Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
procenila da novom politikom treba sprečiti Titovo zbližavanje sa Zapadom. Već u leto 1953.<br />
predložena je razmena ambasadora, oslabila je baražna propaganda, 1954. sklapaju se prvi<br />
ekonomski sporazumi, a 29.11.1954. u amabasadi FNRJ u Moskvi Hruščov diže čašu u zdravlje<br />
«druga Tita». Sredinom 1954. KP SSSR-a je zaključila da je u Jugoslaviji socijalizam, a krivica<br />
za sukob svaljena je na Beriju. Molotov je oprezno upozoravao da na obema stranama mora biti<br />
samokritike, dok je Tito na to hladno odgovarao (Boffa 1985, II, str. 370). Sovjeti su iz<br />
vojnostrateških razloga više žurili sa pomirenjem nego Tito. Polovina 1954. obeležena je<br />
globalnom aktivnošću Zapada da u sklopu političke strategije «containment» (zaprečavanje)<br />
vojnopolitičkim paktovima okruži čitav sovjetski lager. Osim Balkanskog pakta, Pentagon je<br />
spremao novu odbrambenu strukturu na Pacifiku, Japan je počeo da se ponovo naoružava,<br />
Turska je sklopila savez sa Pakistanom i nastojala da u srednjoistočni vojni savez uvuče Irak i<br />
Jordan. Otuda je zanimljiva žurba Moskve u ovom periodu da, pomirenjem sa Titom, neutrališe<br />
barem balkansku kariku «čeličnog lanca» koji je pretio lageru (Bekić 1988, str. 610). U<br />
jugoslovenskom vrhu od ovoga doba počinje podvajanje na one koji su sa zebnjom prihvatali<br />
pregovore sa Rusima, strahujući da će se zaustaviti jugoslovenski razvoj socijalizma, i one koji<br />
su to pomirenje prihvatali sa olakšanjem. Bilandžić tvrdi da je ovog podvajanja bilo sve do<br />
smrti Brežnjeva. Sukobi pomenutih struja okončavani su kompromisima i ustupcima. Sam Tito<br />
je često bio enigma jer je «skrivao karte». Sasvim je sigurno da je na SSSR gledao kao na<br />
stožer svetskog socijalizma i važan međunarodni oslonac Jugoslavije. Pri tome treba odvajati<br />
objektivnu ulogu «titoizma» kao virusa lagera od Titovog prilično postojanog subjektivnog<br />
komunističkog opredeljenja. Kritikujući jugoslovenski vrh, kasniji sovjetski rukovodioci, po<br />
pravilu, su izuzimali Tita ne samo zbog njegovog međunarodnog ugleda već i otuda što su znali<br />
da je «tvrđi» od Kardelja i drugih. Dok je Nikezić izričito tvrdio da su odnosi sa SSSR-om bili<br />
Titov rezervat, Tepavac svedoči da je on o tome često raspravljao sa saradnicima. I Stambolić<br />
tvrdi da se sa Titom moglo slobodnije govoriti o SSSR-u, ali tek posle pada Rankovića. U<br />
taktičkom pogledu položaj Jugoslavije na Zapadu nije jačala gola distanca od SSSR-a već i<br />
određena blizina Moskvi (jer nismo bili prepušteni sebi samima). Po Tepavcu, Tito je osećao<br />
nijanse unutar polarizacije blokova, pa je oprezno upozoravao da se sa antisovjetizmom ne<br />
predozira ni unutar zemlje niti u spoljnoj politici. S druge strane, Tito je u nekim kriznim<br />
situacijama, kao 1951, namerno zaoštravao odnose sa SSSR-om da bi se održala zapadna<br />
pomoć (Bekić 1988, str. 315-316). Tako je početkom 1952. otklonjen diskretni Staljinov<br />
nagoveštaj za normalizaciju odnosa jer bi to značilo obustavljanje zapadne pomoći,<br />
modernizacije JNA i funkcionisanja privrede. Bekić drži da nije preterana ocena da je početkom<br />
1950-ih, osim dve super-sile, samo Jugoslavija mogla slobodno birati kako će glasati u OUN.<br />
Bilo je to postignuće kog se Tito nije lako odricao.<br />
Izgleda da je Sovjetima normalizacija sa Titom trebalo da pomogne u obnovi jedinstva lagera<br />
na novoj elastičnoj, a ne više na staroj krutoj dominaciji. To je trebalo da ojača sovjetski ugled<br />
u nekomunističkom svetu i prestiž u Africi i Aziji. Već u jesen 1954. Hruščov je predložio novi<br />
sovjetsko-jugoslovenski sporazum koji bi se temeljio na tome da je SSSR raščistio sa Berijom,<br />
a SKJ sa Đilasom. Na ovu ponudu Tito je reagovao oprezno, ali je još godinu dana ranije<br />
energičnom pretnjom Trstu smišljeno nagoveštavao nezavisnost od Zapada. Obuzdavanje<br />
antisovjetizma i kritike partijskog birokratizma govorilo je o pomirljivijem kursu prema SSSRu,<br />
ali su zapadni posmatrači s pravom zaključivali da pravog izmirenja između ortodoksije i<br />
jeresi na osnovama ravnopravnosti ne može biti (Halperin 1957, S. 295). Raširene ocene da je<br />
Hruščovljeva poseta Beogradu juna 1995. bila trijumf jugoslovenske diplomatije nisu bile<br />
lišene preterivanja. Zbog delikatnog položaja Jugoslavije između blokova Tito je nagovestio<br />
«da ćemo se sresti pred očima celog sveta, jer nemamo šta da krijemo». Strana štampa je<br />
beležila da je Tito dočekao Ruse drugarski, saslušao govor Hruščova u kom su kao krivci za<br />
prekid odnosa označeni Berija, Abakumov i drugi(a ne Staljin koji tada još uvek nije bio<br />
osuđen), namračio se i nije otpozdravio. Na aerodromu se zbila protokolarna senzacija,<br />
incident, Hruščovljeva lična blamaža i sl., beležila je strana štampa (Halperin 1957, S. 318-322,<br />
Bekić 1988, str. 706-707). New York Times je ovaj događaj nazvao «sovjetskom Kanosom», s<br />
tim što je sada papa došao kralju, a ne kralj papi, i zaključio. «Sastanak je naravno, pre svega,<br />
132