Putovanja - Akademija Magazin

akademija.magazin.hr

Putovanja - Akademija Magazin

JEDINA I

NEPONOVLJIVA

IZLET U

SVJETSKO

CARSTVO

VINA


KRATKO&JASNO JESEN 2012.

pONOS HRVATSKOg

zAgORJA

HotEl villa magdalENa

u krapiNSkim toplicama,

katEgoriziraN S čEtiri zvJEzdicE,

ovE JE godiNE ušao u top izbor

NaJbolJiH HotEla u toJ katEgoriJi

ReSTORAN HOTelA VIllA mAgdAleNA dOBITNIK Je

najviših gastro priznanja i nagrada u Hrvatskom zagorju: jedini

je iz regije predstavljen u vodiču GaultMillau, a uvršten je u

gastro vodiče Dobri restorani 2012. i 100 najboljih restorana

2011./2012. i 2012./2013. Na čelu je moderne i kreativne zagorske

kuhinje Mislav Božić, koji je 5 godina bio chef u Tokiju, a danas

svoje međunarodno iskustvo i znanje demonstrira u restoranu

hotela Villa Magdalena. Sve smještajne jedinice - luksuzni

apartmani - imaju jedinstvenu uslugu u Hrvatskoj - jacuzzi s

ljekovitom, termalnom vodom u dnevnom boravku, a gostima

se uz luskuzan smještaj i vrhunsku gastronomiju nudi i

izvrsno opremljen wellness sa saunama i vanjskim bazenom.

ISTRA INSpIRIT

NAgRAđeN

pRIzNANJem cBTOUR

UpRAVNI OdJel zA TURIzAm ISTARSKe žUpANIJe

pRImIO Je pReSTIžNU NAgRAdU cBTOUR 2012.

(cROATIAN BUSINeSS TOURISm) zA pROJeKT ISTRA

INSpIRIT, proglašen najboljim kreativnim programom

hrvatskog poslovnog turizma po ocjeni grupacije Energo

Media Servis i Društva inovatora Sigma. Nagradu su u ime

Istarske županije i projekta Istra Inspirit primili načelnik

Uprave Istarske županije Valerio Drandić i voditeljica projekta

Manuela Hrvatin. Dodjeli nagrada u zagrebačkom hotelu

Palace prisustvovali su predstavnici organizacijskog tima Istra

Inspirita. Organizator je priredio 27 manifestacija koje su

započele u lipnju Jules Verneovim bijegom iz pazinskog kaštela,

a završile 30. rujna na ulicama starogradske jezgre Buzeta. U

program je bilo uključeno 40 profesionalnih glumaca i 80

statista, redatelji i dramaturzi te studenti pulskog sveučilišta.

KAKO Je zAgReB

IzgUBIO RegeNT

od 1. liStopada ovE godiNE

NaJbolJi HrvatSki HotEl višE

SE NE zovE rEgENt ESplaNadE,

NEgo ESplaNadE zagrEb

eSplANAdA Je, dAKle, IzgUBIlA RegeNT, mINIJATURNI

lANAc UlTRAlUKSUzNIH HOTelA koji se upravo širi na

najkomercijalnije dalekoistočne destinacije, poput Tajlanda i

Balija. U upravi Esplanade prekid s Regentom obrazložili su

tezom da Regent nije dovoljno brzo rastao na svjetskom tržištu,

te da ni samoj Esplanadi nije osiguravao dovoljno snažan uzgon.

S druge strane, posve je nesporno da je Esplanada, baš

pod Regentovim brandom, u posljednjih nekoliko godina

doživjela svoja najsjajnija vremena uopće, uključujući

i nekoliko svjetski vrijednih nagrada. Navijamo da

Esplanade Zagreb zadrži razinu kvalitete usluge, razinu

prepoznatljivosti i gastronoske ambicioznosti, kakva

je uspostavljena u vrijeme Regentove uprave.

2

VRHUNSKI OKUSI

HRVATSKe u

zrakoplovima

croatia airliNESa

croatia airliNES u travNJu

JE u SvoJE zrakoplovE uvEla

Novu uSlugu - okuSi HrvatSkE

kako bi putNikE upozNala S

ENogaStroNomiJom poJEdiNiH

HrvatSkiH rEgiJa i tako im

omogućila ugodNiJi i poSEbNiJi lEt

TIJeKOm dVIJe gOdINe pUTNIcI će UpOzNATI eNOgA-

STRONOmIJU cIJele HRVATSKe, a specijaliteti svakoga

pojedinog kraja predstavljaju se okusima, mirisima i bojama

u razdoblju od tri mjeseca. Enogastronomsko putovanje počelo

je predstavljanjem Istre i njezine raskošne gastronomije,

potom Dalmacije, a nastavlja se živopisnim Zagorjem. Nova

usluga fokusirana je na poslovni razred u kojemu putnicima,

uz probrane obroke, avioprijevoznik nudi aperitive i

digestive te vrhunsko crno i bijelo vino. Ručak i večera na

letovima duljima od 70 minuta poslužuju se u dva ili tri slijeda,

a putnici uz obrok dobivaju i jelovnik te vinsku kartu.

Croatia Airlines nastavlja s projektom Okusi Hrvatske i od

listopada do prosinca predstavlja Hrvatsko zagorje. Pri predstavljanju

Zagorja i njegove gastronomske ponude surađivao

je s Tomislavom Kožićem, chefom Bluesun hotela Kaj u Mariji

Bistrici, koji je predložio izbor tradicionalnih zagorskih jela

pripremljenih na suvremeniji način, poput zagorskih štrukla,

bučnice, zlevanke, riječne ribe s maštovitim prilozima itd.

zAšTO Je dOBRO dA Je meRI mATešIć

postala direktorica htz-a?

UOčI TISKANJA OVOg

BROJA AKAdemIJe, 2.

lISTOpAdA zAdRANKA

meRI mATešIć IzABRANA

Je zA NOVU dIReKTORIcU

HRVATSKe TURISTIčKe

zAJedNIce. gOSpOđA

mATešIć NA TOJ Je dUž-

NOSTI NASlIJedIlA NIKA

BUlIćA, KOJI Je pReTHOd-

NIH dVANAeST gOdINA

BIO VOdIO HTz-A.

Hrvatska turistička zajednica

najvažnija je institucija našeg

turizma. U HTZ-u je fizički

smještena golema financijska

moć, pa se tako u turističkim,

kao i u političkim krugovima,

često govorilo da je šef

HTZ-a važnija i utjecajnija

osoba od ministra turizma.

Niko Bulić, pomalo kontroverzni

Dubrovčanin, koji je

vodio Hrvatsku turisitčku

zajednicu cijelu vječnost,

nesumjivo je zaslužan za

međunarodnu reafirmaciju

hrvatskog turizma, poslije

ratne i poratne depresije.

Ipak, suvremeni se hrvatski

turizam nalazi pred sasvim

drukčijim izazovima, od onih

s početka 2000. Hrvatski je

turizam danas velika međunarodna

zvijezda, koja,

međutim, nije definirala ni

svoj destinacijski menadžment,

niti strategiju ulaganja

u nove hotele i kampove,

niti strateški odnos prema

gastronomiji i vinarstvu,

pa čak nema ni jasan stav

prema neizostavnoj turističkoj

ponudi, poput golfa.

Novi hrvatski turizam

zahtijeva i nove komunikacijske

strategije; dosadašnje

međunarodne kampanje

HTZ-a više nisu primjerene

aktualnom statusu Reublike

Hrvatske, kao već prepoznate

mediteranske destinacije.

Zbog svih je ovih razloga bilo

sasvim logično da Niko Bulić

odstupi s mjesta direktora

Hrvatske turističke zajednice.

Meri Matešić rođena je 1974.

godine. Prije odlaska u London,

gdje je vodila britanski ured

HTZ-a, radila je u uspješnom

zadarskom turističkom

kompleksu Falkensteiner.


Iskusite novu dimenziju wellnessa na jednom od najljepših mjesta na

Mediteranu. Otkrijte spektakularni Acquapura SPA koji se prostire na više

od 6000 m² i inspirirajte se estetskom ljepotom vrhunske arhitekture

i dizajna. Uživajte u probranim delicijama alpsko-jadranske kuhinje i

doživite opuštajuće trenutke uz diskretnu, ali uvijek uslužnu poslugu.

Falkensteiner Hotel & Spa Iadera fffff . PUNTA SKALA

HR-23231 Petrčane/Zadar . Tel. +385/(0)23/555 601

iadera@falkensteiner.com . www.iadera.falkensteiner.com

Welcome Home!


pUT šAmpANJcA

4

TOUR

DECHAM

PAGNE

Putovanje zrakoplovom Croatia

Airlinesa do Pariza, a potom

vlakom do francuske pokrajine

Champagne, hedonistička je

pustolovina koja će vam, kao

nezaboravno i rijetko doživljeno

iskustvo, ostati u trajnom sjećanju.

Domovina šampanjca iznenadit će

vas i vrhunskom gastronomijom i

impresivnim prirodnim ljepotama

edAVNO Je cROATIA

AIRlINeS ImAlA

AKcIJU tijekom koje su

se zrakoplovne karte provadale

za 119 eura, čime nam je približila

nekoliko vrlo poželjnih

europskih destinacija, među

kojima i Pariz. Ako ste uspjeli

kupiti kartu i već odredili

datum putovanja, svakako

razmislite o posjetu glasovitoj

pokrajini Champagne, brzim

vlakom od Pariza udaljenoj

samo sat vremena ili pak sat

i pol vožnje automobilom do

Reimsa. Preporučujem kupnju

karata unaprijed, kako ne biste

ostali bez njih, jer je putovanje

vlakom u Francuskoj vrlo

popularno. Nije ni čudo s

obzirom na to da je iznimno

ugodno i opuštajuće... unatoč

naporima da zadržim oči

širom otvorene i promatram

čudesne krajolike, naposljetku

me na tom putu često svlada

sladak san. Da ne biste propustili

svoju postaju, radije navijte

budilicu na mobitelu, jer vas

ugodan glas spikerice koji

najavljuje sljedeću stanicu vjerojatno

neće probuditi, a ona

će doći i prije nego je očekujete.

Pokrajina Champagne podijeljena

je na tri okruga: Marne,

Aube i Aisne, a središte regije

je Marne koja se dijeli na

Montagne de Reims, Vallée

Marne i Cote des Blancs.

Posjet pokrajini čarobnih

mjehurića koji golicaju nepce

najbolje je početi u Reimsu, u

kojem se ovo kraljevsko piće

posluživalo za vrijeme krunidbenih

ceremonija. Jedan

je od najupečatljivijih prizora

u gradu pogled na impresivnu

katedralu Notre Dame.

Nadbiskup Sveti Remi utemljio

je ceremoniju svetog

pomazanja francuskih kraljeva

koji su se u njoj krunili

sve do Francuske revolucije.

Današnja katedrala izgrađena

je na mjestu crkve koja

je izgorjela u požaru 1211.

godine i remek-djelo je gotičke

umjetnosti. Tornjevi crkve

uzdižu se do 81 metra visine,

a u južnom tornju smještena

su dva velika zvona, od kojih

jedno teži više od 11 tona. Na

zapadnim portalima katedrale

više je od 500 isklesanih

kipova od kojih su neki veći

od prirodne veličine, a unutrašnjost

katedrale obasjavaju

prekrasni plavičasti vitraji

ugrađeni u kamene okvire.

Čaša šampanjca

s pogledom

Nasuprot ulazu u katedralu

nalazi se kafić u kojemu se

pije šampanjac - umjesto kave,

čaja, soka ili vina - uz prekrasan

pogled na trg i katedralu.

Ovdje su cijene šampanjaca

vrlo umjerene, a s obzirom

na široku ponudu i manje

poznatih proizvođača, najbolje

se prepustiti preporuci

sommeliera. Šećući Reimsom

na svakom uglu naići ćete

na vinariju, a i najpoznatije

kuće kao što su Pommery,

Taittinger, Louise Roederer,

G.H.Marter & Cie, Veuve

Clicquot i druge smještene

su upravo na tom području.

Krenete li iz Reimsa šampanjskom

cestom, nakon

kratke vožnje naći ćete se

u brežuljkastom području

Grande Montaigne prekirvenom

vinogradima. Ovdje

počinje kraljevstvo Pinot

Noirea. Svako mjesto priča

svoju priču, a ovisno o godišnjem

dobu tu se održavaju

i razni festivali i svečanosti.

Želite li izbjeći gužve u

renomiranim šampanjskim


kućama, dogovorite posjet

manje poznatim imanjima i

uživajte u domaćim specijalitetima

lokalnih restorana.

Dom Perignon

Iako je vinogradastvo u

Champagni započelo još u

doba Rimljana, koji su ovdje

još od 5. stoljeća sadili prve

vinograde, tijekom povijesti

domaćini su nastojali

dostići kvalitetu crnih vina

iz Burgundije, ali klima i

tlo nisu pogodovali jednakoj

kakvoći i punoći.

Dugo se smatralo da je

šampanjac izmislio benediktinski

redovnik Dom Pierre

Pérignon iz Hautvillersa, ali

danas postoje razne druge

teorije. Ipak, on je uvelike

priodnio procesu proizvodnje

i čuvanja šampanjca. Kako bi

se izbjegla druga fermentacija

u proljeće kad zatopli i kad

se uspavani kvasac probudi

stvarajući ugljični dioksid

koji bi istisnuo čep iz boca

ili čak uzrokovao njihovo

raspuknuće, Dom Pérignon je

izmislio metalnu mrežicu koja

se stavlja preko plutenih čepova.

Uvođenjem cijelog niza

pravila u proces proizvodnje,

pridonio je da to kraljevsko

piće zablista u punom sjaju.

Danas se nakon prve fermentacije

vino buteljira s prirodnim

kvascem i dodatkom

šećera koji se okretanjem boca

pretvara u alkohol i ugljični

dioksid. Kvasac se skuplja u

grliću boce, koji se zaleđuje

kako bi se izbacio. Zatim se

stavlja završni čep, metalna

mrežica i etiketa, a ostalo

je na vama - otvoriti bocu,

natočiti šampanjac u čaše i

uživati u kraljevskim mjehurićima

bogatog i svježeg okusa.

Nekoliko kilometara prije

Epernayja u mjestu

Hautvillers okruženom

nepreglednim vinogradima

koji su danas većinom u

vlasništvu obitelji Moêt &

Chandon nalazi se crkva u

kojoj je smješten grob Doma

Perignona. Sjedište i podrumi

kuće Moêt & Chandon

nalazi se u Epernayju, pa svim

ljubiteljima Moêta preporučujem

Imperial ili Grand

Vintage turu po fascinantnim

podrumima s kušanjem na

kraju ture. Šampanjac odlično

paše uz čokoladu, pa ako ste

ljubitelj čokolade, u Epernayju

posjetite tvornicu koja je

proglašena najboljim proizvođačem

čokolade pokrajine

Marne i istoka Francuske - Le

chocolat d'Emmanuel Briet.

Kraljevski smještaj

Želite li provesti nekoliko

kraljevskih dana u pokrajini

Champagne odsjednite

u elegantnom dvorcu Les

Crayères iz 1901., koji je danas

champagne

FRANCUSKA

5 VINSKIH REGIJA:

› Montagne de Reims

› Vallée de la Marne

› Côte des Blancs

› Aube district

› Côte de Sézanne

dugo se smatralo da

je šampanjac izmislio

benediktinski redovnik

dom pierre pérignon

iz hautvillersa, ali

danas postoje razne

druge teorije. ipak, on

je uvelike priodnio

procesu proizvodnje i

čuvanja šampanjca

PARIZ PARIZ

23.000 ha

VINOGRADA

ekskluzivni hotel u vlasništvu

obitelji Gardinier. Dvorac

je smješten u prostranom

parku u središtu Reimsa i nudi

potpuni užitak za sva osjetila.

Prepustite se umijeću sommeliera

Philippea Jamaisea koji

će za vas odabrati najrafi niranije

šampanjce spajajući ih s

vrhunskim kulinarskim specijalitetima

nagrađivanog chefa

kuhinje Pilippea Millea u

restoranu Le Parc ili Le Jardin.

Le Château de Fère

Pola sata vožnje zapadno

od Reimsa prema Parizu, u

mjestu Fère-en-Tardenois,

okružen parkovima i gustom

šumom, predivan je hotel Le

PIŠE Maja Serdar

AMIENS AMIENS

Château de Fère uz ruševine

starog srednjovjekovnog

dvorca. Dvorac nudi smještaj

u 6 suiteva i 23 sobe vrlo

elegantno uređene, iz kojih

se pruža prekrasan pogled na

okolne pejsaže ili stari dvorac.

U Chateau de Fèreu pridaje

se posebna pažnja pripremi

vrhunskih gastronomskih

delicija uz odličan izbor vina.

Svakako bih preporučila

degustacijski menu pripremljen

od sezonskih namirnica

i lokalnih specijaliteta.

U podrumima dvorca čuva

se više od 10.000 boca vina,

a tijekom boravka možete

obići podrume pod stručnim

vodstvom sommeliera.

REIMS REIMS

EPERNAY EPERNAY

Nezaboravno iskustvo doživjet

ćete ako se upustite u malu

avanturu i iz vrtova dvorca

vinete se balonom u razgledavanje

vinograda iz ptičje perspektive.

Ljubiteljima golfa na

raspolaganju su 3 golf terena s

18 rupa na 20-ak kilometra od

dvorca. U razdoblju od 6. studenog

2012. do 1. siječnja 2013.

Le Château de Fère organizira

6 nezaboravnih muzičkih

večeri u ritmu jazza, gospela,

opere, ciganske glazbe ili glazbe

iz razdoblja belle époque.

Rezervirajte svoje mjesto što

prije, dočekajte Novu godinu

u pokrajini Champagne i točno

u ponoć nazdravite šampanjcem

uz francuski cancan!

5


ISTARSKA BAšTINA PIŠE Zvonko Maković

FOTO Tomislav Marić

dUTy fRee SHOpO-

VImA U NAšIm zRAč-

NIm lUKAmA naići ćete,

između ostaloga, i na izbor

karakterističnih artikala koji

na dobar način reprezentiraju

Hrvatsku. Jedan od njih je i biska.

Riječ je o rakiji smećkaste

boje koja se dobiva od kvalitetne

komovice u koju se stavljaju

listovi osušene imele koja piću

daje karakterističnu boju i okus.

Što se, pak, same boje tiče, ona

se mijenja starenjem rakije, pa je

ona u ranoj fazi zelena, da bi s

vremenom postajala smeđa i sve

tamnija. Dakako, komovica i lišće

imele najosnovniji su sastojci

koje proizvođači modificiraju,

čime se mijenja i izgled i okus.

Specifičnost je biske njezino podrijetlo.

Riječ je o rakiji koja dolazi

iz središnjega dijela Istre, a

mjesto iz kojega se prije nekoliko

desetljeća počela širiti je Hum.

Prvi ju je počeo proizvoditi prije

pola stoljeća Josip Vidou, župnik

i travar iz toga lijepog gradića, a

danas je proizvode mnogi. Da bi

svoj brend učinili što atraktivnijim,

neki su o biski počeli ispredati

legende. Riječ biska stari je

naziv za bijelu imelu, viscum

početkom devedesetih otkrio

sam svoju bisku koja se i

danas nudi u konobama u

humu i roču. poslije sam

izabrao bisku koju proizvodi

obitelj Štifanić iz maloga sela

prašćari pokraj Višnjana

kojoj sam osobito vjeran

album, a sama kovanica biska

dolazi od talijanskoga naziva

za imelu koji glasi vischio. Iako

se zna tko je, kada i gdje počeo

prvi proizvoditi bisku, danas se

na pratećim lecima i prospektima

mogu čitati svakakve priče

koje ovo fino istarsko piće sele

u davnu prošlost. Druidi, odnosno

Kelti smatrali su imelu zaista

svetom biljkom, ali istarska

biska nema baš nikakve veze s

tim starim narodima. Riječ je

jednostavno o invenciji jednog

pametnog istarskoga župnika i

to u ne tako davna vremena.

Kao temeljna supstancija biske

je komovica ili loza, odnosno

grapa kako se u Istri, preuzeto

iz talijanskoga, naziva ova rakija.

Istarska se lozovača, pak,

razlikuje od one koju pijemo u

Dalmaciji ili, kao komovicu, u

Slavoniji. Destilira se od ostataka

grožđa čije sorte drugdje ne

rastu, a razlikuje se i po jačini.

Kvalitetna istarska grapa ima

obično veći postotak alkohola,

a u čistome ju je stanju ugodno

kušati dobro raslađenu u frizeru

gdje postaje gušća. Dobro desetilirana

grapa treba odležati,

a u nju se onda stavljaju listovi

imele. Međutim, baš kao što je

istarska grapa posebna, tako je

i imela koja raste u središnjemu

6

ulica u humu u kojoj je trgovina "kuća biske" pogled na gradić hum

BISKA

dijelu poluotoka također dru-

gačija od one iz drugih krajeva.

Najbolje ju je uzimati s hrastova

koji ovdje rastu, i to kada listovi

dosegnu punu zrelost. Svježe

listove neki proizvođači stavljaju

u čiste vreće od gaze u kojima

se suše na dobro prozračenome

i natkrivenome mjestu i tek ih

se onda stavlja u posude napunjene

grapom gdje ih se ostavlja

da odleže i puste svoje sastojke

koji u konačnici daju specifičnu

toplu smeđu boju i okus.

Hum je ishodišno mjesto odakle

se biska počela širiti. Prvi sam je

put kušao u obližnjem gradiću

Roču povrh Huma u jesen 1990.

kada sam ondje snimao seriju

televizijskih emisija. S ekipom

smo posjetili župni ured u kojemu

nas je dočekala domaćica

i ponudila svježe pečenim kruhom

i pićem koje nismo poznavali.

Riječ biska nije nam ništa

značila, pa ni onda kada smo je

kasnije pili u konobi u Humu.

Uživali smo u tom finom piću,

a kasnije sam na njega nailazio

i u drugim mjestima, osobito s

Buzeštine. Zadnje nedjelje u listopadu

organizira se u Humu

smotra domaćih rakija Istre, a

poseban ih žiri ocjenjuje i pitanje

je prestiža koja će od rakija

dobiti najviše bodova. Dakako,

među rakijama povlašteno mjesto

ima upravo biska.

Kako je Istra sama postala svojevrsni

brend hrvatskoga turizma,

a čemu su pridonijeli s

jedne strane i vinogradarstvo,

vinarstvo, maslinarstvo, ugostiteljstvo

u najširem smislu riječi,

te niz vrijednih kulturnih događanja,

prilika da se brojni posjetitelji

upoznaju sa specifičnom

istarskom rakijom biskom nije

ostala po strani. Štoviše, upoznao

sam mnoge strance koji su

zavoljeli ovo piće s kojim u Istri

počinje i završava dobar ručak i

večera. Među sve brojnijim ljubiteljima

biske mnogi će vam

preporučiti svojega proizvođača

ističući posebnost okusa, mirisa,

boje i, dakako, jačine njegova

proizvoda. Ja sam početkom devedesetih

otkrio svoju bisku, a

bila je to ona koja se i danas nudi

u konobama u Humu i Roču, da

bih kasnije izabrao onu kojoj

sam osobito vjeran. To je biska

koju proizvodi obitelj Štifanić

iz maloga sela Prašćari pokraj

Višnjana, obitelj čija firma Imela

proizvodi i druge rakije, kao

što su ruda i medica. Nekoliko

je razloga zašto sam za svoju

bisku izabrao upravo onu koju

proizvode Štifanići. Riječ je o

rakiji postojane kvalitete, ali i

Je rodoM

iz hUMa

Rakiju podrijetlom iz središnjeg dijela Istre

prvi je prije pola stroljeća počeo proizvoditi

Josip Vidou, župnik i travar iz pitoresknog

gradića Huma. Danas je proizvode mnogi, a da

bi svoj brend učinili što atraktivnijim, neki

su o tom izvrsnom alkoholnom piću počeli

ispredati maštovite legende

proizvodu koji dolazi iz ekološki

čistoga kraja. Selo Prašćari nalazi

su okruženo zdravom hrastovom

šumom, ceste, a pogotovo

neki drugi zagađivači zraka nisu

blizu. Unatrag nekoliko godina

u ovom skrivenom mjestu

od samo desetak kuća našao je

oazu i Richard Oetker, jedan od

trojice nasljednika najslavnije

njemačke i svjetske tvrtke širokog

spektra prehrambenih proizvoda

Doktor Oetker. Obitelj

Oetker pokupovala je sve kuće

u selu, osim one obitelji Štifanić.

Na svakoj od tih kuća koje je već

obnovila, ili je obnova u tijeku,

nastojalo se maksimalno poštovati

lokalnu istarsku graditeljsku

posebnost, ali i primijeniti najviše

ekološke standarde. Imele

koje rastu na hrastovima koji

okružuju Prašćare jamče stoga

da će i u budućoj biski zadržati

vrijednosti preuzete iz neposredne

čiste i zdrave prirode.


ATeNA 2012.

lOšA God

Restorani se, kao i cijela Atena

2012., i cijela Grčka u doba recesije,

doslovce bore za život. To se osjeća

gotovo za svakim stolom, ali neke ću

gourmet trenutke dugo pamtiti

SPONDI

GRANDE BRETAGNE

za R

TeNA, peTAK NA-

VečeR. KRAJ Je

SRpNJA. pRIBlIžAVA

se vrhunac europske turističke

sezone. Vrijeme je

prekrasno, vrlo toplo, ali ne

i odveć vlažno. Optimalno

za uživanje u punom ljetu.

Ulazimo u vrt Spondija: na

recepciji nema nikoga. Još čudnije,

na recepcionarskom pultu

otvorena je knjiga rezervacija u

kojoj gotovo ništa nije upisano.

Nastavljamo uza stube, prema

drugoj, velikoj terasi, ograđenoj

bršljanom, punoj palmi i

orhideja. Izgleda čarobno, osim

što ni na njoj nema nikoga.

Odnekud se, odjednom,

pojavljuje pristojni, stariji

gospodin s brkovima. Kažemo

da nam je concierge iz

Grande Bretagne rezervirao

stol. Čovjek se, a da nije ni

pogledao u listu rezervacija,

odmah sjetio poziva iz Grande

Bretagne. Nažalost, nije

imao što drugo za upamtiti.

Te se lijepe, mirisne večeri na

prekrasnoj Spondijevoj terasi

okupilo točno dvanaest ljudi:

za jednim je većim stolom

sjedilo osam Amerikanaca,

mi smo sjedili za okruglim

stolom u kutu ispod palme,

a blizu nas još jedan

grčki par. Na Spondijevoj

je terasi mjesta za šezdesetak

gostiju, a u smjeni radi

VRH

desetak konobara i sommelier.

Zašto je sve ovo važno?

Neizbježna recesija

Zato što Spondi nije bilo

kakvo mjesto, zahvaćeno

recesijom. Spondi je, bez

ikakve dvojbe, gastronomski

najambiciozniji i najodlikovaniji

restoran u Ateni, a

vjerojatno i u cijeloj Grčkoj.

Spondi je 2008. dobio drugu

Michelinovu zvjezdicu. Na

webu se može pročitati milijun

referencija na Spondi. Pa,

ipak, ondje, u petak navečer,

zapravo nije bilo nikoga.

Ljetošnji pad Spondija odraz

je goleme turističke krize u

Grčkoj koja je, pak, posljedica

ekonomske i političke krize.

Jasno je da vrlo malo Grka

može jesti u restoranima gdje

večera za dvoje košta oko 400

€ (oni koji mogu, ljetne vikende

vjerojatno ne provode u Ateni).

A kada je riječ o imućnijim

turistima, njih u Grčkoj ove

godine uglavnom nije bilo.

Službene brojke, naime, govore

o čak dvadeset posto manjem

turističkom prometu nego lani,

u što smo se i sami mogli uvjeriti,

kako na pustom atenskom

aerodromu, pa na polupraznoj

Akropoli, tako i u Spondiju.

Restoran s takvom razinom

kuhanja i servisa, kao što je

Spondi uspijeva održavati,


iNa

UNSKE

ESTORANE

jednostavno ne može živjeti od

deset ili dvadeset couverta na

dan. Neizbježno mora propasti

ili drastično smanjti standarde.

Propadne li Spondi, bila bi

to ozbiljna šteta. Riječ je,

definitivno, o mjestu gdje

sam uživao u nekim od

najfinijih jela ovoga ljeta.

Karakteristični

modernizam

Večera u Spondiju počinje

molekularnom grčkom

salatom: to znači da dobijete,

primjerice, kornet sa sladoledom

od krastavaca, gel od

maslina i kuglicu od rajčica.

Ovakav iskaz modernizma,

koji izvrsno izgleda, a ni u

okusima nije ispao loše, nekarakterističan

je za Spondi.

Kuharski izričaj Spondija puno

je konzervativniji: zastao je

negdje u devedesetima, kada

su se europske kuhinje počele

miješati s orijentalnim utjecajima.

U Spondijevu slučaju

nije riječ ni o kakvom fusionu,

nego o pametnoj uporabi

pojedinih azijskih sastojaka u

jelima pripremljenim klasičnim

tehnikama moderne francuske

visoke kuhinje, s jakim

lokalnim, grčkim temeljima.

A la carte menu je razložno

kratak: sastoji se od pet ili šest

predjela, pet ili šest glavnih

jela i četiri deserta. Tartar od

zelenih rajčica, u consommeu

od rajčica, približio se i

okusom, i vrlo jakim mirisom

lišća rajčica, esenciji mog

omiljenog ljetnog povrća.

Tartar od divljeg brancina,

s pravim kavijarom i

kamenicom asocirao me,

pak, svježinom, luksuzom i

perfektnom tehničkom izvedbom,

na jednog Ramseyjeva

brancina iz restorana Gordon

Ramsey u britanskom hotelu

Claridges, koji sam pojeo

prije šest godina, i koji još

ne mogu zaboraviti.

Svježi bakalar, što sam ga

naručio kao glavno jelo,

također se uvrstio na kratku

listu hrane koju ću pamtiti

godinama: veliki, snježnobijeli,

savršeno pahuljasti bakalarov

file očito je uživao kupajući se

u emulziji korijandera, đumbira,

limete i maslinova ulja.

Senzacionalno!

Jastog je, na kraju, također

bio vrlo, vrlo dobar, premda

ponešto očekivan: u većini

restorana s Michelinovim

zvjezdicama poširani jastozi

slično se tretiraju. Chefovi

kao da se boje natjerati ih

da zapjevaju, što znači da se

sve svodi na kvalitetu mesa

samog jastoga, koja nužno

varira, i koja je, najčešće, viša

na nekom malom otoku,

nego u centru velegrada.

Pristupačne

cijene vina

Spondijeva vinska lista uobičajeno

je opširna, sa svim velikim,

kasičnim francuskim vinima.

Kada je riječ o grčkim vinima,

ona su čak i u tako luksuznom

restoranu relativno jeftina.

Vrhunski asyritiko (sorta

aromatičnog bijelog grožđa

koja uglavnom raste na

Santoriniju) košta 40-ak €.

U ponoć u Spondiju više nije

bilo nikoga. Šteta je što je

tako dobro kuhanje narušeno

posve turobnim ambijentom.

Spondi je posve netipičan za

atensku restoransku scenu.

Atena, naime, nije grad vrhunskih

restorana. Ali je grad vrlo

dobre, jednostavne, prezasitne,

i definitivno hedonističke hrane.

U Ateni se, načelno, chefovi

i restoranski poduzetnici ne

bave elaboriranim kuhanjem,

niti prate svjetske gastronomske

trendove. Atenski su

restorani, zapravo, mješavina

niza grčkih regionalnih

stilova, često s jednim jedinim

zajedničkim nazvnikom:

naglašenom rustikalnošću.

Evo, primjerice, kako izgleda

ručak u tipičnoj taverni. Čim

ste sjeli, na stol stiže boca

hladne vode, košarica puna

smeđeg, teškog kruha i zdjelica

crnih i zelenih maslina. Ako,

kao relativno naivni turist,

želite naručiti pa podijeliti nekoliko

predjela, susret ćete se s

kalorijskom bombom, od koje

ćete se oporavljati još nekoliko

dana poslije povratka iz Grčke.

Mi smo, primjerice, u jednoj

vrlo tipičnoj taverni odabrali

favu (kremu od žutog

boba), grčku salatu, inćune

u senfu i pečeni sir s Krete;

sve mala, zabavna, lokalna,

pomalo turistička jela. Svaki

tanjur koji smo dobili bio

je, međutim, veličine srednje

pizze, pa smo starijem

poslužitelju morali objašnjavati

da je hrana jako, jako fina

(uistinu je fina), ali da toliko

ne bismo mogli pojesti ni da

smo upravo istrčali maraton.

Brdo tipizirane grčke hrane, s

buteljom najskupljeg vina na

karti (izvrsni Alpha sauvignon

blanc) i s nekoliko piva, koštalo

nas je 50-ak €. Da nismo naručili

vino, račun bi bio dvostruko

manji. Prejedanje u Ateni

može biti jako jeftino. Taverne,

priodno, čine najbrojniji

segment atenske restoranske

scene. Iznad taverni, i cijenama

i načinom pripreme hrane, nalaze

se lokali za noćne izlaske.

Kad padne noć

Riječ je o restoranima-klubovima,

gdje se jede, pije i

pleše do duboko u noć. Jedan

od najpoznatijih je Balthazar,

smješten u neoklasicističkoj

vili iz devetnaestog stoljeća

(zimi), odnosno u njenom

golemom vrtu ljeti.

Balthazar je mjesto tisuća i

tisuća raznobojnih žaruljica,

koje na terasi stvaraju više

nego dekadentnu i razbludnu

atmosferu. Stolovi su smješteni

u otvorenim separeima

s pogledom na dvadesetak

metara dugi šank i plesni

podij, konobari su podnošljivo

neprofesionalni, a menu

je do zla Boga dosadan.

Hrana u Balthazaru puno je

skuplja nego u tavernama,

sastojci bi trebali biti orijentirani

prema finoj kuhinji

(navodno svježa riba, škampi,

gusja jetra), ali sve što nam

je dolazilo na stol bilo je bez

ikakvog identiteta, posebnog

okusa ili prezentacije

koju bi vrijedilo zapamtiti.

Većina restorana, koji funkcioniraju

kao mjesta za izlaske,

ionako su nužno gastronomski

nezanimljivi: od newyorške

Asia de Cube, pa do raznih

zagrebačkih pokušaja da se na

konceptu kombinacije noćnog

kluba i restorana zaradi kakav-takav

novac (zadnji takav

PIŠE Davor Butković

pokušaj bio je Plato u Centru

Kaptol). Pa ipak, razočaravajućoj

hrani unatoč, iz Balthazara

se, jednostavno, nismo mogli

pomaknuti prije dva ujutro,

nakon otprilike tri butelje.

Riblji restorani

Treći tip atenskih restorana

reprezentira Papadokis.

Papadokis je riblji restoran

smješten na vrhu jedne

shopping ulice u kvartu

Plaka. Plaka se svrstava među

najelitnije atenske četvrti, a

zauzima brda iznad centra

grada, trga Syntagma, gdje je

smješten parlament, pa sve

do ulica iznad Sveučilišta.

Neki stolovi na Papadokisovoj

terasi gledaju na Partenon,

što se, naravno, ne zaboravlja.

Hrana u Papadokisu sofisticirano

je jednostavna i očaravajuće

svježa. Njihova je fava

neusporedivo svilenkastija i

kompleksnija od fave u tavernama,

a na svježinu ribe toliko

se pazi, da su nama, turistima

koje vjerojatno više nikada

neće vidjeti, pošteno rekli kako

je dio ribe s menija smrznut

ili tovljen, dok je posve svježa

jedino kirnja. Kirnja je, uistinu,

imala okus kao da je ulovljena

nekoliko sati prije našeg dolaska:

riječ je o jedinstvenom,

čistom teku precizno pečene,

vrhunske bijele ribe, na koji

sam već pomalo zaboravio.

Večera s pogledom na

Partnenon, s jednom od

najboljih riba koje sam je

unatrag godinu ili dvije, i s

dvije butelje vina, koštala je

oko 160 €, što je, ipak, jeftinije

nego u Zagrebu. Papadokis je,

zanimljivo, bio pun Atenjana.

Pet zvjezdica

Naposljetku, kao i u svim

velikim gradovima, poseban

dio restoranske scene čine

hoteli s pet zvjezdica. Mi smo

spavali u Grande Bretagne,

na Trgu Syntagma. Riječ

je o legendardnom hotelu,

otvorenom u devetnaestom

stoljeću, u osmokatnoj palači,

izgrađenoj kao dom jednog

brodograditelja i trgovca.

GRANDE BRETAGNE

Najbolje se sobe nalaze na

šestom i sedmom katu, gdje

gosti imaju na raspolaganju

osobne butlere. Zahvaljujući

krizi, cijene u Grande Bretagne

ovog su ljeta bile niže nego

u dubrovačkim hotelima, od

kojih se baš ni jedan ne može

uspoređivati s GB, koji opravdano

zovu atenskim Ritzom.

Na krovu Grande Bretagane

smješten je Rooftop Garden,

luskuzni bar i restoran, s

nevjerojatnim pogledom na

južni dio grada, na Parteneon,

ali i na stadion na kojem su

1896. godine održane prve

moderne Olimpijske igre. Roof

Garden je mjesto gdje možete

piti koktele ili vino do duboko

u noć, a da vam ni u jednom

trenutku ne postane dosadno.

Hrana je, međutim, toliko

internacionalizirana da varira

na rubu nonsensa. Ne samo

da je svetogrđe posluživati

pizzu u valjda najatraktivnijem

ambijentu u Ateni, nego

i druga jela ni po čemu ne

nadmašuju visoke, ali zapravo

bezlične standarde većine

five star hotela. Riječ je o

prihvatljvoj hrani bez bitnih

lokalnih elemenata, koja vas

ne može uzbuditi da ste ne

znam koliko gladni: ovaj ili

onaj osrednji carpaccio, dvije

ili tri salate, steak, gusja jetra,

velike kozice… sve skupa

bez imalo identiteta. I drugi

atenski hoteli s pet zvjezdica

gastronomski su podjednako

zamarajući. Jedina je iznmka

GB Corner Restaurant,

smješten kraj lobija Grand

Bretagne, gdje kuhanje odiše

jako grčki: patlidžan pečen u

posudi od terakote nešto je

o čemu vrijedi pisati kući.

Grčka je hrana zarazno hedonistička,

pa stalno želite još,

još i još. Grčka su vina iz godine

u godinu sve bolja, a ostaju

realtivno jeftina: gotovo je

nemoguće naručiti bijelo vino

skuplje od 40 ili 45 eura, dok

se već za 25 eura može dobiti

izvrsna butelja. A atenski

restorani? Oni se, kao i cijela

Atena 2012., i cijela Grčka,

bore za život, što se osjeća

gotovo za svakim stolom.

9


lUKSUzNI ReSTORANI

LD REsTORan s 32

mjEsTa na TERasI

I 16 u zaTvOREnOm

PROsTORu, U sklopU

palače leŠić diMitri

U korčUli, raskoŠNiM

MeNiJeM i VrhUNskoM

poslUGoM posVe Je

U skladU s UGledoM

lUksUzNoG hotela.

nuDI svE LOkaLnE

DELIcIjE, od NedostižNe

MalostoNske kaMeNice

do izVrsNoG VelolUčkoG

MasliNoVoG UlJa

torkUl, a počasNo

MJesto Na ViNskoJ karti

iMaJU ViNa Malih ViNara

s pelJeŠca i korčUle

10

potpU

NiUžI

TAK


PIŠE Željko Žutelija

JEDINSTVENO

MJESTO ZA

AlAčA lešIć dImITRI

dOBIlA Je ReSTORAN

KAKAV I dOlIKUJe

TOm JedINOm hotelu

s pet zvjezdica u Korčuli i na

cijelom otoku. Posve u skladu

s minimalističkim načelom

less is more, hotelu sa samo

šest vrhunski opremljenih

apartmana, nazvanih po postajama

na kojima se na svom

putu prema Dalekom istoku

zaustavljao legendarni moreplovac,

Korčulanin Marko

Polo, pridružen je LD Restoran

s veličanstvenim pogledom na

Pelješki kanal, titrajuća svjetla

poluotoka Pelješca i nebo

osuto zvijezdama. Samo jedan

boravak na tom iznimnom

mjestu na korčulanskoj šetnici,

na lungo mare natkriljen

starim borovima poviše južnih

gradskih bedema, svakom će

se posjetitelju trajno urezati u

sjećanje. To je jedno od onih

posve rijetkih mjesta na kojima

se jedinstvena ljepota južnog

primorja i radost življenja sjedinjuju

u uzvišeni osjećaj potpunog

zadovoljstva, poticanog

i vrhunskim posluženjem, ali i

zanimljivim pričama kojima je

popraćena ponuda jela i vina.

Za to je ponajviše zaslužan

mladi voditelj LD Restorana,

Food & Beverage menadžer

Dražen Matković. Uza svako

jelo i njemu sljubljeno vino,

ispričat će kratku priču o podrijetlu

i načinu priprave svježe

autohtone namirnice, a vina će

povezati s antičkom tradicijom i

snažnim vinskim osobitostima

današnjih promicatelja vinske

kulture na Korčuli i Pelješcu.

Pošip Intrada i Surlie Luke

Krajančića i Dingač Nikole

Bure u toj će eleaboraciji imati

sasvim posebno mjesto.

Unutarnji restoran

“Kako je hotel Lešić Dimitri

ograničenih smještajnih

kapaciteta, dizajniran za mali

broj zahtjevnih i sofisticiranih

gostiju, tako je i restoran s 32

mjesta na terasi i 16 u zatvorenom

prostoru - jer hotel je

otvoren i u mjesecima kad

boravak na terasi nije uvijek

moguć - prava mjera za dobru

kuhinju i vrhunsko posluženje,

sukladno ugledu koju obnovljena

srednjovjekovna palača ima

u našem hotelijerstvu. Strategija

vođenja restorana temelji se na

uvjerenju da su hrana i vino neodvojiva

cjelina, da se nalazimo

u središtu jedne od najboljih

vinskih regija u Hrvatskoj, pošipa

i grka na Korčuli i postupa i

F&B MANAGER D. MATKOVIĆ

dingača na Pelješcu. Kad je riječ

o vinu i hrani, Pelješki kanal ne

odvaja nego sjedinjuje Pelješac i

Korčulu i to je ono što posebno

želimo preporučiti svojim gostima,

iznimno zainteresiranima

za sve ono što vrhunski restoran

vrhunskog hotela može ponuditi.

Želimo im ponuditi sve

lokalne delicije, od malostonske

kamenice do izvrsnog velolučkog

maslinovog ulja Torkul.

Pripravljamo namirnice koje

potiču osjećaj ambijentalnosti,

nastojeći tradiciji pridodati

suvremenu notu i gastronomsku

maštovitost. Gosti vole čuti

i priče vezane uz hranu i vino,

primjerice sortu grk, na ovim

prostorima zasađenu prije 2400

godina i u izvornom obliku

očuvanu do danas. Mnoga

smo pučka jela oteli zaboravu i

podarili im suvremeni gastronomski

oblik. Našu su kuhinju

osmislili Toni Erceg iz Stona,

kuhar s velikim međunarodnim

iskustvom, i Englez Tommy Ray

koji je, među ostalim, radio i za

Toma Forda na London Fashion

Weeku, a danas je vode Smiljana

Muslin i Jadran Stanišić. Svake

sezone mijenjamo jelovnik, a

od prethodne ostavljamo samo

najveće uspješnice. Već smo

ugostili novinare Decantera,

Wine Spectatora i mnoge

vinske stručnjake iz svijeta. Vrlo

smo ponosni i na svoju doista

reprezentativnu vinsku listu, na

kojoj su zastupljeni svi vodeći

hrvatski vinari. Gosti restorana

nisu samo gosti hotela - njih

je zapravo samo manji postotak

- nego i drugi posjetitelji

Korčule koji prepoznaju razinu

usluge koju nudimo. Unutarnji

prostor restorana omogućuje

nam da goste uslužimo i u

travnju ili listopadu, mjesecima

u kojima boravak na terasi nije

uvijek moguć zbog vremenskih

prilika”, kaže Dražen

Matković, Slavonac koji se

potpuno udomaćio na Korčuli.

jedinstveni ugođaj

Te nam je vruće kolovoške večer,

u jedinstvenom ugođaju mirisa

borovine i svježine mora, LD

Restoran poslužio birana vina i

jela iz svog bogatog eno-gastro

repertoara. Najprije je poslužen

carpaccio od grdobine s crnim

tartufima, uz koji smo pili

Intradu, pošip Luke Krajančića.

Potom je na stol stigao riblji

tatarski od brancina i orade, uz

umak od hrena, kopra i jogurta,

na posteljici od domaće rukole, a

pio se Grk domaćeg vinara Bire.

Uslijedio je file brancina na pireu

od tikvica sa sotiranom blitvom,

uz koji je poslužen barikirani

Krajančićev pošip Surlie. Nakon

toga u koktel-čaši poslužen

je ragu od sipe s kremom od

krumpira, maslinovim uljem,

bijelim i crnim tartufom. Za

desert je poslužena čokoladna

torta sa suhim smokvama mariniranim

u plavcu malom, s flambiranim

narančama, uz koju se

pio plavac mali Korta Katarina,

kupaža postupa i dingača. Za

susjednim stolom sjedila je

liječnica Iva Fattorini sa suprugom

Tomislavom, pred ovećim

društvom očito vrlo ponosna na

svoje korčulansko podrijetlo i

vrhunsku uslugu koju pruža LD

Restoran. Kako sa suprugom živi

i radi u Dubaiju, ljetni odmor

provodi na rodnom otoku svog

oca, uglednog zagrebačkog liječnika

Ivana Dedeka Fattorinija,

koji sa suprugom Željkom ljetuje

u korčulanskom mjestu Račišće.

FOTO Robert Matić i arhiv LD

Večera u LD Restoranu

posredno objašnjava

ne samo zašto je hotel

Lešić Dimitri pravi biser u

kategoriji malih luksuznih

hotela, nego i zašto

je Michael Unsworth,

umirovljeni engleski

biznismen i vlasnik tog

jedinstvenog objekta, sa

svojim kozmopolitskim

svjetonazorom,

sofisticiranim ukusom i

iznimnim rafinmanom, kao

strastveni zaljubljenik

u Korčulu, Pelješac i

Hrvatsku općenito, svoje

životno djelo locirao na

otoku kojem bi u svakom

pogledu trebao biti trajni

uzor i vječita inspiracija

11


pROmO: ceNTAR KApTOl

12

hedonizam

na svaKom

Centar Kaptol prepoznat je

kao jedinstvena oaza luksuza

u Hrvatskoj. Njegove trgovine

nude samo najbolje, a među njima

najljepše priče o istančanom

stilu života pričaju Burberry i

Bonkulović delikatese

KoRaKU

SAmO NeKOlIKO mJeSecI

NAKON OTVOReNJA

gAleRIJSKOg ceNTRA

mASlINOVOg UlJA, iz

Centra Kaptol stiže još jedna

vijest koja oduševljava prave

gurmane. Proširena je i preuređena

trgovina Bonkulović

delikatese, najbolja delikatesna

trgovina u ovom dijelu Europe.

Uz još kvalitetniju prezentaciju

već dobro poznate ponude

sireva, proizvoda od mesa,

začina i slatkiša, novi koncept

donosi i mnoge novitete. Među

najatraktivnijima je vinoteka

– posebno uređen prostor na

čijim su policama najglasovitija

vina iz Hrvatske i svijeta.

U specijalnim vitrinama pak

čuvaju se šampanjci, konjaci,

rakije i druga alkoholna pića iz

najslavnijih podruma i destilerija.

I izbor prehrambenih proizvoda

pomno prati filozofiju

Bonkulović delikatesa. Naime,

riječ je o proizvodima najviše

kvalitete koji se najčešće proizvode

tradicionalnim metodama

u malim serijama. Uprava

trgovine, svjesna da pravi gurmani

uživaju i u pripremi hrane,

u svoju je ponudu uvrstila

i noževe, mlince za sol i papar,

posude i drugi kuhinjski pribor

renomiranih proizvođača.

Prekrasne predmete za

uživanje u vlastita četiri zida

nude i Wedgwood i Rosenthal,

Home Sweet Home te Sia. Na

policama Home Sweet Homea

možete pronaći svjetski slavne


UKORAK S

TeHNOlOgIJOm

OSlUšKUJUćI I UVAžAVAJUćI TeHNOlOšKe

pOTReBe SVOJIH pOSJeTITelJA,

ceNTAR KApTOl UVeO Je WI-fI, BežIčNU

mRežU KOJA Im OmOgUćUJe BeSplATNO

SpAJANJe NA INTeRNeT.

zahvaljujući tome posjetitelji se iz svojih

omiljenih restorana i kafi ća u centru kaptol

mogu spajati na internet putem pametnih

telefona, tableta, prijenosnih računala itd.

poslovnim ljudima mnogo znači mogućnost

provjere elektroničke pošte, a onima koji su

u nešto opuštenijem ritmu, pregledavanje

omiljenih internetskih stranica i aktivnost na

društvenim mrežama.

Na najjačoj društvenoj mreži Facebooku sve

je posjećenija stranica centra kaptol. ta se

Facebook stranica ažurira iz dana u dan, a

posjetiteljima otkriva sve novosti iz ponude

centra, ali objavljuje i sadržaje po mjeri njihova

životnog stila.

PREPAID PARKIRNE KARTICE

kako bi im i stvarni dolazak u centar kaptol

bio što ugodniji, preporučuje im se kupnja

pre-paid parkirne kartice. Njome štede vrijeme

i novac, a uz kartice u vrijednostima

od 115, 200, 300 i 500 kuna, kreirane su i

posebne kartice za poslovne ljude koji rade

u središtu grada. te im kartice po jedinstvenoj

cijeni od 750 kuna mjesečno omogućuju

parkiranje u garaži centra kaptol radnim

danom od 8 do 18 sati. dodatne se informacije

mogu dobiti na telefonu blagajne garaže

01/48 60 242.

brendove kao što su Alessi,

Bugatti, Guzzini i Koziol, a Sia

je švedska tvrtka poznata po

stvaranju trendova u uređenju

doma. Riječ je o tvrtki koja

godišnje proizvede čak 10

kolekcija za uređenje doma,

a čiji dizajnerski tim inspiraciju

pronalazi u različitim

stilovima i podnebljima.

Stilska raznolikost ove jeseni

dominira i modom. No, kako

bi se uživalo u najboljem

od mode, nije potrebno

otputovati u neku od zapadnoeuropskih

prijestolnica. U

Centru Kaptol, smještenom

na samo nekoliko minuta

hoda od Trga bana Jelačića

u Zagrebu, mogu se pronaći

Burberry, Armani Jeans, Gant,

Christian Audigier, Weekend

Max Mara, Marella, Max &

Co., Stefanel i Heruc Galeria.

Za odabir modnih dodataka

po mjeri žena i muškaraca sa

stilom, tu su Lancel, Staccato

Porsche Design, Samsonite,

optike i trgovine s nakitom.

U Centru Kaptol posjetitelji

mogu pronaći i sve za svoje

najmlađe. Th e Core Kids

nudi im odjeću i modne

dodatke Armanija, Tommyja

H i l fi g e ra i Ralpha Laurena,

a Andrews Baby Company

i one2play igračke i sitnice

za uređenje dječjih soba.

Iako u prvom redu cijenjen

zbog jedinstvene ponude,

obuhvaćenoj u čak 85 trgovina,

a koja se može upoznati i

putem internetske te Facebook

stranice, Centar Kaptol važno

je odredište i na zagrebačkoj

karti kulture i zabave.

Pet kinodvorana Cineplexx

Centar Kaptol dobro je

poznata destinacija ljubiteljima

fi lmske, ali i ostalih

umjetnosti. Naime, osim u

najnovijoj fi lmskoj produkciji,

ondje se može uživati i

u prijenosima spektakala iz

najpoznatijih svjetskih baletnih,

opernih i kazališnih kuća.

Onima pak koji žele osjetiti

ritam zagrebačkog noćnog

života, preporučuje se posjet

barovima u prizemlju

Centra Kaptol. Iz Khala

Bara i bara Jackie Brown od

ranog jutra do kasnih noćnih

sati pršte dobre vibracije.

A oni koji traže mjesto za

ugodan ručak ili večeru, preporuku

za posjet Centru Kaptol

mogu pronaći čak i u najboljim

svjetskim restoranskim

vodičima. Vrhunske ocjene

iz godine u godinu dobivaju

japanski restoran Takenoko

i slastičarnica Torte i to.

ceNTAR KApTOl

Nova Ves 17, zagreb

www.centarkaptol.hr

www.facebook.com/centarkaptol

13


pRedOzIRANA OSJeTIlA PIŠE Mate Janković FOTO Rino Gropuzzo

14

RepoRtažu

S KoRNata

oMoGuĆIo Je

KoRnati

najuzbudljivija

flota OTOKA NA JADRANU

eć SAm lAgANO

pRITVORIO VRATA

UlASKU U zRelIJe

godine i sve mi manje pašu

napučena turistička mjesta

“ukrašena” predimenzioniranim

apartmanskim zgradama

i rivama sa štandovima lošijeg

seoskog buvljaka, kakvih

je na našoj obali, nažalost,

previše. Počeo sam zazirati

i od glasnih barova u kojima

se puštaju hitovi “hopa

cupa nogice”, dok preplanula

ekipa ispija koktele kričavo

toksičnih boja, a pogled im

zaklanjaju kišobrančići, voće

i općenito one prašumaste

instalacije na čašama. Ne da

mi se ni jet-seterski plaćati

preskupe kave s pogledom i

konobarima kojima je osmijeh

rezerviran za završetak

radnog vremena i zimu.

Fascinacija Kornatima

Ovo sam ljeto prošao cijelu

našu obalu i vidio ponešto

ružnog, ali puno, puno više

lijepog, svega onog što vam

izazove navalu emocija, baš

kao pripitoj ekipi na ribarskoj

fešti na kojoj pjeva Grdović.

Vozeći magistralom opet sam

se uvjerio da posjedujemo

rijetko lijepu obalu koju vrlo

često zaobilazimo vozeći se do

konačne destinacije bezdušnim

i dosadnim autocestama.

Prošao sam svoj dio plaža,

uvala, sela i zaseoka, primorskih

gradova i gradića, golih

i šumovitih otoka, ali ništa

me nije ni približno tako

impresioniralo kao Kornati.

Prije odlaska na takvo mjesto

trebate misliti na to da se dobro

opskrbite vodom, konzervama,

paštom, voćem, vinom.

U mom slučaju i cigaretama.

Kornati su toliko magični da je

ondje i krkanje konzerviranog

mesnog doručka cool. Smjestili

smo se u osamljenoj kući u

jednoj od bezbrojnih uvala

otoka Kornata s predivnim

pogledom na desetke nasumce

pobacanih malih otočića.

ŠTO RADITI? NIŠTA

Šta raditi na Kornatima?

Odgovor je vrlo jednostavan.

Ništa. Da cijeli dan ležim

nišaneći otoke kroz nožne

prste, ne bih pomislio da se

trebam pomaknuti makar

i milimetar. Ništa mi ne bi

falilo. Poseban je to, gotovo

perverzni užitak zadovoljno

gledati u jednu točku dok ti

povjetarac uvija kosu punu

kristala soli, a simfonijski

orkestar cvrčaka, pod ravnanjem

maestra Sunca, upravo

pruža svoju najbolju partituru.

Na Kornatima sam doživio

možda najljepše i najspektakularnije

zalaske sunca i noći

s najzvjezdanijim nebom koje

sam ikad vidio. S udaljenih

svjetionika noćno bi nebo

parali snopovi svjetla koji bi

naizmjeničnim okretanjem

tvorili rijetko viđen light show.

Deseci jarbola usidrenih jedrilica

upotpunjavali bi smirujuću

sliku, a tišina u kojoj se

čuje i najtiši šapat tjera te da

nesvjesno pričaš ispod glasa.

Najljepše je sjesti u barčicu

i upaliti motor od 5 konja te,

obružan štapovima za ribolov,

otići u razgledavanje arhipelaga.

Nevjerojatno je koliko

taj bijeli, goli, narezani kamen

prekriven travom može biti

lijep u svojoj uzbudljivoj jednostavnosti.

U svojoj znatiželji

i pokušaju da budem morski

vuk, umalo sam ostao bez

benzina i opasno se približio

prilici da protiv svoje volje

postanem veslač na duge staze,

a imao sam čak i plavo-bijelu

mornarsku majicu kao

kapetan Mikula Mali. Štapovi

i udice tu nisu bili za šminku

već sam zahvaljujući početničkoj

sreći izvukao nekoliko

respektabilnih komada ribe

među kojima se isticao jedan

posebno lijepi arbun koji je

kroz nekoliko sati zaplivao u

lešadi. Tišinu i spokoj tek su

povremeno prekidali brodovi

prekrcani turistima u pokušaju

jednodnevnog izletničkog

upijanja ljepote. Na Kornatima

sam vidio i zavidnu količinu

megajahti koje voze slalom

između otočića dok probrano

društvo, udobno naslonjeno

u separeu na krmi, ispija čašu

šampanjac. Naravno, nisam

mogao odoljeti da se jednoj

ne pokušam približiti svojim

velebnim plovilom, ali me

ubrzo prošla volja kada mi

je val koji je nastao njenim

glisiranjem fino zdrmao čamac

i ispremještao unutarnje

organe. Na Kornatima čovjek

zaboravi na brijanje, modu,

novine, uplatnice i Sabor te

vrlo brzo postane domorodac

koji čupa i jede priljepke i izranja

ježince. Kornati u svojim

uvalama skrivaju i nekoliko

gastronomskih bisera u kojima

se pripravlja jednostavna,

ali ukusna kuhinja. Kada si na

neki način izoliran, jedino što

ti je preostalo je da se poslužiš

onime što imaš. Školjke, riba,

škampi, jastozi, lokalno maslinovo

ulje, bademi u šećeru zadovoljavaju

i zahtjevna nepca.

Na Kornatima u gastronomskom

smislu caruje pravilo

“manje je više”, koje je na

neki način i glavno obilježje

Mediterana. Jahte i luksuzna

plovila usidreni oko kultnih

restorana kao što je “Mare”

ukazuju na to da je svježina

namirnice i jednostavna

priprema pouzdana formula

za uspjeh i privlačenje turista

visoke platežne moći. Ne treba

tu tražiti bijele stoljnjake do

poda i enciklopedijske vinske

karte, nije to mjesto za takvu

vrstu ugođaja. Ugođaj daje

pogled i osjećaj da pripadaš

divljini. Povratak u “stvarni

život” nakon takvog mjesta

može biti pravi šok usporediv

samo s plaćanjem

punog spremnika benzina.

Nakon što sam prošao gotovo

cijelu obalu i otoke i naposljetku

završio na Kornatima,

zapitao sam se samo jedno:

“Zašto bi čovjek ljeti

putovao izvan Hrvatske?”

Prije odlaska na takvo mjesto trebate se

dobro opskrbiti vodom, konzervama, paštom,

voćem, vinom. U mom slučaju i cigaretama.

Kornati su toliko magični da je ondje i

krkanje konzerviranog mesnog doručka cool


mOVIe&fOOd PIŠE Branka Sömen

dUBoka Veza

FILMSKE

PRODUKCIJE

&GASTRO-

NOMIJE

OTOVO dA NISAm

SUSRelA ISTINSKOg

fIlmSKOg mAgA, od

Buñuela i Fellinija do Coppole

i Formana, koji istodobno

nisu bili i veliki kulinarski

šmekeri. Tako je u njihovim

filmovima hrana često sastavni

dio radnje, motiv intrige ili

sredstvo poentiranja zapleta.

Film i kulinarstvo isprepleću

se u mnogočemu, a ponajviše

u sposobnosti prepoznavanja

istinskih vrijednosti i uživanja

u njima, bez obzira na to

je li riječ o filmskom kadru,

kreativnoj ideji ili ukusnom,

savršeno posluženom zalogaju,

kao i trajnoj potrazi za iskonskim

inspiracijama i užicima.

Slično je i sa slavnim književnicima

kojima je hrana

uvijek bila razlog za dobro

raspoloženje i inspiraciju, kao

i obrnuto, kreativna misao u

pravilu je završavala raskošnim

gastronomskim slavljem.

Honoré de Balzac u posljednjem

dijelu svoje “Ljudske komedije”

“Causin Pons” govori

o glazbeniku koji je imao dvije

strasti: skupljanje umjetničkih

djela i sklonost prema dobroj

hrani. Premda je bio poznat po

tome što je najčešće jeo voće

i jaja, Balzac je davvao oduška

svojim strastima za hranom

kada su ga prijatelji ili izdavač

pozivali na večere. Tada je

restorane birao istančanim

ukusom i uživao u najboljim

delicijama i probranim vinima.

Pariški dani Ernesta

Hemingwaya ostali su do danas

trajna inspiracija mnogima

koji odlaze u Pariz, upravo

zato da bi otkrivali skrivene

zakutke njegovih izvora uživanja,

od razvikanog Harry's

New York Bara nedaleko od

Opere koji i danas opsjedaju

američki turisti, do sofisticirane

Au Clairon des Chasseurs

na idiličnom Place de Tertre,

na Montmartreu, gdje je

Hemingway navraćao kada je

živio u skromnijim uvjetima.

Sve to potvrđuje genijalnu teoriju

Austrijanca Petera Kubelke,

osnivača Austrijskog filmskog

muzeja, uglednog filmskog

teoretičara, profesora, redatelja

i eksperimentatora koji je već

pedesetih godina spajao naoko

nemoguće: kuhanje i režiranje,

arhitekturu i glazbu. Njegova

teza o kuhanju kao umjetničkoj

formi, premda u ono

doba ekstravagantna, ostala je

zapamćena, a danas je prihvaćena

kao sastavni dio mnogih

studija o filmu i kulinarstvu.

Američke romantične

zablude

Uz filmove u kojima je hrana

nezamjenjivi dio radnje, često

su nastajali i filmovi u kojima

je hrana osnovica radnje, kuhanje

središnja tema, a kuhari

glavni junaci. U posljednje

vrijeme svjedoci smo upravo

takvih ostvarenja. Kad su

posrijedi američki filmovi,

to su pretežno romantične

komedije u kojima su kuhanje

ili likovi kuhara tek usputni

dodaci, kao što je slučaj u

“Vrag nosi Pradu”, gdje je Nate,

mladić glavne junakinje, kuhar

(igra ga Adrian Grenier), ali

je potpuni epizodist u sudaru

s modnim i šminkerskim

okruženjem. “No Reservations”

s Catherine Zeta-Jones i

Aaronom Echartom klasična je

romantična komedija zabuna i

zabluda koje traju sve do sretnog

kraja, baš kao i nedavno

prikazan film “Vječni zaručnici”

s Jasonom Segelom (koji

je i koscenarist) i Emily Blunt.

Amerikanci nemaju istančan

osjećaj za hranu i njezinu

vrijednost, u njih ne postoji

kult hrane, oni se boje u njoj

uživati, a nisu ni dovoljno sofisticirani

da bi cijenili njezine

vrijednost niti imaju vremena

da bi se posvetili kulinarskim

umjetničkim izazovima.

Europski sklad

iskustva i svježine

Za razliku od Amerikanaca,

Europljani su osvajali i Oscare

ili nominacije za filmove o

hrani (primjerice danski film

“Babette's Feast” Gabriela Axela

(1987.) i “Festen” Thomasa

Vinterberga (1998.), francuski

“Delicatessen” Marca

Cara i Jean-Pierre Jeuneta

(1991.), Buñuelov “Diskretni

šarm buržoazije” (1973.). To

je sasvim drugi pristup filmu

i hrani, komediji i međuljudskim

odnosima. Dijelom to

potvrđuje i posljednji francuski

Film i kulinarstvo isprepleću

se u mnogočemu, a ponajviše

u sposobnosti prepoznavanja

istinskih vrijednosti i

uživanja u njima, bez obzira

na to je li riječ o filmskom

kadru ili ukusnom, savršeno

posluženom zalogaju, kao i

trajnoj potrazi za iskonskim

inspiracijama i užicima

Francuski film “Le Chef” Daniela Cohena s

izvanrednim Jeanom Renoom i Michaelom

Younom na zabavan, poučan, kreativan,

ironičan i komičan način uvodi nas u svijet

francuske kuhinje, njezine bogate tradicije i

zavidnog ugleda, ali i njezine spremnosti da se

mijenja i prilagođava novim tehnologijama

film “Le Chef” (u originalu

“Comme un Chef”) Daniela

Cohena s izvanrednim Jean

Renoom i Michaelom Younom.

Zabavno i poučno, kreativno i

ironično, virtualno i komično,

film nas uvodi u svijet francuske

kuhinje, njezine neuništive

tradicije i ugleda, ali i njezine

spremnosti da se mijenja i prilagođava

novim tehnologijama,

nekada previše agresivnim i

nemaštovitim, koje pokušavaju

obraniti sanjarskim staromodnim

idejama i upornim

egocentrizmom. Film koji

zabavlja, poučava i oduševljava;

četiri koproducenta ovog

filma, godinu dana ranije bili

su koproducenti Oscarom

nagrađenog “Umjetnika”, još

jednog francuskog ostvarenja

na temu umjetnosti i kreativnosti

u sudaru starog i novog.

“Le Chef” je film s mnogo

duhovitih opaski na račun tradicionalista,

ali i modernista,

no nikada na štetu umjetnosti

kulinarstva, tradicije i poštovanja

prema onome što je

francuska kuhinja uvijek bila,

jest i bit će. Od haute cuisine

(visoka kuhinja) s početka 17.

stoljeća, s kuharima kao što

su bili François Pierre de la

Varenne i François Massialot,

preko kasnije ekstravagantnosti

Marie Antoine Carême,

kojeg neki danas čak smatraju

začetnikom ideologije molekularne

gastronomije koju

ismijavaju u filmu “Le Chef”,

do potpune modernizacije

francuske kuhinje s Georgeom

Augusteom Escofferom.

Nouvelle cuisine (nova kuhinja)

započinje šezdesetih

godina dolaskom portugalskih

doseljenika koji sve pojednostavljuju,

a kuhanje na pari postaje

novi trend. Posljednjih godina

mnogi restorani i chefovi

vraćaju se tradicionalnoj haute

cuisine, ali primjenjujući je uz

nove tehnologije. To je upravo

i cilj ovoga filma koji pokazuje

kako je idealno rješenje ne u

rušenju starog, nego u prožimanju

iskustva i svježih ideja,

afirmaciji novih ljudi koji poštuju

tradiciju, ali joj ne robuju.

15


Vaπa strast za

stvaranjem...

...naπa je energija.

Gdje nalazimo svoju energiju?

U vaπim emocijama, u vaπoj strasti za stvaranjem, u vaπoj æelji za znanjem. U svakom trenutku i

na svakom mjestu, vi ste naπe nadahnuÊe. ZahvaljujuÊi vama naπi izvori energije su neiscrpni.

Kao druπtveno odgovorna kompanija, posebno smo ponosni πto tu energiju ulaæemo i za dobrobit

naπe zajednice - pomaæuÊi humanitarne, kulturne, sportske, obrazovne i mnoge druge projekte.

INA - vi ste naπa energija.

www.ina.hr

More magazines by this user
Similar magazines