ARTUM & dODIR && DRugI UMASKI SALON “Otkrio sam da je od svih osjetila oko najpovršnije, uho najoholije, njuh najpohotniji, okus najpraznovjerniji i najnedosljedniji, a <strong>dodir</strong> najdublji i najfilozofskiji.” Denis Diderot [Pismo o slijepcima, 1749.] Cjelokupno znanje o svojoj okol<strong>in</strong>i stječemo čulima. Kad je još u 4. st. pr.n.e. Aristotel def<strong>in</strong>irao pet osjeta, i danas priznatih, jedno od njih je bilo i čulo DODIRA. Antički nas svijet Grčke kroz mitološku priču o kralju Midi već tisućljećima podučava o pohlepnosti čovjeka koji je svoju sreću tražio <strong>dodir</strong>om, ali onim „čarobnim“, koji sve dotaknuto pretvara u zlato. U današnjem konzumerističkom društvu nije se mnogo toga promijenilo: i dalje se traga za stvarima velike materijalne vrijednosti. Opip i manualne sposobnosti pojed<strong>in</strong>ca potpuno su zanemareni; stvorena je populacija tv-gledatelja ∑ voajera. Kada kažemo <strong>dodir</strong> zasigurno prvo što nam pada na pamet je fizički kontakt, namjeran, ugodan ∑ onaj koji je ostvaren s ljubavlju ili neugodan ∑ onaj koji je ostvaren s mržnjom. Prisnost i emocionalna ljubav za već<strong>in</strong>u ljudi uspostavlja se <strong>dodir</strong>om. Držanje za ruku, ljubljenje, zagrljaj, spolni odnos nač<strong>in</strong>i su kojima prisnost priopćujemo i potvrđujemo. Ali <strong>dodir</strong>a ima različitih, što sve posreduju i znače? Što je <strong>dodir</strong>? Podražaje iz okol<strong>in</strong>e primamo kožom, osjetnim organom <strong>dodir</strong>a čija se refleksija rasprostire čitavom površ<strong>in</strong>om tijela, te je <strong>dodir</strong> gotovo uvijek prisutan, prilikom već<strong>in</strong>e ljudskih aktivnosti. Komb<strong>in</strong>acijom različitih podražaja iz okol<strong>in</strong>e po- 4 stiže se iznimna osebujnost <strong>dodir</strong>a, tj. njegova čulnog doživljaja. Zašto je to tako? Koristeći komb<strong>in</strong>acije receptora na površ<strong>in</strong>i kože i u potkožnim slojevima, tijelo postaje medij te <strong>dodir</strong> ne funkcionira kao jed<strong>in</strong>stven osjet, on se povezuje s utjecajem temperature, bola, položajem tijela, pritiska, itd. M<strong>in</strong>imalni <strong>in</strong>tenzitet podražaja kojim se može izazvati osjet <strong>dodir</strong>a na koži, suptilno je kretanje lakih krila leptira, pa nas ne iznenađuje što je u zapadnoj ikonografiji taj maleni krhki leptir simbol lakoće i nepostojanosti. Oblike i prostor doživljavamo cjelovito osjetom vida i <strong>dodir</strong>a, ali <strong>dodir</strong>om uspostavljamo neposredniji kontakt s predmetom, naslućujući njegov volumen, plohu, površ<strong>in</strong>u, teksturu. Takve osjete nazivamo taktilnim ili haptičkim doživljajem. Etimološki riječ HAPTIČKI dolazi od grčke riječi haptesthai, što znači ono “što pripada <strong>dodir</strong>u ili se odnosi na nj“. Haptičko opažanje nastaje suradnjom dvaju čula: k<strong>in</strong>estezije i <strong>dodir</strong>a. Osim fizičke manifestacije <strong>dodir</strong>a, gdje taktilnim čulom prijemnici na površ<strong>in</strong>i tijela istražuju oblik fizičkog predmeta, čulo k<strong>in</strong>estezije usmjereno je prema dubljim, unutarnjim osjetima. Za majč<strong>in</strong>stvo je, u procesu vezivanja s djetetom, najvažniji prvi <strong>dodir</strong>, kada se oprezno, vrhom prstiju <strong>dodir</strong>ujući dijete, stvaraju prve veze. Kod novorođenčadi usta su organ taktilnog opažanja kojim se stvaraju prve spoznaje o vanjskom svijetu. Ruke, tj. haptičko opažanje, dolazi nešto kasnije i aktivno je u ranim god<strong>in</strong>ama života. Novorođenče istražuje stvari u svojoj okol<strong>in</strong>i pipanjem i gledanjem. Jeste li se ikad zapitali kako slabovidne i slijepe osobe vide formu ili pak boju? One <strong>dodir</strong>om ruke mogu vidjeti. René Descartes u svome eseju