GODINA XXXVII. kolovoz 2010.

G O D I Š N J A K S V E T I Š T A 

GODINA XXXVII. kolovoz 2010. 

ISSN: 1330-5107

DEVETNICA I HODOČAŠĆA 

GOSpI SINJSKOJ – 2010. 

DEVETNICA 

Od 6. do 14. kolovoza 

- 18.20 sati: krunica i molitva devetnice 

- 19 sati: sv. misa (predvode: mons. dr. Ivan Šaško, 

pomoćni zagrebački biskup i fra Frano Prcela, OP) 

8. kolovoza: - Zavjetna misa na Gospinu Gradu – predvodi 

mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup (7.30 sati - 

procesija iz Svetišta na Gospin Grad); 

- Alkarske svečanosti (poslijepodnevni sati). 

RASpORED HODOČAŠĆA 

Od 31. srpnja do 14. kolovoza 

1. Župa Gospe Sinjske (7 sati): 

• 6. kolovoza, petak - Glavice 

• 7. kolovoza, subota - Brnaze 

• 9. kolovoza, ponedjeljak - Radošić 

• 10. kolovoza, utorak - Lučane 

• 11. kolovoza, srijeda - Karakašica i Suhač 

• 12. kolovoza, četvrtak - Čitluk i Jasensko 

• 13. kolovoza, petak - Sinj i Podvaroš 

2. Druge župe nadbiskupije: 

• 31. srpnja, subota - Dubrava/Sitno Gornje (10.30 sati) 

• 1. kolovoza, nedj. - Dicmo (8 sati), Trilj/Košute; Vojnić 

Gardun (9 sati) 

• 6. kolovoza, petak - Otok/Udovičići (9 sati) 

• 7. kolovoza, subota - Gala/Gljev; Split - Pujanke (9 sati) 

• 8. kolovoza, nedj. - Imotska krajina i Rama (10 sati) 

• 9. kolovoza, ponedj. - Čaporice (7 sati), Bajagić/Obrovac 

(9 sati) 

• 10. kolovoza, utorak - Turjaci (9 sati) 

• 11. kolovoza, srijeda - Grab i Ruda (9 sati) 

• 12. kolovoza, četvrtak - Bitelić/Zasiok/Vučipolje/Dabar; 

Ugljane/Strmendolac; Okrug - 

Čiovo (9 sati)Kaštela/Radun (19 

sati) 

• 13. kolovoza, petak - Hrvace; Potravlje/Satrić/Maljkovo; 

Zelovo; Tijarica/Kamensko (9 sati) 

22. kolovoza, nedjelja - Mravince i Kučine (7 sati) 

3. Hodočašće bolesnika, 7. kolovoza (subota) u 11 sati. 

4. Hodočašće mladih, 8. kolovoza (nedjelja) u 6 sati. 

GOSpA SINJSKA 

- godišnjak Svetišta 

God. XXXVII. - kolovoz 2010. 

Nakladnik: 

Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske 

Fratarski prolaz 4 

HR – 21230 Sinj 

Tel. 021 – 70 70 10; 021 – 70 70 17; 

faks: 021 – 826 217; 

e-pošta: 

franjevacki.samostan.sinj1@st.t-com.hr 

www.gospa-sinjska.t-com.hr 

Odgovorni urednik: 

fra Bože Vuleta 

Glavni urednik: 

fra Nedjeljko Jukić 

Uredništvo: 

fra Bože Vuleta, fra Nikica Ajdučić, 

fra Nedjeljko Jukić, fra Stipe Šušnjara, 

Dunja Vusio 

Korektura: 

fra Šimun Markulin 

Priprema i grafička oprema: 

fra Nedjeljko Jukić i Silvio Družeić 

Fotografije: 

fra Nedjeljko Jukić, Foto AB-Sinj, 

Fototeka Svetišta Čudotvorne Gospe 

Sinjske, fra Zvonko Tolić, Filip 

Ratković 

Tisak: 

Jafra-print d.o.o.

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. 

Ususret 300. obljetnici 

čudesne obrane Sinja 

(1715.- 2015.) 

piše: fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj Svetišta 

Organizacijski odbor za proslavu 300. obljetnice čudesne 

obrane Sinja sastavljen je od sljedećih članova: gradonačelnik 

Grada Sinja, predsjednik Viteškoga alkarskoga 

društva, gvardijan i upravitelj Svetišta, gradonačelnici i 

načelnici gradova i općina u Cetinskoj krajini (Trilj, Otok, 

Hrvace, Dicmo). Visoko pokroviteljstvo preuzeo je Hrvatski 

Sabor 

Opći značaj obljetnice 

Proslava Velike Gospe i Alke u Sinju svake je godine slavlje obljetnice čudesne 

obrane Sinja iz 1715. godine. Tada povijesno korijenje toga slavnoga događaja 

poteče većom količinom životnih sokova koje crpimo iz tradicija koje 

su oblikovane tim povijesnim događajem. Istovremeno mi tom povijesnom 

događaju i tradicijama, godišnjim slavljima otvaramo životni prostor. Tako životna 

veza prošlosti i sadašnjosti ostaje protočna. Uzevši u obzir euharistijsko 

slavlje i druge religiozne sadržaje, taj suodnos povijesti i sadašnjosti dobiva 

i dimenziju budućnosti. Čini nas dionicima onoga što ćemo tek biti. Jednako 

tako, njegujući tradicije otvaramo im životni prostor za budućnost, presađujemo 

ih u mlado tkivo srca i duše mladih naraštaja. Čudesan suodnos! 

Jubilarna slavlja povijesnih događaja i s njima povezanih tradicija imaju 

vrlo sličnu ili istu ulogu kao jubilarni rođendani i drugi događaji u životu 

pojedinaca i obiteljske zajednice. Njihovu važnost ističemo između ostaloga i 

atributima „srebrnih“ i „zlatnih“. Za te obljetnice iznosimo i prinosimo, darujemo 

posebne darove. Slikovito rečeno, slavljenike kitimo srebrom i zlatom. 

Ti darovi sadrže zahvalnost za proteklo i jednako tako dobre želje za nadolazeće 

razdoblje. 

Posebnost obljetnice 

Poslije čudesne obrane Sinja, branitelji se nisu uresili ni srebrnim ni zlatnim 

odličjima. „Odlikovali“ su Gospu kojoj su pripisali zasluge za čudesno odbijanje 

napada nadmoćne neprijateljske vojske (700 branitelja naspram 60.000 

napadača). Gospi su dodijelili zlatnu krunu, a potom i srebrni okvir njezinoj 

slici. „Zlatom“ i „srebrom“ vjere odlikuje je svake godine stotine tisuća hodočasnika. 

Alkarska tradicija svake godine dobiva „srebrna“ i „zlatna“ odličja 

za sav raskoš narodnih nošnji i opreme, za sve veselje priređeno ljubiteljima 

alke i uvaženim gostima. 

poslije čudesne 

obrane Sinja, 

branitelji se nisu 

uresili ni srebrnim 

ni zlatnim 

odličjima: 

„odlikovali“ su 

Gospu kojoj su 

pripisali zasluge 

za čudesno 

odbijanje 

napada 

nadmoćne 

neprijateljske 

vojske. 

1

Oni koji su 

nezadovoljni 

dinamikom 

obnove 

primjećuju da 

su naši pređi 

tako obnavljali 

gradske zidine 

da ih ne bi bili 

morali braniti: 

Turci bi u njih 

ušetali; a to 

treba shvatiti 

kao želju da se 

obnova što prije 

dovrši. 

2 

Doista, 300. jubilej velik je izazov za izbor „darova“. Što „darovati“? Potrebna 

je velika domišljatost. U dobru ništa nije tako domišljato kao ljubav. 

Sv. Pavao, među ostalim, ljubavi pripisuje i sljedeće atribute: velikodušnost, 

nezavidnost, samozatajnosti, skromnost, ustrajnost, neuništivost nade (1Kor, 

13). 

Izbor „darova“ biti će, s jedne strane, lakmus-papir mjere naše ljubavi prema 

Gospi i Alki, ta dva temeljna stupa našega identiteta. S druge pak strane 

o izboru „darova“ ovisit će do koje ćemo dubine „zaliti“ to duboko krojenje 

našega identiteta preko kojeg će i generacije poslije nas crpiti sokove svoje 

prepoznatljivosti. 

„Cvijeće“ na povijesnim lokalitetima 

Služeći se slikom cvijeća kao našeg jubilarnoga dara, možemo zamisliti 

povijene lokalitete onoga što ovom obljetnicom slavimo posve prekrivene raznobojnim 

svježim cvjetovima kao dar svih koji se zaklinju u ljubav prema 

Gospi Sinjskoj i Alki. Uspoređujući s brojem stanovnika u Cetinskoj krajini, 

onda na tim mjestima možemo očekivati više od 60.000 cvjetova. A uzevši u 

obzir štovatelje, možemo govoriti o stotinama tisuća. 

Gospin grad. Jezgra lokaliteta vezana s poviješću Cetinske krajine od 

1715. do danas jest Sinjska tvrđava, ili kako ga jednostavno zovemo Grad, ili 

u novije vrijeme Gospin grad. Na tom smo mjestu 2008. godine otvorili sedmogodišnje 

razdoblje priprave za 300. obljetnicu čudesne obrane te utvrde. 

Sedmogodišnja priprava simbolizira sedmodnevnu obranu Grada (od 8. do 

15. kolovoza). Tom smo prigodom postavili jedan „cvijet“, brončani kip Gospe 

od milosti koji simbolizira predaju po kojoj su osmanlijski vojnici pričali da 

su viđali „gospođu“ odjevenu u bijelu odjeću i obasjanu svjetlom kako hoda 

po gradskim zidinama. To svjetlo im je ulijevalo strah. Od otvaranja proslave 

Obljetnice svake godine na dan Alke slavimo zavjetnu sv. misu upravo na 

tom mjestu. To je onaj mirisavi „cvijet“ molitve kojom su naši pređi pred Gospinim 

likom izmolili zagovor, pomoć i snagu s neba da su se „viteški branili 

i obranili“. Još jedan „cvijet“ na tom mjestu jest uprizorenje scenskog prikaza 

„Opsada Sinja“. To mjesto očekuje brojne druga scenska, literarna i likovna 

djela iz pera i kista naših građana, od najmlađih do najstarijih. To mjesto 

„opasuje vijenac“ postaja puta križa. Do sada je postavljeno 8 od 14 postaja, 

djela naših renomiranih akademskih kipara. Ostaje nam postaviti još 6 postaja. 

Kada ćemo ih postaviti, ovisit će o donatorima. No, važnije od kipova 

jest pobožnost puta križa koja se obavlja u korizmi, a sada i hodočasnici koji 

dolaze u devetnici Velikoj Gospi ili tijekom godine. To je dio sadržaja kojima 

obnavljamo život te povijesne jezgre. Te sadržaje prati i obnova gradskih zidina 

koja je počela prije nekoliko godina. Nadamo se da će biti posve dovršena 

do velike obljetnice. Oni koji su nezadovoljni dinamikom obnove primjećuju 

da su naši pređi tako obnavljali gradske zidine da ih ne bi bili morali braniti. 

Turci bi u njih ušetali. To treba shvatiti kao želju da se obnova što prije dovrši. 

Ipak, ništa nas ne može ispričati da je šuma na gradu posve zapuštena i neprimjerena. 

Još teže je razumjeti da se ne može uredi siguran, makar privremen, 

pristup tom povijesnom i za nas svetom mjestu na koje se penje velik broj 

turista – bez ikakve promidžbe i čak još uvijek bez ikakve signalizacije. Očito 

je potrebno „pročistiti“ ljubav da bi se očistilo to zrcalo našega identiteta. Da 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010.


nije bilo „duha“, naši predci ne bi bili učvrstili zidine ni obranili Grad. Nama 

je potrebno učvrstiti „duh“ da bismo tom povijesnom lokalitetu umili umorno 

lice. 

Alkarsko trkalište. S grada se vidi Alkarsko trkalište. U tom pogledu 

lako se pred očima pojavi vizija veselja i radosti koje je zavladalo 15. kolovoza 

1715. godine kad su naši predci neočekivano ustanovili da oko grada ni u čitavoj 

Cetinskoj krajini nema više ni jednoga neprijateljskoga vojnika. U viziji se 

vidi prva Alka. Bio je to izraz neizrecive radosti. Izraz zahvale. Zahvale Bogu 

pred likom Gospe od milosti koju nazvaše Čudotvornom Gospom Sinjskom. 

Gradske zidine su znakom ljutog boja, Gospine pomoći i pobjede. Alkarsko je 

trkalište znakom zahvalnoga slavlja za pobjedu. Ne znamo pravila po kojima 

se odigrala ta prva Alka. No zacijelo tada alkarsko trkalište nije bilo ni popločano 

ni asfaltirano. Zar ova obljetnica nije prigoda da se alkarskom trkalištu 

obnovi izvorno „lice“, tj. da bude vidljiv znak i putokaz svakom putniku i 

prolazniku. Da nitko na asfaltiranoj ulici nikomu ne mora objašnjavati da se 

nalazi na alkarskom trkalištu. Da to bude prepoznatljiva staza s koje će svaki 

putnik i prolaznik moći ponijeti uspomenu – s vlastitom fotografijom u liku 

alkara ili alkarskoga momka, s alkom na koplju u slavodobitnoj sridi. Možda 

i protrčati trkalištem na „edeku“. Da s te staze poželi poći u Alkarske dvore i 

gdje će preko različitih medija „doživjeti“ alku i našu prošlost vezanu iz nju. 

Ljubomorno nam je čuvati nepovredivim alkarske tradicije, ali je nužno stvarati 

im prostor da mogu disati, živjeti te da i mi – čitava Cetinska krajina, a i 

naši različiti gosti – intenzivnije živimo s Alkom. 

Svetište. Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske sadržajno je vezano uz Sinjsku 

tvrđavu, ili Grad. Zbog te tijesne povezanosti taj se lokalitet počeo nazivati 

Gospinim gradom. O dvjestotoj obljetnici dolaska Gospine slike u Sinj sagrađena 

je zavjetna crkva Majke od milosti na Gradu. Svakoga 15. u mjesecu 

Zar ova 

obljetnica nije 

prigoda da 

se alkarskom 

trkalištu obnovi 

izvorno „lice“, tj. 

da bude vidljiv 

znak i putokaz 

svakom putniku 

i prolazniku; 

da nitko na 

asfaltiranoj ulici 

nikomu ne mora 

objašnjavati 

da se nalazi 

na alkarskom 

trkalištu. 

3

Bila bi velika 

milost da Fond 

preraste u 

Zakladu Gospe 

Sinjske čime 

bismo okrunili 

300. obljetnicu 

čudesne obrane 

Sinja: time bismo 

stvorili jednu 

humanitarnu 

ustanovu iz 

koje bismo 

na redovitim 

osnovama 

mogli pomagati 

materijalno 

potrebne. 

4 

u njoj, ili ispred nje, slavi se sv. misa. Gore smo naveli druge sadržaje kojima 

želimo osnažiti pamćenje toga svetoga mjesta. 

U okviru priprave za 300. obljetnicu održava se festival marijansko-duhovne 

pjesme „Klape Gospi Sinjskoj“ (vidi prilog u ovom broju Godišnjaka). 

Obljetnica je bila povod osnivanju Fonda Gospe Sinjske iz kojega se pomažu 

studenti slabijeg materijalnoga stanje. Ovo je već četvrta godina djelovanja 

Fonda (vidi prilog u ovom broju). 

Bila bi velika milost da Fond preraste u Zakladu Gospe Sinjske čime bismo 

okrunili 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja. Time bismo stvorili jednu humanitarnu 

ustanovu iz koje bismo na redovitim osnovama mogli pomagati 

materijalno potrebne. Stoga potičemo sve da mole, da potiču, da otvore svoje 

ruke. Oni koji nemaju potomstva ili pak oni koji imaju veća materijalna dobra 

nego su potrebna njihovim potomcima neka ih oporučno namijene za Zakladu 

Gospe Sinjske. Ne zaboravimo da je Isus rekao: „Siromaha ćete uvijek imati 

među sobom“;i „Sve što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće meni 

ste učinili“. A sv. Jakov nam poručuje: „Vjera bez djela jest mrtva“. 

Najveći pak projekt za 300 obljetnicu svakako je obnova duhovnoga života. 

Potrebno je na različite načine otvoriti vjernicima laicima širi prostor 

djelovanja kako u duhovnom životu tako i u socijalnom angažmanu vjernika 

u skladu sa socijalnim naukom Katoličke crkve. Već postoje brojne molitvene 

zajednice i zajednička molitvena okupljanja kao i udruga „Cjelovit život“ 

kojoj je cilj promicati cjelovitu dobrobit čovjeka, društva i prirode. U Svetištu 

su se već počeli održavati seminari duhovne obnove. Svetište bi trebalo biti 



pokretač intenzivnijega volonterskog rada. U ovom broju Gospe Sinjske donosimo 

niz tema koje na različite načine dodiruju tu potrebu Crkve i primjere 

ostvarivanja. 

Pri kraju Drugoga svjetskoga rata saveznici su u bombardiranju Sinja srušili 

više od trećine crkve i posve uništili pročelje. Bilo bi i te kako vrijedno kad 

bi građevinska poduzeća iz Cetinske krajine, u suradnji s Konzervatorskim 

zavodom, vratili crkvi pravo „lice“. 

Infrastruktura Svetišta više je nego skromna. To u zadanim okvirima želimo 

poboljšati. U tu svrhu je uređena hodočasnička dvorana. Osim toga, u 

izgradnji je klaustar na mjestu gdje je bio planiran već u samim počecima 

izgradnje crkve i samostana iz 1702. godine. Taj će objekt služiti za različite 

potrebe a posebno za ispovijedanje i prijem hodočasnika. Uz relativno skromnu 

investiciju dobit ćemo oko 600 četvornih metara iskoristive površine. Tu 

se nalazi i kutak za paljenje svijeća. U tom će prostoru biti izloženi zavjetni 

darovi, itd. 

U ovom broju donosimo prikaz 31 kapelice sagrađene u čast Gospi Sinjskoj 

uz opis različitih prigoda i povoda zbog kojih su sagrađene. Predstojeća 

obljetnica zacijelo zaslužuje i takve znakove spomena. 

Prisjetimo se da su Hrvati u Chicagu, u Americi, 1906. godine osnovali 

Društvo Čudotvorne Gospe Sinjske i stvorili prepoznatljivu tradiciju slavljenja 

Velike Gospe za cio grad koja se održala sve do danas. Zavičajni klubovi 

Sinjana ili štovatelja Čudotvorne Gospe Sinjske u Hrvatskoj i inozemstvu 

mogli bi biti potaknuti ovom obljetnicom da nekim projektom ostave trajan 

spomen na nju, na slavu Bogu i na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. 

Udruženi muzej. Kažu da je Cetinska krajina arheološki eden. Naši su 

pređi prikupili brojne vrijedne artefakte u Zbirkama franjevačkoga samostana 

(četvrti po redoslijedu osnivanja, a među deset najvrjednijih muzeja u Hrvatskoj) 

i u Muzeju Cetinske krajine. Ni jedna ni druga ustanova nema primjeren 

prostor. Unatoč gospodarskoj krizi nadamo se da ćemo ovaj započeti projekt 

ujedinjavanja tih dviju ustanova u jednu realizirati i to u povijesno važnoj 

zgradi – prvoj zgradi Franjevačke gimnazije iz 1854. godine, prve gimnazije s 

nastavnim hrvatskim jezikom na jugu Hrvatske. Zgrada je u srcu grada te bi 

muzeji u njoj sa Svetištem i Alkarskim dvorima tvorili vrijedno kulturno-duhovno 

središte „pokriveno“ s „kupolom“ obnovljene gradske utvrde. 

Zrcalo stvarnosti. U ozbiljnim pripremama za proslave ovakvih 

obljetnica nužna su povijesna istraživanja. S tim je ciljem Organizacijski odbor 

za proslavu 300. obljetnice čudesne obrane Sinja osnovano Povjerenstvo 

za povijesna istraživanja. 

No, kako bismo mogli ozbiljno pristupiti zacrtanim projektima, potrebno 

je otvorenih očiju pogledati u stvarnost sadašnjice. Stoga je Organizacijski odbor 

pokrenuo istraživanje socio-kulturnih odrednica identiteta Cetinske krajine. 

Istraživanje je izravno u službi stvaranja novih mogućnosti iskorištavanja 

prirodnih, kulturnih i ljudskih resursa kao i percepcije lokalnoga stanovništva 

o tim resursima, ali i o samima sebi, te ih s jedne strane sačuvati u njihovoj 

izvornosti, a s druge strane utkati ih u mrežu globalne razvojne strategije. U 

tom smislu, možemo govoriti o „razvoju u izvornosti“ kao i o „razvoju kroz 

izvornost“ Cetinskog kraja na globalnoj razini. 

Naši su pređi 

prikupili brojne 

vrijedne 

artefakte u 

Zbirkama 

franjevačkoga 

samostana 

(četvrti po 

redoslijedu 

osnivanja, a 

među deset 

najvrjednijih 

muzeja u 

Hrvatskoj) i u 

Muzeju Cetinske 

krajine. 

5

Kultura, identitet 

i razvoj tri su 

pojma koja stoje 

u korelaciji i koji 

imaju zajedničku 

tendenciju 

i zajednički 

nazivnik: 

otvorenost 

novitetu i 

kvaliteta života. 

Unutar procesa 

globalizacije 

ta tri aspekta 

trebaju 

međusobno 

surađivati. 

6 

Kultura, identitet i razvoj tri su pojma koja stoje u korelaciji i koji imaju 

zajedničku tendenciju i zajednički nazivnik: otvorenost novitetu i kvaliteta 

života. Unutar procesa globalizacije ta tri aspekta trebaju međusobno surađivati 

jer se na taj način pridonosi porastu nutarnjeg zadovoljstva i materijalnog 

blagostanja unutar društva. 

Iako su mnogi stručnjaci i znanstvenici parcijalno istraživali određene kulturne, 

socijalne, povijesne i ine segmente Cetinskog kraja i objavili pojedinačne 

studije koje su okarakterizirale određene aspekte identiteta stanovnika tog 

područja, ipak dosada ne postoji empirijsko znanstveno istraživanje koje bi 

na reprezentativnom uzorku pokazalo socio-kulturna identitetska obilježja 

stanovnika Cetinske krajine. 

Kako bismo dobili uvid u sve bitne segmente na kojima se temelji ekonomski, 

gospodarski, socio-kulturni i duhovni razvoj, anketom bismo željeli predočiti 

realno stanje prilika u Cetinskoj krajini, kao i, što je još važnije, percepciju 

stanovnika o prilikama u njihovu mjestu. Zapravo je često kriva percepcija 

stanovnika o realnim mogućnostima ta koja otežava realna ulaganja, turističke 

novitete, tradicionalnu ponudu, vjerski turizam i sl. Anketno istraživanje 

stoga bi dopunilo teorijska znanstvena istraživanja i razvojne strategije sa 

stvarnim očekivanjima u ljudskom potencijalu, a tamo gdje su ona minimalna, 

mogle bi se predložiti potrebne mjere kako bi se taj potencijal uvećao. 

Spoznaje koje će se dobiti istraživanjem i na temelju kojih će se predložiti akcijski 

planovi odnose se na nekoliko tematskih jedinica: geografsko-teritorijalni, 

povijesni, socijalni, kulturni, duhovni, turistički te gospodarski aspekti. 

Ozbiljan rad na svim planiranim projektima iznjedrit će i nove i privući 

brojne pojedince da daju svoj doprinos u obilježavanju ove značajne obljetnice. 

q 


Sat povijesti na Gradu, na dan 294. Sinjske alke 

S onu stranu duge 

Izlaganje: Tomislav VRANČIĆ 

Nošeni vjerom u Gospino milosrđe i pomoć, branitelji Sinja 

odgovorili su mjerom mača i hrabrosti i u niz tragičnih poraza 

koje su pretrpjeli mnogi gradovi onoga vremena - upisali 

veličanstvenu pobjedu. 

oštovane dame i gospodo, uzorita braćo franjevci, poštovani alkari i alkarski 

momci, srdačno vas pozdravljam u jutru našega susreta s velim danom 

pobjede, slobodne i nade, koji nam namriješe naši hrvatski pradjedovi, 

ovdje na ovome svetom mjestu žrtve, nade i spasa. 

Uvijek su čudesni i nezaboravni trenutci alkarskoga praskozorja, kada 

grad, polje i Cetinska krajina, shrvani vrelinom kolovoških noći, trepere tišinom 

snova, daleki i nestvarni u suncu koje se budi ponad Kamešnice i javlja 

novi dan… I dok vas ljepota prirode zavodljivo mami, odjednom ćete biti 

preneseni u jedan novi svijet predaje, mita i igre, sjećanja i komemoracije, tradicije 

i ljepote, koji cijelome gradu i kraju objavljuju gromoglasni pucnji mačkula 

s Grada, kao znak da je svanuo dan Alke, da raširimo ruke njoj ususret, 

uresimo domove i ulice, da se još jednom odjenemo njezinim ruhom – ove 

godine 294. put. 

Kada je francuski teolog Bernard iz Clairvauxa 1143. god. prvi put uporabio 

pojam antemurale christianitatis (predziđe kršćanstva), za posadu 

franačkih vojnika koji su branili grad Edesu od muslimanskih Seldžuka, nije 

ni slutio da će ova sintagma još stoljećima obilježavati oporu i krvavu povijest 

narodâ koji su, živeći na nemirnim granicama gdje se dodiruju različiti svjetovi 

i kulture, branili kršćanski Zapad od osmanskih osvajača. Taj časni naslov 

antemurale christianitatis, koji su Hrvati dobili 1519. od pape Lava X., hrvatski 

ratnici su u potpunosti opravdali kad su uz Božju pomoć, velikim junaštvom 

i ratnim umijećem uspjeli obraniti svoj životni opstanak i kršćansku Europu. 

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača Hrvati su vodili najžešće ratove 

u 16. i 17. st., koja su nazvana duo plorantes saecula Croatiae (dva plačuća 

stoljeća Hrvatske). 

U tom povijesno-političkome kontekstu Europe zrcali se martirij hrvatskoga 

naroda, kada se za krst časni i slobodu svetu umiralo pod Sigetom, Grobnikom, 

Klisom… naposljetku i pod Sinjem. 

Veliki je martirij moga naroda i katkad mi se čini kao da smo zapleteni u 

trajno trpljenje, koje uvijek iznova traži odvažnosti, hrabrosti, strpljivosti 

i ufanja da se sačuva dostojanstvo samoga sebe, svoga ognjišta i domovine. 

Kao svjedok tame koju je Tursko Carstvo širilo i ovim krajevima, veliki M. 

Marulić u Molitvi suprotiva Turkom ovim je stihovima ostavio potresan i darmatičan 

zapis: 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. P 

Veliki je martirij 

moga naroda 

i katkad mi 

se čini kao 

da smo 

zapleteni u 

trajno trpljenje, 

koje uvijek 

iznova traži 

odvažnosti, 

hrabrosti, 

strpljivosti i 

ufanja da 

se sačuva 

dostojanstvo 

samoga sebe, 

svoga ognjišta 

i domovine. 

7

Kako objasniti 

da se 

neprocjenjivo 

blago starih 

nošnji i opreme, 

usmenih i 

pisanih predaja 

sačuvalo 

u rukama 

običnoga 

čovjeka, u 

njegovim 

zavjetnim 

škrinjama, tim 

zavičajnim 

inkunabulama 

iz kojih se 

prenosilo s 

potomka na 

potomka, s 

generacije na 

generaciju, 

u nesklonim 

vremenima 

kada nije bilo 

nekoga jasno 

organiziranog 

upravljanja 

i brige na 

Alkom? 

8 

Svemogući Bože moj, kim svaka postaju, 

Odvrati jur gnjiv tvoj, ter pomiluj naju. 

Ostavi zlu volju, pozri na virni puk, 

Gdi tarpi nevolju svak´ čas od turskih ruk. 

Luge, sela, grade popliniv s´žegoše, 

Muže, žene, mlade svezav povedoše. 

Ubiše junake koji se arvihu, 

A ine nejake u sinžir vedihu. 

Sinke porobiše od krila materam, 

I jošće činiše njih vašćine kćeram. 

(…) 

I ti, Gospo mila, moli sinka za nas, 

Koga si rodila, ne zgubiv divstva glas; 

Ne pristan moleći za sve Duhe Svete, 

Da Bog nas mileći odbije proklete, 

i tvardost pribije priljutih sardac njih… 

Ta je molitva, kao i mnoge druge, ostala stotinama godina trajno utjecanje 

Bogu i snaga protiv osmanskog zloduha koji je naposlijetku u ljeto 1715. 

godine osvajačkim pohodom konačno odlučio prodrijeti prema moru, ali mu 

se na tom putu kao ključni strateški pravac našla Cetinska krajina (koja bijaše 

prostor mletačke Dalmacije i bosanskoga islama) i za ishod toga pohoda presudna 

sinjska tvrđava Grad. 

Spominje se toga i fra A. Kačić-Miošić: 

Eto na vas vojska strahovita, 

Turska vojska puno silovita… 

(…) 

Na Cetinu Turci udariše, 

Na Kosincu vodu pribrodiše… 

prijevoja Prologa 23. srpnja 1715. godine oglasili su se topovi i najavili da je 

S turska vojska krenula iz Livna. Predvođena seraskerom Mehmed-pašom 

Čelićem izbila je istoga dana na zapadne obronke Kamešnice, rasporedivši 

se duž cijele pogranične crte u Cetinskoj krajini, od Čačvine do Vrlike. Do 

5. kolovoza, čekajući topove, Serasker-paša je slao čete da uništavaju manja 

utvrđenja, pustoše sela i polja, izazivajući time nesigurnost i strah… Pobivši 

svo stanovništvo, prevarom zauzimaju tvrđavu Vrliku. 

Neusporedivo brojnijoj i moćnijoj sili nisu mogli odgovoriti ni hrabri Otočani, 

braneći neprijatelju prijelaz preko rijeke Cetine. Turci su spalili Otok, 

smaknuli žene i djecu, a branitelji podnesoše žrtvu. Ono što se spasilo, kao i 

sav puk iz grada u kojem su i crkve gorjele, hitalo je u posljednji otok slobode, 

sinjsku tvrđavu, koju je bilo spremno braniti oko 700 branitelja. 

Branitelji na bedemima, preplašeni i ojađeni narod u vapijućoj molitvi 

Majci Božjoj, a prema njima nadmoćna turska vojska! 

Glavnina vojske krenula je 4. kolovoza prema tvrđavi. Grad je od 7. kolovoza 

intenzivno napadan topništvom, neprijatelj je doveo četiri topa i dva 

mužara. Branitelji su preko don Ivana Filipovića Grčića odbili neprijateljski 

poziv na predaju. U noći 7./8. kolovoza u iskopane opkope postavljeni su topovi 

tako da su ih branitelji teško mogli onesposobiti, da bi u zoru 14. kolovoza 

na bedeme udarilo i pješaštvo. 



Neprijatelji su se probili do zidina i kukama su hvatali kamenje novoga 

korlata. Međutim, hrabri Sinjani, uz providura i časnike te franjevce predvođene 

fra Pavlom Vučkovićem i don Ivanom Filipovićem Grčićem, odgovorili 

su nadljudskom hrabrošću i žrtvom te, nadasve nošeni molitvom i istinskom 

vjerom u pomoć Blažene Djevice Marije i misterij njezine objave, porazili neprijatelja 

(računa se 10.000 mrtvih) koji se 15. kolovoza u zoru povukao prema 

Kamešnici odnosno Livnu. 

Radosna vijest o pobjedi brzo je prošla ondašnjom Europom, a ona je slavila 

slavlje slobode koju su joj još jednom učvrstili svojim životima znane 

i neznane hrvatske Leonide, a splitski nadbiskup S. Cupilli tih je dana nakon 

bitke došao u Sinj i na Gradu služio misu zahvalnicu. 

Nošeni vjerom u Gospino milosrđe i pomoć, branitelji Sinja odgovorili 

su mjerom mača i hrabrosti i u niz tragičnih poraza koje su pretrpjeli mnogi 

gradovi onoga vremena - upisali veličanstvenu pobjedu. Taj slavni događaji, 

ispunjen, mukom, patnjom i smrti, ali nadasve pobjedom nad moćnim neprijateljem, 

začeo je u narodu Cetinskoga kraja ponos koji i danas živi. 

Ima li ljepšega, bogatijeg i trajnijega spomena na tu pobjedu negoli je alkarska 

igra? 

Bližeći se svojoj 300. obljetnici, zasigurno će prispjeti u veliku obitelj svjetske 

kulturne baštine; i dok je ona svijetu igra ugodna oku, nama rođenjem vezanima 

za nju treba biti više od igre. Ona je naš zaziv protiv svakog zloduha 

i prije svega naš narodni jezik artikulacije kolektivnoga sjećanja na junaštvo 

i žrtvu. Jer kako objasniti da se neprocjenjivo blago starih nošnji i opreme, 

usmenih i pisanih predaja sačuvalo u rukama običnoga čovjeka, u njegovim 

zavjetnim škrinjama, tim zavičajnim inkunabulama iz kojih se prenosilo s potomka 

na potomka, s generacije na generaciju, u nesklonim vremenima kada 

nije bilo nekoga jasno organiziranog upravljanja i brige na Alkom? 

Ljubomorno čuvati sve što pripada Alki, od njezinih početaka do danas, 

značilo je prije svega živjeti i njegovati neuništive i vremenskim kategorijama 

neprispodobive ideale čovjekove slobode, ravnopravnosti i pravičnosti…, a 

osobito i ponajviše, naglašavam, zahvalnosti svima koji su žrtvovali najviše 

što čovjek može dati zavičaju i domovini, a to je vlastiti život. 

Dakle, ona je opomena nama živima da su junaštvo i žrtva za domovinu 

sveti i da ih nitko i ništa ne može obezvrijediti ili im pomutiti sjaj, kako 

onda tako i danas u temeljima Domovinskog rata. 

U tome smislu zbori i veliki Ujević u svojoj pjesmi Hrvatskim mučenicima: 

Al vrcnuti će iskra iz Vašega kremena! 

Ja vjerujem! Ja znam! Ta zar da zaludu 

Sve žrtve nam i mučeništva budu? 

(…) 

Da, roditi će rod ovog slavnog sjemena! 

Otuda Alka ne pripada samo povijesti nego i sadašnjosti, koje se zajedno 

u činu igre dodiruju dimenzijom bezvremenosti i neprolaznosti u čije se ruho 

jednom godišnje odijevamo i poput djece nesputani se radujemo dok nam se 

iz naše vremenite i tvarne svakodnevnice otvara pogled s onu stranu dúge, u 

jedan drugi, obnoviteljski i uvijek bolji svijet koji Alka zrcali u naše živote... 

Stoga, alkari, neka je čvrsta desnica i oko sokolovo, pravo u sridu u najmanji 

krug, za zavičaj, njegove sinove i hrvatsku domovinu! q 

Ljubomorno 

čuvati sve što 

pripada Alki, 

od njezinih 

početaka 

do danas, 

značilo je prije 

svega živjeti 

i njegovati 

neuništive i 

vremenskim 

kategorijama 

neprispodobive 

ideale 

čovjekove 

slobode, 

ravnopravnosti 

i pravičnosti…, 

a osobito i 

ponajviše 

zahvalnosti 

svima koji su 

žrtvovali najviše 

što čovjek može 

dati zavičaju i 

domovini, a to 

je vlastiti život. 

9

10 


„Žena odjevena suncem“(Otk 12,1) 

piše: fra Domagoj RUNJE 

Početno je značenje lika žene odjevene suncem prepoznato u Crkvi kao 

Božjoj zajednici, koja unatoč svim protivštinama svijetu „rađa Krista“. 

obro je poznat opis iz dvanaestog poglavlja 

knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza 

se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj 

pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 

Trudna viče u porođajnim bolima i mukama 

rađanja“ (Otk 12,1-2). 

No, na nebu se pokazuje i drugo, protivničko, 

znamenje: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava 

i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, 

a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i 

obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja 

imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete“ 

(Otk 12,3-4). 

Tko je ta žena kojoj prijeti zmaj? Crkvena ja 

tradicija dvanaesto poglavlje knjige Otkrivenja 

uvijek promatrala na dva načina. 

Ta žena u svojoj otvorenosti životu 

pokazuje mudrost u jednostavnosti 

jer zna da bi bez slabih i bespomoćnih 

žena koje imaju snage i 

hrabrosti roditi, život na zemlji brzo 

nestao. 

U ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na 

nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje 

samu sebe, tj. Crkvu, Božji narod. To značenje 

lika žene lako je dešifrirati pomoću Svetoga Pisma, 

budući da se ljubav Boga prema svom narodu 

često uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema 

svojoj zaručnici. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta 

je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. 

Zato je on trudna i viče u porođajnim bolima, ali 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. D 

to vikanje kolikogod bolno, zapravo je navještanje 

životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa 

istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema 

ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. 

Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju 

novog života. No, s druge strane baš zato 

je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još 

uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti 

opasnost od zmaja izuzetno je hrabra žena, jer 

uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u 

smrt. Ona u svojoj otvorenosti životu pokazuje 

mudrost u jednostavnosti jer zna da bi bez slabih 

i bespomoćnih žena koje imaju snage i hrabrosti 

roditi, život na zemlji brzo nestao. 

Tako je i sa Crkvom. Koliko god bila slaba, 

bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom 

krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati 

svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja 

koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo 

jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena 

suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod 

nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta 

(„mjesec označuje vremena“, Ps 104,9), ona se ne 

boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu 

pravi Život, Krista. 

Žena iz knjige Otkrivenja ne boji se porođajnih 

boli ni rađanja, jer zna da je dijete koje 

rađa pod Božjom zaštitom, da joj je Bog pripravio 

sklonište i da će zmaj, stara zmija biti zbačen 

(Otk 12,5-9). Ona to zna jer se sjeća riječi izgovorenih 

u prvoj knjizi Svetoga Pisma: „Neprijateljstvo 

ja zamećem između tebe i žene, između 

roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, 

a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3,15). Iščitavajući 

te riječi u svjetlu Božjega Sunca, Krista, kršćan- 

11

12 

ska zajednica u njima otkriva praevanđelje, tj. 

praiskonsku Radosnu vijest Božjega obećanja 

konačne pobjede dobra nad zlom i života nad 

smrću. U tim riječima prepoznaje i garanciju vlastite 

neuništivosti o kojoj je Isus govorio Petru: 

„Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću 

Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ 

(Mt 16,18). 

Početno je, dakle značenje lika žene odjevene 

suncem, prepoznato u Crkvi kao Božjoj zajednici, 

koja unatoč svim protivštinama svijetu „rađa 

Krista“. 

No, kada Crkva u samoj sebi tj. među svojim 

udovima, traži onu koja je rodila Krista onda 

je prepoznaje u Mariji. To je drugo, i od prvoga 

neodvojivo, tumačenje lika žene odjevene suncem. 

Marija, Isusova majka, jest ona čije će potomstvo 

zmiji satrti glavu. U njoj se na svoj način koncentrirala 

sva borba protiv prokletstva i smrti. Borba 

koja je najavljena na prvim stranicama Svetoga 

Pisma dolazi do svoje odlučujuće točke upravo 

u trenutku kada ponizna i siromašna djevica iz 

Nazareta rađa Isusa, dobru nadu svih ljudi. 

Marija, kao osoba iz naroda, iz kruga ‘malih 

ljudi’ predstavlja tako sve majke koje rađaju djecu 

i time garantiraju budućnost čovječanstva. Predstavlja 

majke koje po svojoj djeci donose svijetu 

nadu i volju za život. Predstavlja sve one osobe 

Marija, kao osoba iz naroda, iz 

kruga ‘malih ljudi’ predstavlja tako 

sve majke koje rađaju djecu i time 

garantiraju budućnost čovječanstva; 

predstavlja majke koje po 

svojoj djeci donose svijetu nadu i 

volju za život. 

koje vjeruju u život i koje se bore da dobro nadvlada 

zlo koje je ušlo u svijet preko Zmaja, Stare 

zmije, zavodnika cijeloga svijeta (Otk 12,9). 

Odjevena suncem (tj. milosti puna), s mjesecom 

pod nogama (tj. blaženom će je zvati 

svi naraštaji) i s vijencem od dvanaest zvijezda 

na glavi (tj. okružena narodom Božjim) Marija je 

istinski znak boljega svijeta. Na koncu, ne smije 

se mimoići ni činjenica kako veliko znamenje na 

nebu, tj. u sferi koja na poseban način pripada 

Bogu, govori i o Marijinoj vječnoj proslavi. Međutim, 

usporedno tumačenje znamenja žene na 

nebu koje se odnosi na Mariju jednako kao i na 

Crkvu, podsjeća nas prije svega da je ona jedna 

od nas, da je i ona, da tako kažemo, član Crkve, 

ali onaj koji na sebi nosi najveći odsjaj Božjega 

„sunca s visine“ (usp. Lk 1,78). q 



Majko, k tebi hodim! 

piše: Jelena HRGOVIĆ 

Zašto se Gospi hrli, i na koljenima, i bosim nogama, i s teškim grijesima i 

bez grijeha, i s vjerom i s nevjerom, i gladan i sit, i sretan i nesretan, i sa zavjetom 

i bez zavjeta, u bogatstvu i siromaštvu...?! Zato – jer je Majka! A Majka 

je ona velika riječ koju ne trebaš objašnjavati onome tko je ima, a za 

kojom žudi onaj tko je nema. A ova Velika Majka je majka svih. I zato joj 

toliki hrle, njenoj se ljubavi, pomoći i zagovoru utječu. 

Zašto?! – Davno je Isus pod križem rekao 

Majci: „Ženo, evo ti sina!“, a ljubljenom učeniku: 

„Evo ti majke!“ Pa i u gradu pod Kamičkom, pod 

još jednim Kristovim križem već 300-njak godina 

Majka sinove i kćeri dočekuje i Sinu u molitvama 

preporučuje. Tko je povjerovao u Isusov 

križ, vjeruje i Majci koja je pod križem stajala i 

kad danas pod križem Kristovim stoji. Nitko na 

zemlji nije bliže Sinu od Majke. I tko želi k Sinu 

često se Majci utječe. Jer Majka ima veliko srce 

da nas sve primi k sebi, blagosti da nas razumije 

u našoj sreći i nesreći, pouzdanja u sinove i kćeri 

da su na pravome putu čim su k njoj došli. 

Kako?! – Izabrana jednog velikog dana za 

preveliku milost koja ju je ispunila, kako piše 

Luka u svom evanđelju, ni sama ne znajući što 

će je sve snaći kao mladu, još nevjenčanu djevojku, 

Marija Božjem izaslaniku Gabrijelu na Božji 

milosni poziv da rodi Sina Gospodnjeg odgovori: 

„Evo službenice Gospodnje“. Kako tad pristade 

biti službenica Gospodnja u toj misiji tako 

i ostade trajno. Marija je izabrana biti Majkom 

nad majkama i zato se toj majci utječemo, kako 

od Gospodina koji ju je izabrao da bude Majkom 

njegovu Sinu, tako i od Sina koji ju je izabrao 

biti majkom svim sinovima i kćerima – svima 

nama. 

Kada?! – Povijesni arhivi bilježe kako narod 

Mariji počinje iskazivati štovanje i utjecati joj se 

negdje oko 3. stoljeća. Ili to bar tada postaje javno. 

A otad na zemljovidu svijeta putanja Majčinih 

koraka u ljudskim životima ostaje kao neizbrisiv 

trag. Tamo gdje je Majka bila velikom utjehom, 

uzdanicom i zagovornicom nikla su svetišta, 

hramovi, kuće za Majku, njezina Sina, ali i za sve 

sinove i kćeri koji će se naći na tom putu, koji će 

svraćati u kuću Očevu. Otvorenih vrata te kuće 

Očeve dočekuju sve putnike namjernike, sve 

one koji hrle Majci, jer Majka je bliska s Ocem 

i Sinom, Majka zna slušati, Majka sa sinovima i 

kćerima zna i plakati i smijati se, Majka je majka, 

a majci se uvijek vraća. 

Gdje?! – U Ivanovu evanđelju stoji da ljubljeni 

učenik Ivan uze Majku u svoju kuću. A tako je 

i sa svim drugim ljubljenim učenicima. Tko jednom 

k Majci dođe, koga jednom Majka milosno 

primi u svoje srce, taj Majku u srcu nosi gdje god 

pođe. 

Majka?! – Majka je ona što te rađa tjelesno, 

ali majka je i ona što te rađa u duhu. Marija je 

Isusova Majka bila i tijelom i duhom, a Marija je 

majka svih nas duhom. Bog je bio milosrdan pa 

nam je na životni put postavio Majku, ali i toliko 

majki koje su se utkale u naše živote i koje su nas 

odgojile za sinove i kćeri... biološke majke, bake, 

sestre, kume, učiteljice, prijateljice... U velikoj je 

milosti Gospodnjoj svatko tko je imao Majku i 

majke, a tko je jednom osjetio tu neizmjernu 

13

14 

majčinsku ljubav Majci se rado vraća... i bos, i 

na koljenima, i u najboljim cipelama, i tužan i 

radostan, i uspješan i neuspješan. Upravo stoga 

majčinska putanja svijetom pretvara se u veliko 

srce koje kuca zajednički. 

Sinovi i kćeri?! – Majčini sinovi i kćeri 

su svi oni što u srcu osjećaju potrebu da se majci 

povjere, da joj se pomole, da ju pohode... u 

večernjim molitvama, za obiteljskim stolom, na 

misi, na hodočašću put marijanskih svetišta..., 

ali i u svakodnevnim životnim situacijama poput 

škole, druženja s prijateljima, na poslu... u 

kojima pokušavaju biti što bolji i odgovorniji sinovi 

i kćeri. Kao što se nikada ne prestaje biti 

sinom i kćerkom svojih roditelja, tako se nikada 

i nigdje ne prestaje biti sinom i kćerkom velike 

kršćanske Majke. 

Velika Gospa?! – Velika je Gospa svetkovina 

uznesenja Blažene Djevice Marije na 

nebo. U taj veliki dan u koji je Sin Majku dušom 

i tijelom uzvisio na nebo, i tako je učinio prvom 

među jednakima, 15. kolovoza sinovi i kćeri hodočaste 

Majci i slave veliko djelo koje je učinila. 

Isus je Majku priveo bliže k sebi, i upravo stoga 

joj se obraćaju toliki sinovi i kćeri. Diljem svijeta 

Majka sinove i kćeri čeka, a i u Lijepoj našoj 

Majka u Očevim kućama sinove čeka: Aljmaš, 

Dragotin, Gorica, Ilača, Krasno, Marija Bistrica, 

Molve, Prizidnica, Pleternica, Pojišan, Remete, 

Sinj, Slavonski Kobaš, Solin, Trsat, Zadar-Arbanasi, 

Trški Vrh, Vepric, Visovac i Voćin. 

Gospa Sinjska – A naša Gospa Sinjska, 

naša Majka već 300-njak godina svoje sinove i 

kćeri čeka te ih okrjepljene vraća natrag tamo 

odakle su došli kako bi utješeni i osnaženi bili 

Kristovi svjedoci i sa svojim majkama, i s očevima, 

i s braćom i sestrama, s prijateljima i neprijateljima, 

s putnicima namirnicima. 

* * * 

Na putu k Majci izbacite iz srca srdžbu, nemir, 

svađe, zavist, ljubomoru, pohlepu, zloću, laži, 

nemar, ideologije, nemoral, lijenost, dvoličnost. 

Dođite iskreno željni oprosta i čiste majčinske 

ljubavi koja prašta i krijepi. I nakon susreta s 

njom nastojte biti bolji ljudi jedni prema drugima. 

Jer to je ono što Majku čini sretnom! 

Budite joj dobri sinovi i kćeri! q 


O kršćanskom hodočašću 

piše: fra Domagoj RUNJE 

Hodočašće je prisutno u mnogim religijama i poznato u gotovo svim civilizacijama. 

Od pamtivijeka su ljudi hodočastili na razna mjesta, koja su bila 

obilježena posebnim očitovanjem božanske tajne ili prisutnošću nekog 

svetog čovjeka i vjerskog učitelja. Put na takva mjesta označavao je put 

traženja Boga, a molitve i žrtve prikazane u ozračju hodočasničkih svetišta 

smatrane su moćnijima. 

i kršćani imamo mnogo hodočasničkih 

mjesta i posjećujemo ih jednakim žarom i 

možda potaknuti istim potrebama i željama kao 

i svi drugi ljudi različitih religija. Stoga se pitamo: 

što bi to u sveljudskoj praksi hodočašćenja 

na sveta mjesta bilo specifično kršćansko? Da bismo 

donekle odgovorili na to pitanje, pogledat 

ćemo što o hodočašću ima u Svetom Pismu kako 

Novoga tako i Staroga zavjeta. 

Hodočašća u Starome zavjetu 

Poznati Rječnik biblijske teologije, što ga je 

priredio francuski teolog Xavier Léon-Dufour, 

zapaža da se Bog u ozračju hoda više puta očitovao 

Abrahamu (npr. u Šekemu, Post 12,6, ili kod 

hrasta Mamre, Post 18,1), te njegovu sinu Izaku 

u Beer Šebi (usp. Post 26,24). Međutim, prvo biblijsko 

hodočašće u punom smislu riječi odnosi 

se na Božju zapovijed Jakovu da ode u Betel gdje 

mu se prethodno objavio kad je u snu vidio ljestve 

koje spajaju nebo sa zemljom, a po njima se 

penju i silaze anđeli Božji (usp. Post 28,12): 

Bog reče Jakovu: “Ustani, idi gore u Betel te ondje 

ostani! Načini ondje žrtvenik Bogu koji ti 

se objavio kad si bježao od svoga brata Ezava!” 

(Post 35,1) 

Tu je Božju zapovijed Jakov poslušao te je s čitavom 

svojom obitelji otišao na mjesto gdje mu 

se Bog objavio i tamo sagradio žrtvenik. No, hodočasnički 

karakter toga događaja ne sastoji se 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. M 

samo u tome da je Jakov otišao na zapovjeđeno 

mjesto i ondje Bogu prinio žrtvu. Na pravi smisao 

hodočašća neizostavno spada priprema u 

koju je bila uključena čitava Jakovljeva družina: 

I Jakov reče svojoj obitelji i svima koji bijahu s 

njime: “Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj 

sredini; očistite se i preobucite. Idemo gore u 

Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me 

uslišao kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na 

putu kojim sam hodio.” Oni predaju Jakovu sve 

tuđe kumire što su ih imali i naušnice što su bile 

o njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast 

kod Šekema. (Post 35,2-4). 

Tim Jakovljevim hodočašćem zadano je nekoliko 

temeljnih odrednica koje su prepoznatljive 

i danas: 

• Geografski cilj hodočašća jest mjesto posebne 

Božje objave čovjeku (ljestve koje spajaju nebo 

sa zemljom) i na tom se mjestu na osobit način 

Bogu prinose zahvale, molitve i žtve. 

• Pravo hodočašće uvijek je zajedničkog karaktera. 

Redovito se na hodočašće ide u grupi (kao 

Jakov i njegova obitelj). Moguće je doduše putovati 

i pojedinačno, ali je u svakom slučaju hodočasničko 

mjesto uvijek takvo da se na njemu 

okuplja određena zajednica. 

• Na bit hodočašća spada duhovna i tjelesna 

priprema koja uključuje ispovijest vjere u jednoga 

Boga izraženu odbacivanjem tuđih kumira 

(idola), čišćenjem od svake nečistoće, koja 

15

16 

simbolizira „starog“ čovjeka opterećena zlom i 

grijehom, te oblačenjem nove odjeće, koja unaprijed 

simbolizira stvarni cilj hodočašća, a to je 

preobraženje u „novog“ čovjeka potpuno okrenuta 

Bogu. 

• Iako hodočašće ima određeni geografski cilj 

koji simbolizira mjesto susreta s Bogom, Bog 

je prisutan već na putu. On je kako kaže Jakov 

„bio sa mnom na putu kojim samo hodio“. Ta 

značajka hodočašća kao Božjega hoda s narodom 

i hoda naroda s Bogom pogotovo je osnažena 

iskustvom izlaska Izraelaca iz egipatskog 

ropstva i njihova puta kroz pustinju u Obećanu 

zemlju. 

Nakon prvoga Jakovljeva hodočašća, broj raznih 

svetišta, tj. hodočasničkih mjesta Izraelskog 

naroda, stalno se povećavao. U tome se znalo i 

pretjerati čak do idolopoklonstva, tj. dotle da su 

Izraelci posjećivali i ona mjesta na kojima se štovalo 

poganske bogove, a što je upravo suprotno 

pravoj naravi hodočašća. Takva praksa održavala 

se u većoj ili manjoj mjeri čak i nakon što je 

kralj Salomon sagradio jeruzalemski hram, kao 

jedino mjesto na kojem će Izrael kao Božji narod 

iskazivati zakonito štovanje svom Bogu molitvama 

i žrtvama. To centraliziranje bogoslužja na 

jednom mjestu trebalo je postati znakom prisutnosti 

jednoga i jedinoga Boga među svojim narodom. 

Time je jeruzalemski hram postao i jedino 

pravo i obvezatno hodočasničko mjesto za sav 

Božji narod. Tako Sveto Pismo propisuje da se 

svi punoljetni muškarci u Izraelu imaju tri puta 

godišnje pokazati pred Gospodinom. To je bilo 

za blagdan bekvasnih kruhova (sedam uzastopnih 

dana po Pashi), za blagdan žetve prvina 

(Pedesetnica) i za blagdan berbe na koncu godine 

(blagdan sjenica) (usp. Izl 23, 14-17; 34,22; Pnz 

16,16). 

No, to ne znači da su u hram hodočastili 

samo muškarci i u samo spomenuto propisano 

vrijeme. Naprotiv, u hram se dolazilo kroz čitavu 

godinu i u nj su mogli unići svi, i muškarci i 

žene i djeca, s tim da su svi morali biti obredno 

čisti i u hramu stajati svatko na svome mjestu. 

Posebno mjesto pripadalo je svećenicima koji su 

jedini imali izravan dodir sa žrtvenikom. Propisane 

žrtve (jutarnja i večernja) prinosile su se 

svakodnevno, a osobito svečano bilo je na velike 

blagdane. Osim toga, hodočasnici, kako iz čitave 

svete zemlje tako i iz dijaspore, svakodnevno su 

dolazili u hram i prikazivali svoje dobrovoljne 

žrtve u znak molitve i zahvalnosti. U tom kontekstu 

nastaju kao izraz molitve i osjećaja tzv. 

hodočasnički psalmi (Ps 120 – 134) koji pjevaju o 

vjeri i odanosti Bogu i njegovu Gradu, te radosti 

zajedništva Božjeg naroda. 

U okvirima obrednih propisa Petoknjižja u 

hram su mogli hodočastiti i punopravno ulaziti 

samo ‘Sinovi Izraelovi’. Ipak, u širem kontekstu 

Staroga zavjeta, pogotovo u proročkim knjigama, 

hodočašće u jeruzalemski hram nadilazi 

granice okupljanja jednog naroda. Dan spasenja 

zamišljen je kao zbor svih naroda svijeta na mjestu 

Božje prisutnosti (Iz 2,2-5, 60; 66,18-21; Mih 

7,12; Zah 14,16-19; Tob 13,11). Taj Dan spasenja 

došao je s Isusom Nazarećaninom, i tu već ulazimo 

u kontekst Novoga Zavjeta. 

Hodočašća u Novom zavjetu 

Ispočetka Novi zavjet u odnosu na hramska 

hodočašća ne donosi nikakve novosti. Sam Isus 

Broj raznih svetišta, tj. 

hodočasničkih mjesta Izraelskog 

naroda, stalno se povećavao. 

U tome se znalo i pretjerati čak 

do idolopoklonstva, dotle da su 

Izraelci posjećivali i ona mjesta 

na kojima se štovalo poganske 

bogove, a što je upravo suprotno 

pravoj naravi hodočašća. 

uzlazi u Jeruzalem kad mu je bilo dvanaest godina 

(Lk 2,41) i dolazi tamo o raznim blagdanima. 

Štoviše, čak i poslije Isusove smrti i uskrsnuća, 

nakon što se „hramska zavjesa razderala ozgor 

dodolje“ (Mt 27,51), znademo da su apostoli i 

dalje išli u hram i da je sv. Pavao hodočastio u Jeruzalem 

o blaganu Pedesetnice (Dj 20,16; 24,11). 

No, kad je jeruzalemski hram srušen (72. god. 

poslije Krista), oni koji su povjerovali u uskrslog 

Isusa prepoznali su u njemu novi nerukotvoreni 

hram Božji kako piše u evanđelju po Ivanu: 

Odgovori im Isus: “Razvalite ovaj hram i ja ću 

ga u tri dana podići.” Rekoše mu nato Židovi: 



“Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a 

ti da ćeš ga u tri dana podići?” No on je govorio 

o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, 

prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te 

povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. (Iv 

2,19-22) 

Slično u razgovoru sa Samarijankom Isus 

naviješta dovršetak hramskih obreda i početak 

klanjanja u duhu i istini: 

Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. 

Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete 

da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” 

A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi 

čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u 

Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, 

a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje 

dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! - kad će 

se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini 

jer takve upravo klanjatelje traži Otac. 

Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i isti- 

ni treba da se klanjaju. Kaže mu žena: “Znam 

da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad 

on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja 

sam, ja koji s tobom govorim!” (Iv 4,19-25) 

Drugim riječima, Božje se očitovanje u svijetu 

pa tako i njegovo štovanje u Novome zavjetu 

više ne veže uz određeno sveto mjesto nego uz 

određenu osobu – Isusa Krista. To je, naravno, 

utjecalo i na kršćansku hodočasničku pobožnost. 

Na zemlji nema posebnog i jednog točno određenog 

svetog mjesta, nego je svet svaki susret, 

tj. svako mjesto gdje su dvojica ili trojica sabrana 

u Kristovo ime (usp. Mt. 18,20). Ipak, kršćani su 

u znak pobožnosti rado pohađali ona konkretna 

mjesta na zemlji koja su bila posvećana tragovima 

Isusovih stopa: Betlehem u kojem se rodio, 

Nazaret u kojem je odrastao, Jeruzalem u kojem 

je umro i uskrsnuo te druga mjesta u kojima je 

propovijedao Kraljevstvo Božje. 

No, više nego uza sva mjesta na zemlji kršćanska 

se hodočasnička pobožnost na osobit na- 

17

18 

čin i teološki sasvim logično vezala uz ono prvo 

„mjesto“ u kojem je Riječ postala tijelom. To je, 

naravno, Isusova Majka, djevica Marija, u kojoj 

se utjelovljenjem Sina Božjega Božja prisutnost 

u svijetu pokazala na jedinstven način. Stoga ne 

čudi da je njoj posvećen veliki, ako ne i najveći, 

broj kršćanskih svetišta po čitavom svijetu. 

Na isti način, i sva druga kršćanska svetišta 

vezana uz život mnogih svetih ljudi i žena uvijek 

su svjedočanstvo Kristova djelovanja u njima i 

njihove suobličenosti Kristu. Crkva je zato uvijek 

cijenila hodočašćenja na takva mjesta i vidjela u 

njima prigodu da vjernici u vjeri i molitvi očituju 

svoje zajedništvo u Kristu. Na tim nas mjestima 

Crkva podsjeća da je naš zemaljski život proputovanje 

prema Gospodinu koji nas vodi. Stoga je 

kršćansko hodočašće u određeno svetište obredni 

izričaj našega životnog puta, a bez obzira gdje 

Više nego uza sva mjesta na 

zemlji kršćanska se hodočasnička 

pobožnost na osobit način i 

teološki sasvim logično vezala uz 

ono prvo „mjesto“ u kojem je Riječ 

postala tijelom, a to je, naravno, 

Isusova Majka, djevica Marija, 

u kojoj se utjelovljenjem Sina 

Božjega Božja prisutnost u svijetu 

pokazala na jedinstven način. 

se to hodočasničko mjesto nalazilo ono simbolizira 

naš konačni cilj punine života skrivena s Kristom 

u Bogu (Kol 3,3). q 



Vrjednovanje i pastoral hodočašća 

piše: fra Josip ŠIMIĆ 

Crkva je svjesna velike pastoralne važnosti hodočašća, ali ne zaboravlja i 

određene nedostatke, o kojima je i crkveno učiteljstvo više puta progovorilo, 

te upozorava da su hodočašća vrlo važna i potrebita u životu naroda 

Božjega 

Vrjednovanje hodočašća 

pristupu, proučavanju i vrednovanju hodo- 

U čašća možemo susresti različite stavove. A. 

N. Terrin navodi tri moguća pristupa: 1. govoriti 

o hodočašću znači na neki način pokušaj povratka 

na zastarjeli, sanjajući, čudni način govora 

pogodan za propagiranje pučke pobožnosti; 2. 

govoriti o hodočašću može značiti govoriti o posebnom 

obliku organiziranog turizma koji nastoji 

pružiti posebne ugođaje i doživljaje na mjestima 

gdje se Bog objavio ili pokazao, a u svrhu 

izlaska iz sivila svakodnevnice; 3. govoriti u metaforičkom 

smislu kao hodočašće duše (peregrinatio 

animae) ili kao duboka težnja ljudske duše 

koja traži Boga koji se skriva u smislu izreke: Nemirno 

je srce naše… (Inquietum est cor nostrum...) 

Hodočašće treba shvatiti 

kao jedan jak simbol i izraz 

egzistencijalnog traženja, kao 

sredstvo koje može ponoviti 

sve parabole vjerskog iskustva i 

prevesti svijet religije u živi svijet, 

svijet ljudi na putu, ljudi koji traže 

svoj identitet u svoj njegovoj 

zamršenosti. 

Hodočašće u odnosu na različite kulture treba 

ponovno vrjednovati i to tako da svako religiozno 

iskustvo ponajprije pokušamo vrjednovati 

onako kako ta ista religiozna iskustva bivaju 

shvaćena u samom poimanju hodočasnika, zadržavajući 

njihov izričajni okvir, ali i način kako 

ga shvaća komparativna povijest religija. Kritička 

je analiza potrebita, ali ona mora voditi računa 

o povijesnoj situaciji. Fenomen hodočašća 

treba promatrati u njegovoj stvarnoj biološkoj, 

antropološkoj i kozmičko-soteriološkoj dimenziji. 

Religija ne postoji izolirano pod staklenim 

zvonom (in vitro), nego se ostvaruje polazeći od 

antropoloških i kozmoloških okolnosti i datosti, 

koje se posebice u hodočašću mogu primjetiti. 

Hodočašće treba shvatiti kao jedan jak simbol i 

izraz egzistencijalnog traženja, kao sredstvo koje 

može ponoviti sve parabole vjerskog iskustva i 

prevesti svijet religije u živi svijet, svijet ljudi na 

putu, ljudi koji traže svoj identitet u svoj njegovoj 

zamršenosti. U tom smislu svi ljudi trebaju 

biti „hodočasnici“, kako bi mogli živjeti i zaživjeti 

svoje religiozno iskustvo, da bi mogli i uspjeli 

ostati „religiozni“ i uzmogli znati gledati preko 

ovozemaljskog obzorja. 

Pastoralna teologija u proučavanju hodočašća 

treba izbjegavati manihejsku napast da dijeli 

vjeru od Boga objavljenu u božanskoj čistoći od 

religije kao nečega posve ljudskog, kako to čini 

K. Barth. Kršćanska je vjera konačno objavljenje 

samoga Boga i odgovor na istu objavu u osobi 

Isusa Krista, i u tome bitno različita od svake religije 

ne može nego utjelovljivati se u ljudske načine 

izražavanja vezane za jezik, prostor i vrijeme. 

19

20 

U tom smislu i hodočašća u kršćanstvu moraju 

biti pozitivno vrjednovana. Hodočasnik ne smije 

biti promatran kao neki znatiželjan turist koji se 

želi zabaviti, niti također kao neki naivan vjernik 

koji ne shvaća svu dubinu svoje vjere, nego 

pokušava preko hodočašćenja pronaći lijek svojim 

nesrećama. U kršćanstvu sveta mjesta, stara 

i nova, planetarnog, međunarodnog, narodnog 

ili pokrajinskog, tj. lokalnog značaja, tvore određenu 

religioznu geografiju ili geografiju svetišta, 

kako to ističe G. Imbrighi. 

Hodočašće u neko svetište omogućuje dodir 

s božanskim. Postoji opasnost da se ono bitno 

zasjeni nečim drugim, da u prvi plan izbije mirakulistički 

(traženje čudesa) i karizmatski element 

(traženje posebnih duhovnih doživljaja) na štetu 

onoga bitnog, a to je jačanje vjere preko simbolizma 

i uspomene na ono što se zbilo (ukazanje, 

pomoć u općoj pogibelji, našašće slike ili kipa, 

itd.). Tome doprinosi i turističko banaliziranje 

hodočašća i svetišta, koji onda bivaju osiromašeni 

u svojoj posredničkoj, simboličkoj i transcendirajućoj 

funkciji. 

Pastoral hodočašća 

Poslije godina kritike u kojima se činilo da 

će hodočašća nestati ona su ponovno naprosto 

buknula novom snagom, zahvaljujući raznim 

uzrocima. Prije svega to trebamo promatrati u 

okviru novog i neočekivanog procvata pučke 

pobožnosti. Uočivši već početkom sedamdesetih 

godina da je pučko izražavanje vjere sastavni dio 

dvijetisućljetne kršćanske tradicije, crkveno učiteljstvo 

je brzo reagiralo. Tako već 1973. biskupi 

Kampanije ističu kako „hodočašća imaju važnu 

ulogu u pobožnosti i religioznosti kršćanskog 

naroda.“ Još daleke 1936. Kongregacija za Koncil 

određuje propise koji će očuvati doista religiozan 

značaj hodočašća. Papa Pavao VI. oglasio 

se već 1965. na kongresu upravitelja svetišta u 

Italiji, ističući zaista integrativnu ulogu svetišta 

u pastoralnom životu. Biskupi Latinske Amerike 

1976. u dokumentu o pučkoj religioznosti govore 

i o hodočašćima. Hrvatski su biskupi također 

svojim učiteljskim djelovanjem i pastoralnim 

angažmanom mnogo pridonijeli kako oko napretka 

samih hodočašća, tako i oko njihova sve 

pozitivnijeg vrjednovanja. 

Premda hodočašća katkad 

pokazuju nedostatke prave 

kršćanske vjere, treba ih 

iskoristiti kako bi se kršćanski puk 

usredotočio na sigurnu pobožnost 

prema Isusu Kristu, Sinu Božjemu 

Spasitelju. 

R. Laurentin 1977. objavljuje knjigu suvremenim 

hodočašćima u Lurd, u kojoj dokumentirano 

iznosi mnoge važne podatke o pastoralu 

hodočašća: priprava za obraćenje za cijeli život, 

katehetski program, odlučujući utjecaj na obnovu 

obreda slavljenja bolesničkog pomazanja, 

prihvaćanje bolesnih i zapostavljenih, pokore 

itd. Pastoralno djelovanje u Lourdesu izbjegava 

suprotstavljanje vjere i religije nastojeći pronaći 

način da se hodočašće ne svede na puki i zatvoreni 

obredni formalizam ili na nekakav izraz elitarističke 

vjere. 

Papa Ivan Pavao II. hodočasteći po marijanskim 

svetištima diljem svijeta neprestano je naglašavao 

važnost hodočašća. Tako 31. 1. 1979. 

u homiliji u meksičkom marijanskom svetištu 

Zapopán naglašava potrebu jačanja pastoralnog 

rada u marijanskim svetištima - preko prikladnih 

liturgijskih sla vlja, propovijedi i kateheze, 

brige za sakrament pokore i odbacivanje mogućih 

iskrivljenih oblika pučke pobožnosti. Hodočašća, 

makar katkad pokazuju nedostatke prave 

kršćanske vjere, treba iskoristiti kako bi se kršćanski 

puk usredotočio na sigurnu pobožnost 

prema Isusu Kristu, Sinu Božjemu Spasitelju. 

Papa naglašava potrebu trinitarne, kristocentrične 

i eklezijalne orijentacije svake pučke pobožnosti 

prema učenju pobudnice Pavla VI. Marialis 

Cultus (25-27). Svećenici koji upravljaju svetištima 

trebaju se potruditi pronaći način prikladne evangelizacije. 

Tako postavljen pristup svetištima, posebno 

onim marijanskim, i hodočašćima sigurno će umanjiti 

i primjedbe odijeljene braće kršćana u pogledu 

marijanske pobožnosti. 

Na kraju evo nekoliko odrednica za pastoral hodočašća: 

1. prevladati kontrast između hodočasničkog 

zanosa i svakodnevnog života; 2. hodočašća nisu niti 



smiju biti konkuriranje svakodnevnom kršćanskom 

životu u župi; 2. prihvatiti hodočašće kao istinsko i 

iskreno življenje vjere; 3. evangelizirati hodočašće; 4. 

dobro pripremiti i animirati hodočašća; 5. usmjeriti i 

povezati pučku pobožnost s liturgijom; 6. marijanska 

hodočašća shvaćati i pripremati kao put Crkve s Marijom 

hodočasnicom na putu u susret Kristu i ovdje 

i u vječnosti. 

Zaključno 

Hodočašće je kao fenomen nazočno u mnogim 

religijama. To posebno ističu fenomenolozi 

religije, komparativni povjesničari religija i antropolozi. 

U svakom je hodočašću najhitnija težnja 

susresti ono transcendentalno, božansko. 

To može biti u svrhu traženja pomoći i zaštite, ali 

i u svrhu zahvale ili pokore. U različitim jezicima, 

narodima i razdobljima pojavljuju se različiti 

izrazi za ono što nazivamo hodočašćem. Tako 

i u Novom zavjetu imamo nekoliko izraza koji 

naglašavaju našu privremenost ovdje na zemlji 

i našu usmjerenost na vječnu domovinu. Danas 

je Crkva svjesna velike pastoralne važnosti hodočašća, 

no ne zaboravlja i određene nedostatke 

o kojima je i crkveno učiteljstvo više puta progovorilo. 

U pastoralnom pristupu hodočašćima 

trajno treba imati na umu da su hodočašća vrlo 

važna i potrebita u životu naroda Božjega. Posebice 

treba dobro pripremati pastoral sakramenata 

pokore, euharistije i bolesničkog poma zanja u 

svetištima. q 

21

22 

Hodočašće hrvatskih branitelja i njihovih obitelji 

piše: Luka PROLIĆ 

organizaciji udruga proizašlih iz Domovin- 

U skog rata s prostora Splitsko – dalmatinske 

županije i Bosne i Hercegovine te Svetišta Čudotvorne 

Gospe Sinjske po prvi put priređeno je 

hodočašće hrvatskih branitelja i članova njihovih 

obitelji Gospi Sinjskoj 8. kolovoza 2009. godine. 

Hrvatski branitelji s članovima svojih obitelji 

hodočastili su Čudotvornoj Gospi Sinjskoj hodnjom 

iz više smjerova. Jedna skupina kretala se 

iz mjesta Gaz kod Trilja putem kuda je išla Gospina 

slika iz Rame u Sinj. Druga je išla iz Hrvaca 

krenuvši ispred spomenika poginulim redarstvenicima 

u Domovinskom ratu, nakon paljenja 

svijeća i molitve za poginule. Hodočasnici iz 

okolice Splita okupili su se u kapelici Sv. Križa 

na Dračevcu gdje su se pomolili za poginule 

pripadnike 4. gardijske brigade i uputili prema 

Sinju. Sve tri povorke hodočasnika objedinile 

su se pri ulasku u Gospin grad i u koloni ušle 

u Svetište, a na čelu su im bili državni stjegovi, 

a potom stjegovi ratnih postrojbi kao i stjegovi 

braniteljskih udruga. 

Branitelji iz Republike Hrvatske na misnom 

slavlju svojoj nebeskoj majci prinijeli su dar koji 

je izradio umirovljeni časnik HV-a Andrija Vučković, 

a predao Svetištu 100 % -tni HRVI Mićo 

Šego. Branitelji iz Bosne i Hercegovine kao dar 

prinijeli su svijeću. 

Planira se da hodočašće hrvatskih branitelja 

i članova njihovih obitelji ubuduće bude svake 

godine. q 



23

24 


Kapele i kapelice Gospe Sinjske 

piše: fra Zvonko TOLIĆ 

pobožni je narod znao zahvaljivati za primljene i očekivane milosti 

na različite načine – to svjedoče i mnoge kapele i kapelice u 

čast Majci, sagrađene po različitim kutcima domovine ili po svijetu 

vetište Čudotvorne Gospe Sinjske danas zauzima 

svoje časno mjesto u religioznosti hrvatskog 

naroda te je, uz Mariju Bistricu i u novije 

vrijeme Međugorje, najpoznatije i najposjećenije 

Marijino svetište Crkve u Hrvata. Odanost naroda 

Majci Mariji i Marijini čudesni zahvati u osobnim 

sudbinama i nacionalnoj povijesti i u Sinju 

se prelijevaju i događaju već stotinama godina. 

Nije to samo znamenita godina 1715., već i vrijeme 

prije kad je narod napuštao pradjedovska 

ognjišta, ali ne i Marijinu sliku i uzdanje u nju. 

To je i cijelo vrijeme poslije, u duboku uvjerenju i 

proživljenu iskustvu Gospine blizine. 

Pobožni je narod znao zahvaljivati za primljene 

i očekivane milosti na različite načine. 

Neki su, osobno ili zajednički, znali ostavljati i 

vidljive tragove svoje zahvalnosti. To svjedoči i 

zlatni ures na Gospinoj slici, kao i mnogi milodari. 

To svjedoče i mnoge kapele i kapelice u čast 

Majci, sagrađene po različitim kutcima Domovine 

ili po svijetu gdje se u srcu nosi Domovina i 

ono što je stvaralo ponos i snagu na ognjištima 

pradjedova, a u tuđini svjetlo u mraku tuđine i 

nepoznatog. Mjesta molitve koja su ostavljali u 

Domovini i na čijim su se izvorima snage napajali 

bili su im snaga u tuđini, dašak i kutak Domovine, 

bez kojega nisu znali ni mogli živjeti. 

ovom ću se radu koristiti terminima kapela 

U i kapelica. Kapela se odnosi na sve izgrađene 

objekte u koje se može ući, a kapelica na sve 

usputne izgrađene objekte manjih dimenzija i u 

koje se ne može ući. Ovdje spomenute kapele i 

kapelice imaju svoju povijest i dubok razlog nastanka. 

Do zanimljivih razloga nastanka nastojao 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. S 

sam doći i, ono što je relevantno, ukratko ispričati. 

Ovdje neću spominjati crkvu u Sinju koja se 

gradila 1699.-1712. i kasnije više puta obnavljana 

niti crkvicu na sinjskoj tvrđavi, „na Gradu“, sagrađenu 

1887., jer mi je intencija obraditi kapele 

i kapelice izvan Sinja. 

Ovdje su popisane one za čije sam postojanje 

saznao. Neka i ovaj popis bude poziv onima koji 

budu čitali ovaj tekst da nam jave o postojanju 

ovdje nespomenutih. Ove koje su popisane pokazuju 

samo djelomičnu povijest nastanka: tamo 

gdje sam uspio doći do motiva i konkretne milosti 

koja je potaknula gradnju, to sam rado iznio. 

Za neke je kapelice dvojbeno kome su posvećene, 

jer postoje različiti podatci i nema nikakvih 

čvršćih saznanja da su posvećene Gospi Sinjskoj. 

Tako npr. kapelicu u Kozici na Osoju fra Josip 

Soldo (Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja 

– Šematizam, Split 1979.) spominje kao kapelicu 

Gospe Sinjske. Međutim, nigdje drugdje, pa 

ni u župi u pričama starijih župljana, ona se ne 

spominje kao kapelica Gospe Sinjske, tim više 

što današnje stanje to ne može ničim sugerirati. 

Također postoje indicije da u Portlandu (Oregon, 

SAD)) postoji kapelica Gospe Sinjske, ali za to 

nemam čvrste potvrde. 

Ovdje također ne spominjem niti planove 

gradnje bazilike Gospe Sinjske u Buenos Airesu, 

čiji su nacrti već bili pripravljeni, ali nažalost 

nisu ostvareni. 

Većina podataka kojima se koristim rezultat 

su osobnoga terenskog istraživanja i doznavanja 

činjenica ili od izravnih sudionika ili od najbližih 

potomaka i svi su podaci provjereno točni. 

25

26 

Kapele i kapelice su opisane abecednim redom, 

najprije one u Domovini, pa one u inozemstvu. 

Kapele Gospe Sinjske 

Čačijin Dolac 

Kapela Gospe Sinjske u Čačijinu Docu (Župa 

Bajagić-Obrovac) sagrađena je po nacrtu ing. 

Ante Baraća i svečano ju je blagoslovio nadbiskup 

Frane Franić 2. svibnja 1972. godine za 

župnikovanja fra Josipa Smolje. Kamena je kapela 

dimenzija 6x4 m te ima zvonik na preslicu s 

jednim zvonom. Ograđena je 60-ak cm visokim 

kamenim zidom. Kapela je u liturgijskoj funkciji 

te se u njoj redovito održava služba Božja. Iznad 

ulaznih vrata nadograđena je betonska nadstrešnica 

čija je funkcija bila sasvim profana: služila 

je kao autobusna postaja i sklonište od kiše. Ta 

nadstrešnica estetski devastira skladnost kamene 

i sakralne građevine. 

Zanimljiva je povijest gradnje ove Gospine 

kapele: tijekom Druguoga svjetskog rata, a u 

opravdanom strahu od pogroma koji se tada događao 

po Cetinskoj krajini, pobožni je puk, dočekujući 

njemačke i talijanske vojnike u travnju 

1942. godine, molio okupljen na sredini sela oko 

Gospine slike koja je bila na jednom kamenu, da 

ih Gospa sačuva od pokolja i uništenja sela. Dok 

se iz susjednih sela dizao dim sa zgarišta i dopirali 

jauci zbog mnoge nevino prolivene krvi, 

jedino oružje u rukama naroda s kojim su dočekali 

vojsku bila je krunica. Zapovjednik vojske, 

nakon kratka odmora na kamenu na kojem je 

bila Gospina slika, naredio je vojsci da ide dalje, 

bez onog zla što se događalo prije i kasnije 

u susjednim selima. Njemački su i talijanski vojnici, 

vidjevši strah i molitvu djece i starih, prošli 

mjestom ne čineći zala. Događaj je bio duboko 

ukorijenjen u svijesti pobožnog puka kao milosni 

Gospin zagovor da se narod zavjetovao da 

će baš na tome mjestu sagraditi Gospinu kapelu 

kao zavjet i znak zahvalnosti za primljene milosti, 

sačuvane živote i ognjišta. Zbog toga je dva- 



desetak obitelji iz sela, koliko ih je tada živjelo, 

ispunilo zavjet i 30 godina kasnije sagradili su 

kapelu uz kamen na kojem je bila Gospina slika 

okružena žarkim molitvama i jecajima njezine 

djece. O tim je događajima izvijestila Marija, list 

za Marijine štovatelje, u svom lipanjskom broju 

1972. godine. 

U kapeli se nalaze oltar, Gospina slika i barjak. 

Srebrni okvir za sliku dala je izraditi Sonja 

Čačija 1974. godine. 

Korušce 

U Župi Lećevica u zaseoku Korušce nalazi se 

mala kapela dimenzija 3,20x2,60 m. Sagrađena 

je 1914. godine. O tome nam svjedoči natpis na 

unutarnjem oltaru s nebnicom u obliku kolone. 

Na prednjoj ploči unutarnjeg oltara nalazi se 

natpis: NA ČAST MAJCI BOŽJOJ I USPOMENU 

STRAŠNOG RATA POSTAVIŠE ŽUPNIK O.F.T I 

ŽUPLJANI G. G. 1914. O.F.T je o. Frano Tonković 

iz Podbablja, koji je bio župnik 1913.-1918. godine. 

Iznad oltara na nebnici nalazi se natpis: POD 

TVOJU OBRANU UTIČEMO SE SVETA BOGO- 

RODICE. Kao što je vidljivo iz natpisa spomen 

ploče, kapela je podignuta kao zavjet zaseoka 

Korušci Gospi Sinjskoj da ih očuva od strahota 

Prvoga svjetskog rata. 

Godine 1927., o čemu svjedoči uklesana godina, 

sagrađen je zvonik na preslicu u koji je 

postavljeno zvono 1931. godine. Na zvonu se s 

prednje strane nalazi reljefni lik Marijina uznesenja, 

a sa stražnje strane natpis: POBOŽNI NA- 

ROD GOSPI SINJSKOJ GOD. 1931. SALIO A. 

BLAZINA ZAGREB. U to vrijeme župnik je bio 

fra Jozo Borković iz Sinja. Kapelica je ograđena 

zidom dugim 12x10 m i visokim 1,20 m. Iza 

kapele nalazi se vanjski oltar, na kojem se sveta 

misa služi jednom godišnje, u prvu nedjelju nakon 

Velike Gospe. 

Bengalija /Indija 

Širitelj Kristova evanđelja isusovac sluga 

Božji o. Ante Gabrić bio je veliki štovatelj Gospe 

Sinjske, ali i širitelj njezine slave. On je darovima 

Gospinih štovatelja i vjernika sinjske župe počeo 

graditi kapelu Gospe Sinjske 1975. i završio je u 

siječnju 1976. godine. Kapela je u filijalnoj postaji 

Dasnumber, koja pripada župi Kumrokhali 

(Maria Polly). Kada je o. Gabrić 11. rujna 1976. 

posjetio sinjsko Svetište, rekao je ispred Gospina 

27

28 

oltara: „ Ti si, Gospe, sagradila sebi dom u Indiji, a 

ne ja. To su ovi vjernici koje si Ti odgojila i potakla 

da se sjete onih koji vape i žele da vide i osjete svjetlo 

Evanđelja.“ 



U jednom pismu svom rođaku fra Nikoli Gabriću 

od 24. kolovoza 1982. piše: “Sjedim u maloj 

kapelici pred slikom drage Sinjske Gospe. Ovo je njezin 

mali Sinj u Bengaliji. I kapelica i slika dar su Sinja, 

dar dobrog i revnog mojeg rođaka fra Nikole...” 

Poslije smrti o. Ante Gabrića puno je toga u 

misiji u vezi sa štovanjem Gospe Sinjske zamrlo. 

Uz to velik dio župe često je stradavao u poplavama. 

O. Gabrića naslijedio je sadašnji župnik 

vlč. Sylvester Xavier koji je obnovio kapelu. Na 

žalost, danas se u njoj više ne nalazi Gospina slika. 

Kapelice Gospe Sinjske 

Brnaze 

Na glavnoj cesti, na ulazu u zaselak Mandaci 

nalazi se kapelica koja je sagrađena i svečano 

blagoslovljena uoči svetkovine Velike Gospe 14. 

kolovoza 1938. godine. Kapelica je sagrađena 

kao zavjetni dar Ivke Čarić. Više je puta obnavljana. 

Posljednji je put obnovljena 2009. godine 

zauzimanjem fra Frane Pupića. Tada je ispred 

kapelice uređen i mali perivoj. 

Čuklić 

Na Kamešnici u predjelu Dolac iznad sela 

Tribić, u livanjskoj župi Čuklić, sagrađena je na 

hodočasničkom putu Gospina kapelica koju je 

svečano blagoslovio vojni kapelan fra Ćiro Lovrić 

10. kolovoza 2008. godine. Kapelica se nalazi 

na putu kojim mnogi Livnjaci hodočaste u 

Sinj. Posvećena je Gospi Sinjskoj, premda se u 

njoj nalazi kip Bezgrješnog Začeća. Sagrađena je 

dobrovoljnim prilozima kao znak zahvalnosti i 

zavjet mještana sela Tribić i Ćosanlije, ali i cijele 

župe Čuklić za sva buduća hodočašća Gospi 

Sinjskoj. 

Drvenik 

Kapelica posvećena Gospi Sinjskoj nalazi se 

na zapadnoj strani otoka Veli Drvenik, na pogledu 

na mali Drvenik, na punti Kalebinjaka. 

Katkad se spominje i kao kapelica svetog Ivana, 

a katkad i kao kapela posvećena svetom Nikoli. 

Dao ju je sagraditi, kao svoj zavjetni dar u bolesti 

i za šest operacija koje je imao za vrijeme 

iseljeničkih dana u Americi Frane Lučin “Balan” 

pok. Josipa 1930. godine. Za vrijeme borbe 

s bolešću u Americi, njegova je supruga Frana 

dobila je pismo u kojem joj spominje svoj zavjet. 

29

30 

Ona je posao povjerila Franinu bratu Vjenceslavu 

“Centu”. Kameni križ na kapelici isklesao je 

Franin sin Josip. U Kapelici se nalazio mali oltarić 

Gospe Sinjske. Na žalost, prije 50-ak godina 

kapelica je devastirana, križ polomljen, a unutrašnjost 

kapelice porušena te se i danas nalazi 

u takvu stanju. 

Gala 

Kapelica se nalazi na sredini sela kod zaseoka 

Boškovići. Na žalost, ne postoje pisani tragovi 

kada je kapela sagrađena, ali sigurno prije 1922. 

godine, jer u listu „Gospa Sinjska“ nakon toga 

nema nikakva spomena o izgradnji, što je veoma 

teško povjerovati da nije zabilježeno. Kako je kapelica 

uz cestu, izgradnjom i podizanjem razine 

sadašnje suvremene prometnice 1983. godine, 

ostala je gotovo ukopana i nevidljiva uz cestu te 

je bilo nužno da se cijela kapelica premjesti na 

razinu ceste. To je učinjeno u čast dolaska Gospine 

slike u župu 1987. godine zauzimanjem župnika 

fra Stipe Šušnjare i te je godine kapelica 

posljednji put obnavljana. Na svodu se nekoć 

nalazio križ i vjerojatno godina izgradnje, ali je 

križ otučen, kao i mogući natpis. 

Glavina Donja 

U zaseoku Grančići sagrađena je i blagoslovljena 

na blagdan Gospe od zdravlja 21. studenog 

1993. godine kapelica Gospi Sinjskoj. Na natpisu 

u kapelici stoji natpis: ČUDOTVORNA GOSPE 

SINJSKA I SVETI ANTE, MOLITE ZA NAS, što 

može sugerirati da je posvećena i Gospi i svetom 

Anti. Također kao okolnost koja može navesti na 

pogrešan zaključak jest činjenica da se tu slavi 

sveta misa na blagdan Gospe od zdravlja. Blagoslov 

je bio na Gospu od zdravlja i zbog praktičnih 

razloga je ostao taj termin slavlja, jer se u susjednoj 

župi Proložac svečano slavi svetkovina 



Velike Gospe. Kapelica je sagrađena kao zavjetni 

dar Ivana Grančića Kumića. On se, naime, nakon 

Drugoga svjetskog rata, krijući se od komunističke 

odmazde i u opravdanu strahu za vlastiti 

život, zavjetovao Gospi Sinjskoj da će, ako 

ostane živ, sagraditi kapelicu Njoj u čast. Stvaranjem 

samostalne Hrvatske počeo je Kumić 1991. 

godine graditi kapelu. Susjedi, prijatelji i rođaci, 

videći to, solidarno su se uključili svojim radom 

ili darom. Kapelicu je blagoslovio gvardijan fra 

Vinko Prlić. 

Grab 

U Grabu se, na predjelu zvan Gaz, nalazi kapelica 

koja se sagrađena i svečano blagoslovljena 

na blagdan svetog Ilije 20. srpnja 1924. godine. 

Blagoslovu je nazočilo oko 2000 vjernika koji su 

išli u procesiji od župne crkve, uz svečano pjevanje, 

zvonjavu i pucnjavu mužara, u nacionalnom 

zanosu okićeni barjacima. Velika žega toga dana 

nije narod spriječila da ostane cijelo vrijeme svečanosti, 

sve do blagoslova Gospinom slikom. Na 

kapelici je natpis: SVETA BOGORODICE, MOLI 

ZA NAS. Zanimljivo je da se u izvješću s tog skupa 

spominje kako „malo iza ovoga slavlja, pala nam 

je poslije duge suše obilna kiša! Hvala Ti, naša dobra 

Gospe!“ 

Kapelica je obnovljena 1995. za župnika fra 

Ivana Norca Kljaje. Zauzimanjem župnika fra 

Duška Botice 19. kolovoza 2007. godine, u prigodi 

u kojoj se već tradicionalno u prvu nedjelju 

poslije Velike Gospe na Gazu slavi Gospina 

osmina, u kapelicu je postavljena brončana statua 

Gospe Sinjske, rad i dar akad. kipara Stipe 

Sikirice. Tada je priređeno i veliko misno slavlje 

za darovatelja i sve štovatelje. 

Husina jama 

Na planini Kamešnici jama zvana Husina 

stratište je nevine krvi. Zbog stravične odmazde 

nad tisućama žrtava, bez suda i presude, jama je 

mjesto koje još uvijek krije mnoge tajne i u koju 

su mnogi živi bačeni da umru što strašnijom 

smrću. Ona je postala grobnica i simbol mnogih 

sličnih i još neotkrivenih, neobilježenih stratišta. 

Gospa je tada bila snaga žrtvama da očuvaju dostojanstvo 

i ponos. Gospa i danas kao živi svjedok 

bdije nad zlogukom tišinom što odzvanja 

jače od bilo kakvih zvona. I danas ta tišina budi 

neke. I danas je bučna da im ne da mira. 

U pijetetu i poštovanju prema žrtvama o kojima 

se u olovna vremena nije smjelo ni misliti 

pored jame, zauzimanjem fra Bože Norca Kljaje 

i uz pomoć dobrotvora, uz mnoštvo svećenika 

i vjernika, završena je i blagoslovljena kapelica 

Gospe Sinjske 27. listopada 2002. godine, a nad 

jamom je podignut križ. Kapelica je sagrađena 

31

32 

prema nacrtima kipara Marka Gugića. Isti je kipar 

izradio i brončani reljef 40x80 cm. Na njemu 

se nalazi i citat proroka Izaije: „Izbacit će zemlja 

svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti 

onih koji su na njoj poklani“ (Iz 26, 21). 

Koprivno 

U selu na glavnoj cesti, u zidu privatnog posjeda 

Milijan Ramljak sagradio je kapelicu kao 

svoju zahvalnost i zavjet Gospi Sinjskoj. U kapelici 

se nalazi Gospina slika, a na kapelici je godina 

izgradnje, 1993. 

Lovreć 

U župi Lovreću kapelica Gospe Sinjske nalazi 

se ispred mjesnog Doma zdravlja, ispod groblja 

na glavnoj prometnici. Blagoslovljena je 12. 

svibnja 1933. godine. Sagradili su je župljani na 

poticaj bivšeg sinjskog, a tada lovrećkog župnika 

fra Josipa Šimića. Kapelica je obnovljena 1974. 

godine za župnika fra Metoda Latinca kada je 

ograđen prostor oko nje. 

Nova Sela na Cetini 

Ova kapelica Gospe Sinjske sagrađena je i 

blagoslovljena 15. kolovoza 2001. godine. Nalazi 

se na južnoj strani mjesnog groblja, a sagradila 



ju je 2001. Dinka Lozančić kao ispunjenje zavjeta 

svog pokojnog supruga Jakova, koji je umro 

2000. godine. Živjeli su u Australiji, a Dinka danas 

živi u Omišu. Na kapelici nema nikakvih 

natpisa, a u njoj se nalazi slika Gospe Sinjske s 

bogato ukrašenim reljefnim okvirom. 

Otok 

U predjelu Klancu, na brdu iznad zaseoka Brčići, 

nalazi se kapelica sagrađena i blagoslovljena 

12. srpnja 1913. godine zauzimanjem i marom 

župnika fra Mije Kotoraša da „siromašnom težaku 

i ispaćenom čovjeku od žege i truda bude utjeha u 

danima kušnje i bolesti“. On je bio župnikom od 

1908. do 1917. godine. Zavjetna kapelica podignuta 

je u vrijeme teških životnih uvjeta i u vrijeme 

kad je politička napetost u svijetu eskalirala i 

prijetila sukobima težih razmjera. Tmurni dani i 

neizvjesna budućnost dodatno su poticali narod 

da traži utjehu i pomoć u One koja to može. 

Rupe 

Nasuprot mjestu na kojem se danas nalazi 

kapelica od davnine se nalazio križ, prema 

kojem se to mjesto i danas naziva jednostavno 

“Križ”. Ako danas pitate mještane Rupa, reći će 

vam da se kapelica nalazi na “Križu”. Sagrađena 

je krajem 1932. ili početkom 1933. godine. Sagradili 

su je mještani Jure Juko Barišić pok. Andrije 

i Nikola Paić-Majdić pok. Frane koji su se prije 

odlaska na bojišnicu u Prvome svjetskom ratu u 

Sinju zavjetovali Gospi Sinjskoj da će, ukoliko se 

vrate živi i zdravi iz rata, Njoj u čast sagraditi 

kapelicu u Rupama. Župnikom je tada bio fra 

Dominik Labor iz Drniša koji je bio župnik od 

1917. do 1941. godine. Tijekom Drugoga svjetskog 

rata kapelica je bila potpuno devastirana, a 

slika i križ uništeni. Temeljitu obnovu i današnji 

oblik kapelica je doživjela nakon Domovinskog 

rata. Valja napomenuti da se danas u kapelici nalazi 

slika Gospe od zdravlja, premda je kapela 

posvećena Gospi Sinjskoj. 

33

34 

Slivno Imotsko 

Na putu iz Slivna u Imotski na ulazu u zaselak 

Marinići nalazi se kapelica koju je 1896. godine 

izgradio Ivan Marinić, a dao ju je izgraditi fra 

Pavao Marinić kao svoj zavjetni dar. Župnikom 

je tada bio fra Bone Donelli iz Obrovca. Na portalu 

kapelice nalazi se natpis: ČUDOTVORNOJ 

GOSPI SINJSKOJ. 

Slivno Ravno 

U ovoj neretvanskoj župi u predjelu Raba nalazi 

se kapelica Gospe Sinjske sagrađena 1980. 

godine. Na obiteljskom je posjedu te je zavjetni 

dar danas pokojnih Grge i Ivke Dragobratovć. 

Split 

U samostanskom vrtu sestara klarisa, na samom 

dnu vrta s istočne strane samostana, nalazi 

se kapelica Gospe Sinjske, a sestre su je sagradile 

nakon Drugoga svjetskog rata. Na mjestu kapelice 

bila je dugo vremena Gospina slika koju 

je postavila na pokrajnji zid u vrtu i često pred 



njom molila pok. s. Bernardina od Isusa (1896.- 

1970.), kada je došla u samostan 1925. godine. 

Rodom je iz Jasenskog. 

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata prilikom 

bombardiranja jedna je bomba dosta urušila nosivi 

samostanski zid, ali ne i mali zidić na kojem 

je ostala neoštećena Gospina slika. Sestre je to 

još više potaklo na pobožnost Gospi Sinjskoj te 

su same sagradile kapelicu čija je gradnja bila završena 

na blagdan Male Gospe 8. rujna 1956. 

Studenci 

Kapelica se nalazi na jugoistočnom dijelu 

zida oko župne crkve svetog Ilije i mjesnog groblja. 

Sagrađena je 1892. godine kao zavjetni dar 

obitelji Bilić Džakula. Prilikom rekonstrukcije 

ceste te gradnjom nogostupa i uređenja okoliša 

crkve, za vrijeme župnika fra Frane Bilokapića 

godine 1997. i 1998., kapelica je 1998. izmještena 

malo južnije. Posvećena je Gospi Sinjskoj, ali je 

za obnove u kapelicu postavljen jedan drugi Marijin 

kip. U njoj je do obnove bila Gospina slika. 

Svinišće 

Kapelica se nalazi odmah pored župne crkve 

i župne kuće. Sagrađena je kao zavjetni dar 

župljanina Joze Mušca. Na žalost, nigdje nema 

zapisane godine izgradnje, ali se to, prema obiteljskoj 

usmenoj predaji i svjedočanstvu nasljednika 

Zorana Mušca, dogodilo u ožujku 1927. godine. 

Jozo Mušac, austro-ugarski vojnik koji se 

tijekom 1917. godine borio na talijanskom bojištu 

na rijeci Soči, zavjetovao se Gospi Sinjskoj da 

će joj sagraditi kapelicu ako se vrati živ iz rata. 

Taj svoj zavjet povjerio je svojim suborcima. Zna 

se da je jedan vojnik te nakane izrugivao. Nije 

ostalo poznato kako su se drugi vojnici odnosili 

prema tom zavjetu. Taj je vojnik veoma brzo nakon 

toga poginuo od granate, a ostali vojnici iz 

ratne postrojbe također su tragično završili i niti 

jedan se nije živ vratio kući. Jedini je na životu 

ostao Jozo. To se duboko urezalo u njegovu svijest 

te je ispunio zavjet i sagradio kapelicu. Sjećanje 

na tu milost ni danas nije izblijedilo u svijesti 

Jozinih potomaka. Njegov sin Ivan nedavno je 

preminuo, a obiteljska kapelica će, uz suglasnost 

obitelji biti premještena nekoliko metara istočnije 

zbog proširenja ceste koje je trenutno u tijeku. 

Tada se planira urediti i prostor oko premještene 

kapele. 

35

36 

Svratok/Bogdanovići 

Ovo je selo zaista raritet po broju kapelica 

Gospi Sinjskoj. U selu Svratok koji se danas zove 

Bogdanovići nalaze se četiri kapelice nekoliko 

stotina metara udaljene jedna od druge! Ovdje 

ih nabrajam kronološkim redom kako su nastajale. 



Špiro Jurić je u znak zahvalnosti i molitve 

dao kao svoj zavjetni dar sagraditi godine 1931. 

kapelicu Gospe Sinjske koja je blagoslovljena 9. 

listopada 1932. godine. To je učinio u svojoj 31. 

godini života za milost ozdravljenja u mladosti 

te zbog ranog umiranja njegove djece. Na njoj se 

nalazi natpis: FALJEN ISUS. GOSPE SINJSKA 

MOLI ZA NAS. SPOMEN JURIĆ ŠPIRE U SI- 

NJU 1931. R MCM. Kapelica se nalazi na ulazu 

u zaselak Jurići, preko puta danas napuštene i 

ruševne škole. Dugo vremena poslije Drugoga 

svjetskog rata, dok selo nije opustjelo, kapelica 

je bila središnje mjesto okupljanja vjernika na 

Veliku Gospu. 

Ante je Ban 1970. godine sagradio kapelicu 

Gospe Sinjske na ulazu u zaselak Torlaci. Zavjetovao 

se da će Gospi sagraditi kapelicu ako se 

vrati živ iz Drugoga svjetskog rata. Nakon što 

su prošla teška poratna vremena, izvršio je svoj 

zavjet. Na kapelici je stajao natpis „Čudotvorna 

Gospa Sinjska“ iznad niše u kojoj se nalazi Gospina 

slika, a ispod niše bili su inicijali B.A. (Ban 

Ante). Godine 2008. kapelica je obnovljena te se 

na njoj više ne nalazi nikakav natpis. 

Na istoj cesti oko 400 m istočnije sagrađena 

je kapelica kao zavjetni dar Marka Perice, a izgradio 

ju je 1982. godine. Nalazi se na ulazu u 

zaselak Perice, gdje je nekoliko obiteljskih kuća 

koje su danas sasvim napuštene. Marko se također 

zavjetovao Gospi Sinjskoj da će sagraditi kapelicu 

ako se vrati živ iz Drugoga svjetskog rata. 

Brigu o kapelici vodi njegova kćerka Jela Perica 

koja živi u Solinu. 

Između tih dviju kapelica u zaseoku Biljaci 

Mile je Biljak nakon Domovinskog rata sagradio 

kapelicu na obiteljskom posjedu. Sagrađena je i 

blagoslovljena 19. srpnja 1998. godine. Milan je 

morao bježati i spašavati glavu nakon Drugoga 

svjetskog rata. Živio je u Argentini, a sada kao 

89-godišnji starac živi u Torontu u Kanadi. Na 

kapelici se nalazi križ, a izvana nema nikakvih 

drugih natpisa niti obilježja. U kapelici se nalaze 

dva uokvirena teksta. Jedan je tekst o povijesti 

Sinja i Svetišta, a drugi je zapravo spomen i motiv 

gradnje. U njemu stoji: „ Kapela – spomenik hrvatskim 

velikanima i ratnicima, koji su kroz stoljeća 

padali za hrvatsku državnost.“ U kapelici se nalaze 

križ, zvono, kip svetog Ante te slika Gospe Sinjske 

s bogato ukrašenim reljefnim okvirom. 

Tučepi 

U predjelu Kraj nalazi se kapelica Gospe Sinjske 

koju je 1882. godine podigao Šimun Šimić 

Mijin kao svoj zavjetni dar. Kapelica se nalazi na 

danas mjesnoj šetnici, pa je 1980-ih godina, zbog 

proširenja šetnice, premještena nekoliko metara 

sjevernije. U kapelici se nalazi Gospina slika uokvirena 

drvenim okvirom. 

Vidonje 

U župi Vidonje pored Metkovića, na predjelu 

Klačina, sagrađena je 1918. godine kapelica Gospe 

Sinjske. Sagradio ju je Marko Pratežina kao 

ispunjenje zavjeta Gospi Sinjskoj što se vratio živ 

iz Prvoga svjetskog rata. Kapelica je obnovljena 

1991. godine, a obnovio ju je Markov sin Ante. 

Na kapelici se nalaze metalna vrata, a u kapelici 

slika Gospe Sinjske. 

37

38 

Vinjani 

U zaseoku Rudeži sagrađena je 1911. kapelica 

Gospe od zdravlja kao zavjetni dar Jele 

Kukulj rođ. Rudež. Kapelica je znatno stradala 

u potresu 29. prosinca 1942. godine. Od tada je 

bila u ruševnu stanju. Kako je to obiteljska kapelica, 

obitelj Vlade Rudeža dala ju je obnoviti te 

je kapelicu kao kapelicu Gospe Sinjske svečano 

blagoslovio župnik fra Denis Šimunović 30. rujna 

2006. godine. U kapelici je slika Gospe Sinjske 

s bogato ukrašenim reljefnim okvirom. 

Vrdovo 

Kao i kod Husine jame i zbog nevinih žrtava 

u nju bačenih na Vrdovu je, na kamešničkom dijelu 

župe Hrvace, 2008. u spomen na žrtve Kurbegove 

jame podignuta i blagoslovljena kapelica 

u čast Gospe Sinjske. U njoj se nalazi statua Marijina 

lika. Kapelica je podignuta zauzimanjem 

župnika fra Frane Bilokapića. 

Zagvozd 

Godine 2001. bračni par Stipe i Mare Mušura, 

s četvero svoje djece, sagradili su na obiteljskom 

posjedu kapelicu u znak duboke zahvalnosti za 

mnoge milosti koje je Gospa isprosila njihovoj 

obitelji od 1950-ih godina do danas. Kapelica je 



blagoslovljena 15. kolovoza 2001. uz mnoštvo 

vjernika Zagvozda i okolnih župa. Duboka vjera 

u Gospinu pomoć u mnogo konkretnih slučajeva 

u svijesti obitelji je tako je očita da ona gradnju 

kapelice smatra samo malim znakom zahvalnosti 

Gospi za mnogobrojna dobročinstva. Oko kapelice 

uređen je u jesen 2009. perivoj. Za pretvaranje 

kamenjara u kapelicu i Gospin perivoj od 

2001 do 2009. godine obitelj je Mušura izdvojila 

znatna materijalna sredstva. 

Chicago 

U američkom gradu Chicagu, koji je u to vrijeme 

bio u veoma snažnoj ekspanziji i u koji su 

dolazili i mnogi Hrvati, 5. studenog 1906. godine 

osnovano je Dalmatinsko obiteljsko društvo Čudotvorne 

Gospe Sinjske. U Hrvatskoj misiji i crkvi 

svetog Jeronima ne nalazi se kapelica, ali se nalazi 

pokrajni oltar Gospe Sinjske koji je sagrađen 

1913. godine. Župnik je bio fra Leo Medić. Oltarnu 

sliku Gospe Sinjske naručili su braća Bradarić 

od jednog sinjskog umjetnika i donijeli je 

1913. godine. Oni su došli u Chicago početkom 

20. stoljeća. Od 1913. godine ta se slika nosi u 

procesiji ulicama grada Chicaga. U povodu 100. 

obljetnice osnutka društva 2006. godine sinjski 

su je alkari po prvi put u Chicagu svečano pratili 

U proslavi blagdana Velike Gospe i prigodnoj 

procesiji u Chicagu 2006. sudjelovala 

je i delegacija sinjskih alkara i njihovih 

momaka u punoj spremi. 

39

40 

ulicama. Inače procesiju sa slikom Gospe Sinjske 

u Chicagu službeno priznaje i grad Chicago 

kao najstariju gradsku procesiju koja se održava 

kontinuirano na jednome mjestu više od 100 godina. 

Sidney 

U hrvatskoj crkvi svetog Nikole Tavelića, sagrađenoj 

1984. i posvećenoj 15. studenog 1985. 

godine, nalazila se i pokrajnja kapelica nazvana 

„kutić Gospe Sinjske“. Bila je namijenjena pučkoj 

pobožnosti i paljenju svijeća. No, veoma je brzo 

taj prostor renoviran s nemogućnošću paljenja 

svijeća, jer su se od dima zacrnili ne samo zidovi 

„kutića“, nego i glavni crkveni strop, što je bilo 

sasvim nepraktično i neprikladno za uređeni 

sakralni prostor. Stoga je kapelica godine 1991. 

renovirana i posvećena Gospi Trsatskoj, a u prigodi 

700. obljetnice trsatskog svetišta. Voditelj 

hrvatske zajednice bio je fra Gracijan Biršić. Taj 

“kutić Gospe Sinjske” bio je obložen mramorom 

i na njemu ugravirana Gospina slika u izvornoj 

veličini s imitacijom sinjskog okvira. Za „kutić“ 

se, uz fra Gracijana, posebno brinuo Miro Ćurković. 

Uređenje „kutića“ financirali su Gospini 

pobožnici, ne samo podrijetlom Sinjani. Gospin 

barjak, transparent i Gospinu sliku svake godine 

u procesiji na svetkovinu Velike Gospe nose 

mladići koji potječu iz obitelji Sinjana. To svećenik 

svake godine pomno istakne. q 

Barjak Gospe Sinjske koji svake godine u 

procesiji Velike Gospe u Sydneyu nose 

mladići koji potječu iz obitelji doseljenih 

Sinjana. 


SVJEDOČE STIpE I MARIJA MUŠURA 

Razgovarao: fra Zvonko TOLIĆ 

Obitelj Stipe i Marije Mušura izgradila je 2001. godine kapelicu Gospe Sinjske 

u Zagvozdu. Prošle je godine cijeli prostor oko kapelice neobično bogato 

i lijepo uređen. Što ih je sve potaklo na taj pothvat koji je zahtijevao i 

znatna materijalna sredstva, nastojali smo doznati u razgovoru sa Stipom i 

Marijom koji smo vodili kraj kapelice. 

● Recite nešto o svojoj obitelji. 

● Zovem se Marija Mušura. Ovo je moj muž Stipe. 

Imamo četvero djece: jednog sina i tri kćeri. 

Sin je oženjen i ima dvoje djece. I kćeri su nam 

sve udane i imaju svoje obitelji. Jedna ima četvero 

djece, druga troje, a treća dvoje. Ja i moj 

muž Stipe došli smo u Split 1954. godine sa svojim 

sedmomjesečnim djetetom. Imali smo teške 

uvjete života u Zagvozdu pa smo odlučili potražiti 

posao i bolji život u gradu. Bili smo podstanari, 

često mijenjali mjesta stanovanja. Tako smo 

došli i na Kocunar u jednu baraku koja nije imala 

ni vrata ni prozora. Naši su sustanari bili miševi 

i gušteri, ali se nismo predavali. 

Vjera nam je sve i zbog vjernosti 

Bog nas je nagradio blagoslovom: 

našoj djeci i unucima ide dobro 

u životu, a ja vjerujem da je tu na 

djelu čudesna Gospina pomoć. 

Bogu hvala i Gospi, nikome od njih 

ništa ne fali, a ni nama. 

● Čime ste se bavili u životu? 

● Stipe je radio u poduzeću nakupa 40 godina, 

a ja sam radila na pazaru 35 godina. Obrađivala 

sam tuđe zemlje, radila na TTTS-u. Kupovala 

sam i prodavala i tako stjecala osnovna sredstva 

za život. Bilo je teško, ali sve mi je, uz Božju pomoć, 

išlo od ruke. 

● Kad se osvrnete unatrag na svoj život, možete 

li reći što vam vjera znači u životu? 

● Zbog naše vjere mnogi nas nisu podnosili i 

gledali su nas s prezirom. Takvih je bilo i u našoj 

široj obitelji, a ne samo neznanaca. Bilo je tu 

i mržnje. Ali, nismo se u tome gubili. Mi svima 

opraštamo i nikoga ne mrzimo. Vjera nam je sve 

i zbog vjernosti Bog nas je nagradio blagoslovom: 

našoj djeci i unucima ide dobro u životu, 

a ja vjerujem da je tu na djelu čudesna Gospina 

pomoć. Bogu hvala i Gospi, nikome od njih ništa 

ne fali, a ni nama. Sagradili smo kuću tu na selu 

i tu smo u mirovini. Mome je mužu 80 godina, 

meni 76. Sretni smo i zadovoljni. U našoj mirovini 

ova nam je kapelica život: tu dođemo, očistimo 

ponešto, zalijemo, pomolimo se. 

● Zašto ste sagradili kapelicu Gospi Sinjskoj? 

● Puno je razloga u našem životu koji su nas 

potaknuli da se odlučimo svi skupa kao obitelj 

izgraditi ovu kapelicu. Mi smo iz vjerničke obitelji. 

U našoj se kući redovito svaku večer molio 

ružarij i to je tako bilo generacijama. Što je sve 

Gospa učinila u našem životu, ja vam ne mogu 

sve i ukratko reći. 

● Što vas je potaklo da mislite da je to pomoć i 

zagovor Gospe Sinjske? 

● Najprije me potakao događaj iz 1954. godine 

nakon našeg odlaska u Split: moj se svekar izgubio. 

U snu mi je netko pokazao gdje se nalazi 

i mi smo išli baš tu tražiti i baš smo ga tu našli. 

Tada su se u meni probudili snažni osjećaji vjere 

i pobožnost Gospi Sinjskoj. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. Gospa Sinjska nam je život vodila 

41

42 

● Da bi se izgradila ovakva kapelica očito mora 

biti dubok razlog? 

● Ispričat ću vam događaj koji je očuvao i održao 

moju obitelj, čudo naše Gospe Sinjske. Bila 

je zima, 14. siječnja 1955. godine. Moj je muž bio 

veliki navijač „Hajduka“ koji je taj dan igrao u 

Splitu. Tada smo stanovali u Klisu u Gizdića i 

trebalo je pješice doći do Starog placa i pješice 

se vratiti natrag kilometre i kilometre. Zapala je 

snažna mećava i mislila sam da mu neće pasti na 

pamet vraćati se u Klis, nego ostati kod nekog 

prijatelja. Otišla sam mirno spavati. 

Ovdje se i Stipe uključio u razgovor i ispričao da je 

jednim puteljkom išao po snažnoj mećavi, misleći 

da može tuda dalje. Upao je u potok iz kojeg se nije 

mogao izvući zbog napadanog snijega. Tu se više sati 

borio i mislio da mu nema spasa. 

Razgovor je dalje nastavila Marija: 

● Kako ste ga našli? 

● Oko ponoći i pol probudi me neki glas da ustanem 

i da idem spašavati supruga. Mislila sam da 

sam nešto sanjala pa samo se okrenula na drugu 

stranu i nastavila spavati. Nakon toga probudi 

me neka ruka i glas: „Ja sam Gospa Sinjska. 

Ustani, idi spasiti supruga. Što ćeš ti bez njega? 

Nije ostao u Splitu. Upao je u jedan potok i od 

snijega i mećave ne može izići. Spasi ga, još je 

živ. Povedi sa sobom te i te ljude, jer nećeš moći 

sama. Ako bi im rekla zašto ideš tamo, neće ti 

vjerovati. Kad se sve sretno završi, reci im pravu 

istinu.“ 

Stan smo mogli dobiti samo pod 

jednim uvjetom: htjeli su da se 

odreknemo Boga i Gospe, da ne 

idemo u crkvu, da prestanemo 

govoriti o Bogu, Gospi i svojoj vjeri. 

Mi to nismo htjeli učiniti i bili smo 

spremni na sve patnje i trpljenja, 

samo nikako se ne odreći svoje 

vjere. Uzdali smo se u svoju Gospu. 

Ponijeli smo skale, jer mi je to također rečeno. 

Dok smo išli tamo, jedan od njih mi je rekao: „Ti 

si, ženo, luda! Tko je tebi rekao da je on u potoku? 

Vidiš da tamo ima dva metra snijega. Nije 

mogao tamo!“ „Je, u potoku je!“ – rekla sam. I 

našli smo mog Stipu točno tamo gdje mi je rekla 

da se nalazi. Tu ga odmah nismo vidjeli, ali smo 

ga dozivali. Nakon što je na naša dozivanja dva 

puta izustio: „Aaaaa!“, našli smo ga i izvukli iz 

potoka polumrtva i gotovo bez svijesti. Donijeli 

smo ga na skalama po snažnoj oluji kući i tu je 

tri i pol sata bio u nesvijesti. Nekako se vratio u 

život masažom i grijanjem. Pomagale su mi neke 

žene u tome. Sutradan sam svima ispričala svoje 

događaje u snu i svjedočila svoju vjeru javno i 

često, premda to mnogima u to vrijeme komunizma 

nije odgovaralo. 

● Rekli ste na početku razgovora da ste imali 

težak podstanarski život. 

● Da. Znam da nam je Gospa Sinjska pomogla i 

1960. godine veoma snažno da riješimo taj problem. 

Te 1960. godine moj je muž dobio stan na 

Solinskoj cesti od poduzeća u kojem je radio. 

Stan je imao 102 m2 . Dobili smo i uvjet za stan: 

htjeli su da se odreknemo Boga i Gospe, da ne 

idemo u crkvu, da prestanemo govoriti o Bogu, 

Gospi i svojoj vjeri. Mi to nismo htjeli učiniti i 



bili smo spremni na sve patnje i trpljenja, samo 

nikako se ne odreći svoje vjere. Uzdali smo se u 

svoju Gospu. Ostali smo s dvoje djece na ulici. 

I tada smo naišli na otvoreno srce ljudi. Kad su 

ljudi vidjeli što su nam napravili ovi iz Partije i 

zašto nam ne daju stan, za mjesec dana smo dobili 

krov nad glavom. Ljudi su nam pomagali i u 

materijalu i u radu. Sve je to Gospa napravila. 

● Kako ste uspijevali raditi po cijele dane i čuvati 

djecu? 

● Gospa ih je čuvala! Ja sam cijelo vrijeme radila 

na pazaru i prodavala ono što sam do Sinja 

tražila, sve ono što sam mogla prodati da bi pomogla 

svome Stipi da lakše prehranimo obitelj. 

Međutim, morala sam se vraćati vidjeti što mi 

je s malodobnom djecom i na njih paziti. Muž je 

morao raditi pa su djeca često bili sama kod kuće 

na Kocunaru. Rastrgana brigom za djecu i propadanjem 

robe, jer me često zbog djece nije bilo 

kod banka na pazaru, nisam mogla dalje tako. 

Jedne mi se noći opet u snu javila Gospa i rekla 

mi da će mi ona paziti djecu i da im se neće ništa 

dogoditi, a ja da slobodno idem prodavati robu 

i tako prehranjivati svoju djecu. Od tada sam 

bezbrižno išla raditi, jer sam beskrajno vjerovala 

svojoj Gospi. A djeci se niša nije dogodilo. - Ne 

samo tim događajima, nego sam često u svakodnevnim 

brigama i nevoljama, a bilo ih je bezbroj, 

snažno osjetila Gospinu blizinu, pomoć, zagovor 

i savjet. To me vodilo kroz život: i mene i mog 

supruga Stipu i našu djecu. Vjerujem da će oni i 

na svoju djecu, našu unučad, prenijeti tu snagu 

vjere u pomoć Gospe Sinjske. 

● Koliko vidim, kapelica i prostor oko nje zahtijevali 

su znatna materijalna sredstva. 

● Rekli smo ja i moj Stipe: kad budemo mogli, 

sagradit ćemo kapelu Gospi Sinjskoj. Moja djeca 

danas to mogu, pa smo to učinili. Sin mi je toliko 

puta rekao da se ne brinemo za novce i da samo 

radimo sve što je potrebno za uređenje kapele. 

Bogu hvala, posao mu dobo ide pa sve to možemo 

i ostvariti. Prošle godine u jesen samo su nas 

radovi uređenja okoliša oko kapelice koštali 102 

000 kuna. A ukupni troškovi uređenja i kapelice 

i prostora oko kapelice iznosili su oko 350 000 

kuna ili oko 50 000 eura. 

● Hvala vam lijepa na ovom razgovoru. Ja se 

nadam da će vas i dalje štititi i čuvati zagovor 

Čudotvorne Gospe Sinjske. Ovo vaše svjedočanstvo 

vjere objavit ćemo u našem listu ne samo 

radi vas nego i radi drugih koji ponekad izgube 

vjeru i nadu u pomoć s neba. Neka Bog, zagovorom 

Gospe Sinjske, štiti i čuva vašu obitelji i 

neka njihov život bude svjedočanstvo vjere onima 

s kojima budu živjeli i radili. 

● Hvala vam što ste došli. Ne možemo vam kazati 

koliko ste nas obradovali! 

● Molite za svoje svećenike! 

● Jesmo i hoćemo sada još i više. Neka i vas prati 

čuva zagovor naše Gospe Sinjske! q 

43

44 

Sveti Franjo u Rudi 

piše: fra Zvonko TOLIĆ 

Osam je stoljeća od početka franjevačke avanture 

koja je promijenila sudbine i pojedinaca 

i naroda, 800 je godina od kada sveti Franjo 

živi kao sol ovoga svijeta i kao dokaz da Božja 

ljubav pobjeđuje i kad se pobjede ne vide. Zato je 

na mnogim mjestima diljem svijeta ostao vidljiv 

znamen zahvalnosti svecu kojem je jedini cilj u 

životu bio biti što sličniji Kristu i slijediti njegove 

svete stope. 

Mnogi su franjevci pošli svijetom iz Rude pa 

je bilo vrijeme da i sveti Franjo napokon dođe u 

Rudu. Dogodilo se to 29. listopada 2009. godine 

kada je sveti Franjo došao zaslugom i htijenjem 

fra Frane Botice, domaćeg sina, koji se u svome 

rodnom mjestu želio odužiti asiškom siromahu 

za sva dobra i milosti koje je kao njegov duhovni 

sin u svome životu primio. 

Tako je i mali brat Frano, sin Kamešnice i 

Rude prije 33 godine posvetio život Kristu i malom 

bratu Franji. U toj vjeri i zahvalnosti sagra- 

dio je ispred svoje obiteljske kuće u Rudi kapelicu 

posvećenu svetom Franji koja je blagoslovljena 

31. listopada 2009. Na njoj stoji natpis: 

U 800. obljetnici utemeljenja Franjevačkog reda 

na 33. obljetnicu polaganja svojih redovničkih zavjeta 

i u trajan spomen svim franjevcima i franjevkama 

iz Rude zahvalna srca podiže ovu kapelicu u čast sv. 

Franje i na slavu svemogućega Boga. A.D. 2009. Fra 

Frano Botica. 

Oko kapelice uređen je i mali Franjin perivoj. 

Kapelicu je svečano blagoslovio dekan Cetinskog 

dekanata don Stipe Ljubas, nakon svečane 

svete mise koju je predslavio vikar Provincije i 

sinjski gvardijan fra Bože Vuleta uz suslavlje većeg 

broja svećenika, redovnika, redovnica i pobožnog 

puka. 

Na kapelici se nalaze dvije uokvirene molitve: 

Molitva svetom Franji Asiškom za obitelj te Molitva 

Svetom Franji Asiškom za domovinu. q 



45

46 

proslava 800. obljetnice Franjevačkog reda u Sinju 

piše: fra Nikica AJDUČIĆ 

Ljudskim očima gledano i ljudskim životima mjereno, osamsto godina nije 

malo. Stoga nije ni zanemariva 800. obljetnica koju je Franjevački red u svim 

svojim varijacijama prošle godini slavio. 

Proslava se u prvom redu nametnula zbog samoga 

sv. Franje iz Asiza, neobična čovjeka i 

netipična sveca. Štuju ga ne samo katolici, nego i 

protestanti. A opet Franju se štuje nekako suzdržano. 

On nije tipični „moćni“ zagovornik niti efikasni 

uslišatelj, nego je i s aureolom ostao manji 

brat i suputnik u življenju Isusova evanđelja. 

Proslava 800. obljetnice također je važna i zbog 

brojne Franjine braće i sestara koji su od 13. stoljeća 

do danas prisutni u gotovo čitavu svijetu. 

Kao i prva Franjina braća, i danas se njegovi 

sljedbenici – fratri – nalaze pred izazovnim životom 

koji nije lako pripitomiti. Odande pak gdje 

je Franjo bio vezan duhovnim, crkvenim, kulturnim 

i socijalnim formama svoga vremena, njegova 

braća i sestre trebaju danas krenuti i živjeti 

svoje vrije me. 

Čašćenje križa iz crkvice sv. 

Damjana 

Naša župna zajednica Gospe Sinjske aktivno 

se pripremala i sudjelovala u proslavi visoke 

obljetnice Franjevačkog reda, unutar cijele liturgijske 

godine. Sveto korizmeno vrijeme odvijalo 

se pod motom: “Sa svetim Franjom častimo Kristov 

križ”. Kao trajni spomen na 800. obljetnicu nabavljena 

je umjetnička kopija križa sv. Damjana 

iz Asiza, s kojega je Raspeti Krist govorio svetomu 

Franji Asiškomu. Raspelo bijaše izloženo 

kroz cijelu korizmu na štovanje. 

Vjernici Brnaza častili su križ u drugoj korizmenoj 

nedjelji, vjernici Čitluka i Jasenskoga u 

trećoj korizmenoj nedjelji, vjernici Karakašice i 

Lučana u četvrtoj korizmenoj nedjelji, a vjernici 

Glavica u petoj korizmenoj nedjelji. Bogoslužje 

je sadržavalo procesiju s raspelom na čelu, svečanu 

misu i čašćenje sv. križa. Župnik fra Nikica 

Ajdučić predvodio je tom prigodom nedjeljna 

bogoslužja u svim okolnim crkvama župe. Kod 

svih župljana križ je pobuđivao osobito čašćenje, 

na osobit način poradi svoga neobičnog izgleda. 

Poslije svetih misa župljani su spontano dolazili 

pred Raspelo i po primjeru sv. Franje od Krista 



molili milost rasvjetljenja i obraćenja. Osobito 

dojmljivo bijaše cjelivanje križa. 

Središnje slavlje čašćenja sv. križa na razini cijele 

župne zajednice upriličeno je u subotu pred 

Cvjetnicu, 4. travnja 2009., s početkom u 20 sati. 

Molitveno bdijenje započelo je procesijom sa 

svijećama oko Gospine crkve. Na čelo procesije 

izdizao se sveti znamen križa sv. Franje. Po dolasku 

u crkvu nastavljeno je slavlje, naizmjenično 

kroz molitvu i pjesmu. Pjevanje su predvodili 

članovi Franjevačke mladeži – Frame. Bdijenje 

je završilo svečanim blagoslovom s križem, što 

je vrlo lijepo pripravilo vjernička srca za nedjelju 

Muke Gospodinove – Cvjetnicu. Umjetnička 

kopija križa sv. Damjana postavljena je na ulazu 

u Svetište, kao spomen svim vjernicima, da po 

primjeru sv. Franje budemo trajno zagledani u 

Krista Raspetoga. 

Svetkovina sv. Franje 

Drugi dio proslave 800. obljetnice upriličen 

je uz proslavu blagdana sv. Franje u listopadu 

2009. Slavlje je započelo devetnicom u kojoj su 

fratri, različitim temama iz života sv. Franje i 

njegovim poticajima, preispitivali svoj život; što 

je ono što današnji franjevac treba učiniti u Crkvi 

Kristovoj? Posljednja tri dana vjernici su se 

putem prigodnih nagovora i filmova o sv. Franji 

i franjevcima još bolje upoznali s franjevačkom 

karizmom danas. Uvidjelo se da franjevački duh 

ima jaku poruku i mjesto u današnjem svijetu i 

Crkvi. Središnje slavlje o blagdanu sv. Franje u 

nedjelju 4. listopada označilo je završetak proslave 

800. obljetnice u župi. Po prvi put je upriličena 

procesija s kipom sv. Franje uokolo Svetišta. 

Slavlju su, uz veliki broj fratara i časnih sestara, 

nazočili članovi Frame, FSR-a, štovatelji sv. Franje 

i pobožni puk Sinja. Time je još jednom potvrđeno 

da sv. Franjo živi i danas u svojim duhovnim 

sinovima i kćerima. Na osobit je način Franjina 

karizma aktualna za današnje vrijeme koje, više 

nego ikada prije, treba Franjinu jednostavnost, 

njegovo mirotvorstvo, promicanje evanđeoskih 

vrednota, pravdu i skrb za sve stvoreno, kulturu 

praštanja, solidarnost i radost življenja. q 

47

48 

proslava 50. obljetnice svećeništva 

piše: fra Nikica AJDUČIĆ 

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova u Svetištu 

Gospe Sinjske upriličena je proslava 

završetka svećeničke godine, koja se u cijeloj Crkvi 

obilježavala od 19. lipnja 2009. do 11. lipnja 

2010. godine. 

Članovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja: 

fra Ante Anić, fra Kruno Bekavac, fra 

Bernardo Dukić i fra Stanko Prcela proslavili su 

50. obljetnicu svećeničke službe. Za svećenike su 

zaređeni u Imotskom, 3. srpnja 1960. godine. 

Proslava svećeničke godine i Zlatne mise započela 

je vigilijom uoči same svetkovine. Vjernici 

su pred Presvetim Sakramentom, cijelo po- 

slijepodne, obavljali pobožnost euharistijskoga 

klanjanja. U molitvi su zazivali Isusa – Dobroga 

Pastira da blagoslovom prati svoje svećenike. 

Pobožnost je zaključena slavljem sv. mise, poslije 

koje su bogoslovi imali svjedočanstva o svećeničkom 

pozivu. 

Središnja proslava bila je na svetkovinu Srca 

Isusova, u petak 11. lipnja. Večernji je molitveni 

program započeo u 18.30 sati molitvom krunice 

za svećenike-franjevce, koju su predmolili franjevački 

bogoslovi. Svečanom procesijom započelo 

je euharistijsko slavlje u 19 sati koje je, u koncelebraciji 

s trideset pet svećenika, predvodio dr. fra 



Željko Tolić, provincijal. Franjevački bogoslovi 

pod ravnanjem mo. fra Mile Čirka uzveličali su 

pjesmom misno slavlje. 

Na završetku euharistijskog slavlja fra Nikica 

Ajdučić, župnik u Sinju, pročitao je čestitku 

mons. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa 

i metropolita. U ime kolega slavljenika 

fra Bernardo Dukić uputio je riječ zahvale Bogu, 

bl. Djevici Mariji, Franjevačkoj provinciji i svima 

koji su na bilo koji način kroz tolik niz godina 

sudjelovali i pratili ih u njihovim životima. Zahvalio 

je svima koji su uložili truda u proslavu 

Zlatne mise. Odgovor na njegove riječi zahvale 

bio je dugotrajan pljesak u crkvi, upućen svim 

slavljenicima. 

Fra Bože Vuleta, gvardijan sinjskoga samostana, 

pozdravio je sve prisutne i pozvao uzvanike 

na nastavak druženja u samostanskoj dvorani. Himnom 

Gospi Sinjskoj, završilo je slavlje u crkvi.q 

49

50 



RAZGOVOR S AKADEMIKOM VLADIMIROM PAAROM 

Vjera je osjećaj neprestane komunikacije 

s Bogom 

Razgovarao: Mislav CVITKOVIĆ 

Akademik Vladimir paar rođen je 1942. godine 

u Zagrebu. Doktorirao je na pMF-u u 

Zagrebu. područje njegovoga znanstvenog 

i stručnog rada obuhvaća fiziku (nuklearnu 

fiziku, teoriju determinističkog kaosa, biofiziku), 

informatiku, odnos znanosti i vjere, povijest 

i filozofiju znanosti, obrazovanje te znanstveno-tehnološki 

razvoj. Redoviti je član Hrvatske 

akademije znanosti i umjetnosti. Kao 

gostujući znanstvenik i profesor boravio je 

sedam godina na istaknutim svjetskim znanstvenim 

institutima i sveučilištima u: Kopenhagenu, 

Amsterdamu, parizu, Washingtonu, 

Moskvi, Rio de Janeiru, Yale-u, Oxfordu, 

Berkeleyu, Livermoru, Münchenu i dr. Autor 

je više od 400 znanstvenih radova, od toga 

veći dio u svjetskim znanstvenim časopisima, 

a više od sto ih je u koautorstvu s preko 

300 znanstvenika iz 30 država. Jedan je od 

najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, s oko 

● Profesore Paar, Vi ste znanstvenik i vjernik. 

Kako ste to postali? 

● Moji su roditelji imali skromno obrazovanje. 

Otac Vladimir bio je krojač u malom mjestu, a 

majka Elvira kućanica. Od njih nisam mogao 

nešto čuti o znanosti, ali sam od njih učio o životu 

koji je izrastao iz vjere i k vjeri vodi. Bili su 

vjernici i tako me odgajali, ali mi nisu nametali 

svoje stavove. Međutim, snažan duhovni utjecaj 

na mene imao je naš samoborski župnik Franjo 

Kuharić. Mi djeca često smo ga viđali. Bili smo 

zadivljeni kad smo ga gledali kako kleči i moli 

sam u crkvi, svakog popodneva dok smo se igrali. 

Kad je čuo da sam u školi bio izvrstan učenik, 

znao me pozvati k sebi na razgovor. Tumačio 

mi je što proučava i pokazivao mi knjige koje je 

čitao. Sjećam se našega razgovora o tome kako 

nastaje kiša. Rekao sam da mislim da znanost 

3000 citata prema američkoj bazi znanstvenih 

podataka. Napisao je dvadesetak knjiga, 

a njih 15 su školski udžbenici i priručnici. 

postigao je niz značajnih znanstvenih otkrića. 

Oženjen je Nadom i otac četvero djece: 

Dalibor, Nils, petar i Elizabeta. Uvjereni je 

vjernik i zagovornik susreta vjere i znanosti. 

Stoga smo i napravili ovaj intervju, a akademik 

je s radošću pristao. 

zna potpuni odgovor na to pitanje, jer su nas u 

školi učili o svemoći znanosti, pa sam i sam imao 

takav osjećaj. No, župnik mi je rekao da on misli 

da to nije sasvim sigurno. Možda površnim gledanjem 

možemo zaključiti da znanost ima sve 

odgovore, ali, ako se malo dublje pogleda, onda 

se nađe još mnogo otvorenih pitanja na koja još 

ne znamo odgovore. Savjet koji mi je dao bio je: 

da bih bolje razumio granice znanosti, trebam o 

znanosti više saznati. 

Veza s hrvatskim kardinalima 

● Je li onda budući kardinal Kuharić bio i poticaj 

za studij fizike? 

● Mislim da je dosta utjecao na mene. Rekao je, 

trebam strpljivo čekati i jednoga dana će mi sve 

51

52 

biti jasnije. Bio sam dječački nestrpljiv, a on me 

poticao da budem strpljiv i da sâm razmišljam 

i istražujem. Iako sam kao dijete bio pod utjecajem 

onoga što su nas u školi poučavali, bilo je 

dovoljno razgovarati sa župnikom Kuharićem 

da počnem sumnjati u svemoć znanosti i čovjeka. 

Jer ako je znanost svemoćna, gdje je onda 

mjesto vjeri? To me je pitanje zaokupljalo. 

● Evo, kad ste spomenuli Kuharića, na pamet mi 

pada i Stepinac - jednom ste mi spomenuli da i s 

njime imate veze preko obitelji? 

● Moja je majka kao dijete živjela u Zagrebu. 

Imala je u školi dva vjeroučitelja koji su se izmjenjivali 

u nastavi. Jedan je bio Franjo Šeper, 

a drugi Alojzije Stepinac. A meni je župnik bio 

Franjo Kuharić. Tako smo mama i ja imali izravne 

komunikacije s trojicom velikana naše Crkve, 

s trojicom kardinala. 

Mora postojati neki plan koji je 

tako duboko savršen i istančan 

da mi uočavamo tek poneke 

vanjske manifestacije toga plana, 

a bit ne možemo doseći svojim 

ograničenim umom. Pokušaj da 

čovjek dublje razumije znanost 

vodi k vjeri. 

● Zista Vam zavidim na ovako velikim duhovnim 

ocima, što osobnim, što obiteljskim. Kad 

smo već došli do teme vjere, što za Vas znači 

živjeti vjeru? 

● Za mene je vjera osjećaj neprestane komunikacije 

s Bogom, a Crkva pruža nezamjenjive 

mogućnosti te komunikacije. No, i hod cestom 

može biti razgovor s Bogom. Često imam osjećaj 

da se tako mogu obratiti i blagopokojnom kardinalu 

Kuhariću. I znam ponekad sam sebe opomenuti 

kako moram paziti kako postupam, jer 

me kardinal sada s neba gleda! Vjera mi pomaže 

da nastojim da ostanem na putu dobra. Vidim 

ljude koji su samoživi, puni sebe, ali ipak nisu 

sretni, jer poniznost i skromnost poseban su životni 

blagoslov. Vjera čovjeka čini sretnijim. 

● Dakle, za Vas kao vjernka i znanstvenika je 

apsolutno da Bog postoji? 

● Apsolutno da postoji. Prava znanost traži kreativno 

istraživanje. Ako znanstvenik stvarno prodire 

u nešto novo i kreativno, onda mislim da 

nužno postaje religiozan. Einstein će reći: “Sve 

naše znanje je nešto poput znanja školske djece. 

Moguće je da ćemo sutra znati malo više nego 

što znamo danas. Ali stvarnu prirodu stvari, nju 

ne ćemo nikada znati, nikada.” 

Znanstvenik je svjestan 

ograničenosti ljudskog znanja 

● Smatrate li onda da znanost može dokazati 

Božje postojanje? 

● Racionalnog dokaza nema i ne može ga biti, 

ali ako čovjek iskreno pokušava razumijeti svijet 

koliko ga doseže znanost, mora se diviti nad 

time i mislim da je potpuno sigurno da to ne 

može nastati slučajnošću. Mora postojati neki 

plan koji je tako duboko savršen i istančan da mi 

uočavamo tek poneke vanjske manifestacije toga 

plana, a bit ne možemo doseći svojim ograničenim 

umom. Pokušaj da čovjek dublje razumije 

znanost vodi k vjeri. 

● Pa, prema tome bi dosta znanstvenika, recimo 

fizičara, bilo vjernika? 

● Moje je osobno iskustvo da su mnogi znanstvenici 

vjernici. Dosta sam surađivao sa znanstvenicima 

u svijetu i većina od njih su religiozni. Čini 

mi se da je veći postotak vjernika među znanstvenicima 

nego među prosječnim vjernicima. 

Možda i zato jer nitko kao istinski znanstvenik 

nije toliko svjestan ograničenosti ljudskog znanja. 

● Evo brzo smo došli do znanosti. Odmah jedno 

zapanjujuće i aktualno pitanje, i među teolozima 

i među fizičarima: kako je, po Vama, nastao 

svijet? 

● Prihvaćeno je stajalište o stvaranju svijeta Velikim 

praskom. Da podsjetim, ideja o tome došla 

je katoličkom svećeniku, isusovcu Georgesu Lamâitreu. 

U jednom trenutku sva enegrija i materija 

čitavog svemira bila je skupljena u jednoj 

točki ili u jednom „svemirskom jajetu“. Tada nastaje 

fantastična eksplozija i ta početna energija i 

materija širi se na sve strane. Dolazi do evolucije 

najprije nežive materije, stvaraju se složenije čestice, 

pa atomske jezgre, pa se daljnjim širenjem 



Vjera mi pomaže da nastojim da 

ostanem na putu dobra. Vidim 

ljude koji su samoživi, puni sebe, 

ali ipak nisu sretni, jer poniznost 

i skromnost poseban su životni 

blagoslov. Vjera čovjeka čini 

sretnijim. 

svemira rađaju zvijezde, i u njima se nuklearnim 

procesima rađaju sve teže atomske jezgre, rađaju 

se atomi, nastaju kemijski elementi, dolazi do 

eksplozija velikih zvijezda i tvar bogatijeg kemijskog 

sastava raspršuje se svemirom, pa se iz nje 

rađaju nove zvijezde i planeti, ... i tako sve do 

pojave života. No, sve to ne može ići slučajno, 

nego po prirodnim zakonima. A tko je na početku 

stvorio prirodne zakone? Poznajemo li sve te 

prirodne zakone? A utječe li Bog na vlastite prirodne 

zakone? 

● Spomenuli ste riječ „evolucija“, koja se često 

ističe kao nesuglasje znanosti i vjere. Vi smatrate 

da ta evolucija, bilo tvari bilo života, nije 

slučajna. Možete li to dokazati? 

● Krenimo od početka svemira. Znamo da na 

početku nije bilo ni atoma ni atomskih jezgri, ni 

nekog oblika tvari. No, što je to bilo u „trenutku 

nula“? Znanost može reći da je taj „trenutak 

nula“ znanstveniku nedostupan i tako će ostati. 

To kažu današnji fizikalni zakoni. Sad, što je s 

kasnijim zbivanjima u svemiru? Prirodni zakoni 

imaju oblik matematičkih jednadžbi koje uključuju 

neke temeljne konstante, veličine određenih 

matematičkih vrijednosti. Svi procesi, u kojima je 

nastajala današnja tvar, ravnaju se prema Schrödingerovoj 

jednadžbi koja u sebi sadrži jednu 

konstantu, koja se zove Planckova konstanta. 

Njezina je vrijednost: 6.626 0693 x 10-34 J·s. I tu leži 

jedna tajna koja zaokuplja fizičare. Naime, fizika 

ne može opisati zbivanja jedno jako kratko vrijeme 

odmah nakon postanka svijeta. To ne može 

zbog konstante poput Planckove konstante koje 

53

54 

je „netko“ ugradio u te jednadžbe i one stvaraju 

za znanstvenika neprobojan zid, iza kojega mu 

je nedostupna “dvorana tajni”. Zato ne možemo 

i nikada nećemo moći doći do samoga „trenutka 

nula.“ To će čovjeku ostati vječna zagonetka. No 

dobro, da vidimo što možemo reći o onomu „nakon 

trenutka nula“. Da evolucija nije išla dalje, 

danas, 14 milijardi godina kasnije, nas ne bi bilo, 

jer ne bi bilo ugljika, kisika, dušika, a bez njih 

život nije moguć. Najprije su nastali vodik i helij, 

i pitanje je kako je nastao ugljik, jer procese dalje 

od njega razumijemo. Izračunato je da je mogao 

nastati samo spajanjem triju jezgara helija, a to 

se može dogoditi samo u jednom slučaju: jezgra 

ugljika mora imati jedno posebno, “rezonantno” 

stanje sasvim određene velike energije. A hoće 

li to stanje biti baš na pravoj energiji za takav 

spasonosni proces, ovisi o vrijednosti Planckove 

konstante, koja ima baš takvu vrijednost da 

je rezonantno stanje u ugljikovoj jezgri baš na 

točno pravoj energiji da bi taj proces mogao ići. 

Zašto Planckova konstanta nije malo drugačija? 

Fizičari to ne znaju. A da je malo, malo drugačija, 

taj proces, pa ni svi dalje, dakle život i konačno 

postanak čovjeka, ne bi bio moguć. Ovo je mnoge 

fizičare navelo na ideju da su zakoni stvoreni 

upravo tako, da može nastati čovjek. Kao da je 

Tvorac, koji je stvarao prirodne zakone stvorio 

takav zakon koji će u prirodnoj evoluciji tvari 

omogućiti nastanak elemenata potrebnih za život. 

Crkva prihvaća biološku 

evoluciju 

● Niječe li prema tome teorija evolucije Bibliju i 

njezin opis stvaranja ili ne? 

● To je davno raščišćeno. Crkva je objavila jasne 

stavove o tome, samo se oni često zanemaruju 

ili iskrivljavaju. Tijekom povijesti u Crkvi su prisutna 

dva načina mišljenja u vezi s iščitavanjem 

Biblije. Jedan stav je ustrajao na doslovnu tumačenju 

Biblije, a drugi na alegorijskom tumačenju 

(sv. Augustin, sv. Toma Akvinski). Ideja da se 

Biblija i znanost nadopunjuju, da se Bog čovjeku 

otkriva i preko Biblije i preko prirodnih zakona, 

bila je jedan od pokretača razvoja znanosti 

u svijetu. Zar nije zanimljivo da su niz velikih 

znanstvenih otkrića postigli upravo ljudi Crkve? 

Zašto Planckova konstanta nije 

malo drugačija? Fizičari to ne znaju. 

A da je malo, malo drugačija, 

taj proces, pa ni svi dalje, dakle 

život i konačno postanak čovjeka, 

ne bi bio moguć. Ovo je mnoge fizičare 

navelo na ideju da su zakoni 

stvoreni upravo tako, da može 

nastati čovjek. 

Primjerice, isusovac Georges Lemâitre prvi je 

postavio Teoriju velikog praska o postanku svemira, 

i to u trenutku kada je u znanosti bila opće 

prihvaćena teorija o vječnom svemiru u koju je 

tada vjerovao i sam Einstein. Za Lemâitrea, Veliki 

prasak je Božje stvaranje svijeta. Na početku 

su ga kritizirali da znanosti želi nametnuti čin 

Božjega stvaranja kojega do tada u znanosti nije 

bilo. No kasnija astronomska opažanja uvjerljivo 

su potvrdila Lemaitreovu teoriju o postanku 

svemira, pa je i sam Einstein u potpunosti prihvatio 

tu novu teoriju, u koju do tada nije vjerovao. 

Drugo značajno znanstveno područje je 

genetika, koja ujedno predstavlja i ključ biološke 

evolucije. “Otac” temeljnog zakona genetike 

je redovnik augustinac, Gregor Mendel, koji je 

u samostanskom vrtu pokusima križanja graška 

otkrio prvi zakon genetike. 

● Ovo se najviše odnosilo na evoluciju ili razvoj 

svemira. Je li Darwinova teorija evolucije, biološke 

evolucije, protivna nauku Crkve? 

● Stav Crkve vrlo je jasan. Darwinova teorija 

evolucije je u potpunom skladu s vjerom kada i 

ako se dokaže da je znanstveno ispravna. Ima dosta 

djelomičnih i neizravnih dokaza za biološku 

evoluciju, samo je pitanje kako se ona odvijala. 

Međutim, nema znanstvenog dokaza za Darwinovu 

teoriju koja kaže da je razvoj tekao potpuno 

slučajno, da se događaju slučajne mutacije i 

prirodna selekcija. Crkva prihvaća biološku evoluciju, 

stav da su od jednostavnijih nastajala složenija 

bića, ali se sada još ne može sa sigurnošću 

tvrditi u kojoj je to mjeri išlo na Stvoriteljev planski 

način, čak i sa Stvoriteljevim izravnim intervencijama, 

ili pak prema poznatim nam prorodnim 

zakonima ili pak prema nekim prirodnim 

zakonima koje mi još ne poznajemo. A tko je 

stvorio prirodne zakone po kojima bi evolucija 



išla? Uostalom, neki su teolozi i prije Darwina 

zastupali ideju da vjera na jedan metaforički način 

sadrži temeljnu ideju evolucije života. 

● Današnja teologija smatra čovjeka krunom 

stvaranja, „točkom na i“ u Božjem stvaranju 

svijeta. Kako gledate na to s obzirom na današnje 

znanstveno tumačenje? 

● Posljednjih godina znanstveno se bavim kompjutorskom 

genomikom, kompjutorskim traženjem 

pravilnosti u toj “šifri života”. Mogu reći 

da se sve više čudim i divim. Čovjek, kao vrhunac 

stvaranja, pritom je najveća tajna. Čovjek je 

jedino biće koje ima svijest, duhovnost, mogućnost 

apstraktnog mišljenja, stvaranja umjetničkih 

i duhovnih djela. To ne može niti jedno drugo 

stvorenje. Samo čovjek ima svog Platona, sv. 

Crkva prihvaća biološku evoluciju, 

stav da su od jednostavnijih 

nastajala složenija bića, ali se 

sada još ne može sa sigurnošću 

tvrditi u kojoj je to mjeri išlo 

na Stvoriteljev planski način, 

čak i sa Stvoriteljevim izravnim 

intervencijama, ili pak prema 

poznatim nam prorodnim 

zakonima ili pak prema nekim 

prirodnim zakonima koje mi još 

ne poznajemo. 

Augustina, Shakespeara, Beethovena, Einsteina 

i njihovo nasljeđe. U posebnosti čovjeka kao bića 

još je jedna sastavnica - ljudska sloboda. Čovjek 

nikada ne može postati robot i njegovom se misli 

nikada ne će moći gospodariti. Čovjek ima slobodu 

birati dobro ili zlo. Čovjek za sada nema 

spoznaje što se to u DNA molekuli moralo dogoditi 

da mozak dobije sve te fantasične duhovne 

i kreativne sposobnosti. Odgovor na to morao 

bi biti u ljudskom genomu. Ali gdje? I kako? To 

je danas pitanje broj jedan na koje još nema odgovora. 

Iz osobnih znanstvenih istraživanja i na 

procesima determinističkog kaosa koji su ključni 

za ljudski mozak i na kompjutorskom istraživanju 

ljudskog genoma itekako sve više sam u prilici 

da i iz osobnog iskustva osjetim svu dubinu 

tog problema i da se divim čovjeku kao savršenom 

stvorenju. 

● Spomenuli ste dva načina tumačenja Biblije. 

Kako Vi čitate i tumačite Bibliju? 

● Blisko mi je alegorijsko tumačenje Biblije, kao 

zornih poredbi s dubokim smislom, koje potječe 

još od skolastičkih teologa i filozofa iz Srednjeg 

vijeka. Čak je i u Bibliji prisutna biološka evolucija. 

I tamo je zapisano da se svijet postupno 

stvarao, nije sve nastalo u jednom trenutku i nije 

materijalni svijet vječan. Stvaranje čovjeka veliki 

je izazov, a i u biološkoj evoluciji i u Bibliji to je 

posljednji čin. 

Stepinčev stav: prava znanost 

vodi k Bogu 

● Kako prihvaćate vjerske istine ili dogme? Je li 

Vam to problem? 

● Pa, i znanost obiluje dogmama. Zato znanost 

znanstvenika ne odbija od vjere. Evo primjera 

jedne usporedbe. Jedna od temeljnih istina vjere 

je Trojstveni Bog, jedan Bog u tri božanske osobe. 

A mi u kvantnoj fizici kao osnovni izazov imamo 

valno-čestičnu dualnost, kao osnovno dvojstvo 

čestičnog i valnog ponašanja na razini atoma, 

koje ne razumijemo i nikad nitko nije razumio, 

pa niti Einstein niti Bohr. I to je naša znanstvena 

dogma. Zanimljivo, prije gotovo pola stoljeća, 

papa Benedikt XVI., tada teolog Joseph Ratzinger, 

bavio se pitanjem ove dualnosti u kvantnoj 

fizici. Slobodno rečeno, njegovo je mišljenje da 

55

56 

je ta dualnost pojednostavljena slika Sv. Trojstva. 

Za Ratzingera je, dakle, ovo slika koju koristi 

kako bi opisao nerazdvojnost unutar Trojstva. U 

teologiji to ne možemo racionalno shvatiti, jedino 

je moguće prihvatiti duhom i ljubavlju. 

● Otkrili ste zadivljujuće stvari u vezi s blaženim 

kardinalom Stepincem i njegovim zanimanjem 

za znanost. Možete li nam nešto reći o 

tome? 

● Prije dvije-tri godine čitao sam neke njegove 

tekstove i bio iznenađen koliko je Stepinac bio 

zaokupljen problemom odnosa znanosti i vjere. 

Imao je neke vrlo moderne stavove za svoje 

vrijeme i opetovano ponavljao svoj temeljni 

stav: “Znanost ne stoji u opreci s religijom, šta 

više: prava znanost vodi k Bogu.” Isticao je i 

primjerima pokazivao da je Crkva bila ključan 

element u razvoju i podupiranju znanosti. Njegova 

je ideja bila da se znanstvene spoznaje o 

stvaranju nadopunjuju i kreativno isprepliću s 

vjerskim istinama o tome. Mene je iznenadilo i 

koliko dodirnih točaka ima s Einsteinom po pitanju 

odnosa znanosti i vjere. Einstein je neprestano 

bio zaokupljen temom Boga. Zanimao ga 

je Bog u trenutku stvaranja prirodnih zakona. 

Kardinal Stepinac bio je zaokupljen još jednom 

temom na dodiru znanosti i vjere - to je vrijeme 

i tijek vremena. O problemu shvaćanja vremena 

Stepinac kaže: “Nije nikakvo čudo, ako nam 

Duh Sveti ne tumači na dugo i široko vrijednost 

vremena, nego nam jednostavno daje dobar savjet, 

da ga što bolje upotrijebimo: ‘Sinko, čuvaj 

vrijeme’. Ne rasipaj ga kao vodu, nego ga brižno 

čuvaj kao suho zlato. A šta onda ako bismo mi 

počeli cijeniti vrijeme tek onda, kada ga više ne 

bismo imali na raspolaganju? Ta ne zaboravite 

riječi pravednika Joba: ‘Godine izbrojene navr- 

Bio sam iznenađen koliko 

je Stepinac bio zaokupljen 

problemom odnosa znanosti i 

vjere. Imao je neke vrlo moderne 

stavove za svoje vrijeme i 

opetovano ponavljao svoj 

temeljni stav: “Znanost ne stoji u 

opreci s religijom, šta više: prava 

znanost vodi k Bogu.” 

šuju se, i polazim putem odakler se neću više 

vratiti.’ Život ljudski je cesta, kojom se ide samo 

jedanput.” 

Krive su prosvjetiteljske 

krivotvorine 

● Iz ovoga do sada rečenog, za Vas nema govora 

o sukobu znanosti i vjere. Zašto se kroz povijest 

i danas progurava slika da znanost isključuje 

vjeru i obrnuto? 

● Stvar je jednostavna. Zasade mnogih znanstvenih 

otkrića dogodile su se u srednjem vijeku 

i skolastici. Ne zaboravimo da se znanost prije 

Francuske revolucije razvijala u samostanima, a 

i većina sveučilišta duguje svoje osnivanje Crkvi. 

Međutim, 1789. godine slijedi Francuska revolucija 

koja se iz političkih razloga obračunava s Crkvom, 

želeći je pokazati kao nazadnu, a srednji 

vijek kao nešto mračno. I francuski prosvjetitelji 

preuređuju tada znanstvenu povijest brišući većinu 

briljantnih znanstvenih otkrića skolastičkoga 

doba i znanstvene doprinose koji su potekli iz 

Crkve i iz vjere, a ostavljajući za sobom mnogo 

krivotvorina. I ti su nazori posvuda prodrli. Tek 

u novije doba povijest se znanosti dezideologizira 

i postupno okreće povijesnim izvorima koji 

ruše prosvjetiteljske krivotvorine. Drugo, postoji 

jedan temeljni nesporazum u raspravama o 

odnosu znanosti i vjere. U nazoru javnosti, pa 

i u nazoru nekih znanstvenika, potkrala se jedna 

pogrešna zamisao prirodnih pojava koja je 

označila znanost 19. stoljeća: da su prirodni zakoni 

deterministički, tj. da je čovjek u principu 

svemoguć u sagledavanju prirode. S time ide i 

falsificirana teza o vjekovnom suprotstavljanju 

„napredne“ znanosti i „nazadne“ vjere. No zagovornici 

takvih teza nisu svjesni fundamentalne 

ograničenosti znanstvenih spoznaja zbog 

nužne pojave nedeterminizma u prirodnim procesima 

koji predstavljaju nesavladive granice 

mogućnostima ljudske spoznaje prirodnih pojava. 

A upravo ta nedeterminiranost, koja je često 

svojstvena prirodi, onaj je „kotačić“ koji vodi na 

koegzistenciju znanosti i vjere, umjesto na njihovu 

isključivost. 

● Je li i slučaj Galilej takva krivotvorina? O 

čemu se zapravo radi, ukratko, u tom procesu? 



Bellarmin je od Galileja tražio 

znanstveni dokaz da se Zemlja 

kreće, a GaIilej takav dokaz nije 

imao. Osim toga, Bellarmin je 

prigovarao Galileju da govori 

samo o Kopernikovu i Ptolomejevu 

modelu, a potpuno zanemaruje 

Braheov model, što je znanstveno 

nekorektno. 

● Prvo, Galilej je djelovao u vrijeme sukoba katolika 

i protestanata, na prijelazu XVI. i XVII. 

stoljeća. Istodobno, u to doba unutar i izvan Crkve 

postoji široki spektar znanstvenih mišljenja. 

Zato je potpuno krivo prikazati slučaj Galilej kao 

sukob znanosti i Crkve. 

● U čemu je bio „sukob“ Galileja i Crkve? 

● U to su vrijeme postojala tri opisa nebeskih gibanja. 

Najstariji je bio Ptolomejev iz II. st., prema 

kojem Zemlja miruje, a oko nje se po višestrukim 

kružnicama gibaju Sunce, Mjesec i planeti. Kao 

drugi javlja se Kopernikov model, stoljeće i pol 

prije Galileja, prema kojem se Zemlja okreće oko 

Sunca i oko svoje osi, a zapravo je on preuzeo 

stari grčki model. No treba reći da je pogrešna 

slika Kopernikovog modela (još prisutna u školi) 

da se Zemlja giba oko Sunca po kružnici. Takav 

je model Kopernik odbacio, jer pomoću njega 

nije mogao objasniti astronomska opažanja o gibanju 

planeta. Kopernikov je model bio mnogo 

složeniji i također je uključivao više kružnica. 

Nakon Kopernika dolazi najveći astronom svih 

vremena Tycho Brahe, koji je prvi posumnjao i 

u Ptolomejev i u Kopernikov model, pa uvodi 

svoj, tzv. Braheov model. Prema njemu Zemlja 

miruje, oko nje se giba Sunce, a oko Sunca svi 

ostali planeti. Dakle, u vrijeme Galileja postojala 

su tri znanstvena opisa nebeskih gibanja, i 

sva tri su podjednako uspješno objašnjavala sve 

tada poznate astronomske podatke. Ovo je potrebno 

uzeti u obzir da bismo razumjeli “slučaj 

Galilej”. 

Galilej je uočio nekoliko nebeskih pojava, primjerice 

da Jupiter ima svoje mjesece, te je zaključio 

da i Sunce ima svoje mjesece – planete koji 

se gibaju oko njega, pa je dalje zaključio da se 

Zemlja kreće oko Sunca. Vidio je i Venerine mjene. 

To su za njega bili neizravni dokazi da se Zemlja 

kreće. No, Galilej nije bio niti jedini niti prvi 

koji se koristio teleskopom, niti prvi koji je otkrio 

Jupiterove mjesece i Venerine mijene. Istodobno 

su se teleskopom koristili isusovački astronomi 

na Papinu opservatoriju u Rimu. I dolazi 

do sukoba njih i Galileja oko prvenstva otkrića 

sunčevih pjega. Ali Galilej je bio najuspješniji u 

javnoj promidžbi svojih rezultata. Tvrdio je da 

ima znanstvene dokaze da se Zemlja kreće, čime 

je izazvao neke teologe koji su doslovno tumačili 

Bibliju prema kojoj se Sunce kreće, a ne Zemlja. 

No bilo je i teologa koji su bili na Galilejevoj strani 

zastupajući alegorijsku interpretaciju Biblije. 

Tako je nastao i međusobni sukob teologa. Ovaj 

unutarcrkveni sukob najviše je smetao Konregaciji 

sv. Oficija (inkviziciji) i proces se našao pred 

njom. Na čelu Kongregacije bio je kardinal Robert 

Belarmin, vrstan poznavatelj astronomije, 

koji je smatrao da u to vrijeme sukoba katolika 

i protestanata oko tumačenja Biblije to pitanje 

nije uputno otvarati kao teološko pitanje. Zato je 

Galileju savjetovao da ostane isključivo na znanstvenom 

području i da svoje rezultate prikazuje 

isključivo kao teorijske hipoteze koje nisu stvarno 

dokazane, te da se ni na koji način ne poziva 

na Bibliju. 

● Je li Galilej imao dokaze svojih hipoteza, tj. je 

li Bellarmin to mogao tražiti? 

● Belarmin je ušao s Galilejem u znanstvenu raspravu 

i tražio odgovor na pitanje zašto se, ako 

se Zemlja kreće, ne vidi paralaksa (to je prividno 

gibanje bližih nam zvijezda po kružnicama tijekom 

godine, zbog gibanja Zemlje oko Sunca). 

Problem paralakse je bio poznat već starim Grcima, 

Aristotelu, i upravo zbog toga što paralaksu 

57

58 

nisu primijetili odbacivali su heliocentrični sustav 

u kojemu bi se Zemlja gibala oko Sunca. Dakle, 

Bellarmin je od Galileja tražio znanstveni dokaz 

da se Zemlja kreće, a GaIilej takav dokaz nije imao. 

Osim toga, Bellarmin je prigovarao Galileju da 

govori samo o Kopernikovu i Ptolomejevu modelu, 

a potpuno zanemaruje Braheov model, što 

je znanstveno nekorektno. Ni za to Galilej nije 

imao znanstvenog argumenta. Galilej je tada kao 

dokaz prikazao pojavu plime i oseke, što nije 

bio dokaz. Tu je došao u sukob i s tada najvećim 

astronomom Keplerom koji je ispravno tumačio 

plimu i oseku kao posljedicu djelovanja Mjeseca. 

Kardinal Belarmin nastavio je od Galileja tražiti 

znanstveni dokaz za njegovu tvrdnju o kretanju 

Zemlje, i u slučaju da dokaže bio je spreman pokrenuti 

osjetljivo pitanje tumačenja Biblije. Tražio 

je i odgovor na ranije Braheove dokaze protiv 

kretanja Zemlje. 

Galilej je bio u pravu, ali nije 

imao dokaze 

● Rasprava je, dakle, bila o pitanju znanstvenih 

argumenata? 

● Ne samo znanstvena. Galilej se našao u sukobu 

s velikim znanstvenim autoritetima toga doba, 

Keplerom i Braheom, no, nakon što je priznao da 

nema znanstveni argument za svoju teoriju da 

se Zemlja giba, okrenuo se teološkim argumentima, 

a bio je izvrstan poznavatelj teologije. I to 

je ključno u “procesu Galilej”. On je dobro vladao 

argumentima crkvenih mislilaca, osobito sv. Augustina 

i sv. Tome Akvinskoga. Time je izazvao 

neke teologe krutih stavova, osobito španjolske 

kardinale. Belarmin je stišao sukob odlukom da 

se Galilej i dalje može baviti ovim istraživanjima, 

ali neka s time ne izlazi u javnost. Može imati 

hipoteze, ali bez znanstvenih dokaza ne može 

tvrditi da je to stvarnost. To je i danas načelo u 

znanosti. 

● Kako je došlo do „osude“ ako se stvar očito 

smirila? 

● Galilej je u Crkvi imao i istomišljenike i protivnike. 

Iako su neki njegovi osobni protivnici izazivali 

preuredivši Bellarmineov dokument, Galilej 

neko vrijeme ne ulazi u javne polemike. Tada 

kardinal Barberini, koji je bio u dobrim osobnim 

Nakon što je Gallilei priznao da 

nema znanstveni argument 

za svoju teoriju da se Zemlja 

giba, okrenuo se teološkim 

argumentima, a bio je izvrstan 

poznavatelj teologije. I to je 

ključno u “procesu Galilej”. Time 

je izazvao neke teologe krutih 

stavova, osobito španjolske 

kardinale. 

odnosima s Galilejem i često ga je ugošćivao, postaje 

papa. Nakon toga je Galilej napisao knjigu 

u kojoj se, budući da nije imao znanstveni argument 

za Kopernikovu teoriju, koristio ismijavanjem 

protivnika. Od tri glavna lika u knjizi jedan 

je glupan koji ništa od ove astronomske priče ne 

razumije. Tada se događa ono zbog čeka je drugi 

proces protiv njega i počeo. Neki su njegovi protivnici 

proširili glasine da je taj glupan zapravo 

papa. Time su potakli i papinu taštinu, ali je bio 

ugrožen i papin autoritet, a sve u vrijeme vjerskih 

ratova, što je bilo politički opasno. I slijedi 

novi proces protiv Galileja. Ponovno dolazi do 

podjele među kardinalima. Od Galileja su i dalje 

tražili isto što i ranije Bellarmin: znanstveni dokaz. 

A Galilej je ustrajao na teološkom dokazu 

i smatrao ga važnijim od znanstvenoga koji nije 

imao. No, to je bio sklizak teren i Galileja su protivnički 

teolozi doveli u logičku klopku iz koje 

ga njegovi zagovornici nisu uspjeli izvući. Galilej 

je izgubio u teološkoj raspravi. Zato se morao 

odreći svoje teorije da se Zemlja kreće koju nije 

mogao dokazati. Znanstveni dokaz da se Zemlja 

kreće pojavio se tek dva stoljeća poslije. 

Povijesni je dobitnik Galilej, a 

izgubila je Crkva, i to dugoročno, 

jer je ovaj proces prekinuo dijalog 

Crkve i znanosti. Konačan je 

zaključak: u znanstvenom pogledu 

„procesa Galilej“ u pravu je bio 

kardinal Bellarmin, a ne Galilej; u 

teološkom pogledu iz današnjeg 

gledišta u pravu je bio Galilej, a 

ne kardinal Bellarmin. 



● Je li mu to bila jedina kazna? 

● Osobnom odlukom papa je odmah nakon procesa 

spriječio da Galilej makar i jedan dan provede 

u zatvoru. Najprije je boravio na nadbiskupskom 

dvoru, a potom u svojoj vili kraj Firenze 

gdje mu je bilo ograničeno kretanje. A za samog 

procesa papa se pobrinuo za vrlo obziran postupak 

prema Galileju koji je tada bio smješten 

u apartman s poslugom. Bilo mu je zabranjeno 

djelovati u javnosti s tvrdnjama koje bi bile u suprotnosti 

s doslovnim tumačenjem Biblije. No, u 

tom vremenu kućnog pritvora Galilej je došao do 

svojih najvećih otkrića. Tu otkriva zakon inercije 

po kojem postaje jedan od najvećih znanstvenika 

u povijesti. No jedna je konstanta Galilejeve 

osobnosti: njegova duboka religioznost od koje 

nikad nimalo nije odstupao. U tom je smislu i 

njegova velika želja i strast da djeluje unutar Crkve 

i pridonosi rastu Crkve. 

● Tko je na kraju pobjednik? 

● Povijesni je dobitnik Galilej, a izgubila je Crkva, 

i to dugoročno, jer je ovaj proces prekinuo 

dijalog Crkve i znanosti. Konačan je zaključak: u 

znanstvenom pogledu „procesa Galilej“ u pravu 

je bio kardinal Bellarmin, a ne Galilej; u teološkom 

pogledu iz današnjeg gledišta u pravu je 

bio Galilej, a ne kardinal Bellarmin. 

● I konačno, nakon svih tema koje smo dotakli, 

od kardinala Kuharića i Stepinca, preko znanosti 

i vjere do slučaja Galilej, za posljednje pitanje 

i poruku, zadnje što čovjeka čeka. Što mislite 

o vječnoj temi smrti? 

● Osjećam se suviše ograničen da bi me ta tema 

zaokupljala. To je jednako pitanje vjere, i za znanstvenika 

i za onoga tko vrlo malo zna o znanosti. 

Jedan moj poznanik bio je velik i iskreno uvjeren 

marksist. No, susreo sam ga nedavno i rekao mi 

je da dolazi iz crkve. Malo me začudilo odakle 

ova promjena u njegovom životu. No, rekao mi 

je: „Znate, ja sam shvatio da kad Boga ne bi bilo, 

ništa ne bi imalo smisla.“ Mislim da su neka bitna 

pitanja toliko teška da se samo vjerom mogu 

prihvatiti, a da tu bilo kakav pokušaj racionalne 

analize ne koristi. Ne smijemo biti isključivi i 

svačiji stav treba poštovati. No mislim da je ovo 

pitanje koje se prihvaća vjerom kao nešto što je 

dio nas, nešto što čeka svakoga od nas i svoj smisao 

ima samo u Bogu. q 

59

60 


Zlatno pravilo kao svjetska kulturna baština* 

piše: dr. Martin BAUSCHKE 

S njemačkoga preveo: Alen KRISTIĆ 

Martin Bauschke, rođen 1962. godine, doktor je teologije. Kao teolog i religiolog od 1999. 

godine stalni je suradnik Zaklade za svjetski ethos u berlinskom uredu. Težište njegova rada 

je obrazovanje učitelja i uredovanje oko putujuće postavke Svjetske religije – svjetski mir – 

svjetski ethos. Kao referent sudjeluje ne međureligijskim podijima i susretima, govoreći osobito 

o kršćansko-islamskom dijalogu kao i trijalogu židova, kršćana i muslimana. posljednja 

objavljena knjiga mu je Spiegel des Propheten: Abraham im Koran und im Islam / Ogledalo 

proroka: Abraham u Kur’anu i islamu (Lembeck-Verlag, Frankfurt 2008), a njoj je prethodila 

Jesus im Koran – Schlüssel zum Dialog zwischen Christen und Muslimen / Isus u Kur‘anu – Ključ 

za dijalog između kršćana i muslimana (Hohe Verlag, Erftstadt 2007). 

ad bismo jednom pretpostavili da čovječanstvo 

svoje nagomilane moralne predodžbe 

mora svesti na jedno jedino temeljno načelo, i 

da bi to pravilo trebalo na jednak način štiti od 

ubojstva, krađe, prijevare, tlačenja i osvete – kako 

bi glasilo jedno takvo fundamentalno načelo? U 

svojoj knjizi Zagonetka svijeta darvinist Ernst Haeckel 

nazvao ga je 1899. „najplemenitijim načelom 

sveopćeg čovjekoljublja“. Ustvari ono pod 

imenom „zlatno pravilo“ već više od 3000 godina 

tvori cjelokupnu etičku poruku svih svjetskih 

religija i kultura. U svojoj pučkoj varijanti 

taj moralni zakon glasi: „Ono što ne želiš da tebi 

bude učinjeno, ni ti ne nanosi nikome drugom!“ 1 

Zapravo to pravilo ne predstavlja jedino i specijalno 

njemačku poslovicu, nego je ona rasprostranjena 

diljem svijeta. Trend povratka vrijednosti 

i veliko poštovanje nastave etike uvedene 

u sve škole doveli su do ponovnog otkrivanja 

zlatnog pravila. Nazvano je „zlatnim“ jer ga ne 

smatramo pravilom koje predstavlja nadopunu 

već postojećim zapovijedima i zabranama, nego 

pravilom u ili iznad svih drugih pravila, takoreći 

njihovom biti i jezgrom. Nadalje, zlatno pravilo 

karakteriziraju četiri središnja obilježja: 

* Uz dopuštenje autora preuzeto iz časopisa: Mut: 

Forum für Kultur, Politik und Geschichte / Hrabrost – 

Forum za kulturu, politiku i povijest, 43(2008)496, str. 

85-95. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. K 

● Sekularnost: Ono je svjetonazorski neutralno, 

pa, prema tome, predstavlja čisto imanentnu 

normu djelovanja, koja radi svoga utemeljenja 

ne mora ići zaobilaznim putem preko religije ili 

Boga, nego kao unutarsvjetsko moralno načelo 

apelira na ljudsku autonomiju u smislu etičkog 

obvezivanja samoga sebe. 

● Uzajamnost: Može ga se razumjeti kao 

normu djelovanja koja počiva na načelu pozitivnog 

uzajamnog očekivanja. Jedno se drugo rasprostranjeno 

pravilo odnosno pravilo vraćanja 

istom mjerom (odmazde) – „Kako ti meni, tako 

ja tebi!“ – temelji također na načelu uzajamnosti, 

no predstavlja opreku intenciji zlatnog pravila, 

kao što ćemo to kasnije pokazati. 

● Formalnost: Zlatno pravilo predstavlja 

formalnu orijentacijsku pomoć, koja ne sadrži 

nikakve konkretne etičke smjernice, točno ono 

što u nekoj situaciji treba učiniti ili propustiti. 

No, to formalno načelo pretpostavlja stanovitu 

jednakost svih ljudi odnosno ljudske prirode s 

obzirom na ono što joj je ugodno i neugodno. Ta 

uvijek već pretpostavljena jednakost ljudi svoje 

opravdanje nalazi u četvrtom obilježju. 

● Univerzalnost: Zlatno pravilo susrećemo 

diljem svijeta. Posvjedočene su bezbrojne varijante 

tog pravila, koje prelazi granice kultura i 

religija, što preporučuje njegovu globalnu primjenu 

i primjenjivost neovisno o boji kože, po- 

61

62 

rijeklu i religiji. Pravilo je potvrđeno na tri različite 

razine: u ljudskoj svagdašnjici, u sekularnoj 

filozofskoj tradiciji kao i u religijskim iskazima. 

Pragmatična životna mudrost u 

ljudskoj svagdašnjici 

Kao pragmatična životna mudrost, zlatno se 

pravilo na višestruk način odnosi na svakodnevnicu. 

Neizrečeno i neupadljivo, često se nalazi u 

pozadini realnih i virtualnih prostora u kojima 

ljudi svaki dan borave. U ovoj se zemlji u mnogim 

vlakovima njemačke željeznice u toaletima 

nalazi ploča na kojoj se na četiri jezika može pročitati: 

„Molimo Vas, ostavite ovo mjesto onakvim 

kakvim biste ga Vi željeli zateći!“ Slični primjeri 

mogli bi se nabrajati do mile volje. Primjerice, 

kad je 2000. stupila na mrežu, internetska je aukcijska 

kuća eBay u kodeksu ponašanja formulirala: 

„Od svakoga tražimo da se prema drugima 

ponaša onako kako bi želio da drugi postupaju 

s njim.“ Kodeks ponašanja prerađen je 2006., no 

zlatno se pravilo neznatno promijenjeno još uvijek 

nalazilo tamo: „Potičemo Vas da s drugima 

postupate onako kako biste sami željeli da se postupa 

s Vama.“ 2 

Od antike do danas brojne varijante zlatnog 

pravila nalaze se i u filozofskim tekstovima. Bilo 

je poznato već „sedmorici mudraca“ stare Grčke. 

Tako je na primjer Pitak iz Mitilene (umro 

oko 570. prije Krista) govorio: „Što god zamjeraš 

svome bližnjemu, ti to ne čini njemu!“ Na pitanje 

u čemu se sastoji najkreposniji način života, 

Tales Milećanin (umro oko 547. prije Krista) odgovorio 

je: „U tome da nikad ne činimo ono što 

na drugima osuđujemo!“ Ljudskost predstavlja 

etičko načelo i kod kineskog mudraca Konfucija 

(umro oko 479. prije Krista). U njegovim poučnim 

razgovorima pojam za ljudskost (ren) pojavljuje 

se više od stotinu puta. Ljudskost se prema 

Konfuciju ozbiljuje na temelju uzajamnosti (shu). 

„Zigong je upitao Konfucija: ‘Postoji li izričaj koji 

bi cijelog života mogao služiti kao smjernica za 

djelovanje?’ Konfucije je odgovorio: ‘To je uzajamni 

obzir. Ono što ne treba biti učinjeno meni, to 

ni ja neću željeti nanijeti drugim ljudima.’“ 3 Ilustrirajući 

shu uz pomoć zlatnog pravila, Konfucije 

se u svojim razgovorima tako često vraća na to 

da su već njegovi učenici zlatno pravilo smatrali 

biti učenja svog učitelja. U filozofiji novog vijeka 

zlatno pravilo igra važnu ulogu, primjerice 

u razvoju prirodnog prava. U ovoj je zemlji najpoznatije 

pretvaranje zlatnog pravila u formulu 

općeg moralnog zakona u Kantovoj etici uvjerenja. 

Nije slučajno da njegov „kategorički imperativ“ 

u engleskom često zatičemo prevedenim 

„zlatnim pravilom“ – u više od deset varijanti, 

primjerice ovako: „Djeluj samo prema onoj maksimi 

za koju istodobno možeš željeti da postane 

sveopći zakon.“ 4 I u suvremenoj se filozofiji 

uvijek iznova poseže za zlatnim pravilom pri 

čemu se neprestano poziva na aktualne izazove 

Evidentnost zlatnog pravila 

postala je u dobu globalizacije 

jasnija nego bilo kada ranije. 

Dugoročno ono što dopustim da 

drugome bude od koristi priuštio 

sam i samome sebi. A nepravda 

koju nanesemo drugome, sručit 

će se na koncu na nas. 

zajedničkog života. Na primjer, Amitai Etzioni, 

sociolog njemačko-židovskog porijekla, koji živi 

u SAD-u, u svojoj je knjizi „The New Golden 

Rule“ (1996.) nanovo programatski formulirao 

zlatno pravilo za doba demokratskih društava. 

Njegova se verzija trudi oko uspostave ravnovjesja 

između dvije suparničke snage odnosno 

nastojanja za autonomijom i dobiti pojedinca i 

javnih interesa koji društvo kao zajednicu drže 

na okupu: „Poštuj i čuvaj moralni poredak društva 

u istoj mjeri u kojoj želiš da društvo poštuje i 

čuva tvoju autonomiju.“ 5 Kao globalni etos uzajamnosti, 

zlatno pravilo pokazuje da sam ideal 

humanosti, dakle, ljudsko dostojanstvo i ljudska 

prava, koja iz njega slijede, nisu dostatni. Moraju 

biti nadopunjeni načelom ljudskosti. Humanost 

i uzajamnost čine cjelinu. Tu povezanost ljudi u 

južnoj Africi odvajkada nazivaju ubuntu, a pod 

tim misle: „Moje ljudsko postojanje ovisi od 

tvog, a tvoje od mog.“ 

Sveti spisi i religijske tradicije također ukazuju 

na brojne varijante zlatnog pravila. Ograničit 

ću se na nekoliko primjera iz monoteističkih 

religija. U židovstvu je zlatno pravilo posvjedočeno 

ne samo u hebrejskoj Bibliji nego i u Talmu- 



du. U 19. poglavlju Levitskog zakonika (3. knjige 

Mojsijeve) ono se citira zaredom dva puta. Prvo 

ograničeno na vlastiti narod: „Ne osvećuj se! Ne 

gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi 

bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Lev 19, 18). 

Malo kasnije iznova se vraća pravilu, no sada 

proširujući mu granice: „Ako se stranac nastani u 

vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji 

s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; 

ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci 

u egipatskoj zemlji“ (Lev 19, 33-34). Uzajamnost 

zlatnog pravila očituje se u univerzalnosti koja 

poništava povlačenje granice između „mi“ (našeg 

naroda) i „drugih“ (tuđinskih naroda). Obličje 

zlatnog pravila kao ljubavi prema bližnjemu, 

Talmud izražava u poznatoj priči: „Neki poganin 

stupi pred Šemaja i reče mu: ‘Postat ću prozelit 

pod uvjetom da me podučiš cijeloj Tori dok 

mogu stajati na jednoj nozi.’ Na to ga ovaj otjera 

sa šibom u ruci. Kad je taj poganin dođe Hilelu, 

ovaj mu odgovori: ‘Ono što je za tebe vrijedno 

mržnje, to ne čini svome bližnjemu! To je cijela 

Tora, a ostatak je komentar. Idi i uči!’“ 6 Naravno, 

kršćanstvo, koje je preuzelo Toru kao „Stari zavjet“, 

poznaje obličje zlatnog pravila kao ljubavi 

prema bližnjemu. Već u „Nauku dvanestorice 

apostola“ (Didahe), najstarijem sačuvanom kršćanskom 

katekizmu (oko 60-65 godina poslije 

Krista), ono se nalazi odmah na početku: „Put 

ka životu izgleda ovako: Kao prvo, trebaš ljubiti 

Boga koji te je stvorio. Kao drugo, trebaš ljubit 

svoga bližnjega kao sebe samoga. Ne čini drugome 

ono što ti sam ne želiš pretrpjeti.“ 7 Drugi 

primjer nalazi se jednu generaciju kasnije u dva 

novozavjetna Evanđelja. Kao Židov, Isus citira 

19. poglavlje Levitskog zakonika. Upitan, tko je 

„moj bližnji“, u skladu s dobrom židovskom tradicijom, 

odgovara uz pomoć priče koja služi kao 

primjer. To je poznata prispodoba o milosrdnom 

Samaritancu, koja slijedi onu istu logiku širenja 

granica kao i 19. poglavlje Levitskog zakonika, 

no ipak prepuštajući prakticiranje zlatnog pravila 

ne Židovu nego „Samaritancu“, egzemplarnom 

tuđincu i isključenome (Lk 10, 25-37). Uz tu 

pripovijest pristaje to što Isus u Govoru na gori 

zlatno pravilo ne citira negativno već pozitivno: 

„Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi 

njima! U tome je sav Zakon i Proroci“ (Mt 7, 12 

= Lk 6, 31). U islamu zlatno pravilo nije posvjedočeno 

u Kur’anu, no jest višestruko sadržano 

63

64 

u priznatim zbirkama hadisa, tradiranim izvještajima 

o Muhamedovom životu kao i izrekama. 

Prema Muslimu ibn El-Hadžadžu (rođen 875. 

poslije Krista) Prorok je rekao: „Onaj tko želi biti 

udaljen od paklenske vatre i doveden u raj, … 

taj ljudima neka čini ono što želi da se njemu samome 

čini.“ Više puta je tradirana ova verzija: 

„Nijedan od vas nije vjernik sve dok svome bratu 

ne želi ono što želi samome sebi.“ Svjetski parlament 

religija se u „Deklaraciji za svjetski ethos“ 

iz 1993. izričito poziva na zlatno pravilo. Tamo 

se spominje u svom negativnome kao i u svome 

pozitivnom obliku. U tom pogledu Deklaracija 

preporučuje: „Zlatno bi pravilo trebalo biti neopoziva, 

bezuvjetna norma za sva područja života, 

za obitelj i zajednice, za rase, nacije i religije.“ 8 

Ovi malobrojni primjeri iz nekoliko religija pokazuju: 

Zlatno je pravilo izraz srodnih osnovnih 

etičkih načela gotovo svih naroda, kultura i 

religija. Ono predstavlja sastavnicu, čak ugaoni 

potporanj naše moralne svjetske kulturne baštine, 

koju treba očuvati, prenositi putem odgoja 

i osobno cijeniti životom. Možemo ga isključiti 

samo na vlastitu odgovornost. 

Zlatno pravilo i načelo taliona/ 

odmazde 

Međutim, sučelice zlatnom pravilu nalazi 

se drugo diljem svijeta rašireno pravilo: „Kako 

ti meni, tako ja tebi!“ To „načelo taliona“ također 

počiva na principu uzajamnosti. Usprkos tome, 

pravilo odmazde predstavlja opreku zlatnom 

pravilu. Naime, zlatno pravilo polazi od onoga 

što dotični u nekoj usporedivoj situaciji želi od 

drugoga, od onog što očekuje od njega ili nje, 

dok načelo taliona polazi od pozitivnog ili negativnog 

postupka koji se već dogodio i uzvraća 

istim [postupkom] gotovo slijepo ga odražavajući. 

Poslovični izričaj za načelo odmazde postalo 

je [ono] „Oko za oko, zub za zub!“. Tako se skraćeno 

navodi jedna zapovijed iz židovskog zakona 

koji više puta susrećemo u Tori. Tamo ona 

primjerice glasi [ovako]: „Neka ti se oko ne sažaljuje! 

Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka 

za ruku; noga za nogu.“ (Ponovljeni zakon [= 5. 

knjiga Mojsijeva] 19, 21). Već je jedan jedini citat 

dovoljan da učini jasnim: načelo taliona ne vodi 

naprijed, makar se povijesno može uzeti u obzir 

da se u njegovu izvornu intenciju ubraja izbjegavanje 

neprimjerenosti reakcije, dakle, eskalacije 

nasilja (deset života za jedan život). Onaj 

tko uvijek na isto uzvraća istim, taj se vrti ako 

ne u spirali onda u krugu. Ako je nužno, načelo 

je taliona upotrebljivo kao opravdanje osvete, 

rata, smrtne kazne ili drugih mjera odmazde, jer 

s obzirom na način ophođenja s bližnjima predstavlja 

čisto reaktivno djelovanje. Ono oponaša 

druge. Slijepo se pokorava normama drugih u 

izboru sredstava, u činu dobra ili zla. Drugom 

vraća istom mjerom, „oko za oko“, ako ustreba 

do čemernog svršetka u sveopćoj zaslijepljenosti 

i sljepilu. Na Gandijevu opomenu u svezi s 

tim vratit ću se odmah. Nasuprot tome, zlatno se 

pravilo razumijeva kao predviđajuće načelo djelovanja. 

Ono nije slijepo i ne osljepljuje nego zahtijeva 

otvorenost očiju i promatranje drugoga. 

Zlatno pravilo poziva na preuzimanje inicijative, 

poduzimanje prvog koraka, uživljavanje u situaciju 

drugoga, tako što sebe stavljam na njegovo ili 

njezino mjesto. Na taj način ono označava jedno 

civilizacijsko postignuće, jedan presudan etički 

napredak. Naime, ono spiralu nasilja, začarani 

krug odmazde želi prekinuti uz pomoć kreativnog 

novog početka, uz pomoć vlastite inicijative, 

uz pomoć davanja ustupka unaprijed koji se u 

danom slučaju može sastojati samo u tome da 

se propusti reagirati negativno na negativno djelovanje 

i tako započne začarani krug odmazde. 

Zato je zlatno pravilo maksima za pripremanje 

pomirenja i očuvanje mira. Dva Gandijeva citata 

mogu kratko i jasno izreći u čemu je razlika 

između načela odmazde i zlatnog pravila: „Oko 

za oko – i čitav će svijet postati slijep“ formulira 

s krajnjim posljedicama reaktivno djelovanje načela 

taliona, dok se inicijativno djelovanje zlatnog 

pravila može ovako opisati: „Ti sam budi 

promjena koju bi htio vidjeti u svijetu!“ 

Začarani krug odmazde, kako ga bezosjećajno 

zahtijeva maksima „Oko za oko, zub za zub“, 

vodi do „igre bez dobitka“. To znači da od sudionika 

na obje strane čini gubitnike – ili točnije: 

izmjenične dobitnike i gubitnike ovisno o tome 

tko trenutno agira, a tko reagira. Za razliku od 

toga, zlatno pravilo smjera načinu ponašanja koji 

od obje strane čini pobjednike. Moderno kazano: 

promatrati neku situaciju u svjetlu zlatnog pravila 

znači iskoristit je kao „win-win“ situaciju. 

Promatrajući tako, sociobiolozi i evolucijski bio- 



Načelo odmazde ne vodi 

naprijed, makar se povijesno 

može uzeti u obzir da se u 

njegovu izvornu intenciju ubraja 

izbjegavanje neprimjerenosti 

reakcije, dakle, eskalacije nasilja 

(deset života za jedan život). Onaj 

tko uvijek na isto uzvraća istim, 

taj se vrti ako ne u spirali onda u 

krugu. 

lozi daju odgovor na pitanje koje prednosti može 

donijeti i koje je donijelo u ljudskom razvoju posvećivanje 

dobrobiti konkurenta bez zanemarivanja 

vlastitih interesa za opstanak. Biofilozof 

Eckart Voland je takve „win-win“ situacije ovako 

ilustrirao: „Zamislite sebe: kao lovac iz kamenog 

doba imali ste sreće u lovu i pošlo Vam je za 

rukom ubiti gazelu. Međutim, Vaš susjed imao 

je peh i vraća se praznih ruku. Kao racionalni 

maksimator dobiti trebali biste dobrovoljno pre- 

BILJEŠKE: 

1 Wolfgang Michal, Sünde und Moral. Wie weit 

dürfen wir gehen? / Grijeh i moral. Koliko daleko smijemo 

ići? , u: Geo Wissen, br. 35, Hamburg 2005, str. 

96. 

2 http://pages.ebay.de/help/confidence/knowbuyer-community.html 

(ljeto 2008) (ljeto 2008) 

3 Lun-yu XV, 24 prema: Konfuzius, Gespräche / 

Razgovori, Stuttgart, 1998, str. 102. 

4 Grundlegung zur Metaphysik der Sitten / Temelj 

za metafiziku ćudoređa (1785), BA 51 s. 

5 The New Golden Rule. Community and Morality 

in a Democratic Society – ovdje citat prema njemačkom 

izdanju Die Verantwortungsgesellschaft. Individualismus 

und Moral in der heutigen Demokratie / 

Društvo odgovornosti. Individualizam i moral u suvremenoj 

demokraciji, 1999, str. 19. 

6 Traktat Šabat 31 a. 

7 Didahe 1, 2. 

8 Hans Küng (izd.), Dokumentation zum Weltethos 

/ Dokumentacija za svjetski ethos, Piper, München 

/ Zürich 2002, str. 25. (Deklaracija za svjetski ethos dostupna 

je na našem jeziku na http://www.welethos. 

org/pdf_decl/Decl_croatian.pdf). 

9 Die Goldene Regel, u: FAZ, broj 130 (7. lipanj), 

2006, str. 36. 

pustiti svoj ulov jer on Vašem susjedu osigurava 

život, a moglo bi se dogoditi da se sutra sreća 

u lovu promijeni. Vaš će Vam susjed pripomoći. 

Ako dijelite, investirate, dakle, u Vašu vlastitu 

dobrobit, makar Vi za to instrumentalizirate 

susjeda kao neku vrstu osiguranja. Promatrano 

povrh jednog trenutka u životu, pomoć susjedu 

u tom primjeru predstavlja jednu „win-win“ situaciju 

za dvojicu egoista.“ 9 Evolucijski biolozi i 

sociobiolozi to stanje stvari često svode na devizu: 

mudri egoist surađuje jer djeluje predviđajući 

i znajući da trajno ne može sam preživjeti 

ili će u svakom slučaju lošije proći. Na tom primjeru 

postaje jasno: altruizam i egoizam se ne 

isključuju bezuvjetno. Zlatno pravilo ne stvara 

čiste altruiste utoliko što u igri uvijek može biti 

i vlastiti egoistični interes. S druge strane, ono 

puke egoiste odgaja za to da upotrebljavaju svoj 

razum i svoje srce. Ono skreće pažnju na susjeda, 

bližnjega, potencijalnog suigrača o kojemu 

ovisimo, na kojeg sam upućen onako kako je on 

ili ona upućena na mene. Nije jedina mogućnost 

samo to da se sljedeći put promijeni sreća u lovu. 

Može se također pojaviti za oba susjeda zajednička 

vanjska opasnost – opasna životinja, prirodna 

katastrofa, sukob s nekim tuđinskim plemenom 

– koja čini nužnim solidarno djelovanje. 

Načelo uzajamnosti u svim stvarima života 

zahtijeva uvid da je u svijetu sve sa svim povezano. 

„Globalizacija“ potječe od latinske riječi globus 

(kugla), podrazumijevajući pod tim, dakle, 

doslovno „proširenje po cijelom globusu“ („Verkugelung“). 

To kazuje isto koliko i „povratna 

veza“: što god činili, vraća se nama samima, dobro 

jednako kao i zlo. Posljedice našeg djelovanja 

nisu linearne, nego „okrugle“ i vraćaju nam 

se natrag. Evidentnost zlatnog pravila postala je 

u dobu globalizacije jasnija nego bilo kada ranije. 

Dugoročno ono što dopustim da drugome bude 

od koristi priuštio sam i samome sebi. A nepravda 

koju nanesemo drugome, sručit će se na koncu 

konca na nas. Socijalna formula zlatnog pravila 

temelji se na životnoj formuli svega živućega. 

Poglavica See-at-la (umro 1866.), vođa plemena 

Duwamish, rekao je u svom legendarnom govoru 

tadašnjem predsjedniku SAD-a: „Sve je povezano. 

Ono što napadne zemlju, napada i sunce 

ponad zemlje. Čovjek nije stvorio tkivo života. 

U njemu je on samo jedno vlakno. Što god činili 

tkivu, vi to činite i sebi samima.“q 

65

66 

Čovjek velik razmjerno veličini s kojom se borio! 

piše: dr. Jasna ĆURKOVIĆ 

„Onaj koji se hrvao sa svijetom, postade velik time što je svijet svladao, onaj 

koji se borio sa samim sobom, veći je jer je samog sebe svladao; a najveći 

postade onaj koji se s Bogom borio“ (S. Kierkegaard) 

Antropologija je nauka koja se bavi proučavanjem 

čovjeka kroz dvije razine: njegovu 

prirodu te kulturu koja ga okružuje. Stoga je za 

antropologiju čovjek splet njegove biološke datosti 

i kulturnih datosti. Prema nekim autorima, 

kultura je za čovjeka njegova druga priroda, jer je 

ljudsko biće više kulturni proizvod nego prirodna 

činjenica. To se uvjerenje temelji na činjenici 

da period formacije prirodnog života, njegovih 

bioloških pretpostavki, traje tek devet mjeseci, 

tj. period života unutar maternice, a period njegove 

kulturne formacije, naprotiv, traje koliko i 

život čovjeka. 

Isus Krist središte kršćanske 

antropologije 

Antropološki govor dakle mora imati u vidu 

važnost iskustvene dimenzije, bilo da se radi o 

učenju iz vlastitog iskustva bilo iz iskustva drugih 

ljudi. Kršćanska antropologija računa upravo 

s tom činjenicom i nudi model čovjeka koji 

nije „egzistencija u postajanju“, već ostvarena ili 

dovršena egzistencija. Bez takvog empirijskog 

dijela (iskustva te osobe) koji u sebi sadrži granice 

ljudskoga, racionalni antropološki govor bi se 

rasplinuo u ideologiji. Na takvo nas razmišljanje 

navodi i sama riječ anthropos, a što znači čovjek 

ili onaj koji gleda prema gore. Stoga kršćanska antropologija 

nudi korektiv filozofskoj i kulturnoj 

antropologiji kroz povijesno ostvarenu egzistenciju 

Isusa Krista. Isusovo konkretno postojanje 

u vremenu, konkretno ophođenje s ljudima, 

konkretni stavovi kojima se izvrgao kobnim po- 

sljedicama, konkretan nauk koji svjedoči i koji 

privlači konkretne ljude njegova vremena, jesu 

središte kršćanske antropologije. I na koncu, Isusovo 

uskrsnuće kao prevaga, nepobitan ‘dokaz’ i 

opravdanje njegove egzistencije, ali i svake druge 

egzistencije koja se odlučila ići sličnim putem. 

Upravo uskrsnuće jest čovjeku pokazatelj i njegove 

spasenjske mogućnosti. No, dok je Isusovo 

čovještvo racionalno dostupno i mogući uzor 

svima, vjernicima i nevjernicima, dotle je ovaj 

spasenjski moment blizak samo vjernicima. 

Isus nije ljudima „natovario“ breme moralnih 

i religioznih zahtjeva, kojem bi on izmakao, 

već ih je sam „isprobao“ tako da je taj proces bio 

bolniji za liječnika nego za bolesnika. Za razliku 

od svih humanističkih sistema, pa i onih hvalevrijednih, 

Isusov nauk nije puko teoretiziranje 

ili jedan davni primjer koji je odvojen od osobe: 

njegove su riječi uvijek isto „nošenje dara“. Tako 

čitava polemika oko Isusove osobe ne bi za nas 

imala toliku vrijednost, osim vrijednost sličnu 

drugim mudrim ljudima i vjerskim vođama bez 

vjere u Isusovo božanstvo. Kad on ne bi bio Bog, 

misao na njega bi nas pod nekim vidikom mogla 

napuniti tjeskobom: pošto njegovu visinu ne 

Za razliku od svih humanističkih 

sistema, pa i onih hvalevrijednih, 

Isusov nauk nije puko teoretiziranje 

ili jedan davni primjer koji je 

odvojen od osobe: njegove su 

riječi uvijek isto „nošenje dara“. 



možemo dosegnuti, osjećali bi još više vlastite 

nedostatke, promašaje i nemoć, a također ne bi 

bilo ni govora o nekom partnerstvu nakon njegove 

smrti. Bez te vjere razlika u odnosu na druge 

„humaniste“ koji su na neki način prauzori 

međusobnog davanja i primanja, bila bi samo u 

stupnju, a ne u naravi. Gledanje na Isusa samo 

kao na čovjeka ‘malo drugačijeg i boljeg’, potpuno 

bi suzilo njegovu osobu, čak bi mu se morale 

pripisati i posve loše osobine, kao što je laž, a da 

ne spominjemo psihičku bolest. Time ne samo 

da bi Isus bio obezvrijeđen, već i čitavo kršćanstvo, 

a sve iz namjere da se Isusa stavi u neki 

već viđen dio ljudskog iskustva odakle „više ne 

može uznemirivati“, te tako svijet ostane ‘zaštićen’ 

od promjena. 

Pomaknute granice ljudske 

osobe 

Ipak, u svojoj osobi Isus je potpuno pomaknuo 

granice ljudskoj osobi. Uzevši sve ljudsko 

u sebe, on je to ljudsko učinio mjestom svoje božanske 

prisutnosti na zemlji, tako da kod njega 

teocentrizam nije nimalo u oprečnosti antropocentrizmu, 

štoviše temelj je njegove istinske ljud- 

ske naravi. Sve ono što bi jedna zdrava psihologija 

danas ponudila nimalo ne proturječi Isusovu 

ponašanju, izuzev jedne posebnosti naravi i 

samosvijesti, odnosno posebnosti Sina Božjeg, 

koja psihologiji izmiče i oko koje ne postoji neka 

mogućnost kompromisa s psihologijom. Hoteći 

se izraziti putem ljudskosti, on je ljudski rod 

„obvezao“ na jedno samopoštovanje, jedan put 

okretanja sebi u smislu izgradnje vlastite osobe. 

Bogatstvo koje je integrirano u tu osobu, a koje se 

često slabom interpretacijom osiromašivalo, doprinijelo 

je stjecanju dojma o nekoj izdvojenosti 

Boga, budući da se često njemu nisu priznavali 

svi oni ljudski mehanizmi. Iako se u ovom izlaganju 

nije moguće šire osvrtati na teološki nauk 

tijekom povijesti, koji je također bio uvjetovan 

razvojem psihologije i antropologije, sasvim je 

sigurno postojanje krivog dojma o Isusovoj ljudskoj 

psihologiji. Možda još više od same teološke 

diskusije taj dojam je urodio nesnalaženjem oko 

te teme, a još više nuđenjem neadekvatnih i pomalo 

neljudskih modela ponašanja. Budući da 

je antropološki poziv utemeljen na slici osobe, 

kriva ili iskrivljena slika te osobe ušla je u pore 

mnoge, pa čak i kršćanske egzistencije. 

„Od Isusove sam osobe naučio radost!“ - vrlo 

jednostavno, ali dubokoumno rekao je sveti Ivan 

67

68 

Berchmans. Također bi i suvremeni čovjek razumijevajući 

govor o Isusovim osjećajima mogao 

zavidno „odahnuti“, a suvremena psihologija 

naći svoju potvrdu. Prepuštanje ljudskim osjećajima 

ne samo da znači jednu „lakoću postojanja“, 

već i sposobnost drugačijeg pronicanja u 

stvarnost i pristupa k njoj. Isusov način gledanja 

na stvarnost otvara čitavo jedno drugačije 

područje vrednota, pa čak gotovo naglavačke 

okreće ljestvicu vrednota, u smjeru jedne humane 

psihologije koja također smatra kako čak 

i vanjska tjelesna ograničenja mogu osposobiti 

novu nutarnju slobodu, te kako ni ljubav prema 

neprijateljima psihološki čovjeku nije proturječna. 

U odnosu na rečeno, potrebna je određena 

racionalnost koja ide pod ruku s nutarnjim svijetom 

i emocijama, te koja raspoređuje njihov 

učinak, sprečavajući emocionalnom mozgu da 

se otme nadzoru. Isus je to znao. On je pokazao, 

suprotno nastojanju nekih racionalista i stoika 

da se riješe emocija i nadomjeste ih razumom, 

realitet osjećaja i jednu „inteligentnu ravnotežu“ 

prema kojoj nije osnažio samo jedno područje 

svoje osobe, već cjelokupnu osobu. 

Isusov način gledanja na stvarnost 

otvara čitavo jedno drugačije 

područje vrednota, pa čak 

gotovo naglavačke okreće 

ljestvicu vrednota, u smjeru jedne 

humane psihologije koja također 

smatra kako čak i vanjska tjelesna 

ograničenja mogu osposobiti 

novu nutarnju slobodu te kako 

ni ljubav prema neprijateljima 

psihološki čovjeku nije proturječna. 

Ljudi koji su bogatiji emocijama, više primjećuju, 

a nerijetko jer više primjećuju i više 

spekuliraju. Nadalje, oni obdareni sposobnošću 

empatije, više osjećaju „suosjećajni bijes“ ili poriv 

da se umiješaju u probleme drugih u smislu 

moralnog prosuđivanja i djelovanja, u pravcu 

one H. Hainea: „Čovjekoljublje svagdje zabada 

nos!“ Isusovo tjelesno držanje, njegovi psihološki 

i emocionalni mehanizmi te racionalni um, 

odražavaju zdravu i potpuno uravnoteženu 

osobu. On pokazuje na svu složenost čovjekova 

nutarnjeg svijeta, na pukotine osobe (kušnjama i 

na moralne pukotine), ne u cilju da promjeni elementarne 

ritmove, već s bezuvjetnom prihvaćenošću 

kao i stalnom otvorenošću za mogućnost 

novoga. Svojom je osobom pokazao kako se u 

svakoj ljudskoj situaciji može postići savršenstvo 

te da ni jedna ta situacija ne umanjuje čovjeka, 

osim ako on sam sebe želi umanjiti pogrešnim 

stavom unutar situacije. Tako s pravom možemo 

reći da je „svaka istinska i časna antropologija 

također i početna kristologija“. 

Kršćanska egzistencija nošena 

„snagom apsurda“ 

Svaki je čovjek ikona Kristova, te je očima 

vjere zauvijek “onaj koga treba ljubiti”, dakle 

svaka se istinska zemaljska vrijednost udomila 

u Isusu, a time postala i „prirodno kršćanska“. 

Izraziti se, dakle, činom vjere znači prihvatiti te 

vrijednosti i to iz dva razloga: zbog njihove vrijednosti 

u sebi i zbog povjerenja u Isusa koji ih 

je integrirao u sebe. Budući da su se u Isusu vrijednosti 

dogodile izvrnutom logikom, te ih nekršćanski 

svijet drži kao nevrijednosti, ateistički 

um će zaista sresti „ludost“ kršćanstva. Uistinu, 

trpljenje samo po sebi, a smrt još i više, besmisleni 

su. No zbog toga što se Bog poslužio tim 

„besmislenim“ kategorijama ljudskog života, on 

koji je tvorac života, te su kategorije poprimile 

sasvim drugačiju vrijednost, osobito zbog buđenja 

one snage u čovjeku koja želi prevladati zlo. 

Isusova smrt nije bila samo „smrt-svršetak“ nego 

više „smrt-zadaća“. U takvom se smislu gleda i 

na njegovu muku, ona je imala svoj razlog i cilj, 

bila je smislena muka i jedan predstadij, tako da 

se u kršćanskim molitvama često kaže „blažena 

muka“, jer je to muka rađanja novoga i ‘radosna 

muka’ zbog novoga/drugoga. Odlučiti se za 

one koji pate, znači pristati na patnju, ali upravo 

mukom i žrtvom za druge čovjek razvija vlastitu 

osobu te darujući drugome svoju ljubav, čovjek 

istodobno prima u sebe vrijednosti druge osobe 

i tako postaje bogatijim, izgrađenijim i sretnijim, 

u pravcu onoga što Ivan Karamazov govori bratu 

Aljoši: „Htio sam sebe izliječiti tobom!“ 

Vjera koja nosi kršćansku egzistenciju „snagom 

apsurda“, i koja daje čovjeku nadu iznad 

svih materijalnih i psihičkih uzroka, jest jedan 



„odskok“ u naručje neizvjesnosti. Budući da vjera 

ima svoje razloge koje spekulativni i praktični 

um ne mogu uvijek shvatiti, ona se čini vrlo 

moćnom silom koja pokreće, i to ne negdje u 

onostranosti nego već ovdje na zemlji u duševnom 

i duhovnom zdravlju, ponekad i tjelesnom, 

baš kao što lijepo Pascal piše kako nitko nije sretniji 

ni umiljatiji od pravoga kršćanina kojemu je 

veselje „prirodno stanje“. Štoviše, mnogi su dar 

postojanja sreće u svom životu smatrali istinskim 

dokazom postojanja Boga, jer je doživljaj Božje 

prisutnosti bio usporediv s beskrajnom srećom. 

Prema njima taj osjećaj sreće bio bi najbolji iskustveno 

proživljen dokaz i točka iz koje bi trebala 

proizlazi svaka nova djelotvorna teologija. 

Kršćanska cjelovitost, kao i Isusova, nije jednom 

za svagda u nekoj naslijeđenoj osobini; ona 

je zapravo trajni rast iz Boga. Čovjek koji vjeruje 

nije odbacio nutarnji rast, već je svaki pedalj duhovnog 

života, kao u svojoj početnoj fazi tako i u 

kasnijoj, obilježen trajnim samoizgrađujućim radom 

i podložan nutarnjoj napetosti između postajanja 

boljim čovjekom i prihvaćenosti svakog 

razvojnog stupnja od strane Boga. Bog voli čo- 

vjeka od početka do kraja njegova puta te poticaj 

za rast i razvoj kao ponudu Bog stavlja u čovjeka 

zbog njega samoga, a ne zbog sebe. Veličina kojom 

se želimo mjeriti spada na naš izbor, kako 

je to prekrasno pisao S. Kierkegaard: „Svatko je 

bio velik na svoj način i svatko u odnosu na veličinu 

koju ljubljaše. Jer onaj koji sebe ljubljaše, bijaše velik 

po sebi, a onaj koji ljubljaše druge ljude, postade velik 

po svojoj predanosti; ali onaj koji Boga ljubljaše, postade 

veći od svih. Svaki od njih mora ostati upamćen, 

ali svaki je velik razmjerno svom očekivanju. Jedan 

postaje velik time što je očekivao ono moguće, drugi 

time što je očekivao ono vječno; ali onaj koji je očekivao 

nemoguće postade veći od svih. Svaki od njih 

treba biti upamćen, ali svaki od njih bijaše velik razmjeno 

veličini s kojom se borio. Onaj koji se hrvao sa 

svijetom, postade velik time što je svijet svladao, onaj 

koji se borio sa samim sobom, veći je jer je samog sebe 

svladao; a najveći postade onaj koji se s Bogom borio“. 

U naš izbor veličine kojom ćemo se mjeriti Bog 

neće dirnuti, ne prestajući nas ljubiti čak i kad je 

on usmjeren protiv njega, ali također, i to je ono 

očaravajuće, Bog se nikada neće odreći ni ‘čekanja’ 

da taj izbor padne na njega. q 

69

70 

TRIBINA SINJSKE UDRUGE 4+ 

Obitelj u suvremenom društvu 

piše: Ivica RELKOVIĆ 

Tribina je održana 2. listopada 2009. u dvorani Gradskog kina. Predavači su 

bili: Petar Krešimir Hodžić, dr. med., voditelj Ureda za obitelj Hrvatske biskuposke 

konferencije, Mate Knezović, dipl. iur. i Ivica Relković, predsjednik 

udruge Hrvatsko odgovorno društvo 

Predavači su temu podijelili na tri dijela. Petar 

Krešimir Hodžić, voditelj Ureda za obitelj 

HBK-a, govorio je o tome kako Crkva vidi ulogu 

kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, što je 

bila i tema Biskupske sinode u Rimu 1980. godine 

i iz čega je proizašla Povelja o pravima obitelji 

Svete Stolice, objavljena 22. listopada 1983. godine. 

Mate Knezović, dipl. iur., osvijetlio je ista 

pitanja na primjerima intervencionizma u obitelj 

kroz neke hrvatske zakone koji su doneseni posljednjih 

godina. Ivica Relković, na temelju iskustava 

građanskog djelovanja, prikazao je medijske 

i javne utjecaje na promjenu pogleda prema 

obitelji u suvremenom društvu. 

Snažni pritisci marginalnih 

skupina 

Većina tema s kojima smo se susreli posljednjih 

godina u hrvatskom društvu, a u kojima su 

se određene nevladine udruge, pa i predstavnici 

vlasti, protuobiteljski postavljali, obuhvaćene su 

i jasno razrađene spomenutom Poveljom, predstavio 

je u svojem dijelu izlaganja Petar Krešimir 

Hodžić. 

Obitelj se ozbiljno napada raznim intervencionizmima 

i promjenama propisa u različitim 

područjima koje imaju izravan odraz na prava, 

pa i samu definiciju obitelji. 

Tako članak 5. Povelje kaže: „Budući da su roditelji 

dali život svojoj djeci, oni imaju izvorno, prvotno 

i neotuđivo pravo i da je odgajaju; zbog toga se oni 

imaju smatrati prvim i poglavitim odgojiteljima.“ 

Taj je stav Svete Stolice u potpunosti suglasan s 

onim kako to pitanje vide Opća deklaracija o ljudskim 

pravima („Roditelji imaju prvenstveno pravo 

odabrati vrstu obrazovanja i odgoja za svoju djecu“ 

– čl 26.) i Ustav Republike Hrvatske („Roditelji... 

imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju 

djece“ – čl. 63.). 

Roditeljima odriču pravo da biraju 

odgoj vlastite djece udruge koje 

ne samo da ne predstavljaju 

roditelje, nego su dvije od njih čak 

predstavnici homoseksualaca; 

dakle, oni koji nemaju (niti žele 

imati!) vlastitu djecu znaju što je 

potrebno tuđoj djeci bolje od 

roditelja te iste djece! 

Pa ipak, pritiskom radikalnih feminističkih i 

homoseksualnih udruga, marginalno zastupljenih 

u hrvatskom društvu, ali iznimno snažno 

poduprtih medijima, u Hrvatskoj se vlasti nisu 

usudile uvesti zdravstveni odgoj i obrazovanje 

u školski sustav sukladan volji roditelja. Iako aktualne 

vlasti svoj glas na izborima redovito dobivaju 

od onog dijela biračkog tijela koji je aktivno 

podupirao program Udruge GROZD (Glas roditelja 

za djecu), iako je to u skladu s navedenim 



međunarodnim dokumentima i hrvatskim Ustavom, 

ipak se vlasti priklanjaju nekim novim nejasnim 

tumačenjima obiteljskih prava i odnosa. 

Uplašene navodnim pritiscima koji dolaze iz nekih 

neimenovanih centara, vlasti donose zakone 

koji sve više daju za pravo skandaloznoj izjavi 

Bojane Genov iz Ženske mreže: „Država je dužna 

provoditi onakav odgoj u kojem će zaštititi dijete, ako 

je to potrebno, od roditelja koji mu nudi ideologiziran 

odgoj ili nešto što je na njegovu štetu“ (Dvoboj, 

Nova TV, 3. studenog 2006.). 

Identičan zahtjev uputili su Ministarstvu 

znanosti, obrazovanja i športa 9. veljače 2005. 

Ženska mreža, Iskorak i Kontra. Tu se roditelju 

optužuju da ne smiju birati odgoj vlastite djece, 

jer su u odgoju „vođeni ideologizacijom“! I to 

tvrde udruge koje ne samo da ne predstavljaju 

roditelje, nego su dvije čak predstavnici homoseksualaca! 

Dakle, oni koji nemaju (niti žele imati!) 

vlastitu djecu znaju što je potrebno tuđoj djeci 

bolje od roditelja te iste djece! No, veći problem 

od takvih tvrdnji marginalnih i radikalnih skupina, 

jesu kukavička ponašanja hrvatskih vlasti 

koje im svojim postupcima daju za pravo. 

Razmećući se poznavanjem međunarodnih 

prava i dokumenata takvi ideologizatori dominiraju 

hrvatskom javnom scenom, nasuprot 

svakom smislu i duhu stvarnim međunarodnih 

dokumenata. Konvencija o pravima djeteta u cijelosti 

odbacuje takve proizvoljne napade na obitelj, 

roditeljstvo i djecu. Primjerice, čl. 16. kaže: „Niti 

jedno dijete ne smije biti izloženo proizvoljnom ili 

nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, obitelj, 

dom ili prepisku, niti nezakonitim napadima na njegovu 

čast i ugled.“ 

Kukavički uzmak i 

nedosljednost hrvatskih vlasti 

Nažalost, rezultat takvih pritisaka marginalnim 

i protuobiteljskih udruga nije jasna i javna 

ograda, nego udovoljavanje njihovim “novim 

vrijednostima” koje nije usvojilo nijedno mjerodavno 

međunarodno tijelo, nego se na različite 

načine nameću zakonodavstvima u sve većem 

broju zemalja, nastavio je na Hodžićevo izlaganje 

Mate Knezović. 

71

72 

Tako je i u Hrvatskoj, bez ikakve javne rasprave 

(i nasuprot javnom mnijenju) usvaja Zakon 

o suzbijanju diskriminacije koji se hrvatskom 

društvu nameće kao packa za njegovo tobožnje 

ukorijenjeno diskriminatorstvo. Pritiskom paušalnih 

lažnih anketa obitelj se nameće kao „najopasnije 

mjesto za dijete“ (Bojana Genov), jer više 

nema nezlostavljanog djeteta u obiteljskoj sredini. 

Tako je moguć da čak i Zakon o zaštiti od nasilja 

u obitelji roditeljima bez ikakvih jasnih kriterija 

uskraćuje čak i pravo odgajanja vlastite djece! 

Naime, nasiljem u obitelji proglašeni su čak 

i najpoželjniji pedagoški postupci, jer je nasilje 

čak i “uhođenje” vlastitog djeteta. No, što to znači 

„uhođenje“ kad Kazneni zakon obvezuje roditelje 

da dijete mlađe od 15 godina ne smije biti 

od 23 do 5 sati izvan nadzora roditelja. Znači li 

to da roditelj nema pravo provjeriti je li njegovo 

dijete mlađe od 15 godina ostalo na nekom 

„tulumu“ nakon 23 sata? Tako se jednim zakonom 

roditeljima nameće obveza odgoja i obveza 

provjere gdje mu je dijete i što radi, a drugim se 

ista radnja tretira kao uhođenje, zbog kojega roditelj 

može biti kažnjen! Pedagozi preporučaju 

da se djetetu ne da bez nadzora ni „surfanje“ internetom, 

a ovakvim se dvosmislenim zakonom 

takva briga roditelja naziva „uhođenjem“. Slično 

je i s drugim odredbama istoga zakona u kojima 

se odgojne radnje (recimo, zabrana gledanja 

određenih televizijskih sadržaja, mogu podvesti 

pod nanošenje “psihičkih boli” djetetu, zaključio 

je Knezović! 

Medijsko razaranje obitelji 

Oslonjen na pravne okvire međunarodnih 

i domaćih propisa koji stvaraju zakonodavno 

okruženje suvremenoj obitelji, Ivica se Relković 

pozabavio primjerima javnih i medijskih situacija. 

Posebno je obitelj danas izložena destrukcijama 

kroz medijski prostor. Mediji su danas 

dominantno usmjereni prema vlastitoj profitnoj, 

a ne informativnoj ulozi. Da bi ostvarili tu 

svoju sebičnu ulogu, mediji su spremni ne samo 

na jeftin senzacionalizam, nego i na svakovrsne 

protuzakonite radnje. Primjerice, gotovo svi tinejdžerski 

časopisi u Hrvatskoj otvoreno krše 

Kazneni zakon koji priječi ponudu pornografskih 

sadržaja maloljetnicima, jer na svojim stranica- 

Jednim se zakonom roditeljima 

nameće obveza odgoja i obveza 

provjere gdje mu je dijete i što 

radi, a drugim se ista radnja 

tretira kao uhođenje, zbog kojega 

roditelj može biti kažnjen! 

ma objavljuju reklame za zaslone na mobitelima 

s oznakom „18+“ ili „cenzura“, čime otvoreno 

potvrđuju da su sadržaji zabranjeni maloljetnim 

osobama (a reklamiraju ih u maloljetničkim časopisima!). 

Nikada Državno odvjetništvo nije 

pokrenulo nikakvu radnju prema vlasnicima, 

izdavačima i urednicima takvih medija. Nikada 

pravobraniteljica za djecu nije poduzela niti jedan 

relevantan korak da zaštiti djecu od takva 

medijskog nasilja. Pornografske oglase, bez ikakvih 

ograda, protuzakonito pružaju i gotovo svi 

dnevni listovi. 

U suvremenim medijima iznimno je malo 

tema u kojima se obitelj prikazuje u pozitivnim 

situacijama i ulogama. Naprotiv, obitelj se dominantno 

promatra kroz profanost. Kao uzor nameću 

se razne „reality obitelji“ ili one koje su se 

do javnog ugleda podigle zahvaljujući vrlo sumnjivih 

poslovnim putevima. 

Obitelj u suvremenom društvu nije izložena 

samo kušnjama u vezi s odgojem djece, nego je 

izložena i brojnim drugim suvremenim izazovima. 

S druge strane, obitelj je i danas temeljna 

Gotovo svi tinejdžerski časopisi 

u Hrvatskoj otvoreno krše 

Kazneni zakon koji priječi 

ponudu pornografskih sadržaja 

maloljetnicima, a Državno 

odvjetništvo nikada nije pokrenulo 

nikakvu radnju prema vlasnicima, 

izdavačima i urednicima takvih 

medija; nikada pravobraniteljica 

za djecu nije poduzela niti jedan 

relevantan korak da zaštiti djecu 

od takva medijskog nasilja. 



zajednica društva. Iako bi promicatelji takozvanih 

“novih vrijednosti” željeli u potpunosti 

obezvrijediti važnost obitelji (pa čak novim oblicima 

„zajedništva“ potpuno izmijeniti i sam pojam 

o obitelji), ona je jednostavno nezamjenjiva 

društvena institucija. Osnovati i sačuvati zdravu 

obitelj, oplemenjenu i obogaćenu uzornom djecom, 

danas nije samo demografski dobitak nego 

i uspjeh veći od mnogih drugih suvremenih životnih 

„uspjeha“. 

Obitelj je i danas nezaobilazna društvena, 

gospodarska i odgojna institucija. Crkva je, 

svjesna toga, u Povelji istaknula i onu društvenu 

dimenziju koja je potrebna svakom čovjeku, 

a opet je najzdravije mjesto za nju – obitelj. To 

je odmor i zdrava razonoda. Suvremena obitelj, 

zbog nametnutog žustrog i nemilosrdnog životnog 

ritma, treba zajednički zdravu razonodu, jer 

je čovjek, uza sve, i biće igre. 

U suvremenom brzom životnom ritmu obitelj 

je rastrgana brojnim obvezama i potrebama. 

U tome su upravo najveći razlozi napetostima i 

problemima u obitelji. Obitelj treba široku društvenu 

potporu, a ne optužbe o „najopasnijem 

mjestu za dijete“. Obitelj treba vremena za samu 

sebe, jer tako uloženo vrijeme vratit će se društvu 

na najisplativiji način: stabilna obitelj temelj 

je stabilnog društva. q 

73

74 

psovka sa stotinu predznaka 

priredili: Dunja VUSIO i fra Bože VULETA 

Psovka je vrlo raširena pojava u našoj sredini. Toliko raširena da je često ni 

oni koji psuju, a ni drugi u njihovu okruženju, ne čuju. Unatoč njezinoj tolikoj 

raširenosti malo se govori i piše o svemu na što ona upućuje, tj. što dotični 

psovkom otkriva o sebi i kakva je slika društva u kojem se toliko psuje. 

Nema govora ni o njezinim uzrocima i posljedicama. Tekst koji slijedi prerađeni 

je intervju koji je Dunja Vusio imala s fra Božom Vuletom, a objavljen 

je u Sinjskim novinama. 

Psovka nije svediva na isključivo religiozno 

područje. Ona ima stotine predznaka. Zadire 

u brojna druga područja: psihološko, sociološko, 

kulturološko.... Ni u onom segmentu u kojem je 

psovka religozno pitanje, njezino problematiziranje 

ne spada isključivo na svećenika. Jedan 

istiniti događaj može nam ilustrirati relativnost 

učinka opomene protiv psovke. Jedan praktični 

katolik, dakle, vjernik koje je redovito išao na sv. 

misu, ispovijed i druge sakramente, redovito se 

molio Bogu, razvio je naviku psovanja. Bio je na 

odsluženju vojnog roka u JNA. Jednom se našao 

u jednoj skupini vojnika. Nedaleko od njih bio je 

jedan oficir. Usput rečeno, oficiri su „službeno“ 

a često i praktično bili ne-vjernici. U jednom trenutku 

taj ga oficir pozove k sebi. Na lijep način 

mu je skrenuo pozornost na užas njegova psovanja. 

Taj je katolik toliko bio dirnut tom opomenom 

(od jednog ne-vjernika!), da je donio odluku 

da nikada više ne će izustiti psovku. Tako 

je i bilo. Dakle, više je vrijedila opomena jednog 

oficira tada službeno ateističke vojske u gotovo 

anti-teističkoj državi nego njegovo znanje 

2. Božje zapovijedi, nego sav govor svećenika, 

nego sve njegovo ispovijedanje grijeha psovke. 

Teško je reći koliko i kako svećenici problematiziraju 

psovku. Ali iz navedenog primjera, a takvih 

je puno, možemo vidjeti kako je relativna 

učinkovitost opomene protiv psovanja. Katkad 

se svećenička opomena doživljava kao nešto 

učinjeno „po dužnosti“ pa time gubi na težini. 

Svakako, fenomen psovke treba promatrati kao 

općedruštvenu problematiku i tako mu pristupiti. 

Jer praksa psovanja blati lice čitavoga društva, 

zagađuje zajednički nam zrak, truje zajedničko 

dobro, guši sve lijepo, a posebno lijepu riječ – 

koja „zlata vrijedi“. 

Muka psovanja 

Osoba koja izriče psovku nosi u sebi muku 

koja joj takvo izražavanje potiče ili „olakšava“. 

Kao jedan od razloga psovke možemo uočiti nutarnji 

vapaj za razumijevanjem i prihvaćanjem. 

Mnogi jednostavno ne znaju izreći sebe i svoje 

osjećaje koji su u stalnoj dinamici pa im ružna 

riječ bude „najbliža“. Druga je strana psovke ona 

vanjska, dakle njezino djelovanje na druge a potom 

i uzvrat na psovku, gdje se najbrže reagira 

osudom i moraliziranjem. Vidimo da se osobna 

muka tako umnožava, i nutarnja i vanjska. 

Zato stoji: „Ne sudite da ne budete suđeni!“ kao 

i „Blagoslivljate a ne proklinjite!“ Ovo je trajni 

poticaj svima nama: molimo za druge prije nego 

mu „otčitamo lekciju“! Kao vjernici puno polažemo 

na molitvu, osobito u prosidbenom obliku... 

ovdje je riječ o molitvi ne samo za drugoga nego i 

umjesto njega, iz sagledavanja njegove situacije u 

kojoj možda više uopće nije kadar moliti za promjenu. 

Štetu nije dovoljno samo prokazati, nego 

prije svega popraviti. 



Psovkom često zaodijevamo 

svoju nesigurnost i osjećaj manje 

vrijednosti praveći se važnijim, 

odraslim, želeći se pošto-poto 

istaknuti. 

Razumijevanje psovke - zbog 

čega ljudi uopće psuju? 

Kada postavljamo temeljno pitanje zašto, možemo 

odmah odgovoriti da je psovati jednostavno. 

U tome se često sakriju vrlo složeni razlozi i 

složene posljedice, dugotrajni učinci. Ljudska riječ 

ima snagu „života i smrti“, stoga i kažemo da 

jezik ubija. Kako? S osjećaja ugroženosti i straha 

prelazimo na potrebu za obranom pa udaramo 

riječju kao „maljem“ ili „bojnim otrovom“. Nasilno 

krećemo prema drugome verbalnom uvre- 

dom koja ga ponizuje, „dotuče“. Psovkom često 

zaodijevamo svoju nesigurnost i osjećaj manje 

vrijednosti praveći se važnijim, odraslim, želeći 

se pošto-poto istaknuti. Muškarcima je tradicionalno 

„zabranjeno“ plakati pa im tako muka 

psovke bude zamjena za „plač“ ili općenito za 

izricanje osjećaja. Psovku mnogi opravdavaju 

oduškom za stres ili je stave u službu identifikacije 

s nekom grupom, u potrazi za pripadnosti, 

potvrđivanjem svoje vrijednosti. Ono što je danas 

očito gotovo na svim razinama komunikacije 

jest upravo banaliziranje takvoga govora, jer 

ga se postavlja u službu humora, postaje stvar 

navike, a ta „laka“ područja ne čine ga zato prihvatljivim. 

Muška i ženska psovka? 

U analiziranju sadržaja i motiva psovke može 

se i ovdje govoriti o muškom i ženskom načinu. 

Muškarci posežu za oblicima ponašanja koji teže 

75

76 

za prevladavanjem zapreka, bilo one unutarnje 

kao što su strah, stid i sl., ili vanjske koje stoje 

u zahtjevima okoline. Mogli bismo ih uvjetno 

nazvati inicijacijskim procesima. Tako bi ih navodno 

psovka utvrđivala u muškom identitetu, 

kao što ih na fizičkom planu ostvaruje dokazivanje 

snage i sl. Ženama je jednako tako dokazati 

se, čak u smjeru biti kao muškarci, znači opet u 

potvrđivanju sebe, svoje vrijednosti. Međutim, 

novija istraživanja govore da se žene psovanjem 

nastoje poistovjetiti s nekim u društvu komu se 

dive ili tko je uopće u društvu viđen kao vrijedan 

divljenja, ne obazirući se na to je li njegovo 

ponašanje prikladno. 

Kada čovjek počne psovati 

Možemo reći da onda kada se počne psovati, 

već je kasno “preodgoj” koji se najčešće očituje 

u povikama na psovača. Uzroci psovke već su 

davno postavljeni, oblikovan model reakcije na 

životne situacije, stoga je izricanje psovke kao 

vršak ukopane gromade. 

Pokazalo se da se psovati „nauči“ do sedme 

godine života, u tom spletu „identifikacije“ i 

određene privlačnosti koja se takvom izricanju 

pridaje. Ovdje je svakako, među ostalim, velika 

odgovornost onih koji psuju, jer tako zarazno 

šire tu pojavu, kao da truju zrak. Najvjerojatnije 

se pojava psovke proširila u 19. i 20. stoljeću. 

Netko je ustvrdio da prije 1. svjetskoga rata nitko 

nije psovao, a poslije da su psovali samo momci 

kad su se vraćali iz vojske. Početkom 2. svjetskoga 

rata psovali su i odrasli muškarci. Danas kao 

da psuju samo djeca i žene, ili možemo reći da 

je osnovni zbir uobičajenih psovki posve ušao u 

njihov rječnik. Ispada kao da muškarci ne psuju. 

Ne. Kaže se da oni izmišljaju nove psovke. Psovati 

„obične psovke“ njima je sitno! 

Djeca u susretu sa psovkom 

Djeca gotovo za sve što čine prvenstveno očekuju 

reakciju odraslih. Često čine u inat nešto 

samo da bi odrasli na njih svratili svoju pozornost 

koja im je pretežno zaokupljena poslom, 

brigama, upijanju novosti iz medija i sl. To nešto 

što djeca čine mora biti „jače“ od drugih sadržaja, 

prevagnuti na njihovu dječju, slabiju stranu. Događa 

se taj paradoks: ono što nam stoji u zadaći 

odgoja kao neprihvatljivo za dječje ponašanje, 

upravo to činimo mi odrasli: smijehom (a često i 

poticanjem!) odobravamo psovku ili šokom i nasilnim 

zabranama potvrđujemo djeci da se radi 

o nečemu izvanrednom, što će uvijek „upaliti“ 

ako treba našu pozornost i reakciju pa makar i 

negativnu. Psovku bi trebalo predstaviti kao 

nešto neprihvatljivo, dati za to prave razloge, u 

razgovoru koji će afirmirati djetetovu vrijednost, 

kao i njegovu sposobnost razumijevanja i suradnje. 

To je teško, puno teže od spontane reakcije. 

Zaboravljamo da djeca poput „spužve“ upijaju, 

i to se odnosi prvenstveno na naše ponašanje, 

a najmanje na po(d)uke koje deklamiramo kad 

ih „odlučimo“ odgajati. Dobar ishod na ovom 

području dalo bi učenje zabavnih riječi kao zamjene 

za korištenje ružnih, nekakve poštapalice 

koje su upravo dječje i oraspoložuju i njih i 

druge. Zanimljivo je da su istraživanja pokazala 

da su lijeva i desna strana u mozgu određena za 

aktivnosti na taj način da možemo govoriti o „nižem“ 

i „višem“ stupnju mozga. Tako bi se onaj 

„niži“ stupanj brzo i lako angažirao, i to upravo 

na područjima poput psovke. 

Događa se paradoks: ono 

što nam stoji u zadaći odgoja 

kao neprihvatljivo za dječje 

ponašanje, upravo to činimo 

mi odrasli: smijehom (a često i 

poticanjem!) odobravamo psovku 

ili šokom i nasilnim zabranama 

potvrđujemo djeci da se radi o 

nečemu izvanrednom, što će 

uvijek „upaliti“ ako treba našu 

pozornost i reakciju pa makar i 

negativnu. 

Sadržaj psovke, beštime, ružne 

riječi 

Psovke se najčešće odnose na područja koja 

su taboo, kao što je spolnost. Umjesto izbjegavanja 

nepriličnog odnosa prema tim područjima, 



ljudi ih „detabuiziraju“, „razgolićuju“, želeći 

se možda osloboditi nepisanih pravila stava 

i ponašanja koja su uz njih vezana. Religiozno 

područje gdje svi mi stojimo pred temeljnim 

opredjeljenjem i čitav život se opredjeljujemo za 

stvarnosti kojima vjerujemo uvelike je predmet 

psovke. No, i takva psovka vjerojatno ima najdublje 

korijene u osobnim ranama i neriješenim odnosima 

s bližnjima. Netko može opsovati Boga, 

a da u korijenu psovke leži bijes na autoritet iz 

kuće, škole, s radnog mjesta... pa je psovka izraz 

nemoći i pobune protiv konkretnog čovjeka koji 

me pritišće. 

Psovkom se nisi ispraznio, muka 

ostaje ili se poveća, nisi zacijelio 

ranu, a možda te baš zbog psovke 

drugi neće razumjeti, prihvatiti, 

neće ti pristupiti i pomoći. 

Svaka psovka nije jednaka - 

stupnjevanje psovke 

Svakako, uvijek postoje razlike i u sadržaju i u 

motivima. Razlikujemo ružnu riječ, vulgarnost, 

„beštimu“, psovku, bogohulnost, proklinjanje. 

U katoličkoj moralci razlikuje se teški i laki grijeh. 

Teški grijeh je svjesno, slobodno i namjerno 

kršenje Božje zapovijedi, dakle radi se o teškoj 

stvari. Laki grijeh činimo u okolnostima neslobode, 

neznanja, bez svjesne namjere, primjerice 

iz oholosti života, u stanju straha ili životne tjeskobe, 

nemoćni pred kulturološkim naslijeđem, 

navikom koju teško iskorijenjujemo... 

Iz navike – namjerna i 

nenamjerna psovka 

Vjerujemo da mnogi ne psuju jer mrze Boga, 

ili iz mržnje i prezira prema Njegovim djelima, 

prema Gospi ili svecima. Ali treba nam biti jasno 

što se psovkom čini. Usporedimo je s otrovnim 

plinom: pustio ga namjerno ili nenamjerno 

on jednako truje, zaudara, ubija. Nažalost, 

neki psuju kao „opsjednuti“, izmišljaju sadržaje 

i hotimično povrjeđuju, žele nauditi. No, nikakav 

oblik psovke nije pravi odušak, što se često 

predstavlja kao izlika za naviku ili „izletanje“ 

psovke. Znao je kazati jedan ispovjednik: „Od 

svakog drugog grijeha imaš kakvu-takvu korist, 

od psovke nikakvu“... Dakle, nisi se ispraznio, 

muka ostaje ili se poveća, nisi zacijelio ranu, 

možda te baš zbog psovke drugi neće razumjeti, 

prihvatiti, neće ti pristupiti i pomoći. Postoje 

drugi putevi za rješavanje stresa, primjerice, 

udarati vreću ili „do neba“ vikati: „Bog ti pamet 

prosvitlio!“ ili bilo koja poštapalica. 

Proklinjanje 

Psovkom blatimo svoje lice i lice svetinja, onih 

u koje se uzdamo i na koje oslanjamo svoj život, 

uopće svoje postojanje. Proklinjanjem zazivamo 

carstvo Zloga, Sotone. Okrećemo se njemu, ulazimo 

u dijalog s njime, otvaramo mu prostor za 

djelovanje. Mnogi nisu svjesni tog učinka. Zovu 

to „đavlekanje“ i smatraju poštapalicom. Opet 

treba naglasiti ono što je ranije rečeno, o snazi riječi. 

Riječ uvijek ima svoj sadržaj, izrečena ovlaš 

ili s određenom namjerom. Kada bismo riječi 

koje u danu izrečemo zapisali, uvidjeli bismo 

koliko je onih koje smo zaista namjeravali izreći, 

koliko suvišnih, a koliko nažalost i onih koje (se) 

na zlo okreću. Osobito ako su usmjerene izravno 

drugoj osobi, najčešće onima s kojima živimo, 

koji su nam rod. Neki se bolno sjećaju bilo kakvoga 

prokletstva svojih roditelja. Kažu kao da 

ih to prokletstvo prati. A tko kaže da nije? A zamislite 

istinski zlonamjerno proklinjanje! Ono je 

djelotvorno i teško mu je ponekad naći izvor, a 

posljedice su bolne, dugotrajne. U svijetu koji je 

na svim poljima postao nasilan, koji guši, lako se 

zaboravi snaga i ljekovitost lijepe riječi, a još više 

blagoslova. Možemo reći da kao što neki niti ne 

poznaju ukus i miris prave domaće hrane tako 

sve manje imaju iskustva zazivanja blagoslova. 

Upravo je tu blagi izvor okrepe i ozdravljenja 

za čitava čovjeka, za sve s kojima je povezan, za 

odnose koji su ranjeni i opterećeni neriješenim 

sukobima. Svakodnevno iskustvo blagoslova, u 

obitelji i u susretima izvan nje potrebno je kako 

bismo „poravnili staze i pripravili put“ Božjem 

djelovanju. q 

77

78 

O KULTOVIMA, SEKTAMA I NOVIM RELIGIJSKIM 

pOKRETIMA 

prodavači smisla 

piše: dr. Stipe TADIĆ 

U svakodnevnom životu ljudi su uglavnom usredotočeni na vlastiti posao, 

svoju obitelj i stresnost svakodnevnice te na kraju dana nemaju vremena 

za sebe i svoje ljudske potrebe. Stoga nije ni čudo da se u relativno kratku 

razdoblju pojavilo jako puno „prosvijetljenih“ koji im nude rasterećenje, 

olakšanje, osjećaj pripadnosti i „bombardiranost ljubavlju“. 

Živimo u užurbanu i dinamičnu, a neki kažu 

i turbulentnu vremenu. Oni koji tako kažu 

žele naglasiti brzinu promjena koje se događaju, 

ne samo na područjima tehničkih mogućnosti 

brzog osvajanja dalekih prostranstava i 

savršenih komunikacijskih sredstava, nego i na 

svim područjima ljudskoga življenja. Kulturno-duhovnom 

također. Takav život, međutim, 

ljudima uz mnogo materijalnog dobra ne donosi 

sreću i zadovoljstvo, nego puno stresova, 

napetosti i frustracija i duhovnu prazninu. U tu 

duhovnu prazninu i pustoš često se ubacuju kojekakvi 

„duhovni vođe“, „gurui“, „proroci novoga 

doba“, „iscjelitelji“, „karizmatici“, koji za 

(popriličan) novac na „suvremenom religijskom 

tržištu“ i „hipermarketima religijskih ideja“, 

vješto manipulirajući ljudskim autentičnim duhovnim 

i religioznim potrebama, ali i njihovom 

duhovnom neukorijenjenošću, neishranjenošću 

i (urođenim) praznovjerjem. Po dobro provjerenoj 

metodi „ključa u bravu“, bezobzirnim 

iskorištavanjem ljudske lakomislenosti i podatnosti 

za manipuliranje, ti im „instant usrećitelji“ 

obećavaju sreću odmah ovdje i sada, kojekakvim 

(ezoterijsko-okultnim) duhovnim vještinama, 

„metodama samopomoći“, „samoiscjeljenja“, 

„reikanja“ i tome slično. U svakodnevnom životu 

ljudi su uglavnom usredotočeni na vlastiti 

posao, svoju obitelj i stresnost svakodnevnice 

te na kraju dana nemaju vremena za sebe i 

svoje ljudske potrebe. Stoga nije ni čudo da se 

u relativno kratku razdoblju pojavilo jako puno 

„prosvijetljenih“ koji im nude rasterećenje, olakšanje, 

osjećaj pripadnosti i „bombardiranost 

ljubavlju“. Te se grupe često nazivaju grupama 

za „cjelovito iscjeljenje“, „samopomoć i sreću“, 

kultovima, novim religijskim pokretima, sektama. 

Svojim su slatkorječivim obećanjima sreće i 

zadovoljstva uspjeli zavesti veliki broj ljudi kojima 

je život (bio) težak, stresan ili razočaravajući. 

Ljudi su često privučeni „čvrstoćom vjerovanja“, 

odnosno uvjerenja tih ljudi, dok je u tradicionalnom 

pripadanju „našoj“ Crkvi prisutna sve veća 

„popustljivost“ i „dezorijentiranost“ i „krivovjerje“. 

Naime, oni im uvijek nude čvrste i sigurne 

životne orijentire. 

Svi se novi kultovi, „novi religijski pokreti“ 

i sekte drže sličnih naučavanja. Upozoravaju 

na katastrofe koje se događaju u svijetu i tvrde 

da su one samo uvod u nadolazeće katastrofe 

i apokalipsu. Potiču na čitanje (svoje!) Biblije i 

obećavaju izlječenje od svake bolesti. Njihova se 

vjera temelji na tajnim učenjima koje „samo oni 

posjeduju“. 

Iznenadna pojava različitih i raznorodnih 

kultova i sekti, a poglavito njihov od javnosti 

skriveni (tajni) način života, počeli su zabrinjavati 

društvo. Većina je kultova, novih religijskih 

pokreta i sekti tzv. „zatvorenog tipa“ pa je gotovo 

nemoguće odrediti koliko je štetan njihov 

utjecaj. Poneke od tih grupacija mogu biti od 

iznimne koristi za pojedinca koji u njima „bombardiran 

ljubavlju“ ostalih članova, pronalazi 



Pristup u sektu je „isključivo 

izbor“ pojedinca, a kad se 

jednom odluči priključiti, mora 

se „podvrgnuti“ pravilima koja 

nameće ta grupa, isključujući 

svaki drugi vjerski, moralni i 

društveni propis. 

čvrste orijentire života, barem u početku vraća 

vlastito (samo)poštovanje, „pronalazi sigurnost“, 

„vlastito prosvjetljenje“, dok se ne nađe 

u čvrstim stegama iz kojih je zbog „cjelovitog 

predanja“ praktično više nemoguće izići. Kakvi 

god ti „novi pokreti“ i sekte bili, obilježja su modernoga 

društva i čini se da neće nestati onako 

brzo kako su se (barem na našim prostorima) 

pojavili. 

Neka osnovna obilježja sekti 

Riječ sekta potječe od latinskoga glagola 

sequor, -i a znači slijediti koga, ići za kim (Vernette: 

2004.). Hrvatska riječ sljedba je istoznačnica latinske 

riječi. U doba Rimskog carstva sekta je predstavljala 

određen način razmišljanja, stil života, 

(političku) stranku koju je osoba podupirala ili 

filozofsku školu kojoj se priklonila. U modernom 

društvu ona označava grupu sljedbenika nekog 

vjerskog učenja koja se odvojila od crkve i koju je 

crkva odbacila ili osudila. Danas pojam sekta ima 

negativnu konotaciju, i u medijima komuniciranja 

često se izjednačuje s terminom kult. 

Sekte se uvelike razlikuju od crkava po svojoj 

organizaciji, članovima koje primaju i svojem 

odnosu prema svijetu. Pristup u sektu je „isključivo 

izbor“ pojedinca. Kad se jednom odluči 

priključiti, mora se „podvrgnuti“ pravilima koja 

nameće ta grupa, isključujući svaki drugi vjerski, 

moralni i društveni propis. Članovi su sekte 

obično pripadnici nižih društvenih slojeva i rubnih 

kršćanskih pripadnika i među njima vlada 

čvrsta povezanost. Oni pridaju izuzetnu važnost 

moralno ispravnom načinu življenja. 

Sekta nadzire sve svoje vjernike i može isključiti 

one koji se ne pridržavaju svojih obaveza. 

Njome prevladava elitizam, to jest uvjerenje 

da pripada „eliti koju je Bog odabrao“ i da, kao 

takva, jedina ima ispravne stavove i može spoznati 

istinu. Oni drže da je istina samo njihova i, 

slikovito kazano, drže da „sunce pripada samo 

nama“. Njeno učenje je često spoj raznih vjerovanja 

iz drugih religija; uzima selektivno ono što 

joj odgovara. 

Sekte su obično grupe s malim brojem pripadnika, 

dobro i čvrsto organizirane koje po „sistemu 

ključ u ruke“ „rješava probleme“ financi- 

79

80 

ranja, primanja novih članova, obrazovanja, ali 

koja ujedno može biti uzrok podjeli rada i nejednakoj 

raspodjeli moći (Knoblauch: 2004). 

Sekte obično zauzimaju neprijateljske stavove 

prema Crkvi, a prema politici i društvenom 

poretku različito se odnose. Neke sekte čvrsto 

vjeruju u svoja učenja i bore se protiv postojećeg 

poretka, druge prihvaćaju trenutnu situaciju, 

a ostale jednostavno ignoriraju što se događa 

u svijetu. Budući da vjeruju kako je kraj svijeta 

blizu i apokalipsa na pomolu, neki drže da se 

treba svega odricati, živjeti asketski i „biti spreman“, 

dok drugi drže da je potrebno u tome još 

preostalom vremenu što više uživati. Jedne su 

sekte asketske, a druge hedonističke. Mahom su 

agresivne ili ofenzivne, asimilirajuće i izolirane 

sekte. 

Novi religijski pokreti 

Novi religijski pokreti dinamične su vjerske 

zajednice koje su se na tlu Europe pojavile poslije 

Drugog svjetskog rata, a nisu kršćanske provenijencije. 

Ti pokreti imaju mnogo zajedničkih 

obilježja i sličnosti sa sektama (na primjer dominacija 

ili financijsko iskorištavanje vjernika) i 

imaju izrazito sinkretistička obilježja. Iz različitih 

religijskih tradicija po miloj volji iz različitih 

kamenčića slažu svoj „religijski mozaik“. Obično 

religiji iz koje potječu spočitavaju „izdaju“ 

ili žele potaknuti njezinu obnovu, spojiti vjerska 

uvjerenja s profanim svjetonazorima. Imaju 

specifična mjesta okupljanja: skupove, klinike, 

„centre za duhovnost i iscjeljenje“, kućanske i 

radne kolektive, korpuse te kolonije. Neka od 

njih pružaju svojim učenicima smještaj i hranu, 

druga duhovno ozdravljenje dok pojedina nude 

potpuno organiziran život. Razlika između sekte 

i religijskih pokreta u tome je što su sekte bolje 

organizirane i imaju čvršću nutarnju hijerarhijsku 

strukturu nego vjerski pokret. 

Njihov odnos prema društvu 

Sekte su od samih početaka izazivale podijeljena 

mišljenja. Neki su ih se bojali i smatrali ih 

opasnima, drugi su u njima vidjeli „znak nade“ 

u „duhovnoj pustinji svijeta“. Očito je da danas 

ta procjena ovisi od jedne sekte do druge i od 

Novi religijski pokreti iz različitih 

religijskih tradicija po miloj volji 

iz različitih kamenčića slažu svoj 

„religijski mozaik“. Obično religiji iz 

koje potječu spočitavaju „izdaju“ 

ili žele potaknuti njezinu obnovu, 

spojiti vjerska uvjerenja s profanim 

svjetonazorima. 

jednog religijskog pokreta do drugog. Ima ih 

miroljubivih i tolerantnih, ali ima i takvih koji 

su (velika) prijetnja za slobodu ljudi i društva. 

Naime, poznati su slučajevi ubojstava i samoubojstava 

koja su se dogodila u tim „religijskim 

oazama“. Evo samo neki od primjera. 

Preko 900 članova američke sekte Hram naroda 

po zapovjedi svog osnivača i vođe Jima Jonesa 

počinilo je 18. studenog 1978. u prašumi 

Gvajane samoubojstvo ili bilo nasilno ubijeno. 

U noći od 4. na 5. listopad 1994. pronađeno je 

16 spaljenih leševa, među kojima je bilo i troje 

djece, a pripadali su vjerskoj sljedbi Hram sunca. 

U Japanu je zabilježeno nekoliko slučajeva masovnog 

trovanja plinom u podzemnoj željeznici, 

iza kojih su stajali članovi jedne vjerske sljedbe. 

U ožujku 1997. godine 39 članova kompjuterske 

sekte Heaven’s Gate izvršilo je kolektivno samoubojstvo 

u Kaliforniji. Iako su ti ljudi bili veoma 

sposobni u radu na računalima, izrađivali su web 

stranice raznim kompanijama, ipak su bili naivni 

i povjerovali da će ih neki svemirski brod odvesti 

na više sfere svijesti budu li odmah spremni 

napustiti ovaj svijet, tj. učiniti kolektivno samoubojstvo, 

što su onda i učinili. 

Po svojoj strukturi sekte su najčešće autoritarne, 

služe se kolektivnom prisilom i pobuđuju 

osjećaje krivnje i straha. Većina tih pokreta ima 

Po svojoj strukturi sekte su 

najčešće autoritarne, služe se 

kolektivnom prisilom i pobuđuju 

osjećaje krivnje i straha; većina tih 

pokreta ima „karizmatskog vođu“, 

koji je vrlo autoritarna osoba i 

traži apsolutnu poslušnost svojih 

podložnika. 



„karizmatskog vođu“, koji je vrlo autoritarna 

osoba i traži apsolutnu poslušnost svojih podložnika. 

Program je tih pokreta šarolik, od neokršćanskih 

do protukršćanskih stavova. Broj 

sljedbenika se proteže od nekoliko stotina do 

više milijuna. Postoje pokreti s pretežno muškim 

i oni s pretežno ženskim članovima. Neki se integriraju 

u društvo, drugi se izoliraju od svijeta. 

Neki su agresivni u svojoj propagandi, drugi su 

pasivni. 

Neki pokazatelji opasnosti i 

manipulacije 

Jedan od pokazatelja opasnosti cjelovitog pripadanja 

„grupi“, „kultu“, „sekti“ ili „pokretu“ 

jest mogućnost izlaska iz njih. Istraživanja su 

pokazala da je napustiti sektu lakše i češće u Sjedinjenim 

Američkim Državama negoli u Europi. 

Razumije se da su manje opasne ne otvorenije iz 

kojih je izlazak lakši. Opasnija je pak grupa ona 

koja ima autoritarnog vođu koji drži svu moć u 

svojim rukama i ako je sloboda sljedbenika ograničena, 

a njihov život strogo kontroliran te ako 

sektu financiraju njeni članovi, a „karizmatski 

vođa“ ili „guru“ tim novcem raspolaže kako 

želi. 

Autoritarne grupe obično odabiru 

osobu koja je „izgubljena“, 

ranjiva, depresivna i tada joj 

svojim programom nude izlazak iz 

krize, ostvarenje unutarnjeg mira i 

sretan život; svojom pretjeranom 

srdačnošću privuku osobu, a tek 

kad je potpuno „njihova“, počinju 

njome manipulirati. 

Djeca Božja, Bhagwan, Jehovini svjedoci, scijentologija, 

transcendentalna meditacija i Nova 

Akropola drže se opasnima zbog autoritarizma, 

hijerarhijske uređenosti, prinuda i kontrole koju 

vrše nad svojim članovima. Evo jednog primjera: 

utemeljitelj i vođa Crkve ujedinjenja Sun Myung 

Moon izričito je rekao svojim sljedbenicima: „Ja 

sam vaš mozak.“ Vođa sljedbe Djeca Božja David 

Berg tražio je od ženskih članova svoje sljedbe 

da se bave prostitucijom kako bi tako pridobi- 

vale nove članove i skupljale novac za potrebe 

sljedbe 

Autoritarne se grupe služe specifičnim pristupom 

budućim članovima po kojem ih se može 

prepoznati. Obično odabiru osobu koja je „izgubljena“, 

ranjiva, depresivna i tada joj svojim programom 

nude izlazak iz krize, ostvarenje unutarnjeg 

mira i sretan život. Svojom pretjeranom 

srdačnošću (love bombing!) privuku osobu, a tek 

kad je potpuno „njihova“, počinju njome manipulirati. 

Sekte intenzivno promatraju ponašanje 

pojedinca i uočavaju njegove slabosti, čime im je 

omogućeno kontrolirati svaku njegovu misao. 

Cjelovito pripadanje sekti ili nekom „novom“ 

religijskom pokretu pojedinca često izolira od 

obitelji. U tom slučaju ključno je da njegova rodbina 

i prijatelji poduzmu sve kako bi ga uvjerili 

u opasnost grupe u kojoj se našao. Preporučljivo 

je pronaći razloge zbog kojih je osoba pristupila 

u takvu zajednicu (obično je u pitanju duhovna 

kriza, nezadovoljstvo životom ili nesigurnost). 

Ne bi trebalo prigovarati osobi što se priključila 

nekoj „grupi usrećitelja“, nego pokazati poštovanje 

prema njenim odlukama i razmišljanjima, 

ali i odlučno tražiti da promijeni svoj dotadašnji 

način života. 

Uspije li neka osoba izići iz grupe kojoj je 

cjelovito i neupitno pripadala, potrebno joj je 

pružiti sigurnost, ljubav, potporu, dati do znanja 

da je obitelj spremna na ustupke, da se želi promijeniti 

i biti strpljivija. Osoba koja je napustila 

takvu zajednicu u lošem je stanju. Vrlo je ranjiva 

i ima slične simptome koji se pojavljuju kod 

(teških) ovisnika. Budući da se u cjelovitu pripadanju 

nekoj od takvih autoritarnih i totalitarnih 

grupa promijeni i identitet osobe, potrebna joj je 

pomoć da se prilagodi i živi samostalno. Obično 

se nakon izlaska „ispod staklenoga zvona“ cjelovite 

„zaštićenosti“ boji povratka u realni život. 

Korisno ju je saslušati i pronaći nešto pozitivno 

u iskustvu koje je ponijela sa sobom i iz takve 

zajednice. Taj se proces naziva rekonstrukcija. 

U nekim visokorazvijenim zemljama Zapada, u 

kojima su takvi „kultovi“, „sekte“ i „novi religijski 

pokreti“ postali i društvenom opasnošću, 

neki roditelji zagovaraju i „deprogramiranje“. 

Naime, takve zajednice svoje članove (nerijetko) 

podvrgavaju „programiranju“ – ispiranju mozga 

(brain washing) i kojekakvim drugim manipulacijama. 

q 

81

82 



Uvod 

TRIBINA GOSpE SINJSKE 

Dr. Neven Šimac: 

Kršćanstvo i Europa; kršćani u Europi 

Tekst koji slijedi preuzet je s tribine pod istim naslovom koju je održao dr. 

Neven Šimac u Dvorani Gospe Sinjske u Sinju. Tekst su za potrebe našeg 

glasila prilagodili Dunja Vusio i fra Bože Vuleta. 

Dvije su teme u ovom izlaganju: odnos kršćanstva 

i Europe te što kršćani danas čine u Europi 

i koji su mogući putokazi koje bismo i mi 

mogli slijediti ukoliko kao građani Republike 

Hrvatske odlučimo da se Hrvatska priključi jednoj 

od europskih integracija, Europskoj uniji, jer 

u onoj drugoj - Vijeću Europe - već jest. 

Prije nekoliko godina zaboljelo nas je što u 

osnovnim tekstovima Europske unije (Lisabonski 

ugovor, osmi u posljednjih 60 godina) nije 

spomenuta bjelodana činjenica da Europa vuče 

svoje korijene iz kršćanstva. Osjećali smo da se 

na neki način želi zamračiti nešto što je bitno u 

vrijednosnom sustavu kontinenta koji upravo 

tvrdi da se temelji na vrijednostima, na načelima 

i na pravu. 

Prije šest godina kardinal Ratzinger, sadašnji 

papa, u raspravi s predsjednikom talijanskog 

Senata, Micheleom Peraom istaknuo je da u vrijeme 

početka kršćanstva Europe nije bilo. Čak 

tada nije bilo ni života u velikom dijelu današnje 

Europe. Postojao je jedan drugi kontinent, 

kako on kaže, a to je cijeli sredozemni krug. On 

je postojao kao činjenica jedinstva sve do pojave 

islama, njegove ekspanzije prema Africi i nakon 

toga prema Iberskom poluotoku. 

Tek se tada počinje širiti ideja jedinstva kontinenta 

i to pokršćanjenjem raznih naroda Europe. 

Taj proces počinje Milanskim ediktom 313. 

godine, sve do pokršćanjenja zadnjih naroda, 

Balta, Litvanca, koji tek u 14. i 15. st. prigrljuju 

kršćanstvo. Usput rečeno, u to je vrijeme u Rimskom 

carstvu bilo 8 do 10% kršćana. Prvi slavenski 

narod koji se pokrstio najvjerojatnije je bio 

hrvatski, a prvi narod koji je općenito prihvatio 

kršćanstvo vjerojatno su bili Armenci. Svi daljnji 

pokušaji da se taj kontinent s čimbenikom stvaranja 

jedinstva na društveno-političkom planu 

ostvari nisu uspjeli. Gotovo svi pokušaji koji su 

se javili čak od Rimskoga carstva pa preko Napoleona 

do ružnih dana Drugoga svjetskog rata 

bili su nasilni pokušaji. 

Prvi put se ta ideja javlja između dva svjetska 

rata, dva strašna rata koja su progutala milijune 

ljudskih života. U toj protimbi naroda na osnovama 

koje su bile egoistične, nacionalističke i iz 

kojih su se izrodili strašni sukobi, javljaju se prvi 

glasovi, filozofski ali u prvom redu i kršćanski, 

koji kažu: dosta s ovim, ovo više nećemo ponoviti. 

Dotada Europa postoji kao kontinent, ali se 

83

84 

pojam pojavljuje tek u 15. stoljeću. Zanimljivo je 

da se do toga vremena rabi pojam christianitas, 

dakle područje kršćanstva. Stoga i postoji onaj 

titul koji su dobili Hrvati, kao i drugi narodi: antemurale 

christianitatis, predziđe kršćanstva, jer 

se držalo da je to taj jedinstveni svijet. 

KRŠĆANSTVO I EUROPA: 

KORIJENI I PLODOVI 

Europa mnogo duguje kršćanstvu i Crkvi, 

počevši od gospodarstva: oko samostana su se 

najprije počele krčiti šume, razvijati poljodjelstvo. 

Redovnici osnivaju prve gostinjce, sirotišta, 

škole, sveučilišta. Sve to nosi Crkva, na više ili 

manje otvoren način, i ljudi oko Crkve. Konačno 

se i umjetnost, znanost i glazba odvijaju u 

istoj sredini kršćanskoga ozračja. Talijanski pisac 

Umberto Eco napisao je za Financial Times izvrstan 

tekst o tome kako mlađa generacija danas 

više nije u stanju razumjeti europsku, bliskoistočnu, 

latinsko-američku ni sjevernoameričku 

umjetnost posljednjih petnaestak stoljeća, jer nije 

u stanju vidjeti što je u tome kršćansko. Dakle, 

bez razumijevanja i znanja kršćanstva ne može 

se razumjeti umjetnost. Zato isti pisac spominje 

smiješan primjer: kada djeca vide sv. Sebastijana, 

onda redovito misle da je to kauboj koga su Indijanci 

proboli strjelicama. 

Riječ je o jednom od takvih važnih područja, 

a promislimo samo tko je određivao ritam 

dana, tjedna, blagdana i svagdana, mjeseci i godina. 

Crkva je davala Europi čitav profil života 

tijekom dugog razdoblja, vjerojatno petnaestak 

stoljeća. Međutim, nije to najvažnije. 

Prije šest godina kardinal Ratzinger 

istaknuo je da u vrijeme početka 

kršćanstva Europe nije bilo. 

Postojao je jedan drugi kontinent, 

a to je cijeli sredozemni krug. On je 

postojao kao činjenica jedinstva 

sve do pojave islama, njegove 

ekspanzije prema Africi i nakon 

toga prema Iberskom poluotoku. 

Mnogo je važnije što su na raznovrsnim drugim 

područjima na jedinstven način u povijesti 

raznih prostora u svijetu Crkva i kršćanstvo davali 

ritam i timbar životu. Malo je poznato da 

Europa mnogo duguje Crkvi i kršćanstvu na području 

tradicije prava. Upravo su redovnici dali 

prva načela demokraciji, što je vrlo slabo poznata 

činjenica. Primjerice ideja pravila većine (gdje 

odlučuje većina), mandata, duljine mandata, 

kvoruma – sve to niče upravo u siromašnim redovima 

koji se pojavljuju kao oporba i odgovor 

onom dijelu sablazni koja je u to vrijeme obilježavala 

jedan dio Crkve. 

Brižnost za mir 

Osim toga, Europa Crkvi duguje brižnost za 

mir. Ta je brižnost očita u svim stoljećima, a osobito 

u 20. krvavom stoljeću, u kojem smo se dičili 

rečenicom: “Pa to nije zamislivo u 20. stoljeću.” 

A upravo je to stoljeće porodilo u našem kršćanskom 

miljeu sva tri totalitarizma i dva strašna 

rata koja smo nazvali svjetskima. 

Nakon Drugoga svjetskog rata upravo Crkva 

pruža otpor totalitarizmima. S druge pak strane 

ona je i šuteća Crkva koja u srednjem i istočnom 

dijelu Europe trpi kao što je trpjela i Crkva u 

Hrvatskoj. Treba ipak priznati da smo uza svu 

patnju i nastojanje oko boljitka i mira mi kršćani 

vrlo kasno prionuli uz demokraciju. Trebalo je 

čekati radio-govor pape Pija XII. na Božić 1944. 

godine da se po prvi put kaže: demokracija je sustav 

koji najbolje omogućuje ostvarivanje evanđeoskih 

vrjednota! Kaskali smo za poviješću. 

Tek od tog trenutka Crkva daje snažnu potporu 

inicijativi približavanja kontinenta, prevladavanja 

nacionalizama i šovinizama u Europi upravo 

s ciljem očuvanja mira. Kada isti papa Pio XII. 

u studenom iste godine prima radnike, kaže im: 

“Stvorite Europu, jer nema vremena za gubljenje.” 

Kod prvih susreta europskih federalista uvijek 

je na diskretan način prisutan predstavnik 

Svete Stolice, ali u to vrijeme Crkva vrlo razborito 

shvaća da to područje treba prepustiti laicima. 

Današnja Europa rađa se u glavama i srcima ljudi 

koji su bili u pokretima otpora, zauzeti i jasni 

kršćani, vrlo često „ljudi s granice“, koji su znali 

da s one strane granice jednako tako žive ljudi 



Talijanski pisac Umberto Eco 

napisao je da mlađa generacija 

danas više nije u stanju razumjeti 

europsku, bliskoistočnu, latinskoameričku 

ni sjevernoameričku 

umjetnost posljednjih petnaestak 

stoljeća, jer nije u stanju vidjeti što 

je u tome kršćansko. 

kao što su bili i oni. To su Schumann, zauzeti 

kršćanin, zatim De Gasperi, Adenauer, i mnogi 

drugi. 

Današnja Europa nije nikakva vatikanska 

tvorevina niti ekskluzivni kršćanski klub i nije 

nikad pokušala restaurirati ono što je nekad postojalo 

kao christianitas. Ne postoji nikakva papinska 

pisana doktrina oko tih pitanja i Crkva se 

vrlo mudro držala postrani, ali s mnogo simpatije 

prema tim naporima da se prevladaju protimbe 

u Europi. Sve do zadnjih papa. Znamo što je 

učinio veliki papa Ivan Pavao II. koji nas je, često 

kažem, volio više nego što smo to zasluživali, i 

do koje mjere je njegov utjecaj bio važan. Doživio 

sam to izbliza, kad su, recimo, Poljaci ili Litvanci 

imali glasovati na referendumu o ulasku u Europsku 

uniju. Na to zauzimanje, sudjelovanje u 

životu Europe, na kontinentu kojem su kršćani 

dali vrijednosti i temelje, itekako su poticali svi 

posljednji pape na diskretan, razborit i razuman 

način, i to osobito katoličke laike. 

Metoda zajednice: načela 

supsidijarnosti i solidarnosti 

Kršćanstvo je ovoj sadašnjoj Europi dalo ne 

samo očeve koje sam spomenuo nego i tzv. metodu 

zajednice. Kada pregovaraju vlade između 

sebe, često je to pregovor između egoizama, ali 

kada se priđe ideji zajedništva kao želji za prevladavanjem 

egoizama, onda je to vrijednost 

koju Europa danas prakticira. Dakle, metoda 

zajednice ide iznad interesa i u stanju je ustupiti 

dio prostora da bi zajednički interes kao svojevrsna 

horizontala ili zajedničko dobro kao vertikala 

našli svoje mjesto u životu. Metodu zajednice, 

taj novi način suradnje među državama i narodima, 

predložili su upravo kršćani i uspjeli da se 

ona danas ostvari. 

Dva druga bitna načela Europske unije, načela 

supsidijarnosti i solidarnosti, jednako su tako 

kršćanskoga podrijetla, od otaca današnje Europe. 

Načelo supsidijarnosti krenulo je upravo s kršćanskoga 

stola, iz jedne papine enciklike 1931. 

god., kada je bilo rečeno da je primarna osoba, 

nakon nje obitelj, zatim općina ili zajednica, županija 

ili pokrajina, država… Dakle, primarnost 

osobe – ostali su supsidijarni, sekundarni, rezervni. 

Ta riječ zapravo znači vojnu rezervu, pričuvnu 

jedinicu. Netko je najvažniji, a najvažnija 

je ljudska osoba. To su kršćani predložili Europi 

i to je danas načelo razdiobe nadležnosti između 

država i Europske unije. Europa se ne smije baviti 

onim čime se države mogu bolje baviti, i nije 

dobro da se države bave nečim čime se županije 

mogu baviti. Nije dobro da se županije miješaju 

u ono gdje općine znaju biti efikasne, i tako sve 

do ljudske osobe. 

Europa je danas pred svijet stavila nekoliko 

načela koja mogu kao metode poslužiti drugima 

pred svim ovim teškoćama klimatske i ekološke 

promjene: metoda zajednice, metoda solidarno- 

85

86 

sti i metoda supsidijarnosti. Ako bih sažeo ono 

što su nakon strašnog Drugoga svjetskog rata 

učinili spomenuti zauzeti, praktični kršćani (koji 

su prakticirali svoju vjeru – to znači praktični! 

– dakle ne samo ići na misu nedjeljom nego 

prakticirati svoju vjeru u životu), rekao bih da su 

ponovili i prakticirali ono što izgovaramo svaki 

put kada kažemo Oče naš: jedinstvo ljudske vrste 

i bratstvo među ljudima. 

KRŠĆANI U EUROPI 

Ono što danas čine kršćani u Europi vibrira 

na frekvencijama socijalnog govora Crkve kojem 

su oni, laici, najviše pridonijeli da se razvije. Zašto? 

Zato što poznaju život, društvene prilike. 

Oni su u najvećoj mjeri inspirirali taj kršćanski 

govor. Namjerno neću reći nauk, jer to nije zatvorena 

doktrina, nego nešto što stalno nastaje, 

u stvaranju čega možemo svi sudjelovati i na što 

smo svi pozvani. 

Ako se vratimo do prve socijalne enciklike 

Rerum novarum (O novim stvarima), ondašnjeg 

pape Lava XIII., koja se javlja prije 120 godina, 

znajmo da nije tim tekstom sve počelo, nego je 

on na neki način rezultat onoga što su kršćani 

činili stotinama godina prije. To dobro znaju franjevci. 

S druge strane, to je rezultat onoga što su 

činili kršćanski laici od pojave industrijske revolucije, 

gladi za profitom, strašne eksploatacije 

čovjeka od čovjeka, dakle zauzeti kršćani koji su 

se takoreći „bacili u socijalu“, u Francuskoj, Njemačkoj, 

Austriji… 

Prije nego se pojavio „mladi“ Marx odnosno 

prva djela tog relativno liberalnog i otvorenog 

Marxa, prije nego se pojavila i pariška komuna 

i revolucija 1848., njemački kršćani osnovali su 

svoj Središnji odbor (zovu ga doslovno Centralni 

komitet). Dakle, pojavila se volja da katolici 

sudjeluju posebno na tom socijalnom planu i da 

se iskaže ta briga za najzapuštenije, najjadnije i 

najsiromašnije. 

„Mi smo socijalni jer smo 

kršćani“ 

U to vrijeme Crkva je kaskala za poviješću. 

Institucionalna Crkva itekako se vezala za moć- 

Upravo su redovnici dali prva 

načela demokraciji, što je 

vrlo slabo poznata činjenica. 

Primjerice ideja pravila 

odlučivanja većine, mandata, 

duljine mandata, kvoruma – sve 

je to niklo upravo u siromašnim 

redovima koji su se pojavili kao 

oporba i odgovor onom dijelu 

sablazni koja je u to vrijeme 

obilježavala jedan dio Crkve. 

ne, jake i bogate i nije htjela vidjeti moralni skandal 

bijede radništva koje je otpadalo ne samo od 

Crkve nego i od vjere. Tada se gubi radništvo i 

sirotinja, javljaju se glasovi socijalista i pristaša 

Marxa i Engelsa i polako se stvara jedan novi 

svijet, koji upravo ukazujući na skandal bogatih, 

gdje je dijelom spadala i institucionalna Crkva, 

grade novu doktrinu koja će kasnije prerasti u 

prvi veliki totalitarizam. 



U to vrijeme javili su se voces clamantium in 

deserto, dakle glasovi onih koji viču u pustinji; 

u Francuskoj Antoine Frédéric Ozanam, čovjek 

koji je beatificiran prije deset godina, prvi glasovi 

protiv kojih djelomice ustaje institucionalna 

Crkva i nastoji ih zapriječiti. Javlja se poznata 

enciklika koja osuđuje te socijalne pokušaje kršćana, 

Mirari vos u drugoj pol. 19. st., ali kršćani 

u tom ustraju. Rezultat tih ustrajavanja i gubitka 

sirotinje i radništva upravo je enciklika Rerum 

novarum iz 1891. godine. Njoj su temelje dali ljudi 

koji su se zauzeli za radništvo, za sirotinju, za 

Treba priznati da smo uza svu 

patnju i nastojanje oko boljitka i 

mira mi kršćani vrlo kasno prionuli 

uz demokraciju. Trebalo je čekati 

radio govor pape Pija XII. na 

Božić 1944. godine da se prvi put 

kaže: demokracija je sustav koji 

najbolje omogućuje ostvarivanje 

evanđeoskih vrjednota! 

one koji su bili slabiji, i koji su se vratili naputku 

Učitelja, Rabbunija, Isusa te svu svoju pozornost 

koncentrirali na te koji su bili predmet Isusova 

zanimanja. Rerum novarum je dakle rezultat rada 

laika, ali i klerika, naravno, i upravo redova koji 

su se izvještili u socijalnom radu tijekom pustih 

stoljeća. Čim se enciklika pojavila, oslobodile su 

se silne snage, dotad spriječene, skučene i čak 

pod osudom, upravo u enciklici Mirari vos iz 

1861. godine. Već godinu nakon Rerum novarum 

njemački katolici osnivaju prve ustanove socijalne 

naravi, drže socijalno-apologetske tečajeve, 

osnivaju male zajednice koje će se baviti upravo 

siromašnima, zapuštenima. Slijedi Francuska 

samo nekoliko godina nakon toga. Francuski katolici 

dan danas kažu: mi smo socijalni jer smo 

kršćani. U to se vrijeme Sveta Stolica opirala, zabranjivala 

osnivanje stranaka s kršćanskim predznakom 

(što je, prema mom sudu, opravdano). 

Stoga oni kažu: budući nam ne date ući u politiku, 

mi idemo u socijalu. To je možda najbolji 

način jednog dobrog kršćanskog djelovanja. 

Početkom prošlog stoljeća, između 1902. i 

1904., organiziraju se kršćani u Francuskoj, osni- 

vaju tzv. Socijalne tjedne. Okupljaju se jednom 

godišnje (a tada nije bilo plaćenih dopusta) kako 

bi tjedan dana raspravljali o socijalnim temama, 

iznijeli prijedloge i zahtjeve vlastitoj vladi, a na 

tom putu ih vrlo brzo slijede Španjolci (1906.), 

Talijani (1908.)... Javlja se snažan socijalni pokret 

među kršćanima u Europi. 

Socijalni tjedni – na 

frekvencijama Kristova nauka 

Što je zanimljivo za sve socijalne tjedne gdje 

se kršćani sastaju kako bi raspravljali i predlagali? 

To bavljenje i univerzalnim temama ali i 

svojim lokalnim, posebnim temama. Tako čine 

i danas. Zanimljivo je da se to u pravilu čini i 

u suradnji s hijerarhijom, ali i uz protimbu hijerarhije 

(nekad nažalost i protiv), usprkos otporu 

dijela hijerarhije, i da se uvijek čini prilagođeno 

pojedinom kraju, narodu i zemlji. Socijalni tjedni 

na jedan značajan način nakon toga inspiriraju 

sve sljedeće socijalne okružnice papa u vremenu 

koje dolazi. 

Koje su zajedničke karakteristike socijalne 

prisutnosti kršćana u vlastitim zemljama i u 

Europi? Zajedničko djelovanje odvija se umrežavanjem, 

ne želeći tako uništiti ono što postoji. 

Zapravo se povezuju, stvaraju federacije, krovne 

organizacije koje se bave socijalnim temama. Dio 

njih funkcionira poput putujućih sveučilišta pa 

se svaki put organiziraju u drugom kraju ili se 

u svakom kraju organiziraju zasebne teme. Tako 

su lani učinili Slovenci prošavši kroz 14 svojih 

gradova i centara s istom socijalnom temom, a 

to ćemo možda činiti i mi u Hrvatskoj, ako bude 

dobre volje za to. 

Socijalni tjedni i socijalna zauzetost kršćana 

polako se počinje povezivati u cijeloj Europi. Postaju 

pedagoška središta proučavanja socijalne 

problematike upravo na frekvencijama Kristova 

nauka i socijalnog nauka Crkve; socijalne promatračnice 

koje žele, hoće i uspijevaju utjecati na 

politiku u vlastitim zemljama i na politiku u Europi. 

U pravilu su to laici, ali često i dobra kombinacija 

laika i klerika, te udruge duga trajanja. 

Francuski socijalni tjedni počeli su funkcionirati 

1902. i još uvijek funkcioniraju (nisu se nalazili 

jedino u godinama rata). Već su održali gotovo 

87

88 

90 svojih godišnjih skupova. Uvijek su laici ti 

koji organiziraju, iniciraju, prizivaju i uspijevaju 

dobiti medijsku pozornost, i što je najvažnije, 

nakon toga izlaze s konkretnim prijedlozima i 

zahtjevima, a zahvaljujući svojoj vezi sa sindikatima 

i strankama, državnim službenicima i 

danas europskim institucijama uspijevaju postići 

socijalne korake naprijed. Bez obzira na to 

što socijala nije u mjerodavnosti Europske unije, 

danas postoji europski socijalni model. Zašto? 

Zbog toga fragmentarnoga rada po raznim zemljama 

gdje su se na istim kršćanskim vrjednotama 

temeljili zahtjevi i uspjesi zauzetih kršćana 

u Europi. 

Socijalni koraci naprijed – 

primjeri koji potiču 

Ukazujem na nekoliko primjera onih zemalja 

gdje sam konkretno vidio taj rad. U Belgiji 

su najveći napor učinili i uspjeli organizirati 

kršćanske sindikate, s jakim bankama koje pomažu 

u njihovu konkretnom radu, a ujedno su i 

osiguravajuća društva za slučaj nezaposlenosti. 

Katolički sindikati u Belgiji danas su vrlo moćni, 

imaju svoje zadruge, čak i svoje banke. 

Njemački su katolici snažno zauzeti već od 

1840. do 1845. godine. U njihovu se okviru razvija 

čitav personalistički pokret, filozofsko-socijalni 

pokret koji inzistira na dostojanstvu osobe. 

Kasnije se javlja u Francuskoj oko smotre koja 

se zove L’Esprit (Duh) i vrlo je snažan. Njemački 

katolici u velikoj mjeri konkretno inspiriraju 

pojedine socijalne enciklike. Jedan je njemački 

isusovac sudjelovao u redakciji enciklike o 40. 

obljetnici RN 1931. g., gdje su kršćani stavili na 

stol javnosti princip i ideju solidarnosti i supsi- 

Današnja Europa rodila se u 

glavama i srcima ljudi koji su bili u 

pokretima otpora, zauzeti i jasni 

kršćani, vrlo često „ljudi s granice“, 

koji su znali da s one strane 

granice jednako tako žive ljudi 

kao što su bili i oni. To su zauzeti 

kršćanin Schumann, zatim De 

Gasperi, Adenauer i mnogi drugi. 

Načelo supsidijarnosti krenulo 

je upravo s kršćanskoga stola, 

iz jedne papine enciklike 1931. 

god., kada je bilo rečeno da 

je primarna osoba, nakon nje 

obitelj, zatim općina ili zajednica, 

županija ili pokrajina, država… 

dijarnosti. Njemački Katholikentagen, to su u pravilu 

tri dana, okupljaju po dvadeset do pedeset 

tisuća ljudi. Svake godine imaju posebnu temu. 

Na njima dolazi do susreta Crkve i društva te 

mogućnosti utjecaja kršćana na društvo. 

Španjolski katolici, koji su katoličke tjedne 

osnovali već 1906. god., više su orijentirani na 

putujuća sveučilišta socijalne naravi. Redovito 

ih održavaju u više mjesta tijekom jedne godine. 

U Španjolskoj je nevolja što ih je njihov građanski 

rat silno razdvojio i taj lom se osjeća još dan 

danas. 

Francuski katolici, koji imaju svoje socijalne 

tjedne od 1902. god., možda su učinili najveći 

napor i uspjeh jer nijedan njihov tjedan (danas 

je to kraj tjedna) nije prošao da se nije postavio 

određeni zahtjev i postigao određeni socijalni 

boljitak. Tako su postigli prve plaćene odmore, 

istina, zajedno sa sindikatima i drugim zauzetim 

građanima i kršćanima. Oni su ti koji uvijek 

uključuju svoje komisije Iustitia et pax u svoj 

rad, političare, novinare, vrlo često umjetnike za 

koje s pravom drže da vide bolje i dalje (jedna 

francuska poslovica kaže da umjetnik vidi preko 

brda). Aktiviranje francuskih katolika na socijalnom 

planu donijelo je mnoge socijalne mjere 

koje su vlasti pod pritiskom kršćana zajedno s 

drugima promovirale tako da je danas u Europi 

jedna od najsocijalnijih zemalja upravo Francuska.Uspoređujući 

te laičke mreže možemo reći 

da je Središnji komitet njemačkih katolika dosta 

vezan uz hijerarhiju. U Francuskoj je ta vezanost 

slabija, slobodnija, ali nema nesuglasja između 

Biskupske konferencije Francuske i francuskih 

socijalnih tjedana. U Španjolskoj je snažna veza 

između hijerarhije i laičkog pokreta. Suradnja 

varira od zemlje do zemlje, ovisno o tradiciji i 

katkad o mudrosti, razboritosti hijerarhije. 

Nakon što su se pojavili socijalni tjedni u zemljama 

latinske tradicije – dakle u Francuskoj, 



Socijalni se tjedni pripređuju i 

u suradnji s hijerarhijom, ali i uz 

njezinu protimbu, ali se to uvijek 

čini prilagođeno pojedinom kraju, 

narodu i zemlji. Socijalni tjedni 

inspiriraju sve socijalne okružnice 

papa u vremenu koje dolazi. 

Španjolskoj, Italiji – proširili su se posvuda drugdje 

po svijetu. Danas još uvijek funkcionira, recimo, 

nizozemsko-belgijski socijalni tjedan, nizozemsko-belgijsko-luksemburški. 

Ideja socijalnih 

tjedana prešla je Atlantik pa se preselila u Kanadu, 

u pokrajinu Quebec, zatim „zarazila“ Latinsku 

Ameriku. To su, recimo, žarišta inicijativa 

pritiska na vlasti da se poštuje osoba i socijala 

kao bitni element pojedinih društava u vrijeme 

kad je novac zavladao nad radom i kad je profit 

zavladao na svim područjima. Ti su tjedni bili 

uspješni do te mjere da se po prvi put pojavljuju 

u bivšim komunističkim zemljama, lani u Poljskoj, 

zatim u Ukrajini (velikim dijelom ekumenski 

- u Ukrajini su katolici manjina). Nadam se 

da će krenuti i u Hrvatskoj gdje su bili najavljeni 

prije dvije godine. 

Inicijativa kršćana za Europu 

Važno je ovo razumjeti: Europska unija ima 

27 članica, Vijeće Europe kojega je Hrvatska članica 

ima 46 zemalja članica, i danas je itekako 

važno djelovati na europskoj razini. Bez obzira 

što je socijala u mjerodavnosti država, a samo 

marginalno u mjerodavnosti Europske unije, 

danas se osjeća potrebnim i nužnim djelovati 

na europskoj razini. Stoga se prije devet godina 

počela stvarati koordinacija laika XX (Inicijativa 

kršćana za Europu) koja vidi da nije više moguće 

ne djelovati na europskoj razini i koja želi postati 

grupa pritiska, djelovati kao jedna snažna os 

predlaganja i zahtjeva. S druge strane i hijerarhija 

se organizirala u EU: biskupske konferencije 

postoje kao koordinacija zemalja članica EU XX; 

postoji i CEC – koordinacija svih europskih zemalja 

i njihovih biskupskih konferencija. 

Europska se unija gradila u osam ugovora između 

država, a ovaj posljednji prvi put obvezuje 

europske institucije: Komisiju, Vijeće ministara i 

Parlament na stalan dijalog s Crkvama, istina i s 

drugim filozofskim pokretima. Od Lisabonskog 

ugovora, koji su nedavno usvojile sve zemalje 

članice, počelo je vrijeme za institucionalizirani, 

obvezni dijalog o svim bitnim pitanjima moralnih 

vrjednota. Po tom će dijalogu i laici, kao oni 

koji pomažu biskupima u tim koordinacijama, 

moći i morati snažnije djelovati na planu Europske 

unije. Kako je Europa postala neizbježna 

činjenica, ova koordinacija laika stvorena prije 

devet godina postala je sve aktivnija. Ona potiče 

na sudjelovanje na socijalnim tjednima i velikim 

skupovima (nedavno sam sudjelovao u prvim 

europskim katoličkim danima u Gdanjsku). 

Znači, došlo je vrijeme da se katolici organiziraju 

ne samo u vlastitim zemljama (u Hrvatskoj 

to nije osobito snažno), nego na europskoj razini 

jer to je mjesto gdje će se sutra odlučivati o našem 

planetu Zemlji, o sadašnjoj krizi, iz koje se 

s mnogo teškoća izlazi, i o svim drugim bitnim 

pitanjima za budućnost svijeta koji je u priličnoj 

mjeri ugrožen događajima i krizama kojih smo 

svjedoci upravo sada. 

Što nas u Hrvatskoj od svega ovoga može i 

mora zanimati i koji su mogući načini djelovanja 

upravo u Hrvatskoj na planu brige za one koji 

su najpotrebniji – to mora ostati središte našeg 

razmišljanja danas. q 

89

90 

Katolička crkva i europske integracije 

piše: dr. Gordan ČRPIĆ 

Ukoliko se Crkva shvati supsidijarno, u društvu, odnosno trinitarno ekleziološki 

u samoj strukturi Crkve, a za to ima utemeljenja kako u crkvenoj 

tradiciji tako i u dokumentima profane naravi, onda je kršćanstvo, napose 

Katolička crkva, samorazumljiv centralni integrator Europe jer je to njen 

konstitutivni dio 

Kada govorimo o europskim integracijama, 

onda se tu moramo zapitati o načelu integriranja, 

odnosno moramo postaviti pitanje razvoja 

društva kao takvoga, ukoliko želimo odgovoriti 

na pitanje kako se to razvija suvremeno europsko 

društvo. Tu nema jednoznačna odgovora. 

Štoviše postoji niz paradigmi koje pokušavaju 

razumjeti i objasniti procese u društvu. Prilično 

pojednostavljeno, ali dostatno za ovu svrhu, 

mogli bismo naznačiti dvije glavne struje koje 

se prepliću kroz povijest razumijevanja društva. 

Riječ je o dva, moglo bi se reći, modelska pristupa: 

jedan koji objedinjavaju takozvane modernizacijske 

teorije te drugi koji objedinjava alternativne 

kulturološke pristupe. 

Religija i kultura u korijenu 

razvoja društva 

Modernizacijske teorije više naglašavaju značaj 

ekonomskih promjena u društvima i njihov 

utjecaj na kulturu i religiju. Kulturološke pak teorije 

više naglašavaju utjecaj sustava vrijednosti 

i sociokulturnog kapitala kao generatora ekonomskog 

razvoja. Najprominentniji protagonist 

prvog modela je Karl Marx sa svojom idejom 

razvoja društva koje ovisi o razvoju proizvodnih 

snaga i odnosa. Taj model koji pokriva širok 

spektar modernizacijskih teorija danas je dominantan. 

Predstavnik alternativnog promišljanja 

drugi je njemački sociolog koji je cijeli svoj život 

kritički iščitavao Marxa, Max Weber. Weber drži 

da su u korijenu razvoja društva u biti religija i 

kultura. On u svojim radovima, „Privredi i društvu“, 

a napose u znamenitom djelu „Protestantska 

etika i duh kapitalizma“, razrađuje ideju 

kako su religija i kultura upravo pravi generator 

razvoja društva. Religija koja ima razvojni potencijal 

po njemu je kršćanstvo, napose u svom radikalnom 

kalvinističkom obliku, s idejom poziva 

i dvostruke predestinacije. Osim toga, prema 

Weberu, a i Hegelu, u krajnjoj liniji, kršćanstvo 

sa svojom idejom linearnog vremena unosi u 

povijest čovječanstva, tamo s Augustinom, ideju 

razvoja. Razvoj je moguć jedino u linearnom, ne 

i u cikličkom vremenu. Pitanje vremena danas je 

iznimno intrigantno i bitno pitanje, ali ne možemo 

u nj ulaziti. 

Ovdje ću spomenuti i trećeg njemačkog mislioca, 

široj javnosti možda ne tako poznatog, no 

iznimno intrigantnog i važnog za razumijevanje 

razvoja suvremene Europe. Riječ je njemačkom 

pravniku i bivšem predsjedniku njemačkog 

ustavnog suda Ernstu Wolfgangu Böckenfördeu 

koji je još sredinom šezdesetih godina naslutio 

problem s kojim će se suvremena Europa susretati, 

primijetivši da demokracija živi od vrijednosti 

koje pretpostavlja, ali ih ne stvara; štoviše 

može ih i razarati i tako „piliti granu na kojoj 

sjedi“. 

Europa se počinje integrirati na kulturalnim 

osnovama. Rodonačelnici suvremene Europe 

bili su praktični katolici i pretpostavljali su odre- 



Rodonačelnici suvremene 

Europe bili su praktični katolici 

i pretpostavljali su određeni 

zajednički set vrijednosti iz kojega 

su gradili zajedničko tržište, 

odnosno zajednički ekonomski 

razvoj. 

đeni zajednički set vrijednosti iz kojega su gradili 

zajedničko tržište, odnosno zajednički ekonomski 

razvoj. S revolucijama iz kraja šezdesetih 

i ekonomskom krizom iz sedamdesetih godina, 

mijenjaju se ti odnosi i dolazi do većeg akcenta 

na ekonomiju te predominacije modernizacijskih 

modela i teorija, a onda uz njih i sekularizacijskih. 

Prvi znakovi da tu nešto nije u redu, već 

na teoretskoj razini, događaju se već sredinom 

osamdesetih s religijskim revivalom koji te teorije 

nisu mogle predvidjeti, a ni pojmiti. 

Kršćanstvo – „ljepilo“ Europe 

Modernizacijske teorije koje se oslanjaju na 

materijalističke pretpostavke i na Marxove uvide 

religiju i Crkvu, ako uopće mogu ozbiljno i 

pojmiti, mogu je pojmiti kroz koncept moći. 

Možda je tu najbolji primjer opet jedan njemački 

mislilac, Jürgen Habermas, koji religiju i Crkvu 

u svom širokom opusu uopće ne uzima ozbiljno 

sve do 11. 9. kad uviđa da je i religija ipak 

društveno relevantna činjenica. No i tada je vidi, 

u skladu sa svojim habitusom, kroz strukturu 

moći Crkve. To je svakako jedna od dimenzija 

religioznosti, ali ne primarna, pa ni društveno 

najrelevantnija, iako se najčešće reflektira unutar 

političkog iščitavanja društva. Ta se dimenzija 

religioznosti može ustvari gledati, barem kada 

je o kršćanstvu riječ, kao svojevrsna perverzija 

religioznosti jer se u osobi Isusa Krista na križu 

upravo lome ova dva modusa, modus moći i 

modus ljubavi. 

Model koji pretpostavlja i poglavito reflektira 

moć dominantan je danas u Europi. Pod tim se 

vidom gleda i Crkva u Hrvatskoj. 

Model koji u prvi plan stavlja vrijednosti i 

kulturni kapital, nužno u obzir uzima, u integracijama 

Europe, kršćanstvo. To je „ljepilo“ Europe. 

U tom kontekstu se u obzir uzima ozbiljna, 

zanemarena snaga religioznosti, a ona se javlja 

na primarnoj, afektivnoj razini, te na strukturalnoj 

razini po načelu supsidijarnosti. Tu se Crkva 

prvotno uzima u svom izvornom značenju kao 

ekklesia i kyriakon, „narod Božji“, „kuća Božja“, 

dakle saziv naroda Božjeg u kojemu je Bog prisutan, 

odnosno prvotno obitavalište Boga. Skroz 

91

92 

izvorno to je tamo gdje su „dvojica i trojica“ u 

moje ime. Na prvoj razini to je snažna „kućna 

Crkva“ koja se događa u obiteljima. Obitelj je 

jedna od institucija koje u svim mjerenjima u Europi 

uvijek zauzima prvo mjesto u važnosti kod 

ljudi, u svim europskim društvima. 

Dakle, ukoliko se Crkva shvati supsidijarno, 

u društvu, odnosno trinitarno ekleziološki u 

samoj strukturi Crkve, a za to ima utemeljenja 

kako u crkvenoj tradiciji tako i u dokumentima 

profane naravi, kao što je to recimo Ugovor iz 

Mastrichta gdje su poglavlju 5b eksplicitno navode 

solidarnost i supsidijarnost kao bitni momenti 

europskih integracija, onda je kršćanstvo, 

napose Katolička crkva samorazumljiv centralni 

integrator Europe jer je to njen konstitutivni dio. 

Crkva koja posreduje vrijednosti ljubavi, nade, 

dostojanstva ljudske osobe, solidarnosti, supsidijarnosti, 

načela zajedničkog dobra, ne može a 

da ne bude integralna snaga europskih integracija. 

Već smo rekli da su neka načela socijalnog 

nauka Crkve usvojena kao bitni integracijski 

faktori europskog ujedinjenja. Načela poštivanja 

dostojanstva ljudske osobe i zajedničkog 

dobra mnogo su manje plauzibilna i tu je jedan 

od velikih problema i dezintegracijskih faktora 

u Europi. Naime, ukoliko je to što je čovjek stvar 

dogovora interesnih skupina, tu se nalazimo na 

izrazito sklisku i opasnu terenu. Iz ne tako davne 

povijesti znano nam je postojanje „društvenog 

dogovora“ da cijeli narodi nisu ljudi. Danas 

imamo sličnu paradigmu koja se izriče kao „još 

ne dovoljno čovjek“ i „više ne dovoljno čovjek“. 

Kad još tome pridodamo moment promocije interesa 

nasuprot promocije zajedničkog dobra, 

dolazimo na prag danas dominantnog modela 

koji leži na ekonomskoj osnovi. U tom kontekstu 

Crkva i religija reduciraju se na princip moći 

koji kršćanstvu nije stran, ali sigurno nije primaran. 

Isti nije ni sociološki relevantan. Zanimljivo 

je uočiti da nitko od rodonačelnika sociologije 

ne pridaje velik značaj Crkvi kao instituciji, ali 

daje velik značaj kršćanstvu kao fenomenu, osim 

Marxa koji religiju kao takvu smatra vrhuncem 

otuđenja čovjeka. Weber, Durkheim, Parsons pa 

i Comte uviđaju da upravo ta prvotna kršćanska 

pogođenost Europe ima odlučujući utjecaj na 

teksturu europskih društava. Crkva kao institucija 

tek sekundarno, možda i tercijarno. To ne 

znači da je ta institucija bez značaja, posebno na 

ovome dnevnopolitičkom planu. Recimo, Polj- 

Zanimljivo je uočiti da nitko od 

rodonačelnika sociologije ne 

pridaje velik značaj Crkvi kao 

instituciji, ali daje velik značaj 

kršćanstvu kao fenomenu, osim 

Marxa koji religiju kao takvu 

smatra vrhuncem otuđenja 

čovjeka. Drugi uviđaju da upravo 

ta prvotna kršćanska pogođenost 

Europe ima odlučujući utjecaj 

na teksturu europskih društava, 

a Crkva kao institucija tek 

sekundarno, možda i tercijarno. 

ska, Slovačka i baltičke zemlje vjerojatno nikada 

ne bi pristale ući u EU da nije bilo snažne potpore 

Katoličke crkve, napose pape Poljaka koji je 

osobno, svojom karizmom stao iza tog projekta. 

No taj moment političke akcije ipak je ograničen. 

Vi možete privoljeti većinu da se prikloni nečemu 

što je većini možda i strano i nerazumljivo, 

ali ne možete ih natjerati da žive te vrijednosti. 

To je mnogo duži i složeniji proces koji u Europi 

u bitnome ovisi o Crkvi na ovoj prvotnoj razini 

u mogućnosti prenošenja sustava vrijednosti 

kompatibilnih s demokratskim političkim okruženjem, 

a koje su, kako to drže Hegel, Weber, 

Böckeförde, a i ja, neodvojivi od kršćanstva. 

Dakle, dilema koja se sada javlja nije hoće li 

Crkva podržati ili ne europske integracije. One 

su konstitutivni dio objave, jedinstvo i univerzalnost. 

Dilema koja je pred nama jest: koji model 

integracija ćemo uzeti: kulturalni ili ekonomski? 

Ako kulturalni, onda je stvar jasna i samorazumljiva. 

Ako pak ekonomski, onda Crkve i ne 

treba ili bi bilo najbolje da je nema previše, ali 

nije jasno kako kroz egoizam provesti integraciju. 

Vjerojatniji ishod tog modela je dezintegracija 

negoli integracija. 

Ta se dilema može iščitati i u intervencijama 

biskupa, pa i u onoj poruci o Europi. S jedne 

strane evidentna je bezrezervna podrška europskim 

integracijama, ali i veoma jasno i oštro pitanje 

koji model integracija je u opticaju? I ma 

koji model bio u pitanju, ispod razine poštivanja 

dostojanstva čovjeka i naroda ne smije se ići. q 


polog katoličkog u hrvatskome identitetu 

piše: fra Frano pRCELA 

Katoličanstvo kod Hrvata među ostalim i nadalje karakterizira formalistička 

religioznost i tradicionalna crkvenost, s naglašenim oslanjanjem na rituale 

i običaje. Ta izrazito kolektivna religioznost nema biblijski utemeljen odnos 

prema Bogu i živi uglavnom bez osobne slike Boga – stoga se može reći 

kako ta vjera nije odrasla, nema trajnost i ne posjeduje dubinu. 

aslov ovoga priloga u prvi mah priziva zasluge 

Katoličke crkve za oblikovanje i još više 

očuvanje hrvatskoga identiteta. Prvi spomeni 

hrvatskoga imena, početci državnosti, prvi spisi 

i natpisi na hrvatskome jeziku i uopće svekoliki 

povijesni tijek hrvatske kulture i hrvatskoga 

imena vezano je upravo uz Crkvu, Katoličku 

crkvu. To je činjenica. Ali posvješćivanje pologa 

katoličkoga u hrvatskom identitetu ne znači 

sjećanja i prinošenje zasluga Katoličke crkve u 

muzej hrvatskoga identiteta. 

Naglašavanje prošlih zasluga 

neće spasiti budućnost 

Načelno vrijedi: vjera i nacija su gotovo 

isključivo nešto što nam je darovano i nije uglavnom 

stvar osobnog izbora. Rođeni smo u 

Crkva je od samih početaka 

obogaćivala kulturu i bila 

nositeljicom kulture: međutim, to je 

poprimilo obrnuti smjer (i na planu 

opće Crkve) – danas suvremena 

kultura mijenja Crkvu i njezin način 

rada te uopće njezino shvaćanje 

vlastite zadaće u svijetu. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. N 

sasvim konkretnim okolnostima neke nacije 

i većina je ujedno odrastala u vjerskom miljeu 

dotične Crkve, odnosno vjerske zajednice. Na to 

ne možemo biti posebice ponosni ili iz nekoga 

drugog razloga tužni. To je naš osobni vjerski, 

odnosno nacionalni polog (naslijeđeni dar). Ti 

naslijeđeni darovi mogu s vremenom postati talentom 

– opet u biblijskom smislu riječi. Naime, 

svaka obdarenost nečim ujedno je i mogućnost, a 

mogućnost je obveza. Svaka obveza pak iziskuje 

rad, uključenje, traži naš osobni „umiješati se“. 

Dakle, i naciju i vjeru nam je otkriti i ništa manje 

postaviti svoja pitanja u njima (kao i postaviti 

njih u pitanje!), da bismo se tako osposobili za 

naše baš osobno posvojenje i nacije i vjere, da bi 

zacijelo postali i našim odabirom. Stoga je svakom 

pologu, kako onomu najosobnijemu, tako i 

onomu koji se odnosi na neku grupu, zajednicu 

ili naciju, proći sličan put do njegova odrastanja, 

odnosno prihvaćanja. Prenaglašavanje povijesnih 

zasluga pologa znači bijeg od njegove 

budućnosti. 

Slično je i s pologom katoličkoga u hrvatskom 

identitetu. Crkva, doduše, i dalje bitno obilježava 

život hrvatskoga nacionalnog identiteta unatoč 

značajnijem gubitku praktičnog prihvaćanja 

njezina vjerskog nauka. Međutim, naglašeno 

tradicionalna vjera Hrvata katolika, združena s 

činjenicom da još uvijek velika većina formalno 

pripada Katoličkoj crkvi, ne opravdava prijenos 

„katoličkog stila življenja“ na cijelo društvo 

93

94 

i cijelu naciju, te time održavanja na životu 

katoličkoga u hrvatskom narodu. Dodatnim upornim 

naglašavanjem prošlih zasluga Crkve još 

manje će se spasiti budućnost pologa katoličkoga 

u hrvatskom identitetu. 

Katolička crkva je stoljećima bila nositeljicom 

identitetskog pečata i uopće vrijednosnoga sustava 

kod Hrvata – no, ona nije više i ne trebati 

biti normativna snaga. S druge strane, Crkva je 

od samih početaka obogaćivala kulturu i bila 

nositeljicom kulture: međutim, to je poprimilo 

obratni smjer (i na planu opće Crkve) – danas 

suvremena kultura mijenja Crkvu i njezin način 

rada, te uopće njezino shvaćanje vlastite zadaće 

u svijetu. Slično je i sa shvaćanjem moderne 

uloge nacije. 

Nestankom ideološkog neprijatelja 

vjernici su skupa s institucijom 

Crkve na velika vrata ušli na pozornicu 

demokracije i nepreglednih 

pluralnosti. A nova sloboda nije 

kapitalizirana zamašnjakom osobnoga 

intenzivnijeg informiranja 

o vjeri, nego je informacija o vjeri 

postala porukom više za javnost, a 

manje sadržaj za pojedinca. 

Brojčana pripadnost Hrvata Katoličkoj crkvi 

tako je izražena da se skoro može govoriti o 

poklapanju jednoga s drugim. No, to još uvijek ne 

znači da se kroz tu većinsku pripadnost odjenuo 

„katolički kaput“, koji bi ipso facto osiguravao i 

stvarni katolički identitet kod Hrvata. Razvidno 

je već pri površnom pogledu da realna vjerska 

slika Hrvata katolika izgleda prilično drukčije. 

Nova sloboda nije kapitalizirana 

U totalitarnim vremenima komunističkog 

režima katolici su prema vani odavali dojam 

izrazito homogene zajednice. Rasprave o 

vjerničkom profilu i uopće religijskoj slici katolika 

bile su djelomice pospješene Drugim vatikanskim 

saborom, ali su dugoročno ipak ostale 

po strani. S druge strane, tematiziranje stanja 

unutarnjih odnosa uglavnom se pedantno izbjegavalo 

čuvajući snage za prevažan izazov opiranja 

ideološkom neprijatelju, komunističkom 

Većina Hrvata pokrštena, ali ne i 

kristijanizirana 

„Imamo posla s prigodnim i selektivnim 

kršćanstvom koje se osigurava isključivo 

kroz forme. Očito je sazrelo vrijeme da se 

konačno prihvati činjenica da je ovdje 

većina ljudi krštena, ali ne i kristijanizirana. 

U takvim okolnostima nije u središtu ono 

što jesam, ono što vjerujem, nego ono što 

prema određenim propisima radim, to odlučuje 

o vjerskom identitetu... Religija kao 

da se reducira na organiziranu praksu, 

a toj praksi se na taj način krade njezina 

kontingencija... To nas dovodi do trećega 

i nadasve dalekosežnog nonsensa – ‘bogozaborava’ 

vjernika... I taj zaborav je 

dvostruk: ne radi se o tome da se nešto 

zaboravilo pa kad se sjeti i kad se bude 

imalo više vremena, onda će se tome 

opet posvetiti. ‘Bogozaborav’ nije neki 

slučaj (slučajnosti) nego je stanje. I dok 

se slučajevi rješavaju poput neke točke 

dnevnoga reda, stanja zahtijevaju novi 

početak, u ovome slučaju, u doslovnom 

smislu riječi, novi život kroz obraćenje. 

Naime, Boga se ne može samo dozivati 

u pamćenje, ili opet staviti na dnevni red 

kako bismo time dokinuli ‘bogozaborav’. 

‘Bogozaborav’ se može dokinuti samo i 

jedino oslobađanjem prostora za Boga, 

kako bi dobio trajno mjesto za stolom 

moga života, aktivnim življenjem poziva 

Boga u svom životu. U protivnome će se 

samo nastaviti vjerovati u vlastitu vjeru. A 

tko je pozvaniji od teologije da pomogne 

prokrčiti zapuštene staze do Boga, i novim 

govorom o Bogu. U protivnome je 

lakše pribjegavati kritiziranju politike zbog 

‘bogozaborava’ pri pisanju preambule 

ustava EU-a.“ 

(Frano pRCELA, Teološki govor u postteološkom 

vremenu, u: Frano pRCELA O.p., Dolores MATIĆ 

O.p. (ur.), Sto godina nije samo prošlost. Zbornik 

proslave 100. obljetnice Kongregacije sestara 

dominikanki sv. Anđela čuvara. Glas Koncila, 

Biblioteka „Ljudi i događaji“ knjiga 12, Zagreb, 

2007., str. 140-141.) 



Katoličanstvo kod Hrvata i 

nadalje karakterizira formalistička 

religioznost i tradicionalna 

crkvenost, s naglašenim 

oslanjanjem na rituale i običaje. 

Stoga se može reći kako ta vjera 

nije odrasla, nema trajnost i ne 

posjeduje dubinu. 

režimu. Vladala je klima kao da će sve biti u 

redu i ponovno se sve postaviti na pravo mjesto 

kad se skine jaram ateističkoga komunističkog 

totalitarizma. 

Međutim, rušenjem željezne zavjese između 

Istoka i Zapada, u Hrvatskoj, doduše, dolazi 

do prvih demokratskih izbora, ali, na žalost, 

vrlo uskoro i do ratne agresije na Hrvatsku. S 

konačnom slobodom ispovijedanja vjerske pripadnosti 

i nevjerojatne pozitivne snage koju je 

vjera davala ljudima za vrijeme Domovinskog 

rata vrlo uskoro, a toga smo svjedoci posebice u 

zadnje vrijeme, dolazi do rastriježnjenja u svezi 

sa stvarnom vjerničkom slikom Hrvata katolika. 

Naime, nestankom ideološkog neprijatelja 

vjernici su skupa s institucijom Crkve na velika 

vrata ušli na pozornicu demokracije i nepreglednih 

pluralnosti. A nova sloboda nije kapitalizirana 

zamašnjakom osobnoga intenzivnijeg 

informiranja o vjeri, nego je informacija o vjeri 

postala porukom više za javnost, a sve manje i 

manje sadržaj za pojedinca, osobni sadržaj. 

Kroz intenzivnu prisutnost Crkve u javnosti – 

kojeg li paradoksa! – pospješivao se, dakle, privid 

snažne prisutnosti „katoličkoga“ kod Hrvata, 

što je rezultiralo time da se ostavilo pojedinca u 

vakuumu vrijednosti i tako zapravo pospješilo 

vjersku eroziju. Dakle, kriza vjerskoga nije izgleda 

primarno rezultat modernizacije ili naglašene 

Gubeći danas utjecaj u hrvatskoj 

javnosti Crkva nipošto ne gubi. 

Naprotiv! To zapravo otvara vjeri 

mogućnost da zauzetije raščlani 

postojeće stanje u društvu upravo 

u svjetlu evanđelja. 

sekularizacije u hrvatskom društvu, nego u prvom 

redu izvorište ima u tome da je Crkva 

zanemarila intenzivnije implementirati i uopće 

teološki reflektirati svoje sadržaje kod vjernika 

pojedinaca. Stoga stoji teza kako je većina Hrvata 

pokrštena (katolici), ali ne i kristijanizirana. 

Katoličanstvo kod Hrvata među ostalim i 

nadalje karakterizira formalistička religioznost 

i tradicionalna crkvenost, s naglašenim oslanjanjem 

na rituale i običaje. Ta izrazito kolektivna 

religioznost nema biblijski utemeljen odnos prema 

Bogu i živi uglavnom bez osobne slike Boga 

– stoga se može reći kako ta vjera nije odrasla, 

nema trajnost i ne posjeduje dubinu. Imamo posla 

zapravo sa situacijskim kršćanstvom, koje 

među ostalim radi protiv svoga snažnog pečata, 

protiv – govoreći u duhu ovdje zadane teme – 

svoga istinskog kršćanskog identiteta. 

Nadomještanje vjerske 

supstance društvenim utjecajem 

Crkva je već dva desetljeća na potezu i ujedno 

u mogućnosti da napokon koliko-toliko osigura 

svojim članovima elementarno vjersko opismenjavanje. 

Međutim, ne možemo se oteti dojmu da 

je ona ipak daleko zauzetija oko pozicioniranja 

svoje institucije u hrvatskoj javnosti negoli oko 

intenzivnijega vjerskog (in)formiranja svojih 

vjernika. Kao posljedica takva rada Crkve ne 

čudi da u suglasju nacije i Crkve kod tzv. „dobrog 

Hrvata katolika“ nerijetko su važniji njegovi 

politički negoli njegovi vjernički, teološki 

stavovi. Tako vjera kod Hrvata katolika (p)ostaje 

ipak više nasljeđe negoli nasljedovanje. 

Dakle, Katolička crkva stoji pred napasti 

da nedostatak vjerske supstance nadomjesti 

pomoću društvenog utjecaja. Gubeći danas utjecaj 

u hrvatskoj javnosti Crkva nipošto ne gubi. 

Naprotiv! To zapravo otvara vjeri mogućnost 

da zauzetije raščlani postojeće stanje u društvu 

upravo u svjetlu evanđelja. Jer, otkrivati odnosno 

doslovce krčiti nove staze do transcendentnoga 

jest zadaća svih zadaća, bez koje nema 

odrastanja u vjeri njenih članova kako bi se kao 

takvi uopće mogli ugraditi u budućnost mozaika 

katoličkoga u hrvatskom identitetu. U protivnom, 

usredotočenost Crkve na sebe i na svoj 

utjecaj, prijeti Crkvi pad u izvjesnu ekleziolatriju 

i ujedno bijeg od vlastitog sadržaja i poslanja. q 

95

96 



Zaklade i zakladništvo kao čimbenici 

razvoja suvremenih društava 

piše: dr. Gojko BEŽOVAN 

U hrvatskoj povijesti zaklade se imale važnu ulogu i bile su pronositeljem 

modernizacijskih procesa. U novije vrijeme u našoj smo zemlji svjedoci pojavljivanja 

zaklada i njihova doprinosa u rješavanju društvenih problema. U 

našem društvu postoje brojni resursi koji bi se mogli usmjeriti općem dobru 

kroz razvoj zakladništva. U ovom se članku objašnjava pojam zaklada te 

kratko opisuje njihova uloga i razvoj u zapadnim zemljama. 

Zaklade i njihova uloga 

Zaklade postoje u različitim društvima i kulturama 

od najstarijih vremena do danas. One 

su pravni okvir kojim ljudi, poduzeća, državne 

institucije i druge organizacije dio imovine namjenjuju 

za ostvarivanje raznih općekorisnih i 

dobrotvornih svrha. Djelatnost je zaklada dobrovoljna 

i pripada području civilnog društva. 

Institut zaklade veoma je star, 

s prepoznatljivim korijenima iz 

antičkoga doba. Čin solidarnosti 

jednih prema drugima te čin 

solidarnosti među generacijama 

odraz je čovjekove prirode. 

Govoreći pravnim terminima, neprofitne 

djelatnosti ostvaruju se kroz dva osnovna organizacijska 

oblika: udruge i zaklade. Oba su ta 

oblika načini usmjeravanja dobrovoljnih priloga 

društvu. Kada se, na primjer, građani, koristeći 

se slobodom udruživanja, povezuju radi poduzimanja 

aktivnosti zaštite okoliša ili suzbijanja 

ovisnosti o drogama, oni će izabrati model 

udruge kao posebne pravne osobe (universitas 

personarum). Kada građani namjenjuju dio svoje 

imovine općem dobru, na primjer, radi pomaganja 

nadarenoj djeci ili poticanja znanstvenih 

istraživanja u posebnoj oblasti, oni se koriste 

temeljnim pravom slobodnog raspolaganja svojom 

imovinom. Za tu djelatnost je najprikladniji 

organizacijski oblik zaklade kao posebne pravne 

osobe. U tom slučaju imovina postaje artificijelnim 

pravnim subjektom, pravnom osobom (universitas 

bonorum, universitas rerum), čije postojanje 

nije ovisno o duljini života osnivača, već o 

djelotvornom gospodarenju imovinom i ugledu 

koji stječe podupirući prestižne javno korisne 

programe. 

Zaklada nema članova ni vlasnika. Zaklada 

ima korisnike, tj. one čije se potrebe podmiruju 

programima zaklada. Pet je bitnih obilježja zaklada: 

one su (1) organizacije (pravne osobe) bez 

članova, (2) privatnog karaktera, (3) koje same 

sobom upravljaju, (4) bez cilja stjecanja dobiti, 

(5) i služe ispunjavanju javne svrhe (Anheier, 

2001). 

Institut zaklade inače je veoma star, s prepoznatljivim 

korijenima iz antičkoga doba. Čin 

solidarnosti jednih prema drugima te čin solidarnosti 

među generacijama odraz je čovjekove 

prirode. Osoba može namijeniti dio ili cjelokupnu 

imovinu poslije svoje smrti nekoj plemenitoj 

svrsi. Zaklada se može osnovati za života (inter 

vivos) ili poslije smrti (mortis causa). U društvi- 

97

98 

ma gdje je moralni aspekt davanja za opće dobro 

tradicionalno dio religije, kao što je u kršćanstvu, 

to je utjecalo na svrhe u koje se daje. To je često 

bilo održavanje nekog svetog mjesta (venerabiles 

locus) ili skrb za bolesne i siromašne (piae cause). 

U ranijim su vremenima takve zaklade i mjesta 

tradicionalno pripadali religijskim institucijama. 

Crkva i dobrotvorne organizacije nisu potpadale 

pod državnu jurisdikciju (Hondius i van der 

Ploeg, 2000.). 

Povijest razvoja zaklada politička je povijest. 

U zemljama s jednom crkvom ili religijom dominantnom 

u javnom životu skrb za stanovništvo 

bila je uglavnom odgovornost Crkve. Zaklade, 

kao neovisna imovina za dobrobit zajednice, bile 

su u službi Crkve. One su provodile zapovijedi 

vjere, dužnosti milosrđa: nahraniti gladne, napojiti 

žedne, siromahe odjenuti, putnike primite, 

bolesne i utamničene pohoditi te mrtve pokopati 

(Smith i Borgman, 2001). 

U osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća 

zakladništvo je u svijetu oživjelo i zaklade 

su dobile na važnosti.* Prije svega to je rezultat 

razvitka dvaju drugih sektora – gospodarstva i 

politike – od kojih one trebaju biti neovisne. U 

gospodarstvu su dalekosežni procesi privatizacije 

i deregulacije utjecali i na razvoj civilnog 

društva. 

Zaklade su najrazvijenije u Sjedinjenim Američkim 

Državama, a u novije je vrijeme primjetna 

njihova sve značajnija uloga u europskim zemljama. 

Zaklade postaju dionici koje imaju moć 

okupljanja uglednih građana i time ostvarivanja 

utjecaja na važne procese u društvima. Sve veći 

broj poduzeća, kao izraz njihove društvene odgovornosti, 

osniva svoje zaklade. Primjetan je i 

trend osnivanja zaklada lokalnih zajednica. 

Među tranzicijskim zemljama ističe se dobar 

primjer Češke. Kako bi potaknula razvoj zakladništva, 

Češka je 1992. godine osnovala Zakladni 

investicijski fond. Taj fond dobiva 1% sredstava 

prikupljenih u procesu privatizacije poduzeća. 

U svijetu je sve primjetnije prekogranično 

djelovanja zaklada, a Europska unija osobito 

*Prema Anheieru i Toepleru (1999.) ovo se vrijeme drži 

renesansom zakladništva, trećim “valom zakladništva” od 

kojih je prvi bio povezan s rastom trgovine i financija u kasnom 

srednjem vijeku, a drugi s industrijskom revolucijom 

na kraju 19. stoljeća. Autor ovog teksta u hrvatskim arhivima 

provodi opsežno istraživanje o važnosti i ulozi razvoja 

zaklada u našoj povijesti. 

potiče njihov razvoj kao katalizatora pozitivnih 

društvenih promjena. 

Zaklade u Hrvatskoj – povijest i 

suvremeni izazovi 

Povijest, nastanak i djelovanje zaklada te različitih 

civilnih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj 

relativno su neistraženo područje. Bratovštine se 

mogu smatrati prvim civilnim organizacijama 

koje nastaju redovito uz Katoličku crkvu i imaju 

različite ciljeve djelovanja (Vojnović,1899.). 

Plemićke obitelji i crkvene zajednice osnivaju 

i prve zaklade koje imaju jasne socijalne ciljeve. 

One se mogu smatrati pretečama državnih socijalnih 

i zdravstvenih programa (Pravila, 1987.). 

U središtu Zagreba početkom 19. stoljeća, pod 

vodstvom Crkve te uz suradnju i pomoć drugih 

dionika, sagrađena je Zaklada bolnica koja je djelovala 

sve do 1932. godine. Zaklade su osnivale 

i druge bolnice, socijalne i obrazovne ustanove 

te sirotišta u Hrvatskoj. Prepoznatljivu ulogu za- 

U Hrvatskoj je u razdoblju između 

dva svjetska rata među bogatijim 

građanstvom i obrazovanim 

ljudima bila razvijena kultura 

dobročinstava i davanja u 

općekorisne svrhe. 

klade su imale u razvoju Dubrovnika, a obnovljena 

Zaklada Blaga djela svijetao je primjer davnih 

korijena i postignuća zaklada u Hrvatskoj. 

Zaklade su osnivali bogatiji građani u manjim 

gradskim naseljima širom Hrvatske. Primjerice, 

Zaklada Marka Batošića u Imotskom osnovana je 

početkom 19. stoljeća za pomoć siromašnima i 

djelovala je do Drugog svjetskog rata. 

Početkom 20. stoljeća djeluju brojne zaklade, 

od kojih su mnoge stipendijske. Primjerice, 

1913. godine u Zagrebu djeluje 241 stipendijska 

zaklada (Kante, 1913.). Dakle, mecenstvo je bilo 

dijelom tradicije hrvatskog društva, a ugledni 

su građani bili predvodnicima modernizacijskih 

procesa. 

U razdoblju između Prvoga i Drugog svjetskog 

rata industrijalci osnivaju zaklade i huma- 



nitarne organizacije te pomažu u podmirenju 

različitih socijalnih potreba. Na temelju uvida 

u ograničenu literaturu toga razdoblja možemo 

zaključiti da je u Hrvatskoj toga vremena među 

bogatijim građanstvom i obrazovanim ljudima 

bila razvijena kultura dobročinstava i davanja u 

općekorisne svrhe (Puljiz, 2006.). 

Poslije Drugoga svjetskog rata zaklade su u 

Hrvatskoj, kao i civilne, humanitarne te crkvene 

organizacije, prestale postojati. 

Zakon o zakladama i fundacijama u Hrvatskoj 

se donosi 1995. godine i od tada kod nas je 

registrirano 156 zaklada. U novije vrijeme (Grafikon 

1.) osniva se veći broj zaklada. Naime, tu se 

radi o privatnim zakladama, a vlada je osnovala 

nekoliko državnih zaklada. 

Prema područjima djelovanja u Hrvatskoj su 

najbrojnije stipendijske zaklade, zatim zaklade 

u području socijalne skrbi, zdravstva i kulture. 

Registrirano je nekoliko zaklada čije je poslanje 

doprinos razvoju zemlje. K tome, neki vodeći 

gospodarski subjekti osnovali su zaklade, a valja 

istaknuti Zakladu Adris kao najveću korporativnu 

zakladu u regiji. 

Opsežno istraživanja o razvoju zakladništva 

u Hrvatskoj (Bežovan, 2008.), kao i raniji radovi 

(Bežovan, Dika, Ivanović, 1999.; Bežovan, 2002.), 

govori da zaklade u Hrvatskoj uglavnom imaju 

komplementarnu ulogu te podmiruju potrebe 

koje ne mogu podmiriti država i lokalne vlasti. 

Redistributivna uloga zaklada tek je u začetcima. 

Zaklade se stidljivo javljaju kao inovatori, a 

ograničene su njihove aktivnosti u promicanju 

društvenih promjena. 

Korporativistički bi društveni model ponajviše 

opisao ulogu zaklada u Hrvatskoj koje djeluju 

u javnom interesu. Imajući u vidu njihov 

malen broj, ograničene resurse s kojima raspola- 

99

100 

žu i slabu podršku drugih dionika, kao i njihovu 

neprisutnost u javnosti, moglo bi se govoriti i o 

perifernom socijalnom modelu razvoja zakladništva. 

Stipendijske se zaklade pokazuju kao prioritetno 

područje razvoja zakladništa. Društvene 

skupine i pojedinci koji daju potporu osnivanju 

zaklada brzo se povlače pa zaklade nemaju adekvatnu 

podršku u socijalnom kapitalu koji bi trebao 

biti jamstvom njihova održiva razvoja. 

Zaklade imaju ozbiljnih problema s namicanjem 

donacija kojima bi povećale osnovnu imovinu, 

a koja bi poslije davala prihode za ostvarivanje 

svrhe zaklade. One uglavnom ne vode 

politiku uvećavanja osnovne imovine. Većina zaklada 

nema respektabilnu osnovnu imovinu pa 

prikuplja sredstva za ostvarivanje svrhe, uglavnom 

od građana i gospodarskih subjekata. 

Zaklade se uglavnom vode na volonterskoj 

osnovi i postignuća su rezultat rada manjeg 

broja entuzijasta. Nedostatak profesionalnog i 

osposobljenog vodstva odlučujući su čimbenici 

nemogućnosti prikupljanja značajnijih sredstava 

za rad zaklada, kao i njihovih oskudnih programskih 

aktivnosti. 

Zaklade u Hrvatskoj imaju slične razvojne 

probleme kao i u tranzicijskim zemljama koje 

LITERATURA 

Anheier, H. K. (2001.) Foundations in Europe: a 

Comparative Perspective, u: Schlüter, A., Then, V., 

Walkenhhorst, P. (eds) Foundations in Europe – Society 

Management and Law. London: The Directory of 

Social Change, 35-81. 

Anheier, H. K., Toepler, S. (1999.) Philantropic 

Foundations – An International 

Perspective, u: Anheier, H. K., Toepler, S. (eds.) 

Private Funds Public Purpose: Philanthropic Foundations 

in International Perspective. New York: Kluwer 

Academic/Plenum Publisher, 3-23. 

Bežovan, G., Dika, M., Ivanović, M. (1999.) Zaklade: 

djelatnosti i osnivanje. Zagreb: CERANEO. 

Bežovan, G. (2002.) Zaklade i dosezi razvitka 

u Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 

52:619-649. 

Bežovan, G. (2008.) Zaklade u Hrvatskoj - uloga, 

razvoj i postignuća. Revija za socijalnu politiku, 

2008. 15: 455-478. 

Hondius, F. W., van der Ploeg, T. J. (2000.) Foundations. 

Tübingen: Mohr Siebeck. 

Stipendijske se zaklade pokazuju 

kao prioritetno područje razvoja 

zakladništa. Društvene skupine 

i pojedinci koji daju potporu 

osnivanju zaklada brzo se povlače 

pa zaklade nemaju adekvatnu 

podršku u socijalnom kapitalu koji 

bi trebao biti jamstvom njihova 

održiva razvoja. 

su nedavno postale članicama EU-a. Ipak, razlike 

se prepoznaju u većoj pomoći koju države i 

strani donatori daju za razvoj zakladništva u tim 

zemljama. Hrvatske zaklade nemaju međunarodnu 

suradnju. 

Značajniji razvoj zakladništva u Hrvatskoj bit 

će povezan s gospodarskim napretkom i stasanjem 

pripadnika novih srednjih slojeva. Bez aktivne 

potpore države neće se moći mobilizirati 

raspoloživa sredstva u općekorisne svrhe. Profiliranje 

društveno odgovornog gospodarskog sektora 

može ići na ruku razvoju zakladništva. q 

Kante, E. (1913.) Zbirka zakladnica i historijata 

stipendijskih i sličnih zaklada koje stoje pod upravom 

Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zemaljske 

vlade Odsjeka za bogoštovlje i nastavu i nekih drugih 

zaklada. Zagreb. 

Pravila Zaklade Jelačić-bana (1997.) pretisak, Zagreb: 

CERANEO. 

Puljiz, V. (2006.) Puljiz, V. (2006.) Socijalna politika 

i socijalne djelatnosti u Hrvatskoj u razdoblju 

1900.-1960. godine. Ljetopis Studijskog centra socijalnog 

rada, 13:7-28. 

Smith, J. A., Borgmann, K. (2001.) Foundations 

in Europe: the Historical Context, u: Anheier, H. 

K. (2001.) Foundations in Europe: A Comparative 

Perspective, u: Schlüter, A., Then, V., Walkenhhorst, 

P. (eds.) Foundations in Europe – Society Management 

and Law. London: The Directory of Social Change, 

2-34. 

Vojnović, K. (knez) (1899.) Bratovštine i obrtne 

korporacije u Republici Dubrovačkoj od XIII. do konca 

XVIII. vijeka. Svetzak 1. Bratovštine dubrovačke. 

Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. 


Volontiranje mladih u Bosni i Hercegovini 

piše: Mirela ŽDRALOVIĆ 

Mladi iz raznih gradova, okupljeni preko studentskog Fonda Kap dobrote 

– pod okriljem Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante, Franjevačke 

provincije Bosne Srebrene – zajednički, bez ikakve nadoknade, smišljaju 

i realiziraju projekte na dobrobit najugroženije populacije. 

ezaposlenost je gotovo uvijek u vezi sa siromaštvom. 

Situacija u BiH u vezi s tom stvari 

postaje sve zamršenija i iz dana u dan je sve 

teža. Pitanje siromaštva u BiH usko je povezano 

s pitanjem socijalne isključenosti, marginalizacije 

i zapostavljanja određenih grupa ljudi. Prema 

anketama u BiH oko 24 % ljudi živi u siromaštvu 

i socijalno je isključeno po nekoj osnovi. 

Siromaštvo i ratne traume 

Najnoviji podaci UNDP-a za BiH pokazuju 

visoku razinu siromaštva domaćinstava u kojima 

je glava domaćinstva (po radnom statusu): umirovljenik 

(19,5 %), nezaposlena ili osoba koja traži 

posao (23,4 %), domaćica (25,5 %), osoba s inva- 

Građani ne razumiju što sve 

nevladine organizacije/udruge 

čine za njihovu dobrobit, a 

političke stranke i predstavnici 

vlasti u većini slučajeva umanjuju 

uspjeh udruga da bi opravdali 

vlastite neuspjehe. 

liditetom (44,4 %). Prema podacima Federalnog 

ministarstva rada i socijalne politike, te prema 

podacima Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje 

RS-a, u BiH ima 574.574 umirovljenika (od 

čega u Federaciji 354.957 i u Republici Srpskoj 

219.617). Minimalna mirovina u Federaciji izno- 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. N 

si 266,36 konvertibilnih maraka (km), dok je u 

Republici Srpskoj 160,00 konvertibilnih maraka, 

što pokazuje izrazitu ugroženost umirovljeničke 

populacije. Ako uzmemo da su primatelji mirovina 

starije osobe, onda ovaj podatak dodatno 

podcrtava njihovu potrebu za pomoći od drugih 

osoba. Uloga mladih u životu te populacije vrlo 

je značaja za njihovu socijalizaciju i dobrobit. 

Posjeti volontera tim osobama, čišćenje stanova, 

razgovor, kupovina namirnica i briga o njima 

olakšavaju njihovu izuzetno tešku svakodnevnicu 

i vraćaju nadu u bolje sutra. 

Egzistencijalna ugroženost, neriješen socijalni 

status i naslijeđe prošlosti pogodno su tlo za nastanak 

mnogih trauma, često s kobnim posljedicama. 

Utjecaj neprerađenih trauma na pojedinca, obitelj 

i društvo u ovim prilikama evidentan je kroz povećavanje 

broja oboljelih od raka, bolesti srca, dijabetesa, 

štitne žlijezde, povećanje broja ovisnika, 

nasilje na svim nivoima i svim oblicima. Posebice 

je izražen porast obiteljskog nasilja i maloljetničke 

delikvencije. Ti su maloljetnici djeca rođena početkom 

i tijekom rata u BiH, a njihovo ponašanje produkt 

je disfunkcionalne obitelji, što je posljedica 

ratnih i poslijeratnih neprerađenih trauma. 

Samo na početku 2008. godine u Sarajevu su se 

dogodila dva ekstremna slučaja nasilja maloljetnika. 

U prvom slučaju maloljetnici su u haustoru 

stambene zgrade polili staricu benzinom i spalili 

je. U drugom slučaju maloljetnici su izboli svog 

vršnjaka u tramvaju, naočigled ostalih putnika koji 

nisu reagirali. Upravo to nereagiranje indikator je 

apatičnog stanja u kojem se nalaze građani BiH, a 

koje je produkt kontinuirane traumatizacije i zbog 

101

102 

toga je važna edukacija mladih i rad s djecom u riziku. 

U oba slučaja žrtve nasilja su podlegle. Nedavno 

je žrtva nasilja prigodom neuspjele pljačke 

kladionice bio ubijeni maloljetnik kojeg su stariji 

uvukli u tu kriminalnu akciju. 

Nerazumijevanje i 

omalovažavanje rada udruga 

Društvo u BiH i dalje je podijeljeno. Vidno je 

nepovjerenje među različitim etničkim i religioznim 

skupinama. Nepovjerenje je posljedica ratnih 

događanja i neprerađenih trauma, ali i veoma 

plodno tlo za daljnju manipulaciju ljudima, što 

naši političari obilato koriste. 

Biti aktivist u današnjem bosanskohercegovačkom 

civilnom društvu veoma je zahtjevan posao. 

Građani ne razumiju što sve nevladine organizacije/udruge 

čine za njihovu dobrobit, što zbog nezainteresiranosti, 

što zbog nedovoljnog truda udruga 

da javno objasne čime se sve bave. S druge strane 

političke stranke i predstavnici vlasti u većini slučajeva 

umanjuju uspjeh udruga da bi opravdali 

vlastite neuspjehe. A činjenica je da su većinu poslova 

na zbrinjavanju na primjer socijalno ugroženih 

kategorija stanovništva, djece s posebnim potrebama, 

starih i nemoćnih, pa čak i razminiranja 

teritorija BiH preuzele na sebe upravo nevladine 

organizacije. 

Studenti imaju vrlo malo mmogućnosti za 

zdravo i korisno provođenje slobodna vremena 

zbog socioekonomskih uvjeta zajednice, velikog 

broj nezaposlenih i sve većeg broja mladih koji 

ne mogu nastaviti obrazovanje, kao i nezainteresiranosti 

zajednice za unapređenje položaja 

mladih. Posljedica je toga da su mladi zapali u 

Studenti imaju vrlo malo 

mogućnosti za zdravo i 

korisno provođenje slobodna 

vremena zbog socioekonomskih 

uvjeta zajednice, velikog broj 

nezaposlenih i sve većeg 

broja mladih koji ne mogu 

nastaviti obrazovanje, kao i 

nezainteresiranosti zajednice za 

unapređenje položaja mladih. 

apatiju, različita ovisnička ponašanja, stvaranje 

predrasuda i negativnih stavova, što nameće potrebu 

za pružanjem zdravih alternativa mladima 

u vidu inovativnih i korisnih metoda za provođenje 

slobodna vremena. 

Mladi naprave i više od 

dogovorenoga 

U takvoj situaciji mladi iz raznih gradova 

BiH, okupljeni preko studentskog Fonda Kap 

dobrote – pod okriljem Humanitarno-karitativne 

organizacije Kruh sv. Ante, Franjevačke provincije 

Bosne Srebrene – zajednički, bez ikakve nadoknade, 

smišljaju i realiziraju projekte na dobrobit 

najugroženije populacije, što je bitno za 

napredak cjelokupnog bosanskohercegovačkog 

društva. 

U prilikama kad se manje od 10 % mladih iz 

BiH, koji čine čak četvrtinu populacije, koristi 

svojim vremenom da bi volonterskim angažmanom 

doprinosili zajednici, pojava i aktivizam 

mladih iz studentskog Fonda Kap dobrote predstavlja 

rijedak svijetao primjer. Opis i opseg njihovih 

aktivnosti utoliko je zadivljujući jer uvijek 

prijeđe dalje od dogovorenog i obveznog do te 

mjere da i mediji, tradicionalno nezainteresirani 

za angažman nevladinih organizacija, redovno 

prate sve njihove aktivnosti. 

Projekti pomoć djeci bez roditeljske skrbi, 

djeci s posebnim potrebama, starim i nemoćnim 

osobama, animiranje građana za humanitarne 

akcije izbjegličkim centrima i individualnim obiteljima, 

renoviranje parka za dobrobit više tisuća 

građana... samo je dio aktivnosti kroz koje ovi 

mladi ljudi daju svoj doprinos izgradnji boljeg 

i ljepšeg društva. Mladi preuzimaju društvenu 

odgovornost i pokazuju društvu da nisu statični, 

već da je njihova misija pomoći drugom i staviti 

čovjeka na prvo mjesto. 

Humanitarno-karitativna organizacija Kruh 

sv. Ante jest ispružena ruka tih mladih ljudi i zajedno 

s njima želi mijenjati lice svijeta, unosi više 

nade i sigurnosti u domove ljudi koji su u potrebi. 

Kroz studentski Fond Kap dobrote, koji već godinama 

zajednički podupiru HKO Kruh sv. Ante, 

mjesečnik Svjetlo riječi, Fond Gospe Sinjske i drugi 

plemeniti ljudi, pruža se prilika mladim ljudima 

da učine više dobra za sebe i druge. q 


Udruge u Cetinskoj krajini 

piše: Snježanka JADRIJEVIĆ 

Suvremeno društvo čine tri sektora: javni (državni), gospodarski i nevladin 

(civilni) sektor. Temelj civilnog sektora ili civilnog društva jesu udruge ili organizacije 

civilnog društva (često ih nazivaju i nevladinim organizacijama) 

te institucije i ustanove koje osnivaju organizacije civilnog društva. 

ivilno društvo neposredno oblikuje i 

provodi volju i zadovoljava potrebe 

građana, surađujući pritom s javnim i gospodarskim 

sektorom. Tu suradnju nazivamo 

međusektorskom suradnjom. Tim trima sektorima 

neki stručnjaci dodaju i četvrti, medijsko-informacijski 

sektor zbog njegova iznimna značaja, 

iako on spada u neki od tri spomenuta sektora. 

Svi sektori utječu jedni na druge. Ako je jedan 

nerazvijen, usporen je ili ugrožen cjelovit razvoj 

društva. U razvijenom društvu međusektorska 

suradnja rezultira sinergijskim efektima koji 

mogu ubrzati razvoj. Uloga je civilnog društva 

da bude ne samo korektiv cjelokupna društva, 

i javnog i gospodarskog sektora, već u suvremenom 

društvu postaje mjerilo demokracije. 

Sektori se međusobno kontroliraju, što spriječava 

ili ublažava nepoželjne društvene pojave kao što 

su: korupcija, kriminal, manipuliranje javnošću, 

zlouporabe položaja, nepotizam i dr. 

Sve moderne države imaju zakone i strategije 

kojima potiču razvoj civilnog društva, 

prepoznajući u civilnom sektoru važnog socijalnog 

partnera za razvoj društva. Tako i Republika 

Hrvatska ima zakone, uredbe i pravilnike 

koji reguliraju to područje djelovanja. Uz to 

rad se udruga mora uskladiti s važećim propisima 

kada je riječ o djelovanju na specifičnom 

području. Razvojem civilnog sektora u Hrvatskoj 

se bave: Ured za udruge Vlade RH, Nacionalna 

zaklada za razvoj civilnog društva, Savjet 

Vlade RH za razvoj civilnog društva, Nacionalni 

odbor za razvoj volonterstva kao savjetodavno 

tijelo Vlade RH i drugi. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. C 

Udruge kao važan čimbenik 

društvenog razvoja 

Gospodarski, društveni i politički razvoj 

odvija se brže i društvu primjerenije kada je u 

sinergijsko djelovanje uključen i civilni sektor. 

On igra važnu ulogu u brizi za potrebe građana 

na koje država nedovoljno, sporo ili nikako ne 

odgovara tako što organizira zajednicu koja 

prati, vrednuje, kontrolira i korigira rad vlasti 

na svim razinama. U svijetu je postalo evidentno 

da tamo gdje je razvijeno civilno društvo 

zajednica je stabilnija, društveno i gospodarski 

učinkovitija, a osobna je sigurnost veća. 

Upravo zbog toga mnogi stručnjaci smatraju 

da je jedan od temeljnih problema 

postkomunističkih zemalja nerazvijenost civilnog 

društva, jer je u suvremenom društvu civilni 

sektor prepozant kao vrijedan izvor društvenog, 

socijalnog kapitala i nositelj velikih društvenih 

promjena. Neki stručnjaci smatraju da je upravo 

nerazvijenost civilnog društva odgovorna 

za sveprisutnu sporost, nesposobnost i korumpiranost 

administrativne i sudske vlasti te nezainteresiranost, 

inertnost, apatičnost i ciničan 

oportunizam građana. 

U civilnom sektoru razne nevladine organizacije 

(udruge, zaklade, sindikati, građanske 

inicijative…) bave se zadovoljavanjem uočenih 

potreba u društvu. Spektar djelovanja kreće se 

od pružanja usluga do bavljenja pitanjima općeg 

razvoja društva (razvoj civilnog društva, razvoj 

demokracije, ljudska prava, održiv razvoj, 

103

104 

ekologija, ravnopravnost spolova, globalizacija...). 

Bez razvoja civilnog društva nemoguće je 

zamisliti demokratizaciju društvenih i gospodarskih 

odnosa po mjeri građana. Upravo zato 

građani često organizacije civilnog društva 

doživljavaju kao subjekte koji mogu ponuditi 

bolje usluge nego javni (državni) ili gospodarski 

sektor. No, zbog uloge korektiva vlasti, organizacije 

civilnog društva vlasti često doživljavaju 

kao protivnika, oporbu ili neželjenu konkurenciju 

te ju na svim razinama, a naročito na razini 

jedinica lokalne samouprave, nastoje kontrolirati 

i upotrijebiti u svoje dnevno-političke svrhe. 

Udruge na području Cetinske 

krajine 

Prema podacima Registra Udruga RH na 

području Cetinske krajine registrirano je 270 

udruga (podatak od 30. travnja 2010.god.) Na 

1000 stanovnika prosječan je broj udruga 5,25. 

Iznad tog prosjeka najveći broj udruga na broj 

stanovnika imaju: Općina Dicmo – 6,4, Grad Vrlika 

– 6,28 i Grad Sinj – 6,15. Za ovo područje 

prosječno razvijeno civilno društvo po broju 

udruga imaju Grad Trilj s 4,63 i Općina Hrvace s 

4,62 udruge na tisuću stanovnika. Daleko ispod 

prosjeka s najnerazvijenijim civilnim društvom 

nalazi se Općina Otok sa svega 1,9 udruga na 

1000 stanovnika. 

Najveći broj udruga registriran je na 

području Grada Sinja – njih 156, potom Grada 

Trilja 50 udruga, Općine Hrvace 19, Grada Vrlike 

i Općine Dicmo po 17 te na području Općine 

Otok 11 udruga. 

Najviše udruga osnovano je 2006. god., i to 

ukupno 31 udruga. U razdoblju od 1999. do 

2009. osnovano ih je ukupno 178. Prosječaj broj 

novoosnovanih udruga za razdoblje od 1999. 

do 2009. je 16,18 udruga godišnje, odnosno 1,3 

udruga mjesečno. 

Manji broj udruga osnovan u 2007. i 2008, 

a pogotovu u 2009.god. kada ih je osnovano 

gotovo za dvije trećine manje nego u 2006.god., 

što pokazuje trend pada zanimanja za osnivanje 

udruga. 

Najveći broj udruga u Cetinskoj krajini je u 

športu (106) i u kulturi (63). Ukupno ih je 169, 

odnosno 62,59% od ukupnog broja njih. Nije 

moguće utvrditi točan broj udruga koje su u fazi 

mirovanja ili neaktivnosti. q 


Osnovana Udruga „Cjelovit život“ 

piše: Luka PROLIĆ 

Skupina građana u Sinju, potaknuta brojnim pitanjima o stanju u našoj 

užoj i široj okolini, a motivirana svojim kršćanskim uvjerenjima, odlučila se 

na osnivanje Udruge za promicanje cjelovite dobrobiti čovjeka, društva i 

prirode „Cjelovit život“. 

jelovanje Udruge temelji se na kršćanskim 

vrednotama poimanja čovjeka, društva i 

odnosa prema prirodi u duhu socijalnog nauka 

Katoličke crkve. Udruga je nevladina, nestranačka 

i neprofitna organizacija građana osnovana sa 

svrhom susreta i osposobljavanja svojih članova 

i animiranje sugrađana za zauzimanje za što bolje 

ostvarivanje cjelovitog života. 

Osnivačka skupština održana je 4. svibnja 

2010. godine. Za predsjednicu udruge izabrana 

je Tanja Kodžoman Križanac, dvoje dopredsjednika 

su Gordana Pletikosić i Luka Prolić, a izabrano 

je i trinaestero članova Upravnoga odbora. 

Zašto još jedna udruga? 

Potpuno je jasno da se građansko društvo 

ne može razviti ako se ne razvije onaj sektor 

po kojemu čak ima i ime (civilno = građansko). 

Nerazvijenost civilnog društva mnogi smatraju 

temeljnim problemom postkomunističkih zemalja 

kao i raširenu nesposobnost i korumpiranost 

administrativne vlasti te inertnost, apatičnost i 

ciničan oportunizam građana. 

Samoorganiziranje građana u udruge omogućuje 

ostvarivanje onih interesa za koje se država 

ne može brinuti ili bi za nju bili preskupi, a 

privatni sektor u tome ne vidi interes. Dobro povezana 

i samoorganizirana zajednica može biti 

odlična kontrola i korektiv vlasti. Osim toga u 

civilnom se sektoru stvaranju radna mjesta. Tako 

se, primjerice, broj radnih mjesta u civilnom sektoru 

u EU i SAD izražava milijunima. Civilni 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. D 

sektor doprinosi afirmaciji društveno odgovornog 

poslovanja te transformaciji egoističnog, 

predatorskog kapitalizma u humaniji i moralniji 

kapitalizam. 

Nevladine su organizacije nepresušan izvor 

ljudskih resursa (stručnjaci, entuzijasti, ideje, 

programi, projekti, itd.). Udruge su svojevrstan 

inkubator ili škola za poduzetništvo u gospodarstvu 

i afirmacija na području javnog djelovanja. 

Civilni sektor, kao partner javnome i gospodarskom 

sektoru, pridonosi decentralizaciji, razvoju 

lokalne samouprave i primjeni načela supsidijarnosti. 

Kroz nevladine udruge građani ostvaruju 

pravo na suoblikovanje svih politika, na brigu 

za sve resurse, na participativnu demokraciju, 

transparentnost donošenja odluka i upravljanje 

resursima, na protukorupcijsko djelovanje, na 

ostvarivanje prava na prihvaćanje i implementaciju 

dobrih ideja i projekata, itd. 

Ciljevi Udruge 

Sažeto uobličeno, možemo reći da su opći 

ciljevi Udruge poboljšanje kvalitete življenja u 

užoj i široj društvenoj zajednici te suradnja sa 

svim humanistički usmjerenim ljudima u dijalogu 

o svim bitnim problemima naše sredine i 

vremena radi ostvarenja općeg dobra. 

Djelatnosti Udruge 

U svrhu ostvarivanja cilja Udruga će obavljati 

sljedeće djelatnosti: praćenje društvenih 

105

106 

zbivanja na svim razinama koja su relevantna 

za ostvarivanje ciljeva Udruge i razmatranje 

mogućnosti pozitivnog utjecaja na njihove trendove 

i pojedine pojave; pružanje potpore društvenim 

inicijativama i akcijama usmjerenim na 

ostvarenje projekata koji su u okviru djelokruga 

Udruge, prema mogućnostima; organiziranje 

volonterskog rada; organiziranje i održavanje 

predavanja, tribina, savjetovanja, radionica, tečajeva, 

raznih kulturnih zbivanja, športskih zbivanja 

i drugih susreta radi cjelovitog razvitka 

osobe; okupljanje članova na molitvene i druge 

susrete duhovnoga sadržaja na kojima će crpiti 

nadahnuća i energiju za vlastiti rad, uz otvorenost 

da se i drugi pridruže takvim skupovima; 

organiziranje odgojnih i obrazovnih seminara s 

različitim temama koje se uklapaju u djelokrug 

rada Udruge; pružanje prikladne podrške mladim 

ljudima u njihovu ophođenju sa životnim 

poteškoćama i problemima u suvremenom svijetu; 

prikupljanje podataka o različitim potrebama 

pojedinaca, osobito onih koji su na margina- 

Samoorganiziranje građana u 

udruge omogućuje ostvarivanje 

onih interesa za koje se država 

ne može brinuti ili bi za nju bili 

preskupi, a privatni sektor u tome 

ne vidi interes. Dobro povezana i 

samoorganizirana zajednica može 

biti odlična kontrola i korektiv 

vlasti. 

ma društvenog života i pronalaženje načina za 

pružanje adekvatne pomoći i potpore, u okviru 

propisa; uočavanje rizika i opasnosti za okoliš, 

ukazivanje i predlaganje mjera mjerodavnim 

tijelima vlasti radi njihova sprječavanja i očuvanja 

okoliša; pružanje, prema mogućnostima i 

na prikladan način, pomoći u sanaciji oštećenih 

dijelova okoliša; promicanje ekoloških spoznaja, 

posebno u odgoju djece i mladeži, o potrebi i načinu 

očuvanja okoliša; razvijanje ekološke svijesti 

odraslih; poticanje i pokretanje inicijativa za 

očuvanje kulturno-povijesne baštine; suradnja s 

tijelima javne vlasti u aktivnostima vezanim za 

djelatnosti Udruge, a posebno u vezi s društveno 

neprihvatljivim pojavama kao što su alkoho- 

lizam, droga, skitnja, narušavanje javnog reda i 

mira i sl.; izgrađivanje zajedništva kroz druženje, 

razgovor i zabavu; razmjena svjetonazorskih 

stavova i vjerničkih iskustava sa svim ljudima 

dobre volje; suradnja s medijima, društvenim 

ustanovama, gospodarskim subjektima te drugim 

udrugama; promicanje svoga rada putem 

sredstava javnog priopćavanja; izrada projekata 

vezanih za djelatnosti Udruge te partnerstvo u 

izradi projekata drugih zainteresiranih subjekata 

radi ostvarenja ciljeva Udruge; poduzimanje 

drugih aktivnosti koje pridonose ostvarivanju 

ciljeva Udruge. 

Plan i program rada 

Sukladno svojim ciljevima i djelokrugu navedenima 

u Statutu Udruga je stvorila plan i program 

rada. 

Budući da je Udruga tek osnovana, planirano 

je provoditi projekte koji će biti u službi razvoja i 

jačanja Udruge. Među prvim projektima jesu oni 

u službi edukacije članova Udruge te promoviranje 

važnosti školovanja i stručnog usavršavanja 

osobe u cilju ostvarivanja sebe i na korist široj 

zajednici. U tom sklopu potrebno je temeljitije 

upoznavanje sa socijalnim naukom Crkve.. 

Planirani su projekti zaštite zdravlja i obitelji, 

primjerice, održavanje seminara, predavanja 

i radionica s ciljem unapređenja zdravlja i prevencije 

bolesti i ozljeda, stjecanje zdravih prehrambenih 

navika (vrtić, škola), itd. 

Udruga planira raditi na podizanu svijesti 

o važnosti i potrebi volonterstva i volonterskih 

aktivnosti. U tom smislu planira i humanitarno 

djelovanje i suradnju. 

Zbog svijesti da smo još uvijek mlado demokratsko 

društvo Udruga će raditi na promicanju 

demokratskih vrednota i edukaciji sugrađana 

kako bi se koristili pravom na sukreiranje društvenoga 

života i suodlučivanje u pitanjima koja 

imaju opću društvenu važnost. Tu dakako spada 

i ostvarivanje prava na transparentnost donošenja 

odluka i upravljanja zajedničkim dobrima, 

potreba i kršćanska obveza protukorupcijskoga 

djelovanja. Za sve to je potrebno razvijati svijest 

o partnerskoj suradnji s lokalnim vlastima i drugim 

udrugama građana. 

Udruga planira različitim akcijama popratiti 

datume u godini vezane za ekologiju; organizi- 



Zbog svijesti da smo još uvijek 

mlado demokratsko društvo 

Udruga će raditi na promicanju 

demokratskih vrednota i edukaciji 

sugrađana kako bi se koristili 

pravom na sukreiranje društvenoga 

života i suodlučivanje u pitanjima 

koja imaju opću društvenu važnost. 

rati ciljane ekološke akcije i podupirati i druge 

u njima; organizirati tribine, okrugle stolove, 

stručna savjetovanja, radionice i sl.; tiskati i dijeliti 

ili prodavati letke, brošure, biltene, knjige i 

drugi promidžbeni materijal; prema potrebi organizirati 

mirne prosvjede, prikupljati peticije; 

putem nadležnih stručnih službi i tijela (odvjetnici 

i dr.) poduzimati zakonom predviđene mje- 

re radi zaštite okoliša; utjecati na zakonodavstvo 

(od inicijative preko sudjelovanja u donošenju 

zakona do žalbe). 

Udruga želi biti prepoznatljiva po duhovnoj 

formaciji koju će ostvarivati na redovitim i povremenim 

molitvenim susretima i drugim susretima 

duhovnoga sadržaja, primjerice, hodočašćima, 

duhovnim obnovama, itd. 

Prve provedene akcije 

Na Svjetski dan zaštite okoliša, 5. lipnja 2010., 

organizirano je prikupljanje elektroničkog otpada 

s osnovnoškolcima koje je predvodio Filip 

Ratković. 

U suorganizaciji s izdavačem Svjetlom Riječi 

organizirano je 15. lipnja 2010. predstavljanje 

knjige Rebeke Jadranke Anić „Žene u crkvi 

i društvu“, koje je upriličeno u Dvorani Gospe 

Sinjske. q 

107

108 



Sv. Nikola Tavelić i jugoslavenski režim 

piše: Ivan BOTICA 

Uvod u događaj i temu 

Neke refleksije u povodu četrdesete godišnjice Svečeve 

kanonizacije 

papina bula ili apostolsko pismo Divini magistri koja potvrđuje Nikolinu svetost i koja se od 

1970. godine čuva u matičnom Tavelićevu samostanu sv. Frane u Šibeniku, urešena je s 

razlogom papinim grbom ali i hrvatskom šahovnicom s prvim bijelim poljem, što se može 

smatrati i presedanom iz najmanje dva razloga: prvo, Hrvatska nije bila samostalna država, 

a na takve se bule obično stavlja grb države iz koje je podrijetlom dotični svetac; drugo, 

Sveta je Stolica svega tri mjeseca ranije uspostavila diplomatske odnose s Jugoslavijom pa 

je takvom simbolikom mogla ozbiljno ugroziti konstruktivan napredak u međusobnim političkim 

odnosima. 

„Nikada nisu prostranim cestama Apeninskog 

poluotoka prošla tolika vozila s oznakama 

naših gradova (...). Oko četiri stotine autobusa, 

mnoštvo osobnih kola, brojni željeznički vagoni 

puni hodočasnika, čak nekoliko aviona. Bio je to 

naročiti hrvatski ‘marš na Rim’. Oko 20 tisuća 

Hrvata (...) slilo se poput rijeke kroz Trst prema 

Rimu. A u isto su vrijeme krenuli potoci hrvatskih 

katolika iz svih zemalja u kojima žive Hrvati 

gotovo na svim kontinentima, da se uliju u 

tu rijeku iz domovine i da se barem za dva dana 

obnovi ne samo duhovno nego i prostorno jedinstvo 

rasijanog naroda povodom proglašenja 

svetim jednoga Hrvata (...)“ ( Kustić 1971, 153). 

Bile su to riječi hodočasnika don Živka Kustića 

koji je u lipnju 1970. godine s mnoštvom hrvatskih 

vjernika bio na svečanoj misi u rimskoj 

bazilici sv. Ivana Lateranskoga, kada je papa 

Pavao VI. proglasio svetim bl. Nikolu Tavelića, 

franjevca rodom iz Šibenika. „Bili su to dani“, 

zapisat će isti, „ponosa i stida“. Ponosa jer je svijet 

19. lipnja 1970. godine „naučio tu teško izgovorljivu 

riječ ‘Hrvat’“, stida jer su Hrvati, jedan 

od najstarijih katoličkih naroda u svijetu, konačno 

dobili sveca svoga podrijetla, svoje krvi. 

Osjećaji koje su obuzimali prisutne bili su, dakle, 

prilično intenzivni. Stid o kojem govori taj hodočasnik, 

kojeg će hrvatski katolik u narednim 

godinama poistovjećivati s Glasom Koncila i na 

osobit način pratiti kroz njegova dugogodišnja 

„pisma seoskog župnika“, sasvim je sigurno 

proizlazio iz spoznaje da su mnogi narodi bliske 

katoličke prošlosti imali već za razliku od Hrvata 

svoje kanonizirane svece. Hrvati pak – krštavani 

još u zdencu kneza Višeslava, suvremenika 

krstitelja Europe Karla Velikoga, blagoslivljani 

u doba kneza Branimira i nazivani „antemurale 

christianitatis“ s nekatoličkim doticajem u mnogim 

stoljećima – tek su 1970. godine prvi put po 

suvremenim crkvenim propisima dobili svoga 

prvog sveca, i to ne bilo kojeg ili kakvog sveca, 

nego srednjovjekovnoga sveca, zaboravljenoga 

ili gotovo zaboravljenoga sveca, sveca franjevca 

Nikolu Tavelića. 

Tko je bio Nikola Tavelić 

Taj Šibenčanin i franjevac živio je u 14. stoljeću. 

Da nije u Jeruzalemu 1391. godine podnio 

mučeničku smrt, o njemu se danas vjerojatno ne 

bi znalo ništa. U pisanu se memoriju uvrstio životnom 

odlukom da sa svojom franjevačkom subraćom 

okonča ovozemaljski život u Jeruzalemu 

kao mučenik. 

Njihove je posljednje dane opisao tadašnji sionski 

gvardijan fra Gerard Calveti, odaslavši u 

Europu vijest o novim jeruzalemskim mučenicima 

koji su se krajem 14. stoljeća zbog institucionalne 

krize izazvane tzv. zapadnim crkvenim 

raskolom doživljavali kao prst Božji i dar nebe- 

109

110 

ski. Fra Nikola iz Šibenika, nekadašnji misionar 

Bosanske vikarije, fra Deodat iz Ruticinija, fra 

Petar iz Narbone i fra Stjepan iz Cunea odlučili 

su na arapskome jeziku iznijeti pravi Kristov 

nauk, pozvati ih da Isusa Krista priznaju pravim 

Bogom i da prime sakrament svetog krštenja. U 

duhu Kristova savjeta da treba „učiti sve narode“ 

(Mt 28,19), njihov se pothvat događao u vrijeme 

Kurban-bajrama 1391. godine. Iako su – prema 

Calvetijevu izvještaju – nastupili bez agresije u 

prepoznatljivu franjevačkom tonu, svjetovne i 

vjerske su starješine u Jeruzalemu tim činom bili 

zaprepaštene. Očekivano, reklo bi se, jer se nesvakidašnji 

događaj odigrao, ne bilo kada, nego 

u vrijeme velikoga muslimanskog blagdana, ne 

bilo gdje, nego pred jednom od najvećih islamskih 

svetinja kod zborne džamije Al Aqse u Jeruzalemu. 

Iz današnje se perspektive mnogima 

njihov čin čini suludim, ali je za ondašnje vrijeme 

bio gotovo očekivan. 

Islam se u srednjem vijeku, ni u istočnome 

ni u zapadnom kršćanstvu, nije doživljavao kao 

samostalna monoteistička religija, nego najčešće 

kao kršćanska hereza. Tomu svjedoče mnogi kršćanski 

pisci, počevši od Ivana Damaščanskog 

u 8. stoljeću, Nikite Bizantskog, Bartolomeja 

Edeškog, Eulogija iz Cordobe, Alvarija u 9. 

stoljeću, preko Vilima iz Tripolija krajem križarskih 

ratova, pa do Mariusa Baara koji u knjizi 

Unholy War: oil, Islam and Armagedon (1980.) otvoreno 

piše da je Antikrist izmislio islam kako bi se 

mogao boriti protiv Spoznaje, Objave i Istine, da 

je utemeljitelj islama lažni prorok jer je spoznaja 

Boga omogućena samo po Isusu Kristu, da su 

sve veća politička moć arapskoga svijeta i njihova 

dominacija na gospodarskom polju najvidljiviji 

dokazi pojave Zla, da je nafta sredstvo kojim 

Arapi, u ime Sotone, vladaju svijetom, da je četvrta 

zvijer koja pokušavala proždrijeti proroka 

Danijela islam jer se bori protiv Europe i Izraela, 

a time i protiv samog Boga, i, konačno, da Ka- 

Ključan podatak u izvještaju suvremenika 

Calvetija, koji je utjecao na kanonizaciju 

Nikole i njegovih drugova u 20. stoljeću, 

jest taj da su franjevci prilikom mučenja 

molili za svoje mučitelje, blagoslivljali ih, 

slijedeći posvema Kristov primjer koji je 

„dao svoj život za naše iskupljenje“ (Mt 

20,28). 

Misa kanonizacije u rimskoj bazilici sv. Ivana 

Lateranskog 

tolička crkva dijalogizira s islamom jer je i ona 

obuzeta Zlom. Katolička je crkva, otvorivši širom 

svoja vrata Drugim vatikanskim koncilom traženju 

jedinstva među svim kršćanima, neizbježno 

došla do spoznaje da kršćanska ekumena može 

opstati samo u dijalogu sa svim svjetskim religijama 

koje valja upoznavati i prosuđivati ne s 

izvjesnošću prosvijetljena uma nego dubokim 

poštovanjem i spremnošću traženja istine u vjeri 

drugoga (Ratzinger 2007, 83-84, 100). Katolička 

je crkva najdalje otišla u dijalogu s islamskom religijom 

na koju ne gleda križarskim očima. 

Nikola i njegovi drugovi očekivano su bili 

uhićeni. Nakon što su zdušno odbili nagovor 

da se spase dragovoljnim prelaskom na islam, 

izloženi su trodnevnom mučenju s ciljem da pod 

torturom kao uobičajenom istražnom praksom 

srednjega vijeka prijeđu na islam. Mučenje je 

okončano 14. studenoga 1391. godine kada su 

bespomoćni mučitelji bili prisiljeni franjevce pogubiti, 

a tijela, da ne bi dospjela u kršćanske ruke 

koji bi ih zasigurno štovali kao relikvije, spaliti 

na trgu ispred Vrata Jafe. Ključan podatak u 

izvještaju suvremenika Calvetija, koji je utjecao 



na kanonizaciju Nikole i njegovih drugova u 20. 

stoljeću, jest taj da su franjevci prilikom mučenja 

molili za svoje mučitelje, blagoslivljali ih, slijedeći 

posvema Kristov primjer koji je „dao svoj 

život za naše iskupljenje“ (Mt 20,28). 

Što je Hrvatu-katoliku značilo 

Tavelićevo mučeništvo 

Mučenički je čin Nikole i njegovih drugova 

nepojmljiv mnogima u današnjoj zapadnoj civilizaciji. 

Iz takve je civilizacijske sfere, koja je 

podosta okrenuta konzumerizmu, relativizmu i 

egocentričnoj indiferentnosti prema svemu (drugim 

ljudima, obitelji, narodu, religiji), nemoguće 

pojmiti ideale za koje su se žrtvovali i žrtvuju 

mnogi mučenici. Neka je poruka i njima i nama 

da nema života bez križa! 

Nikola i njegova franjevačka subraća nisu 

odmah u Crkvi bili proglašeni svetima te je trebalo 

proći gotovo šesto godina da im se potvrdi 

svetost. Njihovo je držanje u mučeništvu s nemržnjom 

neistomišljenika plodno djelovalo na 

papino apostolsko pismo Divini magistri koje 

potvrđuje Nikolinu svetost 

polet i duh Crkve koja je s Drugim vatikanskim 

koncilom na mnogim poljima ljudskoga života 

okrenula stranicu sveukupne ljudske povijesti. 

U deklaraciji Nostra aetate Drugog vatikanskog 

koncila iz 1965. godine, koja govori o odnosu 

Crkve prema nekršćanskim religijama, stoji da 

„Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se 

klanjaju jedinomu Bogu, živome i subzistentnome, 

milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba 

Misli mnogih na misi kanonizacije 

zasigurno su tada bile koncentrirane 

na blagopokojnoga zagrebačkog 

nadbiskupa i hrvatskog kardinala 

Alojzija Stepinca, jednoga od najvećih 

promicatelja Tavelićeva kulta u Hrvata, 

koji u najtežim trenutcima svoga života nije 

iskazivao mržnju prema svojim mučiteljima, 

ali i na nekoliko stotina mučenika koji 

su zbog katoličke vjere stradali od 

komunističke vlasti. 

i zemlje, koji se govorio ljudima“ (NA 3, 385). Fra 

Nikolinu odluku, odluku njegovih drugova da 

bez „sredstava protivna evanđeoskom duhu“ 

(DH 14, 487) dragovoljno za Krista odu u smrt, 

Crkva doživljava kao dar davanja za druge i 

uzor kako treba ophoditi prema drugome koji je 

izvan kršćanske vjere. „Ustrajati treba u kršćanskoj 

vjeri unatoč progonstvu i progoniteljima“, 

kazao je papa Pavao VI. u propovijedi prilikom 

Nikoline kanonizacije. Papa je pritom istaknuo 

da su kršćansku katoličku vjeru u Hrvata „kroz 

godine tjeskobe sačuvale hrvatske majke i nepokolebljivi 

pastiri koji su u najtežim trenucima 

znali ostati sa svojim stadom dijeleći s vjernim 

narodom tjeskobe i opasnosti, brige i nevolje, 

radosti i boli“ (Ž. Kustić 1971, 155). Misli mnogih 

na misi kanonizacije zasigurno su tada bile 

koncentrirane na blagopokojnoga zagrebačkog 

nadbiskupa i hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, 

jednoga od najvećih promicatelja Tavelićeva 

kulta u Hrvata, koji u najtežim trenutcima 

svoga života nije iskazivao mržnju prema svojim 

mučiteljima, ali i na nekoliko stotina mučenika 

koji su zbog katoličke vjere stradali od komunističke 

vlasti. U knjizi „Hrvatski martirologij XX. 

stoljeća“ iz 2007. godine navedeno je da je od 

komunističkog režima stradalo preko 520 sve- 

111

112 

ćenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. 

Unatoč tim spoznajama, još uvijek 

odzvanja pitanje zašto se baš Jugoslavija najžešće 

u svijetu obračunavala sa službenicima Katoličke 

crkve? No Bog je progonjene nagrađivao 

posebnim darovima. Da je jugoslavenski režim s 

takvim odnosom prema katolicima potvrđivao 

Tertulijanovu konstataciju kako je „krv mučenika 

sjeme kršćana“ izrečenu prije 1800 godina, 

potvrđuju sjemeništa i crkve koji su upravo s 

najžešćim progonom Crkve u Hrvata bili upravo 

puni. Dovoljno je spomenuti podatak da su iz 

Otoka i Udovičića u Cetinskoj krajini 1965. godine 

otišla čak šesnaestorica u sinjsko sjemenište. 

Toj brojci treba pridodati još desetoricu sljedeće 

godine, pa osmoricu, sedmoricu sljedećih godina 

i tako dalje do brojke od 120 sjemeništarca 

koliko ih je otočka župa imala u razdoblju socijalističke 

Jugoslavije od 1945. do 1990. godine. S 

Nikolinom je kanonizacijom hrvatski stradalnik 

dobivao priznanje, satisfakciju jer je Nikola Tavelić 

stradao od nekršćanskog sustava kakav je 

bio jugoslavenski režim. Zbog toga je Tavelić postao 

simbolom vjere u Hrvata, „apostol vjerskog 

i narodnog jedinstva“ (A. Crnica), suzaštitnikom 

Hrvatske, dapače nacionalnim simbolom koji je 

bio protivan vladajućem anacionalnom i ateističkom 

sustavu. 

Jugoslavenski režim nije ni bilo svjestan koliko 

je angažman oko nastojanja da Sveta Stolica 

proglasi Tavelića svetim 1960-ih godina utjecao 

na hrvatskoga katolika. Za Tavelićevu se svetost 

čak potpisivalo po katoličkim župama u Jugoslaviji, 

što je bila genijalna ideja vrhunskoga 

pravnika i voditelja svečeve kauze fra Ante Crnice. 

Budući da je brojka potpisanih bila gotovo 

milijunska, a i prvi se put u povijesti susrela s 

ovakvom molbom za ekvipolentnu kanonizaciju, 

Sveta Stolica jednostavno nije znala što s listama 

potpisa učiniti. No poruka je bila jasna. 

Osim što je postao podupirateljem Tavelićeve 

kanonizacije, svaki je potpisnik potvrdio na taj 

način svoju vjernost Katoličkoj crkvi s kojom je 

Jugoslavija tada bila u izrazito lošim odnosima. 

Čemu se onda čuditi da su na misi kanonizacije 

prisutni Hrvati, pored Francuza i Talijana, 

sasvim spontano otpjevali i Lijepu našu, ili pak 

tomu da su papi na svaki hrvatski spomen uzvraćali 

frenetičnim pljeskom i dugotrajnim navijačkim 

klicanjem neviđenim dotada u Vatikanu: 

„Papa i Hrvati, Papa i Hrvati“?! Nikola Tavelić 

bio je u tim trenutcima hrvatski Jan Palah, češki 

domoljub koji je samo godinu dana ranije dragovoljno 

otišao u smrt protestirajući životom svojim 

sovjetskomu komunističkom sustavu, jer su 

se u Nikolinu mučeništvu simbolično objedinjavale 

sve hrvatske žrtve od srednjega vijeka pa do 

tadašnjih dana. Papina bula ili apostolsko pismo 

Divini magistri koja potvrđuje Nikolinu svetost i 

koja se od 1970. godine čuva u matičnom Tavelićevu 

samostanu sv. Frane u Šibeniku, urešena je 

s razlogom papinim grbom ali i hrvatskom šahovnicom 

s prvim bijelim poljem, što se može smatrati 

i presedanom iz najmanje dva razloga: prvo, 

Hrvatska nije bila samostalna država, a na takve 

se bule obično stavlja grb države iz koje je podrijetlom 

dotični svetac; drugo, Sveta je Stolica 

svega tri mjeseca ranije uspostavila diplomatske 

odnose s Jugoslavijom pa je takvom simbolikom 

mogla ozbiljno ugroziti konstruktivan napredak 

u međusobnim političkim odnosima. 

Nikolino mučeništvo simbolično ujedinjuje 

sve hrvatske žrtve od srednjeg vijeka 



Polet koji se stvorio nakon što su Hrvati dobili 

svoga sveca sasvim je sigurno utjecao na 

velike zavjetne svečanosti Crkve u Hrvata koje 

su se 1970-ih i 1980-ih godina u tisućama čak 

i u stotinama tisuća hodočasnika proslavljale 

kao obljetnice na najstarije datume iz hrvatske 

povijesti, zatim na gradnju brojnih crkava i na 

Hrvatski je episkopat 1939. godine 

preuzeo kauzu Nikoline kanonizacije 

na sebe, a iste je godine nadbiskup 

Stepinac papi Piju XII. predao predstavku 

u kojoj se tražilo da kanonizacija prvoga 

Hrvata bude u 1941. godini kada se 

Crkva u Hrvata spremala proslaviti 

1300. obljetnicu svoje spone sa Svetom 

Stolicom. 

formiranje novih župa s Nikolinim imenom te 

konačno na hrvatsko iseljeništvo koje je svoje 

pastoralne i kulturne centre redovito krstilo Tavelićevim 

i Stepinčevim imenom. Polet Crkve u 

Hrvata jugoslavenski režim od 1970-ih godina 

više nije mogao pratiti te je s vremenom iako ne 

dokraja sve više popuštao. Postupno popuštanje 

od izrazito neprijateljskog stava bilježi se već od 

smrti izmučenoga hrvatskog blaženika Alojzija 

Stepinca, a neki od pokretačkih događaja, začinjeni 

s jugoslavenskim angažmanom među 

„nesvrstanim“ zemljama, svakako su bile javne 

proslave katoličkih blagdana po Hrvatskoj i BiH 

tijekom 1965. godine, Rankovićeva smjena 1966. 

godine, Šeperov izbor za drugog čovjeka Katoličke 

crkve 1968. godine itd. Uoči Tavelićeve kanonizacije 

Jugoslavija je, kako smo napomenuli, 

nakon nekoliko godina „korektnijih odnosa“ 

uspostavila u ožujku 1970. godine diplomatske 

odnose sa Svetom Stolicom. Međutim, zbog bojazni 

od Crkve ipak nije ništa prepuštala slučaju 

jer je prvim ambasadorom imenovala Vjekoslava 

Cvrlju, jednoga od svojih najsposobnijih diplomata, 

čovjeka koji je 1950-ih i 1960-ih godina 

slovio kao čuvar komunističke ideologije u Jugoslaviji. 

On je, uzgred rečeno, bio službeni predstavnik 

Saveznoga izvršnog vijeća Jugoslavije na 

lipanjskim događajima 1970. godine u Vatikanu. 

Popuštanje jugoslavenske vlasti moglo se osjetiti 

u rujnu 1970. godine kada se uz katedralu sv. 

Jakova natiskalo oko 25.000 hrvatskih katolika 

kako bi proslavilo kanonizaciju Nikole Tavelića 

u njegovu rodnom Šibeniku. Uz gotovo sve 

hrvatske biskupe, redovničke poglavare i banjalučkoga 

pravoslavnog episkopa svečanu je misu 

predvodio prefekt Kongregacije za proglašenje 

svetaca kardinal Paolo Bertoli. Od državnih 

predstavnika službeno su viđeni samo Stjepan 

Huml iz jugoslavenske ambasade u Vatikanu te 

Petar Šegvić i Zlatko Fridl, potpredsjednik Savezne 

i predsjednik Republičke komisije za vjerska 

pitanja. 

Proglašenje svetim Nikole Tavelića u lipnju 

1970. godine sasvim je sigurno utjecao na rodoljuban 

stav u djelovanju ogranaka Matice hrvatske 

po Hrvatskoj, pisanju Hrvatskoga tjednika i 

ostalih tiskovina, održavanju znanstvenih i kulturnih 

manifestacija, odnosno kroz nadolazeće i 

već prisutno Hrvatsko proljeće, a u hrvatskoj se 

povijesnoj znanosti čak ni godina kanonizacije 

gotovo uopće ni ne spominje. 

Bez povijesti ipak ništa 

Na kraju, povijest ukratko. Da nije bilo žive 

memorije na Nikolu Tavelića u Šibeniku, nikada 

četvorica jeruzalemskih mučenika ne bi bila proglašena 

svecima. Šibenčani su tijekom povijesti 

držali do Nikoline svetosti, pronašli su čak i relikvije 

Nikoline obuće koju je navodno nosio za 

života. Nikolinu je beatifikaciju krajem 19. stoljeća 

pokrenula šibenska crkva, predvođena biskupom 

Antunom Foscom. Ekvipolentno ga je 1889. 

godine proglasio blaženim papa Leon XIII. No 

javno štovanje hrvatskoga blaženika širilo se dosta 

sporo. Osim franjevačkih provincija i redova, 

jedino je Šibenik do 1930-ih iskazivao javno štovanje 

Nikoli Taveliću. Zapaženiji znakovi izvan 

Šibenika zabilježeni su daleko od Hrvatske u 

Jeruzalemu. U Austrijskom je gostinjcu 1908. godine, 

u tzv. apsidi svetaca Austro-Ugarske, kao 

predstavnik hrvatskoga naroda naslikan upravo 

Nikola Tavelić. 

Taj je mozaički prikaz s aureolom od hrvatske 

šahovnice 1930-ih godina potaknuo razmah 

Nikolina javnog štovanja po hrvatskim krajevima, 

ponajviše zahvaljujući hrvatskim katoličkim 

intelektualcima, osobito Nikoli Andriću, te 

zagrebačkim nadbiskupima Antunu Baueru i 

Alojziju Stepincu. Stepinčevom akcijom iz 1937. 

da se u Jeruzalemu podigne hrvatski zavjetni 

oltar bl. Nikoli Taveliću te dopuštenjem štovanja 

blaženikovih slika 1938. godine, išlo se pre- 

113

114 

ma završetku pokrenute kauze. Iste su godine 

svi hrvatski biskupi uputili u župe okružnice o 

blaženom Nikoli, a Sveta je Stolica uslišala molbu 

nadbiskupa Bauera da se blagdan bl. Nikole 

može slaviti svugdje gdje obitavaju Hrvati bez 

obzira na crkvene i državne granice. Hrvatski je 

episkopat 1939. godine preuzeo kauzu Nikoline 

kanonizacije na sebe, a iste je godine nadbiskup 

Stepinac papi Piju XII. predao predstavku u kojoj 

se tražilo da kanonizacija prvoga Hrvata bude 

u 1941. godini kada se Crkva u Hrvata spremala 

proslaviti 1300. obljetnicu svoje spone sa Svetom 

Stolicom. 

Drugi svjetski rat spriječio je sva nastojanja 

oko kanonizacije te je širenje Tavelićeva kulta 

sveo na postulatore kauze: Jurja Magjerca, Antu 

Crnicu i Krešu Zorića te na pisce znanstvenih i 

popularnih radova: Dominika Mandića, Antu 

Crnicu, Bernardina Polonija, Josipa Srebrnića, 

Bazilija Pandžića itd. Novi se, ujedno najjači zamah 

u popularizaciji Tavelićeva kulta bilježi od 

1958. godine kada je postulatorom postao doktor 

kanonskoga prava fra Ante Crnica koji je 

svoj život praktički podredio privođenju Nikole 

Tavelića na oltar svetosti. Umro je, ne dočekavši 

kraj svoga životnoga projekta, 1969. godine. Postulaturu 

bl. Nikole Tavelića preuzeo je i uspješno 

je završio fra Jeronim Šetka, pisac i priređivač 

brojnih ali i danas nenadmašenih knjiga i molitvenika 

(„Hrvatska kršćanska terminologija“, 

„Put u život“ itd.). 

„A živjeti se ne može samo od 

onoga što je bilo“ 

Neumorni promicatelj kultova hrvatskih 

svetaca, pisac i profesor Franjevačke klasične 

gimnazije u Sinju, fra Hrvatin Gabrijel Jurišić 

(1972, 97), piše u zaključku knjige o Nikoli Taveliću 

sljedeće: „A što sada? Konačno smo i mi 

Hrvati dobili i službeno i javno pred cijelim svijetom 

i svečano kanoniziranoga svog sveca, mučenika, 

franjevca, Nikolu Tavelića. On je doista 

Čemu se onda čuditi da su na misi 

kanonizacije prisutni Hrvati papi na svaki 

hrvatski spomen uzvraćali frenetičnim 

pljeskom i dugotrajnim navijačkim 

klicanjem neviđenim dotada u Vatikanu: 

„Papa i Hrvati, Papa i Hrvati“?! 

Nakon što su Hrvati uspjeli Tavelića uzdići 

na oltar svetosti u Rimu, stječe se ipak 

dojam da mu je popularnost polagano 

jenjavala s nadolazećim promjenama u 

društvu. S rastakanjem Jugoslavije Crkvi 

u Hrvata više nije bio toliko potreban 

mučenik srednjovjekovnoga vremena 

kada se sve slobodnije moglo govoriti o 

puno bliskijoj Stepinčevoj žrtvi. S neovisnom 

Hrvatskom, mora se priznati, da Tavelića 

malo tko spominje. 

orijaš, pročelnik i vođa svih poznatih i bezimenih 

svetih Hrvata i Hrvatica koji su od dolaska 

Hrvata na Jadran do danas ostvarili u svome 

životu osobiti stupanj sličnosti s Bogom i na taj 

način dali potpuni smisao svojoj egzistenciji, 

prevalili granicu vremena i našli svoju konačnu 

i potpunu sreću u očinskom zagrljaju Vječnog 

Boga. Ponosni smo na sve njih, a na sv. Nikolu 

posebno. No, ne smijemo ostati samo na ponosu! 

Što se sve radilo i koliko je truda uloženo na Nikolinu 

kanonizaciju valjda nikada i nikome neće 

biti sasvim poznato. (...) Međutim, sve je to bilo. A 

živjeti se ne može samo od onoga što je bilo (istaknuo 

I. B.)“. 

Osobiti promicatelji Tavelićeva kulta bili su 

franjevci Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. 

Nezahvalno bi bilo navesti njihova 

imena jer bi se neumitno izostavili mnogi koji 

su desetljećima bili osobiti štovatelji i promicatelji 

Tavelićeva mučeništva i svetosti. Ipak, uz 

već spomenutog fra Antu Crnicu, fra Jeronima 

Šetku i fra Hrvatina Gabrijela Jurišića, treba spomenuti 

fra Augustina Antu Akrapa koji je gotovo 

dva desetljeća uređivao list Tavelić – časopis za 

upoznavanje hrvatske svetosti. U našoj crkvi Čudotvorne 

Gospe Sinjske nalazi se oltar s možda i 

najpoznatijom Svečevom slikom koju je naslikao 

Bruno Bulić. 

Nakon što su Hrvati uspjeli Tavelića uzdići 

na oltar svetosti u Rimu, stječe se ipak dojam da 

mu je popularnost polagano jenjavala s nadolazećim 

promjenama u društvu. S rastakanjem 

Jugoslavije Crkvi u Hrvata više nije bio toliko 

potreban mučenik srednjovjekovnoga vremena 

kada se sve slobodnije moglo govoriti o puno 

bliskijoj Stepinčevoj žrtvi. S neovisnom Hrvatskom, 

mora se priznati, da Tavelića malo tko 

spominje. 



Svečeva slika (B. Bulić) na oltaru u crkvi 

Gospe Sinjske 

LITERATURA: 

BAAR, Marius, Unholy War: oil, Islam and Armagedon, 

Nasheville 1980; BAKOVIĆ, Anto. Hrvatski 

martirologij XX. stoljeća, Zagreb 2007; BOGOVIĆ, 

Mile – JURIŠIĆ, Hrvatin Gabrijel, Hrvatski mučenici 

za vjeru i dom, Split – Gospić 2005; CRNICA, Ante. 

Bl. Nikola Tavelić. Dika i ponos hrvatskog naroda, Zagreb 

1944; CRNICA, Antonio. B. Nicolai Tavelić. Vitae, 

martyrii et gloriae (...), Roma 1958; DRUGI vatikanski 

koncil. Dokumenti, priredio Josip Turčinović, 

Zagreb 4 1994; JURIŠIĆ, Hrvatin Gabrijel. Tavelićeva 

prisutnost, Zagreb 1972; PAPA Ivan Pavao II, Enciklika 

Crkvi u Hrvata. IV. propovijed na svečanoj 

misi na Hipodromu 11. IX. 1994. godine, http:// 

www.zupa-svkriz.hr/pastoral/papa1998/enc crk4. 

htm (pristup ostvaren, 13. IV. 2010.); RATZINGER, 

Joseph, Crkva, Izrael i svjetske religije, Split 2007; 

SVETI Nikola Tavelić. Prvi hrvatski svetac, ur. Hrvatin 

Gabrijel Jurišić, Zagreb 1971. (pojedini članci); 

VJESNIK bl. Nikole Tavelića / Vjesnik sv. Nikole Tavelića 

/ Tavelić – časopis za upoznavanje hrvatske svetosti, 

urednici Ante Crnica, Jeronim Šetka i Augustin 

Ante Akrap, Šibenik – Sinj, od 1961. do 1987. 

Da je njegova svečana kanonizacija puno 

značila, govori činjenica da je za Crkvu u Hrvata 

tek 1970. godine položila ispit zrelosti kako na 

oltar blaženstva i svetosti podići svoje muževe i 

žene. U našim je prošlosnim danima upravo nakon 

Tavelićeve kanonizacije uspjela dovesti na 

oltar svetosti Leopolda Bogdana Mandića i Marka 

Križevčanina i na oltar blaženstva Alojzija 

Stepinca, Mariju Petković i Ivana Mertza. Suvremeni 

hrvatski blaženici i sveci svojim tragovima 

nadahnjuju svakoga hrvatskog vjernika na njihovim 

životnim putovima i veliko su ohrabrenje 

da Crkva u Hrvata i nakon tisućljetne povijesti 

ide u dobrom smjeru. 

Tko je sve to pokrenuo? Čovjek srednjovjekovlja, 

Nikola Tavelić, čovjek o kojem se ni ne 

zna puno, ali čovjek koji zbog držanja u mučeništvu 

reflektira i danas potrebu za dobrim odnosom 

s bližnjima i susjedima bez obzira na njihov 

životni, etnički i religijski svjetonazor. 

Ovaj ćemo osvrt u prigodi četrdesete godišnjice 

Svečeve svečane kanonizacije završiti riječima 

blagopokojnoga pape Ivana Pavla II. koje 

je uputio Crkvi u Hrvata, u teškim ratnim i neprijateljskim 

danima, u Zagrebu 11. rujna 1994. 

godine. One mogu biti poticaj da sa sadašnjim 

i nadolazećim vremenom kult sv. Nikole Tavelića 

itekako ima smisla i da je itekako poticajan 

u ljudskoj svakodnevici na ovim našim prostorima. 

„(...) Mir na Balkanu – to posebno želim istaći 

u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, 

mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma! 

Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz 

stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne 

razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, 

kulturnog narodnog blaga. Zar nije zajedničko 

bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se 

održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz 

vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se 

vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti 

koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne 

samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, 

koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da 

se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike 

drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, 

koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni 

pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom 

poštovanju (...)“ (papa Ivan Pavao II, „Enciklika 

Crkvi u Hrvata“, 11. IX. 1994.). q 

115

116 

Križu prigvožđen za nas 

piše: Ivan BOTICA 

Carigradsko-nicejsko vjerovanje 

naših srednjovjekovnih 

pređa u Misalu kneza Novaka 

Jedna od najljepših hrvatskih glagoljskih knjiga 

jest Misal kneza Novaka. Nastao je iz ruku 

kneza Novaka Disislavića, obitelji koja vuče podrijetlo 

od plemićkoga roda Mogorovića u Srednjoj 

Lici. Knez Novak, pobožan i učen čovjek, za 

sebe je rekao da je bio dvorski vitez (miles) kralja 

Ludovika Anžuvinskoga te knez (comes) kraljevskih 

gradova Šolgovskog u Erdelju i Nina u 

Dalmaciji. Upravo je u Ninu, za spas duše svoje, 

možda i vlastitom rukom ispisao i oslikao hrvatskostaroslavenski 

misal, želeći ga pokloniti nekoj 

crkvi u rodnome kraju u koju je želio da ga 

se pokopa nakon smrti. 

Knez Novak svoj je misal stvarao prema glagoljskim 

misalima koji su se tijekom 14. stoljeća 

prepisivali i distribuirali po hrvatskim krajevima 

iz benediktinskoga samostana Sv. Krševana 

u Zadru. Međutim, nakon Novakove smrti dogodila 

se 1405. godine „sreća u nesreći“. Njegov 

sin Petar, upavši u novčane probleme, prodao 

je očev oporučni misal za 45 zlatnika crkvama 

Sv. Jelene i Sv. Petra u Nugli nedaleko od Roča u 

Istri. Da je ostao u Lici, vjerojatno bi mu se izgubio 

trag s osmanskom prisutnosti u prvoj polovici 

16. stoljeća. Novakov je misal iz habsburške 

Istre dospio kasnije kao dragocjenost u Austrijsku 

nacionalnu biblioteku u Beču. 

Novakov misal donosi najstarije poznate hrvatske 

stihove pisane na glagoljici. Knez Novak 

je u prozi preveo i u svoj misal inkorporirao Dies 

irae, koja se pripisuje franjevcu Tomi Čelanskom, 

svrstavši ga time među prve katoličke misale s 

tom možda i najpoznatijom mrtvačkom sekvencom. 

Novakov misal ima 272 folije, odnosno 544 

Za Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483., prvu 

hrvatsku tiskanu knjigu, kao predložak poslužio je 

Misal kneza Novaka 

stranice s tekstom raspoređenim u dva stupca. 

Njegovu ljepotu čine predivno naslikani crveni, 

zlatni i plavi inicijali te nekoliko minijatura 

među kojima se osobito ističe minijatura Krist na 

križu. Prekrasna slova Misala kneza Novaka bila 

su predložak prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, Misalu 

po zakonu rimskog dvora, iz 1483. godine 

tiskanu svega 28 godina nakon Gutenbergove 

Biblije. Iako se ne zna gdje je tiskan taj hrvatski 

prvotisak, zna se da su ga za tisak priredili istarski 

glagoljaši i da je u tome sudjelovao žakan (đakon) 

Juri iz Roča. Oduševljen skorim tiskanjem i 

uspješnom pripremom hrvatskoga prvotiska, on 

je u Izoli, u današnjem slovenskom gradu koji je 

bio jako središte hrvatskih glagoljaša u srednjem 

vijeku, na posljednji list Novakova misala zapisao 

sljedeću bilješku: 



vita, vita, štampa nosa gori gre 

tao ja oću da naša gori gre 

1482. meseca ijuna 26. dni 

to bje pisano v grade Izulje 

to pisa Juri žakan iz Roča 

Bog mu pomagaj i vsem ki mu 

dobro ote 

Vêruju v edinago Boga, 

Otьca vsemoguća, 

tvorca nebu i zemli, 

vidimih i vsêh i nevidimih. 

I vь edinogo Gospoda našego Isuhrsta, 

Sina Božija, Edinočedago. 

Ot Otьca roždenago prêžde vsêh vêkь, 

Bogь ot Boga, svêtь ot svêta. 

Bogь istin’ni ot Boga istin’na, 

roždenь, a ne stvorenь, edinosućanь Otьcu, 

imže vsa biše. 

Iže nasь radi človêkь i našego spasenija radi 

snide s nebesь. 

I v’plti se ot Duha Sveta 

iz’ Marie Dêvi v’človêči se. 

Križu prigvožden ubo za ni, 

pri Putan’scêemь Pilatja 

mučenь i pogreben bisi. 

I vskr’se treti danь po Pisaniemь. 

V’zide na nebo i sêditь o desnuju Otьca. 

I ottudu paki hoćetь priti sa slavoju 

suditi živimь i mr’tvimь, 

egože cêsar’stviju ne budetь konca. 

I v Duha Svetago, Gospoda životь tvorećago, 

ishodećago ot Otьca i Sina. 

Iže sa Otьcem i Sinom 

ravno v’spoklanaet’ se i slavo slavit’ se, 

iže glagolalь estь proroki. 

I v edinu svetu katolič’sku 

i apostolsku Crьkavь. 

Ispovêdaju edino kr’šćenie 

vь ostavlenie grêhovь. 

I čaju v’skrêšenija mr’tvi. 

I žiz’ni budućago vêka. Am(e)nь 

D iveći se Misalu kneza Novaka, biseru hrvatske 

srednjovjekovne kulture, duhovnom 

obzorju njegova sastavljača koji je u nj uložio 

mnogo ljubavi, vremena i sredstava, zastanimo 

na trenutak uz prekrasne, postojane, vjerom 

proživljavane i stvarane riječi Nicejsko-carigradskog 

vjerovanja srednjovjekovnih pređa, koje su 

zapisane u Novakovu misalu, (...) i molimo zajedno 

s njima! 

Vjerujem u jednoga Boga, 

Oca svemogućega, 

stvoritelja neba i zemlje, 

svega vidljivoga i nevidljivoga. 

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, 

jedinorođenoga Sina Božjega. 

Rođenog od Oca prije svih vjekova, 

Boga od Boga, svjetlo od svjetla, 

pravoga Boga od pravoga Boga, 

rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, 

po kome je sve stvoreno. 

Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja 

sišao s nebesa. 

I utjelovio se po Duhu Svetom 

od Marije Djevice i postao čovjekom. 

Raspet također za nas, 

pod Poncijem Pilatom 

mučen i pokopan. 

I uskrsnuo treći dan, po Svetom pismu. 

I uzašao na nebo, sjedi s desne Ocu. 

I opet će doći u slavi 

suditi žive i mrtve, 

i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. 

I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, 

koji izlazi od Oca i Sina. 

Koji se s Ocem i Sinom 

skupa časti i zajedno slavi, 

koji je govorio po prorocima. 

I u jednu svetu katoličku 

i apostolsku Crkvu. 

Ispovijedam jedno krštenje 

za oproštenje grijeha. 

I iščekujem uskrsnuće mrtvih. 

I život budućega vijeka. Amen. 

117

118 

T ekst 

* * * 

Vjeruju iz Misala kneza Novaka prate inače 

posebni znakovi za pjevanje koji ovu našu 

baštinsku i vjerničku ispovijest iz srednjega vijeka 

dodatno oplemenjuje, čini mističnijom i svetom molitvom 

itekako vrijednom spomena u 21. stoljeću. q 

Stranica s prekrasnim inicijalom iz Misala kneza Novaka 

LITERATURA: 

BEZIĆ, Jerko, Razvoj glagoljaškog pjevanja na zadarskom 

području, Zadar, 1973; DAMJANOVIĆ, Stjepan, Jezik 

otačaski, Zagreb, 1995; KLAIĆ, Vjekoslav, O knezu 

Novaku (1368.), Vjesnik hrvatskoga arheološkoga 

društva, n.s., 4 (1899–1900), 177-180; PANTELIĆ, 

Marija, Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca, Radovi 

Staroslavenskog instituta, 5 (1964), 5-98; PANTELIĆ, 

Marija, Prvotisak glagoljskog misala iz 1483. prema 

misalu kneza Novaka iz 1368., Radovi Staroslavenskog 

instituta, 6 (1967), 5-108; RADAUŠ, Tatjana, 

Disislavić (Desislavić), Hrvatski biografski leksikon, 

sv. III (Č-Đ), Zagreb, 1993., 396-397; STIPČEVIĆ, 

Aleksandar, Socijalna povijest knjige u Hrvata, Knjiga 

I. Srednji vijek (od prvih početaka do glagoljskog 

prvotiska 1483. godine), Zagreb, 2004; ŽUBRINIĆ, 

Darko, Hrvatska glagoljička bašćina povezana s 

Likom, Krbavom, Gackom, Modrušom i Senjom, 

2001. (http://www.croatianhistory.net/etf/likka.html) 



Tradicijska kultura sela Otoka na Cetini 

piše: dr. Stipe BOTICA 

Ovaj je prilog predavanje koje je održano na znanstvenom skupu što je u 

Otoku priređen 14. i 15. listopada 2009. u povodu obilježavanja 100. obljetnice 

postojanja osnovne škole u tom mjestu. 

Uz stotu obljetnicu školstva u općini 

Otok, vrijedno je prisjetiti se svih oblika pisane 

kulture koja se prvenstveno i veže uz sve oblike 

školstva. A ona uvijek i svugdje počinje osnovnim 

školstvom. Zato je lijepo i vrijedno pozornosti 

slavljenje stotinu godina takvoga školstva u našoj 

sredini. 

No u ovakvoj prigodi, kad su s pravom sve 

svečanosti usmjerene na to, nije zanemarivo ni 

evocirati i onu drugu kulturu: predajnu, bespismenu, 

tradicijsku... koja je prethodila ili paralelno 

teče s ovom. Stoga ćemo o njoj progovoriti 

u sljedećim retcima. 

Tradicijska kultura slojevit je i višeznačan pojam, 

a prije svega je čine život i običaji, navike, 

vjerovanja, uvjerenja, stil života, pa i cjelokupan 

sustav vrijednosti koji se ustalio na nekom području 

i u pravilu ga posjeduju svi pripadnici 

neke životne skupine, zajednice, pa i cijelog pučanstva 

nekog područja. Najvažnija stavka tradicijskoga 

sigurno je okupljena oko onoga što čini 

život i običaje, pa se često ta sintagma i poistovjećuje 

s tim značenjem. Život i običaji mogu se 

promatrati i na faktografskoj razini: popis svega 

onoga što obuhvaćaju ti pojmovi, ali i na specifičnosti 

tih pojmova u svome opisnom značenju. 

U svakom slučaju dug je niz i u popisu i u opisu 

izričaja: život i običaji. 

Već poodavno je u našoj etnologiji i 

etnografiji izrađen sustav pojmovlja značajan 

za život i običaje. U 19. stoljeću, razdoblju nacionalnih 

integracija i emancipacija, izgrađene su 

upitnice (kvestijunari) koje određuju značajnije 

stavke koje bi trebalo uzeti u obzir oko određivanja 

značenja u životu i običajima. Važnu je 

takvu upitnicu otisnuo 1813. godine zagrebački 

biskup Maksimilijan Vrhovac za popis etnologijskih 

sadržaja svoje biskupije. Za vrijeme ilirizma, 

kada se životu i običajima davalo iznimno 

značenje, bilo ih je nekoliko, a razultirale su 

poznatim djelom Luke Ilića Oriovčanina Narodni 

slavonski običaji (Zagreb, 1846.). Taj je značajni 

ilirac, književnik, etnolog i svećenik opisao 

događanja u životu i običajima (i „navadama“) 

uz sljedeće teme: Porod, Prezimena, Godovni dan, 

Svatovi, Gozbe i pazari, Gostoljubivost, Božić, Vodokršće, 

Poklade, Blagovijest, Đurđevo, Prvi svibnja, 

Križari, Kraljice, Kresnica ili Ivanjska svečanost, 

Žetva, Mlinska. Tim je opisima dodao Slavonske 

plesove i (s)igre, s nizom narodnih zagonetki, 

poslovica, narodnih pjesama (više od dvjesto), 

narodnih vjerovanja, praznovjerja i sl. Najpotpuniju 

upitnicu otisnuo je 1897. dr. Antun Radić 

pod naslovom Osnova za sabiranje i proučavanje 

građe o narodnom životu s potpunim i temeljitim 

smjernicama za ovu vrstu djelatnosti. Otisnuta je 

u poznatom godišnjaku Zbornik za narodni život 

i običaje Južnih Slavena HAZU-a, almanahu koji 

neprekidno izlazi do danas. Na tragu Radićevih 

smjernica, zaredale su monografije o životu i 

običajima pojedinih područja, a najpoznatije su 

ove tri, čiji su autori i poznati etnolozi: 1. Josip 

Lovretić, Otok (1902.); 2. Frane Ivanišević, Poljica 

(1906.); 3. Milan Lang, Samobor (1915.). U to 

vrijeme još su bili vrlo intenzivni oblici tradicijskoga 

života i spomenuti monografi temeljito su 

ga popisali, dokumentirali i obrazložili. Nastalo 

119

120 

je poslije još desetak monografskih obrada pojedinih 

hrvatskih područja, od kojih svakako treba 

spomenuti knjigu fra Silvestra Kutleše Život i 

običaji u Imockoj krajini (cjelovito otisnuta tek 

1993.), nastala prvenstveno na životu i običajima 

sela Runovići. Obrađena su sljedeća poglavlja: 

Statistički podatci, Priroda, Tjelesi ustroj naroda, 

Jezik, Životne potrebštine, Rad, Poslovi, Život, 

Pravo, Običaji, Godišnji običaji, Porod, Ženitba, 

Smrt, Zabave, Pjevanje, Vjerovanja, Iskustvo- 

Znanje-Mudrovanje, Kazivači. 

Otok, na žalost, nije imao svoga etnografa 

ni etnologa koji bi popisao i opisao život 

i običaje, kao što ga nije imala ni cijela Sinjska 

krajina, kad je za to bilo idealno vrijeme. Točnije, 

kad su obilno bili nazočni svi oblici tradicijskoga 

života. I to se ne da ničim nadoknaditi. Tek, 

za utjehu, godine 1965. za vrijeme obilježavanja 

250. obljetnice „Sinjske alke pojavio se interes 

za jednu publikaciju koja bi cjelovito prikazala 

bogate folklorne tradicije Sinjske krajine“, kako 

piše u ponajvažnijoj knjizi o tim pitanjima. Naime, 

tih je godina Institut za narodnu umjetnost iz 

Zagreba započeo i većim dijelom obavio terenska 

istraživanja na cijelom području i Sinjske (i 

Cetinske) krajine, a svoje rezultate terenskih 

zapisivanja otisnuli u Institutskom dvobroju 

zbornika Narodna umjetnost, knj. 5-6, Zagreb 

1967.-68. pod naslovom Studije i građa o Sinjskoj 

krajini. Devetero je autorica/autora, djelatnika 

Instituta i njihovih suradnika, obavilo opsežna 

i neposredna terenska istraživanja, dopunilo ih 

ranijim istraživanjima i otisnula svoje rezultate 

koji su značajni i za cijelo područje Sinjske krajine 

i za Otok. Kako u toj akciji nije bilo istraživača 

koji su podrijetlom iz Otoka, ili općenito iz Sinjske 

krajine, ti su znanstvenici opisali običaje po 

uobičajenim znanstvenim načelima za tu vrstu 

djelatnosti. Relativno su dobro upoznali mjesne 

specifičnosti, ali su dobar dio običaja prikazali i 

ponešto uopćeno. Istovremeno, 60-ih je godina 

20. stoljeća dosta toga bilo ideologizirano, pa i 

nenaklonjeno tradicijskome, posebice vjerskome 

(i katoličkome), što se osjeća i u nekim opisima 

te knjige. No, kako nema boljega popisa i opisa 

iz ranijih razdoblja (kao što ga imaju ranije 

spomenute monografije!), i taj je istraživački 

projekt dragocjen za etnokulturu Sinjske kraji- 

ne, pa i Otoka. Ovdje neće puno pomoći ni prigodna 

Sinjska spomenica u prigodi 250. obljetnice 

dolaska franjevaca, čudotvorne slike i naroda u 

Sinjsku krajinu (i druge krajine Dalmatinske zagore). 

U prikazu otočkih običaja držat ćemo se 

primjerenih radova u ovoj monografiji Instituta 

za narodnu umjetnost, i ponešto ih proširiti po 

vlastitom sjećanju (i to ću pretežito stavljati u 

zagrade). 

Jelena Gamulin i Ilda Vidović 

obradile su temu Etnografski prikaz Sinjske krajine. 

Opisuju načine poljodjelstva (oranje, oraći 

pribor, žito, vršenje, mljevenje), ribolovstvo, 

život u kući, prehranu, odjeću i obuću. Tako se 

ovdje označuje što su pojmovi: građenje usuvo, 

tor, jaram, teljug, otik, lemeš, brana, drljača, bisage, 

guvno, stožina, kljuka, okretanje na oposum, ambar, 

mlatača, ujam, žrnja, pura, drop, kaca, vučija, ulišta, 

klen, lizibaba, ribolov pomoću vlaka, špurnjak, krbela, 

gnjila, pojata, čeranj, komaštre, bronzin, veraja, 

ožeg, priklad za drva, peka, cripulja, žerava, metlica 

od sirka, lopar, mišača ili mišaja, brklje, krtol, vučija, 

bukara, katriga, sinija, slavnica ili slamarica, lepušina, 

sukanac, biljac, bešika, obluk, lučerna, luč, glavnja, 

varenika, mećaja, metenika ili mlaćenica, sirišće, 

tvorilo, obluk, sir iz mišine, arambašići, lopiža, vile, 

grablje, kamiš, balota, bakre, opanci oputari, oputa, 

obojci, jačerma, gargaše, kudilja, pregača, vindelj, 

privezač, šudar, špiode, aljina, puntapet, rečine, čorape, 

kotul ili šotana, krožet ili čerma, traversa, guća, 

kumparan ili koporan..., itd. Neke su od tih riječi 

danas gotovo nestale iz uporabe, a većina ih 

se koristila u Otoku. Zato je dobro da su riječi 

popisane i opisane, premda uglavnom nema podataka 

o pojedinim mjestima gdje se uporabljuju, 

već se uopćeno, zajednički, opisuju važnije 

činjenice. Vrijedna je spomena jedna fotografija 

Namatanje osnove u selu Otok (foto: I. Morović, iz 

zbirke Etnografskog muzeja Split). Inače je u toj 

monografiji šest slika iz Otoka koje su nastale tih 

60-ih godina. 

Olinko Delorko, ponajveći hrvatski stručnjak 

za tradicijsko pjesništvo, obradio je temu 

Narodne pjesme Sinjske krajine (pjesme tradicional- 

nog sadržaja). Među ostalim navodi da najranije 

zapise iz sela Otok ima Pavlinovićeva rukopisna 



zbirka (dvije knjige), i poimenice spominje one 

koje su iz Otoka. Selo je Otok mjesto gdje su zapisane 

kvalitetne pjesme Pavlinovićeve zbirke i 

gotovo reprezentira, u to davno vrijeme, Sinjsku 

krajinu. Kako je Pavlinovićeva zbirka reletivno 

nepoznata i objavljena tek u naše dane, donijet 

ćemo, u prilogu, sve pjesme lirske motivike iz Otoka. 

(Prilog koji sadrži čak 24 dulje ili kraće pjesme 

zbog opsežnosti ovdje nije mogao biti otisnut – 

prim. ur.). Delorko donosi i podatak da je u Šetkinoj 

rukopisnoj zbirci molitvenih pjesama, Zbornik 

hrvatskih narodnih pobožnih pjesama (zapisanih od 

tridesetih do šezdesetih god. 20. st.) nekoliko 

njih iz Otoka. I njih bi bilo vrijedno otisnuti. Ističe 

također da u rukopisnoj zbirci Ivana Ivančana 

Folklor Sinjske krajine (u odlomku Stihovi), 1965., 

imaju tri pjesme iz Otoka. Isto tako ima nekoliko 

zapisanih dvostihova rere u tekstu Muzički 

folklor Sinjske krajine akademika Jerka Bezića, kao 

i nekoliko zapisa i opisa Josipa Milićevića. U pjesmama 

koje su zabilježene u Otoku, tu se ustalile 

i izvodile, tematizira se ljubav, ljepota, igra, 

krajolik, i ljepota krajolika, posebice uz Cetinu. 

U Delorkovu izboru, od 36 pjesama Sinjske krajine, 

četiri su iz Otoka, primjerene za pjevanje rere. 

Prvu je kazivao Ante Kevo (rođ. 1904.), a ostale 

tri Andrija Žižić (rođ. 1901.). Premda nisu neke 

visoke estetske vrijednosti, evo ih u ispisu, da se 

osjeti problematika koja je tada bila aktualna i 

inače je trajna u pjevnim izvedbama rere i treskavice: 

1. Lastavice, sjaju ti se krila, 

kano kosa moga berekina! 

2. Bukovino, moj debeli lade, 

što pod tobom čobanice rade? 

Krše grane pa se muvam brane. 

3. Cure male, sve se moje zvale; 

s majkom stale, s menom noćevale! 

4. Pi’ ću, pi’ ću dok je u sudiću, 

kad nestane, ja ću u mejane! 

Maja Bošković-Stulli obradila je onovremenu 

suvremenu tematiku Narodne pjesme 

Sinjske krajine u oslobodilačkoj borbi 1941-1945. Donijela 

je prozno kazivanje nekih sudionika rata 

koji, ni po kvaliteti kazivanja ni po pjesmotvorima, 

i nisu bili neki znalci tradicijskoga, ni narodne 

poezije općenito (izuzevši pjesme Nikole 

Sikirice iz Jabuke na Cetini). Obzirom na pjesme 

iz Otoka o ovoj problematici, donosi pričanje i 

pjesmu Luce Bašić Sidi Zuta, pije vina i Poletilo 

jato vrana. 

Akademik Jerko Bezić, u precizno 

intoniranu članku Muzički folklor Sinjske krajine 

obradio je stručno pojmove treskavica, ojkanje, 

vojkavica, kao drevne napjeve iz ovoga područja, 

i u muškom i u ženskom pjevanju. Pridodao 

je i slike guslara Mirka Bandala iz Udovičića 

(sa Smotre folklora u Zagrebu, iz 1966.) i kako 

„svira u čobanske svirale (dvojice)“. Stručni opis 

melodije, nota i načina pjevanja, niza pjevača, i 

primjera iz desetak mjesta Sinjske krajine (među 

njima i pjevanje Jakova Samardžića, rođ. 1923. 

i Nede Marković, rođ. 1929., iz Otoka). Ističe 

razlike u melodiji pjevanja po selima Cetinske 

krajine. Svugdje se pjevalo na više načina: treskavice 

– vojkavice, uz gusle, pjevanje iz kape i 

pjevanje iz knjige, naricaljke i uspavanke, rere, 

pjevanje na bas, starije dalmatinske varoške pjesme, 

pjevanje „na samački“. 

Ivan Ivančan obradio je Narodne plesove Sinja 

i okolice, po svojim podacima i po zapisima 

Lelje Taš koja je 1953. bilježila i u Otoku. Obradili 

su kako se pleše kolo za Gospu i Svetoga Luku. 

Donosi kazivanje Ivana Samardžića: „Igralo se 

uvik za derneka kod crkve. Poslin mise idu gosti 

na ručak. Kasnije se vraćaju i onda se igra kolo. 

To kod crkve se zove Gola Brda. Na Božić se igra 

kolo na gumnu. Sastanu se stari ljudi, prijatelji. 

Svaki domaćin iznese bukaru vina i tu se piva 

one naše treskavice iza uva. I onda se tamo igra 

kolo, a stari ljudi pušu dugačke kamiše i zemljane 

lule. U kući se nikad nije igralo. To je uvik sve 

na otvorenom.“ Autor teksta dodaje: „Premda je 

sinjsko kolo jednostavno te ga može prilično lako 

svatko naučiti, ipak su seljaci sinjske okolice i te 

kako razlikovali dobre plasače od loših. Još i danas 

pamte one najbolje i o njihovoj vještini rado 

pričaju. Evo nekoliko najpoznatijih. U Otoku su 

to bili Ivan `Guša` Žižić pok. Tome, Elek Grgo 

pok. Šimuna i Ivan Grgat pok. Ivana, Ivan Žižić 

121

122 

`Gušo` pok. Jure rečen `Gorun` je skakao najviše, 

a Jakov Žižić najbolje pivo iza uva. To je bio 

gramofon. Onda Jozo Žižić `Gušo`, taj je skaka, 

iii, eee.“ Ističe nadalje da kola i plesovi nisu bili 

bez svađa i prostačluka tako da bi „majke branile 

ćerima poći u kolo zbog nelijepih dvostiha, 

često drastičnih, koji su se sve više udomaćivali 

u sinjskom kolu. Pivale su se prostačke pismice... 

Više nije bilo niti jedne pristojne.“ Autori navode 

da su pjesme pratile i tučnjave, štoviše „vodili 

su se gotovo čitavi ratovi. Ponekad bi u panici 

čak i žandari pobjegli bojeći se batina. Evo što 

priča Ivan Samardžić Kec iz Otoka: Na svetog 

Mijoula u Trilju sam igrao kolo i napio sam se 

dobro. Naljutila me cura. I onda sam uzeo sitni 

novaca u džepu i čaša i sve zvecka. Kažu: Šta je 

Kecu, al je poludio? I bila je ljuta borba između tri 

sela: Otoka, Dovčića (Udovičića) i Gale. I onda 

već Otok je odnio pobidu zašto smo bili složni. 

Žandari su otišli dalje jedan kilometar i čekaju 

na žrtve. Žrtava nije bilo. Ko je šta odnio stina u 

leđima, u kostima. I štapa po glavi, po ćiverici. 

Moj najbolji prijatelj Stipan Šušić, on je ima bili 

slamnati šešir i dobija je po njemu. Odletija mu 

je s glave. Kad sam ja vidija da mi je drug krvav, 

ja sam već pobjesnio. Ja sam zazvo Ljudi, Otočani, 

u borbu! I to je nastala bitka. Mi smo i nagonili na 

vodu, na žice, na lozu. Nije svakomu bilo lako. 

Srećko Milošević, on je bijo položen od prve. Od 

stina. Leža je ka mrtzav. Galjani biže, a ja im kažen: 

Nosi poštu pa pridaj materi raport što si dobijo. 

Neka ti sutra prišiva mater cerete (smolu od jele) i 

vrišku ovčiju mišinu. To mu izvlači bolest i krv. To 

je bio prkos, a oni su bili na Svetoga Roka u Dovičićin, 

ubili mi rođaka Juru Vugdeliju i Nikolu. 

I ja sam glada da povećam četu i da se osvetim. 

A pop bi govorio: Dico, nemojte smutnje. Materi 

staroj triba sin.“ 

Naveo je, među kazivačima, iz sinjske krajine 

i kazivače narodnih običaja iz Otoka: Neda 

Marković, Ivan Samardžić Kec, Filip Vrdoljak, 

Andrija Žižić, Anđa Žižić, Ivan Žižić Gušo, Luca 

Žižić Gušo, Marica Žižić, Šima Žižić. 

Dodaje taj vrsni znalac tradicijskih plesova i 

„nekoliko citata što seljaci sinjske okolice smatraju 

lijepim, odnosno ružnim pri plesu: Ko je sileniji, 

malo besetniji, taj skače ka divljak, a ko ne zna, 

ni ne ulazi u kolo. A neće ni divojke da š njim igraju 

(Otok)... 

Majke bi upozoravale svoju djecu, posebno 

kćeri, kako se moraju vladati u kolu i poslije njega: 

Ajkde, i do sunca kući, i znaj s kim imaš posla. 

Eto, budi uljudna i poštena. Čuvaj imena, dočekat 

ćeš vrimena (Otok).“ 

I pisme bi bile kad se plesalo u kolu, (primjerice): 

- Oćemo li ako nam se dalo / ak` ne dalo, nije 

nam ni stalo. 

- Curo mala, bili ti se lice / ko u moje mlade 

golubice. 

- Sedam sela jedno do drugoga, / nema meni 

do Otoka moga. 

- Bilo mi je u derneku krivo, / rebro mi je polomljeno 

livo 

Josip Milićević temeljito je obradio Narodne 

običaje i vjerovanja u Sinjskoj krajini iz svih dostupnih 

zapisa. Njegov je rad zanimljiv i za našu 

temu jer je u njemu najviše podataka o svemu 

što se događa tijekom godine i tijekom ljudskoga 

života. Običejem se inače označuje nešto što 

se dugovječno (i po više desetaka, pa i stotina 

godina) nepromijenjeno izvodi i znaju ga svi koji 

pripadaju toj zajednici. U poglavlju o životnim 

običajima donosi podatke o ženidbenim običajima 

i vjerovanjima. Objašnjuje što znači za život i običaje, 

i kako to izglada u pojedinim selima, i neke 

mjesne posebnosti: zamiriti (djevojku), dernek, 

silo, prošnja, umak(nuti), vinčanje (svadba), škrinje, 

svatovi, dolazak po nevistu, odlazak u crkvu („U selima 

Otok, Grab, Trilj i Košute, kada svatovi idu 

u crkvu ili iz crkve, ako naiđu kraj gostionice, 

gostioničar iznese stolove, na njih postavi likere 

i vino, te daje im besplatno koliko god ih ima i 

koliko mogu popiti. Ponekad svatovi njemu za 

uzvrat daju kokoš. U Udovičićima, Otoku i Dicmu 

mladež granjem i kamenjem zagradi put, pa 

se tu svatovi moraju zaustaviti i častiti vinom iz 

buklije – drvene plosnate boce, a mještani im četitaju“), 

vjenčanje u crkvi, dolazak svatova u mladoženjinu 

kuću („Dok mladenka prilazi kući i ljubi 

se sa svekrvom, djevojke pjevaju dvostihove: Veseli 

se, stara majko moja, / eto, iđe izminica tvoja; 

Valjen Isus, draganovi dvori, / svekrvice, vrata 

im otvori, Veseli se, moja nano stara, / dovodin ti 

novog gospodara“), pir (pirovanje), odlazak mladenaca 

na spavanje („Kada mladenci legnu, mladići 

iz sela lupaju ili zvone oko kuće... U Otoku, ako 



mladići uspiju ukrasti ključ od sobe u kojoj će 

mladenci spavati, rastave svu postelju, a mladenka 

mora od njih otkupiti ključ... Bilo je slučajeva 

da su u postelju ubacili trnja, pa mladoženja 

treba dobro pregledati postelju prije spavanja. U 

Otoku kažu da su se šale s posteljom mladenaca 

prije više izvodile i da su nestale poslije prošloga 

rata“), darivanje svatova, izvođenje mlade u crkvu 

sljedeće nedjelje, obilazak, vjenčanje udovca ili udovice... 

Donosi niz detalja za običaje i vjerovanja uz 

rođenja, uz pogrebe. Naslućuje se drevnost, čak i 

starohrvatska pa i praslavenska, u nizu prigodnih 

običaja isprepletenih brojnim praznovjernim 

asocijacijama. 

Još su zanimljiviji, i više očuvani, godišnji 

običaji. U prvom redu pokladni običaji koji traju 

od Bogojavljenja do Pepelnice, a glavno im 

obilježje daju mačkare (maškare) koje imaju više 

„obvezatnih figura“, od približno 100-200 sudionika: 

barjo (barjaktar), did(i), babe („među babama, 

ako ih ima više, jedna se ističe snagom i krupnošću 

pa u nekim maškarama ona predstavlja 

s jednim didom bračni par i uz ljubavne izjave 

s njim izvodi opscene scene. U nekim pak maškarama 

baba je sama, a did juri za njom i nastoji 

je na silu povaliti i imitirati nad njom spolni čin. 

Kako je ona jaka i krupna, tome se odupire, pa 

se poslije priča kao sramota za dida ako je nije 

uspio ni jednom povaliti. I sami su seljaci nastojali 

povaliti babu pa je maškare brane“), balinče, 

Turčin, arambaša, nevista, diver, jengije, kum, stari, 

svat, čauš, doktor, brijač, banduri (žandari), brbonoša, 

figura đavla s rogovima, medo... 

Josip Milićević je 31. 1. 1966. snimio filmski 

i opisao Maškare iz Otoka, iz zaseoka Strane, 

oko 100 sudionika. Opisao je sve značajnije sudionike, 

njihove kostime i uloge, njihov ophod po 

svim otočkim zaseocima. Donio je i tekstualnu 

verziju jedne Ispovijedi s nizom uobičajenih fraza 

kako Pop ne može „odrišiti“ velikog „grišnika 

koji se ne kaje“, ne može ga nadalje „ ...odrišit 

od grija“ jer je „ psova, krst materin, boga ćaćina, 

dici mater, psova mater jednoga...“. U drugom 

primjeru Kod suca za prekršaje gdje je krivac pobjego 

iz sudnice, uhvate ga te „krivca obore na 

zemlju, svi polegnu po njemu, natežu ga za noge 

i ruke i viču: treba da ga osudimo. Ti si pobjego 

i triba ti dati umjetno disanje“. Ovaj se „otima, a 

oni ga pumpaju pumpom za bicikl“. Općenito, 

u maškarama ima najviše kolektivnoga sudioništva 

i jedva se čeka ovo vrijeme rezervirano za 

smijeh, šale, pošalice, „ludorije“ svih vrsta. 

Navode se, u daljnjem tijeku godišnjega ciklusa, 

i tipični običaji za Svijećnicu (Kalandora), 

kao nagovještaj skorog proljetnog vremena, pa 

postoji i pjesmica (koju mi je kazivao otac: Ivan 

Ikeče Botica): Kalandora, zima fora / za njom iđe 

sveti Blaž, / kaže da je laž, / a za Blažom Kliškinja / 

kaže da je istina). Pravo proljetno vrijeme počinje 

o Josipovu kada počinje „sijanje sjemena za rasađivanje 

svih vrsta povrća“. 

Običaji o Velikom tjednu i Uskrsu počinju 

na Cvjetnicu, a uoči „u subotu poslije podne u 

Sinjskoj krajini djeca beru različito cvijeće (najčešće 

ljubičice) i malo mladog žita. To se stavi 

u umivaonik ili u kakvu posudu i ostavi pred 

kućom... i svi se u tome umivaju.“ Obvezatno je 

blagoslivljanje grana koje se nose kući, po jedna 

grančica zatiče u obrađeno polje, a jedna i na 

grob. Na Veliki četvrtak prestaju zvoniti zvona, a 

počinje obred posljednje večere. Na Veliki petak, 

uz strogi post i nemrs, vrijeme je rezervirano za 

vjerske obrede (pjevanje muke, prigodnih vjerskih 

pjesama). Na Veliku subotu, uvečer, „u crkvu 

se nosi blagoslivati jelo za Uskrs. Najviše se 

nose jaja i pogača negdje zvana posvećenica...Kad 

zazvoni Glorija, onda se svi umivaju, bez obzira 

gdje se zateknu... Na Uskrs ujutro jede se prvo 

jelo blagoslovljeno u crkvi... Djeca a i odrasli tucali 

su se jajima na odnos – tko uspije drugome 

razbiti jaje uzima ga sebi.“ 

Jurjevo (Jurjevdan ili Sveti Jure, 23. travnja.) 

nema ništa specifično, osim stereotipnih priča o 

Jurju – zmajoubojici, koji je svoj junački podvig 

učinio ili u Zavirju ili u Smradovu (u Glavicama) 

gdje je najbolja crna zemlja, dobra jer je tu 

sagnjio golemi grdosija/zmaj. 

Uz blagdan Svetoga Marka (25. travnja) 

uglavnom se izvodi blagoslov polja i počinje i 

snažan rast trave za kosidbu, i zabrana ispaše – 

pa je nastala uzrečica: Na svetoga Marka – sve iz 

polja vanka!. 

123

124 

Simboličko su značenje imali blagdani za Prvi 

svibnja (Josip radnik) i za blagdan Spasova, a u 

Otoku se osobito slavio blagdan Sv. Ante (13. lipnja), 

a uz blagdan sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) 

palile su se vatre, „svitnjaci“, Ivanski krijesovi. 

Izrazito vjersko značenje imao je blagdan Velike 

Gospe, Gospe Sinjske (15. kolovoza), a za 

Otok je posebice važan početak devetnice kada 

brojni vjernici Otoka hodočaste Gospi Sinjskoj. 

Najbolje je obrađen i opisan Sveti Luka – 

Dernek u Otoku (18. listopada) za koji Milićević 

donosi ovaj opis, gdje je uhvaćeno davno vrijeme 

sa svim svojim obilježjima: „...Dernek u Otoku za 

svetoga Luku trajao je jedan dan. Prije podne je bila 

misa s procesijom, a onda se išlo u groblje, a zatim su 

ljudi odlazili rodbini i prijateljima na ručak. Poslije 

ručka počinjalo je kolo i veselje je trajalo do zalaska 

sunca. Kolo se igralo kod crkve i kraj spomenika podignuta 

1915. u čast 140 boraca koji su 17. VII. 1715. 

poginuli u borbi protiv Sarasker Mehmed-paše. No 

nekadašnja uloga derneka već je gotovo nestala. Dana 

18. X. 1965. prisustvovao sam derneku u Otoku. Poslije 

mise ne baš brojni posjetioci izišli su iz crkve i 

otišli na ručak rodbini i prijateljima. Manji dio ručao 

je u gostionici i jedino prema brojnim posjetiocima u 

obadvije gostionice moglo se primjetiti da je u selu 

dernek. Poslije 16 sati opet se uz crkvu sakupilo više 

mladeži. Tamo je nekoliko prodavača kič-robe postavilo 

svoje `štandove` i uz zaglušno vikanje prodavalo 

različiti nakit od metala, ustakljene i uokvirene kičslike 

Bogorodice s djetetom i različitih razgolićenih 

ljepotica, tu su bili i prodavači nekih tekstilnih predmeta 

i slatkiša kao i tridesetak seoskih prodavača, najviše 

žena, koje prodaju grotulje, jabuke i drugo voće. 

Ovi seoski proizvodi leže u ararima prostrtim po zemlji, 

a svaka žena drži po nekoliko grotulja u rukama 

i nudi ih prolaznicima. Najveće grotulje prodaje neki 

muškarac; prebacio ih preko ramena, a donji se dio 

gotovo vuče po zemlji. 

Oko 17 sati već je tu stotinjak mladića i djevojaka 

koje šetaju, razgovaraju i povremeno razgledaju pojedinu 

robu izloženu na prodaju. Nema djevojaka obučenih 

u stare narodne nošnje, ali mnoge djevojke nose 

jednake marame na glavi, jednake smeđe ili ljubičaste 

brokatne pregače, jednake suknje i bluze, što ipak čini 

jednu novu varijantu narodne djevojačke nošnje i sigurno 

bi iscrpnije istraživanje pokazalo sklonosti djevojaka 

toga kraja za određenu boju i vrstu materijala 

za odjeću i za određene kombinacije boje suknje, bluze 

i marame na glavi. 

Mladići su u suvremenoj odjeći, u bijelim najlonkošuljama 

i s kravatma, a dosta je odjevnih predmeta 

njemačkog podrijetla jer su mnogi boravili u Njemačkoj 

ili su ih dobili da svojih tamo zaposlenih. No i uz 

nova odijela stranoga porijekla ostala je u njima sklonost 

za staru domaću pjesmu reru, pa mladići počinju 

pjevati. Da bi brže svratili pozornost i privukli druge, 

pjevaju samo stihove koji će svojom vulgarnošću biti 

što atraktivniji. 

Jedan mladić počinje pjevati: „ Vaćajte se, curice, 

do mene“ i želi započeti kolo, ali djevojke i dalje šetaju 

i nitko ne prihvaća njegov poziv. Vlasnik pokretne 

rulete poziva prisutne da okušaju sreću a jedino se 

dječurlija skuplja oko njega i pokušava za 20 st. d. 

dobiti tisuću. 

Nešto više mladeži okuplja se oko prodavača tombole 

koje su glavni zgodici figure od gipsa. Dosta ih 

kupuje i grotulje, ali ne da bi ih dali voljenoj djevojci 

da ih nosi oko vrata, nego da razbijaju i jedu nanizane 

orahe s grotulja. 

Dok prodavači i dalje uzvikuju i reklamiraju neprodanu 

robu, pojedine skupine djevojaka odlaze kućama, 

mladići u gostionice ili kućama u susjedna sela 

i njihovo pjevanje rera odzvanja brežuljcima oko Otoka, 

rana prohladna jesenja noć spušta se na mjesto 

gdje je i nekad bio dernek i ples, ali koji je trajao dugo 

u noć, a ne kao danas – samo do prvoga sumraka“. 

Naveo je i neke običaje uz blagdane Dušnoga 

dana i Svi svete, Sv. Katu i Sv. Martina, ali oni u 

Otoku nisu ni po čemu specifični. 

Veći prostor dao je Božićnim običajima, počevši 

od blagdana Materice (druge nedjelje pred 

Božić) kada „ujutro djeca pripreme konop, ali 

mogu i bez njega prijetiti majci da će je objesiti 

ako se ne iskupi. Majka im daje slatkiše i voće“. 

Slično je za Očiće (nedjelja pred Božić) za očeve. 

Badnji dan - Badnjak – „domaćini su već prije 

usjekli u šumi tri panja duga oko 1,5 m, promjera 

25-30 cm, i volovima ih dovukli kući. Ta tri panja 

zovu se badnjaci. Dva su deblja, a treći nešto 

tanji..., badnjaci su najviše od hrastova drveta, a 

samo u slučajevima da domaćin nije imao hrasta, 

uzimao je drugo drvo. Badnjaci su stajali prislonjeni 

blizu kućnih ulaznih vrata do mraka kad 



su se unosili u kuću. Nisu bili ničim ukrašeni ni 

okićeni (na srednji se ureže križ, a na dva sa strane 

crta, na lijevi vertikalna, a na desni vodoravna 

crta!)... Desni badnjak je uvijek nešto deblji i 

negdje se zove dešnjak. On se prvi unosi u kuću i 

stavlja na desnu stranu ognjišta, pa se zato zove 

desni badnjak. Badnjaci se unose u kući navečer 

kad se svi ukućani skupe na večeru. (Prethodno 

se moli, a domaćica svetom vodom blagoslivlje 

i kuću, dvorište, i staju). Svi članovi obitelji 

koji su na putu ili na radu daleko od kuće, dolazili 

su kući da prisustvuju zajedničkoj večeri 

na Badnjak i ručku na Božić. (Cijelog dana bio 

je strogi post i nemrs). I kada je večera pripremljena 

i svi ukućani u kući, unose se badnjaci 

(To obično rade djeca, ili domaćin?). Kad stupi 

izvana na kućni prag, pozdravi ukućane: Faljen 

Isus! Na dobro vam došla Badnja večer!, a ukućani 

odgovaraju: I s tobom zajedno! Pri tome svi skinu 

kapu i stoje na nogama... Pošto su postavljeni 

badnjaci na ognjište, domaćin ili domaćica izlaze 

po košaru (sepet) ili naramak već pripremljene 

slame, unose je u kuću i posiplju po podu. U 

slamu roditelji bacaju smokve, bademe, drugo 

voće i bombone i djeca se za to otimaju, valjajući 

se po slami... Pošto su uneseni badnjaci i slama, 

te stoka nahranjena, ukućani večeraju. Na Badnjak 

se posti pa se čitav dan jela posna hrana. 

Stariji su postili tako da nisu gotovo ništa jeli do 

večere. Za večeru se spremio bakalar i krumpir 

te uštipci na ulju... Za večeru na Badnjak pekla 

se posebna pogača bez kvasa i jedna pogača od 

boljega bijeloga brašna zvana česnica, koja je s 

gornje strane bila ukrašena prugama, križevima 

i ubodima viljuškom ili su od tijesta na njoj bile 

izrađene figure janjaca, pa i čobana i torova...Prije 

i poslije večere, molilo se za mrtve. Za vrijeme 

večere ukućani nazdravljaju jedno drugome, nazdravlja 

svak onome koji mu je s desne strane. 

Kažu: Dobro ti doša Božić i sveto porođenje!, a drugi 

odgovori: I s tobom zajedno! ...Kada večera završi, 

domaćin gasi svijeće. Odreže krišku česnice, 

umoči je u bukaru ili čašu s vinom i pusti da s 

kruha vino kaplje na svijeće. Pri tom govori: Rodi 

žito! Rodi vino! Te gleda na koju će se riječ ugasiti 

svijeća. Ako se ugasi na riječ žito, bolje će u idućoj 

godini roditi žito, i obratno“. Na Badnju veče 

i tijekom svih božićnih blagdana bilo je iznimno 

zadovoljstvo, posebice djece koja su, obilazeći 

od kuće do kuće pjevala pjesmicu, brojalicu, svojevrsnu 

našu koledu: Božić, Božić bata, / od vrata do 

vrata. / Na čija će vrata / Bacit šaku zlata?/ Na tvoja 

će vrata / bacit šaku zlata i, za uzvrat, od domaćina 

dobivala darove. 

Blagdan Božića obiluje, pored svoga vjerskoga 

značenja, nizom tradicijskoh običaja. Uobičajen 

je božićni doručak (objed, oko 9 sati) i ručak 

koji se obilnije pripremao nego bilo kojeg drugom 

blagdanskog dana. Pale se božićne svijeće, 

nazdravlja se pozdravom „Na dobro ti došao 

Božić i Sveto porođenje!“ i odgovara „I s tobom 

zajedno“. Isti je običaj pijenja vina, i nazdravljanje 

kao i na Badnju večer. 

Popode se igralo kolo, reralo, ili na Roknjači 

ili na Balenicama, i sva je mladež bila na okupu. 

Sve se to ponavlja i na drugi dan Božića, na 

Sv. Stjepana, a dijelom i na treći dan po Božiću, 

na Svetoga Ivana. Na taj dan najčešće se iz kuće 

odnosi, pomete, slama. Četvrti dan po Božiću su 

Mladenci ili Nevina dječica kada su stariji znali 

ujutro djecu lagano udarati šibom, a po tom – 

kao otkup – darivati slatkišima i voćem. 

Nova godina, ili Mali Božić, nije se naročito 

slavila, ali je za ručak, svečaniji i obilniji, bilo obvazatno 

paljenje božićne svijeće. 

Sveta Tri kralja, ili Vodokršće, je završetak 

božićnih blagdana te se u crkvu, na blagoslov, 

nosi sol i voda kojom se po povratku iz crkve 

blagoslivnje, kao i u nizu drugih prigoda (za 

vjenčanja, za odlazaka na daleki put, za poljodjelskih 

radova). 

Od ostalih običaja i vjerovanja zadržali su 

se neki iz svakodnevnog života, običaji uz pojedine 

radove (blagoslivljanje žita prije sjetve, u 

polju, za kosidbe, blagoslov temelja prije zidanja 

kuće…). Veći je udio imala narodna medicina kojom 

se liječilo uobičajene bolesti. 

Neki su običaji vezani za uobičajene igre. Zanimljiva 

je rugalica plačnjivom djetetu: Revi, revi, 

magare / sutra ćemo na bare, / neka vide i bare / kako 

reve magare. Ili Igrali se pratri, / na crkovnim vratim, 

/ jedan drugom viče: / Pomozi mi, striče! / Kako ću ti 

pomoći / kad i mene tuku, / za kikindu vuku. q 

125

126 

FESTIVAL MARIJANSKO-DUHOVNE KLAPSKE PJESME 

Klape Gospi Sinjskoj 

piše: Dunja VUSIO 

Organizacijski odbor za proslavu 300. obljetnice 

čudesne obrane Sinja, kojoj je pokroviteljstvo 

preuzeo Sabor Republike Hrvatske, uz 

niz projekata tijekom sedmogodišnje priprave 

za proslavu obljetnice (2015.), pokrenuo je i održavanje 

Festivala marijansko-duhovne klapske 

pjesme pod nazivom Klape Gospi Sinjskoj. Prvi 

Festival održan je 7. kolovoza 2009. godine u 

dvorištu Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske s 

početkom u 21 sat. U prekrasnu ambijentu pred 

kipom Gospe od milosti u izvedbama je uživalo 

više od 800 gostiju. Sedam postaja Hrvatskog 

radija izravno su prenosile Festival, a snimka na 

Prvom programu Hrvatske televizije uslijedila je 

na samu svetkovinu Velike Gospe. U subotu nakon 

održavanja Festivala na Hrvatskom je radiju 

emitirana posebna emisija o Festivalu, a tijekom 

narednog tjedna Hrvatski je radio ponavljao prijenos 

večeri Festivala. On je u tri navrata emiti- 

ran satelitskim putem tako da su pozitivne reakcije 

stizale sa svih strana svijeta. 

Na početku same večeri Festivala pozdravnu 

riječ uputili su gvardijan fra Bože Vuleta i 

gradonačelnik Ivica Glavan, a zatim u ime pokrovitelja 

predsjednik Hrvatskog sabora Luka 

Bebić. Potom su uslijedile izvedbe novih marijanskih 

skladbi: „Vrata nebeska“ (Mario Žuvela) 

– klapa Mendula, „Sveta Marijo“ (Branko Starc, 

Nedo Zuban) – klapa Mareta, „Zdravo, Marijo“ 

(Ljubo Stipišić, stihovi liturgijski) – klapa Kristofor, 

„Molitva u kršu“ (Stipica Grgat, Nedjeljko 

Jukić, Rajimir Kraljević) – klapa Štorija, „Hvala 

ti, Gospe moja“ (Frano Đurović) – klapa Reful, 

„Marijo majko“ (Šime Marović, Ante Mateljan) 

– klapa Maskeron, „Hvala ti, Marijo“ (Živko 

Ključe, Marija Ključe) – klapa Dalmatinke - Filip 

Dević, „Bezgrješnoj“ (Vladan Vuletin, Mario 



Žuvela) – klapa Kampaneli, “Sliku tvoju ljubit 

ću” (Miroslav Martinjak, Bože Vuleta) – klapa 

Kamen, „Marijo, Marijo“ (Dražen Žanko, Bruno 

Vučković, Dušan Šarac) – klapa Kampanel, „Divici 

Mariji“ (Blaženko Juračić, Marko Marulić) 

– Vokalisti Salone, „Gospa Gusarica“ (Krešimir 

Magdić, Jakša Fiamengo) – klapa Neverin, „Gospe 

Sinjska – Majko Rame“ (Mile Čačija - Čaja, 

Mojmir Čačija) – klapa Sinj, Inga Romac Šarić i 

Tea Pavlov. 

Kao gost Festivala nastupila je gđa Radojka 

Šverko s repertoarom duhovnih skladbi. U 

glazbenoj stanci umjetnički žiri Festivala izabrao 

je pobjedničke skladbe, a sakupljeni su i glasovi 

publike za najbolju skladbu. Brončana nagrada 

pripala je skladbi „Hvala ti, Marijo“ (Živko 

Ključe, Marija Ključe) u izvedbi klape Dalmatinke 

- Filip Dević, srebrna nagrada skladbi „Divici 

Mariji“ (Blaženko Juračić, Marko Marulić) koju 

su izveli Vokalisti Salone, dok je zlatna nagrada 

kao i nagrada publike pripala skladbi „Gospe 

Sinjska – Majko Rame“ (Mile Čačija - Čaja, Mojmir 

Čačija) u izvedbi klape Sinj i solistica Inge 

Romac Šarić i Tee Pavlov. 

Nakon podjele nagrada izvođačima i uzvanicima 

obratio se direktor Festivala Igor Vitić. Zahvalio 

je organizatorima i sponzorima, kao i me- 

dijskim pokroviteljima HIT radiju i Radiju Split, 

naglasivši je da sav prihod od prodaje ulaznica 

namijenjen humanitarnom Fondu Gospe Sinjske 

iz kojeg se pomažu studenti iz materijalno siromašnih 

obitelji. 

U izdanju Croatia Records objavljen je nosač 

zvuka festivalskih skladbi. 

U narednim godinama planirano je posegnuti 

za skladbama iz bogate baštine marijanskih 

pjesama, sa željom da se postojeće skladbe 

reafirmiraju prilagodbom za klapsko pjevanje. 

Tako će na festivalu 6. kolovoza 2010. godine 

jedanaest klapa izvesti 22 pjesme. Sljedeće godine 

(2011.) opet će biti izvedene nove skladbe. 

Na Festivalu će se u dogledno vrijeme izvoditi 

ne samo marijanske skladbe, već i druge skladbe 

duhovnog sadržaja, primjerice različite mise, 

bilo suvremene bilo one iz postojeće baštine duhovne 

i crkvene glazbe. Na taj način stvorit će 

se repertoar klapskih, kako marijanskih, tako i 

općenito duhovnih pjesama. Povod Festivalu 

jest priprema za 300. obljetnicu čudesne obrane 

Sinja (2015.). Zato će se Festival održavati svake 

godine do same proslave 2015. godine. Međutim, 

organizatori planiraju nastaviti s Festivalom 

i poslije same proslave obljetnice. q 

127

128 

ZNANSTVENI SKUp 

Don Ivan Filipović Grčić – trag u vremenu i prostoru 

piše: Boris FILIPOVIĆ GRČIĆ 

Znanstveni je skup bio prisjećanje na jednoga velikog domaćeg sina, svećenika 

i hrabroga junaka koji je skupa sa svojim narodom i braniteljima, sa 

sabljom u desnici i molitvenikom na prsima, bio odlučnu bitku i vodio je uz 

pomoć Nebeske zaštitnice k pobjedi 

sklopu Dana Alke i Velike Gospe 12. 

U kolovoza 2009. godine održan je u Sinju, 

u hotelu Alkar, znanstveni skup Don 

Ivan Filipović Grčić - trag u vremenu i prostoru. 

Skup je organizirala Matica hrvatska - ogranak 

Sinj, a održan je pred više od stotinu Sinjana 

i njihovih gostiju. 

Na skupu su sudjelovali prof. dr. Ivan 

Mimica, prof. dr. don Slavko Kovačić, prof. 

dr. don Josip Dukić, dr. Joško Belamarić, fra 

Gabrijel Jurišić i prof. Boris Filipović Grčić. 

Skup je moderirao prof. Neven Filipović Grčić. 

Skup je održan na inicijativu nekolicine 

don Ivanovih suplemenjaka koji su predočili 

u vrijeme kada puk Sinja i Cetinskoga 

kraja ulazi u sedmogodišnje razdoblje pripreme 

za proslavu tristote obljetnice čudesne 

obrane Sinja i rođendana proslavljene 

Sinjske alke. Želja je bila da se prisjetimo 

jednog velikog domaćeg sina, svećenika i 

hrabroga junaka koji je skupa sa svojim narodom 

i braniteljima, sa sabljom u desnici i 

molitvenikom na prsima, bio odlučnu bitku 

i vodio je uz pomoć Nebeske zaštitnice k pobjedi. 

Delegaciju Inicijativnog odbora primio 

je, uz gradonačelnika Grada Sinja, predsjednika 

VAD-a, gvardijana samostana Čudotvorne 

Gospe Sinjske, i preuzvišeni o. 

nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić 

obećao projektu punu podršku. Ogranak 

Matice hrvatske u Sinju otvorio je poseban 

račun s namjenom podizanja spomen-obilježja 

don Ivanu Filipoviću Grčiću na koji 

zainteresirani mogu uplatiti svoje priloge. 

Don Ivan Filipović Grčić bio je vodeći iz 

plejade velikana Sinja i Cetine 17. stoljeća. 

Potječe iz obitelji koja je starosjedilačka 

u Sinju i koja je dočekala narod iz Rame 

za poznate seobe 1687. godine. O don Ivanu 

postoji vrlo malo pisanih tragova u povijesnim 

ispravama tako da će i ovaj skup pridonijeti 

njegovu upoznavanju. Bio je svećenik, 

ratnik, književnik i izdavač. Rođen u Sinju 

oko 1660, a umro je i pokopan oko 1724. 

u Klisu gdje je bio i župnik. U crkvenim je 

knjigama zapisano da je bio prvi župnik u 

Dugopolju. U bitci pod Sinjem 1715. godine 

don Ivan je primio tursko izaslanstvo seraskera 

Mehmed-paše Celića i odbio njegov 

zahtjev za predaju Grada. 

Don Ivan Filipović-Grčić poznat je i u našoj 

književnoj povijesti. Složio je i tiskao u 

Mlecima vlastitu liturgijsku pjesmu:”Pisma 

koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake 

nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu 

Mladu nedilju”. Na njenom kraju nalazi se 

zaziv: “Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i 

ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija 

naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj 

Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, 



Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga 

naroda i jezika hrvatskoga, molite se za nas”. 

Također je tiskao 1704. u Mlecima Divkovićeve 

Beside svrhu evanđelja i posveti ih „S. 

Kosmi arkibiskupu Splietskome i prvome sve 

Hrvatske zemlje“. I jedno i drugo djelo tiskano 

je bosančicom. 

U Cvitu razgovora fra Filipa Grabovca 

don Ivan se spominje kao istaknuti ratnik u 

pjesmi Rat treći aliti što govore mali: proglasi 

ga u đeneral Anđelo Emo u Sinju na prvi miseca 

sičnja godine 1715. Također ga fra Andrija 

Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom, 

u pjesmama o sinjsko-cetinskim vitezovima 

i junacima uvijek stavlja na prvo, počasno 

mjesto, a o njemu ima i posebnu pjesmu. 

Svijetli don Ivanov lik bio je prikazan i 

u likovnoj umjetnosti. U velikoj dvorani 

Franjevačke gimnazije u Sinju čuvala se 

slika Opsade Sinja (1715.), koja je, na žalost, 

god. 1918., kad je u gimnazijskoj zgradi bu- 

knuo požar, teško oštećena. U blagovalištu 

franjevačkog samostana u Sinju i u Viteškom 

alkarskom društvu postoje kopije te 

slike od Meneghelli-Dinčića. Na njoj je prikazan 

i don Ivan: u jednoj mu je ruci Presv. 

Sakramenat, a u drugoj drži golu sablju. 

Kroz šest referata predavači su pokušali 

iz zaborava izbaviti crtice o don Ivanovu 

životu i vremenu u kojem je djelovao. Prof. 

Boris Filipović Grčić govorio je o don Ivanovu 

životu i o legendama koje su se o njemu 

sačuvale; fra Grabrijel Jurišić je izlagao 

o ulozi franjevaca u Malom – sinjskom ratu 

u don Ivanovo vrijeme; prof. dr. don Slavko 

Kovačić je govorio o glagoljaštvu i glagoljašima 

u 17. i 18. stoljeću među kojima je bio 

i don Ivan; prof. dr. Ivan Mimica je izložio 

folklorističke i usmene predaje; dr. Joško 

Belamarić je obradio temu Don Ivan Filipović 

Grčić- kavalir (vitez) sv. Marka, a prof. dr. don 

Josip Dukić govorio je o opsadi Sinja 1715. u 

povijesnim izvorima. q 

129

130 

pRIKAZ NOVE KNJIGE 

Martin Vrgoč: pREGLED pOVIJESTI GRADA SINJA 

Knjiga Pregled povijesti grada Sinja, autora 

Martina Vrgoča, dipl. povjesničara i povjesničara 

umjetnosti, predstavlja pregled sinjske, 

a djelomično i cetinske prapovijesti i povijesti. 

Obuhvaća vrijeme od oko 35.000 godina pr. Kr., 

kada se javljaju prvi tragovi ljudske djelatnosti 

u Cetinskoj krajini, pa do 1995., do konca naše 

oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluja. 

Podjeljena je na velika povijesna razdoblja, poput 

udžbenika povijesti, s razlikom što je ovdje 

obrađena lokalna povijesna građa. Doduše, ona 

je redovito stavljana u nacionalni, a katkad i globalni 

kontekst. U knjizi su ove cjeline: prapovijest 

i antika, srednji vijek, novi vijek i suvreme- 

no doba. Zbivanja u XX. stoljeću donesena su u 

kratkom pregledu. Poveznica mu je hrvatsko pitanje 

i sve što je pridonosilo njegovom rješavanju i 

na koncu, u posljednjem desetljeću XX. stoljeća, 

stvaranje samostalne Republike Hrvatske i njena 

obrana od velikosrpske agresije u Domovinskom 

ratu. 

Knjiga, posebice u početku, često odstupa 

od naslova i donosi građu sa šireg cetinskog područja, 

prvenstveno radi boljeg razumijevanja 

povijesnog konteksta u kojemu je navedena cetinska 

spomenička baština od prvorazredne važnosti. 

Tu spadaju, primjerice, rimski vojni logor 

Tilurij na Gardunu i neki položaji starohrvatskih 



crkava, ali inače pozornost je usmjerema baš na 

Sinj i ona područja koja mu administrativno danas 

pripadaju. 

Najvažniji motivacijski čimbenik za nastanak 

ove knjige autoru su bili učenici škola 

u kojima predaje: OŠ Ivan Mažuranić u Hanu i 

OŠ Trilj u Trilju. Naime, „sve što bih saznao ili 

napisao o temama iz zavičajne povijesti redovito 

bih najprije prenio upravo njima. Gotovo na 

svakom satu na kojem je bilo moguće primijeniti 

lokalnu arheološku i povijesnu građu interes je 

bio daleko veći. Reakcije su se kretale od čuđenja 

do oduševljenja i ponosa što je naša sinjska i 

cetinska kulturna i povijesna baština često reprezentativna 

u nacionalnim okvirima, a ponekad 

i šire. Stoga je i ovaj Pregled povijesti grada Sinja 

velikim dijelom nastao upravo zbog njih.“ 

U popisu literature na kraju knjige ističu se 

sinjski autori bez čijih bi prinosa, bolje rečeno 

kapitalnih izdanja, ovaj pregled bilo jako teško 

ostvariti, primjerice: fra Ivan Marković, akademik 

Stjepan Gunjača, profesori Šime Jurić i fra 

Josip Ante Soldo te dr. Ante Milošević, naravno, 

uz druge autore knjiga, brošura i članaka čiji su 

pisci strpljivo i s ljubavlju tkali sinjsku povjesnicu. 

Čak i male povijesne crtice, zanimljivosti i 

intervjui, između ostalih, primjerice, prof. Frane 

Librenjaka, prof. Velimira Borkovića ili dr. Nevena 

Strukana objavljeni u Cetinskim vrilima, autoru 

su bili predragocjeni za ovakvu sintezu. 

Urednik je knjige fra Mirko Marić koji je ujedno 

i predstavnik nakladnika – Sinjskog ogranka 

Matice Hrvatske. Recenzenti su profesori Franjevačke 

klasične gimnazije fra Hrvatin Gabrijel 

Jurišić i fra Blaž Toplak, ravnateljica Muzeja Cetinske 

krajine Anita Librenjak i sinjski arheolog 

i povjesničar Branimir Župić; grafički je urednik 

Jakov Borković, grafičku je pripremu knjige napravio 

Neven Marin, lektor je prof. Tomislav 

Vrančić, a uz arhivske fotografije iz Muzeja 

Cetinske krajine i foto arhiva Franjevačkog samostana 

u Sinju korištene su fotografije Zorana 

Alajbega, Berislava Alebića i Tomislava Bosanca. 

Prevoditeljice su sažetka: na engleski i talijanski 

jezik prof. Mirela Pletikosić te na njemački jezik 

prof. Danijela Gašpar. q 

131

132 

Franjevački institut za kulturu mira: 

HRVATSKA BOŽIĆNA MApA 2009. 

Franjevački institut za kulturu mira u 

Splitu nastao je 1995. kao izraz intelektualne, 

duhovne i etičke potrebe franjevačkih 

zajednica RH i BiH da se u vremenu kolapsa 

totalitarnih ideologija, svjetonazorskih utopija, 

ratnih stradanja i ljudske patnje njeguje 

čovjekov potencijal za mir, opraštanje, zrelu 

odgovornost, dobro, pravdu i ljubav. 

Govor Instituta putem publikacija, javnih 

nastupa i akcija dosizao je do zavidne znanstvene 

jasnoće i intelektualne discipline. 

Angažirao je mnoge vrsne muževe i žene 

u Crkvi i društvu; uspijevao biti referentno 

mjesto u obrani žrtve, afirmaciji dostojanstva 

rubnih, isključenih ljudi, u ohrabrivanju 

na dijalog s kulturom, znanošću, među 

religijama i civilizacijama. Izbjegao je napast 

„političke korektnosti“ braneći dostojanstvo 

svakog čovjeka i hrvatskog naroda od podaništva, 

a ljepotu i bogatstvo domovine, 

kako RH tako i BiH, od bahatog uništavanja 

i nerazumne rasprodaje. Upravo u duhu 

franjevačke intelektualne tradicije Institut 

je postavio visoke, znanstveno i teološki 

utemeljene, standarde odgovornosti prema 

okolišu, svemu stvorenju kao sakramentu 

Božje stvaralačke ljubavi. 

Hrvatska božićna mapa 2009. najnoviji je 

projekt našeg Instituta. Ambicije Mape 

su slijedeće: 

• Otvoriti pitanje kulture slavljenja Božića. 

• Pokazati da moderna umjetnost može 

komunicirati kao autentični prosjak smisla 

s „ludošću i sablazni“ Isusova utjelovljenja. 

(Moto Mape je 191. božićna propovijed sv. 

Augustina: „Čovjekov Tvorac postao je čo- 

vjek: da prsi majke (ljudske) siše onaj koji 

ravna Mliječnom stazom...“). 

• Afirmirati vedrinu nad našim životima 

brigom za siromašne obitelji: utržak od 

Mape podijeliti na 101 siromašnu obitelj u 

RH i 101 u BiH. 

• Njegovati estetske, kulturne i duhovne 

potrebe svih, osobito siromašnih ljudi. 

• Prepoznati organiziranu dobrotu, poput 

Franjevačke mreže dobrote, kao ohrabrenje da 

je moguće raskrinkati i mijenjati sve strukture 

koje proizvode neslobodu, siromaštvo 

i nepravdu prema svemu stvorenju i svim 

stadijima života. Isključiti zabludu da je 

karitativna, vjernička zauzetost u službi cementiranja 

nepravednih odnosa. 

• Hrvatska božićna mapa ima ambiciju postati 

tradicijom. 

Hrvatska božićna mapa 2009. ostvarena je 

dobrotom naših hrvatskih slikara i kipara, 

te marom grafičara, likovnih kritičara, 

predstavljača i prijatelja Instituta. 

Ako Hrvatska božićna mapa 2009. i Vašom 

dobrotom poluči financijske rezultate kako 

bismo mogli intervenirati u nevoljama naših 

siromašnih obitelji, bit ćemo svi dragocjeni 

kamenčić u mozaiku kozmičke dobrote Božića. 

Jednom posvjedočena dobrota može 

tišinom i čistoćom, skandaloznom blizinom 

Boga u ljudskoj dobroti, odjekivati u onim 

praznim trenucima kad buka svijeta prestane 

davati smislene signale duši. 

Svima iskrena hvala! 

fra Mijo Džolan, ravnatelj 


Hrvatska božićna mapa 

POČOVJEČENJE BOGA I POBOŽANSTVENJENJE ČOVJEKA 

piše: fra Mirko JOZIĆ 

tjelovljenje Isusa Krista, po kojemu Bog postaje 

“jedan od nas”, središnji je navještaj 

kršćanstva od početka do danas. Prema tome 

navještaju Bog spašava čovjeka tako što u Isu- 

MILE BLAŽEVIĆ: Božić malenih 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2010. U 

su Kristu objavljuje i potvrđuje ljubav kao tajnu 

svojega života i kao jedinu istinsku mogućnost 

za čovjeka. U Isusu Kristu ta mogućnost je postala 

zbiljom. 

Uzvišeni suvereni biblijski Bog, kojega nitko 

ne može vidjeti ili čuti i ostati živ (Post 16, 13; Iz 

3, 6; Pnz 5, 24), u Isusu Kristu preuzima na sebe 

sva ograničenja čovjeka. Snagom ljubavi Krist ta 

ograničenja živi kao iskonske otvorenosti prema 

Bogu pa je u Isusu Kristu izvor patnje postao 

izvorom radosti. Otada čežnje čistoga srca postaju 

mjerilom čovjekove veličine. 

Počovječeni Bog upućuje najizravniji poziv 

čovjeku da i on postane (savršen) kao Bog (Mt 

5, 48). Taj poziv najradikalnije potvrđuje ljudsku 

čovječnost pa su ljudi upućeni poziv oduševljeno 

prihvatili i upustili se u avanturu svojega 

pobožanstvenjenja čime su započeli i povijest 

kršćanstva i preporod svijeta. Ali poziv na pobožanstvenjenje 

sadrži jedan bitni uvjet: pobožanstvenjenje 

čovjeka je moguće jedino po ljubavi prema 

Bogu koja se ostvaruje po ljubavi prema ljudima. Taj 

uvjet markira ljudsku zajednicu i svijet kao prostor 

mogućeg pobožanstvenjenja čovjeka pa bi se 

čovjekovo pobožanstvenjenje trebalo shvatiti također 

kao produžetak utjelovljenja Boga u cjelinu 

zbilje. Kršćanski teolozi su u toj misli naslutili 

skrivenu opasnost panteizma pa su, u interesu 

zaštite Božje uzvišenosti, prenaglasili Božju onostranost. 

Tako je utjelovljeni Bog ponovo gurnut 

u “nedostupno svjetlo”, čovjek je vraćen u zarobljeništvo 

svojega bezvrijednog tijela, a svijetu je 

oduzeto dostojanstvo koje mu dolazi iz Kristova 

poziva čovjeku na pobožanstvenjenje. 

U dugim i iscrpljujućim teološkim raspravama 

prvih kršćanskih stoljeća sve se na koncu 

svodilo na pitanje Utjelovljenja, što je najjasnije 

došlo na vidjelo u sporu oko slika. Zato ne čudi 

što su i protivnici i zagovornici slika navodili 

upravo Utjelovljenje kao glavni argument za 

svoje oprečne stavove. Protivnici slika su čuvali 

Božju onostranost (i prihvatili iz nje izvedenu 

133

134 

starozavjetnu zabranu pravljenja slika i kipova) 

i odbijali likovno predstavljanje Utjelovljenoga 

(jer se njegova Božanska narav ne da predstaviti 

slikom). Zagovornici slika su, naprotiv, Utjelovljenjem 

opravdavali likovno predstavljanje 

Krista: ako se naime Bog mogao utjeloviti nema 

razloga da ga se ne predstavi slikom. 

Kada je napokon donesena odluka u korist 

slika, Utjelovljeni Bog je predstavljan u onom 

obliku koji je izražavao vjeru konkretne zajednice: 

u vrijeme formuliranja dogmi kao Učitelj, nakon 

313. kao Pantokrator, za procvata srednjovjekovne 

pobožnost kao Dobri, Blagi, Patnik, Čovjek 

boli, Raspeti, u renesansi kao snažni lik s lijepim 

tijelom u kojemu – kao u djelima Leonarda da 

Vincija – ljudsko prelazi u nadljudsko. 

Izvorno pitanje o mogućnosti likovnog predstavljanja 

utjelovljenog Boga živi do danas u 

dvostrukoj skepsi: Istok je skeptičan prema tijelu 

pa Utjelovljenoga odmiče u onostranost, Zapad 

je skeptičan prema Bogu pa Utjelovljenoga svodi 

na Čovjeka (proroka, revolucionara, pravednika 

...). 

Dramatika prihvaćanja počovječenja Boga 

radi pobožanstvenjenja čovjeka zaoštrila se na 

poseban način u slavljenju i likovnom prikazivanju 

Kristova rođenja. Zahtjev da se u božićnom 

Dijetu prepozna i prizna onostranog Boga 

predstavljalo je uvijek pravi skandal kršćanstva. 

Zato ne treba čuditi što se tema Kristova rođenja 

pojavljuje relativno kasno. 

Prvi zapis o slavljenju Kristova rođenja 25. 

prosinca u Rimu potječe iz kalendara Furija 

Dionizija za godinu 354. koji bilježi da je 25. 

prosinca dan Kristova rođenja. Kako se Furije 

poziva na kroniku iz 336., prevladava uvjerenje 

da je Kristovo rođenje slavljeno 25. prosinca već 

tada. Nije, međutim, isključeno da se svetkovina 

25. prosinca slavila još od Konstantinova edikta 

313., a kao najraniji mogući datum uzima se 275. 

godina kada je car Aurelijan svetkovinu Natalis 

Solis Invicti (Rođenje nepobjedivog Sunca) proglasio 

obveznom za cijelo carstvo. To datiranje navodi 

na misao da je slavljenja Božića na 25. prosinca 

počelo kao reakcija kršćana na pogansko 

slavljenje Natalis Solis Invicti. 

Tijekom četvrtog stoljeća slavljenje Božića na 

25. prosinca proširilo se iz Rima najprije u Afriku, 

JOSIp BIFFEL: Božićni triptih 

BOŽIĆNA MAPA - AUTORI I DJELA 

JOSIP BIFFEL: Božićni triptih (nacrt 

vitraja u Voćinu) 

MILE BLAŽEVIĆ: Božić malenih 

JOSIP BOTTERI DINI: Gospe od mlika 

MLADEN IVEŠIĆ: Galaktotrophousa 

EUGEN KOKOT: Mliječna staza 

KUZMA KOVAČIĆ: Otajstvo slobode 

BLAŽENKA SALAVARDA: Plameni 

anđeo 

ĐURO SEDER: Otajstvo blizine 

ANTUN BORIS ŠVALJEK: Sveta Gora 

JOSIP TROSTMANN: Badnja večer na 

Konalu 

ŠIME VULAS: Naklon životu 



pod kraj stoljeća slavi se u Gornjoj Italiji i u Španjolskoj, 

u Carigradu 380., u Siriji 386. U Egiptu 

se Božić slavi 432., a u Jeruzalemu 430. gdje je, 

zbog ukorijenjene tradicije slavljenja Epifanije, 

uskoro dokinuto, ali je jedno stoljeće kasnije opet 

uvedeno. Uopće je svetkovina Božića na Istoku 

ostala pod snažnim utjecajem slavljenja Epifanije 

pa je Božić shvaćen u prvom redu kao tajna 

Bogojavljenja. U Armeniji slavljenje Božića nije 

nikada zaživjelo, nego je trajno zadržano slavljenje 

Epifanije ili Bogojavljenja 6. siječnja. Tako je 

teškoća prihvaćanja Utjelovljenja dobila u liturgiji 

Istoka svoj najsuptilniji oblik. 

Povijest likovnog prikazivanja Kristova rođenja 

zrcali također povijest borbe za vjeru u utje- 

BLAŽENKA SALAVARDA: Plameni anđeo 

lovljenog Boga. U toj borbi kršćanstvo je usvajalo 

mnoge oblike grčke i rimske kulture koje je 

moglo integrirati, ali je također stvaralo nove. 

Početni jednostavni motiv Kristova rođenja (dijete, 

vol i magarac, pastiri) dograđivao se i obogaćivao 

tijekom Srednjega vijeka i Renesanse. 

osamnaestom i devetnaestom stoljeću 

U Kristovo rođenje prestaje biti velikom temom 

likovne umjetnosti. Možda se slika Badnjaka 

koju je Ferdinand Theodor Hildebrandt 

naslikao sredinom devetnaestog stoljeća (F. T. 

Hildebrandt, Djeca u očekivanju Božićnog drvca, 

1840.) može shvatiti i kao likovna refleksija o nestajanju 

Božića iz europske likovne kulture? U 

modernoj umjetnosti scena Kristova rođenja se 

rijetko susreće, a kada se neki umjetnik njome 

bavi, predstavlja je na krajnje subjektivan način 

pa ona na sebi ne nosi tragove borbe za vjeru u 

Utjelovljenoga. Gauguin je Mariju prikazao kao 

Polinežanku kako leži iscrpljena nakon poroda 

(P. Gauguin, Rođenje Krista, Sina Božjega, 1896.), a 

Nolde kao ženu u emfatičnom zanosu zbog djeteta 

koje je rodila (E. Nolde, Sveta noć, 1912.). 

Duh Utjelovljenja prenio se iz religiozne 

umjetnosti u sekularni život našega vremena i 

ušao duboko u polje socijalne uzajamnosti ljudi 

koje latentno određuje ili modificira. Kršćani 

su u vrijeme Božića posebno motivirani pružiti 

ruku potrebnima, danas diljem svijeta organiziraju 

humanitarne akcije za pomoć ugroženima 

i siromašnima. U te se akcije najčešće uključuju 

mladi. Blagdanu Božića prethode četiri tjedna 

pripreme (Došašće), a priprema završava i kulminira 

božićnim polnoćkama i obiteljskim darivanjem. 

Darovi se redovito stavljaju pod ukrašeno 

božićno drvce (koje je prvi puta prikazao L. 

Cranach stariji 1509.). 

Hrvatska božićna mapa predstavlja pokušaj 

oživljavanja jedne velike kršćanske teme. Upravo 

je nevjerojatno kako su se svi pozvani umjetnici 

rado odazvali na suradnju. To kazuje da je 

tema Počovječenja Boga vrlo aktualna te također 

da umjetnici o njoj još uvijek nisu sve kazali. A 

kako je nakana Franjevačkog instituta za kulturu 

mira ovom mapom pokrenuti širu akciju božićne 

pomoći potrebnima, smijemo se nadati da je ona 

kao oblik ljubavi – mali, ali iskreni – prilog pobožanstvenjenju 

čovjeka i našega svijeta. q 

135

136 

ČITANJE (Mt 3,13-17) 

Sinj, Velika Gospa,15. kolovoza 2009. 

Procesija sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske 

prvo otajstvo svjetla 

Isusovo krštenje 

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da 

ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba 

da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Ali mu Isus 

odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako 

ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. 

Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! 

Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje 

silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s 

neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva 

milina!” 

RAZMIŠLJANJE 

Ispuniti pravednost. Pravednost nije naše 

mjerilo. Ona je mjerilo odozgor. «Po pravednosti» 

znači po zahtjevu odozgor. Pravedno je ono 

što je po Božjem zakonu, po Božjoj volji. Ispuniti 

pravednost znači ispuniti Božju volju, Očevu 

volju. 

Mi o pravednosti mislimo uglavnom iz svoje 

kože i uglavnom o onom što je za nas pravedno. 

Isus pravednost vidi iz vršenja onoga što Otac 

hoće. Kada hoće ispuniti pravednost, on se pita: 

Koja je Očeva volja. 

Iz toga učimo da nam se, tek kada osluhnemo 

što Bog od mene očekuje, što je pravedno u njegovim 

očima, otvaraju oči za ono što drugi čini. 

Isus vidi Ivanovo djelo. Ivan prepoznaje Isusa. 

Pravednost je da obojica čine što Otac od njih 

očekuje. 

Usred smo svijeta prepunoga nepravdi. Politička 

nepravda gdje se iza govora o pravednosti 

skrivaju interesi. Društvena nepravda gdje se 

zakonom pokriva nemar za siromašne. Nepravde 

unutar Crkve. Nepravde među vjernicima. 

Usred svijeta zaraženog nepravdom Isusovo krštenje 

i otvoreno nebo. Pravednost se pokazuje u 

svjetlu koje s neba pada na Isusa. U njemu, nje- 

Otajstva svjetla 

Sastavio i predvodio: fra Ante Vučković 

govim riječima, njegovim djelima, njegovoj prisutnosti 

– učiti što je pravedno i otkrivati kako se 

čini pravednost. I, nadasve, činiti pravdu. 

MOLITVA 

Nebeski, dobri Oče, molimo te u imenu Isusa, 

tvoga sina i našega Gospodina i po zagovori 

Blažene Djevice Marije, Čudotvorne Gospe 

Sinjske za milost otvorenih očiju za nepravdu 

koju sami činimo i koja nas okružuje i nadasve 

za milost da svojim životom ispunimo pravednost. 

Očenaš…, 10 Zdravomarija…, Slavaocu… 

O moj Isuse… 

PJESMA 

Drugo otajstvo svjetla 

Svadba u Kani 

ČITANJE (Iv 2, 1 – 12) 

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. 

Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan 

i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, 

Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.” Kaže joj 

Isus: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao 

moj čas!” Nato će njegova mati poslužiteljima: 

“Što god vam rekne, učinite!” 

A bijaše ondje Židovima za čiščenje šest kamenih 

posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus 

poslužiteljima: “Napunite posude vodom!” I napune 

ih do vrha. Tada im reče: “Zagrabite sada i 

nosite ravnatelju stola.” Oni odnesu. Kad okusi 

vodu što posta vinom, a nije znao odakle je - znale 

su sluge koje zagrabiše vodu - ravnatelj stola 

pozove zaručnika i kaže mu: “Svaki čovjek stavlja 

na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, 

gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” 

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje 

i objavi svoju slavu, te povjerovaše u njega 

njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom 



ĐURO SEDER: Otajstvo blizine 

majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. 

Ondje ostadoše nekoliko dana. 

RAZMIŠLJANJE 

Kana. Gozba. Vino. I odjednom nedostatak. 

Slika našega života. Počne sve dobro. Oduševljenjem. 

Zanosom. Ljubavlju. Povjerenjem. Gozbom. 

Proslavom. Posvuda. U odnosu dvoje ljudi. 

U prijateljstvu. Na početku posla. U školi. U 

crkvi. U društvu. U politici. Početak pun zajedništva, 

oduševljenja, zanosa. I onda odjednom 

nedostatak. Nema vina. Nestane radosti. Životu 

kao da je iscurilo najljepše. Dvoje ljudi više se ne 

raduju jedno drugom. Prijatelji više nemaju što 

reći jedno drugome. Svećenik govori iz svoga razočaranja 

i smatra se realnim. Političar sve teže 

skriva svoje interese iza retorike zajedničkoga 

dobra. Nastavnici jedva skrivaju svoje nezadovoljstvo 

svojim statusom. I tako redom. 

Sve je počelo dobro. I sve se ispraznilo …. 

Marija vidi. Vidi prazninu. I zna razloge. Ne 

činimo ono što Gospodin govori. Ne činimo ni 

onda kada govorimo da činimo. Ni onda kada 

umišljamo da smo vjernici. I zato njezina riječ: 

“Što god vam rekne, učinite!” Učinite! Učinite! 

Učinite! 

MOLITVA 

Nebeski, dobri Oče, molimo te po zagovori 

Blažene Djevice Marije, Čudotvorne Gospe injske 

za milost da se odvažimo činiti sve što nam 

govori tvoj sin i naš Gospodin Isus Krist. 



PJESMA 

Treće otajstvo svjetla 

Isus naviješta Kraljevstvo Božje 

ČITANJE (Mt 4, 12-17) 

A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. 

Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, 

uz more, na području Zebulunovu i 

Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku 

Izaiji: 

Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, 

Put uz more, s one strane Jordana, 

Galileja poganska - 

narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; 

onima što mrkli kraj smrti obitavahu 

svjetlost jarka osvanu. 

Otada je Isus počeo propovijedati: “Obratite 

se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” 

RAZMIŠLJANJE 

Navještaj kraljevstva Božjega. Usred mraka i 

nevjere. Usred blizine smrti. Ne samo Galileja, 

nego je svijet sve više i sve jasnije poganski. Obitavamo 

sve više i sve češće u mraku i u blizini 

smrti. Obitavamo i ne vidimo. Navikavamo se 

na mrak i na smrt. Na nepotrebnu i suvišnu smrt. 

Na smrt nerođenih, mladih, starih. Smrti u našoj 

blizini. Drogom, alkoholom, prometom, neoprezom, 

kockom, preuzetnošću, pobačajima… Na 

tisuće načina ih zaboravljamo. Ni ne čujemo više 

da je onima koji borave u blizini smrti došla radosna 

vijest kraljevstva Božjega. Vijest da je moguće 

drukčije. Da se ne naviknemo i ne predamo 

vlasti smrti. Moguće je izići iz ovisnosti, moguće 

je donositi odluke za život, moguće je drugome 

otvarati prostor slobode … 

137

138 

MOLITVA 



Blažene Djevice Marije, Čudotvorne Gospe Sinjske 

za milost naviještanja tvoje blizine i tvoga 

svjetla posvuda gdje susrećemo mrak i smrt. 



PJESMA 

Četvrto otajstvo svjetla 

Isusovo preobraženje 

ČITANJE (Mt 17, 1-139) 

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, 

Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na 

goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. 

I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše 

bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije 

i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i 

reče Isusu: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. 

Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, 

Mojsiju jednu i Iliji jednu.” 

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak 

zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: “Ovo je Sin 

moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte 

ga!” Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju 

i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne 

ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše 

oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. 

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu 

ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih 

ne uskrsne.” 

Upitaše ga učenici: “Što, dakle, pismoznanci 

govore da prije treba da dođe Ilija?” On im odgovori: 

“Ilija će, doduše, doći i sve obnoviti. No, 

velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše, 

već učiniše s njim što im se prohtjelo. Tako je i 

Sinu Čovječjemu trpjeti od njih.” Tada razumješe 

učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju. 

RAZMIŠLJANJE 

Preobraženje Gospodinovo u društvu Mojsija 

i Ilije. Mojsije i Ilija su iznimke. Vidjeli su Boga 

licem u lice i ostali na životu. Mojsije – čovjek 

koji je u Božje ime narod izveo iz ropstva. Izvanjsko 

oslobođenje. Od robovanja u slobodu. Kroz 

JOSIp BOTTERI DINI: Gospe od mlika 

pustinju, muku, vrijeme. Mukotrpno. Teško, ali 

na koncu uspješno. Došao je do praga obećane 

zemlje. I nije u nju ušao.- Da Izraelci ne bi Mojsija 

učinili Bogom. 

Potom Ilija – borio se za čistoću vjere u obećanoj 

zemlji. Izvanjsko oslobođenje nije dovoljno. 

Lako se upadne u nutarnje ropstvo. Idolatriju. 

Klanjanje drugim bogovima. Ilija se borio do zadnjih 

snaga za nutarnju čistoću vjere. Da se srce 

slaže s riječima i da riječi budu u skladu s djelima 

i da djela budu u skladu s vjerom u jednoga 

i jedinoga Boga. 

Poznamo borbu za slobodu od izvanjske sile 

koja nas je htjela podjarmiti. No, nakon nje, opasnosti 

nutarnjeg robovanja su velike. Mnoštvo 

idola. Stvari, tvari, novac, položaji, ugled, ljepota, 

zdravlje. Nitko nije pošteđen. Niti oni u središtu 

Crkve. Svi smo pod velikom opasnošću idolatrije. 

Svima nam treba jasnoća i odvažnost Ilijina. 

I u sredini Isus. Kao način da razumijemo. 

Valja se izboriti za slobodu izvanjsku i nutarnju. 

I onda se okrenuti za Isusom i s njim kroz mrak 

nevjere i i grijeha kroz vlast koja svima prijeti – 

kroz smrt…. S njim – ubijenim i Uskrslim. 



MOLITVA 



Blažene Djevice Marije, Čudotvorne Gospe sinjske 

za milost slobode od izvanjskoga i nutarnjega 

ropstva. 



PJESMA 

peto otajstvo svjetla 

Posljednja večera 

ČITANJE (Mt 26, 20-29) 

Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. 

I dok su blagovali reče: “Zaista, kažem vam, 

ANTUN BORIS ŠVALJEK: Sveta Gora 

jedan će me od vas izdati.” Silno ožalošćeni, stanu 

mu jedan za drugim govoriti: “Da nisam ja, 

Gospodine?” On odgovori: “Onaj koji umoči sa 

mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, 

istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali 

jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. 

Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.” 

A Juda, izdajnik, prihvati i reče: “Da nisam ja, 

učitelju?” Reče mu: “Ti kaza.” 

I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov, 

pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: 

“Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” I uze čašu, 

zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz nje svi! Ovo 

je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva 

na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću 

od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana 

kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu 

Oca svojega.” 

RAZMIŠLJANJE 

Svjetlo posljednje večere. Ostavština. Baština. 

Prisutnost u kruhu, vinu, riječi. Živa prisutnost. 

I svijest kako za istim stolom sjedi izdajnik. Ponaša 

se kao i svi ostali. Govori što govore i drugi, 

čini što i drugi čine. Bez razlike, bez iznimke. Pa 

ipak, njegovo je srce već na drugom kraju grada, 

u drugom društvu, ispunjeno drugim nakanama. 

Izdaje se uvijek događa iz blizine. Iz blizine 

i u srcu. Izdajničko srce skriveno u društvu najbližih. 

Za istim stolom. Na vani se ništa ne vidi i 

ništa ne primjećuje. Srce. Nutrina. Nevidljivi dio 

čovjeka skriva pod maskom blizine i prijateljstva 

izdaju. Pa ipak, usprkos izdaji, Učitelj se daje. 

Do kraja, do konca svijeta. Činiti dobro usprkos 

izdajama najbližih. Činiti dobro unatoč bliskima 

koji izdaju. Veličina kroz dobrotu i sebedarje. 

MOLITVA 



Blažene Djevice Marije, Čudotvorne Gospe Sinjske 

za milost čistoga srca pri svakom pristupu 

na tvoj oltar. 



PJESMA q 

139

140 

Darivatelji Fonda 

Ukratko ističemo posebne značajke s obzirom 

na prikupljanje sredstava. 

• Prvi festival Klape Gospi Sinjskoj 2009. istaknuo 

je značenje Fonda Gospe Sinjske time što 

je sav prihod od ulaznica i nosača zvuka namijenjen 

Fondu. 

• Imamo devetoro darivatelja s redovitim mjesečnim 

uplatama, u rasponu od 50 do 500 kn. 

Tako, među drugim lijepim primjerima, jedna 

gospođa u mirovini, od samog početka rada 

Fonda mjesečno donosi u omotnici 100 kn: „Čim 

dobijem mirovinu, odvojim za Fond. Tako ću 

dok god budem mogla...“ 

• Umjesto za druge namjene koje ljudi obično 

daju u zahvalu Gospi za milost imamo primjera 

gdje ljudi ta sredstva namjenjuju za Fond. Tako 

je Zlatko.... kao znak zahvale za ozdravljenje odvoji 

100 € u korist Fonda. 

• I iz inozemstva pojedinci uplaćuju u Fond. 

Otkad su John i Carol Segvich iz Illinoisa (USA) 

čuli za Fond, svakog Božića, Uskrsa i za Veliku 

Gospu šalju ček od 50 $. Tri obitelji iz Kanade za 

primjerak Godišnjaka poslale su gotovo 1000 kn, 

s uredno ispunjenim narudžbenicama za godišnjak 

Gospe Sinjske. 

• U božićnom vremenu, jedna gospođa kreće u 

blagdansku kupovinu. Međutim, predomišlja se 

i namjenjuje 1000 kn za Fond. 

FOND GOSPE SINJSKE 

U trećoj godini djelovanja 

Izvješće o dodjeli pomoći studentima za 2009./10. akad. godinu 

piše: Dunja VUSIO 

Savjet Fonda Gospe Sinjske u četvrtak 17. prosinca 2009. održao je sastanak na kojem 

je odlučeno o dodjeljivanju pomoći studentima slabijeg imovinskog stanja u akademskoj 

godini 2009./10. Od pristiglih 110 prijava pozitivno je odgovoreno na njih 41, u skladu sa 

sredstvima kojima Fond raspolaže. Zajedno sa sedmero studenata iz Bosne i Hercegovine 

kojima Fond dodjeljuje pomoć, ukupan broj korisnika ove godine, treće po redu u djelovanju 

Fonda, iznosi 48 mjesečnih pomoći. Korisnici će primati pomoć tijekom 10 mjeseci 

akademske godine 2009./10. 

• Iz našega stradalničkog grada Vukovara također 

stiže 1000 kn i 130 € s porukom: „Dajte 

onima kojima je potrebno.“ 

• Na poslani primjerak godišnjaka Gospe Sinjske 

i priloženu molbu za donaciju u Fond, od 

gotovo 400 članova Kluba Sinjana u Zagrebu 

odaziva se njih 40-ak. Ove je godine godišnjak 

Gospa Sinjska poslan samo onim članovima koji 

su se već odazvali. Mnogi su uplatili svoje priloge. 

Nadamo se sve većem odzivu. 

• Pojedinci putem interneta dolaze do informacija 

o Fondu i uplaćuju svoje donacije. 

• Gospodin Kazimir Barukčić iz Hrvatske katoličke 

misije u Frankfurtu animira i druge kako 

u Frankfurtu tako i u nekim drugim gradovima 

za pomoć Fondu i zajedno s njima višekratno je 

uplatio donacije. Najavljuje i daljnje zalaganje za 

Fond. 

Odgojno djelovanje Fonda 

Zbog naše želje da Fond djeluje i odgojno, navodimo 

i nekoliko iskustava koja mogu biti 

u toj službi. 

Željeli smo i želimo da se studenti što više aktiviraju 

i uče – tražiti pomoć kad im treba, biti zahvalni, 

biti spremni za volonterski rad, da se uče 

općoj uljudbi. Tako ne želimo, što je često slučaj, 

da molbe i obrasce prijava ispisuju roditelji. Neki 

studenti nisu ni znali da ih roditelj prijavljuje ili 



Fond Gospe Sinjske predstavljen je na 

web stranici Svetišta Čudotvorne Gospe: 

www.gospa-sinjska.t-com.hr. 

Za sve ostale informacije stojimo Vam 

na raspolaganju na adresi: 

Fond Gospe Sinjske, Franjevački samostan 

Sinj (MB 01035142), Fratarski prolaz 4, 

21230 Sinj, tel.: 021/707-017; faks: 021/826- 

217; 021/823-100; mob.: 098 990 52 80; 

Tajnica Fonda dr. Tanja Kodžoman (mob. 

098 432 686); e-mail: franjevacki.samostan.sinj1@st.t-com.hr 

Broj računa: 

Fond Gospe Sinjske, Splitska banka d.d. 

- Podružnica Sinj: 2330003-1500207842 

su bili protiv („zbog nelagode“), neki su došli s 

roditeljima i onda prepuštali njima riječ (čak su 

majke nosile omotnice s dokumentacijom umjesto 

njih). Pravilo po kojem se student mora osobno 

javiti prilikom prijave za pomoć, naravno na 

način koji mu je moguć (dolaskom, telefonom, 

Darovatelji Fonda 2009./10. 

- pravne osobe 

Čistoća d.o.o. Split 1.500,00 

Lovrinac d.o.o. 2.000,00 

Rivalitas d.o.o. Split 7.000,00 

ING ATEST d.o.o. Split 3.000,00 

ALDI d.o.o. Split 500,00 

Byms d.o.o. Sinj 1.000,00 

Splitsko-makarska nadbiskupija 5.000,00 

Auto Hrvatska d.d. Split 3.000,00 

Hrvatska agencija za poštu i 

elektroničke komunikacije 20.000,00 

Ludens d.o.o. Zagreb 12.000,00 

Splitsko-dalmatinska županija 20.000,00 

Grad Sinj 1.500,00 

Euroinspekt Croatiakontrola d.o.o 1.000,00 

“Zdrava žena Cetinskog 

kraja”- udruga 2.340,00 

N.N. 6.000,00 

Boćarski klub Cetina – Zagreb 2.000,00 

ALCA Zagreb d.o.o. 730,00 

pismom, e-mailom), često je pokriveno isprikom 

da su „preopterećeni“. Prilikom prijava mnogi 

studenti bili su nesigurni i neangažirani, molbu 

i životopis mahom ne znaju sastaviti. Osnovna 

komunikativna uljudba nije im na zavidnoj razini. 

Sami smo pojedince višekratno zvali da donesu 

preostali dio dokumentacije. 

Na te i slične pojave skrećemo pozornost 

kako bismo i ovim putem poučavali, a ne kritikom 

„dijelili lekcije“. 

Neki studenti, posebno roditelji, zbog uvjerenja 

da „imaju pravo na pomoć“ ne razviju osjećaj 

zahvalnosti prema donatorima o kojima ovisi 

djelovanje Fonda. Ni za koga se ne može reći da 

„ima pravo” na nečiju donaciju. A Fond ovisi 

isključivo o donacijama, znači o ljudima dobre 

volje. 

Mnogi iskazuju nevoljkost za volontiranje. 

Kao da im je to prisila ili „prisilan rad“. Tek desetak 

studenata, od 110 prijavljenih, razumije 

koncept i već su negdje angažirani – u pravilu 

su to djeca iz brojnijih obitelji i na zahtjevnijim 

studijima! Ipak ima vrijednih iznimki. Tako je 

jedna studentica ponudila i svoju mamu za volontiranje! 

Isprike za nemogućnost volontiranja 

uglavnom se obrazlažu na neki od sljedećih načina: 

nemam vremena, ne studiram u Sinju, želim 

diplomirati ove godine, previše obveza na fakultetu, 

treniram nogomet, treniram u teretani, može li se to 

odbiti? Većina ih je ostavljala rubrike o volontiranju 

prazne („nisam znao da to treba“). Napominjemo 

da rubrike o volontiranju zauzimaju 

trećinu (!) obrasca. Pripisujemo to nedostatku 

upućenosti i razumijevanja volontiranja uopće. 

Pitanje je jesu li se studenti ikada negdje angažirali 

i tako susreli s praktičnom izvedbom neke 

volonterske akcije, organiziraju li se takve akcije 

u školi, udrugama u koje su uključeni, jesu li redovna 

pojava u lokalnoj zajednici i slično. 

Nikoga ne želimo posramiti, ali ovim želimo 

podizati općenito nizak stupanj uljudbe, zahvalnosti, 

spremnosti za volontiranje, odnosno pomoć 

drugima na bilo koji način. 

Molimo donatore da nam i u ovome pomognu, 

tj. da ustraju zajedno s nama ne samo materijalno 

pomagati već i odgajati. Jedno i drugo 

svima će nam se višestruko uzvratiti na dobro 

mladih ljudi koji će jedan dio života biti pokretačka 

snaga u društvu. 

141

142 

Darivatelji Fonda Gospe Sinjske (pojedinci) 2009./10. 

Napomene: 

- Iznosi su navedeni u kunama, ako nije drukčije naznačeno. 

- Iznos označen zvjezdicom (*) darivatelj dostavlja svaki mjesec ili višekratno 

1. Meštrović (Klub Sinjana) – 300,00 

2. Branka Tripalo Markota – 200,00 

3. Ivan Strukan, Zagreb – 500,00 

4. Neven Strukan, Sinj – 500,00 

5. Iva i Luka Strukan – 100,00 € 

6. Neva i Frano Librenjak – 200,00 

7. Damir Tomašević – 200,00* 

8. Pava Zorica – 100,00* 

9. N.N. – 1.733,00 

10. Nikola Domjanović – 50,00* 

11. Ante Bašić, Suhač – 1.000,00 

12. Ivan Vukušić – 3.125,00 

13. Ivica Mastelić – 750,00* 

14. N. N. – 100,00 

15. John i Carol Segvich, Illinois – 80,00 $* 

16. Milica Madunić – 500,00 

17. N. N. – 500,00* 

18. Vujasin – 100,00 

19. Predrag Pupić – 150,00 € 

20. N. N. – 50,00 

21. Zlatko Ježić, Buzadovac – 100,00* 

22. N. N. – 100,00 

23. Anita Šilić – 70,00 

24. Krleža – 100,00 

25. Tomašević N. – 200,00* 

26. Blažičko – 150,00 

27. Ljiljana Krželj – 100,00 

28. Nives Matijević – 100,00* 

29. Milica Perković – 200,00* 

30. N. N. – 50,00 

31. N. N. – 200,00 

32. Danica Ćosić – 20,00 

33. Mira Donadini – 2.000,00 

34. N. N. – 100,00 

35. Silvana Kuštre – 250,00 

36. Marijana Andrijašević – 50,00 

37. Damir Tomašević – 200,00* 

38. Ivan Marinović, Otok – 500,00 

39. Zora Gusić, – 200,00 

40. Ane Stančić, – 300,00 

41. Željka i Damir Lojen – 5.000,00 

42. Lucija Vukasović–Lončar – 50,00 

43. Jasna Ajduković – 500,00 

44. Milan Gašpar – 700,00 

45. N. N. – 100,00 

46. Mate Dragaš, Zagreb – 300,00 

47. Ana Dorić – 50,00 

48. Stjepan i Tomo Granić – 100,00 

49. N. N. – 50,00 

50. Stanko Skakelja, Pag – 1.000,00 

51. Terezija Perić – 200,00 

52. Kazimir Barukčić, Frankfurt/M – 420,00 € 

53. Vilna Tičić, Biograd – 200,00 

54. Pava Vučković – 50,00 

55. N. N. – 100,00 

56. Ursić Brela – 100,00 

57. Damir Ujević, Zagreb – 2.000,00 € 

58. Udruga Lahor – Frankfurt (fra Ivan 

Križanović) – 3.000,00 € 

59. N. N. – 110,00 

60. Nikola Kalinić, Split – 50,00* 

61. Josip Marinović, Zagreb – 250,00 

62. N. N. – 500,00 

63. Branka Huljev – 200,00 

64. dr. Ljubica Šušnjara Paladin – 800,00 

65. N. N. – 280,00 

66. Franjevke Marijine Misionarke, Odžak, 

BiH – 400,00 

67. Ante Paut – 200,00 

68. Karmen Veža – 85,00 € 

69. Nenad Mišo Romac, Zagreb – 100,00 

70. Marija Raič, Vukovar – 1.000,00 kn i 

130,00 € 

71. Marica Lijić – 50,00 

72. Marica Jurić – 15,00 

73. fra Marinko Vukman – 3.000,00 € 

74. Ivan i Ivana Velić, Zagreb – 500,00 € 

75. Bože Grubišić – 200,00 

76. Marija Mamut, Trogir – 200,00 

77. Milka i Željko Cecić – 50,00 

78. Inge Šerić – 50,00 

79. N. N. – 150,00 

80. N. N. – 50,00 

81. N. N. – 160,00 

82. Elena Perković–Paloš – 100,00 

83. Mario Brstilo, Dugi Rat – 100,00 

84. Frano Čikara – 300,00 

85. N. N. – 50,00 

86. Marko Čugura – 200,00 

87. Dragica Jelović, Njemačka – 200,00 

88. Mirjana Vuk – 30,00 

89. Marisija Vrdoljak – 30,00 

90. Jelka Papak – 50,00* 

91. Masnić – 150,00 

92. Tihomir Mandac – 200,00 

93. Anđelko Akrap – 200,00 

94. Marija Rakić – 50,00 

95. Augustin Radović – 300,00 

96. Kunac – 50,00 

97. N. N. – 100,00 



98. Ivica Cota – 500,00 

99. H. i D. Perković – 500,00 

100. Nataša Kalinić – 100,00 

101. Bosiljka Čolović – 20,00 € 

102. Miloš Balić – 1.000,00 

103. Borislav Budimir Bekan – 1.000,00 

104. Dr Stipe Jukić – 1.000,00 

105. Hrvoje Markulin – 1.000,00 

106. Dražan Šabić – 1.000,00 

107. Stjepan Labrović – 1.000,00 

108. Ilija Barbarić, Njemačka – 50,00 € 

109. Cela Bilić, Njemačka – 20,00 € 

110. Ivan Martinović, Njemačka – 20,00 € 

111. Ante Mandić, Njemačka – 20,00 € 

112. Pero Mihaljević, Njemačka – 20,00 € 

113. Ruža Jelec, Njemačka – 50,00 € 

114. Josip Domić, Njemačka – 20,00 € 

115. Branka Vrdoljak, Njemačka – 5,00 € 

116. Mata Krako, Njemačka – 10,00 € 

117. Miroslav Vuica, Njemačka – 10,00 € 

118. Frano Knezović, Njemačka – 10,00 € 

119. Anka Domić, Njemačka – 10,00 € 

120. N. N., Njemačka – 50,00 € 

121. N. N., Njemačka – 20,00 € 

122. Draga Roharić, Njemačka – 10,00 € 

123. Karolina Lovrić, Njemačka – 10,00 € 

124. Božo Marelja, Njemačka – 20,00 € 

125. Mara Stilinović, Njemačka – 5,00 € 

126. Ružica i Zdenko Škraba, Njemačka – 

50,00 € 

127. Višnja Pavić, Njemačka – 24,00 € 

128. Katarina Šakić, Njemačka – 20,00 € 

129. Ana Jelčić, Njemačka – 10,00 € 

130. Ivan Krišto, Njemačka – 20,00 € 

131. Ruža Brko, Njemačka – 20,00 € 

132. Ana Gotić Čolić, Njemačka – 20,00 € 

133. N. N., Njemačka – 120,00 € 

134. Dražen Čengić, Njemačka – 10,00 € 

135. Dragica Pavičić, Njemačka – 10,00 € 

136. Kata Ćosić, Njemačka – 20,00 € 

137. Marica Župan, Njemačka – 10,00 € 

138.Slavica i Jure Vukić, Njemačka – 20,00 € 

139. Mirko Kubala, Njemačka – 20,00 € 

140. Milan Pusić, Njemačka – 10,00 € 

141. Nevenka Stanić, Njemačka – 20,00 € 

142. N. N., Njemačka – 20,00 € 

143. Dušanka Stojić, Njemačka – 20,00 € 

144. Marija Puljić, Njemačka – 25,00 € 

145. Marija Filipović, Njemačka – 5,00 € 

146. Helena i Slobodan Stojak, Njemačka – 

70,00 € 

147. Duratica Savić, Njemačka – 6,00 € 

148. Sojka Mandarić, Njemačka – 15,00 € 

149. Vjeran Ivošević, Njemačka – 50,00 € 

150. Dominik Raguž, Njemačka – 10,00 € 

151. Janja Katić, Njemačka – 10,00 € 

152. Katarina Matajs, Njemačka – 5,00 € 

153. Jasna Birkert, Njemačka – 20,00 € 

154. Ivanka Onicajić, Njemačka – 15,00 € 

155. Agata i Žarko Mandić, Njemačka – 20,00 € 

156. Stanislava Reich, Njemačka – 50,00 € 

157. Ruža Jelečić, Njemačka – 50,00 € 

158. Rade Lekić, Njemačka – 50,00 € 

159. Ružica i Josip Kolić, Njemačka – 50,00 € 

160. Jakob Ćošković, Njemačka – 10,00 € 

161. Ninoslav Ivošević, Njemačka – 50,00 € 

162. Tomislav Ivošević, Njemačka – 50,00 € 

163. N.N., Njemačka – 50,00 € 

164. Ante Konta – 10,00 € 

165. Marica i Mato Dolibašić, Njemačka – 

30,00 € 

166. Martin Kolobarić, Njemačka – 20,00 € 

167. Stjepan Maslač, Njemačka – 10,00 € 

168. Ljubica i Andro Jularić, Njemačka – 50,00 € 

169. Agata i Žarko Mandić, Njemačka – 20,00 € 

170. Sofija Milošić, Njemačka – 25,00 € 

171. Vera Krišto, Njemačka – 25,00 € 

172. Ružica i Miran Barukčić, Njemačka – 

20,00 € 

173. Mirko Šućur, Njemačka – 20,00 € 

174. Kata i Jure Petrović, Njemačka – 50,00 € 

175. Goran Čančarević, Njemačka – 10,00 € 

176. N. N. , Njemačka – 50,00 € 

177. Ruža Lovrić, Njemačka – 10,00 € 

178. Zdravka Bolotin, Njemačka – 10,00 € 

179. Ana Martić, Njemačka – 10,00 € 

180. Slavko Pavlović, Njemačka – 10,00 € 

181. Biljana Mioč, Njemačka – 10,00 € 

182. Mirjana Borić, Njemačka – 10,00 € 

183. Ružica Pogarčić, Njemačka – 10,00 € 

184. Milica Lovrić, Njemačka – 10,00 € 

185. Vida Lovrić, Njemačka – 10,00 € 

186. Mira Komljenović, Njemačka – 20,00 € 

187. Zora Jelušić, Njemačka – 20,00 € 

188. N. N., Njemačka – 10,00 € 

189. Željko Jelčić, Njemačka – 20,00 € 

190. Mirko Gavran, Njemačka – 20,00 € 

191. Kata i Vinko Kovčić, Njemačka – 10,00 € 

192. Jandre Bandov, Njemačka – 10,00 € 

193. Ante Trbara, Njemačka – 10,00 € 

194. N.N., Njemačka – 5,00 € 

195. Željko Brajar, Njemačka – 10,00 € 

196. Ljubica Brkić, Njemačka – 6,00 € 

197. Vinko Soldo, Njemačka – 10,00 € 

198. N. N., Njemačka – 40,00 € 

199. N. N , Njemačka – 5,00 € 

200. Ivanka i Mirjana Kljajić, Njemačka – 10,00 € 

201. Zora Ljubić, Njemačka – 10,00 € 

202. Dražena Vrdoljak, Njemačka – 20,00 € 

203. Ljiljana Zelić, Njemačka – 20,00 € 

204. Agneza Krišto, Njemačka – 20,00 € 

205. Manda i Franjo Vinković, Njemačka – 

50,00 € 

206. Neven Karadža, Njemačka – 10,00 € 

207. Branko Glasnović – 300,00 

208. Ivan Nasić – 1000,00 

209. Stipe Jukić – 2500,00 

143

144 

SADRŽAJ 

Ususret 300. Obljetnici čudesne obrane Sinja (1715.- 2015.) (fra Bože Vuleta) ………..….................... 1 

S onu stranu duge (Tomislav Vrančić) ………………………….......................…………………………. 7 

„Žena odjevena suncem“(Otk 12,1) (fra Domagoj Runje) ……………..................…………………… 11 

Majko, k tebi hodim! (Jelena Hrgović) ………………………………………………...........……....…... 13 

O kršćanskom hodočašću (fra Domagoj Runje) …………………………………….………................. 15 

Vrjednovanje i pastoral hodočašća (fra Josip Šimić) ………………………………………................... 19 

Hodočašće hrvatskih branitelja i njihovih obitelji (Luka Prolić) …….................................................. 22 

Kapele i kapelice Gospe Sinjske (fra Zvonko Tolić) …............................................................................ 25 

Gospa Sinjska nam je život vodila (fra Zvonko Tolić) …........................................................................ 41 

Sveti Franjo u Rudi (fra Zvonko Tolić) ….................................................................................................. 44 

Proslava 800. obljetnice Franjevačkog reda u Sinju (fra Nikica Ajdučić)….......................................... 46 

Proslava 50. obljetnice svećeništva (fra Nikica Ajdučić) …..................................................................... 48 

Razgovor s akad. Paarom: Vjera je osjećaj neprestane 

komunikacije s Bogom (Mislav Cvitković) …......................................................... 51 

Zlatno pravilo kao svjetska kulturna baština (dr. Martin Bauschke) …............................................... 61 

Čovjek velik razmjerno veličini s kojom se borio! (dr. Jasna Ćurković) …........................................... 66 

Obitelj u suvremenom društvu (Ivica Relković) …................................................................................. 70 

Psovka sa stotinu predznaka (Dunja Vusio i fra Bože Vuleta) ……....................................................... 74 

Prodavači smisla (dr. Stipe Tadić) ….......................................................................................................... 78 

Kršćanstvo i Europa; kršćani u Europi (dr. Neven Šimac) …................................................................. 83 

Katolička crkva i europske integracije (dr. Gordan Črpić) …................................................................. 90 

Polog katoličkog u hrvatskome identitetu (fra Frano Prcela) …............................................................ 93 

Zaklade i zakladništvo kao čimbenici razvoja suvremenih društava (dr. Gojko Bežovan) ….......... 97 

Volontiranje mladih u Bosni i Hercegovini (Mirela Ždralović) …....................................................... 101 

Udruge u Cetinskoj krajini (Snježanka Jadrijević) …............................................................................. 103 

Osnovana Udruga „Cjelovit život“ (Luka Prolić) …............................................................................. 105 

Sv. Nikola Tavelić i jugoslavenski režim (Ivan Botica) ……................................................................. 109 

Križu prigvožđen za nas (Ivan Botica) …................................................................................................ 116 

Tradicijska kultura sela Otoka na Cetini (dr. Stipe Botica) …............................................................... 119 

Klape Gospi Sinjskoj (Dunja Vusio) ….................................................................................................... 126 

Don Ivan Filipović Grčić – trag u vremenu i prostoru (Boris Filipović Grčić) …............................... 128 

Martin Vrgoč: Pregled povijesti grada Sinja ……................................................................................... 130 

Hrvatska božićna mapa …......................................................................................................................... 132 

Otajstva svjetla (fra Ante Vučković) …..................................................................................................... 136 

U trećoj godini djelovanja Fonda GospeSinjske (Dunja Vusio) …........................................................ 140 

Darivatelji Fonda Gospe Sinjske …........................................................................................................... 142 


VELIKA GOSpA – SINJ 2010. 

Majko dobroga savjeta! 

1. VIGILIJA, 14. kolovoza 

- 8 sati - sv. misa na Gradu 

- 8.30 sati - početak cjelodnevnog euhar. klanjanja na Gradu 

- 18 sati - sv. misa na Trgu dr. F. Tuđmana 

(predvodi dr. fra Špiro Marasović) 

- 22 sata - molitveno bdijenje na Gospinu Gradu 

(predvodi dr. fra Ante Čovo) 

2. SVETKOVINA VELIKE GOSPE, 15. kolovoza 

- 4 sata - sv. misa Zornica 

- 5 do 8 sati - sv. mise u Svetištu 


- 9.30 sati - procesija i svečana sv. misa na Trgu dr. F. Tuđmana 

(predvodi mons. Marin Barišić, nadbiskup) 


- 18 sati - večernja sv. misa na Trgu dr. F. Tuđmana 

(predvodi fra Željko Tolić, provincijal) 

ISPOVIJEDANJE U SVETIŠTU 

Od 6.30 do 12 sati i od 17 do 20 sati (devetnica) 

Cjelodnevno ispovijedanje (na Svetkovinu) 

MISA ZAHVALNICA NA GOSPINU GRADU, 16. kolovoza u 7 sati 

MISA I POSVETA DJECE GOSPI SINJSKOJ, 22. kolovoza u 18 sati

GODINA XXXVII. kolovoz 2010. - Svetište Gospe Sinjske

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

GODINA XXXVII. kolovoz 2010. - Svetište Gospe Sinjske

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?