Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
Todor Kuljić TITO -sociološkoistorijska studija- (Drugo ... - Početak
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
aktuelnost ideologije i kulta vođe kao sredstva integracije i osiguranja lojalnosti. Premda u<br />
osnovi postojana, isključivo odozgo dozirana politička kultura je, u skladu sa političkim<br />
zaokretima, povremeno modifikovana. Sve do 1949. prevladavali su sovjetski obrasci, u drugoj<br />
fazi do 1965. na delu je bio samoupravni federalizam uz blagi nadzor partije, od 1966. do 1980.<br />
uključivanje konfederalnih sadržaja praćeno je jačanjem uloge partije, a od Titove smrti do<br />
1992. naporedo slabe partija i država. Prikazano stanje bilo bi jednostrano svoditi na goli<br />
dualizam ili kolebanje između oprečnih teorijskih modela: liberalna demokratija i totalitarna<br />
država, partijska konstitucionalna država, stabilna autoritarna i konfliktna demokratska<br />
višenacionalna država, prividno samoupravljanje i tvrda kadrovska uprava. Još manje je korisno<br />
političku kulturu jugoslovenskog socijalizma svoditi isključivo na pomenute manje ili više<br />
poznate modele, jer iako ovi pomažu razumevanju funkcije pojedine komponente, ne mogu<br />
objasniti prirodu njhovog manje ili više protivrečnog spoja.<br />
1. Partija<br />
Partija je bila glavna poluga Titove vlasti bez čijeg monopola, kako god se ovaj nazivao<br />
(rukovođenje, vođenje, usmeravanje), nije mogao da zamisli socijalizam. Odlučno je odbacivao<br />
višepartijski sistem iz više razloga. Partija je bila organizator patriotskog antifašističkog otpora,<br />
dok je građanska opozicija bila uglavnom pasivna ili sarađivala sa okupatorom. Višestranački<br />
sistem je u međuratnoj Jugoslaviji delovao dezintegrativno, a u novom režimu postojala je<br />
opasnost da u legalizovanim strankama oživi revanšizam i izbiju novi unutrašnji sukobi. Osim<br />
toga Sovjetski Savez je budno pratio razvoj stanja u Jugoslaviji, a Tito je dugo strepeo od<br />
sovjetske intervencije. Uz sve to, politička kultura velikog dela evropskog okruženja bila je<br />
jednopartijska, a u nerazvijenim zemljama još više. Na kraju, protivljenje Staljinu i izlazak iz<br />
lagera ojačali su Titov ugled u svetu i u dobroj meri neutralizovali prigovore o nedemokratskoj<br />
prirodi jugoslovenskog režima. Bilo bi pogrešno ove razloge odbacivati kao puku<br />
ideologizaciju, ali ne treba zaboravljati da je monopolska uprava bila lišena provere u<br />
nadmetanju za vlast sa rivalskim partijama, što je jačalo neodgovornost rukovodećih kadrova.<br />
Kadrovi, doduše, za učinak jesu odgovarali partiji, ali je ova odgovornost bila osobena zato što<br />
nije pretila padom s vlasti cele partije.<br />
U više navrata Tito je direktivno osporavao racionalnost višepartijskog sistema, a monizam je<br />
bio ključna sastavnica samoupravne političke kulture: «Višepartijski sistem bi kod nas uneo<br />
konfuziju... Sva rukovodstva buržoaskih partija su se kompromitovala saradnjom sa<br />
okupatorom... Narodne mase su prišle nama i prihvatile naš program. Zašto sada da izmišljamo<br />
neke nove partije» (Tito 1980, str. 327). Na drugom mestu on višepartijski sistem osporava<br />
verom u nužno odumiranje partije i države: «Jasno je da mi ne odobravamo višepartijski sistem.<br />
Kod nas je jedino KP sprovela revoluciju i vodila oslobodilački rat. I ta partija će jednoga dana<br />
odumrijeti. Kod nas se ide putem demokratizacije koja povlači za sobom i nestanak države»<br />
(Štaubringer 1976). Ovde bi se odmah moglo zapaziti da oslobodilački učinak, na kome Tito<br />
insistira, u drugim sredinama nije bio presudan za održanje na vlasti. Čerčil je jula 1945.<br />
poražen na izborima iako je nekoliko meseci pre toga izišao iz rata kao pobednik. U balkanskoj<br />
političkoj kulturi,međutim, oslobodilački učinak bio je ključni i nije slučajno Tito uvek<br />
podsećao na ratni učinak partije kao legitimnu osnovu trajnog posedovanja vlasti.<br />
Revolucionarni suverenitet počivao je na ratnom učinku, a prioritet partijskog prava bio je<br />
samorazumljiv. To je Tito jasno podvukao na 5. plenumu CK SKJ maja 1952: «Mi smo članovi<br />
plenuma izabrani od 100.000 članova partije (očigledna greška jer je partija još 1948. imala<br />
468.000 članova – prim, red.) i ako mi stojimo na tom stanovištu da Partija odgovara za<br />
cjelokupni društveni i privredni razvoj života uopšte, onda mi koji smo izabrani važniji smo<br />
nego svi zakonodavni odbori i te komisije, i ovdje u prvom redu treba da padnu te osnovne<br />
zamjerke, primjedbe i drugi dodaci» (Sednice CK KPJ 1948-1952, 1985, str. 667-669).<br />
Ogoljeni oslobodilački mentalitet komunističkih kadrova živo pokazuje iskaz jednog borcakadra<br />
koji je u ratu ranjen: «Kada si dao ulog u krvi, onda si odbojan prema svemu što ruši taj<br />
60