Još ponekad sanjam... Webstilus zbornik 2010.

webstilus.net

Još ponekad sanjam... Webstilus zbornik 2010.

Još ponekad sanjam... Webstilus zbornik 2010.

1

Još ponekad sanjam...


Još ponekad sanjam... Webstilus zbornik 2010.

Urednica:

dr. Blanka Pašagić

Urednički kolegij:

prof. Andrea Buriša, dr. Budimir Mijović, dr. Marina Miklić

Lektorica:

prof. Andrea Buriša

Grafički urednik:

Aleksandar Pašagić, dipl. ing.

Slika na naslovnici:

Nevenka Pupek: Vatra izvan kontrole

Nakladnik:

Webstilus klub, Zagreb

ISBN 978-953-55665-3-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 740073

Copyright © 2010 Webstilus klub

www.klub.webstilus.net www.webstilus.net

2

Još ponekad sanjam...


Još ponekad sanjam...

Webstilus zbornik 2010.

Zagreb

srpanj 2010.

3

Još ponekad sanjam...


Alen Alenijevič Elijevski

Snovi rastu drugdje

Utonuvši u san, sve se promijenilo. Umjesto na gornjem krevetu,

sada se nalazi na palubi jahte - snježno bijele jahte, a u rukama mu

kormilo, svježe prefarbano sadolinom. Zaštita od crva. Njegova

prljava i prugasta crno-bijela bluza pretvara se u plavu košulju s

džepom na lijevoj strani. Rukavi te poderane bluze nestaju i sada je

to prava ljetna košulja. Ona iz izloga. Donji dio uniforme nestaje.

Nogavice iščezavaju i to je sada plavi šorc. One, dobro mu poznate

poderane cipele, pretvaraju se u bijele patike s bijelim pertlama. I

one ne žuljaju. Čak su za broj veće, za svaki slučaj.

Dječak ispod, s korom hljeba koja bi mu derala desni i zbog čega

bi dugo poslije plakao, polahko nestaje. To je sada neki novi dječak

koji jede cijelo pile i koji se smije dok na slamku pije limunadu,

pravu, od cijeđenog limuna.

Memljivi plafon više nije tu. Zamijenilo ga je plavo nebo koje se

prostire u nedogled. Oblaka nema. Nema ni poda. Kao da ga nikad

nije ni bilo. To je more, pravo pravcato more. Kao ono iz sna, iz

priča. Ostalih ljudi iz sobe nema. Spakirali su kofere i već su se

ukrcali na palubu.

Stari djed Jakov, u prikrajku, sjedi na stolici i čita novine.

Najavljuju lijepo vrijeme. Margarita trči za svojim sinom Jozefom

pokušavajući da ga smiri. Galama. Ta sretna galama. I to nebesko

plavo, duboko more…

Brod isplovljava. Gusti oblačići dima signal su da polaze.

Polahko se odvajaju od kopna. Vojnici stoje na obali. Piju vino, kao

znak zdravice. Drugi ispaljuju kratke rafale u zrak, grohotom se

4

Još ponekad sanjam...


smijući. Treći mašu bijelim maramicama, dovikujući: ‘’Sretno,

dođite opet!’’

Putnici sve to s osmijehom prate, također ih pozdravljajući. Oni

odlaze. Obala se gubi zajedno s vojnicima koji iščezavaju. Sve je kao

u snu.

Ali odjednom, udar…

Strašan udar. U nešto tvrdo. Nasukali su se. U istom trenutku

dječaku ispadaju pile i limunada iz ruku i nestaju. Starcu Jakovu

nestaju novine, zajedno sa slamnatim šeširom. Kormilar je

prestrašen. Nešto se dešava. Nestaje njegova plava košulja. Grebe

noktima po tijelu pokušavajući je zadržati, ali sve što ostaje su duge

linije na rukama iz kojih navire krv.

To više nije šorc. Rastu mu nogavice. I to više nisu snježno

bijele patike. Jedna je iščezla. Drugu grčevito stišće. Bezuspješno.

Nebo je ponovo onaj memljivi plafon, a more onaj prljavi, mokri

pod.

Putnici su tu, u krevetima…

Kormilar se budi. U prljavoj, prugasto-bijeloj bluzi. Dječak ispod

još uvijek plače. Ali on to ne čuje. Ne čuje ni starca Jakova koji

stenje u uglu. I ne vidi ih. Sve što vidi i čuje je vojnik koji s

njemačkim ovčarom ulazi u sobu i udarajući palicom po krevetu,

dere se: ‘’Štajgen! Švajne! Aus! Aus! Aus!’’

Alen Alenijevič Elijevski

5

Još ponekad sanjam...


Vera Aničić

Radujte se

Radujte se svemu

maleni

proljeću ljetu jeseni i zimi

zvijezdi što na nebu sjaji

cvijetu

oblačku na nebu

rijeci

polju

brežuljku

travi

moru

i kad je zbog oblaka suro

radujte se kamenu

listu

lijepoj grani

kad je bez lišća

i kad joj se krošnja svija

i kad jako drvo pukne

kad je zima

i kad lijepa muzika svira

pa vas ritam ponese

radujte se kišnoj kapi

pahulji u letu

i studeni koja

obraščić hladi

6

Još ponekad sanjam...


toplini ljeta

kad sunce žari

radujte se malom mravu

pužu

ježu

ptičici u letu

ribi

žabi

lopti

žalu

radujte se žlici

viljušci

lončiću

lijepoj knjizi

slici

i novoj

i poderanoj cipelici

i svakoj pobjedi i porazu na utakmici

radujte se uz smijeh svemu

i kad su vam torbe teške

i manje teške

i kad morate u školu pješke

i svakoj boli koja će proći

uz vas su svi koji će vam pomoći

samo se maleni radujte

i kad netko neku glupost napravi

primite to tako

kao glupost

sve ima svoje čari

radujte se

i onom

Vera Aničić

7

Još ponekad sanjam...


što

vaša ručica napravi

i kad nešto lijepo

netko stariji napravi

radujte se

čuvajte se

volite se

imali ne imali

neke stvari

neka su čudna vremena

došla

ali kad u vama ljubavi

i prijateljstva ima

razgovorom

pomaganjem

razumijevanjem među sobom

bit će

lakše svima

samo se čuvajte onog što je loše

a o tome vam roditelji i učitelji govore

slušajte ih

i radujte se

samo se radujte

maleni

Rijeka, 12. 2009.

Vera Aničić

8

Još ponekad sanjam...


Tomislav Grgo Antičić

Tri biserna soneta

1.

Sonet je duša mornarskih poeta

Biser u školjci Jadranskoga mora

Uzdah i šapat toploga ljeta

Čavrljanje ptica u krošnjama bora

U pleteru stiha utkana mašta

Tajanstvena bića zelenih gora

Svirka i pjesma u dimu ognjišta

Bajkovite priče vilinskih dvora

U duši blista biserna kolajna

Kamen koralja morskoga cvijeta

Sunčevi zraci uronjenih sjena

Nevina ljubav buja i cvjeta

U drvu života nebesa resi

Lepršava čipka u slanoj rosi

9

Još ponekad sanjam...


2.

Lepršava čipka u slanoj rosi

Odsjaj mjeseca u valu i pjeni

Kaplja sam morska, na vjetru me nosi

Ronim u moru, a more u meni

U jatu dupina ribarski dusi

Drhtanje tijela na sinjoj pučini

U dahu uzdaha ljubav me krasi

Biserna kolajna morskoj sireni

U svijetu voda carstvo je školjki

Meduza, ježa, račića i riba

Zaljubljen bludim u bisernoj bajki

Plivam bez cilja, a more me ziba

Koračam po mulju, gnjurim i lebdim

Blaženstvo ćutim, dubinama stremim

Tomislav Grgo Antičić

10

Još ponekad sanjam...


3.

Blaženstvo ćutim, dubinama stremim

Donjemu svijetu, skrivenog bljeska

Iskonsko svjetlo u odrazu vidim

Uzbuđeno tonem prasku početka

Sjaju se divim, prostranstva plijenim

Dok morski konjić polagano kaska

Postajem riba i od sebe bježim

Nijemo kličem u jeki bez vriska

Osjećam dodir nevidljive ruke

Disanje škrge i odraz peraje

Daleko od huke, vjetra i buke

Vidim, da se riblje oko smije

Izranjam iz mora, na toplinu žala

Ostavljam ribe zagrljaju vala

Tomislav Grgo Antičić

11

Još ponekad sanjam...


Ladislav Babić

***

Fazna razlika - raste.

Raskorak u nama

gomila oblake tmaste.

Negativna interferencija;

svjetlo + svjetlo = tama.

Životna intencija

najljepše snove slama.

I mjesto da postaju radost -

evolucija....Mučenje!

Život?...Gadost!...

Ili je samo veliko učenje?!

12

Još ponekad sanjam...


Sandra Baričević

Tišina šutnjom opjevana

Utihnula je riječ

I tišina što bukom ječi

Utihnula je pjesma

I nota što pleše ples smrtnim koracima u taktu.

Nebo prekrilo svojim plaštem sivim

Svoja njedra i lice usnulo

Mjesecom i suncem pored

Svjetlost u tami se prikrilo u sramu.

Glasna je

Preglasna šutnja što u ponoru jeku traži

U nemilosti milosti

Zamolbu u potocima suza snaži.

Jednom još

Samo jednom da čujem zvuk oglašenog slova iz ustiju

Pa da usnem san na proplanku

Na planinama prekrivenim bijelim tragovima misli

U dubinama mora gdje sjećanja počivaju.

Htjedoh htijenje upisano bijelim perom umočenim u tintu

Drhtavom rukom, pokupilo suzu

Što razliveno slovo ostavi na zamrljanom papiru

S mrežom upijenih kapi.

Gorak pelin okus je izrečen slovima

Ostavlja trag nezaboravnih sjećanja.

Neukroćenih misli što vrludaju

Tragovima njihovih sjena, bura i mećava.

13

Još ponekad sanjam...


Tišina svibanjska

Sjedi.

Nesmetano

Dubokim uzdasima puni prazna mjesta svojih sjećanja.

Čuje se pjev ćuka.

Prodire njegova pjesma života

Čista, melodična.

Odmjerava.

Broji.

Takt po takt.

Savršeni razmaci nota, bez dirigenta,

Otpjevani u tišini i noći bez svjedoka.

Pogled uperen u dubinu kroz isparane zavjese

što prekrivaju oči.

U grču ispusti nečujno bol, pomakom ruku na grudima.

Drhtaji u trzajima, ovlažena vlastitim suzama.

Mjesec svojom snagom podiže joj lice prema sebi.

Odmjeri smiješak,

Prisjećanjem na svijet iza njega, naslućenih slika

spojenih uvezom srebrnim.

Gotova je era.

Kraj jednog umjetničkog djela.

Potonula slika na dnu mora.

Valovima zaigrana kiša ispire trag porinuća jednog života

Zatrpanog riječima i slovima

Bojama i željama

Nikad ispisanim trenutnim htjenjima za moć nad snima

I potpuno iživljenim likovima u njima

Iscijeđeni u borbama svojih nauma, praznih glava od umora.

Predaju crnim slovima zapisanu, obznanili na oltar žrtvenika

Predajući sebe, spojenih duša

U zamjenu za mir u nemirima, parajući tkiva od boli i muka..

I krik posta muzika noći

Suze kiša.

Sandra Baričević

14

Još ponekad sanjam...


Gabrijel Barišić

Dopustite da se ispričam

kolegicama s posla

U onom malom pravokutniku je noć

U ponedjeljak više nije listopad

Ovo je vjerojatno zadnji dan ove godine

da se kraj otvorenog prozora

namačem u vrućoj vodi

poput japanskih majmuna

dok para žurno utiče na hladnoću

Nastradali smo, draga,

Gule nam kožu

za otplatu kredita,

a naš jedini kredit

je to što smo živi

Baci zadnje drvo na vatru

Brate, sestro,

Prijatelju, ženo,

Doista se ne mogu iskupiti

Popit ću još jedan

Nadomjestak za nevinost

Pa na spavanje

Sutra se opet budimo rano

15

Još ponekad sanjam...


Slađana Benkus

Mjesečeva tuga

Mjesec je rukama sakrio oči

Strašnim je krikom razlomio lice

Jer na cijelome plavome nebu

Nije više bilo ni jedne zvjezdice.

Lutao je Mjesec sam

Cijelim nebeskim prostranstvom.

Tko mu je sakrio zvjezdice?

Ukrao ljepotu nebu božanskom.

Sjede na oblak bijeli

Suzu niz oko on spusti

Jer putovi Gospodnji nisu više lijepi

Sada su sami, mračni i pusti.

Skrene on pogled na zemlju

Gdje tisuće ljudi hladno leži.

Skamenjenim pogledom gleda taj užas

Srce mu se od straha naježi.

16

Još ponekad sanjam...


Uz svakog je čovjeka

Tek neznatna svjetlost bila

To zvjezdica čuvarica čovjekova

Zadnji je dah na Zemlji spustila.

I ostao je sam.

Na Nebu i Zemlji sam.

Plakao je na oblaku bijelom

Shrvan bolom, neopisivo tužan.

Tko je ukrao njegove zvijezde?

Tko je ubio sve te nevine ljude?

Zašto mora ostati sam?

Sam da od tuge i umre.

Već klonulo mu nježno je tijelo

Svjetlost je sve slabija bila.

Na oblaku bijelom nošena nebom.

Mjesečeva duša sama je izdahnula.

Slađana Benkus

17

Još ponekad sanjam...


Konjić

U poljima žutih cvjetova netko se skriva

Čas smeđe, čas bijele, pa i crne boje ima.

Ima i rep što slobodno vijori,

A i njiska mu se poljanama ori.

Zvat ću ga Sreća jer mi osmjeh probudi.

Zvat ću ga Ljepota jer za njom kao da žudi.

Nježnost?

Da, to mu ime najbolje pristaje

Jer pogled mu blagost i toplinu odaje.

Bit će moj i samo sa mnom se skrivati

Lovit ćemo žute cvjetove

Na osunčanim se poljima igrati.

Bit će moja nježnost, ljepota i sreća

Smeđa, crna, pa i bijela.

Bit će moja ljubav najveća.

Slađana Benkus

18

Još ponekad sanjam...


Lidija Bugarić

Zaborav

Poći ću putem svjetla,

Staviti krinku sreće na lice,

Odjenuti plašt od paučine

I zaploviti kroz snove.

Tebi ću poći,

Toplino duše moje.

Bit ću tek dah na tvom uzglavlju,

Drhtaj sunca na tvojim vjeđama,

Cjelov vječnosti na tvome licu.

Blagoslivljat ću te ljubavlju,

Dok ne svane zora i

Odnese me u ništavni zaborav

19

Još ponekad sanjam...


Lidija Bugarić

Bijedni pas

Jutro je došlo prekasno,

Hladna noć odnijela je dušu

Gladnu kruha, ljubavi i pogleda ljudskih.

Tijelo skriveno kartonskim pokrovom

Leži u kutu savjesti nemirne.

Odbačeni čovjek skončao je.

Ali,

Koga je briga?

Iscijeđen, suh do sablje nesvijene,

Zoru dočekati nije mogao.

Pošteno kruha zaraditi,

Nisu mu dali,

Milosti nisu imali.

U arenu zvijeri stjeraše ga,

Rastrgan bijedom, uminu polako.

Limena glazba svirati neće,

Na posljednje putovanje poći će sam,

Bijedni pas, Njih nedostojan.

20

Još ponekad sanjam...


Lidija Bugarić

Sive sjene

Nijemo vapijem za tvojom dušom,

Nečujno vrišteći od bola,

Krijem se od pogleda stranaca,

skrivajući suze.

Otrgnuo si posljednji drhtaj moga srca

I otišao daleko,

Daleko

u crne doline tuge.

I,

Dok pružam ruke,

Moleći za milost,

Dotičem samo sive sjene,

I čujem cerek hijena

Koje čekaju...

Mene.

21

Još ponekad sanjam...


Borivoj Bukva

Sretan sam otac!

Jutros zvona

nad Pehlinom odzvanjaju:

Lijep je dan!, dok Kvarner plavi

tamo negdje na horizontu,

s maglom se spaja...

Hodim ulicom veseo

i bezbrižan, - nostalgičan...

Ja - sretan sam otac!,

moja Nataša se zaručila!

Albert i Nataša,

odzvanjaju zvona crkve nad Pehlinom,

i tamo negdje daleko u goranskom kraju,

u usnuloj i zametenoj snijegom dolini, - u Mrkoplju...

22

Još ponekad sanjam...


Koraljka Dadić Aviani

Ako odeš

Ako odeš

Pritvori vrata

Možda zapuše

Dobar vjetar,

Pa ih otvori

Ljubavi moja

Ljubavi moja

Vidim te u tisuću boja

Plava

Kad ti se spava

I padne ti glava

Žuta

Kad sam na tebe ljuta

Bijela

Kad predala bih ti se

Cijela

23

Još ponekad sanjam...


Majo Danilović

Apsolutno romantično

Bilo je to veče romantično,

imala u sebi nešto karizmatično

i što je simptomatično –

izgleda da se i ja njoj sviđam.

I na pitanje da je ponovo viđam,

rekla je bilo bi to fantastično;

osjećao sam se posve magično,

i što je sasvim logično

mislio sam da sve priviđam.

A tek sad uviđam,

nije to bilo veče obično,

u oblacima ja, za nju bilo komično,

lupô sam gluposti i tome slično;

da se smijala nije, bilo bi tragično.

I šta da vam više redam,

na poljubac sjalo svjetlo stanično,

bilo je jako panično i dramatično,

nezvanično – i njoj veoma simpatično.

I da nikoga ne vrijeđam,

naša je veza praznično i euforično,

idilično i metaforično,

ne kao kod nekih, stereotipno i zvanično,

apsolutno romantično.

24

Još ponekad sanjam...


Majo Danilović

Jednom me samo pogledaj

Došla mi sinoć u san

nepozvana,

hodajući po vodi,

laka, lepršava,

i sva je bila nekako

blještava, bijela,

jedino usne,

gornja i donja,

kao kupine.

Ni reč nije progovorila,

ni usta otvorila.

I nije me prepoznala,

kao da me ignoriše.

Bez krila

kružila iznad mog kreveta,

kao da prkosi

meni smrtniku,

što leži u postelji,

presamićen,

u položaju fetusa.

I ništa joj nisam mogao,

ni da je taknem,

ni da je dokučim,

rukom joj

kroz kosu prođem,

bila je prozirna,

25

Još ponekad sanjam...


Majo Danilović

kao od pjene.

Jedino svijetlile

crne oči su njene.

Jednom me samo pogledaj

i osmjeh jedan daj,

i ništa više,

nikada više, ne daj.

Da te više ne usanjam,

da te više ne poželim,

ime da ti zaboravim,

i lik i miris.

Da jednom i ja

budem čovjek bez snova,

od ljepote tvoje

da se oporavim,

pa da jutrom,

uz prvu kafu,

suncu u lice pogledam.

26

Još ponekad sanjam...


Majo Danilović

Neka me budna

Čuvaš svoje misli,

riječi i svoje dodire

u svome dijelu kreveta,

ogrnuta čaršafom,

okrenuta leđima.

Moguće spavaš,

dok ja pravim društvo

punom mjesecu.

Dugo će proći

dok ne zaspim.

Ti spavaš kao beba

i dišeš dahom

zadovoljne žene,

dok se posteljom

širi tvoja toplina,

i miris tvoj.

Neka me još budna,

odavno nisam ovako

opušten,

omamljen,

lijepo te imati

tu, kraj sebe.

Prijala bi čaša crnog

i dva tri dima,

dok mi je pogled prikovan

za tvoje

skrivene obline.

Ujutro ćeš otići,

zadugo te neće biti,

neka me

još malčice –

da te još malo upijam.

27

Još ponekad sanjam...


Majo Danilović

Djevojački nepogled

O bedem tvoje oholosti

razbijaju se talasi

moje ustreptalosti,

u širokim amplitudama

vraćaš ih u samo srce

moje sumnje.

Kao davljenik

moja se vjera hvata

za tvoj jučerašnji pogled

koji je, moguće,

upućen meni,

brzinom svjetlosti

prošao kroza me,

i za tren se raspršio

na brdu iznad grada.

Jednoga dana

to mjesto će zvati

Djevojački nepogled.

Kada ti neko

ubije mladu ljubav,

onda pod starost

ne osjetiš bol od hernije,

jer davno si prestao

da osjećaš,

dok po zemlji gaziš

rasute poljupce.

28

Još ponekad sanjam...


Majo Danilović

Mjesec nepomućena sjaja

Možda će jednom sunce roditi novi dan,

sjajan i čist, kao moje dozivanje tebe.

Možda u zemlji nekoj padne kiša neka,

koja će biti bistra, ko’ plač duše moje.

Ili će nići cvijeće neviđene ljepote,

poput drage moje.

Rodit će se jednom, možda, odvažan sin,

kao potvrda da je moguće i nezaludno.

Izaći će mjesec nepomućena sjaja,

i čovjeku osvijetliti dilemu –

- da li je sreća ispred ili iza njega.

Naići će plima, koja neće brisati stopala.

Ili će pjesmom pričati da je ljudski put,

ne u tragovima, nego u njima samima.

Shvatit ću da su rane koje se u nama vidaju

ustvari struja što pokreće sjaj u našim očima.

Pustit ćeš me tada, pod koprenu tvoju,

da bih obgrlio sreću, makar u jednom dahu.

Prislonit ćeš mi čelo na njedra i, u inat normalnima,

Bit ćemo drugačiji, pomalo luckasti.

Tad bit ću opijen tobom, božanskim mirisnim vinom,

i onim u tebi što živi – nerođenim sinom.

... onom mom limunovom cvijetku...

29

Još ponekad sanjam...


Neven Dvoržak

Povratak

U ljušturi od školjke

Jedrima od morske pjene

Vraćam se Kući

U naručje Majke

U krilo žene

Umoran od puta

Po neverama, moru

Da mir svoj nađem

Do majčinih skuta

U očevom Dvoru

Sve svoje barke

Sad ostavljam snene

U maloj se vraćam

Ljušturi od školjke

Jedrima od morske pjene

30

Još ponekad sanjam...


Mira Eljazović

Stari mornar

Stari prosijedi mornar promatra more.

Usamljen diše

u prostranom vrtu ispod zelenog bora.

Valovi davno ispraćeni draži su mu svakim danom više,

dok u mislima plovi i sol miriše.

I kada noću zaspi, on sanja plavo.

Često ga probude zvijezde

pa u poznatom mraku, jedini budan u svom vrtu,.

zamišlja stari brod kako pobjeđuje suro more

i nalazi sigurnu luku.

Tada sjedne na drvenu klupu i toplo mu u duši,

starosti u inat.

Mirno misli njegove plove, uspomene se roje,

u prostranom vrtu

uz nemirno more...

Mira Eljazović

31

Još ponekad sanjam...


Fontana Trevi

Fontana Trevi,

sunčano popodne u Rimu,

sa željom novčić bačen...

Fontana Trevi obećava i šumi,

a želja postoji;

u srcu čeka i šuti.

...

još jedno sunčano popodne.

Kod fontane Trevi sve je isto.

I Rim je isti, vječan;

uvijek prekrasan.

(kao i moja želja, neispunjena,

najljepša, vječna...)

Samo ja više ne bacam novčić

kad sjaji sunce nedjeljom popodne.

Mira Eljazović

32

Još ponekad sanjam...


Tragovi

Nečujno, lagano, nježno

snježne pahulje padaju.

Dok srce mi ište toplinu,

ja ćutim samo obmanu.

Bijelo, mekano, hladno

baš sve je,

tek prividni vlada mir.

Tražeć toplinu ja žurim,

ništa ne ostaje iza mene

tek meka, sjajna bjelina.

Moji tragovi nestaju ispod snijega.

Ima li sreće na drugoj strani brijega?

Mira Eljazović

33

Još ponekad sanjam...


San

Usnuh najljepši san,

da spavam na ležaju od kostrijeti,

usnuh da naša ljubav je trajna i vrijedna

k'o grančica zarobljena u ogrlici od ćilibara.

Usnuh da želje su naše

čiste i bijele,

da sretni zajedno hodimo

stazom ispod bijelih oblaka,

a oblaci su nježnost tvoja.

Usnuh tvoje korake

na stazi popločenoj alabastrom,

gdje sve je iskreno i vedro

i tada budeći se sretna vidjeh

tvoje opušteno zaspalo lice

i umorne ruke...

Sada budna pratim tvoj dah,

udišem miris zelenog proplanka,

prozor širom otvaram

i čekam da zraci sunca probude tvoje vedre oči.

Mira Eljazović

34

Još ponekad sanjam...


Tu na stezi poleg pruge

Tu na stezi poleg pruge,

gledeli smo vlaka

kak je juril u daljine.

Zdavna, zdavna...

Gledeli smo čkomeć,

mladi i veseli bili.

Sad za starim plotom

spomeni se skrili.

Tu je drago cvetje,

topla trava meka,

jedno prazno gnezdo;

drobni ptiček nekam nestal...

Se je lepo:

Drava teče,

a v daljini breg zeleni!

Male kleti i gorice!

A kak diši zumbul plavi!

V mojem srcu uspomene,

pak me bole.

Vse je tu, a vse mi fali!

Kak sem nazaj došla,

samo stojim i gledim...

Tu na stezi poleg pruge

Mira Eljazović

35

Još ponekad sanjam...


jablani su negdar bili,

sad ih ni.

Vlak je juril vu daljine,

al ga čuti više ni...

Gde su dragi ljudi?

Tu na stezi poleg pruge

išćem davnu sreću

AL' JE NI, AL' JE NI...

Smokva

U pravom trenutku, na siromašnom tlu

niknut će smokva.

U pukotini stijene, korijen će naći put

i grane će za suncem čeznuti, toplinu upijati, plod pokloniti.

Pa će na kraju snage, u prevrućem ljetnom danu,

umorni težak stari naći blagi hlad,

ispod čvrste smokve.

Kušat će njezin slad sretni težak,

zahvalan na hladu i raspuklome plodu,

sazrelom za njega u pravome trenu.

Mira Eljazović

36

Još ponekad sanjam...


Zauvijek

Pamtit ću dok postojim

nadu u tvojim očima,

riječi upućene tebi i pticu što te pozdravlja.

Pamtit ću mir tvoje ruke na odlasku...

Oprosti što sam riječi utjehe

svojim uljepšala bojama,

nisam ti lagala, ljubav sam davala.

Iako si znao, dušom slutio

i sve vidio u bolnim noćima,

dok tuga se širila nemoćna,

ti hrabro si svjetlost čuvao u očima.

Pamtit ću nadu u tvojim očima...

...rascvjetano drvo ispred prozora...

Umjesto tužnog pozdrava, na prozor bolničke sobe

došetala je vjeverica...

Mira Eljazović

37

Još ponekad sanjam...


Silva Filipović

Samo mi snovi ostaju

Ne, ne smijem se sjećati

tih vremena

kad si me zvao

jedina moja ljubljena

i poljupcima me dovodio

do ludila.

Tad strast bi kliknula poput ptice

puštene iz kaveza

i rasula se tijelom poput

rastaljena čelika,

a svaka pora kože na nježni je

dodir čekala.

Sad mi samo preostaje sanjati

tvoje cjelove,

čvrste ruke i njihove

nježne dodire,

a strast ugušiti da nikad

ne uskrsne.

38

Još ponekad sanjam...


Zvijezda

Na krilima večeri

u moj je život lagano ušetao,

poput tata u srce se uvukao

i tamo zauvijek ostao.

Dok je polako umirao dan,

nova se zvijezda rodila

zaiskrivši na tamnom svodu

mojih uspomena.

Ta mala zvijezda jarkoga sjaja

putove mi obasjava,

vodi me na livade mirisne,

cvijeće mi u kosu upliće,

jutarnjom me rosom napaja,

radost u dušu ulijeva

i tugu skida s obraza.

Silva Filipović

39

Još ponekad sanjam...


Prekinut san

Crkveno me zvono

iz tvog zagrljaja jutros otrglo

grubo probudilo i

u sivu javu vratilo.

Sanjala sam poljupce

i milovanja

kojima si me obasipao,

navalu strasti

dok si me doticao

i divan osjećaj sreće

kad sam ti pripala.

Zločesto je zvono

divan san prekinulo,

a mene ostavilo

samu s čežnjom.

Silva Filipović

40

Još ponekad sanjam...


Slavica Grgurić Pajnić

Ostavi

Pomisli jednom

Kako bolno ječi vjetar

Na suhim granama.

Zaustavi vjetar!

Pomisli jednom

Na rijeke isplakanih suza

Na tužnim obrazima.

Zaustavi suze!

Pomisli jednom

Na poljupce vrele, srcem predane.

Na tijelu mome, ostavi ih!

Neka peku, peku…

41

Još ponekad sanjam...


Slavica Grgurić Pajnić

Sada

Pokloni mi jutra osmjehom okupana

Prvu šetnju rosnim poljanama

Crveni stručak ružinih pupoljaka.

Pokloni mi drhtaj goranskih puteljaka

Za ruke me primi, sigurnost mi daj

Orkestrom spoznaje, ljepotom događaja.

Pokloni mi večer zvjezdanog neba

Tišinu tišine, daljinu daljine

Ljubav u sebi, želju za sutra

Pokloni mi…

Ako ljubavi ima,

Sjećanje mi nemoj pokloniti

42

Još ponekad sanjam...


Boba Grljušić

Opiranje

Iz dubine divlja

plavi me, obuzima

da pobjegnem želim

i ne želim

spora sam

nesposobna da se odijelim

razmrvim osjećaj

mirim se do tišine

i eto mene oslobođene

iz sjene

iz zjene

iz stijene

iz vjetra

iz travke

opet sakupljene javke

sobom začuđene

ne opirem se

ljubavi

43

Još ponekad sanjam...


Protiv sebe

Da bar sustignem te za svjetlosti dana

kasno će biti poslije

s mrakom mijenjam sebe i tebe

nuždom zaboravljam

za kim i čim sam to hodala

žureći u beznadno

u dubini protiv sebe

dan cijeli

Nenadano

Moja si druga polovica riječi

moj spas

u trenutku kad mi osjećaj zaprijeti

puknućem posred lica

i ne znaš dalje

i ne znam dalje

oboje kanemo u šutnju

u jamu bezdanku

zadovoljni

rečenim nedorečenim

primireni

spašeni

Boba Grljušić

44

Još ponekad sanjam...


Dvije ptice

Dvije se male ptice

mokre

ljube

na tankoj žici dalekovoda

gledam ih

s prozora

Moć zemlje

Miriše zemlja na moje

na znano

svojom

me snagom

uspravnom drži

a kad pokleknem

pa sam joj bliže

mirisom me hrani

i opet diže

cvijetu

breskve

da sam bliže

Boba Grljušić

45

Još ponekad sanjam...


Alen Hasikić

Nitko

Nije bio borac, nije znao pobijediti,

čekao je samo trenutak kad će se slomiti...

U jadu, u tuzi, sam...

Zatvoren u četiri zida,

u zamračenoj sobi,

sam...

I tako iz dana u dan...

Nosio je masku veselog čovjeka,

koja je nestajala iz dana u dan.

Gubio se...

Sve je izgubilo značenje,

besmislen je ovaj svijet.

"Ja sam nitko", rekao mi je.

Sutradan se nije javio.

Taj maskirani čovjek nestao je...

Presudio je sam sebi kao najveći krvnik.

Zbogom, nitko...

46

Još ponekad sanjam...


Jasna Horvat

Kamen

O kamen se razbiše vali,

a pjena u tisuće kapi

rasprši se u daljine,

i negdje usnula spava

morska vila dubina.

Kamen još uvijek stoji

kao sjeta, kao spomen

jednog davnog ljeta.

Mislila sam da će trajati vječno

naša ljubav sretna

ti si mi ukrao dušu, zarobio srce,

ali ostade samo hladan kamen,

bešćutan bez osjećaja

i prohujali dani i noći

i ostade prazno srce u samoći.

47

Još ponekad sanjam...


Kad bih

Kada bih se ponovo rodila

druge bih bitke vodila,

i drugim putovima bih krenula

i druge priče znala

i sve bi bilo ljepše

kao iz bajke.

Ne bi bilo tuge

i ne bi bilo laži

i druge bih pjesme pjevala,

druge ljubavi sretala.

Godine bi bile druge,

putovi bi posuti srećom

i cvijećem.

I život bi bio pun čari

i ni za čim više ne bih marila

niti žalila.

Ne bih srela tebe koji si me ranio,

već bi bio netko drugi

koji bi ljubav vratio

pa moje srce

ne bi nikad patilo.

Sve bi bilo lijepo kao san

i živjeti bi bilo kao da je

svanuo sunčan dan

posut laticama ruža.

Život bi mi drugu

šansu pružio

i više me ništa ne bi

rastužilo.

Asna Horvat

48

Još ponekad sanjam...


Ivan

Prekrasna životinja

On te gleda na svoj potrošački

konzumerski način

kao debeljuca kremšnitu

kao vuk janje

A ti se vješto koprcaš

kao da ti nije milo

i smiješ se na granici

nervnog sloma

Na tebe je izvršen atentat

automatskim pištoljem

s Amorovim zakovicama

slijepa djevojko sudbinske ljepote

prekrasna životinjo

Zloupotreba ovlasti

Zloupotrijebio sam svoje

ovlasti kupca da uhvatim

njezin pogled

ili je ona zloupotrijebila

Svoje ovlasti ugostitelja

kako bi uhvatila moj

49

Još ponekad sanjam...


Dražen Jergović

Kraj

Filozofija me uhvatila, ne mogu bježat`,

napadaju me misli, ne mogu ih otjerat`.

Sterem svoj identitet na svježem zraku,

prašina na površini, kao ja u mraku.

Nikad neću znat` za slučajeve

gdje su me promašili za dlaku,

nikad nećeš čuti mene da prodajem bajku.

Budim se iz snova, svaki dan je borba,

manjina u sistemu, u glavi mi raste bomba.

Niz planinu, u krivinu, brže nego Tomba,

pod nogama sve je bijelo, ali nije droga.

Moje tijelo, moje djelo, moja noćna mora,

moje cijelo selo htjelo da budem njima fora.

Što zahtijeva više poštovanja, planina ili gora?

Tko pjeva po noći, a tko dok sviće zora?

Što se tiče ovih riječi, meni prave smisla.

Netko je lud, a nekoga je sudbina stisla.

50

Još ponekad sanjam...


O tebi…

O tebi, neprežaljenoj dragoj,

I dalje osjećam neki naboj.

Danju mislim, noću sanjam

Ljubavlju da te proganjam.

Uz oči tvoje poput mora

Prebrzo mi stigne zora.

Ljubim svaku tvoju poru

Dok ti kosa leprša na lahoru.

Tvoje mi se lice sviđa,

Valjda zato što si riđa.

Dok smo sjedili zajedno,

Možda nam je i bilo svejedno;

Al` poslije, kad te osjetih

Znao sam, ti moj si najljepši stih!

Poput prepelice ti si bila,

Plaha, sretna, kao vila.

Državši tvoje tople ruke

Zaboravio sam sve muke.

Iz dana u dan ti si cvala

Poput snažnog plimnog vala.

Pričali smo često skupa,

Samoća nam bijaše glupa.

Kao da je bilo davno:

Volim te! – objavio sam javno.

I danas želim biti s tobom,

Postat tvojim vječnim robom.

O tebi znadem tako malo,

Zar to je sve što je od nas ostalo?!

Dražen Jergović

51

Još ponekad sanjam...


Moja mama

Odavno bijaše sama

ta dama, čije ime skrivam vama.

Njena tuga bez srama

bijaše neka zlokobna tama.

Takova fama unutar čama,

to može biti samo moja mama.

Hrvatska (anti)perspektiva

Što smo mlađi, to smo tužniji.

Sve što stariji, sve smo ružniji.

Čim smo bliže, tim smo sužniji.

Sve sve dalje, sve sve dužniji...

Dražen Jergović

52

Još ponekad sanjam...


Bogdanka Jovanov-Stojanovski

prva pjesma

na drvenom stolu

u novinskoj hartiji

usoljene sardele

kraj čaše

pitkog domaćeg vina

ni reč više

nije potrebna

nazdravljam

dragom osmehu

sa požutele slike

i ispijam

u čast

svog detinjstva

53

Još ponekad sanjam...


druga pjesma

u kraju mom

crnica

zlatno žito i

beskrajno nebo

sunce nema za čega da zađe

pa celu noć pevaju zrikavci

kradući mi dušu i vreme

u kraju mom

zorom

sve što kokodače,

muče, njače, grokće

javlja se

ište vode

ište kukuruza

i ’leba ište

i na ’leba

i muve na ’lebac

u mome kraju

i svojta

i kurta i murta

svi bi ’leba bez motike

’lebac mu materin

dok crnica i žuljevite ruke

drobe godine

za to isto parče ’leba

Bogdanka Jovanov-Stojanovski

54

Još ponekad sanjam...


a u kraju mom još

daleke vale

i pusto more

težačke ruke slabih mreža

škrta crvenica

i škrto poje

muke rodile

samo sunca preteklo

i vremena

sve ostalo staro

živi se od sećanja

i večne vere u varljivu nadu

a muve na smokve

u mome kraju

i svojta

i kurta i murta

svi bi kruva bez motike

kruv mu ćaćin

dok crvenica i žuljevite ruke

drobe godine

za to isto parče kruva

a u mom kraju još

vetar oro igra

oko platna što ih bele na jezeru

i tužbalice pevuši

za dragim u pečalbi

i jad na žalnu dušu doliva

Bogdanka Jovanov-Stojanovski

55

Još ponekad sanjam...


i muve na ’leb

u mome kraju

i svojta

i kurta i murta

svi bi ’leb bez motike

’leb mu majčin

dok posna zemlja i žuljevite ruke

drobe godine

za to isto parče ’leba

i ništa tu nema

sem rada od jutra do sutra

sem ljutog duvana

i pustih obećanja o povratku

al’ u kraju mom

tamo gde je duša

oko srca

oko anđeoskih krila

sreće je i osmeha

pesme i radosti

ljubav je najbolje rodila

u kraju mom

pa svi moji zagrljeni traju…traju…traju…

dok je nama nas

i ljubavi naše,

ćaća nas zakarta

trajaćemo…trajaćemo

dok je pesme…dok je pesme…

Bogdanka Jovanov-Stojanovski

56

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Biti tvoja sloboda

Dok me neljubav okivala

prijetnja da me uguši

kucala je na vrata

Sve one ladice

u koje tako brižljivo

smještamo druge

podrezuju im krila

ubijaju dušu

I zato želim biti tvoja sloboda

zemlja koja hrani tvoje listove

sunce koje boji tvoje cvjetove

Želim te podići nebu

da u njegovim očima

otkriješ svoje lice

i njime daruješ svakog čovjeka

Želim se diviti tvome osmijehu

koji mi pjeva pjesmu o tajni sebe

i sobom bogati moje pustinje

osvjetljava maglom skrivene dane

57

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Svojim dodirom buditi te

da nikada ne prestaneš

zvijezdama pružati ruke

a tlu korake

Biti tvoja sloboda

koja te lahorom osvježava

i životom daruje

Posedarje, 2.8.2001.

58

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Snaga ustrajnosti

Prvi korak nije dovoljan

da stignem na cilj

ali dolazak do cilja

njime započinje

Spoznaja nije dovoljna

da se promijenim

ali je početak rasta

od sjemenke do ploda

Jedna riječ nije dovoljna

da imaš povjerenja u mene

ali započinje gradnju mosta

koji povezuje obale

Jedna dobivena bitke

nije dovoljna za pobjedu

ali mi daje snage

da u borbi ustrajem

Martinus, 9.2.2010.

59

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Spuštanje neba

Čežnje Te moje zovu

da se još jednom

spustiš na ovu zemlju

da mi srce ispuniš

onim što si mi darovao

što životu daje smisao

Neispunjenje čežnje

razdire srce

ili je to propinjanje

da se razvije do punine

i veličine neba

Je li širina obzorja

veličina srca

i izlasci iz okvira

avantura novog stvaranja

novog rađanja

života u izobilju

Ostajem zatečena

nad putovima svoga rasta

i ovog srca

premalenog za čežnje

koje u njemu žive

i rastu

iz dana u dan

60

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Spustilo se nebo

donoseći okus Ljubavi

koje u izobilju imaš

i koja čezne ostaviti trag

u svakom srcu ove zemlje

koja je otvorenih grudi prima

Dugo Selo, 25.12.2009.

61

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Davanjem cvjetati za nebo

U Tebi otkriti tugu

kao odraz brige za nas

i zahvalu lomljenja kruha

po kojima postajemo siti

Daješ nam da druge sitimo

učeći nas kako ljubiti

kako sebe davati

i davanjem cvjetati za nebo

Nebo kojem ćemo plodove donijeti

sebe same kao najveći dar

i sobom obogatiti sve one

koji nas u njemu očekuju

Dugo Selo, 15.6.2005.

62

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Neću odustati

I ponovo se nađoh

nasukana u moru ljubavi

iznova oćutih

gluhu jeku vlastita glasa

još jednom doživjeh

bol tuđeg neprihvaćanja

uporno zatvaranje

i prozora i vrata

Ali neću odustati

od nove plovidbe

neću odustati

oblikovati kamena srca

neću odustati

kucati na prozore i vrata

neću odustati

od LJUBAVI

18.4.2010.

63

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Nježnosti

Kad se ti probudiš u mom srcu

nježnost sama se prelijeva

iz mog srca

do svih koje susrećem

Kad ti dodirneš moje srce

toliko topline navire

koja otapa i grije

moju nutrinu za prihvaćanje

Kad me tvoj osmijeh obasja

svjetlošću buja moje biće

i licem ostavlja trag

tvojeg odraza za druge

Kad u tvojim zjenicama

prepoznam suzom okupan svoj lik

svaki biser iz oka čisti

dušu moju nanovo rođenu

Dušu koja čitava nije

ako je ti svojom puninom

čitavom ne učiniš

i srcu razum daruješ

64

Još ponekad sanjam...


Ljiljana Katić

Ti koji si tako nježno

od svih drugih što postoje

prvo mjesto u srcu zauzeo

što mene toliko raduje

Neizreciva je ljubav

koja me tebi nosi

da te sobom daruje

Krasno, 14.9.2005.

65

Još ponekad sanjam...


Željka Košarić – Safiris

Zvjezdani jedrenjak

Zvjezdani jedrenjak već odavno na me čeka

Razapeta jedra vijore na zraku

U daljini nazire se galaktička rijeka

Svjetlosni val što opire se mraku…

Nebesku je kartu iscrtao mi Svemir

Krenuti ću putem zlaćanih meridijana

U tijelu se rađa davno znani nemir

Kao i oduvijek, ne putujem sama…

Još od pamtivijeka anđeli me prate

Duhovni vodiči kazuju mi smjer

Kad pogriješim kurs, na pravi put me vrate

Naručje im miluje, i labuda, i zvijer…

Kompas je sačinjen od svjetlosnih niti

Kazaljke pokazuju smjer ljubavi i mira

I sve se dešava, kako moralo se zbiti

Na jedrenjaku što nalik je na zvjezdan' leptira…

U njegovoj nutrini zajedništvo blista

Svako veslo ponaosob simfoniju sklada

K'o umjetnik kad primi se čarobnoga kista

Galaktičkom rijekom teče ljubav puna slada…

66

Još ponekad sanjam...


Zvjezdani jedrenjak već odavno na me čeka

Razapeta jedra vijore na zraku

U daljini nazire se galaktička rijeka

Svjetlosni val što opire se mraku…

Željka Košarić - Safiris

67

Još ponekad sanjam...


Smaragdna knjiga

Negdje u dubini zapis postoji

Drevnim su rukopisom ispisane rime

Korice izrezbarene u zelenoj boji

Sadržaj čuva baš svačije ime.

Kakvi li smo bili davnih života

Kakvi smo sada, u ovome trenu,

Čeka li nas sutra rajska ljepota

Ponavlja li se ime, u novom refrenu?

Svako je slovo kao otisak Duše

Koju ispisala je i ponajmanja misao

I dijela kojim zidovi grade se il' ruše

Izgovorena riječ kad spaja se u smisao.

I trenutak šutnje, kad odabran je mir,

Svaka strma litica kao bojno polje

I trenutak ljutnje, taj uzavreli pir,

Sve odigrano s više il' manje dobre volje.

Na poleđini nema kratkoga sažetka

Broj stranica nitko izbrojio nije

Nepostojećeg uvoda, a nema ni svršetka

Sa ponekih stranica sjajno svjetlo sije.

Željka Košarić - Safiris

68

Još ponekad sanjam...


Svjetlosne niti kao krasopis svilen

Koje istkala su ljubavna djela

Već sam pogled na njih medan je i milen

Bez njih ova Knjiga ne bi bila cijela.

Negdje u dubini zapis postoji

Drevnim su rukopisom ispisane rime

Korice izrezbarene u zelenoj boji

Sadržaj čuva baš svačije ime.

Željka Košarić - Safiris

69

Još ponekad sanjam...


Okupana svemirom

Duša je moja ispunjena nemirom

Onime što nadilazi sve izrečene riječi

Okupana sam plavetno beskrajnim Svemirom

Opija me njegov poj, iscjeljuje, liječi.

Odjeću je Duša rasprostrla podno neba

U golotinji uživa, pruža ruke svoje

Tihi šapat Svemira, sve je što sad treba

Kad ponoćne zvijezde potiho se roje.

Nailazi moreplovac, galaktičko biće

Svoja jedra ispleo je na mliječnoj stazi

Poželio je biti djelić neispričane priče

Jedan uteg milozvučan na duševnoj vazi.

A Svemir se smiješi, žuboravo teče

Prosuo je svjetlosni zvjezdani slap

Tko još može dodir ovaj, u sebi da niječe

Dragocjenu vrijednost krije i ponajmanja kap.

Galaktičko biće u dugu se pretače

Ispunjava auru , ljubi ju i grli

Koprene nevidljive pred njime se svlače

U zagrljaj neobičan moja Duša hrli.

Željka Košarić - Safiris

70

Još ponekad sanjam...


Odjednom sav nemir postaje mir

I to onaj što nadilazi sve ikada izrečeno

U Dušu sad se uvlači zvjezdani vir

U spiralnom je krugu moje biće izliječeno.

Duša je moja okupana Svemirom

Opija me njegov poj, kad stihove mi piše

Ispunjena mirom, ili zvjezdanim nemirom

Oduvijek i zauvijek, u meni on diše.

Željka Košarić - Safiris

71

Još ponekad sanjam...


Katica Krakan

Ljubavi …

Neću te opjevati

u pjesmama mojim

jer u srcu mi je danas

poplava tuge

stihove ljubavne

sačuvat ću

u mislima svojim

a noćas

kad bura se stiša

i grad naš zaspi

poklonit ću ih

snovima tvojim.

72

Još ponekad sanjam...


Korak po korak ...

Suza po suzu

Tuga po tugu

Humka po humku

Polako se prikrada

Zrelost života

Čvrsto se držeći

Za vrpcu od svile

Što povezuje nas

S vjetrovima južnim

I uvalama zlatnim

Kradući usput

U praskozorja strasti

I u noći zimske

Pijanstava naših slasti.

Smrt

Zaspale duše neumorno

ulicama pustim

traže oči snene njene

i traže usne bludne

i njedra bujna i kose duge.

Dok tamo, pored rijeke tihe

žalosne vrbe zavjerenički

nijemo, i spokojno šute

skrivajući

tajne tvoje, i moje

Katica Krakan

73

Još ponekad sanjam...


i tajne njene.

A život i dalje neprimjetno

pod vrbu staru

mladosti dovodi nove.

Rujan

Nebo je obuklo

svoj kaput sivi

i prosulo svoje

bisere po nama

a ti i ja, ruku pod ruku,

srce u srcu,

nesvjesni tišine zlatne

što se hrastovom alejom šulja

zaogrnuti plaštem od svile

pogledima

jedno drugom

ljeto šapućemo.

Katica Krakan

74

Još ponekad sanjam...


Mornarova nevjesta

Rosom umivena

suncem okupana

vjetrom počešljana

pokraj svjetionika, brata svoga,

u haljini bijeloj

satkanoj od kristala mraza

osamljena stoji.

Čeka.

Čeka svog mornara

koji doći neće

ni danas

ni sutra

ni prekosutra ...

A ona

umivena rosom

okupana suncem

počešljana vjetrom

vjerno

nahranjena nadom

.... čeka

Katica Krakan

75

Još ponekad sanjam...


Jasna Livada

Mjesto za emotivce

Nemam više vremena

Žuri mi se u ništa

Ako sam ikoga i išta

Voljela

To si bio ti

Jedino i samo ti

A ja bez tebe

Ne znam živjeti

Žurim se

Pobjeći

Ni riječ ne reći

I zauvijek

Nestati

Tamo gdje nema adrese

Ni zvona

Ni telefona

Ni pošte bilo koje vrste

Samo ništa

To je mjesto za emotivce

za slabiće

koji bi od svega bježali

U moje ime popij jedno piće

I pomisli

Brzo se i lako svatko prežali

76

Još ponekad sanjam...


Jasna Livada

Ne sudi

Obukao si svečano odijelo

Navukao sudačku halju

I uzeo bat

Udario si njime o stol

I objavio rat

Na optuženičkoj klupi

Ja sam se branila šutnjom

I presuda koju si izricao

S ozbiljnošću i ljutnjom

Izazivala je u meni samo stid i bol

Znao si da sudiš ljubavi

I uloga ti je bila teška

Iako sam bila pregrešna

I suđenje je bilo greška

Na kraju si odložio papire na stol

I pustio da presuda čeka

Za neke optuženike shvatio si

Nema učinkovitog lijeka

77

Još ponekad sanjam...


Jasna Livada

Na platnu neba

Ugledah danas jedan oblak lak

Kao šećerna vuna na platnu neba

Plovio je lagano na nebu trak

Mlaznjaka pored njega.

Zatvorih oči

I zamislih želju

O, hoće li doći

Ne odolih veselju

I nasmijah se na ovu sliku

Zamišljajuć tebe u obliku

Oblaka laka

Što me ljubi

Nježno kao sunčeva zraka

A onda i sunce iza

Oblaka proviri

A meni se sanja

I mašta

I žmiri, žmiri, veselo žmiri…

78

Još ponekad sanjam...


Jasna Livada

Kamen i more

Ti si kamen

Ja sam more

Ti mi daješ odgovore

Dok te kupam i pjenušam

Ja te pitam

Pa te slušam

Oštrice ti tvrde gladim

U oblutak te obradim

I onda se preko tebe

Ljuljam blago poput bebe

Ja te kupam

Ti me njišeš

Ja ti šumim

Ti mi pišeš

Ako neću tvoje rime

Ti ih brišeš

O ljubi me

Dok milujem tvoje tijelo

U pjeni što blista bijelo

A kad voda se zamuti

Onda šuti, samo šuti

Jer čudni su moji puti

Od obale do obzora

Mene ima

Mene mora

I kada se sprema plima

Na obali

Ti me čekaj

Ja ću stići

S valovima

79

Još ponekad sanjam...


Stjepan Maksimović

Hej, svirci moji

Hej, svirci moji!

Svirajte noćas

Za mene, tiho

Iz d-mola

Nek' jecaj violine

Krčmom raznosi

S mirisom dima

I miris bola.

Jer usne njene bijahu slatke

I tajna vječna najljepših snova.

Ako se ikad opet sretnu.

Pjevat' će s vama i duša ova!

80

Još ponekad sanjam...


Ljubim te kćeri materina

Bilo je to neko čudno vrijeme, vrijeme sokaka, šljivika ....

I noći u kojima su nebesko plavetnilo i ona u njemu bili tako

nekako umiljati, a ja, ja zaljubljen do ušiju ....pjevah prašnjavim

seoskim sokacima pjesme, iz dubine srca,

Jednoj plemenitoj duši koja zna da voli.

U mome oku radost se skriva,

Idem za srcem kroz noćnu tminu.

Košulja bila,

Šešir na koso,

I Tebi pjevam, moja mila.

Tambure šorom mene prate,

I tiho jeca violina.

Pred tvoju kućom zastadosmo,

Ljubim te, kćeri materina.

Tkanica mi je od suha zlata,

Znam koga ljubiš,

Srce kog sniva.

O! kako luduje, ništa ne skriva,

Ruke bi tvoje oko vrata

Na prozor ne smiješ.

Znam, ne da tata.

Tambure šorom mene prate

I tiho jeca violina.

Pred tvoju kućom zastadosmo

Ljubim te, kćeri materina!

Stjepan Maksimović

81

Još ponekad sanjam...


osonoga na mjesečini

ne razmišljaš o tome

da nagost može

prste da splete

briga tebe...

bokovi kao breze na vjetru

kao dokovi...

da uplovi

i nemoj da šapćeš mjesecu

bosonoga s mjesecom

znaš kakav je on

bla, bla, bla ....

nedostignuti minuti

neće se vratiti

podari vatri

te tvoje mirisne dunje

neka ih

cvrkutom

srce miluje

Stjepan Maksimpović

82

Još ponekad sanjam...


Luka Marinović

Sjene

U noći punoj sirovog straha

kao hijena kroz čarobno zlobnu noć

gmižu sjene okrutnog srca!

Gledaju i uzimaju mile duše,

čovjeka čiji životni

smisao je ravan blijedom

ništavilu prekrivenim smiješnom

maskom ljubavi prema

čednoj ženi praznog

pogleda.

Sjene ga gutaju, ližu

a on sretan i s osmjehom

punim prezira odlazi

u nepoznato

ka svetom cilju

konačne

sreće!!!!

83

Još ponekad sanjam...


Matija

***

Raznosi vjetar dio po dio naše priče,

šapću zidovi i sjene iza zastora,

kradu nam riječi, kradu nam misli.

Misle:

Što nas se tiče

imamo li rogove i jesmo li dovoljno dobri,

zar nas je briga tko protiv nas viče

kad veže nas bezbroj svijetlih niti

i najbolje znamo gdje naše je mjesto –

dobro je tamo gdje nam skupa sviće.

Opet će drugima biti drago

kad padnemo i zgaze nas jer ne puštamo glas,

opet će nekima ostati blago,

a uzdignutim čelom pričat će da našli su spas.

Morat će proći tisuće noći

i nebrojeno puta probudit nas sunce,

al ne valja mijenjati ljude,

lakše je pustit da nam sude.

Mi znamo.

84

Još ponekad sanjam...


Vraća mi se

Sad mi se vraća

vjera u krive, vjera u žive,

kad ih gledam gdje lakoćom idu svojim putem,

obraza čistih, od debele kože,

i kad s mukom se čudim kako netko može

tako lako izdat nešto što se zove povjerenje.

Sve mi se vraća,

i naivnost i sve drugo loše,

sve što cijenim, sve što znam.

Matija

85

Još ponekad sanjam...


Negdje među vama

Negdje među vama dragi ljudi

šuljaju se sjene, neke koje dobro znam,

i za njih bih dao sve ovo što jesam,

neznatno i malo, više ne mogu.

Prošarane su naše duše

makar samo smo se na tren sreli,

ali ostalo je više od vas

nego nekih uz koje sam život cijeli.

Znam da si nismo ništa dužni,

al' me vuku sjećanja u dubinu,

gdje nije bilo ni svjetla ni nade,

samo mi, odsjaj duša, tužni, čisti.

Poslat ću po vas kočije, noću,

da nađemo se opet, slični.

Sve ću dati za vas, hoću.

Matija

86

Još ponekad sanjam...


Biserka Mejovšek

Naše obiteljske recesijske mjere

Ozbiljna je situacija. U ovom slučaju financijska.

Mislim da je svjetska kriza Lijepoj našoj dobro došla kao izgovor.

Opet je netko drugi kriv.

Ali što je, tu je!

Sazovem sastanak kako bi se spasilo što se spasiti da. Na obiteljskoj

razini. Demokratsko glasovanje 2:1 i pobijedila sam ja s ovim

glasom 1.

Odluke:

1/ struja – skinuti žarulju u WC-u, jer baš nije ugodno ostavljeno

vidjeti. Isto tako u drugim prostorijama. Eventualno ostaviti jednu

kao orijentir. Tek toliko da netko ne razbije nos. Nazvati psihologa i

pitati da li je spomenuto traumatično?

2/ Perilicu za suđe nemamo; jer sam vidovita i znala sam što nas

čeka. Nazvati frendicu i upozoriti ju da perilica troši puno struje.

3/ Veš mašina. Riknula nam je. Bez žurbe nabaviti novu, upotreba 1

tjedno, ostalo na ruke, i to u vodi skupljenoj u kadi poslije tuširanja.

Nazvati tetu Ružu i pitati ima li i hoće li posuditi rifljaču?

4/ Iskopčati frižić, jer u njemu tako i tako nema ništa, a mi debeli.

Nazvati prijatelja koji ima kafić i pitati da li želi nataloženi led iz

frižića? Tako i on štedi na radu ledomata.

5/ Plin. Za sada je relativno toplo. Uskoro ga neće ni biti. Postoje

deke, kaputi, kape, rukavice… a mladi neka vode ljubav. Ne samo da

grije, već i oznoji. Kava se može skuhati na izlazećem plinu

vlastitoga tijela. Možda ne baš skuhati, ali ušparati na grijanju barem

nešto vode. Moram nazvati Mikija, jer se priča da on ima takva

iskustva.

87

Još ponekad sanjam...


6/ Voda. Tuširanje jednom tjedno, kao kupanje naših starih samo

subotom. Osim toga, čistoća je samo pola zdravlja, a nečistoća drugo

polovica. Znači, radimo i na zdravlju. Ruke prati u lavoru, po

mogućnosti svi u istoj vodi, i čuvati za izlijevanje u WC poslije

velike nužde, što će biti dovoljno ako uzmemo u obzir donijete mjere

u vezi prehrane. O tome kasnije. Vodu piti s preciznom procjenom

koliko ćemo je zaista popiti. Pranje prozora pred Božić i Uskrs, jer se

tako radi, a tako i tako nemamo što vidjeti. Ako potreba ipak postoji,

neka se prozor otvori. Pranje vrata, podova… prestaje u ime

poremećaja koji izaziva glava, jer to je ipak pranje nečiste savjesti.

Skupljati kišnicu. Svakako telefonirati Vesni kao prijedlog uštede.

7/ Smeće i odvoz. Našim restrikcijama se smanjilo, ne možemo bitno

utjecati, ali ako već punimo kantu, onda bacimo ono što nas tišti.

Nazvati Nikicu i pitati ima li bolje rješenje?

8/ Pričuva. Već 3 godine govorim da nam je stan prevelik i raditi na

tome da se nađe manji. Nazivam oglase.

9/ Novine i časopisi – 0. Nazvati Macka da me upozna s novostima u

svijetu?

10/ TV. Otkazati pretplatu i igrati „ Čovječe ne ljuti se“. Dugoročno

ćemo se prestati ljutiti jedni na druge. To svako telefonom predložiti

nekolicini prijatelja.

11/ Garderoba. Svi ju imamo za slijedećih 50 godina. Cipele

eventualno tumplati i otkriti zaboravljene čari – hodati bos. Možda se

baciti u trošak kupnje gaća. Mobitelom nazvati frendicu koja harači

po dućanima od 0 -24 i pitati ju zna li gdje su gaće najjeftinije?

Sumnjam da to zna? Ipak provjeriti.

12/ Zimovanje i ljetovanje. Nema šanse, jer je zimi zima, a ljeti

vruče, a to imamo i doma. Moram telefonom nazvati drage prijatelje

neka razmisle o tome.

13/ Kultura. Kino, kazalište, knjiga…više se nema ni što vidjeti ni

što pročitati. A tako i tako nas nazivaju nekulturnim. Znači pomoći

Biserka Mejovšek

88

Još ponekad sanjam...


nema. Ipak telefonom uhvatiti prijateljicu koja me uporno

obavještava o kupnji knjiga u kojima su savjeti i rješenja za sve tajne

ovoga svijeta, od saznanja gdje se nalazi Sveti gral, preko spoznaje

kako spriječiti globalno zatopljenje do uputa kako spriječiti svjetski

financijski kolaps. Konačno ju saslušati.

14/ Auto. Ako se baš mora i ako ga uspijemo registrirati. Neka čeka

bolja vremena. Svi imamo zdrave noge, a mladi bicikle. Neće onaj u

Dubai-u graditi po ne znam koju „Palmu“ na moj račun. Telefonom

savjetovati ostale o našoj odluci.

15/ Rođendani. Telefonski: "Uh … zaboravili smo, ne zamjeri i

iskrene čestitke sa zakašnjenjem." Glavno da su od srca.

16/ Prehrana. Iskoristiti sezonsko povrće, jesti sirovo, jer se time ne

uništavaju vitamini i minerali, a štedi na vodi i plinu. Voće –

dovoljno jedna jabuka dnevno i ne guliti ju, kada već gule nas. Sir –

još uvijek prihvatljiv kupljen kod kumice, onaj kravlji. Izvrstan je,

jer inače ne bi bio slogan ne znam koga u predizbornoj kampanji.

Kupiti ementaler tražeći da nam odrežu i izvažu samo rupe. Kruh –

umjereno, jer deblja i pun je aditiva. Naresci – zabrana, što bi trebalo

i zakonom zabraniti, znajući što u njima svega ima. Fuj! Jaja – to

ćemo si priuštiti. Meso – zanemariti normativ po glavi i puno safta

uz krumpir kuhan u ljusci, jer tako najmanje ima opada. Početi

hvaliti i podržavati Moga najdražega zeta, a prestati kolutati očima,

koji je još prije 2 godine od balkona napravio solidno obiteljsko

poljoprivredno dobro. Malo istegnuti noge i ubrati ono što nam

priroda pruža – divlji radič, koprive, šumsko voće, kesteni…ima

toga, samo se treba potruditi. Nazvati prijateljicu za savjet koja to

ima u malome prstu, a onda telefonski predložiti još nekima.

17/ Slobodno vrijeme. Po mome nitko ga nema Svi jedva sve stižu,

ali ga ja imam. Ne dosađujem se. Telefoniram.

18/ Svakako staviti remen i stezati - oko vrata. Moram telefonski

provjeriti da li je baš tako preporučeno?

Biserka Mejovšek

89

Još ponekad sanjam...


S ponoći je sve stupilo na snagu.

Današnji ručak. Zelje na lešo sa 2-3 kapi ulja, krumpir kuhan u ljusci

i svakome pileće krilce.

„Samo jedan komad mesa?“ pita Ona.

Uzmem nož, prerežem krilce na zglobu:

„Sada imaš dva!“

Biserka Mejovšek

90

Još ponekad sanjam...


Don Corleone

Moj čovjek i ja?

Nekako su se u jednom periodu naše uloge zamijenile. Ja sam

otaljavala činovnički posao, a on nije imao posla. To vrijeme je

iskoristio za djecu, popravak nekih stvari po kući, kuhanje, pranje

suđa …do tapeciranja stolica. Barem 10 puta me zamolio da

ispeglam ukrasnu traku koju je trebalo staviti kao zadnje na taj važan

dio namještaja.

Obećavala sam … sada … sutra, ali bih došla kući, ručak skuhan,

pojela bi, pa malo prilegla, pa novine, pa malo televizija… i vidim

ga kako pegla tu ukrasnu traku i govori sam sebi:

Još samo da dobijem menstruaciju i ja sam žensko!“

Moram ponoviti kao me opunomoćio za sve moguće da bi izbjegao

njemu mrske radnje, a vrijedilo je do opoziva tog riskantnog

dokumenta.

Mogla sam dizati novce, potpisivati njegove ugovore, a i prodati

njegovu djedovinu. Punomoć mi je omogućavala sve i uvijek je bila

uz mene.

Stiglo je proljeće i znala sam da je to vrijeme kada na njega ne mogu

računati. Naime slavile su se mature, a on je promijenio gotovo sve

srednje škole u Zagrebu i rado pozivan na sve godišnjice. Ne znam

kako drugi, ali on bi otišao na proslavu u petak ili subotu i došao

krajem sljedećeg tjedna da se ofriška, kako bi stigao na drugu

…treću…

Dočekano jutro i buđenje bez njega nije bio razlog za uzbunu. On je

slavio.

Jedne subote, u praskozorje, oko pola osam – telefon:

„Molim drugaricu …tu i tu…!“

„Ja sam!“

„Jeste li vi drugarica tog i tog?“

Biserka Mejovšek

91

Još ponekad sanjam...


„Ne, nisam njegova drugarica.“

„A što ste mu?“

„Supruga!“

„Ovdje Milicijska stanica, ta i ta, pa dođite po svog druga.“

„Pa što i kod vas slavi maturu?

„On je uhapšen!“

„Kada?“

„Prije 2 sata.“

„I već ga puštate?“

„Da!“

„A zašto sam ne dođe kući?“

„Nisam siguran da bi ju našao … da skratim, pojavite se!“

Navinula sam uru za 11 sati i legla natrag.

Oko podneva sam se pojavila u Milicijskoj stanici i provirim prema

plavoj uniformi na porti:

„Što bi vi?“ pita me.

„Za početak – ćevape!“

„Ovo nije mjesto za šalu! Poslušajte me!“

Poslušala sam ga.

Primio me milicajac u hijerarhiji nešto viši.

„Dakle drugarice vaš muž je uhapšen jutros oko 6 sati zbog

narušavanja mira i reda.“

„Čiji mir i red je narušavao?

„Organa!“

„Kojeg organa?“

„Jedan putnik nije imao tramvajsku kartu, naišla je kontrola i na

inzistiranje da napusti tramvaj i dade potrebne podatke, upleo se vaš

muž.“

„I on je bio bez karte?“

„To ne znamo, ali je sa svom snagom navalio na čovjeka koji

obavljao svoju dužnost.“

Biserka Mejovšek

92

Još ponekad sanjam...


„Ništa ne razumijem.“

„I ja teško, jer mi nije jasno zašto je uzeo u zaštitu čovjeka koji čini

takav prekršaj.“

„Ma koga je štitio?“

„Onoga bez karte.“

„Ahhhaaaa….i što sada?“

„Mi smo ga stavili u samicu zbog njegovog dobra i već bi ga pustili,

ali on neće potpisati zapisnik.“

„Zašto?“

„Ne znam, jer poprilično petlja jezikom, a i noge ga baš ne služe.“

„A što ste mu napravili s nogama?“

„Drugarice, on je mrtvo pijan!“

„I sada ga vi hoćete takvoga uvaliti meni?“

„A što će nama?“

„A što ste ga onda uhapsili?“

„Imam puno posla. Možete li ga vi nagovoriti da potpiše zapisnik?“

„Sumnjam, ali ga mogu ja potpisati“ i gurnem mu pod nos punomoć.

On je čitao punomoć, a ja zapisnik.

I potpisala sam.

„Jovo, kaži Stevi da onoga u bijelome gangsterskom odijelu dovede

iz samice!“

Pojavio se, ugurala sam ga u taxi i On počne petljati:

„Ja da potpi…ja da popišam zapis…pas im mater…?“

„Gospon, pa vi ste isti kaj onaj iz filma, kak se zval ... ?" pokušavao

je taksist.

"Don Corleone!" pomogla sam mu.

Drugoga dana je došao k sebi.

"Kaj sam puno sral?"

„Pa ne pratim te u šekret!“

„Znaš ti dobro o čemu govorim.“

„Ajde da malo ne govorimo.“

Biserka Mejovšek

93

Još ponekad sanjam...


I malo nismo govorili. Malo puno.

Stigla je Lijepa naša, stiglo je proljeće, stigle su proslave matura,

stigli su poslovi i odazvao se samo na proslavu jedne.

Oko ponoći zvono na vratima. Otvorila sam:

„Štef daj čvršće drži čovjeka!“

„Jura, pa on ima prek 100 kila!“

„Što bi vi?“ pitam.

„Rekli su nam tam kod pizzerije da je on tu stanuje.“

„I?“

„Pa doveli smo ga doma. Evo vam ga!“

„A zašto ga vi dovodite?“

„Pa uzel je nekog bokca u zaštitu i potukao se, jer …"

„Znam, znam, nije platio tramvajsku kartu.“

“Tko nije platio tramvajsku kartu?“

„Pa taj bogec.“

„Ma ne. Popil je gemišt, a nije imal dosta novci pri sebi.“

„Ovaj kojeg držite nije imao dosta novaca pri sebi?“

„Ma ne, onaj jadnik.“

„Gospođo, možemo li ući i unijeti ga?"

"A jel bi vi malo njega uhitili i zadržali kod sebe?“

„Možda bi trebali, ali ga moramo odvesti u Policijsku postaju, onda

pisanje zapisnika, pa…“

„Znam, znam…“

I izvalili su ga na krevet.

„Dečki, može čašica nečega?“

„Pa kad ste navalili…“

„Moram priznati, gospođo, da me vaš muž jako podsjeća na moga

kuma.“

„Kuma?“

„Da!“

A da li se vaš kum možda zove Don Corleone?“

Biserka Mejovšek

94

Još ponekad sanjam...


„Kak ste rekli?“

„Don Corleone!“

„Neeee, moj kum je Pepek! Čuj, Štef ,daj zapiši to ime, kak ste

rekli…fra..?“

„Ne fra! Don! Don Corleone!“

„Provjerit ćemo mi toga … kak ste rekli…Štef, jesi li zapisao?“

„Jesam, šefe!“

„Doviđenja, gospođo, i mirno spite. Naći ćemo mi tog fra ili kak ste

već povedali."

Biserka Mejovšek

95

Još ponekad sanjam...


Adresar

Odrasla sam s telefonom. Čak se sjećam još danas toga

peteroznamenkastoga broja.

Telefon je u to doba rijetkost, telefonski imenik tanak, a s vremenom

je ušao u puno kuća za čije je uključivanje trebalo poprilično platiti.

Mom čovjeku je obzirom na specifičnost posla telefon bio više od

desne ruke, koju često spominjemo:

„Kladim se u desnu ruku ..."

Kada sam postala zakonita, na zidu iznad telefona sam zatekla hrpu

ceduljica s telefonskim brojevima kojekako pričvršćenih i po mome

tu se je bilo nemoguće snaći. Kupila sam tekicu – adresar i Njegovu

odsutnost iskoristila kako bi uvela red. Poskidala sam te cedulje i sa

njih prepisala prezimena, negdje samo imena, pa i nadimke i

pripadajući broj. Tekica pokraj telefona, čitljivo, pregledno,

uredno…kladim se u desnu ruku da će mu biti drago.

„Gdje su sve one cedulje iznad telefona?“ upitao je s nevjericom.

Pružila mu svojih ruku djelo. Kućni telefonski imenik.

„Evo ti!“ ponosno sam pokazala.

Listao je, čitao…došao do slova Ž…diže obrvu…

„Ali gdje su cedulje?“

„Pa bacila sam ih!“

Ne bih o komentaru, ali sve se svelo da sam u namjeri napraviti red,

tek napravila nered.

„Kada bi stao pred telefon, točno sam znao koja se ceduljica na koga

odnosi, a sada su mi šanse minimalne“

Ipak je naš kućni telefonski imenik opstao, upisivali su se novi

brojevi, a za snalaženje svima je trebalo vremena. Kako je Njegova

mama bila u godinama, za nju je brzoglas bio novotarija, pa pomalo i

problem kako zapamtiti vlastiti telefonski broj. Napisala sam joj ga

Biserka Mejovšek

96

Još ponekad sanjam...


na unutrašnju stranu prednjih korica kako bi ga odmah uočila.

Funkcioniralo je.

Popunjavao se prilično brzo.

„Daj nazovi mog zubara i zakaži termin!“ vikne na izlazu.

„Kako se zove?“ pokušala sam i čula nešto na P? B?

Uzmela sam adresar, slovo Z, ali nema zubar.

Slovo P. Puna stranica. Nakon poprilično okrenutih brojeva:

„Trebala bih termin za zubara“… najlakše što su moje uši čule je bila

tresnuta slušalica do ne baš ugodnog bogatstva našega jezika.

Slovo B baš nisam više htjela nazivati.

„Jesi li me naručila kod zubara?“

„Nema tog broja u teci.“

„Na ceduljici je bio!"

„Ako je bio na ceduljici, onda je i prepisan. Nego kako se zove,

nisam te dobro čula?“

I kaže. Na slovo P.

„Ne znam kako mi je promaklo, nazvati ću informacije…“

„Daj to čudo!“

Lista ...

„Ja ću ga nazvati!“

„Daj mi pokaži gdje si pod slovom P našao njegovo prezime?“

„Ne pod P, već pod M!“

???

„Miki! Zovemo ga Miki!“

I kod Mikija sam dodala – zubar.

S vremenom su pale još neke pisane intervencije. Bio je još jedan

Miki i dodano je – prijatelj iz kvarta, Oko sokolovo nikad nisam

saznala tko je, pod G – Gogo – odvjetnik, začudo Boris je bio Boris,

ali me zbunjivao isto pod B , nečiji broj i barem 10 dkg kave,

doslovce napisano.

„Tko ti je ovaj s kavom?“

Biserka Mejovšek

97

Još ponekad sanjam...


„Mamin doktor!“

Ćuća, Miška, Beba, Cica…i još neke je precrtao vlastitom rukom.

Punio se naš adresar i napunio, pa se pisalo sa strane, pa je su se

precrtavali brojevi sa 6 znamenaka i iznad pisali novi sa 7, neki

listovi poliveni kavom, neki su se jedva držali i što drugo nego kupiti

novi i prepisati.

Prvo su ispale Ćuća, Miška, Beba, Cica i još neke. U stari je kod

nekih imena stavljen križić – čovjek umro i nema ga u novom. Nekih

se nismo mogli sjetili tko bi to mogao biti, ali su dodana imena

nevješto napisana dječjom rukom: Igor, Valerija, Luka ...

Prepisano, uredno, pregledno…ali smo se barem još godinu dana

služili sa starim, jer se u novom nitko nije mogao snaći. U prijašnjem

adresaru stranica sa slovom L je otpala i koliko god ugurana, virila

je, pa tražeći dotično slovo nije trebalo listati. Bezobrazno stršeći je

olakšavalo nalaženje. Slovo NJ, potpuno prazno je omogućavalo

upisati još poneki broj.

Iscrpljen do krajnjih granica, naš kućni adresar je posustao, završio u

ladici i predao štafetu novom.

Vršio je svoju funkciju nekoliko godina pod mojom kontrolom, nije

moglo doći do zabune, a najmanje da se tu nađe broj nekakve 10

godina mlađe. Trajao je i dotrajao. Našao se povrh onog starog u

ladici i prepustio novome svoje stranice listane prstima mokrim od

sline.

I taj novi je već stari i ofucani, ali mi još služi.

Po nešto sam krenula u ladicu, uzela prvi prepisani adresar prije 40

godina, sjela i listala od A.

Nizala su se prezimena, imena, nadimci, prekrižene Ćuća, Miška,

Beba i Cica i još neke…možda i koja neizbrisana gadura … umro,

umro, ne sjećam se, ne sjećam se, pojma nemam, umrla, zaboravila,

nema ga više, pokoj joj vječni (ako je to ono žensko đubre na koju

mislim), ne znam … i tako do slova Ž. Gledala sam zatvoreni

Biserka Mejovšek

98

Još ponekad sanjam...


adresar, češljala sjećanja i ponovno otvorila prvu stranu.. Na poleđini

korice je napisan naš stari broj. Uzela sam olovku, precrtala ga i

napisala današnji dok se još mogu sjetiti.

I vratila na dno ladice.

Biserka Mejovšek

99

Još ponekad sanjam...


Mirko

Nikad se ne predaj

U koštac uhvaćen, u kreditima zarobljen,

preostaje da šutiš, preostaje da trpiš.

U roba pretvoren, do kože ogoljen,

što će biti sutra, ne možeš da slutiš.

Kako prehraniti obitelj, platiti račune?

Kako obući djecu, a nemaš ni kune?

Kako preživjeti zimu, ići na more?

Kako umjesto noćnih mora imati snove?

Slušaj i pokori se, za sebe ne bori se,

plaća je mala, ali dobro oznoji se,

progutaj ponos, nagrade zaboravi,

otkaz te čeka, bolje se popravi!

Nema radne etike, nema razumijevanja,

nema tu patetike, nema oklijevanja,

nema ni slobode, nema ni odmora,

nema u tome ljudskosti, nema ni govora.

Ogorčenost te obuzima, bijes savladava,

očaj te lomi, utjeha ne spašava,

strah te zauzdava, u okove postavlja,

ali srce jednu misao u glavi ponavlja:

100

Još ponekad sanjam...


Imaš još dušu, da te gaze ne daj

Imaš još prkos, i uz njega hodaj,

Imaš još nadu, kroz te oči gledaj,

Imaš još pravdu, nikad se ne predaj!

Mirko

101

Još ponekad sanjam...


Snivaj, snivaj u ovu bijesnu tamnu noć

Ljudi bez duše, tek prostor su u propuhu.

Nosi ih praznina, ogorčenost hrani.

Istina ih razdire, dovodi do ruba.

Dostojanstvo ostavljaju po strani.

Postadoše zvijeri nahranjeni lažnom moći.

Stjerani u kut, sa nečastivim su pakt sklopili.

Smisao je postala izgubljena informacija

u moru poroka gdje mnogi su se utopili.

Uništila ih je hladna ravnodušnost.

Okretali su na drugu stranu glavu

od patnje i nemoći, nepravde i straha,

u smrti im potrošna tijela sad traže slavu.

Koračaju ljudi izbjeljela lica.

Oči im nabrekle, a ruke žedne krvi.

Iscrpljeni od života, lako povodljivi,

u službi mračne sile idu u rat prvi.

Ti snivaj, snivaj u ovu bijesnu tamnu noć,

ono što ti slijedi više neće biti san.

Okružit će te propuh iscrpljenih tijela,

shvatit ćeš da ostao si na svijetu sam.

Mirko

102

Još ponekad sanjam...


morpheus15

Notturno

Sjedim. Gledam u noć;

duboku zimsku noć.

Par svjetiljka pokušavaju,

pokušavaju osvijetliti taj bezdan,

Gole grane, tišina, mrak...

Svatko od njih misli na sebe;

dok par svjetiljka pokušavaju...

Put

Zelena bijaše trava!

Kad se pojavih,

Počeli su pravit bitke.

Put bijaše jasan!

Tada dođoh ja;

Gazili su po truplima.

Prašina danas vijori!

103

Još ponekad sanjam...


Branka Mumalo

Kao tišina

Baš kao neka tišina

nestvarna

prikradaš se nečujno

skriveno

maziš me vjetrom

lagano.

Zavjesa zaklanja pogled

lice

obris na prozoru

poljupce.

U snu koraci

tvoji i moji.

Jesu li to naši snovi?

104

Još ponekad sanjam...


Pitanja, pitanja

Jesu li to krila u tvom vrtu?

Spremaš se za put?

Ima mjesta za još jednog?

Ili da ponesem svoja?

Hoće li se slagati?

Što ako su moja crna a tvoja bijela?

Suprotnosti se privlače?

Idemo probati!

Branka Mumalo

105

Još ponekad sanjam...


Nevenka Nedić

Sumorna svjetlost žarko ljeto vreba

Sumorna svjetlost žarko ljeto vreba,

Predaje ga tami brojeći sate.

Omamljene duše prolaznost zlate

Jer sjenka zla ljubavniku ne treba!

U očima – tragovi krvnog neba

Koji poljupcima vrijeme krate,

U daljini – galebovi ih prate,

Miriše grožđe i sprema se berba.

Mirna misao o osjećajima

Tone u duboki i nijemi san;

U ljubavi ljeto brzo umire.

Rastanak ostaje u sjećanjima –

Taj neželjeni, prvi jesenji dan –

Kao pjesma koja srce razdire.

106

Još ponekad sanjam...


Duša je besmrtna i vječno biva

Duša je besmrtna i vječno biva

K'o odsjaj u poeziji omame!

Napisah taj stih pod vodstvom pomame

Iskrom što se u njenom biću skriva.

Ljepotom svog lika pjesmom umiva

Svaku želju za traganjem osame,

Svijet zaleđen u ledu obmane

Ostajuć' tako nužno vječno živa.

Puna je perja i božanstvu leti

Čistinom neba, svom snagom požude.

Gdje On vlada tjelesno će 'mrijeti,

Samo duševna čuvstva nek' se čude

Pisajuć' pjesme u kojim će zreti

Najljepša ljubav iz čiste pobude.

Nevenka Nedić

107

Još ponekad sanjam...


Antonio Novak

Još ponekad sanjam

Još ponekad sanjam...

Dan kad sam vino

mogao okusiti samo

na Tvojim usnama.

Još ponekad sanjam...

Klupu gdje si prste

sakrivala u mojoj kosi

Još ponekad sanjam...

Stepenice gdje sam

Te prvi put vidio sa

Suzom u oku

Još ponekad sanjam...

Večer kad smo

Zvijezde promatrali

Još ponekad sanjam...

Naše sjene

Koje smo slikali

Još ponekad sanjam...

Dan kad si prvi put

rekla da me voliš

Još ponekad sanjam...

Dan kad smo jedan

kraj drugoga

na travi ležali

Još ponekad sanjam...

108

Još ponekad sanjam...


Tvoje smeđe oči

I sebe u njima

Još uvijek sanjam...

Da se volimo kao prije.

Antonio Novak

109

Još ponekad sanjam...


Mirko Omrčen

Šumi šumo

Šumi, šumi šumo šumna

šapat ti si uhu mom

Šumi, šumi šumo šumna

šumi, šumi snagom svom

Šumi, šumi šumo šumna

moga oka ti si čar

Šumi, šumi šumo šumna

moga srca ti si žar

Šumi, šumi šumo šumna

mojoj duši ti si raj

Šumi, šumi šumo šumna

šumi, šumi ne prestaj…

110

Još ponekad sanjam...


Da te nađem

Tražio sam te

U kavanama starog grada

Na trgu cvijeća

Kupio sam za tebe cvijeće

Gospi od Kamenitih vrata

Zbog tebe zapalio svijeće

Da te nađem…

Da te nema

Oslobađaš me

Okova ružnih

I misli tužnih

Snova što me muče

I svega groznog

Od danas od juče

A besane noći

Strahovi i more

Da tebe nije

Još bi bile gore

Mirko Omrčen

111

Još ponekad sanjam...


Ništa osim tebe

Kad bih tražio

Drugo ime za sreću

Nazvao bih je tvojim imenom

Kad bih tražio

Drugo ime za ljubav

Nazvao bih je tvojim imenom

Kad bih još jednom

Bio na početku

Opet bih tražio

I izabrao tebe

Kad bih sve izbrisao

Samo ti bi ostala

Mirko Omrčen

112

Još ponekad sanjam...


Pandan “Ljudskom srcu“

Ljudsko srce nikad

Zadovoljno nije

Što više ima

To još više snije

U sebi ono

Uvijek želju ima

Da što manje daje

A što više prima

Ljudsko srce nikad

Zadovoljno nije

U sebi uvijek

Novu želju krije

Kad dobije ono

Što je snilo dugo

Već sutra snije

I želi drugo

Mirko Omrčen

113

Još ponekad sanjam...


Trajanove uši

Postoji bajka koja govori o ušima cara Trajana. Ta bajka ima

više verzija, a jedna od njih je, kako je davno bio jedan car koji se

zvao Trajan. Imao je kozje uši. Svakoga dana dolazio je k njemu

jedan brijač da ga brije. Uvijek poslije brijanja car bi brijača, koji ga

je brijao, pitao što je vidio.Svaki brijač bi uvijek odgovorio da je

vidio“Kozje uši“! Potom bi car davao naredbu da ih se ubije. Došao

je tako red na jednog brijača koji se napravi bolestan i posla svog

mlađeg učenika k caru da ga obrije. Nakon što je mladić cara obrijao,

ovaj ga upita što je vidio, na što učenik odgovori da nije vidio ništa.

Car mu dade dvanaest zlatnika i naredi mu da ga od sada samo on

dolazi brijati.

Mladić je redovno dolazio brijati cara tajio je, i nikada nikome

nije rekao da car ima kozje uši.Ta tajna ga je s vremenom sve više i

više mučila, pa se skoro razbolio zbog toga. Primijetio to njegov

majstor te ga pitao što mu je. Mladić mu odgovori: “Bilo bi mi lakše

da mogu nekome reći, ali ne mogu to reći“. Majstor mu predloži, da

ako neće njemu reći neka iziđe u polje, pa iskopa rupu, neka zavuče

glavu u nju i tri puta kaže što ga muči, potom neka rupu opet zatrpa i

stavi kamen na nju. Učenik tako i učini. Iskopa duboku rupu i u nju

šapnu:“U cara Trajana kozje uši“. Potom rupu zatrpa i na nju navali

veliki kamen. Bi mu lakše.

Nakon nekog vremena na tom mjestu, iz rupe ispod kamena

nikne vrba. Naiđe pastir i od njene grančice napravi sviralu. Kad je

počeo svirati iz svirale iziđe glas:“U cara Trajana kozje uši“. To se

odmah razglasilo po cijelome carstvu i na kraju sazna za to i sam car.

Pozove mladića i upita ga zašto je cijelom puku oglasio da su u njega

kozje uši. Prestrašeni mladić ispriča caru sve kako je bilo. Car odluči

provjeriti njegovu priču, pa zajedno s njim ode na mjesto gdje je

Mirko Omrčen

114

Još ponekad sanjam...


mladić jamu iskopao. Tamo nađu neposječen još samo jedan prut

vrbe. Car naredi da se od njega napravi svirala. Tako i uradiše. Kad

su počeli svirati, iz svirale iziđe glas:“U cara Trajana kozje

uši“.Uvidje car da se na zemlji ništa ne može vječno sakriti, oprosti

mladiću život i dopusti svim brijačima da ga mogu dolaziti brijati.

U Trajanovim “kozjim ušima“ krije se slika stanja u Rimskome

carstvu za njegovog vladanja.

Ta slika je takva da u carstvu vlada nemoral, nepravda,

nesloboda, pravo jačega i moćnijega. To je posebno izraženo u

osvojenim provincijama, koje pod njegovom vlašću gube sve

slobode, jezik, vjeru, običaje… Tko glasno govori gubi glavu, tko

šuti bude nagrađen sa “dvanaest zlatnika“ i “ima monopol na

brijanje“.

Ova bajka slikovito ukazuje na činjenicu da se istina ne može

sakriti, da se uvijek probije, ma koliko je potiskivali u rupu. Ali

ukazuje i na činjenicu da samo otkrivanje tajne ne uvjetuje nestanak

careve nakaznosti. Tajna je sada samo legalizirana, ozakonjena:

Imam kozje uši i što mi tko može? Od sada svi znaju, no opet ne

smije nitko reći da je car nakazan, jer će svi koji to kažu završiti kao

brijači koji su se to usudili kazati. Nakaznost ostaje i ne usuđuje se

nitko ništa učiniti protiv njegove nakaznosti.

Priča o caru Trajanu i u naše je vrijeme aktualna i u

svakodnevnom životu.

Kad bismo našu “bradatu“ vlast obrijali vidjeli bismo da i ona

ima velike “Trajanove kozje uši“. Vidjeli bismo nemoral politike ,

vidjeli bismo nepravdu i ne slobodu na svakome koraku. Vidjeli

bismo političko-ekonomsko nasilje i grabež, korupciju i zelenaštvo,

otimačinu i izopačenje pravde, nepravične sudove, političku laž i

oholost. Duh isključivosti, dominacije i neravnopravnosti.

Ugnjetavanje i eksploataciju.

Mirko Omrčen

115

Još ponekad sanjam...


Vidjeli bi jednu izrabljivačku, tiransku i reakcionarnu vlast koja

krade, otima, prodaje, laže i vara samo da bi ostala na vlasti Vidjeli

bi pohlepu moćnika i njihovu gramzljivost bez granica. Vidjeli bi

veliku većinu koja živi ispod svakog ljudskog dostojanstva i čovjeka

koji moralno propada i materijalno umire.

Vidjeli bi kolone iseljenih, nezaposlenih, obespravljenih,

razočaranih, prevarenih, osiromašenih, pokradenih, kolone

iskorištavanih, izrabljivanih i potlačenih…

Vidjeli bi da ovdje nema napretka i razvitka i da je današnja RH

jedna od ne slobodnijih i ne razvijenijih zemalja nekadašnjeg

istočnog bloka, u kojoj kao takvoj nitko ne odgovara za svoje odluke,

a tamo gdje se briše odgovornost ne vlada demokracija tu vlada

diktatura. Strah od preuzimanja odgovornosti očigledan je i kod

relevantnih društvenih čimbenika, koji se ne usuđuju preuzeti

odgovornost u smislu da svojim djelovanjem izvrše svoju zadaću

isključivanja bilo kakve diktature. Upravo na tom njihovom strahu

počiva uspjeh diktature.

Bajka o caru Trajanu slikovito prikazuje i dvije ljudske osobine.

Hrabrost i kukavičluk. Hrabrost onih“brijača“ koji se ne boje, unatoč

kazni koja će uslijediti, a to je smrt, reći caru istinu, a istina je da on

ima “kozje uši“. Kukavičluk se očituje kod mladog “brijača“, on se

boji caru reći istinu koju je vidio, prešućuje je i biva nagrađen. No ta

istina koju ne smije obznaniti toliko ga opterećuje i zarobljava mu

dušu da se na kraju mora povjeriti samoj zemlji, čime sebe oslobađa.

To je krasna pouka za svakog tko se boji reći istinu i spoznaja da

istina uistinu oslobađa (Iv 8,32).

Relevantne čimbenike hrvatskog društva, ili većinu njih,

napustila je hrabrost, jer ne vide izlaza, ili bolje reći, jer ga ne žele

vidjeti, jer su zarobljeni strahom i jer se ne usuđuju suočiti i boriti se

sa stanjem u koje su zapali, koje ih baca u tjeskobu u strah.

Mirko Omrčen

116

Još ponekad sanjam...


Pouzdanjem u Onoga kome je sve moguće iz stanja straha i tjeskobe

(Mk 14,33 sl) ustaje se pobjednički i sa sposobnošću da se suoči sa

strahom i svojom sudbinom (Lk 22,41-45).

Duboko sam uvjeren da je jako malen broj onih koji bi

odobravali i koji bi se slagali sa današnjim stanjem u RH. Stoga

šutnja koja je na djelu ne znači da je ona znak odobravanja. Ona

može značiti samo jedno, a to je strah.

U životu postoji vrijeme šutnje i vrijeme govora. Sadašnji

trenutak u kojem se nalazimo nikako nije ono vrijeme koje bi mogli

označiti kao vrijeme šutnje. Sadašnji trenutak vapi za riječju istine i

upravo danas je vrijeme, vrijeme govora, jer kad ako ne sad…..?

Mirko Omrčen

117

Još ponekad sanjam...


Intelektualci i hrabrost

Tko danas može reći da je oslobođena Hrvatska postala i

slobodna Hrvatska?

To može reći netko neuk, netko oportun, netko tko je karijerist,

netko tko je licemjeran kome je do očuvanja i spašavanja tjelesne i

duševne lagodnosti.

Nestankom tuđinske diktature nije nas dovelo do slobode.

Diktatura se osvetila i poslije svog pada rodila je protudiktaturu..

Oslobođenjem naroda nije se došlo do slobode.

Mi jesmo htjeli državu i borbom smo je dobili, no nismo htjeli

državu koja bi bila, i koja jest « iznad i izvan svega života «.

Tako naša država danas nije država slobode i socijalne pravde,

što je bio cilj, i u tom slučaju borba ne prestaje i s njom treba

nastaviti sve dok se ti nedostaci ne uklone.

Ti nedostaci moći će se ukloniti tek promjenom državnog

sistema čime će put ka konačnom cilju biti otvoren.

Sama diktatura će propasti samo ako je ne bude u nama, sloboda

će nastati ako umjesto duha ropstva u sebi budemo nosili duh

slobode.

Državu diktature ostvarili smo jer su u formiranju i stvaranju

ovog sistema sudjelovale uglavnom one sile i sklonosti diktatorskog i

totalitarističkog smjera..

One sile koje nisu u sebi nosile ideju i duh slobode.

Sustav slobode, njeno učvršćenje i razvitak biti će moguće

ostvariti samo uz naj veće napore u moralnom i intelektualnom

smislu.

To zahtijeva odgovornu djelatnost koja će nositi i nametati ideju

i duh slobode, koja će narod idejno bogatiti a ne idejno siromašiti..

Mirko Omrčen

118

Još ponekad sanjam...


Umjesto takvih napora danas se cijela vojska intelektualaca

klanja ovoj našoj demokraciji i vlasti koja je ostvarila « demokraciju

« i državu za sebe, svoje interese i svoje podanike.

Tek mali dio svjesnih i savjesnih osuđuje uzurpatore i ovakvu

uzurpatorsku državu.

Tek je mali dio onih koji traže istinu koji žele stvoriti vlastito

mišljenje, umjesto da prihvate mišljenje nacije kojeg njezini budni

vođe govore.

A oni govore u što se mora vjerovati, kako se treba misliti, kako

djelovati i poučavati.

Bez prava na vlastito uvjerenje i mišljenje većina i postupa po

uputama vođa koji ih tako uče da treba cijeniti mišljenje svojstveno

stadu, a prezirati ono neovisno mišljenje.

Treba prezirati pojedinca i njegovo mišljenje jer što će skupini

koja želi biti jaka čovjek pojedinac koji ima svoje mišljenje i koji se

ne boji takvo svoje mišljenje glasno reći.

Takve pojedince treba isključiti jer smetaju u održavanju njima

dragih institucija, ruše im « sklad « ruše im njihov ustaljeni i

nepravedni svijet straha u kojem se propovijeda nečovječnost i kojeg

ne žele mijenjati.

Preziru naivce koji žele promjene i koji vjeruju da svijet može

postati boljim , koji vjeruju da i oni kao takvi mogu postati boljima ,

da se mogu othrvati nepravdi i vječnom zlu.

Da ne bi bili osuđeni na vječnu nepravdu i vječno zlo, da bi se od

svega toga izliječili prvo što moraju učiniti jest osloboditi se

pogubnog straha, koji ih drži zarobljenima , te spoznati onaj strah

koji će ih učiniti kreposnima , slobodnima, radosnima , ponosnima (

Sir 1,11 ; 9,16).

Tako oslobođeni moći će propovijedati čovječnost. Moći će

hodati uspravno, visoko nositi čelo, govoriti otvoreno i biti uistinu

ponosni, jer ponos se očituje punom slobodom govora i ponašanja.

Mirko Omrčen

119

Još ponekad sanjam...


Steći će na taj način i ono što im u velikoj mjeri nedostaje a to je

jedna od najvećih vrlina hrabrost.

Njome će spoznati novu istinu, boriti se za nju , pronaći će i

otvoriti novi put, duševno će se pomaknuti, prisilit će sebe na

djelatnost i plivati protiv struje općeg mišljenja i predrasuda.

Poticat će na promjene i napredak , biti će antiteza onome što ih

je do sada krasilo a to je licemjerstvo koje nije ništa doli

prilagođavanje postojećim priznatim oblicima u koje se više ne

vjeruje, koje ne znači ništa doli izbjegavanje bitnih promjena a s time

i nepoznanica i neugodnosti prilagođavanja novim vrednotama i

novim oblicima.

Hrabrost je temelj slobode kao društvenog sustava i sve je

diktature žele iskorijeniti.

Ona je Hrvatskoj potrebna u većoj mjeri nego li u većine drugih

europskih naroda jer se u Hrvatskoj danas treba boriti i protiv

ekonomske i protiv političke diktature koje našu zajednicu pritišću i

izrabljuju uskraćujući joj i one elementarne slobode.

Protiv pritiska naše vlastite oligarhije morati ćemo se sami

oslobađati a za to će biti potrebna hrabrost intelektualaca.

Jer samo hrabrost i odlučnost proširena među njima može

Hrvatsku dovesti do prave i istinske slobode.

Mirko Omrčen

120

Još ponekad sanjam...


U slijepoj ulici

Iluzija je smatrati da će hrvatsko društvo u jedno dogledno

vrijeme postati društvom u kojem će vladati sustav slobode.

Iluzija je smatrati da ćemo mi tako skoro ostvariti slobodno,

pravedno i demokratsko društvo.

Jedan od razloga tome leži u činjenici da je naše društvo

prepušteno upravljanju nesposobnim, nestručnim i neškolovanim

ljudima, koji sami sebe nazivaju političarima.

I ovi na vlasti i oni u oporbi, da su sposobni i stručni ne bi bilo

toliko nezaposlenih, ne bi bilo toliko zaduženosti, ne bi bilo toliko

siromaštva, ne bi bilo toliko korupcije, ne bi bilo toliko razgranate

mafijaške mreže , ne bi bilo toliko iskorištavanja i potplaćenosti

hrvatskog radnika, ne bi nam pravosuđe bilo neučinkovito, ne bi nam

gospodarstvo i privreda bili na tako niskim granama , ne bi sve bilo

pred kolapsom i rasulom.

Ne bi bilo socijalne nepravde, ne bi bilo nepravde općenito, ne bi

bilo nejednakosti i nesloboda.

Provodile bi se reforme.

Karakteristika današnjeg hrvatskog političara je ta da on niti ne

zna, niti ima predodžbu o tome što je to pravi sustav slobode i što je

to prava demokracija.

Ako je poneki od njih i školovani političar, onda je to onaj

školovani političar koji je svoju političku školu pohađao i završio u

Kumrovcu za vrijeme komunizma, ideologije koja je u praksi bila

negacija slobode, pravde i jednakosti.

Karakteristika im je i to, da se svi drže i smatraju domoljubima,

iako to njihovo domoljublje pokreće jedino koristoljublje.

Ta vrsta domoljublja i strast za njom vrlo je proširena među

njima.

To domoljublje i ta strast ima svoja obilježja, ta strast postala je

bezobzirna, kruta, neljudska.

Mirko Omrčen

121

Još ponekad sanjam...


Beskrupulozno se grabi kako bi se ostvario što bolji materijalni

probitak i dobitak, misleći samo na sebe a nerijetko i na svoje

potomstvo, ne misleći i ne obazirući se na zajednicu kojoj pripadaju.

U tom grabljenju ne da neće druge učiniti neslobodnima i

siromašnima, već će i sami postati i siromašnima i zarobljenima, jer

čovjek je istinski onoliko bogat i slobodan koliko sebe daje drugima i

koliko druge prima.

Drugi od razloga da naše društvo neće tako skoro postati

slobodnim, pravednim i demokratskim leži u činjenici da ga nema

tko pokrenuti, odnosno da su intelektualci kao čimbenik pokretanja

razvoja u društvu zakazali.

Čini mi se kako su hrvatski intelektualci izgubili intelektualnost

i čini mi se kako naša intelektualna scena danas predstavlja

“intelektualnu pustinju“.

Biti intelektualac znači biti čovjek djela.

Hrvatski intelektualac dobro pazi da njegova “djela“ ne bi kojim

slučajem zasmetala nekome i nekima u ostvarivanju ovakvih ili

onakvih ciljeva.

Biti intelektualac znači osjećati dužnost i marljivo raditi za narod

upravo onda kad je najteže.

Takvih se danas u Hrvatskoj može na prste izbrojiti.

No stoga u izobilju ima onih koji ne žele smetati i javno istupati

protiv nepravde u društvu i koji misle na način kako onima koji nas

vode u propast treba priznati da su u pravu i kada griješe, koji

proglašavaju izdajicama svakog onoga koji zadrži pravo da o svemu

misli i govori slobodno.

Žalosno je to da ih zbog toga nitko neće prozvati i osuditi nego

će biti i hvaljeni.

Za takve intelektualce može se bez ustručavanja reći da su izdali

svoj poziv.

Žalosno je i to što oni takav svoj intelektualizam, koji spašava i

održava autoritete i diktate, smatraju ispravnim i da ne znaju da

uloga intelektualca nije spašavanje autoriteta i diktata, već da se

Mirko Omrčen

122

Još ponekad sanjam...


kultu autoriteta, diktata i nepravde treba suprotstavljati kultom

pravednosti i istine.

Sama istina među njima je nepoželjan pojam, koji nema mjesta

pa tako niti pišu, niti govore, niti zastupaju, niti brane a niti žive

istinu.

Suprotno tome oni istinu prekrajaju, iskrivljuju, prikrivaju, a tko

iz bilo kojih razloga sebi dopusti prekrajanje, iskrivljivanje ili

prikrivanje istine, nema pravo smatrati se intelektualcem.

Ni stanja koja se temelje na osjećajima, hrabrosti, vjeri, ljubavi

prema bližnjemu….nemaju mjesta ni među njima ni među njihovim

idealima.

Oni takva stanja i sve ono što je duhovno preziru i nastoje

obezvrijediti.

Većinu hrvatskih političara i intelektualaca krasi jedan te isti

značaj a to je da su licemjerni.

Zbog vlastite koristi i neumjerenosti izokrenuli bi ne samo samu

istinu i ovozemaljske propise, nego bi zbog toga izokrenuli i one

Božje.

Isus za takve ljude svoga vremena kaže i da su slijepci ( Mt

23,25).

Vođeni vlastitim koristoljubljem i neumjerenošću, ti moderni

slijepci doveli su hrvatski narod i hrvatsku državu u slijepu ulicu.

Mirko Omrčen

123

Još ponekad sanjam...


Zarobljena sloboda

Kakvu ste Hrvatsku zamišljali kad se krenulo u oslobođenje?

Ja sam je zamišljao kao zemlju blagostanja, kao zemlju slobode,

kao zemlju pravde, kao zemlju jednakosti.

No umjesto da nam je zemlja rodila tim plodovima, ona rađa “

trnjem i korovom“.

Umjesto da bi uživali u slobodi i sretno živjeli u ovoj čudesnoj

zemlji, Hrvati su nakon mnogih stoljeća tuđeg ropstva spoznali i

svoje vlastito.

Hrvatska je postala zemljom zarobljene slobode, zarobljene po

ekonomski jačim i moćnijim.

Tko je jači i ekonomski moćniji sloboda je njegova, a svima

drugima umjesto istinske slobode ostaje ropstvo, ostaju razočaranja a

možda i batine, ubojstva, progoni i zatvori.

Ne samo da svi ljudi u ovoj zemlji nisu jednaki, ne samo da

imaju nejednake količine nečeg materijalnog, već su i odnosi među

njima hijerarhijski i nepravedni.

Takvi nepravedni društveni odnosi doveli su do ugnjetavanjamarginalizacije,

eksploatacije, isključivanja, dominacije što je, po

pravilu, dovelo do nejednakosti u raspodjeli dobara.

Umjesto pravednosti i prava u ovoj zemlji vlada nepravda,

pravednost je prezrena.

Kakvo je to pravo, pitam se, koje prezire pravednost i kakva je to

pravednost koja ne bi osigurala pravo?

Pravednost nije u tome da se poštuje neka norma, niti da se

zajamči jednakost izgleda.

Ona mora otkriti prave potrebe svakoga.

Ta bitna potreba jest ona na kojoj se zasniva pravo.

Hrvatska je zemlja u kojoj je pravednost iznevjerila samu sebe

jer se nije odazvala svom pozivu.

Mirko Omrčen

124

Još ponekad sanjam...


Pravo se tiče ponajprije onih koji se nisu u stanju sami izvući,

siromašnih, stradalih ( Job 36,6,17), a oni su u Hrvatskoj bez prava,

obespravljeni.

Hrvatska je zemlja gdje pravo nema moći i gdje je moć pravo.

Zemlja gdje se pravda stalno odgađa i tako postaje nepravda.

Hrvatska je zemlja u kojoj suci uče pravo da bi mogli suditi

krivo.

Zemlja u kojoj je sudstvo instrument nepravde i jedan od glavnih

stupova nasilja nad legitimnim porivima slobode.

Hrvatska je zemlja u kojoj vlada izabrana na jednom programu

provodi drugi.

Hrvatska je zemlja bez stranaka, a time i bez onih čimbenika koji

su određeni nositi dinamiku života, jer su političke stranke u

Hrvatskoj zarobljene od svojih ministara, zastupnika i karijerista.

Kao takve izručene su zastupničkoj službi, teže stolicama i

nastoje stvoriti čvrste interesne skupine kao jamstvo za nova

izabiranja.

Pobjegle su od naroda na službu u sabor i sam narod ne može im

ništa , jer je i on zarobljen saborom, koji formalno ispunjava svoju

djelatnost, dok je u stvarnosti otuđen i izvan je stvarnog i

uravnoteženog stanja sa zemljom.

Odrednica mu je izražavati slobodu, a on izražava i održava

diktaturu.

Hrvatska je zemlja čije se sindikalne organizacije većinom ne

usuđuju učiniti i riješiti ništa u pravu i dužnosti svoje “autonomije“.

Hrvatska je zemlja čiji je predsjednik, bez obzira što ima najveće

povjerenje naroda, postao propovjednikom komunističke doktrine i

ideologije, koji uvjerava i sebe i druge da on to može, jer je “ sav “

narod uz njega.

Hrvatska je zemlja u kojoj državna uprava pokušava upravljati i

diktirati politiku zemlje i utjecati na nju, umjesto da što savršenije

provodi politiku zemlje.

Takva uprava ne valja.

Mirko Omrčen

125

Još ponekad sanjam...


Da bi valjala morala bi znati, moći i htjeti.

Da bi mogla znati mora za svaki svoj položaj biti točno

definirana i uvježbana.

Da bi mogla moći, mora imati autoritet, da ono što zna može

postati izvršnim, te da je u tom poslu ne može spriječiti nikakva “

ugledna“ “moćna“ i utjecajna sila.

Da bi mogla htjeti, mora biti dobro plaćena, što jest, i dobro

nadzirana, što nije.

Državna uprava, koju imamo, je neznalačka uprava.

Teži diktaturi jer se samo diktaturom može čuvati od kritike,

nametati se i održavati kao autoritet.

Hrvatska je zemlja u kojoj je gotovo sve uništeno.

Da li je uništena i sloboda?

Sloboda nikad nije bila uništena i ne može biti uništena.

Ona je trenutačno samo zarobljena.

Svaki rodoljub kojem je stalo do slobode i slobodne Hrvatske ne

smije kapitulirati s toga što su grabežljivci i neprijatelji slobode

trenutačno moćni u svojim izvrnutim i ekscesivnim materijalističkim

diktatima.

Ako hoćemo pošteno raditi za svoj narod, ne možemo prihvatiti

te diktate ni u jednom njihovom naopakom zahtjevu.

Tko je njima diktiran i tko se njima izručio izdao je i

supstancijalno se odvojio od svog naroda.

Mirko Omrčen

126

Još ponekad sanjam...


Šafeta Osmičić

Opet mi valja poći gore

Uz kafu

Jutarnju

Posljednju

Do sljedećeg

Evo me, mati

Slušam radio

Stanje na putevima

I vremensku prognozu

A u meni već počinje

Bura

Emocija

I drhti mi

Zbogom

Na usnama suhim.

Majčine ruke

Klize mi niz lice

Pa ni suzu ne smijem da pustim

Nego je kao užarenu grudvu

U srcu stišćem.

Osmjehom se naoružavam

Lažnim

Prtim torbu ljetnih uspomena

i odlazim

u daleke

maglene noći

127

Još ponekad sanjam...


i dane u kojima nema

magične igre sunca

sa listovima naše stare lipe.

Dvije usahle ruke

Kao izvehćale zastave

Titraju mi u retrovizoru.

U zakriljene dimije

Sva toplina juga može da stane

A u šake sitne

Male kao gnijezda lastavica

Sav teret života

I opet da budu najmekša postelja

Za moju glavu ludu

Što iz takve odlazi ljepote.

Safeta Osmičić

128

Još ponekad sanjam...


Ivan Ott

Kako prepoznati Nijemca?

Poznata njemačka tvrtka svjetskog glasa završila je posao koji

joj je donio veliki profit, a još veću slavu. Zadovoljstva je bilo u "šef

etaži" ali i među djelatnicima tvrtke koji su, u znoju lica svog,

ostvarili poslovni uspjeh i još više podigli ugled proizvodu "Made in

Germany". Kako je međunarodni posao sklopljen i djelomičnom

zaslugom politike i političara, bio je to dobar razlog da svi zajedno

proslave uspjeh.

Jednoga dana, nešto prije ručka, pred upravnu zgradu tvornice

,na rezervirano parkiralište za direktore, stigle su i parkirale se dvije

velike, tamne "Daimler kočije" ili kako ih narod od milja zove,

"Merđe". Vozači u dvostrukoj ulozi, najprije kao vozači automobila,

a potom u ulogama lakaja, uzvrpoljili su se oko automobila,

pokušavajući široko otvoriti vrata kako bi iz automobila što lakše

izašli gospoda političari. Direktor tvrtke u pratnji najbližih suradnika

istrčao je u prizemlje zgrade da prvi stisne ruke i zaželi dobrodošlicu

visokim gostima. Potom se cijela svita laganim korakom uputila do

dizala kako bi se popeli na najviši kat zgrade gdje se nalazila dvorana

za primanje uzvanika. Doduše ona je prema potrebi mijenjala

namjeru jer je jednom služila za pregovore s poslovnim partnerima,

drugom zgodom za radne sastanke na višem nivou, pa onda opet kao

sala za svečano ručavanje, kao što je to bio slučaj toga dana.

Dvorana je bila posebno raskošno okićena. Stolovi su se savijali

pod teretom najbiranijih jela i pića. Iz nekog prikrajka diskretno je

rominjala glazba, dok su konobari u blještavo bijelim odorama

lepršali od jednog do drugog gosta nudeći ih aperitivima.

Konverzacija se brzo razvila jer očigledno, ljudi su se već

poznavali. Nakon aperitiva, slijedio je šampanjac i kavijarska

129

Još ponekad sanjam...


zakuska ukusno servirana u atraktivnim Schell-školjkama. Poslije

toga, društvo je posjedalo za stolove i prije nego li su konobari počeli

servirati jelo, izmijenjene su uzajamne zahvale i pohvale kojih je bilo

pregršt.

Slijedilo je glavno jelo, a onda se dvorana zadimila Havanacigarama

pa je prostor podsjećao na ratno polje prekriveno dimnom

zavjesom.

Bila je to uvertira u događaj koji je prisutne više razveselio

nego svi gurmanski užici. Direktor poduzeća smislio je malo

iznenađenje za nazočne.

Na kraju banketa pozvao je četvoricu djelatnika s namjerom da

ih predstavi političarima. Bili su to suradnici nižega ranga. Nitko iz

vodstva, ali je svaki taj djelatnik bio stručnjak na svojem području

rada. Ukratko, ljudi koji su svojim rukama proizveli dragocjenu robu.

Četvorica "mušketira" ušavši u dvoranu, imali su problem s

orijentacijom jer je dimna zavjesa poprimila zabrinjavajuću gustoću.

Osim toga, zapljusnuo ih je val alkoholnog mirisa koji im je

poremetio čula. Smeteno su se stisnuli jedan uz drugog kao mladi

đaci koje je učitelj pozvao da se postroje ispred razreda. Iz

neugodnosti ih je izbavio direktor, koji im je pošao u susret

nasmijana lica i prije nego što su se snašli, pošteno im je protresao

ruke ispružene za pozdrav. Zatim se obrati jednom gostu, očito

najviše rangiranom političaru skupine, predstavivši mu svoje

djelatnike.

- Eto gospodine ministre, to su ljudi koji su uz nas zaslužni za

uspjeh. Zar to nije divno, četiri čovjeka, četiri nacije i jedan proizvod

- Made in Germany!

Oslovljeni ministar približi se pridošlicama, odmjeri ih slijeva na

desno, od glave do pete, razmišljajući kako da ih odredi po

narodnosti.

Približi se čovjeku, tipično europskog izgleda, po rastu, tenu,

kosi.

Pruži mu ruku, pa kad mu ovaj uzvrati čvrstim stiskom,

progovori uljudno:

Ivan Ott

130

Još ponekad sanjam...


- Drago mi je da Vi kao njemački djelatnik uspješno radite na

poslu zajedno s kolegama iz inozemstva. Čestitam Vam na uspjehu i

dobrim međuljudskim odnosima!

Pri tom, drugom rukom posegne u džep sakoa i izvadi mali etui

u kojem se nalazila srebrnasta značka.

Oslovljeni čovjek začuđeno se ogleda oko sebe, pa kad je shvatio

da su ministrove riječi upućene njemu, zbunjeno i tiho protuslovi:

- Oprostite gospodine ministre, ja nisam njemački, već hrvatski

građanin. No čestitku ipak rado prihvaćam - reče, pa se zadovoljno

osmjehne.

Ministar ustukne, oslobodi ruku kojom je još uvijek držao ruku

čovjeka pred sobom, a etui sa značkom neupadljivom gestom vrati u

svoj sako.

- Dakako da čestitku zaslužujete i Vi", nadoveže se ministar na

riječi stranca kojeg je pogrešno smjestio među svoje sunarodnjake,

pa se pogledom prošeta po ostaloj trojici. Pogled mu zapne za

čovjeka visokog ali skladnog rasta kojeg je krasio predivan muški

ukras, veliki crni brk. Nije mnogo razmišljao. Obrati mu se istim

riječima kao i maloprije, pruži mu ruku na pozdrav dok je drugom

rukom nervozno pipkao po džepu, tražeći etui sa značkom, koji je

negdje nestao u labirintu džepnih pregrada. Zaposlen pretragom

vlastitog džepa, skrenuo je pogled od čovjeka pred sobom, tako da su

ga njegove riječi posve iznenadile. Ovaj je čvrsto stisnuo ministrovu

ruku smješkajući se ispod brka i glumeći nonšalantnost. Napokon

mu se obrati ovim riječima:

- Žalim, ali i kod mene ste na pogrešnoj adresi. Doduše, prije

dvije godine podnio sam molbu za njemačko državljanstvo, pa ako

se slučajno sretnemo za godinu, dvije, Njemačka će imati jednog

državljanina više. Što govorim jednog, desetoricu, ako meni

pribrojite suprugu i djecu!

To reče brkati Turčin pa čvrsto prodrma ruku visokog gosta.

Ministar se našao u nezgodnom položaju. Još se jednom zagleda

u četvoricu ljudi koji su u jednom redu stajali ispred njega, pa se

potpuno zdvojan obrati, još jednom preostalom čovjeku, po

njegovom mišljenju, njemačkom građaninu, najmanjem u vrsti i sa

sumnjivo kosim očima. Bez da sačeka da mu se ovaj predstavi, tutne

Ivan Ott

131

Još ponekad sanjam...


mu u ruku etui s medaljom, a da ublaži mučnu situaciju promrmlja

kroz zube poznatu izreku:

- Treća sreća. Treći put Bog pomaže!

No tog dana ministar nije imao sreće, a ni Bog mu nije bio

voljan pomoći. Maleni čovječuljak kosih očiju, brzo strpa u džep

pruženi dar, etui sa značkom, pa zahvali riječima koje su visokog

gosta umalo oborile s nogu:

- Hvala, hvala, puno hvala ali ni ja nisam Nijemac, već

Vijetnamac.

Nakloni se uljudno pred ministrom pa se slavodobitno ogleda

oko sebe, kao da je sam izvojevao pobjedu u Vijetnamskom ratu.

Društvo zamalo što ne prasne u glasan smijeh. Pristojnost i

dužno poštovanje prema visokom gostu prisililo ih je da se suzdrže.

Njihovi nabubreni obrazi i stisnute usnice odavali su što oni

misle o mukama najuglednijeg uzvanika. A čestitar je zaista bio na

mukama i u nedoumici iz koje više nije vidio izlaza. Okrene se

prema okupljenom društvu i direktoru firme kojemu je isto tako bilo

neugodno kao i ministru, pa prije nego li ovaj otvori usta,

bespomoćno usklikne:

- Za ime Božje, pa tko je od ove četvorice Nijemac? - ni ne

pokušavajući se više obratiti jedinom preostalom čovjeku iz

četverolista.

A ovaj četvrti djelatnik, tamne kože kao ugljen antracit, u bijeloj

košulji i velikoj šarenoj kravati istupi korak ispred trojice kolega,

digne ruku s dva istaknuta prsta, kao kad se školarac javlja za riječ i

ponizno se obrati gostu:

- Dopustite gospodine da se predstavim, ja sam Samoa, njemački

građanin.

To je bilo previše za okupljeno društvo. Prvo je jedan, a zatim su

svi za redom prasnuli u glasan smijeh. Jedino se direktoru od

neugodnosti zacrvenila glava. Ministar pogleda društvo, pa se i on

najprije usiljeno, a onda otvoreno nasmije iz sveg glasa. Da ne

uvrijedi svog sugrađanina, obrati se tamnoputom čovjeku riječima

isprike:

- Oprostite, nemojte zamjeriti, smijem se svojoj nespretnosti, a

ne Vama. Posve ste me iznenadili. Znam da je naša država postala

Ivan Ott

132

Još ponekad sanjam...


multinacionalna i multikulturna, ali sam posve smetnuo s uma da su

mnogi stranci tijekom vremena postali njemački građani.

I kao da nema kraja mukama i zabunama visokog gosta,

tamnoputi njemački građanin prekine govornika riječima:

- Oprostite što Vam proturječim, ja sam njemački građanin već u

trećem koljenu. Moj djed je bio vojnik u njemačkoj afričkoj koloniji

u službi cara Wilhelma i iz zahvalnosti je dobio njemačko

državljanstvo. Ni djed ni otac nikad nisu vidjeli svoju novu

domovinu. Kad je Njemačka u nedostatku radne snage pozvala strane

radnike da joj pomognu održati konjunkturu i kad su počeli pristizati

brojni «gastarbajteri», i ja sam odlučio pomoći svojoj Njemačkoj

domovini".

- Dosta, dosta! - usklikne i prekine sugovornika nes(p)retni

ministar. - Prije nego li još jednom stanem u "tanjur s hranom"

(Freßnap), zatvorit ću svoja usta šampanjcem", reče u smijehu, pa

uzme dvije pune čaše. Jednu turne u ruku pripadniku svog naroda pa

nazdravi:

- U zdravlje i nazdravlje svim suradnicima ove tvrtke. Stranim i

našim radnicima, bez obzira kako oni izgledali!

Potom kucne čašom o čašu crnog sunarodnjaka, srkne dugi

gutljaj, pa se udalji od predstavljenih suradnika i pridruži se društvu

koje se još uvijek slatko smijalo.

Iz ciklusa «Gastarbeiterske priče»

Ivan Ott

133

Još ponekad sanjam...


Velimir Pašara

Moj brat i ja

Imam brata svjetioničara

Zaboravio telefonirati

Zaboravio pisati, javiti se

Imam jednoga brata

Širokih tamnih brkova

Tvrdih obrva

S očima toplim od dobrote

Moj brat i ja, dva brata

On stariji, ja mlađi

Braća s otoka

Braća zvjezdana

Lice mu u grču nemira

Mori ga more životnih briga

Mjesto da uživa u miru svjetionika

Životom punim vjetra i soli

Taj moj brat

Zajedno smo u mislima

Naslonjeni jedan na drugoga

Vrijeme nas grli beskrajno

Dodirujemo more očima

Gledamo se morem

Tako se vidimo i čujemo

Bojimo se razbiti muk idile

Potapamo u more dlanove

134

Još ponekad sanjam...


Dajem ti ruku, brate

Tako se voljom sudbine rukujemo

Sreća je da smo moru odani

Možemo birati neizgovorene riječi

Sporazumijevamo se dozvanim vidicima

Zbijenih sjećanja široke pučine morske

Na istim valnim dužinama

Nazočni daljinom uzdaha čežnje

Moj brat Crni i ja

Braća iz kamena

U moru tišine vrtloga života

Rišemo roj bratskih misli

Mutno obojenih miligrama sreće

Odsjaja žudnje bežičnih veza

Sa slutnjom u duši glasa brzoglasa

I duha dobra pruženih ruku

Toplih kao srce

Njegove lanterne

Zavojitih stuba

lanterna – svjetionik

Velimir Pašara

135

Još ponekad sanjam...


Kuća za lastavice

Kamenom zidana kuća

U njedrima otoka

U mojemu susjedstvu

Sumorna, napuštena

Ostavljena brizi vremena

Rastvorenih vrata

Raskriljenih prozora

Razbijenih stakala

Nastanjena vjetrom

Dom je za lastavice

U ljetnom cvjetanju krovova

Ulijeću lastavice

Izlijeću iz kuće

Kroz otvore

U tišini otoka

Krile se skladno

Gnijezde se pokućarke

Na pedlju usijane zemlje

Lijepe svoja gnijezda

Pozdravljaju topli povjetarac

Ljepotom raširenih ptičjih krila

Miruju poredane po žicama

Pijane od čekanja

Odmaraju se

Tren poslije živnu

Vinu se u vedrine

Velimir Pašara

136

Još ponekad sanjam...


Kruže beskrajem

Usmjeravaju svoj let

Grle okoliš pogledom

U šumnom bezglasu dana

Hrle plavetnilu neba

Vješte letačice

Pikiraju tik uz tlo žurno

U niskoletu

Cvrkuće kuća-gnijezdo

U nebo usidrena

Posvojile ju lastavice

Ljubavlju je posvetile

Igraju se razdragano

Igrama od iskona

Raskriljene lepršaju put neba

Dolete

Ulete

Prhnu

Uzlete

Odlete lakim letom

Plove modrinama

Ljuljaju im se godišnja doba u očima

Jate se i lete

Svoje staze svako jato ima

Daljine ih zovu

Vabe ih visine

Uzbibane zebnje trepere im u srcu

Da ne polete odveć rano

Letne ceste ih čekaju

Mame skora putovanja

Velimir Pašara

137

Još ponekad sanjam...


Poletjet će k suncu

U visine urasle

Uz jedva čujan lepet lakih krila

Odletjet će k jugu

Naglo i nenadano

Kao što su i doletjele

Zaplovit će u svijet

Slijedeći zvijezde i vjetrove

Što ih uzgone u nebesa

Jedreći na termici zračnih struja

Zibajući se u tajnama preleta

Nezaboravljena duga puta

Samo njima dobro znanih

Staza odlazaka i dolazaka

Na koje kreću krilate putnice daljina

Da se vrate raširenih krila čeznuću duše

Putovima povratka u uznemirenom šapatu ptica

S novim susretima cvrkuta nade na vjetru

Što ostaju u sjećanjima stoljetnih maslina

Velimir Pašara

138

Još ponekad sanjam...


Miroslav Pelikan

Zemlja

Ponekad zaplovim zemljom moga oca, vlastita, daleka i mutna

ishodišta, vješto kormilareći između tek izoranih brazdi crne zemlje,

pozorno pazeći kako ne bi ozlijedio (narušio izvijenu pravilnost)

njihove uzdignute rubove

Lebdim neposredno iznad toplih isparenja, ona me drže kao more i s

dobrim vjetrom u krmu, jedrim

Sumrak me zatiče nespremna, (toliko bi još želio prejedriti) dodirnuti

poneki grumen, prstohvat zemlje koji bi mogao, ustreba li, svjedočiti

o prolasku plugova mojih predaka

Još se čuju povici konjima, spregnuti su u brazdama a trk im u bilu

odjekuje

Ponekad zaplovim zemljom moga oca, u snu pred jutro, izmučen od

nesanice, nedovoljno zaronjen u snoviđenje, teško je i mučno ploviti

na uzbibanom moru zemlje

Izmišljam brodove umjesto konja kako bi jedrio ponad zemlje kako

bi orao valove, kako bi dosizao daleka mora umjesto žetve i žute

jeseni berbe

Ti si posjedovao stvarne konje a ja plovim u zamišljenom brodu

Jedrim između brazdi koje si netom izorao, slijedim te

Morao bi na jedro broda staviti lik bezimenog konja, ustalasane grive

i bijesnih očiju

139

Još ponekad sanjam...


Izmišljam brodove i dnevnike putovanja, događaje i nevolje, bure i

luke a ti s mirno, s ponekim povikom iza svojih konja, lagano hodao

između brazdi

Brodovi plove zemljom, konji oru more, rasijecaju se brazde, crne i

bijele u plavom

Vjetar nadima pluća oznojenih konja, vrela isparenja izorane zemlje

drže brod na dobrom kursu

Kormila se drže sredine brazde, a konji, razigrani grabe u dubokom

moru

Sretan sam kada čujem njisku svojih morskih konja, odmahujući

rukom gledam grebanje trupa broda po kresti brazde

Brodovi gospodare zemljom, konjski topot odjekuje između valova

Užad jedara pridržava hitrost konja a plug određuje pravac

Vjetar hladi konje, na moru se stiša, brod je ukotvljen između

sigurnih brazdi

Miroslav Pelikan

140

Još ponekad sanjam...


Ivana Prpić

Privatni teatar

I večeras sam svoju

Ulogu dobro odigrala,

Gosti su otišli,

Predstava je uspjela,

Ostali smo samo

Ti i ja,

Svaki na svom kraju

Vlastitog svemira.

I znam da te ne zanimam

I uzalud se nudim

i ovakva prazna,

tebe će prije odvući

tuđa rasprava razumna

nego privući ja, polumazna.

Tvoj je ego bio izmišljen,

A libido naučen,

Ne, ne diži se iz fotelje,

Posljedice naših susreta ionako su

Isforsirane onomatopeje.

Zagrabit ću svojim crnilom

Dio i ove noći,

Snagu ću za novo jutro

Opet u snu smoći.

141

Još ponekad sanjam...


Ivana Prpić

Odustajem

Ja ne znam drugačije nego otići,

Ja ne znam drugačije nego zanijekati.

Ne mogu više čekati.

Krećem dalje već predugo,

Ne osvrćem se,

Ali ni ne pokrećem.

Radije ću se svemu rugati

Nego se opet u sreću uzdati.

Prije ću odustati

Nego nešto poduzeti.

Sakrit ću se iza društvene maske,

Na osjećaje zakucat' daske.

Neću razmišljati i kopati

Samo ću pokušati opstati.

Jednoga ću se dana sa svime pomiriti

I moliti Boga da ti nećeš odnekuda proviriti.

Kratko i jasno

On miran

Ja nemirna,

Dok gleda televiziju

Ja rješavam tajne svemira.

On siv

Ja šarena,

On sretan

Ja izgubljena.

142

Još ponekad sanjam...


Ivana Prpić

Dušo moja

Moja je duša prastara,

Bezvremenska, pravedna

I mislim da je zaslužila

Da bude opet slobodna.

Da plovi plavim morima

Da kupa se u snovima

Da leti snenim šumama

Da trči zlatnim poljima.

No sad je takvo stanje

Da za više-manje

Prodajem svoje osjećaje

Za 2-3 tuđe pohvale.

Stoga, otkrit ću vam ovo:

Dušu sam svoju skrila

Odrezala joj bijela krila

Što mi je više dala

Toliko sam ju puta više izdala.

Kada je se odričem

Samu sebe poričem.

Al' moja je duša dobra;

Gledam ju strpljivu i snenu,

Iznevjerenu, u kutiji zarobljenu.

Čak sam ju jednom u

Dvorištu zakopala

Ispod bijelog jasmina

Da vječno počiva.

No čula sam joj pjev

143

Još ponekad sanjam...


Ivana Prpić

Jedne kišne noći,

Morala sam ju otkopati,

Po nju doći.

Čula sam joj pjev

Prije bistrog jutra,

Iskopala sam ju van,

Nisam čekala sutra.

Sad ju držim pod krevetom

Ispod starih knjiga

Pravim se da ne znam gdje je,

Da nije moja briga.

Al' ta golema praznina,

Više ne znam šta je?

Dal' za dušu moju

Vrijedi pokajanje?!

Dal' je došlo vrijeme

Da ju iz kutije izvadim

I pažljivo u pamučnu krpicu stavim

Pa kad malo ojača pustim ju van

Možda se tad sjetim što mi bješe san.

Nerijetko poželim biti netko drugi, treći

Netko tko zna naći put ka sreći.

Ali duša moja, nejaka,

Obećanje mi daje: doći će dan

Kad sjat' ćeš starim sjajem!

144

Još ponekad sanjam...


Ognjen Pudar

Na kuli u Cimskom gradu [1]

Na Neretvi, na njenim obalama, ima više gradova ali je samo

jedan Grad. Mnogi, pa čak i oni koji su rođeni i odrasli u Mostaru,

misle da je Mostar nastao i postao tek onda kad napraviše ovaj stari

kameni most. A mnogo prije njega na istom mjestu bio je drveni

most na željeznim lancima. I kule su bile, kamene. I mostari su bili,

oni što mostarinu naplaćuju. Naselja, davno prije turskog vakta

postojaše, naselja od bir vaktile.

E, u današnje vrijeme malo šta ima što je ostalo od bir vaktile.

Kule imaju. Most ovaj kameni ima, kriva ćuprija ima; dole u Blagaju

ima, visoko na stijeni, iznad samog vrela Bune, i neki kamen na

kamenu. Ne znam čega to u Hercegovini više od kamena ima.

U Mostaru u neka kasno jesenja jutra, prije nego kiše postanu

kišom, prije nego zora sva iz noći izađe, prije nego dan se rasvijetli,

prije nego sunce iza oblaka izviri, prije nego što se vjetar probudi...

kafa se pije, ona jutarnja. Tad, ako imaš s kim, odšutiš jedno po sata

ili sat. Ako nemaš s kim, onda to što nisi htio reći odšutiš sam sa

sobom. Tako je možda i bolje, ali ti nije i lakše. Neko opet i uz tu

jutarnju kafu voli da priča. Nije važno šta, samo da se priča. Ima i

takvih koji vole da pričaju ali ih mrzi da usta otvaraju dok kafu ne

popiju, pa onda samo nešto mumljaju, onako sami za sebe. Muka

nastane kad se u istoj kafani nađu dvojica takvih mrzovoljnih. To

može da izgleda evo ovako:

Na desnoj obali Neretve uz onu kulu; u povijesti poznatoj po

imenu „Cimski grad“; pored Starog mosta, natakla se nekakva kafana

gdje se kafa ne kuha nego se peče [2]. Prije pečenja se ne melje nego

se svaki dan u velikoj stupi tuca da bude taze. Tad joj je, mnogi kažu,

najbolji ukus. Svako jutro nađe se tu neki Salko; ogroman čovjek a

zovu ga Salkica; da na miru kafu popije. Po prirodi miran čovjek, ali

145

Još ponekad sanjam...


dok kafu ne popije nervozan k'o gladno pašče, vala reklo bi se i da

reži ako ga nešto upitaš. Dođe tu, ovo jutro, neki Ibraga, puka

sirotinja i on i porodica mu već generacijama; nikad ništa nisu ni

imali; a mangupi mu ime pošprdno okitiše turskom plemičkom

titulom. I on poprilično nervozan dok kafu ne popije, pa kao i Salkica

samo reži. Kao i Salkica; baš ga imaš šta vidjeti; ogroman.

Namjerno ga doveo neki Malik kujundžija otud iz kujundžiluka da

vidi kako će proći susret nervoznih jutarnjih kafopija. Stigao je o'zgo

od blizu tepe i Ragib opančar. S njim je došao i Matko vunovlačar iz

Blagaja, a slučajno se s njima našao i nekakav što užad pravi pa ih

prodaje gore na tepi. Više ih u kafanu ne može ni sjesti, a ni stati. I

ovako se kafedžija jedva između njih provlači. Svi šute u očekivanju

prvih reakcija nervoznih kafopija, a neki glume da jučerašnje, bajate,

novine čitaju. Kafedžija tamo u ćošku se zabavio oko mangale, treba

šest kafa ispeći, a on prešu baš i ne voli, pa 'nako kao sam za sebe

broji:

A ne znam vala što ste jutros k'o budale navalili. Svima se nešto

žuri. Eno vam gore u pozorišnoj kahvani ona talijanska na vrat na

nos [3] kahva pa idite tamo kad vam se žuri. Kahva se boni i peče i

pije po istilahu i samo ako je čovjek onako serbez.

Onda uze dvije okrugle mesingane tacne pa sve, onako polako,

servira. Svaki fildžan dva put' zagleda, pa onda čaše, e njih reklo bi

se i tri puta zagleda. Onu prvu uzme, čini mu se da je neka fleka na

njoj, pa hukne u nju da se zamagli te je lanenom krpom obriše; ne

valja neka druga krpa jer iza nje ostaju dlačice. Sve što radi on naglas

priča i objašnjava. Kad je čaše pregledao i dobro izhukao i krpom

očistio, iz ibrika hladnu vodu naspe, a one se odmah zamagle i orose

da je to milina. Onda skine fes s glave, vruće mu pored one mangale,

pa onom lanenom krpom znoj sa čela obriše. Ustane sa stoličice pa

ode do pulta, tamo pod nekim staklenim zvonom rahatluci složeni, pa

i to servira; već prije je na svaki sto stavio kutiju sa duhanom i

ćatima, onda iz neke deblje staklene čaše uzme čačkalice pa u svaki

lokum zabode po jednu, e sad je spremno da se za sto mušteriji nosi.

Ognjen Pudar

146

Još ponekad sanjam...


One prve dvije kafe odnese Salkici i Ibragi. Reče: Izvolte, i ode

nazad za mangalu. Ona dvojica umjesto hvala istovremeno nešto

prorežaše i onda obojica trznuše glavom, hoće vratove polomit.

Svakom od njih kroz glavu prozuji: Ovdje me neko izgleda ***aje,

ali kako ne vide ništa sumnjivo, opet saginju glave ispotiha režeči.

Opet ih onaj zvuk trznu. E ovo već prelazi sve granice što oni 'vako

rano ujutru, a još nisu kafu ni pipnuli, mogu da podnesu. Obadva su

na nogama, ne mogu se čestito ni ispraviti; u bijesu gledaju okolo;

niko na njih pažnju ne obraća. Tad mjerkaju jedan drugog, svaki

malo glavu nakrivio, jedno oko onako na pola zatvoreno, drugo

izbuljeno hoće iz duplje da iskoči. Traje to mjerkanje malo duže,

onda svaki reče: „hm“, pa opet sjednu. Jesu oni nervozni, ali nisu baš

toliko da cirkus prave, a nije se ni razdanilo kako treba.

Kad se kafa onako po istilahu popila, kako je i red da se pije prva

jutarnja kafa, izmjenjuju se najnoviji mostarski tračevi. Onaj iz

Blagaja priča šta tamo ima novoga, pretresu se malo i cijene na tepi;

politički haberi se ne spominju, nije baš najbolje vrijeme za te stvari;

pa svak polako ode za svojim poslom. Oni što su došli cirkus da

gledaju nisu baš zadovoljni. Šta se može. Nije svaki dan dobar dan,

ali ništa za to. Dug je dan pred njima, valjda će ipak naletit neko ili

nešto pa da malo prokenčijaju.

U Osečini, ljeta 2006. godine

_____________

[1] Nekad davno sam naletio na podatak da su puno prije

izgradnje mosta i prije turskog vakta postojale kule; ona desna zvala

se Cimski Gard, a lijeva Nebojša. Sad se za onu desnu uobičajio

naziv Ćelovina ili Halebinka, a za onu lijevu Herceguša. Ja namjerno

koristim stare nazive što ostadoše u mom, možda, varljivom sjećanju.

[2] U potpuno suhu džezvu stavi se određena (stvar ukusa)

količina kafe, pa se to onda malo na vatri zagrije. Zaspe se tek

ključalom vodom, ali ne do vrha. Promiješa se i ponovo stavi na

Ognjen Pudar

147

Još ponekad sanjam...


vatru da se digne, pazeći da ne iskipi. Skloni se s vatre pa se onom

ključalom vodom zasipa bezmalo do samog vrha. Ponovo se samo

nakratko stavi na vatru i onda se dolije jedna mala kašičica hladne

vode što natjera sav toz da padne na dno, a na vrhu ostane bogata

količina kajmaka. Sipa se na taj način da se kašičicom prvo skida

kajmak i stavlja u fildžan pa se tak onda sipa kafa, u protivnom se

može desiti da sve prospeš po stolu i po sebi.

[3] U Mostaru komparacija ovog pridjeva ima četiri stupnja i ide

ovako: brzo, brže, najbrže, navrat-nanos.

Ognjen Pudar

148

Još ponekad sanjam...


Nevenka Pupek

Konačno korisna / Enfin utile

...

možda se otopim na ovoj kiši

postanem hrana za biljke

(konačno korisna)

...

peut-être finirais-je par fondre sous cette pluie

et devenir nourriture pour plantes

(enfin utile)

franc. prij. Zorica Sentić

Tišina / Silence

...

tvoj prostor ispunjava tišina

izrezani komadi mene nečujni

boje promukle od pjevanja

...

your space is filled with silence

pieces of me cut up inaudible

colors with their voices cracked from singing

engl. prij. Tamara Kramarić

149

Još ponekad sanjam...


Ona je sasvim beskorisna

prašina je prekrila police

oprano rublje stoji neobješeno

na štednjaku džezva od prekjučer

ona je sasvim beskorisna

sjedi u vrtu već treći dan

gleda u polje

Zaustavi korake ženo

zaustavi korake ženo

osluhni gibanje jutra

prema podnevu

polako

polako

i šuti smjerno

naćuli uši

zaboravi sasvim

onda kreni u sumrak

i vrišti

samo vrišti

jako

Nevenka Pupek

150

Još ponekad sanjam...


Viktor Radonjić

Pred kraj

Orkestar je svirao temu

Htela si da je prepoznaš

Meni su važnije bile tvoje ruke

U njima sam je video

i pomislih kako je tačna

dok se brani ćutanjem

Mastilo tek primetnog smeška

pratilo je liniju života

upijajući vlažan trag

Unela si u obraz nastojanje

konačnog razdvajanja

Okovratnik od gubljenog vremena

Pitanja

Kako sam

Šta radim

Imam li načina za ovu besparicu

Dakle

sve ono

što je omekšale strune uputilo na šlager

Ja sam se poigravao šturim kazivanjem

jedinog člana žirija

Jedinim iskušenjem u izdvajanju pramena

Smatraš to neumesnim

151

Još ponekad sanjam...


Viktor Radonjić

Fakat jednine

Kada bih umeo da kao neko

stanem pred tobom i kažem ono

što nije u nameri hrapavom mučitelju

Priuštim mučenom tišinu istog krvarenja

Veselo iz osmeha izmamim na blagi sud

tvojih očiju

Ukradem za sebe poru sa Hronosa

Kada bih umeo ne uzimati za svedoka

tamničkog sužnja

tetoviranog tribalom halapljivog poverenja

Potvrditi slabašnom savez u zenicama

Još jednom uputiti palacavu nadmoć

na račun fronta istog lica

Jer ne umem da izmirim

potez

i

fakat jednine kanapa

Sa

dve naspramne stolice

i

njegovo disanje protiv mog

152

Još ponekad sanjam...


Ante Radović

Domovini

Lipa si zemljo moja

puna si friži i boli

mnogi su rušili tebe

a jedan te narod voli

Kroz povist ovdi su bili

Mlečani Turci Iliri

i mnoge druge sile

tvoje su bogastvo tile

Vadili su ti kamen

gradili svoje dvore

sikli su tvoje šume

crpili plavo more

Svaki je kamen tvoj

natopljen od krvi i znoja

mnogi su pali zbog tebe

jedina domovino moja

Jedan te narod čuva

trpi pati i moli

navik tvoj čovik živi

Jer Hrvatsku zemlju voli

153

Još ponekad sanjam...


Ante Radović

Dalmacijo stara

Masline stare rastu

uz gole morske hridi

padine tvojih vala

krase suhozidi

Žuljave su ih ruke

zidale od vrimena stara

zauvik ostaju dila

tih vridnih neimara

Kamene kuće stare

obrasle korovom drača

polja murtile čička

brnistre i koromača

Vonjaš mi mirisom ruže

cvite moj od davnine

škoji te tvoji krase

čuvaju te planine

Šum vala tiho te budi

u svitanju litnje zore

sunce te snažno grije

ljubi te plavo more

154

Još ponekad sanjam...


Majda Rogić

U polutami sobe

O, nepozvani goste,

Bježi od mojih odaja, u tamu,

Odakle si i stigao, jahaču svirepih strahova.

Neka te proguta vječnost

Iz čije si ovojnice rođen.

O, nepozvani goste

Na moja si vrata stigao

Krivim putem vođen.

Objesi zle slutnje na svojim nepcima,

Znaj da ja ne žeđam za takvim bićima.

O, nepozvani goste

U osami karmičkog života,

Isplivat ću, već.

Ne strahuj za tajne u svojim očima,

Okreni mi leđa i hodi,

idi, nemoj ništa reć`.

Prisustvo mi tvoje krade sanak.

155

Još ponekad sanjam...


O, nepozvani goste,

Samo da te ne susretnem!

Darujem ti! Ukradi mi život!

Nisam nikakav junak, priznajem;

Tek duša u umornom tijelu.

O, neznani goste

Tiho me, na prstima iznesi u

Daleku zoru, bijelu!

Odnekud odjekuje glazba

Umoran, sumoran...

Krijepiš dušu u glazbi

Odnesen u još neotkrivene harmonijske predjele

Predaješ se svježini jutarnje rose

Svaka kap cjeliva tvoj bol;

Skupljen u čistoći anđeoskih suza

Rasipaš se po svakom taktu;

U svakoj riječi

Nastaje po jedan novi oblik

Tvoga lica

I na tren prestaješ biti čovjek

Na tren bivaš samo ti....

Majda Rogić

156

Još ponekad sanjam...


Edin Sarač

Pismo za mamu

zmaja sam vezao za prst

i nosim ga uvijek sa sobom

moj tata kaže da oni se vole

on i moja nova mama

a ja se nadam da tamo gore

moja prava mama nije sama

i da je ne boli sad više

sad, kad je ozdravila

zmaja sam vezao za prst

i nosim ga uvijek sa sobom

(Andre Hazesu)

157

Još ponekad sanjam...


Zaostavština

Moj prijatelj Ralf, živahni Bavarac negdje u Vestfaliji zalutao,

kaže mi da Nijemci voze prebrzo svojim autoputovima

jer se u izmaglici fleka od ulja što se isparavaju po parkingzima

još uvijek osjeća ljuti glas onog Autrijskog kaplara

što nije znao dvije proporcionalne ruke nacrtati.

A naši kaplari ne vole asfalt.

Ponekad zastanem pred mnoštvom uzdignutih nosova

i pokušavam povući paralelu od nosa do nosa

tražeći u liniji što ih vezuje objašnjenje kao ispriku.

I nema isprike u bilo kakvom objašnjenju.

Do Aušvica se stigne brzo, preko Njemačkih autoputova,

ako ne udišeš previše isparenja ulja po parkinzima

stigneš sigurno, stigneš kako si planirao.

Jevreji su pravili tepihe od kose ljudi što su,

njemačkom preciznošću i majstorskom organizacijom,

prije gasne komore bili detaljno ošišani do glave

A ja nemam glavu dovoljno veliku da lupim njome od zid.

Ponekad se popnem na brdo kad dođem dole,

brzo preko Njemačkih autoputova, zaostavštine ljutog kaplara,

i podignem nos da udahnem zavjetrinu posmatrajući Grad.

Kad padne mrak on popali svjetla da ga drže na okupu,

da se ne raspline u tmini.

A u Srebrenici ni kose za tepiha nije ostalo.

Edin Sarač

158

Još ponekad sanjam...


Edin Sarač

Mrtvi

moji mrtvi nisu tvoji mrtvi

moji su u meni živi

tvoji su u meni mrtvi

u nama se naši mrtvi razilaze

razilazeći nas žive u životu

159

Još ponekad sanjam...


Šaban Srebrenica

Radionica tanahnih stihova

U radionici tanahnih stihova,

izradio sam magično ogledalo tvoje mašte,

stoji pred tobom i čeka na tvoju riječ,

ključ koji otključava rijeku čuda,

ključ koji otključava ćudoređe zamotano u maštu.

U radionici tanahnih stihova,

ispisao sam priču šifriranu šifrom tvoje šutnje,

što više šutiš, šifra je sve jača,

kao beton vremenom što se hladi,

kao lava razlivena niz padine razbuktala,

pa ugašena vulkana.

U radionici tanahnih stihova,

ucrtao sam na karti postojbinu tvojih osmjeha,

zanijemili su za mene, kao kad nebo zanijemi poslije oluje,

išiban olujom, nijemost mi se čini kako prirodna stvar,

priroda prirodi priredbu činiti najbolje zna.

U radionici tanahnih stihova,

nitko mi oteti ne može ključeve tvoga srca,

ako želim izradit ću stihove uzvraćene ljubavi,

ako želim, bit ću voljen, bit ću ogrtačem sreće zagrnut,

u radionici tanahnih stihova, ja sam i šegrt i majstor i poeta.

160

Još ponekad sanjam...


Moja posljednja pjesma

Lomim pera,

istjerana vjetrom tuge iz prostranih perivoja moje duše,

lomim pera,

bijela, siva, zelena da prostiš,

lomim pera, brišem njihove krvave tragove,

ostavljene po nepreglednim neiščitanim hartijama.

Odričem se svake riječi,

odričem se svakog stiha iz tih mirisnih perivoja,

to nisam ja,

to nije ogledalo mene,

odričem se svakog stiha,

odričem se svoje,

poetske duše.

Šaban Srebrenica

161

Još ponekad sanjam...


Nevenka Šarić

Duje

(mojoj mrvici)

Jutro sneno

a budim te

zrakom sunca

ljubim te

radost modru

nudiš mi

ruku malu

pružaš mi

a još ne znaš

samo šutiš

da te volim

i ne slutiš

za dan svaki

hvala ti

sve bih svoje

dala ti.

162

Još ponekad sanjam...


Otvoren prozor

Ne dotičem blizinom

šutnjom željeno

skriveno

zagrizem usnu

da ne zavladaju

otežale misli,

otvaram prozor u noć

još miriše

jutros pokošena trava

obamrlo diše

sve tvoje, zapisano

u meni.

Druga priča

Jutros je more

pričati htjelo

na crvenoj hridi

kako te srelo

i još je

željelo

nešto reći...

promijenila sam temu.

Nevenka Šarić

163

Još ponekad sanjam...


Plamen u grudima

Između snenih cvjetova

rukama pridržavam nebo

nešto me nevidljivo

silno veže

ne osipa se

ne nestaje

ne blijedi,

moja sreća

moj strah

moj dah

u ovom čudnom svijetu

gdje snivaju vam oči

željama

žudnjama

u vašem svjetlu

ja sam se sklonila.

Nevenka Šarić

(mojim kćerima, Nini i Ivani)

164

Još ponekad sanjam...


Ne mogu

Ne mogu ostati

gledati naše ljiljane kako umiru

na hladnom pločniku

ni zaspati naga

zaluđena zvukom orgulja

u vječnom prostoru,

nemirna, pritajena, tek naslućena

ne mogu ostati

biti kamena jeka dalekim morima,

na križu šutnje razapeta

ali ni otići

nestati u mračnim predgrađima

predati se skrovitoj tišini

ne mogu, još ne mogu.

Ledene riči

Učinila bura

otele se riči,

zaleđena voda

ka i staklo puca,

u šijunu svakom

komad neba kida

i koprenu s duše

otima, otkida.

Nevenka Šarić

165

Još ponekad sanjam...


Soba broj šest

Koga da optužim

za izgubljen pogled

među bijelim plahtama

u sobi broj šest,

šapatom

kako da zavaram vrijeme

dane, godine,

probudim ptice da slijeću

na procvali lovor,

ne plači, nisi izdana

samo te umor boli

otvorit ću danas sva vrata

primi se za moju ruku

drži se čvrsto

i hodaj, samo hodaj naprijed

ne odustaj

jedino to te molim.

Nevenka Šarić

166

Još ponekad sanjam...


Zanesene ptice

Slučajan susret

otopio je

modre obrise

samo na trenutak,

u pregibu sjećanja

zamirisala

sva procvala proljeća,

ispružena ruka bila je topla

poletjele zanesene ptice

otišao si nasmiješen

još u sebi čuvam

tvoje lice.

Rasuta

Sinoć je

smiješeći se

u duši od porculana

slagala

zeleni mozaik

sjećanja i snova

a kockice se pomiješale

i naišla jedna siva,

rukavicom od lana

sad skuplja

dušu od porculana.

Nevenka Šarić

167

Još ponekad sanjam...


Oči plavih jutara

U žuboru

maglena vremena

nema izgovorenih riječi

i dalje te tražim

među granama

procvale breskve

mirisu ubranog smijeha

u trku zaigranih kozlića

još tragam

za letom promrzlog ptića,

na vjeđama počinak

i svjetlost posrće

snivaj,

samo snivaj u tišini,

dok breskva cvate

pod dodirom juga

u očima plavih jutara

i danas

odsjeda tuga.

Nevenka Šarić

168

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Govor srca

. . . Gospodine . . .

Oslonih svoju glavu da počiva

Na Tvom ramenu,

I duša mi se odmara

U Tvome krilu,

Srce mi izgara poput

Baklje u plamenu,

Kad osjetih ljubav Tvoju

Tako nježnu i milu . . .

I tada, ne mogoh Ti

Izustiti ni riječ,

Al' srcima našim mi

Sve izrekli smo već . . .

169

Još ponekad sanjam...


Još jedna prilika

Došao si zbog onih koji Te srcem traže

I zbog onih koji krivim stazama lutaju,

Jer želiš da Te nađu u svom moru života,

Da zarone u dubinu ljubavi Tvoje,

a ne da po površini plutaju.

Došao si zbog onih koji Te odbacuju,

I zbog onih koji te nikad nisu imali priliku upoznati,

Jer želiš im reći da si put kojim trebaju ići,

I stalo ti je da istinu Tvoju mogu doznati.

Lidija Šinko Kumić

Došao si zbog siromašnih i napuštenih,

I zbog onih koji Te vrijeđaju

Jer želiš ih nahraniti kruhom života,

I raduješ se kad za životom vječnim žeđaju.

Došao si zbog svih onih žalosnih,

I zbog onih malenih i nejakih,

Je želiš ih staviti na prijestolje ljubavi

Ispred svih moćnih i jakih.

Došao si iz ljubavi prema čovjeku

Jer je stvoren na Tvoju sliku,

I zato prema svima si milostiv

I svakom daješ još jednu priliku.

Zagreb, 27. rujna 2009. /sat 1 i 20 u noći

170

Još ponekad sanjam...


Kristu Kralju

Ti Kralj si nad svim kraljevima,

A samo Tebe su prezreli, ismijali,

Samo Tebe su osudili, na smrt mučili,

I ponosno do dna čaše ispijali.

I dok su se zemaljskim kraljevima klanjali

Tebe su bičevali i ponižavali,

Druge su častili, na prijestolje stavljali,

A Tebe vrijeđali i ranjavali.

I dok su drugima iskazivali poštovanje

Tebe su odbacili, prognali, optužili,

S drugima su prijateljevali,

A s Tobom nisu se ni družili.

I dok su se divili skupim kraljevskim haljinama,

Tvoju su poderali, tako lijepu i čistu

Jer nisu željeli upoznati Tebe,

Nisu htjeli pokloniti se Kristu.

Lidija Šinko Kumić

I dok svi rugali su se Tebi,

Ti nikoga nisi prestao voljeti,

I za neprijatelje platio si cijenom života,

Jer samo ljubav može tako boljeti.

171

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Ti Kralj si sviju srdaca

I raduješ se kad srca ta molitve Ti šalju,

Ti vladar svih si vjekova,

Slava Tebi KRISTE KRALJU!

Zagreb, 25.11.2007., sat 21h

Blagdan Krista Kralja

172

Još ponekad sanjam...


Ljubiti do kraja

One tamne noći kad bio si predan

Po tebe dođoše Tvoji neprijatelji,

I privedoše Te ko' najvećeg zločinca,

A Ti, jednako si ih volio ko' da su Ti prijatelji.

I kad su Te izdali, Ti njih nisi,

Sa križa svoga ljubio si njih

I bio spreman svoj život dati

Iako si bio napušten od svih.

I stalno pitam se zašto svijet ne može hvalu Ti dati

Nego i danas uporno Te vrijeđa,

Zar i danas ne prepoznaju Onog

Koji za nas podmetnuo svoja je leđa?

I danas čavli probijaju Tvoje Srce,

Čavli zavisti, ogovaranja, uvreda i laži

I kada bi i danas zemljom hodao

Opet bi Te raspeli, ne bi ništa bili blaži.

Zato Te molim za sve koji nisu upoznali ljubav Tvoju,

I za sve one koji lutaju i istinu traže

Pomozi im da shvate otajstvo Tvoga Uskrsa

Da život pobjeđuje smrt, nek im Tvoje Srce kaže.

Lidija Šinko Kumić

173

Još ponekad sanjam...


Istina je da obećao si i nama život vječni

I hvala Ti što već otvaraš nam vrata svoga raja,

Samo Ti, Isuse, pokazao si svima

Što znači ljubiti, LJUBITI DO KRAJA.

Zagreb, 23.03.2008. na Uskrs početo, dovršeno na Uskrsni

ponedjeljak 24.03.2008.,18 h.

Lidija Šinko Kumić

174

Još ponekad sanjam...


Mati

I kad sem daleke v tuđine, ona me čaka,

I čuva vsake pa i najkraće moje pisme,

Ona tugu v srcu svome nosi,

Jer duge se ni čuli, ni videli nisme.

I kad joj velim kak cajta nemam,

I kak delati moram od jutra pa do črne kmice,

Znam da joj lahke nije, a i mene boli,

Kad zamislim si kak se rastužile nejne blage lice.

Ona strpljive sluša vsaku moju reč,

I znači joj pune same da mi čuje glas,

Ona bu navek stala uza me,

I kad beskrajne daljine razdvajaju nas.

Pita me kad mislim vrnuti se v hižicu našu,

A navek bez odgovora ostane, a štela bi znati,

Pitam se ko' razmeti me tako može,

I znam da nišće, same mati.

Lidija Šinko Kumić

Zagreb, 12.08.2004.

175

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Mjesečina

Noću, dok obalom koračam korakom sporim,

Samo mjesec zlatni osvjetljuje mi staze,

Milijun zvijezda prosutih po nebu,

Kao da ga grle, kao da ga paze.

U zagrljaju sitnih, plavih zvijezda

Ponosno otkriva svoju ljepotu,

Svjetlost svoju prosipa po moru,

Kao da se smije i raduje životu.

Dok nebom traje zvjezdani ples,

Zemlju ovila je tmina,

More se stopilo s bojom neba,

A nebom sjaji samo mjesečina . . .

Hvar, 26. kolovoz 2004.

176

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Otkucaji srca

Dolaziš u tišinama, u šutnji i muku,

I kad sve utihne ostajemo mi,

Tada gledaš me očima Srca,

Evo, već čuju se Njegovi otkucaji.

Svaki Tvoj otkucaj u mom srcu kuca,

Od njih moje srce živi,

Hvali dušo moja Gospodina,

Klanjaj mu se i divi.

Znam, Ti poznaješ mi srce i poznaješ dušu,

I nitko me ne zna bolje kao Ti,

Hvala što tako čudesno si me stvorio,

Iz samog Srca svoje ljubavi.

Očisti mi srce da Te može gledati,

Potraži ga i kad ono zaluta,

Ja želim dozivati Ime Tvoje,

Sada i još bezbroj puta.

I posljednji otkucaj Srca dao si za mene,

Kad oštrica križa probode Ti ranu,

Al' ni tada zaboravio nisi

Darovat mi Srce na svom dlanu.

Zagreb, 05. listopad 2008., sat 21 i 45

177

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Pjesma valova

. . . Dok sjedim na stijenama

O koje valovi se tuku,

Zapljuskuju, huče,

Pružaju mi ruku . . .

I začuh da pjevaju pjesmu tvoju,

Koja mnogo toga želi mi reći.

I stih po stih počeo je teći,

Al' samo ja prepoznajem

Pjesmu bez imena, pjesmu bez riječi . . .

. . . Ta pjesma valova tako je nijema,

Tako tiha, a tako duboka,

To je pjesma tvoje duše,

To je kaplja s tvoga oka.

I ne slutim kako stvaran taj je trenutak

Dok pjesmom grliš mi dušu,

Ona nečujno se skriva u dubinu moga bića,

U jezgri moga srca traži si kutak.

. . . I biva sve jači tih valova ples,

Dok kroz njih šapat tvoje pjesme ječi,

I ne, ne moraš ni sada ništa reći,

Jer dovoljna je glazba,

Suvišne su riječi . . .

178

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

I tvoja pjesma postaje i moja,

I sada srca milo nam pjevuše,

To sanjamo o istom moru života,

Ista pjesma spojila nam duše,

Isti snovi slatko nam se smiješe,

Dok val za valom svoju pjesmu pleše.

. . . U plavetnilu mora

Stopile se oči tvoje plave,

I valovi postaju sve jači i veći,

To zajedno čeznemo k istoj sreći

I sada znam da to su tvoje pjesme riječi . . .

Hvar, 28. kolovoz 2005.

179

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Predvečerje

U predvečerje na obali morskoj

Pogledom odlutah u daljinu,

Tisuću misli nezaustavljivo lete,

Ko' vali izmjenjuju svoju brzinu.

Toliko čara u tom pogledu ima,

I odsjaj sunca na vodi se ljeska,

Poželim da ljepota ta vječno traje,

Da se ne raspline kao kula od pijeska.

I takvih predvečeri bit će još mnogo,

Ali samo jedna sada neponovljivo teče,

I dok sve druge trebaju doći,

Samo ova vratit se neće . . .

Selce, srpanj 2004.

180

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Rijeka kojom teče ljubav

Ima jedna rijeka kojom teče ljubav,

Koja nikad presušila nije.

Ima jedna rijeka s čijeg izvora se pije

Vode žive...

U njoj vidim ogledalo Tvoga lica,

I pogledi naši tiho su se sreli.

I tada, toliko toga reći smo si htjeli

Ti i ja...

I dok slušam tihe rijeke šum,

Nježnost vidim Ti u oku,

Tako blagu i tako duboku

Poklonjenu meni...

Pred licem Tvojim stojim ja,

Čovjek slab, ranjiv, bijedan,

Jer ljubavi sam Tvoje žedan

S izvora Tvoga...

Ima jedna rijeka kojom teče ljubav,

Ja ju cijeli život tražim,

Da s izvora Tvoga Srca žeđ si utažim

Bože, za Tobom...

Zagreb, 21. veljače 2005.

181

Još ponekad sanjam...


Tajna Tvoje ljubavi

Samo jedan pogled kroz prozor otvoren

Dovoljan je da zapazim svu dubinu Tvoje tajne,

I dok prve zrake sunca dotiču mi lice,

Tvoje mi oči svijetle kao dvije baklje sjajne.

I tko ne bi htio upoznati tu dubinu,

I otkriti tu ljepotu u tvojim očima,

Tu ljubav iz Srca Tvog darovanu čovjeku,

Kad iz tog Srca sve nastaje i sve počinje.

Dopusti mi Bože moj osjetiti tu vatru Tvog Srca,

Dopusti da mogu okusiti barem dio te miline,

Da mogu stopiti se srca naša dva,

Pa da se ljubav iz Tvog u moje raspline.

Ni slutiti nisam mogla koliko sam od Tebe primila,

Niti dovoljno zahvaliti ne mogu,

Ali znam da ništa uskratiti nećeš

Ni jednoj duši koja dariva se Bogu.

Lidija Šinko Kumić

I dok razmišljam kako dubok Božji je svijet,

I nastojim dokučiti tu životnu tajnu,

Ali Ti mi pravi odgovor daješ

Da poklanjaš mi svoju ljubav

NE PROLAZNU NEGO TRAJNU.

Zagreb, 09.02.2009./ sat 23 h

182

Još ponekad sanjam...


Tebi more

Osvanula je nova zora,

Priroda se budi, više ne spava ,

Gledam sve boje cvijeća i raskoš bora,

Raznolikost kaktusa i mirisnih agava.

Blagi povjetarac dodiruje grane starog maslinika,

Počinje igra leptira s krilima poput svile,

Već podnevna se čuju zvona sa zvonika,

I nema ništa ljepše od te ljetne idile.

Lidija Šinko Kumić

I stari ribar baca svoje mreže,

On i more već su prijatelji stari,

Ista ih bol i ista radost veže,

Isto ih sunce i miluje i žari.

Osluškujem taj govor mora što se pjeni,

I ko'da nije čuti niti glasa,

Samo jedan val se tiho razbija o stijeni,

To more priča, smiješi se, talasa.

Brzo nestaje dan i sumrak već je blizu,

Kapljice mora bljeskaju na mom dlanu,

I stapaju se u jedno kao biseri u nizu,

I ostavljaju mi ruku mokru i slanu.

183

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Sjedim na žalu u zalazu sunca,

Nad morem samo galeb se glasa i kriči,

Samo mali svjetionik svijetli sa vrhunca,

I čini se da nema kraja ovoj čarobnoj priči.

U daljini samo lađa morem plovi,

I mjesečina već je na vidiku,

U tom tajanstvu ostali su moji snovi,

I sve tajne zakopane u boriku.

Zagreb, lipanj 2003.

184

Još ponekad sanjam...


Tvoje ime, moja tuga

Na vjetrovima južnim i na kišama tužnim,

Ja sjetih se tebe.

I ne mogu pomiriti se s time

Da zaboravu pripada tvoje ime.

I prestat će vjetar,

I prestat će kiše,

Kopnjet će snjegovi i prolazit će zime,

U mislima nestat neće tvoje ime.

I pjenit će se vali i bjesnjet će more,

Sjećanja će gutati dubine,

I mijenjat će se oseke i plime,

A vjetar će dozivati tvoje ime.

Tamo gdje mjesec osvjetljuje put,

Gdje nebo prosipa zvijezde i sunce doziva jutro,

Tamo gdje putovi nose mog života brime,

U pijesku je velikim slovima urezano tvoje ime.

Lidija Šinko Kumić

Na krilima vjetra, na krilima ljubavi,

Poput orla poželim

Vinuti se u visine sa njime

I gledati kako zvijezde pišu tvoje ime.

Zagreb, 14. veljače 2002.

185

Još ponekad sanjam...


U mom srcu rodi se Ti

Na Badnju noć tiho čekam Te

Da pokucaš na vrata moje nutrine,

I ne ostani stajati na površini moga srca,

Jer žele Te doživjeti sve moje dubine.

I nisu Božić blještava svjetla grada,

Ni skupocijen dar, ni raskošan stol,

Jer ako ne otvorim Ti vrata svoga srca

U njem' ostat samo će bol.

I nisu Božić zvukovi zvončića,

Ni prpošna jelka, ni okićen bor,

Jer ako Tebe ne stavim na prvo mjesto,

Ja doista bijedan sam stvor.

I ne trebaju meni darovi od suhog zlata,

Već trebam osmijeh bližnjega svog,

Trebam njegov čvrsti stisak ruke,

Želim da u nama nastani se Bog.

A Ti, Isuse, dolaziš kao Dijete,

U svojoj skromnosti, malenosti i jednostavnosti.

Nauči i mene da kroz život mogu takvom biti,

U mom srcu, Isuse, rodi se TI...

Lidija Šinko Kumić

Zagreb, 25-26. prosinca 2006.

186

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

U Tvom srcu

Danas ću kao putnik u mračnoj noći

Kucati na vrata Tvoga Srca,

Uroniti u tajne Tvoga bića,

Ljuljat se na slapovima Tvoje nježnosti.

U Tvom Srcu ostavit ću nijeme suze

I umivati ih vodom iz Tvoga izvora.

Na lahorima Tvojim odmorit ću umorne oči

I ispuniti se dahom Tvoga postojanja.

U Tvom Srcu ostavit ću zalutale korake

I usmjeravati ih putovima Tvoje svjetlosti,

Na livadama Tvojim otisnut ću tragove svoje

I utkati se u mrežu Tvoje istine.

U Tvom Srcu ostavit ću tisuću tajni

I predati ih u ruke Tvoje mudrosti.

Na dlanove Tvoje upisat ću svoje ime

I opiti se morem Tvoje ljubavi.

Za Tvoje Srce otpjevat ću pjesmu

I pokloniti je Tebi

I stihove zaključati u prostor Tvojih dubina

Na krilima Tvojim letjet ću kao nebeska ptica

I okruniti se krunom Tvoje vječnosti.

Zagreb, siječanj 1996.

187

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Težakove roke

Na zlatnemu polju ja gledim težaka,

Kak se zmuči na trdoj zemlji toj,

Da kruh bi priskrbel deci svojoj,

Na rokama njegvim ne vidi se ni žulja broj.

On vješto skriva roke svoje,

Da nišće nej videl njegvu muku,

Od srca podmetnul je svoja pleća,

Koja mnoge križe vuku.

O, Bože, daj gledi biće ovo,

Blagoslovi njegve roke vredne,

One su nahranile gladna srca mnoga,

I napojile mnoge usne žedne.

Zagreb, 12. kolovoza 2004.

188

Još ponekad sanjam...


Planina okupana u suncu

Ko' sunce u planinama tako blista Srce Tvoje,

I evo, dopire tihi glas Tvoj izdaleka,

Kroz kotlinu i smjele obronke

Već Njegova čuje se jeka.

Ti dozivaš me imenom i sada čujem taj zov,

Čuje ga sva planina i jezero pod njom.

U zrcalu tom oči me se Tvoje smiješe,

Pa kako da ne odgovorim pozivu Tvom?

Što želiš od mene, Bože, što znači tvoj glas?

Ja sve za Tebe htjela bih ispuniti,

Samo reci da čuješ mog srca kucaj,

Samo reci i neću se buniti.

A Ti stojiš na vrhu planine i gledaš,

Gledaš sav taj divan prizor koji je milost Tvoja stvorila,

Pokazuješ mi sunce koje neće zaći,

Ono meni je poklonjeno, i evo, ljubav me Tvoja već s nogu oborila.

Pa kako da Ti ne zahvalim, o silni Bože moj,

Ti već dolaziš k meni u nizine,

Ti što kraljuješ na tom vrhuncu,

Kao ptica za Tobom ću poletjeti, za Tobom u tu planinu okupanu u

suncu.

Lidija Šinko Kumić

Zagreb, 06.02.2009. 3 h u jutro

189

Još ponekad sanjam...


Prepoznajem Te

U svitanju dana, u sunčanom jutru,

Kada se budi i oči otvara

Jedan cvijet,

U nježnom glasu slavuja

Koji svoja krila priprema za let,

JA PREPOZNAJEM TE . . .

U osmijehu zvijezda, u plavetnilu neba,

U kapima kiše i u rijeci što teče poput

Našeg života,

U paleti duginih boja u kojoj se otkriva

Sva Tvoja divota,

JA PREPOZNAJEM TE . . .

U mirisu mora, u zalazu sunca,

U osluškivanju povjetarca

U oazi tišine,

U skrivenoj čežnji i pogledu uprtom

U Tvoje visine,

JA PREPOZNAJEM TE . . .

PREPOZNAJEM TE, ISUSE . . .

(uglazbljeno za Krapina fest 21. svibnja 2006.)

Lidija Šinko Kumić

190

Još ponekad sanjam...


Todora Škoro

Pesniku neumrlom

(Milošu Crnjanskom)

Lutao vitak

i ceo svet domom zvao,

za svojim zavičajem čeznuo,

preseljen,

neshvaćen.

A on je sve shvatao,

muku daljina,

jesen

i život bez smisla.

Ne, nije on umro

jer smrti nema

samo seoba ima,

bolno je znao.

Pomislimo li mi jadni,

ponekad s tugom,

koga smo imali

pa izdali?

A on nam se i sad

odnekud smeši drago

kao na mesec sa zapetim lukom.

191

Još ponekad sanjam...


Iva Tarle

Zatvoren vrt

pale su riječi i težinom zaborava zatvorile vrt užitaka

može li se zaista

tako na brzinu

rasplinuti ljepljiva topla tvar

koju dvije duše pletu eonima

a onda me jedna pjesma od Cohena

podsjeti

kako je život tu da se nalazimo i gubimo

u vječnosti...

u Geigerovim paralelnim svjetovima

gdje su dvije duše uvijek dovoljno blizu

da budu sasvim daleko

i plešem po ledu

u veselom ritmu tempirane bombe

iznad zlatne nutrine osjećaja

kao da slutim da rijeka života

donese to što nam treba

kad se vječnost smrvi

od krivog trenutka

192

Još ponekad sanjam...


Krov

Na Krovu je sve puno ljepše

Na krovu se vide antene i dimnjaci i

Najviši prozori na kućama

Na krovu su krošnje

Najvišeg drveća

Ispod tebe

Na krovu je mirno,

Jer je ljudima previsoko,

Tko će se popeti uz sve te stepenice

I gore je uvijek prašnjavo, kažu,

I zaključano

A na krovu su oblaci tako blizu

I nebo je samo tvoje

I sunce ti je bliže

I toplije te grije

2005.

Iva Tarle

193

Još ponekad sanjam...


Emilija Tatar

Putnik

Zbunjeni pogledi, vječna nesreća

i gorko slatka bol u venama,

u vrtu grijeha sahranjena leži

neka moja nada,

kao da sam tražila

više od nemogućeg,

krvavi otisci na travi

blješte pod paklenim suncem,

koji je samo - korak

do vraga i bolnih uzdisaja,

nekih davnih ljubavnika,

koji u zabludi vremena

slučajno se nađu

licem u lice sa smrću.

Sjene,

ništa drugo nego sjene,

na zidu ostale su

umjesto slika,

da poremete razum

i ubiju čovječnost

u meni,

a noćne more –

nižu se jedna za drugom,

kao bijeli biseri na konopu tanke niti,

svaki tren čekajući smrtni bubanj.

194

Još ponekad sanjam...


Osmjesi kao noževi,

prate me niz nepoznatu ulicu,

bez kraja,

kao da sam mislima

na nekim mirnim poljanama,

sretna u grijehu,

što proklinje moj život,

kao slučajnu pogrešku neke putnice

u obećanu zemlju.

No, nisam ništa drugo,

nego usamljeni putnik,

koji putuje vremenom...

Emilija Tatar

195

Još ponekad sanjam...


Mirel Vega

Možda

Trag nam se izgubio u prašini vremena. Ostala su samo sjećanja

urezana u naša kamena srca. Ispod kože još uvijek kuca to nemirno

srce i zvjezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine što ga

ispijamo svaki dan. Pamtim protekle rijeke svjetlosnih snopova što

su nam obasjavale put. Pamtim. Zaboravila sam crte tvog lica.

Zaboravila sam. Iako je na usnama osmijeh, misao nema veze s tim i

stalno je prisutna u uzdahu hladnog jutra ili maglovite noći. Možda

se lomim danima, mjesecima, godinama. Možda. Jesam li se

slomila? Nisam. Možda. Zaogrni taj mrak snopovima svjetlosti pa da

opet pokazuju putokaze prema drugačijem osjećaju. Možda.

196

Još ponekad sanjam...


Emilia Wolf

Perpetuum imobile

25. svibnja

Uglavnom ne mislim na tebe. Uglavnom mi ne nedostaješ. Jutros

čujem kako izgovaraš moje ime, ali ne pitaš, kao obično, volim li te.

Shvaćam to kao zaborav i ne smeta me. Ipak, odgovaram: Ljubim te.

Prije desetak minuta stiže tvoj mail, prvi nakon 11 dana (i taj je bio

prazan, tek s atačiranim PPS-om). Prosljeđuješ mi normalan PPS.

Vraćam ti jedan drugi, slučajno slične tematike. Sada znaš da sam tu. I

ja znam da si tu. I da ponekad, svemu usprkos, ipak pomisliš na mene.

Jer, nemaš razloga javljati mi se. Dakle, ako se javljaš, želiš da znam

kako ne želiš definitivno prekinuti komunikaciju. Znam, pristojnost;

smetalo bi te da se mimoiđemo na ulici bez riječi. Želiš izbjeći

nelagodu. Ostavljaš mi mogućnost za još poneku slučajnu neobičnost.

Neću to iskoristiti. Na tvoje prazne mailove odgovarat ću pristojno

praznim mailovima. Slučajan susret bio bi doista obostrani peh. Ali,

šanse su nikakve za tako nešto.

24. lipnja

Dva tvoja maila u proteklom razdoblju, na koja ti pristojno

odgovaram – mjera za mjeru! Ne želim da mi se javljaš na taj način, i

ti to očito čuješ. Slijedom toga, proteklih dva tjedna – kojih me ionako

nema, a vjerojatno nema ni tebe – ne komuniciramo mejlićima. Hoćeš

li se javiti kad sljedećeg tjedna počnu nove aktivnosti, ne pitam se.

Dakako, nema dana u kojem nisi tu, na bilo koji način, ali shvaćam to

kao stanje redovno i ne pokušavam te zadržati kad mi proletiš mislima.

Čak, sanjam te jedne noći. Na radnom mjestu smo, ali to nalikuje na

dva razreda, jedan nasuprot drugome, i to na ulici, između Gradskog

kupališta na Kvatriću i Martićeve. Gledamo se. Samo se gledamo. San

drugi, dugi, dugi san: Koračamo od Dolca prema Kaptolu, ali

odjednom je to jedna druga ulica. Razgovaramo. Uporno mi postavljaš

puno pitanja. U jednom trenutku sve su tvoje dileme valjda riješene,

sada znaš što želiš znati, to je ono što želiš čuti, primaš me za ruku u

197

Još ponekad sanjam...


značenju početka nečega, ali ja ne želim da nas tko vidi kako se

držimo za ruke pa stavljam ruku u džep tvog kaputa. Dolazimo do

nekakvog prolaza. To je sada Mesnićka. Ali, stube najednom izlaze na

jednu ulicu koja se strmo spušta dolje, a ispred svake kuće je

prekrasno stablo. Idemo prema tvojoj kući. Sušta si ljubaznost, nešto

govoriš drugima o meni, pozitivno, sve je idilično... San se nastavlja,

ali taj drugi dio ne pamtim. Miješa mi se s jednim drugim snom. En

somme, san je zapravo odraz naše stvarnosti. Sve je jednostavno. Sve

je jasno. Toliko jasno da su riječi suvišne. I premda ja više neću

inscenirati susret, dogodit će. Ovaj put ni ti ni ja nećemo biti zbunjeni.

Pričat ćemo puno, o veselim stvarima kao nekada. Stajat ćeš mi blizu,

vrlo blizu, a mene to neće smetati. Poljubit ću te na rastanku, reći ti da

te volim najviše na svijetu i smijat ćemo se razdragano. Kad mi se oči

ispune suzama, ti ćeš već biti daleko. Veselit ćeš se što je ponovno sve

lijepo i krasno i ponovno ćeš mi početi slati tuđe mejliće. A ja, ja ću

gledati u tvoje ime na ekranu dugo, dugo, sve dok se bol izdajnički ne

razlije po tipkovnici.

29. lipnja

U 14,10 šalješ mi jedan PPS. Što radiš u to doba na faksu, nije mi

jasno. Mene, dakako, nema, pa tvoj mail otvaram tek popodne doma.

No, vjerojatno nekako u vrijeme kad mi šalješ mail, ja sam na

Cvjetnom trgu i imam dojam, pojma nemam zašto, da ću te vidjeti. Ne,

ne vidimo se, ali moje misli dopiru do tebe i odlučuješ javiti se nakon

dvadeset dana šutnje. Ne uznemiruje me ta tvoja iznenadna

velikodušnost, ali ti pristojno vraćam PPS, podsvjesno nadajući se da

će uznemiriti tebe, barem nakratko. Jer, pomislit ćeš zasigurno da je

napravljen, kao i svi donedavno, samo za tebe, premda ovaj put nema

inicijala tvog imena na zadnjem slajdu. I pomislit ćeš točno. Samo,

nećeš znati jesi li u pravu. Ipak, nećeš se usuditi provjeriti, a ja ću

zlurado uživati u toj sitnoj pakosti. Yerushalaim Shel Zahav. Pitat ćeš

se jesmo li istodobno kročili istim pločnicima i stajali pred istim

zidom. I pitat ćeš se hoću li te ponovno pitati kad ću te vidjeti

namjerno. Ali ja te to nikada više neću pitati. Neću te nikada više ništa

pitati. Jer, više me ne zanima nikakav odgovor. Više te ne volim. Tek,

ponekad mi bolno bljesneš u zjenama. Toliko bolno da zatvaram oči.

Kraj bez kraja. Perpetuum imobile.

Emilia Wolf

198

Još ponekad sanjam...


Željko

Više od riječi

kao da budna sniješ,

pitam te: što je,

čuješ me a ne čuješ,

znatiželju prolama muk

pomičeš usnice

čujem samo nijemi zvuk

gledaš u jednu točku

kao da će ti nešto reći

tvoj pogled mi govori više od riječi

199

Još ponekad sanjam...


Kazalo

Alen Alenijevič Elijevski

Snovi rastu drugdje 4

Vera Aničić

Radujte se 6

Tomislav Grgo Antičić

Tri biserna soneta 9

Ladislav Babić

*** 12

Sandra Baričević

Tišina šutnjom opjevana 13

Tišina svibanjska 14

Gabrijel Barišić

Dopustite da se ispričam 15

Slađana Benkus

Mjesečeva tuga 16

Konjić 18

Lidija Bugarić

Zaborav 19

Bijedni pas 20

Sive sjene 21

Borivoj Bukva

Sretan sam otac! 22

Koraljka Dadić Aviani

Ako odeš 23

Ljubavi moja 23

Majo Danilović

Apsolutno romantično 24

Jednom me samo pogledaj 25

Neka me budna 27

Djevojački nepogled 28

Mjesec nepomućena sjaja 29

Neven Dvoržak

Povratak 30

200

Još ponekad sanjam...


Mira Eljazović

Stari mornar 31

Fontana Trevi 32

Tragovi 33

San 34

Tu na stezi poleg pruge 35

Smokva 36

Zauvijek 37

Silva Filipović

Samo mi snovi ostaju 38

Zvijezda 39

Prekinut san 40

Slavica Grgurić Pajnić

Ostavi 41

Sada 42

Boba Grljušić

Opiranje 43

Protiv sebe 44

Nenadano 44

Dvije ptice 45

Moć zemlje 45

Alen Hasikić

Nitko 46

Jasna Horvat

Kamen 47

Kad bih 48

Ivan

Prekrasna životinja 49

Zloupotreba ovlasti 49

Dražen Jergović

Kraj 50

O tebi… 51

Moja mama 52

Hrvatska (anti)perspektiva 52

201

Još ponekad sanjam...


Bogdanka Jovanov-Stojanovski

prva pjesma 53

druga pjesma 54

Ljiljana Katić

Biti tvoja sloboda 57

Snaga ustrajnosti 59

Spuštanje neba 60

Davanjem cvjetati za nebo 62

Neću odustati 63

Nježnosti 64

Željka Košarić – Safiris

Zvjezdani jedrenjak 66

Smaragdna knjiga 68

Okupana svemirom 70

Katica Krakan

Ljubavi … 72

Korak po korak ... 73

Smrt 73

Rujan 74

Mornarova nevjesta 75

Jasna Livada

Mjesto za emotivce 76

Ne sudi 77

Na platnu neba 78

Kamen i more 79

Stjepan Maksimović

Hej, svirci moji 80

Ljubim te kćeri materina 81

bosonoga na mjesečini 82

Luka Marinović

Sjene 83

Matija

*** 84

Vraća mi se 85

Negdje među vama 86

Biserka Mejovšek

Naše obiteljske recesijske mjere 87

202

Još ponekad sanjam...


Don Corleone 91

Adresar 96

Mirko

Nikad se ne predaj 100

Snivaj, snivaj u ovu bijesnu tamnu noć 102

morpheus15

Notturno 103

Put 103

Branka Mumalo

Kao tišina 104

Pitanja, pitanja 105

Nevenka Nedić

Sumorna svjetlost žarko nebo vreba 106

Duša je besmrtna i vječno biva 107

Antonio Novak

Još ponekad sanjam 108

Mirko Omrčen

Šumi šumo 110

Da te nađem 111

Da te nema 111

Ništa osim tebe 112

Pandan “Ljudskom srcu“ 113

Trajanove uši 114

Intelektualci i hrabrost 118

U slijepoj ulici 121

Zarobljena sloboda 124

Safeta Osmičić

Opet mi valja poći gore 127

Ivan Ott

Kako prepoznati Nijemca? 129

Velimir Pašara

Moj brat i ja 134

Kuća za lastavice 136

Miroslav Pelikan

Zemlja 139

Ivana Prpić

Privatni teatar 141

203

Još ponekad sanjam...


Odustajem 142

Kratko i jasno 142

Dušo moja 143

Ognjen Pudar

Na kuli u cimskom gradu 145

Nevenka Pupek

Konačno korisna/Enfin utile 149

Tišina/Silence 149

Ona je sasvim beskorisna 150

Zaustavi korake ženo 150

Viktor Radonjić

Pred kraj 151

Fakat jednine 152

Ante Radović

Domovini 153

Dalmacijo stara 154

Majda Rogić

U polutami sobe 155

Odnekud odjekuje glazba 156

Edin Sarač

Pismo za mamu (Andre Hazesu) 157

Zaostavština 158

Mrtvi 159

Šaban Srebrenica

Radionica tanahnih stihova 160

Moja posljednja pjesma 161

Nevenka Šarić

Duje 162

Otvoren prozor 163

Druga priča 163

Plamen u grudima 164

Ne mogu 165

Ledene riči 165

Soba broj šest 166

Zanesene ptice 167

Rasuta 167

Oči plavih jutara 168

204

Još ponekad sanjam...


Lidija Šinko Kumić

Govor srca 169

Još jedna prilika 170

Kristu Kralju 171

Ljubiti do kraja 173

Mati 175

Mjesečina 176

Otkucaji srca 177

Pjesma valova 178

Predvečerje 180

Rijeka kojom teče ljubav 181

Tajna Tvoje ljubavi 182

Tebi more 183

Tvoje ime, moja tuga 185

U mom srcu rodi se Ti 186

U Tvom srcu 187

Težakove roke 188

Planina okupana u suncu 189

Prepoznajem Te 190

Teodora Škoro

Pesniku neumrlom 191

Iva Tarle

Zatvoren vrt 192

Krov 193

Emilija Tatar

Putnik 194

Mirel Vega

Možda 196

Emilia Wolf

Perpetuum imobile 197

Željko

Više od riječi 199

205

Još ponekad sanjam...


Pogovor

Pred vama je nova zbirka poetskih i proznih uradaka objavljenih

na internetskom portalu Webstilus.net, pod naslovom „Još ponekad

sanjam...“

I ovog puta U Webstilus zborniku okupile su se «srodne duše»

svih dobnih skupina i svih razina literarnog umijeća: od djece i mladih

do osoba treće dobi, od afirmiranih književnika do autora koji su tek

nedavno otkrili u sebi sklonost i potrebu za pisanjem. Raduje nas što

su se - uz autore koje poznamo iz prethodne zbirke „Srodne duše“

objavljene 2009. godine - pojavila i nova imena. Svi su nam oni

ponudili ono najbolje što je u danom trenutku iznjedrila njihova mašta

i zabilježilo njihovo pero.

Čast nam je što smo i mi dio projekta Webstilus kluba kojemu je

cilj poticanje i promicanje kreativnosti na svim umjetničkim

područjima.

206

Uredništvo

Još ponekad sanjam...


Reklama sponzora Maslinov list d.o.o.

Tekući ekstrakt lista masline -

Oliblex

Dodatak prehrani

s antioksidativnim biljnim sastojkom

oleuropeinom

Loša prehrana, zagađenost zraka, prejaka

izloženost suncu, pušenje i konzumiranje

alkohola uzrokuju ubrzano starenje kože i

drugih organa. Antioksidansi igraju veliku

ulogu u očuvanju stanica od uništenja.

Tekući ekstrakt maslinova lista, dobiven od

svježeg lista masline, pospješuje daleko

bolju iskoristivost aktivnih komponenata.

Osim puno biljnih hranjivih sastojaka i vrlo

učinkovitog sastojka oleuropeina, OLIBLEX

ima još najmanje 11 drugih, važnih

antioksidanata. Svaki pojedini antioksidant nudi organizmu specifične

zdravstvene prednosti, a izbalansirana sinergija svih aktivnih

sastojaka daje OLIBLEXU posebnu snagu.

Spojevi koji se nalaze u tekućem ekstraktu maslinova lista jačaju

imunološki sustav, povećavaju energiju organizma, posjeduju

antivirusno, antiparazitsko, antibakterijsko i antifungalno djelovanje.

Mnogostruko ljekovito djelovanje ekstrakta maslinova lišća danas je i

znanstveno potvrđeno, pa se iz dana u dan sve više koristi u svijetu.

Tekući ekstrakt dobiven iz lista masline izuzetno je učinkovit kod

velikog broja bolesti uzrokovanih mikrobima ili drugim uzročnicima,

od kojih navodimo neke: srčana oboljenja, herpes, artritis, dijabetes,

sindrom kroničnog umora, hepatitis A, B i C, meningitis (virusni i

bakterijski), vaginitis, botulizam, difterija, listerija, malarija, čir na

želucu, gripa, upala mokraćnih putova, encefalitis, klamidijske

infekcije.

www.maslinovlist.hr

207

Još ponekad sanjam...


Tekući oblik učinkovitiji je od kapsula jer tijelo lakše apsorbira

ekstrakt maslinova lista kad se uzima oralno. Tekući ekstrakt

maslinova lista ima i dodatnu mogućnost vanjske primjene na

kožu.

Ekstrakt maslinova lista stoljećima se koristio u mnogim

kulturama, a suvremeni znanstveni svijet detaljno ga je proučio.

Danas je poznato da ekstrakt maslinova lista učinkovito pomaže

ne samo u borbi protiv bakterija, virusa, gljivica i parazita, već

se pokazalo da ima i niz drugih pozitivnih efekata.

Nudimo Vam OLIBLEX u sljedećem pakiranju:

100 ml - 159 kn

500 ml - 649 kn

http://maslinovlist.hr http://www.oliventruhe.de/

info@maslinovlist.hr

info@maslinovlist.hr

098 9335 001

www.webstilus.net

208

Još ponekad sanjam...

Similar magazines