hitoriografskom i književnom<<strong>br</strong> />
okruženju. Naprotiv, makar je riječ o<<strong>br</strong> />
poznatim i prepoznatljivim po -<<strong>br</strong> />
vijesnim likovima i identitetima,<<strong>br</strong> />
njegovi junaci su, ipak, svojevrsne<<strong>br</strong> />
“islamizirane freske” na povijesnom<<strong>br</strong> />
platnu Balkana i njegova bližeg<<strong>br</strong> />
okruženja, “freske” koje su mozaički<<strong>br</strong> />
sklapane i hijeropovijesnim<<strong>br</strong> />
nanosima višeslojno prekrivane onim<<strong>br</strong> />
inicijacijskim udarima unutarnje<<strong>br</strong> />
drame, kao povijesti sopstvene duše,<<strong>br</strong> />
koju u sebi nosi, živi i ozbiljuje svaki<<strong>br</strong> />
od Akmadžićevih glavnih junaka…<<strong>br</strong> />
Dan prvi<<strong>br</strong> />
U času kad je melek Azrail<<strong>br</strong> />
uznio moju dušu krijepeći je mi -<<strong>br</strong> />
lo šću Tvorca, jasno sam čuo<<strong>br</strong> />
misao: Svi smo Allahovi i svi se<<strong>br</strong> />
Nje mu vraćamol Onaj, pred Ko -<<strong>br</strong> />
jim će je raskriliti, još jedared<<strong>br</strong> />
ot vori zemaljske dveri vraćajući<<strong>br</strong> />
je u najskrovitija mjesta na ze -<<strong>br</strong> />
m lji gdje za zemnog života činih<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>o i zlo, slažući na desni tas<<strong>br</strong> />
sve one u čija srca radost unesoh,<<strong>br</strong> />
a na lijevi one, koje tugom<<strong>br</strong> />
onespokojih.<<strong>br</strong> />
Ako za svojega zemaljskoga<<strong>br</strong> />
života katkad i mišljah da njime<<strong>br</strong> />
mogu upravljati pritežući ili po -<<strong>br</strong> />
pu štajući dizgine i kajase; od<<strong>br</strong> />
ovog trena, ta iluzija za svagda<<strong>br</strong> />
iš čeze. Nadnijet nad vlastitim<<strong>br</strong> />
mr tvim tijelom, trpim udarce<<strong>br</strong> />
ko je mi poput kandžije nanose<<strong>br</strong> />
su ze onih koji me oplakaju. Sva -<<strong>br</strong> />
ki uzdah, jauk i plač podstiču<<strong>br</strong> />
bol kakav je teško istrpjeti. Suze<<strong>br</strong> />
za mehrumom nisu mile Bogu.<<strong>br</strong> />
Uznoseći dušu nebeskim vi -<<strong>br</strong> />
si nama, melek ne izmiče mojemu<<strong>br</strong> />
vidokrugu. Gledam ga, lik<<strong>br</strong> />
mu nedokučiv; osluškujem a<<strong>br</strong> />
gla sa mu ne razaznajem; dotiče<<strong>br</strong> />
me, mjesta njegovih dodira ne<<strong>br</strong> />
osjećam.<<strong>br</strong> />
Lebdi nad kamengradskom<<strong>br</strong> />
utvrdom. Pod njom musala sultana<<strong>br</strong> />
Mehmeda Ebul Fetha. 1 On<<strong>br</strong> />
čelom dotiče travnato tlo čineći<<strong>br</strong> />
sedždu Gospodaru svega na ze -<<strong>br</strong> />
m lji i nebesima. Za njim dvije<<strong>br</strong> />
sto tine pedeset hiljada ratnika<<strong>br</strong> />
Prof. dr. Rešid Hafizović 1 Sultan Memed Drugi El Fatih.<<strong>br</strong> />
49
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
klanjaju Bajram-namaz. Deset<<strong>br</strong> />
proljeća ranije, silni han darova<<strong>br</strong> />
Konstantinopolis, prijestolnicu bi -<<strong>br</strong> />
za ntskog cara Konstantina i učini<<strong>br</strong> />
je sjedištem osmanskim vladarima<<strong>br</strong> />
i ispuni, što posljednji Božiji Poslanik<<strong>br</strong> />
Muhammed a. s. ashabima<<strong>br</strong> />
kaza: Čuli ste o gradu kojem je je d -<<strong>br</strong> />
na strana kopno, a druge dvije mo -<<strong>br</strong> />
re?; ashabi potvrdiše, a Vjerovjesnik<<strong>br</strong> />
rasipljući riječi poput biserja i<<strong>br</strong> />
od radosti nadimljući grudi drugova<<strong>br</strong> />
svojih nastavi misao: neće doći<<strong>br</strong> />
zadnji čas, a da ovaj grad ne osvoji<<strong>br</strong> />
sedamdeset hiljada Ishakovih si -<<strong>br</strong> />
nova. Kad u taj čas budu došli, ne -<<strong>br</strong> />
će se boriti oružjem i strojevima za<<strong>br</strong> />
izbacivanje katnena, nego riječima:<<strong>br</strong> />
nejma Boga do Allaha, Allah<<strong>br</strong> />
je najveći! Tad će se srušiti jedna<<strong>br</strong> />
stra na zidina s morske strane, po<<strong>br</strong> />
dru gi put će se srušiti i druge strane,<<strong>br</strong> />
a treći put će se srušiti kopnene<<strong>br</strong> />
stra ne i oni će veselo ući u grad (...)<<strong>br</strong> />
oni će osvojiti Konstantinopolis,<<strong>br</strong> />
najbolji vladar bit će onaj koji ga<<strong>br</strong> />
osvoji i njegova vojska bit će najbolja!<<strong>br</strong> />
Pred kamengradskom utvrdom,<<strong>br</strong> />
askeri kako dolikuje musli -<<strong>br</strong> />
ma nima, proslavljaju Kurban-bajram,<<strong>br</strong> />
Dan žrtve i sjećanje na I<strong>br</strong>a -<<strong>br</strong> />
hi ma a. s. i njegova sina Ismaila.<<strong>br</strong> />
Iz la zim pred uzvišenog sultana<<strong>br</strong> />
Me hmeda Ebul Fetha, Ja sin Is -<<strong>br</strong> />
hak-begov, gospodar Bosanskog<<strong>br</strong> />
kra jišta, dopanuh časti biti pretho -<<strong>br</strong> />
d nicom hanovim pobjedonosnim<<strong>br</strong> />
če tama. Sa zidina utvrde nadaleko<<strong>br</strong> />
se pruža krajolik gdje devet rijeka<<strong>br</strong> />
iz vire i uvire, pogledom prelazim<<strong>br</strong> />
iz vorišta i uvirišta. Među mnošt -<<strong>br</strong> />
vom ratnika klečim na zemlji i<<strong>br</strong> />
skr ušen u molitvi predajem selame.<<strong>br</strong> />
Vidim, a ne vide me. Mrtav<<strong>br</strong> />
sam i melek dušu uznosi. Od zemlje<<strong>br</strong> />
nisam daleko, a nebo blizu. Pre -<<strong>br</strong> />
da mnom ni život ni smrt dok se ne<<strong>br</strong> />
otvore listine Knjige među kojima<<strong>br</strong> />
50<<strong>br</strong> />
je sve upisano da svjedoči na Su -<<strong>br</strong> />
dnjem danu. Sudija, Jedini i Pravedni,<<strong>br</strong> />
pitat će spram onoga što na<<strong>br</strong> />
listinama Knjige neiz<strong>br</strong>isiv trag<<strong>br</strong> />
ostavlja. Moje je kazivati. Bilo<<strong>br</strong> />
govorom, bilo šutnjom. Za Njega ni<<strong>br</strong> />
jedna izgovorena ili prešućena<<strong>br</strong> />
misao, tajna neće biti.<<strong>br</strong> />
* * *<<strong>br</strong> />
Zamor utihnu. Sultan Mehmed<<strong>br</strong> />
Ebul Feth diže desnu ruku,<<strong>br</strong> />
malčice povijenu u laktu, dlana<<strong>br</strong> />
okrenuta ka licima svojih jeničara,<<strong>br</strong> />
stoji pred musalom. Lagahan<<strong>br</strong> />
ljetni po vje tarac, jedva da mu<<strong>br</strong> />
ljudsko oko pogledom može uhvatiti<<strong>br</strong> />
treptaj, mrsi dugu <strong>br</strong>adu<<strong>br</strong> />
bacajući blagu sjenu, na njegovo<<strong>br</strong> />
suncem opaljeno lice. Pogledom<<strong>br</strong> />
prodire u dušu i sr ce, svakog od<<strong>br</strong> />
askera, Skutonoša mu namiče<<strong>br</strong> />
carski ogrtač i sapinje sre<strong>br</strong>enom<<strong>br</strong> />
kopčom ispod isturene jabučice.<<strong>br</strong> />
Okolo njega veziri, tjeles ni čuvari<<strong>br</strong> />
i vojskovođe. Prije nego ot poče<<strong>br</strong> />
kazivati kao što očevi sinovima<<strong>br</strong> />
kazuju, jogunastim ali spre m nim<<strong>br</strong> />
makar i na najnezamjetniji, samo<<strong>br</strong> />
njima prepoznatljiv znak na sva -<<strong>br</strong> />
ku žrtvu, moćni han uputi riječi<<strong>br</strong> />
zahvalnosti Allahu dž. š. Potom<<strong>br</strong> />
se, poput kakva golema oblaka,<<strong>br</strong> />
nad dolinom gdje izvire i uvire<<strong>br</strong> />
de vet rijeka, natkrili mudrost<<strong>br</strong> />
nje gove riječi:<<strong>br</strong> />
Ja, sultan Mehmed Ebul Feth,<<strong>br</strong> />
gospodar na zemlji Osmanima i<<strong>br</strong> />
ha lifa svim muslimanima, ostavljam<<strong>br</strong> />
ovu musalu svima onima koji<<strong>br</strong> />
su na Allahovom putu i koji će mu<<strong>br</strong> />
sedždu činti. Ne harajte i ne palite<<strong>br</strong> />
ovu zemlju jer nad njom i žiteljima<<strong>br</strong> />
njezinim Gospodareva je milost, ne<<strong>br</strong> />
zlostavljajte i ne ubijajte nejake ne -<<strong>br</strong> />
go ih učinite jakim u vjeri u Jednog<<strong>br</strong> />
i Jedinog. Din, milosrđem a<<strong>br</strong> />
ne, sabljom u duše ljudske usadujte...<<strong>br</strong> />
* * *<<strong>br</strong> />
Duša je nad Bosforom. Na oba -<<strong>br</strong> />
li, iskićen bajracima i okružen<<strong>br</strong> />
mrkim čuvarima, razapet sultanov<<strong>br</strong> />
čador upravljen naspram Karziasa.<<strong>br</strong> />
S kopna, vojska ušančena oko<<strong>br</strong> />
Konstantinopolisa, od Drvenih do<<strong>br</strong> />
Zlatnih vrata palače. U kapiju Ka -<<strong>br</strong> />
r ziasa uperen veliki top dovučen iz<<strong>br</strong> />
Edrena, koji izli oružar i topioničar<<strong>br</strong> />
Orban iz Ugarske. Za trud, su -<<strong>br</strong> />
l tan ga bogato nagradi. Tomu do b -<<strong>br</strong> />
ra no doturi i veliki vezir Halil-pa -<<strong>br</strong> />
ša. On ga i dovabi iz Budima davši<<strong>br</strong> />
mu službu u carskoj livnici.<<strong>br</strong> />
Pedeset pari volova jedva<<strong>br</strong> />
vuku top. Po dvije stotine ljudi ga<<strong>br</strong> />
pridržava s jedne i druge strane<<strong>br</strong> />
da se ne prevrne. Čudo od topa,<<strong>br</strong> />
do tada, ne viđeno prati dvije stotine<<strong>br</strong> />
kolara. Pred njima cestari<<strong>br</strong> />
ravnaju drum, mje stimice ga proširujući<<strong>br</strong> />
i štiteći od odrona, Do b -<<strong>br</strong> />
rom jahaču ne tre ba više od dva<<strong>br</strong> />
da na da prevali taj put. Ovima<<strong>br</strong> />
što dopremaju veliki top ka Kons -<<strong>br</strong> />
ta ntinopolisu, bilo je po t rebito<<strong>br</strong> />
pe deset i devet dana i no ći. Šez -<<strong>br</strong> />
de setog, uspinjući se sjevernom i<<strong>br</strong> />
južnom stranom, duž obala Cr -<<strong>br</strong> />
nog i Mramornog mora, stigoše<<strong>br</strong> />
do odredišta. Bez borbi tokom<<strong>br</strong> />
ovog dugog i mukotrpnog puta,<<strong>br</strong> />
su ltanovoj vojsci redom se pre -<<strong>br</strong> />
dado še: Mi s viri, Ahioli, Vifa, <strong>br</strong>a -<<strong>br</strong> />
ni telji kule Sv. Stefan, Bivados; u<<strong>br</strong> />
borbi istra ja še samo <strong>br</strong>anioci ut v -<<strong>br</strong> />
r de Selivri. Znan po svojemu lu -<<strong>br</strong> />
ka vstvu i is tra j nosti da svaku vo -<<strong>br</strong> />
lju sultanovu bez oklijevanja i u<<strong>br</strong> />
po tpunosti izvrši, Karadža-beg,<<strong>br</strong> />
či ja dužnost bijaše dopremiti top,<<strong>br</strong> />
na spram zidina Ko ns tan tino po -<<strong>br</strong> />
lisa, u širokom luku za obiđe ovu<<strong>br</strong> />
prepreku da bi šezdesetog dana,<<strong>br</strong> />
u predvečerje dok se su nce gubilo<<strong>br</strong> />
negdje iza tanjuhne crte horizonta<<strong>br</strong> />
kamo se stapaju mo re i nebo,<<strong>br</strong> />
upravio cijev velikog to pa u Konstantinov<<strong>br</strong> />
grad.
Jedno đule koje veliki top iz b -<<strong>br</strong> />
lju je teži blizu tri stotine, a oni<<strong>br</strong> />
manji izbacaju kugle teške stotinu<<strong>br</strong> />
i dvadeset kila. Za veliki, topdžijama<<strong>br</strong> />
treba do<strong>br</strong>a dva sahata da ga<<strong>br</strong> />
na pune. Tokom dana iz njega je<<strong>br</strong> />
mo guće ispucati sedam puta. U<<strong>br</strong> />
svi tanje kada gruhnu osmi put, a<<strong>br</strong> />
pu canj označi početak carskim or -<<strong>br</strong> />
di jama da napadnu sa sviju strana,<<strong>br</strong> />
krenuše ožalošćeni jer top, ubi<<strong>br</strong> />
onoga koji ga dade izliti, glavnog<<strong>br</strong> />
to pdžiju Ugarina, Orbana. Topovska<<strong>br</strong> />
cijev napuče, i oni najbliži,<<strong>br</strong> />
sku pa s njim stradaše. Oružari i li -<<strong>br</strong> />
vci su punih pet dana rastopljenim<<strong>br</strong> />
žeIjezom nalijevali napuklo mjesto.<<strong>br</strong> />
Šestog, top jopet sedam puta<<strong>br</strong> />
na dan poče bljuvati đulad razbija -<<strong>br</strong> />
ju ći čvrste bedeme Konstantino po -<<strong>br</strong> />
li sa. Zidine su svakodnevno podrhtavale<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>ušavajuci se i izazivljući<<strong>br</strong> />
strah među <strong>br</strong>aniteljima.<<strong>br</strong> />
Konstantin, car Bizanta posla<<strong>br</strong> />
ug arskog izaslanika Hunjadija su -<<strong>br</strong> />
l tanu Mehmed Ebul Fethu sa zah -<<strong>br</strong> />
t jevom da moćni han odustane od<<strong>br</strong> />
op sade, jer ima hiljadu godina, a<<strong>br</strong> />
da niko ove utvrde ne osvoji. Prilazeći<<strong>br</strong> />
sultanovu čadoru, Hunjadi os -<<strong>br</strong> />
motri svu silu i svjestan premoći<<strong>br</strong> />
su ltanove vojske, stupivši pred nje -<<strong>br</strong> />
ga odluči iskazati svoju pokor no st,<<strong>br</strong> />
ali i pripomoći da Konstantinov<<strong>br</strong> />
grad <strong>br</strong>že i lakše padne u ruke Os -<<strong>br</strong> />
manima. Vidjevši kako topdžija na<<strong>br</strong> />
velikom topu nespretno cilja, po -<<strong>br</strong> />
gađajući uvijek jedno te isto mje -<<strong>br</strong> />
sto, pouči ga da drugačije okrene<<strong>br</strong> />
ci jev topa; svaki put tuče po se damosam<<strong>br</strong> />
lakata udesno ili ulijevo, po t -<<strong>br</strong> />
om između u sredinu. Top dži ja sp -<<strong>br</strong> />
r am njegovih uputa poče te š kim<<strong>br</strong> />
đu ladima omekšavati be de me što<<strong>br</strong> />
se pokaza do<strong>br</strong>om prepo ru kom, a<<strong>br</strong> />
Bo žijoj volji zahvaljujući, dva Ug a -<<strong>br</strong> />
ra oružar Orban i bizantski izaslanik<<strong>br</strong> />
Hunjadi uveliko pripomogoše<<strong>br</strong> />
da se neprobojne zidine Konstantinopolisa<<strong>br</strong> />
počnu o<strong>br</strong>uša va ti pod<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
udarima kugli sultanovih to pdžija.<<strong>br</strong> />
Mehmed Ebul Feth zadovoljan<<strong>br</strong> />
kako Hunjadi obuči topdžije na<<strong>br</strong> />
ve li kom ali i na ostalim, priupita<<strong>br</strong> />
ga za rad čega pripomaže padu bi -<<strong>br</strong> />
za n t ske prijestolnice. Hunjadi<<strong>br</strong> />
ob znani da su mu znane Vjero -<<strong>br</strong> />
vje snikove riječi: “Najbolji će vojskovođa<<strong>br</strong> />
i najbolja vojska zaslužiti<<strong>br</strong> />
čast i ući u Konstatinopolis.” A<<strong>br</strong> />
boljeg od silnog i dičnog sultana<<strong>br</strong> />
Mehmeda Ebul Fetha nejma, niti<<strong>br</strong> />
vojske moć ni je od njegove. Njegov<<strong>br</strong> />
odgovor za dovolji sultana, ali<<strong>br</strong> />
kada ga Hunjadi, skrušeno klečeći<<strong>br</strong> />
na koljenima, lju beći skute carskog<<strong>br</strong> />
ogrtača, da de umoliti da mu<<strong>br</strong> />
dozvoli biti mu s li manom i slijediti<<strong>br</strong> />
put Objave; da je voljan služiti mo -<<strong>br</strong> />
ć nom hanu, sul ta nu ne preostade<<strong>br</strong> />
ništa drugo, ne go pozvati glavnog<<strong>br</strong> />
taborskog ima ma koji najsvečanijim<<strong>br</strong> />
činom, pres lu ša želju Hunjadijevog<<strong>br</strong> />
srca na dje nuvši mu ime<<strong>br</strong> />
Abdulatif.<<strong>br</strong> />
Kazuje novi sljedbenik Mu ha -<<strong>br</strong> />
mmedova umeta o svakodnevnim<<strong>br</strong> />
mu čninama dva suprotstavljena<<strong>br</strong> />
ta bora unutar zidina Konstantinova<<strong>br</strong> />
grada: onih za sjedinjenje<<strong>br</strong> />
grčke i rimske crkve, i onih koji<<strong>br</strong> />
se tome su protstavljaju. Veli,<<strong>br</strong> />
dvor, kler, ka pe lani i opati slijede<<strong>br</strong> />
cara koji pris u stvuje bogosluženjima<<strong>br</strong> />
što ih vodi ri mski kardinal<<strong>br</strong> />
Izidor, a đakoni, igu mani i arhi -<<strong>br</strong> />
ma ndriti slijede pat ri jarha Genadija<<strong>br</strong> />
kojega ortodoks Pa ntokrator<<strong>br</strong> />
odasla u manastir, a he ntikon o<<strong>br</strong> />
sjedinjenju crkava oglasi svetogrđem<<strong>br</strong> />
i činom uperenim pro tiv Bo -<<strong>br</strong> />
ga. Uza sve, sv. Tomu Ak vi nskog<<strong>br</strong> />
proglasiše krivovjernikom. Doda<<strong>br</strong> />
li se tome golema mržnja spram<<strong>br</strong> />
Latina što je iskaza ad mi ral Lu -<<strong>br</strong> />
kas Notaras, najmoćniji čovjek<<strong>br</strong> />
ne moćnog carstva, koji obi ča vaše<<strong>br</strong> />
go voriti: U Kons ta n ti no po li su vi -<<strong>br</strong> />
še bih volio vidjeti os ma nski tu r -<<strong>br</strong> />
ban negoli latinski šešir, neka on -<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
da sultana ne čudi što će se on, do<<strong>br</strong> />
skoro znan pod imenom Hunjadi,<<strong>br</strong> />
od sa da odazivati na ime Abdulatif.<<strong>br</strong> />
Či sta srca i bistra uma odlučio<<strong>br</strong> />
se sta viti u službu vladara od<<strong>br</strong> />
či je mo ći strahuju na istoku i<<strong>br</strong> />
zapadu, jugu i sjeveru.<<strong>br</strong> />
Tako sultan doznade kakva je<<strong>br</strong> />
mržnja među Grcima i Latinima.<<strong>br</strong> />
Crkva, skoro uništena unutarnjim<<strong>br</strong> />
ra skolom, ne dozvoljava svećenicima,<<strong>br</strong> />
umirućim davati sak -<<strong>br</strong> />
ra menta ni pomaza ako se ne priklone<<strong>br</strong> />
jednoj od strana. Hunjadi<<strong>br</strong> />
po tvrdi, da je jedna od opatica,<<strong>br</strong> />
og orčena ra s ko lom u Crkvi, tajno<<strong>br</strong> />
po stala mu sl imankom i nadah -<<strong>br</strong> />
nu ta Objavom i Istinom slijedi<<strong>br</strong> />
Put Allaha dž. š. i Poslanika Mu -<<strong>br</strong> />
ha mmeda a. s.<<strong>br</strong> />
Godinu prije nego će krenuti na<<strong>br</strong> />
Ko nstantinopolis, sultan Mehmed<<strong>br</strong> />
Ebul Feth s pratnjom ujaha na<<strong>br</strong> />
mje sto okupljanja vojske i svega<<strong>br</strong> />
po t rebitog za opsadu, a naspram<<strong>br</strong> />
tvr đave Gizelhisar, što je dade iz -<<strong>br</strong> />
gra diti Bajazid Jildirim na azijskoj<<strong>br</strong> />
strani gdje je Bosfor najuži. Početak<<strong>br</strong> />
suženja nazivan je Grlo, a kraj<<strong>br</strong> />
Usta. Predavši mimarbaši nacrt<<strong>br</strong> />
tvr đave, na kojem bijaše ucrtan<<strong>br</strong> />
op seg njezinih zidina, tako da mo -<<strong>br</strong> />
raju imati izgled i oblik harfova ko -<<strong>br</strong> />
ji ma se ispisuje ime Muhammed, a<<strong>br</strong> />
ta mo gdje je određeno mješto za<<strong>br</strong> />
ha rf M, takvim se znakom ima iz -<<strong>br</strong> />
graditi jedna od kula.<<strong>br</strong> />
Slijedim, nevidljiv ljudskom<<strong>br</strong> />
oku, stamenu sultanovu priliku<<strong>br</strong> />
ko ja zamače zajedno s velikim ve -<<strong>br</strong> />
zi rom Halil-pašom. Dvije hiljade<<strong>br</strong> />
du nđera i irgata u trudu i znoju iz -<<strong>br</strong> />
gra diše ovu tvrđavu za vrijeme,<<strong>br</strong> />
dok su tri džuma-namaza zaredom<<strong>br</strong> />
sva kog petka klanjana. Odatle sultan<<strong>br</strong> />
Mehmed Ebul Feth, navođen<<strong>br</strong> />
Po slanikovom uputom, krenu na<<strong>br</strong> />
Ko nstantinopolis da ga prjestolnicom<<strong>br</strong> />
svim Osmanima i muslimanima<<strong>br</strong> />
učini.<<strong>br</strong> />
51
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />
ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II<<strong>br</strong> />
Pasionirani čitatelj i svaki ljubitelj književne besjede, za dva naslovljena<<strong>br</strong> />
toma romana sa svojih ravno osam stotina stranica, trebat će “do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
zaleći“, uzevši sebi najmanje dva do tri dana, da bi do kraja iščitao, sa svom<<strong>br</strong> />
svojom sviješću i osjećajima meračio u doista izvanrednom umijeću<<strong>br</strong> />
pripovijedanja Hazima Akmadžića. Da bi tek negdje u posljednjoj četvrtini<<strong>br</strong> />
svoga iščitavanja, sa “trećom knjigom“ dospio u onaj temat ili u onu<<strong>br</strong> />
psihološko-čitateljsku magmu, u žižu koja je mene privukla, i koja je za<<strong>br</strong> />
bosanskoga čitatelja najzanimljivija - u temu podizanja ćuprije na Drini. U<<strong>br</strong> />
Akmadžćevu narativu se radi o spajanju tri tradicionalna žanra romana –<<strong>br</strong> />
povijesnom, realističkom i kriminalističkom. O spoju koji u književnom<<strong>br</strong> />
tekstu funkcioniraju kao jedinstven produkt. Radi se o postupku<<strong>br</strong> />
oblikovanja romana koji je relativno originalan, o žanru romana koji je u<<strong>br</strong> />
bitnoj mjeri novum. Sa posljedicom žanrovske inovativnosti, u strukturi, i<<strong>br</strong> />
u komponiranju sižea. Sa dogadjajima i sa njihovim sudionicima u kojima<<strong>br</strong> />
su ujedinjini povijesno vrijeme sa sadašnjim, povijesni prostor sa<<strong>br</strong> />
današnjim, i povijesne ličnosti sa književnim likovima iz našega<<strong>br</strong> />
vremena.Taj trostruki narativ, kojim se kroz motive, kroz jedinstvenu<<strong>br</strong> />
idejnost i kroz jedinstvenu ideologiju ostvaruje ovaj roman, zahtijeva od<<strong>br</strong> />
čitatelja naročit umni napon. Sa neizvjesnošću da li će prosječni čitatelj<<strong>br</strong> />
smoći sve to spojiti u jedinstvenu racionalnu cjelinu. Spajanje slojeva<<strong>br</strong> />
književnoga teksta, od najsitnijega motiva do ideje, u jedinstvenom<<strong>br</strong> />
vremenu i prostoru, ostvaruju likovi iz druge polovice 16. stoljeća i likovi i<<strong>br</strong> />
iz našega vremena.<<strong>br</strong> />
“Enderun & Na Drini ćuprija“ je sižejno ili sadržajem pretežito povijesni<<strong>br</strong> />
roman, tipa Waltera Scoota. Povijesne su epizode međutim<<strong>br</strong> />
ispripovijedane klasičnim književnim realizmom. Taj književni realizam<<strong>br</strong> />
isijava objektivitet, pouzdanost, istinitost. Sa snagom u umjetničkoj<<strong>br</strong> />
uvjerljivosti. To su bitni kvaliteti romana. U ta dva narativa – u<<strong>br</strong> />
književnopovijesni i u klasično realistički - utkane su epizode sa<<strong>br</strong> />
sudionicima i sa opisima koji su žanrovski karakteristični za suvremeni<<strong>br</strong> />
kriminalistički roman. Onog tipa i dinamike kriminalističkoga romana<<strong>br</strong> />
kojega nalazimo u Agate Cristi, najčitanije spisateljice našega stoljeća, sa<<strong>br</strong> />
najviše prodanih knjiga u 20. stoljeću.<<strong>br</strong> />
Prof. dr Rašid Durić<<strong>br</strong> />
52<<strong>br</strong> />
Žalobne odore<<strong>br</strong> />
Tekar po konačnom zauzeću<<strong>br</strong> />
Sigeta, veliki vezir Mehmed-paša<<strong>br</strong> />
otpravio je ulaka Hasana, sultanzade<<strong>br</strong> />
Selimu u Kutahiju s viješću<<strong>br</strong> />
o Sulejmanovoj smrti, koja se od<<strong>br</strong> />
vojske još uvijek tajila. Poslanicu<<strong>br</strong> />
je ispisao Feridan, najpovjerljiviji<<strong>br</strong> />
službenik velikog vezira, a ulaku<<strong>br</strong> />
Ha sanu je rečeno da sultan neće<<strong>br</strong> />
krenuti dok se Siget ne obnovi za<<strong>br</strong> />
od<strong>br</strong>anu.<<strong>br</strong> />
I pored proljetnih kiša, studeni<<strong>br</strong> />
i nevremena, koji su ga pratili<<strong>br</strong> />
sve vrijeme puta, ulak Hasan je<<strong>br</strong> />
tako <strong>br</strong>zo jahao, a osmi dan bio je<<strong>br</strong> />
kod Selima u Kutahiji.<<strong>br</strong> />
Ovaj je istog dana isplovio sa<<strong>br</strong> />
svojim najpovjerljivijim ljudima.<<strong>br</strong> />
Treći dan, uplovio je Kadiköju,<<strong>br</strong> />
nedaleko od prijestolnice. Dok je<<strong>br</strong> />
stajao na palubi carske galije,<<strong>br</strong> />
prijestonasljednikov <strong>br</strong>od se uko -<<strong>br</strong> />
t vio u stambolskom pristaništu,<<strong>br</strong> />
dočekan i pozdravljen topovskim<<strong>br</strong> />
plotunima. U prijestolnici se već<<strong>br</strong> />
do znalo za sultanovu smrt. Pri is -<<strong>br</strong> />
k rcavanju, bostandžibaša je prihvatio<<strong>br</strong> />
novog sultana ispod mišice<<strong>br</strong> />
da bi ga, kako etikecija seraja<<strong>br</strong> />
traži, uspeo na konja. To vrhovni<<strong>br</strong> />
konjušar ne htje dozvoliti, ali se<<strong>br</strong> />
Selim prijateljski o<strong>br</strong>ati bostandžibaši:<<strong>br</strong> />
- Pusti, on nije odgojen u seraju<<strong>br</strong> />
i ne zna ceremonijal; idi naprijed<<strong>br</strong> />
i pokaži nam put.<<strong>br</strong> />
Na kapiji seraja, dočekao ga je<<strong>br</strong> />
kapuaga i pripomogao mu da<<strong>br</strong> />
sjaše. Jednom rukom pridržavao<<strong>br</strong> />
je uzengije a drugom Selima<<strong>br</strong> />
ispod miške.<<strong>br</strong> />
Nesporazum sa stambolskim
namjesnikom Iskender-pašom, ko -<<strong>br</strong> />
ji nije znao za sultanovu smrt, Se -<<strong>br</strong> />
lim je izgladio pravdajući ga ne -<<strong>br</strong> />
obavješćenošću. Tada predanj’ is -<<strong>br</strong> />
tu pi muftija Ebusuud; za njim i<<strong>br</strong> />
drugi uglednici da mu se poklone<<strong>br</strong> />
uz rukoljub. Potom, kako običaji<<strong>br</strong> />
nalagahu, obišao je grebnice svojih<<strong>br</strong> />
znamenitih predaka; najprije<<strong>br</strong> />
turbe Poslanikova bajraktara i as -<<strong>br</strong> />
haba, hazreti Ejuba, zatim tur be -<<strong>br</strong> />
ta i kabure prapradjeda<<strong>br</strong> />
Me hmeda Ebul-Fetha, pra -<<strong>br</strong> />
djeda Bajezida i djeda Selima.<<strong>br</strong> />
Nakon molitve nad<<strong>br</strong> />
sva kim od mezara, stamb o -<<strong>br</strong> />
lski glavni imam dobio je<<strong>br</strong> />
za svaku od molitvi dar od<<strong>br</strong> />
po šest stotina dukata. Po s -<<strong>br</strong> />
lije obilaska mezarja, Se -<<strong>br</strong> />
lim je naredio da se u prijestolnici<<strong>br</strong> />
obznani smrt sultana<<strong>br</strong> />
Sulejmana.<<strong>br</strong> />
Dva dana kašnje Selim<<strong>br</strong> />
je na pu stio prijestolnicu i<<strong>br</strong> />
za puti se pre ma granici. Iz -<<strong>br</strong> />
van zidina gra da upriliči,<<strong>br</strong> />
uz rukoljub, prijateljs ku<<strong>br</strong> />
audijenciju za francus kog i<<strong>br</strong> />
ve necijanskog izaslani ka.<<strong>br</strong> />
Prvi duži odmor učinio<<strong>br</strong> />
je u Sv. Sofiji, negdanjoj<<strong>br</strong> />
prijestolnici Bulgarije, i<<strong>br</strong> />
odatle razaslao glasnike u<<strong>br</strong> />
Veneciju, Raguzu, Francusku<<strong>br</strong> />
i Perziju s viješću o<<strong>br</strong> />
očevoj smrti i svom ustoličenju.<<strong>br</strong> />
Desetog dana pris ti -<<strong>br</strong> />
gao je u Dar-ul-Džihad 1 i, ne<<strong>br</strong> />
zadržavajući se, odmah nastavio<<strong>br</strong> />
put prema Vukovaru gdje ga je<<strong>br</strong> />
dočekao ulak velikog vezira Mehmed-paše<<strong>br</strong> />
s porukom, da mu je<<strong>br</strong> />
bolje boraviti u Dar-ul-Džihadu,<<strong>br</strong> />
nego dolaziti u tabor, jer vojska,<<strong>br</strong> />
prema starom običaju očekuje<<strong>br</strong> />
darove u čast ustoličenja, a taborska<<strong>br</strong> />
riznica je poprilično is p -<<strong>br</strong> />
ražnjena. Selim se okrenuo i vra -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
tio u Dar-ul-Džihad, odlučivši da<<strong>br</strong> />
sačekat povratak vojske u Bajram-begovoj<<strong>br</strong> />
kući.<<strong>br</strong> />
***<<strong>br</strong> />
Vijest o Selimovu dolasku na -<<strong>br</strong> />
prečac se raširi među vojskom,<<strong>br</strong> />
iako im zvanično Sulejmanova<<strong>br</strong> />
smrt još nije bila obznanjena.<<strong>br</strong> />
Nje govo tijelo nosili su u zatvore-<<strong>br</strong> />
noj nosiljci Mehmed-pašini najodaniji<<strong>br</strong> />
ljudi, i sve je činjeno na<<strong>br</strong> />
uobičajen način, kanda je padišah<<strong>br</strong> />
jošte živ.<<strong>br</strong> />
Veliki vezir je zapovijedio ca r -<<strong>br</strong> />
skom hekimu2 Arslanu da izvadi<<strong>br</strong> />
Sulejmanovu utrobu i tajno je po -<<strong>br</strong> />
kopa, a tijelo balzamovahu najbolji<<strong>br</strong> />
balsameri u carstvu.<<strong>br</strong> />
Četiri etape pred Dar-ul-Dži -<<strong>br</strong> />
ha dom, veliki vezir Mehmed-pa -<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
ša pozvao je hafize i učače Kur’a -<<strong>br</strong> />
na. Dogovorio je s njima da u no -<<strong>br</strong> />
ći, četiri sahata prije svitanja - a<<strong>br</strong> />
to je bilo vrijeme kada je sultan<<strong>br</strong> />
Sulejman prije ravno četrdeset<<strong>br</strong> />
os am dana preselio na bolji svijet<<strong>br</strong> />
okruže nosiljku i naizmjenice uče<<strong>br</strong> />
iz Knjige nad knjigama.<<strong>br</strong> />
Kad su se hafizi s desne strane<<strong>br</strong> />
oglasiše ajetom: “Sva vlast ne -<<strong>br</strong> />
s taje, sve ljude čeka smrtni čas“,<<strong>br</strong> />
oni s lijeve odgovoriše: “Je -<<strong>br</strong> />
dino Njega, posvuda živoga,<<strong>br</strong> />
ni vri jeme ni smrt ne<<strong>br</strong> />
mogu savladati“, među vojskom<<strong>br</strong> />
se osjetiše prvi znakovi<<strong>br</strong> />
tu ge i bola; ordije se<<strong>br</strong> />
naglo za ustaviše a njihovi<<strong>br</strong> />
su za po vjednici s nevjericom<<strong>br</strong> />
os lu š kivali me lo dične<<strong>br</strong> />
glasove hafiza čiji je eho<<strong>br</strong> />
dugo od zvanjao, a po tom<<strong>br</strong> />
nestajao u noćnoj tmini.<<strong>br</strong> />
Veziri se odazvaše pozivu<<strong>br</strong> />
na divan kod velikog ve -<<strong>br</strong> />
zira. Oni, koji u posljednjih<<strong>br</strong> />
dan-dva bijahu upućeni u<<strong>br</strong> />
tajnu, s istom nevjericom<<strong>br</strong> />
kao i oni koji tekar dozna -<<strong>br</strong> />
do še, dočekaše Mehmedpa<<strong>br</strong> />
šinu obznanu o sultanovoj<<strong>br</strong> />
smrti.<<strong>br</strong> />
Završivši s jutarnjom<<strong>br</strong> />
mo litvom, veliki vezir se<<strong>br</strong> />
us pravio. Prije nego će pro -<<strong>br</strong> />
go voriti, pređe pogledom<<strong>br</strong> />
preko vojničkih redova po s -<<strong>br</strong> />
trojenih u dvorede i četve r -<<strong>br</strong> />
orede, haman unedogled i, svjestan<<strong>br</strong> />
da je došao od su dan čas istine<<strong>br</strong> />
- glasom koji je podrhtavao, što<<strong>br</strong> />
od uzbuđenja, što od bola i žalosti,<<strong>br</strong> />
kanda da se kazuje svakom askeru<<strong>br</strong> />
ponaosob - o<strong>br</strong>atio se vojsci:<<strong>br</strong> />
- Braćo u vjeri i oružju, zašto<<strong>br</strong> />
sto jite i zašto nećemo ići dalje?<<strong>br</strong> />
Zar ne bi trebali radije slaviti<<strong>br</strong> />
padišaha koji je tolike godine vladao?<<strong>br</strong> />
Zar nećemo zaučiti: “Allah je<<strong>br</strong> />
53
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
jedan!“ i “Slava pripada Allahu!“<<strong>br</strong> />
On je Ugarsku učinio Kućom<<strong>br</strong> />
islama i svakog od nas je hranio<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>očinstvima. Zar da mu to bu -<<strong>br</strong> />
de nagrada; zar ne bi radije njegovo<<strong>br</strong> />
tijelo nosili na rukama nad<<strong>br</strong> />
našim glavama njegovu sinu i na -<<strong>br</strong> />
s ljedniku ususret, sultanu Selimu,<<strong>br</strong> />
koji nas čeka kod Dar-ul-Džihada<<strong>br</strong> />
da izvrši posljednju volju<<strong>br</strong> />
svog oca, koji vam je oporukom<<strong>br</strong> />
ostavio darove i povećao plaće?<<strong>br</strong> />
Budite odvažni. Neka ga hafizi<<strong>br</strong> />
prate uz molitve, a vi, kako i do<<strong>br</strong> />
sada činiste, nastavite put!<<strong>br</strong> />
Uzjahavši, Mehmed-paša je<<strong>br</strong> />
još jedared prešao pogledom pre -<<strong>br</strong> />
ko dvoreda i četveroreda goleme<<strong>br</strong> />
vojske ispred sebe i, uzdigavši se<<strong>br</strong> />
u sedlu, desnom rukom dao je<<strong>br</strong> />
znak za pokret. Muk prekinuše<<strong>br</strong> />
re ske komande i, poput kakva go -<<strong>br</strong> />
lema mora, bajraktari, veziri,<<strong>br</strong> />
pra tnja, jeničari, pješaci, topdžije,<<strong>br</strong> />
uz njisku konja, mukanje volova<<strong>br</strong> />
i revu deva, krenuše jedni za<<strong>br</strong> />
dru gim. Nigda ovim zemljama ni -<<strong>br</strong> />
je prošla veća i žalobnija povorka.<<strong>br</strong> />
U naredne tri etape svečana i<<strong>br</strong> />
la gahna hoda stigoše do Mitrovice.<<strong>br</strong> />
Iz ovog tabora Mehmed-paša<<strong>br</strong> />
je odaslao ulaka s poslanicom no -<<strong>br</strong> />
vo ustoličenom sultanu, uputivši<<strong>br</strong> />
mu poniznu molbu da izvoli pri -<<strong>br</strong> />
mi ti poklonjenje velikog vezira s<<strong>br</strong> />
vezirima iz pratnje.<<strong>br</strong> />
- Nosimo Ti zlatan prijesto koji<<strong>br</strong> />
je sa sobom u posljednju pobjedonosnu<<strong>br</strong> />
vojnu ponio sada preminuli<<strong>br</strong> />
sultan, tvoj dični otac Sulejman<<strong>br</strong> />
el-Kanuni. Tvoje je carstvo i tvoj<<strong>br</strong> />
je carski tron. A mi smo tvoji po -<<strong>br</strong> />
ko rni podanici. Vojska s gorljivom<<strong>br</strong> />
nestrpljivošću iščekuje da te vidi<<strong>br</strong> />
ustoličenog na prijestolju i nada<<strong>br</strong> />
se da ćeš ih po starom običaju svo -<<strong>br</strong> />
jih časnih predaka, darivati pri -<<strong>br</strong> />
godom preuzimanja prijestolja.<<strong>br</strong> />
Narednog jutra, namah prije<<strong>br</strong> />
54<<strong>br</strong> />
sabah-namaza, vojnici obukoše<<strong>br</strong> />
ža lobne odore, a veziri i velikodo -<<strong>br</strong> />
stoj nici oviše oko svojih kapa bijele<<strong>br</strong> />
čalme. Solaci ukloniše svoje pe -<<strong>br</strong> />
r janice i umjesto njih, fesove<<strong>br</strong> />
omo taše modrim čalmama. Ča u -<<strong>br</strong> />
ši, stolovnici, age i begovi bijahu<<strong>br</strong> />
u odorama od kostrijeti, a svo pu -<<strong>br</strong> />
čanstvo Dar-ul-Džihada iziđe da<<strong>br</strong> />
dočeka žalobnu povorku.<<strong>br</strong> />
Pred Selimovim šatorom gore<<strong>br</strong> />
upaljene baklje. Znakovlja žalosti<<strong>br</strong> />
mogahu se prepoznati i među vojskom<<strong>br</strong> />
u njegovu taboru. Kada iz -<<strong>br</strong> />
grija sunce, novoustoličeni sultan<<strong>br</strong> />
Selim iziđe iz svojega čadora u<<strong>br</strong> />
ruhu od crnog atlasa. Kapa od cr -<<strong>br</strong> />
nog sukna bijaše omotana bijelom<<strong>br</strong> />
čalmom. Zastade pored kola<<strong>br</strong> />
s očevim tabutom koji je čuvala<<strong>br</strong> />
počasna ordija solaka. Stajao je<<strong>br</strong> />
nekoliko časaka nijem i gluh za<<strong>br</strong> />
sve oko sebe, a potom digao ruke<<strong>br</strong> />
u visini prsa i glasno izgovorio<<strong>br</strong> />
Fa tihu.3 Molitvu je završio dlanovima<<strong>br</strong> />
prešavši preko <strong>br</strong>ade, a njegov<<strong>br</strong> />
učitelj Ataulah i vrhovni<<strong>br</strong> />
dvorski upravitelj Lala Mustafapa<<strong>br</strong> />
ša, pridržavajući ga za mišice,<<strong>br</strong> />
povedoše ga kroz špalir.<<strong>br</strong> />
S desne strane stajali su veziri,<<strong>br</strong> />
a ostali dostojanstvenici s lijeve.<<strong>br</strong> />
Mujezin, držeći desni dlan<<strong>br</strong> />
pri slonjen uz uho, salavatima 4) je<<strong>br</strong> />
og lasio padišahovu smrt. Kad<<strong>br</strong> />
mu jezinov glas utihnu, Selim je<<strong>br</strong> />
za jedno sa svima ponovio malop -<<strong>br</strong> />
re đašnju molitvu. Po završetku<<strong>br</strong> />
se okrenuo i nijemo zaputio u ša -<<strong>br</strong> />
tor praćen tišinom.<<strong>br</strong> />
Ali, muk i tišina ne potrajaše<<strong>br</strong> />
dugo. Odmah po Selimovu ulasku<<strong>br</strong> />
u čador među vojskom se začu tih<<strong>br</strong> />
žamor, koji u<strong>br</strong>zo pređe u glasno<<strong>br</strong> />
negodovanje i povike zbog nepoštivanja<<strong>br</strong> />
starog običaja darivanja<<strong>br</strong> />
vojske prilikom preuzimanja prijestolja.<<strong>br</strong> />
Vojnici posebice bijahu<<strong>br</strong> />
ogo rčeni i ljuti, jer jedan u nizu<<strong>br</strong> />
pohoda završi pobjedom, a izostade<<strong>br</strong> />
uobičajena nagrada. Nezado -<<strong>br</strong> />
vo ljstvo su iskazivali kako spram<<strong>br</strong> />
ve likog vezira, tako i spram na s -<<strong>br</strong> />
ljednika carskog trona Selima,<<strong>br</strong> />
pri jeteći pobunom.<<strong>br</strong> />
Mehmed-paša je sazvao divan<<strong>br</strong> />
i naredio vojnim zapovjednicima<<strong>br</strong> />
da daljnje negodovanje vojske<<strong>br</strong> />
mo raju po svaku cijenu spriječiti.<<strong>br</strong> />
Za to vrijeme, vrhovni dvorski<<strong>br</strong> />
up ravitelj Lala Mustafa-paša sa -<<strong>br</strong> />
s tavio je listu onih koji će pohoditi<<strong>br</strong> />
sultana Selima i biti počašćeni<<strong>br</strong> />
da mu poljube ruku.<<strong>br</strong> />
Poslije ceremonijala rukoljuba,<<strong>br</strong> />
tokom kojeg sultan Selim nije<<strong>br</strong> />
izgovorio ni jedne riječi, Lala Mu -<<strong>br</strong> />
s tafa-paša, nadmen poput pauna,<<strong>br</strong> />
pri polasku reče da velikom veziru<<strong>br</strong> />
Mehmed-paši i Dželal-paši,<<strong>br</strong> />
pre thodnom defterdaru za lena, 5)<<strong>br</strong> />
os tanu u šatoru, jer to je to volja<<strong>br</strong> />
sultanova.<<strong>br</strong> />
Sultan Selim Drugi se raspitao<<strong>br</strong> />
kod Dželal-paše o pojedinostima<<strong>br</strong> />
vezanim za neka od pripadajućih<<strong>br</strong> />
lena, i kada je dobio odgovore<<strong>br</strong> />
otpustio ga je ničim ne pokazujući<<strong>br</strong> />
niti zadovoljstvo, niti nezadovoljstvo.<<strong>br</strong> />
Za razgovora sa velikim<<strong>br</strong> />
ve zirom, sultan je otpustio i Lala<<strong>br</strong> />
Mustafu-pašu. Mehmed-paša mi<<strong>br</strong> />
nigda nije kazao čemu su Selim i<<strong>br</strong> />
on tada razgovarali nasamo.<<strong>br</strong> />
1) Beograd;<<strong>br</strong> />
2) liječnik;<<strong>br</strong> />
3) sura, molitva;<<strong>br</strong> />
4) molitva kojom se objavljuje preseljenje<<strong>br</strong> />
(smrt) muslimana.<<strong>br</strong> />
5) povlastica u zemljištu po uspje -<<strong>br</strong> />
š no završenim vojnim poho di -<<strong>br</strong> />
ma koja su dodjeljivani is ta k -<<strong>br</strong> />
nutim pojedincima.
HAZIM AKMADŽIĆ (ulomak iz romana)<<strong>br</strong> />
Mislio sam<<strong>br</strong> />
da je mjesec žut<<strong>br</strong> />
Hazim Akmadžić možda je i ponajbolji predstavnik ratnog pisma,<<strong>br</strong> />
prvenstveno u romanu Mislio sam da je mjesec žut. Ovaj roman prati<<strong>br</strong> />
priču njemačkog novinara Alberta Harta i njegovog stradanja u<<strong>br</strong> />
jednom od srpskih logora. Posveta na početku romana direktno se<<strong>br</strong> />
povezuje s biografskim podacima: knjiga je posvećena Egonu<<strong>br</strong> />
Scotlandu, novinaru Suddeutsche Zeitunga, iz Bona, ubijenom u<<strong>br</strong> />
hrvatskom gradiću Glini od strane srpskih fasista 1991. Priča je krajnje<<strong>br</strong> />
intimistički ispričana, s dosta emotivnih naboja u kojima iskrenost<<strong>br</strong> />
izbija u prvi plan, tako da se poetički roman naslanja na poetiku nove<<strong>br</strong> />
osjećajnosti. U dva dijela romana Mislio sam da je mjesec žut prati se<<strong>br</strong> />
sudbina njemačkog novinara kojeg ubijaju, ali se ujedno prati i<<strong>br</strong> />
stradalništvo bošnjačkog naroda. Prvi dio predstavlja povratak pnči u<<strong>br</strong> />
kojem se iznosi pojedinačna priča novinara i pojedinaca koje ubijaju u<<strong>br</strong> />
logoru. Ona demistificira i demaskira fašizam na kraju stoljeća i<<strong>br</strong> />
pokazuje ko je žrtva, a ko je zločinac. Akmadžić prati stradanje<<strong>br</strong> />
novinara i tako je odmaknut od nekih oblika ideologije koje bi mu se,<<strong>br</strong> />
eventualno, mogle pripisati.<<strong>br</strong> />
U drugom dijelu romana pratimo Albertov duh u simboličnih<<strong>br</strong> />
četrdeset dana i nastojanje da se zločin zabilježi. Akmadžić pribjegava<<strong>br</strong> />
fantastičnom modelu pripovijedanja i na taj se način naslanja na<<strong>br</strong> />
prozu fantastičara, ali ipak samosvojno i na osobit način. Albertov duh<<strong>br</strong> />
kao kakva fantazmogorija luta Bosnom i Njemačkom i pokušava u<<strong>br</strong> />
kontaktu s medijem Terezom uspostaviti kontakt i novinarski prenijeti<<strong>br</strong> />
istinu o dešavanjima u Bosni. Tako je njegova lična tragedija zapravo<<strong>br</strong> />
minimalna u odnosu na druga stradanja. Akmadžić prati nekoliko<<strong>br</strong> />
ljudskih sudbina koje su međusobno isprepletene, ali ujedno i<<strong>br</strong> />
dekonstruira čitav niz motiva u kojima se fašizam realizira u najgorim<<strong>br</strong> />
mogućim oblicima...<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Prof. dr. Muris Bajramović<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
Dan prvi<<strong>br</strong> />
Tereza Vilhelm je o svojoj obitelji<<strong>br</strong> />
uvijek razmišljala kao o<<strong>br</strong> />
zajednici čiji članovi su na svetom<<strong>br</strong> />
putu Is ku šenja stoljećima<<strong>br</strong> />
prolazili stazom Pokajanja, prizivajući<<strong>br</strong> />
sina Božijeg Isusa Krista<<strong>br</strong> />
da dade oprost njihovu grijehu<<strong>br</strong> />
i ukine kaznu koju su pronijeli<<strong>br</strong> />
i kao žig prokletstva nosili<<strong>br</strong> />
njezini preci. Nije to prokletstvo<<strong>br</strong> />
bilo u tome što je ova kršćanska<<strong>br</strong> />
obitelj u svakoj generaciji imala<<strong>br</strong> />
po jednog du hovnika koji se utapao<<strong>br</strong> />
u suzama i molitvama, skrušeno<<strong>br</strong> />
klečeći pred Gospodarom<<strong>br</strong> />
svih svjetova i njegovim Sinom<<strong>br</strong> />
na križu razapetom.<<strong>br</strong> />
Za jednog od svojih predaka,<<strong>br</strong> />
prečasnog Dominika, Tereza je<<strong>br</strong> />
sigurno znala da je lično putovao<<strong>br</strong> />
u Rim na po ziv svetog oca, i to<<strong>br</strong> />
dva puta, ali se na rečeni prečasni<<strong>br</strong> />
Dominik u oba slu čaja, nakon<<strong>br</strong> />
podužih izbivanja, vra ćao natmuren<<strong>br</strong> />
i neraspoložen zbog onog što<<strong>br</strong> />
mu je papa izgovorio op tužujući<<strong>br</strong> />
ga za otpadništvo od crk ve.<<strong>br</strong> />
Nekako za prvih jesenjih kiša<<strong>br</strong> />
1811. ili 1812. godine, prečasni<<strong>br</strong> />
Do mi nik nađen je prerezana grla<<strong>br</strong> />
u jednom malom samostanu u<<strong>br</strong> />
kojem je ko na čio, nakon što je već<<strong>br</strong> />
sedam da na dr žao propovijedi<<strong>br</strong> />
pozivajući na mi lo s r đe prema<<strong>br</strong> />
55
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
bližnjem svom i na jav ljujući svojim<<strong>br</strong> />
gromovitim glasom kaznu za<<strong>br</strong> />
svaki neposluh, posebno onih što<<strong>br</strong> />
su, u svećeničkim odorama, grijesima<<strong>br</strong> />
svojim srdžbu Gos podnju<<strong>br</strong> />
izazivali.<<strong>br</strong> />
Godine 1974. petnaestogodišnja<<strong>br</strong> />
Tereza Vilhelm, ležeći u svojoj<<strong>br</strong> />
djevojačkoj sobi, ugledala je u<<strong>br</strong> />
odrazu ogromnog starinskog<<strong>br</strong> />
ogledala, koje je zauzimalo skoro<<strong>br</strong> />
čitavu površinu zida, lik postarijeg<<strong>br</strong> />
muškarca ogrnutog u dugu<<strong>br</strong> />
svećeničku odoru. Bio je gologlav<<strong>br</strong> />
i posve bez kose. Mlada djevojka<<strong>br</strong> />
nije bila uplašena niti iznenađena,<<strong>br</strong> />
nego je s pažnjom i zanimanjem<<strong>br</strong> />
gledala neznančev lik u og -<<strong>br</strong> />
ledalu. Tog časa bila je mi r na i<<strong>br</strong> />
spokojna, i kao da je već du go<<strong>br</strong> />
očekivala ovaj susret.<<strong>br</strong> />
Neznanac je imao tamno pla -<<strong>br</strong> />
ve oči i prodoran pogled. Lik je u<<strong>br</strong> />
trenu oživio, pa iako mu nije<<strong>br</strong> />
čula glasa, sasvim do b ro je razumjela,<<strong>br</strong> />
čitajući s njegovih usana,<<strong>br</strong> />
poruku koju joj je izgovarao:<<strong>br</strong> />
- Prenijet ćeš prečasnom Di -<<strong>br</strong> />
ja bolisu, najmlađem <strong>br</strong>atu tvojega<<strong>br</strong> />
oca, riječi vašega pretka, prečasnog<<strong>br</strong> />
Dominika, da ga je u<<strong>br</strong> />
samostanu Sv. Benedikta ubio<<strong>br</strong> />
Josip, vlasnik krčme što se u to<<strong>br</strong> />
vrijeme nalazila negdje na sredini<<strong>br</strong> />
puta između samostana i<<strong>br</strong> />
varoši. Josip je dijete grijeha<<strong>br</strong> />
samostanskog duhov ni ka Ivana<<strong>br</strong> />
i duhovnice, prečasne Valerije.<<strong>br</strong> />
Sve ćeš ovo izgovoriti ovako, od<<strong>br</strong> />
riječi do riječi, kako sam ti kazao<<strong>br</strong> />
- završio je lik u ogledalu, dižući<<strong>br</strong> />
desnu ruku na kojoj se sjajio<<strong>br</strong> />
čudesno lijep prsten nataknut<<strong>br</strong> />
na kažiprst.<<strong>br</strong> />
Neznančev lik je potom ne s -<<strong>br</strong> />
tao, a Tereza, ne dvoumeći se ni<<strong>br</strong> />
časka, ogrnula je kišnu ka ba -<<strong>br</strong> />
nicu i zaputila se svojem st ri cu u<<strong>br</strong> />
samostan. Najzanimljivije u<<strong>br</strong> />
56<<strong>br</strong> />
svemu ovome bilo je da ona nije<<strong>br</strong> />
ni jednog časa bila u ne doumici<<strong>br</strong> />
da li da prenese poruku; da nije<<strong>br</strong> />
tražila dodat na objašnjenja,<<strong>br</strong> />
nego je želju svog davno upokojenog<<strong>br</strong> />
pretka, pre časnog Dominika,<<strong>br</strong> />
nastojala istog trenutka<<strong>br</strong> />
ispuniti.<<strong>br</strong> />
Prečasni Dijabolis s pažnjom<<strong>br</strong> />
je saslušao poruku koju mu je<<strong>br</strong> />
prenijela njegova nećaka Tereza.<<strong>br</strong> />
Izvjesno vrijeme je šu tio, a<<strong>br</strong> />
onda je mladu djevojku ispratio<<strong>br</strong> />
do glavne samos ta n ske kapije.<<strong>br</strong> />
Pažljiviji posmatrač mogao je na<<strong>br</strong> />
njegovom licu otkriti tragove prikrivene<<strong>br</strong> />
za <strong>br</strong>i nutosti. Međutim,<<strong>br</strong> />
ispraća ju ći Terezu, on se jedino<<strong>br</strong> />
inte re sirao kako je pronašla put<<strong>br</strong> />
do sa mostana.<<strong>br</strong> />
- Da li te ko dovezao auto mo -<<strong>br</strong> />
bilom?<<strong>br</strong> />
- Ne, striče. Sama sam doš la.<<strong>br</strong> />
Niko me nije dovezao.<<strong>br</strong> />
- Nisam nikoga pitala za put<<strong>br</strong> />
do samostana.<<strong>br</strong> />
- Onda si dugo pješačila?<<strong>br</strong> />
- Jesam, ali ne osjećam umor.<<strong>br</strong> />
- Čudno, to je veoma čudno i<<strong>br</strong> />
za nimljivo - ponavljao je prečasni<<strong>br</strong> />
Dijabolis - a, da li ti je ne ko<<strong>br</strong> />
nekada govorio o našem da -<<strong>br</strong> />
lekom pretku, slugi Božijem,<<strong>br</strong> />
prečasnom Dominiku?<<strong>br</strong> />
- Nikada mi niko nije govorio<<strong>br</strong> />
o njemu. Toga se zaista ne sjećam,<<strong>br</strong> />
striče.<<strong>br</strong> />
- Možeš li mi opisati kako je<<strong>br</strong> />
izgledao prečasni Dominik?<<strong>br</strong> />
- Njegovog se lika sjećam do -<<strong>br</strong> />
sta jasno. Bio je gologlav i ni je<<strong>br</strong> />
imao kose. Bio je odjenut u<<strong>br</strong> />
odoru sličnu vašoj, striče. Na<<strong>br</strong> />
desnoj ruci, baš na kažiprstu,<<strong>br</strong> />
kao i vi... - djevojka je za trenutak<<strong>br</strong> />
prestala govoriti, zagledala<<strong>br</strong> />
se u prsten na njegovoj ruci i<<strong>br</strong> />
zbunjeno nastavila - baš kao i vi<<strong>br</strong> />
nosio je prsten sa velikim crve-<<strong>br</strong> />
nim kamenom. Taj sam detalj<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>o upamtila. Prs ten mi se<<strong>br</strong> />
neobično dopao.<<strong>br</strong> />
Duhovnik je pogledao u Te re -<<strong>br</strong> />
zu, nasmiješio se, svukao prs ten<<strong>br</strong> />
sa kažiprsta i pružio joj ga,<<strong>br</strong> />
dodavši:<<strong>br</strong> />
- Uzmi. Tvoj je. Čuvaj ga. Dok<<strong>br</strong> />
ne dođe vrijeme da ga no siš na<<strong>br</strong> />
ruci, stavi ga na vrpcu i veži oko<<strong>br</strong> />
vrata.<<strong>br</strong> />
Mlada djevojka i nećaka pre -<<strong>br</strong> />
časnog Dijabolisa uzela je po -<<strong>br</strong> />
nuđeni prsten sa izrazom ra -<<strong>br</strong> />
vnodušnosti na licu kao da joj je<<strong>br</strong> />
uvijek pripadao.<<strong>br</strong> />
- Striče, željela bih da mi ob -<<strong>br</strong> />
jasniš cijelu ovu misteriju.<<strong>br</strong> />
- To je duga priča, draga mo ja<<strong>br</strong> />
rođako. Drugi put, sve ćeš saznati.<<strong>br</strong> />
I više nego možeš naslutiti.<<strong>br</strong> />
- Tako sam radoznala...<<strong>br</strong> />
- Sve u svoje vrijeme. A sa da<<strong>br</strong> />
ostaj mi u zdravlju, i dođi mi<<strong>br</strong> />
opet u posjetu - izgovorio je svećenik,<<strong>br</strong> />
zastavši pred ogromnom<<strong>br</strong> />
željeznom kapijom u či jem desnom<<strong>br</strong> />
krilu bijahu ugra đe na<<strong>br</strong> />
jedna manja vrata. On ih je otvorio<<strong>br</strong> />
i Tereza, bar se nje mu tako<<strong>br</strong> />
učinilo, jednostavno odleprša, i<<strong>br</strong> />
prije nego ih je zatvorio, uhvatio<<strong>br</strong> />
je pogledom kra ji ćak njezine<<strong>br</strong> />
kišne kabanice koji se blago<<strong>br</strong> />
lahorio za njom.<<strong>br</strong> />
Tereza je sada, sjedeći u is toj<<strong>br</strong> />
sobi u kojoj je u ogledalu ugledala<<strong>br</strong> />
lik svog pretka, prečasnog<<strong>br</strong> />
Dominika, prije toliko godina, s<<strong>br</strong> />
nježnom ljubavlju ra z mišljala o<<strong>br</strong> />
svom stricu s kojim se nastavila<<strong>br</strong> />
družiti sve do njegove smrti.<<strong>br</strong> />
Stric je, nakon smrti Terezinih<<strong>br</strong> />
roditelja, živio još nekih dvanaestak<<strong>br</strong> />
godina. Majka je umrla baš<<strong>br</strong> />
u času dok je Tereza u kupeu<<strong>br</strong> />
prve klase putovala iz Austrije<<strong>br</strong> />
za Italiju, zureći u tamu kroz<<strong>br</strong> />
prozor. U kupeu je sjedio još
samo jedan stariji gospodin i<<strong>br</strong> />
spavao glave zabačene na naslonjač<<strong>br</strong> />
sjedišta. Osjetila je bubnjanje<<strong>br</strong> />
u gla vi, samo časak-dva, a<<strong>br</strong> />
zatim je ugledala majčin lik u<<strong>br</strong> />
prozorskom oknu. Nije joj ćula<<strong>br</strong> />
glas, ali je jasno razumjela poruku<<strong>br</strong> />
s njenih usana: - Siđi u Trstu.<<strong>br</strong> />
Sačekaj slijedeći voz i vrati se<<strong>br</strong> />
kući. Misli na to da otac mora re -<<strong>br</strong> />
dovito nastaviti sa uzimanjem<<strong>br</strong> />
lijekova. Tereza Vilhelm je saznanje<<strong>br</strong> />
o majčinoj smrti prihvatila<<strong>br</strong> />
neuobičajeno mirno, moglo bi se<<strong>br</strong> />
reći ravnodušno. U Trstu je sišla<<strong>br</strong> />
s voza i u staničnoj restoraciji<<strong>br</strong> />
ispila nekoliko ša lica jake espreso<<strong>br</strong> />
kahve. Slutila je da je, uz<<strong>br</strong> />
zamor i neispavanost, to bio glavni<<strong>br</strong> />
razlog mu čnine koju je osjećala<<strong>br</strong> />
u že lu cu i koja je nagonila<<strong>br</strong> />
na po v raćanje. Već je tri puta<<strong>br</strong> />
odlazila u toalet, zbog čega je<<strong>br</strong> />
uvijek tražila od konobara sitniš,<<strong>br</strong> />
os je ćajući pritom nelagodu. Do<<strong>br</strong> />
do laska voza preostalo je još<<strong>br</strong> />
nešto manje od četrdesetak mi -<<strong>br</strong> />
nuta i ona se još jednom za putila<<strong>br</strong> />
u toalet. U ogledalu je pogledala<<strong>br</strong> />
u svoje umorno i bli je do lice, og -<<strong>br</strong> />
ro m ne i tamne ko lutove ispod<<strong>br</strong> />
očiju i neurednu ko su. Izvadila je<<strong>br</strong> />
če šalj i pustila da po njemu teče<<strong>br</strong> />
tanak mlaz vode iz česme nad<<strong>br</strong> />
umiva o nikom. Zatim je mokrim<<strong>br</strong> />
če š ljem počela da dotjeruje i<<strong>br</strong> />
sređu je svoju frizuru. Dodiri zu -<<strong>br</strong> />
baca po tjemenu postajali su sve<<strong>br</strong> />
bolniji. Iznova je osjetila bu -<<strong>br</strong> />
bnjanje u glavi i usima. Po tom se<<strong>br</strong> />
u ogledalu pojavio majčin lik.<<strong>br</strong> />
Lice joj je bilo mirno, a usne ukočene<<strong>br</strong> />
i čvrsto stisnute. Gledala je<<strong>br</strong> />
majčino lice iza ko jeg se u ogledalu<<strong>br</strong> />
nazirala ne kakva prazna<<strong>br</strong> />
dubina, tako da više nije bila<<strong>br</strong> />
sigurna da li je majčin lik nestao<<strong>br</strong> />
u toj dubini ili je jednostvno iščezao<<strong>br</strong> />
iz njezina vidokruga. Pomi-<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
slila je ka ko treba telefonirati<<strong>br</strong> />
ocu.<<strong>br</strong> />
Vratila se u restoran i ponovo<<strong>br</strong> />
zamolila konobara za sitniš. On<<strong>br</strong> />
je sa žaljenjem slegnuo ra me ni -<<strong>br</strong> />
ma, objašnjavajući joj da nema<<strong>br</strong> />
sitnog novca. Preostalo vrijeme<<strong>br</strong> />
do polaska voza, provela je na<<strong>br</strong> />
pe ronu. Bilo je hladno. Međutim,<<strong>br</strong> />
ona nije željela da se vrati u<<strong>br</strong> />
re storan. Dva su je policajca su -<<strong>br</strong> />
m njičavo gledala, ali nisu joj prilazili.<<strong>br</strong> />
Voz je stigao tačno na vrijeme<<strong>br</strong> />
i Tereza je zauzela mjesto<<strong>br</strong> />
u jednom praznom kupeu. Odgovaralo<<strong>br</strong> />
joj je što s njom u kupeu<<strong>br</strong> />
nije bi lo drugih putnika. Do svanuća<<strong>br</strong> />
je preostalo nešto vise od<<strong>br</strong> />
tri sahata. Sjela je do prozora i<<strong>br</strong> />
za gledala se u tamu. Kada je voz<<strong>br</strong> />
krenuo, ugledala je očev lik u<<strong>br</strong> />
staklu. Sada je bila sigurna da je<<strong>br</strong> />
i on mrtav, ali nije zna la da su<<strong>br</strong> />
ga slučajno upucali jugoslovenski<<strong>br</strong> />
emigranti, Bo ra i Zule. O to -<<strong>br</strong> />
me će saznati vi še, nekoliko da -<<strong>br</strong> />
na kasnije, čitajući u novinama<<strong>br</strong> />
ono što je o tome napisao Albert<<strong>br</strong> />
Hart, njezin dobar znanac i prijatelj,<<strong>br</strong> />
ko ji je ranije već pisao o<<strong>br</strong> />
njezinim čudesnim sposobnostima<<strong>br</strong> />
da komunicira s mrtvima.<<strong>br</strong> />
Ovoga puta, Tereza Vilhelm<<strong>br</strong> />
je osjećala da je neko priziva iz.<<strong>br</strong> />
velike daljine; da je taj neko<<strong>br</strong> />
mrtav, i da joj pokušava saopštiti<<strong>br</strong> />
nešto važno. Pritisak u gla vi i<<strong>br</strong> />
bubnjanje u ušima bili su snažniji<<strong>br</strong> />
nego ikada ranije. Dok je sjedila<<strong>br</strong> />
u kožnom naslonjaču, preko<<strong>br</strong> />
puta velikog starinskog ogledala,<<strong>br</strong> />
osjećala je klo nulost od zamora.<<strong>br</strong> />
Crpila je iz sebe svu skrivenu<<strong>br</strong> />
snagu da primi poruku. Bol joj je<<strong>br</strong> />
prožimao sve tijelo, obuzeo je<<strong>br</strong> />
drhat, a krupne graške znoja slivale<<strong>br</strong> />
su se niz njezino lice. Ipak,<<strong>br</strong> />
i da lje je širom otvorenih očiju<<strong>br</strong> />
zurila u ogledalo.<<strong>br</strong> />
KNJIŽEVNI PORTRETI: HAZIM AKMADŽIĆ<<strong>br</strong> />
Kad je prepoznala lik Al be rta<<strong>br</strong> />
Harta koji se počeo nazirati u<<strong>br</strong> />
ogledalu, istovremeno je osjetila<<strong>br</strong> />
bol i stezanje u grudima. Što je<<strong>br</strong> />
bol postajao jači, ona je sve<<strong>br</strong> />
jasnije razaznavala cr te na njegovom<<strong>br</strong> />
licu. Pratila je micanje<<strong>br</strong> />
njegovih usana. Šta je govorio,<<strong>br</strong> />
nije mogla odgonet nuti. U jedno<<strong>br</strong> />
je samo bila si gu rna: Albert<<strong>br</strong> />
Hart, njezin pri ja telj, i biće koje<<strong>br</strong> />
je jedino mo g lo shvatiti njezin<<strong>br</strong> />
užas, bio je mrtav.<<strong>br</strong> />
Znala je za njegove čudne ve -<<strong>br</strong> />
ze i prijateljstva koja je održavao<<strong>br</strong> />
sa, za obične ljude, ne s h va t -<<strong>br</strong> />
ljivim osobama. Bili su to ju naci<<strong>br</strong> />
njegovih novinskih pri ča, oni što<<strong>br</strong> />
su posrnuli i živjeli tajne i polutajne<<strong>br</strong> />
živote krimi na laca, podvodača<<strong>br</strong> />
i ubica, Ta ko je upoznala i<<strong>br</strong> />
nekoliko minhenskih prostitutki<<strong>br</strong> />
iz Jugoslavije, Rumunije, Čehoslovačke<<strong>br</strong> />
i Poljske koje su njihovi<<strong>br</strong> />
zemljaci, još kao mlade djevojke,<<strong>br</strong> />
do ve li u pustoš ovog velikog gra -<<strong>br</strong> />
da. Albert Hart je bio proniknuo<<strong>br</strong> />
u te kanale i oštro pisao <strong>br</strong>a neći<<strong>br</strong> />
te jadnice, dok se nje ma čka javnost<<strong>br</strong> />
zgražavala. Al be rtu su na -<<strong>br</strong> />
kon toga prijetili, čak su u dva<<strong>br</strong> />
navrata pucali u njegov automobil.<<strong>br</strong> />
On je i dalje uporno nastavljao<<strong>br</strong> />
po svome, ura njajući u taj<<strong>br</strong> />
svijet i trazeći u njemu ona zr -<<strong>br</strong> />
nca istine koja bi uzdrmala ra v -<<strong>br</strong> />
no dušnost Ni je maca a koji su u<<strong>br</strong> />
tom svijetu vidjeli samo balkanski<<strong>br</strong> />
šljam i ljudski otpad.<<strong>br</strong> />
Kad bi se nalio viskija ili ma -<<strong>br</strong> />
rtinija, Albert Hart je pokatkad<<strong>br</strong> />
običavao bahnuti kod nje. Iz nje -<<strong>br</strong> />
ga bi tada progovarao očaj, koji<<strong>br</strong> />
je jedino ona mogla shvatiti jer<<strong>br</strong> />
je i sama u sebi nosila gomilu<<strong>br</strong> />
lju dskih nesreća, i oboje su tada<<strong>br</strong> />
osjećali da su baš oni, njih dvoje,<<strong>br</strong> />
ta čudesna nit koja povezuje žive<<strong>br</strong> />
i mrtve.<<strong>br</strong> />
57
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
Edin Urjan KUKAVICA<<strong>br</strong> />
ISLAM U BOSNI<<strong>br</strong> />
(ulomci iz knjige “Islam na Balkanu“ u izdanju KDBH Preporod, Zagreb, 2012.)<<strong>br</strong> />
Bosna i Hercegovina 1 nalaze<<strong>br</strong> />
se u središnjem dijelu Balkanskog<<strong>br</strong> />
poluotoka koji je historijski<<strong>br</strong> />
oduvijek bio izložen različitim<<strong>br</strong> />
kuturnim, religijskim i etno-jezičkim<<strong>br</strong> />
utjecajima, budući je sam<<strong>br</strong> />
sredozemni bazen neprestano bio<<strong>br</strong> />
pod utjecajem različitih eu ro p -<<strong>br</strong> />
skih, sjevernoafričkih i srednje is -<<strong>br</strong> />
točnih civilizacija, uključujući<<strong>br</strong> />
mu slimansko-arapsku. Insistiranje<<strong>br</strong> />
na jasnoj kulturnoj i civilizacijskoj<<strong>br</strong> />
odijeljenosti Azije i Europe,<<strong>br</strong> />
islama i Zapada, čini značajan<<strong>br</strong> />
dio europskog svjetonazora.<<strong>br</strong> />
Me đutim, rezultati skorašnjih is -<<strong>br</strong> />
tra živanja dokazuju postojanje<<strong>br</strong> />
za jedničkog historijskog i civili -<<strong>br</strong> />
za cijskog naslijeđa cijelog Sredozemlja,<<strong>br</strong> />
po čemu su Jugoistočna<<strong>br</strong> />
Eu ropa, Sjeverna Afrika i Levant<<strong>br</strong> />
sastojci iste kaše znakovito bogatije<<strong>br</strong> />
od hvaljenog i slavljenog bo -<<strong>br</strong> />
sa nskog lonca. Oblasti koje okru -<<strong>br</strong> />
žu ju Balkanski poluotok omeđene<<strong>br</strong> />
Crnim, Mermernim, Egejskim,<<strong>br</strong> />
Sredozemnim, Jonskim i<<strong>br</strong> />
Ja dranskim morima, šire je geog -<<strong>br</strong> />
rafsko okruženje i Bosne i<<strong>br</strong> />
Hecego vine koja - sudeći po nala-<<strong>br</strong> />
1 Bili smo u dilemi da li je čak i u historiografskom<<strong>br</strong> />
djelu poput ovoga dnevnopolitički<<strong>br</strong> />
korektno zemlju Bosnu<<strong>br</strong> />
zvati njenim historijskim imenom<<strong>br</strong> />
(strahujući da ne izazovemo neraspoloženje<<strong>br</strong> />
Hercegovaca). Hercegovina je<<strong>br</strong> />
u periodu o kojem je ovdje riječ bila<<strong>br</strong> />
poznata kao Hum ili Zahumlje po<<strong>br</strong> />
planinama Zahum i Zalom, u okolini<<strong>br</strong> />
Nevesinja.<<strong>br</strong> />
58<<strong>br</strong> />
zima istih istraživanja - u ovom<<strong>br</strong> />
kon tekstu predstavlja paradigmu<<strong>br</strong> />
Eu rope: u ovom predmetnom i hi -<<strong>br</strong> />
s torijskom okruženju Bosna i He -<<strong>br</strong> />
r cegovina ima dugu i bogatu hi -<<strong>br</strong> />
sto riju susretišta i sukobišta raz -<<strong>br</strong> />
li čitih kulturoloških, društvenih i<<strong>br</strong> />
religijskih težnji strijemljenja i<<strong>br</strong> />
sporenja.<<strong>br</strong> />
Derviški tarikati kao<<strong>br</strong> />
zaštitnici, <strong>br</strong>anitelji i<<strong>br</strong> />
propagatori islama<<strong>br</strong> />
Pitanje bosanskog islama,<<strong>br</strong> />
koje se u posljednjoj deceniji dvadesetog<<strong>br</strong> />
i prvim godinama dvadeset<<strong>br</strong> />
i prvog stoljeća, ponovo aktualiziralo,<<strong>br</strong> />
još uvijek je otvoreno i<<strong>br</strong> />
zaslužuje posebnu pažnju, ne sa -<<strong>br</strong> />
mo u okvirima ovoga rada nego<<strong>br</strong> />
uo pće. Složit ćemo se da je to izuzetno<<strong>br</strong> />
osjetljivo i osobito pitanje<<strong>br</strong> />
po svakom osnovu, ponajprije po<<strong>br</strong> />
os novu porijekla i sudbine bosanskih<<strong>br</strong> />
muslimana, a potom i po os -<<strong>br</strong> />
no vu ideje ‘bošnjaštva’ i prava na<<strong>br</strong> />
vla stito samoopredjeljenje. Isto<<strong>br</strong> />
ta ko, to je i pitanje kojemu se ne -<<strong>br</strong> />
pr estano vraćaju, ne samo političari<<strong>br</strong> />
i proto-političari u dnevnopo<<strong>br</strong> />
litičkom kontekstu, nego i<<strong>br</strong> />
mno gi drugi koji nemaju (ili ma -<<strong>br</strong> />
kar, ne bi trebalo da imaju), nikakvih<<strong>br</strong> />
očiglednih dodirnih tačaka<<strong>br</strong> />
sa politikom. Jasno je da pitanje<<strong>br</strong> />
bo sanskih muslimana i bosans -<<strong>br</strong> />
kog islama za sobom povlači cijeli<<strong>br</strong> />
niz novih/starih pitanja na koja<<strong>br</strong> />
teško da ćemo dobiti odgovor koji<<strong>br</strong> />
bi zadovoljio sve i svakoga, budući<<strong>br</strong> />
da su polazne osnove, pa čak i<<strong>br</strong> />
sa aspekta do<strong>br</strong>e (nepristrasne i<<strong>br</strong> />
neumoljive) historije, nepomirljivo<<strong>br</strong> />
različite.<<strong>br</strong> />
Kada bi se na tren napravio<<strong>br</strong> />
pre sjek stanja i situacije u Bosni<<strong>br</strong> />
i Hercegovini s kraja petnaestog i<<strong>br</strong> />
pr ve polovine šesnaestog stoljeća,<<strong>br</strong> />
vi djelo bi se da se slika vjerskog<<strong>br</strong> />
života sastoji od sunnitsko-me d -<<strong>br</strong> />
re sanskog islama i elitnih tarikata<<strong>br</strong> />
u gradskim sredinama i rijetkih<<strong>br</strong> />
predstavnika populističkih<<strong>br</strong> />
ta rikata među ruralnom populacijom;<<strong>br</strong> />
s tim u skladu i propagiranje<<strong>br</strong> />
islama odvijalo se s jedne str -<<strong>br</strong> />
a ne o<strong>br</strong>azovanjem jednog sloja st -<<strong>br</strong> />
a novnika urbanih sredina u ško -<<strong>br</strong> />
lama/medresama, a s druge str a -<<strong>br</strong> />
ne oralnom tradicijom, legen da -<<strong>br</strong> />
ma i kultu svetih ljudi (evlija), što<<strong>br</strong> />
u stvari odslikava i dva različita<<strong>br</strong> />
načina življenja, urbani i ru ra lni.<<strong>br</strong> />
Na Balkanu (a to je slučaj i u<<strong>br</strong> />
drugim muslimanskim zemljama<<strong>br</strong> />
i područjima), spomen primarne<<strong>br</strong> />
uloge derviških tarikata kao za š -<<strong>br</strong> />
ti tnika, <strong>br</strong>anitelja i propagatora<<strong>br</strong> />
is lama ne može proći bez dodatne<<strong>br</strong> />
napomene. Može se, bez uvijanja<<strong>br</strong> />
i potpuno nepristrasno, reći da<<strong>br</strong> />
up liv islamskog socijalnog poret -<<strong>br</strong> />
ka u ovom dijelu Europe uopće ne<<strong>br</strong> />
bi bio moguć bez doprinosa koji<<strong>br</strong> />
su dali derviški šejhovi (kako u<<strong>br</strong> />
pro šlosti tako i trenutno), i njihovih<<strong>br</strong> />
sljedbenika organiziranih u
de rviške halke. Derviši osmans -<<strong>br</strong> />
kog Balkana u mnogome su do p -<<strong>br</strong> />
rinijeli i ojačali razvoj islama na<<strong>br</strong> />
intelektualnoj razini, kao i ‘na -<<strong>br</strong> />
rodnog’ islama sela i prigradskih<<strong>br</strong> />
po dručja. Uprkos činjenici da je<<strong>br</strong> />
to sada svedeno na puku sjenku<<strong>br</strong> />
ne kada neuporedive pojavne ma -<<strong>br</strong> />
ni festacije, derviški utjecaj još<<strong>br</strong> />
uvijek se osjeti u sveukupnoj po -<<strong>br</strong> />
ja vi balkanskog islama. Jačina<<strong>br</strong> />
utiska i njegova funkcija u muslimanskom<<strong>br</strong> />
društvu vidljiva je i po<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oju i raznovrsnosti tarikata koji<<strong>br</strong> />
su stoljećima djelovali na ovom<<strong>br</strong> />
po dručju, od kojih mnogi još uvijek<<strong>br</strong> />
djeluju. No, činjenica je da i<<strong>br</strong> />
ta rikati u Bosni i Hercegovini -<<strong>br</strong> />
bez obzira o kojem se radilo - ima -<<strong>br</strong> />
ju autentičan ‘miris’ koji mnogim<<strong>br</strong> />
is tražiteljima ovog fenomena još<<strong>br</strong> />
uvijek nije sasvim jasan.<<strong>br</strong> />
Zvanični/službeni islam koji<<strong>br</strong> />
su u Bosnu i Hercegovinu donijeli<<strong>br</strong> />
osmanski Turci bio je islam su -<<strong>br</strong> />
nn itskog opredjeljenja, za koji se<<strong>br</strong> />
i danas tvrdi da je ortodoksan,<<strong>br</strong> />
bez ikakvih primjesa stranih vje -<<strong>br</strong> />
ro vanja. Međutim, činjenica je da<<strong>br</strong> />
je islam, makar u em<strong>br</strong>ionalnoj<<strong>br</strong> />
fa zi, ipak bio prisutan na ovim<<strong>br</strong> />
pro storima i prije masovnog dolaska<<strong>br</strong> />
osmanskih Turaka, i to po -<<strong>br</strong> />
naj prije zahvaljujući dervišima,<<strong>br</strong> />
misionarima i ratnicima. Islam<<strong>br</strong> />
ko ji su oni donijeli, narodni islam<<strong>br</strong> />
ko ji je već bio apsorbirao dio pre -<<strong>br</strong> />
d islamskih religioznih zaostataka<<strong>br</strong> />
iranskih i turkmenskih naroda.<<strong>br</strong> />
2 Po dolasku na Balkan, islam<<strong>br</strong> />
je u doticaju sa civilizacijama<<strong>br</strong> />
koje je tu zatekao, ‘prepoznajući’<<strong>br</strong> />
elemente vjerovanja koji se ne su -<<strong>br</strong> />
pro stavljaju temeljnim načelima<<strong>br</strong> />
2 Hadžijahić, M, ‘Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i<<strong>br</strong> />
Hercegovini’, POF, XVIII-XIX (1978-79.), Sarajevo, 1980.,<<strong>br</strong> />
str. 301-329.<<strong>br</strong> />
3 Vjerovatno najkraći opis bosanske heterodoksne struje u is -<<strong>br</strong> />
la mu po viđenju konzervativne bosanske uleme sažet je u n -<<strong>br</strong> />
azivu poglavlja u publikaciji Hadžijahić M, Traljić M, Islam<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Mapa Bosanskog pašaluka iz 1593. godine<<strong>br</strong> />
is lamskoga vjerovanja, tolerirao<<strong>br</strong> />
od ređeni <strong>br</strong>oj zatečenih elemenata<<strong>br</strong> />
prethodnih religijskih tradicija,<<strong>br</strong> />
ali i usvojio određeni segment<<strong>br</strong> />
na rodnoga vjerovanja i prilagodio<<strong>br</strong> />
ga svojim potrebama. Nije rijetkost<<strong>br</strong> />
da je ‘bosanski pučki islam’ i<<strong>br</strong> />
na stavio sa njegovanjem određenih<<strong>br</strong> />
aspekata narodnoga vjerovanja.<<strong>br</strong> />
3<<strong>br</strong> />
Eventualne osobitosti bosans -<<strong>br</strong> />
kog islama ne mogu se razmatrati<<strong>br</strong> />
u kontekstu nikakve autokefalnosti,<<strong>br</strong> />
samostalnosti ili neovisnosti<<strong>br</strong> />
o središnjici ili matici, kako je<<strong>br</strong> />
to slučaj u nekim autokefalnim<<strong>br</strong> />
crkvama. Naime, u slučaju bo sa -<<strong>br</strong> />
n skog islama, ako smo već usvojili<<strong>br</strong> />
tu nesigurnu imensku odrednicu,<<strong>br</strong> />
razlike se odnose na lokalne<<strong>br</strong> />
običaje, tradiciju i određene oso -<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
be nosti koje se pod jednim zbirnim<<strong>br</strong> />
imenom mogu nazvati sink -<<strong>br</strong> />
re tizmom, zatim na elemente su -<<strong>br</strong> />
fijskog učenja koji čak i nesvjesno<<strong>br</strong> />
pro žimaju sve segmente, čak i<<strong>br</strong> />
onoga što bi se moglo nazvati slu -<<strong>br</strong> />
ž benim džamijskim islamom, te<<strong>br</strong> />
sa mom institucijom reisu’l-ulema’a,<<strong>br</strong> />
koji se u izvjesnim funkcio -<<strong>br</strong> />
na lnim domenima može identifi -<<strong>br</strong> />
ci rati (poistovjetiti) sa položajem<<strong>br</strong> />
ve likog muftije u nekim drugim<<strong>br</strong> />
di jelovima islamskog svijeta.<<strong>br</strong> />
Ipak, u kontekstu ovoga rada,<<strong>br</strong> />
tre ba spomenuti nekoliko međusobno<<strong>br</strong> />
neovisnih naznaka kako iz<<strong>br</strong> />
his torije tako i kod savremenih<<strong>br</strong> />
au tora koji su pisali o ovom i ne -<<strong>br</strong> />
kim drugim fenomenima. Ponajprije,<<strong>br</strong> />
tu je pitanje veze između<<strong>br</strong> />
bosanskih hamzevija i bosanskih<<strong>br</strong> />
i muslimani, pogl. ‘Slavensko-bogumilsko-islamski sinkretizam’,<<strong>br</strong> />
Istanbul, 1994. Zanimljivo je da prvo izdanje ove<<strong>br</strong> />
publikacije pojavilo u Sarajevu još 1977. godine uz još jednog<<strong>br</strong> />
koautora, Nijaza Šukrića, koji u reprintu iz 1994. nije<<strong>br</strong> />
spomenut, iako se radi o istom sadržaju.<<strong>br</strong> />
59
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
bogumila te pripadnika Crkve<<strong>br</strong> />
bo s anske, samo sa aspekta bo sa -<<strong>br</strong> />
n skog kontinuiteta bez upuštanja<<strong>br</strong> />
u pitanje razlike i sličnosti. Ha -<<strong>br</strong> />
mid Algar, baveći se istim pitanjem,<<strong>br</strong> />
odnosno sagledavajući i<<strong>br</strong> />
pro cjenjujući da li je hamzevijski<<strong>br</strong> />
po kret ostavio traga u individualnom,<<strong>br</strong> />
a posebno u kolektivnom<<strong>br</strong> />
sje ćanju Bošnjaka prije svih, te<<strong>br</strong> />
ako jeste kakvu je ulogu to sjećanje<<strong>br</strong> />
moglo imati u prošlosti, a ka -<<strong>br</strong> />
kvu ima danas, piše,<<strong>br</strong> />
Ozbiljna historiografska istraživanja<<strong>br</strong> />
u nekim slučajevima išla<<strong>br</strong> />
su ‘pod ruku’ sa tendencijama ko -<<strong>br</strong> />
je su se kretale u smjeru produženja<<strong>br</strong> />
trajanja i uvećanja značaja<<strong>br</strong> />
ha mzevijskog pokreta i njegovim<<strong>br</strong> />
eg zaltiranjem u izražaj bosans -<<strong>br</strong> />
kog ‘nacionalnog duha’. To je za<<strong>br</strong> />
svr hu imalo isticanje transhis to -<<strong>br</strong> />
ri jske bosanske suštine, sa korijenima<<strong>br</strong> />
u predosmanskoj prošlosti,<<strong>br</strong> />
što je razumljivo sa aspekta geno -<<strong>br</strong> />
ci dnih ambicija Srba i Hrvata<<strong>br</strong> />
sve jednako. 4<<strong>br</strong> />
Bosna i Hercegovina u cjelini,<<strong>br</strong> />
4 Algar, H, ‘The Hamzeviye: A Deviant Movement in Bosnian<<strong>br</strong> />
Sufism’, Islamic Studies, Islamabad, 36:2-3, 1997., str. 256.<<strong>br</strong> />
Vidi također, E. Kukavica, Bajramijje - melamijje Hamzevijje,<<strong>br</strong> />
ITD "Sedam", Sarajevo, 2009.<<strong>br</strong> />
5 Anastasia Lisovska (oko 1510-1558., negdje Alexandra, poznatija<<strong>br</strong> />
kao Roxelana, Rossa), te po svome islamiziranom<<strong>br</strong> />
imenu Hurrem ili Karima, žena Sulejmana Zakonodavca.<<strong>br</strong> />
Kćerka pravoslavnog svećenika iz dijela Europe koji je tada<<strong>br</strong> />
bio dio Poljske, a kasnije Ukrajine, vjerovatno u gradiću<<strong>br</strong> />
Rohatyn. Uhvatili su je krimski Tatari 1520., tokom jednog<<strong>br</strong> />
od njihovih čestih upada na teritorij Ukrajine i odveli u<<strong>br</strong> />
Istanbul kao robinju, gdje je zbog svoje ljepote oda<strong>br</strong>ana za<<strong>br</strong> />
Sulejmanov harem i uskoro postala omiljenom Sulejmanovom<<strong>br</strong> />
prilježnicom. Godine 1534. iskoristila je svoj utjecaj na<<strong>br</strong> />
sultana da najprije svog prvorođenog sina pošalje na dužnost<<strong>br</strong> />
provincijskog guvernera, a potom i da ga da zadaviti.<<strong>br</strong> />
Hurem je Sulejmanu rodila petero djece postavši, narušavanjem<<strong>br</strong> />
osnovne tradicije Osmanlija, njegovom ženom, vodeći<<strong>br</strong> />
jednog od svojih sinova, Selima, ka naslijeđivanju prijestolja<<strong>br</strong> />
i sultanata. Hurem je vremenom svome mužu Sulejmanu,<<strong>br</strong> />
koji je na nju bio nevjerovatno slab, postala glavni<<strong>br</strong> />
savjetnik za državna pitanja kako na unutarnjem tako i na<<strong>br</strong> />
vanjskom planu. Hurem je bila prva žena koja se angažirala<<strong>br</strong> />
i na građevinskom polju, podigla je nekoliko velikih građevina<<strong>br</strong> />
od Mekke do Jeruzalema i prva žena koja je sagradila<<strong>br</strong> />
džamiju u Istanbulu. Hurrem je umrla 18. aprila 1558.,<<strong>br</strong> />
ukopana je u istom turbetu sa svojim mužema Sulejmanom.<<strong>br</strong> />
60<<strong>br</strong> />
ma koliko to nama začudno izgledalo,<<strong>br</strong> />
za ogromni Osmanski sultanat<<strong>br</strong> />
predstavljala je samo jednu<<strong>br</strong> />
ma lu krajinu, vojnu krajinu ako<<strong>br</strong> />
ho ćete, na izuzetno bitnom pravcu<<strong>br</strong> />
i granici prema kršćanskoj Eu -<<strong>br</strong> />
ro pi. Uspostava tvrde vjerske or -<<strong>br</strong> />
to doksije u Bosni značila je sigurnu<<strong>br</strong> />
granicu, ali i odskočnu dasku<<strong>br</strong> />
za dalje napredovanje prema eu -<<strong>br</strong> />
rop skoj nutrini. Stoga je pojava<<strong>br</strong> />
oz biljnog, organiziranog i sve <strong>br</strong>o -<<strong>br</strong> />
jnijeg reda, pokreta ili grupe, tvr -<<strong>br</strong> />
di mo da nije bitan oblik ni poza -<<strong>br</strong> />
di na, koji su se lahko mogli oteti<<strong>br</strong> />
ko ntroli Istanbula, a da u isto<<strong>br</strong> />
vri jeme nisu bili stavljeni pod ko -<<strong>br</strong> />
n trolu lokalnih (mislimo na cijelu<<strong>br</strong> />
Bosnu i Hercegovinu), predstav -<<strong>br</strong> />
lja la je realnu opasnost koju je<<strong>br</strong> />
os manska vojna i državna admi -<<strong>br</strong> />
ni stracija smatrala ugrožavanjem<<strong>br</strong> />
vlastitog autoriteta i integ -<<strong>br</strong> />
ri teta, te gubljenja teritorija. Ne -<<strong>br</strong> />
po sredan uzrok nije bio bitan, bi -<<strong>br</strong> />
lo da se radilo o potencijalnom<<strong>br</strong> />
sla bljenju granice do mogućnosti,<<strong>br</strong> />
ma kar i u potencijalitetu, otcje-<<strong>br</strong> />
pljenja dijela teritorija, ili pak<<strong>br</strong> />
kre iranjem stanja nereda i pobuna<<strong>br</strong> />
koji su neposredno ili posred -<<strong>br</strong> />
no ugrožavali ovaj mali ali bitan<<strong>br</strong> />
dio teritorija sultanata. Šesnaesto<<strong>br</strong> />
stoljeće u Osmanskom sultanatu,<<strong>br</strong> />
izuzevši čak i trvenje oko<<strong>br</strong> />
vla sti, zahvaljujući prije svih nje -<<strong>br</strong> />
go voj ženi Anastasiji Lisovskoj,<<strong>br</strong> />
po znatijoj kao Rokselana odnosno<<strong>br</strong> />
Hurem (Karima), 5 nakon pre -<<strong>br</strong> />
se ljenja Sulejmana Zakonodavca<<strong>br</strong> />
(Kanuni) i dovođenja na prijesto<<strong>br</strong> />
nje govog nezainteresiranog i ne s -<<strong>br</strong> />
po sobnog sina Selima, 6 znakovito<<strong>br</strong> />
je obilježeno cijelim nizom pobuna<<strong>br</strong> />
i neprestane nestabilnosti.<<strong>br</strong> />
Prelazak na islam<<strong>br</strong> />
Noel Malcolm piše:<<strong>br</strong> />
Jedna od omiljenih teorija o<<strong>br</strong> />
is lamizaciji Bosne, tvrdi da je<<strong>br</strong> />
isla mizacija bila posljedica ma -<<strong>br</strong> />
sov nog prevjeravanja pripadnika<<strong>br</strong> />
Crkve bosanske - koji su, prema<<strong>br</strong> />
svim verzijama ove teorije, navod -<<strong>br</strong> />
no bili bogumili. Na prvi pogled<<strong>br</strong> />
6 Selim II. (28. maj 1524 – 12. decembar 1574., vladao od<<strong>br</strong> />
1566. do 1574.), sin sultana Sulejmana I. Zakonodavca i<<strong>br</strong> />
Rokselane. Bio je prvi osmanski sultan kojega nije zanimala<<strong>br</strong> />
vojna aktivnost sultanata, pa čak ni vlast, budući je rado<<strong>br</strong> />
vladavinu sultanatom prepustio svojoj administraciji, a<<strong>br</strong> />
prije svih svome sposobnom i moćnom velikom veziru Mehmed-paši<<strong>br</strong> />
Sokoloviću (Sokollu, Tavil - Visoki). Zahvaljujući<<strong>br</strong> />
njemu, 17. fe<strong>br</strong>uara 1568. u Istanbulu je potpisan časni sporazum<<strong>br</strong> />
između Habsburga i Osmanlija, imperatora Maximiliana<<strong>br</strong> />
II. i sultana Selima II., kojim se imperator obavezao<<strong>br</strong> />
davati godišnji ‘poklon’ od 30,000 dukata sultanu, te priznati<<strong>br</strong> />
osmansku vlast u Moladaviji i Vlaškoj (Walachia). Sa<<strong>br</strong> />
Rusijom je imao manje sreće i sve je najavljivalo skori sukob<<strong>br</strong> />
širih razmjera. U Istanbulu je načinjen plan ujedinjenja<<strong>br</strong> />
Volge i Dona jednim plovnim kanalom, a u ljeto 1569. <strong>br</strong>ojna<<strong>br</strong> />
osmanska armija poslata je da postavi opsadu Astrahana<<strong>br</strong> />
s namjerom otpočinjanja radova na kanalu, dok je za to<<strong>br</strong> />
vrijeme osmanska flota opsjedala Azov. Međutim, opsada<<strong>br</strong> />
Astrahana je osujećena nakon što je 15,000 ruskih vojnika<<strong>br</strong> />
rastjeralo radnike, ali i Tatare poslate da ih štite, a osmansku<<strong>br</strong> />
flotu je uništila oluja. U prvoj polovini 1570. ambasadori<<strong>br</strong> />
Ivana Groznog u Istanbulu su potpisali ugovor o ponovnom<<strong>br</strong> />
uspostavljanju prijateljskih odnosa između sultana i<<strong>br</strong> />
cara. Iako su preuzeli Kipar od Venecije, a Tunis od Španije,<<strong>br</strong> />
vrijeme vladavine Selima II. obilježava prvi veliki poraz<<strong>br</strong> />
od kršćana u pomorskoj bici kod Lepanta 1571.
Mapa Bosanskog pašaluka iz 1606. godine<<strong>br</strong> />
ima nečega vjerodostojnog u toj<<strong>br</strong> />
tvr dnji, Crkva bosanska i velik<<strong>br</strong> />
po rast islamskog naroda u Bosni<<strong>br</strong> />
dvi je su najizrazitije značajke bo -<<strong>br</strong> />
sa nske historije, a prva završava<<strong>br</strong> />
go tovo istovremeno kada druga<<strong>br</strong> />
za počinje. Što bi moglo biti priro -<<strong>br</strong> />
dnije nego pretpostaviti da jedno<<strong>br</strong> />
objašnjava drugo? Ipak, ta je teorija<<strong>br</strong> />
u svojoj najjednostavnijoj fo r -<<strong>br</strong> />
mi očito netačna. Ta se dva fenomena<<strong>br</strong> />
mogu dovesti u neku vezu,<<strong>br</strong> />
ali je ta veza tek posredna.<<strong>br</strong> />
Proces islamizacije trajao je …<<strong>br</strong> />
kroz više naraštaja. Ako su glavni<<strong>br</strong> />
izvor novopečenih muslimana u<<strong>br</strong> />
svom tom razdoblju bili pripadnici<<strong>br</strong> />
Crkve bosanske, onda bi valjalo<<strong>br</strong> />
očekivati da ćemo u defterima<<strong>br</strong> />
naći podatke o velikom <strong>br</strong>oju tih<<strong>br</strong> />
pri padnika - koji se postupno<<strong>br</strong> />
sma njuje - ali defteri pokazuju da<<strong>br</strong> />
je za gotovo 150 godina bilo u Bo -<<strong>br</strong> />
s ni manje od 700 registriranih<<strong>br</strong> />
pri padnika te crkve. Već smo vi d -<<strong>br</strong> />
je li da ima valjanih razloga da<<strong>br</strong> />
vje rujemo da se Crkva bosanska<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
ug lavnom ugasila još prije dolaska<<strong>br</strong> />
Turaka, i da <strong>br</strong>oj njenih svje -<<strong>br</strong> />
to vnih pripadnika u godinama<<strong>br</strong> />
pri je njene propasti ionako nije<<strong>br</strong> />
bio bogzna kako velik. Možda su<<strong>br</strong> />
ne ki od tih ljudi zaista, kao što<<strong>br</strong> />
ne koliko savremenika daje na<<strong>br</strong> />
zna nje, objeručke prihvatili Tur -<<strong>br</strong> />
ke kako bi napakostili svojim ka -<<strong>br</strong> />
to ličkim progoniteljima. Ali, pri -<<strong>br</strong> />
h vaćanje Turaka bilo je nešto sa -<<strong>br</strong> />
svim drugo od takvog prihvaćanja<<strong>br</strong> />
islama. Pojedinci koji su se<<strong>br</strong> />
ta ko ponijeli zbog svoje silne priv -<<strong>br</strong> />
r ženosti Crkvi bosanskoj jamačno<<strong>br</strong> />
bi bili posljednji od svih ljudi koji<<strong>br</strong> />
bi se odrekli svoje vjere. Bilo je i<<strong>br</strong> />
po kušaja da se pronađu neke du -<<strong>br</strong> />
b lje duhovne veze između teologije<<strong>br</strong> />
bosanskih bogumila i mističke<<strong>br</strong> />
tra dicije u islamu, navlastito u te -<<strong>br</strong> />
sa vvufu derviških redova. 7 Međutim,<<strong>br</strong> />
ako odbacimo, kao što moramo,<<strong>br</strong> />
bogumilsku teoriju o Crkvi<<strong>br</strong> />
bo sanskoj, onda i taj argument<<strong>br</strong> />
pa da u vodu.<<strong>br</strong> />
Jedina veza koja se može otkri-<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
ti izmedju Crkve bosanske i isla -<<strong>br</strong> />
mi zacije jest posredna i prilično<<strong>br</strong> />
negativna. Ono što slučaj Crkve<<strong>br</strong> />
bo sanske pokazuje, to je da je<<strong>br</strong> />
Bos na imala neobično krhku i iz -<<strong>br</strong> />
lo mljenu crkvenu povijest u raz -<<strong>br</strong> />
do blju prije dolaska Turaka. Na<<strong>br</strong> />
ne kim područjima (u Hercegovini<<strong>br</strong> />
i u srpskom pojasu u istočnoj Bos -<<strong>br</strong> />
ni), nadmetale su se među sobom<<strong>br</strong> />
tri različite crkve. U većem dijelu<<strong>br</strong> />
sa me Bosne nadmetale su se dvi -<<strong>br</strong> />
je, Crkva bosanska i Katolička<<strong>br</strong> />
crkva. Ni jedna od njih, sve do po -<<strong>br</strong> />
s ljednjih desetljeća Bosanskog<<strong>br</strong> />
kra ljevstva, nije isključivo podu -<<strong>br</strong> />
pi rala državnu politiku, i ni je -<<strong>br</strong> />
dna nije imala pravu teritorijalnu<<strong>br</strong> />
podjelu na župne crkve i župnike.<<strong>br</strong> />
Zacijelo su mnoga sela bila<<strong>br</strong> />
da leko i od franjevačkih samostana<<strong>br</strong> />
i od hiža Crkve bosanske, pa<<strong>br</strong> />
su ih u najboljem slučaju obilazili<<strong>br</strong> />
jedanput godišnje fratar ili krs -<<strong>br</strong> />
t janin. Ako ovakvo stanje uspore -<<strong>br</strong> />
di mo s prilikama u Srbiji ili Bu -<<strong>br</strong> />
gar skoj, u kojima je postojala je -<<strong>br</strong> />
dinstvena, snažna i do<strong>br</strong>o organi -<<strong>br</strong> />
zi rana nacionalna crkva, uočit će -<<strong>br</strong> />
mo jedan od glavnih razloga velikom<<strong>br</strong> />
uspjehu islama u Bosni.<<strong>br</strong> />
Ako uzmemo u obzir da u mnogim<<strong>br</strong> />
dijelovima Bosne nijedna cr -<<strong>br</strong> />
k va nije odlučno zastupala kr š ća -<<strong>br</strong> />
n ske interese, postat će nešto jas -<<strong>br</strong> />
nija psihologija preo<strong>br</strong>aćenja na<<strong>br</strong> />
is lam. Nema smisla govoriti o<<strong>br</strong> />
tom preo<strong>br</strong>aćanju onako kako bi -<<strong>br</strong> />
smo govorili, recimo, o Martinu<<strong>br</strong> />
Lu theru ili kardinalu Newmanu.<<strong>br</strong> />
Na seoskim područjima na kojima<<strong>br</strong> />
je bilo premalo svećenika, krš -<<strong>br</strong> />
ća nstvo (u bilo kojem obliku) vje -<<strong>br</strong> />
ro jatno se svelo samo na niz na ro -<<strong>br</strong> />
d nih običaja i ceremonija, od ko -<<strong>br</strong> />
jih su jedni bili vezani uz rođenje,<<strong>br</strong> />
vje nčanje i smrt, a drugima je<<strong>br</strong> />
7 Balić, S, Das unbekannte Bosnien,<<strong>br</strong> />
str. 92-94.<<strong>br</strong> />
61
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
svr ha bila da odvrate nesreću, iz -<<strong>br</strong> />
li ječe od bolesti, osiguraju do<strong>br</strong>e<<strong>br</strong> />
prinose, i tako dalje. 8<<strong>br</strong> />
Čak i moderna, da ne spomi -<<strong>br</strong> />
nje mo tradicionalnu sociološku i<<strong>br</strong> />
an troplošku znanost i istraživanja,<<strong>br</strong> />
neprekidno dokazuju da, ka -<<strong>br</strong> />
da jedna osoba ili grupa ljudi is -<<strong>br</strong> />
tog religijskog zaleđa, primijene<<strong>br</strong> />
re ligijski okvir, odnosno konverti -<<strong>br</strong> />
ra ju, oni u prvi mah, a u do<strong>br</strong>oj<<strong>br</strong> />
mje ri i kasnije, ne napuštaju u po -<<strong>br</strong> />
t punosti svo naslijeđe prethod ne<<strong>br</strong> />
kulturne, civilizacijske i religi j ske<<strong>br</strong> />
tradicije. Naime, iako nastoje iz -<<strong>br</strong> />
vanjski, manifestaciono, us vo jiti i<<strong>br</strong> />
pokazati svoju potpunu pri pa d -<<strong>br</strong> />
nost novo-prihvaćenog vje r skog<<strong>br</strong> />
ok vira, oni u stvari, u prvi mah<<strong>br</strong> />
na puštaju odnosno odriču se sa -<<strong>br</strong> />
mo onog dijela vjerovanja i tra di -<<strong>br</strong> />
cije koji se neposredno protivi te -<<strong>br</strong> />
meljnim načelima prihvaćene re -<<strong>br</strong> />
ligijske tradicije. Reći ćemo ne ki,<<strong>br</strong> />
a u stvari mnogi elementi nji ho ve<<strong>br</strong> />
prethodne kulture, čak i ne s v je s -<<strong>br</strong> />
no, i dalje nastavljaju biti dje latni<<strong>br</strong> />
i zaklonjeni izvanjskom fo rmom<<strong>br</strong> />
nove religije. Naravno, vre menom<<strong>br</strong> />
i saznavanjem, zadrž a ni dijelovi<<strong>br</strong> />
stare tradicije ili se po tpuno na -<<strong>br</strong> />
pu štaju kompenzirani no vim ili se<<strong>br</strong> />
u određenoj mjeri sta paju sa no -<<strong>br</strong> />
vim vjerovanjima. Me đutim, taj<<strong>br</strong> />
pro ces, od slučaja do slučaja, mo -<<strong>br</strong> />
že biti duži ili kra ći, različitog<<strong>br</strong> />
intenziteta i obuhvata, neuravno -<<strong>br</strong> />
te ženog kvaliteta unu tar svih za -<<strong>br</strong> />
o stavština iz proš losti, te potpuno<<strong>br</strong> />
ovisi o nekoliko či nilaca u rasponu<<strong>br</strong> />
od individualne snage vjere do<<strong>br</strong> />
ob razovne odnosno socijalne skupine<<strong>br</strong> />
i razine.<<strong>br</strong> />
Gotovo da je gore navedena tvr -<<strong>br</strong> />
dnja u potpunosti tačna za sva ki<<strong>br</strong> />
vremenski period, svako ge og raf -<<strong>br</strong> />
62<<strong>br</strong> />
sko podneblje, te za svaki et ničku<<strong>br</strong> />
odnosno socijalnu skupinu koja je<<strong>br</strong> />
prihvatala islam širenjem Os ma -<<strong>br</strong> />
n skog sultanata. Bilo bi sasvim<<strong>br</strong> />
nerealno i pomalo uto pi stički po v -<<strong>br</strong> />
j erovati da je islam do<strong>br</strong>ih Bošnjana<<strong>br</strong> />
koji su se, na vod no, hvatali za<<strong>br</strong> />
uzengije konja su ltan Fatih Mehmed-hana<<strong>br</strong> />
II. pod razumijevao ma -<<strong>br</strong> />
ni festaciono ili suštinski išta više<<strong>br</strong> />
od svjedočenja Božijeg Jedinstva<<strong>br</strong> />
(kelime-i tev hid). U stvari, savre -<<strong>br</strong> />
me ni his to ričarski i filološki nalazi<<strong>br</strong> />
umnogome ispravljaju nacionalromantičarske<<strong>br</strong> />
tvrdnje o toku, in -<<strong>br</strong> />
te nzitetu, obimu i kvalitetu novih<<strong>br</strong> />
mu slimana.<<strong>br</strong> />
Nema znakova ni podataka o to -<<strong>br</strong> />
me da su se starješine ili pripa d nici<<strong>br</strong> />
Crkve bosanske priklonili Os ma -<<strong>br</strong> />
nlijama. Naprotiv, poznato je da se<<strong>br</strong> />
gost Radin, jedan od naj u gle d nijih<<strong>br</strong> />
preostalih crkvenih sta r je ši na i<<strong>br</strong> />
utjecajni dvorjanin her cega Stje pa -<<strong>br</strong> />
na, o<strong>br</strong>atio 1466. Ve neciji s mo lbom<<strong>br</strong> />
da sa 50-60 pri padnika svo je sljedbe<<strong>br</strong> />
i zakona pređe na nje nu teritoriju,<<strong>br</strong> />
uz uvjet da tamo za dr že svoju<<strong>br</strong> />
vje ru. Izgleda da mu se pa stva sve -<<strong>br</strong> />
la na svega 50-60 slje d be nika, uk -<<strong>br</strong> />
lju čujući tu, vje ro va t no, i onih četrdeset<<strong>br</strong> />
‘naj tvr do kor ni jih’ (ko ji su<<strong>br</strong> />
1459. po tražili utočište pred prisilnim<<strong>br</strong> />
pre o<strong>br</strong>aćivanjem na ka to li ča n -<<strong>br</strong> />
stvo ko je je provodio bo sanski kralj<<strong>br</strong> />
To maš). 9<<strong>br</strong> />
Jasno da prihvataćanje i odbacivanje<<strong>br</strong> />
drugih vjerskih tradicija<<strong>br</strong> />
nije djelo jednog trenutka, naprotiv,<<strong>br</strong> />
to je proces, i to proces koji tra -<<strong>br</strong> />
je stoljećima, pa i danas. Sa as pe -<<strong>br</strong> />
k ta ovog rada, osobito ovog po -<<strong>br</strong> />
glavlja, međutim, zanimljivost<<strong>br</strong> />
sku pine novih muslimana ne pre -<<strong>br</strong> />
staje njihovim deklarativnim pri -<<strong>br</strong> />
hva tanjem nove vjere, ona tu tek<<strong>br</strong> />
počinje. Naime, temeljem op tužbi<<strong>br</strong> />
izrečenih protiv hamzevija, u oba<<strong>br</strong> />
velika procesa, u prvi plan iz bija<<strong>br</strong> />
navodna heterodoksija na z načena<<strong>br</strong> />
cijelim nizom izvanjskih ele me na -<<strong>br</strong> />
ta koji u velikoj mjeri po d sjećaju<<strong>br</strong> />
na sinkretistički uobličeno pona -<<strong>br</strong> />
ša nje i djelovanje, prije ne go na<<strong>br</strong> />
vjerovanje.<<strong>br</strong> />
Zablude o islamizaciji Bosne<<strong>br</strong> />
Valja spomenuti još jednu po g -<<strong>br</strong> />
re šnu teoriju o islamizaciji Bosne<<strong>br</strong> />
- teoriju u koju još mnogi vjeruju<<strong>br</strong> />
iako su je opovrgnula historijska<<strong>br</strong> />
istraživanja još u tridesetim godinama<<strong>br</strong> />
dvadesetog stoljeća - a pre -<<strong>br</strong> />
ma kojoj je, nakon turskog osva ja -<<strong>br</strong> />
nja Bosne, lokalno kršćansko ple -<<strong>br</strong> />
m stvo en bloc prešlo na islam ka -<<strong>br</strong> />
ko bi zadržalo svoje feudalne po -<<strong>br</strong> />
sjede. Ta teorija, koju je u de ve t -<<strong>br</strong> />
naestom stoljeću propagirao i po -<<strong>br</strong> />
pularizirao franjevac i slavens ki<<strong>br</strong> />
na cionalist Ivan Franjo Jukić, po -<<strong>br</strong> />
najprije u svojoj historiji Bosne<<strong>br</strong> />
ko ju je 1851. objavio pod pseudonimom<<strong>br</strong> />
Slavoljub Bošnjak, u kojoj<<strong>br</strong> />
se, među ostalim, o muslimans koj<<strong>br</strong> />
aristokraciji u Bosni tvrdi da su,<<strong>br</strong> />
…potekli od loših kršćana koji<<strong>br</strong> />
su se pomuslimanili zato što su<<strong>br</strong> />
sa mo tako mogli očuvati svoju ze -<<strong>br</strong> />
mlju... Nova vjera osigurala im je<<strong>br</strong> />
vlasništvo i bogatstvo, oslobodila<<strong>br</strong> />
ih je svih nameta i dažbina i omo -<<strong>br</strong> />
gu ćila da se slobodno odaju svak -<<strong>br</strong> />
om poroku, svakom zlodjelu, a sve<<strong>br</strong> />
radi toga da mogu živjeti kao velika<<strong>br</strong> />
gospoda bez truda i muke. 10<<strong>br</strong> />
Ovo, jasno, <strong>br</strong>ojni su pokazatelji,<<strong>br</strong> />
nipošto nije tačan opis položaja<<strong>br</strong> />
nijednog bosanskog plemića<<strong>br</strong> />
ko ji je zadržao svoje imanje: zemlja<<strong>br</strong> />
mu je pretvorena u timar, a on<<strong>br</strong> />
8 Malcolm, N, Bosnia: A Short History, (u priredbi prof. Hamde Ćame), Nev York University Press, Nev York, 1994.<<strong>br</strong> />
9 Imamović, M. Historija Bošnjaka, Bošnjačka <strong>zajednica</strong> kulture Preporod, Sarajevo, 1998., str. 91.<<strong>br</strong> />
10 Jukić, I. F, Zemljopis i poviestnica Bosne, str. 143, u Andrić, I, Razvoj duhovnog života u Bosni, str. 20.
je bio dužan provoditi veći dio go -<<strong>br</strong> />
dine u aktivnoj vojnoj službi. Tridesetih<<strong>br</strong> />
godina 20. stoljeća historičar<<strong>br</strong> />
Vaso Ču<strong>br</strong>ilović zapazio je<<strong>br</strong> />
da su neki stari bosanski zemljo -<<strong>br</strong> />
po sjednici zaista postali spahije i<<strong>br</strong> />
zadržali neke od svojih posjeda,<<strong>br</strong> />
ali je isto tako napomenuo da ni -<<strong>br</strong> />
su morali radi toga prelaziti na<<strong>br</strong> />
islam. U prvim godinama osma -<<strong>br</strong> />
ns ke Bosne spahije kršćani bili<<strong>br</strong> />
su sasvim uobičajena pojava; je -<<strong>br</strong> />
dan se od njih proslavio postavši<<strong>br</strong> />
džerah-baša (glavni vidar) u kući<<strong>br</strong> />
bo sanskog namjesnika u Sarajevu<<strong>br</strong> />
sedamdesetih godina petnaes -<<strong>br</strong> />
tog stoljeća, a zvao se Vlah Svi -<<strong>br</strong> />
nja rević, očigledno izrazito ne -<<strong>br</strong> />
mus limanskog imena i prezimena.<<strong>br</strong> />
11<<strong>br</strong> />
Jedna od zabluda Ivana Franje<<strong>br</strong> />
Jukića bila je i njegova pretpostavka<<strong>br</strong> />
da je postojao neprekinut<<strong>br</strong> />
niz nasljednog plemstva iz<<strong>br</strong> />
predosmanske Bosne preko islamizacije<<strong>br</strong> />
do muslimanske zemljoposjedničke<<strong>br</strong> />
vlastele u njegovo<<strong>br</strong> />
doba. Ču<strong>br</strong>ilović i drugi dokazali<<strong>br</strong> />
su da je bilo toliko prekida i promjena<<strong>br</strong> />
u historiji zemljoposjedništva<<strong>br</strong> />
u osmanskoj Bosni da ta teorija<<strong>br</strong> />
nikako ne može objasniti nas -<<strong>br</strong> />
ta nak veleposjeda u Jukićevo do -<<strong>br</strong> />
ba, a koji su se pojavili kao poslje -<<strong>br</strong> />
di ca kasnijeg društvenog i političkog<<strong>br</strong> />
razvoja ponajviše u sedamnaestom<<strong>br</strong> />
i osamnaestom stoljeću.<<strong>br</strong> />
No, ako se vratimo i u šesnaesto<<strong>br</strong> />
sto ljeće, vidjet ćemo da je Jukićeva<<strong>br</strong> />
teorija više nego neispravna.<<strong>br</strong> />
Jedna savremena historičarka<<strong>br</strong> />
de taljno je proučila porijeklo 48<<strong>br</strong> />
po rodica koje su pripadale zem -<<strong>br</strong> />
ljo posjedničkoj vlasteli u Bosni<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Karta jugoistočne<<strong>br</strong> />
Europe sa<<strong>br</strong> />
naznačenim<<strong>br</strong> />
pravcima<<strong>br</strong> />
naseljavanja i<<strong>br</strong> />
teritorijalnog<<strong>br</strong> />
širenja<<strong>br</strong> />
muslimanskih<<strong>br</strong> />
naroda i plemena<<strong>br</strong> />
u 8. i 9. stoljeću.<<strong>br</strong> />
še snaestog stoljeća, sa krajnjim<<strong>br</strong> />
za ključkom da su pet od tih poro -<<strong>br</strong> />
di ca pouzdano, a dvije vjerojatno,<<strong>br</strong> />
pripadale starom (predosmans -<<strong>br</strong> />
kom) visokom plemstvu, da ih je<<strong>br</strong> />
sedam pouzdano, a sedam vjero -<<strong>br</strong> />
ja tno, pripadalo starom nižem<<strong>br</strong> />
ple mstvu, da je sedam tih porodica<<strong>br</strong> />
bilo običnog bosanskog porijekla,<<strong>br</strong> />
da ih je četiri-pet bilo nebosanskog<<strong>br</strong> />
slavenskog porijekla, da<<strong>br</strong> />
ih je četiri-pet bilo neslavenskog<<strong>br</strong> />
porijekla, a u jedanaest slučajeva<<strong>br</strong> />
porijeklo se nije moglo tačno utv -<<strong>br</strong> />
r diti. Mnogi su pripadnici bosanskog<<strong>br</strong> />
plemstva izginuli ili izbjegli<<strong>br</strong> />
pred turskom najezdom; neki su<<strong>br</strong> />
od nižih plemića otjerani u roblje.<<strong>br</strong> />
Nije bilo nikakvog sporazuma iz -<<strong>br</strong> />
među velike gospode i Turaka o<<strong>br</strong> />
11 Skarić, V, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrugarske okupacije,<<strong>br</strong> />
str. 42.<<strong>br</strong> />
12 Skarić, V, Sarajevo i njegova okolina, str. 76. Prema pouzdanim podacima Mauricea<<strong>br</strong> />
Braudela (Mediterranean, l, str. 420-421, 595), u to doba za mletački dukat<<strong>br</strong> />
moglo se kupiti otprilike 20 kilograma žita u Mlecima, a za austrijski dukat nešto<<strong>br</strong> />
malo više.<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
žrt vovanju kršćanstva za lagodan<<strong>br</strong> />
život i vršenje zlodjela.<<strong>br</strong> />
Teško je zanijekati opću pretpostavku<<strong>br</strong> />
da su ljudi prelazili na<<strong>br</strong> />
islam kako bi popravili svoj ekonomski<<strong>br</strong> />
ili društveni položaj -<<strong>br</strong> />
upravo zato što je tako općenita.<<strong>br</strong> />
Zacijelo je bilo mnogo slučajeva<<strong>br</strong> />
koji su se mogli podvesti pod ovakav<<strong>br</strong> />
zajednički imenitelj. Ali ekonomska<<strong>br</strong> />
motivacija ne može se<<strong>br</strong> />
ograničiti - kao što je učinjeno u<<strong>br</strong> />
jednoj popularnoj teoriji o islamizaciji<<strong>br</strong> />
Bosne - na puko pitanje iz -<<strong>br</strong> />
bj egavanja plaćanja poreza za ne -<<strong>br</strong> />
muslimane (džizje), izvjesne vrs -<<strong>br</strong> />
te obaveznog godišnjeg poreza u<<strong>br</strong> />
vi du gradirane glavarine, koja je<<strong>br</strong> />
u 16. stoljeću iznosila četiri dukata<<strong>br</strong> />
za bogataše, dva dukata za<<strong>br</strong> />
sre dnje imućne ljude i jedan du -<<strong>br</strong> />
kat za sirotinju. 12 Mnogi od naj -<<strong>br</strong> />
su mornijih izvještaja o patnjama<<strong>br</strong> />
krš ćana pod osmanskim jarmom<<strong>br</strong> />
po tiču iz onih razdoblja kad su<<strong>br</strong> />
po rezi bili znatno povećani tokom<<strong>br</strong> />
63
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
ra ta protiv Mletaka ili Habsbur -<<strong>br</strong> />
go vaca. U nekim razdobljima, taj<<strong>br</strong> />
se porez odnosio i na muslimane,<<strong>br</strong> />
te stoga izbjegavanje plaćanja tog<<strong>br</strong> />
na meta nije mogao biti glavni ra -<<strong>br</strong> />
z log za prevjeravanje; a ne smije<<strong>br</strong> />
se zaboraviti ni činjenica da su<<strong>br</strong> />
mu slimani, za razliku od kršćana,<<strong>br</strong> />
plaćali i zekat, godišnji vjerski<<strong>br</strong> />
porez koji je jedna od osnov -<<strong>br</strong> />
nih obaveza u islamu. Muslimani<<strong>br</strong> />
su, isto tako mogli očekivati da će<<strong>br</strong> />
biti pozvani na vojnu dužnost, bi -<<strong>br</strong> />
lo u gradskoj miliciji bilo u sklopu<<strong>br</strong> />
ra tnog doprinosa svoga spahije,<<strong>br</strong> />
dok su kršćani izvan graničnih<<strong>br</strong> />
po dručja obično bili oslobođeni te<<strong>br</strong> />
obaveze. Isto tako nije istina da je<<strong>br</strong> />
čovjek u Osmanskom sultanatu<<strong>br</strong> />
mo rao biti musliman da bi se mo -<<strong>br</strong> />
gao obogatiti; bilo je mnogo imućnih<<strong>br</strong> />
trgovaca - Grka, Vlaha, Ar -<<strong>br</strong> />
me naca - koji se nikad nisu odrekli<<strong>br</strong> />
svoje kršćanske vjere. Ali istina<<strong>br</strong> />
je da je, barem nakon prvih<<strong>br</strong> />
de setljeća šesnaestog stoljeća, bi -<<strong>br</strong> />
lo potrebno biti musliman da bi<<strong>br</strong> />
se napravila karijera u aparatu<<strong>br</strong> />
sa me osmanske države. Zahva -<<strong>br</strong> />
lju jući sistemu devširme (plaćanje<<strong>br</strong> />
danka u djeci), potekla je …<<strong>br</strong> />
si lna bujica balkanskih mladaca<<strong>br</strong> />
u vojsku i u carsku upravu. Na -<<strong>br</strong> />
vod no su Bosanci među njima bili<<strong>br</strong> />
posebno cijenjeni.<<strong>br</strong> />
Utjecaj tarikata na društveni<<strong>br</strong> />
život<<strong>br</strong> />
Za sve vrijeme osmanske vlasti,<<strong>br</strong> />
tesavvufu na Balkanu pomagale<<strong>br</strong> />
su neke tendencije koje su<<strong>br</strong> />
mu dale znakovit i istinski kvalitet.<<strong>br</strong> />
Prvo, gotovo svi šejhovi pro-o -<<strong>br</strong> />
r todoksnih tarikata halvetija, na -<<strong>br</strong> />
kšibendija, i kadirija pripadali su<<strong>br</strong> />
najvišoj kasti uleme’. Mnogi še j -<<strong>br</strong> />
ho vi koji su sobom donijeli ta ri -<<strong>br</strong> />
ka te na Balkan bili su, uglavnom,<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>azovani na utjecajnim<<strong>br</strong> />
te ološkim institucijama Istanbu-<<strong>br</strong> />
64<<strong>br</strong> />
la, Bagdada, Kaira, Damaska i<<strong>br</strong> />
Me dine. Ova pojedinost moguće<<strong>br</strong> />
da je u određenoj mjeri nekim od<<strong>br</strong> />
ta rikata dala ekskluzivne mogućnosti.<<strong>br</strong> />
Brojni su sljedbenici tari -<<strong>br</strong> />
ka ta, naročito mevlevija i bektašija,<<strong>br</strong> />
bili izvanredni prozni pisci i<<strong>br</strong> />
au tori teoloških djela koji su pi -<<strong>br</strong> />
sali ne samo na arapskom, perzi -<<strong>br</strong> />
j s kom, i osmanskom turskom, ne -<<strong>br</strong> />
go isto tako i govornim jezicima<<strong>br</strong> />
ze malja i krajeva u kojima su ži v -<<strong>br</strong> />
jeli. Primjera radi, Umar Kashari,<<strong>br</strong> />
koji je bio kadirijski šejh, napisao<<strong>br</strong> />
je prvi albansko-turski leksikon<<strong>br</strong> />
(1804.). Takve ličnosti balka -<<strong>br</strong> />
n skog tesavvufa bile su među naj -<<strong>br</strong> />
ob razovanijim i najučenijim lju -<<strong>br</strong> />
di ma ne samo Balkana ili Os ma -<<strong>br</strong> />
n skog sultanata, nego i cijelog is -<<strong>br</strong> />
la mskog svijeta, koji u to vrijeme<<strong>br</strong> />
nije bio mali.<<strong>br</strong> />
Što se tiče običnog muslimana,<<strong>br</strong> />
stanovnika Balkana, socijalno<<strong>br</strong> />
okruženje u kojoj je živio određivala<<strong>br</strong> />
je osobenosti tarikata koji<<strong>br</strong> />
će imati najveći utjecaj. U urbanim<<strong>br</strong> />
središtima Grčke, Bugarske,<<strong>br</strong> />
Makedonije i Srbije, (koji su bili u<<strong>br</strong> />
najvećoj mjeri turkofoni), tarikati<<strong>br</strong> />
halvetije, rifa’ije i kadirije, do ka -<<strong>br</strong> />
zali su svoju prihvatljivost kod<<strong>br</strong> />
onih koji su bili naklonjeni slije -<<strong>br</strong> />
đe nju duhovnog puta. Glasni i fi -<<strong>br</strong> />
zički snažni o<strong>br</strong>edi zikra ovih ta -<<strong>br</strong> />
ri kata neupitno su bili naročito<<strong>br</strong> />
pri vlačni masama sljedbenika,<<strong>br</strong> />
na suprot mnogo tišim i izvanjski<<strong>br</strong> />
po vučenijim ceremonijama nak -<<strong>br</strong> />
ši bendija, a pogotovo visoko inte -<<strong>br</strong> />
le ktualnoj filozofiji mevlevija. Na -<<strong>br</strong> />
dalje, osobito ova tri tarikata, os -<<strong>br</strong> />
ta li su unutar konvencionalnog<<strong>br</strong> />
sunnitskog svetonazora (za razliku<<strong>br</strong> />
od, recimo bektašija), što ih je<<strong>br</strong> />
u velikoj mjeri od<strong>br</strong>anilo od općedruštvenog<<strong>br</strong> />
žigosanja.<<strong>br</strong> />
Uvjeti življenja u ruralnim po -<<strong>br</strong> />
d ručjima, često daleko od o<strong>br</strong>a zo -<<strong>br</strong> />
v nih i naučnih institucija i es tab -<<strong>br</strong> />
lišmenta, uzrokovali su potpuno<<strong>br</strong> />
drukčije naklonosti. Tarikati ko ji<<strong>br</strong> />
su se ovdje pokazali nadmoć ni -<<strong>br</strong> />
jim, posjedovali su određene oso -<<strong>br</strong> />
bine heterodoksije i sinkretizma.<<strong>br</strong> />
U cilju umekšavanja procesa pre -<<strong>br</strong> />
la ska sa kršćanstva na islam,<<strong>br</strong> />
sta novništvo je povremeno za dr -<<strong>br</strong> />
ža valo izvjesne elemente starog<<strong>br</strong> />
pu ta (koji su nerijetko imali i pre -<<strong>br</strong> />
t kršćansko porijeklo). Na prim -<<strong>br</strong> />
jer, hamzevije, koje su imale izu -<<strong>br</strong> />
zetno snažan utjecaj duž doline<<strong>br</strong> />
rijeke Drine u šesnaestom stoljeću,<<strong>br</strong> />
us to ličili su se u ovom re gi onu<<strong>br</strong> />
ne du go nakon što je stanov ništvo<<strong>br</strong> />
pri hvatilo islam. Vjersko-po li tič -<<strong>br</strong> />
ki pokret Bedruddina Si ma vija<<strong>br</strong> />
iz kasnog četrnaestog stoljeća,<<strong>br</strong> />
bio je ograničen na dijelove Bu ga -<<strong>br</strong> />
r ske veoma udaljene od sva ke ci -<<strong>br</strong> />
vi lizacije. Iako su Osmanlije pre -<<strong>br</strong> />
sjekli svaku aktivnost oba spo -<<strong>br</strong> />
menuta tarikata, mnoge od ide ja<<strong>br</strong> />
koje su bile temelj njihovoga vjerovanja,<<strong>br</strong> />
uočljive su i bektašijskim<<strong>br</strong> />
doktrinama, tarikata koji je imao<<strong>br</strong> />
izuzetno snažan utjecaj ši rom ru -<<strong>br</strong> />
ra lnih područja rustičnog Ba l -<<strong>br</strong> />
kana.<<strong>br</strong> />
Islam, koji je u Bosnu i Hercegovinu<<strong>br</strong> />
stigao sa osmanskim Turcima,<<strong>br</strong> />
osim što je već bio temeljito<<strong>br</strong> />
definiran unutar nekoliko ponekad<<strong>br</strong> />
suprostavljenih sljedbi, bio je<<strong>br</strong> />
i iznimno opterećen cijelim nizom<<strong>br</strong> />
fikhskih obaveza, akaidskih pravila,<<strong>br</strong> />
mezhebskim razilaženjima i<<strong>br</strong> />
unutarmuslimanskim prijeporima<<strong>br</strong> />
na različitim razinama. Te sa -<<strong>br</strong> />
vvuf koji je u Bosni i Herecegovini<<strong>br</strong> />
poznat na svojoj prakticirajućoj<<strong>br</strong> />
razini kao tarikat gotovo od<<strong>br</strong> />
sa moga svojega početka nikada<<strong>br</strong> />
ni je bio cijenjen od strane konzervativne<<strong>br</strong> />
uleme, te ni ovi krajevi<<strong>br</strong> />
ni su bili pošteđeni sukoba na re -<<strong>br</strong> />
laciji ulema-i zahirin i ulema-i<<strong>br</strong> />
ba tinin.<<strong>br</strong> />
Međusobni odnosi dvije skupi-
ne poznavalaca respektivnih do -<<strong>br</strong> />
me na islama uglavnom su se od -<<strong>br</strong> />
vi jali na relacijama prigovora o<<strong>br</strong> />
pro fesionalizaciji imamske - ho -<<strong>br</strong> />
dži nske službe s jedne, i o pretje -<<strong>br</strong> />
ra lnom liberalitetu i nedovoljnom<<strong>br</strong> />
zna nju s druge strane.<<strong>br</strong> />
Kult svetih ljudi i narodne<<strong>br</strong> />
predaje<<strong>br</strong> />
Činjenica je da je iz predmetnog<<strong>br</strong> />
vremena mali <strong>br</strong>oj autentičnih<<strong>br</strong> />
dokumenata bilo koje vrste<<strong>br</strong> />
ko ji bi mogli poslužiti kao svjedo -<<strong>br</strong> />
ča nstvo - bilo doktrinarnih pos t -<<strong>br</strong> />
avki, bilo djelovanja ovih, nazovimo<<strong>br</strong> />
ih radi lakšeg razumjevanja<<strong>br</strong> />
he terodoksnih tarikata. Kao je -<<strong>br</strong> />
dan od mogućih razloga za to,<<strong>br</strong> />
vje rovatno može poslužiti i činje -<<strong>br</strong> />
ni ca da je ova verzija islama na s -<<strong>br</strong> />
tala, živjela i razvijala se uglavnom<<strong>br</strong> />
među neo<strong>br</strong>azovanim i vje -<<strong>br</strong> />
ro vatno nepismenim stanovniš -<<strong>br</strong> />
tvom, uglavnom kao vid usmene<<strong>br</strong> />
pre daje i tradicije. To je zasigurno<<strong>br</strong> />
i jedan od razloga zbog kojih<<strong>br</strong> />
pi sana pravila, čak i ako su po s -<<strong>br</strong> />
tojala, nisu mogla biti u potpunosti<<strong>br</strong> />
primjenjena, odnosno nisu<<strong>br</strong> />
imala gotovo nikakvu svrhu u<<strong>br</strong> />
sre dinama u kojima niko nije čak<<strong>br</strong> />
ni govorio jezikom kojima su ta<<strong>br</strong> />
pra vila mogla biti pisana, araps -<<strong>br</strong> />
kom, odnosno prije turskom i per -<<strong>br</strong> />
zi jskom. Dakle, usljed nedostat -<<strong>br</strong> />
ka pisanih izvora, učenja velikih<<strong>br</strong> />
Uči telja u različitim dijelovima<<strong>br</strong> />
is lamskog svijeta prenošena su<<strong>br</strong> />
ug lavnom usmeno, uglavnom u<<strong>br</strong> />
vi du pripovjesti o čudima i na d -<<strong>br</strong> />
na ravnim djelima svetih ljudi,<<strong>br</strong> />
ne izbježno s posljedicom da se is -<<strong>br</strong> />
ta priča halifa u različitim dijelovima<<strong>br</strong> />
sultanata razlikovala u mj -<<strong>br</strong> />
e ri u kojoj su se međusobno razli -<<strong>br</strong> />
ko vale osobenosti područja u kojima<<strong>br</strong> />
su djelovali. Bez pisanih knjiga<<strong>br</strong> />
vjerozakona i pravila, ili ma -<<strong>br</strong> />
kar propagandnih materijala, ko -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Umjetnički prikaz jeničarskih aga iz 15.<<strong>br</strong> />
stoljeća u svečanim odorama (Gentile Bellini<<strong>br</strong> />
1479.–1481.)<<strong>br</strong> />
ji bi pomogli uobličavanju stava i<<strong>br</strong> />
mišljenja u skladu sa osnovnim<<strong>br</strong> />
to kom ortodoksije, koja je vladala<<strong>br</strong> />
u prijestolnici, vremenom se razvio<<strong>br</strong> />
cijeli niz vjerovanja i manifes -<<strong>br</strong> />
ta cionih oblika u kojima je moguće<<strong>br</strong> />
prepoznati osobenosti i najdublje<<strong>br</strong> />
korijene lokalne tradicije.<<strong>br</strong> />
Kako se uglavnom radilo o ru -<<strong>br</strong> />
ral nom, slabo pismenom stanov -<<strong>br</strong> />
ništvu, koje je svoju viziju vjerovanja<<strong>br</strong> />
gradilo u okvirima usmene,<<strong>br</strong> />
pripovjedačke tradicije, onako<<strong>br</strong> />
ka ko se je babe i dede prenosili,<<strong>br</strong> />
ži vjelo s njom, nikada se ne upuštajući<<strong>br</strong> />
u teološke dubine niti is -<<strong>br</strong> />
tražujući osnove svoga vjerovanja<<strong>br</strong> />
i vjere uopće, to je ujedno bio i na -<<strong>br</strong> />
jbolji način prenošenja vjerskih<<strong>br</strong> />
istina stanovništvu osnovu čijeg<<strong>br</strong> />
kolektivnog i pojedinačnog pamćenja<<strong>br</strong> />
ionako jesu činile narodne<<strong>br</strong> />
predaje, te je stoga prilično lahko<<strong>br</strong> />
zamisliti situacije i okruženja ve -<<strong>br</strong> />
če rnjeg sijela, poslijepodnevne<<strong>br</strong> />
ka hve, zajedničkog rada na polju<<strong>br</strong> />
u kojima su postavljani temelji<<strong>br</strong> />
vje rovanja. Nije to bila sredina za<<strong>br</strong> />
govor o kompliciranim teološkim<<strong>br</strong> />
i filozofskim, odnosno teosofskim<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
postavkama vjerskih istina, te je<<strong>br</strong> />
stoga, isto tako lahko zamisliti<<strong>br</strong> />
ma kar neke od tema koje su na<<strong>br</strong> />
tim skupovima, nekad dužim a<<strong>br</strong> />
nekad kraćim, prepričavane - ču -<<strong>br</strong> />
da velikih svetih ljudi dosegnuta<<strong>br</strong> />
vla stitom predanošću i Božijom<<strong>br</strong> />
mi lošću, a najbolji zamisliv vid i<<strong>br</strong> />
na čin ponašanja jeste oponašanje<<strong>br</strong> />
života i djela svetih ljudi. Pret po -<<strong>br</strong> />
s ta viti je stoga, da je prvi sinkre -<<strong>br</strong> />
ti čki element u kontekstu ovog<<strong>br</strong> />
ra da kult svetih ljudi. Stupovi<<strong>br</strong> />
vje rovanja, islamski i imanski ša -<<strong>br</strong> />
r ti, akaidske doktrine, fikhske<<strong>br</strong> />
za <strong>br</strong>ane i stroge zapovjesti, teško<<strong>br</strong> />
da su ikada nazivani tim imenima<<strong>br</strong> />
ili o<strong>br</strong>ađivani kao teološke po -<<strong>br</strong> />
stavke, kao uostalom ni šeri’at ni<<strong>br</strong> />
sunnet, te oni i nisu, u tom sistemu<<strong>br</strong> />
razumijevanja vjere vjerovat -<<strong>br</strong> />
no nikada jasno definirani us -<<strong>br</strong> />
taljenim pojmovnikom.<<strong>br</strong> />
Vremenom, čini se, pokazavši<<strong>br</strong> />
sv oju praktičnost, ovaj metod po -<<strong>br</strong> />
stao je popularan, te je zasigurno<<strong>br</strong> />
svaki Bošnjak u stanju, makar<<strong>br</strong> />
sje titi se ako ne i ispričati cijeli<<strong>br</strong> />
niz poučnih priča punih preporuka,<<strong>br</strong> />
savjeta, za<strong>br</strong>ana i strogih za -<<strong>br</strong> />
po vjesti čiji glavni likovi često va -<<strong>br</strong> />
ri raju od jednog do drugog kraja<<strong>br</strong> />
zemlje, ali u kojima je, nakon ma -<<strong>br</strong> />
lo udubljivanja lahko prepoznati<<strong>br</strong> />
predaju (hadis) Allahovog Poslanika<<strong>br</strong> />
Muhammeda (s.a.v.a.), fikhsko<<strong>br</strong> />
pravilo, elemente akaidske<<strong>br</strong> />
dok trine, ali i narodnu mudrost i<<strong>br</strong> />
do sjetljivost. Središte ovoga kružnog<<strong>br</strong> />
omotača nije fiksirano, a prostor<<strong>br</strong> />
između labilnog središta i<<strong>br</strong> />
obo la priče, odnosno od religijs -<<strong>br</strong> />
kog povoda i načina njegovog pre -<<strong>br</strong> />
no šenja često je prazno, te tako<<strong>br</strong> />
ni je nemoguće da se u tom pros -<<strong>br</strong> />
toru nađu i elementi lokalne tradicije,<<strong>br</strong> />
likova i događaja nepoznatog<<strong>br</strong> />
porijekla, i drugih osobenosti<<strong>br</strong> />
koje karakteriziraju prilagođavanje<<strong>br</strong> />
datoj situaciji.<<strong>br</strong> />
65
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
Činjenica je da se način življenja,<<strong>br</strong> />
pa u određenoj mjeri i način<<strong>br</strong> />
is poljavanja vjerovanja (ne i su š ti -<<strong>br</strong> />
na samog vjerovanja!), nekih de -<<strong>br</strong> />
rviških grupa petnaestog i še s na -<<strong>br</strong> />
estog stoljeća u Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />
u izvjesnoj mjeri pokazivao<<strong>br</strong> />
izvjesne razlike u odnosu na ono<<strong>br</strong> />
što bi se sa aspekta stroge i pre -<<strong>br</strong> />
ovlađujuće teologije moglo na z vati<<strong>br</strong> />
takozvanim ortodoksnim is la mom.<<strong>br</strong> />
Ta razlika možda je naj oči gle dnija<<strong>br</strong> />
u naporedoj analizi svih okolnosti i<<strong>br</strong> />
uvjeta, pa način ma ni festiranja<<strong>br</strong> />
vjerovanja tarikata, čiji su sljedbenici<<strong>br</strong> />
bili iz redova o<strong>br</strong>azovane socijalne<<strong>br</strong> />
elite, mu derisi i ule ma uopće,<<strong>br</strong> />
veliki trgovci i viši slo jevi urbanog<<strong>br</strong> />
stanovništva, te koji su slovili kao<<strong>br</strong> />
orto dok sni, s jedne, i po pravilu<<strong>br</strong> />
ma nje ili nikako o<strong>br</strong>azovano ili čak<<strong>br</strong> />
nepismeno stanovništvo ug la v nom<<strong>br</strong> />
ruralnih sredina s druge stra ne,<<strong>br</strong> />
koji su slijedili drukčiji put, te su<<strong>br</strong> />
stoga ne minovno morali biti proglašeni<<strong>br</strong> />
heterodoksnim. Isto tako,<<strong>br</strong> />
poznato je da je nakon prvog talasa<<strong>br</strong> />
progona i suđenja, te egzekucija,<<strong>br</strong> />
u pe ri odu 1573-1582., tarikat-i<<strong>br</strong> />
hamzevije, premda je slovio kao<<strong>br</strong> />
heterodoksni i čak heretički, unekoliko<<strong>br</strong> />
po<strong>br</strong>isao tu granicu, jednako<<strong>br</strong> />
kao što su svo jevremeno tu granicu<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>i sale baj ramije-melamije u<<strong>br</strong> />
Os mans kom sultanatu.<<strong>br</strong> />
Sa aspekta ovog rada, zanimljivo<<strong>br</strong> />
je pokušati dokučiti u čemu<<strong>br</strong> />
se sastojala, odnosno šta je bilo to<<strong>br</strong> />
što se u manifestacionim oblicima<<strong>br</strong> />
‘heterodoksnih’ tarikata tako<<strong>br</strong> />
ra z likovalo od središnjeg toka is -<<strong>br</strong> />
lama, to jest u kojoj mjeri se to<<strong>br</strong> />
raz likovalo od ortodoksnog su -<<strong>br</strong> />
nni zma?<<strong>br</strong> />
66<<strong>br</strong> />
Sinkretističke pojave u<<strong>br</strong> />
bosanskom islamu<<strong>br</strong> />
Sinkretizam 13 niti u jednoj<<strong>br</strong> />
vje rskoj tradiciji ne predstavlja<<strong>br</strong> />
ne uobičajenu pojavu, budući da<<strong>br</strong> />
sve vjerske tradicije u svome for -<<strong>br</strong> />
m ativnom periodu neminovno<<strong>br</strong> />
ap sorbiraju dio pozitivnog naslijeđa<<strong>br</strong> />
prethodne (ili prethodnih),<<strong>br</strong> />
na poredo s tim odbacujući nega -<<strong>br</strong> />
ti vne elemente koji se protive no -<<strong>br</strong> />
vo objavljenom vjerozakonu. Na -<<strong>br</strong> />
ime, posmatrajući religijsku tra -<<strong>br</strong> />
di ciju kao neprekidan tok od Ade -<<strong>br</strong> />
ma (a.s.), prvog čovjeka i prvog<<strong>br</strong> />
Božijeg poslanika do Muhammeda<<strong>br</strong> />
(s.a.v.a.), posljednjeg Poslanika<<strong>br</strong> />
i donositelja u potpunosti usavršene<<strong>br</strong> />
vjere, čini se sasvim normalnim<<strong>br</strong> />
da su određene komponente<<strong>br</strong> />
prethodno objavljivanih ‘vje -<<strong>br</strong> />
ra’ ostale nepromijenjene od prve<<strong>br</strong> />
do posljednje Objave. Dakle, sinkretizam<<strong>br</strong> />
napose, nije neophodno<<strong>br</strong> />
ne gativna pojava, iako se vrlo če -<<strong>br</strong> />
sto ili gotovo po pravilu tako po i -<<strong>br</strong> />
ma i tumači, nije obavezno oneč i -<<strong>br</strong> />
š ćenje odnosno miješanje tuđih<<strong>br</strong> />
tra dicijskih i drugih elemenata<<strong>br</strong> />
sa našim. Ne mora se pojmiti u<<strong>br</strong> />
sm islu heterodoksije, hereze, ne -<<strong>br</strong> />
vje rstva vlastitoj religijskoj tradiciji,<<strong>br</strong> />
osobito kod muslimana, koji,<<strong>br</strong> />
napominjemo, u svojoj, proširenoj<<strong>br</strong> />
vjeroispovjednoj izjavi potvrđuju,<<strong>br</strong> />
ne samo jedinstvo Boga, Vrhunaravnog<<strong>br</strong> />
Načela, Stvoritelja i Objavitelja,<<strong>br</strong> />
nego i kontinuitet Objave<<strong>br</strong> />
i vjerozakona, neprekidan slijed<<strong>br</strong> />
Bo žijih poslanika, prenositelja<<strong>br</strong> />
Ob jave, primjera ljudima i upu -<<strong>br</strong> />
tite lja načina provođenja objavljenih<<strong>br</strong> />
vjerozakona. Određeni hi s -<<strong>br</strong> />
to rijski periodi bilježe različite<<strong>br</strong> />
odnose prema zatečenim i na s li -<<strong>br</strong> />
je đenim elementima pretho dnih<<strong>br</strong> />
vjerskih i religijskih tradicija, od<<strong>br</strong> />
gotovo potpune apsorpcije i prilagođavanja<<strong>br</strong> />
vlastitom svjetonazoru<<strong>br</strong> />
i potrebama, uglavnom u smislu<<strong>br</strong> />
pri lagođavanja situaciji u svrhu<<strong>br</strong> />
širenja vjeronazora i vjeronauka.<<strong>br</strong> />
Postojanje sinkretističkih ele -<<strong>br</strong> />
me nata u bosanskom islamu, mo -<<strong>br</strong> />
guće je ispitati ne upuštajući se u<<strong>br</strong> />
daleke historijske dubine, budući<<strong>br</strong> />
da je i manje pažljiv, ali puritanistički<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>azovan posmatrač u stanju<<strong>br</strong> />
i u eksternim manifestacijama<<strong>br</strong> />
bosanskog islama pronaći ci -<<strong>br</strong> />
jeli niz elemenata vjerovanja i<<strong>br</strong> />
pra kse koji nisu postojali u Poslanikovo<<strong>br</strong> />
vrijeme. Historija bosanske<<strong>br</strong> />
heterodoksije je na izvjestan<<strong>br</strong> />
na čin historija usmene predaje;<<strong>br</strong> />
iz vanjski islamski izgled udomio<<strong>br</strong> />
je cijeli niz predaja čije historijske,<<strong>br</strong> />
geografske i religijske korijene te -<<strong>br</strong> />
ško da je iko u stanju dokučiti.<<strong>br</strong> />
Osim sinkretizma, vjerovatno<<strong>br</strong> />
je dna od najuočljivijih osobenosti<<strong>br</strong> />
narodnog, pučkog islama je nje -<<strong>br</strong> />
go vo utemeljenje, površno gledano,<<strong>br</strong> />
izvan okvira teoloških doktrina<<strong>br</strong> />
i postulata, ali ne i neophodno<<strong>br</strong> />
protiv njih. On je proizvod vremena<<strong>br</strong> />
i trenutka, uslovljen socijalnim,<<strong>br</strong> />
ekonomskim i političkim uv -<<strong>br</strong> />
je tima vremena, te je stoga uzroč -<<strong>br</strong> />
no-posljedično nesistematičan,<<strong>br</strong> />
prilagodljiv, tolerantan, pomalo<<strong>br</strong> />
mi to loški i možda i nedorečen.<<strong>br</strong> />
Nje gova prilagodljivost vremenu<<strong>br</strong> />
i situaciji i životnost su, osim spo -<<strong>br</strong> />
me nutih, još neke od osobenosti<<strong>br</strong> />
narodnog, pučkog islama koja je<<strong>br</strong> />
za sigurno umnogome doprinijela<<strong>br</strong> />
nje govom lakšem prihvatanju i<<strong>br</strong> />
13 Sinkretizam (grč. synkretismos), fil. nesustavno i nekritičko spajanje dijelova različitih filozofskih sustava bez otklanjanja njihovih<<strong>br</strong> />
proturječnosti (najniži stupanj eklekticizma (grč. eklego, biram, eklektikos, koji bira; fil. način mišljenja kojim neko ne<<strong>br</strong> />
stvara svoj vlastiti sustav, nego bira iz drugih sustava ono što mu se čini tačno i prikladno, pa onda od toga gradi cjelinu i<<strong>br</strong> />
sustav). Sinkretistički (grč. synkretizo), ujedinjujući, miješajući; eklektički. Sinkretist, fil. član skupine filosofa u šesnaestom<<strong>br</strong> />
stoljeću koji su htjeli spojiti Platonovo i Aristotelovo naučavanje; nekritičan eklektičar. Anić, Klaić, Domović, Rječnik stranih<<strong>br</strong> />
riječi, tuđice, posuđenice, izrazi, kratice i fraze, IKP Evro, Beograd, 2001., str. 349.
ši renju u ruralnim sredinama.<<strong>br</strong> />
Ta kođer, uzročno-posljedičnim se<<strong>br</strong> />
čini i činjenica da su u takvom<<strong>br</strong> />
od nosu teološki sistem i prilično<<strong>br</strong> />
to lerantna teološka i doktrinarna<<strong>br</strong> />
struktura, jer je u predmetnom<<strong>br</strong> />
slu čaju teško odrediti šta je starije,<<strong>br</strong> />
ali u svakom slučaju jasno je<<strong>br</strong> />
da je u uskoj vezi sa svojom sinkretističkom<<strong>br</strong> />
prirodom. Derviši<<strong>br</strong> />
pet naestog stoljeća u Bosni i Hercegovini<<strong>br</strong> />
nisu bili stroge askete<<strong>br</strong> />
ko ji su se bilo čime, od izgleda do<<strong>br</strong> />
po našanja, razlikovali od drugih<<strong>br</strong> />
ljudi u sredinama u kojima su<<strong>br</strong> />
živjeli. Kako bilo, sigurno je da su<<strong>br</strong> />
se prenosioci i propagatori islama<<strong>br</strong> />
na ovaj način vidjeli neupitnim<<strong>br</strong> />
muslimanima, iskrenim vjernicima,<<strong>br</strong> />
i do<strong>br</strong>im robovima Božijim,<<strong>br</strong> />
što drugu skupinu jednako do b -<<strong>br</strong> />
rih muslimana koji su islam učili,<<strong>br</strong> />
razumijevali i poimali na drukčiji<<strong>br</strong> />
način, nije sprječavalo da od<<strong>br</strong> />
vre mena do vremena, najistak -<<strong>br</strong> />
nu tije predstavnika pučkog islama<<strong>br</strong> />
proglašavaju hereticima, njihova<<strong>br</strong> />
učenja heterodoksnim, a<<strong>br</strong> />
nji hove sljedbenike nevjernicima<<strong>br</strong> />
i raskolnicima.<<strong>br</strong> />
Kao opći zaključak možemo us -<<strong>br</strong> />
vojiti da su se u predmetnom vre -<<strong>br</strong> />
menskom, prostornom i situacionom<<strong>br</strong> />
periodu i okolnostima u kojima<<strong>br</strong> />
su djelovali, kao i u konte k stu<<strong>br</strong> />
cilja i svrhe, šejhovi i derviši smatrali<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>im muslimanima, te vjerovali<<strong>br</strong> />
da prakticiraju i pro pa giraju<<strong>br</strong> />
božansku stvárnost na svoj, možda<<strong>br</strong> />
‘mistički’, ali u svakom slučaju is -<<strong>br</strong> />
pra van način, ba ve ći se prije sve ga<<strong>br</strong> />
sadržinom na uštrb površine od -<<strong>br</strong> />
nosno manifes ta cionih, pojav nih,<<strong>br</strong> />
izglednih ka rakteristika. Njihov<<strong>br</strong> />
na izgled bez b rižan stav i odnos<<strong>br</strong> />
pre ma određenim načelima vjero -<<strong>br</strong> />
za kona, od nosno njihovoj eksternoj<<strong>br</strong> />
pojavnosti, ne čini se naročito<<strong>br</strong> />
značajnim u usporedbi sa neupit -<<strong>br</strong> />
no mnogo zna čajnijom unutar-<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
njom porukom Božijeg sunneta ko -<<strong>br</strong> />
ju su na stojali i uspijevali prenijeti<<strong>br</strong> />
svojim sljedbenicima i simpati -<<strong>br</strong> />
ze rima, a u isto vrijeme ne čini se<<strong>br</strong> />
da je to u prvi mah bio i za<strong>br</strong>inja -<<strong>br</strong> />
va jući izazov zagovornicima drukčijeg,<<strong>br</strong> />
formalnijeg i manifestaciono<<strong>br</strong> />
čišćeg islama i sunneta.<<strong>br</strong> />
Temeljem činjenice da je i u ta -<<strong>br</strong> />
ko zvanom ortodoksnom bosan s -<<strong>br</strong> />
kom islamu danas lahko uočiti prisustvo<<strong>br</strong> />
određenih elemenata ko ji<<strong>br</strong> />
se sa aspekta pravovjerja mo gu<<strong>br</strong> />
sma trati sinkretističkim, mo že se<<strong>br</strong> />
za ključiti da je sinkre ti za cija bo sa -<<strong>br</strong> />
n skog islama bila, u naj manjem,<<strong>br</strong> />
dvo stepen proces. Na ime, prvi dio<<strong>br</strong> />
procesa, koji je ko nzervativna sunnitska<<strong>br</strong> />
ulema’ ami novala, odvijao<<strong>br</strong> />
se u domenu su pstitucije odnosno<<strong>br</strong> />
zamjene sta rih običaja i vjerovanja<<strong>br</strong> />
novim; dru gi dio procesa podrazu-<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
Historijska karta Bosne i Hercegovine u različitim epohama njenog postojanja. Bosna i<<strong>br</strong> />
Hercegovina je u svojim najvećim granicama bila u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I.<<strong>br</strong> />
Kotromanića.<<strong>br</strong> />
mijevao je preuzimanje civilizacijskih,<<strong>br</strong> />
ku l turnih i religijskih elemenata<<strong>br</strong> />
za tečenih civilizacija, kulturnih<<strong>br</strong> />
cje lina i religijskih tradicija, te<<strong>br</strong> />
nji hovo apsorbiranje u vlastito vje -<<strong>br</strong> />
rovanje, kao jednakopravnih i pu -<<strong>br</strong> />
novažnih elemenata vjere, bez ob -<<strong>br</strong> />
zi ra na njihovo porijeklo i poza di -<<strong>br</strong> />
nu, sa ili bez preispitivanja va lja -<<strong>br</strong> />
nosti i/ili ispravnosti, što bo sa n ska<<strong>br</strong> />
konzervativnna ulema ni ka ko nije<<strong>br</strong> />
mogla i nije tolerirala. Noel Malcolm<<strong>br</strong> />
14 (u priredbi prof. Hamde<<strong>br</strong> />
Ćame), piše,<<strong>br</strong> />
Prelazak s narodnog kršćanstva<<strong>br</strong> />
na narodni islam nije preds -<<strong>br</strong> />
ta vljao veliku promjenu; mnogi<<strong>br</strong> />
su se običaji mogli mirne duše na -<<strong>br</strong> />
14 Malcolm, N, Bosnia: A Short History,<<strong>br</strong> />
New York University Press, New<<strong>br</strong> />
York, 1994.<<strong>br</strong> />
67
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
s taviti, samo uz malko drukčije<<strong>br</strong> />
riječi i imena. Bez nadzora crkve<<strong>br</strong> />
ko ja bi upozoravala vjernike na<<strong>br</strong> />
op asnost što prijeti besmrtnoj du -<<strong>br</strong> />
ši, taj prelazak nije uopće morao<<strong>br</strong> />
biti težak. Ozbiljni protestantski<<strong>br</strong> />
posjetioci na Balkanu bili su često<<strong>br</strong> />
zgranuti nad time kako ljudi ne -<<strong>br</strong> />
hajno shvaćaju to prevjeravanje.<<strong>br</strong> />
Engleski liječnik George Wheler,<<strong>br</strong> />
koji je u sedamdesetim godinama<<strong>br</strong> />
17. stoljeća posjetio Korint, zapazio<<strong>br</strong> />
je kako ovdašnji kršćani, kojima<<strong>br</strong> />
nedostaje do<strong>br</strong>a poduka, sposobni<<strong>br</strong> />
i odani pastori koji bi ih po -<<strong>br</strong> />
dučili, otpadaju svakodnevno od<<strong>br</strong> />
vje re, odriču se svoje religije u ko -<<strong>br</strong> />
rist turskog praznovjerja kad god<<strong>br</strong> />
ih snađe kakva god nezgoda ili<<strong>br</strong> />
ne ugodnost.<<strong>br</strong> />
Neki od običaja iz narodne re li -<<strong>br</strong> />
gije koji se spominju u prvim iz vo -<<strong>br</strong> />
rima, postoje odvajkada i u krš ća -<<strong>br</strong> />
nskoj i u islamskoj tradiciji. Vje -<<strong>br</strong> />
rovanje u zaštitnu moć pločica ili<<strong>br</strong> />
papirića s religioznim natpisima -<<strong>br</strong> />
bilo kao amulet ili nešto što se za -<<strong>br</strong> />
kapa u polju da štiti ljetinu - bi jaše<<strong>br</strong> />
uobičajeno u Srednjem vi je ku i<<strong>br</strong> />
oču valo se do dana današ njega i<<strong>br</strong> />
među kršćanima i među mu sli ma -<<strong>br</strong> />
nima. Jedan je putnik 1904. godine<<strong>br</strong> />
bio iznenađen činje ni com što su<<strong>br</strong> />
i muslimani i kršćani po djednako<<strong>br</strong> />
bili praznovjerni i vje rovali u moć<<strong>br</strong> />
amajlija, koje su mus limanima če -<<strong>br</strong> />
sto blagoslivljali fra njevci i koje<<strong>br</strong> />
djeca nose oko vra ta, na odjeći ili<<strong>br</strong> />
na lešu, zmije, ri be, orlovske pandže,<<strong>br</strong> />
jelenske rogove i tako dalje.<<strong>br</strong> />
Mno ge svetkovine i blagdane slave<<strong>br</strong> />
obje religije, među nji ma Jurjevo i<<strong>br</strong> />
Ilinden, koji mu s li mani zovu Aliđun.<<strong>br</strong> />
A ondje gdje je osnovni stav<<strong>br</strong> />
pre ma religiji pra k tično-magijski,<<strong>br</strong> />
je dna religija mo že posuditi od<<strong>br</strong> />
druge čak i naj va žnije o<strong>br</strong>edne elemente,<<strong>br</strong> />
ili, bo lje reći, pogotovo one<<strong>br</strong> />
68<<strong>br</strong> />
najvažnije jer se vjeruje da oni<<strong>br</strong> />
posjeduju naj veću moć. Zabilježeni<<strong>br</strong> />
su sluča je vi kad su kršćani pozivali<<strong>br</strong> />
mu s li manske derviše da čitaju iz<<strong>br</strong> />
Kur’ana nad njihovim teškim bo le -<<strong>br</strong> />
snicima ne bi li ih izliječili. U stu -<<strong>br</strong> />
diji o tom predmetu koja je obu -<<strong>br</strong> />
hvatila svekoliki Osmanski sul -<<strong>br</strong> />
tanat rečeno je. Dakako da je ten -<<strong>br</strong> />
dencija saradnje ... najjača on dje<<strong>br</strong> />
gdje se sve sljedbe susreću na<<strong>br</strong> />
zajedničkoj osnovi…<<strong>br</strong> />
Jedina relevantna studija o si n -<<strong>br</strong> />
kretizmu u bosanskom islamu<<strong>br</strong> />
koja postoji je ona Muhameda Ha -<<strong>br</strong> />
džijahića, pod naslovom Sink -<<strong>br</strong> />
retistički elementi u islamu u Bo -<<strong>br</strong> />
sni i Hercegovini. 15 Iako smo miš -<<strong>br</strong> />
lje nja da se u ogromonoj većini<<strong>br</strong> />
onoga što se naziva sinkretizmom<<strong>br</strong> />
u punini značenja toga pojma, u<<strong>br</strong> />
stvari, krije nastavak svete tradi ci -<<strong>br</strong> />
je, koja ni po čemu ne ovisi o tre -<<strong>br</strong> />
nutno važećoj ili preovlađujućoj re -<<strong>br</strong> />
ligijskoj tradiciji. Istina je da je<<strong>br</strong> />
bosanski islam, kao i svaka dru ga<<strong>br</strong> />
religijska tradicija na jednom ge -<<strong>br</strong> />
ografskom, kulturološkom i ci vi -<<strong>br</strong> />
lizacijskom prostoru, adaptirao i<<strong>br</strong> />
susptituirao određeni <strong>br</strong>oj ele me -<<strong>br</strong> />
nata prethodnih religijskih tr a -<<strong>br</strong> />
dicija novim, ponekad čak mijenjajući<<strong>br</strong> />
im samo izvanjski obol u smislu<<strong>br</strong> />
povoda i namjene odnosno<<strong>br</strong> />
namjere. Hadžijahić kaže da je<<strong>br</strong> />
’…islam kakav su Osmanlije do ni -<<strong>br</strong> />
jeli na Balkan, bio već apsorbirao<<strong>br</strong> />
dio predislamskih religioznih ostataka<<strong>br</strong> />
iranskih i turkmenskih naroda.<<strong>br</strong> />
Na Balkanu i u Bosni i He -<<strong>br</strong> />
rcegovini islam, u doticaju sa civilizacijama<<strong>br</strong> />
s kojima se tu sreo, ta -<<strong>br</strong> />
ko đer nije mogao izbjeći izvjes ne<<strong>br</strong> />
strane infiltracije. I dio Bosa na ca,<<strong>br</strong> />
koji je prihvatio islam, unio je u<<strong>br</strong> />
novu religiju dosta elemenata ra -<<strong>br</strong> />
ni jih svojih vjerovanja i ob re da,<<strong>br</strong> />
pri je svega stare slavenske re ligije,<<strong>br</strong> />
za tim bosanskog bogumi l stva, pa i<<strong>br</strong> />
ortodoksnog kršćans tva, kao i drugih<<strong>br</strong> />
kultova koji su ostavili traga u<<strong>br</strong> />
južnoslavenskim ze mljama.’ Na -<<strong>br</strong> />
da lje, Hadžijahić ka že da se gornja<<strong>br</strong> />
tvrdnja odnosi na takozvani narodni<<strong>br</strong> />
islam, od nosno ‘kompleks vjerovanja,<<strong>br</strong> />
nazi ra nja i o<strong>br</strong>eda svojstven<<strong>br</strong> />
širokim na rodnim slojevima,<<strong>br</strong> />
kojemu na su prot, doslovno, je stajao<<strong>br</strong> />
islam za koji su predstavnici<<strong>br</strong> />
vjerskog ko nzervativizma i puritanizma<<strong>br</strong> />
- ho dže, vjerovali da predstavlja<<strong>br</strong> />
‘islam u njegovom izvornom<<strong>br</strong> />
obliku’. Derviši su, nastavlja<<strong>br</strong> />
Hadži ja hić, unosili izvjestan no n -<<strong>br</strong> />
ko nfo r mi zam i produhovljenje u<<strong>br</strong> />
us taljene religiozne forme i sadržaje.<<strong>br</strong> />
Isto tako, jedan dio hodža, i to<<strong>br</strong> />
on ih koji su se bili najviše srodili s<<strong>br</strong> />
pukom, nije smatrao odveć zazornim<<strong>br</strong> />
kult paganskih tradicija… ko -<<strong>br</strong> />
je su kao kompleks relikata oz na -<<strong>br</strong> />
čavane jednim nazivom zemljin za -<<strong>br</strong> />
kon, a koji je održavao tole ra nciju<<strong>br</strong> />
prema narodnim tradici ja ma.<<strong>br</strong> />
Kontinuitet između ranije za te -<<strong>br</strong> />
čenih s jedne i islamskih religi j s kih<<strong>br</strong> />
tradicija s druge strane, naj oči g -<<strong>br</strong> />
lednije je uprimjeren mjestima tra -<<strong>br</strong> />
dicionalnih kultnih-o<strong>br</strong>ednih obi -<<strong>br</strong> />
lježavanja, proslava i svet ko vi na, a<<strong>br</strong> />
priroda sinkretizma, naj la k še je<<strong>br</strong> />
utvrdiva utvrđivanjem porijekla<<strong>br</strong> />
predmetne svetko vi ne, odnos no<<strong>br</strong> />
njenoga korijena u ne koj drugoj,<<strong>br</strong> />
ranijoj ili prethodnoj religijs koj tradiciji.<<strong>br</strong> />
Činjenica je da se ha m ze -<<strong>br</strong> />
vijska heterodoksija, makar njen<<strong>br</strong> />
bosanski ogranak (b udući je, te -<<strong>br</strong> />
meljem <strong>br</strong>ojnih po u z danih izvora,<<strong>br</strong> />
postojao i ogranak koji se razvijao,<<strong>br</strong> />
naporedo ili zas e b no, i u ostatku<<strong>br</strong> />
Osmanskog sul t a nata, pa čak i u<<strong>br</strong> />
samom Istanbulu), najčešće ve zu je<<strong>br</strong> />
za izvjesne tradicije bosans kih<<strong>br</strong> />
krstjana koji se još uvijek če s to, i<<strong>br</strong> />
pogrešno, na zivaju bogumilima.<<strong>br</strong> />
15 Hadžijahić, M, ‘Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980.
Hadžijahić u svome radu dijeli<<strong>br</strong> />
kultna odnosno o<strong>br</strong>edna mje sta na<<strong>br</strong> />
visove, stara groblja i gro bljanske<<strong>br</strong> />
kapele, ‘hramovi’ ka ko se ta mjesta<<strong>br</strong> />
nazivaju u bosanskoj predislamskoj<<strong>br</strong> />
tradiciji, vrela, pećine,<<strong>br</strong> />
jezera, crkve i slično, o<strong>br</strong>azlažući<<strong>br</strong> />
svaki od ovih to po nima kroz sinkretizam<<strong>br</strong> />
između prethodne i<<strong>br</strong> />
islamske tradicije; a kultove napose,<<strong>br</strong> />
osobito one vezane za prethodnu<<strong>br</strong> />
religijsku tradiciju u Bosni,<<strong>br</strong> />
na kultove posvećene paganskim<<strong>br</strong> />
božanstvima Og nju, Piru, Turu,<<strong>br</strong> />
Didu (Dje du) i Radogostu, koji<<strong>br</strong> />
pripa da ju panteonu božanstava<<strong>br</strong> />
pras la venske mitologije; nadalje,<<strong>br</strong> />
sve t kovine na (1) svetkovine koje<<strong>br</strong> />
slu že u svrhu sezonskog računanja<<strong>br</strong> />
vremena, nevezane za bilo koji<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
kult, (2) kršćanske svetkovine u<<strong>br</strong> />
kojima su bosanski muslimani uzimali<<strong>br</strong> />
aktivnog učešća, ali samo u<<strong>br</strong> />
pravcu apotropejskog djelovanja i<<strong>br</strong> />
to protiv svetkovine kao takve i, (3)<<strong>br</strong> />
svetkovine koje muslimani smatraju<<strong>br</strong> />
svojim, koje se opet mogu<<strong>br</strong> />
podijeliti u dvije podkategorije,<<strong>br</strong> />
svetkovine koje općenito usvajaju<<strong>br</strong> />
muslimani (kao što je slučaj sa<<strong>br</strong> />
Jurjevom i Aliđunom), i one koje<<strong>br</strong> />
su više lokalnog značaja (poput<<strong>br</strong> />
Vidovdana i Spa so vdana). Što se<<strong>br</strong> />
tiče predislamskih religijskih tradicija<<strong>br</strong> />
u Bosni i Hercegovini, odnosno<<strong>br</strong> />
kako se one p o grešno nazivaju<<strong>br</strong> />
bogumilskim, vje rovatno jedan od<<strong>br</strong> />
najznačajnij ih je onaj koji podsjeća,<<strong>br</strong> />
odnosno ko ji je u sebi zadržao<<strong>br</strong> />
tragove me te mpsihoze.<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
Karta teritorija pod<<strong>br</strong> />
kontrolom osmanskih<<strong>br</strong> />
Turaka s kraja 14.<<strong>br</strong> />
stoljeća.<<strong>br</strong> />
Naime, po naziranju pojedinih<<strong>br</strong> />
bo gumilskih sljedbi, posebno ka -<<strong>br</strong> />
tara, nije bilo dopušteno ubiti bilo<<strong>br</strong> />
ko ju životinju. Opravdavalo se to<<strong>br</strong> />
ti me da je u svakoj životinji mogla<<strong>br</strong> />
bi ti čovječija duša, koja se tu na š -<<strong>br</strong> />
la da čini pokoru za grijehe koje je<<strong>br</strong> />
do tični učinio dok je bio živ. Jedino<<strong>br</strong> />
u zmije nije moglo biti čovječije<<strong>br</strong> />
duše, pa se zato zmija mogla ubi -<<strong>br</strong> />
ti… Bo sa nski bogumili također su<<strong>br</strong> />
mogli usvajati stav o me tem psi -<<strong>br</strong> />
hozi, in te r pretiran na izloženi<<strong>br</strong> />
način. Ipak, s obzirom na sta -<<strong>br</strong> />
roslavenski kult, takozvane ku ćne<<strong>br</strong> />
zmije, pretpostavljamo da je u p -<<strong>br</strong> />
ogledu kućne zmije, ali ne i zmi je<<strong>br</strong> />
uopće, bosansko bo g umilstvo i<<strong>br</strong> />
ovdje učinilo ustupak staroj slavenskoj<<strong>br</strong> />
religiji. 16<<strong>br</strong> />
16 Hadžijahić, M, ‘Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980., str. 323.<<strong>br</strong> />
Čehajić piše: Neke bektašije vjeruju u prelazak duše na samrti u tijelo iste vrste (metempsihosis). Ima ih koji vjeruju da je duša<<strong>br</strong> />
ubice Huseina ušla u zeca, zbog čega oni ne love niti jedu, pa i ne dotiču se zeca. Čehajić, Dž, ‘Bektašije i islam u Bosni i Hercegovini’,<<strong>br</strong> />
Anali GHB, V-VI, 1978., Sarajevo, 1978. Naime, spomenuta doktrina koja se najčešće pripisuje bektašijama, nikada se ne<<strong>br</strong> />
pominje u vezi sa hamzevijama, ali isto tako treba spomenuti da ona nema nikakve veze sa objašnjenjem koje nudi Ćehajić. Radi<<strong>br</strong> />
se o dijelu učenja o dairetu’l-vudžudu, a u neposrednoj vezi sa određenim učenjima iz domena islamske kozmologije, za čije bi<<strong>br</strong> />
pojašnjavanje trebalo puno više prostora nego što je ovdje predviđeno, a isto tako odvelo bi nas u potpuno drugom smjeru.<<strong>br</strong> />
69
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
Domen sinkretizma u bosanskom<<strong>br</strong> />
islamu, koji se posebno tiče<<strong>br</strong> />
ove studije, nalazi se u odjeljku u<<strong>br</strong> />
kojemu Hadžijahić piše:<<strong>br</strong> />
I znatan interes kod bosanskih<<strong>br</strong> />
muslimana za Parakleta iz Iva no -<<strong>br</strong> />
va evanđelja mislim da ima ko ri -<<strong>br</strong> />
jen u bogumilstvu. Rycaut (1668.)<<strong>br</strong> />
opisujući poture (Potaren) iz Bosne<<strong>br</strong> />
doslovce piše, ‘Ma koliko se smatralo<<strong>br</strong> />
mudrim, oni ne pres ta ju vjerovati<<strong>br</strong> />
da je Muhammed ‘Sve ti duh’<<strong>br</strong> />
kojega je obećao Isus Kri st i da je<<strong>br</strong> />
silazak Duha svetog na Duhove bio<<strong>br</strong> />
tip i lik njegov (Mu hammedov),<<strong>br</strong> />
tumačeći na sve na čine riječ Paracletus<<strong>br</strong> />
svojim pro rokom kojemu je<<strong>br</strong> />
bijeli golub ta ko često na uho prišapnuo<<strong>br</strong> />
naj po uzdaniji način, da<<strong>br</strong> />
stekne raj i da uživa u sreći koja je<<strong>br</strong> />
njemu obe ćana. Poturi iz Bosne svi<<strong>br</strong> />
su ove sekte, ali oni plaćaju takse<<strong>br</strong> />
kao i kršćani…’ (Engleski i fran cu -<<strong>br</strong> />
ski tekst donosi A. Solovjev u studiji,<<strong>br</strong> />
Engleski izvještaj XVII. vi jeka o<<strong>br</strong> />
bosanskim poturima, Gl. Z. m. NS<<strong>br</strong> />
II Sarajevo, 1952., str. 104-<strong>105</strong>).<<strong>br</strong> />
Poturi su, razumije se, oni ob ra -<<strong>br</strong> />
zovani, kako svjedoči Rycaut, po -<<strong>br</strong> />
drazumjevali da Paraklet, na go -<<strong>br</strong> />
viješten u Ivanovom evanđelju<<strong>br</strong> />
(XIV., 16 i 26; XV., 26; XVI., 7-8 i<<strong>br</strong> />
13-14), nije isto što i Duh sveti. Za<<strong>br</strong> />
razliku od ortodoksne crkve, da<<strong>br</strong> />
nisu isto učila je i Crkva bosanska.<<strong>br</strong> />
(‘Spiritus sanctus et spiritus paraclitus<<strong>br</strong> />
non sunt idem’). (Upor. Franjo<<strong>br</strong> />
Šanjek, Bosansko-humski (hercegovački)<<strong>br</strong> />
krstjani i katarsko-dualistički<<strong>br</strong> />
pokret u srednjem vijeku,<<strong>br</strong> />
Zagreb, 1975, str. 134). S ovim u<<strong>br</strong> />
vezi indikativno je da je u bo -<<strong>br</strong> />
sanskim evanđeljima riječ Pa ra -<<strong>br</strong> />
kletos iz originala ostala neprevedena<<strong>br</strong> />
(kako je upozorio Solov jev).<<strong>br</strong> />
Učenje o ‘Obećanom’ sigurno je do -<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>o došlo islamskim misionarima<<strong>br</strong> />
u Bosni, koji su mogli uv je ravati<<strong>br</strong> />
bogumile da je Obećani zapravo<<strong>br</strong> />
Muhammed. Da je taj ko ncept nai-<<strong>br</strong> />
70<<strong>br</strong> />
Umjetnički prikaz panorame grada Beograda, Srbija, iz 1717. godine.<<strong>br</strong> />
šao na plodno tle pokazuje preokupacija<<strong>br</strong> />
potura sa Para k letom. Do<<strong>br</strong> />
najnovijeg vremena me đu širokim<<strong>br</strong> />
slojevima muslimana u Bosni po -<<strong>br</strong> />
ka zivao se interes o pitanju nagovještaja<<strong>br</strong> />
Parak leta (u Ivanovom<<strong>br</strong> />
evanđelju) (Još u XIX. stoljeću islamizirani<<strong>br</strong> />
Bo sa nci operisali su s<<strong>br</strong> />
argumentom da je Isus u evanđelju<<strong>br</strong> />
navijestio Mu hammedov dolazak.<<strong>br</strong> />
Antun Knežević je (1870.), zabilježio<<strong>br</strong> />
razgovor koji je imao s jednim<<strong>br</strong> />
običnim muslimanom iz Bo sne<<strong>br</strong> />
(Kne žević ga naziva ‘Ćo som’). Ka -<<strong>br</strong> />
da mu je u ra zgovoru Kne žević re -<<strong>br</strong> />
kao da ‘vjeruje u Isusa i njegov<<strong>br</strong> />
nauk’, Ćoso mu je odgovorio, ‘Lažeš<<strong>br</strong> />
k’o pas, da ti vjeruješ u Isa, pejgambera<<strong>br</strong> />
(Isusa Proroka), ti bi vjerovao<<strong>br</strong> />
i u Muhammeda; on je prorekao<<strong>br</strong> />
da će Muhammed doći i zapovijedio<<strong>br</strong> />
u Indžilu (evanđelje) da ga<<strong>br</strong> />
vi svi poznate za pravog proroka.’<<strong>br</strong> />
Bo sa n ski Prijatelj, IV., u Sisku,<<strong>br</strong> />
1870., str. 115, učenje o Parakletu<<strong>br</strong> />
igralo je važnu ulogu i u manihejstvu.<<strong>br</strong> />
Ma ni je također smatran da<<strong>br</strong> />
je obe ćani Paraklet.) Govoreći o po -<<strong>br</strong> />
turima, Rycaut spominje vojnike<<strong>br</strong> />
‘koji borave na ugarskim i moravskim<<strong>br</strong> />
granicama’, pa nastavlja,<<strong>br</strong> />
‘Oni čitaju Novi zavjet na slavens -<<strong>br</strong> />
kom jeziku, koji dobivaju iz Mo ra v -<<strong>br</strong> />
ske i Du<strong>br</strong>ovnika. Drago im je da<<strong>br</strong> />
saznaju o tajnama Kur’ana i da ga<<strong>br</strong> />
čitaju na arapskom i čak se pr -<<strong>br</strong> />
etvaraju - da ne ispadnu nez g ra pni<<strong>br</strong> />
i neuki - da znaju perzijski, koji je<<strong>br</strong> />
dvorski jezik…<<strong>br</strong> />
Da su Rycautove informacije<<strong>br</strong> />
ta č ne, potvrđuje i jedan du<strong>br</strong>ovački<<strong>br</strong> />
izvještaj od 30. marta 1596.,<<strong>br</strong> />
kao i okolnost da se nekoliko eva -<<strong>br</strong> />
nđelja našlo u muslimanskoj sredini.<<strong>br</strong> />
Uka zano je da su poturi po<<strong>br</strong> />
svoj prilici nabavljali za svoje po -<<strong>br</strong> />
trebe ćirilska evanđelja i to najviše<<strong>br</strong> />
štampana. Pri tome je uglavnom<<strong>br</strong> />
dolazio u obzir Novi zavjet u<<strong>br</strong> />
pri jevodu istarskih protestanata<<strong>br</strong> />
na čakavskom, štampan 1563.<<strong>br</strong> />
(Bliže o ovome, Hadžijahić, M, O<<strong>br</strong> />
vezama islamiziranih bogumila<<strong>br</strong> />
sa hrvatskim i slovenskim protestantima,<<strong>br</strong> />
Historijski zbornik,<<strong>br</strong> />
XXIX-XXX, 1976/1977., str. 127-<<strong>br</strong> />
132, Zagreb).<<strong>br</strong> />
Pišući o stanovnicima Beograda<<strong>br</strong> />
Evlija Ćelebi kaže:<<strong>br</strong> />
Premda su beogradski muslimani<<strong>br</strong> />
poturi, oni ipak znaju srp ski,<<strong>br</strong> />
bugarski, bošnjački i latinski na -<<strong>br</strong> />
čin govora (istilah)… Sva beogradska<<strong>br</strong> />
raja i povlašteni građani<<strong>br</strong> />
(beraya) su Srbi. Premda su blizu<<strong>br</strong> />
bošnjačkog i bugarskog vilajeta,
oni imaju svoj zaseban nepravilan<<strong>br</strong> />
način govora… Mnogi znaju ta -<<strong>br</strong> />
kođe i hrvatski, halijski (ga li ye),<<strong>br</strong> />
slovenski (islovos) i talijanski jezik.<<strong>br</strong> />
Imaju svoje uvažene i pošto va ne<<strong>br</strong> />
istorije. Brojevi su im, opet, kao u<<strong>br</strong> />
bošnjačkom jeziku: jedno (yed lo) =<<strong>br</strong> />
1, dva (divva) = 2, tri = 3… 17<<strong>br</strong> />
Bosanski poturi<<strong>br</strong> />
Bosanski poturi su prije takozvane<<strong>br</strong> />
poturice nego potareni, a nji -<<strong>br</strong> />
hovo vjerovanje u Parakleta, naja -<<strong>br</strong> />
v ljenog slijedećeg i posljed njeg Bo -<<strong>br</strong> />
ži jeg poslanika, Muhammeda<<strong>br</strong> />
(s.a.v.a.), potpuno se poklapa sa te -<<strong>br</strong> />
meljnom islamskom ortodoksijom,<<strong>br</strong> />
bez obzira na sljedbu, po kojoj je<<strong>br</strong> />
suština evanđelja’ u zna čenju ‘do -<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>a vijest’ u stvari na java dolaska<<strong>br</strong> />
Obećanoga od pra iskona, Hvaljenoga<<strong>br</strong> />
- Ahmeda, Iz bavitelja i Iskupitelja<<strong>br</strong> />
- šefa’atčiju, kako bi rekli<<strong>br</strong> />
stari Bošnjaci… Noel Malcolm 18 (u<<strong>br</strong> />
priredbi prof. Hamde Ćame), piše,<<strong>br</strong> />
Poturi, tajanstveni element u<<strong>br</strong> />
vje rskoj historije Bosne, koji, po<<strong>br</strong> />
mi šljenju nekih autora, upućuje na<<strong>br</strong> />
vezu između islama i srednjovjekovne<<strong>br</strong> />
Crkve bosanske. Prvobitno<<strong>br</strong> />
zna čenje ove riječi nije jasno. Obično<<strong>br</strong> />
se odnosilo na islamizirane ili<<strong>br</strong> />
poturčene bosanske Slavene prilično<<strong>br</strong> />
rustikalne i provincijalne sorte<<strong>br</strong> />
koji su možda zadržali neke krš -<<strong>br</strong> />
ćanske običaje. Neki su autori tvrdili<<strong>br</strong> />
da riječ potur potiče od riječi<<strong>br</strong> />
pataren. Ova se pretpostavka mora<<strong>br</strong> />
odbaciti iz jednostavnog razloga<<strong>br</strong> />
što je pataren talijanski ili du<strong>br</strong>ovački<<strong>br</strong> />
izraz i što ga sami Bosanci<<strong>br</strong> />
nikad nisu upotrebljavali. Potur je,<<strong>br</strong> />
s druge strane, izraz koji su od 16.<<strong>br</strong> />
do 18. stoljeća upotrebljavali Bo -<<strong>br</strong> />
sanci i Turci. Narodna etimologija<<strong>br</strong> />
drži da je to skraćena verzija bo -<<strong>br</strong> />
sanske riječi Polu-turčin, što ima<<strong>br</strong> />
neke veze s načinom na koji se upotrebljavala<<strong>br</strong> />
u tom razdoblju. Drugo<<strong>br</strong> />
je slično mi šljenje, da je riječ potekla<<strong>br</strong> />
od bo sanskoga glagola poturčiti<<strong>br</strong> />
se. Me đutim, u najstarijim sačuvanim<<strong>br</strong> />
zapisima ta riječ nije navedena<<strong>br</strong> />
na hrvatskom ili srpskom, ne go<<strong>br</strong> />
na turskom jeziku. Pošto su bo san -<<strong>br</strong> />
ski muslimani 1515. godine sk lo -<<strong>br</strong> />
pili s državom poseban sporazum<<strong>br</strong> />
da šalju svoje sinove na izo<strong>br</strong>azbu<<strong>br</strong> />
u Istanbul, osmanski su slu žbenici<<strong>br</strong> />
svrstali tu djecu pod za jednički na -<<strong>br</strong> />
ziv potur kad su ih upu ćivali u sultansku<<strong>br</strong> />
palatu. Vi še carskih ukaza<<strong>br</strong> />
iz razdoblja u pe riodu 1565-1589.,<<strong>br</strong> />
omogučilo je po turima da im sinovi<<strong>br</strong> />
postanu adž emi (acemi) oglani,<<strong>br</strong> />
članovi el ite birane iz redova novaka<<strong>br</strong> />
sistema devširme, riječ potur<<strong>br</strong> />
up otreb lja va se u tim ukazima kao<<strong>br</strong> />
opći na ziv za islamizirane bosanske<<strong>br</strong> />
Sla vene.<<strong>br</strong> />
Najraniji pisani izvor koji upo t -<<strong>br</strong> />
rebljava taj naziv jest niz zakona<<strong>br</strong> />
donesenih (1539.) isključivo za Bo -<<strong>br</strong> />
snu. I tu potur jednostavno zna či<<strong>br</strong> />
muslimanski narod u Bos ni. Je dan<<strong>br</strong> />
drugi turski izvor, za pi snik tu rske<<strong>br</strong> />
parnice vođene u Sa ra jevu 1566.,<<strong>br</strong> />
razlikuje poture, ko ji su očito lokalni<<strong>br</strong> />
stanovnici Bo s ne, od drugih mu -<<strong>br</strong> />
slimana. A tursko-bo sanski rječnik<<strong>br</strong> />
Makbuli ‘arif, Mehmeda Havaji<<strong>br</strong> />
Uskufija, iz 1631., 19 riječ potur prevodi<<strong>br</strong> />
jednostavno kao seljanin. S<<strong>br</strong> />
obzirom na ovo svje dočanstvo,<<strong>br</strong> />
čudno je što ni jedan od naučnika<<strong>br</strong> />
koji su razbijali sebi glavu oko tog<<strong>br</strong> />
pitanja nije ni kad ponudio naj jed -<<strong>br</strong> />
nostav nije rješenje, a to je da izraz<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
po tur dolazi od turske riječi potur.<<strong>br</strong> />
Ta riječ oz na čava vrstu vrećastih,<<strong>br</strong> />
naboranih hlača (tur. pot znači<<strong>br</strong> />
bora), kakve nose seljaci i kakve su<<strong>br</strong> />
bile uobičajene na zapadu Balkana.<<strong>br</strong> />
Riječ je prešla i u albanski je zik<<strong>br</strong> />
kao poture, što albanski Aka de mi -<<strong>br</strong> />
jin rječnik definira kao široke<<strong>br</strong> />
muške hla če kakve se nose u nekim<<strong>br</strong> />
dijelovima Albanije, iz ra đene od<<strong>br</strong> />
grubog bi jelog pusta ili sukna. Turska<<strong>br</strong> />
ri ječ poturlu, koja označava<<strong>br</strong> />
nekoga ko nosi potur, također ima<<strong>br</strong> />
opće zna čenje seljak, te se stoga<<strong>br</strong> />
čini vje rojatnim da je to prvobitno<<strong>br</strong> />
bio tek pogrdan iz raz za one bosanske<<strong>br</strong> />
Sla vene koji su, iako preo<strong>br</strong>aćeni<<strong>br</strong> />
na islam, oči to ostali primitivci u<<strong>br</strong> />
osmanskim očima.<<strong>br</strong> />
Temeljem toga, i s obzirom na<<strong>br</strong> />
ono što znamo o mješavini krš ća n -<<strong>br</strong> />
skih i islamskih običaja u Bosni,<<strong>br</strong> />
neka kasnija spominjanja potura u<<strong>br</strong> />
Bosni ne izgledaju nam više ta ko<<strong>br</strong> />
tajanstvena. Jedan je katolik iz -<<strong>br</strong> />
vijestio habsburški dvor (1599.),<<strong>br</strong> />
da u pograničnim oblastima Bos ne<<strong>br</strong> />
ima mnogo potura koji su zadržali<<strong>br</strong> />
kršćanska imena i ostali u duši<<strong>br</strong> />
kršćani. Dodao je da bi se oni, kad<<strong>br</strong> />
bi se oslobodili Turaka, drage volje<<strong>br</strong> />
ponovo pokrstili. Nije nikakvo ču -<<strong>br</strong> />
do ako je to izjavio neko ko se na -<<strong>br</strong> />
dao da će ga osloboditi susjedna<<strong>br</strong> />
kršćanska velesila; a ne smijemo<<strong>br</strong> />
smetnuti s uma ni činjenicu da je<<strong>br</strong> />
to zapisano negdje usred du gog<<strong>br</strong> />
osmansko-habsburškog rata, kad<<strong>br</strong> />
je bio znatno povećan teret nameta<<strong>br</strong> />
i vojnih obaveza na bosanske mu s -<<strong>br</strong> />
li mane. Jednostavno je suvišno u<<strong>br</strong> />
ovaj iskaz učitavati bilo kakav<<strong>br</strong> />
znak ezoterične kriptobogumilske<<strong>br</strong> />
vje rske tradicije. Jedan drugi<<strong>br</strong> />
17 Ćelebi, E, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo Publishing, 1996, str. 91-92.<<strong>br</strong> />
18 Malcolm, N, Bosnia: A Short History, New York University Press, New York, 1994.<<strong>br</strong> />
19 Prvi rječnik bosanskoga jezika (iz 1631. godine) spominje i Evlija Ćelebija: Učenjaci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan<<strong>br</strong> />
rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi, iz koga su ovdje prenesena dva metruma. Ćelebi,<<strong>br</strong> />
E, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo Publishing, 1996., stranica 121.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
71
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
ka tolik, koji je posjetio Bosnu u<<strong>br</strong> />
dvadesetim godinama se da -<<strong>br</strong> />
mnaestog stoljeća, zapisao je nešto<<strong>br</strong> />
slično:<<strong>br</strong> />
…Malo koji od Turaka koji ob -<<strong>br</strong> />
rađuju zemlju (to jest, muslimanska<<strong>br</strong> />
raja u Bosni), zna turski; a kad<<strong>br</strong> />
se ne bi bojali ognja, gotovo bi se<<strong>br</strong> />
svi oni pokrstili jer do<strong>br</strong>o znaju da<<strong>br</strong> />
su im preci bili kršćani.<<strong>br</strong> />
I taj je putnik sastavljao izvještaj<<strong>br</strong> />
za Habsburgovce nastojeći ih<<strong>br</strong> />
nagovoriti da ponovo osvoje Bo snu<<strong>br</strong> />
radi katoličanstva. Čini se da je<<strong>br</strong> />
poveći <strong>br</strong>oj takvih izvještaja uv je -<<strong>br</strong> />
rio Austrijance da će ih svekoliko<<strong>br</strong> />
stanovništvo dočekati raširenih<<strong>br</strong> />
ru ku ako ikad poduzmu in va ziju<<strong>br</strong> />
ve ćih razmjera na Bosnu, ali su se<<strong>br</strong> />
grdno razočarali kad su napokon<<strong>br</strong> />
(1697.), pokušali nešto slično. Da -<<strong>br</strong> />
kako da je moguće da je u Bosni,<<strong>br</strong> />
kao i u drugim dijelovima Osmanskog<<strong>br</strong> />
sultanata, bilo slu čajeva pravog<<strong>br</strong> />
pritajenog krš ćanstva - naime,<<strong>br</strong> />
da se iza vanjskog očitovanja islama<<strong>br</strong> />
skrivala osobna privrženost<<strong>br</strong> />
kršćanskim vjerovanjima i običajima.<<strong>br</strong> />
Ali to je mnogo rjeđa pojava,<<strong>br</strong> />
posve različita od one vrste miješanja<<strong>br</strong> />
kršćanstva s islamom kakav<<strong>br</strong> />
smo netom opi sali. To se javlja sa -<<strong>br</strong> />
mo onda ka da postoji odlučna politika<<strong>br</strong> />
pri si lnog preo<strong>br</strong>aćanja - a vi d -<<strong>br</strong> />
jeli smo da se takva politika općenito<<strong>br</strong> />
ni je u Bosni vodila.<<strong>br</strong> />
Najposlije, tu je zagonetna pri -<<strong>br</strong> />
m jedba Paula Rycauta iz 1668. go -<<strong>br</strong> />
dine o poturima. On ih spominje u<<strong>br</strong> />
onom dijelu svoje knjige u ko jem<<strong>br</strong> />
govori o kadizadelijama (ka di za de -<<strong>br</strong> />
ler), puritanskom i ul tra ko n zer va -<<strong>br</strong> />
tiv nnom islamskom pokretu koji je<<strong>br</strong> />
bio vrlo utjecajan u Istanbulu na<<strong>br</strong> />
po četku sedamnaestog stoljeća,<<strong>br</strong> />
prije nego što su ga (1656.) vlasti<<strong>br</strong> />
ugušile. Rycaut piše o krajnjoj konzervativnosti<<strong>br</strong> />
to ga pokreta, kaže<<strong>br</strong> />
da su oni strogi i vrlo savjesni u<<strong>br</strong> />
pri državanju vje rskih propisa, ali<<strong>br</strong> />
72<<strong>br</strong> />
Karta teritorijalnog prostiranja određenih naroda i plemena u jugoistočnoj Europi u drugoj<<strong>br</strong> />
polovini 9. stoljeća.<<strong>br</strong> />
do daje da su uveli i posebne molitve<<strong>br</strong> />
za pokojnike.<<strong>br</strong> />
Radi toga su im se pridružili i<<strong>br</strong> />
mnogi Rusi i kojekakvi drugi krš -<<strong>br</strong> />
ća nski otpadnici koji su, među svo -<<strong>br</strong> />
jim z<strong>br</strong>kanim i gotovo zabora v lje -<<strong>br</strong> />
nim pojmovima o kršćanskoj vjeri,<<strong>br</strong> />
sa čuvali nekakvo sjećanje na pojedinosti<<strong>br</strong> />
čistilišta i molitve za pokojnike.<<strong>br</strong> />
Ali, među pripad ni ci ma sekte<<strong>br</strong> />
koji su na čudan način izmiješali<<strong>br</strong> />
krš ćanstvo s muhamedanstvom<<strong>br</strong> />
ima mnogo vojnika koji borave na<<strong>br</strong> />
gra nicama Bosne, i koji čitaju Eva -<<strong>br</strong> />
n đelje na slavenskom jeziku... osim<<strong>br</strong> />
toga, iz radoznalosti uče misterije<<strong>br</strong> />
Kur’ana/zakonitosti arapskog jezika;<<strong>br</strong> />
a da ih ne bi sma trali neotesanima<<strong>br</strong> />
i nepisme ni ma, govore tobože<<strong>br</strong> />
dvorski perzi jski. Piju vino u mje -<<strong>br</strong> />
se cu posta zva nom Ramazan...<<strong>br</strong> />
Osjećaju mi lo srđe i naklonost pre -<<strong>br</strong> />
ma kršćanima i spremni su ih <strong>br</strong>aniti<<strong>br</strong> />
od po grda i nasilja Turaka.<<strong>br</strong> />
Ipak vjeruju da je Muhamed Duh<<strong>br</strong> />
sveti koga je navijestio Krist... Ovoj<<strong>br</strong> />
sekti pripadaju poturi iz Bosne, ali<<strong>br</strong> />
oni plaćaju namete kao i kršćani;<<strong>br</strong> />
groze se slika i znaka križa; o<strong>br</strong>ezuju<<strong>br</strong> />
se i navode Kristov primjer za<<strong>br</strong> />
takav postupak…<<strong>br</strong> />
Vodeći zagovornik teorije bo gu -<<strong>br</strong> />
m i lske tradicije Crkve bosanske<<strong>br</strong> />
Ale ksandar Solovjev, Rycautova<<strong>br</strong> />
za pa žanja navodi kao dokaz da su<<strong>br</strong> />
po tu ri i bogumili bili isto. 20 Međutim,<<strong>br</strong> />
je dino što se ovdje sla že s<<strong>br</strong> />
bogumils kim načelima jest re -<<strong>br</strong> />
čenica groze se sli ka i znaka kri ža,<<strong>br</strong> />
ali je smisao te re čenice ja san -<<strong>br</strong> />
poturi su u tom po g ledu po štivali<<strong>br</strong> />
muslimanska načela.<<strong>br</strong> />
Očito je da je Rycaut ovdje iz mi -<<strong>br</strong> />
ješao tri sasvim različite skupine<<strong>br</strong> />
ljudi povezavši ih prilično pro iz -<<strong>br</strong> />
voljno onom zajedničkom oz nakom<<strong>br</strong> />
na početku kršćanski ot pa dnici.<<strong>br</strong> />
Prvu skupinu sačinjavaju ultrako<<strong>br</strong> />
nzervativni kadizadelije (kadi-<<strong>br</strong> />
20 Solovjev, Le Temoignage de Paul<<strong>br</strong> />
Rycaut.
zadiler). Druga se sastoji od vojnika<<strong>br</strong> />
u Ugarskoj i Bosni koji čine što<<strong>br</strong> />
nijedan ultrakonzervativni musliman<<strong>br</strong> />
ne bi nikad ni u snu učinio,<<strong>br</strong> />
kao što je recimo da pije vino o ra -<<strong>br</strong> />
ma zanu. S obzirom na njihovu pi -<<strong>br</strong> />
s menost i učenje ara pskog i perzijskog<<strong>br</strong> />
jezika, mo ra da je riječ o janjičarima<<strong>br</strong> />
koji su stekli temeljitu nao<strong>br</strong>azbu<<strong>br</strong> />
u Is ta nbulu. Nedvojbeno<<strong>br</strong> />
su neki od njih po svom porijeklu<<strong>br</strong> />
bi li poturi u uobičajenom smislu te<<strong>br</strong> />
riječi. Su deći po njihovoj ne dis ci p -<<strong>br</strong> />
lira nosti i zanimanju za krš ća n sku<<strong>br</strong> />
te ologiju, reklo bi se da su bili bliski<<strong>br</strong> />
tarikat-i bektašiji, najslobodoumnijem<<strong>br</strong> />
i najsinkretičnijem od<<strong>br</strong> />
svih tarikata, koji je bio poseb no<<strong>br</strong> />
po pularan medu janjičarima. Ryc -<<strong>br</strong> />
aut na jednom drugom mjestu na -<<strong>br</strong> />
po minje da su kadizadelije žestoko<<strong>br</strong> />
osuđivali taj tarikat zbog njihove<<strong>br</strong> />
nediscipliniranosti. I tre će, tu su<<strong>br</strong> />
poturi, koje Rycaut ubacuje ovamo,<<strong>br</strong> />
čini se, bilo zbog geografske asocijacije<<strong>br</strong> />
s vojnicima na granicama...<<strong>br</strong> />
Bosne, bilo zbog to ga što su i oni<<strong>br</strong> />
kršćanski otpadnici koji su sačuvali<<strong>br</strong> />
nekakvu narodnu vezu s kršćan -<<strong>br</strong> />
s tvom. Rycaut nije nikad bio u<<strong>br</strong> />
Bosni pa navodi taj podatak zacijelo<<strong>br</strong> />
iz druge ru ke; kod njega se čo v -<<strong>br</strong> />
jek ne može osloniti na svaki<<strong>br</strong> />
detalj. 21 Ali slučajno njegova tvrdnja<<strong>br</strong> />
da oni plaćaju namete kao i<<strong>br</strong> />
kršćani (džizju, glavarinu koju plaćaju<<strong>br</strong> />
nemuslimani) možda je zaista<<strong>br</strong> />
tačna. Je dan službeni bosanski do -<<strong>br</strong> />
ku ment iz 1644. i 1645. godine<<strong>br</strong> />
spo minje kako poturi plaćaju džiz-<<strong>br</strong> />
ju, a poznato je da se i od muslimana<<strong>br</strong> />
mo glo zahtijevati da plaćaju taj<<strong>br</strong> />
na met kad bi se ukazala iznimna<<strong>br</strong> />
po treba za većim prihodima radi<<strong>br</strong> />
vo đenja rata.<<strong>br</strong> />
Rycautov izvještaj nema nikak -<<strong>br</strong> />
ve veze s bogumilstvom, i premda<<strong>br</strong> />
je statistički moguće da su ne ki<<strong>br</strong> />
poturi bili nekad pripadnici Crkve<<strong>br</strong> />
bo sanske, nikako se ta cr k va ne<<strong>br</strong> />
može poistovjetiti sa svim seljač -<<strong>br</strong> />
kim stanovništvom bosans kih<<strong>br</strong> />
muslimana. Isto tako ne mo že biti<<strong>br</strong> />
nikakve veze između ostataka te<<strong>br</strong> />
crkve i dalekih skupina no -<<strong>br</strong> />
minalnih ili formalnih kršćana s<<strong>br</strong> />
kojima su se pokatkad susretali<<strong>br</strong> />
katolički posjetitelji: s ljudima<<strong>br</strong> />
bijednih kvaliteta, toliko ne o s -<<strong>br</strong> />
viještenim u vjerskim stvarima da<<strong>br</strong> />
samo zbog činjenice što nisu o<strong>br</strong>ezani<<strong>br</strong> />
mogu smatrati sebe kršćanima.<<strong>br</strong> />
Takvi su ljudi mogli biti ostaci<<strong>br</strong> />
bilo koje kršćanske zajednice<<strong>br</strong> />
koja kroz više naraštaja nije primala<<strong>br</strong> />
usluge svećenika ili crkve.<<strong>br</strong> />
Što god oni inače bili, poturi nisu<<strong>br</strong> />
bili - poturi jednostavno bijahu obični<<strong>br</strong> />
slavenski muslimanski seljaci<<strong>br</strong> />
u Bosni.<<strong>br</strong> />
Svakodnevni život<<strong>br</strong> />
i vjerski propisi<<strong>br</strong> />
Postoji određeni <strong>br</strong>oj izvora u<<strong>br</strong> />
ko ji ma se tvrdi da su u Bosni, oso -<<strong>br</strong> />
bito u gradovima, pravljeni iz -<<strong>br</strong> />
vjesni us t u pci u odnosu na vjerske<<strong>br</strong> />
propise, ka da je u pitanju trošenje<<strong>br</strong> />
i proizvo d nja alkoholnih pi ća; u<<strong>br</strong> />
tom je do m e nu često tradicionalna<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
kultura na d vladavala stroge vjerske<<strong>br</strong> />
propise, jer je, uprkos vjerskoj<<strong>br</strong> />
za<strong>br</strong>ani, ra ki ja bila u izvjesnom<<strong>br</strong> />
smislu ‘na ci o na l no pi će’ Bošnjaka,<<strong>br</strong> />
svejednako kao i os talih slavenskih<<strong>br</strong> />
naroda. Vino se ug lavnom<<strong>br</strong> />
izbjegavalo, ali su se tro ši le razne<<strong>br</strong> />
šire. Tako, na prim jer, Ev li ja Ćelebija<<strong>br</strong> />
među pićima koja se pi ju u<<strong>br</strong> />
Sarajevu i okolini, na prvom mje -<<strong>br</strong> />
stu pominje ‘ne va reno vino’, od no -<<strong>br</strong> />
sno muselez, što na arapskom zna -<<strong>br</strong> />
či šira ili mošt. Slično piće Evlija<<strong>br</strong> />
nalazi i u Bl agaju, gdje se sprav lja -<<strong>br</strong> />
lo od divljih šipaka. U Sarajevu se,<<strong>br</strong> />
piše Će lebija, trošila, i hardalija,<<strong>br</strong> />
je d na vrsta mladog vina kojem su<<strong>br</strong> />
do davani gorušica i drugi začini, a<<strong>br</strong> />
ko ju u drugom kontekstu pominje<<strong>br</strong> />
i Paul Rycaut. Kao specijalitet<<strong>br</strong> />
Sarajeva Ćelebija ističe ramazaniju,<<strong>br</strong> />
pi će koje se pravi od grožđa i s<<strong>br</strong> />
nogu ob ara čovjeka, tvrdeći pritom<<strong>br</strong> />
da na j bolju vrstu ovog pića imaju<<strong>br</strong> />
imami. Onaj koji pije pravo vino,<<strong>br</strong> />
kaže Ćelebija, nesrećnik je ko jeg<<strong>br</strong> />
stanovnici Sa rajeva izbjegavaju.<<strong>br</strong> />
Među glasovitim pićima Banje Lu -<<strong>br</strong> />
ke, 22 Ćelebija po mi nje peloniju,<<strong>br</strong> />
vjer o vatno ek s trakt trave pelina,<<strong>br</strong> />
te nane-rakisi. U Bosni se još spra -<<strong>br</strong> />
v ljala i pila medovina, poznato pi -<<strong>br</strong> />
će starih Sla vena.<<strong>br</strong> />
Moglo bi se sa izvjesnom re ze r -<<strong>br</strong> />
vom reći da je u Bosni u jednom<<strong>br</strong> />
ra zdoblju došlo do obuhvatnijeg<<strong>br</strong> />
pr ihvaćanja islama u svim njego -<<strong>br</strong> />
vi m vidovima i domenima ljuds -<<strong>br</strong> />
kog življenja, iako se još uvijek os -<<strong>br</strong> />
je tila izvjesna razlika izmedju se la<<strong>br</strong> />
21 Godine 1676. George Wheler upoznao se s Poljakom muslimanske vjere koji je radio kao dragoman ili tumač i koji mu je rekao<<strong>br</strong> />
da je on bio jedan od glavnih Ricautovih informatora. Journey into Greece, str. 202.<<strong>br</strong> />
22 Bošnjake u Banja Luci Ćelebi opisuje vrlo slikovito, spominjući i jela koje vole: Kupus, koji zovu “kopuska” ima glavu veliku kao kazan,<<strong>br</strong> />
a listovi su mu sočni kao tanki listovi nišeste. Bošnjak za ovaj kupus kaže: ”Allah mi je din (vjera), a kupus imam (vjerovanje) - i jede ga<<strong>br</strong> />
do crkavanja. Od pića im je glasovito kozje mlijeko, surutka, medovina… Na sedamdeset mjesta imaju izletišta. Od svih najglasovitije<<strong>br</strong> />
je Ferhad-pašina bašča. Svega pet hiljada vinograda i bašča plaćaju porez na vinograde (dunum hakki). Jedan dio stanovništva su<<strong>br</strong> />
trgovci. Oni dolaze i odlaze u Beograd, Skoplje (Uskup) i Solun (Selanik). Drugi dio opet su gazije, borci za vjeru. Jedan stalež su službenici<<strong>br</strong> />
časnog šerijata, jedni su baštovani, jedni su ulema, a drugi stalež su privrednici i zanatlije… Sve im žene nose čohane feredže, a<<strong>br</strong> />
na kape stavljaju jašmake od tankog bijelog platna i idu vrlo uljudno. Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu<<strong>br</strong> />
Haso, Musau - Muso, Memiji - Memo. Ćelebi, E, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo Publishing, 1996., str. 216.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
73
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
i grada. Dok je u gradovima islam,<<strong>br</strong> />
makar u pogledu vjerskih dužnosti<<strong>br</strong> />
i životnih pravila i običaja dosljednije<<strong>br</strong> />
poštovan i prim je njivan, dotle<<strong>br</strong> />
se u zabačenim se li ma često sretala<<strong>br</strong> />
heterogena vje rska praksa. Ta -<<strong>br</strong> />
ko se za podveleške muslimane<<strong>br</strong> />
kra jem 19. stoljeća billježi da ‘ne<<strong>br</strong> />
vr še redovno pro pise Muhamme -<<strong>br</strong> />
do ve vjere’, ‘ne ku paju se često’ i<<strong>br</strong> />
‘ri jetko idu u dža miju’, zatim da ‘ne<<strong>br</strong> />
kriju žene kao drugi muslimani’ i<<strong>br</strong> />
da tu mu s limanke idu ‘otvorena li -<<strong>br</strong> />
ca’, oba vljaju sve poljske radove,<<strong>br</strong> />
čuvaju stoku i pri tome uz kakav<<strong>br</strong> />
ru čni rad pjevaju da se razliježu<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong> da i doline, a u kući slobodno<<strong>br</strong> />
stu paju u razgovor sa strancem, pa<<strong>br</strong> />
ma kar to bio i inovjerac, gledajući<<strong>br</strong> />
ga ravno u oči… Savremenici su<<strong>br</strong> />
za bi lježili da se u mnogim krajevima<<strong>br</strong> />
Hercegovine, zatim u okolini<<strong>br</strong> />
Cazina, dolini rijeke Rame i dru g -<<strong>br</strong> />
dje, muslimanke nisu krile sve do<<strong>br</strong> />
pred kraj devetnaestog stoljeća. I<<strong>br</strong> />
Ćelebija pominje ljepotu i rumenilo<<strong>br</strong> />
Bosanki po gradovima.<<strong>br</strong> />
Doista, djevojke se u određenim<<strong>br</strong> />
so cijalnim slojevima nisu kri le sve<<strong>br</strong> />
do udaje. O tome svjedoče i pisma<<strong>br</strong> />
Ahmed Dževdet-paše, koji je kao<<strong>br</strong> />
carski mufetiš (inspektor) boravio u<<strong>br</strong> />
Bosni 1864. s na m je rom reorganizacije<<strong>br</strong> />
vojske, u ko ji ma piše kako u<<strong>br</strong> />
Bosni djevojke od dvadeset, dvadeset<<strong>br</strong> />
i pet godina hodaju i ašikuju bez<<strong>br</strong> />
feredže. Um jesto feredže Bo sanke<<strong>br</strong> />
‘pokrivaju glavu šalom, i je dnom<<strong>br</strong> />
ru kom pridržavajući oba kraja pod<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>adom idu vrlo uljud no’. Čini se da<<strong>br</strong> />
je običaj pokrivanja lica kod mus li -<<strong>br</strong> />
manki u Bosni i Hercegovini uv e -<<strong>br</strong> />
den tek nakon au stro-ugarske oku -<<strong>br</strong> />
pacije, na što ukazuje i navod sa -<<strong>br</strong> />
rajevskog arhimadrita Kosanovića,<<strong>br</strong> />
da se do okupacije ‘ma lo ko ja turska<<strong>br</strong> />
djevojka zakla nja la’ i da su sve<<strong>br</strong> />
do tada išle zagrnu te šarenim boš -<<strong>br</strong> />
ča ma i otvorena lica.<<strong>br</strong> />
I<strong>br</strong>ahim-beg Bašagić, je po se li -<<strong>br</strong> />
74<<strong>br</strong> />
ma Bosne i Hercegovine zaticao<<strong>br</strong> />
po vršno islamizirano stanovniš t -<<strong>br</strong> />
vo, temeljeći svoje zaključke, po red<<strong>br</strong> />
os talog, i na činjenici da se ‘ni su<<strong>br</strong> />
vje nčavali pred kadijom, ne go pre -<<strong>br</strong> />
ma svojim mjesnim običajima,<<strong>br</strong> />
pred nedoučenim seoskim ho -<<strong>br</strong> />
džom’.<<strong>br</strong> />
Ćelebija bilježi još jednu znakovitu<<strong>br</strong> />
osobitost Bošnjaka. U pr vom<<strong>br</strong> />
re du imena, tvrdeći da Bo š njaci,<<strong>br</strong> />
za razliku od ostalih muslimana,<<strong>br</strong> />
svo ja imena skraćuju, te je Me h -<<strong>br</strong> />
med - Meho, I<strong>br</strong>ahim - I<strong>br</strong>o, Su le j -<<strong>br</strong> />
man - Suljo… Također navodi i je -<<strong>br</strong> />
dan ratnički običaj kod mu s limana<<strong>br</strong> />
i kršćana po Krajini, Lici i Hercegovini:<<strong>br</strong> />
davanje svoje vjere (riječi) i<<strong>br</strong> />
uzimanje tuđe, kao jamstvo na<<strong>br</strong> />
vjernost i pomoć u nevolji. Zarobljeni<<strong>br</strong> />
kršćani i muslimani su jedan<<strong>br</strong> />
drugom davali svoju vje ru koja se<<strong>br</strong> />
poslije vraćala tek ako je dan drugog<<strong>br</strong> />
izbave iz ropstva(!).<<strong>br</strong> />
Uprkos gore spomenutom, zais -<<strong>br</strong> />
ta je teško povjerovati da je bilo koji<<strong>br</strong> />
element kršćanskoga mišljenja, os -<<strong>br</strong> />
obito u domenu temeljnih do k tr i na<<strong>br</strong> />
- dogmi kršćanske cr k ve, pri hvaćen<<strong>br</strong> />
i smatran isprav nim u mje ri koja bi<<strong>br</strong> />
derviša, bilo ko jeg - or todoksnog ili<<strong>br</strong> />
heterodok snog - mo gla izvesti iz is -<<strong>br</strong> />
lama, kao što je je dnako nemoguće<<strong>br</strong> />
da je dna osoba u isto vrijeme bude<<strong>br</strong> />
de rviš i ateista(!). 23<<strong>br</strong> />
Premda se za vjerovanja mnogih<<strong>br</strong> />
sljedbi u kršćanstvu, koje je<<strong>br</strong> />
zva nična Crkva odbacila kao he re -<<strong>br</strong> />
23 Stoga se potpuno besmislenim čini na -<<strong>br</strong> />
s lov jednog od pot po glavlja djela Ihs a -<<strong>br</strong> />
n oğlu, E, Osmanlı Devleti ve Medeniyeti<<strong>br</strong> />
Tarihi, I-II, Istanbul, 1994.,<<strong>br</strong> />
1997. Hi s torija osmanske države i civilizacije,<<strong>br</strong> />
Ori jentalni institut, Sarajevo,<<strong>br</strong> />
IRCICA, Istanbul, Sarajevo, 2004.,<<strong>br</strong> />
‘Sufijski po k reti s ateističkim tendencijama<<strong>br</strong> />
(zendeka i ilhad): bajramijske<<strong>br</strong> />
melamije i gulšenije’, str. 751, bilo da<<strong>br</strong> />
se radi o izvornom naslovu ili pak<<strong>br</strong> />
pogreški u prijevodu.<<strong>br</strong> />
ti čka ili heterodoksna, kao i za<<strong>br</strong> />
mno ga znana i ona koja teško da će<<strong>br</strong> />
ika da biti publicirana apokrifna<<strong>br</strong> />
dje la iz gotovo svih razdoblja od pr -<<strong>br</strong> />
vih dana ‘kršćanstva’ do danas, vrlo<<strong>br</strong> />
često može čuti da su ‘čišća i pravovjernija’<<strong>br</strong> />
nego zvanična crkvena do -<<strong>br</strong> />
g ma. Iako isto vrijedi i za vjerovanja<<strong>br</strong> />
Crkve bosanske, te ih u smislu<<strong>br</strong> />
kontinuiteta ‘objave’ i ‘vjerovanja’<<strong>br</strong> />
možemo sma trati, u najmanjem<<strong>br</strong> />
seg ment a rno i fragmentarno, isp -<<strong>br</strong> />
ra vnim, sv ako miješanje islama sa<<strong>br</strong> />
bi lo ko jom religijskom tradicijom,<<strong>br</strong> />
pa i sa samim kršćanstvom, može<<strong>br</strong> />
se smatrati u izvjesnom smislu riječi<<strong>br</strong> />
sinkretizmom.<<strong>br</strong> />
Šta je to ‘bosanski islam’?<<strong>br</strong> />
Historijski trenutak u kojem će<<strong>br</strong> />
Bosna postati većinski muslimanska<<strong>br</strong> />
zemlja potrajao je bezmalo 150<<strong>br</strong> />
godina, od petnaestog do sedamnaestog<<strong>br</strong> />
stoljeća. Bosna nije teritorijalno<<strong>br</strong> />
velika zemlja, te sama spo r -<<strong>br</strong> />
o st procesa umnogome svjedoči i o<<strong>br</strong> />
prirodi procesa širenja islama, po -<<strong>br</strong> />
bijajući sve tvrdnje o nasilnosti i<<strong>br</strong> />
prinudi primanja islama u ovom<<strong>br</strong> />
di jelu svijeta. Ko m pleksna priroda<<strong>br</strong> />
sre dnjevjekov ne islamske kulture<<strong>br</strong> />
na stala je na temelju integriranja<<strong>br</strong> />
zatečenih pre dislamskih tradicija<<strong>br</strong> />
u već po s tojeću mješavinu araps -<<strong>br</strong> />
kih, turskih i perzijskih tradicija,<<strong>br</strong> />
pri če mu bi - ovisno o geografskom<<strong>br</strong> />
po dručju - preovladao jedan koji bi<<strong>br</strong> />
se pokazao najdominantnijim: ara -<<strong>br</strong> />
pski u zemljama i područjima koja<<strong>br</strong> />
su garanitirala zemljama sa većinski<<strong>br</strong> />
arapskim stanovništ vom, turski<<strong>br</strong> />
u većini zemalja koje će pasti<<strong>br</strong> />
pod vlast ovog ogromnog Sultanata,<<strong>br</strong> />
perzijski u regionima koji će -<<strong>br</strong> />
na ročito od petnaestog sto ljeća potpasti<<strong>br</strong> />
pod vlast i utjecaj safavidske<<strong>br</strong> />
Perzije. Nesporno je da je Turska<<strong>br</strong> />
imala najdužu gra nicu te stoga i<<strong>br</strong> />
najviše konta ka ta sa krš ća n skom<<strong>br</strong> />
Europom, ali je uprkos to me uspje-
Vjerovatno najpoznatiji umjetnički prikaz ulaska sultana Fatiha Mehmed-hana II. u<<strong>br</strong> />
Konstantinopol 1453. godine.<<strong>br</strong> />
la zadržati i sa čuvati os nov tradicionalnih<<strong>br</strong> />
is la mskih vrije dnosti.<<strong>br</strong> />
Ni obostrani duhovni utjecaj se<<strong>br</strong> />
ne smije zanemariti, naročito ka da<<strong>br</strong> />
je riječ o tesavvufu - zasigurno naj -<<strong>br</strong> />
fle ksiblinijem i najpri je mčivijem<<strong>br</strong> />
do menu islama - čiji je utjecaj u<<strong>br</strong> />
Bo sni naročito izražen, a čime je<<strong>br</strong> />
une koliko objašnjiva tolerantnost<<strong>br</strong> />
bo sanskih muslimana prema drugima,<<strong>br</strong> />
muslimanima i nemuslimanima<<strong>br</strong> />
svejednako. Sve spomenuto,<<strong>br</strong> />
ali i mnogo to ga nespomenutog,<<strong>br</strong> />
ut jecalo je na formiranje pojave ko -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
ja će ponijeti naziv bosanski islam!<<strong>br</strong> />
- au ten tičnog bosanskog is la m s -<<strong>br</strong> />
kog-ku lturnog razvoja u Bosni, ko -<<strong>br</strong> />
je će se polahko, ali sigurno početi<<strong>br</strong> />
prelijevati i izvan bosanskih granica<<strong>br</strong> />
i utjecati na formiranje ili već<<strong>br</strong> />
formirane islamske tradicije u<<strong>br</strong> />
dru gim zemljama regiona i ši re.<<strong>br</strong> />
Koliko god pozitivno zvučalo, treba<<strong>br</strong> />
imati na umu da je bosanski islam<<strong>br</strong> />
vrlo često optuživan za opasno ko -<<strong>br</strong> />
ke tiranje sa predislamskim tradicijama,<<strong>br</strong> />
civlizacijama i kulturama<<strong>br</strong> />
na granici sa heterodoksijom. Čim<<strong>br</strong> />
ISLAM NA BALKANU<<strong>br</strong> />
se spomene heterodoksija prva slijedeća<<strong>br</strong> />
asocijacija jesu tesavvuf i<<strong>br</strong> />
tarikati.<<strong>br</strong> />
Prema predaji sultan Fatih je u<<strong>br</strong> />
Bo snu namjenski doveo četrdeset<<strong>br</strong> />
pro vjerenih i pouzdanih šej ho va<<strong>br</strong> />
go tovo svih tarikata, koji su u tom<<strong>br</strong> />
historijskom trenutku po s tojali i<<strong>br</strong> />
djelovali u osmanskoj prijestolnici.<<strong>br</strong> />
Energičnom promocij om i - od<<strong>br</strong> />
prvih dana obuhvatnim prisus t -<<strong>br</strong> />
vom provjerenih pravnih i te o lo -<<strong>br</strong> />
ških škola, a uz potporu središnje<<strong>br</strong> />
osmanske vlasti - predstavnici<<strong>br</strong> />
ovih institucija uspješno su se<<strong>br</strong> />
borili protiv pri sustva bilo ka kvih<<strong>br</strong> />
neortodoksnih elemenata i praksi.<<strong>br</strong> />
Osmanski upravitelji i fe u dalni<<strong>br</strong> />
socijalni sistem je na me tnuo i provodio<<strong>br</strong> />
politiku za štite i pro mo vi -<<strong>br</strong> />
ranja isključivo sunnits kog islama,<<strong>br</strong> />
ha ne fitske pravne ško le. U tom<<strong>br</strong> />
smi slu, neposredno po dolasku i<<strong>br</strong> />
zva ničnoj uspostavi dr ž avnog i vje -<<strong>br</strong> />
rskog adminis tr a tivnog sistema,<<strong>br</strong> />
institucije države postarale su se<<strong>br</strong> />
da se svaki trag ne ortodoksije suzbije<<strong>br</strong> />
i iskorijeni. Treba li spominjati<<strong>br</strong> />
da su napori u tom pravcu učinjeni<<strong>br</strong> />
znakovito prije zvaničnog<<strong>br</strong> />
dolaska sultana cijelog sultanata:<<strong>br</strong> />
pr va zavija - ia ko u većini izvora<<strong>br</strong> />
stoji tekija - podignuta na te ritoriju<<strong>br</strong> />
Bosne i Hercegovine povjerena<<strong>br</strong> />
je šejhovima i der vi šima tarikat-i<<strong>br</strong> />
mevlevije, čiju pravovjernost pokazuje<<strong>br</strong> />
či nj enica da je prvak tog ta ri -<<strong>br</strong> />
ka ta obavljao središnji ob red inauguracione<<strong>br</strong> />
ceremonije os ma ns k ih<<strong>br</strong> />
su ltana, naime opasivanje sabljom<<strong>br</strong> />
utemeljitelja dinastije sultana<<strong>br</strong> />
Gazi-Osmana. Osim mevlevija za<<strong>br</strong> />
pra vovjernost islama na ovom po d -<<strong>br</strong> />
ru čju starali su se i tarikat-i halvetije,<<strong>br</strong> />
koje još uvijek po s to je u Bosni,<<strong>br</strong> />
Kosovu i Makedoniji; ta ri kat-i ri -<<strong>br</strong> />
fa’ije, tarikat-i nakšibe n dije, sa his -<<strong>br</strong> />
torijskim porijek lom u srednjeazijskom<<strong>br</strong> />
islamu, ta rikat-i kadirije, ka -<<strong>br</strong> />
s nije i neki drugi tarikati.<<strong>br</strong> />
75
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
zoon politikon<<strong>br</strong> />
Dvije plošne slike monodimenzionalne svijesti<<strong>br</strong> />
Mitologija žrtve –<<strong>br</strong> />
zlo u zametku<<strong>br</strong> />
Slika prva<<strong>br</strong> />
Ška<strong>br</strong>nja – žrtva i heroj? Ili<<strong>br</strong> />
tek zaostalo selo izbjeglica<<strong>br</strong> />
koje je dobilo kultni status<<strong>br</strong> />
u <strong>Hrvatskoj</strong>, zahvaljujući tada<<strong>br</strong> />
pukovniku Ratku Mladiću koji je<<strong>br</strong> />
poslao četničke divljake na namirenje<<strong>br</strong> />
potreba za ljudskom krvlju<<strong>br</strong> />
baš tamo, a ne negdje drugdje. Ili<<strong>br</strong> />
je možda nešto više. I opasnije.<<strong>br</strong> />
Se lo koje živo svjedoči cionistički<<strong>br</strong> />
sin drom gdje žrtve fašizma, hranjene<<strong>br</strong> />
mitologijskim o<strong>br</strong>ascima<<strong>br</strong> />
po staju fašistima ili su to neki od<<strong>br</strong> />
njih možda oduvijek bili. Ne za b -<<strong>br</strong> />
rinjava toliko priglupi i prizemni,<<strong>br</strong> />
neznalački rasizam hrvatskog<<strong>br</strong> />
pri mitivca, već način na koji je po -<<strong>br</strong> />
licija postupila, a država kasno<<strong>br</strong> />
re agirala protiv zastrašujućeg za -<<strong>br</strong> />
t varanja ljudi u bodljikavu žicu i<<strong>br</strong> />
nji hove deportacije s vlastita ze m -<<strong>br</strong> />
lji šta, uz policijski kordon kao<<strong>br</strong> />
“za štitu“. Takvu zaštitu pruža re -<<strong>br</strong> />
dovno i mafija malim podu zet ni ci -<<strong>br</strong> />
ma po većim gradovima. Za mi s -<<strong>br</strong> />
lite da kupite zemlju, uz sve do -<<strong>br</strong> />
ku mente koje vlasnik prikaže<<strong>br</strong> />
(na ravno upitne jer je korumpirana<<strong>br</strong> />
lokalna birokracija u zemljiš -<<strong>br</strong> />
no-knjižnom odjelu nadležnog su -<<strong>br</strong> />
da baš tog prodavatelja upisala za<<strong>br</strong> />
76<<strong>br</strong> />
vlasnika, uz određenu šuštavu<<strong>br</strong> />
nadoknadu), dođete s obitelji na<<strong>br</strong> />
ono što s pravom smatrate vašim,<<strong>br</strong> />
a onda vas počnu šikanirati, pri je -<<strong>br</strong> />
titi vam i na kraju vas i vašu obi -<<strong>br</strong> />
telj zatvore u logor iza bodljikave<<strong>br</strong> />
žice, sveudilj kličući i vrišteći od<<strong>br</strong> />
zadovoljstva očuvanja rasne čis -<<strong>br</strong> />
toće hrvatskoga čovjeka. Uz pu nu<<strong>br</strong> />
podršku demokratski izab ra nog<<strong>br</strong> />
općinskog vodstva. I nikomu niš -<<strong>br</strong> />
ta. Javni mediji “neutralno“ o to -<<strong>br</strong> />
me izvještavaju, policija ne reagira<<strong>br</strong> />
na prijave o uznemira va nju i<<strong>br</strong> />
prijetnjama koje redovito ša ljete<<strong>br</strong> />
kroz barem mjesec dana stalnih<<strong>br</strong> />
šikanitranja i rasističkih is pada,<<strong>br</strong> />
već vam na kraju dostavlja kordon<<strong>br</strong> />
koji vas štiti pri deportaciji s vlastite<<strong>br</strong> />
nekretnine. Prije toga, ako<<strong>br</strong> />
već ne dozvoljava, ne sp riječava<<strong>br</strong> />
odr žavanje rasističkog skupa građana<<strong>br</strong> />
(ili seljaka, ili se lja čina), što<<strong>br</strong> />
je valjda i po Ustavu dužna učiniti.<<strong>br</strong> />
Državno odvjetniš tvo dugo ne<<strong>br</strong> />
poduzima ništa jer ipak, zaboga,<<strong>br</strong> />
riječ je o selu heroju, žrtvi, simbolu<<strong>br</strong> />
tzv. domovinskog rata, metafori<<strong>br</strong> />
patnje hrvatskog naroda. Kako<<strong>br</strong> />
se to, ono zove – razularena masa<<strong>br</strong> />
rasističkih di v ljaka s podrškom<<strong>br</strong> />
tzv. institucija sustava? Fašizam,<<strong>br</strong> />
nacizam,...?<<strong>br</strong> />
Piše: Faris Nanić<<strong>br</strong> />
Status žrtve baš do<strong>br</strong>o služi kao opravdanje za nasilje, ali vremenom devalvira<<strong>br</strong> />
kao i njegove stjegonoše i postaje univerzalno opravdanje za zaostajanje<<strong>br</strong> />
Čist jezik za nečiste misli<<strong>br</strong> />
Strašno je bilo slušati u Studiu<<strong>br</strong> />
45 RTL 2 televizije 8. maja<<strong>br</strong> />
stanovnicu Ška<strong>br</strong>nje, koja je<<strong>br</strong> />
1991. pobjegla sa svoga, čekajući<<strong>br</strong> />
druge hrvatske građane da njoj i<<strong>br</strong> />
nje zinim muškarcima oslobode<<strong>br</strong> />
oku pirano selo, kako proziva Ro -<<strong>br</strong> />
me koji nisu, po njoj, ništa drugo<<strong>br</strong> />
do Srbi, gdje su bili te 1991? Neki<<strong>br</strong> />
su bili i na frontovima, od Zadra<<strong>br</strong> />
do Vukovara, izjavio je gotovo po -<<strong>br</strong> />
nizno, opravdavajući se, romski<<strong>br</strong> />
zastupnik u Saboru Veljko Kajtazi.<<strong>br</strong> />
A gdje je dođavola, ona bila,<<strong>br</strong> />
gd je su do tog istog hudiča, bili<<strong>br</strong> />
nje zine balkanske, rvacke mu š k -<<strong>br</strong> />
a r čine. I kakve veze ima mjesto<<strong>br</strong> />
bi vanja 1991. s pravom na slobodu<<strong>br</strong> />
kretanja i rada, trgovine i oda -<<strong>br</strong> />
bi ra boravišta ili prebivališta<<strong>br</strong> />
gra đana Republike Hrvatske?<<strong>br</strong> />
Ra sizam, domaći, primitivan, ne -<<strong>br</strong> />
s kriven ili teško skriven, šikljao<<strong>br</strong> />
je iz svake riječi izgovorene u ka -<<strong>br</strong> />
me ru u prilogu RTL-a te večeri.<<strong>br</strong> />
Strašno, za<strong>br</strong>injavajuće, tjeskob -<<strong>br</strong> />
no. Ali ne i prvi puta. Sjetimo se<<strong>br</strong> />
Međimurja i protesta čistokrvnih<<strong>br</strong> />
roditelja čistokrvne hrvatske dje -<<strong>br</strong> />
ce, prije samo par godina, koji su<<strong>br</strong> />
tra žili da se njihova djeca ne mi -<<strong>br</strong> />
ješaju u učionicama s “cigans -
kom“ koja ionako ne govore hrv a -<<strong>br</strong> />
tski jezik. Kao da ga njihova go -<<strong>br</strong> />
vore. Kao da ga i oni govore, ako<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>bljanje na nikome razumljivom<<strong>br</strong> />
dijalektu, s vokabularom završene<<strong>br</strong> />
pučke škole ne smatraju jezikom.<<strong>br</strong> />
Kako je sveta nam država,<<strong>br</strong> />
čiji je simbol mukotrpnog rađanja<<strong>br</strong> />
pitomo selo radišnih i marljivih<<strong>br</strong> />
hr vatskih težaka, Ška<strong>br</strong>nja, reagirala?<<strong>br</strong> />
Tako što je udovoljila zahtjevu<<strong>br</strong> />
čistokrvnih roditelja čistokrvne<<strong>br</strong> />
djece koja govore čistim je -<<strong>br</strong> />
zikom i odvojila “Cigane“ u poseb -<<strong>br</strong> />
na odjeljenja kako bi naučila hrv -<<strong>br</strong> />
a tski jezik!!! Je li itko reagirao.<<strong>br</strong> />
Nije, naravno jer su institucije,<<strong>br</strong> />
na opće zadovoljstvo odradile po -<<strong>br</strong> />
sao. Integracija u punom smislu<<strong>br</strong> />
te riječi. Kako je to moguće? Je -<<strong>br</strong> />
dan od gostiju u RTL-ovu studiju,<<strong>br</strong> />
profesor Ivo Banac, predsjednik<<strong>br</strong> />
Hrvatskog helsinškog od bora na<<strong>br</strong> />
to pitanje ima jednostavan odgovor<<strong>br</strong> />
– društveno je prihvatljivo jer<<strong>br</strong> />
je do<strong>br</strong>a stara tradicija ponižavati<<strong>br</strong> />
Rome, diskrimini ra ti ih, jer<<strong>br</strong> />
sankcija naprosto ne ma niti ih je<<strong>br</strong> />
ikada u praksi bilo. A kako su<<strong>br</strong> />
Romi ionako Srbi, po mišljenju<<strong>br</strong> />
heroine domovinskog rata iz Ška<strong>br</strong>nje,<<strong>br</strong> />
logično je da na etnički či s -<<strong>br</strong> />
tom (ili očišćenom) teritoriju ne -<<strong>br</strong> />
ma niti potonjih. Pa on da niti bilo<<strong>br</strong> />
kojih drugih ili, ne daj Bo že, dru -<<strong>br</strong> />
k čijih. Onih koji ne go vo re (pričaju<<strong>br</strong> />
po novogovoru mla dih Hrvata)<<strong>br</strong> />
čistim hrvatskim je zikom ili ne<<strong>br</strong> />
slave čiste hrvatske, katoličke<<strong>br</strong> />
bla gdane. I tako pro go njeni pos -<<strong>br</strong> />
ta doše progonite lji ma. Uz našu<<strong>br</strong> />
sr čanu ravnodušnost. Ins ti tu cio -<<strong>br</strong> />
na lizirane žrtve pretvoriše se u<<strong>br</strong> />
graditelje konc-logora. Is to vre -<<strong>br</strong> />
Nema dugo da je predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman<<strong>br</strong> />
Tihić apelirao na Bošnjake da izađu iz stanja samosažaljenja žrtve i<<strong>br</strong> />
suoče se sa izazovima vremena. Kada je 1992. započeo genocid nad<<strong>br</strong> />
Bošnjacima u svrhu njihova trajnog iseljavanja s određenih teritorija u<<strong>br</strong> />
Bosni i Hercegovini, počelo je objavljivanje niza tekstova različitih<<strong>br</strong> />
autora o Bošnjacima kao narodu koji je preživio deset genocida u<<strong>br</strong> />
posljednjih tristotinjak godina. Počela se stvarati slika o permanentnom<<strong>br</strong> />
genocidu nad narodom žrtvom koji baš zbog toga što je stalna žrtva ne<<strong>br</strong> />
može naprijed, ne može čvrstim korakom u razvoj.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
me no, sebe su zatvorili u du hovni<<strong>br</strong> />
logor isključivosti i dosade, za mo -<<strong>br</strong> />
rne istosti i naporne pre d vid lji -<<strong>br</strong> />
vosti koja nikada neće voditi u<<strong>br</strong> />
avanturu razvoja jer je us pješno i<<strong>br</strong> />
temeljito amputirala sva ku mo -<<strong>br</strong> />
gu ćnost kulturne i civi li zacijske<<strong>br</strong> />
interakcije s drukčijima. Petrificirali<<strong>br</strong> />
su se u ideološ koj paradigmi<<strong>br</strong> />
iskrivljene svijesti o sebi i<<strong>br</strong> />
svome narodu. Status žr t ve baš<<strong>br</strong> />
do <strong>br</strong>o služi kao opravdanje za na -<<strong>br</strong> />
silje, ali vremenom de valvira kao<<strong>br</strong> />
i njegove stjegonoše i po staje univerzalno<<strong>br</strong> />
opravdanje za zaostajanje.<<strong>br</strong> />
Takvo zaostajanje ra đa i produbljuje<<strong>br</strong> />
podozrenje prema drugima,<<strong>br</strong> />
razvija mržnju i vo di u zločin.<<strong>br</strong> />
Zločin se osvećuje. Po novo i<<strong>br</strong> />
ponovo... Što je najgore, okolina<<strong>br</strong> />
ne ma nikava razumijevanja, ne<<strong>br</strong> />
os jeća čak ni sažaljenje, a kamoli<<strong>br</strong> />
sućut. Od mnogo ponav ljanja, po -<<strong>br</strong> />
se bno ako su ona uniformna, statistička,<<strong>br</strong> />
postaje podozriva i<<strong>br</strong> />
odbojna.<<strong>br</strong> />
Slika druga<<strong>br</strong> />
Članice udruženja Majke Sreb -<<strong>br</strong> />
re nice traže pravdu, izmjenjujući<<strong>br</strong> />
body language poruke s optuženim<<strong>br</strong> />
Ratkom Mladićem u sudnici Ha š -<<strong>br</strong> />
kog tribunala. Prije toga u ka meru<<strong>br</strong> />
govori jedna od njih kako za njih<<strong>br</strong> />
pravde nikada neće biti i ka ko ni ka -<<strong>br</strong> />
k va kazna koju Sud od mjeri Mla -<<strong>br</strong> />
diću njih ne može zadovoljiti. Uz<<strong>br</strong> />
svu sućut s boli i poniženjem ko je<<strong>br</strong> />
su pretrpjele, ne mo že se ne za pi -<<strong>br</strong> />
tati - Kakva je to po ruka? Prvo su<<strong>br</strong> />
16 godina demonstrirale tražeći<<strong>br</strong> />
pri vođenje optuženih sa haških tje -<<strong>br</strong> />
ra lica. Sada kada im se sudi nisu<<strong>br</strong> />
za dovoljne jer nikakva kazna ne li -<<strong>br</strong> />
je či njihove rane. Logikom opte re će -<<strong>br</strong> />
ni, ra zu mom obdareni imaju ba re m<<strong>br</strong> />
dva pitanja. Prvo, sudi li se op tu že -<<strong>br</strong> />
nima za strašne zločine zbog li je -<<strong>br</strong> />
čenja rana ili zbog zadovoljenja pra -<<strong>br</strong> />
vde, na temelju univerzalnih vri -<<strong>br</strong> />
77
KOLUMNA<<strong>br</strong> />
jednosti i međunarodnog su s ta va<<strong>br</strong> />
po stizanja maksimalne pravičnosti,<<strong>br</strong> />
ali i prevencije budućih zlo čina?<<strong>br</strong> />
Apsolutna pravda ne po stoji na<<strong>br</strong> />
ovo me svijetu. To bi žene iz udruge<<strong>br</strong> />
tre bale znati. Drugo, što onda članice<<strong>br</strong> />
udruženja Majke Sre<strong>br</strong>enice<<strong>br</strong> />
hoće? Povremenu pažnju medija<<strong>br</strong> />
im aju, ali i sve veću od bojnost, bez<<strong>br</strong> />
ob zira na plemenitost početno po s -<<strong>br</strong> />
ta vljenih ciljeva. Prestale su govo -<<strong>br</strong> />
ri ti kao žene, žrt ve rata, a počele<<strong>br</strong> />
su se sve više slu žiti reduciranim<<strong>br</strong> />
dnevno-poli ti čkim rječnikom, do b -<<strong>br</strong> />
ra no odre đe nim i ograničenim jef -<<strong>br</strong> />
ti nom novinskom frazeologijom.<<strong>br</strong> />
Pa su ne ki počeli sumnjati u ciljeve,<<strong>br</strong> />
a dru gi su počeli sumnjati u bol<<strong>br</strong> />
žrt ve. Treći su pak počeli propitivati<<strong>br</strong> />
smisao perpetuiranja jedno di -<<strong>br</strong> />
menzionalnih fraza koje se u svojemu<<strong>br</strong> />
redukcionizmu svode na sintagmu<<strong>br</strong> />
narod-žrtva, gotovo kao no -<<strong>br</strong> />
vi frazem u bosanskomu jeziku.<<strong>br</strong> />
Ne ma dugo da je predsjednik Str -<<strong>br</strong> />
a nke demokratske akcije Su le j -<<strong>br</strong> />
man Tihić apelirao na Boš nja ke da<<strong>br</strong> />
izađu iz stanja samosaža lje nja žrt -<<strong>br</strong> />
ve i suoče se sa izazovima vremena.<<strong>br</strong> />
Kada je 1992. započeo ge nocid<<strong>br</strong> />
nad Bošnjacima u svrhu njihova<<strong>br</strong> />
trajnog iseljavanja s određenih te -<<strong>br</strong> />
ritorija u Bosni i He r ce go vini, po -<<strong>br</strong> />
če lo je objavljivanje niza te k stova<<strong>br</strong> />
različitih autora o Bošnjacima kao<<strong>br</strong> />
na rodu koji je preživio de set genocida<<strong>br</strong> />
u pos ljednjih tristotinjak go -<<strong>br</strong> />
di na. Počela se stvarati slika o pe -<<strong>br</strong> />
r manen tnom genocidu nad narodom<<strong>br</strong> />
žrt vom koji baš zbog toga što<<strong>br</strong> />
je stalna žrtva ne može naprijed,<<strong>br</strong> />
ne može čvrstim korak om u razvoj.<<strong>br</strong> />
Pro blem, naravno nije u činjenicama.<<strong>br</strong> />
Zaista, prema definiciji ge no -<<strong>br</strong> />
ci da iz Ženevske konvencije i ka s -<<strong>br</strong> />
ni jih međunarodnih do ku menata,<<strong>br</strong> />
zločini ubijanja, silovanja, pljački<<strong>br</strong> />
imovine, deportacija i iseljavanja<<strong>br</strong> />
Bo š njaka koji su se u ne koliko nav -<<strong>br</strong> />
ra ta dogodili Bošnjacima u Hrvat-<<strong>br</strong> />
78<<strong>br</strong> />
skoj nakon 1718., Srbiji nakon<<strong>br</strong> />
1838., Crnoj Gori na kon 1878., Sa -<<strong>br</strong> />
ndžaku nakon 1912. te u Bosni i<<strong>br</strong> />
Hercegovini na kon 1918. jesu ge -<<strong>br</strong> />
no cid. Problem je u au topercepciji<<strong>br</strong> />
i deceleraciji, pa i um rtvljenju ži -<<strong>br</strong> />
vo tnih nagona za pro gresom ko ju<<strong>br</strong> />
ona izaziva. Jer ako se cijeli narod<<strong>br</strong> />
po d v rgne ko le k tivnoj psihoterapiji<<strong>br</strong> />
ide n tifikacije po žrtvi, ako se žrtva<<strong>br</strong> />
i žr t vo vanje, genocid pretvore u<<strong>br</strong> />
na j s na žniji iz raz identiteta, u do -<<strong>br</strong> />
mi nantan o<strong>br</strong>azac prepoznatljivo-<<strong>br</strong> />
Strašno je bilo slušati u Studiu<<strong>br</strong> />
45 RTL 2 televizije 8. maja<<strong>br</strong> />
stanovnicu Ška<strong>br</strong>nje, koja je<<strong>br</strong> />
1991. pobjegla sa svoga,<<strong>br</strong> />
čekajući druge hrvatske<<strong>br</strong> />
građane da njoj i nje zinim<<strong>br</strong> />
muškarcima oslobode oku -<<strong>br</strong> />
pirano selo, kako proziva Ro me<<strong>br</strong> />
koji nisu, po njoj, ništa drugo do<<strong>br</strong> />
Srbi, gdje su bili te 1991? Neki<<strong>br</strong> />
su bili i na frontovima, od Zadra<<strong>br</strong> />
do Vukovara, izjavio je gotovo<<strong>br</strong> />
po nizno, opravdavajući se,<<strong>br</strong> />
romski zastupnik u Saboru<<strong>br</strong> />
Veljko Kajtazi.<<strong>br</strong> />
sti i poistovjećenja sa sunarodnjacima,<<strong>br</strong> />
polako će se gubiti ostale ka -<<strong>br</strong> />
ra kteristike id e n titeta, ali i kreativne<<strong>br</strong> />
sposobnosti ko gnitivnog uma<<strong>br</strong> />
koji identitet do življava di na mi č -<<strong>br</strong> />
no, spremna da ga i modificira, do -<<strong>br</strong> />
pu njuje i obogaćuje. Zaustavljene<<strong>br</strong> />
spo sobnosti kognitivnog uma umr -<<strong>br</strong> />
t vljuju pojedinca i ko le ktiv, identi -<<strong>br</strong> />
te ta izgrađenog na žrtvi, čak i<<strong>br</strong> />
mitologiji žrtve te ih čine podložnima<<strong>br</strong> />
novim zločinima ili ih navode<<strong>br</strong> />
na zločin. Zlo u za metku, poten ci -<<strong>br</strong> />
ja lno zlo koje se mo že kinetizirati i<<strong>br</strong> />
sla bijim im pu l som. Istovremeno,<<strong>br</strong> />
os tavljaju um na ra zini već doseg -<<strong>br</strong> />
nu tog i spoznajno og ra ničenog, ne -<<strong>br</strong> />
s premnog na susrete s drugima,<<strong>br</strong> />
već i najboljem slučaju, na toleran -<<strong>br</strong> />
ci ju drukčijeg, poželjno u getoiziranim<<strong>br</strong> />
sredinama, selima, gradskim<<strong>br</strong> />
če tvrtima. Baš ono u što se pokidano<<strong>br</strong> />
so cijalno tkivo Bosne nastoji<<strong>br</strong> />
tra n sformirati. Baš ono u što se go -<<strong>br</strong> />
to vo potpuno metamorfodirala drž -<<strong>br</strong> />
a va koju zovu Izrael. Država naroda<<strong>br</strong> />
žrtve.<<strong>br</strong> />
Suprotnost<<strong>br</strong> />
U metodologiji savladavanja<<strong>br</strong> />
mnogih stranih jezika rabi se jednostavno<<strong>br</strong> />
učenje suprotnih pridjeva<<strong>br</strong> />
u paru. Jednostavno, a efikas -<<strong>br</strong> />
no. Brz – spor, pametan-glup, li je -<<strong>br</strong> />
pa-ružna, marljiva-lijena. S ime -<<strong>br</strong> />
ni cama je već teže, u većini slu ča -<<strong>br</strong> />
je va teško je imenici odrediti su -<<strong>br</strong> />
pro tnost. Prijatelju je doista su -<<strong>br</strong> />
pro tstavljen neprijatelj, iako je<<strong>br</strong> />
ova potonja imenica nekako tek<<strong>br</strong> />
negacija, a ne opisuje i aktivnost.<<strong>br</strong> />
Su borcu je suprotstavljen protivnik,<<strong>br</strong> />
a žrtvi? Olak, <strong>br</strong>zoplet odgovor<<strong>br</strong> />
bio bi – krvnik. Onaj koji uzi -<<strong>br</strong> />
ma krv. No, krvnik je egzekutor<<strong>br</strong> />
izvršitelj naređenja o ubojstvu ko -<<strong>br</strong> />
je može biti i smrtna kazna za ne -<<strong>br</strong> />
ko teško djelo. U tom slučaju ubijeni<<strong>br</strong> />
nije žrtva, a ni institucionalni<<strong>br</strong> />
ubojica nije njegova suprotnost.<<strong>br</strong> />
Pažljivijim pristupom suo ča va se<<strong>br</strong> />
sa sve većim <strong>br</strong>ojem dilema i ne -<<strong>br</strong> />
mo gućnosti da se suprot na imenica<<strong>br</strong> />
žrtvi odredi sa svim im p li ka -<<strong>br</strong> />
cijama i potrebnim kara k te ris ti -<<strong>br</strong> />
ka ma. Nešto poput onog sta rog<<strong>br</strong> />
pi tanja iz enigmatskih iz da nja –<<strong>br</strong> />
što je suprotno od žedan?<<strong>br</strong> />
Poneseni metaforičnošću, mo -<<strong>br</strong> />
g li bismo pomisliti kako uglavlji -<<strong>br</strong> />
va njem u status žrtve pojedinac<<strong>br</strong> />
ni ti kolektiv ne mogu mu pronaći<<strong>br</strong> />
su protnost, pa se iz takve hude<<strong>br</strong> />
su dbe ne mogu izvući, iz tih sa -<<strong>br</strong> />
mo nametnutih okova osloboditi.<<strong>br</strong> />
Os u đeni da stalno budu žrtve.<<strong>br</strong> />
Svo jih i tuđih predrasuda.
Uvodni dio<<strong>br</strong> />
Moja (znanstvena) namjera je<<strong>br</strong> />
ukazati na “nevidljive” rane, od no -<<strong>br</strong> />
sno na problem posttraumatskog<<strong>br</strong> />
stresnog poremećaja (PTSP) i sa -<<strong>br</strong> />
moubistva u Bosni i Hercegovi ni.<<strong>br</strong> />
Na osnovu predmetnih rezultata<<strong>br</strong> />
moći će se efikasnije djelovati na<<strong>br</strong> />
prevenciji posttraumatskog stres -<<strong>br</strong> />
nog poremećaja i samoubistva u<<strong>br</strong> />
bosanskohercegovačkom društvu,<<strong>br</strong> />
ali i doprinijeti konačnoj “deblokadi<<strong>br</strong> />
Bosne i Hercegovine“.<<strong>br</strong> />
Rat je namjerno izazvan ljudski<<strong>br</strong> />
čin, koji ostavlja teže psihološke<<strong>br</strong> />
posljedice - kod 80% žrtava os -<<strong>br</strong> />
ta ju dugotrajne posljedice u doživljavanju<<strong>br</strong> />
i ponašanju (Krizmanić,<<strong>br</strong> />
1993. godine). Prema procjenama<<strong>br</strong> />
Svjetske zdravstvene organizacije<<strong>br</strong> />
trenutno postoji preko 50 miliona<<strong>br</strong> />
žrtava rata u svijetu.<<strong>br</strong> />
Sadržajnom teorijskom analizom<<strong>br</strong> />
istraženo je i opisano društveno<<strong>br</strong> />
obilježje posttraumastkog stre -<<strong>br</strong> />
s nog poremećaja i samoubistva<<strong>br</strong> />
kao (društvenih) pojava, sa posebnim<<strong>br</strong> />
osvrtom na bosanskohercego -<<strong>br</strong> />
va čko društvo i državu. Puna pažnja<<strong>br</strong> />
posvećena je empirijskim činje -<<strong>br</strong> />
ni cama koje se odnose na samo -<<strong>br</strong> />
ubi stva, ali i njihovo dalje korištenje<<strong>br</strong> />
za uobličavanje teorijskih obja -<<strong>br</strong> />
š njenja i strukturalnih veza poje -<<strong>br</strong> />
di nih dijelova (bosanskohercego va -<<strong>br</strong> />
č kog) društva i ukupnih društve-<<strong>br</strong> />
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
“NEVIDLJIVE“ RANE<<strong>br</strong> />
opsade i od<strong>br</strong>ane<<strong>br</strong> />
Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />
Brutalna agresija<<strong>br</strong> />
(1992. – 1995.) ispisala<<strong>br</strong> />
je traumatičnu priču<<strong>br</strong> />
koja i dvadeset<<strong>br</strong> />
godina poslije drži<<strong>br</strong> />
Bosnu i Hercegovinu<<strong>br</strong> />
u opsadi. Radi<<strong>br</strong> />
“deblokade“ i pomoći<<strong>br</strong> />
njenim žrtvama, ali i<<strong>br</strong> />
zbog istine i mira u<<strong>br</strong> />
budućnosti, Behar<<strong>br</strong> />
predstavlja sociološku<<strong>br</strong> />
studiju o ‘nevidljivoj’<<strong>br</strong> />
opsadi, psihološkim<<strong>br</strong> />
traumama, izraženm<<strong>br</strong> />
simptomima PTSP-a i<<strong>br</strong> />
stopi samoubistava<<strong>br</strong> />
koje znakovito<<strong>br</strong> />
variraju među<<strong>br</strong> />
različitim etnički<<strong>br</strong> />
skupinama u BiH.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Piše: Zemir Sinanović<<strong>br</strong> />
nih procesa povezanih sa samoubistvom<<strong>br</strong> />
kao društvenom pojavom.<<strong>br</strong> />
Različitost teorija i stavova o<<strong>br</strong> />
po sttraumatskom stresnom pore -<<strong>br</strong> />
me ćaju, suicidalnom ponašanju,<<strong>br</strong> />
sa mom suicidu i prevenciji suicida,<<strong>br</strong> />
na meće zaključak o kompleksnosti<<strong>br</strong> />
zna nstvenog proučavanja navedenog.<<strong>br</strong> />
Značajan metodološki prob -<<strong>br</strong> />
lem u istraživanju suicida je činje -<<strong>br</strong> />
ni ca da je onemogućeno ispitivanja<<strong>br</strong> />
su bjekta - izvršioca suicida.<<strong>br</strong> />
Rezultati istraživanja<<strong>br</strong> />
problema posttraumatskog<<strong>br</strong> />
stresnog poremećaja (PTSP) i<<strong>br</strong> />
samoubistva u Bosni i<<strong>br</strong> />
Hercegovini<<strong>br</strong> />
Suicidalnost je najčešće prisut -<<strong>br</strong> />
na u sljedećim poremećajima: post -<<strong>br</strong> />
traumatski stresni poremećaj (PT -<<strong>br</strong> />
SP), depresivni poremećaj, shi zo -<<strong>br</strong> />
frenija, anksiozni poremećaji; an -<<strong>br</strong> />
ksiozno-depresivni poremećaji; de -<<strong>br</strong> />
mencije; ovisnosti...<<strong>br</strong> />
Samoubistvo je problem per ma -<<strong>br</strong> />
nentno prisutan u svim druš t vi ma<<strong>br</strong> />
kroz historiju. Malo je opsežnih i<<strong>br</strong> />
sve obuhvatnih radova koji mo gu<<strong>br</strong> />
da nas poslužiti ozbiljnijem ist ra ži -<<strong>br</strong> />
va nju i sagledavanju problema sa -<<strong>br</strong> />
mo ubistva u savremenim dru št -<<strong>br</strong> />
venim okolnostima. Ukratko, mo že<<strong>br</strong> />
se konstatovati da je samo ubi stvo<<strong>br</strong> />
tragičan ljudski čin, znanstveno<<strong>br</strong> />
79
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
nedovoljno ispitan, iako je poznat<<strong>br</strong> />
tokom cijele historije ljudskog roda.<<strong>br</strong> />
Brutalna agresija na Bosnu i<<strong>br</strong> />
He rcegovinu dovela je do stradanja<<strong>br</strong> />
cjelokupne populacije njenog<<strong>br</strong> />
stanovništva i izazvala je nesagledive<<strong>br</strong> />
posljedice. “Čovjek se razlikuje<<strong>br</strong> />
od životinja po tome što je ubojica;<<strong>br</strong> />
on je jedini primat koji ubija i<<strong>br</strong> />
muči članove svoje vrste bez razloga,<<strong>br</strong> />
bilo biološki bilo ekonomski, i<<strong>br</strong> />
pri tome osjeća zadovoljstvo. Ta<<strong>br</strong> />
biološka neprilagodljiva i nefilogenetski<<strong>br</strong> />
programirana “maligna“<<strong>br</strong> />
ag resija sačinjava bit problema i<<strong>br</strong> />
opasnost po održanje čovjeka kao<<strong>br</strong> />
vrste“ (Fromm).<<strong>br</strong> />
Poslijeratne štete, u vidu pore -<<strong>br</strong> />
me ćaja mentalnog zdravlja stavnovništa<<strong>br</strong> />
u BiH, ogledaju se u<<strong>br</strong> />
1.750.000 osoba koje imaju psihički<<strong>br</strong> />
problem povezan sa stresom.<<strong>br</strong> />
Prema procjenama Svjetske zdravstvene<<strong>br</strong> />
organizacije (WHO), posttraumatski<<strong>br</strong> />
stresni poremećaj, poznatiji<<strong>br</strong> />
kao PTSP, u BiH ima više od<<strong>br</strong> />
10 posto stanovništva, odnosno<<strong>br</strong> />
oko 400.000 ljudi. Najugroženiji su<<strong>br</strong> />
demobilisani borci i ratni invalidi,<<strong>br</strong> />
pa se procjenjuje da trećina ove<<strong>br</strong> />
80<<strong>br</strong> />
populacije boluje od nekog simptoma<<strong>br</strong> />
PTSP. Mnogi oblici PTSP, ako<<strong>br</strong> />
nisu liječeni ili to nije učinjeno u<<strong>br</strong> />
pravo vrijeme i na pravi način, mo -<<strong>br</strong> />
gu dovesti do agresije prema sebi<<strong>br</strong> />
ili drugima.<<strong>br</strong> />
U Bosni i Hercegovini u periodu<<strong>br</strong> />
od 1985. - 2005. počinjeno 10.219<<strong>br</strong> />
samoubistava (prethodna tabela),<<strong>br</strong> />
od čega: 3.583 samoubistva u<<strong>br</strong> />
periodu od 1985.-1991. (prije agresije<<strong>br</strong> />
na BiH – period stabilnog društvenog<<strong>br</strong> />
ambijenta za život); 1.637<<strong>br</strong> />
samoubistava u periodu 1992.-<<strong>br</strong> />
1995. (agresija na BiH – period to -<<strong>br</strong> />
ta lne društvene destrukcije); 4.999<<strong>br</strong> />
samoubistava u periodu 1996.-<<strong>br</strong> />
2005. (nakon agresije na BiH –<<strong>br</strong> />
period produžene društvene destrukcije/društveni<<strong>br</strong> />
ambijent kojeg<<strong>br</strong> />
karakteriše kolektivno nezadovoljstvo,<<strong>br</strong> />
nepravda, poniženje...).<<strong>br</strong> />
Iz prethodne tabele vidljivo je<<strong>br</strong> />
da su stope samoubistava u Repu -<<strong>br</strong> />
b lici Srpskoj 1994.-1997. i 2000.<<strong>br</strong> />
godine bile kritično visoke, što je<<strong>br</strong> />
više nego alarmantan podatak ne<<strong>br</strong> />
sa mo za Republiku Srpsku već i za<<strong>br</strong> />
bosanskohercegovačko društvo i<<strong>br</strong> />
državu, ali i za Svjetsku zdravstvenu<<strong>br</strong> />
organizaciju. Odgovor na visoke<<strong>br</strong> />
i kritično visoke stope samoubistava<<strong>br</strong> />
u Republici Srpskoj - poseb -<<strong>br</strong> />
no na kritično visoke stope samoubistava<<strong>br</strong> />
kod demobilisanih boraca<<strong>br</strong> />
Vojske Republike Srpske (37,2)<<strong>br</strong> />
treba tražiti (i) u činjenici da su<<strong>br</strong> />
pripadnici Vojske Republike Srp s -<<strong>br</strong> />
ke bili (i) nosioci planiranja, naređivanja<<strong>br</strong> />
i izvršavanja <strong>br</strong>ojnih ratnih<<strong>br</strong> />
zločina, a njih 19.473 je učestvovalo<<strong>br</strong> />
(i) u zločinu genocida nad<<strong>br</strong> />
Bošnjacima u i oko Sre<strong>br</strong>enice.<<strong>br</strong> />
Navedeni problem ne smije biti<<strong>br</strong> />
samo problem Republike Srpske,<<strong>br</strong> />
(zvanično i nije: na <strong>br</strong>ojnoj skali<<strong>br</strong> />
pro blema u Republici Srpskoj ovaj<<strong>br</strong> />
se problem uopšte ne nalazi), ovo<<strong>br</strong> />
mo ra biti problem države Bosne i<<strong>br</strong> />
Hercegovine, ali i međunarodni<<strong>br</strong> />
pro blem (posebno Svjetske zdravstvene<<strong>br</strong> />
organizacije), budući da u<<strong>br</strong> />
slučaju nedostatka adekvatne društvene<<strong>br</strong> />
predikcije i prevencije, kod<<strong>br</strong> />
navedene kategorije lica, možemo<<strong>br</strong> />
imati ekspanziju (najtežih oblika)<<strong>br</strong> />
PTSP i samoubistava, ali i drugih<<strong>br</strong> />
oblika društvene destrukcije.<<strong>br</strong> />
Karakteristično je da se <strong>br</strong>ojčani<<strong>br</strong> />
pokazatelji, uzroci i motivi sa -<<strong>br</strong> />
mo ubistava demobilisanih boraca<<strong>br</strong> />
Vojske Republike Srpske “stidljivo”<<strong>br</strong> />
čuvaju i rijetko se o tome otvoreno i<<strong>br</strong> />
sa egzaktnim pokazateljima govori.<<strong>br</strong> />
Stiče se utisak da se radi o “or -<<strong>br</strong> />
ga nizovanoj stigmi” predmetnog<<strong>br</strong> />
problema. Na drugoj strani, još je<<strong>br</strong> />
karakterističnije stanje, gdje se<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oj samoubistava demobilisanih<<strong>br</strong> />
bo raca - pripadnika Armije Re p u b -<<strong>br</strong> />
like Bosne i Hercegovine prikazuje<<strong>br</strong> />
znatno uvećan, nego što su to podaci<<strong>br</strong> />
ovoga ali i još nekih re levantnih<<strong>br</strong> />
istraživanja pokazali. Iznošenjem<<strong>br</strong> />
uvećanih podataka o sa mo ubi s t vi -<<strong>br</strong> />
ma demobilisanih bo ra ca Armije<<strong>br</strong> />
Re publike Bosne i He r cegovine do -<<strong>br</strong> />
pri nosi se još većoj ago niji navedene<<strong>br</strong> />
kategorije, ali se “ne svjesno” do -
Odgovor na visoke i kritično visoke stope samoubistava u Republici<<strong>br</strong> />
Srpskoj - posebno na kritično visoke stope samoubistava kod<<strong>br</strong> />
demobilisanih boraca Vojske Republike Srpske (37,2) treba tražiti (i) u<<strong>br</strong> />
činjenici da su pripadnici Vojske Republike Srpske bili (i) nosioci<<strong>br</strong> />
planiranja, naređivanja i izvršavanja <strong>br</strong>ojnih ratnih zločina, a njih 19.473<<strong>br</strong> />
je učestvovalo (i) u zločinu genocida nad Bošnjacima u i oko Sre<strong>br</strong>enice.<<strong>br</strong> />
p rinosi i stvaranju po grešne slike<<strong>br</strong> />
kod onih koji imaju ne jasnu predstavu<<strong>br</strong> />
o “čudu bosans kog otpora”.<<strong>br</strong> />
Očekivani trend samoubistava<<strong>br</strong> />
u Bosni i Hercegovini nastavljen je<<strong>br</strong> />
i od 2006.-2010. godine, kada je za -<<strong>br</strong> />
bi lježeno ukupno 2.525 samoubistava<<strong>br</strong> />
ili u prosjeku 505 samoubistava<<strong>br</strong> />
godišnje. Republika Srpska i<<strong>br</strong> />
dalje se kreće na nivou preko 270<<strong>br</strong> />
samoubistava godišnje. Posebno je<<strong>br</strong> />
karakteristično da su u Republici<<strong>br</strong> />
Srpskoj u 2006. i 2007. godini sto -<<strong>br</strong> />
pe samoubistava bile visoke. U pe -<<strong>br</strong> />
riodu 2006.-2010. godina stope sa -<<strong>br</strong> />
moubistava u Federaciji BiH bile<<strong>br</strong> />
su niske.<<strong>br</strong> />
Specifične okolnosti življenja<<strong>br</strong> />
gra đana Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />
(1992.-1995.) imaju zdravstvene,<<strong>br</strong> />
sociološke, duhovno-religijske, ma -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
te rijalne i političke dugoročne im -<<strong>br</strong> />
pli kacije na život svakog pojedinca<<strong>br</strong> />
u zemlji. U studiji koju su predstavili<<strong>br</strong> />
Đapić i Stuvland, 78% bosanske<<strong>br</strong> />
djece je izjavilo da su doživjela<<strong>br</strong> />
barem šest traumatskih iskustava<<strong>br</strong> />
tokom rata. Primjer: Djeca koja su<<strong>br</strong> />
izbjegla iz Sarajeva su imala ma -<<strong>br</strong> />
nje traumatskih iskustava od dje -<<strong>br</strong> />
ce koja su morala ostati (Karačić i<<strong>br</strong> />
Zvizdić, 2000; Osmanovići, Zvizdić,<<strong>br</strong> />
2000.). “Trajnost pamćenja percipiranog<<strong>br</strong> />
uveliko zavisi od bogatstva<<strong>br</strong> />
detalja koji čine jednu cjelinu.<<strong>br</strong> />
Agresor je, u mjerama surovosti i<<strong>br</strong> />
sadizma, našao rješenje za svoje<<strong>br</strong> />
unaprijed pripremljene planove.<<strong>br</strong> />
Planovi su bili jasni: Sarajevo<<strong>br</strong> />
treba da umre, ali ne odmah, već<<strong>br</strong> />
do zirano, u strahu, u mukama, u<<strong>br</strong> />
be zizlazu. Građanima Sarajeva<<strong>br</strong> />
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
Karakteristično je da se <strong>br</strong>ojčani<<strong>br</strong> />
pokazatelji, uzroci i motivi<<strong>br</strong> />
samoubistava demobilisanih<<strong>br</strong> />
boraca Vojske Republike Srpske<<strong>br</strong> />
“stidljivo” čuvaju i rijetko se o<<strong>br</strong> />
tome otvoreno i sa egzaktnim<<strong>br</strong> />
pokazateljima govori. Stiče se<<strong>br</strong> />
utisak da se radi o “organizovanoj<<strong>br</strong> />
stigmi” predmetnog problema.<<strong>br</strong> />
Na drugoj strani, još je<<strong>br</strong> />
karakterističnije stanje, gdje se<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oj samoubistava demobilisanih<<strong>br</strong> />
boraca - pripadnika Armije<<strong>br</strong> />
Republike Bosne i Hercegovine<<strong>br</strong> />
prikazuje znatno uvećan, nego<<strong>br</strong> />
što su to podaci ovoga ali i još<<strong>br</strong> />
nekih relevantnih istraživanja<<strong>br</strong> />
pokazali.<<strong>br</strong> />
treba uskratiti sve što život čini<<strong>br</strong> />
životom: i hranu i vodu i san i struju<<strong>br</strong> />
i informaciju i komunikaciju<<strong>br</strong> />
i...“ (Karavelić & Rujanac, 2008.,<<strong>br</strong> />
str. 181). U Sarajevu u opsadi i<<strong>br</strong> />
znanost je ostala zbunjena.<<strong>br</strong> />
Izvršeno je empirijsko istraži va -<<strong>br</strong> />
nje 1 zastupljenosti simptoma po st -<<strong>br</strong> />
traumatskog stresnog pore me ćaja<<strong>br</strong> />
kod stanovnika Grada Sa ra jeva u<<strong>br</strong> />
četiri općine (Stari Grad, Ce ntar,<<strong>br</strong> />
No vo Sarajevo i Novi Grad) trina -<<strong>br</strong> />
est godina nakon zavr še tka agresije<<strong>br</strong> />
na BiH, tačnije, is pi tano je prisustvo<<strong>br</strong> />
posttraumatske stresne simptomatologije<<strong>br</strong> />
u od nosu na tri skupine<<strong>br</strong> />
simptoma i to: intruzije, izbjegavanje<<strong>br</strong> />
i iritabilnost. Rezultati istraživanja<<strong>br</strong> />
pokazuju da je 32,8% ispi-<<strong>br</strong> />
1 Brigadir dr. Zemir Sinanović, mr. sci<<strong>br</strong> />
prim. dr. Nermana Mehić-Basara,<<strong>br</strong> />
mr. sci prim. dr Senadin Ljubović,<<strong>br</strong> />
prim. dr. Aida Hadžibajrić, prim. dr.<<strong>br</strong> />
Mu hamed Hasanbegović i dr. Emina<<strong>br</strong> />
Kurtagić-Pepić, (2009.), Projekat ist r -<<strong>br</strong> />
a živanja zastupljenosti posttraumatskog<<strong>br</strong> />
stresnog poremećaja (PTSP) kod<<strong>br</strong> />
sta novnika Kantona Sarajevo, Sara -<<strong>br</strong> />
je vo: Ministarstvo zdravstva Kantona<<strong>br</strong> />
Sarajevo.<<strong>br</strong> />
81
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
tanika ispoljavalo blage simptome<<strong>br</strong> />
vezane za psihološku traumu,<<strong>br</strong> />
30,6% umjerene simptome traumatizacije,<<strong>br</strong> />
a 18,6% vrlo izražene<<strong>br</strong> />
simptome PTSP. Iz svega proizlazi<<strong>br</strong> />
da u ovom istraživanju 82% građana,<<strong>br</strong> />
u četiri gradske općine Kantona<<strong>br</strong> />
Sarajevo, ima neki sa stresom<<strong>br</strong> />
povezani simptom. Dobiveni rezultati<<strong>br</strong> />
ovog istraživanja nedvosmisleno<<strong>br</strong> />
pokazuju da sta novnici Kantona<<strong>br</strong> />
Sarajevo ispoljavaju klinički<<strong>br</strong> />
uobličene znake hroničnog posttraumatskog<<strong>br</strong> />
stresnog poremećaja<<strong>br</strong> />
(PTSP) u znatnom većem procentu<<strong>br</strong> />
u odnosu na sredine gdje nije bilo<<strong>br</strong> />
ratnih stradanja.<<strong>br</strong> />
Provedeno je i drugo empirijsko<<strong>br</strong> />
istraživanje u populaciji demobilisanih<<strong>br</strong> />
boraca i logoraša Sarajeva u<<strong>br</strong> />
opsadi. Analizom i statističkom<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>adom dobivenih rezultata može<<strong>br</strong> />
se zaključiti da 62,2% ispitanika –<<strong>br</strong> />
demobilisanih boraca i logoraša<<strong>br</strong> />
Sarajeva u opsadi ima simptome i<<strong>br</strong> />
znake posttraumatskog stresnog<<strong>br</strong> />
poremećaja. 2<<strong>br</strong> />
Sarajevo u opsadi (1992.-1995.)<<strong>br</strong> />
bilježilo je niske i srednje stope<<strong>br</strong> />
samoubistava (prethodna tabela),<<strong>br</strong> />
što je ispod znanstvenog očekivanja.<<strong>br</strong> />
Najmanja stopa samoubistava<<strong>br</strong> />
– 8,2 zabilježena je 1992. godine<<strong>br</strong> />
(početak agresije na Bosnu i Hercegovinu,<<strong>br</strong> />
odnosno stavaljanja Sa -<<strong>br</strong> />
ra jeva u opsadu), tačnije, kada je<<strong>br</strong> />
bio najviši nivo destrukcije Sarajeva<<strong>br</strong> />
u opsadi od strane agresora –<<strong>br</strong> />
ubistava, rušenja objekata... Najveća<<strong>br</strong> />
stopa samoubistava u Saraje-<<strong>br</strong> />
2 Brigadir dr. Zemir Sinanović, mr. sci<<strong>br</strong> />
prim. dr. Nermana Mehić-Basara,<<strong>br</strong> />
mr. sci prim. dr Senadin Ljubović,<<strong>br</strong> />
prim. dr. Aida Hadžibajrić, prim. dr.<<strong>br</strong> />
Muhamed Hasanbegović i dr. Emina<<strong>br</strong> />
Kurtagić-Pepić, (2011.), Projekat<<strong>br</strong> />
istraživanja zastupljenosti posttraumatskog<<strong>br</strong> />
stresnog poremećaja (PTSP)<<strong>br</strong> />
kod demobilisanih boraca Kantona<<strong>br</strong> />
Sarajevo, Sarajevo: Ministarstvo<<strong>br</strong> />
zdravstva Kantona Sarajevo.<<strong>br</strong> />
82<<strong>br</strong> />
Usljed neviđenih ratnih strahota koje su pogodile Sarajevo u opsadi,<<strong>br</strong> />
prisutan je bio i tzv. “tamni <strong>br</strong>oj“ samoubistava - kada su žrtve svjesno<<strong>br</strong> />
tražile smrt – npr. izlazak iz zaklona i svjesno izlaganje snajperima<<strong>br</strong> />
agresora koji su koristili svaku priliku.<<strong>br</strong> />
vu u opsadi, ali ipak u okviru srednjih<<strong>br</strong> />
stopa, bila je 1993. godine i<<strong>br</strong> />
to 16,1.<<strong>br</strong> />
Iz tabele je vidljivo da su, u pe -<<strong>br</strong> />
ri odu 1996. – 2005., u Sarajevu<<strong>br</strong> />
bile srednje stope samoubistava<<strong>br</strong> />
(što je takođe ispod znanstvenog<<strong>br</strong> />
očekivanja, budući da se očekivalo,<<strong>br</strong> />
kao i poslije svakoga rata, da se<<strong>br</strong> />
po većavaju stope samoubistava).<<strong>br</strong> />
Us ljed neviđenih ratnih strahota<<strong>br</strong> />
ko je su pogodile Sarajevo u opsadi,<<strong>br</strong> />
prisutan je bio i tzv. “tamni <strong>br</strong>oj“<<strong>br</strong> />
samoubistava - kada su žrtve svjesno<<strong>br</strong> />
tražile smrt – npr. izlazak iz<<strong>br</strong> />
za klona i svjesno izlaganje snajpe -<<strong>br</strong> />
ri ma agresora koji su koristili sva -<<strong>br</strong> />
ku priliku.<<strong>br</strong> />
Zaključak<<strong>br</strong> />
Najveće mogućnosti za objaš -<<strong>br</strong> />
nje nje posttraumatskog stresnog<<strong>br</strong> />
po remećaja i samoubistva imaju<<strong>br</strong> />
one znanstvene discipline koje se<<strong>br</strong> />
na laze na granici gdje se individu -<<strong>br</strong> />
alno i društveno prožimaju. Niti<<strong>br</strong> />
je dna od teorija, kao i rezultati<<strong>br</strong> />
mno gih empirijskih istraživanja,<<strong>br</strong> />
ni su dali konačan odgovor: zašto<<strong>br</strong> />
se ljudi ubijaju? Aktuelne teorije i<<strong>br</strong> />
em pirijska istraživanja, svaka na<<strong>br</strong> />
svoj način, nam pomažu da što bo -<<strong>br</strong> />
lje shvatimo fenomen samoubis t -<<strong>br</strong> />
va. Sklop društvenih, psiholoških,<<strong>br</strong> />
psihijatrijskih, porodičnih i drugih<<strong>br</strong> />
fa ktora, uz moguću dominaciju je -<<strong>br</strong> />
d nog nad drugim ili njihovo kumu-
lativno djelovanje, imaju značajnu<<strong>br</strong> />
ulogu u etiologiji pojave samoubistva.<<strong>br</strong> />
Pored navedenog, prisutni su i<<strong>br</strong> />
stavovi da odgovor na samoubistvo<<strong>br</strong> />
postoji. Naime, moguće je spriječiti<<strong>br</strong> />
samoubistvo u mnogim slučajevima,<<strong>br</strong> />
preokrenuvši tok emocija,<<strong>br</strong> />
misli... odnosno suicidalnih namjera<<strong>br</strong> />
pojedinaca koji autodestrukciju<<strong>br</strong> />
smatraju jedinim mogućim izlazom.<<strong>br</strong> />
Procjena je da odgovor leži u<<strong>br</strong> />
predikciji i prevenciji. Prevencija<<strong>br</strong> />
su icida se neminovno nameće kao<<strong>br</strong> />
nu žni prioritet svakog društva,<<strong>br</strong> />
budući da su <strong>br</strong>ojke neumoljive i<<strong>br</strong> />
da svakim danom imamo sve više<<strong>br</strong> />
novih slučajeva samoubistava.<<strong>br</strong> />
Tra umatsko iskustvo agresije na<<strong>br</strong> />
BiH je još snažniji razlog da se i<<strong>br</strong> />
bo sanskohercegovačko društvo oz -<<strong>br</strong> />
bi ljnije pozabavi prevenciji i predi -<<strong>br</strong> />
k ciji suicidalnog ponašanja svoje<<strong>br</strong> />
populacije. Bosanskohercegovački<<strong>br</strong> />
primjer potvrđuje da država i dru -<<strong>br</strong> />
š tvo nedovoljno tretira rastući problem<<strong>br</strong> />
samoubistva. Mogli bi reći da<<strong>br</strong> />
se organizirana prevencija i predikcija<<strong>br</strong> />
i ne poduzima. Ustalilo se<<strong>br</strong> />
mi sliti da je to je nešto na društvenoj<<strong>br</strong> />
margini, što je “tabu tema”.<<strong>br</strong> />
Znakovit i ilustrativan primjer<<strong>br</strong> />
je naredba ratnog zločinca Ratka<<strong>br</strong> />
Mla dića, izdata početkom maja<<strong>br</strong> />
1992. godine, podčinjenim oficirima,<<strong>br</strong> />
od kojih se rezolutno traži da<<strong>br</strong> />
bo mbardiraju stambene četvrti<<strong>br</strong> />
Sa rajeva sve dok tamošnjem stanovništvu<<strong>br</strong> />
“ne razvuče pamet“!<<strong>br</strong> />
“Nad žrtvama su nasilno vršeni<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ojni zločinački akti, čime su im<<strong>br</strong> />
na nesene i teške tjelesne povrede.<<strong>br</strong> />
Posebno treba ukazati na silovanje<<strong>br</strong> />
dje vojčica od šest-sedam godina.<<strong>br</strong> />
Ta ko je, primjera radi, ‘najmons t -<<strong>br</strong> />
ru oznije silovanje izvršila grupa<<strong>br</strong> />
od dvadeset Srba u vogošćanskom<<strong>br</strong> />
lo goru ‘Kod Sonje’, gdje su silovali<<strong>br</strong> />
dvije djevojčice od 7 i 13 godina i to<<strong>br</strong> />
u prisustvu njihove majke. Djevoj-<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
čice su umrle od posljedica silovanja’“<<strong>br</strong> />
(Zločini nad djecom Sarajeva<<strong>br</strong> />
u opsadi, p.133).<<strong>br</strong> />
Snage od<strong>br</strong>ane BiH od agresije,<<strong>br</strong> />
ipak, bilježe mali <strong>br</strong>oj samoubistava,<<strong>br</strong> />
u odnosu koliko se (znanstveno<<strong>br</strong> />
gledano) očekivalo. Tačnije, prisutan<<strong>br</strong> />
je nesrazmjer između obima i<<strong>br</strong> />
jačine traume (kroz koju su prolazile<<strong>br</strong> />
snage od<strong>br</strong>ane) i <strong>br</strong>oja realiziranih<<strong>br</strong> />
samoubistava. Možda odgovor<<strong>br</strong> />
leži u sljedećem: “Bosanci su<<strong>br</strong> />
preživjeli nerazuman rat pomoću<<strong>br</strong> />
da ra mentalnog integriteta. Svaki<<strong>br</strong> />
is taknuti novinar koji je bio u Bo -<<strong>br</strong> />
sni u toku rata svjedočio je i izvještavao<<strong>br</strong> />
o ovom daru mentalnog in -<<strong>br</strong> />
te griteta, daru nasljeđenom iz vjerske<<strong>br</strong> />
tradicije i kulturnih običaja u<<strong>br</strong> />
Bosni“ (Doubt, 2003., pp. 27-35).<<strong>br</strong> />
Prema islamskom učenju: sve<<strong>br</strong> />
što se odnosi na veliki grijeh ubis -<<strong>br</strong> />
t va, odnosi se i na samoubistvo -<<strong>br</strong> />
pošto je to oduzimanje nečijeg ži vo -<<strong>br</strong> />
ta (Qardawi, 1997., p. 418). Prema<<strong>br</strong> />
istom učenju, ko se ubije bilo kojim<<strong>br</strong> />
sredstvom, ubio je dušu koju je<<strong>br</strong> />
Bog za<strong>br</strong>anio ubiti bez opravdanog<<strong>br</strong> />
razloga. Čovjek nije vlasnik svoga<<strong>br</strong> />
života, jer nije on stvorio sam sebe,<<strong>br</strong> />
nije stvorio čak nijednu ćeliju<<strong>br</strong> />
svoga tijela; njegov život je blagodat<<strong>br</strong> />
koju mu je dao na čuvanje Bog.<<strong>br</strong> />
Čovjek nema pravo da život zapusti,<<strong>br</strong> />
da mu nanese štetu ili da ga<<strong>br</strong> />
uništi. U Kur’anu stoje riječi: “I<<strong>br</strong> />
sami sebe ne ubijajte! Allah je doista<<strong>br</strong> />
prema vama milostiv. Onoga<<strong>br</strong> />
ko to učini iz nasilja i neprijateljstva<<strong>br</strong> />
- Mi ćemo u vatru baciti, to je<<strong>br</strong> />
Allahu lahko” (sure En-Nisa, 29-<<strong>br</strong> />
30). Većina komentatora Kur’ana<<strong>br</strong> />
se slaže da se sa ovim <strong>br</strong>ani ubijanje<<strong>br</strong> />
drugih ljudi, kao što se njime<<strong>br</strong> />
za<strong>br</strong>anjuje i samoubistvo, ili činjenje<<strong>br</strong> />
nečega što može dovesti do<<strong>br</strong> />
smrti.<<strong>br</strong> />
Oni koji su napadali državu<<strong>br</strong> />
BiH, a posebno oni koji su počinili<<strong>br</strong> />
ratne zločine, prema povjerenim<<strong>br</strong> />
83
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
pričama, imaju noćne košmare<<strong>br</strong> />
praćene teškim i dugim neprospavanim<<strong>br</strong> />
noćima i krikovima žrtava,<<strong>br</strong> />
a prema rezultatima istraživanja<<strong>br</strong> />
ve ćina ih je oboljela od posttra -<<strong>br</strong> />
uma tskog stresnog poremećaja us -<<strong>br</strong> />
ljed čega su mnogi počinili i sa mo -<<strong>br</strong> />
ubistvo.<<strong>br</strong> />
Literatura<<strong>br</strong> />
Bandžović, S.: Genocid: slučajevi, poređenja<<strong>br</strong> />
i savremene rasprave, Pregled,<<strong>br</strong> />
Sarajevo, 2008.<<strong>br</strong> />
Cigar, N.: Genocid u Bosni-politika “etn -<<strong>br</strong> />
i čkog čišćenja”, BKC, Sarajevo, 2008.<<strong>br</strong> />
Čekić, S.: Agresija na Republiku Bosnu i<<strong>br</strong> />
Hercegovinu, knjiga 1 i 2, Institut za<<strong>br</strong> />
istraživanje zločina protiv čovječnosti i<<strong>br</strong> />
međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.<<strong>br</strong> />
Čavoški, K.: O neprijatelju, Prosveta,<<strong>br</strong> />
Beograd, 1989.<<strong>br</strong> />
Doubt, K.: Sociologija nakon Bosne,<<strong>br</strong> />
Buybook, Sarajevo, 2003.<<strong>br</strong> />
Durkheim, E.: Samoubistvo, Bigz, Beograd,<<strong>br</strong> />
1997.<<strong>br</strong> />
Dizdarević, I.: Barbari su bili bolji,<<strong>br</strong> />
Sarajevo, 1998.<<strong>br</strong> />
Fromm, E.: Anatomija ljudske destruktivnosti<<strong>br</strong> />
I, Naprijed, Zagreb, 1989.<<strong>br</strong> />
Institut za istraživanje zločina protiv<<strong>br</strong> />
čovječnosti i međunarodnog prava:<<strong>br</strong> />
Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi,<<strong>br</strong> />
Moare, Sarajevo, 2010.<<strong>br</strong> />
Karavelić, V. & Rujanac, Z.: Opsada i<<strong>br</strong> />
od <strong>br</strong>ana Sarajeva 1992.-1995., Institut<<strong>br</strong> />
za istraživanje zločina protiv čo -<<strong>br</strong> />
vječnosti i međunarodnog prava univerziteta<<strong>br</strong> />
u Sarajevu, Sarajevo, 2008.<<strong>br</strong> />
Brigadir dr. Zemir Sinanović, et. al.:<<strong>br</strong> />
Pro jekat istraživanja zastupljenosti<<strong>br</strong> />
posttraumatskog stresnog poremećaja<<strong>br</strong> />
(PTSP) kod stanovnika Kantona Sa -<<strong>br</strong> />
ra jevo, Ministarstvo zdravstva Kantona<<strong>br</strong> />
Sarajevo, Sarajevo, 2009.<<strong>br</strong> />
Brigadir dr. Zemir Sinanović, et. al.: Projekat<<strong>br</strong> />
istraživanja zastupljenosti posttraumatskog<<strong>br</strong> />
stresnog poremećaja<<strong>br</strong> />
(PTSP) kod demobilisanih boraca<<strong>br</strong> />
Kantona Sarajevo, Ministarstvo zdr av -<<strong>br</strong> />
stva Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2011.<<strong>br</strong> />
Sinanović, Z.: Ljudska prava i od<strong>br</strong>ana<<strong>br</strong> />
bosanskohercegovačkog društva i drž -<<strong>br</strong> />
ave od agresije, magistarski rad,<<strong>br</strong> />
Fakultet političkih nauka Univerziteta<<strong>br</strong> />
u Sarajevu, Sarajevo, 2009.<<strong>br</strong> />
Sinanović, Z.: Samoubistvo – izbor pojedinca<<strong>br</strong> />
i (ili) posljedica krize, Institut<<strong>br</strong> />
za istraživanje zločina protiv čovječnosti<<strong>br</strong> />
i međunarodnog prava, Sarajevo,<<strong>br</strong> />
2012.<<strong>br</strong> />
84<<strong>br</strong> />
Oproštajno pismo ratnog zločinca<<strong>br</strong> />
SLUČAJ SRPSKOG SNAJPERISTE,<<strong>br</strong> />
kojeg je duh ubijene<<strong>br</strong> />
djevojčice Dijane<<strong>br</strong> />
progonio osam godina<<strong>br</strong> />
Posljednja stanica Beograd...<<strong>br</strong> />
“Dragi, nepoznati čitaoci, vi do<<strong>br</strong> />
ko jih dopiru ovi redovi, čitajte, pa -<<strong>br</strong> />
mtite, učite i praštajte! Surovi rat,<<strong>br</strong> />
koji sam ja najmanje želio napravio<<strong>br</strong> />
je od mene zvijer bez kontrole i,<<strong>br</strong> />
ako neko može zbog toga da žali,<<strong>br</strong> />
onda sam to ponajviše ja. Naravno,<<strong>br</strong> />
nije mi žao sebe, moja smrt je najmanja<<strong>br</strong> />
kazna koju sam zaslužio:<<strong>br</strong> />
žao mi je zbog onih zločina koje<<strong>br</strong> />
sam u bezumlju počinio, žao mi je<<strong>br</strong> />
onih života koje sam ja oduzeo, ži -<<strong>br</strong> />
vota nevinih koji se nikako ne mo -<<strong>br</strong> />
gu povratiti. Zatekao sam se u tom<<strong>br</strong> />
ratu neželjno, ali i svjesno, smatrajući,<<strong>br</strong> />
tada, da niko ne smije da<<strong>br</strong> />
se skloni kada se rješavaju pitanja<<strong>br</strong> />
bitna za njegov narod. U nešto mo -<<strong>br</strong> />
ra mo vjerovati, a u šta ćemo ako<<strong>br</strong> />
ne ćemo u sopstvenu otadžbinu, u<<strong>br</strong> />
so pstveni narod? Dakle, uzeo sam<<strong>br</strong> />
učešće u borbama, a zbog svojih<<strong>br</strong> />
stre ljačkih sposobnosti i do<strong>br</strong>og<<strong>br</strong> />
po znavanja grada u kojem sam<<strong>br</strong> />
pro veo cio život, postao sam individualni<<strong>br</strong> />
borac, snajperista. Mijenjao<<strong>br</strong> />
sam položaj svakog dana. Noću se<<strong>br</strong> />
pre bacivao iz zgrade u zgradu, i<<strong>br</strong> />
za uzimao najvišu, najskriveniju i<<strong>br</strong> />
naj zaklonjeniju poziciju, a onda,<<strong>br</strong> />
ka da zora svane, vrebao neprijatelja.<<strong>br</strong> />
Pazio sam, prije svega, na pro -<<strong>br</strong> />
ti vničke snajperiste, bilo je važno<<strong>br</strong> />
da njih eliminišem. Bila je to igra<<strong>br</strong> />
živaca i onaj ko bi popustio, pokazao<<strong>br</strong> />
se prije vremena, u pogrešnom<<strong>br</strong> />
trenutku, taj bi stradao. Ja sam u<<strong>br</strong> />
tom ratu bio dobar. Bio sam strah<<strong>br</strong> />
i trepet za protivnike i malo je njih<<strong>br</strong> />
poslije okršaja sa mnom, preživjelo.<<strong>br</strong> />
Naravno, imao sam i druge<<strong>br</strong> />
ciljeve. Kada su mi bili dostupni,<<strong>br</strong> />
gađao sam i ‘redovne’ borce koji su<<strong>br</strong> />
se motali po ulicama. Nikad, ponavljam<<strong>br</strong> />
NIKAD nisam gađao one za<<strong>br</strong> />
koje je postojala sumnja da su is k -<<strong>br</strong> />
lju čivo civili. Ne znam kakav je đa -<<strong>br</strong> />
vo ušao u mene tog dana. Sjećam<<strong>br</strong> />
se, bio je vreli ljetnji dan, av gust<<strong>br</strong> />
1992., rano popodne. Kroz magično<<strong>br</strong> />
oko durbina oprezno sam po s -<<strong>br</strong> />
matrao ulice. Vidio sam civile.<<strong>br</strong> />
Uglavnom starce i žene, kako op -<<strong>br</strong> />
re zno izviruju iz kuća. Nastalo je<<strong>br</strong> />
za tišje i oni su se uputili na česmu,<<strong>br</strong> />
na obali Miljacke, da dopune zalihe<<strong>br</strong> />
vode. Vidio sam jednu stariju<<strong>br</strong> />
že nu kako odmiče od česme i jednu<<strong>br</strong> />
ženu sa djetetom, djevojčicom, ka -<<strong>br</strong> />
ko <strong>br</strong>zo potura balone pod lulu če -<<strong>br</strong> />
sme... Uhvatio sam lice djevojčice i<<strong>br</strong> />
shvatio sam da se ona smije, baš<<strong>br</strong> />
kao da se oko nje ne dešava nikak -<<strong>br</strong> />
vo ludilo. A onda je ludilo, iznenada,<<strong>br</strong> />
uhvatilo mene. Šta se ona sm i -<<strong>br</strong> />
je, mislio sam, da li se ona to meni<<strong>br</strong> />
smije?! Ja se tu zlopamtim, krvavim<<strong>br</strong> />
u životu bez života, a ona se<<strong>br</strong> />
smije kao da mi prkosi – kako, uos -<<strong>br</strong> />
talom, smije biti toliko zadovoljna i<<strong>br</strong> />
sretna, mislio sam. Nećeš ti meni<<strong>br</strong> />
vala, rekao mi je neki paklen glas<<strong>br</strong> />
i ja, u tom trenu, shvatih da mi se
prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem,<<strong>br</strong> />
spustio na obarač i počeo da<<strong>br</strong> />
ga stiska... Zaustavi se, zaustavi<<strong>br</strong> />
se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni<<strong>br</strong> />
prst me nije više slušao...<<strong>br</strong> />
Nisam više ni nišanio, samo sam<<strong>br</strong> />
osjetio trzaj puške, a onda sam je<<strong>br</strong> />
odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to<<strong>br</strong> />
ličilo na noćnu moru, kao neki san<<strong>br</strong> />
na javi. Ma, tješio sam se, ko i jeste<<strong>br</strong> />
neki san, ništa se od toga nije desilo...<<strong>br</strong> />
Uzeo sam dvogled i pogledao u<<strong>br</strong> />
pravcu česme: djevojčica je ležala<<strong>br</strong> />
na zemlji, u krvi, a njena majka je<<strong>br</strong> />
sta jala pored nje, sa urlikom na<<strong>br</strong> />
zgrčenom licu. Nikad poslije toga<<strong>br</strong> />
više nisam bio isti. Tajnim kanalima<<strong>br</strong> />
pobjegao sam iz Sarajeva i ilegalno<<strong>br</strong> />
prešao granicu. Živio sam u<<strong>br</strong> />
jednom njemačkom gradići, radeći<<strong>br</strong> />
kao perač ulica, krijući se, izgleda,<<strong>br</strong> />
i od samog sebe. Vrijeme sve odnosi,<<strong>br</strong> />
pa tako i moju nesreću. Znao<<strong>br</strong> />
O autoru<<strong>br</strong> />
sam da strašni zločin nikada neću<<strong>br</strong> />
zaboraviti, znao sam da sam počinio<<strong>br</strong> />
zločin koji se ne može nikako<<strong>br</strong> />
okajati, ali pokušao sam da živim<<strong>br</strong> />
dalje... Tako sam dočekao i kraj ra -<<strong>br</strong> />
ta i povratak u Sarajevo. U počet -<<strong>br</strong> />
ku je sve teklo gotovo normalno.<<strong>br</strong> />
Uspio sam da povratim svoj stan,<<strong>br</strong> />
našao sam i posao, miran, siguran,<<strong>br</strong> />
u pošti. Počeo sam lagano da zabo -<<strong>br</strong> />
ra vljam, trudeći se, prije svega, da<<strong>br</strong> />
izbjegavam obalu Miljacke, koliko<<strong>br</strong> />
je to bilo moguće. Naročito onu ko -<<strong>br</strong> />
bnu česmu... Jedne noći, tihe i lijepe,<<strong>br</strong> />
zatekao sam se u kafani. Piće –<<strong>br</strong> />
dva sa društvom i vrijeme je neprimjetno<<strong>br</strong> />
prolazilo. Bilo je dva sata<<strong>br</strong> />
poslije ponoći kada sam se, pripit,<<strong>br</strong> />
uputio kuću. U tom stanju, zaboravio<<strong>br</strong> />
sam se i prošao obalom Mi -<<strong>br</strong> />
ljacke... Nisam toga ni bio svestan<<strong>br</strong> />
sve dok, odjednom, nisam shvatio<<strong>br</strong> />
da stojim pored one, za mene stra-<<strong>br</strong> />
Brigadir Zemir Sinanović kroz Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine,<<strong>br</strong> />
aktivno sudjeluje u pripremi od<strong>br</strong>ane Bosne i Hercegovine od agresije.<<strong>br</strong> />
Aprila 1992. godine, sa još dva lica, bio je zarobljen od strane pripadnika<<strong>br</strong> />
agresorske bivše JNA, kada je preživio strijeljanje. U aprilu<<strong>br</strong> />
1992. godine do<strong>br</strong>ovoljno pristupa Armiji Republike Bosne i Hercegovine,<<strong>br</strong> />
u kojoj je obavljao visoke vojne dužnosti. Učesnik je značajnih<<strong>br</strong> />
vojnih operacija u od<strong>br</strong>ani bosanskohercegovačkog društva i države<<strong>br</strong> />
od agresije (1992.-1995.). Magistrirao je na temu: “Ljudska prava i<<strong>br</strong> />
od<strong>br</strong>ana bosanskohercegovačkog društva i države od agresije“. Doktorsku<<strong>br</strong> />
disertaciju od<strong>br</strong>anio je pod naslovom “Sociološki aspekti samoubistva<<strong>br</strong> />
u Bosni i Hercegovini (1985. – 2005.)“. Sudjeluje u radu Stručnog<<strong>br</strong> />
tima za izradu i implementaciju “Programa praćenja, prevencije i liječenja<<strong>br</strong> />
demobilisanih <strong>br</strong>anilaca i članova njihovih porodica od PTSP”. Dao je<<strong>br</strong> />
značajan doprinos u radu Instituta za istraživanje zločina protiv<<strong>br</strong> />
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Autor je<<strong>br</strong> />
knjige: Samoubistvo – izbor pojedinca i (ili) posljedica krize. Koautor je<<strong>br</strong> />
osam knjiga i priručnika. Objavio je dvadeset stručnih i naučnih radova.<<strong>br</strong> />
Izvršio je recenziju pet knjiga. Trenutno se, u činu <strong>br</strong>igadira, nalazi<<strong>br</strong> />
na dužnosti načelnika Uprave J-2 (Vojnoobavještajne službe) Oružanih<<strong>br</strong> />
snaga Bosne i Hercegovine. Iza<strong>br</strong>an je u znanstveno - nastavno<<strong>br</strong> />
zvanje docenta nauka.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
SOCIOLOŠKA ISTRAŽIVANJA<<strong>br</strong> />
šne česme. Bio sam nepokretan,<<strong>br</strong> />
od jednom potpuno trijezan, nesposoban<<strong>br</strong> />
da se pomjerim ili reagujem.<<strong>br</strong> />
Pogled mi je pao na pločnik osvijetljen<<strong>br</strong> />
titravom svjetlošću ulične<<strong>br</strong> />
lampe i tada mi se učinilo da stojim<<strong>br</strong> />
usred krvave lokve. Strah i<<strong>br</strong> />
užas su prostrujali u mojim venama<<strong>br</strong> />
i tada mi se učinilo da čujem<<strong>br</strong> />
glas, mili dječiji, koji dopire negdje<<strong>br</strong> />
iza mene. ‘Zašto si mi to učinio,<<strong>br</strong> />
zašto si me povrijedio? ‘... A tada<<strong>br</strong> />
sam već bezumno trčao, bježao od<<strong>br</strong> />
mjesta mog zločina, od mjesta<<strong>br</strong> />
strave i užasa. Uletio sam u stan,<<strong>br</strong> />
ne znam ni kako, nategao rakiju<<strong>br</strong> />
direktno iz flaše i pokušao da se<<strong>br</strong> />
smirim. Sjeo sam u fotelju, zapalio<<strong>br</strong> />
cigaretu, a tada mi je pogled pao<<strong>br</strong> />
na cipele: bile su krvave! Još jednom<<strong>br</strong> />
me užas protresao, a tada<<strong>br</strong> />
sam, jasno i glasno, začuo mili dječiji<<strong>br</strong> />
glas: ‘Zašto si to učinio’? Okrenuo<<strong>br</strong> />
sam se u magnovenju i na vratima<<strong>br</strong> />
ugledao djevojčicu sa krvavom<<strong>br</strong> />
rupom na grudima, blijedog<<strong>br</strong> />
lika i užarenih očiju. Tada sam se<<strong>br</strong> />
onesvijestio i slijedeće čega sam<<strong>br</strong> />
bio svjestan je jutro i ja u fotelji,<<strong>br</strong> />
zgužvan, sa strašnom glavoboljom<<strong>br</strong> />
i krvavim cipelama... Od tog dana<<strong>br</strong> />
za mene nije bilo mira, posjećivala<<strong>br</strong> />
me utvara nevine djevojčice svuda<<strong>br</strong> />
i na svakom mjestu. Ne znam ka -<<strong>br</strong> />
ko, odjednom sam pomislio da tre -<<strong>br</strong> />
ba da odem u crkvu Svetog Marka<<strong>br</strong> />
u Beogradu i da me tamo čeka<<strong>br</strong> />
spas. Stigao sam, već je bila noć,<<strong>br</strong> />
ali crkvi nisam prišao: kad sam po -<<strong>br</strong> />
kušao, preda mnom bi se ispriječio<<strong>br</strong> />
duh djevojčice. Ovo pismo pišem<<strong>br</strong> />
uz treperavu svjetlost uličnog os v -<<strong>br</strong> />
j etljenja u parku pored Željezničke<<strong>br</strong> />
stanice, a kada ga okončam, prerezaću<<strong>br</strong> />
vene džepnim preorezom. Ne<<strong>br</strong> />
vidim nikakav drugi izlaz... ‘Molite<<strong>br</strong> />
se za moju dušu, Predrag O.“<<strong>br</strong> />
(Zločini nad djecom Sarajeva u<<strong>br</strong> />
opsadi, pp. 128-130).<<strong>br</strong> />
85
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
Dr. Midhat Riđanović je profesor emeritus engleskog jezika i lingvistike Uni verziteta u<<strong>br</strong> />
Sarajevu. Magistrirao je i doktorirao iz opšte lingvistike na Mičigenskom univerzitetu u<<strong>br</strong> />
SAD 1969. godine. Predavao je na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu<<strong>br</strong> />
nepune četiri decenije. Školske 1984-85. godine bio je gostujući Ful<strong>br</strong>ajtov profesor<<strong>br</strong> />
našeg jezika i lingvistike na Ohajo univerzitetu u SAD. Pozivan je da drži predavanja na<<strong>br</strong> />
univerzitetima bivše Jugoslavije, u Zagrebačkom lingvističkom krugu, na <strong>Hrvatskoj</strong> akademiji<<strong>br</strong> />
znanosti i umjetnosti, te na Oksfordskom univerzitetu. Objavio je pet knjiga (od<<strong>br</strong> />
kojih jednu u SAD) i preko 50 naučnih i stručnih radova u domaćim i stranim časopisima.<<strong>br</strong> />
Nosilac je više priznanja za naučni rad, među kojima su i godišnja nagrada sarajevske<<strong>br</strong> />
Svjetlosti za knjigu Jezik i njegova struk tura i nagrada za najbolje stručno djelo na<<strong>br</strong> />
sarajevskom Sajmu i Bijenalu knjige za Praktičnu englesku gramatiku. Jedan je od pionira<<strong>br</strong> />
simultanog prevođenja u bivšoj Jugoslaviji - bio je prevodilac na oko 40 međunarodnih<<strong>br</strong> />
skupova, prevodio je i Dejtonske pregovore i suđenja na Tribunalu u Hagu.<<strong>br</strong> />
86<<strong>br</strong> />
Intervju: Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />
Razgovarao: Sead Begović<<strong>br</strong> />
NAZIVI<<strong>br</strong> />
JEZIKA<<strong>br</strong> />
nisu putokaz<<strong>br</strong> />
međusobnom razumijevanju ljudi
Profesore Riđanoviću, do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
do šli u Behar. Vas ne treba po -<<strong>br</strong> />
sebno predstavljati, svi koji se<<strong>br</strong> />
zanimaju za jezik znaju da ste<<strong>br</strong> />
glasoviti lingvist koji je objavio<<strong>br</strong> />
pet knjiga i preko 50 znanstvenih<<strong>br</strong> />
radova. Poznati ste i po čla -<<strong>br</strong> />
n cima koje ste objavljivali u<<strong>br</strong> />
bo sa nskim dnevnim listovima i<<strong>br</strong> />
tje dnicima. U svojoj posljed -<<strong>br</strong> />
njoj knji zi O bosanskom jeziku,<<strong>br</strong> />
o pro padanju Bosne, i ... o va -<<strong>br</strong> />
ma re kli ste da ste po nacional -<<strong>br</strong> />
nosti čovjek. Da li uz tu širu<<strong>br</strong> />
identifikaciju imate još neku,<<strong>br</strong> />
vezanu za naše podneblje? Ime<<strong>br</strong> />
vam je Midhat, pa biste trebali<<strong>br</strong> />
biti Bošnjak.<<strong>br</strong> />
Da, pored svoje glavne pripadnosti<<strong>br</strong> />
ljudskom rodu, ja pripadam i<<strong>br</strong> />
ljudskom kolektivu koji govori<<strong>br</strong> />
moj im jezikom. To je za mene<<strong>br</strong> />
jedan je zik, koji se samo naziva<<strong>br</strong> />
raz ličito u raznim geografskim<<strong>br</strong> />
oblastima gdje se govori. Zato sam<<strong>br</strong> />
ja – osim što sam čovjek - i Bosanac<<strong>br</strong> />
i Hrvat i Srbin i Crnogorac.<<strong>br</strong> />
Dva starosla ve nska plemena, Srbi<<strong>br</strong> />
i Hrvati, go vo rili su potpuno istim<<strong>br</strong> />
jezikom kad su prije hiljadu i više<<strong>br</strong> />
godina na seljavali Balkan, pa su<<strong>br</strong> />
morali pri padati istom narodu, čije<<strong>br</strong> />
se ime zatrlo u vihoru vremena.<<strong>br</strong> />
Do šavši u kontakt sa različitim ci -<<strong>br</strong> />
vi lizacijama, Srbi i Hrvati su u<<strong>br</strong> />
me đuvre me nu poprimili neka ose -<<strong>br</strong> />
buj na svo jstva, koja su uglavnom<<strong>br</strong> />
po vrši n ske naravi i koja ne naru -<<strong>br</strong> />
ša vaju zna čajno njihovu ogromnu<<strong>br</strong> />
za jed ni čku kulturološku potku.<<strong>br</strong> />
Sve ka s nije podjele tog naroda po -<<strong>br</strong> />
ti cale su od moćnika i silnika, koji<<strong>br</strong> />
su razbijali taj homogen narod, na -<<strong>br</strong> />
di jevali mu zasebna imena, i stva -<<strong>br</strong> />
ra li feude i države da bi vladali nji -<<strong>br</strong> />
ma prema isprobanoj formuli Divide<<strong>br</strong> />
et impera (Podijeli pa vladaj).<<strong>br</strong> />
Ako su bosanski, hrvatski, sr p -<<strong>br</strong> />
ski i crnogorski jedan jezik, ka -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
k vog smisla ima koristiti po je -<<strong>br</strong> />
dinačne nazive kao “bosanski“<<strong>br</strong> />
ili “hrvatski“. Može li se on da,<<strong>br</strong> />
ako uvažimo vaše pret po sta v -<<strong>br</strong> />
ke, reći da se u Zagrebu go vori<<strong>br</strong> />
bosanski, a u Sarajevu sr pski<<strong>br</strong> />
ili hrvatski?<<strong>br</strong> />
Svaki od naša četiri podjezika,<<strong>br</strong> />
ka ko ih ja zovem, ima neke svoje<<strong>br</strong> />
specifičnosti, koje su, istina, mini -<<strong>br</strong> />
ja turne u odnosu na zajedničku<<strong>br</strong> />
srž tih podjezika. Te minijaturne<<strong>br</strong> />
spe cifičnosti dovoljne su na Balkanu<<strong>br</strong> />
da se dotičnom idiomu da status<<strong>br</strong> />
jezika i nadjene mu se posebno<<strong>br</strong> />
ime. Ne zaboravite da je Balkan<<strong>br</strong> />
po dario engleskom jeziku glagol to<<strong>br</strong> />
ba lkanize, koji, prema Oksfords -<<strong>br</strong> />
kom rječniku, znači ‘podijeliti u<<strong>br</strong> />
ma nje, međusobno suprotstavljene<<strong>br</strong> />
grupe’. Diobe su najveća strast<<strong>br</strong> />
Balkanaca, daleko veća nego fudbal<<strong>br</strong> />
ili bilo kakav drugi sport ili ho -<<strong>br</strong> />
bi. Engleski se kao maternji jezik<<strong>br</strong> />
govori u nekih dvadeset standardnih<<strong>br</strong> />
varijanti, od kojih svaka ima<<strong>br</strong> />
još niz lokalnih i socijalnih vari -<<strong>br</strong> />
jan ti, pa ukupan zbir zasebnih<<strong>br</strong> />
eng le skih idioma seže i do par stotina.<<strong>br</strong> />
Ipak, nikad niko nije pokušao<<strong>br</strong> />
da engleski jezik zove drukčije<<strong>br</strong> />
nego engleski.<<strong>br</strong> />
Godine 1985. objavili ste knjigu<<strong>br</strong> />
Jezik i njegova struktura, ko ja<<strong>br</strong> />
je nagrađena godišnjom na g ra -<<strong>br</strong> />
dom izdavačke kuće Svje t lost<<strong>br</strong> />
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
za najbolje naučno-pu bli cis ti -<<strong>br</strong> />
čko ostvarenje. Može li se nešto<<strong>br</strong> />
od vaših analitičkih pro miš lja -<<strong>br</strong> />
nja u toj knjizi primi je niti na<<strong>br</strong> />
našu situaciju?<<strong>br</strong> />
Ta knjiga je proizašla iz moje<<strong>br</strong> />
želje da napišem univerzitetski<<strong>br</strong> />
udž benik za nastavu opšte lingvis -<<strong>br</strong> />
ti ke, sa naglaskom na kod nas ma -<<strong>br</strong> />
lo poznatoj modernoj lingvistici,<<strong>br</strong> />
koja je revolucionisala shvatanja<<strong>br</strong> />
jezika karakteristična za tradicionalno<<strong>br</strong> />
jezikoslovlje. Nisam, dakle,<<strong>br</strong> />
imao većih naučnih pretenzija.<<strong>br</strong> />
Nje na najveća vrijednost je u tome<<strong>br</strong> />
što se modernolingvistički pojmovi<<strong>br</strong> />
po prvi put kod nas ilustruju prim -<<strong>br</strong> />
je rima iz našeg jezika. Prema<<strong>br</strong> />
tome, ta knjiga nije naučno djelo u<<strong>br</strong> />
Srbizacija i kroatizacija bosanskih Hrišćana trajala je sve do današnjih<<strong>br</strong> />
dana (ja poznajem veći <strong>br</strong>oj bosanskih Pravoslavaca i Katolika koji još<<strong>br</strong> />
nisu “preo<strong>br</strong>aćeni“ u Srbe i Hrvate). Zajedničko istorijsko ime za sve<<strong>br</strong> />
stanovnike Bosne bilo je Bošnjani prije dolaska Turaka, a nakon izvjesnog<<strong>br</strong> />
vremena po njihovom dolasku, Bošnjaci, što je u stvari turska riječ za<<strong>br</strong> />
stanovnike Bosne. Obje ove riječi su u međuvremenu postale arhaične i<<strong>br</strong> />
njihov pandan u savremenom bosanskom je Bosanac.<<strong>br</strong> />
smislu u kojem je to Ajnštajnova<<strong>br</strong> />
te orija relativiteta ili Darvinova<<strong>br</strong> />
te orija evolucije. Kod nas se suviše<<strong>br</strong> />
olako upotrebljava riječ ‘nauka’, pa<<strong>br</strong> />
se ponekad sasvim prizemna istraživanja<<strong>br</strong> />
nazivaju naukom. Što se<<strong>br</strong> />
tiče vašeg pitanja o tome da li se<<strong>br</strong> />
ne što iz te knjige može primijeniti<<strong>br</strong> />
na našu jezičku situaciju, želim da<<strong>br</strong> />
istaknem da današnji lingvisti ne<<strong>br</strong> />
vje ruju da se može niti da se treba<<strong>br</strong> />
dirati u sponatanu jezičku praksu.<<strong>br</strong> />
Svaki jezik je savršen onakav ka -<<strong>br</strong> />
kav je ‘Bogom dan’. Intervencije je -<<strong>br</strong> />
zi koslovaca radi uvođenja vještač -<<strong>br</strong> />
kih kovanica potpuno su deplasi -<<strong>br</strong> />
ra ne sa gledišta moderne lingvistike,<<strong>br</strong> />
i uglavnom su napuštene u<<strong>br</strong> />
87
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
naprednom svijetu. U nekim zemljama,<<strong>br</strong> />
među kojima je na žalost i<<strong>br</strong> />
Hrvatska, još se uvijek pokušavaju<<strong>br</strong> />
naturiti narodu ružne kovanice,<<strong>br</strong> />
tobože radi očuvanja čistote jezika.<<strong>br</strong> />
Većinom se radi o tome da se ‘strane’<<strong>br</strong> />
riječi zamijene domaćim. Da -<<strong>br</strong> />
nas lingvisti smatraju da u jeziku<<strong>br</strong> />
ne može biti stranih riječi, jer široke<<strong>br</strong> />
narodne mase ne poznaju jezike<<strong>br</strong> />
iz kojih dolaze te riječi, pa ih ne<<strong>br</strong> />
mo gu ni izgovoriti. Naravno, svaki<<strong>br</strong> />
jezik ima riječi stranog porijekla,<<strong>br</strong> />
ali kad bismo išli dovoljno daleko<<strong>br</strong> />
u istoriju bilo kojeg jezika, otkrili<<strong>br</strong> />
bi smo da je najveći dio leksike<<strong>br</strong> />
svakog jezika stranog porijekla.<<strong>br</strong> />
Treba li turcizme poput boja, kat,<<strong>br</strong> />
čamac, majmun, sanduk, kutija,<<strong>br</strong> />
šamar i be har izbaciti iz hrvats -<<strong>br</strong> />
kog i srp skog i zamijeniti ih do -<<strong>br</strong> />
ma ćim rije či ma? Ne treba već<<strong>br</strong> />
zbog toga što su se potpuno adap -<<strong>br</strong> />
ti rale fo netici i gramatici našeg<<strong>br</strong> />
je zika, pa ih više i ne prepoznaje -<<strong>br</strong> />
mo kao str ane. Kom p juterski čip<<strong>br</strong> />
je postao di vna hrv a t ska riječ, ni -<<strong>br</strong> />
š ta manje hrvatska ne go dom, za -<<strong>br</strong> />
s tava i zemlja, što po kazuje i či nj -<<strong>br</strong> />
e nica da ima hrvatsku množinu<<strong>br</strong> />
či povi (kao do movi), a ne engles -<<strong>br</strong> />
ku čips. Onog trenutka ka da se<<strong>br</strong> />
“strana“ riječ po čne izgovarati<<strong>br</strong> />
gla sovima jezika pri maoca i gra -<<strong>br</strong> />
ma tički ponašati kao domaća ri -<<strong>br</strong> />
ječ, ona prestaje biti st rana. Ovakav<<strong>br</strong> />
stav je oduvijek va žio u engleskom<<strong>br</strong> />
jeziku, pa zato nikad u njegovoj<<strong>br</strong> />
istoriji nije objavljen ni<<strong>br</strong> />
jedan rječnik “stranih“ riječi, iako<<strong>br</strong> />
je engleski dosad preuzeo manji<<strong>br</strong> />
ili veći <strong>br</strong>oj riječi iz preko 350 jezika.<<strong>br</strong> />
Re kao sam i da moderni ling -<<strong>br</strong> />
vi sti sma traju da se jezik može<<strong>br</strong> />
sam o se bi <strong>br</strong>inuti, i da in te r ve n -<<strong>br</strong> />
ci je jezi ko slovaca mogu samo štetiti<<strong>br</strong> />
jeziku. Ovakav stav je bio pri -<<strong>br</strong> />
su tan kod Anglosaksonaca du go<<strong>br</strong> />
pri je na s tanka moderne lingvistike,<<strong>br</strong> />
pa Englezi nikad nisu imali<<strong>br</strong> />
88<<strong>br</strong> />
Što je to čisti bosanski jezik i koje su njegove odlike?<<strong>br</strong> />
Moderni lingvisti ne vjeruju da postaji “čist“ i “prljav“ jezik. Ranije se<<strong>br</strong> />
vjerovalo da je čist jezik onaj koji nije bio izložen uticaju drugih jezika<<strong>br</strong> />
pa je sačuvao svoj prvobitni, izvorni oblik, te da se takav jezik mora<<strong>br</strong> />
njegovati kroz škole i čuvati od stranih uticaja. Vuk Karadžić je<<strong>br</strong> />
proglasio govor istočne Hercegovine takvim “čistim“ jezikom. Zaista je<<strong>br</strong> />
tačno da u krševitu i pasivnu istočnu Hercegovinu nisu puno zalazili ni<<strong>br</strong> />
strani osvajači, jer tamo nije bilo ničeg što bi im bilo interesantno, pa<<strong>br</strong> />
se tako govor tamošnje populacije sačuvao u “najčistijem“ obliku.<<strong>br</strong> />
Danas lingvisti ne vjeruju da je jezik koji nije primao riječi iz drugih<<strong>br</strong> />
jezika “čist“, a onaj koji je pretrpio uticaj stranih jezika “prljav“ ili<<strong>br</strong> />
“zagađen“. Po tom prevaziđenom kriterijumu engleski bi bio<<strong>br</strong> />
“najprljaviji“ jezik na svijetu. Meni je čist svaki jezik u kojem su misli<<strong>br</strong> />
izražene jednostavno i jasno.<<strong>br</strong> />
pra vopis, a nemaju ni riječ koja bi<<strong>br</strong> />
sa svim od govarala našem “lektoru“.<<strong>br</strong> />
To od sustvo “popovanja“ u je -<<strong>br</strong> />
zi ku si gu rno je jedan od faktora<<strong>br</strong> />
ko ji su do prinijeli da engleski po s -<<strong>br</strong> />
tane pr vi međunarodni jezik. Na j -<<strong>br</strong> />
zad, proklamacije jezikoslovaca o<<strong>br</strong> />
“pravilnom“ i “nepravilnom“ u je -<<strong>br</strong> />
ziku, o “stranim“ i “domaćim“ ri je -<<strong>br</strong> />
čima ma hom se “ne primaju“ u na -<<strong>br</strong> />
rodu, ta ko da se već zbog toga mo -<<strong>br</strong> />
gu sma trati unaprijed promašenim.<<strong>br</strong> />
(Koliko običnih ljudi u Za g -<<strong>br</strong> />
rebu go vori perilica, <strong>br</strong>zoglas, no -<<strong>br</strong> />
siglas (mo bitel), dalekozor, zra k o -<<strong>br</strong> />
mlat, pa i računalo?) Govor is pu -<<strong>br</strong> />
njen ob licima što ih propisuju je -<<strong>br</strong> />
zikoslovci ne ma onu dušu koju<<strong>br</strong> />
ima nepatvoreni narodni jezik, on<<strong>br</strong> />
zv u či drvenasto i odbojno, a koriste<<strong>br</strong> />
ga uglavnom samo lingvistič ke<<strong>br</strong> />
ne z nalice i politički poltroni (na -<<strong>br</strong> />
rav no, i osobe koje to moraju: na s -<<strong>br</strong> />
tav nici maternjeg jezika, spi ke ri,<<strong>br</strong> />
no vinari i ja v ni djelatnici). Po<<strong>br</strong> />
meni je unošenje vještačkih ob lika<<strong>br</strong> />
u hr vatski zagađenje tog je zika,<<strong>br</strong> />
pa umjesto da slavimo je zi ko s lo v -<<strong>br</strong> />
ce koji to rade, tre ba ih osuditi kao<<strong>br</strong> />
lingvističke ne z na lice i neprijatelje<<strong>br</strong> />
lijepog narodnog go vora.<<strong>br</strong> />
Mi Bošnjaci u <strong>Hrvatskoj</strong>, naročito<<strong>br</strong> />
oni koji smo odrasli u ovoj<<strong>br</strong> />
zemlji, govorimo hrvatski. Da<<strong>br</strong> />
li je to ispravno ili bi možda<<strong>br</strong> />
tre bali govoriti bosanski? Me -<<strong>br</strong> />
ni se redovno na tribinama u<<strong>br</strong> />
Sarajevu znaju nasmijati kada<<strong>br</strong> />
kao rođeni kajkavac počnem<<strong>br</strong> />
iz govarati riječi arapskog ili<<strong>br</strong> />
tu rskog porijekla u bosans -<<strong>br</strong> />
kom jeziku. To čak ispadne<<strong>br</strong> />
sim patično pa me srećom još<<strong>br</strong> />
nit ko nije ismijao, a ja jesam<<strong>br</strong> />
dru ge nasmijao.<<strong>br</strong> />
Svaki čovjek prirodno govori je -<<strong>br</strong> />
zikom sredine u kojoj je odrastao,<<strong>br</strong> />
jer se jezik fonetski i gramatički<<strong>br</strong> />
oblikuje do adolescencije. Može se<<strong>br</strong> />
preuzimati leksika iz drugih varijanti<<strong>br</strong> />
istog jezika (kao što danas<<strong>br</strong> />
mnogi Bosanci preuzimaju hrvatske<<strong>br</strong> />
riječi), ali ona ne utiče znatno<<strong>br</strong> />
na opći dojam o jeziku date osobe.<<strong>br</strong> />
Zagrepčanin u Sarajevu odmah se<<strong>br</strong> />
prepoznaje kao Zagrepčanin, kao<<strong>br</strong> />
što se Sarajlija u Zagrebu identifikuje<<strong>br</strong> />
kao Bosanac čim progovori.<<strong>br</strong> />
Ne samo da ne treba mijenjati je -<<strong>br</strong> />
zik sredine u kojoj smo odrasli ne -<<strong>br</strong> />
go to većinom nije ni moguće. Po -<<strong>br</strong> />
ne ki Bosanac koje je živio u Beog -
a du i tamo naučio ekavicu nastavi<<strong>br</strong> />
da govori ekavski kad se vrati u<<strong>br</strong> />
Sarajevo, ali ekavica ne pristaje<<strong>br</strong> />
ak centaskoj strukturi, melodiji re -<<strong>br</strong> />
čenice i drugim obilježjima tipično<<strong>br</strong> />
bosanskog izgovora, pa ti ljudi po -<<strong>br</strong> />
nekad zvuče smiješno. Meni su<<strong>br</strong> />
smiješni i Hrvati iz Hercegovine<<strong>br</strong> />
ko ji u svoj inače savršen bosanski<<strong>br</strong> />
je zik ubacuju hrvatske riječi izgovarajući<<strong>br</strong> />
ih na bosanski način, pa<<strong>br</strong> />
kažu “tišća“ umjesto “tisuća“ jer se<<strong>br</strong> />
u današnjem bosanskom redovno<<strong>br</strong> />
gu be visoki vokali i i u u nenaglašenim<<strong>br</strong> />
slogovima (nijedan Bosanac<<strong>br</strong> />
ne će danas reći pokušaj, svi kažu<<strong>br</strong> />
pokšaj!) Glavna poruka modernih<<strong>br</strong> />
lingvista glede upotrebe jezika je -<<strong>br</strong> />
ste: što manje intervenišemo u je -<<strong>br</strong> />
ziku, to bolje po jezik. Kad ja ovo<<strong>br</strong> />
kažem, ljudi me pitaju da li je on -<<strong>br</strong> />
da ispravno govoriti more umjesto<<strong>br</strong> />
može, tuj umjesto tu, ondak umjes -<<strong>br</strong> />
to onda, nako umjesto onako. Da,<<strong>br</strong> />
odgovoram ja, ti “nepravilni“ oblici<<strong>br</strong> />
su sasvim “pravilni“ u spontanom<<strong>br</strong> />
ra zgovoru sa (prisnim) prijateljima,<<strong>br</strong> />
ali ne u javnim nastupima.<<strong>br</strong> />
Sva ki jezik ima govornu varijantu,<<strong>br</strong> />
koju ljudi koriste u svakodnevnoj<<strong>br</strong> />
nezvaničnoj komunikaciji, a, na -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
rav no, i jedan “ulickani“ jezik ko -<<strong>br</strong> />
jim se služe u zvaničlnim prilikama.<<strong>br</strong> />
To važi kako za evropske jezike,<<strong>br</strong> />
tako i za jezike pacifičkih oto -<<strong>br</strong> />
ka. Svi normalni ljudi sami podešavaju<<strong>br</strong> />
svoj govorni stil situaciji u<<strong>br</strong> />
kojoj se nalaze, jer svaki čovjek<<strong>br</strong> />
pored gra mtičkih intuicija (koje<<strong>br</strong> />
mu ka žu, recimo, da veliki kuća i<<strong>br</strong> />
mala krevet nisu prihvatljvi) nosi u<<strong>br</strong> />
sebi, a da često toga nije svjestan,<<strong>br</strong> />
i stilske intuicije (koje mu kažu,<<strong>br</strong> />
recimo, da je ne mere neprihvatljivo<<strong>br</strong> />
u javnom nastupu u Bosni, ali<<strong>br</strong> />
da je sasvim prihvatljivo – čak i<<strong>br</strong> />
poželjno – u spontanoj komunikaciji<<strong>br</strong> />
sa blis kim osobama). Naravno,<<strong>br</strong> />
ne ma ju svi ljudi dovoljno istančane<<strong>br</strong> />
in tu icije, pa kad dođu u glavni<<strong>br</strong> />
grad govore ondak i iz razloga što,<<strong>br</strong> />
kao što su govorili na selu, umjesto<<strong>br</strong> />
on da/zatim i jer. Ipak, većina ljudi<<strong>br</strong> />
ima osjećaj za jezik primjeren da -<<strong>br</strong> />
toj situaciji i zato lektori često<<strong>br</strong> />
una kazuju naš prirodni izraz, pa<<strong>br</strong> />
ih teba što više izbjegavati.<<strong>br</strong> />
Što je to čisti bosanski jezik i<<strong>br</strong> />
ko je su njegove odlike?<<strong>br</strong> />
Moderni lingvisti ne vjeruju da<<strong>br</strong> />
postaji “čist“ i “prljav“ jezik. Ranije<<strong>br</strong> />
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
Današnji lingvisti ne vjeruju da<<strong>br</strong> />
se može niti da se treba dirati u<<strong>br</strong> />
sponatanu jezičku praksu.<<strong>br</strong> />
Svaki jezik je savršen onakav<<strong>br</strong> />
kakav je ‘Bogom dan’.<<strong>br</strong> />
Intervencije jezikoslovaca radi<<strong>br</strong> />
uvođenja vještačkih kovanica<<strong>br</strong> />
potpuno su deplasirane sa<<strong>br</strong> />
gledišta moderne lingvistike, i<<strong>br</strong> />
uglavnom su napuštene u<<strong>br</strong> />
naprednom svijetu. U nekim<<strong>br</strong> />
zemljama, među kojima je na<<strong>br</strong> />
žalost i Hrvatska, još se uvijek<<strong>br</strong> />
pokušavaju naturiti narodu<<strong>br</strong> />
ružne kovanice, tobože radi<<strong>br</strong> />
očuvanja čistote jezika.<<strong>br</strong> />
se vjerovalo da je čist jezik onaj<<strong>br</strong> />
koji nije bio izložen uticaju drugih<<strong>br</strong> />
jezika pa je sačuvao svoj prvobitni,<<strong>br</strong> />
izvorni oblik, te da se takav jezik<<strong>br</strong> />
mora njegovati kroz škole i čuvati<<strong>br</strong> />
od stranih uticaja. Vuk Karadžić je<<strong>br</strong> />
proglasio govor istočne Hercegovine<<strong>br</strong> />
takvim “čistim“ jezikom. Zaista<<strong>br</strong> />
je tačno da u krševitu i pasivnu<<strong>br</strong> />
istočnu Hercegovinu nisu puno za -<<strong>br</strong> />
lazili ni strani osvajači, jer tamo<<strong>br</strong> />
nije bilo ničeg što bi im bilo interesantno,<<strong>br</strong> />
pa se tako govor tamošnje<<strong>br</strong> />
populacije sačuvao u “najčistijem“<<strong>br</strong> />
obliku. Danas lingvisti ne vjeruju<<strong>br</strong> />
da je jezik koji nije primao riječi iz<<strong>br</strong> />
drugih jezika “čist“, a onaj koji je<<strong>br</strong> />
pretrpio uticaj stranih jezika<<strong>br</strong> />
“prljav“ ili “zagađen“. Po tom pre -<<strong>br</strong> />
va ziđenom kriterijumu engleski bi<<strong>br</strong> />
bio “najprljaviji“ jezik na svijetu.<<strong>br</strong> />
Meni je čist svaki jezik u kojem su<<strong>br</strong> />
misli izražene jednostavno i jasno.<<strong>br</strong> />
Što za vas kao lingvistu i spek t -<<strong>br</strong> />
ralnog intelektualca znači etno -<<strong>br</strong> />
nim Bošnjak?<<strong>br</strong> />
Ja sam svoje mišljenje o etnonimu<<strong>br</strong> />
Bošnjak izložio i podrobno ob -<<strong>br</strong> />
ra zložio u ranije pomenutoj knji zi.<<strong>br</strong> />
Meni je prihvatanje etnonima<<strong>br</strong> />
89
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
Boš njak umjesto Bosanski Musliman<<strong>br</strong> />
s jedne strane znak poslovične<<strong>br</strong> />
bo sa nske gluposti, a s druge<<strong>br</strong> />
strane i in direktan signal jednog<<strong>br</strong> />
često po d svjesnog stava krajnje<<strong>br</strong> />
odbojnosti današnjih bosanskih<<strong>br</strong> />
Muslimana pre ma svemu što u<<strong>br</strong> />
nazivu ima le k seme Musliman i<<strong>br</strong> />
Islam ili njihove pridjevske izvedenice.<<strong>br</strong> />
Sve do 1992. godine stanovnici<<strong>br</strong> />
Bosne koji su ispovijedali Islam<<strong>br</strong> />
zvali su se(be) Bosanski Muslimani.<<strong>br</strong> />
To kom 400 i više godina niko od<<strong>br</strong> />
bo sanske uleme a kasnije bosanskih<<strong>br</strong> />
intelektualaca sa muslimanskim<<strong>br</strong> />
imenom nije doveo u pitanje<<strong>br</strong> />
taj na ziv. U osmanlijskim defterima<<strong>br</strong> />
(po reskim knjigama) koji se<<strong>br</strong> />
odnose na Bosnu spominju se<<strong>br</strong> />
samo bo sa nski Pravoslavci, Katolici<<strong>br</strong> />
i Mu s limani, nema ni traga od<<strong>br</strong> />
Srba i Hr vata, koji su kasnije<<strong>br</strong> />
“napravljeni“ od bosanskih Pravoslavaca<<strong>br</strong> />
od no sno Katolika. Srbizacija<<strong>br</strong> />
(ili ‘po srbljenje’) bosanskih<<strong>br</strong> />
Pravoslavaca počela je u posljednjoj<<strong>br</strong> />
deceniji 18. vi jeka, a kroatizacija<<strong>br</strong> />
bosanskih Ka tolika u četvrtoj<<strong>br</strong> />
deceniji 19. vi jeka. U početku<<strong>br</strong> />
su ova dva “proje kta“ sprovodili u<<strong>br</strong> />
djelo uglavnom sveštenici i učitelji<<strong>br</strong> />
iz Srbije odnosno Hrvatske, a<<strong>br</strong> />
kasnije su se u njih uključili i <strong>br</strong>ojni<<strong>br</strong> />
lokalni “pre ob raćenici.“ Srbizacija<<strong>br</strong> />
i kroatizacija bosanskih Hriš -<<strong>br</strong> />
ćana trajala je sve do današnjih<<strong>br</strong> />
dana (ja poznajem veći <strong>br</strong>oj bosanskih<<strong>br</strong> />
Pravoslavaca i Katolika koji<<strong>br</strong> />
još nisu “preob raćeni“ u Srbe i<<strong>br</strong> />
Hrvate). Zajedničko istorijsko ime<<strong>br</strong> />
za sve stanovnike Bosne bilo je<<strong>br</strong> />
Bošnjani prije do laska Turaka, a<<strong>br</strong> />
nakon izvjesnog vremena po njihovom<<strong>br</strong> />
dolasku, Bo š njaci, što je u<<strong>br</strong> />
stvari turska riječ za stanovnike<<strong>br</strong> />
Bosne. Obje ove riječi su u međuvremenu<<strong>br</strong> />
postale ar ha ične i njihov<<strong>br</strong> />
pandan u savremenom bosanskom<<strong>br</strong> />
je Bosanac. Ovaj se etnonim za<<strong>br</strong> />
mene odnosi i na He rcegovce, jer<<strong>br</strong> />
90<<strong>br</strong> />
se ova zemlja to kom najvećeg dijela<<strong>br</strong> />
svoje istorije zvala samo Bosna,<<strong>br</strong> />
a Hercegovina je pridodata nazivu<<strong>br</strong> />
zemlje “zahvaljujući” veleizdaji<<strong>br</strong> />
Ali-paše Rizvanbegovića, koji je<<strong>br</strong> />
stao na stranu sultana u velikoj<<strong>br</strong> />
po buni bosanske vla stele protiv<<strong>br</strong> />
osmanske vlasti 1831. godine. Da<<strong>br</strong> />
bi se odužio Riz va nbegoviću za<<strong>br</strong> />
nje govu izdajničku “uslugu”, sultan<<strong>br</strong> />
je izdvojio Hercegovinu iz Bo -<<strong>br</strong> />
sa nskog Pašaluka i od nje napravio<<strong>br</strong> />
zaseban Hercegovač ki Pašaluk,<<strong>br</strong> />
a Rizvanbegovića po s ta vio za<<strong>br</strong> />
ve zira. Tim činom je iniciran dvojni<<strong>br</strong> />
naziv zemlje, koji je ka snije i<<strong>br</strong> />
legaliziran.<<strong>br</strong> />
Naravno, mnogi pošteni i pa -<<strong>br</strong> />
me tni Bosanci protivili su se “od -<<strong>br</strong> />
narođivanju“ Bosanaca, tj. prihvaćanju<<strong>br</strong> />
tuđih imena za svoj nacio -<<strong>br</strong> />
Snježana Kordić je ‘odjeknula’<<strong>br</strong> />
i u bosanskim medijima, gdje<<strong>br</strong> />
joj se gromoglasno<<strong>br</strong> />
aplaudiralo. U časopisu Dani<<strong>br</strong> />
objavljena su tri odlomka iz<<strong>br</strong> />
njene knjige Jezik i<<strong>br</strong> />
nacionalizam, kao i<<strong>br</strong> />
podugačak intervju s njom.<<strong>br</strong> />
Amer Tikveša, novinar koji ju<<strong>br</strong> />
je intervjuisao i glavni<<strong>br</strong> />
urednik Dana Faruk Borić,<<strong>br</strong> />
ispoljili su poslovičnu<<strong>br</strong> />
bosansku glupost jer nisu ni<<strong>br</strong> />
primijetili da u njenom<<strong>br</strong> />
nazivu za naš zajednički jezik<<strong>br</strong> />
– a to je srpskohrvatski –<<strong>br</strong> />
nema atributa bosanski!
Snježana Kordić je najveći<<strong>br</strong> />
hohštapler koji se ikad pojavio<<strong>br</strong> />
na balkanskom lingvističkom<<strong>br</strong> />
prostoru. Ona je privukla<<strong>br</strong> />
pažnju javnosti zato što je prvi<<strong>br</strong> />
hrvatski jezikoslovac koji se<<strong>br</strong> />
javno zalaže za policentrični<<strong>br</strong> />
srpskohrvatski jezik, koji bi po<<strong>br</strong> />
njoj trebao biti, kao i prije<<strong>br</strong> />
ratnih zbivanja 90-tih godina,<<strong>br</strong> />
zajednički naziv za nešto<<strong>br</strong> />
različite idiome jednog jezika<<strong>br</strong> />
što se govori u <strong>Hrvatskoj</strong>,<<strong>br</strong> />
Srbiji, Bosni i Hercegovini, i<<strong>br</strong> />
Crnoj Gori.<<strong>br</strong> />
nal ni identitet i jezik. Među njima<<strong>br</strong> />
je najelokventniji bio franjevac fra<<strong>br</strong> />
Antun Knežević, koji 1870. godine<<strong>br</strong> />
objavljuje članak u časopisu Bo sa -<<strong>br</strong> />
n ski prijatelj, u kojem se oštro ob -<<strong>br</strong> />
a ra na svoje sunarodnjake zbog<<strong>br</strong> />
nji hovog olakog prihvatanja stranih<<strong>br</strong> />
naziva za svoj nacionalni identitet<<strong>br</strong> />
i jezik. (Kneževićev članak<<strong>br</strong> />
biće integralno objavljen u mojoj<<strong>br</strong> />
sljedećoj knjizi.) Svi do<strong>br</strong>o znamo<<strong>br</strong> />
da postoji jako veliki <strong>br</strong>oj Hrvata i<<strong>br</strong> />
Srba u <strong>Hrvatskoj</strong> i Srbiji sa prezimenom<<strong>br</strong> />
Bošnjak, ali ja sam se prvi<<strong>br</strong> />
sjetio da se poslužim telefonskim<<strong>br</strong> />
imenicima da ustanovim njihov<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oj, i našao sam da ih ima na stotine.<<strong>br</strong> />
U Slavoniji, na Savi, odmah<<strong>br</strong> />
“preko puta“ Bosne, postoji oveće<<strong>br</strong> />
selo koje se zove Bošnjaci. Otkud<<strong>br</strong> />
toliki Bošnjaci izvan Bosne? Jasno<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
je otkud: bosanski Hrišćani bježali<<strong>br</strong> />
od turskog zuluma (koji je njima<<strong>br</strong> />
bio teži nego Muslimanima) i po<<strong>br</strong> />
dolasku u Hrvatsku odnosno Srbiju<<strong>br</strong> />
govorili da su Bošnjaci. Da su<<strong>br</strong> />
oni tada bili Hrvati ili Srbi, zar ne<<strong>br</strong> />
bi na granici govorili “Mi smo<<strong>br</strong> />
Hrvati/Srbi, bježimo od turskog<<strong>br</strong> />
zu luma i vraćamo se svojoj pradomovini“<<strong>br</strong> />
– sigurno bi nakon takve<<strong>br</strong> />
iz jave bili objeručke primljeni od<<strong>br</strong> />
svoje hrvatske/srpske “<strong>br</strong>aće.“<<strong>br</strong> />
(Mo guće je da mnogi od njih nisu<<strong>br</strong> />
ni znali u ta davna vremena da<<strong>br</strong> />
postoje Srbi i Hrvati!) E sad na<<strong>br</strong> />
scenu stupa naš vajni “akademik“<<strong>br</strong> />
Muhamed Tunjo Filipović, koji je,<<strong>br</strong> />
kao što je do<strong>br</strong>o poznato, izgradio<<strong>br</strong> />
karijeru na ateizmu (između ostalog<<strong>br</strong> />
je napisao i knjigu o Lenjinu,<<strong>br</strong> />
za koju je dobio nagradu i u kojoj<<strong>br</strong> />
tog zadrtog bezvjernika slavi kao<<strong>br</strong> />
jednog od najvećih umova svih vremena).<<strong>br</strong> />
Neukim širokim masama<<strong>br</strong> />
te ško je razdvojiti apelativ Musliman<<strong>br</strong> />
u vjerskom smislu od Muslimana<<strong>br</strong> />
kao pripadnika nacionalnog<<strong>br</strong> />
korpusa čija je dominantna religija<<strong>br</strong> />
Islam, mada se danas u svijetu<<strong>br</strong> />
to radi u mnogim nacionalnim za -<<strong>br</strong> />
jednicama (u Izraelu se postatak<<strong>br</strong> />
sekularno orijentisanih ljudi kreće<<strong>br</strong> />
od 40 do 80 posto, ali ni jedan iz -<<strong>br</strong> />
raelski Jevrej neće za sebe reći da<<strong>br</strong> />
je išta drugo osim Jevrej). Kad je<<strong>br</strong> />
po čeo posljednji rat u Bosni, Tunjo<<strong>br</strong> />
je poželio da ugrabi što veći komad<<strong>br</strong> />
ratno-profiterskog kolača, ali se<<strong>br</strong> />
bo jao da ću mu neko u novoj, naglo<<strong>br</strong> />
“mu slimaniziranoj“ Bosni podast -<<strong>br</strong> />
ri jeti njegovu raniju misionarski<<strong>br</strong> />
čvrstu ateističku prošlost. Zato on<<strong>br</strong> />
vadi iz naftalina preživjeli turski<<strong>br</strong> />
etnonim ‘Bošnjak’ i lansira ga kao<<strong>br</strong> />
novo nacionalno ime bosanskih<<strong>br</strong> />
Mus limana. Vjerovatno zbog toga<<strong>br</strong> />
što je Zapad sve do prije pedesetak<<strong>br</strong> />
godina (tačnije do otkrića nafte u<<strong>br</strong> />
arapskom svijetu) smatrao Musli -<<strong>br</strong> />
ma ne primitivnim, neo<strong>br</strong>azova-<<strong>br</strong> />
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
nim i zatucanim, široke muslima -<<strong>br</strong> />
n ske mase u Bosni jedva su dočekale<<strong>br</strong> />
priliku da se oslobode “sramnog“<<strong>br</strong> />
muslimanskog identiteta. To<<strong>br</strong> />
sam i lično iskusio jer je na moj<<strong>br</strong> />
članak o neprimjerenosti nacional -<<strong>br</strong> />
nog naziva ‘Bošnjak’ i o prednostima<<strong>br</strong> />
naziva ‘Bosanski Musliman’,<<strong>br</strong> />
objavljen u Oslobođenju 2006. go -<<strong>br</strong> />
dine, reagovalo nekoliko “o<strong>br</strong>azovanih“<<strong>br</strong> />
bosanskih Muslimana, koji<<strong>br</strong> />
su me grdili što im ne dam da se<<strong>br</strong> />
zovu Bošnjaci. Ako se malo odmetnete<<strong>br</strong> />
u udaljenija muslimanksa<<strong>br</strong> />
sela u Bosni, otkrićete da se seljaci<<strong>br</strong> />
i dalje ponosno nazivaju Muslimanima,<<strong>br</strong> />
a lično sam se osvjedočio<<strong>br</strong> />
da ‘Bošnjak’ upotrebljavaju u smislu<<strong>br</strong> />
‘korumpirani bosanski Musliman’.<<strong>br</strong> />
Mislim da je to pun pogodak.<<strong>br</strong> />
Znamo da imate i svoje mišljenje<<strong>br</strong> />
o policentričnosti standar -<<strong>br</strong> />
dnog jezika kojim govore Srbi,<<strong>br</strong> />
Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.<<strong>br</strong> />
Što zapravo mislite o tom izu -<<strong>br</strong> />
mu Snježane Kordić? Mislite li<<strong>br</strong> />
da Bošnjaci, zbog interetnič -<<strong>br</strong> />
kih animoziteta izazvanih po s -<<strong>br</strong> />
lje dnjim ratom, ne bi trebali<<strong>br</strong> />
go voriti jezikom svojih dojučerašnjih<<strong>br</strong> />
“neprijatelja“?<<strong>br</strong> />
Snježana Kordić je najveći hohštapler<<strong>br</strong> />
koji se ikad pojavio na balkanskom<<strong>br</strong> />
lingvističkom prostoru.<<strong>br</strong> />
Ona je privukla pažnju javnosti<<strong>br</strong> />
zato što je prvi hrvatski jezikoslovac<<strong>br</strong> />
koji se javno zalaže za policentrični<<strong>br</strong> />
srpskohrvatski jezik, koji bi<<strong>br</strong> />
po njoj trebao biti, kao i prije ratnih<<strong>br</strong> />
zbivanja 90-tih godina, zajednički<<strong>br</strong> />
naziv za nešto različite idiome<<strong>br</strong> />
jednog jezika što se govori u<<strong>br</strong> />
<strong>Hrvatskoj</strong>, Srbiji, Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />
i Crnoj Gori. Naravno, to je<<strong>br</strong> />
bio šok za hrvatsku kulturnu javnost,<<strong>br</strong> />
koja ju je dočekala na nož. Ali<<strong>br</strong> />
ona je to upravo i htjela, jer do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
je poznato da šokantni događaji<<strong>br</strong> />
dižu veliku medijsku prašinu, i<<strong>br</strong> />
91
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
Snježa je postala medijska zvijezda.<<strong>br</strong> />
U jednom periodu rijetko su<<strong>br</strong> />
se mogle otvoriti novine na našim<<strong>br</strong> />
prostorima da u njima nije bilo<<strong>br</strong> />
nešto o Snježi. Slavili su je jugonostalgičari,<<strong>br</strong> />
a hrvatski nacionalistički<<strong>br</strong> />
orijentisani lingvisti pripremali<<strong>br</strong> />
joj linč. Ja sam objavio članak<<strong>br</strong> />
o njenom hohšapleraju, koji je, u<<strong>br</strong> />
bo sanskoj verziji, objavljen u sarajevskoj<<strong>br</strong> />
dnevniku SAN, a u pohrvaćenoj<<strong>br</strong> />
verziji, u Jeziku, uglednom<<strong>br</strong> />
ča sopisu za kulturu hrvatskog<<strong>br</strong> />
knji ževnog jezika. U Jeziku je na -<<strong>br</strong> />
slov mog članka bio ‘Lažna lingvis -<<strong>br</strong> />
tika Snježane Kordić’. Ona, na ime,<<strong>br</strong> />
tvrdi da u lingvističkoj nauci po s -<<strong>br</strong> />
toje egzaktni kriteriji kojima se<<strong>br</strong> />
određuje kada dva ljudska idioma<<strong>br</strong> />
predstavljaju dva dijalekta jednog<<strong>br</strong> />
jezika, a kada su oni dva različita<<strong>br</strong> />
jezika. Takvi kriteriji ne postoje, to<<strong>br</strong> />
je prvorazredna laž. Izmislila je<<strong>br</strong> />
kri terij po kojem su dva idioma je -<<strong>br</strong> />
dan jezik ako imaju 81% ili više za -<<strong>br</strong> />
jedničkih riječi! Ne treba biti lingvist<<strong>br</strong> />
da se vidi da to ne stoji. Jedino<<strong>br</strong> />
mjerilo sličnosti odnosno različitosti<<strong>br</strong> />
među jezicima je uzajamna<<strong>br</strong> />
razumljivost njihovih govornika.<<strong>br</strong> />
Da bismo pak mjerili razumljivost,<<strong>br</strong> />
morali bismo izmjeriti koja količina<<strong>br</strong> />
značenja je prenesena od jednog<<strong>br</strong> />
do drugog govornika, jer jezik<<strong>br</strong> />
postoji samo da bi prenosio značenje<<strong>br</strong> />
od čovjeka do čovjeka. A značenje<<strong>br</strong> />
nije krompir da se može vagati<<strong>br</strong> />
na kantaru. Tu bi trebalo uračunati<<strong>br</strong> />
i faktor komunikativnosti su -<<strong>br</strong> />
di onika u dijalogu: poznato je da<<strong>br</strong> />
ima veoma komunikativnih osoba,<<strong>br</strong> />
koje su u stanju da kažu mnogo sa<<strong>br</strong> />
malo riječi (i koje znaju vješto upotrijebiti<<strong>br</strong> />
i jezik tijela (body language)),<<strong>br</strong> />
kao i da, nasuprot njima, ima<<strong>br</strong> />
osoba koje su skoro nemušte i kad<<strong>br</strong> />
govore sa osobom iz iste jezičke<<strong>br</strong> />
zajednice. Da ne dužim: lingvistika<<strong>br</strong> />
ne posjeduje znanstvenu aparaturu<<strong>br</strong> />
kojom bi se strogo razgraničio<<strong>br</strong> />
92<<strong>br</strong> />
dijalekt - ili bilo koja jezička varijanta<<strong>br</strong> />
- od jezika u širem, nadređenom<<strong>br</strong> />
smilu. Štaviše, ni jedan ozbiljan<<strong>br</strong> />
lingvist nikad nije ni pokušao<<strong>br</strong> />
da stvori takvu aparaturu, jer bi<<strong>br</strong> />
sam cilj takvog napora bio apsurdan.<<strong>br</strong> />
Nazivi jezika nisu nikakav<<strong>br</strong> />
pu tokaz međusobnom razumijevanju<<strong>br</strong> />
ljudi. Svijet je pun slučajeva<<strong>br</strong> />
gdje su osobe koje navodno govore<<strong>br</strong> />
istim jezikom međusobno ne raz-<<strong>br</strong> />
miju (lično sam slušao tri dijalekta<<strong>br</strong> />
mog hrvatskog jezika – podravski<<strong>br</strong> />
dijalekt kojim govore Gruntovčani,<<strong>br</strong> />
izvorni dijalekt otoka Hvara, i je -<<strong>br</strong> />
zik hrvatskog sela Bednja – koje<<strong>br</strong> />
nisam razumio), kao i slučajeva<<strong>br</strong> />
gdje dvije osobe govore istim jezikom<<strong>br</strong> />
i savršeno se razumiju, ali<<strong>br</strong> />
sva ka od njih svoj jezik zove drukčijim<<strong>br</strong> />
imenom; to je slučaj u selima<<strong>br</strong> />
uz holandsko-njemačku granicu –<<strong>br</strong> />
holandski seljak kaže ‘Ja govorim<<strong>br</strong> />
holandski’, a njemački kaže ‘Ja<<strong>br</strong> />
govorim njemački’, a u stvari govore<<strong>br</strong> />
potpuno istim jezkom! Da i ne<<strong>br</strong> />
govorimo o kineskom, koji se sastoji<<strong>br</strong> />
od sedam međusobno potpuno<<strong>br</strong> />
ne razumljivih jezika ali koji se tradicionalno<<strong>br</strong> />
nazivaju dijalektima,<<strong>br</strong> />
iako bi Kinez iz Pekinga, koji govori<<strong>br</strong> />
mandarinski dijalekt kineskog i<<strong>br</strong> />
koji zna nešto ruskog, bolje razumio<<strong>br</strong> />
Hrvata nego svog sunarodnja-<<strong>br</strong> />
Svaki od naša četiri podjezika, kako ih ja zovem, ima neke svoje<<strong>br</strong> />
specifičnosti, koje su, istina, minijaturne u odnosu na zajedničku srž<<strong>br</strong> />
tih podjezika. Te minijaturne specifičnosti dovoljne su na Balkanu da<<strong>br</strong> />
se dotičnom idiomu da status jezika i nadjene mu se posebno ime. Ne<<strong>br</strong> />
zaboravite da je Balkan podario engleskom jeziku glagol to balkanize,<<strong>br</strong> />
koji, prema Oksfordskom rječniku, znači ‘podijeliti u manje,<<strong>br</strong> />
međusobno suprotstavljene grupe’.<<strong>br</strong> />
ka iz Honkonga, koji govori kantonskim<<strong>br</strong> />
dijalektom!<<strong>br</strong> />
Snježa je ‘odjeknula’ i u bosanskim<<strong>br</strong> />
medijima, gdje joj se gromoglasno<<strong>br</strong> />
aplaudiralo. U časopisu<<strong>br</strong> />
Da ni objavljena su tri odlomka iz<<strong>br</strong> />
njene knjige Jezik i nacionalizam,<<strong>br</strong> />
kao i podugačak intervju s njom.<<strong>br</strong> />
Amer Tikveša, novinar koji ju je<<strong>br</strong> />
intervjuisao i glavni urednik Dana<<strong>br</strong> />
Faruk Borić, ispoljili su poslovičnu<<strong>br</strong> />
bosansku glupost jer nisu ni primi-
jetili da u njenom nazivu za naš<<strong>br</strong> />
zajednički jezik – a to je srpskohr -<<strong>br</strong> />
va tski – nema atributa bosanski!<<strong>br</strong> />
To podsjeća na 1907. godinu, kada<<strong>br</strong> />
su austrijske vlasti, pod pritiskom<<strong>br</strong> />
no vopečenih bosanskih Srba i<<strong>br</strong> />
Hrv ata, naredbom Zemaljske vla -<<strong>br</strong> />
de za<strong>br</strong>anile višestoljetni naziv bo -<<strong>br</strong> />
sanski jezik i odredile da se jezik u<<strong>br</strong> />
Bosni zove srpskohrvatski. Sav ot -<<strong>br</strong> />
por bosanskih Muslimana sveo se<<strong>br</strong> />
na pismenu izjavu Egzekutivnog<<strong>br</strong> />
odbora Muslimanske narodne or -<<strong>br</strong> />
ga nizacije da “naziv srpskohrvatski<<strong>br</strong> />
znači protežiranje Srba i Hrvata<<strong>br</strong> />
i povredu konfesionalnog karaktera<<strong>br</strong> />
islamskog narodnog elementa.”<<strong>br</strong> />
Zbog takve pasivnosti i ne<strong>br</strong>ige<<strong>br</strong> />
bosanksih “prvaka” za pitanja<<strong>br</strong> />
od opštenarodnog interesa, bosanski<<strong>br</strong> />
Muslimani su skoro 100 godina<<strong>br</strong> />
zvali svoj jezik imenima dva naroda<<strong>br</strong> />
čiji su ekstremni predstavnici<<strong>br</strong> />
na stojali da ih z<strong>br</strong>išu sa lica zemlje.<<strong>br</strong> />
Da se vratimo Snježani Kordić.<<strong>br</strong> />
Šta je njoj trebalo da nakon skoro<<strong>br</strong> />
deset godina profesionalnog bav -<<strong>br</strong> />
lje nja hrvatskim jezikom, tokom<<strong>br</strong> />
kojih je svoj jezik zvala hrvatski,<<strong>br</strong> />
krene da mu mijenja ime u srpskohrvatski?<<strong>br</strong> />
U traganju za odgovorom<<strong>br</strong> />
na ovo pitanje pošao sam od<<strong>br</strong> />
ak sioma da ogromna većina “ug le -<<strong>br</strong> />
dnih” balkanskih intelektualaca<<strong>br</strong> />
ra de samo ono što je u njihovom<<strong>br</strong> />
ličnom interesu, ali da to prikrivaju<<strong>br</strong> />
parolama koje zvuče kao zalaganje<<strong>br</strong> />
za šire narodne interese. Vidjeli<<strong>br</strong> />
smo to na primjeru Tunje Filipovića.<<strong>br</strong> />
A evo kako sam ja prozreo<<strong>br</strong> />
Snje žanin hohštapleraj. Mnogi od -<<strong>br</strong> />
sjeci za slavenske jezike na univerzitetima<<strong>br</strong> />
širom svijeta zadržali su<<strong>br</strong> />
naziv srpskohrvatski jezik u svojim<<strong>br</strong> />
studijskim programima i nakon<<strong>br</strong> />
što je taj jezik na teritoriji bivše<<strong>br</strong> />
Ju goslavije rastočen u četiri jezika<<strong>br</strong> />
sa posebnim nacionalnim imenima.<<strong>br</strong> />
Takvi su bili i skoro svi njema-<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
čki univerziteti, na kojima je Snježana<<strong>br</strong> />
počela da predaje 1994. godine.<<strong>br</strong> />
Nastavnici tog jezika koji su se<<strong>br</strong> />
zalagali za njegove posebne nacionalne<<strong>br</strong> />
nazive (srpski, hrvatski itd.)<<strong>br</strong> />
nisu bili do<strong>br</strong>o viđeni na njemač -<<strong>br</strong> />
kim univerzitetima. Ali pošto Balkanski<<strong>br</strong> />
intelektualac podređuje i<<strong>br</strong> />
svoj narod i svoju državu svojim li -<<strong>br</strong> />
čnim interesima, Snježa kreće u<<strong>br</strong> />
ofa nzivu da “dokaže” da je naš je -<<strong>br</strong> />
Američki mirovni aktivista<<strong>br</strong> />
Peter Lippman, koji se<<strong>br</strong> />
isključivo posvetio Bosni (zna i<<strong>br</strong> />
bosanski, a sad piše i knjigu o<<strong>br</strong> />
Bosni), rekao je da je moja<<strong>br</strong> />
prepiska sa Čomskim više<<strong>br</strong> />
doprinijela istini o bosanskom<<strong>br</strong> />
ratu nego sve mirovne<<strong>br</strong> />
konferencije. I pored kritika<<strong>br</strong> />
koje su mu ranije upućivane,<<strong>br</strong> />
Čomski je nastavljao da<<strong>br</strong> />
podržava srpske agresore<<strong>br</strong> />
(između ostalog je tvrdio da je<<strong>br</strong> />
Trnopolje bio obični<<strong>br</strong> />
izbjeglički logor!), ali nakon<<strong>br</strong> />
prepiske sa mnom, dakle<<strong>br</strong> />
tokom minulih 6-7 mjeseci<<strong>br</strong> />
nije se ni jednom oglasio na<<strong>br</strong> />
temu bosanskog rata.<<strong>br</strong> />
zik jedan (ali da je policentričan –<<strong>br</strong> />
zna ona da neo<strong>br</strong>azovani balkanski<<strong>br</strong> />
puk “pada” na ovakve krupne<<strong>br</strong> />
riječi!), i da ga treba zvati srpskohrvatski,<<strong>br</strong> />
naravno sa ciljem da se<<strong>br</strong> />
do dvori svojim novim poslodavcima.<<strong>br</strong> />
Ja sam sve ovo rekao u članku<<strong>br</strong> />
koji je dosad objavljen na tri mjesta:<<strong>br</strong> />
u sarajevskom dnevniku SAN<<strong>br</strong> />
okto<strong>br</strong>a 2010. godine, na blogu<<strong>br</strong> />
Zvo nimira Despota (zvonimir.despot@vecernji.net)<<strong>br</strong> />
novem<strong>br</strong>a iste<<strong>br</strong> />
go dine, i u zagrebačkom časopisu<<strong>br</strong> />
Jezik marta 2011. Isti članak sam<<strong>br</strong> />
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
po slao i na njenu privatnu e-mail<<strong>br</strong> />
adresu. Nije mi odgovorila ni pri -<<strong>br</strong> />
va tno ni ‘javno’. Koliko ja znam,<<strong>br</strong> />
od govarala je na sve kritike i u<<strong>br</strong> />
svim polemikama uglavnom izla -<<strong>br</strong> />
zi la kao pobjednik. Mislim da je<<strong>br</strong> />
gla vni razlog taj što njeni oponenti<<strong>br</strong> />
u polemikama nisu poznavali lingvističku<<strong>br</strong> />
“literaturu” koju je ona ci -<<strong>br</strong> />
tirala da bi pokazala da je u pravu,<<strong>br</strong> />
ili se nisu kritički postavljali pre -<<strong>br</strong> />
ma takvoj literaturi. Iako sam je ja<<strong>br</strong> />
najžešće napao i na stručnom i na<<strong>br</strong> />
moralnom planu, nikad mi nije<<strong>br</strong> />
odgovorila. Zašto? Očito, zato što<<strong>br</strong> />
nije imala pravih argumenata.<<strong>br</strong> />
Imali ste zanimljivu polemiku<<strong>br</strong> />
s Noamom Čomskim. Kako je<<strong>br</strong> />
ona tekla i kako je primljena u<<strong>br</strong> />
ja vnosti kod nas i u svijetu?<<strong>br</strong> />
Noam Čomski je vodeći svjetski<<strong>br</strong> />
lingvista. On je revolucionisao jezičku<<strong>br</strong> />
nauku na način na koji to niko<<strong>br</strong> />
prije njega nije uradio. Moglo bi se<<strong>br</strong> />
reći da je on lingvistički Darvin.<<strong>br</strong> />
Njegova generativna gramatika je<<strong>br</strong> />
danas ‘zakon’, nema ozbiljnog lingviste<<strong>br</strong> />
u svijetu koji je barem do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
ne poznaje, a ogromna većina vrši<<strong>br</strong> />
ist raživanja u okviru njegovog lin -<<strong>br</strong> />
g vističkog modela. Imao sam kratak<<strong>br</strong> />
susret s njim daleke 1966. go -<<strong>br</strong> />
dine, a vjerujem i da je čitao bar<<strong>br</strong> />
dijelove moje doktorske disertacije<<strong>br</strong> />
objavljene u Americi. Politički je<<strong>br</strong> />
aktivan još od mladih dana (sada<<strong>br</strong> />
su mu 84 godine) i dosad je napisao<<strong>br</strong> />
preko 100 knjiga na političke<<strong>br</strong> />
teme. Njegovi politički stavovi su<<strong>br</strong> />
eks tremno lijeve orijentacije, i mo -<<strong>br</strong> />
g lo bi se reći da su neki njegovi po -<<strong>br</strong> />
g ledi više lijevo nego odgovorajući<<strong>br</strong> />
pogledi Marksa i Lenjina. Ali, na<<strong>br</strong> />
zaprepaštenje cijelog svijeta, on u<<strong>br</strong> />
mi nulim balkanskim ratovima<<strong>br</strong> />
sta je na stranu agresora! Jedino<<strong>br</strong> />
mo guće objašnjenje je njegov tvr -<<strong>br</strong> />
do korni stav protiv američkog im -<<strong>br</strong> />
pe rijalizma, a pošto se Amerika u<<strong>br</strong> />
93
MIDHAT RIĐANOVIĆ - INTERVJU<<strong>br</strong> />
jednoj fazi rata stavila na stranu<<strong>br</strong> />
žrtve, on je, kao po nekom automa -<<strong>br</strong> />
tizmu, pristao uz agresora. Kažem<<strong>br</strong> />
da je to samo moguće objašnjenje,<<strong>br</strong> />
jer logika tog objašnjenja vodi u<<strong>br</strong> />
suludu pretpostaku da bi Čomski<<strong>br</strong> />
stao uz Hitlera da je ovaj napao<<strong>br</strong> />
Ameriku! Naravno, mnogi ljudi<<strong>br</strong> />
koji se izbliza posmatrali bosanski<<strong>br</strong> />
rat zgražavali su se nad njegovim<<strong>br</strong> />
stavom, pisali mu pisma i nastojali<<strong>br</strong> />
da ga dezauvišu na svaki mogući<<strong>br</strong> />
način, ali to njega nije ušutkalo.<<strong>br</strong> />
Ja sam se, moram priznati, i suviše<<strong>br</strong> />
dugo premišljao da mu pišem,<<strong>br</strong> />
pa sam to učinio tek pred kraj prošle<<strong>br</strong> />
godine. On mi je odmah odgo -<<strong>br</strong> />
vo rio, kratko i dosta nemušto, na -<<strong>br</strong> />
94<<strong>br</strong> />
Današnji bosanski političari u<<strong>br</strong> />
stvari vrše ‘tihi genocid’ nad<<strong>br</strong> />
bosanskim narodom –<<strong>br</strong> />
zvanične statistike govore o<<strong>br</strong> />
hiljadama ljudi na ivici gladi, o<<strong>br</strong> />
armiji nezaposlenih i<<strong>br</strong> />
bespomoćnih, a zvanične<<strong>br</strong> />
statistiske su redovno blaže<<strong>br</strong> />
od stvarnih.<<strong>br</strong> />
kon čega sam mu ja ponovo pisao,<<strong>br</strong> />
ali sam ovog puta ostao bez odgovora.<<strong>br</strong> />
Cijela prepiska je objavljena<<strong>br</strong> />
(naravno, u prevodu na naš jezik<<strong>br</strong> />
(da bi je mogli čitati naši političari!))<<strong>br</strong> />
novem<strong>br</strong>a 2011. u sarajevs -<<strong>br</strong> />
kom časopisu Slobodna Bosna. Do -<<strong>br</strong> />
bio sam nekoliko pisama hvale od<<strong>br</strong> />
pojedinaca i mirovnih organizacija.<<strong>br</strong> />
Američki mirovni aktivista Pe -<<strong>br</strong> />
ter Lippman, koji se isključivo po -<<strong>br</strong> />
svetio Bosni (zna i bosanski, a sad<<strong>br</strong> />
piše i knjigu o Bosni), rekao je da<<strong>br</strong> />
je moja prepiska sa Čomskim više<<strong>br</strong> />
do prinijela istini o bosanskom ra -<<strong>br</strong> />
tu nego sve mirovne konferencije. I<<strong>br</strong> />
pored kritika koje su mu ranije<<strong>br</strong> />
upu ćivane, Čomski je nastavljao<<strong>br</strong> />
da podržava srpske agresore (iz -<<strong>br</strong> />
me đu ostalog je tvrdio da je Trnopolje<<strong>br</strong> />
bio obični izbjeglički logor!),<<strong>br</strong> />
ali nakon prepiske sa mnom, dakle<<strong>br</strong> />
tokom minulih 6-7 mjeseci nije se<<strong>br</strong> />
ni jednom oglasio na temu bosanskog<<strong>br</strong> />
rata.<<strong>br</strong> />
Naravno, ni jedan bosanski po -<<strong>br</strong> />
litičar nije se udostojio da mi kaže<<strong>br</strong> />
ba rem jedno kratko ‘hvala’ (a<<strong>br</strong> />
znam da su svi čitali moju prepi-<<strong>br</strong> />
sku). Ljudi kojima to kažem obično<<strong>br</strong> />
se zgražaju u nevjerici, ali ja lično<<strong>br</strong> />
ni sam nimalo iznenađen jer sam<<strong>br</strong> />
svjestan da naši političari rade sa -<<strong>br</strong> />
mo ono što je u njihovom ličnom<<strong>br</strong> />
in teresu, a narod za njih postoji<<strong>br</strong> />
sa mo kad im zatreba kao glasačka<<strong>br</strong> />
ma šina ili topovska hrana. Današnji<<strong>br</strong> />
bosanski političari u stvari<<strong>br</strong> />
vrše ‘tihi genocid’ nad bosanskim<<strong>br</strong> />
na rodom – zvanične statistike go -<<strong>br</strong> />
vore o hiljadama ljudi na ivici gla -<<strong>br</strong> />
di, o armiji nezaposlenih i bespomoćnih,<<strong>br</strong> />
a zvanične statistiske su<<strong>br</strong> />
redovno blaže od stvarnih. Bosna<<strong>br</strong> />
je po <strong>br</strong>oju samoubica po glavi stanovnika<<strong>br</strong> />
u samom vrhu Evrope, a<<strong>br</strong> />
već imamo i slavni “rekord” da su<<strong>br</strong> />
se čak četiri bivša vojnika živi spalili<<strong>br</strong> />
da bi skrenuli pažnju javnosti<<strong>br</strong> />
na svoju bezizlaznu situaciju. A ti<<strong>br</strong> />
isti vojnici su ratovali i život rizikovali<<strong>br</strong> />
da osiguraju ministarske fotelje<<strong>br</strong> />
političarima koji su ih doveli u<<strong>br</strong> />
bezizlazan položaj. Svjetska zdravstvena<<strong>br</strong> />
organizacija (WHO) nedavno<<strong>br</strong> />
je izvršila istraživanje o psihičkom<<strong>br</strong> />
zdravlju Bosanaca i ustanovila<<strong>br</strong> />
da 80% posto bosanskog stanovništva<<strong>br</strong> />
pati od manjih ili većih<<strong>br</strong> />
psihičkih trauma. Analitičari iz<<strong>br</strong> />
WHO pripisuju to stanje isključivo<<strong>br</strong> />
ratnim zbivanjima, ali ja mislim<<strong>br</strong> />
da griješe i da je čak <strong>br</strong>oj psihički<<strong>br</strong> />
traumatiziranih osoba sada veći<<strong>br</strong> />
nego odmah poslije rata, jer je rat<<strong>br</strong> />
sa neimaštinom, koji je uslijedio<<strong>br</strong> />
nakon ‘pravog’ rata, također uzeo<<strong>br</strong> />
težak psihički danak. Ja vjerujem<<strong>br</strong> />
da je samo pitanje vremena kada<<strong>br</strong> />
će se ovaj tihi genocid pretvoriti u<<strong>br</strong> />
‘glasan’ topovski genocid, jer rat je<<strong>br</strong> />
za političare ipak najbolji biznis, a<<strong>br</strong> />
politčari su ‘vlasnici’ rata. Svjesni<<strong>br</strong> />
su da neće ići na front i da njihov<<strong>br</strong> />
fizički integritet neće biti ugrožen,<<strong>br</strong> />
a u saradnju sa “neprijateljskim”<<strong>br</strong> />
političarima (sjetimo se Karađorđeva!)<<strong>br</strong> />
mogu mirno dijeliti ratni<<strong>br</strong> />
plijen.
MIDHAT RIĐANOVIĆ (Iz djela)<<strong>br</strong> />
Osmijeh - proljeće 1939,<<strong>br</strong> />
proljeće 1941.<<strong>br</strong> />
Njen osmijeh… Ah, šta bih sa -<<strong>br</strong> />
mo dao kad bih mogao spjevati odu<<strong>br</strong> />
tom rajskom ukazanju sa tako obi -<<strong>br</strong> />
č nim imenom! Ali kako bih mogao<<strong>br</strong> />
i nagovijestiti riečima onu bujicu<<strong>br</strong> />
emocija koje mi je taj osmijeh slao<<strong>br</strong> />
pod kožu i veselio cijelo moje biće!?<<strong>br</strong> />
Po put kakve zanosne simfonije,<<strong>br</strong> />
njen osmijeh je imao uvertiru, dva<<strong>br</strong> />
do tri “stava”, i finale. Uvertira –<<strong>br</strong> />
titranje usana koje je postajalo sve<<strong>br</strong> />
izraženije, otkrivajući sve više i vi -<<strong>br</strong> />
še lelujavu bjelinu njenih zuba što<<strong>br</strong> />
obasjavaju dušu posmatrača, sve<<strong>br</strong> />
dok se crte njenog lica ne bi pretvorile<<strong>br</strong> />
u kantatu koja opjevava to -<<strong>br</strong> />
plotu njenog unutarnjeg bića…<<strong>br</strong> />
Kako da nazovem pojedinačne stavove<<strong>br</strong> />
simfonije njenog osmijeha ka -<<strong>br</strong> />
da mi se čini da nikakve riječi nisu<<strong>br</strong> />
dostojne njihove blistave ljepote?<<strong>br</strong> />
Ali siguran sam u jednom: svi ti<<strong>br</strong> />
stavovi su bili “cantabile,” jer su u<<strong>br</strong> />
mom tijelu proizvodili onu istu he -<<strong>br</strong> />
miju koju bi proizvela lijepa melodija.<<strong>br</strong> />
Jedan od tih stavova zaista je<<strong>br</strong> />
i bio pjesma u koju bi utkala “Mi -<<strong>br</strong> />
mile”, ime koje mi je dala iz milja.<<strong>br</strong> />
Finale njenog osmijeha bilo je carstvo<<strong>br</strong> />
blaženstva, što se oslikavalo<<strong>br</strong> />
na svakoj crti njenog lica, od vrha<<strong>br</strong> />
če la do vrata, u kolu slatkoće, lje -<<strong>br</strong> />
po te i razdraganosti koja me je hi -<<strong>br</strong> />
pnotisala. Bio je to osmijeh La ure<<strong>br</strong> />
Papo Bohorete, ili tete Laure, ka ko<<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
Donosimo nekoliko članaka iz književno-publicističkog opusa Prof. Riđanovića, koji su većinom<<strong>br</strong> />
objavljeni u periodu od 2006. do 2010. u dnevniku Oslobođenje i u sarajevskim časopisima Dani, Slobodna<<strong>br</strong> />
Bosna i Start. Prvi članak, “Sjećanje na Sarajevo” napisan je na engleskom pod naslovom<<strong>br</strong> />
“Remembering Sarajevo” dok je profesor radio kao simultani prevodilac na Tribunalu u Hagu.<<strong>br</strong> />
Sjećanje na Sarajevo<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
sam je ja zvao. Laura Papo Bo ho -<<strong>br</strong> />
reta bila je jedan od rijetkih se -<<strong>br</strong> />
fardskih pisaca koji su pisali ju -<<strong>br</strong> />
deo-španskim jezikom (poznatim i<<strong>br</strong> />
kao ladino), jezikom španskih Je v -<<strong>br</strong> />
reja iz šesnaestog stoljeća, kada su<<strong>br</strong> />
oni protjerani samo zato što nisu<<strong>br</strong> />
slijedili istu religiju kao kraljica<<strong>br</strong> />
Izabela.<<strong>br</strong> />
A onda… u proljeće 1941. godine,<<strong>br</strong> />
nacisti dođoše u Bosnu i odvedoše<<strong>br</strong> />
moju tetu Lauru. Stradala<<strong>br</strong> />
je... Nije stradala od ruke živih, jer<<strong>br</strong> />
živi bi prepoznali ljubav i ljepotu u<<strong>br</strong> />
svakoj ćeliji njena tijela, već je<<strong>br</strong> />
stra dala od ruke živih mrtvaca. Ži -<<strong>br</strong> />
vot u svom najuzvišenijem obliku<<strong>br</strong> />
prekraćen smrću - djelo mrtvorođenih<<strong>br</strong> />
hominoida. “Gdje je tu pravda?”,<<strong>br</strong> />
pitalo se šestogodišnje dijete<<strong>br</strong> />
u meni. Kako iko može oduzeti djetetu<<strong>br</strong> />
cijelu galaksiju njegovog emocionalnog<<strong>br</strong> />
kosmosa, galaksiju koju<<strong>br</strong> />
je porodila Priroda, kao što je porodila<<strong>br</strong> />
i Mliječni put? Ipak, teta La -<<strong>br</strong> />
ura i ja smo na neki čudnovat na -<<strong>br</strong> />
čin trijumfovali nad tim mrtvorođenim<<strong>br</strong> />
hominoidima: njen osmijeh<<strong>br</strong> />
još uvijek grije moju dušu, dok njihovi<<strong>br</strong> />
ledeni kosturi hlade zemlju u<<strong>br</strong> />
kojoj su zakopani. Njena ljepota<<strong>br</strong> />
još uvijek osvjetljava moje emocio -<<strong>br</strong> />
na lne staze, dok njihovi ostaci onečišćuju<<strong>br</strong> />
božiju zemlju. Sjećanje na<<strong>br</strong> />
nju i dalje živi kao spomenik ljepoti<<strong>br</strong> />
i magiji života, a na njih kao ko -<<strong>br</strong> />
smički izmet.<<strong>br</strong> />
Šetnja - ljeto 1940, ljeto 1992.<<strong>br</strong> />
Gdje su te riječi koje bi mogle<<strong>br</strong> />
opisati osjećanja petogodišnjeg<<strong>br</strong> />
dje čaka dok u ljetnje jutro šeta s<<strong>br</strong> />
majkom kroz mrežu ulica i sokaka<<strong>br</strong> />
Ba ščaršije, starog sarajevskog ba -<<strong>br</strong> />
zara? Da li i u jednom jeziku na<<strong>br</strong> />
svijetu postoje riječi koje bi mogle<<strong>br</strong> />
proizvesti muziku opčinjenosti što<<strong>br</strong> />
prožima cijelo biće djeteta dok ko -<<strong>br</strong> />
rača bajkovitim svijetom?<<strong>br</strong> />
Prvo, zrak ranog jutra u Sarajevu<<strong>br</strong> />
- svjež i sre<strong>br</strong>nast, treptav i<<strong>br</strong> />
svje tlucav, čini ti se kao da pleše u<<strong>br</strong> />
ri tmu tvog vlastitog razdraganog<<strong>br</strong> />
srca. Zrak što obiluje umirujućim<<strong>br</strong> />
mi omirisima: miris zimzelenog dr -<<strong>br</strong> />
veća sa okolnih planina, reski mi -<<strong>br</strong> />
ris patine vječnih crkava, džamija<<strong>br</strong> />
i sinagoga, očaravajući mehlemmi<<strong>br</strong> />
ris hrane sultana i radža, koji se<<strong>br</strong> />
širi iz osunčanih, širom otvorenih<<strong>br</strong> />
aš činica…<<strong>br</strong> />
Zatim sâm prostor, ta poetična<<strong>br</strong> />
geometrija različitih ali uzajamno<<strong>br</strong> />
komplementarnih linija i oblika<<strong>br</strong> />
os manske, mavarske, austrougarske<<strong>br</strong> />
i secesijske arhitekture. Nikada<<strong>br</strong> />
se nisam slagao sa kritičarima<<strong>br</strong> />
u oblasti umjetnosti koji ne vole<<strong>br</strong> />
mješavine arhitektonskih stilova.<<strong>br</strong> />
Arhitektura u Sarajevu trebala bi<<strong>br</strong> />
ih uvjeriti da mješavine građevinskih<<strong>br</strong> />
stilova mogu, baš kao i mješavine<<strong>br</strong> />
ljudi, proizvesti neočekivanu,<<strong>br</strong> />
nepredvidivu ljepotu. Ono što čini<<strong>br</strong> />
Sa rajevo jedinstvenim jesu beskonačna<<strong>br</strong> />
iznenađenja koja nam priređuju<<strong>br</strong> />
novi i neobični oblici, jedan<<strong>br</strong> />
za drugim. Čak su i u “turskom”<<strong>br</strong> />
dijelu grada oduvijek postojale<<strong>br</strong> />
95
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
varijacije na osnovnu temu. Neki<<strong>br</strong> />
du ćani nalazili su se bliže ulici,<<strong>br</strong> />
neki dalje, neki su bili u ravni sa<<strong>br</strong> />
ulicom, a neki pod uglom. Čini se<<strong>br</strong> />
da je svaki graditelj u svakoj svojoj<<strong>br</strong> />
tvorevini nastojao prikazati svoju<<strong>br</strong> />
jedinstvenu ličnost.<<strong>br</strong> />
Tu je, zatim, i ljubavna priča o<<strong>br</strong> />
su nčevim zracima što grle krovove<<strong>br</strong> />
kuća, koji, nasumice naslonjeni je -<<strong>br</strong> />
dan na drugi, izgledaju kao da su i<<strong>br</strong> />
sami stopljeni u kaskadi zagrljajâ.<<strong>br</strong> />
Preko krovova - stari dimnjaci na -<<strong>br</strong> />
lik na ljude, munare i crkveni tornjevi<<strong>br</strong> />
što plešu aleluje u slavu su -<<strong>br</strong> />
nca. Izvan i iznad ovog prizora ljubavi<<strong>br</strong> />
i slavlja - okolne planine omotane<<strong>br</strong> />
blagom izmaglicom, da ih ne<<strong>br</strong> />
zaslijepi velelepna predstava što<<strong>br</strong> />
se bez prestanka odvija dole u kotlini…<<strong>br</strong> />
A onda… jednog sunčanog junskog<<strong>br</strong> />
dana 1992. godine, nakon što<<strong>br</strong> />
je grad bio svakodnevno granatiran<<strong>br</strong> />
više od dva mjeseca, ponovo<<strong>br</strong> />
prolazim Baščaršijom. Mnogi od<<strong>br</strong> />
sta rih malih dućana ostali su bez<<strong>br</strong> />
kro va. Velika kupola veličanstvene<<strong>br</strong> />
Gazi Husrev-begove džamije pro -<<strong>br</strong> />
bo dena granatama. Stara pravos -<<strong>br</strong> />
la vna crkva također jako oštećena.<<strong>br</strong> />
Gdje god pogledam, prah i ru še vi -<<strong>br</strong> />
ne. Kameni zidovi starih raz ru še -<<strong>br</strong> />
nih zgrada pocrnjeli od zapaljivih<<strong>br</strong> />
raketa bačenih sa okolnih <strong>br</strong>da.<<strong>br</strong> />
Baščaršija lije gorke suze, nje no<<strong>br</strong> />
lice je oskrnavljeno, njeno srce je<<strong>br</strong> />
po gođeno i slomljeno.<<strong>br</strong> />
Ipak, osjećaj sažaljenja u meni<<strong>br</strong> />
prema onima koji su uništili ljepote<<strong>br</strong> />
Baščaršije snažniji je od osjećaja<<strong>br</strong> />
užasa i gorčine koji me je obuzeo<<strong>br</strong> />
kad sam prvi put vidio te ruševine.<<strong>br</strong> />
Jer gradovi mogu biti uništeni i<<strong>br</strong> />
ponovo izgrađeni, ali zlo koje je na -<<strong>br</strong> />
ne seno Baščaršiji nastaviće da<<strong>br</strong> />
živi. Svaki metak ispaljen na Sarajevo<<strong>br</strong> />
istovremeno je ispaljen i na<<strong>br</strong> />
potomka onog koji ga je ispalio: to<<strong>br</strong> />
dijete će biti obilježeno kroz cijeli<<strong>br</strong> />
96<<strong>br</strong> />
svoj život kao pripadnik iste grupe<<strong>br</strong> />
– nacionalne, vjerske ili bilo kakve<<strong>br</strong> />
druge – onih koji su ubijali sve što<<strong>br</strong> />
nije njihovo i tako zavještali svom<<strong>br</strong> />
potomstvu nezaslužen teret krivice.<<strong>br</strong> />
Krivice koju ništa, ništa, baš<<strong>br</strong> />
ništa ne može okajati.<<strong>br</strong> />
Džamija – jesen 1943, ljeto<<strong>br</strong> />
1992.<<strong>br</strong> />
Neki se događaji izdvajaju u na -<<strong>br</strong> />
šim sjećanjima po tome što su se<<strong>br</strong> />
nekako dotakli najdubljih slojeva<<strong>br</strong> />
naše duše. Jedan takav događaj u<<strong>br</strong> />
mom životu bila je posjeta četiri<<strong>br</strong> />
sto ljeća staroj Gazi Husrev-begovoj<<strong>br</strong> />
džamiji u Sarajevu u pratnji<<strong>br</strong> />
mog oca, koji se, kao duboko pobožan<<strong>br</strong> />
čovjek, osjetio dužnim da svog<<strong>br</strong> />
osmogodišnjeg sina povede na džu -<<strong>br</strong> />
mu.<<strong>br</strong> />
Bilo je blago jesenje podne, dvi -<<strong>br</strong> />
je visoke lipe u dvorištu džamije<<strong>br</strong> />
prosule svoj žućkastosmeđi nakit<<strong>br</strong> />
dole na kamene ploče. Pomjerajući<<strong>br</strong> />
se tamo-amo na povjetarcu, lišće<<strong>br</strong> />
na podu popločanog dvorišta ličilo<<strong>br</strong> />
je na pokretni mozaik. Tamnozeleni<<strong>br</strong> />
paviljon na sredini dvorišta na -<<strong>br</strong> />
t krivao je fontanu zaštićenu elegantno<<strong>br</strong> />
uvijenim metalnim šipkama<<strong>br</strong> />
što su tvorile kupolu, dok je<<strong>br</strong> />
žubor vode u fontani prizivao slike<<strong>br</strong> />
iz Hiljadu i jedne noći...<<strong>br</strong> />
Premda sam i ranije bio u Gazi<<strong>br</strong> />
Husrev-begovoj džamiji, tek mi se<<strong>br</strong> />
ovom prilikom, iz nekog neobjašnjivog<<strong>br</strong> />
razloga, ljepota njene unutrašnjosti<<strong>br</strong> />
po prvi put ukazala u<<strong>br</strong> />
svojoj punoj čaroliji.<<strong>br</strong> />
Posjetio sam mnoge bogomolje<<strong>br</strong> />
(mo ja omiljene znamenitosti na<<strong>br</strong> />
pu tovanjima), ali mi se čini da se ni<<strong>br</strong> />
jedna od njih ne može mjeriti sa<<strong>br</strong> />
skladom i proporcijama glavne sa -<<strong>br</strong> />
ra jevske džamije. Centralni dio pod<<strong>br</strong> />
kupolom je velik ali ne prevelik,<<strong>br</strong> />
bojâ je mnogo ali ne previše, zi dovi<<strong>br</strong> />
su ukrašeni bogatim ali ne pre -<<strong>br</strong> />
bogatim dekoracijama. Maleni pro-<<strong>br</strong> />
zori smješteni odmah ispod ku po le<<strong>br</strong> />
nemaju obojena stakla, što om o -<<strong>br</strong> />
gućava da prirodna, blistavo bi jela<<strong>br</strong> />
svjetlost obasjava kaleidos kop boja<<strong>br</strong> />
u džamiji, boja što pletu svoje pute<<strong>br</strong> />
po ćilimima, zidovima i ka lig ra f -<<strong>br</strong> />
skim napisima. Uzdignuti tri je -<<strong>br</strong> />
movi bočno od ulazne kapije sa elegantnim<<strong>br</strong> />
talasastim stupcima svojih<<strong>br</strong> />
balustrada od crveno sme đe ora -<<strong>br</strong> />
ho vine pružali su do<strong>br</strong>o do šlicu do s -<<strong>br</strong> />
tojnu božanske harmo ni je i kontrapunkta<<strong>br</strong> />
unutar džamije.<<strong>br</strong> />
Kada je imam počeo učiti Ku -<<strong>br</strong> />
r’an na arapskom, kao da se sámo<<strong>br</strong> />
nebo spustilo u džamiju. Njegove<<strong>br</strong> />
melizme - krilate kočije što nose u<<strong>br</strong> />
neki drugi svijet, njegov treptav<<strong>br</strong> />
glas - otkucaji srca što kuca u ek s -<<strong>br</strong> />
tazi, stanke između ajeta - tišina<<strong>br</strong> />
što majestozno odjekuje. Raskošni<<strong>br</strong> />
ukrasi prosuti po džamiji – grandiozni<<strong>br</strong> />
hor što se pridružio imamu<<strong>br</strong> />
da pjeva u slavu Boga. Lica klanjača<<strong>br</strong> />
ozarena poetskom pobožnošću.<<strong>br</strong> />
Sam vazduh u džamiji plamti od<<strong>br</strong> />
zvukova što nebom odjekuju …<<strong>br</strong> />
Od tada sam čuo imame u mnogim<<strong>br</strong> />
dijelovima muslimanskog svijeta<<strong>br</strong> />
kako uče Kur’an, ali mi se čini<<strong>br</strong> />
da se nijedan od njih ne može upo -<<strong>br</strong> />
re diti sa imamom Gazi Husrev-be -<<strong>br</strong> />
gove džamije iz vremena mog djetinjstva.<<strong>br</strong> />
Jednom prilikom sam čuo<<strong>br</strong> />
sljedeće objašnjenje jednog muslimana<<strong>br</strong> />
iz Turske: Osmanlije su prenijele<<strong>br</strong> />
bosanskim muslimanima<<strong>br</strong> />
kiraet (stil recitovanja Kur’ana) od<<strong>br</strong> />
prije više od četiri stoljeća, koji su<<strong>br</strong> />
Tu rci uglavnom napustili. Ne potiče<<strong>br</strong> />
li nevjerovatna ljepota bosans -<<strong>br</strong> />
kog kiraeta iz vremena kada je<<strong>br</strong> />
tra ganje za ljepotom bilo fokus lju -<<strong>br</strong> />
d skog života, života u kojem je lje -<<strong>br</strong> />
po ta bila u srcu svakog ljudskog<<strong>br</strong> />
pregnuća?<<strong>br</strong> />
Onda… ljeta 1992. godine, na -<<strong>br</strong> />
kon četiri mjeseca granatiranja i<<strong>br</strong> />
hi ljada granata bačenih na moj vo -<<strong>br</strong> />
ljeni grad, prošetao sam Baščarši-
jom i prošao pored Gazi Husrevbe<<strong>br</strong> />
gove džamije. I dan-danas se<<strong>br</strong> />
mo je cijelo biće grči od boli zbog<<strong>br</strong> />
onog što sam vidio. Dvorište sa<<strong>br</strong> />
nje govim lipama, fontana, munara,<<strong>br</strong> />
stubovi, vanjski trijem, kupola<<strong>br</strong> />
– sve je bilo oskrnavljeno ožiljcima<<strong>br</strong> />
od granata, svuda su bile rupe što<<strong>br</strong> />
su vonjale mržnjom i vandalizmom.<<strong>br</strong> />
Cijeli prizor je ličio na kadar<<strong>br</strong> />
iz kakvog horor filma snimljen na -<<strong>br</strong> />
kon prolaska vanzemaljskog čudovišta<<strong>br</strong> />
kroz zemaljsku građevinu,<<strong>br</strong> />
ču dovišta koje nema nikakvog os -<<strong>br</strong> />
jećaja za ljudske vrijednosti …<<strong>br</strong> />
Čini mi se da su zločini pričinjeni<<strong>br</strong> />
bogomoljama najodvratniji od<<strong>br</strong> />
svih zločina protiv čovječnosti. Ka -<<strong>br</strong> />
kav god da je naš odnos prema bo -<<strong>br</strong> />
go vima, nepobitna je činjenica da<<strong>br</strong> />
su za milione običnih smrtnika bo -<<strong>br</strong> />
go molje svetišta transcendentalne<<strong>br</strong> />
nade, glavni oslonci života, oltari<<strong>br</strong> />
tradicije i kolektivnog identiteta<<strong>br</strong> />
što hrane sámo srce kulture, sveta<<strong>br</strong> />
mjesta koja pružaju utočište od<<strong>br</strong> />
patnje i agonije. Ubiti crkvu, dža -<<strong>br</strong> />
m iju, sinagogu ili bilo koju bogomolju<<strong>br</strong> />
znači prekinuti pupčanu<<strong>br</strong> />
vrpcu nade, kulture i identiteta.<<strong>br</strong> />
Zastanimo na trenutak i pomislimo<<strong>br</strong> />
na one koji su mogli zaustaviti<<strong>br</strong> />
ubijanje svega što se naziva<<strong>br</strong> />
bosanskim – od ljudskog tijela do<<strong>br</strong> />
ljudske nade – ali to nisu učinili.<<strong>br</strong> />
Nastavimo istim mislima misliti o<<strong>br</strong> />
onima koji su mogli zaustaviti ubijanje<<strong>br</strong> />
svega jevrejskog prije pola<<strong>br</strong> />
stol jeća, svega protestantskog pri -<<strong>br</strong> />
je nekih dvije stotine godina, svega<<strong>br</strong> />
O imenu (našeg) jezika<<strong>br</strong> />
U svojoj novoj knjizi O bosanskom<<strong>br</strong> />
jeziku, o propadanju Bosne, i<<strong>br</strong> />
... o vama, odlomak o imenu jezika<<strong>br</strong> />
počinjem ovom rečenicom: “Kao<<strong>br</strong> />
što psa ne vodite veterinaru da mu<<strong>br</strong> />
nadije ime, tako ni lingvistu ne<<strong>br</strong> />
tre ba pitati kako nazvati jedan<<strong>br</strong> />
jezik.” U daljem tekstu ja kvalif i -<<strong>br</strong> />
ku jem ovu tvrdnju govoreći da<<strong>br</strong> />
ana logija između veterinara i ling -<<strong>br</strong> />
vi ste ipak nije potpuna - između<<strong>br</strong> />
ostalog, pas nikad neće saznati ka -<<strong>br</strong> />
ko mu je ime, niti je u prilici da ka -<<strong>br</strong> />
že da mu se ne sviđa. Kad je u pi -<<strong>br</strong> />
ta nju ime jezika, posebno je važno<<strong>br</strong> />
istaći da je jezik kolektivna svojina<<strong>br</strong> />
grupe ljudi i da zato njegovo ime<<strong>br</strong> />
tre ba da odražava želje i tradicije<<strong>br</strong> />
što većeg <strong>br</strong>oja ljudi koji govore da -<<strong>br</strong> />
tim jezikom.<<strong>br</strong> />
Dosta je rasprostranjeno vjero -<<strong>br</strong> />
va nje da svaki narod ima svoj jezik<<strong>br</strong> />
koji je isključivo njegova svojina i<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
da, ako to nije slučaj, treba težiti ta -<<strong>br</strong> />
kvom stanju. Ovo vjerovanje ne ma<<strong>br</strong> />
nikakve osnove u stvarnosti i odnos<<strong>br</strong> />
jedan jezik – jedan narod skoro da<<strong>br</strong> />
više ne postoji nigdje u svi jetu. Ima<<strong>br</strong> />
jedna izvrsna knjiga na našem jeziku<<strong>br</strong> />
koja iscrpno go vo ri o odnosu iz -<<strong>br</strong> />
me đu jezikā i ljudskih <strong>zajednica</strong> ko -<<strong>br</strong> />
je se njima služe; to je knjiga Jezici<<strong>br</strong> />
Ranka Bugarskog (izd. Matica<<strong>br</strong> />
srpska, Novi Sad, 1993). Čitanje<<strong>br</strong> />
ove nevelike knjige, koja vrvi od ko -<<strong>br</strong> />
risnih i interesantnih podataka, ot -<<strong>br</strong> />
va ra pogled na jedan sociolingvistički<<strong>br</strong> />
kaleidoskop od kojeg skoro dah<<strong>br</strong> />
staje – čini se da ne postoji zamisliv<<strong>br</strong> />
odnos iz me đu jezika, njegovog<<strong>br</strong> />
imena, ime na ljudskog kolektiva<<strong>br</strong> />
kojem služi, imena ljudske (državne)<<strong>br</strong> />
zajednice ili teritorije u kojoj se<<strong>br</strong> />
govori koji nije ostvaren u realnosti.<<strong>br</strong> />
Evo sa mo nekih frapantnih podata-<<strong>br</strong> />
indijanskog prije nekih pet stoljeća,<<strong>br</strong> />
svega… čini se da ovoj listi<<strong>br</strong> />
skoro da nema kraja. Da li su oni<<strong>br</strong> />
koji nisu zaustavili genocid i svaki<<strong>br</strong> />
drugi oblik “-cida” koji je čovjek<<strong>br</strong> />
kadar počiniti ikad pomislili da bi<<strong>br</strong> />
i oni jednog dana mogli postati<<strong>br</strong> />
žrtve, da bi i oni mogli vapiti za<<strong>br</strong> />
pomoći koja ne stiže, pa ne stiže?<<strong>br</strong> />
Hoće li iko prekinuti ovaj zatvoreni<<strong>br</strong> />
krug indiferentnosti, ili će on na<<strong>br</strong> />
kraju dovesti do uništenja čovječanstva,<<strong>br</strong> />
tog jedinog svjetla na<<strong>br</strong> />
kraju tunela ispunjenog moralnom<<strong>br</strong> />
tamom, tunela u kojem, izgleda,<<strong>br</strong> />
danas živimo?<<strong>br</strong> />
Engleski original ovog eseja objavljen je u<<strong>br</strong> />
američkom književnom listu The<<strong>br</strong> />
Bookpress (god. 6, <strong>br</strong>oj 6) oktobar 1999, koji<<strong>br</strong> />
izlazi u gradu Itaci, u državi Nju Jork.<<strong>br</strong> />
ka ko je navodi Bugarski:<<strong>br</strong> />
- Ako <strong>br</strong>oj jezika u svijetu (oko<<strong>br</strong> />
6.000) podijelimo sa <strong>br</strong>ojem danas<<strong>br</strong> />
postojećih suverenih država, dobićemo<<strong>br</strong> />
prosječnu vrijednost od ne -<<strong>br</strong> />
kih 28 jezika po državi.<<strong>br</strong> />
- Računa se da najveći <strong>br</strong>oj<<strong>br</strong> />
država ima između 10 i 50 jezika.<<strong>br</strong> />
- Prema najstrožijim kriterijima<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ojanja, na ukupnoj evroazijskoj<<strong>br</strong> />
teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza<<strong>br</strong> />
govori se oko 130 jezika, u Indiji bar<<strong>br</strong> />
170 , u Indoneziji oko 300, u Ni -<<strong>br</strong> />
geriji oko 400, a u Papua Novoj Gvineji,<<strong>br</strong> />
koja je prostorno znatno ma -<<strong>br</strong> />
nja od prethodnih, blizu 750 je zika.<<strong>br</strong> />
Jedine evropske zemlje za koje bi se<<strong>br</strong> />
moglo reći da su jednojezične jesu<<strong>br</strong> />
Island i Portugal. Ali u Portugalu<<strong>br</strong> />
žive <strong>br</strong>ojni doseljenici iz bivših kolonija<<strong>br</strong> />
te zemlje, koji govore svojim je -<<strong>br</strong> />
zi cima. Čak su i mini ja turne drža-<<strong>br</strong> />
97
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
ve kao Andora i Lu k se mburg trojezične.<<strong>br</strong> />
(U Luksem bur gu se može<<strong>br</strong> />
desiti da svjedoci u nekoj parnici<<strong>br</strong> />
govore luksemburškim dijalektom<<strong>br</strong> />
njemačkog jezika, da se rasprava<<strong>br</strong> />
među advokatima vodi na francuskom,<<strong>br</strong> />
a da se presuda formuliše na<<strong>br</strong> />
standardnom njemačkom.) Pokušaj<<strong>br</strong> />
da se u višejezičnim <strong>zajednica</strong>ma<<strong>br</strong> />
ustanovi ko se kome o<strong>br</strong>aća na ko -<<strong>br</strong> />
jem jeziku i u kojoj prilici bio bi vjerovatno<<strong>br</strong> />
sizifovski posao. Adminis -<<strong>br</strong> />
tra tivna rješenja, kojima se jedan<<strong>br</strong> />
ili više jezika proglašavaju “službenim”,<<strong>br</strong> />
takođe su veoma raznovrsna<<strong>br</strong> />
i nikad ne mogu potpuno zadovoljiti<<strong>br</strong> />
sve stanovnike višejezične zemlje.<<strong>br</strong> />
Život u višejezičnoj zajednici<<strong>br</strong> />
obi čno zahtijeva znanje barem dva<<strong>br</strong> />
je zika. Kao rezultat toga, tri četvrtine<<strong>br</strong> />
ljudi na svijetu govore dva ili<<strong>br</strong> />
više jezika. Ne računajući jezike<<strong>br</strong> />
koji se uče u školi, u Evropi ima<<strong>br</strong> />
naj manje multilingvala (osoba ko -<<strong>br</strong> />
je govore dva ili više jezika).<<strong>br</strong> />
U intervjuima i u drugim jav -<<strong>br</strong> />
nim prilikama ljudi se o<strong>br</strong>aćaju<<strong>br</strong> />
me ni kao lingvisti s pitanjem koliko<<strong>br</strong> />
kod nas ima jezika, očekujući<<strong>br</strong> />
va ljda da lingvistička nauka ima<<strong>br</strong> />
“aršin” kojim može egzaktno odrediti<<strong>br</strong> />
kada su dva govora dijalekti<<strong>br</strong> />
je dnog jezika a kada različiti jezici.<<strong>br</strong> />
Obično se razočaraju kad im ka -<<strong>br</strong> />
žem da lingvistika nema takav ar -<<strong>br</strong> />
šin. Razlog je u suštini jednostavan:<<strong>br</strong> />
komunikacija se ostvaruje<<strong>br</strong> />
pre nosom značenja od jedne do<<strong>br</strong> />
dru ge osobe, a značenje je najslo -<<strong>br</strong> />
že niji aspekt jezika, koji se ni na<<strong>br</strong> />
ko ji način ne može mjeriti. Jedan<<strong>br</strong> />
jezik je lingvistima isto što i svim<<strong>br</strong> />
os talim ljudima: kada svaka od<<strong>br</strong> />
dvi je osobe s lakoćom govori svoj<<strong>br</strong> />
je zik i bez imalo napora razumije<<strong>br</strong> />
dru gu osobu. Ovaj kriterij neće<<strong>br</strong> />
nam nipošto dati isti <strong>br</strong>oj jezika<<strong>br</strong> />
ka kav bismo dobili <strong>br</strong>ojeći jezike<<strong>br</strong> />
pre m a imenima kojima se oni zva -<<strong>br</strong> />
ni čno identifikuju. Zato bismo re k -<<strong>br</strong> />
98<<strong>br</strong> />
li da su srpski, hrvatski, crnogorski<<strong>br</strong> />
i bosanski nominalno četiri je -<<strong>br</strong> />
zi ka, ali, sa stanovišta komunikacije,<<strong>br</strong> />
jedan jezik. Da li će zvaničan<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oj jezika i njihovi nazivi biti od -<<strong>br</strong> />
re đeni po nominalnom principu ili<<strong>br</strong> />
na osnovu njihovog komunikacijskog<<strong>br</strong> />
potencijala stvar je političke<<strong>br</strong> />
od luke. Prije nemilih događaja 90ih<<strong>br</strong> />
godina prošlog stoljeća, naš je -<<strong>br</strong> />
zik se zvao jednim imenom i smat -<<strong>br</strong> />
rao se jednim jezikom sa dvije va -<<strong>br</strong> />
ri jante, da bi se poslije tih događa-<<strong>br</strong> />
ja “izrodio” u četiri jezika. I pored<<strong>br</strong> />
ma lih razlika između srpskog i<<strong>br</strong> />
hrv atskog, govornici ta dva jezika<<strong>br</strong> />
se savršeno razumiju, što se poka -<<strong>br</strong> />
za lo i u nedavnim razgovorima Ta -<<strong>br</strong> />
di ća i Josipovića. Svaki od njih će<<strong>br</strong> />
ka tegorički tvrditi da je govorio<<strong>br</strong> />
drukčijim jezikom od svog sagovornika<<strong>br</strong> />
i da zato njegov jezik mora<<strong>br</strong> />
imati i drukčije ime. Pošto su raz -<<strong>br</strong> />
go varali bez prevodioca, očito je da<<strong>br</strong> />
su govorili jednim jezikom u komunikacijskom<<strong>br</strong> />
smislu (ili je jedan od<<strong>br</strong> />
njih prije pregovora imao “<strong>br</strong>zins -<<strong>br</strong> />
ki” kurs jezika svog sagovornika).<<strong>br</strong> />
In sistiranje da su srpski i hrvatski<<strong>br</strong> />
ra zličiti jezici i u komunikacijskom<<strong>br</strong> />
smislu ponekad dovodi do apsurdnih<<strong>br</strong> />
situacija. U <strong>Hrvatskoj</strong> ni jedna<<strong>br</strong> />
zvanična ustanova neće prihvatiti<<strong>br</strong> />
dokument pisan srpskim jezikom,<<strong>br</strong> />
a i u Srbiji sudovi ne prihvataju<<strong>br</strong> />
dokumente pisane na hrvatskom.<<strong>br</strong> />
Tekstovi se onda prevode sa “istog”<<strong>br</strong> />
na “isti” jezik i nije rijedak slučaj<<strong>br</strong> />
da sudski tumač naplati lijepu svo -<<strong>br</strong> />
tu novca zato što nije ništa uradio!<<strong>br</strong> />
Ali čudnih rješenja ima i u drugim<<strong>br</strong> />
zemljama svijeta u kojima se<<strong>br</strong> />
govore dva ili više jezika. Pošto je<<strong>br</strong> />
većini ljudi jezik ponajvažniji simbol<<strong>br</strong> />
nacije, u demokratskim zemljama<<strong>br</strong> />
se insistira na tome da se državnici<<strong>br</strong> />
i ostali predstavnici zemlje u<<strong>br</strong> />
svojim zvaničnim o<strong>br</strong>aćanjima<<strong>br</strong> />
izvan zemlje služe naizmjenično sa<<strong>br</strong> />
ba rem dva najvažnija jezika njihove<<strong>br</strong> />
zemlje. Zato je belgijska kra ljica<<strong>br</strong> />
pri likom posjete Jugoslaviji iz<strong>br</strong>o -<<strong>br</strong> />
ja la rečenice u svom pozd rav nom<<strong>br</strong> />
go voru i pola rekla na ho lan dskom<<strong>br</strong> />
(fla manskom), a pola na francuskom.<<strong>br</strong> />
Prema tom o<strong>br</strong>ascu, in do ne -<<strong>br</strong> />
žan ski državnik bi svoj go vor mo -<<strong>br</strong> />
rao podijeliti na 300 dijelova i svaki<<strong>br</strong> />
izgovoriti na posebnom jeziku!<<strong>br</strong> />
Ni pojam dijalekta ne tumači se<<strong>br</strong> />
svugdje na isti način. Najčešće di -<<strong>br</strong> />
ja lekt označava varijantu jezika<<strong>br</strong> />
ko ja ima neke fonetske, gramatičke<<strong>br</strong> />
i leksičke specifičnosti koje ni -<<strong>br</strong> />
su takve da bi osujetile komunikaciju<<strong>br</strong> />
sa govornicima drugih dijale -<<strong>br</strong> />
ka ta istog jezika. Ali u Kini se go -<<strong>br</strong> />
vori osam jezika koji su međusob -<<strong>br</strong> />
no potpuno nerazumljivi, pa ipak<<strong>br</strong> />
se, zbog zajedničkog ideografskog<<strong>br</strong> />
pi sma i višestoljetne zajedničke<<strong>br</strong> />
ku lture, nazivaju dijalektima ki -<<strong>br</strong> />
ne skog jezika. Jezik kojim su govo -<<strong>br</strong> />
ri li likovi u televizijskoj seriji Gru -<<strong>br</strong> />
n tovčani, iako “dijalekt” (srp s -<<strong>br</strong> />
ko)hrvatskog, bio je teško razumljiv<<strong>br</strong> />
mnogim stanovnicima Sarajeva<<strong>br</strong> />
(pa i meni). Zato je sa stanovišta<<strong>br</strong> />
komunikacije jezik Gruntovčana<<strong>br</strong> />
bio drugi jezik. U ljudskom jezi-
ku je sve fantastično složeno i is -<<strong>br</strong> />
pre pleteno, i ne treba ni pokušavati<<strong>br</strong> />
da se sve stavi u odvojene jasno<<strong>br</strong> />
de finisane pregrade.<<strong>br</strong> />
Prije nego što pređem na glav -<<strong>br</strong> />
nu tema ovog članka, imena je -<<strong>br</strong> />
zikā, biće interesantno da pogledamo<<strong>br</strong> />
kako se imenuju ljudi u raznim<<strong>br</strong> />
kulturama, jer tu ima zapanjujućih<<strong>br</strong> />
pojava. Opet je naš o<strong>br</strong>azac,<<strong>br</strong> />
ime plus prezime, dosta rijedak u<<strong>br</strong> />
svijetu. Vrlo često postoji i treće<<strong>br</strong> />
ime, koje može biti “srednje” ime<<strong>br</strong> />
ko je se daje pri rođenju, ili ime iz -<<strong>br</strong> />
ve deno od očevog (tzv. patronim),<<strong>br</strong> />
kao kod Rusa. Često su snažna vje -<<strong>br</strong> />
rska osjećanja ili ideološka ostraš -<<strong>br</strong> />
ćenost navodila roditelje da daju<<strong>br</strong> />
imena inspirisana vjerom ili ideo -<<strong>br</strong> />
lo goijom pa su, recimo, američki<<strong>br</strong> />
pu ritanci nadjevali ženskoj djeci<<strong>br</strong> />
imena kao Chastity (čednost, nevinost),<<strong>br</strong> />
Felicity (sreća, blagoslov),<<strong>br</strong> />
Prudence (razboritost, opreznost),<<strong>br</strong> />
dok su sljedbenici nekih animističkih<<strong>br</strong> />
religija nadijevali imena koja<<strong>br</strong> />
znače ‘bogalj’ ili ‘rugoba’ kako<<strong>br</strong> />
djeca ne bi bila na meti zlih duhova.<<strong>br</strong> />
U ranim godinama nakon us -<<strong>br</strong> />
pos tvljanja Sovjetskog Saveza lju -<<strong>br</strong> />
di su iskazivali svoju lojalnost vlastima<<strong>br</strong> />
nadijevanjem imena kao što<<strong>br</strong> />
su Petoljetka, Traktor, pa čak i Me -<<strong>br</strong> />
ls (akronim za Marks-Engels-Le -<<strong>br</strong> />
njin-Staljin). Ipak, najinteresantnija<<strong>br</strong> />
imena nalazimo kod američ -<<strong>br</strong> />
kih Indijanaca: ona skoro redovno<<strong>br</strong> />
imaju određeno značenje u savre -<<strong>br</strong> />
me nom jeziku, većinom su duža od<<strong>br</strong> />
jedne riječi (barem u prevodu na<<strong>br</strong> />
engleski), i nerijetko su veoma po -<<strong>br</strong> />
e tična. Evo primjera ženskih ime -<<strong>br</strong> />
na u raznim jezicima američkih<<strong>br</strong> />
Indijanaca: Behar, Žuti list, Sjedî<<strong>br</strong> />
kod kuće, Veliko stablo, Grašak,<<strong>br</strong> />
Do lina cvijeća, Frizura, Ponavlja<<strong>br</strong> />
ples, Vila, Vigvam, Moja kuća,<<strong>br</strong> />
Ona koja plače. A evo i nekih mu š -<<strong>br</strong> />
kih imena: Veliki jelen, Crvena pti -<<strong>br</strong> />
ca, Dječak koji se smije, Glina,<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
Šumski lovac, Prati veliku životinju,<<strong>br</strong> />
Jastreb koji napada, Humka<<strong>br</strong> />
blata, Antilopa, Sastavljen vodom;<<strong>br</strong> />
dodajmo ovom spisku i do<strong>br</strong>o poznatog<<strong>br</strong> />
Bika koji sjedi, kojeg smo<<strong>br</strong> />
gle dali u istoimenom filmu.<<strong>br</strong> />
U narodu Ašinabe dijete u ra -<<strong>br</strong> />
noj dobi dobija jedno ili više imena,<<strong>br</strong> />
a tokom života daje mu se još zvanično<<strong>br</strong> />
ime, nadimak, ime kojim će<<strong>br</strong> />
Narod u BiH govori jednim<<strong>br</strong> />
jezikom, koji svojim<<strong>br</strong> />
specifičnostima odmah<<strong>br</strong> />
“upada u uši” svim ljudima<<strong>br</strong> />
izvan naše zemlje. On se sad<<strong>br</strong> />
zove trojako – srpski, hrvatski<<strong>br</strong> />
i bosanski – pa ne postoji<<strong>br</strong> />
način da se ime nu je taj<<strong>br</strong> />
bosanski jezički specifikum (o<<strong>br</strong> />
kojem je tako lijepo i<<strong>br</strong> />
poneseno pisala Isidora<<strong>br</strong> />
Sekulić), jer se srpski i<<strong>br</strong> />
hrvatski govore i izvan BiH.<<strong>br</strong> />
Naravno, bilo bi logično da se<<strong>br</strong> />
taj jezik nazove prema<<strong>br</strong> />
teritoriji na kojoj se govori, a<<strong>br</strong> />
to je Bosna. Međutim, u<<strong>br</strong> />
našem današnjem političkom<<strong>br</strong> />
trenutku atribut bosanski<<strong>br</strong> />
krajnje je nepoželjan. Nekim<<strong>br</strong> />
pojedincima, naročito u<<strong>br</strong> />
političkoj vrhuški, smeta sve<<strong>br</strong> />
što je bosansko i vjerujem da<<strong>br</strong> />
bi oni i nadaleko poznatog<<strong>br</strong> />
bosanskog konja radije<<strong>br</strong> />
nazvali “srpsko-hrvatskobošnjački<<strong>br</strong> />
konj”!<<strong>br</strong> />
ga zvati kad je bolestan i, na po -<<strong>br</strong> />
seb noj ceremoniji u početku puberteta,<<strong>br</strong> />
glavno ime, koje mu daje plemenski<<strong>br</strong> />
starješina i kojim se redovno<<strong>br</strong> />
opisuje neko svojstvo njegove<<strong>br</strong> />
ili njene ličnosti.<<strong>br</strong> />
Jezici su se tradicionalno nazi -<<strong>br</strong> />
va li imenom naroda koji njime go -<<strong>br</strong> />
vo ri, ali je i ovde situacija danas<<strong>br</strong> />
ve oma šarolika. Osim toga, tu se<<strong>br</strong> />
ja v lja i jedan semantički problem:<<strong>br</strong> />
da li se atribut kojim se naziva je -<<strong>br</strong> />
zik odnosi na narod ili na ze m -<<strong>br</strong> />
lju/državu u kojoj se govori? Da li<<strong>br</strong> />
je francuski, na primjer, jezik Fra -<<strong>br</strong> />
n cuza ili jezik Francuske? Ako ka -<<strong>br</strong> />
že te da je jezik Francuza, onda se<<strong>br</strong> />
po stavlja pitanje kojim jezikom go -<<strong>br</strong> />
vori preko šest miliona Arapa koji<<strong>br</strong> />
žive u Francuskoj i od kojih mnogi<<strong>br</strong> />
nemaju drugi jezik. Ima mnogo je -<<strong>br</strong> />
zi ka u svijetu čije ime potiče od ge -<<strong>br</strong> />
o grafskog naziva teritorije na ko joj<<strong>br</strong> />
se govori. Možda je najbolji pri mjer<<strong>br</strong> />
teritorijalnog naziva jezika američki<<strong>br</strong> />
engleski (koji se razli ku je daleko<<strong>br</strong> />
više od <strong>br</strong>itanskog eng leskog<<strong>br</strong> />
ne go bilo koji od naša če tiri “jezika”<<strong>br</strong> />
od bilo kojeg drugog). Kad bi se<<strong>br</strong> />
američki engleski na zivao prema<<strong>br</strong> />
nacijama koje ga go vore (a Amerikanci<<strong>br</strong> />
se u novije vri jeme identifikuju<<strong>br</strong> />
kao Talijan Ame rikanac, Grk<<strong>br</strong> />
Amerikanac, Sr bin Amerikanac,<<strong>br</strong> />
Arap Amerikanac itd.), taj bi jezik<<strong>br</strong> />
mo rao u nazivu imati preko 350<<strong>br</strong> />
atributa!<<strong>br</strong> />
Pogledajmo sada neka neobič -<<strong>br</strong> />
na imena jezika. Mnoge ljudske<<strong>br</strong> />
za je d nice nemaju poseban naziv<<strong>br</strong> />
za svoj jezik, pa ga zovu prosto<<strong>br</strong> />
naš je zik ili naš narod. To je često<<strong>br</strong> />
slu čaj u Africi, gdje se čitava jed -<<strong>br</strong> />
na po ro dica jezika zove prosto<<strong>br</strong> />
lju di; to su bantu jezici, na kojima<<strong>br</strong> />
se ‘čo v jek’ kaže ntu, a ‘ljudi’<<strong>br</strong> />
ba ntu (mno ži na od ntu). U Cent -<<strong>br</strong> />
ral noj i Južnoj Americi ima Indi -<<strong>br</strong> />
ja naca čiji se jezici zovu karib<<strong>br</strong> />
‘lju di’, tapuja ‘neprijatelj’ i maku<<strong>br</strong> />
‘šum ska plemena’. Ne ka indijanska<<strong>br</strong> />
plemena u tom di jelu svijeta<<strong>br</strong> />
na zivana su imenima koja u pre -<<strong>br</strong> />
vo du znače ‘rod pa sa’, ‘stranci’ i<<strong>br</strong> />
‘barbari’; iz ovih naziva su kasnije<<strong>br</strong> />
izvedeni i nazivi njihovih jezika.<<strong>br</strong> />
Pripadnici nekoliko au s tra lij -<<strong>br</strong> />
skih domorodačkih ple me na svoj<<strong>br</strong> />
jezik nazivaju riječju ko ja znači<<strong>br</strong> />
99
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
‘ovo’. To je frustriralo an tro pologe<<strong>br</strong> />
koji su proučavali njihovu kulturu<<strong>br</strong> />
pa su nastavili da tra ga ju za<<strong>br</strong> />
“prav im” imenom jezika, ali je je -<<strong>br</strong> />
di ni odgovor koji su mogli do biti<<strong>br</strong> />
bio ‘ovo’! Ima indijanskih ple me -<<strong>br</strong> />
na sa više imena, a time i vi še na -<<strong>br</strong> />
zi va za svoj jezik. Pored ime na<<strong>br</strong> />
ko jim sami sebe zovu, pripadnici<<strong>br</strong> />
ta kvih plemena mogu imati su s -<<strong>br</strong> />
je de koji ih zovu drukčijim (ponekad<<strong>br</strong> />
i ne veoma laskavim) imenima.<<strong>br</strong> />
Treće ime su im dali španski<<strong>br</strong> />
ili portugalski istraživači, a čet v -<<strong>br</strong> />
r to antropolozi koji su ih proučavali<<strong>br</strong> />
i koji su ih ponekad nazivali<<strong>br</strong> />
geografskim terminima, kao ‘uz -<<strong>br</strong> />
vodni’ ili ‘nizvodni’ narod/jezik.<<strong>br</strong> />
Uostalom, ni Evropa nije imuna<<strong>br</strong> />
na ta k ve višestruke nazive naroda<<strong>br</strong> />
i jezika. Mi zovemo austrijsku<<strong>br</strong> />
pre stolncu Beč, a zemlju sjeverno<<strong>br</strong> />
od Aus tri je i Švicarske Njemač ka,<<strong>br</strong> />
iako su ovi nazivi potpuno stra ni<<strong>br</strong> />
stanovnicima tih lokaliteta.<<strong>br</strong> />
Narod u BiH govori jednim jezikom,<<strong>br</strong> />
koji svojim specifičnostima<<strong>br</strong> />
odmah “upada u uši” svim ljudima<<strong>br</strong> />
izvan naše zemlje. On se sad zove<<strong>br</strong> />
tro jako – srpski, hrvatski i bosans -<<strong>br</strong> />
ki – pa ne postoji način da se ime -<<strong>br</strong> />
nu je taj bosanski jezički specifikum<<strong>br</strong> />
(o kojem je tako lijepo i pone -<<strong>br</strong> />
se no pisala Isidora Sekulić), jer se<<strong>br</strong> />
srp ski i hrvatski govore i izvan<<strong>br</strong> />
BiH. Naravno, bilo bi logično da se<<strong>br</strong> />
taj jezik nazove prema teritoriji na<<strong>br</strong> />
ko joj se govori, a to je Bosna. Me -<<strong>br</strong> />
đu tim, u našem današnjem političkom<<strong>br</strong> />
trenutku atribut bosanski<<strong>br</strong> />
krajnje je nepoželjan. Nekim poje -<<strong>br</strong> />
di ncima, naročito u političkoj vrh -<<strong>br</strong> />
u ški, smeta sve što je bosansko i<<strong>br</strong> />
vje rujem da bi oni i nadaleko poz -<<strong>br</strong> />
na tog bosanskog konja radije na z -<<strong>br</strong> />
va li “srpsko-hrvatsko-bošnjački<<strong>br</strong> />
konj”! Pošto u ovoj zemlji vlada vi -<<strong>br</strong> />
še partijska nacionalistička dikta -<<strong>br</strong> />
tu ra, ja ne vidim da će se u dogled -<<strong>br</strong> />
no vrijeme išta promijeniti.<<strong>br</strong> />
100<<strong>br</strong> />
Kako “Akademija<<strong>br</strong> />
nauka” <strong>br</strong>uka Darvina<<strong>br</strong> />
U srijedu je u tzv. Akademiji<<strong>br</strong> />
nauka i umjetnosti BiH održan<<strong>br</strong> />
skup pod nazivom SIMPOZIJUM<<strong>br</strong> />
– PANEL “DARWIN DANAS“ po -<<strong>br</strong> />
vo dom 200 godina rođenja Čarlsa<<strong>br</strong> />
Darvina (Darwin). Trebale bi mi<<strong>br</strong> />
stranice da napišem šta je sve bilo<<strong>br</strong> />
naopako na tom skupu. Pošto ovaj<<strong>br</strong> />
te kst ne može biti duži od oko<<strong>br</strong> />
6.500 “karaktera“, moram se ogra -<<strong>br</strong> />
ni čiti na “antologiju“ gluposti i pro -<<strong>br</strong> />
vala kojima su me naši akademici<<strong>br</strong> />
zabavljali dok sam sjedio u njihovom<<strong>br</strong> />
udobnom amfiteatru.<<strong>br</strong> />
Moram ipak reći da je bilo i fi -<<strong>br</strong> />
nih stvarčica. Uvodno izlaganje<<strong>br</strong> />
prof. Ljubomira Berberovića bilo je<<strong>br</strong> />
vrlo pismeno i, bar za mene, ve o -<<strong>br</strong> />
ma informativno. On je inače, za<<strong>br</strong> />
ra zliku od ostalih naših akademika,<<strong>br</strong> />
poznat i van granica naše zemlje,<<strong>br</strong> />
a trefio se i među 200 poznatih<<strong>br</strong> />
evo lucionista, među kojima je 12<<strong>br</strong> />
No belovaca, u svedunjalučkoj an -<<strong>br</strong> />
ke ti o idejnoj vrijednosti i značenju<<strong>br</strong> />
teorije evolucije danas. Dopalo mi<<strong>br</strong> />
se i izlaganje zagrebačkog akade -<<strong>br</strong> />
mi ka Pavla Rudana (koji je rekao<<strong>br</strong> />
da DNK analize pokazuju da je ti -<<strong>br</strong> />
pi čan današnji Hrvat samo jednu<<strong>br</strong> />
dva desetosminu Hrvat (tu negdje),<<strong>br</strong> />
dok su ostalih dvadest sedam dva -<<strong>br</strong> />
de setosmina “namirili“ razni doseljenici<<strong>br</strong> />
i osvajači. Nisu loši bili ni<<strong>br</strong> />
re ferati Sarajlija Ivana Cvitkovića<<strong>br</strong> />
i Nerzuka Ćuraka (Ćurka?). Većina<<strong>br</strong> />
ostalih referata bili su “srednja<<strong>br</strong> />
ža lost“, ali su dva referata bila ve -<<strong>br</strong> />
li ka žalost za mene, koja me je du -<<strong>br</strong> />
boko pogodila.<<strong>br</strong> />
Jedan od ta dva referata pročitao<<strong>br</strong> />
je Prof. (kad prije?) Asim Mujkić,<<strong>br</strong> />
čijoj nepismenosti sam veliko -<<strong>br</strong> />
du šno posvetio nekoliko strana u<<strong>br</strong> />
svojoj najnovijoj knjizi O bosans -<<strong>br</strong> />
kom jeziku, o propadanju Bosne, i ...<<strong>br</strong> />
o vama. Referat mu nije bio pu no<<strong>br</strong> />
bolji od njegovog jedva čitkog čla -<<strong>br</strong> />
nka objavljeng u Oslobođenju o ko -<<strong>br</strong> />
jem govorim u knjizi. Nemam sad<<strong>br</strong> />
“vremena“ da se potanko ba vim<<strong>br</strong> />
Mu jkićevim “nastupom“ na re če -<<strong>br</strong> />
nom skupu, niti Mujkić zavre đu je<<strong>br</strong> />
mo ju dalju pažnju.<<strong>br</strong> />
Drugi od dva po mene skoro ko -<<strong>br</strong> />
b na referata održao je Damir Ma -<<strong>br</strong> />
rić, docent na ‘Bem-ti-mater fakultetu<<strong>br</strong> />
(čiji je zvaničan naziv “Filozofski<<strong>br</strong> />
fakultet“, ali budući da je bar<<strong>br</strong> />
pola nastave na tom fakultetu ili<<strong>br</strong> />
na opako ili zastarjelo, taj fakultet<<strong>br</strong> />
po meni ne zaslužuje epitet “Filo -<<strong>br</strong> />
zo fski“, a pošto njegovi nastavnici<<strong>br</strong> />
pro vode bar pola radnog vremena<<strong>br</strong> />
u svađama, ja sam mu dao i odgo -<<strong>br</strong> />
va rajuće ime). Marić je uglavnom<<strong>br</strong> />
hva lio Darvina, ali to svi rade pa<<strong>br</strong> />
to nije ništa novo. Siguran sam da<<strong>br</strong> />
bi sam Darvin više volio da mu ne -<<strong>br</strong> />
ko ukaže na greške, da mu eventu -<<strong>br</strong> />
a lno sugeriše kako može popraviti<<strong>br</strong> />
svo ju teoriju. To ću ja probati da<<strong>br</strong> />
ura dim.<<strong>br</strong> />
Poznato je da je genijalni Darvin<<strong>br</strong> />
još prije 150 godina postavio i<<strong>br</strong> />
ob jasnio svoju teoriju evolucije ta -<<strong>br</strong> />
ko do<strong>br</strong>o da ni jedan temeljni princip<<strong>br</strong> />
te teorije nije obezvrijeđen ni<<strong>br</strong> />
do dan-danas. On je inače imao vi -<<strong>br</strong> />
so ko mišljenje o životinjama (kao i
ja – meni smeta kad neko vrijeđa<<strong>br</strong> />
ži votinje poredeći ih s ljudima); tv -<<strong>br</strong> />
r dio je, između ostalog, da je jezik<<strong>br</strong> />
kojim se služe pojedine životinjske<<strong>br</strong> />
vrste drukčiji od ljudskog jezika<<strong>br</strong> />
samo po stepenu složenosti, a ne<<strong>br</strong> />
po svojim temeljnim svojstvima.<<strong>br</strong> />
Ali njemu onda nisu bila dostupna<<strong>br</strong> />
silna znanja o čovjeku koja danas<<strong>br</strong> />
posjedujemo. Lingvistika i njoj<<strong>br</strong> />
sro dne discipline u međuvremenu<<strong>br</strong> />
su fantastično uznapredovale, pa<<strong>br</strong> />
vi še niko ne sumnja da je jezik<<strong>br</strong> />
NAJ VAŽNIJE svojstvo koje nas<<strong>br</strong> />
razilukuje od (ostalih) životinja,<<strong>br</strong> />
jer se ljudski jezik, po svojoj fantastičnoj<<strong>br</strong> />
složenosti i (bez)<strong>br</strong>ojnim fu -<<strong>br</strong> />
n kcijama, ne može ni uporediti<<strong>br</strong> />
sa oskudnim sistemima<<strong>br</strong> />
mahom zvu č nih signala kojima<<strong>br</strong> />
se služe razne životinje.<<strong>br</strong> />
Čomski je jednom rekao da je<<strong>br</strong> />
svaka druga upotreba pojma<<strong>br</strong> />
jezik metaforična (npr. jezik<<strong>br</strong> />
prirode, govor/jezik hercegovačkog<<strong>br</strong> />
kr ša, pa i jezik pčela,<<strong>br</strong> />
delfina, maj mu na i sl.). A ono<<strong>br</strong> />
što je ponajviše doprinijelo<<strong>br</strong> />
nastajanju čuda ljuds kog je -<<strong>br</strong> />
zika jeste gramatika, ta vol -<<strong>br</strong> />
še bna alge<strong>br</strong>a pohranjena u<<strong>br</strong> />
moz gu svakog čovjeka koja<<strong>br</strong> />
mu omogućava da proizvodi<<strong>br</strong> />
neograničen <strong>br</strong>oj re čenica od<<strong>br</strong> />
sasvim ograničenog, uis tinu<<strong>br</strong> />
nevjerovatno malog <strong>br</strong>oja<<strong>br</strong> />
gla sova (u havajskom ih je<<strong>br</strong> />
svega 12). Zato antropolozi<<strong>br</strong> />
danas čovjeka zovu i homo grammaticus,<<strong>br</strong> />
uz tra dicionalni naziv<<strong>br</strong> />
homo sapiens tj. “mudar čovjek“,<<strong>br</strong> />
koji je po meni i netačan (ljudska<<strong>br</strong> />
istorija je uglavnom istorija gluposti<<strong>br</strong> />
i nasilja) i aro gantan (šta mislite<<strong>br</strong> />
šta bi životi nje rekle da znaju<<strong>br</strong> />
kakvo smo ime se bi dali?).<<strong>br</strong> />
Prosto su smiješne malo<strong>br</strong>ojne<<strong>br</strong> />
po ruke koje su životinje kadre pro -<<strong>br</strong> />
i zvesti (i koje su uglavnom ograničene<<strong>br</strong> />
na ono što jest ili se dešava<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
sa da i ovdje) u odnosu na beskonačan<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oj rečenica kojima čovjek<<strong>br</strong> />
mo že govoriti o onome što se dešava<<strong>br</strong> />
ne samo sada i ovdje, nego i<<strong>br</strong> />
onome što je bilo ili se desilo u pro -<<strong>br</strong> />
š losti, što će se desiti u budućnosti,<<strong>br</strong> />
ili što se neće nikad desiti. Bertr a -<<strong>br</strong> />
nd Rasel (Russel) je jednom duho -<<strong>br</strong> />
vi to rekao: “Ma kako elokventno<<strong>br</strong> />
la jao, vaš pas ne može reći da su<<strong>br</strong> />
mu roditelji bili siromašni ali poš -<<strong>br</strong> />
te ni.“<<strong>br</strong> />
Da bi “dokazao“ da Darvin ni -<<strong>br</strong> />
je pogriješio ni u svojoj ocjeni razlike<<strong>br</strong> />
između ljudskog i životinjskih<<strong>br</strong> />
jezika, Marić navodi primjere<<strong>br</strong> />
nekih ma jmuna (Vošou, Koko),<<strong>br</strong> />
Drugi od dva po mene skoro<<strong>br</strong> />
kobna referata održao je Damir<<strong>br</strong> />
Marić, docent na ‘Bem-ti-mater<<strong>br</strong> />
fakultetu (čiji je zvaničan naziv<<strong>br</strong> />
“Filozofski fakultet“, ali budući da<<strong>br</strong> />
je bar pola nastave na tom<<strong>br</strong> />
fakultetu ili naopako ili zastarjelo,<<strong>br</strong> />
taj fakultet po meni ne zaslužuje<<strong>br</strong> />
epitet “Filozofski“, a pošto njegovi<<strong>br</strong> />
nastavnici provode bar pola<<strong>br</strong> />
radnog vremena u svađama, ja<<strong>br</strong> />
sam mu dao i odgovarajuće ime).<<strong>br</strong> />
koje su po jedini naučnici pokušali<<strong>br</strong> />
naučiti lju dskom jeziku, kao i<<strong>br</strong> />
jednog koji je, navodno, sam progovorio<<strong>br</strong> />
(Kan zi). Neki od tih majmuna<<strong>br</strong> />
su uspjeli naučiti da signaliziraju<<strong>br</strong> />
poruke koje inače ne sig -<<strong>br</strong> />
na liziraju u džungli (jer im tamo<<strong>br</strong> />
ni su trebale!), a neki su slali po -<<strong>br</strong> />
ru ke a da sami nisu znali šta “go -<<strong>br</strong> />
vore“ niti kakvu funk ci ju ima to<<strong>br</strong> />
što “kažu“. Radi se ug la vnom o<<strong>br</strong> />
ne uspjelim pokušajima da maj-<<strong>br</strong> />
muni savladaju bar rudime n te<<strong>br</strong> />
lju dskog jezika, ili o senzacio na l -<<strong>br</strong> />
nim, netačnim vijestima. O ne u s -<<strong>br</strong> />
p jehu “majmunskih lingvista“ go -<<strong>br</strong> />
vore vrhunski <strong>br</strong>itanski naučnici<<strong>br</strong> />
u emisiji BBC-ja koju možete na -<<strong>br</strong> />
ći na linku http://news.bbc.co.uk/<<strong>br</strong> />
2/hi/science/nature/403756.stm<<strong>br</strong> />
Ozbiljni lin g visti danas uglavnom<<strong>br</strong> />
samo prave viceve na račun<<strong>br</strong> />
tih pokušaja. Evo, i ja predlažem<<strong>br</strong> />
da se Kanzi, koji po Mariću govori<<strong>br</strong> />
engleski, izabere za ministra u<<strong>br</strong> />
na šoj vladi... Uh, ne mere, naši<<strong>br</strong> />
ma jmuni u Vladi ne znaju engles -<<strong>br</strong> />
ki. Nema veze, nek’ Kanzi nauči<<strong>br</strong> />
bosanski/hrvatski/srpski!<<strong>br</strong> />
Svako sijelo na kojem sam<<strong>br</strong> />
ikad bio bilo je bolje organizovano<<strong>br</strong> />
od sijela u Bistričkoj<<strong>br</strong> />
aka demiji o kojem pričam.<<strong>br</strong> />
Ha jde, počelo je na vrijeme,<<strong>br</strong> />
ali je sve ostalo išlo naopako.<<strong>br</strong> />
Go vornike je najavljivao aka -<<strong>br</strong> />
de mik Taib Šarić, kojem je<<strong>br</strong> />
evo lucija podarila neki “dahtav“<<strong>br</strong> />
glas što se teško razumije<<strong>br</strong> />
i kad govori bez mikrofona.<<strong>br</strong> />
Predviđena satnica, po kojoj<<strong>br</strong> />
je pojedini govornik trebao<<strong>br</strong> />
imati na raspolaganju 15 do<<strong>br</strong> />
20 minuta, potpuno je ignorisana.<<strong>br</strong> />
Skup je završen haman<<strong>br</strong> />
sat kasnije nego što je bilo<<strong>br</strong> />
pre dviđeno. Ali najgore od<<strong>br</strong> />
sve ga, gore i od svih netačnosti<<strong>br</strong> />
i nepismenosti kojima je<<strong>br</strong> />
“obi lovao“, skup je (vjerovatno<<strong>br</strong> />
namjerno) onemogućio narodu iz<<strong>br</strong> />
publike da postavlja pitanja govornicima.<<strong>br</strong> />
Do mene je sjedio “tehnič -<<strong>br</strong> />
ki“ organizator skupa, koji mi je<<strong>br</strong> />
re kao da se za diskusiju treba pri -<<strong>br</strong> />
ja viti pismeno. Ja sam uzeo odgo -<<strong>br</strong> />
va rajući papirić i na njemu ispisao<<strong>br</strong> />
svoje pitanje, kao i ime izlagača<<strong>br</strong> />
ko jem je upućeno. Kad je počela<<strong>br</strong> />
“di skusija“, jedna žena iz Novog<<strong>br</strong> />
Sa da je upitala zašto među izlagačima<<strong>br</strong> />
nije bilo žena. Na to pitanje je<<strong>br</strong> />
101
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
odgovorio zagrebački akademik<<strong>br</strong> />
(znači skup je organizovan u<<strong>br</strong> />
Zagrebu??) da je to zato što su<<strong>br</strong> />
že ne drukčije od muškaraca<<strong>br</strong> />
(do bar razlog, zar ne?), a drukčije<<strong>br</strong> />
su zato što rađaju djecu a to<<strong>br</strong> />
muškarci ne mogu (što nije sa -<<strong>br</strong> />
s vim tačno jer ja sam se u tom<<strong>br</strong> />
trenutku od muke metaforično<<strong>br</strong> />
porodio). Ja dižem ruku do plafona<<strong>br</strong> />
tražeći riječ, ali me niko ne<<strong>br</strong> />
šljivi i skup se proglašava zat -<<strong>br</strong> />
vo renim. Poslije ja potražim<<strong>br</strong> />
“te hničkog“ da mu se požalim,<<strong>br</strong> />
ali je čovjek bio pametan pa na<<strong>br</strong> />
va kat z<strong>br</strong>is’o.<<strong>br</strong> />
Narode, u svojoj knjizi sam<<strong>br</strong> />
vas zvao da barem izađete na<<strong>br</strong> />
Bistrički trg sa transparentima<<strong>br</strong> />
na kojima će pisati NAPOLJE<<strong>br</strong> />
LOPOVI! i NAPOLJE IZDAJ-<<strong>br</strong> />
NICI!. Knjiga je u prodaji više<<strong>br</strong> />
od dva mjeseca pa ju je neko iz<<strong>br</strong> />
naroda morao pročitati, ali niko<<strong>br</strong> />
dosad ni prstom nije mrdn’o.<<strong>br</strong> />
Sad vas pozivam da uradite ne -<<strong>br</strong> />
što što realno možete uraditi i<<strong>br</strong> />
što će sigurno imati efekta: od -<<strong>br</strong> />
bi jajte da plaćate dio poreza<<strong>br</strong> />
koji dugujete ovoj “državi“ i koji<<strong>br</strong> />
odgovara procentu budžeta Fe -<<strong>br</strong> />
de racije što se izdvaja za “na u -<<strong>br</strong> />
ku i kulturu“. Ovaj vid nenasilnog<<strong>br</strong> />
protesta prvi je primijenio<<strong>br</strong> />
Ma hatma Gandi, vođa otpora<<strong>br</strong> />
pro tiv kolonijalne vlasti u Indiji,<<strong>br</strong> />
a poslije njega <strong>br</strong>ojni i naro -<<strong>br</strong> />
či to istaknuti Amerikanci i En -<<strong>br</strong> />
g lezi, te stanovnici drugih za -<<strong>br</strong> />
pa dnoevropskih zemalja. Mno -<<strong>br</strong> />
gi od njih su rizikovali zatvorsku<<strong>br</strong> />
kaznu, neki je čak i “odležali“,<<strong>br</strong> />
ali su bili zadovoljni jer je<<strong>br</strong> />
protest uspio. Mi u tom pogledu<<strong>br</strong> />
imamo ludu “sreću“ jer u našim<<strong>br</strong> />
za tvorima nema mjesta ni za<<strong>br</strong> />
pra ve kriminalce, a kamoli za<<strong>br</strong> />
oso be čija “djela“ dobar advokat<<strong>br</strong> />
mo že na sudu okarakterisati<<strong>br</strong> />
kao sitni prekršaj!<<strong>br</strong> />
102<<strong>br</strong> />
Šou “Batko” na (novoj) tv 1<<strong>br</strong> />
Ako je vrijeme od petnaestak godina nekoj Batkovoj žrtvi ipak<<strong>br</strong> />
malo zaliječilo rane, tv1 se potrudila da ih ponovo otvori kako bi svi<<strong>br</strong> />
koljači koji su gledali šou “Batko” mogli ćeifiti čestitajući sebi na<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>o urađenom “poslu”<<strong>br</strong> />
Eto, krenula je još jedna televi zi -<<strong>br</strong> />
ja. Haj’, nek’ bude hairli! Prog ram<<strong>br</strong> />
je zvanično počeo 26. avgusta i, kao<<strong>br</strong> />
što se i pristoji, početak je sve čano<<strong>br</strong> />
proslavljen emitovanjem za bavnoko<<strong>br</strong> />
ljačkog šoua pod nazivom “Bat -<<strong>br</strong> />
ko.” Toj zvijeri ukazana je ča st da<<strong>br</strong> />
bude protagonista dvoiposatne emisije.<<strong>br</strong> />
Kao i o svakoj televizijskoj zvijezdi,<<strong>br</strong> />
o Batku je ispričano puno pi -<<strong>br</strong> />
kantnih detalja iz njegovog privatnog<<strong>br</strong> />
života: kakvim oružjem je ubijao,<<strong>br</strong> />
kakvim noževima je klao, koja<<strong>br</strong> />
mu je bila omiljena tehnika klanja.<<strong>br</strong> />
Ako je vrijeme od petnaestak godina<<strong>br</strong> />
nekoj Batkovoj žrtvi ipak malo<<strong>br</strong> />
za liječilo rane, tv 1 se potrudila da<<strong>br</strong> />
ih ponovo otvori kako bi svi koljači<<strong>br</strong> />
ko ji su gledali šou “Batko” mogli će -<<strong>br</strong> />
ifiti čestitajući sebi na do<strong>br</strong>o urađenom<<strong>br</strong> />
“poslu.”<<strong>br</strong> />
Scheveningen – hotel sa tri<<strong>br</strong> />
zvjezdice<<strong>br</strong> />
Ljudi iz tv 1 su ovim šokantnim<<strong>br</strong> />
programom pokazali da ne mare za<<strong>br</strong> />
emocije svojih gledalaca i da im je<<strong>br</strong> />
bi znis na prvom mjestu, jer je do b -<<strong>br</strong> />
ro poznato da je šokantna i senzacionalna<<strong>br</strong> />
vijest najbolja novinarska<<strong>br</strong> />
roba. Ja ne vidim ni jedan moralno<<strong>br</strong> />
valjan razlog za emitovanje ovakve<<strong>br</strong> />
emisije. Je l’ da se ne zaboravi?<<strong>br</strong> />
Ama zato su se po<strong>br</strong>inuli Batko i<<strong>br</strong> />
nje govi kompanjoni, oni su nevinim<<strong>br</strong> />
lju dima nanijeli takve udarce da će<<strong>br</strong> />
ih i osoba sa pola mozga pamtiti do<<strong>br</strong> />
kra ja života. Zar silovana žena mo -<<strong>br</strong> />
že zaboraviti da je bila silovana?<<strong>br</strong> />
Zar Nataša Čengić može zaboraviti<<strong>br</strong> />
da je izgubila sina k’o zlatnu jabuku?<<strong>br</strong> />
Zar i jedan čestit čovjek na svi -<<strong>br</strong> />
je tu koji je vidio na televziji šta radi<<strong>br</strong> />
fa šistička neman u Bosni može iz -<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>i sati iz glave slike njihovih zvjerstava?<<strong>br</strong> />
Svi mi vrlo do<strong>br</strong>o znamo šta se<<strong>br</strong> />
dešavalo u Bosni u minulom ratu.<<strong>br</strong> />
De talje o tipovima upotrijebljenog<<strong>br</strong> />
oru žja i dimenzijama Batkovih no -<<strong>br</strong> />
že va treba ostaviti sudskim istražiteljima.<<strong>br</strong> />
Ali nemojte misliti da će<<strong>br</strong> />
Grebe se Bosancima što im<<strong>br</strong> />
lopovi prodaju zemlju – oni ovo<<strong>br</strong> />
čitaju i samo nastavljaju srkat’<<strong>br</strong> />
kahvu i odbijat’ dimove pitajući<<strong>br</strong> />
se u čudu: “Pa zar je Bog stvorio<<strong>br</strong> />
insana i zbog čega drugog osim<<strong>br</strong> />
da kahveniše?.”<<strong>br</strong> />
pra vda biti zadovoljena kad ih osu -<<strong>br</strong> />
di haški Tribunal. Kad sam za vri -<<strong>br</strong> />
je me rata počeo raditi u Tribunalu<<strong>br</strong> />
kao prevodilac, dobio sam da za bo -<<strong>br</strong> />
sa nsku vladu prevedem sa engleskog<<strong>br</strong> />
opis zatvora u Scheveningenu.<<strong>br</strong> />
Kakav zatvor kakvi bakrači! – ma<<strong>br</strong> />
hotel sa tri zvjezdice. Kad sam šefici<<strong>br</strong> />
predavao prevod, pitam ja nju:<<strong>br</strong> />
“Ima te li vi neku vezu da me smjestite<<strong>br</strong> />
u ovaj zatvor?” (ko će k’o duhoviti<<strong>br</strong> />
Bošnjo). Ako ne vjerujete, “iz -<<strong>br</strong> />
gu glajte” Scheveningen prison na<<strong>br</strong> />
In ternetu, pa ćete dobiti i ovaj te k -<<strong>br</strong> />
st, koji vam nudim u skraćenoj verziji<<strong>br</strong> />
u prevodu na bosanski:<<strong>br</strong> />
Zatvor Tribunala smješten je u<<strong>br</strong> />
pri jatnom primorskom predgrađu
Ha ga oko 2 km od Suda i opremljen<<strong>br</strong> />
svim aparatima visoke tehnike.<<strong>br</strong> />
Na lazi se u zgradi redovnog ho la n -<<strong>br</strong> />
dskog zatvora u kojem su nekad<<strong>br</strong> />
Na cisti držali borce holandskog po -<<strong>br</strong> />
k reta otpora. Svaki zatvorenik ima<<strong>br</strong> />
sobu od 15 m 2 sa kompletnim mo -<<strong>br</strong> />
de rnim komforom. Između ostalog,<<strong>br</strong> />
sva ka soba ima tuš kabinu, toalet,<<strong>br</strong> />
la vabo i udoban krevet, kao i pisaći<<strong>br</strong> />
sto, aparat za kafu, police za knjige,<<strong>br</strong> />
ra dio i satelitsku televiziju. Zatvorenici<<strong>br</strong> />
provode veći dio vremena iz -<<strong>br</strong> />
van svojih soba. Na raspolaganju<<strong>br</strong> />
su im i kompletno opremljena gim -<<strong>br</strong> />
na stička sala, dvorište, biblioteka,<<strong>br</strong> />
soba za rekreaciju (pored gimnastičke<<strong>br</strong> />
sale!), prodavnica, i soba za<<strong>br</strong> />
mo litve. Postoje i posebne veće sobe<<strong>br</strong> />
u kojima zatvorenici razgovaraju<<strong>br</strong> />
sa rodbinom kad im dođe u posjetu.<<strong>br</strong> />
Zatvorenici mogu razgovarati te -<<strong>br</strong> />
lefonom sa porodicom 10 minuta<<strong>br</strong> />
dnevno, mogu kuhati za sebe (ako<<strong>br</strong> />
im zatreba sastojak koji se ne može<<strong>br</strong> />
nabaviti u zatvoru, mogu tražiti da<<strong>br</strong> />
im se donese iz grada!), slikati ili<<strong>br</strong> />
svirati klavir ili gitaru. Atmosfera<<strong>br</strong> />
u zatvoru je neformalna i zatvore ni -<<strong>br</strong> />
ci se mogu slobodno družiti. O nji -<<strong>br</strong> />
hovom fizičkom i mentalnom zd -<<strong>br</strong> />
ravlju <strong>br</strong>inu se ljekari i psihijatri, a<<strong>br</strong> />
ako je nekom potrebna i ma saža,<<strong>br</strong> />
dovoljno je da je naruči.<<strong>br</strong> />
Federacija BiH ili Jugoistočna<<strong>br</strong> />
Hrvatska<<strong>br</strong> />
Moglo bi se mirne duše reći da<<strong>br</strong> />
je Hag još veća nepravda od one<<strong>br</strong> />
nanesene Bosancima u ratu. Jer<<strong>br</strong> />
boravak u pritvorskoj jedinici u<<strong>br</strong> />
Scheveningenu – dakle u hotelu sa<<strong>br</strong> />
tri zvjezdice – redovno se računa<<strong>br</strong> />
kao dio zatvorske kazne na koju je<<strong>br</strong> />
zvijer “osuđena,” a to ponekad bu -<<strong>br</strong> />
de i 5-6 godina. Kad se Sre<strong>br</strong>enič -<<strong>br</strong> />
ke majke tješe govoreći kako će zlo -<<strong>br</strong> />
či nce stići pravda, one, jadne, ne<<strong>br</strong> />
znaju da Hag nije kazna već na g -<<strong>br</strong> />
ra da – za mnogu zvijer koja je ro -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
đe na u jazbini i rasla u straćari<<strong>br</strong> />
Ha ški zatvor je civilizacijski skok o<<strong>br</strong> />
kojem je samo mogao sanjati!<<strong>br</strong> />
Zato ja mislim da treba prestati<<strong>br</strong> />
sa teve emisijama u kojima se<<strong>br</strong> />
prikazuju gnusni detalji zvjerskih<<strong>br</strong> />
zločina i umjesto toga organizovati<<strong>br</strong> />
emisije u kojima bi upućeni ljudi<<strong>br</strong> />
govorili zašto nam se desilo ratno<<strong>br</strong> />
zlo i šta učiniti da nam se opet ne<<strong>br</strong> />
de si. Ne sjećam se da sam vidio i<<strong>br</strong> />
Svi mi vrlo do<strong>br</strong>o znamo šta se dešavalo u Bosni u minulom ratu. Detalje<<strong>br</strong> />
o tipovima upotrijebljenog oružja i dimenzijama Batkovih noževa treba<<strong>br</strong> />
ostaviti sudskim istražiteljima. Ali nemojte misliti da će pravda biti<<strong>br</strong> />
zadovoljena kad ih osudi haški Tribunal. Kad sam za vrijeme rata počeo<<strong>br</strong> />
raditi u Tribunalu kao prevodilac, dobio sam da za bosansku vladu<<strong>br</strong> />
prevedem sa engleskog opis zatvora u Scheveningenu. Kakav zatvor<<strong>br</strong> />
kakvi bakrači! – ma hotel sa tri zvjezdice. Kad sam šefici predavao prevod,<<strong>br</strong> />
pitam ja nju: “Imate li vi neku vezu da me smjestite u ovaj zatvor?” (ko će<<strong>br</strong> />
k’o duhoviti Bošnjo).<<strong>br</strong> />
jednu takvu emisiju. Naši novinari<<strong>br</strong> />
najčešće razgovaraju sa istaknutim<<strong>br</strong> />
fašistima (imam pravo da ih<<strong>br</strong> />
tako zovem jer nacionalizam redo -<<strong>br</strong> />
v no vodi u fašizam) koji pričaju ka -<<strong>br</strong> />
ko štite “vitalne nacionalne interese”<<strong>br</strong> />
svog naroda iako svi do<strong>br</strong>o zna -<<strong>br</strong> />
mo da je njima narod zadnja rupa<<strong>br</strong> />
na svirali i da bi sutra cijeli taj na -<<strong>br</strong> />
rod prodali za sitne pare.<<strong>br</strong> />
Ali ja nemam nimalo nade da<<strong>br</strong> />
će išta u Bosni krenuti nabolje. U<<strong>br</strong> />
svom prošlom članku u ovom listu<<strong>br</strong> />
dao sam svoju ocjenu o današnjim<<strong>br</strong> />
Bo sancima, dodajući da, takvi ka -<<strong>br</strong> />
kvi su, oni su “najbolji” grobar sebi<<strong>br</strong> />
samima. Evo te ocjene: “Bosanci<<strong>br</strong> />
su narod sa vjerovatno najvećim<<strong>br</strong> />
procentom lažova, lopova, glupaka,<<strong>br</strong> />
javašlija, primitivaca, prevrtljivaca,<<strong>br</strong> />
sveznajućih neznalica, političkih<<strong>br</strong> />
šićardžija, neodgovornih ne -<<strong>br</strong> />
ra dnika, đono<strong>br</strong>aza, zavidnika i<<strong>br</strong> />
sko ro svega drugog što ne valja u<<strong>br</strong> />
lju dskom rodu.” Evo jednog prim -<<strong>br</strong> />
jera kako Bosanac prodaje svoju<<strong>br</strong> />
ze mlju. Džemal Šabić, direktor Fe -<<strong>br</strong> />
deralne TV i odani član SDA, us -<<strong>br</strong> />
pio je da se izbori da se sa bosanske<<strong>br</strong> />
televizije izbaci što više bosanskih<<strong>br</strong> />
riječi i da se zamijene hrvats -<<strong>br</strong> />
kim riječima; po mojoj gruboj ra -<<strong>br</strong> />
ču nici na njegovoj televiziji se tijekom,<<strong>br</strong> />
tjedan i nazočan čuju otprilike<<strong>br</strong> />
triput više nego tokom, sedmica<<strong>br</strong> />
i prisutan. Za mene kao lingvistu<<strong>br</strong> />
entitet zvani Federacija BiH već je<<strong>br</strong> />
prodan Zagrebu i ja sam, kao rea -<<strong>br</strong> />
li sta, naručio vizit-kartu sa adresom<<strong>br</strong> />
na kojoj će umjesto Bosna pi -<<strong>br</strong> />
sa ti Jugoistočna Hrvatska. Vi ćete,<<strong>br</strong> />
naravno, na sljedećim izborima po -<<strong>br</strong> />
letit’ da glasate za nacional-fašist -<<strong>br</strong> />
i č ke partije i tako pomoći lopovima<<strong>br</strong> />
iz tih partija da vas prodaju komši -<<strong>br</strong> />
j skim državama. Ali grebe se Bo -<<strong>br</strong> />
sa ncima što im lopovi prodaju ze -<<strong>br</strong> />
m lju – oni ovo čitaju i samo nastavljaju<<strong>br</strong> />
srkat’ kahvu i odbijat’ dimove<<strong>br</strong> />
pitajući se u čudu: “Pa zar je Bog<<strong>br</strong> />
stvorio insana i zbog čega drugog<<strong>br</strong> />
osim da kahveniše?.”<<strong>br</strong> />
103
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
Prodaje se Bosanski kuhar -<<strong>br</strong> />
zgodan, crnomanjast<<strong>br</strong> />
Nedavno se u sarajevskim knji -<<strong>br</strong> />
ža rama pojavila ovelika i skupa<<strong>br</strong> />
knji ga debelih korica i lijepog di -<<strong>br</strong> />
zaj na pod naslovom Bosanski ku -<<strong>br</strong> />
har (u daljem tekstu Kuhar) autora<<strong>br</strong> />
La mije Hadžiosmanović. Uz bo -<<strong>br</strong> />
sa n ski original može se kupiti i njegov<<strong>br</strong> />
engleski prevod naslovljen BO -<<strong>br</strong> />
S NIAN COOK, koji je sigurno najgori<<strong>br</strong> />
“engleski“ tekst u hiljadugodišnjoj<<strong>br</strong> />
istoriji pismenosti na tom je -<<strong>br</strong> />
ziku. Ja vam garantujem da ni ma -<<strong>br</strong> />
lo ne pretjerujem. Svaka stra ni ca<<strong>br</strong> />
prosto vrvi od nevjerovatnih gre ša -<<strong>br</strong> />
ka, a na 202. strani se nudi in fo r -<<strong>br</strong> />
macija da u Bosni ljudi jedu pi tu od<<strong>br</strong> />
ljudskih fekalija, jer je pita cri je -<<strong>br</strong> />
va ra prevedena kao bowels pie;<<strong>br</strong> />
bowel(s) je na engleskom debelo crijevo,<<strong>br</strong> />
a pošto je jasno da se od sa mog<<strong>br</strong> />
debelog crijeva ne može na p raviti<<strong>br</strong> />
pita, čitaocu jedino ostaje da zaključi<<strong>br</strong> />
da se radi o piti čija je ju fka ispunjena...<<strong>br</strong> />
znate čime!<<strong>br</strong> />
Ako ste još pri sebi, slušajte da -<<strong>br</strong> />
lje. Dok naša riječ kuhar ima dva<<strong>br</strong> />
zna čenja jer može označavati oso -<<strong>br</strong> />
bu koja kuha ali i knjigu koja sadrži<<strong>br</strong> />
recepte za kuhanje (posebnih)<<strong>br</strong> />
jela, engleska riječ cook, upotrijebljena<<strong>br</strong> />
u naslovu našeg “remekdjela“,<<strong>br</strong> />
odnosi se samo na osobu koja<<strong>br</strong> />
kuha (na engleskom je kuhar kao<<strong>br</strong> />
knjiga cookbook). Prema tome, nije<<strong>br</strong> />
isključeno da neka Engleskinja ili<<strong>br</strong> />
104<<strong>br</strong> />
Amerikanka, koja nalazi da su Bo -<<strong>br</strong> />
sanci zgodni muškarci, vidi u izlogu<<strong>br</strong> />
Bosnian Cook i uđe u knjižaru<<strong>br</strong> />
da kupi knjigu koja bi trebala sa -<<strong>br</strong> />
državati slike zgodnih bosanskih<<strong>br</strong> />
kuhara. Razočaraće se do... povraćanja,<<strong>br</strong> />
jer je to vrlo vjerovatna fiziloška<<strong>br</strong> />
reakcija normalnih ljudi kad<<strong>br</strong> />
pročitaju da Bosanci jedu pitu od<<strong>br</strong> />
ljudskog izmeta!!!<<strong>br</strong> />
Zamolio sam jednu veoma o<strong>br</strong>azovanu<<strong>br</strong> />
Engleskinju (koja je i priznati<<strong>br</strong> />
pisac) da pogleda engleski<<strong>br</strong> />
“pre vod“ Kuhara i iznese svoje mi -<<strong>br</strong> />
š ljenje. Evo njene ocjene: “The Bo -<<strong>br</strong> />
s nian Cook je prava katastrofa –<<strong>br</strong> />
ne ma u toj knjizi ni jedne rečenice<<strong>br</strong> />
ko ja bi se mogla spasiti. Najbolje<<strong>br</strong> />
što se o njoj može reći jeste da sam<<strong>br</strong> />
se, listajući je, nekoliko puta grohotom<<strong>br</strong> />
nasmijala (naročito mi se<<strong>br</strong> />
do pala “pita od debelog crijeva“).“<<strong>br</strong> />
U engleskom “prevodu“ Kuhara<<strong>br</strong> />
ima toliko katastrofalnih grešaka<<strong>br</strong> />
Uostalom, i sama pita od fekalija o kojoj je riječ nastala je od slične pite<<strong>br</strong> />
koju su nam spremili oni što su pisali školski program za nastavu<<strong>br</strong> />
(maternjeg) jezika.<<strong>br</strong> />
da se pitam koje još “bisere“ izab -<<strong>br</strong> />
ra ti za ovu priliku. Stoga će biti<<strong>br</strong> />
zgo dno da ih podijelim na vrste i<<strong>br</strong> />
ilu strujem.<<strong>br</strong> />
1) Najveći <strong>br</strong>oj tipičnih bosanskih<<strong>br</strong> />
jela nije ni preveden ni objaš -<<strong>br</strong> />
njen. Tako na 101. strani imamo<<strong>br</strong> />
od jeljak sa naslovom “Uljevaci, bu -<<strong>br</strong> />
ra nije and kljukuše“, a na 117.<<strong>br</strong> />
stra ni čitamo naslov “Kalja and<<strong>br</strong> />
pirjan“!! Valjda glupi “prevodioci“<<strong>br</strong> />
misle da je svih 300 miliona izvornih<<strong>br</strong> />
govornika engleskog jezika na<<strong>br</strong> />
ovoj planeti odraslo na sarajevskom<<strong>br</strong> />
Bistriku pa znaju šta je klju -<<strong>br</strong> />
ku ša i kalja još od malih nogu! Evo<<strong>br</strong> />
još nekoliko novih “engleskih“ riječi,<<strong>br</strong> />
koje svakako treba uvrstiti u<<strong>br</strong> />
sljedeće izdanje Oksfordskog rječnika<<strong>br</strong> />
engleskog jezika: škembe, do -<<strong>br</strong> />
l ma, sarma, burek, zahlade, ičija,<<strong>br</strong> />
muhalebija, sutlija, šerbe, halvuša,<<strong>br</strong> />
ružice, ćetenija. Neka tipično<<strong>br</strong> />
na ša jela i prehrambeni proizvodi<<strong>br</strong> />
mo gu se lijepo prevesti na engleski<<strong>br</strong> />
(na primjer kajmak je clotted cre -<<strong>br</strong> />
am), ali se onda treba potruditi i<<strong>br</strong> />
prelistati koji rječnik da se nađu<<strong>br</strong> />
ta kve riječi; naši “prevodioci“, me -<<strong>br</strong> />
đu tim, kao tipični Bosanci, nisu<<strong>br</strong> />
se bi dali zahmeta. Oni se nisu, na -<<strong>br</strong> />
ra vno, sjetili ni da Anglosaksonci<<strong>br</strong> />
ne znaju pročitati naša slova kao<<strong>br</strong> />
što su č, š i ć, ali tako nešto ne tre -<<strong>br</strong> />
ba ni očekivati od osoba sa izrazito<<strong>br</strong> />
ograničenom sposobnošću mišljenja.<<strong>br</strong> />
2) Još nešto što “krasi“ engleski<<strong>br</strong> />
prevod Kuhara je užasna nedos lje -<<strong>br</strong> />
dnost i totalni javašluk u “pre vo -<<strong>br</strong> />
đenju“. Uvjereni da Englezi znaju<<strong>br</strong> />
ne samo nazive naših tradicionalnih<<strong>br</strong> />
jela nego i gramatiku našeg<<strong>br</strong> />
jezika, “pre vodioci“ često upotrebljavaju<<strong>br</strong> />
na še imenice u množini.<<strong>br</strong> />
Pored već spo menutih uljevaka,<<strong>br</strong> />
bu ranija i klju kuša, na 111. strani<<strong>br</strong> />
po javljuju se čimburi, a na 167. iči -<<strong>br</strong> />
je. A razne sarme i dolme dobijaju<<strong>br</strong> />
engleski nastavak za množinu i<<strong>br</strong> />
po staju sarmas i dolmas! Javašlučki<<strong>br</strong> />
odnos prema prevođenju ogle-
da se u <strong>br</strong>ojnim glupostima u ovoj<<strong>br</strong> />
knjizi, ali ponajviše pada u oči či -<<strong>br</strong> />
njenica da su neke biljke za koje<<strong>br</strong> />
po stoje riječi u engleskom zadržane<<strong>br</strong> />
u bosanskom originalu; tako<<strong>br</strong> />
nam se na 253. strani osam puta<<strong>br</strong> />
se rvira smreka, a samo se jednom<<strong>br</strong> />
u zagradi stidljivo daje engleska<<strong>br</strong> />
ri ječ juniper. Isto je urađeno sa pe -<<strong>br</strong> />
k mezom od drenjina, koji je na<<strong>br</strong> />
strani 311 preveden kao Drenjine<<strong>br</strong> />
ma rmalade. Ne samo da će jadni<<strong>br</strong> />
En glez biti totalno zbunjen riječju<<strong>br</strong> />
dre njine, nego će pomisliti da je to<<strong>br</strong> />
neko voće iz porodice citrusa jer se<<strong>br</strong> />
samo od takvog voća pravi marmalade,<<strong>br</strong> />
svi ostali pekmezi su u engleskom<<strong>br</strong> />
jam (džem). Ali dosljedni u<<strong>br</strong> />
svojoj nedosljednosti, oni za drenjine<<strong>br</strong> />
nekad upotrebljavaju “engles -<<strong>br</strong> />
ku“ riječ drenjine, a nekad i European<<strong>br</strong> />
cornel.<<strong>br</strong> />
3) Rečenici značenje daje gra -<<strong>br</strong> />
ma tika, bez nje riječi ništa ne ko -<<strong>br</strong> />
municiraju. A gramatika je u en -<<strong>br</strong> />
gleskom Kuharu užas nad uža si -<<strong>br</strong> />
ma, najviše zato što su gramatička<<strong>br</strong> />
pravila našeg jezika prenesena u<<strong>br</strong> />
engleski. Tako mi često upotrebljavamo<<strong>br</strong> />
komparativ pridjeva i kad<<strong>br</strong> />
ništa ne kompariramo (recimo kad<<strong>br</strong> />
k ažemo viša škola), što nije ka -<<strong>br</strong> />
rakterstično za engleski. Međutim,<<strong>br</strong> />
u Kuharu su, na primjer, ma -<<strong>br</strong> />
s nija junetina i dublja šerpa prevedeni<<strong>br</strong> />
sa fattier beef i deeper pot (str.<<strong>br</strong> />
46), pa je Engleskinja koja ga je<<strong>br</strong> />
čitala upitala fattier/deeper than<<strong>br</strong> />
what?? (‘masnija/dublja od čega?’).<<strong>br</strong> />
Evo još jedne gramatičke smijurije.<<strong>br</strong> />
U originalu stoji na 9. strani:<<strong>br</strong> />
Mla da bi, kako se nazivala djevojka<<strong>br</strong> />
koja se udaje... (zar se ta djevojka<<strong>br</strong> />
danas zove drukčije??); to je<<strong>br</strong> />
pre vedeno Mlada (young <strong>br</strong>ide),<<strong>br</strong> />
how they called the woman getting<<strong>br</strong> />
married... Ono young <strong>br</strong>ide u za g -<<strong>br</strong> />
radi znači ‘mlada nevjesta’. Prvo,<<strong>br</strong> />
ne ma nikakvog opravdanja da se<<strong>br</strong> />
za država bosanski original (mla -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
da) kad engleski (kao i svaki jezik)<<strong>br</strong> />
ima riječ za ‘mladu’. Engleska riječ<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ide je data u zagradi, i to sa pri -<<strong>br</strong> />
d jevom young (mlada), a (današ -<<strong>br</strong> />
nje) mlade nisu baš uvijek mlade!<<strong>br</strong> />
Drugo i puno gore, ‘kako’ je prevedeno<<strong>br</strong> />
sa how, iako je samo upitno<<strong>br</strong> />
ka ko na engleskom how, a u originalu<<strong>br</strong> />
nema ni traga od pitanja!<<strong>br</strong> />
(Tre balo je reći as.) Ima u Kuharu<<strong>br</strong> />
i stilskih i kolokacijskih i svih drugih<<strong>br</strong> />
grešaka, ali da bismo ispisali<<strong>br</strong> />
sve greške trebali bismo napisati<<strong>br</strong> />
knjigu veličine samog Kuhara!<<strong>br</strong> />
Autori engleskog prevoda su<<strong>br</strong> />
ne ka Azra Aličić i neki Tarik Ča -<<strong>br</strong> />
nić. Kažem ‘neka’ i ‘neki’ jer na en -<<strong>br</strong> />
g leski mogu prevoditi samo izuzet -<<strong>br</strong> />
ni profesori tog jezika sa višegodišnjim<<strong>br</strong> />
iskustvom u prevođenju, koji<<strong>br</strong> />
će, ako su savjesni, svoju verziju<<strong>br</strong> />
prevoda obavezno dati o<strong>br</strong>azovanom<<strong>br</strong> />
Englezu ili Amerikancu na le -<<strong>br</strong> />
k torisanje. Pošto se takvi profesori<<strong>br</strong> />
u našoj zemlji mogu iz<strong>br</strong>ojati na<<strong>br</strong> />
pr ste i pošto ih ja lično znam, očito<<strong>br</strong> />
je da navedeni “prevodioci“ nisu<<strong>br</strong> />
tre bali ni pomisliti da prevode<<strong>br</strong> />
teški tekst Bosanskog kuhara. Me -<<strong>br</strong> />
đu tim, u zemlji vjerovatno najpri -<<strong>br</strong> />
mi tivnijih ljudi na zemaljskoj ku g -<<strong>br</strong> />
li, takve stvari se rutinski dešavaju<<strong>br</strong> />
jer se primitivac definiše, između<<strong>br</strong> />
ostalog, kao neko ko misli da<<strong>br</strong> />
zna sve o svemu. Kad se tom primitivizmu<<strong>br</strong> />
doda naš lopovluk, koji<<strong>br</strong> />
nam već kola u genima (a naplatiti<<strong>br</strong> />
neki posao koji ste potpuno nao -<<strong>br</strong> />
pa ko uradili i te kako je lopovluk),<<strong>br</strong> />
onda i ne možemo dobiti ništa dru -<<strong>br</strong> />
go do pitu od g..... . Ali do<strong>br</strong>o bi bilo<<strong>br</strong> />
da je to jedina pita od fekalija koju<<strong>br</strong> />
smo dobili. Takve nam pite svako -<<strong>br</strong> />
dnevno serviraju raznorazni “hin -<<strong>br</strong> />
te lektualci“, nadri stručnajci i kva -<<strong>br</strong> />
zi političari. Uostalom, i sama pita<<strong>br</strong> />
od fekalija o kojoj je riječ nastala je<<strong>br</strong> />
od slične pite koju su nam spremili<<strong>br</strong> />
oni što su pisali školski program<<strong>br</strong> />
za nastavu (maternjeg) jezika. Za -<<strong>br</strong> />
h valjujući tom programu, ni najbolji<<strong>br</strong> />
naš đak ne nauči u školi da sko -<<strong>br</strong> />
ro svaka riječ u svakom jeziku ima<<strong>br</strong> />
vi še značenja, da se (bez lektorisanja)<<strong>br</strong> />
može prevoditi SAMO na ma -<<strong>br</strong> />
ternji jezik (u Ujedinjenim nacija-<<strong>br</strong> />
Prema tome, nije isključeno da neka Engleskinja ili Amerikanka,<<strong>br</strong> />
koja nalazi da su Bosanci zgodni muškarci, vidi u izlogu Bosnian<<strong>br</strong> />
Cook i uđe u knjižaru da kupi knjigu koja bi trebala sadržavati slike<<strong>br</strong> />
zgodnih bosanskih kuhara. Razočaraće se do... povraćanja, jer je to<<strong>br</strong> />
vrlo vjerovatna fiziloška reakcija normalnih ljudi kad pročitaju da<<strong>br</strong> />
Bosanci jedu pitu od ljudskog izmeta!!!<<strong>br</strong> />
ma je propisima za<strong>br</strong>anjeno prevoditi<<strong>br</strong> />
na strani jezik), da se maternji<<strong>br</strong> />
jezik ne može govoriti negramatično<<strong>br</strong> />
(a to od nas traži većina pravopisnih<<strong>br</strong> />
pravila, koja zahtijevaju da<<strong>br</strong> />
silujemo svoje jezičko osjećanje go -<<strong>br</strong> />
vo reći teLEvizija, sve Sarajevo, dje -<<strong>br</strong> />
jstvo i Ona je trebalo da dođe), da<<strong>br</strong> />
je naša jezička sposobnost instinktivna<<strong>br</strong> />
pa da zato svako normalno<<strong>br</strong> />
dijete savršeno nauči jezik sredine<<strong>br</strong> />
u kojoj živi (obično maternji) do 5-<<strong>br</strong> />
6. godine života, da svako dijete, do<<strong>br</strong> />
seksualne zrelosti, može savršeno<<strong>br</strong> />
naučiti više jezika za kratko vrijeme<<strong>br</strong> />
(ali ih i <strong>br</strong>zo zaboraviti ako ih<<strong>br</strong> />
ne održava), te da učenje jezika u<<strong>br</strong> />
ranoj dobi nije ni u kakvoj vezi sa<<strong>br</strong> />
inteligencijom djeteta. Eto, da su<<strong>br</strong> />
naši “prevodioci“ znali samo jednu<<strong>br</strong> />
od ovih elementarnih činjenica o<<strong>br</strong> />
lju dskom jeziku, ne bismo zasmija -<<strong>br</strong> />
va li napredni Zapad prodajom<<strong>br</strong> />
zgod nih bosanskih kuhara!<<strong>br</strong> />
<strong>105</strong>
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
Moja prepiska sa Čomskim<<strong>br</strong> />
Moje prvo pismo Čomskom<<strong>br</strong> />
(23.09.2011):<<strong>br</strong> />
Poštovani Profesore Čomski,<<strong>br</strong> />
Ja sam Midhat Riđanović, pro -<<strong>br</strong> />
fe sor emeritus engleskog jezika i<<strong>br</strong> />
li n gvistike na Univerzitetu u Sara -<<strong>br</strong> />
je vu. U jesen 1966. godine došao<<strong>br</strong> />
sam u SAD kao Ful<strong>br</strong>ajtov stipendista<<strong>br</strong> />
na postdiplomski studij lingvistike<<strong>br</strong> />
na Mičigenskom univerzitetu,<<strong>br</strong> />
gdje sam, u junu 1967, stekao<<strong>br</strong> />
stepen ma gistra. Zahvaljajući do -<<strong>br</strong> />
ta daš njem uspjehu, dobio sam na -<<strong>br</strong> />
g radnu sti pendiju istog univerziteta,<<strong>br</strong> />
koja mi je omogućila da nastavim<<strong>br</strong> />
studije radi sticanja doktorata<<strong>br</strong> />
iz lingvistike. Doktorirao sam u ju -<<strong>br</strong> />
nu 1969. Mo ja doktorska disertacija<<strong>br</strong> />
o glago l skom aspektu objavljena<<strong>br</strong> />
je u SAD 1975. Moja ljubav<<strong>br</strong> />
prema lingvistici inspirisala je<<strong>br</strong> />
mno ge moje stude nte da nastave<<strong>br</strong> />
svoje lingvističko ob razovanje i<<strong>br</strong> />
pos tanu lingvisti sa me đu na rod -<<strong>br</strong> />
nom reputacijom. Je dan od njih je<<strong>br</strong> />
Željko Bošković, ko jeg vi lično poznajete<<strong>br</strong> />
i koji je dao zna čajan doprinos<<strong>br</strong> />
razvoju minima li stičkog programa<<strong>br</strong> />
u generativnoj gramatici.<<strong>br</strong> />
Uskoro po dolasku u SAD pri su -<<strong>br</strong> />
s tvovao sam neformalnom druženju<<strong>br</strong> />
poznatih američkih lingvista u<<strong>br</strong> />
ku ći porodice Halle u Bostonu, gdje<<strong>br</strong> />
ste bili i vi. Bio sam vam predstavljen<<strong>br</strong> />
i razgovarali smo ne kih deset<<strong>br</strong> />
mi nuta (dali ste mi koristan savjet<<strong>br</strong> />
za izbor teme za moju doktorsku te -<<strong>br</strong> />
zu).<<strong>br</strong> />
Formirao sam se kao lingvista u<<strong>br</strong> />
vrijeme kad je američki strukturalizam<<strong>br</strong> />
bio na vrhuncu. Smatrao<<strong>br</strong> />
sam da taj lingvistički pravac ima<<strong>br</strong> />
mnogo nedostataka i spremao se<<strong>br</strong> />
da podvrgnem kritici neke njegove<<strong>br</strong> />
os novne postavke. Tada izlazi vaša<<strong>br</strong> />
<strong>106</strong><<strong>br</strong> />
knjiga Sintaksičke strukture i ja je<<strong>br</strong> />
do življavam kao novo jarko sunce<<strong>br</strong> />
na lingvističkom horizontu. Od tog<<strong>br</strong> />
vremena pročitao sam sve vaše gla -<<strong>br</strong> />
v ne knjige iz lingvistike i nakon<<strong>br</strong> />
sva ke nove knjige sve više cijenio<<strong>br</strong> />
va še <strong>br</strong>iljantne ideje. Napisao sam<<strong>br</strong> />
više članaka i održao nekoliko predavanja<<strong>br</strong> />
o generativnoj gramatici u<<strong>br</strong> />
Sa rajevu i drugim većim gradovima<<strong>br</strong> />
bivše Jugoslavije pa sam, u iz v -<<strong>br</strong> />
je snom smislu, postao vaš ambasador<<strong>br</strong> />
u ovom dijelu svijeta. A onda<<strong>br</strong> />
sam počeo čitati vaše političke knjige<<strong>br</strong> />
i članke i uskoro ustanovio da su<<strong>br</strong> />
va ša politička gledišta skoro iden -<<strong>br</strong> />
ti čna mojim (mada bih se ja više<<strong>br</strong> />
za lagao za samoupravljanje jer<<strong>br</strong> />
sma tram da je to politički okvir ko -<<strong>br</strong> />
Vi ste više puta osuđivali<<strong>br</strong> />
fašizam u svojim djelima – zašto<<strong>br</strong> />
ste ovog puta stali na stranu<<strong>br</strong> />
fašista? Da li zato što ste zakleti<<strong>br</strong> />
kritičar američkog<<strong>br</strong> />
imperijalizma pa se automatski<<strong>br</strong> />
stavljate nasuprot američkoj<<strong>br</strong> />
vladi, naročito ako je u pitanju i<<strong>br</strong> />
američka vojna intervencija? To<<strong>br</strong> />
je zadrtost i slijepa privrženost<<strong>br</strong> />
svojoj ideologiji bez ikakva<<strong>br</strong> />
obzira za posljedice, ma kako<<strong>br</strong> />
one bile pogubne. Stavljajući se<<strong>br</strong> />
na stranu srpskih agresora, vi<<strong>br</strong> />
ste potpomogli i podstakli<<strong>br</strong> />
mučko ubistvo najmanje<<strong>br</strong> />
100.000 nevinih ljudi, grozno<<strong>br</strong> />
“etničko čišćenje” velikih<<strong>br</strong> />
dijelova Bosne, kao i cijepanje<<strong>br</strong> />
Bosne, koja je stoljećima bila<<strong>br</strong> />
uzor vjerske tolerancije. Zar vas<<strong>br</strong> />
nije stid što jedan <strong>br</strong>oj liberalno<<strong>br</strong> />
orijentisanih bosanskih<<strong>br</strong> />
intelektualaca, među koje i sam<<strong>br</strong> />
spadam, pišu o vama kao o<<strong>br</strong> />
saučesniku tih gnusnih zločina?<<strong>br</strong> />
ji se najviše približava utopijskoj<<strong>br</strong> />
“vla davini naroda”). Vi ste postali<<strong>br</strong> />
moj idol, kako na lingvističkom ta -<<strong>br</strong> />
ko i na političkom planu.<<strong>br</strong> />
Kada su 1992. godine suverenu<<strong>br</strong> />
Bosnu napali srpski fašisti, koji su<<strong>br</strong> />
već u početku svoje agresije počinili<<strong>br</strong> />
zločine što ih mnogi svrstavaju<<strong>br</strong> />
me đu najgore u istoriji Evrope, svi<<strong>br</strong> />
su očekivali da vi stanete na stranu<<strong>br</strong> />
ne vinih žrtava. Umjesto toga, vi ste<<strong>br</strong> />
stali na stranu fašista, podržavajući<<strong>br</strong> />
njihove tvrdnje o “tobožnjim” ko -<<strong>br</strong> />
n centracionim logorima i ostale<<strong>br</strong> />
smi ješne navode koje su lansirali u<<strong>br</strong> />
svijet ne bi li prikrili svoje zločine.<<strong>br</strong> />
Kad sam pročitao vašu šokantnu<<strong>br</strong> />
iz javu “Trnopolje je bio izbjeglički<<strong>br</strong> />
lo gor, svako je mogao da ode iz nje -<<strong>br</strong> />
ga ako je želio,” nisam vjerovao svojim<<strong>br</strong> />
očima. Do ovog trenutka, na -<<strong>br</strong> />
kon 18 godina rada Haškog suda<<strong>br</strong> />
za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji,<<strong>br</strong> />
ispisano je stotine hiljada stranica<<strong>br</strong> />
sa nepobitnim dokazima da se<<strong>br</strong> />
ono što su srpski fašisti uradili u<<strong>br</strong> />
Bosni ne može nazvati nikako dru -<<strong>br</strong> />
k čije nego agresija i genocid. Među<<strong>br</strong> />
tim dokazima su i neoborive činjenice<<strong>br</strong> />
koje govore da je Trnopolje bio<<strong>br</strong> />
užasan koncentracioni logor, čiji<<strong>br</strong> />
zatvorenici su bili mučeni i ubijani.<<strong>br</strong> />
Ljudi koji vrše genocid ne mogu se<<strong>br</strong> />
nazvati drukčije nego fašisti. Vi ste<<strong>br</strong> />
više puta osuđivali fašizam u svojim<<strong>br</strong> />
djelima – zašto ste ovog puta<<strong>br</strong> />
sta li na stranu fašista? Da li zato<<strong>br</strong> />
što ste zakleti kritičar američkog<<strong>br</strong> />
im perijalizma pa se automatski<<strong>br</strong> />
sta vljate nasuprot američkoj vladi,<<strong>br</strong> />
na ročito ako je u pitanju i američka<<strong>br</strong> />
vojna intervencija? To je zadr -<<strong>br</strong> />
to st i slijepa privrženost svojoj ide -<<strong>br</strong> />
o logiji bez ikakva obzira za poslje -<<strong>br</strong> />
di ce, ma kako one bile pogubne.
Sta vljajući se na stranu srpskih<<strong>br</strong> />
ag resora, vi ste potpomogli i pod -<<strong>br</strong> />
sta kli mučko ubistvo najmanje<<strong>br</strong> />
100.000 nevinih ljudi, grozno “etni -<<strong>br</strong> />
č ko čišćenje” velikih dijelova Bo s -<<strong>br</strong> />
ne, kao i cijepanje Bosne, koja je<<strong>br</strong> />
sto ljećima bila uzor vjerske tolera -<<strong>br</strong> />
n cije. Zar vas nije stid što jedan<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oj liberalno orijentisanih bosans -<<strong>br</strong> />
kih intelektualaca, među koje i<<strong>br</strong> />
sam spadam, pišu o vama kao o sa -<<strong>br</strong> />
uče sniku tih gnusnih zločina?<<strong>br</strong> />
Najviše informacija o Bosni koje<<strong>br</strong> />
se šire u zemljama Zapada potiče<<strong>br</strong> />
od radova bosanskih pisaca i istoričara<<strong>br</strong> />
sa nacionalističkim uklonom.<<strong>br</strong> />
Prava je istina da Bosna nije multi -<<strong>br</strong> />
e tničko i multikulturalno društvo –<<strong>br</strong> />
do prije nekih 150 godina nije bilo<<strong>br</strong> />
Srba i Hrvata u Bosni, a današnji<<strong>br</strong> />
Srbi i Hrvati su potomci Pravoslavaca<<strong>br</strong> />
i Katolika koje su sveštenici i<<strong>br</strong> />
učitelji pristigli iz Srbije i Hrvatske<<strong>br</strong> />
nagovorili da se zovu Srbima i Hr -<<strong>br</strong> />
va tima kako bi im Srbija i Hrva t s -<<strong>br</strong> />
ka mogle priteći u pomoć ako ih<<strong>br</strong> />
Tu rci budu zlostavljali. Od tada i<<strong>br</strong> />
Sr bija i Hrvatska pokušavaju – pod<<strong>br</strong> />
is prikom da <strong>br</strong>ane bosanske “Srbe”<<strong>br</strong> />
i “Hrvate” – da podijele Bosnu iz -<<strong>br</strong> />
me đu sebe; u posljednjem ratu njihova<<strong>br</strong> />
“pomoć” došla je u vidu vojske<<strong>br</strong> />
koja je izvršila invaziju na Bosnu.<<strong>br</strong> />
Srbija i Hrvatska imaju pravo na<<strong>br</strong> />
Bo snu isto onoliko koliko imaju<<strong>br</strong> />
pra vo na SAD (gdje žive velike po -<<strong>br</strong> />
pu lacije srpskog i hrvatskog pori -<<strong>br</strong> />
jek la). Ako izučite pravu istoriju<<strong>br</strong> />
Bo sne, otkrićete da je jedini cilj<<strong>br</strong> />
srp skog napada na Bosnu u proš -<<strong>br</strong> />
lom ratu bila agresija radi osvajanja<<strong>br</strong> />
ove zemlje.<<strong>br</strong> />
Profesor Robert Donia sa Mičigenskog<<strong>br</strong> />
univerziteta, istoričar čija<<strong>br</strong> />
spe cijalnost je istorija Bosne, napisao<<strong>br</strong> />
je u jednoj svojoj knjizi da Bo -<<strong>br</strong> />
sa nac nije nikad digao ruku na<<strong>br</strong> />
dru gog Bosanca zato što je drukčije<<strong>br</strong> />
vjere. Najbolji dokaz tradicionalne<<strong>br</strong> />
vjerske tolerancije među Bo -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
Dr. Čomski, bojim se da ste kompromitovali svoj politički kredibilitet. Ne<<strong>br</strong> />
samo da ste na taj način obezvrijedili svoj doprinos progresivnoj analizi<<strong>br</strong> />
današnjeg društva, nego ste postali sumnjivi i zbog vaše implicitne<<strong>br</strong> />
podrške srpskom nacionalističkom ekspanzionizmu.<<strong>br</strong> />
san cima nalazimo u priči o jedana -<<strong>br</strong> />
est Jevreja, istaknutih stanovnika<<strong>br</strong> />
Sarajeva, koje je u tamnicu bacio<<strong>br</strong> />
Ruždi paša, novi bosanski vezir po -<<strong>br</strong> />
s tavljen 1820. godine. Paša je za t -<<strong>br</strong> />
ra žio ogromnu otkupninu za utamničene<<strong>br</strong> />
Jevreje i prijetio da će im<<strong>br</strong> />
odrubiti glave ako mu se ne uruči<<strong>br</strong> />
500 kesa groša do određenog dana.<<strong>br</strong> />
Otkupnina je bila tako velika da je<<strong>br</strong> />
sarajevski Jevreji nisu nikako mo -<<strong>br</strong> />
gli sakupiti. Stoga je jedan od njihovih<<strong>br</strong> />
vođa zatražio pomoć od sara -<<strong>br</strong> />
je vskih Muslimana. Sljedećeg da -<<strong>br</strong> />
na preko 3000 Muslimana dolazi<<strong>br</strong> />
pred pašinu palaču i, rizikujući<<strong>br</strong> />
vla stite živote, zahtijeva da paša<<strong>br</strong> />
oslo bodi zarobljene Jevreje, što je<<strong>br</strong> />
on i uradio. Ova priča prvi put je is -<<strong>br</strong> />
pri čana u knjizi Sefardi u Bosni sa -<<strong>br</strong> />
rajevskog nadrabina Morica Levija,<<strong>br</strong> />
a kasnije prenesena u Jevrejski<<strong>br</strong> />
glasnik, koji izdaje Jevrejska <strong>zajednica</strong><<strong>br</strong> />
u BiH. Želio bih vas podsjetiti<<strong>br</strong> />
da se ovo desilo u vrijeme kad je an -<<strong>br</strong> />
ti semitizam harao Evropom i kad<<strong>br</strong> />
je jevrejski narod diljem svijeta bio<<strong>br</strong> />
lišen osnovnih ljudskih pra va.<<strong>br</strong> />
Prof. Midhat Riđanović<<strong>br</strong> />
Odgovor Čomskog na moje<<strong>br</strong> />
pismo (24.09.2011):<<strong>br</strong> />
Hvala na vašem pismu, i na po -<<strong>br</strong> />
zivu. Na žalost, ne sjećam se naših<<strong>br</strong> />
ranijih susreta.<<strong>br</strong> />
Volio bih znati koji su izvori va -<<strong>br</strong> />
ših uvjerenja o mom stavu prema<<strong>br</strong> />
užasnim zločinima počinjenim na<<strong>br</strong> />
teritoriji bivše Jugoslavije. Ja ih<<strong>br</strong> />
uopšte ne prepoznajem.<<strong>br</strong> />
Vi citirate jednu moju navodnu<<strong>br</strong> />
tvrdnju: “Trnopolje je bio izbjeglički<<strong>br</strong> />
logor, ljudi su ga mogli napustiti<<strong>br</strong> />
ako su htjeli.” Ja to ne mogu da<<strong>br</strong> />
na đem ni u jednom svom tekstu.<<strong>br</strong> />
Ako ste tu rečencu uzeli iz tzv.<<strong>br</strong> />
intervjua, ja bih vam predložio<<strong>br</strong> />
oprez. Bilo je jako puno laži u vezi<<strong>br</strong> />
s ovim. U jednom drastičnom slučaju,<<strong>br</strong> />
londonski Gardijan je povukao<<strong>br</strong> />
jedan intervju koji je bio obja-<<strong>br</strong> />
107
LINGVISTIČKI PORTRETI: MIDHAT RIĐANOVIĆ<<strong>br</strong> />
vio, priznajući da je bio pun užasnih izmišljotina –<<strong>br</strong> />
mnogo više nego što je javno priznato.<<strong>br</strong> />
Međutim, u posebnom slučaju koji vi spominjete,<<strong>br</strong> />
bilo da je tačan ili nije, ja ne razumijem šta želite reći.<<strong>br</strong> />
Jedine meni poznate informacije o Trnopolju potiču od<<strong>br</strong> />
izvještaja očevidaca – dopisnika koji su posjetili logor.<<strong>br</strong> />
Pri marni i najpoznatiji izvor, barem u štampi na engleskom<<strong>br</strong> />
jeziku, je Ed Vulliamy iz Gardijana. Evo šta je on<<strong>br</strong> />
napisao: “Trnopolje se ne može nazvati ‘koncentracioni<<strong>br</strong> />
logor’... Tog jutra je stigla jedna grupa lju di iz Keraterma<<strong>br</strong> />
koji su govorili da su ih tamo tukli, ali nisu pokazivali<<strong>br</strong> />
znakove tuče. Međutim, sažaljivo kaže mršavi<<strong>br</strong> />
Fikret Alić: ‘Gore je nego ovdje. Nema hrane’. Ostali u<<strong>br</strong> />
grupi izgledali su bolji. Drugi mladić, Icić Budo, kaže:<<strong>br</strong> />
‘Ubili su 200 ljudi u Keratermu i puno više u Omarskoj’.<<strong>br</strong> />
On sam nije vidio leševe, ali je drugi mladić rekao<<strong>br</strong> />
da je vidio jedan leš pored glavne kapije.” (“Shame of<<strong>br</strong> />
Camp Omarska,” Guardian, August 7, 1992). Kasnije<<strong>br</strong> />
je izmijenio svoju priču [nejasno ko je izmijenio priču],<<strong>br</strong> />
ali. kao što je priznao, nije imao do dat nih dokaza, i<<strong>br</strong> />
nikad nije povukao svoj prvobitni iz vje štaj tako da<<strong>br</strong> />
moramo zaključiti da su njegove kasnije tvrdnje bile<<strong>br</strong> />
izmišljene. Ja nisam vidio nikakvo reagovanje na ono o<<strong>br</strong> />
čemu je on izvjestio sa lica mjesta.<<strong>br</strong> />
Ako mislite da su njegovi direktni izvještaji netačni,<<strong>br</strong> />
trebate stupiti s njim u kontakt.<<strong>br</strong> />
Moje drugo pismo Čomskom (kao odgovor na<<strong>br</strong> />
njegov odgovor; 03.10.2011):<<strong>br</strong> />
Hvala vam na <strong>br</strong>zom odgovoru. Vaš pokušaj da od -<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>anite svoj stav prema ratu u Bosni samo je ojačao<<strong>br</strong> />
moj utisak da vi u stvari skrivate zločine agresora na<<strong>br</strong> />
Bosnu da biste ga zaštitili.<<strong>br</strong> />
U odgovoru na moje pismo vi tvrdite da niste rekli<<strong>br</strong> />
“Trno polje je bio izbjeglički logor, ljudi su ga mogli na -<<strong>br</strong> />
pu s titi ako su htjeli.” E sad kliknite na<<strong>br</strong> />
http://www.youtube.com/watch?v=AapFe-C6tB4&NR=1<<strong>br</strong> />
da čujete sebe samog kako izgovarate upravo te<<strong>br</strong> />
riječi u intervjuu Srpskoj televiziji. Slučaj je htio da<<strong>br</strong> />
me do tog linka dovede čitanje teksta The Sha me of<<strong>br</strong> />
Camp Omarska (Sramota logora Omarska), na koji<<strong>br</strong> />
ste me vi uputili u svom odgovoru!<<strong>br</strong> />
Dr. Čomski, bojim se da ste kompromitovali svoj<<strong>br</strong> />
po li tički kredibilitet. Ne samo da ste na taj način<<strong>br</strong> />
obezvrijedili svoj doprinos progresivnoj analizi današnjeg<<strong>br</strong> />
društva, nego ste postali sumnjivi i zbog vaše<<strong>br</strong> />
108<<strong>br</strong> />
implicit ne podrške srpskom nacionalističkom ekspanzionizmu.<<strong>br</strong> />
U svojim lingvističkim radovima često se<<strong>br</strong> />
mijenjali mišljenje, sigurno u svjetlu novih činjenica i<<strong>br</strong> />
nakon pažljivog razmišljanja i analize. S obzirom na<<strong>br</strong> />
to, zapanjuje me činjenica da i pored ogromnog do -<<strong>br</strong> />
kaznog ma te rijala niste promijenili mišljenje o bosanskom<<strong>br</strong> />
ratu. Niste se predomislili nakon što je iz pouzdanih<<strong>br</strong> />
izvora utvrđeno da je u Trnopolju mučeno i<<strong>br</strong> />
mučki ubijeno na stotine zatvorenika. Niste se predomislili<<strong>br</strong> />
ni nakon svje dočenja desetina svjedoka na<<strong>br</strong> />
Sudu u Hagu – od ko jih su mnogi bili zatočeni u jednom<<strong>br</strong> />
od par stotina srpskih koncentracionih logora –<<strong>br</strong> />
o neopisivim zločinima počinjenim u tim logorima. S<<strong>br</strong> />
druge strane, uzimali ste neke izjave bosanskih<<strong>br</strong> />
Muslimana – logoraša ili drugih - kao tačne, iako sa -<<strong>br</strong> />
vršeno do<strong>br</strong>o znate da su izrečene pod prijetnjom ili u<<strong>br</strong> />
strahu od srpske osvete.<<strong>br</strong> />
Trudili ste se na svaki način da se strogo pridržavate<<strong>br</strong> />
sumnjivih podataka koji odgovaraju vašem stavu,<<strong>br</strong> />
a zanemarivali ste more drugih podatataka koji govore<<strong>br</strong> />
protiv vas.<<strong>br</strong> />
Najveći dio vašeg odgovora na moje pismo napisan<<strong>br</strong> />
je smušeno. Vi često pišete nejasno, to ste čak i priznali<<strong>br</strong> />
u intervjuu koji ste dali jednom indijskom novinaru<<strong>br</strong> />
(koji sam ja preveo na bosanski za jedan lokalni<<strong>br</strong> />
časopis), govoreći da talenat za lingvističlku analizu<<strong>br</strong> />
ne mo ra podrazumijevati talenat za pisanje. Ali<<strong>br</strong> />
čini se da vi svoje iskaze namjerno činite višesmislenim<<strong>br</strong> />
kad <strong>br</strong>anite svoje stavove, pa kad vas neko napadne,<<strong>br</strong> />
uvijek možete reći “Nisam to imao na umu.”<<strong>br</strong> />
Treba da priznate da ste bili zavedeni i dezinformisani<<strong>br</strong> />
o ratu u Bosni. Svi mi griješimo, ali samo plemeniti<<strong>br</strong> />
ljudi priznaju greške. Ja lično cijenim velike ljude<<strong>br</strong> />
kako po <strong>br</strong>oju puta kad su bili u pravu tako i po <strong>br</strong>oju<<strong>br</strong> />
puta kad su rekli da nisu bili u pravu.<<strong>br</strong> />
Zahvalili ste mi se na pozivu da dođete u Sarajevo.<<strong>br</strong> />
Ako dođete, ja ću vam organizovati susret sa Fikretom<<strong>br</strong> />
Ali ćem i drugim preživjelim logorašima, sa srodnicima<<strong>br</strong> />
nastradalih u ratu, sa Bosancima koji još pate od<<strong>br</strong> />
posttraumatskog stresnog poremećaja, kao i sa svakim<<strong>br</strong> />
drugim s kim želite razgovarati.<<strong>br</strong> />
Šaljem vam četiri linka iz kojih ćete vidjeti šta su<<strong>br</strong> />
ne ki istinski prijatelji bosanskog naroda rekli o vašem<<strong>br</strong> />
stavu prema ratu u Bosni. Oni su samo djelić osude<<strong>br</strong> />
va ših gnusnih navoda o agresiji srpskih fašista na mo -<<strong>br</strong> />
ju zemlju, osude koja poprima planetarne proporcije.<<strong>br</strong> />
http://www.david-campbell.org/2009/11/14/chomskys-bosnian-shame/<<strong>br</strong> />
http://www.david-campbell.org/2009/11/27/the-fundamentalist-defence-of-chomsky-on-bosnia/<<strong>br</strong> />
http://samaha.wordpress.com/2009/10/29/open-letter-to-amnesty-international-regarding-chomskys-invitation-to-speak-by-ed-vulliamy/<<strong>br</strong> />
http://www.bosniak.org/open-letter-from-ed-vulliamy-to-amnesty-international/
Dragomir Ubiparipović, paroh sarajevski<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
U susret ratu<<strong>br</strong> />
DIJALOG<<strong>br</strong> />
Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />
sarajevskog sveštenika<<strong>br</strong> />
Dnevnik života Crkve i ličnih doživljaja tokom rata u Sarajevu 1992. godine<<strong>br</strong> />
Odlomke iza<strong>br</strong>ao i pripremio: Dženan Ajanović<<strong>br</strong> />
Sarajevski sveštenik Dragomir Ubiparipović u svojem dnevniku<<strong>br</strong> />
iznosi svoja zapažanja o događajima i ljudima koji su zadešeni<<strong>br</strong> />
početkom ratnog svestradanja i pustošenja u Sarajevu. I sam za -<<strong>br</strong> />
te čen novonastalim prilikama, sveštenik se prima zapisivanja, že -<<strong>br</strong> />
leći da ostane trag svjedočanstva o užasu koji se počeo uvlačiti u<<strong>br</strong> />
ljudske duše. Iz namjere da sačuva hram i dragocjenosti Crkve, da<<strong>br</strong> />
bude uz vjernike i nevoljnike, on u gradu provodi 140 ratnih dana.<<strong>br</strong> />
Posljedni sarajevski sveštenik je tih ratnih dana uspostavljao i održavao<<strong>br</strong> />
kontakte sa poznatim ličnostima tog teškog vremena u htijenju<<strong>br</strong> />
i nastojanju da se pronađu razumna rješenja u korist mira.<<strong>br</strong> />
U tom svom poduhvatu postepeno se sunovraćuje iz simbola<<strong>br</strong> />
razuma u reinkarnirani glas huškača; tomu je zaslužan njegov<<strong>br</strong> />
prijeratni tekst o tobožnjem genocidu nad pravoslavcima Sarajeva.<<strong>br</strong> />
S jedne strane Dnevnik je hronika toka misli i djela od unutarnjih<<strong>br</strong> />
moralnih propitivanja do skrušenog pristajanja na “nošenje<<strong>br</strong> />
slatkog krsta“, između sebevlastitog zasnivanja i sljepovidog tlačenja<<strong>br</strong> />
rastuće nacionalističke ideologije, u raspelu vapaja za<<strong>br</strong> />
Bogom i pobjega od fijuka granate.<<strong>br</strong> />
S druge strane pak, kroz prepričavanje humanih gesti i ljudskih<<strong>br</strong> />
istupa nailazimo na onu jedinstvenu snagu sarajevskog fi la -<<strong>br</strong> />
n tropskog duha koji je nadjačao svaki pokušaj trovanja i podmetanja.<<strong>br</strong> />
Na ravno, dnevnik je moguće čitati iz mnoštva perspektiva.<<strong>br</strong> />
Osim toga Dnevnik postavlja <strong>br</strong>ojna pitanja i iznosi neke ne -<<strong>br</strong> />
ugodne istine o ulozi Pravoslavne crkve u ratu u Bosni i Hercegovini.<<strong>br</strong> />
Behar Vam predstavlja neke od ulomaka iz “Ratnog dnevnika<<strong>br</strong> />
sarajevskog sveštenika“<<strong>br</strong> />
Biblioteka Zakletva životu, Beograd, 2011.<<strong>br</strong> />
Originalni rukopis dnevnika pohranjen je u Letopisu parohije Sarajevske<<strong>br</strong> />
i smješten u ormar biblioteke Muzeja stare Crkve u Sarajevu<<strong>br</strong> />
Da bi se bolje razumjela situacija<<strong>br</strong> />
međusobnih odnosa naroda<<strong>br</strong> />
ko ji su u velikoj izmješanosti živjeli<<strong>br</strong> />
u Sarajevu, neophodno je krenuti<<strong>br</strong> />
malo unazad i vratiti se u period<<strong>br</strong> />
koji je prethodio samom početku<<strong>br</strong> />
su koba. Otkako su počele burnije<<strong>br</strong> />
“aktivnosti duha“ svih naroda, i<<strong>br</strong> />
kad se već vidjelo da je socijalističko-komunistički<<strong>br</strong> />
društveni poredak<<strong>br</strong> />
na izmaku, nekako su iznenada<<strong>br</strong> />
počeli da izrastaju glasnogovornici<<strong>br</strong> />
i “veliki Srbi, veliki muslimani<<strong>br</strong> />
i veliki Hrvati“. Bilo je to pomalo i<<strong>br</strong> />
smiješno, budući da su to velikim<<strong>br</strong> />
dijelom bili ljudi kojima je, unazad<<strong>br</strong> />
pet ili deset godina, bilo normalno<<strong>br</strong> />
da budu članovi partije (Saveza<<strong>br</strong> />
komunista).<<strong>br</strong> />
Naravno, ne bi se moglo reći da<<strong>br</strong> />
su svi današnji akteri i subjekti<<strong>br</strong> />
razgranate vlasti bili komunisti,<<strong>br</strong> />
ali više od polovine njih su nekada<<strong>br</strong> />
bili članovi partije. Dakle, društveni<<strong>br</strong> />
poredak se mijenja, ali sa istim<<strong>br</strong> />
ljudima. Mi sveštenici, koji smo to<<strong>br</strong> />
svojevremeno precizno pratili, sve<<strong>br</strong> />
smo ih do<strong>br</strong>o znali poimenice.<<strong>br</strong> />
Tako se, u nemalom <strong>br</strong>oju slučajeva,<<strong>br</strong> />
dešavalo da visoki funkcioner<<strong>br</strong> />
109
DIJALOG<<strong>br</strong> />
nove nacionalne srpske vlasti bude<<strong>br</strong> />
čak i nekršten!<<strong>br</strong> />
Veliki <strong>br</strong>oj takvih ljudi odjednom<<strong>br</strong> />
je bio najaktivniji u nacionalnim<<strong>br</strong> />
kulturnim društvima i partijama,<<strong>br</strong> />
pa čak i u prvim crkvenim<<strong>br</strong> />
redovima. Tako da je dosta naših<<strong>br</strong> />
čestitih pravoslavnih Srba bilo ti -<<strong>br</strong> />
me iznenađeno i gnušali su se po -<<strong>br</strong> />
je dinih ličnosti, jer je bilo slučajeva<<strong>br</strong> />
da su ih ljudi, koji su sada barjaktari<<strong>br</strong> />
naciona, prije nekoliko godina<<strong>br</strong> />
(kao značajan faktor one vlasti)<<strong>br</strong> />
pozivali na odgovornost, i, poneg d -<<strong>br</strong> />
je i kažnjavali. To je bilo, istina,<<strong>br</strong> />
rje đe, i kod drugih naroda.<<strong>br</strong> />
Odjednom je nacionalna pripa -<<strong>br</strong> />
d nost postala najveće mjerilo, i<<strong>br</strong> />
naj važnije je bilo ko je ko po nacionalnom<<strong>br</strong> />
opredjeljenju? Zaboravilo<<strong>br</strong> />
110<<strong>br</strong> />
Čak i mi u Staroj crkvi naivno smo<<strong>br</strong> />
prihvatili da se, radi značaja<<strong>br</strong> />
muzeja, njegove od<strong>br</strong>ane i lične<<strong>br</strong> />
od<strong>br</strong>ane, naoružamo.<<strong>br</strong> />
se na ljudske kvalitete, i sve tiše se<<strong>br</strong> />
pominjala prošlost ljudi i njihova<<strong>br</strong> />
ra nija pripadnost i kvalitet. U po -<<strong>br</strong> />
če tku, to se činilo nestvarnim i ličilo<<strong>br</strong> />
je na nekakvu bajku. Niko od<<strong>br</strong> />
nas nije mogao povjerovati da bi to<<strong>br</strong> />
mo glo prerasti u okosnicu takvih<<strong>br</strong> />
neprijateljskih sukoba!<<strong>br</strong> />
Ipak sam, još uoči rata, drugom<<strong>br</strong> />
polovinom 1991, insistirao da ne -<<strong>br</strong> />
što učinimo sa tolikim bogatstvom<<strong>br</strong> />
naše riznice. Prvo smo se zvanično<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>atili mitropolitu Vladislavu, a<<strong>br</strong> />
on je obećao da će odgovor dati<<strong>br</strong> />
Sve ti arhijerejski sinod. Na kraju,<<strong>br</strong> />
os tali smo bez odgovora. I sve je os -<<strong>br</strong> />
ta vljeno našoj savjesti.<<strong>br</strong> />
Potom sam insistirao da odemo<<strong>br</strong> />
kod dr. Karadžića i saznamo da li<<strong>br</strong> />
će biti pucnjave, kako bismo zaštit -<<strong>br</strong> />
i li ljude u Sarajevu, kojih je u ne -<<strong>br</strong> />
kim opštinama, kao u Starom gra -<<strong>br</strong> />
du, bilo samo nekoliko procenata!<<strong>br</strong> />
Karadžić je, primivši nas u Klubu<<strong>br</strong> />
delegata, počeo “okruglo – pa na<<strong>br</strong> />
ćo še“, sugerisao je “da bi bilo do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
da se iznese riznica?!“ A što se tiče<<strong>br</strong> />
porodica, da će se dati uputstva<<strong>br</strong> />
pre ko jednog od ljudi iz izvršnog<<strong>br</strong> />
odbora stranke. Kasnije je dolazio<<strong>br</strong> />
J.T. i obećavao evakuaciju porodica,<<strong>br</strong> />
ali “u filmskom stilu“. Rečeno<<strong>br</strong> />
je da ćemo na dva sata prije sukoba<<strong>br</strong> />
biti obaviješteni i izvedeni. I,<<strong>br</strong> />
što je bilo još smješnije, da treba<<strong>br</strong> />
da se <strong>br</strong>animo oružijem (a svaka<<strong>br</strong> />
do bijena puška imala je 150 metaka)<<strong>br</strong> />
šest sati, dok ne stignu “specijalne<<strong>br</strong> />
jedinice vojske JNA iz Niša“!<<strong>br</strong> />
Kad sam počeo da se smijem toj<<strong>br</strong> />
ko ncepciji, proglasili su me plašljivim.<<strong>br</strong> />
U to vrijeme pričalo se o zloslu -<<strong>br</strong> />
t noj namjeri muslimana u Sarajevu<<strong>br</strong> />
da (u stilu “vartolomejske noći“)<<strong>br</strong> />
naprave pokolj nad svim Srbima.<<strong>br</strong> />
Bilo bi nezgodno pominjati sva<<strong>br</strong> />
imena i detalje, iako su mnogi,<<strong>br</strong> />
svojim odnosom i ponašanjem u<<strong>br</strong> />
toku rata, to istinski zaslužili. No,<<strong>br</strong> />
poštediću o<strong>br</strong>az srpske crkve.
Ta pomisao rezultirala je time da<<strong>br</strong> />
su mnogi, bez obzira na zvanje i<<strong>br</strong> />
ob razovanje, pohitali da obezbijede<<strong>br</strong> />
oružje. Tako da se naš narod,<<strong>br</strong> />
kao i drugi, uveliko naoružavao. O<<strong>br</strong> />
sve čanostima ili značajnim utakmicama<<strong>br</strong> />
čulo se mnogo pucnjave.<<strong>br</strong> />
Sve je zavisilo od toga ko je u ko -<<strong>br</strong> />
jem dijelu grada prisutniji, pa se<<strong>br</strong> />
po pucnjavi znalo ko se čime oduševljava,<<strong>br</strong> />
i šta proslavlja. Svi su bili<<strong>br</strong> />
za<strong>br</strong>inuti zbog tog oružija, ali ga<<strong>br</strong> />
nisu mnogo odbijali. Svi smo se<<strong>br</strong> />
u<strong>br</strong>zo na njega navikli.<<strong>br</strong> />
Čak i mi u Staroj crkvi naivno<<strong>br</strong> />
smo prihvatili da se, radi značaja<<strong>br</strong> />
muzeja, njegove od<strong>br</strong>ane i lične od -<<strong>br</strong> />
b rane, naoružamo. Bilo je smiješ -<<strong>br</strong> />
nih situacija kada starješina crkve<<strong>br</strong> />
zamoli da se dostavi naoružanje,<<strong>br</strong> />
pa se, plašeći se da ne bude opasnosti,<<strong>br</strong> />
izgubi, a onda ljudi zaduženi<<strong>br</strong> />
za taj posao, kad donesu oružije,<<strong>br</strong> />
obično noću, nalaze nas koji nismo<<strong>br</strong> />
ni znali o čemu se radi, s molbom<<strong>br</strong> />
da se to prihvati i smjesti da bi iz -<<strong>br</strong> />
bje gli opasnost i rizik!<<strong>br</strong> />
Bilo bi nezgodno pominjati sva<<strong>br</strong> />
imena i detalje, iako su mnogi, svojim<<strong>br</strong> />
odnosom i ponašanjem u toku<<strong>br</strong> />
ra ta, to istinski zaslužili. No, po š -<<strong>br</strong> />
te diću o<strong>br</strong>az srpske crkve. 1<<strong>br</strong> />
Aprilski događaji 1992.<<strong>br</strong> />
godine u Sarajevu i život u<<strong>br</strong> />
parohiji sarajevskoj<<strong>br</strong> />
Vidjeli smo da se ratna zbivanja<<strong>br</strong> />
sve više nadvijaju i nad našim<<strong>br</strong> />
prostorima. Narod i sveštenstvo<<strong>br</strong> />
uve liko su bili svjesni toga, i svi su,<<strong>br</strong> />
i jedni i drugi, negodovali što se<<strong>br</strong> />
ništa ne preduzima u vezi sa planovima<<strong>br</strong> />
za otklanjanja ratne opasnosti,<<strong>br</strong> />
niti se misli o tome šta će se<<strong>br</strong> />
sačuvati, niti iko daje bilo kakva<<strong>br</strong> />
uputstva za spasavanje vjernih,<<strong>br</strong> />
hramova, riznice, crkvene opštine,<<strong>br</strong> />
1 Dragomir Ubiparipović, “Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />
sarajevskog sveštenika“, Stari<<strong>br</strong> />
Banovci, Beograd, 2011., str. 7-9,<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
ka ncelarije i ostalog. Mi smo, ug -<<strong>br</strong> />
lav nom, poštujući poredak, čekali<<strong>br</strong> />
uputstva i naloge od vrha Crkve!<<strong>br</strong> />
Izuzev jednog dijela blaga, koji je<<strong>br</strong> />
krajem ljeta 1991, na naš rizik ot -<<strong>br</strong> />
premljen u jedan manastir u Srbiju<<strong>br</strong> />
(gdje se još uvijek nalazi, znaju<<strong>br</strong> />
sva četiri paroha i uski krug crkvenih<<strong>br</strong> />
službenika), ništa drugo nije<<strong>br</strong> />
z<strong>br</strong>inuto, ni osigurano, pa ni obuhvaćeno<<strong>br</strong> />
nekakvim rezervnim planovima<<strong>br</strong> />
i varijantama, a stradanja<<strong>br</strong> />
su se već strahotno nazirala!<<strong>br</strong> />
Neizvijesnost je rasla uglavnom<<strong>br</strong> />
zbog bespomoćnosti i defetizma, s<<strong>br</strong> />
jedne strane zbog sporog reagovanja<<strong>br</strong> />
vrha Srpske pravoslavne crk -<<strong>br</strong> />
ve, a s druge strane i zbog dileme:<<strong>br</strong> />
ko smije da preuzme odgovornost<<strong>br</strong> />
da sam nešto uradi? Zna se i crkveni<<strong>br</strong> />
poredak, a tu je i sveštenička sa -<<strong>br</strong> />
vjest pa kako te Bog uči, i sve se<<strong>br</strong> />
završavalo takvim komentarima.<<strong>br</strong> />
Naše <strong>br</strong>atstvo se posljednji put<<strong>br</strong> />
sastalo 1., 2. i 3. aprila 1992. Već 3.<<strong>br</strong> />
aprila proto Novica Janjić otišao je<<strong>br</strong> />
u Rudo. Otišao je jer se 4. aprila<<strong>br</strong> />
očekivalo da će bajramsko slavlje<<strong>br</strong> />
bi ti propraćeno pucnjavom, a on to<<strong>br</strong> />
nije ni skrivao. Odnosno, već uoči<<strong>br</strong> />
Bajrama, u petak 3. aprila kad se<<strong>br</strong> />
završavao post muslimanskih vjernika,<<strong>br</strong> />
očekivalo se da može biti<<strong>br</strong> />
pucnjave.<<strong>br</strong> />
Međutim, te se večeri nije bilo<<strong>br</strong> />
mnogo pucnjave. Inače, već mjesecima<<strong>br</strong> />
se svake večeri puca (“šenluči“),<<strong>br</strong> />
da bi se pokazalo da su jedni<<strong>br</strong> />
prema drugima “neustrašivi“ 2<<strong>br</strong> />
Odlmoci iz dnevnika,<<strong>br</strong> />
hronološki slijed;<<strong>br</strong> />
DIJALOG<<strong>br</strong> />
Odjednom je nacionalna pripadnost postala najveće mjerilo, i najvažnije<<strong>br</strong> />
je bilo ko je ko po nacionalnom opredjeljenju? Zaboravilo se na ljudske<<strong>br</strong> />
kvalitete, i sve tiše se pominjala prošlost ljudi i njihova ranija pripadnost i<<strong>br</strong> />
kvalitet. U početku, to se činilo nestvarnim i ličilo je na nekakvu bajku.<<strong>br</strong> />
Niko od nas nije mogao povjerovati da bi to moglo prerasti u okosnicu<<strong>br</strong> />
takvih neprijateljskih sukoba!<<strong>br</strong> />
Biblioteka Zakletva životu.<<strong>br</strong> />
2 Ibid., str. 12<<strong>br</strong> />
3 Ibid, str. 15<<strong>br</strong> />
Dileme poslije privođenja<<strong>br</strong> />
zbog posjedovanja oružija i su -<<strong>br</strong> />
gestije episkopa žičkog Stefana;<<strong>br</strong> />
“Djeco, mene je iskustvo iz<<strong>br</strong> />
Drugog svjetskog rata naučilo<<strong>br</strong> />
da – ko je pobjegao, on je gla vu<<strong>br</strong> />
spasao!“ 3<<strong>br</strong> />
Četvrtak, 9. april<<strong>br</strong> />
Svi smo otišli u kancelariju, ta -<<strong>br</strong> />
mo smo popili kafu, crkvenjaci su<<strong>br</strong> />
bili radi da ostanemo u gradu i da<<strong>br</strong> />
nastavimo sa bogosluženjima. O.<<strong>br</strong> />
Du šan je unio dosta panike sa su -<<strong>br</strong> />
ge stijama episkopa Stefana i episkopa<<strong>br</strong> />
Vasilija, o. Vojo je pojačao<<strong>br</strong> />
pa niku, i moralna snaga za nastavak<<strong>br</strong> />
crkvenog rada i služenja ponovo<<strong>br</strong> />
je opala, ostavljajući neizvijes -<<strong>br</strong> />
no st.<<strong>br</strong> />
O. Dušan je govorio da bi on<<strong>br</strong> />
crk veni život prenio u Novo Sarajevo,<<strong>br</strong> />
da idemo tamo i da zajedno slu -<<strong>br</strong> />
ži mo, a da po potrebi dolazim u<<strong>br</strong> />
Ča ršiju, čak je pominjao da bi od -<<strong>br</strong> />
mah iznio mošti i odnio ih u Novo<<strong>br</strong> />
Sa rajevo!<<strong>br</strong> />
Opirao sam se ovome, uvjeravajući<<strong>br</strong> />
ga da se još može služiti i da<<strong>br</strong> />
niko još uvijek nije našao nijedno<<strong>br</strong> />
staklo razbijeno niti katanac na<<strong>br</strong> />
crkvi, domu, ili našim stanovima,<<strong>br</strong> />
a da su provala i pretres kancelarije<<strong>br</strong> />
motivisani drugim razlozima,<<strong>br</strong> />
koje sam čuo još pri hapšenju, kad<<strong>br</strong> />
su me pitali da li znam Dragišu<<strong>br</strong> />
Plemića, i kad sam kazao da mi to<<strong>br</strong> />
ime nije poznato, onda me je specijalac<<strong>br</strong> />
ponovo upitao – zar od tolikih<<strong>br</strong> />
111
DIJALOG<<strong>br</strong> />
Dragišinih dolazaka na sastanke u<<strong>br</strong> />
naše prostorije baš ni jednom ni -<<strong>br</strong> />
sam vidio tog čovjeka. Vidio sam<<strong>br</strong> />
da je sve to, u stvari, bilo izazvano<<strong>br</strong> />
radom SDS-a u našim kancelarijama.<<strong>br</strong> />
I još uvijek sam bio ubijeđen<<strong>br</strong> />
da ni MUP-u Stari grad, a ni specijalcima,<<strong>br</strong> />
nije bio cilj da provaljuju<<strong>br</strong> />
u crkvene arhive, nego su planirali<<strong>br</strong> />
da se dokopaju oružija iz kase, za<<strong>br</strong> />
koje im je rečeno, i eventualnih<<strong>br</strong> />
materijala SDS-a Stari grad, koji<<strong>br</strong> />
je svoj rad obavljao u tim našim<<strong>br</strong> />
ka ncelarijama. I tada sam upozo -<<strong>br</strong> />
ra vao da drugi ne manipulišu na -<<strong>br</strong> />
šim slučajem, jer bi nas to samo<<strong>br</strong> />
onespokojilo i navuklo osudu i krivicu,<<strong>br</strong> />
a da za sada nema ataka na<<strong>br</strong> />
crkvu, riznicu, blago, sveštenstvo i<<strong>br</strong> />
ostalo. 4<<strong>br</strong> />
Utorak, 21. april<<strong>br</strong> />
(Veliki Utorak)<<strong>br</strong> />
Ovo je jedan od najtežih dana<<strong>br</strong> />
ko ji nas je zadesio u Sarajevu. Pred<<strong>br</strong> />
osvit, oko 5.00, počele su eks p lo zije<<strong>br</strong> />
granata u našem dijelu grada. Trajalo<<strong>br</strong> />
je to do oko 11.00, kad su se<<strong>br</strong> />
eksplozije prenijele u do nje dijelove<<strong>br</strong> />
grada.<<strong>br</strong> />
U 9.00 sam odslužio Pređeosvećenu<<strong>br</strong> />
Liturgiju, bili su samo Neđo,<<strong>br</strong> />
Todor i dr Vera, a Mara je bila u<<strong>br</strong> />
svj e ćarnici. Grad pust i tužan u<<strong>br</strong> />
od jecima eksplozija. Naroda nije<<strong>br</strong> />
bi lo na ulicama cijeli dan. Dežurali<<strong>br</strong> />
smo do 13.40, ali naroda nije bi -<<strong>br</strong> />
lo. Čak nismo bili u stanju da izvršimo<<strong>br</strong> />
sahranu Ilije Jeftovića iz Trebevićke<<strong>br</strong> />
34, trebalo je da bude sa -<<strong>br</strong> />
hranjen na Lukama, na Trebević;<<strong>br</strong> />
porodica ga nije mogla iznijeti iz<<strong>br</strong> />
mrt vačnice, jer niko i ništa ne ra -<<strong>br</strong> />
di.<<strong>br</strong> />
Negdje oko 18.30, dok smo Neđ -<<strong>br</strong> />
o, Todor i ja sjedili u našem dvorištu,<<strong>br</strong> />
čuo se zviždik, a potom<<strong>br</strong> />
detona cija granate. Mislili smo da<<strong>br</strong> />
je riječ o Medresi ili Begovoj džamiji,<<strong>br</strong> />
jer se otuda i čulo, ali smo vi -<<strong>br</strong> />
4 Ibid, str. 16<<strong>br</strong> />
112<<strong>br</strong> />
Dragomir Ubiparipović<<strong>br</strong> />
Ne razumijemo ciljeve ovakvog<<strong>br</strong> />
bombardovanja, koje je, u stvari<<strong>br</strong> />
gađanje po ljudima nasumice.<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
Mi se krijemo i trpimo, ali ako<<strong>br</strong> />
jednom stane pucnjava, a neko<<strong>br</strong> />
će i to doživjeti (u ovim<<strong>br</strong> />
stradanjima motiv je toliko jak) –<<strong>br</strong> />
revolt koji se u ljudima sakuplja i<<strong>br</strong> />
narasta može dovesti samo do<<strong>br</strong> />
teške osvete. Moje riječi izazvale<<strong>br</strong> />
su smijeh i komentar; “Pope,<<strong>br</strong> />
tvoje je da popuješ, a moje da<<strong>br</strong> />
ratujem!“<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
Na početku rata objavljeno je sa<<strong>br</strong> />
Pala “da Srbi ne idu na posao, i da<<strong>br</strong> />
izlaze iz grada!“<<strong>br</strong> />
Niko nije kazao kuda da idu ti<<strong>br</strong> />
Srbi. Gdje ih čeka autobus kojim<<strong>br</strong> />
da pođu? Gdje će biti smješteni?<<strong>br</strong> />
Šta će da rade sa djecom ili<<strong>br</strong> />
stvarima? Ko će im obezbijediti<<strong>br</strong> />
hranu, lijekove, odjeću?<<strong>br</strong> />
djeli da je negdje u blizini Sahat<<strong>br</strong> />
ku le, odakle se vidjela prašina.<<strong>br</strong> />
Ulazimo u noć, strašnu noć,<<strong>br</strong> />
stre pimo od granata, a one padaju<<strong>br</strong> />
svakih desetak sekundi. Gdje smo,<<strong>br</strong> />
tu smo, Bog nas može spasiti, ako<<strong>br</strong> />
smo dostojni da još ostanemo živi.<<strong>br</strong> />
Bože, povidi s nama. Djecu nam<<strong>br</strong> />
sačuvaj, a nama neka bude po volji<<strong>br</strong> />
Tvojoj.<<strong>br</strong> />
O. Dušan nije dolazio iz stana,<<strong>br</strong> />
kaže da su ga vratili sa barikade.<<strong>br</strong> />
Da nas se molimo za sutra, odnosno<<strong>br</strong> />
do sutra, a sutra, ako nas Go s -<<strong>br</strong> />
pod poživi, možda za prekosutra.<<strong>br</strong> />
Svi smo tužni što ne vidimo nikakav<<strong>br</strong> />
opravdani cilj ovakvog rušenja<<strong>br</strong> />
svega, a posebno zbog ljudskih<<strong>br</strong> />
žrta va, kojih ima i danas, a kojih<<strong>br</strong> />
će vjerovatno biti i večeras. 5<<strong>br</strong> />
Utorak, 5. maj<<strong>br</strong> />
Ako odemo, neće biti nikog da<<strong>br</strong> />
barem proviri i da vidi šta se dešava<<strong>br</strong> />
oko hramova? I da smo već otišli,<<strong>br</strong> />
ko zna u kakvom stanju bi bili<<strong>br</strong> />
do sada? Ne znam. Eto, opet čovjek<<strong>br</strong> />
ne može da uradi ništa pametno.<<strong>br</strong> />
Velika je stvar ljudska savjest. I<<strong>br</strong> />
ako su drugi, kojima je bilo priličnije<<strong>br</strong> />
da ostanu – pobjegli, ja opet<<strong>br</strong> />
razmišljam, kakva im je savjest?<<strong>br</strong> />
Da li iko misli da je ovo nama od<<strong>br</strong> />
Bo ga povjereno: i ljudi, i hramovi!?<<strong>br</strong> />
Ra zgovaraćemo na ovu temu vje -<<strong>br</strong> />
ro vatno sutra. I O. Duško je u pra -<<strong>br</strong> />
vu, naroda nema. Ali, muzej, mo -<<strong>br</strong> />
šti, hramovi, sve to, ko će to paziti<<strong>br</strong> />
i čuvati ako odemo? Ja ne mogu da<<strong>br</strong> />
odem. Mogu samo tu, do na kraj<<strong>br</strong> />
grada, ali nikako ne daleko. Kako<<strong>br</strong> />
ostaviti narod? Barem da se možemo<<strong>br</strong> />
biti u blizini, Bože, daj nam<<strong>br</strong> />
snage da se i ovo iskušenje pre<strong>br</strong>odimo.<<strong>br</strong> />
Daće Bog, ostaćemo još. 6<<strong>br</strong> />
5 Ibid, Str. 36<<strong>br</strong> />
6 Ibid, str 50
Nakon izvjesnih dilema<<strong>br</strong> />
sveštenik se odlučuje da<<strong>br</strong> />
izmjesti porodicu van<<strong>br</strong> />
grada, na Palama se sreće<<strong>br</strong> />
sa akterima rata,<<strong>br</strong> />
nalogodavcem medijskih<<strong>br</strong> />
laži i slikama opće<<strong>br</strong> />
mobilizacije.<<strong>br</strong> />
Ponedjeljak, 11. maj<<strong>br</strong> />
Otišli smo u opštinu, u vojni<<strong>br</strong> />
sekretarijat. Službenik koji je<<strong>br</strong> />
izdao potvrdu znao me je od ranije<<strong>br</strong> />
(krstio sam ga). Mislim da se preziva<<strong>br</strong> />
Lasica. Pokušao sam da mu<<strong>br</strong> />
predočim stradanje ljudi u gradu.<<strong>br</strong> />
Rekao sam da mi ne razumijemo<<strong>br</strong> />
ciljeve ovakvog bombardovanja,<<strong>br</strong> />
koje je, u stvari gađanje po ljudima<<strong>br</strong> />
nasumice. “Ako hoćete Hadžibajrića<<strong>br</strong> />
– svi znaju da je u vrtiću “Ne -<<strong>br</strong> />
ven“. Ovako gađate sirotinju i civile.<<strong>br</strong> />
Mi se krijemo i trpimo, ali ako<<strong>br</strong> />
jednom stane pucnjava, a neko će i<<strong>br</strong> />
to doživjeti (u ovim stradanjima<<strong>br</strong> />
motiv je toliko jak) – revolt koji se<<strong>br</strong> />
u ljudima sakuplja i narasta može<<strong>br</strong> />
dovesti samo do teške osvete. Moje<<strong>br</strong> />
riječi izazvale su smijeh i komentar;<<strong>br</strong> />
“Pope, tvoje je da popuješ, a<<strong>br</strong> />
moje da ratujem!“<<strong>br</strong> />
Odatle sam otišao u agenciju<<strong>br</strong> />
SRNA, a direktora, Todora Dutinu<<strong>br</strong> />
sam znao od ranije. Dutinu sam<<strong>br</strong> />
opo menuo da ne prenosi pogrešne<<strong>br</strong> />
vijesti o nama, jer će vijest, kad ode<<strong>br</strong> />
do naših porodica nanijeti veliku<<strong>br</strong> />
štetu, a mi ih ne možemo de ma n -<<strong>br</strong> />
tovati. On je odvažno rekao: “Va še<<strong>br</strong> />
je da se molite, a moje je da na mje -<<strong>br</strong> />
stu novinara izmišljam i la žem“.<<strong>br</strong> />
I pored velikog gostoprimstva<<strong>br</strong> />
ljubaznih domaćina, bio sam strahovito<<strong>br</strong> />
uznemiren. Svi mi, traumatizovani<<strong>br</strong> />
sarajevskom pucnjavom,<<strong>br</strong> />
nismo smjeli da pogledamo kroz<<strong>br</strong> />
prozor, niti smo igdje drugdje sjedali<<strong>br</strong> />
nego u ćoškove. O svemu sam<<strong>br</strong> />
pričao, ali se nisam upuštao u jalove<<strong>br</strong> />
razgovore, jer su svi bili bespotrebi.<<strong>br</strong> />
Oni “odozgo“ bi trebalo da<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
budu u gradu bar tri dana, da bi<<strong>br</strong> />
mogli uopšte da shvate da se stradanje<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>ušava na sarajevsku sirotinju<<strong>br</strong> />
(među kojom smo i mi bespomoćni).<<strong>br</strong> />
Zato nisam ništa naročito<<strong>br</strong> />
pričao. Osjetio sam da smo se mi -<<strong>br</strong> />
mo ilazili, svako je sa ogromnom<<strong>br</strong> />
željom najradije očekivao mir. E,<<strong>br</strong> />
tu se moglo malo realnije razgovarati,<<strong>br</strong> />
ali očito, opet sa dvije suprotne<<strong>br</strong> />
pozicije; nas, koji smo iznureni<<strong>br</strong> />
ratom, i njih koji to gledaju sa strane<<strong>br</strong> />
i doživljavaju kao pobjedu. 7<<strong>br</strong> />
Sarajevski Srbi, trostruki<<strong>br</strong> />
stradalnici<<strong>br</strong> />
Nedjelja, 17. maj<<strong>br</strong> />
Razmišljam, Bože, kako je ne -<<strong>br</strong> />
pravedno osuđivati ovdašnje Srbe i<<strong>br</strong> />
prebacivati im zašto ne izlaze iz<<strong>br</strong> />
grada? Mnogi ih osuđuju da “čuvaju<<strong>br</strong> />
stanove“. Mnogi ih zovu “Alijinim<<strong>br</strong> />
Srbima“. I mnoge druge op -<<strong>br</strong> />
tužbe...<<strong>br</strong> />
Da nas se molimo za sutra,<<strong>br</strong> />
odnosno do sutra, a sutra, ako<<strong>br</strong> />
nas Go s pod poživi, možda za<<strong>br</strong> />
prekosutra. Svi smo tužni što ne<<strong>br</strong> />
vidimo nikakav opravdani cilj<<strong>br</strong> />
ovakvog rušenja svega, a<<strong>br</strong> />
posebno zbog ljudskih žrta va,<<strong>br</strong> />
kojih ima i danas, a kojih će<<strong>br</strong> />
vjerovatno biti i večeras.<<strong>br</strong> />
Grijeh je bilo šta reći protiv<<strong>br</strong> />
njih. Mnogi su razlozi ostajanja u<<strong>br</strong> />
Sarajevu: istorijski – čovjek je tu<<strong>br</strong> />
oduvijek živio; zavičajni – neki su<<strong>br</strong> />
se tu i rodili; ima i taj da neko ne<<strong>br</strong> />
zna gdje bi i kod koga otišao, jednostavno<<strong>br</strong> />
nema kuda da ode kad<<strong>br</strong> />
izađe... ili mu je neko drag ovdje<<strong>br</strong> />
sahranjen; ili nema ništa već tu<<strong>br</strong> />
ku ću ili taj stan – pa i to je ljudski;<<strong>br</strong> />
ili čovjek prosto nema drugačiji<<strong>br</strong> />
7 Ibid, 58-60 8 Ibid, str. 67-68<<strong>br</strong> />
DIJALOG<<strong>br</strong> />
osjećaj patriotizma nego da treba<<strong>br</strong> />
da sačuva svoj stan i posao... Ali,<<strong>br</strong> />
glavni razlog ostajanja u gradu je<<strong>br</strong> />
sasvim drugačije prirode. Naime,<<strong>br</strong> />
na početku rata objavljeno je sa<<strong>br</strong> />
Pala “da Srbi ne idu na posao, i da<<strong>br</strong> />
izlaze iz grada!“<<strong>br</strong> />
Niko nije kazao kuda da idu ti<<strong>br</strong> />
Srbi. Gdje ih čeka autobus kojim<<strong>br</strong> />
da pođu? Gdje će biti smješteni?<<strong>br</strong> />
Šta će da rade sa djecom ili stvarima?<<strong>br</strong> />
Ko će im obezbijediti hranu,<<strong>br</strong> />
li jekove, odjeću? A poseban i ne p -<<strong>br</strong> />
re mostiv problem je – kuda, kojim<<strong>br</strong> />
putem izaći? Kažu: “Probaj na Na -<<strong>br</strong> />
horevo!“ Pa do Nahoreva ima bar<<strong>br</strong> />
de setak punktova i prepreka, ta -<<strong>br</strong> />
man da nema granata i metaka?<<strong>br</strong> />
Pa ko to da prođe? Ja sam izlazio<<strong>br</strong> />
na Nahorevo, a ulazio preko Vraca<<strong>br</strong> />
i Grbavice. Pa moji motivi izlaska i<<strong>br</strong> />
ulaska bili su jači od života ( za iz -<<strong>br</strong> />
la zak – djeca, za ulazak – Stara<<strong>br</strong> />
crk va, mošti, obećanje ljudima) pa<<strong>br</strong> />
sam ih jedva ostvario. Pa to ne<<strong>br</strong> />
mo že da uradi svaki Srbin. Neko i<<strong>br</strong> />
ne smije.<<strong>br</strong> />
Zato neka niko i nikada ne osu -<<strong>br</strong> />
di te mučenike. Oni su dvostruki<<strong>br</strong> />
stradalnici, pa čak i trostruki: tu -<<strong>br</strong> />
ku ih granate, tuku ih muslimani,<<strong>br</strong> />
a onda ih smatraju odbačenim, a<<strong>br</strong> />
zovu ih “Alijinim“.<<strong>br</strong> />
Naša najveća srpska greška u<<strong>br</strong> />
ovom ratu su upravo ogrešenja o<<strong>br</strong> />
sa rajevske Srbe koji su ostali zatočeni<<strong>br</strong> />
u Sarajevu. To važi i za ljude<<strong>br</strong> />
po drugim gradovima, svakako, ali<<strong>br</strong> />
su sarajevski Srbi najveći i višestruki<<strong>br</strong> />
stradalnici.<<strong>br</strong> />
Oko 16.30 silazimo u kancelariju<<strong>br</strong> />
na spavanje, čini nam se da je<<strong>br</strong> />
malo sigurnije. 8<<strong>br</strong> />
Srijeda, 10. jun<<strong>br</strong> />
Ustajemo kao i obično. Jutros<<strong>br</strong> />
se ponovo oglasio mitropolit Nikolaj.<<strong>br</strong> />
Bio je kraći nego prošli put.<<strong>br</strong> />
Pomenuo sam mu da se o njegovom<<strong>br</strong> />
dolasku u grad govorilo u<<strong>br</strong> />
113
DIJALOG<<strong>br</strong> />
Predsjedništvu. Ostao je neodređen<<strong>br</strong> />
što se tiče termina, jedino je<<strong>br</strong> />
govorio o dodatnim garancijama<<strong>br</strong> />
koje bi morale da prethode. Kazao<<strong>br</strong> />
sam mu: “Evo mene - ja sam Vam<<strong>br</strong> />
garancija. Ja spavam do prozora, a<<strong>br</strong> />
Vi spavajte do zida. Ako granata<<strong>br</strong> />
pogodi – prvo će mene, a tek onda<<strong>br</strong> />
Vas. Ja imam troje djece, a Vi ne -<<strong>br</strong> />
mate. Pa ako meni nije žao da<<strong>br</strong> />
založim život, onda očekujem da<<strong>br</strong> />
ćete Vi, za čiji život garantujem<<strong>br</strong> />
svojim, imati dovoljno garancija.<<strong>br</strong> />
Uostalom, više od 70.000 Srba u<<strong>br</strong> />
ovom gradu valjda je dovoljna ga -<<strong>br</strong> />
ra ncija da nam je među njima mjesto<<strong>br</strong> />
i u ratu, a ne samo u miru.“<<strong>br</strong> />
Nastao je muk! Još je samo kazao<<strong>br</strong> />
da planira u nedjelju da služi u Vi -<<strong>br</strong> />
še gradu. Ja ostadoh očajan zbog<<strong>br</strong> />
nje gove površnosti i straha. Poslije<<strong>br</strong> />
toga, razgovor se nije nastavio. On<<strong>br</strong> />
je bio nezadovoljan ovakvim mojim<<strong>br</strong> />
stavom.<<strong>br</strong> />
Uobičajeno prelazimo u stanove<<strong>br</strong> />
i idemo na jutrenje u 9.00. Posljed -<<strong>br</strong> />
njih dana mnogo smo usamljeniji<<strong>br</strong> />
ne go ranije, što znači da je sve gore<<strong>br</strong> />
i teže.<<strong>br</strong> />
O. Dušan služi a ja pjevam sa<<strong>br</strong> />
Ne đom i Jokanovićem, Mara je u<<strong>br</strong> />
svje ćarnici.<<strong>br</strong> />
Kad smo svršili jutrenje i prešli<<strong>br</strong> />
u svjećarnicu, počela je žestoka<<strong>br</strong> />
kanonada granata, i to blizu crkve.<<strong>br</strong> />
Ne jedna, već desetak, i više. Onda<<strong>br</strong> />
su malo prorijedile, ali nisu pres -<<strong>br</strong> />
tajale do 13,00 tada su prešle na<<strong>br</strong> />
drugu stranu prema Miljacki. Eto<<strong>br</strong> />
još jednog dana neizlaženja.<<strong>br</strong> />
Agonija rata sve je dublja. Sve<<strong>br</strong> />
je gore i teže. Evo, struje nema, vo -<<strong>br</strong> />
114<<strong>br</strong> />
de nema, mira nema, prestanka<<strong>br</strong> />
pu c njave nema, a danas dođe i još<<strong>br</strong> />
jedno veliko zlo – telefonske veze iz<<strong>br</strong> />
Sarajeva su prekinute. Dakle, od<<strong>br</strong> />
sa da se sa svojim najrođenijim ne<<strong>br</strong> />
mo žemo čuti ni telefonom. Ovo is -<<strong>br</strong> />
klju čenje pogodilo nas je teže nego<<strong>br</strong> />
i voda i struja. Sjedimo u kancelariji<<strong>br</strong> />
i čekamo. Čekamo prestanak<<strong>br</strong> />
svih ovih zala. Bog zna kad će to<<strong>br</strong> />
biti. 9<<strong>br</strong> />
Sveštenik je još ranije<<strong>br</strong> />
upozoravao na pojavu<<strong>br</strong> />
uvlačenja politike u Crkvu.<<strong>br</strong> />
Četvrtak, 11. jun<<strong>br</strong> />
Uostalom, ja sam pisao tekstove<<strong>br</strong> />
o odnosu države i pravoslavlja.<<strong>br</strong> />
To ću opet ponoviti: pravoslavac u<<strong>br</strong> />
Parizu, Minhenu, i slično, postojaće<<strong>br</strong> />
dok bude istinski aktivan u svojoj<<strong>br</strong> />
vjeri. On tamo nikada neće<<strong>br</strong> />
imati svoju državu, ali će moći da<<strong>br</strong> />
Ne znam zašto je mitropolitu ovo trebalo? Prvo, to ne da nije istina,<<strong>br</strong> />
nego je besmislena laž! A ono što je katastrofalno je to što se ovom<<strong>br</strong> />
izjavom može izazvati osvetnički revolt, pa da baš sad muslimani<<strong>br</strong> />
oštete hramove i da tako zaista budu neupotrebljivi! Čemu onda sva<<strong>br</strong> />
ova moja ponižavanja i molbe Predsjedništvu da se obezbijedi<<strong>br</strong> />
slobodan crkveni život?<<strong>br</strong> />
bude dobar vjernik i dobar Srbin.<<strong>br</strong> />
Tako je i ovdje! To i jeste naš do -<<strong>br</strong> />
men djelatnosti. Ali... Postoje oni<<strong>br</strong> />
na ši stari nesložni tabori i klanovi<<strong>br</strong> />
– “uo<strong>br</strong>aženih“, onih “koji sve zna -<<strong>br</strong> />
ju“, onih koji su do juče bili prve<<strong>br</strong> />
fotelje “Udruženja sveštenika“, a<<strong>br</strong> />
sad su prvi u nacionalnim strankama,<<strong>br</strong> />
i pokušavaju “da svemu da -<<strong>br</strong> />
ju ton“. I što je najtragičnije, us pi -<<strong>br</strong> />
jevaju u tome, i nameću to ostalima.<<strong>br</strong> />
Te nagle transformacije i ta k -<<strong>br</strong> />
ve zaokrete čine ljudi koji će uvijek<<strong>br</strong> />
dominirati i uvijek “pretrčavati“, i<<strong>br</strong> />
9 Dragomir Ubiparipović, “Ratni dnevnik<<strong>br</strong> />
sarajevskog sveštenika“, Stari<<strong>br</strong> />
Banovci, Beograd, 2011., str. 94 10 Ibid, str 96<<strong>br</strong> />
biti uz novog mitropolita, ali istovremeno<<strong>br</strong> />
i najgrlatiji sudionici<<strong>br</strong> />
rata. U proteklom periodu – najveće<<strong>br</strong> />
socijalističke režimlije, a sada –<<strong>br</strong> />
naj veće patrioti i srpski rodoljubi!<<strong>br</strong> />
Ako bi Bog dao da izađem živ iz<<strong>br</strong> />
svih ovih strahova ( u šta se svi na -<<strong>br</strong> />
damo i prepuštamo Božijoj volji),<<strong>br</strong> />
već zamišljam kako “heroji sjede“ i<<strong>br</strong> />
“ispovijedaju protekla mučeništva“.<<strong>br</strong> />
Oni će da pokupe odlikovanja,<<strong>br</strong> />
a ja ću biti suvišan. Još ću mo -<<strong>br</strong> />
rati da se udaljim, biće im tako la -<<strong>br</strong> />
k še. A ja sam oduvijek tako živio i<<strong>br</strong> />
meni je moj krst sladak. Sladak,<<strong>br</strong> />
jer Bog vidi i zna koliko stradanja<<strong>br</strong> />
svakome treba da se da.<<strong>br</strong> />
Bože, ovoliko mnoštvo duša<<strong>br</strong> />
koje se skriva po skloništima, opet<<strong>br</strong> />
je podređeno nekoj politici podjela,<<strong>br</strong> />
ratova, nadmoći. Pa zar rod ljudski<<strong>br</strong> />
mora na ovaj način da se protivi<<strong>br</strong> />
Bogu? Zar neko ima pravo na nečije<<strong>br</strong> />
živote? Niko! Kao vjerujući čo -<<strong>br</strong> />
vjek ne mogu da zaboravim da<<strong>br</strong> />
čovjek nije u stanju da da život ni<<strong>br</strong> />
mravu, a kamoli čovjeku (život je<<strong>br</strong> />
dar Božiji), i niko nema pravo da<<strong>br</strong> />
taj život oduzme. Ali, otkad rat<<strong>br</strong> />
ima logiku, pravdu, jasan moral,<<strong>br</strong> />
sa milost? Ima, ali to se vrlo rijetko<<strong>br</strong> />
susreće u ovim vremenima. 10<<strong>br</strong> />
Na Gospodu je da presudi<<strong>br</strong> />
šta je do<strong>br</strong>o a šta nije<<strong>br</strong> />
Nedjelja, 28. jun (Vidovdan)<<strong>br</strong> />
Pred veče sam se čuo sa o. Du -<<strong>br</strong> />
ša nom. Da sam znao šta ću saznati,<<strong>br</strong> />
ne bih ni dohvatio telefon.<<strong>br</strong> />
Naime, iz dosadašnjih razmišljanja,<<strong>br</strong> />
koja su zabilježena, vidi se da<<strong>br</strong> />
sam strašno opterećen mislima;<<strong>br</strong> />
šta će ko reći? Da li je ovo naše<<strong>br</strong> />
strahovanje i mučenje stvarno<<strong>br</strong> />
shvaćeno i prihvaćeno onakvim<<strong>br</strong> />
ka kvo ono zaista jeste? Da li ko<<strong>br</strong> />
mo že da bude zloban kao što mi
mo žemo? Zaista ne može! Niko, i<<strong>br</strong> />
nigdje – i tu je ključ naše propasti!<<strong>br</strong> />
Svako razuman znao je da je sve<<strong>br</strong> />
što smo podnijeli učinjeno sa mo iz<<strong>br</strong> />
odanosti i ljubavi prema Cr kvi, i da<<strong>br</strong> />
je sve učinjeno sa takvim pobudama<<strong>br</strong> />
i da se i sada tako čini. Znao<<strong>br</strong> />
sam da će sve ovo biti minorno,<<strong>br</strong> />
odnosno, da ipak kao pravilo treba<<strong>br</strong> />
prihvatiti onu “izbjeglu većinu, i<<strong>br</strong> />
prema njoj oblikovati javno mnjenje<<strong>br</strong> />
i javni stav. Doduše, mož da<<strong>br</strong> />
sam se i sam malo zanio misleći, da<<strong>br</strong> />
je svima na srcu ono što i me ni.<<strong>br</strong> />
To javno mnjenje i javni stav<<strong>br</strong> />
Crkve, koji svakako biva kreiran<<strong>br</strong> />
na osnovu mišljenja kolega: o. Pe -<<strong>br</strong> />
riše, o. Novice, o. Lazara, o. Voje i<<strong>br</strong> />
drugih, iskrivljeno predstavlja na -<<strong>br</strong> />
še žrtvoprinošenje kao želju za ličnim<<strong>br</strong> />
dokazivanjem, a ne kao nasušnu<<strong>br</strong> />
potrebu u datom trenutku u<<strong>br</strong> />
ratnoj nesreći! Jedino čime se mi<<strong>br</strong> />
ovdje rukovodimo je: mnoštvo up -<<strong>br</strong> />
la kanih koji su u našoj crkvi utješeni,<<strong>br</strong> />
mnoštvo žalosnih kojima je<<strong>br</strong> />
žalost ublažena, mnoštvo onih koji<<strong>br</strong> />
su se još dublje ocrkvenili, mnoštvo<<strong>br</strong> />
poluvjernih koji su tu popunili<<strong>br</strong> />
vjeru, mnoštvo optuženih za<<strong>br</strong> />
“krvninu“ još tokom turskog ropstva<<strong>br</strong> />
koji su zbog toga na vratima<<strong>br</strong> />
svetinje obješeni (barem kako za -<<strong>br</strong> />
pi si i istorija zapisaše), mnoštvo<<strong>br</strong> />
drugih koji su svetim pričešćem,<<strong>br</strong> />
is poviješću, molitvom i Svetim Li -<<strong>br</strong> />
tu rgijama oblagodađeni... Da ne<<strong>br</strong> />
pričam koliko je ljudi za ova bezmalo<<strong>br</strong> />
tri mjeseca, prolazeći pored<<strong>br</strong> />
crkve i videći njena vrata otvorena,<<strong>br</strong> />
osjetilo toplinu u duši, i tako<<strong>br</strong> />
uma njilo svoju teškoću. Da smo<<strong>br</strong> />
us pjeli da zvonjavom zvona samo<<strong>br</strong> />
ogrijemo makar jedno hrišćansko<<strong>br</strong> />
srce, i da čak nikom nismo omogućili<<strong>br</strong> />
nijednu molitvu, niti službu – a<<strong>br</strong> />
do danas smo svaku održali – i<<strong>br</strong> />
zvo nom, i molitvom... I da nikog do<<strong>br</strong> />
da nas nismo pričestili, a to smo<<strong>br</strong> />
učinili. Od 5. aprila do danas ovdje<<strong>br</strong> />
su se ljudi molili, pričešćivali, pris -<<strong>br</strong> />
lu živali svijeće... I da dalje ne na -<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ajam...<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Ne bih da govorim o tome šta<<strong>br</strong> />
znači jedna od stotine ikona koje<<strong>br</strong> />
su ostale netaknute, a možda je i<<strong>br</strong> />
bolje ništa ne govoriti, nego samo<<strong>br</strong> />
reći da je juče na vidovdan pričešćeno<<strong>br</strong> />
sedmoro vjernih, a na Svetoj<<strong>br</strong> />
Liturgiji bilo je 40-50 duša.<<strong>br</strong> />
Pa, da je do juče sve stajalo, a<<strong>br</strong> />
da je juče to učinjeno – ja sam se<<strong>br</strong> />
ti me moralno opravdao, ako ne<<strong>br</strong> />
pred Bogom, onda barem, pred “la -<<strong>br</strong> />
žljivim svijetom“ i, svakako, pred<<strong>br</strong> />
svojom dušom.<<strong>br</strong> />
Bolje da ne govorim šta je uči -<<strong>br</strong> />
nje no do<strong>br</strong>o, jer je to izvan hrišćanskih<<strong>br</strong> />
načela, jer je na Gospodu da<<strong>br</strong> />
presudi šta je do<strong>br</strong>o i korisno, a šta<<strong>br</strong> />
nije. 11<<strong>br</strong> />
Na sahrani<<strong>br</strong> />
Ponedjeljak, 6. jul<<strong>br</strong> />
U 10.45 otišao sam na Vojno<<strong>br</strong> />
gro blje (ovo privremeno, “Kod la -<<strong>br</strong> />
va“) da sahranim jednog mladića<<strong>br</strong> />
(rođen 1970. poginuo 13. juna, a iz -<<strong>br</strong> />
vučen prekjuče). Njih četvorica ili<<strong>br</strong> />
še storica je nastradali su u sukobima<<strong>br</strong> />
na Jevrejskom groblju i toliko<<strong>br</strong> />
vremena nije moglo da im se priđe.<<strong>br</strong> />
Bože sačuvaj, toliko dana. Čak se<<strong>br</strong> />
dešavalo da su ih životinje nagrđivale,<<strong>br</strong> />
a da ne govorimo o tome da<<strong>br</strong> />
su tijela mecima razrovljena. Zato<<strong>br</strong> />
nisam mogao da udovoljim želji<<strong>br</strong> />
majke da otvori sanduk. Tužan je<<strong>br</strong> />
lelek majke za jedincem. Sve je<<strong>br</strong> />
opšta tuga. Tu nema ni jedne riječi<<strong>br</strong> />
prave utjehe. (Saborci poginulog<<strong>br</strong> />
bili su vrlo korektni i solidarni. To<<strong>br</strong> />
je neka jedinica MUP-a BIH. Prvo<<strong>br</strong> />
su jednog dana došli da najave sa -<<strong>br</strong> />
DIJALOG<<strong>br</strong> />
hranu, a drugog dana došli su po<<strong>br</strong> />
mene autom. Kad smo bili na groblju<<strong>br</strong> />
(“Kod lava“) organizovana je<<strong>br</strong> />
sahrana za svu četvoricu. Od toga<<strong>br</strong> />
trojica su muslimani a jedan Sr b -<<strong>br</strong> />
in. Molili su me da malo pričekam<<strong>br</strong> />
dok se obave propisane molitve za<<strong>br</strong> />
Razmišljam, Bože, kako je nepravedno osuđivati ovdašnje Srbe i<<strong>br</strong> />
prebacivati im zašto ne izlaze iz grada? Mnogi ih osuđuju da “čuvaju<<strong>br</strong> />
stanove“. Mnogi ih zovu “Alijinim Srbima“. I mnoge druge optužbe...<<strong>br</strong> />
Grijeh je bilo šta reći protiv njih.<<strong>br</strong> />
11 Ibid, 126 12 Ibid, 136<<strong>br</strong> />
Muslimane, da bi svi oni učestvo -<<strong>br</strong> />
va li na opelu Srbinu. Jedan uniformisani<<strong>br</strong> />
ostaje da mi pravi društvo<<strong>br</strong> />
dok oni ne završe. Kad su došli bilo<<strong>br</strong> />
ih je dvadesetak, svi su prihvatili<<strong>br</strong> />
da za vrijeme opela drže svijeće u<<strong>br</strong> />
rukama i učtivo su pratili molitvu.<<strong>br</strong> />
Po slije su me uredno prevezli u<<strong>br</strong> />
Staru crkvu).<<strong>br</strong> />
Sve je u ovom ratu postalo be z -<<strong>br</strong> />
u mno. I to groblje je najbolja slika<<strong>br</strong> />
naše tuge. Već je skoro ispunjena<<strong>br</strong> />
ta ogromna tišina. Čovjeka uhvati<<strong>br</strong> />
strah kad vidi kako se sve to puni.<<strong>br</strong> />
A kad vidi godine rođenja na<<strong>br</strong> />
nadgrobnim obilježjima, tek onda<<strong>br</strong> />
vidi da je sve bez uma i bez logike.<<strong>br</strong> />
Ta mladost neće moći da se povrati<<strong>br</strong> />
ili obnovi. Svaki čovjek dobio je<<strong>br</strong> />
od Gospoda jednu ulaznicu u ovaj<<strong>br</strong> />
svijet. Eto, oni je tuđom voljom<<strong>br</strong> />
izgubiše. Znam da je izlišno reći ili<<strong>br</strong> />
ne reći da i s druge strane ima<<strong>br</strong> />
takvih grobova. Međutim, svaka<<strong>br</strong> />
krv je krv i svaki mladić je mladić.<<strong>br</strong> />
Svi gubimo i nestajemo zajedno. 12<<strong>br</strong> />
Demantovanje izjava o<<strong>br</strong> />
porušenim hramovima u<<strong>br</strong> />
Sarajevu<<strong>br</strong> />
Ponedjeljak, 13. jul<<strong>br</strong> />
Oko 12.00 zvali su iz Zavoda za<<strong>br</strong> />
zaštitu grada Sarajeva (A. Lipa,<<strong>br</strong> />
115
DIJALOG<<strong>br</strong> />
Dž. Gološ) i tražili da se demantuje<<strong>br</strong> />
izjava mitropolita Nikolaja na radiju<<strong>br</strong> />
da su hramovi u Sarajevu toliko<<strong>br</strong> />
oštećeni da su neupotrebljivi za<<strong>br</strong> />
bogosluženje? A radio je to javio u<<strong>br</strong> />
kontekstu mitropolitovog sas ta nka<<strong>br</strong> />
sa Kecmanovićem. Ne znam za što<<strong>br</strong> />
je mitropolitu ovo trebalo? Prvo, to<<strong>br</strong> />
ne da nije istina, nego je be -<<strong>br</strong> />
smislena laž! A ono što je katastrofalno<<strong>br</strong> />
je to što se ovom izjavom može<<strong>br</strong> />
izazvati osvetnički revolt, pa da baš<<strong>br</strong> />
sad muslimani oštete hramove i da<<strong>br</strong> />
tako zaista budu neupotrebljivi!<<strong>br</strong> />
Čemu onda sva ova moja ponižavanja<<strong>br</strong> />
i molbe Predsjedništvu da se<<strong>br</strong> />
obezbijedi slobodan crkveni život?<<strong>br</strong> />
Rekao sam direktorici Gološ;<<strong>br</strong> />
“Da li Vas može da demantuje va -<<strong>br</strong> />
ša službenica?“ Ona se nasmijala.<<strong>br</strong> />
Zatim sam priznao da ja vršim bo -<<strong>br</strong> />
go služenja u hramovima, i da, ako<<strong>br</strong> />
oni hoće da demantuju da su “ra -<<strong>br</strong> />
zo reni“, neka samo pusti snimke<<strong>br</strong> />
kojih ima na pretek, jer su dosta<<strong>br</strong> />
puta snimali hramove tokom rata.<<strong>br</strong> />
116<<strong>br</strong> />
“Vi se, gospodine, o<strong>br</strong>atite svom<<strong>br</strong> />
dr. Karadžiću. On uzima svoj dio<<strong>br</strong> />
humanitarne pomoći i 45% (ili<<strong>br</strong> />
41%, nisam siguran) ukupne<<strong>br</strong> />
hrane prema procentu srpskog<<strong>br</strong> />
stanovništva – vozi u Rajlovac.<<strong>br</strong> />
On računa da ovi Srbi u gradu<<strong>br</strong> />
nisu Srbi. Jer, da su Srbi – ne bi<<strong>br</strong> />
bili uz Aliju. Znači, Vaša hrana se<<strong>br</strong> />
uzima, a što je Vaše ne daju Vama<<strong>br</strong> />
– to im vi recite. Ne možete od<<strong>br</strong> />
tuđih usta otimati hranu kad je<<strong>br</strong> />
ionako ima malo, a Vi ste je već<<strong>br</strong> />
dobili!“ Bio sam preneražen<<strong>br</strong> />
ovim, okrenuo sam se dr.<<strong>br</strong> />
Popoviću i Tutnjeviću da mi kažu<<strong>br</strong> />
da li je to istina! Kad rekoše da<<strong>br</strong> />
jeste, ja zaćutah.<<strong>br</strong> />
Ova izjava, demantovana ili ne,<<strong>br</strong> />
um nogome je otežala ovdašnji crk -<<strong>br</strong> />
v eni život. Javljalo se još mnogo<<strong>br</strong> />
lju di telefonom, grdeći me i psujući<<strong>br</strong> />
pitali su gdje se onda vrše bogosluženja?<<strong>br</strong> />
Pominjali su porušene<<strong>br</strong> />
dža mije i pobijene hodže na srp s -<<strong>br</strong> />
koj teritoriji. Počeli su da prijete<<strong>br</strong> />
me ni. O, Bože, mi se toliko upinjemo<<strong>br</strong> />
da održimo sve koliko-toliko<<strong>br</strong> />
no rmalnim! Ne znam, ako je ova<<strong>br</strong> />
izjava istinita, onda je mitropolit<<strong>br</strong> />
Nikolaj takođe podlegao najsramnijim<<strong>br</strong> />
metodama, da, pravdajući<<strong>br</strong> />
svo ju slabost i strah, pravi još veću<<strong>br</strong> />
štetu. Ne osuđujem već i sam po -<<strong>br</strong> />
ku šavam da se stavim u njihovu<<strong>br</strong> />
kožu. Međutim, čim mitropolit Ni -<<strong>br</strong> />
kolaj nije nijednom pozvao telefonom<<strong>br</strong> />
već mu je i proteklo javljanje<<strong>br</strong> />
“iznuđeno“ vidio sam koliko mu je<<strong>br</strong> />
stalo. Osjećam nekakvo nadimanje,<<strong>br</strong> />
od muke teško dišem, muke od<<strong>br</strong> />
svega preživljenog. 13<<strong>br</strong> />
Karadžić onemogućuje<<strong>br</strong> />
dostavu humanitarne<<strong>br</strong> />
pomoći srpskom<<strong>br</strong> />
stanovništvu u gradu, time<<strong>br</strong> />
vrši pritisak i želi u<strong>br</strong>zati<<strong>br</strong> />
njihovo iseljenje<<strong>br</strong> />
Četvrtak, 16. jul<<strong>br</strong> />
Bilo je važno dočekati jutro, i<<strong>br</strong> />
ono polako budi život. Naš uobiča -<<strong>br</strong> />
je ni redoslijed. Već četri dana ne -<<strong>br</strong> />
ma vode i struje. Opet neki kolaps.<<strong>br</strong> />
Staru crkvu držimo otvorenu<<strong>br</strong> />
kao i dosad. Opet navala na svijeće<<strong>br</strong> />
zbog nestanka struje. Svi smo,<<strong>br</strong> />
hvala Bogu, zdravi i čitavi i nismo<<strong>br</strong> />
mnogo utučeni. Pokadkad ima i<<strong>br</strong> />
neke vedrine. Padne neka sumorna<<strong>br</strong> />
šala, ali nakratko. U 10.00 od la zim<<strong>br</strong> />
sa ljudima iz “Do<strong>br</strong>otvora“ u Predsjedništvo.<<strong>br</strong> />
Sastanak je organizovao<<strong>br</strong> />
dr. Pejanović. Tu je još g. Pa muk iz<<strong>br</strong> />
skupštine grada, Braco Ko sovac iz<<strong>br</strong> />
Foruma građana, pa g. Stjepan<<strong>br</strong> />
Klju jić, dr. Andrija Gvozdenović, dr.<<strong>br</strong> />
Dra goljub Popović, M. Tutnjević,<<strong>br</strong> />
ka snije je stigao prof. Muhamed Fi -<<strong>br</strong> />
13 Ibid, 149-150 14 Ibid, str. 158<<strong>br</strong> />
li pović, a pred kraj dođe Goran Mi -<<strong>br</strong> />
lić (bivši direktor JUTEL-a) i novinar<<strong>br</strong> />
Rajko Živković.<<strong>br</strong> />
Ne poznajem do<strong>br</strong>o politiku po -<<strong>br</strong> />
d jele humanitarne pomoći u hrani,<<strong>br</strong> />
ali iz onog što je rekao čovjek iz<<strong>br</strong> />
skupštine grada, vidim da postoji<<strong>br</strong> />
pokriće za slab rad humanitarnih<<strong>br</strong> />
društava. Reče da su humanitarna<<strong>br</strong> />
društva Srba, muslimana i Hrvata<<strong>br</strong> />
tako prihvatila situaciju i da oni<<strong>br</strong> />
njihovu autonomiju neće da diraju<<strong>br</strong> />
niti uskraćuju.<<strong>br</strong> />
Kad sam protestvovao – zašto<<strong>br</strong> />
ne ma hrane kad stiže u Grad – on -<<strong>br</strong> />
da je ustao g. Pamuk i rekao: “Vi se,<<strong>br</strong> />
gospodine, o<strong>br</strong>atite svom dr. Ka ra -<<strong>br</strong> />
džiću. On uzima svoj dio hu ma -<<strong>br</strong> />
nitarne pomoći i 45% (ili 41%, ni -<<strong>br</strong> />
sam siguran) ukupne hrane pre ma<<strong>br</strong> />
procentu srpskog stanovništva –<<strong>br</strong> />
vozi u Rajlovac. On računa da ovi<<strong>br</strong> />
Srbi u gradu nisu Srbi. Jer, da su<<strong>br</strong> />
Srbi – ne bi bili uz Aliju. Znači, Va -<<strong>br</strong> />
ša hrana se uzima, a što je Vaše ne<<strong>br</strong> />
daju Vama – to im vi recite. Ne mo -<<strong>br</strong> />
že te od tuđih usta otimati hranu<<strong>br</strong> />
kad je ionako ima malo, a Vi ste je<<strong>br</strong> />
već dobili!“ Bio sam preneražen<<strong>br</strong> />
ovim, okrenuo sam se dr. Popoviću i<<strong>br</strong> />
Tutnjeviću da mi kažu da li je to<<strong>br</strong> />
istina! Kad rekoše da jeste, ja za ću -<<strong>br</strong> />
tah. Dođoh u situaciju da se još i<<strong>br</strong> />
izvinjavam. Tako smo odmah na<<strong>br</strong> />
po četku dobili po nosu! Nisam imao<<strong>br</strong> />
pojma da je to tako: da se hr a na<<strong>br</strong> />
odvozi i skladišti za srpsku vo j sku,<<strong>br</strong> />
za ratnu rezervu, i da je to je dan od<<strong>br</strong> />
vidova pritiska na srpsko sta -<<strong>br</strong> />
novništvo da izađe iz Sarajeva! 14<<strong>br</strong> />
Kod gradonačelnika g.<<strong>br</strong> />
Kreševljakovića<<strong>br</strong> />
Četvrtak, 23. jul<<strong>br</strong> />
Ručao sam, pa sam u 15:30 otišao<<strong>br</strong> />
autom (koje su poslali po me -<<strong>br</strong> />
ne) u posjetu gradonačelniku Kreševljakoviću.<<strong>br</strong> />
Tu sam primljen vrlo<<strong>br</strong> />
srdačno. Više od jednog sata smo
azgovarali i razmijenili mišljenja.<<strong>br</strong> />
Ponovo nisam diplomatisao, ne go<<strong>br</strong> />
sam iskreno govorio o svim problemima<<strong>br</strong> />
koji muče mene i narod.<<strong>br</strong> />
Doduše, više o mojim ličnim, jer do<<strong>br</strong> />
naroda ne mogu da dođem. Moj<<strong>br</strong> />
glavni utisak je da je Kreševljaković<<strong>br</strong> />
dosta realan čov jek. I on je svjestan<<strong>br</strong> />
važnosti Srba u ovom gradu,<<strong>br</strong> />
Srba koji su ovdje bili vijekovima,<<strong>br</strong> />
Kod reisa sam ostao više od<<strong>br</strong> />
jednog sata u zaista ljudskom<<strong>br</strong> />
razgovoru. Iz razgovora vidim da<<strong>br</strong> />
sam u njemu zaista našao vrlo<<strong>br</strong> />
dostojnog sagovornika, koji ima<<strong>br</strong> />
širinu, i sav razgovor je, što se<<strong>br</strong> />
vidjelo i s njegove i s moje strane,<<strong>br</strong> />
bio ljudski i iskren. Pokazao mi je<<strong>br</strong> />
spisak od 20, što zatvorenih, što<<strong>br</strong> />
nestalih, imama. Tek tada sam se<<strong>br</strong> />
osvijestio i promislio: ovi ljudi ne<<strong>br</strong> />
mogu da <strong>br</strong>ane život, jer je u<<strong>br</strong> />
tuđim rukama, a ja hoću da se<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>anim od pisanja<<strong>br</strong> />
“Muslimanskog glasa“?! Tako<<strong>br</strong> />
sam se prosto postidio koliko<<strong>br</strong> />
mnogo tražim u odnosu na ono<<strong>br</strong> />
šta bi moglo da me snađe. Eto,<<strong>br</strong> />
odoh s jednom namjerom, a<<strong>br</strong> />
vratih se dosta utučen.<<strong>br</strong> />
ali i teškoća koje su otprilike iste<<strong>br</strong> />
kao one poslije Vidovdana 1914.<<strong>br</strong> />
godine. Ohra<strong>br</strong>enje mi je da ima<<strong>br</strong> />
ljudi koji realno razmišljaju o<<strong>br</strong> />
sutrašnjici, i da upoređuju istorijske<<strong>br</strong> />
prilike, u kojima su se pokazale<<strong>br</strong> />
i pozitivne i negativne strane<<strong>br</strong> />
zajedničkog življenja. Naime, ovo<<strong>br</strong> />
je podneblje sa dugogodišnjom<<strong>br</strong> />
zajedničkom tradicijom, saživotom,<<strong>br</strong> />
i teško će u ovakvom gradu<<strong>br</strong> />
doći do naglog presjeka tog saživota.<<strong>br</strong> />
I ako se to desi, grad će to teško<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
da podnese, i to će se mnogo osjetiti.<<strong>br</strong> />
To je politika grada i politika<<strong>br</strong> />
države. Moj napor je usmjeren<<strong>br</strong> />
samo na to da, koliko mogu, olakšam<<strong>br</strong> />
položaj crkve i svog naroda,<<strong>br</strong> />
a sada se ponovo postavlja pitanje<<strong>br</strong> />
kako ga ja mogu olakšati?<<strong>br</strong> />
Čak mi je g. Kreševljaković uči -<<strong>br</strong> />
no malu čast i zamolio me da svoj<<strong>br</strong> />
izlazak ne sakrijem, i da mu se<<strong>br</strong> />
oba vezno javim. Takođe razmišljali<<strong>br</strong> />
smo i o nekakvoj propusnici koju<<strong>br</strong> />
bi dobili predstavnici svih vjerskih<<strong>br</strong> />
<strong>zajednica</strong>. Ljubazno su me odvezli<<strong>br</strong> />
do naše kancelarije. 15<<strong>br</strong> />
Karakter teksta iz “Glasa<<strong>br</strong> />
Crkve“ (<strong>br</strong>. 4/88) “Kulturni<<strong>br</strong> />
i vjerski genocid nad<<strong>br</strong> />
pravoslavnim Srbima<<strong>br</strong> />
Sarajeva“ Dragomira<<strong>br</strong> />
Ubiparipovića<<strong>br</strong> />
Nedjelja, 26. jul<<strong>br</strong> />
I tokom dana bilo je pucnjave,<<strong>br</strong> />
nažalost i u našoj blizini, tu oko<<strong>br</strong> />
Sebilja. Dizala se ogromna prašina,<<strong>br</strong> />
a čuo sam da je bilo i žrtava.<<strong>br</strong> />
Danas je do mojih ruke došao primjerak<<strong>br</strong> />
“Muslimanskog glasa“<<strong>br</strong> />
(glasilo SDA) u kojem je izašla mo -<<strong>br</strong> />
ja fotografija i naslov “Jedini srp -<<strong>br</strong> />
ski sveštenik“, a tekst me je predstavio<<strong>br</strong> />
kao “mezimca vlasti u Sarajevu“.<<strong>br</strong> />
Kao protivteža neželjenom<<strong>br</strong> />
epitetu zbog posjeta dr. Pejanovića,<<strong>br</strong> />
Simovića i kontakata sa ostalima,<<strong>br</strong> />
objavili su u njoj tekst iz<<strong>br</strong> />
“Glasa Crkve“ (<strong>br</strong>. 4/88) pod naslovom<<strong>br</strong> />
“Kulturni i vjerski genocid<<strong>br</strong> />
nad pravoslavnim Srbima Sarajeva“,<<strong>br</strong> />
i zaključak da su takvi tekstovi<<strong>br</strong> />
bili “signal onima koji nas sada<<strong>br</strong> />
ubijaju...“. neko je pronašao moj<<strong>br</strong> />
tekst iz “Glasa Crkve“ iz 1988., u<<strong>br</strong> />
kojem sam napadao muslimane,<<strong>br</strong> />
koji su našu kulturu, koja je bila<<strong>br</strong> />
na vrhuncu, unazadili i nametnuli<<strong>br</strong> />
nam tursko ropstvo... 16<<strong>br</strong> />
DIJALOG<<strong>br</strong> />
Dijelovi iz Ubiparipovićevog<<strong>br</strong> />
teksta “Kulturni i vjerski genocid<<strong>br</strong> />
nad pravoslavnim Srb ima<<strong>br</strong> />
Sarajeva“ koje je prenio “Muslimanski<<strong>br</strong> />
glas“, 27. jul 1992.:<<strong>br</strong> />
“Grad Sarajevo, sa prebogatom<<strong>br</strong> />
slobodarskom i kulturnom prošlošću<<strong>br</strong> />
pravoslavnih Srba (koji i danas<<strong>br</strong> />
čine nadtrećinu njegovih građana),<<strong>br</strong> />
nesrazmjerno više forsira za š -<<strong>br</strong> />
titu kulture (i donijete vjere) naših<<strong>br</strong> />
vjekovnih porobljivača Turaka koji<<strong>br</strong> />
su punih pet vjekova unazađivali<<strong>br</strong> />
visoke domete hrišćanske kulture<<strong>br</strong> />
Balkana. To je jasno primjetno u<<strong>br</strong> />
svim oblastima kulturnog života;<<strong>br</strong> />
istoriografiji, književnosti, umjetnosti,<<strong>br</strong> />
muzici i dr. Zaplavljujući sve<<strong>br</strong> />
ostale prisutne narode...“<<strong>br</strong> />
I dalje:<<strong>br</strong> />
“nazivi ponekih važnih ulica<<strong>br</strong> />
svojim imenima nas podsjećaju na<<strong>br</strong> />
teške dane naše prošlosti. Hadži<<strong>br</strong> />
Loja, u čijoj ulici je smješten kompleks<<strong>br</strong> />
domova univerzitetske omladine,<<strong>br</strong> />
je upamćen po velikim zulumima<<strong>br</strong> />
prema srpskom stanovništvu.<<strong>br</strong> />
Ljetopisi bilježe da se Srbi te -<<strong>br</strong> />
škom mukom odupriješe napadima<<strong>br</strong> />
njegovih ljudi prilikom osvećenja<<strong>br</strong> />
Saborne sarajevske crkve. Biv -<<strong>br</strong> />
ša ulica “Logavina“ je dobila u no -<<strong>br</strong> />
vije vrijeme ime Kaukčije Abdulaha<<strong>br</strong> />
efendije – imama koji je čuvši<<strong>br</strong> />
da su Srbi nabavili zvona za staru<<strong>br</strong> />
crkvu – oštro protestvovao kod pa -<<strong>br</strong> />
še iznalazeći Kur’anske citate kojima<<strong>br</strong> />
se to mora za<strong>br</strong>aniti...“ 17<<strong>br</strong> />
Dugo očekivani susret sa<<strong>br</strong> />
reis ul ulemom<<strong>br</strong> />
Srijeda, 29. jul<<strong>br</strong> />
Oko 11.00 pozvao sam g. reis ul<<strong>br</strong> />
ulemu hadži Jakuba Selimovskog i<<strong>br</strong> />
dogovorili smo se da me auto mešihata<<strong>br</strong> />
odveze do njegovog kabineta.<<strong>br</strong> />
Kod reisa sam ostao više od jednog<<strong>br</strong> />
sata u zaista ljudskom razgovoru.<<strong>br</strong> />
15 Ibid, str. 169-170 16 Ibid, str. 174 17 Ibid, str. 175-176<<strong>br</strong> />
117
DIJALOG<<strong>br</strong> />
Iz razgovora vidim da sam u nje mu<<strong>br</strong> />
zaista našao vrlo dostojnog sa -<<strong>br</strong> />
govornika, koji ima širinu, i sav ra -<<strong>br</strong> />
zgovor je, što se vidjelo i s njegove i<<strong>br</strong> />
s moje strane, bio ljudski i is k ren.<<strong>br</strong> />
Pokazao mi je spisak od 20, što zatvorenih,<<strong>br</strong> />
što nestalih, ima ma.<<strong>br</strong> />
Čim sam uzeo spisak, vidim<<strong>br</strong> />
prva dva imena, hodže iz Ljubije i<<strong>br</strong> />
Om arske – znam da su odavno po -<<strong>br</strong> />
z nati kao nestali. Možda i ubijeni?<<strong>br</strong> />
Ostale nisam poznavao, ali sam<<strong>br</strong> />
znao da su, ili u zatvoru, ili pod<<strong>br</strong> />
zemljom. Tek tada sam se os vi -<<strong>br</strong> />
jestio i promislio: ovi ljudi ne mogu<<strong>br</strong> />
da <strong>br</strong>ane život, jer je u tuđim rukama,<<strong>br</strong> />
a ja hoću da se <strong>br</strong>anim od pi -<<strong>br</strong> />
sanja “Muslimanskog glasa“?! Ta -<<strong>br</strong> />
ko sam se prosto postidio koliko<<strong>br</strong> />
mno go tražim u odnosu na ono šta<<strong>br</strong> />
bi moglo da me snađe. Eto, odoh s<<strong>br</strong> />
jednom namjerom, a vratih se do -<<strong>br</strong> />
sta utučen.<<strong>br</strong> />
Zaista žalim što se politika i po -<<strong>br</strong> />
litičari nisu imali razumijevanja i<<strong>br</strong> />
što se nisu izdigli iznad svega. To<<strong>br</strong> />
bi bilo u interesu svih strana. Isto<<strong>br</strong> />
tako, njegove pretpostavke o širini<<strong>br</strong> />
jugoslovenskog prostora koji ovakvom<<strong>br</strong> />
kratkovidom politikom ne<<strong>br</strong> />
samo da dovodi do gubitka života,<<strong>br</strong> />
već i osujećuje naše namjere o na -<<strong>br</strong> />
pretku svih vjera, to su, u stvari i<<strong>br</strong> />
moje konstatacije, koje su izgubile<<strong>br</strong> />
nadu u ono što nam je svima glavni<<strong>br</strong> />
interes. Zahvalan sam mu što<<strong>br</strong> />
je odvojio toliko vremena da porazgovaramo,<<strong>br</strong> />
a nije to morao. 18<<strong>br</strong> />
118<<strong>br</strong> />
Zaključne misli<<strong>br</strong> />
sarajevskog sveštenika<<strong>br</strong> />
Ako neko nekada bude ovo čitao<<strong>br</strong> />
i koristio kao neku građu, možda<<strong>br</strong> />
će između mojih redova pokušati<<strong>br</strong> />
da pronađe odgovor zašto se u<<strong>br</strong> />
ovom dnevniku nigdje ne okomljujem<<strong>br</strong> />
na muslimane onako kako je<<strong>br</strong> />
to u ovdašnjim medijima propagi -<<strong>br</strong> />
ra no koji tom propagandom na -<<strong>br</strong> />
mje ravaju da opravdaju ratni vi -<<strong>br</strong> />
hor protiv muslimana. Nije u pita-<<strong>br</strong> />
nju zaštita muslimanskih interesa.<<strong>br</strong> />
Ne <strong>br</strong>anim ja Aliju Izetbegovića,<<strong>br</strong> />
nego po urođenom poštenju i iz -<<strong>br</strong> />
građenim kriterijumima hrišćanskog<<strong>br</strong> />
morala i razumijevanja bližnjeg,<<strong>br</strong> />
moram da se unesem i u problem<<strong>br</strong> />
muslimana, koji su ovoga pu -<<strong>br</strong> />
ta isto kao i mi, izmanipulisani i<<strong>br</strong> />
sa mi bili žrtve ovog nesrećnog ra -<<strong>br</strong> />
ta. Čak, mogu da kažem da je<<strong>br</strong> />
muslimanski lider Izetbegović u<<strong>br</strong> />
zanosu precijenio situaciju i mislio<<strong>br</strong> />
je da je došao momenat da svom<<strong>br</strong> />
na rodu obezbijedi sve, pa čak i dr -<<strong>br</strong> />
ža vu. Nije računao, niti vidio da ta<<strong>br</strong> />
bajna Evropa ovog puta zaustavlja<<strong>br</strong> />
euforiju islama preko nas jadnih<<strong>br</strong> />
naivnih Srba. Našim rukama svr-<<strong>br</strong> />
šava nečastan posao. Nas su uzeli<<strong>br</strong> />
kao najpogodnije (pazite, Hrvati<<strong>br</strong> />
ni su prihvatili da po dugi put budu<<strong>br</strong> />
ge nocidni), i mi smo objeručke pri -<<strong>br</strong> />
h vatili da iskoristimo tobože istorijsku<<strong>br</strong> />
šansu da napravimo i “zaok -<<strong>br</strong> />
ru žimo svoju državu“, i da uz, rat -<<strong>br</strong> />
na razračunavanja i čišćenja prostora,<<strong>br</strong> />
zaustavimo euforiju islama<<strong>br</strong> />
koji nadire ka Zapadu. Na kraju<<strong>br</strong> />
ove “unaprijed prodane utakmice“,<<strong>br</strong> />
mi Srbi otišli smo u <strong>br</strong>da, bez ikakve<<strong>br</strong> />
infrastrukture, prihvatili smo<<strong>br</strong> />
šume i goleti, ostavili najelitniji<<strong>br</strong> />
sloj svog intelektualiteta u gradovima<<strong>br</strong> />
da se asimilira, a sav pedesetogodišnji<<strong>br</strong> />
razvoj, industriju, institucije,<<strong>br</strong> />
ostavili muslimanima, i ta -<<strong>br</strong> />
ko budzašto dali srce potencijala i<<strong>br</strong> />
perspektive. Dakle, do juče je Sr -<<strong>br</strong> />
bin kukao da mu je u petovjekov-<<strong>br</strong> />
nom ropstu mjesto bilo po zabitim<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>dima, a sadašnja politika je u<<strong>br</strong> />
ime srećnog srpstva ponovo to pri -<<strong>br</strong> />
h vatila i tamo ga vratila. Srbin je<<strong>br</strong> />
opet u zabiti i pustoši. Jedna od<<strong>br</strong> />
posljedica rata će biti da će se uništiti<<strong>br</strong> />
autohtonost Srba u gradovima<<strong>br</strong> />
(Sarajevu, Mostaru...), a pravoslavlje<<strong>br</strong> />
će se ponovo vratiti u noć,<<strong>br</strong> />
da sebi gradi istoriji i kulturu<<strong>br</strong> />
tamo gdje mu predstoji posao od<<strong>br</strong> />
narednih sto i više godina. Mislim<<strong>br</strong> />
da svako treba razmišljati kao<<strong>br</strong> />
pametan čovjek, a ne kako mu na -<<strong>br</strong> />
la že “kolektivna hipnoza rata“ te š -<<strong>br</strong> />
ko mi je zato što niko tokom cijelog<<strong>br</strong> />
dosadašnjeg perioda rata “nije<<strong>br</strong> />
imao uši da čuje“ ovaj moj vapaj.<<strong>br</strong> />
Dakle, do juče je Srbin kukao da mu je u petovjekovnom ropstu mjesto bilo<<strong>br</strong> />
po zabitim <strong>br</strong>dima, a sadašnja politika je u ime srećnog srpstva ponovo to<<strong>br</strong> />
prihvatila i tamo ga vratila. Srbin je opet u zabiti i pustoši. Jedna od<<strong>br</strong> />
posljedica rata će biti da će se uništiti autohtonost Srba u gradovima<<strong>br</strong> />
(Sarajevu, Mostaru...), a pravoslavlje će se ponovo vratiti u noć, da sebi<<strong>br</strong> />
gradi istoriji i kulturu tamo gdje mu predstoji posao od narednih sto i više<<strong>br</strong> />
godina. Mislim da svako treba razmišljati kao pametan čovjek, a ne kako<<strong>br</strong> />
mu nalaže “kolektivna hipnoza rata“ teško mi je zato što niko tokom cijelog<<strong>br</strong> />
dosadašnjeg perioda rata “nije imao uši da čuje“ ovaj moj vapaj.<<strong>br</strong> />
Zato ne mogu da se smirim, niti da<<strong>br</strong> />
ovo što činimo prihvatim kao spasonosno<<strong>br</strong> />
za srpski narod, već mi se<<strong>br</strong> />
čini da je to natragičnije rješenje<<strong>br</strong> />
naše sudbine. Kao da jedino mi ne<<strong>br</strong> />
vidimo da u Evropi gase vojsku,<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>išu granice, objedinjuju valute,<<strong>br</strong> />
unificiraju pasoše, udružuju ekonomske<<strong>br</strong> />
zajednice, prave svjetske<<strong>br</strong> />
zajednice. A mi hoćemo svoje, i vojske<<strong>br</strong> />
i pasoše i granice... i što je najgore,<<strong>br</strong> />
Crkva se upliće i pomaže da<<strong>br</strong> />
stvaramo granice...<<strong>br</strong> />
Dnevnik završavam krajem<<strong>br</strong> />
augusta 1992. godine i svi prizori,<<strong>br</strong> />
komentari, zapažanja i mišljenja o<<strong>br</strong> />
ratu, likovima i zbivanjima odnose<<strong>br</strong> />
se samo na ovaj period. 19<<strong>br</strong> />
18 Ibid, str. 180<<strong>br</strong> />
19 Ibid, str. 237-238
Sejjid Husein NASR<<strong>br</strong> />
ISLAM i nasilje<<strong>br</strong> />
Budući da je islam<<strong>br</strong> />
objavljen ukupnom<<strong>br</strong> />
životu - ne praveći<<strong>br</strong> />
razliku između<<strong>br</strong> />
svetog i profanog -<<strong>br</strong> />
dio njegovog<<strong>br</strong> />
zanimanja je i sila<<strong>br</strong> />
(ili sile) koje<<strong>br</strong> />
karakteriziraju ovaj<<strong>br</strong> />
svijet napose. Ali,<<strong>br</strong> />
islam, insistiranjem<<strong>br</strong> />
na kontroli upotrebe<<strong>br</strong> />
i primjene sile u<<strong>br</strong> />
smislu uspostave<<strong>br</strong> />
ravnoteže i sklada,<<strong>br</strong> />
ograničava i protivi<<strong>br</strong> />
se (za<strong>br</strong>anjuje) nasilje<<strong>br</strong> />
kao čin agresije i<<strong>br</strong> />
narušavanja prava<<strong>br</strong> />
drugih, Boga,<<strong>br</strong> />
Uzvišenog i Njegovih<<strong>br</strong> />
stvorenja, definiranih<<strong>br</strong> />
islamskim<<strong>br</strong> />
Vjerozakonom.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Prijevod i o<strong>br</strong>ada s engleskog: Edin Urjan Kukavica<<strong>br</strong> />
Uprkos sve češćem i sve besti ja l -<<strong>br</strong> />
nijem nasilju u mnogim dijelovima<<strong>br</strong> />
svijeta od Irske do Pacifič kog bazena,<<strong>br</strong> />
sa akterima svih reli gi jskih i<<strong>br</strong> />
drugih tradicija od krš ćan stva pre -<<strong>br</strong> />
ko hinduizma do pot pu nog ateizma,<<strong>br</strong> />
Zapadni svijet - oso bito od 11. septe -<<strong>br</strong> />
m<strong>br</strong>a (prim. prev.) - islam više nego<<strong>br</strong> />
bilo šta dru go asocira sa nasiljem i<<strong>br</strong> />
te rorom. Muslimansko osvajanje<<strong>br</strong> />
Špa ni je, križarski pohodi - koje nisu<<strong>br</strong> />
inicirali muslimani - te osmanska<<strong>br</strong> />
vla da vina Istočnom<<strong>br</strong> />
Eu ropom osigurali<<strong>br</strong> />
su historijsko sje ća -<<strong>br</strong> />
nje o islamu ne po s -<<strong>br</strong> />
redno identifici ra -<<strong>br</strong> />
nom sa silom i na si -<<strong>br</strong> />
ljem. Štaviše, ne ko -<<strong>br</strong> />
li ko posljed njih de -<<strong>br</strong> />
ce nija na Sre dnjem<<strong>br</strong> />
is toku te <strong>br</strong>o jni po k -<<strong>br</strong> />
re ti koji u svojim na -<<strong>br</strong> />
zi vima imaju pojam<<strong>br</strong> />
islam ili neku is la msku asocijaciju -<<strong>br</strong> />
najčešće džihad - te pokušaji da se<<strong>br</strong> />
problemi is lamskog/muslimanskog<<strong>br</strong> />
svijeta - uz rokovani utjecajima<<strong>br</strong> />
izvan mu sli manskog vjerskog i<<strong>br</strong> />
duhovnog okruženja - riješe ponovo<<strong>br</strong> />
ne uob zi rujući muslimansko<<strong>br</strong> />
biće, samo su (p)ojačali ideju koja<<strong>br</strong> />
dominira Zap adom da je islam u<<strong>br</strong> />
svojoj su štini povezan sa nasiljem.<<strong>br</strong> />
U cilju razumijevanja islama,<<strong>br</strong> />
te provjere tačnosti tvrdnje da su<<strong>br</strong> />
is lam i nasilje nerazdvojivo pove -<<strong>br</strong> />
za ni, važno je razmotriti ukupnost<<strong>br</strong> />
pitanja neprestano imajući<<strong>br</strong> />
STAV<<strong>br</strong> />
na umu činjenicu da riječ i pojam<<strong>br</strong> />
is lam znači mir te da historija is -<<strong>br</strong> />
la ma nije ništa nasilnija nego hi s -<<strong>br</strong> />
to rija drugih religijskih ili civilizacijskih<<strong>br</strong> />
tradicija, osobito zapadnih.<<strong>br</strong> />
No, u tekstu ćemo se baviti is -<<strong>br</strong> />
la mom kao vjerom, njenim načelima<<strong>br</strong> />
i idejama/idealima a ne poje -<<strong>br</strong> />
di nim slučajevima, historijskim<<strong>br</strong> />
ili savremenim.<<strong>br</strong> />
Prije svega - ia ko izgleda po ma -<<strong>br</strong> />
lo be smisleno - potre b no je de fi ni -<<strong>br</strong> />
ra ti šta se to po d ra -<<strong>br</strong> />
zu mijeva pod pojm -<<strong>br</strong> />
om na si lje. Po s toji<<strong>br</strong> />
ne kolicina ustaljenih<<strong>br</strong> />
i op će pri hva će -<<strong>br</strong> />
nih de finicija poput<<strong>br</strong> />
‘žu stre i intenzivne<<strong>br</strong> />
up o trebe sile’, ‘gru -<<strong>br</strong> />
be ili smrtonosne<<strong>br</strong> />
fizičke snage ili ak -<<strong>br</strong> />
cije’, ‘neopravdane<<strong>br</strong> />
ili bez upozorenja<<strong>br</strong> />
primjene sile naročito protiv prava<<strong>br</strong> />
drugih’, ‘grubost ili neumjerenost<<strong>br</strong> />
u primjeni sile’ te ‘povrede nastale<<strong>br</strong> />
izvrtanjem značenja ili činjenica’.<<strong>br</strong> />
Ako se navedene definicije za nasilje<<strong>br</strong> />
usvoje kao važeće, potrebno je<<strong>br</strong> />
postaviti pitanje veze i odnosa islama<<strong>br</strong> />
i definicija napose. Što se tiče<<strong>br</strong> />
‘sile’ islam se ne protivi njenoj upotrebi,<<strong>br</strong> />
ali i insistira na njenoj potpunoj<<strong>br</strong> />
kontroli u skladu sa Vjerozakonom<<strong>br</strong> />
(šeri’at). Svijet u kojem živimo<<strong>br</strong> />
svakodnevno je prizorište upotrebe<<strong>br</strong> />
sile, od prirode do ljudskog<<strong>br</strong> />
društva, među ljudima kao i unutar<<strong>br</strong> />
Objavljen svijetu i<<strong>br</strong> />
čovječanstvu u cjelini,<<strong>br</strong> />
a ne samo ‘cezareji’,<<strong>br</strong> />
islam preuzima<<strong>br</strong> />
odgovornost za cijeli<<strong>br</strong> />
svijet - sve svjetove - u<<strong>br</strong> />
kojima se sila kao<<strong>br</strong> />
pojava pojavljuje i<<strong>br</strong> />
primjenjuje.<<strong>br</strong> />
119
STAV<<strong>br</strong> />
čovjeka kao jedinke. Cilj i svrha<<strong>br</strong> />
islama je uspostava ravnoteže<<strong>br</strong> />
među svim poljima ispoljavanja<<strong>br</strong> />
bilo kakvih sila. Islamski koncept<<strong>br</strong> />
pravde/pravednosti potpuno je u<<strong>br</strong> />
skladu sa tom ravnotežom, čemu<<strong>br</strong> />
zorno svjedoči i etimološki identitet<<strong>br</strong> />
i korijen riječi pravda (al-’adl) i<<strong>br</strong> />
ravnoteža (te’adul). Primjena sile<<strong>br</strong> />
u skladu sa nalozima i za<strong>br</strong>anama<<strong>br</strong> />
Vjerozakona, a u cilju (ponovne)<<strong>br</strong> />
uspostave narušene ra v noteže je<<strong>br</strong> />
prihvatljiva - čak po že ljna - jer to<<strong>br</strong> />
znači osiguranje uvjeta za uspostavu<<strong>br</strong> />
i provođenje pravde. Štaviše,<<strong>br</strong> />
ne koristiti silu u ovom smislu<<strong>br</strong> />
značilo bi postati plijenom drugih<<strong>br</strong> />
sila što je ništa dru go nego narušavanje<<strong>br</strong> />
ravnoteže, a što gotovo po<<strong>br</strong> />
pravilu rezultira, ili može rezultirati,<<strong>br</strong> />
većom nepravdom. Da li će<<strong>br</strong> />
upotreba sile u konk re tnom slučaju<<strong>br</strong> />
biti žustra i intenzivna ili pak<<strong>br</strong> />
blaga i umjerena us lo vljeno je<<strong>br</strong> />
okolnostima; u svakom slučaju<<strong>br</strong> />
sila se može i smije primijeniti<<strong>br</strong> />
samo s ciljem i svrhom uspostave<<strong>br</strong> />
ravnoteže i sklada, a nipošto za<<strong>br</strong> />
osobne ili pak interese određene<<strong>br</strong> />
skupine; bez obzira na značaj i<<strong>br</strong> />
važnost interesa oni se moraju od -<<strong>br</strong> />
nositi na zajednicu u cjelini.<<strong>br</strong> />
120<<strong>br</strong> />
Objavljen svijetu i čovječans t -<<strong>br</strong> />
vu u cjelini, a ne samo ‘cezareji’,<<strong>br</strong> />
is lam preuzima odgovornost za<<strong>br</strong> />
cijeli svijet - sve svjetove - u kojima<<strong>br</strong> />
se sila kao pojava pojavljuje i<<strong>br</strong> />
primjenjuje. Upravo toj činjenici<<strong>br</strong> />
za hvaljujući, ili njome napose,<<strong>br</strong> />
og raničava se upotreba sile uprkos<<strong>br</strong> />
svim ratovima, osvajanjima<<strong>br</strong> />
i/ili napadima kojima historija<<strong>br</strong> />
svje doči. Islam je bio i jeste u stanju<<strong>br</strong> />
osigurati stanja mira, ravnoteže<<strong>br</strong> />
i sklada koji su dio onog osobitog<<strong>br</strong> />
ambijenta koji vlada u svim<<strong>br</strong> />
sredinama u kojima je nešto od<<strong>br</strong> />
tradicionalnog islama sačuvano.<<strong>br</strong> />
Mir kojim odišu dvorišta džamija,<<strong>br</strong> />
tekija ili bašči/cvijetnjaka svejednako<<strong>br</strong> />
od Marakeša do Lahorea ni -<<strong>br</strong> />
pošto nije slučajan, nego naprotiv,<<strong>br</strong> />
rezultat kontrole sile s ciljem<<strong>br</strong> />
us postave sklada ravnotežom si -<<strong>br</strong> />
la, prirodnih, društvenih i/ili psi -<<strong>br</strong> />
ho loških.<<strong>br</strong> />
Što se značenja pojma nasilje<<strong>br</strong> />
ti če, kao ‘grube ili smrtonosne fi -<<strong>br</strong> />
zi čke snage ili akcije’, islamski<<strong>br</strong> />
Vje rozakon protivi se i najstrožije<<strong>br</strong> />
za <strong>br</strong>anjuje bilo kakvu (svaku) up -<<strong>br</strong> />
o trebu sile u ovom smislu osim u<<strong>br</strong> />
slučaju rata (od<strong>br</strong>ane od napada)<<strong>br</strong> />
ili pak kažnjavanja kriminalaca<<strong>br</strong> />
U cilju razumijevanja islama,<<strong>br</strong> />
te provjere tačnosti tvrdnje<<strong>br</strong> />
da su islam i nasilje<<strong>br</strong> />
nerazdvojivo povezani,<<strong>br</strong> />
važno je razmotriti ukupnost<<strong>br</strong> />
pitanja neprestano imajući<<strong>br</strong> />
na umu činjenicu da riječ i<<strong>br</strong> />
pojam islam znači mir te da<<strong>br</strong> />
historija islama nije ništa<<strong>br</strong> />
nasilnija nego historija<<strong>br</strong> />
drugih religijskih ili<<strong>br</strong> />
civilizacijskih tradicija,<<strong>br</strong> />
osobito zapadnih.<<strong>br</strong> />
u skladu sa nalozima Vjerozakona.<<strong>br</strong> />
Međutim, treba spomenuti,<<strong>br</strong> />
čak ni u ratu nije dopušteno - za -<<strong>br</strong> />
b ranjeno je - bilo kakvo nasilje<<strong>br</strong> />
nad ženama i djecom, kao i upot -<<strong>br</strong> />
re ba (vojne) sile protiv civila. Silu<<strong>br</strong> />
je dopušteno primijeniti samo<<strong>br</strong> />
pro tiv boraca/ratnika na bojnom<<strong>br</strong> />
po lju ali i tada samo dok se ne<<strong>br</strong> />
pre daju ili onesposobe za dalje<<strong>br</strong> />
ra tovanje; ubijanje i/ili masakri -<<strong>br</strong> />
ra nje ranjenih i poginulih nije do -<<strong>br</strong> />
pu šteno. Još jednom, nanošenje<<strong>br</strong> />
bi lo kakvih povreda izvan ovog<<strong>br</strong> />
ko nteksta ili izvan konteksta ka -<<strong>br</strong> />
ž njavanja kriminalaca, opet i is k -<<strong>br</strong> />
lju čivo u skladu sa nalozima Vje -<<strong>br</strong> />
ro zakona, za<strong>br</strong>anjeno je samim<<strong>br</strong> />
Vje rozakonom.<<strong>br</strong> />
Što se tiče upotrebe neopravdane<<strong>br</strong> />
i nepravedne sile protiv pra -<<strong>br</strong> />
va drugih, islam to potpuno za b -<<strong>br</strong> />
ra njuje. Prava ljudskih bića definirana<<strong>br</strong> />
su i zaštićena islamskim<<strong>br</strong> />
Vjerozakonom; pritom treba ima -<<strong>br</strong> />
ti na umu da se vjerozakonski na -<<strong>br</strong> />
lozi i za<strong>br</strong>ane odnose ne samo na<<strong>br</strong> />
muslimane nego i na pripadnike i<<strong>br</strong> />
sljedbenike drugih religijskih<<strong>br</strong> />
tra dicija koje se smatraju Sljed -<<strong>br</strong> />
be nicima Knjige (ehlu’l-kitab). U<<strong>br</strong> />
skla du sa navedenim, pojavu na -<<strong>br</strong> />
si lja od strane islamskih/musli -<<strong>br</strong> />
ma nskih skupina ili pojedinaca,<<strong>br</strong> />
bez obzira na to da li je nasilje is -<<strong>br</strong> />
po ljeno prema muslimanima ili<<strong>br</strong> />
ne muslimanima, nipošto nije mo -<<strong>br</strong> />
guće ni opravdati a kamoli legalizirati<<strong>br</strong> />
učenjima islama i Kur’ana<<strong>br</strong> />
- zato što je ono rezultat nepotpunosti<<strong>br</strong> />
i nesavršenosti ljudskog primatelja<<strong>br</strong> />
Božanske Poruke. Čovjek<<strong>br</strong> />
je (samo) čovjek i nijedna vjera ni<<strong>br</strong> />
religija nije u stanju potpuno<<strong>br</strong> />
neu tralizirati urođenu nepotpunost<<strong>br</strong> />
i nesavršenost njegove prirode.<<strong>br</strong> />
Značajno je, međutim, ne to<<strong>br</strong> />
što nasilje u spomenutim defini -<<strong>br</strong> />
ci jskim slučajevima postoji u<<strong>br</strong> />
muslimanskim društvima, nego
to što uprkos teško na<strong>br</strong>ojivom<<strong>br</strong> />
mno štvu negativnih socijalnih i<<strong>br</strong> />
ekonomskih faktora - usljed kolonizacija,<<strong>br</strong> />
industrijalizacije, mo de r -<<strong>br</strong> />
nizacije - koji su rezultirali kul tu -<<strong>br</strong> />
rnom dislokacijom i <strong>br</strong>ojnim dru -<<strong>br</strong> />
gim elementima, manje je ne p rav -<<strong>br</strong> />
ednog i neopravdanog nasilja i/ili<<strong>br</strong> />
upotrebe sile prema ‘drugima’ u<<strong>br</strong> />
ve ćini muslimanskih zemalja nego<<strong>br</strong> />
na Zapadu (ili pak, odnedavno od<<strong>br</strong> />
strane zapadnih sila prema islamskim/muslimanskim<<strong>br</strong> />
društvima i<<strong>br</strong> />
zemljama, prim. prev.).<<strong>br</strong> />
Nadalje, ukoliko se nasilje po -<<strong>br</strong> />
j mi kao ‘grubost ili neumjerenost<<strong>br</strong> />
u primjeni sile’ treba znati da se<<strong>br</strong> />
islam tome potpuno protivi, odnosno,<<strong>br</strong> />
za<strong>br</strong>anjuje to. Islam je ute -<<strong>br</strong> />
me ljen na umjerenosti a njegova<<strong>br</strong> />
etika i moral na načelima izbje -<<strong>br</strong> />
ga vanja ekstrema u svakom smislu<<strong>br</strong> />
- i držanja ‘zlatne sredine’. Ni -<<strong>br</strong> />
š ta nije neprimjerenije i nespojivije<<strong>br</strong> />
sa islamom nego pretjerivanje<<strong>br</strong> />
u bilo kojem smislu, da i ne<<strong>br</strong> />
spominjemo neumjerenost u primjeni<<strong>br</strong> />
sile. Čak i kada se sila pri -<<strong>br</strong> />
mje njuje islamski Vjerozakon za -<<strong>br</strong> />
povijeda umjerenost.<<strong>br</strong> />
Konačno, ako se pod nasiljem<<strong>br</strong> />
po drazumijeva ‘izvrtanje značenja<<strong>br</strong> />
ili činjenica što rezultira po v -<<strong>br</strong> />
re dom drugih’ i ovaj vid primjene<<strong>br</strong> />
sile islam potpuno za<strong>br</strong>anjuje. Is -<<strong>br</strong> />
lam je zasnovan/utemeljen na Is -<<strong>br</strong> />
ti ni koja spašava, a koja svoj najuzvišeniji<<strong>br</strong> />
izražaj nalazi u svjedočenju<<strong>br</strong> />
vjere, la ilahe illa’llah (ne -<<strong>br</strong> />
ma božanstva osim Boga). Za<strong>br</strong>anjeno<<strong>br</strong> />
je bilo kakvo (svako) izvrtanje<<strong>br</strong> />
osnovnih učenja vjere čak i<<strong>br</strong> />
ako niko neće biti povrijeđen ti -<<strong>br</strong> />
me. Slijedi da je ‘izvrtanje značenja<<strong>br</strong> />
ili činjenica što rezultira po v -<<strong>br</strong> />
re dom drugih upravo izvrtanje či -<<strong>br</strong> />
nje nica o učenjima Kur’ana i sunneta<<strong>br</strong> />
Allahovog Poslanika Mu ha -<<strong>br</strong> />
mmeda (s.a.v.a.)!<<strong>br</strong> />
Umjesto zaključka treba još<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
STAV<<strong>br</strong> />
Pojavu nasilja od strane islamskih/muslimanskih skupina ili pojedinaca,<<strong>br</strong> />
bez obzira na to da li je nasilje ispoljeno prema muslimanima ili<<strong>br</strong> />
nemuslimanima, nipošto nije moguće ni opravdati a kamoli legalizirati<<strong>br</strong> />
učenjima islama i Kur’ana - zato što je ono rezultat nepotpunosti i<<strong>br</strong> />
nesavršenosti ljudskog primatelja Božanske Poruke.<<strong>br</strong> />
jednom naglasiti: budući da je<<strong>br</strong> />
islam objavljen ukupnom životu -<<strong>br</strong> />
ne praveći razliku između svetog<<strong>br</strong> />
i profanog - dio njegovog zanimanja<<strong>br</strong> />
je i sila (ili sile) koje karakteriziraju<<strong>br</strong> />
ovaj svijet napose. Ali,<<strong>br</strong> />
islam, insistiranjem na kontroli<<strong>br</strong> />
upotrebe i primjene sile u smislu<<strong>br</strong> />
uspostave ravnoteže i sklada,<<strong>br</strong> />
ograničava i protivi se (za<strong>br</strong>anjuje)<<strong>br</strong> />
nasilje kao čin agresije i narušavanja<<strong>br</strong> />
prava drugih, Boga, Uz -<<strong>br</strong> />
vi šenog i Njegovih stvorenja, de -<<strong>br</strong> />
fi niranih islamskim Vjerozakonom.<<strong>br</strong> />
Cilj i svrha islama je ostvarenje<<strong>br</strong> />
mira, ali mira koji je rezultat<<strong>br</strong> />
primjene napora (truda i na s -<<strong>br</strong> />
to janja) koji počinje samodiscipliniranjem,<<strong>br</strong> />
a vodi življenju na svi -<<strong>br</strong> />
je tu u skladu sa nalozima i za b -<<strong>br</strong> />
ra nama Božijeg Zakona. Islam<<strong>br</strong> />
na laže i omogućuje čovjeku živ -<<strong>br</strong> />
lje nje u skladu sa njegovom teo -<<strong>br</strong> />
mo rfnom prirodom, a nipošto i ni -<<strong>br</strong> />
ka ko protivno toj prirodi. Islam<<strong>br</strong> />
op ravdava upotrebu sile samo ra -<<strong>br</strong> />
di suprostavljanja centripetalnim<<strong>br</strong> />
te ndencijama koje čovjeka okreću<<strong>br</strong> />
protiv onoga što čovjek jeste u<<strong>br</strong> />
svojoj nutarnjoj stvarnosti. Upotreba<<strong>br</strong> />
sile opravdana je samo u<<strong>br</strong> />
smislu vlastitog protivljenja i su -<<strong>br</strong> />
p rostavljanja svojoj prirodi te ne -<<strong>br</strong> />
redu nastalom kao rezultat gubi -<<strong>br</strong> />
t ka ravnoteže. Ali, tada upotreba<<strong>br</strong> />
sile nije nasilje u smislu gore na -<<strong>br</strong> />
ve denih definicija; tada je to primjena<<strong>br</strong> />
silne volje i truda u smislu<<strong>br</strong> />
usklađivanja sa Voljom Božijom<<strong>br</strong> />
te upokoravanje i potčinjavanje<<strong>br</strong> />
lju dske volje Božanskoj Volji. Iz<<strong>br</strong> />
tog pokoravanja i potčinjavanja<<strong>br</strong> />
(teslim) dolazi mir (selam), odatle<<strong>br</strong> />
islam. Samo sa takvim islamom<<strong>br</strong> />
mo guće je kontrolirati nasilje i<<strong>br</strong> />
up okoriti zvijer urođenu u prirodu<<strong>br</strong> />
posrnulog čovjeka, da bi čo v -<<strong>br</strong> />
jek mogao živjeti u miru sa so -<<strong>br</strong> />
bom i svijetom, jer živi u miru s<<strong>br</strong> />
Bo gom, Uzvišenim.<<strong>br</strong> />
121
MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />
Pred vratima smo neslućenih mogućnosti komuniciranja. Zašto nam se ta vrata tako<<strong>br</strong> />
sporo otvaraju?<<strong>br</strong> />
Kraj jednopartijnih medija<<strong>br</strong> />
Jednolinijska,<<strong>br</strong> />
jednopartijina<<strong>br</strong> />
tehnologija razvila je<<strong>br</strong> />
tehnologiju<<strong>br</strong> />
poslušnosti i<<strong>br</strong> />
pasivnosti:<<strong>br</strong> />
emitiranje programa<<strong>br</strong> />
- emitiranje je istine.<<strong>br</strong> />
Emitiranje laži -<<strong>br</strong> />
emitiranje je<<strong>br</strong> />
programa protiv<<strong>br</strong> />
kojega se ‘ne može<<strong>br</strong> />
ništa’. Nakon samo<<strong>br</strong> />
pola stoljeća<<strong>br</strong> />
televizije čovjek je<<strong>br</strong> />
postao šizofreno<<strong>br</strong> />
biće koje gleda, prati<<strong>br</strong> />
i sluša ono u što ne<<strong>br</strong> />
vjeruje; prihvaća kao<<strong>br</strong> />
neminovno ono<<strong>br</strong> />
protiv čega se buni<<strong>br</strong> />
cijelo njegovo biće.<<strong>br</strong> />
122<<strong>br</strong> />
Piše: Sead Alić<<strong>br</strong> />
1996. godine objavljena je knjiga<<strong>br</strong> />
Greenpeace, Message and the Media, u<<strong>br</strong> />
kojoj je autor, Stephen Dale, na pri -<<strong>br</strong> />
mjeru Greenpeacea pokazao što to<<strong>br</strong> />
znači “razumjeti medije“. Prema svjedočenju<<strong>br</strong> />
čelnih ljudi ove organizacije,<<strong>br</strong> />
primjerice Boba Huntera ili Pa ula<<strong>br</strong> />
Watsona, tek uvidom u Mc Lu hanove<<strong>br</strong> />
teze o medijima i akcepti ra njem njegovih<<strong>br</strong> />
stavova - Greenpe a ce je krenuo<<strong>br</strong> />
putem izrastanja u pla netarno poznat<<strong>br</strong> />
ekološki pokret. Wa tson štoviše tvrdi,<<strong>br</strong> />
prema svjedo če nju autora ove knjige,<<strong>br</strong> />
da je Green pe ace zapravo prva takva<<strong>br</strong> />
organiza ci ja koja je razumjela - prirodu<<strong>br</strong> />
me di ja.<<strong>br</strong> />
Da bi postala takvom organizacijom,<<strong>br</strong> />
bilo je potrebno raskinuti s ri gi d -<<strong>br</strong> />
nim jednolinijskim razmišljanjem,<<strong>br</strong> />
korištenjem metoda izraslih na starim<<strong>br</strong> />
iskustvima i navikama, te okrenuti se<<strong>br</strong> />
medijima i novim oblicima me dijski<<strong>br</strong> />
osviještene prakse. Trebalo je razumjeti<<strong>br</strong> />
da postajemo “globalno selo“ te<<strong>br</strong> />
da Sputnjikov obilazak oko zemlje i<<strong>br</strong> />
prve slike zemlje kao ob jekta - otvaraju<<strong>br</strong> />
prostore da ze ma lj ska kugla postane<<strong>br</strong> />
predmetom um jet ničke odnosno<<strong>br</strong> />
ekološke o<strong>br</strong>ade. Mc Luhanovu najavu<<strong>br</strong> />
ekološke di me n zije ljudske svijesti<<strong>br</strong> />
GP-ovci su sh va tili ozbiljno.<<strong>br</strong> />
Greenpeaceovci su, također, ra zu -<<strong>br</strong> />
mjeli do<strong>br</strong>e i loše strane novog sre -<<strong>br</strong> />
dišnjeg - živčanog sistema (tehnologijom<<strong>br</strong> />
umreženih medija). Reakcija je<<strong>br</strong> />
postala trenutnom na cijelom području<<strong>br</strong> />
zemaljske kugle. GP-ovci su prihvatili<<strong>br</strong> />
Mcalauhanovu sugestiju o nužnosti<<strong>br</strong> />
izlaska intelektualaca iz kule od<<strong>br</strong> />
slonove bjelokosti. Dapače, njegov prijedlog<<strong>br</strong> />
o ulasku u studije i radionice,<<strong>br</strong> />
dogradili su i razvili izlaskom na društvenu,<<strong>br</strong> />
političku, od nosno medijsku<<strong>br</strong> />
scenu.<<strong>br</strong> />
Iskustvo Greenpeacea stavlja nas<<strong>br</strong> />
pred alternative: Biti objektom me -<<strong>br</strong> />
dijskih posredovanja, zavođenja pa i<<strong>br</strong> />
manipuliranja, ili biti povremenim ili<<strong>br</strong> />
stalnim sudionikom medijskih pro -<<strong>br</strong> />
boja;<<strong>br</strong> />
Ili ćemo, dakle, nesvjesni medija<<strong>br</strong> />
biti objekti podsmjeha, ili ćemo s no -<<strong>br</strong> />
vom medijskom pismenosti - otvarati<<strong>br</strong> />
nova područja aktivizma; Ili će nas<<strong>br</strong> />
mediji koristiti kao skladišta za svo je<<strong>br</strong> />
podatke odnosno strojeve koji re a gi ra -<<strong>br</strong> />
ju na njihove impulse – ili ćemo mi ra -<<strong>br</strong> />
zumjeti prirodu medija te tako st voriti<<strong>br</strong> />
pretpostavke za nji ho vo smisleno<<strong>br</strong> />
uključivanje u vlastite projekte.<<strong>br</strong> />
Svi smo svakodnevno svjedoci sra -<<strong>br</strong> />
za starih i novih tehnologija, starih i<<strong>br</strong> />
novih iskustava.<<strong>br</strong> />
Kad s video kamerom odemo na se -<<strong>br</strong> />
lo ili u predgrađe, nerijetko će nam se<<strong>br</strong> />
pred video kamerom “slagati ljudi“ kao<<strong>br</strong> />
da ćemo ih fotografirati. Ob jekti snimanja<<strong>br</strong> />
svrstavaju se u po lukrug i zauzimaju<<strong>br</strong> />
tipične fotog ra fske poze. Daju<<strong>br</strong> />
do znanja kako zn aju da se trebaju<<strong>br</strong> />
skupiti, približiti jedni drugima da bi<<strong>br</strong> />
stali u kadar. Daju, zapravo, do znanja<<strong>br</strong> />
da ne ra zu miju prirodu novog medija<<strong>br</strong> />
koji traži pokret, dinamiku, promjenu,<<strong>br</strong> />
spontanost. Komična strana ovog<<strong>br</strong> />
podešavanja za fotoaparat pred video<<strong>br</strong> />
kamerom zadobiva tragikomične<<strong>br</strong> />
dimenzije usporedbom s aktivistima<<strong>br</strong> />
Greenpeacea koji jurišaju na <strong>br</strong>o dove s<<strong>br</strong> />
opasnim teretom, pent ra ju se po dimnjacima<<strong>br</strong> />
prob le ma tič nih tvornica, izlažu<<strong>br</strong> />
se ha pšenjima i privođenjima. Ne<<strong>br</strong> />
sto je u polukrugu i ne kasne jednu tehnološku<<strong>br</strong> />
generaciju.<<strong>br</strong> />
Svaka nova tehnologija utječe na<<strong>br</strong> />
ljudsko iskustvo, mijenja ga i dresira.
Ekstenzije, odnosno naši tehnički<<strong>br</strong> />
produžeci - postaju dio nas samih.<<strong>br</strong> />
U bliskim susretima sta rih navika i<<strong>br</strong> />
novih tehnologija, utjecaji dresure<<strong>br</strong> />
postaju bolno ili komično vidljivi.<<strong>br</strong> />
Navika fotografiranja i način fotografiranja<<strong>br</strong> />
izranjaju na površinu<<strong>br</strong> />
kao sjećanje na staru tehnologiju. U<<strong>br</strong> />
novim zrcalima pojavljuju se naše<<strong>br</strong> />
stare navike.<<strong>br</strong> />
Proizvodi novih strojeva/kamera<<strong>br</strong> />
pojavljuju se kao nove ikone pa ra -<<strong>br</strong> />
lelnog virtualnog svijeta koji pre -<<strong>br</strong> />
uzima vodeću poziciju u našim ži -<<strong>br</strong> />
votima. Znakovit je primjer ma j ke<<strong>br</strong> />
koja na pohvalu ljepote njezina si na<<strong>br</strong> />
uzvraća: A tek da vidite nje go vu<<strong>br</strong> />
fotografiju!? Ono lijepo i vri je dno<<strong>br</strong> />
pri pada dakle, tehničkoj za bi lješci<<strong>br</strong> />
tre nutka, a ne trenutku kao tak vom<<strong>br</strong> />
- slici osobe a ne samoj ži voj oso bi. U<<strong>br</strong> />
nerazumijevanju pri ro de me dija<<strong>br</strong> />
zaborav je naše vlastite prirode.<<strong>br</strong> />
Istovremeno, snaga te iste fotografije<<strong>br</strong> />
koja majku čini sretnom,<<strong>br</strong> />
mo že izazvati, proširiti, probuditi,<<strong>br</strong> />
sre ću mnogih ljudi u određenom ko -<<strong>br</strong> />
ntekstu i u posebnim okolnostima.<<strong>br</strong> />
Samo, za to je potreban prijelaz iz<<strong>br</strong> />
stanja hipnoze u stanje bu đe nja, i<<strong>br</strong> />
sebe i okoline; prijelaz od gle -<<strong>br</strong> />
dateljske fotelje do aktivnog su d -<<strong>br</strong> />
jelovanja u globalnom procesu.<<strong>br</strong> />
U našem podešavanju pred fo -<<strong>br</strong> />
toaparatom ili video kamerom dio<<strong>br</strong> />
je ljudskog priznanja odredbenih<<strong>br</strong> />
utjecaja novih tehnologija. “Izgle da -<<strong>br</strong> />
ti“, već odavno nadomješta “bi ti“,<<strong>br</strong> />
odnosno, biti korisnim. Podešavati<<strong>br</strong> />
se prema zahtjevima starih me dija<<strong>br</strong> />
u situacijama posredovanja novih<<strong>br</strong> />
medija, znači onemogu ći ti pravu<<strong>br</strong> />
razinu komuniciranja, i bi lo kakvu<<strong>br</strong> />
mogućnost utjecaja na ob likovanje<<strong>br</strong> />
virtualnih svjetova u ko jima se krećemo,<<strong>br</strong> />
a posredno i me dijima posredovane<<strong>br</strong> />
zbilje. Gree n peaceovci su<<strong>br</strong> />
godinama mog li nastaviti pisati<<strong>br</strong> />
dopise i držati tri bine. Tribine i do -<<strong>br</strong> />
pi si bili bi nji ho va granica. Ulaskom<<strong>br</strong> />
u kadar vi jesti globalnih kor -<<strong>br</strong> />
po racija - ušli su u živčani sistem<<strong>br</strong> />
globalnog svijeta. Njihova je grani-<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
ca postao Svijet.<<strong>br</strong> />
McLuhan je zamijetio da su za<<strong>br</strong> />
smrt Lee Harweya Oswalda (čovjeka<<strong>br</strong> />
optuženog za smrt Kennedyja)<<strong>br</strong> />
krive i kamere i novinari, jer su, na -<<strong>br</strong> />
kon njegova hapšenja, ljudi osi gu ra -<<strong>br</strong> />
nja više <strong>br</strong>inuli o tome kako će iz -<<strong>br</strong> />
gledati u reportažama i na fo to gra -<<strong>br</strong> />
fijama, nego na to da korekt no od ra -<<strong>br</strong> />
de svoj posao i zaštite uhi će nika.<<strong>br</strong> />
Zaštitari su razumjeli snagu do -<<strong>br</strong> />
lazećih medija. U njihovom se drž a -<<strong>br</strong> />
nju već može očitati: Budućnost će<<strong>br</strong> />
pripasti onima koji će se znati<<strong>br</strong> />
postaviti prema potrebama prirode<<strong>br</strong> />
novih medija.<<strong>br</strong> />
Mediji se hipnotički utiskuju u<<strong>br</strong> />
našu svijest. Sa znanjem i osjeća-<<strong>br</strong> />
Televizija je vjerojatno zadnji<<strong>br</strong> />
medij jednopartijinog<<strong>br</strong> />
emitiranja programa.<<strong>br</strong> />
Televizijska je antena zadnje<<strong>br</strong> />
oružje otvorenog<<strong>br</strong> />
jednolinijskog porobljavanja<<strong>br</strong> />
svijesti i vremena<<strong>br</strong> />
suvremenih građana kao<<strong>br</strong> />
gledatelja. Televizijski studio<<strong>br</strong> />
monumentalna je piramida u<<strong>br</strong> />
kojoj politički faraoni<<strong>br</strong> />
izgovaraju svoja zadnja<<strong>br</strong> />
obećanja bez pokrića.<<strong>br</strong> />
njem starih ekstenzija/produžetaka/tehnologija<<strong>br</strong> />
u sebi, pokušavamo<<strong>br</strong> />
se koristiti novima. Neke od prvih<<strong>br</strong> />
tiskanih knjiga ljudi su odmah nosili<<strong>br</strong> />
na prepisivanje. Još uvijek je tek<<strong>br</strong> />
posjedovanje knjige u rukopisu značilo<<strong>br</strong> />
– stvarno posjedovanje knji ge.<<strong>br</strong> />
Sigurnim se i tada činilo samo ono<<strong>br</strong> />
što je već bilo u obliku navike sadržano<<strong>br</strong> />
u iskustvu.<<strong>br</strong> />
Stoljeća učenja napamet i izgo -<<strong>br</strong> />
va ranja teksta naglas, u skladu s<<strong>br</strong> />
pra vilima govorništva, rodila su ču -<<strong>br</strong> />
đe nje kod promatrača kada su vi d je -<<strong>br</strong> />
li da pojedinci čitaju knjigu ne iz go -<<strong>br</strong> />
varajući ni riječi. Prvih stotinu i<<strong>br</strong> />
nešto godina u pravilu su se ti s kale<<strong>br</strong> />
MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />
knjige u kojima su otisnuti ru kopisi<<strong>br</strong> />
prošlih stoljeća. Kao u si tu aciji pred<<strong>br</strong> />
video kamerom, pred ti ska ra ma su<<strong>br</strong> />
se “gužvali“ stari ru kopisi če ka jući<<strong>br</strong> />
svoju novu odjeću. Navika pi sanja<<strong>br</strong> />
za novi medij doći će, kako bi lježi<<strong>br</strong> />
McLuhan, tek iza 1700. godine.<<strong>br</strong> />
Skolastičko odbijanje medija ti s -<<strong>br</strong> />
ka ponovno se javlja u nerazumijevanju<<strong>br</strong> />
prirode novih medija, nji ho vih<<strong>br</strong> />
opasnosti ali i benefita. I da nas smo,<<strong>br</strong> />
dakle, svjedoci odustajanja od novih<<strong>br</strong> />
medija i njihova nerazumijevanja.<<strong>br</strong> />
Dio intelektualaca, i danas, ili odbija<<strong>br</strong> />
koristiti nove tehnologije ili ih ne<<strong>br</strong> />
koristi na način i u opsegu koje one<<strong>br</strong> />
omogućavaju. Vje rni olovci, linearnoj<<strong>br</strong> />
rečenici, sa <strong>br</strong>anosti trenutka u<<strong>br</strong> />
kojemu pi šu, usuglašenosti <strong>br</strong>zine<<strong>br</strong> />
pisanja i <strong>br</strong> zine mišljenja, na kompjutorske<<strong>br</strong> />
programe gledaju kao na<<strong>br</strong> />
glasnike nove pustoši.<<strong>br</strong> />
Dijelom su čak i u pravu. Ali sa -<<strong>br</strong> />
mo jednim dijelom i to onim ma -<<strong>br</strong> />
njim. Ne možemo se uz film sa<strong>br</strong>ati<<strong>br</strong> />
onako kako to možemo uz knjigu.<<strong>br</strong> />
Ali niti s knjigom nismo toliko bli zu<<strong>br</strong> />
učenju koliko su bili skolastički učitelji<<strong>br</strong> />
i učenici koji su spise čitali ali i<<strong>br</strong> />
dopunjavali. Filmovi sa svoja 24<<strong>br</strong> />
frema u sekundi ne dopuštaju nam<<strong>br</strong> />
distancu, ali niti usmeni ep izvođen<<strong>br</strong> />
uz gusle u trajanju od cijele jedne<<strong>br</strong> />
noći svojim slušate lji ma također<<strong>br</strong> />
nije dopuštao od mak.<<strong>br</strong> />
123
MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />
Pismo je smanjilo našu sposobnost<<strong>br</strong> />
pamćenja, ali je otvorilo prostor<<strong>br</strong> />
civilizaciji pisma. Knjiga je stv orila<<strong>br</strong> />
publiku i dovela u korice ne kada<<strong>br</strong> />
nezamislive sadržaje, ali da nas na<<strong>br</strong> />
nju gledamo kao na te melj civilizacije<<strong>br</strong> />
koji nam se ljulja ispod nogu…<<strong>br</strong> />
Svaka, naime, nova tehnologija<<strong>br</strong> />
bo li. Svaka nova tehnologija res tru -<<strong>br</strong> />
kturira odnose znanja, poslovanja i<<strong>br</strong> />
društvene moći. Svaka nova tehnologija<<strong>br</strong> />
porađa i novu genera ci ju um -<<strong>br</strong> />
je tnika koje su tu da bi nam se ublažio<<strong>br</strong> />
šok novih tehnologi ja.<<strong>br</strong> />
I premda mnoge tehničke nap ra -<<strong>br</strong> />
ve ne zažive ili se njihova rješenja<<strong>br</strong> />
uključe u neka druga još novija –<<strong>br</strong> />
osuđenost na posredovanja tehnike<<strong>br</strong> />
sudbinsko je za sadašnjost i budućnost<<strong>br</strong> />
čovjeka. I dok će neki od nas i<<strong>br</strong> />
dalje pred video kamerom zauzimati<<strong>br</strong> />
statičnu pozu objekta fotografiranja,<<strong>br</strong> />
drugi koristiti laptop kao šalabahter<<strong>br</strong> />
– ključni zadatak za treće<<strong>br</strong> />
postaje upravo ovladavanje novom<<strong>br</strong> />
pi smenošću, odnosno razvijanje kre -<<strong>br</strong> />
ativnosti u novim tehnologijama.<<strong>br</strong> />
Prenijeti poruku da nas ne znači<<strong>br</strong> />
šapirografirati dvi je i pol misli ili tri<<strong>br</strong> />
primisli, u obliku rečenice prepoznatljivo<<strong>br</strong> />
naredbodavnog diskursa.<<strong>br</strong> />
Vrijeme je interakcije. Držanje<<strong>br</strong> />
tijela, nekad važno za socrealističke<<strong>br</strong> />
parade danas je važno za političare<<strong>br</strong> />
ili neke druge glumce. Poza neupućenoga<<strong>br</strong> />
u tehniku pjev je mišljenja<<strong>br</strong> />
nesvjesnog određenosti nekom starijom<<strong>br</strong> />
tehnikom.<<strong>br</strong> />
Kraj televizije<<strong>br</strong> />
Sve je povezano i svi smo pove za -<<strong>br</strong> />
ni. I onda kada se naši stavovi odbijaju,<<strong>br</strong> />
kada ih se ignorira, oni su izrečeni<<strong>br</strong> />
i imaju svoj učinak. Ma li va lovi<<strong>br</strong> />
u sebi razvijaju prepoznatljive oblike<<strong>br</strong> />
velikih. Povijest čo v jeka, po vijest<<strong>br</strong> />
je suodnošenja ljudskog bi ća sa njegovim<<strong>br</strong> />
ekstenzijama, koje ga oslobađaju<<strong>br</strong> />
ili zarobljavaju. Tko je u svojim<<strong>br</strong> />
rukama imao snažnije eks tenzije<<strong>br</strong> />
određivao je pra vila, po stavljao ideologije,<<strong>br</strong> />
do no sio svjetonazore, oblikovao<<strong>br</strong> />
interesne grupe...<<strong>br</strong> />
124<<strong>br</strong> />
Ako je papirus omogućio pok re -<<strong>br</strong> />
tnoga Boga onda je jednako tako<<strong>br</strong> />
umnožio i hijerarhije svećenika ko ji<<strong>br</strong> />
su tog pokretnog Boga približa va li<<strong>br</strong> />
ljudima nesposobnima da Bo ga<<strong>br</strong> />
odčitaju i dožive iz papirusa. Ako je<<strong>br</strong> />
papir omogućio Rimsko Ca rs tvo ka -<<strong>br</strong> />
ko u širenju tako i u njegovom ne s -<<strong>br</strong> />
ta janju onda je on sobom donio i hi -<<strong>br</strong> />
je rarhije državnih službenika, hi je -<<strong>br</strong> />
ra rhije članaka rimskog građanskog<<strong>br</strong> />
prava, knjižnice i arhive kao<<strong>br</strong> />
ma gijske izvore snage njihovim vlasnicima<<strong>br</strong> />
i korisnicima.<<strong>br</strong> />
Ako je pojava elektroničkih me -<<strong>br</strong> />
di ja podigla glavu recipijenta s te -<<strong>br</strong> />
ksta (i papira na kojemu je tekst<<strong>br</strong> />
pri kovan), oslobodila oko za boje<<strong>br</strong> />
(ko je su sredinom prošlog stoljeća<<strong>br</strong> />
‘ek splodirale’) omogućila istovre me -<<strong>br</strong> />
nost informiranja/oblikovanja mase<<strong>br</strong> />
primatelja informacija (ko jim je<<strong>br</strong> />
stvorena nova generacija re ci pi je -<<strong>br</strong> />
na ta nesklonih pisanom i tis ka nom<<strong>br</strong> />
te kstu); ako je taktilnost te levizije<<strong>br</strong> />
do nijela ono što McLuhan naziva<<strong>br</strong> />
me đudjelovanjem svih osjetila; ko -<<strong>br</strong> />
načno, ako umreženost ide putem<<strong>br</strong> />
dvosmjernog komuniciranja – onda<<strong>br</strong> />
su McLuhanove najave bile blagovremene<<strong>br</strong> />
i predskazivačke.<<strong>br</strong> />
Svaka hijerarhija (partijska,<<strong>br</strong> />
stra načka, religijska, korporacijs -<<strong>br</strong> />
ka), razvija komunikaciju koja ima<<strong>br</strong> />
gla vu Janusa. Lice je zategnuto<<strong>br</strong> />
inje kcijama načela, prihvatljivih<<strong>br</strong> />
op ć ih mjesta, dakle onoga što se<<strong>br</strong> />
mo ra otkriti ili reći. Naličje najbolje<<strong>br</strong> />
os li kava poznata uzrečica o birok ra -<<strong>br</strong> />
ciji koja onemogućuje upravo ono<<strong>br</strong> />
što bi trebala omogućiti. Googleova<<strong>br</strong> />
revo lu cionarna tražilica uzrokovala<<strong>br</strong> />
je osnivanje mnoštva fiktivnih po -<<strong>br</strong> />
du zeća nakon što se sh vatilo da su<<strong>br</strong> />
linkovi jedan od klju čnih parametara<<strong>br</strong> />
te tražilice. Al pha će naše privatne<<strong>br</strong> />
datoteke mo ći pretraživati po s -<<strong>br</strong> />
ta vljajući (se bi) pitanja. Svaka nova<<strong>br</strong> />
ekstenzija do nosila je nova pravila<<strong>br</strong> />
igre - rušila i uzdizala.<<strong>br</strong> />
Francuski impresionistički slikar,<<strong>br</strong> />
Seurot (kojega McLuhan naziva<<strong>br</strong> />
‘prorokom televizije’) nije mo gao<<strong>br</strong> />
znati za točkice i linije sprave koja<<strong>br</strong> />
će se pojaviti nakon njegove smrti,<<strong>br</strong> />
ali je prikazivanjem igre svje tlosti<<strong>br</strong> />
na točkicama kojima je sli kao - otvorio<<strong>br</strong> />
prostor razmišljanju o djeljivosti<<strong>br</strong> />
budućeg ekrana, ob likovanju slike<<strong>br</strong> />
svjetlošću, te na taj način – anticipirao<<strong>br</strong> />
ekran elekt ro ničkih medija.<<strong>br</strong> />
Uz Baudelaireov stav da je i či -<<strong>br</strong> />
tatelj uključen u poetski proces ide<<strong>br</strong> />
i nova činjenica medicinskih, bioloških<<strong>br</strong> />
i neurolingvističkih istraživanja<<strong>br</strong> />
koja (pojednostavljeno rečeno)<<strong>br</strong> />
pronalaze da je više živčanih trasa<<strong>br</strong> />
prenošenja informacija od mozga<<strong>br</strong> />
pre ma oku nego od oka prema mo -<<strong>br</strong> />
zgu. Kreiramo dakle sliku. Aktivni<<strong>br</strong> />
smo, uostalom poput najsitnijih<<strong>br</strong> />
čestica koje mijenjaju svoje ponašanje<<strong>br</strong> />
dok ih gledamo. Osuđeni smo<<strong>br</strong> />
na poetičko ustrojstvo logosa.<<strong>br</strong> />
Kada govorimo o kraju televizije<<strong>br</strong> />
govorimo o približavanju kraju utjecaja<<strong>br</strong> />
paradigme jednosmjernog ko -<<strong>br</strong> />
municiranja koje je raslo i razvijalo<<strong>br</strong> />
se od prvih glinenih pločica i Mojsijevih<<strong>br</strong> />
kamenih ploča, preko pis ma,<<strong>br</strong> />
rukopisa, knjige do tiska op ćenito,<<strong>br</strong> />
te do radija, filma i televizije.<<strong>br</strong> />
Govorimo o kraju dominacije te -<<strong>br</strong> />
h nike koja svijet postavlja/ute me -<<strong>br</strong> />
lju je/gradi između emanatora (pro -<<strong>br</strong> />
iz vođača svjetlosti, istine i in fo r ma -<<strong>br</strong> />
ci ja) i primatelja zaduženoga da in -<<strong>br</strong> />
fo rmaciju dobivenu odozgo pretvori<<strong>br</strong> />
u vjeru, zakon, nacionalni zanos,<<strong>br</strong> />
ideologiju, kulturu, civilizaciju…<<strong>br</strong> />
Svaka je tehnologija imala svo ja<<strong>br</strong> />
uska grla. Pisari su u početku bili<<strong>br</strong> />
robovi. I bilo ih je tek toliko da popišu<<strong>br</strong> />
vlasništvo svojih vlasnika, pismo<<strong>br</strong> />
religijskih hijerarhija, u počecima,<<strong>br</strong> />
kastu je svećenika više odvajalo od<<strong>br</strong> />
puka nego što ga je pu ku približavalo.<<strong>br</strong> />
Sve knjige svijeta, prvih stoljeća<<strong>br</strong> />
Gutenberga stale bi danas na<<strong>br</strong> />
jedan dobar digitalni no sač podataka.<<strong>br</strong> />
Pa, ipak stvarale su intelektualce,<<strong>br</strong> />
umjetnike, znans t ve nike - grupaciju<<strong>br</strong> />
koja se smatrala upućenijom<<strong>br</strong> />
od upućenih, odnosno, koja je mislila<<strong>br</strong> />
kako ima dovoljno informacija s<<strong>br</strong> />
kojima može biti alternativa religij-
skim hijerarhijama. Tehnologija<<strong>br</strong> />
umnažanja knjiga, umnažala je<<strong>br</strong> />
intelektualna zanimanja.<<strong>br</strong> />
Onako kako su institucije koje<<strong>br</strong> />
su odlučivale o objavljivanju ili ne -<<strong>br</strong> />
ob javljivanju neke knjige bile usko<<strong>br</strong> />
grlo na identičan su to način i ure -<<strong>br</strong> />
dnici prvih novina, radijskih i televizijskih<<strong>br</strong> />
emisija.<<strong>br</strong> />
Čin odluke svjedoči o uskom gr -<<strong>br</strong> />
lu. Svjedoči o postojanju kreatora<<strong>br</strong> />
javnog mnijenja, ljudi zaduženih za<<strong>br</strong> />
oblikovanje svijesti jedne zajednice.<<strong>br</strong> />
Novi medij, novi programeri, novi<<strong>br</strong> />
decision makeri, nove navike.<<strong>br</strong> />
Televizija je vjerojatno zadnji<<strong>br</strong> />
me dij jednopartijinog emitiranja<<strong>br</strong> />
pro grama. Televizijska je antena<<strong>br</strong> />
za dnje oružje otvorenog jednolinijskog<<strong>br</strong> />
porobljavanja svijesti i vre me -<<strong>br</strong> />
na suvremenih građana kao gle da -<<strong>br</strong> />
telja. Televizijski studio mo nu me n -<<strong>br</strong> />
talna je piramida u kojoj po litički<<strong>br</strong> />
faraoni izgovaraju svoja za dnja obećanja<<strong>br</strong> />
bez pokrića. Televizijski su<<strong>br</strong> />
urednici zadnji profesionalni medijski<<strong>br</strong> />
egzekutori koji ja v no mo gu rušiti<<strong>br</strong> />
vlade, s njima zaje d no za po činjati<<strong>br</strong> />
ratove, glumiti an ga žman i istovremeno<<strong>br</strong> />
odrađivati po sao za neke<<strong>br</strong> />
druge, iste takve.<<strong>br</strong> />
Cenzura se povlači u pretraži va -<<strong>br</strong> />
če naših baza podataka. Od njih<<strong>br</strong> />
ćemo uskoro moći saznati i svoje<<strong>br</strong> />
vlastito mišljenje.<<strong>br</strong> />
Satelitska je tehnologija u sa mo<<strong>br</strong> />
malom postotku, omogućila da<<strong>br</strong> />
upoznamo male i siromašne zemlje<<strong>br</strong> />
i njihove kulture ( u svijesti su nam<<strong>br</strong> />
prisutne kao zemlje-problemi odnosno<<strong>br</strong> />
zemlje u ratu). Satelitska je<<strong>br</strong> />
tehnologija većim dijelom služila za<<strong>br</strong> />
otvaranje novih tržišta i prostora za<<strong>br</strong> />
apliciranje ideologija vlasnika satelita.<<strong>br</strong> />
Satelitska je tehnologija napad<<strong>br</strong> />
na najniže strasti slikom, te konzumerizam<<strong>br</strong> />
kao rezultat kreiranja<<strong>br</strong> />
ljudi kao sretnih stro jeva, pokopavši<<strong>br</strong> />
time ideju socijalizma. Zapad se<<strong>br</strong> />
do te ideje tek tre ba uzdići.<<strong>br</strong> />
Gledatelj komercijalnih televizija<<strong>br</strong> />
je, potpuno pogrešno, još uvijek<<strong>br</strong> />
uvjeren kako gleda televizijski pr -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />
Sve knjige svijeta, prvih stoljeća Gutenberga stale bi danas na jedan<<strong>br</strong> />
dobar digitalni nosač podataka. Pa, ipak stvarale su intelektualce,<<strong>br</strong> />
umjetnike, znanstvenike...<<strong>br</strong> />
ogram a u predasima konzumira<<strong>br</strong> />
reklame. Ne razmišlja o odluci ko -<<strong>br</strong> />
rporacija da kreiranje programa po -<<strong>br</strong> />
dvrgnu interesima oglašivača. Pro -<<strong>br</strong> />
grami su samo nastavak oglas nog<<strong>br</strong> />
vremena onako kako je ta ko z va no<<strong>br</strong> />
slobodno vrijeme radnika sa mo produžetak<<strong>br</strong> />
neslobodnoga ra da.<<strong>br</strong> />
Jednolinijska, jednopartijina<<strong>br</strong> />
tehnologija razvila je tehnologiju<<strong>br</strong> />
po slušnosti i pasivnosti: emitiranje<<strong>br</strong> />
programa - emitiranje je istine.<<strong>br</strong> />
Emitiranje laži - emitiranje je programa<<strong>br</strong> />
protiv kojega se ‘ne može<<strong>br</strong> />
niš ta’. Nakon samo pola stoljeća te -<<strong>br</strong> />
levizije čovjek je postao šizofreno<<strong>br</strong> />
biće koje gleda prati i sluša ono u<<strong>br</strong> />
što ne vjeruje; prihvaća kao neminovno<<strong>br</strong> />
ono protiv čega se buni cijelo<<strong>br</strong> />
njegovo biće.<<strong>br</strong> />
Svaka tehnologija razvija svoj<<strong>br</strong> />
psihološki ekvivalent u čovjeku. Ge -<<strong>br</strong> />
neracija ropstva televizijskih gle -<<strong>br</strong> />
datelja teško će razumjeti slo bo du<<strong>br</strong> />
odabira generacije internet ske<<strong>br</strong> />
mreže, ali i njihovu tjeskobu pred<<strong>br</strong> />
tihim <strong>br</strong>atom, koji nečujno pre -<<strong>br</strong> />
tražuje datoteke, kreira profile i<<strong>br</strong> />
evidentira svoje potencijalne ne p ri -<<strong>br</strong> />
jatelje. Političke vlastodršce neće<<strong>br</strong> />
rušiti nove političke ideje nego odluke<<strong>br</strong> />
novih generacija određenih<<strong>br</strong> />
novim medijem, nove horizontalne<<strong>br</strong> />
komunikacije. Političkim vlastodršcima<<strong>br</strong> />
još jedino mogu pomoći nove<<strong>br</strong> />
uredno sortirane baze podataka u<<strong>br</strong> />
kojima će svaki oblik mišljenja i<<strong>br</strong> />
svaka duša imati svoje mjesto.<<strong>br</strong> />
Blogovi su u svijetu počeli stvarati<<strong>br</strong> />
neovisne platforme informiranja<<strong>br</strong> />
javnosti. Nova mrežna umjetnost<<strong>br</strong> />
ostat će vječnom tajnom jednolinijskoj<<strong>br</strong> />
generaciji knjige i televizije.<<strong>br</strong> />
Pred vratima smo neslućenih mo gu -<<strong>br</strong> />
ć nosti komuniciranja. Zašto nam se<<strong>br</strong> />
ta vrata tako sporo otvaraju? U ko -<<strong>br</strong> />
me ili čemu je problem?<<strong>br</strong> />
Dio problema je u našoj navici:<<strong>br</strong> />
ro pski raditi ako imamo posao, ropski<<strong>br</strong> />
se odmarati za sljedeći po sao.<<strong>br</strong> />
Ropski preuzimati slike koje se odašiljaju<<strong>br</strong> />
iz TV centara bliskih središnjicama<<strong>br</strong> />
moći, ropski ih pronositi<<strong>br</strong> />
slažući se s njima ili suprotstavljajući<<strong>br</strong> />
im se.<<strong>br</strong> />
Političari i vlasnici korporacija<<strong>br</strong> />
računaju na našu naviku. Naviku<<strong>br</strong> />
gledanja i slušanja iz jednog centra,<<strong>br</strong> />
televizije su u nama razvijale desetljećima.<<strong>br</strong> />
Nerijetko pobunu pro tiv<<strong>br</strong> />
vlastitih navika, pa, makar one bile<<strong>br</strong> />
i loše razumijemo kao po bunu protiv<<strong>br</strong> />
nas samih. Otuda šutnja i prihvaćanje<<strong>br</strong> />
neprihvatljivog.<<strong>br</strong> />
125
MEDIOSFERA<<strong>br</strong> />
Gledajući političke emisije mi<<strong>br</strong> />
da nas ne provjeravamo lažu li nam<<strong>br</strong> />
ili ne. U pravilu pratimo kako nam<<strong>br</strong> />
lažu. Špica, svjetlost, šminka sce -<<strong>br</strong> />
nografija i osmjeh - rijetko dobijemo<<strong>br</strong> />
više od toga.<<strong>br</strong> />
Mi znamo da su prehrambeni<<strong>br</strong> />
proizvodi u katalozima proizvedeni<<strong>br</strong> />
photoshopom a ne uzgojeni u prirodi.<<strong>br</strong> />
No, tu smo laž prihvatili kao<<strong>br</strong> />
jednu u nizu civilizacijskih te ko vina<<strong>br</strong> />
i rijetko ćemo se pobuniti kada vidimo<<strong>br</strong> />
da kupljeno nije o<strong>br</strong>ađeno photoshopom.<<strong>br</strong> />
Civilizacijski gledano,<<strong>br</strong> />
mi smo uistinu pojeli pro i zvod<<strong>br</strong> />
dotjeran programom za o<strong>br</strong>adu<<strong>br</strong> />
slike. U nesavršenom svijetu realnih<<strong>br</strong> />
prehrambenih proizvoda gotovo<<strong>br</strong> />
da i ne želimo sudjelovati. Iluzija je<<strong>br</strong> />
uvijek do<strong>br</strong>o došla, na njoj smo<<strong>br</strong> />
odgajani a protiv želučanih tegoba<<strong>br</strong> />
borimo se tabletama.<<strong>br</strong> />
Odnos centar - periferija u na -<<strong>br</strong> />
šim se psihologijama strukturira<<strong>br</strong> />
kao naviknutost na pasivnost.<<strong>br</strong> />
Desetljećima razvijamo pasivan<<strong>br</strong> />
oblik primanja vijesti i udaraca, od -<<strong>br</strong> />
luka i kazni, ideologija i laži. An de -<<strong>br</strong> />
rsovoj ocjeni da je laž u televiziji pronašla<<strong>br</strong> />
sredstvo kakvo nikada ni je<<strong>br</strong> />
imala na raspolaganju, s ne što op -<<strong>br</strong> />
reza treba pridodati da će u bu du -<<strong>br</strong> />
ćnosti pitanja vjerodos to j no sti pro -<<strong>br</strong> />
cjena profila osoba, na te me lju ta j -<<strong>br</strong> />
nih pretraživanja njihovih datoteka,<<strong>br</strong> />
biti još monstruoznije sre d s tvo.<<strong>br</strong> />
Kraj televizije, kraj je urednič k ih<<strong>br</strong> />
jednoumlja. Njihov kraj, početak je<<strong>br</strong> />
kraja najgrubljeg oblika pos re d ni -<<strong>br</strong> />
čke demokracije. Bez kanala jed no -<<strong>br</strong> />
umlja, bez stare navike novih ge -<<strong>br</strong> />
neracija teško će se moći istovre me -<<strong>br</strong> />
no smiješiti i lagati, prodavati ide -<<strong>br</strong> />
ologiju kao znanje a znanje sro za -<<strong>br</strong> />
vati na razinu marketinških upu ta.<<strong>br</strong> />
Suvremeni je građanin, koji na<<strong>br</strong> />
le đima nosi desetljeća medijske dre -<<strong>br</strong> />
sure, razapet između svijesti o či -<<strong>br</strong> />
njeničnom stanju i nepostojanja rje -<<strong>br</strong> />
šenja. Ponaša se poput pacijenta ko -<<strong>br</strong> />
ji liječnicima ne vjeruje, ne bi išao<<strong>br</strong> />
na sistematski pregled ali bi od liječnika<<strong>br</strong> />
volio čuti od čega boluje.<<strong>br</strong> />
126<<strong>br</strong> />
Živimo u prijelaznom vremenu<<strong>br</strong> />
tehnologija. Ideologija horizontalne<<strong>br</strong> />
komunikacije bit će novo područje<<strong>br</strong> />
interesa velikih korporacija. Ske -<<strong>br</strong> />
nirani svijet uskoro će se moći do -<<strong>br</strong> />
biti na više adresa. Brzinom svjet -<<strong>br</strong> />
losti naša će misao biti dijelom baze<<strong>br</strong> />
podataka na raspolaganju cijelom<<strong>br</strong> />
svijetu.<<strong>br</strong> />
O istini i laži neće odlučivati čla -<<strong>br</strong> />
novi zainteresiranih političkih stranaka<<strong>br</strong> />
ove ili one saborske ko mi sije,<<strong>br</strong> />
ove ili one državice. Jednopartijski<<strong>br</strong> />
kanali oblikovanja svijesti građana<<strong>br</strong> />
gubiti će iz dana u dan svoju snagu,<<strong>br</strong> />
razlog postojanja, a sa mim time i<<strong>br</strong> />
postojeće oblike. Nacionalne televizije<<strong>br</strong> />
će nestati jer će nestati generacije<<strong>br</strong> />
kojima je ta kav program potreban<<strong>br</strong> />
kao doping. Na početku smo<<strong>br</strong> />
samoga kraja.<<strong>br</strong> />
Jedno od središnjih pitanja filo -<<strong>br</strong> />
zo fije medija može se uobličiti i na<<strong>br</strong> />
ovaj način. Zašto je još uvijek tele vi -<<strong>br</strong> />
z ijski dnevnik u prosjeku najgledanija<<strong>br</strong> />
televizijska emisija? Na ime, sve<<strong>br</strong> />
vijesti koje ćemo vidjeti na dne v niku,<<strong>br</strong> />
već su objavljene. Radio je pu no <strong>br</strong>ži,<<strong>br</strong> />
a internetski portali vijesti koje će se<<strong>br</strong> />
kasnije pojaviti u sre di šnjim dnevnicima,<<strong>br</strong> />
znaju ob ja viti i dvadesetak sati<<strong>br</strong> />
ranije. Što očekuje vje rni gledatelj<<strong>br</strong> />
koji svoje slobodno vri jeme daruje<<strong>br</strong> />
marketingu između dne vnika i sporta<<strong>br</strong> />
i spo rta i vremena?<<strong>br</strong> />
Zašto taj ritual toliko podsjeća na<<strong>br</strong> />
odlazak u bogomolju rezigniranog<<strong>br</strong> />
vjernika koji više ne očekuje ču da,<<strong>br</strong> />
ne očekuje buđenje nade, os m jeh na<<strong>br</strong> />
licu ili novi polet? Ne po d sje ća li<<strong>br</strong> />
pomalo sjaj ekrana na sjaj zlatnoga<<strong>br</strong> />
teleta kojemu se klanjao Moj si jev<<strong>br</strong> />
narod čim bi izgubio kontakt s ri -<<strong>br</strong> />
ječju Mojsijevom? Zlatna telad zla -<<strong>br</strong> />
tne televizije navikavaju nas vjerovati<<strong>br</strong> />
u način komuniciranja u ko je -<<strong>br</strong> />
mu su oni izvor, a mi velikodušno<<strong>br</strong> />
ve liko more koje će prihvatiti i razg -<<strong>br</strong> />
ra diti sve korpora ci jske fekalije.<<strong>br</strong> />
Onako kako se narod Mojsijev mo -<<strong>br</strong> />
rao 40 godina os lobađati navike ro p -<<strong>br</strong> />
stva, danas s li ca zemlje polako od -<<strong>br</strong> />
lazi generacija naviknuta na rop s ko<<strong>br</strong> />
primanje programa iz jednog cen tra<<strong>br</strong> />
Demokracija je društveno ure đe -<<strong>br</strong> />
nje nastalo u antičkoj Grčkoj. Za -<<strong>br</strong> />
mišljena je kao vladavina većine u<<strong>br</strong> />
uvjetima gradova-državica (polisa)<<strong>br</strong> />
koji su bili tako veliki (mali) da se s<<strong>br</strong> />
jednog kraja države na drugi moglo<<strong>br</strong> />
nekoga doviknuti. Je li ovaj okolnost<<strong>br</strong> />
bila slučajna ili je ona u temelju<<strong>br</strong> />
mogućnosti demokracije kao takve?<<strong>br</strong> />
Kakva je demokracija moguća u<<strong>br</strong> />
oblicima organizacije u kojima<<strong>br</strong> />
posrednici preuzimaju više nego je<<strong>br</strong> />
za njih predviđeno?<<strong>br</strong> />
Razlika između neposredne i po -<<strong>br</strong> />
sredničke demokracije nije u vre -<<strong>br</strong> />
menu nastanka ili zastarjelosti<<strong>br</strong> />
neke kulture ili civilizacije. Pi tanje<<strong>br</strong> />
neposrednosti pitanje je medija koji<<strong>br</strong> />
to omogućuje ili ne omogućuje.<<strong>br</strong> />
Neposredno su se Atenjani dogovarali<<strong>br</strong> />
na Agori, ali i po sredno u sku -<<strong>br</strong> />
pštini. No svaka po s redno do nesena<<strong>br</strong> />
odluka još za da na bila je na Agori i<<strong>br</strong> />
temeljito prodiskutirana od svih<<strong>br</strong> />
politički ak ti vnih (slobodnih) članova<<strong>br</strong> />
zajednice<<strong>br</strong> />
Pitanje političke korektnosti pi -<<strong>br</strong> />
ta nje je otvorenosti prema medijima,<<strong>br</strong> />
komunikaciji, informiranju,<<strong>br</strong> />
dijeljenju procesa odlučivanja s građanima.<<strong>br</strong> />
Nedostatak ove ko re k t -<<strong>br</strong> />
nosti proizvodi tajne fileove, kriminalističke<<strong>br</strong> />
dnevne novine, osjećaj<<strong>br</strong> />
apatije, povlačenje biračkog ti jela u<<strong>br</strong> />
ilegalu.<<strong>br</strong> />
Mijenjaju se mediji kroz povije -<<strong>br</strong> />
st. Postoje zanimljive razlike me ha -<<strong>br</strong> />
ničkih, električnih i digitalnih me -<<strong>br</strong> />
di ja. Suvremene digitalne platforme<<strong>br</strong> />
umreženosti promijenit će načine<<strong>br</strong> />
komuniciranja do te mjere da će<<strong>br</strong> />
sa mo nove generacije moći od go vo -<<strong>br</strong> />
riti tom izazovu. Stoga je kraj televizije<<strong>br</strong> />
kao medija manje va žan od<<strong>br</strong> />
kraja jednolinijske komunikacije<<strong>br</strong> />
emitiranjem iz središnjica. Digitalno<<strong>br</strong> />
doba donosi praktič na rješenja<<strong>br</strong> />
naših teorijskih pitanja i nedoumica<<strong>br</strong> />
koje nas muče.<<strong>br</strong> />
Za novu dimenziju slobode tre ba<<strong>br</strong> />
biti nezarobljen, nehipnotiziran i<<strong>br</strong> />
neorijentiran na antene.
Mirza SINANOVIĆ<<strong>br</strong> />
ŽI VOT U DŽA MI JI I OKO DŽA MI JE<<strong>br</strong> />
Če tni ci su prvo ušli u se lo Umo lja ni na Bje lašni -<<strong>br</strong> />
ci. I sve sruši li i po pa li li. Ta mo gdje je bi lo selo, sa da<<strong>br</strong> />
je ve li ka go mi la ka me nja. Kao da ni ka da ovdje ni su<<strong>br</strong> />
bi le pla ni nske bo sa nske kuće, ni ti su ži vje li Bošnja -<<strong>br</strong> />
ci!?<<strong>br</strong> />
Za pa lje na su i se la Ra ki tni ca, Do nji i Go rnji Ša bi -<<strong>br</strong> />
ći, Lu ko mir... Zga rišta na <strong>br</strong>do vi tim visoravni ma.<<strong>br</strong> />
I, ču do ne vi đe no! Dža mi ja po red pu ta. Ne ta -<<strong>br</strong> />
knu ta. Kao oa za iz dru go ga svi je ta. Nje na mu na ra,<<strong>br</strong> />
do građe na, kao da je pri slo nje na sa stra ne, na dvi -<<strong>br</strong> />
su je užas... A ži vot je baš ovdje u i oko dža mi je.<<strong>br</strong> />
Dođu bo rci i oba ve na maz. Bje lašnički pu te vi<<strong>br</strong> />
do ve du i pu tni ke iz dru gih po ha ra nih se la u koji ma<<strong>br</strong> />
su če tni ci prvo sruši li dža mi ju... Že ne i sta rci ču va ju<<strong>br</strong> />
ovce oko dža mi je. Dje ca se igra ju na li va di ispod<<strong>br</strong> />
dža mi je...<<strong>br</strong> />
Tek u pri kra jku je pri ča o to me za što če tni ci ni -<<strong>br</strong> />
su sruši li ovu svje tlo st ko ja svi je tli muslimanima,<<strong>br</strong> />
ka ko je to je dan bo rac po kušao opi sa ti svo me sa bo -<<strong>br</strong> />
rcu. Dvi je su pri če. Pre ma jednoj, ho dža iz ovo ga<<strong>br</strong> />
dže ma ta svo jim za pi som spa sio je srpsko di je te ko -<<strong>br</strong> />
je je bi lo na umo ru. Pre ma dru goj, srpsko di je te<<strong>br</strong> />
spa sio je do ktor Mu sta fa Pi ntol.<<strong>br</strong> />
Se lo Si na no vići na do ve zu je se na Umo lja ne. I<<strong>br</strong> />
pu tem i stra da njem. Ali ni je sve kao u Umoljani ma.<<strong>br</strong> />
Ispod kro vnih ko nstru kci ja vi se po lu sruše ne zi di ne.<<strong>br</strong> />
Došli su pr vi Si na no vići na svo je zga rište. Pr vi na -<<strong>br</strong> />
kon oslo bođe nja se la. Za bo rci ma do la ze že ne i dje -<<strong>br</strong> />
ca, ali i kiša i vje tar. Na Bje lašni ci je i zače ta ona na -<<strong>br</strong> />
ro dna: Ništa te že, a ni go re ne mo že se de si ti pu tni -<<strong>br</strong> />
ku na mje r ni ku nego ka da mu ko sti ču va ki ša, a prsa<<strong>br</strong> />
bje lašnički vje tar. Odu vi jek je ta ko.<<strong>br</strong> />
Pu tni ku va lja sti ći pri je mra ka u dža mi ju i sklo -<<strong>br</strong> />
ni ti gla vu. I po red kiše i vje tra, ako mo že bi ra ti, ići će<<strong>br</strong> />
pješke, a ne u vo jničkom dži pu ili ka mi onu. Jer dži -<<strong>br</strong> />
pom upra vlja ju i sti je ne i bla tne du bo doline. Mo gu<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
ga la hko sa ple sti i ra zbašti ni ti. Sa mo, ži vot tra je i<<strong>br</strong> />
obna vlja se u dža mi ji i oko džami je.<<strong>br</strong> />
SINE, KAKO TI JE NA ONOME,<<strong>br</strong> />
DRUGOM SVIJETU?<<strong>br</strong> />
Na noć pri je ne go što je otišao u akci ju, osjećam<<strong>br</strong> />
da mi ho da po ku hi nji, a ja le žim. To sam ga<<strong>br</strong> />
sanja la.<<strong>br</strong> />
I ka da su došli da mi kažu da je ne sto, ja sam ga<<strong>br</strong> />
opet sa nja la. Ka ko sam ga sa nja la? Osje tim njego -<<strong>br</strong> />
ve hla dne no ge, leži... I sad ga sa njam, ali ko da leži<<strong>br</strong> />
u dru goj so bi. Dođe na na, i ja joj kažem:<<strong>br</strong> />
- Došao nam Armin sa ono ga svi je ta.<<strong>br</strong> />
Pro vi rim u tu dru gu so bu, a on sje di. Ka žem mu:<<strong>br</strong> />
- Ma ma ti je <strong>br</strong>a tu ja vi la da si ti po gi nuo. Ja sla -<<strong>br</strong> />
ga la. Vi di, ti sa da na ma došao. On se sa mo smi je.<<strong>br</strong> />
Tu noć pro bu di la sam se pred sa bah. Sa nja la<<strong>br</strong> />
sam da je Armin došao sa vo jskom i kaže me ni:<<strong>br</strong> />
- Usta ni, ma jko, da kla nja mo sa bah.<<strong>br</strong> />
RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />
Ratne priče i zabilješke<<strong>br</strong> />
ratnog reportera (1992. - 1995.)<<strong>br</strong> />
Pi tam ga gdje se na la zi, a on mi sa mo po no vi:<<strong>br</strong> />
- Usta ni, ma jko, proći će sa bah.<<strong>br</strong> />
Ta da sam se i pro bu di la. Sa ba hsko vri je me sa -<<strong>br</strong> />
mo što ni je prošlo i ja sam po hi ti la kla nja ti.<<strong>br</strong> />
Pi tam ga:<<strong>br</strong> />
- Ha jde ti na ma kaži ka ko je na ono me ta mo<<strong>br</strong> />
svi je tu? Je si li u Dže nne tu?<<strong>br</strong> />
On se sa mo smi je i ništa ne priča.<<strong>br</strong> />
- Pa ko ti je, si ne, otvo rio vra ta, ka ko si nam<<strong>br</strong> />
došao?<<strong>br</strong> />
Ka že:<<strong>br</strong> />
- Ma jko, vra ta mi je otvo rio Boži ji Po sla nik. On<<strong>br</strong> />
svim še hi di ma otva ra vra ta.<<strong>br</strong> />
Onda ga pi tam:<<strong>br</strong> />
- Bo ri te li se vi ka da je akci ja.<<strong>br</strong> />
Šu ti, kao da nije pametno pitanje. Istom, dođe<<strong>br</strong> />
mi i ne na. Sad će, mi slim se, on ne sta ti, ku dli ona<<strong>br</strong> />
dođe? Ni je ne stao. Jo š sje di. Ru men. Ne pri ča. Sa mo<<strong>br</strong> />
ja pričam, a on se me ni smi je. Ja sam nje ga tu no ć<<strong>br</strong> />
ta ko sa nja la. Svu no ć. Ka da sam usta la, ko mši je mi<<strong>br</strong> />
kažu:<<strong>br</strong> />
127
RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />
- U te be je svu no ć go rje lo svje tlo u so ba ma.<<strong>br</strong> />
Ta ko ti je go rje lo svje tlo da ti se vi dje la sva kuća.<<strong>br</strong> />
A ja sam svu noć spa va la. I ne ću da im kažem<<strong>br</strong> />
da sam svo ga Armi na sa nja la. Ali mi šćer pred<<strong>br</strong> />
svima kaže:<<strong>br</strong> />
- Ma jko, da zna š šta sam ja sa nja la?<<strong>br</strong> />
- Šta si - re koh - sa nja la?<<strong>br</strong> />
- Svu noć sam <strong>br</strong>a ta sa nja la. Sve me žu ljo nje -<<strong>br</strong> />
gov la kat. Le žao je među na ma. Išli smo i uz<<strong>br</strong> />
stepeni ce mo joj ko le gi ci Ha ti dži, ali mi Armin kaže<<strong>br</strong> />
na po la ste pe ni ca: “Ne ću Ha ti dži, ja sam se za mo rio<<strong>br</strong> />
pa bih išao u me zar. Ha jde i ti sa mno me da vi diš<<strong>br</strong> />
gdje ja odoh.” Me ne, ma ma, bi lo strah pa sam ti se<<strong>br</strong> />
pro bu di la. Kad smo ušli u ga su lha nu, s vra ta nas za -<<strong>br</strong> />
pu hnuo li jep zrak. A ka da ga otkriše, jo š jači mi ris<<strong>br</strong> />
osje ti smo. Iz ra ne na gla vi te kla je krv. A ti je lo?<<strong>br</strong> />
Su bha na llah, kao da ni je od me jta. Ha run ga<<strong>br</strong> />
ona kvog mi ri snog sve mi lu je:<<strong>br</strong> />
- Ja Ra bbi, Ja Ra bi! Uka bu li mi do vu da i ja<<strong>br</strong> />
idem za njim.<<strong>br</strong> />
Armi no vi ja ra ni do ni je li su mi te ku u ko ju je<<strong>br</strong> />
pi sao šta je ra dio, pa i pred sa mu akci ju, pri je ne -<<strong>br</strong> />
go li će pre se li ti. Na kra ju piše: Ba bo, ne tu guj što<<strong>br</strong> />
sam po gi nuo. Ja ni sam po gi nuo, ja sam se sa mo<<strong>br</strong> />
pre se lio na bo lje mje sto. Ma jko, ne ža lo sti se, već<<strong>br</strong> />
se za hva ljuj Alla hu, dže le ša nu hu, jer nam On kro ji<<strong>br</strong> />
su dbi nu. On nas na građu je dže nne tom i kažnja va<<strong>br</strong> />
dže he nne mom. Za hva lju jte Alla hu što mi je po da -<<strong>br</strong> />
rio ča st da po gi nem u Nje go vo ime. Ma jko, ti znaš<<strong>br</strong> />
da še hid ima pra vo da u dže nnet uve de 70 oso ba.<<strong>br</strong> />
I ja ću, ma jko, oče, vas uve sti, ako Bog da. Sa mo<<strong>br</strong> />
mi ha la li te.<<strong>br</strong> />
Znao je da će preseliti, pa je sve napisao. Sa -<<strong>br</strong> />
nja la sam ga i ne ko li ko da na na kon dže na ze. Pi -<<strong>br</strong> />
tam ga:<<strong>br</strong> />
- Otku da ti, si ne? A on se na smi ja i kaže:<<strong>br</strong> />
- Mi mo že mo doći ka da god hoće mo.<<strong>br</strong> />
Pi tam ga, opet:<<strong>br</strong> />
- Ko ti je, si ne, otvo rio vra ta?<<strong>br</strong> />
- Po sla nik - odgo vo ri on me ni.<<strong>br</strong> />
- Si ne, ka ko ti je na ono me, dru gom svi je tu?<<strong>br</strong> />
On se, kao u sva kom mom snu, sa mo smi je. Ne<<strong>br</strong> />
go vo ri ništa. Ja ga sve ispi tu jem, a znam da je pre -<<strong>br</strong> />
se lio. U snu mu sta lno vi dim bo se no ge. Su bha na -<<strong>br</strong> />
llah, i da nas osjećam hla dnoću s nje go vih taba na...<<strong>br</strong> />
Je dnom, ja sje dim, a on me pi ta:<<strong>br</strong> />
- Učiš li ti, ma jko, za Ahi ret? Ako me ni nešto<<strong>br</strong> />
bu de, ne mo jte se si ki ra ti, i ne mo jte mi za ti je lom<<strong>br</strong> />
ža li ti. Ti je lo tru hne, ono je ze mlja i ide ze mlji, a<<strong>br</strong> />
duša ži vi na Ahi re tu.<<strong>br</strong> />
128<<strong>br</strong> />
OSMAN I TE NK<<strong>br</strong> />
Ko god da dođe na Igman, sta ri ji bo rci mu priča<<strong>br</strong> />
ju ka ko je Osman sa vla dao či tav te nk. To i ne bi<<strong>br</strong> />
bio ne ki po dvig da se bo rba sa če tni ci ma ni je za vrš -<<strong>br</strong> />
ila be riće tno. Ova ko, ispa lo je da je Osman spa sio či -<<strong>br</strong> />
ta vu pla ni nu Igman i sve naše bo rce... Bi lo je to na<<strong>br</strong> />
pri je la zu iz to plog ju na u to pli ji ju li. Če tni ci su bi li<<strong>br</strong> />
po di gli ve li ku silu ka ko bi sa svih stra na opko li li Sa -<<strong>br</strong> />
ra je vo. I že ne, i dje ca, i bo rci bi li bi ta da za tvo re ni.<<strong>br</strong> />
Pre ko uzvi še nja Ro goj i ma log mje sta Trno vo, i s<<strong>br</strong> />
dru ge stra ne pla ni ne Bjela šni ce, če tni ci su kre nu li<<strong>br</strong> />
pre ma Igma nu. A naši bo rci, že ne i dje ca mo gli su<<strong>br</strong> />
sa mo pre ko Igma na izla zi ti iz Sa ra je va i ići u dru ge<<strong>br</strong> />
slo bo dne gra do ve...<<strong>br</strong> />
I, eto, če tni ci su kre nu li si lnim te nko vi ma. Baš<<strong>br</strong> />
kao ažda he. Ništa im ni je mo glo osta ti na pu tu. U<<strong>br</strong> />
sva kom se lu na ko je su na ila zi li pa li li su ku će, šta le<<strong>br</strong> />
i si je no. Ne ne i ma jke sa dje com u ko lo ni bježa li su<<strong>br</strong> />
pre ma Pa za riću i Ta rči nu. Odra sli ja dje ca tje ra la su<<strong>br</strong> />
ovce i sto ku ispred se be. Iz ovih dana i po ti če Osma -<<strong>br</strong> />
no vo ju naštvo. Da se kaže: Osman ni je sam sa vla -<<strong>br</strong> />
dao neprijatelje, ni ti je sam spa sio že ne i dje cu, ali<<strong>br</strong> />
je u ovoj bo rbi ispao pra vi ga zi ja... Ka da su če tni ci<<strong>br</strong> />
po pa li li se la, na mje ri li su se na je dno po ve li ko <strong>br</strong>do<<strong>br</strong> />
na Igma nu ko je je na rod ovo ga kra ja zvao Pro skok.<<strong>br</strong> />
Tu su ih če ka li naši bo rci.<<strong>br</strong> />
Če tni ci su pri je mra ka, na kon za tišja, na pa li<<strong>br</strong> />
izne na da, ali ovaj put sa mno go te nko va. Ove gvozde<<strong>br</strong> />
ne grdo si je gru ha le su i <strong>br</strong>e kta le da se šu ma pro -<<strong>br</strong> />
la ma la od bu ke. Sva ko živ bi se ska me nio od stra ha.<<strong>br</strong> />
Sve se krši lo i lo mi lo. Ba š kao da de set ažda ha pla -<<strong>br</strong> />
me nim je zi ci ma ho će sve sprži ti i satra ti. Iza te nko -<<strong>br</strong> />
va, kao đo je, kri li su se neprijateljski vojnici. Mi sli li<<strong>br</strong> />
su da će sa kri ve ni po bi je di ti naše bo rce i osvo ji ti<<strong>br</strong> />
Pro skok i da će se po pe ti na vrh Igma na... Našim<<strong>br</strong> />
bo rci ma sve je kre nu lo naopa ko. Ne ki su se, be li, i<<strong>br</strong> />
uplaši li ovih gvo zde nih smrto no sni ca, što i ni je sra -<<strong>br</strong> />
mo ta. I onim najhra <strong>br</strong>i jim ni je bi lo pra vo ka da im je<<strong>br</strong> />
ko ma nda nt Ha nja li ć re kao da su po tro ši li svu municiju<<strong>br</strong> />
za tenko ve. Pa, ha j’ ti sad? Ka ko bez municije?<<strong>br</strong> />
Po go to vo šta sa te nko vi ma? I bo rci su pre sta li pucati.<<strong>br</strong> />
Šu tje li su i če ka li.<<strong>br</strong> />
I, ta ko, dva te nka, pri je dru gih, došli su do<<strong>br</strong> />
ro vo va u ko ji ma su bi li naši bo rci. Mo gli su ih čak<<strong>br</strong> />
i pre ga zi ti. U tim du ga čkim se ku nda ma, ka da se<<strong>br</strong> />
odluči va lo o ži vo tu i smrti, ko ma nda nt Dže vad<<strong>br</strong> />
upi ta bo rca do se be:<<strong>br</strong> />
- Osma ne, gdje ti je top?<<strong>br</strong> />
- Ka kav top, ko ma nda nte!? Znaš da nji me<<strong>br</strong> />
ni sam gađao te nko ve, sa mo ro vo ve, i to s <strong>br</strong>da<<strong>br</strong> />
na <strong>br</strong>do. Ta ko su u nje mu po deše ni niša ni. Znaš i<<strong>br</strong> />
sam, ko ma nda nte...<<strong>br</strong> />
- Osma ne, uzmi top i gađaj te nk!<<strong>br</strong> />
- Ama, pobogu si, komandante...<<strong>br</strong> />
- Osma ne, uzmi top i ga đaj te nk!<<strong>br</strong> />
- Ra zu mi jem, ko ma nda nte!<<strong>br</strong> />
Oči bo ra ca bi le su uprte u Osma na. Zna li su<<strong>br</strong> />
da ih če ka bo rba prsa u prsa, ali su če ka li da vi de<<strong>br</strong> />
šta će on ura di ti. Osman je, kao da je puška, po -<<strong>br</strong> />
di gao ki ne ski be strza jni top na ra me i počeo ni -<<strong>br</strong> />
ša ni ti. Tražio je po go dnu po zi ci ju. Ali se ci jev na<<strong>br</strong> />
ku po li te nka po la hko okre ta la pre ma Osma nu.<<strong>br</strong> />
Našao se oči u oči s te nkom. Ko će pri je opa li ti.<<strong>br</strong> />
Bo rci ma su se se ku nde či ni le kao sa ti. I, Osman<<strong>br</strong> />
prvi opa li. Po go dio je to čko ve-gu sje ni ce, a na kon<<strong>br</strong> />
to ga ku po lu. Te nk se za pa lio. S to pom na ra me nu,<<strong>br</strong> />
po trčao je pre ma dru gom te nku...<<strong>br</strong> />
Naši bo rci, ko ji su ovaj me jdan uspla hi re no po -<<strong>br</strong> />
sma tra li, trgli su se iz oba mrlo sti ko ja im je prikova -<<strong>br</strong> />
la no ge za ze mlju i kre nu li. Neprijateljski vojnici su<<strong>br</strong> />
kao bez gla ve bje ža li ni z<strong>br</strong>do, pre ma se lu De jčići.<<strong>br</strong> />
Mlađi bo rci, ko ji su mo gli do <strong>br</strong>o trča ti, go ni li su po -<<strong>br</strong> />
da le ko neprijatelje, a oni sta ri ji, na če lu sa Osma -<<strong>br</strong> />
nom, osta li su na po loža ji ma... Eto, što je Osman<<strong>br</strong> />
va ljao u ovoj bo rbi! Če tničkoj ažda hi po lo mlje ni su<<strong>br</strong> />
zu bi na Pro sko ku.<<strong>br</strong> />
- Na jviše ža lim što mi dru gi te nk umače - pri-
čao je te noći Osman bo rci ma. - Okre nuo se na zad i<<strong>br</strong> />
po bje gao ko li ko ga gu sje ni ce no se. Da se mo glo,<<strong>br</strong> />
uprtio bih top i sti gao ga do kra ja ko se. Ali šta je - tu<<strong>br</strong> />
je. Je ste da to ne ma u vo jnim ško la ma, ali u pra vu<<strong>br</strong> />
je ko ma nda nt: može top pro tiv te nka. Vi dje lo se da<<strong>br</strong> />
mo že...<<strong>br</strong> />
Osman je ra to vao na go ražda nskom bo jištu.<<strong>br</strong> />
Spe ci ja lno st su mu bi li unište nje mi tra lje skih gnijezda<<strong>br</strong> />
i ro vo va iz to pa. Ali, na kon ovo ga po dvi ga na<<strong>br</strong> />
Igma nu, sve ove spe ci ja lno sti su mu propa le. Bo rci<<strong>br</strong> />
su ga pro zva li ra znim na di mci ma: Osman Te nko -<<strong>br</strong> />
ubi ca, Gra di telj Oba le Tenkovače, To bdži ja s Ra me -<<strong>br</strong> />
na, Ki nez Be strza jac.<<strong>br</strong> />
A ka da se pri upi ta bo rce o ovo me do ga đa ju,<<strong>br</strong> />
oni lju bo mo rno odgo vo re:<<strong>br</strong> />
- Pa, na mje rio se te nk na Osma na i te nk je vi -<<strong>br</strong> />
dio ko je Osman.<<strong>br</strong> />
MOJI KURBANI<<strong>br</strong> />
Si nko, ha jde, bu jrum, sje di. Do la zi li su jo š ne ki<<strong>br</strong> />
tvo ji. Ne ka, ne ka. Sje di. Eto me ne. Sa mo da pri sta -<<strong>br</strong> />
vim ka hvu. Svi ne gdje hi te. A ti ra vno, va mo? Jah...<<strong>br</strong> />
Otka ko nas na padoše ovi ne lju di. Ka ko ih, ono zo -<<strong>br</strong> />
vu? Agre sor. Otka ko nas na pa de agre so r, mo ra mo<<strong>br</strong> />
hi ti ti. Pa, šta nam Allah da de... Ja čekam ka da će mi<<strong>br</strong> />
ko ji od si no va na vra ta.<<strong>br</strong> />
Ro di la sam ih de vet. Tro ji cu mi uze crna ze mlja.<<strong>br</strong> />
Je dan je inva lid... Uvi jek je bilo ka ko On ho će... Evo,<<strong>br</strong> />
poše će ri, ko u svo joj kući... Kad mi si no vi dođu, kao<<strong>br</strong> />
da su mi me le ki ušli u kuću. Sve bih da im bu dem<<strong>br</strong> />
pri ru ci. Da im šta ne usfa li. Po le tim sad ta mo, sad<<strong>br</strong> />
va mo. A, opet bih htje la što duže da ih gle dam. Ra -<<strong>br</strong> />
do st mi je dok ih iz pri kra jka gle dam...<<strong>br</strong> />
Onda sam ih bu di la po la hko. Da se ra za be ru.<<strong>br</strong> />
Sta ri ji mo mci bi prvi išli na umi va nje. A kad bi se<<strong>br</strong> />
obu kli, sta li bi ra do sni pred ba bu. On bi ih obi la zio i<<strong>br</strong> />
pre gle da vao. Ko u vo jsci... Omer je uvi jek ne što<<strong>br</strong> />
izvo dio. Svi bi mu se smi ja li. Sa ba hu din bi se na dvi -<<strong>br</strong> />
si vao iznad nje ga; be li, da je vi ši. Me ho bi s ru ka ma<<strong>br</strong> />
vra go lio Sa lki iza le đa. Mu ha med je mi rno če ko. Po -<<strong>br</strong> />
ne kad bi se gro ho ta li. Nešto bi izme đu se be mu ha -<<strong>br</strong> />
be ti li. Kao, ima ju ne kih ta jni. Kao, da ih ja ne<<strong>br</strong> />
znam...<<strong>br</strong> />
Sje ćam se i Ku rban-ba jra ma. Ba bo je bi rao<<strong>br</strong> />
crnog ovna, a pri je to ga bi ih po duča vo. Svi bi mu se<<strong>br</strong> />
smi ja li, jer su zna li šta će priča ti. Mu ha mmed bi se<<strong>br</strong> />
na do ve zao ka ko je vje ro vje snik I<strong>br</strong>a him htio žrtvo -<<strong>br</strong> />
va ti Isma ila, a onda mu Allah po da rio ovna, da ga<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
za ko lje umje sto si na...<<strong>br</strong> />
Pri je je bio običaj da mu ška dje ca iza ba jramna<<strong>br</strong> />
ma za idu sa ze le nim ba jra kom i pri je mra ka<<strong>br</strong> />
oblete sve mu sli ma nske kuće. Utrča va li su u sva ku<<strong>br</strong> />
avli ju. Ne ko bi od njih na glas pro učio Euzubillu i Bi -<<strong>br</strong> />
smi llu... Svi bi ga pra ti li sa: Amin. Ka da bi od do -<<strong>br</strong> />
maći na do bi li ba jra mluk, trča li bi u dru gu avli ju. Ta -<<strong>br</strong> />
ko, sve re dom, dok ne obi đu sve ma ha le...<<strong>br</strong> />
Moj Ku rban-ba jram i ha dž su mo ji si no vi Ra -<<strong>br</strong> />
miz, Omer i Mu nib. Ku rba nom se njih sjećam. Mojih<<strong>br</strong> />
še hi da i ga zi ja. Oni su moji kurbani.<<strong>br</strong> />
Evo ova ko: Me ho, Ismet, Su vad, Sa lko, Ra miz,<<strong>br</strong> />
Omer, Mu nib, Mu ha mmed i Sa ba hu din. Če kaj da<<strong>br</strong> />
po no vim, glu ho bi lo da ko ga za bo ra vim... Je ste,<<strong>br</strong> />
de ve te ri ca...<<strong>br</strong> />
Ne ka da kre nem u so bu da nešto uzmem i za -<<strong>br</strong> />
bo ra vim što sam ušla. I po no vo se vra tim...<<strong>br</strong> />
Ni kad ih ni sam ra zdva ja la, pa neću ni u pa me -<<strong>br</strong> />
ti. Ali ih je Allah ra zdvo jio. Mu nib je prvi oti šao na<<strong>br</strong> />
Ahi ret, na po če tku ra ta, u še sto me mje se cu. On je<<strong>br</strong> />
prvi kre nuo da <strong>br</strong>a ni Bo snu... Ni je pro šlo ni dva<<strong>br</strong> />
mje se ca, a ode i Omer. Nje go vi dru go vi ka žu da se<<strong>br</strong> />
ni su <strong>br</strong>i nu li, jer su na vi kli da ga ne vi de i po ne ko li -<<strong>br</strong> />
ko da na, pa bi se po ja vio sa oružjem na na ra mku...<<strong>br</strong> />
Ni je prošlo ni dva mje se ca, a ode mi i Ra miz... Sa ba -<<strong>br</strong> />
hu din je ostao inva lid. Allah ga je sa ču vao, ka ko je<<strong>br</strong> />
bio teško ra njen. Kao da je jučer bi lo... Mu nib kre -<<strong>br</strong> />
nuo na stražu i čim je došao pred ko ma ndu, pa la<<strong>br</strong> />
gra na ta. Pa la je i dok je Omer po la gao za kle tvu. Do -<<strong>br</strong> />
tad su se sva ki dan bi li u bi tka ma, a po gi nu še od<<strong>br</strong> />
gra na ta... Ra miz je bio kod ku će, na do pu stu. Ne lju -<<strong>br</strong> />
di na pa do še Stup. On se uzvrtio. Kao da mra vi idu<<strong>br</strong> />
uz nje ga. To ne znam opriča ti. Ona ko, te re sli, li čio je<<strong>br</strong> />
na ba bu. Kao da ga sad gle dam. “Ma jko”, kaže, kre-<<strong>br</strong> />
RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />
nuli su na Stup te nko vi ma”. Mo li la sam Alla ha da<<strong>br</strong> />
po mo gne naši ma na Stu pu. Ta mam što sam završila,<<strong>br</strong> />
Ra mi za više ne bi. Če ka la sam ga na pro zo ru...<<strong>br</strong> />
Ra miz se ni je vra tio. Izvla čio je ra nje ne dru go ve...<<strong>br</strong> />
Ra mi za sa njam. On pod jo rga nom, a nje go va<<strong>br</strong> />
dje ca oko nje ga. Ne da ju mu spa va ti. Ja, ko, ula zim<<strong>br</strong> />
u so bu, da istje ram dje cu. Dje ca ko dje ca, sja ti li se<<strong>br</strong> />
oko nje ga i hi ho ću se. A ja ih ne mo goh istjera ti i<<strong>br</strong> />
vra tim se. Ovo sam ne ki dan sa nja la. A ka da sa njam<<strong>br</strong> />
Ome ra, uvi jek ve li ka li va da sa cvijećem... Omer<<strong>br</strong> />
spa va na li va di. Cvi jeće mu mi riše iznad gla ve, a le -<<strong>br</strong> />
pti rići mu kri li ma za hla đu ju. On se za ja pu rio, crven<<strong>br</strong> />
u li cu, kao se rdža da na seći ji.<<strong>br</strong> />
BA RBI KA I MO TO RO LA<<strong>br</strong> />
U BA BI NU KO FE RU<<strong>br</strong> />
Na Žuči sve se po tre sa lo od eksplo zi ja i de to na -<<strong>br</strong> />
ci ja. Kao da ovo <strong>br</strong>do proždi ru i ze mljo tres i vulkan.<<strong>br</strong> />
Sve se ko vi tla: i ze mlja i drve će... Pri je ti la je opa sno -<<strong>br</strong> />
st da če tni ci siđu u Ve lešiće. Sarajevo bi ta da la hko<<strong>br</strong> />
po di je li li...<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
Pri čao mi je suprug Enver da je sa njao ru žan<<strong>br</strong> />
san. Ne ke ve li ke zmi je su ga na pa da le. Izu tra gle da<<strong>br</strong> />
me ne, pa De li lu. Onda je došao nje gov šo fer. Kaže:<<strong>br</strong> />
- Mo ram ići, Žuč će pa sti...<<strong>br</strong> />
Po šao je Enver ni za ste pe ni ce, a za bo ra vio ključ<<strong>br</strong> />
od ula znih vra ta. Vra tio se. Grli me ne, pa Li li...<<strong>br</strong> />
Če ka la sam da do đe. Sluša mo, tu tnji na Žuči.<<strong>br</strong> />
Go ri Žuč... Ne mo gu da spa vam... Ni ka da ga ni sam<<strong>br</strong> />
če ka la ovo li ko... Ču jem, au to. Vi dim Ta li ja na, Isme -<<strong>br</strong> />
ta, Ali ju... Vra ti li su se bez Enve ra...<<strong>br</strong> />
129
RATNI DNEVNIK<<strong>br</strong> />
*<<strong>br</strong> />
- De li la, gdje ti je ha lji na za Ba rbi ku?<<strong>br</strong> />
- Mo žda je u ba bi nom ko fe ru. Ta mo je bi la i Ba -<<strong>br</strong> />
rbi ka.<<strong>br</strong> />
- Otku da u ko fe ru?<<strong>br</strong> />
- Ta mo ja ču vam Ba rbi ku. To je u ba bi noj so bi.<<strong>br</strong> />
- Šta još ima u ko fe ru?<<strong>br</strong> />
- Ba bin pištolj, ova mo ja Ba rbi ka bu de, i pa pi ri.<<strong>br</strong> />
- A otkud i pi štolj i Ba rbi ka u ko fe ru?<<strong>br</strong> />
- Pišto ljem je ba bo <strong>br</strong>a nio Žuč. Sa da ga ja u ko -<<strong>br</strong> />
fe ru ču vam. A s Ba rbi kom se igram... Vra tit ću Ba -<<strong>br</strong> />
rbi ku u ko fer. Ta mo i nju ču vam. I sve igračke su u<<strong>br</strong> />
ko fe ru.<<strong>br</strong> />
- A pi štolj?<<strong>br</strong> />
- Ja ne di ram pištolj. On je ba bin...<<strong>br</strong> />
- A, ako nas na pa dnu če tni ci?<<strong>br</strong> />
- Pu cat će mo iz ba bi na pišto lja?<<strong>br</strong> />
- A, ka da ne sta ne me ta ka?<<strong>br</strong> />
- Neće ne sta ti.<<strong>br</strong> />
- A ako ne sta ne?<<strong>br</strong> />
- Ima Nu ra bo mbu.<<strong>br</strong> />
- I?<<strong>br</strong> />
- Ba cit će je Nu ra na če tni ke.<<strong>br</strong> />
- I onda...<<strong>br</strong> />
- Šta?<<strong>br</strong> />
- Ka da Nu ra ba ci bo mbu, ka ko će mo se <strong>br</strong>a ni ti?<<strong>br</strong> />
- Ne će bo mbe ne sta ti.<<strong>br</strong> />
- A šta ako ne sta ne?<<strong>br</strong> />
- Pa, fi no.<<strong>br</strong> />
- Ka ko, fi no? Ne ma mo oru žja, a če tni ci nas<<strong>br</strong> />
na pa li?<<strong>br</strong> />
- Ima jo š?<<strong>br</strong> />
- Šta?<<strong>br</strong> />
- Mo ro to la.<<strong>br</strong> />
- Ko ja ?<<strong>br</strong> />
- Ba bi na.<<strong>br</strong> />
- Šta je to?<<strong>br</strong> />
- To je ono što se priča.<<strong>br</strong> />
- Pa, gdje je?<<strong>br</strong> />
- I ona je u ba bi nom ko fe ru. To sam za bo ra vi la<<strong>br</strong> />
130<<strong>br</strong> />
reći. I pi štolj. I mo ro to la. I Ba rbi ka. I sve mo je igračke.<<strong>br</strong> />
Sa da je sve u ko fe ru.<<strong>br</strong> />
- I, šta će mo s njom?<<strong>br</strong> />
- S či me?<<strong>br</strong> />
- Pa, sa mo to ro lom?<<strong>br</strong> />
- Ja ću zva ti ba bi ne bo rce da nam po mo gnu.<<strong>br</strong> />
Oni će doći.<<strong>br</strong> />
- Svi?<<strong>br</strong> />
- Svi. I ba bi ni ko ma nda nti. I dru go vi. I Ra sim. I<<strong>br</strong> />
Za jko. I Ne d`ad. I Va hid. I Ta li jan.<<strong>br</strong> />
ME MKO<<strong>br</strong> />
BIOGRAFIJA<<strong>br</strong> />
Mirza Sinanović rođen je 1955. godine u Foči. Osnovnu i srednju školu završio u<<strong>br</strong> />
rodnom gradu, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Diplomirao je na odsjeku “Istorija jugoslavenskih<<strong>br</strong> />
književnosti i savremeni sh/hs.jezik temom “Historijska podloga rodoljubive lirike i<<strong>br</strong> />
dramskog rada Safvet-bega Bašagića” kod profesora dr. Muhsina Rizvića. Krajem 1997.<<strong>br</strong> />
godine objavio je knjigu ratnih reportaža “Smrti i pobjede” koja svjedoči o agresiji na Bosnu<<strong>br</strong> />
i Hercegovinu i velikim bitkama Bosanske armije. Knjiga je objavljena u više izdanja. Početkom<<strong>br</strong> />
1998. objavio je knjigu političkih eseja “Bosna između Wahingtona Daytona”<<strong>br</strong> />
2003. godine izašao mu je roman “Žrtvovanje vuku” o genocidu nad bosanskim<<strong>br</strong> />
muslimanima tokom agresije na BiH. Izašao je u pet izdanja. Na arapskom jeziku objavila<<strong>br</strong> />
Do <strong>br</strong>i nju su če tni ci opko li li sa svih stra na. Naši<<strong>br</strong> />
ko ma nda nti ni su zna li šta da ra de, a če tni ci sa mo<<strong>br</strong> />
što ni su ušli u ovo na jveće sa ra je vsko na se lje. Ta da<<strong>br</strong> />
je dva de set na jhra <strong>br</strong>i jih bo ra ca, ko je je vo dio Me -<<strong>br</strong> />
mko, kre nu lo u Do <strong>br</strong>i nju. Kao po jača nje. Ima li su<<strong>br</strong> />
po vje re nja u ko ma nda nta Ke ri ma. On je imao plan<<strong>br</strong> />
ula ska u Do <strong>br</strong>i nju...<<strong>br</strong> />
Do šli su na večer na Mo jmi lo. Bi la je mje seči na,<<strong>br</strong> />
če tni ci su ovo <strong>br</strong>do osvje tlja va li i ra ke ta ma. I, kao za<<strong>br</strong> />
inat nji ma, gu sti obla ci oku plja li su se sa svih stra -<<strong>br</strong> />
na i kruži li iznad Mo jmi la. Na dvi li su se iznad sa -<<strong>br</strong> />
mog <strong>br</strong>da. Mrak je po stao to li ko gu st da mu ni su<<strong>br</strong> />
mo gle na udi ti ni svje tleće ra ke te. Ni prst pred okom<<strong>br</strong> />
ni je se vi dio kad su naši bo rci kre nu li ni z<strong>br</strong>do, po red<<strong>br</strong> />
če tničkih ro vo va. Za dva de se tak mi nu ta došli su<<strong>br</strong> />
iznad ce ste pre ma Do <strong>br</strong>i nji, a onda su utrča li u sa -<<strong>br</strong> />
mo na se lje. Doče kao ih je Ismet. Ni je bi lo vre me na<<strong>br</strong> />
za ra do st. Ke rim je bio si gu ran da će če tni ci u sa bah<<strong>br</strong> />
na pa sti Do <strong>br</strong>i nju 5.<<strong>br</strong> />
I, to se de si lo.<<strong>br</strong> />
Iz Ne đa rića u pra vcu Do <strong>br</strong>i nje 5 kre nu li su ozlo -<<strong>br</strong> />
glaše ni spe ci ja lci iz Niša. Ni su se kri li. Iši su slobo -<<strong>br</strong> />
dno. Ni su oč eki va li da će im ne ko sta ti na put. Oku -<<strong>br</strong> />
ra ži li su se na kon osva ja nja Aerodromskog na se lja.<<strong>br</strong> />
Ni su ni po mi šlja li da je u Do <strong>br</strong>i nju došlo dva de set<<strong>br</strong> />
do <strong>br</strong>o vo lja ca na č elu sa Me mkom i Ke ri mom.<<strong>br</strong> />
Sve na pa de naši bo rci su odbi li i kre nu li u ofa -<<strong>br</strong> />
nzi vu. Če tni ci ma ni je mo gla po mo ći ni je di ni ca sa<<strong>br</strong> />
oklo pnim tra nspo rte ri ma. Me mko vi dru go vi bi li su<<strong>br</strong> />
to li ko srča ni, da su če tni ci mo ra li uzma knu ti...<<strong>br</strong> />
Otklo nje ne su i ba ri ka de ko ji ma je bio blo ki ran<<strong>br</strong> />
ulaz u na se lje. Na večer je u Do <strong>br</strong>i nju, na kon tri mje -<<strong>br</strong> />
se ca, ušao prvi ka mi on sa hra nom. Ovo je poče tak<<strong>br</strong> />
de blo ka de, a če tni ci su pre ko Do <strong>br</strong>i nje htje li po ve -<<strong>br</strong> />
za ti Ili džu, Ne dža riće i Lu ka vi cu.<<strong>br</strong> />
Onda je pa la gra na ta. Me mku su ru ke ma hi na -<<strong>br</strong> />
lno otišle uvis. Na pi pao je dvi je ve li ke ru pe u gla vi.<<strong>br</strong> />
Krv mu je cu ri la izme đu prsti ju. Ru ka ma je mo gao<<strong>br</strong> />
za usta vi ti. Pri trčao mu je He la ć. Svo jim velikim ša -<<strong>br</strong> />
ka ma vraćao mu je mo zak u gla vu...<<strong>br</strong> />
U bo lni ci u Do <strong>br</strong>i nji do ktor Ha džir uka zao mu je<<strong>br</strong> />
prvu po mo ć. Me mko je ope ri ran u Koše vskoj bo lni -<<strong>br</strong> />
ci... Danas ima radnju na Baščaršiji<<strong>br</strong> />
ALI JA ĐE RZE LEZ<<strong>br</strong> />
Tek što se po peh na Bi je lu li je sku, na ba sah na<<strong>br</strong> />
ko nja ni ka na vra ncu. Na oštrio uza stra nu kao da ga<<strong>br</strong> />
gro mo vi go ne. Umje sto to pu za, za me tnuo se mu -<<strong>br</strong> />
ni ci jom, zo ljom i si jačem smrti. Pra vi ga zi ja.<<strong>br</strong> />
- Esse la mu ale jkum, Đe rze lez Ali ja!<<strong>br</strong> />
- Ale jku mu se lam. Ne go, mo mak, mo ra da si ti<<strong>br</strong> />
me ne za mi je nio. Ja sam ti, bo lan, Ethem. I to<<strong>br</strong> />
Ethem iz se la Ja bu ka. Opći na Foča.<<strong>br</strong> />
- Ni si Ali ja Đe rze lez?<<strong>br</strong> />
- Jok, va la. Kažem ti, mo ra da si ti me ne za mi -<<strong>br</strong> />
je nio. Ja sam Ethem, a me ni se či ni da sam ti to ga<<strong>br</strong> />
Ali ju viđo u trno vskom ba ta ljo nu.<<strong>br</strong> />
- Be li sam te za mi je nio. Isti si mi on. A oklen ti<<strong>br</strong> />
konj i oružje?<<strong>br</strong> />
- Otku da bi bi lo?! Iz De jčića, od če tni ka.<<strong>br</strong> />
- Ha jd’ do va le, Đe rze lez Ale.<<strong>br</strong> />
- Ej sa ha ti le, po <strong>br</strong>a ti me, ali re koh ti da si me za -<<strong>br</strong> />
mi je nio - odgo vo ri ljutito ju nači na Ethem.<<strong>br</strong> />
ga je izdavačka kuća “Daru Selam“ iz Kaira, a na engleskom Bošnjako-američka kulturna<<strong>br</strong> />
asocijacija iz Čikaga (SAD).<<strong>br</strong> />
U augustu 2005. godine izdavačka kuća “Conectum“ objavljuje mu roman “San<<strong>br</strong> />
Hasana Nazira” o čuvenoj Aladži džamiji i njenom graditelju Hasanu Naziru. Preveden je na<<strong>br</strong> />
turski jezik, objavila ga je izdavačka kuća “Timaš” iz Istanbula pod naslovom “Sinan in gizli<<strong>br</strong> />
eseri”. Roman “Kulin” (izašao 2007.) govori o bosanskom srednjovjekovnom vladaru. U<<strong>br</strong> />
dramskoj izvedbi premijerno ga je predstavilo Narodno pozorište iz Mostara. 2008. godine<<strong>br</strong> />
izašao mu je roman “Ajvaz u Akhisaru” o gaziji, alimu i evliji Ajvazu Dedi.<<strong>br</strong> />
S familijom živi u Sarajevu.
Izvini što si me silovao<<strong>br</strong> />
(Osvrt na film “U zemlji krvi i meda“, režiserski prvijenac Angeline Jolie )<<strong>br</strong> />
I šta je ostalo od sve te<<strong>br</strong> />
galamdžijske euforije?<<strong>br</strong> />
“Anđeo od Bosne“ se<<strong>br</strong> />
vratio u svoju vilu<<strong>br</strong> />
negdje na Beverly<<strong>br</strong> />
Hillsu ili Provanci ili<<strong>br</strong> />
gdje već, a stanovnici<<strong>br</strong> />
BiH su nastavili svoj<<strong>br</strong> />
turobni postratni život.<<strong>br</strong> />
Kako čujemo, glumica<<strong>br</strong> />
“sa najljepšim bedrom<<strong>br</strong> />
na svijetu“ priprema<<strong>br</strong> />
nove projekte, negdje<<strong>br</strong> />
u daljem Trećem<<strong>br</strong> />
svijetu: u Afganistanu,<<strong>br</strong> />
Sierra Leoneu, Ruandi,<<strong>br</strong> />
Iraku... negdje na<<strong>br</strong> />
Ničijoj zemlji. A tko će<<strong>br</strong> />
znati? Možda jednom<<strong>br</strong> />
odluči napraviti i film o<<strong>br</strong> />
američkim ‘slučajnim’<<strong>br</strong> />
bombardiranjima<<strong>br</strong> />
nevinih ljudi širom<<strong>br</strong> />
Istoka. Mo’š mislit!<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Piše: Filip Mursel Begović<<strong>br</strong> />
Prije nekoliko godina u Beharovom<<strong>br</strong> />
tematu predstavili smo <strong>br</strong>ojna<<strong>br</strong> />
mu čna svjedočanstva silovanih Boš -<<strong>br</strong> />
njakinja u periodu agresije na BiH<<strong>br</strong> />
(1992.-1995.). Očekivano, u čitača,<<strong>br</strong> />
bez obzira na etničku pripadnost,<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>oj je izazvao šok i nevjericu. Sto ga,<<strong>br</strong> />
redakcija je smatrala da je te ma t<<strong>br</strong> />
uspio jer je podsjetio na doga đa nja<<strong>br</strong> />
koja se rijetko spominju – da k le, silovanja<<strong>br</strong> />
kao poseban vid ratnog zločina<<strong>br</strong> />
koji je sistematski vršen nad Bošnjakinjama<<strong>br</strong> />
u proteklom ra tu. Međutim,<<strong>br</strong> />
nemalo smo se izne na dili kada smo<<strong>br</strong> />
naišli na članak je dne mlade bosanske<<strong>br</strong> />
studentice. Na ime, ona se u sklopu<<strong>br</strong> />
svoje studijske gru pe, na Filozofskom<<strong>br</strong> />
fakultetu u Sara je vu, pozabavila<<strong>br</strong> />
temom silovanja kao nekom vrst<<strong>br</strong> />
muškog inicijacijs kog grupnog čina u<<strong>br</strong> />
vrijeme rata. Da ne duljimo, među<<strong>br</strong> />
ostalim, za<strong>br</strong>i nja vajuća je njena konstatacija:<<strong>br</strong> />
svjedočanstva koja su predstavljena<<strong>br</strong> />
u Be ha ru su romantičarsko-nacio<<strong>br</strong> />
na lnog karaktera. U silnoj<<strong>br</strong> />
želji da za dovolji svoje mentore, jer<<strong>br</strong> />
upravo su oni kr e ator takvog stava<<strong>br</strong> />
koji bi tre bao do ka zati postojanje<<strong>br</strong> />
bošnjač ke nacio na lne mitomanije u<<strong>br</strong> />
svim sfe rama ku lture i društva, ali i<<strong>br</strong> />
ih i de ko n s truirati – studentica je za -<<strong>br</strong> />
k ljučila da je svjedočanstvo o silovanju<<strong>br</strong> />
bošnjač ki nacional-romantizam.<<strong>br</strong> />
Nevjerojatno!<<strong>br</strong> />
Romantični silovatelj je<<strong>br</strong> />
znanstvena fantastika<<strong>br</strong> />
Upravo sam se tog događaja sjetio<<strong>br</strong> />
nakon što je u javnosti odjeknula<<strong>br</strong> />
vijest da hollywoodska zvijezda<<strong>br</strong> />
Angelina Jolie snima film o ljubavi<<strong>br</strong> />
FILM<<strong>br</strong> />
između Bošnjakinje i Srbina u srp -<<strong>br</strong> />
s kom logoru za silovanje. Eto ga,<<strong>br</strong> />
pomislih, ono što nije uspjelo Beharu,<<strong>br</strong> />
napokon će ugledati svjetlo da -<<strong>br</strong> />
na – prikaz romantičnog odnosa si -<<strong>br</strong> />
lo vatelja i silovane. No, kao i u ne -<<strong>br</strong> />
pri mjerenoj konstrukciji sarajevske<<strong>br</strong> />
stu dentice, bez sumnje ćemo zak -<<strong>br</strong> />
lju čiti da u silovanju nema ništa ro -<<strong>br</strong> />
ma ntičnog! Šta ima romantičnog u<<strong>br</strong> />
tome da vas siluje vod raspamećenih<<strong>br</strong> />
vojnika?<<strong>br</strong> />
No, raduje da je Angelina Jolie<<strong>br</strong> />
pre poznala zapostavljenu ratnu rak -<<strong>br</strong> />
ranu te je upravo tu temu izab rala<<strong>br</strong> />
za svoj scenaristički i redateljski de -<<strong>br</strong> />
bi. I ne ulazeći u detalje, <strong>br</strong>ojka od<<strong>br</strong> />
oko 30 000 silovanih Bošnja ki nja<<strong>br</strong> />
nikoga ne može ostaviti ra v no du š -<<strong>br</strong> />
nim. U medijima, od svjedoka koji<<strong>br</strong> />
su preživjeli, svakodnevno saznajemo<<strong>br</strong> />
o svireposti zločina, o detaljima<<strong>br</strong> />
genocida i etničkog čišćenja, o metodologiji<<strong>br</strong> />
klanja i ubijanja, ali je rijetkost<<strong>br</strong> />
da se otvoreno čuju svjedočanstva<<strong>br</strong> />
silovanih žena. Neosporna je i<<strong>br</strong> />
razumljiva osjetljivost Bošnjakinja<<strong>br</strong> />
na temu silovanja. Zato je i shva t -<<strong>br</strong> />
ljiva prva reakcija udruženja Že na<<strong>br</strong> />
žrtava rata na film “U zemlji kr vi i<<strong>br</strong> />
meda“, još u pripremnoj fazi, ali i<<strong>br</strong> />
za<strong>br</strong>ana vlasti Federacije BiH da se<<strong>br</strong> />
film snima u toj zemlji. Na i me, po -<<strong>br</strong> />
stavlja se opravdano pitanje: kako je<<strong>br</strong> />
moguće da se žrtva zaljubi u si -<<strong>br</strong> />
lovatelja. To jest, bez obzira na uvid<<strong>br</strong> />
u scenarij, nitko nije mogao zna ti<<strong>br</strong> />
kako će film izgledati nakon finalne<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>ade. Jedan od argumenata je da<<strong>br</strong> />
se izrazito naivno pristupa ljubavnom<<strong>br</strong> />
odnosu dva glavna lika – to jest<<strong>br</strong> />
131
FILM<<strong>br</strong> />
nekoj vrst bizarne ljubavi iz među<<strong>br</strong> />
žrtve i silovatelja. Dakle, u takvim<<strong>br</strong> />
okolnostima (govorimo o stvarnim<<strong>br</strong> />
događajima) pričati o ljubavi i<<strong>br</strong> />
romantici može izgledati kao<<strong>br</strong> />
znanstvena fantastika ili – teška i<<strong>br</strong> />
ponižavajuća filmska uvreda.<<strong>br</strong> />
Stockholmski sindrom<<strong>br</strong> />
No, Angelinin film scenaristič ki<<strong>br</strong> />
se bazira na činjenici da su se žrtva<<strong>br</strong> />
i silovatelj poznavali ot p ri je. Riječ<<strong>br</strong> />
je, dakle, o paru koji se na kratko<<strong>br</strong> />
upoznao pred po če tak rata, a ponovno<<strong>br</strong> />
se su sreo za vrijeme utamničenja<<strong>br</strong> />
glavnog žens kog lika u<<strong>br</strong> />
ženskom logoru za silovanje.<<strong>br</strong> />
Rekli bismo, u ho lly woods -<<strong>br</strong> />
kom smislu, tuž na je to pr i ča<<strong>br</strong> />
o dvoje lju ba v nika ko je ne -<<strong>br</strong> />
obično, gotovo na st ra no, spa -<<strong>br</strong> />
ja i razdvaja et ni čka ili vje -<<strong>br</strong> />
rska ili klanovs ka uvje to -<<strong>br</strong> />
vanost. Pritom, prikazuje se<<strong>br</strong> />
i kolebanje glavnog muš kog<<strong>br</strong> />
lika koji je razapet između<<strong>br</strong> />
osjećaja ljubavi i odanosti<<strong>br</strong> />
vla stitoj naciji te okrutnom<<strong>br</strong> />
pa trijarhalnom liku oca.<<strong>br</strong> />
Manje je poznato da je<<strong>br</strong> />
sni mljen film “Kao da me<<strong>br</strong> />
ne ma“ irske re dateljice Juanite<<strong>br</strong> />
Wilson po ro ma nu književnice<<strong>br</strong> />
Slavenke Drakulić –<<strong>br</strong> />
također na temu intimnih<<strong>br</strong> />
drama silovanih muslimanki.<<strong>br</strong> />
No, on je baziran na st va -<<strong>br</strong> />
r nim svjedo ča nstvima koji<<strong>br</strong> />
su u romanu lite ra rizirani,<<strong>br</strong> />
a time je suodnos likova<<strong>br</strong> />
realniji, opravdaniji i gledatelju se<<strong>br</strong> />
lakše identificirati sa žrt vom,<<strong>br</strong> />
shvatiti njena psihološka sta nja, a<<strong>br</strong> />
žena zatočena u logoru za silovanje<<strong>br</strong> />
neočekivano se za lju bljuje u<<strong>br</strong> />
silovatelja i postaje njegova ljubavnica.<<strong>br</strong> />
Dakle, ima mo sličnu situaciju<<strong>br</strong> />
kao i u filmu Angeline Jolie,<<strong>br</strong> />
no, žrtvini razlozi su drugačije<<strong>br</strong> />
prirode: nema prikaza ro ma -<<strong>br</strong> />
132<<strong>br</strong> />
U filmu nije vidljivo ni jasno tko je<<strong>br</strong> />
izazvao eksploziju koja označava<<strong>br</strong> />
početak rata. Nadalje, Armija BiH<<strong>br</strong> />
se prikazuje kao neka vrsta<<strong>br</strong> />
slabašnog i neuvjerljivog pokreta<<strong>br</strong> />
otpora – ša čice gladnih ljudi koji<<strong>br</strong> />
posve naiv no spremaju neku<<strong>br</strong> />
špijunsku za vjeru protiv srpske<<strong>br</strong> />
vojne armade. Sudeći po filmu<<strong>br</strong> />
Angeline Jolie, po stavlja se pitanje<<strong>br</strong> />
da li je uopće po stojala neka<<strong>br</strong> />
vojska koja se zva la Armija BiH i<<strong>br</strong> />
koja je godinama pružala junački<<strong>br</strong> />
otpor nadmoćnoj Vojsci RS.<<strong>br</strong> />
Izrazito se naivno pristupa<<strong>br</strong> />
ljubavnom odnosu dva glavna<<strong>br</strong> />
lika – to jest nekoj vrst bizarne<<strong>br</strong> />
ljubavi iz među žrtve i silovatelja.<<strong>br</strong> />
Dakle, u takvim okolnostima<<strong>br</strong> />
(govorimo o stvarnim<<strong>br</strong> />
događajima) pričati o ljubavi i<<strong>br</strong> />
romantici može izgledati kao<<strong>br</strong> />
znanstvena fantastika ili – teška i<<strong>br</strong> />
ponižavajuća filmska uvreda.<<strong>br</strong> />
ntičnog zbližavanja sa zločincem,<<strong>br</strong> />
nema artističkih golišavih lju -<<strong>br</strong> />
bavnih scena - žrtva je iza<strong>br</strong>ala da<<strong>br</strong> />
ju siluje jedan muškarac, a ne njih<<strong>br</strong> />
četrdeset. Nesumnjivo da je kod<<strong>br</strong> />
Drakulićke riječ o opisu Stoc k -<<strong>br</strong> />
holmskog sindroma, emocional ne<<strong>br</strong> />
veze i indentifikacije s agresorom.<<strong>br</strong> />
Bez obzira na to ne treba su mnjati<<strong>br</strong> />
da je Angelina Jolie, kao i Slavenka<<strong>br</strong> />
Drakulić, ovim projektom,<<strong>br</strong> />
kroz faktografsku fikcionalizaciju,<<strong>br</strong> />
željela napraviti posvetu ili spomenik<<strong>br</strong> />
silovanim ženama i uo pće<<strong>br</strong> />
žrtvama rata. Već time je na neki<<strong>br</strong> />
način onemogućila zloupotrebu<<strong>br</strong> />
filma. Ipak, neki američki<<strong>br</strong> />
filmski krugovi loše su<<strong>br</strong> />
ocijenili Angelinin film “U<<strong>br</strong> />
zemlji krvi i meda“, a jedna<<strong>br</strong> />
od glavnih zamjerki se krije<<strong>br</strong> />
u pitanju: “a gdje joj je<<strong>br</strong> />
balans u prikazivanju sukobljenih<<strong>br</strong> />
strana“?<<strong>br</strong> />
Angelinin odgovor do ka zu -<<strong>br</strong> />
je ko liko se saživjela sa pri -<<strong>br</strong> />
čom koju je pre točila na fi l -<<strong>br</strong> />
msko platno: “Pa nije bilo ni<<strong>br</strong> />
ba lansa za vrijeme ra ta!“ –<<strong>br</strong> />
zaista je hra<strong>br</strong>o odgovarala u<<strong>br</strong> />
stranim medijima. No, da li je<<strong>br</strong> />
baš tako. Imaju li Srbi razloga<<strong>br</strong> />
za toliko negodovanje?<<strong>br</strong> />
Rade Šerbedžija i ‘sveta’<<strong>br</strong> />
Angelina<<strong>br</strong> />
Ako krenemo od prve sce -<<strong>br</strong> />
ne su sreta dvoje glavnih likova<<strong>br</strong> />
u filmu (iako je riječ o fikciji)<<strong>br</strong> />
možemo primijetiti da glavni<<strong>br</strong> />
lik Danijel nosi uniformu tadašnjeg<<strong>br</strong> />
MUP-a BiH. Govorimo li o<<strong>br</strong> />
vjerodostojnosti nije moguća si tu -<<strong>br</strong> />
acija u kojoj bi Srbin u to vrijeme<<strong>br</strong> />
plesao u nekoj sarajevskoj kafani.<<strong>br</strong> />
MUP BiH je već znat no prije bio<<strong>br</strong> />
podijeljen i Srbi MUP-ovci se nisu<<strong>br</strong> />
nala zi li u Sarajevu. Zatim, njihov<<strong>br</strong> />
ro man tični ples prekida granata<<strong>br</strong> />
ili bomba. U filmu nije vidljivo ni
Možda je upravo Šerbedžija bio prvi koji je utjecao na scenarij i forsirao<<strong>br</strong> />
ro ma ntičnu priču – neko nakaradno pomirenje u kojem silovana na kra ju<<strong>br</strong> />
filma svome tamničaru pa te tično kaže: Izvini! - i dobije me tak u glavu.<<strong>br</strong> />
ja s no tko je izazvao eksploziju<<strong>br</strong> />
koja označava početak rata. Nadalje,<<strong>br</strong> />
Ar mija BiH se prikazuje kao<<strong>br</strong> />
neka vr sta slabašnog i neuvjerljivog<<strong>br</strong> />
po kreta otpora – ša čice gladnih<<strong>br</strong> />
ljudi koji posve naiv no spremaju<<strong>br</strong> />
neku špijunsku za vjeru protiv<<strong>br</strong> />
srpske vojne armade. Sudeći<<strong>br</strong> />
po filmu An ge line Jolie, po stavlja<<strong>br</strong> />
se pitanje da li je uopće po stojala<<strong>br</strong> />
neka vojska koja se zva la Armija<<strong>br</strong> />
BiH i ko ja je godinama pružala<<strong>br</strong> />
junački otpor nadmoćnoj Vojsci<<strong>br</strong> />
RS.<<strong>br</strong> />
Srbi bi mogli vidjeti i pozitivnu<<strong>br</strong> />
stranu u liku srpskog generala ko -<<strong>br</strong> />
jega glumi Rade Šerbedžija. On će<<strong>br</strong> />
u jednoj sceni ustvrditi da su mu -<<strong>br</strong> />
slimani neki dan ubili pedesetak<<strong>br</strong> />
civila. Šerbedžijin lik će u razgovoru<<strong>br</strong> />
sa glavnim ženskim likom<<strong>br</strong> />
Aj lom objasniti zašto Srbi imaju<<strong>br</strong> />
op ravdanja da čine što čine: nje -<<strong>br</strong> />
mu su ‘44 ustaše i Handžar di vi -<<strong>br</strong> />
zija na polju ubili čitavu obitelj, da<<strong>br</strong> />
bi, eto, neka muslimanka mo gla<<strong>br</strong> />
slikati i biti gospođa u dimijama.<<strong>br</strong> />
Srbi bi mogli biti zadovoljni što se<<strong>br</strong> />
neki lik u filmu nije raspričao o<<strong>br</strong> />
četničkom klanju muslimana ‘41. i<<strong>br</strong> />
‘42. – u Foči, Goraždu, Vi šegradu,<<strong>br</strong> />
Kulen Vakufu... Četnički pokret je<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
formalno počeo junskim ustankom,<<strong>br</strong> />
ali paljenjem muslima nskih<<strong>br</strong> />
sela. Možda je na to uspio odgovoriti<<strong>br</strong> />
stvarni Rade Šerbedžija, glumac<<strong>br</strong> />
koji je nakon premijere bio<<strong>br</strong> />
zatečen agresivnom reakcijom Sr -<<strong>br</strong> />
ba na film te je u medijima ne -<<strong>br</strong> />
rvozno izjavljivao da je upravo njegov<<strong>br</strong> />
lik ta protuteža – taj famozni<<strong>br</strong> />
ba lans jer se dokazuje da, iako ne -<<strong>br</strong> />
ma opravdanja za zločine, postoje<<strong>br</strong> />
povijesne uzročno-posljedične ve -<<strong>br</strong> />
ze. Možda je upravo Šerbedžija bio<<strong>br</strong> />
prvi koji je utjecao na scenarij i<<strong>br</strong> />
forsirao ro ma ntičnu priču – neko<<strong>br</strong> />
na karadno pomirenje u kojem si -<<strong>br</strong> />
lovana na kra ju filma svome tamničaru<<strong>br</strong> />
pa te tično kaže: Izvini! - i<<strong>br</strong> />
do bije me tak u glavu. Zatim taj si -<<strong>br</strong> />
lovatelj-nesretnik, skrhan zbog<<strong>br</strong> />
ne umitnosti sudbine koja ga je za -<<strong>br</strong> />
desila, od la zi na prvu nadzornu<<strong>br</strong> />
točku UN-a i predaje se uz priznanje:<<strong>br</strong> />
ja sam ratni kriminalac. Bezbeli<<strong>br</strong> />
smo čuli za ratne profitere i<<strong>br</strong> />
ratne zločince, ali nismo za kategoriju<<strong>br</strong> />
ratnog kriminalca do pojave<<strong>br</strong> />
Angelininog prvijenca.<<strong>br</strong> />
I sve ostalo u javnosti vezano<<strong>br</strong> />
uz Angelinin film bilo je s bošnjač -<<strong>br</strong> />
ke strane ili nacional-romantično<<strong>br</strong> />
ili euforično i patetično, a sa srp -<<strong>br</strong> />
FILM<<strong>br</strong> />
ske, dočekano je na nož što je fil -<<strong>br</strong> />
mu donijelo veliki interes i regionalnih<<strong>br</strong> />
i svjetskih medija. Milorad<<strong>br</strong> />
Dodik voždovski je ustvrdio da su<<strong>br</strong> />
Sr bi preživjeli i gore stvari od tog<<strong>br</strong> />
fi lma, pa će preživjeti i tu hollywo -<<strong>br</strong> />
o dsku trebu. I, naravno, preživjeli<<strong>br</strong> />
su. Šerbedžija je mekim glasom<<strong>br</strong> />
sta roga lisca na zagrebačkoj pre -<<strong>br</strong> />
mi jeri objavio <strong>Hrvatskoj</strong> da je<<strong>br</strong> />
Ang elina Jolie ‘jedna sveta žena’.<<strong>br</strong> />
Neumjerena bošnjačka<<strong>br</strong> />
euforija<<strong>br</strong> />
Tiražne bošnjačke novine na<<strong>br</strong> />
na slovnicama su prenosile sliku<<strong>br</strong> />
An geline Jolie uz koju je pisalo<<strong>br</strong> />
‘An đeo Bosne’. U prvom <strong>br</strong>oju ča -<<strong>br</strong> />
so pisa PanBošnjak pojavila se<<strong>br</strong> />
teza da je Angelina, kojoj treba<<strong>br</strong> />
pro mijeniti ime u bosansku inačicu<<strong>br</strong> />
Meleka, prva bosanska kraljica<<strong>br</strong> />
na kon Katarine Kosače... i sve ta -<<strong>br</strong> />
ko redom nizali su se neumjereni<<strong>br</strong> />
euforični ispadi. Kao da su se bo š -<<strong>br</strong> />
n jački mediji natjecali u tome tko<<strong>br</strong> />
će više i bolje javno hvaliti Angelinu<<strong>br</strong> />
Jolie – novu bosansku kraljicu.<<strong>br</strong> />
A tek bošnjački političari? Natjecali<<strong>br</strong> />
su se tko će se <strong>br</strong>že-bolje slikati<<strong>br</strong> />
sa “Anđelom od Bosne“, ne bi li<<strong>br</strong> />
kojim slučajem dio tog izmišljenog<<strong>br</strong> />
filmskog ‘evlijaluka’ prešao i na<<strong>br</strong> />
njih. Rekla bi mlada bosanska<<strong>br</strong> />
studentica, ovoga puta s pravom,<<strong>br</strong> />
jedan prikaz nacional-romantizma<<strong>br</strong> />
– i tuge, i tuge.<<strong>br</strong> />
I šta je ostalo od sve te galam -<<strong>br</strong> />
dži jske euforije? “Anđeo od Bo s -<<strong>br</strong> />
ne“ se vratio u svoju vilu negdje<<strong>br</strong> />
na Beverly Hillsu ili Provanci ili<<strong>br</strong> />
gdje već, a stanovnici BiH su na -<<strong>br</strong> />
s tavili svoj turobni postratni ži -<<strong>br</strong> />
vot. Kako čujemo, glumica “sa<<strong>br</strong> />
naj ljepšim be d rom na svijetu“<<strong>br</strong> />
pri prema nove projekte, negdje u<<strong>br</strong> />
da ljem Trećem svi jetu: u Afgani -<<strong>br</strong> />
sta nu, Sierra Le o neu, Ruandi,<<strong>br</strong> />
Iraku... negdje na Ni čijoj zemlji.<<strong>br</strong> />
A tko će znati? Mo ž da jednom od -<<strong>br</strong> />
lu či napraviti i film o američkim<<strong>br</strong> />
133
FILM<<strong>br</strong> />
‘slučajnim’ bombar di ranjima ne vi -<<strong>br</strong> />
nih ljudi širom Is toka. Mo’š mislit!<<strong>br</strong> />
Ništa se nije promijenilo – Srbi<<strong>br</strong> />
se nisu posuli pepelom zbog okrutnih<<strong>br</strong> />
silovanja koje su činili pripadnici<<strong>br</strong> />
Vojske RS, a Bošnjacima su ostali<<strong>br</strong> />
pogolemi računi. Naime, pro -<<strong>br</strong> />
mociju filma u Zetri i gostovanje<<strong>br</strong> />
hollywoodske zvijezde (režiserke<<strong>br</strong> />
debitantkinje) platilo se iz proračuna<<strong>br</strong> />
Federacije. I to su gledali i b os a -<<strong>br</strong> />
n ski oskarovac Danis Tanović i vi -<<strong>br</strong> />
šestruko nagrađivane bosanske re -<<strong>br</strong> />
dateljice Jasmila Žbanić i Ai da Be -<<strong>br</strong> />
gić. I morali su šutjeti, i plje skati, i<<strong>br</strong> />
smješkati se, i zaboraviti da su ta le -<<strong>br</strong> />
n tiraniji redatelji, i da nisu mainstream<<strong>br</strong> />
svjetske filmske scene, i da<<strong>br</strong> />
nikad neće biti. Oni su Bosanci i<<strong>br</strong> />
trebaju biti sretni ka da im u posjetu<<strong>br</strong> />
stigne Hollywood. Što više, Angelina<<strong>br</strong> />
Jolie je godinu dana prije premijere<<strong>br</strong> />
nagrađena na neviđeno.<<strong>br</strong> />
Angelini Jolie je 2011. u Na ro d -<<strong>br</strong> />
nom pozorištu primila prestižnu<<strong>br</strong> />
nagradu “Srce Sarajeva“ – a da ni -<<strong>br</strong> />
je bilo ni filma ni uloge koji bi to<<strong>br</strong> />
opravdavali. Dobili smo pojašnjenje<<strong>br</strong> />
da je nagradu dobila kao festivalski<<strong>br</strong> />
gost iznenađenja zbog velikog<<strong>br</strong> />
utjecaja na filmsku industriju i<<strong>br</strong> />
zbog “inzistiranja na aktivnom su -<<strong>br</strong> />
djelovanju u kompleksnosti stva -<<strong>br</strong> />
rnog života u kojem živimo“. Opa,<<strong>br</strong> />
šta je značila ova zamršena jezična<<strong>br</strong> />
konstrukcija, osim što ukazuje na<<strong>br</strong> />
nepostojanje ni zrna dostojanstva –<<strong>br</strong> />
ni nacionalnog ni profesionalnog?<<strong>br</strong> />
Ma bilo je dovoljno da se pojavi ta<<strong>br</strong> />
treba, kako reče Dodik, samo da<<strong>br</strong> />
134<<strong>br</strong> />
pro šeta crvenim sarajevskim festi -<<strong>br</strong> />
va lskim ćilimom, pa da počne gru -<<strong>br</strong> />
pno slinjenje. Jedan od tako očig le -<<strong>br</strong> />
dnih dokaza snishodljivosti i manjka<<strong>br</strong> />
samopoštovanja nekih naših fi -<<strong>br</strong> />
lmskih stvaraoca.<<strong>br</strong> />
A šta misle žrtve silovanja?<<strong>br</strong> />
Bez obzira na navedeno film<<strong>br</strong> />
Angeline Jolie ne bi se trebalo shv -<<strong>br</strong> />
atiti kao arbitražu ili naručeno<<strong>br</strong> />
političko svrstavanje, ali može joj<<strong>br</strong> />
se zamjeriti zamjetna režiserska,<<strong>br</strong> />
scenaristička i dramaturška nedorađenost.<<strong>br</strong> />
Dakle, govorimo isključivo<<strong>br</strong> />
o zanatu, a ne o politici. Nikome<<strong>br</strong> />
to nije ni bilo važno, to što je ri ječ<<strong>br</strong> />
o zanatski loše urađenom fi lmu,<<strong>br</strong> />
pa nećemo ni ovaj tekst opterećiva-<<strong>br</strong> />
Glavna glumica ‘Grbavice’ Mirjana Karanović i redateljica Jasmila Žbanić<<strong>br</strong> />
su, nameće se samo od sebe, puno hra <strong>br</strong>ije od Angeline Jolie. I<<strong>br</strong> />
Karanovićki su prijetili, ali ona nije mo gla, uz zaštitu vojske<<strong>br</strong> />
tjelohranitelja, uteći u svoju američku vi lu – eto je i dan-danas živi u<<strong>br</strong> />
Beogradu. Svaka joj čast! Dakle, film o silovanim Bošnjakinjama je već<<strong>br</strong> />
snimljen, a režirala ga je sjajna Jasmila Žbanić.<<strong>br</strong> />
ti sa filmsko-kritičarskim detaljima.<<strong>br</strong> />
“U zemlji krvi i meda“ je počeo<<strong>br</strong> />
i završio u domeni politike. Jasmila<<strong>br</strong> />
Žbanić je puno prije Angeline<<strong>br</strong> />
Jolie na sličnu temu na p ravila<<strong>br</strong> />
zanatski kudikamo bolji film.<<strong>br</strong> />
“Grbavica“ je također doče ka na na<<strong>br</strong> />
nož od srpske strane te joj za<strong>br</strong>anjeno<<strong>br</strong> />
prikazivanje u RS-u. Kako<<strong>br</strong> />
god okrenemo, Srbi se još uvijek<<strong>br</strong> />
nisu spremni suočiti sa či nje ni ca -<<strong>br</strong> />
ma – masovna silovanja su se do -<<strong>br</strong> />
go dila. Također, “Grbavica“ nije<<strong>br</strong> />
bio film o izravnim ratnim do ga đa -<<strong>br</strong> />
njima nego o postratnim po s lje -<<strong>br</strong> />
dicama silovanja. Glavna glumica<<strong>br</strong> />
‘Grbavice’ Mirjana Karanović i re -<<strong>br</strong> />
dateljica Jasmila Žbanić su, nameće<<strong>br</strong> />
se samo od sebe, puno hra <strong>br</strong>ije<<strong>br</strong> />
od Angeline Jolie. I Karanovićki<<strong>br</strong> />
su prijetili, ali ona nije mo gla, uz<<strong>br</strong> />
zaštitu vojske tjelohranitelja, uteći<<strong>br</strong> />
u svoju američku vi lu – eto je i<<strong>br</strong> />
dan-danas živi u Beogradu. Svaka<<strong>br</strong> />
joj čast! Dakle, film o silovanim<<strong>br</strong> />
Bošnjakinjama je već snimljen, a<<strong>br</strong> />
režirala ga je sjajna Jasmila Žbanić.<<strong>br</strong> />
Film “U Zemlji krvi i meda“<<strong>br</strong> />
bila je hollywoodska intervencija<<strong>br</strong> />
koja, kada se svede račun nepunih<<strong>br</strong> />
6 mjeseci nakon premijere, nikome<<strong>br</strong> />
nije donijela ni premoć, ni istinu,<<strong>br</strong> />
ni pobjedu, ni poraz, ni zadovoljstvo,<<strong>br</strong> />
a bome niti utjehu.<<strong>br</strong> />
Voljeli bismo znati da ćemo<<strong>br</strong> />
2012. godinu pamtiti po dostojanstvenom<<strong>br</strong> />
obilježavanju 20 godina<<strong>br</strong> />
od početka Opsade Sarajeva,<<strong>br</strong> />
uspjelog Referenduma za nezavisnost<<strong>br</strong> />
BiH i primanja BiH u punopravno<<strong>br</strong> />
članstvo UN-a. Potonji je<<strong>br</strong> />
događaj, bez obzira na svoju važnost,<<strong>br</strong> />
potpuno zapostavljen. Film<<strong>br</strong> />
hollywoodske dive je, na žalost, re -<<strong>br</strong> />
zu ltirao masovnom bošnjačkom<<strong>br</strong> />
nacionalnom euforijom, slično kao<<strong>br</strong> />
što nastane adrenalinsko nacionalno<<strong>br</strong> />
veselje kada nacionalna momčad<<strong>br</strong> />
zabije gol u kvalifikacijama za<<strong>br</strong> />
Svjetsko prvenstvo u nogometu.<<strong>br</strong> />
Veselje traje samo neko vrijeme –<<strong>br</strong> />
a onda stignu računi za struju,<<strong>br</strong> />
vra ćamo se stvarnom životu i eu -<<strong>br</strong> />
fo rija nestaje istom <strong>br</strong>zinom ko -<<strong>br</strong> />
jom se pojavila. Filmovi neće po -<<strong>br</strong> />
mi riti Bošnjake i Srbe, a posebice<<strong>br</strong> />
ne oni hollywoodski. Nije ni An ge -<<strong>br</strong> />
lina kriva, jednostavno na taj na -<<strong>br</strong> />
čin funkcioniraju odnosi malih i<<strong>br</strong> />
velikih naroda i odnosi malih i ve -<<strong>br</strong> />
likih filmskih industrija.<<strong>br</strong> />
Ako netko doista želi mišljenje o<<strong>br</strong> />
Angelininom filmu, onda je najbolje<<strong>br</strong> />
upitati žene žrtve silovanja. No, one<<strong>br</strong> />
su ostale nijemi svjedoci, njih nitko<<strong>br</strong> />
nije pitao za mišljenje. Sve ostalo<<strong>br</strong> />
što je pratilo film, a tiče se političkih<<strong>br</strong> />
prepucavanja, svodi se na<<strong>br</strong> />
izrabljivanje izrazito bolne te me za<<strong>br</strong> />
bošnjački narod – i riječ je o nekoj<<strong>br</strong> />
vrsti profiterstva – onog fi lmskog.
Poetski glasovi: Enes HALILOVIĆ<<strong>br</strong> />
Zato što moram<<strong>br</strong> />
da se okrećem<<strong>br</strong> />
tamo kud vetar duva<<strong>br</strong> />
Uz novu knjigu Enesa Halilovića: “Pesme bolesti i<<strong>br</strong> />
zdravlja“ (Konras, Biblioteka Itaka, knjiga treća,<<strong>br</strong> />
Beograd, 2011., str. 143<<strong>br</strong> />
Piše: Sead Begović<<strong>br</strong> />
Impresivni naslovi pjesama na<<strong>br</strong> />
ko je Enes Halilović ima aluzivne<<strong>br</strong> />
po etske odgovore istodobno poeti -<<strong>br</strong> />
ko loški graniče s uvijek novom ži -<<strong>br</strong> />
vo tvornom silom, bez apatije, te<<strong>br</strong> />
nas pjesnik u krajnjoj instanci us p -<<strong>br</strong> />
je šno poantirane pjesme, jednostavno<<strong>br</strong> />
navikne na “prvo čitanje“, na<<strong>br</strong> />
izuzetnu specifičnu težinu narativnog<<strong>br</strong> />
rasporeda bez imalo ideologi -<<strong>br</strong> />
za cije i na neko osebujno čulno pri -<<strong>br</strong> />
s ustvo bez “međa“ već s premostivim<<strong>br</strong> />
jedinstvom stvari i pojava, ali i<<strong>br</strong> />
na začudnu vezu jedinstva koje na -<<strong>br</strong> />
po sljetku (u poantiranom klimak -<<strong>br</strong> />
su) doseže pozitivnost zajedničke<<strong>br</strong> />
eg zistencije u rasporedu zbivanja –<<strong>br</strong> />
jer, po srijedi je uvijek ono što hoće<<strong>br</strong> />
pj e snikov jezik. To se očituje u in -<<strong>br</strong> />
tu itivnim iluminacijama izričajnih<<strong>br</strong> />
i sintaktičkih figura koje postvaruju<<strong>br</strong> />
čisti sluh za diskurzivnim situacijama<<strong>br</strong> />
i to u izričito komunikacijskim<<strong>br</strong> />
sferama.<<strong>br</strong> />
U tom smislu i programatski<<strong>br</strong> />
na slov knjige upućuje na kliničku<<strong>br</strong> />
si mbolizaciju biološkog i etičkog re -<<strong>br</strong> />
da (“Pjesme iz bolesti…“), dok će<<strong>br</strong> />
drugi dio naslova upućivati na mi s -<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
te rij zdravlja – vjerojatno u inter a -<<strong>br</strong> />
k tivne svrhe samoizlječenja. No,<<strong>br</strong> />
po redak prema vremenu, bez nje -<<strong>br</strong> />
go ve fragmentarizacije, izvrsno oc -<<strong>br</strong> />
rtava mnoštvo različitih ambijenata<<strong>br</strong> />
i sudbina kao životno književnih<<strong>br</strong> />
trauma. Višeznačnost svake situacije<<strong>br</strong> />
ne dopušta nam da je sagledamo<<strong>br</strong> />
iz jedne perspektive (trivijalnog<<strong>br</strong> />
i samotničkog iskustva) već nas nu -<<strong>br</strong> />
t ka na sve ono što nas osjećajno us -<<strong>br</strong> />
kraćuje. Mogli bismo zaključiti iš či -<<strong>br</strong> />
ta vajući pjesnika Halilovića: Vje ru -<<strong>br</strong> />
jem u sebe, u svoju imaginaciju te u<<strong>br</strong> />
sve ono “šta sam čuo i šta ni sam<<strong>br</strong> />
čuo“ (kao u istoimenoj pjesmi). Primjerice,<<strong>br</strong> />
pjesma “Slavuj“ (pri sjetimo<<strong>br</strong> />
se da je Osip Mandeljš tam u nemogućim<<strong>br</strong> />
uvjetima socijalističkih ko n -<<strong>br</strong> />
c logora pjevao upravo o slavujima),<<strong>br</strong> />
živim jezikom želi os t variti baš jezični<<strong>br</strong> />
pokret putem gla golskih priloga<<strong>br</strong> />
te afektivno sti li stičkom manirom<<strong>br</strong> />
ostvariti staru mitološku scenu lo v -<<strong>br</strong> />
ca koji (iako pre pun zlotvornih težnji)<<strong>br</strong> />
na kraju bi va ispunjen duhov -<<strong>br</strong> />
nim traganjem: “Kljuvaće tebe, pe -<<strong>br</strong> />
vali mi ne pe vali, / kao što mi pevamo,<<strong>br</strong> />
lovio ti ne lovio.“<<strong>br</strong> />
MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />
Po srijedi je traženje novih<<strong>br</strong> />
isku s tvenih i govornih uporišta<<strong>br</strong> />
koja nam sugeriraju do<strong>br</strong>og pjesnika<<strong>br</strong> />
sa snagom ekskluzivnosti<<strong>br</strong> />
vlastita pro jektivnog govora. Na -<<strong>br</strong> />
oko svako d nevni, rečeni govor, u<<strong>br</strong> />
ovoj se poeziji želi po svaku cijenu<<strong>br</strong> />
odrediti s pomoću novih načela s<<strong>br</strong> />
viškom refleksija i napetosti o re -<<strong>br</strong> />
ceptivno promatračkoj aktivnosti<<strong>br</strong> />
koja zaista ne sjedi u nijemoj tišini<<strong>br</strong> />
pukih parafraza o svakodnevici<<strong>br</strong> />
i metafizičkoj kombinatorici.<<strong>br</strong> />
Prikazivanje događaja u poetskoj<<strong>br</strong> />
mašti Enesa Halilovića postaje<<strong>br</strong> />
mje stimice sve više psihološko, a<<strong>br</strong> />
manje referencijalno, i to, s mno -<<strong>br</strong> />
go jasnih projekcija gle de metaforičkih<<strong>br</strong> />
značenja.<<strong>br</strong> />
Uopće nas ne začuđuje što je<<strong>br</strong> />
ovaj pjesnik prepoznat od srpske<<strong>br</strong> />
knji ževne kritike (naravno, ne kao<<strong>br</strong> />
me kokrvni potčinjenik, već kao us -<<strong>br</strong> />
p ješnik) te je u tom smislu i obilno<<strong>br</strong> />
honoriran, primivši u kratkom razdoblju<<strong>br</strong> />
dvije prestižne nagrade:<<strong>br</strong> />
“Bra nko Miljković“ i “Đura Jakšić“<<strong>br</strong> />
za najbolju pesničku knjigu 2011.<<strong>br</strong> />
god ine.<<strong>br</strong> />
135
MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />
Enes Halilović: Pesme iz bolesti i zdravlja<<strong>br</strong> />
POLIS<<strong>br</strong> />
Šta je meni što ja sanjam jedan grčki polis, mali,<<strong>br</strong> />
slavljem izidan i zagledan u more?<<strong>br</strong> />
Kapije tog polisa vazda otvorene, za putnike<<strong>br</strong> />
i zaljubljene. U njemu zakonik u mermer urezan,<<strong>br</strong> />
izdignut do ljudskog oka, kao u Gortini.<<strong>br</strong> />
I četiri <strong>br</strong>oda na mirnom moru, tri da trguju,<<strong>br</strong> />
a jedan da gusare goni. U hramu najtiši neko<<strong>br</strong> />
o pravdi da zbori, a vladar padežima da ne gađa.<<strong>br</strong> />
Jedan teatar za tragediju, sve kuće za komediju<<strong>br</strong> />
i žito da se u tom polisu uzima na reč.<<strong>br</strong> />
Robovi da su slobodni jednom Bogu da robuju.<<strong>br</strong> />
Na trgu da se glasa kao u Atini, ali obućar samo obuću<<strong>br</strong> />
da pravi, nikad tužbu da diže.<<strong>br</strong> />
I štitovi tvrdi da se kuju, kao spartanski.<<strong>br</strong> />
I vazda da su igre olimpijske da ne bi ratovi počinjali,<<strong>br</strong> />
a onaj što polje maratonsko pretrči<<strong>br</strong> />
nek javi da su planinari Olimp osvojili.<<strong>br</strong> />
Ponekad Homer u taj polis da svrati,<<strong>br</strong> />
za ep što kazuje da mu se plati. Šta je meni<<strong>br</strong> />
danas što ja o tome sanjam?<<strong>br</strong> />
BUSTROFEDON II<<strong>br</strong> />
Ispeo se petao na kuću,<<strong>br</strong> />
stao pred vetrokaz<<strong>br</strong> />
koji škripi<<strong>br</strong> />
i pita petla limenog<<strong>br</strong> />
Zašto ti ječiš?<<strong>br</strong> />
Zašto nikad ne pevaš?<<strong>br</strong> />
A ovaj veli<<strong>br</strong> />
Zato što moram da se okrećem<<strong>br</strong> />
tamo kud vetar duva.<<strong>br</strong> />
BUNAR IZ KOJEG MI JE PITI<<strong>br</strong> />
Maku<<strong>br</strong> />
Neki mudrac je iskopao dubok bunar u pustinji<<strong>br</strong> />
– našao je vodu.<<strong>br</strong> />
136<<strong>br</strong> />
On je taj bunar prozvao imenom Ponesi Uže.<<strong>br</strong> />
Pokraj bunara je ostavio kofu i otišao u legendu.<<strong>br</strong> />
Hodeći kroz dugačku pustinju<<strong>br</strong> />
putnici su ostajali bez vode.<<strong>br</strong> />
Jedina im nada beše taj bunar.<<strong>br</strong> />
Ali, bilo je onih koji su na put poneli prekratko uže<<strong>br</strong> />
i bilo je onih koji su znali za bunar, al ne i za ime njegovo.<<strong>br</strong> />
Nekada nije dovoljno imati vodu.<<strong>br</strong> />
Nekada nije dovoljno biti žedan.<<strong>br</strong> />
IZBRISANE VESTI<<strong>br</strong> />
Moj otac, proučavao je kamen i čitao mu istoriju.<<strong>br</strong> />
Disao je u dve tamnice,<<strong>br</strong> />
hleb zarađivao u tri grada.<<strong>br</strong> />
Na planine se peo,<<strong>br</strong> />
sagradio dve kuće,<<strong>br</strong> />
voće kalemio,<<strong>br</strong> />
ponekad je i pevao.<<strong>br</strong> />
Moj ded, zidar beše.<<strong>br</strong> />
Mostove gradio.<<strong>br</strong> />
Rano siroče ostao. Sadio ječam. Držao konje.<<strong>br</strong> />
Devet puta mu se vezivala creva.<<strong>br</strong> />
Sa deset prstiju desetoro othranio, ženu jedanaestu.<<strong>br</strong> />
Voleo je konje i orahe.<<strong>br</strong> />
Praded moj, Redžo se zvao.<<strong>br</strong> />
Četiri čoveka ubio.<<strong>br</strong> />
Disao u dve tamnice – pet godina u Solunu.<<strong>br</strong> />
Jednu ženu ostavio – dosadila mu.<<strong>br</strong> />
Imao plave oči.<<strong>br</strong> />
Njegov otac – Halil se zvao.<<strong>br</strong> />
Od njega je prezime nama.<<strong>br</strong> />
Ugalj je kopao.<<strong>br</strong> />
Toliko o njemu znamo.<<strong>br</strong> />
A otac Halilov? Znamo tek da Emin se zvao.<<strong>br</strong> />
I znamo jednu trešnju što je zasadio.<<strong>br</strong> />
Svi ostali su iz<strong>br</strong>isani spiskovi činjenica<<strong>br</strong> />
i iz<strong>br</strong>isane vesti. Sve do Adema koji je prognan iz raja.
Spreman sam da u potomcima ostanem<<strong>br</strong> />
prost i premali zbir činjenica.<<strong>br</strong> />
Tamnicu nisam okusio – i nemam neku petlju.<<strong>br</strong> />
Još voćku nisam zasadio.<<strong>br</strong> />
Most nisam gradio, ni kuću nemam.<<strong>br</strong> />
A crevnu bolest nosim već godinama.<<strong>br</strong> />
Kao novinar radim. Pitam za mišljenje gluplje od sebe.<<strong>br</strong> />
Dolaze mi nemoćni, od mene pomoć traže -<<strong>br</strong> />
javnu reč koja odavno nije pravda ni uteha.<<strong>br</strong> />
Ponekad, sklapam slova u niz koji pokušava nešto da znači.<<strong>br</strong> />
Belinu papira poštujem –<<strong>br</strong> />
šarm stvarne mogućnosti da se kaže nešto veliko.<<strong>br</strong> />
Belinu papira poštujem kao nevinost deteta<<strong>br</strong> />
po kome očevi pišu skraćene lične istorije<<strong>br</strong> />
i običaje koji blede.<<strong>br</strong> />
Belinu papira poštujem, danas,<<strong>br</strong> />
dok mislim o prohujalim očevima<<strong>br</strong> />
i o nekom dalekom, budućem<<strong>br</strong> />
koji će doći možda za tri hiljade godina,<<strong>br</strong> />
koji će negde istresti zemlju i pepeo davno ohlađen<<strong>br</strong> />
i otkriti moja slova<<strong>br</strong> />
na jeziku koji tada niko neće znati.<<strong>br</strong> />
On će držati list u ruci,<<strong>br</strong> />
on će držati možda baš ovaj list u ruci<<strong>br</strong> />
i pitaće se<<strong>br</strong> />
da li je to poezija<<strong>br</strong> />
il zapis neki, nebitan, nikom potreban.<<strong>br</strong> />
I mene to pitanje mori,<<strong>br</strong> />
jutrom i s večeri. Danas i uvek.<<strong>br</strong> />
ŽAR<<strong>br</strong> />
Držim li ga – tad prži me.<<strong>br</strong> />
Ispustim li ga – ispržen ja sam.<<strong>br</strong> />
Danima evo,<<strong>br</strong> />
godinama,<<strong>br</strong> />
decenijama već<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />
(od prvog koraka,<<strong>br</strong> />
čak od vriska prvog),<<strong>br</strong> />
žar jedan<<strong>br</strong> />
gori na mom dlanu,<<strong>br</strong> />
a zlousti,<<strong>br</strong> />
a zloprsti<<strong>br</strong> />
vazda duvaju<<strong>br</strong> />
i ruža vetrova<<strong>br</strong> />
tako je podešena<<strong>br</strong> />
da ga raspiruje vazda.<<strong>br</strong> />
Danima evo,<<strong>br</strong> />
godinama,<<strong>br</strong> />
decenijama već<<strong>br</strong> />
žar jedan<<strong>br</strong> />
na mom dlanu gori<<strong>br</strong> />
i kud god idem<<strong>br</strong> />
prati me miris paljevine.<<strong>br</strong> />
Da ga ispustim ( a mogu to<<strong>br</strong> />
svakog časa),<<strong>br</strong> />
da ga ispustim lako je:<<strong>br</strong> />
lakše bih jeo,<<strong>br</strong> />
radio<<strong>br</strong> />
i pisao,<<strong>br</strong> />
lakše bih milovao<<strong>br</strong> />
ženu i sina.<<strong>br</strong> />
Svi što mi u žar duvaju<<strong>br</strong> />
doneli bi meleme razne<<strong>br</strong> />
da ga ispustim jednom samo.<<strong>br</strong> />
Kunem se:<<strong>br</strong> />
dok žar na dlanu nosim,<<strong>br</strong> />
nikad mirno ne jedem,<<strong>br</strong> />
nikad mirno ne spem<<strong>br</strong> />
(žar prži, nikad ne spe).<<strong>br</strong> />
Al za tren samo da ispustim ga,<<strong>br</strong> />
Ispušteno je sve.<<strong>br</strong> />
137
MLADA BOŠNJAČKA POEZIJA<<strong>br</strong> />
KRASTA<<strong>br</strong> />
U kafani bejasmo<<strong>br</strong> />
(a gde bi drugde – mladi i mrzovoljni),<<strong>br</strong> />
gledasmo sparušenu ruku kelnerice<<strong>br</strong> />
i krastu koju nije skrivala,<<strong>br</strong> />
nastalu nasilnim gašenjem cigarete.<<strong>br</strong> />
I pitasmo se, mi pesnici,<<strong>br</strong> />
da imamo kakavu spravu, da uveličamo<<strong>br</strong> />
onu krastu,<<strong>br</strong> />
možda bi prekrasne oblike videli,<<strong>br</strong> />
izglačane kristale<<strong>br</strong> />
ili rascvetale korale,<<strong>br</strong> />
možda uspavan venac planina<<strong>br</strong> />
ili pupoljak.<<strong>br</strong> />
Ili je svaki deo te kraste ružan kao i celina,<<strong>br</strong> />
jer, reče neko među nama, jad<<strong>br</strong> />
rađa samo jad.<<strong>br</strong> />
Pa ipak,<<strong>br</strong> />
želeli smo da verujemo:<<strong>br</strong> />
negde iza očaja porađa se lepota.<<strong>br</strong> />
ZVEZDARA<<strong>br</strong> />
13. presuda<<strong>br</strong> />
Nakon operacije, nešto mesa<<strong>br</strong> />
i nešto krvi iz moje utrobe završi<<strong>br</strong> />
na đu<strong>br</strong>ištu kraj bolnice.<<strong>br</strong> />
U snu, o<strong>br</strong>etoh se se na Saboru pasa.<<strong>br</strong> />
Hiljade puštenih pasa oko mene, a ja u lancima.<<strong>br</strong> />
Sude mi za zločin - ubistvo jednog psa.<<strong>br</strong> />
I rekoše da je dana tog i tog, pas taj i taj<<strong>br</strong> />
pojeo kraj bolnice meso iz moje utrobe,<<strong>br</strong> />
od mojeg jada otrovan - ostao na mestu mrtav.<<strong>br</strong> />
I pročitaše optužnicu:<<strong>br</strong> />
Zato što je ovaj čovek živeo psećim životom<<strong>br</strong> />
kriv je za pseću smrt.<<strong>br</strong> />
138<<strong>br</strong> />
Psi u publici očekivali su pravdu i oštru kaznu.<<strong>br</strong> />
Behu prisutni i <strong>br</strong>ojni psi iz sedme sile<<strong>br</strong> />
zbog velikog interesovanja javnosti.<<strong>br</strong> />
Sudija, pas tužnih očiju, gledao me u oči.<<strong>br</strong> />
Kada ste rođeni?<<strong>br</strong> />
Kad je nikao jedan zub vremena.<<strong>br</strong> />
Da li ste osuđivani?<<strong>br</strong> />
Da. Na pisanje.<<strong>br</strong> />
Recite nešto u svoju od<strong>br</strong>anu?<<strong>br</strong> />
Deo mene bačen je na bolničko đu<strong>br</strong>ište,<<strong>br</strong> />
ali ja sam daleko, na đu<strong>br</strong>ištu istorije.<<strong>br</strong> />
Imate pravo na završnu reč.<<strong>br</strong> />
Reč je moja nezavršena.<<strong>br</strong> />
Konačno, da li se kajete?<<strong>br</strong> />
Da. Vidim, nije lipsao neki pas sa pedigreom<<strong>br</strong> />
nego lutalica, kao ja.<<strong>br</strong> />
Kriv je, saopšti porota i izrekoše kaznu:<<strong>br</strong> />
Nek pati kao do sada.<<strong>br</strong> />
Kud god da ide, dok god da živi,<<strong>br</strong> />
ljudi će na njega lajati, psi ga olajavati.<<strong>br</strong> />
PULA<<strong>br</strong> />
Zanesen, pesnik ulazi u arenu<<strong>br</strong> />
kao gladijator.<<strong>br</strong> />
Brižan, arheolog čisti zidove<<strong>br</strong> />
kao mačka repom.<<strong>br</strong> />
Umoran, galeb sedi na vodi<<strong>br</strong> />
kao kokoš na jajima.<<strong>br</strong> />
fe<strong>br</strong>uar 2011.<<strong>br</strong> />
novembar 2007.
Čovjek bez domovine<<strong>br</strong> />
je mrtav čovjek<<strong>br</strong> />
Narativni okvir romana “Ka ta -<<strong>br</strong> />
rina kraljica bosanska“ ostvaren<<strong>br</strong> />
je kroz upotrebu povijesnih dokumenata,<<strong>br</strong> />
koji na razini metateme<<strong>br</strong> />
korespondiraju s postmode r nistič -<<strong>br</strong> />
kim zahtjevom propitivanja onoga<<strong>br</strong> />
što se doista dogodilo, a kroz funkciju<<strong>br</strong> />
nefiktivnih tekstova, na kraju<<strong>br</strong> />
romana, razotkriva se prava istina<<strong>br</strong> />
o uroti i pogubljenju kralja<<strong>br</strong> />
Stje pana Tomaša Ko t ro manića i<<strong>br</strong> />
Vojačinog posinka ko jeg su smaknuli<<strong>br</strong> />
kako ne bi bio svj edokom kraljevog<<strong>br</strong> />
ubojstva. Iz p ožutjelih listina<<strong>br</strong> />
na svjetlo dana iz ađoše junaci<<strong>br</strong> />
bosanskog sred njovjekovlja (Kot -<<strong>br</strong> />
ro manići, Kosače, bogumili, inkvizicija,<<strong>br</strong> />
itd.) koje autor u pojedinim<<strong>br</strong> />
segmentima priče sijenči lirskim<<strong>br</strong> />
koloritom, a na ontemskoj razini<<strong>br</strong> />
razumijevanja ovaploti u bosanski<<strong>br</strong> />
(opći), ali i bilo koji pojedinačni<<strong>br</strong> />
(individualni) usud.<<strong>br</strong> />
Du<strong>br</strong>avka Ugrešić u Knjizi<<strong>br</strong> />
“Ku ltura laži“ između ostalog is -<<strong>br</strong> />
tiče kako se u ime sadašnjosti vo -<<strong>br</strong> />
dio rat za prošlost, u ime buduć -<<strong>br</strong> />
no sti rat protiv sadašnjosti. Ka -<<strong>br</strong> />
jan u ovom romanu ne govori iz -<<strong>br</strong> />
ra vno o ratovima i okršajima ne -<<strong>br</strong> />
go u ime budućnosti želi prezentirati<<strong>br</strong> />
osnovna načela po kojima fu -<<strong>br</strong> />
nkcionira ne samo dnevno-politička<<strong>br</strong> />
društvena scena nego i povijesna<<strong>br</strong> />
zbilja ovih prostora. Prema<<strong>br</strong> />
te meljnim fabularnim elementi-<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
ma ovaj roman možemo odrediti<<strong>br</strong> />
ro manom lika, iako je nastao na<<strong>br</strong> />
po vijesnom narativu u kojemu se<<strong>br</strong> />
ne minovno zrcali i govor o identitetu,<<strong>br</strong> />
bilo govornika ili onoga o ko -<<strong>br</strong> />
me se pripovijeda. Autor je svjestan<<strong>br</strong> />
kako se ne može govoriti o<<strong>br</strong> />
bo san skohercegovačkom/boš nja č -<<strong>br</strong> />
kom identitetu bez ozbiljne refl e -<<strong>br</strong> />
k sije o traumatskim posljedicama<<strong>br</strong> />
identitarnih katastrofa u po -<<strong>br</strong> />
vi jesti, a posebno onih koje su se<<strong>br</strong> />
do godile u kaotičnom vremenu<<strong>br</strong> />
90-tih godina 20. st.<<strong>br</strong> />
Kajanova odluka da se uhvati<<strong>br</strong> />
u koštac s poviješću upletenom u<<strong>br</strong> />
svijet još nesigurnije sadašnjosti<<strong>br</strong> />
izaziva niz pitanja. Jedno od njih<<strong>br</strong> />
je kako ući u problematiku povi je -<<strong>br</strong> />
sti, a da se u iskazivanje i oživ lja -<<strong>br</strong> />
vanje prošlosti umjetnički ug ra de<<strong>br</strong> />
i psihološke osobine lika/o v a , što<<strong>br</strong> />
se ne odnosi samo na romanes k -<<strong>br</strong> />
nu tehniku nego i na autorove os -<<strong>br</strong> />
jećaje duboko vezane za ono vre -<<strong>br</strong> />
meno, ali i za nedavno prošlo tu -<<strong>br</strong> />
rbulentno vrijeme ovih prostora,<<strong>br</strong> />
što bi značilo da ovaj roman ima<<strong>br</strong> />
naznaku i autobiografskog ro ma -<<strong>br</strong> />
na. Autor govori o srednjovjekovlju,<<strong>br</strong> />
a u povijesnu priču, na stils -<<strong>br</strong> />
koj razini njenog uobličavanja,<<strong>br</strong> />
ug rađuje maštoviti mitski kolorit<<strong>br</strong> />
koji je opterećen zavjerama, licemjerjem,<<strong>br</strong> />
smaknućima, pro tje ri -<<strong>br</strong> />
va njima itd.<<strong>br</strong> />
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
I<strong>br</strong>ahim Kajan, Katarina kraljica bosanska, roman, Hena com, Zagreb, 2012.<<strong>br</strong> />
Piše: Ajka Tiro Sre<strong>br</strong>eniković<<strong>br</strong> />
Kajan je liku Katarine Kosače<<strong>br</strong> />
predodredio da bude inicijalna<<strong>br</strong> />
to čka konstrukcije narativnog id -<<strong>br</strong> />
e ntiteta, preko kojega će se refle -<<strong>br</strong> />
k tirati različiti identitarni oblici<<strong>br</strong> />
koji služe za odgonetavanja univerzalnih<<strong>br</strong> />
vrijednosti čovjekovog<<strong>br</strong> />
op stojanja.<<strong>br</strong> />
Iz bogate bosanske srednjovjekovne<<strong>br</strong> />
povijesti, u romanu su sa mo<<strong>br</strong> />
tri lika izravno oslikana: Ka ta rina<<strong>br</strong> />
Kosača, inkvizitor don Fra ncisko i<<strong>br</strong> />
Paula. Ostali likovi: Stje pan To -<<strong>br</strong> />
maš, Ishak-beg, Ah med-paša He -<<strong>br</strong> />
rcegović, Mrvac, Je le na, Vojača<<strong>br</strong> />
itd. posredno su prikazani i izve -<<strong>br</strong> />
de ni na scenu iz svijeta kraljičine<<strong>br</strong> />
autobiografije (sjećanja), a preds -<<strong>br</strong> />
ta vljaju temu razgovora kojeg vo -<<strong>br</strong> />
de don Francisko i Katarina, što<<strong>br</strong> />
zna či da su predočeni kroz dvije<<strong>br</strong> />
vi zure gledanja, vizuru bosanske<<strong>br</strong> />
kra ljice i vizuru inkvizitora, čiji su<<strong>br</strong> />
ži votni stavovi već na početku u<<strong>br</strong> />
ap solutnom razmimoilaženju.<<strong>br</strong> />
Am in Maalouf u knjizi “U ime ide -<<strong>br</strong> />
n titeta“ govori: “Ako je u nekoj sredini<<strong>br</strong> />
ugrožen je zik ili etnička pripadnost,<<strong>br</strong> />
onda se ljudi divlje bore<<strong>br</strong> />
protiv pripadnika vlastite vjere.“<<strong>br</strong> />
Katarina je do vedena u situaciju<<strong>br</strong> />
da <strong>br</strong>ani pred predstavnikom krš -<<strong>br</strong> />
ć anske vje re, iste kojoj i sama pripada,<<strong>br</strong> />
svoj etnički identitet, onaj<<strong>br</strong> />
koji je u njenu osobnost ugrađen<<strong>br</strong> />
kroz niz stoljeća bosanske opstoj-<<strong>br</strong> />
139
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
nosti i koji u sebe apsorbira patarensku,<<strong>br</strong> />
kršćansku i islamsku kulturnu<<strong>br</strong> />
trad iciju. Kraljičin identitet<<strong>br</strong> />
je po lisemičan, slojevitost povijes -<<strong>br</strong> />
nog vremena, prostora iz kojeg do -<<strong>br</strong> />
lazi odredio je ono što u biti ona<<strong>br</strong> />
jeste, a jeste čovjek koji po s je duje<<strong>br</strong> />
vrlo visoki stupanj tolerancije<<strong>br</strong> />
prema drugome. Katarina je kraljica,<<strong>br</strong> />
majka, supruga i izbjeg lica<<strong>br</strong> />
te njen lik funkcionira i u okviru<<strong>br</strong> />
sociemskih figura kraljevstvo, obitelj,<<strong>br</strong> />
izbjeglice. U iz rav nom sučeljavanju<<strong>br</strong> />
sa don Franciskom (ink -<<strong>br</strong> />
vi zicija) Katarina (že na) našla se<<strong>br</strong> />
u situaciji da o<strong>br</strong>azlaže i <strong>br</strong>ani pi -<<strong>br</strong> />
ta nja pravde, izdaje, ljubavi, do -<<strong>br</strong> />
moljublja, vjernosti itd. Autor joj<<strong>br</strong> />
je namijenio nezahvalnu ulogu da<<strong>br</strong> />
kao žena u vremenu “lo va na vještice“<<strong>br</strong> />
bude <strong>br</strong>ani te ljicom vlastite<<strong>br</strong> />
osobnosti, obitelji i domovine. Up -<<strong>br</strong> />
ravo zbog toga Ka tarina osjeća ka -<<strong>br</strong> />
ko je njen identitet kao žene, ma j -<<strong>br</strong> />
ke i kraljice ugrožen. Vo di se okrutni<<strong>br</strong> />
proces protiv krhke kraljice u<<strong>br</strong> />
njenoj po sljednjoj životnoj noći. U<<strong>br</strong> />
pitanju su personificirana kraljičina<<strong>br</strong> />
sta nja izolacije, očaja, besmisla,<<strong>br</strong> />
stra ha i neizvjes no sti. Katarina,<<strong>br</strong> />
glavni lik ovog ro mana, svoju<<strong>br</strong> />
um jetničku afirmaciju ostvaruje u<<strong>br</strong> />
mitskom svijetu, a au torova in ter -<<strong>br</strong> />
vencija na razini je zi ka, posebno<<strong>br</strong> />
je zika simbola (me ta jezika) ovaj<<strong>br</strong> />
ro man stavlja u kontekst pos t mo -<<strong>br</strong> />
dernog vremena, či me se gra di be -<<strong>br</strong> />
s konačna semioza prim je njiva u<<strong>br</strong> />
kulturalnoj metodi iščitavanja te -<<strong>br</strong> />
k sta, iz čega proizilazi za ključak<<strong>br</strong> />
kako se radi o fu n kcio ni ranju različitih<<strong>br</strong> />
kulturoloških odnosa u ok -<<strong>br</strong> />
viru sučeljavanja li ko va don Fra -<<strong>br</strong> />
ncisko/Katarina, Bo sna /inkvizicija.<<strong>br</strong> />
Preplitanje ne fi ktivnih oblika -<<strong>br</strong> />
autobiografija, do kument, oporuka<<strong>br</strong> />
kroz tkivo fik tivnog ro ma n s -<<strong>br</strong> />
knog svijeta - mogli bi navesti na<<strong>br</strong> />
zaključak da ovo dje lo protu ma či -<<strong>br</strong> />
mo kao neprikosnovenu is tinu.<<strong>br</strong> />
140<<strong>br</strong> />
Katarina pokušava objasniti da<<strong>br</strong> />
kruna, plašt i mač su samo<<strong>br</strong> />
predmeti, oni nisu Bosna, o<<strong>br</strong> />
njenoj vlasti odlučuju bosanske<<strong>br</strong> />
vojvode i stanak bosanski. Na<<strong>br</strong> />
ove Katarinine riječi don<<strong>br</strong> />
Francisko kroz srdžbu odgovara:<<strong>br</strong> />
“To je Oporuka. To je<<strong>br</strong> />
vjerodostojan dokument! Kakva<<strong>br</strong> />
bosanska gospoda? Stanak? Što<<strong>br</strong> />
vam je sad to?“<<strong>br</strong> />
Ali, čitatelj is tinu kao ta k vu ne<<strong>br</strong> />
može dosegnuti zbog pripov j e da -<<strong>br</strong> />
čeve prisutnosti, umjetnič kog ob li -<<strong>br</strong> />
kovanja njegovih iskaza, vje štog<<strong>br</strong> />
za diranja u svijest i podsvije st li -<<strong>br</strong> />
kova.<<strong>br</strong> />
Autor je priču smjestio u pros -<<strong>br</strong> />
tor Rima, u kraljičin izbjeglički<<strong>br</strong> />
stan, sa reminiscencijama na sre -<<strong>br</strong> />
t no vrijeme njenog djetinjstva i<<strong>br</strong> />
mla d osti, provedenih u Bosni.<<strong>br</strong> />
Pri rodnost bosanskog prostora u<<strong>br</strong> />
od nosu na zatvoreni Katarinin iz -<<strong>br</strong> />
b jeglički stan u Rimu, ne preds -<<strong>br</strong> />
tavlja samo razlikovnu oznaku ta<<strong>br</strong> />
dva prostora nego je i pokazatelj<<strong>br</strong> />
dru štvenog stanja u dvjema sre -<<strong>br</strong> />
di nama, ali i element koji upu ćuje<<strong>br</strong> />
na odnos bosanski znak/in k vi -<<strong>br</strong> />
zicija. Autor tradicionalnu konce -<<strong>br</strong> />
p ciju lika, kao pokretača ra d nje,<<strong>br</strong> />
napušta. Katarini su se događaji<<strong>br</strong> />
dešavali bez njenog udjela i djelovanja.<<strong>br</strong> />
Kraljica posjeduje is ta n ča -<<strong>br</strong> />
nu lirsku svijest i uznemireni os -<<strong>br</strong> />
jeć aj kako život sve više pada pod<<strong>br</strong> />
vla st bezličnih sila. “Vlast be z li č -<<strong>br</strong> />
nih sila“ neki čitatelji će označiti<<strong>br</strong> />
kao nesreću, a izraz taksirat je<<strong>br</strong> />
ona riječ koja, možda, najbolje od -<<strong>br</strong> />
go vara njegovom značenju, čiju<<strong>br</strong> />
te žinu može razumjeti i osjetiti<<strong>br</strong> />
sa mo bosanski čovjek. Kajan se<<strong>br</strong> />
ne laća tematike srednjovjekovne<<strong>br</strong> />
Bo sne zbog nje same nego zbog<<strong>br</strong> />
du hovne zbiljnosti tog vremena.<<strong>br</strong> />
U zadnjoj noći života kraljica<<strong>br</strong> />
bo sanska intenzivno proživljava<<strong>br</strong> />
svoju prošlost. Katarina kategoriju<<strong>br</strong> />
prostora sagledava iz pozicije<<strong>br</strong> />
slo bodnog čovjeka, a kroz prizmu<<strong>br</strong> />
vla stite umjetničke sklonosti po -<<strong>br</strong> />
ku šava objasniti inkvizitoru što to<<strong>br</strong> />
znači ljepota, sloboda, pravda, ljubav<<strong>br</strong> />
itd. Pojam inkvizitorove lje -<<strong>br</strong> />
pote, slobode, ljubavi je jednoznačan,<<strong>br</strong> />
zarobljen u mreži krutog dogmatskog<<strong>br</strong> />
poimanja svijeta i čovjeka<<strong>br</strong> />
u njemu. Kraljica svoju li rsku prirodu<<strong>br</strong> />
i potrebu za kreativnim ost -<<strong>br</strong> />
va ruje kroz umjetnički oblik, a in -<<strong>br</strong> />
k vizitor motive na kraljičinom sto -<<strong>br</strong> />
l njaku i dijelove njene autobiografije<<strong>br</strong> />
ismijava. Pokušava Katarina<<strong>br</strong> />
ob jasniti kako je to jednostavni bo -<<strong>br</strong> />
sa nski vez..., motivi iz Bosne. Tu je<<strong>br</strong> />
i Kraljeva Su t je ska gdje je djecu<<strong>br</strong> />
svoju porodila, Šimuna i Katarinu.<<strong>br</strong> />
Inkvizitor se poigrava s nesretnom<<strong>br</strong> />
kraljicom pa će prokomentirati ka -<<strong>br</strong> />
ko je nje no tijelo u Rimu, a duh u<<strong>br</strong> />
Bosni koje više nema. Katarina<<strong>br</strong> />
od govara kako je čovjek bez domovine<<strong>br</strong> />
mrtav čovjek. U autobiografiji<<strong>br</strong> />
don Francisko prepoznaje samo<<strong>br</strong> />
dokaze i potvrdu propasti bosanske<<strong>br</strong> />
državnosti. Hra<strong>br</strong>ost inkvizi-
tor pokazuje u zatvorenom prostoru<<strong>br</strong> />
što je neprimjereno junačkom<<strong>br</strong> />
(epskom) vremenu u kojemu živi,<<strong>br</strong> />
gdje vodi pravi psihološki rat protiv<<strong>br</strong> />
jedne žene i majke. Autor je<<strong>br</strong> />
generala inkvizicije, koji ima male<<strong>br</strong> />
sitne oči, i njegovu “hra<strong>br</strong>ost“ zauvijek<<strong>br</strong> />
zarobio u tekst, predajući ga<<strong>br</strong> />
suvremenom čitatelju da na osnovama<<strong>br</strong> />
moralnih i etičkih principa<<strong>br</strong> />
do nese krajnju presudu, u nadi da<<strong>br</strong> />
će bilo koji oblik inkvizicije u bu -<<strong>br</strong> />
du ćnosti biti sankcioniran upravo<<strong>br</strong> />
od strane osvještenog čitatelja.<<strong>br</strong> />
Ka tarinin ispitanik i tužitelj licemjerno<<strong>br</strong> />
joj je pružao pomoć u izbjegličkim<<strong>br</strong> />
danima, a sve s određenim<<strong>br</strong> />
ciljem. Don Francisko će prisiliti<<strong>br</strong> />
Ka tarinu da potpiše presudu vlas -<<strong>br</strong> />
ti toj domovini kako bi Rimska Cr -<<strong>br</strong> />
k va polagala političko pravo na Bo -<<strong>br</strong> />
s nu.<<strong>br</strong> />
Inkvizitor komentira kako se<<strong>br</strong> />
nje gov bibliotekar Mateo namučio<<strong>br</strong> />
pri prijevodu nekih riječi iz kralji -<<strong>br</strong> />
či ne autobiografije, npr. stanak,<<strong>br</strong> />
da žd, mrganj, varda itd., a one di -<<strong>br</strong> />
je love koje je kraljica pisala na la -<<strong>br</strong> />
ti nskom jeziku komentira kako su<<strong>br</strong> />
sjajni. Katarina pokušava objasniti<<strong>br</strong> />
da kruna, plašt i mač su samo<<strong>br</strong> />
pre dmeti, oni nisu Bosna, o njenoj<<strong>br</strong> />
vla sti odlučuju bosanske vojvode i<<strong>br</strong> />
stanak bosanski. Na ove Katarinine<<strong>br</strong> />
riječi don Francisko kroz srdž -<<strong>br</strong> />
bu odgovara: “To je Oporuka. To je<<strong>br</strong> />
vjerodostojan dokument! Kakva<<strong>br</strong> />
bo sanska gospoda? Stanak? Što<<strong>br</strong> />
va m je sad to?“ Naime, Katarina je<<strong>br</strong> />
u autobiografiju napisala da ako<<strong>br</strong> />
se njen sin Šimun, koji je prešao<<strong>br</strong> />
na islam i dobio ime Ishak, ne od -<<strong>br</strong> />
re kne nove vjere vlast u Bosni pre -<<strong>br</strong> />
uzima Rimska Crkva. Majka je to<<strong>br</strong> />
zapisala samo za sebe, pisala u ti -<<strong>br</strong> />
šini besanih noći ko prijetnju i opomenu<<strong>br</strong> />
nemirnom djetetu, ali sve<<strong>br</strong> />
napisano kod inkvizitora ima te -<<strong>br</strong> />
žinu, veću od izgovorenog. Na kon<<strong>br</strong> />
potpisivanja oporuke, na papir je<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
pala kraljičina suza. Shrvana i sla -<<strong>br</strong> />
ba komentira da joj je potreban<<strong>br</strong> />
mir. Kako ga pronaći kad je u duši<<strong>br</strong> />
gor čina i potreba za pravdom? Ink -<<strong>br</strong> />
vi zitor se poigrava, komentirajući<<strong>br</strong> />
kako Katarina nije upisala u životopis<<strong>br</strong> />
svoje bizantsko, raško, plavokrvno<<strong>br</strong> />
serbsko porijeklo. Kraljica<<strong>br</strong> />
odgovara: “(...) da se ljudi nisu mi -<<strong>br</strong> />
je njali još bi bili u spilji.“ U ovom<<strong>br</strong> />
odgovoru skriva se tolerancija pre -<<strong>br</strong> />
ma drugome proizišla iz zasebnog<<strong>br</strong> />
ku lturalnog identiteta njene Bo s -<<strong>br</strong> />
ne, sretnog susretališta kultura i<<strong>br</strong> />
tradicija. Za kraljicu bosansku<<strong>br</strong> />
pro žimanje različitosti ne predstavlja<<strong>br</strong> />
nikakav hendikep, naprotiv<<strong>br</strong> />
i u srednjovjekovlju to je bio najjači<<strong>br</strong> />
adut bosanskohercegovačke op -<<strong>br</strong> />
st ojnosti. Kulturolozi su s ret i suživot<<strong>br</strong> />
različitih kultura na zi vaju mu -<<strong>br</strong> />
lti k ulturalnost, multiko n fesio nal -<<strong>br</strong> />
nost i jezikom znanosti pi šu radove<<strong>br</strong> />
na tu temu iz kojih lju di uče o<<strong>br</strong> />
zajedništvu, a bosanski čovjek je<<strong>br</strong> />
oduvijek živio po principima mul -<<strong>br</strong> />
ti kulturalnosti i multikonfesionalnosti.<<strong>br</strong> />
Srednjovjekovni ink vi zitor<<strong>br</strong> />
kao i neki današnji inkvizitori čiji<<strong>br</strong> />
umovi funkcioniraju u okviru sitnih<<strong>br</strong> />
interesa to ne mogu ili ne žele<<strong>br</strong> />
razumjeti.<<strong>br</strong> />
Katarina u posljednjoj životnoj<<strong>br</strong> />
no ći biva svjesna da su njena os -<<strong>br</strong> />
no vna ljudska prava na život, lju -<<strong>br</strong> />
bav, izbor itd. već davno bila us -<<strong>br</strong> />
kraćena. Komentira kako je vrijeme<<strong>br</strong> />
u kojem je živjela bilo vrijeme<<strong>br</strong> />
kad su djevice slušale očeve, a<<strong>br</strong> />
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
supruge muževe. Samo Bog sluša<<strong>br</strong> />
srca zaljubljenih. Bila je očev <strong>br</strong>ušeni<<strong>br</strong> />
dijamant koji je imao cijenu.<<strong>br</strong> />
Udali su je za Stjepana Tomaša<<strong>br</strong> />
Ko tromanića, bosanskog kralja,<<strong>br</strong> />
bez njenog znanja i pristanka. To<<strong>br</strong> />
je bio <strong>br</strong>ak sklopljen iz interesa.<<strong>br</strong> />
Ispovijeda udana žena kako je bilo<<strong>br</strong> />
stid. “Bosanski kralj je već imao<<strong>br</strong> />
ženu... I sina je imao.“ Razumjela<<strong>br</strong> />
je prazni Vojačin pogled kad je<<strong>br</strong> />
došla na Bobovac. Vojača je prisegla<<strong>br</strong> />
Tomašu na vjernost po bosanskom<<strong>br</strong> />
običaju, kao što su se svi<<strong>br</strong> />
bosanski <strong>br</strong>akovi sklapali. Rimska<<strong>br</strong> />
Preplitanje nefiktivnih oblika - autobiografija, dokument, oporuka kroz<<strong>br</strong> />
tkivo fiktivnog romansknog svijeta - mogli bi navesti na zaključak da ovo<<strong>br</strong> />
djelo protumačimo kao neprikosnovenu istinu. Ali, čitatelj istinu kao<<strong>br</strong> />
takvu ne može dosegnuti zbog pripovjedačeve prisutnosti, umjetničkog<<strong>br</strong> />
oblikovanja njegovih iskaza, vještog zadiranja u svijest i podsvijest<<strong>br</strong> />
likova.<<strong>br</strong> />
Crkva nije priznala paganski <strong>br</strong>ak<<strong>br</strong> />
između Tomaša i Vojače. Uvjet da<<strong>br</strong> />
Papa prizna Tomašu krunu nad<<strong>br</strong> />
Bosnom, a samim time i bosansku<<strong>br</strong> />
državnost bio je da napusti patarensku<<strong>br</strong> />
vjeru, patarene protjera te<<strong>br</strong> />
se ponovno oženi. I jedna i druga<<strong>br</strong> />
žena bile su gubitnice. Katarina<<strong>br</strong> />
se u zadnjoj noći života izjašnjava<<strong>br</strong> />
da je voljela svog muža, ali to iz<<strong>br</strong> />
nje progovara tradicija. Tu izjavu<<strong>br</strong> />
opovrgava pojava Mrvca, mladića<<strong>br</strong> />
kojeg je uistinu voljela. Simbolika<<strong>br</strong> />
tunela koji se ukazuje na kraju<<strong>br</strong> />
Ka tarininog života označava iluziju<<strong>br</strong> />
o ponovljivosti ljudskog duha,<<strong>br</strong> />
što u biti predstavlja i svrhu čovjekovog<<strong>br</strong> />
života. Svijet Kajanovog<<strong>br</strong> />
romana je težak jer nas prisiljava<<strong>br</strong> />
da dugo, ponekad i neugodno, promišljamo<<strong>br</strong> />
o sebi i svijetu koji nas<<strong>br</strong> />
okružuje, a lakoća mu proizilazi iz<<strong>br</strong> />
skoro zaboravljenog mitskog svijeta<<strong>br</strong> />
i ljubavi prema čovjeku.<<strong>br</strong> />
141
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
Proturječno biće patriotizma<<strong>br</strong> />
Esad Zgodić, Kultura patriotizma: o vrlinama i porocima jedne ljubavi, BZK<<strong>br</strong> />
“Preporod“, Sarajevo, 2011., 384 str.<<strong>br</strong> />
Piše: Fahrudin Novalić<<strong>br</strong> />
Esad Zgodić 1 , u svojoj novoj knjizi<<strong>br</strong> />
Kultura patriotizma, kritički razmatra<<strong>br</strong> />
standardna znanstvena i ne -<<strong>br</strong> />
z nanstvena shvaćanja patriotizma.<<strong>br</strong> />
Knj iga sadrži 4 poglavlja, obimnu<<strong>br</strong> />
bi b liografiju i bilješku o autoru. Ba -<<strong>br</strong> />
veći se kontroverzama patriotizma,<<strong>br</strong> />
autor se pita je li patriotizam vrlina<<strong>br</strong> />
ili porok, raspravlja o euroatlants -<<strong>br</strong> />
kom i bosanskohercegovačkom kon -<<strong>br</strong> />
te kstu patriotizma 2 ; o odnosu nacio -<<strong>br</strong> />
na lizma i patriotizma; o poimanju<<strong>br</strong> />
pa triotizma, o patriotizmu i politič -<<strong>br</strong> />
koj socijalizaciji, o psihologiji pa t ri o -<<strong>br</strong> />
ti zma, te o alternativnom shvaćanju<<strong>br</strong> />
patriotizma.<<strong>br</strong> />
Pojam patriotizma<<strong>br</strong> />
Zgodić, u analizi i poimanju pa t -<<strong>br</strong> />
riotizma, eksplicitno ili implicitno,<<strong>br</strong> />
polazi od kulture kao vrijednosnoga<<strong>br</strong> />
pitanja. 3 I patriotizam je, poput kulture<<strong>br</strong> />
i identiteta, složena multidimenzionalna,<<strong>br</strong> />
promjenljiva, struktu -<<strong>br</strong> />
r no razvojna društvena pojava –<<strong>br</strong> />
svje tonazorska, nacionalna, politič -<<strong>br</strong> />
1 Esad Zgodić je redoviti profesor na Fakultetu političkih nauka<<strong>br</strong> />
Univerziteta u Sarajevu na predmetima Historija socijalne i političke<<strong>br</strong> />
misli u Bosni i Hercegovini i Savremene teorije vlasti. Više<<strong>br</strong> />
godina predavao je Uvod u politologiju i, nakon što je promijenjen<<strong>br</strong> />
naziv i koncept toga predmeta, i Opštu politologiju. Nadzirao je<<strong>br</strong> />
realizaciju nastave iz predmeta Retorika, sudjelovao u realizaciji<<strong>br</strong> />
nastave predmeta Demokratija i ljudska prava kao i programa<<strong>br</strong> />
postdiplomskih studija na više fakulteta. Na postdiplomskome<<strong>br</strong> />
studiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu predavao je i bio<<strong>br</strong> />
odgovorni nastavnik na predmetima Globalizacija i nacionalni<<strong>br</strong> />
identiteti, Političke ideologije, Savremene političke teorije i Teorije<<strong>br</strong> />
militarizma.<<strong>br</strong> />
2 Je li, i u kojoj mjeri je, Bosna i Hercegovina država bez patriotizma?<<strong>br</strong> />
Riječ je, prije svega, o vremenu tijekom rata 1992.-1995.<<strong>br</strong> />
godine i nakon njega u postsocijalističkoj i dejtonskoj Bosni i Hercegovini,<<strong>br</strong> />
kada se, posebice, u političkom javnom mnijenju snažnije<<strong>br</strong> />
i agresivnije pojavljuje ethos nacionalnih i nacionalističkih<<strong>br</strong> />
patriotizama. Bosanskohercegovački patriotizam, ponajviše,<<strong>br</strong> />
određuju nacionalni i vjerski identiteti naroda koji žive u BiH, ali<<strong>br</strong> />
142<<strong>br</strong> />
ka, ideologijska, moralna, vrijednos -<<strong>br</strong> />
na, kulturalna pojava. Može biti<<strong>br</strong> />
ego istički, pragmatički, nacionalistički,<<strong>br</strong> />
militantni, umjereni, ekstremni,<<strong>br</strong> />
altruistički, provincijalni, kozmo -<<strong>br</strong> />
po litski.<<strong>br</strong> />
Dva su osnovna Zgodićeva polazišta<<strong>br</strong> />
u poimanju patriotizma:<<strong>br</strong> />
Prvo, patriotizam je proizvod<<strong>br</strong> />
društvenih odnosa, unutar kojih se<<strong>br</strong> />
ob likuju – patriotska svijest, pat rio -<<strong>br</strong> />
t ska osjećanja, patriotska volja, eti -<<strong>br</strong> />
ka patriotizma, patriotski identitet<<strong>br</strong> />
(345. str.).<<strong>br</strong> />
Drugo, patriotizam podrazumijeva<<strong>br</strong> />
građansko-državljanski, odnosno<<strong>br</strong> />
civilni patriotizam – patriotizam os -<<strong>br</strong> />
lo bođen, primjećuje Nenad Miščević,<<strong>br</strong> />
“... od konotacija podrijetla i krvi.“<<strong>br</strong> />
(345. str.) 4 .<<strong>br</strong> />
Autor, u razmatranju patriotizma,<<strong>br</strong> />
razlikuje i definira pojmove pa -<<strong>br</strong> />
t riotizam, lojalnost i legitimacija<<strong>br</strong> />
(246. str.).<<strong>br</strong> />
Patriotizam je odnos odanosti<<strong>br</strong> />
prema državi (domovini/domolju-<<strong>br</strong> />
blje, op. a.) kao državi, bez obzira na<<strong>br</strong> />
postojeći tip države, vrstu političkoga<<strong>br</strong> />
režima (diktatorski, autokratski,<<strong>br</strong> />
demokratski), oblik vladavine (mo -<<strong>br</strong> />
na rhija, republika). (346. str.). (Pa t -<<strong>br</strong> />
ri otizam je i rodoljublje – ljubav pre -<<strong>br</strong> />
ma svome narodu, op. a.).<<strong>br</strong> />
Lojalnost je eksplicitna ili pre -<<strong>br</strong> />
šu tna (implicitna) tolerancija postojeće<<strong>br</strong> />
vlasti u državi, spremnost da se<<strong>br</strong> />
ravnodušno (pasivno) ili aktivno, po -<<strong>br</strong> />
državaju ili trpe institucije države i<<strong>br</strong> />
njihove politike, bez otpora, sabotaže<<strong>br</strong> />
ili orijentacije na prevrat unutar<<strong>br</strong> />
eta bliranoga političkog režima.<<strong>br</strong> />
(346. str.).<<strong>br</strong> />
Legitimitet vlasti. Vlast se te -<<strong>br</strong> />
me lji na uvjerenjima (i pristanku,<<strong>br</strong> />
op.a.) građana da slušaju autoritete<<strong>br</strong> />
vlasti i pokoravaju se institucionalnom<<strong>br</strong> />
poretku. Promjenljivost i različiti<<strong>br</strong> />
intenziteti vjerovanja čine problem<<strong>br</strong> />
legitimnosti vlasti. Legitimno -<<strong>br</strong> />
st vlasti mora se stalno po tvrđi va -<<strong>br</strong> />
ti/do kazivati – vlast mora stalno do -<<strong>br</strong> />
ka zivati opravdanje vlastita postoja-<<strong>br</strong> />
on ima i svoj podijeljeni identitet i lojalnost. Korijeni takva<<strong>br</strong> />
patriotizma su, poglavito, u vjekovnoj averziji prema Bosni i Hercegovini<<strong>br</strong> />
prožetoj političko-nacionalističkim ideologijama. Njegova<<strong>br</strong> />
su obilježja vulgarno-iracionalni antipatriotizam primitivne<<strong>br</strong> />
isključivosti i poricanja smisla Bosne i Hercegovine kao države i<<strong>br</strong> />
bosanskohercegovačkoga patriotizma kao više univerzalne političke,<<strong>br</strong> />
kulturne i moralne vrijednosti. Odnos pojedinačnoga, posebnoga<<strong>br</strong> />
i općega u političkoj nacionalnoj, kulturnoj i religoznoj<<strong>br</strong> />
strukturi Bosne i Hercegovine može biti i međusobno uvažavanje<<strong>br</strong> />
i intersubjektivno komuniciranje, a ne samo isključivost i mržnja<<strong>br</strong> />
koja ponekad poprima i obilježja tribalizma i tribalističkoga<<strong>br</strong> />
patriotizma.<<strong>br</strong> />
3 “Kultura se može“, kaže T. S. Eliot, “najjednostavnije opisati<<strong>br</strong> />
kao ono što život čini vrijednim življenja.“ (u: Terry Eagleton,<<strong>br</strong> />
Ideja kulture, Zagreb, Jesenski i Turk, 2002., 135. str.).<<strong>br</strong> />
4 Miščević, Nenad (2004.): Patriotizam i nacionalizam; u: Primorac,<<strong>br</strong> />
Igor (2004.), priredio, Patriotizam, Zagreb, KruZak,<<strong>br</strong> />
163. str.
nja kroz građansko povjerenje u nju<<strong>br</strong> />
sa mu. U svrhu vlastita legitimiranja<<strong>br</strong> />
– da podanicima bude prihvatljiva,<<strong>br</strong> />
vlast koristi različita sredstva i<<strong>br</strong> />
me tode – moć medija, funkcioniranje<<strong>br</strong> />
vlastite ideologije, moć autoriteta<<strong>br</strong> />
– pojedinaca, političkih stranaka,<<strong>br</strong> />
re ligijskih organizacija i njihove hi -<<strong>br</strong> />
je rarhije, državnih institucija s ci -<<strong>br</strong> />
ljem uvjeravanja građana u vlastitu<<strong>br</strong> />
legitimnost.<<strong>br</strong> />
Za vlastito legitimiranje vlast ko -<<strong>br</strong> />
ris ti i instituciju patriotizma o<strong>br</strong>azovne<<strong>br</strong> />
svijesti (350. str.). O<strong>br</strong>azovna<<strong>br</strong> />
svi jest je svijest koja zna što su i u<<strong>br</strong> />
če mu su supstancijalne svrhe same<<strong>br</strong> />
dr žave iz čega se izvodi i poimanje<<strong>br</strong> />
pa triotizma kao patriotizma o<strong>br</strong>azovane<<strong>br</strong> />
svijesti.<<strong>br</strong> />
Od više vrsta patriotizma koje<<strong>br</strong> />
Zgo dić analizira, ističemo sljedeće če -<<strong>br</strong> />
tiri – teološko, republikansko, us ta v -<<strong>br</strong> />
no i kozmopolitsko shvaćanje.<<strong>br</strong> />
Teološka shvaćanja<<strong>br</strong> />
patriotizma<<strong>br</strong> />
Poput svjetovnih shvaćanja pa t ri -<<strong>br</strong> />
otizma u društvenim i humanistič -<<strong>br</strong> />
kim znanostima, teološka shvaćanja<<strong>br</strong> />
pa triotizma kreću se unutar recepcije<<strong>br</strong> />
ključnih komponenti običajnoga<<strong>br</strong> />
pa triotizma, dodajući im utemeljenje<<strong>br</strong> />
božanske volje i neizostavnoga au -<<strong>br</strong> />
toriteta teološkoga socijalnog na uka,<<strong>br</strong> />
uključujući i etiku dužnosti žrt vo va -<<strong>br</strong> />
nja za domovinu. I učenjaci krš ćan s -<<strong>br</strong> />
ko ga socijalnoga nauka i islamski<<strong>br</strong> />
uče njaci patriotizam shvaćaju kao<<strong>br</strong> />
vje rsku vrlinu i svetu dužnost, a ne<<strong>br</strong> />
kao porok (187.-197. str.). Sažeto će -<<strong>br</strong> />
mo razmotriti odnos islama i pa t rio -<<strong>br</strong> />
tizma.<<strong>br</strong> />
Zgodić u bosanskohercegovač kom<<strong>br</strong> />
shvaćanju odnosa islama i pat rio -<<strong>br</strong> />
tizma polazi od stajališta dvojice is -<<strong>br</strong> />
lamskih učenjaka – Kasima Do b ra če<<strong>br</strong> />
i Mehmeda Handžića. “Islam je...“,<<strong>br</strong> />
podsjeća Do<strong>br</strong>ača, “po svojoj su štini,<<strong>br</strong> />
internacionalna vjera, vjera za sve<<strong>br</strong> />
nacije, učenje i veze, koji prelaze granice<<strong>br</strong> />
nacija i koji nalaze i okupljaju<<strong>br</strong> />
svoje sljedbenike iz svih na roda svijeta.<<strong>br</strong> />
Tako islam zapravo izgrađuje<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>ača odmah podsjeća da<<strong>br</strong> />
islam nije ravnodušan prema<<strong>br</strong> />
naciji, ali osuđuje nacionalizam<<strong>br</strong> />
koji uspostavlja i proglašava<<strong>br</strong> />
egoizam i kult nacije. “Takav<<strong>br</strong> />
ekstremni nacionalizam“, kaže<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>ača, “u islamskoj literaturi<<strong>br</strong> />
nosi arapski naziv asabijje.“<<strong>br</strong> />
širu nadnacionalnu zajednicu, koja<<strong>br</strong> />
bi se mogla nazvati islamski ili Božiji<<strong>br</strong> />
narod... koji dakle nema svoje og -<<strong>br</strong> />
ra ničene domovine ili nacije jer pri -<<strong>br</strong> />
pada svim nacijama i njihovim do -<<strong>br</strong> />
mo vinama. Zato se islam ne može<<strong>br</strong> />
po istovjećivati ni sa jednom nacij -<<strong>br</strong> />
om...“. (192.-193. str.). Do<strong>br</strong>ača<<strong>br</strong> />
odmah podsjeća da islam nije ravnodušan<<strong>br</strong> />
prema naciji, ali osuđuje na -<<strong>br</strong> />
cionalizam koji uspostavlja i proglašava<<strong>br</strong> />
egoizam i kult nacije. “Takav<<strong>br</strong> />
eks tre m ni nacionalizam“, kaže Do b -<<strong>br</strong> />
rača, “u islamskoj literaturi nosi<<strong>br</strong> />
arapski naziv asabijje.“ (193. str.).<<strong>br</strong> />
Prema Mehmedu Handžiću, pa t -<<strong>br</strong> />
rio tizam je “...prirođena ljubav<<strong>br</strong> />
prema svome narodu i svome zavičaju...“<<strong>br</strong> />
(194. str.). Zgodić, u takvom diskursu<<strong>br</strong> />
o patriotizmu, primjećuje da<<strong>br</strong> />
se u muslimanskoj patriotskoj ljubavi<<strong>br</strong> />
mora održati “ravnoteža između<<strong>br</strong> />
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
vjere i svjetovne odanosti domovini.“<<strong>br</strong> />
(195. str.). “Za pravilan lju dski i<<strong>br</strong> />
islamski život“, naglašava Do<strong>br</strong>ača,<<strong>br</strong> />
“potrebno je obadvoje (do mo vina i<<strong>br</strong> />
vjera, op. a.). Toga valja da je svjestan<<strong>br</strong> />
svaki musliman.“ (195. str.). 5<<strong>br</strong> />
“...nacija, (tzv., op. a.) umjereni<<strong>br</strong> />
nacionalizam, domovina i patrio ti -<<strong>br</strong> />
zam, priznaju se za vrijednosti spojive<<strong>br</strong> />
sa islamom.“ (196. str.).<<strong>br</strong> />
Islam, vrijednosno-normativno,<<strong>br</strong> />
za g ovara i preporučuje intersubjek -<<strong>br</strong> />
ti vne odnose sa svojim sugrađanima<<strong>br</strong> />
različitih vjera, nacija i ideologija.<<strong>br</strong> />
To je osnovni uvjet građanske soli -<<strong>br</strong> />
da rnosti i prijateljstva, ali i uzročnoposljedično<<strong>br</strong> />
– osnovna pretpostavka<<strong>br</strong> />
zdrave političke, državne i opće društvene<<strong>br</strong> />
zajednice. “Dobar musliman<<strong>br</strong> />
nema i ne smije imati mržnju prema<<strong>br</strong> />
drugima (i različitima, op. a.).“, citira<<strong>br</strong> />
Zgodić Do<strong>br</strong>aču (196. str.). Je li<<strong>br</strong> />
tako uvijek u praksi, uključujući i<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>oga pripadnika bilo koje vjere?<<strong>br</strong> />
Što znači: “dobar musliman“, “dobar<<strong>br</strong> />
kršćanin“, “dobar židov“...? Što zna -<<strong>br</strong> />
či, općenito, “dobar čovjek“? Odgovor<<strong>br</strong> />
možemo potražiti polazeći i od shvaćanja<<strong>br</strong> />
konstruktivnoga patriotizma,<<strong>br</strong> />
o čemu će biti riječi u ovome tekstu<<strong>br</strong> />
u razmatranju pojmova konstruktivni<<strong>br</strong> />
patriotizam, kozmopolitski<<strong>br</strong> />
patriotizam, kritički patriotizam.<<strong>br</strong> />
Republikanski patriotizam.<<strong>br</strong> />
“Jedan od temeljnih elemenata re -<<strong>br</strong> />
pu blikanski shvaćenoga patriotizma<<strong>br</strong> />
je ljubav prema zemlji-državi kao<<strong>br</strong> />
političkoj zajednici slobode. Takvo se<<strong>br</strong> />
“stajalište izvodi iz poimanja veza<<strong>br</strong> />
između individua kao građana,<<strong>br</strong> />
nacije kao etnokulturne i države kao<<strong>br</strong> />
političke zajednice.“ (205. str.).<<strong>br</strong> />
5 Nameće se pitanje: Može li pojedinac, za<<strong>br</strong> />
kojega neki misle da nije vjernik, biti pa -<<strong>br</strong> />
t riota, ukoliko se istinski moralno ponaša,<<strong>br</strong> />
živi, radi i djeluje, uključujući i uzornu<<strong>br</strong> />
odanost domovini, narodu i zavičaju?<<strong>br</strong> />
A takvih je bilo uvijek, posebice onih koji<<strong>br</strong> />
su dali i svoj život za domovinu. Ili: Može<<strong>br</strong> />
li netko biti istinski patriota koji dosljedno<<strong>br</strong> />
ne živi vjeru, nego to čini manifestaciono,<<strong>br</strong> />
a u njegovom životu i radu prevladava<<strong>br</strong> />
licemjernost, prijevara, nepravda,<<strong>br</strong> />
kriminal?<<strong>br</strong> />
143
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
Ustavni patriotizam je patriotizam<<strong>br</strong> />
kao patriotizam spram ustavom<<strong>br</strong> />
ustanovljene slobode. Dolf Sternberger<<strong>br</strong> />
kaže: “Bit stremljenja ustavne<<strong>br</strong> />
države jest osiguravanje slobode.“<<strong>br</strong> />
(209. str.). Primjeri su iskustva Švicarske,<<strong>br</strong> />
Sjedinjenih Američkih Država...<<strong>br</strong> />
– multijezične, multietničke,<<strong>br</strong> />
(mu ltikonfesionalne, a s time i multikulturalne<<strong>br</strong> />
op. a.) zemlje čije građane<<strong>br</strong> />
ujedinjuju njihovi ustavi i patriotska<<strong>br</strong> />
osjećanja koje imaju spram tih ustava.<<strong>br</strong> />
Pritom se ne smiju, kako to nalažu<<strong>br</strong> />
Sternbergerovi i Habermasovi<<strong>br</strong> />
uvidi, “do kraja obezvrijediti ili eliminirati<<strong>br</strong> />
smisao i značenje etničkih<<strong>br</strong> />
identifikacija i nacionalne kulture.“<<strong>br</strong> />
(210. str.). Svaka zemlja ili <strong>zajednica</strong><<strong>br</strong> />
zemalja, po sebi, ima u tom smislu i<<strong>br</strong> />
svoje specifičnosti.<<strong>br</strong> />
Kozmopolitski patriotizam.<<strong>br</strong> />
Postoje poteškoće u definiranju koz -<<strong>br</strong> />
mo politizma, ali proces kozmopolitizacije<<strong>br</strong> />
svijeta života neprestano na p -<<strong>br</strong> />
re duje. Kozmopolitska ideja, posebice,<<strong>br</strong> />
se počela razvijati nakon Drugoga<<strong>br</strong> />
svjetskog rata, a prekretnica je bi -<<strong>br</strong> />
lo suđenje ratnim zločincima. Re -<<strong>br</strong> />
cepcija aktualnih kozmopolitskih<<strong>br</strong> />
vrij ednosti jesu dostojanstvo i jednaka<<strong>br</strong> />
vrijednost svih ljudi, povezanost<<strong>br</strong> />
između međunarodnoga prava i mo -<<strong>br</strong> />
rala, uspostavljanje regionalnih i<<strong>br</strong> />
glo balnih sistema upravljanja, te sve<<strong>br</strong> />
izraženije uvjerenje da javno do <strong>br</strong>o i<<strong>br</strong> />
planetarna međuovisnost zah ti jeva<<strong>br</strong> />
usaglašenu međunarodnu akciju,<<strong>br</strong> />
kao što su opasnosti i strah od ekoloških,<<strong>br</strong> />
ekonomskih, teroristič kih i inih<<strong>br</strong> />
rizika (228.-229. str.). To je po ticaj za<<strong>br</strong> />
novo kozmopolitsko shva ća nje svijeta<<strong>br</strong> />
i njegovu recepciju u praksi.<<strong>br</strong> />
U poglavlju Alternativno shvaćanje<<strong>br</strong> />
patriotizma, Zgodić razmatra i<<strong>br</strong> />
kulturu kritičkoga patriotizma.<<strong>br</strong> />
Kritički patriotizam<<strong>br</strong> />
“U vrijeme rata najbučniji pat ri -<<strong>br</strong> />
oti postaju najveći profiteri.“, rekao<<strong>br</strong> />
je August Bebel.<<strong>br</strong> />
Patriotizam je za mnoge postao<<strong>br</strong> />
sredstvo mitologiziranja i manipuliranja<<strong>br</strong> />
u ostvarivanju pragmatičnih<<strong>br</strong> />
interesa, ponajviše, lažne avangarde<<strong>br</strong> />
144<<strong>br</strong> />
koja sebe smatra besmrtnom i nezamjenjivom.<<strong>br</strong> />
O lažnoj avangardi lažne<<strong>br</strong> />
vječne države – o lažnom patriotizmu,<<strong>br</strong> />
na primjeru Republike Hrvatske,<<strong>br</strong> />
Vlado Gotovac kaže:<<strong>br</strong> />
“Državni Hrvat uvijek je ispravan,<<strong>br</strong> />
nedodirljiv i na usluzi vlasti; pr -<<strong>br</strong> />
o tiv njega su samo neprijatelji Hr va -<<strong>br</strong> />
tske; nepopustljiv je jer je uvjet njegova<<strong>br</strong> />
postojanja – onemogućiti druge<<strong>br</strong> />
vrijednosti;...“ “Državni Hrvati prog -<<strong>br</strong> />
las ili su se avangardom fatamorgane<<strong>br</strong> />
‘vječne Hrvatske’, i onda taj simbolični<<strong>br</strong> />
kapital pretvorili u devizni, koristeći<<strong>br</strong> />
sve ostale sugrađane kao sredstvo<<strong>br</strong> />
bogaćenja.“ 6 Ovakvi primjeri la -<<strong>br</strong> />
ž noga patriotizma planetarna su po -<<strong>br</strong> />
java, a najaktualniji su u zemljama<<strong>br</strong> />
tzv. tranzicije i privatizacije.<<strong>br</strong> />
“Kada i pod kojim pretpostavkama<<strong>br</strong> />
kritika vlasti jest patriotska kritika,<<strong>br</strong> />
koje i kakve kritike možemo<<strong>br</strong> />
smatrati izrazom i potvrdom kritičke<<strong>br</strong> />
kulture patriotizma? (357). Kritička<<strong>br</strong> />
kultura patriotizma je samo<<strong>br</strong> />
ona kritika “koja se odnosi na vladine<<strong>br</strong> />
ili nevladine politike s kojima se<<strong>br</strong> />
ugrožava sam opstanak države ili<<strong>br</strong> />
njeno bivstvovanje kao slobodne dr -<<strong>br</strong> />
ža ve. Sve ostale tipove kritika vlasti<<strong>br</strong> />
pripadaju drugačijim, a ne patriotskim<<strong>br</strong> />
diskursima“ (357. str.).<<strong>br</strong> />
U svojoj socijalnopsihološkoj studiji<<strong>br</strong> />
Autoritarna ličnost (1950.), Th.<<strong>br</strong> />
Adorno, et al., pisali su o “teorijskim<<strong>br</strong> />
razlikama između ‘pravog’ i ‘lažnog’<<strong>br</strong> />
patriotizma. Pravi patriotizam je<<strong>br</strong> />
definisan kao ‘ljubav prema zemlji i<<strong>br</strong> />
odanost nacionalnim vrednostima<<strong>br</strong> />
koja je bazirana na kritičkom razumevanju’.<<strong>br</strong> />
...lažni patriotizam je okarakterisan<<strong>br</strong> />
nekritičkom krutošću,<<strong>br</strong> />
slaganjem s autoritetima i odbacivanjem<<strong>br</strong> />
drugih.“, citira Zgodić Nebojšu<<strong>br</strong> />
Petrovića (359. str.).<<strong>br</strong> />
Razlikujući patriotizam i nacionalizam,<<strong>br</strong> />
socijalni psiholog Irvin Sta -<<strong>br</strong> />
ub sa suradnicima, zagovara pot re bu<<strong>br</strong> />
razlikovanja dvaju tipova domoljublja<<strong>br</strong> />
– konstruktivno i slijepo. Prema<<strong>br</strong> />
Staubu, konstruktivno domoljublje<<strong>br</strong> />
5 Boris Beck, Bauk EU kruži Hrvats -<<strong>br</strong> />
kom, Zagreb, ZAGREBNEWS, 11. 01.<<strong>br</strong> />
2012., 5. str.<<strong>br</strong> />
predstavlja orijentaciju i recepciju na<<strong>br</strong> />
‘kritičku odanost’ naciji – usmjereno -<<strong>br</strong> />
st na stalno preispitivanje i kritiziranje<<strong>br</strong> />
postojećega stanja. Slijepo je do -<<strong>br</strong> />
mo ljublje usmjereno na nekritičku<<strong>br</strong> />
pri vrženost domovini. Primjerice, au -<<strong>br</strong> />
to ritarnost je bitan izvor slijepog do -<<strong>br</strong> />
mo ljublja, a sposobnost i orijentacija<<strong>br</strong> />
pojedinca na afirmaciju individual -<<strong>br</strong> />
no sti i autonomiju unutar grupe, bi -<<strong>br</strong> />
tan je izvor konstruktivnoga domo -<<strong>br</strong> />
lju blja. (360. str.).<<strong>br</strong> />
“Patriotizam podrazumeva podr -<<strong>br</strong> />
ža vanje svoje zemlje uvek“, misli<<strong>br</strong> />
Ma rk Twain, “a vlade samo onda<<strong>br</strong> />
ka da to zaslužuje“, citira Zgodić<<strong>br</strong> />
Dra gomira Anđelkovića (342. str.).<<strong>br</strong> />
Prevladavanje lažnoga<<strong>br</strong> />
patriotizma<<strong>br</strong> />
Procesom kultiviranja – procesima<<strong>br</strong> />
demokratske političke socijalizacije,<<strong>br</strong> />
te javnoga građanskog djelovanja,<<strong>br</strong> />
nužno je oslobađati kulturu<<strong>br</strong> />
patriotizma od nacionalističkoga pa -<<strong>br</strong> />
t riotizma, sveukupnog ideološkog<<strong>br</strong> />
instrumentaliziranja političkih i<<strong>br</strong> />
inih prisila, te svekolikog iracionalizma<<strong>br</strong> />
i manipulacije. To znači da se<<strong>br</strong> />
“...patriotizam iz puke prirodne<<strong>br</strong> />
činjenice...“ razvija u građansku<<strong>br</strong> />
vrlinu, citira Zgodić Arteta Aurelia,<<strong>br</strong> />
koja ne bi potcjenjivala tuđe i zajedničko<<strong>br</strong> />
(343. str.). Riječ je o kultiviranju<<strong>br</strong> />
javnoga mnijenja i prevladavanju<<strong>br</strong> />
proturječnoga bića patriotizma,<<strong>br</strong> />
kritičkom, dosljedno odgovornom<<strong>br</strong> />
ulogom – obitelji, predškolskoga i<<strong>br</strong> />
školskoga sustava, znanosti, medija,<<strong>br</strong> />
političkih stranaka, crkava i vjerskih<<strong>br</strong> />
<strong>zajednica</strong>, kulturnih i inih asocijacija,<<strong>br</strong> />
pojedinaca.<<strong>br</strong> />
Kultura patriotizma, Esada Zgodića,<<strong>br</strong> />
ozbiljan je doprinos znanstvenom<<strong>br</strong> />
istraživanju fenomena patriotizma.<<strong>br</strong> />
Informativna je i edukativna,<<strong>br</strong> />
te poticajna i za buduća istraživanja<<strong>br</strong> />
patriotizma. Može poslužiti stručnom<<strong>br</strong> />
i znanstvenom krugu čitateljstva,<<strong>br</strong> />
kao i širem čitateljstvu, te posebice<<strong>br</strong> />
na studijima visokoškolskih<<strong>br</strong> />
ustanova, ponajviše, fakulteta društvenih<<strong>br</strong> />
i humanističkih znanosti.
Stéphane Hessel je nepokolebljiv<<strong>br</strong> />
subjekt-akter protiv konformizma<<strong>br</strong> />
i ravnodušnosti. To se očituje i<<strong>br</strong> />
u njegovoj knjizi čiji je naslov izvornika<<strong>br</strong> />
Indignez Vous! (Pobunite se!).<<strong>br</strong> />
Knjiga je objavljena na fra n cus -<<strong>br</strong> />
kom, krajem 2010. godine, u njegovoj<<strong>br</strong> />
devedeset i trećoj go dini. Smisao<<strong>br</strong> />
je Hesselova dis ku rsa po vi je s -<<strong>br</strong> />
no djelovanje. “U pro tivnom os taje<<strong>br</strong> />
bezvremensko trajanje i ve ge ti ra -<<strong>br</strong> />
nje, tapkanje u mjestu praznog<<strong>br</strong> />
ništa“, primjećuje Milan Kangrga<<strong>br</strong> />
u svojoj knjizi Smisao povijesnoga.<<strong>br</strong> />
Tko je Stéphane Hessel?<<strong>br</strong> />
Rođen je u Berlinu 1917., član<<strong>br</strong> />
Charles de Gaulleove Organizacije<<strong>br</strong> />
France li<strong>br</strong>e (Slobodna Francuska).<<strong>br</strong> />
Kao Židova i heroja fra n cu s -<<strong>br</strong> />
koga Pokreta otpora, Gèstapo ga<<strong>br</strong> />
deportira u logor Buchenwald, od a -<<strong>br</strong> />
kle se spasio uoči vješanja. Na kon<<strong>br</strong> />
završetka Drugoga svjets kog rata<<strong>br</strong> />
službovao je u francus koj di p -<<strong>br</strong> />
lomaciji i u tajništvu Ko mi s ije za<<strong>br</strong> />
ljudska prava u New Yor ku. Je dan<<strong>br</strong> />
je od sastavljača UN-ove velike<<strong>br</strong> />
Povelje čovječanstva – Opće de k la -<<strong>br</strong> />
ra cije o ljudskim pravima. Bio je<<strong>br</strong> />
pod velikim utjecajem Sartrea, starijeg<<strong>br</strong> />
školskog kolege, gorljivi je<<strong>br</strong> />
slje dbenik Hegela još od 1939. go -<<strong>br</strong> />
dine, kada je ušao u École normale<<strong>br</strong> />
su périeure, jednu od najprestižnijih<<strong>br</strong> />
francuskih ustanova iz van su s -<<strong>br</strong> />
ta va javnih sveučilišta. Slu šao je i<<strong>br</strong> />
se minare Mauricea Me r leau-Pont -<<strong>br</strong> />
y ja o konkretnom is kustvu tijela i<<strong>br</strong> />
nje gove interakcije sa osjetilima.<<strong>br</strong> />
(18. str.). Hessel, u knjizi, poziva na<<strong>br</strong> />
be s kompromis nu – miroljubivu po -<<strong>br</strong> />
bunu i otpor.<<strong>br</strong> />
Ravnodušnost je najgore<<strong>br</strong> />
stajalište<<strong>br</strong> />
Autorova je stajalište jasno –<<strong>br</strong> />
moramo znati što nam temeljem<<strong>br</strong> />
ljudskih i građanskih prava pri pa -<<strong>br</strong> />
da i, što je najvažnije – za to se,<<strong>br</strong> />
aktivnim sudjelovanjem, trebamo<<strong>br</strong> />
izboriti. Terry Eagleton, profesor<<strong>br</strong> />
engleske književnosti na Oxfords -<<strong>br</strong> />
kom sveučilištu, u knjizi Ideja ku l -<<strong>br</strong> />
ture, misli slično Hesselu, ka da<<strong>br</strong> />
upo trebljava termin kultura ra di -<<strong>br</strong> />
ka lne pobune. “Kultura nije sa mo<<strong>br</strong> />
ono sa čime živimo. Ona je ta ko đer,<<strong>br</strong> />
u velikoj mjeri, i ono za što ži vi mo.<<strong>br</strong> />
(156. str.). “... naši kulturalni ratovi<<strong>br</strong> />
predstavljaju okršaje s če ti ri, a<<strong>br</strong> />
ne s tri sudionika. Ako po s toji kultura<<strong>br</strong> />
kao uglađenost, kultura kao<<strong>br</strong> />
identitet i kultura kao ko me rci ja li -<<strong>br</strong> />
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
Miroljubivom pobunom<<strong>br</strong> />
i otporom protiv<<strong>br</strong> />
konformizma i ravnodušnosti<<strong>br</strong> />
Stéphane Hessel, Pobunite se!, prijevod: Sana Perić, predgovor: Predrag<<strong>br</strong> />
Matvejević, V.B.Z., Zagreb, 2011.<<strong>br</strong> />
Piše: Fahrudin Novalić<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Autorova je stajalište jasno –<<strong>br</strong> />
moramo znati što nam temeljem<<strong>br</strong> />
ljudskih i građanskih prava<<strong>br</strong> />
pripada i, što je najvažnije – za to<<strong>br</strong> />
se, aktivnim sudjelovanjem,<<strong>br</strong> />
trebamo izboriti.<<strong>br</strong> />
za cija, postoji i kultura radikalne<<strong>br</strong> />
po bune.“ (154. str.). No ve vrste do -<<strong>br</strong> />
mi nacije, u tom smislu, svjedoče i<<strong>br</strong> />
novim pojavama – od mi rotvornih i<<strong>br</strong> />
ekoloških pokreta do ud ruga za lju -<<strong>br</strong> />
d ska prava, ka m pa nja protiv siro -<<strong>br</strong> />
ma štva i be s ku ć nika. Eagleton, u<<strong>br</strong> />
istom izvoru, smatra da je potreb -<<strong>br</strong> />
no: “Uzdići ku l turu iznad politike –<<strong>br</strong> />
da bismo na j prije bili ljudi, a onda<<strong>br</strong> />
građani – znači da politika mora<<strong>br</strong> />
proizlaziti iz dublje etičke razine...“<<strong>br</strong> />
(14. str.).<<strong>br</strong> />
Svima, koji će živjeti u 21. sto -<<strong>br</strong> />
lje ću, Hessel preporučuje: “St va ra -<<strong>br</strong> />
ti znači oduprijeti se. Oduprijeti se<<strong>br</strong> />
znači stvarati.“ “‘Pobunite se’, na -<<strong>br</strong> />
po kon, dame i gospodo, sta ri ji i<<strong>br</strong> />
osobi to mlađi“, kaže on, “pro tiv<<strong>br</strong> />
golemoga jaza između ja ko siromašnih<<strong>br</strong> />
i jako bogatih koji je stalno u<<strong>br</strong> />
145
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
usponu, protiv aktualne međunarodne<<strong>br</strong> />
diktature financijskih tržišta<<strong>br</strong> />
koja prijeti miru i demokraciji...<<strong>br</strong> />
‘Pobunite se’, u ime demokracije, a<<strong>br</strong> />
ne ideologije.’“ He ssel poziva na ak -<<strong>br</strong> />
ciju u kojoj je gnjev motiv za miro -<<strong>br</strong> />
lju bivu pobunu i otpor, a ravnodušnost<<strong>br</strong> />
– najgore stajalište. “Kazati ‘ja<<strong>br</strong> />
tu ni š ta ne mogu, snalazim se’: ta -<<strong>br</strong> />
k vim ponašanjem gubite jedan od<<strong>br</strong> />
bitnih sastojaka koji vas čini čovjekom...“<<strong>br</strong> />
(19. str.). Za takvu pobunu i<<strong>br</strong> />
akciju u njoj, autor prepoznaje dva<<strong>br</strong> />
velika planetarna izazova. Prvi,<<strong>br</strong> />
golemi jaz koji postoji iz među jako<<strong>br</strong> />
si romašnih i jako bo gatih koji stalno<<strong>br</strong> />
raste; i drugi, lju dska prava i<<strong>br</strong> />
sta nje u kojem se na lazi naš planet.<<strong>br</strong> />
Hesselova de mo kratska, hu -<<strong>br</strong> />
ma nistička, bioetička, socijalno -<<strong>br</strong> />
eko loška orijentacija i odgovornost<<strong>br</strong> />
po tiču na izgrad nju i funkcioniranje<<strong>br</strong> />
identiteta ot pora i projektnoga<<strong>br</strong> />
identiteta čo vjeka. Hessel je u sljedećem<<strong>br</strong> />
pri m jeru, dosljedno postup -<<strong>br</strong> />
io u du hu po znate misli:<<strong>br</strong> />
“Ako želite promijeniti svijet,<<strong>br</strong> />
po čnite od sebe“<<strong>br</strong> />
Ističući svoj gnjev u vezi s Pa les -<<strong>br</strong> />
ti nom, Hessel je sa svojom su p ru -<<strong>br</strong> />
gom 2009., posjetio Gazu i iz b jeg -<<strong>br</strong> />
ličke kampove koje je još 1948. po s -<<strong>br</strong> />
ta vila agencija Ujedi nje nih naroda<<strong>br</strong> />
za pomoć palestin s kim izbjeglicama<<strong>br</strong> />
(UNRWA), “u ko jima je više od<<strong>br</strong> />
tri milijuna Pa le stinaca koje je Iz -<<strong>br</strong> />
ra el protjerao s njihove zemlje...“<<strong>br</strong> />
(22. str.).<<strong>br</strong> />
Povod za posjetu bila je izraelska<<strong>br</strong> />
vojna akcija “Lijevano olovo“<<strong>br</strong> />
na Palestinski teritorij, koja je<<strong>br</strong> />
trajala tri tjedna – krajem 2008. i<<strong>br</strong> />
početkom 2009. čije su posljedice<<strong>br</strong> />
“...tisuću i četiri stotine mrtvih –<<strong>br</strong> />
uključujući žene, djecu i starce u<<strong>br</strong> />
pa lestinskom kampu – naspram<<strong>br</strong> />
svega pedesetak ranjenih na iz ra -<<strong>br</strong> />
elskoj strani. Dijelim zaključke<<strong>br</strong> />
juž noafričkoga suca (Richarda<<strong>br</strong> />
Gol dstonea, op. a.), inače Židova,<<strong>br</strong> />
146<<strong>br</strong> />
“ Hessel poziva na akciju u<<strong>br</strong> />
kojoj je gnjev motiv za<<strong>br</strong> />
miroljubivu pobunu i otpor, a<<strong>br</strong> />
ravnodušnost – najgore<<strong>br</strong> />
stajalište. “Kazati ‘ja tu ništa<<strong>br</strong> />
ne mogu, snalazim se’:<<strong>br</strong> />
takvim ponašanjem gubite<<strong>br</strong> />
jedan od bitnih sastojaka koji<<strong>br</strong> />
vas čini čovjekom...“<<strong>br</strong> />
ko ji se čak naziva cionistom. Ne -<<strong>br</strong> />
po dnošljivo je to što Židovi i sami<<strong>br</strong> />
mo gu počiniti ratni zločin“, kaže<<strong>br</strong> />
He ssel (23. str.). Terorizam je za<<strong>br</strong> />
Hessela neprihvatljiv, ali priznaje:<<strong>br</strong> />
“... kada smo okupirani vojnim<<strong>br</strong> />
snagama beskrajno nadmoćnima<<strong>br</strong> />
našima, reakcija naroda mo že biti<<strong>br</strong> />
samo nasilna“ (23. str.). Pita se je<<strong>br</strong> />
li Hamasu koristilo to što je lansirao<<strong>br</strong> />
rakete na grad Sderot? “Odgovor<<strong>br</strong> />
je ne. Taj postupak ne služi<<strong>br</strong> />
njegovu cilju, ali ga možemo objasniti<<strong>br</strong> />
očajem Gažana.“ (23. str.).<<strong>br</strong> />
“Možemo reći da je (svaki, pa i<<strong>br</strong> />
državni, op. a.) terorizam oblik be -<<strong>br</strong> />
z nađa (i besmisla, op. a.)...“, po -<<strong>br</strong> />
tsjeća Hessel i ističe: “Ne bismo se<<strong>br</strong> />
trebali prepuštati beznađu, trebali<<strong>br</strong> />
bismo se nadati. Beznađe je po ri -<<strong>br</strong> />
ca nje nade. Ono je razumljivo, go -<<strong>br</strong> />
to vo bih rekao da je prirodno, ali<<strong>br</strong> />
ipak nije prihvatljivo. Jer nji me ne<<strong>br</strong> />
po stižemo rezultate koje bi eventu -<<strong>br</strong> />
alno mogla proizvesti na da.“ (23.-<<strong>br</strong> />
24. str.). Hessel zastupa ideju ne -<<strong>br</strong> />
na silne nade – kao vla s ti tu konce -<<strong>br</strong> />
p ciju pravednije bu du ć nosti. Zato<<strong>br</strong> />
moderna društva mo ra ju biti sposobna<<strong>br</strong> />
nadići sukobe uzajamnim<<strong>br</strong> />
razumijevanjem i bu dnom strpljivošću.<<strong>br</strong> />
Tako mi sli i djeluje Hessel.<<strong>br</strong> />
A što je činiti ostatku čovječanstva?<<strong>br</strong> />
Danas u svakoj zemlji, i u<<strong>br</strong> />
svijetu općenito, povoda za do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
organiziranim i jakim građanskim<<strong>br</strong> />
akcijama ima mnogo. Zato<<strong>br</strong> />
je nužno živjeti kulturu miroljubive<<strong>br</strong> />
pobune i otpora – temeljito i is -<<strong>br</strong> />
trajno, pojedinačno i masovno.<<strong>br</strong> />
Pro tiv – političke i ine kulture la -<<strong>br</strong> />
ži i tajnoga vladanja, protiv lice m -<<strong>br</strong> />
jerja, nepravde, korupcije i pohlepe,<<strong>br</strong> />
siromaštva i bijede, socijalne<<strong>br</strong> />
neosjetljivosti, nepoštivanja ljudskih<<strong>br</strong> />
i građanskih prava i sloboda.<<strong>br</strong> />
Protiv – otvorene i prikrivene ma -<<strong>br</strong> />
ni pulacije života, kojima se degradira<<strong>br</strong> />
Dostojanstvo Čovjeka, ali i<<strong>br</strong> />
cijeloga živog i neživog svijeta.
Nakon romana “Kopile Istanbula“,<<strong>br</strong> />
Zagrebački nakladnik HE -<<strong>br</strong> />
NA COM donosi nam prijevod en -<<strong>br</strong> />
g leskog izvornika novog bestselera<<strong>br</strong> />
nagrađivane turske spisateljice<<strong>br</strong> />
Elif Şafak pod naslovom “Četrdeset<<strong>br</strong> />
pravila ljubavi“. Rođena,<<strong>br</strong> />
od rasla i dijelom o<strong>br</strong>azovana na<<strong>br</strong> />
Za padu, znanstvenim i književ -<<strong>br</strong> />
nim interesom autorica gradi i<<strong>br</strong> />
pro dubljuje svoj turski i islamski<<strong>br</strong> />
identitet. Prisutna u oba svijeta,<<strong>br</strong> />
kako profesionalno, na akadems -<<strong>br</strong> />
koj, publicističkoj i književnoj ra -<<strong>br</strong> />
zini, tako i samim življenjem, Şa -<<strong>br</strong> />
fak nadahnuto, no istodobno pa ž -<<strong>br</strong> />
lji vo i odgovorno gradi mozaik<<strong>br</strong> />
vla stitog složenog identiteta.<<strong>br</strong> />
Svoje zavidno znanje i razumijevanje<<strong>br</strong> />
sufijske tradicije ovim je<<strong>br</strong> />
djelom dočarala kao istinski proživljeno<<strong>br</strong> />
osobno čitanje. Roman<<strong>br</strong> />
“Če trdeset pravila ljubavi“ ute -<<strong>br</strong> />
me ljen je na autoričinoj identifikaciji<<strong>br</strong> />
s pričom o duhovnoj ljubavi<<strong>br</strong> />
derviša Šemsa iz Ta<strong>br</strong>iza i sufijskog<<strong>br</strong> />
alima i pjesnika Mevlane<<strong>br</strong> />
Dže laluddina Rumija, pa prijevod<<strong>br</strong> />
ro mana nosi podnaslov “Roman o<<strong>br</strong> />
Rumiju“. Snažna uloga Šemsa iz<<strong>br</strong> />
Ta<strong>br</strong>iza u nadahnutoj preo<strong>br</strong>azbi<<strong>br</strong> />
fakiha Rumija u pjesnika Rumija<<strong>br</strong> />
okosnica je svih odnosa u romanu,<<strong>br</strong> />
pa bi podnaslov “Roman o Še -<<strong>br</strong> />
msu“ bio, vjerojatno, primjereniji.<<strong>br</strong> />
Mnoštvo je dramaturški me đu -<<strong>br</strong> />
uv jetovanih situacija i njihovih<<strong>br</strong> />
krajnje šarolikih nositelja - likova<<strong>br</strong> />
svih razina tradicionalne druš t -<<strong>br</strong> />
vene ljestvice – kojima Şafak <strong>br</strong>u -<<strong>br</strong> />
si četrdeset pravila Šemsove “vje -<<strong>br</strong> />
re ljubavi“ dokazujući njihovu<<strong>br</strong> />
životnu zamislivost i ostvarivost.<<strong>br</strong> />
Do duhovnog ganuća dovest će<<strong>br</strong> />
Şafak čitatelja nadahnutim Šemsovim<<strong>br</strong> />
govorom protiv svakog ob -<<strong>br</strong> />
li ka formalizma ili divno prene -<<strong>br</strong> />
se nom alegorijom o “duhovnim<<strong>br</strong> />
ča šama“, kojom su se Šems i Ru -<<strong>br</strong> />
mi prepoznali kao tragaoci za is -<<strong>br</strong> />
ti nskom spoznajom i ljubavlju.<<strong>br</strong> />
Svako putovanje, reći će Şafak,<<strong>br</strong> />
za počinje i završava u duši. Ono -<<strong>br</strong> />
ga koji voli, ljubav mijenja. Voljeti<<strong>br</strong> />
možeš samo ako svladaš, pobijediš,<<strong>br</strong> />
“usmrtiš“ svoj nefs, svoj<<strong>br</strong> />
ego. Jer “ako smo ista osoba prije<<strong>br</strong> />
i nakon što smo voljeli, to znači<<strong>br</strong> />
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
Slijedi li ljubav pravila?<<strong>br</strong> />
Elif Şafak, Četrdeset pravila ljubavi, HENA COM, Zagreb, 2012.<<strong>br</strong> />
Piše: Senad Nanić<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
da nismo voljeli dovoljno“. Bog je -<<strong>br</strong> />
st prisutan i posvećen je svakome<<strong>br</strong> />
od nas pojedinačno. No svako od<<strong>br</strong> />
nas mora naučiti takvim Ga i ra -<<strong>br</strong> />
zu mijevati.<<strong>br</strong> />
Vjerujući da je moguće i u su -<<strong>br</strong> />
v remenosti promijeniti se putem<<strong>br</strong> />
pravila Šemsove vjere ljubavi,<<strong>br</strong> />
au torica ovu srednjovjekovnu pr -<<strong>br</strong> />
iču kontrastira paralelnoj suvremenoj<<strong>br</strong> />
priči, “sapunici“, kako ju je<<strong>br</strong> />
na predstavljanju knjige okarakterizirao<<strong>br</strong> />
Branimir Pofuk, o nezadovoljnoj<<strong>br</strong> />
sredovječnoj o<strong>br</strong>azovanoj<<strong>br</strong> />
američkoj kućanici. Ona dolazi<<strong>br</strong> />
u susret s pričom o Šemsu i Ru -<<strong>br</strong> />
mi ju preko suvremenog romano -<<strong>br</strong> />
pi sca, zapadnjaka koji je islam<<strong>br</strong> />
prigrlio putem tesavvufa. Pratimo,<<strong>br</strong> />
dakle, isprepletena dva ro -<<strong>br</strong> />
ma na. Pošto je roman strukturiran<<strong>br</strong> />
kao niz svjedočanstava raznolikih<<strong>br</strong> />
i <strong>br</strong>ojnih likova, svih pisanih<<strong>br</strong> />
u prvom licu jednine, začudna<<strong>br</strong> />
je autoričina sposobnost uži -<<strong>br</strong> />
v ljavanja u potpuno različite ulo -<<strong>br</strong> />
ge. Gotovo bipolarna, rekli bismo.<<strong>br</strong> />
Nisu, naime, samo likovi i priče<<strong>br</strong> />
udaljeni osam stoljeća i tisućama<<strong>br</strong> />
kilometara, nego su i razumijevanja<<strong>br</strong> />
pojma ljubavi i posljedičnog<<strong>br</strong> />
oso bnog i društvenog morala<<strong>br</strong> />
mno go udaljenija nego li to kont -<<strong>br</strong> />
rast dviju povijesno i zemljopis no<<strong>br</strong> />
udaljenih kultura ima zahtijevati,<<strong>br</strong> />
iako autorica sugerira paralelizam<<strong>br</strong> />
duha vremena 13. i 21. stoljeća<<strong>br</strong> />
u smislu netrpeljivosti, strahova<<strong>br</strong> />
od rata i drugačijeg kao i va -<<strong>br</strong> />
147
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
pa ja za ljubavlju. Suvremeni esk -<<strong>br</strong> />
a pizam glavne junakinje, naime,<<strong>br</strong> />
prije je čedo mučnine eg zi ste n ci -<<strong>br</strong> />
ja lizma nego li se može pri pisati<<strong>br</strong> />
suvremenom čitanju kla sičnog<<strong>br</strong> />
mi stičnog pojma odricanja od<<strong>br</strong> />
dra ži i vezanosti uz ovaj svijet u<<strong>br</strong> />
ime ljubavi. Je li moguće da se u<<strong>br</strong> />
na šim suvremenim životima us -<<strong>br</strong> />
lo ženih porijekla, identiteta i<<strong>br</strong> />
usa mljenosti - pomirba odvija tek<<strong>br</strong> />
go lim trpljenjem temeljnih razlika<<strong>br</strong> />
u svakome, subjektivitetu po -<<strong>br</strong> />
na osob, pa i po cijenu održanja<<strong>br</strong> />
ko herentne osobnosti, bez stvarnog<<strong>br</strong> />
razrješenja i istinskog duhovnog<<strong>br</strong> />
rasta? Mora li multikulturalnost<<strong>br</strong> />
biti tako psihološki neodrživa<<strong>br</strong> />
jer kroz riječi stalno motrimo i<<strong>br</strong> />
autora?<<strong>br</strong> />
Jezik je lijep. Ne opterećujući<<strong>br</strong> />
prekomjerno suvremenog čitatelja<<strong>br</strong> />
sufijskom i islamskom terminologijom,<<strong>br</strong> />
tekst ne gubi okus orijentalne<<strong>br</strong> />
priče stare osam stoljeća.<<strong>br</strong> />
No problem je pred urednicu<<strong>br</strong> />
Nerminu Husković i prevoditeljicu<<strong>br</strong> />
Mirnu Ču<strong>br</strong>anić iznesen činjenicom<<strong>br</strong> />
da je izvornik pisan engleskim<<strong>br</strong> />
jezikom, a ne turskim. Tako<<strong>br</strong> />
i niz tesavvufskih i općih islamskih<<strong>br</strong> />
termina ne slijedi dosljedan<<strong>br</strong> />
sustav refleksije u jezik prijevoda,<<strong>br</strong> />
iako taj jezik poznaje odgova -<<strong>br</strong> />
ra jući sustav već stoljećima, ili<<strong>br</strong> />
ba rem od Preradovićevog “Muje -<<strong>br</strong> />
zi na“. Tako u turskom, bosans -<<strong>br</strong> />
kom i hrvatskom pravilno reflektirani<<strong>br</strong> />
izvorni nefs preko prijevoda<<strong>br</strong> />
s engleskog u ovom slučaju po -<<strong>br</strong> />
s taje neprihvatljivi nafs. U prijevodu<<strong>br</strong> />
ispravno reflektirana Božja<<strong>br</strong> />
imena er-Rahman i er-Rahim su -<<strong>br</strong> />
p rotstavljaju se halife Haruna<<strong>br</strong> />
ne ispravno reflektiranom imenu<<strong>br</strong> />
ar-Rašid. Analogijom, nitko u Bo -<<strong>br</strong> />
sni ne kuha spagete, već u bosanski<<strong>br</strong> />
jezik preko dalmatinskog go -<<strong>br</strong> />
vora ispravno reflektirane špagete.<<strong>br</strong> />
U slast!<<strong>br</strong> />
148<<strong>br</strong> />
Atatürkova biogafija: teško razdvajanje činjenica od<<strong>br</strong> />
legendi<<strong>br</strong> />
Očuh domovine<<strong>br</strong> />
Andrew Mango, Atatürk – Biografija tvorca moderne<<strong>br</strong> />
Turske, prijevod i pogovor dr. Dino Mujadžević,<<strong>br</strong> />
Golden Marketing, Zagreb, 2011., 591 str.<<strong>br</strong> />
Piše: Mirko Sladek<<strong>br</strong> />
İpek Çalışlar, spisateljica, no -<<strong>br</strong> />
vi narka, poznata turska intele k -<<strong>br</strong> />
tualka, nakon tiska biografije At -<<strong>br</strong> />
a türkove žene Latife Hanım, bi va<<strong>br</strong> />
2006. optužena i procesuirana ra -<<strong>br</strong> />
di “uvrede oca domovine”; su d -<<strong>br</strong> />
bina koju dijeli s nekih se d a m de -<<strong>br</strong> />
se tak suvremenih turskih in te le -<<strong>br</strong> />
k tualaca, pisaca, prevoditelja, re -<<strong>br</strong> />
datelja, izdavača, među ko ji ma<<strong>br</strong> />
su Orhan Pamuk i Elif Şa fak. Vi -<<strong>br</strong> />
še od pola stoljeća nakon At atü r -<<strong>br</strong> />
ko ve smrti, sve do nedav no, čitav<<strong>br</strong> />
niz “verbalnih delikata” u rasponu<<strong>br</strong> />
od genocida Armenaca i jedinstva<<strong>br</strong> />
republike pa do osobe prvog<<strong>br</strong> />
predsjednika, državni re p re sivni<<strong>br</strong> />
aparat je tabuizirao. Ça l ışlar, već<<strong>br</strong> />
početkom sedamdesetih, ‘usudila<<strong>br</strong> />
se’ opisati, između os talog, bijeg<<strong>br</strong> />
Ata türka preodje ve nog u čador<<strong>br</strong> />
(že nskoj odjeći) na kon pokušaja<<strong>br</strong> />
za vjere 1923. - zasigurno jedan<<strong>br</strong> />
od neprobavljivih de talja iz života<<strong>br</strong> />
n a rodnog heroja.<<strong>br</strong> />
Kemal Paša je zasigurno bio<<strong>br</strong> />
je dan od najvažnijih i najkontroverznijih<<strong>br</strong> />
državnika 20. stoljeća.<<strong>br</strong> />
Us prkos neosporivoj osobnosti,<<strong>br</strong> />
po litičkom talentu, prepredenosti,<<strong>br</strong> />
okrutnosti i hra<strong>br</strong>osti, čitajući<<strong>br</strong> />
Mangovu upečatljivu visoko p -<<strong>br</strong> />
ro fesionalnu studiju u izvrsnom<<strong>br</strong> />
prijevodu, teško je oteti se dojmu<<strong>br</strong> />
revolucionarnog scenarija koji<<strong>br</strong> />
nam se u bez<strong>br</strong>oj epizoda pričinja<<strong>br</strong> />
nekako poznatim, koji nadilazi<<strong>br</strong> />
pro tagonistu poput priče u kojoj<<strong>br</strong> />
mu je ‘tek’ dodijeljena glavna ulo -<<strong>br</strong> />
ga i koja nam uvijek nanovo, go -<<strong>br</strong> />
to vo poput priručnika, pripovijeda<<strong>br</strong> />
ono što Curzio Malaparte na -<<strong>br</strong> />
zi va već poznatom “tehnikom dr -<<strong>br</strong> />
ž avnog udara”. O čemu je, da kle,<<strong>br</strong> />
riječ u Mangovoj knjizi? Osim<<strong>br</strong> />
nasilnog moderniziranja dinastičkog,<<strong>br</strong> />
multietničkog, feudalnog i<<strong>br</strong> />
teokratskog Carstva, Atatürk ra -<<strong>br</strong> />
di kalnim etničkim čišćenjem u<<strong>br</strong> />
rekordnom roku uništava ono što<<strong>br</strong> />
Masovna strijeljanja, smrt, bijeda<<strong>br</strong> />
kao rezultat deportacije grčkog<<strong>br</strong> />
stanovništva s obale Male Azije,<<strong>br</strong> />
nadopunjeni dolaskom<<strong>br</strong> />
“Tribunala neovisnosti” u<<strong>br</strong> />
Samsun 1921., slanje koljača<<strong>br</strong> />
poput “Hromog Osmana” i<<strong>br</strong> />
okrutnog Nurettin-paše u oblasti<<strong>br</strong> />
kurdskih Alevita, izazvalo je<<strong>br</strong> />
zgražanje Zapada do čijeg<<strong>br</strong> />
mišljenja je Atatürku naravno<<strong>br</strong> />
bilo stalo.
je stoljećima prije njega na tom<<strong>br</strong> />
području bila okosnica osmanskog<<strong>br</strong> />
dijela naslijeđa Rimskog Ca -<<strong>br</strong> />
r stva: etnička i kulturna eliminacija<<strong>br</strong> />
Grka i Armenaca, u to vrijeme<<strong>br</strong> />
većinskog stanovništva Ana -<<strong>br</strong> />
do lije, a potom i manjina poput<<strong>br</strong> />
Ku rda te stvaranje laičke nacio -<<strong>br</strong> />
na lističke republike.<<strong>br</strong> />
Tisućljetni suživot Armenaca i<<strong>br</strong> />
muslimana nestao je početkom<<strong>br</strong> />
20. stoljeća u jednom naraštaju.<<strong>br</strong> />
Kada je 1919. započela njegova<<strong>br</strong> />
vo jna kampanja u Anadoliji glav -<<strong>br</strong> />
ni izvanjski izvor novca i zaliha<<strong>br</strong> />
bi li su ruski boljševici iz ‘paralelne’<<strong>br</strong> />
revolucije sa svim gore navedenim<<strong>br</strong> />
ciljevima, metodama, teh -<<strong>br</strong> />
ni kom, inozemnom potporom, ra -<<strong>br</strong> />
z ličitom ideološkom platformom,<<strong>br</strong> />
ali gotovo istim rezultatima. Ma -<<strong>br</strong> />
so vna strijeljanja, smrt, bijeda<<strong>br</strong> />
kao rezultat deportacije grčkog<<strong>br</strong> />
sta novništva s obale Male Azije,<<strong>br</strong> />
na dopunjeni dolaskom “Tribunala<<strong>br</strong> />
neovisnosti” u Samsun 1921.,<<strong>br</strong> />
slanje koljača poput “Hromog<<strong>br</strong> />
Osmana” i okrutnog Nurettin-pa -<<strong>br</strong> />
še u oblasti kurdskih Alevita, iza -<<strong>br</strong> />
z valo je zgražanje Zapada do či -<<strong>br</strong> />
jeg mišljenja je Atatürku narav -<<strong>br</strong> />
no bilo stalo. Godine 1922., na<<strong>br</strong> />
dan pada bastilje, pukovnik Mougin<<strong>br</strong> />
organizira prijem u Ankari<<strong>br</strong> />
gdje se povlače paralele između<<strong>br</strong> />
tu rske i francuske revolucije, no<<strong>br</strong> />
već početkom rujna vojska ulazi u<<strong>br</strong> />
Smirnu. Armenska je četvrt na -<<strong>br</strong> />
padnuta odmah, a novoimenovani<<strong>br</strong> />
vojni zapovjednik Izmira Nu re -<<strong>br</strong> />
ttin osobno izbacuje grčkog arhiepiskopa<<strong>br</strong> />
Hrizostoma iz guvernerove<<strong>br</strong> />
rezidencije kojega masa linčuje<<strong>br</strong> />
pred očima francuske patrole.<<strong>br</strong> />
13. rujna u (opljačkanom) ar -<<strong>br</strong> />
me nskom dijelu izbija požar koji<<strong>br</strong> />
uni štava tri četvrtine grada, a<<strong>br</strong> />
poš teđuje tek tursku i židovsku<<strong>br</strong> />
četvrt. U izvještaju zastupnicima<<strong>br</strong> />
an karske skupštine početkom<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Čitav niz mitobiografskih<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>azaca neodoljivo asociraju<<strong>br</strong> />
više program nego<<strong>br</strong> />
vjerodostojnost službene<<strong>br</strong> />
političke hagiografije: nepoznat<<strong>br</strong> />
datum rođenja; nakon dolaska na<<strong>br</strong> />
vlast službeno utvrđen 19.<<strong>br</strong> />
svibnja, do danas u Turskoj<<strong>br</strong> />
slavljen sletovima na stadionu i<<strong>br</strong> />
zvan “Dan mladosti”; pod<<strong>br</strong> />
prijetnjom visokih zatvorskih<<strong>br</strong> />
kazni negiranje ili samo<<strong>br</strong> />
spominjanje armenskog<<strong>br</strong> />
genocida; za<strong>br</strong>ana derviških<<strong>br</strong> />
redova; progon religije iz javnoga<<strong>br</strong> />
života; pretvaranje džamija i<<strong>br</strong> />
tekija u muzeje; ukinuće<<strong>br</strong> />
sultanata i kalifata (1924.);<<strong>br</strong> />
uvođenje modernog tj.<<strong>br</strong> />
zapadnjačkog načina odijevanja i<<strong>br</strong> />
latiničnog pisma; članstvo u<<strong>br</strong> />
tajnim društvima i<<strong>br</strong> />
nacionalističkim grupacijama<<strong>br</strong> />
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
stu denog Kemal Paša požar Izmira<<strong>br</strong> />
uopće ne spominje, ali u pismu<<strong>br</strong> />
jednom prijatelju Latifa Hanım<<strong>br</strong> />
citira njegov komentar za vrijeme<<strong>br</strong> />
katastrofe: “Neka gori, neka se<<strong>br</strong> />
sru ši”. Mango citira dnevnik na -<<strong>br</strong> />
ci onalističkog novinara koji priz -<<strong>br</strong> />
n aje da su požar začeli i namjerno<<strong>br</strong> />
širili pljačkaši uz blagoslov<<strong>br</strong> />
“za drtog fanatika i demagoga<<strong>br</strong> />
Nu rettin-paše”.<<strong>br</strong> />
Zapadna Anadolija, najbogatije<<strong>br</strong> />
i najrazvijenije područje Turskoga<<strong>br</strong> />
Carstva bila je u ruševinama<<strong>br</strong> />
kao rezultat filogrčke politike<<strong>br</strong> />
premijera Lloyda Georgea, dok je<<strong>br</strong> />
Andrew Ryan, dragoman <strong>br</strong>itanskoga<<strong>br</strong> />
visokog povjerenstva op ra -<<strong>br</strong> />
v davao <strong>br</strong>itansku politiku tvrdeći<<strong>br</strong> />
da je pokušavala zaštititi kršćanske<<strong>br</strong> />
zajednice. Sve je završilo njihovim<<strong>br</strong> />
uništenjem, a na upadljiv<<strong>br</strong> />
na čin nalikuje onome što se po s -<<strong>br</strong> />
ljednjih desetak godina u tom<<strong>br</strong> />
smi slu događa u Iraku, Egiptu i<<strong>br</strong> />
Siriji.<<strong>br</strong> />
Što se tiče islama, Atatürkovo<<strong>br</strong> />
ru šenje kalifata, zatvaranje derviških<<strong>br</strong> />
tekija, sve do radikalnog<<strong>br</strong> />
totalitarizma i diktata narodne<<strong>br</strong> />
sku pštine čak i u pitanjima odijevanja<<strong>br</strong> />
(Vlada 25.11.1919. donosi<<strong>br</strong> />
za kon (!) kojim određuje “šešir<<strong>br</strong> />
kao zajedničko pokrivalo glave<<strong>br</strong> />
tu rskoga naroda... i za<strong>br</strong>anjuje<<strong>br</strong> />
ob i čaje tome suprotne”…), njegova<<strong>br</strong> />
strahovlada - osim što je para -<<strong>br</strong> />
le lna s do<strong>br</strong>o poznatim srodnim<<strong>br</strong> />
li kovima toga razdoblja u teoriji i<<strong>br</strong> />
praksi, i nemilosrdnim nasiljem<<strong>br</strong> />
nad vlastitim stanovništvom u<<strong>br</strong> />
ime nacionalne socijalističke id e -<<strong>br</strong> />
o logije s primjesama progresisti -<<strong>br</strong> />
čk og politikantskog fraziranja<<strong>br</strong> />
(“napredak”, “budućnost”, “jedna -<<strong>br</strong> />
ko st”, “sloboda” i sl.) - nakon uda -<<strong>br</strong> />
ra na manjine obara se u prvom<<strong>br</strong> />
re du na ‘povijesnog neprijatelja’.<<strong>br</strong> />
Još kao mladi časnik turske vojske<<strong>br</strong> />
Kemal Paša njeguje kontakte<<strong>br</strong> />
149
PRIKAZI I KRITIKE<<strong>br</strong> />
s europskim tajnim službama.<<strong>br</strong> />
Susret s Lawrencom od Arabije<<strong>br</strong> />
1913. u Jeruzalemu samo je je -<<strong>br</strong> />
dan od glamuroznih biografskih<<strong>br</strong> />
de talja, oni manje poznati daju<<strong>br</strong> />
iz među ostalog naslutiti <strong>br</strong>itansku<<strong>br</strong> />
prisutnost unutar granica<<strong>br</strong> />
Ca rstva te pripremanje i financiranje<<strong>br</strong> />
eutanazije “bolesnika na<<strong>br</strong> />
Bo sporu”.<<strong>br</strong> />
U mladosti pohađa vojnu aka -<<strong>br</strong> />
de miju u Solunu i Bitoli, otac Al -<<strong>br</strong> />
ba nac, majka Makedonka, muslimani.<<strong>br</strong> />
Encyclopaedia Judaica ci -<<strong>br</strong> />
tira kao izvornik mnoge solunske<<strong>br</strong> />
Židove koji ‘iz prve ruke’ svjedoče<<strong>br</strong> />
njegovo doehmensko podrijetlo,<<strong>br</strong> />
tj. pripadnost očeve obitelji kriptožidovskoj<<strong>br</strong> />
kabalističkoj sekti sa<<strong>br</strong> />
uporištima u Solunu i Smirni, či -<<strong>br</strong> />
je korijenje seže sve do sredine<<strong>br</strong> />
17. stoljeća i do tzv. lažnoga mesije<<strong>br</strong> />
Šabbataja Zwija (Zevija). Nejasnoće<<strong>br</strong> />
oko identiteta njegova stv a -<<strong>br</strong> />
r nog oca, za “oca svih Turaka”<<strong>br</strong> />
neobična svjetla kosa i plave oči,<<strong>br</strong> />
nepostojeći dokumenti njegova<<strong>br</strong> />
ro đenja uništeni u katastrofalnom,<<strong>br</strong> />
za neke podmetnutom požaru<<strong>br</strong> />
povijesne jezgre Soluna u kolovozu<<strong>br</strong> />
1917., koji pretvara u prah i<<strong>br</strong> />
pepeo dvije trećine grada, pletu<<strong>br</strong> />
oko njega mrežu tajanstvenosti i<<strong>br</strong> />
150<<strong>br</strong> />
vještih manipulacija u rasponu<<strong>br</strong> />
od ideološkog redateljstva centralnog<<strong>br</strong> />
komiteta stranke “Jedinstvo<<strong>br</strong> />
i napredak”, sve do novijih<<strong>br</strong> />
teorija zavjere.<<strong>br</strong> />
Jednostranački vojnopolicijski<<strong>br</strong> />
režim nakon progonstva sultana<<strong>br</strong> />
Me hmeda VI., kao i njegova ne -<<strong>br</strong> />
raz jašnjena smrt, vjerojatno trovanjem,<<strong>br</strong> />
u talijanskom izgnanstvu<<strong>br</strong> />
San Rema, samo još upotpunjuju<<strong>br</strong> />
niz neriješenih, prilično<<strong>br</strong> />
mračnih zagonetki oko nastanka<<strong>br</strong> />
mo derne Turske republike. Ma n -<<strong>br</strong> />
go citira sjećanja Atatürkova prijatelja<<strong>br</strong> />
Nurija Conkera kada mu<<strong>br</strong> />
je prilikom jedne pijanke u Solunu<<strong>br</strong> />
‘obećao’ da će ga učiniti premijerom.<<strong>br</strong> />
Na Nurijevo pitanje što će<<strong>br</strong> />
on biti, Kemal Paša je odgovorio:<<strong>br</strong> />
“Osoba koja imenuje premijere”.<<strong>br</strong> />
Čitav niz mitobiografskih ob ra -<<strong>br</strong> />
zaca neodoljivo asociraju više program<<strong>br</strong> />
nego vjerodostojnost službe-<<strong>br</strong> />
U mladosti pohađa vojnu akademiju u Solunu i Bitoli, otac Albanac,<<strong>br</strong> />
majka Makedonka, muslimani. Encyclopaedia Judaica citira kao<<strong>br</strong> />
izvornik mnoge solunske Židove koji ‘iz prve ruke’ svjedoče njegovo<<strong>br</strong> />
doehmensko podrijetlo, tj. pripadnost očeve obitelji kriptožidovskoj<<strong>br</strong> />
kabalističkoj sekti sa uporištima u Solunu i Smirni, čije korijenje seže<<strong>br</strong> />
sve do sredine 17. stoljeća i do tzv. lažnoga mesije Šabbataja Zwija<<strong>br</strong> />
(Zevija). Nejasnoće oko identiteta njegova stvarnog oca, za “oca svih<<strong>br</strong> />
Turaka” neobična svjetla kosa i plave oči, nepostojeći dokumenti<<strong>br</strong> />
njegova rođenja uništeni u katastrofalnom, za neke podmetnutom<<strong>br</strong> />
požaru povijesne jezgre Soluna u kolovozu 1917.<<strong>br</strong> />
ne političke hagiografije: nepoznat<<strong>br</strong> />
datum rođenja; nakon do laska<<strong>br</strong> />
na vlast službeno utvrđen 19.<<strong>br</strong> />
svibnja, do danas u Turskoj slavljen<<strong>br</strong> />
sletovima na stadionu i zvan<<strong>br</strong> />
“Dan mladosti”; pod pri jetnjom<<strong>br</strong> />
visokih zatvorskih ka zni negiranje<<strong>br</strong> />
ili samo spominjanje armenskog<<strong>br</strong> />
genocida; za<strong>br</strong>ana derviških<<strong>br</strong> />
redova; progon religije iz javnoga<<strong>br</strong> />
života; pretvaranje džamija i tekija<<strong>br</strong> />
u muzeje; ukinuće sultanata i<<strong>br</strong> />
kalifata (1924.); uvo đenje modernog<<strong>br</strong> />
tj. zapadnjačkog načina odijevanja<<strong>br</strong> />
i latiničnog pisma; članstvo<<strong>br</strong> />
u tajnim društvima i nacionalističkim<<strong>br</strong> />
grupacijama kao “Mlada Tu -<<strong>br</strong> />
r ska”, “Domovina i sloboda”, “Je -<<strong>br</strong> />
di nstvo i napredak”, koje već u na -<<strong>br</strong> />
slovu nose višestruki déjà vu; vo j -<<strong>br</strong> />
ni čin maršala; privatna jahta Sa -<<strong>br</strong> />
va rona ( tur: “Labud”); mnoštvo<<strong>br</strong> />
vila, a prije svega kult ličnosti:<<strong>br</strong> />
gra dovi, trgovi, parkovi, kolodvori,<<strong>br</strong> />
mo stovi, novčanice s njegovim li -<<strong>br</strong> />
kom dugačak su i bolan niz represivnim<<strong>br</strong> />
državnim aparatom sve do<<strong>br</strong> />
naših dana programiranog i silom<<strong>br</strong> />
nametnutog bespoštednog po -<<strong>br</strong> />
litičkog idolopoklonstva. Ma n go<<strong>br</strong> />
ve li kako je u Atatürkovu živo to pi -<<strong>br</strong> />
su teško razdvojiti činjenice od le -<<strong>br</strong> />
ge ndi, “a upravo je on bio njihov<<strong>br</strong> />
gla vni autor”. Ali sigurno ne i jedini.<<strong>br</strong> />
Nedavno se predsjednik Recep<<strong>br</strong> />
T. Erdoğan, u govoru pred članovima<<strong>br</strong> />
svoje konzervativne stranke,<<strong>br</strong> />
javno ispričao za agresiju turske<<strong>br</strong> />
vojske na Kurde 1937. i<<strong>br</strong> />
1938., zračne napade i vojnu in -<<strong>br</strong> />
va ziju na kurdska područja i ma -<<strong>br</strong> />
so vna strijeljanja nakon toga u<<strong>br</strong> />
is točnoj Turskoj pri čemu je<<strong>br</strong> />
prema procjenama pobijeno oko<<strong>br</strong> />
če trnaest tisuća Kurda. Erdoğan<<strong>br</strong> />
je te događaje definirao kao “je da -<<strong>br</strong> />
n od najtragičnijih i najbolnijih<<strong>br</strong> />
događaja naše novije povijesti”.<<strong>br</strong> />
Početkom siječnja 2012. uhićen je<<strong>br</strong> />
general İlker Başbuğ pod optužbom<<strong>br</strong> />
da je kao član ultranacionalističke<<strong>br</strong> />
tajne organizacije “Ergenekon”<<strong>br</strong> />
pripremao državni udar.<<strong>br</strong> />
Po prvi puta od osnivanja Turske<<strong>br</strong> />
republike jedan šef Glavnog stožera<<strong>br</strong> />
došao je u zatvor pod optužbom<<strong>br</strong> />
zavjere bez da je to pokrenuo<<strong>br</strong> />
vojnopolicijski aparat...
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
Dža’far Modarres Sadeki<<strong>br</strong> />
(Ğa‘far Modarres Sādeqī)<<strong>br</strong> />
MOČVARA<<strong>br</strong> />
(GĀWXŪNĪ)<<strong>br</strong> />
roman<<strong>br</strong> />
S perzijskog preveo Namir Karahalilović<<strong>br</strong> />
151
ROMAN<<strong>br</strong> />
152<<strong>br</strong> />
1.<<strong>br</strong> />
Sa ocem i nekoliko mlađih ljudi – ne sjećam se<<strong>br</strong> />
tačno koliko ih je bilo, a samo sam jednog poznavao:<<strong>br</strong> />
bio je to Golčin, učitelj četvrtog razreda moje<<strong>br</strong> />
osnovne škole – kupao sam se u rijeci Zajanderud u<<strong>br</strong> />
gradu Isfahanu. Bila je noć i nebo je bilo vedro, blistao<<strong>br</strong> />
je Mjesec za vrijeme uštapa. Samo nas nekoliko<<strong>br</strong> />
bili smo u vodi. Ni izvan vode niti u njoj nije bilo<<strong>br</strong> />
nikoga drugog. Na nevelikoj udaljenosti vidio se<<strong>br</strong> />
most Sijosepol, bio je osvijetljen mjesečevom svjetlosti.<<strong>br</strong> />
Skoro sve je bilo osvijetljeno: drveće na obali,<<strong>br</strong> />
ograda uz trotoar ulice Pahlavi Rudhane; čak se iza<<strong>br</strong> />
drveća vidio i oštri vrh planine Soffe. Voda je bila<<strong>br</strong> />
topla. Mirna. Kao neki veliki bazen. Ali to je sasvim<<strong>br</strong> />
sigurno bila rijeka, i to Zajanderud. Voda mi je<<strong>br</strong> />
dosezala do vrata. Stajao sam. Svi smo stajali u<<strong>br</strong> />
vodi. Gledali smo naokolo i pričali.<<strong>br</strong> />
Otac reče: “Uživajte, momci! Ova rijeka je<<strong>br</strong> />
naša. Uživajte koliko vam duša želi!”<<strong>br</strong> />
Jedan od ljudi, Golčin – zapravo sam ga tako<<strong>br</strong> />
prepoznao – pokaza na Sijosepol i reče: “Jesu li i<<strong>br</strong> />
oni prolazi naši?”<<strong>br</strong> />
Svi se nasmijaše. Samo se otac i ja nismo<<strong>br</strong> />
nasmijali. Otac se naljutio. I sâm sam bio čuo da<<strong>br</strong> />
prolazi ispod lukova mosta nisu baš do<strong>br</strong>o mjesto,<<strong>br</strong> />
pa sam se i ja naljutio.<<strong>br</strong> />
Kasnije, otac skoči na glavu, zaroni i malo<<strong>br</strong> />
dalje izroni iz vode.<<strong>br</strong> />
Golčin povika: “Ne idi predaleko! Tamo ima vir.”<<strong>br</strong> />
Otac s osmijehom reče: “Ne <strong>br</strong>ini. Poznajem<<strong>br</strong> />
ovu rijeku kao vlastiti džep.” I opet zaroni.<<strong>br</strong> />
Čekao sam da negdje ponovo izroni iz vode.<<strong>br</strong> />
Ali ništa. Pomislio sam da je možda otišao jako<<strong>br</strong> />
daleko, znao sam da ima velik dah. Ili da možda<<strong>br</strong> />
hoće da se našali s nama, i ukaže se negdje drugdje.<<strong>br</strong> />
Okrenuo sam se ukrug i zagledao unaokolo.<<strong>br</strong> />
No od njega nije bilo ni traga. Vidio sam da oni<<strong>br</strong> />
momci ništa ne primjećuju. Pričali su, ponekad<<strong>br</strong> />
jedni druge prskali vodom i smijali se.<<strong>br</strong> />
Dvomio sam se da li da im išta kažem. Plašio<<strong>br</strong> />
sam se – ako kažem i nadignem dreku, smijat će mi<<strong>br</strong> />
se. Moj otac nije bio neko ko bi se mogao utopiti.<<strong>br</strong> />
Tada sam ugledao nekog: stoji na obali, maše<<strong>br</strong> />
rukom i nešto dovikuje. Prišao sam bliže. Bila je to<<strong>br</strong> />
majka. Bilo je čudno da je bez čadora i u širokim<<strong>br</strong> />
hlačama koje je odijevala pred spavanje, razbarušene<<strong>br</strong> />
kose. Nikada nisam vidio da je bez čadora izašla<<strong>br</strong> />
iz kuće. Bilo je jasno da se tek probudila i ovamo<<strong>br</strong> />
došla pravo iz kreveta. Izašao sam na obalu. Majka<<strong>br</strong> />
je govorila: “Opet ste u vodi? Ujutro – voda; uveče<<strong>br</strong> />
– voda; i kad je vrijeme i kad nije – voda.”<<strong>br</strong> />
2.<<strong>br</strong> />
Bio sam posve mokar. U prvi sam mah pomislio<<strong>br</strong> />
da sam pomokrio u krevet. U djetinjstvu sam<<strong>br</strong> />
to činio kad god bih sanjao vodu. No od djetinjstva<<strong>br</strong> />
je bilo prošlo mnogo vremena – bile su mi dvadeset<<strong>br</strong> />
četiri godine – i već odavno više nisam mokrio<<strong>br</strong> />
u krevet. Mnogo godina nakon što sam prestao<<strong>br</strong> />
mokriti, kad god bih sanjao vodu, još u snu bi me<<strong>br</strong> />
obuzeo strah i pokušavao bih da se probudim. Još<<strong>br</strong> />
u snu, u bilo kojem njegovom dijelu, ustajao bih i<<strong>br</strong> />
skakao gore-dolje, da se probudim. A kad bih se<<strong>br</strong> />
probudio, uvidio bih da samo što nisam pomokrio<<strong>br</strong> />
i da moram skočiti na noge i odjuriti u klozet.<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>o je prošlo. Bio sam se samo oznojio.<<strong>br</strong> />
Nisam mogao da se prisjetim da li sam u vodi –<<strong>br</strong> />
vodi iz sna – stao na noge i skakao gore-dolje. Tako<<strong>br</strong> />
je bilo zbog topline vode. Kad bih od straha stao na<<strong>br</strong> />
noge, bilo je i mokro i hladno, i baš zbog te hladnoće<<strong>br</strong> />
bi me obuzimao strah. No, u vodi iz ovog sna nije<<strong>br</strong> />
bilo ni traga od mokrine, niti od hladnoće. Ta voda<<strong>br</strong> />
bila je hladna ili topla tačno koliko i moje tijelo.<<strong>br</strong> />
Nisam je osjećao. Možda sam zbog odraza Mjeseca<<strong>br</strong> />
u njoj, ili odraza mosta, ili boje i oblika koji je imala,<<strong>br</strong> />
shvatio da je to voda. Stvarno – je li se u njoj odražavao<<strong>br</strong> />
Mjesec? Ne sjećam se. Šta još? Kakvog je<<strong>br</strong> />
oblika bila? Kakve boje? Čak sam zaboravljao i šta<<strong>br</strong> />
smo radili u toj vodi. Trebao bih zapisati ovaj san.<<strong>br</strong> />
Ne bih smio dopustiti da ga zaboravim.<<strong>br</strong> />
Od hladnoće me uhvatila drhtavica. Bio sam<<strong>br</strong> />
sav mokar od znoja. I baš ta mokrina mi je pomogla<<strong>br</strong> />
da se napregnem i ustanem iz postelje. Pažljivo,<<strong>br</strong> />
da nekog ne nagazim, prošao sam između<<strong>br</strong> />
postelja prostrtih u sobi, otišao u kuhinju i upalio<<strong>br</strong> />
lampu. Pri svjetlu kuhinjske lampe, na stolu Hašajara,<<strong>br</strong> />
mog sustanara-pjesnika koji je spavao u<<strong>br</strong> />
postelji ispod stola, našao sam pero i papir. Ušao<<strong>br</strong> />
sam u kuhinju i zatvorio vrata. Sjeo sam kraj prozora,<<strong>br</strong> />
na hladnu stolicu poljske proizvodnje, i <strong>br</strong>zo<<strong>br</strong> />
zapisao odsanjani san.<<strong>br</strong> />
3.<<strong>br</strong> />
Naš stan imao je samo jednu sobu. Kad bi se<<strong>br</strong> />
otvorila ulazna vrata, ušlo bi se u jednu veliku sobu<<strong>br</strong> />
koja je bila i hodnik i gostinska soba, a i radna i spavaća<<strong>br</strong> />
i dnevna. Uz tu sobu bila je priljubljena jedna<<strong>br</strong> />
mala kuhinja. U jednom uglu sobe stajao je radni<<strong>br</strong> />
sto i Hašajarova – koji je sebe smatrao pjesnikom –<<strong>br</strong> />
mala biblioteka; u drugom uglu su bile postelje; a<<strong>br</strong> />
u trećem je bio ormar, većinom ispunjen Hamidovom<<strong>br</strong> />
odjećom. Hašajar i ja smo imali sasvim malo<<strong>br</strong> />
odjeće i jako rijetko smo se dotjerivali – Hašajar<<strong>br</strong> />
zato što je bio pjesnik, a ja zato što sam uvijek imao<<strong>br</strong> />
manje para od njih dvojice, a jednu godinu nisam<<strong>br</strong> />
imao ni posao. Hamid je svaki dan odijevao čistu i<<strong>br</strong> />
urednu odjeću, mirisao se i <strong>br</strong>ijao, pošto je htio da<<strong>br</strong> />
se oženi. On je već tada bio muž svoje buduće žene.<<strong>br</strong> />
No, kako nije mogao naći stan pod kiriju, a i da je<<strong>br</strong> />
mogao kirija je bila toliko visoka da sa službeničkom<<strong>br</strong> />
platom (i on i Hašajar bili su službenici) nije<<strong>br</strong> />
mogao iznajmiti zaseban stan i sa ženom se smjestiti<<strong>br</strong> />
u njemu, trenutno je boravio u toj sobi s nama<<strong>br</strong> />
dvojicom. Hašajar – koji je, kao i svi pjesnici, imao<<strong>br</strong> />
dugu kosu i <strong>br</strong>kove što su mu prekrivali usne –<<strong>br</strong> />
govorio je da je oženjen poezijom i da je, kako bi<<strong>br</strong> />
sam znao reći, poezijin muž. Iako je ta kuća izgledala<<strong>br</strong> />
kao kuća samaca, jedini neoženjen u njoj bio<<strong>br</strong> />
sam ja. Kad bismo tražili stan, svi su govorili: “Ne<<strong>br</strong> />
izdajemo samcima.” S koliko smo muke, na kraju,<<strong>br</strong> />
pronašli tu kuću, i kako su nam je nevoljko izdali, a<<strong>br</strong> />
porodice u susjedstvu – misleći da smo samci –<<strong>br</strong> />
poprijeko su na nas gledale. Pošto smo kiriju dijelili<<strong>br</strong> />
na tri dijela, niko nije plaćao previše. Ali, bilo nam<<strong>br</strong> />
je baš tijesno. Kad neko od nas jednu noć ne bi<<strong>br</strong> />
došao kući, ili bi otišao na put, druga dvojica bi se<<strong>br</strong> />
radovali jer bi imali više prostora za kretanje. Na<<strong>br</strong> />
moju nesreću, njih dvojica su većinu noći bili kod<<strong>br</strong> />
kuće i nikada nisu putovali. Hamid je čak i svoju<<strong>br</strong> />
porodicu, koja je bila u Isfahanu, obilazio od godine<<strong>br</strong> />
do godine – jer je ovdje bio okupiran zadaćom<<strong>br</strong> />
da se oženi – a Hašajarova porodica ionako je bila u<<strong>br</strong> />
Teheranu, i on se ovdje bio sklonio samo da bi pisao<<strong>br</strong> />
poeziju. Ja sam veći dio te godine – od njenog<<strong>br</strong> />
početka pa do jeseni – bio u Isfahanu i nisam bio<<strong>br</strong> />
platio svoj dio kirije, ali to mjesto sam još uvijek<<strong>br</strong> />
smatrao svojom kućom. (Njima dvojici bio sam<<strong>br</strong> />
obećao da ću u<strong>br</strong>zo naći posao i postepeno isplatiti<<strong>br</strong> />
cijeli svoj dug.) Po svaku sam cijenu želio biti u<<strong>br</strong> />
Teheranu, a znao sam da me niko neće pustiti ni u<<strong>br</strong> />
jednu drugu rupu u tom gradu.<<strong>br</strong> />
Te noći kad sam sanjao onaj san, bio je početak<<strong>br</strong> />
januara, sedam dana prije godišnjice očeve<<strong>br</strong> />
smrti. Od prošle godine do te noći sanjao sam ga<<strong>br</strong> />
bez<strong>br</strong>oj puta, i u Teheranu i u Isfahanu; ali, samo<<strong>br</strong> />
jednom-dvaput sam zapamtio šta sam sanjao.<<strong>br</strong> />
Ujutro, kad bih se probudio, ili uveče, kada bih se
prenuo iz sna, sjećao sam se svih snova; no, tokom<<strong>br</strong> />
dana, ili čim bih opet zaspao, sve sam zaboravljao.<<strong>br</strong> />
Znao sam samo to da stalno sanjam oca. Bilo je<<strong>br</strong> />
već neko vrijeme kako sam želio da zapisujem te<<strong>br</strong> />
snove, ali bi me obuzela lijenost i nisam to radio.<<strong>br</strong> />
Htio sam da sebi razjasnim kakve to snove<<strong>br</strong> />
sanjam, i zašto ne mogu da se oslobodim sjećanja<<strong>br</strong> />
na njega, koje me je sada već gadno mučilo.<<strong>br</strong> />
Kada sam zapisao ono što sam zapamtio od<<strong>br</strong> />
sna, i kada sam nekoliko puta pročitao ono što<<strong>br</strong> />
sam napisao, sjetio sam se još mnogo drugih stvarih<<strong>br</strong> />
i silno sam želio da zapišem i njih. Oprezno, da<<strong>br</strong> />
nikog ne probudim, otišao sam i iz sobe ponovo<<strong>br</strong> />
donio papir. Sjeo sam na stolicu poljske proizvodnje<<strong>br</strong> />
– koja se već bila zagrijala – i počeo da<<strong>br</strong> />
pišem. Upaljena lampa i moje prisustvo poremetili<<strong>br</strong> />
su mir bubašvaba u kuhinji. Prvo su bezglavo<<strong>br</strong> />
jurile tamo-amo; no, kasnije su se na mene privikle<<strong>br</strong> />
i počele mi se verati uz noge kako bi mi pokazale<<strong>br</strong> />
da, ako budem kao do<strong>br</strong>o dijete sjedio u uglu<<strong>br</strong> />
i ne budem ih gnječio nogama, nemaju ništa protiv<<strong>br</strong> />
mene. Shvatio sam šta mi žele reći; pustio sam<<strong>br</strong> />
da se uzveru i nisam o<strong>br</strong>aćao pažnju na njih.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
4.<<strong>br</strong> />
Prvo čega sam se sjetio bilo je nešto što se<<strong>br</strong> />
desilo prije nekih deset godina. Bilo je rano jutro i<<strong>br</strong> />
s ocem sam išao na rijeku. Nekoliko puta sedmično,<<strong>br</strong> />
rano ujutro, izlazili bismo iz kuće s namjerom<<strong>br</strong> />
da odemo u hamam, 1 i umjesto u hamam zaputili<<strong>br</strong> />
bismo se na rijeku. Otac je volio da se, rano ujutro,<<strong>br</strong> />
prije izlaska Sunca, kupa u rijeci. To mu je<<strong>br</strong> />
popravljalo raspoloženje. Dok bismo išli prema<<strong>br</strong> />
rijeci, uvijek bi glasno pjevao ovu pjesmu, za koju<<strong>br</strong> />
ne znam da li ju je sam spjevao, ili neko drugi:<<strong>br</strong> />
“Hoću da odem i skinem se s opijuma,<<strong>br</strong> />
Na rijeku da idem i vježbam jutrima.”<<strong>br</strong> />
Možda je otac nekada pušio opijum i ovu pjesmu<<strong>br</strong> />
pjevao još od tih vremena; no, ja ga nikada<<strong>br</strong> />
nisam vidio da puši opijum. Pušio je samo cigare-<<strong>br</strong> />
1 Javno kupatilo. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
2 U izvorniku je ostvarena igra riječi pomoću dviju po obliku sličnih imenica: 1.<<strong>br</strong> />
rudhune, to jest kolokvijalnog oblika imenice rudhane, u značenju “rijeka”; 2.<<strong>br</strong> />
zurhune, to jest kolokovijalnog oblika imenice zurhane, što je naziv za dvoranu<<strong>br</strong> />
– obično manje površine – u kojoj se upražnjavaju drevni iranski sportovi.<<strong>br</strong> />
(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
te i pio rakiju. Nekada je, umjesto “rijeku”, govorio<<strong>br</strong> />
“dvoranu”. 2 No većinom je govorio “rijeku”. Možda<<strong>br</strong> />
je ova pjesma nastala u dvorani, a on je, pošto je<<strong>br</strong> />
išao na rijeku, umjesto “dvoranu” govorio “rijeku”.<<strong>br</strong> />
Majka nije znala da, umjesto u hamam,<<strong>br</strong> />
idemo na rijeku. Nije joj se dopadalo što se mi –<<strong>br</strong> />
to jest, otac – kupamo u rijeci. “To rade nudisti”,<<strong>br</strong> />
govorila bi. Sjećam se, kad su se jednom žučno<<strong>br</strong> />
prepirali, majka je upotrijebila baš riječ nudisti.<<strong>br</strong> />
Htjela je reći da uglednom čovjeku kakav je otac,<<strong>br</strong> />
svojevremeno najbolji krojač u gradu, ne priliči da<<strong>br</strong> />
se nađe u blizini kojekakvih tipova i da se ide<<strong>br</strong> />
kupati u rijeci. Ta rasprava završila je u majčinu<<strong>br</strong> />
korist, i otac je obećao da više neće ići. Majka je<<strong>br</strong> />
također govorila da to nije do<strong>br</strong>o ni za njegovo<<strong>br</strong> />
zdravlje. Otac je bio sitan i mršav; no, jutrom je,<<strong>br</strong> />
bez po’ muke, u ledenohladnoj vodi junački zamahivao<<strong>br</strong> />
rukama i nogama. Majka ga nikad nije<<strong>br</strong> />
vidjela kako se kupa. Kad bi izlazio iz vode nije<<strong>br</strong> />
drhtao, niti je imalo žurio da se osuši. Rikao je<<strong>br</strong> />
poput lava – recimo, lava bez grive i debelog<<strong>br</strong> />
vrata, čija su izbačena re<strong>br</strong>a ispod bijele kože izazivala<<strong>br</strong> />
gađenje; mahao je rukama gore-dolje;<<strong>br</strong> />
vježbao sa kabadeom i milom; 3 okretao se ukrug;<<strong>br</strong> />
pravio sklekove. Majka to nikada nije gledala.<<strong>br</strong> />
Govorila je: “Šta ako te takvog vidi neko od tvojih<<strong>br</strong> />
mušterija?”<<strong>br</strong> />
Nije znala da u to doba jutra na obali nije bilo<<strong>br</strong> />
nikoga. Nije znala ni da otac više nije imao mušterije,<<strong>br</strong> />
kako je ona umišljala. Možda joj otac nije ni<<strong>br</strong> />
govorio; no, ja sam znao da više nije imao mušterije,<<strong>br</strong> />
kako je majka umišljala. Još u djetinjstvu sam<<strong>br</strong> />
čuo da je otac bio najbolji krojač u gradu. Ali kada,<<strong>br</strong> />
to nisam znao. Možda kada se majka udala za<<strong>br</strong> />
njega – a i majka se tada za njega udala baš zbog<<strong>br</strong> />
tih mušterija koje je spominjala, i zbog toga što je<<strong>br</strong> />
on bio najbolji krojač u gradu, a ne zbog njega<<strong>br</strong> />
samog. Jer, otac nije imao ništa što bi se majci<<strong>br</strong> />
dopalo. Ništa njegovo nije joj se sviđalo. I bilo je<<strong>br</strong> />
čudo da se udala za takvog čovjeka. Nikada nijedno<<strong>br</strong> />
od njih nisam pitao kako su se upoznali (a<<strong>br</strong> />
sada je prekasno da pitam), ali mislim da je majka<<strong>br</strong> />
– ili neko od članova njene porodice (pošto ne<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
znam ni da li je otac ikada šio žensku odjeću ili<<strong>br</strong> />
nije) – bila njegova mušterija. Majka je smatrala<<strong>br</strong> />
da potiče iz poznate gradske porodice. Njena<<strong>br</strong> />
porodica bila je od onih <strong>br</strong>ojnih i dugovječnih<<strong>br</strong> />
porodica koje su živjele u velikim starim kućama<<strong>br</strong> />
što imaju hašti, 4 biruni, 5 andaruni, 6 panđdari, 7<<strong>br</strong> />
sedari 8 i hiljadu drugih besmislenih prostorija;<<strong>br</strong> />
kućama koje su sada urušene i rasparčane među<<strong>br</strong> />
nasljednicima. I svi su živjeli zajedno, a mahala se<<strong>br</strong> />
zvala po njima (i dan-danas se zove po njima). A<<strong>br</strong> />
u ono vrijeme, kada nije bilo automobila, u čitavoj<<strong>br</strong> />
mahali samo su oni imali mazgu i kretali se jašući<<strong>br</strong> />
je (ovo zadnje rekla je sama majka).<<strong>br</strong> />
Oboje su bili stari kad su se uzeli. Otac je bio<<strong>br</strong> />
stariji. Majka je bila debela ali uvijek bolesna, jer<<strong>br</strong> />
se stalno srdila na oca. Poslije mene više nije<<strong>br</strong> />
imala djece. Kasnije sam od strine čuo da je, pošto<<strong>br</strong> />
više nije mogla imati djece, presvisnula i umrla.<<strong>br</strong> />
Nikada nisam vidio moje tetke, daidže, niti bilo<<strong>br</strong> />
koga od rodbine s majčine strane (zato što oni<<strong>br</strong> />
nas, to jest oca i mene, nisu u<strong>br</strong>ajali među ljude, e<<strong>br</strong> />
da bi pokazali zanimanje za nas). No, čuo sam i da<<strong>br</strong> />
je presvisnula i umrla zbog oca. Kako god bilo, svi<<strong>br</strong> />
su se slagali oko toga da je presvisnula i umrla.<<strong>br</strong> />
Međutim, presvinula je i umrla bez razloga,<<strong>br</strong> />
jer je otac mnogo popuštao i imao puno obzira<<strong>br</strong> />
prema njoj (dok ona nije imala nimalo obzira<<strong>br</strong> />
prema ocu). Otac je tek ponekad, uveče, s prijateljima<<strong>br</strong> />
odlazio na obalu rijeke. Prostrli bi štagod i<<strong>br</strong> />
na mjesečini, ili – ako mjesečine nije bilo – pod<<strong>br</strong> />
svjetlošću uličnih lampi, pričali i pjevali. Na kraju<<strong>br</strong> />
večeri, pri povratku kući, usput bi galamio i mangupisao<<strong>br</strong> />
se. Zar su večernji provod i šetnja obalom<<strong>br</strong> />
rijeke mogli proći bez galame i mangupisanja?<<strong>br</strong> />
Možda su kod nekoga i mogli, ali kod mog oca<<strong>br</strong> />
nisu. On svoje večernje šetnje bez mangupisanja<<strong>br</strong> />
nije smatrao potpunim. Ali kad bi stigao kući, jadnik<<strong>br</strong> />
bi ušutio. Glavu bi zabio u pod i od umora do<<strong>br</strong> />
jutra spavao k’o top. Onda bi na red došla majčina<<strong>br</strong> />
galama. A nije bilo galame bešćutnije i bolnije od<<strong>br</strong> />
tih ženskih galama. Govorila je: “Šta će biti ako te<<strong>br</strong> />
u takvom stanju vide komšije, ili neko od tvojih<<strong>br</strong> />
mušterija?” Jadnica, zbog tih je izmišljenih<<strong>br</strong> />
3 Kabade i mil su nazivi za sprave koje se koriste u drevnim iranskim sportovima.<<strong>br</strong> />
(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
4 Osmougaoni prostor u dvorištu, ispred kućnih vrata. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
5 Dio kuće u kojem mogu boraviti gosti. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
6 Dio kuće u kojem mogu boraviti samo ukućani. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
7 Soba sa pet vrata prema dvorištu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
8 Soba sa troje vrata prema dvorištu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
153
ROMAN<<strong>br</strong> />
mušterija presvisnula i umrla.<<strong>br</strong> />
Već neko vrijeme mušterija je bilo malo, ili<<strong>br</strong> />
barem malo onih pravih, koji naruče odijelo s<<strong>br</strong> />
prslukom. Tada je već rijetko ko nosio odijelo.<<strong>br</strong> />
Ljudi su većinom naručivali samo hlače ili donosili<<strong>br</strong> />
odjeću na prepravku. Otac u početku nije prihvatao<<strong>br</strong> />
da radi prepravke; ali kasnije, kad je posla bilo<<strong>br</strong> />
manje, bio je prinuđen i da prepravlja. Majci nije<<strong>br</strong> />
govorio da ima manje posla. Nije joj govorio ništa,<<strong>br</strong> />
i baš zato ona ni o čemu ništa nije ni znala. Nikada<<strong>br</strong> />
nisam vidio da njih dvoje razgovaraju kao ljudi.<<strong>br</strong> />
Ili bi se, bez glasa i pokreta, šćućurili svako u svom<<strong>br</strong> />
ćošku, pa je izgledalo da su posvađani; ili bi se<<strong>br</strong> />
prepirali i vikali jedno na drugo. Upravo zato sam<<strong>br</strong> />
oboma rekao da su jadnici. Prvo sam to rekao ocu,<<strong>br</strong> />
jer je on imao obzira. Ali majka je samo umjela da<<strong>br</strong> />
zvoca, galami i svađa se. Otac je htio sve da zagladi<<strong>br</strong> />
i okonča. Naprimjer, kad je počela prepirka oko<<strong>br</strong> />
jutarnjih odlazaka na kupanje u rijeci, otac se predao<<strong>br</strong> />
i rekao: “Do<strong>br</strong>o, više neću ići. U redu?” I tako je<<strong>br</strong> />
završio raspravu. Međutim, kasnije smo, pod izgovorom<<strong>br</strong> />
da idemo u hamam, rano ujutro izlazili iz<<strong>br</strong> />
kuće i išli na rijeku. No, ja se nisam kupao. Stajao<<strong>br</strong> />
sam pokraj očeve odjeće i posmatrao ga. Možda<<strong>br</strong> />
me je otac baš radi toga i vodio sa sobom. Ne da<<strong>br</strong> />
bih stajao pokraj njegove odjeće kako je niko ne bi<<strong>br</strong> />
ukrao, u to doba jutra na obali nije bilo nikoga;<<strong>br</strong> />
već da ga posmatram. Ali ja sam išao s ocem, nije<<strong>br</strong> />
me on vodio. Ja sam želio da ga posmatram. Ako<<strong>br</strong> />
je i on želio, opet sam to želio više od njega. Mada<<strong>br</strong> />
mi je bilo jako teško da se probudim u cik zore i<<strong>br</strong> />
idem s njim. A kad bismo se vraćali i ja bih pokvasio<<strong>br</strong> />
glavu, kako bi majka mislila da smo išli u<<strong>br</strong> />
hamam.<<strong>br</strong> />
5.<<strong>br</strong> />
No, nisam se tih stvari sjetio one noći, nakon<<strong>br</strong> />
što sam zapisao odsanjani san. Sjetio sam se jednog<<strong>br</strong> />
jesenjeg jutra, kada sam imao trinaest ili<<strong>br</strong> />
četrnaest godina – bila mi je zadnja godina osnovne<<strong>br</strong> />
škole – i s ocem sam išao na rijeku. A tamo,<<strong>br</strong> />
nakon što smo preskočili ogradu koja štiti od<<strong>br</strong> />
poplava i krenuli prema vodi, vidjeli smo da neko,<<strong>br</strong> />
s torbom u ruci, od obale ide prema nama. Već iz<<strong>br</strong> />
daljine je bilo uočljivo da je to neki kršan mladić.<<strong>br</strong> />
Kad je prišao bliže, otac mu reče: “Do<strong>br</strong>o jutro.” U<<strong>br</strong> />
tom trenutku sam ga prepoznao: gospodin Golčin,<<strong>br</strong> />
učitelj četvrtog razreda moje osnovne škole.<<strong>br</strong> />
Otac ga nije poznavao. Dopao mu se samo zato što<<strong>br</strong> />
154<<strong>br</strong> />
je izgledao kao rekreativac-ranoranilac, a po<<strong>br</strong> />
mokroj kosi i pomodrelim usnama bilo je jasno da<<strong>br</strong> />
se kupao u rijeci, pa mu je otac poželio do<strong>br</strong>o<<strong>br</strong> />
jutro. I ja rekoh: “Zdravo, gospodine Golčin.”<<strong>br</strong> />
I Golčin i otac me u čudu pogledaše.<<strong>br</strong> />
“Poznaješ ovog gospodina?”, upita otac.<<strong>br</strong> />
“Bio mi je učitelj u četvrtom razredu”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Golčin se osmijehnu. Spusti glavu i upita:<<strong>br</strong> />
“Kako se zoveš, dječače?”<<strong>br</strong> />
Rekoh svoje ime i prezime.<<strong>br</strong> />
On klimnu glavom, pruži mi ruku i reče:<<strong>br</strong> />
“Drago mi je.” Potom pogleda našu torbu i upita<<strong>br</strong> />
oca hoće li se kupati.<<strong>br</strong> />
Otac reče da hoće.<<strong>br</strong> />
Golčin reče da je ovo do<strong>br</strong>o mjesto za kupanje.<<strong>br</strong> />
Isprobao je skoro sva mjesta na rijeci, a danas<<strong>br</strong> />
je po prvi put došao ovdje i vidio da je ovo mjesto<<strong>br</strong> />
jedno od najboljih.<<strong>br</strong> />
“Ja uvijek dolazim upravo ovdje”, reče otac.<<strong>br</strong> />
Ne sjećam se šta je odgovorio Golčin. Možda<<strong>br</strong> />
je rekao: “Ja svakog dana isprobavam neko drugo<<strong>br</strong> />
mjesto.”, jer od tog dana ga tu – gdje je, po njegovim<<strong>br</strong> />
riječima, bilo jedno od najboljih mjesta na<<strong>br</strong> />
rijeci – više nismo vidjeli.<<strong>br</strong> />
Kad je htio da krene, pružio je ocu ruku. Otac<<strong>br</strong> />
mu reče: “Sreća nek’ te prati, junače!”<<strong>br</strong> />
Kasnije me je pitao: “Onaj magarac je stvarno<<strong>br</strong> />
bio tvoj učitelj?”<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Da.”<<strong>br</strong> />
“Ne izgleda tako”, reče.<<strong>br</strong> />
I zaista nije izgledao. Priličilo mu je da bude<<strong>br</strong> />
sportist ili pahlevan. 9 U vrijeme kad sam bio njegov<<strong>br</strong> />
đak, kad bi zvonilo za kraj časa nije, kao drugi<<strong>br</strong> />
učitelji, odlazio u zbornicu da popije čaj; ostajao<<strong>br</strong> />
bi u razredu i djeci koja bi se skupila oko njegove<<strong>br</strong> />
katedre pokazivao mišiće; ili bi na času pričao o<<strong>br</strong> />
sebi, svojim podvizima. Ovo je jedna od njegovih<<strong>br</strong> />
priča: Kad je tek bio napravljen čelični most i riječna<<strong>br</strong> />
voda je još uvijek prolazila kroz uski kanal<<strong>br</strong> />
ispod mosta, pošto stubovi mosta još nisu bili<<strong>br</strong> />
završeni, s prijateljima se opkladio da će s mosta<<strong>br</strong> />
skočiti u kanal. Kanal je bio dubok najmanje osam<<strong>br</strong> />
metara i voda je – riječna voda – kroz njega prolazila<<strong>br</strong> />
pod velikim pritiskom. Bio je toliko uzak, a<<strong>br</strong> />
visina mosta toliko velika da je prijetila i opasnost<<strong>br</strong> />
da se onaj ko skoči s mosta na glavu zabije u<<strong>br</strong> />
9 Onaj ko se bavi drevnim iranskim sportovima,<<strong>br</strong> />
prije svega tradicionalnim iranskim hrvanjem.<<strong>br</strong> />
(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
betonske zidove kanala i sebi prospe mozak. Ali,<<strong>br</strong> />
naš je učitelj s te visine skočio na glavu i nije udario<<strong>br</strong> />
ni u šta, niti se utopio, jer je bio veliki junak<<strong>br</strong> />
kojem u čitavom gradu nije bilo ravna. Pričao je<<strong>br</strong> />
još i kako je nekoliko puta spasio one koji su se<<strong>br</strong> />
utapali u rijeci, pa kako je nekoliko puta bio zahvaćen<<strong>br</strong> />
riječnim virovima i kako se s prijateljima<<strong>br</strong> />
kladio da će na jedan ulaz u vir zaroniti, a da će na<<strong>br</strong> />
njegov drugi ulaz izroniti. I to je činio. Samo je on<<strong>br</strong> />
mogao to izvesti.<<strong>br</strong> />
Tog dana, od kada sam ga vidio na obali pa<<strong>br</strong> />
dok smo se vratili kući i doručkovali, i sve dok<<strong>br</strong> />
nisam stigao u školu i svoj razred, razmišljao sam<<strong>br</strong> />
o tome šta bi rekao kad bi me opet vidio. Rekoh<<strong>br</strong> />
sebi da bi prvo što bi pitao zasigurno bilo to da li<<strong>br</strong> />
sam se i ja kupao s ocem. A ako bi pitao to, rekao<<strong>br</strong> />
bih da, naravno, jesam. Jasno je da bi mi se kosa,<<strong>br</strong> />
dok bih stigao do škole, osušila. Njegova kosa isto<<strong>br</strong> />
tako. Jedini dokaz da sam se kupao bilo bi to da<<strong>br</strong> />
me je tog istog dana ujutro vidio na obali s ocem,<<strong>br</strong> />
za koga je bilo očito da je išao na kupanje. Na<<strong>br</strong> />
prvom odmoru odjurio sam do četvrtog razreda i<<strong>br</strong> />
sačekao da vidim hoće li izaći ili neće. Većina djece<<strong>br</strong> />
izašla je iz razreda. Sa djecom koja su ga okružila<<strong>br</strong> />
izašao je i on. Prišao sam i glasno, kako bi kroz<<strong>br</strong> />
dječiju galamu do njega doprlo, rekao: “Zdravo.”<<strong>br</strong> />
Rekao sam to toliko glasno da je čuo. Okrenuo<<strong>br</strong> />
je glavu i do<strong>br</strong>o me osmotrio. Potom je klimnuo<<strong>br</strong> />
glavom i uputio mi osmijeh bez ikakvog značenja,<<strong>br</strong> />
baš kao i osmijeh na obali. Nije me prepoznao ni<<strong>br</strong> />
jutros ni sada.<<strong>br</strong> />
6.<<strong>br</strong> />
Sutradan uveče, kad su moji sustanari zaspali,<<strong>br</strong> />
opet sam uzeo pero i papir i otišao u kuhinju.<<strong>br</strong> />
Morao sam upaliti lampu. Svjetlost je prolazila<<strong>br</strong> />
kroz staklo iznad vrata i osvjetljavala sobu. Mogla<<strong>br</strong> />
je probuditi moje sustanare i od toga sam strepio.<<strong>br</strong> />
Nisam htio da me Hamid ili Hašajar vide u tom stanju<<strong>br</strong> />
– kako pišem – jer to ranije nisu vidjeli i bilo je<<strong>br</strong> />
moguće da bi mi se smijali, mada nije bilo ama baš<<strong>br</strong> />
ničega smiješnog. Ni ja se uopće nisam smijao<<strong>br</strong> />
Hašajaru kad bi on nešto pisao, i trudio sam se da<<strong>br</strong> />
ne podižem buku. No, za razliku od mene, kad god<<strong>br</strong> />
bi bio kod kuće i vidio Hašajara u tom stanju –<<strong>br</strong> />
kako piše ili govori poeziju – Hamid ga je zadirkivao<<strong>br</strong> />
i galamio, i nije ga puštao da radi. Ponekad bi<<strong>br</strong> />
s njim i raspravljao. Njihove su rasprave bile smiješne,<<strong>br</strong> />
ali meni nije bilo mrsko da ih slušam. Uz svu
njegovu tupavost, Hamid je ponekad umio reći<<strong>br</strong> />
stvari koje i nisu bile baš bez veze; ipak, većinom je<<strong>br</strong> />
ometao i govorio koješta na vlastitu sramotu. Znao<<strong>br</strong> />
bi, naprimjer, prigovoriti: “Zašto si u toj i toj pjesmi<<strong>br</strong> />
napisao pijetao, a ne patka? U čemu bi bila razlika<<strong>br</strong> />
da si napisao patka?” Ili, naprimjer: “Zašto si napisao<<strong>br</strong> />
viče, a ne kliče?” Hašajar bi odgovarao: “Zato<<strong>br</strong> />
što mi se tako hoće; zato što viče, a ne kliče; zato<<strong>br</strong> />
što je riječ o pijetlu, a ne o patki.” Hamid bi se zainatio<<strong>br</strong> />
i rekao: “Ne, siguran sam da kliče; siguran<<strong>br</strong> />
sam da je riječ o patki.” Hašajar bi rekao: “Ko si ti da<<strong>br</strong> />
budeš ili ne budeš siguran?” Hamid bi rekao: “Šta<<strong>br</strong> />
se to tebe tiče ko sam ja? Ko si ti?”<<strong>br</strong> />
Hašajar bi se isprsio i rekao: “Ja sam pjesnik.”<<strong>br</strong> />
“Ko kaže da jesi?”<<strong>br</strong> />
“Ja.”<<strong>br</strong> />
“Do<strong>br</strong>o, onda sam i ja.”<<strong>br</strong> />
“Gdje su ti pjesme?”<<strong>br</strong> />
“Ja ne pišem pjesme.”<<strong>br</strong> />
“Pjesnik koji ne piše pjesme nije pjesnik.”<<strong>br</strong> />
“Onaj ko nije pjesnik a piše pjesme – isto<<strong>br</strong> />
tako.”<<strong>br</strong> />
“Ko kaže da ja nisam pjesnik?”<<strong>br</strong> />
“Ja.”<<strong>br</strong> />
“Ko si ti?”<<strong>br</strong> />
“Pjesnik koji ne piše pjesme.”<<strong>br</strong> />
“I bolje ti je da ne pišeš!”<<strong>br</strong> />
“A tebi je bolje da priznaš da su ono što ti<<strong>br</strong> />
pišeš švrljotine, a ne pjesme.”<<strong>br</strong> />
“Siguran sam da su to pjesme.”<<strong>br</strong> />
“A ja sam siguran da onaj ko umjesto patka<<strong>br</strong> />
napiše pijetao, i umjesto kliče viče – piše švrljotine,<<strong>br</strong> />
a ne pjesme.”<<strong>br</strong> />
Na svu sreću, Hamid je u kući bio jako malo,<<strong>br</strong> />
pošto je uglavnom po čitav dan tragao za svojom<<strong>br</strong> />
budućom ženom i uveče bi kući došao samo da<<strong>br</strong> />
prespava. Ja sam većinom bio kod kuće, i kako<<strong>br</strong> />
nisam volio rasprave Hašajar bi mi ponekad čitao<<strong>br</strong> />
svoje pjesme. Naravno, iz njegovih pjesama ništa<<strong>br</strong> />
nisam razumio; tek neke od njih bi mi se dopale, a<<strong>br</strong> />
neke ne. Međutim, nisam znao zbog čega su mi se<<strong>br</strong> />
dopadale, odnosno zbog čega nisu. Ni objašnjenja<<strong>br</strong> />
koja je Hašajar davao nisu ništa razjašnjavala. No,<<strong>br</strong> />
pazio sam da to ne primijeti, jer mi se više sviđalo<<strong>br</strong> />
njegovo uvjerenje da je ono što čita poezija i da je<<strong>br</strong> />
on pjesnik, nego same pjesme. Do sada nije objavio<<strong>br</strong> />
nijednu pjesmu, iako ih je napisao mnogo. Ali<<strong>br</strong> />
imao je namjeru da, prije svih drugih pjesama,<<strong>br</strong> />
objavi jedan spjev kojeg još nije bio završio i na<<strong>br</strong> />
kojem je upravo radio. Po njegovim riječima, bio<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
je to ambiciozan i veliki posao koji će možda<<strong>br</strong> />
potrajati godinama, od kojeg zavisi njegova sudbina.<<strong>br</strong> />
Kad bi ga mogao privesti kraju onako kako<<strong>br</strong> />
želi, postao bi neko; a ako ne mogne, bit će pjesnik<<strong>br</strong> />
kao i svi drugi pjesnici. Namjeravao je čitavu<<strong>br</strong> />
historiju Irana, iransku kulturu, pa čak i geografiju<<strong>br</strong> />
– sve planine, rijeke, puteve i pustinje – smjestiti<<strong>br</strong> />
u taj veliki spjev. Kako je sam govorio, tema<<strong>br</strong> />
tog spjeva bilo je traganje za nečim što je od<<strong>br</strong> />
davnina postojalo u ovoj vodi i zemlji, u zraku koji<<strong>br</strong> />
udišemo; nečim što se kroz historiju uspjelo očuvati<<strong>br</strong> />
uz sve nedaće koje su na Iran nahrupile i stiglo<<strong>br</strong> />
je do nas, kako bismo ga prenijeli onima koji<<strong>br</strong> />
će doći poslije nas. Šta je bilo to nešto, ni sam nije<<strong>br</strong> />
znao. Govorio je da zna šta je, ali nije mogao u<<strong>br</strong> />
nekoliko riječi, rečenica, pa ni u jednoj-dvije pjesme,<<strong>br</strong> />
iskazati šta je to. I baš zbog toga je pisao<<strong>br</strong> />
tako veliki spjev. Čitav spjev pisan je radi toga<<strong>br</strong> />
nečeg. Govorio je: “Ako hoćeš da shvatiš šta je to<<strong>br</strong> />
nešto, morat ćeš pročitati čitav spjev.”<<strong>br</strong> />
7.<<strong>br</strong> />
Otac se nije utopio u vodi – umro je za stolom<<strong>br</strong> />
u svojoj krojačnici, radeći. Bilo je prošlo godinu i<<strong>br</strong> />
po kako je majka presvisnula, i on je živio sam. No,<<strong>br</strong> />
ponekad je navraćala tetka i pospremala mu.<<strong>br</strong> />
Tetka je govorila da on već neko vrijeme ne bi trebao<<strong>br</strong> />
ići na posao jer je bio toliko bolestan i bezvoljan<<strong>br</strong> />
da je teško i hodao. Koliko god je tetka navaljivala<<strong>br</strong> />
da ne ide na posao i na neko vrijeme (dok<<strong>br</strong> />
mu ne bude bolje) pređe u njihovu (tetkinu) kuću,<<strong>br</strong> />
ništa nije vrijedilo. Tetka nije mogla ostaviti svoju<<strong>br</strong> />
kuću, preći kod oca i tamo ga njegovati (mada je,<<strong>br</strong> />
kad je otac umro, žalila što to nije učinila). Otac je<<strong>br</strong> />
bio zadrt čovjek. Tetka je upotrebljavala tu riječ i<<strong>br</strong> />
govorila: “Baš tom svojom zadrtošću majku ti je<<strong>br</strong> />
doveo dotle da presvisne.” Do zadnjeg trenutka<<strong>br</strong> />
nije prešao u tetkinu kuću, niti je digao ruke od<<strong>br</strong> />
posla. Tetki je rekao: “Ako ne budem išao na<<strong>br</strong> />
posao, i ja ću presvisnuti kao ona jadnica.” I otac je<<strong>br</strong> />
prihvatao da je majka presvisnula. Ali nije prihvatao<<strong>br</strong> />
da ju je on do toga doveo. Govorio je: “Sama je<<strong>br</strong> />
(to jest, majka) dovela sebe dotle da presvisne.”<<strong>br</strong> />
Otac je umro s glavom i rukama spuštenim na<<strong>br</strong> />
svoj krojački sto, držeći u ruci krojačke makaze, s<<strong>br</strong> />
nogama na podu. Tijelo mu je bilo toliko slabo i<<strong>br</strong> />
lahko da nije moglo da ga prevagne i obori na<<strong>br</strong> />
pod. Nekih sat-dva niko nije ni znao da je umro;<<strong>br</strong> />
nije imao nijednu mušteriju, niti ga je iko tražio. U<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
podne, kada vlasnici zatvaraju radnje i idu na<<strong>br</strong> />
ručak, vrata njegove radnje bila su otvorena; pri<<strong>br</strong> />
njihovu povratku s ručka – isto tako. Otac nikada<<strong>br</strong> />
nije ručao u radnji jer nije bilo nikog da mu kuha,<<strong>br</strong> />
niti je on sam umio kuhati. Vlasnik jedne od<<strong>br</strong> />
susjednih radnji se za<strong>br</strong>ine; ode i vidi da se otac<<strong>br</strong> />
pružio na svoj krojački sto, i tako ostao.<<strong>br</strong> />
Tih dana radio sam u jednoj knjižari. Bilo je<<strong>br</strong> />
tek tri-četiri mjeseca kako sam našao taj posao. Iz<<strong>br</strong> />
Isfahana su telefonom javili Hamidu. Pošto u kući<<strong>br</strong> />
nismo imali telefon i niko nije znao gdje radim<<strong>br</strong> />
(jer sam ili bio bez posla, ili povremeno negdje<<strong>br</strong> />
radio), ako su iz Isfahana htjeli da mi jave nešto<<strong>br</strong> />
važno, nazvali bi Hamidov ured. Kako je Hamid<<strong>br</strong> />
poznavao mog oca, i on je sa mnom došao u Isfahan<<strong>br</strong> />
(kad smo bili djeca bili smo susjedi, pa je on<<strong>br</strong> />
dolazio kod oca kad god bismo zajedno išli u Isfahan).<<strong>br</strong> />
Dok smo mi stigli u Isfahan, tetak i tetić već<<strong>br</strong> />
su bili obavili sve oko ukopa i priprema za hatmu.<<strong>br</strong> />
Morao sam samo otići na grob, te na hatmi stajati<<strong>br</strong> />
na vratima, namjestiti snužden izraz lica, pozdravljati<<strong>br</strong> />
se s onima koji su dolazili, a s nekima se i<<strong>br</strong> />
rukovati i zahvaliti im što su došli. To je bilo vrlo<<strong>br</strong> />
teško za učiniti. I kad čovjek uopće ne bi bio tužan<<strong>br</strong> />
zbog očeve smrti, radeći sve to rastužio bi se i<<strong>br</strong> />
pomislio da se desilo nešto uistinu loše.<<strong>br</strong> />
Sam otac nimalo se nije slagao s tom ceremonijom.<<strong>br</strong> />
Mnogo puta je rekao: “Ako umrem, ne pravite<<strong>br</strong> />
mi hatmu i ne izvodite koješta.” Sam je govorio<<strong>br</strong> />
da nikada nije bio ni na jednoj hatmi. I zaista,<<strong>br</strong> />
koliko sam ja vidio – nije. Ni za majku nije održao<<strong>br</strong> />
hatmu. Majčina porodica za nju je priredila raskošnu<<strong>br</strong> />
hatmu u Školi Čaharbag, a otac ni na njoj nije<<strong>br</strong> />
bio. S naše strane, otišli smo samo ja, tetka i tetak.<<strong>br</strong> />
Nakon hatme, Hamid se vratio u Teheran. No,<<strong>br</strong> />
ja sam, na tetkino navaljivanje, ostao do očeve<<strong>br</strong> />
sedmine. U tih nekoliko dana, tetka i tetak su me<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>ađivali i savjetovali da je došlo vrijeme da se<<strong>br</strong> />
okanim tumaranja i skitanja, i da sredim svoj<<strong>br</strong> />
život. Rekao sam da sam baš prije nekoliko mjeseci<<strong>br</strong> />
našao dobar posao u Teheranu i da uopće nisam<<strong>br</strong> />
skitnica. No, oni su htjeli reći da dođem u Isfahan<<strong>br</strong> />
i radim u očevoj radnji, koja je sad postala moje<<strong>br</strong> />
vlasništvo. O krojačkom zanatu nisam imao<<strong>br</strong> />
pojma, ali radnja se mogla preurediti i u njoj se<<strong>br</strong> />
mogao pokrenuti neki drugi posao. Također, bila<<strong>br</strong> />
je na do<strong>br</strong>om mjestu – u jednoj od prometnih<<strong>br</strong> />
gradskih ulica – i vrijedila je mnogo.<<strong>br</strong> />
Ta radnja bila je jedino što je otac imao. Kuća<<strong>br</strong> />
u kojoj je živio s majkom, a u zadnjih godinu i po<<strong>br</strong> />
155
ROMAN<<strong>br</strong> />
sâm, bila je unajmljena. Tokom te sedmice dok<<strong>br</strong> />
sam bio u Isfahanu, nešto namještaja koji je bio u<<strong>br</strong> />
njoj odnijeli smo u tetkinu kuću (tetka je naglasila:<<strong>br</strong> />
“privremeno, dok se ne vidi šta ćeš dalje”; ali,<<strong>br</strong> />
taj namještaj nije bio vrijedan toga, niti sam ja<<strong>br</strong> />
uopće znao šta to u vezi sa mnom nije jasno) i<<strong>br</strong> />
kuću predali vlasniku (koji je otprije želio da je<<strong>br</strong> />
preuzme i već neko vrijeme se preganjao s ocem<<strong>br</strong> />
da ga izbaci; kad je otac umro, toliko se o<strong>br</strong>adovao<<strong>br</strong> />
da to nije mogao sakriti). Tačno je da se kirija, u<<strong>br</strong> />
odnosu na dvadeset pet godina ranije, kada ju je<<strong>br</strong> />
otac iznajmio, povećala ko zna koliko puta, i da za<<strong>br</strong> />
ostarjelog krojača, koji više nije imao mušterija i<<strong>br</strong> />
jedva je hodao, u njoj nije bilo mjesta; tačno je i to<<strong>br</strong> />
da je barem ovih zadnjih godinu i po, koliko je bio<<strong>br</strong> />
sâm, mogao provesti kod tetke, ili čak u radnji; no,<<strong>br</strong> />
ta kuća mu se uvukla pod kožu jer je bila blizu rijeke.<<strong>br</strong> />
I sve donedavno, kada više nije ni mogao da<<strong>br</strong> />
ide na kupanje, tamo je bio zbog rijeke. Upravo<<strong>br</strong> />
zato nije mogao da se otrgne od te kuće.<<strong>br</strong> />
Tih nekoliko dana boravio sam u tetkinoj kući<<strong>br</strong> />
i s tetićem – kojeg sam rijetko viđao otkako sam<<strong>br</strong> />
bio došao u Teheran (pet godina ranije) – i tetičnom<<strong>br</strong> />
– u koju sam bio zaljubljen od djetinjstva;<<strong>br</strong> />
koja me, otkad je narasla, čak i prije nego sam<<strong>br</strong> />
došao u Teheran, više nije primjećivala – išao<<strong>br</strong> />
kojekuda. Ovaj put, tetična se preda mnom uopće<<strong>br</strong> />
nije pravila važna; ustvari, to što se nisam sa<<strong>br</strong> />
Hamidom vratio u Teheran i što sam slušao tetkine<<strong>br</strong> />
i tetkove savjete – iako nisam htio da po njima<<strong>br</strong> />
postupam – bilo je baš stoga što sam vidio da se<<strong>br</strong> />
tetična, za razliku od ranije, uopće ne pravi važna,<<strong>br</strong> />
da je sa mnom prisna i da je postala sasvim druga<<strong>br</strong> />
djevojka (premda je i dalje jednako bila moja<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>a tetična). Bila je, približno, moja vršnjakinja<<strong>br</strong> />
(<strong>br</strong>at joj je bio stariji), i od djetinjstva smo se zajedno<<strong>br</strong> />
igrali. No, djevojčice odrastaju <strong>br</strong>že od dječaka;<<strong>br</strong> />
od kada je osjetila da je odrasla, više me nije<<strong>br</strong> />
primjećivala. Od vremena kada me više nije primjećivala,<<strong>br</strong> />
te sam je manje viđao, a i kad bih je<<strong>br</strong> />
vidio to bi bilo izdaleka, više sam je volio i više<<strong>br</strong> />
mislio na nju. Mislio sam na nju i kada sam došao<<strong>br</strong> />
u Teheran, i odavde joj poslao nekoliko pisama na<<strong>br</strong> />
koja nije odgovorila. Sada, kad sam vidio da se<<strong>br</strong> />
promijenila i da preda mnom ne pokriva lice (jer<<strong>br</strong> />
je i u kući, obično, prekrivala lice pred neukućanima),<<strong>br</strong> />
bio sam silno uzbuđen, i kada je trebalo da<<strong>br</strong> />
se vratim u Teheran od nje sam izvukao obećanje<<strong>br</strong> />
da će mi napisati pismo.<<strong>br</strong> />
156<<strong>br</strong> />
8.<<strong>br</strong> />
Onog dana kada sam ujutro, nakon sedmice<<strong>br</strong> />
izbivanja, otišao u knjižaru – zakasnio sam. Svi su<<strong>br</strong> />
već bili došli, šef i svi prodavači, a još jedan čovjek,<<strong>br</strong> />
kojeg do tada nikad nisam vidio, bio je za pultom.<<strong>br</strong> />
Kad sam ga vidio, noge su mi klecnule; oklijevajući,<<strong>br</strong> />
otišao sam iza pulta i sve ih pozdravio. Niko na<<strong>br</strong> />
mene nije o<strong>br</strong>atio pažnju i odzdravili su mi preko<<strong>br</strong> />
volje. Iznenada mi je sinulo: prije nego je šef rekao<<strong>br</strong> />
blagajniku Isplati gospodina, shvatio sam da sam<<strong>br</strong> />
otpušten. Novac koji su mi dali bio je dio plate što<<strong>br</strong> />
su mi ga dugovali za rad od početka mjeseca do<<strong>br</strong> />
prošle sedmice, kada sam otišao u Isfahan.<<strong>br</strong> />
Šef reče: “Dakle, na kraju si odlučio da napustiš<<strong>br</strong> />
ovaj posao?”<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Ko je to rekao?”<<strong>br</strong> />
“Ti. Zar se nisi žalio na platu?”<<strong>br</strong> />
“Jesam. Ali nisam htio napustiti posao.”<<strong>br</strong> />
“A što si onda otišao?”<<strong>br</strong> />
“Rekao sam, idem na dva-tri dana i vratit ću se.”<<strong>br</strong> />
“Dva-tri dana, a ne deset dana. Deset dana<<strong>br</strong> />
nisi došao.”<<strong>br</strong> />
“Ta rekao sam da imam posla!”<<strong>br</strong> />
“Da, rekao si. Ali rekao si, idem na dan-dva i<<strong>br</strong> />
vratit ću se. No, kad je prošlo tih dan-dva postao<<strong>br</strong> />
sam siguran kako si odlučio da više ne dolaziš, pa<<strong>br</strong> />
sam ovog gospodina (pokazao je na novog prodavača)<<strong>br</strong> />
zamolio da dođe i pomogne nam. Evo, kaži<<strong>br</strong> />
sad da čujem, šta ti se to desilo pa se toliko oteglo?<<strong>br</strong> />
Našao si novi posao?”<<strong>br</strong> />
“Umro mi je otac. Otišao sam u Isfahan.”<<strong>br</strong> />
Šef je zanijemio. Odmerio me je od glave do<<strong>br</strong> />
pete. Kao da je htio da vidi liči li na mene da mi<<strong>br</strong> />
otac umre ili ne. I prodavači se okrenuše i pogledaše<<strong>br</strong> />
me.<<strong>br</strong> />
“Pa zašto, kad si išao, nisi rekao da ti je umro<<strong>br</strong> />
otac?”<<strong>br</strong> />
“Mislio sam da nije potrebno.”<<strong>br</strong> />
Ustao je i pokazao mi da s njim krenem<<strong>br</strong> />
prema kraju prodavnice, gdje su bili klozet i ostava<<strong>br</strong> />
u kojoj je kuhan čaj. Šef je bio pogrbljen, i kad<<strong>br</strong> />
bi ustao bio je niži nego kad bi sjedio; međutim,<<strong>br</strong> />
bio je pronicljiv i spretan; <strong>br</strong>zo je mi je nasuo<<strong>br</strong> />
jednu čašu čaja i stavio je na knjige spakovane u<<strong>br</strong> />
pakete, stavljene blizu vrata ostave. Bio je niži od<<strong>br</strong> />
naslaganih paketa, te je iza njih bio potpuno skriven<<strong>br</strong> />
od očiju prodavačâ. No, bacio je pogled na<<strong>br</strong> />
njih i tiho – što je značilo da ne želi da iko čuje –<<strong>br</strong> />
pitao je li istina da mi je otac umro.<<strong>br</strong> />
“Naravno”, rekao sam.<<strong>br</strong> />
Ponovo je pitao zašto nisam rekao da ću zbog<<strong>br</strong> />
toga biti odsutan, jer da je znao da mi je umro<<strong>br</strong> />
otac, koliko god da sam bio odsutan ne bi smetalo,<<strong>br</strong> />
i ne bi bilo moguće da umjesto mene dovede<<strong>br</strong> />
nekoga drugog. No, sad je gotovo; doveo je onog<<strong>br</strong> />
momka i ne može ga izbaciti. Osim ako ne bude<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>o radio, ili bude griješio, pa da ga mogne<<strong>br</strong> />
uhvatiti u tome. Ako se tako desi, sigurno će ga<<strong>br</strong> />
izbaciti i obavijestiti me, i moći ću da se vratim na<<strong>br</strong> />
svoj posao.<<strong>br</strong> />
Dok je to govorio, i usput se raspitivao o uzroku<<strong>br</strong> />
očeve smrti, ja sam popio čaj. Potom sam se<<strong>br</strong> />
pozdravio sa svima, pa i s novim prodavačem,<<strong>br</strong> />
uzeo novac i otišao.<<strong>br</strong> />
Davao sam za pravo šefu: prije nego sam otišao,<<strong>br</strong> />
morao sam mu reći da mi je umro otac. Samo<<strong>br</strong> />
sam bio rekao da imam nekog posla dan-dva, i da<<strong>br</strong> />
ne mogu dolaziti na posao. Kasnije, kada se odužilo,<<strong>br</strong> />
imao je pravo da me otpiše. Neko vrijeme s<<strong>br</strong> />
njim sam se prepirao oko toga da mi treba povećati<<strong>br</strong> />
platu. Najvećim dijelom onih nekoliko mjeseci<<strong>br</strong> />
koje sam tamo proveo prodavali smo udžbenike<<strong>br</strong> />
i imali smo jako mnogo posla. Masa mušterija nije<<strong>br</strong> />
dopuštala da predahnemo niti jedan minut.<<strong>br</strong> />
Crnjelo nam se pred očima. Svi su pričali jedni s<<strong>br</strong> />
drugima i svaki je kupac htio da obavi kupovinu<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>že od ostalih, a niko nije mislio na nesretnog<<strong>br</strong> />
prodavača koji je za bijednu mjesečnu platu radio<<strong>br</strong> />
kao magarac od jutra do mraka, a nekad i do<<strong>br</strong> />
ponoći (dok nove knjige koje su donosili iz skladišta<<strong>br</strong> />
ne poslažemo jedne na druge, razvrstamo ih i<<strong>br</strong> />
pripremimo za sutra). Morali smo <strong>br</strong>zo pronalaziti<<strong>br</strong> />
razne knjige koje je tražio svaki kupac, <strong>br</strong>zo ih<<strong>br</strong> />
spakovati i <strong>br</strong>zo sa<strong>br</strong>ati različite cijene raznih knjiga.<<strong>br</strong> />
Mogućnost pogreške bila je velika. A pogrbljeni<<strong>br</strong> />
šef je, u onom metežu, promaljao glavu preko<<strong>br</strong> />
ivice pulta i pratio kako sabireš, i teško tebi ako bi<<strong>br</strong> />
pogriješio. Izrugivao bi ti se i više se nije oslanjao<<strong>br</strong> />
na tvoje sabiranje – sam bi umjesto tebe sabirao,<<strong>br</strong> />
motao ti se oko ruku i nogu i nije ti dao da radiš.<<strong>br</strong> />
Sigurno je namjeravao da sve to čini i onom<<strong>br</strong> />
novom prodavaču. Ako je htio pronaći neku grešku,<<strong>br</strong> />
mogao je to jednostavno, pogotovo jednom<<strong>br</strong> />
početniku. I meni je mnogo puta pronašao grešku,<<strong>br</strong> />
iako sam silno pazio. No, tada je bila gužva, a<<strong>br</strong> />
sada nije. Već je bila prošla sezona udžbenika,<<strong>br</strong> />
prodavači nisu bili toliko zaposleni i mogućnost<<strong>br</strong> />
pogreške bila je manja. U knjižari je tek tada bilo<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>o – kad više nije bilo mene. Sâm sam bio kriv
što nisam rekao da mi je umro otac. Da čovjeku<<strong>br</strong> />
umre otac, a da to ne kaže? Kakav je samo izraz<<strong>br</strong> />
poprimilo šefovo lice, kad sam rekao da mi je<<strong>br</strong> />
umro otac! Kao da se desilo nešto važno. Čovjek<<strong>br</strong> />
kojem umre otac kod drugih dobija na značaju.<<strong>br</strong> />
Dok mi nije umro otac, čak me ni moja tetična nije<<strong>br</strong> />
u<strong>br</strong>ajala među ljude.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
9.<<strong>br</strong> />
Tri sedmice nakon mog povratka u Teheran,<<strong>br</strong> />
stiglo je prvo pismo od tetične. Napisala je da<<strong>br</strong> />
prema meni osjeća nešto posebno, osjećala je od<<strong>br</strong> />
djetinjstva, i otkako sam bio došao u Teheran stalno<<strong>br</strong> />
je mislila na mene, ali nije bilo prilike da sa<<strong>br</strong> />
mnom o tome razgovara. I kad sam zbog oca otišao<<strong>br</strong> />
u Isfahan silno je željela da razgovara sa<<strong>br</strong> />
mnom, ali kud god smo išli tu je bio i njen <strong>br</strong>at, i<<strong>br</strong> />
nije bilo prilike. Povrh svega, nije znala šta ja osjećam<<strong>br</strong> />
za nju; možda o tome uopće ne razmišljam.<<strong>br</strong> />
Sada je skupila hra<strong>br</strong>osti i napisala ono što joj bilo<<strong>br</strong> />
tako teško reći, i moli da, ako za nju ništa ne osjećam,<<strong>br</strong> />
ne kažem njenom ocu i majci kakvo mi je<<strong>br</strong> />
pismo napisala; a ako za nju nešto osjećam, da joj<<strong>br</strong> />
što prije kažem, kako bi ona znala šta joj je činiti.<<strong>br</strong> />
Iskrenost i jednostavnost tog pisma mnogo su<<strong>br</strong> />
mi se dopali, te sam odlučio da joj odgovorim.<<strong>br</strong> />
Međutim, ostao je bio tek koji dan do očeve četrdesetine,<<strong>br</strong> />
pa ako bih išao u Isfahan stigao bih <strong>br</strong>že od<<strong>br</strong> />
pisma. Osim toga, nisam znao da li bi pisanje pisma<<strong>br</strong> />
tetičnoj – nakon onih neodgovorenih pisama od<<strong>br</strong> />
prije nekoliko godina – izgledalo do<strong>br</strong>o tetki i tetku.<<strong>br</strong> />
Do zadnjeg trenutka sam se dvoumio da li da<<strong>br</strong> />
idem u Isfahan ili ne. Otac je bio i protiv održavanja<<strong>br</strong> />
hatme za umrle, a kamoli sedmine i četrdesetine.<<strong>br</strong> />
A ja nimalo nisam želio da opet postupim<<strong>br</strong> />
mimo njegove volje, pogotovo sad kad je umro.<<strong>br</strong> />
Ipak, krenuo sam; iz želje da vidim tetičnu, a i zato<<strong>br</strong> />
što sam bio besposlen. Naravno, otišao sam tetkinoj<<strong>br</strong> />
kući i tamo konačio. Jedne pogodne prilike,<<strong>br</strong> />
dojavio sam tetičnoj da sam pročitao njeno pismo,<<strong>br</strong> />
i da i ja nju volim.<<strong>br</strong> />
Sve je sređeno <strong>br</strong>zo, mnogo <strong>br</strong>že nego što bi<<strong>br</strong> />
se moglo i pomisliti. Tetična mi je dojavila da šta<<strong>br</strong> />
god mislim učiniti – učinim, pošto ona ima prosca<<strong>br</strong> />
s kojim su njen otac i majka saglasni i voljni su da<<strong>br</strong> />
mu je daju. Takvu taktiku provodi većina djevojaka<<strong>br</strong> />
koje se žele udati, to znam; znao sam to i u vrijeme<<strong>br</strong> />
kada sam to radio; no, i pored svega, učinio<<strong>br</strong> />
sam to: tokom sljedećeg putovanja, deset-dva-<<strong>br</strong> />
naest dana nakon očeve četrdesetine, otišao sam<<strong>br</strong> />
u Isfahan i od tetke i tetka zvanično zaprosio njihovu<<strong>br</strong> />
kćerku. Sprva su bili u dvojbi (jer sam bio<<strong>br</strong> />
nezaposlen i nisam imao ništa); kasnije, pod uvjetom<<strong>br</strong> />
da pokrenem očevu radnju i počnem raditi,<<strong>br</strong> />
složili su se s našim vjenčanjem.<<strong>br</strong> />
Vjenčali smo se 10 uoči Nove godine, 11 tiho<<strong>br</strong> />
(pošto je prolazilo tek sedamdeset dana od očeve<<strong>br</strong> />
smrti). Prvog dana Nove godine, kao na medeni<<strong>br</strong> />
mjesec, došli smo u Teheran. Hamid je za novogodišnje<<strong>br</strong> />
praznike obično svake godine odlazio u<<strong>br</strong> />
Isfahan, a Hašajar je, iz obzira prema nama, prvu<<strong>br</strong> />
sedmicu u godini proveo kod roditelja, što je o<strong>br</strong>adovalo<<strong>br</strong> />
i njegovu porodicu i nas, jer smo tih prvih<<strong>br</strong> />
dana našeg života željeli da oprobamo okus<<strong>br</strong> />
samoće.<<strong>br</strong> />
S početka smo mislili kako je jako malo da<<strong>br</strong> />
budemo sami jednu sedmicu, ali već prvih dandva<<strong>br</strong> />
mi je dosadilo i želio sam da se što prije vratimo.<<strong>br</strong> />
Prvi i drugi dan manje smo bili kod kuće. Žena<<strong>br</strong> />
mi je, kao i sve žene iz provincije kada dođu u<<strong>br</strong> />
Teheran, htjela da ide u kupovinu; a kako nije<<strong>br</strong> />
znala nijedno mjesto u gradu, i ja sam morao ići s<<strong>br</strong> />
njom. A opet, ići od radnje do radnje bilo je bolje<<strong>br</strong> />
nego ostati u kući. Mada sam ja bio taj kome je<<strong>br</strong> />
drugog dana dosadilo hodanje od radnje do<<strong>br</strong> />
radnje, i rekao sam da više nema kupovine. Trećeg<<strong>br</strong> />
i ostalih dana, do kraja sedmice, ostajali smo kod<<strong>br</strong> />
kuće. Žena mi je do<strong>br</strong>o kuhala (do<strong>br</strong>o je i šila) i<<strong>br</strong> />
redovno je spremala ručak i večeru. Nije puno<<strong>br</strong> />
govorila. Tih nekoliko dana prevrtao sam Hašajarove<<strong>br</strong> />
knjige i trudio se da izgledam raspoložen i<<strong>br</strong> />
pun nade; kako god, bio je to početak našeg života,<<strong>br</strong> />
i ako čovjek na medenom mjesecu nije pun<<strong>br</strong> />
nade, kada će biti? Međutim, vrlo <strong>br</strong>zo sam<<strong>br</strong> />
mnogo više volio dane kad sam ostajao sam u<<strong>br</strong> />
kući i nisam imao ni ručka ni večere, nego te prve<<strong>br</strong> />
dane u <strong>br</strong>aku kada sam se morao nasilu smješkati,<<strong>br</strong> />
nasilu smijati i igrati ulogu radosnog čovjeka.<<strong>br</strong> />
Žena mi je bila suzdržan čovjek, i mada je već<<strong>br</strong> />
od prvih dana osjetila da ja nisam dobar muž, to<<strong>br</strong> />
uopće nije pokazivala. Kao da je još od tada odlučila<<strong>br</strong> />
da se, na svaki mogući način, prilagodi svim<<strong>br</strong> />
10 Islamski vjerozakon dozvoljava stupanje u <strong>br</strong>ak<<strong>br</strong> />
sa bližim srodnicima. Vidjeti: Kur’an, 4:23-24.<<strong>br</strong> />
(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
11 Misli se na Nouruz, novu godinu prema drevnom<<strong>br</strong> />
iranskom kalendaru, koja počinje 21. marta.<<strong>br</strong> />
(Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
mojim lošim stranama. Bila je do<strong>br</strong>a žena. Do<<strong>br</strong> />
prije našeg vjenčanja mislio sam da ne postoji<<strong>br</strong> />
nijedna žena do<strong>br</strong>a kao ona; no, tačno od dana<<strong>br</strong> />
kada smo se vjenčali uvidio sam da više nije onako<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>a kao što sam mislio. Bilo je mnogo žena jednako<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>ih, do<strong>br</strong>ih kao ona, i mnogo boljih od<<strong>br</strong> />
nje, koje nisu bile moje žene. No, to što sam se<<strong>br</strong> />
na<strong>br</strong>zinu vjenčao s njom nije bilo stoga što sam<<strong>br</strong> />
mislio da je najbolja i najljepša žena na svijetu;<<strong>br</strong> />
bilo je to stoga što sam od djetinjstva želio da<<strong>br</strong> />
bude moja. Od vremena kad me više nije primjećivala,<<strong>br</strong> />
uopće nisam vjerovao da će jednom biti<<strong>br</strong> />
moja. A kada sam vidio da tako lahko postaje<<strong>br</strong> />
moja, kako sam mogao da se ne oženim njome?<<strong>br</strong> />
Mučila ju je buka automobila koji su danonoćno<<strong>br</strong> />
prolazili ispod našeg prozora. Govorila je,<<strong>br</strong> />
kako možeš živjeti u ovom metežu? Nije govorila<<strong>br</strong> />
prođi se Teherana i hajdemo živjeti u Isfahanu.<<strong>br</strong> />
Žalila se samo na teheranski dim, gužvu i buku.<<strong>br</strong> />
Nije govorila hajde da pokrenemo našu krojačku<<strong>br</strong> />
radnju. Govorila je: “Je li mi ova haljina lijepa?”<<strong>br</strong> />
Rekao bih: “Da, veoma je lijepa.”<<strong>br</strong> />
Rekla bi: “Pogodi koliko me je koštala.”<<strong>br</strong> />
Rekao bih: “Ne znam.”<<strong>br</strong> />
Rekla bi: “ Pa kaži neku cijenu.”<<strong>br</strong> />
Kazao bih neku cijenu. Visoku cijenu. Jer sam<<strong>br</strong> />
znao da to želi.<<strong>br</strong> />
Onda bi ona rekla neku nisku cijenu.<<strong>br</strong> />
Čudio bih se. Jer sam znao da to želi.<<strong>br</strong> />
Tada bi rekla, izašla je tako jeftino jer ju se<<strong>br</strong> />
sama sašila.<<strong>br</strong> />
A ja bih se opet začudio. Više nego prije. I<<strong>br</strong> />
pitao bih: “Ozbiljno?”<<strong>br</strong> />
“Ozbiljno”, rekla bi.<<strong>br</strong> />
Onda bih ja rekao: “Kako si ti do<strong>br</strong>a krojačica!”<<strong>br</strong> />
Ona je baš to htjela. Sav je taj razgovor bio<<strong>br</strong> />
upravo radi te jedne rečenice. I zbog toga što nije<<strong>br</strong> />
htjela jasno i otvoreno da kaže: hajde da pokrenemo<<strong>br</strong> />
našu krojačku radnju; ja ću tamo raditi umjesto<<strong>br</strong> />
tvoga oca; umjesto muške, šiti ćemo žensku odjeću;<<strong>br</strong> />
u tom slučaju, kakav ćemo dobar život imati.<<strong>br</strong> />
10.<<strong>br</strong> />
Kao što sam obećao puncu i punici (bivšem<<strong>br</strong> />
tetku i teki), odlučio sam da dovedem u red očevu<<strong>br</strong> />
radnju. No, sâm baš i nisam imao volje za posao;<<strong>br</strong> />
sve je obavio moj šura (bivši tetić), koji je također<<strong>br</strong> />
bio nezaposlen. Bio je vješt, a znao je i ljude, te je<<strong>br</strong> />
za nekoliko sedmica uspio dovesti radnju u red.<<strong>br</strong> />
157
ROMAN<<strong>br</strong> />
Prvo je bilo predviđeno da to bude krojačka radnja,<<strong>br</strong> />
ali onda smo odlučili da bude prodavnica galanterije<<strong>br</strong> />
(u ovo vrijeme malo ko ima volje za šivanje i<<strong>br</strong> />
krojenje; u ovo vrijeme bira se lakši put – prodaje<<strong>br</strong> />
se i kupuje gotova roba; osim toga, prodavnica<<strong>br</strong> />
galanterije pruža čovjeku veću slobodu u radu, dok<<strong>br</strong> />
je krojačka radnja samo krojačka radnja). Dogovoreno<<strong>br</strong> />
je da moja žena šije žensku odjeću i prodaje je<<strong>br</strong> />
u radnji. U prodavnici galanterije moglo se prodavati<<strong>br</strong> />
sve i svašta. Na moj prijedlog, dali smo joj<<strong>br</strong> />
naziv Zajanderud. Predložio sam ga u sjećanje na<<strong>br</strong> />
oca, premda je radnja bila toliko udaljena od rijeke<<strong>br</strong> />
da taj naziv nije djelovao umjesno.<<strong>br</strong> />
Ta radnja me je – i prije nego je postala prodavnica<<strong>br</strong> />
galanterije, a i poslije toga – podsjećala na<<strong>br</strong> />
oca. I baš zbog toga sam nastojao da tamo odlazim<<strong>br</strong> />
što je moguće rjeđe. Šura je potpuno izmijenio<<strong>br</strong> />
izgled radnje. Umjesto očeva drvenog stola koji je<<strong>br</strong> />
već bio dotrajao, postavljen je novi stakleni sto.<<strong>br</strong> />
Izlog (kojeg ranije nije bilo) i staklene stalaže na<<strong>br</strong> />
kojima su se izvana mogle vidjeti svakojake drangulije,<<strong>br</strong> />
razni drugi predmeti obješeni na vrata, zidove<<strong>br</strong> />
i plafon, ogledala postavljena tamo-amo, kako<<strong>br</strong> />
bi radnja izgledala velikom – sve to davalo je onom<<strong>br</strong> />
mjestu novi izgled. Postala je to neka sasvim druga<<strong>br</strong> />
radnja. Ali, i pored svega toga, za mene je uvijek<<strong>br</strong> />
bila ista ona neugledna očeva radnja. Sa vrata i<<strong>br</strong> />
zidova lila su sjećanja na njega. Njegov miris širio<<strong>br</strong> />
se posvuda, i izvan radnje i unutar nje. A on sâm u<<strong>br</strong> />
radnji je stalno bio prisutan, i samo je nedostajao<<strong>br</strong> />
onaj stari dotrajali sto oguljene boje. Otac se, iz dna<<strong>br</strong> />
duše, u <strong>br</strong>k smijao mome mlađahnom šuri. No, on<<strong>br</strong> />
je bio obziran čovjek – kako u vrijeme dok je bio živ,<<strong>br</strong> />
kada je imao obzira prema majci, tako i sada kad je<<strong>br</strong> />
umro i imao obzira prema svojoj snahi – pa se nije<<strong>br</strong> />
smijao iz sveg glasa.<<strong>br</strong> />
Prodavnica galanterije Zajanderud otvorena<<strong>br</strong> />
je sredinom maja. Uveče je žena kod kuće šila, a<<strong>br</strong> />
preko dana je prodavala u radnji. Šura je sjedio za<<strong>br</strong> />
kasom i nabavljao robu. I ja sam ponekad tamo<<strong>br</strong> />
navraćao. Većinom sam hodao ulicama i kvartovima<<strong>br</strong> />
kojih sam se od djetinjstva toliko nagledao i<<strong>br</strong> />
toliko su mi bili poznati da mi je od njih dolazila<<strong>br</strong> />
muka. Morali smo tražiti i stan. Kada je <strong>br</strong>ak sklopljen,<<strong>br</strong> />
punica je rekla privremeno ostanite ovdje<<strong>br</strong> />
(to jest, u kući moje bivše tetke). Tih nekoliko mjeseci<<strong>br</strong> />
koje sam bio u Isfahanu spavao sam tamo.<<strong>br</strong> />
Međutim, moj pravi dom još uvijek je bio u onoj<<strong>br</strong> />
kućici, s drugima iznajmljenoj, u Teheranu, jer su<<strong>br</strong> />
mi stvari i dalje bile tamo. A dok su mi stvari bile<<strong>br</strong> />
158<<strong>br</strong> />
tamo, još uvijek sam morao plaćati svoj dio kirije.<<strong>br</strong> />
Sâm sam više volio da mi stvari tamo budu i da<<strong>br</strong> />
plaćam svoj dio kirije makar tamo i ne boravio,<<strong>br</strong> />
nego da mi dom bude ovdje, u kući bivše tetke, pa<<strong>br</strong> />
čak i u zajedničkoj kući mene i moje bivše tetične.<<strong>br</strong> />
Kad je radnja krenula s radom, manje sam trebao<<strong>br</strong> />
bilo kome i od jutra do mraka bio sam besposlen.<<strong>br</strong> />
Samo me je žena ponekad podsjećala (nije<<strong>br</strong> />
gunđala; premda je to bilo veoma čudno, ona je bila<<strong>br</strong> />
žena koja nije gunđala) na to da je došlo vrijeme da<<strong>br</strong> />
razmislimo o zasebnom stanu. Kako bih nešto učinio,<<strong>br</strong> />
nekoliko puta sam s njom, ili s njenim ocem,<<strong>br</strong> />
išao tražiti stan. Pronaći stan u Isfahanu bilo je ništa<<strong>br</strong> />
manje teško nego u Teheranu, pošto je odnedavno i<<strong>br</strong> />
u Ishafan doselilo mnogo ljudi, a i pored svih izgrađenih<<strong>br</strong> />
ulica i stanova, širenja koje je grad doživio,<<strong>br</strong> />
teško je bilo pronaći mjesto za život, i to još uz<<strong>br</strong> />
povoljnu kiriju. A koji god je stan bio izdavan po<<strong>br</strong> />
imalo razumnijoj cijeni i dopao se mojoj ženi i njenom<<strong>br</strong> />
ocu, meni se nije dopadao. Nisam želio da mi<<strong>br</strong> />
se dopadne. Možda su i oni to osjetili, pa baš zbog<<strong>br</strong> />
toga više nisu sa mnom tražili stan. Govorio sam da<<strong>br</strong> />
ću sâm pronaći nešto. Istini za volju, ponekad bih<<strong>br</strong> />
usred svojih dnevnih besposličarenja i pogledao<<strong>br</strong> />
jedan-dva stana, s namjerom da mi se ne dopadnu,<<strong>br</strong> />
kako bih uveče, kad se vratim ženi, rekao: vidio sam<<strong>br</strong> />
jedan-dva stana, ali nisu baš nešto.<<strong>br</strong> />
11.<<strong>br</strong> />
Htio sam da se vratim u Teheran. Nije da ne<<strong>br</strong> />
volim Isfahan, volim ga više od Teherana; ali, Isfahan<<strong>br</strong> />
me mučio. Za Teheran me ništa nije vezivalo;<<strong>br</strong> />
niti sam ga volio, niti sam ga se ticao. Ni on mene,<<strong>br</strong> />
isto tako. Ali, Isfahan ne; ticao sam ga se. A i on se<<strong>br</strong> />
ticao mene. Gdje god bih nogom stao, nešto me je<<strong>br</strong> />
mučilo. Kako ono što je ostalo isto kao što sam ga<<strong>br</strong> />
viđao u djetinjstvu, tako i ono što se promijenilo i<<strong>br</strong> />
postalo nešto drugo. Sve što je bilo u Isfahanu<<strong>br</strong> />
spadalo je u jednu od te dvije vrste. Široke ulice<<strong>br</strong> />
pružene umjesto nekadašnjih tijesnih sokaka bile<<strong>br</strong> />
su jednako tugaljive kao i netaknuti uski sokaci i<<strong>br</strong> />
stare mahale. Otkad sam živio u Teheranu, još i<<strong>br</strong> />
više; tako bi bilo svaki put kad bih otišao u Isfahan<<strong>br</strong> />
na dva-tri dana, da obiđem oca. Steglo bi me u<<strong>br</strong> />
srcu. Želio bih da se što prije vratim. Otac bi navaljivao<<strong>br</strong> />
da ostanem koji dan duže. Ja bih izmišljao<<strong>br</strong> />
izgovore. Govorio da imam posla. Nikakvog posla<<strong>br</strong> />
nisam imao. Otac bi shvatio i rekao: “Ti više nisi<<strong>br</strong> />
onaj prijašnji.”<<strong>br</strong> />
Rekao je to nekoliko puta, i to s velikom gorčinom.<<strong>br</strong> />
Kao da je tim riječima želio da kaže: Ovaj grad<<strong>br</strong> />
više nije onaj nekadašnji; Ova radnja nije ona nekadašnja;<<strong>br</strong> />
Ovaj život nije onaj nekadašnji. Ovi ljudi,<<strong>br</strong> />
ovaj zrak, ovo drveće, ove ulice, ovi sokaci – ništa<<strong>br</strong> />
više nije kao nekad. Čak ni netaknute mahale.<<strong>br</strong> />
Naša mahala bila je jedna od takvih. Baš onakva<<strong>br</strong> />
kakva je nekad bila. Isti oni nakrivljeni zidovi<<strong>br</strong> />
od blata, za koje sam nekada – recimo, prije<<strong>br</strong> />
deset-dvanaest godina – kad bih pored njih prolazio,<<strong>br</strong> />
očekivao da se istog trena sruše – još uvijek<<strong>br</strong> />
su stajali. Opet sam pored njih prošao, ne očekujući<<strong>br</strong> />
ništa. Kao da se do sada desilo sve što je trebalo<<strong>br</strong> />
da se desi. Svaki zid koji je trebao da padne,<<strong>br</strong> />
dosad je pao; a ako nije pao, onda neće ni pasti.<<strong>br</strong> />
Otvoriše se vrata i na njih izađe neka žena.<<strong>br</strong> />
Moj pogled, koji je klizio po vratima i zidovima,<<strong>br</strong> />
pade na nju. Zastala je. I to je bilo dovoljno da je<<strong>br</strong> />
se sjetim. Čak sam se sjetio i njenog imena, i<<strong>br</strong> />
nehotice ga rekoh. Okrenu se i začuđeno me<<strong>br</strong> />
pogleda. I ja sam zastao, kako bi me se prisjetila.<<strong>br</strong> />
No, ona me je i dalje gledala i ništa nije rekla. Bila<<strong>br</strong> />
je napadno našminkana i veoma dotjerana; no,<<strong>br</strong> />
podočnjaci su joj bili modri i upali, a o<strong>br</strong>azi blijedi.<<strong>br</strong> />
O<strong>br</strong>ve tanke, poput dviju linija. Mršava kao što<<strong>br</strong> />
je i nekad bila. Ali suhonjavija i bljeđa. Mršava i<<strong>br</strong> />
blijeda djevojka, koja je sad već postala odrasla<<strong>br</strong> />
žena. Zatvorila je vrata i krenula. Zovnuo sam je<<strong>br</strong> />
iza nje. Okrenula se. Izgovorio sam njeno ime.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Ne sjećaš me se?”<<strong>br</strong> />
Reče: “Ne, nažalost.”<<strong>br</strong> />
Opet je krenula.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Naša je kuća bila tamo”, i pokazah joj<<strong>br</strong> />
na vrata naše nekadašnje kuće.<<strong>br</strong> />
Opet se nije sjetila.<<strong>br</strong> />
“Sjećaš li se da si me jednom tužakala mojoj<<strong>br</strong> />
majci?”<<strong>br</strong> />
Počelo joj je dolaziti u sjećanje. Upita: “Zbog<<strong>br</strong> />
čega?”<<strong>br</strong> />
“Poprskao sam te vodom. Pokvasio sam te.”<<strong>br</strong> />
“Aha!”, reče.<<strong>br</strong> />
Potom me odmjeri od glave do pete i reče:<<strong>br</strong> />
“Ooo! Ti si?”<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Da, ja sam.”<<strong>br</strong> />
“Šta radiš ovdje? Živio si u Teheranu, zar ne?”<<strong>br</strong> />
Zatim mi je izjavila sućut zbog očeve smrti.<<strong>br</strong> />
Onda je s osmijehom rekla: “Nisi me poprskao<<strong>br</strong> />
vodom; bacio si me u vodu.”<<strong>br</strong> />
Zajedno smo bili otišli na obalu rijeke. S koliko<<strong>br</strong> />
ubjeđivanja sam je odveo, pošto djevojke nika-
da nisu išle na rijeku iako je naš sokak bio vrlo<<strong>br</strong> />
blizu obale. Trebalo je samo da pređemo ulicu i<<strong>br</strong> />
preskočimo ogradu uz trotoar. Za nju je postojao i<<strong>br</strong> />
duži put, kojim nije trebalo skakati. Ona je poželjela<<strong>br</strong> />
da peca. Ja nikada nisam pecao (ponekad<<strong>br</strong> />
sam se kupao; ali, većinom bih hodao pored rijeke<<strong>br</strong> />
i posmatrao one koji su se kupali ili pecali); no,<<strong>br</strong> />
kako bih je odveo na rijeku, posudio sam od<<strong>br</strong> />
Hamida – koji je bio naš komšija – štap za pecanje.<<strong>br</strong> />
Dok je sjedila na obali iščekujući ribu i držala<<strong>br</strong> />
noge do koljena u vodi, palo mi je na pamet da je<<strong>br</strong> />
otpozadi gurnem u rijeku. To sam i učinio. Rasplakala<<strong>br</strong> />
se. Bacila je štap za pecanje u vodu i otrčala u<<strong>br</strong> />
mokroj odjeći. Voda je odnijela štap za pecanje.<<strong>br</strong> />
Kad sam se vraćao, vidio sam je kako u suhoj odjeći<<strong>br</strong> />
stoji pored vrata naše kuće i tužaka me majci.<<strong>br</strong> />
Nije joj ništa rekla o guranju i kvašenju, jer kad bi<<strong>br</strong> />
to rekla bilo bi jasno da je sa mnom otišla na rijeku.<<strong>br</strong> />
Samo je rekla da sam htio da pričam s njom.<<strong>br</strong> />
Od tada, niti smo više zajedno otišli na rijeku,<<strong>br</strong> />
niti smo pričali. U to vrijeme mnogo mi je bila u<<strong>br</strong> />
mislima. Ali, zbog onog tužakanja, a još više zbog<<strong>br</strong> />
posuđenog štapa za pecanje koji je odnijela voda,<<strong>br</strong> />
i koji me je ponizio pred Hamidom, prestao sam<<strong>br</strong> />
da mislim na nju i počeo misliti o drugim djevojkama.<<strong>br</strong> />
No, sada više nisam bio ljut ni na nju niti na<<strong>br</strong> />
druge djevojke koje su me, jedna po jedna, ponizile<<strong>br</strong> />
i ostavile (ili sam ja ostavio njih). Čovjeku na<<strong>br</strong> />
kraju uvijek ostane poniženje. Samo poniženje.<<strong>br</strong> />
Otraga se začuo glas žene koja ju je dozivala.<<strong>br</strong> />
“Još si ovdje? Nemoj zakasniti!”<<strong>br</strong> />
Bila je to njena majka. Promolila je veliku<<strong>br</strong> />
glavu kroz vrata.<<strong>br</strong> />
Djevojka me je predstavila.<<strong>br</strong> />
Njena majka je klimnu glavom i opet reče:<<strong>br</strong> />
“Nemoj zakasniti!”<<strong>br</strong> />
Djevojka baci pogled na svoj ručni sat i reče<<strong>br</strong> />
mi: “Moram ići. Drago mi je da sam te vidjela.”<<strong>br</strong> />
Otišla je.<<strong>br</strong> />
Njena majka me se prisjetila. Pozdravila se sa<<strong>br</strong> />
mnom i izjavila mi je sućut zbog očeve smrti.<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
12.<<strong>br</strong> />
Jednom me je otac pokvasio. Bilo je to jedno<<strong>br</strong> />
od onih hladnih jutara, kada smo zajedno išli na<<strong>br</strong> />
rijeku. Otac se skinuo i otišao u vodu. Bio je tako<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>o raspoložen da je i meni govorio dođi u<<strong>br</strong> />
vodu. Ja sam, kao i svakog dana, stajao pored njegove<<strong>br</strong> />
torbe i odjeće, a i tu gdje sam bio drhtao sam<<strong>br</strong> />
od hladnoće. Prvo sam mislio da se šali; ali, vidio<<strong>br</strong> />
sam da je izašao iz vode, i da hoće nasilu da s<<strong>br</strong> />
mene svuče odjeću i odnese me u vodu. Uzeo me<<strong>br</strong> />
je za ruku i odvukao do same vode, i u odjeći me<<strong>br</strong> />
gurnuo u rijeku. Od hladnoće mi je zastao dah.<<strong>br</strong> />
Izvukao sam se iz njegovih ruku i izašao iz vode.<<strong>br</strong> />
Ali, već sam bio mokar do gole kože i voda je<<strong>br</strong> />
svuda kapala. Ledio sam se. Gibao sam se i trčao<<strong>br</strong> />
pored rijeke, slušao ga kako se iz sveg glasa smije<<strong>br</strong> />
iz vode. Toliko me je ta njegova neslana šala bila<<strong>br</strong> />
razbjesnila da sam njegovu odjeću (koju je, prije<<strong>br</strong> />
nego što je otišao u vodu, uredno složio i stavio<<strong>br</strong> />
pored torbe) i torbu (u kojoj je bio njegov peškir)<<strong>br</strong> />
uzeo i bacio u vodu, i ne osvrćući se dao se u bijeg.<<strong>br</strong> />
Dok sam stigao kući, toliko sam trčao da sam<<strong>br</strong> />
se sav ugrijao. Ali, bio sam mokar do gole kože, pa<<strong>br</strong> />
se majka prestravila i počela da me ispituje. Dok je<<strong>br</strong> />
prostirala moju odjeću na sunce, sve sam joj ispričao.<<strong>br</strong> />
Rekao sam da smo, umjesto odlaska u<<strong>br</strong> />
hamam, ponekad jutrom odlazili na rijeku, da se<<strong>br</strong> />
otac kupao a ja sam samo kvasio glavu, i da me je<<strong>br</strong> />
danas, prije nego što sam pokvasio glavu, otac<<strong>br</strong> />
pokvasio od glave do pete.<<strong>br</strong> />
Otac se vratio nekoliko minuta kasnije, mokre<<strong>br</strong> />
odjeće i torbe. Majka je prostrla na sunce njegovu<<strong>br</strong> />
odjeću. Bez prestanka je gunđala, psovala, kukala<<strong>br</strong> />
i proklinjala. Otac ništa nije rekao. Ni mene nije<<strong>br</strong> />
gledao. Izgubio se, odjenuo suhu odjeću i otišao.<<strong>br</strong> />
To je bio zadnji put da skupa odemo na kupanje.<<strong>br</strong> />
Čak ni u hamam više nismo išli zajedno. Pokoje<<strong>br</strong> />
jutro, prije izlaska sunca, kad bi se poželio hamama<<strong>br</strong> />
otac bi uzeo svoju torbu i otišao. Ali, mene sa<<strong>br</strong> />
sobom ne bi poveo. Majci je govorio: “Ovaj dječko je<<strong>br</strong> />
narastao; sâm treba ići u hamam.” Ni majka ni ja<<strong>br</strong> />
nismo znali ide li u hamam ili na rijeku.<<strong>br</strong> />
13.<<strong>br</strong> />
Nakon mosta Hadžu, širina vode rijeke Zajanderud<<strong>br</strong> />
se smanjuje, a dubina povećava. Tu mi je za<<strong>br</strong> />
oko zapeo začuđujući prizor: jedan motorni čamac<<strong>br</strong> />
bio je usidren na obali. Bilo je to prvi put u mom<<strong>br</strong> />
životu da na rijeci Zajanderud vidim čamac, i to<<strong>br</strong> />
motorni. Prvo sam pomislio da sanjam, jer u zadnje<<strong>br</strong> />
sam vrijeme puno sanjao. No, kada sam uveče otišao<<strong>br</strong> />
kući, moj šura je rekao on sam nije vidio –<<strong>br</strong> />
pošto u posljednje vrijeme onuda nije prolazio – ali<<strong>br</strong> />
je čuo da se odnedavno rijekom plovi u čamcu.<<strong>br</strong> />
Rekao je, to je sigurno izum Huzestanaca 12 koji su<<strong>br</strong> />
nakon rata došli u Isfahan. Moguće. Tih dana,<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
Huzestanaca je u Isfahanu bilo mnogo. Pa kad su<<strong>br</strong> />
već bili tu, umjesto da budu u svom gradu i svojim<<strong>br</strong> />
kućama, i žive svoje živote, i njihov su čamac, umjesto<<strong>br</strong> />
u svoj Karun, 13 spuštali u Zajanderud. Ali – gdje<<strong>br</strong> />
je Karun, a gdje Zajanderud. Zajanderud, ili Zenderud,<<strong>br</strong> />
samo je za isušenu pustinju Isfahana bio rađalac<<strong>br</strong> />
14 i živ; 15 no, za ozelenjelu dolinu Huzestana nije<<strong>br</strong> />
bio ni običan potok (ili, što bi Isfahanci rekli, rukavac).<<strong>br</strong> />
Međutim, otac je govorio da je Zajanderud<<strong>br</strong> />
nekada uistinu bio živ i rađalac, te da je voda riječnog<<strong>br</strong> />
korita dosezala do polovine nasipa. Štaviše,<<strong>br</strong> />
kad bi padale jake kiše, voda bi prešla nasip i izlila<<strong>br</strong> />
se ulicama i sokacima. Čak u novije vrijeme (otac bi<<strong>br</strong> />
govorio), kada smo stanovali blizu rijeke, voda je<<strong>br</strong> />
nadošla i zahvatila i naš sokak. Nisam se sjećao<<strong>br</strong> />
toga, niti dâna kada je Zajanderud bio bogat<<strong>br</strong> />
vodom. Bilo je to isto kao kada bi se raspredalo o<<strong>br</strong> />
tome da je otac svojedobno bio poznat krojač. Niti<<strong>br</strong> />
sam jedno vidio svojim očima, niti drugo. No, iz<<strong>br</strong> />
dužine mostova proizlazi da je nekada (barem u<<strong>br</strong> />
vrijeme izgradnje mostova, prije trista godina) u<<strong>br</strong> />
rijeci bilo mnogo više vode nego sada. Sijosepol 16 je<<strong>br</strong> />
bio duži; Hadžu je bio kraći zato što su lukove mosta<<strong>br</strong> />
pregrađivali, tako da se voda skupljala i iza mosta<<strong>br</strong> />
bi nastalo jezerce po kojem su plovili čamci (prije<<strong>br</strong> />
istih onih trista godina). Ispod mosta, unutar lukova<<strong>br</strong> />
i na stepenicama, ljudi su sjedili ukrug, jedni<<strong>br</strong> />
pored drugih; na donjim stepenicama su rashlađivali<<strong>br</strong> />
noge, dok je višak vode iz vještačkog jezera<<strong>br</strong> />
proticao kroz sve lukove mosta. Koliko ja pamtim, u<<strong>br</strong> />
polovini lukova mosta Hadžu nikada nije bilo vode;<<strong>br</strong> />
a od trideset dva luka onog drugog mosta 17 vode je<<strong>br</strong> />
bilo samo u tri-četiri središnja.<<strong>br</strong> />
Kada sam vidio čamac, sjetio sam se oca i u<<strong>br</strong> />
sebi pomislio: šta bi rekao, ili učinio, kad bi vidio<<strong>br</strong> />
ovaj prizor? Nasmijao bi se, ili ne bi? Ukrcao bi se,<<strong>br</strong> />
ili ne bi? Prvog dana, čamac sam samo vidio –<<strong>br</strong> />
izdaleka – i nisam mu prišao; i uhvatio me smijeh.<<strong>br</strong> />
Sljedeći dan, nisam vjerovao da ću ga opet vidjeti.<<strong>br</strong> />
12 Stanovnici provincije Huzestan na jugu Irana,<<strong>br</strong> />
koja je tokom iračko-iranskog rata od 1980. do<<strong>br</strong> />
1988. bila poprište najtežih borbi i pretrpjela<<strong>br</strong> />
ogromna razaranja. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
13 Rijeka u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
14 Prvi dio imena Zajanderud, tj. oblik zajande,<<strong>br</strong> />
znači “onaj koji rađa”. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
15 Prvi dio imena Zenderud, tj. oblik zende, znači<<strong>br</strong> />
“živ”. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
16 Čuveni most u Isfahanu (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
17 Tj. mosta Sijosepol. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
159
ROMAN<<strong>br</strong> />
Ali, vidio sam ga. I prišao mu. Stao sam pored<<strong>br</strong> />
njega i pogledao ga. Čamac. Motorni. Od onih koje<<strong>br</strong> />
se moglo vidjeti u Horramšahru, 18 dok se tamo<<strong>br</strong> />
moglo otići. I u Abadanu, 19 na obali mora. Od<<strong>br</strong> />
nekoliko povezanih buradi, na kojima je stajala<<strong>br</strong> />
široka ploča, napravljena je bila mala platforma. Ta<<strong>br</strong> />
platforma bila je prvi dok na Zajanderudu. Služila je<<strong>br</strong> />
za to da oni koji su htjeli ući u čamac prvo odu na<<strong>br</strong> />
nju, pa da s nje odu u čamac. Stao sam na platformu.<<strong>br</strong> />
Zaljuljala se. Dok si podizao i spuštao noge,<<strong>br</strong> />
zaljuljala bi se i ljuljala bi te. Ali, bila je čvrsta. Vukao<<strong>br</strong> />
sam nogu za nogom, kako bi se zaljuljala i ljuljala<<strong>br</strong> />
me. A dok sam se ljuljao, ljuljali su se i čamac, rijeka<<strong>br</strong> />
i drveće na drugoj obali rijeke. Pri svakom pokretu,<<strong>br</strong> />
ploča ispod mojih nogu je škripala.<<strong>br</strong> />
Iz šatora postavljenog na obali rijeke izašao je<<strong>br</strong> />
dječak od dvanaestak godina. Nešto je žvakao i gledao<<strong>br</strong> />
me. Gledajući i mršteći se, prišao je bliže. Kada<<strong>br</strong> />
se sasvim približio, zastao je. Ličio je na nekog kome<<strong>br</strong> />
čamac i dok pripadaju. Ili nekom starijem od njega,<<strong>br</strong> />
uz koga je on bio. Čekao sam da se pobuni zbog<<strong>br</strong> />
čega tu stojim. Kad bi to rekao za dok, bilo bi uredu;<<strong>br</strong> />
no, obala rijeke – pa čak i prostor pored čamca –<<strong>br</strong> />
nije ničija. Pripadala je svima, i ja sam mogao satima<<strong>br</strong> />
baš tu stajati i posmatrati, a da se ne ukrcam.<<strong>br</strong> />
Stajali smo – ja na doku a dječak na obali, a<<strong>br</strong> />
potom u čamcu – toliko dugo dok se nije pojavilo<<strong>br</strong> />
nekoliko mušterija za čamac. Bila je to jedna cijela<<strong>br</strong> />
porodica: muškarac, dvije žene i četvero djece.<<strong>br</strong> />
“Koliko košta?”, pitali su dječaka.<<strong>br</strong> />
Dječak reče: “Pet tumana po osobi.”<<strong>br</strong> />
Muškarac se neko vrijeme cjenjkao. Na kraju<<strong>br</strong> />
je dječak pristao da svu djecu zaračuna kao jednu<<strong>br</strong> />
osobu, a i dvije žene kao jednu, te da od njih uzme<<strong>br</strong> />
petnaest tumana.<<strong>br</strong> />
Stadoše na dok i on se snažno zaljulja. Žene<<strong>br</strong> />
se uplašiše i vrisnuše. Dječak se nasmija. Djeca<<strong>br</strong> />
poskočiše po doku i zaljuljaše ga. U jednom trenutku,<<strong>br</strong> />
na tako malom doku bilo je osmero ljudi, a uz<<strong>br</strong> />
to su se i ljuljali. Muškarac izgrdi djecu i pomože<<strong>br</strong> />
ženama da uđu u čamac.<<strong>br</strong> />
Putnici se čvrsto smjestiše na čamcu. Dječak<<strong>br</strong> />
upali motor i čamac se trznu s mjesta. Putnici<<strong>br</strong> />
izgubiše ravnotežu, ali opet se čvrsto smjestiše i<<strong>br</strong> />
zbiše jedno uz drugo. Gledao sam kako se smiju i<<strong>br</strong> />
uživaju. Vrisak žena niti jednog trena nije prestajao.<<strong>br</strong> />
Pratio sam vodenu <strong>br</strong>azdu koja je ostajala iza<<strong>br</strong> />
18 Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
19 Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
160<<strong>br</strong> />
čamca. Ta <strong>br</strong>azda, <strong>br</strong>azda motornog čamca, na<<strong>br</strong> />
ovoj vodi, vodi Zajanderuda – bila je novost. Bila<<strong>br</strong> />
je neumjesna. Nije pristajala ovoj vodi. Taj motorni<<strong>br</strong> />
čamac, koji je žustro <strong>br</strong>azdao vodu rijeke što je<<strong>br</strong> />
prije trista godina bila rađalica, a sad je već neko<<strong>br</strong> />
vrijeme u klimakteriju – bio je prava rugoba.<<strong>br</strong> />
Dok se još nije bio ni smirio od ljuljanja koje<<strong>br</strong> />
su izazvala djeca, a čamac napravi krug i usidri se<<strong>br</strong> />
na početno mjesto.<<strong>br</strong> />
Baš tako je bilo! Porodično putovanje po<<strong>br</strong> />
Zajanderudu tako se <strong>br</strong>zo završilo! Treba biti<<strong>br</strong> />
pošten! Petnaest tumana za jedan jedini minut?<<strong>br</strong> />
Međutim, ukrcana porodica nije prigovorila. Nije<<strong>br</strong> />
se ni moglo na nešto prigovoriti, jer se čamac nije<<strong>br</strong> />
mogao odvesti dalje nego što ga je čamdžija<<strong>br</strong> />
odvezao; dalje se dubina vode smanjivala i čamac<<strong>br</strong> />
bi se nasukao. Tako je rekao dječak-čamdžija, po<<strong>br</strong> />
čijem je narječju bilo jasno da nije iz Isfahana.<<strong>br</strong> />
Pitao sam: “Možeš li mene odvesti malo dalje?<<strong>br</strong> />
Za ovako kratku vožnju pet tumana je previše.”<<strong>br</strong> />
Odgovorio je da će se čamac, ako ode malo<<strong>br</strong> />
dalje, nasukati i polomiti. Ljutito reče: “Da mi daš<<strong>br</strong> />
i hiljadu tumana, ne bih te odvezao dalje.”<<strong>br</strong> />
14.<<strong>br</strong> />
Iste noći, sanjao sam da sam s ocem u čamcu i<<strong>br</strong> />
da se vozimo po rijeci. Čamdžija je bio gospodin<<strong>br</strong> />
Golčin. Čamac nam nije bio motorni, već na vesla.<<strong>br</strong> />
Veslao je gospodin Golčin. Sjedio je u zadnjem dijelu<<strong>br</strong> />
čamca, u bijeloj majici kratkih rukava na kojoj je<<strong>br</strong> />
bilo otisnuto uvećano lice Brusa Lija. Pri svakom<<strong>br</strong> />
pomjeranju vesala, mišice bi mu se napinjale i blistale<<strong>br</strong> />
na mjesečini. Imao je dva vesla; pomjerao ih je<<strong>br</strong> />
istovremeno i žvakao žvaku. Bila je noć, ali sve se to<<strong>br</strong> />
vidjelo na mjesečini. Vidjelo se da je voda mirna; da<<strong>br</strong> />
je čamac plovio pokretanjem vesala, a ne pomoću<<strong>br</strong> />
vodene struje. Međutim, u pravcu vodene struje –<<strong>br</strong> />
vodene struje na javi – vidjelo se i da smo odmakli<<strong>br</strong> />
dalje od mjesta gdje je bio usidren motorni čamac,<<strong>br</strong> />
da smo prošli most Bozorgmehr i dalje napredovali.<<strong>br</strong> />
Uplašio sam se. Plašio sam da će se čamac nasukati.<<strong>br</strong> />
Otac reče: “Ne boj se, sine; rijeka je nadošla i može<<strong>br</strong> />
se ploviti čamcem.” Pitao sam kuda idemo. Reče:<<strong>br</strong> />
“Idemo do kraja rijeke.” Znao sam da se na kraju rijeke<<strong>br</strong> />
nalazi močvara. “Šališ se?”, upitah. Reče: “Ne,<<strong>br</strong> />
sine. Najozbiljnije, idemo vidjeti kraj rijeke; kažu da<<strong>br</strong> />
je tamo močvara, pa da vidimo kako izgleda.” Premda<<strong>br</strong> />
sam i sâm silno želio vidjeti močvaru Gavhuni,<<strong>br</strong> />
čije sam ime toliko puta čuo – opet me je bilo strah.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Potonut ćemo u močvaru!” Otac se nasmija.<<strong>br</strong> />
Reče: “Ne boj se, sine. Kad je iz daljine ugledamo,<<strong>br</strong> />
zaustavit ćemo se.” Otac je sa mnom pričao nekako<<strong>br</strong> />
čudno, kao učitelji. I stalno je govorio “sine”. Prošli<<strong>br</strong> />
smo i ispod mosta Šahrestan; no, on nije bio tako<<strong>br</strong> />
oštećen kao na javi. Čak su i kiosci pored mosta bili<<strong>br</strong> />
čitavi. Međutim, nisam stigao da ga do<strong>br</strong>o osmotrim,<<strong>br</strong> />
pošto je naš čamac <strong>br</strong>zo napredovao. Voda je<<strong>br</strong> />
bila potpuno mirna. Nije se čuo nikakav zvuk. Samo<<strong>br</strong> />
veslanje gospodina Golčina. Otac i ja smo sjedili na<<strong>br</strong> />
prednjem dijelu čamca i gledali naprijed. Samo bih<<strong>br</strong> />
ja, plašeći se i osvrćući oko sebe, ponekad bacio<<strong>br</strong> />
pogled na Golčina: i dalje je veslao, gledao naprijed<<strong>br</strong> />
i žvakao žvakaću gumu. Prošli smo i ispod mosta<<strong>br</strong> />
Čum. Umirao sam od straha. Sve jednako gledajući<<strong>br</strong> />
naprijed, otac spusti ruku na moje rame i reče: “Ne<<strong>br</strong> />
boj se, sine, nije to ništa. Morali smo ovo učiniti.<<strong>br</strong> />
Prije ili kasnije, svejedno je.” Nije gledao mene, već<<strong>br</strong> />
samo naprijed. To me je još više plašilo. Mislio sam<<strong>br</strong> />
da nije ostalo još mnogo puta. Otac reče: “Tako je,<<strong>br</strong> />
sine, stižemo. Ali, ostalo je još malo; kad stignemo,<<strong>br</strong> />
reći ću ti.” Rekoh: “Tata, hajde da se vratimo.” Reče:<<strong>br</strong> />
“Toliki smo novac dali da nas doveze dovde, a ti sad<<strong>br</strong> />
hoćeš da se vratimo?” “Dovraga i novac koji smo<<strong>br</strong> />
dali!”, rekoh. “Kuda više idemo? U močvari se nema<<strong>br</strong> />
šta vidjeti.” Reče: “Kako nema, sine? Čitav naš život<<strong>br</strong> />
u toj je močvari. Sve što jesmo i nismo, što imamo i<<strong>br</strong> />
nemamo – uliveno je u nju; sva voda koja je tekla<<strong>br</strong> />
po našim tijelima slila se u nju; i ti onda kažeš da se<<strong>br</strong> />
vratimo?” Rekoh: “Do<strong>br</strong>o, sad i mi sami idemo u nju;<<strong>br</strong> />
to si htio?” Reče: “Pa šta, dovraga, ako i idemo?”<<strong>br</strong> />
Vidio sam da nema koristi. Šta god sam rekao, nije<<strong>br</strong> />
ga se doticalo. Pomaknuo sam se malo unazad. Nije<<strong>br</strong> />
se mrdnuo s mjesta. Okrenuo sam se i pogledao<<strong>br</strong> />
Golčina. Posmatrao me je, ne trepćući. Iz njegova<<strong>br</strong> />
sam pogleda pročitao da govori: sad je vrijeme. Bio<<strong>br</strong> />
je upravu. To je bila najbolja prilika. Otac je gledao<<strong>br</strong> />
naprijed, nije se pomjerao i sjedio je tačno na ivici<<strong>br</strong> />
čamca. S obje ruke gurnuo sam ga otpozadi, da<<strong>br</strong> />
padne u vodu; ali, nije se ni mrdnuo. Opet sam ga,<<strong>br</strong> />
objeručke, gurnuo iz sve snage; no, nije vrijedilo.<<strong>br</strong> />
Kao i da nisam. Čak ni glavu nije okrenuo. Prišao<<strong>br</strong> />
sam naprijed i pogledao ga. Ni on, kao ni Golčin,<<strong>br</strong> />
nije treptao. Tek tad mi je palo na pamet da mu se,<<strong>br</strong> />
sve vrijeme dok je govorio, usne nisu micale. Upitah:<<strong>br</strong> />
“Tata, jesmo li stigli ili ne?” Ništa nije rekao. Stizali<<strong>br</strong> />
smo. Bio sam siguran da smo stigli, ili upravo<<strong>br</strong> />
stižemo. Potrčao sam prema kraju čamca i htio da<<strong>br</strong> />
istrgnem vesla iz Golčinovih ruku; no, ruke su mu se<<strong>br</strong> />
bile gadno slijepile s drškama vesala. Nije bilo kori-
sti ni od toga da ga prodrmam. Samo je radio svoje:<<strong>br</strong> />
veslao, žvakao žvaku i gledao naprijed. Skočio sam<<strong>br</strong> />
naglavačke u vodu.<<strong>br</strong> />
Udario sam glavom u oštru ivicu stola u<<strong>br</strong> />
gostinskoj sobi kuće moje bivše tetke; toliko snažno<<strong>br</strong> />
da se moja žena od zvuka udarca probudila i<<strong>br</strong> />
preplašena upalila svjetlo. Gledao sam svoju<<strong>br</strong> />
glavu u ogledalu. Nije krvarila. No, malo kasnije je<<strong>br</strong> />
otekla i počela da boli. Spavali smo u gostinskoj<<strong>br</strong> />
sobi. Tamo su bili sto, stolice, namještaj i mnogo<<strong>br</strong> />
kojekakvih trica i kučina, a malo mjesta za spavanje.<<strong>br</strong> />
Smjestili su nas u gostinsku sobu kako bismo<<strong>br</strong> />
shvatili da smo ovdje gosti, te da moramo razmišljati<<strong>br</strong> />
o stanu za sebe. Žena je govorila: “Ti noću<<strong>br</strong> />
baš ružno spavaš: vičeš, plačeš i stalno se prevrćeš.<<strong>br</strong> />
Ako budemo imali spavaću sobu s velikim<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>ačnim krevetom, uopće neće biti tako.” Govorila<<strong>br</strong> />
je to iz suosjećanja, a ne da bi gunđala.<<strong>br</strong> />
Pričao sam joj san. Zaspala je usred moje<<strong>br</strong> />
priče.<<strong>br</strong> />
15.<<strong>br</strong> />
Od te noći počeli su moji snovi o ocu. Sanjao<<strong>br</strong> />
sam ga svake noći, ili svake druge. Ponekad bih<<strong>br</strong> />
sanjao isti onaj san od prve noći; no, umjesto da na<<strong>br</strong> />
kraju skočim u vodu stizali bismo do močvare, te<<strong>br</strong> />
bih vidio da je na mjestu močvare jedno veliko<<strong>br</strong> />
jezero oko kojeg je stajalo visoko drveće, sličnog<<strong>br</strong> />
oblika i jednake veličine, a njegova je voda blistala<<strong>br</strong> />
na mjesečini. Otac je govorio da je to najveće jezero<<strong>br</strong> />
na svijetu jer se sva voda Zajanderuda, otkako ta<<strong>br</strong> />
rijeka postoji, tu slila i sa<strong>br</strong>ala, i niko ne zna gdje<<strong>br</strong> />
mu je dno. Zatim bih se ja uplašio, a on bi se smijao<<strong>br</strong> />
i u šali me bacao u vodu. Ili bi sam skočio, kako bi<<strong>br</strong> />
našao dno jezera, a i ja bih skočio za njim. Ili bi nam<<strong>br</strong> />
se prevrnuo čamac, pa bismo sve trojica pali u<<strong>br</strong> />
vodu. Ili uopće ne bi bilo nikakvog jezera, bila je<<strong>br</strong> />
močvara; čamac bi zaglibio u blatu i zastao u močvari,<<strong>br</strong> />
a ja bih se, da se probudim, bacao u nju. Ili bi<<strong>br</strong> />
se čamac, prije nego što bismo i stigli do močvare,<<strong>br</strong> />
nasukao u rijeci i polomio. A jednom sam uspio da<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>o razgledam most Šahrestan. Bio je potpuno<<strong>br</strong> />
čitav, kao što je morao biti u vrijeme kada je sagrađen,<<strong>br</strong> />
kakvog sam ga na slikama mnogo puta vidio.<<strong>br</strong> />
U većini tih snova bili su i Golčin i otac; međutim,<<strong>br</strong> />
u nekima je bio samo otac. U većini snova u<<strong>br</strong> />
kojima je bio, Golčin je nosio onu majicu s likom<<strong>br</strong> />
Brusa Lija. Ponekad sam te snove pričao ženi. Ako<<strong>br</strong> />
bih ispričao, neko bi mi vrijeme ostali u sjećanju; a<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
kada bih ispričao san i on bi se ponovio, nisam ga<<strong>br</strong> />
tako <strong>br</strong>zo zaboravljao. Poput onog sna od prve<<strong>br</strong> />
noći; dok sam ga, tek nakon nekoliko mjeseci,<<strong>br</strong> />
zapisivao, svega sam se, u dlaku, sjećao.<<strong>br</strong> />
16.<<strong>br</strong> />
Golčina nisam bio vidio nekih deset godina,<<strong>br</strong> />
otkako sam završio osnovnu školu. Tokom svih<<strong>br</strong> />
godina srednje škole, premda je njena zgrada bila<<strong>br</strong> />
priljubljena uz zgradu osnovne, nijednom nisam<<strong>br</strong> />
vidio Golčina. Kasnije, kada sam došao u Teheran,<<strong>br</strong> />
uopće nisam ni pomišljao na njega. No, od prošle<<strong>br</strong> />
godine, kada je umro otac, sjećanje na njega većinom<<strong>br</strong> />
se miješalo sa sjećanjem na oca, i mučilo me.<<strong>br</strong> />
Ne znam kakve je veze bilo između njega i oca. On<<strong>br</strong> />
je oca vidio samo jednom, i to slučajno. A ni mene<<strong>br</strong> />
samog nije do<strong>br</strong>o poznavao, čak i kada sam bio<<strong>br</strong> />
četvrti razred i njegov đak. Ja nisam spadao u one<<strong>br</strong> />
učenike koji su se, tokom odmora, okupljali oko<<strong>br</strong> />
njegova stola i molili ga da pokaže mišiće. Uopće<<strong>br</strong> />
me nije primjećivao. Samo me je nekoliko puta<<strong>br</strong> />
zveknuo štapom, iako nije bio strog učitelj. Bio je<<strong>br</strong> />
poznat po tome da traži manje od svih ostalih učitelja,<<strong>br</strong> />
i da daje do<strong>br</strong>e ocjene. I stvarno je bio takav.<<strong>br</strong> />
Onih nekoliko udaraca štapom bilo je zbog pričanja<<strong>br</strong> />
na času, a ne zbog neučenja. Bio je alergičan na<<strong>br</strong> />
blebetanje. Ko god je blebetao, vikao bi na njega, i<<strong>br</strong> />
niko se nije usuđivao da blebeće na njegovu času.<<strong>br</strong> />
Ja nisam blebetao; ali, ponekad bi mi se prispavalo,<<strong>br</strong> />
misli bi mi odlutale i bio bih u svom svijetu.<<strong>br</strong> />
Iznenada bi mi se izderao na uho i ja bih prestravljen<<strong>br</strong> />
poskočio s mjesta. Čitav razred bi se smijao.<<strong>br</strong> />
Bio sam siguran – kad bih ga pronašao i dao<<strong>br</strong> />
mu hiljadu naznaka, nemoguće bi bilo da me se<<strong>br</strong> />
sjeti; no, po svaku cijenu želio sam da ga pronađem<<strong>br</strong> />
i barem mu vidim lice; kako priča; trepće li ili ne.<<strong>br</strong> />
U osnovnoj školi radio je novi podvornik. Niti<<strong>br</strong> />
jedan od starih učitelja tamo više nije predavao, a<<strong>br</strong> />
novi podvornik poznavao je samo jednog od njih –<<strong>br</strong> />
gospodina Ilčija, koji je bio učitelj petog razreda<<strong>br</strong> />
osnovne škole, a onda je postao srednjoškolski profesor<<strong>br</strong> />
i predavao baš u srednjoj školi tu pored osnovne.<<strong>br</strong> />
Kod njega se moglo raspitati o Golčinu. Bio je<<strong>br</strong> />
prijatelj sa Golčinom i sigurno je znao nešto o njemu.<<strong>br</strong> />
Podvornici srednje škole bili su isti oni stari;<<strong>br</strong> />
međutim, mene se nisu sjećali i nisu me puštali da<<strong>br</strong> />
uđem. Ja, kojeg su nekoliko godina svaki dan nasilu<<strong>br</strong> />
zadržavali u ovoj ruini, sada nisam mogao ući u nju<<strong>br</strong> />
ni na minut. Na kraju sam rekao da tražim gospodi-<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
na Ilčija. Više mi nisu mogli <strong>br</strong>aniti da uđem.<<strong>br</strong> />
Morao sam sačekati da zvoni za odmor.<<strong>br</strong> />
Nisam mogao šetati u školskom dvorištu, bilo je<<strong>br</strong> />
za<strong>br</strong>anjeno. Rekli su da sjednem u kancelariju i<<strong>br</strong> />
donijeli mi čašu čaja. U kancelariji je bio neki pisar<<strong>br</strong> />
koji je sjedio za stolom i nešto bilježio u jednu<<strong>br</strong> />
veliku svesku. Istu onu staru svesku. Ram za veliku<<strong>br</strong> />
fotografiju, postavljenu na zidu nasuprot vratima,<<strong>br</strong> />
bio je promijenjen, a oko nje su bili okačeni<<strong>br</strong> />
novi posteri. I pisarevo lice bilo je poznato. Bio je<<strong>br</strong> />
od onih starih. Međutim, ne bi me prepoznao ni u<<strong>br</strong> />
vrijeme kada sam ovdje išao u školu, a kamoli<<strong>br</strong> />
sada. U kancelariju sam ulazio samo jednom<<strong>br</strong> />
godišnje, radi upisa.<<strong>br</strong> />
“Koliko ima do zvona?”, pitao sam.<<strong>br</strong> />
Ne podižući glavu sa sveske, reče: “Nema<<strong>br</strong> />
mnogo, pola sata.”<<strong>br</strong> />
Popio sam čaj; ustao sam i pogledao kroz prozor.<<strong>br</strong> />
U donjem dijelu dvorišta bilo je mjesto za bicikle;<<strong>br</strong> />
još uvijek ih je – kao i ranijih godina – bilo<<strong>br</strong> />
toliko mnogo da su zauzimali sva mjesta između<<strong>br</strong> />
željeznih šipki, svaki djelić prostora, u neujednačenim,<<strong>br</strong> />
z<strong>br</strong>kanim redovima. Čitavo dvorište bilo je<<strong>br</strong> />
prekriveno žutim lišćem. Podvornik je sigurno još<<strong>br</strong> />
jutros pomeo dvorište, a sve to lišće je tako <strong>br</strong>zo –<<strong>br</strong> />
još nije bilo podne – opalo na zemlju. S jeseni,<<strong>br</strong> />
svakog jutra kad bismo ranije došli u školu, vidjeli<<strong>br</strong> />
bismo kako podvornici metu lišće u dvorištu. I<<strong>br</strong> />
dok su još meli, iza njih je bilo lišća što je opadalo<<strong>br</strong> />
na tle koje su već bili pomeli. To je bilo lišće za sljedeće<<strong>br</strong> />
metenje, i ostajalo bi na zemlji možda dandva.<<strong>br</strong> />
A bilo je i lišća koje je baš tada opadalo s<<strong>br</strong> />
drveća, i padalo tačno pored podvornikove metle.<<strong>br</strong> />
Pomislio sam kako ne bi bilo loše da pisara<<strong>br</strong> />
pitam za Golčina. Možda je znao nešto o njemu.<<strong>br</strong> />
“Poznajete li Vi gospodina Golčina?”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Podiže glavu sa sveske i baci pogled na mene.<<strong>br</strong> />
Nosio je naočale; imao je usko lice i kraću <strong>br</strong>adu.<<strong>br</strong> />
Reče: “Zar niste tražili gospodina Ilčija?”<<strong>br</strong> />
“Jesam, tražio sam gospodina Ilčija; ali, nešto<<strong>br</strong> />
sam mislio – pa, ja sam išao u osnovnu školu, tu<<strong>br</strong> />
pored, a potom i u ovu srednju školu.”<<strong>br</strong> />
“E? Dakle, Vi ste stari đak ove škole? Kako se<<strong>br</strong> />
zovete?”<<strong>br</strong> />
Rekao sam ime i prezime.<<strong>br</strong> />
Nije se sjetio.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Da, gospodin Ilči je radio u mojoj<<strong>br</strong> />
osnovnoj školi. Bio je moj učitelj. I gospodin Golčin<<strong>br</strong> />
je radio tamo. Gospodin Ilči je bio učitelj petog<<strong>br</strong> />
razreda. Sada je srednjoškolski profesor.”<<strong>br</strong> />
161
ROMAN<<strong>br</strong> />
Reče: “Da, nekoliko učitelja te osnovne škole<<strong>br</strong> />
kasnije su postali srednjoškolski profesori i predavali<<strong>br</strong> />
baš u ovoj srednjoj školi. Dok su bili učitelji,<<strong>br</strong> />
nisu imali završen fakultet. Za to vrijeme su studirali,<<strong>br</strong> />
i kad su diplomirali postali su profesori. I<<strong>br</strong> />
gospodin Golčin je bio jedan od tih učitelja. Predavao<<strong>br</strong> />
je ovdje kratko vrijeme.”<<strong>br</strong> />
“Gospodin Golčin ili gospodin Ilči?”<<strong>br</strong> />
“Zajedno su došli ovdje.”<<strong>br</strong> />
“Vi ga, onda, poznajete?”<<strong>br</strong> />
“Gospodina Ilčija?”<<strong>br</strong> />
“Ne, gospodina Golčina.”<<strong>br</strong> />
“Naravno.”<<strong>br</strong> />
“Je li i on ovdje?”<<strong>br</strong> />
“Bio je.”<<strong>br</strong> />
“Sada nije?”<<strong>br</strong> />
“Ne.”<<strong>br</strong> />
“Gdje ga se može naći?”<<strong>br</strong> />
Pisar spusti pero na svesku koja je bila na<<strong>br</strong> />
stolu, osloni se na stolicu i reče: “Pa, Vi niste čuli?”<<strong>br</strong> />
“Šta?”<<strong>br</strong> />
“I novine su pisale.”<<strong>br</strong> />
“Koje novine?”<<strong>br</strong> />
“Isfahanske.”<<strong>br</strong> />
“ Ne živim ovdje nekoliko godina.”<<strong>br</strong> />
“Mislim da je pisalo i u ‘Kejhanu’ 20 .”<<strong>br</strong> />
“Šta je pisalo?”<<strong>br</strong> />
“Da se utopio.”<<strong>br</strong> />
“Gdje?”<<strong>br</strong> />
“Ovdje. U našoj rijeci.”<<strong>br</strong> />
“Kada?”<<strong>br</strong> />
“Prije nekih dvije godine.”<<strong>br</strong> />
“Ovdje? Pisalo je da se utopio?”<<strong>br</strong> />
“Da. Tijelo su mu izvukli iz vode u blizini močvare.<<strong>br</strong> />
Nije razjašnjeno je li ga voda do tamo odnijela ili<<strong>br</strong> />
je sâm bio otišao tamo da pliva, pošto je to često<<strong>br</strong> />
radio. Oni koji su ga poznavali pričali da je svaki put<<strong>br</strong> />
išao na neko drugo mjesto da pliva, i da je čudesno<<strong>br</strong> />
volio tu rijeku. Ali, to je bilo baš neobično. Čovjek koji<<strong>br</strong> />
je bio vješt plivač, nije se smio utopiti u toj rijeci.”<<strong>br</strong> />
“Bio je plivač?”<<strong>br</strong> />
“Pa, rekli ste da Vam je bio učitelj!”<<strong>br</strong> />
“Da, bio je moj učitelj. Učitelj četvrtog razreda<<strong>br</strong> />
osnovne škole.”<<strong>br</strong> />
“Kako, onda, niste znali da je bio plivač? Bio je<<strong>br</strong> />
prvak Isfahana u plivanju. Osvojio je nekoliko<<strong>br</strong> />
pehara. Baš zato je vijest o njegovu utapanju i<<strong>br</strong> />
162<<strong>br</strong> />
objavljena u novinama.”<<strong>br</strong> />
“Nisam znao.”<<strong>br</strong> />
“Ma, u toj se rijeci ne može plivati. Može se<<strong>br</strong> />
samo mlatarati rukama i nogama. Ne znam kakvu<<strong>br</strong> />
je to ljubav gajio prema toj rijeci. Prolazio je pored<<strong>br</strong> />
svih tih bazena, tako do<strong>br</strong>ih, i odlazio na rijeku. Ima<<strong>br</strong> />
mnogo takvih. Eto – do<strong>br</strong>i, čisti bazeni privatnih<<strong>br</strong> />
klubova nisu dostupni običnim ljudima; ali njemu,<<strong>br</strong> />
prvaku u plivanju, bili su dostupni. Mnogi se ljeti<<strong>br</strong> />
utapaju u toj rijeci; no, svi nisu čuveni kao Golčin,<<strong>br</strong> />
pa da im ime ostane zapisano u novinama. Jadnici.<<strong>br</strong> />
Nemaju nijednog mjesta za kupanje. U javnim<<strong>br</strong> />
bazenima – ne znam da li ste vidjeli ili ne – ljeti je<<strong>br</strong> />
tolika gužva da se ne može čak ni mlatarati rukama<<strong>br</strong> />
i nogama. A tačno je i da ta rijeka nije baš bogata<<strong>br</strong> />
vodom, ali je puna virova. Ta, znate to?”<<strong>br</strong> />
“Da, čuo sam”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Nekoliko puta je rekao: “Puna virova.” Duboko<<strong>br</strong> />
je udahnuo i klimnuo glavom.<<strong>br</strong> />
Ustao sam. Rekoh: “Hvala Vam puno za čaj.”<<strong>br</strong> />
“Pa, zar niste tražili gospodina Ilčija?”, upita.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Ne”, i izađoh iz kancelarije.<<strong>br</strong> />
Iz jedne učionice čuo se tekbir. 21 Složan i glasan.<<strong>br</strong> />
17.<<strong>br</strong> />
Nisam više mogao osati u Isfahanu. Bio sam<<strong>br</strong> />
tamo sedam mjeseci i bilo mi je dosta. Punčevoj i<<strong>br</strong> />
puničinoj kući odlazio bih samo da prespavam, a po<<strong>br</strong> />
cijeli dan tumarao bih ulicama. U očevu radnju –<<strong>br</strong> />
koja je sada bila postala “Prodavnica Zajanderud” –<<strong>br</strong> />
rijetko sam navraćao, jer kad god bih tamo otišao,<<strong>br</strong> />
čim bih otvorio vrata, umjesto staklenog stola<<strong>br</strong> />
ugledao bih očev drveni sto, a umjesto žene i šure,<<strong>br</strong> />
koji su bili za pultom, vidio bih oca. Nisam se tamo<<strong>br</strong> />
mogao zadržati ni minut. Šmugnuo bih na sokak i<<strong>br</strong> />
ulicu, i kojom bih god ulicom pošao završio bih na<<strong>br</strong> />
obali rijeke. Na desetine puta prošao sam pokraj<<strong>br</strong> />
moje nekadašnje škole, naše prijašnje mahale,<<strong>br</strong> />
pored motornog čamca, preko mostova Sijosepol i<<strong>br</strong> />
Hadžu, a jednom sam čak otišao do mosta Šahrestan,<<strong>br</strong> />
da vidim na šta liči. Nije se nimalo promijenio.<<strong>br</strong> />
Bio je isti onaj trošni most, kakav je i prije bio. A od<<strong>br</strong> />
neoštećenih kioska pored mosta, koje sam vidio u<<strong>br</strong> />
prvom snu, ostala je bila samo ruševina. Od svega<<strong>br</strong> />
gora bila je sama rijeka. Išao sam ulicama za koje<<strong>br</strong> />
sam znao da vode dalje od rijeke, ali opet sam sti-<<strong>br</strong> />
20 Dnevne novine koje izlaze u Teheranu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
21 Arapska imenska rečenica Allahu Akbar, u značenju “Allah je Najveći.” (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
zao do nje. Ponekad bi mi se činilo da je to neka<<strong>br</strong> />
druga rijeka; ali, druge rijeke u ovom gradu nema.<<strong>br</strong> />
Pomislio bih da je to neki riječni rukavac; ali, prišao<<strong>br</strong> />
bih bliže i vidio: ne, to je on, naš Zajanderud. Onda<<strong>br</strong> />
bih sebi rekao: pošto rijeka u gradu pravi zavoj,<<strong>br</strong> />
pred očima mi se stalno zeleni; ali, kako bih mogao<<strong>br</strong> />
prevariti samog sebe? Ja sam u ovom gradu odrastao.<<strong>br</strong> />
U ovom gradu, uz taj zavoj. Pravi zavoj – ali<<strong>br</strong> />
nakratko; ne toliko da obuhvati grad i stegne ga u<<strong>br</strong> />
naručje. Malo-pomalo sam bjesnio. Rijeka mi je<<strong>br</strong> />
bila i u snovima i na javi. Vidio sam, nema drugog<<strong>br</strong> />
izlaza nego da pobjegnem od nje.<<strong>br</strong> />
Dan nakon što sam odlučio da se vratim u<<strong>br</strong> />
Teheran, sanjao sam da sam ušao u očevu krojačku<<strong>br</strong> />
radnju. Bio sam došao s puta (iz Teherana). U<<strong>br</strong> />
ruci sam ima putničku torbu. Otac je bio za svojim<<strong>br</strong> />
stolom, radio je. Stavio je makaze na sto, pružio<<strong>br</strong> />
ruke; poljubili smo se.<<strong>br</strong> />
Reče: “Gdje si ti, sine? Ne daš se vidjeti. Dolaziš<<strong>br</strong> />
tako rijetko. Šta to ima u Teheranu?”<<strong>br</strong> />
“Nema ništa”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Reče: “Nikad se nećeš promijeniti. Ne znam<<strong>br</strong> />
šta sam ti to skrivio da si takav prema meni. Tvoja<<strong>br</strong> />
majka onako, ti ovako!”<<strong>br</strong> />
Potom tegobno uzdahnu, kako se uzdiše samo<<strong>br</strong> />
u filmovima i pričama. Onda reče: “A tek prema onoj<<strong>br</strong> />
mojoj nevjesti, od svih boljoj! Da mi nije nje, prekinulo<<strong>br</strong> />
bi me. I dan i noć je uz mene. Ne miče se odavde.<<strong>br</strong> />
A jako do<strong>br</strong>o i šije. U cijelom ovom gradu nećeš<<strong>br</strong> />
naći boljeg krojača od nje. Ali, dokle više da vrijeme<<strong>br</strong> />
provodi sa mnom? Pobogu, mlada je, tek se udala,<<strong>br</strong> />
ima svojih želja, hoće da joj muž bude kraj nje, da je<<strong>br</strong> />
pazi, obezbijedi joj kuću, život. Nisi se, valjda, oženio<<strong>br</strong> />
u Teheranu? Da se nisi tamo zarobio? Ako jesi, kaži!<<strong>br</strong> />
Kaži, života ti! Kaži, da i ja znam šta mi je činiti!”<<strong>br</strong> />
Puno je pričao. Sve takve stvari. Usred priče<<strong>br</strong> />
ponekad bi se nasmijao, namignuo, podigao i spustio<<strong>br</strong> />
o<strong>br</strong>ve. Do sada nisam vidio da toliko priča. I to u snu.<<strong>br</strong> />
Kada sam se probudio, bilo je blizu podneva.<<strong>br</strong> />
Otac se bio toliko raspričao i tovario me očinskim<<strong>br</strong> />
savjetima da nije dopustio da se ranije probudim. A<<strong>br</strong> />
žena je sad već bila otišla u prodavnicu i nisam joj<<strong>br</strong> />
mogao ispričati san, premda mi se san nije dopadao<<strong>br</strong> />
i nisam želio da ga zapamtim. Čak me je i razbjesnio.<<strong>br</strong> />
Ne da bih ženi ispričao san, već od siline<<strong>br</strong> />
bijesa, odjenuo sam se i otišao pravo u radnju. Otac<<strong>br</strong> />
i žena bili su za pultom, a šura za kasom. Žena je<<strong>br</strong> />
posluživala nekoliko mušterija. Otac se osmijehnuo<<strong>br</strong> />
i nagnuo preko pulta, da se rukuje sa mnom; no, ja<<strong>br</strong> />
sam, ne osvrćući se na njega, otišao kod žene. Sače-
kao sam da otpravi mušterije. (Posao im je krenuo<<strong>br</strong> />
tako <strong>br</strong>zo; kad god bih tamo navratio, vidio bih da<<strong>br</strong> />
je u radnji nekoliko mušterija.) Onda sam rekao<<strong>br</strong> />
ženi: “Jesi li zadovoljna svojim životom?”<<strong>br</strong> />
Žena se zacrvenje. Osvrnu se oko sebe i oprezno<<strong>br</strong> />
reče: “Naravno da jesam. Šta hoćeš time reći?”<<strong>br</strong> />
S pravom je ostala zatečena, jer ja nikada<<strong>br</strong> />
nisam govorio takve krupne riječi. Prisustvo drugih<<strong>br</strong> />
ljudi još ju je više mučilo. Malo se bila i uplašila.<<strong>br</strong> />
“Šta ti je?”, upita.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Vidi, ako si ponekad na mene ljuta,<<strong>br</strong> />
kaži to meni.”<<strong>br</strong> />
“Nisam ljuta na tebe”, reče.<<strong>br</strong> />
“Kako nisi? Niti idem za poslom, niti <strong>br</strong>inem o<<strong>br</strong> />
kući. I nisi ljuta?”<<strong>br</strong> />
“Ne.”<<strong>br</strong> />
“Šta si, onda, rekla ovom starkelji?”<<strong>br</strong> />
“Kojem starkelji?”<<strong>br</strong> />
Uzeo sam očevu ruku, stavio je u ženinu i<<strong>br</strong> />
rekao joj: “Vidi, ne pravi se mutava! U redu? I više<<strong>br</strong> />
me ne tužakaj! Ne volim tužakanje.”<<strong>br</strong> />
Ženino lice opet se zacrvenje. U očima joj zaiskriše<<strong>br</strong> />
suze (kao da su otprije bile spremne) i tiho<<strong>br</strong> />
reče: “U redu.”<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Ne volim te stvari. A u ovom gradu<<strong>br</strong> />
hoću da svisnem. Idem u Teheran. Tamo ću naći<<strong>br</strong> />
posao po mojoj volji. Ovu radnju ćemo prodati i<<strong>br</strong> />
otići da živimo u Teheran. Do<strong>br</strong>o?”<<strong>br</strong> />
“Da, do<strong>br</strong>o”, reče.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Kad nađem posao, javit ću ti.”<<strong>br</strong> />
Dok sam izlazio iz radnje, jecala je.<<strong>br</strong> />
Istog dana popodne autobusom sam došao u<<strong>br</strong> />
Teheran, kako bih u Teheranu noćio.<<strong>br</strong> />
18.<<strong>br</strong> />
Sve vrijeme koliko sam bio muž moje žene nijednom<<strong>br</strong> />
je nisam ni dotakao, jer ona je bila moja bivša<<strong>br</strong> />
tetična i ja je nikada nisam volio izbliza, kao neku običnu<<strong>br</strong> />
djevojku. Volio sam je izdaleka, kao da je neka<<strong>br</strong> />
boginja, i želio da bude moja žena, a ne da nešto s<<strong>br</strong> />
njom radim. Međutim, sve djevojke iz naše mahale,<<strong>br</strong> />
sve djevojke koje sam vidio, za mene su bile drugačije,<<strong>br</strong> />
i ja sam opasno mislio o svim djevojkama iz naše<<strong>br</strong> />
mahale, svim djevojkama iz Isfahana, svim djevojkama<<strong>br</strong> />
iz Teherana, svim djevojkama iz čitavog svijeta,<<strong>br</strong> />
koje sam vidio i koje nisam. Uvijek sam mislio, ako se<<strong>br</strong> />
oženim nekom od svih tih djevojaka, možda ćemo<<strong>br</strong> />
živjeti zajedno mnogo duže nego što to inače biva; a<<strong>br</strong> />
ako napravimo i desetero djece, nijedno neće ličiti na<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
mog oca. No, bio sam siguran da će dijete od mene i<<strong>br</strong> />
moje bivše sestrične ličiti na mog oca kao jaje jajetu.<<strong>br</strong> />
U pismu napisanom lijepim rukopisom, koje<<strong>br</strong> />
je stiglo mjesec dana nakon što sam otišao iz Isfahana,<<strong>br</strong> />
moj punac je napisao:<<strong>br</strong> />
“Uvijek mi je želja bila da od kćerke dobijem<<strong>br</strong> />
unuče.”<<strong>br</strong> />
Ta rečenica podsjetila me je na oca. I na to da<<strong>br</strong> />
je svako, uistinu, imao neku želju. Dakle, i ja sam<<strong>br</strong> />
imao neku želju. Zapitao sam se šta je bila moja<<strong>br</strong> />
želja, i sebi rekao: Moja je želja bila da otac...<<strong>br</strong> />
Moja je želja bila da otac...<<strong>br</strong> />
Moja je želja bila da otac umre; sad kada je<<strong>br</strong> />
umro, nemam nikakvih želja.<<strong>br</strong> />
Punac je napisao:<<strong>br</strong> />
“S hiljadu nada i želja dao sam svoju kćer sinu<<strong>br</strong> />
čovjeka koji je čitav život u ovom gradu mukotrpno<<strong>br</strong> />
radio i vodio uglednu krojačku radnju. Mislio<<strong>br</strong> />
sam da će i njegovo dijete krenuti očevim putem,<<strong>br</strong> />
s ljubavlju se posvetiti životu i stvoriti sretnu<<strong>br</strong> />
budućnost za sebe, svoju ženu i djecu. No, avaj –<<strong>br</strong> />
u neznanju sam srljao u grešku.”<<strong>br</strong> />
Osim rečenog, mojoj nemoći pripisao je to što<<strong>br</strong> />
mu kćer nije ostala trudna, i na kraju uljudno zatražio<<strong>br</strong> />
da joj dam razvod. Premda je radnja, ustvari,<<strong>br</strong> />
bila mehr 22 njegove kćerke, bio je čak spreman<<strong>br</strong> />
izjaviti da se ona odriče mehra budući da u <strong>br</strong>ak<<strong>br</strong> />
nije donijela miraz (jer nismo imali kuću), i tako<<strong>br</strong> />
osloboditi svoju najmiliju. Međutim, kako su i njegova<<strong>br</strong> />
kćerka i sin voljeli tu radnju, bio je spreman da<<strong>br</strong> />
je kupi po pravednoj cijeni. Zbog toga je trebalo da<<strong>br</strong> />
otputujem u Isfahan.<<strong>br</strong> />
19.<<strong>br</strong> />
Sedmicu nakon povratka u Teheran, svratio sam<<strong>br</strong> />
u knjižaru u kojoj sam prije radio. Novi prodavač, koji<<strong>br</strong> />
je došao nakon što su mene istjerali, bio je otpušten.<<strong>br</strong> />
Međutim, posao je išao slabo i nije im trebao novi<<strong>br</strong> />
prodavač. Šef je donio čaj i prema meni se ophodio<<strong>br</strong> />
kao neki stari, prisni prijatelj. Rekao je da više ne prodaje<<strong>br</strong> />
udžbenike. Ne isplati se, a i tržište knjige tih<<strong>br</strong> />
dana bilo je opalo jer je bio rat i već neko vrijeme<<strong>br</strong> />
nove knjige su rijetko štampane. Niko nije kupovao<<strong>br</strong> />
knjige koje su skupljale prašinu po skladištima. (Ko<<strong>br</strong> />
je imao para za kupovinu knjiga? Sav novac koji su<<strong>br</strong> />
ljudi imali u džepu trošen je na stomak.)<<strong>br</strong> />
Rekao je: “I mi sami smo višak.” Mislio je na<<strong>br</strong> />
22 Prema islamskom pravu, novčani iznos ili druga<<strong>br</strong> />
imovina koju muž prilikom sklapanja <strong>br</strong>aka<<strong>br</strong> />
daruje ženi. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
sebe i dvojicu prodavača koji su ostali. “Mušterije<<strong>br</strong> />
ni na vidiku”, reče. I stvarno – dok sam tamo sjedio,<<strong>br</strong> />
nije ušla nijedna mušterija.<<strong>br</strong> />
Rekao sam da sam se oženio i namjeravam,<<strong>br</strong> />
čim uspijem malo srediti svoj život, dovesti ženu u<<strong>br</strong> />
Teheran.<<strong>br</strong> />
Šefu se to mnogo dopalo. Dao mi je savjet;<<strong>br</strong> />
rekao je da čovjek mora voljeti svoju ženu i radi<<strong>br</strong> />
nje sâm podnositi sve životne tegobe. Rekao je da<<strong>br</strong> />
i on mnogo voli svoju ženu, i premda je oženjen<<strong>br</strong> />
već trideset godina sasvim je zadovoljan svojim<<strong>br</strong> />
životom. Kazao je ove stihove:<<strong>br</strong> />
“Užitak na svijetu zubi su i žene,<<strong>br</strong> />
Bez žena i zuba ovaj svijet zatvor je.”<<strong>br</strong> />
Razgovarao je sa mnom s poštovanjem,<<strong>br</strong> />
govorio mi “Vi”, iako je ranije govorio “ti”. To se<<strong>br</strong> />
promijenilo zbog očeve smrti, zato što sam se<<strong>br</strong> />
oženio, a i stoga što me je izbacio s posla.<<strong>br</strong> />
Kad sam krenuo, došao je sa mnom do vrata i<<strong>br</strong> />
rekao da svratim kad god uhvatim vremena.<<strong>br</strong> />
“Do<strong>br</strong>o”, rekao sam.<<strong>br</strong> />
Kada sam trebao otputovati u Isfahan zbog<<strong>br</strong> />
pisma moga punca, otišao sam mu i rekao: “Idem<<strong>br</strong> />
u Isfahan.” Nisam rekao da se razvedem od žene,<<strong>br</strong> />
već samo to da “idem na dan-dva i vraćam se”.<<strong>br</strong> />
Tog dana u knjižari su bile jedna-dvije mušterije<<strong>br</strong> />
i šef nije bio toliko ljubazan. Nije donio čaj, niti<<strong>br</strong> />
udijelio savjet; nije govorio poeziju, niti mu se<<strong>br</strong> />
dalo da priča.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Umro mi je otac.”<<strong>br</strong> />
“Rekao si već!”, reče.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Znam, ali onda kad je umro nisam<<strong>br</strong> />
rekao. Rekao sam kasnije.”<<strong>br</strong> />
“Sjećam se”, reče.<<strong>br</strong> />
“Tada sam rekao da idem na dan-dva i vraćam<<strong>br</strong> />
se, ali nisam rekao da mi je otac umro.”<<strong>br</strong> />
“Znam, znam. Sjećam se. A zašto nisi rekao?”<<strong>br</strong> />
“Ne znam zašto. Bio sam rasijan.”<<strong>br</strong> />
“Nevažno. Bilo, pa prošlo. Osim toga, da se to<<strong>br</strong> />
i nije desilo, ti bi još tada morao misliti o nekom<<strong>br</strong> />
drugom zanimanju, jer nam je posao opao baš od<<strong>br</strong> />
prošle godine.”<<strong>br</strong> />
“Dakle, trebao sam ti privremeno! Samo<<strong>br</strong> />
tokom sezone udžbenika, kada si imao posla<<strong>br</strong> />
preko glave!”<<strong>br</strong> />
“Eto da je i bilo tako; šta hoćeš time reći?”<<strong>br</strong> />
Nisam time želio ništa reći. Oz početka sam<<strong>br</strong> />
znao da sam mu trebao samo dok je imao puno<<strong>br</strong> />
posla. A to što, kad mi je otac umro, nisam rekao<<strong>br</strong> />
umro mi je otac – bio je samo izgovor.<<strong>br</strong> />
163
ROMAN<<strong>br</strong> />
Brak je razveden. Prodavnica Zajanderud u<<strong>br</strong> />
potpunosti je pripala mojoj tetičnoj, bivšoj mi ženi,<<strong>br</strong> />
a meni je samo isplaćen određen iznos kao razlika<<strong>br</strong> />
između njene vrijednosti prošle i ove godine.<<strong>br</strong> />
20.<<strong>br</strong> />
Od porodice moje bivše žene stiglo je pismoobavijest<<strong>br</strong> />
da se približava godišnjica očeve smrti,<<strong>br</strong> />
odnosno podsjećanje da tog dana svakako dođem u<<strong>br</strong> />
Isfahan. Kada sam primio pismo, do godišnjice<<strong>br</strong> />
očeve smrti bila je preostala samo jedna noć, a ja<<strong>br</strong> />
nisam bio do<strong>br</strong>o. Toliko nisam bio do<strong>br</strong>o da, i kada<<strong>br</strong> />
bih htio da idem, ne bih mogao. Povrh toga, već je<<strong>br</strong> />
bilo kasno. Ili su pismo kasno poslali, ili je kasno stiglo;<<strong>br</strong> />
datum nije imalo. Vidio sam ga uveče, kada<<strong>br</strong> />
sam došao kući. Nisam znao ni da li će se o<strong>br</strong>ed održati<<strong>br</strong> />
noć uoči godišnjice – ukoliko uopće bude o<strong>br</strong>eda<<strong>br</strong> />
– ili sutradan; kako god, jako sam se snuždio.<<strong>br</strong> />
Poslije večere, kada su Hašajar i Hamid zaspali, kao<<strong>br</strong> />
i prethodnih noći otišao sam u kuhinju, upalio svjetlo<<strong>br</strong> />
i sjeo da pišem; ali, pisanje me nije htjelo. Vrtjelo<<strong>br</strong> />
mi se u glavi. Imao sam groznicu. Bila je peta noć<<strong>br</strong> />
kako sam ostajao budan; preko dana – od jutra do<<strong>br</strong> />
mraka – lunjao sam teheranskim ulicama. Tog dana<<strong>br</strong> />
popodne svratio sam kod nekadašnjeg šefa i rekao<<strong>br</strong> />
mu da ovih noći pišem jednu priču. Rekao je, kad<<strong>br</strong> />
god je završim da je i njemu dam da je pročita, pa<<strong>br</strong> />
ako bude do<strong>br</strong>a dat će da se objavi. Ponekad je i on<<strong>br</strong> />
štampao knjige – zbirke zadataka s rješenjima,<<strong>br</strong> />
knjige za samostalno učenje, testove za prijemni<<strong>br</strong> />
ispit i slične stvari. Imao je mnogo poznanika među<<strong>br</strong> />
izdavačima. Međutim, po meni je bilo malo vjerovatno<<strong>br</strong> />
da se ono što sam ja pisao nekome svidi.<<strong>br</strong> />
Te noći, pročitao sam sve što sam dotad bio<<strong>br</strong> />
napisao. Vidio sam, skoro sve što sam želio napisati<<strong>br</strong> />
– napisao sam, i više mi ništa nije padalo na pamet.<<strong>br</strong> />
Ustao sam, malo prohodao. Razmišljao o do<strong>br</strong>im i<<strong>br</strong> />
lošim stranama onog što sam učinio; no, vidio sam<<strong>br</strong> />
da nema svrhe, ili barem tada nije bilo vrijeme za<<strong>br</strong> />
razmišljanje. Bilo je rano. Htio sam očistiti glavu od<<strong>br</strong> />
svake misli i uo<strong>br</strong>azilje, od svega što se nije moglo<<strong>br</strong> />
vidjeti, čuti, pomirisati i dotaknuti. Bilo mi je dosta<<strong>br</strong> />
svega. Nespavanje tih nekoliko noći me uništilo.<<strong>br</strong> />
21.<<strong>br</strong> />
Prozor je zaškripao i otvorio se. U kuhinju uđe<<strong>br</strong> />
ledeni vjetar. Na tren sam se ukočio, očekujući da s<<strong>br</strong> />
vjetrom uđe još ko god; no, osjetih da se mrznem.<<strong>br</strong> />
164<<strong>br</strong> />
Kvaka na prozoru bila je zamrznuta a prozor se, od<<strong>br</strong> />
siline vjetra, teško zatvarao. Opet je zaškripao, a<<strong>br</strong> />
kvaka se zatresla u mojoj ruci. Onda se čvrsto zatvorio.<<strong>br</strong> />
Međutim, škripa je bila glasna i uplašio sam se da<<strong>br</strong> />
će se moji sustanari probuditi. Ugasio sam svjetlo<<strong>br</strong> />
kako ne bi primijetili da je neko u kuhinji, ako se probude.<<strong>br</strong> />
Vratio sam se pokraj prozora, da ga zatvorim<<strong>br</strong> />
ako se otvori, jer je opet škripao i činilo se da se ponovo<<strong>br</strong> />
otvara. Baš u tom času, nešto se začulo pod mojim<<strong>br</strong> />
nogama. Nisam valjda zgazio bubašvabu, pomislio<<strong>br</strong> />
sam, i zastao baš tamo gdje sam bio – pored prozora<<strong>br</strong> />
– da ne bih u mraku pogazio bubašvabe. Razmišljao<<strong>br</strong> />
sam o tome da upalim svjetlo, kako bih vidio ispred<<strong>br</strong> />
sebe, kada se iz sobe začu neki zvuk; potom se ču<<strong>br</strong> />
škripanje kuhinjskih vrata, koja se polahko otvoriše.<<strong>br</strong> />
Pomislio sam, gotovo je – jedan od sustanara me<<strong>br</strong> />
uhvatio na djelu. Da to barem bude Hašajar, u sebi<<strong>br</strong> />
sam pomislio, pošto Hamidu nije trebalo mnogo da<<strong>br</strong> />
se počne izrugivati, i sve što je govorio Hašajaru govorio<<strong>br</strong> />
je i meni. A meni se to nimalo nije dopadalo. Ali,<<strong>br</strong> />
nije bilo druge; ko god da je bio, otvorio je vrata i ulazio<<strong>br</strong> />
je u kuhinju. Do<strong>br</strong>o sam osmotrio: u mraku pored<<strong>br</strong> />
vrata ukazala se očeva sjena.<<strong>br</strong> />
“A-joj! Opet sanjam”, rekoh. “Upali svjetlo,<<strong>br</strong> />
prekidač ti je blizu ruke!”, viknuo sam.<<strong>br</strong> />
Ako je to neko od mojih sustanara, koga sam<<strong>br</strong> />
zamijenio s ocem, postat će jasno čim upali svjetlo.<<strong>br</strong> />
Po zidu pokraj vrata rukama je nakratko tražio prekidač,<<strong>br</strong> />
dok ga nije našao i upalio svjetlo. Sada je bilo<<strong>br</strong> />
svijetlo da ne može biti svjetlije, i jasno se moglo<<strong>br</strong> />
vidjeti da je to otac: u opeglanim hlačama i košulji<<strong>br</strong> />
kratkih rukava, sijede kose i glatko o<strong>br</strong>ijan, stajao je<<strong>br</strong> />
pored kuhinjskih vrata i smiješio mi se. Izgledao je<<strong>br</strong> />
kao onih dana kada smo zajedno išli na rijeku.<<strong>br</strong> />
“Zdravo”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Reče: “Šta radiš ovdje?”<<strong>br</strong> />
“Prozor je bio otvoren; došao sam da ga zatvorim”,<<strong>br</strong> />
rekoh.<<strong>br</strong> />
Reče: “Ovdje je hladno; prehladit ćeš se.”<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Imam groznicu. Jako mi je loše.”<<strong>br</strong> />
“Odjeni nešto. Pazi da se ne prehladiš!”, reče.<<strong>br</strong> />
“Do<strong>br</strong>o”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Ugasio je svjetlo u kuhinji. Otišli smo u sobu.<<strong>br</strong> />
Svjetlo u sobi bilo je upaljeno. Postelje su bile u<<strong>br</strong> />
uglu sobe, pospremljene i složene. Hašajar je sjedio<<strong>br</strong> />
u jednom uglu sobe i obuvao čarape, a u drugom<<strong>br</strong> />
uglu Hamid se češljao pred ogledalom na ormaru.<<strong>br</strong> />
Na sredini sobe bila je prostrta sofra, s komadićima<<strong>br</strong> />
kruha rasutim po njoj, nekoliko šolja čaja, praznih<<strong>br</strong> />
ili dopola popijenih, i jednim tanjirom za sir. Bila je<<strong>br</strong> />
to sofra od našeg pojedenog doručka.<<strong>br</strong> />
Otac me je posjeo na stolicu, ogrnuo me<<strong>br</strong> />
dekom i rekao: “Do<strong>br</strong>o se umotaj!”<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>o sam se umotao dekom i rekao Hašajaru:<<strong>br</strong> />
“Jesi li ranije vidio moga oca?”<<strong>br</strong> />
Hašajar podiže glavu i s osmijehom reče:<<strong>br</strong> />
“Neka ti san izdo<strong>br</strong>i!”<<strong>br</strong> />
I Hamid okrenu glavu i nasmija se.<<strong>br</strong> />
Otac je sjedio na podu, oslonjen na postelje.<<strong>br</strong> />
“A ti, Hamid? Jesi li ti ranije vidio moga oca?”,<<strong>br</strong> />
upitah.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Ja? Momak, ti kao da spavaš.”<<strong>br</strong> />
“Kako?”<<strong>br</strong> />
“Nema tu ‘kako’. To što govoriš ne priliči čovjeku<<strong>br</strong> />
koji je pri svijesti.”<<strong>br</strong> />
“Kako?”, opet sam pitao.<<strong>br</strong> />
Ovaj put, Hašajar reče: “Nema tu ‘kako’. Tvoj je<<strong>br</strong> />
otac ovdje već tri-četiri dana naš gost.”<<strong>br</strong> />
“Malo više. Sinoć je bila tačno peta noć”, reče<<strong>br</strong> />
otac.<<strong>br</strong> />
“Ja ti poznajem oca još od djetinjstva. Bili<<strong>br</strong> />
smo komšije”, reče Hamid.<<strong>br</strong> />
“Da. Tako je”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “A i otkad sam u Tehranu, kad<<strong>br</strong> />
god bih otišao u Isfahan obilazio bih ga.”<<strong>br</strong> />
“Ljubazno od tebe”, reče otac.<<strong>br</strong> />
“Sjećate se da sam, prije godinu-dvije, dolazio<<strong>br</strong> />
kod Vas? Ja se do<strong>br</strong>o sjećam”, reče Hamid.<<strong>br</strong> />
“Gdje?”, upita otac.<<strong>br</strong> />
“U Isfahanu. U Vašoj radnji.”<<strong>br</strong> />
“I?”<<strong>br</strong> />
“Bilo je prijepodne. Radili ste. A onda ste progovorili<<strong>br</strong> />
koju.”<<strong>br</strong> />
Otac upita: “Šta sam rekao?”<<strong>br</strong> />
“Rekli ste: nikad se nemoj oženiti.”<<strong>br</strong> />
Otac se nasmija.<<strong>br</strong> />
“Pa ti se ženiš!”, Hašajar reče Hamidu.<<strong>br</strong> />
“Šta još?”, upita otac.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Kazali ste i jedan distih. Sad ga<<strong>br</strong> />
se ne sjećam.”<<strong>br</strong> />
“Sigurno je bio ovaj – Žena i aždaha...”, reče<<strong>br</strong> />
otac.<<strong>br</strong> />
“Ahaa! Baš taj!”, reče Hamid.<<strong>br</strong> />
“Možete li kazati i ostatak distiha?”, reče<<strong>br</strong> />
Hašajar.<<strong>br</strong> />
Otac reče:<<strong>br</strong> />
“Žena i aždaha – bolje je da obje su u zemlji,<<strong>br</strong> />
Bolje je da svijet čist je od te obje nečisti.”<<strong>br</strong> />
Hašajar zapisa.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Još... Još ste rekli: pij mnogo
mlaćenice. Pogotovo poslije jela. Rekli ste: mlaćenica<<strong>br</strong> />
čovjeku produžuje život.”<<strong>br</strong> />
“Mlaćenica uspavljuje”, reče Hašajar.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Sjećam se da ste još rekli: cijeni<<strong>br</strong> />
svoju mladost. Kad čovjek ostari, više nije nizašta.”<<strong>br</strong> />
“Pa, to je jasno”, reče otac.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Još ste rekli: čovjek do tridesetečetrdeste<<strong>br</strong> />
godine ide uz<strong>br</strong>do; onda krene niz<strong>br</strong>do.<<strong>br</strong> />
Zatim ste rekli: ja sam sada na niz<strong>br</strong>dici.”<<strong>br</strong> />
“Sada?”, reče otac. Malo je razmislio. “Sada sam<<strong>br</strong> />
na ravnom putu. Ni na uz<strong>br</strong>dici, ni na niz<strong>br</strong>dici.”<<strong>br</strong> />
“Da li biste voljeli da ste na onoj svojoj niz<strong>br</strong>dici?”,<<strong>br</strong> />
upita Hamid.<<strong>br</strong> />
Otac reče: “Ne. Ne. Volio bih da sam na uz<strong>br</strong>dici.<<strong>br</strong> />
Samo na uz<strong>br</strong>dici.”<<strong>br</strong> />
Hašajar se odjenuo. Zapisivao je.<<strong>br</strong> />
22.<<strong>br</strong> />
Ustao sam i otišao u kuhinju. Htio sam da se<<strong>br</strong> />
probudim. Jutarnja svjetlost ušla je u sobu. A i<<strong>br</strong> />
jutarnja ciča. Prozor je bio otvoren. Zatvorio sam<<strong>br</strong> />
ga. Čvrsto. Rekoh, hvala Bogu da sam se izbavio iz<<strong>br</strong> />
tih ludorija. Ja, stručnjak za snove, znao sam da je<<strong>br</strong> />
jutro u snu bilo znak buđenja; kao hladnoća vode,<<strong>br</strong> />
kao mokrenje. Vratio sam se u sobu. Svjetlo u sobi<<strong>br</strong> />
bilo je još uvijek upaljeno. Soba je bila osvijetljena;<<strong>br</strong> />
ne baš kao kuhinja, ali osvijetljena. Ona trojica<<strong>br</strong> />
još uvijek su sjedila, svako na svom mjestu, a i<<strong>br</strong> />
sofra od doručka i dalje je stajala na podu. Hašajar<<strong>br</strong> />
je nešto pisao. Mene uhvati kašalj.<<strong>br</strong> />
Otac reče: “Nije to ništa. Bit će ti bolje. Samo<<strong>br</strong> />
se do<strong>br</strong>o utopli.”<<strong>br</strong> />
“Jako mi je loše, izgleda da sam se i prehladio”,<<strong>br</strong> />
rekoh.<<strong>br</strong> />
“Ništa to nije. Mladalačka vatra sve zaliječi”,<<strong>br</strong> />
reče otac.<<strong>br</strong> />
Sjeo sam i opet se čvrsto umotao u deku.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Momci, puno vam hvala! Učinili<<strong>br</strong> />
ste mi veliku uslugu. Neko vrijeme ostat ću ovdje;<<strong>br</strong> />
onda ću se, kad bude prilike, malo raspitati;<<strong>br</strong> />
možda pronađem neki veći stan.”<<strong>br</strong> />
“Kakvu uslugu?”, upitao sam.<<strong>br</strong> />
Reče: “Veliku! Ne govorim to iz učtivosti. Ovih<<strong>br</strong> />
dana teško je pronaći stan. Naravno, za vas dvojicu<<strong>br</strong> />
ovdje ima dovoljno mjesta; ali, za dvoje koji tek<<strong>br</strong> />
stupaju u <strong>br</strong>ak jako je teško. I ti si, čuo sam, u Isfahanu<<strong>br</strong> />
tražio stan. Zasigurno znaš koliko je teško.”<<strong>br</strong> />
“Ne znam o čemu govoriš”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Hamid se nasmija. “Ti kao da baš i nisi pri<<strong>br</strong> />
čistoj!” Okrenu se prema mom ocu. I Hašajar je<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
pogledao, da vidi smiju li se i oni. Posmatrali su<<strong>br</strong> />
me i smijali se.<<strong>br</strong> />
“Mene ste našli zafrkavati?”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Hamid suspregnu smijeh i reče im: “Hajde da<<strong>br</strong> />
mu kažemo. Mora da je toliko rasijan da je zaboravio<<strong>br</strong> />
na sve dogovore.” Potom se okrenu prema<<strong>br</strong> />
meni. “Do<strong>br</strong>o me slušaj! Ti ideš s ocem u Isfahan.<<strong>br</strong> />
Dogovor je i da Hašajar ostatak poeme napiše kod<<strong>br</strong> />
svoje kuće. A ja ću svoju ženu dovesti ovdje.”<<strong>br</strong> />
“Sa srećom!”, reče otac.<<strong>br</strong> />
Hašajar reče: “Moraš smisliti neko rješenje za<<strong>br</strong> />
ove bubašvabe.”<<strong>br</strong> />
“Jeste li ovdje uvijek imali bubašvabe?”, upita<<strong>br</strong> />
otac.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Ne. Štaviše, sada i nije sezona<<strong>br</strong> />
bubašvaba. Ali, eto, u ovim rupama od stanova...”<<strong>br</strong> />
“Ne, neko vrijeme nismo imali bubašvabe”,<<strong>br</strong> />
reče Hašajar. “Ljeti bubašvaba ima svuda; no, kada<<strong>br</strong> />
zahladi...” Pogledao je Hamida i oprezno rekao:<<strong>br</strong> />
“Pravo da Vam kažem, pojavile su se ovih zadnjih<<strong>br</strong> />
nekoliko noći.”<<strong>br</strong> />
“Zadnjih nekoliko noći?”, reče otac. “Reci od<<strong>br</strong> />
dana kad sam ja došao, olakšaj sebi!”<<strong>br</strong> />
Sva trojica prasnuše u smijeh.<<strong>br</strong> />
Hamid reče: “Bubašvabe su moja <strong>br</strong>iga! Kad vi<<strong>br</strong> />
odete, ja ću ih sam srediti.”<<strong>br</strong> />
“Ali ja ne idem”, rekoh.<<strong>br</strong> />
“Ne ideš?”, s osmijehom reče Hamid.<<strong>br</strong> />
Otac reče: “Sine, nema druge. Morate se<<strong>br</strong> />
pomiriti. Poslali su me iz Isfahana da te vratim.<<strong>br</strong> />
Nemoj učiniti ništa što će ti ocu ukaljati o<strong>br</strong>az.”<<strong>br</strong> />
“Neću se pomiriti sa ženom”, rekoh.<<strong>br</strong> />
“U redu, nemoj se pomiriti; ali, vrati se”, reče<<strong>br</strong> />
otac.<<strong>br</strong> />
Hamid opet reče: “Momci, puno vam hvala.<<strong>br</strong> />
Žena i ja nikada nećemo zaboraviti vašu uslugu.”<<strong>br</strong> />
Okrenuo sam se prema ocu i upitao: “Tata, je li<<strong>br</strong> />
istina da je majka zbog tebe presvisnula i umrla?”<<strong>br</strong> />
Otac reče: “Ne. Ja sam presvisnuo zbog tvoje<<strong>br</strong> />
majke.”<<strong>br</strong> />
“Ali, kad si ti umro majka nije bila živa.”<<strong>br</strong> />
“Nije. Ali sam je svaku noć sanjao.”<<strong>br</strong> />
“I ja tebe sanjam svaku noć.”<<strong>br</strong> />
“Onda pazi da ne presvisneš!”<<strong>br</strong> />
Prasnuše u smijeh.<<strong>br</strong> />
“Šta ti to pišeš?”, viknuo sam na Hašajara.<<strong>br</strong> />
“Ovo što pričamo”, reče.<<strong>br</strong> />
“I šta ćeš s tim?”, upitah.<<strong>br</strong> />
Reče: “Možda će mi biti od koristi.”<<strong>br</strong> />
“Za šta?”<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
“Za moju poeziju.”<<strong>br</strong> />
“Za poemu koju pišeš?”<<strong>br</strong> />
“Da.”<<strong>br</strong> />
“Možeš li nam pročitati jedan dio, iz dijelova<<strong>br</strong> />
koje dosad nisi čitao?”<<strong>br</strong> />
“Da, naravno”, reče Hašajar. Ustade i sa stola<<strong>br</strong> />
podiže pregršt papira. Neko vrijeme je tražio, a<<strong>br</strong> />
onda je iz papira izvukao jedan list.<<strong>br</strong> />
“Iz dijelova koje dosad nisi čitao”, ponovo<<strong>br</strong> />
rekoh.<<strong>br</strong> />
Hašajar reče: “Do<strong>br</strong>o. Ovo ti dosad nisam<<strong>br</strong> />
čitao.” Sjede na stolicu i prvo sačeka da se svi utišaju;<<strong>br</strong> />
zatim isturi prsa i poče da čita:<<strong>br</strong> />
“Od mosta do mosta,<<strong>br</strong> />
Sijosepol, Hadžu...”<<strong>br</strong> />
“Taram-taram-tam-taam!” Bio je to Hamid,<<strong>br</strong> />
koji je davao ritam. Otac prasnu u smijeh.<<strong>br</strong> />
“... do kraja rijeke...”<<strong>br</strong> />
“... do kraja rijeke...”, ponovi Hamid, poče da<<strong>br</strong> />
plješće i reče: “Bravo! Ovo je bilo izvrsno!” I otac<<strong>br</strong> />
zapljeska, misleći da je čitanje poezije time završeno;<<strong>br</strong> />
no, Hašajar je sve jednako čitao i otac više<<strong>br</strong> />
nije zapljeskao, ali se valjao od smijeha. Bučno<<strong>br</strong> />
pljeskanje i smijeh njih dvojice nisu mi dopuštali<<strong>br</strong> />
da čujem šta to Hašajar čita, pošto je on i dalje<<strong>br</strong> />
čitao ne obazirući se na njih. Nastojao je da čita<<strong>br</strong> />
glasno, ali galama njih dvojice bila je veća, tako<<strong>br</strong> />
da sam s mukom čuo ovih nekoliko zadnjih riječi:<<strong>br</strong> />
“Močvara tamo je,<<strong>br</strong> />
onima što na rijeku se zaputiše,<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>emenita i uzburkana.”<<strong>br</strong> />
Više nije čitao. Podigao je glavu s papira i<<strong>br</strong> />
nasmiješio se. Bilo je jasno da je pročitao ono što<<strong>br</strong> />
je želio pročitati, i nije pridavao značaj tome da li<<strong>br</strong> />
ga je neko slušao ili nije.<<strong>br</strong> />
Otac je s mukom suspregnuo smijeh; potrljao<<strong>br</strong> />
je oči, vlažne od suza, i rekao: “Svaka čast!”<<strong>br</strong> />
Htio sam nešto pitati, kako bih pokazao da<<strong>br</strong> />
sam barem ja slušao. “Šta si htio reći onim tamo<<strong>br</strong> />
je?”, upitah.<<strong>br</strong> />
Reče: “Ništa.”<<strong>br</strong> />
“Zar je moguće?”<<strong>br</strong> />
“Prvo ti kaži šta želiš reći tom pričom koju<<strong>br</strong> />
pišeš.”<<strong>br</strong> />
“Ja?”<<strong>br</strong> />
“Da, ti.”<<strong>br</strong> />
“Kojom pričom?”<<strong>br</strong> />
“Pričom koju su pisao ovih nekoliko noći.<<strong>br</strong> />
Misliš da ja ne znam? Pravio sam se da spavam,<<strong>br</strong> />
kako bi ti mogao na miru raditi.”<<strong>br</strong> />
165
ROMAN<<strong>br</strong> />
Bilo je očito da je to rekao iz ljutnje. Mislio je<<strong>br</strong> />
da i ja hoću da ga zafrkavam, pa je uzvraćao otkrivajući<<strong>br</strong> />
moju tajnu.<<strong>br</strong> />
23.<<strong>br</strong> />
Sklopio sam oči i neko vrijeme držao ih sklopljene.<<strong>br</strong> />
I držao ih sklopljene. Toliko sam ih držao<<strong>br</strong> />
sklopljene da su mi kapci otežali, i hvatao me je<<strong>br</strong> />
san. Znao sam, ako je ovo san i ako me u ovom snu<<strong>br</strong> />
uhvati san, i kad se probudim iz drugog sna još<<strong>br</strong> />
uvijek ću biti u prvome, i moram se i iz njega probuditi.<<strong>br</strong> />
Ne smijem dopustiti da me san uhvati.<<strong>br</strong> />
Otvorio sam oči i vidio oca. Zdravog, jakog, bez<strong>br</strong>ižnog.<<strong>br</strong> />
Još uvijek se smijao.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Pravo kaži – jesi li ti živ?”<<strong>br</strong> />
“Da. Živ sam”, reče uvjereno.<<strong>br</strong> />
Ustao je i pokazao mi se, od glave do pete.<<strong>br</strong> />
Micao se. Imao je zapreminu.<<strong>br</strong> />
“Dođi, provjeri!”, reče.<<strong>br</strong> />
Ustao sam. Dodirnuo sam ga. Omirisao ga.<<strong>br</strong> />
Nije mirisao na mrtvaca.<<strong>br</strong> />
S osmijehom reče: “Hoćeš da idemo na rijeku?”<<strong>br</strong> />
“Otkud ovdje rijeka? Ovo je Teheran”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Uvjereno reče: “Provjeri!”<<strong>br</strong> />
Otišao je do vrata. Pored vrata je zastao, čekajući<<strong>br</strong> />
me. Bacio sam deku. Preko odjeće sam navukao<<strong>br</strong> />
kaput i izašli smo na vrata. Da sam spavao, sad<<strong>br</strong> />
kada smo izlazili napolje, na ovoj hladnoći s početka<<strong>br</strong> />
jutra, probudio bih se; međutim, izašli smo,<<strong>br</strong> />
bilo je jako hladno, a jutarnja svjetlost veoma<<strong>br</strong> />
oštra; no, nisam se probudio. Dakle – bio sam<<strong>br</strong> />
budan, a čovjek koji je pored mene hodao ulicom<<strong>br</strong> />
uistinu je bio moj otac. U košulji kratkih rukava. U<<strong>br</strong> />
ovo doba godine. U ovo doba dana. Na ovom vremenu.<<strong>br</strong> />
Na ovoj svjetlosti koja donosi uvjerenost.<<strong>br</strong> />
Upitao sam: “Zašto nisi odjenuo sako?”<<strong>br</strong> />
“Ne treba. Uopće mi nije hladno”, reče.<<strong>br</strong> />
“Kuda ćemo?”, upitah.<<strong>br</strong> />
“Idemo u Lalezar 23 ”, reče.<<strong>br</strong> />
Pitao sam: “Zašto tamo?”<<strong>br</strong> />
“Imam posla”, reče.<<strong>br</strong> />
“Kakvog posla?”, upitah.<<strong>br</strong> />
“Ne pitaj!”, reče. “Mnogo volim taj kraj. Moj<<strong>br</strong> />
Teheran je tamo. Raskršće Kont, ulice Lalezar,<<strong>br</strong> />
Eslambul, Ferdusi, Sa’di, Mohberoddoule, Manučehri<<strong>br</strong> />
– samo taj kraj do<strong>br</strong>o poznajem.”<<strong>br</strong> />
Bilo je toliko rano da uopće nije bilo taksija.<<strong>br</strong> />
23 Ulica u Teheranu. (Prim. prev.)<<strong>br</strong> />
166<<strong>br</strong> />
Jedan dotrajao Opel 61 stade nam pred noge.<<strong>br</strong> />
Odvezao nas je prema ulici Ferdusi. Sjeli smo pozadi.<<strong>br</strong> />
Usputne ulice bilo su potpuno puste. Nastojao<<strong>br</strong> />
sam da ne gledam oca, ne bi li ga nestalo. U retrovizoru,<<strong>br</strong> />
pogled mi pade na vozača Opela: bio je to<<strong>br</strong> />
moj nekadašnji šef. Pozdravili smo se, predstavio<<strong>br</strong> />
sam mu oca. Ona velika grba koju je imao, i nizak<<strong>br</strong> />
stas, za volanom se nisu previše primjećivali. Sigurno<<strong>br</strong> />
je nešto stavio pod sebe kako bi se podigao, a i<<strong>br</strong> />
tako mu je glava dosezala tek visinu volana. Rekao<<strong>br</strong> />
je da taksira rano izjutra i krajem večeri jer su ulice<<strong>br</strong> />
tada puste a troškovi na ženu i dijete veliki, i čovjek<<strong>br</strong> />
se mora dovijati kako god može. Okrenuo je glavu<<strong>br</strong> />
prema meni i kazao: “Rekao sam ti koliko je volim.”<<strong>br</strong> />
“Da, sjećam se”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Pitao me je za ženu i rekao: “Pozdravi je!”<<strong>br</strong> />
“Svakako”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Izašli smo na početku ulice Manučehri. Nije<<strong>br</strong> />
htio uzeti novac. Htio je da bude ljubazan. No,<<strong>br</strong> />
teškom mukom uspjeli smo mu platiti.<<strong>br</strong> />
24.<<strong>br</strong> />
Zašli smo u ulicu Manučehri.<<strong>br</strong> />
“Ti reče, ovdje imaš posla?”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Reče: “Da. Pođi za mnom!”<<strong>br</strong> />
“Kažeš, poznaješ ovaj kraj?”, rekoh.<<strong>br</strong> />
S osmijehom reče: “Ovaj kraj poznajem kao<<strong>br</strong> />
vlastiti džep. Onaj kraj, malo prema gore, ne poznajem,<<strong>br</strong> />
ali ovaj poznajem i bolje od tebe.”<<strong>br</strong> />
Išao je naprijed i bio živahniji i raspoloženiji<<strong>br</strong> />
nego ikad (nego svih onih jutara kada smo zajedno<<strong>br</strong> />
išli na rijeku). Obuze me smijeh.<<strong>br</strong> />
“Zašto se smiješ?”, upita.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Koji si ti prepredenjak! Čitavu jednu<<strong>br</strong> />
godinu svi smo mislili da si umro; ali, ti si zaista<<strong>br</strong> />
živ. Zar ne?”<<strong>br</strong> />
“Naravno da sam živ. Zar ne vidiš?”<<strong>br</strong> />
Stigli smo do jednog proširenja i ulica se završila.<<strong>br</strong> />
Bili smo na obali rijeke. Tačno naspram nas,<<strong>br</strong> />
na drugoj obali rijeke, bilo je drveće s isprepletenim<<strong>br</strong> />
krošnjama, a iza drveća se uzdizala visoka<<strong>br</strong> />
planina oštrog vrha koju sam <strong>br</strong>zo prepoznao: bila<<strong>br</strong> />
je to naša planina Soffe.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “E! Pa, ovo je naša rijeka!”<<strong>br</strong> />
Reče: “Šta je tebi? Ovo je raskršće Kont. A ovo<<strong>br</strong> />
je ulica Lalezar. Rekao sam da ovaj kraj poznajem<<strong>br</strong> />
bolje od tebe!” Pogleda oko sebe i reče: “Odavde<<strong>br</strong> />
imam mnogo uspomena. Čitav jedan život proveo<<strong>br</strong> />
sam ovdje.”<<strong>br</strong> />
Sunce se podizalo s naše lijeve strane, od<<strong>br</strong> />
kraja rijeke, iz pravca močvare. Skrenuli smo udesno.<<strong>br</strong> />
Napravili smo nekoliko koraka.<<strong>br</strong> />
Reče: “Za vrijeme rata – drugog rata, naravno;<<strong>br</strong> />
Drugog svjetskog rata, a ne ovih ratova koje<<strong>br</strong> />
sada vidiš...”<<strong>br</strong> />
“Da?”<<strong>br</strong> />
“Za vrijeme rata, ovdje je bila jedna kafana.”<<strong>br</strong> />
“Gdje?”<<strong>br</strong> />
“Tačno ovdje.” Vrhom cipele povukao je liniju<<strong>br</strong> />
po zemlji. Potom je izuo cipele i čarape, skinuo<<strong>br</strong> />
košulju i hlače, i sjeo na kamen koji je stajao pored<<strong>br</strong> />
linije. Rekao mi je da i ja sjednem kraj njega.<<strong>br</strong> />
Skinuo sam kaput koji sam nosio i bacio ga na<<strong>br</strong> />
zemlju. Bio je to Hamidov kaput. Postalo mi je<<strong>br</strong> />
hladno. Htio sam da ga obučem. Predomislio sam<<strong>br</strong> />
se. Morao sam dopustiti da mi postane hladno,<<strong>br</strong> />
što hladnije. Još se moglo posmatrati Sunce; još<<strong>br</strong> />
uvijek nije prejako sijalo. Ali, od Sunca čovjek<<strong>br</strong> />
ništa nema. Sunce je Sunce. Sunce Zajanderuda;<<strong>br</strong> />
Sunce Lalezara. Sva su Sunca jednaka.<<strong>br</strong> />
“I?”, rekoh.<<strong>br</strong> />
“Bila je tačno ovdje. Nekoliko stepenica vodilo<<strong>br</strong> />
je naniže. U njoj je služen veoma dobar kebab.<<strong>br</strong> />
Bila je poznata u čitavom Teheranu. Ovdje je pjevala<<strong>br</strong> />
jedna pjevačica iz Poljske. Imala je predivan<<strong>br</strong> />
glas. Možda su zbog njenog glasa kebabi ovdje<<strong>br</strong> />
bili tako ukusni. U to vrijeme bio sam u Teheranu.<<strong>br</strong> />
Bio sam, otprilike, tvojih godina. Došao sam bio u<<strong>br</strong> />
Teheran da tražim posao, mada je u Isfahanu bilo<<strong>br</strong> />
mnogo posla; ali, za onamo me ništa nije vezalo.<<strong>br</strong> />
Mrzio sam Isfahan. Mrzio sam krojački zanat...”<<strong>br</strong> />
“A rijeku?”<<strong>br</strong> />
“... Kad god sam imao para, odlazio bih u tu<<strong>br</strong> />
kafanu. Jeo sam kebab i slušao glas te Poljakinje. Toliko<<strong>br</strong> />
sam dolazio ovdje da sam se sprijateljio s Poljakinjom.<<strong>br</strong> />
Ovdje nije imala nikoga. Oca, majku, muža i<<strong>br</strong> />
djecu ubili su joj Nijemci, i samo je ona uspjela da<<strong>br</strong> />
pobjegne i dođe u Iran. U to vrijeme, kad sam ja bio<<strong>br</strong> />
tvoje dobi, ona je imala trideset godina. Bila je vrlo<<strong>br</strong> />
prijazna i topla žena. Po do<strong>br</strong>oti joj nije bilo ravne. Ja<<strong>br</strong> />
nisam bio tako dobar, ali slagali smo se. Tačno je da<<strong>br</strong> />
sam bio mlađi od nje, i da je ona, spram iranskih<<strong>br</strong> />
žena, bila viša; ali, ni ja nisam bio kakav sam sad.<<strong>br</strong> />
Imao sam figuru kao dvije tvoje. Bili smo približno<<strong>br</strong> />
iste visine. Živjela je sama. Silno je voljela Poljsku.<<strong>br</strong> />
Znala je tek nekoliko riječi perzijskog, ali i s tih nekoliko<<strong>br</strong> />
riječi objasnila mi je kako je živjela prije nego što<<strong>br</strong> />
je došla u Iran; kakav je odnos imala s mužem; kako<<strong>br</strong> />
su Nijemci, kada su napali, počinili masovna ubistva.<<strong>br</strong> />
S tih nekoliko riječi rekla bi sve što je željela da kaže.<<strong>br</strong> />
Pokazivala mi je fotografije muža, djece, Varšave i
drugih gradova u Poljskoj. Sve pjesme koje je pjevala<<strong>br</strong> />
ticale su se Poljske, većinom poljskih rijeka. Još uvijek<<strong>br</strong> />
se sjećam imena jedne od tih rijeka – rijeke Visle, koja<<strong>br</strong> />
teče kroz Varšavu. Toliko je obilna vodom da po njoj<<strong>br</strong> />
plove i <strong>br</strong>odovi. Uliva se u more. Tamo se sve rijeke<<strong>br</strong> />
ulijevaju u more. Rekao sam, i mi imamo jednu rijeku<<strong>br</strong> />
koja se ulijeva u močvaru. Silno sam želio da je<<strong>br</strong> />
odvedem tamo i pokažem joj rijeku, ali nisam uspio.<<strong>br</strong> />
Prije nego se ukazala prilika, rat se završio i ona se<<strong>br</strong> />
vratila u Poljsku. Šta bi čovjek. Voljela je Poljsku. A i ja<<strong>br</strong> />
sam se vratio u Isfahan.”<<strong>br</strong> />
“I ti si volio Isfahan?”<<strong>br</strong> />
“Ne. Mrzio sam ga. Ali, Poljakinja više nije<<strong>br</strong> />
bila ovdje; zašto bih onda ostao u Teheranu?”<<strong>br</strong> />
“Kamo sreće da si otišao s njom. Ili da je ona<<strong>br</strong> />
s tobom došla u Isfahan.”<<strong>br</strong> />
“Ne bi išlo, dragi moj. Ona je bila Poljakinja, a<<strong>br</strong> />
ja Isfahanac; ona pjevačica, a ja...”<<strong>br</strong> />
“Ta, još nisi bio postao krojač.”<<strong>br</strong> />
“Ne. Ali, otac mi je bio krojač. Kad je Poljakinja<<strong>br</strong> />
otišla, i ja sam se vratio u Isfahan i postao krojač.”<<strong>br</strong> />
“Šteta.”<<strong>br</strong> />
“Krojački zanat me je postarao. Do<strong>br</strong>o je da si<<strong>br</strong> />
Bilješka o piscu<<strong>br</strong> />
Dža’far Modarres Sadeki (Ğa‘far Modarres Sādeqī) rođen je 1954. u<<strong>br</strong> />
Isfahanu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. 1972. upisao je studij<<strong>br</strong> />
engleskog jezika i književnosti na Univerzitetu Teheran. Njegova prva kratka<<strong>br</strong> />
priča objavljena je 1973. u mjesečnom časopisu Rudaki (Rūdakī).<<strong>br</strong> />
Prva njegova zbirka, koja sadrži osam kratkih priča i nosi naslov Djeca<<strong>br</strong> />
se ne igraju (Baċċehā bāzī namīkonand), objavljena je 1977. Iste godine<<strong>br</strong> />
napisao je novelu pod naslovom Predstava (Namāyeš), koja je objavljena u<<strong>br</strong> />
ljeto 1980. Osim dviju navedenih knjiga, objavio je još četiri zbirke kratkih<<strong>br</strong> />
priča i jedanaest romana.<<strong>br</strong> />
Zbirke kratkih priča:<<strong>br</strong> />
- “Sudbina drugih” i druge priče (Qesmat-e dīgarāwa dāstānhā-ye dīgar)<<strong>br</strong> />
(1985.)<<strong>br</strong> />
- Dvanaest priča (Dawāzdah dāstān) (1990.)<<strong>br</strong> />
- Na moru, odmor i sloboda (Kenār-e daryā, moraxxasī wa āzādī) (1997.)<<strong>br</strong> />
- S onu stranu ulice (Ān taraf-e xiyābān) (2001.)<<strong>br</strong> />
Romani:<<strong>br</strong> />
- Močvara (Gāwxūnī) (1983.)<<strong>br</strong> />
- Balon Mehta (Bālon-e Mehtā) (1989.)<<strong>br</strong> />
- Carevo putovanje (Safar-e kasrā) (1989.)<<strong>br</strong> />
- Nigdjegrad (Nākoğā Ābād) (1990.)<<strong>br</strong> />
- Konjska glava (Kalle-ye asb) (1991.)<<strong>br</strong> />
BEHAR <strong>105</strong><strong>106</strong><<strong>br</strong> />
izgubio radnju.”<<strong>br</strong> />
“Izgubio?”<<strong>br</strong> />
“Zabadava! Utrapili su ti kćerku kako bi ti<<strong>br</strong> />
uzeli radnju. Do<strong>br</strong>o su te nasankali. Ali, nema<<strong>br</strong> />
veze. Ja od te radnje nisam vidio nikakva do<strong>br</strong>a;<<strong>br</strong> />
ne bi ni ti.”<<strong>br</strong> />
“Ja neću ostariti?”<<strong>br</strong> />
Nasmijao se.<<strong>br</strong> />
Ustao sam.<<strong>br</strong> />
“Nego, jesi li to stvarno ti?”, upitah.<<strong>br</strong> />
“Da. Naravno da jesam”, reče s osmijehom.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Kaži mi istinu.”<<strong>br</strong> />
“Zašto bih ti lagao?”, reče.<<strong>br</strong> />
“Spavaš li ili si budan?”, upitah.<<strong>br</strong> />
Reče: “Kakvo je to pitanje? Prije minut si pitao<<strong>br</strong> />
jesam li mrtav ili živ; sad pitaš spavam li ili sam<<strong>br</strong> />
budan. Šta hoćeš time reći?”<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Pa, do<strong>br</strong>o. A ja? Spavam li ili sam<<strong>br</strong> />
budan?”<<strong>br</strong> />
“Otkud ja znam?”, reče. “Pitaj sebe.”<<strong>br</strong> />
“Ne znam”, rekoh.<<strong>br</strong> />
“Kako to?”, upita.<<strong>br</strong> />
Rekoh: “Hajde da provjerimo!”<<strong>br</strong> />
“Hajde!”, reče.<<strong>br</strong> />
ROMAN<<strong>br</strong> />
“Opali mi šamar!”, rekoh.<<strong>br</strong> />
Opalio mi je šamar.<<strong>br</strong> />
Ništa se nije promijenilo. Bio sam na istom<<strong>br</strong> />
mjestu. S ocem. U ulici Lalezar. Na obali rijeke<<strong>br</strong> />
Zajanderud. Iznad stepenica koje su prije nekih<<strong>br</strong> />
četrdeset godina vodile prema jednoj kafani u<<strong>br</strong> />
podrumu.<<strong>br</strong> />
Poskočio sam. Opet se ništa nije promijenilo.<<strong>br</strong> />
Bio sam na istom mjestu. I otac je. Pomokrio sam<<strong>br</strong> />
se. Baš tako je bilo. Mokrih hlača stajao sam na<<strong>br</strong> />
istom mjestu. A otac se vrtio u krug, kako to rade<<strong>br</strong> />
pahlevani.<<strong>br</strong> />
Opet sam poskočio. Počeo sam da trčim. Skakao<<strong>br</strong> />
sam i trčao. Bacio sam se u vodu. Zaronio sam.<<strong>br</strong> />
Voda mi je prešla preko glave. Išao sam sve dublje.<<strong>br</strong> />
Koliko god dublje sam išao, noge mi nisu dosezale<<strong>br</strong> />
dno. I tako sam išao sve dublje i dublje, i što god<<strong>br</strong> />
sam dublje išao voda je postajala sve toplija. Na<<strong>br</strong> />
samom dnu, voda je bila topla tačno po mjeri –<<strong>br</strong> />
po mjeri moga tijela. Kada sam stigao na dno, u<<strong>br</strong> />
mojim je ušima bio samo zvuk pjesme neke žene.<<strong>br</strong> />
Zvuk neke neobične pjesme iz daleka.<<strong>br</strong> />
- Saučesnik u zločinu (Šarīk-e ğorm) (1993.)<<strong>br</strong> />
- Predstavka (‘Arz-e hāl) (1997.)<<strong>br</strong> />
- Šahkelid (Šāhkelīd) (1999.)<<strong>br</strong> />
- Budan sam do jutra (Man tā sobh bīdāram) (2003.)<<strong>br</strong> />
- Voda i zemlja (Āb o xāk) (2005.)<<strong>br</strong> />
Novembar 1981.<<strong>br</strong> />
Romani Carevo putovanje, Konjska glava i Saučesnik u zločinu čine trilogiju.<<strong>br</strong> />
Osim pisanja kratkih priča i romana, bavi se još i prevođenjem, te priređivanjem<<strong>br</strong> />
za štampu klasičnih tekstova na perzijskom jeziku.<<strong>br</strong> />
1992. pod naslovom “Lutrija”, “Čehov” i druge priče (Lātārī, Ċexow wa<<strong>br</strong> />
dāstānhā-ye dīgar) objavio je prijevod na perzijski jezik zbirke koja sadrži<<strong>br</strong> />
sedam kratkih priča od Shirley Jackson, Anne Tyler, Ann Beattie, Johna<<strong>br</strong> />
Updike-a, Raimonda Carvera, Tobiasa Wollfa i Kazuo Ishiguro-a.<<strong>br</strong> />
Dosada je priredio za štampu sedam klasičnih tekstova na perzijskom<<strong>br</strong> />
jeziku. To su:<<strong>br</strong> />
- Prijevod Tabarijevog “Tefsira” (Tarğome-ye tafsīr-e Tabarī)<<strong>br</strong> />
- Rumijeva kazivanja (Maqālāt-e Moulānā)<<strong>br</strong> />
- Šemsova kazivanja (Maqālāt-e Šams)<<strong>br</strong> />
- Historija Sistana (Tārīx-e Sīstān)<<strong>br</strong> />
- Životopis Allahovog poslanika (Sīrat-e Rasūlollāh)<<strong>br</strong> />
- Knjiga o čudesima (‘Ağāyebnāme)<<strong>br</strong> />
- Kazivanja Šejh Išraka (Qessehā-ye šeix-e ešrāq)<<strong>br</strong> />
- Historija po Bejhakiju (Tārīx-e Beihaqī)<<strong>br</strong> />
167
BERIĆET RIJEČI<<strong>br</strong> />
Ima pojedinaca u ovoj zemlji, čak i među ‘lingvistima’, koji smatraju da su<<strong>br</strong> />
turcizmi u našem jeziku trag nemile strane okupacije pa ih treba izbjegavati.<<strong>br</strong> />
Evo kako bi oni pjevali prelijepu Šantićevu Eminu:<<strong>br</strong> />
Sinoć kad se vratih iz toplog javnog kupatila,<<strong>br</strong> />
Prođoh pokraj vrta starog voditelja Islamske molitve.<<strong>br</strong> />
Kad tamo, u vrtu, u hladu jasmina,<<strong>br</strong> />
Sa vrčom u ruci stajaše Emina.<<strong>br</strong> />
Isuse što je lijepa! Tako mi Islamske vjere,<<strong>br</strong> />
Stid je ne bi bilo da je kod imperatora!<<strong>br</strong> />
Pa još kada šeće i plećima kreće...<<strong>br</strong> />
Ni zapis učitelja Islamske škole više mi<<strong>br</strong> />
pomoć’ neće!<<strong>br</strong> />
Ja je uljudno pozdravih, al’ moje mi<<strong>br</strong> />
Islamske vjere<<strong>br</strong> />
Nije htjela ni da čuje lijepa Emina,<<strong>br</strong> />
No u sre<strong>br</strong>en vrč zahitila vode<<strong>br</strong> />
Pa po vrtu ruže zalivati ode;<<strong>br</strong> />
S grana vjetar zapuhnu pa niz pleći puste<<strong>br</strong> />
Rasplete joj one pletenice guste,<<strong>br</strong> />
Zamirisa kosa k’o Hyacinthus orientalis plavi,<<strong>br</strong> />
A ja doživjeh blaži vertigo u glavi!<<strong>br</strong> />
Malo ne posrnuh, Islamske mi vjere,<<strong>br</strong> />
No meni ne dođe lijepa Emina.<<strong>br</strong> />
Samo me je jednom pogledala mrko,<<strong>br</strong> />
Niti mari, bezo<strong>br</strong>aznica jedna, što za njome crkoh!...<<strong>br</strong> />
Midhat Riđanović