Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
1945. i na razumnoj distanci podržavao njenu politiku do kraja života. Član KPJ postao je 1948.<br />
želeći da pomogne u obnovi i izgradnji zemlje, „jer pisac uvek mora da bude sa svojim<br />
narodom” (Jandrić, 1977). Osećao se Jugoslovenom i u bratstvu i jedinstvu gledao<br />
oživotvorenje svojih mladalačkih snova - čovečnosti, internacionalizma i jugoslovenstva<br />
(Antonić, 1991: 290). Neke važne političke prekretnice nisu kod Andrića, kao kod pomenutih<br />
pisaca, izazivale kolebanja, jer nije bio dublje vezan uz pokret. Andrićeva distanca bi se mogla<br />
razumeti zapažanjima Georga Zimla o strancu i neangažovanom čoveku, koji upravo zato što<br />
nije dublje upleten u neku društvenu situaciju, ima više mogućnosti da je hladnije i odmerenije<br />
sagleda.<br />
Izgleda da je reforma federacije 1960-ih više dovodila u nedoumice organske intelektualce, koji<br />
su bili tešnje vezani za komunističku ideologiju, ali i za naciju, nego tradicionalnog<br />
intelektualca Ivu Andrića. Sužavanjem nadležnosti federacije u ekonomiji 1965. i<br />
razvlašćivanjem savezne policije i uprave zaoštrili su se međunacionalni odnosi, a otpori<br />
konzervativne struje u SKJ državnoj i ekonomskoj decentralizaciji slomljeni su smenom<br />
Rankovića 1966. godine. Tih godina, doduše, i Tito se kolebao. Premda je po uverenju bio<br />
centralist i nikada nije pripadao liberalnom krilu unutar SKJ, teško se odlučio za reformu i<br />
politiku „čistih računa” između republika. Po svedočenju Petra Stambolića, u Srbiji se otpor<br />
konzervativnoj struji u tom periodu svodio na to da se Tito razdvoji od Rankovića. U suštini<br />
sukoba unutar partijskog vrha bile su različite zamisli razvoja. D. Bilandžić pominje da se Tito<br />
dve - tri godine dvoumio između konzervativne (centralističke) i liberalne struje u SKJ<br />
(Đorgović, 1990: 243). Ranković se protivio decentralizaciji, ali je Tita smatrao nezamenljivim.<br />
Čolaković navodi neka svedočanstva da je jula 1966. Ćosić pisao Titu i rekao da je iza Tita<br />
odmah Ranković, a onda drugi niko, pa tek onda neko (Antonić, 1991: 129). Bilo kako bilo,<br />
Tito je podržao decentralizaciju ekonomije i države nadajući se da će ipak jedinstvenom<br />
partijom uspeti da obezbedi elastičniju integraciju sistema. Nova protivrečnost kursa podstakla<br />
je mnoga nezadovoljstva i rasprave među intelektualcima: jedni su neosetno preko nacionalnih<br />
ekonomija postajali nacionalisti, a kod drugih se šovinizam javljao kao otpor decentralizaciji. U<br />
tom periodu je dobro obavešteni R. Čolaković kod Ćosića i Krleže uočio zaokret ka<br />
nacionalizmu, a kod ostarelog Tita kolebljivost i podložnost laskanju (Antonić 1991: 304).<br />
Marta 1972. Čolaković je u svom dnevniku zapisao da je Tito bio heroj 1928, 1938, 1941 i<br />
1948, ali 1970 /71. to nije bio, jer je napravio grub kadrovski promašaj. Podlegao je laskanju<br />
nacionalista, dao zeleno svetlo Hrvatima, najpre podržao Kardeljevu osudu hrvatskog<br />
nacionalizma, pa opet popustio i tek novembra 1971. se trgao. Bili su to gafovi kolebljivog<br />
ostarelog vođe, kome je otupeo nekadašnji izvanredni politički refleks i intuicija. Kritička svest<br />
o „Titovom popuštanju” je za njegovog života postojala i kod najbližih saradnika, a ne samo<br />
kod dela disidentske inteligencije. Razočarani Čolaković je maja 1972 pisao u dnevniku:<br />
„Nema jedinstva, ima mnogo birokratskog i tehnokratskog, baza se ne oseća, čak ni aktiv ni u<br />
najkrupnijim odlukama. Nad svima senka povodljivog i ćudljivog Hazjanina koga okružuju ko<br />
zna kakvi ljudi i obaveštavaju ga na starinski način - prisluškivanjem. On se rukovodi ličnim<br />
simpatijama i antipatijama - te ovoga ne mari, te onoga treba smeniti, onoga tamo, drugoga<br />
ovamo” (Antonić, 1991: 309). Režim je transformisan u neku vrstu poliarhije<br />
institucionalizovanih regionalnih i partikularnih interesa sa nekoliko centara moći, a porastao je<br />
značaj Tita kao arbitra i faktora ravnoteže između vrhova pocepane kadrovske uprave.<br />
U prikazanom stanju sazrevao je Ćosićev kritički odnos prema Titu, a piščev zaokret od<br />
glorifikacije ka demonizaciji Josipa Broza dovršen je krajem osamdesetih godina. Treba imati<br />
na umu da u Titovom režimu vodeću organsku inteligenciju nisu činili pojedinci čiji je jedini<br />
kapital bio obrazovanje, već i određena moć. Doduše, politički sunovrat nije, kao kod Staljina,<br />
vodio u logor i zatvor, ali je disident ostajao obeležen. Što je moć posrnulog intelektualca bila<br />
veća, to je, po pravilu, prigušivani otpor vrhu partije bio dublji (jačan solidarnošću užih<br />
nepartijskih oaza, kao što su bile naučne jedinice, akademije nauka ili izdavačke ustanove).<br />
Provala dugo potiskivanog otpora Titu izbila je 1990-ih kada Ćosić piše o Titu kao „svetskoj<br />
varalici, staljinisti, tiraninu i vlastoljupcu, hedonisti, okrutnom i pokvarenom demagogu,<br />
ignorantu i karijeristi” (Ćosić, 1992: 23). Iako se ne može Titu sporiti antifašizam,<br />
184