pdf format - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

franjevci.split.hr

pdf format - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Fra Rafo Kalinić

Žrtva svoga svećeništva

Split, 2011.


"E, sirotinjo, i Bogu si teška", pokatkada

se čuje izreka koja nije u skladu s

vjerskim istinama jer Bog stvara svako

živo i neživo biće sa potrebnim uvjetima

za opstanak, da bi se jednog dana,

kad na zemlji izvrši ulogu, vrati svom

Stvoritelju. Sirotinja postaje onda kad

se stvaranjem u biću poremeti neki

tjelesni ili psihički dio i medicinskim se

sredstvima ne može vratiti u naravno

stanje. Nedostaci nastaju i prilikom

stvaranja djeteta kad roditelji u stvaranju

uzimaju protunaravna sredstva,

ili kad prekomjerno koriste alkoholna

pića, drogu i slično; ili ako djeca u životu

ne prihvaćaju nikakvo zanimanje

i postaju problem društvu. Medicinska

sredstva ne pomažu da ih oslobode

zamke, a odgojna se ne prihvaćaju.

Dosljednost je krađa i druga zlodjela.

Nažalost ima i takve sirotinje koji su

odbacili moralna načela. Za njih ne postoji

Bog niti išta što je Božje. Za njih

je načelo jesti, piti, ne raditi, živjeti po

nagonu. Ogubavili su se. Takva guba

donijela im je neizrecivu nesreću u životu.

Ne prouzrokuje ju je gubin bakcil

nego većinom grijeh. Mojsijeva je sestra

kažnjena gubom zbog mržnje na

svog brata. (Broj 12, 10, II paral. 26).

Danas se ne možemo ponositi kako

ljudi procjenjuju težInu duševne gube,

bolesti duše. Držimo se onoga što je

sv. Ljudevit rekao: "Guba tijela svršava

u grobu, a guba - grijeh muči i u vječnosti."

PREDGOVOR

3

Postavlja se pitanje što činiš da ne

budeš duhovna sirotinja, da se ne ogubaviš?

Između duhovnih obaveza znademo

da smo po savjesti dužni promicati

slavu Božju. Od mnogih ljudi Bog

je obdario i fra Rafu Kalinića kao vrlo

kreposnog svećenika i mučenika. Mi

ovdje na zemlji zbog njegovih zasluga

dužni smo širiti njegov kreposni život

i mučeničku smrt. Na koncu našeg života

Bog će nas pitati koliko smo se

žrtvovali za širenje slave Božje iz života

fra Rafe Kalinića, Ili smo se poput

ostale tjelesne sirotinje zapustili i ogubavili

"duhovnom gubom" od koje liječi

jedino ruka Božja.

Ako smo upali u tu gubu, kako onda

ozdraviti od nje? Da ozdraviš od takve

gube, dijagnozu ćeš lako naći, samo

ako hoćeš. Taj se lijek zove: hoću. Ni

gubavca ni satnika iz evanđelja nitko

nije natjerao da idu k Isusu. Oni su

njemu sami pristupili. Znali su da grijeh

čini čovjeka rasipnikom, a milost

Božjim sinom (I. Iv. 3, 1). Grijeh zaslužuje

osudu: "Odstupite prokleti", milost

naprotiv: "Dođite blagoslovljeni." (Mat

25, 417). "Grijeh je neka vrst demonskog

opsjednuća, milost je sudioništvo

u Božjoj naravi." (II Petr. 1, 4). Grijeh

stvara zemaljski Babilon, a milost gradi

nebeski Jeruzalem.

Krist je nad gubavcem izrekao riječi:

"Očisti se". I one bijednike očistio je od

gube. Satniku je rekao: "Neka ti bude".

(Mat 8, 3). Svećenik Novog zavjeta u


ime Kristovo govori: "Ja te odrješujem"

i grijesi se opraštaju. U tom se trenutku

događa čudo ozdravljenja. Čovjek grješnik

upućuje se na stazu novog života,

života mira i sreće.

Razbojnik koji je visio do Krista na

križu, priznao je svoj grijeh, pokajao

se, molio je zagovor u Krista. Nakon te

ispovijedi slijedilo je odrješenje i zaključak:

"Danas ćeš biti sa mnom u raju."

(Lk 23, 43).

Ovdje se poslije ovih navoda može

postaviti pitanje: "Čovječe jesi li svjestan

obaveze koju kao kršćanin moraš

vršiti?" Krist nam je uputio riječi: "Idite

po cijelom svijetu i širite riječ moju", to

jest riječ ljubavi, slave Božje. Po dužnosti

si dužan i po savjesti Kristovu

naredbu izvršavati. Nemoj misliti da Ti

4

nije obaveza širiti slavu fra Rafe Kalinića.

Upoznat si s njegovim životom, koliko

je on djela ljubavi na zemlji učinio,

koliko se je za čovjeka žrtvovao i napokon

iz ljubavi prema čovjeku i svoj život

položio. I ovdje se može postaviti pitanje:

"Koliko si širio njegovu slavu, jer

ujedno širiš i naredbu Kristovu: Idite po

svijetu i širite riječi moje, djela moja".

Zar fra Rafo nije bio stopostotni Kristov

nasljednik. Zaslužuje priznanje od

ljudi i nagradu od Boga. Kršćanine, je

li Ti savjest mirna? Ispunjavaš li svoju

dužnost? Bit će mirna ako si išta djelovao

na širenju slave Božje, širenju

kreposnog života i mučeničke smrti fra

Rafe Kalinića.

Koliko si dosada učinio? Hoćeš li i

dalje biti takav ili ćeš živjeti u "gubi"!?

Urednik


PAPA BENEDIKT XVI. BLAGOSLIVLJE HRVATSKI NAROD


PAPA BENEDIKT XVI. U HRVATSKOJ

4. - 7. lipnja 2011. godine

Papa Benedikt XVI. u Hrvatsku je

stigao zrakoplovom talijanske zračne

kompanije Alitalia nešto prije 14 sati u

subotu 4. lipnja 2011. Svetom je Ocu

srdačnim stiskom ruke dobrodošlicu

poželio zagrebački nadbiskup i kardinal

Josip Bozanić.

Po izlasku iz zrakoplova Papu su

oduševljeno kličući, plešući i mašući

zastavicama pozdravili nazočni svećenici

i veliko mnoštvo vjernika.

6

Svetog su Oca u zračnoj luci dočekali

i državni dužnosnici na čelu s

predsjednikom Hrvatskog sabora Lukom

Bebićem i predsjednicom vlade

Jadrankom Kosor.

Papa Benedikt XVI. u Zagrebu, izlazi iz zrakoplova

Papi je po izlasku iz zrakoplova dobrodošlicu

poželio i predsjednik HBK

mons. Marin Srakić.

Papa je održao govor u Međunarodnoj

zračnoj luci Zagreb Pleso i zahvaljuje

Bogu za dugu povijest vjernosti hr-


vatskog naroda. "Srdačno pozdravljam

ljubljenu Hrvatsku zemlju, kao nasljednik

apostola Petra, velikim zagrljajem

grlim sve njezine stanovnike".

Održao je govor predsjednik RH Ivo

Josipović na dočeku Pape Benedikta

XVI. Pozdravio ga je riječima "Vaša

Svetosti! Dobro došli u Hrvatsku! Hrvatska

je počašćena i raduje se Vašem

dolasku" bile, su riječi kojima je

pozdravni govor započeo predsjednik

Josipović.

Službeni dio pastoralnoga i državničkoga

posjeta započeo je intoniranjem

himne, papinske i hrvatske, u

izvođenju Puhačkog orkestra Hrvatske

vojske, a zapovjednik počasnog

voda Hrvatske vojske pozvao je Papu

na smotru vojnika postrojenih njemu u

čast.

Svećenici s vjernicima na hipodromu

7

Papa je obišao postrojene vojnike

u pratnji Ive Josipovića. Papa im se je

obratio riječima "Pozdrav vojnici".

Dva dana doživio je vrhunac sreće

hrvatski narod, osobito katolički vjernici

u tom narodu, pohodom pape Benedikta

XVI. koja će biti upisana zlatnim

slovima u povijest hrvatskog naroda.

Sveti je Otac od prvog govora u zračnoj

luci osvojio srca Hrvata, osobito onih

koji su bili dionici susretanja. S geslom

"Zajedno u Kristu" dolazim s vama pro-

slaviti prvi nacionalni dan hrvatskih katoličkih

obitelji. Neka ovaj važni događaj

bude prigoda za ponovno isticanje

vrijednosti obiteljskog života i općega

dobra, učvršćivanje jedinstva, oživljavanje

nade i zajedništvo s Bogom, koji

je temelj bratskog suživota i društvene

solidarnosti" bila je jedna od snažnih


poruka koja sadrži čitav program zadaća

koje bi se u hrvatskom društvu

trebale odraditi.

Ispred zgrade HNK Papu su dočekali

predstavnici uprave kazališta. Su-

sret pape Benedikta XVI. s predstavnicima

kulture, akademske zajednice,

poduzetnika, civilnog društva zbora

s ulaskom u HNK izazvao je oduševljenje

nazočnih. U kazalištu je papu

Krist, Rubens

8

Benedikta XVI. i predstavnike kulture

pozdravio mons. Želimir Puljić s riječima

"Ohrabrite nas da smjelo kročimo

putovima života." Profesor dr. Niko Zurak

rekao je "Svjesni smo uloge vjere

i Crkve u našem narodu". Ulomke poznatih

djela hrvatske književnosti interpretirala

je dramska umjetnica Renata

Sabljak. U pretprogramu sudjelovao je

i dramski umjetnik Joško Ševo. U Hr-


vatskom narodnom kazalištu nazočilo

je više od 700 predstavnika vjerskog,

civilnog i političkog života.

Osobni susret s Papom imao je i rabin

Prelević te muftija Omerbašić.

Na posebno uređenoj pozornici

Papu je pratio kardinal Bozanić. Papa

Benedikt XVI. skrušeno mnoštvo blagoslovio

je držeći Presveti oltarski sakrament,

koji je čuvala dragocjena pokaznica

iz XII. stoljeća.

Razdragano mnoštvo desetaka tisuća

mladih nije ravnodušnim ostavilo

niti državnoga tajnika Svete Stolice

kardinala Tarcisija Bertonea, koji je po

salezijanskoj karizmi veliki prijatelj mladih,

a niti domaćina kardinala Bozanića

koji je imao razloga za golemi ponos.

Središnji događaj nacionalnog susreta

hrvatskih katoličkih obitelji, euharistijsko

slavlje na zagrebačkom hipodromu

predvodio je Papa Benedikt

XVI. nakon što je njegov prethodnik bl.

Ivan Pavao II. na istom mjestu okupio

ujedinjeni hrvatski narod.

Impresivan prizor na zagrebačkom

hipodromu: ulazna procesija praćena

hodočasničkim pogledima u očekivanju

Svetog Oca, minute ispunjene

pjesmom koja otvara slavlje Crkve u

Hrvata: Gospodin je slavno uskrsnuo.

Papa je u homiliji rekao "Drage obitelji,

radujte se očinstvu i majčinstvu! Lju-

9

bav se svodi na sentimentalni osjećaj

i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez

nastojanja da se stvore trajne veze međusobne

pripadnosti i bez otvorenosti

životu. Pozvani smo da se odupremo

tom mentalitetu" poručio je Papa.

Na svršetku misnog slavlja obitelj

Hodžić darovala je Svetom Ocu manju

repliku velike zavjetne svijeće, trajnu

uspomenu Prvoga nacionalnog susreta

hrvatskih katoličkih obitelji.

Euharistiji na zagrebačkom hipodromu

nazočili su najviši hrvatski politički

dužnosnici: Predsjednik Republike dr.

Ivo Josipović sa suprugom, predsjednica

Vlade Jadranka Kosor i predsjednik

Hrvatskog sabora Luka Bebić.

Papa se je poslije završnoga blagoslova

uputio na grob bl. Alojzija Stepinca.

Pred zemnim ostacima hrvatskoga

mučenika u zajedništvu sa svim nazočnima

u katedrali u tišini je utonio u

predanu molitvu.

Susret je završen u opuštenom

ozračju koji je stvorio oko 400 bogoslova

tijekom zajedničkoga fotografiranja

s Papom

Kardinal Bozanić papu Benedikta

XVI. dopratio je do samog zrakoplova,

zahvalivši mu još jednom u ime svih

hrvatskih vjernika na apostolskom pohodu

našoj domovini.

Fra Petar Bezina


ŠEZDESET SEDMA OBLJETNICA MUČENIČKE

SMRTI FRA RAFE KALINIĆA U SINJU

(6. IX. 2010.)

Dragi vjernici!

Nakon svoga uskrsnuća od mrtvih

Isus se više puta ukazivao svojim

učenicima i poučavao ih kako će širiti

njegovu nauku. Jednom im je rekao:

"Tako stoji pisano da mesija mora trpjeti

i treći dan uskrsnuti od mrtvih,

da se na temelju njegova imena mora

propovijedati obraćenje i oproštenje

grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema.

Vi ste svjedoci toga" (LK 24,

46 - 48). Šaljući svoje učenike u svijet

Isus im kaže: "Dana mi je sva vlast, na

nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sve

narode Mojim učenicima! Krstite ih u

ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite

ih da vrše sve što sam vam zapovjedio."

(MT 28, 18 - 20).

Isus je morao hrabriti još uvijek nesigurne

učenike koji su se bojali preuzeti

ovu tešku zadaću naviještanja

Evanđelja: "Ali, primit ćete snagu pošto

Duh Sveti siđe na vas, pa ćete mi biti

svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji,

u Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1,

8).

Zatim reče Isus svima koji ga žele

slijediti, dakle, ne samo apostolima:

"Ako tko hoće ići za mnom, neka se

odreče samog sebe, neka svaki dan

uzme svoj križ i neka me slijedi!" (LK

9, 23).

10

Biti Kristov učenik, biti kršćanin,

znači svojim životom svjedočiti Isusovo

evanđelje, slijediti njega, njegov

način života, njegov način odnosa prema

Bogu, svijetu i čovjeku; znači uzeti

svoj svakodnevni životni križ i nositi ga.

Krist zahtijeva od svakoga od nas da na

svoj osobni način svjedočimo njegovo

evanđelje. Svatko treba činiti u svome

vremenu u kojemu živi, u svome zvanju

gdje radi, prema svojim sposobnostima

koje mu je Bog dao. Od nekoga

Krist traži da kao otac ili majka svjedoči

evanđelje u predanju i služenju svojoj

obitelji, u rađanju i odgoju svoje djece,

u svakodnevnom radu u domaćinstvu.

Drugi treba svjedočiti evanđelje

kao profesor ili odgojitelj dajući sve od

sebe da mlade ljude uputi na pravi put

i sačuva ih od zlih utjecaja današnjeg

društva. Na poseban način, riječima i

djelima, trebaju svjedočiti evanđelje

svećenici i redovnici kao i oni koje je

Krist pozvao da u Crkvi poučavaju kršćansku

vjeru i dijele svete sakramente.

Svatko dakle treba životom i radom

svjedočiti svoju kršćansku vjeru ondje

gdje ga je providnost Božja postavila,

u svome vremenu i prostoru u kojemu

živi.

Nikada nije bilo lagano slijediti Krista

jer njegov put do slave vodi preko


Kalvarije. Ipak u nekim vremenima bilo

je posebno teško biti kršćanin, slijediti

Krista, jer su sljedbenici Sotone nemilosrdno

progonili Kristove sljedbenike.

Poznata su vremena sistematskih

progona kršćanstva od strane državnih

vlastodržaca, kao što je to bilo u

rimskom carstvu u prvim stoljećima

kršćanstva. U to vrijeme Crkva je bila

veoma bogata herojskim svjedocima

vjere koji su bili spremni žrtvovati i svoj

život za Krista. Oni su bili od svojih progonitelja

na razne načine mučeni često

sve do smrti pa ih mi nazivamo mučenici.

Njihova herojska djela bila su "sjeme

novih kršćana", doprinosili su rastu

Mističnog tijela Kristova, svete Crkve.

Riječ mučenik na grčkom jeziku

znači martyr, gen. Martyros, a najprije

11

znači svjedok, onaj tko je spreman dati

svjedočanstvo za svoje uvjerenje. A

istiniti svjedok Kristova evanđelja spreman

je za svoje uvjerenje, za istinu,

podnijeti svaku žrtvu, pa čak dati i svoj

vlastiti život.

Takvih Kristovih svjedoka, mučenika,

bilo je i kasnije, kroz svu povijest

kršćanstva, u raznim vremenima i u

Misu predvodi fra Žarko Maretić, a koncelebriraju: fra Bože Vuleta, fra Nikica Ajdučić i fra Petar Bezina

raznim zemljama svijeta sve do dana

današnjega. Naša hrvatska kršćanska

povijest koja traje već XIII. stoljeća posebno

je bogata mnoštvom mučenika

"za krst časni i slobodu zlatnu", kako

kaže naš pjesnik. Bilo ih je mnoštvo u

višestoljetnoj borbi s Turcima koji su

nastojali narode porobiti, uništiti u njima

kršćansku, a nametnuti im svoju

islamsku vjeru. Mnogo je mučenika


ilo u vrijeme vladanja bezbožnih i protukršćanskih

revolucija i ideologija u

svijetu i kod nas.

Tako su u dvadesetom stoljeću nastale

tragične ideologije komunizma,

fašizma i nacizma. Svima je bilo zajedničko

da su nastojali stvoriti novo ljudsko

društvo bez Boga pa su progonili

Kristove vjernike, njegovu Crkvu. Propovijedali

su mržnju prema svakome

tko drukčije misli, pa su svojim ratovima

i revolucijama odveli milijun nedužnih

ljudi na smrt. U Hrvatskoj bilo

je mnogo žrtava tih bezbožnih sustava,

među njima i više stotina katoličkih

svećenika.

Što je to kršćanski mučenik i u čemu

se on razlikuje od drugih heroja? Bilo je

uvijek ljudi koji su kao borci za naciju,

ideologiju ili neku drugu zemaljsku vrijednost

u borbi s neprijateljem izgubili

život i postali heroji. Kršćanski se mu-

Pričest hodočasnika

12

čenici razlikuju od tih heroja. Kršćanski

mučenici nisu svoje neprijatelje

mrzili niti ubijali kao što su to većinom

činili nacionalni ili ideološki heroji koji

bi ubijali neprijatelje i pri tom izgubili

život kao danas talibani u islamskim

zemljama ili drugi teroristi. Oni nisu išli

s puškom u ruci niti prijetećim pesnicama

prema protivnicima već raširenih

ruku da u Kristu zagrle sve ljude. Oni

su željeli druge, pa i svoje progonitelje,

uvjeriti u pravi put, privući ih Kristu

i tako ih spasiti, pomoći im da postignu

vječno spasenje. Oni su poput Krista

dali svoj život za spas drugih i njihova

životna žrtva pridružuje se Kristovoj

žrtvi na križu. Oni nisu proklinjali već

molili za svoje mučitelje kao što je Krist

na križu molio: Oče, oprosti im jer ne

znaju što čine!

Naš fra Rafo Kalinić pravi je kršćanski

mučenik, krvni svjedok evanđelja.


Još u redovitim okolnostima on je bio

uzoran redovnik i svećenik koji je sve

svoje dužnosti obavljao savjesno u

skladu s crkvenim i redovničkim pravilima.

A kad je to zatrebalo, u izvanrednim

okolnostima, on je hrabro stavio

svoj život u službu spasa čovjeka.

Svjestan je bio opasnosti po vlastiti

život jer su se dana 24. rujna 1943.

oko Sinja vodile oružane borbe između

Nijemaca i partizana. Fra Rafo je

razmišljao kršćanski, evanđeoski, onako

kako je bio odgojen i kako je druge

odgajao: Ako ja ne pohodim bolesnika,

ako ga ne ispovjedim i ne udijelim mu

Caravaggio

13

bolesničko pomazanje, on bi mogao

umrijeti u teškom grijehu, bez sakramentalnog

oproštenja. On bi, ako ja

ne dođem, mogao izgubiti vječni život.

Kada je obavio svećeničku dužnost,

susreo se s nacističkim zločincima i

pokušao ih odvratiti od ubijanja ljudi

budući da je znao njemački jezik. Oni

su međutim i njega bacili živa u vatru

jer su mrzili ono što je on predstavljao.

Znali su da je on katolički svećenik, da

je Kristov sljedbenik, da predstavlja

katoličku Crkvu. Oni navodno trebaju

vladati svijetom i propisivati zakone,

a ostali su bili manje vrijedni, a neke


narode kao Židove trebalo je poubijati.

Katolička crkva kao vjerska i moralna

ustanova bila je zapreka njihovoj ideologiji

i zato su je progonili, kao što su

to činili i komunisti. Fra Rafo je ubijen

"in odium fidei", iz mržnje prema vjeri,

prema Crkvi, prema Kristu.

Dragi vjernici! Dok častimo našeg

mučenika fra Rafu, upućujemo mu molitvu

za nas kršćane našeg vremena. I

u naše vrijeme nije lako biti kršćanin,

svjedok evanđelja. Mnoge sile zla su

se urotile protiv Krista i njegove Crkve.

Mnogi danas, poput fašista, nacista

i komunista u prošlom stoljeću, žele

stvoriti čovjeka na svoju sliku, žele dokinuti

Božje zakone a uvesti svoje koje

će prema volji i potrebi mijenjati. Zato

nastoje oblatiti Katoličku crkvu, njene

biskupe i svećenike, žele dokinuti moralne

zakone, razoriti obitelj i brak, čovjeka

svesti na konzumenta, potrošača

14

koji će samo onoliko vrijediti koliko troši

i proizvodi, to je praktični materijalizam

koji agresivno prodire u naše domove

i naša srca osobito preko medija. Zato

moramo biti jaki u vjeri, svjedoci evanđelja

poput fra Rafe i mnogih naših

mučenika. Molimo za zagovor i našu

nebesku majku Mariju i sve svece.

Završimo ovu propovijed riječima

himna iz Časoslova od Slavlja mučenika:

"O Kralju mučenika svih,

Proštenje grijeha prosimo

Što krunom slave kruniš njih;

U njima ti pobjeđuješ;

Dobrostivo nas pogledaj

Svjedoke svoje miluješ:

I molitvu nam uslišaj,

Pobijedi naše pakosti,

Mi pobjednike slavimo,

O djelitelju milosti. Amen."

Fra Žarko Maretić


Hrvatska televizija 20. studenog

2010. na prvom programu prikazala je

život sluge Božjeg dr. fra Aleksa Benigara

kog sam upoznao u Rimu 1960. u

Collegio di S. Antonio. Susret s njime

na mene je ostavio dojam kreposna,

izrazito skromnog i Bogu potpuno predanog

franjevca. Nakon njegove smrti

njegova su braća franjevci u Zagrebu

pokrenuli postupak za proglašenje blaženim.

Kako oni tako i vjernici obraćaju

mu se da im svojim zagovorom kod

Boga pomogne za tjelesne i duševne

potrebe.

Dosta je postupaka u Republici Hrvatskoj

pokrenuto za proglašenje blaženim

i svetim kreposnih svećenika

i vjernika. Među pripravnicima je i fra

Rafo Kalinić. Nadamo se da će on kao

i mnogi drugi jednog dana biti postavljeni

na oltar na javno štovanje.

Među svim pripravnicima posebno

mjesto zauzima fra Rafo Kalinić. On

ima uvjete koje drugi pripravnici nemaju.

Ima mnogo svjedočanstava o

kreposnom životu koji bi bili dovoljni

za proglašenje blaženim. Ne bi trebalo

tražiti ni svjedočanstva o kreposnom

životu jer dovoljno je dokazati da je

poginuo za vjeru, da je bio mučenik.

Time bi postupak za proglašenje blaženim

mogao odmah započeti i brzo

bi bio proglašen blaženim. Dokaz postoji,

osim izvješća vjernika o njegovoj

mučeničkoj smrti, i glavno izvješće fra

FRA RAFO SUVREMEN

15

Bernardina Topića sinjskog gvardijana

Franjevačkom provincijalatu u Splitu 6.

X. 1943.

Širitelji za proglašenje blaženim fra

Rafe oglašuju njegova kreposna djela

i mučeničku smrt tiskom, filmovima ili

propovijedima.

Postoji i molitvena zajednica koja se

okuplja i moli Boga da bi se fra Rafo

što prije uvrstio među blaženike. Nije

mi poznato da na nekoj župi ili bilo gdje

postoji molitvena zajednica fra Rafo

osim u samostanu Gospe od Zdravlja

u Splitu pod nazivom "Molitvena zajednica

fra Rafo". Za nju sam tiskao

Molitve koje se mogu dobiti u uredništvu

"Fra Rafo Kalinić - Žrtva svoga svećeništva".

Molitve se upućuju Bogu da

bi Bog što prije fra Rafu proglasio blaženim.

Stoga se molitvena zajednica

preporučuje svakome jer je ona jedan

od važnih čimbenika da bi se održala

molitva kao neprestana veza s Bogom,

da Bog stalno sluša naše vapaje za

proglašenje blaženim fra Rafe.

Fra Ante Antić, sluga Božji, bio mi je

pet godina magistar (odgojitelj) u Bogosloviji

u Makarskoj i profesor iz ascetike

i mistike. Dok me je izgrađivao

u duhovnom životu, ja sam, koliko sam

mogao kao student bogoslovije, pratio

njegov duhovni život. Uvjerio sam se

da je fra Ante vrlo krepostan redovnik,

svećenik. Isticao se je u krepostima

iznad ostalih svećenika. K njemu su


dolazili svećenici i vjernici u većem

broju za duševnu utjehu, posebno se

to vidjelo u Zagrebu zadnjih godina

njegova života.

Dobro poznam i fra Rafu Kalinića,

mog mještanina i mog profesora grčkog

jezika na Franjevačkoj klasičnoj

gimnaziji u Sinju. Po mom dubokom

uvjerenju fra Rafo se je u kreposnom

životu izdizao i iznad fra Ante Antića.

Kad to izjavljujem ni najmanje ne umanjujem

krepostan život fra Ante Antića.

On nam je bio svima uzor.

Kod širenja štovanja fra Rafe postoji

mogućnost promidžbe i filmski prikaz

njegova mučeničkog života. Pred

desetak godina Nikola Bašić, njegov

Stigmatizacija sv. Frane, fra A. Testen

16

mještanin, napisao je igrokaz pod naslovom

Junak pod Sinjem. Prema

izjavi stručnjaka igrokaz je napisan

vrlo dobro. Primjerci igrokaza nalaze

se u uredništvu "Fra Rafo Kalinić - žrtva

svoga svećeništva" u Splitu, Trg

Gaja Bulata 3. Nekima sam ga poklonio

da bi ga u svojoj župi izveli. Nisam

čuo da ga je itko dosada izveo, niti ga

je itko potraživao. Taj bi igrokaz bio vrlo

dobar poticaj da ljudi upoznaju fra Rafin

mučenički život i da mu se obraćaju

za duševne i tjelesne potrebe.

Nitko se neće prevariti ako širi kreposni

život i mučeničku smrt fra Rafe

Kalinića. U sjeni velikih osoba, iza velikih

djela krije se trnovita staza, bur-


no iskušenje. Danteova velika duša

zabasala je u divlju šumu gdje su ga

dočekale tri zvijeri: zavist, oholost i lakomost.

One mu priječe put na veselo brdo

uspjeha, slave i sreće. Tko hoće doći

tom brdu mora ostaviti zlo i odabrati

put kajanja i pokore. Fra Rafo je znao

to učiniti. Ostavio je sve to. Uz duboku

vjeru, s pomoću Kristovom postaje veliki

pokornik. Živi životom pravog sveca

i podnosi mučeničku smrt za brata čovjeka.

Po Kristovim riječima: "Potreb-

17

no je da dođu sablaznici." (Mat. 18, 7).

Sablaznici su kao iskušenja. Priroda u

proljeće očekuje oluju da vjetar prokuša

i učvrsti stabla. Potreban je vjetar da

ponese pelud. More očekuje jake struje

da se pročisti. Vojnik očekuje bitku

Sveto srce Isusovo, anonimni majstor, drvorez, XV. stoljeće

da se pokaže njegova hrabrost. "Bez

rana nema junaka", kaže narodna poslovica.

Bez kušnje nema prokušanih,

nema čvrstoće, pobjede, radosti.

Teške rane fra Rafo je podnio kad je

izgorio u žarkom plamenu. Ne možemo

ni slutiti kako mu je bilo u izgaranju nje-


govog tijela. Tijelo mu je tražilo život.

Borilo se je za opstojnost. Ali kako?

Jača je bila prirodna sila. Tjelesno je

nestao. Ali ostao je jaki duh, opstojnost

u narodu. Ljudi govore: umro nam je

svetac. Postao je heroj vjere i ljubavi

prema čovjeku. Poput Krista koji je na

križu umro, i on umire na križu. Krist

je urodio plodom, a on ga je slijedio. I

fra Rafin izgorjeli život donio je ploda.

Obraća mu se velik broj ljudi da svojim

zagovorom kod Boga dobiju pomoć

duše i tijela.

Preko borbe dolazi se do pobjede,

preko suza do plodova, preko trnja do

ruža. Danak je veličini obično plaćen u

iskušenjima, boli i patnjama. "Ako zrno

ne istrune, ne donosi ploda" (Iv. 12,

24). Grmlje nije izloženo oluji, ali jesu

stabla koja se penju prema oblacima.

Fra Rafin je život istrunio kao zrno, donio

ploda i svojom žrtvom pošao prema

Kristu, prema nebu, poput onih uljuljanih

stabala da odatle gleda na svoj narod

i pomaže mu što može.

Fra Rafo se nije plašio proći preko

bodljikave žice u Brnazama prema ranjenom

Stipi Čariću. Držao se je one

apostola, prilikom oluje kad su se prestrašili

i pitali Isusa, gdje si, Gospodine?

Bez Kristove pomoći more bi ih

progutalo. Bilo je prirodno da se čovjek

u takvim prilikama boji. Fra Rafo se

nije bojao kad je Bog uvijek s njim, uvijek

nazočan. Bio je siguran da će sretno,

proći i stići do Stipe Čarića i dušu

mu svetim sakramentima smiriti. Krist

ga prati, s njim je u euharistiji koju je

čvrsto držao na prsima. Sličio je djete-

18

tu koji je u roditeljskom krilu. Kad bi i

požar plamtio dijete bi tražilo to krilo s

uvjerenjem da je zaštićeno. Ni fra Rafu

nitko nije mogao otrgnuti od Kristovih

krila.

Uznesenje Bogorodice, Caravaggio

Krist je naučio ljude da Boga zovu

"Oče". Naučio ih je da ga tako oslovljavaju

i kad mole. Taj zov stalno je u

ustima fra Rafe. Vjerovao je u njegovu

pomoć. Nije postojala nijedna svjetska

snaga koja bi fra Rafu otrgla od uvjerenja

u Kristovu nazočnost u euharistijskoj

hostiji. Ona mu je davala snage

u tim opasnostima po život. Snagom


Kristovom nastupa ne kao vojnik nego

kao blago janje i brani pravedne ljude.

Zbog te obrane nemilosrdni mu vojnik

oduzima život, baca ga u goruću vatru.

Tko ima toliko snage koliku je imao

fra Rafo. Slijedi Kristove riječi koji nas

je učio da budemo heroji, da svladavamo

oluje koje se dižu protiv Kristova

djeteta. Kod fra Rafe nije postojala tromost

koja lako uspavljuje. Uvijek je bio

budan da priskoči čovjeku u pomoć.

Fra Rafo se je držao riječi sv. Jeronima:

"Neka te Bog uvijek nađe u poslu".

Dokonu čovjeku laž će preuzeti

mjesto neispravnih misli, grijeh će zasjati

mjesto kreposti, zloća će istjerati

dobrotu. Dokonom čovjeku prijeti pogibelj.

Ali Krist pred njim stoji i čovjeku je

stavio znak upozorenja. Rekao je ljudima:

"Bdijte i molite " (Mat 26, 41). To bi

značilo da svaku misao, želju, osjećaj,

svako djelo treba legitimirati prije nego

dođe na njivu duše. Samo pospanost

omogućuje zlu da prodre u našu dušu.

Ako pastir ne pazi, vuk će doći i pograbiti

ovce. (Iv 10).

Pred fra Rafom bio je uvijek znak:

Krist, jer pospanost prouzrokuje smrt.

Fra Rafo se je držao riječi sv. Pavla koji

sve kršćane poziva na posao: "Držite

se muževno, utvrđujte se." (I Kor, 16,

13). "Samo jaki, odvažni silnici osvajaju

kraljevstvo nebesko." (Mat 11, 12). Na

19

to nas potiče narodna poslovica: "Dobra

volja i brda lomi." Tko radi može se

suprotstaviti kukolju da ne uđe u njegovu

dušu. Odlučno odbija svako zlo,

čuva njivu duše da neprijatelj ne posije

kukolj.

Fra Rafo je znao za opasnost kukolja.

Bježao je od lijenosti. Svojim nogama

naredio je stupajte. Ruke bi htjele

biti pospane, prekrižene. Naredio im

je na posao. Neoprezne riječi, koje bi

htjele izletjeti iz njegove duše, zatvorio

bi im jezik u usnu šupljinu da ne okuže

zrak. Svadljivost bi zakopao u zemlju.

Sablažnjive knjige, društvo, isključio bi

iz svog dnevnog reda.

Krist svojim životom i naukom nikada

nije zastario. Stalno je vječan i suvremen.

Riječi evanđelja su za danas,

za uvijek. Nikada ne odlaze u prošlost,

nikada ne iščezavaju. Kristova ljubav

prema ljudima trajna je. Uvijek je nazočna

kod ljudi.

Istim stopama išao je i fra Rafo. Čitav

njegov život odiše suvremenošću.

Čitamo li njegovu jedinu knjigu Fra

Rafina duhovna razmišljanja u njoj

je istaknuta Božja nazočnost. S fra Rafom

je volja Božja vladala cijeli život.

Nikada se nije od nje udaljivao. Riječi

Kristove i djela nikada mu nisu zastarjeli.

Uvijek im je bio vjeran, uvijek je bio

njihov vjerni sljedbenik.

Bezina


FRA RAFO ŽELIO BITI MISIONAR

Fra Rafo nije zaboravio riječi svog

Utemeljitelja sv. Frane koji je slijedio

Božji poziv da treba popraviti razdrmanu

Crkvu. S misionarskim poslanjem

nosi poruku mira i života u Kristu Isusu

koju je primio od samoga Raspetog u

Sv. Damjanu. Rekao mu je: "Franjo, idi

popraviti Crkvu moju." Papa Inocent

III., koji je poslije potvrdio njegov oblik

evanđeoskog života, nanovo ga je poslao

govoreći: "Idite, propovijedajte

pokoru!" To je Franjo prenio svojim prvim

drugovima i šalje ih riječima: "Idite,

predragi, dvojica po dvojica u različite

krajeve svijeta." I ponovio je želju svoj

braći na kraju svog života govoreći:

"Gospodin vas posla u cijeli svijet da

njegov glas svjedočite riječju i djelima."

Sv. Frano mislio je poći u misije, ali

Providnost Božja drukčije određuje.

Fra Rafo polazi istim putem. Ali on

ni njegovi istomišljenici fra Frano Petričević

i fra Bernardin Bilođerić nisu

ispunili želju svog Utemeljitelja sv. Frane.

Providnost Božja htjela je da riječi

Božju siju po drugim njivama.

Pred fra Rafom za misionaranje bila

je ogromna njiva kontinenta Afrike.

Nasljedstvo franjevačkih misija

među muslimanima u modernim vremenima

jest osnivanje dviju kustodija

ovisnih o Španjolskoj Provinciji sv. Jakova

iz Compostelle (Coruna) i Naše

(Nastavak)

20

Gospe od Pravila (Cadiz) na sjeveru

Maroka, te jedna druga u srednjem i

južnom Maroku ovisna su o Francuskoj

provinciji iz Avignona. U jedinicama

osoblje se postupno smanjivalo. Jedinice

su svedene na obične Delegacije

koje su usklađivane iz jedne Federacije

kako bi se stvorio jedinstven ustroj

i stvorilo suglasje i zajedništvo među

svom braćom.

Zadaci sadašnje franjevačke Federacije

su potpomagati jedinstvo života

i djelovanja braće i poticali ih kako bi

oživjeli zajednički nacrt života među

muslimanima, sukladno duhu sv. Franje,

a da se ne zanemari sudjelovanje

u životu i služenju kršćanske zajednice

kojoj pripadaju.

U Maroku živi osam franjevačkih

bratstava koja se zalažu na području

odgoja, profesionalne formacije,

društvenog promicanja, a u suradnji s

mjesnim udruženjima, marokanskim i

muslimanskim. Važan dio djelatnosti

Manje braće posvećen je pastoralnoj

skrbi za male katoličke zajednice nazočne

u Maroku, sastavljeno od vjernika

stranaca. Tu je i prihvaćanje te pratnja

sub-saharskih iseljenika koji dolaze

radi studija ili posla ili kako bi okušali

sreću u nekoj europskoj zemlji.

Glavna značajka franjevačke nazočnosti

u Maroku jest živjeti susret

s drugim, vrednujući rasprostranjeno


ozračje religioznosti koja se očituje u

svakoj osobi.

Pozivom posljednjih generalnih

ministara Franjevačka Federacija u

Maroku postala je stvarnost koju prati

i podupire cijeli Red, svijesno da ako

su Manja braća rođena u Porcijunkuli,

onda su bili kršteni u Marakešu krštenjem

krvi prvih franjevačkih mučenika.

Misijska bratstva ovisna o

Generalnom ministru

U jubilarnoj godini 2000. osnovano

je međunarodno bratstvo "Notre Dame

Misionar

21

des Nations - Naša Gospa naroda"

koje je smješteno u franjevačkom samostanu

u Bruxellesu, višenarodnom i

glavnom gradu Europe. Takvo je bratstvo

zamišljeno i željeno kako bi se pobuđivao

misijski duh i podupirale misije

"ad gentes" s posebnom zadaćom

pripravljanja budućih misionara po

razlučivanju misijskog poziva, pratnji i

formaciji kako bi se dostigla potrebna

sredstva za misije.

Bratstvo prihvaća također franjevce

koji su već u misijama i imaju potrebu

za odmorom i duhovnim i kulturnim posadašnjenjem".


"Misijski" stil i međunarodni sastav

bratstva izražavaju sveopću protegu

franjevačkoga života, otvorenog i proširenog

po cijelom svijetu.

Formacija za misije danas je međufranjevačka

i međunarodna. U Bruxelles

dolaze mladi misionari Manje braće,

konventualaca i kapucina. Dolaze

iz različitih zemalja i kontinenata te polaze

u druge zemlje i kontinente. Svake

godine u Bruxelles dolazi po jedna

skupina iz francuskog i Engleskog govornog

područja. Priprava traje tri mjeseca.

Raspored formacije pruža osobnu i

zajedničku pratnju koju vode franjevci

s misionarskim iskustvom, pripravlja

Misionari

22

za život u višekulturalnom i međunarodnom

bratstvu. Uvodi u studij predmete

koji se tiču misija, upriličuje misijske

pohode i iskustva. Upućen je franjevačkim

misionarima koji se osjećaju

pozvanima poći kako bi željeli i radili

među narodima različite kulture od one

vlastitog naroda.

Međunarodno bratstvo ovisi o Generalnom

ministru OFM dok o izvedbi

među-franjevačke formacije odlučuju

generalni ministri četiri franjevačkih

redova, a usuglašuju ga četiri dotična

generalna tajništva za misijsko promicanje,

te oblikuju i ostvaruju ga franjevci

pratitelji svakoga reda u suradnji s

mjesnim bratstvom iz Bruxellesa.


Bratstvo za dijalog u Istanbulu

Manja braća nazočna su u Turskoj

od početka 20. stoljeća.

Uslijed slabljenja takve tradicionalne

nazočnosti i s obzirom na nove izazove

koje nam osobito dolaze sa strane

drugih kršćanskih ispovijedi i drugih

religija, ponovno je osnovana i preraspoređena

franjevačka nazočnost u

Istanbulu otvaranjem međunarodnog

bratstva 2003., označenog svjedočenjem

i dijalogom s mjesnim vjerskim

stvarnostima.

Svrha bratstva jest biti mjesto susreta

i dijaloga s drugim religijama prisutnim

u Turskoj, osobito s islamskom i sa

židovskom. Manja braća imaju mnoge

ekumenske veze s drugim kršćanskim

crkvama, osobito s grčkim pravoslavnim

patrijarhom i s Armenskom pravoslavnom

zajednicom. Kršćani su u republici

Turskoj potpuna manjina i zato

je ekumenski susret od životne važnosti

za njegovo preživljavanje.

Međunarodno bratstvo boravi u samostanu

"Santa Maria Draperis", gdje

svake godine upriličuje hodočašće putovima

sv. Pavla i tečaj trajne formacije

za ekumenski i međureligijski dijalog.

Apostolski vikarijati povjereni

Manjoj braći

Crkva je skrbi Reda Manje braće

povjerila 11 Apostolskih vikarijata - 8 u

latinskoj Americi, 2 u Libiji i 1 u Siriji -

23

skupa s Apostolskom prefekturom Galapagos

(Ekvador) i Prelaturom Nayar

(Meksiko). U tih 13 posebnih crkvenih

Okruga ima 12 biskupa franjevaca i

oko 118 braće misionara.

Riječ je o mjesnim Crkvama koje

su u službi rubnog stanovništva, malobrojnog,

materijalno i kulturno siromašnog,

kao u pokrajinama Latinske

Amerike, ili o malim kršćanskim zajednicama

stranaca ili tajno useljenih, kao

u muslimanskim zemljama. To su mjesta

istinskih misija "ad gentes", u kojima

još treba raditi kako bi se izgradila

Crkva još siromašna i krhka, u kojima

je solidarnost sa siromasima i ljudsko

promicanje učiteljski put evangelizacije.

Budući da su povjerene Manjoj braći,

u takvim se posebnim krajevima misijska

djelatnost obavlja sukladno duhu

i stilu franjevačke karizme. Misija se

živi u bratstvu, razvijanjem međusobnih

odnosa, osobito svjedočenjem života,

a onda naviještanjem Riječi, potporom

nužnih ali jednostavnih ustroja,

a osobito otvorenom te raspoloživom

suradnjom među tolikim sudionicima u

igri.

Manja braća zalažu se opskrbiti

svaku mjesnu Crkvu osobom biskupa,

misionarima i sredstvima nužnim za

evangelizaciju.

U takvim stanjima život fra Rafe i

njegovih kolega franjevaca bi bio vrlo

težak. Samo Bog zna bi li mogli ispuniti

svoju želju. On kao i njegovi kolege

djelovati su na europskim njivama.

Fra Petar Bezina


Možda mislite da ću vam pisati o

Isusu. O njemu znate. Radije bih vam

ispripovjedio mnogo mlađi događaj,

umalo zaboravljeni.

Priča se odvila u Zagori, ne bez razloga

jednom prigodom nazvanom "zaboravljena

zemlja", a čovjek o kojem

govorim je fra Rafael Kalinić. Fra Rafo

je govorio nekoliko jezika te bio profesor

i svećenik redovnik u franjevačkom

samostanu u Sinju. U samostan je jednog

dana došla vijest da Stipe Čarić

traži bolesničko pomazanje. Taj posao

mogao je obaviti bilo koji svećenik, no

fra Rafo je odlučio sam obaviti. Fra

Rafo nije poslao nekog drugog, možda

manje školovanog, da obavi taj posao.

On nije smatrao taj posao ni banalnim

ni jednostavnim, ni manje važnim. Bolesničko

pomazanje je sakrament, ta

kako bi netko mogao to banalizirati?! U

to vrijeme, još uvijek su se vodile bitke

između partizana i nacista, no fra Rafu

nije obeshrabrila mogućnost da naiđe

na vojsku koja će s mržnjom gledati na

njegovo poslanje. Kad je došao do zaselka

Čarići, u kojem je prebivao ranjenik,

put su mu prepriječili nacisti. Možda

je tu trebao završiti svoj put. Očito

je taj problem nadilazio njegove sposobnosti.

Najbolje bi bilo da se vrati u

svoj samostan, gdje je siguran. Možda

mu je koji dobronamjerni vojnik to i savjetovao.

Možda. No on taj savjet nije

poslušao. Fra Rafo je na to otišao do

BROD IZ VATRE

24

obližnje kapelice Srca Isusova i molio

se. Je li u molitvi vidio što mu se može

dogoditi ako pokuša doći do umirućeg?

Je li osjećao strah? Je li molio da ga

mimoiđe taj kalež krvave žrtve? Ipak,

otišao je. Možda ga je hrabrila činjenica

da nosi Krista umirućem, a poslije

što Bog da. Možda je u molitvi gledao

kako vojnici uzmiču pred činom ljubavi,

možda je vjerovao da i u ratu postoji

mjesta za dobru volju. Možda ga je

samo probodeno srce s križa molilo da

pokuša, a tko može odoljeti takvoj molitvi?

Došao je do ranjenika, pridigao mu

duh i okrijepio ga, te se zaputio natrag u

samostan. Na povratku je vidio vojnike

kako maltretiraju ljude i pale im kuće.

Mogao je reći da ga se to ne tiče.

Svaki rat je grozan, a to nije trebala

biti njegova bitka. On je odradio svoj

posao. No, smije li ijedan kršćanin zvati

se Kristovim ako to razmišlja? Je li

fra Rafo osjećao teret na svojim leđima

"teret koji mu je govorio da mu je mnogo

dano i da će se od njega mnogo i

tražiti?" Možda je osjećao probodeno

srce kako mu govori: "Ja nisam uzmaknuo

pred tvojim tlačiteljima, zar ćeš

ti sada uzmaknuti pred mojima?" Je

li mogao gledati još jedan udarac, još

jednu vatru? I tako je brata pozvao na

pristojnost, na suosjećanje, na obzir, a

vojnik bratu je odvratio ratoborno i nimalo

časno. Jedan nacistički časnik je


oduzeo fra Rafi svete predmete, bacio

ih, te na koncu i njega bacio u vatru. I

tako je fra Rafo izgorio zbog ljubavi.

Izgorio je zbog toga što nije šutio.

Zbog toga što se nije povukao. Zbog

toga što nije propustio učiniti "ono što

smo bili dužni učiniti". Možda je grijeh

propusta najveći grijeh od kojih pati

moderno društvo. Zamislimo samo koliko

smo stvari u životu propustili učiniti.

Koliko stvari zbog toga možda nikada

neće biti napravljene. Neke stvari treba

učiniti danas, dok još možemo - da

se naša djeca ne bi zapitala - zašto to

Krist

25

nismo učinili dok smo još imali priliku.

Prestanimo se zavaravati - ne postoji

bolje vrijeme no sad. Prije nije bilo

bolje. Ni kasnije neće biti bolje. Samo

sadašnji trenutak je dovoljno i dobar za

učiniti nešto.

Ni on nije savršen, ni to što treba

učiniti nije lako - ali nikada nije bilo /

neće biti lako. Učinite ono što je ispravno

jer nitko drugi neće učiniti umjesto

vas. Fra Rafo je svijetli primjer tog svjedočanstva

i možda naš najbolji zagovornik

u borbi protiv grijeha, propusta.

On nam daje primjer kako podmetnuti


svoja leđa da Krist ne bi morao još jednom

umrijeti. Da još jednom ne bismo

ubili Boga. Da još jednom ne bismo

ostavili/stvarali svijet bez Boga. Budimo

sretni što naše odluke još uvijek ne

zahtijevaju žrtve toliko velike kao fra

Rafina. Zato učinimo nešto dok cijena

ne postane toliko velika da je ne možemo

podnijeti.

Ovog studenog sjećamo se stote

obljetnice njegova rođenja, koja ove

studene dane boja žarkim bojama vatre.

Njegov život nas podsjeća na onu

mudrost koju su naši djedovi utkali u

poslovicu: "Brodovi jesu najsigurniji u

26

luci, ali nisu za to napravljeni." Zato

neka naša molitva bude onaj usklik

Petra Preradovića: "Prah pod našim,

koracima prah nam slavnih pređa to je,

prah Zrinskoga i mnogih sličnih njemu.

Budimo i mi vrijedni gosti u njemu sahranit

svoje kosti." I tako se, fra Rafo

i arhanđel Rafael sjedinjuju na ovom

mjestu, sjedinjuju se u jednom imenu,

ali i u zajedničkom zagovoru za

ozdravljenje svih nas - kao zajednice.

Ozdravljenje od propusta.

Glas koncila 48,

28. studenoga 2010.

Hrvoje Kalinić


Od dvadeset i četiri nas đaka upisana

u prvi razred u Franjevačku klasičnu

gimnaziju u Sinju osmorica smo

otišli u novicijat na Visovac. Šestorica

smo položili veliku maturu u Sinju

1938. i iste godine upisali se u studij

bogoslovije u Makarskoj. U pet postojećih

razreda bilo nas je oko četrdeset

do pedeset bogoslova. Ubrzo smo se

uklopili u dnevni red klerikata i u nastavni

program bogoslovije.

U izobrazbi filozofsko-bogoslovnih

predmeta vodili su nas profesori fra

Ante Antić, fra Leonardo Bajić, dr. fra

Jure Božiković, fra Ante Cikojević, dr.

fra Gabro Cvitanović, dr. fra Petar Čapkun,

dr. fra Ante Jadrijević, fra Anđelko

Milanović, dr. fra Bone Radonić i dr. fra

Božo Vuco. Duhovna izgradnja bila je

povjerena fra Anti Antiću. Osim predavanja

na bogosloviji u smotri su Nova

Revija, koju su osnovali, objavljivali

članke. Svojim prilozima javljali su se i

u drugim revijama.

Povremeno su u samostanskim

prostorijama ili u crkvi držali predavanja.

Na njima su učestvovali osim studenata

i vjernici iz Makarske i okolice.

Takva predavanja bila su im potrebna

zbog suzbijanja komunizma koji se

razmahao i uvukao gotovo u sva društvena

zbivanja.

Opasan je bio i nacionalizam. U

prošlosti, vladajuće države, ugnjetavali

su i materijalno iskorištavali hrvatski

narod. Pokušale su mu ukinuti pravo

IZ MOJIH TEŠKIH DANA

27

na opstojnost u čemu je osobito prednjačila

Srbija pa su profesori bogoslovima

jačali hrvatsku nacionalnu svijest.

Studenti su uz predavanja imali razne

sekcije kao liturgijsku, filozofsku,

misijsku itd. u kojima su držali predavanja

iz bogoslovnih predmeta i hrvatske

prošlosti.

Bogoslovi su imali svoj zbor pod

nazivom Milovan i pod tim imenom

pojavljivali se u nastupima pred javnošću.

Drže i koncerte u crkvi kojima su

učestvovali i građani. Takva izgradnja

bila im je potrebna da se intelektualno,

socijalno, moralno i nacionalno učvrste

za buduće djelovanje.

Važnu ulogu uz profesore imao je

magistar i profesor fra Ante Antić. Njemu

je bila povjerena dužnost duhovne

izgradnje bogoslova. Bio je svećenik

izgrađene osobnosti, franjevac sa svim

odlikama u najvećem stupnju. Nije mu

se moglo ništa prigovoriti. Sebe je potpuno

predao Bogu, a svoje vrline primjenjivao

je na mlade bogoslove.

Kad smo došli u Makarsku susret s

njime bio je neobično iskren, otvoren,

kao s majkom. Žarenjem očiju, otvorenošću

srca, plemenitošću duše privlačio

nas je. K njemu smo pristupali bez

straha.

U vrijeme mog studiranja u Makarsku

su došli na studij bogoslovije bogoslovi

iz Franjevačke provincije Bosne

Srebrene i bogoslovi iz Provincije sv.

Jeronima iz Zadra. Skupa nas je bilo


preko pedeset. Nisu se mogli potpuno

prilagoditi sredini u koju su došli. Rezultiralo

je da su nakon godinu dana

potpuno napustili Makarsku i vratili se

u svoju Provinciju.

Bogoslovi su imali i određeno vrijeme

odmora, kao igre na balote (buće),

vježbanje na klaviru, šah i slično. Šetnja

je bila obavezna svaki dan. Habit

se nije skidao.

Magistrova služba bila je teška i odgovorna.

Svakog je bogoslova duhovno

pratio. Nije ga uhodio. Načelo mu

je bilo svakom utisnuti u dušu svijest

o nazočnosti i Providnosti Božjoj. Kod

nekih je u potpunosti uspio kao kod fra

Rafe Kalinića, a on je to dokazao svo-

28

jim kreposnim životom i mučeničkom

smrću. Postao je kreposnim životom i

mučeničkom smrću pripravnik da bude

proglašen blaženim. Izgrađivanje bogoslova

bio je govor o duhovnom životu

i izvršavanje pravila redovničkog

života. Osobni govor bio je u njegovoj

sobi, a najčešći na šetnji. Nekog bi bogoslova

izdvojio iz skupine i s njim bi

razgovarao. Imao je posebnu moć uo-

Gospa Žalosna (Mater Dolorosa), Bartolome Esteban Murillo, XVII. st.

čavanja duhovnog stanja. Prodirao je

u dubinu duše. Teško mu je tko nešto

zatajio. Nije nastupao ljutito. Bio je vrlo

umiljat. Mislim da nije bilo nikog tko bi

na njega bio ljut. Poslije završenih studija

mladi svećenici redovito su se s

njim dopisivali.


Za vrijeme mog školovanja u svijetu

su bile vrlo teške političke prilike. Rat

je bio neizbježan. I nažalost, započeo

1939. Ruši se Jugoslavija, a Hrvatska

se proglašava nezavisnom državom.

Poslije 1102. dobili smo slobodnu, nezavisnu

državu Hrvatsku. 10. travnja

1941. Radio Zagreb javio je cijelom

svijetu da je Hrvatska postala Nezavisna

Država. Njezina se zastava vijorila

u mnogim državama svijeta.

U Hrvatskoj među građanima i crkvenim

licima nastalo je veliko veselje.

Takvo stanje u svećenstvu izvuklo

je dosta njegovih članova iz crkvenih

služba i uključilo se u državne. Iz Makarske

bogoslovije nekoliko bogoslova

napustilo je studij i otišlo u državne

službe. Od mojih kolega odlazi fra Marko

Viskić, kasnije dipl. ing. šumarstva,

umro; Joso Skelin, diplomirani pravnik,

izbjeglica, živi u Londonu i fra Kažimir

Trogrlić, dr. liječnik, okulist, umro u Zagrebu.

Ostali smo trojica. fra Jozo Bašić,

uslijed oboljenja na bubrezima nakon

prve sv. mise 17. kolovoza 1943. u

1.15 sati umro je u Makarskoj. Nama

dvojici nije bilo lako. Fra Karlo Jurišić i

ja bili smo kao kap vode na listu. Ako

se grana malo uzljulja, kap će skliznuti.

Zarekli smo se da ćemo se držati čvrsto

grane.

Profesori zaneseni hrvatskom državom

drže građanima predavanja. Govore

im po raznim ustanovama. Čitav

samostan diše hrvatskim duhom. Prati

politička zbivanja.

Komunisti iščekuju posvugdje istaknute

Hrvate. Ubijaju ih, posebno

ustaše, domobrane i svakog tko diše

29

hrvatskim duhom. Povlači se hrvatska

vojska prema Zagrebu, a onda prema

Austriji. Među njima je i naš profesor

dr. fra Bone Radonić. S vojskom odlazi

iz Makarske, a iz Mostara pješice s

vojskom prema Sarajevu, i onda prema

Zagrebu. Početkom svibnja 1945.

opet povlači se prema Austriji. Uhićen

je, vraćen u Zagreb, osuđen na smrt

i strijeljan 9. VII. 1945. Fra Dominik

Šulenta, gvardijan u Makarskoj, s još

nekoliko svećenika, vezani žicom, partizani

iz Makarske odvode pješice prema

Kozici i u Kozici na groblju strijeljaju

ih 4. XI. 1944.

Početkom 1945. partizani iz bogoslovije

u Makarskoj odvode bogoslove

u svoju vojsku i stavljaju ih u prve borbene

redove. Nekoliko ih je poginulo,

a isto tako nekoliko ih se nije vratilo u

bogosloviju.

Nakon svršetka rata partizani su

preuzeli vlast. Provincija je ekonomski

i brojčano bila gotovo na rubu propasti.

Tako je jedna četvrtina fratara pribjegla

preko granice, druga četvrtina ubijena,

treća četvrtina, stariji i nemoćni, ostali

po samostanima, a četvrta četvrtina su

uglavnom mladi, mnogi sa tek svršenih

studija u Makarskoj, preuzimaju službe

u Provinciji.

Moj kolega fra Karlo Jurišić i ja održali

smo se kao rosa na listu. Na nama

su se obistinile riječi magistra fra Ante

Antića: budite svjesni nazočnosti i Providnosti

Božje. Providnost je htjela da

ostanemo na bojištu, na spašavanju

ranjenog hrvatskog naroda. Fra Karlo

obilazi župe Vrgorske krajine, a ja

Dalmatinske zagore; fra Karlo pješice


iz Zaostroga, a ja isto pješice iz Splita.

Idemo tješiti ožalošćene, ranjene, u

crno zavijene za ocem, majkom, bratom,

sestrom, stricem, rodbinom i prijateljima.

Utjehu im dajemo koju komunisti

nisu mogli dati.

Nas dvojica uz provincijske dužnosti

upisujemo se kao izvanredni studenti

na bogoslovni fakultet u Zagrebu

i u Ljubljanu. Odlazimo povremeno u

Zagreb i Ljubljanu i polažemo ispite.

Obojica doktoriramo.

Kroz to vrijeme iz samostana pješice

idemo na župe. Susrećemo se s

vjernicima. Ulazimo u oštećene kuće.

Tješimo ih sjedeći na "katrigi" uz komin,

grijući se na vatri, krijepeći se zajedničkim

jelom iz drvene zdjele s drvenim

žlicama. U strahu odlazimo na spavanje.

Nema sobe. Samo je tavan, krevet

Žrtva Izakova (detalj), Caravaggio

30

s lepušinom, ševarom ili slamom, a ispod

nas čuju se ovce, koze, voli... Bilo

je tako više godina.

Težak je bio takav način pastoriziranja.

Nije bilo prevoznih sredstava.

Kratko vrijeme koristili smo bicikle. Za

motorna vozila trebalo je imati šoferski

ispit. Prijavio sam se na tečaj polaganja

šoferskog ispita u Splitu. Preko predavanja

ušao je u dvoranu neki čovjek i

pročitao odredbu komiteta po kojoj se

zabranjuje posjetiocima tečaja fra Petru

Bezini i fra Anđelku Milanoviću polaganje

šoferskog ispita. Neka uzmu

svoje takse i napuste dvoranu. Fra

Anđelko Milanović tog dana nije bio na

tečaju. Nakon sat vremena došao nam

je u samostan Gospe od Zdravlja neki

mladić kazati što je bilo kasnije. Rekao

mi je da je onaj čovjek s Komiteta na-


stavio dalje govoriti i rekao je: "Kad ti

fratri polože šoferski ispit, Vatikan će

im poslati auto i oni će ići po selima

propovijedati protiv komunizma."

Nakon pet šest godina s jednim

fratrom sam išao u Bugojno, u Bosnu.

Zaustavili smo se u kavani u Livnu da

popijemo kavu. Dok smo sjedili, dolazi

nam neki mlađi čovjek i pita me:

"Je li me poznajete?" Odgovorio sam

mu: "Ne!" On mi reče: "Ja sam onaj

koji sam Vas isključio u Splitu iz dvorane

s tečaja za polaganje šoferskog

ispita. Oprostite. Nisam kriv. Poslala

me je Udba da to izvršim." Rekli su mi

kasnije da je to taj čovjek po zanimanju

"pitur".

Za izgon s tečaja za polaganja šoferskog

ispita saznao je moj prijatelj

ing strojarstva Rudi Radaljac. Došao

nam je u samostan i ponudio se da

će nas teoretski spremiti za polaganje

šoferskog ispita. Ni on nije imao šoferskog

ispita pa je htio s nama polagati.

Fra Anđelko je odustao od polaganja,

a inženjer je dolazio samo k meni. Nakon

što smo obojica položili ispit, kazali

smo slučaj jednom inženjerovu poznaniku

u povjerenstvu za pokušaj polaganja

ispita i on se samo čudio.

U ono vrijeme smatralo se je, ako

neki svećenik položi šoferski ispit da to

nije u redu. Vjerojatno će auto koristiti

u nedozvoljeno. Uzalud mi je bilo što

sam položio ispit. Ne smijem nikome

kazati, a kamo li imati auto i voziti ga.

Nakon pola godine usudio sam se reći

fratrima u samostanu da sam položio

šoferski ispit. Nastao je tajac. Nitko mi

nije čestitao.

31

Onda je tako bilo, a danas, naš bi

narod rekao "čim se pile izleže iz jaja,

ima auto!"

Ipak mi je Vinko Montana, čije su

kćeri kod mene pohađale vjeronauk,

skleputio motor od raznih komada motorkotača

Gillera od 500 kubika bez prigušivača

(amortizera) talijanske vojske.

Rad motora strašno je bučio i moglo se

je čuti do Solina. Često je bio u kvaru.

Dobro je došao jer sam s njim jednom

prilikom spasio biskupa Franu Franića

kad su ga komunisti proganjali, tukli.

Zamolio me je da ga s motorom prevezem

do Dicma. Tamo je imao krizmu.

K meni je došao preobličen, u civilno

obučen, s opancima, s kapom rašketom,

neobrijan. Izgledao je kao seoski

starac. Krenuli smo ispod samostana

Gospe od Zdravlja. Na aute nismo nailazili

jer ih je tada u Splitu bilo samo

desetak. Vožnja do Solina bila je dobra

jer put je bio asfaltiran. Uz Rupotinu do

Grla bilo je nešto bolje, a prema Dicmu

vrlo slab, neasfaltiran, nasut pijeskom

i zemljom. Vozio sam prvom, drugom

brzinom, držeći se nogama o cestu da

se ne prevrnemo. Biskup me je dobro

obuhvatio oko prsiju. I sretno smo stigli

u Dicmo.

Posvuda je bilo opasno po život.

Nisam znao gdje te komunisti čekaju.

Redovito smo imali pratnju. Pred nekoliko

godina pozvao me je u splitsku

bolnicu Firule Mate Sarić za ispovijed.

Nakon ispovijedi rekao mi je: "Ja sam

bio sekretar partijske ćelije. (Ćeliju su

sačinjavali uz sekretara još dvojica i

njih trojica bili su odlučujući o sudbini

čovjeka). Članovi partijske ćelije bili su


za to da Vas ubijemo. Ja kao sekretar

ćelije nisam dopustio. Rekao sam im

da se Vi niste ništa ogriješili." Po drugi

put pozvao me je opet da ga ispovjedim,

ali u Prugovu. Poslije ispovijedi

isto je ponovio kao i gore. Na groblju

sam mu se u govoru zahvalio.

Na sv. Ivana (27. XII.) bila je sv.

misa u Broćancu gdje se ta svetkovina

svečano slavi. Okupilo se dosta svijeta

iz okolnih sela. Obaviješten sam da će

me komunisti ubiti. Da spriječe njihovu

namjeru, oko dvadesetak mladića iz

Broćanca i Dugobaba kružilo je cijelu

noć oko kuće u kojoj sam se nalazio da

me ne bi ubili. Iste večeri s istom namjerom

čekali su me i kod Čulića Klan-

Sv. Ivan (detalj), Caravaggio

32

ca u Konjskome. Bilo je dosta takvih i

sličnih slučajeva.

Bili smo izvan zakona. Najteže nam

je bilo što nam je bila uskraćena liječnička

i bolnička pomoć. Tada su se,

mogu sa sto postotnom sigurnošću

izjaviti, da su se javili liječnici i rekli

nam da se uvijek u slučaju liječničke

pomoći možemo bez ikakva straha k

njima obratiti. Ta odvažnost ne smije se

nikada zaboraviti i zahvalnost im mora

biti stalna. I do danas su ostali spremni

da nam pomognu u bilo kojoj bolničkoj

potrebi. Stoga im iskrena hvala.

U slobodno vrijeme u Splitu sam se

bavio fotografiranjem. Imao sam svoj

fotografski laboratorij. Izrađivao sam


vjerske slike razne veličine i davao župnicima.

Takvih slika oni nisu imali jer

komunisti nisu dozvoljavali izrađivati

niti uvažati izvana.

U Unešiću sam počeo sa snimanjem

milimetarskom pokretnom kamerom.

Stručno sam surađivao sa Jadran filmom

iz Zagreba. Izradio sam pokretni

film u boji, u trajanju od oko 45 minuta,

život časnih sestra Franjevki od Bezgrješne

u Šibeniku, s naslovom: "Kakve

smo takve smo, ali tvoje smo, Gospodine".

Drugi isto pokretni film u boji

snimio sam život novaka na Visovcu,

iste dužine s naslovom: "Nek je blagoslov

Gospodnji nad nama." Treći

sam film pokretni u boji snimio u Sinju,

iste dužine prilikom "250 godina prenosa

Gospine slike iz Rame u Sinj".

A četvrti film bio je iste dužine pod naslovom:

"Moj brat Andrija" (život na

selu). Nažalost, još su kod mene, neobjavljeni.

Bavljenjem s filmom bilo je mnogo

skupo pa sam taj "hobi" napustio i prebacio

se na tisak čestitaka za Božić i

Uskrs kada ih se nitko nije usudio tiskati,

jer nije bilo dopušteno bez državnih

vlasti. Poslije tiskanja očekivao sam

poziv državnih vlasti na odgovornost i

dosljedno da budem kažnjen. Prošao

sam "lišo". Otposlije malo po pomalo

su i drugi počeli tiskati božićne i uskrsne

čestitke.

Cijeli život proveo sam gotovo po

župama Dalmatinske zagore u promjeru

do 15 kilometara i pješice po neasfaltiranom

putu obilazio vjernike.

U Zadru sam, Šibeniku, Splitu i po

33

crkvenim arhivima u slobodno vrijeme

skupljao gradivo o prosvjeti u Dalmaciji,

posebno iz Provincije Presvetog Otkupitelja.

Gradivo sam tiskao tek kad

sam otišao u mirovinu i došao u Split.

Kroz cijelo vrijeme župnikovanja bio

sam kuhar. To je bilo na brzinu, uglavnom

neznalački, a osvjetljenje bila je

petroljača. Najteže mi je bilo pranje

rublja. Katkada bi mi došla rodbina i

oprala. Inače drugih puta obavljao sam

osobno. Bio sam prisiljen da držim, koliko

toliko i urednu kuću, pa sam vršio i

tu službu "čistačice".

Nije mi žao što sam gotovo čitav

dušobrižnički život proveo s vjernicima

Dalmatinske zagore. Ljudima treba

otvoriti dušu. Kad sam nastupao

u župu, u crkvi sam redovito s oltara

rekao: "Došao sam k vama da vam

pomognem. Ono što vi meni dajete to

je vaše. Slobodno dođite i uzmite, sve

vam je otvoreno. Mene ne pitajte. Ali

kad ja ne budem imao što jesti, eto me

k vama. Vjerujem da me nećete odbiti."

Takav moj stav bio im je neobično

drag. Zbog toga nikada nisu dopustili

da njihov pastir bude gladan.

Bio je težak, ali i ugodan život. Žrtva

je urodila plodom. Čovjeka smo podigli

iz mrtvila na noge, a on je život nastavio

s vjerom.

Žrtva i ljubav našeg čovjeka ne smije

se zaboraviti. Do smrti se mora poštivati!

A ja? Dugo i dugo godina bez

priznanja, u mirovini bez mirovine,

očekujem riječi"... uđi u kraljevstvo

Oca svoga!"

Fra Petar Bezina


"TEŠKO MI JE GLEDATI GLADNE"

"Časna sestra Terezija rekla mi je

kad bi fra Rafo dolazio u njihov samostan

u Sinju da bi rekao: Teško mi je

gledati gladne." To izjavljuje fra Rafina

nećakinja Mila. I po drugim mjestima

fra Rafo se susretao s gladnima, pogotovo

u vrijeme rata. Njemu i svima

nama Crkva stavlja prizore koji moramo

u tim trenucima promijeniti raspoloženje

i početi s božanskom dramom.

Krist navješćuje da će biti izdan, bičevan,

ubijen (LK 18, 31-43). Kroz vjekove

upozorava ljude na to jer se sudbina

Kristovih sljedbenika nije promijenila.

Fra Rafo naoružan snagom Kristovom

prije i u vrijeme rata provađa riječi

Kristove kalvarijske muke i trpljenja.

Stavlja ih pred oči ljudima koji su, moglo

bi se reći, svakodnevno u jadima

i bolima. Vidi križ na njihovim leđima

kog je teško bilo ukloniti. Susretao je

ljude ojađene, odnemogle, zapuštene.

Ali, kako pomoći? S njima je suosjećao.

Vrlo teško bilo je ukloniti glad na

koju je nailazilo prije rata, a posebno u

ratu. Zalagao se u tim teškim trenucima

koliko je mogao.

Gladni najviše prilaze k župnim i samostanskim

vratima. Znadu da neće

biti protjerani, a većinom da će biti uslišani.

Zbog ratnih prilika ljudi nisu mogli

obrađivati polja. Pojedine su vojske

plijenile ili uništavale usjeve. Posljedice

su osjetili većinom sirotinja, odnemogli

i slično. Fra Rafo je među njima.

Fra Rafo izgrađen u duhu Kristovu, ne

34

odbija ljude. Pristupa siromašnim, zapuštenim,

duševno osakaćenim i na

razne ih načine tješi, pogotovo u ratno

vrijeme. Najteže mu je bilo, kako kaže,

gledati gladne ljude. Znao je da je bol u

životu gorka činjenica. Krist je naukom

i primjerom rekao da preko trna boli do

cvijeća moramo proći, preko smrti do

uskrsnuća. To je lozinka, stvarnog puta

za svakog čovjeka, za svaku pravu i

dugotrajnu veličinu kojoj treba ukloniti

žalac i pretvoriti je u sredstvo veličine.

Osim riječima fra Rafo je znao i

djelom pomoći sirotinji. Često je puta

otkidao od svog zalogaja i iznosio sirotinji

koja je čekala pred samostanskim

vratima. Kao ptići zivali su ispred vrata,

a fra Rafo bi iz svojih širokih rukava

habita vadio komade kruha i davao

im. Svima nije mogao dati jer ih je bilo

mnogo, a nema odakle. Istina je da nije

bilo dana, a da fra Rafo nije bio s njima

i iz rukava vadio komadiće kruha ili nešto

slično.

Tješio ih je razumom. Bog će pomoći.

Neka ne očajavaju. Moraju trpjeti,

koliko mogu. Smirivao ih je citatima

iz Sv. pisma. U zlatnoj legendi pričali

su dok smo bili djeca kako je Bog poslao

anđela na zemlju da mu dovede

dušu jedne žene koja je mnogo trpjela

od gladi. Anđeo je pošao, ali se vratio

bez duše. Bog ga pita: "Zašto nisi doveo

dušu." Odgovorio mu je: "Nisam

mogao jer sam uz umiruću ženu našao

dvoje nejake djece pa mi je bilo teško


da ostanu kao siročad". Bog mu naredi

da pođe na morsko tlo i donese kamenčić.

Anđeo posluša i donese. Bog

mu naredi da ga razbije. I opet Anđeo

posluša te na svoje iznenađenje u kamenčiću

nađe dva živa crva. "Tko se

brine za njih", zapita ga Bog. Na to anđeo

nije znao odgovoriti.

Krist je na to odgovorio kad je govorio

o trpljenju, da život bez trpljenja

ne postoji, ne može postojati bez boli.

Samo bol preko križa i boli čovjek može

doprijeti do Petrova zanosa i reći: "Dobro

nam je ovdje biti, načinit ćemo sjenice

za stanovanje."

Prema iskazu fra Rafine rodbine

mnogo ih je bilo koje im je trebala prehrambena

pomoć. Bilo je teško obraćati

se bilo kome. Ljudi koji su nešto

Sv. Frano u ekstazi (zanosu)

35

imali čuvali su za sebe jer su se bojali

najgorega. Ipak fra Rafina rodbina

pošla je k njemu u Sinj. On im iz samostana

nije mogao ničim pomoći pa ih je

upućivao k nekim poznatim obiteljima

moleći ih da im pomognu. Stvarno su

im pomogli dajući im po nekoliko kilograma

pšenice. I oni izjavljuju da ih je

fra Rafo spasio od smrti.

I neke obitelji iz Radošića fra Rafi su

se obraćali. Ni tu fra Rafo nije zatajio.

Teško mu je bilo pri duši da im ne pomogne.

Odlazi u Čitluk i moli poznate

obitelji za pomoć. I uspijeva. Ljudi su

mu kasnije neobično bili zahvalni.

Fra Rafo za spašavanje ljudi od gladi

od Boga nije tražio nagradu za svoj

trud. Znao je da mu je dužnost u ovoj

zemaljskoj domovini pomagati ljude.


Zar nije bilo divno vidjeti fra Rafu kada

iz Sinja na leđima vlakom, a onda pješice

preko Radinja, u rusaku za sirotinju

nosi veliki kruh od preko šest kilograma.

Kada je Anaksagora ostavio bogatstvo

rodne kuće i civilne poslove da

se posveti proučavanju viših znanosti,

proglasili su ga bezbrižnim, nemarnim

i da ga nije stalo za domovinom, odgovorio

je: "Meni je domovina nebo."

Tko se brine za vječnu domovinu taj

se ispravno brine. Slično bi i fra Rafo

mogao odgovoriti onima koji govore da

nije njegova dužnost brinuti se za bijedne,

nego gradskih vlasti. Fra Rafo

se je držao Krista koji je došao zbog

čovjeka da mu pomogne. Fra Rafo je

zbog čovjeka osim materijalne pomoći

i svoj život položio. Krist mu je davao

snage.

Tko je dao jakost sv. Stipanu pod

kišom kamenica? Otvorena nebesa.

Tko daje snagu mučeniku dok je pod

mučilima? Slava vječnoga života. Pitali

su nekog pustinjaka u uskoj špiljici:

"Otkud ti crpiš snagu da izdržiš u

ovako mučnom životu?" Odgovorio je:

"Pogledam kroz prozor na dva prsta

nebo, i to mi je dosta". Samo dva prsta

neba, centimetar neba i duša se mišlju

i osjećajem hrani, crpi snagu i usrećuje.

Sveti je Filip Neri bio veseljak pa je

i kroz veselje poučavao. Nuđali su mu

kardinalski šešir, ali ga on baci u zrak i

reče: "Nebo, ne šešir... jer ako se uzoholim,

zbog šešira, izgubiti ću nebo."

Sažalijevajući i pomažući gladnu

sirotinju sebi je gradio nebo. Ljudi XX.

36

stoljeća ne slušaju pitanja o duši, vječnosti,

moralu. Sv. Pavao je prorekao

kad je pisao da će doći vrijeme kada

ljudi: "Zdrave nauke neće primiti, nego

će po svojim požudama skupiti sebi

učitelje jer ih uši svrbe. I odvratit će uši

od istine, a okrenut će se bajkama." (II

Tim 4, 3-5). Nije to fra Rafu privlačilo.

Svojim djelima dokazao je i u ovom

dobrom djelu da je pravi učenik i sljedbenik

Kristov. Sve od sebe daje da pomogne

čovjeku.

"Luda pamet gotova pogibelj", kaže

naša narodna. Tako govori i druga:

"Jao nogama pod ludom glavom." Ljudi

XX. stoljeća govorio je ostaviše izvor

vode, a izgubiše bunare koji ne zadržavaju

vodu (Jer 2, 13). Odvraćaju uši

od nauke Kristove, ali zato ne rade za

dobra, do kojih ni moljci ni rđa ne dopiru.

Odvraćaju uši od riječi Kristovih, ali

osuda je izrečena. "Tko pada na taj kamen,

razbit će se, a na koga on padne,

satrt će ga". (Mat 21, 44).

Sigurno je fra Rafo s ovim djelima

pomoći od gladi zaslužio veliku nagradu

u vječnosti. Pridržavao se je one

crkvene zapovijedi: "Napitati gladne,

napojiti žedne". To djelo milosrđa proneseno

je posvuda dokle je došlo ime

fra Rafino. Dužnost je svakoga čovjeka

pomoći bratu čovjeku, a pogotovo

svećenika. Fra Rafo nam je bio uzor.

Ne daj, Bože, da se budu ponavljale

slične prilike. Tada ne bi bilo dobro za

ljudski rod. Molimo Boga po zagovoru

fra Rafe da se ne bi više nikada nešto

slično dogodilo.

Fra Petar


PAPA IVAN PAVAO II. PROGLAŠEN BLAŽENIM

U RIMU U VATIKANU

1. V. 2011.

Na Trgu Sv. Petra u Rimu u Vatikanu

u nedjelju 1. svibnja 2011. papa Benedikt

XVI. proglasio je svog prethodnika

Ivana Pavla II. blaženim. Spomendan

mu je odredio 22. listopada, u dan kad

je godine 1978. službeno preuzeo papinsku

službu.

Hodočasnici su se okupili od blaženikove

rodne Poljske i iz drugih strana

svijeta na trgu sv. Petra i po okolnim

ulicama. Veliki ekrani postavljeni su na

četrnaest mjesta. Rimske vlasti, nakon

Tvoj sam čitav

37

analize zračnih snimaka, službeno su

izjavili da je bilo oko milijun i pol hodočasnika.

Na slavlju je nazočilo 16 šefova

država, među kojima belgijski kralj

Albert i španjolski prijestolonasljednik

Felipe sa suprugom Letizijom, i šest

šefova vlada, među njima i predsjednica

Hrvatske vlade Jadranka Kosor.

Proglašenje blaženim Ivana Pavla

II. pratilo je više od 2300 novinara.

Osim preko izravnog televizijskog i radijskog

prijenosa u brojnim zemljama


svijeta obred proglašenja se mogao

pratiti i preko društvenih mreža "Twitter"

i "Facebook".

Prije proglašenja blaženim, u skladu

s crkvenim propisima, pred papu

je Benedikta XVI. izišao papinski vikar

za Rimsku biskupiju kardinal Agostino

Vallini. Zatražio je od Prvosvećenika

Benedikta XVI. da slugu Božjeg Ivana

Pavla II. uvrsti među blaženike. Potvrdu

proglašenja blaženim podržalo je i

uvjerenje hodočasnika o svetosti Ivana

Pavla II.

Nakon pripreme papa Benedikt XVI.

preko mise, prema obredniku, proglasio

je blaženim Ivana Pavla II. Nakon

papinih riječi na licima vjernika primijetila

se radost. Uzvikivali su Sv. Ivane

38

Pavle II. moli za nas! Pod tim raspoloženjem

nastavila se je misa.

Nakon mise slijedili su drugi obredi

koje su pratile stotine milijuna vjernika.

Promatrali su dirljiv prizor otkrivanja slike

novog blaženika Ivana Pavla II.

S papom je koncelebrirao mons. Mieczyslaw

Mokrzycki, latinski nadbiskup

Lavova, rimokatolički.

S. Tobiana i s. Marie Simon-Piere prinose močnik s relikvijom

Potresno je bilo gledati svečani prijenos

prilika blaženog Ivana Pavla II.

Dvije časne sestre nosile su na oltar

moćnik s blaženikovom relikvijom. Relikvij

se sastojao od krvi koja je izvađena

Ivanu Pavlu II. nedugo prije smrti,

zbog eventualnog budućeg medicinskog

postupka. Život redovnica, koje

su moćnik nosile na oltar, povezuje sa


životom Ivana Pavla II. Jedna od njih

s. Tobijana, Poljakinja, članica Družbe

Službenica Presvetog Srca Isusova,

za čitavog pontifikata Ivana Pavla II.

osobno je služila. Druga s. Marie, Si-

mon-Pierre, članica Kongregacije malenih

sestara Materinstva, zagovorom

bl. Ivana Pavla II. čudesno je ozdravila

od Parkinsonove bolesti.

Na svršetku slavlja papa Benedikt

XVI. zahvalio se brojnim izaslanstvima

Ivan Pavao II.

39

i onim koji su sudjelovali u organizaciji

slavlja, kao i vjernicima koji su došli iz

njegove rodne Poljske i iz dalekih zemalja

svijeta da učestvuju proglašenju

blaženim Ivana Pavla II.

Nakon svečane mise Papa Benedikt

XVI. ušao je u baziliku sv. Petra

da bi počastio tjelesne ostatke novog

blaženika.

Urednik


MISNO SLAVLJE U PRUGOVU PRIGODOM

100. OBLJETNICE FRA RAFINA ROĐENJA

PREDVODIO FRA ANTE JURIĆ TALAJA

Stota obljetnica rođenja fra Rafe

Kalinića u župi Prugovo, fra Rafinu

rodnom mjestu, 7. studenoga, proslavljena

je svečanom misom koju je

predvodio fra Ante Jurić Talaja, župnik

Čvrljeva.

Propovjednik je kazao: - Došli smo

u ovu našu, lijepu crkvu koju naši stariji

napraviše, a mi je s velikom ljubavlju

obnavljamo. Budimo na to ponosni.

Fra Ante Jurić-Talaja slavi sv. misu

40

Danas ne slavimo ovu misu za fra

Rafu Kalinića jer: Duše su pravednika

u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka

nikakva. Sveti Ivan u svom Otkrivenju

kaže: Vidjeh: evo velikog mnoštva, što

ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog

naroda i plemena, i puka, i jezika! Stoje

pred prijestoljem i pred Jaganjcem

odjeveni u bijele haljine, palme im u

rukama. U tom mnoštvu nalaze se i


toliki sinovi i kćeri iz našeg hrvatskog

naroda. Među njima, vjerujemo, i naš

fra Rafo. On se sigurno, moli kod Boga

za svoje i naše Prugovo. Danas slavimo

dan kad je prije sto godina jedno

dijete svojim plačem najavilo dolazak

na ovaj svijet. Njegov kratki životni put

okrunjen je palmom mučeništva. Zato

se s ljubavlju i ponosom sjećamo današnje

obljetnice.

Krv mučenika novo je sjeme kršćana!

Brojna redovnička zvanja župe

Prugovo plod su mučeničke krvi fra

Rafe Kalinića.

Već u dječju dušu duboko mi se

usjekao razgovor o poginulima i pogubljenim

u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Uvijek se tiho i oprezno o njima

govorilo. Osobito o onima koji su pali

od zločinačke "oslobodilačke" ruke.

Vjernici slušaju sv. misu

41

Zapamćena su i mjesta njihove nesretne

smrti. Prolazeći pored tih grobišta,

a osobito navečer, kad bi zazvonila

Zdravo Marija sa zvonika sv. Ante, molio

bi se: Mrtvi naši Bog Vam dao pokoj

vječni! Navodno, čuo se glas: A vama

živima zdravlje i veselje!

Sjećam se razgovora iz djetinjstva u

mojoj kući o fra Rafi Kaliniću. Govorilo

se o njegovom svetačkom životu i mučeničkoj

smrti. Osobito se sjećam jednog

razgovora, a potaknuo ga je naš

župnik koji je govorio s oltara o fra Rafi

i o potrebi novih duhovnih zvanja. Želeći

u župi ojačati kršćanski život.

U Prugovu su pronađeni starokršćanski

tragovi. Prvi put se spominje

1397. godine. Spadalo je pod župu

Zmino koje se spominje za kralja Zvonimira

1083. U srednjem vijeku pripa-


da župi Klis. Župa je postala samostalna

1690. godine. Prvi poznati župnik

bio je fra Lovre Jazičić iz Duvna 1690.

- 1696., koji je ponovno župnik 1700.

- 1703. godine. - Istaknuo je fra Ante

spominjući svećenike i redovnike te redovnice

rodom iz ove župe.

-

REDOVNICI:

Fra Šimun Kalinić, Broćanac, oko

1693.- Sinj. 1774

- Fra Ilija Bašić, Prugovo, 1700.-

Gala, 1764.

- Fra Marijan Varvodić, Prugovo

1736.- Sinj, 1772., časni brat.

- Fra Rafo Kalinić, Prugovo, 6. studenoga

1910.- Zapaljen u Brnazama,

24. IX. 1943.

- Fra Ivan Bezina, Prugovo, 1908.ubijen

1948.

Pričest vjernika

42

- Fra Ivan (Jerko) Jurić, Prugovo,

1913.- Split, 1983.

- Don Toma Bašić, Prugovo, 1913.-

Šibenik, 2003.

- Fra Petar Bezina, Prugovo, 14. IV.

1917.

- Fra Ivan (Jerko) Vuka, sin fra Rafine

sestre Ive, Prugovo, 1925. - Promina,

1990.

- Don Josip Jurić, salezijanac, Prugovo,

1927.- Split, 2010.

-

-

-

-

-

-

Fra Jerko (Mate) Jurić, Prugovo,

1931.- Split, 2008.

Don Ante Jurić, Prugovo, 1933.-

Split, 2009.

Fra Silvestar (Stanko) Bota, Prugovo,

1939.

Fra Dujo Boban, Prugovo, 1942.

Fra Ante Jurić, Prugovo, 1946.

Fra Ante Jurić Talaja, Prugovo,

1946.


-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Fra Branko Mijić, Prugovo, 1952.

Don Dalibor Milina, 1977. (Otac mu

je iz Prugova)

Don Ante Delić, 1964. (Majka mu je

iz Prugova)

REDOVNICE:

S. Vendelina (Ana) Mijić

S. Darija (Ivka) Bota

S. Davorina (Mara) Jurić

S. Ana Marija (Ana) Jurić

S. Animira (Ana) Jurić

S. Antonija (Mila) Jurić

S. Marija (Jelena) Mijić

S. Tamara (Ana) Bota

S. Stela (Ikica) Mijić

43

Na kraju mise, fra Ante je upitao: -

Majke i očeve Prugova, jeste li se umorili

od života? Molite se Rafi, da Bog po

njegovu zagovoru pošalje svećenika,

jer mi, vaši svećenici, rođeni iz Prugova,

pomalo obolijevamo i u poodmakloj

smo životnoj dobi. Držim da smo mi svi

plod njegove mučeničke smrti, a osobito

to držim za sebe, istaknuo je fra

Ante Jurić Talaja.

U sv. misi su sudjelovali najvjerniji

fra Rafini štovatelji. Nakon mise, hodočasnici

i fra Rafini štovatelji posjetili

su fra Rafinu rodnu kuću, te su kod fra

Rafine rodbine u obitelji pok. Mate Kraljevića

s ljubavlju ugošćeni.

D. S. Z.


UZORITI KARDINAL JOSIP BOZANIĆ

O HAAŠKOJ PRESUDI NEPRAVDA JE

POGODILA CIJELI HRVATSKI NAROD

Nagovor kardinala Bozanića na

križnom putu na Ksaveru (Zagreb)

Mi znamo da nas ne mogu slomiti

sve svjetske sile, ni domaći mešetari

koji nas žele uvjeriti kako smo

krivi, kako ne trebamo biti zabrinuti,

kako je osuđena samo jedna politika

i ništa drugo. U svjetlu Kristove

patnje mi dobro znamo što je istina.

Nakon pobožnosti križnog puta na

Ksaveru u Zagrebu u Nedjelju Muke

Gospodnje, 17. travnja, nadbiskup zagrebački

kardinal Josip Bozanić pred

više tisuća vjernika održao je sljedeći

nagovor:

Ovih dana Velikog tjedna s odanom

pobožnošću slijedimo Krista na njego-

44

vom križnom putu. Dolazimo k Isusu

sa žarkom vjerom da njegova otkupiteljska

patnja preobražava naša srca i

naše živote, te sa zaufanom molitvom

da nam patnja Božanskog otkupitelja

postane izvorom snage i nade u našim

patnjama, kako bismo i mi poput

Krista proslavili Oca i prihvatili njegovu

volju u svojim životima. Ipak, danas se

u slobodi djece Božje, tom neizmjernom

daru Kristovog otkupljenja, u ovim

danima kada smo kao pojedinci i kao

narod potreseni nepravdom koja se

nanosi onima koji su časno branili svoj

dom te čitavoj državi Hrvatskoj, pitamo

kako razumjeti, kako prihvatiti, kako tumačiti

sve ove događaje?

Premda kao vjernici spoznajemo

kako je Kristova otkupiteljska žrtva cjelovita

žrtva našeg otkupljenja s ničim

uspoređivana te da je trebamo očuvati

u njenoj posebnosti, ipak znamo

da Isus u svojoj patnji nikada nije bio

promatran izolirano, bez obzira kako

tome pristupili. Isus supati s nama i

mi supatimo s njime. Baš onako kako

to svjedoči apostol Pavao u poslanici

Kološanima: "Radujem se sada dok trpim

za vas i u svom tijelu dopunjam što

nedostaje mukama Kristovim za Tijelo

njegovo, za Crkvu (Kol 1, 24). Mi smo

dionici Isusove agonije do kraja svijeta,

ma jedino On istinski supati s nama.


Jedino udjelom u njegovoj patnji možemo

doći do udjela u preobrazbi njegova

uskrsnuća."

Sve činiti da istina

dođe na vidjelo

Prihvaćajući našu patnju, prihvaćajući

patnju našeg naroda, prihvaćajući

patnju onih koji su ovih dana nepravedno

osuđeni, mi molimo Gospodina

da bude njihov i naš supatnik, da im

dade snage i jakosti u njihovoj i našoj

agoniji života, agoniji koja upravo kroz

Raspelo

45

patnju otkriva sav prividan sjaj, a zapravo

bijedu svih onih koji su zbog sljepoće

srca pristali biti dionicima mračne

zavjere protiv istine, dobrote i ljubavi.

Premda znamo da je jedino Krist

Gospodin potpuno nevin od svake krivice

i premda znamo da ne smijemo

olako svoje patnje uspoređivati s njegovim,

a ipak se nadamo jednom da

se i naše patnje i patnje sviju koji su bili

žrtve nametnutog rata u Hrvatskoj, od

godine 1991. do njegovog završetka, u

ovom trenutku suobličuju i pridružuju

Kristovoj patnji.


Na tome putu mi smo pozvani poput

Krista sve činiti da istina dođe na

vidjelo, premda se čini da je zgažena;

pozvani smo poput njega vlastitom

odgovornošću, zalaganjem, dobrotom

i spremnošću na žrtvu raskrinkati sve

one sitne duše na pozornici u prvom

redu domaćih, a i svjetskih, političkih i

društvenih zbivanja, koje pod prividom

blještavila ne vide svoju bijedu pred licem

istinske patnje i pravednosti.

Dižući svoj glas protiv nepravde,

koja je pogodila ne samo pojedince

nego i cijeli hrvatski narod kao i svakog

istinoljubivog građanina Hrvatske, mi

znamo i vjerujemo da se mir može postići

samo kao djelo pravde. Mi samo

tako znamo da nas ne mogu slomiti ni

svjetske sile, ni domaći mešetari koji

nas žele uvjeriti kako smo krivi, kako

ne trebamo biti zabrinuti, kako je osuđena

samo jedna politika i ništa drugo.

U svjetlu Kristove patnje mi dobro znamo

što je istina."

Poziv odgovornima na

preispitivanje svoga djelovanja

Stoga s ovog mjesta molitve pozivam

vjernike na obraćenje srca, misli

i djelovanja. Pozivam hrvatski narod i

sve građane Hrvatske da budu dostojanstveni

i odlučni u raskrinkavanju laži

i nepravde ali u zalaganju za zajedničko

dobro da budu razboriti i odgovorni

pred sadašnjošću i budućnošću svojom

i svoje djece. Pozivam odgovor-

46

ne da preispitaju svoje djelovanje i da

učine sve kako bi zaštitili dostojanstvo

hrvatskog naroda koji znade patiti, ali

koji ne želi biti izigran i prodan za šaku

srebrnjaka.

Ponavljam riječi blagopokojnog kardinala

Franje Kuharića: "Razgovarajte

s velikima s polazišta principa, nikada

na koljenima. Principi su oružje i zato

kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti

nastupi pred svijetom, ona je jaka pred

jakima". (Govor na susretu u Predsjedničkim

dvorima, 29. rujna 1997.). Vodstvo

hrvatske države pozvano je ispraviti

ondje gdje je još moguće - eventualne

propuste i učiniti sve što je potrebno

kako bi pobijedila istina i pravednost,

što jedino može jamčiti uspostavu mira

i suživota u našoj državi i ovom dijelu

Europe.

Kao Crkva u hrvatskom narodu čuvamo

dragocjeno iskustvo duhovne

snage da nas je u teškim povijesnim,

iskušenjima spasila jedino Božja pomoć

koju smo osjetili u dubokoj povezanosti

s Kristovom Majkom, sigurnim

znakom naše nade i utjehe. Stoga pozivam

vjernike na molitvu Trojednom

Bogu. Molimo za naše generale i njihove

obitelji. Molimo za sve žrtve nametnutog

nam rata.

Molimo za sve koji su gladni i žedni

pravednosti. Treba se nadati, što se

kršćanskim rječnikom prevodi: treba

moliti kako bi dobro pobijedilo. Neka

nas u tom djelu naše vjere trajno prati

zagovor Presvete Bogorodice Marije i

blaženog Alojzija Stepinca."

Glas koncila, Zagreb, broj 17, 24. IV. 2011.


FRA RAFINO SLOBODNO VRIJEME

Riječi slobodno vrijeme čovjeku

omogućuje da radi što god hoće. Nije

spriječen ničim niti postoje ikakvi propisi

koji bi ga na to vezali. Prema svojim

sklonostima određuje u što će provesti

vrijeme. Mlađi provode vrijeme po kafićima

ili su na raznim zabavama, a stariji

se uglavnom druže s ljudima svoje

dobi. Ima velik broj koji slobodno vrijeme

provode u polju, građevini, u kakvoj

radionici ili ustanovi.

Teško je gledati drogaše koji uzimaju

razne droge od, kojih obolijevaju

bez ikakve liječničke pomoći. Jednako

je teško gledati i pijance koji sav svoj

imetak troše u alkoholna pića.

Nekima je kafić dnevni boravak.

Pred njima su kava, razna alkoholna

pića. Prekomjerno uzimanje jednog

ili drugog dovodi do raznih oboljenja.

Neki su zadojeni cigaretama u kojima

je nikotin, tekuća supstanca biljke duhana

koja se nalazi u svim vrstama

cigareta. Pušenjem nikotin se udiše s

dimom, remeteći ravnotežu zraka i krvi

u plućima. Samo jedna cigareta ubrzava

rad srca i povećava krvni pritisak.

Cigarete sadrže ljepljivu tvar, zvanu

katran, koja se lijepi na pluća, izaziva

žutilo zubi i prstiju. Ako osoba puši kutiju

dnevno cigareta kroz godinu dana

na plućima će mu se nataložiti litra katrama.

Dim cigarete sadrži oko 400 kemijskih

tvari. Mnoge su otrovne. Više

od 40 njih uzrokuju rak. Izgledi pušača

47

da dobije rak pluća deset puta su veći

nego nepušača. Dim cigarete je štetan

za sve koji ga udišu, uključujući nepušače,

itd.

Kod fra Rafe nije postojalo slobodno

vrijeme. Ono vrijeme, kada bi se fratri

šetali ili odlazili na ispomoć župnicima

ili bili negdje na odmoru, fra Rafo bi

vrijeme koristio u molitvi ili u razna dobra

djela. Znao je da su ljudi zaboravili

kako se na mig stvoriteljev pokreću nebesa,

zemlja, povijest ljudi. Stoga je on

klečao i molio Stvoritelja i Uzdržavatelja

svega postojećeg. Krist mu je dao

primjer. Kao dijete ide u hram da moli.

Na krštenju silaskom Duha Svetog, on

moli. Mnoštvo ga želi učiniti kraljem,

on se povlači i moli. Na križu umire i tu

moli. (Luk 3, 21, 16, 12).

Lacordaire je rekao da je molitva

svemoćni čin. Krist nam ju je preporučio:

"Ako nešto zamolite od Oca u moje

ime, dat će vam." (Iv. 16, 23). Fra Rafo

slijedi Krista. Po kućnom redu uvijek je

na molitvi točan. Kad ničim nije zauzet,

njegova usta ne miruju. S njima miče,

potiho izgovara molitvice, razmišlja o

otajstvima vjere ili prebire zrnca krunice.

Njegov školski kolega s fakulteta

fra Stipan Šandrić kaže da ga se je

često vidjelo kako se nalazi u sakristiji

ili oko nje. Bojao se da netko dođe na

ispovijed, a da nema nijednog svećenika

za ispovijedanje. Stoga je on uvijek

bio na raspolaganju.


Želio je imati vezu s ljudima kojima

je želio pomoći. Pristupio bi im skromno

i započeo razgovor iz njihova života.

Zanimao ga je njihov obiteljski život. U

takvim razgovorima svrnuo bi razgovor

na njihovo duhovno stanje. Bitna toč-

ka razgovora bio bi Bog i Bl. Djevica

Marija. Takav način razgovora naslijedio

je od svog magistra fra Ante Antića

koji je svakom studentu ili sugovorniku

predočavao Boga, Isusa i Bl. Djevicu

Mariju. To je činio i svakom svećeniku.

Fra Rafo je bio njegov vjerni nasljed-

Anđelov navještaj (detalj), Duccio di Buoninsegna

48

nik. Redovito bi nastojao svrnuti misli

na upoznavanje samog sebe.

Nama đacima između satova znao

bi vrijeme iskoristiti pa bi razgovor svrnuo

na nešto iz znanstvenog područja.

Sjećam se kako je jednom prilikom go-

vorio da je na fasadi grčkog hrama u

Delfima stajao natpis: "Upoznaj samog

sebe!" To je prvi i najglavniji predmet

u školi života. Zamislimo samo kako bi

svijet izgledao kada bi ljudi bili svjesni

da su ljudi, a ne postupaju kao ljudi.

Nitko se ne smije zvati pametnim ako


u ovoj znanosti ne prima odličnu ocjenu.

To je nama bilo zanimljivo. Ali ovaj

razgovor imao je pozadinsku svrhu, a

to je da u školi moramo dobivati dobre

ocjene. Moramo učiti.

Često ga se je vidjelo u samostanskom

dvorištu, kad je drugim fratrima

odmor, kako pristupa k mladićima. Na-

kon razgovora s njima odlazi na šetnju.

Raspravljaju o vjerskim istinama, osobito

u ono vrijeme kad se je komunizam

razmahao. Nakon toga započeo bi krunicu

bl. Djevice Marije. Poslije toga nadodao

bi razne molitve svecima moleći

ih za dobro hrvatskog naroda.

Bijeg iz Egipta, Giotto

49

U svoje slobodno vrijeme vidi ga

se po hodnicima kako šeta, razmišlja i

moli ili kako u večernjim satima, poslije

samostanske šutnje u 10 sati odlazi

u kapelicu klerika i stojeći na nogama

razmišlja, moli najmanje pola sata.

U ratno vrijeme odlazi po selima

Sinjske krajine i ljudima pomaže sa-

vjetom, molitvom ili kakvim materijalnim

dobrima, posebno hranom. U isto

vrijeme uz opasnost po život odlazi u

susjedna sela Sinja, Splita pomoći župnicima

ispovijedati ili propovijedati.

U Prugovu je bio tri puta. Jedanput je

išao s vlakom do Dicma, a onda pješi-


ce preko Radinja noseći u rusaku oko

pet kilograma kruha za gladne u Prugovu.

Fra Frano Kamenjarin bio je dugo

vremena teško bolestan i nije pohađao

nastavu. Izgubio je mnogo gradiva.

Kad je ozdravio, pokušao je nadoknaditi

izgubljeno gradivo. Išlo je teško. Za

to je saznao fra Rafo, pa je fra Franu

pozvao k sebi i rekao mu da će ga on

u slobodno vrijeme poučavati latinski

i grčki. Fra Frano je dva mjeseca dolazio

k njemu u sobu. Fra Rafo ga je

strpljivo poučavao. I fra Rafo je uspio

nadoknaditi mu izgubljeno gradivo.

Zbog osiguranja grada Sinja grad

je bio opasan bodljikavom žicom. Postojali

su "blokovi" preko kojih se je

ulazio ili izlazilo iz Sinja. Jednom prilikom

teški bolesnik iz Glavica tražio je

svećenika. Nitko se nije usudio ići zbog

opasnosti po život. U slobodno vrijeme

svojevoljno se javio fra Rafo. Došao je

do bloka kod kapelice sv. Ante. Dalje

nije mogao. Straža nije dopuštala. Na

njegovo uporno traženje straža ga je

ipak pustila na njegovu odgovornost.

Nakon podijeljenih sakramenata sretno

se vratio.

Drugom prilikom u slobodno vrijeme

odlazi u Prugovo s vlakom do Klisa, a

odatle pješice do Prugova. Prolaze-

50

ći preko Kočinjeg Brda čuo je kako u

gostionici psuju Boga, Bl. Djevicu i

sve što je Božje. Zaustavio se je pred

gostionicom, klekao na gola koljena i

molio oko pola sata za zadovoljštinu za

nanesenu uvredu Bogu.

Drugom prilikom došao je vlakom

do Klisa, a onda pješice do Prugova.

Održao je sv. misu, a crkvu su zaokružili

partizani. Crkovinari su odmah u

potkrovlju isparali daske da bi fra Rafu

sakrili između dasaka i svoda. Srećom

nije trebalo. Partizani su otišli i nikome

nisu ništa učinili.

U njegovo slobodno vrijeme rodbina

ranjenog Stipe Čarića iz Brnaza tražila

je svećenika da bi podijelio sakramente

teško ranjenom Stipi. Župno osoblje

nije se usudilo poći, a fra Rafo se je

svojevoljno javio i pošao uz opasnost

života. Straža mu preko bloka nije dala

prolaz zbog opasnosti. Ipak mu je nakon

izvjesnog vremena dopustila proći

na njegovu odgovornost. Došao je k

bolesniku i podijelio mu sakramente

umirućih. Na povratku prema Sinju zaustavio

se kod zaseoka Malbaša. Prigovorio

je Nijemcu zašto ubija pravedne

ljude i pale im kuće. Nijemac ga bez

ikakva obrazloženja zgrabio i bacio u

goruću kuću Ivana Malbaše u kojoj je

potpuno izgorio.

Fra Petar Bezina


ČETRDESET PET ŽRTAVA FRANJEVAČKE

PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA

(1942.- 1992.)

Kroz oko pedeset godina komunističke

vlasti u Jugoslaviji ubijalo se u

Jugoslaviji i u inozemstvu "u ime naroda".

Tko je taj narod? Komesar

(vojni), Kos (tajna policija), Udba

(Uprava za državnu bezbednost),

Komitet! Partijska ćelija!

Partizani su bili uglavnom propali

studenti, neradnici, skitnice, kriminalci,

pljačkaši, ljudi bez morala, otimači

dobara ljudima koji su svojim znojnim

licem i žuljavim rukama kroz čitav život

sticali da bi u starosti sa svojom obitelji

pristojno završili svoj život. Prijeteći

oružjem mladost su nasilu, goloruku,

nepoučenu u rukovanju oružjem, odvodili

na bojišta i stavljali u prve redove

da se bore protiv Talijana, Nijemaca

naoružanih modernim oružjem, ili protiv

svog vlastitog hrvatskog naroda,

jednostavno da nevini ginu.

U ratu, na prostorima Jugoslavije

ubijeno je bezbroj pravednih ljudi. Ali

ne razumijem da su ljude ubijali s tupim

oruđem, sjekli na komade i obješali o

stabla ili ostavljali na zemlji za hranu

životinjama, pekli na ražnju, žive bacali

u jame, što ne čine ni divljaci Azije

i Afrike. Poslije rata komunisti su se,

po praksi Sovjetskog Saveza, razletili,

vjerni "srpu i čekiću", kao jastrebovi po

(Nastavak)

51

tuzemstvu i inozemstvu, po naređenju

Ozne (Udbe) da tajnovitim načinom

ubijaju sumnjive intelektualce i svakog

onog koga su se bojali da može naškoditi

komunističkoj partiji u Jugoslaviji.

Htjeli su se riješiti kreme hrvatskog naroda.

U tuzemstvu podižu namještene

sudske postupke i ljude bez pravnog

osnova osuđuju na smrt ili zatvor.

Tko ima "pravo" oduzeti život čovjeku?

Samo Bog koji ga je stvorio!

Ako je čovjek počinio neko kazneno

djelo, po zakonu ga se može kazniti

primjerenim kaznama ali ne smrću!

Komunisti su uvijek naglašavali i pozdravljali

se: "Smrt fašizmu - sloboda

narodu!" Zar smrt samo talijanskom

fašizmu, njemačkom rasizmu, japanskom

militarizmu? A što je bio komunizam?

Najveći fašizam! Prikrivali su

ga pod nazivom antifašizam, a naglašavali

da je to demokracija. Kolika je

to laž i zavaravanje ljudi! Mnogi su ljudi

vidjeli njegovu laž. Tko bi im se usudio

suprotstaviti ili kazati istinu, čekala bi

ga u najmanju ruku tamnica!

A gdje je ona izreka: "Sloboda narodu!"

Oduzeli su čovjeku njegovu

osobnost, nastojali ga materijalizirati.

Tvrdili su da je čovjek bez duha. Usporedili

su ga s običnom životinjom. Tko


se je mogao tome suprotstaviti?! Gotovo

samo crkveno osoblje uz vrlo mali

broj građana.

Nevjerojatno, ali je istinito. U nekim

mjestima kao primjerice u Drveniku

kod Makarske. Mjesni odbor zabranjuje

župniku preko sv. mise na godišnjicu

smrti poginulog hrvatskog vojnika spomenuti

njegovo ime i za njega sv. misu

reći. Sloboda narodu!

Mogle bi se knjige i knjige napisati

kako su komunisti sprječavali slobodu

na svim područjima ljudskog djelovanja,

služeći se raznim sredstvima kao

progonima, zatvorom, smrću i slično

da ljude zarobe...

Zar se može zaboraviti u samoj

Španjolskoj za komunističke revolucije

ubijenih sedam tisuća svećenika i trinaest

biskupa. Nepobitna je činjenica

da su mnoge potkivali čavlima kao konje,

a tisuće i tisuće građana ubili su.

Prema procjeni njemačke publiciste

Jacobi Klaus u knjizi "Mein Tagebuch"

(Moj dnevnik) prvo mjesto zauzima

Mao-Ce-Tung za stradanja 50 milijuna

žrtava, Staljin za 40 milijuna, zatim

Čang Kaj-Šek za 10 milijuna, Lenjin za

4 milijuna, Maršal Tito s milijun žrtava.

Koliko je ubijeno u Meksiku i drugim

komunističkim zemljama? Teško

je točno znati. Francuski povjesničari

službeno su izjavili da su komunisti u

komunističkim zemljama ubili najmanje

139 milijuna ljudi.

Za vrijeme komunističke vlasti, gotovo

nitko, nije smio spomenuti da su

komunisti ubili nekog iz obitelji ili općenito

od ljudi. Odmah ga je milicija (poli-

52

cija) pozivala na odgovornost, sa strogom

pripomenom da ne smije govoriti

protiv državnih odluka.

Stupanjem na vlast Hrvatske Republike

počelo se je iznositi pred javnost

koliko su komunisti u ratu i poraću ubili

pravednih ljudi. O tome se pišu knjige,

održavaju kongresi. Ljudima se predočuju

žrtve rata i poraća.

Grad Kaštela htio se je odužiti ubijenim

kaštelanskim svećenicima za

njihovu privrženost narodu, čuvajući

mu vjeru i naciju, sa stručnim predavanjima,

govorom preko televizije Jadran

te podizanjem spomenika u Kaštel

Novom. Svećenici nisu mogli prihvatiti

komunističku ideologiju, shvaćanje. U

komunističkom materijalističko-bezbožničko

truležu još se trzaju pojedinci,

misleći da će im ponovno oživjeti

trulo stablo socijalizma - komunizma,

pa se oglasuju preko medija izjavljujući

da se iznašanjem ubijenih kaštelanskih

svećenika i ostalih svećenika

i ljudi kvari mladež. Pokušavaju da

se prešute zločini koja su učinili hrvatskom

narodu.

Komunisti imaju "pravo" ubiti mog

oca, majku, braću, sestre..., a ja nemam

PRAVO reći da su ih oni ubili!

Koja je to odvažnost, teror, logika! A tko

su to oni?! To su oni koji su oteli crkvenu

i građansku imovinu, koristili kredite

stranih država, pa gradili sebi kuće, kupovali

stanove, gradili vikendice, kupovali

aute ne samo za se već i za svoju

djecu koju su školovali na fakultetima.

A čijom imovinom?! Jesu li to zaradili

svojim žuljavim rukama? Ako jesu,


onda im svaka čast! Ako su oteli drugome

imovinu, kako se smiju pojaviti pred

javnošću! Hoće da nad narodom i dalje

vrše silu, teror, ne dajući mu da svijetu

kaže istinu kolika su zlodjela počinili!

Svaki bi se onaj, koji je počinio zločin

prema bilo kojem čovjeku, morao sakriti

u mišju rupu, ne pojavljivati se pred

javnošću i činiti pokoru živeći u pećini

poput sv. Jere da mu Bog ublaži vječne

kazne. Ako su preminuli s ovog svijeta

neka im Bog sudi. Ako ih još ima živih,

53

nek se pokaju i traže milost u Boga da

im oprosti zlodjela. Mi im opraštamo i

nećemo ih proganjati podižući sudske

postupke zbog njihovih zločina tražeći

odgovarajuće kazne!

Među komunističke žrtve u prošlom

broju glasila opisano je dvadesetčetri

franjevca svećenika koje su komunisti

u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili.

U ovom broju obrađujem dvadeset i

jednog franjevca.


25. - Fra Petar Paviša Antin i Marije

Mihaljević rođen u Hrvacama 29. listopada

1904., ređen je za svećenika u

Makarskoj 21. VII. 1929. Zadnja mu je

služba bila župnik u Baškoj Vodi. Partizani

su ga osudili na smrt Nakon posjete

brata Duje u Zemunu vraćao se

parobrodom "Jadro" prema Makarskoj

8. XII. 1943. Između Sućurja i Drvenika

partizani su zarobili brod, svu hranu i

oko pedesetak ljudi među kojima je bio

i fra Petar. Odveli su ih na Hvar i fra

Petar je bio osuđen na smrt. Odveden

je na gradsko groblje i nakon zadržavanja

nekoliko minuta u crkvi izašao je

i rekao: "Sada činite što hoćete".

26. - Fra Ante Pavlov Šantin i Ivanice

Jurić rođen u Kaštel Gomilici 25.

III. 1905., ređen je za svećenika 29.

srpnja 1928. Zadnja mu je služba bila

župnik Kruševa. S oduševljenjem je

dočekao proglašenje NDH. Znao je

da su četnici brojniji pa se povezao s

pravoslavnim popom da ga zaštiti. Fra

Antu su partizani uhitili s još trojicom

Kruševljana i odveli u zaselak Dopuđe.

Nakon ispitivanja pustili su ga na

slobodu. Ponovno su ga uhitili i odveli

u Žegar i osudili na smrt. Mučili su ga

užarenom žicom, urezivali mu slovo U

na čelo, žicom probadali mu jezik. S

kule (utvrde) su ga bacili s visine oko

šest metara na zemlju i onda u zatiljak

pucali i tako ga ubili.

55

27. - Fra Vlade Pavlov Karlov i Ivanice

Šantić rođen u Kaštel Gomilici 27.

II. 1900., ređen je za svećenika 29. VII.

1923. U Kruševu je župnik od 1929.

Nije podržavao režim Aleksandra Karađordevića

pa je u Šibeniku osuđen na

osam mjeseci zatvora. Godine 1936.

premješten je za župnika u Zlopolje.

Tu se skrivao preko godinu dana. Zbog

opasnosti po život sa Zlopolja otišao je

u Sinj. Povlačenjem hrvatske vojske iz

Sinja prema Splitu i on se je povlačio.

Partizani su ga uhitili u Dicmu i odveli u

Sinj u zatvor. Iz zatvora je izveden 27.

X. 1944. i nestao.

28. - Fra Jozo Poljak Josipov i

Kate Milun rođen u Sinju 19. III. 1908.,

ređen je za svećenika 27. VIII. 1933.

Za NDH župnik je u Perušiću u Ravnim

Kotarima. Zbog opasnosti po život

3. XI. 1944. preko Drniša otišao je u

Knin, a onda u Zagreb. Povlači se s

hrvatskom vojskom iz Zagreba prema

Austriji. Partizani su ga kod Maribora

zarobili i vratili nazad. Pobjegao im je i

skrivao se negdje oko Vukovara. Odatle

je krenuo prema Istri. Njegov su bijeg

prijavili partizanima. Uhićen je 22.

IX. 1945. i upućen u Zadar, a onda u

Split. Tu ga vojni sud osuđuje na smrt.

Strijeljan je u Trogiru i pokopan u Trogiru.

Kosti su mu prenesene u Sinj.


29. - Fra Bone Radonić Mijin i Joze

Radić rođen u Kotezima, župa Vrgorac

12. II. 1888., ređen je za svećenika

26. VII. 1914. Neobično je volio svoju

hrvatsku zemlju. Bio je franjevački i

kršćanski filozof. Nakon dolaska partizana

u Makarsku u listopadu 1944.

povlači se s hrvatskom vojskom prema

Mostaru i pješice s hrvatskom vojskom

do Sarajeva, a onda prema Zagrebu.

Dne 6. svibnja 1945. odlazi s hrvatskom

vojskom prema Austriji. Smjestio

se u mariborski samostan. Komunisti

su ga pronašli i odveli u Zagreb u zatvor.

Vojni sud u Zagrebu 9. VI. 1945.,

kome je predsjedao Vlado Ranogajac,

osuđen je na smrt.

30. - Fra Serafin Rajić Antin i Jele

Šitun rođen u Cisti (Imotski) 2. XII.

1913., ređen je za svećenika 1938.

Odlazi u Rim i na Antonijanumu radi

u Skotističkoj komisiji. Godine 1942.

župni je pomoćnik u Zagrebu u crkvi

Majke Božje Lurdske. Optužen je da

je surađivao u rušenju tvornice Gaon

u Zagrebu, Vrbanićeva ulica. Zatvoren

je od partizana 1947. u Zagrebu na

Zrinjevcu. Udba ga je strašno mučila.

Psihički je teško obolio. Osuđen je na

smrt strijeljanjem. Kazna je izvršena u

Zagrebu 4. IX. 1947. Ne zna se mjesto

ukopa.

57

31. - Fra Ante Romac Ivanov i Jele

Žanko rođen u Glavicama (Sinj) 8. X.

1900., ređen je za svećenika 29. VII.

1929. Župnik je u Brštanovu gdje je

bilo zgodno mjesto za partizane. Partizani

su ga odveli u Mosor. Tu je ostao

oko tri mjeseca. Izbjegao im je i otišao

u Sinj. Iz Sinja je bio u vezi sa svojim

župljanima iz Brštanova. Kad su došli

partizani u Sinj 26. X. 1944., uhitili su

ga 27. X. 1944. Kad ga je u zatvoru

vidio Vicko Krstulović, udario ga je nogom

otraga i rekao mu: "Ti si osuđen

na smrt." Nestao je iz zatvora 27. X.

1944.

32. - Fra Ivan Romac Ivanov i Ice

Matas rođen u Glavicama (Sinj) 8. X.

1900., ređen je za svećenika od mostarskog

biskupa fra Alojzija Mišić. Na

Unešiću je od 1. I. 1939. Proglašenje

NDH zajedno s vjernicima Unešića primio

je s posebnom radošću. Talijani su

ga 27. VI. 1942. odveli u Šibenik u zatvor.

Zbog gladnih godina odlazi u Zagreb

i skuplja hranu za ljude svoje župe.

Komunisti su tražili zgodan trenutak

da ga ubiju. Preko zaseoka Dželalija,

17. V. 1944. išao je u područnu crkvu

Koprno slaviti sv. misu na sv. Paškala.

Na putu u Zelinkovcu iz busije su iskočili

Ivan Petrović "Brko", Rade Biljak i

Ante Gluić. "Brko" je ispalio tri metka

i ubio ga. Iznakazili su ga. Ostavili su

ga mrtva nasred puta. Fra Ivanovi pratioci

odmah su javili ljudima da je fra

Ivan ubijen. Ustaše su ga prenijeli na

Unešić u župnu kuću, a odatle u Drniš

i onda na Visovcu pokopali.


33. - Fra Pavao Silov Josipov i

Marte Barišić rođen u Rupama 23. XII.

1885., ređen je za svećenika 1908. U

Promini je župnik 1940. Bio je istaknuti

Hrvat što partizani nisu trpjeli. Prijetili

su mu da će ga ubiti. Oko tri i po sata

poslije ponoći, 28. na 29. VI. 1942., ušli

su preko krova u župni stan, prodrli do

fra Pavlove spavaće sobe. Fra Pavao

je iz puške ispalio tri metka znak vjernicima

da su partizani napali župnu kuću.

Partizani su razbili vrata spavaće sobe.

Fra Pavao goloruk upustio se u fizički

obračun. Pogođen je iz blizine metkom

u srce, a s drugim u drugu stranu prsiju

i pao je mrtav 29. VI. 1942. Prenesen

je u Drniš, a odatle na Visovac gdje je

pokopan.

34. - Fra Nikola Šabić Stipanov i

Šime Marić rođen u Brnazama (Sinj),

ređen je za svećenika u Splitu. Župnik

je u Plini od 1. V. 1940. Naginjao je

ustaškim idejama. Drži da bi dosta pridonio

hrvatskom narodu ako bi postao

vojni svećenik, pa stoga napušta župu

i odlazi u Zagreb gdje je primljen u vojne

svećenike. Pri kraju rata s povlačenjem

hrvatske vojske prema austrijskoj

granici povlačio se i fra Nikola. Komunisti

su ga smatrali svojim ideološkim

neprijateljem pa su sve njegove govore

čuvali. U povlačenju prema Austriji

nestao je.

59

35. - Fra Božidar Šimić Mijin i Kate

Šarić rođen u Tučepima 18. II. 1915.,

ređen je za svećenika u Makarskoj 7.

IV. 1940. Imenovan je župnikom u Plini

1941. koja je bila dostupna komunističkoj

promidžbi. Iz Metkovića bi odlazio u

Plinu. Komunisti su smatrali da surađuje

s Talijanima. Iz Metkovića je jednog

dana pošao u Plinu. Prošavši Opuzen

na putu cestovni radnik udarao ga je

dok ga nije usmrtio. Zločin je učinjen s

lijeve strane Neretve u Kuli Norijskoj,

10. IX. 1943. Nakon dva dana pronađeno

je njegovo tijelo među kukuruzima.

Pokopan je u Metkoviću uz učestvovanje

velikog broja vjernika rodnog

mjesta i okolice Metkovića.

36. - Fra Valentin Šimić Tomin i

Marte Urlić rođen u Tučepima 20. IX.

1920. Nakon završenog novicijata

1941. upisuje se u VII. razred gimnazije,

a na studij bogoslovije u Makarskoj

1943. Dne 26. X. 1944. pošao je

s hrvatskom vojskom preko Tučepa u

Sarajevo, a onda u Zagreb. Početkom

svibnja (5. 6. i 7.) povlači se s hrvatskom

vojskom prema Austriji. Nema

vjerodostojnih podataka kada je i gdje

stradao.


37. - Fra Vjekoslav Šimić Mijin i

Kate Šarić rođen u Tučepima 17. VIII.

1905., ređen je za svećenika u Makarskoj

21. VII. 1929. Župnik je u Vrpolju

kod Knina. Nakon proglašenja NDH

surađuje s hrvatskim vlastima. Po njegovoj

želji napušta Vrpolje, a odlazi u

Zagreb. Otada je vojni svećenik u Osijeku.

Povlači se prema Austriji i svršava

u logor Arnoldsteinu kod Engleza.

Englezi su ga s ostalim zarobljenicima

vlakom vratili prema Rosenbachu, a

onda vlakom u pravcu Jesenica, Škofije

Loke, Ljubljane i Zagreba. Presudom

Vojnog suda Komande grada Zagreba

6. srpnja 1945. osuđen je na smrt strijeljanjem.

Kao i drugima i njemu je nepoznato

mjesto pokopa.

38. - Fra Dominik Šulenta rođen u

Drašnicama (Igrane) zaselak Saranač

20. X. 1900. Šimunov i Zane Marković,

ređen je za svećenika u Splitu u crkvi

sv. Klare 29. VII. 1924. Gvardijan je u

Makarskoj od 1942. Dne 21. I. 1944.

hrvatska vojska povlačila se prema

Zagrebu. Dva partizana 2. XI. 1944.

odveli su fra Dominika iz samostana

i pridružili ga svezanim svećenicima

i nekim vjernicima te odveli pješice u

Kozicu. Dva dana kasnije odveli su fra

Antu Antića u makarski zatvor. U zatvoru

je ostao jedan dan. U Kozicu su fra

Dominika sa svećenicima i s nekoliko

civila osudili na smrt. Strijeljali su ih na

groblju 4. studenog 1944.

61

39. - Fra Kruno Tadin Marinov i

Kate Petrić rođen u Kaštel Kambelovcu

14. V. 1899., fra Alojzije Mišić,

mostarski biskup, redio ga je za svećenika

23. IX. 1922. Gvardijan je u Karinu

1942. Tada se na tim prostorima

pojavljuju četnici. Dolaze u samostan i

odnose što im odgovara. U samostan

dolaze i Talijani i Nijemci. Nakon što

je fra Kruno kod župnika Pridrage don

Vjeke Kurenta položio neke važnije crkvene

predmete, vraćao se u Karin 14.

XI. 1944. Kočijom je nagazio na minu

koju su partizani zbog Nijemaca stavili

na cestu. Poginuo je od smrtne eksplozije,

kočijaš Luka Dupov i fra Kruno.

Nakon obavljenog sprovoda u Karinu

pokopan je u samostansku grobnicu.

40. - Fra Metod Vezilić Šimunov

i Božice Šimac rođen u Sinju 26. III.

1883., redio ga je za svećenika biskup

V. Palunko 20. VIII. 1905. U Provinciji je

obnašao više služba, a od početka siječnja

1942. odlazi u Galu za župnika.

Kažu neki seljaci da su ga komunisti

objesili na Vrdovu 18. V. 1944. Prema

nekima partizani su ga prisilili da zubima

čupa travu. U usta su mu stavljali

drvo. Prema Dediću, Ćori milicioneru iz

Gale, fra Metod je strijeljan na Vrdovu

i bačen u jamu 24. IV. 1944. za koju se

ni danas nije doznalo.


41. - Fra Matej Vodanović Lukin i

Ane Burić rođen u Visu 3. I. 1885. nakon

završenog studija bogoslovije u

Zadru 1909., u biskupiji je vršio razne

službe. Nakon toga prešao je u Franjevački

red. Godine 1946. župnik je Majke

Božje Lurdske u Zagrebu. U istražnom

je zatvoru od 19. IV. 1947. Partizani

su izmislili "namješteni postupak"

da je radio protiv naroda i države. Osuđen

je na smrt strijeljanjem. Presuda

je bila 28. VII. 1947., a kazna izvršena

u Zagrebu 4. IX. 1947., a pokopan je

na groblju Mirogoj. Prema izjavi jednog

grobara pokopan je kod potoka. (O

ovom namještenom postupku opširno

je pisao Dr. fra Petar Bezina, Franjevci

provincije Presvetog Otkupitelja

žrtve rata (1942.-1948.). Split, 1995.,

stranica 185. - 314.)

42. - Fra Rudolf Vučić Antin i Ane

Grgat rođen 24. IV. 1921 poslije završene

osnovne škole upisuje se u Franjevačku

klasičnu gimnaziju u Sinju

(1934.), a na studij bogoslovije u Makarskoj

1943. Kada su partizani zauzeli

Makarsku, novačili su i studente bogoslovije

3. IV. 1945. Iz Čiova su ih brodom

prebacili na Rab, pa u Crikvenicu

i Bazovicu. Komunisti su fra Rudolfa

ubili polovicom 1945. Govorilo se je da

su ga odveli iza jednog zida, a poslije

toga su se čuli pucnji. On se više nije

vratio u jedinicu.

63

43. - Fra Bože Vugdelija Božin i

Pere Elek rođen u Otoku kod Sinja

11. VI. 1912., ređen je za svećenika u

Splitu 5.VII. 1937. Župni je pomoćnik

u Drnišu početkom 1942. Dopustom

provincijala 1943. vojni je dušobrižnik.

Zbog opasnosti po život krenuo je

prema Zagrebu. Nakon što je došao u

Zagreb fra Bože je u crkvi Majke Božje

Lurdske održao sv. misu za poginule

Drnišane i Kninjane. U Zagrebu se brinuo

za izbjegle Dalmatince. Iz Zagreba

se povlačio početkom svibnja 1945. s

hrvatskom vojskom prema Austriji. Nakon

povlačenja prema Austriji fra Bože

se više nikome nije javljao. Sigurno je i

on poginuo od partizana.

44. - Fra Andrija Zjačić Vicin i Ane

Ćala rođen je 2. I. 1907. U Šibeniku

ređen je za svećenika u Splitu 1931.

Župnik je u Sinju i Lišanima. Lišani su

bili opkoljeni partizanima i četnicima.

Godine 1944., 11. I. partizani Ivica Bujas

zvani Ronteč i Leonardo Krnčević

zvani Zinga došli su u župni stan i fra

Andriju odveli. Kad se udaljio iz kuće

svezali su ga žicom. Najprije su ga

odveli u Stankovce, pa u Banjevce, a

onda u Nunić. Strijeljali su ga i bacili u

kosturnicu u Nuniću.


64

45. - Fra Mile Mamić Markov i Veselke

Ivković rođen u Lišanima 23. IX.

1955. poslije osnovne škole radio je

neko vrijeme kao "manualni" radnik

uglavnom u Zagrebu. Tu je položio šoferski

ispit kategorije D. Zaposlio se u

Zagrebu i počeo graditi vlastitu kuću.

Želio je postati franjevac. Protiv očeve

volje u listopadu 1981. dolazi na Visovac.

Obukao je franjevačko odijelo

(habit) i započeo godinu kušnje 9. VII.

1983. Godine 1987. položio je svečane

zavjete i postao punopravni član Franjevačkog

bratstva. Po Provinciji obavljao

je razne službe.

Dana 17. srpnja 1991. bio je u župnoj kući u Lišanima sa župnikom i s još nekoliko

župljana. Ujutro oko 4 sata počele su oko kuće padati četničke granate s obližnjih

brda. Fra Mile je sa svojim bratom Antom izašao vani da pomogne drugima.

Točno u 4.40 kraj njega je pala četnička bomba i smrtno ga ranila u glavu. Župnik

fra Mirko Klarić i brat mu Ante ubrzo su ga unijeli u kola i odveli prema Splitu na

prvu pomoć. Međutim, negdje kod Trogira umro je. Sprovod je bio na Lovrincu u

Splitu gdje je i pokopan.

Fra Petar Bezina


MOLITVA OCU RAFI

Mučeniku fra Rafi Kaliniću

Pogledaj, Rafo, Domaju nam dragu

I za nju moli pred Prijestoljem svetim,

Uslišit Bog će Tvoju molbu blagu,

I suzbit vlast će dušmanima kletim.

Stradanja mnoga kroz vrijeme nas prate,

I rane teške u srcu se kriju,

I mnogi od nas bez prestanka pate;

Majke za mrtvom djecom suze liju.

Vrati nam nadu u budućnost novu,

Neka zli duh nam ne oslabi snagu;

Volimo žarko svi Domaju ovu,

Stupajuć trajno po krvavom tragu.

Moli nam svima za dar čiste vjere,

Da nam obitelj Božji zakon slijedi,

Da Oca svoga ljubimo bez mjere,

Jer za Njeg živjet - to jedino vrijedi.

Nek mladež naša u ljubavi živi,

Za vječne nek se ideale bori,

Božjoj ljepoti u svemu se divi;

Ognjem nek Duha Svetog duh joj gori!

Hrvatsku našu sačuvaj i brani,

Da stara zloba više je ne svlada,

Presvetim Kruhom i Riječju je hrani;

Nek ljubav, pravda i istina vlada.

Hvala Ti, Rafo, za molitve Tvoje...

Brani Domaju - štiti nas do kraja,

Prikazuj Bogu mučeništvo svoje,

I put nam vodi sve do vječnog Raja!

Samostan sv. Klare S. Marija od Prevetoga Srca, OSC

Split, 5. lipnja 2011. godine (Anka Petričević)

65


FRA RAFO POSJEDUJE ŠTO RIJETKO

TKO DRUGI IMA

Istina je da kod Boga ništa nije slučajno,

niti nemoguće... Tako i te prve

subote u mjesecu (Srce Marijino) čudesni

slijed događaja, doveo me do

uredništva "Fra Rafo Kalinić - žrtva

svoga svećeništva". Zatekla sam, tada

meni potpuno nepoznatog fra Petra,

urednika tog glasila kako se upio u

knjigu i čita.

Misleći ostat samo trenutak, dok ne

dobijem odgovor na moj upit (tada sam

bila na neokatekumenskom putu), njegovim

izlaganjem o fra Rafi ostala sam

dosta dugo. Sve mi je to bilo nepoznato,

ali me je neobično zainteresirao taj

produhovljeni fra Rafin lik.

Od njega sam saznala tko je fra

Rafo i koja je njegova svrha kao urednika.

Fra Petar mi je rekao da mu je

provincijal fra Šimun Šipić dao u dužnost

tražiti svjedočanstva o fra Rafinom

kreposnom i mučeničkom životu

jer ga Uprava Provincije misli predložiti

Crkvi u Rimu da ga proglasi blaženim.

I tako se je malo po malo, s Božjom

providnošću, formirala molitvena zajednica

"Fra Rafo". Fra Rafo nas je zaista

privukao, posebno svojom izuzetnom

ljubavlju, pregaranjem i privrženosti

prema Kristu, njegovom sveopćoj prilagodljivosti

volji Božjoj, njegovoj jednostavnosti,

ljubavi prema bližnjem...

Čitala sam o njegovu životu kako

su mnogi svjedoci izjavili o njemu kao

kreposnom svećeniku. Istinitost njiho-

66

vih potpisa potvrdila je nadbiskupska

kancelarija u Splitu. U njima piše da fra

Rafo u tančine izvršuje naredbe poglavara.

Vršenje redovničkih propisa nije

bila samo puka formalnost. Svakome

činu davao je odgovarajuću sadržinu

prožetu duhom Božjim. Svoj duhovni

život ojačavao je povodeći u djelo krepost

vjere, ufanja i ljubavi. Za dobro

svoje duše samo čini pokoru. U njemu

je gorjela želja da i svoje tijelo ukroti

kako bi što bolje služio Bogu. Zato nije

čudno ako bi u tome katkada i pretjerao.

Priznaje on, da je sve primio od Krista

što ima, da je sluga nekoristan, da

je samo po sebi ništa. Otvarao se je

Božjoj milosti koju će Bog proslaviti. Ni

u čemu nije isticao svoje znanje. Bio

je u pravom smislu riječi jednostavan,

nezamjetan. Zajedničku molitvu nikada

nije propuštao, a privatna mu nije promicala.

Svugdje i uvijek traži zgodnu

priliku da otvori um, volju, srce Božjem

milosrdnom pohodu i raznim molitvicama

drži vezu sa svojim Bogom.

Svjedoci su u izjavama napisali da

je posebna oznaka njegova života bila

bježanje od grijeha. Ni po čemu se ne

može zaključiti da je bio "ekstravagantan".

Bio je običan i normalan fratar.

Nitko mu ne može pripisati da je bio

sumnjičav. U ničiji život nije zalazio s

namjerom da otkrije njegovu negativnu

stranu. Načelo mu je bilo nikoga uvrije-


diti. Fra Rafo je bio pun ljubavi prema

Bogu, siromasima i ljudima.

Svoj duhovni život fra Rafo je ojačavao

provodeći u djelo kreposti vjere,

ufanja i ljubavi. Duboko je bio uvjeren u

istine katoličke vjere. Nikakvim činom

nije pokazivao sumnje u ispravnost

vjerskih istina, a kamoli da ih je nijekao

ili prezirao. Njihovu vrijednost ističe u

propovijedima, pa dubokim uvjerenjem

poziva vjernike na njihovo prihvaćanje.

Istinu o njima utiskivao je u srce male

djece kad je bio vjeroučitelj.

Krepost ufanja resila je njegovu

dušu. Ufao se je u Božju pomoć. Nije

67

sumnjao da bi ga Bog mogao napustiti.

Za dobra djela očekivao je nagradu jer

je to Bog obećao.

Zapovijedi Božje, koje pokazuju put

do savršenstva, izradio je, moglo bi se

reći, do savršenstva. Znao je i za crkvene

zapovijedi. Stoga je svim srcem

i umom prigrlio ova sredstva da po nji-

Krist Svevladar, Clement Frischauf, OSB (1869.-1944)

ma postigne kršćansko i redovničko

savršenstvo.

Fra Rafo je znao da je ljubav prema

bližnjemu nerazdruživo povezana

s ljubavlju prema Bogu. Obe su zapovijedi

vrhunac i ključ Zakona. Tko ne

ljubi svoga brata koga vidi, ne može


ljubiti ni Boga koga ne vidi. Po tome

znademo da ljubimo djecu Božju kada

god ljubimo Boga. Takvom ljubavlju fra

Rafo je bio prožet.

U izjavama svjedoka ističe se da je

ljubav po njemu bila iznad svega. U

bratu redovniku vidio je drugog Krista.

Nikada nije povrijedio bratsku ljubav.

Bilo je slučajeva kada je tražio oproštenje

od klerika, misleći da ih je povrijedio.

Njegova duša nije mogla podnijeti

ni najmanju sjenu mržnje. Svakome se

znao približiti i razgovarati kao sa vlastitim

bratom. Svoju ljubav želio je prenijeti

na drugog.

68

Da nije ove ljubavi uzaludno bi bilo

nastojanje oko osobnog izgrađivanja.

Nemoj nikada suditi, kaže fra Rafo, da

je netko sagriješio, pogotovo, ili netko

o njemu da je bilo što negativno rekao.

Uvijek on ističe nađi dobro tumačenje.

Nemoj rado slušati ako si u prigodi da

čuješ o drugome slabo. Mučanje uzmi

Sveta Obitelj s Marijom Magdalenom, El Greco (1541.-1614.)

za pokoru grijeha. Najvažnija briga

prema bližnjemu bila je, kog je stvarno

poticala k Bogu, da se uklanja od grijeha.

Fra Rafo govori, ukoliko u tome uspiješ,

onda si učinio veliko djelo. Često

izgovaraj "Srce Isusovo, plamti ljubavlju

prema nama". Stoga Bogu je naj-


veća sreća ako steče novog prijatelja.

Pita se fra Rafo zar će nam Bog ostati

dužan? On je rekao da nam neće ostati

neplaćana ni čaša vode koju dajemo

nekome da pije.

Čitamo u njegovu životopisu da je

za dobro svoje duše znao činiti pokoru.

U njemu je gorjela želja da i svoje

tijelo kroti kako bi što bolje Bogu služio.

Možda nije znao do kakvih posljedica

može dovesti pretjerana pokora.

Jedna od pokora bila je cijele zime ići

bos, bez čarapa, samo u sandalama. A

sinjska zima bila je vrlo oštra pa je fra

Rafu prisilila da nešto napravi, a da ne

povrijedi redovničke propise. Uzeo bi

dva plašta pa bi ih na nekoliko mjesta

sašio koncem. Prema njegovom shvaćanju

to nisu više dva plašta nego jedan.

Druge zimske odjeće nije upotrebljavao.

Zbog takvog slabog oblačenja

na proljeće bi fra Rafu stegla reuma i

jedva je hodao. Poučen životnim iskustvom

on je svoje fizičke pokore smanjio

da bi mogao bolje vršiti redovničke

dužnosti.

U njegovu životopisu se ističe da vršenje

triju redovničkih zavjeta, temeljnih

zasada redovničkog života, nikada

nije došlo u sumnju. A nije negodovao

na poglavarove odredbe, a kamo li da

je bio neposlušan. Kršenjem pravila

smatrao je rušenjem sustava redovničkog

života. Bio je svjestan da sa zavjetom

poslušnosti gradi tvrde temelje

svog redovničkog života. Nije kritizirao

ni mrmljao na zapovijedi pretpostavljenih.

Bio je zaista sin poslušnosti. Kod

njega je bila "slijepa poslušnost". On

69

je to izvršavao jer je naređivao poglavar."

Fra Rafo je znao da je Isus Krist

svojom poslušnošću postao Gospodin

kome je "dana sva vlast, nebeska

i zemaljska." Upravo po poslušnosti

njegovu evanđelju i riječi njegovoj Crkvi

čovjek dopire do Boga u vjeri, izmiče

iskonskoj neposlušnosti i ulazi u

otajstvo spasa. Isus Krist za kršćanina

je jedini Zakon. Kršćanin uvijek sluša

samo za to da služi Bogu, zato je i sposoban

ako treba prkositi nekoj nepravednoj

naredbi i radije se pokoriti Bogu

nego ljudima. Takva poslušnost rezultirala

je da je fra Rafo dao i svoj vlastiti

život za svog bližnjega.

U njegovu životopisu posebno se

naglašava zavjet siromaštva. Ništa, a

ma baš ništa nije sebi prisvajao. Smatrao

je da su stvari u njegovoj sobi, ili

ono čime se on služi, samo sredstva

do savršenijeg života. Nije dozvoljavao

da se njegovo srce prilijepi za bilo koje

materijalno dobro. Sve je odbacivao od

sebe što bi ga moglo smetati u njegovoj

duhovnoj izgradnji. Duboko je bio

uvjeren u providnost Božju.

Fra Rafo piše: "Radi toga ponizi se i

pazi da ne tražiš sve što možeš dobiti.

Osobito nastoj da nadoknadiš Provinciji

štetu učinjenu kupnjom matematičnih

knjiga i plaćanjem instruktora. Redovnički

život je za nas velika blagodat.

Stoga pazi kada te siromah moli, uputi

ga gvardijanu. Pazi da budeš umjeren

u zahtjevima."

U zavjetu čistoće može se reći da je

fra Rafo bio sličan anđelu.


Poniznost suprotna je taštini, oholosti.

Fra Rafo priznaje da je sve od

Boga što ima, da je sluga nekoristan,

da sam po sebi nije ništa, čak da je grješnik.

On se otvara Božjoj milosti koju

će Bog proslaviti. Ponizuje se u kušnji

pod svemogućom rukom Božjom i sudjeluje

u poniženjima Krista raspetoga.

Stoga će ga kao i Isusa Bog uzvisiti

kad dođe njegov čas i on će biti dionik

slave Sina Božjeg. Zajedno sa svima

poniznima on će vječno pjevati svetosti

i ljubavi Gospodina koji je u njima učinio

velike stvari.

Fra Rafo u ničemu nije isticao svoje

znanje i njime se ponosio iako je bio

vrlo naobražen. U krugu svoje braće

redovnika uvijek je bio u zadnjem planu.

On se nije nametao, a subraća ga

nisu hvalila.

Fra Rafo je bio pun samilosti prema

Povratak rasipnog sina, Bartolowe Esteban Murillo

70

đacima. Ne samo đacima Franjevačke

klasične gimnazije u Sinju nego i đacima

realke u Sinju. Davao im je pouke,

čak i iz matematike. Znao im je sastavljati

zadaće iz hrvatskog jezika za ispit

zrelosti.

Fra Rafi nije promicala ni privatna

molitva. Mjesto odmora proveo je

vrijeme u molitvi. Ona mu je bila kao

prirođena. Kretao se je sa svim svojim

bićem u njezinom ozračju. Fra Jerko

Lovrić piše da je imao prigodu u Sinju,

Zagrebu i Živogošću izbliza promatrati,

razgovarati i slušati fra Rafu. Što ga

je više promatrao, što je duže s njim

razgovarao bio je sve uvjereniji kako je

fra Rafo sretan što je sin Crkve i član

franjevačke zajednice.

Iz članaka o njemu napisanih i iz

njegova životopisa još ima mnogo podataka

o njegovu kreposnom životu.


Iznesena svjedočanstva bila bi dovoljna

da se otvori postupak o proglašenju

fra Rafe blaženim. S tim dokazima dovoljno

je da bude postupak.

Međutim, fra Rafo ima i drugi razloga

da bude proglašen blaženim.

Padom Italije 8. rujna 1943. u Sinj je

stizala njemačka vojska da bi zauzela

grad kog su držali Talijani. Nijemci su

bili silno goropadni. Svugdje su vodili

borbe s partizanima. Posebno se to

pokazalo za vrijeme nadiranja glavnine

njihove vojske preko Trilja u Sinj. Tolike

su kuće popalili i nevine ljude poubijali

Tako su činili po sinjskoj krajini. Nad

Sinjem i susjednim selima nadlijetali su

njihovi zrakoplovi, pikirali iznad Sinja i

okolnih sela, bacali po dvije bombe,

jednu razornu, a drugu zapaljivu, potom

bi nastala silna eksplozija, dim,

vatra, strava i užas.

Dana 24. rujna 1943. došla je izjutra

iz Brnaza u Sinj Sonja Čarić u samostan

i rekla fra Luiđu Šimiću da je njezin

stric Stipe teško ranjen, traži svećenika.

Od župnog osoblja nitko se nije

usuđivao poći zbog velikog bombardiranja

i mitraljiziranja. Kad je fra Rafo

saznao za slučaj, dragovoljno se javio

da će on poći. Molio je fra Luju Šušnjara

da bi s njim pošao. Fra Lujo se nije

usudio. Tako je fra Rafo sam pošao u

sakristiju i iz crkve uzeo Presveti sakrament,

Isusa u euharistiji. Kako je Sinj

bio opasan bodljikavom žicom, straža

mu u Brnazama preko bloka nije dopuštala

prolaz. Nakon izvjesnog vremena,

prišao je blok i došao k ranjenom

71

Stipi Čariću. Podijelio mu je sakramente

i poslije obrednih molitava vraćao se

preko Malbaša u Sinj. Zaustavio se u

Malbaša i rekao nekom Nijemcu da ne

ubija nevine ljude i da im ne pale kuće.

Nijemac mu je oduzeo torbu, odnio posudicu

u kojoj se nalazio Presveti sakrament,

hostija i sv. ulje, bacio na tlo

i nogama gazio. Potom ga je zgrabio i

živa bacio u goruću kuću Ivana Malbaše

u kojoj je potpuno izgorio.

Mjesto postupka proglašenja blaženih

na temelju kreposna života, slobodno

se može otvoriti postupak za

proglašenje blaženim svećenik mučenik.

Kod fra Rafe je jedna i druga mogućnost.

Kod njega se može otvoriti

postupak osim na temelju kreposna života

i postupak na temelju mučeničke

smrti. Rijetko tko od prijavljenih ima

takvu mogućnost da bude proglašen

blaženim. Kod postupka za proglašenje

mučenika blaženim ne treba nikakvih

dokaza. Dovoljna je izjava sinjskog

gvardijana fra Bernardina Topića

Franjevačkom provincijalatu u Split o

njegovoj mučeničkoj smrti. Ne traži se

niti ikakvo čudo.

Dakle, postupak o proglašenju blaženim

na temelju kreposna života i

drugi postupak na temelju mučeničke

smrti malo tko ima od prijavljenih osim

fra Rafe.

Smatramo da smo svi dužni nastojati

da se postupak obavlja ili kao o kreposnom

svećeniku ili kao o svećeniku

mučeniku. Moramo sve moguće poduzeti

da postupak sretno svrši.

M. Bartulović


FRA VLADE TADIĆ ŠIRITELJ ŠTOVANJA

FRA RAFE KALINIĆA

Posebnu pohvalu zaslužuje za širenje

štovanja i spremanja svjedočanstava

o kreposnom i mučeničkom životu

fra Rafe Kalinića, koji je izgorio 24.

rujna 1943. u Brnazama kraj Sinja, fra

Vladimir Tadić, član Franjevačke provincije

Presvetog Otkupitelja, tadašnji

župnik župe Gospe Sinjske i gvardijan

samostana u Sinju. Počeo je posebno

kad je postao župnik u Sinju 1970.

godine, a još više nastavio za gvardijanstva

1983. Smetalo mu je govorenje

treba otvoriti postupak da se fra

Rafo proglasi blaženim. Ta rečenica

bila je samo mlaćenje prazne slame.

Slagao se je s mišljenjem dr. fra Bonaventurom

Dudom sveučilišnim pro-

72

fesorom na bogoslovnom fakultetu u

Zagrebu: "Zbog složenih prilika tih triju

dana i zbog malog broja svjedoka, koji

umriješe, ili su nekako na redu, taj posao

ne trpi nikakva odgađanja. Dotle

svi eventualni naslovi kojima se kiti o.

Rafo ne daju dojam ozbiljnosti i odgovornosti."

Fra Vladimir je nastojao ojačati svijest

kod svećenika i vjernika, a to čini

u propovijedima i u pisanju. Nadbiskup

Franić bio je voljan voditi postupak.

Njegovom dozvolom fra Vlade je tiskao

20.000 sličica s fra Rafinom slikom i

otraga s kratkim životopisom. Održao

je Trodnevnicu 24. rujna 1943. prilikom

četrdesete obljetnice fra Rafine

mučeničke smrti. Sv. misu predvodio

je nadbiskup Frano Franić uz asistenciju

biskupa Ive Gugića, provincijala

fra Šimuna Šipića i preko sedamdeset

svećenika Cetinskog i kliškog dekama

s velikim brojem vjernika.

S provincijalom je formirao odbor

koji bi prikupio potrebna svjedočanstva

za otvaranje postupka o proglašenju

blaženim fra Rafe Kalinića. Nažalost,

gotovo nisu ništa učinili. Prilažem fra

Vladin dopis.


74

Urednik


Idući prema crkvi Gospe od Zdravlja

u Splitu susrela sam neku gospođu

koja mi je potresnim riječima rekla: "Što

treba tražiti biser kad imamo biser nad

biserima fra Rafu Kalinića". I nastavlja

dalje: "Zašto ići po drugim zemljama ili

po našoj Hrvatskoj tražiti nekog tko će

duhovno ili tjelesno pomoći. Gubi se

vrijeme i veliki su troškovi."

Razmišljala sam o tome i bilo mi

je neobično drago što sam naišla na

takvu gospođu. Susrela je mene koja

"BISER NAD BISERIMA"

Korana Džaja

75

sam u Molitvenoj zajednici - Fra Rafo

Split, samostan Gospe od Zdravlja.

Slažem se s njome i sretna sam, jer eto

fra Rafo je tu uvijek nazočan i uvijek sa

mnom u mojim radostima i bolima.

Ima nekoliko vremena spopada me

nutarnja tuga i neki nemiri, a ni sama

ne znam zašto. Slabije spavam, malo

sam nervoznija s ljudima i u obitelji.

Prestrašena sam svojim grijesima i

pod njihovom težinom razmišljala sam

kako bi pobjegla u samoću, daleko od


kuće, s nikim saobraćati! Pitam se,a

što onda? Saznala sam u Molitvenoj

zajednici "Fra Rafo" za fra Rafinu pomoć.

I poznavajući djelomično njegov

duhovni život, kome se mnogi vjernici

obraćaju zbog njegovog sjedinjenja s

Bogom i življenja s Bogom, i ja mu se

obraćam. Tim još više što su mu ljudi

dali priznanje još ovdje na zemlji. Smatrali

su ga pravim svecem. Znam da

mi od ljudi nitko ne može pomoći. Eto

fra Rafo je zbog svojih kreposnih djela

i mučeničke smrti priznat i od Boga.

Svojim posredovanjem pomaže ljudima.

Bog mu uslišava molitvu. Zbog

toga sam se odlučila moliti da i meni

pomogne. Znam da je Krist umro za

nas, a zagovorom fra Rafinim uvjerena

76

sam da ga Bog neće odbiti i da će zbog

njegovog života uslišati moju molitvu

za moje potrebe. U to sam uvjerena i

ne odustajem u svakodnevnoj molitvi

zazivati ga za pomoć meni i mojoj obitelji.

Uvjerena da će Krist po fra Rafinu

zagovoru izliječiti moje duševne i tjelesne

boli. Ta me vjera drži na životu.

Strašno bi doživila duševni lom kad bi

Krist bio daleko od mene. Bog za moje

velike "boli" i vjerujem da će mi pružiti

ruku spasenja. Zbog toga na Krista

prebacujem svoje duševne bijede.

A Ti, fra Rafo, ne zaboravi me. Tvoja

sam. Kakva sam takva sam, ali tvoja

sam. Budi uza me, a ja ću uza te, sa

svojom obitelji.

Nerina Mustapić


FRA ŠIMUN ŠIPIĆ, PROVINCIJAL,

O FRA RAFI KALINIĆU

Fra Šimun Šipić, provincijal Franjevačke

provincije Presvetog Otkupitelja,

odlučio je nakon četrdeset godina mučeničke

smrti fra Rafe Kalinića otvoriti

postupak za proglašenje blaženim. Njegovu

odluku pozdravila su sva braća u

Provinciji. Imao je vrlo dobrog suradnika,

gvardijana u Sinju, fra Vladimira

Tadića koji je propovijedima i pisanjem

obznanio velik dio svećenika i vjernika.

Odazvao se vrlo rado nadbiskup splitsko-makarski

Frano Franić, velik dio

njegovog svećeništva, svi svećenici iz

Cetinskog okružja i Kliškog dekanata.

Središnja točka bilo je skupljanje svjedočanstava

o fra Rafinom kreposnom

životu i mučeničkoj smrti. Počelo je

prigodom Četrdesete obljetnice fra

Rafine mučeničke smrti. Otvaranje

Obljetnice bilo je u Sinju 24. rujna

77

1883. Započelo je sa sv. misom koju je

predvodio nadbiskup Frano Franić, uz

asistenciju biskupa Ive Gugića te preko

sedamdeset svećenika i uz nazočnost

velikog broja vjernika. Za vrijeme sv.

mise provincijal fra Šimun Šipić održao

je govor slijedećeg sadržaja:

Sinj, 24. rujna 1983.

Braćo i sestre!

U ovom franjevačkom samostanu i

u ovom Gospinom svetištu živjeli su i

radili mnogi svećenici-franjevci koji su

pravi velikani i naše Crkve i našega naroda.

Među takve spada i o. fra Rafo

Kalinić, kojemu danas na 40. Obljetnicu

njegove mučeničke smrti postavljamo

ovu skromnu spomen ploču

i činimo ovu Obljetnicu.

Fra Rafo se rodio u Prugovu 6. studenoga

1910. kao deseto dijete, najmlađi

sin, svojih roditelja: oca Mate i

majke Kate rođ. Bašić. Završivši osnovnu

školu u rodnom Prugovu, 1922. godine

stupa u Franjevačko sjemenište

i gimnaziju ovdje u Sinju, a godine

1928. oblači franjevački habit i stupa u

novicijat na Visovcu, gdje nakon godinu

dana polaže svoje prve redovničke

zavjete. Ispit zrelosti i filozofiju položio

je ovdje u Sinju, a svečane zavjete u

Zaostrogu 1932. god. Bogosloviju je

studirao u Makarskoj, a za svećenika

je zaređen u Splitu 22. rujna 1934.


Kroz 9 godina svećeničkog života

fra Rafo je vršio samo nekoliko služba:

podmagistar klerika i nastavnik na

Franjevačkoj gimnaziji ovdje u Sinju,

student na prirodoslovnom fakultetu u

Zagrebu i ponovno nastavnik ovdje u

Sinju na našoj gimnaziji. Uz to, ovdje je

Pietà Caravaggio

u ovom Gospinom svetištu radio i ispovijedao,

karitativno djelovao i pomagao

u pastoralnom radu kad je ustrebalo.

Premda je fra Rafo u čitavom svom

životu odavao revna svećenika i strogog

opslužitelja svojih redovničkih pra-

78

vila, ipak na prvi pogled izgleda kao

da u tome nema ništa izvanredna što

bi zasluživalo da mu se postavlja spomen-ploča.

Ali, fra Rafo je sigurno pokazao svoju

veličinu u zadnjem činu svoga života

kad je 24. rujna 1943. Iz ljubavi prema

Bogu i svome bližnjemu pošao u očitu

smrt. Toga su dana naime njemački

kazneni odredi u Brnazama palili i ubijali.

U samostan je došla Sonja Čarić

s viješću da je u Brnazama njezin stric

Stjepan Čarić teško ranjen i da traži

svećenika. Svećenici su u Samostanu

smatrali da poći k ranjeniku u Čariće

znači poći u sigurnu smrt. Fra Rafo se

toga nije bojao. On je u dogovoru i s

dozvolom tadašnjega župnika i gvardijana

fra Bernardina Topića uzeo sv.

ulje i sv. pričest te pošao k ranjeniku.

Uspio je do njega doći, ispovjediti ga

i dati mu sv. ulje. Ali ga nije pričestio

jer ranjenik nije mogao primiti sv. pričest.

Na povratku u Samostan fra Rafu

je zaustavio njemački oficir, drsko mu

oduzeo posudice sa sv. uljem i sv.

pričešću. Fra Rafo ga je molio da mu

posudice vrati i da ne obeščasti tajne

naše svete vjere, da ne ubija nevine

ljude i da ne pali njihove kuće. Na to je

oficir odvukao fra Rafu iza kuće Ivana

Malbaše, gurnuo ga u podrum, ispalio

u njega nekoliko hitaca i zapalio kuću

u kojoj je fra Rafo izgorio i završio svoj

zemaljski život u 33. godini.

Mi franjevci ove provincije, posebno

oni koji su fra Rafu poznavali, držimo

da je fra Rafo žrtvovao svoj život iz čiste

ljubavi prema Bogu i svome bližnje-


mu te da je on pravi kršćanski mučenik.

Stoga smatramo da on ne smije pasti u

zaborav nego, naprotiv, da treba bolje

upoznati njegov život i sve detalje njegove

mučeničke smrti sa svrhom da

se povede crkveni proces za njegovo

proglašenje blaženim i svetim.

Ovaj samostan i ovo svetište, gdje

je fra Rafo živio i odakle je velikodušno

pošao u očitu smrt da bi podijelio

sakramente umirućem čovjeku, trebali

bi biti središte toga nastojanja. Kao ozbiljniji

početak toga nastojanja obilježavamo

ovom komemoracijom u prigodi

40. Obljetnice mučeničke smrti o.

fra Rafe, a ustanovljena je i posebna

Komisija na rangu ove Provincije koja

79

će prikupljati potrebnu dokumentaciju

za eventualno otvaranje službenog

procesa za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju.

Hvala našim o. Biskupima, posebno

o. nadbiskupu Frani Franiću, koji nam

u tom pružaju punu podršku i koji su

spremni učiniti sve da fra Rafo ne padne

u zaborav nego da dođe do slave

oltara kršćanskih mučenika.

Svi mi, braćo i sestre, danas zahvalimo

Bogu za život i smrt o. fra Rafe

Kalinića, nadahnimo se nad njegovim

primjerom pa ozbiljnije shvaćajmo svoj

kršćanski život i dosljednije ga živimo

pokazujući požrtvovnu ljubav prema

Bogu i prema svom bližnjemu. - Amen

Fra Šimun Šipić

Prilažem dopis iz Provincijalata Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz

Splita o djelovanju Povjerenstva (komisije) za skupljanje svjedočanstava za proglašenje

blaženim fra Rafe Kalinića.

Fra Vladimir prije odlaska iz Sinja napravio je ormar u koji je stavio sve spise i

svjedočanstva o fra Rafi.

Urednik


FRA RAFO U CVIJEĆU I TRNJU

Ovih dana imam priliku još više

upoznati fra Rafu držeći u ruci tiskano

djelo koje je marljivim radom, na radost

mnogih koji će poput mene upoznati fra

Rafu, brižno pokupio i objavio fra Petar

Bezina. Knjiga me uvodi u fra Rafinu

osobnost, kroz zgode iz njegova života,

u njegova kreposna djela kojima se

istaknuo. Fra Rafu mogu upoznati kao

osobu, bliže i potpunije. U mom srcu

on je svetac bio i prije ove knjige, no

sad je slika potpunija a fra Rafo postaje

još veći moj prijatelj kog poznajem.

Duhovni koraci koje je činio poznati

su mi iz bilješka koje je pronašao fra

Petar te ih objavio u knjizi Fra Rafina

duhovna razmišljanja. U tim Bilješkama

fra Rafo piše iskrena srca i otvorena

duha, ne znajući da će njegove

Bilješke ugledati svjetlo dana, pa mi

je i iz toga razloga još vjerodostojnija

briga koju je posvećivao izgradnji svoje

duše kako bi u svemu vršio volju Božju.

Te Bilješke daju i meni smjernice u

mom duhovnom životu i vrlo često na

njih pomislim u raznim situacijama. Što

bi učinio fra Rafo na mom mjestu

U ovoj novoj knjizi, pod nazivom Fra

Rafini cvjetići i trnje, fra Petar je prikupio

svjedočanstva ljudi koji su živjeli

uz fra Rafu u razdobljima njegova života

od ranijeg djetinjstva do kraja njegova

života. Od malena je bio predan

Bogu. Izdvajao se pokraj kuće i molio

na koljenima, posebno u vrijeme dok je

81

u crkvi bila sveta misa, njezini najveličanstveniji

dijelovi kad im ne bi mogao

učestvovati.

Sa svojom obitelji molio je krunicu.

Kad je već postao svećenik, mnogo je

pomagao ljudima koji svjedoče o tome.

Od svog obroka davao je siromasima,

a sam ostajao gladan. Činio je to tiho,

neprimjetno, bez želje da itko vidi njegova

dobra djela. Bio je sramežljiv i

povučen. Vrlo pomno je pazio da mu

grijeh ne dodirne dušu. Imao je i vedrinu

duha te je oponašao druge fratre. I

nasmijao bi ih.

Za vrijeme rata mnogo je trpio. Neki

su govorili da je njemu lako, a oni su

gladni ili su ga izrugivali jer je svećenik.

Šutke je i posramljen bez pravdanja

odlazio jer je znao da ljudi u bijedi

svakog krive. Nije rekao: isto mi je kao

i vama, ili ja s vama dijelim svoj kruh...

Ne, bio je tužan što im ne može pomoći

i više.

Nije u njemu bilo oholosti niti želje

da se opravda pred ljudima iako su ga

optuživali krivo. U njemu je bila jača ljubav

i suosjećanje prema njima. Nije se

dao kupiti ni zaplašiti ni od komunista.

Bio je čvrstih uvjerenja, nikad nagao ili

naprasit ali dosljedan, tih i Bogu vjeran

do smrti.

Fra Rafo je moje trajno nadahnuće

i mogla bih o njemu pisati bez prestanka,

dokle teče moj život jer u svakoj situaciji

mogu predočiti sebi njegov dragi


lik i u svaku situaciju u svom srcu dovesti

njega, kako bi me zagovarao kod

Boga.

Moj dragi fra Rafo, vrlo si mi blizak,

zahvaljujući trudu koji ulaže već dugi

niz godina fra Petar prikupljajući podatke

i nesebično šireći štovanje i ljubav

prema tebi.

Voljela bih da naši ljudi upoznaju

ovog sveca. Svecem ga zovem kako

su ga zvali i Sinjani dok je živio među

njima, i kako su ga zvali kad je položio

svoj život za bližnjega.

Korana Džaja

82

Velika mi je želja da se ljudi upoznaju

s njim i da mu se mole za zagovor,

jer on je Božji miljenik. Krv mučenika

i kreposni život njegov velik su zalog

kod Boga za sve nas. Šteta je da ne

uzmemo iz riznice Božje koja nam je

dana. Imamo priliku upoznati fra Rafu,

imamo priliku primiti ga u svoje srce,

imamo priliku moliti mu se i primiti milost,

imamo priliku svojim zalaganjem

ubrzati postupak proglašenja blaženim

i doživjeti da dragi fra Rafo bude štovan

na oltaru kako zaslužuje.

Vesela Dujmić


MONS. FRANO FRANIĆ, NADBISKUP

SPLITSKO-MAKARSKI, O FRA RAFI

Četrdeseta obljetnica fra Rafine

mučeničke smrti obilježena je u Sinju

24. rujna 1983. sa velikim sudjelovanjem

biskupijskog i redovničkog klera

iz Cetinskog i Kliškog dekanata. Za tu

obljetnicu franjevački samostan u Sinju

je tiskao dvadeset tisuća spomen-sličica

s kratkim tekstom fra Rafina života

i mučeništva, a spomen-sličice su se

razdijelile vjernicima obaju dekanata

i to po župnim i područnim crkvama.

Franjevci u Sinju su se složili na samostanskom

kapitulu da se za ovu 40.

obljetnicu postavi fra Rafi i spomen-ploča

u znak zahvalnosti za sveti i samoprijegorni

život kao i mučeničku smrt,

a to su pozdravila sva braća Provincije

Presvetog Otkupitelja. Provincijalat u

Splitu ustanovio je internu i posebnu

Komisiju na rangu cijele Provincije za

prikupljanje potrebnih dokumenata za

eventualno otvaranje službenog postupka,

što je s velikom ljubavlju i pa-

83

žnjom pozdravio splitski nadbiskup i

metropolita Frano Franić, koji će - kako

se očekuje - u dogovoru s provincijalom

o. fra Šimunom Šipićem formirati

službeni informativni postupak od svećenika

svoga biskupijskog i redovničkog

klera koje će Nadbiskup sam predvoditi

za sakupljanjem svjedočanstava

o životu i mučeništvu oca Rafe, kako

bi se u skoroj budućnosti mogao otvoriti

kanonski postupak prema crkvenim

propisima i sudu Crkve.

Proslava ove obljetnice svete i mučeničke

smrti o. fra Rafe u svetištu

Čudotvorne Gospe Sinjske trajala je

četiri dana, od 21. do 24. rujna 1983.

Trodnevnicu, na kojoj su sudjelovali

franjevci samostana i pjevali sjemeništarci

franjevačke gimnazije u Sinju,

predvodio je o. gvardijan fra Vladimir

Tadić s temama "Svetost i svijet", "Mučeništvo-pobjeda

nad progonstvima" i

"Velika misao kršćanskih mučenika".

Kod treće večeri Trodnevnice svečano

je na sv. misi pjevao Splitski vokalni

oktet pod ravnanjem prof. Zdravka

Blaića. Oktet se u pravom smislu riječi

poslije sv. mise na održanom koncertu

latinskih, staroslavenskih i hrvatskih

skladbi, pokazao dostojan svoga velikog

splitskog imena i već stvorene i

sjajne svoje tradicije, što je s čestim

aplauzima pozdravila sinjska malobrojna

publika.


U subotu, 24. rujna, ujutro u devet i

po sati, svetište Gospe Sinjske bilo je

ispunjeno vjernicima-hodočasnicima

iz Prugova, rodnog mjesta o. fra Rafe,

koje je autobusima dovezao župnik

o. fra Ante Grčić, te i drugim, vjernicima-hodočasnicima

iz župa Turjaci,

Trilj, Otok kao i domaćim vjernicama

iz župe Gospe Sinjske. Prije svečanog

euharistijskog slavlja nadbiskup Frano

Franić u prisutnosti biskupa Ive Gugića,

provincijala o fra Šimuna Šipića

i preko sedamdeset svećenika biskupijskog

i redovničkog klera, uglavnom

iz Cetinskog i Kliškog dekanata, otkrio

SPOMEN-PLOČU na kojoj stoji

O. FRA RAFI KALINIĆU

UZORNOM SVEĆENIKU-

REDOVNIKU OVOG SAMOSTANA

KOJI JE 24. RUJNA 1943.

POLOŽIO SVOJ ŽIVOT IZ LJUBAVI

PREMA BOGU I BLIŽNJEMU

PODIŽU BRAĆA FRANJEVCI I

VJERNICI

ŽUPE GOSPE SINJSKE

Sinj, 24. rujna 1983.

Poslije blagoslova spomen-ploče u

svečanoj procesiji za križonošom uputila

su se pedeset i trojica koncelebranata

do dna svetišta odakle su se sa

pjevačima sjemeništarskog zbora pod

ravnanjem č. s. Tatjane Labrović zajednički

i s cijelom Crkvom pjevali pjesmu

"Hoćemo Boga" koja je odjekivala

svodovima svetišta. Na početku je provincijal

pozdravivši Nadbiskupa, vjernike

i sve svećenike i iznijevši ukratko fra

Rafin život i mučeništvo, istakao:

84

"Hvala našim o. Biskupima, posebno

o. nadbiskupu Frani Franiću, koji

nam u tom pružaju punu podršku i koji

su spremni učiniti sve da fra Rafo ne

padne u zaborav nego da dođe do slave

oltara kršćanskih mučenika. Svi mi

danas zahvalimo Bogu za život i smrt

o. fra Rafe Kalinića, nadahnimo se nad

njegovim primjerom pa ozbiljnije shvaćajmo

svoj kršćanski život i dosljednije

ga živimo pokazujući požrtvovnu ljubav

prema Bogu i prema svom bližnjemu."

Srca u žarkoj ljubavi prema mučeniku

fra Rafi i mnogim nevinim žrtvama svećenika

i vjernika u drugom svjetskom

ratu na području Splitske nadbiskupije

podizao je nadbiskup Frano Franić

riječima svoje homilije, propovijeđu,

koja je vjernike pozivala na što češći

razgovor s mučenicima i dragim pokojnicima.

"Za četrdesetu obljetnicu mučeničke

smrti fra Rafe Kalinića 24. rujna 1983.

mons Frano Franić nadbiskup splitskomakarski

u crkvi Gospe Sinjske u 9.30

uz asistenciju mons. Ive Gugića biskupa,

o. provincijala Franjevačke provincije

Presvetog Otkupitelja fra Šimuna

Šipića, preko sedamdeset svećenika

među kojima župnici Sinjskog i Kliškog

dekanata, ispunjenoj vjernicima iz Sinja

i okolice, između ostalog rekao je o

fra Rafinu mučeništvu: "Danas smo se

ovdje sastali da se spomenemo čovjeka

za kojega mi mislimo da je zaslužio

blaženstvo, da je Božju riječ prihvatio u

svojem srcu, da ju je nosio i ostvario na

jedan herojski način. Želimo unaprijed

da sud Crkve kaže svoju riječ, koja će


iti vrlo trijezna i vrlo razumna; ali evo i

uspomena na njega okupila je toliki broj

svećenika kao da je najveći blagdan,

okupila je i vas koji ispunjavate ovu crkvu,

a to je zato što danas najviše cije-

nimo one ljude koji su iskreno u svome

srcu nosili Božju riječ i koji su je opsluživali

... Božja riječ je stvorila svjetove

i galaksije po kojima se krećemo, i ovu

našu zemlju i sve što je na njoj. Ona

može stvoriti i u nama novoga čovjeka,

Raspelo, Meri Bartulović

85

jer je i veće djelo svemogućnosti Božje

obraćenje grješnika i obraćene sviju

nas, preobražaj moralni i duhovni u

nama. To je veće djelo Božje nego što

je djelo stvaranja ovoga materijalnog

svijeta. A to je i potrebnije. Bog u svima

nama želi promijeniti ovo naše kameno

srce i dati naše srce od mesa, srce

koje će znati ljubiti svojega bližnjega,

srce koje će se osloboditi od mržnje,

od ljubomore i zavisti, od nasilja i po-


stati srce mekano, srce u kojemu stoji

Riječ Božja puna svemogućnosti, Riječ

Božja u kojoj stoluje ljubav Božja da se

u nama ostvari i zavlada ljubav, a ostrani

se nasilje, svako nasilje: laži, novca,

tlačenje jednog drugoga, potkopavanje

ugleda, da zbilja u našim odnosima zavlada

ljubav Kristova koju je on donio

na ovaj svijet i u kojoj ljubavi je on nas

otkupio..." Govoreći nadbiskup o Kristovoj

otkupiteljskoj ljubavi rekao je:

"...Mnogo ima smrti, mnogo je krvi proliveno

na ovoj našoj zemlji, ali nije svaka

smrt i svaka krv bila ugodna Bogu.

Ako nečija smrt i nečija krv označuje

86

mržnju ili označuje osvetu ili označuje

makar i samoobranu, onda takve smrti¸

makar to bile smrti u obrani domovine,

te smrti mogu biti i časne i poštene,

ali one ne otkupljuju svijet. Otkupljuje

svijet ona smrt koja biva po primjeru

Kristove smrti koja je strpljivo podnesena...

On, Gospodin, je podnio smrt

Braća prisustvuju primanju Isusovih rana sv. Frani, Giotto

iz čiste ljubavi prema Bogu i prema ljudima.

On je uskliknuo na križu: "Bože

moj, Bože moj, zašto si me napustio!"

To je bio znak njegove vrhunske ljubavi

koja nije tražila ni Boga kao nagradu,

nego je tražila Boga jedino kao ljubav

i izvor svake ljubavi, takva ljubav je u


temeljima našeg evanđeoskog i kršćanskog

morala. I mi svi trebamo da

imamo pred očima tu i takvu ljubav da

nju tražimo, jer je ona smisao i vrhunac,

dostojanstvo i Božjega i čovječjeg

života." Doživljujući u sjećanje strahote

drugoga svjetskog rata Nadbiskup je

rekao: "Ja danas, kad se sjećamo o.

Rafaela Kalinića iz Prugova, sjećam se

svih onih ljudi koji su dali svoje živote

ili slučajem ili u bilo kakvoj zgodi, a sjećam

se i svih onih koji su poginuli, koji

su nakvasili ovu zemlju svojom krvi,

bilo kako i bilo zašto, svi su oni danas

mrtvi, svi su oni pred licem Božjim i mi

trebamo da se sjetimo svih njih. Kamo

sreće da su bili slični o. Rafaelu. Tko je

bio sličniji njemu taj je danas sretniji u

vječnosti. Ali mi to sve ostavljamo Božjoj

mudrosti, Božjoj pravednosti koji

je izrekao sud nad svim njima. Mi se

danas sa najvećim pijetetom sjećamo,

bez razlike njihovog uvjerenja ili vjere

ili nevjere, svih njih, jer vjerujem da

su svi ipak imali jedan ideal da brane

svoj narod, da nešto dobra učine, da

unaprijede pravednost, ravnopravnost

među ljudima i narodima, pa zaslužuju

danas našu pažnju, ali na vrhuncu ovdje

danas postavljamo o. Rafu Kalinića...

Ja dijelim uvjerenje braće franjevaca

iz Sinja, koji su ga poznavali i oca

Provincijala i svih drugih. Oslanjajući

se na njihovo svjedočanstvo ja sam

željan, ja želim, da moralne veličine o.

fra Rafe postavimo pred svoje oči, kao

svoj ideal, ne toliko mudrace i diplomate,

makar oni bili i svećenici, ne toliko

sposobne ove i one, nego sve ponizne

87

i skromne ljude koji su živjeli za Boga,

koji su uistinu živjeli a da se nisu isticali,

ali su u svojem srcu duboko živjeli

za ono zašto su morali živjeti, za svoj

poziv, osjećajući svoj kategorički imperativ

svetosti. I zato danas čujem iz

fra Rafina groba, koji ne postoji, jer je

njegovo tijelo sažgano, čujem iz njegova

praha koji se pomiješao sa prahom

naše mučeničke zemlje, čujemo poziv

prema moralnom usavršavanju samoga

sebe, čujem poziv na obraćanje

Bogu i vječnosti, čujemo poziv da smo

sinovi Božji, čujemo poziv da se ostavimo

grijeha, da se obratimo sa grješnog

života na život pravednosti, na još svetiji

život i uvjerimo se da je prvotni poziv

čovjeka poziv prema svetosti. Fra Rafo

nam sigurno to poručuje iz onog svijeta,

to je njegova ozbiljna opomena.

Naučimo se razgovarati s mrtvima!"

Na svršetku svečani četrdeset godina

obljetnice mučeničke smrti fra Rafe

Kalinića nadbiskupu, biskupu, provincijalu

i preko 70 svećenika uz velik broj

vjernika zahvalnim riječima završio je

upravitelj svetišta čudotvorne Gospe

Sinjske fra Vladimir Tadić riječima: "...

Nadamo se da će svijetli primjer i lik fra

Rafe po svetoj Crkvi jednom pokazati

svoje sjajne i velike plodove svetosti

života i mučeništva, jer prema riječima

našega Otkupitelja Otkupitelja Isusa

Krista, da zrno treba pasti u zemlju i

istrunuti, da bi donijelo plod, a fra Rafo

je u vatri ljubavi prema Bogu i bližnjemu

za obranu otajstava vjere pao, izgorio

i istrunio!"

Urednik


TAMJAN I SVIJEĆE

Misao na nebo i blaženstvo duša

miris tamjana, upaljene svijeće.

Misao na svete, na klanjanje vječno,

pogled na zemlju, na odar i cvijeće.

Mnogima nisam plamen svijeće bila,

toliki odoše bez molitve moje,

bila sam grč i očaj bez cilja

zakopana živa u beznađe svoje.

O Bože, sad primi vapaje i uzdah,

za duše što noćas, k tebi žude doći.

Za duše kojima nitko svijeća nije,

za one što kroz tunel smrti neće proći.

Dopusti da budem za one što trpe

svijeća i pjesma, hvalospjev tebi

za one što čiste se od gliba, zemlje,

za one što molitvom privuć ćeš ih k sebi.

A jednom kad duši mojoj šapneš,

kad svijeća se pali, a život moj mine

kleknite za me koja nisam znala

dušama dragim svijetliti kroz tmine.

88

Vesela Dujmić


IZJAVE BISKUPA HRVATSKE

O HAAŠKOJ PRESUDI

OVIH DANA PROŽIVLJAVAMO

TEŠKE TRENUTKE ZBOG

NEPRAVDE

Nakon objavljivanja presude hrvatskim

generalima na Haaškom sudu

više naših nadbiskupa i biskupa očitovalo

se o toj presudi pred okupljenim

vjernicima.

IZDAJA OD STRANE SVIJETA

Đakovačko-osječki nadbiskup i

metropolit mons. Marin Srakić

Nadbiskup se osvrnuo u đakovačkoj

katedrali na Cvjetnicu i na aktualne

događaje rekavši: "Čini nam se da

je Isus gubitnik, ali on je svoj gubitak

pretvorio u pobjedonosni dobitak za

cijelo čovječanstvo. Mi u svom osobnom,

obiteljskom i nacionalnom životu

doživljavamo trenutke gubitka, izdaje.

89

To smo doživjeli ovih dana - izdaja od

strane svijeta, ali gubitak treba znati

pretvoriti u dobitak." Okupljene vjernike

nadbiskup je potaknuo riječima:

"Iskoristimo ove dane Kristove muke i

naše nacionalne muke kroz koju prolazimo

i pretvorimo ih u dobitak. Isusa ne

zaustavlja ni Judina izdaja ni Petrova

zataja, pogledao je jednoga i drugoga.

Juda nije shvatio i prihvatio taj pogled

i tragično je završio. Naprotiv, Petar je

shvatio veličinu svoje bijede i apsurda

svoga vladanja i još više shvatio je veličinu

Božje ljubavi i gorko zaplakao. To

je trijumf božanske ljubavi Isusove".

"UZNEMIRENI SMO I NIJE

NAM SVEJEDNO"

Nadbiskup mons. Želimir Puljić

u Zadru

Povodom haške presude hrvatskim

generalima, zadarski je nadbiskup Že-


limir Puljić, kao pastir kojoj pripada i

general Ante Gotovina, na konferenciji

za medije u subotu 16. travnja u Ordinarijatu

u Zadru objavio je izjavu koju

je uputio vjernicima zadarske nadbiskupije

i javnosti.

"Pritisci iz europskih središnjica nisu

od jučer. Razumljivo je stoga što je

pokojni kardinal Franjo Kuharić govorio

našim političarima neka se ni pred

kim ne klanjaju i ne daju ucjenjivati - ni

kreditima, ni obećanjima, ni ulaskom u

EU. Sloboda se ne prodaje ni za kakvo

blago, ostavili su nam stari Dubrovčani

trajnu uspomenu u kamenu", upozorio

je nadbiskup Puljić rekavši da je presuda

hrvatskim generalima duboko

potresla žitelje Hrvatske, osobito sa

zadarskog područja. "Uznemireni smo

i nije nam svejedno. Imajući u vidu što

je general Gotovina značio opkoljenom

i razaranom Zadru te njegovu ulogu u

oslobodilačkoj akciji "Oluja" koja je

Hrvatskoj donijela slobodu. Svi Hrvati,

osobito stanovnici Zadra i okolice,

s pravom generala Gotovinu nazivaju

ratnim junakom, osloboditeljem i herojem.

Isto onako kako su to činili ili čine

i drugi narodi zbog oslobodilačkih aktivnosti

svojih zemalja u Francuskoj,

Rusiji, Češkoj ili Španjolskoj" rekao je

nadbiskup Puljić istaknuvši da su mu

brojni vjernici očitovali zabrinutost formulacijom

haške optužnice. "Ne spada

na vjerske službenike "izricati presude",

"voditi kampanje" upletati se i udruživati

u sindikalne i političke grupacije.

Ali nije to zabranjeno, i to ovim putem

činim, kao slobodnim građanima države

koji su sa svojim vjernicima stvarali,

90

izreći svoju prosudbu i zauzeti određene

stavove koji se formiraju temeljem

primljenih informacija. Jer, normalno je

da svaki čovjek putem informacija stječe

dojmove, stvara mišljenje i zauzima

stavove, kako gledam na sudište u Haagu,

tako i na naše generale. I dobro

je to dvoje razlikovati" poručio je nadbiskup.

Čestitao je generalima na primjerenom

držanju za vrijeme izricanja

presude. "Divimo se njihovoj spremnosti

da budu i ostanu heroji koji će, ako

treba, i dalje trpjeti za našu slobodu.

Izričemo iskrenu solidarnosti njihovim

obiteljima, a njih i njihove suborce, koji

su poput njih založili svoje živote za

slobodu i neovisnost Republike Hrvatske,

osobito poginule i stradale u Domovinskom

ratu, na bilo kojem bojištu,

preporučujemo u naše molitve."

Nadbiskup Puljić je podsjetio da se

očitovao i uz Dan ljudskih prava. 10.

prosinca kad je stigla vijest o haaškom

procesu protiv generala Gotovine.

Nadbiskup smatra da pred tolikim

obratima kao građanin ove zemlje ne

može ne razmišljati. Upozorava na

paradoks suda i njegovih dvostrukih

mjerila, "ono što se propisuje malima,

ne vrijedi za velike." Nadbiskup, je na

konferenciji za medije istaknuo kako je

usprkos agresiji, u Hrvatskoj tada vladalo

visoko povjerenje među ljudima,

zajedništvo i suradnja, a solidarnost je

bila okrunjena slobodom i nezavisnošću,

iako su se tome protivili svjetski

političari i države. "Svi smo tome pridonijeli,

a najviše naši branitelji i generali.

Mi svećenici utješnim riječima, sakramentima,

karitativnom i duhovnom pot-


porom, bili smo također aktivni činitelji

u stvaranju slobodne Hrvatske, te smo

nama svojstvenim načinom dali časno

svoj obol slobodi i demokraciji domovine.

I nije nama svejedno kako se ona

sada razvija i usmjeruje u ovom poratnom

vremenu. Kako su napisali biskupi

na Drugom vatikanskom koncilu. Nema

ničeg ljudskog među našim vjernicima

i sugrađanima što ne bi našlo odjeka

i u srcima pastira. Jer, radost i nada,

žalost i tjeskoba koji oni proživljavaju,

ujedno je i naša briga i naša radost"

rekao je nadbiskup Puljić potaknuvši

svećenike, redovnike i redovnice da uz

opće nakane crkvene nakane u molitvu

vjernika uključe molitvu za domovinu,

mir, za sve uznike i sve koji vode

javne poslove u državi.

"Živimo u drugačijim okolnostima i

novim problemima. Davno je apostol

Pavao upozorio svog učenika Timoteja

kako dolazi vrijeme kad ljudi neće podnositi

zdrav nauk nego će nagomilavati

učitelje kako im bude ušima godilo.

Neka nam duh Božji pomogne prepoznati

njegove znakove. Ovo je prigoda

našim državnim strukturama i sudstvu

da ozbiljno pripreme daljini postupak.

Konačno, tko je Haaški sud predložio

nego Hrvatska? Ali nismo ga predložili

da sudi nešto što nije za osudu, a to je

opravdana i pravedna obrana. Možemo

graditi "babilonske kule", ali ako ne

bude solidnih temelja, a to je duhovnost

koja nas vraća našim korijenima, bojim

se da će i ovo što, želimo ulaskom u

Europu biti "kuća od karata" upozorio

je mons Puljić zaključivši: "Osjećam

kako nam je i sad potrebno, ne samo

91

hrabro svjedočiti i proročki govoriti,

nego se još jače i usrdnije Bogu moliti.

Jer, njemu je sve moguće. Kao biskup

moram reći da je sloboda koju smo

ostvarili bila plod naše zauzetosti, hrabrih

vojnika branitelja, zauzetih generala

i političara: ali nadasve, bila je plod

nečega što nadilazi naše snage. To je

bio plod molitve koji zaista ne smijemo

zaboraviti i moramo ga oživljavati."

NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI

ČITAVA HRVATSKA

Mons. Marin Barišić nadbiskup

splitsko-makarski

"Ovo je danas žalosni petak za povijest,

ali i za budućnost Hrvatske jer je

danas u ovoj presudi na optuženičkoj

klupi bila čitava Hrvatska. Ovaj je petak

najbliži Velikom petku, a nije ni to

slučajno. Želio bih da nas ova ponižavajuća

presuda ne podijeli međusobno

nego da je ponosno i zajedno izdržimo.

Danas, stoga, želimo moliti za naše heroje

i domovinu, za one koji su osuđeni

i osudom poniženi, za naše branitelje i

njihove obitelji, za sve nas jer njihov križ


je i naš križ", kazao je splitsko-makarski

nadbiskup mons. Marin Baršić na

početku križnog puta grada Splita "Od

Gospe do Gospe", u petak 15. travnja.

"Danas smo tužni i žalosni, razočarani

i ljuti. Želimo vjerovati u pravdu, ali želimo

da naša ljudska pravda bude što

bliža nebeskoj pravdi. Želio bih da nas

molitva ujedini pod križem osude i patnje,

da pod križem posvjedočimo svoje

dostojanstvo i ljubav prema domovini,

da zahvalimo onima koji su žrtvovali i

ugradili svoje živote u ovu domovinu.

Želimo da nađu snagu u nevino osuđenom

Isusu Kristu i njegovu križnom

putu, da ne klonu pod svojim i našim

križem", kazao je nadbiskup nadodavši:

"Molimo s vjerom i nadom da će

istina pobijediti laž, život smrt, a ljubav

sve oblike neljudskosti."

DANAS POSTOJE "JEDNAKIJI"

Riječki nadbiskup i metropolit

mons. Ivan Devčić

Istaknuo je riječki nadbiskup u prigodnoj

pripovjedi na 7. Riječkom planinarskom,

križnom putu 16. travnja

92

da su ljudi stoljećima bili proganjani

zbog vjeroispovijesti. "I danas u društvu,

zemljama i gradovima u kojima se

propagira i hvali vjerska tolerancija, nje

u praksi nema" podsjetivši nadbiskup

da su Isusa osudili zbog vjerskih i političkih

razloga. "Isus je osuđen zbog

nečijih privatnih interesa", naglasio je

povukavši paralelu sa suvremenim

društvom u kojemu se često pod krinkom

pravde kriju različiti oblici egoizma

kojega smo bili svjedoci i ovih dana.

"Pravda i jednakost svih, ono je što

svi ističu, no istina je takva da postoje

"jednakiji". To su oni moćniji, oni koji

drže kapitalizam, i to je slika današnjeg

društva!" Propovijed je zaključio

porukom da je Gospodin jedini sudac

i sudit će nam po našim djelima. "Isus

je umro radi jedinstva i duhovnog oslobođenja

naroda. On je umro da bismo

se mi vratili u zemlju slobode. "

SVAKA ŽRTVA UGRAĐENA JE U

NEKO DOBRO

Požeški biskup

mons. Antun Škvorčević

U Voćini je u subotu 16. travnja u

homiliji istaknuo biskup da se proces


u Haagu i njihov ishod može nekome

učiniti sličnim onom u Jeruzalemu, i da

neki suci kao da nisu željeli slijediti argument

činjenica, nego interesa po načelu

"bolje je da jedan umre za narod".

Istaknuo je da događaju u haaškoj sudnici,

gledan tek izvanjski u onom što je

hrvatskim generalima dodijelila ljudska

pravda, ne zahvaća svu dubinu stvarnosti

i konačne istine. Svaka žrtva, pa i

ona povezana s nepravdom izrečenom

i prihvaćenom presudom, ugrađena je

u neko dobro, i očitovat će se jednom

u pobjedi konačne istine kojoj je jamac

Bog. Stoga je biskup, pozvao nazočne

da povjere Bogu i njegovoj pravdi i ljubavi

osuđene generale i svoju domovinu,

čija je žrtva ugrađena u hrvatsku

slobodu i dostojanstvo.

PRESUDA JE JOŠ JEDAN

KRIŽNI PUT

Biskup mons. Josip Mrzljak,

varaždinski biskup

Nakon završetka križnog puta na

Cvjetnicu u Lepoglavi podsjetio je varaždinski

biskup Josip Mrzljak u svom

93

kratkom nagovoru da križni put nije

samo povijesni događaj, nego se, on

kroz vjekove ponavlja do današnjega

dana. Istaknuo je kako mnogi pojedinci,

mnoge obitelji, a onda i cijeli narodi

i danas proživljavaju svoje vlastite križne

putove. Također je podsjetio kako

je hrvatski narod doživio jedan od najvećih

križnih putova u svojoj povijesti

u mjesecima travnju, svibnju i lipnju

1945. godine kada su ubijene tisuće

ljudi počevši od Bleiburga pa sve do

naših krajeva. Dodao je da je i nedavna

presuda našim generalima također

jedan križni put koji je pogodio našu

domovinu. "Tako je i s našim životima.

Mi prolazimo doduše kroz smrt, ali ne

ostajemo u smrti nego ulazimo u vječni

život zahvaljujući Isusovu uskrsnuću",

poručio je biskup Mrzljak.

POLITIKA SE SLUŽI SUDSTVOM

Sisački biskup mons. Vlado Košić

Biskup Vlado Košić na Cvjetnicu u

Hrastovici predvodio je misu te je uz

ostalo rekao: "Želio sam danas biti s

vama zbog postavljanja spomenika Vi-


limu Cecelji, da s vama podijelim uspomenu,

ali nadu koju Božji ljudi donose

u ovaj svijet slijedeći upravo Isusa koji

se za nas žrtvovao, koji je za nas umro,

trpio, bio mučen, pokopan, ali treći dan

uskrsnuo. To je ono što može dati nadu

i snagu našemu narodu i svima nama

koji proživljavamo ovih dana teške trenutke

zbog nepravde koja se čini nad

našim generalima i nad prosudbom o

tome je li to bio obrambeni rat, jesmo

li mi nekoga progonili ili je netko progonio

nas.

Tu smo danas u Hrastovici gdje

ove crkve nije bilo jer su je srušili i napravili

put preko oltara. Tko je tu koga

prognao, tko je tu komu zlo činio? Tko

je započeo nasilje? Zar to nama treba

netko govoriti? Zar smo mi slijepci? Ili

nas doista prave ludima?" upitao se

biskup Košić te dodao: "Od Poncija

Pilata pa do ovih Oriea i takvih sličnih

sudaca, nikada nije bilo da se nije politika

služila sudstvom. Pilat je bio civilni

zapovjednik Palestine, dakle upravitelj

i namjesnik rimskog cara u tom dijelu

rimskog Carstva, ali je bio i vrhovni sudac.

Dakle, to je isto. Govorilo se za

Turaka: "Kadija te tuži, kadija te sudi".

To je tako, otada do dana današnjega,

pa pogledajte i moderne procese, zar

se upravo politika ne miješa: koga treba

progoniti, a koga ne treba. Koliko

smo puta i mi biskupi, već dizali glas:

Kako je to moguće da se progone naši

branitelji iz Domovinskog rata, a od

onih koji su napravili najveći pokolj nad

hrvatskim narodom još uvijek nitko nije

progonjen!? Vidite kako se politika miješa,

jednostavno montira procese, tu

94

nema pravde i pravosuđe nikada nije

bilo neovisno od Poncija Pilata pa do

dana današnjega" kazao je biskup Vlado.

KRIK, VAPAJ I ŠAPAT:

BOŽE, ZAŠTO

Šibenski biskup mons. Ante Ivas

U homiliji misnog slavlja na Cvjetnicu

u katedrali sv. Jakova biskup je povukao

paralelu između Kristove osude i

haaške presude hrvatskim generalima.

"Isus Krist bio je ustrajan u izvršavanju

volje Očeve da daruje i položi svoj život

za sve ljude. I onda kad se krvavo znojio

pod maslinama, i kad je primio izdajnički

Judin poljubac, kad ga je Juda

prokazao, "locirao i identificirao", kad

je bio svezan i "transferiran", odveden

u zatvor u Jeruzalem i predan na milost

i nemilost suda i sudaca. Isus je ostao

postojano na Očevoj strani. I kad je bio

ispitivan, i kad su mnogi lažni i kupljeni

svjedoci svjedočili a njegovi ga ostavili,

zaboravili su, neki ga se i odrekli i

zatajili ga od straha pred običnim sluškinjama

i vratarima svjetskih moćnika"


ekao je biskup Ivas. Potom je istaknuo

da evanđelje Cvjetnice govori kako se

pred tom nepravednom osudom, pred

tim uprljanim licima izdajica, lažnih i zaštićenih

svjedoka i tajnih iskaza, pred

tom zloćom ljudske nepravde zgrozilo

nebo i zemlja. "Prekjučer je nastala

tama po zemlji našoj Hrvatskoj. I potresla

se sva zemlja naša, čuo se krik,

vapaj i šapat: "Bože, zašto?" Pozvao

je vjernike da se pridruže Kristu koji

otvara sve pećine i grobove, naročito

one u ljudskim srcima, ma kako velikim

i strašnim pečatima ljudskim bili

zapečaćeni i kako god ih čuvala zloba

ili strah ljudski.

Glas koncila, 24. IV. 2011., broj 17

NEPRAVDE NAS TREBAJU

OJAČATI

Mons. Mile Bogović,

gospićko-senjski biskup

Na prosvjednom skupu povodom

haaške presude na Trgu bana Jelačića

u Zagrebu u subotu 16. travnja sudjelovao

je gospićko-senjski biskup mons

Mile Bogović.

95

Tom je prilikom rekao: "Draga braćo

i sestre, dragi branitelji, dragi hrvatski

puče!

Nisam smio sebi dopustiti da ne budem

danas ovdje s vama jer bi inače

netko mogao pomisliti da me ne pogađa

nepravedna presuda našim generalima,

da ne vidim kako se sudi našoj

državi i našem narodu. Strah me je šutjeti

kada treba govoriti.

"Žao mi je naroda jer je poput ovaca

bez pastira!" ponavljam Isusove riječi.

Nemojte misliti da u ovoj stvari drugi

misle drukčije od mene. Ako nisu ovdje,

to je zbog njihovih obveza ili zato

što su obazriviji od mene i ne vole da

ih se stavlja u nepredvidljive političke

okvire. I oni osjećaju bilo svoga naroda

i uza nj stoje.

Očito je da su se europski vlastodršci

poveli za tzv. Blajburškom antihrvatskom

koalicijom po kojoj je svaka

hrvatska država crimen (zločin), dapače

Magnum crimen, kako je to formulirao

mason Viktor Novak. Po tom stavu

treba kazniti svakoga koji se opredijelio

za hrvatsku državu, a pogotovo koji

se za nju borio. Stepinac je bio suđen

najviše za to što se pri koncu rata opredijelio

za samostalnu hrvatsku državu

(ne za NDH!).

O ugrožavanju hrvatske države preko

Haaškog sudišta pred nekoliko dana

progovorila je "Iustitia et pax", Komisija

Hrvatske biskupske konferencije. Neki

rekoše da je ta izjava zakasnila za deset

godina. No valja podsjetiti da je već

2000. godine, kada su se dolaskom

koalicijske vlade pojavile tendencije

opasne za hrvatsku državu. Hrvatska


iskupska konferencija sa svoga zasjedanja

u Poreču 21. rujna iste godine

je poručila: "Hrvatski se narod

plebiscitarno opredilio za samostalnu

hrvatsku državu, a to je tijekom Domovinskoga

rata uz velike žrtve ostvario

zahvaljujući Bogu i svima onima koji su

pridonijeli da je stvorena država u kojoj

su svim njezinim građanima ustavom

zajamčena temeljna ljudska prava, dostojanstvo

svakoga čovjeka, socijalna

sigurnost, sloboda, demokratska prava

i mir. Pozivamo sve političke subjekte

da ne poduzimaju ništa što bi ugrozilo

državu, što bi bilo protivno zajamčenim

vrijednostima i što bi imalo prizvuk

omalovažavanja žrtava podnesenih za

domovinu."

Još izričitija bila je izjava komisije

"Iustitia et pax" iduće godine (27. srpnja

2001). Tu se, među ostalim kaže:

"Pored krize odnosa prema međunarodnim

čimbenicima, postala je još

opasnija kriza odnosa unutar same

države, do te mjere da se može govoriti

o dvije Hrvatske, odnosno na dva

suprotstavljena pogleda na jednu te

istu stvarnost, o lomu unutar hrvatskoga

nacionalnog bića. Za izlazak iz te

dvostruke krize potrebno je na međunarodnoj

razini izboriti jasnu pregovaračku

poziciju. Ponajprije tako što će

svatko tko smatra da ima pravo upletati

se u stvari hrvatske države jasno definirati

svoj stav prema njezinoj prošlosti

i prema njezinoj budućnosti. Nismo dakle

šutjeli kada je trebalo govoriti, kada

su se naši političari klanjalo haaškim

činovnicima.

Dakako, jedna i druga izjava bile su

96

žestoko napadnute od službene politike

njezinih medija.

Slušao sam i čitao u nekim našim

medijima prijašnjih dana kako će nam

Haški sud reći istinu o onome što se

dogodilo u vrijeme Domovinskog rata.

Kakva iluzorna očekivanja! Kao da je u

Haagu novi Sinaj s kojeg ćemo primiti

vječnu istinu.

Haaško sudište i ovom presudom

nije pokazalo kako se istini služi, nego

kako se ona podjamljuje političkim interesima.

Tu je izvorište i drastičnih kazna

našim generalima.

Nadamo se da će svjetska javnost

sada bolje uočiti neodrživost ovakva

stava prema hrvatskoj državi! I hrvatskom

narodu. Možda će nakon ovakve

presude neki baciti srebrnjake koje su

dobili za izdaju. U ovo korizmeno vrijeme

pred Veliki tjedan, prizovimo u pamet

što su radili Herod, Pilat, farizeji i

Juda. Taj rod nije izumro. Sjede oni na

visokim svjetskim stolicama i vrebaju

svojoj bahatosti na malene i nemoćne.

Nažalost, do ovakve presude međunarodnog

suda ne bi moglo doći bez

mnogovrsne pomoći koja je stizala iz

Hrvatske.

Ovaj svijet ima svoje grješne strukture

koje tako i funkcioniraju. Nije dovoljno

da si pravedan pa da te zahvati

nepravda. Živimo u svijetu kojem se

događaju i ovakve nepravde. One nas

ne smiju slomiti, nego nas trebaju ojačati

kako je to bilo mnogo puta u našoj

prošlosti.

Nije li Ivan Pavao II. rekao Hrvatima

da su narod nade jer se znaju dostojanstveno

nositi s nepravdama ovoga


svijeta? Pokazat ćemo to i ovaj put!

Zahvaljujemo Bogu što su naši haški

osuđeni tome dorasli. Molimo se da im

Gospodin dade snagu nositi se s ovom

nepravednom presudom da svoj križ

nose za sebe i za svoj narod. Ali ovaj

narod traži da i oni osjete kako ona država

za koju su toliko puta izložili svoje

živote bude čvršće iza njih nego je to

bilo dosada. Podržimo ih svojim mo-

Prijenos tijela Kristova, Raphael

97

litvama i u ovo vrijeme kada se spominjemo

nepravedne osude Kristove i

njegova križnog puta prema Kalvariji,

ali i prema Uskrsu. Neka kroz gustu

maglu svjetske nepravde proplašene

na "žalosni petak" probiju svijetle trake

uskrsnog jutra.

Smiluj se, Gospodine, ovome narodu

jer ga silnici gaze i tlače! Neka se

vrši tvoja sveta volja."

Glas koncila, 1. svibnja 2011., broj 18


MONS. ANTE JURIĆ, NADBISKUP

SPLITSKO-MAKARSKI I FRA RAFO

Poznato mi je kako je don Ante Jurić

prije nego je postao nadbiskup splitsko-makarski

razgovarao o fra Rafi s

fra Franom Carevim kad je bio župnik

u Makarskoj, o njegovom kreposnom

životu i mučeničkoj smrti. Pričao mi je

fra Frano Carev kakvog je don Ante bio

mišljenja da se otvori postupak i traži

proglašenje blaženim fra Rafe.

Kad je don Ante postao nadbiskupom,

onda je bio još više gorljiv za

otvaranjem postupka za proglašenje

blaženim Fra Rafe Kalinića. U svojim

propovijedima po župama često je

naglašavao fra Rafin krepostan život

preporučivao vjernicima. Franjevce je

poticao da otvore postupak za njegov

krepostan život i mučeničku smrt. Kad

sam s njim putovao u autu molili smo

krunicu Bl. Dj. Marije s posebnom molbom

fra Rafi za dobro Crkve i hrvatskog

naroda.

98

Godine 1990., 27. kolovoza napisao

je: "Često se čuje riječ u našem narodu:

Svi su nas ubijali. Ubijali su nas dok

smo branili rodnu grudu a ne napadali

drugog vani svoje domovine. Stoga su

vrijedni divljenja svi koji padoše u obrani

drage nam domovine. Među onima

koji padoše ima ih koji padoše a da se

nisu branili. Padoše zato, što su vjerni

svojoj službi, željeli pomoći bližnjima

da postignu sreću vječne domovine.

Stotine i stotine, četiristotine padoše

njih pastira duša u hrvatskom narodu.

Jedan od izrazitih primjera onih koji

padoše kao jaganjci bio je o. fra Rafo

Kalinić. Bližnji u velikoj potrebi, ranjenik

koji traži svećenika bio mu je važniji

negoli vlastiti život. Zbilja, vrhunac

ljubavi, dati život za spas bližnjega. U

vremenu kad je ohladila ljubav potrebno

je isticati ovakve heroje ljubavi. U

vremenu kad se gubi cijena duhovnog

života i duše potrebno je naglasiti ovaj

divni primjer gdje se spas duše bližnjega

više cijeni od svog vlastitog života.

U vremenu nedostatka revnih duhovnih

pastira potrebno je istaknuti lik ovakvog

pastira koji život daje za ovce.

Svima nama duhovnim pastirima neka

ovaj lik svećenika-mučenika bude poticaj

na što nesebičnije služenje dušama

a mladima nadahnuće i poziv da se

ne boje život posvetiti uzvišenim idealima

za koje je o. fra Rafael živio i mladi


život položio. Dok molimo i radimo za

njegovu kanonizaciju mislim da mu se

možemo moliti za zagovor, za sebe i

cijelu domovinu.

Dragi o. fra Rafael se priključio tisućama

pravih mučenika iz hrvatskog

naroda. Molimo ih sve skupa: Sveti hrvatski

mučenici, molite za nas!"

+ Ante Jurić nadbiskup

Mons Ante Jurić kad je u Prugovu

9. - 25. IX 1990. bila Komemoracija, a

16.- 23. IX Duhovna obnova u povodu

smrti fra Rafe Kalinića i ostalih žrtava

rata 23. IX u 10.30 sati bila je Procesija

sa likom fra Rafe Kalinića, zatim sv.

misa koju je predvodio msgr nadbiskup

Ante Jurić uz sudjelovanje uprave Provincije,

Svetišta Gospe Sinjske, Gospe

od Zdravlja i prugovačkih svećenika.

Kad je bio provincijal dr. fra Jure Brkan

1997. mene je predložio da otvorim

biskupski postupak za proglašenje

slugom Božjim fra Rafe Kalinića.

Nakon što sam nadbiskupu predao

pismenu molbu rado je prihvatio prijed-

100

log. Poslao je k meni preč. don Jozu

dr. Delića da pregleda svjedočanstva o

fra Rafinom kreposnom i mučeničkom

životu. Preč. don Jozo dr. Delić došao

mi je u ured i pregledavao Svjedočanstva

oko dva sata. Nakon toga nadbiskupu

je dao izvješće da su svjedočanstva

ispravna i da ih ima dovoljno da

se može otvoriti biskupski postupak.

Pristankom prezbioterijalnog vijeća

nadbiskup je otvorio postupak. Mene

je imenovao da zastupam Provinciju.

Dalje je postupak prekinut, a provincijal

se obratio generalnom postulatoru

p. Luca De Rosa.

U susretu s nadbiskupom Jurićem

bio sam pitan što je s fra Rafom. Jednako

tako pitao me i prečasni don Jozo

dr. Delić kao i preč don Ivan dr. Čubelić.

Na susretu s prečasnim Čubelićem

kod sestara Milosrđa (Anćela) prigodom

polaganja svečanih zavjeta petorice

njihovih pripravnica, rekao je pred

zadarskim nadbiskupom d. Želimirom

Puljićem fra Rafo mora biti čim prije

proglašen blaženim.

Bezina


U TE SE UZDAM, GOSPODINE

Časne sestre klarise svjesne su

da je apostolat, kako kaže sv. Frano,

i njihov poziv. Stoga su one neumorne

klanjateljice i praktični apostoli riječju

S. Marija Anđela

101

i djelom. Čvrsto sjedinjene sa svojim

Bogom apostalat obavljaju u duhovnom

predanju, molitvi i neumornom

radu, tihim svjedočenjem i plodonosnim

samoprijegorom. Slijedeći primjer

serafskih svetaca Frane i Klare, trajno

su, u okviru svojih mogućnosti u apostolskoj

službi. Mole i rade za Crkvu, a

svoj grad i narod uzdižu duhovno, kulturno

i karitativno.

Tu je zajednicu, iako preko dvjesto

kilometara daleko od njezina rodnog

mjesta Lovran, Primorske Goranske

županije, pronašla mlada djevojka

Vesna Brumnjak. U vanjskom svijetu

materijalna dobra, mladenački dani,

zamišljanje obiteljskog života, društveni

položaj nisu je zadovoljavali. Njezina

je duša tražila trajni mir. Poznate su joj

bile crkvene organizacije, redovi zatvorenog

tipa, redovi s djelovanjem s

vanjskim svijetom. Vidila je da ni kod

njih neće moći naći potpuno smirenje.

Nakon što je saznala za duhovni život

sestara klarisa osjetila je u sebi poziv

da bi tu mogla naći mir.

Dolazi u Split u samostan sestara

klarisa u zreloj djevojačkoj dobi i sestre

je srdačno primaju u svoju sestrinsku

zajednicu. Sva sretna priključila se načinu

samostanskog života. Nakon provedene

kandidature, položenih jednostavnih

(privremenih) zavjeta, uzevši

ime S. M. Anđela od Presv. Euharistije,

opatica Suzana izjavila je da ima sve


uvjete da pristupi svečanim zavjetima.

Kad je s. M. Anđela od Presvete Euharistije

čula za tu vijest, osjetila je u duši

najveću radost, najsretniji trenutak.

Na utanačeni dan 3. listopada 2010.

za polaganje svečanih zavjeta samo-

S. Marija Antonela, prostrta po podu

Sv. Marijo, moli za nju...

Sv. Klaro, moli za nju...

moli za nju, moli za nju...

stanska crkva Sv. Klare bila je okićena

svježim cvijećem i ispunjena vjernicima.

Došlo je desetak svećenika iz Splita

i okolice, te župnik iz njezinog rod-

102

nog mjesta Lovrana vlč. Matija Rašpica.

Mons Marin Barišić nadbiskup

splitsko-makarski imao je obaviti obred

polaganja svečanih zavjeta. Svečano

slavlje započelo je sv. misom koju je

predvodio isti nadbiskup, a sestre su

u koru pjevanjem uzveličavale slavlje.

Nakon nadbiskupove propovijedi, u

kojoj je istakao predanje s. M. Anđele

od Presvete Euharistije Bogu, započeo

je obred polaganje zavjeta. Vjernici su

sa zanimanjem pratili ganutljive riječi i

čine s. M Anđele od Presv. Euharistije

koja se smireno i svjesno predaje Bogu

obećavajući mu da će zavjetima biti

vjerna do smrti. Vjernici su posebno sa

zanimanjem pratile njezino prostiranje

na tlo koje simbolično označuje potpuno

predanje Bogu. Zazivi Bogu iz Litanija

svih svetih, Presvetom Trojstvu,

Presv. Dj. Mariji, svecima i sveticama,

iza svakog zaziva svećenici su i vjernici

molili za nju sa zazivom moli za

nju. Ležeći S. Marija Anđela od Presvete

Euharistije pomnjivo ih je pratila i

svečano rekla: Tvoja sam Gospodine,

u Tebe se uzdam!

Nakon glavnog i svečanog obreda

nastavila se je sv. misa, a onda pri svršetku

sv. mise, sv. pričest. S. Marija

Anđela od Presvete Euharistije prima

Krista moleći ga da je jača u njezinim

obećanjima.

Vjernici su bili sretni što su vidjeli

mladu djevojku kako se Bogu predaje.

Prilaze k njoj i čestitaju joj na uzvišenom

činu.

Nakon svečanog slavlja u crkvi slijedila

je tjelesna okrepa u dvorani sestara.

Raspoloženje je bilo obostrano.


S. Marija Anđela

103

Neka čin s. Marije Anđele od Presvete

Euharistije potakne i još neku

djevojku da pristupi zajedničkom sestrinskom

životu.

Gosti su se razišli, a s. Marija Anđela

od Presvete Euharistije ostala je

u samostanskim prostorijama sa sestrama

da ostvaruje svoje obećanje

Bogu: proživljavati redovničku duhovnost,

provoditi Klarinu klauzuru (koja

se osniva na posebnom odricanju),

samostansku zatvorenost, siromaštvo,

kontemplaciju, predanje Bogu i osobno

posvećenje. Sve je to prvotni cilj poziva

i zalog plodonosne baštine s. Marije

Anđele od Presvete Euharistije.

Meri


FRA RAFO U ŽUPNOJ CRKVI U CAVTATU

Vjerojatno je fra Rafo dolazio u Dubrovnik.

Tamo je na ulazu u Grad veliki

franjevački samostan, a Dubrovnik je

biser Jadrana. Poznat je u svijetu više

od Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka ili

čak i naše domovine. Oduvijek je Dubrovnik

bio privlačan. Mogao si vidjeti

školsku djecu i mladež kako dolaze na

izlet u Dubrovnik, a stariji na razgledanje

i odmor. U jednoj takvoj grupi bio je

i fra Rafo. Danas je to drugačije. Danas

znade biti i po deset tisuća turista

u jednom danu u Gradu pa je na vratima

od Pila i Ploča poseban režim za

ulazak i izlazak iz Grada, kad dođu oni

veliki brodovi Kruzeri, koji su kao veliki

hoteli ili gradići.

- Korijeni su Dubrovnika i Dubrovačke

Biskupije u Cavtatu. Naime, u

Rimsko doba tri su grada na jugu Dalmacije

bila znamenita: Salona, Narona

i Epidaurum (danas Cavtat). Ti su

gradovi bili glavni administrativni i lučki

gradovi u tom dijelu Dalmacije. Danas

su ti gradovi samo arheologija. Epidaurum

je i u tom pogledu najlošije prošao.

Avari ga i Slaveni razoriše do temelja.

Ni kamen na kamenu ne osta. Stanovnici

koji su preživjeli pobjegoše prema

Zapadu na puste hridi ispod Srđa i tako

osnovaše Dubrovnik. Epidaurum je bio

i biskupijsko sjedište, pa se i biskupijsko

sjedište preseli gdje i stanovnici,

pod Srđ.

104

- A danas?

- Mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji

prvi. (Mt. 19, 30).

- Ivan Gundulić "Osman".

Tko bi gori, eto je doli,

a tko doli gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada.

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada.

Da je fra Rafo bio u Cavtatu, čisto

sumnjam iako i tamo ima lijepi franjevački

samostan koji je proslavio već

500 godina, a sam je Cavtat pun znamenitosti:

Meštrovićev mauzolej, hoteli

Croatia, Cavtat, Albatros, Epidaurus.

Glasoviti Cavtaćani: Baldo Bogišić,

pravnik, Vlaho Bukovac, slikar, Frano

Supilo, političar, Tino Pattiera, operni

pjevač.

Eto, u taj sam milje htio dovesti hrvatske

duhovne velikane jer je Cavtat

hrvatski i katolički gradić. O tome sam

svemu razmišljao i odlučio se za jedan

poliptih na kojem će biti hrvatski sveci,

blaženici i sluge Božje. Svakako, nisam

mogao sve te velikane strpati na taj poliptih,

pa sam birao one koji su glasovitiji

u Cavtatu ili o kojima sam nešto

više znao ili su više bili znameniti. Tako

je došao i fra Rafo Kalinić u Cavtat. Jedan

dio poliptiha prikazuje nekoliko si-


Fra Rafo u poliptihu u župnoj crkvi u Cavtatu

105


lueta (znani i neznani duhovni velikani)

koji idu prema Crkvi (prikazan zvonik

župne crkve u Cavtatu) a tih je u hrvatskom

narodu jako puno u svim vremenima

i prijašnjim i današnjim.

Nisam bio sretan izborom umjetnika

koji će to najbolje prikazati, ali sam bio

sretan jer sam hrvatske duhovne velikane

okupio u Cavtatu i stavio pred oči

Cavtaćana da im budu uzori i zaštitnici.

Bože moj, koliko i dan danas ima velikana

koji žive tu pored nas a mi toga

nismo svjesni, a to su budući sveci.

Sve što je materijalno nestaje, stari

i propada a duhovno ostaje. Htio sam

nešto trajno imati u Cavtatu, a to su duhovni

velikani našeg naroda.

106

Poliptih je velik 2,5 x 3,75 metra.

Podijelio sam ga na tri jednaka dijela.

U prvom su dijelu proglašeni hrvatski

sveci, na drugom hrvatski blaženici;

tu sam stavio i fra Antu Antića, jer

samo što nije proglašen blaženim, a na

trećem dijelu koji je podijeljen po pola

su sluge Božje i ostali kandidati za

oltar. Fra Rafo Kalinić je u društvu Petra

Barbarića, nadbiskupa Josipa Štadlera,

biskupa Josipa Langa i Miroslava

Bulešića. Druga polovica ove trećine

su siluete "svetaca" koji idu prema oltaru.

Sa strane sam napravio legendu

ovog poliptiha, pa sam napisao tko je

na slici, te njegov status s godinom rođenja

i godinom rođenja za nebo.

Don Mirko Maslać


U vrijeme Drugoga svjetskog rata

partizani su gotovo po svim mjestima

Hrvatske ubijali nevine i pravedne ljude

i bacali ih uglavnom u jame gdje

se ni do danas, uza sva istraživanja,

ne može otkriti koje su to jame. Jedna

"TAJNA GILIĆA JAME"

Tajana Gilića jame

Slobodna Dalmacija, 2. X. 2009.

107

od tih jama je i jama nazvana Gilićeva

jama na mosećkom brdu Movran u

kojoj su otkrili speleolozi da se u njoj

nalazi najmanje četiri kostura. Našli su

i neaktiviranu ručnu bombu (lijevo).


PARTIZANI SU 1944. U BRŠTANOVU (SPLIT)

UBILI NAJMANJE DVADESET CIVILA

Partizani "Mosećke leteće čete" ubili

su 1944. u Brštanovu najmanje 20 civila

i pokopali ih na nekoliko mjesta, bilo

je ljudi iz Unešića, Dicma, Primorskog

Doca, a jednoga, Ivana Cvrlju potko-

vali su konjskim kopitama, tirali ga da

ide na sve četiri, a onda ubili - kazuje

to 76-godišnji Marko Šolić, pokojnog

Ante, nedaleko od Brštanova, kod Klisa,

točnije u zaselku Šolići.

Stanko Grbavac, istražni sudac

108

Punih 67 godina nakon stravičnih

zbivanja obavljena je ekshumacija, a

otkriveno je jučer (13. travnja 2011.)

najmanje sedam kostura. Tako je nakon

mnogo godina zataškavanja, do-

šao red da se istraži još jedan zločin

iz Drugoga svjetskog rata. U splitskom

Općinskom sudu su ovi zločini dobili

svoj broj i spis, a na kraju je obavljena

ekshumacija na kojoj su bili istražni su-


dac Stanko Grbavac, patolog Antonio

Alujević, te policija.

Saslušano sedam svjedoka

Već smo saslušali šestero svjedoka

koji su nam mnogo pomogli, a još više

ćemo znati kada izvadimo kosti, barem

donekle znamo koliko je ljudi stradalo,

kaže Stanko Grbavac.

Na nekadašnjem stratištu na predjelu

Ogradica, više od šest desetljeća od

stravičnih događanja, nikada više nije

narasla trava, a otkopana zemlja dala

je prve znake da u priči Marka Šolića

ima istine.

Imamo najmanje sedam kostura, pa

za sada možemo reći da su u zemlji

Dr. Antonio Alujević, patolog

109

više od 50 godina. Više ćemo znati nakon

što obavimo cijeli posao - kratko

kaže dr. Antonio Alujević u pauzi tijekom

cjelokupne ekshumacije.

Među onima koji su strpljivo pratili

kako se iz zemlje izvlači svaka, pa

i najmanja kost je i 76 godišnji Marko

Šolić, u to vrijeme imao je devet godina,

no iako je bio dijete, nekih se događaja

jako dobro sjeća.

"Ja san bija dite, ali kako se neću

sićat da je partizanima tu bija štab, jer

su ga preselili iz Splita, te zatvor "pojata"

tamo su dovodili ljude posli ih ubili.

Znam za par mista na ovom području

u našim Šolićima, evo tu su van Duge

njive, tu su ljudi ubijani. A tu baš u Ogradici

metkom u čelo ubijeno je i više od


deset ljudi" prepričava svoja stravična

sjećanja Marko Šolić.

Što ćete to sada kopat, tribalo je to

napraviti prije 20 godina kada su zločinci

bili živi, sada nam je svejedno - u

prolazu dobacuje Ante Šolić.

Za razliku od njega, Mijo Žižić u svemu

vidi smisao.

Neka se sve zna, vrime je došlo. Ja

san u ovom ratu bija pet i po godina

i znam šta je rat, ali ode su u našem

zaseoku stradali nedužni civili. Šteta

je šta više nema onih koji su ubijali. A

zato mi danas plaćamo račun ka hrvatski

narod i čekamo šta će biti s našim

generalima u Haagu, iskreno će Žižić.

Marko Šolić na prostoru ekshumacije u zaseoku Šolić

110

Policajac Mladen nada se da će

naći kosti pradida Jure

Da se sudbina doista zna poigrati

s čovjekom, potvrđuje Mladen Zekić,

policajac kojega je na stratište dovela

dužnost. No, nije ovo zadatak kao

svaki drugi, kaže nam Mladen: "Pretpostavljam

da su tu kosti moga pradida

Jure Dujmovića, ako ga tu pronađemo,

stvarno ćemo biti sritni svi u obitelji"

govori nam Mladen. Pred istražnim sucem,

policijom i patologom još je dosta

posla, dio stratišta je ekshumiran, dio

će uslijediti, a tada će se tek krenuti

utvrđivanjem idenditeta žrtava, kako

bi se zatvorila još jedna dugo skrivana

tužna priča iz Drugoga svjetskog rata.

Ojdana Hokarević, Slobodna Dalmacija, 13. IV. 2011.


Fra Rafo je s vanjskim i nutarnjim

oznakama pravi fratar. Ne strši ni u

čemu. Skladan u duši i tijelu. Iz njega

ne izbija nikakva divlja mladica. Sve

radi po Božjim odredbama. Među ljudima

je obično malo biće, a izrastao je

u veliko stablo koje je donijelo obilno

ploda.

Ivanova trublja nije bila snažna. Gubila

se je u pustinji. Ali je naviještala

dolazak Onoga koji će vladati cijelom

kuglom zemaljskom. Prijetila mu je

grčka filozofija pred kojom je bilo sve

neuko, prosto. Ni bahata rimska kopita,

koja se je silom razgranala u najveće

kraljevstvo, nije ga mogla omesti.

Fra Rafo je pripadao Božjoj snazi.

Pridržavao se je njegovih odredaba.

Sijao je riječi Božje koje je plodilo po

čitavom svijetu. (Mat 24, 14). Možda je

ljudima izgledalo ludo, ali za Boga bilo

je pametno. (I Kor. 1, 25). Sudbinom

ljudi ravnao je onaj koji je ovijao brdo

Sinaj u oblake, tresao brdima, stišavao

oluju, lomio kamenje kada je umirao.

Gamalijel, učitelj Zakona, ustvrdio je

da ljudski pothvati, osobito ako im se

stavljaju zapreke, propadnu po sebi.

"Ako je od ljudi propast će, ako li je od

Boga, nećete ga moći uništiti." (Dj. ap.

6, 39).

Fra Rafo u svojim propovijedima

naglašava da je Kristova riječ zalivena

krvlju Bogočovjeka iz koje niču nova

kraljevstva, a koju neće nitko na svijetu

uništiti. Kada su Napoleonu govorili,

FRA RAFO JE ŽIV

111

da pokuša uništiti kraljevstvo Kristove

Božje, on je mudro i jednostavno odgovorio:

"Ja se nemam namjere popeti

na Kalvariju." Ako se sve stvari plaćaju

krvlju, onda je krv Bogočovjeka

bila najdragocjeniji danak tom velikom

pothvatu. U toj krvi stoji jamstvo da će

čovjek primiti nagradu i da nema one

sile na svijetu koju će je uništiti. Uvijek

postoji, čvrsto stoji kao ogromna hrid.

Nimalo istrošena, uvijek nova.

Fra Rafo je bio svjestan da je pozvan

da riječju, perom i djelom širi Riječ

Kristovu. Sebe je smatrao pozvanim

apostolom da propovijeda riječju,

primjerom, djelom, molitvom i žrtvom.

To je izvršavao i ojačavao duhovni život.

Nije stario, uvijek iz njega izbija

mladost. Podržavaju ga riječima Kristovim

koje su vječno mlade. Ništa nije

teško sudjelovati s Božjim snagama jer

ih Krist podržava. S Kristom se može

sve. (Filip. 4 ,13).

Duh Sveti fra Rafi je davao snagu

da svijetli, upućuje na dobro, jača i

hrani, da dobiva kapital znanja, svetosti

i zasluga. Riznica mu se dobrih

djela povećavala. Nema nikoga tko bi

se mogao suprotstaviti Duhu Svetom.

Neki su pokušali, ali uzalud. Voltaire je

1758. rekao da će za dvadeset godina

obračunati s djelom Galilejca. Nakon

dvadeset godina umirao je i zvao svećenika.

Nije mogao osjetiti mir duše. I

umro je u mukama, ostavljen od Boga

i od ljudi.


Poslije fra Rafinih križeva zablistala

je njegova duša. Fra Rafo je znao da

su katakombe utočište progonjenima,

kolijevka novim naraštajima. Stoga je

odbacio pospanost i neodređenost.

Budućnost je nalazio u vjernosti Bogu

jer "gdje je Petar, tamo je Bog, a gdje je

Bog, tamo je život vječni" (Ambroz IV.)

Gospa veliča (detalj), Sandro Boticelli

Znao je dobro o kralju koji je imao

slugu koji je morao svako jutro doći

kralju i prišapnuti mu: "Čovjek si". Kada

bi kralj morao ići van kuće, u posjete,

sluga bi mu morao tri puta viknuti: "Filipe,

čovjek si!" To mu je bio upozorenje

da postupa kao čovjek. Fra Rafi nije

trebalo upozorenje, šaptati mu: "Fra

Rafo, svećenik si." Bio je svjestan da

112

je svoj život započeo s Kristom, preko

sv. euharistije s njim se suživio. Bio je

čvrsto uvjeren u Božju nazočnost koja

ga je učinila da nikada ne učini bilo koji

grijeh. I nije mu nikada dopuštao da

zađe u njegovu dušu. Tako mu se nijedan

grijeh nije mogao približiti. Ukoliko

bi pokušao izgorio je jer ga je fra Rafina

ljubav prema Kristu uništavala. On

je Kristovo dijete i Krist ne dopušta da

mu se bilo tko približi.

Fra Rafo se je prepoznavao po razumu

i kreposnoj privrženosti Kristu.

Kad bi ga tijelo pokušalo zarobiti niskim

prohtjevima, sjetio bi se da mora

prvenstveno raditi po razumu. Ako

bi ga zlo htjelo odvesti s puta dobra,

bila mu je volja jaka kao poluga, puna

kreposti i to nije dopuštala. I kad bi ga

niski osjećaji htjeli zaprljati, nisu mogli

jer mu je srce pripadalo samo bezgraničnom

dobru, Bogu.

Fra Rafo je bio spreman u svom životu

da svakog trenutka pođe k Bogu.

Pretpostavljao je da bi mogao poći i na

muke kako je toliko puta govorio kad je

spominjao ubijene svećenike. Stoga je

često naglašavao budimo spremni na

najveće muke. Pa, iako nas predadu

na muke, smatrat će nas kao predmet

mržnje. Krist je kazao zbog čega: "Poradi

imena moga." (Mat 10, 22, 24, 9).

Fra Rafo je znao da su ljudi navikli

živjeti pospano. Upozorava ih da budu

gospodari nad tijelom, da napreduju u

kreposti, da žive u Bogu, da budu spremni

za žrtve, da na leđima nose križ,

da slijede Krista na Golgotu. Moraju

biti djeca Božja, fotografija Kristova.


Fra Rafo je pitao sebe je li živi kao

čovjek, kao kršćanin, kao prijatelj Božji.

Znao je da je u milosti, a ona je glavni

izvor dobrih djela, mjerilo nagrade.

"Bog dijeli milost kako hoće i kome

hoće" (I. Kor 12, 11). Glavna se zasluga

mjeri prema milosti Božjoj (I Kor 1,

31). Poslije najvećih djela treba reći

"Sluge smo nekorisni" (LK 17, 10)

Konačna je sudbina svih kršćana

u rukama Božjim. Neki je kralj pitao

mudrace da mu reknu što je u životu

najstrašnije. Jedan mu je odgovorio

da je najstrašnije biti bolestan. Drugi je

Pietà, El Greco

113

osjećao minulu mladost pa mu je odgovorio

da je najstrašnije ostarjeti, treći

da je najstrašnije dočekati smrt s golim

rukama, bez dobrih djela.

Pred fra Rafinim očima uvijek je bilo

glavno činiti dobra djela u milosti i reći

sa sv. Pavlom: "Radio sam više od dru-

gih... ali ne ja, nego milost Božja koja

je u meni." (I Kor 15, 10). I dobio je milost

Božju. Postao je uzor u kreposnom

životu, a mučenička palma mu je podijeljena

kao heroju kršćanske vjere.

Fra Rafo je sebi stavio cilj ići stopama

Kristovim. Kad se pojavio Krist,


prvi sijač riječi Božje, pred njim se prostiralo

ogromno polje čovječanstva.

Ljudsko srce lutalo je u bespuću. Trebalo

je uliti duh istine, kreposti, milosti

da iz tih razvalina ponovno uskrsne

zgrada pravog ljudskog života. Trebalo

je udahnuti život jer je čovječanstvo

izgledalo groblje mrtvih duša. Kristove

riječi obasjavale su ljudske duše koje

su privlačile, zanosile, usrećivale. Ljudi

su pitali kako se načela mnogih ljudi

puštaju na miru, a Kristova se riječ

neprestano napada. Na to nije teško

odgovoriti. Kristova riječ traži svega

čovjeka, njegovu preobrazbu. Kristova

riječ želi postati našim životom, za

naše dobro. Svaka je istina Božje riječi

kondenzator energije. U njoj se krije

lijek kog treba uzeti i u hranu asimilirati.

"Tko samo sluša riječ Božju i misli

da je riječ Božja za drugoga, vara sam

sebe" (Jak. 1, 22, Rim 2, 13). Fra Rafo

je znao da Riječ Božja nikad ne zastaruje,

uvijek je suvremena. Ona stalno

živi i ne može nikada umrijeti jer riječ

Božja daje život.

114

Teorije što ih ljudi izmišljaju, nadvladavaju

jedna drugu. Samo Kristova

nauka obara jednu po jednu krivu nauku,

a njegova ostaje. Otkad je nauka

Kristova zasjala na zemlji može se reći

da čovječanstvo živi kao jedna obitelj,

kao zajednica svetaca, kao zemaljski

Jeruzalem. Krist je rekao: "Neće ući u

kraljevstvo nebesko onaj koji sluša ni

onaj koji govori nego onaj koji vrši volju

Oca". (Mat 7, 21). U poplavi krivih nazora,

lozinka i teorija sjetite se riječi Kristovih

"Nebo će i zemlja proći, ali moje

riječi neće proći." (Marko 13, 30).

Oni koji zaboravljaju herojski i kreposni

život fra Rafe, pred Bogom će

odgovarati. Pravda traži da se prizna

i nagradi onaj koji je sebe prigorio za

Boga i za drugoga. Takav život ne smije

biti zaboravljen. Dužni smo priznati

njegova herojska djela i širiti ga da

ne bude zaboravljen, da budu ljudima

uzor i postaviti ga na oltar na javno

štovanje. On ne može nikada prestati

živjeti. Fra Rafo je uvijek živ!

Fra Petar Bezina


Hrvatske generale i

visoke časnike NDH

"Kroz povijest su nas ubijali. Ni

ubijanjem ondašnjih ni sadašnjih

generala i visokih časnika neće

uništiti Hrvatsku". Op. Urednika

Mjesec svibanj u domovini Hrvata

je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta

i rađaju se novi životi. Ali nažalost

hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti

najstrašniji svibanj 1945. kada je

cijela Hrvatska pretvorena u stratište

i poprište pokolja jugokomunističkog,

u stvari velikosrpskog, genocida nad

Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome

slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih

preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj

kronici hrvatskog naroda tih zločina

nad Hrvatima.

Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno

jutro. Kroz rešetke malih prozora

"Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala

zora. U sobi tiho disanje hrvatskih

uznika. Tek po koji bi se trznuo u snu

vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće

koji ne znaju što se je s njima dogodilo

niti gdje se nalaze, da su na životu ili

ne. "Diži se brže, ustajte koljači!", prolama

se najednom hodnikom i već se

otključavaju teška vrata uzničke sobe.

Jedan partizan od kojih petnaestak godina,

sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi

nas buditi najpogrdnijim psovkama

i lupanjem kundakom po nogama.

KAKO SU NAS UBIJALI...

115

Začuđeni što to ima značiti, jer do sada

su one koje su odvodili na strijeljanje u

grupama prozivali i odvodili uvijek oko

ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano

oblačimo ono malo odjeće što nam

je još ostavljeno. Isto nas je začudilo

kada je komesar stigao i počeo prozivati.

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3.

Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan

Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir

Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9.

Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11.

Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli,

13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir

Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17.

Miroslav Sacher, 18. Ivan Severović,

19. Romuald Manola, 20.Ivan Kurelac,

21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz,

23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić.

25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak,

27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29.

Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo

Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko

Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin

Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi

visoki časnici vojske NDH. Sami generali

i pukovnici koji smo se tada nalazili

u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su generali

samo pukovnici Švarc, Gestaldić

i Lorin te mladi časnici. Nakon proziva

podijeliše nam svakome po pola kila

kruha i po jedan komadić marmelade.

Potom nas odvedoše u dvorište zatvora

koje je bilo načičkano s partizanima


sa šmajserima i torbicama za kruh, po

čemu smo odmah zaključili da se radi

o nekom maršu. O maršu u nepoznato,

vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto

po danu i to sa kruhom i marmeladom?

Pa niti komesarovo mitingovanje nije

nam objasnilo cilj našega puta. I da će

svatko biti na licu mjesta strijeljan koji

se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga

u jednoredu, na razmaku od dva

koraka, a pored svakoga po jedan partizan

s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj

katedrali je upravo otkucavalo

četiri sata ujutro. Ulice su bile puste.

Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom,

jedan-dva jer smo još uvijek bili

vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo

116

ili desno, prolazeći pored kuće kojega

znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u

nadi da ga dotični vidi i javi njegovima

da je još živ, odmah dobiva kundakom

u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje

da će ga strijeljati ako samo još

jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema

Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema

kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo pu-

Zarobljenička kolona u prolazu kroz Koprivnicu, svibanj 1945; Hrvatski holokaust

tovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše

u jedan vagon za stoku. Zavoriše

vrata i prozore. Uskoro nas priključiše

za jedan vlak koji nas odmah nekuda

poveze. To je za mnoge bio posljednji

rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo

sporo napreduje. Svaki čas zastajemo.

Na kolodvorima se čuje kako se

plešu partizanska kola. Drugoga dana


pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje

nas po prvi put puštaju iz vagona da

se napijemo vode i ostalo, jer smo bez

ičega kupajući se u znoju ljetne žege.

Nakon jednoga sata krećemo dalje.

Sada nam ostavljaju prozore otvorene,

pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to

nam se osveti. Skoro na svakoj postaji

viču žene i muškarci: "Ustaše vode na

sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im

suditi!" To sve bacajući kamenje i blato

na naše prozore, tako da smo sakrivali

glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva,

kada stigosmo u Zemun, na

117

kolodvor. Sada nam tek posta jasno

da nas vode u Beograd na suđenje,

da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji

kao hrvatski vojnici nismo nikada bili.

Kada smo izašli iz vagona, skupila se

oko nas masa srbijanskog naroda. Svi

mlataraju štapovima i šakama, pljuju-

Zarobljenički logor u Maksimiru u Zagrebu, svibanj 1945.; Hrvatski holokaust

ći po nama hrvatskim časnicima, uz

najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći

da nam oni odmah sude. Slučajno

se okrenuh prema našemu vagonu i

tada mi posta jasno zbog čega ono po

kolodvorima pri prolazu našega vagona.

Na vagonu je bilo bojom ispisano:

"Vodimo ustaške koljače na suđenje",


"Smrt Ustašama!", kao i druge slične

parole. I to sve ogromnim slovima.

Stražari su očito uživali sa srbijanskom

masom koja nas je dočekala na kolodvoru

u hrvatskom Zemunu. I jedva su

nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako

krenusmo u koloni po dva put zemunskog

mosta. Ispred naše kolone vozi

se jedan partizanski oficir koji stalno

pojačalom ponavlja: "Narode, vodimo

ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod

se skupljao sa svih strana cijelim našim

putem do beogradskog kolodvora pa

i dalje do našega zatvora. U početku

se čuje samo pokoje mrmljanje i povik

protiv nas. Što smo se više približavali

središtu Beograda to masa postaje sve

veća i otrovnija. Pred samim beogradskim

kolodvorom dođe do vrhunca

napetosti strasti i psovki. Počeše nas

zasipati kamenicama od kojih jedna

pogodi i stražara. Tek tada komesar

naredi stražarima da potjeraju ljude od

nas, ali kamenice sipaju po nama kao

kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija

Niderlendera i pukovnik odmah pade.

Iza smrtnog udarca po Juliju stražari

uzeše oružje "na gotovo" po naredbi

komesara. Po nama kamenje više prestade

padati, niti ima više smrtnih slučajeva.

Tako stigosmo u logor na Banjici.

Pukovnik Julio umre pola sata nakon

našega dolaska u Banjicu. Jedva smo

ga nosili jer smo bili na izmaku snaga.

U logoru na Banjici nas svakoga dana

posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i

najpogrdnijim uvredama, a Srbijanske

su još prostije. Nakon nekoliko dana

premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a

118

potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete"

ne prestaju. Konačno početkom

rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj

partizanski pukovnik Crnogorac Malović.

I reče nam kako čaršija traži da

nam sudi kao što se sudilo nekakvom

četničkom centralnom komitetu Srbijanaca,

te da više nismo zarobljenici

nego ratni zločinci. To nas naivne malo

i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak

na sudu suditi čemu do sada nismo bili

navikli. Pored toga suđenje četničkom

komitetu nije bilo drastično. Samo jedan

je bio osuđen na smrt i pomilovan,

a koliko nam je poznato nekima su bile

izrečene minimalne kazne od šest mjeseci

zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje

sada trideset i četvorici hrvatskih generala

i visokih časnika Vojske NDH

u Beogradu. I to suđenje je bilo javno.

Gradska općina stavila je na raspolaganje

svoju veliku dvoranu za suđenje

hrvatskim časnicima u Beogradu.

Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog

naroda s obje strane, sve do

prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci.

Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik

Hrnčević, bivši domobranski

sudski časnik. Dodijelili su nam čak i

branitelja i sudi se "po zakonu". Javni

tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović.

On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog

pukovnika Pasića, smrtnu

kaznu. Nakon pročitane optužnice koju

nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti

slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od

nas su se počeli pozivati na svjedoke,

što se nikome nije dopustilo. Samo je


sud dovodio nekakve svoje svjedoke

koje nitko od nas nije nikada niti očima

vidio. Tako je to išlo punih sedam

dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali

da ćemo se ipak moći braniti.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih

izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević

uvjerava da ćemo to moći reći kasnije

u obrani. Na kraju sedmoga dana

svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik

Miletić drži svoje uloge branitelja i na

kraju hoće dokazati kako djela navedena

u optužnici uglavnom ne postoje niti

Raspeće, Donatello

119

u dokazima i da se nama zapravo ne bi

smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici.

Svi ostali branitelji govore kao

i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima

kako ga je sram braniti nas hrvatske

ustaše, najzloglasnije koljače. Nje-

ga pukovnik Hrnčević ne prekida kao

pukovnika Miletića, kojemu je zabranio

govoriti. Nakon te sudske ceremonije

pozvaše prvo generala Gustovića. "Da

li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!"

odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro,

sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći


general Hrnčević, osim te jedine riječi

"Ne". Osamnaest hrvatskih generala

osudiše na smrt, dok je najmanja

kazna bila tri godine strogog zatvora.

One koje osudiše na smrt odmah

povezaše lancima i staviše u smrtne

okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri

povratku srpska masa u Beogradu nas

tuče i pljuje po nama, kao i po svima

od rodbine koji su bili došli na suđenje.

Sve molbe za pomilovanje su odbijene.

Smrtne presude su izvršene 24.

120

rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor

Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih

godina robovanja ili s pomilovanjima

smo pušteni. U zatvoru su umrli general

Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u

zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah

poslije izlaska iz zatvora umro je general

Lukanec. I zemni ostaci pobijenih

hrvatskih generala i visokih časnika

leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti

vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj

zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja


FRA IVAN VUKA I UJAC MU FRA RAFO

Jerko (fra Ivan) Vuka rođen u Prugovu

od oca Ivana i majke Ive rođene

Kalinić, sestre fra Rafe Kalinića, otišao

je u Franjevačko sjemenište u Sinj s

namjerom da postane svećenik, franjevac.

U gimnaziji mu je fra Rafo bio profesor

iz latinskog jezika. Nakon što je

fra Rafo izgorio u kući Ivana Malbaše

u Brnazama išao je kao gimnazijalac s

gvardijanom fra Bernardinom Topićem

tražiti ostatke fra Rafinog izgorjelog tijela.

Nakon završenih nauka ređen je

za svećenika i u Provinciji je obnašao

razne službe. Kroz sve vrijeme svoga

djelovanja smišljao je kako bi napisao

životopis o fra Rafi. Uprava Provincije

podržavala je njegovu namjeru. Godine

1972. u Vjesniku Provincije donijela

je UPITNICU tražeći od članova

Provincije da sve što znadu o fra Rafi

pošalju na upravu Provincije. Međutim,

to nije dobro išlo. I dalje se stalno govorilo

fra Rafo je mučenik, a po krepostima

pravi svetac. Treba otvoriti

postupak za proglašenje blaženim.

Ova uzrečica stalno je kolala među

fratrima, a nikada se nije ostvarila.

Ta uzrečica treba, mora se, neka se

učini, je rak-rana, mlaćenje prazne

slame, na što je više puta upozoravao

dr. fra Bonaventura Duda profesor

na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Ostavite se takvih uzrečica. Ostvariti

treba! Radite! Otvorite postupak.

121

Fra Ivan Vuka je namjeravao napisati

životopis o fra Rafi i evo što je on

zapisao o njemu u jednoj bilježnici:

1. Vidio sam ga kao mladomisnika.

a) kad je izišao iz autobusa 1933. ili

1934. iako sam imao franjevca župnika,

nijedan mi susret nije ostavio tako

duboko usječen u pamet - s bilo kojom

osobom i bilo kada kao ovaj susret?

Pozdravio sam ga. - Čiji si ti mali? - Ja

sam sin Vaše sestre Ive, odgovorio

sam, misleći da će me tako bolje prepoznati

nego da sam se predstavio po

imenu i prezimenu pokojnoga oca.

b) Zatim sam ga posjetio u rodnoj

kući. Razgovora se ne sjećam. Sjećam

se samo njegove pojave sa Brevijarom

u ruci. Sve mi je na njemu bilo skladno,

sjajno, čisto, lijepo, sveto. Da li sam

tada zaželio biti ono što je i on?!

Još je o njemu napisao ali to nisam

pronašao.

Pod brojem 9 postavio je pitanje (ne

znam kome, jer nije označio): Zašto je

fra Rafo, prekinuo studij? - Odgovor je

bio. Bilo je to vrijeme kod Uprave Provincije.

Nije pitala studente za sklonosti

pojedinim predmetima nego ih je

određivala na studij prema potrebama

svojih učilišta. Tako je i fra Rafael, inače

sklon klasičnim jezicima, određen

za studij matematike. Zbog bolesti prekinuo

je studij 1940. i vratio se kao predavač

na klasičnu gimnaziju u Sinj te je

predavao grčki i latinski.


I Providnost je imala svoj plan sa fra

Rafom. Da je nastavio studij u Zagrebu

ne bi se vjerojatno našao u Sinju niti

teških ratnih godina 1941. - 1943. i ne

bi došlo do izražaja njegova svećenička

ljubav prema siromasima, siromašnim

đacima, a posebno prema bolesnici-

Pietà, Sandro Boticelli

ma i bratskoj ljubavi. Ne bi pokazao da

je heroj ljubavi, žrtva ljubavi, mučenik

ljubavi. Maksimilijan Kolbe umire kao

žrtva, zamjena za oca obitelji, u bunkeru

gladi... Mogao je o. Maksimilijan poštedjeti

svoj život, jer ga onaj herojski

čin nije vezao naravni niti nadnaravni

zakon.

122

Fra Rafo je izložio svoj život da bi

mogao providiti bolesnika u Brnazama

kraj Sinja.

Razgovor s fra Jozom Soldom,

profesorom na Franjevačkoj klasičnoj

gimnaziji u Sinju (28. VIII. 1972.)

Na povratku iz Prozora gdje sam

bio, u društvu s o. Abrusom, Markotom,

na oproštaju misionara fra Ilije Barišića

u misije u Afriku. Drago mi je bilo da

sam se susreo sa o. Soldom pred samostanskom

crkvom u Makarskoj, jer

sam znao da je on zadužen za biblioteku

i arhiv u franjevačkom samostanu

u Sinju.

O. Vuka: Oče Josipe, do godine je

trideseta godišnjica smrti o. fra Rafe

Kalinića, pa bi trebalo napisati kratki

životopis.

- To svakako. Trebalo bi još više angažirati

našu kat. štampu, Glas koncila

da tome dade veći publicitet.

O. Vuka: Vi ste zadužan s arhivom

u Sinju, pa znadete da tamo postoji i

zapisnik kojeg je sastavio o. Petrov o

smrti o. fra Rafe?

- Nije to sastavio o. Petrov, nego ondašnji

gvardijan Topić. I ti si potpisan.

O. Vuka: Ja sam mislio da je o. Petrov.

- Nije, nego Topić. Ja znam da se to

nalazi u... Arhivu i još nekoliko relikvija.

Samo ja ne znam komu ću ja to predati,

jer ja sada idem na službu ovdje u

Makarsku.

O. Vuka: Ja bih i Vas zamolio, ukoliko

prikupim podatke o Rafi, da mi ih

pregledate. Možda bi mi i još netko

drugi pomogao.


Ja ću Ti to vrlo rado učiniti, jer to fra

Rafo zaista zaslužuje. Znaš, što se tiče

da Ti i drugi pomognu, mislim, da ćeš

od toga imati malo koristi. Ti ćeš ionako

dolaziti ovdje u Makarsku, pa ćemo

to srediti.

- Kako doći do Zapisnika? Ja bih ga

samo prepisao. - To je lako. Može se i

preslikati, odnosno izvući na aparatu u

provincijalatu u Splitu. To svakako učini.

(Zapisano u Prološcu, 30. VIII.

1972. O. fra Ivan Vuka).

Razgovor fra Ivana Vuke s fra Krstom

dr. Kržanićem, direktorom Franjevačke

klasične gimnazije u Sinju

1. Vi ste Oče Krsto, bili direktor franj.

gimnazije u Sinju prije zadnjeg rata i za

vrijeme rata. Vama je poznat o. Rafael

Kalinić, jer je bio profesor na istoj gimnaziji.

Što možete o njemu kazati?

- O. Rafo Kalinić je bio šutljiv, tih, zatvoren

tip s nikim nije imao bilo kakvih

veza.

Svoje dužnosti, kao profesor, vršio

je savjesno. Kao direktor nijesam imao

s njim nikakvih poteškoća. Predavao je

grčki i latinski.

Samo mi je sumnjivo, da li je on bio

svjestan kad je išao sa Sakramentom

k bolesniku - da ide u smrt? Da li ga

je netko odvraćao da ne ide zbog opasnosti

života?

2. Možete li reći razlog zbog kojeg

je o. Rafo prekinuo studij u Zagrebu?

- Razlog zbog kojeg je prekinuo studij

u Zagrebu, bio je - potreba gimnazije;

zvali su ga natrag (kao što biva

sada, na pr. fra Vicu Kapitanovića).

123

- U svakom drugom bi znao nešto

više kazati. O njemu ne mogu, jer je

bio šutljiv kao riba. Ne znam na koga

se sveca umetnuo. Ti bi mogao o tome

više znati. Ima li koga u rodu koji je bio

tako šutljiv?

- Malbašina kuća, čudi me, da nije

obnovljena. Trebalo bi predložiti, da se,

bilo kako obnovi. Možda za... I druge

su kuće bile srušene, pa su se obnovile.

Ta je kuća između dviju kuća.

Možda je bilo zgodno, kad su imali

raditi dvoranu za vjeronauk, da su otkupili

upravo tu kuću i adaptirati je za

vjeronaučnu dvoranu?

- Ne bi bilo zgodno, jer je ta kuća

između dvije kuće. Dvorana za vjeronauk,

kapela, napravljena je još dalje

od Sinja, na raskrsnici kod Kolića.

3. Da li je zatvorenost o. Rafe bila

prirodna?

- Da, prirodno je to bilo; takva mu je

bila narav. Nije bio dosadan u društvu,

jer nije ništa prigovarao nikome.

4. O. Kržanić sam postavlja pitanje

i nastavlja: Da li mu je o. Topić zabranio

ići? Tu je bila borba pa je to značilo

ići u očitu smrt. To bi trebalo upitati o.

Topića.

5. Da li je netko dolazio zvati k bolesniku?

- Mislim da jest. Ne znam točno. No,

pa bilo je ranjenika, jer je bila borba.

- U pretpostavci, da je išao s blagoslovom

oca gvardijana, to je bio herojski

čin.

6. Da li ste Vi onda bili u Sinju?

- Kako nisam, bio sam.

7. Da li ste Vi u Sinju odmah doznali

što se dogodilo u Brnazama?


- Čuli smo iste večeri da su spaljeni.

To je na nas užasno djelovalo.

8. Koju svrhu, cilj, po Vašem mišljenju

imalo bi izdavati njegov životopis?

- Bilo bi pozitivno! 1/Bio je uzoran

svećenik; 2/ Bio je to zaista herojski čin

ići spašavati bolesnike.

9. Da li bi njegov herojski čin bio

pozitivan poticaj današnjoj generaciji

svećenika?

- Bilo je u povijesti raznih svećenika

koji su se izlagali, na pr. za vrijeme raznih

zaraznih bolesti: ali ovdje je očito

izlaganje smrti.

10. Po Vašem mišljenju da li bi bilo

opravdano pokrenuti proces za fra Rafinu

beatifikaciju? Ili da se jednostavni-

124

je izrazim, da li bi bilo uputno pokrenuti

postupak na kojem bi se ispitao fra Rafin

život i mučeništvo?

- Trebalo bi ispitati da li je on pokazao

neki znak iz drugoga života, naime,

da li se zna da mu se netko molio i

da je bio uslišan. Ja to ne znam. Treba-

Početak muke Kristove, Pietro and Ambrogio Lorenzetti

lo bi to svakako učiniti. Tek na temelju

ustanovljene materijalne istine, moglo

bi se dalje postupati. Inače, kod nas je

bilo i drugih slučajeva u kojima su se

neki svećenici herojski ponijeli idući i u

smrt. Na pr. o. Ivanković, kome je sutra

godišnjica.

O. fra Krsto dr. Kržanić

Split, 28. Kolovoza 1972.


Razgovor između fra Ivana Vuke i

fra Petra dr. Čapkuna.

Polazak u Franjevačko sjemenište

u Sinj.

Jednog dana (kada...?) dođe Mate

Kalinić s Prugova k svome prijatelju

Anti Čapkunu u Konjsko da se s njim

dogovori o prijevozu u Sinj njihovih dječaka

Ivana i Lovre.

Nakon uobičajenog izmjenjivanja

kršćanskog pozdrava, Ante Čapkun

odmarajući se na krevetu, rukama ispod

glave, daje prijedlog: Prijatelju

Mate neka Tvoj Jozo i moj Jozo uzmu

moj kar i tvoga konja, pa neka ta naša

dva mala odvedu u Sinj. Tako je i bilo.

Jozo Čapkun i Jozo Kalinić su se točno

dogovorili kada će otputovati. Imali su

dva puta prema Sinju: preko Koprivna

na cestu koja vodi iz Splita u Sinj i onu

drugu preko Sutine u Sinj.

Da li je bio prvi susret dvojice dječaka

na putu u Sinj? (Bilo bi zanimljivo

opisati ovaj susret i prve dane boravka

ovih dječaka u Sinju: dolazak u posjet

njihovih roditelja...)

2. Ivan Kalinić je ostao jednu godinu,

zbog bolesti ruke, pa tako rastali

se u školi: Lovre je bio jednu godinu

napredniji. O ovoj bolesti ruke Ivana

Kalinića pripovijedala mi je majka Iva,

sestra Ivanova (fra Rafina).

3. Čapkun je godinu dana prije bio

ređen i rekao mladu misu u Konjskome.

Tako je mogao organizirati mladu misu

kolegi Rafi na koju je doveo vjernike iz

Konjskoga (Split, 25. VIII 1972).

4. Putujući u avionu iz Zagreba u

Split, nakon prijenosa tijela o. Ante

125

Antića iz redovničke grobnice na Mirogoju

u baziliku (kriptu) M. B. Lurdske

u Zagrebu, između ostaloga, razgovarali

smo i o fra Rafi. Bilo je to 15. XII.

1970.

Kad je bila vizitacija (1941.) naše

Provincije, vizitator Rizinski, Poljak, a

ja sam mu bio tajnik. Rafo je tada bio

u Zagrebu i studirao na Filozofskom

fakultetu matematiku. Ja sam i činio

Grabića da ga pošalje za matematiku,

iako je bio sposobniji za predavanje

klasika.

Znaš, tom prigodom je pitao vizitator

fra Rafu: koga ti predlažeš za provincijala?

- Padre Pietro.

- Padre Grabić?

- Ne, nego padre Pietro Čapkun.

- On je još mlad.

Tako je fra Rafo prorekao, na neki

način, da ću biti provincijal. O. Vuka:

Mene ovo zanima imam nakanu prikupiti

podatke o životu fra Rafe, i, ako budem

mogao, napisati kratki životopis.

To učini svakako. Fra Rafu ja dobro

poznajem. Mi smo kolege od prvoga razreda.

On je, zbog bolesti ruke, izostao

iza mene jednu godinu dana, ali ga dobro

poznajem.On je uvijek bio dobar i

svet. Ja sam ga stavio - kao mučenika,

u naš šematizam Provincije.

5. U prvom susretu - službenom

- kad je fra Petar Čapkun izabran za

provincijala (srpanj 1957.?, kad smo

mu, prema običaju i obredniku iskazivali

čin poslušnosti, u crkvi Gospe od

Zdravlja, rekao mi je: Ja u tebi gledam

mojeg kolegu fra Rafu. On je bio svet


svećenik, mučenik.- Bilo je to kasno

uvečer, jer smo morali čekati fra Petrov

dolazak iz Rima, iz Pescare brodom do

Splita.

6. Vuka: Trebalo bi nešto napisati u

Vjesniku Provincije o fra Rafi, jer mu

je dogodine 30-obljetnica mučeničke

smrti. Treba pozvati one koji nešto

znaju o njemu, da dadu izjavu. Ja sam

se nadao da će to učiniti netko drugi.

Ja sam i prije to mislio, a uvijek mi je

obećavao fra Silvestar Aračić da će on

to učiniti. On je bio 13 godina u Sinju

kao kapelan i župnik, pa sam se nadao

da će on ispitati neke osobe koje

Izrugivanje Krista (detalj), Fra Angelico

126

su poznavale fra Rafu i slučaj njegove

smrti. Međutim, od toga ništa.

- Nemoj se uzdati u njega. On je

preveć zaposlen. Ja bih njega ovlastio

da drži prigodne propovijedi po Provinciji.

To bi njemu najbolje odgovaralo.

U razgovor se umiješao i o.Roko

Tomić također kolega fra Rafe. Znao

sam da on mnogo znade o fra Rafi.

Osim toga, kazao mi je o. B. Topić, da

prikuplja podatke o fra Rafi i da ih je

dostavio ocu Roku.

O. R. Tomić: Da, ja sam zamolio o.

Topića da ispita svjedoke o fra Rafi i

on je to učinio. Sve je napisano u tri


primjerka, a župnik o. Tadić to je i službeno

potvrdio i stavio župni pečat.To je

neko službeno svjedočanstvo.

Ja ću ti poslati od svega jedan primjerak,

pa gledaj do Božića nešto napisati

- desetak stranica. Ja bih pošao

po poslu u Rim, i to bi prevedeno na

latinsko, predao Prokuratoru Reda da

pregleda i dade svoje mišljenje da li bi

se mogla zavesti kauza za fra Rafu.

/ Ovaj razgovor je vođen u Splitu

23. VIII. 1972, na dvorištu kraj zvonika

Gospe od Zdravlja. Posebno ću ga

opisati pod naslovom: O. Roko Tomić o

fra Rafi Kaliniću. /

7. 25. kolovoza 1972. o. Vuka je

zamolio Provincijala: Trebalo bi sastaviti

jednu UPITNICU o fra Rafi i tiskati

je u Vjesniku Provincije Presvetog

Otkupitelja, jer je do godine trideseta

godišnjica mučeničke smrti. To bi trebalo

vidjeti kako je o. Roko učinio oca

Antića. Pogledaj tamo u vjesniku, pa

nešto napiši. Ja sam prezauzet. Imaš

127

u našem šematizmu (1965), evo ti ga..

Vidiš, kako sam mu tu stavio. Za njega

je bitno da je uvijek želio vršiti volju

Božju. Bio je svet...

O. Vuka: Kako je došlo do toga da

je upisao matematiku, a ne klasike. U

tome i jest njegov slučaj. On je htio da

mu starješine narede što će studirati,

a nije se htio sam odlučiti. Zato mu je

i dana matematika. Htio je vršiti volju

starješina, volju Božju, a ne svoju.

O. Vuka: Evo, ja sam nešto sastavio,

pa Vi pregledajte.

- Stavi tu. Netom završim, ja ću to

pregledati. Kasnije. Kazao je: vidiš

kako sam lijepo napisao o fra Rafi.

Neka i ovo o. Abrus tiska u Vjesniku, a

nekoliko separata izvadi posebno.

Samo radi. Ne kasni!

Ovo pribilježio o. Ivan Vuka, u Prološcu

30. VIII. 1972.

Nažalost, pokušaj nije uspio.

Ostalo je i dalje: trebalo bi, on je bio

svet, mučenik, trebalo bi...!!!

Urednik


Čovjek satkan od duhovne i tjelesne

naravi čim se rodi nailazi na životne

prepreke. Kod tjelesne naravi pojavljuju

se razne bolesti, a kod duhovne

razni grijesi. Protiv jednih i drugih fra

Rafo poduzimlje lijekove da bi se održao

u Božjem životu.

Fra Rafo je bio vrlo oprezan. Pazio

je da mu se nijedan grijeh ne bi prilijepio

o dušu. Stoga poduzimlje sva mo-

FRA RAFIN NADZOR

Korana Džaja

128

guća sredstva da bi ih spriječio. Glavna

mu je mjera bila ispit savjesti ujutro, o

podne i navečer. Pitao se je li se ogriješio

o vjeru, ufanje i ljubav, zatim o de-

set Božjih zapovijedi, o pet crkvenih, o

redovničke dužnosti. Kako se je obvezao

vršiti redovničko pravilo, nastojao

je biti u potpunosti pravi fratar. Stoga

je svaki grijeh, pa i najmanji propust

bilježio i kod ispovjednika u ispovijedi


izbrisao. Mogao je poći bilo kojem ispovjedniku.

On je imao i posebnog ispovjednika,

redovito svećenika koji se

isticao u molitvi i pokori. Kod njega su

bili fra Leonardo Bajić, meštar novaka

na Visovcu, fra Ante Antić u Makarskoj,

magistar bogoslova, fra Stanko Petrov,

profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji

u Sinju. Po ondašnjim redovničkim

propisima svaki bi fratar, pa i fra

Rafo, kad bi išao na ispovijed došao u

sobu ispovjednika, klekao na klupicu ili

na tlo, a fra Rafo bi redovito klekao golih

koljena. Ali prije nego bi klekao uzeo

bi dva pramena pasca koja su visjela

oko njegova pojasa u ruku i obavio oko

vrata, kao znak predanosti na bilo koju

pokoru. Kad bi ga svećenik-ispovjednik

odriješio,on bi ta dva pramca uzeo u

ruku i vratio na svoje mjesto, oko sebe.

Nakon toga bi napustio sobu ispovjednika

i otišao u crkvu odnosno kapelu

izmoliti pokoru.

U ispovijedi fra Rafo bi stvorio čvrstu

odluku ne griješiti više. U tu svrhu je

molio Boga, Bl. Djevicu Mariju i svece.

Obavezni molitveni život bio mu je jaka

zaštita i obrana od grijeha. U takvim

okolnostima s uspjehom je obavljao

svoje svećeničke i redovničke dužnosti.

Nikada ga nije progonila savjest da

129

se je ogriješio o bilo koji Božji ili crkveni

propis ili redovničko pravilo. Podršku

su mu davali Sv. pismo, razni crkveni

naučitelji, sveci ili svetice.

Čita u psalmisti: "Uzdšćite i okanite

se grješnog djelovanja! Smislite se na

postelji svojoj. (Ps 4, 5, Šarić)

Sv. Toma Akvinski preporučuje ispit

savjesti dvaput dnevno o tri stvari: što

se je učinilo, kako i što se je propustilo.

Preporuka i praksa svetaca. Ispit savjesti

osobito preporučuje sv. Ignacije

Lojolski. Ona se ne smije izostaviti jer

je bolja i lakša od molitve.

Ako imamo kakvu manu osobito

vanjsku i upadnu, moramo najprije o

njoj ustanoviti posebno ispitivanje. Sv.

Luka nam kaže: "Ne smijemo se uvijek

ispitivati o vanjskim pogrješkama kao

takvim već moramo gledati da zasadimo

i gojimo razne kreposti tj. da radimo

pozitivno. Odluči se vježbati u kreposti

i to velikom stupnju pa ćeš u isti mah

lako ubrzo svladati mane i steći niže

kreposti.

Tih i sličnih savjeta fra Rafo se je

u potpunosti pridržavao. Čista savjest

bila mu je mjerilo njegove duhovnosti.

U nju se je uživio i sebi osigurao život s

Bogom, da u zajednici uživa u vječnoj

slavi.

Fra Petar


130


DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA

(Vukovar, Memorijalno groblje, 18. studenog 2010).

U svetištu naše žrtve i stradanja, u

Vukovaru, u hramu naše patnje i ponosa,

čitava je Hrvatska danas i u duhu

nazočna. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara,

blagdan je nacionalnog sjećanja

te molitve za sve poginule i nestale branitelje

i civile. Zato s osobitim poštovanjem

pozdravljam roditelje, djecu, obitelji

i rodbinu poginulih branitelja i sve

braniteljske udruge. Pozdravljam najviše

dužnosnike Republike Hrvatske,

predsjednika Republike, gospodina Ivu

Josipovića, predsjednika Sabora, gospodina

Luku Bebića, predsjednicu Vlade,

gospođu Jadranku Kosor, te predstavnike

hrvatske vojske, mornarice,

policije, županija, gradova te građane i

gradonačelnika grada Vukovara.

Bratski pozdrav upućujem nadbiskupu

đakovačko-osječkom Marinu

Srakiću, predsjedniku HBK, braći u

episkopatu, svećenicima, redovnicima

i redovnicama, kao i hodočasnicima iz

svih krajeva Hrvatske danas na križnom

putu vukovarskih žrtava. Pozdrav

i svima vama, poštovani građani Hrvatske

u domovini i po svijetu kojima je

posredstvom HTV-a danas naš Vukovar

još prisutniji u domu i u srcu.

1. Tiha i dostojanstvena gesta polaganja

vijenaca, cvijeća i svijeća dirljiv

je govor srca, izraz našeg vjerničkog i

ljudskog pijeteta za sve one koji su živote

dali za slobodu naše domovine, posebno

za slobodu ovoga napadnutog,

131

ali ponosnog i nikad slomljenog grada

Vukovara. No, ova tiha gesta molitve i

zahvalnosti istovremeno je znak naše

otvorenosti i osluškivanja poruke svih

onih koji su darovali svoj život za nas i

našu slobodu.

Braćo i sestre,nalazimo se u gradu

koji je bio opustošen i razoren ne jednom

prirodnom katastrofom, potresom,

poplavom ili požarom, nego, ljudskom

zloćom - katastrofom ljudskosti. Bolno

je sjećanje na ubijene branitelje i civile

u Vukovaru i na Ovčari, ali je još bolnija

i žalosnija pomisao da je takva razaranja

i pogubljenja mogao učiniti čovjek.

Gotovo je nevjerojatno koliko čovjek

može pasti ispod razine svoga dostojanstva,

koliko može biti nečovjek kad

ideologija pomrači um i sljepoća zla

zahvati srce. Žao mi je da još neki ne

shvaćaju da je Hrvatskoj bio nametnut

rat zbog suludih pretenzija na tuđe teritorije.

Sa svojim žrtvama i ranama na

duši i tijelu, s tolikim roditeljima, očevima,

majkama, suprugama i djecom,

s bolnim ranama onih koji još uvijek

tragaju za grobovima svojih najmilijih,

zbog njih i u ime svih Vukovaraca i

danas vapi i moli! Ne osvetnički, nego

oprosnički i istinoljubivo, s molitvom

koju svi mi ovdje okupljeni zajednički

izričemo: O Bože, oslobodi nas i sve

ljude pomračenosti uma! Prosvijetli

srca svih ljudi i udalji ih od sljepoće

zla i mržnje! To je i vapaj, štoviše krik i


svih poginulih, na bilo kojoj strani i od

bilo čije zloćom zaslijepljene i vođene

ruke.

2. Krv pogubljenih i nevino osuđenih

vapije u Nebo. A Nebo traži i doziva

čovjeka: a gdje ti je brat tvoj? Sam

Bog uzima čovjeka pod svoju zaštitu.

Budući da se radi o slici Božjoj i o bratu

- čovjeku, ni zemlja ne smije i ne može

zaboraviti ljudska zlodjela. Ne smije

prijeći preko onoga što se ovdje događalo,

zbog Boga i čovjeka, Neba i zemlje;

ne smije ostati ravnodušna zbog

naše budućnosti. Potrebno je da istina

iz tame groba izađe na svijetlo. Samo

istina oslobađa. Samo ona je put pomirenja,

temelj života i suživota. Samo

132

istina, istina u pravdi i ljubavi je odgojiteljica

ljudskosti i put naše budućnosti.

Istina o našoj prošlosti ne želi nas

zatvoriti u prošlost, već je bitna za našu

budućnost. Riječ je o kriterijima dobra i

zla, o vrednotama i odgovornosti kako

unutar našeg društva, tako i za odno-

Masovna grobnica Tezno kod Maribora; Hrvatski holokaust

se s drugima. Uvjeren sam da nam je

svima stalo do objektivne povijesne

istine, do istine i poštovanja prema tolikim

žrtvama. Nije moguće pobjeći pred

istinom, jer ako i pokušamo sakriti se

u tamu zemlje, ipak, pojaviti nam se je

pred svijetlom istine Neba.

3. Braćo i sestre! Da, život nas zanima

istina, ali ne samo ona tamnih

noći prošlosti, već nas kao ljude i kao


vjernike još više zaokuplja pitanje cjelovite

istine i konačne budućnosti života

naših poginulih branitelja. Konačno,

priznat ćemo, ovo pitanje budućnosti i

cjelovita istina o ljudskom životu, ipak,

postaje i ostaje najvažnije pitanje.

Na ovome mjestu tišine i sabranosti,

spremni smo čuti odgovor na to temeljito

i odlučno pitanje ljudskog života.

Slušali su ga i oni koji su u ime toga

odgovora mogli položiti svoje živote.

Odgovor i njima i nama daje Onaj koji

može i smije govoriti, koji je sam Riječ

Božja, koji nam progovara i iz prošlosti,

a još više, i to puno više iz budućnosti.

U prošlosti, On je bio žrtva ljudske

zloće na Kalvariji, ali i u tami i u noći

Ovčare i svih drugih poznatih nam i nepoznatih

stratišta.

Dok su Ga razapinjali, izvješćuje

evanđelist Luka: "Bijaše već oko šeste

ure kad nasta tama po svoj zemlji...

jer sunce pomrča" (Lk 23, 44-45). Nije

tama zavladala čovjekom samo u trenutku

ubijanja Isusa iz Nazareta. Svaki

put kad se zločinački ponižava i ubija

čovjeka, kad se u njemu ne prepoznaje

brata i sina istoga Oca, na djelu

je ona ista tama s Kalvarije. U svima

koji su pogubljeni tamom ljudske zloće

Isus Krist je bio ponovno razapinjan i

ubijan, u njima i zajedno s njima. Njegov

križ izraz je ljubavi i solidarnosti sa

svim žrtvama. On jedini dobro poznaje

istinu skrivenu u tami prošlosti, jer je

sve osobno i zajedno s njima proživio.

U njegovoj osudi, križu i smrti činilo

se da je zlo doista jače od dobra, laž

od istine, tama od svijetla, prošlost od

133

budućnosti, smrt od života. Ali, konačna

istina ugodno iznenađuje, ohrabruje,

izvor je radosti i nade za sve nas.

Ona nam poručuje: "Što tražite živoga

među mrtvima? Nije tu. Uskrsnu!" (LK

24, 5-6).

Poštovani narode Božji, tajna ili bolje

rečeno otajstvo života nadilazi sve

naše ljudske sposobnosti i domete

samoga razuma. Nije svedivo na zagonetku

koju mi sami možemo riješiti.

Upravo kao otajstvo zahtijeva otvorenost

našega uma i srca Bogu, ljubitelju

života kojega prihvaćamo vjerom i

nadom i s kojim smo već za života u

zajedništvu po ljubavi.

4. U tom duhu, navješćujući novost

života, usmjeruje nas sveti Pavao i poziva

da "s radošću zahvaljujemo Ocu

koji nas osposobi za dioništvo u baštini

svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti

tame i prenese u Kraljevstvo Sina, ljubavi

svoje, u kome imamo otkupljenje,

otpuštenje grijeha" (Kol 1, 13 - 14).

U Isusu Kristu raspetom, u njegovoj

žrtvi ljubavi čitamo život i žrtvu naših

pokojnih branitelja. Njihova žrtva

svjedoči predanje u ljubavi za svoje

bližnje. Krist svoj Uskrs, pobjedu života

nad smrću, dijeli sa svima onima u

kojima prepoznaje svoju ljubav i svoj

križ. I naši pokojni branitelji žive iz ove

osobne povezanosti s Kristom raspetim

i uskrslim, temeljem naše vjere i

izvorom naše nade. Stoga, nije više

moguće pisati njihov cjeloviti životopis

bez Kristova uskrsnuća u kojemu i po

kojemu se ostvaruje i uskrsno jutro naših

dragih pokojnika.


U svijetlu istine vjere, čovjek - slika

Božja ne prestaje biti sa smrću i grobom,

jer sam Bog posta čovjekom da

čovjek ostvari svoju božansku dimenziju:

prihvaćajući i ljubeći nas u svome

Sinu sve do smrti, smrti na križu.

Kristov križ ljubavi postaje ključ čitanja

života naših branitelja i nevinih žrtava

koji iz ljubavi darovaše ono najvrjedni-

je, svoj život za nas i našu Domovinu.

Prije svega, takav je križ Krista raspetog

i uskrslog koji radi nas i našega

spasenja čovjekom posta. U žrtvi ljubavi

i križa naših branitelja prisutna je

logika Kristove ljubavi, jer veće ljubavi

nema nitko od ove: "da tko život svoj

položi za svoje prijatelje" (Iv 15, 13).

Zato, braćo i sestre, Kristov križ ljubavi,

simbol prošlosti i budućnosti života

stoji podignut ovdje u sredini. Prema

134

njemu su usmjereni i svi križevi naših

branitelja, jer su sudbinski s njime povezanih.

Raspeti i uskrsli Krist je put

čitanja istine prošlosti naših branitelja

kao i istine budućnosti njihovih života.

U Kristu raspetom i uskrslom nalazite

i crpite vi, dragi očevi, majke i djeco,

snagu, ohrabrenje i nadu te pogled

na budućnost svojeg i njihovog života.

Masovna grobnica Tezno kod Maribora; Hrvatski holokaust

Kristov križ ljubavi i pobjede, pobjede

upravo zato jer ljubi, ostaje nam trajna

i stalna zvijezda kroz sve životne noći,

tame i životne izazove. Samo Kristov

križ ljubavi može biti izvor našega mira

i pomirenja.

5. Poštovana braćo i sestre, dopustite

mi danas ovdje navesti riječi duhovnog

i mudrog starca Zosima iz romana

Braća Karamazovi koji reče: Svijet

je lijep, samo mi smo nerazumni. Ne


vidimo koliko je život lijep. Kad bismo

samo pokušali shvatiti da je život lijep,

to bi bio već raj. Tada bismo, zagrljeni,

od radosti zaplakali.

Dobro sam svjestan kao i svi vi da

Vukovar danas s tolikom tragedijom

poginulih, nestalih, ranjenih, raseljenih,

s teškim ranama na duši i tijelu,

što je i razumljivo, nije prikladno tlo za

ovakve idealizirane naše životne odnose.

Ali, uza sve to, iznosim ih kao jedno

proročko sjeme koje u sebi posjeduje i

nosi snagu dobrih plodova: mira, pomirenja,

praštanja, solidarnosti.

Za takve dobre plodove potrebni su

i naši mali koraci. Osobni i zajednički.

U prvom koraku, usuđujem se s ovoga

mjesta pozvati sve institucije dotičnih

država da učine sve kako bi toliki,

poput Josipa Arimatejca iz današnjeg

evanđelja, koji već dugi niz godina tragaju

za mrtvim tijelom svoga sina, oca,

supruga, konačno mogli doznati istinu

o svojim milima i dostojno ih pokopati.

Isto tako, želio bih da danas ove riječi

zahvate sve pojedince koji znaju nešto

o toliko skrivenim grobištima, da

ne ostanu neosjetljivi za suze, na bol

i patnju brojnih obitelji. U nadi da će

ih Kristova istina osloboditi i ohrabriti,

molim ih da pridonesu rađanju novoga

čovjeka u sebi i na ovim našim ratovima

i krvlju izmučenim prostorima. Njihova

riječ bit će itekako važan korak

za izlazak iz tame prošlosti i za buduće

nove odnose mira i pomirenja, među

pojedincima i narodima.

A naši pokojni branitelji iz svoje bu-

135

dućnosti i danas nas podsjećaju da je

slobodna i neovisna Hrvatska utemeljena

na žrtvi sebedarja i nesebične ljubavi.

Ovaj temelj je trajni izvor nadahnuća

socijalnijeg i pravednijeg društva

gdje je u središtu čovjek i opće dobro.

Drugog temelja i drugog puta Hrvatska

ne smije imati.

Braćo i sestre! Pozvani smo rasti

i odgajati nove naraštaje u izvornom

duhu naših branitelja - u duhu odgovornosti

i poštenja, solidarnosti i ljudskosti.

Takav živi i trajni spomenik dobrote

i požrtvovnosti za opće dobro bit će

naš najzahvalniji način sjećanja na sve

žrtve: od Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika...

na sve branitelje Hrvatske. Bilo

bi to svjedočanstvo svima nama da u

Lijepoj našoj život može biti lijep, jer

smo svi sinovi i braća jednoga Oca.

A svim našim dragim pokojnim braniteljima

koji darovaše svoje živote

za nas i našu domovinu, zahvalni do

groba i preko groba želimo sretnu budućnost.

A gdje je ta sretna budućnost

kamo su otišli, neka nam iz nje progovori

i danas jedan od njih - Glas Vukovara:

"Ali mi sve dobro znamo gdje su.

Ako nam život omogući da naša ljubav

ovlada nama, kao što je njihova ljubav

nosila njih, jednom, na kraju puta, možda

možemo očekivati da i mi umremo

sretni." (Siniša Glavašević). Neka nam

ova, gotovo oporučna riječ o ljubavi

koja je njih nosila bude nadahnuće za

život i nit vodilja svima nama na putu

one budućnosti, koja je smisao naše

sadašnjosti. Amen!

Msr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski


FRA RAFO MEĐU IZABRANIM

Gospićko-senjska biskupija za godinu

2011. tiskala je katolički kalendar

pod naslovom Hrvatski mučenici. Za

svaki mjesec priložila je sliku ubijenog

značajnog pripravnika svećenika, redovnika

s kratkim životopisom za proglašenje

blaženim. Među njima su fra

Rafo Kalinić, član Provincije Presvetog

Otkupitelja (Split) i dr. fra Bernardin

Sokol, član Provincije sv. jeronima

(Zadar) čije se slike i kratki sadržaj o

životu nalaze u mjesecu rujnu.

Biskupija je s ovim kalendarom htjela

vjernicima predstaviti svećenike,

redovnike, hrvatske mučenike iz Drugoga

svjetskog rata i ranog poraća za

koje smatra da zavrjeđuju mjesto u crkvenom

bogoslužju kao uzori vjernosti

Bogu. Oni nisu dobili službenu potvrdu

crkvene vlasti, a neki moguće neće ni

dobiti. Jedini je dobio kardinal Stepinac

kojega kao predvodnika te velike

skupine od 644 svećenika, redovnika

stavlja na početnu stranicu zidnog kalendara.

Iz njegove biskupije stradalo

je više od 70 svećenika. Ovdje su doneseni

oni za koje je pokrenut postupak

za proglašenje blaženim i svetima.

Njima smo dodali još nekoliko mučenika

koji svojim životom, a posebno

svojim, vjerničkim svjedočanstvom u

zadnjim trenucima zemaljskog života,

mogu biti primjer vjernosti svojim korijenima

- vjerničkim i nacionalnim. Svakako,

mnogo je veći broj žrtava među

vjernicima laicima. Svi ovdje navedeni

136

snažni su poticaj živućim vjernicima na

potrebu vjernosti Bogu i idealima. Ovo

bi trebala biti podrška cijeloj Crkvi u Hrvata

da marno gaji sjećanje na svoje

žrtve koje su svijetli putokaz konačnoj

pobjedi.

Don Ante Zrno

(1909. - 1944.)

Siječanj

Don Ante Zrno rođen u Duvnu

1909. (Tomislavgradu) ređen za svećenika

1934., a član je Mostarsko-duvanjske

i trebinjsko-mrkanjske biskupije.

Predstavnik je brojnih svećenika i

laika koji su prošli tešku Kalvariju iako

se politički nije zauzimao za bilo koju

stranku. Bio je nesklon komunistima-

partizanima. To je bila dovoljna "krivica"

da ga stave u popis svojih neprijatelja

i "domaćih izdajnika". Partizani

su ga odveli iz župnog stana 2. veljače

1945. i doveli u dubrovački zatvor. U


zatvoru je bio miran i staložen. Cijeli je

dan molio. Strijeljan je potkraj 1944. Ili

početkom 1945. U župi je ostavio trag

dobrog i savjesnog svećenika. Iz zahvalnosti

narod je sa župnikom izrazio

želju izgraditi oltar u Crkvi hrvatskih

mučenika na Udbini.

Ukupan broj mučenika u Mostarsko-duvanjskom

i Trebinjsko-mrkanjskoj

biskupiji, Mostar, bio je 20.

Dr. fra Leon Petrović

(1883. - 1945.)

Veljača

Dr. fra Leonardo Petrović (1883.-

1945.) nakon završene osnovne škole

i klasične gimnazije bogosloviju je studirao

u Mostaru i Fribourgu (Švicarska)

gdje je 1908. doktorirao. Franjevački

habit obukao je 1900. i postao članom

Hercegovačke Franjevačke provincije

Uznesenja Marijina. Za svećenika je

ređen 1905. u Fribourgu. Gotovo cijeli

život bio je profesor na bogosloviji u

Mostaru, a kratko župnik u Klobuku i

Mostaru. Neko vrijeme bio je generalni

vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinj-

137

sko- mrkanjske biskupije. Godine 1943.

izabran je za provincijala hercegovačkih

franjevaca. Bio je biskupov zamjenik

i savjetnik. Prvi je doktor bogoslovije

među hercegovačkim franjevcima.

Dana 14. veljače 1945. kao provincijal

odveden je od partizana iz samostana

u Mostaru, strijeljan bez suda i bačen s

još nekoliko subraće u Neretvu.

Ukupan broj mučenika u Hercegovačkoj

Franjevačkoj provinciji,

Mostar, bio je 66.

Vlč. dr. Dragan Dujmušić

(1889. - 1943.)

Ožujak

Dr. Dragan Dujmušić rođen u župnom

Docu kod Travnika 18. rujna

1899., ređen je za svećenika 1922.

Studirao je u Strassburgu, a doktorirao

na Katoličkom bogoslovnom fakultetu

u Zagrebu. Kao kateheta na pučkim i

građanskim školama u Tuzli i kod intelektualaca

uživao je ugled a posebno

kod hrvatske inteligencije. Razumljivo

je da su on i hrvatski intelektualci došli

na udar nove vlasti kada je Tuzla pala


u partizanske ruke. Ostao je u Tuzli

uvjeren da nije nikome ništa zlo učinio

i da će se lako obraniti u slučaju optužbi.

Prevario se je. Komunisti su ga

uhitili. Na preslušavanjima je otvoreno

iznosio svoje vjerničko uvjerenje, suprotstavljajući

se ateističkim i komunističkim

zabludama. Kao nikome tako

ni njemu komunisti nisu uvažili razloge.

Bio je osuđen na smrt strijeljanjem.

Kada je 7. rujna 1943. doveden na

mjesto strijeljanja, rekao je izvršiteljima

presude: "Tijelo je sada svakako vaše,

dajte mi malo vremena da dušu preporučim

Bogu." Presuda je izvršena u

Parselu kraj Tuzle.

Ukupan broj mučenika u Vrhbosanskoj

nadbiskupiji, Sarajevo, bio

je 39.

Vlč. Dragutin Kukalj

(1899. - 1945.)

Travanj

Vlč. Dragutin Kukalj rođen u Crikvenici

17. svibnja 1899. školovao se

u Zagrebu i Senju gdje je za svećenika

ređen 1922. Služio je kao kapelan i ka-

138

teheta u Mrkopolju, zatim kao kateheta

i župnik u Ogulinu, Slunju, a 1940. imenovan

je župnikom i dekan u Gospiću.

Godine 1942. postao je biskupski delegat

za gospićki, perušički i udbinski

dekanat. Između dva svjetska rata bio

je među Hrvatima najplodniji popularni

liturgijski pisac. Organizirao je brojne

podružnice Hrvatskog katoličkog

pokreta. Poznat je kao veoma razborit,

inteligentan i pobožan svećenik. U

vrijeme rata pomagao je svima kome

je bila potrebna pomoć pa je zbog

toga dolazio često u sukob s gospićkim

ustaškim vlastima. Kao Vinodolac

imao je dosta poznatih partizana. Slao

im je hrane i lijekova u zatvor i na bojišnicu.

Računajući da se nema zašto

bojati, ostao je u Gospiću. I kad su 4.

travnja 1945. partizani ušli u Gospić,

uhitili su ga, mučili i posramili (svukli

ga do gola) i 5. travnja 1945. strijeljali i

bacili u jamu zajedno s brojnim građanima

Gospića.

Ukupan broj mučenika u Gospićko-senjskoj

biskupiji, Gospić, bio je

18.


S. Žarka Ivasić

(1908. - 1946.)

Svibanj

S. Žarka (Julijana) Ivasić Družbe

sestara Milosrdnica rođena u Krašiću

18. studenog 1908. U Družbu sestara

milosrdnica stupila je u Zagrebu

1931. Za vrijeme rata njegovala je po

bolnicama ranjene i bolesne ustaše,

domobrane i partizane. Godine 1943.

radila je u bolnici u Otočcu koji je bio

u partizanskim rukama. Padom Italije,

partizani su otišli u Primorje razoružavati

talijansku vojsku, a ostavili su nebranjen

Otočac. Ustaše su to iskoristili

i prošli kroz Otočac i ostavili osvetničke

tragove. Kad su se partizani vratili, strijeljali

su dvadesetak građana "ustaških

špijuna" među kojima je bio i kapelan

Zvonko Žilavec (Slovenac projugoslavenski

nastrojen). Za zlo u bolnici

okrivili su sestre milosrdnice. Od sestara

"najopasnija" bila je sestra Žarka

Žilavec. Još više bila je kriva što je iz

Stepinčevog mjesta Krašića. Iz zatvorske

sobe čula se je molitva i pobožne

pjesme sestara. Sestra Žarka strijelja-

139

na je na gospićkom groblju 16. svibnja

1946. Druge sestre dobile su blaže kazne.

Pokrenut je postupak za njezino

proglašenje blaženom.

Ukupan broj mučenica Družbe

sestara milosrdnica sv. Vinka, Zagreb,

bio je 15.

Don Kerubin Šegvić

(1867. - 1945.)

Lipanj

Don Kerubin Šegvić rođen u Splitu

23. veljače 1867., nakon završenog

studija bogoslovije u Splitu, ređen je

za svećenika u rujnu 1889. Poznati je

književnik, povjesnik i publicist. Posebno

ga je zanimala pravaška ideologija

i njezini tvorci. Imao je kao povjesnik

više originalnih pristupa koje je potkrijepio

čvrstom znanstvenom logikom.

Jedna od njegovih teorija bila je da

Hrvati nisu slavenskog podrijetla. To

mu je bio, nakon dolaska komunističke

vlasti, glavni zločin koji je "osloboditeljima"

bio dovoljan da ga osude na

smrt. Presuda je bila 29. lipnja 1945.,

a izvršena na stravičan način. Piše je-


dan svjedok: "Bio je privezan za "japp"

i tako povlačen zagrebačkim ulicama

(Maksimirskom i ulicama Peščenice)

dok nije bio usmrćen kad mu je iz puknute

lubanje prsnuo mozak... To je

potrebno iznijeti da se zna što su naši

ljudi doživili i to od neljudi kojima su

usta bila puna humanizma, a za kojima

neki još nostalgično uzdišu."

Ukupan broj mučenika u Splitsko-makarskoj

nadbiskupiji, Split,

bio je 27.

140

Vlč. Juraj Gospodnetić

Vlč. Krešimir Barišić

Srpanj

Vlč. Waldemor M.

Nestor

Vlč. Vladimir Stuparić

Juraja Gospodnetića (1910.-

1941.), Waldemara Maksimilijana

Nestora (1888.- 1941.), Krešimira Barišića

(1907.- 1941.) i Vladimira Stuparića

(1911.- 1943.) četnici i partizani,

surađujući, ubili su ih nakon zvjerskog

mučenja zajedno s brojnim župljanima

u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Krnjeuši

(Bosna) i Boričevcu (Hrvatska).

Njih četvoricu stavljamo zajedno

jer je njihovo mučeništvo vezano uz


27. srpnja 1941. koji se za vrijeme komunističke

Jugoslavije slavio kao dan

ustanka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ubijeni su dakle od ustanika (četnika

i partizana). Nestor je bio župnik

u Drvaru. Skinuli su ga u Trubaru s vlaka

kada se je vraćao kući s hodočasnicima

s proštenja sv. Ane u Kosovu

(Knin) i zajedno s nekima ubili ga u jutarnjim

satima 27. srpnja 1941. Po narodnosti

bio je Nijemac. Gospodnetić

je bio župnik u Bosanskom Grahovu.

Istog su ga " ustaničkog " dana nakon

mise (bila je nedjelja) uhvatili i mučili

(doslovno ga pekli na ražnju!). Barišića

koji je bio župnik u selu Krnjeuši,

slični su ustanici u Krnjeuši isprebijali i

polumrtva bacili u zapaljenu crkvu. Na

Hrvatskoj strani u Senjsko-modruškoj

a sudbinu spomenutih svećenika doživio

je nešto kasnije i boričevački župnik

Vladimir Stuparić. Biskup mu je dodijelio

župu Sinac gdje su ga partizani

uhvatili i prije nego su ga ubili morao je

sam sebi iskopati grob.

Ukupan broj mučenika u Banjalučkoj

biskupiji, Banjaluka, bio je

25.

141

Vlč. Miroslav Bulešić

(1920. - 1947.)

Kolovoz

Vlč. Miroslav Bulešić rođen 13.

svibnja 1920. u Čabrunićima, u župi

Svetvinčenat studirao je bogosloviju

u Kopru, Gorici i Rimu. Godine 1947.

postao je podravnatelj Biskupskog

sjemeništa u Pazinu i ujedno je profesor

na sjemenišnoj gimnaziji. Među

suprotstavljenima (fašisti, partizani,

Nijemci) znao je pronaći uravnoteženo

stajalište, ali je svima znao reći

da ga je rodila majka Hrvatica. To mu

nisu opraštali fašisti, a Nijemci su ga

smatrali naklonjenim partizanima jer je

nekima od njih pomagao. Partizanima

je smetalo što su ga ljudi rado slušali,

a mladež se rado oko njega okupljala.

Neki su se komunisti izjasnili: "Dok

je ovaj živ, narod neće ići za nama niti

dolaziti na naše sastanke." Bulešić

je doznao za njihove prijetnje, ali nije

promijenio način djelovanja. Dapače,

znao je prijateljima reći: "Ako me ubiju,

ubit će me radi Boga i vjere." Prijetnja

je ostvarena 24. kolovoza 1947.


u Lanišću nakon podjele sakramenta

sv. krizme. Zločinci su provalili u župni

stan i u njemu zaklali vlč. Bulešića. Pokrenut

je postupak za njegovo proglašenje

blaženim.

Ukupan broj mučenika u Porečko-pulskoj

biskupiji, Poreč, bio je

14.

Fra Rafo Kalinić

(1888. - 1944.)

Rujan

Dr. fra Bernardin

Sokol

(1888. - 1944.)

Fra Rafo Kalinić, član Franjevačke

provincije Presvetog Otkupitelja,

rođen 6. listopada 1910. u Prugovu,

ređen je za svećenika u Splitu 1934.

Bio je odgojitelj klerika i profesor

klasičnih jezika. Pomagao je okolnim

župnicima. U vrijeme borba između

partizana i Nijemaca u okolici

Sinja u Brnazama teško ranjenom

Stipi Čariću dobrovoljno se javio

podijeliti sakramente umirućih. Na

povratku zaustavio se u zaseoku

Malbaša i prigovorio njemačkom

142

časniku zašto pravednim ljudima

pale kuće i ubijaju ih. Taj mu je oduzeo

boršu, crkvene posudice, zgazio

ih, zgrabio ga i bacio u goruću

kuću Ivana Malbaše u kojoj je 24.

rujna 1943. potpuno izgorio. Osim

mučeničke smrti fra Rafo je bio vrlo

krepostan i vjernici su ga nazivali

"Sveti Rafo". Franjevci poduzimlju

sve što je potrebno da bude proglašen

blaženim.

Dr. fra Bernardin Sokol rođen 20.

svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu nakon

je stupio u Franjevačku provinciju sv.

Jeronima u kolovozu 1905., ređen je

za svećenika 7. srpnja 1912. Nekoliko

godina predavao je na bogosloviji u

Dubrovniku. U Rimu je stekao naslov

doktora muzikologije. U Zagrebu je

profesor crkvene glazbe, a onda predaje

u Badiji na Korčuli i posvećuje se

skladateljskom radu. Zadnje su mu riječi:

"Živio Isus, slava pobjedniku Presvetom

Srcu Marijinu, živio Papa, živjela

katolička Hrvatska!" Partizani su

ga na Badiji uhitili, ubili 28. rujna 1944.

i bacili u more blizu Badije na Korčuli.

Ukupan broj mučenika u Franjevačkoj

provinciji Presvetog Otkupitelja,

Split, bio je 45.

Ukupan broj mučenika u Franjevačkoj

provinciji sv. Jeronima, Zadar,

bio je 9.


p. Petar Perica

(1888. - 1944.)

Listopad

P. Petar Perica rođen 27. lipnja

1881. u Kotišini kraj Makarske, u obitelji

Kačić-Perica, nakon završene

osnovne i građanske škole u Makarskoj

odlazi u Travnik gdje završava isusovačku

gimnaziju. Nakon završenog

novicijata u Velehradu 1903. poslan je

u Kalksburg kraj Beča na humanističke

nauke. U Koruškoj je studirao retoriku,

u Slovačkoj filozofiju. Studij bogoslovije

upisao je 1911. u Innsbrucku gdje je

1914. ređen za svećenika. Kao duhovnik

u sjemeništu djelovao je u Zagrebu

i Splitu, a kao duhovnik hrvatske katoličke

mladeži u Travniku, Šibeniku i u

Dubrovniku. Kad su partizani u jesen

1944. ušli u Dubrovnik, odmah su uhitili

ugledne građane i nekoliko svećenika.

Među šestoricom svećenika bio je

o.Perica. Poznat je pjevanju njegovih

pjesama u Hrvatskoj: Do nebesa..., i

Zdravo Djevo... Sve te svećenike ubili

143

su na otočiću Daksi između 24. i 25.

listopada 1944. Dok su ga komunisti

strijeljali, o. Perica je pjevao Tebe

Boga hvalimo.

Ukupan broj mučenika u Hrvatskoj

provinciji Družbe Isusove, Zagreb,

bio je 9.

fra Bono Grebenarević

(1884. - 1943.)

Studeni

Fra Bono Grebenarević rođen je

13. kolovoza 1884. u Biloj kraj Livna.

Nakon završene gimnazije u Visokom,

a bogoslovije u Livnu i u Sarajevu ređen

je za svećenika 1909. Bio je kapelan

u Čukliću i u Livnu, nastavnik u

Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom,

gvardijan na Gorici te kapelan

i župnik u Pohumu. Zbog svog velikog

ugleda postao je meta partizanima.

Prijatelji su ga svjetovali da se sa župe

makne na vrijeme. Odgovorio im je:

"Neću bježati iz župe pa što Bog dade.

Kad narod pati, patit ću i ja." Partizanima

je bio opasan jer o njima nije lijepo


govorio. Uhitili su ga 6. studenog 1943.

i 1. prosinca strijeljali između Livna i

samostana Gorica. Jedan od njegovih

ubojica pričao je, dok su ga vodili na

strijeljanje, da je pjevao: "Zbogom mili

roditelji, braćo, sestre, prijatelji. Ja se

od vas sada dilim, sastajem se s Bogom

milim".

Ukupan broj mučenika u Franjevačkoj

provinciji Bosni Srebrenoj,

Sarajevo, bio je 73.

Drinske mučenice

Prosinac

Drinske mučenice zajednički je

naziv za pet redovnica Družbe kćeri

Božje ljubavi koje su 15. prosinca

1941. u Goraždu mučenički završili

život. Bila su im imena: Jula Ivani-

144

šević (1893.), Hrvatica, Berchmana

Leidenix (1865.), Austrijanka, Krizina

Bojanc (1885.) i Antonija Fabijan

(1907.) Slovenke, i Bernadeta Banja

(1912.) Hrvatica mađarskog porijekla.

Živjele su u samostanu na Palama kraj

Sarajeva gdje su držale školu koju su

pohađala također pravoslavna i muslimanska

djeca. Dana 11. prosinca

1941. provalili su u samostan četnici,

opljačkali ga i zapalili, a sestre pješice

uputile preko Romanije. To putovanje

trajalo je gotovo pet dana. 15. prosinca

stigle su u predvečerje u Goražde.

Četnici su ih smjestili u vojarnu.

Kada su se ponapili, počeli su sestre

mučiti i pokušali silovati. Sestre

su se junački opirale. Kada su vidjele

da nemaju snage, skočile su vani kroz

prozor. Njihova polumrtva tijela četnici

su izboli nožima, svukli ih i bacili u

Drinu. Polugola njihova tijela nosila je

Drina po kojoj su dobile ime: Drinske

mučenice. Sličnu sudbinu doživjelo je

u tom kraju tisuće Hrvata i muslimana.

Pokrenut je postupak za proglašenje

blaženim spomenutih pet sestara kćeri

Božje ljubavi.

Ukupan broj mučenica Družbe

kćeri Božje ljubavi, Sarajevo, bio je

7.

Urednik


TI JESI, A JA BEZ TEBE SAM NIŠTA

Ti posla meni Mojsija

Da me povede iz zemlje egipatske

Da jaram grijeha s mene zbaci.

Ti meni objavi ime svoje

a ja zaboravom pokrih milost,

nezahvalno je srce moje.

U podnožju brda svoje duše

zatvorih dvije ploče zapovijedi tvojih

što ih napisa da se ne izgubim.

Podigoh sebi zlatno tele,

u igri i plesu veselje nađoh

prijevarnome srcu svome.

O Bože, poruši sad kumire moje

ali ruku pravde ne podiži,

bez tvoje milosti propadoh.

Stid mi prekri lice,

pogled skrivam, kajanje me mrvi

dokle ćeš me trpjeti.

Oprosti mi i smiluj se

za petama mojim zatvori more,

neka se neprijatelj potopi zauvijek.

Onaj što dušu danonoćno vreba

onaj što za leđima strašno buči

I u potaji zamke za me smišlja.

Podigni me da te slavim

jer mrtvi ne mogu čast tebi dati,

hvala s usahlih usana ne izlazi.

Uzdanje jače je od srama

srce se podignut k tebi želi

jer ti Bože jesi

a ja bez tebe sam Ništa!

145

Vesela Dujmić


BISKUPI HRVATSKE BISKUPSKE

KONFERENCIJE O PRESUDI HAAŠKOG SUDA

(Zagreb 20. travnja 2011.)

ISTINA I PRAVDA SU OSNOVNI

PREDUVJETI MIRA

Haaška presuda generalima Anti

Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu

Markaču unijela je nemir u srca

mnogih hrvatskih građana te je narušila

njihovo povjerenje u institucije

zbog te presude i njezina pravnog

obrazloženja. Zabrinuti smo i zbog

njezina negativnog utjecaja na interpretacije

i povijesne prosudbe osloboditeljskog

rata Republike Hrvatske,

tj. obrane od srpske agresije.

Bojimo se k tomu da će to utjecati

i na međunarodni ugled Republike

Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini

te na izgradnju mira i pravde u

međunarodnim odnosima.

Izražavamo svoju kršćansku i

ljudsku solidarnost s osuđenim generalima,

Antom Gotovinom i Mladenom

Markačem, i s njihovim obiteljima.

Isto tako izražavamo solidarnost

i sa svima nevinim žrtvama

i ljudima bez obzira

Haaška presuda može postati

opasna i indirektna potpora novom

nasilju kao izazovom daljnjih nepravda

u svijetu. Zbog toga nastavak

suđenja u tom procesu zaslužuje

maksimalnu osjetljivost pravnih

146

stručnjaka za istinu i za pravdu,

kao pozornost čitave međunarodne

zajednice za konačni pravedni

pravorijek u tom procesu, ma kojem

narodu pripadali, a stradali su tijekom

Domovinskog rata na bilo kojem bojištu

od Iloka i Vukovara do Konavala i

Dubrovnika. Njihova patnja i stradanje

zaslužuje našu sućut i osudu. Zbog

toga pozivamo sve odgovorne u našoj

domovini da počinjene zločine istražuju

i pravedno kažnjavaju, kako bi pravda

postala službenicom mira na našim

prostorima. Istodobno očekujemo da

svi odgovorni u svijetu postojano brane

načela međunarodnoga prava koje

će biti jednako za sve, velike i male

narode. Jer, samo tako pravda i istina

mogle bi biti jamac i temelj mira i uzajamnog

razumijevanja.

Formulacija o "udruženom zločinačkom,

pothvatu" je neutemeljena i teška

uvreda hrvatskom narodu, kao i pravdi

uopće. Takvom doživljavamo i presudu

tadašnjem državnom hrvatskom

vodstvu i generalima koji su vodili oslobodilačke

akcije u Domovinskom ratu.

Smatramo da ta presuda može postati

opasna i indirektna potpora novom na-


silju, kao i izvorom daljnjih nepravda u

svijetu. Zbog toga nastavak suđenja

u tom procesu zaslužuje maksimalnu

osjetljivost pravnih stručnjaka za istinu

i za pravdu, kao i pozornost čitave

međunarodne zajednice za konačni

pravedni pravorijek u tom procesu. Ponovno

pozivamo građane Republike

Hrvatske da unatoč doživljenoj nepravdi

čuvaju svoje dostojanstvo, mir srca

i bistrinu uma. Sve pozivamo na slogu,

zajedništvo i ustrajnost u traženju

Raspeti Krist, Samostan Gospe od Zdravlja

147

i prihvaćanju cjelovite istine i pravde. A

vjernike pozivamo na molitvu te neka

se nadahnjuju snagom i dostojanstvom

poniženog, osuđenog i uskrsloga

Krista. Neka budu postojani u njegovoj

školi ljubavi koja ne pita za cijenu

i za žrtvu. Neka mole i za prosvjetljenje

srca svih odgovornih za ostvarenje vladavine

pravde i istine. Istina i pravda

su, naime, preduvjet mira i solidarnosti

među ljudima i narodima.

Izjava HBK (Hrvatske biskupske konferencije)

povodom haaške presude, Glas koncila,

Zagreb 1. V. 2011., broj 18


"FRA RAFO VEĆ BLAŽEN..."

148


Nekoliko svjedočanstva o mučeničkom

životu fra Rafe Kalinića prije nekoliko

godina sabrao je fra Vlade Tadić

i ostavio na čuvanje u Franjevačkom

samostanu u Sinju. Godine 1990. provincijal

fra Šimun Šipić dao je u dužnost

fra Petru Bezinu da bude urednik

glasila "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga

svećeništva", da skuplja svjedočanstva

o kreposnom i mučeničkom životu fra

Rafe Kalinića, da širi njegovo štovanje,

da se brine za razne proslave u vezi

s fra Rafom... Tada su uglavnom sva

svjedočanstva o mučeničkom životu iz

Sinja prenesena na čuvanje u Split u

samostan Gospe od Zdravlja. jedan se

dio čuva u Uredništvu "Fra Rafo Kalinić

- žrtva svoga svećeništva", a drugi dio

isto u samostanu Gospe od Zdravlja u

sobi fra Petra Bezina.

Istinitost potpisa svjedoka o iskazima

potvrdila je nadbiskupijska pisarna

u Splitu. Time im je dala vrijednost kao

da ih je potvrdila vatikanska kongregacija.

Provincijali dr. fra Jure Brkan i fra

Žarko Maretić svjedočanstva su poslali

Franjevačkom generalnom postulatoru

u Rim. Svjedočanstva nisu bila tehnički

sređena.

149

Poslije nekoliko godina svjedočanstva

o kreposnom i mučeničkom životu

kao i svjedočanstva koja je tražio generalni

postulator tehničko sređenje

organizirao je fra Petar Bezina. Sređenje

su tehnički marom i naporom sredile

članice Molitvene zajednice "Fra

Rafo" Split, Trg Gaja Bulata 3. Napravile

su četiri preslika (kopija) obloživši ih

preslikom (kopijom) fra Rafe Kalinića

radom akademskog slikara iz Prugova

Petra Jakelića. Jedan dio preslika

(kopija) spremljen je u uredništvu "Fra

Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva",

a drugi dio u samostansku sobu

fra Petra Bezine.

Djelovi su kataloga:

- Kratki životopis o. Rafe Kalinića;

- Motivi podizanja postupka o proglašenju

blaženim fra Rafe Kalinića;

- Svjedočanstva o kreposnom životu

fra Rafe Kalinića;

- Svjedočanstva o mučeničkom životu

fra Rafe Kalinića;

- Primljene milosti po zagovoru fra

Rafe Kalinića;

- Tiskana djela i članci.


Svjedočanstva su svjedoka o kreposnom životu

1. fra Augustina

Nastavljaju se izjave svećenika:

2. Fra Stanko Bačić

3. Fra Bernardin Bebić

4. Fra Celestin Belamarić

5. Dr. fra Petar Bezina

6. Fra Anđeo Cvitanović

7. Fra Ljubo Ivančević

8. Fra Jerko Jurić

9. Dr. fra Karlo Jurišić

10. Fra Bernardin Kamber

11. Fra Frano Kamenjarin

12. Dr. fra Krsto Kržanić

13. Fra Metod Latinac

14. Fra Jerko Lovrić

15. Fra Pavao Matić

16. Fra Ivon Menđušić

150

17. Fra Stipan Pavić

18. Fra Stanko Radić

19. Fra Mario Stipić

20. Dr. fra Jerko Šetka

21. Fra Bonifacije Šipić

22. Fra Lujo Šušnjara

23. Fra Bernardo Tičić

24. Fra Gabrijel Tomić

25. Fra Josip Visković

26. Fra Vjeko Vrčić

27. Fra Kruno Vukušić

Vjernici:

1. Tomo Ajduković

2. Tonko Kržanac


Slijede svjedočanstva o mučeničkom životu.

Slijedi fotokopija prvog svjedočanstva 1. fra Bernardina Topića:

151


152


Nastavljaju se svjedočanstva svećenika:

2. Dr. fra Stanko Petrov

3. Fra Luiđi Šimić i fra Bernardin

Topić

4. Fra Lujo Šušnjara

5. Fra Bernardin Topić

Svjedočanstva vjernika:

1. Stipe Bašćevan

2. Mara Čarić

3. Ante Malbaša pok. Marka

4. Mirko Malbaša pok. Stipe

5. Šima Malbaša (žena Mirkova)

6. Milica Mastelić

7. Anđelka Rogulj

8. Skupna

9. Petar Šentija

10. Asim Zvonić

153

U katalogu se nalazi prema traženju

p. Luca de Rosa generalnog postulatora

životopis sluge Božjega, kandidata

za proglašenje blaženim. Generalnom

postulatoru poslan je kratki životopis.

Sada postoje knjige o fra Rafi: Životopis

fra Rafe Kalinića, Duhovna razmišljanja

fra Rafe Kalinića, Fra Rafo

junak pod sinjem, Fra Rafini cvjetići i

trnje, Postupak o proglašenju blaženim

fra Rafe Kalinića, Glasilo "Fra Rafo Kalinić

- žrtva svoga svećeništva" u kom

je o fra Rafi napisano preko šesto stranica.

Prema traženju generalnog postulatora

poslani su mu i motivi proglašenja

blaženim.

U katologu su unesene fra Rafinim

zagovorom osam postignutih milosti.

Crkva ga službeno proglašava

blaženim.

Urednik


PROSLAVA STOTE OBLJETNICE ROĐENJA

FRA RAFE KALINIĆA U CRKVI GOSPE

OD ZDRAVLJA U SPLITU

Prugovo, u vrijeme tuđinskih vlasti,

politički, ekonomski i vjerski nije se moglo

razvijati poput ostalih naroda u Eu-

ropi. Ljudi su se mučili da bi preživjeli,

a nikada nisu odstupali od svoje katoličke

vjere. Bili su joj vjerni. Ekonomske

prilike poslije Prvoga svjetskoga

rata bile su bolje pa je blizu dvadesetak

dječaka iz Prugova kroz kratko razdoblje

otišlo u biskupsko ili franjevačko

Unutrašnjost porušene fra Rafine rodne kuće

154

sjemenište. Fra Rafo se je odlučio poći

u franjevačko sjemenište u Sinj. Rođen

je 6. studenog 1910.

Kroz odgojne zavode pokazao je da

u njemu postoji iskreni poziv da bude

franjevac i da riječ Božju raznaša među

ljude. U to su se uvjerili i vjernici koji su

ga poznavali. Bio je tražen za ispovijed,

za savjete i za duhovnu pomoć njihovoj

djeci u poučavanju gimnazijskih


predmeta. Zbog svog duhovnog djelovanja

i profesorskog rada nazvan je od

ljudi svecem. U stvari je i bio kad se

zna da u vrijeme Drugoga svjetskog

rata prilikom sukoba Nijemaca i partizana

u Sinju i u okolici on svojevoljno

odlazi ranjenom Stipi Čariću da mu podijeli

posljednje sakramente. Vraćajući

se u Sinj zbog prigovora Nijemcima

zašto ubijaju pravedne ljude i pale im

kuće, bačen je živ u vatru u kojoj je potpuno

izgorio.

Samostan Gospe od Zdravlja na

njegovu stotu obljetnicu rođenja održao

je sv. misu koju je predvodio gvardijan

fra Marko Duran a sumisili su fra Petar

Bezina i fra Ivon Menđušić. Nakon

objavljivanja preko radija stote obljetnice

fra Rafina rođenja da će se održati

sv. misa, u crkvi Gospe od Zdravlja

skupilo se mnoštvo vjernika.

Fra Marko je u propovijedi istakao

fra Rafine kreposti. U životu je bio ne-

155

poročan što su priznali svećenici i vjernici.

Takvih priznanja je velik broj, a

potpis nekih potvrdila je nadbiskupska

kancelarija u Splitu da je potpis istinit

Osim toga fra Marko je ukratko prikazao

njegov mučenički put. Svojevoljno

iz ljubavi prema bratu čovjeku daje

svoj život. Zbog obrane ljudi koji pravedno

ginu i kuće im se bespravno pale

Nijemac ga je iz mržnje zgrabio i živa

bacio u goruću kuću Ivana Malbaše u

Brnazama u kojoj je potpuno izgorio.

Time je dao značajno svjedočanstvo

svoje ljubavi prema Bogu i čovjeku I

bez ikakva oklijevanja Crkva ga može

odmah proglasiti blaženim i postaviti

na oltar na javno štovanje.

Preko sv. mise velik se je broj vjernika

pričestio. Nakon mise vjernici su

se razišli, otišli svojim kućama. Najuža

rodbina kratko se je zadržala u Uredništvu

Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga

svećeništva.

Fani Bajić


Pismo mons. Slobodana Štambuka, biskupa hvarskog

156

Urednik


RADE I ANTE (TONĆI) ANĐELIĆ

(Rade: 7. VI. 1916. - 8. II. 2011. - Tonći: 8. XII. 1950. - 24. III. 2011.)

Rade Anđelić

Ante (Tonči) Anđelić

Rade Anđelić Markov i Uršule Jonjić

rođen u Biskom (selo između Sinja i

Splita) od hrvatskih katoličkih pobožnih

roditelja. Dvije sestre Vicenca i Imelda

postale su sestre milosrdnice. Brat im

Ante, rođen 15. Kolovoza 1913., otišao

je u Franjevačko sjemenište u Sinj. Postao

je svećenik franjevac i uzeo ime

157

fra Petar. Ređen je za svećenika u

Splitu 12. ožujka 1938. Nakon prve sv.

mise teško je obolio na bubrezima. U

Zagrebu na cistoskopiji pronašli su mu

u bubrezima neke čireve i klice tuberkuloze.

Odbio je operaciju i vratio se u

Makarsku. Za vrijeme bolesti bogoslovi

su ga danju i noću čuvali među kojima

sam bio i ja. Kako onda nije bilo antiobitika,

podlegao je bolesti i u umro u

Makarskom samostanu 3. studenoga

1938. ujutro u 6.50 sati. U Makarskoj

je pokopan u gradskom groblju u Franjevačku

grobnicu.

Između braće u obitelji u spretnosti

i znanju posebno se isticao Rade.

Pokazivao je znakove raznih vještina.

Opredijelio se mehanici. U Splitu je

završio mehanički zanat i zaposlio se

kao šofer u Cisti. Uglavnom je živio u

Imotskoj krajini. Tu se je upoznao sa

Zlatom Jukić Ivanovom i s njom sklopio

brak u Solinu 1950. Rodio im se je

sin i dali su mu ime Ante u ime strica

Ante (fra Petra) koga su od milja zvali

Tonći.

Kao student ekonomskih nauka u

Splitu upoznao se je sa Helli Buličić iz

Okruga. S njom se u Trogiru vjenčao

1974. Sinovi su im Radoslav, Zlatko

i Ivan koji su se oženili i imaju djecu.

Nastavili su raditi kao mehaničari u didovoj

odnosno očevoj radnji u Splitu,

na Spinutu.


S Radom sam se upoznao kada je

dolazio u Makarsku posjećivati bolesnog

brata fra Petra. Kad se nastanio

u Splitu, često je posjećivao samostan

Gospe od Zdravlja u kome sam se i

ja nalazio. Otada smo bili još tijesnije

povezani. Kako je otvorio mehaničku

radnju u Splitu na Spinutu, svećenici

su mu i časne sestre dovozili kola na

popravak. Rade ih je bez straha primao

i redovito kola mukte popravljao.

Po tome je bio poznat u Splitu.

Posebna njegova odlika bila je kad

sam preuzeo uredništvo Fra Rafo Kalinić

- žrtva svoga svećeništva. Surađivao

je sa mnom. Dolazio bi mi s

autom, prenašao glasilo i odvodio po

selima bez ikakve naplate. Bila mu je

nakana da njegov trud bude na duhovnu

korist njegovo obitelji.

Sa mnom je išao svojim kolima i po

158

Slavoniji i raznašali bi župnicima fra

Rafino glasilo. Nije se bojao nikoga i

troškove nikada nije naplaćivao. Bio je

sretan kad bi vidio kako vjernici traže

fra Rafino glasilo.

Bio je vedar sve do zadnjih dana

svog života. U svojoj obiteljskoj kući

završio je ovozemni život i otišao k

svom i nebeskom ocu - Bogu.

U njegovoj obitelji došla je brzo

druga žrtva. Nije prošao ni mjesec i

po dana i njegov sin Ante (Tonći) za

njim odlazi s ovog svijeta da zajedno

s ocem prebiva u vječnoj sreći. Jedan i

drugi primili su nagradu od Boga. Uza

nj vječno prebivaju.

Obojica su pokopana u obiteljsku

grobnicu, jedan uz drugoga u Bisku,

čekajući dan Uskrsnuća kada će izaći

pred lice Božje da s Bogom uživaju u

vječnoj sreći.

Fra Petar Bezina


S. Marija Cecilija od Bezgrješnog

začeća - Milenka Sabljić Petrova i Ane

rođena u Prološcu (Imotski) 27. IV.

1959., klarisa u samostanu Sv.Klare u

Splitu nakon kratke bolesti umrla je 19.

XII. 2010., a sahranjena na Lovrincu u

Splitu 20. XII. 2010.

Vijest o njezinim zadnjim trenucima

života iznenadila je njezinu rodbinu i

sestre klarise kao i mnoge poznanike.

Žalosna vijest bila je teška, ali vjera

nas izdiže po kojoj gledamo bolji život.

Već je uz svog Oca u Nebu gdje nema

S. M. CECILIJA SABLJIĆ

(Klarisa)

159

više boli ni smrti. Njezina duša blista u

sreći, istini i ljubavi. Zajedno s Bogom

uživa u vječnoj slavi.

Kao mlada djevojka svoj redovnički

poziv ozbiljno je shvatila i Bogu se

potpuno predala. Bila je svijesna da je

žrtva paljenica i da izgara u ljubavi pre-

ma Bogu. Neprospavane noći, provedene

u tišini, u razgovoru s Bogom, u

razmišljanju o istinama Božjim, bile su

svakodnevne, približujući se k Bogu,

upravo sjedinjenju s Bogom. Po nekoliko

sati uronjena u njegovu nazočnost,


činilo ju je još više otpornijom u borbi

protiv prolazne zemaljske sreće.

Svoj život provodila je kao i ostale

sestre u molitvi, radu, u čitanju duhovnog

štiva, razmišljanju. Listala je i

glasilo "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga

svećeništva" i usmjeravala svoj život

prema njemu. Ona kao i ostale sestre

prenosile su njegov kreposni život i mučeničku

smrt među vjernike s kojima su

razgovarale. U načelo svog života stavile

su fra Rafine dvije značajne odlike:

Bog je nazočan i vršenje volje Božje,

oružje protiv grijeha.

S. Cecilija kao i ostale sestre nisu

propuštale vršiti ono što im je Bog odredio

preko njihova Pravila, odredaba.

Bio je to put koji ih je vodio konačnoj

sreći. Istinitost o predanosti volji Božjoj

potvrđuje njezin dnevni život. Sve je

odisalo na djetinjstvo prema Bogu. Pomisao

na Njega jačalo je njezinu dušu,

a lice obasjano svijetlom Božjim, dokazivalo

je njezinu nutarnju sreću. Bila

je u svom samostanu marljiva pčelica,

tiha, susretljiva. U sestrama je gledala

160

Božju sreću koju je sigurno nastavila u

Nebu.

Suze njezine majke Ane bile su

opravdane jer joj je bilo teško rastaviti

se od kćeri kojoj je dala život. Ipak

se rastavila s nadom da će se jednog

dana vidjeti kad i ona s ovog svijeta

pođe k njoj u Nebo, uživati u vječnoj

sreći.

Shvatljivi su bili i jecaji opatice Suzane

i ostalih sestara. Čitav život sestre

su s njom provele u Božjoj obiteljskoj

radosti, u sestrinskoj zajednici i

zajedno dijelile žalost i radost. I nije se

bilo lako rastaviti. A da će sestre odsad

pratiti suze radosnice jasno je jer će

se jednog dana s njom sastati i s njom

vječno u Nebu prebivati.

Moramo biti svjesni da i mi putujemo

istim putem i da ćemo se jednog

dana sastati sa s. Cecilijom gdje je ona

sada. Njezin odlazak sa zemlje samo

je bio prijelaz preko mosta u drugi svijet,

preko kojeg ćemo i mi jednog dana

proći k Bogu kome smo služili i dobiti

nagradu za život vječni.

Urednik


PREDSTAVLJANJE KNJIGE FRA PETRA BEZINE

"FRA RAFINI CVJETIĆI I TRNJE"

Autor dr. fra Petar Bezina posvećuje

knjigu "Fra Rafini cvjetići i trnje" mučeniku

fra Rafi Kaliniću prigodom njegove

stote obljetnice rođenja. Knjiga je

predstavljena u samostanskoj crkvi časnih

sestara Klarisa u Splitu u subotu

11. lipnja 2011. Dr. fra Petar Bezina je i

urednik glasila "Fra Rafo Kalinić - žrtva

svoga svećeništva", kojim širi štova-

161

nje fra Rafe, u čijem je izdanju knjiga

i objavljena.

O knjizi kao i o brojnim (ne)zgodama

iz fra Rafina života govorio je prof.

Fra Petra Bezina, fra Gabrijel Jurišić i fra Josip Marcelić

fra Gabrijel Hrvatin Jurišić. Kroz 170

ilustriranih i sažetih stranica na engleskom,

njemačkom, španjolskom i

talijanskom jeziku opisuje 154 zgode

ili izjave iz fra Rafina života koje je pi-


sac pronašao kod rodbine, svećenika,

vjernika, u tisku ili kod sebe. Knjiga prikazuje

i jedan dio njegova duhovnog

života.

Na sadržaj knjige posebno se osvrnuo

profesor dr. fra Josip Marcelić. Metaforički

je usporedio mnoge događaje

iz fra Rafina života s malim cvjetićima

koji svojom duhovnošću svjedoče svetost

fra Rafina života. U svakom cvjetiću

osjetio je i žestoke ubode životnih

trnova. Najveći trn bila mu je mučenička

smrt. Taj trn i danas cvjeta kao

najljepša ruža koja simbolizira tisuće tisuća

ubijenih Kristovih svećenika zbog

mržnje na Katoličku crkvu.

Špiro Boban, tenor, pjeva za vrijeme predstavljanja

162

U glazbenom dijelu programa sudjelovao

je Špiro Boban (tenor) koji

je uz orguljašku pratnju prof. Rozarije

Samodol otpjevao "Ave Maria" (Vladan

Vuletin) i "Sin" (Ante Sardelić).

Mara Ljubić pročitala je pismo don

Mirka Maslaća koji je u župnoj crkvi u

Cavtatu (Dubrovnik) postavio poliptih

na kome su hrvatski sveci i blaženici

kao i duhovni velikani naše Crkve među

kojima se nalazi i fra Rafo Kalinić.

Uz knjigu predstavljena je od istog

autora i pjesma u prozi "Majka mučenica"

(Na grobu majke) koju je predstavila

splitska klarisa č. s. Dolores Mandić.

Milozvučnim glasom razgovijetno je


krasnoslovila fra Petrovu pjesmu u prozi

o patnjama i bolima njegove majke.

Suživila se s bolima majke te nježnim

glasom prenijela je na nazočne slušatelje

što je kod mnogih izmamila i suze

žalosnice.

Nekoliko izdvojenih poruka zahvale,

poticaja i čestitanja autoru knjige pročitala

je bistro i jasno gospođa Ivana Tomić.

Među njima se ističu izjave mons.

Josipa Bozanića, mons. Vinka Puljića,

mons. Marina Srakića, mons. Ante Jurića,

mons. Mile Bogovića, mons. Ilije

Janjića, mons. Antuna Škvorčevića,

mons. Slobodana Štambuka, te brojnih

drugih svećenika i civilnih osoba od

kojih su ga mnogi poznavali.

Izjave i pisma potpore upućena su

fra Petru da ustraje u širenju štovanja

fra Rafe kako bi što prije bio proglašen

blaženim.

Na kraju predstavljanja nazočnima

se obratio i pisac knjige. Zahvaljuje

svima koji su došli na predstavljanje

knjige, a posebno onima koji su ga moralno

podržavali u ustrajnosti u pisanju

fra Rafinih zgoda iz života. Posebno se

zahvaljuje č. s. Suzani, opatici s. Klari-

163

sa u Splitu i svim sestrama samostana

koje su mu ustupile crkvu i sporedne

prostorije za predstavljanje knjige. Zahvaljuje

svim suradnicima za pomoć u

predstavljanju, posebno Molitvenoj zajednici

"Fra Rafo" Split koja je veći dio

truda podnijela.

Zahvaljuje prof. fra Gabrijelu Hrvatinu

Jurišiću što se odmah odazvao

da predvodi predstavljanje knjige. Bitni

dio prikazanja preuzeo je neumorni

profesor dr. fra Josip Marcelić. Stručno

je prikazao srž knjige. I njemu iskreno

zahvaljuje.

Špiro Boban uvijek je spreman da

sudjeluje u predstavljanju fra Petrovih

djela. Ovom prilikom kao i uvijek svojim

je tenorskim glasom zadivio nazočne.

Stoga mu autor iskreno zahvaljuje.

Među predstavljačima posebno se

isticala č. s. Dolores Mandić, klarisa

ovog samostana. Razgovijetnim glasom

svrnula je na se pažnju pa joj od

srca zahvaljuje.

Gospođama Mari Ljubić i Ivani Tomić

zahvaljuje na sabranom i jasnom

čitanju.

M. B.


DOMOVINSKI RAT I HAAŠKE PRESUDE

Prošle nedjelje pogledao sam na

HRT 1 višekratno najavljivani NU2 s

temom Haaške presude hrvatskim

generalima. Voditelj te vrlo gledane

emisije gosp. A. Stanković i njegov sugovornik

gosp. M. Pupovac vodili su

jedan veoma harmoničan razgovor. U

svemu su se, očito, slagali i od strane,

inače provokativnog voditelja, nije postavljeno

nijedno za sugovornika "nezgodno"

pitanje. Oba su se u bitnom složili:

za vrijeme i poslije akcije hrvatske

vojske Oluja učinjeni su veliki zločini

nad srpskim stanovništvom. Dogodilo

se etničko čišćenje Srba. Ti su zločini

od strane hrvatske službene politike

namjerno prešućivani. Glavni krivci za

ta zlodjela su pok. predsjednik F. Tuđman

i svi njegovi bliži suradnici, a nisu

bez krivnje ni oni koji su ih na izborima

birali. Haaški sud je donio pravednu

presudu koja je trebala biti i strožija.

Ja se čudim da u ovoj našoj Hrvatskoj

glavni mediji najviše prostora daju

onima koji govore protiv države, protiv

domoljublja, protiv vrijednosti Domovinskog

rata i hrvatske vojske, protiv

katoličke Crkve i svih moralnih i etičkih

vrijednosti do kojih drži većina naših

građana.

Čudim se da Haaški sud a i mnogi

drugi koji procjenjuju to ratno vrijeme

uvijek započinju s posljedicama umjesto

da najprije prouče uzroke, tj. tko

je taj rat započeo, koji su zločini i od

164

čije strane i nad kim učinjeni prije Oluje?

Jasna je činjenica da većina Srba

u Hrvatskoj nikada nisu željeli nikakvu

samostalnu državu Hrvatsku što se

može dokazati iz mnogih najnovijih pisanih

dokumenata i izjava iz povijesti i

sadašnjosti. Čim se Hrvatska proglasila

neovisnom oni su, uz pomoć Srbije,

odlučili pobuniti se protiv te države i

nikakva autonomija im u toj državi nije

bila dovoljna. Kod srpske agresije na

Hrvatsku često se spominju kao mjesta

stradanja samo Vukovar ili Dubrovnik.

Treba spominjati da je npr. grad Drniš

bio razoren skoro kao Vukovar, da su

mnoga sela poput Kruševa, Kijeva, Lišana

ostrovičkih, Promine, Lovinca...

bila sravnjena sa zemljom topovskim

i avionskim granatama. (A osuđuje

se "prekomjerno granatiranje" Knina

za vrijeme Oluje!?). U tim mjestima je

bilo manje ljudskih žrtava zato što su

ljudi, ostavivši sve svoje, bijegom preko

neprohodnih brda spasili goli život.

Činjenica je da su mnogi stari i nemoćni,

što nisu uspjeli pobjeći, ubijeni u

svojim kućama. Činjenica je da su sve

katoličke crkve i kapelice bile spaljene

ili minirane, da su npr. hrvatski građani

srpske nacionalnosti katoličku crkvu

u Benkovcu najprije srušili a onda sva

kamenja od ruševine odnijeli, čak i temelje

bivše crkve, da bi mogli tvrditi

kako tu crkva nije nikada ni postojala.

Htjeli su sve Hrvate iz tzv. Krajine, koja


je po njihovim planovima trebala biti

mnogo veća, protjerati i izbrisati svaki

trag njihove povijesti u tim krajevima.

Činjenica je da je najmanje 90% Srba

podržavalo "Krajinu" i da su kod paljenja

kuća i crkava većinom sudjelovali

susjedi svojih građana Hrvata. To

mogu i danas ljudi posvjedočiti. Zar to

nije bilo stopostotno etničko čišćenje,

genocid i kulturocid?

Jesu li Srbi za vrijeme Oluje protjerani

ili su samo otišli? Normalno je da

onaj tko je spalio kuću i crkvu svoga

susjeda, ili mu još ubio i staru majku,

neće čekati pobjeglog susjeda koji se

vraća svojoj zapaljenoj kući. Mnogi hr-

Masovno grobište Macelj; Hrvatski hohlokaust

165

vatski Srbi bježali su iz straha od osvete

jer su se osjećali krivim.

Kakva su to zlodjela hrvatskih vojnika

ili civila nad Srbima ili njihovom imovinom

za vrijeme i nakon Oluje? Zaista,

bilo bi dobro da nijedna kuća sugrađana

nije bila ni opljačkana ni srušena,

a osobito da nijedan civil ni zarobljeni

vojnik nije bio ubijen. Treba svaki zločin

osuditi. Ipak treba imati u vidu ljudsku

srdžbu i nagon za osvetom. Može li se

onaj Hrvat koji se nakon mučnog progonstva

od pet godina vratio na svoje

zapaljeno ognjište, možda u bunaru,

našao ubijenu majku ponašati bez

osvete? Je li bilo da se očekuje da on


čuva netaknutu kuću i imanje svakog

svoga susjeda? Teško je to bilo očekivati

od odlučnih ljudi. To se moglo očekivati

samo od svetaca. A onda nakon

bijega većine takvih susjeda iz "Krajine"

nije li normalno da Hrvati povratnici uz-

dahnu i kažu: "Hvala Bogu što su otišli,

da bogda se više nikad ne vratili!" A što

se postupno događa nakon oslobađanja

hrvatskih okupiranih područja? Ne

znam da li dobrovoljno ili pod nekim

međunarodnim pritiskom predsjednik

Stradanja tijekom Domovinskog rata

166

Tuđman, koga većina Srba smatra ratnim

zločincem, žele prikazati kao "novog

Pavelića." Dao je svim "krajinskim"

Srbima aboliciju, tj. oprost od progona

za eventualne zločine nad Hrvatima, a

ta se abolicija ne odnosi na hrvatske

branitelje. Hrvatska država omogućuje

povratak svih srpskih izbjeglica dajući

im uvjete kakve ni hrvatski prognanici

nisu dobili: popravak kuća, povratak

stanova, davanje mirovine u ono vrijeme

kad su protiv Hrvatske ratovali itd.


Sve je to možda i dobro da je prije toga

došlo do stvarnog pomirenja među ljudima,

građanima hrvatske i srpske nacionalnosti

u Hrvatskoj. Trebalo je prije

svega na tom raditi još prije povratka.

Srbi dolaze nazad u državu koju još

uvijek ne smatraju svojom i kao da

se nisu odrekli sna da će ovo jednom

biti Srbija, a Hrvati ih prihvaćaju samo

kao nužno zlo. Mislim da je trebalo sa

srpske strane jasno izraziti žaljenje za

počinjene zločine za vrijeme "Krajine" i

zatražiti oproštenje kod svojih susjeda,

a hrvatska strana bi sigurno rado oprostila

i primila povratnike.

U cijeloj toj problematici kao da se

očekuje da bi Hrvati srpske povratnike

trebali dočekati s cvijećem u ruci i

isprikom za njihove patnje progonstva.

S drug strane nitko ne vodi računa o

stotinama tisuća prognanih Hrvata iz

BiH ili iz Srbije. Njihovi su domovi u

BiH porušeni, sva imovina uništena i

nitko ne postavlja pitanje njihova povratka

u Republiku srpsku ili na druga

mjesta. Srbi su ih iz njihova zavičaja

protjerali, a Hrvatska se prema njima

ponaša kao maćeha, a ne kao majka

iako su oni toliko pridonijeli za hrvatsku

slobodu i opstojnost hrvatske države.

Čudno zvuči ali je istina da je Hrvatska

kao pobjednik u ratu u svemu najviše

167

izgubila: pola stanovništva BiH i veliki

dio Hrvata u Vojvodini.

Žalosno je također da se u ovoj državi

naši branitelji sudski progone od

strane srpskih i bosanskih sudova, a i

međunarodnog suda u Haagu, za navodne

zločine počinjene čak i u vrijeme

JNA agresije na Hrvatsku, kao što je

obrana Vukovara. Čudno je da je svaki

"hrvatski zločin" u Bosni ili Hrvatskoj

zabilježen i predan sudovima, a nitko

nije napravio niti popis ubijenih hrvatskih

civila - radi se o stotinama! - na

području tzv. Krajine, a da ne govorim

o porušenim vjerskim objektima i kućama?

Što rade naše pravne službe i

odvjetnici? Čudno je i to što je Hrvatska

već nekoliko godina članica NATO

pakta i već jednom nogom u Europskoj

uniji, a da nije u stanju tome svijetu

uvjerljivo reći istinu o ratnim zbivanjima

i zastupati hrvatske interese?

Imamo li mi diplomatska predstavništva

i što oni rade? Promatrajući sve

ovo čovjek se ne može oteti dojmu da

u Hrvatskoj postoji jedan, možda mali

ali vrlo utjecajni, dio građana zastupljenih

u svim strukturama moći, osobito u

medijima, koji ne žele samostalnu hrvatsku

državu i koji rade prema onom:

"Što gore to bolje"!

Žarko Maretić, 23422 Stankovci


IZJAVE O KNJIZI

"FRA RAFINI CVJETIĆI I TRNJE"

Od poslanih tridesetak do četrdeset

knjiga "Fra Rafini cvjetići i trnje" neki su

se o njoj izjasnili:

Kardinal mons. Josip Bozanić.

Kardinal mons. Vinko Puljić, nadbiskup

metropolit vrhbosanski, piše

"Ovim potvrđujem primitak knjiga, ali

upućujem i najiskreniju zahvalu na

ovom lijepom daru. Također Vam čestitam

na ovim izdanjima. Prvo sam

uočio da su knjige tehnički vrlo lijepo

opremljene. Odmah sam posegnuo

iščitati kratki prikaz života fra Rafe.

Vjerojatno, čim mi vrijeme dopusti

da ću u "ratama" posegnuti i nastaviti

upoznavati ovaj divni lik svećenika,

redovnika i svjedoka vjere. - Radujem

se da otimate zaboravu svijetle primjere

vjere naše prošlosti. Ujedno je to

poticaj ljudima naših dana da budemo

oduševljeniji, revniji i vjerniji svjedočeći

vjeru naših otaca. Uz zahvalu i čestitku

na knjigama iskreno Vas pozdravljam

zazivajući na Vas Božji blagoslov."

Nadbiskup splitsko - makarski u

miru mons. Ante Jurić napisao je:

"Dragi fra Petre! Zahvaljujem na Tvojoj

knjizi "Fra Rafini cvjetići i trnje". Čestitam

Ti na upornosti i marljivosti što je

pokazuješ u pisanju da bi sačuvao od

zaboravi divni lik fra Rafe ali i svih naših

mučenika iz ratnog i poratnog vremena.

Gospodin Te poživio i dao Ti snage

168

i za daljnje djelovanje na području koje

je tako važno za našu vjersku i nacionalnu

povijest. Od srca Te pozdravlja

Tvoj u Isusu."

Mons. Marin Srakić, nadbiskup

đakovačko-osječki piše: "Mp. Oče!

Zahvaljujem na poslanim knjigama: Fra

Rafini cvjetići i trnje i Fra Rafina duhovna

razmišljanja. Čestitam Vam na

ustrajnosti i uspješnom osvjetljavanju

života fra Rafe Kalinića. Njegova živa

vjera i hrabrost života bit će primjer i

poticaj svim čitateljima. Jednostavnost

i revnost u svagdašnjim dužnostima od

mladosti do mučeničke smrti svjedoči

snagu Uskrslog Krista koji je u fra Rafi

i po njemu bio prisutan u mjestima njegova

života i djelovanja. Gospodin bio

s Vama u daljnjem neumornom pisanju."

Mons. Mile Bogović gospićkosenjski

biskup piše: "Mnogo poštovani

Oče. Osjećam se dužnim zahvaliti

za vrijedne knjige o našem mučeniku

fra Rafi Kaliniću koje ste mi nedavno

poslali. Bit će to novi i vrijedan prilog

knjižnici hrvatskih mučenika na Udbini.

Dakako, fra Rafo mi je i zajedno s Vama

molim se da što prije bude proglašen

blaženim. Nemajući nekog drugog uzdarja,

šaljem Vam ovu svoju knjigu kao

izraz zahvalnosti. Zahvaljujući srdačno

Vas pozdravlja."


Mons. Antun Škvorčević, požeški

biskup piše: "Poštovani fra Petre!

Ponovno ste me obradovali pošiljkom

svojih dviju knjiga: "Fra Rafina duhovna

razmišljanja" i "Fra Rafini cvjetići

i trnje". Od srca Vam hvala za bratsku

pažnju. Neka Gospodin svojim blagoslovom

prati sva Vaša plemenita nastojanja

oko boljeg poznavanja lika fra

Rafe Kalinića. U Zajedništvu molitve i

srdačan pozdrav u Gospodinu."

Također još pišu: mons. Želimir

Puljić, nadbiskup zadarski, mons.

Slobodan Štambuk, biskup hvarski,

dr. fra Ivan Damiš, franjevac. Fra

Matija Koren, franjevac, bivši vizitator

Provincije Presv. Otkupitelja napisao

je: "Poštovani i dragi fra Petre! Od srca

Vam zahvaljujem na knjigama, a nadasve

na Vašem samoprijekornom i

strpljivom radu oko fra Rafe Kalinića.

Neka Vas Gospodin blagoslovi i čuva!

Mir Vam i dobro."

Posebno se osvrnuo prof. Luka

Marijanović, Đakovo.

Poštovani pater. Upravo jučer

sam primio Vašu pošiljku s knjigama

Fra Rafini cvjetići i Fra Rafina

duhovna razmišljanja. Od srca Vam

zahvaljujem na Vašem daru, s Vašom

osobnom posvetom i još više

na Vašoj pažnji. Sad imam cijeli niz

Vaših knjiga od ranije. Vidim da ste

u Fra Rafinim cvjetićima objavili

moj dopis Vama. Pročitao sam i druga

pisma i osvrte koji su Vam bili

upravljeni. Još nisam pročitao Fra

Rafina duhovna razmišljanja, koja

su za mene veoma zanimljiva.

169

Tu se vidi brižan čovjek i redovnik

i njegova forma mentis. Vama

čestitam na prekrasnim bilješkama

kojima ste znalački popratili tekst

njegovih razmišljanja. Imali ste dosta

posla s biblijskim navodima na

latinskom. Za mnoge od nas će to

sve biti itekako poučno. Uvjeren

sam da će i fra Rafina kauza pružiti

svima nama sliku ovog vjernog i

neustrašivog svećenika i redovnika,

koji je u teškom vremenu dao

svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi,

a završio mučeničkom smrću puno

prije Bleiburga... Dok Vam zahvaljujem

na pažnji, koristim se izuzetnom

prigodom da Vas i svu Vašu redovničku

subraću srdačno pozdravim,

te ostajem odani Vam Msgr. Luka

Marijanović, profesor. Đakovo, 14.

svibnja 2011.

Slijede druge izjave. Fra Vinko Prlić,

franjevac, fra Vjeko Vrčić, franjevac.

Izvadak iz pisma fra Vlade Tadića:

Dragi cijenjeni fra Petre! Dobih

Vaš cijenjeni dar knjigu "Fra Rafini

cvjetići i trnje" kojom ste ga uvrstili

među obljubljene svete Crkve: s

Franjom Asiškim i Svecem svijeta

Antom Padovanskim i Biljčicom sv.

Klarom". Vrijedna, sveta i veoma lijepa

i poučna stvar. Stoga je knjiga divan

poklon fra Rafinim štovateljima

u našoj Provinciji, te Prugovu, Sinju

i najviše Brnazama, a i široj vjerskoj

i kršćansko čitateljskoj publici. Žao

mi je zbog zdravstvenih poteškoća,

ne usuđujem se biti predstavljač ci-


jenjene knjige, osobno vjerujem da

bi iznio što drugi nisu znali ni čuli a

ni upoznali.

Fra Rafo mi je na srcu, uzor je

svećeničke ljubavi i svetosti. Kontemplaciju,

odricanje, molitvu, po-

170

niznost... mučenik fra Rafo je sjajno

živio prije svog mučeništva.

Vas i sve cijenjene predstavljače i

slušatelje iskreno pozdravljam.

Zahvaljujem za knjigu. (Fra Vladimir

Tadić u Makarskoj, 14. V. 2011).

Fra Petar Bezina, urednik


MOJA SJEĆANJA NA FRA ĆIRU UJEVIĆA

Među svim misnicima koje poznajem

od djetinjstva, fra Ćiro Ujević zasigurno

zauzima najodličnije mjesto, u

mojim sjećanjima.

Za vrijeme svoga trogodišnjeg boravka

u đačkom domu i pohađanja

niže gimnazije, zauvijek mi se usjekao

u pamćenje jedan doživljaj.

Bilo je to druge ili treće završne godine

boravka (kako su običavali reći

naši stariji) u varošu - Imotskom.

Naime, svi smo se međusobno dobro

poznavali, učenici i učenice. Redovito

u predvečernjim satima, čekajući

večeru, boravili smo na dvorištu ispred

glavne (lijepe kamene) zgrade Doma,

predratnog samostana časnih sestara.

Toga dana, u predvečerje, starješinstvo

nas je otpravilo, pokraj omanje

zgrade u vlasništvu doma, iza koje je,

sa sjeverne strane ispod takozvanog

"igrališta placa" gdje su igrali imotski

mladići. Tu su nas posložili na travnatoj

površini nasipa. Većini nas nije bilo

jasno, čemu ta priredba...

No, sve nam je postalo jasno, netom

je procesija odozgo iza zgrade pristigla

nama "na dohvat ruku"...

Kad se veliki baldahin, pod kojim je

fra Ćiro u rukama nosio Pokaznicu sa

Presvetim približio, odjednom je iz svega

glasa (baš fra Ćirina Ujevićka, mlada

Krivodolka - kći paloga borca) stala

gotovo gangajući - podrugljivo klicati:

"Oj, fra Ćiro, vođo od fratara, ka š na

silo kod časnih sestara?!" U tili čas na-

171

stala je galama i lupanje. Naravno, ne

od sviju nas, nego od one nekolicine

nagovorenih.

Ja i Mate Roščić (Hvala Gospodinu,

kasnije smo postali ja don, a on fra Nikola

Mate, konventualac) gledali smo

se bez riječi i bez slovca...

Kasnije mnogo godina u ponekim

prigodama, kad smo evocirali ona negdašnja

događanja, ponavljali smo slažući

se u procjeni svega - da ondašnja

mladež, uglavnom siročad nije znala

što čini.

Navodim ovdje i još jedan "biser" iz

onoga vremena. Jednoga dana naša

odgojiteljica Z. Lešina, dok smo u tišini

učili lekcije za popodnevnu nastavu,

bez ikakva povoda i bez uvoda, stupi

među nas i saopći slijedeće: "Ej, đaci

naši, malo prije naiđoh putem onamo

od pošte i od ambulante, ispred samostanskog

prostora; gledam i čudom se

čudim - fratar zasio na zidnu ogradu i

kilja pršut, a petak!"

Bože dragi, kao da mi bijasmo ne

naivci, već imbecili.

Sjećanje na fra Ćiru iznjet ću

malo kasnije.

Nakon niza desetaka godina gimnazijskog

i fakultetskog školovanja, slavio

sam i svoju Mladu misu. Nadbiskup

Franić povjerio mi je službu kapelana u

katedrali. No, majka mi teško bolovala

od raka na želucu. Ni operacija ništa

nije pomogla. Dolazio sam joj svakodnevno

u posjete. Čak mi je nadbiskup


dao dozvolu, te sam nekoliko puta slavio

misu u našoj kući, pokraj njezine

bolesničke postelje. Molio sam ga zato

jer nije mogla prisustvovati mojoj mladoj

misi, pa neka me eto vidi sada kao

misnika (Hvala nadbiskupu Franiću).

Nekoliko puta mi je ponovila: "Sinko,

nosi svoj križ do kraja, i nikome nemoj

biti na putu! Eto ostat ćeš bez matere,

ne plači i ne tuguj vele. Lipo ti zaprpaj

svoju mater, budi junak ko Martinica

Ujević." Nato zapitah: "Majko, je li taj

Martinica bio svećenik?"

"Nije sinko, bio svećenik. Bio je ajduk.

U ona teška vrimena mora se kriti

u gori a mater mu kod kuće boravila

sama. Kad je dozna da je umrla, kri-

172

omice je došao po noći i na rukama

svoju mrtvu mater odnio i pokopao,

upravo na groblju kod crkve sv. Ane u

Poljicima."

Na blagdan Gospe od Zdravlja tri

mjeseca nakon moje Mlade mise umrla

mi je majka.

Naveo sam ovo, jer mi je za uzor

dozvala u sjećanje baš Ujevića, ajduka

Martinicu.

Fra Ćiro Ujević i don Marijan Ivan Čagalj na stepeništu župnog dvorišta u Metkoviću

Želim u ovoj prigodi navesti i jedan

slučaj njezina junaštva, zapravo slučaj

kad se pokazala kao milosrdna Samaritanka.

To sam saznao od drugoga, a ne od

nje. Nikada nije spominjala niti jedan

slučaj dobra što je činila...


Tri prijatelja otputovala u Ameriku,

dvojica medovljana i jedan studenčanin.

Nakon nekog vremena ta trojica

sretnika našli se u blizini ceste kuda

je kočija natovarena kutijama punim

novca žurila prema banci. Jedna kutija

ispadne. Zbog buke koja se stvarala

kotrljanjem kotača i topota konja to

nisu primjetili oni koji su pratili kočiju.

Naši sretnici koji su u tom momentu

bili u blizini dočepali se kutije i novac

prigrabili i podjelili međusobno. Ameriku

su odmah napustili i vratili se u

zavičaj. Rodbina sretna i zadovoljna.

A, njih svu trojicu počela nemilo gristi

savjest. I nakon nekog vremene Džaja

se objesio, studenčanin se zapalio, a

bidni Luka Šćurla poludio.

173

Jednoga vrućega litnjega dana Luka

se zblanio i uputio se u Gornje selo. U

Džjajićima ga dočekali i izmlatili ko zvir!

(baš su tim riječima to kazivali).

Kad je došao u naš komšiluk Čaglje,

tada su se dica stala okupljati i beljiti

prema nevoljniku, a ni stariji ga nisu

baš ljudski dočekali.

U te mire, eto i moje matere, uzela

Luku za ruku i odvela ga prid našu

Z. Šulentić, Sv. Franjo u zanosu, Zagreb, Samostan oo. trećoredaca, 1965. god.

kuću u "Rupi". Dala mu stolac da sidne.

Rakijom mu isprala rane, ponajviše

na glavi, i uzela makazice i podšišala

ga, a vjerojatno mu je nešto i dala za

okrepu. O tome mi nisu govorili. Ali ono

što mi je najdraže bilo slušati, taj ludi

Luka nekoliko puta je ponovio: "Mare,

neka ti Bog plati!"


Fra Ćiro gvardijan u Imotskom

samostanu i svjedok

povijesnih zbivanja

Peko Dapčević, Crnogorac (na posljetku

ratni zločinac) krstario je oko

Imotskoga i u samom Imotskom, pripremajući

dolazak partizanima. Fra

Ćiro ga je sretao, upoznao se s njim.

U neprilikama, kad bi se našao u opasnosti

od ustaške patrole, vele da ga je

fra Ćiro ogrtao svojim fratarskim ogrtačem.

Kasnije, kad su se ustaše i Nijemci

povukli iz Imotskoga, pričalo se,kad

bi god Peko došao u brijačnicu, poručivao

bi da dođe fra Ćiro na razgovor.

I ponavljao je da u životu nije doživio

takva "čovještva" kao kod fra Ćire!

A prije toga kad su Nijemci stigli u

Imotski, ustaški oficir došao je u samostan

i pozvao fra Ćiru, da kao gvardi-

174

jan, crkveni predstavnik pozdravi novu

vlast. I nekoliko puta sam ga u susretima

priupitiva: "Fra Ćiro kako je izgledao

Vaš dolazak i pozdrav novoj vlasti

u Vašem gradu?" "Sinko moj, šta ću ti

reći? Prvo taj ustaški oficir vrlo loše je

govorio njemački. Bio sam kratak, nikoga

ja nisam pozdravio niti rekao: Dobro

nam došli. Rekao sam im kratko i

jasno: Evo do čega ste nas doveli. Doveli

ste nas do toga da mi svojim mantijama

i abitima zaustavljamo njihove

tenkove. I tako odgađamo nevolje koje

su nas kasnije snašle."

Eto time završavam svoja sjećanja

na dičnog redovnika, misnika i rodoljuba

fra Čiru Ujevića! Imao sam sretan

trenutak te sam se slikao s njime

u Metkoviću na stubištu ispred župne

kuće.

Don Marijan Ivan Čagalj


ROBERTINA HRSTIĆ PO FRA RAFINU

ZAGOVORU PRIMILA MILOST

Robertina Hrstić rođena Mastelić u

Brnazama kraj Sinja udana za Zvonimira

Hrstić u Drniš, profesorica na gimnaziji

hrvatskog jezika u Drnišu, ak-

tivna je u župi, vodi meb. stranicu župe

i čita na nedjeljnim sv. misama posebno

djelove sv. mise, koju redovito tri

sina drže za haljinu.

"Kad je moja kći iz Drniša trebala

roditi trećeg sina, došla je u Brnaze da

joj budem pri ruci. Trudovi su počeli na

Rafo je prvi s desne strane

175

Veliku subotu pred početak Uskrsnog

bdijenja. Mogla sam biti s njom u rađaoni

bez problema, ali ona kaže: "Ti

majko, idi na sv. misu i samo moli. Tako

je i bilo. Preklečala sam cijelu sv. misu

u Brnazama koja je trajala tri sata i zazivala

fra Rafu u pomoć. Rekla sam mu

po prilici ovako: Dragi moj mladi mučeniče,

zaštitniče moga sela, sada rađa

mlada žena, divojka, iz Brnaza, budi joj

blizu, čuvaj je da sretno rodi još jedna


usta koja će hvaliti i slaviti Gospodina

našega. Proslavi se i na taj način u našim

životima. Olakšaj joj porođajne boli

i neka sve bude blagoslovljeno.

Kad sam došla kući iz crkve s košarom

blagoslovljene hrane, čula sam od

mojih da je rodila dječaka i da je sve u

redu. To mi je bio najradosniji Uskrs u

životu. Zamislite! Roditi se u Uskrsnoj

noći. Divote! Kad je moja kći išla kući

za par dana, došla sam po nju u sobu u

bolnicu. Ona stoji u uglu sobe i tiho mi

govori da ne čuju druge rodilje: Majko,

evo sad kad idem kući, moram Ti reći

da na sebi osjećam veliku milost Božju.

Ja bih sada mogla kući na bicikli tako

176

se osjećam čvrsto i zdravom i ništa me

ne boli, a ove jadne žene oko mene ne

mogu se ni pomaknuti u krevetu da se

vode napiju. Ja sam s velikom lakoćom

rodila kao da mi se, nešto dogodilo lijepo.

Nisam uopće osjećala boli.

Ja sam protrnula od radosti i sjetila

sam se fra Rafinog zagovora i to sam

joj priznala sve po redu. Bila je i ona radosna

i prožeta blizinom Božje milosti

koju je dobila po zagovoru fra Rafe.

Dječaku smo dali ime Rafo, a ostala

su mu braća Mihovil i Ive. Kuma iz Njemačke

nije imala nijedan sakrament i

to je učinila "pod hitno."

Slavica Mastelić


LITERATURA O FRA RAFI KALINIĆU

Fra Rafo tiskano ništa nije ostavio.

U rukopisu je ostala bilježnica manjeg

oblika u kojoj je napisao svoja duhovna

razmišljanja. Objavio sam je 2008. godine

pod nazivom Fra Rafina duhovna

razmišljanja. U njegovu se arhivu

nalazi vrlo malo raznih spisa.

1. Schematismus Provinciae SS. Redemptoris,

Spalati, 1965., p. 66.

2. Marija, VIII/1970.,4, 166 - 168.

3. Sv. Nikola Tavelić, Zagreb, 1971.,

str. 214., red. br. 259 (U Katalogu

Hrvatskih Božjih ugodnika - o. fra

Karlo Jurišić.

4. Vjesnik Franjevačke provincije

Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji,

Split 1972., god XXI. str. 259 i 279

- 281.

5. Samostanski nekrologij Provincije

Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji,

na dan 24. IX. 1943.

6. AKSA (Aktualnosti KS Informativni

bilten, 35 (123) 72. 2. IX.., str.

1, " Franjevci prikupljaju podatke

o svome subratu mučenom za

vrijeme rata". Prenosi iz Vjesnika

Franjevačke provincije Presvetog

Otkupitelja. (Vidi gore).

7. Radio Vatikan, emisija na hrvatskom

jeziku 7. IX. 1972. u vijestima

177

u 19, 15, 19, 30, prenosi vijesti i o

fra Rafi Kaliniću u AKSA - 2. (Vidi

gore br. 6, 9).

8. U Sinju u crkvi Gospe Sinjske 24.

IX. 1972. Nedjelja održana komemoracija

prigodom 29. godišnjice

mučeničke smrti fra Rafe Kalinića.

BiIo je u kapeli Gospe Sinjske gdje

su bili fra Jerko Lovrić, gvardijan,

Gabrijel Jurišić, profesor, Ferdo

Jukić, župni pomoćnik u Sinju.

(Proložac, 24. IX. 1972.)

9. O. Roko Tomić iz Zagreba 22. IX.

1972. dostavlja jedan primjerak

svjedočanstva o mučeničkoj smrti

o. Rafe Kalinića. Ima deset spisa s

kratkim pismom.

10. Vjesnik Franjevačke provincije

Presvetog Otkupitelja, Split 1972.,

god. XXI. br. 10, stranica 318.

Fra Vjenceslav Glibotić, urednik lista

"Marija" javlja da je on nazvao o. fra

Rafu "Novi Nikola Tavelić", franjevac o.

fra Rafo Kalinić svježi hrvatski mučenik

Nikola Tavečić dvadesetog stoljeća.

Prvotni naslov članka je bio (koga je

napisao o. Vjeko Vrčić u "Mariji").

"Hrvatski o. Kolbe", a svršetak članka

je glavno o. fra Rafo je Božji heroj

- hrvatski Kolbe".


Literatura u glasilu "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva"

od 1990.- 2010. godine

Članci pod raznim naslovima, veličine 18 x 14 pisano je o fra Rafi u glasilu "Fra

Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva":

/godine : stranica/

1990 : 30 1991 : 35 1992 : 56 1993 : 38 1994 : 26

1995 : 20 1996 : 24 1997 : 20 1998 : 20 1999 : 26

2000 : 30 2001 : 29 2002 : 44 2003 : 30 2004 : 30

2005 : 46 2006 : 45 2007 : 75 2008 : 56 2009 : 71

2010 : 55

Ukupno 806 stranica.

Pjesme napisane o fra Rafi:

/godine : stranica/

1990 : 1 1991 : 1 1992 : 1 1994 : 1 1995 : 1

1996 : 1 1998 : 2 2000 : 1 2001 : 1 2002 : 1

2003 : 1 2004 : 1 2005 : 1 2006 : 1 2007 : 2

2008 : 3 2009 : 1 2010 : 6

Ukupno 27 pjesama.

Vrlo malo pisano je u Glasu koncila. Fra Ivan Vuka napisao je u "Župa sv. Ante"

Prugovo, Split 1980. članak "Fra Rafo Kalinić mučenik" i "Fra Rafo Kalinić i euharistija".

178

Urednik


Meni baba nikad nije dala dirati drveni

zeleni kufer na tavanu. Rekla bi

mi: "Tu leži naša svetinja." A kad je

ona jednom otišla u goste prišuljala

sam se ja do kufera da me ne vidi nitko

i otvorim ga. A kad tamo: Hrvatska zastava,

hrvatski grbovi, pisma i slike

moga strike Dragana.

A dobro se sjećam moga strike. Vodila

me baka k njemu u zatvor u Gradišku.

Naredio joj je da me dovede da

vidi malu "Hrvaticu". A smijao se, bacao

me u zrak od radosti. A ja plakala,

bojala se da ne promašim njegove čvrste

ruke.

NAŠA SVETINJA

179

Bilo je u kuferu i pismo njegove cure

učiteljice Marije iz Zagreba pisano zelenom

tintom na požutjelom papiru.

Piše mu ona: "Kad će više završiti ta

Tvoja hrvatska Golgota da nekada

živimo ko ljudi."

Nikada se više nismo vidjeli. Vratio

se nije. Poslali su ga u mrtvačkom

sanduku na kojem je bio zeleni drveni

kufer.

Kad su moji pitali: "Zašto tako?!"

Rekli su im drugovi: "OVAJ JE VRLO

OPASAN ZA SISTEM!"

Slavica Mastelić


HVALA UZORITOM KARDINALU

MONS. VINKU PULJIĆU NADBISKUPU

I METROPOLITI VRHBOSANSKOM

Moje istraživanje o kreposnom

životu i mučeničkoj smrti fra Rafe

Kalinića od 1898. kada me je tadašnji

provincijal fra Šimun Šipić

imenovao istražiteljem kreposnog

života i mučeničke smrti fra Rafe

Kalinića te urednikom glasila Fra

Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva

za širenje njegova štovanja,

mons. Kardinal Vinko Puljić,

mislim da je stalno pratio moj rad.

Najveći su dokaz njegova pisma

180

meni upućena. U njima me je poticao

i podržavao u pothvatu. Njegova

želja davala mi je još više snage

da ustrajem u istraživanju kreposnog

života, mučeničke smrti i

širenja njegova štovanja. Stoga se

osjećam dužnim da mu javno preko

glasila zahvalim u podržavanju

mojeg rada. Iskrena mu hvala na

svemu što mi je učinio sa željom

da fra Rafinim zagovorom dobije

od Boga željenu pomoć.

Fra Petar Bezina, urednik


HODOČAŠĆE U SINJ, BRNAZE I PRUGOVO

(27. IX. 2010)

Dne 24. IX. 2010. šezdeset sedma

je obljetnica fra Rafine mučeničke smrti

pa je Uredništvo glasila "Fra Rafo

Kalinić - žrtva svoga svećeništva"

27. rujna 2010. Iz Splita organiziralo

hodočašće u Sinj, Brnaze i Prugovo.

Tog dana skupina se ljudi prije 8

sati okupila ispred crkve Gospe od

Zdravlja. Točno u osam sati autobus

je krenuo, a hodočasnici predvođeni s

fra Petrom Bezina, s molitvom Anđeo

181

Gospodnji zazvali su pomoć Božju za

sretan odlazak u predviđena mjesta i

povratak k svojim kućama.

Hodočasnici pred kućom B. Malbaše u kojoj je fra Rafo izgorio

Iz Splita preko Solina prema Sinju

fra Petar je put uljepšavao s molitvom

i s povremenim tumačenjima iz prošlosti

i sadašnjosti mjesta kroz koja

prolazimo. Govorio je o znamenitostima

Solina, Klisa, Sinja. Posebno nam

je govorio o događanjima iz Drugoga

svjetskog rata. Sukobi ideologija odra-


žavala su se u ratu. Zbog toga je mnogo

ljudi izgubilo živote, posebno oko

Klisa i Dicma. Kad se je 26. X. 1944. iz

Sinja povlačila Hrvatska vojska prema

Splitu, partizani su u Butigama zarobili

hrvatsku vojsku, odveli nekoliko svećenika

- fratara u Sinj u zatvor i ubili ih

u nepoznatom. U Mojanci su Nijemci

1943., idući od Imotskog prema Sinju,

ubili 43 nevina čovjeka.

Tumačenja o fra Rafinoj mučeničkoj

smrti hodočasnici su s posebnim

zanimanjem pratili. Putovanje nije bilo

dosadno. Osvježenje je bila molitva

upućena k Bogu da fra Rafu, zbog njegovog

kreposnog i mučeničkog života,

što prije stavi na oltar na javno štovanje.

U Sinj smo stigli oko devet sati. Nakon

što smo se iskrcali na alkarskom

trkalištu, krenuli smo pješice prema

Cvijeće na mjestu gdje je fra Rafo izgorio

182

središtu grada. Do deset sati bio je odmor

na razne načine.

Fra Petar je kroz to vrijeme otišao

u samostan i sa župnikom se sastao i

prema već dogovorenom programu sa

fra Žarkom Maretićem, s gvardijanom

u Sinju fra Božom Vuleta i fra Nikicom

Ajdučić, župnikom Sinja, kroz crkvu

krenuli k velikom oltaru. Crkva je bila

ispunjena vjernicima župe Gospe Sinjske

kojima su se pridružili hodočasnici

iz Splita.

Sv. misu sa zborom Gospe Sinjske

pratio je fra Jure Župić zajedno s pomoćnicom

časnom sestrom Marijom

Mijić. Lijepim melodijama i izabranim

pjesmama doživjeli smo nadzemaljski

ugođaj.

Predvoditelj sv. mise bio je fra Žarko

Maretić, eksprovincijal, sad župnik

u Banjevcima. Sudjelovali su gvardijan


u Sinju fra Bože Vuleta, župnik Gospe

Sinjske fra Nikica Ajdučić i fra Petar

Bezina, voditelj hodočašća. Preko sv.

mise fra Žarko je održao propovijed o

kreposnom životu i mučeničkoj smrti

fra Rafe Kalinića. Predočio ga je nama

kao kandidata za budućeg blaženika

jer ima sve uvjete kao kreposni svećenik

i kao mučenik da bude proglašen

blaženim i da ga Crkva postavi na oltar

na javno štovanje.

Nakon što je završila sv. misa gvardijan,

fra Bože Vuleta pozvao je hodočasnike

na zakusku u novu dvoranu.

Nakon toga profesor fra Gabrijel Jurišić

vrlo razgovijetno, širokim znanjem

protumačio nam je bogat muzej iz antičkog

doba i iz hrvatske prošlosti, a po-

183

sebno iz života Franjevaca samostana

Gospe Sinjske.

Nakon stručnog tumačenja krenuli

smo iz samostana prema autobusu,

noseći svatko u sebi utiske koje je doživio

prilikom sv. mise i susreta s franjevcima.

Na alkarskom trkalištu ušli

Put križa po crkvenoj ogradi u Prugovu, predvodi fra Žrko Maretić

smo u autobus i krenuli prema Brnazama,

kući Bože Malbaše u kojoj je fra

Rafo potpuno izgorio. Zaustavili smo

se pred kućom. Kako nije bilo vlasnika

kuće Boška Malbaše, prizemlje kuće

gdje je fra Rafo izgorio, otvorila nam je

njegova nećakinja. Tu smo se u molitvi

neko vrijeme zadržali razmišljajući o

fra Rafinim mukama. Nakon što smo

se slikali pred ulaznim vratima krenuli

smo s autobusom prema Prugovu.


Fra Žarko Maretić voditelj obreda u

Sinju s velikim križem, u crkvenoj ogradi

sv. Ante u Prugovu, pred postajama

Put križa molio je molitve Put križa uz

pjevanje pobožnih pjesama muke Kristove.

Nakon toga smo krenuli s autobusom

prema fra Rafinoj rodnoj kući.

Kako autobus ne može doći do kuće,

oko 300 metara morali smo pješačiti.

Pred kućom smo se zadržali oko petnaestak

minuta. Promatrali smo ruševine

kuće u kojoj se fra Rafo rodio, i na

njezin zid postavili cvijeće i svijeću. Fra

Ante Jurić Talaja, fra Žarko Maretić i fra

Kata Kraljević (rođ. Jurić) ugošćuje hodočasnike

184

Petar Bezina održali su kratke govore

pred fra Rafinom novom kućom.

Odatle smo oko pedeset metara

krenuli prema kući Kate Kraljević, sestre

fra Ante Jurić Talaja, koja se udala

za fra Rafina nećaka. Kod nje smo otsjeli.

Srdačno nas je počastila s raznim

jelima i pićima. Iznenadili smo se njezi-

noj gostoljubivosti i srdačnosti. Stoga

joj iskrena hvala!

Nakon toga smo krenuli prema Brdanićim,

gdje nas je autobus čekao.

Ukrcali smo se i krenuli uz molitvu i

ugodni razgovor prema Splitu. Stigli

smo sretno ispred crkve Gospe od

Zdravlja oko 17.30 sati.

Meri


Pisma • Pisma • Pisma

185


186


187


188


189


190


miLODaRi

Joko Jelaska, 1000 kn, Split, Trg Gaja Bulata 6

Vinko Kalinić, 300 kn, Solin

Željka Kalinić, 500 kn, Split

Matić fra Stipe, župnik Siverića, 140 kn

Molitvena zajednica "Fra Rafo", 500 kn, Split, Trg G. Bulata 3

Dr. Ivo Slade, 200 kn, Šibenik, Stjepana Radića 123

Č. s. Služavke Malog Isusa, 200 kn, Lichtensteinov put 22, Dubrovnik

Vjekoslava Sokol, 100 EURA, Split

191


ČITAJTE! ČITAJTE! ČITAJTE!

192


193


194


NOVO! NOVO! NOVO!

195


Kazalo

Urednik 3 Predgovor

Fra Petar Bezina 6 Papa Benedikt XVI. u

Hrvatskoj 4.- 7. VI. 2011. godine

Fra Žarko Maretić 10 Šezdeset sedma obljetnica

mučeničke smrti fra Rafe Kalinića

u Sinju (6. IX. 2010.)

Bezina 15 Fra Rafo suvremen

Fra Petar Bezina 20 Fra Rafo želio biti misionar

Hrvoje Kalinić 24 Brod iz vatre

Fra Petar Bezina 27 Iz mojih teških dana

Fra Petar 34 "Teško mi je gledati gladne"

Urednik 37 Papa Ivan Pavao II. proglašen

blaženim u Rimu u Vatikanu

1. V. 2011.

(D.S.Z.) 40 Misno slavlje u Prugovu

prigodom 100. obljetnice

rođenja fra Rafe Kalinića

Glas koncila, Zagreb, 44 Uzoriti kardinal Josip Bozanić

broj 17. - 24. IV. 2011. o Haaškoj presudi

Fra Petar Bezina 47 Fra Rafino slobodno vrijeme

Fra Petar Bezina 51 Četrdeset pet žrtava Franjevačke

provincije Presvetog Otkupitelja

(1942.-1992.)

S. Marija od Presvetog 65 Molitva ocu Rafi

Srca, OSC (Anka Petričević)

M. Bartulović 66 Fra Rafo posjeduje što

rijetko tko drugi ima

Urednik 72 Fra Vlade Tadić širitelj

štovanja fra Rafe Kalinića

Nerina Mustapić 75 "Biser nad biserima"

Urednik 77 Fra Šimun Šipić, provincijal

o fra Rafi Kaliniću

Vesela Dujmić 81 Fra Rafo u cvijeću i trnju

197


Urednik 83 Mons. Frano Franić, nadbiskup

splitsko-makarski o fra Rafi

Vesela Dujmić 88 Tamjan i svijeće

Glas koncila broj 18, 89 Izjave biskupa Hrvatske o

svibnja 2011. Haaškoj presudi

Bezina 98 Mons. Ante Jurić, nadbiskup

splitsko-makarski i fra Rafo

Meri 101 U te se uzdam, Gospodine

Don Mirko Maslać 104 Fra Rafo u župnoj crkvi u Cavtatu

Slobodna Dalmacija, 2. X. 2009. 107 "Tajna Gilića jame"

Ojdana Hokarević, Slobodna 108 Partizani su 1944. u Brštanovu

Dalmacija, srijeda 13. IV. 2011. (Split) ubili najmanje dvadeset civila

fra Petar Bezina 111 Fra Rafo je živ

Anonimni sudionik događaja 115 Kako su nas ubijali...

Urednik 121 Fra Ivan Vuka i ujac mu fra Rafo

fra Petar 128 Fra Rafin nadzor

Zdenko Kraljević 130 Izjava o fra Rafinoj pomoći

Msr. Marin Barišić, 131 Dan sjećanja na žrtvu Vukovara

nadbiskup splitsko-makarski

Urednik 136 Fra Rafo među izabranim

Vesela Dujmić 145 Ti jesi, a ja bez tebe sam Ništa

Glas koncila, 146 Biskupi hrvatske biskupske

Zagreb, 1. V. 2011. konferencije o presudi haaškog

suda, Istina i pravda su osnovni

uvjeti mira

Urednik 148 "Fra Rafo već blažen..."

Fani Bajić 154 Proslava stote obljetnice rođenja

fra Rafe Kalinića u crkvi Gospe

od Zdravlja u Splitu

Urednik 156 Pismo mons. Slobodana

Štambuka, biskupa hvarskog

Fra Petar Bezina 157 Rade i Ante (Tonći) Anđelić

Urednik 159 S. M. Cecilija Sabljić (Klarisa)

M. B. 161 Predstavljanje knjige fra Petra

Bezine "Fra Rafini cvjetići i trnje"

198


Žarko Maretić 164 Domovinski rat i haaške presude

Fra Petar Bezina, urednik 168 Izjave o knjizi "Fra Rafini

cvjetići i trnje"

Don Marijan Ivan Čagalj 171 Moja sjećanja na fra Ćiru Ujevića

Slavica Mastelić 175 Robertina Hrstić po fra Rafinu

zagovoru primila milost

Urednik 177 Literatura o fra Rafi Kaliniću

Slavica Mastelić 179 Naša svetinja

Fra Petar Bezina, urednik 180 Hvala uzoritom kardinalu mons.

Vinku Puljiću nadbiskupu i

metropoliti Vrhbosanskom

Meri 181 Hodočašće u Sinj, Brnaze i

Prugovo (27. IX. 2010)

185 Pisma

191 Milodari

197 Kazalo

199

More magazines by this user
Similar magazines