Božić - 2011.

franjevci.split.hr

Božić - 2011.

Pomišlj Pomišljaajj

LIST ŽUPE UZNESENJA MARIJINA BILICE

GODINA 9. BOŽIĆ, 2011. BROJ: 2. (21.)


Pomišlj Pomišljaajj

IZ ŽIVOTA ŽUPE

LIST ŽUPE UZNESENJA MARIJINA - BILICE

Godina 9. BOŽIĆ, 2011. Br. 2. (21.)

ŽUPNIKOVA UVODNA RIJEČ

Božić je blagdan zajedništva

Svake godine u vremenu pripreme

za Božić do nas dopire Božja Riječ

koja nas poziva na obraćenje, na

novi život. Bog nam uvijek iznova daje

novu šansu. On nam daruje svoj život.

Daje nam šansu novoga života. To je

život u kojem će dobro trijumfirati nad

zlom. Bog nam neprestano daje razna

sredstva i načine kako trebamo doći

do novoga, kvalitetnijega života.

Problem je u tome što jedan broj ljudi,

vjernika Bilica, misli da više nemaju

nikakve šanse za novi početak. Takvi

zaboravljaju da je Bogu sve moguće.

Radost novoga života je ponuđena svima.

Ako želimo i odlučimo se, moguće

je izići iz ponora grijeha i započeti novi

život. Jedna skupina vjernika misli da

njima nije potrebno obraćenje jer su

oni već dovoljno dobri. I njima Bog poručuje

da se ne zavaravaju. Naša vjera

stalno raste i nikad nismo pred Bogom

potpuno pravedni. U život moramo

uvijek ići naprijed i u vjeri, kao i u drugim

poslovima, svima nama je potrebno

usavršavanje i sazrijevanje. Zato se

u vremenu priprave za Božić stalno govori

o obraćenju, o potrebi mijenjanja

dosadašnjih loših navika i stila života.

Da li je uopće moguće osjetiti Božić,

Božju blizinu bez blizine čovjeka?

Ako nismo zaista susreli Boga je li mo-

Zajedništvo vjernika pokazuje se i na misnim slavljima nedjeljama i svetkovinama


guće doživjeti blizinu čovjeka. To ide

jedno s drugim. Samoća i Božić ne idu

skupa. Ljudi su veoma tužni kada Božić

moraju dočekati sami. To je svetkovina

ljudskog i božanskog zajedništva.

Božić je slavlje blizine.

Ako zaista želimo doživjeti iskustvo

Boga pokušajmo čovjeku biti blizu

ne samo tjelesno već i duhom, zajedništvom

i cijelim svojim bićem. Duhovno

zajedništvo bez fizičke blizine i

djelotvornosti nije uvjerljivo. Čovjeka,

onoga malenoga, ostavljenoga, prezrenoga,

siromašnoga treba posjetiti i darovati.

Treba mu najprije darovati sa-

IZ ŽIVOTA ŽUPE

moga sebe, svoje vrijeme, svoju ljubav

a onda i, po mogućnosti, darovati mu

lijek i hranu za tijelo.

Zbog naše sebičnosti, udaljenosti,

slabe vjere mnoga naša braća pate,

osjećaju se žalosnima, praznima i odbačenima.

Što ćemo ovih dana učiniti

da se Bog u nama rodi kako bi se mogao

roditi i u našoj braći koja žive sami

i napušteni? Kad otkrijemo vrijednost

duhovnog i fizičkog zajedništva otkrit

ćemo smisao Božića i smisao života.

Pokušajmo i vidjet ćemo da je sve moguće

onome koji vjeruje.

To vam želi vaš župnik fra Tomislav Brekalo

BLAGOSLOV OBITELJI

I ove godine, u vremenu došašća, od 5. do 23. prosinca 2011., župnik će pohoditi

vaše kuće i blagosloviti vaše obitelji.

Župa Bilice svake godine ima sve veći broj obitelji i stanovnika. Zbog toga župnik

mora početi s blagoslovom ranije kako bi do svih došao, sa svima razgovarao, zajednički

molio i sve upoznao o planovima koje namjeravamo ostvariti u našoj župi.

Za vrijeme blagoslova, po mogućnosti, obitelji neka budu na okupu. Dobro bi

bilo da pripremite svijeću i blagoslovljenu vodu. Župnik će blagosloviti uokvirenu sliku

Gospe od Pomišljaja onim obiteljima koje to zatraže.

One obitelji koje do sada, zbog bilo kojeg razloga, nisu prošle godine pozvale

svećenika da blagoslovi njihovu obitelj, a sada to žele, neka ispune prijavnicu za blagoslov

obitelji koju mogu dobiti kod župnika kako bi im svećenik ove godine mogao

doći, ali i u buduće,i blagosloviti njihovu obitelj. Župnik je za ove obitelji predvidio

vrijeme od 2. do 12. siječnja 2012.)

Prigodom redovnog blagoslova župnik u nekim kućama možda neće naći nikoga

od članova obitelji. I ove obitelji neka ispune prijavnicu za blagoslov kako bi im svećenik

naknadno mogao doći za blagoslov. Župnik je za naknadni blagoslov predvidio

vrijeme od 29. – 31. prosinca 2011 ili od 2. – 12 siječnja 2012. godine.

Blagoslov obitelji župnik će započeti od Jurasa (5. prosinca) i planira završiti u

Stublju – kod naših doseljenika iz Banje Luke (23. prosinca). Župnik će dnevno blagoslivljati

samo oko 30 obitelji u vremenu od 9 – 13 sati.

Planirano je ovim redom blagoslivljati obitelji: Jurasi, Podlukovnik, Novo Naselje,

Piližote, Gatare, Mihaljevići, Lugovići, Slavice-Jolići, Dulibići, Slavice, Vrulje, Ćaleta-

Cari, Grubišići, Buve, Šarići, Bure, Mikulandre, Stubalj.

2 POMIŠLJAJ


RIJEČ I ŽIVOT

KAKO SLAVITI BOŽIĆ

Svake godine slavimo

Božić. Sama riječ donosi

nam radost. Kako

se bliži taj dan, osjećamo

se ushićeniji. To su

dani kada je sve drukčije.

Željeli bismo da bude

drugačije. Osim slavlja,

radost ushićenja treba

ići dalje, dublje i više,

treba se zapitati odakle

ta radost. Je li ona samo

plod obilnijeg stola, odmora

od svakodnevnog

posla ili iza svega toga

i uz to ima nešto zaista

trajnije?

Božić kao nada

Čovjek je sve pokušao

kroz svoju dugu i burnu

povijest da bi osmislio svoj

život, da bi mu dao dublji

i dugoročniji smisao. I uvi-

jek je to bilo na kraju veoma

površno i veoma kratkotrajno.

Svatko od nas

može to posvjedočiti iz

osobnog iskustva: sve što

smo pokušali i u što smo

stavljali svoju nadu pokazalo

se veoma krhko i nestabilno.

To su uvijek bile

neke privremene vrijednosti

dobra koja smo naslijedili

od svojih prethodnika,

ili koja su bila na cijeni

našeg životnog razdoblja

ili možda neka o kojima se

govorilo da će biti vrijednosti

bliže budućnosti.

POMIŠLJAJ 3


Tako smo nekad vjerovali

u zemlju i druga materijalna

bogatstva koja smo

baštinili ili sami stjecali,

drugi put u obitelji za koju

smo živjeli, treći put možda

u najobičnija praznovjerja.

Doživjeli smo da

se sve to i prebrzo može

izgubiti, da nas sve to veoma

lako može iznevjeriti

i da na kraju ostajemo

sami, osamljeni i prazni.

Bog (Božić) dolazi

upravo u tu našu stvar-

RIJEČ I ŽIVOT

nost koju smo stvarali,

u koju smo stavljali svu

svoju nadu i bili iznevjereni,

da nam pokaže odakle

smo, tko smo i kamo

nam je poći. Naravno da

nas onda upozorava i na

vrijednosti, dobra koja

trebamo unijeti i stalno

unositi u svoj život.

Čovječe, otvori se

Sve vrijednosti i dobra

kojima se mi redovito služimo

i za kojima toliko čeznemo

zatvaraju nas, do-

vode do sukoba, svađa pa i

ratova. Čovjek više ne živi

od tih vrijednosti i dobara,

nego jednostavno za njih.

Toliki i toliki ostvariše te

vrijednosti, dobra, ali ne

postadoše sretniji i zadovoljniji.

Ona su potrebna,

ali nisu dovoljna za sreću

i osjećaj ispunjenosti, korisnosti

i dugovječnosti.

Te nas vrijednosti, dobra

ograničavaju, a mi težimo

za neograničenim.

Božić je upravo upozorenje

čovjeku da živeći

od tih vrijednosti dobara,

ne živi za njih nego da

uzdigne svoje misli, riječi

i djela prema božanskim

visinama, prema Bogu

odakle i potječu te njegove

neograničene težnje za

srećom, za zajedništvom,

za sigurnošću i dugovječnošću.

Samo onaj od koga

smo naslijedili težnju za

tim vrijednostima, dobrima,

može ispuniti čovječje

srce i život. Božić je tako

postao svjedočanstvo, poziv

i izazov svakom čovjeku,

svakom od nas da se otvorimo

prema Bogu upravo kao

što se Bog otvorio, prema

čovjeku, prema svakom od

nas što svjedoči Božić.

POMIŠLJAJ


Božić kao ljubav

Ono što Božić pokazuje

i dokazuje jest ljubav. Samo

ljubav može premostiti sve

suprotnosti. Kada nekog

istinski ljubimo, možemo

za njega sve pretrpjeti.

Kada istinski ljubimo, onda

smo s malim zadovoljni.

Samo ljubav čovjeka može

ispuniti i samo ljubav ne

vara. Zato svi oni koji ne

shvaćaju i ne prihvaćaju

Božić, kojima se to čini nevjerojatnim,

zaboravljaju na

ljubav koju Bog ima prema

čovjeku. Njima jednostavno

nedostaje ljubav. Samo

ako živimo ljubav, možemo

oskudijevati u materijalnim

dobrima i opet biti zadovoljni;

samo ako živimo u

ljubavi, možemo aktivno

čekati da se poprave ova

oskudna vremena; samo

tko živi u ljubavi, može

imati nadu da će sutra biti

bolje nego danas.

Božić je izraz Božje

ljubavi. Božić je poziv

da se obnovimo u ljubavi

da bismo se obnovili u

cjelokupnom životu. Tko

mrzi, nije u ljubavi i njegovo

je slavljenje Božića

samo privid. Živjeti privid

ljubavi uvodi nas u još

RIJEČ I ŽIVOT

veće i veće neizvjesnosti i

životne poteškoće, posebno

u osobnom životu.

Ako je ijedno vrijeme

naše duge nacionalne povijesti

bilo potrebno ljubavi,

kako u osobnom tako i

u obiteljskom a isto tako

u širem narodnom životu,

to je upravo ovo naše

vrijeme i buduće vrijeme.

To je lijek koji je najučinkovitiji

u ovim veoma

teškim vremenima. Samo

s tim lijekom možemo iz

ove situacije izići zdravi i

sposobni za gradnju nove

i bolje budućnosti.

Božić je potrebno slaviti

Slaveći Božić, mi se

odlučujemo za vrijednosti,

dobra koja imaju trajnu vrijednost

i koja našem sadašnjem

životu daju smisao i

ispunjenje, bez obzira u

kakvim se neprilikama nalazili.

Možda sada živimo u

tolikim poteškoćama stambenim,

obiteljskim, društvenim,

najsličnijim onima

u kojima se slavio prvi Božić:

štala, na putu i neizvjesnosti

cijele obitelji, svi oni

koji su se snašli nastavljaju

svoj put, a za nas nemaju

ni riječi ohrabrenja, uopće

nas ne primjećuju. Upravo

nam je sada potrebno otvaranje,

nada i ljubav koju

nam je donio i donosi svaki,

pa tako i ovaj Božić

fra Jure Šimunović

POMIŠLJAJ 5


IZ ŽIVOTA CRKVE

KRIŽ IMA MJESTO U JAVNOSTI

Među vijestima koje su posebno

važne za budućnost cijele Europe

svakako je ona o presudi Europskog

suda za ljudska prava iz Strasbourga

koji je presudio, da tako slikovito kažemo,

„u korist križa“, u korist - raspela.

Naime, taj je Sud s 15 glasova za

i 2 protiv zaključio da „nema kršenja

članka 2. Protokola br. 1“ koji govori

o pravu na odgoj „Europske konvencije

o ljudskim pravima“ i ta je presuda

objavljena u službenome priopćenju

18. ožujka. Takvu su odluku s radošću

i zadovoljstvom dočekale sve Crkve u

Europi, jer je riječ o drugostupanjskoj

i konačnoj presudi Europskoga suda

za ljudska prava. Presuda je potvrdila

da isticanjem raspela u učionicama

javnih škola Republika Italija ne krši

pravo roditelja na odgoj djece u skladu

sa svojim svjetonazorom i načelo svjetonazorske

neutralnosti države.

Po donošenju ove konačne presude

javio se i predstojnik Tiskovnog ureda

Svete Stolice o. Federico Lombardi

koji je izrazio zadovoljstvo i istaknuo

da ova presuda „stvara povijest“. Konkretno,

to znači da je visoki europski

sud potvrdio kako su ljudska prava spojiva

s religijskim temeljima, a i sama se

Europa temelji i na kršćanstvu. Osim

toga, presudom je potvrđeno da svaka

država prema načelu supsidijarnosti

može vrednovati vrijednost vjerskih

simbola u vlastitoj kulturnoj povijesti i

nacionalnom identitetu. Isto to vrijedi

i za mjesto njihova isticanja. Slobodno

se može reći da je ova presuda i znak

da se „vjetar“ u Europi mijenja, te da

„strah od kršćana“ - kristijanofobija

ili kršćanofobija – ipak ne nadjačava,

nego slabi. I to zahvaljujući djelovanju

demokršćana političara u raznim tijelima

Europske unije. Jedan od njih je

i Mario Mauro, talijanski zastupnik u

Europskom parlamentu.

M.K. (ŽIVA ZAJEDNICA, 4/2011.)

6 POMIŠLJAJ


POSVEĆENA CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip

Bozanić predvodio je na Dan hrvatskih

mučenika, 10. rujna 2011., euharistijsko

slavlje tijekom kojega je posvetio crkvu

Hrvatskih mučenika na Udbini i u oltar položio

moći bl. Alojzija Stepinca. Kardinal je

najavio da će se od sljedeće godine na nacionalnoj

razini, u skladu s poticajima Europskog

parlamenta, održavati Dan crkvenoga

spomena na žrtve totalitarnih režima

upravo na Udbini, i to na posljednju subotu

u kolovozu, kao spomen na žrtve daleke,

ali i nedavne prošlosti.

Na Krbavskom polju je g. 1493. u samo

jednome danu poginulo oko deset tisuća

branitelja, među kojima i „cvijet hrvatskoga

plemstva“. Spomenik je to zahvalnosti

svim žrtvama na hrvatskim prostorima, od

prvih mučenika do današnjih dana. Nalazi

se na kraju uspona od crkve sv. Marka

na Krbavskom polju do mjesta na kojemu

je nekada stajala župna crkva sv. Nikole

koju su srušile partizanske vlasti. Projekt

je nadahnut prvom hrvatskom katedralom

– crkvom Svetoga Križa u Ninu, a svetište

je obogaćeno tradicionalnim oblicima hrvatskoga

graditeljstva. Uz ideju mučeništva

koju izražava i sam tlocrt crkve koji simbolizira

križ, naglašena je braniteljska sudbina

hrvatskoga naroda kao „predziđa

IZ ŽIVOTA CRKVE

kršćanstva“, osebujnost glagoljske kulture,

kao i vjernost krsnim obećanjima.

Projekt obuhvaća nekoliko sadržajem i

prostorom povezanih jedinica: crkvu, prostor

ispod crkve ili kriptu koja će biti svojevrsna

„učionica hrvatske povijesti“, pastoralni

centar, dnevnu kapelu, muzej, Knjižnicu

hrvatskih mučenika, Memorijalni park

sa spomen kamenjem s hrvatskih stratišta

i replikom Vukovarskog križa, temelje stare

crkve s vanjskim oltarom, trg ispred crkve

sa spomenikom Ivanu Pavlu II., te križni put

s Krbavskog polja do memorijalnog parka.

Cijeli se kompleks crkve Hrvatskih mučenika

proteže na prostoru od 2 890 m 2 .

Temeljni kamen za gradnju crkve blagoslovio

je papa Ivan Pavao II. u Rijeci 2003.

godine, a u temelje crkve položio ga je kardinal

Bozanić u rujnu 2005. godine. Crkvu

je prošle godine blagoslovio vrhbosanski

nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Još treba poraditi na unutrašnjem uređenju

crkve, kao i na uređenju okoliša.

Crkva Hrvatskih mučenika građena je darovima

institucija, pojedinaca i skupina iz

domovine i inozemstva.

Tomić


IZ ŽIVOTA CRKVE

DRINSKE MUČENICE PROGLAŠENE BLAŽENIMA

Sestre Kćeri Božje ljubavi otvorile su 1911.

na Palama nedaleko Sarajeva samostan

Marijin dom, mjesto oporavka bolesnih sestara

i sestara nastavnica iz Zavoda sv. Josipa

u Sarajevu. Dom je postao poznat po

dobrim djelima prema svim potrebnima, osobito

prema pravoslavcima, zbog čega je prozvan

„gostinjcem siromaha“.

Za vrijeme rata, 1941., u zajednici na

Palama živjele su predstojnica s. M. Jula Ivanišević

(Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana

Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina

Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan

(Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja

(Hrvatica, mađarskog podrijetla, 29. g.).

Svojim životom i radom djelotvorno su svjedočile

kršćansku ljubav u duhu svoje Družbe.

Njegovale su bolesnike, dijelile kruh djeci državnog

Dječjeg doma ne praveći razliku prema

vjeri i naciji te pomagale siromahe. Četnici

su 11. prosinca 1941. svih pet sestara

nasilno odveli u pravcu Goražda, a samostan

opljačkali i zapalili.

Njihov četverodnevni križni put po hladnoći

i snijegu, a one bez odgovarajuće odjeće,

uz preslušavanja, prijetnje i vrijeđanja,

vodio ih je najprije do Sjetline, gdje je 76-godišnja

s. Berchmana, iznemogla od puta, odvojena

od ostalih sestara i zadržana. Ostale

sestre odvedene su u Goražde i smještene

u vojarnu na drugi kat. Iste večeri, 15. prosinca

1941., četnici su provalili sestrama u

sobu i nasrnuli na njih. U obrani svoga ljudskog

dostojanstva i zavjetovane čistoće sestre

su skočile kroz prozor, nakon čega su

noževima usmrćene i bačene u Drinu.

Sestra Berchmana ostala je desetak dana

u Sjetlini u zatočeništvu, a zatim je, kako joj

je rečeno, trebala poći u Goražde k ostalim

sestrama, koje su već bile ubijene. Četnici

koji su je odvezli izjavili su po povratku da je

sretno stigla svojim sestrama, a jedan je od

njih imao oko vrata njezinu krunicu. Zapisano

je da je ubijena 23. prosinca 1941.

Glas o mučeničkoj smrti ovih sestara,

poznatih kao Drinske mučenice, nadaleko je

raširen od samih početaka.

U Olimpijskoj dvorani „Zetra“ u Sarajevu

24. rujna 2011. pročelnik Kongregacije za

proglašenje svetih i izaslanik Svetoga Oca,

kardinal Angelo Amato, tijekom svečane

mise proglasio je Drinske mučenice blaženima.

U koncelebriranom euharistijskom slavlju

sudjelovala su trideset i tri (nad)biskupa,

više od četiri stotine biskupijskih i redovničkih

svećenika, sedam stotina redovnica, bogoslovi,

novaci, novakinje, sjemeništarci, te

gotovo dvadesetak tisuća hodočasnika.

Ovih pet sestara iznimni su uzori vjernosti

Bogu i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu.

Vjerujemo da će njihova prolivena krv biti

sjeme novih kršćana i novih duhovnih zvanja.

One su moćne zagovornice u svim potrebama,

napose u teškim životnim kušnjama i pogibeljima.

Mnogi su se u to već osvjedočili.

F.T.B.

8 POMIŠLJAJ


Poslije Gospodnjih

svetkovina i blagdana

tijekom crkvene

godine, najviše je

onih koji spominju

Blaženu Djevicu Mariju.

Tako i priliči. Ne

samo zbog činjenice

kako je ona Majka

Spasiteljeva, nego i

zbog svjedočanstva

savršena života kojeg

nam je ostavila u

trajan zalog.

Velika Gospa ili

svetkovina Uznesenja

Marijina zasigurno

je najveći

Marijanski blagdan.

Marijanska svetišta

su toga dana najposjećenija.

Mnoštvo

vjernika u svim krajevima

svijeta toga

dana traže utočište

i toplinu u Majčinu

krilu. No što zapravo

slavimo?

Nauk o Marijinu

uznesenju na nebo

dogmom je proglasio

papa Pio XII., 1. studenoga

1950. Tome

prethodi duga tradicija,

stara gotovo kao

UZ PROSLAVU GOSPE OD POMIŠLJAJA

VELIKA GOSPA

Bruno Bulić, Uznesenje Marijino,

ulje na platnu, Šibenik 1972.

i samo kršćanstvo. Mnogi

crkveni oci i sveci

kroz stoljeća su razmatrali

i pisali o Marijinu

uznesenju na nebo. Što

znači da iako je kratkoga

vijeka postojanja,

dugo se slavi među vjerničkim

pukom. Blagdan

uznesenja Marijina nije

planiran, niti napravljen,

nego je izrastao.

Korijen iz koga je nikao

je u srcima vjernika kao

i u objavi kojom nam se

Bog predstavlja.

Knjiga otkrivenja nam

toga dana govori o ne-

Zborovođa Božo Mihaljević sa župnim zborom predvodio je pjevanje

POMIŠLJAJ 9


UZ PROSLAVU GOSPE OD POMIŠLJAJA

prestanoj borbi dobra i zla. Zlo izgleda

tako moćno i jako, poput mitskog stvorenja

zmaja. Često nam se čini da ovdje

na zemlji opstaju samo jaki u zlu,

oholosti, grabežu. Takve, zle, pamte

do neke granice ali postepeno tonu iz

ljudskog pamćenja u tamu ljudske prošlosti.

Dobro, naprotiv, često je u liku

žene trudnice ili tek rođene bebe; dobrohotno,

bezazleno i nemoćno. Slika

je to Marije, slika je to Crkve, slika je

to običnog čovječjeg života. A Marija,

ona koju danas slavimo, uistinu je bila

malena, neznatna i naizgled nemoćna.

Ona se predstavlja kao službenica, i to

ne bilo čija, nego Gospodnja. Vjeruje

Mladi su nosili Gospinu sliku u procesiji

kako nije slučajno odabrana, nije tek

igračka u Božjim rukama. Unatoč svim

opasnostima i nesigurnostima svog vlastitog

života i života svoga Sina, sve do

najgore kušnje Njegove muke i smrti,

vjerovala je i živjela. Tu je Marijina veličina.

Iako izabrana, nije bila posebno

zaštićena, nije joj se puno objasnilo od

Božjega plana. Pa i Isus joj se ne trudi

puno objašnjavati. Zašto ste me tražili?;

Ženo, što ja imam s tobom?; Tko

su majka moja, braća moja? Na sva ta

pitanja Marija je morala nalaziti odgovore

u vjeri.

Njoj, kao nikome drugome moglo

se činiti kako samo zlo opstaje, kako

10 POMIŠLJAJ


UZ PROSLAVU GOSPE OD POMIŠLJAJA

Fra Damir Ćiro Čikara predvodio je misno slavlje a u koncelebraciji su sudjelovali osim župnika

i župnik Banjevaca fra Žarko Maretić. Župniku je pomagao i fra Ante Vukušić, župnik Dubrave.

zmaj strašan sa sedam glava i deset

rogova, odnosi pobjedu. No Marija

jednostavno vjeruje. Umjesto kukanja

i jadikovke, ona kliče: „Veliča duša

moja Gospodina!“ I ona primjećuje

zlo, no ne suobličuje mu se. Živi zlu

usprkos. Silni će biti zbačeni s prijestolja,

a bogati otpušteni prazni. I ako

je već slavimo, zar i mi ne bismo trebali

tako? Svu njezinu malenost i osjetljivost

nalazimo u njezinom susretu s

Elizabetom. „Veliča“ je izraz duboke

vjere u kojoj Marija pristaje izvršiti

svoje poslanje.

Marija je prva od svih ljudi na kojoj

se ostvaruje ono što molimo u crkvama

svake nedjelje i svetkovinama:

„Vjerujem u uskrsnuće tijela.“ Savrše-

nim životom Marija je postigla ono na

što svi ostali još uvijek čekaju. Svetkovina

Velike Gospe okitit će mnoge

crkve i kapele, ukrasiti nebrojene slike

i kipove. Izraz je to naše potrebe za

vidljivim i opipljivim. No od Marije

nam nije ostala nikakva relikvija, ništa

opipljivo. Njena slava je na nebesima,

a sve crkve i kapele, kipovi i slike, ljudskih

su ruku djelo. No ostalo nam je

nešto puno više i vrjednije: primjer neumornog

i potpunog predanja vršenju

volje Božje. Vjera u Marijinu pomoć i

zagovor ostaje uvijek vjera na njezin

način. Vjera bez puno objašnjenja, vjera

čvrsta, vjera srcem, vjera koja se potvrđuje

tek pod križem i iza križa.

fra Damir Ćiro Čikara

POMIŠLJAJ 11


Život često iznenađuje

problemima koji nas

nadilaze. Mnogo toga

nismo u stanju riješiti.

A htjeli bismo svemu

doskočiti. Nismo u stanju

pomiriti dvoje ljudi iz

naše najbliže okolice,

a htjeli bismo spriječiti

ratove među narodima.

Nama je to nemoguće.

Često nas nadilaze

zdravstveni problemi.

Stojimo bespomoćni uz

krevet drage nam bolesne

osobe. Vidimo kako

se njezin život bliži kraju

i nismo u stanju ništa

učiniti. Niti liječnici ništa

ne mogu. I oni dođu

do određene granice

kad mogu samo čekati i

nadati se. Nismo u mogućnosti

riješiti svoje ili

tuđe financijske probleme,

a ima ih puno. Često i mi

sami, a i naši najbliži, muku

mučimo u dugovima ne vidjevši

izlaza. Ni sutra neće

biti ništa bolje. Stojimo pred

krizama života i sve nam

izgleda teško i nerješivo.

Nije nikakvo čudo da u

takvim situacijama poželimo

nemoguće. Htjeli bismo

imati čarobni štapić kojim

bismo i sebi i drugima rješavali

probleme, vraćali zdravlje

i život. Htjeli bismo naći

alkemijske formule kojima

bismo pozlatili ovaj tmurni

život. Htjeli bismo dobiti na

lutriji, pobijediti na igri milijunaša

i konačno riješiti sve

financijske probleme. Bilo

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

ČUDESNI

BOG

bi to divno! A opet – sve to

tako nama je daleko i nedohvatljivo.

No možemo barem

maštati o tome.

Tu je i naša vjera u Boga.

Vjerujemo da je Bog dobar,

da je svemoguć. Želimo

spojiti to dvoje prema kriterijima

naših ljudskih potreba.

On bi sve mogao riješiti. U

trenu bi mogao riješiti financijske

probleme svakoga od

nas. Mogao bi ispuniti srca

mirom i stvoriti uvjete da nestane

rata. Mogao bi izliječiti

dragu osobu koja umire. Ta

Bogu ništa nije nemoguće.

Često se pitamo zašto to ne

čini; zašto na taj način ne

pokaže svoju moć? Mnogi

bi povjerovali u njega. Bilo

bi to senzacionalno. Jer

upravo to bismo mi učinili

kad bismo za trenutak

mogli biti kao Bog.

Bog je ipak drugačiji

nego što ga mi zamišljamo.

On djeluje, ali na

svoj način. Ne čini ništa

što bi bilo jednostavno i

po našim mjerilima. Kad

bi tako činio, ponašao bi

se upravo kao mnogi ljudi.

Zar mnogi roditelji ne

rješavaju probleme svoje

djece tako da ih umire

skupocjenim darom, da

im kupe neku igračku koja

će ih razveseliti. To košta

novca, ali ne traži veliku

žrtvu što se tiče vremena

i života. Otac će radije kupiti

djetetu igračku nego

se s njim igrati. Radije će

mu dati nešto što će ga

zabaviti, umjesto da rješava

s njim domaću zadaću ili razgovara

s njim kako bi ga pripravio

za odgovornost zrelog

života. Bog ne čini tako. On

koji sve može odabire onaj

najteži, najzahtjevniji način:

postaje čovjekom. Želi s

čovjekom podijeliti njegov

život, naučiti nas da živimo

punim životom. On želi biti siromašan

kako bi nam otkrio

blaženstvo siromaha; želi s

nama trpjeti kako bi nam otkrio

i drugu, plemenitu stranu

patnje i trpljenja. U Isusu

Kristu, Božjem Sinu, koji je

postao čovjekom, on nam

ne daruje neki skupi dar, daruje

nam samoga sebe.

fra Zvjezdan Linić

12 POMIŠLJAJ


Kip Majke Božje s djetetom Isusom

izrađen prema skici akademskog

kipara Krune Bošnjaka i Vene Jerkovića,

blagoslovljen je 14. kolovoza na

odmorištu Krka na autocesti Zagreb

– Dubrovnik. Kip je blagoslovio šibenski

biskup Ante Ivas, a na svečanosti

su sudjelovali nadbiskupi splitsko-makarski

Marin Barišić i umirovljeni Ante

Jurić te zadarski Ivan Prenđa, biskup

dubrovački Želimir Puljić, požeški Antun

Škvorčević, kotorski Ilija Janjić i

banjalučki Franjo Komarica.

Projekt je inicirao počasni predsjednik

humanitarne udruge Cro Unum

Dragan Primorac, koji se prije godinu i

pol dana na nedjeljnoj misi zavjetovao

da će izgraditi kip i postaviti ga na tu

dionicu autoceste. Primorac se obratio

nadbiskupu Barišiću koji je odmah

podržao tu inicijativu i predložio postavljanje

kipa na jednu od najljepših

lokacija u Hrvatskoj, plato ponad rijeke

Krke, a ideju je podržao i biskup Ivas.

Primorac je kazao kako je ljubav

pokretač svijeta i upravo ta ljubav ga

je vodila u ideji realizacije kipa Majke

Božje na odmorištu Krka. Kriza duha

je puno teža kriza od one financijske.

Zato našem narodu danas darujemo

ovaj kip istine, morala, nade i poštenja.

Ovo je mali doprinos izgradnji Hrvatske

morala i duha, poručio je Primorac,

dodavši da je neizmjerno sretan

zbog postavljanja kipa.

BILIČKI NEBESKI ZAŠTITNICI

GOSPA OD PUTA

Biskup Ivas kazao je kako kip svjedoči

da je Gospa danas s nama. Gospa

je put hrvatskom narodu u teškim

vremenima. Istaknuo je kako čovjek

treba Mariju s Isusom na rukama kao

sigurni putokaz na svim putovanjima.

Molio je stoga da vozači na putu budu

strpljivi i pažljivi prema drugima, a kip

je nazvao „Gospa od puta“.

Gospa od puta

Blagoslovljeni kip je visok s postoljem

tri i pol metra. Stijena visoka

pet metara i teška više od deset tona

dolazi iz Dalmatinskih kamenoloma.

Vodički fotograf Šime Strikoman prigodom

blagoslova snimio je svoju 177.

milenijsku fotografiju.

Ivo Kronja

POMIŠLJAJ 13


Hrvatska humanitarna udruga „Cro Unum“

u nedjelju 14. kolovoza je, pred više od

300 ljudi, na lokaciji Odmorišta Krka, jednome

od najljepših odmorišta na dionici Autoceste

Zagreb – Split, na prigodnoj svečanosti

izvršila primopredaju Kipa Gospe od

Puta s Djetetom Isusom Šibenskoj biskupiji.

Svečanu primopredaju odluke o darivanju

kipa šibenskom biskupu Anti Ivasu obavio je

predsjednik udruge dr. Dragan Primorac.

„Budite uvjereni da ste ovaj kip Gospe

od Puta predali u prave ruke i da ćemo se

o njemu skrbiti kako se skrbimo i o brojnim

IZ ŽIVOTA ŽUPE

KIP GOSPE OD PUTA

drugim kipovima u našoj biskupiji“ – kazao

je biskup Ivas. Biskup je pritom uručio poseban

dar predsjedniku Primorcu za humanitarnu

udrugu „Cro Unum“, krunicu koju je

osobno primio kao dar od svetog oca Benedikta

XVI. prigodom posjeta Hrvatskoj.

Kip Gospe od Puta, visine 3,5 metra

i težine osam tona, najviši je kip Majke

Božje u Hrvatskoj, a djelo je akademskih

kipara Krune Bošnjaka i Vene Jerkovića te

njihovih suradnika.

Ivica Luetić (Glas Koncila, 28. VIII. 2011.

Na prigodnoj svečanosti pjevao je i Ljubo Grubišić, zvonar iz Bilica, koji

je, sa svojom užom rodbinom iz roda Grubišića, darovao svoje zemljište za postavljanje

kipa. Teren na kojem je postavljen kip katastarski pripada Općini Bilice.

14 POMIŠLJAJ


Odmah nakon preuzimanja

župe Bilice župnik fra

Josip Žarko Mandarić razmišljao

je o potrebi obnove

župne crkve jer ju je našao

u veoma lošem stanju. Zbog

Domovinskog rata odmah

se nije moglo ništa poduzeti.

Nakon završetka rada župnik

je počeo uvjeravati župljane

da treba što prije obnoviti

Gospinu crkvu jer je postojala opasnost

da se krov crkve sam od sebe uruši.

Na Veliku Gospu 1997. župnik je osnova

Župno ekonomsko vijeće koje se skupa

sa ostalim vjernicima angažiralo oko obnove

Gospine crkve.

Od 1997. do 2003. godine na crkvi i na

terenu oko crkve izvedeni su ovi radovi:

- Na crkvu je postavljen novi krov.

- Dovedena je struja u crkvu i voda u

groblje.

- Sa vanjskih zidova crkve uklonjena je stara

i postavljena nova žbuka.

- Postavljen je armirano betonski vijenac

koji je spojio lađu crkve s prezbiterijem.

- U crkvi su postavljene elektro instalacije

kao i instalacije za razglas.

- U crkvi kao i izvan crkve postavljeni su

zvučnici i nabavljeno pojačalo za razglas.

- Postavljen je oluk na crkvu.

- Postavljen je novi gromobran.

- Postavljena je vanjska rasvjeta crkve i

okoliša crkve.

- Nabavljen je novi luster (čoka) od luksiranog

bakra(45 žarulja) i montiran na

sredini crkve.

RADOVI NA CRKVI

OBNOVA CRKVE OD 1997. DO 2003.

- Unutrašnji zidovi crkve su

gletovani i obojani.

- Nabavljena dvoja hrastova

vanjska vrata na ulazu u crkvu.

- Postavljeno 10 novih

aluminijskih prozora.

- Nabavljeno 18 novih crkvenih

klupa (željezo + drvo)

sa tapeciranim sjedištima.

- Nabavljene električne manje

orgulje.

- Uređen je okoliš crkve prema nacrtu arhitekta

Gostijanovića.

- Uređeno i prošireno parkiralište kod

crkve (3000 m 2 ) i put (kružni tok) oko

crkve i starog groblja.

- Kod crkve je postavljen drveni križ s korpusom

od bronce.

- Po cijeloj crkvi je postavljen tepih a nabavljena

je i tepih staza (12 m).

- Nabavljen je usisivač za čišćenje tepiha.

Vjernici su za ove radove prikupili

266.000 kuna. Veći dio radova izveli su vjernici

besplatno. Neki poduzetnici i obrtnici

iz župe besplatno su izveli neke radove ili

su darovali neki građevinski materijal. Bilo

je poduzetnika i obrtnika izvan župe koji su

se dobrovoljno uključili u ovu akciju. I Grad

Šibenik bio je uključen u ovaj pothvat.

Iako su za vrijeme župnika fra Josipa

Žarka izvedeni veliki, većinom vanjski radovi,

na crkvi i okolišu crkve, potrebno je već

razmišljati o temeljitom unutarnjem uređenju

crkve, posebno prezbiterija. Nadamo se

da će se nešto i učiniti do 2016. godine kada

ćemo proslaviti 50 obljetnicu osnutka Župe

Uznesenja Marijina u Bilicama.

F.T.B.

POMIŠLJAJ 15


IZ ŽIVOTA ŽUPE

• FOTO PITALICA • FOTO PITALICA • FOTO PITALICA •

MRTVAČNICA ILI »MRTVAČNICA«?

Godine 1991., za župnika

fra Zvonimira Nimca,

pokrenuta je akcija

da se na dijelu čest. zem.

3887/12, površine 134 m2 K.O. Bilice, uknjiženog kao

društveno vlasništvo s pravom

korištenja općine Šibenik

(Bilice), izgradi vjerski

objekt – mrtvačnica.

„Mrtvačnica“ je završena za župnika fra Žarka Mandarića. Zgrada („mrtvačnica “) zauzima

92 m2 površine a dvorište 42 m2 . Do danas, osim izvedenih grubih građevinskih radova, ništa

nije učinjeno na konačnom uređenju (namjeni) zgrade.

Gradnja zgrade je započeta na neprikladnom mjestu, odmah uz cestu i bez odgovarajuće

većeg prostora za okupljanje vjernika prigodom sprovoda.

Nadamo se da će zgrada, koja je vlasništvo župe Bilice, uz pomoć i angažiranje općine

Bilice i u dogovoru sa župnikom i članovima ekonomskog vijeća župe Bilice, dobiti

novu namjenu.

Župi Bilice, koja osim crkve nema nikakvog prostora za pastoralno djelovanje itekako

je potrebno da se i ovaj problem riješi i tako dobije dio sredstava za gradnju pastoralnog

– duhovnog centra za vjerske potrebe župljana.

ŠKOLA U BILICAMA: NAŠA, »VAŠA« ILI …?

Po razbijenim griljama na školi i po drugim nečasnim radnjama unutar i oko zgrade mjesne

škole u Bilicama, mnogi se župljani s pravom pitaju tko to radi, zašto to radi i s kojim

namjerama. Lako zaključujemo da

oni koji „uništavaju“ školu ne žele

dobri ni sebi, ni svome mjestu, svojoj

Općini i svojoj Župi. Neki kao da

ne znaju da je škola napravljena za

sve nas, i da služi za opće dobro

svih stanovnika Bilica. Svi bismo

trebali poraditi na tome da svoju

djecu, u svojim obiteljima, izmalena

učimo da sve ono što je napravljen o u Bilicama ili zasađeno treba čuvati, njegovati i obnavljati

a ne uništavati.

Svi mi trebamo puno više poraditi da nam Bilice, koje pomalo postaju poznato naselje

ali i turističko mjesto, postaju sve više uređenije, čistije i ljepše naselje. Svaki stanovnik Bilica

treba uraditi svoj dio posla i onda neće biti nikakvih problema. Dali smo za to spremni?

16 POMIŠLJAJ


IZ ŽIVOTA ŽUPE

• FOTO VIJESTI • FOTO VIJESTI • FOTO VIJESTI •

ZLATKO LUGOVIĆ UZ CRKVU IZGRADIO VODOPAD

Vrijedni župljanin Zlatko Lugović, član Župnog

pastoralnog vijeća, projektirao je i većinu

radova oko uređenja vodopada uz župnu

crkvu Gospe od Pomišljaja sam je izveo. U

radu su mu pomoli njegov otac Živko Lugović

i župljanin Rade Mihaljević.

Prije betoniranja terena (bazena) i postavljanja

starog kamena i ploča trebalo je izbaciti

sav materijal i deponirati ga na odgovarajuće

mjesto. Nakon ovih izvedenih radova u bazen

je ulivena voda koju pokreće elektro motor.

Voda se sada preko stepenastih starih ploča

spušta sa najviše točke do dna bazena.

Planiramo u sklopu vodopada s vremenom

postaviti i manji Gospin kip.

SLAVLJE GOSPE POMOĆNICE KRŠĆANA U JERKULOVCU

S večano misno slavlje u crkvici Gospe Pomoćnice kršćana, 12. lipnja 2011., predvodio

je fra Blaž Toplak, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju.

Prije slavlja, kao i uvijek do sada, teren u blizini crkvice gdje se parkiraju automobili,

očistili su župljani

– članovi lovačke udruge.

Teren uz samu crkvu već

godinama uređuju obitelji

Ante Mikulandra i njegova

p. brata Čedomira.

Nakon misnog slavlja

na kojemu se okupio veliki

broj vjernika neki župljani

su počastili nazočne

vjernike pićem i kolačima. Predloženo je da to bude i u buduće jer se tako

više pokazuje naše zajedništvo i ljubav jednih prema drugima.

Župnik je nakon mise krstio četvero djece iz roda Mikulandra.

POMIŠLJAJ 17


Župljani Bilica hodočastili su 4. rujna

2011. godine u Ludbreg, jedino hrvatsko

svetište posvećeno Predragocjenoj Krvi

Isusovoj, povodom proslave jedinstvenog

jubileja - 600. obljetnice ludbreškog euharistijskog

čuda. S nama su bili i naši prijatelji

iz nekoliko susjednih župa. Uputili smo se

rano jutro, jer je pred nama

bio dug put.

Grad Ludbreg se nalazi

u Podravini, u plodnoj dolini

na obala rijeke Bednje, na

raskrižju putova koji vode

prema Ptuju, Varaždinskim

Toplicama, Osijeku…

Svečanosti povodom

proslave počele su već 21.

kolovoza spomenom na sve

poginule za vjeru i domovinu

u II. svjetskom ratu i

Domovinskom ratu i nastavile

su se sve do 4. rujna

(nedjelja), kada se održava

središnja proslava.

Stigli smo na vrijeme

kako bi se uključili u svečanu

procesiju koja je krenula

od župne crkve Presvetoga Trojstva, kada

je pokaznica s relikvijama uz molitvu i pjesmu

prenesena na oltar zavjetne kapele.

Ludbreško proštenište jedinstveno

je i u javnosti poznato po zavjetu Hrvatskoga

sabora da će u Ludbregu sagraditi

kapelu u čast Presvetoj krvi Kristovoj.

Zavjet je učinjen još 1739. godine u vri-

IZ ŽIVOTA ŽUPE

HODOČAŠĆE U SVETIŠTE PREDRAGOCJENE

KRVI KRISTOVE - LUDBREG

jeme dok je u tom kraju punih 7 mjeseci

harala strašna epidemija kuge. Kako su

u to vrijeme opustjela mnoga ognjišta,

hrvatski staleži i redovi na saboru u Varaždinu

učinili su zavjet. Iz nepoznatih

razloga taj zavjet nije ispunjen i vrlo

brzo je pao u zaborav.

Tek 200 godina kasnije,

u vrijeme priprave za

proslavu 1 300 godina kršćanstva

u Hrvata prihvaćena

je inicijativa da se zavjet

što prije izvrši. Zabilježeno

je da je Preuzvišeni

g. nadbiskup dr. Alojzije

Stepinac uzeo pokroviteljstvo

nad tom akcijom, te

je 1939. sačinjen plan za

ludbrešku zavjetnu kapelu

u obliku jeruzalemske

kapelice Kristova groba.

Kapela je sagrađena 255.

godina nakon učinjenog

zavjeta, na svetu Nedjelju

4. rujna 1994. godine.

Pokaznica s relikvijom U procesiji su sudjelo-

Predragocjene Krvi Kristove

vala brojna crkvena i civilna

društva; od vatrogasaca do molitvenih

zajednica Krvi kristove s prigodnim simbolima,

zastavama i znakovljem. Procesija

je prošla kroz popularno zvani „centar

svijeta“ – grad Ludbreg, čije su ulice i

trgovi na Svetu nedjelju bili prepuni hodočasnika

koji su u prošteništu zaželjeli

dobiti potpuni oprost.

10 18 POMIŠLJAJ


Među mnoštvom hodočasnika (oko 80.000) bili su i župljani Bilica

Središnje misno slavlje, koje je po- svoga posebnog izaslanika, da vjernicima

sredstvom izravnog TV prijenosa u 10,30 prenese njegov poticaj, njegovo ohrabre-

sati pratila domovinska i iseljena Hrvatnje i njegov apostolski blagoslov.

ska, predvodio je posebni izaslanik pape Kazao je da nam u euharistiji i danas

Benedikta XVI., slovački kardinal Jozef Isus nudi svoje spasenje za život našeg svi-

Tomko u zajedništvu s hrvatskim kardijeta, za otkupljenje onih koji vjeruju i onih

nalom Josipom Bozanićem, 24 nad(biskupa)

i oko 160 svećenika.

Zaželjevši svima dobrodošlicu, ludbreški

župnik i upravitelj svetišta, preč. Josip

Đurkan je istakao kako nazočnost uzoritog

kardinala Jozefa Tomka očituje zajedništvo

mjesne Crkve s općom Crkvom.

Podsjetio je da je Krist, koji se neprestano

daruje u euharistiji, prije 600 godina dao u

Ludbregu i vidljiv znak svoje nazočnosti.

U propovijedi, koju je izrekao na hrvatskom

jeziku, kardinal Tomko je podsjetio

na riječi pape Benedikta XVI., koje

je početkom lipnja u Zagrebu uputio

katoličkim obiteljima, kada se posebno

obratio roditeljima da trajno uče djecu

moliti i da mole s njima, da ih približe sa-

koji još ne vjeruju. Podsjetio nas je da se

hrvatski narod može dičiti velikim svjedokom

vjere, bl. Alojzijem Stepincem, a i na

događaj iz 1411. godine, kada je započelo

čašćenje dragocjene „relikvije Krvi euharistijskog

čuda“ te se osvrnuo na svetu biblijsku

povijest presvete Krvi Kristove koja približava

značenje euharistije i toga slavlja.

Predaja govori da se samo godinu

dana nakon posvete župne crkve u kapelici

dvorca Batthyany 1411. godine zbio

nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja,

svećenik koji je sumnjajući u istinitost

riječi Pretvorbe: „Ovo je tijelo moje“

i „Ovo je moja krv…“ u kaležu je, nakon

lomljenja hostije primijetio pravu ljudsku

kramentima, osobito euharistiji. Istaknuo krv. Zaprepašten i silno preplašen, sveće-

je kako je Papa mislio na ovo sveto mjenik je brzo završio svetu Misu.

sto i za posjeta Zagrebu, ali nije mogao Krv iz kaleža pospremio je u staklenu

osobno doći. Zato je poslao njega, kao posudicu, sakrio u zid i o događaju šutio do

POMIŠLJAJ 19


kraja života. Tek je na smrti javno priznao

što se dogodilo i ampulicu s tekućinom predao

na čuvanje svojoj subraći svećenicima

u župnoj crkvi Presvetog Trojstva. Glas o

tome događaju brzo se pronio cijelim krajem.

Svi su željeli vidjeti taj znak Božje prisutnosti.

Od tada su se u Ludbregu počela

događati čudesna ozdravljenja na zagovor

Predragocjene krvi.

IZ ŽIVOTA ŽUPE

Zagrebačke metropolije. U misnom slavlju

je sudjelovalo više od 80 000 hodočasnika

iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva, a nazočni

su bili i predstavnici svjetovne vlasti.

Tako smo nakon završetka slavlja,

uz Božji blagoslov, morali krenuti svojoj

kući. Prolazeći kroz Ludbreg, mogli smo

se uvjeriti u ljepotu toga kraja, a posebno

me, kao vjerojatno i mnoge od nas, odu-

Dio hodočasnika iz Bilica u svetištu sa župnikom fra Tomislavom i upraviteljem svetišta Josipom Đurkanom

Prva svjedočenja o čudesnim ozdravljenjima

istraživali su i njihovu autentičnost

provjeravali izaslanici pape Julija II. Brojna

svjedočenja o uslišanjima sačuvana su

nam u knjizi „Liber miraculorum“. Bulom

kojom je 1513. Leon X. dozvolio štovanje

Krvi Kristove, donedavno je bilo prvo i jedino

službeno očitovanje Katoličke Crkve i

njenog poglavara o ludbreškom događaju.

Ovo završno veleslavlje Crkve u Hrvata

bilo je vrhunac višegodišnjih jubilejskih

sadržaja na razini Varaždinske biskupije i

ševilo cvijeće koje krasi gotovo sve kuće.

Hvala našem fra Tomislavu koji je s

nama hodočastio. Hvala i Živani čije su

riječi i pjesma, kao uvijek, lijek za dušu.

Hodočasnici su zahvalni i vozaču Jeri na

sigurnoj i ugodnoj vožnji, kao i njegovoj

supruzi na fritulama i jabukama.

Svima nama koji smo hodočastili, a

i onima koji su željeli a nisu pošli, želim

čim prije novo hodočašće i da proteče u

pjesmi i dobrom ozračju kao i ovo.

Branka Mikulandra

20 POMIŠLJAJ


Vjerujem ti, Gospodine, jer si postao

čovjekom. Običnim malenim čovjekom.

Vjerujem ti, Gospodine, jer si bio dijete,

maleno i nemoćno.

Vjerujem ti, Gospodine, jer si se poistovjetio

s malenima i siromašnima.

Vjerujem ti, Gospodine, jer ti bogati i moćni

nisu dali ni da se rodiš u ljudskoj nastambi,

niti da živiš djetinjstvo u svojoj domovini.

Vjerujem ti, Gospodine, jer si se rodio

i živio u ljudskoj obitelji.

Vjerujem ti, Gospodine, jer si gotovo

cijeli život

radio

najobičnijefizičke

poslove.

Vjerujem ti,

Gospodine, jer si imao toliko

povjerenja u čovjeka da si se

predao u njegove ruke i bio poslušan

Josipu i Mariji.

Vjerujem ti, jer se nikada nisi

pozivao na svoje kraljevsko podrijetlo

da bi sebi priskrbio privilegije i lagodan

život.

Vjerujem ti, Gospodine, jer, unatoč

svijesti da svojom moći i dostojanstvom

natkriljuješ čovjeka, uvijek si se

odnosio prema nama

u svemu jednak

osim u grijehu.

Vjerujem ti,

jer si se odrekao

svake oholosti,

nadmenosti i bahatosti,

iako si za

to mogao naći „razloga“.

VJERA I ŽIVOT

VJERUJEM TI!

Vjerujem ti, jer svoje učenike nisi birao

po vezi, niti iz interesa, niti iz društvene elite.

Vjerujem ti, Gospodine, jer si se unatoč

zemaljskom i nebeskom kraljevskom

podrijetlu odrekao vladanja nad ljudima.

Vjerujem ti, jer si od svih ponuđenih kruna,

časti i vlasti prihvatio jedino trnovu krunu.

Vjerujem ti, jer si pokazao da ti je ljudska

blizina potrebna, da ti je čovjek potreban,

makar si Bog.

Vjerujem ti, Gospodine, jer si plakao

na grobu svoga prijatelja.

Vjerujem ti, jer si oprostio i onima

koji su te zatajili,

izdali, nevino

osudili i ubili.

Vjerujem ti, jer je

tvoja ljubav prema čovjeku

bila veća od svih naših ljudskih

pakosti i zloća.

Vjerujem ti, Gospodine, jer se

nisi odrekao čovještva ni onda kad su

te ljudi potpuno ponizili, ostavili, razočarali…

Vjerujem ti, jer si vjerovao u

čovjeka i onda kad te je potpuno

iznevjerio.

Vjerujem ti, Gospodine, jer si

i poslije fizičke smrti, o uskrsnuću,

ostao čovjekom.

Vjerujem ti, jer si tako zajamčio

da nećeš samo

ti živjeti vječno i

sretno, nego svaki

od nas tko ljubi

poput tebe.

fra Ante Grbeš

(Ja Ti vjerujem,

Zagreb, 1998.)

POMIŠLJAJ 21


IZ POVIJESTI ŽUPE

ZNATE LI...?

• Da je O. biskup Josip Arnerić, 5. studenoga 1966. godine, prvom župniku Bilica

fra Boni Prceli, koji je tada stanovao na Meterizama jer je imenovan i župnikom

Meteriza, donio službeni dekret o uspostavi Župe Uznesenja Marijina u Bilicama i

dekret o imenovanju župnikom Bilica.

• Da je župnik Bilica fra Josip Klarić, 12. listopada 1975. godine, o svom pastoralnom

radu i o vjerskom životu svojih župljana u župnoj kronici zapisao ovaj podatak:

„Prije podne išao sam misiti u župu Bilice. Padala je velika kiša. Ostavio sam

automobil na „počivalištu“ ispod jednog bora, i uputio sam se s kišobranom

u ruci u crkvu na brdo Pomišljaj. Do crkve sam bio gotovo mokar do kože.

Otvorio sam crkvu u 10,30, stresao rosu sa habita i pošao na kor zazvoniti.

Dugo sam zvonio, plašio ptice, a ne okupljao vjernike. Ostao sam u crkvi sve

do 11,30, a onda onako satrven pomalo u grad. Očekivao sam istu sliku u

Dubravi. Na moju sreću ne bijaše tako crno. Kiša je malo prestala i vjernika se

nešto skupilo. Bilo ih je pedeset.“

• Da je početkom 1967. godine u Bilicama uvedena misa svake nedjelje u 11 sati i

da se do tada obično slavila samo svake prve nedjelje u mjesecu.

• Da je prva pobožnost križnoga puta u Bilicama održana 19. veljače 1967. godine

za župnika fra Bone Prcele i da je to svijetu bilo neobično drago.

• Da je, 15. kolovoza 1939.,Frane Mikulandra p. Marka darovao uokvirenu sliku

Gospe Sinjske Gospi od Pomišljaja za zdravlje svoje, sina Drage i svoje kćeri

Kate. Zbog velike vlage u crkvi slika je propala a novi župnik Bilica fra Tomislav

Brekalo nabavio je novu sliku i okvir, 26. svibnja 2011., ispisao isti natpis na poleđini

slike i postavio je na zid u sakristiji.

• Da su seoski bunari u Stublju i Vrulji sagrađeni 1925 godine.

• Da su na brdu Pomišljaj bile redovite straže 1508. godine a na jednom malom

nacrtu iz 1782. godine vidljiva su dva polukružna branika i kućica za stražare.

• Da je podno brda Gvozdenovo, blizu ceste, 1938. godine otkrivena oveća pećina

u kojoj se našla okamenjena glava, rogovi jelena te dijelovi žare i drugih kostiju koji

se sada nalaze u gradskom muzeju.

• Da se prvi put, za vrijeme slavlja Gospe od Pomišljaja – 15. kolovoza 1990., nosio

u procesiji hrvatski barjak s trobojnicom.

• Da su prigodom osnutka Šibenske biskupije 1298. godine Bilice pripadale župi

Zašvina a imale su samo 10 kuća u kojima je živio 51 stanovnik.

• Da je stara župa Bilice formalno pripala župi Gospe van Grada 1604. godine jer

se veliki dio pučanstva razbježao pred Turcima.

• Da je župnik Bilica fra TomislaV Brekalo imao izložbu slika (akvarel) u Franjevačkom

samostanu Svete Marije – Karin od 2. – 15. kolovoza pod nazivom PROZORI

I VRATA ZAGORE.

22 POMIŠLJAJ


Crkva u 14. i 15. stoljeću velikim dijelom

djelovala je preko crkvenih bratovština.

Pojavile su se osobito djelovanjem

dominikanaca i franjevaca.

U njima su se vjernici uključivali u

evangelizaciju, usklađivali svoj dnevni

život s ritmom crkvene godine, nastojali

živjeti u duhu siromaštva i čistoće.

Bratimi su birali svoga svećenika, brinuli

se za oltar i crkvu, prisustvovali u

ophodima i obredima, molili večernju

svojem zaštitniku, sudjelovali u pjevanju,

u čemu je znalo biti i natjecanja.

Prema pravilima (matrikula – madre

regola), koja u Šibeniku nastaju

uglavnom u 15. stoljeću, bratimi su

morali uzorno živjeti, o čemu se ispitivalo

kod primanja, boriti se protiv

nepravda, krađa ili psovke. Ulicama su

išli ponizno i strpljivo, očiju oborenih

s „molitvom na usnama i u srcu“. Po-

IZ POVIJESTI ŽUPE

BRATIMI

magali su bolesne i nemoćne članove,

one koji su upali u nenadanu nesreću,

siromaštvo, brinuli se za zatvorenike.

Bratimi su davali pobude za otvaranje

bolnica: U Šibeniku hospital sv. Marije

za siromahe blizu crkve sv. Spasa ili za

lazaret u Mandalini (ustanovljen 1404.

g.) te leprozorij sv. Martina što ga je

osnovao biskup Pulšić.

Bratimi su i kulturno djelovali. U

Šibeniku su podizali crkve među kojima

je i župna u Docu. Početkom 16.

stoljeća bratimi Gospe od Milosrđa

sagradili su renesansnu Novu crkvu na

kojoj je radio i Nikola Firentinac.

I po selima je bilo bratovština.

Posebno se isticala u Vrhpolju Velike

Gospe ili Stomorije. Ona je okupljala

vjernike iz Donjeg polja, Krapnja i Šibenika

i djelovala sve do turskih pustošenja.

Bratovština u Bilicama je imala

Stare bratimske grobove (54 grobnice - poklopca) kao spomenik treba sačuvati u izvornom

obliku bez dogradnje novih natpisa na novim pločama

POMIŠLJAJ 23


IZ POVIJESTI ŽUPE

Pjevač Mile Piližota, a i drugi, za svetkovinu

Velike Gospe pjevali su lekcije na čast

Gospe od Pomišljaja iz knjižice koja je

napisana 1823. godine

svoj pravilnik (matrikulu) od godine

1452., u kojoj su bili mnogi bratimi iz

Šibenika. Zna se za podatak da je Jakov

Oletić poklonio 15. 2. 1549. bratovštini

Gospe od Pomišljaja vinograd od 2 gonjaja

u Zašvinji za 5 misa svake godine,

dok bude loze.

Pravilnik bratovštine Gospe od Pomišljaja

nije sačuvan. Danas u Bilicama

imaju prijavljena 94 bratima. Bratimi

daju svoj godišnji prilog (100 kuna) za

potrebe crkve. Od toga novca župa daruje

svakom bratimu pred Božić svijeću,

lumin, tamjan i kalendar sa 12 lista.

Ostatak novca (50 kuna) upotrijebi se za

razne crkvene potrebe. Šteta je što nije

sačuvan pravilnik i što se bratimi puno

više ne uključe u vjerski život župe.

Iz nekoliko službenih dokumenata

koji su sačuvani u arhivu župe Gospe

van Grada, koji „govore“ o sporu među

bratimima, ponešto doznajemo o djelovanju

bratima u Bilicama.

Tomić

24 POMIŠLJAJ


IZ POVIJESTI ŽUPE

U biskupskoj Kuriji, 3. veljače 1910. u

nazočnosti Presvietloga Biskupa

Prikazao se je glavar Bilica iz Vrulje

gosp. Jakov Petrović, sa šest drugova, naime

Erceg Krste p. Tome, Filip Mihaljević p.

Mate, Piližota Jure seoski pristav, Krnić Mate

p. Pave, Slavica Mate p. Jose, Jakšić Marko

Jakovljev, te izložiše što sliedi:

U našoj seoskoj crkvi Gospe od Pomišljaja,

bio je od pamtivieka običaj, da se na

Gospu Kandeloru daje svim bratima, kojih ima

okolo 150, blagoslovljenu svieću. Ovo su ove

godine uskratili nekim bratimima, kao što su se

istina uskratili običajnu bratimsku ručnu svieću,

koja se preko svete mise gori za mrtve.

Dodaju, da misle, da je ovo učinjeno zato

što su dotični bratimi ove godine, mjesto 10

kruna članarine dali 8 osam kruna, kao što je u

skupštini naročito držanoj većina bratima bila

zaključila, obzirom na slabo stanje pučanstva,

usljed žiloždere i drugih nedaća – a uvjereni

su da je ovom sniženom članarinom dostatno

proviđeno potrebam crkve i bratovštine.

Ovi dakle zahtjevaju da im se dade kako je i do sada bio običaj, blagoslovljenu svieću

kandeloru, i kao i dosad ručnu svieću na misi, kao i što da uživaju ostale blagodati kao i dosad,

uz članarinu glasovanu od većine bratima. Ako se pak sumnja da većina ovako nije zaključila,

traže, da se pozove druga skupština bratima prigodom prve mise koja bude u njihovoj crkvi te se

uspostavi dali je većina za rečeno sniženje starine ili ne, te se prema isplatku odredi.

Ivan Mirić, tajnik

VELIKA GOSPA, 15. kolovoza 1969.

Glavna svetkovina u Bilicama na Pomišljaju. Trinaestog kolovoza poslije podne neke

ženske iz Grubišića očistile su i oprale crkvu. Četrnaestog kolovoza sakristan Ivan Grubišić

i zvonar Jerko Ćaleta – Car očistili su groblje a ženske iz Grubišića okitile su crkvu. Nekoji

su vjernici već počeli dolaziti, pomolili su se Gospi i poklonili svoj dar. Petnaestog kolovoza

na sam blagdan sv. misa je ujutro bila u 10,30 s. Prisutnih je bilo oko stotinu vjernika,

nešto i iz okolnih mjesta. Svetih pričesti 5. Poslije podne je u 4 sata pjevač Mijo Piližota

pjevao skraćene lekcije, zatim je bila procesija i sv. misa. Prostor između oltara i izložene

slike je bio prazan, a tako je isto bio prazan skoro prezbiterij i kor. Ostalo je bilo dupkom

puno, zbijeno. Moglo je biti oko 200 do 300 vjernika. Većinom su bile žene. Muškaraca,

pa i mladih je bilo surazmjerno malo. Propovijed je održana na jednoj i na drugoj misi. Slika

je Gospina skinuta s oltara i postavljena posred crkve poslije jutarnje mise.

fra Ivan Štambuk, župnik

POMIŠLJAJ 25


Prepoštovanom Biskupskom Naredništvu

– Šibenik, 1910.

Usljed naloga tog Prepošt. Biskup. Ordinarijata

od 9. svibnja tg. Broj 333 na usmenu

prijavu glavara Bilica – Vrulje i šestorice

drugova zbog godišnjeg uplatka bratovštine

u istom selu izvijestiti je sliedeće:

Istina je, da se u crkvi Pomišljaja na Gospu

Kandeloru davala i daje svieća blagoslovljena

svim bratimim, kojih ima okolo 156,

pa se taj običaj gonio i ove godine. Što se

nije dalo glavaru i ostaloj šestorici, to su se

oni toga prava sami odrekli, kad nedaju godišnji

iznos od kr. 10 do 31. prosinca, već

sami nagovarali i uckali bratime na kr. 8 mjesto

kr. 10. bez da je igda bila sjednica bra-

IZ POVIJESTI ŽUPE

timska u kojoj se o manjku o komu

oni govore, raspravljalo.

Istina je, da se je predlagalo

dne 24. studenoga 1908. u glavnoj

skupštini pri izboru uprave, da

se dokine davanje rakije, vina 4 litre

i dvie glave kruha s pristane na

članarinu kruna 8.

Nitko nije na to htio pristati pa

ni isti glavar, niti ijedan od šestorice,

već, mi hoćemo baš stari običaj, a

kad nas neće smesti ono kr. 8, neće

ni te vođe.

Jedino se zaključilo to, da svaki

bratim dužan je prvo mjesec dana,

i to, na svesvete izjaviti usmeno ili pismeno

dali se odriče danjka kruha,

vina i rakije, i tako daje kr. 8.

Kad bi bratimi zatražili sjednicu

e da o tome pretresaju spravan je

potpisani u svako doba udovoljiti

po pravu i dužnosti, dok prkosu

glavara i ove šestorice, koji bi htjeli

da im se daje jesti i piti i svijeća i

stali na kr. 8. To nemože biti, obzirom

na troške pogreba, uzdržavanje

crkve i njihove potroške.

Tu sedmoricu u prijavi nijesu vodili dobri

ciljevi do bratovštine koja se iz prijave jasno

razabire kad vele, da je sjednica bratimska

zaključila većinom glasova – dok ne kažu

kad je ta sjednica bila i zaključci prihvaćeni.

Pa nadodaju: Ako se pak sumnja da

većina nije ovako zaključila, traže da se pozove

druga skupština bratima i.t.d. U tome

i stoji njihova lukavština i sazov sjednici do

koje bi oni mutili, a to može svak svatiti, da bi

ne većina već svi prihvatili, da im se sve daje

ko i prvo, a ostati na kr. 8.

Ta što treba sjednica, kad je njihov

običaj davati kruna 8 tko neće da uzme

rakije, vina i kruha. A to je, što bi oni jedno

i drugo htjeli.

26 POMIŠLJAJ


U

mojem vjerskom životu važnu

ulogu odigrala je propovijed banjalučkog

biskupa Franje Komarice.

Naime, kad je on jednom zgodom posjetio

moju župu Trn kod Banje Luke

čula sam njegovu propovijed i te riječi

sam zadržala u svome srcu. To su bile

riječi da je potrebno uvijek moliti i da

su različite vrste molitava: osobna,

molitva u crkvi i zajednička. Imala

sam tada 13 ili 14 godina.

Kada sam poslije te sv. Mise

došla kući odlučila sam od

tada moliti svaki dan tri

puta. Tada još nisam ni

pomišljala da bi bila časna

sestra. Isus me polako pripremao

za služenje Njemu

kroz različite događaje.

Kada sam završila osnovnu

školu postavljala sam sebi

pitanje: Gdje dalje? Koji je uopće

smisao moga života? Iako

nisam odmah znala odgovoriti

na ta pitanja,

jedino što mi je

bilo jasno je bilo to

da sam željela biti

sretna. Mislila sam

SVJEDOČANSTVO

SVJEDOČANSTVO „BILIČKE“ ČASNE SESTRE RENATE RELJA KOJA JE

PRIMILA, 4. RUJNA 2011., VJEČNE ZAVJETE U TRNU KOD BANJE LUKE

SVE JE BOŽJE DJELO U MOJEM ŽIVOTU I

ZNAM DA JE ON UVIJEK BIO SA MNOM!

da su sretni npr. pjevači i glumci. No,

ubrzo sam otkrila ispraznost toga načina

života. Kupovala sam tako časopise

za mlade te ljepila njihove postere na

zidu moje sobe. Jednoga dana kad sam

gledala slike u jednom od tih časopisa,

moje je oko palo na svjedočanstvo jedne

časne sestre koja je pisala o svome

pozivu. Pročitala sam to njezino

svjedočanstvo i čula sam

jedno pitanje u svome srcu:

Renata, želiš li i ti biti časna

sestra? Odgovorila sam Bogu

sada ne, možda kasnije. Zatim

sam zatvorila taj časopis i mislila

sam da ću biti mirna. Međutim,

to svjedočanstvo mi nije davalo

mira. Bilo je to

iskreno pitanje

za mene. Od tada

sam počela još više moliti

i tražiti Božje svijetlo u

mome srcu.

I tako sam godinu dana

molila i razmišljala o Božjem

pozivu da bi jednoga dana prije

sv. Mise pitala jednu sestru

Klanjateljicu Krvi Kristove

(jer su one bile u mojoj

POMIŠLJAJ 27


župi), kako mogu postati časna sestra.

Roditelji o tome još nisu ništa znali.

Kada sam im to priopćila da želim

poći u samostan moja mama je cijelu

noć plakala. Sestra iz moje župe mi

je rekla da napišem molbu i da razgovaram,

sa sestrom Provincijalkom

o mojim motivacijama. Ja sam to učinila.

To vrijeme je bilo vrijeme rata u

Bosni, pa smo se morali svi zajedno

preseliti u Hrvatsku. Kad smo došli

u Šibenik ponovno smo uspostavili

kontakt s tim sestrama i samo nakon

3 mjeseca provedenih s roditeljima u

Šibeniku, ušla sam u samostan sestara

Klanjateljica Krvi Kristove u Zagrebu.

Imala sam tada 16 godina. Kroz 4

godine išla sam u srednju školu kao

kandidatica i samo sam zadnjih 6 mjeseci

bila postulantica. Međutim, prije

odluke ulaska u novicijat rekla sam

sestrama da idem kući. Jednostavno

sam u sebi i dalje željela biti sestra ali

nešto mi je nedostajalo što tada nisam

znala izraziti. Te sestre su mi rekle da

se uvijek mogu vratiti.

Zatim sam se vratila u Šibenik i započela

sam drugi način života koji je

za mene bio sasvim drugačiji. Tražila

sam posao i našla sam ga u Zagrebu

gdje sam 2 godine radila s napuštenom,

bolesnom, socijalno ugroženom

djecom i mladima. Na tom poslu sam

se naučila davati sebe jer sam za tu

djecu i mlade bila osoba koja se za njih

brinula na svim područjima. U tome

SVJEDOČANSTVO

sam našla radost. Dok sam s njima

radila a posebno u slobodno vrijeme

osjećala sam da trebam neku zajednicu

mladih gdje se zajedno moli, pjeva,

razgovara i ujedno čini dobra djela za

druge. Našla sam je na Kaptolu 9 kod

franjevaca u Frami. Bila sam jako sretna

za tu mogućnost susreta 2 – 3 puta

tjedno. To je bila oaza moga života i

snaga za moj rad s djecom i mladima.

Gospodin je želio da učinim jedan korak

više. Bilo je dobro da radim, da

se družim s mladima ali u sebi sam

osjećala potrebu i želju da donesem

konkretnu životnu odluku. Tada više

nisam razmišljala o samostanu nego

više o obiteljskom životu.

Na početku jubilarne 2000. godine

kada sam znala da ću s Framom

poći u Rim na susret mladih iz cijeloga

svijeta s papom, molila sam Isusa

da mi na tom hodočašću da milost

da spoznam koji je moj životni put.

Prije odlaska na put naglo sam se razboljela

ali unatoč tomu odlučila sam

poći na to hodočašće. Tako smo prije

Rima prošli kroz Asiz, grad sv. Franje,

i tamo smo prospavali jednu noć.

Kad smo se probudili osjećala sam

se još gore i morala sam hitno poći

liječniku. Došavši u bolnicu, liječnik

mi je savjetovao da se vratim nazad

u Hrvatsku ili da ostanem u bolnici.

Nisam na to pristala, nego sam poput

Abrahama vjerovala da će mi Bog u

toj kušnji pomoći. Liječnik mi je dao

28 POMIŠLJAJ


samo neku gorku tekućinu da popijem

i još jednu za poslije i to je bilo sve.

Poslije sam osjećala glad i zaželjela

sam s prijateljicom poći na picu. Ali

pater koji nas je odveo i doveo iz bolnice

nama je predložio da odemo kod

časnih sestara koje su tamo živjele. To

su bile sestre Franjevke Marijine misionarke.

Nikada neću zaboraviti tih

20 minuta razgovora sa sestrom koja

nas je primila i dala nam doručak.

U razgovoru s njom o načinu života

sestara otkrila sam da je to ono što

tražim i želim živjeti u potpunosti. A

kada je rekla da sestre žive u Bosni u

mom srcu je već je bilo sve odlučeno.

SVJEDOČANSTVO

Č. s. Renata Relja (u sredini) sa ocem Nikolom, majkom Marijom i č. s. Provincijalkom iz Poljske

Dogodilo se pravo čudo vjere jer sam

i tjelesno ozdravila i mogla sam nastaviti

hodočašće u Rim.

Kad sam se vratila u Zagreb, bila

sam jako radosna da sam dobila milost

za koju sam molila. Preostalo mi

je još pronaći adresu sestara u Bosni.

Nju mi je pronašla sestra koja je bila

moja magistrica kod Klanjateljica

Krvi Kristove, jer sam se njoj obratila

za pomoć. Ona mi je rekla da sestre

Franjevke Marijine misionarke žive u

Odžaku. Prvi put sam posjetila sestre

u siječnju 2001. i željela sam odmah

poći u samostan ali su mi sestre savjetovale

da malo sačekam jer i one

POMIŠLJAJ 29


mene moraju upoznati. Tako sam

krajem listopada došla u Odžak i 15.

studenoga sam ušla u prednovicijat.

U Odžaku sam provela samo godinu

dana a onda sam pošla u Lyon gdje

sam nastavila drugu godinu prednovicijata

i intenzivno sam učila francuski

jezik. Tomu je slijedio novicijat u

mjestu Provins udaljenom od Pariza

100 kilometara gdje sam provela 2

godine. To je vrijeme u kojem sam se

s još većom odlučnošću opredijelila

da želim dati svoj život za Isusa Krista.

Tako sam u rujnu 2005. položila

prve zavjete.

Nakon 3 godine koje sam provela

u Francuskoj dobila sam poslanstvo

SVJEDOČANSTVO

Franjevke Marijine misionarke

da idem u Sloveniju. Tu sam studirala

teologiju i kad sam završila studij

došla sam ponovno u Odžak gdje se

nalazim već 2 godine.

Zahvalna sam Gospodinu da živim

u Njegovoj blizini već skoro 20

godina otkako sam počela svaki dan

moliti i za 10 godina boravka u našoj

Družbi. Sve je Njegovo djelo u mom

životu i znam da je On uvijek bio sa

mnom, Neizmjerno sam mu zahvalna

da sam upoznala sestre Franjevke

Marijine misionarke i da tako mogu

biti sestra svakom čovjeku na ovoj zemlji

bez obzira na rasu, kulturu, jezik

i tradiciju. Preporučujem se u vaše

molitve već sada.

Međunarodnu zajednicu Franjevki Marijinih misionarki, utemeljila je francuska

redovnica blažena Marija od Muke Kristove u Indiji 1877.

Družba sestara je nastala iz misijskih potreba Crkve u 19. stoljeću, a njezin prvi

cilj je evangelizacija kroz molitvu i apostolat, darivajući potpuno svoj život za Crkvu

i spasenje svijeta.

Danas Družba broji više od 7000 sestara iz 82 naroda na svim kontinentima u

77 država. U Provinciji koja obuhvaća centralno-istočnu Europu, sestre žive u 30-tak

zajednica u 8 država: Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj,

Ukrajini, Poljskoj i Rusiji.

Godine 1997. sestre Franjevke Marijine misionarke došle su u Bosnu i Hercegovinu

i po želji kardinala Vinka Puljića, naselile se u Odžaku.

Sestre su angažirane na pastoralnom, odgojno – obrazovnom, zdravstvenom,

socijalno – karitativnom području, promičući i međureligijski dijalog, mir, pomirenje i

pravednost. Surađuju sa skupinama ili pojedinim volonterima.

Kao misionarke spremne su ići svuda i doći do svih kako bi navijestile Radosnu

vijest tamo gdje Krista ne poznaju, služiti tamo gdje je Crkva manje nazočna – posebno

najsiromašnijima, napuštenima, preseljenima…

Za više informacija sestre su dostupne i na internetu: http: // www.fmm.org

30 POMIŠLJAJ


SVJEDOČANSTVO

IMAJMO BESKRAJNO POVJERENJE

U NEVIDLJIVU BOŽJU MOĆ

Svjedočanstvo Marina Restrepoa, obraćenog katoličkog misionara i laika

Nema veće radosti na Nebu od slike vjernog

katolika na zemlji koji se, unatoč tome što

ne vidi duhovni svijet, odano bori protiv nevidljivog

Neprijatelja nevidljivim oružjem i na strani

nevidljivih prijateljskih snaga koje ga podupiru.

To je veličanstven prizor, jer je to prizor

svetosti koji nije moguće postići mimo Božje

volje. To je čudo Kristova otkupljenja.

Odano povjerenje u nevidljivu Božju moć,

u neopipljivu potporu koju nam on daje po našoj

vjeri, nadnaravne je prirode i moguće je

samo po Njemu i zbog Njega.

Biti u dodiru s nebeskim snagama dobra

jest nadnaravan čin i dopušta nam, kao običnim

smrtnicima, sudjelovati u nečem nadnaravnom.

Biti svjesno aktivan u toj duhovnoj vojsci

čini čovjeka nadnaravnim pred niskim silama

zla, jer je po vjeri uzdignut na visinu Božjega

anđela na području duhovnog ratovanja.

Čak i najmanji na zemlji, ako se bori u savršenoj

poslušnosti našemu Gospodinu Isusu Kristu,

našemu Bogu, sposoban je poraziti najvećeg

diva pakla. Nema granica moći koja je dana

Božjim izabranicima za borbu protiv Sotone.

Kada bismo samo malo poznavali svoju

vjeru, kojoj kao kršćani pripadamo, bili bismo

najsretniji i najodaniji vjernici. Svijet nas zavarava

tako da gubimo najvrjednije vrijeme u životu.

To je sve dio plana Neprijatelja, po kojemu on

crpi snagu krštenih ljudi, navodeći nas da previdimo

i zanemarimo darove svoje vjere.

Tužno je vidjeti kako kršćani koji su odlučili

slijediti putove svijeta mrze i toliko gaze Božje

veličine. To je kao da gledamo Isusa ponovno

raspeta, kao da gledamo kako mu opet čavlima

probijaju ruke.

Strašno je gledati Kristova vojnika koji

ima i potrebnu odoru i oružje, ali je izgubljen

u cirkusu ovoga svijeta, kako prostituiranjem

s lažnim bogovima svijeta, kao što su novac,

prestiž, slava, politička moć i zadovoljstva,

iskvaruje dušu, otvrdnjuje srce i čini ga neosjetljivim

na vjerske aktivnosti, što vjernika pretvara

u izdajnika.

Pronalaženje svoga mjesta i dužnosti u

Božjoj Crkvi samo je pitanje razumijevanja prvoga

od svih pravila koje glasi: Bog zna, a on

je Onaj koji jest.

No, kamo nas to vodi? Vodi nas do razumijevanja

činjenice da nam predanje u Njegovu

svetu volju daje mir i sigurnost u spoznaji da

smo pod krilima njegove ljubavi i zaštite i da on

ima savršen plan za nas.

Što to znači predanje u njegovu volju?

Kako to djeluje u životu?

To je vjerovanje da je Isus Bog, ispovijedanje

naše vjere. To je prihvaćanje otajstava naše

katoličke vjere bez preispitivanja, i odvažnost

da se pokoravamo tim otajstvima unatoč na-

POMIŠLJAJ 31


šoj tvrdoglavosti i ponosu. To je nasljedovanje

učenja Evanđelja kao naše savršene istine po

kojoj trebamo živjeti. To je podređivanje Božanskim

zakonima što ih je Bog objavio Mojsiju

u gorućem grmu. To je poimanje nauka

kao zemljovida na kojemu slijedimo svoje putovanje

na ovoj zemlji progonstva. To je prihvaćanje

da trebamo živjeti svoj vjerski život bez

svjetovnih praksa i bez robovanja buntovnim

strastima tijela. To znači pripadati Bogu, a ne

Đavlu ovoga svijeta.

Ako smo svjesni i potpuno prožeti spoznajom

vjere, sposobni smo ići stopama našega

Spasitelja Isusa Krista i bit ćemo kadri svladati

sve prepreke na koje naiđemo na hodočasničkom

putu ovoga zemaljskog života.

Pronaći katoličku vjeru svjesno, znači doživjeti

osobito iskustvo Isusa. To znači doživjeti

obnovu u kojoj sav sadržaj blaga naše vjere

počinje dobivati savršen smisao u duši i srcu

te počinjemo živjeti život s Bogom, u kojemu

je sve povezano s njegovom slavom bez obzira

na prirodu stvari ili njihove okolnosti.

Shvatiti moć katoličke vjere znači pronaći

najčudesniju moć, znati da nam je ona dana

SVJEDOČANSTVO

kao dar, kao poslanje čiji smo mi dio – poslanje

nad poslanjem – poslanje spašavanja

duša. Ne može postojati veće poslanje na zemlji

od poslanja spašavanja duša.

Spašavanje duša automatski podrazumijeva

istinsku bitku protiv neprijatelja duša

– Sotonine vojske palih anđela. Tu bitku protiv

neprijatelja duša ne možemo nikako voditi

bez savršene svijesti o odgovornostima koje

ona uključuje. Ovdje ulazimo na područje bitke

koje zahtijeva najveću pozornost. Moramo

sebe pripremiti kao savršeno poslušne vjernike

kako bismo se suočili s takvom vojskom

oholosti, neposluha i zla.

Stoga, jedini način na koji se možemo

suočiti s Neprijateljem jest da potpuno prekinemo

svaku vezu s njim. Istina je da dokle

god živimo u ovome smrtnome tijelu, živimo na

području grijeha i nema načina na koji možemo

prijeći cijeli put svoga progonstva bez posrtaja;

ali dokle god se budemo opirali rukama

neprijatelja koji nas pokušavaju gurnuti u pad,

pokazujemo da naš pad nije dragovoljan, nego

neizbježan dio bitke. Tako možemo biti ranjeni

vojnici, koje odnose u bolnicu pomirenja, ali

U samostanskoj dvorani na Šubićevcu, 2. VII. 2011., veliki broj vjernika pažljivo je slušao

zanimljivo i poučno Marinovo svjedočanstvo

32 POMIŠLJAJ


Nakon svjedočanstva Marino se sastao sa fratrima

i sa don Olegom u samostanskom blagovalištu

koji se odande mogu vratiti na bojišnicu. Po

oproštenju naših grijeha mi ćemo ozdraviti,

oporaviti se i bit će nam vraćena snaga za nastavak

borbe.

Da bi razumio ovaj vojni duhovni jezik, čovjek

mora prvo shvatiti što znači prihvatiti ulogu vojnika.

U protivnom će zaći na intelektualno područje,

koje će samo potaknuti carstvo mašte i hraniti

ljudske tlapnje te tako pretvoriti cijelo djelovanje

iz duhovne bitke u puku očaravajuću dolinu uzvišene

teologije. Može uzeti stvarnost onoga što

se ovdje duhovno iznosi i pretvoriti je u bogatu

pustolovinu sofisticirane ljudske znatiželje.

Posjedujemo urođen smisao za usvajanje

istina, koji je poput snažnog tonika za našu taštinu,

koji je jednak bilo kojoj vrsti duhovnog

poticaja što umiruje potrebu za hranjenjem

duše. Dakle, prepoznajemo nešto kao istinu i

to tako cijenimo, prihvaćamo, prihvaćamo kao

duhovnu hranu, ali ne živimo po toj istini.

Ta prijetvorna narav upravlja srcem brojnih

katolika koji nisu imali pravi osobni odnos s

darovima Duha Svetoga i koji, stoga, nemaju

nikakvih milosti, nemaju pojma o snazi koju im

je dala Crkva po svetim sakramentima.

SVJEDOČANSTVO

Marino Restrepo rođen je u gradiću

Ansermi (Caldas), smještenom na andskim

visinama u zapadnom dijelu Kolumbije i

okruženom plantažama kave. Kada je imao

četrnaest godina otišao je na školovanje u

Bogotu i ondje završio srednju školu. U dvadeset

prvoj se oženio i odselio u Hamburg,

gdje je završio studij glazbe i umjetnosti.

Poslije šest godina boravka u Njemačkoj

vraća se sa suprugom i dva sina

u Kaliforniju, gdje je stekao svjetsku slavu

i živio vrlo imućno. Od kada je otišao iz

rodnoga grada, živio je bez Boga te usvojio

sve navike hipijevskog života – drogu,

istočnjačke poganske prakse i sve vrste

ezoterije i praznovjerja.

Prilikom jednog posjeta obitelji, za Božić

1997. godine, oteli su ga trgovci drogom

i tražili za njega golem novac. U zatočeništvu

je proveo šest mjeseci, bio osuđen na

smrt i prošao kroz mnoge kušnje. U toj patnji

doživio je mističan susret s Isusom i njegov

se život iz temelja promijenio. Božjom

je milošću spašen i od tada živi dosljedno

život vjernika katolika.

Priča o njegovu životu brzo se širila i

nadahnjivala mnoge katolike diljem svijeta.

Nema nikakve dvojbe da je njegovo obraćenje

i život djelo Božjega milosrđa, što potvrđuje

i njegov biskup.

Marino je danas katolički misionar

laik. Već dvanaest godina putuje svijetom i

u svim župama u koje je pozvan svjedoči

svoje obraćenje. Za manje od četiri godine

njegov se apostolat, zvan „Pelegrinos del

Amor“ (hodočasnici ljubavi) proširio u dvadeset

jednoj zemlji svijeta.

U Hrvatskoj su tiskane njegove tri knjige:

Iz tame u svjetlost, Katolici i utjecaj

Novog doba i Katolici, probudite se!.

POMIŠLJAJ 33


CRKVA, VJERA I BOG NAS VRAĆAJU SAMOM IZVORU ŽIVOTA

Razgovarao sam s Milenom i postavio joj nekoliko kratkih pitanja: o životnom izboru;

umjetnosti; odnosu umjetnosti i vjere; vjeri, Bogu i Crkvi; duhovnom životu; našoj župi

Bilice i njenoj poruci za sve nas. Evo što nam je ona odgovorila i što nam poručuje.

Rođena sam u Šibeniku

1979. godine, gdje sam

završila osnovnu i srednju

školu. Upisujem Akademiju

likovnih umjetnosti u Zagrebu,

gdje sam diplomirala kiparstvo

2007. godine. Poslije

završenog studija vraćam

se u Šibenik, gdje radim kao

učitelj likovne kulture.

Moj izbor

Od malih nogu na području

likovno umjetničkog

izražavanja osjećala sam se

kao svoj na svome. Spletom

okolnosti poslije osnovne

škole upisujem srednju Prometno-tehničku

školu, a ne

neku drugu koja bi možda

više odgovarala daljnjem

usmjeravanju, dijelom zbog

nepostojanja srednje Umjetničke

škole u Šibeniku.

Prometno-tehnička

škola donijela je sa sobom

dobre stvari, a isto tako i

spoznaju da to nije područje

mojih interesa. Vrijeme je

prolazilo, događaji, susreti i

situacije su se nizale i put se

razbistrio…

Na prijemnom na Akademiji

likovnih umjetnosti

RAZGOVOR

Razgovor s Milenom Mikulandra, magistrom kiparstva

bila sam tri puta i treći put

sam primljena. Nakon prva

dva puta želja nije bila poljuljana,

već je bila svaki put

jača i zrelija. Kako bi se reklo

„to je bilo to“.

Od vremena upisa na

Akademiju do danas izlagala

sam na više od trideset

skupnih i tri samostalne

izložbe u Šibeniku, Zagrebu,

Zaprešiću, Osijeku, Slavonskom

Brodu, Koprivnici,

Gorskom Kotaru, Vinkovcima,

sudjelovala sam na više

likovnih kolonija i radionica,

a bila sam i voditelj kiparskih

radionica na MDF-u.

Neka od izlaganih djela

bila su tematski određena

samom zadanom tematikom

izložbe, npr. Izložba na

temu Pasije, gdje sam izlagala

skulpturu „Job“ u pri-

CRKVA, VJERA I BOG

NAS VRAĆAJU SAMOM

IZVORU ŽIVOTA, JEDNO-

STAVNOSTI I SPOZNAJI

DA IZNAD SVEGA STOJI

BOŽJE LICE PRED KOJIM

SMO SVI JEDNAKI, KOJI

POZNAJE NAŠE ČEŽNJE

I NE ODUSTAJE OD NAS fra Julijan Ramljak, terakota

34 POMIŠLJAJ


odnoj veličini, a ostale su

nastale u procesu stvaranja

iz osobne priče, pa je tako

cijeli jedan ciklus radova

„Pletenica“ posvećen uspomeni

na Dida.

O umjetnosti

Umjetnost je percepcija

svega što je oko mene, neraskidiv

dio. Uvijek je prisutna

u bilo kojem obliku, u filmu,

u likovnoj umjetnosti, vizualnom

dojmu, poeziji, glazbi,

dobrom tekstu, u razgovoru,

pa i u misli. A kiparstvo kao

medij izražavanja sam izabrala,

jer sam u njemu vidjela

najviše mogućnosti za svoj

senzibilitet, odnosno povela

sam se i fascinirala time što

svaka emocija, svaka misao,

„daleka“ uspomena može

postati opipljiva i stvarna.

Umjetnost uvijek pronađe

način da me vrati meni samoj

i izvuče najbolje iz mene.

Umjetnost i vjera u samom

startu nisu imale dodirnih

točaka ili jesu ali ih

tada nisam uočavala, a kako

vrijeme prolazi te dvije osi su

se počele prožimati i više se

ne mogu odvojiti, što je rezultiralo

time da više razmišljam

o kiparstvu kao komponenti

vjere.

Za mene je umjetnost

odgovornost, Božji dar,

koji čovjek treba njegovati

i razvijati, blagoslov za koji

čovjek treba biti hrabar i u

RAZGOVOR

trenucima malovjernosti,

kriznih faza pronaći vjeru i

nastaviti „hodati“.

Mnogi ljudi gledaju na

umjetnost kao razbibrigu, a

kao učitelj likovne kulture uočavam

koliko se malo pridaje

pažnje likovnom odgoju. Dovoljno

je spomenuti da je u

osnovnoj školi samo jedan

sat likovne kulture tjedno.

Smatram da treba osvijestiti

društvo da osim što

djeca uče o zakonitostima

uočavanja i služenja likovnim

tehnikama da isto tako

njeguju osjetilni, taktilni doživljaj,

daje im se mogućnost

da budu kreativna, da izraze

emociju, da stvore i oblikuju

jedan svoj svijet, što uvelike

pridonosi formiranju ličnosti

djeteta. Ponekad je baš to

put kojim ljudi trebaju poći i

usmjeriti se u životu.

Umjetnost i vjera

Umjetnost i vjera su se

stoljećima prožimali i nastala

su velika umjetnička djela

u kiparstvu s biblijskom tematikom,

npr. Meštrovićev

Job; Michelangelova Pieta,

Mojsije i David; Rodinova

Vrata pakla i mnoga druga.

Meni kao umjetnici je isto

tako izazov kroz kiparsku

materiju razmišljati o vjerskoj

tematici, pa se i kroz moj rad

provlače djela kao što su

već prije spomenuti Job, fra

Julijan, Isus na križu i drugi.

Skulptura iz ciklusa »Brat«;

tkanina, drvo i stiropor

Žena, terakota

POMIŠLJAJ 35


Kiparska radionica 50-og MDF, Šibenik

Četvrta, ciklus radova

»Pletenica«, pleksigas

Treća, ciklus radova

»Pletenica«, tkanina

RAZGOVOR

Isto tako se nadam da ću

u budućnosti kroz ljubav prema

kiparstvu oblikovati, izraziti

i materijalizirati veća djela,

čime bi dala svoj doprinos

župi i slavljenju Gospodina.

Često dolazim u crkvu

Gospe od Pomišljaja, jer

je to crkva mog djetinjstva,

moga mjesta, a tu su i moji

pokojni sahranjeni.

Moja obitelj i stričeva obitelj

brinu se o crkvici Gospe

Pomoćnice kršćana dugo

godina. Svake godine okupimo

se dan prije Duhova i provedemo

cijeli dan u čišćenju

i uređivanju crkvice i prostora

oko nje. To je za svakoga od

nas intiman i blizak trenutak

kojeg smo svi u obitelji svjesni

i za koji smo zahvalni.

Svatko od nas ima emociju

koju nosi, a veže ga za

crkvicu i Gospu, pa tako

imam i ja, i sigurno da je dio

i moje „povijesti“ koja me

čini čovjekom kakva jesam.

Zašto vjerujem

Postavili ste mi pitanje:

„Što Vas potiče na jedan

bolji, praktičniji vjerski život

u ovom našem nemirnom

i previše materijaliziranom

vremenu?“ na što ću Vam

odgovoriti da je to upravo

jedan od razloga, nemirno,

površno, materijalizirano

vrijeme u kojem se istinske

vrijednosti s lakoćom

zanemaruju i predmet su

izrugivanja. A Crkva, vjera

i Bog nas vraćaju samom

izvoru života, jednostavnosti,

vrijednostima i spoznaji

da bez obzira gdje smo,

tko smo i kuda idemo iznad

svega stoji Božje lice pred

kojim smo svi jednaki, koji

poznaje naše čežnje i ne

odustaje od nas.

Naša župa

Župa Bilice ima jako

puno mladih ljudi, djece i

osobno mislim da bi trebalo

poraditi na tome da se

ti naraštaji okrenu vjeri i da

se oslobode predrasuda

da u crkvu idu samo starije

žene i ljudi koji imaju problema.

Svjedok sam tome

da se vjera svodi na to da

36 POMIŠLJAJ


crkva služi za obred krštenja,

vjenčanja i sprovoda, a

štovanje sv. Mise svake nedjelje

za mnoge graniči s fanatizmom.

Često se pitam,

pa zašto je tim ljudima onda

toliko stalo da se vjenčaju u

crkvi, a kad krene razgovor

o Bogu, vjeri tada s lakoćom

odmahuju rukom, a i Božje

ime često im je prisutno u

psovkama.

Sve što može jedan vjernik

kao pojedinac učiniti jest

to da bude dosljedan vjeri,

Bogu i Crkvi i kao takav biti

primjer svima. Isto tako potrebno

je angažirati se u crkvenom

životu na području

koje njemu kao pojedincu

s određenim afinitetima najviše

odgovara. A mi kao zajednica

vjernika molitvom,

organiziranjem hodočašća,

odlascima na duhovne obnove,

susretima mladih, čitanjima

i razmatranjima Svetoga

pisma, pjesmom, strpljenjem

i razgovorima trebamo

se ujediniti i pomoći duhovnom

rastu naše župe.

Poruka

Svim župljanima Bilica i

njihovim obiteljima želim Sretan

i blagoslovljen Božić. Svima

želim čisto i otvoreno srce

u kojem će maleni Isus pronaći

mjesto i osvijetliti njihovo

biće, život i put kojim hodaju.

Priredio

fra Tomislav Brekalo

RAZGOVOR

Prva i druga, ciklus radova »Pletenica«, terakota i kamen

Čuvari, terakota

Prostorne instalacije, postav izložbe u Koprivnici, tkanina i stiropor

POMIŠLJAJ 37


ŠIBENSKE IZ ŽIVOTA ČASNE ŽUPE SESTRE

DRUŽBA SESTARA FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE - ŠIBENIK

Šibenik je sjedište i

mjesto ustanovljenja

najstarije hrvatske

redovničke zajednice,

Družbe sestara franjevki

od Bezgrješne

ili Šibenskih franjevki.

Družba sestara franjevki

od Bezgrješne spada

u veliku obitelj Trećeg

samostanskog Reda sv.

Franje Asiškoga. Svoj

početak bilježi u 17.

stoljeću, 1673. kada

je u vrijeme turskih

osvajanja utemeljiteljica Družbe s. Klara

Mara Žižić došla iz Promine, koja je bila

pod turskom vlasti, u Šibenik koji je bio

pod vlasti Mletačke Republike i započela

je pod okriljem franjevačke provincije Bosne

Srebrene život posvećen Bogu prema

Pravilu sv. Franje za Treći samostanski

red, potvrđen od pape

Leona X. Zajednica

okupljena oko majke

Klare Žižić započela

je, uz odobrenje tadanjeg

šibenskog biskupa

Ivana Dominika

Callegarija, svoj hod

kroz povijest koji traje

do današnjih dana.

Majka Klara umrla je

1706. godine na veliku

glasu svetosti i pokopana

je u franjevačkoj

Vlado Šerić, Majka Klara Žižić crkvi sv. Lovre u Šibeniku.

Za nju je na dan njezine smrti, 21.

rujna 2004., otvoren u Šibeniku biskupijski

kanonski postupak za proglašenje blaženom

i svetom.

Svojim višestoljetnim postojanjem

i djelovanjem zajednica Šibenskih franjevki

postala je osobitim dijelom izvor-

Šibenik, 1935. godine

A 38 POMIŠLJAJ


Zavjetovane sestre s biskupom Srećkom Badurinom, u Šibeniku 12. rujna 1991. godine

ne hrvatske duhovne baštine. Po svojoj

franjevačkoj duhovnosti utemeljenoj na

idealu evanđeoskog načina života s izrazitim

naglaskom na siromaštvu, pokori

i zajedništvu zajednica je svoje poslanje

prepoznavala u služenju siromašnijim

slojevima ljudi, bolesnima, starima i

umirućima. U svom hospiciju sestre su

od samih početaka, počevši od svoje utemeljiteljice

majke Klare, pružale sve do

druge polovice 20. st. besplatno prenoćište

i okrjepu seljacima koji su iz Zagore

dolazili u Šibenik zbog raznih potreba.

“Knjiga posjetitelja” spominje kako je

jedne godine pred Prvi svjetski rat kroz

hospicij prošlo preko 5000 putnika. Da

bi mogle prehraniti sve koji su pokucali

na njihova vrata, sestre su odlazile u

prošnju. Odlaženje među narod redovito

je bilo popraćeno poučavanjem u vjeri,

ne samo riječima, nego nadasve primjerom

vlastitog Bogu posvećenog života

po redovničkim zavjetima siromaštva,

poslušnosti i čistoće. Tako su sestre uspostavile

posebna bliskost s narodom

koja ni do danas nije iščezla.

Priredba za Božić

Priredba za Majčin dan

POMIŠLJAJ 39


Prema povijesnim izvorima vidimo

da su se sestre kroz dugo razdoblje bavile

tkanjem, sve do 1966., i drugom kućnom

radinosti. U umijeću tkanja poučavale su

djevojke i žene. Poučavale su ih i u kršćanskom

nauku na hrvatskom jeziku, osobito

one iz siromašnijih obitelji. Godine 1900.

otvorile su u Šibeniku obdanište za djecu.

Posebnu brigu i skrb vodile su za ratnu

siročad nakon Prvog i Drugog svjetskog

rata. Briga i skrb za djecu ostala je do danas

jednom od glavnih djelatnosti Družbe.

Odgojna djelatnost provodi se u dječjim

vrtićima „Brat Sunce“ u Šibeniku, Zagrebu,

Primoštenu i Podstrani kod Splita.

Od značajnih godina za život Družbe

svakako treba spomenuti 1930. kada

sestre po prvi puta počinju djelovati izvan

Šibenika. Te godine sestre Kongregacije

Bezgrešnog začeća iz Senja uputile su im

molbu za sjedinjenje. Molba je prihvaćena

i od Svete Stolice potvrđena te u Se-

ŠIBENSKE ČASNE SESTRE

nju otvaraju novicijat i odmah počinju s

radom dječjeg obdaništa a 1934. otvaraju

i internat za gimnazijalke - Dom svete Terezije,

koji je djelovao do zabrane takvih

ustanova 1948. godine. Tada je zabranjen

i rad dječjih vrtića. U Šibeniku su također

sestre otvorile internat za djevojke pred

Drugi svjetski rat (1937.-1938.), ali je uslijed

oštećenja nastalih bombardiranjem

1943. prestao s radom.

Slijedeći svoju tradiciju poučavanja u

vjeri i odgoja ženske mladeži sestre se danas

bave katehizacijom - predaju vjeronauk

u osnovnim i srednjim školama, uključene

su u župski pastoral i doprinose odgoju

ženske mladeži održavajući prigodne

duhovne obnove za djevojke osnovnih i

srednjih škola, njeguju bolesne i nemoćne

u staračkim domovima i bolnicama, vode

liturgijsko pjevanje, uređuju crkve, rade

u domaćinstvu i uključuju se u rad u medijima

i crkvenim učilištima. Djeluju na

Hodočašće sestara i novakinja u Asiz (Rivotorto), 2003. godine


aznim mjestima u više (nad)biskupija: u

šibenskoj biskupiji, splitskoj i zagrebačkoj

nadbiskupiji te u inozemstvu.

Za vrijeme Domovinskog rata (1991.-

1995.) sestre su radile s prognanicima u šibenskom

prognaničkom hotelskom naselju

Solaris, u vodičkom hotelu Imperial te u

splitskim hotelima Lav i Duilovo. U samostanima

u Podstrani kod Splita, u Zagrebu,

Primoštenu i Šibeniku pružile su smještaj

i pomoć brojnim prognanicima i izbjeglicama.

Tako se ponavlja povijest da žive s

narodom, s kojim zajedno trpe, mole, tješe

ga, stradaju, plaču i nadaju se vjerujući i

zalažući se za bolju budućnost.

Znajući da uspješnog apostolata nema

bez brižljivo njegovanog duhovno-molitvenog

života, kao i bez pravog zajedništva

DV Brat Sunce iz Primoštena

velik naglasak stavlja se na svakodnevno

slavljenje euharistije, zajedničku molitvu

časoslova naroda Božjega, molitvu krunice

Blažene Djevice Marije, križni put, razmatranje,

česti pohod i poklon Presvetom

Sakramentu i druge pobožnosti kojima je

isprepleten svakodnevni život i rad.

Kao osobiti izraz odanosti Majci Božjoj

Družbu je od samih početaka stavila

pod njezinu zaštitu utemeljiteljica majka

Klara Žižić, o čemu nam svjedoči starodrevna

Gospina slika s djetićem Isusom

iz 16. st. koja se nalazi u samostanskoj kapeli

kuće matice u Šibeniku (štuje se kao

Gospa od Zdravlja), a i sve samostanske

kapele redovito su posvećene Majci Božjoj

(Bezgrješnoj).

s. Terezija Zemljić

Djevojke iz Bilica koje su zainteresirane za redovnički život mogu se javiti na adresu:

Ulica Majke Klare Žižić, HR – 22 000 Šibenik • Tel. +385 /22/ 401040 ili 401044

e-mail: sestre-franjevke-sibenik@si.htnet.hr

POMIŠLJAJ 41


Jedan od sinonima za

ljeto i mediteransku prehranu

svakako je smokva,

voće koje još uvijek nije

dobilo važnost kakvu zaslužuje

s obzirom na nutritivne

vrijednosti koje ima.

Smokva (ficus carica)

iz porodice dudova

(morceae) raste

kao veliki listopadni

grm ili manje

drvo, podrijetlom

je iz jugoistočne

Azije i istočnog

Sredozemlja. Narodni

su joj nazivi:

smokvenica, smokvina,

smoka, figa,

glušac, sikimora…

Danas se najviše

uzgaja u zemljama

sredozemnog

pojasa, pa tako i

duž naše obale. Zahvalna

je za uzgoj,

uspijeva i na krševitom

tlu. Dosta je

rasprostranjena, pa

uspijeva i u uvjetima umjereno

kontinentalne klime.

Vrijednost smokve kao

hrane i lijeka spominje se

još u staroegipatskim me-

PRIRODA GOVORI O BOGU

SMOKVA

dicinskim spisima. U staroj

Grčkoj bila je jedna od

glavnih namirnica u prehrani,

dok su je u Rimu

smatrali svetim voćem.

Danas ima oko 600

različitih vrsta ovog voća.

Zbog specifičnog okusa,

ali i bogate nutritivne vri-

jednosti, omiljeno je voće

svih generacija. Može se

konzumirati svjež plod,

ali i kao osušena smokva,

te u prerađenom obliku,

najčešće kao džem, kompot

i fermentirano piće,

pa je tako dostupna cijele

godine. Plod smokve je

mesnat, sladak, kruškolikog

oblika, zelene do ljubičaste

boje.

Svježi zreli plodovi

smokve imaju najviše

vode, i do 80%, 10-

15% voćnog šećera,

sadrže i pektine, organske

kiseline, vitamine

i minerale.

Kalorijska vrijednost

svježeg ploda

je 57 kcal/100 gr,

za razliku od suhih

smokava koje sadrže

213 kcal/100 gr.

Smokva je bogata

kalcijem, magnezijem,

fosforom, posebno

kalijem koji

dominira. Omjer

kalcija i magnezija

od približno 2:1

upravo je proporcionalan

omjeru

ovih minerala u našem

organizmu, poglavito kostima.

Magnezij je izuzetno

važan za metabolizam

mišićnih i živčanih stani-

42 POMIŠLJAJ


ca, za normalan rad srca

i regulaciju elastičnosti

krvnih žila, a samim tim

i bolju regulaciju krvnog

tlaka, djeluje antistresno.

Od vitamina najviše je

zastupljen beta karoten,

ali i vitamini B skupine.

U svježim zrelim smokvama

ima nešto C vitamina,

dok ga sušene smokve samim

postupkom sušenja

gube. Visoke koncentracije

jednostavnih šećera:

glukoze i fruktoze u

smokvama predstavljaju

zdraviju zamjenu za bijeli

šećer. Napokon, smokva

je bogata i vlaknima, pa

se savjetuje za regulaciju

probave (purgativ). Recept

za regulaciju proba-

PRIRODA GOVORI O BOGU

ve: isjeći 3-4 suhe smokve

i 3-4 suhe šljive, preliti

sa 200 ml vode, ostaviti

stajati preko noći. Ujutro

procijediti i konzumirati

(poput kompota). Terapija

traje 30-tak dana.

Sušene smokve se

mogu puniti bademima ili

orasima i tako biti prirodna

zamjena za energetske pločice.

Nanizane na vjenčiće

s lovorovim listom prepoznatljive

su i omiljene kao

jestivi suvenir. U nekim

dalmatinskim krajevima

suhe smokve i lozovača

predstavljaju tradicionalni

znak dobrodošlice.

Poput zemalja istočnog

Sredozemlja dajmo

joj veći značaj u svakodnevnoj

prehrani. Možda

na taj način doprinesemo

da se na policama naših

trgovina umjesto uvoznih,

češće nađu domaće

sušene smokve čija je kvaliteta

neupitna.

Mirjana Grga, dr. med.

(Novi svijet br. 7-8/2011.)

TRAŽIMO STARE FOTOGRAFIJE SNIMLJENE

NA PODRUČJU BILICA

U našem župnom listu POMIŠLJAJ ubuduće ćemo objavljivati stare fotografije koje su

snimljene na području Bilica ili na kojima se nalaze osobe podrijetlom iz Bilica.

Zato molimo sve župljane da pogledaju u svoje albume i ako imaju starih fotografija

da ih predaju župniku kako bi ih mogao objaviti. Župnik će fotografije skenirati i odmah ih

vratiti vlasniku. Prigodom predaje fotografija župniku treba reći i najosnovnije podatke o

događajima i osobama koje se nalaze na fotografijama kao i mjesto, datum i ime osobe

koja je snimila fotografiju.

Fotografije mogu ponekad više govoriti o nama i našem mjestu nego mnoštvo riječi

koje napišemo ili izgovorimo.

Odazovimo se ovoj akciji i iz naših prašnjavih ormara i albuma izvucimo fotografije

koje će razveseliti sve župljane, pogotovo mlade kojima treba i na ovaj način „govoriti“ o

osobama, običajima, događajima na području Bilica, u stara vremena.

fra Tomislav Brekalo

POMIŠLJAJ 43


Prema definiciji Svjetske

zdravstvene organizacije,

ovisnost je duševno, a ponekad

i tjelesno stanje koje nastaje

međudjelovanjem živog

organizma i sredstva ovisnosti.

Obilježava je ponašanje i

drugi duševni procesi koji uvijek

uključuju prisilu za povremenim

ili redovitim uzimanjem

sredstva ovisnosti u namjeri da

se doživi njegov učinak za duševne

procese ili da se izbjegne

nelagoda zbog odsutnosti

takvog sredstva.

Djeca i mladi teže novim

doživljajima i iskustvima, najteže

se kontroliraju u ponašanjima

koja rezultiraju neposrednim

doživljavanjem užitka.

Postoji mnoštvo teorija koji

čimbenici utječu na razvoj ovisničkog

ponašanja. Posebno

se ističu funkcionalnost obitelji,

tj. kvaliteta odgoja te utjecaj

okruženja u kojem dijete odrasta

(dostupnost droga, utjecaj

i pritisak supkulture konzumenata

u vršnjačkim skupinama,

negativni utjecaji medija, kakvi

su programi prevencije…).

Sve više znanstvenih istraživanja

govori da je utjecaj

odgoja presudan u formiranju

osobnosti i stvaranju mentalne

konstrukcije u kojoj su temeljne

funkcije mozga dobro

razvijene i organizirane. Naime,

disfukcionalnost obitelji

vrlo je često u pozadini životne

povijesti ovisnika. Premda

ZDRAVLJE

KAKO PREPOZNATI OVISNOST?

ima ovisnika i iz „normalnih“

obitelji, najčešće se ipak radi

o razorenim obiteljima, obiteljima

s teškim poremećajem

obiteljskih odnosa u kojima

nedostaje privrženosti, ljubavi,

obiteljima u kojima prevladava

indiferentnost, zanemarivanje

ili zlostavljanje djece.

Često roditelji ne žele

prepoznati da se njihova djeca

drogiraju. Čitava okolina

vidi da se nešto događa, no

roditelji podsvjesno negiraju

da njihovo dijete ima problem.

Zakazivanje u školi, problemi

u komunikaciji, često su prvi

signali koji zahtijevaju pomoć

stručnih osoba. Vjerojatnost

da će netko eksperimentirati

s drogom, a poslije i postati

ovisan veća je ako je njegova

izloženost rizičnim čimbenicima

veća. Zloporaba psihoak-

tivnih tvari nosi sa sobom niz

posljedica: spolno prenosive

bolesti, suicidalno ponašanje,

neželjene trudnoće, bježanje

od kuće, delikvencija…

Svaka vrsta ovisnosti zarobljava

čovjekovu slobodu.

Ovisnik više nije sposoban samostalno

odlučivati, upravljati

vlastitom voljom, on više nije

slobodan. Kako je sloboda

duhovna kategorija, ovisnost

je moguće izliječiti jedino ako

se, osim biologijskog, psihološkog

i socijalnog pristupa,

uzme u obzir i duhovnu komponentu.

Stoga je definicija

ovisnosti kao kronične recidivirajuće

bolesti mozga pojednostavljena,

svedena samo na

biološku dimenziju.

Ivan Ćelić, dr. med.,

spec. psihijatrije

(Glas Koncila, 19. lipnja 2011.)

40 44 POMIŠLJAJ


ARHEOLOGIJA

BILICE U SVJETLU ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA

Naselje Bilice, smjestilo se na početku

Prukljanskog jezera, u zaleđu Šibenika,

nekoliko kilometara udaljeno od grada

blizu ceste koja vodi u pravcu Skradina.

Iako sve do danas nisu pronađeni tragovi

iz razdoblja mlađeg kamenog (neolitik

– oko 6 000 g. pr. Krista), odnosno

starijeg i mlađeg željeznog (Hallstatt, La

Tene) doba, nema sumnje da su i u tim

davnim vremenima (1 200. g. pr. Krista

do početka antike) ljudi boravili na tom

području. Čitavim prostorom tada vladaju

Liburni – suvereni gospodari Jadranskog

i Jonskog mora. Tome su svakako

išli u prilog odlični prirodni uvjeti (blaga

klima, blizina mora i plodna polja) koji

su omogućavali razvitak ribarstva, stočarstva

i poljoprivrede. Stoga smo uvjereni

da će se u doglednoj budućnosti pronaći

i ti spomenici.

S druge strane antičko

doba ostavilo je

dosta tragova i materijalnih

pronalazaka o

kojima ćemo u nastavku

ovoga napisa više

kazati.

Prije početka I.

svjetskog rata na području

grada Šibenika

i njegove okolice

započinje jača arheološka

angažiranost.

O tome piše i donosi

već poznate podatke

Plutej iz starokršćanske crkve u Bilicama

Zlatko Gunjača voditelj Arheološkog

odjela MGŠ-a u svom radu: REZULTA-

TI NEOBJAVLJENIH I NAJNOVIJIH

ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA

ANTIČKIH I SREDNJOVJEKOVNIH

LOKALITETA NA ŠIBENSKOM PO-

DRUČJU, HRVATSKO ARHEOLOŠ-

KO DRUŠTVO – novija i neobjavljena

istraživanja u Dalmaciji, Znanstveni

skup VODICE, 10 – 13 svibnja 1976.

god. str. 69.–80., sa fotografijama.

Tada je Hrvatsko starinarsko društvo

provelo arheološka istraživanja na

Dedića Punti u Bilicama, a radovima je

rukovodio svećenik Petar Kaer. U vremenskom

razdoblju od 1908. do 1909.

god. na tom položaju otkriveni su ostaci

starokršćanske bazilike i rimske villae rustike.

O rezultatima istraživanja pisalo je

više poznatih autora,

ali su to nažalost, bili

tek kratki usputni osvrti,

dok je cjelovita objava

istraženih građevina

i spomenika izostala.

Prve vijesti o značajnim

arheološkim

otkrićima u Bilicama

donosi Č. Iveković,

zatim L. Jelić koji je

sasvim jasno spoznao

pojedine faze gradnje

biličke bazilike. Naime,

po njegovu mišljenju,

u 6. je stoljeću

POMIŠLJAJ 45


Pogled na otkopane ostatke starokršćanske bazilike u Bilicama (Jelićev arhiv)

bila sagrađena lađa sa troapsidalnim đena prije dolaska Slavena u Dalmaciju i

svetištem. Potom su u drugoj polovici 6. datira je u 5., odnosno 6. stoljeće. Svoju

stoljeća bile prislonjene uz bočne apsi- dataciju temelji na prisutnosti konstrukcide

i dio južnog, odnosno sjevernog zida ja od pravilnih opeka i na izboru i načinu

lađe i dvije prostorije, koje Jelić smatra izvedbe ornamentalnih motiva, kojima su

sakristijama. U trećoj fazi bilo je prizida- ukrašeni dijelovi oltarne pregrade.

no, uz istočne zidove „sakristije“ te uz Pišući o problemu ubikacije Porfiro-

preostale dijelove južnog, sjevernog zida genetova grada „Belizzin“ (Konstantin

lađe i uz dotadašnje pročelje, više pro- VII Porfirogenet – bizantski car 913.

storija. Po Jelićevu mišljenju to se zbilo – 959. godine napisao je spis De admi-

u razdoblju od 9. – 11. stoljeća. odnosno nistrando imperio – o seobi Hrvata i o

preciznije sredinom 11, stoljeća. Jelić historiji gradova u Dalmaciji) biličke se

istovremeno govori i o ostacima drugog bazilike dotakao i F. Šišić a spominje se

građevinskog objekta na Dedića Punti i kasnije u literaturi te je donesen i tlocrt

koji se po njemu nalaze oko stotinjak vile. Ipak, da bi se tada otkriveni spome-

metara udaljeno od bazilike (u pravcu nici temeljito obradili trebat će studio-

mora). Isto toliki razmak dijelio je spozno proučiti Kaerov izvještaj, te nakon

menuti objekt (vila) od morske obale. toga izvršiti reviziona arheološka istraži-

Te otkopane ostatke Jelić datira u 4. ili vanja. Dakako, da tada nanovo otkopane

najkasnije 5. stoljeće, a samu građevinu građevinske ostatke treba konzervirati, a

smatra rimskom vilom rustikom. Kasni- od prikupljenih predmeta i manjih spoje

nastale pregradnje stavlja u šire vremenika u Bilicama osnovati područnu

mensko razdoblje od 7. do 11. stoljeća. arheološku zbirku, a sve skupa privući

O vremenu nastanka bazilike u Bili- će brojne turiste što će u svakom slučaju

cama izjasnio se i Karaman, te drži da je doprinijeti i razvitku samog mjesta.

„prvobitna crkva u Bilicama“ bila sagra-

Ivan Pedišić, prof.

46 POMIŠLJAJ


NARODNO GRADITELJSTVO

TRADICIJSKO GRADITELJSTVO U BILICAMA

Graditeljstvo spada u

red najranijih čovjekovih djelatnosti,

a posve je sigurno

da mu je to prvo kreativno

iskustvo. Od kada je izišao

iz špilje čovjek sebi gradi

zaklon. Od zaklona preko

utočišta do doma prošla su

stoljeća i mileniji.

Smatra se da su prva

građena skloništa na otvorenome

prostoru bile stožaste

kolibe složene od kolaca

i grana koje su se na tlu

učvršćivale zemljom i kamenjem.

Prolazili su mileniji

a pomaci su bili mali. Prvim

se pomakom može smatrati

ukopavanje u zemlju u doba

neolita (oko 10. 000 godina

prije Krista) najprije kao

polu zemunice a zatim kao

zemunice. Nadgrađe nad

zemunicom još je uvijek stožasto

formirano i natkriveno

je granama. Zemlja zimi daje

toplinu a ljeti svježinu.

Nešto što bi se moglo nazvati

prakućom je jednoprostorna

pravokutna brvnara,

s vertikalnim stjenkama (zidovima)

pokrivena dvostrešnim

krovom pokrivenim vjerojatno

slamom, zabilježena

je na našim prostorima oko

5.000 godina prije Krista u

Slavoniji (sopotska kultura).

Time se napušta i kružna

forma kolibe. Pretpostavlja

se da su Hrvati doseljenjem

na ove prostore sobom donijeli

i tradiciju gradnje kuća

od drva čak i u primorskim

krajevima gdje je u prošlosti

Stari ćemer uz staru kuću u Podlukovniku

bilo više šume. No očito je

da se ubrzo prihvaća gradnja

u kamenu. Prilagođavaju

to pravokutnom tlocrtu ali uz

to zadržavaju i kružnu formu

ćemera (bunje) što je opisanom

u prošlom broju lista.

Još dugo je seosko graditeljstvo

bilo skromno. Sve

do 18. stoljeća ne samo na

našim prostorima nego šire,

u europskim, seoski dom

je skroman. Često je to jednoprostorna

prizemnica s

ognjištem po sredini, s vratima

kao jedinim otvorom, uz

eventualno kakav mali prozorčić,

naravno bez stakla.

Komin (ognjište) se pomiče u

jedan kraj a u drugom kraju

je bila stoka a prostor ograđen

tek kakvim pleterom,

dok su i ukućani i stoka ulazili

na ista vrata. Takva stanja su

se zaticala kod siromašnijih

obitelji još sredinom prošlog

(20.) stoljeća. U 18. stoljeću

dolazi do prostornog razvitka

seoske kuće, najprije horizontalnog

a zatim i vertikalnog

(po visini). Seosko se

graditeljstvo naziva i narodno,

tradicijsko, pučko, predajno…

Sve su to sinonimi

koji imaju poprilici isto značenje.

Termin tradicijsko (kako

smo ga ovdje nazvali) nagla-

POMIŠLJAJ 47


Stara kuća - Piližote

šava graditeljstvo bez nacrta,

to jest bez posrednika, koje

je stečeno znanjem od svojih

prethodnika.

Ovo, tradicijsko, narodno…

graditeljstvo je u biti

ekološko jer se upotrebljava

onaj materijal kojeg čovjek

seljak nalazi u prirodi, u svojoj

najbližoj okolici. Uz to gradi

štedljivo i svrhovito ne razbacujući

se, danas bi se reklo

u okviru održivog razvitka. U

Bilicama je kamen materijal

kojeg ima nadohvat ruke i on

je bio osnovni građevni materijal

biličkim ljudima kao što

je to na čitavom jadranskom

području od Istre do Kvarnera.

No kako kamen nije u

svim krajevima iste strukture

i tonova to kamenom graditeljstvu

pojedinih krajeva

daje određeni „štih“. Kamen

se osim za zidanje zidova koristio

i za pokrivanje krovova

kamenim pločama. Kamen

se vadio u kavama u bližoj

okolici, ili zajedničkim ili pojedinačnim.

Drvena građa

se upotrebljavala za izvedbu

krovišta i stropova. S drvom

je ovaj kraj škrt pa je s njime

bio veći problem. Za tu su se

svrhu uzgajali jablani (tamo

gdje je za to bilo mogućnosti

– obično blizu vode) ali

se upotrebljavala i hrastovina

koje je ranije ipak i u ovom

kraju bilo više nego danas.

Što se tiče krovnoga pokrova

najviše su se upotrebljavale

kamene ploče ali su

se za pokrivanje krovova u

prošlosti upotrebljavali i drugi

materijali. To su biljna ražana

slama i trstika (opet tamo gdje

su je u prirodi bilo) a kasnije

i crijep (kupa). Sa slamom i

trstikom obično su se pokrivale

sporedne građevine kao

što su jare, štale itd. Crijep je

trebalo kupiti pa je crijep na

kući već bio statusni simbol

domaćina. Kuća je inače u

prošlosti bila pa i sada je statusni

element. Uz kuću su u

prošlosti bili konji i kola dok

je danas to automobil.

Tek u 19. stoljeću tradicijska

se kuća u ovome

kraju razvija po visini. To su

katnice ili „kule“ kako se često

zovu. U prizemlju je bila

konoba a na katu prostorije

za spavanje. Na katu je to

uglavnom bio jedan prostor

koji se tek kasnije pregrađivao

u više soba. Vertikalna

veza od tla do kata bile su

najčešće vanjske kamene

skale takozvane „slar“. To je

najatraktivniji graditeljski element

na čitavom jadranskom

području. Zove se i sular,

solar a u Istri baladur. Termin

„slar“ koji se upotrebljava u

šibenskom okružju nastao

je od imenice solar s „pojedenim“

glasom o. A korijen

riječi solar izvedena je od

imenice sole što znači sunce,

pa bi naš slar u slobodnom

prijevodu bio „sunčar“

što je on zaista i bio. Naime

donji svoltani dio je bio pred

vratima konobe koja su najčešće

bila na južnoj strani jer

je štitio konobu od pretjeranih

ljetnih zagrijavanja. Zimi,

kada je sunce nisko taj dio

slara je bio zaštićen od bure

i pod slarom su žene sjedile,

sunčale se, plele i prele.

Gornji dio slara, pred vratima

kata je obično bio ograđen

kamenim zidom često još s

kamenim klupama na kojem

se također boravilo i s kojeg

je bio dobar vidik.

Kužina, vatrenica, uvijek

je ostala prizemnica iz razloga

kako bi dim s komina (ognjišta)

slobodno mogao izlaziti u

atmosferu. Kužina, prostorija s

vatrom, bila je glavna prostorija

seljačke obitelji. U kužini, na

kominu, na vatri se kuhalo a

kraj komina na siniji se blagovalo.

Oko vatre se sjedilo, zimi

grijalo, razgovaralo, šalilo i tu

se vodio društveni život. Ljeti

se blagovalo vani na kamenim

klupama u hladu koštele, murve

ili kojeg drugog stabla.

Ima određenih elemenata

koje su svojstvene svom

tradicijskom graditeljstvu. To

su primjerice prozori koji su

48 POMIŠLJAJ


malog formata. Bilo je više

razloga za to: jedan je staklo

kojeg je trebalo kupiti a

seljaku je sve što je trebalo

kupiti bio problem; drugi je

opasnost od provala, hajdučije

i tome slično i treći, čini

se najznačajniji, proizlazi iz

prirode seljačkog života i

rada. Čovjek seljak je cjelodnevno

na otvorenom, na

suncu, vjetru, kiši i on se u

svom domu želi maksimalno

ograditi od tih nepogoda.

Inverzija tome je današnji

gradski čovjek koji radni tjedan

provede u zatvorenom

prostoru pa se na svojoj vikendici

s velikim prozorima

želi otvoriti prema prirodi.

Biličko tradicijsko graditeljstvo

je nažalost u nedavnoj

prošlosti doživljavalo zle sudbine.

Bilice, odnosno biličke

kuće zapalili su talijanski oku-

NARODNO GRADITELJSTVO

Stara kuća sa solarom u Grubišićima

patori 1943. a zatim, što je

preostalo, četnici 1944. godine.

Iza toga, hrvatsko selo

i seljaštvo, zadesila je i još

jedna zla sudbina. Sve što je

seljačko i tradicijsko smatralo

se nazadnim tako da se sami

seljaci počinju sramiti svoje

tradicije, svojih starih kuća,

a to je bilo pogubno da po-

Plan izgradnje novog sela nakon II. svjetskog rata nije se ostvario

gubnije ne može biti. Može se

postaviti pitanje što mi to vidimo

u tim prostim kućama, tim

zadimljenim kužinama, bez

komfora i minimalnih higijenskih

uvjeta. One su svjedočanstvo

naše prošlosti, uvjeta

u kojima su živjeli naši preci i u

kojima su se održali. To zatim

svjedoči njihovu sposobnost

POMIŠLJAJ 49


snalaženja u raznim civilizacijskim

okolnostima. U oskudici

i siromaštvu znali su ipak

ostvariti dom za svoju obitelj.

Zadnjih godina na sreću

svijest se kod naših ljudi

polako mijenja. Ljudi se više

ne srame svoje tradicije. Vidi

se da stare tradicijske kamene

kuće mogu biti od koristi.

Može ih se urediti za stanova-

nje sa svim suvremenim komforom

a uređuju se i za bavljenje

seoskim turizmom. Pa

i biličke stare kamene kuće,

iako već prilično zapuštene

zbog posljedica nesretnih događaja

iz prošlosti, počinju se

pomalo obnavljati.

Kada je riječ o tradicijskom

graditeljstvu u Bilicama

nezaobilazna je jedna činjenica

iz 1945. godine a to je

plan izgradnje Novog sela za

stradalnike II. svjetskog rata,

za one kojima su kuće bile

popaljene. Taj plan danas ima

više kulturološko nego praktično

značenje. Naime u okvi-

NARODNO GRADITELJSTVO

ru ZAVNOH-a djelovao je Tehnički

odjel koji je imao zadaću

planiranja poslijeratne obnove

zemlje. Zamoljene su engleske

zračne snage (RAF) da

načine zračne snimke Bilica

temeljem kojih su arhitekti Seissel,

Dragan Boltar i Mirko Miličić

izradili Regulacijski plan

Novog naselja. Seissel i Boltar

kasniji su profesori urbanizma

Sagrađeno S đ je samo nekoliko k l k kkuća

na Arhitektonskom fakultetu u

Zagrebu. Mirko Miličić porijeklom

iz Brusja na Hvaru rođen

1909. g. u Konjevratima gdje

mu je otac bio učitelj. Autor je

inače prve knjige s područja

tradicijskog graditeljstva u Hrvatskoj

pod nazivom „Nepoznata

Dalmacija“, izišla u Zagrebu

1955. g. Stambene kuće

je projektirao Dragan Boltar

a gospodarske zgrade Aleksandar

Freudenreich, najbolji

poznavalac hrvatskog tradicijskog

graditeljstva, autor dviju

knjiga s područja tradicijskog

graditeljstva i to: „Narod gradi

na ogoljenom krasu“ iz 1963.

i „Kako narod gradi“ iz 1972.

g. Ovo navodim iz razloga da

bude jasnije kako je na ovome

projektu angažirana tadašnja

hrvatska arhitektonska elita.

U samoj realizaciji se

nije dugo stiglo. Izgrađeno

je samo nekoliko stambenih

kuća i tu se stalo. Usmeno

se čulo da je razlog bio što su

financije bile zamračene (!).

Sličan plan izgradnje sela na

jadranskom području uz Bilice

bio je Gradac n/m. Razlika

je bila u tome što je u Gradcu

plan izgradnje bio na istoj

lokaciji, ali u realizaciji plan je

doživio sudbinu Bilica jer je

sagrađeno tek nekoliko kuća.

Ovdje nećemo ulaziti u sociološke

i druge aspekte plana

izgradnje Novog sela u Bilicama.

Ljude bi se iz udaljenih

sela odvojilo od zemlje a što je

bilo na liniji tadašnje ideologije

(socrealizma) o proletarizaciji

seljaka. Možemo se upitati dali

je bolje što se plan nije ostvario.

Uz sve to navest ću još

jednu činjenicu vezanu za ovaj

plan opet u kulturološkom smislu.

Godine 1986. u Zagrebu

je održana izložba „Arhitektura

u Hrvatskoj 1945.–1985.“

koje je autor bio prof. arh.

Neven Šegvić. Odabrane građevine

su predstavljene kronološki

velikim fotografijama a

prva je bila upravo kuća iz Novog

sela u Bilicama. Izložba je

dokumentirana u časopisu AR-

HITEKTURA iz 1986. godine.

Zdravko Živković,

dipl. inž. arh., Ministarstvo kulture

50 POMIŠLJAJ


E

‘vako je to nekad bilo dio je velikoga

školskog projekta na temu „Što su

jeli i kako su se veselili naši stari“, koji se

pripremao tijekom cijele školske godine

2010/2011. U projekt su bili uključeni svi

učenici i učitelji naše škole. Uz bogat program

kroz ples, pjesmu, igru, izložbe i degustaciju

jela prezentirali smo naš projekt

najprije u OŠ Jurja Dalmatinca, povodom

dana škole, a potom u PŠ u Bilicama na

kraju školske godine. Uz kreativnost naših

učenika, učiteljica, uz brojne goste i

sudjelovanje roditelja naš projekt je doprinio

i društvenom životu cijele zajednice.

Projekt je podržala i općina Bilice i to

novčanim sredstvima za tiskanje knjižice

„Kako su se igrali naši stari“.

Teme projekta podijeljene su po razredima.

Prvi i drugi razred bili su zaduženi

za prikupljanje starih zaboravljenih

igara i brojalica. Treći i četvrti razred

prikupljali su stare napjeve i legende na-

ŠKOLSKE AKTIVNOSTI

E ‘VAKO JE TO NEKAD BILO…

šeg kraja. Svi učenici i roditelji uključili

su se u prikupljanje starih predmeta i

pripravljanje jela iz tog vremena.

Osim toga učenici su kroz nastavu

hrvatskoga jezika, prirode i društva,

likovne i glazbene kulture imali razne

aktivnosti kao: učenje igara, pjesama,

brojalica i crtanje starih predmeta.

Ovaj projekt zapravo je poziv na očuvanje

starih običaja našega kraja, poticaj

djeci da slobodno, spontano i originalno

izraze svoje emocije na kreativan način.

Želja nam je da djeca kroz projekt steknu

nova znanja i aktivno sudjeluju u

obiteljskom i školskom životu. Mi smo

odškrinuli vrata naše baštine, a što se tu

još krije možemo zajedno otkrivati.

U nastavku donosimo nekoliko mišljenja,

pohvala, zapažanja… roditelja

naše djece, školske djece, ravnatelja i

učiteljica o našem projektu E ‘vako je

to nekad bilo…

Djeca iz škole u Bilicama rado su sudjelovali u priredbi i pokazali nama starijima kako je to nekad bilo

POMIŠLJAJ 51


Velike pohvale za veliki trud i brigu oko svakog

detalja koji nije bio prepušten slučaju: od

dječjih radova na panoima, brošura, recepata

onog vremena, slika, pa čak i do mirisa smilja i

brnistre koji se širio cijelom školom.

Jolanda Makaš, mama

Predstava naziva E ‘vako je to nekad bilo…

održana u Bilicama, ostavila je na mene ugodan

osjećaj. Na trenutak sam se i sama vratila u svoje

djetinjstvo gdje sam također igrala te razne brojalice

i igre: „Kolo išulanac, Došla majka s kolalvora…

Lijepo je prisjetiti se da je nekad nešto takvo

postojalo,a čega danas i nema baš tako često. U

današnje vrijeme jako je teško zadržati „dijete u

duši“, ali ako se potrudimo sve se može i ostvariti.

Ponosan je osjećaj kad znaš da netko ipak misli

na svoje rodno mjesto, tradiciju i sve te običaje.

Sanja Ćaleta, mama

Na priredbi smo nastupali gao gosti. Plesali

smo staro šibensko kolo. Bilo je lijepo. Moglo

se osjetiti kako su i djeca i roditelji i učiteljice

uživali radeći na ovom projektu. Mi odrasli prisjetili

smo se igara koje smo nekad igrali. Vjerujem

da su djeca uživala u ovakvom druženju

koje sve više izostaje zbog dugotrajnog sjedenja

pred kompjutorom.

Olga Lucić, učiteljica 3a, OŠ J. Dalmatinac

Hvala našim kolegicama što su nas pozvale

i što smo bili dio tog projekta. Lijepo su

nas svi primili. Djeca i ja uživali smo gledajući

predstavu. Nadam se i daljnjoj suradnji na

ovakvim i sličnim projektima.

Dijana Radovčić, učiteljica 1a, OŠ J. Dalmatinac

Hvale vrijedan projekt PŠ Bilice koji nas je

vratio u prošlost u smislu očuvanja kulturne baštine

toga kraja. Zahvaljujem na suradnji svim

učenicima, roditeljima i svima koji su nesebičnim

trudom pridonijeli realizaciji ovog projekta.

Natko Duvnjak, ravnatelj OŠ J. Dalmatinac

Ovaj događaj u školi sve nas je obradovao,

oživio srca nas starijih i naše djece. Fala našoj

dici i našim učiteljicama što su nam uz pisme i igre

unijeli dašak topline i oživjeli stare uspomene i

zaboravljene običaje. Dobro je bilo i hvala svima

od srca. A i naša dica bi još toga tila… Dobrovoljaca

za rad na takvim projektima dal’ ima?!

Marijana Rajčić, mama

52 POMIŠLJAJ


Učiteljica Miranda Dujić, u narodnoj nošnji sa djecom iz škole,

šalje nam poruku da sačuvamo stare predmete i običaje

Učenici trećeg razreda PŠ Bilice

predstavu su doživjeli ovako:

Na predstavu su došla djeca iz škole u

gradsku školu. Bili su pjevači i jedna klapa.

Igrali smo stare igre, brojalice… Bila sam

sretna i zadovoljna.

Kristina Škobalj

E ‘vako je to nekad bilo kad su se naši

roditelji, bake i djedovi igrali. Sad je vrijeme

na nama da to pokažemo drugim ljudima.

Lana Ninić

Priredba je bila jako zanimljiva i poučna.

Pjesmom, plesom, glumom i igrom pokazali

smo kako je to nekad bilo. Na kraju

smo se počastili kolačima koje su mame ispekle.

Lijepo smo se družili.

Mate Buha

Bilo mi je lijepo. Želim da se običaji

nastave i da se ne zaboravljaju.

Ivana Marjanović

Htio bih da je ovako svake godine.

Da bude fešte, slavlja, pjesme,

veselja

Roko Rajčić

Pripremali smo se za školsku priredbu

jako dugo, no to nije bio problem.

To mi je bilo veliko iskustvo.

Matea Strunje

Sva djeca su bila odjevena u staru

odjeću. Učiteljice su uredile školu.

Mame su donijele kolače i fritule. U

razredu je bilo starih stvari kojima

su se ljudi prije služili. Djeca su se

igrala starih igara. Vrijeme je brzo

prošlo i morali smo poći kući. Meni

je bilo jako lijepo i ja bih željela da

se taj događaj ponovi.

Lucija Jakšić

Bilo mi je lijepo i zabavno. Imala sam

malo treme pred svim tim ljudima koji su

gledali u mene, ali mi je ipak bilo lijepo

bez obzira na malu tremu. I htjela bih da to

bude svake godine.

Iva Paćelet

Jedva sam čekala taj dan kada je trebala

biti priredba. To je bio dan kad su

nam mame plele pletenice, kad smo nosile

stare nošnje i igrali igre koje su naše bake

i djedovi nekad igrali. Bili smo jako sretni.

Sve je bilo uređeno i lijepo a ja sam bila

zadivljena.

Antonela Aužina

Irma Vukičević i Miranda Dujić

POMIŠLJAJ 53


PISMA ČITATELJA

IZ VAŠIH PISAMA

Dragi Tomislave!

Jutros je jedna gospođa ostavila lijepi dar (voće) za naš Svećenički dom. Kad ju je časna

sestra opisala zaključio sam da je to Dunja r. Mikulandra, prof. iz Varaždina. Ako je susretneš

zahvali i pozdravi.

Ostavila je Tvoj „Pomišljaj“. Čim sam ga otvorio i vidio Tebe s prvopričesnicima pregledao

sam ga i odlučio Ti odati priznanje. Drago mi je da osim talenta, što sam i otprije znao, vidim

da Ti je žar postojan. Imao sam u rukama i drugih listova vaših župa (Siverić, Danilo…) i oni

su tehnički na visini, ali Ti si ih nadvisio: sveobuhvatnošću, širinom duha, nepristranošću,

bogatstvom. Kad za sve stigneš? Da i samo jedan broj godišnje iziđe – mnogo je. Važno je za

povijest župe i župnika. Sigurno postoji i dobra kronika iz koje si vješto izvukao zanimljivosti za

stranicu „Znate li…?“, pa „Bilički župnici“.

Posebno Ti svaka čast, ako si Ti dao obnoviti sliku Gospe i skinuti srebrenu „košulju“, jer

slika ovako puno jače govori i pobuđuje na pobožnost.

Sviđa mi se za naše prilike originalnost da nedjeljom ljudi mogu na misu autobusom besplatno.

Svaka čast i Općini za to. Nabrojio si puno župa u kojima si djelovao, ne sumnjam: uspješno!

Kad iziđe novi broj „Pomišljaja“ nadam se dobiti ga od Tebe. Hvala unaprijed! Znat ćeš mi

razjasniti riječ: pomišljaj i povijest Gospine slike!

Svako ti dobro i bratski pozdrav!

don Slavko Mikelin (Šibenik, 2. kolovoza, 2011.)

Poštovani fra Tomislave Brekalo!

Moja supruga Eva i ja dolazimo preko ljetnih mjeseci u Bilice – Stubalj u našu kuću, da nakon

mnogih napornih godina rada, uživamo u našoj starosti. Posjećivati nedjeljne svete Mise su nam

duhovna osvježenja za jedan tjedan.

Kako vidimo iz župnog lista „Pomišljaj“, Župa ima razne potrebe za izvođenje radova u crkvi,

kao i njezinoj okolini. U okviru naših mogućnosti, mi dajemo za te potrebe 100 Eura, a Vi i crkveni

Odbor znate najbolje kako i gdje ćete sakupljeno rasporediti.

Koristim ovu priliku za jednu informaciju. U vrijeme kada mi još nismo znali da će fra Jozo Jukić

otići iz Bilica, ja sam sakupio priličan broj podataka o protjeranim ljudima iz Banje Luke, nešto i o

ostalim ljudima iz Stublja. Uz te osobne podatke, bilo je i ostalih podataka o mjestu Stubalj – Šparadići,

razni novinski članci, podaci o Općini Bilice itd. Sav taj sakupljeni materijal sam stavio u jednu

fasciklu (mapu) i predao fra Jozi Jukiću, i to sa slijedećom zamolbom: Da fra Jozo Jukić, njegovo

crkveno vijeće, načelnik Općine Bilice – Davor Ćaleta Car, odnosno jedan izabrani krug ljudi radi na

daljnjem sakupljanju podataka stanovnika Općine (ne samo katolika), sa namjerom da se izda jedna

knjiga, koja bi nas predstavila u Županiji Šibensko – Kninskoj, odnosno dala jedan koristan statistički

pregled o radu svjetovnih, kao i crkvenih djelatnika; svećenika, đakona, ministranata, vijećnika itd.

Bilo bi interesantno nastaviti u okviru mojih prijedloga. Vjerujem da Župa i Općina imaju sposobne

i voljne ljude za takav sveobuhvatni pothvat Općine sa svojim mnogobrojnim naseljima.

Treba dati do znanja da smo mi živa Općina i Župa, već i zbog toga korisna, jer se „državno“

misli da Hrvatska ima previše Općina, pa nekoje treba i ukinuti!

Ne želim Vas više zamarati, već Vam poželjeti jedan daljnji i uspješan rad.

Primite srdačne pozdrave!

Erwin Burger (Bilice, 6. kolovoza 2011.)

(Sve što ste predali fra Jozi nalazi se u župnom uredu!)

54 POMIŠLJAJ


ŽUPNE OBAVIJESTI

Mise

NEDJELJOM I ZAPOVJEDNIM

BLAGDANIMA u 10,30 sati.

DNEVNA MISA – po dogovoru.

Pobožnosti

Prije svake mise molimo sva otajstva

krunice i litanije.

U korizmi vršimo pobožnost križnoga

puta prije misnih slavlja.

Ispovijed

Župljani koji žele mogu se ispovjediti

prije svake mise nedjeljom i zapovjednim

blagdanima od 9,30 – 10,30 s.

Ako nekome ne odgovara ovaj termin

može dogovoriti sa župnikom

drugi termin za ispovijed ili duhovni

razgovor u franjevakom samostanu

sv. Ante na Šubievcu.

Ispovijed bolesnika i starijih osoba

po kuama, koji žele, treba dogovoriti

sa župnikom.

Na vrijeme treba prijaviti svoje bolesnike

župniku za božinu i uskrsnu

ispovijed.

Bolesnici iz župe koji se nau u bolnici

neka se jave bolnikom kapelanu

fra Mati Topiu (mob: 098/870 009) za

ispovijed ili bolesniko pomazanje.

Župni vjeronauk

Vjeronauk se održava u Bilicama, u

zgradi škole subotom:

- za prvopriesnike (3. r.) u 9,45 sati,

- za krizmanike (8. r.) u 10,45 sati,

- za ministrante po dogovoru.

Crkveni zbor

Probe za crkveni zbor održavaju se povremeno

(obino subotom naveer) u dogovoru

sa zborovoom Božom Mihaljeviem.

OBAVIJESTI I DOBROČINITELJI

Prilozi umjesto vijenaca

za obnovu crkve

† Miro Grubišić

200 kn: Dara i Ivica Gatara

† Zorka Lugović

200 kn: Ivo Lugović, Zoran Lugović

i Sveto Lugović; 100 kn: Marija i

Živko Lugović, Frana Tesla; 50 kn:

Mladenka Bukić

† Janja Mikulandra

250 kn: Janja Kokić, Ankica Krnić;

200 kn: Mile Mikulandra, Ivica Bura

† Anđelko Cota

70 kn: Zlatko Cota

VAŽNO! VAŽNO! VAŽNO!

Oni koji su uplatili ili će uplatiti svoj dar

na račun župe Bilice (ili putem pošte),

za izgradnju DUHOVNOG CENTRA, neka

nam svakako dostave kopiju uplatnice

kako bismo znali sva imena darovatelja

i kako bismo njihova imena tiskali u

župnom listu POMIŠLJAJ.

PRIJATELJI – DAROVATELJI

Župnog lista Pomišljaj

200 kn: S.B.; 100 kn: Ana Josipović,

Jelena i Šime-Jakov Ćaleta-Car, Jadranka

Štefan; 50 kn: Ivica i Dara Gatara,

Dinka Mikulandra, Vice Krnić, Slavka

Krnić, Marija Slavica; 30 kn: Marina

Ćaleta, Jelica Marić ud. Marijana

Kako bi naš župni list mogao

redovito izlaziti daruj svoj godišnji

doprinos za tiskanje lista!

ZAHVALJUJEMO SVIM

DAROVATELJIMA!

POMIŠLJAJ 55


DOBROČINITELJI

Prilozi za Gospinu sliku i oltar

50 kn: Božo Buha, N.N., Suzana Računica, Tanja Mišković,

Agneza Pavić, Vica Slavica, Milka Mikulandra, Nada Gulin, Miro

Slavica, Biserka Rončević, Marina Ćaleta, Alenka Cvjetković, obitelj

Andrić; 60 kn: Dunja, Divna Slavica; 100 kn: Marina Ćaleta,

Ana Gatara, Vice Krnić, Marina Slavica, Ana Krnić, Zdenka

Ivančević, Senka Kundid s ob., Joško Grubišić, Neda Rak, Dijana

Slavica, Jasna Čović, Meri Pažanin, Stipica Piližota, Ljiljana Jukić,

Živana Polimac, Željko Nimac, Milena i Drago Jakiš, Rada

Mikšić, Mirjana Gašperov, Anđa Knežević, Ante Mikulandra,

Ana Josipović p. Pere, Ankica Mikulandra, Ivica Marjanović; 150

kn: Slavka i Jakov Mikulandra, Janja Rajčić, Niko Perišić, Niko

(Nikica) Slavica; 200 kn: Ankica Antić, Luka Brkić, Damir Krnić,

Vikica Hamš, Damir Perišić, N. N., Davor Ćaleta-Car, Zora Grgić,

Joško Gatara, Milanda MIkulandra, Ana i Klaudija; 300 kn:

Drago i Milena Jakšić, Kata Bošnjak, Niko Perišić; 400 kn: Mirko

Ćaleta-Car; 640 kn: Organizatori hodočašća za Ludbreg; 1.000

kn: Vlatko Petrović; 50 eura: Milanda Mikulandra, Slavica Paić

Erceg, Slavko i Ljubica Tomašković s ob.; 70 eura: Mijo Mikulandra

p. Jale; 100 eura: Obitelj Cota, Marko Višić.

SADRŽAJ:

Župnikova uvodna rije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

Kako slaviti Boži . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

Križ ima mjesto u javnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

Posveena crkva Hrvatskih muenika na Udbini . . . . . . . . . 7

Drinske muenice proglašene blaženima . . . . . . . . . . . . . . . 8

Velika Gospa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

udesni Bog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

Gospa od puta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Kip Gospe od puta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14

Obnova crkve od 1997. do 2003. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Foto pitalica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Foto vijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

Hodoaše u svetište Predragocjene Krvi Kristove - Ludbreg . . 18

Vjerujem Ti! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

Znate li...? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

Bratimi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

Sve je Božje djelo u mojem životu i znam da je

On uvijek bio sa mnom!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

Imajmo beskrajno povjerenje u nevidljivu Božju mo . . . . . 31

Crkva, vjera i Bog nas vraaju samom izvoru života . . . . . . 34

Družba sestara franjevki od Bezgrješne - Šibenik . . . . . . . . 38

Smokva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

Kako prepoznati ovisnost? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44

Bilice u svjetlu arheoloških istraživanja . . . . . . . . . . . . . . . . 45

Tradicijsko graditeljstvo u Bilicama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47

E ‘vako je to nekad bilo... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

Iz vaših pisama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54

POMIŠLJAJ

LIST ŽUPE UZNESENJA

MARIJINA – BILICE

Ivana Mažuranića 3 A

22000 ŠIBENIK

Telefon: 022/311 471

Mobitel: 098/447 622

www.zupabilice.hr

zupabilice2@net.hr

Izdavač:

Župa Uznesenja Marijina - Bilice

Glavni i odgovorni urednik:

fra Tomislav Brekalo, župnik

Uredničko vijeće:

fra Tomislav Brekalo, Marija Jozić

– Mihaljević, Branka Mikulandra,

Ivo Lugović, Miranda Dujić,

Perica Brkičić, Dara Gatara

Grafička priprema: Zvonko Bare

Lektor: prof. Jelena Lojić - Pokrovac

List izlazi dva puta godišnje, uz dopuštenje

crkvenih i redovničkih poglavara.

List se uzdržava dobrovoljnim

prilozima župljana i dobročinitelja.

Tisak: Jafraprint d.o.o. Solin

OIB Župe:

46680856735

Matični broj (MBS/MBO):

01153293

Žiro račun:

Privredna banka Zagreb

2340009-1110127632

Naslovna stranica:

Na Duhove (12. VI. 2011.) kršteno je

četvero djece iz plemena Mikulandre

Druga stranica korica:

Obnovljena Gospina slika na

obnovljenom postolju i stalku

Treća stranica korica:

Dan kruha - Bilice, 2011.

Zadnja stranica korica:

Hodočasnici iz Bilica i drugih

susjednih župa u Ludbregu

56 POMIŠLJAJ

More magazines by this user
Similar magazines