Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih - DCAF

ili vezama (primjerice, stavovima koji zagovaraju neustavno ponašanje) može zabraniti
sudjelovanje u oružanim snagama. To je zato što se smatra da takve političke veze nemaju onu
posvećenost ustavnom poretku koju imaju ostale političke stranke. Potreba za nametanjem
ograničenja u smislu javne službe, osobama s ekstremističkim stavovima je, primjerice,
priznata kao valjan osnov za ograničavanje građanskih i političkih sloboda prema Europskoj
konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. 61
Jednako tako, međutim, neke države (primjerice, Njemačka) stoje na stanovištu da najbolje
obrazovanje u smislu demokratske prakse, djelatne vojne osobe oružanih snaga mogu dobiti
kroz sudjelovanje u građanskom životu. Te države, zato, nameću minimalna ograničenja
političkih aktivnosti. Tamo gdje se ograničenja političkih aktivnosti nameću djelatnim
vojnim osobama oružanih snaga, sasvim je jasno da bi ona morala biti tek razmjerna ciljevima
vezanim za osiguranje ustavnog poretka ili za zaštitu vojne stege. Ta bi ograničenja trebala
biti pravno utemeljena, što ih čini transparentnim i predvidivim, te ostavlja mogućnost
njihova pobijanja. Primjerice, ograničenje aktivnog sudjelovanja u državnoj politici može se
opravdati potrebom razdvajanja vojske i politike, ali argumenti postaju znatno slabiji kada
je riječ o lokalnoj politici, osobito ukoliko lokalne vlasti ne kontroliraju ili nisu uključene u
vojna pitanja. Potreba poimanja vojske kao politički neutralne, može se zadovoljiti kodeksima
koji ograničavaju javnu identifikaciju u sklopu političkih stranaka (primjerice, zabrana nošenja
odore na stranačkim sastancima), umjesto zabrane samog sudjelovanja. Ograničenja mogu biti
manja nakon što pripadnik oružanih snaga napusti službu, a potreba za nametanjem ograničenja
još je manja kad je riječ o pričuvnim u odnosu na redovite pripadnike oružanih snaga.
2. Međunarodne obveze u oblasti ljudskih prava
Glavna prava o kojima je u ovoj oblasti riječ jesu sloboda izražavanja (primjerice, izražavanje
i prenošenje političkih stavova) i sloboda udruživanja (primjerice, pridruživanje političkim
strankama). Pored toga, pravo glasa i pravo kandidiranja za javne funkcije zajamčena su
ugovorima o ljudskim pravima.
OESS dosljedno potvrđuje značaj građanskih i političkih prava, kao i osiguravanja njihova
potpunog ostvarivanja. 62 U Parizu 1990. godine, OESS je potvrdio pravo na slobodu udruživanja
i mirnoga okupljanja, a na svojoj konferenciji u Kopenhagenu održanoj iste godine, podvukao
je značaj prava na osnivanje političkih stranaka. U Kopenhagenu OESS je također potvrdio
da: «Svatko ima pravo na slobodu izražavanja, uključujući i pravo komuniciranja ... [kao i]
slobodu posjedovanja vlastitog mišljenja, te slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja,
bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.» 63 Dodatne obveze u smislu ljudskih prava
jasno pokazuju da sloboda izražavanja uključuje pravo prenošenja i objavljivanja stavova i
informacija. 64
61 Tijekom razdoblja Hladnoga rata, Sud nije bio pretjerano kritičan prema političkim ograničenjima
nametnutim državnim službenicima, a protiv komunista. Vidi Glasenapp protiv Savezne Republike Njemačke,
Europski sud za ljudska prava, 28. kolovoza 1986., European Human Rights Reports, svezak 9., 1987., str. 25., i
Kosiek protiv Savezne Republike Njemačke, Europski sud za ljudska prava, 28. kolovoza 1986., European Human
Rights Reports, svezak 9., 1987., str. 328., gdje Sud nije utvrdio povredu članka 10. jer je smatrao da je suštinsko
pitanje navedenih predmeta zapravo pitanje pristupa državnoj službi, što nije zaštićeno samom Konvencijom
(kako je to tada protumačeno). Nasuprot tome stoji predmet Vogt protiv Njemačke, Europski sud za ljudska
prava, 26. rujna 1995., European Human Rights Reports, svezak 21., 1995., str. 205., gdje se nastavnik, koji je
otpušten, jer je bio aktivno angažiran u kampanji protiv Komunističke partije uspješno pozvao na članak 10.
Ograničenja nametnuta pripadnicima oružanih snaga država bi, međutim, uspješnije obranila na temelju
ograničenja u svrhu državne sigurnosti navedenih u članku 10. i 11. Europske konvencije.
62 Helsinki 1975. godine (Pitanja vezana za sigurnost u Europi: 1. (a) Deklaracija o načelima međusobnih
odnosa država članica – načelo VII.); Madrid 1983. godine (Pitanja vezana za sigurnost u Europi: načela); Beč
1989. godine (Pitanja vezana za sigurnost u Europi: načela).
63 Kopenhagen, 1990., stavak 9.1.
64 Ibid., stavak 10.1.
57 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika
u oružanim snagama