Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Pošto se unutar komunističkog pokreta nije mogao nametnuti kao stožer, pre svega zbog snage<br />
Moskve i Pekinga, u diplomatiji je učinjen zaokret ka okupljanju novooslobođenih kolonija<br />
prijemčljivih, takođe, boračkoj harizmi lidera. Tito se među nesvrstanima i dalje mogao<br />
predstavljati kao vođa podjarmljenih i obespravljenih, ali ne i ideološki jedinstvenih.<br />
Nesrazmerno veliki svetski ugled i poplava idolatrije i van zemlje slabili su Titovu<br />
samokritičnost, a u određnoj meri i osećanje konkretnog i mogućeg (npr. da se ugledom izvuče<br />
nova ekonomska pomoć), ali ne i osećanje odnosa snaga u svetu. Đilas svedoči da je još 1951.<br />
nepogrešivo procenjivao: «Ne možemo mi dobiti Trst». Nema, međutim, svedočanstva da je<br />
Tito odmeravao vlastite greške kod različitih neuspeha spoljne i ekonomske politike, a još<br />
manje da se protivio harizmatskom veličanju prestiža države i vlastite ličnosti. U spoljnoj, kao i<br />
u unutrašnjoj politici preterana koncentracija ugleda i autoriteta u Titovoj ličnosti uslovila je<br />
nakon njegove smrti, nagli i nefunkcionalni vakuum u legitimisanju i prepoznavanju zemlje u<br />
svetu. Sa nestankom Tita u spoljnoj politici Jugoslavije nastala je praznina koja je, nezavisno od<br />
aktivnosti države, uslovila pad njenog značaja jer je bila lišena nesvakidašnjeg, snažnog ugleda<br />
ličnosti šefa države. Ima čak tvrdnji da je o promenjenoj ulozi Jugoslavije bilo reči još u Beču<br />
februara 1980, dok se Tito nalazio u komi, u razgovoru sovjetskog i američkog šefa diplomatije<br />
Gromika i Vensa, koji su se složili da Jugoslaviji pripada budućnost periferijske balkanske<br />
države, a ne više ključne koja razdvaja dva bloka (Petranović 1993, str. 137). Titov značaj za<br />
spoljnu politiku nije počivao samo na ličnom ugledu i prodornosti, već i na prilično vidljivoj<br />
okolnosti da je njegova harizma bila važna komponenta državnog jedinstva, a stabilna<br />
unutrašnja situacija bila je prvi uslov kredibilnosti i pouzdanosti u međunarodnim odnosima.<br />
Snaga države ogleda se u širini prostora za samostalno odučivanje, nezavisnom političkom<br />
stavu i sposobnosti da bez posledica izdrži rizik slobodne akcije. Jugoslavija pod Titom je<br />
mogla da obara američke avione, otvoreno se usprotivi Staljinu, zameri Zapadu zbog<br />
priznavanja sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956, prihvati prekid diplomatskih odnosa sa<br />
SR Nemačkom zbog priznavanja DR Nemačke, pokvari odnose sa Francuskom zbog podrške<br />
Alžiru, izazove ozbiljnu ljutnju SAD zbog podrške Arapima u savezu sa SSSR-om, izdržava<br />
trajnu podozrivost SSSR-a zbog približavanja Zapadu itd. Pored unutrašnje čvrstine države<br />
važna je i veština diplomatije. U celini istorijskih procesa 1918-1992. moguće je porediti<br />
diplomatski učinak obe Jugoslavije uprkos različitom odnosu velikih sila. Balkanske države<br />
uvek su lavirale između velikih sila. Samostalnost spoljne politike Kraljevine Jugoslavije bila je<br />
znatno niža od socijalističke naslednice. Monarhija nije vodila samostalnu politiku, već je dugo<br />
zavisila od Francuske, a od 1937. napušta profrancusku politiku i okreće se silama osovine.<br />
Antikomunistička ideološka opterećenost monarhije sužavala je njen manevarski prostor,<br />
lišavajući je krupnog međunarodnog oslonca na istoku Evrope. Tito je znatno kraće bio vezan<br />
za Staljina nego buržoaska Jugoslavija za Francusku, a i spoljna politika mu je bila manje<br />
ideološki opterećena i elastičnija. Tito je veštije iskoristio ratni antifašistički i potonji<br />
antistaljinistički učinak nego što je to pošlo za rukom Aleksandru sa srpskim moralnim<br />
ratničkim kapitalom. Samostalnost kraljevske diplomatije između dva svetska rata najčešće se<br />
svodila na odugovlačenje, odlaganje, odgovore, pritužbe i pozivanje na savezništvo u ratu.<br />
Sklapane su uglavnom regionalne koalicije i vođena lokalna, uglavnom balkanska politika. Tito<br />
je izborio znatno širi manevarski prostor i vodio aktivnu svetsku politiku, arbitrirajući u<br />
mnogim sukobima snagom i ugledom vlastitog imena i države. Monarhijska Jugoslavija je po<br />
diktatu Francuske prišla osnivanju Male antante i, na izričit zahtev Francuske, primila masovnu<br />
belu emigraciju, trajno opterećujući svoje odnose sa Sovjetskim Savezom. Tito je sam prišao<br />
osnivanju pokreta nesvrstanosti i, vešto menjajući međunarodni oslonac, znatno manje zavisio<br />
od volje saveznika i manje bivao prinuđen na ustupke. Nesvrstana politika je modifikovala neke<br />
duge istorijske procese na Balkanu, tj. tradicionalne nade malih naroda uprtih ka različitim<br />
velikim silama. Dugo prisutni panslavizam južnoslovenskih naroda (čak i Hrvata), oslonac i<br />
nada u Rusiju, s kojom ih je vezivalo slovensko poreklo, hrišćanska vera i pravoslavna<br />
konfesija, ugroženost od Turske i Austrije, potiskivani su politikom ekvidistance zbog<br />
izraženog sovjetskog hegemonizma. Kao što je carska Rusija težila da bude «zaštitnica<br />
socijalizma»,tako je i SSSR težio da bude patron socijalizma. Ova težnja ispoljavala se direktno<br />
153