istorija zena za stampu2_Layout 1

Istorijska čitanka 

Žene u Crnoj Gori 

od 1790. do 1915. 

Objavljivanje ove knjige podržali su: 

Stavovi i mišljenja iznijeti u ovoj knjizi predstavljaju stavove autora/ki i 

ne moraju se obavezno poklapati sa mišljenjima i stavovima 

Fondacije Institut za otvoreno društvo - Predstavništvo Crna Gora.

NASLOV KNJIGE 

Žene u Crnoj Gori od 1790. do 1915. - Istorijska čitanka 

IZDAVAČ 

NOVA - Centar za feminističku kulturu 

ZA IZDAVAČA 

Nataša Nelević 

UREĐIVAČKI SAVJET 

Dr Senka Babović-Raspopović, dr Ana Stolić, Nataša Nelević 

AUTORKA PROJEKTA I UREDNICA 


GLAVNA SARADNICA NA PRIPREMI TEKSTA I FOTOGRAFIJA 

Lidija Nelević 

GRAFIČKI DIZAJN 

Blažo Crvenica 

PRIPREMA ZA ŠTAMPU 

Damir Krpuljević 

ŠTAMPA 

AP Print, Podgorica 

TIRAŽ 

500 primjeraka 

Podgorica, 2011.

Ova knjiga je posvećena našim pretkinjama 

koje su izbrisane iz istorijskog pamćenja

Sadržaj 

Predgovor 

KA NOVOM PAMĆENJU ........................................................................................................................................................................6 

Iz recenzije 

ŽENE SA LICEM U PROŠLOSTI CRNE GORE ......................................................................................................................8 

Izgled žena 

U RADU GUBI CVJETOVE SVOGA PROLJEĆA..................................................................................................................11 

Djetinjstvo i djevojaštvo 

U NJIH POGOVORA NEMA ..............................................................................................................................................................29 

Izbor muža 

NEKA JE LJUBAV SVEŽE ........................................................................................................................................................................43 

Odnos žene i muža 

SVOGA MUŽA POČITUJE ONA ....................................................................................................................................................59 

Materinstvo 

NE ODVAJA SE OD PORODA SVOG ..........................................................................................................................................69 

Kuća i kućni poslovi 

RABOTNA JE ONA U DOMU............................................................................................................................................................89 

Poslovi izvan kuće 

POD TERETOM POVIJENE ............................................................................................................................................................101 

Ženska krivica i kazna 

DA IMA SAMO JEDNOG DOMAĆINA ..................................................................................................................................119

Nasilje nad ženom 

SAMO MUŽ, DRUGI NIKO ..............................................................................................................................................................141 

Razvedene žene 

DA NE IDE ĐE SE PJEVA I IGRA ....................................................................................................................................................159 

Imovina žena 

’ALJINE DA JOJ SE NE TIČU ............................................................................................................................................................189 

Majke vanbračne djece 

NJOJ LIJEKA NIČESOVA NEMA ..................................................................................................................................................217 

Bolesti i liječenje žena 

PRIRODA NEKA UČINI SVOJE ....................................................................................................................................................239 

Žene u ratu i krvnoj osveti 

SVAKU JUNAČKU MUKU PODNOSI ONA ........................................................................................................................253 

Žena u javnom prostoru 

NA ZBORU DA NE ZBORI ..............................................................................................................................................................269 

Obrazovanje žena 

DA NE BUDU DIVLJE GAZDARICE ........................................................................................................................................285 

Pogovor 

ŽENSKA I RODNA ISTORIJA ........................................................................................................................................................308 

Podaci o autorima ....................................................................................................................................................................................316 

Literatura ........................................................................................................................................................................................................322


Predgovor 

KA NOVOM 

PAMĆENJU 

Od šezdesetih godina 20. vijeka, kada se pojavila 

kao nova naučna disciplina u okrilju feminizma, 

do danas - istorija žena je prošla kroz 

više promjena preispitujući i mijenjajući svoja 

teorijska polazišta. Iako knjiga „Žene u Crnoj Gori od 1790. 

do 1915. – Istorijska čitanka“, koja je nastala prvenstveno iz 

aktivističkih pobuda, ne pretenduje na učešće u naučnim debatama 

koje ova disciplina danas pokreće - ona svakako ima 

i određen naučni interes. 

Kombinacija ova dva interesa, aktivističkog i naučnog, nije 

nikakva novost u istoriji žena. Tokom proteklih decenija isto - 

rija žena je bila područje na kojem su se susretali, ali i mimoilazili 

interesi feminističkih aktivistkinja i akademskih 

krugova. Za aktivistkinje je razvoj ove discipline prije svega 

predstavljao važno uporište za uspostavljanje novog, drugačijeg 

rodnog identiteta i za promjenu položaja žena. One su pri 

tom polazile od uvjerenja da se „izbacivanjem” žena iz istorije 

njima zapravo oduzima „moralno pravo” da u njoj učestvuju. 

Na drugoj strani, ljudi iz akademskih krugova su nastojali da 

žensku istoriju iščupaju iz čvrstog zagrljaja feminizma i da 

njenu naučnost sačuvaju od natruha političkog angažmana. 

Čini se, međutim, da je istorija žena moguća samo u uslovima 

postojanja oba ova interesa, koja su ugrađena i u ovu knjigu. 

Osnovni cilj objavljivanja ove knjige je integrisanje znanja o 

ženama u prošlosti u naše istorijsko pamćenje i u naučni 

diskurs. Uvjerenje da je jedna ovakva knjiga danas zaista 

potrebna temelji se na procjeni da u našem istorijskom 

pamćenju, koje konstruiše dominantni istorijski diskurs, žena 

gotovo da nije vidljiva, to jest da je vidljiva samo kao patrijarhalni 

stereotip na marginama toga pamćenja i istorije kao 

nauke. Publikovanjem ove knjige trebalo je omogućiti da žena 

postane vidljivija u istoriji Crne Gore; da se ona sagleda u 

mnoštvu njenih uloga; da se identifikuje uticaj „obične žene” 

na razvoj istorijskih događaja i da se žena, jednom riječju, pojavi 

kao istorijski subjekt. 

Ovako postavljeni ciljevi, kao i svi ciljevi koji se odnose na 

„promjenu svijesti”, najefikasnije se postižu kroz obrazovni 

proces. Važnost integrisanja ovakvih sadržaja, to jest oro d - 

njavanja nastave istorije prepoznata je i u dokumetnu Plan 

akci je za postizanje rodne ravnopravnosti 2008-2012, koji je 

usvojila Vlada Crne Gore 2007. Usvajanjem ovog dokumenta 

prvi put su otškrinuta vrata za sva buduća nastojanja da se 

kroz dopune ili izmjene sadržaja nastave započne proces 

dekonstrukcije muškocentričnog istorijskog diskursa. Usvajanje 

ovog dokumenta bilo je neposredan povod za nastanak 

ove knjige koju publikuje NVO NOVA – Centar za femini - 

stičku kulturu, uz podršku Fondacije Institut za otvoreno 

društvo – Predstavništvo Crna Gora (FOSI ROM) i Svjetskog 

fonda za žene (Global Fund for Women). Knjiga „Žene 

u Crnoj Gori od 1790. do 1915. - Istorijska čitanka” tako je 

prvenstveno namijenjena nastavnicima istorije u srednjim 

6

Predgovor 

školama i svim ljudima koji učestvuju u kreiranju sadržaja nastave 

istorije. Knjiga je koncipirana kao čitanka upravo zato da 

bi se predavačima ostavila sloboda da artikulišu različite teme 

i pitanja i biraju različite pravce interpretacije koristeći ovu 

knjigu kao pomoćnu literaturu i polazište. Ovaj primarni cilj 

ne isključuje, naravno, i neke druge ciljeve, kao što je podsticanje 

razvoja istorije žena kao naučne discipline u Crnoj Gori 

i razvoja ženskih studija. 

Osnovni zadatak koji je postavljen prilikom planiranja rada na 

ovoj knjizi bio je da se okupi što više dokumenata koji svje - 

doče o svim aspektima života žene u Crnoj Gori u periodu od 

1790. do 1915, kako bi se stvorila baza za različite pravce istraživanja 

i interpretacije. To, naravno ne znači da je ova knji - 

ga „neutralna”. Ona to svakako nije, kao što, uostalom, nisu 

neutralni ni objektivni ni dokumenti koje ona sabira. Ova knji - 

ga nudi jedan od mogućih modela interpretacije njihovih 

značenja. Taj model se temelji na već klasičnim feminističkim 

dihotomijama priroda/kultura, pod/rod i privatno/javno. 

Naime, interpretacija se oslanja na vjerovanje da je patrijarhat 

politika očuvanja moći za muškarce koja sa tim ciljem konstruiše 

rodne stereotipe i predstavu o ženi kao inferiornom 

biću koje je „prirodno” predodređeno za ulogu majke i supruge 

i za prostor privatnosti. Iako je u međuvremenu ovo teorijsko 

polazište kao i njegova primjena u istoriji žena osporavano i 

prevazilaženo, to je svakako pristup koji nam omogućava da 

započnemo proces dekonstrukcje patrijarhalnog istorijskog 

diskursa i da započnemo novo, rodno senzitivno čitanje sopstvene 

istorije i preispitivanje svog istorijskog identiteta. 

Urednica 


7


Iz recenzije 

ŽENE SA LICEM U 

PROŠLOSTI CRNE GORE 

Knjiga „Žene u Crnoj Gori od 1790. do 1915. - Isto - 

rijska čitanka“, koju njena urednica Nataša Nelević 

predaje čitalačkoj javnosti, otvara novu etapu u istraživanju 

crnogorske prošlosti. Uvodeći u fokus 

istraživanja ženu u prošlosti Crne Gore, autorka dete ktuje 

novu temu koja po mnogo čemu otvara drugačiji pogled na 

istoriju Crne Gore. Naime, kroz studijski dio knjige - koji je 

oslonjen na primarne izvore saznanja o temi, pisane materijale 

(normativna akta, bilješke putopisaca, pisma, dopise, novinske 

članke itd), koje je autorka ugradila u cjelinu iskaza pristupajući 

temi sa feminističke pozicije - dobili smo poruku da smo 

uskraćeni za polovinu crnogorske isto rije, koja je u ogradama 

patrijarhalne kulture promicala iza leđa muškarca, gospodara, 

oca, muža, brata, svekra, djevera. 

Žena se kao tema u akademskom diskursu u Crnoj Gori pojavila 

odamdesetih godina prošlog vijeka sa knjigom „Knjagi - 

nja Darinka“ istoričara Dimitrija Dima Vujovića. Ova knjiga 

je otvorila istoriju rodnih odnosa, ali je zatim nastala 

višedecenijska pauza, ispunjena dominacijom muške istorije, 

koja je po pravilu zaboravljala ženu. Odsustvo žene u istorij - 

skim istraživanjima bilo je opredijeljeno interesovanjem za 

političku istoriju kod nas, na jednoj strani i, na drugoj strani, 

odsustvom žena (vladarki, pjesnikinja, filosofkinja) koje bi se 

same po sebi nametnule kao nezaobilazne teme u istraživanju 

prošlosti Crne Gore. 

Istorijska čitanka o ženama u Crnoj Gori od 1790. do 1915. 

pokreće brojna pitanja koja su predugo bila nedovoljno 

vidljiva, zaklonjena pitanjima koja postavlja „muška istorija“. 

Stavljajući ova pitanja u prvi plan, autorka knjige je nastojala 

da rekonstruiše i analizira žensku istoriju u Crnoj Gori, koristeći 

pri tom mješovite metodološke pristupe, zalažući se 

pri tom za naučnost u što većoj mjeri. 

Ova knjiga predstavlja feministički orjentisan dijalog sa ženskom 

prošlošću koji auto rka vodi kroz šesnaest poglavlja knjige 

koja osvjetljavaju položaj žena u ratu i krvnoj osveti, u 

rodu, domu i u javnom prostoru; iskustva razvedenih žena, 

materinstva i vanbračnog materinstva; pitanja ženske krivice 

i kazne; imovinska prava žena; pravo žene na izbor muža, 

obrazovanje itd. Dijalog identifikuje obrazac patrijarhalne 

kulture u Crnoj Gori u kojem vlada stroga subordinacija 

među polovima: dok je muškarac cjelovita i potpuna ličnost, 

žena je „niže biće“ koje je u njegovom vlasništvu, „njegova 

sjenka“, „tegleća marva“. Žena je „ona“ čak i onda kada se uklapala 

u „mušku priču“, kada pomaže u ratu, izvlači i njeguje 

ra njenika, snabdijeva vojsku i izvršava i „najherojskije činove 

muške hrabrosti“. U ogradama čelične konstrukcije patrijarhalne 

kulture ženskog izbora gotovo da nije bilo. Hodajući 

„po muškom putu“ žene su stvarale sliku o svijetu prema patrijarhalnom 

obrascu koji su naslijedile i tu sliku, nenarušenu, 

predavale narednoj generaciji svojih potomaka. 

8

Iz recenzije 

Ženski svijet, kako autorka pokazuje, bio je satkan od pogleda 

i saznanja koje je porodila patrijarhalna kultura, koje su žene 

predavale svojim potomcima kao zavjet u kojem je dominirala 

potreba da se stvori sljedeća generacija muškaraca i zaposjedne 

onaj prostor koji je ženi, kako se vjerovalo, odredila 

priroda, a koji se najčešće mogao identifikovati kao prostor 

u kojem je vladao princip „straha od svoga muškarca“, što će 

reći, princip prema kojem se žena morala povinovati i pri - 

hvatiti vlast muškarca nad sobom. U materijalima pisanih 

izvora koje autorka koristi navodi se da žena u Crnoj Gori 

„vidi u svom ocu, bratu, mužu, najmoćnija bića, pred kojima 

ona mora da drhti, da se pokorava i da ućuti...“. Takođe se 

navodi da „muža svoga počituje ona, i pokorava mu se tako 

jako da je skoro rob svojeg muža, bez znanja muževljevog 

neće nikud poći, i ono što muž reče, ona zna, da to mora biti“. 

Saglasno tom principu, muškarac i žena u Crnoj Gori su dva 

suprotna svijeta, od kojih je muški vidljiv, prepoznatljiv, pozi - 

tivan, aktivan, a ženski tek pasivni izvod muškog, u kojem se 

žena i identifikuje ličnim imenom muškarca kao njegovo pripadajuće 

- Markova, Jankova, Perova, Jovanova, Lukina, 

Markišina... Stane Vukova, Šajka Milosavova. 

Ispod plašta koji su satkali vjekovi zatvorene kulture, kojim 

je zaogrnuta ženska spoljašnjost u Crnoj Gori, izranja žena 

u mnoštvu različitih uloga. Vidimo je kao suprugu i majku, 

ali i kao preljubnicu, raspuštenicu, ratnicu, osvetnicu, trgovkinju, 

tužba ricu, nezbornicu, kastigulju. Vidimo je ispod 

zara, ali i kao ženu u građanskom kostimu, ženu vatrenog 

pogleda i prikrivenih strasti. Pred nama su sada žene koje 

imaju sopstveno ime: Milica, Dobrica, Dafina, Anđuša, 

Stane, Ivana, Jana... 

Analizirajući otvorena pitanja ženske istorije, autorka je otišla 

korak dalje uspijevajući da kroz ovu istoriju uhvati i one se - 

gmente privatnog života muškaraca koji su ostali potpuno 

nepoznati i udaljeni iz vidokruga klasičnih istoriografskih 

znanja jer se nisu uklapali u okvir crnogorske muške istorije. 

Otvarajući brojna pitanja ženske istorije u Crnoj Gori, autorka 

je uložila veliki napor da u potku crnogorske prošlosti 

utka ženu sa licem koja će biti naučno prepoznatljiva. 

Metodološkim pluralizmom, bogatim jezikom, valjanim 

otva ranjem pitanja, ona je otvorila perspektive daljeg rasta i 

razvoja naučne misli ubjedljivo pokazujući da se za nove 

puteve i pravce u konstituisanju novih istorijskih saznanja ne 

mora nužno posjedovati znanje istoričara. U tom smjeru 

autor ka je nesumnjivo napravila značajan iskorak u istraživa - 

njima prošlosti i sagledavanju cjeline crnogorske istorije. 

Poslije ove knjige biće nezamislivo pisati o istoriji Crne Gore 

u kojoj će žena biti odsutna. 

Bez obzira na moguće sumnje akademske zajednice povodom 

obrade prošlosti kroz pol/rod, ova knjiga svakako predstavlja 

prilog istoriji svakodnevnice i rodne ravnopravnosti i blisko 

određuje kulturni obrazac, odnosno definiše konstrukcione 

elemente patrijarhalne kulture u balkanskoj specifičnosti. Ovo 

je po našem mišljenju uspio pokušaj da se obezbijedi legitimnost 

teme u modernoj naučnoj misli, pa i istoriografskoj koja 

je ispustila da sagledava prošlost u njenoj cjelini, jer jedna 

polovina te prošlosti je nestajala u velikim istorijskim temama 

rezervisanim za muškarce. 

Posmatrana iz ugla istoričara, ova istorijska čitanka ne proizvodi 

bojazan za istoriografiju i njene rezultate, iako u tom smislu 

otva ra brojna pitanja, među kojima je svakako i pitanje - da li 

istraživanje ženske prošlosti nužno nameće novu naučnu disci - 

plinu ili se može sagledati kroz njen kategorijalni aparat? U 

svakom slučaju, situirajući ženu u kulturno-istorijski i socio - 

kulturni kontekst Crne Gore kraja XVIII i početka XX vijeka, 

autorka je donijela novo znanje o prošlosti uopšte i uvjerljivo 

dopunila naša znanja o kulturno-istorijskom nasljeđu. 

Knjiga nosi dvostruku posvetu: ona je posvećena ženama bez 

lica koje su nosile polovinu naše istorije, ali i nama koje čitamo 

ove redove okružene muškom ambicijom da i dalje drže u 

sjenci ovaj ženski dio prošlosti i neograničeno raspolažu njime. 

Dr Senka Babović-Raspopović 

9


10

Izgled žena 

Izgled žena 

U RADU GUBI CVJETOVE 

SVOGA PROLJEĆA 

Izgled žene: prirodna ljepotica ili mlada starica 

Tradicionalna odjeća: od bijede do raskoši 

Promjena načina odijevanja i otpori tim promjenama 

Način češljanja: pletenice kao znak 

Utisci o izgledu žena u Crnoj Gori u 19. i počet - 

kom 20. vijeka koje najčešće nalazimo u zapisima 

putopisaca su ne samo različiti već često 

i oprečni. Neki autori ih opisuju kao „prirodno“ 

lijepe, vitalne i živahne žene čiju ljepotu i zdravlje naporan 

život ne može da naruši. „Oči joj se svijetle kao kristal na jasnim 

zrakama: očima strijeli ona srce junaka“, piše V. M. G. 

Medaković. Jozef Holeček je opisuje kao „crnooku ženu koja 

šije, veze, plete, tka, prede, nosi vodu, ide u mlin, ide za drva, 

čuva stoku, nosi teret“ i koja, uz sve to, ostaje „zdrava, svježa i 

rumena“. (I,1-3) 

Ali, veći je broj dokumenata u kojima se žene u Crnoj Gori 

opisuju kao prerano ostarjele žene grubog lica, pogrbljene i 

deformisane od teškoga rada. „Žene su crnokose, crnooke i 

crnpuraste“, piše Jegor Kovaljevski. „Ovo posljednje – zbog 

znoja i nepogoda za koje je uvijek otkriveno njihovo lice.“ Vi - 

ljem Denton piše da je grub način života uticao na neprivlačan 

izgled žena koje je susreo boraveći u Crnoj Gori: „Žene su 

jedva srednje visine, zdepaste, bijele ali preplanule kože, i 

obično grubih crta lica zato što rano počinju da obavljaju 

teške poslove, što ih lišava mladalačke ljepote.“ (II, 1-10) 

Svi djelovi ženske odjeće detaljno se opisuju u mnogim dokumentima. 

„Ženske nose od platna ili vune šareno izvezenu po 

rukavima i grudima košulju; preko nje dugu haljinu od istog 

bijelog sukna kao i ljudi s uskijem rukavima“, piše Vuk Stefanović 

Karadžić. Iako se raskošna narodna nošnja najčešće 

predstavlja kao tipična za sve žene, neki autori se posebno osvrću 

na svakodnevnu odjeću „običnih žena“ koja se teško može 

dovesti u vezu sa bilo kakvom predstavom o raskoši. Gzavije 

Marmije tako piše da žene u Crnoj Gori nisu nosile „ni čarape 

ni cipele, naročito po lošem vremenu“, jer su smatrale da se 

„obuća haba po kamenjaru i upropaštava po kiši.“ (III, 1-13) 

11


Neki autori naglašavaju da su postojale velike razlike u ženskoj 

odjeći zavisno od imućstva i društvenog statusa porodice u 

kojoj je žena živjela. Upoređujući odjeću žena iz viših slojeva 

sa odjećom „običnih žena“, Alfred Bulonj piše da je „odjeća 

prvih (je) čista, jednostavna i stroga“, da „podsjeća na odjeću 

izvjesnih religioznih redova, u prvom redu dominikanaca“, a 

da je „odjeća žena iz naroda (je) ponekad toliko prljava i odrpana 

da se ne da opisati riječima“. (IV, 1-5) 

O odjeći žena islamske vjeroispovijesti postoji nekoliko zapisa. 

P. A. Rovinski piše da su one nosile „široke pantalone 

(dimije) od crnog ili tamnocrvenog platna i, kada bi izlazile 

iz kuće, uvijek su se pokrivale feredžom; a upotrebljavale su 

bjelilo i rumenilo“. Ludvik Kuba je opisao snažan utisak koji 

su na njega ostavile Muslimanke koje su na sebi imale „široke 

tur-dimije, izuzetne orijentalne žute boje i crvene nosate kondre“ 

i takođe piše da su se ove žene šminkale. (V, 1-5) 

O kosi i načinu češljana žene u Crnoj Gori su posebno vodile 

računa. Frizurom, načinom češljanja i izborom pokrivala za 

glavu (kapa, veo itd) žena je označavala svoj predbračni ili 

bračni status. Vuk Karadžić piše da „žene pokrivaju glavu 

maramom, a djevojke nose kapu kao i ljudi, i gotovo samo se 

time razlikuje što se na nju prišivaju razni novci, više ili manje, 

prema imućnosti“. „Crnogorka plete kosu u dvije pletenice, 

pa ih namjesti iznad čela, a veže ozada“, piše V. M. G. 

Medaković, „na glavi nosi modro pjegastu maramu, koju 

pritvrdi na vrh glave iglom, na vrh koje ima puce“ i „spušti te 

visi niz leđa“, a „kosu maže sa lojem i voskom“. (VI, 1-6) 

Nastojanja žena da tradicionalnu odjeću zamijene savremenijom 

nailazila su na otpore. U pismu Vuku Karadžiću, u kojem 

se opisuje dolazak knjaza Danila vaporom u Kotor, Vuk 

Popović piše da su se „knjaževe sestre i nevjesta, kao turske 

kadune, s lumbrelanima u ruci, vodeći se dvije i dvije kao 

maškare šikale (su se) po gradu.“ P. A. Rovinski piše o reakcijama 

na prve suknje. „Boraveći u Kotoru i drugim mjestima 

u Primorju, žene iz Katunske nahije su vidjele da tamošnje 

žene već nose suknje i same su postepeno počele da naba - 

vljaju i nose suknje“, piše Rovinski. „Ali, ovo se smatralo izne - 

vjerivanjem običaja i lacmanstvom, pa je suknja takoreći bila 

podvrgnuta progonima“. (VII, 1-6) 

Neka dokumenta svjedoče o sklonosti žena iz Crne Gore, 

prije svega imućnijih, prema nakitu koji je bio uglavnom jeftin, 

napravljen od jeftinih metala i imitacija skupocjenog kamenja. 

„Neke se kite i obocima“, piše Vuk Stefanović Karadžić. 

„Mlade žene, osobito kad se praznički obuku, nose na glavi 

razne lančiće, igle i druge stvarčice koje izgledaju kao evropski 

nakit“. Jegor Kovaljevski piše da i udate žene i djevojke „nose 

naušnice, đerdane, narukvice“. (VIII, 1-6) 

Žene su kao i muškarci imale izrazitu sklonost ka raskošnoj 

odjeći sa kojom će se predstaviti u javnosti. Ova sklonost je 

po stojala i kod najširih i najsiromašnijih slojeva društva. Iako 

su, kako piše Sigfrid Kaper, hodali naokolo „u jadnim, otrcanim, 

iskrpljenim ritama i krpetinama i to ne naročito čistim“, 

čim bi se uputili na pazar u Kotor, Rijeku Crnojevića ili 

Danilovgrad, muškarci i žene su, „pod pretpostavkom da posjeduje 

više od onoga što ima na sebi, što baš i nije uvijek 

slučaj“, vadili iz škrinje „bolje odjevne predmete“. Ova 

sklonost ka raskošnoj odjeći očito je ugrožavala mnoge 

porodice, tako da je Ministarstvo unutrašnjih djela 21. juna 

1888. izdalo kapetanima Naredbu o zabrani nošnje raskošnog 

odijela i o naplati veresije za izlišne stvari, kojom se upozoravaju 

trgovci da im se više „neće pred Knja ževskim Sudovima 

priznavati veresija, koja se po tome danu učini, od prodaje 

raskošnih i za narod izlišnih stvari“. (IX, 1-2) 

12

Izgled žena 

I 

1) V. M. G. Medaković I je Crnogorku opisao kao ženu 

„srednjeg stasa, jakog sastava, a lica i lijepa i umiljata“. 

„Ponajviše su crnomanjaste masti“, piše Medaković. „Desete 

godine uzrasta pušta kosu da joj raste. Kose je i jake i 

guste. Obrve su isto guste. Oči su pune živosti i vesele, u kojima 

se ogleda i duša njena. Oči joj se svijetle kao kristal na 

jasnim zrakama: očima strijeli ona srce junaka“. 

Skromno odijevanje je, piše Medaković, isticalo ljepotu 

žene u Crnoj Gori: 

„Sve je na njoj prosto i siromašno, ali lijepi uzrast tijela, čista 

krv, umiljati pogled vezan sa stidom nevinosti, nadmašuje sve 

ljepše mrtve nakite. Bog joj je dao prirodnu ljepotu, koja se 

oduzeti ne može.“ 1 1850 -1857. 

2) Crnogorku Jozef Holeček II opisuje kao „crnooku ženu 

koja šije, veze, plete, tka, prede, nosi vodu, ide u mlin, ide za 

drva, čuva stoku, nosi teret“ i koja, uz sve to, ostaje „zdrava, 

svje ža i rumena“. 

„Srednjeg je rasta, živih pokreta, razvijenih i snažnih mišica, 

lica kao po pravilu prijatnog, često divnog“, piše Holeček. 

„Ono što je posebno krasi jesu velike, crne, iskričave oči sa 

dugim trepavicama, smještene ispod luka sjajnih crnih obrva. 

Oko Crnogorke je neodoljivo. Priroda je, pored ovoga, obda - 

rila i bujnom, gavranje crnom kosom.“ 2 1876-78. 

3) Kurt Flerike III prepričava razgovor koji je vodio sa svojim 

prijateljima o tome na kojem od svojih putovanja je sreo 

najljepšu djevojku. 

„To pitanje je vrlo diskutabilno, pošto je to stvar ukusa, ali 

svakako mogu da kažem da je najljepša djevojka koju sam 

ikada u svom životu vidio bila ona crnomanjasta vitka 

Crnogorka, koja je na jednom svježem izvoru kod Nikšića zahvatala 

vodu, a koja je odisala prirodnom ljupkošću“, rekao je 

Flerike tokom ovog razgovora. 3 1897. 

II 

1) Izgled žena koje je sreo u Crnoj Gori na Jegora Kova - 

ljevskog IV je ostavio neprijatan utisak. Njihov grub i neprivlačan 

izgled on je objasnio teškim uslovima u kojima su živjele ove 

žene koje su „priroda i čovjek unizili do krajnjih granica“. 

Kovaljevski piše da su žene u Crnoj Gori niskog rasta i često 

pogrbljene od nošenja teških tereta. „Žene su crnokose, crnooke 

i crnpuraste“, piše Kovaljevski. „Ovo posljednje zbog znoja i nepogoda 

za koje je uvijek otkriveno njihovo lice. Na njima se prepoznaje 

lice žene sa slovenskog juga, ali samo po obliku“. 4 1841. 

1 

V.M.G Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 20. 

2 

J. Holeček: Crna Gora; CID – Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 36-37 

3 

Kurt Flerike: Crna Gora i Dalmacija, pogled u „zemlju kulisa“; CID, Podgorica, 2009; str. 147. 

4 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje; CID, Podgorica, 1999; str. 49-50. 

I,II,III,IV 

Podaci o autorima: str. 316-321 

13


2) Viljem Denton V piše da je grub način života uticao na 

neprivlačan izgled žena koje je susreo boraveći u Crnoj Gori: 

„Žene su jedva srednje visine, zdepaste, bijele ali preplanule 

kože, i obično grubih crta lica zato što rano počinju da oba - 

vljaju teške poslove, što ih lišava mladalačke ljepote.“ 5 1865. 

muškosti. U fizičkom pogledu, crnogorska žena obično je 

srednjeg rasta, kruta, lišena svake elegancije u hodu i 

držanju. Njen teški hod, izdužen korak, nagib stasa, čak 

držanje glave, skoro uvijek ponizno nagnute, sve kod nje 

odaje naviku na teške radove i dugo hodanje po planinama, 

pod teretom teškog bremena.“ 

Radovi u polju, „odlasci u šumu radi traženja drva za grijanje“; 

„usa mljenost za vrijeme zimskih mjeseci u zadi mlje - 

nim kolibama“; „odsustvo svakog blagostanja u životu“ – 

sve je to lišavalo „draži njenog pola“ ženu iz Crne Gore. 

„Njena svježina iščezava, bore prerano zahvataju njeno 

čelo, ruke se deformišu, njeno stopalo postaje ravno i 

široko, dok se noga, u neku ruku, zbije na samoj sebi i članci 

se zadebljavaju tako da izbočine zamjenjuju normalne konture 

najružnijom cilindričnom formom“ pišu Frile i Vlahović. 

„Samo u aristokratskim porodicama, u zemlji gdje 

žena nije još od djetinjstva potčinjena poslu tako teškom 

kao onaj kod njenih drugarica, moguće je naći te fizičke 

oso bine rase o kojima smo govorili, a koje se ogledaju u 

odgovarajućoj finoći ekstremiteta i izvjesnoj uzvišenosti u 

ponašanju.“ 6 1868 -1873. 

3) Gabrijel Frile VI i Jovan Vlahović VII pišu o brzom 

staranju žena u Crnoj Gori usljed napornog rada i teškog 

života. 

„Kao djevojka, umjesto da ostavi prirodi vremena da 

zaokrugli njene obline koje rastu i da se njene draži raspu 

po njenom preranom razvoju, ona u radu gubi sve cvjetove 

svoga proljeća; kao žena, ona brzo završava u obavezama 

braka koji je za nju postao služenje, i u brigama oko materinstva 

propada njena kratkotrajna ljepota i nastaje 

brodolom snova njene mladosti“, pišu Frile i Jovanović. 

„Pod ovim uvelim i mršavim crtama, pod tom maskom 

rane zrelosti, tražite i naći ćete često ženu od dvadeset pet 

godina, na kojoj je teški rad ostavio pečat čudne osorne 

4) Sigfrid Kaper VIII je opisao Crnogorce kao tipične pre d - 

stavnike „opšteg južnoslovenskog tipa“, kod kojih preovladava 

„visoki rast, jaka građa kostiju, snažna muskulatura, 

tamna boja kože koja pod uticajem vjetra, mraza, sunca i 

vrućine postaje još tamnija, crna kosa, crne vatrene oči, živa i 

izražajna fizionomija“. Ovakvi uslovi života su, kako smatra 

Kaper, povoljno uticali na izgled muškaraca dajući im „izražajnu 

fizionomiju“ dok su na izgled žena oni djelovali nepovoljno. 

„Kod žena, opet, pod teretom besmislenih običaja i 

navika, tegobnog rada u kući i na njivi, ljepota rano ustupa 

mjesto crtama koje svjedoče o brigama, umoru, iscrpljenosti 

i životnim nedaćama“, piše Kaper. „Otuda u Crnoj Gori ima 

veoma malo lijepih starica, ali zato ima prilično mnogo lijepih 

i naočitih staraca.“ 7 1875. 

5 

Viljem Denton: Crna Gora, njen narod i njegova istorija; CID, Podgorica, 1996; str. 83. 

6 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović; Savremena Crna Gora; CID, Podgorica, 2001; str. 132-144. 

7 

Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1999; str. 46-47. 

V,VI,VII,VIII 


14

Izgled žena 

5) Spiridon Gopčević IX uočava ubrzano tjelesno pro - 

padanje žena u Crnoj Gori. On piše da su „djevojke ponekad 

prilično zgodne, pogotovo prije nego što se udaju“, ali da „uslijed 

ne prestanog i napornog rada veoma rano djeluju iscrpljeno, 

iako su snažne i mišićave“ i da „otuda njihova ljepota 

i mladalačka svje žina rano nestaju, koža im postaje gruba, 

crte lica gube od svoje mekote, ten od svoje svježine, i sa 30 

godina već djeluju staro i po ružne, što strancu utoliko više 

pada u oči jer su muškarci ljepši i naočitiji.“ 8 1875 - 1883. 

to prekrasnih altova, ali je malo diskanta i svi su grubi“, piše 

Rovinski. „Uostalom, primijetimo da se crnogorske žene 

uopšte ne odlikuju ženskom polu svojstvenom nježnošću 

glasa, pa se kod pjevanja one uglavnom drže nižeg tona i, 

skoro, nota za basiranje. Uzrok ovome nalazimo, osim uslova 

života u planinama, i u tome što se one, još u djetinjstvu dok 

čuvaju stoku, uče da na tu stoku viču i da se međusobno dozivaju 

kada su dosta udaljene. Zato ćete često čuti djevojčicu 

od desetak godina da govori užasno niskim glasom“. 9 

1879 - 1906. 

6) „Samo nošenje teretâ, ponekad ne tako malih, na leđima 

i na glavi mora vršiti poseban pritisak na kičmeni stub, pa 

možda zato žena uvijek izgleda malo pognuta naprijed“, zapisao 

je P. A. Rovinski. X „Ona kao da stalno nešto traži. Često 

se sretaju žene slabo razvijenih grudi. Treba promatrati ženu 

dok nosi teško breme drva ili vreću žita: dok se penje uzbrdo, 

ona se sagne skoro do pola svoga stasa, zatim isteže vrat nastojeći 

da podigne glavu kako bi vidjela ispred sebe, a teško korača 

nekako u širinu okrećući prste stopala unutra; ponekad 

se zaustavi da bi uzela daha, a iz dubine suvih grudi ispušta 

zvuk koji se daleko čuje. U najvećem broju slučajeva, kada 

nije pod teretom, žena drugačije korača, ali se kod mnogih 

opisani hod zadržava zauvijek. 

Ovaj autor takođe piše o brzom propadanju ženske kože 

koja „čvrsto pri liježe uz kosti lica i počinje da se bora“, dok 

„svi oblici postaju oštriji, a ukupan izraz lica postaje surov“. 

Iako u Crnoj Gori ima, kako piše Rovinski, pravih ljepotica, 

„ta se ljepota gubi odmah poslije udaje, a od nje ostaju samo 

i dalje lijepe oči, pune života i energije, sa dugim gustim 

trepavicama i izvijenim obrvama; pa raskošna kosa, vijenac u 

dva reda omotan oko lijepo građene glave.“ 

P. A. Rovinski zaključuje da nema velike razlike u fizičkom 

izgledu žena i muškaraca. „Kod crnogorske žene nalazite istu 

slobodu pokreta, lagan hod, ona isto tako vješto baca kamen“, 

piše Rovi nski. „Čak joj je i glas blizak muškome, pa manifestuje 

istu snagu pluća kada doziva nekoga ko je daleko“. 

On piše i o grubom glasu žena u Crnoj Gori. „Mnogo je i 

7) Kurt Hasert XI piše da žene u Crnoj Gori u fizičkom izgledu 

zaostaju za muškarcima. „Radi se o tome da naporan 

rad za održanje čini da one brzo ostare, dobiju bore i okoštaju, 

tako da one ni na koji način ne zaslužuju epitet lijepog, krhog 

ili slabijeg pola“, piše Hasert. 10 1891. 

8) Dok muškarce iz Crne Gore opisuje kao „visoke, zgodne 

i snažne“, Evgenij Markov XII za žene kaže da su „zdepaste“, „ne- 

kako tužne“ i „postarije po izgledu“. 

„Tragovi hronične premorenosti od prevelikog rada primjetni 

su skoro na svakoj starijoj Crnogorki“, piše Markov. „Osim 

toga, kada su na putu, one se odijevaju dosta loše, čuvajući bolju 

odjeću u svojim zavežljajima samo za praznike. A ona tamna, 

iznošena odjeća njihove figure čini još neprivlačnijim“. Čak su 

i mlade djevojke, kako piše Markov, izgledale „isuviše blijede i 

proste“ i „po tipu su malo slične planinskim ljepotani ma“. 11 

1895. 

9) Mihail Petrovič Varava XIII prepričava razgovor o izgledu 

žena iz Crne Gore koji je jednom prilikom vodio sa sagovo - 

rnicima šetajući cetinjskom pijacom. Sa njegovom konsta - 

tacijom da toga dana nisu vidjeli nijednu lijepu ženu složio se 

8 

Spiridon Gopčević: Crna Gora i Crnogorci; CID; Podgorica, 2008; str. 96. 

9 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 213, 216. 

10 

Kurt Hasert: Crna Gora 1-2, Tom I, Putopisi ; CID- Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 40-41. 

11 

Evgenij Markov: Putovanje po Srbiji i Crnoj Gori – putne bilješke; CID, Podgorica, 1995; str. 331. 

IX, X, XI, XII,XIII 


15


njegov sagovornik profesor Živković, koji je rekao da se 

zgodne žene u Crnoj Gori sreću vrlo rijetko i da njihova ljepota 

ne traje dugo: 

„Ali čim se udaju, i najljepše Crnogorke od teškog rada i velikih 

briga vrlo brzo se promijene i izgube ljepotu koju su imale 

kao djevojke“, citira Varava Živkovića. „Priđite bliže onoj ženi 

što prodaje jagode, sa crnom maramom na glavi, pored čije 

korpe spava dojenče. Zagledajte se bolje u njeno blijedo, izmučeno 

lice, i vidjećete da ćete u ugaslom pogledu njenih velikih 

crnih očiju naći tragove rano ugasle ljepote, shvatićete 

tešku ulogu crnogorske seljanke. Ali, Bogu hvala, civilizacija je 

počela blagotvorno da djeluje i na položaj žene u Crnoj Gori“. 12 

1900. 

10) Henri Van Mandere XIV piše da ljepota Crnogorki prolazi 

ubrzo nakon vjeridbe u četrnaestoj, a najkasnije u osamnaestoj 

godini, da crte njenog lica tada postaju „grube i 

hla dne“, a njen pogled „nekako ukočen“, tako da „stare žene 

već od svojih srednjih godina, u Crnoj Gori, posjeduju vrlo 

malo ljepote i nimalo privlačnosti“. 

„Kod Crnogorki ima nečeg što uprkos svoj potči njenosti 

dolazi do izražaja kao tiha optužba protiv tako sramnog 

tlačenja“, zaključuje Mandere. 13 1913. 

III 

1) „Ženske nose od platna ili vune šareno izvezenu po 

rukavima i grudima košulju; preko nje dugu haljinu od istog 

bijelog sukna kao i ljudi s uskijem rukavima“, piše Vuk Stefanović 

Karadžić XV . „Preko nje se opasuju tri prsta širokijem 

kajišem, okovanijem mesingom s crvenijem kamenjem, od 

koga sprijeda na žutom lancu visi britva, a sa strane s cinkom 

okovana kesa kao kod ljudi. Preko te gornje haljine drugu bez 

rukava od istog sukna. Ljeti skidaju haljinu s rukavima i nose 

samo onu bez rukava. Sprijed pokriva košulju šarena vunena 

kecelja s resama. Na nogama nose duge čarape do koljena i 

opanke. Svaka ženska ima kao i čovjek struku, i mlađe obično 

od crvenog ili šarenog tkiva.“ 14 1834-1835. 

2) Gzavije Marmije XVI piše da žene u Crnoj Gori nisu 

nosile „ni čarape ni cipele, naročito po lošem vremenu“, jer 

su smatrale da se „obuća haba po kamenjaru i upropaštava po 

kiši.“ 15 1852. 

3) Upoređujući mušku nošnju sa ženskom, V. M. G. 

Medaković piše da „žene nose isto bijele gunjeve“; da su ženski 

koreti „isto od bijelog sukna sa istom napravom, samo što nemaju 

rukava, a dulji su od muški gunjeva“; da nose „košulju od 

pamučnog platna“, dok „od ketena i konoplje malo imadu 

košulja“; da su „ošice košulje vezene vunicom, a tako i rukavi“ i 

da „neke imadu rukave vezene sa zlatom.“ 

„Đevojke se pašu tkani com“, piše Medaković. „Tkanica je iz 

vune, različne masti. Čarape su oko čkljanka izpletene šarenom 

12 

Mihail Petrovič Varava: Crnom Gorom; CID, Podgorica, 2002; str. 63-64. 

13 

Henri van Mandere: Crna Gora; CID, Podgorica, 2002; str. 100. 

14 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci; www.antikvarne-knjige.com, str. 52. 

15 

Gzavije Marmije: Pisma o Jadranu i Crnoj Gori; CID; Podgorica; 1996; str. 44-46. 

XIV, XV, XVI 


16

Izgled žena 

vunenom pređom, pa se i po tome može razlikovati đevojka od 

žene. Ima ih koje nose đerdane oko vrata. Za ogrtač na rđavom 

vremenu imadu i žene i đevojke struke, samo su ženske struke 

drugčije no muške, ženske su šarene i crvene. Brdske žene i đe - 

voj ke nose na glavi visoke fesove i bijelu maramu, a čarape ša - 

rene s kraja na kraj, i tako i košulje po dnu vazdan su izšarane.“ 

„Pasovi od kože izkićeni su sa crvenim jakicima“, piše 

Medaković. „Imućnije imadu ove jakike (kanjenje) okovane u 

srebro. Neke nose mjesto pasa ćemere od srebra. Pasovi mogu 

biti teški po tri oke. O ovom pasu visi iz više struka sindžir, a na 

kraju nožići, ključ i druge sitnarije. Ženske nose čarape od bijele 

vune do koljena, i one nose naprstke i opanke. Nose opregljače, 

izatkane od vune; a u novije vrijeme počele su nositi traverse 

(kecelje), od šarenog kambrika. Na prsima nose neko prstenje. 

Đevojke se nose kao i žene, samo što đevojke pletu kosu u jednu 

pletenicu i saviju je ozada u jednu guku, a na glavi nose kapicu i 

maramu. Kapica je isto kao i muška, samo što na tepelaku ima 

mnogo cvjetova, ponajviše zvijezde, a na vrh kapice pritvrdi 

iglom maramu. Marame đevojačke ponajviše su bijele, sa 

cvenom prugom u naokolo.“ 16 1850-1857. 

4) „Ženska odjeća sastoji se od zubuna ili ogrtača od bijele 

čoje, bez rukava i otvorenoga s prednje strane, kao i kod 

muškaraca, ali mnogo dužeg; doseže skoro do članaka, a 

ukrašen je raznim šarama, ili šarenom čojom i resama, a sa prednje 

strane je nekoliko zlatnih ukrasa“, piše Viljem Denton. 17 

1865. 

5) Gabrijel Frile i Jovan Vlahović ženski pojas upoređuju sa 

oklopom: „Crnogorski pâs ili pojas, kojeg nose starije žene, 

jeste vrsta ogromnog okova od 12 santimetara širine, sasta vljen 

od grubih kamenova karneole koji su optočeni bakrom ili srebrom, 

sve to montirano na parčetu jake kože, čini više oklop 

nego luksuzni predmet i sâmo njegovo nošenje je teret i tako, 

u toku svog putovanja, gospe se njega rado oslobađaju na štetu 

magarca ili mule koji ih prate. Pošto se ovaj pojas ne može stegnuti 

u struku zbog svoje širine i težine, teško pada na stomak, 

osta vljajući između sebe i struka veliku prazninu, što Crno - 

gorka pretvara u pravi magacin gdje slaže sve što joj smeta.“ 18 

1868 -1873. 

6) Arsa Pajević XVII piše da Crnogorke „same izrađuju svojim 

vrednim rukama sve što im za nošivo treba, izuzimajući 

marame i gornju haljinu, koja se zove beljača, i koju svaka ženska 

povrh sviju haljina nosi“. 

„One se opasuju kožnim pojasevima, koji su iskićeni 

raznim, a najviše crvenim kamenjem, a bogatije pašu se i ćemerom 

od srebra“, piše Pajević. „Nose tkane vunene opre - 

gljače, a obuvaju naprske, čarape i opanke isto kao i muški sa 

vrlo malom razlikom u šarama. Devojke se nošnjom razlikuju 

od žena u tome što pletu kosu u jednu pletenicu, pa je pokrivaju 

mesto modrom većinom belom maramom, koja je lako 

pridevena za kapicu, u šarama nešto različnu od muške 

kapice, a mesto kožnih i srebrnih teških pojaseva, one se opasuju 

lepom, lakom, vunenom tkanicom. Imućnije devojke 

nose i đerdan oko vrata. Mesto ogrtača od zime i svake druge 

nepogode vremena, nose i ženske suknenu ’struku’, isto kao 

i muški. I ova struka karakteristična je crnogorska nošnja, jer 

i na samom njezinom kroju ogleda se narodna nužda i siromaština. 

Ta je struka uska a dugačka kroja. Široka da se njome 

jedva pokriti možeš, a dugačka da dopire od glave do pete, i 

na oba kraja vise pletene kićanke. Kad je po sredi na pleća 

bace, vise im krajevi mimo kolena. Ženska je struka samo 

šarenija od muške.“ 19 1876. 

7) Košulja je, kako piše P. A. Rovinski, predstavljala najvažniji 

dio ženske odjeće kojim se ona hvali, po kojoj se sudi 

koliko je žena vješta vezilja, što se za svaku ženu smatra veoma 

važnim umijećem. 

„Košulja je obavezno vezena, ako ne svilom i zlatom, ono 

obojenim pamukom“, piše Rovinski. „Izvezeni su obično 

okovratnik, pravi prorez na grudima i krajevi rukava. Vezovi 

16 

V.M.G Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str.177-178. 

17 


18 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović; Savremena Crna Gora; CID, Podgorica, 2001; str. 155. 

19 

Arsa Pajević: Iz Crne Gore i Hercegovine – Uspomene vojevanja za narodno oslobođenje 1876; CID, Podgorica, 2007; str. 444-446. 

XVII 

Podaci o autoru na strani ....... 

17


na grudima i okovratniku rade se posebno na tanjem materijalu, 

pa se onda stavljaju na gotovu košulju. I to se naziva ogr - 

ljak, ali se za vez oko grla kaže – oždrijelje ili kolijer, dok su 

ostalo ošvice, kako se naziva i vez na rukavima koji se zakopčavaju 

kod šake.“ U ošvicama na grudima obično su bile 

dvije trake, pa se prostor između njih popunjavao sitnim 

vezom raznih oblika. „Ovo su prutčevi, kojih nema na okovratniku“, 

piše Rovinski. „Svaka od figura ima svoj naziv: vođice, 

krstići, stupčići, plasice, kukače, krivače, zaiglice, itd“. 

Rovinski opisuje i kecelju za koju kaže da je bila sastavni dio 

ženske odjeće: 

„Ona je od komadića crnog i bijelog rijetkog sukna (raše) 

odozgo opšivena i naziva se opregljača, pregljača, oprežina ili 

kecelja. Uz struk se pričvršćuje uskim pojasom (veza). U Vasojevićima 

je zamjenjuje ’iram’, komadić domaćeg rijetkog 

crnog sukna sa kvadratićima izvezenim obojenim pamukom 

i sa donjim porubom. Iram obuhvati cijelo tijelo ispod pasa, 

ali mu se krajevi sastavljaju na desnom boku. Obje ove vrste 

kecelja pričvršćuju se dugačkim tkanim i prugastim pojasom 

koji se podiže visoko ispod grudi.“ 

O razlikama u nošnji koje je uočio kod žena iz različitih područja 

Rovinski piše: 

„Na Grahovu nose modri sukneni koret ili gunjinu sa ruka - 

vima. Sa prednje strane razrezan je samo do pasa, tako da se oblači 

kao košulja. Na rubovima je opšiven i ima žutu metalnu dugmad. 

U Pivi i Drobnjacima je to isto od tamnocrvenog sukna, ponekad 

vezen zelenim, modrim ili žutim koncem i naziva se koporan“. 

U Kučima su žene, kako piše Rovinski, povrh platnene 

košulje nosile još i košulju od bijelog sukna ili pletenu od vune 

koja je padala nešto niže od koljena i priljubljivala se uz tijelo. 

„Kod nekih, po arnautskom običaju, sve je ovo tamnocrvene 

ili crvene boje i čine ga dva dijela: gore je neka vrsta jakne koja 

čvrsto obuhvata struk i spušta se nešto niže, i donji dio – uska 

suknja iste boje vezena zelenim, modrim i žutim koncem, a 

nazivaju ih džup ili džupeleto“, piše Rovinski. „U katunskom 

dijelu Crne Gore nema ništa od svega ovoga, iako su žene 

ranije i ovdje nosile povrh košulje milten, dio odjeće koji je bio 

do peta, a od crvenog sukna ili svite. Sada se do pasa nosi jaketa, 

pletena od vune ili pamuka, a od pojasa kotula, od kupovnog 

materijala, vunena ili pamučna. Ako je pak od domaće vunene 

tkanine, onda je nazivaju raša“. 

Rovinski piše da su ranije u Crnoj Gori žene nosile „kožne 

pojaseve široke do 20 cm sa velikim srebrnim pločama i krupnim 

crvenim ahatima (jakici), prirodnim ili vješačkim“ i da se 

takav starinski pojas nazivao mukadem-pojas. „U posljednje vrijeme 

ovaj teški kožni pojas smijenio je lakši – ćemer, koji je uzak, 

ima filigranske srebrne ukrase i ima dvije velike pređice (pavte) 

ukrašene raznobojnim (zelenim ili tamnocrvenim) kamenjem, 

koje može biti prirodno ili vještačko, dok je ispod pređica 

dvostruki srebrni lanac koji visi u luku“, piše Rovinski. „Ispod 

starinskog teškog pojasa nosio se još i takozvani ženski trak (mn. 

trakovi). To je suknena traka širine do 6 cm, a dugačka 5 i više 

metara kojom se omotavao sav struk kako bi se zaštitio od pritiska 

teškog pojasa. Obično je bio obojen ovako: sredina je crvena 

ili tamnocrvena, a ivice modre ili zelene. Okovani pojas i 

trake nose samo udate žene. Ovo posljednje (trake) ima još 

jedno značenje: kada se žena razvede od muža, razmota se dio 

ovih traka ispod pojasa, pa ih muž odreže nožicama ili nožem, i 

to je znak da je izvršen razvod koji oboje prihvataju“. 20 

1879-1906. 

20 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 355 – 357. 

18

Izgled žena 

8) Ludvik Kuba XVIII je opisao i susret sa majkom kapetana 

Bakića, koja je nosila staru vasojevićku nošnju, koju je sreo u 

selu Zabrđu: 

„Kapetanova stara majka me veoma privlačila zbog svoje 

vasojevićke nošnje, na kojoj je posebno upadljiv i krasan bio 

zubun dugi gornji kaftan, bijel, živopisno izvezen (crveno i 

plavo), i ukrašen šarenim resama. Sve ovo rade doma: ošišaju 

ovce, vunu raščešljaju, ispredu, izatkaju, uvaljaju u sukno i 

sašiju odijelo.“ 21 1890. 

9) „Turobna i bez ukusa je svakodnevna odjeća, koja se sastoji 

od jedne tamne jakne i jedne haljine - ogrtača bez rukava 

koja doseže do koljena (koret)“, piše Kurt Hasert. „Odgovara 

gunju muškarca, s prijeda je otvorena i ističe slobodne prsi 

prekrivene košuljom. Glavu udatih žena krasi jedna jednostavna 

crna marama, dok djevojke nose uobičajenu kapu sa jednostavnim 

zlatnim vezom i često sa kratkim velom.“ 22 1891. 

10) Evgenij Markov je opisao odjeću koju su na sebi imale 

žene koje su nosile vodu, koje je sreo na putu od Kotora ka 

Cetinju: 

„Crnogorke se odijevaju vrlo korotno: crna suknja, crna 

pregača, na glavi - na venecijanski način ubrađena krpa, na 

nogama - bijele čarape, a na ramenima - bijeli ogrtač, sličan 

bešmetu, koji pokriva samo leđa. Riječju - samo crno i bijelo“. 23 

1895. 

11) A. Avelo XIX i Ž. de la Nozijer XX su zapisali da se žene iz 

Pi pera „zadovoljavaju prugastom suknjom, koja im dopire ne - 

što malo iznad koljena i spretno otkriva njihove noge“. Kao 

pri mjer jednog od kontrasta koje su zapazili u Crnoj Gori oni 

navode i kontrast između ovih „ljepotica u kratkim suknjama 

ko je jašu bez muža i tjelesne straže“ i Muslimanki „u starim svi - 

lenim, rozim dimijama“ čija su lica sakrivena iza feredža. 24 

1895. (godina 1. objavljivanja knjige) 

12) Dr Jovan Erdeljanović XXI je opisao staru kučku žensku 

nošnju koja se u vrijeme njegovog boravka u Kučima samo 

djelimično sačuvala: 

„Ispod haljine se nosila crna raša, suknja, do članaka. Preko 

haljine je spreda nošena uska pregljača, kojoj su donju polo - 

vi nu činile dugačke rese razne boje, najviše crne i zelene. Povrh 

haljine, a u docnije doba povrh košulje, oblačio se zubun, du - 

gačak takođe do listova i krojem isti kao današnji koret i takođe 

bez rukava, ali isto onako lepo išaran kao i džupeleta. Zubun 

je bio od belog sukna, a ukrasi od crvene svite prišivani su po 

njemu zelenom svilom. Još su po celom zubunu bile ušivene 

šarene kite od resica a svaka resica zašivena sitnim, belim 

đinđu hama. Čarape su bile kao i sad dugačke do kolena i lepo 

vunicom išarane, opanci isti kao muški.“ 

Erdeljanović je opisao i staru bratonožićku nošnju: 

„Ženskinje su nosile prave arbanaške džupelete koje su se 

zvale urupnjača. To je jedan komad za rašu (suknju) i za gu - 

nji nu. Donji deo, od pasa na niže, bio je sav ukra šen gajtanima, 

koncem i svitom, tako da je imalo nekoliko slojeva od 

rupca na kolenima do pojasa. Gornji deo, od pasa na više, po 

kroju je mnogo naličio na današnju dušanku, koja se viđa na 

crnogorskoj momčadi. Rukavi su bili ’na čenkenje’, da su se 

mogli i obući i nositi opušteni. Povrh urupnjače išao je zubun 

sa čemprizima niz prsi. On se i danas može videti na kakvoj 

babi u Bra tonožićima. Na zubunu su sem čempresa bile kite, 

kojih je jedna tuba stojala na oba ramena i po dva do tri para 

ispod pazuha. Svaka kita je bila načičkana sitnim ’đinđuvama’. 

Na nogama su nosile debele, koncem i gajtanima 

izvezene čarape, koje su svitom bile opervažene i na strani su 

se zakopčavale. Na glavi su žene nosile povezar i belu 

maramu, koja je na krajevima bila izvezena i kitama urešena. 

Glavom su mnogo naličile na hercegovačke žene iz Bileća. 

Pojasevi su takođe bili slični onim kod hercegovačkih žena. 

Na prsima su nosile mlade po tri para đerdana, koji su se zvali 

21 

Ludvik Kuba: U Crnoj Gori; CID; Podgorica, 1996; str. 326. 

22 

Kurt Hasert: Crna Gora 1-2; tom I – Putopisi; CID- Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 40-41. 

23 


24 

A. Avelo, Ž. de la Nozijer: Crna Gora i Hercegovina; CID; Podgorica; 1996; str. 93. 

XVIII, XIX, XX, XXI, XXII 


19


verižice. Devojke su nosile haljinu i džupeletu, a na glavi malu, 

kao tanjir plitku kapicu od bijelog sukna i vrh njih krpu.“ 25 

1904. 

13) „Crnogorke uz koret, pored uobičajenog donjeg rublja, 

nose i crvenu, plavu ili ljubičastu jaknu, ječermu, a preko toga 

odjevni predmet koji je naprijed otvoren i sličan mantilu, i oko 

struka srebrni pojas“, piše Kamilo Morgan XXII o odjeći žena koje 

je sreo na Cetinju. On takođe piše da su neudate djevojke „umjesto 

ječerme nosile mider koji im je dopirao do ispod rebara“ 

i da su žene na glavi nosile crnu maramu, dok su neudate djevojke 

nosile kape kao i muškarci, ali bez zlatnog veza. „I žene i 

djevojke ove zemlje karakteriše kao i muškarce skladna vitka 

figura, kao i mladalačka ljepota i draž, baš onako kako ih je 

Jaroslav Čermak naslikao na svojoj poznatoj slici na platnu 

Zarobljene Crnogorke“, piše Kamilo Morgan. 26 1911. 

rukave. Sva ta odjeća je grubo izrađena i sašivena koncem koji 

podsjeća na tanki kuhinjski kanap.“ 

Djevojke su do udaje, kako piše Bulonj, nosile crnu kapu 

koju su skidale samo ponekad da bi očešljale i namazale kosu, 

a žene su nosile veo ili veliku maramu, najčešće crnu ili tamno 

plavu, koju su sprijeda vezivale i ukrštale. „Kod bogatih žena 

ili elegantnih djevojaka, tkanine odjeće su mekše, izrada 

brižljivija, a boje raznolikije“, piše Bulonj. „Gotovo svi šavovi 

i izrezi na košulji i bijeloj tunici su opšiveni vunenim ili zlatnim 

vrpcama. Crnogorke ne nose ni steznike ni krinoline, nego 

samo suknene pojaseve širine šake ili urađene od urezanih 

srebrnih pločica, prekrivene filigranima, i ukrašene lažnim 

dragim kamenjem, što izgleda prilično ljupko. Otmjene žene 

stežu ponekad struk ogromnim bakarnim pojasom širine 20 

cm, prst debljine, spolja svuda ukrašenim pločama od bakra 

i od crvenog ahata veličine novčića od pet franaka umetnutim 

u okvir od istog metala.“ 27 1867 - 1868. 

IV 

1) „Nošnja Crnogorki proizilazi iz inferiornog društvenog 

položaja koji imaju u ovoj zemlji i iz brojnih i teških poslova 

koje moraju da obavljaju dok se njihovi muževi odmaraju, 

ćaskaju ili puše čibuk“, piše Alfred Bulonj XXIII . On kaže da i 

ovdje, kao i svuda, ipak treba razlikovati žene iz imućnog sloja 

i one iz naroda. 

„Odjeća prvih je čista, jednostavna i stroga, podsjeća na 

odjeću izvjesnih religioznih redova, u prvom redu dominikanaca“, 

piše Bulonj. „Odjeća žena iz naroda je ponekad toliko 

prljava i odrpana da se ne da opisati riječima. Crnogorke 

nose opanke kao i njihovi muževi, mnoge nose čarape, a sve 

dugu košulju od pamučnog platna vrlo širokih rukava, čiji izrezi 

i šavovi su često ukrašeni malim šarama od vune raznih boja. Se - 

ljanke nose, osim toga, donju suknju i kecelju crnu ili od 

vunenog sukna kao struka: često je to sva njihova odjeća. Zimi, 

one uglavnom nose haljinu crne ili veoma zagasite boje, preko 

koje oblače tuniku od grubog bijelog vunenog sukna, poput 

gunjeva njihovih muževa, s tom razlikom što tunika nema 

2) Dr Frederik Ferijer XXIV je opisao knjaginju Milenu na jednom 

prijemu koji je Knjaz Nikola priredio za goste, među kojima 

je bio i autor bilješke: 

„Na knjaginji je svilena suknja svijetlo zelene boje, ukrašena 

širokim somotskim pojasom uvijenim oko pasa. Bluza joj je od 

lakog bijelog materijala. Neka vrsta ogrtača, od zagasito crvenog 

velura, izvanredno izvezenog zlatnim koncem, naprijed široko 

otvorenog, spušta joj se do koljena. Ovo bogatstvo toalete pojačano 

je sjajem nakita dostojnog jedne knjaginje. Njeno 

držanje je ponosno i graciozno u isto vrijeme.“ 

Dr Frederik Ferijer je opisao i sedamnaestogodišnju 

suprugu predsjednika Senata koju je susreo na svečanoj večeri 

koju je Knjaz Nikola priredio za svoje goste 18. januara 1876: 

„Ne vjerujem da sam ikada u životu vidio tako očaravajuće 

lice sa izrazito lijepim crtama. Nikada nije bila van Crne Gore. 

Sa dječjom naivnošću kaže gospodinu Humbertu: ’Oh, koliko 

bih željela da vidim svijeta, gradova, kola, željeznicu, sve...’ I njen 

kostim je čaroban, na njemu se ističu zlatni vezovi.“ 28 1876. 

25 

Dr Jovan Erdeljanović: Kuči, Bratonožići, Piperi; Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“; Podgorica, 1997; str. 213-214, 338. 

26 

Kamilo Morgan: Crna Gora; CID, Podgorica, 2004; str. 26. 

27 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica, 2002; str. 75-76. 

28 

Dr Frederik Ferijer: Crna Gora, dnevnik švajcarskog ljekara; CID, Podgorica, 2007; str. 32-33, 42. 

XXII, XXIII,XXIV 


20

Izgled žena 

3) Opisujući žene koje su se okupile na Cetinju prilikom 

proslave Petrovdana, Evgenij Markov piše da ove žene nisu 

slične „onim tužnim i beznadežnim figurama“ kakve je sretao 

na Rijeci Crnojevića, već da su one „okićene srebrom i u dugoj 

karakterističnoj odjeći, sa velikim starinskim naušnicama i 

broševima od pola funte težine svaka: sa somotskim žaketima 

i koretima, sa bijelim, zlatom optočenim gunjevima, sa lila, 

plavim i zelenim suknjama“. Podražavajući muškarce, žene su, 

kako piše Markov, išle u grupama, držeći se za ruke, a njihovo 

ponašanje je bilo veoma skromno. 

Markov piše i da su se Cetinjanke razlikovale od žena iz brdskih 

sela ljepotom, bogatom odjećom i svježim i neizmučenim 

izgledom i da se na osnovu toga moglo odmah vidjeti da one 

„nijesu opterećene teškim radom kao njihove sestre seljanke“. 29 

1895. 

4) Đuzepe Markoti XXV je zapisao da ženska nošnja djeluje 

„veličanstveno“ ukoliko je nosi „žena lijepog držanja“, a nezgrapno 

na ženi „skromnog stasa“. 

Žene su, kako piše Markoti, nosile veoma širok pojas, nalik 

muškome „koga jedva drže široki bokovi i oblina stomaka, na 

kome ima mjesta za sve što žena želi da ponese, a da ne optereti 

ruke.“ Ženska košulja je bila „široka, kao turska, sa širokim 

rukavima podvezenim zlatnim širitima“, dok je suknja najčešće 

bila bijela, a „ponekad veoma živih boja, manje u slučaju žalosti“. 

Preko košulje žene su „nosile koret, dio odjeće bez rukava koji 

skromno naglašava struk i spušta se do pola nogu“ koji je bio 

„obično bijel, ponekad veoma svijetle plavičasto zelenkaste 

boje.“ 

Đuzepe Markoti je opisao utisak koji je na njega ostavio susret 

sa snahom Boža Petrovića, ministra unutrašnjih poslova, 

koju je vidio prilikom jedne posjete njhovoj kući. „Bila je plemenito 

pokrivena bogatom crnogorskom narodnom noš njom, 

u kojoj je dominirao meki bijeli vuneni štof “, piše Markoti. 

„Ispod rubova su se pojavljivale, jedna za drugom, purpurne 

papuče izvezene srebrom. Njena stopala činila su dio harmoničnog 

sklada“. 30 1896. 

5) Mihail Petrovič Varava je opisao kćerku kapetana Njeguša 

koju je sreo na jednom guvnu: 

„Kapetanova kćerka je stasita, lijepa crnka. Na njoj je bio 

nazupčen kaftančić bez rukava (koret) od tankog bijelog sukna, 

ukrašen zlatnim opšivom, a ispod njega somotska bluza sa 

rukavima, po rubovima opšivena zlatnim nitima. Zaobljeni krajevi 

bluze ne stežu grudi i ostavljaju ih široko otvorene, kako bi 

se ispod toga vidjela košulja, čiji je okovratnik i pravi (vertikalni) 

razrez na grudima opšiven zlatnosvijetlim nitima. Košulja kod 

Crnogorki predstavlja jedan od najvažnijih djelova odjeće: 

prema košulji se vidi koliko je žena vješta i iskusna u šivenju, tom 

suštinskom dijelu ženskog rada, a svaka ženska košulja je po 

pravilu opšivena ako ne zlatnim nitima, a ono makar je u nekoj 

boji. Ostali dio odjeće činili su suknja, od svijetlog platna, i bijela 

kecelja. Duboke oči pune sjaja i nekakva posebna privlačnost izgleda 

dopunjavaju opšti utisak o južnoj ljepoti.“ 31 1900. 

29 

Evgenij Markov: Putovanje po Srbiji i Crnoj Gori – putne bilješke; CID, Podgorica, 1995; str. 362-363. 

30 

Đuzepe Markoti: Crna Gora i njene žene; CID, Podgorica, 1997; str. 50-52, 79-80. 

31 

Mihail Petrovič Varava: Crnom Gorom; CID, Podgorica, 2002; str. 37-38. 

XXV 


21


V 

1) Žene iz Podgorice i gradova pod turskom vlašću su, 

kako je zapisao P. A. Rovinski, nosile „široke pantalone (dimije) 

od crnog ili tamnocrvenog platna i, kada bi izlazile iz kuće, 

uvijek su se pokrivale feredžom; a upotrebljavale su bjelilo i 

rumenilo.“ Kada su hodale po kući, one su obuvale „papuče 

ili nanule (i nalune), koje imaju drveni đon sa dvije gredice 

postavljene poprečno kod potpetice i vrha stopala, a odozgo 

kožnu petlju u koju se uvlači stopalo“. Djevojčice su, piše 

Rovinski, u tim nanulama izlazile na ulicu i u njima vrlo vješto 

trčale lupajući po kamenoj kaldrmi, a žene bi, kada bi izlazile 

iz kuće, obuvale „cipele sa šilja tim vrhom, crne, žute i crvene, 

često ukrašene zlatnim vezom.“ Rovinski piše da u ovim krajevima 

„udate žene pletu kosu u dvije pletenice koje omotavaju 

oko glave, pa vežu maramu (povezač), i to mlađe – u 

boji, a starije žene – bijele, vežući ih ispod brade“, dok mlade 

žene „po ugledu na Albanke, prave od crvene marame na vrh 

tjemena nešto slično kapici ili krunici, pa krajeve marame 

spuštaju niz glavu“. 32 1879 - 1906. 

„Crne obrve i trepavice su im vještačke, čelo, lice i usne majstorski 

šminkaju crvenom i bijelom šminkom“. 33 1890. 

3) Kurt Hasert je opisao i odjeću Mislimanki koje je sreo u 

Ulcinju: 

„Na žute cipele padale su naborane dimije, naduvana svilena 

gornja odežda pridržavana je šarenim pojasom, dok je kao 

gavran crna kosa vijala preko bijelog lica iz koga su sijevala dva 

crna živa oka. Na žalost, koliko malo može da se vidi finih crta 

lica. Svilena koprena zakriva lice do očiju i čela, preko toga se 

omotava jedan šal, a preko svega, bez obzira na vrućinu, prebacuje 

se jedan mantil od teškog grubog štofa koji još ima jednu 

ne baš lijepu kapuljaču, što ni najmanje nije u harmoniji sa višebojnom 

odjećom. Muslimanke, međutim, rado podižu 

dosadnu koprenu kada smatraju da ih niko ne gleda i tada se 

mogu raspoznati, na momenat, nježne skladne crte i diviti im 

se kao nezabrađenoj djevojci. Kada ona, međutim, spazi 

muškarca, brzo omota mantil i okreće lice sve dok stranac ne 

prođe.“ 34 1891. 

2) Ludvik Kuba je opisao dvije Muslimanke koje je vidio na 

pragu jedne kuće u Podgorici: 

„Na vratima se pojaviše dvije dame u raskošnim muslimanskim 

toaletama. Bio je, kao što sam već pomenuo, petak. Tu sliku 

ne mogu opisati, jer se sjećam samo utiska. Znam samo da su im 

se sa glava na ramena, a otuda do pojasa spuštali aksamitno crni 

velovi. Njegovu primjenu sam brzo otkrio. Kada su se Turkinje, 

iznenađene našim prisustvom i posebno mojim lacmanskim odijelom, 

malo pribrale, odmah su se zavile u svoje crne velove i 

okrenuvši se, čekale da prođemo.“ 

Kuba opisuje snažan utisak koji su na njega ostavile ove žene 

koje su na sebi imale „široke tur-dimije, izuzetne orijentalne žute 

boje i crvene nosate kondre“. Tokom razgovora sa vodičem Ristom, 

Kuba je saznao da se ove žene šminkaju. „Od crne kose, pa 

sve do bijelih grudi, sve im je našminkano i naličeno“, piše Kuba. 

4) Hugo Grote XXVI je opisao mješavinu različitih nošnji na 

ulicama starog Bara: 

„Miješaju se najrazličitije nošnje: crnogorska niska crna 

voj nička kapa sa crvenim tjemenom pored prljavo bijele kape 

u obliku čunja koju su nosili albanski stanovnici i bijelim turbanom 

muslimanskih hodža, široka crvena suknja na faltne 

koju su nosile Crnogorke pojavljuje se pored zasljepljujuće 

bijelih velova na muslimankama. U otvorenim pregradama 

mnogobrojnih prodavnica sa ličnim stvarima i mješovitom 

robom vise niske sa biserima i jarke žute ili crvene marame, a 

na drugom mjestu vise komadi slanine, luk i kestenovi 

nanizani na kanap.“ 35 1912. 

32 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, 360. 

33 


34 

Kurt Hasert: Crna Gora 1-2, Tom I, Putopisi ; CID- Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 298. 

35 

Hugo Grote: Kroz Crnu Goru i Albaniju, etnologija, političke prilike i privreda zapadnog Balkanskog poluostrva; CID, Podgorica, 2006; str. 79. 

XXVI 


22

Izgled žena 

5) Tokom obilaska Ulcinja, Jozef Jan Svatek XXVII je sreo 

Muslimanke u skromnim „odorama omotanim oko tijela“ 

koje su se sastojale od „dva dijela nalik suknjama“ od kojih se 

gornji dio prebacivao preko glave. „To su većinom veoma 

trošne i pohabane tkanine ispod kojih vire orošene noge, većinom 

bose ili u razgaženim cipelama“, piše Svatek. „Ali, najčudniji 

je na ovim ženama ogrtač od smeđe tkanine ili nečeg 

sličnog. To je najgrublji materijal, kao sukno, tamno-smeđe 

boje sa crvenom ili crnom bordurom. Na njemu je debela kapuljača 

koja je nekada, kao poseban luksuz ukrašena resama. 

Ovu kapuljaču one moraju nositi u svim okolnostima preko 

glave, a lice im zakriveno i maramom sa šarenim cvjetovima, 

pa se ispod nje, i uz najveću volju, ne mogu nazrijeti pokreti 

lica.“ 36 1913. 

VI 

1) Vuk Karadžić piše da „žene pokrivaju glavu ma - 

ramom, a djevojke nose kapu kao i ljudi, i gotovo samo se 

time razlikuje što se na nju prišivaju razni novci, više ili 

manje, prema imućnosti“. Dok su žene plele kosu „u dvije 

pletenice koje su na dnu sastavljene i vise sprijed niz ramena“, 

djevojke su pletenicama obavijale glavu. 37 

1834-1835. 

2) Crnogorka plete kosu u dvije pletenice, pa ih namjesti 

iznad čela, a veže ozada“, piše V. M. G. Medaković, „na glavi 

nosi modro pjegastu maramu, koju pritvrdi na vrh glave iglom, 

na vrh koje ima puce“ i „spušti te visi niz leđa“, a „kosu maže sa 

lojem i voskom“. 38 1850-1857. 

tako da su joj „krajevi spušteni niz leđa“. 39 1876. 

4) „Djevojke pletu jednu pletenicu, a žene dvije, koje se prebacuju 

preko glave, padaju preko sljepoočnica i na potiljku se 

svezuju“, piše Jozef Holeček. „Djevojke stavljaju na glavu prvo 

crvenu kapu, sprijeda ukrašenu srebrnim novčićima, a zatim 

na nju iglom pričvršćuju bijelu maramu sa crvenim rubovima, 

koja preko potiljka pada na leđa. Sljepoočnice ljeti ukrašavaju 

različitim cvijećem. Žene ne nose kapu, već maramu, obično 

plave boje, koja im neposredno pokriva glavu.“ 40 1876-1878. 

3) Arsa Pajević piše da žene pletu kosu u dvije pletenice i 

da je povezuju modro-plavom maramom, koja je poduža, 

5) P. A. Rovinski opisuje i način češljanja i pokrivala za 

glavu: 

„Kod djevojaka u gradu, ali i kod bogatijih na selu, sve je 

više ovakva moda: marama, najčešće svilena crna, pri čvr - 

36 

Jozef Jan Svatek: Crna Gora i Skadar; CID; 2000; str. 121. 

37 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci; www.antikvarne-knjige.com, str. 52. 

38 

V.M.G. Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 177-178. 

39 


40 

Jozef. Holeček: Crna Gora; CID, Izdavački centar Cetinje, Cetinje, 1995; str. 39. 

XXVII 


23


Osim toga, kako piše Rovinski, „od njih se odvaja po jedan 

pramen sa svake strane sprijeda i vodi se prema potiljku 

tako da uhvate i uz glavu priljube uši do polovine“, a 

marama se „presavije sa ugla na suprotni ugao i tako napravi 

trougao, čiji jedan ugao ide na zadnju stranu glave i viseći 

pokriva potiljak i vrat, dok se dva ugla sa strane podižu na 

tjeme, gdje se u kosi pričvršćuju velikom pribadačom.“ U 

ostalim krajevima Crne Gore, kako piše Rovinski, „udate 

žene spuštaju sprijeda pletenice dolje, tako da su slobodne, 

a ponekad ih vezuju pozadi da im ne smetaju u poslu. Gore 

je crvena suknena kapica, dosta visoka, i ona se prekriva bijelom 

maramom čiji izvezeni krajevi padaju nazad (krpa, krpetina). 

U kosu se upliću niske srebrnjaka raznih veličina, 

pa se zato, kada se žena kreće, čuje kako zveckaju“. 41 

1879-1906. 

šćuje se pribadačom na tjemenu kapice i zabacuje se nazad 

u naborima, tako da pokriva cijelu zadnju stranu glave i 

vrata, pa i pletenice kose. Djelimično se kosa pokriva i zato 

da se zaštiti od prašine i vjetra, a po narodnom običaju, 

djevojačke kose moraju biti sakrivene od svakog stranog 

pogleda. Zato se djevojka, ako nema posebne sobe, češlja u 

nekom zaklonjenom uglu izvan kuće gdje je niko neće vidjeti. 

Ako već nema kud, ona će se počešljati pokrivši se 

nečim ili tako da će ustati prije ostalih u kući. Sramota je da 

udata žena bude gologlava, a to je još veća sramota za djevojku. 

Ako muškarac nasilno djevojci skine kapicu, to je jednako 

napadu na njenu čast. Kada se uda, ona se i sa kapicom 

rastane i počne da drukčije češlja svoju kosu“. 

Rovinski opisuje i različite načine pletenja pletenica u različitim 

krajevima Crne Gore. Tako su žene u Katunskoj 

nahiji kosu uplijetale „u dvije pletenice koje se okreću svaka 

u svoju stranu i idu oko glave, pa se slože u dva reda na prednjem 

dijelu tjemena, a krajevi im se pričvršćuju na potiljku“. 

6) Dr Jovan Erdeljanović piše da su u starije vrijeme djevoj - 

ke puštale kosu da pada niz leđa, a da su nosile vrlo malu kupastu 

kapu od bijelog sukna. „Docnije se zavelo, da kosu pletu 

u vitice i obavijaju oko glave, ali se kapica i dalje nosila, dok je 

nije zamenila sadašnja crnogorska okrugla kapica“, piše Erde - 

ljanović. „Mlada je nosila sve kao devojka, samo je imala osobitu 

nošnju na glavi. Kosu nije više spuštala niz pleća nego 

naprotiv napred, niz prsa, opletenu u vitice. A u vitice je upletala 

svitu razne boje, za koju su bili prišiveni srebrni taliri i 

cvancike. Još je mlada cele prve godine po svojoj udadbi 

nosila ćùk, povisoku, šiljastu kapicu od srme, okićenu novcem 

i šljokicama. A preko ćuka je prebacivala crvenu struku, te kad 

bi se klanjala, struka bi krajevima dohvatala do zemlje. Kad bi 

posle godinu dana skinula ćuk i struku, mlada je posle ’do po 

vijeka’, dakle od prilike do svoje 40-te godine, nosila kosu 

samo onako, kako je napred opisano. Žena je ’od po vijeka’ 

do smrti nosila odelo isto kao mlada i kosu je spuštala isto 

tako niz prsa, ali je glavu povezivala do ispod brade crnom ili 

belom krpom ili faculetom. Preko krpe je vezivala oko glave 

povezač, širok tri prsta, ’usukan’ od crne krpe (kod boljih od 

svilene krpe). Povezač se vezivao pozadi i krajevi se od njega 

puštali da vise.“ 42 1904. 

41 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 358. 

42 

Dr Jovan Erdeljanović: Kuči, Bratonožići, Piperi; Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“; Podgorica, 1997; str. 213-214. 

24

Izgled žena 

VII 

1) U pismu Vuku Karadžiću, u kojem opisuje dolazak knja - 

za Danila vaporom u Kotor, Vuk Popović XXVIII piše o običaju 

nošenja kišobrana koji je tada već vladao među ženama iz najviših 

slojeva: 

„Isto tako i knjaževe sestre i nevjesta, kao turske kadune, s 

lumbrelanima u ruci, vodeći se dvije i dvije kao maškare šikale 

su se po gradu.“ 43 1855-1857. 

3) Evgenij Markov piše o ženama sa kišobranima koje je 

susretao u grupi ljudi koji su od Rijeke Crnojevića išli ka 

Cetinju na proslavu Petrovdana: 

„Mnoge žene su nosile kišobrane, razumije se - austrijske, 

što nam uopšte nije ulazilo u glavu s obzirom na predstavu 

o prekaljenim crnogorskim ženama koje na svojim leđima, 

u vatri borbe, pod kišom metaka, nose ranjene muževe ili 

braću“. 45 1895. 

2) P. A. Rovinski piše da su u staro doba Crnogorke, dok su 

bile u kući, preko košulje oblačile samo gunj. „Tek kada bi žena 

izlazila iz kuće, ona bi se niže od pasa omotavala komadom 

vunene tkanine ili bi vezala kecelju“, zapisao je Rovinski. „Boraveći 

u Kotoru i drugim mjestima u Primorju, žene iz Katunske 

nahije su vidjele da tamošnje žene već nose suknje i same su 

postepeno počele da nabavljaju i nose suknje. Ali, ovo se smatralo 

iznevjerivanjem običaja i lacmanstvom, pa je suknja takoreći 

bila podvrgnuta progonima“, zapisao je Rovinski. „U 

početku se sve događalo u porodičnom krugu: glava porodice, 

ponekad podstaknut svojom starom domaćicom, otvarao bi 

sanduk mlade slobodoumne snahe i, našavši zabranjenu stvar, 

nije je odmah uništavao, već je natjerivao snahu da je prepravi 

u nešto drugo. Ali, ako bi je našao i drugi put, predao bi je ognju. 

Kada je ovo slobodoumlje zahvatilo i neke muževe koji su 

dozvolili svojim ženama da nose suknje, onda se u stvar umiješalo 

cijelo selo, pa su ponekad pravili prave komisije koje bi 

došle u konkretnu kuću i tražile da im se preda zabranjeni dio 

odjeće kako bi ga uništili ili bi sami pretraživali ženske sanduke. 

Događalo se da su pretraživali kuću po kuću i, sakupivši cijelu 

kolekciju sukanja, svečano su ih spaljivali grdeći otpadnice i prijeteći 

šta se može dogoditi ako se to ponovi. Ovo se događalo 

u Cetinjskom polju za vrijeme vladavina Petra II, a možda čak 

i za knjaza Danila, koji je prekinuo javna proganjanja“. 44 

1879-1906. 

4) Đuzepe Markoti je pisao o nastojanjima žena da svoj 

način oblačenja prilagode evropskoj modi. 

„Mlade pučanke već su prihvatile poslednju modu, opo - 

našajući rijetke dobrostojeće dame koje sebi mogu priuštiti 

luksuz“, piše Markoti, ali „prefinjenost ostaje nepoznata 

onim nesrećnim brđankama koje pješke silaze sa crno - 

gorskih vrleti, donoseći na ramenima namirnice za pijacu i 

vraćajući teške zalihe velikih hljebova.“ 46 1896. 

5) Andrija Jovićević XXIX piše o pojavi „bustina“, to jest 

običaju „stezanja prsiju, t.j. sisa“ koji se početkom 20. vijeka 

javio u Crnoj Gori, naročito u gradskim sredinama: 

„Bustin je od debela postava, a nalik je džamadanu; on se 

nosi povrh samog tijela, spuča se osprijed i tako steže sise, 

da biste rekli, e ta djevojka i nema sisa. Redovnijem steza - 

njem sisa bradavica ostane u sisi, pa dijete ne može da je usnama 

i jezikom obuhvati i ispose mlijeko – kad djevojka 

postane majka, nego se muči živijeh muka, a dešava se da 

ostane i bez čitave sise, a mnoge zbog toga teško se razbole, 

pa i umru.“ 47 1901. 

43 

Vuk Popović: Pisma Vuku Karadžiću; CID, Podgorica, 1999; str. 318. 

44 


45 


46 

Đuzepe Markoti: Crna Gora i njene žene; CID, Podgorica, 1997; str. 65-66. 

47 

Andrija Jovićević: Domaće njegovanje i vaspitanje djece; Cetinje, 1901; str. 50. 

XXVIII, XXIX 


25


6) Jozef Jan Svatek opisuje mlade žene u evropskoj odjeći 

koje je sretao u Crnoj Gori. On piše da se čak „i djevojke koje 

su studirale u inostranstvu oblače na evropski način i zabora - 

vljaju harmonične figure svojih majki i baka – još uvijek 

vjernih narodnoj nošnji, u kojoj pobuđuju silni dojam starorimskih 

matrona“. Podsjećajući nostalgično na tradicionalnu 

odjeću žena u Crnoj Gori, on piše: „A sada, odjednom, prema 

nama idu ti isti dragi prijatelji sa svojim mladim damama stegnutim 

u uske žakete sa visokim kragnama – ne, ne, to više nijesu 

oni, to je samo slabi eho Zapada“. 48 1913. 

VIII 

1) „Neke se kite i obocima“, piše Vuk Karadžić. „Mlade 

žene, osobito kad se praznički obuku, nose na glavi razne 

lančiće, igle i druge stvarčice koje izgledaju kao evropski 

nakit, ali je od mesinga i bakra sa lažnom pozlatom i lažnijem 

kamenjem, od istog metala često nose i prstenje. I ženskoj 

djeci za neko vrijeme briju glavu.“ 49 1834-35. 

2) Osim ženske odjeće, za koju kaže da se nije mnogo razlikovala 

od muške, Jegor Kovaljevski XXX je opisao i nakit i 

oružje koje su nosile i udate žene i djevojke: 

„I jedne i druge nose naušnice, đerdane, narukvice. Na kraju 

je široki pojas, sav pokriven kamenjem, karneolima i oniksima, 

i to čini jedan od najvažnijih ukrasa Crnogorki. Cijelo njihovo 

oružje sastoji se od jednog uskog, o pojasu visećeg noža, koji 

one katkad krvavo upotrijebe.“ 50 1841. 

3) Opisujući način odijevanja žena u Crnoj Gori V. M. 

G. Medaković piše: 

„U ušima, koje mogu, nose brnjice, ali dosta povelike“. 51 

1850 – 1857. 

4) Timoleone Vedovi opisuje nakit koji su žene nosile: 

„To su limena ili kalajna srca ili polumjeseci, privjesci, 

staklene kuglice, nemirne šljokice, ukrasi od bojenog stakla, 

okačeni dukati, cvijeće svježe ili od papira, paunovo perje, 

školjkice, koščice riba, neobični gajtani od svile ili vune, 

naušnice ili prstenje od kalaja ili mesinga“. 52 1854-1859. 

5) „Naušnice su omiljene, tim više što su veće“, piše Jozef 

Holeček. „Preko košulje se oblači prvo ili ’koret’, kratki kaputić 

dugih i uskih rukava, a potom modroplavi gunj, ili se 

oblači gunj bez koreta. Ta odjeća se opasuje najboljim 

mogućim pojasom. Bogatiji pojasevi su ukrašeni dragocjenim 

kamenjem ugrađenim u srebro, a manje imućni ih 

okivaju srebrnim novčićima. Djevojke se opasavaju ša - 

lovima najraznovrsnijih boja. Na noge nazuvaju visoke ’ča - 

rape’, kao i muškarci. Žene nose bijele čarape, djevojke 

48 

Jozef Jan Svatek: Crna Gora i Skadar; CID; 2000; str. 43-44. 

49 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837, www.antikvarne-knjige.com; str. 52. 

50 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje; CID, Podgorica, 1999; str. 25. 

51 


52 

Timoleone Vedovi: Bilješke o Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2000; str. 14. 

XXX 


26

Izgled žena 

bijele sa crvenim prugama, a Brđanke živopisno isprugane. 

Na čarape se navlače, slično kao kod muškaraca, ’naprsci’, 

a na njih opanci. Koja može, nabavi, recimo, nekoliko 

prstena i objesi ih oko vrata u ’đerdan’, to je metalni lanac. 

Kada je nevrijeme i zima, takođe se ogrću strukom; ženske 

struke su crvene i šarene, dok su muške uvijek tamnih 

boja.“ 53 1876-78. 

6) Ludvik Kuba je pisao o svađi koja je izbila između nekoliko 

žena iz sela Gvozd oko nakita koji je on dao Miroslavu 

Ceroviću kako bi ga ovaj dalje raspodijelio ženama koje su 

mu ukazale gostoprimstvo tokom njegovog boravka u ovom 

mjestu. Kada se kasnije, neposredno prije odlaska iz Nikšića, 

susreo sa Mitrom Cerovićem, čija je žena takođe bila među 

onima kojima je nakit bio namijenjen, Kuba je saznao da su 

se žene posvađale prilikom raspodjele nakita. Mitar ga je, kako 

piše Kuba, zamolio da napismeno posvjedoči da „ukrašena 

igla“ pripada njegovoj ženi Ljubi, ali je on to odbio jer je ovaj 

komad nakita već bio namijenjen Miroslavljevoj ženi. Kuba 

dalje piše da je Mitar i dalje uporno zahtijevao od njega da 

napismeno potvrdi šta pripada njegovoj ženi kako bi se ona 

„smirila“. Kada mu je Kuba rekao da se više ne sjeća šta je sve 

od nakita dao, on mu je predložio da napiše da njoj pripada 

narukvica. „Sjeo sam i napisao, po Mitrovoj želji, posvetu njegovoj 

Ljubi – da bi mu u kući bilo mira“, završava Kuba opis 

ove ženske razmirice. 54 1890. 

IX 

1) „I muškarci i žene uglavnom hodaju naokolo u jadnim, 

otrcanim, iskrpljenim ritama i krpetinama i to ne naročito čistim; 

nije rijedak slučaj da su to kaišem pridržavani ostaci 

nekadašnjih, prvobitno možda i naočitih odjevnih komada“, 

piše Sigfrid Kaper. „Tako se mogu vidjeti na njivi iza pluga, u 

bašti sa motikom u ruci, na ispašama sa stadima. Ali kada se 

uputi na pazar u Kotor, Rijeku Crnojevića, Danilovgrad, ili 

uopšte među ljude, onda muškarac, pod pretpostavkom da 

posjeduje više od onoga što ima na sebi, što baš i nije uvijek 

slučaj, vadi iz škrinje bolje odjevne predmete, a to isto čini, 

naravno, i žena, a pogotovo mlada djevojka. Nedjeljom i u 

praznične dane, a pogotovo na praznik od nacionalnog 

značaja, rijetko će ko propustiti priliku da obuče ono najbolje 

što ima, pa se ponekad može desiti da neko na sebi ima stvari 

koje vrijede više od njegove kuće i njive, a ponekom je opet 

to što ima na sebi sve što posjeduje.“ 55 1875. 

2) Ministarstvo unutrašnjih djela je 21. juna 1888. izdalo 

kapetanima Naredbu o zabrani nošnje raskošnog odijela i o 

naplati veresije za izlišne stvari (naredba br. 747), koja je po 

sadržini veoma slična naredbi koja je izdata 15. januara 1895. 

godine: 

„U dućanima koji se sve više umnožavaju i koji su do u sama 

sela prodrli, prodaje se mnogo koje kakvih sitnica (izlišnih espapa), 

koje narodu ne trebaju, ali koje ga ipak zamamljuju“, 

kaže se u naredbi. „Pouzdano se može kazati da ti tuđi nezaprešni 

espapi i prećerana raskošnost u našem muškom i ženskom 

ođelu najviše narod zadužuju i od štednje ga odvraćaju.“ 

Naredbom se upozoravaju trgovci da im se više „neće pred 

Knjaževskim Sudovima priznavati veresija, koja se po tome 

danu učini, od prodaje raskošnih i za narod izlišnih stvari“ i 

strogo zabranjuje kupovina „zlatom vezene haljine bilo to u 

državi Gospodarevoj ili izvan nje“ kao i nošenje takve odjeće 

(izuzimaju se samo „crnogorske kapice, na koje je slobodno 

zlato vesti, kao što se to i do sada činjelo“). Terzijama se 

naređuje da više „ne smiju nipošto dobavljati zlato, niti praviti 

haljine sa istim; jer ako se ko uhvati, da ovu naredbu prekorači, 

takvome će se haljine oduzeti, dalja radnja u državi zabraniti 

i s globom od 50 taliera kazniti“, a takođe se najstrožije zabra - 

njuje „pri prosidbi đevojačkoj, i šta drugo davati osim uobi - 

čajenoga prstena ili cekina u novcu“. 56 1888. 

53 

Jozef Holeček: Crna Gora; CID – Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 39 

54 

Ludvik Kuba: U Crnoj Gori; CID; Podgorica, 1996; str. 395-396. 

55 

Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1999; str. 75. 

56 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj praksi za Kraljevinu Crnu Goru; knjiga II, službeno izdanje Kralj. Ministarstva 

pravde, Cetinje, 1912; str. 165-166. 

27


28



U NJIH 

POGOVORA NEMA 

Rođenje ženskog djeteta bez radosti 

Djetinjstvo opterećeno radom i obavezom bespogovorne poslušnosti 

Surovost prema ženskoj djeci 

Čuvanje „naroka” uslov za zaštitu i uvažavanje svoga roda 

Pravo rodovanja 

Bez radosti, sa tugom, razočarenjem i osjećanjem 

postiđenosti i neuspjeha primale su porodice u 

Crnoj Gori vijest o rođenju djevojčice. Na tu vijest 

u porodici bi, kako piše Arsa Pajević, zavladala 

duboka sjeta „kao da ovo sobom donosi nesreću u kuću“ i „sva 

čeljad“ su bila „zabrinuta i obuzeta nekim lažnim stidom“. 

„Kad žena donese na svijet kćer, muž, rodbina, konačno svi 

su zbog toga veoma žalosni“, piše i Alfred Bulonj. Rođenje 

djevojčice porodica je doživljavala kao neuspjeh. „Ženski 

porod ne predstavlja dakle za patrijarhalnu porodicu pravu 

decu“, piše Jovan Erdeljanović. Budući da nije obezbjeđivala 

produžetak loze i kontinuitet patrijarhalne moći - novorođena 

kći se nije ni smatrala „pravim djetetom“. (I, 1-5) 

Postoje izvori koji nam dopuštaju da steknemo određenu 

predstavu o izgledu djevojčica. „Haljine njihove sastoje se od 

obične robe; po planinskijem mjestima nose ljeti tanke prtene 

aljine, a zimi debele suknene, koje im majke prave od domaće 

vune“, piše Andrija Jovićević. Na osnovu ovih izvora se može 

zaključiti da su djevojčice često bile zapuštene i prljave, da su 

ih u ranom djetinjstvu šišali do glave i zanemarivali, ali da su 

se kasnije, kada bi djevojčice odrasle, majke ipak starale da im 

kći budu umivene, da u kosi nemaju uši i gnjide i da uvijek 

budu počešljane. (II, 1-2) 

„Upućena, još od prvih godina, u lake domaće poslove, brzo 

dolazi dan kad šume i polja zovu crnogorsku djevojku“, pišu 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. „Još kao dijete, vidjećete je, 

mršavu i blijedu, kako silazi niz planinu, savijajući se pod 

naramkom suvih drva za koga će dobiti nekoliko krajcera“. 

One su u velikoj mjeri korištene za različite vrste poslova u 

kući i van kuće i eksploatisane kao radna snaga. Djevojčice i 

djevojke nisu imale pravo na sopstvenu volju. Poslušnost je 

smatrana vrlinom koja krasi djevojčicu i djevojku. „U njih 

pogovora nema“, kaže izvjestilac Valtazara Bogišića objašnja - 

vajući položaj djevojke u zajednici. (III, 1-3) 

Surovost u postupanju prema ženskoj djeci ostavljala je neprijatan 

utisak na neke autore. P. A. Rovinski piše o nekim slučajevima 

surovosti koja se graničila sa ravnodušnošću prema 

29


zdravlju i životu djevojčica. Izvori ne dopuštaju da se stekne bilo 

kakva predstava o nekom emotivnijem i intimnijem odnosu 

između kćeri i njenih roditelja. Oni nam jedino dopuštaju da 

kćeri, njihove očeve i majke sagledamo u njihovim ulogama zadatim 

patrijarhatom. „Očevi su prema njima dosta ozbiljna 

držanja; niti im toliko ukazuju svoju volju, niti opet brigu i 

staranje o njihovom vaspitanju“, piše Andrija Jovićević. U 

odnosu prema kćeri majka se takođe pojavljuje u ulozi prenosioca 

poruka o ženskoj poslušnosti i seksualnoj nepristupačnosti. 

Postoji, međutim, nekoliko dokumenata koja ukazuju 

na postojanje emotivnijeg i bliskijeg odnosa sestre i brata i to 

su jedini dokumenti koji ukazuju na bilo kakvu porodičnu 

toplinu i brižnost prema djevojčicama i djevojkama. (IV, 1-3) 

Ipak, da bi mogla da računa na tu vrstu brige i zaštite svoje 

porodice djevojka je morala prije svega da čuva svoj narok – 

djevojački ugled. Ona je morala ostati seksualno nepristupačna 

sve do braka. „Djevojka je nešto neprikosnoveno: onoga koji je 

’izgubio narok đevojci’ treba da stigne smrt ili neka druga nesreća 

jer, pokvario joj je sreću, tj. isprosio – pa je nije uzeo, ili je obrukao 

i ostavio“, piše Rovinski. Ugled bratstva zavisio je od njegove 

sposobnosti da budućem mužu svoje odive osigura ekskluzivno 

pravo na pristup njenom tijelu i da tako održi temeljne vrijednosti 

patrijarhata. Izvori potvrđuju da su povrede časti žene, to 

jest časti bratstva, uzrokovale krvave međubratstveničke 

obračune, da su u drugoj polovini 19. vijeka vođene sudske 

rasprave radi „objede“ djevojaka, pri čemu su angažovani i ljekari 

vještaci sa zadatkom da utvrde da li je djevojka imala seksualnih 

iskustava. Tako dr Petar Miljanić piše o oklevetanoj djevojci koja 

„dođe u Veliki sud na žalbu i zatraži da je ljekar pregleda, i doista 

se opravda, a hvališa klevetnik umalo što nije bio javno na pazaru 

batinan“. Popularne anegdote o djevojkama koje su bile spremne 

da plate životom samo zato da bi sačuvale „obraz“ svoje braće 

pokazuju da je zajednica takve gestove priželjkivala i visoko cijenila 

izjednačavajući ih sa herojskim podvizima radi odbrane 

nacionalnog identiteta. Nasuprot tome, neki putopisci sa žalje - 

njem konstatuju da u životu djevojaka u Crnoj Gori nije bilo 

mjesta za bilo kakve radosti koje su mogle proizići iz predbračne 

ljubavi, uključujući i obično udvaranje. (V, 1-14) 

Odnos djevojke i njenog roda nakon udaje bio je definisan 

pravilima koja je nalagalo običajno pravo. Zaštita žene u 

slučaju neopravdanog nasilja u braku i bogati doček odive 

prilikom njene posjete bile su obaveze koje je prema običajnom 

pravu rod morao preuzeti u odnosu na odivu nezavisno 

od bilo kakvog ličnog odnosa prema njoj. Izvjestilac 

Valtazara Bogišića piše da ženu rod „štiti naiviše protiv napasti 

ili protiv uvrede bližike njena muža.“ Naročito u 1. 

polovini 19. vijeka, u vrijeme koje prethodi donošenju 

Danilovog zakonika, bilo je krvavih obračuna radi zaštite 

odive od nasilja u braku (pogavlje br. 9, Nasilje nad ženama). 

Izostanak takve zaštite ukazivao je na nemoć i dovodio u pitanje 

ugled bratstva. U zamjenu za izgubljeno nasljedno 

pravo, odiva je imala „pravo rodovanja“, to jest pravo da bude 

bogato dočekana u svom rodu na slavama i u drugim prilikama. 

Da je doček odive smatran pitanjem porodičnog 

ugleda, a ne ličnog odnosa prema kćeri i sestri, pokazuje i to 

što je država morala da interveniše i zabrani pretjerano rasipanje 

novca ovim povodom. Zabrana „poslužbica krsnog 

imena i torbica“, kojima ljudi „svoje imuće rasipaju, pak 

postaju siromasi“, u Danilovom zakoniku se u velikoj mjeri 

odnosi na običaj „dočeka odive“. (VI, 1-3) 

Na osnovu istorijskih izvora moguće je samo rekonstruisati je - 

dan bezličan, formalizovan odnos djevojčice ili djevojke pre ma 

članovima njene primarne porodice u kojem svako prije svega 

vrši svoju patrijarhalnu ulogu. Ne postoje podaci na osnovu 

kojih je moguće zaključiti bilo šta o tome kako su djevojke 

reagovale na odnose u porodici i na sopstvena životna isku stva. 

Ipak, postoji nekoliko zabilješki koje nam omogu ćavaju da ih 

sagledamo i izvan njihovih patrijarhalnih uloga i da stvorimo 

cjelovitiju predstavu o njima. Jedan od takvih zapi sa je bilješka 

Ljubomira Nenadovića o djevojci koja se, kada ga je prevela 

preko rijeke, bacila u vodu i otplivala nazad kući no seći u ustima 

tri cvancika koje je zaradila za ovu uslugu. (VII, 1-3) 

Sa promjenama koje su se događale tokom 19. i početkom 

20. vijeka smanjivala se i vlast koju je porodica imala nad 

djevojčicom i djevojkom. Država je preuzimala od njene 

porodice dio te vlasti i dala joj određena prava (izbor muža, 

zaštita u braku, pravo na školovanje). Ipak, odnosi između 

djevojke i njene porodice tokom cijelog ovog perioda su ostali 

određeni običajnim pravom i uvjerenjem da porodica ima 

pravo raspolaganja njenom ličnošću. 

30


I 

1) Hajnrih Štiglic opisuje burnu proslavu rođenja jednog 

dječaka u blizini Cetinja. Okupljeni muškarci su, kako piše 

Štiglic, „čas pjevajući jedan drugom nazdravljali, čas su jedan 

za drugim izlazili napolje i pucali iz svoje puške“. „Ovdje se 

juče rodio dječak, rekao mi je Drago, pa se sada rođaci i dobri 

prijatelji tokom cijele nedjelje okupljaju svake večeri i provode 

noć uz pjesmu, piće i pucnjavu, kako zli dusi ne bi mogli da 

priđu malome“, piše Štiglic 57 1840. 

3) O razočarenju i tuzi sa kojom je primana vijest o 

rođenju djevojčice pisali su i Gabrijel Frile i Jovan Vlahović: 

„Ako eksplozija lude radosti prima nasljednika crno gor - 

skog ratnika pri njegovom rođenju; ako jek pucnjave i povici 

’živio!’ na gozbi slave ovaj srećni dan, tuga i razočarenje nastaju 

u domu kada se rođenjem kćerke poveća broj članova poro - 

dice. Na pitanja koja ćete postaviti ocu kad ga pitate o polu 

novorođenog djeteta: ’Oprostite mi’, odgovoriće on, ’opro- 

stite, dobili smo kćerku’; on će radije reći: ’To je zmija’. 59 

1868-1873. 

2) „Kad žena donese na svijet kćer, muž, rodbina, konačno 

svi su zbog toga veoma žalosni, ako, naprotiv, rodi sina o! tada 

radost ozari sva lica: pa rodio se još jedan branilac domovine“, 

piše Alfred Bulonj. 58 1867-1868. 

4) „Kad se rodi muško čedo u Crnoj Gori odjekuju brda 

od radosna klicanja i od cike tankih dževerdara, od vesele časti 

i topla čestitanja svojte i surodice sa sviju strana, što donosi 

darove novorođenčetu“, piše Arsa Pajević. „Naprotiv zavlada 

neka seta u celoj porodici kad se ženskinje rodi, kao da ovo 

sobom donosi nesreću u kuću, tako je sva čeljad zabrinuta i 

obuzeta nekim lažnim stidom. Ili je to onaj predosećaj, koji 

znade, kakvi jadi, kakva beda i nevolja čekaju u životu ovo 

novorođenče, pa ovim činom u napred žale za njegovom 

teškom sudbinom.“ 60 1876. 

5) „Dok muško dete uvek nazivaju izrazom ’dijete’ ili šta 

više ukrasnim epitetom ’đetić’, dotle će za žensko dete redovno 

reći samo đevojka“, zapisao je dr Jovan Erdeljanović. 

„Ženski porod ne predstavlja dakle za patrijarhalnu porodicu 

pravu decu; samo muški potomci mogu za njenog starešinu 

vredeti kao prava deca, jer oni ostaju stalno u porodici, njena 

su odbrana i plođenjem je produžuju.“ 61 1904. 

II 

1) P. A. Rovinski piše da su djevojčice, dok su još bile male, 

šišali do glave, isto kao i dječake. „Negdje od 7. do 10. godine 

djevojčica pušta kosu“, piše Rovinski. „Kod Katunjana i u 

57 

Hajnrih Štiglic: Posjeta Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2003; str. 84. 

58 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica, 2002; str. 80. 

59 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović: Savremena Crna Gora; CID, Podgorica, 2001; str. 132-144. 

60 

Arsa Pajević: Iz Crne Gore i Hercegovine – Uspomene vojevanja za narodno oslobođenje 1876; CID, Podgorica, 2007; str. 439. 

61 

Dr Jovan Erdeljanović: Kuči, Bratonožići, Piperi; Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“; Podgorica, 1997; str. 170. 

31


hercegovačkim krajevima djevojčice šišaju kružno i imaju 

razdjeljak od čela do sredine tjemena; kod Vasojevića i Kuča 

– ne nose razdjeljak. Poslije se kosa češlja kružno i reže sprijeda 

otprilike do polovine čela, dok se ostali dio kose više ne 

reže. Od 12. do 14. godine počinju da upliću kosu u dvije 

pletenice i vezuju je ili na potiljku ili prstenovima sa strane. 

Ranije su djevojke nosile na glavi bijelu maramu – ruba ili 

krpa, koja se vezivala ispod brade. Ponekad se zamotava cijeli 

vrat, pa i usta (kod Vasojevića i Kuča). Djevojčice, dok još ne 

počnu da pletu kosu, ne nose maramu, mada je ponekad ne 

nose ni kada imaju upletenu kosu, sve dok se ne smatraju 

udavačama.“ 62 1879-1906. 

Jovićević. „Na kosu i ljepotu kose mnoge majke mnogo polažu, 

za to se i staraju o čistoći i ljepoti njenoj. Ne mažu je 

ničim; zakidaju je ostrag u vodoravnom pravcu, češljaju je i 

gdje koji put operu. Rijetko je djevojčica od po 10 do 12 godina, 

koje u kosi imaju uši ili gnjiga. Majke jedna drugu većma 

za ovo kore, nego li za kakvu drugu nečistoću tijela.“ 

Andrija Jovićević piše da se o čistoći lica djevojčica više 

vodilo računa nego o higijeni tijela i da su majke „nastojavale 

da se djevojčice miju svakog jutra“, što se pogotovo odnosilo 

na djevojčice starijeg uzrasta. „Za mušku djecu mnoge majke 

i ne haju, da im se dijete i po jednom na neđelji ne umije, dok 

za žensku već nijesu tako ravnodušne, nego ih silom gone, da 

se miju i češljaju“, piše Jovićević. 63 1901. 

2) Andrija Jovićević piše da su se majke više starale o urednosti 

djevojčica koje su išle u školu jer su se tada više plašile 

da će im biti zamjereno zbog neurednosti njihovih kćeri. 

„Naše djevojčice do dvanajeste godine nose se obično, u 

mlađim godinama, dosta nečisto, a u starijim sve čistije i 

ljepše“, piše Jovićević. „Haljine njihove sastoje se od obične 

robe; po planinskijem mjestima nose ljeti tanke prtene aljine, 

a zimi debele suknene, koje im majke prave od domaće vune. 

U toplijim mjestima zimi nose po dvije tri prtene rašice i 

jaketicu i tijem zamjenjuju suknene tople aljine. Manje djevoj - 

čice ređe nose suknene korete, a odrasle ih mahom nose.“ 

Andrija Jovićević takođe piše da „čistoća aljina nije pohvalna“: 

„Majka misli za šćer: ’ne mari, što je nečista, kad je doma, 

ne vidi je niko. Kad djevojčica pođe na pazar, u crkvu, u koga 

na svadbu ili slavu, onda obuče ljepše i čistije aljine. To su joj 

aljinice ’od izlaska’ i njih čuva i štedi za ’blage dnevi’, za pazar 

i crkvu; obukuje ih o Božiću, Uskrsu, pokladama i t.d; obukuje 

ih, kad ko strani u kuću dođe, a i više puta preko godine kad 

su svečani dani. Siromašnija klasa našeg naroda nema za svoje 

djevojčice ove preobuke; tamo one imaju jednu istu nošnju, 

koju svaki dan nose, ili, ako imaju još koju, one su sve jednake: 

fetke, izbucane, okrpljene pa i nečiste.“ Međutim, o kosi 

djevojčica majke su vodile više računa. „Čim djevojčica počne 

izla ziti među djecu, majka se stane ozbiljno starati, da joj bude 

očešljana, pa i ako neće biti tako umivena“, piše Andrija 

III 

1) Odgovarajući na pitanje o raspodjeli poslova u 

porodičnoj zadruzi, izvjestilac Valtazara Bogišića, između ostalog, 

kaže: 

„Djevojke dok niesu prispjele za udadbu, šalju ih na pašu i 

da težacima nose hranu i da prislužuju ženske u kući, nose 

drva, vodu i rade druge radnje lakše ženske.“ 

Odgovarajući na pitanje o starješinstvu među ženskim 

članovima porodice, izvjestilac kaže da „djevojke stoje niže 

nego žene prema domaćici, gotovo u istom redu kao i djeca“ 

i da „u njih pogovora nema“. 64 1873. 

2) „Još kao djevojčica, kćerka pomaže majci pazeći mlađu 

braću i sestre i radeći ponešto po kući“, zapisao je P. A. Rovinski. 

„Zatim, zajedno sa braćom, počinje čuvati stoku, s tom razlikom 

što dječaci ne znaju ni za kakve druge obaveze pa, kada 

stado dognaju kući, ulaze i sjedaju oko ognjišta sa odraslima, 

slušajući njihov razgovor ili se igraju“, dok se djevojčice 

„odmah prihvataju domaćih poslova: donose vodu, lože 

vatru, paze na hranu koja se kuva ili paze djecu i istovremeno 

pletu“. 

Ujutru je djevojčica ustajala prije svih i, dok su ostali 

spavali, ona je donosila vodu, ložila vatru i čistila obuću. 

62 

P.A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 357. 

63 

Andrija Jovićević: Domaće njegovanje i vaspitanje djece; Cetinje, 1901; str. 49, 50. 

64 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. g.); Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – odjeljenje 

društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 22, 29. 

32


doprinos. Upućena, još od prvih godina, u lake domaće 

poslove, brzo dolazi dan kad šume i polja zovu crnogorsku 

djevojku. Još kao dijete, vidjećete je, mršavu i blijedu, kako 

silazi niz planinu, savijajući se pod naramkom suvih drva za 

koga će dobiti nekoliko krajcera.“ 66 1868 - 1873. 

IV 

1) Jegor Kovaljevski je opisao susret između perjanika 

Petra i njegove sestre ispred manastira Ćelije, gdje se okupljao 

narod očekujući sukobe sa Turcima iz Podgorice: 

„Crnogorac visokog rasta i prelijepe spoljašnjosti, stajao je 

naslonjen na svoju dugu pušku“, piše Kovaljevski. „Pored njega 

je bila žena kakvu nijesam imao prilike da vidim u Crnoj Gori. 

To je bila plavuša sa plamenim, crnim očima, oštrim crtama 

lica, koje zanose Evropljane. Ona je rukama obavijala stasitog 

perjanika i nastojala je da svojim usnama dohvati njegovo čelo; 

tako vitka vinogradska loza obavija stablo lijeske i nastoji da 

svojim raskošnim grozdovima dosegne vrh. To je sestra 

Petrova, a sestrama se dozvoljava nježnost sa braćom.“ 67 1841. 

„Zatim, kada ovi poustaju, daje im da se umiju i pomaže da se 

obuku“, piše Rovinski. „Danju, ako nema nekog drugog posla, 

ona čuva stoku, a kada se vrati, ponekad i prozebla i mokra, 

ne može da se grije pored vatre, već pomaže majci. 

Muškarcima koji se vrate sa rada ili s puta ona mora izuti 

obuću i oprati noge. Ovo isto radi i gostima. Uz sav ovaj 

svakodnevni posao, djevojka mora sebi da pripremi miraz 

koji slaže u poseban sanduk zvani đevojačka skrinja.“ 65 

1879 – 1906. 

3) O uslovima u kojima su odrastale djevojčice Gabrijel 

Frile i Jovan Vlahović pišu: 

„Tako, ovo malo biće, odbačeno od ovog trenutka, daleko 

od nježnosti i nježnih briga kojima su njihova braća prigrabila 

sve naklonosti, rašće, ignorisano, jadno, sve do dana kada će 

njene sposobnosti materinstva moći da daju kući svoj slabi 

2) P. A. Rovinski piše o bliskom odnosu između sestre i 

brata: 

„Naviknuti da od djetinjstva žive zajedno, čuvaju stoku, oni 

se toliko sažive da im je sve zajedničko: dječja interesovanja, 

igre i druge vrste zabave; oni često spavaju zajedno. Kada brat 

već postane odrastao momak, sestra brine o njegovom odijelu 

kako bi bio ljepši od ostalih, češlja ga“. Sa druge strane, 

sestra je brata, kako piše Rovinski, smatrala svojim zaštitnikom 

i od roditelja i od ljudi izvan porodice. „Ako se brat 

sprema za ženidbu, u njegovoj radosti najviše učestvuje sestra. 

Ona ga i oprema za ženidbu. Isto se tako i brat brine o sestri. 

Ovi se odnosi ne mijenjaju ni kada se brat oženi, pa je ljubav 

ovoga čovjeka često veća prema sestri nego prema ženi. Ovo 

ženi daje povod da zavidi sestri svoga muža i da prema njoj 

bude zlobna, što ponekad dovodi do nepomirljivog neprijateljstva, 

pa i do tragičnih ishoda.“ 

Rovinski je zapisao i priču, koju je čuo tokom boravka u 

65 


66 


67 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje; CID, Podgorica, 1999; str. 64. 

33


leđima, što se kaže uprtiti, to jest natovariti se.“ 

P. A. Rovinski je pisao o još jednom događaju, za koji je 

čuo boraveći u Crnoj Gori, koji takođe pokazuje surovost 

prema ženskoj djeci: 

„U Vasojevićima, jednom domaćinu naprasno krepa krava. 

Po zakonu, trebalo je pred svjedocima otvoriti da bi se ustanovilo 

da uzrok smrti nije neka zarazna bolest. Ali, vlasnik 

je to uradio sa svojim ukućanima i, uvjerivši se da se ona jednostavno 

prejela kupusa u vrtu gdje je i krepala, skuvali su 

malo mesa i probali. Kapetan, kada je prispio, bio je vrlo ljut, 

tim prije što se tu već jednom dogodilo da su priklali bolesnu 

kravu da bi iskoristili meso, od kojeg je umrlo troje ili četvoro 

dok su ostali jedva preživjeli. Zato oni, da bi umirili kapetana, 

rekoše: ’Pa dali smo da meso probaju samo đevojke. Niko ga 

od đetića nije ni okusio’.“ 68 1879 - 1906. 

Crnoj Gori, o djevojčici koju je od smrzavanja spasio jedan 

stranac: 

„U januaru 1879, kada je bila jedna od najačih zima, 

djevoj čica od 14-15 godina, slabašna i slabo obučena, nosila 

je po naređenju roditelja žban vina u han kod kojeg je bila 

crnogorska vojska, udaljen neka dva sata ili deset kilometara 

od njihove kuće. Teret je bio nekih petnaest kila, pa se djevoj - 

čica umorila. Čim bi sjela da se odmori, počela bi da se koči 

na jakom mrazu i vjetru. U očajanju, sjela je i plakala. U 

takvom stanju zatekao je stranac koji je tuda slučajno prolazio 

i, doznavši o čemu se radi, odlučio je da joj pomogne i 

spasi je, možda, i od smrti. Pošto nikad nije nosio sličan teret, 

on zamoli djevojčicu da mu žban namjesti na leđa, a njoj prepusti 

svoju tašnu, te on tako prenese ovaj teret još nekih pet 

kilometara do hana. Kada su prolazili pored koliba u kojima 

je bila vojska, svi su se, poznajući ga, smijali i šalili na njegov 

račun, pitajući ga pošto je unajmljen i sl., a on im je odgovorio 

isto šalama, nimalo se ne zbunivši, te je taj tovar i donio 

do odredišta. Kasnije su se svi prema ovom strancu odnosili 

sa poštovanjem i zahvalnošću. Ali, hvaleći njegov postupak, 

dodavali bi: ’Dobro je to uradio, ali mi tako ne smijemo’. 

’Zašto’ – pitao sam vezano za ovu priču- ’je li trebalo pustiti 

da se djevojčica smrzne?’ ’Da’- odgovarali su – mogla je i da 

se smrzne ako ne bi naišao dobar čovjek koji bi je odveo u 

kolibu da se ogrije, ali bi po žban poslali drugu žensku, ili bi 

ga dvojica muškaraca donijela na štapu. Stvar je u tome što 

Crnogorac nosi teret, ali ne onako kako ga nosi žena, na 

3) O vaspitanju djevojčica, kako piše Andrija Jovićević, više 

su se starale majke nego očevi. „Majka djevojčicu uči radu, 

kako da veze, šije, plete i kroji; ona je vodi sobom na rad, ili je 

povjeri pažnji većijeh djevojaka“, piše Jovićević. „Djevojke 

preko desete i dvanaeste godine počnu izbjegavati društvo i 

igru sa muškijema; u to vrijeme se počne kod njih razvijati 

saznanje o razlici između muškijeh i ženskijeh; razvija se stid 

od muškijeh i zamjeranje družiti se s njima. Na to ih upute 

majke, a očevi samo upozore na to majke svoje djece, ako je 

potrebno. Sa razvijanjem stida razvija se i poštenje. Majka šćer 

uči, da sazna, šta je bezobrazno, a što časno i pošteno, pa joj 

veli, da samo ono radi, što je pošteno. Nema majke, koja želi 

išta nepošteno na svojoj šćeri vidjeti; mana na sinčiću za nju 

je mnogo manja, nego li na djevojčici; otuda je i ostala ona 

riječ: čovjeku kratka gunjina, kratka i sramota, a ženi duga 

kosa, duga i sramota.“ 

Andrija Jovićević piše o stidu kao „prvom početku vaspitanja“: 

„Djevojčice imaju mnogo više stida nego li đetići; one vam 

ne gledaju onako slobodno u oči; one se učtivo uklone s puta; 

ne viču mnogo; ne sramote se onoliko, koliko i ostala djeca; 

ne idu onako neuredne, neumivene, neočešljane, neokrpljenje 

i neoprane; one se i svoje i tuđe golotinje stide, izbjegavaju 

mušku poveću djecu, osobito galijote i daljne po krvi 

i po mjestu. I od ovoga ima iznimaka; to su vam neke djevoj - 

68 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 161, 167-168. 

34


čice, koje ostanu bez roditelja, pa, kao što se ono reklo: pusto 

raslo, manito staralo.“ 

Andrija Jovićević piše da su djevojčice „u kući mirne, 

mnogo mirnije nego li muški“, da one „pomažu majci u 

lakšemu poslu; one joj pomažu djecu njiviti“. „Očevi su prema 

njima dosta ozbiljna držanja; niti im toliko ukazuju svoju 

volju, niti opet brigu i staranje o njihovom vaspitanju“, piše 

Jovićević. „One od očeva imaju straha; od njih se veoma boje, 

kad što god skrive; one se žive ne čuju, kad ih otac kara; one 

ocu ni riječi ne odgovaraju. Dešava se takvijeh, koje imaju 

običaj majci riječ vratiti; tome su same majke krive, što tu 

rđavu manu nijesu u početku ugušile podesnijem ponaša - 

njem i umjerenim kaznama.“ 

Vaspitanje djevojčice je, kako piše Andrija Jovićević, prije 

svega majčina obaveza: 

„I zaista, majčina je glavna dužnost, da se stara o vaspitanju 

svoje djevojke; ona je uči da radi; ona je sa sobom vodi i kod 

sebe drži; šćer je kod majke slobodnija, i majka njoj može bez 

zazora govoriti i o najdelikatnijim prilikama, koje se ženi u 

životu dešavaju“, piše Jovićević. „Ako je koja djevojka pokvarena, 

niko za to ne krivi oca, već majku njezinu, i njezinu 

majku svako sramoti i prezire, govoreći: ’i ona je taman takva 

bila’. Da bi majke toj osudi izbjegle, neka se staraju, da im šćeri 

sebi obraz ne ocrne, jer će tako i njihov ocrniti. U ovome neke 

majke savjesno postupaju; a to su one pametne majke, koje 

su iskusile gorčinu života i koje su cijeloga života bile časne i 

poštene; to su prave majke svojih šćeri.“ 69 1901. 

V 

1) Gzavije Marmije piše o djevojci koju je zatekao u jednoj 

„hosteriji“: 

Kada je gazda, izmijenivši nekoliko riječi sa gostima, pozvao 

Mašu – Mariju, pojavila se djevojka koja bi, kako piše 

Marmije, „mogla biti lijepa da nije toliko prljava“. Marmije 

dalje opisuje smjerno ponašanje ovo djevojke. „Ona krišom 

baci na nas pogled, a onda nestade tiho i vrati se trenutak kasnije, 

noseći okrugli stočić pola stope visine, kao turski sto, i 

postavi ga ispred moga vodiča; zatim stavi na njega flašu 

crnog vina, parče crnog hljeba, sir nalik na kamen, a bio je i 

tvrd kao kamen, i kad je završila sa posluživanjem, smjerno se 

povukla u drugu sobu“, piše Marmije. 70 1852. 

2) Čl. 87 Opšteg zemaljskog (Danilovog) zakonika propusuje 

kaznu za klevetu, to jest da će „najstrožije kastigana” biti 

„potvaranja na pravoga čovjeka” i da se „nijedno opadanje ne 

smije (se) osuditi prije nego što bi se osvjedočilo i po nuždi od 

jednog dostavjernog čovjeka ili od više ljudi koji nisu od prije 

sudu griješili”. Ukoliko ne bi mogao da dokaže istinitost svojih 

optužbi, „opadnika” je sud mogao kazniti onom istom kaznom 

kojom bi „onog optuženog osudio i kastigao kad bi kriv bio”. I 

klevetnik i oklevetani su morali da „nađu za sebe četiri poštena 

čovjeka koji će se zakleti”, a „pravicu i razlog” je dobijao onaj 

„koji li uzme više poštenije ljudi da se za njega zakunu”. 71 1855. 

3) Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski je 6. juna 

1866. sudio Niku Ivovu Stanišiću zbog ubistva čovjeka koji 

je „pronosio“ za njegovu sestru da je „sramotna“. 

69 

Andrija Jovićević: Domaće njegovanje i vaspitanje djece; Cetinje, 1901; str. 86-87, 97. 

70 

Gzavije Marmije: Pisma o Jadranu i Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1996; str. 58. 

71 

Opšti zemaljski zakonik, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

35


Doznavši da Marko Perov Stanišić Spičanin „javno pro - 

nosi“ da je njegova sestra Krstinja, supruga Nika Ivova 

Stanišića, „nepoštena žena i da je nigđe u svijetu sramotnije 

nema“, Đuro Perov Majanović je zatražio od Marka obja - 

šnjenje, na šta mu je on odgovorio: „Kako da nije sramotna, 

da pođeš u barski pazar i da doneseš vas barski postav nebi 

joj mogao obraz pokriti“. Ovakve Markove riječi dovele su 

do uvreda i svađe „u kojoj svađi Đuro trgne nož i probode 

Marka na mrtvo na putu pred crkvom Sv. Roka 11 januara 

1866. godine.“ 

Saznavši za ovo ubistvo, Senat je poslao ljude da uhvate i 

dovedu krivca na Cetinje. „Želeći doznati istinite uzroke, koji 

su Đura, crnogorskog podanika, naveli da ubije Marka, 

turskog podanika“, Senat je podvrgao Đura „strogom sudbenom 

ispitu“ 15. januara 1866. Đuro je pred Senatom priznao 

ubistvo i izjavio da je „svoj ovoj raboti krivac Marko“, koji 

je „ocrnio obraz“ njemu i njegovoj sestri i pozvao se na 

Spičane kao svjedoke. 

„Praviteljstvujušti Senat Crnogorski i Brdski, vidivši da je 

prva zađevica potekla od strane Marka iznošenjem sramote 

i osvjedočivši se da je Đuro samo usljed svađe i sramote nanesene 

sebe i svoje sestre ubio brata krišćanina, no znajući da je 

Đuro mogao izbjeći krvno djelo i dotičnom svom sudu potužiti 

se za uvredu njemu nanesenu, što ipak nije učinio, držeći 

se smisla §31 Zakonika crnogorskog“, osudio je Đura „da 

novcem isplati porodici pok. Marka polovinu mrtve glave, što 

iznosi 133 talijera, i da u tavnicu ostoji 2 godine dana“. 72 1866. 

4) „Bio bi to čisti promašaj kad bi romanopisac tražio u ži - 

vo tu crnogorskih žena, van hrabrih djela i djela odanosti, neku 

priču manje-više, bogatu intrigama“, pišu Gabrijel Frile i 

Jovan Vlahović. „Udvaranje u Crnoj Gori uopšte ne postoji; 

načini na koje ono kod nas postoji ne bi bili prihvatljivi i kad 

se ne bi smatrali kriminalnim, u najmanju ruku ponizili bi 

karakter onoga koji bi ih upotrijebio i to bi ga izložilo podsmijehu. 

Tako, muškarac izbjegava, tako izgleda, i najjednostavnije 

susretljivosti prema ženi i, uostalom, ništa ne dokazuje 

da bi ova bila dirnuta pažnjom kojom je lijepi pol kod nas 

okružen. Vrlina, zaista, ovdje nalazi svoju korist i djevojka 

može slobodno, daleko od majčinog oka, da ide od praga do 

praga, iz planine u planinu, više obezbijeđena poštovanjem, 

možda malo licemjernim, kojim je okružena, nego našim najstrožijim 

zakonima. Vidjećete je kako se približava nepoznatom 

i, mada ovaj nosi neki osobeni znak, kako joj ponizno 

ljubi ruku, nudi se da joj učini sve usluge koje bi joj bile 

potrebne: ali teško onome koji bi joj uputio neku uvredljivu 

riječ ili provokaciju, jer bi ona našla zaštitnike u svakom prolazniku 

i po povratku u selo, možda deset prijatelja raspo - 

loženih da krvlju operu uvredu koja joj je bila nanesena.“ 73 

1868-1873. 

5) Odgovarajući na pitanje o načinima „s koim se može 

povrijediti javni moral, ili pojedini čovjek preko ženske“, izvje - 

stilac Valtazara Bogišića kaže da se to dešava „grđenjem čije 

žene ili sestre, ili ćeri, riječju kurvom, ili klevetom da je spavao 

s njom“. Izvjestilac kaže da bi se za takvo djelo kaznio prestu - 

pnik ukoliko bi se „ona ili ko od nje roda ili doma, koji su 

takođe tiem uvrijeđeni“ obratio sudu. „Događa se da muški 

ženskiem s koima su u bliskoi svoiti i o koima ne može biti 

sumnje da imaju kakvu tainu vezu, stavi joj ruke u njedra, te 

se može i inače s njim igrati i šaliti, što drugi ne smije bez da 

bi mu se za zlo uzelo“, piše izvjestilac. 

Na pitanje koje se odnosi na pravo obraćanja sudu u 

slučaju „uvreda koje se čine riječima“, izjestilac odgovara: 

„Kad bi ko djevojci kapu z glave skinuo, to se drži za uvredu 

za koje je velike svađe bilo i među muškijeme.“ 

Odgovarajući na pitanje o značaju koji se pridaje „dje- 

72 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata; Pravni zbornik, br. 10-12, 1939; str. 142-143. 

73 


36


vičanstvu nevjestinu“ i o običajima uvjeravanja u djevojačku 

čednost „kakvim dokazom“, izvjestilac odgovara da je to 

„isključivo posao mladoženje i nevjeste, pa bilo kako bilo on 

se zato ne tuži nikome, pa ni samom najbližnjom kućnom 

čeljadu.“ 

O eventualnim posljedicama koje bi nastupile ukoliko bi se 

pokazalo da nevjesta nije nevina, izvjestilac Valtazara Bogišića 

kaže da se o tome ne govori „ako nevjesta nije teška”. 74 1873. 

6) „Za polnu ljubav kojom nas je bog obdario, a koju 

uzdižu slabi pjesnici i novelisti, Crnogorka ne zna“, pisao je 

Jozef Holeček. „Strogi moral joj brani da otvoreno pokazuje 

svoju naklonost nekome, plane rumenilom od stida kad joj 

udvarač izjavljuje ljubav. Još siromah nije ni završio, a već bujicu 

njegovih lijepih riječi obožavana ljepotica odjednom 

prekrati osolivši mu uz obraz dobar šamar.“ Budući da, kako 

piše Holeček „niko neće ženu pozvati na medgan“, ovakve 

situacije su se razrješavale tako što se „stvar fino izgladi“, a 

muškarcu je jedino preostajalo da se postara „da mu za ovu 

sramotu niko ne sazna.“ 75 1876-1878. 

7) P. A. Rovinski piše da se među Crnogorcima djevojka 

„visoko kotira“. „Ona je nešto čisto i divno, uzvišeno i sveto“, 

piše Rovinski. „Udata žena ne umije da umijesi hljeb tako 

dobro kao djevojka; od djevojačke ruke rana brže zarasta i 

uopšte njena njega pomaže bolesniku da brže ozdravi. Djevoj - 

ka je nešto neprikosnoveno: onoga koji je ’izgubio narok 

đevojci’ treba da stigne smrt ili neka druga nesreća jer, pokvario 

joj je sreću, tj. isprosio – pa je nije uzeo, ili je obrukao i 

ostavio. Čak je veliki grijeh ako se o djevojci govori rđavo, 

naročito neka laž.“ 76 1879-1906. 

8) Jovan Popović Lipovac XXXI piše o jednom događaju koji 

se, kako tvrdi autor, dogodio 1887, u vrijeme kada je Mehmed 

Ali-paša napao Vasojeviće i zauzeo selo Smokovo u kojem je 

tom prilikom izginulo svo stanovništvo osim šesnaestogodišnje 

djevojke Joke. 

„Za vrijeme sveopšteg pokolja ona je uspjela da se uvuče u 

nekakvu pećinu, ali pronicljive oči juzbaše Mehmeda nijesu 

ispustile iz vida ljepoticu“, piše Lipovac. „On je jurnuo ka Joki, 

koja se branila, koliko je to bilo moguće, kamenjem. Borba je 

bila neravnopravna. Mehmed je bio jači od još neformirane 

djevojke.“ Lipovac piše da je djevojka uspjela da namami 

Mehmed-pašu „do kraja strme stijene nad pećinom“ odakle 

se, zajedno sa njim, bacila u provaliju. „Kroz nekoliko dana 

rodbina se spustila u pećinu i tamo su našli dva trupa: izroda 

Mehmeda i heroine Joke“, piše Lipovac. „Narod je kasnije govorio 

– junak djevojka!“ 

Jovan Popović Lipovac piše i o slučaju koji se dogodio 1858. 

kod manastira Ostrog. „U manastir je pošla i jedna djevojka iz 

Kuča, po imenu Ruža“, piše Lipovac. „Vrebao ju je mladi Stanko 

i pratio je putem dok je nije stigao. Počeo je s njom da razgovara 

i da joj se udvara, kako je naučio u Podgorici, turskoj tvrđavi, 

gdje je živio dvije godine.“ Mladić je prvo djevojku pozvao da 

jede sa njim, a kada je uskoro postao nasrtljiv, ona mu je, kako 

piše Lipovac, odgovorila da hoće da ponizi i nju i njenu kuću. 

„Podnapiti Stanko, misleći da ga niko ne vidi i ne čuje osim 

Ruže, uhvatio ju je i na silu je oborio na zemlju“, piše Lipovac. 

„Ali sve je to vidio i čuo njegov rođeni brat, koji je kao zvijer 

skočio preko nekakve stijene i jataganom odsjekao glavu 

rođenom bratu“ i tako spasio „čast mlade djevojke“. 77 

poslije 1883. 

9) U pismu dr Gerasimoviću, dr Petar Miljanić piše o jednom 

slučaju odbrane ženske časti uz pomoć ljekarskog nalaza: 

„Jedan Crnogorac zagleda se u jednu lijepu đevojku i zaprosi 

je“, piše dr Miljanić. „Kad ona nije htjela poći za nj, on onda razglasi 

da je imao snošaj s njome. Ona dođe u Veliki sud na žalbu 

74 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 323. Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP 

“Unireks MB”, Beograd i ITP “Unireks”, Podgorica, 1999; str. 62. 

75 

Jozef. Holeček: Crna Gora; CID, Izdavački centar Cetinje, Cetinje, 1995; str. 36. 

76 

P.A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 160. 

77 

Jovan Popović Lipovac: Crnogorac i Crnogorka; CID, Podgorica, 2001; str. 105, 108-109. 

XXXI 


37


i zatraži da je ljekar pregleda, i doista se opravda, a hvališa klevetnik 

umalo što nije bio javno na pazaru batinan“. 78 1889. 

10) Opisujući ljude koje je sreo u Kolašinu i Andrijevici, 

Ludvik Kuba konstatuje da je u ovim krajevima hrišćanski 

način života pretrpio orijentalni uticaj i to potkrepljuje opisom 

ponašanja žena koje je tamo sreo. 

Opisujući susret sa učiteljicom iz Kolašina, „mladom, lijepom 

i relativno obrazovanom damom“, Kuba piše da ona 

nipošto nije htjela da popije kafu sa njim i njegovom pratnjom, 

već se, sačekavši da oni ispiju svoju kafu, „povukla do 

vrata nazadačke, okrenuvši se tek u vratnicama.“ 

Slično iskustvo je Kuba imao i u Andrijevici gdje je „rado 

htio pogledati mladu, veoma lijepu ženu“ koju je sreo u crkvi. 

„Uočivši je poslije podne kako korača suprotnom stranom 

trga, išao sam kao slučajno u stranu, tako da bi preda mnom 

morala prodefilovati“, piše Kuba. „Međutim, nije mi učinila 

po volji. Odmah se zaustavila, po crnogorskom običaju – pa 

je izdejstvovala da pred njom prodefilujem ja.“ 79 1890. 

11) „Kad momče napuni dvadesetu godinu, onda ga 

roditelji puštaju u svijet kao člana ljudskoga društva, s nadom 

i povjerenjem, da je stekao dovoljno domaćeg vaspitanja, da 

može kao član društva služiti i odgovarati društvenijem potrebama“, 

piše Andrija Jovićević. „A kad djevojka napuni petnajestu 

godinu, ona je spremna za udadbu i dobila je dovoljno 

domaćeg vaspitanja, da može postati majka vaspitateljka, član 

nove porodice i dobra žena.“ 

Andrija Jovićević piše da „vaspitanje djevojaka nije baš 

onako, kako se poželjeti može“; da „mnoge djevojke posjećivaju 

sijela i kola, gdje su bez ičijeg uplivnog nadzora ostavljene 

samovolji svojoj i svoje burne prirode“ i da „otuda proističu za 

takve djevojke razna zla: gube zdravlje, a i moralno se kvare, jer 

tu su za njih prilike da se upoznaju sa mnogijem momcima, da 

vide i čuju nešto što ne bi smjele ni čuti ni vidjeti, i po 

neodoljivoj težnji prirode svoje poneke se nađu malodušne i 

nepromišljene pa u toj vrevi misli i osjećaja svoj djevojački 

ponos sahrane, zaborave i u naručja slabosti svojoj predadnu“. 

On kaže da su „majka i otac ovome (su) većma krivi, nego li 

njihova djevojka“ jer „mladost hoće vješta vođu, pa da se drži 

pravoga puta; ako ostane bez vođe, onda štuca i smuca tamo 

amo, kao slijepac bez vođe, pa u tome može i u provaliju panuti, 

može učiniti, da se narod nje uklanja i da je prezire.“ 

Andrija Jovićević piše da „neki roditelji ne brane da im 

djevojke idu na pazar, i ne imale kakva posla tamo“ i da 

„mnoge tamo idu i same, bez brata, oca ili majke“. Kritikujući 

takvo ponašanje, autor kaže da „svagda, pa išla djevojka 

poslom ili bez njega, treba da roditelj ima na umu ponos svoje 

djevojke; neka i nehotice pazi i prati, kud ide i šta radi, a još 

većma, kad besposleno ide tamo amo“ i da je „osobito (je) 

potrebno zabraniti svakoje njihovo tajno općenje i došaptavanje 

s momcima, tajne sastanke i svaki, ma i najmanji, znak, 

koji bi vodio onome, što je nečasno.“ 

Andrija Jovićević piše o „manama“ u ponašanju djevojaka: 

„Kod djevojaka je mana: kad po sjednika i kola trče, kad igru s 

momcima traže; kad mnogo i često bez posla po pazaru idu; kad 

se tajno s momcima sastaju i s njima igraju i smiju; kad se drmaju 

i šale; kad žđaju tamo ovamo; kad se priobrću i ispod očiju gledaju 

na tuđu momčad; kad govore sramne riječi; kad se igraju sramni - 

jeh igara; kad rade, da se dopadnu, pa za to se nameću kome; kad 

se glade i mažu, da budu ljepše; kad govoreći premudruju.“ 80 

1901. 

12) Definišući „načine dokazivanja istinitosti iznijetih ili 

pronijetih djela“ paragrafom 212 Krivičnog zakonika za Knja - 

ževinu Crnu Goru propisuju se i slučajevi kada dokazivanje 

istinitosti nije dozvoljeno: „Istinitost iznijetih ili pronijetih 

djela može se dokazivati svima zakonom dopuštenim 

dokaznim sredstvima“, s tim što dokazivanje istinitosti nije, 

između ostalog, dopušteno „ako se iznijeto ili pronijeto djelo 

tiče porodičnog života ili ženine časti.“ 81 1906. 

78 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str. 218./ Miljanić 

P.: Pismo dr Gerasimoviću, „Branič“, 1889. 

79 

Ludvik Kuba: U Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1996; str. 336. 

80 

Andrija Jovićević: Domaće njegovanje i vaspitanje djece; Cetinje, 1901; str. 87-88, 94-96. 

81 

Dr Branko Pavićević, Dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I -V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne 

Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV, str. 95-96. / Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu 

Goru, Cetinje, 1906. 

38


13) Vidna Maksimova Nikolić sa Čeva se obratila Knjazu 

Nikoli 1909. moleći ga da pusti iz zatvora njenoga sina Maksima 

koji je zatvoren „zbog hrđavih riječi protiv dvije djevoj - 

ke“. U molbenici se kaže da su i roditelji djevojaka spremni 

da oproste uvredu i „tavnicu Maksimu“. 

„Ako bi djevojke došle, drugi niko“, odgovara Knjaz Nikola 

na ovu molbu. 82 1909. 

14) Berge Jansen XXXII je opisao jedan slučaj udvaranja 

Crnogorki koji se završio loše po udvarača. 

„Jednom se desilo sledeće: Neki mali austrijski oficir, 

dendi, negdje gore na planinskom putu bio je nasrtljiv prema 

nekoj mladoj Crnogorki; a to svakako nije smjelo da mu se 

desi!“, piše Berge Jansen. „On nije, naime, smio da je uzme u 

ruke; umjesto toga, ona ga je podigla, odnijela do ruba prova - 

lije pored puta, duboke nekoliko stotina stopa, i bacila ga 

dolje! Zatim je otišla na Cetinje kod kralja i ispričala mu što 

se desilo. Uskoro poslije toga pronađen je Austrijanac, koji je 

blago rečeno bio veoma spljošten.“ 83 oko 1915. 

VI 

1) Čl. 88 Danilovog zakonika propisuje da „poslužbica 

krsnog imena i torbica po danas više biti ne smije” jer „takvom 

poslužbicom ljudi samo svoje imuće rasipaju, pak postaju 

siromasi”. Onaj ko „ovo ne posluša već bi preko ovog zakonog 

postavljenija činio” mogao je biti kažnjen novčanom kaznom 

od dva talira ili „kastigan tavnicom”. 84 1855. 

2) Na pitanje o „odnošaju“ u kojem „stoji žena dovedena 

iz tuđega bratstva i plemena s bratstvom i plemenom njezina 

muža“, s jedne strane, i „s bratstvom i plemenom gdje se 

rodila“, sa druge strane, izvjestilac Valtazara Bogišića odgovara 

da žena „postaje pravim članom i brastva i plemena“, da 

je „štite (je) oba brastva i bolje ono od doma negoli ono od 

roda“, a da je rod „štiti naiviše protiv napasti ili protiv uvrede 

bližike njena muža.“ 

O značenju riječi „torbica“, o običaju darivanja odiva i 

zabrani toga običaja koju je uveo knjaz Danilo u anketi Pravni 

običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji iz 1873. kaže se 

sljedeće: 

„Torbice su se zvale pogače velike, pršuti, četvrti mesa, koje 

su se šiljale odivama o krsnom imenu i one, opet, vraćale to o 

njihovu krsnu imenu i u druge prilike preko godine, te to ovaj 

ukida i ukideno (je) i danas. O slavi ne smije niko prenoćiti u 

prijatelja, nego samo objedovati, pa otole doma, jer su prije i 

po 3 -4 dana tu ostajali. Još se taj § drži, te globe i prijatelja 2 

talijera i onoga domaćina 2 talijera.“ 

O pravu roditelja na „pridržavanje“ vlasti nad svojim udatim 

kćerima „vrhu njezina muža i njezine djece“, izvjestilac 

82 

Milan Jovićević: Tako je sudio Gospodar – izvod iz „Protokola molbenicah“ kralja Nikole; JP Centar za informativnu djelatnost Nikšić, IK „Nikšićke 

novine“, 1998; str. 212. / Protokoli molbenicah, decembar 1909. 

83 

Berge Jansen: Nebo iznad Crne Gore, sjećanja iz Crne Gore i Albanije; CID, Podgorica 2006; str. 17. 

84 


XXXII 


39


Valtazara Bogišića kaže: 

„S udadbom prestaje i potpada pod vlast roditelja muževih. 

Samo ako se u rod vrati ta vlast oživljuje. Vazda ostaje neka 

moralna sveza koja se uzdržava posjetama roditelja ka kćeri i 

kćeri u rod. Značajan je pohod matere pošto joj prvi put kćer 

rodi. Ona nosi kćeri povojnicu, to jest sve što treba za haljine 

prvu godinu tome prvom djetetu. A ako je dijete muško tada 

punica treba da daruje zeta novim gaćama. I uobće, kad se 

rodi muško, veliko je veselje, tu se igra i pjeva, a kad je žensko, 

sve ćuti u zlovolji.“ 

Objašnjavajući kako se u narodu rod „razdjeljuje“ na 

„razrede ili vrste“, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže: 

„Rod zove se svi oni članovi koi su svoi po krvi muškoi, ali 

u rod Crnogorci broe jošt i udatu žensku u drugu kuću, ali 

njezinu djecu više ne, premda su i oni po krvi svoi njezinu 

rodu. To je može biti radi toga što ženska koja se u drugu 

kuću iz moje kuće udala, ja još treba da je branim, a njenu 

djecu već brani rod njezina muža i zato meni nisu u rodu.“ 

Na pitanje da li se žene „pribrajaju k rodu“, izvjestilac odgovara 

da „i ženske koje su se rodile u rodu tome rodu i pripadaju, 

a pripadaju i one koje su se udale iz toga roda u drugi, 

ali ne i njihova djeca“. 85 1873. 

3) Veliki Sud je 28. novembra 1880. kapetanima izdao 

Naredbu o zabrani prenoćišta kod onih koji slave krsno ime 

i o kazni vinovnika. 

„Svakome u našoj državi dobro je poznata zapovijest 

Blaženopočivšeg Knjaza Danila, kako treba svetkovati krsna 

imena“, kaže se u ovoj naredbi. „On je zapovijedio da prijatelji, 

odive i drugi gosti mogu dolaziti na slavu krsnoga imena samo 

obdanice ali da nesmije niko doć bez osobite nužde niti u oči 

niti na veče krsnog imena. Velikom Sudu dostavljeno je da se 

narod počeo raspuštati i nepovinovati se ovoj korisnoj ustanovi 

i da su glavari plemenski oslobodili u nazoru prema 

strogom njenom izvršenju.“ 

Veliki sud u ovoj naredbi „opominje narod da se drži ove 

zapovijesti“, a kapetanima naređuje da strogo paze „da se svak 

mora vladati po ovoj zapovijesti“ i da domaćine koji prekrše 

naredbu globe „sa onoliko cekina koliko se čeljadi nađe u oči 

ili na veče krsnoga imena da prenoći“, a jedan cekin „onoga 

koji prenoći kod koga o slavi“. Takođe se u naredbi kaže da 

„za narod u kapetanijama prisajedinjenim poslije rata, ova zapovijest 

stupa u život od dana kad kapetan primi ovu naredbu 

i objavi je narodu.“ 86 1880. 

VII 

1) Ljubomir Nenadović XXXIII je opisao susret sa jednom 

djevojkom koju je sreo u blizini sela Bogumilovići, nadeleko 

od izvora rijeke Zete koju je autor morao da pređe da bi nastavio 

put: 

„Prevela me je jedna visoka djevojka“, piše Ljubomir Nenadović. 

„Svojom jakom rukom uhvatila je konja za oglavlje 

od uzde, i po kamenom sprudu, niz reku, prevela me na onu 

stranu. Konj mi je bio prilične visine, i opet voda dohitala mi 

je noge. Kad smo prešli, ja rekoh brodarici: ’Kako ćeš se ti sad 

natrag vratiti?’ – ’Ev’ ovako!’ odgovori ona, metnu u usta tri 

cvancika što sam joj dao, pa onda u haljinama sa obale skoči 

u plahovitu reku. Nije ni rukama ni nogama po vodi mahala, 

nego kao guja s podignutom glavom otpliva niz vodu, i daleko 

niže broda izađe na onu stranu.“ 87 1878. 

2) Saznavši da je Stane, djevojčica koja ga je bolesnog njegovala 

prilikom njegovog prethodnog boravka u Crnoj Gori, u 

međuvremenu umrla - Jozef Holeček se prisjeća ove djevojčice: 

„Kada sam ozdravio, saznao sam od Stane da su me 

cetinjske babe već bile ubrojile u mrtve i da su se zbog mene 

podijelile u dva tabora. Raspravljale su o tome da li smijem kao 

lacman da budem sahranjen na njihovom groblju, ili će me 

morati zakopati negdje u planini“, piše Holeček. Dok su neke 

tvrdile da je „svaki lacman grešna duša“ i da stoga ne smije biti 

85 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 86, 419, Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP 

“Unireks MB”, Beograd i ITP “Unireks”, Podgorica, 1999; str. 70, 77-78. 

86 



87 

Ljubomir Nenadović: O Crnogorcima – pisma sa Cetinja 1878. godine; Obod, Cetinje, 1975; str. 74 – 75. 

XXXIII 


40


sahranjen sa pravoslavcima, druge su se, kako piše Holeček, 

bunile protiv toga. „Ali, ne znam kako bi se sve to završilo da 

nije mala Stane vatreno nastupila u moju korist zastupajući me 

gostinskim pravom, braneći da moje kosti treba da budu 

sahranjene na groblju kao i svakom Crnogorcu“, piše Holeček. 

„Novi predmet bapskog sabora bio je: treba li da nad mojim 

odrom ’kukaju’ ili valja da budem sahranjen neoplakan. 

Jednodušno su se izjasnile da mi je dosta daju li mi ćošak uz 

bok svojih pokojnih junaka, ali da nikako ne mogu zahtijevati 

da nad mojim grobom tuže, grebu lice i čupaju kose. Ali je 

odani djevojčurak Stane sama u svojim mislima komponovala 

’tužbalicu’ s kojom me je htjela ispratiti.“ 

Jozef Holeček je ostavio i zapis o susretu sa jednom 

mladom Albankom na Cetinju, na dan proslave Petrovdana: 

„Iz krčme izlazi lijepa Albanka od približno 14 godina i ide 

prema bunaru kod kojeg stojim ja, da u bakarni sud nalije 

vode. Pomjerio sam se u stranu. Spušta vedro na konopu u 

bunar i zahvaćenu vodu naliva u posudu. Nježne ruke obnažene 

su joj do ramena. Slikovita marama obavija joj glavu 

tako da joj je sva kosa sakrivena. Lijepa djevojčice, Bog te 

blagoslovio!“ 88 1882. 

3) Ludvik Kuba je opisao susret sa jednom stidljivom 

djevojčicom u jednom hanu na putu ka Vasojevićima. 

Kada je jedne večeri, zajedno sa svojim saputnicima, stigao 

u ovaj han, Kuba je pokušao da okupljenu djecu nagovori da 

mu pjevaju nadajući se da će od njih čuti i sakupiti još neke 

narodne pjesme iz Crne Gore. Dok su čekali da im donesu 

obrok, on je uzaludno pokušavao da privoli stariju djevojčicu 

da zapjeva: 

„Nije pomogla ni kasa mojih ’dragulja’, ni ’šestica’ (desetak), 

jer djevojčica nije bila kadra da otvori usta – od stida. Tek kad 

su joj predložili da se sakrije iza drvene ograde, počela je da 

pjeva“, zapisao je Kuba. Slično iskustvo Ludvik Kuba je imao i 

u Lijevoj Rijeci gdje je jedne večeri zanoćio u gostionici jednog 

kapetana, u kojoj je zatekao i kapetanovu ženu Divnu i njihovu 

kćer Milicu. Kada je gostima poslužena pečena ovčetina, slanina, 

hleb, sir i kafa i kada su svi okupljeni posijedali, Kuba je 

počeo da nagovora ljude da mu pjevaju narodne pjesme ne bi 

li uvećao svoju zbirku prikupljenih narodnih pjesama. Želeći 

da nagovori Divnu i Maricu da i one zapjevaju, Kuba je otvorio 

kutiju sa nakitom koji je poklanjao ženama koje bi mu pjevale. 

Kada su one to odbile pravdajući se korotom zbog nedavne 

smrti knjaginje Zorke, Kubin pratilac im je pročitao specijalno 

odobrenje kojim su svi koji bi Kubi pjevali bili oslobođeni 

obaveze korotovanja. Međutim, ispostavilo se da postoji još 

jedna, veća prepreka – stid. Divnini pokušaji da nagovori Maricu 

da ona kao mlađa započne pjesmu ostali su uzaludni. Kuba 

opisuje epilog ovog događaja: 

„Marica je sjedeći ćutala pored zida među svojim drugaricama. 

’Ajde, Marice, zapjevaj!’ – nagovarali su je ostali. Mari - 

ca se podiže i – uteče. Divna se zbunjeno smijala držeći ruku 

na ustima, da joj ne otkažu poslušnost. Već je bila dosta polju - 

ljana u svojoj uzdržanosti. Gledao sam u svesku, da Divnu 

ne bih pogledom zbunjivao, jer sam primijetio da već nije 

daleko od toga. Zato sam nerado slušao kad su je nagovarali 

sa svih strana: ’Ajde, Divna, pjevaj!’ Kapetan nije ni pisnuo, 

već pođe ka mladiću koji je konačno, nakon dilema izraženih 

kašljucanjem i raznim gestovima, podigao branu dotad 

vladajuće uzdržanosti. Za njim je Divna uzela riječ i zapjevala 

svoju pjesmu.“ 

Ludvik Kuba je opisao i susret sa mladom Julkom koju je, 

stigaviši u Crnu Goru, pronašao i posjetio u selu Mokro. Kuba 

piše da je time želio da ispuni molbu svoga prijatelja Dr. B koji 

je, budući da je Julku liječio kao trogodišnju djevojčicu, želio 

da sazna šta se u međuvremenu sa njom dogodilo. Međutim, 

Julka se, kako piše Kuba, nije odmah mogla sjetiti njegovog 

prijatelja. Tek kada je on spomenuo ime Todor, ime kojim je 

ona zvala Dr.B u vrijeme kada ju je liječio, ona je uspjela da ga 

se sjeti. Primajući poklone koje joj je ovaj poslao po Kubi, ona 

se ljubazno zahvalila i pogledala portret Dr. B koji joj je ovaj 

poslao. 

„Rano ujutro Julka je došla sa salaša da nam ’ispeče’ kafu“, 

zapisao je Kuba. „Zatim je izvukla iz škrinje par bijelih čarapa 

koje je sama isplela i zamolila me za komad papira i mastilo. I 

na njemu teškom rukom napisala rastrzanim rukopisom: 

Gospodin Doktor! Zahvaljujem na vašemu daru preko svijeta. 

Julka Pekićeva“. 89 1890. 

88 

Jozef Holeček: Crna Gora u miru; CID, Podgorica, 2002; str. 163, 190. 

89 

Ludvik Kuba: U Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1996; str. 282, 288-293, 386. 

XXXIII 


41


42

Izbor muža 

Izbor muža 

NEKA JE 

LJUBAV SVEŽE 

Brutalne otmice žena 

Prisilni brakovi uz roditeljski blagoslov 

Ženski otpori prisilnim brakovima 

Ženska ljubav - uslov za sklapanje braka 

Porodice se ne odriču prava na raspolaganje „svojom“ ženom 

Sticanje prava na slobodan izbor muža bilo je dramatično 

poprište osvajanja slobode žena u 19. vijeku. 

Birajući muža po svojoj volji žena je svome bratstvu 

uskraćivala patrijarhalno pravo da suvereno njome 

raspolaže. Sve do 19. vijeka praktikovane su brutalne otmice 

(bez saglasnosti žene) kao način „pribavljanja žena“. „Iako je u 

XIX vijeku klasična otmica (otmica žene upotrebom sile, prijetnje 

i zablude) rijetka i izuzetna pojava, ona je od XVI do 

XVIII vijeka bila česta” 90 , piše dr Petar Stojanović. On takođe 

piše da su, bilo radi otkupa ili „braka”, pipadnici jednog plemena 

(uglavnom jačeg) otimali žene pripadnicima drugog 

plemena; da su Turci otimali žene iz Crne Gore; da su 

Crnogorci otimali i prodavali žene iz Primorja; da su Arbanasi 

i pripadnici brdskih plemena otimali žene jedni drugima i da 

su ove otmice, koje su vrijeđale čast i interes muškaraca, izazivale 

žestoke obračune. Iako u 19. vijeku brutalne otmice žena 

polako iščezavaju, one ipak sasvim ne nestaju. Iz jedne presude 

koju je donio sud Katunske nahije 1830. zaključuje se da je 

Gavrile Turov „brutalno oteo“ kćer Mata Petrova, koja je zbog 

toga izvršila samoubistvo („poteže zamače se i bi mertva“). Vuk 

Karadžić takođe piše o brutalnim otmicama na osnovu svog 

boravka u Crnoj Gori 1834-1835. „Kad otmičari dokopaju 

djevojku u ruke, onda je već neće ostaviti, makar svi izginuli“, 

piše Karadžić. „Ponekad je djevojka voljna i ide rado s otmičarima; 

ako li se stane otimati i neće da ide, onda je vuku za 

kose i tuku štapom kao vola u kupusu.“ (I, 1-4) 

Tokom cijelog 19. vijeka i početkom 20. vijeka postojalo je 

snažno uvjerenje u narodu da djevojka „pripada“ svome bratstvu 

i porodici, koja ima pravo da njome raspolaže po svojoj 

volji. Zato je udaja djevojke bez njihovog pristanka tretirana 

kao otimanje („grabljenje“) njihove imovine. U prvoj polovini 

19. vijeka ovo običajno pravo porodice bilo je normirano čl. 

11 Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog, koji propisuje 

najoštrije kazne (progonstvo i oduzimanje imovine) za 

muškarca koji „uzme tuđu ženu iza živa muža ili ugrabi đevoj - 

90 

Dr Petar Stojanović: Lični subjektivitet crnogorske žene u XVIII, XIX i na početku XX vijeka; Istorijski zapisi 27, br. 3-4, 1974. 

43


ku, koju mu ne budu dali đevojački roditelji oli svojta i blizika 

đevojačka, koja roditelja živijeh nema“. Vjeridbe i udaje malo - 

ljetnih i seksualno nezrelih djevojčica su u ovom periodu normalna 

pojava. „Ja jedva imadoh pune sedam godinah, po 

zlome hadetu ove zemlje vjeriše me ... ma kada imah jedanaest 

godinah samo, hoteći me vjenčat nikad ne kćeh pristat“, kaže 

se, između ostalog u molbi koju je jedna žena 1802. uputila 

Petru I. „U Crnoj Gori često prose djevojku dok je još dijete, 

i ako se roditelji saglase, mogu je odmah odvesti od kuće“, 

piše Vuk Stefanović Karadžić. U rodovsko-plemenskom 

društvu sklapanje braka služilo je povezivanju zajednica koje 

su na ovaj način povećavale svoju moć i mogućnost otpora 

snažnijim bratstvima u vrijeme bezvlašća. Prilikom sklapanja 

braka vodilo se računa o interesu kolektiva, a ne pojedinca 

koji stupa u brak. (II, 1-10) 

Međutim, ovaj vid nemilosrdne prisile ipak je nailazio na otpor 

žena čak i u prvoj polovini 19. vijeka. Izvori pokazuju da su 

djevojke ponekad eksplicitno odbijale da se udaju za „suđene“ 

muškarce. „Svijem pravoslavnim Hristijanom u našoj eparhiji 

Crnu Goru i Brda – objavljenije znano budi kako dohodiše u 

mnogo putah preda mnom vojevoda Novak Begov Đurović, 

kažujući mi žaleći se da nikojako ne hoće stat za njegovim 

sinom Mikotom Dobrica, kćer pokojnoga igumana Petronija 

Damjanovića“, piše Petar I u jednoj poslanici. U jednoj drugoj 

poslanici Petra I govori se o kćeri Rada Gavrilova koja je, umjesto 

da se uda za Jova Vulovića, kojem je bila obećana, „pošla 

u Kotor i sama se dala Bukilici“. Takođe, moguće je pretpostaviti 

da su slučajevi „grabljenja“ djevojaka o kojima se go - 

vori u drugim dokumentima zapravo slučajevi „prividne 

otmice“, to jest da su u pitanju „otmice“ uz saglasnost djevojaka. 

Kao i brutalne, i „prividne“ otmice su izazivale žestoke 

sukobe jer se bratstvo djevojke smatralo obaveznim da brani 

svoju svojinu. Ukoliko je djevojka „razvrgla“ vjeridbu, bratstvo 

njenog nesuđenog muža osjećalo se pozvanim da se osveti za 

povredu časti. „Najprva zađevica, isprosi Mulina đevojku u Koprivice, 

pa dođe Mirković i povede je isprošenu đevojku“, kaže 

se u jednoj presudi suda grahovskih vladara. „Pa dođoše Muline 

na Mirkoviće da traže svoju ženu, pa se pobiše.“ Jednom 

presudom iz 1813. kažnjeni su vinovnici krvavog obračuna 

koji je nastao zato „što uze Ivanišević đevojku, kćer Jovana 

Vukova Ivanovića, a bješe je iska Špadijer“. (III, 1-8) 

Od sredine 19. vijeka zakon ženi garantuje pravo da slobodno 

bira muža. U tome su saglasni i crkva i država. Razvoj 

privatno-svojinskih odnosa i nastanak nove individualne 

porodice podrazumijevao je stabilniji brak. Ljubav je bila 

jedan od osnovnih uslova za stabilizaciju braka. Čl. 68 

Danilovog zakonika oba vezuje mjesnog sveštenika da na tri 

dana prije vjenčanja ispita „da li je ona đevojka koja 

mladoženju uzeti misli sa mladoženjom zadovoljna“. 

Danilov zakonik propisuje kazne za otmicu žena, ali se to 

ne odnosi na „prividne“ otmice. „Ako bi đevojka dobre volje 

bez znanja roditelja svoje pošla za momkom, to im se onda 

ne može ništa, jer i je sama ljubav vezala“, kaže se u čl. 70 

Danilovog zakonika. Takođe, u drugoj polovini 19. vijeka 

zakon zabranjuje i brak između nedorasle djece. Prva takva 

zabrana potiče iz 1853, kada je knjaz Danilo naredio 

kapetanima da objave „svima i svakome da se od danas niko 

u đetinjstvu vjerivati ne smije do savršenog vozrasta za 

ženidbu i udaju“. Ustavom pravoslavnih konsistorija iz 

1904. i Krivičnim zakonikom za Knja ževinu Crnu Goru iz 

1906. takođe se garantuje pravo ženi (kao i muškarcu) na 

udaju po slobodnoj volji i zahtijeva zrelost za stupanje u 

brak. Na osnovu dokumenata može se zaključiti da su 

Mitropolija i Senat reagovali radi zaštite prava djevojaka na 

slobodan izbor muža uprkos protivljenju njihovih roditelja. 

„Spremite đevojku na Cetinje koja dragovoljno pošla je bila 

za momčetom“, kaže se u naredbi koju je Senat 1870. uputio 

kapetanu Grubanu Ceroviću. (IV, 1-21) 

Ipak, običajno pravo je i u drugoj polovini 19. vijeka i 

početkom 20. vijeka i dalje imalo snažan uticaj na odluke koje 

su se ticale sklapanja braka. Tako se 1902. Veliki sud obraća 

Mitropolitu crnogorskom Gospodinu Mitrofanu radi 

rješenja jednog bračnog spora koji je uzrokovan prisilnim stupanjem 

žene u brak. „Jasna je pred sudom isticala da svoga 

domaćina neće naglašavajući pri tom, da je za njim privjenčana 

preko njene volje i nasilno“, kaže se u dopisu Velikog 

suda. Takođe, nisu iščezli ni obračuni zbog razvrgavanja 

vjeridbi i povrede muške časti. Tako se Mihajlo Paunov 

Popović s Meduna, koji je bio kažnjen na tri mjeseca zatvora 

zbog toga što je prijetio poručniku Vulu Tomoviću koji je isprosio 

vjerenicu njegovog brata, obratio Knjazu Nikoli 1907. 

moleći da mu se kazna oprosti. (V, 1-3) 

Iako od sredine 19. vijeka žena dobija pravo da sama odlučuje 

o tome za koga će da se uda, ostvarivanje toga prava i dalje su 

onemogućavale porodice i bratstva koja se nisu lako odricala 

svojeg patrijarhalnog prava na raspolaganje „svojom“ ženom. 

I dalje je udaja žene bez saglasnosti porodice tretirana kao 

„grabljenje“ žene od njenih „prirodnih“ vlasnika. 

44

Izbor muža 

1) Sud katunske nahije je 5. februara 1830. donio presudu 

o jednom slučaju „grabljenja“ djevojke koji se završio 

njenim samoubistvom. 

„Da je vjerovano danas učinjeno pismo pred svakijem 

pravitejem sudom đe bi izašlo, a to za uzrok kako ugrabi 

Gavrile Turov, iz Ternjinah, kćer Mata Petrova, z Graba, niti 

je bješe iska otcu ni majci“, kaže se u presudi. „I ona poteže 

zamače se i bi mertva.“ Iz presude se saznaje da je ovaj slučaj 

doveo do uzajamnih prijetnji među Grabljanima i Ternjinanima 

i da su se „glavari ot katunske nahije“ skupili da bi 

saslušali „obije parte“ i stišali ovaj sukob. 

Shodno odluci Zemaljskog kuluka donijetoj na Bigože - 

rima, sud je donio presudu „da ima Gavrile Turov zvat Mata 

i njegovu braću na kumstvo i da mu da talijerah pedeset, 50, 

samo zašto je ugrabi bez pitanja, i kako učini vladika i 

Cernogorci na Bigožere koji gođ ugrabi [đev]ojku da ima 

dat talijera 50.“ 

Na kraju, Sud poziva sukobljene porodice „da jedan drugoga 

ne traži ni duži, [no umi]rnici u vijek, kad mu da talijera 

50“ i propisuje kaznu globom od 50 talira za onoga „koji ovo 

ne bi posluša“. 91 1830. 

2) „Kada je mladić neku djevojku prosio a roditelji mu je 

nijesu dali, on je kupio svoje prijatelje i otimao djevojku“, piše 

Vuk Karadžić. Otmičari su nekad djevojku otimali kada je 

bila sama, „a kašto udare na kuću noću (kao hajduci), pa 

obiju kuću i svežu djevojačkog oca i braću, dok nađu djevoj - 

ku i odvedu je.“ 

„Kašto se“, piše dalje Vuk Karadžić, „pobiju djevojačka 

braća i rođaci s otmičarima i bude dosta mesa. Zato otmičari 

ne smiju lasno da udare na kuću gdje znaju da ima mnogo 

roda u djevojke, a osobito gdje je selo složno; jer seljaci, kako 

stanu puške pucati i učini se buna, spopadne svaki svoju 

pušku pa trči u pomoć. Selu je sramota kad se otme djevojka, 

a otmičarima još veća kad se vrate jalovi. Kad otmičari 

dokopaju djevojku u ruke, onda je već neće ostaviti, makar 

I 

svi izginuli. Ponekad je djevojka voljna i ide rado s otmičarima; 

ako li se stane otimati i neće da ide, onda je vuku 

za kose i tuku štapom kao vola u kupusu. Otmičari ne smiju 

ići s djevojkom momačkoj kući, jer pođu kašto seljaci s 

rodom djevojačkijem za njima u potjeru; nego je odvedu u 

šumu, i tamo je vjenčaju u kakvoj kolibi. Pop ih mora 

vjenčati, iako mu se neće, jer hoće da ga ubiju.“ 92 1834-1835. 

3) Odgovarajući na pitanja o otmicama žena, njihovim 

uzrocima i posljedicama, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da 

„sad toga nema nikako“ i da je „rijedko (je) i bivalo u cijelome 

vijeku ovome, jer se brastvo bojalo, a đe je nejačica bojalo se 

pleme plemana da ne bude krvi, a kad bi se dogodilo sada, bilo 

bi kažnjeno kao za naigori prestup (inače, ugrabio je đevojku).“ 

Takođe, on kaže da se otmicom nije smatralo „đe se momak 

dogovori z đevojkom i odvede bez znanja roditelja.“ 93 1873. 

4) Sigfrid Kaper piše o brutalnim otmicama koje, prema 

njegovom mišljenju, ukazuju na uticaj islama na položaj žena 

u Crnoj Gori. On kaže da su taj običaj „upražnjavali samo 

momci na zlu glasu, koji, odbačeni i gonjeni, lutaju naokolo 

po brdima i otmicom zapravo podražavaju primjer koji su dali 

Turci, budući da su oni u sklopu svog bezobzirnog odnosa 

prema hrišćanskom življu svoje hareme opskrbljivali odvo - 

đenjem žena i kćeri đaura“. 94 1875. 

II 

1) U molbi upućenoj 1802. Petru I, kojom traži pravo na 

razvod braka nakon šesnaest godina muževljevog odsustvovanja, 

Saveta Davidović kaže: 

„Ja jedva imadoh pune sedam godinah, po zlome hadetu 

ove zemlje vjeriše me .... ma kada imah jedanaest godinah 

samo, hoteći me vjenčat nikad ne kćeh pristat, nako što me 

91 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 156-157./ Oiginal u Državnom arhivu 

Srbije, zb. Luburića, k.III, 96. 

92 

Vuk Karadžić: Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd, 1922; str. 38-40, 94-96. 

93 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 44-45. 

94 


45


2) Čl. 11 Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog iz 1803. 

propisuje najoštrije kazne u slučaju sklapanja braka sa djevoj - 

kom bez odobrenja njenih roditelja ili porodice: 

„Koji čoek uzme tuđu ženu iza živa muža ili ugrabi đevojku, 

koju mu ne budu đevojački roditelji oli svojta i blizika đevojačka, 

koja roditelja živijeh nema, po običaju i zakonu arhipastirskome 

dali, takovi da se ima ćerati kako bezzakonik i 

grabitelj tuđe đece, i da mu stanja u našu zemlju nije, a njegovo 

imuće da se procijeni i razdijeli, kako i onoga, koji 

samosilno čojka ubije.“ 

Takođe, čl. 12 propisuje kaznu za sveštenika koji obavi 

vjenčanje bez saglasnosti roditelja: 

„Koji pop vjenča čoeka s ženom iza živa muža, ali s đevoj - 

kom grabljenom na silu, ili s drugom, koju zakon ne dopuštaje 

vjenčati, takovi da budet lišen sveštenstva i prognan iz našega 

obščestva bezčastno kako bezzakonik i prokleti hulitelj zakona 

Božija i kako gubitelj duša hristijanskih“. 96 1803. 

na sramotu preko moje volje vjenčaše..i ako sam ženska glava 

lude pameti, ja sam čula da kada žena muža čeka devet godina 

i ne dođe doma, ni pomoći šalje, kad je istu volja može se slobodno 

preudat; dakle nijesu devet nego pune šesnaest...“ 

Petar I je 4. maja 1802. ovaj brak razveo rješenjem zapisanim 

na poleđini molbe, koje glasi: 

„Po prozbe se j i po istinom dokazateljstve i vsjakoj 

spravedljivosti dolžna bit otrešena sija prositeljnica, ponježe 

ona nevina, a ženih je ja i roditelji takožde i svjaščenik objenčavšiji 

ih bogomerskoju siloju, da imjejut pred pravednim 

sudom otvjet donjest. Mi po vozmožnosti našej budem riješenije 

skoro je vam dokazat konsitorijalno je“. 95 1802. 

3) U Crnoj Gori često prose djevojku dok je još dijete, i 

ako se roditelji saglase, mogu je odmah odvesti od kuće“, piše 

Vuk Stefanović Karadžić. „Neki to i čine, a drugi je ostave da 

u roditeljskoj kući odraste i tek kad bude zrela za udaju 

dovedu je kući.“ On takođe piše da „u svakom slučaju mlada 

spava sa svekrvom, ili s kakvom djevojkom dok ne dođe u 

zrele godine.“ 97 1834-35. 

4) „Po pravilima pravoslavne crkve muškarci ne mogu 

stupiti u brak prije navršenih 14 godina, a djevojke prije 

navršenih 12“, piše Jegor Kovaljevski. „Kada se dođe do 

određenog uzrasta, u Crnoj Gori oba pola žure da iskoriste 

svoja prava na brak, premda treba napomenuti da se ovdje 

polno ne sazrijeva tako brzo, kakav je slučaj uopšte sa južnim 

oblastima.“ 98 1840. 

95 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 69. /Zapisi knj. XIX, sv.6 za 1938, str. 362. 

96 

Zakonik opšči crnogorski i brdski; www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

97 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837, www.antikvarne-knjige.com; str. 38-44. 

98 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje; CID, Podgorica; 1999; str.32-33. 

46

Izbor muža 

5) Johan Georg Kol XXXIV je opisao susret sa udovicom koja 

nije željela da uda svoju maloljetnu kći: 

„Jadala se da je izložena velikom pritisku jednog čovjeka 

da protiv njene volje po svaku cijenu želi da svoju djevojčicu 

da za njegovog sina, jednog dječaka od osam godina“, piše 

Kol. „Taj čovjek tvrdi da mu je njen preminuli muž obrekao 

svoju kćerku za njegovog sina, pa sada zahtijeva da ona ispuni 

to obećanje i njeno dijete odmah bude vjenčano sa njegovim 

sinom, vjerovatno samo zbog toga što on to smatra dobrom 

partijom za svoju porodicu. Međutim, ona s time nije uopšte 

saglasna, jer svojoj kćeri želi neku drugu priliku, pošto ne 

vjeruje da udovica može biti natjerana da ispuni ono 

obećanje.“ 99 1850-1852. 

6) „Đevojka se malo kad pita da li će poći za tog i tog 

momka, već to određuju roditelji, a ona, oće, neće, valja da 

pristane“, piše V. M. G. Medaković. „I za momka je isto tako. 

Otac, koji oće da vjeriva sina, bira bolju kuću, đe ima đevojka, 

pa kad je izabrao, onda se sprema, kako će oditi da ište đevoj - 

ku. Iz kuće vjerenikove nesmije niko oditi da prosi đevojku, 

već iz doma šilju strica ili rođaka ili svojtu.“ 

Prije nego daju konačni odgovor, roditelji su, kako piše 

Medaković, tražili saglasnost od cijelog bratstva. „Svaki bratstvenik 

ima tu i glasa i djela, jer je to njihova svojta, pa da joj 

dođe do kakve nevolje, oće sve bratstvo da je brani“, piše 

Medaković. „Sve je bratstvo drži kao sestru“. 

„Stari je običaj kod Crnogoraca da se rano žene“, piše 

Medaković. „To Crnogorcima a i Crnogorkama ništa ne 

škodi. Već u 15 – 16 godini uzrasta ženi se Crnogorac, a 

đevoj ke se udaju i od 13 godina. I ako se đevojka rano udaje, 

zato ona rađa jaku i zdravu đecu, brže postara u licu, ali u životu 

(u tijelu) ostaje jaka. Rano se žene, rano se udaju, ali zato 

mogu doživiti i stotinu godina.“ 

Inokosne porodice (koje nisu u zadruzi) su, kako piše 

Medaković, ranije dovodile „nevjeste“ svojim sinovima. „Ima 

neki koji je povedu od 10 – 12 godina, ali ona sa mužom ne 

spava do vremena zrelosti“, piše Medaković. „Ako bi ostala 

đevojka duže vremena vjerena, pa da počem jedno drugom 

zabavi (nađe manu) onda se izazivlju na megdan. Na megdan 

ide svojta đevojke i momka, ako li ove nema, onda ide sam 

vjerenik, a od strane đevojke ide njezin brat.“ 100 1850-1857. 

7) Kralj Nikola I XXXV u svojim Memoarima piše o svojoj 

ranoj vjeridbi. „Otac, majka, sestra, pa i moja vjerenica Milena, 

koju, ostavši sirota bez majke, izmole u oca moji roditelji da 

dođe stanovati kod njih za vrijeme moga školovanja, jer sam 

ja bio vjeren čak 1853. godine“, piše Kralj Nikola. „Vojvoda 

Petar je pristao, te je tako moja vjerenica bila i rasla skoro za 

četiri godine kao djevojka u kući, koju je poznije svakom 

srećom, mirom i divnom djecom napunila.“ 101 1853. 

8) „Djevojku obično zaruče roditelji ne pitajući je za mišlje - 

nje; to se doduše čini u dobu kada mladi nisu još dovoljno 

razumni da ocijene posljedice jedne takve obaveze“, piše Alfred 

Bulonj. „Nekada su se djevojke udavale veoma mlade, od 

deset ili dvanaest godina; danas zakon zabranjuje da stupe u 

brak prije četrnaeste.“ 102 1868-69. 

9) Sigfrid Kaper piše i o udaji žene Đorđa Petrovića sa 

Njeguša, koju je upoznao u njenoj kući. „Ova mlada žena, 

jedna zgodna pojava šarmantnog i otmenog držanja, koja je 

uvijek nanovo željela da se priča o Pragu - zlatnom Pragu, 

kako se kaže kod Južnih Slovena - i posebno se zanimala za 

to kako sam ja uredio moju kuću i kako moja žena vodi domaćinstvo, 

imala je već svoj mali roman“, piše Kaper. „Nju je 

majka njenog budućeg muža još kao dijete zaprosila, ali ne za 

njenog sadašnjeg muža nego za njegovog starijeg brata. Na 

samrtničkoj postelji je starica zavjetovala sinove da poštuju 

99 

Johan Georg Kol: Putovanje u Crnu Goru; CID, Podgorica, 2005; str.160. 

100 


101 

Nikola I Petrović Njegoš: Memoari; IŠRO OBOD, NIO Pobjeda, Cetinje - Titograd, 1988; str. 44 i 48. 

102 


XXXIV 


47


njenu prosidbu i da dotičnu kao mladu dovedu u kuću. 

Međutim, prezumtivni mladoženja je odjednom izjavio da 

ne misli da se ženi. On je težio za nečim višim, pa je otišao u 

Njemačku, zatim u Pariz, čak se odrekao svog dijela nasljeđa 

od porodičnog imanja. Kući je zaprijetila opasnost da se 

strašno obruka – jer, u Crnoj Gori nema ’veće bruke i sramote 

pred Bogom i ljudima’ nego ne održati riječ datu u vezi sa 

brakom...... Na to je mlađi sin izrazio spremnost da spasi čast 

kuće i da održi riječ koju je majka dala. I - zaista nije imao razloga 

da zbog toga zažali!“ 103 1875. 

10) Jovan Popović Lipovac piše o tome kako su njegov 

otac i Mihailo Ceklinjanin, kojemu je njegov otac spasio život 

za vrijeme borbi sa Turcima 1856, ugovarali brak između 

njega i Mihailove kćeri još prije njihovih rođenja: 

„Kroz nekoliko dana sam ga vidio i ovako mu se zahvalio: 

‘Prvi moj sin i prva tvoja kćerka – biće muž i žena’“, prepričava 

Lipovac riječi svoga oca. „Tako se i desilo. Rodio si se ti, njemu 

se rodila kćerka Milica. Čim ste se rodili, poslao sam mu 

vjenčani prsten i, pošto smo razmijenili prijateljske riječi, 

proveselili smo se, radujući se što će se između dva plemena 

razviti prijateljstvo.“ 

Lipovac piše da je svoju nesuđenu nevjestu vidio samo jednom, 

kada mu je bilo osam godina. „Ona mi se svidjela, i zvao 

sam je vjerenicom, darivao sam joj nekakav turski broš, ali su 

nas okolnosti dovele do toga da se rastanemo“, piše Lipovac. 

„Ja sam pošao u inostranstvo da učim, a ona je ostala kod 

kuće, razboljela se i umrla.“ 104 1883-1887. 

III 

1) U poslanici od 8. novembra 1795. Petar I XXXV se obraća 

Moračanima i Uskocima moleći ih, između ostalog, da ne primaju 

i da kod sebe ne drže „nikakvoga kaluđera inostranoga“ 

koji „uče narod naopako i vjenčavaju krijući bezakono i svake 

rđave stvari čine i varaju narod i mame, pa im se poslije rugaju, 

a ne zna se ko su ni otkuda su“. On ih upozorava da se od njih 

čuvaju i moli ih da „ni jednoga, koji nije od ove zemlje“ ne primaju 

k sebi. 105 1795. 

2) U poslanici Rišnjanima od 25. aprila 1808, Petar I piše 

o sveštenicima koji „bezakono vjenčavaju“ prekoračujući 

ovlaštenja koja su im data. 

Iz poslanice se saznaje da su Stefana i Bogdana Seferovića 

iz Morinja i Vasa Mitrova bezakonito vjenčali kaluđer Kiril, 

pop Tomo i pop Petar Popović koji „po pravilam i ustavu 

cerkovnom ne imaju vlasti ni sami zakoniti brak bez dopu - 

štenja državnoga sveštenika blagosloviti, a kamo li ono što je 

bezzakono i od svete matere crkve najžestočajšijim načinom 

zabranjeno“. 

Petar I optužuje sveštenike koji „truju i pogane narod, a 

naj pače radi kojega skrvnoga pribitka i lakomosti i stavlenije 

primiti“, pitajući se „kako narod može biti spasen, kad takvi 

okajani popovi lupeški u tuđe inorije bezakono vjenčavaju i 

sastavljaju bratučeda sa bratučedom, đevera sa snahom i po 

dvije sestre za dva bratučeda i po dvije bratučede za dva 

rođene brata i tomu podobno, da u bezakonju do smrti žive, 

što je strašno i mrsko čelovjeku Hristijaninu i pomisliti, a 

kamo li učiniti.“ 

„Toga radi“, kaže se na kraju poslanice, „višerečeni pop Toma 

i pop Petar vlastiju nam od Boga danoju ostajut lišeni 

svešteničeskoga čina i svezani pod žestokim zapreštenjem, da 

nikakvoga sveštenodjejstvija sovršavati ne mogu, a kaluđer Kiril 

uzdržan od sveštenosluženija do daljnjega rasuždenija našega. 

Također i višerečeni tri bezakonovjenčani Morinjanina otlučeni 

su od crkve do njihova pokajanija i pokornosti zakonu.“ 106 1808. 

3) U poslanici Crnogorcima od 29. novembra 1809. Petar 

I daje blagoslov Mikoti da se može oženiti drugom ženom 

budući da nevjesta koju su mu obećali odbija da se uda za 

103 


104 

Jovan Popović Lipovac: Crnogorac i Crnogorka; CID, Podgorica, 2001; str. 117-118. 

105 

Petar I Petrović: Djela, CID, Podgorica, 1999; str. 13. 

106 

Petar I Petrović: Djela, CID, Podgorica, 1999; str. 63. 

XXXV 


48

Izbor muža 

njega i proklinje svakog Crnogorca i Brđanina koji bi ovu 

djevojku oženio. 

„Svijem pravoslavnim Hristijanom u našoj eparhiji Crnu 

Goru i Brda – objavljenije znano budi kako dohodiše u 

mnogo putah preda mnom vojevoda Novak Begov Đurović, 

kažujući mi žaleći se da nikojako ne hoće stat za njegovim 

sinom Mikotom Dobrica, kćer pokojnoga igumana Petronija 

Damjanovića“, piše Petar I. „Tako je opet dohodila i Dobrica, 

govoreći da neće nikako za njim otist, ni u tu kuću. Više puta 

bila je moljena i od nje stričeva bratučeda, nikojako nije kćela 

poslušat da stoji u Novakovu kuću s njegovijem sinom. Na 

svrhi i ja sam joj svaki put prestavlja sve one razloge što Bog 

zapovijeda i sveta mati crkva i nikojako nije kćela me poslušat. 

Videći ja nje neposluh, govorim s vlastiju od Boga mene 

danoju da se po danas može Mikota oženit s blagoslovenijem, 

đe da bude... i ista je Dobrica po danas od Mikote slobodna i 

da se može svuda udat razmo Crne Gore i Brdah. I koji bi je 

Crnogorac ili Brđanin uzeo za ženu, da je proklet on i njegov 

dom i da ga Bog porazi i sakruši nemilostivo.“ 107 1809. 

4) Odlukom Suda od 6. aprila 1813, kojim je predsjedavao 

Petar I, kažnjeni su vinovnici krvavog obračuna koji je nastao 

između Cetinjana, Bajica i Donjokrajaca zbog otmice djevoj - 

ke koju je „iska“ drugi. 

„Da se zna i da je vjerovana ova sentencija pred svakijem 

sudom i gospodarom pred kim izide, kako okuri zlo među 

Cetinjanima, Bajicama i Donjim Krajem i bi glavah mrtvijeh 

i ranah“, kaže se u presudi. „I zlo okuri za uzrok što uze Ivanišević 

đevojku, kćer Jovana Vukova Ivanovića, a bješe je iska 

Špadijer. Pak ustade gospodar vladika Petar i sastavi Ceti njane 

i sa š njima sjede i ime božje prizvaše i sudiše zla cetinjska. I 

prebiše zla, glave i rane, sve jedno za drugo. I tko bi opet počeo 

radit za zlo među Cetinjanima po ovojzi sentenciji, da ima 

odgovarat svemu Cetinju.“ 

Prema ovoj presudi Đuro Markov Špadijer je „globljen“ 

trideset cekina „zašto hoćaše da uzme silom tuđu sestru“. 

Takođe, presudom se razrješava i sudbina djevojke oko koje 

je izbio sukob. „A dadosmo mi svi Cetinjani kćer Jovana 

Vukova Ivaniševiću kako zakonitu ženu“, kaže se u presudi, „i 

koji Cetinjanin ne pristane na ovu sentenciju, da ima odgo - 

vorit za sva zla što su do danas bila.“ 108 1813. 

5) U poslanici Njegušima od 3. jula 1821. Petar I piše o 

kćeri Rada Gavrilova koja je, umjesto da se uda za Jova 

Vulovića, kojem je bila obećana, „pošla u Kotor i sama se dala 

Bukilici“. Budući da se ispostavilo da ona ne može biti Jovova 

žena zbog kumovskih veza, Petar I poziva obojicu „mla - 

doženja“ da je se „terse“. 

„Ja sam pisâ i molio g-dna kapetana ot cirkula da reče Bu - 

kilici da đevojku pušti i da u grad više ne stoji ni da je ima uzet 

Bukilica, ali opet razumijem kako su kumovi Rade Gavrilov i 

Jovo Vukov“, piše Petar I. „Tako po zakonu ne može bit da je 

uzima za ženu Jovo Vukov. I ja sam rekâ danas istomu Jovu da 

se ot te đevojke prođe. Uzdam se da će g. kapitan ot cirkula 

primit moje molbe i đevojku ot Bukilice tersit. No neka se 

tersi Jovo Vukov zašto i opet govorim po zakonu bit mu žena 

ne može i tako ostaće ot obojice teršena i slobodna, a poslije 

107 

Petar I Petrović: Djela; CID, Podgorica, 1999; str. 73. 

108 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str.110. 

49


grahovskih glavara bio je preotimanje isprošene djevojke. 

„Najprva zađevica, isprosi Mulina đevojku u Koprivice, pa 

dođe Mirković i povede je isprošenu đevojku“, kaže se u presudi. 

„Pa dođoše Muline na Mirkoviće da traže svoju ženu, pa 

se pobiše. I ubiše Mirkovići Ćetka Tomaševića. I mi kmetovi 

osudismo po starome kanunu 133 cekina i 2 groša. I tako 

Mirković i Tomašević ukabuliše. I plati Mirković i uze 

Tomašević. I alališe se i poljubiše i okumiše. A za đevojku 

kmetovasmo da je nema uzet Mulina ni Mirković, a drugi 

neka je uzima, da mu je prosto. Ako li ovo prestupi Mirković 

ali Mulina, mi kmetujemo da ima dati 133 cekina.“ 110 1832. 

7) Praviteljstvujušći senat je 22. decembra 1857. donio 

presudu povodom jednog nehotičnog ubistva koje se dogodilo 

zbog nadmetanja oko jedne djevojke. 

Belo Šundin je, kako se saznaje iz ove presude, „nehteći“ 

ubio Milana Radovanova pošto su se „oko svadbe zađeli u 

kući Mijata Daćevića oko đevojke koji će prije pušku izbacit“. 

Senat je presudio da „Belo dade pušku ledenicu od 30 tali - 

jera do 40 talijera Radovanu Savinu“. 111 1857. 

neka se udaje đe je volja, ma u selo Žanjev Do ne. Tako i vas 

molim da i vi rečete Jovu Vukovu da se tersi ot te đevojke, a 

neka se ženi s blagoslovom đe može.“ 109 1821. 

6) Izabrani sud grahovskih glavara, koje su Banjani pozvali 

da im pomognu u suđenju nakupljenih međusobnih sukoba 

zbog devet ubistava, koji se sastao 1. decembra 1832, uspio je 

da pomiri Banjane pridržavajući se načela „staroga kanuna“ 

da se za mrtvu glavu plaća 133 cekina i 2 groša. 

Povod jednog od ubistava o kojem je sudio izabrani sud 

8) Jovan Popović Lipovac piše da zakonske odredbe kojima 

su se nastojale spriječiti otmice nisu mogle postići cilj. U 

prilog tome, on piše o jednom slučaju koji se dogodio 1853, 

čiji su akteri Joka, djevojka iz Zagarča i Krsto, mladić iz Spuža, 

koji je bio primoran da je otme zbog neprijateljstva između 

njihovih porodica. 

„Jedne tamne noći on je došao u Jokino selo, znacima je 

pozvao svoju suđenicu i predložio joj da bježi sa njim“, piše 

Lipovac. „Ali, Joke se plašila: imala je tri brata i mnogo rođaka, 

pa Krstu ne bi oprostili, već bi ga ubili. - Ne boj se – razuvje - 

ravao ju je Krsto – ja neću doći sam već sa desetak ili više drugova. 

Sjutra veče mi ćemo, ne kao lopovi, već otvoreno, uz 

pucnje, napraviti našu svadbu... Neka bude i krvava, ali će zato 

biti junačka. Ali Joke se nije smirivala.- Žao mi te je Krsto – 

109 


110 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 176-177./Original u Državnom 

arhivu Srbije, zb. Luburića, k.III, 99. 

111 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata, Pravni zbornik, br. 5-9, maj-septembar 1939; str 105. / 

Presuda se nalaze u jednom prepisu koji se čuva u Bogišićevoj biblioteci u Catvatu 

50

Izbor muža 

go vorila je – ali mi je žao i trojicu braće i oca. A poginuće i 

neko od vas. Kako će mi biti teško kad pomislim da sam ja 

krivac za sve to. Ali, šta da radim? Da te prevarim, nečasno je 

i strašno, a da pobjegnem s tobom – znači da ću navući na 

sebe prokletstvo roditelja, a šta od toga može biti strašnije?“ 

Kada je Krsto oteo Joku, Zagarčani su, kako piše Lipovac, 

napali njega i njegovu rodbinu, ali su se morali povući. Međutim 

Piperi, gdje je Joke trebala da se uda prema očevoj želji, 

uspjeli su da ubiju Krsta i osvete se za „uvredu“ svoje časti. 

Dva mjeseca nakon što su je Piperi odveli Joka je ubila svoga 

muža i pobjegla u Zagarač. 112 1883-1887. 

IV 

1) Odgovarajući na pismo kotorskog poglavara od 6. 

febru ara 1835. godine, kojim se zahtijeva da se Krstinja 

Radović iz Grblja, koju je „oteo“ Đuro Stanković iz Ćeklića, 

povrati ocu, Petar II Petrović Njegoš XXXVI piše da se ona sama 

obećala Đuru i da je, ne smijući to kazati ocu, sama pristala 

na „otmicu“. Kako je ona svojevoljno „s blagim proizvoljnijem“ 

već stupila u brak sa Đurom, piše vladika, „ja ne mogu 

već Krstinju njenome ocu povratiti, a otmičare sam po ovdaš - 

njem zakoniku kaznio“. 113 1835. 

2) Knjaz Danilo XXXVII je 17. maja 1853. izdao naredbu 

kapetanima kojom zabranjuje vjerivanje djece i punoljetnih 

osoba bez njihovog znanja. On naređuje kapetanima da objave 

u svojim plemenima „svima i svakome da se od danas 

niko u đetinjstvu vjerivati ne smije do savršenog vozrasta za 

ženidbu i udaju, a isto tako da otac i majka sina, ili kćer, ne 

smije vjerit bez znanja njihova” i da će biti „žestoko nakazan” 

svako ko bi „protivu ovoga bio i prestupio ovu zapovijed”. 114 

1853. 

3) Čl. 68 Danilovog, to jest Opšteg zemaljskog zakonika 

iz 1855. propisuje obavezu ispitivanja žene o volji za stupanje 

u brak. Shodno ovom članu, mjesni sveštenik je bio dužan „na 

tri dana prije vjenčanja ispitati da li je ona đevojka koja 

mladoženju uzeti misli sa mladoženjom zadovoljna jest ili 

nije, pak ako je oboje zadovoljno, onda da može vjenčati, ako 

li nijesu, da vječati ne smije”. Sveštenik koji bi obavio 

vjenčanje „preko volje jednog ili drugog” mogao je biti „odlučen 

od naše svete crkve: jer vjernik i vjernica, dok su još 

vjereni, mogu se u svako doba razdvojiti; ali kad se već jednom 

vjenčaju, više i ništa razdvojiti ne može do jedina smrt 

jednog ili drugog, ili samo one pričine, koje šezdeset sedmo 

pravilo ovog zakonika izgovara”. 

Čl. 69 Opšteg zemaljskog zakonika propisuje kazne za 

„grabljenje“ djevojaka. „Koji bi čoek uzeo ženu iza živa muža ili 

bi ugrabio đevojku, koju mu ne budu đevojački roditelji ili svojta 

ili blizika đevojačka, dopuštila, koja živije roditelja nema po zakonu 

i običaju naše pravoslavne istočne vjere, takovi da se ima 

ćerat kako bezzakonik i grabitelj tuđe djece i da mu stana u našu 

zemlju nije; a njegovo imuće da se procijeni i razdijeli kako i 

onoga, koji samovoljno čoeka ubije“, kaže se u ovom članu. 

Međutim, djevojačka saglasnost sada se uvažava kao uslov 

valja nosti braka. Shodno čl. 70 Opšteg zemaljskog zakonika, „ako 

bi đevojka dobre volje bez znanja roditelja svoje pošla za 

momkom, to im se onda ne može ništa, jer i je sama ljubav vezala“. 

Opšti zemaljski zakonik propisuje kaznu za sveštenike koji 

vjenčavaju ljude koji nisu voljni da stupe u brak i odobrava 

raskid vjeridbe. 115 1855. 

112 


113 

P.P Njegoš: Cjelokupna djela; Pisma I, Prosveta, Beograd 1951-1957; 

114 

D. Vuksan: Dvije interesantne naredbe knjaza Danila; Zapisi, knj. XVII, februar 1937; str. 123-124. 

115 


XXXVI, XXXVII 


51


4) „Otmica udate žene ili djevojke kažnjava se protjeriva - 

njem i zaplenom imanja“, piše Fransoa Lenorman. XXXVIII 

„Kazna globljenjem i zatvorom, ili samo globa izriče se u 

slučajevima zavođenja ili preljube, nehotičnog ubistva, uboda 

i povrede, teških uvreda“. Lenorman takođe piše da „svaka 

djevojka može da se uda bez saglasnosti roditelja“. Razvod je, 

kako piše Lenorman, zabranjen, ali „rastava od stola i postelje 

je prihvaćena u slučaju bračne preljube ili uz uzajamnu saglasnost“. 

116 1865. 

5) „Spremite đevojku na Cetinje koja dragovoljno pošla 

je bila za momčetom“, kaže se u naredbi koju je kapetanu 

Grubanu Ceroviću 1870. uputio Senat štiteći pravo žene na 

udaju prema svojoj volji u skladu sa Danilovim zakonikom. 

Istom kapetanu Senat je 1870. dao na znanje „da je slobodno 

Jovanu Ceroviću vjenčati se sa djevojkom koju je izabrao“ 

zahtijevajući od njega da Jovana Cerovića obavijesti o 

ovom „senatskom rješenju“. 117 1870. 

6) Odgovarajući na pitanje o uzrastu mladića i djevojaka 

koji stupaju prvi put u brak, izvjestilac Valtazara Bogišića (anketa 

o pravnim običajima u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji) 

kaže da se „muški (se) najviše žene od 17 do 25 godinah, 

a ženske od 15 do 18“, a „mlađi od 17 veoma riedko, 1% 

možda“. „Pried je bivalo koi su se ženili od 13 do 14 godina i 

to naiviše bogati ljudi imavši jedinca i bojeći se da ne pogine, 

želeći da od njega dijete ostane“, kaže izvjestilac. „Stariji od 40 

godina, teško će se oženiti ako nevolje nie da mu se kuća ne 

iskopa. Da bi roditelji nejaku djecu vijerali bivalo je pried, ali 

sada je zabranjeno od godine 1864. To je bivalo radi umnoženja 

svoite. Često je bivalo da pošto su odrasli, pa jedno 

drugo omrzlo. Ipak, nije nigda moglo biti da se ne vjenčaju i 

ne požive neko vrijeme, poslijed su se mogli i rastaviti s 

naknadom od 60 talijera. To je bivalo u vrijeme vladikah. 

Knjaz Danilo nije to dopuštavao.“ 

Izvjestilac kaže da je bio običaj „da je žensko vazda mlađe 

od 2 – 5 ili 10 godina“. On takođe kaže da je bilo slučajeva, 

premda rijetkih, da je „žensko starije nego muški“ i da je to 

„bivalo naiviše iz ekonomnih uzroka“. Izvjestilac kaže da 

„ruskoga snahojebejstva nije bivalo, ili ako je kad i bivalo, nije 

se znalo.“ 

Izvjestilac odgovara i na pitanje o „razmetu vjere“ (raskidu 

vjeridbe) i učestalosti te pojave. „Dogodi se, ali i to u novije 

vrijeme, i sud ih lako rastavi, ali prijed nije moglo biti bez krvi“, 

piše izvjestilac. „Naiviše je uzrok da ko djevojci ili mladiću omrazi. 

I to biva naiviše od tuđie nagovora, a roditeljima je protivno. 

Nećanje biva i s jedne i s druge strane, ali češće sa strane 

đevojke.“ 

Odgovarajući na pitanje o naknadi koja se daje pri 

„razmetanju vjere uvrijeđenoj strani“ i o posljedicama koje 

snosi „uvrijedioc“, izvjestilac kaže da je u takvim slučajevima 

sudio Senat. „Ako je djevojka ostavila momka, tad ona ili 

njezini vraća njemu dvostruko sve one darove što je ona pri - 

mila“, piše izvjestilac. „Sve druge troškove koje je poarčio oko 

vjeridbe, z darovima, njenim rođacima, vraća se jednostruko. 

Kad je on nju ostavio biva isto tako. A kad je s uzrokom 

kakvim, onadar se ne vraća dvoeduplo. Ako je uzroka, onai 

koi ostavi ne plaća ništa. Ali u slučaju kad bi se đevojka našla 

trudna te se prijed svadbe to dokazalo, tad je mladić ostavlja 

i ne plaća ništa, a njemu se vrati što je dao jednostruko. A što 

je njezina kuća potrošila, to se ne naknađuje.“ 

Odgovarajući na pitanje da li se otmice organizuju „s dogovorom 

djevojke ili protiv njezine volje i kako se izvršuje“, 

izvjestilac kaže da se „pried (se) z dogovorom činilo, a sad ako 

se učini sud ne krivi momka, ali svakako đevojku pita je li sila 

ili dobra volja.“ 

Govoreći o posljedicama koje nastaju ako „djevojka sama 

odbjegne k mladiću“ i o učestalosti ove pojave, izvjestilac kaže 

da je toga bivalo „ali iz dogovora s momkom“ i da „posljedicah 

nikakvih nema, nego biva vjenčanje.“ 

O tome šta se u narodu misli o roditeljskom blagoslovu 

kao uslovu za sklapanje braka izvjestilac kaže da narod „misli 

da to treba“, da se u većini slučajeva brakovi i sklapaju uz 

roditeljski blagoslov, ali i da to „ipak nie baš neophodno za 

vjenčanje.“ 

Odgovarajući na pitanje o kažnjavanju sveštenika koji bi 

116 

Fransoa Lenorman: Turci i Crnogorci; CID; Podgorica, 2002; str. 42-43. 

117 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 290./Arhiv Crne Gore-Cetinje, 

br.86, od 21.IX 1870; Arhiv Crne Gore-Cetinje, br.85, od 19.IX 1870. 

XXXVIII 


52

Izbor muža 

vjenčao mladića ispod 17 ili djevojku mlađu od 15 godina, 

izvjestilac kaže da bi sveštenika, ukoliko je to znao, kaznio 

episkop, a da „sud svjetski“ kažnjava one koji su ga prevarili, 

to jest koji su sakrili od njega ove podatke. „Prije se češće događalo 

da su se rano ženili i to muškoga nejaka komu su 

dovodili stariju nevjestu radi ekonomskih svrha, a vladike su 

malo marile za to“, kaže izvjestilac. „Da bi (se) dogodio savez 

među svekrom i nevjestom nije bilo čuti, nego bi ona njega 

čekala. Ali se događalo da bi ona pobjegla k drugomu mužu, 

ili su bili prestupci sa strane žene. A dosta puta i pošto bi on 

dospio, ona bi prestarjela, te je on iskao drugu i preljubu činio. 

A kad ne bi imala muškoga poroda tad bi i očito tražio da se 

ženi pri njoj živoj.“ 

Na pitanje o kažnjavanju sveštenika koji „vjenča otetu 

djevojku ili velikim strahom primoranu“, o poništavanju toga 

braka i kažnjavanju otmičara u slučaju „prividne otmice“, 

izvje stilac odgovara da se brak pod prinudom poništava, a 

sveštenik kažnjava. „Ali ako je otmica bila s dogovorom 

djevoj ke, ili ona poslije pristala, tad brak ostaje tvrd“, kaže 

izvje stilac. „U Crnoj Gori bilo je prije otmice veoma često i 

pop je vjenčavao i ne pitajući je li njezina volja i za to ga niko 

nije kaznio. Ali je bilo ubijstva i osvete veoma često, osobito 

ako je njezina porodica bila glasnija nego otimačeva, ako je 

jednaka lako da bi se smirili. Događalo se da su često otimali 

i protiv njezine volje, ali je poslije pristajala. Sada toga biti ne 

smije, jer kazni i građanski sud.“ 

Na pitanje o prevarama, to jest podmetanju druge osobe 

umjesto one sa kojom je vjenčanje planirano, izvjestilac odgovara 

da se to „kadgođ događalo prije, dok su dolazile djevojke 

na vjenčanje pokrivene, ali rijetko“, da bi takav brak bio 

poništen, a sveštenik kažnjen ako bi za prevaru znao. Izvjestilac 

kaže da se češće događalo da ženska strana bude prevarena. 

„Ima u narodu misao da od bogalja (čovjeka za ništa, koji se 

približio ludi, ali ne prava luda), ako se oženi od soja, da će se 

umetnuti u stričev porod“, kaže izvjestilac. „A kako u Crnoj 

Gori najveće kućam do toga stoji da junaka imaju, tako bi 

gledali da isprose djevojku u daljemu kraju đe ne pozna niko 

njihova bogalja. A kako njezini rođaci ne idu prositi ni gledati 

momka, niti on dolazi s prosiocima, to kad na vjenčanje dođu 

tad se vide prvi put, ali se i tu često ne mogu upoznati moralna 

svojstva bračnika. Dosta je puta ona poslije bježala, pa bilo krvi 

za to s njezinim rođacima, a dosta puta se obistinilo to što 

narod misli da su od bogalja najbolja djeca izlazila.“ 118 1873. 

7) Sigfrid Kaper piše o raskidima vjeridbe koji su, budući 

da su doživljavani kao uvrede porodične časti, izazivali krvave 

obračune. „Ako tu uvredu nanese mladoženja, onda je to za 

porodicu mlade ništa manje nego udar na djevičansku čast 

djevojke, za koji postoji samo najteža kazna“, piše Kaper. „Tu 

onda prijatelji nastoje svim mogućim sredstvima da je na 

miran način razriješe, pa tako nije rijedak slučaj da jedan brat 

uskače na mjesto drugoga, samo da bi se održala riječ.“ 119 

1875 

8) U Okružnici mitropolita Visariona parohijalnom 

sveštenstvu od 15. 12. 1882. daju se uputstva sveštenicima 

kako bi se preduprijedili bračni sporovi i raspusti. 

„Za to prinuđeni smo izdati parohijalnom sveštenstvu naše 

bogohranime arhidijeceze, na osnovu crkvenih kanona, njeka 

uputstva, po kojima se imaju sveštenici upravljati u slučaju 

svakoga braka ili ženitbe njihovih parohijana, da bi se sa 

kanoničnim svršavanjem brakova, pretekli i prekratili 

dosadanji bračni sporovi i zbog ovoga bivaju raspusti“, kaže 

se u Okružnici. „Zato naređujemo da svaki prihodski 

sveštenik objavi svojim parohijanima, da mu svaki kaže unaprijed, 

koji namjerava u brak stupiti to jest ženiti se, pa da 

ispita sveštenik ona lica, koja se imaju vjenčati najprijed uzima 

li jedno drugo dobrovoljno i bez ičijeg nagovora, kada se 

uvjeri o njihovoj dobroj volji, onda neka po crkvenom 

kanonu glave 50 (Krmčije) učini proglase u tri praznična 

dana u crkvi poslije božanstvene liturgije, na priliku ovako: 

’Jovan Popović pravoslavni stanovnik u ovome selu momak, 

namjerava stupiti u brak sa Njegosavom đevojkom 

pravoslavnom iz sela Nedajnoga, ko bi znao da ima među 

ovima kakvo srodstvo, ili drugo što, te bi priječilo njihovo 

vjenčanje, neka na vrijeme kaže’“. 

Od sveštenika se takođe zahtijeva da saznaju koliko godina 

imaju mladić i djevojka budući da je mladić morao imati najmanje 

17, a djevojka najmanje 15 godina da bi stupili u brak. 

„Sa svom pomnjom dužan je sveštenik pri vjenčanju pitati naj - 

prije mladoženju, pa poslije nevjestu uzima li jedno drugo dobrovoljno?“, 

kaže se u dokumentu, pa „kada odgovore glasno, 

da čuje kum i još jedan svjedok, da se dobrovoljno sastavljaju 

u brak, onda tek neka sveštenik nastavi dalje vjenčanjem.“ 

Od sveštenika se zahtijeva i da poučava, savjetuje i miri 

ukoliko se nakon sklapanja braka desi „kakvo nesporazu - 

118 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 40-45, 260-261. 

119 


53


mljenje, raspra i svađa među mužem i ženom“, da pazi da „u 

njegovoj inoriji ne bude bezakone kakve ženitbe, to jest 

(konkubinata) naložništva, ili (poligamije) mnogožensva“ i 

da ukoliko „opazi da kogod u njegovoj inoriji živi u bezakonom 

braku“ taj slučaj dostavi mjesnom sudu. 120 1882. 

12) Mitropolija je 1886. izdala naredbu da se Petar Racković 

iz Beri, koji je djevojku „oteo“ u namjeri da je oženi bez 

crkvenog oglašavanja, sprovede Velikom sudu. U sprovodnom 

aktu se kaže da bi „shodno bilo pomenutoga Petra 

zatvoriti doklen budu oglasi svršeni iz razloga što je djevojku 

Milicu Iva Rackovića, iz istog mjesta, s puta doveo“. 124 1886. 

9) Mitropolija je 1883. uputila dopis svešteniku u Bajicama 

kojim mu se dozvoljava da vjenča Filipa Savova sa 

Marom Milovom ali „pošto učine tri uzakonjena oglasa“. 121 

1883. 

13) Mitropolija je 1886. preporučila Velikom sudu da „do 

Spasovadne stavi u tavnicu“ Vukala Radojeva, iz Slatine, koji 

je „doveo ženu bez da su činjena oglašenja“, kako bi se za to 

vrijeme mogla „učiniti i oglašenja“. 125 1886. 

10) Mitropolija je 1886. donijela rješenje kojim se sinu 

dopušta sklapanje braka bez majčinog blagoslova. 

Spasoju Pakovom Spasojeviću iz Vitasovića majka, kako 

se saznaje iz ovog dokumenta, nije htjela da da blagoslov za 

brak sa Zlatanom, kćerom Krsta Savićevića. „Pošto je Spasoje 

od 28 god. svoga vozrasta, a budući pri zdravoj svijesti, 

to zabrana materina bez razloga ne može biti dovoljna da 

Spasoju sa Zlatom spriječi brak“, kaže se u rješenju 

Mitropolije. 122 1886. 

11) Mitropolija je 1886. uputila okružnicu sveštenstvu 

kojom se nalaže sveštenicima da ne smiju vjenčavati 

mladence „bez blagoslova i dozvole njihovi’ roditelja’ ili 

starateljah“. Međutim, „ako bi roditelji punoljetnoj djeci svojoj 

brak sprečavali, i ako bi sveštenik uvidio, da su roditeljski 

razlozi neumjestni“, sveštenik je „po želji mladenaca“ bio 

dužan „dostaviti stvar Duhovnoj Upravi radi riješenja“. 123 

1886. 

14) Mitropolija je 1887. ovlastila plemenskog kapetana 

Puša Tomova da djevojku Veliku Barovu vjenča sa Radosavom 

Vukadinovim i protiv volje njenog oca „ako ova ima 

18 god. vozrasta, a ova hoće“. 126 1887. 

15) Mitropolija je 1887. obavijestila popa Jovana Vukotića 

da kćer Sekule Todorova, ako ima 18 godina, može da stupi 

u brak sa Perišom Stankovijem i bez dozvole roditelja. 127 

1887. 

16) Mitropolija je 1888. odobrila sklapanje braka Stani, kćeri 

Joka Murjenovića, iz Slatine, uprkos protivljenju njene majke i 

brata s obzirom da je djevojka „napunila 20 godina vozrasta“. 128 

1888. 

120 

Živko M. Andrijašević: Crnogorska crkva 1852 – 1918 (Studija sa zbirkom dokumenata o Pravoslavnoj crkvi u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori); Filozofski 

fakultet Nikšić, Nikšić 2008; str. 307-308./Arhivsko-bibliotečko odjeljenje Državnog muzeja Cetinje, fond „Naknadno inventarisani razni spisi“, f.3, br.350 

121 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 39-40/Mitropolijska arhiva, akt br. 126 i 158 iz 1883. 

122 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str.27/Mitropolijska arhiva, akt br.1435/86 

123 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 26./Mitropolijska arhiva br. 982 iz 1886. 

124 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 39-40./Mitropolijska arhiva, akt br.129/86. 

125 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 39-40/Mitropolijska arhiva, akt br. 716/86. 

126 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 27/Mitropolijska arhiva, akt br. 1644/87. 

127 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 27/Mitropolijska arhiva, akt br. 1691/87. 

128 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973;str. 27/ Mitropolijska arhiva, akt br. 128/88. 

54

Izbor muža 

17) Mitropolija je 4. marta 1889. poništila brak sklopljen 

uz prisilu. 

„Po tajni supružinstva to jest zakonoga braka Kormčija čast 

2. strana 117. vjenčanje nemože se zaključiti bez slobodne 

volje i srdačne naklonosti i to oboju bračnika“, kaže se u 

rješenju. S obzirom da je „prema pismu Knj. Velikog Suda od 

3. tek. ov.g. broj 551 u polovini mjeseca Januara 1886. g. 

Gorde kćer pokojnoga Peka Markova Mikulića iz Kosijera 

primorana od svoje majke protivu svoje volje stupila u brak 

sa Jovanom Bašovijem Pejovićem iz Komana“ - Mitropolija 

je donijela rješenje da se „uništava (se) vjenčanje u polovini 

Januara 1886. g. zaključeno nad pomenutim Jovanom 

Bašovijem i Gordom Pekovom“ i dala „objema bračnicima 

pravo da mogu stupiti u drugi brak.“ 129 1889. 

18) Mitropolija crnogorsko-primorska objavila je 15. 

aprila 1889. Raspis parohijalnom sveštenstvu, to jest naredbu 

sveštenicima o postupanju prilikom vjenčanja i o poštovanju 

slobodne volje onih koji se vjenčavaju kako bi se obezbijedila 

dugotrajnost braka. 

Kao primjer neodrživosti braka sklopljenog pod prinu - 

dom, u raspisu se navodi slučaj jedne djevojke koja se udala 

pod pritiskom. „Ovih dana u Kancelariji ove Mitropolije prijavila 

se bračna parnica između muža i žene“, kaže se u raspisu. 

„Iz isljeđenja iste dokazato je da je parničeća se nevjesta sa 

svojim mužem vjenčana bila protivu svoje volje. Ovakvo 

nezakonito djelo stvoreno je tijem što su roditelji svoju kćer 

zaručili bez znanja i njenoga na to saglasija. Kad je đevojci 

stvar kao svršena bila saopćena, ona je odma iz početka izja - 

vila da ne pristaje na to zaručenje, koje su joj roditelji bez 

njenoga znanja zaključili sa mladićem, koga ona niti zna niti 

ga je ikada viđela. Pošto takvo njeno odricanje kod roditelja 

joj ne nađe odziva, ona se obrati sa žalbom na postupak svojih 

roditelja kod nadležne općinske vlasti. Općinska vlast uvjeri 

uzbuđenu đevojku da je niko ne smije protivu njene volje primoravati 

da stupi u brak sa momkom s kim ne želi da se 

vjenča.“ 

Opštinska vlast je, kako se kaže u raspisu, pozvala djevoj - 

čine roditelje i zaprijetila im „da svoju kćer ne smiju primoravati 

da se vjenča s momkom koga ona ne želi uzeti i s kojim 

su je oni zaručili bez njenoga znanja“ i da „prsten koga su oni 

za svoju kćer uzeli, odmah povrate odnosnome momku, koji 

nije bio iz one nego druge općine.“ Zaplašena prijetnjama da 

će joj porodica vjerenikova ubiti brata zbog uvrede povrijeđene 

časti, djevojka je na kraju ipak pristala da se uda. 

„Odma poslje svadbe nevjesta uteče i više se nešćedne vratiti 

u dom đe je vjenčana“, kaže se u raspisu. „Ona je poslje 

vjenčanja tri godine živjela u rodu, pa na savjete Duhovne Uprave 

da se vrati k svome mužu, ona odreče zajednicu s njim 

za vazda. Premda su vinovnici, koji su ovoj nezakonitoj pojavi 

povoda dali, strogo kažnjeni, ali tijem nije mogla biti 

naknađena ova nesreća, koja je odnose bračničke ovijem 

postigla.“ 

U raspisu se daju sljedeće naredbe parohijskom sveštenstvu 

kako bi se izbjegli ovakvi slučajevi: „da roditelji, odnosno 

staratelji ni pod kakvim izgovorom u buduće ne smiju zaručivati 

svoje sinove, kćeri i one koje umjesto roditelja zastupaju, 

bez njihova znanja i dobrovoljnoga na to saglasija“; da 

„mladenci, koji namjeravaju stupiti u brak, takođe ne smiju 

se zaručivati bez znanja i odobrenja svojih roditelja odnosno 

staratelja“, a „ako bi se dogodilo, da mladenci ostanu pri tvrdoj 

volji, da sa izvjesnijem licem žele u brak stupiti i onda kad bi 

im roditelji odnosno staratelji to spriječiti htjeli, tada neka 

nadležni sveštenik u tome postupa po 10-me paragrafu naše 

Okružnice od 23. Julija 1886. godine Broj 982“; da „shodno 

crkvenim pravilima pri zaručivanju mladenaca ima vladati 

potpuno saglasije između roditelja (odnosno staratelja) i njihove 

djece“, a „ako bi se u buduće dogodilo, da koji roditelj 

129 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 113-114./Mitropolijska arhiva, akt. br. 323 od 4. marta 1889. 

55


(odnosno staratelj) zaruči svoga sina ili kćer protivu njihove 

volje i potpunog njihovog na to saglasija, takvi biti će kažnjen 

od 3 do 5 godina strogoga zatvora“. 130 1889. 

19) Zbog povrede čl. 68 Danilovog zakonika, kojim se zahtijeva 

prethodno provjeravanje slobodne volje djevojke i 

mladića za brak, Mitropolija je 16. septembra 1893. donijela 

odluku da Milutin Ibrov, koji je poveo noću „bez oglasa 

Verušu“ bude „presuđen 15 dana zatvora u tavnici na Cetinje, 

za koji šalje se Sudu da ga zatvori“. 131 1893. 

20) Čl. 157 Ustava pravoslavnih konsistorija u Knjaževini 

Crnoj Gori iz 1904. propisuje da „brak postaje kad nadležni 

sveštenik po propisima pravoslavne crkve vjenča dva lica 

raznoga pola koji pred njim i pred dva svjedoka u crkvi na zakonom 

propisani način izjave svoju odluku da će kroz cio 

život nerazlučno živjeti, uzajamnu ljubav jedno prema drugome 

gajiti, jedno drugom u svemu pomagati i djecu, što ih 

budu imali, njegovati i vaspitavati.“ 

Čl. 158 Ustava pravoslavnih konsistorija propisuje uslove 

zakonitog braka: „zajedničku slobodnu privolu onih koji u 

brak stupaju“; „propisano doba koje moraju da imaju dotična 

lica“; „normalno umno stanje u kojem moraju da se nalaze 

koji žele u brak stupiti“; „da su dotična lica fizički sposobna 

izvršavati bračne dužnosti“; da „maloljetni, isto i oni puno - 

ljetni, koji su po odredbi Vlasti još pod roditeljskom ili 

starateljskom vlašću, moraju imati dozvolu od starijih da 

stupe u brak“; „da nema kakvih od onih zapreka koje su ustanovljene 

crkvenim ili građanskim zakonodavstvom za zakoniti 

brak i o kojima je riječ u niže sljedećim člancima ovoga 

Ustava“. 

Prema čl. 159 „prije nego se blagoslovi jedan brak“ on je 

morao biti „tri puta oglašen u crkvi“. Ovim članom je propisan 

i način oglašavanja braka. Otmica je jedna od „potpunih zaprijeka“ 

za sklapanje braka prema Ustavu pravoslavnih konsistorija. 

Shodno čl. 173 Ustava u brak ne može stupiti onaj 

„ko silom ili prijevarom otme djevojku.“ 

Jedna od „uslovnih zaprijeka“ za sklapanje braka je nedoraslost 

djevojke i mladića. Tako se, shodno čl. 174, zakoniti 

brak ne može sklopiti ako mladić „nije navršio sedamnajestu 

godinu“ i ako djevojka „nije navršila petnajestu godinu“. 132 

1904. 

21) Čl. 136 Krivičnog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru 

propisivao je kaznu zatvorom do godinu dana za sveštenika 

„koji u znanju vjenča momka prije navršene sedamnaeste godine 

ili djevojku prije navršene petnaeste godine“. Kazna 

zatvorom do pet godina bila je propisana ako je mladić bio 

mlađi od petnaest, a djevojka od trinaest godina, a kazna 

zatvorom do tri mjeseca za sveštenika „koji bez dopuštenja 

roditeljskog, tutorskog ili sudskog vjenča djevojku, koja ima 

petnaest godina ili momka koji ima sedamnaest godina, ali 

još nemaju po dvadeset i jednu godinu i on je za to znao“. 

Čl. 138 propisivao je kaznu zatvorom do pet godina za 

sveštenika „koji silom otetu i neoslobođenu ili velikim strahom 

primoranu djevojku, znajući za to, vjenča.“ 

Robijom do deset godina mogao je, prema čl. 188 Krivi - 

čnog zakonika, biti kažnjen onaj „ko žensku prevarom ili 

silom odvede, bilo da je prinudi da se sam s njome vjenča ili 

da u bludnome snošaju s njom živi, bilo da je na istu cijelj 

preda“. 

Shodno čl. 189 Krivičnog zakonika, zatvorskom kaznom 

do pet godina mogao je biti kažnjen onaj „ko odvede neudatu 

žensku koja još nije petnaestu godinu navršila s njenim pristankom, 

ali bez znanja i odobrenja njenih roditelja ili tutora, 

ili je primi, ako je ova sama odbjegla, u namjeri da se on sam 

s njom vjenča ili da u bludnom snošaju s njom živi, ili da je 

drugome na tu cijelj preda.“ 

Prema čl. 200 Krivičnog zakonika, na zatvorsku kaznu do 

šest mjeseci mogao je biti osuđen onaj „ko djevojku koja je 

petnaestu godinu navršila ali još nije dvadeset prvu s njenim 

pristankom, no bez znanja i odobrenja roditelja ili tutora, 

130 

Dr Branko Pavićević, dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I -V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne 

Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj.II str. 211/ Prosvjeta, sv.IV i V, god. I, Cetinje, 77-78. 

131 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih,Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 287/ Arhiv Crne Gore, Veliki sud, 

br.1468 od 16.IX 1893.g 

132 

Živko M. Andrijašević: Crnogorska crkva 1852 – 1918 (Studija sa zbirkom dokumenata o Pravoslavnoj crkvi u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori); 

Filozofski fakultet Nikšić, Nikšić 2008; 403-404, 406, 407/ Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, 1904. 

56

Izbor muža 

odvede ili prima, ako je ova sama odbjegla, bilo u namjeri da 

je drugome u istu cijelj preda“. 133 1906. 

sa Aksom, te se ima čast uputiti Vašem Visokopreosvješ - 

tenstvu na rešenje“. 135 1902. 

V 

1) „Mlada djevojka uopšte nema pravo na izbor i svaka izjava 

ili izražena želja s njene strane bila bi shvaćena kao 

krupno ogrešenje o smjernost koja pristoji ženskom 

stvorenju“, piše Sigfrid Kaper. „Ponekada se dvije porodice 

dogovore o budućoj vezi svoje djece, kada ova, ili pak samo 

djevojčica, još nisu ni izrasli ispod majčinog skuta.“ 134 1875. 

3) Mihajlo Paunov Popović s Meduna, koji je bio kažnjen 

na tri mjeseca zatvora zbog toga što je prijetio poručniku Vulu 

Tomoviću koji je isprosio vjerenicu njegovog brata, obratio 

se Knjazu Nikoli 1907. moleći da mu se kazna oprosti. 

„Nije trebalo da prijeti“, kaže se u odgovoru Knjaza Nikole. 

„Ta je đevojka mogla ostavit tvoga brata (i) na vjenčanju“. 136 

1907. 

2) Mitropolitu crnogorskom Gospodinu Mitrofanu Veliki 

sud se obratio 8. oktobra 1902. radi rješenja jednog bračnog 

spora koji je uzrokovan prisilnim stupanjem žene u brak: 

„Kako se vidi iz uvjerenja parohije bojovićske od 18-og 

aprila 1901. god. Broj 21. Akso Stefanov Vlahović iz Ulotine 

vjenčao se 6-og februara 1900 godine sa Jasnom šćerom Andrije 

Jokova Lekića iz Đulića, no poslije kratkog bračnog živo - 

ta poteče između supružnika parnica za razvod braka“, kaže 

se u izvještaju Velikog suda. „Jasna je pred sudom isticala da 

svoga domaćina neće naglašavajući pri tom, da je za njim pri - 

vjenčana preko njene volje i nasilno. Vaše Visokopreo - 

svještenstvo 2. aprila ove godine pri razmatranju ovog 

bračnog spora blagoizvoljelo je između ostalog naglasiti da 

presudu u pogledu ovog bračnog spora neće izricati dok 

građanski sudovi ne izreku presudu nad Aleksom, koji se tada 

nalazio zbog falsifikata i lažnih pisama prekograničnih koja 

su imala zamašni politički karakter. Knj. Veliki Sud svojom 

presudom od 7 maja ove godine Broj 304-V-1901-128 osudio 

je Aksa na desetogodišnji zatvor za naprijed pomenutu kri - 

vicu. Sada se Jasna pojavljuje tražeći da se razriješi bračne veze 

133 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. IV, str. 82- 92/ Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu Goru; 

Cetinje, 1906. 

134 


135 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 113 /Akt Velikog suda br. 1274 

136 


novine“, 1998; str. 201/ Protokoli molbenicah, maj 1907. 

57


58



SVOGA MUŽA 

POČITUJE ONA 

Ropska poslušnost žene prema mužu 

Na ulici nikad skupa 

Obraćanje samo u trećem licu 

Ljubav, nježnosti i seksualnost pod strogom zabranom 

Zahvaljujući svjedočanstvima „tuđinaca“ koji su 

prolazili kroz Crnu Goru moguće je rekonstruisati 

odnos muža i žene u svakodnevnom životu. Ova 

svjedočanstva, između kojih postoji visoki stepen 

saglasnosti, uvjerljivo predočavaju jedan krut i oskudan odnos 

muža i žene koji određuju dva osnovna pravila: bespogovorna 

poslušnost žene i potpuna otuđenost između muža i žene. 

Žena je bespogovorno poslušna i u svakom pogledu potči - 

njena mužu. „Na svakom mestu stoji ženskinje za leđi muški - 

nju, a nikad, ni u kojem slučaju ne opire se volji svojega muža“, 

piše Arsa Pajević. Žena, kako piše Valtazar Bogišić, „muža svojeg 

počituje, i pokorava mu se tako jako da je skoro rob svojeg 

muža“. Gabrijel Frile i Jovan Vlahović pišu da žena u Crnoj 

Gori „vidi u svom ocu, u bratu, u mužu, najmoćnija bića, pred 

kojima ona mora da drhti, da se pokorava i ućuti“, dok se 

„muškarac, sa svoje strane, zadovoljava (se) pretjerivanjem u 

načinu svog despotizma čije ga lažno pitanje časti često 

sprečava da oslobodi svoju suprugu.“ Prema Ustavu 

pravoslavnih konsistorija iz 1904. muž kao „poglavica 

porodice ima pravo i dužnost da upravlja kućom i dužan se 

starati o izdržavanju kuće i u svakoj prigodi zastupati svoju 

ženu“. ( I, 1-8) 

Muž i žena se u javnosti pojavljuju kao stranci. Njihovo zajedničko 

pojavljivanje na ulici nije dopustivo. Ako na putu sretne 

svoga muža, žena se, kako pišu Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, 

„udaljava i brzo prolazi pored njega; ponekad se čak upućuje 

drugim putem“. Henri van Mandere piše da je „ženi zabranje - 

no da ide pored muža“ i da mora držati odstojanje između 

njega i sebe. (II, 1-5) 

Muž i žena se rijetko obraćaju jedno drugome. Ukoliko je to 

neizbježno, oni ne koriste lična imena i moraju se jedno drugome 

obraćati u trećem licu. „Mladi čovjek i žena ne smiju 

ništa jedno s drugijem govoriti pred drugijem ljudima, jer bi 

to bilo nepristojno“, piše Vuk Karadžić. „Isto tako žena ne 

smije svoga muža nazvati imenom, već kaže samo ’on’. Pitajte 

59


ženu kako joj se zove muž, ona odgovara smijući se: ’Ne znam, 

neka ga đavo nosi’“. (III, 1-4) 

Posmatrajući takav odnos, neki putopisci su ocjenjivali da 

između žene i muža u Crnoj Gori ne postoji ljubav. „Takav život 

svakako ne cvjeta uzbuđenjima ljubavi i uopšte onime što smo 

mi navikli da nazivamo supružinskom srećom“, piše Jegor Kovaljevski. 

Jozef Holeček piše da žena u Crnoj Gori „muža poštuje, 

sluša, ne suprotstavlja mu se“, ali da se „ne može (se) reći 

da, pored ovoga, osjeća i ljubav.“ Nije bilo moguće uočiti bilo 

kakvo ispoljavanje nježnosti, brižnosti, pa čak ni saosjećanja u 

ovom odnosu. „Kada se Crnogorac razboli, on uopšte ne 

očekuje revnosnu brigu od svoje vlastite žene, ova izgleda ostavlja 

roditeljima i prijateljima, brigu da žale njenog muža; ona 

ga jedva gleda i nastavlja da se bavi domaćim poslovima“, pišu 

Frile i Vlahović. Svoj seksualni odnos su muž i žena držali u 

dubokoj tajnosti i nikakav nagovještaj takvog odnosa nije se 

smio dopustiti. Muž se javno distancirao od takvog odnosa sa 

ženom i ispoljavao neku vrstu stida i prezira prema seksualnosti. 

„U Brdima supružnici čak nemaju bračne postelje“, piše 

Jegor Kovaljevski. „Zato se muž u toku noći na neki način 

prikrade svojoj ženi, ali oboje će se stidjeti i zlo će proći ako ih 

neko iz porodice vidi zajedno.“ (IV, 1-5) 

Neki izvori ukazuju da je ovakav odnos muža i žene nastao 

pod snažnom kulturološkom prisilom. Tako P. A. Rovinski 

piše da „majka uči sina da on bar malo istuče svoju ženu, inače 

neće nikoga slušati“. Cinična reakcija Vuka Popovića na drugačije 

ponašanje knjaza Danila prema knjaginji Darinki 

takođe pokazuje otpor na koji je moglo naići svako drugačije 

ponašanje muža i žene u javnosti. (V,1-3) 

U siromašnom, neprosvećenom i rigidnom patrijarhalnom 

društvu, kakvo je bilo društvo u Crnoj Gori u 19. vijeku i s 

početka 20. vijeka, nije bilo prostora za emocije i sadržaje ljudskog 

odnosa od kojih zavisi „supružinska sreća“. Žena ima 

svoju patrijarhalnu ulogu: ona rađa djecu, radi i služi intere - 

sima patrijarhalne porodice i patrijarhata. Ta uloga ne podrazumijeva 

postojanje njene ličnosti niti njeno pravo na 

uvažavanje i na ljubav. Moguće je pretpostaviti da je, barem u 

trenucima intimnosti, moralo biti i drugačijih odnosa između 

muževa i žena. Ali, dokumenti ne ukazuju na postojanje 

ljubavi, nježnosti, brižnosti i bilo kakve naklonosti između 

muža i žene u svakodnevnom životu. Oni samo ocrtavaju 

jedan sirov, bezličan i nehuman odnos u kojem se žena pojavljuje 

kao biće koje se potčinjava i koje nema pravo da bude 

uvaženo, voljeno i željeno. 

60


I 

1) Pozivajući se na Medakovića, Valtazar Bogišić XXXIX piše 

o potčinjenosti žena muževima u Crnoj Gori: 

„Ona gotovi, sprema po kući, šije, veze, plete, prede i tkaje“, 

piše Bogišić. „Ide na pazare i nosi teška bremena uz velike 

strane na leđima: ide na vodu, u mlin, u drva i za stokom.“ 

Žena je, kako piše Bogišić, „u svemu ponosita“, ali „muža svojeg 

počituje, i pokorava mu se tako jako da je skoro rob svojeg 

muža“. 137 1867. 

2) „Moglo bi se pretpostaviti da Crnogorka, lišena svih 

moralnih zadovoljstava i svih zadovoljstava koje žena kod nas 

ima, nalazi bar na domaćem ognjištu nadoknadu za umor koji 

podnosi, kompenzaciju za to dnevno trošenje odanosti“, pišu 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. „Međutim, nije ništa od toga. 

Surova priroda Crnogorca se uopšte ne ublažava pod 

supružinskim krovom; tu, naročito, svaki od njenih radova je 

potvrda njegovog neospornog autoriteta. Žena ne bi smjela 

da se umiješa u poslove svoga muža, niti da brine o njegovim 

postupcima; bilo da on ide ili da dolazi, ona se ne bi usudila 

da ga pita gdje ide, odakle dolazi, niti da se ljuti zbog njegovih 

dugih i neurednih odsustvovanja. Ako neko dođe da pita za 

njega, ona odgovara da ne zna gdje je, čak i onda kada 

savršeno zna gdje je. Kad je odsutan, Crnogorac se nikada ne 

javlja svojoj ženi; ona ponekad može indirektno da čuje da je 

u Konstantinopolju ili drugdje, premda joj nije bio povjeren 

njegov odlazak; ili bolje, ona će primiti novac a da ovu 

pošiljku neće pratiti ni najkraće pismo.“ 

„Čak i onda kada mu ova ne daje nikakav razlog za ljutnju, 

on iz toga proizvodi pravo da je ispravlja, što najčešće čini na 

brutalan način; ako se žrtva brani, ispravka je utoliko žešća“, 

pišu Frile i Vlahović. „Uostalom, roditelji ili susjedi se nikako 

ne uzbuđuju zbog ovih bračnih scena; intervencija nekog 

trećeg bi mogla samo da pogorša situaciju; i ko zna da 

Crnogorka ne bi uopšte onda odgovorila svom nepristojnom 

zaštitniku kao Zganarelova žena svom susjedu Roberu: ’Sviđa 

mi se da budem tučena’. Uspomena na ove žestine ne ostavlja, 

uostalom, nikakav trag, nikakvo osjećanje kod ove da je ona 

bila predmet toga; čak, suprotno, i sa osjećanjem gordosti, 

ona prihvata ovaj despotski jaram; jer, čovjek kojeg je ona izabrala 

izgleda joj jedna vrsta strašne uzvišenosti koja ju podiže 

u njenim vlastitim očima. Crnogorac koji bi, uostalom, pri - 

mijenio prema svojoj ženi ponašanje koje više odgovara 

navikama naše civilizacije, bio bi optužen za slabost i možda 

bi bio prezren.“ 

Komentarišući položaj žene u Crnoj Gori, Gabrijel Frile i 

Jovan Vlahović pišu da „ništa u njenim postupcima, u 

gestovima, ne podsjeća na zakonitu sigurnost, to povjerenje 

u sebe samu što ženi daje, kod zaista civilizovanih naroda, 

služenje svojim svetim pravima i osjećanje njene jednakosti 

naspram muškarca.“ Naprotiv, Crnogorka „vidi u svom ocu, 

u bratu, u mužu, najmoćnija bića, pred kojima ona mora da 

drhti, da se pokorava i ućuti; muškarac, sa svoje strane, zadovoljava 

se pretjerivanjem u načinu svog despotizma čije ga 

lažno pitanje časti često sprečava da oslobodi svoju suprugu.“ 

Frile i Vlahović pišu da „van posla, u kući, Crnogorka ne 

nalazi ni prilike ni vremena da razvija svoje sposobnosti kojima 

je priroda mogla da ukrasi njenu inteligenciju i njen duh“ 

i da je „tek od prije nekoliko godina, dozvoljeno (je) djevoj - 

kama da koriste elementarno obrazovanje od koga su, do 

sada, bile apsolutno lišene i čije će prednosti biti uvijek sma - 

njene, pošto potrebe materijalnog života absorbuju svu aktivnost 

koja im je moguća a običaji zemlje im dozvoljavaju 

samo daleko miješanje u poslovima koji su strani domaćem 

životu.“ Ovi autori takođe pišu da žene same podržavaju 

ovakav svoj položaj. „Dugo ćemo ih još gledati, skoro indife - 

rentne na teret koji pritiska njihova robustna pleća, kako 

preskaču stijene, prelaze ponore ili bolje, ponizne i pomirene 

sa sudbinom, kako izvršavaju sve teške poslove koji su protivni 

muškoj gordosti“, pišu Frile i Vlahović. „Crnogorka izgleda, 

uostalom, da nalazi zadovoljstvo u ovoj inferiornoj 

ulozi i poniženju: ona tu nalazi zadovoljenje samoljublja, koje 

bi u stvari bilo samoljublje tegleće marve, koja obavlja najveći 

posao koji mogu da podnesu njene snage.“ 

Frile i Vlahović opisuju ženu iz Crne Gore kao skromnu, 

umjerenu, marljivu, kao biće sposobno „za odanost u svakom 

trenutku i utoliko više vrijedno hvale što je više ponizno“, koje 

izvršava i „najherojskije činove muške hrabrosti“. „Dok je 

djevojka, ona ima sve osjetljivosti najfinijeg i najbojažljivijeg 

stida; kad je supruga, ona ima kult bračne vjernosti, uostalom, 

najčešće bi tragičan rasplet završio za nju roman zabranjene 

ljubavi“, pišu Frile i Vlahović. „U sjenci ove slike, zauzimaju, 

137 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Slovena; štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb; 1867, http://books.google.com; str. 129. 

XXXIX 


61


na nesreću, mjesto mnogobrojne mane teškog karaktera, 

ćudljivog, razdražujućeg, naleti ljubomore, mukle zavisti 

(bockanje), ljubav prema ogovaranju, pretjerana radoznalost, 

strasti i promjene uzbudljive prirode, nervoze, koja, suviše uzdržavana 

da se ne pojavi, dovodi do stanja koje je blisko histeriji, 

kod jednog velikog broja žena iz ove divlje zemlje.“ 

Frile i Vlahović pišu da žena iz Crne Gore „zna nametnuti 

sebi ćutanje za sve te potrebe da bi obezbijedila blagostanje 

onoga što ona voli“. „Ako bi potreba ili muževljev despotizam 

progovorili“, ona je, kako pišu Frile i Vlahović, bila spremna 

„prevrtati zemlju ili pratiti, savijajući se pod teretom, konja 

koji jaše njen gospodar“. 138 1868-1873. 

3) Odgovarajući na pitanje o glavnim motivima koji 

muškarce u Crnoj Gori pokreću na ženidbu, to jest na pitanje 

da li se žene „da ugode svoim prirodnim spolnim potrebama, 

ili više iz ekonomičkih uzroka“, izvjestilac Valtazara Bogišića 

kaže: „Za jedan ili za drugi uzrok, ali svakako će bit iz 

ekonomičkoga uzroka. To se barem može kazati za onu 

množinu inokosnu te se ranije žene.“ 

Odgovarajući na pitanje da li muškarci računaju na ženu 

više „kao na rabotnu silu, ili kao na mašinu umnoženja radnika“, 

izvjestilac kaže da računaju „i na jedno i na drugo“. Na 

pitanje o pravima koja „stupajući u kuću muževu“ žena stiče 

i o obavezama koje preuzima „prema njemu, prema njegovim 

i prema imenu njegovu i njegove kuće“, izvjestilac odgovara 

da je njena obaveza „da je mužu vjerna i poslušna, da mu počituje 

oca i mater, djevere, da radi i čuva“, i da je ona, u slučaju 

da se „muž odijeli od kuće, ili đe preseli“, dužna da ide s njim, 

odgaja djecu i „sluša naredbu domaćinovu.“ 

Na pitanje o „spoljašnjem ili ceremonijalnom“ pokazivanju 

„lične potčinjenosti ili jednakosti žene prema mužu“, izvjestilac 

odgovara: 

„Kad on oklen s puta dođe, treba da se digne, postavi mu 

stolicu, i oružje na svoje mjesto postavi mu, da kasnije leže a 

ranije ustane. Kad putem idu, muž prvi a žena posljednja, kad 

imaju jednog konja, muž jaše a žena na nogama; za trpezom 

on prvi, pa sjedne i ona. On o njoj kad govori pridoda: ’Da 

prostiš!’ i (to) samo kad govori s čoekom odvažnim ili starim 

od sebe (ipak, o sestri i o materi kad govori i drugim 

rođacima, osim svoje djece, ne pribavlja se ’Da prostiš!)“. 139 

1873. 

4) Sigfrid Kaper opisuje ponašanje tek udate žene prema 

mužu i ukućanima: 

„Ako bi se strogo držala pravila, onda nova ukućanka čak 

ne bi nikoga u porodici oslovila imenom nego sa odgovarajućom 

rodbinskom oznakom“, piše Kaper. „Njen suprug je 

njen doživotni gospodar i zapovjednik. Ona se po kući kreće 

kao kakva sjenka, samo što će joj odmah biti određen njen 

dio posla.“ 

Tek kada postane majka, kako piše Kaper, „njoj se 

posvećuje opšta pažnja“, a „tek kada u kolijevci leži dječak, 

njen muž počinje da joj posvećuje pažnju“. 140 1875. 

138 


139 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. g.); Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – odjeljenje 

društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 40, 53, 54. 

140 

Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1999; str. 62- 63. 

62


5) „Žena živi u potpunoj zavisnosti od muža“, piše Jozef 

Holeček o ženama u Crnoj Gori. „I najmlađi muškarac je po 

prednosti stariji od najstarije žene po godinama. U crkvi žene 

sjede na zadnjim mjestima, a u kući rade najteže poslove. “ 

On kaže da vrijeme ne unosi nikakve promjene u način ži - 

vota žene u Crnoj Gori. „Što je bila stoljećima, ona je i danas: 

odana, poslušna, pokorna supruga, koja je svjesna svoje slabosti 

i nedovoljnosti i koja umije ocijeniti što muž za nju čini, 

kada se odlazeći u bitku ne boji za vlastiti život“, piše Jozef 

Holeček. 141 1876-1878. 

6) „Na svakom mestu stoji ženskinje za leđi muškinju, a 

nikad, ni u kojem slučaju ne opire se volji svojega muža“, piše 

Arsa Pajević. „Muško ma najmlađe ima više prava u kući nego 

najstarije žensko. Ali Crnogorku kanda ne tišti ovaj teški udes 

sudbine, niti će se kad god potužiti na nj. Naprotiv u toj 

ograničenosti svojega ženskoga prava, ona nalazi još toliko 

duševne naslade, da se oseća sa svim sretna i blažena u krilu 

svoje mnogobrojne, zdrave i čile porodice, za koju je kadra 

podnositi nečuvene muke i napore u svome paćeničkom 

živo tu. I što više koja ima dece, naročito muške, koju zovu 

’đetići’, tim većma raste njezina snaga u naporima. One se 

poput Rimljanke Kornelije hvale svojim đetićima i najnesretnija 

je ona, koja se time pohvaliti ne može. Taku već ni poda 

šta ne računaju, isto koliko poslednju ženu.“ 142 1876. 

7) „Žene u Crnoj Gori nikako ne stoje tako rđavo kao što se 

raznosilo“, piše Ljubomir Nenadović XL . „Čovek je vojnik i gost 

u kući, a žena je domaćin; zbog toga na njih i pada veća briga i 

veći posao. One znaju da kuća ne stoji na zemlji, nego na ženi. 

Neumorno rade sve poslove.“ On piše da ih „njihovi muževi 

znaju (ih) potpuno poštovati i uvažavati: niko neće u svojoj kući 

štogod narediti, a da o tom i svojoj ženi ne javi i s njom se ne dogovori. 

Žena upravlja kućevnim poslovima. Crnogorke su ozbiljne, 

razborite, vredne, oštre i razgovorne. Nijedne prekorne 

reči niko im ne sme reći. Pre će Crnogorac prećutati i otrpeti 

neku nepovoljnu reč nego Crnogorka. Žene, koje rađaju junake, 

nisu robovi ni u kući, ni na putu, ni na sudu.“ 143 1878. 

8) Čl. 167 Ustava pravoslavnih konsistorija u Knjaževini 

Crnoj Gori iz 1904. definiše „lična prava i dužnosti bračnih 

drugova“: 

Muž i žena imaju pravo i dužnost „supruške vjernosti i 

obostranog vršenja supruških dužnosti“, koje gube „samo 

onda kad je brakolomstvo po srijedi ili kad jedno od bračnih 

drugova traži nešto protu prirodno“. Muž kao „poglavica 

porodice ima pravo i dužnost da upravlja kućom i dužan se 

starati o izdržavanju kuće i u svakoj prigodi zastupati svoju 

ženu“. Žena ima pravo da dobije „ime svoga muža“ i „prava 

njegova staleža, i u vezi s tijem dužna je slijediti za njim, kad 

on promijeni mjesto boravljenja“, a dužna je „u svemu pomagati 

svome mužu i slušati ga kad dobru stvar zapovijeda“. I 

muž i žena su dužni da se staraju „o fizičkom, umnom, moralnom 

i religijoznom obrazovanju djece svoje“ i da ih upućuju 

„kako bi mogli poslije samostalno živjeti i postati čestiti 

članovi društva“. 144 1904. 

II 

1) Gabrijel Frile i Jovan Vlahović pišu da su se žena i muž 

na ulici morali ponašati kao stranci. „Uostalom, Crnogorka 

ne prati nikada svoga supruga u trgovinu, bilo u prijestonici, 

bilo drugdje; ona ipak može da ode na pazar sa kućnim prijateljima 

ili sa svojim pratiocima (momcima koji su prisustvovali 

njenoj udaji)“, pišu Frile i Vlahović. „Ako na putu sretne 

svoga muža, ona se udaljava i brzo prolazi pored njega; 

ponekad se čak upućuje drugim putem. Ako je susret dva 

supružnika neizbježan, muž, praveći se da pali svoju lulu ili da 

141 

J. Holeček: Crna Gora; CID – Izdavački centar Cetinje, Cetinje, 1995; str. 35. 

142 

Arsa Pajević: Iz Crne Gore i Hercegovine – Uspomene vojevanja za narodno oslobođenje 1876; CID, Podgorica, 2007; str. 439 – 440. 

143 

Ljubomir Nenadović: O Crnogorcima – pisma sa Cetinja 1878. godine; Obod, Cetinje, 1975; str. 78. 

144 


Filozofski fakultet Nikšić, Nikšić, 2008; str. 405. 

XL 


63


da je pozdravi ili primijeti“, piše Đuzepe Markoti. On takođe 

piše da „mladi Crnogorac malo mari za žene“, a „ako se njegova 

naklonost prema njima i probudi, on se boji podsmijeha 

kome se izvrgava svako ko se udvara.“ 

On takođe piše o običajima koji muža drže na distanci od 

žene: 

„U odvođenju nevjeste iz roditeljske kuće učestvuju prijatelji, 

simulirajući otmicu, drevni kraljevski običaj“, piše 

Markoti. „Na svadbenom slavlju u nevjestinoj kući mla - 

doženja se ne pojavljuje“, a „u crkvu kao da dolazi krišom.“ 147 

1896. 

privezuje svoje gete, zaustavlja se; ali po svaku cijenu mora da 

izbjegne sramotu da izgleda da prati svoju ženu, što bi u selu 

postalo motiv za rđave šale.“ 145 1868-1873. 

2) Objašnjavajući porijeko riječi „stopanica“, vojvoda 

Simo Popović piše: 

„Žene cetinjske su izlazile iz kuća samo poslom. Senatske 

i činovničke žene bi se viđele koji put kada bi pošle u koju 

kuću da posjede, ali sa svojim muževima nikada. Samo je 

Knjaz sa Knjaginjom kadkada šetao proz varoš i poljem. Zato 

su drugi izbjegavali to, da im se ne prigovori: hoće oni da se 

izbarabare s Knjazom i Knjagnjom! Nijesu ni po Crnoj Gori 

odili Crnogorci sa svojim ženama, a kada su zajedno bili, žena 

je vazda odila pozanjim, njegovijem stopama, počemu se i 

zvala ’stopanica’. Docnijih godina, ljetski povečeri, prvi je na 

Cetinju, Vojvoda Đuro Cerović prošeta sa svojom ženom. 

To je bio događaj, o kome se pričalo. ’Kakav mu je otac, a viđi 

njega!’, govorahu Crnogorci među sobom.“ 146 1870. 

3) „Crnogorac bi se smatrao smiješnim kad bi se na ulici 

pokazao sa suprugom; šta više, pri susretu sa njom izbjegava 

4) Henri van Mandere piše da je „ženi zabranjeno da ide 

pored muža“ i da ona mora da drži odstojanje između njega 

i sebe. „Ukoliko neko dođe u posjetu, ona nikad neće sjedeti 

sa muškarcima za stolom“, piše Henri van Mandere. „Ukoliko 

žena sjedi pred svojom kućom i prođe muškarac, ona je 

dužna da ustane i ostane u tom položaju dok on ne zamakne“, 

a „ako se muškarci pozdravljaju tako što se poljube u usta, od 

žene će jedino prihvatiti poljubac u ruku“. 148 1913. 

5) Konstatujući da se naročito u višim krugovima u Crnoj 

Gori položaj žene poboljšao, Jozef Jan Svatek piše da 

Crnogorca „skoro nikada nećete sresti u društvu njegove žene 

u šetnji, ili slično“. U Cetinju, ali i u drugim gradovima, mogli 

su se, kako piše Jozef Jan Svatek, vidjeti samo „muškarci u grupama, 

a žene posebno“. 149 1913. 

III 

1) Valtazar Bogišić objašnjava zbog čega muževi u Crnoj 

Gori pri pomenu svoje žene imaju običaj da kažu - „Da prostite“: 

„Ali ako pomislimo, da on to govori o svojoj ženi, a nigda 

o nekakvoj djevojci, ni o staroj babi ili udovici, lako ćemo doći 

do misli, da je to neka prekomjerna stidljivost seljakova, te da 

145 


146 

Vojvoda Simo Popović: Memoari; Izdavački centar Cetinje – CID Podgorica; 1995; str. 50-51. 

147 


148 

Henri van Mandere: Crna Gora; CID; Podgorica; 2002; str. 99. 

149 


64


se taj ’da prostiš’ bez sumnje odnosi na tajni saobraćaj sa 

ženom.“ 150 1867. 

4) „Kada muž odnekuda piše kući pisma, on će ih adresirati 

na bilo koga u kući od muškaraca, i kada se u pismu obraća 

ženi“, piše P. A. Rovinski. „Adresiraće ga i na rođaka iz druge 

kuće, a ako ima sina i u kolijevci, onda na njega. Ne zaostaju u 

ovome smislu ni stanovnici Boke koji, kada pišu kući, adresiraju 

pisma na svoje ime. Tako, stiže kući poštar i čita: ’Luka 

Miletić’, a žena odgovara: ’Evo nas!’ i prima pismo. A taj Luka 

živi u San-Francisku, odakle i piše.“ 153 

IV 

2) Gabrijel Frile i Jovan Vlahović pišu i o međusobnom 

oslovljavanju žene i muža. „Žena uopšte ne zove svoga muža 

njegovim imenom; isto to on čini sa svoje strane“, pišu Frile i 

Vlahović. „Jedna će reći: ’Ovaj ovdje... Oh! Vi.’ Muškarac sa 

svoje strane reći će: ’Ova ovdje... Oh! ti!’ Pitajte ženu kako joj 

se zove muž, ona odgovara smijući se: ’Ne znam, neka ga đavo 

nosi’. Kad je muž sa svoje strane u prilici da sa nekim upozna 

svoju ženu, on će zbunjeno reći: ’Da prostite, to je moja žena’, 

kao da muška pristojnost mora da bude povrijeđena ovim 

priznanjem.“ 151 1868-1873. 

1) Viala de Somijer XLI prepričava razgovor o položaju žena 

koji je vodio sa primasom Đurovićem, koga je posjetio u njegovoj 

kući na Kornetu: 

„Dok smo jednog dana vodili razgovor na tu temu, Đurović 

se požalio zbog mišljenja koje vlada, ili bolje rečeno koje vlada 

kod nas Francuza, da su Crnogorci ravnodušni prema svojim 

3) Izvjestilac Valtazara Bogišića objašnjava zašto muževi u 

Crnoj Gori imaju običaj da pri spominjanju svoje žene kažu 

- „Da prostite, moja žena“: 

„Kao prilog poznavanju uzroka te izreke može se dodati, 

prvo, da Crnogorac znajući da mu žena kao neku poslugu čini, 

pak je i ne može držati ravnu oni s kiem govori, drugo da 

Crnogorac kao junak može da drži da je stidno pokazati neku 

nježnost prema ženi, jer on to drži za slabost, a možda drži za 

slabost i to da on kao snažan muškarac pokorava se tako slabiemu 

stvoru kao što je žena.“ 152 1873. 

150 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Slovena; Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb; 1867, str. 27; http://books.google.com 

151 

Gabrijel Frile, Jovan Vlahović: Savremena Crna Gora; CID, Podgorica, 2001; str. 132-144. 

152 



153 

P.A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II - str. 168. 

XLI 


65


ženama i da ih drže u ropstvu“, piše Viala de Somijer. „’U velikoj 

ste zabludi’, reče mi, i u pogledu osjećanja i u pogledu 

stvarnosti. Mi volimo svoje žene više nego vi vaše. Vi se ženite 

iz taštine ili interesa, a mi iz ljubavi i zahvalnosti. Vi se često 

odlučujete na brak iz interesa, a ponekad privučeni ljepotom 

koja utiče na čula. Međutim, ona je prolazna, pa igra sudbine, 

neka nesmotrenost ili najmanja prepirka u stanju su da je 

unište kao onaj kratkotrajni cvijet koji se u jednom danu 

razvije i uvene. Ma koliko da smo grubi, mi volimo iz ljubavi, 

katkada iz dužnosti, ali nikada iz interesa. Naša privrženost 

jača vremenom kroz svakodnevnu pažnju koju nam pokla - 

njaju naše životne saputnice. One nijesu robovi, kako su to 

neki tvrdili, ali vole svoju povučenost. Istina je da mi ne či - 

nimo ništa da bi ih izvukli iz te samoće. Uostalom ja sam 

obišao Evropu i uvjerio se da situacija nije najgora kod nas, 

jer mi još uvijek popuštamo pred osjećanjima koja na vas nemaju 

nikakvog uticaja. Vi ne slutite kakvu moć one imaju nad 

nama, pa biste mogli da steknete pogrešna uvjerenja“. 154 

1807-1813. 

2) Pišući o običajima vezanim za svadbu, Vuk Karadžić 

piše da „po starim predanjima i poslovicama mladenci u 

Crnoj Gori i u Hercegovini nijesu spavali zajedno preko cijele 

prve godine, već mlada spava sa svekrvom, a mladoženja kod 

stoke.“ Ovo odlaganje intimnosti muža i žene Vuk Karadžić 

objašnjava stidom. „U Crnoj Gori i sad se još dešava da se 

mlada od stida nedjeljama ne može skloniti da spava s 

mužem“, piše Vuk Stefanović Karadžić. „Taj pretjerani stid objašnjava 

se time što u kućama u Crnoj Gori, gdje nema zasebnijeh 

odaja, i što su pored toga uvijek otvorene, mladenci 

moraju u kom uglu usred ostale porodice prostrijeti postelju.“ 

„Mladi čovjek i žena ne smiju ništa jedno s drugijem go - 

voriti pred drugijem ljudima, jer bi to bilo nepristojno“, piše 

Vuk Karadžić. „Isto tako žena ne smije svoga muža nazvati 

imenom, već kaže samo ’on’. Muževi istina nazivaju žene 

imenom, ali i oni obično reku samo ’ona’. Mnogi misle da je 

ovo došlo zbog prezrivog položaja žene; ali prije će biti da se 

’s oproštenjem’ pri slučajnom pomenu žene odnosi na ono 

što je namijenjeno ženi, što je njen zadatak. S ovijem izgleda 

da je srodno što se i za rođenog sina reče ’po grijehu sin’. Ovo 

će po svoj prilici biti došlo od poznatog kaluđerskog mišljenja 

da je odnos između muža i žene grijeh.“ 155 1834-1835. 

3) Opisujući svadbu u Sotonićima, na koju je bio pozvan 

kao gost, Jegor Kovaljevski piše: 

„Vlast muža, kao glave i zaštitnika porodice, nepriko - 

snovena je. Takav život svakako ne cvjeta uzbuđenjima ljubavi 

i uopšte onime što smo mi navikli da nazivamo supružinskom 

srećom, ali je zato oslobođen svih porodičnih trzavica, domaćih 

briga i bijesnih naslada. U prvim godinama braka 

supružnici svakako moraju biti otuđeni – treba da izbjegavaju 

jedno drugo, ne smiju da govore međusobno, ne smiju izražavati 

ni najmanju naklonost jedno drugome, čak ni najmanje 

nježnosti. Sve bi to otkrilo njihovu uzajamnu ljubav, a to je 

loše osjećanje, svojstveno ženi, i shodno tome – sramotno za 

muškarca. U Brdima supružnici čak nemaju bračne postelje. 

Zato se muž u toku noći na neki način prikrade svojoj ženi, 

ali oboje će se stidjeti i zlo će proći ako ih neko iz porodice 

vidi zajedno. Ako o njoj već mora da govori, njeno ime za - 

mjenjuje zamjenicom ’ona’, kao da se stidi svoje veze sa 

ženom. Muž se otuđuje i od svoje djece, kao ploda te veze, i 

to je za njega uvijek ponižavajuće.“ 

Kovaljevski piše da „ima dosta plemena u kojima žena i po 

udaji može ostati sama s mužem samo tajno, kradom, ako već 

neće da bude postiđena pred svima“. Negdje žena, kako piše 

Kovaljevski, nije smjela govoriti s mužem pred drugima i 

morala se pred njim „ponašati kao neznanka, makar do 

rođenja prvog djeteta“. 156 1841. 

4) Gabrijel Frile i Jovan Vlahović pišu da ni u najtežim 

trenucima muž i žena nisu ispoljavali osjećanja ljubavi: 

„Kada se Crnogorac razboli, on uopšte ne očekuje 

revnosnu brigu od svoje vlastite žene, ova izgleda ostavlja 

roditeljima i prijateljima, brigu da žale njenog muža; ona ga 

jedva gleda i nastavlja da se bavi domaćim poslovima. Ne izgovarajući 

ni jednu riječ tuge ili utjehe, ona očekuje, ravn- 

154 

Viala de Somijer: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru; Javno preduzeće za izdavačku djelatnost Cetinje, PJ Izdavački centar, Cetinje 1994; str. 88. 

155 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837, www.antikvarne-knjige.com; str. 36, 38-44, 45-46. 

156 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje; CID, Podgorica; 1999; str. 32-33, 245. 

66


odušna, fatalni momenat; ako ovaj dođe, ona se onda može 

pridružiti zajedničkom bolu i dati oduška svojim jadikova - 

njima. Ali, u njenim pogrebnim kricima, ne očekujte uopšte 

da vidite da ona slavi nešto drugo osim hrabrosti onoga koga 

je izgubila i mnogobrojne trofeje koje je donio iz bitaka.“ 157 

1868-1873. 

5) Jozef Holeček piše da žena u Crnoj Gori „jedino svom 

mužu priznaje pravo tjelesne kazne i njemu se ne odupire“, da 

ona „muža poštuje, sluša, ne suprotstavlja mu se“, ali da se „ne 

može (se) reći da, pored ovoga, osjeća i ljubav.“ 158 1876-1878. 

V 

1) U pismu Vuku Karadžiću od 18. novembra 1855. Vuk 

Popović takođe piše o odnosu knjaza Danila prema knjaginji 

Darinki: 

„Knjaz crnogorski na čudo je sa svojom bolešljivom knja - 

ginjom, i skita se s njome po Crnoj Gori, da joj kami učini na 

volji, kao prosulja Bijele neđelje.“ 159 1855. 

2) Dr Frederik Ferijer piše o „krotkom“ načelniku 

Radoviću kojemu nije uspijevalo da bude grub u prisustvu 

svoje žene: 

„Mislite da je obožavalac lijepog pola? Apsolutno ne, jer 

upravo izjavljuje da ne voli žene i da uostalom bježi i od sopstvene 

kada ona dođe na danilovgradsku pijacu.“ 160 1876. 

3) P. A. Rovinski piše da u Crnoj Gori nije bio čest slučaj 

da muž tuče ženu, osim u prisilnim brakovima, ali da se iskazivanje 

ljubavi prema ženi smatra nenormalnim: 

„Tada majka uči sina da on bar malo istuče svoju ženu, 

inače neće nikoga slušati. Ako je ovakav muž uporan, onda 

počinju da ga ismijavaju, pa će i kod najbližih komšija razglasiti 

kako on u svemu sluša ženu i dovode ga dotle da on istuče 

ženu. Stvar se ne završava na ovome. Sada će i sâma žena izbjegavati 

prilike u kojima će muž pred drugima pokazati svoju 

ljubav prema njoj.“ 161 1879-1906. 

157 


158 

J. Holeček: Crna Gora; CID – Izdavački centar Cetinje, Cetinje, 1995; str. 36. 

159 

Vuk Popović: Pisma Vuku Karadžiću; CID, Podgorica; 1999; str. 280. 

160 

Dr Frederik Ferijer: Crna Gora – dnevnik švajcarskog ljekara; CID, Podgorica, 2007; str. 62. 

161 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II - str. 169. 

67


68

Materinstvo 

Materinstvo 

NE ODVAJA SE OD 

PORODA SVOG 

Trudnoća i porođaj - kao da se ništa ne događa 

Njegovanje djece – majčinske predrasude i „prosvetiteljska kritika“ 

Vaspitni uticaji majke – samo rodoljublje 

Ljubav prema sinu nasljedniku – emotivni stožer iskustva materinstva 

Žene bez djece – dvoženstvo kao rješenje po ukusu zajednice 

Žene u Crnoj Gori „ne mijenjaju ni u čemu svoj 

način života za vrijeme trudnoće do samoga 

porođaja“, piše Vuk Karadžić. Od trudne žene i 

porodilje se u crnogorskom društvu 19. i s 

početka 20. vijeka očekivalo da ni na kakav način ne skreće 

pažnju i da ignoriše svoju trudnoću. Jedan od razloga za 

ovakav odnos prema trudnoći je svakako bio interes porodice 

da ženu iskoristi u njenom punom radnom kapacitetu. Andrija 

Jovićević piše da trudna žena „mora raditi, jer je gone 

okolnosti; ona pere, donosi vodu, drva i drugo, pa i kopa, praši 

i nagrće sve do na jedan mjesec pred rođenjem“ i da se događalo 

da usljed napornog rada žena „izbije dijete prije vremena“. 

Raspoloživa dokumenta ukazuju i na postojanje 

izrazitog „zazora“ od trudnoće i od porođaja. „Trudnoća ženi - 

na ma kako da je prijatna mužu i ostalim ukućanima, sakriva 

se, a kada to postane uočljivo, trudnica nastoji da se ne pojavljuje 

pred strancima, a i pred svojima se stidi“, piše P. A. 

Rovinski. Ovaj „zazor“ od trudnoće i porođaja predstavlja 

jednu nekultivisanu formu patrijarhalnog tabuiziranja 

porođaja, a neki izvori ukazuju i na izjednačavanje trudnoće 

i porođaja sa grijehom (kao i seksualnosti uopšte). „Kada se 

nekome rodi dijete, onda kažu: ’Njemu se našlo dijete’ ili ’Ja 

sam bacila dvanaestoro’, a ne treba reći ’rodilo se dijete’, 

naročito kod Crmničana, na što će svaki odgovoriti: ’Rodio 

se Hristos, sin Božji!’“, piše P. A. Rovinski. Na isti način su se i 

žena i porodica odnosili i prema porođaju koji je takođe 

morao biti skriven. „Nešto prije porođaja ona odlazi kod 

majke, ako je blizu, a možda i u neku bližu kuću, gdje je malo 

ljudi, ponekad se tamo i porodi ili pak dolazi u zadnji trenutak 

i skriva se u sobici, ili čak sve se završava negdje u dvorištu, u 

šupi“, piše P.A. Rovinski. Žena koja iznese trudnoću i porodi 

se bez uznemiravanja zajednice se visoko cijenila. „Za ženu 

koja lako rodi i lako ’placentu isturi’ govorilo se da je rodila 

’kao koza’“, piše Andrija Jovićević. Žene su se često porađale 

69


izvan kuće, tamo gdje bi se zatekle poslom. Gabrijel Frile i 

Jovan Vlahovic pišu da su mnogo puta vidjeli „kako žena 

donosi u konak, umotano u svoju kecelju, dijete čiji je prvi 

krik, pošto je stavljeno na go i hladan kamen staze, za odjek 

imalo jedino samoću planine“. Žene su se porađale same ili 

uz pomoć rođaka ili iskusnih žena. „Znam samo da se žene 

porađaju stojeći, raširenih nogu, oslanjajući se rukama na neki 

dio namještaja, da uglavnom presijecaju pupčanu vrpcu tek 

nakon izbacivanja posteljice i to sasvim blizu placente“, piše 

Alfred Bulonj. Prvi put se babice spominju u Njegoševim pismima 

s početka 40-tih godina 19. vijeka. Na osnovu 

raspoloživih dokumenata se može zaključiti da su se prve 

„diplomisane“ babice pojavile tokom posljednje dvije 

decenije 19. vijeka i da su tada ljekari počeli da pomažu ženama 

prilikom porođaja. Međutim, to se svakako odnosilo 

na veoma uzak krug žena: sve do početka 20. vijeka (ali i 

decenijama kasnije) žene su se u većini i dalje porađale kao i 

vjekovima ranije. U jednoj predstavici povodom neriješenog 

statusa jedne babice iz 1914, koju potpisuje 40 žena iz 

Nikšića, kaže se da „nigdje u svijetu ne trpe žene od porođajnih 

posljedica, kao uopšte od ženskih bolesti, toliko koliko 

naše crnogorske žene“. (I, 1-18) 

Postoji znatan broj dokumenata u kojima se majke kritikuju 

zbog različitih predrasuda kojima se rukovode u odgajanju 

djece, kao što su predugo dojenje, pretjerano utopljavanje, 

„utezanje“ djece prilikom povijanja itd. „Mora se, zaista, pokuditi 

običaj koji one imaju što nastavljaju dojenje djece tako 

dugo da dolazi momenat gdje dijete u toku igre traži hranu 

na majčinim grudima koju ono tamo uzima već tri ili četiri 

godine“, pišu Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. U kolijevci je, 

kako piše Sigfrid Kaper, dijete ležalo „uvijeno u razne grube 

platnene i vunene krpe i čvrsto vezano raznim povezima i 

pantljikama“ i položeno tako „da uopšte ne može da se 

pokreće, a jedini glas koji daje od sebe je plač“. Neki autori 

optužuju majke za bolešljivost i smrtnost djece. „Ako se uz to 

ima u vidu upadljiva nebriga u vezi sa njegom kože, nerazuman 

strah od zlih duhova i svježeg vazduha, kao i jezivi napici 

od lincure, grčice i drugih trava koji se daju tim bespomoćnim 

stvorenjima, onda nije čudo da je smrtnost djece u Crnoj 

Gori toliko velika, već je pravo čudo da nije još veća“, piše 

Sigfrid Kaper. Slično je intoniran i članak koji je objavljen u 

„Glasu Crnogorca“: „Vidimo u takvim predjelima pojedine 

kuće, u kojima se sve odhrani, što se rodi, dok u nas teško 

polovina da se otrgne od smrti“. Takođe, autori pišu da su 

djeca bila prljava, da su bolovala od kožnih bolesti zbog loše 

higijene, da su boravila u neprovjetrenim prostorijama i da 

su bila loše hranjena. U ovim prosvetiteljski i kritički intoniranim 

dokumentima ne kaže se, međutim, ništa o teškim 

uslovima u kojima su žene morale da brinu o djeci. Ti uslovi 

su ipak vidljivi u nekim drugim dokumentima. Tako nam zapisi 

Gzavijea Marmijea i Viljema Dentona otkrivaju svu bijedu 

u kojoj su majke morale da podižu svoju djecu. (II, 1-13) 

Sve što se može saznati o roditeljstvu žena uglavnom je iscrpljeno 

dokumentima koja svjedoče o tome kako su žene 

djecu rađale, dojile, oblačile, hranile, to jest kako su se starale 

o njihovom tjelesnom zdravlju. Raspoloživa građa daje oskudne 

odgovore na neka druga pitanja, koji bi pomogli razumijevanju 

njene roditeljske uloge, kao što su, na primjer: da 

li su majke bile nježne ili autoritativne u odnosu prema djeci; 

na koji način su ispoljavalje ljubav i kakav je bio sadržaj te 

ljubavi; kakav je i koliki bio njihov vaspitni uticaj? Frile i Vlahović 

pišu da žene u Crnoj Gori pružaju djeci „odanu i 

pažljivu brigu više nego intelektualnu“. Jozef Holeček piše da 

„crnogorska majka voli svoje dijete kao i svaka druga majka, 

posebno ako je muško, ali se ne mazi sa njim“. Arsa Pajević 

kaže da crnogorska majka „ljubi svoj porod neizmerno“ što 

se dokazuje time što se ona „od njega (se) nigda ne odvaja“. 

Izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da su djeca više „stimala“ 

oca nego majku, osim ako je majka bila udovica. Jedini 

vaspitni uticaj majke koji se može konstatovati na osnovu 

građe jeste - ulivanje rodoljublja. (III,1-6) 

Materinska ljubav koja se potencira u nekim dokumentima 

odnosi se prije svega na ljubav prema sinu. Što se tiče njenog 

odnosa prema kćeri, saznajemo samo da je obaveza majke 

bila da „usadi“ djevojci one vrijednosti koje određuju njenu 

žensku patrijarhalnu ulogu (poglavlje Djetinjstvo i djevoj - 

aštvo). Na osnovu raspoloživih izvora je teško steći zaključak 

o emotivnom odnosu majki prema kćerima. Svakako 

možemo zaključiti da ta ljubav nije ravna njenoj ljubavi prema 

sinu. Ovu ljubav majke prema sinu neki autori, međutim, objašnjavaju 

majčinim interesom da bude prihvaćena u patrijarhalnoj 

porodici, što je za ženu bilo moguće jedino preko 

sinova. „Što su ovi brojniji to će one biti više voljene, poštovane 

i slobodne“, pišu Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. Integrišući 

sve vrijednosti patrijarhalne kulture, žene su prihvatile 

i patrijarhalni odnos prema sinu-nasljedniku loze kao idealnoj 

figuri dostojnoj obožavanja. Ali, raspoloživa dokumenta koja 

ilustruju ljubav majke prema sinu svode se na dvije grupe: u 

prvoj su različite molbe upućene predstavnicima vlasti u kojima 

majke mole da se njihovi sinovi oslobode krivične 

odgovornosti, a u drugoj grupi su anegdotski dokumenti o 

70

Materinstvo 

majkama koje su ponosne na herojsku smrt svojih sinova. 

Prva grupa dokumenata upućuje na jedno sentimentalno i 

stereotipizirano shvatanje majčine ljubavi prema sinu, a druga 

grupa dokumenata na poistovjećivanje majčinske ljubavi sa 

patriotizmom i najvišim herojskim vrijednostima. (IV, 1-8) 

Udata žena je jedino rađajući djecu, prije svega mušku, mogla 

sebi da obezbijedi kakvu-takvu sigurnost u patrijarhalnoj 

porodici i zajednici. Sudeći prema jednom izvještaju dr Petra 

Miljanića iz 1887. u kojem se konstatuje da postoji „veliki broj 

mladih i na vid zdravih žena koje ne rađaju ili su rodile samo 

jednom, pa ostale besplodne“, žena koje rađanjem nisu mogle 

da osiguraju svoj položaj mogao je biti znatan broj. Žena koja 

nije rađala bila je izložena pritisku muža, porodice i cijele zajednice, 

a razvodi „besplodnog“ braka uživali su podršku 

javnog mnjenja, države i crkve, pa i samih žena koje su se 

žilavo borile da pred sudom krivicu za nemanje djece svale 

na seksualno nesposobne muževe (poglavlje Razvedene 

žene). Na osnovu izvora se može zaključiti da se u Crnoj Gori, 

svakako više u prvoj polovini 19. vijeka, kao rješenje za 

ovakvu situaciju osim razvoda praktikovalo i dvoženstvo. U 

jednom pismu iz 1854. jedan sveštenik piše knjazu Danilu: 

„Evo šiljem Tuša Nikova i njegovu ženu, ide vi sad. Imaju oni 

dvojica da ti nešto ta žena prikaže, da oženi svojega domaćina 

i ona je dovela svoj rod i oni su mu oprostili, da se Tušo ženi“. 

Izvje stilac Valtazara Bogišića kaže da je „bivalo (je) do knjaza 

Danila da ženu neplodnicu muž ili je ostavio ili je držao ka 

maiku“. Početkom 20. vijeka dvoženstvo se tetira kao krivično 

djelo. Čl. 199 Krivičnog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru 

propisuje zatvorsku kaznu u trajanju od jednog do šest 

mjeseci za onoga „ko pored svoje žive nerazvedene žene 

milosnicu u kući drži“. Međutim, šta je zajednica mislila o 

dvoženstvu pokazuju brojne anegdote kojima se veličaju 

herojski podvizi žena koje su same dovodile muževima žene 

da im se „loza ne bi ugasila“. (V,1-5) 

Na osnovu raspoloživih dokumenata može se zaključiti da se 

materinska uloga žene nije razlikovala od ostalih njenih uloga 

u patrijarhalnoj porodici. Ta uloga se svodila na zadovoljavanje 

potreba djece i ona nije uključivala mogućnost majčinskog 

autoriteta i uticaja, za koji majke nisu imale dovoljno 

obrazovanja, samopouzdanja, autoriteta i podrške. Njen 

neposredan i ličan odnos prema djeci gubi se u uslovima u 

kojima je odgajala svoju djecu, u uslovima teškog siromaštva, 

napornog rada, potčinjenosti. Ljubav prema sinu javlja se kao 

emotivni stožer njenog materinskog iskustva: njen sin njen 

život čini smislenim i samo preko njega može da se integriše 

u patrijarhalni svijet u kojem živi. 

71


I 

1) Vuk Karadžić je zapisao da žene u Crnoj Gori „ne mijenjaju 

ni u čemu svoj način života za vrijeme trudnoće do 

samoga porođaja“ koji je ženu često znao da „iznenadi“ dok 

je obavljala neki od svojih poslova u kući ili izvan kuće. 

„Pričaju da se žene porode u šumi kad su otišle po drva, ili 

uopšte van kuće, uzmu dijete u kecelju, i vrate se mirno kući 

kao da ništa nije ni bilo“, piše Vuk Karadžić. Takođe, on piše 

da je porodilja poslije nekoliko dana s kolijevkom na leđima 

„išla za svojim običnijem poslom“. 

Vuk Karadžić opisuje i atmosferu u kojoj je porodilja 

provodila prve dane nakon porođaja. „Susjedi za sedam dana 

dolaze svako veče u kuću porodiljinu, jedu, piju i pjevaju cijelu 

noć; kad im se zadrijema, smjenjuju se, tako da je jedan dio 

uvijek budan, jer se vjeruje da se porodilja za sedam noći od 

porođaja mora čuvati, inače bi djetetu vještice ili zli dusi mogli 

nauditi“, piše Karadžić. 162 1834-35 

uzme Dafinu za svoju ženu, jer u protivnom slučaju najveća 

strogost suda nije kadra uzdržati Gluhodoljane od osvete za 

besčastije njima učinjeno. U slučaju sumnje o izgubljeno 

djevstvo rečene Dafine, može se uvjeriti isti Kapitanat črez tamošnje 

babice.“ 163 1840. 

3) Hajnrih Štiglic je opisao ponašanje jedne porodilje koju 

je sreo u Riječkoj nahiji: 

„Krepka domaćica je za sve ovo vrijeme, dok smo razgledali 

ovo oružje, obavljala svoje kućne poslove. Pri tome čak nije 

prestajala da doji najmlađeg sinčića; čim bi glasno zaplakao, 

uzimala ga je s poda u naručje, jednom rukom bi poslovala oko 

ognjišta ili bi unosila drva izvana, a drugom bi odojčetu pružala 

svoju dojku, pa kada se zasiti, polagala ga je na ležaj od nekoliko 

jagnjećih koža. Dijete se rodilo prije osam dana i to napolju na 

njivi, gdje je porođaj majku iznenadio u poslu.“ 164 1840. 

2) Prvi dokument u kojem se spominje babica je pismo 

Petra II Petrovića Njegoša kotorskom poglavaru Gabrijelu 

Ivačiću od 20. avgusta 1840. u kojem se govori o jednom 

slučaju „rastljenjivanja“ (razdjevičenja) jedne djevojke. U 

ovom pismu se, između ostalog, kaže: 

„Nekoliko pisama imao sam čast primiti od istoga kapitanata 

radi djevojke Dafine, kćere pokojnoga Simona Vuletića 

iz Gluhoga Dola, kojoj je nasilnim načinom uzeo vijenac ili, 

da reknem, koju je rastljenio Stijepo Franov Franičević iz 

Paštrovića, dok utoliko dođoše i Paštrovići sa rečenim Stijepom. 

Na moje pozivanje došli su i Gluhodoljani i doveli 

pomenutu Dafinu, kojoj po čistom ispitanju babice doznalo 

se da je uzet vijenac. Takovo prestupljenije u Crnoj Gori drži 

se mnogo više nego ubijstvo, jer je tijem čast plemena 

gluhodoljskoga narušena. U ovakvim opstojateljstvima ja ne 

znam što bi učinio, budući da je Stijepo Franičević austrijski 

podanik, no šiljem oboje k istom Kapitanatu, moleći ga da bi 

izvolio primorati često pomenutoga Stijepa Franičevića da 

4) U pismu kotorskom poglavaru Gabrijelu Ivačiću od 17. 

maja 1843, Petar II Petrović Njegoš piše o babici Angeliki 

Stratico: 

„Neka Angelika Stratiko, koja, kao što ona ispovijeda, ne 

mogući u Budvi sa svojim zanatom babičenja pribavljati sebi 

dnevno neophodimo sodržanije, još 1837. godine došla je u 

Crnu Goru, gdje se te godine udala za nekojega Đorđija Stefanovića 

i gdje se i sada nalazi. Ona je ovije dana prestavila ovdašnjem 

Senatu da je bokokotorska vlast črez novine objavila 

da se ona ima opet povratiti u Budvu i u to vrijeme sroka od 

3 mjeseca; no budući da je ona, kao što rekoh, ovdje udata, 

zato se i obraćam s molbom k Vašemu Visokoblagorodiju da 

biste izvolili osloboditi je od toga poziva, a dati joj slobodu 

živjeti ovdje i dopustiti joj po svojim djelima ulaziti u austrijsku 

zemlju na onaj način kao i drugima iz Primorja u Crnu 

Goru udatijema ženama“. 165 1843. 

162 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837, www.antikvarne-knjige.com, str. 46. 

163 

Vasilije M. Kusovac: Zdravstvena zaštita žena u Crnoj Gori – studija o razvoju kroz vjekove do današnjih dana; ITP UNIREX – Nikšić i Medicinska 

Knjiga – Beograd, 1994; str. 121/ Petar Petrović Njegoš, Cjelokupna djela, Pisma II, 1838-1842; Prosveta, Beograd, 1953. 

164 

Hajnrih Štiglic: Posjeta Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2003; str. 156 – 157. 

165 


Knjiga – Beograd, 1994; str. 122/ Petar Petrović Njegoš: Cjelokupna djela, Pisma III, Prosveta, Beograd, 1953. 

72

Materinstvo 

obredu, to jest zagnjure ih potpuno u veliko vedro hladne 

vode. To je za većinu njih jedino kupanje koje će mati priliku 

da obave tokom čitavog života.“ 166 1867-68. 

6) „Trudnoća i poslovi materinstva uopšte ne prekidaju 

ovaj teški rad i ova putovanja, a vidjeli smo mnogo puta kako 

žena donosi u konak, umotano u svoju kecelju, dijete čiji je 

prvi krik, pošto je stavljeno na go i hladan kamen staze, za 

odjek imalo jedino samoću planine“, zapisali su Gabrijel Frile 

i Jovan Vlahović. „Nikakva briga kojom mi okružujemo 

mladu majku, nikakvih predostrožnosti kojima obasipamo 

slabost novorođenčeta ne ulaze u crnogorske navike; samo 

je priroda zadužena da dovrši svoje djelo i da sačuva i majku 

i dijete istovremeno.“ 167 1868-1873. 

5) „Porođaj se u ovoj zemlji obavlja bez pomoći ljekara i 

babica; muževi mu ne prisustvuju; obično sestra ili majka 

porodilji pružaju pomoć u tom ključnom trenutku“, zabilježio 

je Alfred Bulonj. „Znam samo da se žene porađaju stojeći, 

raširenih nogu, oslanjajući se rukama na neki dio namještaja, 

da uglavnom presijecaju pupčanu vrpcu tek nakon izbacivanja 

posteljice i to sasvim blizu placente; zatim vežu dva ili 

tri čvora i tako je sačuvaju u svoj njenoj dužini dok se sama 

ne odvoji od abdomena djeteta. Takođe, rekli su mi da su pojedine 

žene imale običaj kad porođaj kasni da čučnu iznad 

nekog izvora toplote u nadi da će to dovesti do bržeg ishoda 

usljed vjaštačke navale krvi izazvane tim čudnim postupkom. 

Uprkos svim tim lošim uslovima, materična krvarenja su prili - 

čno rijetka, a rascjep međice samo malo češći; uostalom, kad 

se takve nezgode jave, neukost bolesnica i njihova pretjerana 

stidljivost čini da se uglavnom prirodi prepusti briga da ih izliječi. 

Porodilje preuzimaju svoje uobičajene poslove prvog ili 

drugog dana nakon porođaja. Kod njih je to pitanje nužnosti 

i samoljublja. Osam ili najviše petnaest dana poslije rođenja, 

djeca oba pola se krštavaju prema grčko-pravoslavnom 

7) Na Cetinje je u decembru 1873. stigao „dr m. S. Weiser, 

doktor medicine, hirurgije i specijalista za porođaje“, koji je 

bio „prvi magistar porodiljstva u tadašnjoj Crnoj Gori“. 168 

1873. 

8) Na osnovu podataka dobijenih na osnovu popisa iz 

1864. Sigfrid Kaper zaključuje da je ženski dio stanovništva 

„za 2,8% manji od muškog dijela stanovništva“. „Razlog tome 

treba potražiti u činjenici da Crnogorke rađaju manje ženske 

djece“, piše Kaper. Takođe, on zaključuje da je u periodu od 

14. oktobra 1873. do 14. oktobra 1874 „2,08% ženskih osoba 

umrlo manje od muških“ i da se na osnovu ovih podataka 

„može (se) reći da natalitet kod 7477 porođaja iznosi 3,42%, 

smrtnost kod 3938 umrlih 1,90%, dok priraštaj sa 2539 

novorođenih iznosi 1,31%“. 169 1875. 

166 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica, 2002; str. 37- 38. 

167 


168 

Vasilije M. Kusovac: Zdravstvena zaštita žena u Crnoj Gori – studija o razvoju kroz vjekove do današnjih dana; ITP UNIREX, Nikšić i Medicinska 

Knjiga, Beograd, 1994; str. 124. 

169 


73


9) U „Glasu Crnogorca“ je 19. aprila 1880. objavljen tekst 

kojim se kritikuje običaj uznemiravanja žena nakon porođaja: 

„Porodilja je u nas mučenica, koliko ih je, što se u babinama 

i rađanju baš posve satru? Već nošnja ubije mnogu, a rađanje 

i babine su prema našim običajima utuk i ženi i porodu. Već 

za porađanja nahrupile se žene oko porodilje, te vrzmaju i 

gataju. Još porodilja nije ni odahnula od muka, a evo ti i 

drugih znanaca. Nose darove djetetu a porodilji ponude svake 

vrste. Ne dadu joj se smiriti, ne smije zaspati, nego će s njima 

i uz njih u veselje i u pir. Sedam noći ’čuvaju babino’ da ’dijete 

ne bude nedočuvano’, a svijeh sedam provedu se uz porodilju 

i dijete. Načička se puna soba; jede se, pije se, pa kad nema 

drugoga, a ono jadna porodilja služi i dvori. Gdje je sirotinja, 

ondje, do duše, nema gozbe i časti, ali ondje opet porodilju 

gone svekrve, jetrve i zaove drugi dan iz postelje pa za posao. 

U primorju je ona žena ’junačka soja’ koja odmah iza 

porođaja ustane, a sve druge su zazorne. Danas je rodila, a sjutra 

ćeš je već vidjeti o teškom poslu, o svakojakoj hrani i na 

svakoj nepogodi. Sve je preče, samo majka i dijete nijesu ništa. 

I najluđi običaj je važniji, nego mati budućih plemena. Mati 

sama na se zaboravi, drugi je zaboravi pored besputice, pa kad 

prijeđe sve po svom redu i kako je po adetu, a ona s toga 

mož’da obo ljela, da nikad’ više ne ozdravi. Još mlada žena, pa 

se već poba bala, i svaki čas obolijeva, a od poroda već davno 

nema ni razgovora. I što je do sada porodila, i to joj je na 

dosadi, a i sama sebi, pa tako gine snaga našijeh domova.“ 170 

1880. 

upropaste i porodilju i dete. Pored toga mogla bi se uz nju 

izučiti još koja, te izaslati po drugim mjestima.“ 171 1881. 

11) Milan Jovanović Batut je 19. decembra 1881. uputio 

ministru unutrašnjih djela pismo u kojem se, između ostalog, 

kaže: 

„Na mjesto varoške babice, pod normama, što ih je Knjaž. 

Crnogorski Savjet utvrdio, dolazi Marija Marić, do sada ispitana 

babica u Mostaru“. 172 1881. 

12) U godišnjem izvještaju o radu bolnice Danilo I na 

Cetinju za 1887. dr Petar Miljanić XLIII navodi podatak da je 

te godine „bolovalo svega 283 bolesnika, od kojih su 228 

muških, a 55 ženskih, dakle 39 više nego prošle godine“. 

U ovom izvještaju se takođe kaže da je te godine „prosječen 

apsces u jedne žene, koja je jednovremeno sa nagnojenjem 

sise dobila oštru maniju, i ozdavivši od toga ozdravila je i 

duševno“; da je stavljen jedan „forceps pri porođaju“ i da je 

učinjen jedan „povrtaj pri porođaju (versio)“. 173 1887. 

10) U izvještaju o stanju zdravstva, koji je 1881. podnio 

ministru unutrašnjih djela, Milan Jovanović Batut XLII , između 

ostalog, kaže: 

„Kao prvu pomoć porodiljama valjalo bi bar na Cetinju 

održavati jednu izučenu i diplomisanu babicu. Koliko bi ona 

koristila svojim neposrednim radom, toliko sprečavanjem 

nekih nesmislenih običaja, kojih je oko porodilje i koji često 

13) „Trudnoća ženina ma kako da je prijatna mužu i ostalim 

ukućanima, sakriva se, a kada to postane uočljivo, trudnica 

nastoji da se ne pojavljuje pred strancima, a i pred 

svojima se stidi“, zapisao je P. A. Rovinski. „Nešto prije 

porođaja ona odlazi kod majke, ako je blizu, a možda i u neku 

bližu kuću, gdje je malo ljudi, ponekad se tamo i porodi ili pak 

dolazi u zadnji trenutak i skriva se u sobici, ili čak sve se završava 

negdje u dvorištu, u šupi“. 

170 

„Glas Crnogorca“, br.16, 19. april 1880. 

171 


Knjiga – Beograd, 1994; str. 126/ Kujačić J: Prilozi istoriji zdravstvene kulture Crne Gore do kraja 1918, Srpska akademija nauka, posebna izdanja, 

knjiga CLXX, odjeljenje medicinskih nauka, knjiga 3, Beograd, 1950. 

172 


Knjiga – Beograd, 1994, str. 126. 

173 

„Glas Crnogorca“, br. 2, januar 1889. 

XLII, XLII 


74

Materinstvo 

Za trudnu ženu se, kako je zapisao Rovinski, govorilo da 

je teška ili samdruga. „Kada se nekome rodi dijete, onda kažu: 

’Njemu se našlo dijete’ ili ’Ja sam bacila dvanaestoro’, a ne 

treba reći ’rodilo se dijete’, naročito kod Crmničana, na što 

će svaki odgovoriti: ’Rodio se Hristos, sin Božji!’“, piše Rovi - 

nski. „Ako se rodila djevojčica, onda neki sa prezirom kažu za 

porodilju: ’okotila se’.“ 

P. A. Rovinski takođe piše da su odmah nakon porođaja 

porodilju obilazile druge žene koje su joj donosile jabuke i 

drugo voće, priganice, jaja itd., a nekada uz to i „neku maramu 

ili peškir“. Ovi pokloni su se zvali „povojnice“. „To traje cijelu 

nedjelju, a nekad uz porodilju ostaje neko i noću, što je čuva, 

naročito dijete od vračare i vještice“, piše Rovinski. „Neki drugog 

dana pozivaju sveštenika da zakrsti vodicu i da pokropi 

svu kuću i njegove žitelje u vidu očišćenja od učinjenog grijeha, 

a drugi to odlažu za kasnije kada će krstiti dijete i tada 

osvještavaju ulje.“ 174 1879-1906. 

14) Čl. 21 Zbornika pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj 

struci Kneževine Crne Gore, koji definiše prioritete u 

pružanju ljekarskih usluga, propisuje da „kad njih više traži 

ljekara u isto vrijeme, on ima pravo da po svome nahođenju 

i savjesti ocijeni ko je preči i kome će prije otići“. Samo u hitnim 

slučajevima „kao što je porođaj žene, krvoliptanje iz rana, 

konvulzije kod djece i t.d.“, ljekar je bio dužan „bez odlaganja 

na poziv da pođe“. 175 1891. 


struci Kneževine Crne Gore, koji definiše cijene 

ljekarskih usluga, propisuje da ljekar „za ređe slučajeve 

mučnog porođaja, gdje se ljekar nekoliko časova kod 

porodilje zadrži, ili gdje se mora vaditi posteljica, upotrebiti 

kliješta, činiti povrtaj djeteta na nožice u materici“ – može da 

naplati „do 2 fiorina na uru utrošenog vremena, a ako se to 

događa po noći, do 3 fiorina“. „Za bimanualno pregledanje i 

stavljanje ogledala u ženske seksualne organe“ ljekar je mogao 

da naplati od 1 do 2 fiorina. 176 1891. 

. 

16) „Ako je teška žena u siromaškoj seljačkoj kući, još ako 

je inokosna, te mnogo rada jedino ona mora vršiti, to je pri - 

nuđena raditi i teže poslove, ali lagano, bez natege, hitanja i 

velikog umora“, piše Andrija Jovićević. „Takva žena, koja je u 

siromaštini, nema, Bog zna, velike njege od svoje kuće, niti joj 

je sama priroda njenog stanja može dati: ona mora raditi, jer 

je gone okolnosti; ona pere, donosi vodu, drva i drugo, pa i 

kopa, praši i nagrće sve do na jedan mjesec pred rođenjem; a 

tada je zastupe ostala kućna čeljad, bojeći se, da se ne ogriješe, 

ako žena izbije mrtvo dijete.“ On takođe piše da se dešavalo 

da žena „izbije dijete“ prije vremena. „Poznato je, da od toga 

žena mnogo strada, izgubi mnogo krvi, poremeti joj se i 

zdravlje, a često i pribori za začeće djeteta. Takvu ženu žale 

mještani, a njenoga domaćina i ostalu čeljad kore i preziru, 

pouzdano držeći, da su oni vinovnici njenog neprirodnog 

porođaja, ne ustručavajući je od težega rada.“ 

Andrija Jovićević piše da je narod, poučen iskustvom, znao 

da žena pri porođaju ne smije previše da miruje jer u tom 

slučaju porođaj može biti rizičniji. „Ako žena pri rađanju od 

velike muke obnemogne, te se na nogama ne može držati, ni 

sama sobom vladati, opet joj ostale žene ne daju, da sve leži, 

no je na ruke podižu, drže je što uspravnije, vode je ili je podsjednutu 

drže, dokle god rodi“, piše Jovićević. „Domaće žene, 

pa i bližnje iz susjedstva dvore porodilju i nikud se od nje ne 

miču. Tada se upotrebljuju sva narodna sredstva, pa ne samo 

sredstva po narodnom iskustvu, koja i sami ljekari preporučuju, 

kao topla banja, nego se tu uzima u pomoć i sujevjera, 

kao: kaže se djeveru od žene, da ne zbori ništa, no da 

nalije grsti vode, pa da porodilji dadne, da triput srkne vode 

iz njegovijeh grsti i da je pokvasi i onom vodom po čelu i 

glavi.“ Porodilji se, kako piše Jovićević, davao i „sanovnik sv. 

Bogorodice, da ga pri sebi drži“. 

Jovićević piše da je od jednog „pouzdano izvješćenog“ čovjeka 

čuo za još jedno sujevjerje u vezi sa porođajem. „Mučila 

se žena pri porođaju, i već su je htjele muke sahrvati i u grob 

174 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom III, str. 207-208. 

175 

Zbornik pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj struci Kneževine Crne Gore; fototipsko izdanje, Centralna narodna biblioteka SR Crne Gore „Đurđe 

Crnojević“, Cetinje, 1983; str. 12-13/ Originalno izdanje je Ministarstva unutrašnjih djela, Cetinje, 1891. 

176 


Crnojević“, Cetinje, 1983; str. 14-15/ Originalno izdanje je Ministarstva unutrašnjih djela, Cetinje, 

75


survati; u tome dođe putnik, stranac, na konak u istu kuću“, 

piše Jovićević. „Pošto mu kazaše, šta je u stvari, on naredi, te 

domaćin spušta gaće na oba koljena, i žena mu se provuče 

između gaća i stegana, i gle, čuda – poslije vrlo kratkog vremena 

žena srećno rodi dijete zdravo i čitavo“. 

Za ženu koja lako rodi i lako „placentu isturi“ govorilo se 

da je rodila „kao koza“. „Da bi žena košuljicu lako isturila, daje 

joj se da pije rastopljene svinjske masti, koja po kazivanju i 

pripomaže; neke žene opet za to vrijeme drže porodilju 

onako obnemoglu, i ne daju joj leći ili sjesti, bojeći se, da 

košuljica ne ostane; a neke je legnu nasatice, i tako je pogrče, 

da joj se gotovo tiču koljena i usta“, piše Andrija Jovićević. 

Nakon porođaja, žene su porodilju prale „od pasa na niže“, 

utezale joj trbuh „poširokijem pasom ili peškirom“, a zatim bi 

je legli na postelju koja je obično bila nisko pri podu. „Ovo 

stezanje biva radi toga, da ne bi ostala trbuljata i da se materica 

ne pošene na koju stranu“, piše Jovićević. „Za nekoliko dana 

rodilja neprestano leži na plećima, za to da materica ostane 

na svome mjestu“. 

U zimsko doba porodilju su smještali pored vatre da bi je 

zaštitili od hladnoće. „Za cijelo ovo vrijeme porodilja se drži 

dosta čisto; osobito se pazi na čistoću donjeg dijela tijela“, piše 

Jovićević. „Posteljne aljine su dosta proste i nečiste, malo su 

primeke, ali ne onako čiste, kao što bi trebalo. Ovo, možda, 

proističe otuda, što se tada prljaju aljine oko porodilje ušljed 

sluzotoka; a kod njekijeh i otuda, što ne shvaćaju značaj čistoće 

aljina u ovakvijem slučajevima.“ 177 1901. 

17) U „Glasu Crnogorca“ od novembra 1911. objavljen je 

tekst u kojem se, između ostalog, kaže: 

„Doktor cjelokupnog ljekarstva gđa Marija Pavlović, ljekar 

iz Marijenbada, koja se nastanila u Baru, dobila je slobodnu 

praksu za Crnu Goru i kao specijalista za ženske bolesti i 

uopšte unutrašnje obavljaće ljekarsku praksu u Baru“. 178 

1911. 

18) Ministru unutrašnjih djela se 13. februara 1914. predstavkom 

obratilo četrdeset žena zbog neriješenog statusa 

babice Jelene Seferović u Nikšiću. 

U uvodnom dijelu potpisnice predstavke potenciraju 

važnost „odgoja zdravog podmlatka“ i, u tom kontekstu, i 

važnost zdravlja žena. Takođe, one kažu da „nigdje u svijetu 

ne trpe žene od porođajnih posljedica, kao uopšte od ženskih 

bolesti, toliko koliko naše crnogorske žene“ i da su uzroci 

takvog stanja „poznati svima, a naročito Odjeljenju državne 

uprave“. 

„I kod takvog stanja stvari zar ne bi bilo za osudu, kad bi se 

sve naše društvene klase, a naročito mi žene i Sanitetsko odje - 

ljenje, oglušili i zanemarili rješavanje toga toliko važnog i sudbonosnog 

pitanja i po nas i naš podmladak!?“, kaže se u 

predstavci. „Mi, jednomišljenice, koje smo se po nuždi solidarisale, 

moramo dati ovim izraza svom dubokom žaljenju i 

negodovanju, da naš Opštinski odbor, kome se je već dugo 

vremena kandidovala za babicu jedna ovdašnja diplomirana 

babica (Jela Seferović), koja je uostalom za kratko vrijeme 

stekla vrlo lijep glas u svom poslu, nije htio usvojiti njenu kandidaciju 

bez opravdanih razloga, iako je taj Odbor znao, ili 

bar trebao znati, da je to neodoljiva potreba svih nas, da je 

potreba nacionalna, pa, prema tome, i državna, i da se je time 

o povjerenje i o svoju dužnost, kao staratelja o dobru i 

napretku građana, pa, valjda, i građanaka. Mi ovim podnosimo 

Vama, Gospodine Ministre, svoju molbu, da naredite 

ovd (ašnjem) Opšt(inskom) odboru, bilo direktno bilo indirektno, 

da nam bez otezanja nabavi babicu – opštinsku 

babicu – a ako to ne može se učiniti, mi onda s pravom očekujemo, 

da ćete, naći načina da ova varoš dobije babicu, makar 

pod kakvim uslovima.“ 

Takođe, potpisnice konstatuju da je „uopšte žalosna pojava 

da građani – građanke u ovakvim upravo svetim a ne 

samo važnim pitanjima moraju da dolaze u nesuglasicu sa 

svojim ’gradskim ocima’“ i, na kraju, izražavaju nadu da će 

ministar unutrašnjih djela, kojem se obraćaju, ispuniti 

„obećanje dano u svom programu“ i riješiti ovo pitanje. 179 

1914. 

177 

Andrija Jovićević: Domaće njegovanje i vaspitanje djece u Crnoj Gori; Cetinje, 1901; str. 6, 7, 8, 11, 12, 13. 

178 

Vasilije M. Kusovac: Zdravstvena zaštita žena u Crnoj Gori – studija o razvoju kroz vjekove do današnjih dana; ITP UNIREX, Nikšić i Medicinska 

Knjiga, Beograd, 1994; str. 134/ Glas Crnogorca, novembar, 1911 

179 


Knjiga – Beograd, 1994; str. 131-132/ Dragićević Risto: Sanitetska služba u Crnoj Gori 1890-1916, Medicinski zapisi 25, Titograd, 1972, 16,17. 

76

Materinstvo 

II 

1) Vuk Karadžić piše da su žene u Crnoj Gori djecu dojile 

tri godine, a i nakon toga su mogle nastaviti sa dojenjem ukoliko 

su imale „dopust od crkve“. Ako bi dopust dobile, dojile 

su djecu „i po pet do šest godina“. 180 1834-1835. 

2) Gzavije Marmije je opisao dobrodošlicu koju su Janku, 

čovjeku sa kojim je prilazio Cetinju preko Cetinjskog polja, 

priredili njegova žena i djeca. Još dok su bili „na četvrt sata 

hoda“ od kuće Janko je, kako piše Marmije, pozvao ženu, a 

uskoro zatim im je u susret došla žena sa djecom: 

„Ugledah kako iz tame prilaze jedna žena, u prostoj 

vunenoj haljini, i dvoje djece u dronjcima“, piše Marmije. 

„Žena priđe ponizno svom suverenom gospodaru, što će reći 

svom mužu i poljubi mu ruku; zatim priđe meni da bi mi 

ukazala isto duboko poštovanje. Dvoje djece, odvažnije, objesiše 

se ručicama o očev kaput, a otac, pretražujući po naborima 

svoje odjeće, izvadi dva bijela hljeba od jednog sua, 

skupocjenu poslasticu koju je tog jutra za njih kupio u Kotoru. 

Tada oboje počeše da skaču kao jarići; majka ih je posmatrala 

smiješeći se, a otac me je gledao kao da želi da podijeli sa 

mnom svoju očinsku ljubav.“ 

Gzavije Marmije je takođe opisao susret sa jednom 

mladom ženom, udovicom, koju je, sa troje djece, zatekao u 

jednoj krčmi „bez prozora i odžaka“: 

„Sa njom je bilo troje djece, jedno koje je držala na grudima, 

drugo kome je glavu sa plavom kosom držala na krilu i treće, 

veće, koje je čučalo pred njom, bez riječi“, piše Marmije. „Kad 

smo prišli, ona podiže prema Marku sjetan pogled; zatim, 

pošto je izmijenjala sa njim nekoliko prijateljskih riječi, 

predade mu svoje odojče i ode u jedan mračan kut da donese 

hljeba i vina. Za to vrijeme, najstarije dijete se uspuzalo uz 

nekakvu nastrešnicu podignutu iznad ognjišta i odatle je ski - 

nulo jednu suvu i dimljenu ovčiju plećku.“ Pošto je žena, kako 

piše Marmije, „stavila pred njega, na jedan stočić, ono što je 

tražio“, ponovo je sjela na pod, uzela dijete i „sa stidljivom čednošću“ 

ga podojila. „Marko mi tada, na italijanskom, kaza da 

ona nema više od trideset dvije godine, da je rodila desetoro 

djece i da već ima unučad“, piše Marmije, „Zatim, okrenuvši 

se ka njoj, poče da joj priča, na srpskom, o životu i pogibiji 

njenog oca. Na te dirljive riječi, sirota žena povi glavu i vidjeh 

kako joj zasuziše oči i suze potekoše tiho niz upale obraze.“ 

Marmije zaključuje da je bilo „dirljivo vidjeti tu kćerku i majku 

ganutu istovremeno sa dva nježna osjećanja, dubokom tugom 

i slatkom nadom, kako sa ljubavlju steže na grudima dijete, 

dok joj se niz lice slivaju suze žalosti.“ 181 1852. 

3) Razgledajući zadimljenu unutrašnjost jedne kuće u 

podnožju Lovćena, Viljem Denton je ugledao „dvoje malo 

djece, polu gole, kako bauljaju po podu i pokušavaju da pobjegnu 

od stranca“. 

U selu Gradac, u Lješanskoj nahiji, Viljem Denton je zatekao 

sljedeći prizor ušavši u jednu kamenu kuću: 

„Na jednome od panjeva sjedela je žena koja je dojila dijete; 

dvoje ili troje druge djece skupilo se iza majke i sa strahom i 

čuđenjem piljilo u strance preko njenih ramena. U drugom dijelu 

sobe, ispružena svom dužinom, čvrsto je spavala djevojka 

180 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837, www.antikvarne-knjige.com, str. 46 

181 

Gzavije Marmije: Pisma o Jadranu i Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1996; str. 63 i 81. 

77


od nekih petnaest godina. Podno njenih noga ležalo je mlado 

tele, u očito istom stanju nesvjesnosti, dok su se dva psa nadmetala 

s djecom oko zauzimanja poda.“ 182 1865. 

4) „Mora se, zaista, pokuditi običaj koji one imaju što nastavljaju 

dojenje djece tako dugo da dolazi momenat gdje dijete 

u toku igre traži hranu na majčinim grudima koju ono 

tamo uzima već tri ili četiri godine“, pišu Gabrijel Frile i Jovan 

Vlahović. „Dodajmo da od momenta njegovog rođenja do 

onog kad ono može da učini prve korake, podvrgnuto je 

pravoj torturi koja mu je nametnuta običajima ili bolje predrasudama 

zemlje. Zaista, u apsolutnoj nepokretnosti vrši se 

razvoj njegovog mladog organizma. Tijesno stisnut u pelenama, 

ispruženih i stisnutih udova uz tijelo kao kod egipatske 

mumije i ponovo zatvorenih ispod duge trake povoja, koja ga 

učvršćuje za njegovu postelju, ovo jadno malo biće provodi 

dane i noći spojeno sa svojom kolijevkom; jer njegova majka 

se čak ne trudi da ga pusti na slobodu u toku kratkih trenutaka 

dojenja. Ako je majka prinuđena da nosi dijete u planinu, ljeti 

kao i zimi, ona pokriva debelim pokrivačima kolijevku koju 

je natovarila na svoja leđa, ostavljajući jadnom stvorenju 

samo nedovoljnu zalihu vazduha koja se teško obnavlja kroz 

debele pokrivače. To je, uostalom, misija koju žene teško prihvataju 

kada se radi o njihovom vlastitom djetetu; vrlo poštovane 

predrasude skoro im zabranjuju nošenje 

novorođenčeta koje nije njihovo.“ 183 1868-1873. 

5) Sigfrid Kaper opisuje način povijanja novorođenčadi u 

Crnoj Gori: 

„Kolijevka je jedna mala posuda nalik na naćve, zapravo je 

to parče izdubljenog debla“, piše Kaper. „U njoj je dijete uvijeno 

u razne grube platnene i vunene krpe i čvrsto vezano 

raznim povezima i pantljikama i tako je položeno da uopšte 

ne može da se pokreće, a jedini glas koji daje od sebe je plač. 

Sestra ga bešika kako umije i zna i pjeva mu najljepše uspavanke 

i bajalice. Ono leži na kamenu kraj ognjišta, ni sestra, 

ni majka, ni baka, kao ni cijela porodica, ne zna niti pomišlja 

na to da crveni odsjaj plamena sa ognjišta djetetu zaslepljujuće 

i zastrašujuće udara u oči.“ 

Sigfrid Kaper piše da su žene u više navrata od njega tražile 

savjet vjerujući da su im djeca bolesna, ali da djeci nije nedostajalo 

ništa sem slobode. „Ta djeca su nedjeljama, i to pri 

najvećoj ljetnjoj žegi, ležala čvrsto umotana i uvezana“, piše 

Kaper. „Naložio sam da ih oslobode i djeca su zahvalno stala 

da se protežu i da se češu po mjestima koja su bila razjedena 

od znoja. Ako se uz to ima u vidu upadljiva nebriga u vezi sa 

njegom kože, nerazuman strah od zlih duhova i svježeg vazduha, 

kao i jezivi napici od lincure, grčice i drugih trava koji 

se daju tim bespomoćnim stvorenjima, onda nije čudo da je 

smrtnost djece u Crnoj Gori toliko velika, već je pravo čudo 

da nije još veća.“ 184 1875. 

6) Dr Frederik Ferijer opisuje susret sa jednom porodicom 

koju je zatekao u jednoj maloj krčmi u Rijeci, gdje je sa svojom 

pratnjom stigao nakon napornog putovanja po kiši: 

„Cijela porodica domaćina okupila se oko nas gledajući sa 

velikim interesovanjem naša evropska odijela i čizme koje 

djeca znatiželjno dodiruju“, piše dr Ferijer. „Ubrzo su ih polijegali 

na dušek prostrt po patosu; dvoje najmanjih smjestili 

su u sanduk za hranu – što predstavlja obavezni komad namještaja 

svake crnogorske kuće. Ovaj sanduk – škrinja služi za 

sve: odijelo, kuhinjske stvari, hranu, dragocjenosti, ako ih ima, 

a noću u njemu, povrh svega toga, i djeca spavaju.“ 

Dr Frederik Ferijer je ostavio zapise i o majkama koje su 

od njega tražile da pomogne njihovoj bolesnoj djeci. Sa jednom 

takvom ženom se dr Ferijer sreo u selu Komani krajem 

januara 1876: 

„Domaćica krčme, ili, tačnije, usamljene kuće kod koje se 

zaustavljamo, moli me da joj pregledam dijete koje se prije 

nekoliko mjeseci povrijedilo“, piše dr Ferijer. „Ustanovio sam 

laku upalu kuka i savjetovao da se neko vrijeme ne kreće.“ 

U februaru iste godine, dr Ferijer je imao sličan susret, o 

kojem takođe piše u svojim dnevničkim bilješkama: 

„Za vrijeme poslijepodnevnog pregleda donesoše mi jedno 

petogodišnje dijete oboljelo od hidrocefalusa; glava mu je 

mnogo veća od glave odrasle osobe i potpuno deformisana – 

čelo je veće od ostalog dijela lica“, piše dr Ferijer. „Mrtvački je 

182 

Viljem Denton: Crna Gora, njen narod i njegova istorija; CID, Podgorica, 1996; str. 33 i 86. 

183 


184 


78

Materinstvo 

sam ožalošćen našu djecu mrijeti, gdje bi dan-dva prije moglo 

biti lijeka njihovoj bolesti, ali za to vrijeme brinuše se za oboljelu 

djecu svi rođaci i poznanici, samo ne ljekari.“ 

Autor teksta kaže da je u njezi novorođenčadi samo hrana 

dobra, a da je sve ostalo što majke čine manje-više škodljivo 

djetetu. „Valja naše matere da se sjete šta biva s onima, što se 

jako stežu u francuske prsnike (midere), kad se nađu u 

vrućini“, piše autor teksta. „Jamačno su vidjele, kako padaju 

u nesvijest u crkvi i na balu; kako ih iznose na svjež vazduh i 

popuštaju stege. Pa neka pomisle, da im djeca po vas dan trpe 

tu stegu u vrućini, a ne mogu da nam se žale, šta više, nijesmo 

kadri da opazimo kad onesvjesnu... mislimo da tiho spavaju.“ 

„Kad zapitamo naše matere, zašto čine to, one će nam 

odgovoriti: da ne dobije dijete krive noge!“, piše autor, uz komentar 

bi tada „cio svijet na jugu imao krive noge.“ 

„Gdje god su me, ljekarom, matere slušale, djeca imađahu 

slobodne ruke, i ja ne vidjeh da grebu sebi obraze, osim kad 

ih zasvrbi dječija ospa na njima, a tome se lako može 

doskočiti, kad podsječemo djetetu nokte“, piše autor teksta. 186 

1880. 

blijedo, oči su mu zatvorene, mišići na licu reaguju i na najblaži 

dodir. Desna ruka i noga su mu paralizovane. Lijevom nogom 

ovo malo polumrtvo izobličeno stvorenje ljulja sopstvenu kolijevku, 

suviše malu za njega. Kosti glave su potpuno srasle, tako 

da ne mogu pokušati punktiranje; u ovim uslovima to bi 

značilo ubiti dijete, a ja ne želim da ga nosim na duši. Njegova 

nesrećna majka skoro da traži smrt, što bi za ovo jadno 

stvorenje značilo spasenje od muka.“ 185 1876. 

7) „Glas Crnogorca“ je 16. februara 1880. objavio tekst o 

njezi novorođenčadi koji je preuzet iz „Narodnog ljekara“: 

„Vidimo u takvim predjelima pojedine kuće, u kojima se 

sve odhrani, što se rodi, dok u nas teško polovina da se otrgne 

od smrti“, piše autor teksta. „Ali u našem svijetu i nema dječjih 

ljekara i ne može ih lako biti, počem naši ljudi u opće kasno 

dozivlju ljekara, a kako u djece boleština korača brzo, to će 

ljekarska pomoć većinom doći kasno. Nebrojeno puta gledao 

8) U „Glasu Crnogorca“ je 8. marta 1880. objavljen članak 

o zdravlju djece koji je preuzet iz časopisa „Zdravlje“, u kojem 

se, između ostalog, kaže i sljedeće: 

„Brižni ljudi boje se zime kao najveće opasnosti, pa čim nastane, 

pozatvaraju svoju manju djecu u sobe i izbice, da ih samo 

nako svjež vazduh ne dohvati“, piše autor teksta. „Djeca preko 

duge zime dišu pokvaren vazduh zaptivene, pregrijane a gdjekad 

i mračne sobe, nemaju prilike da se istrče i iskaču, ne jedu slatko, 

ne spavaju dobro, pa kad dođe proljeće, a njima zima kao tamnica 

sužniku već popila rumen s lica i veselost iz djetinje duše, te 

blijeda i iznurena žalosno mile prigrevicom. Tako razgnjilena 

ozebu onda najlakše, pa ako nijesu već oboljela, obole tada.“ 

Autor teksta piše da je u narodu običaj da se izreže debela 

hrastova kora od koje se napravi „koritašce ili niska drvena 

kolijevka“ u koju se stavi jastuk, na koji se zatim stavi povijeno 

dijete. „Kad je dijete mirno, položi se gdje na tle ili u zapećak, 

a čim drekne, udare dadilje u ljuljanje“, piše autor teksta. „Bogatije 

kuće rade od prilike tako isto, samo što im je kolijevka 

viša i skuplja, a cijela oprava da reknemo – ljepša.“ 187 1880. 

185 

Dr Frederik Ferijer: Crna Gora – dnevnik švajcarskog ljekara; CID, Podgorica, 2007; str. 54, 57, 98. 

186 

„Glas Crnogorca“, br. 7, 16. februar 1880; Listak 

187 

„Glas Crnogorca“, br. 10; 8. mart 1880; Listak 

79


djetinje.“ 

Autor piše da su se djeca često budila od zapare i znoja. 

„Uvale ga u samo perje, pa kad udari znoj, ili kad ne može 

slobodno da diše, mora se probuditi i proplakati“, piše autor. 

„Kod nas je to vrlo često, jer naše matere drže kolijevke pune 

perja i to uvijek pokrivene, pa još uz peć.“ Djeca „na ruke 

hranjena“ su se, kako piše autor, još češće budila. „Matere i 

dadilje ne paze uvijek na hranu, nego je daju djetetu čas 

vrelu, čas mlaku, a čas hladnu; gdjekad je zaslade, a gdjekad 

to zaborave, a biva da je kad i pokvarena i prokisla. Ali naj - 

češće se djeca bude iz zle navike, a toj navici krive su naše 

matere.“ 188 1880. 

9) U „Glasu Crnogorca“ je 15. marta 1880. objavljen nastavak 

teksta o zdravlju djece, čiji je prvi dio objavljen 8. marta. 

„Naše matere se najviše tuže, kad im dijete ne spava“, piše 

autor. Majka tada „ni dan, ni noć nije mirna, nego se dijete 

čas noša, čas ljulja, čas doji, čas poji, a ima ih, koje će siroto 

ne vinašce i da poprskaju“. Na kraju, kako piše autor, „dijete i 

mati od nesna malakšu, pa je to onda i briga i kubura za cijelu 

kuću.“ 

Autor teksta kaže da žene najčešće ovaj problem rješavaju 

čestim dojenjem. „Čim dijete drekne, a one odmah s njime 

na prsa, a ako ga ne utišaju hranom, a one ga začnu ljuljati“, 

piše autor. „Gdje ne pomaže ni dojka ni ljuljanje, onde ga nose 

svi redom po kući, i pjevaju mu pjesme, ne bi li ga kako nadvikali. 

Dijete se gdjekad tako utiša, ali i to ne traje dugo. Potraje 

li ta muka s djetetom podulje n. pr. nekoliko nedjelja, onda će 

se naći i tako nesavjesnih matera, da kojekakim otrovima uspavljuju 

svoju djecu, i da tako još za rana podgrizaju zdravlje 

10) P. A. Rovinski je opisao način povijanja djeteta u Crnoj 

Gori: 

„Kada prevežu pupak i kojekako okupaju dijete, brzo ga 

zamotaju u pelene u kojima će ono ostati sve dok ne počne 

da puzi“, piše Rovinski. „Dijete u pelenama stavljaju u kolijevku 

koja ima oblik čamca i stoji na zemlji i koja se ljulja na 

polukružnim letvama. Ponekad se kolijevka zamjenjuje koritom. 

Ovdje ga pokrivaju malim vunenim pokrivačima i gore 

zatežu uže. U ovakvom položaju dijete liči na živu mumiju 

kojoj je samo lice otkriveno. Kod glave, na kolijevci je napra - 

vljen luk preko kojega se nabacuje pokrivač da djetetu zaklanja 

svijetlo. Uopšte se trude da dijete što je moguće duže ne 

vidi svijetla, jer ono tada bolje spava i mirno je. Kolijevka je 

za dijete isto što i kućica za puža: vrlo rijetko ga odavde vade 

da ga obrišu i rijetko mu mijenjaju pelene. Ne vade ga uvijek 

ni kada ga hrane, no se češće majka nagne da ga podoji ili ga 

uzme na koljena zajedno sa kolijevkom. Kada majka odlazi 

nekud dalje, ona sobom nosi i dijete, opet u kolijevci, držeći 

je na glavi ili je nosi na leđima kao i svaki drugi teret, prekrivši 

kolijevku strukom.“ 

Rovinski je pisao i o dojenju novorođenčadi: 

„Najmanje prva tri dana neka druga žena doji novo - 

rođenče, pošto se smatra da prvo majčino mlijeko nije zdravo. 

Neki mu daju čaj od kamilice da bi mu se pročistio želučić, ali 

prije svega, premažu mu usne zemljom. Ne postoji neki red 

u davanju hrane djetetu, zbog čega ono strada naročito noću: 

dijete plače od gladi, a majka ga ljulja i žali se kako je nemirno. 

Ponekad se i meni događalo da, konačivši u nekoj kući, budim 

188 

„Glas Crnogorca“; br.11, 15. mart 1880; Listak 

80

Materinstvo 

majku da nahrani dijete, poslije čega ono zaspi. Na nečistoću 

1879-1906. 

ga privikavaju, pa dijete, s vremenom, prestaje na to da bude 11) Majka nije odmah sama dojila dijete već ga je davala 

osjetljivo. Zato djeca ovoga uzrasta često pate od kožnih drugoj ženi da ga podoji. „Tu se obično gleda, da mlijeko ove 

bolesti od kojih ih kasnije liječi samo stalan boravak na vazduhu, 

pošto se mnogo kreću po planinama i fizički se i masnije, te može želucu novorođenčeta nauditi“, piše An- 

dojilje ne bude staro, jer žene znadu, da je staro mlijeko gušće 

naprežu.“ 

drija Jovićević. „Za to se traži žena, koja je skoro dojila; a ako 

„Majka obično doji dijete godinu dana, a ako zatrudni nema nje, onda se zove i ona, koja je podavno rodila. Majka 

ranije, isti ga čas odbija od sise, pošto je mlijeko samdruge ne doji dijete za 1 ili 1½ dan. Zna se, da je prvo majčino mlijeko 

poslije porođaja nezdravo, kao ono prva rakija, koja iz 

žene štetno“, piše Rovinski, „a poneka doji dijete i do druge, 

pa čak i četvrte godine, naročito ako je to dječak, i to prvenac.“ kotla rakijskog protoči. Za ovo vrijeme je rodilja češće puta 

Rovinski piše i o različitim vjerovanjima u vezi sa zdravljem na muke od sisa, ili kako naše žene vele, ’od prsi’, jer u njih 

djece. „Škrofulozna nateklina sa spoljašnje strane grla djeteta nadođe hrana. Ona sise tada izmuza, da otide prvo mlijeko, a 

objašnjava se time da je majka, dok je dijete nosila, jela meso izumza ih, kao i sisu u brava“. 

steone krave ili od sprasne krmače, mada znaju za bolest škrofule 

i za njeno liječenje ribljim uljem“, piše Rovinski. Takođe gladi ne umre“, djecu dojile gotovo svaki put kada se probudi. 

Andrija Jovićević piše da su majke, bojeći se da im dijete „od 

se vjerovalo da „djeca ne drže mokraću zato što ugarkom sa „Po noći ona leži uza svoju kolijevku, pazi, kad se dijete zaplače, 

ognjišta mašu kroz vazduh.“ 

da mu ’dadne sisu’, pa ga onda šika, dokle ga uspava“, piše 

Govoreći o želudačnim bolestima i pantljičari, Rovinski Jovićević. „Neke majke daju sisu djetetu, kad god se probudi, 

piše: 

pa bilo gladno ili ne bilo; za to se takve moraju po pet šest i više 

„Tako, kada se dijete izmuči bez ikakvog spoljašnjeg razloga, 

kada mu poteknu sline i dođe do povraćanja, kažu: Dok god je dijete „posalo“ ostala hrana se, kako piše Joviće- 

puta dići po noći, da mu dadnu sisu i da ga ušikaju.“ 

’popišala se bubina’ (mala glista). U krajevima gdje raste nar vić, smatrala suvišnom. Kasnije se djetetu davalo „mlijeka 

(granatus puniea), daju im da jedu dosta njegovih plodova, kravljega, ovčega ili kozjega, cijeloga ili zabijeljenoga“ kao i 

kojom prilikom djeca pojedu i dio kore u kojoj su zrnca i u druga jela kojima se hrane odrasli članovi domaćinstva. 

medicini korišćena za proizvodnju lijeka protiv glista. U „Mnogo puta majka sjedi za trpezom i drži dijete na skutu; pa 

poslednje vrijeme često se poseže za apotekarskim kolačićima dijete, kao dijete, zarijeva i pružaje ruku put jela“, piše Jovićević. 

„Ono tako okusi od svake vrste jela, kao: juhe, mesa, oriza, 

od santonina.“ 

„Djeca u svojoj prvoj godini obolijevaju od đetinje, bolesti sira, hljeba, kave, vina i dr.“ 

koja se manifestuje tako da dijete jede, ali ga protjeruje, pa O čistoći djece se, kako piše Andrija Jovićević, nije vodilo 

ono slabi toliko da se pretvara u kostur u smežuranoj koži, dovoljno računa jer se higijena nije smatrala bitnom za 

tako da, kako ovdje kažu, ’može mu se kroz uši sunce viđeti’“, zdravlje. „Samo se zna, da nečistoća može otvorenu ranu 

piše Rovinski. „Ovo liječe toplim kupkama u kojima su neke otrovati, pokvariti, pozlijediti i teži bol doprinijeti“, piše Jovićević. 

„Za to se takve rane peru čistom mlakom vodom, trljaju i 

trave, ili dijete provlače kroz prirodni otvor na nekoj stijeni. 

Među raznim uzrocima ove bolesti je i to što je majka, dok je previjaju čistijem prstima i što pažljivije čuvaju od svake nečistoće. 

Djeca većinom idu obrljana, neumivena, neočešljana, 

nosila dijete, kada je već počela dobijati mlijeko negdje poslije 

6. mjeseca, podojila neko tuđe dijete.“ 

zbrčkana lica, slinava i kaljava. Mnogijema se zbog nečešljanja 

Rovinski piše i o oblačenju novorođenčadi: 

zalegu uši u kosi, a nekijema se i strup otvori, te su majke na 

„Novoro đenčetu ne oblače košuljicu, već ono stalno leži, sto jada, dokle ga izliječe.“ 

dok ne stane na noge, u pelenama i ispod raznih pokrivača“, Dječje „aljine“ su bile proste. „Tamo vam je košuljica od 

piše Rovinski. „Dosta su dugo, negdje do šeste godine, kupovnog postava, gaćice od postava, abit od šarene robe, 

dječake držali bez pantalona, a samo u dugačkoj košulji, jednako 

kao i djevojčice. Sada i dječake od četiri godine oblače dokoljenice od sukna, čarapice od vune i opančić“, piše 

gunjić od sukna, gaće od sukna ili klašanja, pasić mali šareni, 

kao odrasle. Donje gaće sa učkurom idu ispod koljena, tako Jovićević. „Dok djeca napune dvije, tri, pa i četiri godine, ne 

da je cijeli nožni list go; do nedavno, donjih gaća nije ni nose gaćice, pa i ako su muška; a dešava se, da po gdjekoja 

bilo.“ 189 nose redovno i gaćice i jaketu. Djeca do četvrte godine rijetko 

189 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 226, 227, 233, 234, 236, 341. 

81


se opasuju, otuda nekoja, po narodnom mišljenju okuljave; 

ona rijetko i kapice nose. Pošto se dijete oslobodi kolijevke, 

ono onda nosi crnogorsku kapu: muški mušku, a ženska žensku 

kapu“. 190 1901. 

12) „Kud god se čovek okrene po kučkim selima, susreće 

se sa prljavom, neumivenom i neočešljanom dečicom, 

obučenom u rite ili u jednu jedinu poderanu košulju, u pode - 

ranoj obući, mnogo puta i bez obuće, a vrlo se često pojavi na 

vrata od kakve sirotinjske kućice ili dvora i sasvim nago dete“, 

zapisao je Jovan Erdeljanović. „Bivao sam i po najboljim 

kućama, pa sam gledao po ceo dan neumivenu decu, svu ubrljanu 

od jela.“ 

Erdeljanović piše i o navici da se malom djetetu, čim 

zaplače, da nešto da pojede: 

„Tako vidite svuda decu, koja po ceo dan drže u rukama 

hleb i sir ili kakvu nezdravu voćku i žvaću. O kakvoj gladi i 

urednom, zdravom hranjenju ne može tu biti naravno ni 

pomena. Na taj način dete redovno iz dana u dan pretovaruje 

stomak, oboljeva i plače neprekidno, a niko ne zna, ’šta mu je’. 

Još mu se, da bi ga utišali, ponovo trpa u šake tvrdi sir ili kakva 

opora kruška i sl. Na lekara niko i ne misli, jer je i onako odveć 

daleko (u Podgorici), i tako dete, ’ako mu je suđeno’, brzo završi 

svoj kratki život.“ 191 1904. 

13) Hugo Grote je opisao porodicu jednog seljaka sa 

kojim je iz Nikšića preko Pive stigao u njegovu kolibu: 

„Njegova žena i kćerka su me prihvatile sa dirljivom srdačnošću. 

Njegova žena mi je objasnila da je ona ’dobra 

majka’ koja ima tri sina u ratu i da će zbog toga duplo bolje 

njegovati tuđeg sina. Kada je došlo vrijeme spavanja na 

užarenu vatru je stavljena gomila slame, i mi smo svi legli u 

nizu: otac, majka i dvije kćeri, jedna vitka petnaestogodiš - 

njakinja i jedna udata sa svojim trogodišnjim dječakom, koji 

me je stalno oslovljavao sa ’ujače’“. 

Grote je opisao i majku sa novorođenčetom sa kojom je 

putovao ka Cetinju: 

„Na zadnjem sjedištu je bilo žensko stvorenje sa paketima 

i svežnjevima; iz jednog od tih svežnjeva nešto je vrištalo; na 

prednjem sjedištu preko puta mene bio je jedan bradati čovjek 

sa mušketom koji mi je objasnio da još danas mora stići 

do komande u Podgorici. Žena me je molila i preklinjala da 

je povedem sa sobom. Ona je žena jednog nastavnika nikšićke 

narodne škole, koji je kao Srbin otišao u rat i ostavio je bez 

igdje ičega sa djetetom od četiri mjeseca. Na Cetinju će 

navodno dobiti novac koji joj je potreban za put do 

Beograda.“ 

Grote zatim opisuje i noćnu vožnju koja „nije bila nimalo 

zanimljiva“: 

„U mrkloj noći više puta su kola odskakala od kamenja na 

cesti, tako da smo se više puta nalazili na ivici provalije u čijoj 

je dubini tekla Zeta. Odojče mlade Srpkinje sviralo je svoj 

koncert bez prestanka. Kako smo na svakih dva sata budili 

krčmare u gostionicama pored puta, Petar je na ljubaznu 

molbu lijepe mame izigravao dadilju tako što je ljuljao svežanj 

u kome se nalazila beba.“ 192 1912. 

III 

1) Boraveći u jednoj kući u Riječkoj nahiji, Hajnrih Štiglic 

je bio prisutan kada je domaćinovom sinu kum na poklon 

donio zlatom izvezeni fes kojim se dječak hvalisao. „Mali 

crnooki dječak je i nadalje veselo čavrljao i samodopadljivo 

se igrao s darom svoga kuma, kada je sa noge neprestano uposlene 

domaćice poletjela papuča, pogodivši ga, poput dobro 

nanišanjenog oružja, u vrat“, piše Štiglic. „Vaso je veoma dobro 

razumio ovo opipljivo upozorenje, pa je poslušao i bez riječi 

svojoj majci odnio i njenu obuću, koja je poslužila kao oružje, 

i fes od somota, da bi se potom veselo, i kao da se ništa nije 

dogodilo, pridružio ostaloj braći i sestrama.“ 193 1840. 

190 

Andrija Jovićević: Domaće njegovanje i vaspitanje djece u Crnoj Gori; Cetinje, 1901; str. 17, 18, 20, 23, 36. 

191 

Dr Jovan Erdeljanović: Kuči, Bratonožići, Piperi; Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“; Podgorica, 1997; str. 158-159. 

192 

Hugo Grote: Kroz Crnu Goru i Albaniju, etnologija, političke prilike i privreda zapadnog Balkanskog poluostrva; CID, Podgorica, 2006; str. 31 i 37. 

193 


82

Materinstvo 

brašna, kako od kuda ide, pa tako obremenjena ode po nekoliko 

sahata hoda domu svome, a kad doma dođe, prihvaća tolike 

kućevne poslove kao: spremu po kući, šav, pletivo, vez, pređu, 

tkanje i druge radove ženske, od kojih zamorena večerom kao 

mrtva na tle pada i spava na tvrdoj postelji, da je sa ove probudi 

prvi osvitak rumene zore, koju na nogama vazda dočekuje.“ 195 

1876. 

4) „Crnogorske žene pružaju svojoj djeci, naročito ako su 

ova dječaci, odanu i pažljivu brigu više nego intelektualnu“, 

pišu Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. 196 1868-1873. 

2) V. M. G. Medaković piše da je žena u Crnoj Gori još u 

kolijevci ulivala djetetu rodoljublje. „Njihajući ga, pjeva mu 

junačke pjesme, doji ga mlijekom junačkijem, napuni mu srce 

onim, što ga podstiče na snagu junačku: uči ga, kako će pasat 

oružje, kako li će krvnike gađati, kako li svetiti oca i brata i 

pokajati svoje stare“, piše Medaković. 

On takođe piše da je Crnogorka „dobra mati“, da „ona 

dobro čuva i pazi đecu“ i da će „prije gladovati, a đecu će 

naraniti“ i da joj je „milije roditi sina no ćer“. 194 1850-1857. 

3) „Crnogorka kao mati ljubi svoj porod neizmerno i od 

njega se nigda ne odvaja, noseći ga uza se kud god hodi poslom 

svojim“, zapisao je Arsa Pajević. „Ako pođe na izvor po vodu, u 

šumu po drva, u mlin po brašno, ili u goru za stokom, ona nosi 

na krkači u kolevci nevinašce svoje, pa kad se otud vraća, kolevku 

sa detetom okrene prema licu napred, a na svoja slaba ženska 

pleća tovari bačvu s vodom, ogroman denjak drva, ili vreću 

5) U dodatku uz Anketu o pravnim običajima u Crnoj 

Gori, Hercegovini i Albaniji iz 1873. o poštovanju djece 

prema ocu i majci se kaže sljedeće: 

„Očeva je vlast veoma ograničenija nego u rimskom pravu 

pa i to traje dok se sin izjednači sa ocem u snazi i umu, a tada 

prestaje, ali traje neka stima prema ocu, koja je i tada nešto 

viša nego k materi. Ista, pak stima i pitanje sa strane sinova 

idu i materi kao k ocu ako udovica ostane te mjesto da se uda 

ostane kod djece i pothrani ih”. 197 1873 

. 

6) Govoreći o teškim uslovima u kojima odrastaju djeca 

u Crnoj Gori, koji utiču i na formiranje njihovog karaktera, 

Jozef Holeček piše da „crnogorska majka voli svoje dijete kao 

i svaka druga majka, posebno ako je muško, ali se ne mazi sa 

njim, iznajmljuje za njega dojilje i guvernante, ne donosi 

svakodnevno doktoru njegove pelene da ih pregleda, ne 

povija ga u svilu i kadifu, ne oblači ga kao lutku“. Dijete u 

Crnoj Gori, kako piše Holeček, nije imalo „zvečki za zabavu, 

doboščića, trubica i lutkica“. 198 1882. 

194 

V. M. G Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 19-20, 21. 

195 


196 


197 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP JU Unireks MB, Beograd i ITP Unireks, Podgorica, 1999; str. 141. 

198 

Jozef Holeček: Crna Gora u miru; CID, Podgorica, 2002; str. 283. 

83


IV 

1) U pismu Josipu Pajtoniju od 16. juna 1825. Petar I piše 

o starici čiji je sin u kotorskoj tamnici: 

„Ne mogući terpjet svake petnaest-dvadeset danah plač sa 

suzama starice, majke Laza Prorokovića, koji je u tamnicu kotorsku 

evo blizu dvije godine. Ja sam prinuđen preprovodit i 

trećjom njezino prošenije i pritom molit vaše p.g. da biste 

svagdašnjim velikodušijem vašim uložili poprečenije pri vlasti 

ot koje zavisi isti tamničar za znat kakva je njegova sentenca 

da i ja činim znat prije pomenutoj starici i da više poradi iste 

nebezpokojim vašu osobu. I pri ovoj zgodi imam čest vozobnovit 

vam svagdašnje moje počtenije s kojim i ostajem.“ 199 

1825. 

2) Sinovi Ćetne Jovović iz Markovine, popovi Luka i Milo 

i najmlađi Ramo, učestvovali su 1858. godine u čuvenoj bici 

na Grahovu. U žestokom sudaru s Turcima poginuo je pop 

Luka, a druga dva njegova brata su ranjena. Pri kraju bitke 

stigla je majka trojice Jovovića noseći hranu sinovima. Kada 

je zatekla Mila i Rama ranjene, rekla im je: „Srećne vi rane“. 

Saznavši od njih da je Luka poginuo, upitala je: „A gdje je Luki 

glava?“ Kad su joj rekli da su je Turci posjekli i odnijeli, ona je 

samo rekla: „Može im bit, neka se s njom diče“. Glavnokomandujućem 

vojvodi Mirku Petroviću čestitala je: „Srećna ti 

pobjeda, vojvodo. Crnogorci su rođeni da ginu za svoje 

otačastvo i vjeru“. 200 1858. 

3) Gabrijel Frile i Jovan Vlahović pišu da je ambicija svih 

žena da rode sinove. „Što su ovi brojniji to će one biti više vo - 

ljene, poštovane i slobodne“, pišu ovi autori. „Čemu će im 

služiti kćeri čije će rođenje donijeti tugu, pometnju i neslogu 

u kući.“ 201 1868-1873. 

4) Ljubomir Nenadović piše o jednom događaju koji ilustruje 

„požrtvovanost“ majki pema sinovima: 

„Jedan korespodent nekih engleskih novina, kako dođe na 

Cetinje, napisa dugačku depešu i ode u telegraf; ali odmah sa 

svojom depešom opet izađe na ulicu, pa našavši jednoga što 

govori talijanski, reče mu: ’U telegrafu nema nikoga, osim 

jednog crnogorskog deteta’. Onaj mu odgovori: ’To je 

telegrafista. Podajte njemu, pa nemajte više brige!’ – Za vreme 

rata, na svima telegrafima radili su samo oni mladi Crnogorci 

što po svojim godinama još nijesu za borbu dorasli. Jedan 

takav beše na Rijeci postavljen sa osam talira mesečne plate. 

Ime mu Steva, ali su ga svi zvali Stefo. Kad bi god otišao u 

kafanu da se malo zabavlja, njegova stara mati sedela bi u 

telegrafu pored aparata kao straža i svagda bi odmah šiljala da 

ga zovu, kako se sa Cetinja javi kakva depeša. Jednom tako 

pošalje po svog sina. On odgovori da će doći, ali ne dolazi. Sa 

Cetinja žica opet još jače zadrma. Mati opet pošalje po Stevu 

da odmah ide; jer zna: ako ne dođe izgubiće platu. On odgo - 

vori da će sad doći, ali ga nema. Kad i treći put sa Cetinja 

telegrafski aparat žestoko zatandrče, onda brižna mati sagne 

glavu do samog aparata, počne ono dugme prstom udarati i 

iz svega grla vikati: ’Sad će Stefo doći’.“ 

Ljubomir Nenadović piše i o majci trojice sinova, od kojih 

je jedan poginuo na Vučjem dolu, a dvojica u bitci protiv Sulejman-paše. 

Njihova majka nije šišala kosu, lice nije dirala i nije 

kukala. „Spustila se na putu u prašinu, pa ćuti i gleda preda se“, 

piše Nenadović. „Teše je Crnogorci: ’Još je mnoga mati tri sina 

izgubila, pa nisu klonule tako!’, a ona im odgovara: ’Kako je 

mati, nesretna je; svaka je mati nesretna’. – ’Ne daj se, drži se, 

Bog je svemogući!’, reče joj jedan; a ona mu odgovori: ’Bog 

je svemoguć, može Crnogorcima dati Dušanovo carstvo, a 

meni ne može ništa više dati i ništa više uzeti’. Jedan joj reče: 

’Moli se Bogu, Bog će te utešiti!’ a ona mu tiho odgovori: ’I 

Božija Mati neutešna je!’, pa onda spusti svoje bledo lice u 

prašinu. – Lazi Kostiću, pesniku, grunuše teške suze na oči; 

maši se rukom u džep da joj pokloni štogod novaca; ali seti se 

da bi s tim uvredio njenu tugu, okrete se, i odosmo odatle 

ćuteći. – Prema ovakvim nežnim majkama, čudne mi se čine 

one majke koje govore: ’Ako je poginuo! Još imam dvojicu, 

199 


200 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština; 1994; str. 195-196/ Nikola Marković: Brak 

u Crnoj Gori do 1905, Cetinje 1973, str.52-55. 

201 


84

Materinstvo 

neka i njih dva poginu; zato sam ih i rodila!’. Takve majke, po 

svoj prilici, spominju se samo u pričama i u pesmama; ja ih 

nisam video u Crnoj Gori“. 202 1878. 

5) Bose Tuja Veljova iz Kuča obratila se 26. maja 1880. 

knja zu Nikoli sa molbom da pusti iz zatvora njenog sina: 

„Moj domaćin Tujo Veljov nagna svog sina Iliju da uzme 

jednu ženu koja odnekuda došla bješe pod Bar pod kapicom 

đevojačkom u ime đevojke“, kaže se u ovoj molbi. „Naš sin 

Ilija posluša oca svog i vjenča se sa tom đevojkom. Poslije 

dođe jedan Turčin izvan granice i poznade u toj đevojci njegovu 

ženu, te on sa mojim domaćinom kreni ovamo na Sud, 

pa u putu kidiši mome domaćinu Tuju Veljovu da mu otme 

ženu tu i da bježi s njom u Tursku. Moj domaćin dočeka ga 

na sebe i ubije ga pa uteče on u Tursku ili neđe u svijetu, pa 

sad Sud drži mog sina Iliju ni kriva ni dužna u tamnicu, a mi 

pet roba pamrijesmo od gladi i sirotinje. Pa molim Gospodaru 

za pomilovanje mog sina Ilije koji je već dva mjeseca u 

tavnicu.“ 203 1880. 

6) Marko Miljanov XLIII piše o Nedi, ženi Đura Martinova 

s Meduna i kćeri Stevana Krkelina iz Lutova, koja nije žalila 

sina poginulog u borbi: 

„Ovoga potlašnjega rata i ona je bila sa sinovima na vojsku, 

doklen se vojevalo na Medun i Fundenu“, piše Marko Mi - 

ljanov. „Mlogo bješe stara, ali nije vojsku ostavila. U jedan boj 

ubiše joj dva sina – Milija se rani, a Jovan namrtvo. Kad metnuše 

Jovana u grob, braća poplakaše za Jovanom, a majka i’ 

oštro pogleda velikijem očima crnijema, koje se bijehu udubile 

od starosti u glavu, pa im reče: ’A što plačete? Zar ste mislili 

da mi svaki zdrav doma dođete! A duše mi, ako još koji ne 

pogine, bolje da ve nijesam ni imala!’ Još je tu govorila, a bila 

je govornica i tužbarica: kupili su se oko nje kad tuži kâ oko 

dobra guslara. Bješe krupna rasta, dosta gruba na oči, priličnija 

muškome no ženskome. Poslije, kad su joj žene govorile: ’Što 

učini, Nedo, zla ti sreća, te prekori sinove da ti prijed poginu!?’ 

Neda: ’Kad sam viđela turske lješine e su goru pritisle, duše 

mi, u one gomile mrtvijeh Turaka, koji je od mojije sinova 

poginuo, kâ da se rodio!’ Reče joj druga žena: ’Bogme si, 

Nedo, bez srca, tek sinove ne žališ!’ Neda njoj oštro: ’Muč, 

bruko od bruke, da žalim sinove kad se carstvo dijeli! A za kad 

ću ih šteđet!? Ja mislim, da mi od starosti kašlju na upret kod 

ženâ!’ Opet druga žena: ’Dobro si, kad moš bez sinova!’ 

Neda: ’Kad sam viđela tursku pogibiju na Medun i Fundenu 

– što nijesam mislila da ću to nikad viđet’ – sad da su im prosti 

i oni na Kosovo, a ne mari što su moji poginuli! S turskom 

pogibijom svi da te mi poginut’, kâ da bi mi se posvetili! Pa 

eno od one dva starijâ neka đečica!’ Druga žena: ’O, zla ti 

sreća, kad ostade bez onakvije sinova!’ Neda: ’To i hoću da 

se zovu sinovi i da ginu, jer, kad ne bi ginuli, biše se zvali kćeri 

a ne sinovi, ostâ bi ukor na njin trag!’“ 204 oko 1890. 

7) Dobrica Vukićević obratila se Knjazu Nikoli 1902. sa 

molbom da njen sin, koji je uhapšen zato što je dosađivao 

Knja zu u vezi sa nekom parnicom, bude oslobođen, „pa neka 

davija prekine, a nepravda o duši onoga koji je stao na pravi 

put“. 

„Amin, vodi ga doma“, odgovorio je Knjaz Nikola na ovu 

molbu. 205 1902. 

8) Mare Ivanova Radulović se obratila Knjazu Nikoli 

1905. moleći ga da pomiluje njenog sina jedinca Vasa koji je 

osuđen zbog ubistva kume Ćetne „na drugi dan Božića“. „Ti 

imaš još jednog sina; ovi je zgriješio užasno, (a) nije ni pola 

kazne izdržao“, odgovorio je Knjaz Nikola na njenu molbu. 206 

1905. 

202 

Ljubomir Nenadović: O Crnogorcima – pisma sa Cetinja 1878. godine; Obod Cetinje, 1975; str. 162, 84-86. 

203 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica, 1988; str. 52. 

204 

Marko Miljanov: Djela; CID, Podgorica, 1996; str 49. 

205 


novine“, 1998; str. 141/ Protokoli molbenicah, novembar 1902. 

206 


novine“, 1998; str. 186/ Protokoli molbenicah, januar-jun 1905. 

XLIII 


85


V 

1) Pišući o različitim uzrocima i načinima razvoda braka, 

Vuk Vrčević piše: 

„Treći je pak način najčudesniji i skoro nevjerojatan 

onomu, koji ove navičaje nije čuo ni vidio, to jest, da mnogi 

ljudi, oženivši se po drugi put, s posljednjom drže u kući prvu 

ženu, koju muž i njegova potonja žena majkom zovu i kao 

svekrvu kutnju počituju.“ 207 1852. 

2) U pismu jednog sveštenika upućenom knjazu Danilu 

30. aprila 1854, u kojem se govori o jednom slučaju bigamije, 

između ostalog se kaže: 

„Evo šiljem Tuša Nikova i njegovu ženu, ide vi sad. Imaju 

oni dvojica da ti nešto ta žena prikaže, da oženi svojega domaćina 

i ona je dovela svoj rod i oni su mu oprostili, da se 

Tušo ženi. I ta žena što je došla tamo, ona je Tušu oprostila da 

se ženi i još mu je našla ženu. I ja ga ne šćeh vjenčati od straha 

vašega, dokle ne dođe, da vi (prikaže?). I za to šiljem tamo 

mojega đetića, popa Joka. Sada je da Tušo tojzi Mari polovinu 

od svojega očinstva i po kuće, doklen je ona živa. I ja vi se 

fatam da je to istina sve, što ti pišem.“ 208 1854. 

3) Na pitanje o dvoženstvu u Crnoj Gori izvjestilac Valtazara 

Bogišića odgovara: 

„Bivalo je do knjaza Danila da ženu neplodnicu muž ili je 

ostavio ili je držao ka maiku. Kad bi je odagnao trebalo je da 

joj dadne 60 talijera, ali je češće bivalo da bi ona sama dopuštala.“ 

Na pitanje da li se, u slučaju dvoženstva, prvi brak smatrao 

„zakonitijim“ i „tvrđim“ od drugog, izvjestilac odgovara: 

„To je i prijed rijetko bivalo, a sada ne biva nigda. Događalo 

se da muž ostane dugo vrijeme u svijetu, pa žena dođe u sud 

i tuži se. Sud piše tomu mužu da se vrati, ili da će mu se žena 

preudati i tad, kad ne dođe na označeni rok, Senat pušti 

preudaju. Rijedak je slučaj, a sada se to nikako ne događa. U 

takvom slučaju nigda je on ne bi uzeo, a njemu bi se dopuštalo 

ženiti drugom. Uostalom za takvi se slučaj ne zna.“ 

Odgovarajući na pitanje o kažnjavanju „dvoženaca“ i „dvomužica“ 

u Crnoj Gori, izvjestilac kaže da se dvoženstvo ranije 

događalo najčešće u slučaju kada muž sa prvom ženom nije 

imao djece i da su prve žene najčešće bile saglasne sa tim. „U 

takome slučaju i rod je prve žene bijo saglasan“ piše izvjestilac. 

„Ali je bivalo, premda riedko, i takieh koi bi isćerali prvu ženu 

pa se drugom oženili. I radi toga bivalo je i krvi sa njenim 

rodom, ako rod nije bio kakav nejakuša na koju se ni osvrtao 

nije. Kažu o jednoj ženi koja je bila mužu na piru, te je naćerali 

da pjeva da je zapjevala: ’Svakome se jadu nadah, al’ ne nadah 

207 

Vuk Vrčević: Razni članci; nakladom knjižare D.Prernera, Dubrovnik, 1891; str. 21. 

208 

D. D. Vuksan: Bigamija u Crnoj Gori; Zapisi, knj. XVI, sv.3, septembar 1936; str.183/ Cet. Drž. Arhiv pod br. 178/1854. 

209 



XLIV 


86

Materinstvo 

muža ženit’“. Izvjestilac takođe kaže da su sveštenici „kad se 

dalo u crkvu novaca, kadkad dopuštali i blagosiljali takve 

ženidbe.“ 209 1873. 

4) U izvještaju o sedmogodišnjem radu bolnice Danilo I 

na Cetinju iz 1887. dr Petra Miljanića se, između ostalog, kaže: 

„Imajući dalje u vidu da žene nikako ne nose gaće i da im 

je zbog toga donja polovina trbuha neprestano izložena nazebima 

i raznim zapaljenjima - onda se može misliti da broj 

bolesti ženskih polnih organa mora biti zamašan, čime se 

može u njekoliko objasniti veliki broj mladih i na vid zdravih 

žena koje ne rađaju ili su rodile samo jednom, pa ostale bes - 

plodne.“ 210 1887. 


propisuje zatvorsku kaznu u trajanju od jednog do šest 

mjeseci za onoga „ko pored svoje žive nerazvedene žene 

milosnicu u kući drži“ u slučaju da se protiv njega pokrene 

tužba. Shodno ovom članu „milosnica“ (druga žena) je morala 

odmah biti istjerana iz kuće. Ali, ako bi žena odustala od tužbe 

ili mu oprostila, sud je odustajo od isljeđenja i puštao muža 

na slobodu ukoliko je on već bio zatvoren. 211 1906. 

210 

Petar Miljanić: Sedmogodišnji rad bolnice Danilo I; „Glas Crnogorca“, br. 35, 30. avgust 1887. 

211 

Dr Branko Pavićević, Dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I -V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti 

Crne Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998;, knjiga IV, str. 92/ Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu 

Goru, Cetinje 1906. 

87


88



RABOTNA JE 

ONA U DOMU 

Od kolibe sa jednim kotlom do doma sa „ožičnjakom“ i „končom“ 

Nevidljivi kućni poslovi: od pečenja „pepeljavog hljeba“ do štirkanja i peglanja 

Iako su, naravno, osim žena u kućama živjeli i drugi 

članovi porodice, kao prostor privatnosti koji je patrijarhat 

namijenio ženi, kuća je prije svega bila ženski 

prostor. U ovom prostoru žena je provodila veliki dio 

svoga života obavljajući iz dana u dan, iz decenije u deceniju, 

cijelog svog života, jedne te iste, nevidljive i necijenjene ženske 

poslove. Kuća je bila prostor njene odgovornosti, prostor u 

kojem je ona mogla da ostvari kakav-takav uticaj i za koji je 

vezala sve svoje ambicije i želje. 

Na osnovu raspoložive građe moguće je predstaviti spoljašnji 

i unutrašnji izgled kuće u Crnoj Gori tokom 19. vijeka, ali ne i 

steći utisak o svim razlikama koje su postojale u načinu gradnje 

i opremanja kuća u različitim područjima i zajednicama. Neki 

autori ukazuju na razlike koje su postojale između domova bogatijih 

i siromašnijih porodica, koje su se ogledale prije svega 

u izdijeljenosti unutrašnje prostorije na više soba, u izboru 

namještaja i posuđa, finoći posteljine i kvalitetu ishrane. Na osnovu 

ovih dokumenata moguće je predstaviti unutrašnjost 

jedne sirotinjske kuće, kakvih je najviše i bilo u Crnoj Gori. 

Kuće najčešće nisu bile izdijeljene na prostorije. „U sobama 

žive zajedno ljudi, psi, ovce, koze, kokoši, ponekad i mazge i svinje“, 

piše Spiridon Gopčević. Kuće su bile zadimljene, crne od 

čađi, veoma mračne i bez „viđelica“, sa podovima od nabijene 

zemlje i bez tavanica. Pokućstvo je bilo kranje oskudno. „Namještaj 

se sastoji od jednog stola koji rijetko kada ima više od tri 

noge (ako pak ima samo dvije noge, onda se obično spretno 

oslanja o zid), nekoliko sjedala (a po potrebi ih zamjenjuje 

nekoliko kamenova ili neki sanduk) i jedne slamarice koja služi 

kao ležaj (ako nedostaje slamarica, onda se ljudi obično zadovoljavaju 

jednom gomilom mekog đubreta)“, piše Spiridon 

Gopčević. Posteljina je bila gruba i takođe vrlo oskudna, a ljudi 

su ponekad spavali zajedno, na istom krevetu „sklepanom od 

bukovog drveta“, ako ga je uopšte i bilo, poluobučeni, pokriveni 

grubim prekrivačima. U domaćinstvu je korišteno samo nekoliko 

osnovnih posuda. „Siromasi imadu po jedan mjedni kota, 

pa u tom vare sve“, piše V. M. G. Medaković. Iako na osnovu 

građe nije moguće steći uvid u proces promjene kućnog am- 

89


bijenta, sigurno je da se od početka 19. vijeka do druge 

decenije 20. vijeka unutrašnji izgled kuća postepeno mijenjao, 

da su u domove ulazili novi djelovi namještaja, raznovrsnije 

posude, finija posteljina i da su ove promjene u određenoj 

mjeri morale biti vidljive i u sirotinjskim kućama. Tako se u 

zapisima P. A. Rovinskog koji se odnose na kraj 19. vijeka već 

spominju posude kao što su „džezvica“ za kuvanje kafe, ožič - 

njak (posuda za odlaganje pribora za jelo), mlin za kafu, tepsija, 

slanik i specijalni „kompleti posudica u kojima su so, sirće, 

papar, maslinovo ulje (konča)“. (I, 1- 8). 

Izvjestilac Valtazara Bogišića piše da se „ženskim poslom“ u 

Crnoj Gori smatra „što je god kućanstva u užem smislu, kao 

gotovljenje rane, odjeće koja se doma proizvodi, briga za djecom, 

za domaći pored i drugu domaću životinju, kupjenje 

sira, muženje krava (koze i ovce muzu muški), masla metenje, 

pranje, krpjenje, naprava obuće i tomu podobno.“ Drugi autori 

takođe opisuju neke kućne poslove, ali uglavnom one koji 

su za njih bili zanimljivi ili „egzotični“, kao što su tkanje ili 

pripremanje hljeba. Cijeli niz nevidljvih i „banalnih“ ženskih 

kućnih poslova, koje su žene svakako svakodnevno morale 

obavljati, ostao je nevidljiv i u ovim dokumentima. Takođe, 

nije moguće zaključiti na koji način i kada su u crnogorska 

domaćinstva počele da se uvode nove, civilizovanije navike u 

pripremanju hrane, odijevanju, održavanju higijene, uređivanju 

domaćinstva, ali su se te promjene svakako dešavale 

tokom cijelog ovog perioda. Tako P. A. Rovinski piše da se u 

ranijem periodu rublje prije pranja redovno podvrgavalo 

luženju i da se za pranje rublja upotrebljavala posebna glina, 

a da se „u poslednje (se) vrijeme svuda koristi sapun, kojim 

ne peru samo rublje, već i ostalu odjeću, ne izuzimajući ni 

suknene modre pantalone, džamadane i korete, pa i kada na 

sebi imaju zlatne vezove“, a takođe govori i o peglanju i korištenju 

štirka. Preuzimajući nove kućne obaveze i ulažući još 

više napora, žene su tako uvodile nove, civilizovanije navike 

u svakodnevni život svojih porodica i na taj način „iznutra“ 

mijenjale crnogorsko društvo. (II, 1-11) 

Tokom 19. i početkom 20. vijeka žene su dobile određena 

prava (obrazovanje, imovinska prava, prava iz bračnog 

odnosa) i stekle određene slobode. Ali, ništa nije moglo da 

izmijeni shvatanje da je prva i osnovna uloga žene da svakodnevno 

podmiruje potrebe ostalih članova porodice, da je 

njena osnovna uloga da služi tim potrebama i da je kuća prostor 

u kojem ona treba da se kreće i za koji treba da veže sve 

svoje ambicije i želje. 

90


I 

1) Vuk Stefanović Karadžić piše da su crnogorske kuće najčešće 

postavljene „na strmijem mjestima“. Ukoliko su bile „na 

dva poda“, u donjem dijelu kuće boravila je stoka, a u gornjem 

dijelu je živjela porodica. Kuće najčešće nisu bile izdijeljene 

na više prostorija, tako da su u istoj prostoriji danju i noću boravili 

svi članovi porodice. Samo najugledniji ljudi su, kako 

piše V. S. Karadžić, imali kuće sa više odaja „tako da svaka 

oženjena glava sa ženom i djecom odijeljeno može spavati.“ 212 

1834-1835. 

2) V. M. G. Medaković opisuje i unutrašnjost skromnih 

kuća „pokrivenih slamom ržanom“: 

„Obično je na sred kuće ognjište, a izviše ovog vise verige. 

Pećih nema nikako, a tako ni dimnjaka. Malo koja kuća ima 

na krovu viđelicu. Podova u kući nema nikako, već ispod 

krova na grede metnu ljesu i ovo se zove petar, pa na njem 

suše kukuruz. U zimu metnu dosta drva na oganj, posjedaju 

sva čeljad u naokolo, pa se griju. Pećah za leb nemaju, već peku 

leb samo pod sačom na crijepnji.“ 

Pregrade napravljene „od štica“ ukućani su, kako piše 

Medaković, koristili da bi o njih „vješali oružje i prebacivali 

struke“. On piše da su domaćini najčešće bili toliko siromašni 

da nisu mogli ograditi poseban prostor za stoku, tako da su 

bile rijetke crnogorske kuće koje su bile izdijeljene na više 

prostorija ili soba. Kreveti su, ako ih je uopšte bilo u 

crnogorskim kućama, najčešće bili „slupani od bukovog 

drveta“. Medaković opisuje i skromnu posteljinu koja je korištena: 

„U odru ima i slame ili nustu i po jedan bijelj; a dušeka i 

plahta nema nikako. Neki nemaju ni bijelja, već se pokrijevaju 

sa stručinom. Ima i po koji drveni sanduk u kojem ranja robu.“ 

Posuđe je takođe bilo veoma oskudno. „Siromasi imadu 

po jedan mjedni kota, pa u tom vare sve“, piše Medaković. „Sva 

čeljad jedu iz jednog vagana. Vagani su veliki, a nalazi ih se još 

od stari vremena, koji primaju po 60 litara. Ožice su drvene, 

ali zamašne. Imaju neke goružde (velike ožice, kutlače) koje 

primaju po po oke. Viljušaka i nožića nemaju nikako. Ako 

treba da se izsječe pecivo, Crnogorac izvadi nož iza pasa, pa 

izsiječe pecivo na obilate komade. Ovijem istijem nožem 

odsijeca on i turske glave, ali zato mu se ne tuži ni malo.“ 213 

1850-1857. 

3) „Četiri daske na isto toliko pobodenih stupčića u jednom 

uglu staništa, sa malo slame odozgo i jednim vunenim 

pokrivačem, predstavljaju krevet, odar; drugi pokrivač zamjenjuje 

zastor“, piše Timoleone Vedovi koji je takođe zapisao 

i da su ljudi spavali poluodjeveni, „zimi blizu ognjišta, ljeti pod 

otvorenim nebom.“ 

Posuđe koje je Vedovi zatekao u crnogorskim kućama sastojalo 

se od bureta za vodu - fućije, kante za mlijeko, zemljanih 

lonaca, pekača - crepulje za pečenje hljeba, sprave za pepeo i 

za podizanje pekača - popećka, drvenih kašika i okrugle lopate 

na kojoj su pogače oblikovane i prenošene do ognjišta - lopara. 

„Neki imaju male limene svjetiljke sa jednim ili dva kljuna, 

nalik na stare vječne svjetiljke; ko ih ima, troši u njima maslo, 

drugi drže upaljeni luč ili suve štapiće brijesta“, zapisao je 

Timo leone Vedovi. 214 1854-1859. 

4) Uporedivši crnogorsku kuću čađavu od dima sa prodavnicom 

uglja, Alfred Bulonj je opisao i tipično skromno 

pokućstvo koje je zatekao u ovim kućama. „Namještaj se sastoji 

od dva-tri drvena sanduka, stola, nekoliko naherenih 

klupica i jednog ili dva veoma široka ležaja, sklepana sjekirom, 

nekoliko zemljanih ili gvozdenih ćupova i jednog ili dva niska 

burenceta sa bakarnim vedrom, pomoću koga žene vade 

vodu idući i pola kilometra od kuće (jer su seoski bunari 

otvoreni samo nekoliko sati dnevno)“, piše Bulonj. On je 

takođe zapisao da „mnogi Crnogorci nemaju košulja ili imaju 

samo onu jednu koja je na njima“, da „spavaju uglavnom poluobučeni 

na dušeku od valjane vune i pod ogromnim pokrivačem 

duge dlake“ i da bi „izuzev u knjaževskoj kući i u 

kućama najviše stotinak viđenih ličnosti bilo apsolutno 

nemoguće u čitavoj Crnoj Gori naći jednu jedinu džepnu 

maramicu, a kamoli zavoj ili šarpiju“. 215 1867-68. 

212 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, www.antikvarne-knjige.com, 1837; str. 37 

213 

V. M. G Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 155-157. 

214 


215 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica 2002; str. 26-27; 40. 

91


5) Sigfrid Kaper je opisao pokućstvo u crnogorskim 

kućama. „U prednjem dijelu kuhinje, čiji je pod inače 

prekriven kamenim pločama, nalaze se razni kućni i kuhinjski 

predmeti, među njima i jedna krajnje primitivna klupa, jedan 

još primitivniji sto i jedna krajnje primitivna kolijevka, i to 

samo tamo gdje blagostanje dopušta takav luksuz, dok se u 

zadnjem dijelu nalazi ognjište, koje je malo izdignuto iznad 

poda“, zapisao je Kaper. „Na njemu se stalno žare drva i tu se 

na Badnje veče polaže i posvećeno drvo - Badnjak. Iznad 

ognji šta visi sa pocrnjelih greda, koje uopšte predstavljaju tavanicu 

i između kojih izlazi dim, jedan kotao, a oko njega se 

duž tri zida proteže obzidana klupa, na kojoj za dugih zimskih 

večeri žene sjede i pletu.“ 216 1875. 

6) Spiridon Gopčević je opisao zadimljene kuće u kojima 

su zidovi, pokućstvo pa čak i ljudi bili čađavi od dima. „Ako je 

kuća prizemna, onda obično ima samo jednu ili dvije sobe iz 

kojih se pomoću ljestvi može popeti na tavan koji ujedno služi 

kao ostava za smještaj zaliha“, piše Gopčević. „U sobama žive 

zajedno ljudi, psi, ovce, koze, kokoši, ponekada i mazge i svinje. 

U sredini se nalazi ognjište od kamenja, na kojem otvoreno 

gori vatra; na tom ognjištu se u sredini nalaze lonci u kojima 

se kuvaju jela, a zimi ognjišta ujedno griju prostoriju.“ 

Spiridon Gopčević je opisao i skromno pokućstvo koje se 

moglo naći u crnogorskim kućama: 

„Namještaj se sastoji od jednog stola koji rijetko kada ima 

više od tri noge (ako pak ima samo dvije noge, onda se obično 

spretno oslanja o zid), nekoliko sjedala (a po potrebi ih zamjenjuje 

nekoliko kamenova ili neki sanduk) i jedne slamarice 

koja služi kao ležaj (ako nedostaje slamarica, onda se ljudi 

obično zadovoljavaju jednom gomilom mekog đubreta).“ 217 

1875-1877. 

7) O razlikama u načinu gradnje i izgledu kuća koje su bile 

uslovljene područjem i socijalnim položajem vlasnika pisao 

je Jozef Holeček. Najbrojnije su ipak bile skromne kamene 

kućice čija je unutrašnjost rijetko bila izdijeljena na više prostorija. 

„Jedino se uz uski otvor, koji bi trebalo da predstavlja 

vrata, nalazi drvena pregrada gdje se odlaže oružje i gornji 

djelovi odjeće“, piše Holeček. „Stropa nemaju. Umjesto njega, 

nad glavama su postavljene ljese na kojima se suše klasovi 

kukuruza. Pod je od nabijene zemlje ili gline.“ 

„U ćošku stoji niska, ali čvrsta konstrukcija od bukovog 

drveta, prostrta slojem slame: to su kreveti“, piše Holeček. 

„Na krevetima spavaju svi zajedno. Dok spavaju, ogrću se u 

struku, ili pokrivaju prostirkom (bjel). Nekad kućni namještaj 

upotpunjuje prosta škrinja. Siromašniji svojih nekoliko komada 

stoke vezuju u drugi ugao ovog prebivališta; tako kuća 

postaje ljudsko obitavalište i štala zajedno.“ 

Posuđe koje je Holeček zatekao sastojalo se od svega nekoliko 

posuda. „Nasred kuće stoji ognjište nad kojim je obješen 

kotao“, piše Holeček. „Pored ovoga kotla, kao jedino kuhinjsko 

posuđe imaju veliku drvenu činiju koja sadrži čak 140 

maza iz koje jedu svi zajedno; i poklopac koji zovu sač, a služi 

za pečenje hljeba; i na kraju drvene kašike koje su najčešće 

takve veličine da u njih može stati maz tečnosti.“ 218 1876-78. 

8) P. A. Rovinski piše da se za čišćenje dvorišta koristila 

metla od pruća na kojoj je bilo i lišća, dok se za čišćenje kuće 

koristila „metla od sitnog pruća grčice (centaurea) koja se jednako 

naziva kao i ona za dvorište – metla“. 

Metalne posude su se, kako piše Rovinski, čistile posebnom 

travom koja se nazivala drenak. „Za čuvanje odjeće i 

216 


217 

Spiridon Gopčević: Crna Gora i Crnogorci; CID; Podgorica, 2008; str. 157. 

218 

J. Holeček: Crna Gora; CID – Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 46. 

92


posteljine su sanduci (skrinja, sepet, sanduk) domaće izrade 

ili kupljeni u inostranstvu, uglavnom u Skadru“, piše Rovinski. 

„Oni su obojeni, na nožicama u obliku lavljih šapa, a zatvaraju 

se iznutra bravama ili spolja katancima. Ulogu ovih djelova 

namještaja često preuzimaju sanduci u kojima je nekad bila 

municija. Među sanducima treba izdvojiti đevojačku skrinju, 

u kojoj đevojka slaže svoj miraz: ono što sama uradi ili joj 

neko pokloni. Postoji i vrsta sanduka (kanaveta) u kome se 

drže dvije boce: jedna boca rakije i druga boca sa vinom, pa 

onda i duvan koji se kupuje na pazaru, poneki slatkiš i smotuljak 

sa novcem. U kući ima i različitih vrsta korpi (krošnje, 

kotarice, zimbilj) vreća i sl.“ 

Rovinski je opisao i police (ravice, ravovi, rafovi, škanije) 

koje su kačene na zidove i koje su služile za odlaganje različitih 

predmeta i namirnica. „Polica na kojoj se drži mlijeko uvijek 

je visoko postavljena“, piše Rovinski. „Velika široka polica duž 

skoro cijelog zida u samoj kući i dolje u izbi – u Drobnjacima 

se naziva atula; na njoj drže glomaznije i teže predmete.“ 

U mnogim domovima članovi porodice su, kako piše 

Rovinski, umjesto stola koristili „vreću ili struku“ koja se prostirala 

na zemlju. U nekim domaćinstvima se koristio sto koji 

se nazivao sofra, koji je bio okrugao i sa kratkim nožicama, 

tako da se za ovim stolom moglo sjedjeti jedino na podu, sa 

ukrštenim nogama. U kućama koje su bile „bliske evropskom 

tipu kuća“ mogao se, kako piše Rovinski, zateći i sto „za koji 

se sjeda na stolice ili na visoke klupe“, koji se „nazivao trpeza 

ili tavolin, a rjeđe stô ili srbijanski astal“. 

Rovinski je opisao i presjek – sanduk za brašno koji se koristio 

u Drobnjacima. „To je sanduk za brašno i žito koji je 

pričvršćen za zid“, piše Rovinski. „U Vasojevićima, takođe uz 

zid kod zadnjih vrata, nalazi se nešto slično i naziva se ’dolap’. 

On ima nekoliko pregrada: za brašno, za pečeni hljeb, za 

krompir, pa za posuđe, a na njemu su, gore, naćve.“ U kući se, 

kako piše Rovinski, obavezno nalazilo i korito koje se koristilo 

za pranje rublja, a ponekad i za kupanje djece, koje se zvalo 

kopanja ili škip. Osim kopanje, u kućama su se mogle naći i 

„razne posude za nošenje vode i mlijeka, za pripremanje za 

zimnicu kupusa i drugog povrća, za spremanje jela, za posluživanje 

hrane i vode i sl.“ 

Kao i ostalo pokućstvo, P. A. Rovinski je detaljno opisao 

i posuđe koje je korišteno u crnogorskom domaćinstvu. „U 

jednom od uglova, tamo gdje je ognjište, nalazi se četvoro - 

ugaono korito sa nešto užim dnom u odnosu na gornje 

ivice, koje stoji na nožicama - naćve u kojima se mijesi 

hljeb“, zapisao je Rovinski. „Vodu na većoj daljini nose u 

bačvici koja je duga i pljosnata sa obje strane kako bi bolje 

nalijegala na leđa (brema, bremenica) mada se ova posuda 

ponekad nosi i na glavi. Iz bunara vodu vade kotlićem od 

bakra koji je iznutra okalajisan (sić, rumendža). Kotlić ima 

ručku za koju se veže konop radi spuštanja u bunar. Vodu 

donose i u kačicama koje sadrže približno dva ruska vedra, 

a koje se prema vrhu sužavaju kako bi voda manje pljuskala 

(kaca). Ovu posudu nose na glavi, podloživši ispod nje i na 

glavu krug od krpe. Ako je voda blizu i može se lako zahvatiti, 

nose je u posudi sličnoj ruskoj kablici (šajki) koja ima 

jednu dršku (štrugla). U ovu posudu muzu mlijeko. Posuda 

’džban’ ista je kao i ruski ’žban’ i ima pri dnu ispust koji se 

podiže, ali ne sasvim do vrha posude. Tako, ako je posuda 

puna, iz nje na ovom mjestu bije mlaz; na ovaj ispust (pipa) 

pije se voda iz džbana. Mlijeko za sir prvo se kuva u kotlu i 

razliva se u široka pljosnata korita (karlice). Karlice prave 

tako da ih dube u stablu jove ili lipe, kao i posebnoj vrsti 

planinskog bora (češlika, tj. divlji bor). Čvršće su karlice od 

bora. Jedna posuda koja liči na rusku ’kružku’ napravljena 

je od daščica i ima obruče (debe); u debe se kupi skorup. 

93


Maslo se mete u kačicama koje su pri dnu nešto šire (stap). 

Palica kojom se ovaj posao obavlja (mećanica) na svom 

donjem dijelu ima čašicu (vrčka). Postoje još okrugle iz 

drveta izdubljene posude (vagan) u kojima se drži brašno, 

tijesto, mlijeko i sl. U kacama raznih veličina (badanj) preko 

ljeta drže kukuruz, pasulj, pšenicu i dr., dok je preko zime u 

njima kiseli kupus. Krastavce, papriku, patlidžane i sl. sole i 

kisele u manjim kačicama (kaduč).“ 

Za druge namjene su korištene druge posude, o kojima 

Rovinski takođe piše. „Za grijanje vode, kuvanje mlijeka i uopšte 

za spremanje jela, tj. kuvanje mesa u većim količinama, služi 

kotao ili kazan koji stalno visi nad ognjištem“, zapisao je Rovinski. 

„Slična mu je, ali manjih dimenzija i pri vrhu nešto sužena, 

isto takva metalna posuda koja ima i istu namjenu – pinjata.“ 

Varaicu ili varlaicu Rovinski opisuje kao veliku kašiku sa 

dugačkom drškom koja se koristila za miješanje jela koje se 

kuvalo. „Ako treba da se na brzinu skuva manja količina hrane, 

uzima se posebna bakarna i iznutra kalajisana posuda sa 

ručkom – ’rukatka’ koju neki zovu i italijanskim imenom 

’bronzino’. Posuda istog oblika može biti i od gline.“ 

Kuvano jelo koje nije gusto sipalo se, kako je pisao Rovinski, 

u okruglu limenu zdjelu - sahan, i u glinenu gleđosanu posudu 

- bljudva ili u isto takvu zdjelu - ćasa. Kašasta hrana se 

jela drvenim ili metalnim kalajisanim kašikama (ožica, 

kašika), a tvrda hrana se jela rukama ili viljuškom (viljuška, 

pirun, pantanur). 

„Kafu prže ili jednostavno na metalnoj lopatici ili u metalnom 

bubnjiću (dolap), dok je melju u za to specijalnoj 

napravi mlin (vodenica), a kuvaju u maloj limenoj posudi sa 

ručkom (džezvica)“, zapisao je Rovinski. „Kašike, kao i 

viljuške i noževe (ako ih ima) drže u za to specijalno napravljenoj 

od sitnoga pruća ispletenoj posudi oblika košarice koja 

ima poprečne pregrade u koje se i zadjenu kašike. To je 

’ožičnjak’ i obješen je na zidu. Ima i jedna plitka bakarna posuda 

’tepsija’ u kojoj peku posebnu vrstu jela - pitu. So drže u 

drvenoj posudi koja ima oblik šolje ili čaše i vješa se na zid - 

slanik. Poneko ima i cijeli komplet posudica u kojima su so, 

sirće, papar, maslinovo ulje (konča). Stanovnici gradova 

upotreb ljavaju i peglu (utija, supreš) koja ima kao uložak 

ploču od sirovog gvožđa koja se zagrijava (duša).“ 

Rovinski je opisao i mijeh (mješinu), koji se mogao naći u 

svakoj crnogorskoj kući. „To je kompletna ovčja koža, 

otvorena samo na mjestu gdje je bila glava“, piše Rovinski. „Sa 

nje se potpuno skida vuna, koža se malo osuši i posuda je gotova. 

Kada je pune tečnošću, onda vezuju samo otvore kroz 

koje su prolazile noge. U mješinama se nosi vino, rakija, maslinovo 

ulje, a ponekad ih pune skorupom i ostalim mliječnim 

proizvodima. Uostalom, za ovo poslednje češće se koristi 

ovčji ili goveđi mjehur.“ 

Za predenje vune su korištene „jednostavne alatke“ koje 

Rovinski takođe opisuje: preslica koja se „proširuje u lopaticu 

na koju se i privezuje vuna, dok se uski dio preslice, koji je kao 

držalica ove lopatice, drži ispod lijeve mišice“ i vreteno, koje 

se pravilo kući. „Prelja svoj posao ne radi samo u kući, već i 

idući putem“, zabilježio je Rovinski. „U početku, kada je 

vreteno previše lako, na njegov se donji kraj stavlja prsten od 

gline (pršljen) kako bi vreteno stabilnije i duže upredalo. 

Ponekad ovaj prsten zamjenjuje krompir ili šišarka kukuruza. 

Sa vretena se pređa premotava u klupka, sve dok ne bude toliko 

da se može početi izrada neke tkanine ili predmeta.“ 

Razboj koji se mogao naći u crnogorskim kućama Rovinski 

upoređuje sa sličnim ruskim razbojem. „Evo njegovih 

glavnih djelova: ram, tj. stan, osovina na koju je namotana 

osnova – vratilo, dolje su dvije klade – podnogače koje se 

za vrijeme tkanja pritiskaju nogama“, piše Rovinski. „Zatim, 

tu su niti, brdo (a u brdu zupci, zubac), cijevi; čunak ima još 

i nazive čun ili metik koji zajedno sa cijevi daje sofija (Kuči 

i Piperi) ili sovilja (Cetinje). Crnogorska natra zauzima 

manje prostora od ruske i, kada ne radi, sva se rastavlja i 

slaže u ugao.“ 

Rovinski je opisao krevet kao „drveni pod koji se postavlja 

na četiri noge“ i posteljinu u kojoj su ljudi spavali. „Jastuk 

(poglavnica, uzglavač) takođe ima navlaku od tanke domaće 

vune i napunjen je vunom“, piše Rovinski. „Kada ima kreveta, 

onda se na njega kao postelja stavlja slamnica, tj. velika vreća 

napunjena slamom ili lišćem kukuruza. U bogatijim kućama 

u upotrebi su postelje, dušeci i štramaci (saćiluk) koji su napunjeni 

vunom i na nekoliko mjesta prošiveni kako se vuna 

ne bi zbijala na jedno mjesto. Ovaj se dušek ne stavlja direktno 

na daske na krevetu, već na već pomenutu vreću napunjenu 

šušbinom kukuruza.“ Ova se postelja, kako je zapisao 

Rovinski, prekrivala „prostiračem (lencunom) od domaće ili 

kupljene tkanine“. Na jastuk se navlačila navlaka (testemelj), 

a osim ponjavama i bijelima, ljudi su se pokrivali i „jorganom, 

napunjenim vunom i prošivenim“. 219 1879-1906. 

219 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 329; 330-334; 337-338; 340 -341. 

94


bili, osobito seocka torbica vašoj gospođici šćerci, i nama je 

ovamo još mnogo milije bilo čuti, i uvjerite se da je moja samo 

namjera bila torbicu - slanicu gospođici Mini poslati, da po 

istoj može viđeti kako i naše seocke djevojčice u svoim domaćim 

školama nauče na đerđevu i na natri vesti, tkati i kititi; 

i još kad bi viđela kako su im izatkane i navezene struke i 

zubuni, lizdikače i prsluci, čarape, rukavice i prevjesne 

marame, zaista bi joj se više dopalo i imala bi o čemu među 

svoim otličnim drugaricama razgovarati i smijeh zamećati“, 

piše Vuk Popović. 221 1857. 

3) V. M. G. Medaković opisuje kućne poslove koje je žena 

u Crnoj Gori svakodnevno obavljala. „Rabotna je Crnogorka 

u domu; ona gotovi, sprema po kući, šije, veze, plete, prede i 

tkaje“, piše Medaković. „Ide na pazare i nosi teška bremena uz 

velike strane na leđima; ide na vodu, u mlin, u drva i za 

stokom. Sve ona to čini, ali opet izgleda kao cvijet u licu. 

Jagodice su joj rumene, koje podilazi čista krv.“ 222 1850-57. 

II 

1) Vuk Stefanović Karadžić je pisao o pripremanju hljeba 

u crnogorskim kućama. „U uglednijem kućama mijesi se za 

goste i pšenični hljeb, pogača“, piše V. S. Karadžić. „Ni pšenični 

ni kukuruzni hljeb ne peče se u peći, već se tijesto metne u 

ugrijanu crepulju i ozgo se pokrije pepelom i žarom i, ako 

treba, nekoliko puta prevrne, dok se hljeb dobro ne ispeče. 

Ako nema crepulje, onda se razgrne vatra i tijesto se metne na 

vrelo ognjište i pokrije se pepelom i žarom. Pepeo se ne pomiješa 

s tijestom, već hljeb dobije lijepu koru; i ako gdje malo 

pepela prione, ili ovdje ondje malo nagori, opere se ili nožem 

ostruže.“ 220 1834-35. 

2) U pismu koje je Vuku Karadžiću uputio 12. januara 

1857. Vuk Popović piše o ženskim vještinama u tkanju i 

vezenju. „Što mi pišete da su vam oni naši darovi mnogo mili 

4) Alfred Bulonj piše da su bogati ljudi jeli „pršutu veoma 

tvrdu i slanu, mršavu govedinu i kastradinu preko čitave zime“, 

a da su od povrća za ishranu koristili samo kupus, pasulj, 

krompir i „jednu vrstu domaćeg karfiola od koga jedu samo 

listove“, za koji on kaže da bi u njegovom zavičaju mogao 

služiti jedino za ishranu životinja. Bulonj takođe piše da 

Crnogorci nisu tovili stoku niti živinu i da su „nesrećna mršava 

pilad koja se ovdje jedu tvrda kao čaplje“. 

Bijeli hljeb se, kako piše Bulonj, pekao samo za Knjaževu 

porodicu, dok se u bogatim porodicama jeo crni hljeb za koji 

on kaže da je mnogo gori od vojničkog hljeba francuskih voj - 

nika. Ostali ljudi su jeli isključivo kukuruzni hljeb ili palentu 

čije je pripremanje Bulonj detaljno opisao: 

„U jednom ćošku glavne prostorije uvijek stoji glinena posuda 

u koju se sipa kukuruzna smjesa od koje se, uglavnom, 

pravi crnogorski hljeb. Da bi se ispekao ovaj čuveni hljeb prvo 

se na samoj vatri na ognjištu zagrijava pomenuta glinena posuda 

dok pocrveni, zatim se u nju sipa kukuruzna smjesa, više 

220 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, www.antikvarne-knjige.com, 1837; str. 36. 

221 

Vuk Popović: Pisma Vuku Karadžiću; CID, Podgorica; 1999; str. 301. 

222 

V. M. G. Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 22. 

95


ili manje dobro provrela, i sve se to pokriva velikim limenim 

poklopcem malo uzdignutog oboda, na koji se stavlja žar i 

pepeo. Tako se hljeb peče lagano, a da, da tako kažemo, nema 

potrebe da se nadgleda. Kada je pečenje gotovo, taj hljeb je 

tako težak i nabijen da treba imati snažan želudac da bi se 

svario, što ne smeta većini Crnogoraca da ga vole više od 

hljeba od čistog pšeničnog brašna.“ 223 1867-68. 

5) Svoje slobodno vrijeme žene su, kako pišu Gabrijel Frile 

i Jovan Vlahović, provodile u „predenju ili pletenju, bilo u 

tkanju pokrivača i nekih štofova (sukna) koji se u zemlji koriste, 

ili još, u dosta delikatnom vezu kojim one ukrašavaju 

razne djelove svoje odjeće“. 

Frile i Vlahović pišu da su intelektualni poslovi potpuno 

nepoznati crnogorskim ženama koje „podnose sa postojanom 

hrabrošću i čvrstinom jedan veliki dio radova u obradi 

zemlje, prenošenju proizvoda sa sela, najduže i najteže hodanje 

kroz planine.“ 224 1868-1873. 

6) Objašnjavajući podjelu poslova u crnogorskoj porodi - 

ci, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da žene „gotove odijelo 

svoj kućnoj čeljađu, spravljaju hranu, peču leba, melju u 

ždrme nima, nose drva, vodu, paze domaću živinu kad 

muških doma nema, fataju pčele kad se roje, nose hranu 

težacima i vojnicima kad je rat itd.“ I najstarija starica je, kako 

piše izvjestilac, korisnija od djeda jer ona pazi djecu i loži 

vatru. „Djevojke dok nijesu prispjele za udadbe, šilju ih na 

pašu i da težacima nose hranu i da prislužuju ženske u kuću, 

nose drva, vodu i rade druge radnje lakše ženske“, piše 

Bogišić. „A nekoliko vremena pred što će se udat, puste joj 

nekoliko slobodna vremena da prigotovlja sebi dare i to po 

jednu godinu ili dvije. Ipak, udatim ženama ostaje većina teže 

ženske radnje, jer one i šiju, i tkaju, i predu, i drva nose, i kruh 

mijese, i krpe, i obuću napravljaju, živine domaće paze, a pomagaju 

i u težačkoj radnji.“ 

Izvjestilac Valtazara Bogišića opisuje poslove koje su žene 

obavljale boraveći na katunima: 

„Od Đurđeva do Tomina dana sva stoka u zadružnih kuća 

odaždene se u planinu gdje je sagrađena koliba i tor gdje noći 

životinja. Za čuvanje i pasišta pošlju čobana, a đe je potreba i 

2 i 3. On goni i čuva stoku i muze. Za ostali rad mliječni i drugi 

opredijeli se planinka, a neke žive i u planini na katune za sve 

to vrijeme, pravi sir, kupi skorup i maslo i pomaže must, ako 

treba, gotovi čobanima, pričekiva goste, a ako joj ostane vremena, 

šije, krpi, prede isto kao i doma. Ako je mnogo stoke i 

zadružna famelja, daju joj pomoćnicu. U prijašnja vremena 

vazda su šiljali jednu istu planinku svake godine dok je god 

mogla i sramota je bila da bi je promijenili ne samo u kući 

nego i selo, jer nigda je nijesu promijenili ako je valjana i 

dobra. Svakoi je milo u planinu, jer joj je manje radnje no li 

doma. Ili je bar slobodnija i nezavisnija, pa zato u novije vrijeme 

redom idu jednu godinu jedna a druge druga i.t.d.“ 

Izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da se muškim poslovima 

u Crnoj Gori smatraju „zemaljska radnja, stoka, kupovanje, 

prodavanje, prodaja proizvoda, ići među ljude, na pravdu, trgovinu, 

na sve poslove koji imaju više spoljašnji karakter“, dok 

se, s druge strane, ženskim poslom smatralo „što je god 

kućanstva u užem smislu, kao gotovljenje rane, odjeće koja se 

doma proizvodi, briga za djecom, za domaći pored i drugu 

domaću životinju, kupjenje sira, muženje krava (koze i ovce 

muzu muški), masla metenje, pranje, krpjenje, naprava obuće 

i tomu podobno“. 225 1873. 

223 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica 2002; str. 81-82, 27. 

224 


225 



96


7) Sigfrid Kaper je opisao i način na koji su žene 

proizvodile tkanine. „One strižu i peru vunu svojih ovaca, 

lome i mlate lan koji u malim tovarima donose sa svojih njiva 

do kuće“, zapisao je Kaper. „Struku očišćene vune ili očešljane 

kudelje“ vezivale su na preslicu i „dok su po kući poslovale 

neprestano ih je pratilo zujanje vretena“. Od ove vune one su 

zatim prele i tkale razne tkanine koristeći primitivni razboj ili 

druge jednostavne naprave. 

„Ono što Crnogorac, njegova žena, njegova djeca, njegovi 

ukućani na sebi nose: od grube lanene ili vunene košulje, 

prsluka od žutobijelog grubog sukna, do čvrstih dokoljenica 

nalik na gamašne, vunenih čarapa za oštrije godišnje doba, 

naprsnika i naglavaka – sve su to proizvodi ženske domaće 

radinosti“, pisao je Kaper, kao i „struka ili obramica - torba 

koju žena ili muškarac nosi o ramenu“ i „grubo ćebe kojim se 

noću pokriva i grubi džak u kojem nosi krompir na pazar.“ 

Mada je kod svih ovih predmeta preovladavala, kako piše 

Kaper, „žućkastobijela prirodna boja ovčije vune“, žene su ipak 

ponekad bojile tkaninu na razne načine: u plavo sa indigom, 

u crveno sa sumahom, u žuto sa žutokorom. Od obojenog prediva 

pravile su duge crvene šalove (pasove) koje su muškarci 

omotavali oko struka; šarene dokoljenice kojima su se široke 

plave čakšire pričvršćivale ispod koljena; crvene šarama 

prošarane struke u koje su se žene umotavale na kiši i vjetru i 

šarene pregače i šarene djevojačke čarape. „Platno je uglavnom 

grubo, ali se pravi i finije platno koje se prošiva i opšiva šarenim, 

zlatnim i srebrnim nitima, kao što se, ako je ikako moguće, i 

gunj i koret ukrašavaju raznim pervazima i šarenim dugmadima 

sopstvene proizvodnje“, zapisao je Kaper. 226 1875. 

8) P. A. Rovinski opisuje način raspirivanja vatre: 

„Sada već svuda ima fosfornih šibica (sumporade, fuljmine, 

ili fuljminante, kresavice, ćibrit, palidrvca i dr.), dok je ranije jedini 

izvor vatre bio kremen i ognjilo, varnica koja je palila trud 

uzet sa bukovog drveta. Da bi vatru razgoreli, koristili su suvu 

travu ili lišće, dok su neki spremali i sumporne šibice. Vatra se 

dobija i pomoću trenja (izvijanje ognja), naravno u krajnjem 

slučaju. Postoji i naročit postupak ovakvog dobijanja vatre koji 

se primjenjuje kao sredstvo za liječenje“. 

Puhalica - naprava koja se koristila za raspirivanje plamena 

sastojala se, kako piše Rovinski, od gvozdene cijevi, najčešće 

oštećene cijevi puške. „Da bi se izvukao žar kada treba da se na 

njemu nešto peče ili da se skuva kafa, služi se omanjom gvozdenom 

kukom (ožega)“, pisao je Rovinski. „Da bi se mogla 

okretati drva na ognjištu, uvijek je pri ruci trkač koji se najviše 

koristi na Božić, kada uz ognjište ne smije biti ništa metalno.“ 

Opisujući način tkanja, P. A. Rovinski piše da se osnova snuje 

izvan kuće, na velikom rastojanju i da je ona od konca dok je 

potka od vune. „Konačno, na istom ovom stanu tku i struke, gdje 

su i osnova i potka vunene“, piše Rovinski. „Pređa mora biti tvrda 

i samo od jedne niti. Još se kod tkanja dobro sabija potka. Isto 

tako tku torbice od različito obojene vune, ali preovlađuju pruge 

bijele, crne, crvene i žute. Od vune pletu čarape, rukavice, jakete, 

džupe (ženski dio odjeće sličan košulji, koji se oblači preko 

košulje). Od vune se valja pustina i upredaju užad.“ 

Najjednostavnija vunena tkanina bila je sukno koje se tkalo 

od tvrdo upletene bijele vune, koje je bilo široko od 15 do 16, 

najviše 18 „povijesma“, a dugačko do 25 metara. „Sukno se 

smota u trubu i daje u valjalicu iz koje izlazi kao materijal spreman 

za izradu odjeće“, piše Rovinski. 

Od vune su žene tkale i posteljinu i odjevne predmete koje 

Rovinski takođe opisuje. „Ponjava, bijelj, guber ima osnovu od 

konca, a potka im je vunena, pretežno od postriža, opredena u 

debljim nitima, kako bi sve bilo masivnije“, piše Rovinski. „Ovaj 

predmet je pokrivač dovoljno veliki i za dvije osobe. To isto, ali 

i sabijenije, u čemu se približavaju suknu, je guba (Vasoj.) ili koprovac 

(na Čevu, umj. pokrovac). U Vasojevićima, od obojene 

vune tku iramče ili ponjavicu kojom se pokriva postelja, ali 

može biti i pokrivač. Ona je dugačka otprilike jednu visinu čovjeka, 

sa krajeva ima pruge crvene i crne, ponegdje i uske žute 

pruge, što u uglovima obrazuje isto takve kvadratiće.“ 

Od kostrijeti su, kako piše Rovinski, žene tkale čergu koja se 

još nazivala pokrovac. „To je predmet dužine do 2 metra i nešto 

malo uži, a sav je u prugama: riđa, bijela, crna - zato što je i kostrijet 

tih boja“, piše Rovinski. Čergom su se ljudi štitili od kiše, ali 

je služila i kao prostirka na kojoj se sušilo žito, pasulj ili luk. 

Rovinski je opisao i različite načine bojenja tkanine. Crvena 

boja se, kako piše Rovinski, dobijala od broća; žuta od „kore nara 

i turske loze“; crna boja od željezne galice (čivit) koja se sitnila, 

otapala u vodi i zatim se ta otopina miješala sa prokuvanom 

vodom u kojoj je oprana vuna koja je tek skinuta sa ovce (š’era). 

„Jedno dvaput se u tu masu spušta pređa koja otuda izlazi potpuno 

crna“, piše Rovinski. Ovom procesu je prethodilo „čišćenje 

pređe od masnih sastojaka koje se izvodi luženjem (lug, liksija) 

koji se dobija tako da se u vodu sipa pepeo (zaluži se)“. 

Osim ovih najprostijih načina praktikovani su i „složeniji 

načini“ bojenja vune. Tako se za dobijanje crne boje koristio 

226 


97


prokuvani jasenov list. „Ako je list suv, prethodno se mora kvasiti 

u vodi nekoliko dana; poslije se doda željezna galica i boja je 

spremljena“, piše Rovinski. „Zatim, ovo isto razblažuju vodom, 

ponovo kuvaju i dodaju stipsu - i to daje žutu boju. Ako se 

ovome posljednjem doda modra galica, dobija se tamnozelena 

boja. Od jasenovog lista dobija se i modra boja.“ Osim od vune, 

platno je, kako piše Rovinski, tkano i od konoplje i rjeđe od lana. 

„Konoplju, naravno, prvo kvase, radi čega postoje močila na rijeci, 

potoku ili u nekoj stajaćoj vodi (lokva)“, piše Rovinski. Ovo 

se platno tkalo veoma rijetko jer je bilo debelo, a nakon pranja 

je postajalo kruto. 

Rovinski piše da su u Podgorici, Baru i Ulcinju, od tankog 

pamučnog prediva žene tkale „tanko rijetko platno, ponekada 

i sa uzdužnim, a i poprečnim gušćim prugama“. Od ovog platna 

šile su se „ženske, ponekad i muške košulje, naročito za ljetnji 

period“, a čaršavi i stolnjaci su pravljeni od istog ovog platna u 

koje su umetane „pruge pletene ili vezene, bijele ili crvene“. 

Svilene tkanine su tkane, kako piše Rovinski, isključivo u 

Baru i Podgorici. „U ovim mjestima muha medanke i hrišćanke 

predu svilu i od nje tku izuzetno tanke materijale za ženske 

košulje koje uglavnom nijesu duže od pojasa, naročito one za 

nevjeste“, zapisao je Rovinski. „Ovaj se materijal naziva ’burundžuk’ 

i bude iste boje koje su i ’kukuljice’, tj. bijele, žute, blijedožute 

i bijele sa roza nijansom“. 

Rovinski je takođe pisao i o načinu pranja rublja. On piše da 

se u ranijem periodu rublje prije pranja redovno podvrgavalo 

luženju i da se za pranje rublja upotrebljavala posebna glina do 

koje se teško dolazilo. „U poslednje se vrijeme svuda koristi 

sapun, kojim ne peru samo rublje, već i ostalu odjeću, ne izuzimajući 

ni suknene modre pantalone, džamadane i korete, pa i 

kada na sebi imaju zlatne vezove“, piše Rovinski. „Bijele gunjeve 

obično peru u modrilu. Već se primjenjuje i peglanje napravom 

nazvanom utija ili suprega, čija se unutrašnja pločica zagrijava 

(duša), a ta radnja se izgovara sa utijati ili supretavati. Upotrebljava 

se i štirak.“ 

„Crepulja ili crepnja, kako smo već rekli, plitka je posuda i 

okrugla, a izrađena je od gline, ponekad pečene kao i crijep, a 

ponekad jednostavno osušene“, zapisao je Rovinski. „U pečenoj 

crepulji obično je na sredini rupica. U crepulji se peče hljeb tako 

da se ova prethodno dobro zagrije na vatri. Crepulje koje nijesu 

pečene prave i žene, a ove se pečene dobavljaju iz Skadra, Peći 

i drugih mjesta gdje se proizvode u malim fabrikama. U njima 

se (pečenim c.) hljeb peče ovako: crepulja se stavlja u vatru da 

bi se ugrijala, zatim je kukom kroz rupicu na sredini skidaju, u 

nju stavljaju tijesto i pokriju sačom koji je neka vrsta poklopca 

i na sredini ima ručku, a malo mu je zavrnut obod; na sač se 

stavlja pepeo i žar. Tako se hljeb peče odozdo od takoreći usijane 

crepulje, a odozgo od žara na saču. 

Dok je vruć, ovaj hljeb je vrlo ukusan, naročito sa skorupom. 

Ali, on uskoro otvrdne, jako se mrvi i gubi ukus. Zato se 

uglavnom jede sa smokom: sirom, mlijekom, mesom.“ P. A. 

Rovinski piše o poslovima za koje su bile zadužene planinke: 

„Prije svega, ona mora dvaput dnevno pomusti sve ovce, koze i 

krave. Mlijeko se muze u štruglu. Odmah zatim, mlijeko se sipa 

u kotao (ponekad su potrebna i dva), koji se vješa na verige 

iznad ognjišta. Kada se varenika uzavri, domaćica je ogromnom 

kašikom razliva u karlice koje poređa na polici, gdje ih bude 20 

i više komada. Sljedeća radnja je skidanje skorupa i sirenje, tj. 

pravljenje sira od mlijeka iz karlica. Planinka i priprema hranu 

za sve stanare. Istovremeno, ona pazi da bi stado prijavili na vrijeme, 

pa da li je ono na broju. Konačno, ona je dužna da donese 

trave teladima i da nahrani pse. Kakva je planinka, najbolje se 

vidi po tome kakva su joj telad i psi.“ 

Rovinski je opisao i način proizvodnje sira i skorupa. Kada 

bi mlijeko odstojalo u karlicama dva dana, trećega dana sa njega 

se, kako piše Rovinski, skidao kajmak. Nakon toga se mlijeko 

ponovo sipalo u kotao, „da bi se zatim sa krajeva i dna karlice 

kašikom i prstom skidala gusta masa“ koja se stavljala u kacu 

(kaduč). Sa mlijeka se, prije nego što se ohladi, skidala pjena 

(smlaka) koja se nije stavljala u kajmak već bi se odmah trošila 

„kao poslastica“. 

„Ako nema nikakvog sirišta“, pisao je Rovinski, „u mlijeko 

stavljaju ognjilo, komadić truda i olova ili austrijsku monetu 

cvanciger. Ima još jedan način: uzme se krpa domaćeg bijelog 

sukna od dvije podlanice, opere se što se bolje može i stavi u 

već kisjelo mlijeko. Zatim je izvade, osuše, uviju u čistu krpu i 

čuvaju cijelu zimu do novoga mlijeka. Kada stigne prva 

varenika, u nju se stavi ovo sukno da omekša, pa poslije uz 

pomoć njega kisele mlijeko.“ 

„Ovdje se sir ne kuva“, pisao je Rovinski, „već se samo mlijeko 

u kome je sirište malo zagrije na vatri i ono već počinje da siri, 

ali ga stalno miješaju mješalicom unakrst, sve dok se ne formira 

sasvim gusta masa. Ovu masu vade rukama i cijede u malim 

grudvama ili je cijelu stavljaju u mali obruč na čistoj dasci, 

odakle je poslije vade kao veliki komad – krug. Osim cijeđenja 

rukama, tečnost iz sira odstranjuje se i tako da se sir stavlja u rijetko 

platno – cjedilo.“ 227 1876-1906. 

227 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 328-329; 338-340; 361-362, 441. 

98


9) Malobrojni opisi pranja rublja vezani su isključivo za 

krajeve koji su obilovali vodom jer su se u drugim krajevima 

rublje i odjeća prali rijetko zbog oskudice u vodi. A. Avelo i Ž. 

de la Nezijer su ostavili zapis o Muslimankama koje su prale 

rublje, na koje su naišli dok su obilazili zidine starog Nikšića. 

„Nijesu nas očekivale, pa se, stoga, jedna naborana starica, 

kriknuvši preplašeno, stidljivo okrenula ka zidu, hitro pokrivajući 

lice napola mokrim ubrusom“, zapisali su Avelo i Nozi - 

jer. Nekoliko ljupkih djevojaka u rozim šalvarama koje, kako 

pišu Avelo i Nozijer, nijesu bile stidljive kao ova starica - nastavile 

su da peru svoje svilene košulje. 228 


10) „Planinka je u katunu važna osoba“, piše N. Graovski, 

autor bilješke „Sa naših katuna“, koja je objavljena u „Glasu 

Crnogorca“ 5. septembra 1898. 

„Mnogoj se to vidi po licu, držanju. Nije ni čuda, kad se, 

siromašica, oslobodila hiljadu nameta manje vrste, gdje je domaćin 

sve, a ona tek slijepi ispunilac volje domaćinove. Na 

katunu ona počine, i ne mora se po sto puta dnevno sagnuti, 

da dometne žišku na simsiju, i da se diže svakoj muškoj glavi, 

koliko bi ih god na dan došlo i otišlo iz kuće. 

Planinka zna svoju dužnost i već za dana su joj sudi čisti i 

oprani, čeka mužu. Ako na katunima ima supornika, to obje 

planinke sjednu s jedne i druge strane struge, da muzu brave. 

Rijetko se događa, da koja od planinaka uzme, da muze tuđi 

brav. Ona valja, da poznaje svoje stado, a ne može li to, 

planinki se rugaju, a to ruganje nagoni je, da se izmakne od te 

prijatne dužnosti.“ 

N. Graovski opisuje i način pripremanja mliječnih 

proizvoda: 

„Iste večeri poslije muže, počinje se ’kemijska’ rabota naše 

planinke. U veliki kotao saspe svo mlijeko, malo ga, bogme, i 

’zakrsti’, uzavri i razlijeva u karlice. Kad se uhvati debela kora 

skorupa – skida ga, pa od istog mlijeka docnije gradi sir. Mrs 

kupe odjelito, skorup za sebe, a sir opet za sebe, a negdje oba 

ujedno. Ako će da gradi maslo, smlačiće mlijeko (varevinu ili 

vareniku), ostaviti, da se po njoj uhvati tanka korica, pa se sve 

zajedno sasipa u stap. Nastupa strašno mlataranje dugačkom 

palicom po stapu i mlijeku, rekli bi ste, da negdje u daljini pucaju 

gusti plotuni. 

To je metnja masla, koje se u Crnoj Gori rabota tamo, gdje 

je mlijeka dosta, i gdje se stanovnici ne grabe, kako će čas prije 

uzeti paru za svoje mlječne proizvode, kao što su planinari 

oko Lovćena sa njihovim sirom. 

U drvene karlice ili u mješine sasipa vrijednoća planinska 

skup svoga mrsa, a za svakidanju potrošnju, upotrebljava se 

obično kisjelo mlijeko ili prosto ’mlijeko’ bez ikakva pridjeva. 

Dok se u varošima lako može kod lebara dobiti kvasac, na selima 

je to često jedna teškoća, koja se lako ne savlađuje. 

Najobičnije je kvasac od bravljeg ili goveđeg želuca, ponekad 

od zeca, a kao najbolji računa se od mladice ili pastrve. 

Po nekim mjestima kisjele mlijeko žabom (u Arbaniji) ili 

mravima. Mlijeko u ovom posljednjem slučaju ukisjeli se vrlo 

brzo, sigurno sa oštre mravinje kisjeline. 

Kisjelo mlijeko planinka dijeli na dvoje, gušće koje se jede 

ožicom (srka se) i žiđe, što se pije ljeti, u vruće dane. Ovo je 

nezamjenljiv napoj osobito za kosce i radnike u polju. 

Kad su katuni u blizini sela, svaki drugi ili teći dan kreću s 

planine doma s mješinama napunjenim mlijeka. Teško 

kljusetu, koje se onda slučajno desilo u katunu! Planinke se 

skupe pred kolibom, čije je kljuse, svaka od njih nosi mješinu, 

koju radi sigurnosti stavljaju u vreću ili torbicu i tovare, ili, 

bolje, bacaju na samar, kako mu drago, tek neka krene s 

katuna, a briga je ćiridžije, da ovi amanet u ’cijelosti’ dostavi, 

kome je naznačen“. 229 1898. 

11) U Podgorici, na obali Ribnice, Jozef van Svatek je 

„među zelenim grmljem“ zatekao žene koje su „prale svoje 

rublje na isti način na koji se to i drugdje radi, udarajući pljosnatim 

drvetom svoju robu temeljito i energično“. Ovako 

oprano rublje one su, kako piše Svatek, „širile na obližnje kamenje 

i grmlje, što je zbog raznolikosti boja činilo slikovitu 

dekoraciju cijelog ovog staroturskog kutka“. 230 


228 

A. Avelo, Ž. de la Nozijer: Crna Gora i Hercegovina; CID; Podgorica; 1996; str. 116. 

229 

„Glas Crnogorca“ broj 36; 5. septembar 1898. 

230 

Jozef Jan Svatek: Crna Gora i Skadar; CID; 2000, str. 78. 

99


100



POD TERETOM 

POVIJENE 

Nemilosrdna eksploatacija ženske radne snage: sav promet roba preko ženskih leđa 

Svi poslovi u polju su ženski osim „uspravnih poslova“ 

Žene na pazaru: nosačice, trgovkinje i „brbljivice“ 

Preduzetne „komisionerke“ 

Žene ulaze u „muške profesije“: nudilje, učiteljice, zabavilje 

Ženska radna snaga u Crnoj Gori je u 19. vijeku i 

početkom 20. vijeka nemilice eksploatisana. Nijedan 

posao nije bio suviše težak za ženu. Na 

„tuđince“ su naročito neprijatan utisak ostavili susreti 

sa ženama povijenim pod preteškim teretima. „Strancu koji 

se po prvi put iz pravca Kotora uputio u Crnu Goru biva čudno 

što već na početku toga puta sreta pravi karavan žena koje, slično 

tegelećim životinjama, na svojim leđima nose najrazličitije 

terete, čak i daske, crijep i drugi građevinski materijal“, piše P. A. 

Rovinski. On takođe piše da je u onim krajevima „gdje nije bilo 

kolskih puteva, gdje se nisu mogli držati konji, a bilo je sramota 

imati magarce i mazge, uloga da nose teret pripala ženama“. 

Cjelokupan transport roba kojima se trgovalo u Crnoj Gori 

obavljao se preko ženskih leđa. Na osnovu izvora se takođe 

može zaključiti da su žene veoma često prenosile različite terete 

za novčanu naknadu i da su one korištene i za najteže poslove 

prilikom izgradnje puteva. (I, 1-8) 

Žene su ravnopravno sa muškarcima obavljale gotovo sve 

poljoprivredne poslove. „Zadatak žena je da se brinu o svim 

poslovima u kući, na guvnu i u staji“, piše Sigfrid Kaper. Neki 

poljoprivredni poslovi kao što su oranje ili košenje trave kosom 

smatrani su, barem u nekim djelovima Crne Gore – „muškim 

poslovima“. Ali, budući da ovi poslovi nisu bili naporniji od 

poslova prenošenja građevinskog materijala i guranja kamenja, 

razlog zbog kojeg su ovi poslovi bili ekskluzivno muški treba 

tražiti na drugoj strani: košenje i oranje su bili poslovi koji su se 

radili uspravno, bez savijanja, i koji su u tom smislu bili dostojanstveniji, 

a samim tim i priličniji muškarcu. P. A. Rovinski piše 

da se smatralo da je sramota „ako žena kosi travu kosom, ali 

srpom - može, pa čak ako se za travom pentra po takvim mjestima 

da i glavu može slomiti, što se i događalo.“ Izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže da u Crmničkoj, Riječkoj, Lješanskoj i 

Katunskoj nahiji „žene rade sve što i muški, samo što ne oru“, a 

da u ostalim nahijama „žene niti oru ni kopaju.“ (II, 1-6) 

Žene su imale veoma važnu ulogu u razvoju trgovine tokom 

19. i početkom 20. vijeka. Preko ženskih leđa se uglavnom 

obavljao promet roba u ovom periodu, ali uloga žena u ovim 

poslovima se time ne iscrpljuje. U poslanici iz 1821. Petar I kri- 

101


tikuje Njeguše zato što se njihove žene „uvukuju na ime primorskih“ 

u Kotor uprkos naredbi „ćesarove vlasti“ da na primorske 

pazare Crnogorci mogu ići samo „u tri dne od neđelje“. 

Žene su na pazare donosile i prodavale različite proizvode: suvo 

meso, slaninu, loj, mast, mlijeko i sir, jaja, vunu, kožu, vosak, voće 

i povrće, pernatu živinu, divljač, žito, brašno, krompir, duvan, 

rakiju, pa čak i kornjače. Ljubomir Nenadović je opisao susret 

sa ženama koje su na pijacu nosile - snijeg. Žene su na pazar 

donosile i zanatske proizvode koje su počele da proizvode radi 

kućnih potreba. Sigfrid Kaper piše da „više ne postoji 

dosadašnja odbojnost prema prodaji domaće kožarije, pa sada 

žene rado donose na pazar i prodaju svoje proizvode, kao 

vunene džakove, struke, čarape, dokoljenice itd.“ Na osnovu 

raspoloživih dokumenata može se zaključiti da su se žene, i to 

u značajnom broju, bavile i uzgajanjem svilenih buba. Mihail 

Petrovič Varava piše da su žene na Virpazaru čaure svilenih 

buba prodavale „po 80 krajcera za funtu“. Sa pazara su se žene 

vraćale u grupama, noseći so, ulje i različite druge artikle koji su 

bili neophodni njihovim domaćinstvima. Ali, one su kućama 

nosile i različite odjevne predmete, posteljinu i druge proizvode 

kojima su unosile „luksuz“ u svoje siromašne domove i mije - 

njale navike i potrebe svojih porodica. Arsa Pajević piše da su 

sav novac koji bi zaradile „na ovoj i na drugim podobnim rabotama“, 

žene čuvale za svoju djecu, „te im zgodnim prilikama 

kupuju adiđare, razne kad kad skupocene nakite, kao minđuše, 

pojaseve iskićene lepim kamenjem, zlatni i srebrni novac, što se 

u kosu plete i t.d.“ Na osnovu izvora moguće je stvoriti prilično 

živopisnu predstavu o atmosferi koja je vladala na pazarima. Na 

toj slici postoje i muškarci: oni su tu ili zbog trgovine ili radi 

nadziranja žena, uglavnom su po strani, a sa sobom ne nose 

ništa sem pušaka i čibuka. Atmosfera pazara je uglavnom ženska, 

one su te koje stvaraju vrevu i čiji se glasovi čuju. Pišući o 

pijačnoj atmosferi na Virpazaru, Kurt Hasert opisuje „brbljive 

žene“, koje su „razastrle hljeb, jaja i sir funtu težak na grubim 

dekama“. Koliki god da je bio teret koji im je pritiskao leđa, žene 

su dolazile na pazare u najboljoj odjeći jer je to bila prilika da 

budu viđene i da vide. (III, 1-13) 

Na osnovu raspložive građe zaključuje se da su u 19. vijeku u 

Crnoj Gori postojale krčmarice i „komisionerke“. „Ima njih više 

pouzdanih žena i devojaka koje svake nedelje po dvaput i triput, 

pa i po najgorem vremenu, idu u Kotor, i kupuju tamo ili zeleni, 

ili druge stvari, što im naruče sa Cetinja“, piše Milan Kostić. Autori 

često i upečatljivo pišu o jednoj od njih – „poštijerki Stani“. 

„Ona već nekih 30 godina dva do tri puta nedjeljno prelazi put 

od Cetinja do Kotora i natrag i prenosi razne tovare, sanduke, 

kofere, kutije, ukratko sve moguće stvari koje ’diližansa’, tj. 

crnogorska pošta neće da primi, jer su teži od 10 funti“, piše 

Spiridon Gopčević. Na osnovu zapisa Jozefa Holečeka zaključuje 

se da je poštijerka Stane bila preduzetna žena koja je 

„zaradila lijepe pare“ obezbjeđujući sav transport robe između 

Kotora i Cetinja. (IV, 1-6) 

U drugoj polovini 19. vijeka žene ulaze u neke nove profesije, 

koje su, naravno, vezane za brigu o drugome: njegu bolesnika 

i odgajanje djece. Posao „nudilje“, čije se obaveze definišu 

Zbornikom propisa, pravila i naredaba u sanitetskoj struci 

Kneževine Crne Gore iz 1891, još uvijek spada u „niže“ ili pomoćne 

poslove. Pojavljujući se u ulozi učiteljica, žene prvi put 

ulaze u konkurentski odnos sa muškarcima u javnim 

poslovima. Broj učiteljica bio je veoma mali u odnosu na broj 

učitelja u periodu od 1870/71 (kada se javljaju prve učiteljice) 

pa sve do 1914/15, a do većeg porasta broja učiteljica dolazi 

u periodu od 1909/10 (13 učiteljica) do 1914/15 (41 

učiteljica). 231 

Učiteljice su bile manje plaćene. Čl. 40 Zakona o izmjenama i 

dopunama zakona o narodnim školama iz 1914, koji propisuje 

povećanje plate u skladu sa napredovanjem, propisuje manje 

povišice plata za učiteljice nego za učitelje „tako da učitelji u 

početku 27. godine službe dobiju tri hiljade i četiri stotine perpera, 

a učiteljice tri hiljade“. Neki izvori ukazuju da sve učiteljice 

nisu bile zadovoljne ovakvim rješenjima. Tako se učiteljica Mi - 

lica Pejović sa Njeguša obraća 1895. Državnom savjetu sa zah - 

tjevom da joj se poveća plata jer sa platom koju dobija ne može 

„odgovarati materijalnim potrebama prema mjestu u kome 

učiteljstvuje“. (V, 1-20) 

Za razliku od žena u nekim drugim patrijarhalnim kulturama 

čije se kretanje i područe rada i odgovornosti ograničavalo na 

kućni prostor, od žena u Crnoj Gori očekivalo se da rade i izvan 

kuće i njihova privilegija slobodnog kretanja bila je povezana 

sa takvim očekivanjem. Učešće žena u poslovima izvan kuće je, 

naravno, zavisilo od moći i uticaja tih poslova. Njihovo učešće 

je bilo veoma veliko i veoma poželjno u manje uticajnim i pomoćnim 

poslovima (poljoprivreda), ali je ono bilo daleko 

manje i manje poželjno u uticajnijim javnim poslovima koji su 

sa sobom nosili moć i veću dobit. 

231 

Dr Đ. D. Pejović: Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852 - 1916; Istorijski institut, Titograd i Obod, Cetinje, 1971 

102


I 

1) Viala de Somijer je opisao žene koje su snabdijevale pijace 

nedaleko od luke u Kotoru: 

„Stižu tamo povijene pod bremenima. Naši snažni planinci 

jedva bi izdržali pod takvim teretom sat vremena, a one silaze 

sa visokih planina sa iznenađujućom lakoćom. Posebno je 

čudno što neke od njih uspiju da se spuste u podnože planine, 

povijajući se pod teretom, nadgledajući istovremeno po 4 do 

5 mazgi natovarenih namirnicama. Na strmim prelazima 

preko tvrdih stijena, one se hvataju za rep poslednje mazge, 

omotavaju ga oko svoje ruke i opirući se, tijela povijenog unazad, 

prepuštaju se impulsu, a da same ne prave određene 

pokrete. Tako klize istovremeno kada i životinja koja kao da 

je dresirana za ovu čudnu majstoriju. Pravo je čudo da se još 

nikada nije desio nijedan nesrećan slučaj.“ 232 1807-1813. 

se na strmoj padini pružaju ploče, ako tjeraju ispred sebe 

mazge, uhvatiće se objema rukama za rep mazge i, zajedno sa 

njom, sklizaće se do kraja teškog dijela puta“. 234 1852. 

4) Dr Frederik Ferijer je ostavio zapis o ženama koje su on 

i njegova pratnja unajmili radi prenosa prtljaga od Kotora do 

Cetinja: 

„Po ovom vrletnom i kamenitom putu svaka od njih je 

nosila približno 50 kila. Jedna djevojčica od 16 godina nosila 

je, između ostalog, i moj kofer koji sam s mukom teglio s 

jednog na drugi kraj sobe. Sve do Cetinja, nijednog trenutka 

nijesu se odvojile od svog tereta, a za uslugu je svaka od njih 

tražila po dva cvancika! Dali smo ih svakoj po tri, što ih je 

mnogo obradovalo. U Crnoj Gori dvije žene nose i koštaju 

koliko nosi i košta i jedna mazga.“ 235 1876. 

2) U karavanu u kojem je Johan Georg Kol jednom prilikom 

putovao ka Cetinju bila je i djevojka Jovana koja je, kako 

piše Kol, osim tovarnih životinja, bila jedina koja je nosila prt - 

ljag: ona je nosila na leđima dva džaka, od kojih joj je jedan 

visio sprijeda, a drugi pozadi. 

„Njen hod po stijenama nije ni malo djelovao kao tegoban 

hod jedne natovarene robinje“, piše Kol. „Ona je naprosto hodala 

poput čuvenih mletačkih vodonoša na ravnom pločniku 

grada na lagunama. Za cijelog puta ona se nijednom nije 

požalila da joj je teško, stalno je hodala uspravno i odlučnim 

korakom; koliko sam mogao da vidim, nijednom nije izgubila 

dah, niti se i malo oznojila.“ 233 1850. 

5) Polemišući sa mišljenjem da su žene u Crnoj Gori 

opterećene nošenjem tereta, Ljubomir Nenadović piše: „Samo 

one žene koje žive blizu puta što vodi iz Kotora preko Cetinja 

na Rijeku prenose za umerenu cenu svakojaku robu, i tako zasluže 

novaca. Po njima putnici, koji ne idu dalje od Cetinja, a 

takvi su gotovo svi, misle da svaka Crnogorka čitav svoj život 

provede pod teškim bremenom na svojim leđima. Kad se ratuje, 

žene i devojke nose svojim vojnicima hranu i preobuku.“ 236 

1878. 

3) Gzavije Marmije piše da su cjelokupan prenos namirnica 

kojima se trgovalo u Crnoj Gori obavljale žene: 

„Sa tolikim tovarom one idu laka koraka po džombastim 

planinskim stazama i penju se i spuštaju veselo niz strme 

litice“, piše Marmije. „Samo na nekim mjestima, onamo gdje 

6) „Strancu koji se po prvi put iz pravca Kotora uputio u 

Crnu Goru biva čudno što već na početku toga puta sreta pravi 

karavan žena koje, slično teglećim životinjama, na svojim 

leđima nose najrazličitije terete, čak i daske, crijep i drugi 

građevinski materijal“, piše P. A. Rovinski. „Istina, pošto je probijen 

kolski put, takvi se karavani više ne sretaju, ali na drugim 

starim putevima i sada srećemo više nosačice nego nosače. Iz 

232 

Viala de Somijer: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru; Javno preduzeće za izdavačku djelatnost Cetinje, PJ Izdavački centar; Cetinje 1994; str. 252. 

233 

Johan Georg Kol: Putovanje u Crnu Goru; CID, Podgorica, 2005; str. 74. 

234 


235 


236 

Ljubomir Nenadović: O Crnogorcima – pisma sa Cetinja 1878. godine; Obod Cetinje, 1975; str. 78. 

103


ovoga se izvodi direktan zaključak o ropskom životu 

crnogorske žene. Sami Crnogorci i njihovi pisci trude se da 

ovaj zaključak ako ne sasvim opovrgnu, a ono bar ublaže i izmijene. 

Postoje i takvi patrioti koji se trude da dokažu kako je 

žena u Crnoj Gori potpuno ravnopravna sa muškarcem i da 

ima takav položaj kakav nemaju evropske žene.“ Rovinski objašnjava 

razlike koje u tom pogledu postoje u različitim krajevima 

Crne Gore. Tako je u „u starom kraju Crne Gore gdje 

nije bilo kolskih puteva, gdje se nisu mogli držati konji, a bilo 

je sramota imati magarce i mazge, uloga da nose teret pripala 

ženama“ zbog uvjerenja da muškarac treba da nosi oružje a ne 

teret. Za razliku od žena u staroj Crnoj Gori, žene u 

Bjelopavlićima, Kučima, Vasojevićima, Drobnjacima itd. nisu, 

kako piše Rovinski, bile opterećene prenosom robe za račun 

drugoga i za trgovinu. „Tamo je njen položaj u ovome smislu 

neuporedivo bolji, mada i u ovim krajevima mora donositi 

drva i vodu. Tamo, glavni dio brige o stoci i prerađevinama od 

mlijeka najvećim dijelom pada na ženu“, zapisao je Rovinski. 

Govoreći o manjku radne snage zbog velikog interesovanja 

Crnogoraca za iseljavanje u Ameriku, P. A. Rovinski 

piše: „Jednom prilikom za raščišćavanje puta nije bilo radnika 

koji su pod obavezom, jer su bili u Americi. Tada (16. marta 

1903.g.) na te radove poslali su 30 žena iz njihovih porodica. 

Ali to je na sve ostavilo tako ružan utisak da se ubuduće 

moralo odustati od takve namjere.“ 237 1879-1906. 

7) Putujući jednom prilikom od Cetinja ka Podgorici, 

Ludvik Kuba je naišao na grupu ljudi koji su gradili put, među 

kojima su bile i žene: 

„Žene su na nosilima donosile i odnosile kamenje – jer izgradnja 

crnogorskih puteva većinom nije ništa drugo nego 

ispunjavanje jama, onim kamenjem koje je na drugom mjestu 

smetalo“, piše Kuba. „Vidjele su se tu i kolijevke sa djecom, i 

djeca bez kolijevki, ognjišta, preslice, posuđe, gunjine i improvizovani 

šatori. Jedna žena dojila je dijete i pritom plela, 

dok su pored nje djeca pripremala vatru, jer kapetani daju 

znak za odmor“. 238 1890. 

8) Pjer Marž XLV opisuje ljude na kotorskoj pijaci: 

„Izlazeći iz Kotora, prelazimo preko pijace gdje krupni 

crnogorski vragovi švrljaju bez cilja, suvonjavi, mršavi kao 

mačke sa oluka i gdje crnogorske žene sa ogromnim teretom 

na glavi i olinjalim mazgama, sa buretom na leđima, čekaju 

trenutak da se popnu na skale“. 239 1905-1909. 

II 

1) Hajnrih Štiglic opisuje prizor koji je zatekao na jednoj 

zaravni blizu Njeguša: 

„Na tim malim oranicama radili su muškarci s puškom 

preko leđa, s handžarom i pištoljima za pojasom, ispod kojeg 

su izvirivale kožne torbe sa patronama; dok su muškarci 

mahom sami radili svoj posao, s druge strane su žene radile 

udvoje, utroje, učetvoro; oko koliba su groktale i riškale svinje, 

lajali su psi, a na zemlji su se valjala djeca; tu i tamo vidio se 

poneki naoružani Crnogorac sa čibukom u ustima ili u ruci; 

neko od njih je svojim handžarom skidao koru sa drveta za 

bojenje namijenjenu za pazar, pri čemu mu je pomagao 

takođe naoružani dječačić, dok je domaćica već oljuštene 

štapove pažljivo skupljala i povezivala u svežnjeve, a ostala 

ženska čeljad prinosila su drva i granje.“ 240 1840. 

2) Odgovarajući na pitanje o podjeli poslova između 

muškaraca i žena, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da u 

Crmničkoj, Riječkoj, Lješanskoj i Katunskoj nahiji „žene rade 

sve što i muški, samo što ne oru“, a da u ostalim nahijama 

„žene niti oru ni kopaju.“ 241 1873. 

237 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II - str. 164-165, i tom IV - str. 308. 

238 


239 

Pjer Marž: Putovanje po Crnoj Gori i Hercegovini; CID; Podgorica, 2000; str. 26. 

240 

Hajnrih Štiglic: Posjeta Crnoj Gori; CID, Podgorica; 2000; str. 74. 

241 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 22. 

XLV 


104


3) „Zadatak žena je da se brinu o svim poslovima u kući, 

na guvnu i u staji“, piše Sigfrid Kaper. „Njena stalna pratilja je 

preslica. Sa njom ona bdi kraj kolijevke svog odojčeta, sa njom 

ide na njivu i sa njom ona, sa teretom na leđima, odlazi na 

pazar. One od svog prediva tkaju štofove, pa onda od njih 

prave odjeću za sve članove kuće. One na svojim leđima 

donose kući plodove sa njiva, sijeno sa livada i drva iz šume. 

Njihove ruke vršu, njihova pleća odnose ovršeno u mlin i 

samljeveno donose kući; ako je pri tome ne prati preslica, 

onda su to u svakom slučaju igle za pletenje“. 242 1875. 

5) Da su se žene u 19. vijeku bavile i ribarenjem svjedoči 

zapis Đuzepea Markotija koji je žene u Crnoj Gori, koje rade 

najteže poslove, uporedio sa Toskankama: 

„Treba ih vidjeti kako barataju veslima na ribarskim 

čamcima na Rijeci i na Skadarskom jezeru“, zapisao je 

Markoti. „Treba ih gledati kako silaze u Kotor i ponovo se 

uspinju grubim prečicama na rubu provalije, natovarene 

poput tegleće marve, ili predući sa preslice na vreteno sa 

istom lakoćom naših Toskanki iz okoline Firence..., ali s 

tom razlikom što one ništa ne nose na leđima dok šetaju 

ravnim uličicama.“ 244 1896.. 

4) Iako su žene obavljale i najteže poslove u poljoprivredi, 

ipak su postojali neki poslovi koji su, kako je zapisao P. A. 

Rovinski, smatrani isključivo muškim: 

„Tako, ona ne smije da ore, ne zato što je za nju to preteško, 

već zato što je to sramota ne za nju, već za porodicu. Sramota 

je ako žena kosi travu kosom, ali srpom - može, pa čak ako se 

za travom pentra po takvim mjestima da i glavu može slomiti, 

što se i događalo.“ 243 1879-1906. 

6) Jozef Jan Svatek opisuje ljude u živopisnim nošnjama 

koji su se mogli sresti ispred kafane „Dojmi“ na Cetinju: 

„Pogotovo među ženama ima veoma krasnih likova. Ove 

žene put od Cetinja do Kotora i nazad pređu često za jedan 

dan noseći robu u košarama na glavi. U ovome su perfektne 

umjetnice!“ 245 1913. 

242 


243 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II - str. 168. 

244 

Đuzepe Markoti: Crna Gora i njene žene; CID, Podgorica, 1997; str. 38. 

245 


105


Njegušima od 24. marta 1821. U ovoj poslanici on se obraća 

„g-dinu gubernatoru, blagorodnoj gospodi, knezu i pročim 

glavarom i svijema Njegušima“ moleći ih da više ne krše 

naredbu „ćesarove vlasti“ i da na „ćesareve pazare“ idu samo 

„u tri dne od neđelje“, kao što je naređeno. „Ja više trpjet ne 

mogu, a evo što piše g-dn kapitan ot cirkula da ste obernuli 

da činite stankove i pazare na Šuranj i da se vaše žene uvukuju 

na ime primorskijeh u grad i po ovome se vidi da ćete bit 

isćerani ot svijeh pazarah s vašega samovoljstva i pošto se ovo 

dogodi nemote koga krivit, jer vi nitko neće bit kriv razmo 

samijeh vas i ovo će vi se dogodit ako ne promijenite pamet, 

a vidjećete“, piše Petar I. 247 1821. 

III 

1) Viala de Somijer govori o mogućnosti izvoza drva iz 

Crne Gore, koji bi mogao obezbijediti napredak i korist 

Crnogorcima, ali zaključuje da Crnogorci za to nisu dovoljno 

snalažljivi, da „narod, a možda i oni koji njime vladaju, smatra 

da je pametnije da ograniče trgovinu na svakidašnje potrebe, 

ne unoseći nikakvu novinu“. Tako se cjelokupna trgovina, 

kako piše Viala de Somijer, svodila na razmjenu koju su 

pretežno obavljale žene koje, vraćajući se sa pijaca, „kućama 

donose raznu robu, tkanine, platno i druge potrebne artikle 

koje su kupile za novac ili dobile razmjenom“. 246 1807 -1813. 

2) Da su žene učestvovale u trgovini već u prvim decenijama 

19. vijeka može se zaključiti iz poslanice Petra I 

3) Govoreći o trgovini u Crnoj Gori, Vuk Stefanović 

Karadžić je zapisao da Crnogorci na pijacu najviše iznose 

ribu, suvo ovčije i kozje meso, stoku i sir. 

„Sem ovoga donose Crnogorci na pijacu i: vunu, različne 

kože, drva, suvo meso, slaninu, mast, loj, med, vosak, kornjače, 

povrće, raznu pernatu živinu, divljač, jaja, mlijeko, žito, brašno 

(naročito kukuruzno) krompir itd“, piše Vuk Karadžić. On 

je takođe zapisao da se često „može vidjeti kako se žene s teškijem 

teretima vuku preko stijena i planina, a muž ide prazan 

s puškom o ramenu i čibukom u ruci. Pri svemu tome žena 

je srećna ako dobije muža koji je pored toga ne tuče bez 

ikakva povoda, samo što mu se tako prohtije.“ 248 1834-35. 

4) Vilhelm Ebel XLVI piše o ženama u Crnoj Gori koje su 

uzgajale svilenu bubu. 

Kada je jedne večeri ostao sam u spavaćoj sobi koja mu je 

ustupljena, Ebel se našao okružen svilenim bubama. „No, 

malo sam se našao u neprilici, kada sam počeo da se osvrćem 

za nekim zgodnim mjestom za moje papire, jer je mnoštvo 

svilenih buba palo sa svojih ležaja na ciglama obloženi pod i 

gmizalo na sve strane. Ali domaćica je odmah obećala da će 

te svoje miljenice smjestiti negdje drugdje, kao i da će prov- 

246 

Viala de Somijer: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru; Javno preduzeće za izdavačku djelatnost Cetinje, PJ Izdavački centar; Cetinje 1994; str. 252. 

247 


248 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, www.antikvarne-knjige.com, 1837; str. 31 i 45. 

XLVI 


106


jetriti sobu, u kojoj je bilo dosta zagušljivo uslijed silnog isparavanja 

dudovog lišća, tako da sam se pribojavao da će me 

zaboljeti glava.“ 

Opisujući vrevu na pazaru na Rijeci Crnojevića, Vilhelm 

Ebel navodi različite proizvode koji su se tu mogli naći, počevši 

od proizvoda turskih krojača preko predmeta od kože i robe 

namijenjene muškarcima pa sve do proizvoda namijenjenih 

ženama: „Jeftine su uglavnom bile stvari za žene, kao pregače, 

tkanine, predivo, vuna, pored suknji i košulja, koje su bile 

ukrašene veoma lijepim vezovima; nešto skuplji su široki ženski 

pojasevi sa pet ili više redova mesinganih kopči. Bilo je tu i 

malih torbica i makazica i drugih stvari za svakodnevnu 

upotrebu; od prehrambenih artikala se na više mjesta prodavala 

so, crno vino, rakija, sir, hljeb, pršut, kaštradina (dim- 

ljeno ovčije i kozije meso), suva dimljena riba, turska i druga 

pšenica, ječam, raž, krompir, loj, med, jaja, bijeli i crni luk itd.“ 249 

1841. 

5) Opisujući trgovinu stokom na kotorskom pazaru, 

Johan Georg Kol je opisao jednu od djevojaka koje su ispirale 

iznutrice sjekući ih „parčetom stakla u obliku noža“: 

„Ta djevojka imala je na sebi jarko crveno, zlatom izvezeno 

jeleče, koje joj je veoma dobro stajalo, i dugu crvenu suknju. 

Kosu na potiljku bila je podigla sa više blistavih igala, koje su 

se onako poređane uokrug, doimale kao kakva naročita 

pokrivka ili kapica u obliku grozda. Svoju šarenu obuću, 

ljupko ukrašenu, bila je stavila na stijenu. Ćaskajući veselo sa 

svojim susjetkama, strpljivo je strugala ovnujske želuce i crijeva, 

pažljivo ih ispirala, pa je onda cijelu tu krvavu masu 

stavila u jednu kačicu, u koju je položila svoje parče stakla, da 

bi na kraju sve to na glavi ponijela svojoj kući.“ 250 1850. 

6) Gzavije Marmije je zapisao da je muškarac u Crnoj 

Gori, „nakićen oružjem“, smatrao da „dovoljno čini za zajednicu 

ako je u svakom trenu spreman da krene u ratni pohod“, 

da on „odbija, kao nedostojno zanimanje, svaki fizički posao“ 

i zaključuje da su muškarci u Crnoj Gori gajili „dubok prezir 

prema svakom zanatskom radu“. 251 1852. 

7) Viljem Denton je opisao skale kojima se od Kotora išlo 

ka Njegušima: 

„Ako se putnik usudi da krene ovim skalama pijačnim 

danom, a to je skoro svaki dan u nedjelji, mimoilaziće kolone 

mazgi i malih ponija natovarenih crnogorskim proizvodima, 

i grupe ljudi i žena, ove druge kao i životinje, natovarene 

teškim bremenima drveta za loženje ili rujevine, voćem, 

povrćem ili mesom, dok muškarci, uz neke izuzetke, ne nose 

ništa osim svoje puške i duge lule.“ 252 1865. 

249 

Vilhelm Ebel: Dvanaest dana u Crnoj Gori, CID; Podgorica; 2006; str. 30 i 119-120. 

250 


251 


252 

Viljem Denton: Crna Gora, njen narod i njegova istorija; CID, Podgorica, 1996; str.21. 

107


8) Na pitanje o pravu žena da „idu izvan kuće na dobit“ 

izvje stilac Valtazara Bogišića odgovara da „nije običai da iz 

bolji kuća ni žene ni djevojke idu na dobit“ jer bi to bilo zazorno. 

„I ne idu nego iz siromašnih kuća koi treba steć ranu 

sebi i djeci, a ne da tim stiječe sebi osobinu“, kaže izvjestilac. 

„U Crmnici i u drugiem predjelima gdje bube goje, tu ženske 

oko njih naiviše rade, ali one to ne prodaju za sebe nego za 

kuću, a naiviše daće kuća valjanoi ženi par talijera.“ 253 1873. 

9) Govoreći o počecima zanatstva u Crnoj Gori, Sigfrid 

Kaper piše: 

„Sada se već na razne načine obrađuju goveđe, ovčije i 

kozje kože, doduše još uvijek samo u kući, i još uvijek je ostavljeno 

ženama da od njih prave opanke, uobičajenu ovdašnju 

obuću. Ali više ne postoji dosadašnja odbojnost prema 

prodaji domaće kožarije, pa sada žene rado donose na pazar 

i prodaju svoje proizvode, kao vunene džakove, struke, čarape, 

doko ljenice itd.“ 

Sigfrid Kaper je opisao i žene koje prodaju na pijaci: 

„Od kapije nadalje sa obje strane puta stoje u dva reda stari - 

je i mlađe crnogorske žene u odjeći od bijelog grubog platna 

i crne vune, od kojih jedne nude u malim džakovima krupne, 

ružičaste krompire, druge nešto malo praziluka, treće ovčiji 

sir, četvrte suvo meso, drva za loženje, zatim živinu, jaja i dim - 

ljenu ribu iz Skadarskog jezera.“ 254 1875. 

10) Arsa Pajević je zapisao da žene ne samo da „izrađuju 

sve za žensku nošnju, nego osim drugih rabota za mušku 

potrebu, izrađuju kao kakve majstorice sebi i muškima 

opanke, koje pletu vešto i lepo, da boljih ni na kojem pazaru 

ne možeš dobiti“. Sav novac koji bi zaradile „na ovoj i na 

drugim podobnim rabotama“, one su, kako piše Pajević, čuvale 

za svoju djecu, „te im zgodnim prilikama kupuju adiđare, 

razne kad kad skupocene nakite, kao minđuše, pojaseve 

iskićene lepim kamenjem, zlatni i srebrni novac, što se u kosu 

plete i t.d. koje se u porodici kao amanet čuva, te prelazi od 

matere ćerci, od ove unuci i tako dalje s kolena na koleno.“ 

„Crnogorka ne samo da putuje celoga veka preko tih klisura, 

lomina i vrleti strašne, nego još svagda nosi na svojih leđah 

breme od 20 - 30 oka težine, a nosi ga kad kad po 10 sahata 

daleko, n.pr. sa Rijeke Crnojevića u Kotor, Budvu i Risanj na 

pazar gde proda svoju robu, pa se otuda veselo vraća svome 

domu sa ono malo para, što za robu dobije, ali većinom i natrag 

nosi breme, krušac soli ili druge robe, koja se u njenom 

kraju prodati može, ako joj već samoj za kuću ne treba“, piše 

Arsa Pajević. „Biva da imućnija Crnogorka tera pred sobom 

mazgu, natovarenu robom svakojakom, i tada ona nosi za 

svoju ’mesku’ snop-dva kukuruzovine, kojom živinče prihranjuje, 

dokle se kući ne vrati, jer uz put na golom kamenu nema 

za marvu nikakve hrane, pa opet ne ide naprazno.“ 255 1876. 

253 



254 

Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1999; str. 90, 126. 

255 


108


11) Ljubomir Nenadović je opisao žene iz sela Žanjev-do 

u blizini Lovćena koje je zatekao kako pakuju snijeg da bi ga 

odnijele u Kotor i tamo ga prodale: 

„Žene i devojke načine duguljastu veliku grudu od snega, 

dobro je zbiju, oblože je lisnatim bukovim granjem, metnu 

oko nje uprte od konopca, pa s tom grudom na leđima osvanu 

u Kotoru“, piše Nenadović. „Čitav sat i više treba im dok 

siđu. Primorci često im u šali reknu: ’Lako je vama: vi i snijeg 

prodajete!’, a one im odgovore: ’Da ne ima nas odozgo, vi bi 

poskapali: ljeti vas hladimo, a zimi vas grijemo. Naš Lovćen 

više vrijedi nego vaše more!’“ 

Ljubomir Nenadović je pisao i o ženama koje su zarađivale 

novac berući i prodajući ruj: 

„Kako ruj, tako i buharicu, Crnogorke marljivo beru, i 

svake godine, lep novac sa strane uzimaju“, piše Nenadović. 

„Rujevo drvo obično seku kosirom. Ima često slučajeva da ih 

pri tom poslu zmija ujede. Najčešće se to dogodi kad po 

šipragu beru ruj, jer zmije se penju uz drvo: tu im je toplije 

nego na kamenju. Jedna Crnogorka, kad je ujela zmija za prst 

od ruke, ona odmah metnula prst na drvo, pa udarila kosirom 

i odsekla ga. Time je spasla svoj život. Zatim je stigla zmiju te 

ubila; zavila prst i produžila dalje svoj posao. Ovuda su zmije 

vrlo otrovne, i ima ih mnogo; no ipak gdekoje Crnogorke 

svuku se i gole beru ruj, da ne bi kroz granje i šiprag derale 

haljine i košulje.“ 

Ljubomir Nenadović je opisao i susret sa tri žene u blizini 

Dobrskog sela: 

„Bio sam u nemačkim haljinama, sa slamnatim šeširom na 

glavi. Uz brdo dođoše tri mlade i lepe devojke; svaka je nosila 

kotaricu grožđa i smokava. Bile su lepo po crnogorskom 

načinu obučene. Sve tri sedoše na kamenje prema meni da se 

odmore. Posle kratkog ćutanja, jedna od njih reče mi: ’Jesi li 

ti liječnik?’ – ’Nisam’, odgovorih joj ja. – ’Sjediš li na Cetinju?’ 

– ’Sedim’. – ’A potežeš li što od Crne Gore?’, upita me ona 

druga. – ’Ne potežem ništa; ja putujem o svom trošku; ja sam 

lacmanin!’ – ’Nijesi i ne dao Bog, nego lijepi Srb kao i mi!’, 

reče ona prva smejući se. ’Ja sam Francez, pravi lacmanin!’, 

opet rekoh ja. ’A što se grdiš kad te nije Bog nagrdio?’, povika 

ona treća i donese mi dva lepa grozda. Kad sam joj hteo platiti 

to grožđe, ona ne htede nikako primiti. ’Na pazaru’, reče smejući 

se, ’prodajemo, a putem poklanjamo’.“ 256 1878. 

12) Opisujući podgorički Pazar, sa mnoštvom zanatlija, 

Kurt Hasert opisuje i žene na pazaru: 

„Oko mosta i na velikom trgu između novog i starog dijela 

grada žene preprodaju mlijeko, sir, jaja, zavisno od godišnjeg 

doba još i smokve, trešnje, bostan ili grožđe po iznenađujuće 

256 

Ljubomir Nenadović: O Crnogorcima – pisma sa Cetinja 1878. godine; Obod Cetinje, 1975; str. 36, 69, 80. 

109


niskim cijenama“, piše Hasert. 

On je opisao i pazar na Virpazaru: „šareni metež“ koji je 

tamo vladao, „londre“ koje su ovdje doplovljavale, seljake koji 

su stizali sa pretovarenim životinjama iz okolnih brda i crmničkih 

sela. „Ovdje drže ribari Vranjine svježu i sušenu ribu 

za prodaju, tamo se nude proizvodi bogate Crmnice, brbljive 

žene su razastrle hljeb, jaja i sir funtu težak na grubim 

dekama“, zapisao je Hasert. 257 1891. 

13) Mihail Petrovič Varava je opisao susret sa ženom koja 

je držala kafanu u blizini tvrđave Žabljak, koja se bavila i prodajom 

sirove svile: 

„Kafana je izgledala sirotinjski, domaćica je ’udovica kod 

živog muža’, jer joj je muž otišao u Carigrad. Ispostavilo se da 

je juče bila na pijaci u Virpazaru. Raspitivao sam se kod nje o 

svili koju je prodavala i o svilarstvu. Čaure svilene bube su se 

u Virpazaru prodavale po 80 krajcera za funtu. Pokazala mi 

je sirovu svilu od tri klupčeta. Rekla je da se ne bavi gajenjem 

svilene bube, već jedino razmotava čaure i prodaje sirovu 

svilu, od koje ponekad plete mreže za ribolov i prodaje ih. 

Pokazala mi je kako se razmotava čaura: u neveliko korito se 

stave čaure i na njih nekoliko manjih oblutaka kako bi 

zadržavali čaure dok se razmotavaju“. Opisujući ulcinjsku pijacu 

na kojoj su se mogli sresti „Crnogorci i namršteni Muslimani 

sa čalmama, begovi sa crvenim fesovima i oružjem za 

pojasom i odrpani Albanci“, Varava piše i o Albankama „sa 

raspučenim ogrtačima, sa širokim šalvarama i raznobojnim 

papučama, sa jašamacima (koprenama) spuštenim na lice“ 

koje su ovdje na magarcima dotjerivale tovare drva radi prodaje. 

258 1900. 

IV 

1) Milan Kostić XLVII je pisao o ženama „komisijonarkama“ 

koje su obezbjeđivale transport roba budući da u to vrijeme 

u Crnoj Gori nije postojala poštanska služba osim za pisma 

koja su donošena iz Kotora dva puta sedmično: 

„Ima njih više pouzdanih žena i devojaka koje svake 

nedelje po dvaput i triput, pa i po najgorem vremenu, idu u 

Kotor, i kupuju tamo ili zeleni, ili druge stvari, što im naruče 

sa Cetinja. Znamenita je i originalna je današnja ’komisijonarka’ 

Stana Njeguška - u godinama devojka. - Ona primi 

na sebe često ujedanput po sto i više komisija za razne 

porodice; i sve to ona izvrši tako tačno i verno (ne zaboravi 

ni jednu, niti zaboravi: šta koja stvar košta, kuda je posle treba 

dati i td.) kao da je beleži u ’notic-buh’. Pa još i pisma, - kad 

joj dadu - zapamti ona po obliku na koga su adresovana. - Po 

njoj šalje Cetinjanin stotinama dukata i napoleondora, i 

nikada ona neje izgubila, i zatajila ni pare, niti je nju ko napastvovao 

na putu. A ona se često krene u veče, ili u ponoć 

put Cetinja ili Kotora. - Naplata joj je od komisije - kako od 

koje - po groš, dva, tri, pet ili forinta i t.d. – Jednom, sećam se 

dobro, doneo je sobom knežev ađutant i jedan vojvoda 

40.000 for, što je preostalo od navabke zajire, u Kotor i 

predao je baul (kožni sanduk) jednoj Crnogorki, rekav joj 

da pazi na baul, jer je u njemu 40.000 for. Dok se ađutant i 

mi zadržimo u Kotoru, otišla je Crnogorka u napred svojim 

putem. Kad krenusmo iza Kotora, raspitivaše se ađutant za 

ženu, no ne znađahu kazati mu kad je krenula. - Al za to smo 

mi sa bezbrižnim ađutantom veselo putovali put Cetinja, 

znajući da Crnogorka neće prevariti.“ 259 1869-1872. 

2) O Stani Jokovoj, „ženi - glasonoši“ pisao je i Spiridon 

Gopčević: 

„Ona već nekih 30 godina dva do tri puta nedjeljno prelazi 

put od Cetinja do Kotora i natrag i prenosi razne tovare, sanduke, 

kofere, kutije, ukratko sve moguće stvari koje ’diližansa’, 

tj. crnogorska pošta neće da primi, jer su teži od 10 funti“, piše 

Gopčević. „Treba samo misliti: ta žena prelazi pješice pet sati 

dugi put preko strašnih brda, put koji se zapravo dijelom i ne 

bi mogao nazvati putem, budući da se ponekada uopšte ne 

može razlikovati od stijena i često mora skakati sa stijene na 

stijenu, kako ćemo vidjeti u jednoj kasnijoj glavi. Pri tome nosi 

teret koji je često teži od jedne cente. Tako je, na primjer, 

prenijela moj sanduk dug 4½ stope, težak 50 funti, jednu 

korpu od 30 funti i jedan kofer od najmanje iste težine! Bog 

zna kako je uspjela da prenese te tri stvari; a pri tome je za moj 

sanduk zatražila samo 1 fl.; ja sam joj, zadivljen njenom 

257 

Kurt Hasert: Crna Gora 1-2, Tom I, Putopisi ; CID- Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 48 i 325. 

258 

Mihail Petrovič Varava: Crnom Gorom; CID, Podgorica, 2002; str. 177. 

259 

Milan Kostić: Škole u Crnoj Gori – od najstarijih vremena do današnjega doba; Unireks, Podgorica, 1997; fototipsko izdanje, str. 125-126. 

XLVII 


110


pitam da li može malo odložiti polazak broda. To nije bilo 

moguće, ali mi je ipak obećao da će se truditi da produže 

manevrisanje i tako malo kasnije krenuti. Gradske ulice, 

naročito one koje vode od podnožja planine, pretvorene su u 

rijeke. Morao sam, htio-ne-htio, da jurim takvim ulicama sa jednom 

pocijepanom čizmom, koja me je, pored toga što propušta 

vodu, strahovito žuljala. Najzad, oko 8 sati, povisoko na planini 

ugledali smo mazge koje su se vrlo sporo kretale zbog bujice. 

Ljudi koji su jutros poslati, valjani i hitri momci, trčali su ispred 

njih sa našim stvarima na leđima i za manje od pola sata stigli 

do broda. Sa zadovoljstvom sam ih pristojno nagradio.“ 261 

1876. 

snagom i spretnošću, dao još 50 krajcara. Pri tome ne može 

da je zadrži nikakvo nevrijeme; ja to ne bih vjerovao da se nijesam 

lično uvjerio. A pri tome je to jedna mala, podeblja, obla 

i zdepasta žena, koja ostavlja pomalo komičan utisak.“ 260 

1875. 

3) I dr Frederik Ferijer je pisao o „poštijerki Stani“, koju je 

angažovao da mu prenese prtljag sa Cetinja u Kotor, što se 

umalo loše završilo: 

„U devet sati stvari nam još nijesu bile stigle“, zapisao je dr 

Ferijer. „Počesmo da brinemo, jer noć je bila mračna i padala 

je prava potopska kiša. Išli smo na poštu da se putem telegrafa 

obavijestimo da li su nam stvari upućene sa Cetinja. U tom 

trenutku stiže Ramadanovićev sluga sa viješću da su stvari stigle. 

Kola sa dijelom naših stvari stajala su ispod lukova gradskih 

vrata. (Stana, žena koja ih je tjerala, bila je pripita.) Čekali smo 

oko pola sata u nadi da će stići ostatak stvari, ali uzalud. Kiša je 

i dalje padala kao iz kabla i prolaz u kojem smo stajali pretvori 

se u pravu rijeku.“ Putnici su, kako piše dr Ferijer, uzeli dio prt - 

ljaga koji im je stigao, prenijeli ga u „Cacciatore“, koji se nalazio 

u blizini gradskih vrata, a potom otišli na brod na spavanje. Sjutradan 

je nastavljena potraga za ostatkom prtljaga o kojem se 

znalo samo to da je prethodnog dana pred veče poslat sa 

Njeguša. „Odmah su poslali dvojicu ljudi u planinu da ih traže. 

Za to vrijeme ja sam odjurio kod Lojdovog zastupnika da ga 

4) Arsa Pajević piše o „poštijerki Stani“ kao primjeru 

ženske preduzimljivosti: 

„Biva da siromašna, inokosna Crnogorka (devojka 

samohrana ili udovica bez porodice) tera zanat kirijašenjem, 

i ona je vazda sa jednom ili više mazgi na putu“ piše Pajević. 

„Taka jedna ima na Cetinju i zove se Stane. Ona je kao 

muško preduzimač komisionarskih poslova, ma da ne zna 

čitati ni pisati, ali zapamti sve, što joj ko naruči da pazari. Uz 

nju je svakad 5 - 6 pomoćnica u tome poslu, od kojeg ne 

samo da žive, nego još Stane teče novac, kao što veli, za 

starost svoju. Ovoj Stani poveravaju se stvari od najveće 

vrednosti, pa niti što izgubi, niti zataji, niti je ko ikad zbog 

toga na putu napastuje.“ 262 1876. 

5) Velikom sudu se 21. novembra 1881. obratila krčmarica 

Marija Markova sa Ljubotinja sa molbom da joj se plate 

dugovi. U molbi se navode imena njenih dužnika „iz velike 

svite gospodarske“, čiji je ukupni dug prema Mariji Markovoj 

iznosio „29 - 5 c talijera“. 

„Ovu sam gospodu ja zadužila na moja ramena kao krčmarica 

od vojske u velikoj sviti Gospodarskoj“, piše krčmarica 

Marija, „pa molim Veliki Sud da mi dadne kartu đe treba da 

mi ovo siroti pokudža se“. 263 1881. 

260 

Spiridon Gopčević: Crna Gora i Crnogorci; CID; Podgorica; 2008; str. 99. 

261 


262 


263 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID; Podgorica, 1988; str. 105. 

111


6) „Poštijerku Stanu“ koja je držala han na Njegušima Jozef 

Holeček je opisao kao preduzetnu ženu koja je „zaradila lijepe 

pare“ obezbjeđujući sav transport robe između Kotora i 

Cetinja. Kada se Holeček prilikom svog ponovnog boravka 

u Crnoj Gori ponovo sreo sa Stanom, koju je upoznao prilikom 

svoje prethodne posjete, ona je već bila izmijenila način 

života: u međuvremenu je bila sazidala kuću i udala se za 

mlađeg muškarca. 

„Zaista je prava poštanska ustanova ta Stane“, zapisao je 

Holaček. „Nije stara, stalno izgleda kao pedesetogodišnja - 

kinja, mada ne mogu tvrditi da se u međuvremenu pro - 

ljepšala. Srednjeg je rasta, građena čvrsto kao čvor - muško 

lice, pod nosom malje različitih veličina, na jedno oko zrikava 

(danas se više ne sjećam na koje).“ 

Staninu kuću Holeček je opisao kao „izglednu“ i čistu, 

sagrađenu od kamena, pokrivenu tiglom, sa malim dvorištem 

ograđenim zidom. „Unutrašnjost je podijeljena na dvije prostorije; 

prva je za goste, a druga utočište za mladi par“, piše 

Holeček. „Sav inventar: stolovi, stolice, klupe, krevet, ogledalo 

- proizvedeni su na moderan način i polirani, na njima se vidi 

da su kupljeni u Kotoru“. Stanino ponašanje nakon udaje bilo 

je izmijenjeno. „Stane savjesno igra ulogu mlade supruge, 

’nevjeste’“, piše Holeček. „Zatvara stidljivo oči, ustručava se 

da postavlja pitanja, odgovara tihim glasom i oprezno; vidi se 

da je bila dobro vaspitana i da uprkos svojih pedesetak godina 

nije zaboravila vaspitanje svoje pobožne majke.“ Stane je, 

kako je zapisao Holeček, „mljela kafu, kuvala i usluživala“, išla 

„oprezno, na vrhovima prstiju“, i na sva pitanja odgovarala 

neodređeno „kao šesnaestogodišnje pile“ sa „Je li tako?“ 

„Izuzetno mi je drago što sam imao zadovoljstvo da upoznam 

Stane prije mnogo godina, kada je još kao poštijerka organizovala 

cijele karavane, ne štedeći udarce ni lijevo ni desno, komandovala 

ljudima i nesrećnom stokom i jurcala, iako male 

figure, ogromnim koracima, noseći dugu pušku o ramenu“, 

zaključuje Holeček svoj zapis o „poštijerki Stani“. 264 1882. 

V 

1) U ljetopisu cetinjske osnovne škole (muške i ženske) 

do 1885. kaže se da je Jelena Vicković, došavši iz Kotora 1872, 

počela besplatno da drži osnovnu školu „skupljajući siromašne 

đevojčice i učeći ih radu, čitanju i pisanju sve do 1874. 

godine; a tada, uviđajući država da je takva škola potrebna, 

otvori javnu žensku osnovnu školu i poče učiteljicu plaćati.“ 

Jelena Vicković je izabrana za učiteljicu i u državnoj školi. 265 

1872. 

2) Čl. 16 Nacrta za učiteljske škole crnogorske iz 1879. 

propisuje da „u svakoj učiteljskoj školi djelaju, osim upravitelja, 

264 

Jozef Holeček: Crna Gora u miru; CID, Podgorica, 2002; str. 74. 

265 

Predrag Vukić: Ljetopisi osnovnih škola u Knjaževini Crnoj Gori (1885 – 1908) – zbornik dokumenata; Državni arhiv Crne Gore, Cetinje, 2003; 

str. 750/ Prosvjeta, sveska IV, april 1896; str. 196-201. 

112


četiri učitelja, katiheta, učiteljica ručnih radova (s kućarstvom) 

i po potrebi nuždan broj pomoćnika“. Čl. 25 propisuje da plata 

svakog stalnog učitelja učiteljske škole iznosi: „a) 900 for. u srebru; 

b) svakih pet godina službovanja 20% povišica plate; v) 

slobodan stan; g) 100 for. a. vr. za namještaj svoga stana o 

dolasku u Crnu Goru i d) 100 for. a. vr. putnice za dolazak u 

Crnu Goru a toliko i za povratak onima, koji nijesu Crnogorci 

i nijesu blizu Crnoj Gori.“ Učiteljica je primala platu od „600 

for. u srebru, a ostalo kao i pod b, v, g. i d.“ 266 1879. 

od kuće do škole bješe za nju pravo putovanje“, piše Matavulj. 

„Taj ženski hod bješe sentimentalan, kao kakva švapska 

Grethen; jednako je čitala ljubavne priče i zanosila se za romantičnim 

zgodama, te, možete zamisliti, kako je to davalo 

predmeta Stevovu humoru. Bila je ipak dosta dobra učiteljica; 

osobita joj je zasluga što je uvela i omiljela ženskinju na 

Cetinju ženske radove.“ 268 1881. 

3) P. A. Rovinski piše o osnivanju prve ženske osnovne 

škole na Cetinju 1874: 

„Osnove te škole postavila je Jelena Vicković, Kotoranka, 

žena crnogorskog poštanskog činovnika, sa kojim je stigla na 

Cetinje 1872. godine“, piše Rovinski. „Žena vrlo dobrodušna, 

stekla je izvjesno obrazovanje u Kotoru, obratila je pažnju na 

djevojčice iz siromašnih porodica i počela da ih kod sebe u 

stanu uči ručnim radovima kojima je sama bila vrlo vična a 

pored toga učila ih je da čitaju i pišu, vjeronauci i drugim 

naukama. To je ona činila bez ikakve nadoknade poklanjajući 

učenicama svoje slobodno vrijeme koje joj je preostajalo od 

bavljenja domaćinstvom, i pružajući im kutak u svome tijesnom 

stančiću. Ubrzo je cetinjska opština to uočila i 1874. godine 

odlučila da otvori prvu žensku školu pošto je za nju 

pronašla omanju prostoriju pokraj muške škole, i Jelena Vic - 

ković je postala prva učiteljica u njoj, dobijajući, kao i ostali 

učitelji, određenu platu.“ 267 1879-1906 

5) „God. 1881. otvara se ženska škola u Podgorici“, kaže se 

u ljetopisu osnovne škole u Podgorici iz 1889. „Za učiteljicu 

šalje se Milica Ilić, rođena u Pančevu (Vojvodina). Ona je do 

tada bila učiteljica u Mostaru i Hercegovini. I danas postoji 

trorazredna ženska škola.“ 

U ljetopisu se kaže da se početkom 1888. „prestavila u 

vječnosti“ prva učiteljica Podgoričanka Milica Bracanović, 

rođena Ilić. „U ovoj prvoj učiteljici ženska škola pretrpjela je 

veliki gubitak jer ne samo da je opredijeljene nastavnim 

planom predmete vješto predavala, no pored toga mlađi 

naraštaj ženskog pola imao je pred sobom vještu i valjanu domaćicu, 

koja je ne samo svojim učenicima neumorno pokazivala, 

no đe je gođ u prilikama mogla doprijeti, ona je privatno 

i u kućama poučavala i živim primjerom pokazivala“, kaže se 

u ljetopisu. „Iste godine i mjeseca na mjesto ove učiteljice 

opredijeljena za učiteljicu bude učenica cetinjskog Instituta 

Pave Petkovića.“ 269 1889. 

4) Simo Matavulj XLVIII opisuje prvu učiteljicu Jelenu Vic - 

ković - „šjora Nenu“ kao krupnu, ali visoku i koščatu ženu koja 

se „nosila po jevropski, uvijek u crnini“. 

„S mukom se mogla popeti uza dvadeset stepenica, a put 

6) U Zborniku pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj 

struci Kneževine Crne Gore iz 1891. govori se o „nudiljama“ 

koje su bile zaposlene u bolnicama. 

Čl. 15 Zbornika propisuje da „broj slugu i nudilja, kakva 

će biti plata njima, pomoćniku i ekonomu“ određuje Ministarstvo 

unutrašnjih djela „po predlogu upravnika, prema 

266 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. II, str. 12 i 13/ Glas Crnogorca, br. 20, Cetinje, 2. jun 1879. 

i br.21. od 9. juna 1879. 

267 

P.A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom IV, str. 210. 

268 

Simo Matavulj: Bilješke jednog pisca; Obod Cetinje, 1975; str. 88-89. 

269 

Predrag Vukić: Ljetopisi osnovnih škola u Knjaževini Crnoj Gori (1885 – 1908) – zbornik dokumenata; Državni arhiv Crne Gore; Cetinje 2003; 

str. 192/ Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova; Glavno školsko nadzorništvo, fasc.16., br.805. 

XLVIII 


113


poslu i broju bonika“. 

Čl. 18 propisuje da je dužnost nudilja da „njeguju i služe 

bonike, da ih peru, umivaju, češljaju, svlače i preoblače, 

postelju pretresaju i namještaju, hranu i vodu prinose, lijekove 

davaju, teške bonike podižu, prevrću i sudove podmeću, po 

naredbi tople i hladne obloge mijenjaju, u opšte paze na čistoću 

bonika i svega, što je oko njega; sobe metu, peru i pro - 

vjeravaju, a zimi drva donose i peći lože“ i da „bolničke 

nužnike svaki dan ispiraju i čiste, a ispražnjenja zaraznih 

bonika, za koje im se naredi (tifus, dizinterija) s ljekarijama u 

sudu prelivaju i daleko van bolnice zarivaju.“ Nudilje su na 

poslu mogle da nose svoju odjeću, ali su „pri radu po sobama 

i oko bolesnika“ morale da nose „vazda pripasane čiste kecelje, 

koje će im bolni ca davati“. 

Čl. 30 propisuje da će se „roba bolnička“ prati u bolnici 

„ako ima zgode i mjesta, ili u varoši, ako bude bolje i higijenski 

obziri to dopuste“, a „kad se roba opere, pregledaće je sluškinje 

bolničke da je poprave i zakrpe gdje treba.“ 270 1891. 

god. s odobrenjem vlade određena i s početkom školske godine 

postavljena“ i da je učiteljica u ovoj školi bila Anđa Đurašković, 

koja se spominje u ovom ljetopisu i kao učiteljica u 

periodu od 1887. do 1895. 272 1895. 

9) Učiteljica Milica Pejović sa Njeguša je 31. avgusta 1895. 

Državnom savjetu uputila molbu da joj se poveća plata: 

„Prošle 1894. god. obraćala sam se k Vam s molbom za 

povišicu plate, ali ne dobivši je – usuđujem se ponovo moliti 

taj Visokoslavni Državni savjet za povišicu do dvjesti talijera, 

jer dosadanjom platom od sto osamdeset (180) talijera ne 

mogu odgovarati materijalnim potrebama prema mjestu u 

kome učiteljstvujem, a kao ženskoj ne dolikuje mi udruživati 

se, od šta ne bih mogla izbjeći kad ne bih dobila povišicu plate, 

a prema radu i uspjehu mislim da nijesam manje zaslužna 

nego ostale g-đe učiteljice koje uživaju veću platu od mene“, 

piše Milica Pejović Državnom savjetu. 273 1895. 

7) U dodatku pribilježaka podgoričke osnovne škole poslije 

1889. nalazi se dokument od 12. juna 1891. u kojem se kaže: 

„Ostavkom Gospođice učiteljice Pave Petkovića, Visoko 

Ministarstvo Prosvjete preko Knj. Cr. glav. škol. Nadzorništva 

ukida podgoričku žensku osnov. školu o državnom trošku, s 

dodatkom da može istu općina podgorička o svom trošku obdržavati 

je. Narod općine podgoričke dobrovoljnim prilozima 

istu školu za ovu godinu obdrža.“ Na mjesto učiteljice tada je 

postavljena Đurđina Đurović. 271 1891. 

10) „U žen. školi radila je sa sva tri razreda g-ca Zorka 

Pavlović“, kaže se u ljetopisu cetinjske muške i ženske škole za 

školsku 1898/9. Na drugom roditeljskom sastanku, koji je 

održan 14. marta 1899, „o odnošaju roditelja spram djece i 

škole“ govorio je Radoje Popović, dok je Zorka Pavlović čitala 

i tumačila dio školskog zakona koji se odnosio na roditelje. 274 

1898-1899. 

8) U ljetopisu nikšićke škole od 29. jula 1895. se kaže da 

je 1886. „bila đevojačka škola u Nikšiću koja je prošle 1885. 

11) U ljetopisu riječkih osnovnih škola za 1903/4 školsku 

godinu se kaže da su 16. septembra učenice raspuštene 

„zbog porođaja učiteljice, a po naredbi Knj. Ministarstva 

270 


Crnojević“, Cetinje, 1983; str. 20-21, 22-23, 28. 

271 


str 144/ Glavno školsko nadzorništvo, fasc. 20., broj 709. 

272 


str. 222/ Glavno školsko nadzorništvo, fasc.25., broj 506. 

273 

Branislav Kovačević i Živko Andrijašević: Državni Savjet Knjaževine/Kraljevine/ Crne Gore 1879 – 1915 - dokumenta; Državni arhiv Crne Gore, 

Cetinje, 2001; str. 65/ Državni arhiv Crne Gore, Državni savjet, f.1, br.4; 1/1895. 

274 


str. 441/ Glavno školsko nadzorništvo, fasc. 38, broj 1797. 

114


Prosvjete, a otvorena je poslije mjesec dana, kada se je 

učiteljica oporavila“. 275 1904. 

12) U ljetopisu kolašinske škole za 1903/4 školsku godinu 

izvještava se i o otvaranju ženske škole: 

„Zauzimanjem ovdašnjeg oblasnog upravitelja g. brig. Jova 

Martinovića, a po odobrenju Knj. Cr. Ministarstva Prosvjete 

i Crkvenih Poslova, ove godine otvorila se prvi put ovđe u Kolašinu 

ženska škola, u kojoj je kao prva učiteljica pomenute 

škole radila Anđelija Šoškić, rodom iz Vasojevića. Ista je po 

odobrenju Knj. Cr. Ministarstva Unutrašnjih Djela primala 

platu iz ovdašnje opštinske uprave u iznosu od kruna 600, a 

radila je samo sa prvim razredom ženske škole.“ 276 1904. 

13) U ljetopisu nikšićke osnovne muške i ženske škole za 

1904/5 školsku godinu, kada je upisano 57 učenica, kaže se 

da je zbog nedostatka prostora upravlj. učitelj odobrio da se 

iz I-og razreda otpusti „od 90 učenika samo njih 30 najmlađih 

po godinama“. 

„G-đi učiteljici bilo je od Ministarstva Prosvjete odobreno 

da otpusti IV-ti razred, što ona nije htjela učiniti pod izgo - 

vorom da želi izbjeći one neprijatnosti koje su upravlj. učitelja 

postigle zbog otpuštenih učenika iz I-og razreda“, kaže se u 

ovom ljetopisu. 

U istom ljetopisu se izvještava i o bolesti učiteljice A. Đurašković 

i događajima koji su u vezi sa tim uslijedili: 

„Držeći da njena bolest neće dugo trajati učitelji su nasta - 

vljali učenice i pazili na red među njima kada bi imali nasta - 

vljati svoje razrede u čemu su im pomagale one tri učenice 

IV-tog razreda“, kaže se u ljetopisu. „Ali, pošto se uvidjelo, da 

je bolest uzela mah i da bi se mogla produžiti, izviješteno je 

Knj. Ministarstvo Prosvjete, koje je svojim aktom od 30. aprila 

t.g. broj 870 javilo da uprava škole raspusti žensku djecu za 

nekoliko dana, dako bi utoliko i g. učiteljica ozdravila, a u protivnom 

slučaju, da donese u sporazumu sa školskim odborom 

i opšt. upravom predlog o njenoj zamjeni. Da ne bi ženska 

djeca za vrijeme raspusta ovoga štogod zaboravila, prolijenila 

se i da se ne bi izdangubilo u prelaženju nast. programa učitelji 

su kao i prije držali učenice za 6 radnijeh dana, a tada školski 

odbor sa predsjednikom opštine u sporazumu riješio je da g. 

učiteljicu dokle ozdravi zamijeni u dva mlađa razreda 

gospođica Jelka Popović – kćer Gavra Popovića, ovdašnjeg 

stanovnika, i da joj se iz opštinske kase za svaki radni šk. rad 

daju po dvije krune. 

Za IV-ti razred u kome su samo tri ili bolje reći dvije 

učenice redovne bile, pošto je jedna nešto zbog svoje slabosti, 

a nešto i zbog smrtnih slučajeva u njenoj familiji mnogo 

pauzirala, riješeno je da ih sa svojim učenicima IV-tog razreda 

nastavlja g. Milan Žarić, učitelj. 

O ovome je telegrafskim putem izviješteno Knj. Mini - 

starstvo Prosvjete i g-ca Jelka Popović preduzela je svoj rad 

u školi 11. maja sve do ozdravljenja g. učiteljice A. Đuraškovića, 

i vršila ga do 22. juna kada je i ispit u ženskoj školi 

završen.“ 277 1905. 

14) U ljetopisu osnovne muške i ženske škole u Drob - 

njacima za 1904. i 1905. školsku godinu se izvještava i o otvaranju 

ženske škole u Šavniku: 

„Na predlog i zauzimanje učitelja Minića, u čemu mu je pomogao 

uč. Golović i pop Luka Đurović, a po odobrenju Mini - 

starstva Prosvjete, otvorena je ove godine u ovom mjestu i 

ženska škola. Za otvaranje ženske škole najviše se ima blagodariti 

Gospođici Margiti K. Pavić, koja se ponudila za učiteljicu 

iste škole, ne tražeći za prvu godinu dana školskog rada nikakve 

materijalne nagrade - sa čim je zaslužila da joj se kao prvoj dobrotvorki 

ove škole, ime u ovom ljetopisu zapiše.“ 278 1905. 

275 


str. 699-700/ Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, fasc.24., broj 1499. 

276 


str. 665/ Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, fasc. 23., broj 863. 

277 


str. 729, 732-733/ Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, fasc. 25., broj 424. 

278 


str. 726/ Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, fasc. 25., broj 420. 

115


15) Čl. 33 Zakona o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj 

Gori iz 1907. propisuje da nastavnici mogu biti: „stalni, privremeni, 

zastupnici i zabavilje“. U muškoj osnovnoj, mješovitoj i 

produžnoj školi nastavu su mogli voditi učitelji, a u ženskoj 

učiteljice. Učiteljice su mogle raditi „i u prva dva mlađa razreda 

muške i mješovite škole“. Učiteljice su radile u pripravnom 

razredu, a „zabavilje“ su vaspitavale djecu u zabavištima. 

Čl. 37 propisuje da zabavilja može biti „ona koja je svršila 

redovno stručnu školu i položila ispit za zabavilju“. 279 1907. 

16) Čl. 7 Pravila o građenju učiteljskog rasporeda od 

15/28. aprila 1907. propisuje da se mogu uzeti u obzir 

učiteljice prilikom predlaganja nastavnika za „nepodijeljene 

ili samo za III i IV razred muške osnovne škole“. 

Čl. 8 propisuje da se mogu uzeti u obzir učiteljice prilikom 

predlaganja nastavnika za I i II razred mješovite i muške osnovne 

škole i po selima i po gradovima. 

Čl. 9 propisuje da se kvalifikacije učitelja i učiteljice koji su 

muž i žena ocjenjuju posebno i da se onda, shodno Čl. 4. Pravila 

o građenju učiteljskog rasporeda, donosi odluka da li će se 

predložiti da oni dobiju službu zajedno u jednom mjestu. 

Čl. 10 propisuje da kvalifikacija učitelja ne može biti presudna 

da sa njim dobije službu i učiteljica, njegova žena, ukoliko 

je manje kvalifikovana od drugih nastavnika koji su 

konkurisali za to mjesto. 

Čl. 11 propisuje da ne može ni kvalifikacija učiteljice biti 

presudna da učitelj, njen muž, dobije službu u istom mjestu s 

njom, ukoliko njegova kvalifikacija nije odgovarajuća. 

Čl. 12 propisuje da će Komisija nastojati da učitelja i 

učiteljicu, muža i ženu, predloži za službu u istom mjestu ukoliko 

za to postoje zakonske mogućnosti. 

Čl. 13 propisuje da će pri predlaganju za učiteljska mjesta 

učiteljica čiji muževi nisu učitelji komisija imati u vidu samo 

kvalifikacije tih učiteljica i njihove porodične potrebe. 

Čl. 14 propisuje da će komisija voditi računa da se učiteljice 

čiji muževi nisu učitelji ne razdvajaju zbog službe od svojih 

muževa ukoliko je to moguće prema zakonu i Pravilima o 

građenju učiteljskog rasporeda. 280 1907 

17) Čl. 1 Pravila o polaganju učiteljskog ispita za one koji nijesu 

redovno završili odgovarajuće škole od 2/15 jula 1907. 

propisuje da učiteljski ispit „mogu polagati ona lica koja su 

svršila Učiteljsku školu bez ispita zrelosti, Višu Žensku Školu sa 

i bez ispita zrelosti, Gimnaziju (Realku) sa ili bez ispita zrelosti 

i Bogosloviju“ i da „ona lica koja su završila Višu Žensku Školu 

i položila ispit zrelosti ili Gimnaziju (Realku) s ispitom zrelosti 

polažu učiteljski ispit samo iz pedagoške grupe“. 

Čl. 9. propisuje da učiteljice polažu ispit iz „pouke za domaćice 

(za ženske): red, čistoća kuće, utamanjivanje insekata, 

hrana (vrste i gotovnja), rad i štednja, vrjednoća, podrum, 

spremanje zimnice, rublje i odijelo, grijanje, osvjetljenje, voda, 

njega bolesnika, dvorište i vrt, susjedi“. (tačka 8) Učiteljice su 

polagale i ispit „iz pjevanja (crkveno i svjetovno): osmoglasnik, 

osobito odgovaranje na liturgiji (ženske treba da znaju 

samo ovo posljednje) pjesmice koje su nastavnijem programom 

određene za osnovne škole“ (tačka 9) i ispit „iz 

ručnog rada“ što je podrazumijevalo: „pletenje raznijeh 

čarapa, podveza, rad s pregleda, rad složenijeh obrazaca – osobito 

srpskijeh narodnijeh obrazaca“. (tačka 10) 

Čl. 26. propisuje da prilikom polaganja praktičnog dijela 

ispita (čas u nekoj školi) žene polažu ispit „isto onako kao što 

279 

Zakon o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

280 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. IV, str. 472, 473/ Pravila o građenju učiteljskog rasporeda 

od 15/28. aprila 1907, zavedeno kao P.Br.947. 

116


je propisano za muške“. 281 1907. 

18) Čl. 8. Pravila i raspisa o idenju u crkvu i pravila o 

građenju učiteljskog rasporeda od 11. septembra 1907. 

propisuje da „učiteljice ne moraju ići u crkvu, ako je crkva više 

od pola sahata daleko od škole, osim slučaja predviđenog u 

trećoj tačci člana 12“. 282 1907. 

vidnim dokazom da su osposobljene za svoj plemeniti poziv, 

a imaće uz stan i hranu i pristojnu platu. Svaka od njih može 

napustiti dužnost kad god hoće bez ikakve obaveze prema bolnici 

i poći kojim joj je drago putem u svojem domaćem životu. 

Jedina se moralna obaveza izučene milosrdne sestre, kao dobre 

Crnogorke i građanke sastoji u tome, da u vrijeme rata ili kakve 

veće narodne nevolje usljed zaraznih bolesti svoje čovjekoljublje 

stavi usluge svoje domovine na raspolaganje. Prijave 

prima uprava bolnice, a upis počinje odmah.“ 283 1912. 

19) U „Glasu Crnogorca“ je u martu 1912, kada je obno - 

vljena bolnica Danilo I, objavljen oglas kojim se žene pozivaju 

da se uključe u rad kola crnogorskih milosrdnih sestara: 

„Nj.K.V.Knj. Ksenija pokrenula je misao za obrazovanje kola 

crnogorskih milosrdnih sestara, koje ona uzima pod svoje 

pokroviteljstvo. Uprava bolnice srećna je što ovim pozivom 

može ostvariti tu plemenitu zamisao. Bolnica se obraća 

pozivom kćerima našega naroda za saradnju i potporu u ovom 

čovjekoljubivom radu i poziva ih da i one, po primjeru svojih 

drugarica iz velikih naroda, obrazuju zajednicu milosrđa i pohitaju 

u kolo milosrdnih sestara za njegovanje bolesnika. Uprava 

bolnice otvara kurs, u kome će pod ljekarskim nadzorom 

naše milosrdne sestre biti poučavane u savremenom njegovanju 

bolesnika. One će ponijeti od svojih domova hrišćansku 

ljubav prema boniku i predanost prema dužnostima, savremenu 

vještinu, potrebitu za taj poziv, naučiće brzo i lako u 

državnoj bolnici na Cetinju, svaka koja se odazove ovom 

pozivu. Kurs počinje 1. avgusta, a milosrdne sestre učiće se u 

bolnici o njenom trošku, gdje će imati stan i hranu. Poslije 

izvje snog vremena biće odlikovane spoljašnjim znakom kao 

20) Čl. 35 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o 

naro dnim školama od 2. februara 1907. godine iz 1914 pro - 

pisuje da „stalni učitelji i učiteljice mogu biti oni crnogorski 

drža vljani koji su kao redovni đaci svršili učiteljsku školu ili 

žensku učiteljsku školu, a u njima položili učiteljski ispit 

zrelosti, kao i oni koji su svršili četiri razreda gimnazije i 

cetinjsku ili prizrensku bogoslovsko-učiteljsku školu, ili pak 

djevojački institut carice Marije na Cetinju.“ 

Čl. 40 propisuje da „stalni učitelji-ce dobijaju u početku svoje 

službe hiljadu i četiri stotine perpera na godinu“ i da „napredovanja 

stalnih učitelja-ica biva po periodskim povišicama“. Za 

prve dvije povišice služilo se po četiri godine, a za ostale po tri 

godine. „Povišica ima osam, i to: prve četiri za učitelje po 300 

perpera, a za učiteljice po 220 perpera; druge četiri za učitelje 

po 200, a za učiteljice po 180, tako da učitelji u početku 27. godine 

službe dobiju tri hiljade i četiri stotine perpera, a učiteljice 

tri hiljade, s kojom platom služe do navršene 32. godine, kad 

imaju pravo na pensionisanje s potpunom platom“, propisuje 

čl. 40 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o naro dnim 

školama od 2. februara 1907. godine. 284 1914. 

281 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. IV, str. 491, 493, 496/ Pravila o polaganju učiteljskog ispita 

za one koji nijesu redovno svršili propisane škole, Cetinje 1907, zavedeno kao P.Br.2484. 

282 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. IV, str. 521/Pravila i raspis o idenju u crkvu i pravila o 

građenju učiteljskog rasporeda od 11. septembra 1907, zavedeno kao P.Br.3904 

283 

„Glas Crnogorca“, mart 1912. 

284 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. V, str. 630-631. 

117


118



DA IMA SAMO 

JEDNOG DOMAĆINA 

Ženska preljuba – ili smrt ili kidanje nosa 

Ubistvo muža – smrtna kazna bez prava na „mušketanje“ 

Ženske „lupeštine“ i „paljevine“ kao osveta mužu i porodici 

„Fatanje vještica“ do sredine 19. vijeka 

Ženski glas pred sudom manje vrijedan od muškog 

Preljuba se u Crnoj Gori u 19. i početkom 20. vijeka 

tretira kao najveći ženski prestup i u običajnom 

pravu i u zakonu. Preljubnice su u prvoj polovini 19. 

vijeka protjerivane, a njihovim muževima (čak i 

svim članovima muževljeve porodice) bilo je dopušteno da 

im otkinu nos. Tako je Senat 1852. presudio da Krstinji, ženi 

koja je počinila preljubu, „nije nigdje stana u našoj državi“, a da 

je svaki Ivanišević (član porodice njenoga muža) „slobodan 

(je) njoj nos okinuti za izgled drugima“. I u Danilovom zakoniku 

(1855) ženska preljuba se tretira kao poseban prestup. 

Čl. 72 Zakonika mužu daje pravo da ubije svoju ženu ukoliko 

je zatekne u preljubi, kao i njenog ljubavnika. Na osnovu 

raspoloživih dokumenata može se zaključiti da su muževi koristili 

pravo na ubistvo ženinog ljubavnika. Izvjestilac Valtazara 

Bogišića, međutim, kaže da se „događalo (se) da je muž, kad 

bi našao ženu na djelu, ubijo ili nju ili preljubnika“. On takođe 

kaže da za razliku od muža – preljubnika koji je kažnjavan na 

šestomjesečni zatvor, žena-preljubnica nije kažnjavana jer je 

„ona kažnjena i tako, jer (da) u rod ne smije, a od muža je 

proćerana, te tako se poskita“. Budući da se smatralo da nije 

dostojno muškarca da „potegne pušku“ na ženu, muževi su se 

i dalje radije držali običajnog prava i „kidali nos“ ženi-preljubnici, 

a vlasti su to tolerisale kao zamjenu za neiskorišteno pravo 

na ubistvo. „Daje se slobodno pismo I.J.P. poradi nosa te je otkinuo 

svojoj zakonitoj ženi Z., kćeri S.N. iz Pješivica“, kaže se u 

jednoj presudi Senata iz 1857. Izvori potvrđuju da se kidanje 

nosa praktikovalo tokom cijelog 19. vijeka, pa i početkom 20. 

vijeka. Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu Goru iz 1906. ne 

daje pravo mužu da ubije ženu-preljubnicu, ali mu ostavlja 

pravo da ubije njenog ljubavnika koga zatekne „vrhu svoje 

žene“, čime se cijeli problem samo prebacuje na teren „džentlmenskog“ 

odnosa. Međutim, čl. 196 Krivičnog zakonika za 

Knjaževinu Crnu Goru propisuje jednaku kaznu (dvogodišnji 

zatvor) za ženu i za muža koji počine preljubu. Kao dokazni 

postupak i u slučaju ženske preljube praktikovano je „vađenje 

mazije“. „Nastavili bi jedan veliki kotao vode na vatru, a u vatru 

119


jedan komat gvožđa, mazie dok voda uzavri, a gvožđe sve dok 

dođe crveno kao u kovača i tad ga bace u vrelu vodu“, objaš - 

njava izvjestilac Valtazara Bogišića ovaj običajni dokazni postupak. 

„Tad okrivljena stranka vadi obijema rukama iz vode 

vrele to gvožđe i ako joj ne izgore ruke narod naodi da je 

pravedno to čeljade“. Vađenje mazije nije bilo dopušteno u 

drugoj polovini 19. vijeka. „Svega toga sad nema u Crnoj Gori, 

prekinu (ga) mnogo poslednji vladika, a sasvim ukinuo knjaz 

Danilo koi strogo zabrani maziju“, kaže izvjestilac Valtazara 

Bogišića 1873. (I,1-15) 

Žene se u izvorima pojavljuju kao počiniteljke ubistava. Žrtve 

ženskih ubistava su bile rođaci i druge žene. Tako je Senat 

1874. osudio na smrt Anđušu koja je ubila Maricu zato što 

joj je ona „naodila neopravdano kao udovici više domaćina“. 

Ipak, najčešće žrtve ženskih zločina su bili njihovi muževi. Kao 

motiv za izvršenje ubistva muža žene navode nasilje i mržnju 

prema mužu. „Ne znam ništa osim da ga ne mogah gledat i 

drugo nemam što kazat“, izjavila je jedna žena kojoj je Senat 

sudio 1875. zbog ubistva muža. Jedna druga, veoma mlada 

žena, kojoj je Senat sudio 1876, izjavila je da je ubila muža 

„stoga što bješe star, nevaljan i ukletva“. Na osnovu 

raspoložive građe nije moguće zaključiti do kada je praktikovano 

kamenovanje kao način izvršenja smrtne kazne budući 

da se izjave autora u tom pogledu razlikuju. U jednoj presudi 

Senata iz 1855. se kaže da se Stana, žena koja je ubila muža, 

„ima ubiti za izgled drugijema“, a da će kazna smrću biti 

izvršena tako što će „krvnicu pod kamenom staviti i objesiti“ 

osam ljudi (četiri brata ubijenog i četiri brata ubice). Od sredine 

19. vijeka kamenovanje se kao način izvršenja smrtne 

kazne zabranjuje, ali se ubistvo muža kvalifikuje kao posebno 

težak zločin. Čl. 73 Danilovog zakonika propisuje smrtnu 

kaznu za ženu koja muža ubije ili mu „radi o glavi“ (dok se u 

slučaju ubistva žene primjenjuju opšte odredbe zakonika), ali 

se kaže da žena „ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i 

strijeljanje samo za onoga, koji pušku nosi i puškom se brani“. 

Budući da je u drugoj polovini 19. vijeka „mušketanje“ (strijeljanje) 

bio jedini način izvršenja smrtne kazne, pojavio se 

„problem“ načina izvršenja smrtne kazne nad ženama. Na osnovu 

raspoložive građe može se zaključiti da je ovaj „problem“ 

najčešće razrješavan tako što su žene koje je trebalo 

osuditi na smrt zbog ubistva slate na dugogodišnju robiju. 

Ipak, ženama su dosuđivane i smrtne kazne. Senat je 1874. 

osudio na smrtnu kaznu Anđušu, ali se u presudi ne kaže kako 

će kazna biti izvršena. Jozef Holeček piše da je u vrijeme vladavine 

knjaza Danila jedna žena osuđena na smrtnu kaznu 

vješanjem. Međutim, Viljem Denton 1865. piše da u Crnoj 

Gori i dalje postoji smrtna kazna kamenovanjem. Da su žene 

početkom 20. vijeka „stekle pravo“ da budu izjednačene sa 

muškarcima u načinu izvršenja smrtne kazne potvrđuje podatak 

da je 1908. jedna žena „strijeljana po presudi“ (II, 1-22) 

Ostala krivična djela žena o kojima se govori u izvorima su 

„paljevine“ i „lupeštine“. Danilov zakonik propisuje batinanje 

kao kaznu za žene koje potkradaju muževe. „To učine najviše 

žene koje šišnje malo vune, šenice ili šta drugo“, kaže izvjestilac 

Valtazara Bogišića o ženama koje potkradaju muževe. Na 

osnovu jednog pisma Senata iz 1855. može se zaključiti da su 

žene bile javno „šibikane“ zbog krađa. Međutim, ministarstvo 

unutrašnjih djela je 27. aprila 1894. izdalo naredbu o ukidanju 

tjelesne kazne (šibike) nad ženama. Na osnovu dokumenata 

se može zaključiti da su žene palile kuće svojih muževa radi 

osvete mužu i njegovoj porodici i da su za takva djela bile slate 

na robiju. Tako je jedna žena „na ispitu“ pred sudom priznala 

da je „hoteći“ zapalila kuću i rekla da je to uradila zbog „zuluma 

svekrvina“. (III, 1-8) 

U izvorima nailazimo na opise različitih vjerovanja o vješticama 

koja su očito bila rasprostranjena među ljudima u Crnoj 

Gori u 19. vijeku. „Crnogorci drže da ona koja oće da bude 

vještica mora najprije svoje dijete izjesti, pa onda može i drugu 

djecu jesti“, piše V.M.G. Medaković. Drugi autori opisuju različite 

metode prepoznavanja vještica. „Svežu je i bace na 

vodu: potone li nevina je, ali nije šteta; ukoliko ne potone jer 

je suknja održava na površini, ubiju je“, piše Jozef Holeček o 

„bačanju u vodu“ kao najčešćem metodu prepoznavanja žena 

koje su vještice. Iako zakon ne prepoznaje crnu magiju i 

„vještičarenje“ (osim u kontekstu nadriljekarstva) kao krivično 

djelo, izvori potvrđuju da je, barem u prvoj polovini 19. 

vijeka, u narodu praktikovano „fatanje veštica“, da je bilo žena 

koje su stradale pod tom optužbom i da su se crkva i vlasti borile 

protiv ovog vida progona žena. Tako P. A. Rovinski piše 

da mu je jedan čovjek pričao o ženi iz Pive koja je na tijelu 

imala tragove mučenja kojem je bila podvrgnuta kao 

„vještica“ i da se to dogodilo „prije jedno trideset godina“ 

(dakle sredinom 19. vijeka). V. M. G. Medaković piše da je 

„poradi vještica bivalo (je) dosta neprilika, a često je bilo i 

mrtvije glava poradi nji“, a u nekim dokumentima se navode 

imena žena koje su „topljene u vodu“. Vasojevićki zakon u 12 

točaka iz 1829. (1830) propisuje kazne za onoga ko se „ufati 

da vještice fata“, a iz poslanice koju je Petar I uputio Crmničanima 

1830. može se zaključiti da je u tom mjestu postojala 

jedna „družina“ koja je „kazivala vještice“ i da je narod 

vjerujući u ovakve priče žene „topio u vodu“. (IV, 1-6) 

120


U izvorima nailazimo na oprečne izjave o kažnjavanju žena zbog 

izvršenja krivičnih djela. Neki autori i u drugoj polovini 19. vijeka 

pišu da se nad ženama primjenjuju samo smrtne kazne. „Žene 

su oslobođene od svake kazni, ali samo od smrtne nijesu“, piše 

V. M. G. Medaković. Jozef Holeček piše da „muž za ženu plaća 

kaznu ili ide u zatvor“. „Ukoliko su okolnosti dovele do toga da 

je žena ubila muškarca, onda odgovornost ne pada na nju već na 

njenog supruga“, piše Henri Van Mandere. Međutim, postoje 

dokumenti na osnovu kojih se može zaključiti da su žene 

„šibikane“ u slučaju „lupeštine“ i da su bile zatvarane čak i zbog 

lakših prestupa od ubistva. „U zatvor je početkom 1909. bilo 

ukupno 108 zatvorenika, od čega je bilo 13 žena i 95 muškaraca“, 

piše Rovinski. Raspoloživa građa ukazuje na različit tretman žene 

u dokaznom postupku. Žene su kasnije počele da se pojavljuju 

pred sudom kao svjedoci. „Cernogorci i Cernogorke, koje 

presvijetli tribunal, posredstvom vašim trebuju da ja pošaljem u 

Kotor, nijesu privikli hodit u tribunale na ispitanija, a osobito njihove 

žene“, piše Petar I u jednom pismu iz 1828. Izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže 1873. da su „prije, za besudno doba“ žene 

pozivali na sud „samo kad nije bilo muških svjedoka, jer ih i 

muški iz kuće nijesu rado puštavali da idu na sud“, a da su kasnije 

žene „mogle dolaziti i dolazile su same na sud“, ali da je češće bivalo 

„da su s njima dolazili i muški“. Međutim, na osnovu izjava 

izvjestioca Valtazara Bogišića može se zaključiti da ni u vrijeme 

rada na anketi o pravnim običajima u Crnoj Gori (1873) ženska 

zakletva na sudu nije vredjela koliko i muška i da se žena zakli - 

njala kao „samošesta, samodvanaesta, to jest ona i još pet muškijeh, 

ili ona i još 11 muškijeh“. (V, 1-13) 

U 19. i početkom 20. vijeka ženska krivična odgovornost tretirana 

je različito od muške i u običajom pravu i u pisanim zakonima. 

Postoje specifično ženski prestupi (vještičarenje) i 

isključivo ili uglavnom ženske običajne kazne i dokazni postupci 

koji se koriste u slučaju ženskih prestupa, koji spadaju 

u grupu „besčastnih“ (kidanje nosa, potapanje u vodu, kamenovanje). 

Za ista krivična djela zakon propisuje različite kazne 

u zavisnosti od toga da li je prestupio muškarac ili žena 

(preljuba, ubistvo muža, odnosno žene). Ukoliko su 

propisane iste kazne za muškarca i ženu, one se ne izvršavaju 

na isti način (žena ne može biti „mušketana“). Postoje razlike 

i u dosljednosti primjene kazni u zavisnosti od pola prestupnika/ce 

(žena se oslobađa kazne ili se njena odgovornost 

prenosi na srodnika-muškarca). Žena se drugačije tretira u 

dokaznom postupku; njeno svjedočenje i njena zakletva 

nema onu težinu koju ima muško svjedočenje i zakletva. Na 

osnovu svih ovih vidova diskriminacije žene može se zaključiti 

da su osnovna svojstva koja je crnogorsko patrijarhalno 

društvo pripisivalo ženi iracionalnost, amoralnost i 

nesposobnost za preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. 

Iako su se tokom 19. vijeka i početkom 20. vijeka dogodile 

određene promjene (iščezavanje običajnih „ženskih 

kazni“, veće uvažavanje žena kao svjedokinja, dosljednije 

kažnjavanje žena itd.), tokom cijelog ovog perioda žena je 

prije svega tretirana kao vlasništvo muža-muškarca, a njen naj - 

veći prestup bio je preljuba jer je time ona svome mužu 

uskraćivala pravo na suvereno raspolaganje njenim tijelom i 

time rušila same temelje patrijarhata. 

121


I 

1) Jednom presudom Senata od 17/29. decembra 1852. 

godine je Krstinja, supruga Zeka Prelova Ivaniševića, osuđena 

na progonstvo zbog preljube, a njenom mužu i članovima njegove 

porodice dopušta se da joj, ukoliko je uhvate, otkinu nos. 

„Da se zna i da je vjerovano ovo učinjeno pismo pred sva - 

kijem sudom kako Jovo Šutinović nanese sramotu Ivaniševićima 

i učini blud sa ženom Zeka Prelova Krstinjom, a 

kćerom Markiše Ostojića i bi među njima žensko dijete“, kaže 

se u presudi. „I tako mi sud kada čisto razabrasmo, u prvu, 

sudimo da Jovo Šutinov nanesenu za sramotu dade Zeku 

Prelovu 70 talijera, a Marko Ostojić da da 30 talijera, koje su 

i podmirili pred Vrhovnijem Sudom. I za ovo se umiriše i halališe. 

U drugu, sudimo da Krstinji Ostojića nije nigdje stana 

u našoj državi. I koji bi je Ivanišević uhvatio, slobodan je njoj 

nos okinuti za izgled drugima. U treću, sudimo ako bi iko 

obaznao od Ivaniševića da se Jovo s Krstinjom sastaje, slobodno 

da se ubije. U četvrtu, sudimo da među Ivaniševićima 

i Špadijerima poradi ove bezakonite rabote ničesove mrzosti 

ne bude“. 285 1852. 

2) „Ako bi se dogodilo kojem Crnogorcu ili brđaninu da 

mu žena njegova nije vjerna, pak ako bi ženu svoju uhvatio u 

bludnosti, to mu se onda dopušta da može i jedno i drugo 

ubiti: ako li bi ona pobjegla, to da joj stana u našu zemlju nije”, 

propisuje čl. 72 Opšteg zemaljskog (Danilovog) zakonika. 286 

1855. 

3) Senat je u avgustu 1856. donio presudu povodom ra - 

njavanja Andrije Kojičina koga je Savo Greljin zatekao „više 

svoje žene“: 

„Kako danas dođoše pred Verhovni sud Kraljevići i 

prikazaše svoju daviju tj. Vuko i Pero sinovi Kojičini za Andriju 

njihovoga jednorodnoga brata, a to poradi Sava Greljina, 

koji je ranio Andriju Kojičina više svoje žene Krstane, kćeri 

Mrđena Radova za to što svi više naimenovani Kraljevići sudu 

Verhovne svojeručne krste meću neumejući pisati, da ako bi 

igda za ovo pomrzli Sava ili koga od Savova brata ili ubili, 

obavezujemo se mi Kraljevići sudu Verhovnome životom 

odgovarati.“ 287 1856. 

4) Vuk Vrčević piše da su se žene rijetko usuđivale da 

„naruše svetinju vjenčanja“ zbog straha da će biti ubijene ili 

da će im biti otkinut nos. On piše da su jednom prilikom, za 

vrijeme vladavine knjaza Danila, Crmničani doveli na Cetinje, 

pred Knjaza i pred sud, jednu mladu ženu i mladića Marka za 

koga su tvrdili da je bio njen ljubavnik i ubica njenog muža. 

Vrčević prenosi prvo iskaz koji je pred sudom dao brat 

pokojnog Nikole, koji je sumnjao da je njegova snaha u dogovoru 

sa Markom ubila njegovog brata, a zatim i Markovo 

poricanje bilo kakve povezanosti sa zločinom. U nastavku slijedi 

dijalog između Knjaza i žene: 

„’Danu, ti, kujo. Kazuj kako je bilo, ali ne laži, e ti se kunem 

mojom vjerom, ako ne kaza, turiću te na nove muke da paski 

dušu puštiš, a ako pravo kaza, glavi ti je vjera, a za drugo ti ne 

davam riječ’ - zaprijeti Knjaz onoj ženi, a ona (uzmučila se i 

bori se u mislima) progovori: 

’Gospodaru, već vidim divno što je i kako je i po mene i po 

Marka. Nije preše kriti, no ću sve pravo kazati. Bit će dvije-tri 

godine kako se ovi đetić okolo mene vrti i obigrava kao đavo 

okolo krsta da mi obraz ocrni, no...’ 

Kad Marko (ubica) viđe da žena poče sve pravo kazivati, 

ko izvan sebe reče: ’Ne laži, pasja ogotino, no pravo kazuj, ele...’ 

’Muči tu! Neka sad ona zbori, ne prekidaj joj lakrdiju!’ – 

povikaše svi suci, pa žena nastavi: 

’No ja cijenim obraz spramo duše, i nijesam mu se šćela 

nikad puštat. A on pošto viđe da mu se ne dam, ufati me jedan 

dan, biti će, zar, jedno po godine, i reče mi: ’Ako mi se ne 

puštiš, okinuću ti nos, muža ti ubiti, ja pobjeći glavom po svijetu, 

pa na tvoju dušu! Ele sam – veli – manit za tobom.’ A ja 

mu odgovorih: ’Ako si manit, a ti udri glavom o kamenu!’ Od 

ovoga dana vazda sam se od njega uklanjala kao od bijesna 

psa, i čuvala se da se s njime đe nasamo ne stučim, a on vazda 

onu njegovu jednu: preži me danas, preži me sjutra. Desim se 

jednom u polje, kad ga odnekuda vrag donese. Pravo ti reći, 

Gospodaru, prepadoh se, a on mi se zakle i dade mi vjeru da 

ga se ne bojim. Ja ga uplašena upitam šta će od mene. A on: 

285 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 239/ prepis u Arhivu Poljske akademije 

nauka u Varšavi, ost. S. Borovskog, ruk. „Stare crnogorske presude“, br. XII 

286 


287 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv, knj.X, br. 3 od 25. oktobra 1910; str. 187. 

122


’Znaš li koja je? Ajde da jednu večer ubijemo ti domaćina njegovom 

istom puškom, pak će svak promisliti da se on sam 

ubio, a zadajem ti tvrdu božu vjeru da ću te vjenčati.’ Sva 

premrem sa glave do noga, pa mu odgovorim: ’Ma, jesi li pri 

sebe Marko, zla ti sreća. Đe ću ja svoga domaćina ubiti za 

časni krst? A kakvu bi ti vjeru u mene posle imao?’ On opet: 

’Ja ću ga jednu večer ubiti, no mi ti zadaj vjeru da me nećeš 

prosočiti sudu i da ćeš me uzeti, pak se ti ništa ne boj. Nećeš 

li na ovo pristati, ja ću učiniti ono što sam maloprije rekao, pa 

misli ti.’ Ja ga zakunem svakom strašnom kletvom da on to 

izvadi iz svoje lude glave, a ne smjeh domaćinu kazati ele sam 

čisto znala da bi jedan drugoga ubio, pa sam se bojala da s 

mene krv ne pane. A da sam znala što će se dogoditi, bogme 

šćah i oca ali brata prosočiti, a kamoli ovoga koji se đavolu 

obeštao! Sad, Gospodaru, evo me u tvoje ruke: ako sam kriva, 

činite od mene šta oćete, a kriva sam zato što sam živa, a drugo 

ništa, kao što je Bog živ!’“ 

Vuk Vrčević opisuje tok saslušanja svjedoka i iskušavanje 

žene prijetnjom da će biti obješena. Konačno, Marko je osuđen 

na smrt mušketanjem, a ženu „otpratiše pro granice 

crnogorske i zaprijetiše da se više nikad u Crnu goru ne 

povrati“. 288 1850-1860. 

5) „Oće Crnogorac svojoj ženi, ako je uvati u kakvom 

jačem grijehu, okinuti nos, a ima prilika đe oće i da ubije“, piše 

V. M. G. Medaković. 289 1850-1857. 

6) Senat je u decembru 1857. donio presudu kojom se 

oslobađa krivice muž koji je ženi otkinuo nos: 

„Daje se slobodno pismo I.J.P. poradi nosa te je okinuo 

svojoj zakonitoj ženi Z., kćeri S.N. iz Pješivica“, kaže se u 

presudi. „Sudimo da za ovo kuća Ivana Turčinova nema 

nigda nikome odgovarati no ostaje slobodno ni od koga u 

vječni vijek“. 290 1857. 

7) Veliki Sud je 6. maja 1869. donio presudu povodom 

jednog ubistva zvog preljube. 

Iz protokola kazivanja se saznaje da je Lazar Čunović, iz 

Cuca, odgovarajući na pitanje o motivima koji su ga naveli da 

ubije Jovana Nikova, izjavio pred sudom: 

„Ubih ga s mene i sa žene Živka Milova, jer sam čuo da je 

Jovan rekao da sam ležao sa ženom Živka Milova i pobojah 

se da će Živko ubiti mene, ubih ja njega“. 

Nakon ispitivanja koje je uslijedilo povodom ovog ubistva, 

Veliki sud je donio sljedeću presudu: 

„Razgledavši Vrhovni sud u čemu se sastoji krivica Lazara 

Čunovića, okrivljenog da je ubio Jovana Nikova iz Grahova i 

saslušavši njegovo sobstveno kazivanje i priznavanje uvjerio 

se: 1. da je Lazar Čunović ubio Jovana Nikova iz puške u kući 

Šunja Milova, 2. da ga je na pravdi božjoj ubio, a 3. da ga je 

namjerom ubio. Na osnovu čega Vrhovni sud, rješava da se 

Lazar Čunović ubilac Jovana Nikova smrću kazni.“ 291 1869. 

8) Vojvoda Simo Popović piše o jednom slučaju vađenja 

mazije, za koji tvrdi da je bio posljednji takav slučaj u Crnoj 

Gori: 

„Jedna odiva ljubotinjska bila je udata u Primorje. Njezin 

je dom osumnjiči nevjerstvom mužu i osudi da vadi ’maziju’, 

usijano gvožđe bačeno u kota ključale vode. Siromašica je 

znala da je poštena i prava, ali se nije smjela opirati, jer bi tijem 

već dokazala svoju krivicu. Prekrsti se, zasuka rukave, tište 

ruku u vodu do više lakata, izvadi gvožđe i ruka joj ostade cijela 

i zdrava bez i najmanjega biljega. No surevnjivi domaćin 

nedade joj ni po tada nikada mira. Dojadilo jadnoj, te jednoga 

dana omrče, a neosvanu doma, uteče rodu na Ljubotinj i 

pođe na Cetinje Knjazu, da mu kaže svoje muke. 

Knjaz naredi da joj domaćin sa brastvenicima odmah izide 

na Cetinje. Dođoše svi, a onđe ih dočeka i nesretna nevjesta 

sa roditeljima i braćom, koji su je htjeli sami svetiti, da im nezabrani 

Knjaz. 

Knjaz iskara žestoko Primorce, što su se poslužili onim 

starim, divljačkim običajem, a još više, što su i poslije toga opet 

sumnjali o poštenju žene. Zabrani im da se više nikada ne 

288 

Vuk Vrčević: Ogranci za istoriju Crne Gore; JU Centar za kulturu Nikšić, IŠM Oktoih, str. 148-155. 

289 

V. M. G Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 127. 

290 

Prof. dr Jovan R. Bojović: Zakonik knjaza Danila; Istorijski institut Crne Gore, Titograd, 1982; str. 67. 

291 

Vladimir D. Jovićević: Danilov zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 223-224/ Arhiv Crne Gore – 

Cetinje, Senat, br.529 od 6.5.1869. 

123


usude upotrebljavati mazije, a domaćinu naredi, da svojoj izmučenoj 

ženi kupi lijepi srebrni pas, da je vodi doma i da 

šnjom posada u miru i u ljubavi živi. I ženi naredi, jer se ona 

dugo nećkala, da slobodno ide s domaćinom, a ako joj i jednu 

grdnu i prijekornu progovori, neka dođe pravo k njemu, pa 

će je on svetiti. Svi poslušaše. Ona se povratila u dom, domaćin 

joj kupio srebrni pas i po tada živio šnjom lijepo.“ 292 

1870. 

9) Jednom presudom Senata iz 1872. oslobođen je krivice 

Pero Kukavčević koji „ubi na licu mjesta“ vojvodu lješanskog 

i senatora crnogorskog Ivana Uskokovića zatekavši ga „... na 

vrh svoje snahe...“, a svojoj snahi otkide nos. 293 1872. 

10) Odgovarajući na pitanje da li je „u običaju kakva vrsta 

dokaza vrhu prirodnoga dokaza u sudu ili izvan suda, n.p 

dokaz ognja, vruća gvožđa, vrućom vodom, zaklinjanjem ubijenoga, 

megdana“, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da se 

ranije u Crnoj Gori praktikovalo „vađenje mazije“. „Nastavili 

bi jedan veliki kotao vode na vatru, a u vatru jedan komat 

gvožđa, mazie dok voda uzavri, a gvožđe sve dok dođe crveno 

kao u kovača i tad ga bace u vrelu vodu“, objašnjava izvjestilac 

ovaj postupak. „Tad okrivljena stranka vadi obijema rukama 

iz vode vrele to gvožđe i ako joj ne izgore ruke narod naodi 

da je pravedno to čeljade“. Mazija se najčešće, kako piše izvje - 

stiIac, vadila „pred velikim skupštinama, kad je do suda stvar 

došla“, ali je bilo „i privatnog“ vađenja mazije. „Svega toga sad 

nema u Crnoj Gori, prekinu (ga) mnogo poslednji vladika, a 

sasvim ukinuo knjaz Danilo koi strogo zabrani maziju“, kaže 

izvjestilac. On takođe kaže da se vađenje mazije najviše 

upotrebljavalo „za preljubu te se klela domaćinu žena da se 

opravda a inače bi je otjerao u rod“. 

„Za preljubu je prije muž, kad je našao ženu na djelu, mogao 

otkinuti nos i to se događalo (n.p. pop Luka od koga se pjesme 

poju) i za tim je otpustio“, kaže izvjestilac Valtazara Bogišića. 

On takođe kaže da preljube „biva“, ali da se ona „većinom krije“ 

i kažnjava samo na osnovu tužbe uvrijeđene strane. „Događalo 

se da je muž, kad bi našao ženu na djelu, ubijo ili nju ili preljubnika“, 

kaže izvjestilac. „I za to narod ne drži da je pravo kazniti 

ga. A i današnji sud ne bi ga osudijo, nego bi ga pridržao u tamnicu 

dok se razvidi stvar je li baš to tako.“ 

Na pitanje o preljubi i kažnjavanju preljubnika, izvjestilac 

Valtazara Bogišića odgovara da se „događalo i to da bi muž 

odkinuo nos i njoj i njemu“ (svojoj ženi i njenom ljubavniku) 

i da za to ne bi bio kažnjen. 

Izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da se ne zna da je žena 

ubila muža zbog preljube, ali da se zna da „ženu, koja s njim, 

jest“. On takođe kaže da je muž preljubnik osim „razmetnućem 

ženidbe“, kažnjavan na šestomjesečni zatvor, a da žena 

preljubnica nije kažnjavana. „Za uzrok što ženu ne kazne kažu 

da je ona kažnjena i tako, jer da u rod ne sme, a od muža je 

proćerana, te tako se poskita“, piše izvjestilac. „Osim toga, 

nema ko da nadoknadi troškove za hranu u tavnici takvih ženskijeh, 

jer rod se liči od nje, a muž je proćerao.“ 294 1873. 

11) Jozef Holeček piše i o „kidanju nosa“ kao običajnoj 

kazni za preljubnicu: „Dokaže li se ženi nevjernost, razvod 

nastaje automatski. I u tom se slučaju takođe plaća za 

sramotu, ali drugačije – muž, naime, prilikom rastanka kida 

dragoj polovinu nosa da do smrti bude žigosana, a drugim ženama 

primjer i opomena“. 295 1876-1878. 

12) U žalbi upućenoj Knjazu Nikoli 7. aprila 1886. Stane 

Kusijina sa Ljubotinja, kojoj je muž odsjekao nos, žali se da 

nije ništa riješeno u njenu korist po presudi vladike Petra II i 

Senata: 

„Kako me posječe Kusjina Lukin moj muž preko nosa, a ja 

više nevole i na pravdu stradajući posjekoh sebe ispod grla i 

ćadijah presjeć grkljan da mi pušti Kusjina“, kaže su u ovoj 

292 

Vojvoda Simo Popović: Memoari; Izdavački centar Cetinje, Cetinje – CID, Podgorica; 1995; str. 55. 

293 

Dr Svetislav Marinović: Kaznena istorija Crne Gore; Crnogorska izdanja, Podgorica, 2007; str. 267-268/ Arhiv Crne Gore, Senat, 1872, 2-629, no 163. 

294 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 265, 322; Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnоj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP 

„JU Unireks MB“, Beograd i „ITP Unireks“, Podgorica, 1999; str. 308. 

295 

Jozef Holeček: Crna Gora; CID - Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 119 

124


žalbi. „Pa posla pokojni Vladika Rade za mene Marka Mrkova 

Dobrljanina i Mihaila Lazova Kosijera za moj dom i za mene. 

I nađog se prava i čista žena i dade mi Gospodar 12 tal. iz njegova 

džepa dara i spravi me kod Mića Iličkovića medika da me 

vida. Pa moj domaćin posla kartu Vladici Radu iz Ponara đe 

bješe uteka kod Nika Ivanova te bješe ubio domaćina Mare 

Mitrove i pita Vladiku može li mu bit da se pomire Pejakovići 

i Kaluđerovići. To jest da ja nijesam kriva ništa bila no hrđav 

njegov talih i moj, pa kao žena, a odiva Pejakovića ja ću se mirit 

ma kako ja oću, pa mu Vladika dozvoli kako gođ oće da se 

umiri. Tade moj rod Pejakovići okupe 30 Ljubotinjana i pođu 

u Kaluđeroviće da se umire. Okupe Kaluđerovići 12 kuma i 

iznesi Pejakoviću. I dočekaše ih na trpezu i tu metnuše oružje 

da uzmu što oće i pokore se. Ovi neuzmi ništa nako što su izjeli. 

Tada zapoviđe Vladika da nema ukorit niko ni mene ni moj 

rod pod tijem: ko bi se usudio da dâ 50 tal. globe. I od tog doba 

držali su me Kaluđerovići kao da sam im svakome sestra, 

pošteno i da bog pomože. A ja opet niti sam koga ukrala ni 

oblagala no pošteno se mučila do sad, a najveća sam sirota na 

Ljubotinj. Nemam nikoga, a nemam ništa. 

Sad ima 6 godina pasale u velje posti kako sam mećala 

zrna urmetinova koliko sam puta bila u Sud za onu kartu te 

je pisao Niko Škrnjov i Tomo Mićkov na moje škale po duši 

Iva Đurova Pejakovića za ove 30 talijera pedeset manje dva 

puta sam biljet iskala Kapetanu i evo zrna urmetinova još u 

mene, a 13 puta sam u Senat bila pa su me 4 put tiskali preko 

skala i rekao mi je G. Jagoš da ovu kartu Nika Škrnjova ne 

valja iznijet pred Gospodara, a vazda mu je valjala. Ali taj 

dan što je tu izijo i popijo to mu ne valja i to je čuo kad je 

Jagoš govorio to mene Đuza Filipa Maloga. Sad ja tražim 

da mi Gospodar vidi tu kartu i da mi on sudi za ove 30 tal. a 

ne pristajem da mi to drugi sudi niko. A ovu kartu nosio je 

Rade Stankov da vidi jeli je Niko i Tomo pisali i ja sam mu 

dala tal. pa se ta karta krije od Gospodara a u nju su te 30 

tal. I ako Gospodar ne sudi ove neđelje ili po Đurđevu dne 

čekaću samo da mi on sudi.“ 296 1886. 

13) P. A. Rovinski piše da je „vađenje mazije“, srednjo vje - 

kovno sredstvo provjeravanja istine pomoću vatre ili vode, u 

Crnoj Gori poslednji put korišteno tridesetih godina 19. vijeka: 

„Ovome običaju najviše su pribjegavali u sporovima koji 

su se ticali žene“, piše Rovinski. „Žena je vadila maziju da bi 

dokazala svoju nevinost, ili muškarac, na kojega je padala 

sumnja da je uvrijedio ženu.“ 

Rovinski piše o jednom slučaju vađenja mazije iz vremena 

Petra II Petrovića Njegoša: 

„U Bajicama je živio pop Stevan iz bratstva Martinovića, 

čija je žena, veoma lijepa, bila iz Riječke nahije, ali je muž nije 

dovoljno volio i, izgleda, nije joj vjerovao. Jednom je ona ispekla 

hljeb i stavila ga na prozor da se ohladi. A u to vrijeme 

pored kuće je prolazio poznati mladi momak iz drugog bratstva. 

Vidjevši hljeb, on riješi da se našali, ali kako je to bilo na 

drugom spratu, on postavi neko deblo, pope se i uzme hljeb. 

Popadija nije vidjela ko je uzeo hljeb, rekla je o tome mužu, a 

zatim se momak sam javio i objasnio svoj postupak. Ali je to 

mužu bilo dovoljno da okrivi ženu da je u ljubavnim 

odnosima sa tim momkom i da je otjera. Njena porodica, u 

koju se vratila, nije mogla da se pomiri s takvom sramotom i, 

uvjerivši se u nevinost svoje odive, zatraži zadovoljštinu, i 

jedan od njene braće riješi da vadi maziju. 

Na visokom gumnu nalože vatru, postave sohe, između 

kojih na poprečnom brvnu objese kotao sa vodom, i stave u 

vatru komad gvožđa. Voda uzavri, gvožđe se usija, i bace ga u 

vodu. Izađe brat okrivljene i izgovori ovakvu zakletvu: ’Bože 

veliki i sveti Petre! Ako je moja sestra kriva, neka mi izgore i 

otpadnu obadvije ruke, a ako nije, sačuvajte ih čitave!’ Zatim, 

zasukavši rukave, on gurnu ruke u kotao, izvadi gvožđe i baci 

ga u stranu. Gvožđe pade na slamnati krov susjedne šupe i 

krov se zapali. Ruke ostadoše cijele“. 297 1879 – 1906. 

14) Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu Goru oslobađa 

odgovornosti za ubistvo muža koji ubije ljubavnika svoje 

žene: „Ko ubije čovjeka vrhu svoje žene neće se kazniti“, kaže 

se u paragrafu 156.a. Čl. 196 Krivičnog zakonika za Knjaževi - 

nu Crnu Goru propisuje kaznu zatvorom od dvije godine za 

onoga „ko s tuđom ženom blud čini“, a ista kazna je pre - 

dviđena i za ženu koja čini blud. 298 1906. 

296 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID; Podgorica, 1988; str. 249/ Arhiva Velikog suda, Broj 650 – 86. g. 

297 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom III, str. 282. 

298 

Dr Branko Pavićević i Dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I -V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti 

Crne Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. IV, str. 85, 91. 

125


Lijeve rijeke). Onda je brat mužev njoj odsjekao nos, a muž 

je otjerao. Ona se docnije preudala. Nije bilo osvete, nego su 

se porodice izmirile i okumile“; 

„Prije 40 godina neki Tomo Fil. L. u Vasojevićima svojoj 

nevjernoj ženi je odsjekao nos“; 

„Jedan je vjerenik (u selu S. kod Berana) svojoj vjerenici, 

koja je rodila vanbračno dijete, odsjekao nos: sam se nije 

ženio, i otišao dva puta na Hristov grob; umro je 1932. g. u 

55. godini života.“ 299 II 

15) Aleksandar Solovjev navodi izjave o kažnjavanju žena 

„kidanjem nosa“ koje su date početkom 20. vijeka: 

„Ako djevojka učini (rodi, obj. S.M.) kopile i objedi nekog 

momka (bez razloga) obijeđeni joj odsiječe nos i pobjegne“ 

(Gruban L. i Arso Š., 80 godina star, Vasojevići); 

„Ako se vjerenica udala za drugoga, radi ticanja časti 

vjerenik se sveti; traži, ako je može stići, da joj otkine nos ili 

da ubije puškom“ (kapetan Perića M. – za Moraču); „Ako je 

djevojka prstenovana, a drugi je ugrabi, odsjeći će joj vjerenik 

nos“ (kapetan Gavro P. u Vasojevićima); 

„Ako djevojka pođe za drugoga (a već je prsten dala), 

momak neće pomirenja i osjeći će joj nos“ (bio je slučaj u selu 

S. oko Berana 1908. godine); 

„Nevjerstvo kažnjava obično muž ili vjerenik – otsječe 

nos“ (kapetan Gavro P. iz Vasojevića; 

„Muž je mogao da odsiječe nos nevjernoj ženi. Godine 

1864. iznevjerila je muža žena (koja je prije toga dobjegla iz 

1) Praviteljstvujušći senat osudio je 18. novembra 1839. na 

progonstvo Verušu, kći Todora Perišina, koja je ubila Pa una 

Muratova koji je sa njom živio „u neslogi kao nevjenčan“. 

Nakon što je „njihovu daviju razabrao“, Praviteljstvujušći 

senat je osudio Verušu da „ide po svijetu, da je nigđe u našoj 

državi nije“. Smrtna kazna je zamijenjena progonstvom zato 

što je Veruša, kako se kaže u presudi, sa Paunom „bezakono“ 

živjela, to jest zato što on nije bio njen zakoniti muž. Prema 

ovoj presudi Verušin otac je morao „da dade sirotinji pokoj - 

noga Pauna Muratova 60 talijera, zašto je to njegova kći 

učinila“. 300 1839. 

2) Praviteljstvujušči senat je 14. jula 1840. oslobodio krivice 

maloljetnu kćer Stefana Borova koja je izvršila ubistvo iz nehata. 

„Da se zna i da je vjerovano ovo učinjeno pismo pred svaki - 

jem sudom, kako se dogodi zlo ispod jedne murve, kako se 

pripela kći Stefana Borova na murvu i tresla murve kćeri 

Miloša Đurišina“, kaže se u presudi. „I, tako, kad je slazila kći 

Stefanova s međe, tako je pala međa ispod nje i ubila đevojku 

Miloša Đurišina.“ Budući da je ubistvo bilo nehotično, sud je 

presudio „da za ovu pogibiju nema Ivan Borov ni pare ni dinara 

dati, nego da su umirnici obje strane među sobom kao 

što su i dosada bili“. 301 1840. 

299 

Dr Svetislav Marinović: Kaznena istorija Crne Gore; Crnogorska izdanja, Podgorica, 2007; str.267/ Aleksandar Solovjev: Kažnjavanje nevjerne žene 

u crnogorskom i vizantijskom pravu; Arhiv za društvene nauke 30. no.6 (1935) 478-88. 

300 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI-XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje,1964; str. 222/ Prepis u Arhivu Poljske akademije 

nauka u Varšavi, ost. S. Borovskog, ruk. „Stare crnogorske presude“, br. XXXII; Jovan M.Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori, 

Arhiv, X, br.2, septembar 1910, str. 90. 

301 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg senata; Pravni zbornik, br. 5-9, maj-septembar 1939; str. 102-103/ 

Prepis u Bogišićevoj biblioteci - Cavtat 

126


3) „Sud osuđuje Crnogorku za samosilno ubijstvo na 

smrt“, piše V. M. G. Medaković. „Smrtna je kazn samo pod 

gomilu. Okupi se mnogo ljudi, pa dovati svaki po kamen, te 

bacaju na nju dotlen dok je obore i zatrpaju kamenje. Ljudi 

se ne sjećaju u kojem je vremenu izvršavana ta grozna kazn, 

jer u novije vrijeme nije se događala; ali je čuti i danas, kad 

koja žena učini sagrijehu, da reku: ’Pravo bi bilo pogan staviti 

pod gomilu’.“ 302 1850-57. 

4) „Ako bi se kadgođ dogodilo da bi žena kojim gođ načinom 

svojemu mužu o glavi radila i njega života lišiti tražila, ili 

bi ga kojim gođ načinom života lišila, dok se posvjedoči, 

takova se žena ima osuditi na smrt kako i drugi ubojica; samo 

žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje 

samo za onoga, koji pušku nosi i puškom se brani“, propisano 

je u čl. 73 Danilovog zakonika. 303 1855. 

5) Ženu koja je ubila muža Senat je u aprilu 1855. osudio 

na smrt prvo kamenovanjem, a potom i vješanjem. 

U presudi se kaže da se Stana „ima ubiti za izgled drugijema“, 

a da će kazna smrću biti izvršena tako što će „krvnicu 

pod kamenom staviti i objesiti“ osam ljudi (četiri brata ubijenog 

i četiri brata ubice). „I ovi ovde zapisani 8 druga ako 

uput ne poslušaju kako sentencija izgovara da se imaju globiti 

talijera 80“, takođe se kaže u presudi, a gvardiji se nalaže „da 

je utuku u prvi četvrtak i da je objese na stara guvna, a u subo - 

tu da se ima s vješala dići i ukopati o nje duši“. 304 1855. 

6) Povodom nejasnoća oko načina izvršenja smrtne kazne 

nad ženom, koja nije mogla biti izvršena strijeljanjem, Viljem 

Denton piše: 

„Kako će se izvršiti smrtna presuda nad ženom nije navedeno 

u Danilovom Zakoniku, ali, prema starom običaju, u 

slučaju velikoga zločina kamenuju je, a prvi kamen baca 

njen otac“. 305 1865. 

7) U „Crnogorcu“ je 6. februara 1871. objavljen dopis 

sa Cetinja u kojem se izvještava o nehotičnom ubistvu 

jedne djevojčice. „Jučer opet igraše se dvije djevojčice s 

puškama u Donjem kraju baš do samoga Cetinja govoreći 

jedna drugoj: sad ću te ubiti, opali jedna i na mjestu ubije 

svoju drugaricu“, kaže se u dopisu. „Ubijena ima svojih 16 

godina, a druga je mlađa“. 306 1871. 

302 


303 

Obšti zemaljski zakonik; www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

304 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv, br. 3 od 25. oktobra 1910; str. 186-187. 

305 


306 

„Crnogorac“; 6. februar 1871. 

127


8) Praviteljstvujušći senat je 4. avgusta 1871. presudio da 

Đuro, čija je kći Mare ubila „nesrećom đevojku Ilije“, treba da 

isplati „za dušu pok. Mare 10 tal. i da plati Iliji ukopnicu“. 307 

1871. 

izrečena, ali se nadamo da će skorim biti“, piše autor 

dopisa. 308 1872. 

9) O ubistvu koje je jedna žena izvršila nad drugom piše 

autor dopisa iz Crmnice koji je objavljen u „Crnogorcu“ 22. 

jula 1872: 

„Juče javlja mi jedan moj prijatelj iz Bara o ovome užasnom 

događaju. 14. o.m. pozove žena Filipa Palange ženu 

Stefana Mitrova Dabanovića, a ćer Vula Lukovčevića iz 

Podgorice, u svoju kuću na zijafet“, piše autor dopisa. „Ova 

pođe na poziv svoje drugarice, ali se više ne vrati, jer je žena 

Filipova ubije i svu na komade isječe i u jednu jamu baci. 

To tako potraje do jedan sahat po akšamu, dok dođu dva 

sina poginule žene, imenom Savo i Krsto, koji kao djeca 

dadu se za svojom materom u plač. To začuje njihov stric 

Josif, koji je blizu njihove kuće stajao, te on brže bolje potrči 

na oni plač u kuću, te upita đecu za njihovu mater. I đeca 

mu kažu kuda je otišla. On je počne tražiti i pitati, ali badava, 

ne nađe je. Stric ove đece pođe sa svojim bratom 

Mitrom u sud kod mudira Tosuk Efendije, i kaže mu ovaj 

događaj. Efendija pošlje zaptije da je traže po varoši i gradu, 

ali je ni oni ne mogoše naći. Zaptije, kad čuju gdje je pošla, 

pođu sada pravo u kuću one žene, u koje je pošla bila i 

stanu je tražiti od nje, a ona odgovori da ne zna kuda se 

dela. Zaptije je počnu po kući i oko kuće tražiti, i tako dođu 

na jednu njivu za kućom i tu naiđu na krv i pođu po onim 

krvavim tragom sve do jedne jame. Ali je na jami ulazak sa 

svijem uzak da čovjek ne može ući. No po onom tragu 

držahu da unutra mora biti, te uzmu telegrafsku žicu, pak 

privežu za nju gvozdene čange i bace u jamu pak komad po 

komad počnu vaditi, dok joj najposlije i glavu izvuku, te sve 

mudiru ponesu.“ 

Autor dopisa piše da je prema zapovijesti mudira žena 

uhvaćena, bačena u tamnicu gdje je bila izložena „užasnom 

mučenju“ sve dok nije priznala krivicu. „I tako se zna da je 

za to ubila svoju drugaricu, što su imale jednoga jarana, te 

se oko toga svade, te jača ne jaču ubije. Presuda još nije 

10) „Od vremena vladika nije bilo slučaja da su ženu ubili, 

a za vrijeme vladika jednu koja ubi muža palicom dok je 

spavao, kamenovaše je“, piše Valtazar Bogišić. „To biva što 

neće niko ženu da ubije, sramota je. I tu ženu kad kamenovaše 

trebalo je obećati tavničaru (tavničar – zatvorenik. osuđenik, 

obj. S.M.) da će ga otpustiti ako je ubije, i tako je ubi. Za to 

žene drže u tavnici po 12-15 godina, po okolnostima. Kad je 

žena samo okušala a nije izvršila (ubistvo, obj. S.M.), tada je 

osude okolo polovine tj. od 6 do 8 godina“. 309 1873. 

11) Senat je 1874. osudio na smrt Anđušu koja je ubila 

Maricu zato što je ona dovodila u pitanje njenu „čast“. „Kad 

bi se god sa mnom pokarala, naodila mi je neopravdano kao 

udovici više domaćina“, izjavila je Anđuša pred Senatom. 

„Videći Senat, da je Anđuša ubila Maricu na božjoj pravdi 

bez ikakve krivice, za koje se sujma, da je ni zašto drugo ubila 

nije osim za novce, koji su pri pok. Marici bili, koji se pri 

mrtvoj nijesu našli, za to Senat po svom pravosudiju presudi 

u svom zasijedanju Anđušu N. za smrtnu kazan“, kaže se u 

presudi Senata. 310 1874. 

12) Zbog pokušaja ubistva muža Senat je 1875. Planu osudio 

na robiju. 

Plana je pred sudom izjavila da ju je muž tri puta tjerao i 

da je, kada je riješila da ga otruje, kupila otrov kod jednog 

Turčina u Podgorici za tri groša. Kada je muž tokom noći 

popio otrovanu vodu, povratio je jer je osjetio da je zatrovana. 

Kada je muž počeo da je bije, Plana mu je priznala da je 

pokušala da ga otruje. Na pitanje suda „Sa što ti je bio mrzak 

307 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata; Pravni zbornik, br. 10-12, 1939; str. 144. 

308 

„Crnogorac“; 22. jula 1872. 

309 

Svetislav Marinović: Kaznena istorija Crne Gore, Crnogorska izdanja, Podgorica, 2007; str. 454/ Valtazar Bogišić: Opaske na Danilov zakonik, 

odgovor na pitanje 73. 

310 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knjiga XIII, jun 1935; str. 325-326/ Akt Senata br.3/74. 

128


najviše?“, žena je odgovorila: „Ne znam ništa osim da ga ne 

mogah gledat i drugo nemam što kazat“. Senat je Planu osudio 

na 12 godina robije. 311 1875. 

13) Senat je 1876. osudio na vječitu robiju devetnaestogodišnju 

Staku koja je, nakon nepuna dva mjeseca zajedničkog 

života, ubila svoga muža. U presudi se kaže da se Stake 

„jedne noći, dok je sa mužem ležala“, digla i uzela sjekiru 

kojom je „stukla“ glavu svom mužu i da je nakon izvršenog 

zločina zapalila kuću. Stake je priznala zločin i u izjavi kazala 

da je muža ubila „stoga što bješe star, nevaljan i ukletva“. 

Senat je 15/27. maja 1876. godine osudio Staku na vječitu 

robiju. 312 1876. 

14) „Dosta često se dešavalo da je žena nasilno ubila muža, 

za što je bila ’stavljana pod gomilu’-kamenovana“, piše Jozef 

Holeček. „Za ovu kaznu više nema živih svjedoka, ali je još 

uvijek, do dan-danas, ljudi pominju.“ 

Pozivajući se na svjedočenje Vuka Vrčevića, Holeček piše 

o suđenju ženi koja je u vrijeme vladavine knjaza Danila osuđena 

na smrt vješanjem zbog ubistva muža. Suđenje o 

kojem piše Holeček uslijedilo je nakon što je grupa Crmničana 

došla na Cetinje vodeći sa sobom ženu za koju su 

tvrdili da je ubila muža. Suđenju su prisustvovala i dva njena 

maloljetna sina, od kojih je jedan vidio „oca kako pada i majku 

kako nešto zakopava“. 

Žena je isprva odbijala da prizna ubistvo tvrdeći da je njen 

muž „ostao u polju da okopava rumetin“, ali je kasnije, pod 

pritiskom dokaza, priznala da ga je ubila motikom i zakopala 

u zemlju. 

Optužena žena je pred sudom dala sljedeću izjavu koju 

prenosi Holeček: 

„Viđu, gospodaru, i ostala gospodo, te me više ništa neće 

oslobodit, zato ću vi svu istinu reć’, da dušu ka’ pašče ne ispuštim. 

On je, pokojnik, bio ljutite naravi i za najmanju me 

stvar kara’ i čibukom tuka’, ka’ da sam konj! Tako bješe i juče, 

kad mu nešto da izije donesoh i malo prikasnih. Ođe po 

rukama i na glavi mož’te viđet rane te mi ih je načinio. Kad 

viđoh te će me nasmrt premlatit’, otrgoh mu se i na svoju nesreću 

do’vatih kamenčić – tri puta po tri jutra, mogu se zaklet 

na ćivot svetoga Petra – ne bješe viši od dobroga oraha; bačih 

krš nasumice i pogodih ga u tjeme u glavu. A on pade, ka da 

ga je grom pogodio. Tada viđoh da je zlo i da me samo i 

jedino može spasit, ako se ovo moje djelo utaji. Uzeh motiku, 

udarih ga još 3-4 puta u glavu i mrtvoga ga zakopah tamo đe 

su ga našli. Šćah uteć’ u Bar, da o mene niko ne sazna, no mi 

bi suđeno da ovo djelo svoje životom platim. Nije mene do 

ži vota, ničem bez sramoti i korenju mi ne bi valja’, dok god bi 

živjela, no mi je ža’ ovo dvoje siročadi, što će, ubogi, bez oca i 

bez majke činjet!?“ 

Holeček piše da je knjazu Danilu, koji se kolebao oko smr - 

tne kazne zbog maloljetne djece koja će ostati siročad, jedan 

od senatora rekao: „Duše mi moje, gospodaru, darujemo li 

ovoj ženi život, više nikoga neće trebati na smrt suditi. Pa bi, 

duše mi moje, bilo da ne smije čovjek više sa ženom leć’, a 

nekmoli je pokarat’. Zato velju da se bjesi za primjer i 

opomenu!“. Takođe, Holeček piše da su se tokom rasprave, 

koja se povela oko kažnjavanja ove žene, mogli čuti i predlozi 

da se žena kamenuje, a da je knjaz Danilo na to odgovorio: 

„Otrijeznite se ljudi. Kamenovanje! Grdno je o njemu čut’, a 

kamoli ga gledat’! Ne želim da taj grdni običaj ruži moju 

zemlju! Ali, neka je njena porodica objesi na crmničku pjacu 

i neka visi za opomenu 3-4 dana; a đecu neka prihvati stric i 

vaspitava; dok ne budu mogli sami radit’ i nosit’ oružje.“ 313 

1876-78. 

15) U „Glasu Crnogorca“ je 20. maja 1886. objavljen tekst 

o dva slučaja ubistva koja su nad muževima izvršile žene, koji 

su se dogodili 1879. godine. 

„Glas Crnogorca“ prenosi izjavu koju je pred Velikim 

sudom dala Ike koja je ubila svoga muža Lazara Delibašića iz 

Rudina, sa kojim je u braku živjela četrnaest godina: 

„Navijek smo ružno živjeli, nigda vjerne i iskrene ljubavi 

nijesmo imali među sobom“, rekla je, između ostalog, Ike 

pred Velikim sudom. „Za to znaju i svi naši susjedi i kako sam 

ja od Lazara u više puta bježala. - Kad se rat objavi, 20 junija 

1876 god., Lazar pođe na vojsku i poslije dva mjeseca vrati se 

doma bolestan. Ja sam oko Lazara u njegovom bolovanju 

311 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knjiga XIII, jun 1935; str. 326/ Akt Senata br.49/75. 

312 


313 

Jozef Holeček: Crna Gora; CID - Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 41, 86. 

129


podnijela dosta truda, ali mi je prigovara da sam ja bila uzrok 

bolesti mu. Lazar je bolova od kad je bolestan doša s vojske 

pa sve dok nije poginuo od moje ruke. U početku mjeseca 

marta 1878. god. razboljeh se i ja od boleštine. Na Blagovijesti 

iste godine počesmo se ja i Lazar karati. Ja bjeh na bolje obrnula, 

pa ga kumih više puta da me se prođe a on mi reče: ’Proć 

te se neću, no te noćas ubit!’ Ja mu rekoh: ’Ko prvi ugrabi’. 

Kad mrče, unijeh sjekiru u kuću, jer bjeh naumila da ga ubijem 

istog dana. Tu veče niko ni u kući ne bješe no mi dvojica 

i tri šćeri; najstarijoj bilo je devet godina. Lazar spavaše malo 

podalje od vatre. Kad zaspa, uzeh sjekiru te udarih Lazara 

njom u glavu. On se diže na koljena i reče: ’Što je ovo?!’ Ja ga 

opet udarih tri puta sjekirom u glavu, dok pade mrtav. Onda 

ga privukoh na vatru i opalih mu kosu na glavi, da bi se reklo 

e je u bolesti izgorio i kako bih ukrila ubijstvo. Ujutro, ko god 

dolazi pitaše: ’Što bi Lazaru?’ Ja sam svakom kazivala da je od 

bolesti panuo u oganj te se izgorio. A kad ga ukopaše i potraja 

dva ili tri dana, počeše neki govoriti da je ubijen, jer kad se 

nosio da se kopa, iz glave mu je tekla krv i biće mu glava 

stučena. Kad pođoše da ga otkopaju i vide je li ubijen, onda 

ja kazah sudu da sam ga ubila.“ 

Kada se „poslije ispita i punog priznanja Ike, udove pok. 

Lazara Delibašića“ uvjerio da je „ista Ike svog zakonitog muža, 

Lazara Delibašića, s kojim je četrnaest godina u zajednici živjela 

i četvoro djece imala, ubila bez i najmanjeg od Lazara 

povoda koji bi je mogao navesti na ubojstvo“ Veliki sud je osudio 

Iku na vječitu robiju. 

Istog dana kada je izrečena presuda Iki Delibašić, kako se 

navodi u „Glasu Crnogorca“, „sudio je V. Sud sasvim sličan 

slučaj, ubojstvo muža kome su povodi još prostiji i u svojoj 

prostoti još grozniji no u gornjem slučaju“. „Glas Crnogorac“ 

prenosi i izjavu koju je pred sudom dala Miluša Ćaćić, žena 

pokojnog Savelje Ćaćića iz Rovaca: 

„Kad mi je bilo 16 godina, udali su me, bilo je to prije 3 godine 

u mjesecu oktobru, za Savelju Ćaćića Rovčanina, kojemu 

je tada bilo 40 godina“, kazala je Miluša u svojoj izjavi. 

„Ja sam sa Saveljom s prvog početka živjela u ljubavi, no potlje 

poče mi Savelja zboriti da se lijepo gledam sa momčadima, i 

130


bra njaše mi hoditi u selo. Od tada sam ga neprestano mrzjela. 

Na 27 januara ove god. dođe mi stric i majka da mole Savelju 

da me pošalje jedno veče u rod. On im obeća da će me poslati. 

Istog dana na veče pitah ga hoću li poći. On mi reče: ’Hodit 

nećeš’. Kad dođe vrijeme od spavanja, reče mi Savelja: ’Pođi 

na vrata od torine i pazi da što ne bi brave išćeralo iz obora!’ 

jer se ništa ne viđaše, a snijeg padaše. Ja pođoh. I pošto Savelja 

zaspa, uzeh sjekiru te ga njom jedan put udarih u glavu i on 

osta mrtav, a ja utekoh. Sud mene potlje uhvati i posla na 

Cetinje u tamnicu“. 

Milušu koja je „po punom priznanju svom ubila nevina 

čovjeka bez i najmanjeg povoda te bi je mogao navesti na ubijstvo“ 

Veliki sud je osudio na petnaest godina robije, „s 

obzirom na njenu nepunoljetnost“. 

Povodom ova dva slučaja ubistva, autor teksta daje sljedeći 

komentar: 

„Pravniku koji nije proučavao života crnogorskoga, koji ne 

poznaje običaja ni osobina našega naroda, biće te dvije presude 

malo čudnovate. Znajući da u Crnoj Gori postoji smrtna 

kazna, on će se pitati, ako je već nepunoljetnu Milušu mogla 

obići krajnja odmazda, kako da Ike Delibašića nije osuđena 

na smrt? Olakšice njenom zvjerskom činu nema nikakve, a 

otežice su sve tu. Poslije ubijstva svoga roditelja, uzima se da 

je najteže ubijstvo svoga muža ili svoje žene. A Ike je ubila 

svoga muža, s kojim je toliko godina u miru živjela i četvoro 

djece izrodila, ubila ga je u vrijeme kad bi trebalo da je naj - 

nježnija prema njemu, umlatila ga je sjekirom, tako reći na 

bonoj postelji. Pa što da se kučka ne ubije? – Crnogorsko 

suđenje vrlo je nježno prema ženskoj strani; nježnijega, 

galantnijega suđenja nema ni u jednog naroda, no što je do 

skora bilo u nas. To neka uzme u obzir Dora d Istrija, pa će 

nam zaista oprostiti naše temmes mulets radi kojih nas je korila 

najgrđim varvarizmom“. 

Autor teksta, međutim, kaže da se u ovim slučajevima sud 

nije rukovodio „obzirima nježnosti“, to jest da „nijesu obziri 

u osuđenici, no u onima koji bi imali da izvrše presudu“ jer „u 

Crnoj Gori nema drugog načina smrtne kazne do strijeljanja“, 

a „Crnogorcu je zazorno dići oružje na ženu“. 314 1879. 

16) U „Glasu Crnogorca“ br. 24 i 25 iz 1886. objavljen je 

tekst o suđenju koje je održano pred Velikim sudom 1879. 

povodom optužbi za ubistvo koje su kćerke iznijele na račun 

svoje majke. 

„Glas Crnogorca“ piše da su Andrijana i Jovana optužile 

svoju majku Stanu za smrt njihovog oca Đura Jovetića i da je 

ova optužba stigla do Velikog suda. Na sud je bila pozvana 

kćer Andrijana koja je tom prilikom dala izjavu koju prenosi 

„Glas Crnogorca“: 

„Ima prošlih 10 godina od kad je umro moj otac Đuro, i 

po njegovoj smrti na tri nedjelje kaže mi moja majka Stane 

da je Đura otrovala. Najprijed iskah joj jedan talijer što mi 

ga je bila dužna. Ona mi reče da ga je izgubila kad je odila s 

planine i čekala Jovanu Nikole Perova, koja je za nju bila 

pošla da je zove doma, zašto je Đuro umro, i tad je pod jasen 

talijer opanuo. Onda je pitah: ’Ko je s tobom bio?’ Ona reče: 

’Ivana Nikolina za mnom je odila i srele smo Iva Stankova 

na put’. A ja rekoh, da njih pita, je su li ga našli. Stane mi reče: 

’Nećemo, jer je sa onim talijerom bilo malo otrova od kojega 

sam Đuru dala i otrovala ga, pa bi ga vidjeli i doznalo 

bi se da sam ga ja otrovala’. Pošto mi to majka kaza, pitah je, 

što ga otrova? Ona mi reče: ’Što me je bio i progonio i svaki 

ga nagonjaše da se ženi, sa što djece nemamo (muške), jer 

će mu drugi imuće raznijeti’. I to mi kaza, kad mu je otrov 

dala, stavila ga je u sočivo, pa pošla u planinu da noći, dako 

se ko ne bi dosjetio; pa ga u jutro našli mrtva. – Pošto je to 

meni majka pričala, ja nikome kazivala nijesam, dok smo se 

ove godine oko dijela kuće posvadile. Tada kazah njenom 

bratučedu Paviću Perovu Strahinji, sve onako kao što je 

mene moja majka kazala. I pošto se to oglasilo i doznade 

Sud, onda je kazala moja sestra Jovana, da je našoj majci 

Stani na Vir otrov kupovala.“ 

Nakon saslušanja njene sestre Jovane, koja je potvrdila 

sestrin iskaz i izjavila da je na majčin nagovor išla na Virpazar 

da „donese otrova za miše koji su davili čele“, kao i 

saslušanja svjedoka, Veliki sud je uvidio „da je Andrijana i 

Jovana nepravedno pokazala na svoju majku da im je oca 

otrovala dako bi one, iza života majčina, naslijedile svoje 

očinstvo“. Jovana i Andrijana su osuđene na šest mjeseci 

zatvora o svome trošku. Shodno ovoj presudi, one su 

morale platiti „putnine i troškove učinjene oko ovog spora, 

od dijela njih obadvije sestre, a da im se oduzmu djelovi 

koje im je bio dao kapetan, pa ti djelovi da stoje tako u 

rukama suda“, a „kuća Đurova, u kojoj Stane stoji, da joj se 

u njoj niko ne miješa do njene smrti“. 315 1879. 

314 

„Glas Crnogorca“; br. 20, 20. maj 1886. 

315 

„Glas Crnogorca“, br. 24 i 25, 1886. 

131


17) „Glas Crnogorca“ od 14. oktobra 1886. izvještava o 

suđenju povodom neuspjelog pokušaja ubistva muža koji se 

dogodio 1879. i prenosi izjavu koju je pred sudom dala 

Miluša, „žena Beća Vuleva, iz Ubala Kučkijeh, koja je šćela 

udaviti u vodu svoga muža“: 

„Priđe nego sam se prošle jeseni udala za Bećom Vulevim, 

dođe Mago Petrov, i mene je nudio da ga uzmem, a ja ga šćela 

uzet nijesam, zašto je on prvu ženu oćerao bio i nije mu bilo 

dopušteno da se može oženiti“, rekla je Miluša. „Ja se udadoh 

za Bećom Vulevim i pošto Mago dobi dopuštenje da se može 

oženiti, dođe kod mene i reče: ’Đe ti biše oči, što uze tu ukletvu 

i što mi zamače?’ Ja mu odgovorih da je suđeno. Mago 

se oko mene dosta puta naklanjao na svaki način, da ubijemo 

Beća pa da njega uzmem za muža. Ja sam ga više puta odbijala 

i govorila da je grehota. On se isto tako oko mene obakolio 

bijaše da ga ubijem, i ja mu obećah da ću ga ubit, a tako i on, 

ako mu đe pod rukom dođe; i još sam mu govorila da je grehota, 

a on reče: ’Viša je grehota onome te hoćaše ubit Voj - 

vodu Marka nego nama’. I ja poslije pođoh sa Bećom da 

kosimo sijeno i plastimo kod Male Rijeke, đe, u veče kad mrak 

bi, pođosmo da se kupjemo, i ja ga tiskoh u vodu i gađah ga 

kamenjima, ali se on izbavi, jer umijaše plivat“. 

Mago Petrov je, kako izvještava „Glas Crnogorca“, odbacio 

optužbu za saučesništvo. „Kad sam čuo da govori Miluša, 

žena Beća Vuleva, e sam je nagovorio da radi Beća ubiti, a u 

isto vrijeme i ja, kad mi zapane, a da ga je ona bila u vodu tisla 

iz prijevarke, pa je Sud uhvatio bio i ona sve pomenuto kazala 

pred kapetanom Pušom Tomovim: Ja sam onda krenuo sam 

da bježim na Cetinje Sudu, pa ako budem kriv i platiću“, izjavio 

je pred sudom Mago Petrov. „No baš pošto pobjegoh 

uz pla ninu, viđeh neke ljude koji me gonjahu govoreći da se 

vratim u Sud kod kapetana, a ja im rekoh da se odmah vrate 

i kažu Sudu da pođoh Sudu na Cetinje. Oni se vratiše i više 

ne znam što je bilo među njima. A što kaže Miluša, žena Beća 

Vuleva, da smo se dogovarali, da ja ili ona ubijemo Beća, pa 

da se nas dvoje uzmemo, nije istina, i potpisujem se na smrt, 

ako se iko nađe da osvjedoči, kako je mogao išta na mene poznati, 

da sam sa Milušom imao dogovora o ovom nesretnom 

slučaju te ga je učinila - da se na vatru sagorim“. 

Nakon ispitivanja Maga Petrova i saslušavanja svjedoka, 

Veliki sud je zaključio „da je Miluša u sebi bila uvjerena da će 

je Mago uzeti za ženu ako bi se mogla muža osloboditi ma 

kojim načinom, i da je s toga šćela utopiti Beća, bez ikakvog 

njegovog povoda ni pogreške“ i presudio da se Bećo može 

oženiti drugom ženom, da je Mago nevin, a Miluša je osuđena 

na deset godina tamnice. 316 1879. 

18) Milovan vojvode M.R. obratio se Knjazu Nikoli 1881. 

žaleći se na odluku Velikog suda kojom se od njega zahtijeva 

da „doma vodi“ svoju ženu koja ga je u nastupu ljubomore 

napala nožem i povrijedila mu glavu i ruku. 

„Tijem je dokazala da ga ljubi – neka je vodi, kao što je reka 

V. sud“, odgovorio je knjaz Nikola na ovu molbu. 317 1881. 

19) Bela Perutina iz Kuča obratila se Knjazu Nikoli u novembru 

1881. moleći ga da pusti iz zatvora njenu kćer koja 

se već tri godine nalazila u zatvoru zbog pokušaja ubistva 

svoga muža. Majka zatvorenice u ovoj molbenici kaže da je u 

ratu izgubila četiri sina, da je stara i nemoćna i napominje da 

je sa ovom molbom saglasan i njen bivši zet koji se u međuvremenu 

ponovo oženio. 

„Da se dežurni izvijesti jesu li joj četiri sina poginuli ovoga 

rata“, piše u odgovoru Knjaza Nikole. „Ako budu – neka se 

njena kćer pusti“. 318 1881. 

20) Milica Mijatova iz Rovaca obratila se u februaru 1881. 

Knjazu Nikoli moleći ga za pomoć. Iz molbenice se saznaje 

da je njena kći na robiji zbog ubistva muža. 

„Sva je naša kuća, bez mene, od debele bolijesti bila bona i 

svi su, jedno od drugoga odvojeni, pomrli“, kaže se u molbenici. 

„Ostalo mi je još dvoje đece, jedno muško doma, kojega 

također odvojena ranim, a jedno žensko, koja je osuđena 

na robiju zbog ubistva svoga muža, te i ona stoji odvojeno od 

316 

„Glas Crnogorca“, br. 41; 14. oktobar 1886./ Iz Velikog suda, predmet br. 58, iz 1879. 

317 


novine“, 1998; str. 88/ Protokoli molbenicah, april 1881. 

318 


novine“, 1998; str. 104-105/ Protokoli molbenicah, novembar 1881. 

132


drugih tamničara. Nemam nigđe ništa do jedno ralo zemlje, 

od kojega mi je voda polovinu odnijela, a dužna sam 10 tal. 

državnog žita, za koje će da mi uzmu ovo što imam“. 

„Grozno!“, kaže se u odgovoru knjaza Nikole na njenu 

molbenicu. „Ali bi dobro bilo da donese biljet od kapetana 

kako istinu kaziva!“ 319 1881. 

21) U „Glasu Crnogorca“ je 1910. objavljen tekst u kojem 

se navode podaci o broj ubijenih u 1908. i načinu izvršenja 

ubistava. Na osnovu ovog članka može se, izmedju ostalog, 

zaključiti da je te godine jedna žena iz Zetsko-brdske obasti 

„stijeljana po presudi“. 320 1910. 

22) Kralju Nikoli se 1911. obratio Savo Marković iz 

Buronja sa molbom da pomiluje njegovu sestru koja je osuđena 

na 13 godina robije zbog ubistva njihove tetke. 

„Ubila je da je pokrade, svoju tetku, ne može se pomilovati“, 

odgovorio je kralj Nikola na ovu molbu. 321 1911. 

III 

1) Opšti zemaljski zakonik predviđa javno batinanje kao 

kaznu za žene koje potkradaju muževe. Shodno čl. 77, „koja 

bi žena svoga muža krala, ta se ima prvi i drugi put kastigovati 

tavnicom, a treći put tjelesno kastigat i s mužom razpustiti, i, 

ona da se ne može udavati, a on da se može ženiti“. 322 1855. 

2) Senat se 1855. obratio predstavnicima austrijske vlasti 

povodom slučaja kažnjavanja jedne žene uhvaćene u krađi. 

„C.Kr. podanici iz Brajića Savo Perov i Vuko Stiepov hoće 

da traže osvetu u Crmnici poradi njihove udate odive u Brčele 

koja je poradi krađe po zakonu bila tjelesno sudom kastigana“, 

kaže se u dopisu. Senat obavještava predstavnike austrijske 

vlasti da ova žena, budući da je udata u Crnoj Gori, 

„kao takva podleže ovome zakonu, a u Zakoniku izgovara da 

se svako čeljade koje se u krađu uhvati ima tjelesno kastigati“, 

319 


novine“, 1998; str. 82/ Protokoli molbenicah, februar 1881. 

320 

„Glas Crnogorca“, januar 1910. / broj 9768 iz Kancel. Statističkog odsjeka Knj. Min. Unutr. Djela, 31. decemb. 1909. 

321 

Milan Jovićević: Tako je sudio Gospodar – izvod iz Protokola molbenicah kralja Nikole; JP Centar za informativnu djelatnost Nikšić, IK „Nikšićke 

novine“, 1998; str. 220/ Protokoli molbenicah, oktobar 1911. 

322 


133


a da njena braća „hoće drugu pravdu da biju, ne pazeći na 

Zakon i razlog“. 323 1855. 

3) Odgovarajući na pitanje o „domaćoj krađi“, izvjestilac 

Valtazara Bogišića kaže da se događa da žene potkradaju 

muževe. „To učine najviše žene koje šišnje malo vune, 

šenice ili šta drugo“, kaže izvjestilac. „Tako ako jednom 

učini, nije baš veliki zločin, ali ako se navadi da iznosi iz 

kuće, da prodaje, tad se kazni, ali svakako manjom kaznom 

nego da je ukrala u tuđu kuću. Dosta puta, ako je žena 

udata, razdijele je od muža. Ipak, to nigda ne biva ex officio 

nego po tužbi tijeh koga se tiče.“ 324 1873. 

6) Senat se 8. decembra 1878. obratio Mitropoliji za miš - 

ljenje povodom zahtjeva Maga Petrova da mu dopusti sklapanje 

novog braka jer je njegova žena zbog krađa pobjegla u 

Gusinje i tamo se udala. 

„Mago Petrov Radonjić iz Ubala – Kuč, dolazio je pred ovaj 

Senat jedan put – osim što je više puta pred Plemenskim 

sudom plakao se na svoju zakonitu ženu Anđu, kćer Radivoja 

Lukina iz Brskuta, da krađe čini kako svom domu tako i drugijema 

seljanima, o čemu se ovaj Senat uvjerio; zbog toga jo je 

strogo zaprijeti da se u buduće u tako nesmije nipošto usuditi“, 

kaže se u ovoj presudi. „Sada pak ista učini krađu Suru Đurovu 

i uteče u Gusinje, za koju doznaje nadležni sud da se tamo udala. 

Mago sada traži da mu se dozvoli drugom se ženiti, usljed čega 

šilje se vama radi odobrenja ako nalazite za pravo“. 327 1878. 

4) Praviteljstvujušći senat je 1874. sudio ženi koja je zapalila 

kuću svoga svekra. Želeći da se osveti svome mužu, 

Plane B. je zapalila kuću u kojoj je tom prilikom izgorjela i 

njena svekrva, a zatim je pobjegla i sakrila se kod Radovana 

N. Senat je osudio Planu „na vječitu robiju, a Radovana na 15 

dana zatvora zbog toga, da se ne smiju zločinci kriti“. 325 1874. 

7) Knjazu Nikoli je 1879. upućena molba za pomilovanje 

Plane P. koju je Veliki sud osudio na 12 godina robije zato što 

je zapalila kuću i u njoj svoju svekrvu Radosavu. Ovu molbu, 

koju su uputili Planin muž, djeveri i rođaci, Knjaz Nikola je 

odbio uz komentar da je „V. sud dobro reka“. 328 1879. 

5) Senat je 8. decembra 1875. sudio Mitri, kćeri Jala Damjanovića 

iz D., koja je zapalila kuću svoga muža Jovana Stanišina V. 

Mitra je „na ispitu“ pred sudom priznala da je „hoteći“ zapalila 

kuću i rekla da je to uradila zbog „zuluma svekrvina“, 

iako se „lijepo držala sa domaćinom“ za kojeg je bila udata 

sedam godina i sa kojim je imala jedno žensko dijete. 

Senat je osudio Mitru „na 12 godina računajući zatvor od 

15. Avgu. 1875“. 326 1875. 

8) Ministarstvo unutrašnjih djela je 27. aprila 1894. izdalo 

naredbu o ukidanju tjelesne kazne (šibike) nad ženama, koju 

je potpisao predsjednik Državnog savjeta B. Petrović: 

„Prilikom svečane proslave rođen-dana naše Uzvišene 

Vladarke, Njezinog Visočanstva Knjaginje Milene, 22. Aprila, 

Njegovo Visočanstvo naš Uzvišeni Knjaz i Gospodar Nikola 

I izvolio je ukinuti tjelesnu kaznu (šibike) nad ženama, koja 

je do sad postojala kako za ljude tako i za žene, kao kazna za 

lupeštine“, kaže se u naredbi. „Objavljujući ovo Visoko 

rješenje Njegovog Visočanstva svima i svakome, napominje 

se da će se ova kazna zamijeniti drugim kaznama, koje će Ve- 

323 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik - snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 87/ Arhivsko odjeljenje Muzeja 

Cetinje, Fond knj. Danila, br. 129, 7.VI. 1855. 

324 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP „JU Unireks MB“, Beograd i „ITP Unireks“, Podgorica, 1999; str. 327. 

325 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat, Zapisi, knj. XIII, sv.6, jun 1935; str. 329 / Akt Senata br. 40/74. 

326 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 85/ Arhiv Drž. Muzeja – Cetinje, br. 63/75, nereg.arh. 

327 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 91/ Akt Senata br. 1106 od 8. decembra 1878. 

328 


novine“, 1998; str. 34/ Protokoli molbenicah, septembar 1879. 

134


liki Sud u pojedinostima opredijeliti i vama za vaše vladanje i 

buduće postupanje, poslati.“ 329 1894. 

IV 

1) „Ko se po danas ufati da vještice fata, da se turi pod tomruke 

za petnaest dana“, propisuje točka 9/20 Vasojevičkog 

zakona u 12 točaka iz 1829 (1830). „Ako bi bilo česove štete 

da i to plati“. 330 1829. (1830.) 

2) U poslanici od 9. avgusta 1830. Petar I se obraća Crmničanima 

zahtijevajući od njih da se suprotstave „zlim i 

prokletima djelima koja izlaze od nekakva prokleta đetića, 

sina nekojega popa iz Vranja, iz Zete, i od njegove družine“, 

koji da „pare uzimaju varaju bezazleni narod i kazuju nekakve 

vještice“ i „laži svakojake prosipaju među narodom, koji bez 

svakoga razmišljanja njihove laži vjeruje.“ 

Iz poslanice se saznaje da je narod, vjerujući u ovakve priče, 

žene „topio u vodu“, i da su „siromašice žene“ bile „mučene i 

trzane“, proglašavane za vještice koje su „izjele toga i toga 

mladića, a toga i toga, koji je u boj poginuo, s lijeve strane zapahnule 

i za to da je poginuo“. 

„O Bože moj, čudne sljepote, čudna bezumija i čudna sujevjerija 

i zloga promišljenija!“ piše Petar I. „Kako mogu ljudi 

takve proklete bajalice vjerovati, te li ne vide da ih oni za izmamiti 

koju paru varaju i da im laži za gotove pare prodaju. 

Kako li može koja žena koga zaklati, kad ga ni su čim ne takne 

i kad mu ništa otrovno ne dade jesti ili popiti. Kako li ga izjesti 

može, kad mu tijelo javno u grob polaže cijelo. Vi govo - 

rite da vještice po noći lete, a kako mogu lećeti, kad njihovo 

tijelo u odar leži. Vi odgovarate da njihov duh leti, no ja vam 

govorim i Bogom se zaklinjam da to biti ne može da duh iz 

čeljadeta po noći ili po dnevi iz tijela izide, niti da se opet u 

tijelo povrati, jer tijelo bez duha ostaje mrtvo, a mrtve niko 

voskresiti ne može, nako sam Tvorac neba i zemlji, Bog, njegovom 

silom i blagovoljenjem. Ja sam po svijetu u neka 

mjesta hodio i nekoliko knjigah čitao i nigđe ne nađoh, niti 

mi ko kaza da ima vješticah i vhedogonjah, nako među slijepim 

i žalostnim srbskim narodom, a zašto nego za to što je 

slijep i zašto više laži vjeruje, nego li jevangelije Hristovo i 

Hristove nauke i zapovijedi.“ 

Petar I završava poslanicu moleći Crmničane da odustanu 

od maltretiranja žena. „Toga radi svijeh vas, o Crmničani, velikoga 

i maloga, muževskoga i ženskoga pola i vozrasta, silnijem 

i strašnijem Bogom Vsedržiteljem i čestnijem krstom i 

presvetom Bogorodicom i svom silom nebesnom u tri puta i 

u trista putah zaklinjam da se od toga zloga i prebezakonoga 

djela prođete, da te proklete bajalice ne slušate, da k njima ne 

idete, da ih među vama ne puštate, da im ništa ne vjerujete i 

da pravu čeljad ne mučite“, piše Petar I. „A vama svijema 

sveštenicima u sva sela i plemena pišem i, vlastiju nam od 

Boga danoju, najžestočajše zapreštavam i govorim da ni jednomu, 

koji ne bi ovo pismo poslušao, nemate nikakvoga 

posla crkovnoga opravljati, nego oni i njihovi domovi neka 

ostaju pod žestokim prokletstvom otlučeni; tako i oni 

sveštenik, koji bi preko ovoga moga pisma prestupio, a prave 

i dobre Bogu preporučavam i ostajem dobroželatelj“. 331 1830. 

3) V. M. G. Medaković piše i o „ispitima“ kojima su podvrgavane 

vještice. „Vještice mogu biti samo žene“, piše 

Medaković. „Crnogorci drže da ona koja oće da bude vještica 

mora najprije svoje dijete izjesti, pa onda može i drugu djecu 

jesti. Ako sumnjaju da je koja žena vještica, onda je svežu, pa 

je tiskaju u vodu: Ako potone, onda nije vještica i puštaju je; 

ako li ne potone, onda znadu počito da je vještica.“ On piše 

da je „poradi vještica bivalo (je) dosta neprilika, a često je bilo 

i mrtvije glava poradi nji“ i u prilog toj tvrdnji navodi sljedeće 

slučajeve: 

„Na jednu odivu Raićevićku, koja je bila udata opet u 

Raićeviće, imali su sujmu, da je vještica, pa su je ćeli metati u 

vodu. Iz ovog se zavade, pa najposlje udare u pokolj, te 

četvorica na mjestu poginu. Jednu čevsku ženu iz Bjelica, iz 

sujme (sumnje) da je vještica, tiskali su u vodu, pa nije ćela 

potonuti.“ 332 1850-1857. 

329 

Dr Branko Pavićević, dr Radoslav Raspopović; Crnogorski zakonici 1796-1916 I -V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne 

Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998, knjiga II, str. 330/ Zbornik sudskih zakona, naredaba i medjunarodnih 

ugovora po sudskoj struci za Kraljevinu Crnu Goru, 217. 

330 

Vasojevički zakon u 12 točaka, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

331 

Petrović Petar I: Djela; CID, Podgorica,1999; str. 248. 

332 

V.M.G Medaković: Život i običaji Crnogoraca; brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 182-183. 

135


čine zlo“, da je nekim ženama „ovaj dar urođen“, dok druge, 

da bi postale vještice, moraju pojesti vlastito dijete da bi mogle 

da jedu tuđu djecu. „Najveći apetit imaju na malu djecu, a 

potom na muškarce“, piše Holeček. „Međutim, ne jedu cijelo 

tijelo, već samo srce. Zato imaju poseban čarobni štapić, 

kojim samo dotaknu lijevu bradavicu na prsima izabrane 

žrtve, i tada se grudi otvore i vještica može neprimijećeno izvaditi 

srce. Odmah zatim otvor na grudima ponovo zaraste i 

ništa se ne poznaje. Ne umire na licu mjesta svaki kome je 

srce pojedeno, već se to dešava na osnovu toga, što je vještica 

rekla dok je jela njegovo srce. Tada je grubo predvidjela koliko 

će još živjeti i kojom će smrću skončati“. 

Takođe se, kako piše Holeček, vjerovalo da „mlade, lijepe 

djevojke i žene ne mogu biti vještice, već samo ružne i grdne babe“ 

koje se pretvaraju u leptira, kokošku i ćurku. On piše i o nasilju 

koje je vršeno nad ženama za koje se sumnjalo da su vještice. 334 

1876-1878. 

4) Odgovarajući na pitanje o „zločinima i prijestupima koji 

proističu iz sujevjerja“ i o „postojanju sujevjerja koji preporučuje 

kakvo zlo, čini ili prijestup“, izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže da je „u prijašnja vremena bivalo (je) dosta puta 

da su se ljudi svađali poradi vješticah, a đegod i cijela brastva 

radi toga što se kazivalo da je ta i ta ženska iz drugog brastva 

izjela čije dijete, ili inače komu naudila, a još češće za uvrijedu 

što (je) ko čijoj sestri ili materi kazao da je vještica, ili da je 

komu naudila“. Izvjestilac takođe kaže da se „nije nigda našlo 

u Crnoj Gori da su sažegli ili kamenovali žensku, kao što je 

bivalo u drugim državama“. 333 1873. 

5) Jozef Holeček piše o rasprostranjenom vjerovanju da 

su vještice odgovorne za narušavanje zdravlja i ugrožavanje 

života djece: 

„Ako djeca umiru od infektivnih bolesti – za to su krive 

vještice. Na koju babu padne sumnja, kuku njoj. Svežu je i 

bace na vodu: potone li nevina je, ali nije šteta; ukoliko ne potone 

jer je suknja održava na površini, ubiju je.“ 

U narodu se, kako piše Holeček, vjerovalo da su vještice 

„žene koje u sebi imaju đavolski duh koji ih navodi da ljudima 

6) P. A. Rovinski piše i o metodama „prepoznavanja“ 

vještica među ženama: 

„Ako je padala sumnja na neku ženu da je vještica i da je 

pojela toga i toga, trudili su se da je neočekivano uhvate na 

nekom narodnom skupu, zatim, usijavši na vatri lanac kojim 

konji vuku sijeno (vlačeg, vlačuge), svukli bi tu osumnjičenu 

ženu sve do košulje, obavili bi je tim lancem poprijeko i 

povlačili za krajeve, tako da bi se usijane alke upijale u tijelo. 

Jedna je tako izdržala svu tu provjeru i do kraja njenog života, 

do duboke starosti, od toga su ostali tragovi, ali se ona na taj 

način opravdala. To je bilo u Pivi prije jedno 30 godina, a o 

tome nam je pričao čovjek kojemu je i drugoj djeci ona 

pokazivala te tragove.“ 335 1879-1906. 

V 

1) U pismu knezu Jovu Ćirkoviću (napisanom vjerovatno 

poslije 1820.) Petar I piše o ženi koja se nije pojavila pred sudom: 

„Dosadi mi siromah Đuro Muslim plačući se za dug što 

mu je u Koznovića, a ona žena na sud doći ne hoće, no ga 

vara“, piše Petar I, između ostalog, u ovom pismu. „I ja sam 

333 



334 

Jozef Holeček: Crna Gora; CID - Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 103. 

335 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom III, str. 283. 

136


pisao Vraninašima, da je pošlju, ema evo ne dođe, no te molim 

za ime božje pošlji ti za nju i dobavi je, da se to tersi, neka dođe 

đe hoće; Đuro će doći đe mu poručiš, a ako li ne bi kćela doći, 

da je prokleta. A pošlji ovi boletin u Vranjinu hristijanima da 

je pošlju đe rečete i kad uglavite – inako da im nije prosto ni 

blagosloveno, no prokleto“. 336 1820. 

2) Petar I se 19. septembra 1828. obraća Josipu Pajtoniju 

povodom zahtjeva tribunala da jedna žena iz Crne Gore pri - 

sustvuje suđenju kao svjedokinja u slučaju ubistva: 

„Cernogorci i Cernogorke, koje presvijetli tribunal, posredstvom 

vašim trebuju da ja pošaljem u Kotor, nijesu privikli 

hodit u tribunale na ispitanija, a osobito njihove žene, i ne življeći 

oni blizu doma mojega, nego na različna mjesta od carske 

deržave do Hercegovine, vamčlobi (!) da ja deržim nekoliko 

momakah koje bih naročno posilao da one ljude zovu; no i 

tako ne bih mogao svijeh i u trebuje moje vrijeme posilati 

tamo, kad ne imam jakosti da ih silom prinudim“, piše Petar 

I, između ostalog, u pismu Josipu Pajtoniju. 337 1828. 

3) „Žene su oslobođene od svake kazni, ali samo od smrtne 

nijesu“, piše V. M. G. Medaković. „Za svaki sagrijeh ženske 

odgovara ili domaćin, ili roditelji, pa i plaćaju oni globu. 338 

1850-1857. 

same kao žalobnice ili kao obtužnice ili treba da ih muškarac 

kakav prati, pa bilo protiv njihove volje“, izvjestilac Valtazara 

Bogišića odgovara da su žene „i prije i sada mogle dolaziti i 

dolazile su same na sud“, da je češće bivalo „da su s njima 

dolazili i muški“, ali da „protiv njihove volje nije dolazijo niko“. 

Žene je, kako kaže izvjestilac odgovarajući na pitanje o 

uvažavanju ženskog svjedočenja, sud primao kao svjedoke. 

„Prije, za besudno doba zvali su ih samo kad nije bilo muških 

svjedoka, jer ih i muški iz kuće nijesu rado puštavali da idu na 

sud“, kaže izvjestilac. 

Na pitanje da li sud prihvata žene kao „sazekletnike“ (da li 

uvažava ženske zakletve), izvjestilac odgovara da se „ženske 

ne primaju nikako kao oklevetnici“ i da to „može biti samo 

pri bludstvu, ili kad je okrivjena za drugi kakav zločin, tad se 

ona kune samošesta, samodvanaesta, to jest ona i još pet 

muškijeh, ili ona i još 11 muškijeh“. 339 1873. 

5) Sigfrid Kaper piše o Centralnom zatvoru na Cetinju koji 

je posjetio tokom boravka u Crnoj Gori i o neuobičajeno slobodnom 

ponašanju zatvorenika, među kojima su bile i žene. 

On opisuje Centralni zatvor kao „prizemnu građevinu sasvim 

primitivnog izgleda u obliku kvadrata, u okviru kojeg se nalazi 

prostrano dvorište, na koje izlaze vrata pojedinih soba“. Vrata 

krila zgrade u kojem su bile zatvorenice su, kako piše Kaper, 

vodila prema vani, a zatvorenice su „sjedile pred vratima svojih 

ćelija i bavile se pletenjem i šivenjem.“ 340 1875. 

4) Na pitanje da li se pred sudom može „javiti muž za ženu, 

domaćin za zadrugara, stariji rođak za mlađega“, izvjestilac 

Valtazara Bogišića (anketa o pravnim običajima u Crnoj Gori, 

Hercegovini i Albaniji) odgovara da je „prije mogao jedan za 

drugoga“ i da „to biva i danas ali rjeđe, nego treba da dođe onaj 

koga se tiče“. 

Odgovarajući na pitanje da li žene mogu „dolaziti na sud 

6) „Žene podliježu samo smrtnoj kazni“, piše Jozef Ho - 

leček. „Za manje ženine prijestupe odgovara gospodar iz 

doma iz kojeg žena potiče, kao za nju odgovoran pretposta - 

vljeni. Muž za ženu plaća kaznu ili ide u zatvor.“ On kaže da 

sam muž „na svoj način“ kažnjava ženu. „Za manju krivicu 

izmlati je čibukom, a za veću joj otkine nos“, piše Holeček. 341 

1876-78. 

336 

Petar I Petrović: Djela; CID, Podgorica,1999; str. 414. 

337 


338 


339 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP „JU Unireks MB“, Beograd i „ITP Unireks“, Podgorica, 1999; str. 297, 302, 305. 

340 


341 

Jozef Holeček: Crna Gora; CID - Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 86. 

137


7) P. A. Rovinski piše o izvršenju zatvorskih kazni u 1909. 

pozivajući se na podatke koji su objavljeni u „Glasu 

Crnogorca“ te godine, a koji se odnose na Centralni zatvor u 

Podgorici. 

„U zatvor je početkom 1909. bilo ukupno 108 zatvorenika, 

od čega je bilo 13 žena i 95 muškaraca“, piše Rovinski. „Nijedna 

od ovih zatvorenica nije bila osuđena na smrtnu kaznu, 

dok je na robiju bilo osuđeno sedam žena, a na zatvor šest. Te 

godine je u zatvor pristiglo još 115 novih zatvorenika, među 

kojima je bilo sedam žena. U zatvoru je te 1909. umrla jedna 

zatvorenica, dvije su odležale kaznu, jedna je amnestirana, 

osam je napustilo zatvor, a izdržavanje zatvorske kazne je nastavilo 

12 žena.“ 342 1879-1906. 

8) Stane Pera Kustudije se obratila knjazu Nikoli 1880. sa molbom 

da je zbog starosti i bolesti pusti „iz tamnice“ u koju je „za 

malu pogrešku stavljena“. Knjaz Nikola je uvažio ovu molbu. 343 

1880. 

9) Senija Šutova Čelebić iz Štitara obratila se knjazu Nikoli 

1906. moleći ga da pomiluje njenu kćer koja je osuđena na 15 

godina robije i kojoj je, budući da je odležala 6 godina a da joj 

je kazna smanjena za 5 godina, preostalo još 4 godine robije. 

„Ne računaš ove pet?“, kaže u odgovoru na ovu molbenicu 

Knjaz Nikola. 344 1906. 

342 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom III, str. 282, 283; tom IV, str. 314. 

343 



344 



138


10) Prema paragrafu 14 Krivičnog zakonika za Knjaževinu 

Crnu Goru iz 1906, kojim se propisuje ko može biti osuđen 

na robiju s okovima, „muška maloljetna lica i ženske ne mogu 

se okivati“. Takođe, propisuje se da će se osuđeni na robiju 

držati „u robijašnici (kući) odvojeno muški od ženskih“, da će 

raditi „teške poslove i to muški u polju i u robijašnici, a ženske 

samo u robijašnici“ i da će se „svi izdržavati o državnom trošku 

i imaće jednako odijelo, muški muško, a ženske žensko.“ 

Paragrafom 182 je propisano da će se „sva zlostavljanja i 

povrede, osim teških tjelesnih povreda“ isljeđivati i kažnjavati 

„samo na zahtjev povrijeđenog lica“. Takođe, ovim paragrafom 

se propisuje da „za djecu mogu roditelji i tutori, a za 

ženu muž tužiti“. 

Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu Goru propisuje da 

vlast može preduzeti isljeđenje „kako za uvredu časti, tako i 

za lažno optuživanje ili opadanje“ na tužbu „uvrijeđenog lica“. 

Takođe se propisuje da „otac može tužiti za svoje nepunoljetno 

dijete, muž za svoju ženu, a tutor za svoju pupilu“. 

(čl.217) 

Definišući kazne koje mogu biti dosuđene, paragraf 312 

Krivičnog zakonika propisuje da „zatvor može biti sa radom 

i bez rada“ i da će se žene koje su osuđene na zatvorsku kaznu 

„upotrebljavati za rad samo u zatvorenim mjestima“. 345 1906. 

11) Vaso Stojanović iz Zagarča je u oktobru 1911. uputio 

Kralju Nikoli molbu da pomiluje njegovu sestru koja je pobjegla 

preko granice da bi izbjegla izdržavanje kazne od 6 

mjeseci zatvora i da omogući njen povratak u Crnu Goru. 

„Neka se prestavi svojevoljno sudu da sud što učini, ako 

će“, odgovorio je Kralj Nikola na njegovu molbu. 346 1911. 

12) Govoreći o krvnoj osveti i ukorijenjenosti ovog običaja 

u Crnoj Gori, Henri van Mandere piše da „ukoliko su okolnosti 

dovele do toga da je žena ubila muškarca, onda odgovornost 

ne pada na nju već na njenog supruga“. 347 1913. 

13) Pozivajući se na „The Land of the Black Mountain“ 

R.Wyon i G.Prance, Jozef Jan Svatek piše o starom zatvoru 

iza Biljarde na Cetinju u kojem su zatvorenici mogli primati 

posjete pa čak i zaigrati „tim prije što je u susjedstvu ovog 

zatvora bio i zatvor za žene koje su se mogle kretati tako slobodno 

kao i muškarci“ i koje su, kako piše Jozef Jan Svatek, 

mogle „primati i svoje muževe na cjelodnevni boravak“. 348 

1913. 

345 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998, knjiga IV, str. 56, 88-89, 95-96, 116/ Krivični zakonik za Knjaževinu 

Crnu Goru, 23 februar/8. mart 1906, Cetinje 1906. 

346 


novine“, 1998; str. 220/ Protokoli molbenicah, oktobar 1911 

347 

Henri van Mandere: Crna Gora; CID, Podgorica, 2002; str. 84-85. 

348 

Jozef Jan Svatek: Crna Gora i Skadar; CID, Podgorica, 2000; str. 51. 

139


140



SAMO MUŽ, 

DRUGI NIKO 

Bezbjednost žena od fizičkog nasilja izvan kuće – viteštvo ili strah 

Nasilje u braku – samo muževi biju i ubijaju žene 

Seksualno nasilje nad ženama – privilegija najuticajnijih ljudi 

Počeci prostitucije krajem 19. vijeka 

Običajno pravo nije tolerisalo izvanporodično 

fizičko nasilje nad ženom. U izvorima se često 

javlja konstatacija da su žene u Crnoj Gori bile 

veoma bezbjedne kuda god da su se kretale. 

„Žene kod Crnogoraca uvijek hodaju slobodno naokolo i ne 

moraju da se pribojavaju da će ih neko uvrijediti ili povrijediti, 

a ubistvo žene je najveća sramota za jednog muškarca“, piše 

Johan Georg Kol. Takođe, i drugi autori konstatuju da je 

viteško ponašanje muškarca ženi garantovalo bezbjednost. 

Međutim, u nekim drugim dokumentima govori se o strahu 

kao razlogu za nenasilje. „Život dovodi u pitanje svaki onaj ko 

bi joj uputio uvredljivu riječ“, piše Gzavije Marmije. Svako 

nasilje nad „tuđom“ ženom uključivalo je mogućnost osvete 

njenog bratstva koje je to nasilje doživljavalo kao uvredu sopstvene 

časti. Izvjestilac Valtazara Bogišića piše da se u „besudno“ 

vrijeme, u prvoj polovini 19. vijeka, „prebijala glava za 

glavu, bila muška ka i ženska, djetinja kao čovječija“ (poglavlje 

Žena u ratu i u krvnoj osveti). Poslanica Petra I Dupiljanima 

iz 1801, kojom on pokušava da smiri plemena koja su se 

zavadila zbog ubistva jedne žene, pokazuje da su obračuni 

zbog ubistva žene mogli da poprime iste razmjere kao i osvete 

zbog ubistva muškarca. Raspoloživa građa ukazuje da su kasnije, 

kada je država preuzela od bratstava pravo na dijeljene 

pravde, vođeni sudski sporovi zbog nasilja nad ženama i ubistava 

žena, koja su najčešće bila nehotična. Izvjestilac Valtazara 

Bogišića piše da su pred sudom sve žrtve tretirane na isti 

način, osim knjaza „na koga da samo pušku nategne mušketaće 

ga“. (I, 1-13) 

Teško je steći uvid u razmjere fizičkog nasilja u braku. Iako je 

ovo nasilje pod određenim okolnostima postajalo javni problem, 

to jest razlog za međubratstveničke okršaje i predmet 

sudskih sporova, nasilje nad ženom u braku je, naravno, u velikoj 

mjeri tretirano kao pitanje privatnosti. Moguće je pretpostaviti 

da su „izgoni“ žena u prvoj polovni 19. vijeka i odluke 

žena da „bježe“ od muževa bili praćeni fizičkim nasiljem. Voj - 

voda Simo Popović piše da je vojvoda Mirko jednom prilikom 

izjavio da će Crnogorcu „poći prije i lakše ruka na ženu, 

nego na mesku ožuljenu“. Takođe se u dokumentima često 

konstatuje da ženu niko ne smije da bije osim njenog muža, 

što ukazuje na privilegovano pravo muža na nasilje nad 

ženom. Međutim, običajno pravo je dopuštalo ženinom rodu 

141


da pod određenim okolnostima zaštiti svoju odivu od 

muževljevog zlostavljanja. Protokol sentencija iz januara 

1838. bilježi presudu povodom obračuna između doma i 

roda žene koja je izvršila samoubistvo zbog uvreda kojima je 

bila izložena u porodici u kojoj je bila udata. Na osnovu 

raspoloživih dokumenata može se zaključiti da su počinioci 

ubistava nad ženama uglavnom bili njihovi muževi. Izvjestilac 

Valtazara Bogišića kaže da „ženu i onako niko neće ubiti, nego 

li svoj muž, ali se rijetko dogodi da će je djetinju ubiti.“ Da je 

muž kao suvereni gospodar i vlasnik svoje žene imao pod 

određenim uslovima pravo na nasilje pa i na ubistvo žene 

potvrđuje činjenica da je Danilov zakonik davao pravo mužu 

da sam ubije ženu preljubnicu (poglavlje Ženska krivica i 

kazna). Međutim, ipak su postojale granice koje se nisu smjele 

prekoračiti. Kao i u slučaju nasilja, rod žene je intervenisao 

i u slučajevima ubistava žena. Zemaljski sud je u avgustu 1863. 

donio presudu kojom se oslobađa krivice Nikola Pješivac koji 

je ubio svoga zeta Milutina koji je prethodno svoju ženu, a 

njegovu sestru, ubio „kamenom u glavu“. Nastojeći da učvrste 

brak i stabilizuju novu individualnu porodicu koja se javlja 

sredinom 19. vijeka, država i crkva su se angažovale i na zaštiti 

žena od pretjeranog nasilja. Tako je Senat 1871. naredio jednom 

barjaktaru da „Marko drži svoju ženu lijepo i da je ne 

smije biti“. „Čujemo da Dobricu Mihailovu njen domaćin 

Pero nečovječno drži, stoga ti se naređuje da Peru Ristovu 

strogo zaprijetite da je drži kao svoju ženu“, kaže se u dopisu 

koji je Veliki sud uputio jednom kapetanu 1887. Čl. 349 Kri - 

vi čnog zakonika propisuje kaznu zatvorom do trideset dana 

za kućnog starješinu „za kog bi se dokazalo da je spram svoje 

žene i drugih domaćih čeljadi krajnje nečovječan bio i ove nemilosrdno 

tukao i zlostavljao“. Muževi su bili strogo kažnjavani 

za ubistvo svojih žena. Praviteljstvujušći senat je 1875. 

osudio Živka M. na vječitu robiju zbog ubistva žene 

Njegosave, a iste godine je osuđen na smrt muž koji je ubio 

ženu sa kojom je „živio hrđavo“. (II, 1-16) 

S obzirom na činjenicu da su žene često ulazile u brak pod 

prisilom i bez ljubavi, a često i kao seksualno nezrele djevoj - 

čice – moguće je pretpostaviti da je seksualno nasilje u braku 

bilo česta pojava. Iako činjenica da neki autori imaju potrebu 

da konstatuju da djevojčice nisu isprva spavale sa svojim 

muževima ukazuje na svijest o povezanosti ovakvih brakova 

sa seksualnim nasiljem (poglavlje Izbor muža), seksualno 

nasilje u braku se, naravno, ne prepoznaje kao problem u istorijskim 

izvorima. Seksualno nasilje nad ženom izvan braka 

nije, međutim, bilo dopustivo. Isti oni razlozi koji su uticali 

na njenu fizičku bezbjednost izvan porodice garantovali su 

ženi zaštićenost od seksualnog nasilja. Muškarac nije mogao 

izvršiti seksualno nasilje nad ženom a da takav postupak ne 

dovede do osvete njene porodice koja bi ovaj postupak shva - 

tila kao vrijeđanje porodičnog ugleda. U nekim izvorima se 

konstatuje da su silovanja žena bila rijetka u Crnoj Gori. Da 

je prvenstveno strah od osvete štitio žene od seksualnog 

nasilja potvrđuje i činjenica da su silovatelji uglavnom bili naj - 

moćniji muškarci, to jest muškarci koji se nisu morali plašiti 

osvete. Vuk Popović piše 1854. Vuku Karadžiću o nasilju koje 

su „ćeifan knjaz“ (knjaz Danilo) i njegovi perjanici izvršili nad 

ženama iz Bjelopavlića. Isti autor piše da je kapetan Mašo Vrbica 

„svrgnut s kapetanstva“ zbog silovanja jedne žene iz 

Ljubotinja. Crnogorski i brdski praviteljstvujušći senat donio 

je 1870. presudu povodom tužbe koju je 150 Bjelopavlića 

podnijelo protiv senatora V.M. koji je njihove žene, sestre i 

kćeri „izazivao na blud“ i time „dirnuo u obraz i čast cijelog 

plemena“. Prvi put se seksualno nasilje sankcioniše u Zakonu 

o vanbračnoj đeci iz 1892. Privremena pravila o vanbračnoj 

djeci iz 1894. i Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu Goru iz 

1906. takođe propisuju kazne za seksualno nasilje. Čl.191 

Krivičnog zakonika propisuje kaznu robije do petnaest godina 

za onoga „ko lice muškog ili ženskog pola silom ili prijetnjom 

prinudi na blud s njim ili s drugim licem“. Obziri i 

strahovi koji su sprečavali pripadnike crnogorskih plemena 

da vrše seksualno nasilje nad ženama nisu, međutim, važili za 

Turke koji su na ovaj način ne samo udovoljavali svojim polnim 

nagonima nego i demonstrirali svoju nadmoć i pravo na 

samovolju (poglavlje Žene u ratu i krvnoj osveti). (III, 1-8) 

Prostitucija kao praksa pružanja seksualnih usluga za finansijsku 

ili drugu naknadu u Crnoj Gori se javlja krajem 19. vijeka. 

Činjenica da se o prostituciji ne govori u Danilovom 

zakoniku može se tumačiti kao dokaz da je u tom periodu 

prostitucija bila samo sporadična pojava. Izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže 1873. da „javnih bludnica nema“, a „ako se koja 

i združi s više ljudih, to biva krijući i ona nigda dopustila ne bi 

da je ona svačija, niti bi to vlasti ni narod dopuštili“. Neki izvori 

potvrđuju postojanje prostitucije krajem 19. vijeka. Tako dr 

Petar Miljanić 1893. obavještava jednog službenika o nekoj 

B. „što svaki dan u pjacu dolazi i zanima se tajnom prostitucijom“ 

i moli ga da naredi da mu je sprovedu „jer je nekolicini 

predala sifilis“. Takođe, Ministarstvo unutrašnjih djela je 

1883. izdalo Naredbu kapetanima o izvršenju pojedinih 

naredaba, podnošenju izvještaja i.t.d, kojom se, između ostalog, 

kapetanima naređuje da paze na „vladanje narodno“ u 

kapetaniji, „naročito na javne bludnike i bludnice“ i da 

„proćeraju iz kapetanije“ koga god „u tome uhvate“. Krivični 

142


zakonik za Knjaževinu Crnu Goru iz 1906. propisuje kazne 

ne samo za „ženske koje javno blud kao zanat provode” već i 

za muževe – svodnike, „mehandžije i kafedžije koji trpe da se 

u njihovoj mehani ili kafani blud provodi, ili tome još i na ruku 

idu“, kao i za one koji djecu „podvode na blud drugome“. Neki 

putopisci pišu i o bračnim zajednicama zasnovanim na „kupljenoj 

ljubavi“ i o promjenama u shvatanju ženske „časti“ koji 

bacaju drugačije svjetlo na patrijarhalno društvo u ovom periodu. 

(IV, 1-8) 

O slučajevima incesta u značenju koji se danas pridaje ovom 

pojmu nema dovoljno podataka u dokumentima. Izvjestilac 

Valtazara Bogišića kaže da se nije događalo „da ko sgriješi s 

sestrom, s materom, s ćerom“, ali da se događalo „s sino - 

vičnom i s rodicom“. Slučajevi rodoskrvnuća o kojima postoje 

zapisi odnose se na veze između muškaraca i žena u dalekom 

stepenu srodstva ili bez krvne veze. (V, 1-5) 

Fizičko i seksualno nasilje nad ženama u Crnoj Gori tokom 

19. i početkom 20. vijeka imalo je različit tretman zavisno od 

toga da li je žena bila izložena nasilju izvan porodice ili u 

porodici. Dok se prvo, izvanporodično nasilje nije tolerisalo, 

drugo se odobravalo pod uslovom da je žena prekršila neko 

od patrijarhalnih pravila. Zaštita od nasilja na koju je žena 

mogla da računa od svoga bratstva, shodno običajnom 

pravu, a kasnije i od države, u osnovi se nije ticala njenog integriteta: 

„štiteći ženu“ bratstva su štitila svoj ugled i pokazivala 

svoju moć, a država je štitila svoje društvene interese. 

Iako se krajem 19. vijeka donose pravni akti koji sankcionišu 

silovanje, a početkom 20. vijeka i porodično nasilje, odnos 

prema nasilju nad ženom u braku ostao je tokom cijelog 

ovog perioda određen patrijarhalnim shvatanjem da je žena 

vlasništvo muškaraca, svoje braće i bratstvenika, a potom 

svoga muža, i da ona mora „zaslužiti“ pravo da bude zaštićena 

od nasilja. 

143


I 

1) U pismu Gaetanu Minotiju iz 1790. Petar I traži zaštitu 

za jednu ženu od sveštenika „koji se nije ustidio staviti ruke 

na jednu žensku glavu“: 

„Mnogo vašemu preu(zvi)šenju davam dosade i bez - 

pokoj stva što ne bih bio činio ako me ne bi neki nepokornici 

i rđavi čelovjeci usilovali, kako i neki pop Vuko Popović iz 

Risna, koji je u mnogijem stvarima nepokoran i mutnik 

među ostalijem sveštenicima i narodom i koji se nije ustidio 

staviti ruke na jednu žensku glavu imenom Stanu ženu Ivana 

Tićevića, koja je bila ot njega bjena i oskubena, kako ćete 

razumjeti ot iste i ot ostalijeh Rišnjanah“, piše Petar I. „Ja, pod 

obranu vaše vlasti i suda, preporučujući ovu sirotu, ostajem 

sa svom stimom i visokopočitanijem za vazda pokorni i 

deržani sluga.“ 349 1790. 

2) U poslanici Dupiljanima od 17. decembra 1801. Petar 

I pokušava da smiri plemena koja su se zavadila zbog ubistva 

jedne „odive“: 

„Razumio sam kako pogibe vaša odiva, kćer Mojaša 

Đukanova na Brijege, ali vi znate da je ne ubi oni nesretni 

čojek navlašito, nego, po nesreći velikoj, nehotice, braneći se 

ot sile i napasti brčeoske“, piše Petar I. „Dakle, eto su danas svi 

Briježani u strahu i u tešku nevolju, a u vaše ruke da činite za 

vašu odivu što hoćete, ali ja najpriđe Mojaša Đukanova, pak 

i sve vas ostale molim i Bogom vsederžiteljem zaklinam, da 

se na te siromahe smilujete radi ljubavi božije i radi vaše sreće 

i duše i vašega poštenja da ih ne ćerate, nego da učinite kako 

pošteni ljudi i junaci, i kako dobri hristijani, da ti siromasi 

mogu svoje zemlje rabotati mirno i živjeti bez straha s vašom 

riječi, a (u)zbivalac neka bježi bez sterva i njegova kuća i 

baština neka stoji pod vaše ruke. Ako li ve Bog nauči da učinite 

bolje, to ćete više slave i poštenja i pred Bogom i pred narodom 

imati, no da su vi ti siromasi na veliki amanat boži preporučeni. 

I da ste zdravo!“ 350 1801. 

3) U tački 1 Vasojevičkog zakona u 12 točaka iz 1829. 

(1830), kojom se „sva bratstva vasojevička i srbljačka” pozivaju 

„da se bespogovorno umire” (1/1) takođe se propisuje 

„da muška glava bude 300 groša, a ženska trista jedan“ 

(1/2). 351 1829. (1830) 

4) Sud od 12 glavara crnogorskih je u Ćeklićima 18. decembra 

1831. sudio Marku Perovom Lubardi koji je nehotično 

nanio teške povrede Dragi Markovoj. 

„Da je očitovano i sjedočeno ovo danas učinjeno pismo 

aliti sentencija pred bogom i vasjakijem sudom i gospodarom 

pred kim bi izišlo, a to kako sucedi po velikoj nesreći i po 

neotici mahnu Marko Perov Lubarda i bači se kamenom da 

prepane svoju ženu“, kaže se u presudi. „A u toliko izide žena 

Draga Markova i susrete se s onijem kamenom po nesreći i 

udari je kamen u glavu i provali glavu. I dođe medig i vida je i 

otvori mozak i očisti.“ 

Sud od 12 glavara crnogorskih koji se sastao „po zapovijedi 

verhovne i preuzvišene našega gospodara arhimandrita 

cernogorskoga i berckoga Petra Petrovića i ostale gospode 

rusinske“ je, nakon što je „daviju saslušao i razumio“, donio 

sljedeću presudu: 

„U pervu, sudimo i sentencijajemo glavu žene Draga 

Markova, a odive Dragutinovića, koju ubi Marko Lubarda, da 

jo da cekinah 20 Marko, koji je ubi, a Drago da ih primi. I da 

ostanu vijek i amin na mir, da nema Marku reći ni nje rod ni 

nje dom po danas kerviče ni dužniče. Izvan ovo, u sud 

nađosmo i ostavismo, ako bi ova žena po danas ot ovoga 

ćoteka umerla, da ne bude š nje više zla, no da Marko za nju 

pridaje doklen ispuni što izgovara zakonik zemaljski. Ako li 

ne umre od toga, umiriše se i na mir ostaše, kako izgovara setencija. 

I sve Marko namiri, a osta dužan talijerah ćesarovijeh 16. I 

za njih založi baštinu u Kućišta, kad ih Lubarda preda da mu 

Drago baštinu pušti.“ 352 1831. 

349 


350 


351 

Vasojevički zakon u 12 točaka; www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

352 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 165-166/ Original u Državnom 


144


5) Sud ćeklićkih glavara je u Petrovom dolu 1. novembra 

1834. sudio Milošu Ilinom zbog povrede koju je njegov 

masak nanio ženi Andrije Vukova: 

„Da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo pred bogom 

i vasjakijem gospodarom i pravijem sudom đe bi izišlo, a to 

kako se sluči jedna erđava rabota, udari masak Mila Ilina ženu 

Andrije Vukova i ozločesti je“, kaže se u presudi. „I tako bjehu 

se zajmili inadom, prijećahu Andrija i Vusina, nje brat, 

Milošu, a Miloš se ne činjaše kriv.“ 

Kada su „razumjeli njihove davije“, ćeklićki glavari su 

donijeli presudu, u kojoj se, između ostalog, kaže: 

„Pervo, sudimo da zove Miloš Ilin Vusinu Živaljeva na 

kumstvo i da da njegovoj sestri gotovo po duši što mu je da 

isti masak. I ostavismo ih na vječni mir i vijek amin, da više 

jedan drugoga ne traži ni duži, preboljetio, umrijetlio, bolovatlio, 

jednom to prekidosmo i na mir ih ostavismo, zašto to 

bi po nesreći, pa ne znamo po čijoj. Pa to umirismo i presjekosmo. 

I koji bi ovo prestupio i ne posluša, da smo sve 

pleme na njega i da ga ćeramo.“ 353 1834. 

6) Senat je u avgustu 1846. sudio Peru Mićunovom Mihailoviću 

koji je „nekteći grehom“ ubio kćer Šutana Đurova 

Nikolića. 

„Tako sudimo obično glavu po koštumu zemaljskomu 133 

cekina i 2 groša da podmiri Pero Mićunov Mihailović Šutanu 

Đurovu Nikoliću“, kaže se u presudi, „i da se slobodno Pero 

Mićunov povrati, da ga niko neće smjeti taći niti pomrznuti 

preko ove sentencije kako će se niže Šutan Đurov sa sinom 

potpisati, i svojeručne krste staviti, pa ako bi prestupili da 

imadu sudu životom odgovarati i sve njihovo imjenije 

dvižimo i nedvižimo da dođe sudu u ruke, i na ovo obije 

strane dovoljne biše, i ostaše bezpogovorni umirnici u vijek i 

amin.“ 354 1846. 

7) Johan Georg Kol je zapisao da je kroz Crnu Goru naj - 

sigurnije putovati u ženskoj pratnji. 

„Čuo sam za jednog njemačkog slikara koji je u društvu 

353 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 193/ Prepis u Bogišićevoj biblioteci 

- Cavtat, XVI, 15, 139-140. 

354 

Marko Popović: Sentenecije Senata; Pravni zbornik, br. 1-2, januar-februar 1934; str. 48. 

145


jedne stare žene prokrstario gotovo cijelu Crnu Goru“, piše 

Kol. „Žensko društvo je često čak i bolje i sigurnije nego neko 

vladikino obezbjeđenje, jer vladika ne može da zaštiti od 

svakog razbojništva ili osvetničkog čina. Međutim, žene kod 

Crnogoraca uvijek hodaju slobodno naokolo i ne moraju da 

se pribojavaju da će ih neko uvrijediti ili povrijediti, a ubistvo 

žene je najveća sramota za jednog muškarca.“ 355 1850. 

10) Viljem Denton piše da su žene bile toliko zaštićene od 

fizičkog nasilja da su u njihovoj blizini i svi drugi bili bez - 

bjedni. „Zaštita koju žena pruži zločincu ili neprijatelju daje 

mu najsavršenije obezbjeđenje od opasnosti“, piše Denton. 

„Niko ne bi pokušao da uhvati ili napadne čovjeka kojemu je 

žena pružila svetost svoga prisustva.“ 358 1865. 

8) Gzavije Marmije piše da su žene u Crnoj Gori bile zaštićene 

od uvreda i fizičkog nasilja. „Ove žene, osuđene na 

tako težak posao, žene na koje se svaljuje, može se reći, sav 

teret života i koje smatraju da su podređene u odnosu na 

muškarca toliko da kada mu se primaknu ponizno mu ljube 

ruku, ipak su okružene iskrenim poštovanjem“, piše Marmije. 

„Svaka od njih može bez straha ići noću, kao i danju, po najza - 

bačenijim putevima u Crnoj Gori. Niko se neće usuditi da joj 

nanese ni najmanju uvredu. Život dovodi u pitanje svaki onaj 

ko bi joj uputio uvredljivu riječ. Ne samo da su one tako zaštićene, 

zahvaljujući plemenskim običajima, već štite svakog 

ko ide sa njima. Za stranca koji putuje kroz Crnu Goru, jedna 

obična žena je najsigurnija pratnja“. 356 1852. 

9) „Crnogorku može samo domaćin (muž) ili roditelji 

izbiti, a drugi niko“, zapisao je V. M. G. Medaković. „Koliko 

najsramotnija rabota bilo bi kod Crnogoraca, koji bi digao 

ruku na žensku, koja nenosi oružja.“ Medaković je zapisao da 

su Crnogorci slali žene na mjesta gdje su se plašili da bi mogli 

naići na zasjedu i gdje im je prijetila opasnost. „Ona ide slobodno 

i ne boji se puške“, piše Medaković. „Ako li se čojek 

boji, da će ga ko ubiti i vidi krvnika sa nategnutom puškom, 

samo neka se zakloni za Crnogorku, nipošto ga Crnogorac 

gađati neće.“ 357 1850-1857. 

11) Senat je 1872. osudio na smrt Nikolu V. koji je ubio 

djevojku sa kojom je bio vjeren osam godina zato što se ona 

udala za drugoga. 

„Pošto je ta stvar zastarela u toku od 8 godina, i pošto 

đevojka istoga Nikolu nasilno nije ostavila, a Rista uzela, 

nego po njenoj volji i roditeljskom odobrenju, to se Nikola 

V. danas po crnogorskom zakonu blaženopočivšeg knjaza 

Danila, ustanovljenog 1855, osuđuje na smrt“, kaže se u presudi 

Senata. 359 1872. 

12) Odgovarajući na pitanje „ima li razlike u težini ubojstva 

ako je ubijen čovjek ili žena, odrasli ili dijete, starac ili mladić, 

žena udata ili djevojka, čovjek prost ili glavar, mirski čovjek ili 

sveštenik?“, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da su sve žrtve 

pred sudom jednake osim knjaza „na koga da samo pušku 

nategne mušketaće ga“. 

„Narod je“, kaže izvjestilac, težim zločinom smatrao kad 

čovjek „ubije čeljade ne prema sebe, kao dijete, starca, ili 

poštena sveštenika.“ Takođe, on kaže da se „ne sjeća da bi ko 

ženu ubio, osim muž svoju ženu, ili nehotice da ko ženu ubije 

tuđu“; da je za sva ubistva kazna jednaka, a da se „za vrijeme 

besuda prebijala glava za glavu, bila muška ka i ženska, djetinja 

kao čovječija“. 

Odgovarajući na pitanje o razlici u kaznama za ubistvo u 

zavisnosti od okolnosti (mjesto zločina, zvanje žrtve, radnja 

tokom koje je žrtva ubijena itd.), izvjestilac Valtazara Bogišića 

355 


356 

Gzavije Marmije: Pisma o Jadranu i Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1996; str. 144-145. 

357 


358 

Viljem Denton: Crna Gora, njen narod i njegova istorija; CID, Podgorica,1996; str. 96. 

359 

Dušan D. Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knjiga XIII, jun 1935; str. 324-325 / Akt Senata br.10/72. 

146


kaže, između ostalog, da „ženu i onako niko neće ubiti, nego 

li svoj muž, ali se rijetko dogodi da će je djetinju ubiti.“ On 

navodi priču koja se pripovijedala „da je nazad 10 godina 

nekakav crmničanin djevojku koja je s njim zadjetinjila ubijo 

i tisnuo u jamu, te je bijo osuđen na 21 godinu, ali je posljed 

pušten pošto obstaja 5-6 godina.“ 360 1873. 

13) Arsa Pajević piše o bezbjednosti žena izvan kuće: 

„Ona je na putu slobodna kao muško, niti preza od čega, 

te će bez ikakva straha i zamrknuti, gdje je noć u putu uhvati“, 

piše Pajević. „One se obično na putu po više njih nađu, te će 

tako po vas dugu noć putovati, ako je mesečina, ili će jedva 

sahat dva prileći, dok se stoka odmori, ako je teraju. Nema 

tog slučaja, da je kogod nasrnuo tako na ženskinje, a boga mi 

ne bi ni smeo pojedinac to učiniti, kad je više njih ženskinja, 

jer zlo bi prošao.“ 361 1876. 

II 

1) Protokol sentencija iz januara 1838. bilježi presudu 

povodom obračuna između doma i roda žene koja je izvršila 

samoubistvo zbog uvreda kojima je bila izložena u porodici 

u kojoj je bila udata. 

„Da se zna .... kako se veliko zlo i nesreća dogodi, među 

Jaredićima i Pekovićima, kako se sama ubi odiva Pekovićeva, 

koja je bila udata za Jaredića, i za riječi što joj govoraše Jaredići, 

i za te riječi prebismo ranu i preuzame što mu je god učinio 

Peković, a sudimo dvije glave po koštumu njihovomu 3200 

groša, da da Jaredić Pekoviću za dvije glave i uzimamo karate 

od Jaredića 5 cekina, a od Pekovića pet cekina i tako sentencijasmo 

i potverdismo i umislismo ih vo vječni vijek – 

amin.“ 362 1838. 

2) Jegor Kovaljevski opisuje jedan slučaj krvavog obračuna 

između „doma“ i „roda“ jedne žene koja je „odbjegla“ od muža 

zbog nasilja kojem je bila izložena. 

„Jedna žena, koja se bila udala u drugo pleme, ne mogavši 

da izdrži grubo ponašanje muža, ostavila ga je i vratila se 

braći“, piše Kovaljevski. „Ispričala im je sve potanko o svom 

teškom životu i kazala da više ne namjerava da se vrati mužu. 

Istovremeno ih je zaklinjala da joj se mužu ne svete. Braća su 

jedino razmišljala o tome ko će od njih poći da napadne zeta. 

Svaki je htio da ta čast pripadne njemu, a kako se nijesu mogli 

dogovoriti, odu sva trojica. Njihovi rođaci i prijatelji nijesu 

dozvolili da odu sami, pa su im se pridružili – i za slučaj osvete 

i za slučaj pomirenja. I tako se podiglo cijelo pleme protiv drugog 

plemena.“ 

Kovaljevski piše da se uskoro razbuktao pravi rat među 

bratstvima. „Odjeknuli su pucnji, na početku rijetki, a zatim 

sve češći, čas se odaljavajući čas se približavajući, zavisno od 

kretanja mase“, piše Kovaljevski. „Vika je zaglušavala pucanje: 

’A, sokolovi! Vido, Petre, junaci, a ko je junak! Desno! Lijevo, 

a sokolovi!’ – orilo se na svakoj strani. Borili su se u besporetku, 

čas navaljujući, čas ustuknjujući, zalazeći u sredinu 

protivnika, izolujući ih od njihovih, čas se skrivajući iza kamenja, 

čas se neočekivano pojavljujući u najvećoj gužvi. Jednom 

riječju, primjenjivali su sva lukavstva svoje borbe, sve 

dok ih nije obuzela razjarenost, kada su se zgrupisali. Nije se 

imalo vremena da se pune pištolji ili puške, pa su se latili jatagana. 

Starješine su uvidjele da je mnogo krvi proliveno zbog 

jedne žene, pa su s obje strane podigli kape na svoje dugačke 

puške, u znak primirja, i bura se stišala, a neprijatelji su se raz - 

dvojili na pristojnu udaljenost.“ 

Kada se sukob stišao, trebalo je odlučiti ko je u pravu: muž 

ili žena. „Prvo je trebalo prinuditi muža da ženu prihvati da 

mu se vrati i da sa njom postupa ’kako treba’“, piše Kova - 

ljevski. „Počeli su sporovi i dokazivanja, vikali su glasnije nego 

kada su se borili, mlađi su se zagrijavali, a glavari su strpljivo 

slušali svačije mišljenje, ponekad nekolicinu istovremeno, i 

češali se iza ušiju, kao da je upravo tamo najveća rezerva 

pameti. Serdar plemena iz kojega je bila žena što je bila uzrok 

razdora spremao se da donese odluku, kada se odjednom iz 

protivničke strane čula glasno riječ ’laž’! Posljednji crnogorski 

siromah neće pretrpjeti takvu psovku, i riječ ’laž’ u ovom 

slučaju je bila isto što i pucanj. Otpočela je borba jača od 

prethodne. Odvažniji su se uhvatili u borbu prsa u prsa. Rvali 

su se, davili jedan drugoga, tukli se kamenjem ili čim su stigli. 

Na viku i pucnjeve sakupili su se ljudi iz drugih plemena: ne 

uspijevajući da pomire zavađene, oni su im prišli i čas poma- 

360 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP „JU Unireks MB“, Beograd i ITP „Unireks“, Podgorica, 1999; str. 330, 331 

361 

Arsa Pajević: Iz Crne Gore i Hercegovine – Uspomene vojevanja za narodno oslobođenje 1876; CID, Podgorica, 2007; str. 441, 446-447. 

362 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.1, 25. avgusta 1910; str. 28. 

147


Stevanom Petričevićem“, kaže se u sentenciji. „A to kako kći 

Mara Vuka Stanišina Kažije da ne može s domaćinom grijeha 

imati i tako kada mi sud razumjesmo njihovu daviju sudimo 

da stoje ujedno za nedjelju dana na probu i tako preko odsudbine 

prestupi prvu noć Stojan i zada joj ranu na nosu, i tako 

mi sud ranu odsudismo 130 t. da izmiri kćeri Vuka Stanišina 

Mara, i donese rečene pare Ilija Savićev Petričević za svojega 

brata Stefana i pred sudom podmiri i na ovo pristaše oboje 

strane u vječni vijek i amin i koja bi strana prestupila da ima 

obestrviti iz naše države i glavom odgovarati.“ 364 1858. 

gali slabiju stranu, čas zajedno s njom popuštali. Na kraju su 

glavari, iskoristivši momenat kada su obje strane, u opštoj 

gužvi, oslabile u sudarima, vikom i podignutim kapama uspjeli 

da zaustave dalje krvoproliće. Izbrojili su ubijene: od 

strane muža bilo ih je deset, ranjene nijesu brojali, a sa strane 

uvrijeđene žene – četvorica. Ta strana, uz nekoliko pucnjeva, 

proglasila je pobjedu. Pobijeđeni su, kako se smatra, ostali 

krivi. Ucvijeljeni muž je morao da prihvati nazad ženu i da se 

kletvom obaveže da će s njom živjeti u miru i slozi. Sukobljene 

strane su se pomirile i razišle se.“ 363 1840. 

3) Protokol sentencija iz juna 1858. bilježi presudu 

izrečenu Stevanu Petričeviću koji je pokušao da otkine nos 

svojoj ženi koja ga je pred sudom proglasila seksualno nesposobnim: 

„Kako se dogodi veliko zlo među odivom Kažinom i među 

4) Zemaljski sud je u avgustu 1863. donio presudu kojom 

se Nikola Pješivac oslobađa krivice za ubistvo Milutina koji 

je svoju ženu ubio „kamenom u glavu“: 

„Braća nje, Raško i Teodor, tek što umrije otidoše svome 

zetu Milutinu Vučiću, kojega ufatiše da ga vode sudu na 

Cetinje i s njim je hodio do Petrova dola u Ćekliće“, kaže se 

u presudi. „Kad su došli u Ćekliće, tu je htio da pobježe i udari 

Nikolu Pajova kamenom u glavu i stane bježati, a Nikola za 

njim pristiže i ubi ga. Kad Senat razumije kako je bilo, ne 

nađosmo Nikolu da je išta kriv“. 365 1863. 

5) Vojvoda Simo Popović u svojim memoarima prepričava 

i razgovor koji je vođen na jednom skupu 1870. godine kome 

su, između ostalih, prisustvovali Knjaz Nikola, vojvoda Mirko, 

serdar Jole Piletić i pop Jovo Sundečić. Kada je, odgovarajući 

na postavljeno pitanje, pop Jovo Sundečić kazao da ne tuče 

svoju ženu, vojvoda Mirko je to prokomentarisao sljedećim 

riječima, koje navodi vojvoda Simo Popović: 

„’E hvala Bogu, prosti li smo i neznaveni mi Crnogorci’, 

počne V. Mirko. ’Svakojemu će poći prije i lakše ruka na ženu, 

nego na mesku ožuljenu. Pa i Crnogorki je bolji i miliji čoek, 

koji je bije, nego mekov, koji joj samo pilji u oči. Od boja nije 

ni jedna žena odbegla, a bilo je Crnogoraka, koje su se vratile 

u rod što je domaćin ne izbi nikada, i ako je navlaš radila, da 

odmahne po njoj bar jednom, da se ne mora šnjega stiđeti 

pred drugijem ženama. Crnogorac mimo svijeta drugoga želi 

365 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujućeg Senata; Pravni zbornik, br. 5-9/1939. god; str.105. 

366 

Vojvoda Simo Popović: Memoari; Izdavački centar Cetinje, Cetinje – CID, Podgorica, 1995; str.67. 

367 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 87/ Arhiv Drž. Muzeja – Cetinje, br. 518/71, nereg. arhiva 

148


da se natraži i veseli se tome, a kad dođe ura, da mu žena 

zanemogne, bježi od kuće i nesvraća se u nju po za njekoliko 

dana. Ka svi i ja sam taman tako radio, ma sad viđu lijepo, da 

je to ružno divlje. Pitomi, učevni ljudi drukči su. Ha mu jekne 

prvom, više se ne odmiče od nje, pričali su mi njekizi. Pa i prilegne 

pri njoj, i nateže se šnjom zajedno: jekne ona, jekne on, 

samo da joj je lakše, dokle se oslobodi bremena’“. 366 1870. 

6) Barjaktaru Marku Jokovu, sa Mirca, Senat je 1871. naredio 

da zaštiti jednu ženu od zlostavljanja njenog muža i 

svekrve: 

„Zatoti dajemo naredbu da nagledaš da Marko drži svoju 

ženu lijepo i da je nesmije biti; isto ćeš zaprijetiti njegovoj 

Maici da se prođe nevjeste i ako čuješ da je kad osramoti, 

globi je i metni u tavnicu, a ovoi ženi Markovoi preporuči da 

se lijepo vlada“, kaže se u naredbi Senata. „Nadziraćeš da nebi 

što Joki od svojega očinstva potonulo, a neka ga rade ka 

dosad; nekćene li Marko svojom ženom ljutski postupati, 

pošlji ga ovamo sjednijem desečarom.“ 367 1871. 

7) Praviteljstvujušći senat je 1874. sudio mužu zbog ra - 

njavanja svoje žene nožem i ubistva čovjeka koji je bio njen 

ljubavnik prije sklapanja braka. 

„Ne znajući da je đetinja“ sa Tomom, Periša M. je, kako se 

saznaje iz presude, vjenčao Ludu, ćerku Đola B. Kada mu je 

Luda priznala da je trudna, Periša je „ispresijeca nožem“, zbog 

čega ga je kapetan kaznio globom od 26 talira. Međutim, 

nakon izricanja ove kazne Periša je „gađa Toma iz puške“ 

pokušavajući da ga ubije i za ovaj pokušaj ubistva Senat je 

kaznio Perišu na šest godina tamnice. Godinu dana nakon 

utamničenja Knjaz Nikola je pomilovao Perišu pod uslovom 

da uzme Ludu k sebi, da više ne pokušava da se sveti Tomu i 

da obeća „da će oprostiti i zaboraviti na sve prošlo“. Periša je 

izašao iz tamnice, oženio se Ludom sa kojom je za dvije godine 

braka dobio dvoje djece. Međutim, nakon dvije godine 

Periša je ipak ubio Toma. 

„Po svom pravosuđu u svom zasijedanju za učinjeno ubij - 

stvo“ Senat je presudio „Perišu da podnese smrtnu kaznu“. 368 

1874. 

8) Praviteljstvujušći senat je 1875. sudio Živku M. zbog 

ubistva žene Njegosave. Objašnjavajući motive ubistva, Živko 

je rekao da je ubio Njegosavu „ni za što drugo već stoga što 

ona mene poče sramotiti“. 

Senat je osudio Živka na vječitu robiju, „a sve njegovo da 

(se) proda i u državnu kasu donese, da se s tijem izdržaje“. 369 

1875. 

9) Praviteljstvujušći senat je 1875. osudio muža zbog 

ranja vanja žene koja ga je proglasila seksualno nesposobnim. 

Milosava S. se žalila pred Senatom da njen muž Ivo „ne živi 

s njom kao svojom zakonitom drugom“, ali je Senat uspio da 

ih izmiri i posavjetuje. Međutim, kad su se vraćali kući „Ivo izvadi 

malu pušku i s njom po glavi Milosavu, koju nagrdi po 

licu“. Senat je „za takvo grdno djelo“ osudio Iva na 6 mjeseci 

zatvora o svom trošku. 370 1875. 

363 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje, CID, Podgorica, 1999; str. 72-73. 

364 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.3, 25. oktobra 1910; str. 188. 

368 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knj. XIII, sv.6, jun 1935; str. 325/ Akt Senata br.2/74. 

369 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knj. XIII, sv.6, jun 1935; str.325/ Akt Senata br.71/75. 

370 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knj. XIII, sv.6, jun 1935; str. 329/ Akt Senata br. 70/75. 

149


10) Senat je 28. 9. 1875. donio presudu povodom jednog 

ubistva koje je muž izvršio nad svojom ženom sa kojom je 

„živio hrđavo“. 

„Boško Ćutko s Njeguša ubi svoju ženu Joku s rodom 

takođe s Njeguša“, kaže se u presudi. Takođe se u presudi 

kaže da se Boško Ćutko ženio tri puta, da je „sa dvije prve žene 

živio hrđavo“; da je njegova prva žena „umrla poslije kratkog 

vremena bračnoga života“, a da ga je druga „pošto je s njim 

živila samo petnajest dana ostavila (ga je) i poslije dvanajest 

godina rastanka umrla“. 

„Treća žena Joke, živila je s njim samo devet mjeseci“, kaže 

se u presudi. „Za tih devet mjeseci živili su hrđavo. Povod njihovu 

hrđavom življenju veli Boško da je bila njegova sumnja 

u njeno hrđavo vladanje. Sumnja pak ponikla je iz toga što je 

Joke više puta u snu imenovala neka lica da su bolji za isvjestan 

posao nego što je njen muž Boško. Boško kazuje da je 

vidio jednom njegovu ženu u snošaju sa Lazom Pendom. 

Žena je pokušala pobjeći od svoga muža, ali po nastojanju 

njeguškog kapetana opet se je povratila k njemu. 

Pošto se Joke povrati k svome mužu, otidu zajedno na 

Lovćen da rade. Po njegovu kazivanju žena dohvati sjekiru 

da se zakolje, a onda siđe s uma i prikolje svoju ženu.“ 

Senat je Boška Ćutka osudio na smrt zato što je „ubio svoju 

ženu Joku, i to s predumišljajem, a ne zbog toga što je sišao s 

uma, jer da je sišao s uma ne bi umio pobjeći, niti mu je ikad 

nastup ludila dolazio, niti za vrijeme dok je bio u tamnici.“ 371 

1875. 

„Senat Piljena kao nesretnika spram svom zakonitom 

drugu presuđuje, da se od cijelog imanja dosadanji dug izmiri, 

a ostatak da uživa Živana, a Piljen da ide kud hoće“. 372 

1869-1975. 

12) Pero Vukin se 1879. obratio Knjazu Nikoli žaleći se 

zbog novčane kazne od 100 talira koju je Veliki sud izrekao 

njegovom sinu zbog „napastvovanja snahe“. Tvrdeći da mu 

je sin oklevetan, on „moli da se ta stvar ispita potanko, jer ne 

može pod tom sramotom ostati“. 

„Ovo je Veliki sud ispitao“, odgovorio je Knjaz Nikola na 

ovu molbu. 373 1879. 

13) Knjazu Nikoli se 1880. obratila Janica Lukina, desetogodišnja 

djevojčica iz Banjana, sa molbom da joj se oprosti 

dug od 32 bagaša žita od vađevine. Iz molbenice se saznaje 

da je njen otac ubio nožem brata i svoju ženu, Janičinu majku, 

a zatim i sebe, a da su Janica i njena mlađa sestra ostale same, 

bez ikakvih sredstava za život. 

„Neka im je prosta“, odgovara Knjaz Nikola na ovu molbu. 374 

1880. 

11) Praviteljstvujušći senat je sudio Piljenu zbog nasilja 

nad ženom i pobačaja koji je nastupio kao posljedica fizičkog 

zlostavljanja. 

Živana M. optužila je pred Senatom muža Piljena „da je 

pretuca i bije i da joj je kroz nekolika mjeseca i ruku slomio, 

suviše da je rinuo i da je dijete mrtvo izbila“. Na osnovu ove 

tužbe Senat je donio sljedeću presudu: 

14) Veliki sud je 7. 3. 1887. jednom kapetanu uputio dopis 

u kojem se kaže: 

„Čujemo da Dobricu Mihailovu njen domaćin Pero 

nečovječno drži, stoga ti se naređuje da Peru Ristovu strogo 

zaprijetite da je drži kao svoju ženu, po Zakonu a isto tako i 

ona njega i za bolju tvrđu metnite jednog poštenog seljanina 

koji ćeih od sada naziravati kao prokuradur kakoće živjeti“. 375 

1887. 

371 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština,1994; str. 225/ Arhiv Crne Gore-Cetinje, 

Senat, br.207/1 od 28.9.1875. 

372 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knj. XIII, sv.6, jun 1935; str. 329. 

373 

Milan Jovićević: Tako je sudio Gospodar – izvod iz „Protokola molbenicah“ kralja Nikole; JP Centar za informativnu djelatnost Nikšić, IK Nikšićke 

novine, 1998; str. 22/ Protokoli molbenicah, maj 1879. 

374 


novine“, 1998; str. 74-75/ Protokoli molbenicah, novembar 1880. 

375 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština; 1994; str. 310/ Arhiv Crne Gore – Cetinje, 

Veliki sud, br. 47, od 7.III 1887. 

150


15) Shodno čl. 349 Krivičnog zakonika, „kućni starešina 

za kog bi se dokazalo da je spram svoje žene i drugih domaćih 

čeljadi krajnje nečovječan bio i ove nemilosrdno tukao i 

zlostavljao“ mogao je „na tužbu povrijeđenog“, biti kažnjen 

kaznom zatvora do trideset dana. 376 1906. 

16) U „Glasu Crnogorca“ od januara 1910. objavljena je 

statistika ubijenih za 1908. godinu, prema načinu izvršenja 

(„strijeljani po presudi, metkom iz puške, oštrijem oružjem, 

tupijem oružjem, zaklani, udavljeni, obješeni, utopljeni, 

otrovani, ugušeni, drugim načinom“), prema polu i oblastima 

(„Katunsko-Riječka; Zetsko-Brdska; Nikšićka, Moračko-Vasojevićka 

i Primorsko-Crmnička“). 

Prema ovoj statistici, te godine je jedna žena iz Zetskobrdske 

oblasti strijeljana po presudi; jedna žena iz Zetskobrdske 

oblasti je ubijena metkom iz puške; jedna žena iz 

Katunsko-riječke oblasti je obješena; jedna žena iz Moračkovasojevićke 

oblasti je obješena; jedna žena iz Zetsko-brdske 

oblasti je utopljena; četiri žene iz Moračko-vasojevićke oblasti 

su utopljene i jedna žena iz Primorsko-crmničke oblasti je 

ubijena drugim načinom. 377 1910. 

nevje ste silom povučene bile na igru ovu, teško su se našli svi 

Brđani uvrijeđeni, a pošto čuše za ovo grdilo, sami glavari pristupe 

knjazu na žalbu, i knjaz ih oćera s ovijem riječima: ’Ako 

im smrde struke, a vi ih operite’. Po ovome na Petrov dan 

dođe knjazu jedno pismo iz Brdah od njegova sestrića, popa 

Rista Boškovića, u kome mu javlja da su Brđani 700 kašeta 

praha uzeli silom iz Podostroga, i da su se svi na oružje digli, 

i da viču svi da ga više neće poznavat za Gospodara, i ako se 

do tri dana ne odreče sâm knjaževstva, i ne preda vladanje 

Đorđu, i ne pozove serdara Mila natrag, da će svi predat se 

veziru skadarskom. 

Čuvši ovo knjaz, odmah sjutri dan razašlje pisma i poruke 

kroz Katunsku i Crničku nahiju, da svak, pod cijenom života, 

koi je za pušku – što prije trči na Cetinje.“ 

U pismu Vuku Karadžiću od 26. maja 1861. Vuk Popović 

piše o „svrgavanju s kapetanstva“ Maša Vrbice: 

„Kapetana Maša Vrbicu, što je bio zimus u Biogradu i neđe 

s vama srio se u putu, onomadne na Cetinju svrgnu s 

kapetanstva, dignu mu medalje i obilježje od gospodstva“, 

piše Vuk Popović. „I ovu mu bruku učine što je silom pojahao 

bio jednu mladu nevjestu iz Ljubotinja, te će sad s ovoga biti 

grdna posla.“ 378 1854 – 1861. 

III 

1) U pismu Vuku Karadžiću od 3. jula 1854, Vuk Popović 

piše o „pjevanju i igranju brdskijeh nevjestah“, to jest nasilju 

koje su „ćeifan knjaz“ (knjaz Danilo) i njegovi perjanici izvršili 

nad ženama iz Bjelopavlića: 

„Na Troičin dan pred večer, ćeifan knjaz i perjanici, i u ćeifu 

silom povuku oko 40 najljepših nevjestah, da im u manastiru 

igraju i popijevaju. Pri ovoj zloj igri zateče ih zora, i na razlaz 

reče knjaz perjanicima: ’Koi od vas ne omrsi ove nevjeste s 

muškijem fišekom, neće moga kruva jesti’. Na ove riječi uspale 

se svi kao prasci i pojaše svaki na svoju kao kučki, pa ih 

opreme kući grdne i raskubljene, da kažu svojim đuvegijama 

kako im je bilo kod knjaza na piru. I u ovaj čas, kad su ove 

2) Crnogorski i brdski praviteljstvujušći senat donio je 

1870. presudu povodom tužbe koju je 150 Bjelopavlića podnijelo 

protiv senatora V.M. 19/31. jula 1870. U tužbi se 

navodi da je V.M. napadao „na njihove žene, sestre i kćeri“, 

da je „mnoge izazivao na blud“ i time „u mnoge porodice posijao 

razdor i raskinuo svezu vjernosti između muževa i njihovih 

žena, a time dirnuo u obraz i čast cijelog plemena“. 

Na osnovu pribavljenih dokaza i priznanja okrivljenog, 

Senat je 24. jula (5. VIII) 1870. godine, na osnovu čl. 7 i 12 

Danilovog zakonika, donio jednoglasno presudu prema kojoj 

V.M. „zbog bludnog nasilja i narušenja časti narodne i dostojanstva 

senatorskog gubi ne samo čin senatorski nego da ne 

može biti više nikad državni crnogorski činovnik.“ 379 1870. 

376 

Dr Branko Pavićević, dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I-V, pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne 

Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV; str. 125/ Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, 

Cetinje 1906. 

377 

„Glas Crnogorca“, januar 1910. / broj 9768 iz Kancel. Statističkog odsjeka Knj. Min. Unutr. Djela, 31. decemb. 1909. 

378 

Vuk Popović: Pisma Vuku Karadžiću, CID, Podgorica, 1999; str. 243, 392. 

379 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata, Pravni zbornik, br. 10-12, 1939; str. 144. 

151


3) Odgovarajući na pitanje o silovanju, izvjestilac Valtazara 

Bogišića odgovora da „toga nema“, ali da on ipak zna za jedan 

pokušaj silovanja u kojem su učestvovala dva mladića. „Ona 

počne vikati i tako se obzna ko su“, kaže izvjestilac opisujući 

ovaj događaj. „Sud samo (za) tai pokušai izagna ih iz Crne 

Gore. Iz toga se vidi da, kad bi toga bilo, da bi kažnjeni veoma 

teže bili nego prosti blud ili preljuba.“ 380 1873. 

4) U „Glasu Crnogorca“ je u aprilu 1888. objavljen tekst o 

jednom suđenju zbog „sramoćenja“ i fizičkog zlostavljanja 

jedne udate žene. 

U izvještaju Velikom sudu o ovom slučaju, o kojem se 

raspravljalo pred podgoričkim Okružnim sudom 27. novembra 

1886, navodi se i izjava koju je Duša Stankova dala pred sudom: 

„Jedne noći u mjesecu martu o.g. pođe moj muž u lov, i pošto 

zakasni te ga ne mogah čekati, pođoh u drugoj kući đe spavamo, 

te legoh da spavam. Pošto ležah jedno po ure, ulježe čovjek u 

kuću, a ja držeći da je Stanko, rečem mu da zatvori vrata. On dođe 

kod mene i poče da me piplje po jorganu. Ja ga pitah: ’Imaš li ribe?’ 

On odgovori da nema i zapita me đe je Muco, ja odgovorih da 

spava. On se zatim primi na krevet i poče ponovo da pipje po jorganu. 

Ja ga zapitah: ’Što pipješ?’ On odgovori: ’Ja sam Maljo Ivov’. 

Ja u prvi mah mišljah da me Stanko prova te pružih ruku i do - 

hvatih ga za ruku i za prsi, i vidjeh da ima pamučni džamadan i 

gunjinu koje nema na Stanka. Ja ga turnuh s kreveta i isramotih 

ga, za tim on uteče iz kuće a poslije njega dođe Belo Milov i poče 

zvati Stanka; ja mu se ozvah, on me pita: ’Ko je dolazio kod tebe?’ 

Ja mu odgovorih: ’Nije niko’. On reče: ’Jest Maljo Iljov, ja sam ga 

posla’. Ja mu rekoh: ’Kazaću doma’ i zaplakah. Poslije ovoga rekla 

mi je majka Maljova: Čuvaj se od Malja, jer će ti nos okinuti, e se 

Maljo zahvalio da će ubit tebe ili Stanka. 

U polovinu septembra o.g. pođoh u drva u Lug Kuriodžki 

i kad vezah drva dođe pokraj mene Maljo Iljov, on nosaše 

drva i jedan kolac; nazva mi: ’pomaga Bog’, a ja mu odvratih: 

’dobra ti sreća’; on me pita: ’Kako bi ono?’ Ja mu odvratih: 

’ne znam, ti znaš’. Maljo onda izvadi jedno drvo i izbi me koliko 

šće pa otole pođe. Ja ostadoh onđe, za tim pođem na tor 

u Bijelo polje, đe sam ležala za tri dana, otole su me poveli u 

rod na kola, đe sam ležala bona za jedan mjesec dana, poslije 

su me prenijeli bonu doma i tu sam bolovala za dva mjeseca, 

sve od udaraca Malja Iljova. Preko svega toga, ja nijesam 

šćela kazati od čega bolujem, dok nije Maljo sam proglasio.“ 

U izvještaju se navodi i iskaz Bela Milova. Na osnovu ovog 

iskaza, izjava svjedoka i Maljovog priznanja, Veliki sud je presudio 

da „Maljo, zašto je dirao u čast poštene žene, ostoji 

jednu godinu tamnice (izuzimajući 15 dana što je ostojao) i 

to o svom trošku, koje iznosi 44 talijera“ i „da plati Duši za 

udarce tal. 28 i sve druge putnine, učinjene oko ove davije“. 381 

1888. 

5) Dr. Filip Šoć citira pismo dr Petra Miljanića dr Gerasimoviću 

(otvoreno pismo objavljeno u „Braniču“ 1889. kao 

odgovor na molbu Gerasimovića da mu Miljanić napiše 

prilog o običajnom pravu u Crnoj Gori za knjigu „Sudska 

medicina“) u kojem Miljanić kaže da je prema sjećanju nekog 

vojvode postojao samo jedan slučaj silovanja, a da se drugi 

takav slučaj dogodio nedavno. 

„Drugi slučaj bio je lane: Sud mi sprovede jednu 

dvanaesto godišnju đevojčicu iz Drobnjaka, koja je tvrdila da 

ju je po snijegu neko momče pristiglo i htjelo je silovati“, piše 

dr Miljanić. „Nije se na tijelu moglo ništa konstatovati, jer je 

bilo prošlo 7-8 dana. No sudeći po svemu okrivljenik je htio 

da đetetu otme nekoliko groša za koje je znao da je nosila“. 382 

1888. 

380 



381 

„Glas Crnogorca“, br. 15, april, 1888. 

382 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str. 218-219. 

152


6) Čl. 14 Zakona o vanbračnoj đeci za Knjaževinu Crnu 

Goru iz 1892. propisuje kaznu robijom od deset do petnaest 

godina za punoljetnog Crnogorca „koji siluje đevojku ispod 

navršetka trinaeste godine, ili je skloni na prestup“. Robija od 

tri do pet godina propisana je u slučaju da je silovatelj malo - 

ljetnik, a „ako pak ženskinja umre od nasilovanja da se 

prestupnik kazni vječitom robijom“. 

Čl. 15 Zakona o vanbračnoj đeci propisuje kaznu tamnicom 

od 5 do 10 godina za „silovanje iznad navršetka broja godina 

navedenih u članu (14)“. Shodno ovom članu, moglo se 

smatrati da je „silovanje učinjeno i onda kad je ženskinja bila, 

ili je namjerno stavljena u takvo duševno i tjelesno stanje da 

nije mogla imati, ili joj je oduzeta svaka moć odbrane, kao i 

polni snošaj sa sumašedšim i suludim“, dok je žrtva bila 

obavezna „podnijeti tužbu najbližem Sudu, najdalje četvrti 

dan poslije silovanja.“ 383 1892. 

7) Čl. 33 Privremenih pravila o vanbračnoj djeci iz 1894. 

propisuje da će se „punoljetnik, koji siluje djevojku pred što je 

navršila trinajestu godinu ili je skloni na prestup“ kazniti „tavnicom 

od deset do petnajest godina“. Za maloljetnika koji „nije 

navršio šesnajestu godinu“ i siluje maloljetnicu bila je, shodno 

ovom članu, propisana kazna „od tri do pet godina tavnice“, a 

„ako pak ženska umre od silovanja, da se punoljetnik osudi na 

vječitu robiju, a maloljetnik na deset godina tavnice.“ 

Za silovanje „ženske kojoj je preko trinajest godina“ čl. 34 

je propisivao kaznu od pet do deset godina tamnice. „Smatra 

se da je silovanje i onda kad je ženska bila ili je namjerno sta - 

vljena u tako duševno ili tjelesno stanje, da se nije mogla 

odbraniti; tako isto i polni snošaj sa onima koe su suludne ili 

su inače nezdrava razuma“, kaže se u čl. 34, koji takođe 

obavezuje žrtvu da podnese tužbu „najbližem sudu sve do 

četvrtog dana poslije silovanja.“ 384 1894. 

8) Čl. 191 Krivičnog zakonika propisuje kaznu robije do 

petnaest godina za onoga „ko lice muškog ili ženskog pola 

silom ili prijetnjom prinudi na blud s njim ili s drugim licem“; 

„ko lice slobodne volje i svijesti lišeno, bilo da je od krivca namjerno 

u to stanje dovedeno ili da se inače u tom stanju nalazilo, 

na blud i zadovoljenje svojih tjelesnih nagona zloupotrijebi“ i 

„ko s licima koja nijesu trinaestu godinu navršila blud učini, 

ma da bi se to i sa njihovim pristankom dogodilo.“ Ako bi „u 

jednom od ova tri slučaja zloupotrebljeno lice umrlo“, krivac 

je mogao biti kažnjen smrću ukoliko je „on tu posljedicu – 

smrt – kao vjerovatnu predvidjeti mogao“, a inače je bila predviđena 

kazna robije od najmanje dvadeset godina. 

Čl. 201 propisuje kaznu zatvorom od tri mjeseca do četiri 

godine za onoga „ko s licem koje još nije petnaestu godinu 

navršilo blud učini ili ga prevarom i raznim obećanjima navede 

da to s drugim učini“. Shodno ovom članu, kazna zatvorom od 

jednog mjeseca do jedne godine bila je predviđena ukoliko „se 

to dogodilo sa poštenim djevojkama, koje su petnaestu godinu 

navršile, a još nijesu osamnaestu.“ Takođe, čl. 201 propisuje da 

će se po prvom odjeljku ovog paragrafa kazniti „i onaj koji blud 

učini sa suludom ili nezdravom ženskom“. 

Čl. 205 Krivičnog zakonika propisuje sankcije za primoravanje 

na blud lica koja su u inferiornom položaju. Tako su robijom 

do osam godina mogli biti kažnjeni: „tutori, upravitelji, 

sveštena i duhovna lica i vaspitatelji koji sa svojim nepuno - 

ljetnim pupilama i učenicima blud čine“; „zvaničnici i služitelji 

koji učine blud sa onim licima koja zbog krivičnih djela na 

ispit uzimaju“ i „zvaničnici, javni služitelji, ljekari i hirurzi koji 

su postavljeni kao upravitelji, nastojnici ili nadziratelji javnih 

zavoda za bolesnike, sirote ili druga lica, ili svoje zanimanje u 

tim zavodima upražnjavaju, ako sa licima koja se u zavodu 

nalaze blud učine.“ 385 

IV 

1) Odgovarajući na pitanja koja se odnose na „javni blud 

kakve ženske koji ona tjera kao zanat“ i na kazne koje su za 

383 

Dr Branko Pavićević, dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I-V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne 

Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. II, str. 320-324/ Zakon o vanbračnoj djeci za Knjaževinu 

Crnu Goru, 9/21 decembar 1892. 

384 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Knjaževinu Crnu Goru; služeno izdanje Knj. ministarstva pravde, 

knjiga I od 1893 do 1903, Cetinje, K.C.Državna štamparija 1903; str. 1-17. 

385 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV; str. 90, 92/ Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu 

Goru, Cetinje 1906. 

153


prostituciju predviđene u Crnoj Gori, izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže da „javnih bludnica nema“, a „ako se koja i združi 

s više ljudih, to biva krijući i ona nigda dopustila ne bi da je ona 

svačija, niti bi to vlasti ni narod dopuštili“. Izvjestilac kaže da bi 

takva žena bila kažnjena protjerivanjem iz Crne Gore. 386 1873. 

ženom rekao da „Cetinje kao glavni grad mora imati sve što 

imaju drugi glavni gradovi“ i da je „poslednje vrijeme da konačno 

neka crnogorska djevojka odbaci jalove predrasude o 

poštenju“ i tako na „drugi način predstavi crnogorske žene 

pred ljudima iz inostranstva“. 388 1882. 

2) Crnogorski agent u Kotoru izvijestio je 1881. Veliki sud 

da je „pomenuta Kata žena Ukmanovića išla (je) u Dubrovnik 

da se liječi zbog nečistog i pokvarenog ponašanja“. 387 1881. 

3) Jozef Holeček piše o razgovoru, za koji je čuo tokom boravka 

u Crnoj Gori, koji je, navodno, vođen između jedne 

osiromašene udovice sa Cetinja i Maša Vrbice. Prema ovoj 

priči, Mašo Vrbica je ovu ženu - koja se nakon smrti muža našla 

u teškom položaju sa svojim kćerima, od kojih je jedna imala 

16 a druga 14 godina - nagovarao da svoje lijepe kćeri pretvori 

u kurtizane i tako „pribave pod njihov sirotinjski krov dosta 

srebra i zlata“. On je majci koja je, kako piše Holeček, u početku 

odbijala ovu ideju, rekao da će one na taj način „štedjeti ruke, 

njegovati izgled i oblačiti skupa i lijepa odijela“. Uvjeravajući 

majku da ne treba da se plaši javne osude, on joj je, kako piše 

Holeček, objasnio da je siromašan čovjek uvijek rob, a bogat 

čovjek gospodar i da uprkos tome što „siromaha krase sve vrline, 

među narodom neće steći svoje poštovanje, a bogataš je 

poštovan, makar bio i fukara“. On je, kako dalje piše Holeček, 

rekao ženi da će tako biti i sa njima kada sebi obezbijede pristojnu 

imovinu i da se, u slučaju da im neko bude činio neprijatnosti, 

mogu iseliti iz zemlje i „razviti barjak poštenja“ tamo 

gdje njihov raniji život neće biti nikome poznat. 

Holeček piše i da je Mašo Vrbica razgovarajući sa ovom 

4) Ministarstvo unutrašnjih djela je 14. januara 1883. izdalo 

Naredbu kapetanima o izvršenju pojedinih naredaba, 

podnošenju izvještaja i.t.d br. 25, kojom se, između ostalog, 

kapetanima naređuje da paze na „vladanje narodno“ u 

kapetaniji, „naročito na javne bludnike i bludnice“ i da 

„proćeraju iz kapetanije“ koga god „u tome uhvate“. 389 1883. 

5) Među mjerama na poboljšanju narodnog zdravlja koje 

je 1. februara 1883. dr Petar Miljanić predložio Ministarstvu 

unutrašnjih djela bila je i sljedeća mjera na poboljšanju higijenskih 

i zdravstvenih uslova u Podgorici: „stalno čišćenje 

ulica, uklanjanje svakojakog đubreta razbacanog po razvalinama, 

nadzor nad kasapnicama, nad prostitucijom, udaljenje 

turskog groblja iz varoši, zabrana plitkog sahranjivanja mrtvaca 

itd”. 390 1893. 

6) Dr Petar Miljanić je 1893. obavijestio službenika 

Tomaša Vukotića o nekoj B. „što svaki dan u pjacu dolazi i zanima 

se tajnom prostitucijom“ i zamolio ga da naredi da mu je 

sprovedu „jer je nekolicini predala sifilis“. 391 1893. 

386 



387 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 302/ Arhiv Crne Gore – Cetinje, 

Veliki sud br.409 od 3.IV 1881. 

388 

Jozef Holeček: Crna Gora u miru; CID, Podgorica, 2002; str. 144-145. 

389 



390 

Dr Dušan J. Martinović: Portreti, knjiga VI, Cetinje, CNB “Đurđe Crnojević”, 1997; str. 81/ Dr D. Petrović: Dr Petar Miljanić – Bolnica Danilo I, 

Spomenica 1873-1973. 

391 


Veliki sud br. 1434 od 28.V 1893. 

154


7) Zatekavši u gostionici na Njegušima starog, razrokog i 

ružnog gazdu i njegovu mladu i lijepu ženu, Đuzepe Markoti 

je, na osnovu ovih očiglednih razlika i na osnovu priče koju 

mu je o njima ispričao „brbljivi kočijaš“, zaključio da ovo dvoje 

ljudi povezuje „kupljena ljubav“. 

Mladu gazdaricu Markoti opisuje kao dvadesetpetogodišnju 

lijepu, punačku plavušu kojoj – premda se pred njim 

pojavila „bosa i obučena skromno kao za obavljanje jutarnjih 

kućnih poslova“ – nije bila nepoznata „prepredenost zapadne 

civilizacije.“ Potkrepljujući takav zaključak, Markoti piše da je 

bio prisutan kada je jedna seljanka koja je išla za Kotor svratila 

kod mlade gazdarice kako bi od nje preuzela neku 

porudžbinu, kao i „jedan suncobrančić kome je slomila vrh“ 

koji je trebalo da bude opravljen u Kotoru. 

„Gostioničar, oženjen, primio je u kuću lijepu plavušu, siromašno 

siroče“, piše Markoti. „Kao štićenica, ona nije oklijevala 

da mu nadomjesti ženu. Na kraju, gostioničar je ostavio zakonitu 

ženu, napustio Cetinje i došao u Njeguše da napravi ovu kućicu 

u kojoj se smjestio sa svojom novom i nezakonitom ljubavlju.“ 392 

1896. 

8) Čl.198 Krivičnog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru 

propisuje kaznu gubitkom građanske časti i zatvorom do tri 

godine za čovjeka „koji dozvoljava da njegova žena javno s 

drugima blud provodi i tome sam na ruku ide ili kakvu korist 

otuda prima.“ 

Čl. 280 propisuje kaznu „zatvorom do pet godina i gubitkom 

građanske časti“ za „roditelje, tutore, učitelje, sveštenike i vaspitatelje“ 

koji „podvedu na blud drugome svoju djecu, pupile, 

učenice i uopšte ona lica koja nastavljaju ili vaspitavaju. 

Čl. 364 propisuje „kaznu u novcu od deset do sto kruna“ 

za „mehandžije i kafedžije koji trpe da se u njihovoj mehani 

ili kafani blud provodi, ili tome još i na ruku idu“. 

Čl. 365 propisuje kaznu „zatvorom od deset do trideset 

dana“ za „ženske koje javno blud kao zanat provode“; „podvodače 

i podvodačice i uopšte one koji traže i daju prilike da 

se blud provodi“; „ženska ili muška lica koja znajući da imaju 

veneričnu bolest i ovom drugoga zaraze“ i „ženu koja ima 

muža, pak u vidu zanata javno blud provodi, ma da se muž 

njen zbog toga ne tuži.“ U slučaju da „učine istup“ po treći put, 

ova lica su „protjerivana u drugo mjesto“ nakon zatvorske 

kazne, s tim što su „ženske koje javno blud provode“ i lica 

zaražena veneričnim bolestima mogla biti protjerana tek kada 

se „pregledaju od ljekara“ i kada se potpuno izliječe. 393 1906. 

V 

1) Na pitanje da li se događa da „ko sgriješi s kakvom 

blizikom rodstvenicom, kao s materom, s kćerkom, s maćehom, 

s pastorkom, s sestrom, s rodicom, s nevjestom itd“ i 

kako se taj prestup kažnjava, izvjestilac Valtazara Bogišića (anketa 

o pravnim običajima u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji 

iz 1873) odgovara: 

„S sestrom, s materom, s ćerom, nije se događalo, ali s si no - 

vičnom i s rodicom bivalo je. S maćehom, s pastorkom, ne zna 

se da li je bivalo. Za rodicu i sinovičnu kaznilo bi jedno ½ godine 

više no za prosti blud, a kad bi se dogodilo z bližiem rodicama, 

sud bi ga prognao, a narod bi mislio da i jošt više mirita.“ 394 1873. 


Goru propisuje kaznu od dva mjeseca do petnaest godina robije 

za onoga „ko učini dijete bliziki u krvnom i drugim 

raznim stepenima srodstva“, što nije isključivalo uplatu 

novčanog iznosa u fond vanbračne djece, kako je bilo predviđeno 

članom 4 i 6 ovog Zakona. Kazna je zavisila od stepena 

srodstva tako da se, na primjer, „prestupnik u šestom stepenu 

krvnog srodstva“ osuđivao na dva mjeseca zatvora. 395 1892. 

392 


393 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV; str. 91, 109, 130/ Krivični zakonik za Knjaževinu 

Crnu Goru, Cetinje 1906. 

394 



395 

Dr Branko Pavićević, dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I-V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne 

Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. II, str. 320-324/ Zakon o vanbračnoj djeci za Knjaževinu 

Crnu Goru, 9/21 decembar 1892. 

155


3) Čl. 39 Privremenih pravila o vanbračnoj djeci propisuje 

da „kad ženska zatrudni s kakvim čovjekom s kojim je u 

krvnom srodstvu za kaznu njegovu vrijede ova pravila: u 

šestom ili sedmom stepenu, ostavlja se duhovnoj vlasti da po 

svojoj uviđavnosti postupi; u petom stepenu kazna je šest 

mjeseci tavnice; u četvrtom stepenu dvije godine, a u trećem 

stepenu pet godina tavnice.“ 

Na isti način je kažnjavan i „prijestup u duhovnom srodstvu“ 

iako je u ovakvim slučajevima sud u dogovoru sa 

duhovnom vlašću mogao „prema prilikama i smanjiti kaznu“. 

Ako su „pogrešilac“ i „pogrešilica“ bili u „dvorodnom srodstvu“, 

u tom slučaju je bilo propisano da „za peti i šesti stepen 

ostaje, kao i u prvom rastavku ovog članka, duhovnoj vlasti 

da po uviđaju svome odluči; u četvrtom stepenu kazna je tri 

mjeseca; u trećem jedna godina, a u drugom stepenu dvije 

godine tavnice.“ 396 1894. 


propisuje kaznu robijom do dvanaest godina za pretke, a do 

deset godina za potomke u slučaju rodoskvnuća „između srodnih 

ma kog stepena ushodeće i nishodeće prave linije“, a ista 

kazna je propisana u slučaju da je riječ o kumu i kumčetu. 

Kazna robijom do osam godina je propisana za rodoskrvnuće 

„između srodnih po krvi u pobočnoj liniji u drugom stepenu“, 

a ista kazna je propisana za „rodoskrvnjenje između kuma i 

roditelja kumčetova“. Kazna zatvorom do pet godina je bila 

propisana za rodoskrvnuće „između srodnih po krvi u 

pobočnoj liniji u trećem stepenu ili srodnih u prvom stepenu 

dvorodnog srodstva“, a zatim su slijedile kazne zatvorom do 

tri godine (srodnici „po krvi u pobočnoj liniji u četvrtom stepenu 

ili u drugom stepenu dvorodnog srodstva“); do jedne 

godine (srodnici „po krvi u pobočnoj liniji u petom stepenu 

ili u trećem stepenu dvorodnog srodstva“) i do šest mjeseci 

zatvora (srodnici „u četvrtom stepenu dvorodnog srodstva“). 

Za „rodoskrvnjenje u šestom stepenu krvnoga srodstva u 

pobočnoj liniji i u petom stepenu dvorodnog srodstva“ ostavljeno 

je „duhovnoj vlasti da po svojoj uviđavnosti postupi“. 

Takođe se propisuje da će se „bludni snošaj između srodnih 

lica druge hrišćanske vjere“ kazniti „po ovom zakoniku, ako je 

učinjen među srodnim u onom stepenu, u kojemu je po 

propisima dotične crkve smatran kao rodoskrvnjenje“. 397 

1906. 

5) U „Glasu Crnogorca“ od 12. marta 1911. objavljena je 

presuda Kralj. oblasnog suda na Cetinju od 30. novembra 

1910. „po krivičnom sporu podignutom protivu Petra 

Blagotina Pejovića iz Komana“ optuženog za „rodoskrvnjenje 

i upotrebu lažne isprave u cilju da bi tijem sebi koristio“. 

„Krsto Radulović, svećenik pismenim optužbama od 9, 10 

i 16. aprila 1909. god. optužio je bio Oblasnom Sudu Petra 

Blagotina Pejović i svoju sestru Krstinju Rakovu Radulović, 

djevojku – oboje iz Komana za provođenje života u bludu, 

tražeći i kao brat Krstinjin i kao paroh mjesta, gdje su Petar i 

Krstinja onda živjeli, da se njih dvoje kazne i da im se spriječi 

produženje dotadanjeg načina živovanja kako to ne bi, pored 

ostalog, služilo i na sablazan i rušenje morala u njegovoj parohiji, 

a naglašava, da Petar i Krstinja čine i rodooskrvnjenje, jer 

396 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Knjaževinu Crnu Goru; služeno izdanje Knj. ministarstva pravde, 

knjiga I od 1893 do 1903, Cetinje, K.C.Državna štamparija 1903; str. 1-17. 

397 

Dr Branko Pavićević, dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I-V, pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne Gore 

- zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. IV; str. 92/ Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, Cetinje 1906. 

156


da je Krstinjina rođena sestra udata za Petrovim rođenim 

bratom“, kaže se u presudi koju prenosi „Glas Crnogorca“. Dalje 

se u presudi kaže da je na osnovu tih optužbi Oblasni sud 

sproveo „krivično išljeđenje“, ali da su i ona i njen ljubavnik 

oslobođeni optužbi kada je Krstinja podnijela Sudu uvjerenje 

o svojoj djevojačkoj nevinosti, koje joj je izdao bio dr Mitar 

Radulović, oblasni ljekar u Podgorici, „u kojem za Krstinju stoji 

ovako: ... da sam ju danas pregledao odnosno nametnute joj 

trudnoće i konstatovao, da ne samo da nije u drugom stanju 

već da je nevina“. Krsto Radulović, brat optužene, nije se, 

međutim, pomirio sa ovom presudom i ponovo je uputio 

Oblasnom sudu novu tužbu tvrdeći da je uvjerenje o nevinosti 

njegove sestre lažno. „Povodom ovoga Oblasni sud je“, kako se 

navodi u presudi, „ponovo poveo krivičnu istragu protivu 

Radulovićeve i Pejovića, staviv ih u istražni pritvor, a nad 

Radulovićevom je još naredio prijegled ljekarske komisije, 

koju je u tri člana odredilo Sanitetsko Odjeljenje Ministarstva 

Unutrašnjih Djela, koja je komisija i pregledala Radulovićevu 

i na svom protokolu od 6. novembra 1909. god. utvrdila, da je 

Krstinja Radulović izgubila svoju nevinost i to odavno.“ 

Oblasni sud je, rukovodeći se novim nalazom, produžio 

krivičnu istragu te Radulovićevu i Pejovića „stavio pod Sud s 

tim da se brane iz istražnog pritvora“. Budući da je Pejović „ne 

zna se kud, utekao iz istražnog pritvora“, Oblasni sud je donio 

rješenje da se Krstinji Radulović sudi zasebno i ona je presudom 

istoga Suda osuđena na dvije godine robije. Kako se Petar 

Blagotin Pejović „nije mogao pronaći niti se zna gdje je, to je 

na osnovu § 294. Zakona o postupku sudskom u krivičnim 

djelima, pozvat u zvaničnim novinama štampanim pozivom, 

da u roku od tri mjeseca pristane Oblasnom sudu radi suđenja, 

obznaniv mu, da će poslije toga vremena biti suđen i bez njegova 

prisustva i pošto je i sve drugo učinjeno što pomenuti zakonski 

paragraf naređuje, a optuženi Pejović nije Sudu u 

određenom roku pristao, to jest uzet na suđenje u osustvu, 

pošto mu je Sud predhodno po zakonu odredio branioca (§ 

298. Zakona postupku sudskom u krivičnim djelima).“ 

U presudi se takođe navodi da „optuženi Pejović nije prilikom 

išljeđenja nikako priznao, da je izvršio s Krstinjom 

Radulovića rodooskrvnjenje, a priznaje, da je odvodio bez 

znanja roda joj preko granice i s njom dugo živio na Kašćelu 

u Boki i to u kući Veliše Milonjića – Bandića, pa se šnjom 

poslije povraćao u Komane te su se i tu zajedno nalazili; ali, 

veli, da je ona otišla od kuće s njim kao prijateljica mu te i da 

nijesu nikad bili u nedopuštenim polnim odnosima.“ Što se 

tiče uvjerenja o Krstinjinoj nevinosti, Pejović je, kako se 

navodi u presudi, tvrdio da „Krstinja Radulović i nije izgubila 

djevojačku nevinost, kad to nije učinila s njim, da je vjerovao 

onom ljekarskom uvjerenju“. Međutim, „sama Krstinja 

Radulovića kao saučesnica priznala je, čim je je pregledala 

ljekarska komisija, da su ona i optuženi Pejović učinili oba 

djela, za koja se optužuju i to veli, da ju optuženi Pejović 

negdje u početku 1909. godine nasilno deflorirao na mjestu 

Miračinima na putu od Komana k Rijeci Crnojevića, da bi joj, 

pored ostalog, kako veli, stvorio nemogućnost da se uda, 

pošto je već bila vjerena i da je poslije toga ona pristala da ide 

s Pejovićem preko granice, te su i otišli bili na Kastio i tu živjeli 

u kući Veliše Milonjića – Bandića poviše vremena u potpunim 

odnosima muža i žene.“ Ona je takođe potvrdila „da 

se s optuženim Pejovićem povratila u Komane te i tu nastavila 

isti život s njim i kad su im porodice zbog toga protestovale, 

te stvar došla i pred Sud, da su optuženi Petar i njegovi 

ukućani navalili na nju i primorali je da ide ljekaru Raduloviću 

u Podgoricu, da ju pregleda i dade uvjerenje o nevinosti, te i 

da ju je odveo rečenom ljekaru brat Petrov Mihailo Pejović i 

ljekar ju je pregledao i dao joj rečeno uvjerenje i ako se ona, 

kako veli, branila od svega toga i pred onima, koji su je nagovarali, 

da ide ljekaru i pred samim ljekarom Radulovićem 

tvrdeći, i pred njima i pred ljekarom, da je ona izgubila nevinost, 

a kao spoljašnji znak za to ona je, veli, (a što joj ni svjedoci 

ne poriču) već imala na glavi maramu kako udate žene 

nose, a ne kapu kako nose djevojke“. 

Povodom ovog slučaja, Knj. oblasni sud je donio sljedeću 

presudu: 

„Da se Petar Blagotin Pejović kazni sa pet (5) godina robije 

bez okova, a da on i Krstinja Rakova Radulović samokupno 

plate sve parnične troškove učinjene po ovom sporu, po likvidaciji 

Oblasnog suda, i to da Pejović plati dvije trećine (2/3) 

tih troškova od svog ličnog dijela imovine, a Radulovićeva 

jednu trećinu (1/3) od svoje osobine.“ 398 1910. 

398 

Dr Svetislav Marinović, Ratko Vukotić, Marko Dakić: Crnogorsko sudstvo kroz istoriju; Štamparija Obod dd, Cetinje, 1998; str. 1093 – 1098/ „Glas 

Crnogorca“, br.11., 12. mart 1911. 

157


158



DA NE IDE ĐE 

SE PJEVA I IGRA 

„Bračna anarhija“ početkom 19. vijeka – „bahati muževi“ i „proklete bjegunice“ 

Država i crkva obuzdavaju samovolju muževa i žena i spasavaju brak 

Sve više razvoda od sedamdesetih godina 19. vijeka – žene „bezrazložno“ napuštaju svoje muževe 

Ograničavanje slobodnog kretanja raspuštenica – 25 toljaga za neposlušnost 

Raspoloživa građa svjedoči o izrazitoj nestabilnosti 

brakova u Crnoj Gori u prvoj polovini 19. vijeka. 

Vuk Karadžić piše o „neograničenoj samovolji na 

ženidbu i razdvajanje“ koja je vladala u Crnoj Gori 

u ovom periodu. „U Crnoj Gori vladika, kao duhovni i svjetovni 

poglavar, treba svaki raspust da vrši, i obično on daje presude“, 

piše Vuk Karadžić. „Ali i u ovome rade Crnogorci bez 

ikakijeh obzira, kako im je volja“. Ovoj samovolji kumovali su 

i sveštenici koji su pod pritiskom ili zbog koristi razvodili 

brakove ne vodeći računa o tome da li postoje kanonski valja - 

ni razlozi za razvod braka i koji su olako vjenčavali muževe i 

žene koji se nisu ni mogli smatrati razvedenim. Ovu „bračnu 

anarhiju“ upečatljivo predočavaju pisma i poslanice Petra I u 

kojima on proklinje bjegunice koje „ne oće stojat kod svojih 

muževa“, muževe koji samovoljno „izgone“ žene, njihovu rodbinu 

koja im „drži partu“ i sveštenike koji „bezakono“ ra z - 

vjenčavaju i vjenčavaju. „Evo mi dosadiše proklete žene koje 

ne hoće stojati sa svojijema muževima i neki prokleti i 

bezbožni popovi koji vjenčaju takve bjegunice, kako što je u 

vaše selo sestra Jova Vuletića, koja je na Ternovo udata, pak 

ne hoće stojati, nego hoće birati muževe na svoju volju, a svojega 

brata razura i na muku nagoni“, piše Petar I u poslanci 

Dupiljanima 1794. „Dajem vi na znanje kako dohodi preda 

mnom žena Joka Popova plačući da su je izagnali iz nje kuće, 

isti Joko“, piše Petar I u jednom drugom pismu 1813. Ovakav 

način raskidanja bračnih veza dovodio je do žestokih 

obračuna. Ukoliko je žena bila izagnana, njeno bratstvo se 

svetilo mužu i muževljevom bratstvu. Ako bi žena pobjegla u 

rod ili se preudala, tada se svetilo bratstvo njenog muža koje 

je time bilo uvrijeđeno. „Poznato je i od starijeh dobah da u 

Cernu Goru i Berda najviše zlo i kervoproliće i pokolj biva sa 

žena, koje muževi ćeraju od sebe i žene koje bježe od muževa, 

pa se sami raspuštaju jedno drugome plaćajući“, kaže se u čl.16 

Zakona otačastva. Vuk Karadžić takođe piše da „u ovijem 

slučajevima osveta zastupa praviteljstvo, i ona je jedina brana 

neograničenoj samovolji na ženidbu i razdvajanje, jer je dovoljan 

povod za krvnu osvetu, ako ko otjera ženu, ili ako neće 

da je vrati, ako je od muža pobjegla i otišla u rod“. Uočljiva je 

tokom cijelog 19. vijeka sklonost crkvenih i državnih autoriteta 

da za nestabilnost braka okrivljuje „bjegunice“, to jest 

159


žene koje „bez razloga“ napuštaju svoje muževe. Međutim, 

neki izvori omogućavaju da se naslute razlozi „bježanja“ žena. 

Tako V. M. G. Medaković piše o bahatosti muževa kao osnovnom 

razlogu za česte razvode u Crnoj Gori. „Ima opet 

Crnogoraca, koji oće da probira, pa traži od obijesti raspusta“, 

piše Medaković. „Nazad dvjesta godina malo su znali 

Crnogorci za zakonu vlast, zato su i činjeli ono, što im je milije 

bilo. Rano vjerenje ostalo je kod njih uobičajeno, tako, da se 

ono nikako iztražiti nije moglo.“ Ukoliko mu ne bi uspjelo da 

se odmah „trsi“ žene, tada je muž, kako piše Medaković, maltretirao 

ženu, odbijao „s njom da spava“, mučio je, „gonio“ i 

„svake jade s njom činio“ sve dok „njoj samoj omrzne s njim 

živjeti“. Jedna „bjegunica“ je 1809. uputila Petru I predstavku 

u kojoj mu, moleći ga da je ne tjera da se vrati mužu, kaže: 

„Došla mi je knjiga od jednoga kako su se zgodovali da se 

vama podjenče da biste me povratili, a kad je u ruke dofatimo, 

tada ćemo se osvetiti i ovu bruku od nje naplatiti“. Na osnovu 

dokumenata se može zaključiti da su muževi tjerali žene i zato 

da bi se mogli oženiti drugim ženama, i da su njihove nove izabranice 

ponekad bile žene sa kojima su bili u rodbinskim 

odnosima (najčešće snahe) koje su pri tom na silu primoravane 

da uđu „u tursko“. Da su žene bile izložene samovolji 

muževa i u drugoj polovini 19. vijeka i da su i sveštenici podržavali 

njihovu samovolju pokazuju i izvori koji potiču iz 

druge polovine 19. vijeka. Opisujući jednu „tipičnu“ brakorazvodnu 

parnicu Valtazar Bogišić piše da „popovo rješenje 

bude skoro vazda po volji muževljevoj“. (I, 1-29) 

Od sredine 19. vijeka crkva i država pokušavaju da spriječe 

„samovolju“ koja je do tada vladala u bračnim odnosima, 

onemoguće miješanje bratstava u slučajeve razvoda i da se 

nametnu kao jedini autoriteti u donošenju odluka o raskidu 

bračnih veza. „Raspust muža sa ženom, koji je bio do sad u našoj 

zemlji uobičajen, nema po danas više nikakova osim onoga, 

kojeg po nuždi u nedostatcima ili pogriješkama muža ili žene 

naša pravoslavna istočna crkva dopušta“ - propisuje čl. 67 

Danilovog zakonika. Ovu promjenu konstatuje 1873. i izvjestilac 

Valtazara Bogišića koji kaže da se „u priešnja vremena“ 

narod nije držao „nerazdrešivosti“ braka, ali da mu je „sad zakon 

činio promijeniti mnijenje.“ Crkva od 1880. do 1904. uvodi 

sljedeće razloge za rastavu braka: preljuba, nemoralno vladanje, 

bezrazložno napuštanje bračnog druga, prelaz preko granice, 

pokušaj ubistva, nasposobnost za vršenje bračnih dužnosti, 

zatvor i umobolstvo. Država i Crkva zajedno donose odluke o 

razvodu, pri čemu Crkva ima nesporni autoritet. Kapetanski 

sudovi i Veliki sud su određeni da vrše isljeđenje bračnih 

sporova i da predmete dostavljaju Mitropolitu koji je donosio 

konačne odluke o rastavi braka i povratno izvještavao Veliki 

sud o svojoj odluci. Tako Mitropolit Mitrofan šalje 1885. Velikom 

Sudu dopis kojim se potvrđuje da je „Krsto Radanov iz 

Spuža oslobođen (je) od bračne veze sa Ljubicom kćerom Sava 

Perišina s Kopilja“. Okružnicom sveštenstvu iz 1891. proširuju 

se nadležnosti Crkve u bračnim sporovima. Mitropolija ovom 

okružnicom preporučuje parohijalnom sveštenstvu „da bi kako 

pri vjenčanju tako i inače pri svakoj datoj mu prilici bračnicima 

razjasnio svetinju i važnost tajne braka...“. Od 1904. je na snazi 

novi crkveni zakon prema kome bračne sporove u nadležnosti 

crkve rješavaju crkveni sudovi konsistorije. Čl. 191 Ustava 

pravoslavnih konsistorija propisuje da će pored ostalih svojih 

dužnosti, sekretar konsistorijski imati posebnu ulogu „pri 

raspravljanju i presuđivanju o bračnim spornim pitanjima, kao 

štitnik i branitelj braka.“ Na osnovu arhive Mitropolije i akata 

Velikog suda može se zaključiti da je u peirodu od 1880. do 

1904. najviše brakova razvedeno zbog „bezrazložnog napuštanja 

bračnoga druga - odricanja“: od ukupno 486 razvedenih 

brakova 121 brak je razveden zbog ovog razloga. Žene-bjegunice 

se često javljaju kao odgovorne za napuštanje bračnog 

druga, to jest odricanje od braka. Tako je Veliki sud presudio 

1885. da se raspuste Vero Bećov Dedić i negova supruga Mira 

koja je nakon nekoliko pokušaja mirenja ostala pri odluci da 

neće da živi sa mužem. Sljedeći najčešći razlog za razvod braka 

je „preljuba“ (117 razvoda od 1880. do 1904.). U slučaju raspusta 

braka zbog preljube „brakolomna“ strana je gubila pravo 

na ponovno sklapanje braka. Brakovi su takođe često „raspuštani“ 

i zbog „bračne nesposobnosti“ (66 razvoda od 1880. do 

1904). Tako je Vrhovni sud 1875. odobrio rastavu braka 

između Laza Puranova i njegove žene koji su tražili razvod zbog 

toga što „među sobom nijesu imali grijeha pet godina“. Da bi 

se utvrdila istinitost iskaza o „bračnoj nesposobnosti“ korišteni 

su svjedoci i traženi dokazi. „Bilo je i slučaja da su pošiljali kakva 

svjedoka da vidi mogu li, te muž kaže da može, a ona da joj ne 

učini ništa, te tako ni svjedoci ne pomogoše“, kaže izvjestilac 

Valtazara Bogišića. Međutim, sveštenici su i u drugoj polovini 

19. vijeka raspuštali brakove protivno politici očuvanja braka 

koju su vodile crkva i država. „U Glasu Crnogorca“ iz 1871. 

izvje štava se o jednom korumpiranom svešteniku koji 

„raspušta“ brakove: „Za kratko vrijeme svoga bavljenja ovđe 

pokupio je on svoj arač i raspuštio je tri žene, i za to je uzeo od 

jedne 120 groša, a od druge 140, a od treće 183 groša“. Djeca 

se rijetko spominju u dokumentima o razvodu braka. Neki autori, 

doduše, pišu da su odluke o razvodu teže donošene kada 

su u braku postojala i djeca, a u dodatku uz anketu o pravnim 

običajima u Crnoj Gori iz 1873. se konstatuje da prilikom 

razvoda „vazda gotovo ostaju djeca pri ocu, pa im ne bilo više 

160


od jedne godine, pa baš da bi žena i htjela uzeti dijete muž joj 

može ne dati”. Nakon razvoda žene su se ili vraćale u rod ili se 

ponovo udavale ukoliko bi im sud ostavio takvu mogućnost. 

Odgovarajući na pitanje o sudbini žena nakon razvoda, izvjestilac 

Valtazara Bogišića kaže da se rijetko događalo da „rod“ 

odbija da primi natrag ženu nakon razvoda „budući da dijela 

nikakva ne uzima sobom, a ionako im radi“. (II, 1-26) 

Iako se u drugoj polovini 19. vijeka smanjuje broj konačnih 

razvoda (raspust), izvori demantuju konstataciju izvjestioca 

Valtazara Bogišića da se narod držao „nerazdrešivosti“ braka. 

Iako je ograničio pravo na razvod (raspust) braka, čl. 75 

Danilovog zakonika je dopustio rastavu braka (razdvojen 

život muža i žene bez prava na sklapanje novog braka) „ako 

bi bila mrzost i zao život među ženom i mužem i muž ne bi 

htio s njome živiti“, s tim da je muž u tom slučaju bio „dužan 

ženu izdržavati, ali da se on ne može ženiti, niti ona udavati“. 

Od sedamdesetih godina 19. vijeka sve je više rastavljenih 

brakova. „Može se razvesti iz više razloga; ali, jedan od glavnih, 

na koji se najčešće poziva muž, je fizička odbojnost prema 

svojoj ženi i, prema tome, njegova nemogućnost da ispunjava 

bračne obaveze; nasuprot tome, žena najčešće traži razvod 

zbog lošeg ophođenja muža prema njoj ili neslaganja karaktera“, 

piše Alfed Bulonj 1867-68. Raspoloživa građa svjedoči 

da su presude o rastavi braka često slijedile nakon višegodi - 

šnjih, upornih i „bezrazložnih“ odbijanja žene da se vrati 

svome mužu. Tako se u jednoj molbenici upućenoj Knjazu 

Nikoli 1881. jedan muž žali na ženu koja ga je napustila nakon 

12 mjeseci i koja je pred sudom izjavila „da ga neće“. 

Mitropolija je 1886. uputila pismo Minji Popoviću, 

svešteniku iz Berana, u kojem se kaže da „svaka žena, koja ostavi 

svoga zakonitoga supruga, a ne prijavi se nadležnoj vlasti 

s dokazima, da joj suprug nepravo čini, takva po crkvenim 

pravilima gubi pravo na drugi brak“. Utvrđivanje razloga za 

rastavu, kao i za raspust braka bilo je u nadležnosti crkve i procedura 

je tekla na isti način kao i prilikom raspusta. Donoseći 

presude o „rastavi“ braka, crkva i država su pokušavale da odlože 

konačnu presudu o raspustu, stvore uslove za mirenje 

muža i žene i smanje broj razvedenih brakova. (III, 1-26) 

Raspuštenice su naročito krajem 19. vijeka, kada se povećava 

broj raspusta, predstavljale ozbiljan problem za državu i 

crkvu. Ove žene, ili barem neke od njih, kretale su se slobodno 

i ponašale se na način koji zajednici nije bio prihvatljiv. 

Da bi stao na put ovakvom ponašanju raspuštenica 

Veliki sud je 1879. izdao Naredbu o raspuštenicama i njihovom 

vladanju na javnim mjestima, kojom se kapetanima 

naređuje da obznane zabranu kretanja raspuštenica na 

javnim mjestima. „Sud uviđa da kod takovih žena, dosta i 

roditeljski savjeti djejstvuju, i daju im povlasticu, te mnoge 

pošto se kod roditelja i braće povrate, nauče se s kraj njih po 

pazarima i glavnim skupštinama skitati, bez ikakve opomene 

od njihovih roditelja i braće da se drže moralnog vladanja“, 

kaže se u ovoj naredbi kojom se takođe propisuje kazna to - 

ljaganjem za žene koje i dalje budu išle po „pazarima, glavnim 

skupštinama i seockim kolima t.j. (đe se pjeva i igra), a tako i 

izvan naše države.“ U jednom pismu Velikog suda Mitropoliji 

govori se o ženi koja je ostavila svoga muža prije 12 godina i 

koja je „od toga doba hodila svud, što više išla je po 

gradovima nove granice“. Na osnovu raspoloživih izvora se 

može zaključiti da su neposlušne raspuštenice zaista „toljagane“. 

Jednom naredbom iz 1879. Veliki sud naređuje jednom 

kapetanu da se, u skladu sa sankcijama koje su 

propisane Naredbom, jednoj neposlušnoj raspuštenici 

„dadnu 25 toljaga ka što u naredbu glasi.“ (IV, 1-7) 

Nakon perioda bračne anarhije i izloženosti žena samovolji 

muževa, od koje ih je štitio jedino njihov rod, sa slabljenjem 

rodovsko-plemenskih odnosa i razvojem privatnosvojinskih 

odnosa sredinom 19. vijeka se pojavljuje individualna ili 

inokosna porodica u Crnoj Gori. Nastojeći da učvste brak kao 

temelj te nove porodice, država i crkva pokušavaju da otklone 

sve uzroke koji su dovodili do kidanja bračnih veza i da 

preuzmu kontrolu nad institucijom braka. Ženi se u vezi sa 

tim daju određena prava kako bi se osigurao njen ostanak u 

braku. Ali, to su bila ona prava koja je patrijarhat smatrao „razložnim“. 

Ta prava očito nisu bila dovoljna da ženama obezbijede 

bračnu sreću i da spriječe žene da „bezrazložno“ 

napuštaju bračne zajednice. 

161


I 

1) U pismu od 31. marta 1790, Petar I moli Gaetana 

Minotija da obuzda samovolju jednog kneza koji „ne hoće 

činiti svojemu sinu da primi svoju ženu“: 

„Nahodeći se nemiran ot mnogijeh nepriličnijeh stvari 

koje se događaju među ovijem pukom navlaštito ot onijeh 

koje se tiču do cerkve i zakona, budući se nahode mnogi 

cerkovnoj vlasti i pravilam nepokorni kako i g-dn knez 

Ljubanović koji ne hoće činiti svojemu sinu da primi svoju 

ženu a sestru g-dna kneza Tujkovića s kojom se vjenčao ima 

nekoliko godištah“, Petar I u ovom pismu moli Gaetana 

Minotija da svojim autoritetom i vlašću „da jakost“ i podršku 

„cerkvi i cerkovnim uredbam kako bi neposlušnici bili u 

oslušanije privedeni“. 399 1790. 

3) U poslanici Luštičanima od 25. juna 1802, Petar I 

proklinje ženu koja je odbjegla od muža, a njenom mužu daje 

blagoslov za ponovni brak: 

„Mnogo putah dohodili su na tužbu Marovića poradi sestre 

Jova Kaluđerovića, koja je ostavila svojega pokojnoga 

muža, Tomova sina, Marovića, za koje ih je pokojni arhimandrit 

Savinski ne jedanput molio i sovjetovao kako i mi, to jest 

da pođe k svojemu suprugu i da živi s njim u ljubavi i miru 

kako B(o)g i cerkva zapovijeda“, piše Petar I. „Toga radi, ako 

ne posluša sovjeta i nastavlenija blagočestivago, da budet s 

blagoslovijem Tomovu sinu Maroviću ženitsja s drugom. A 

sestra Jova Kaluđerovića da do smerti ni za koga udatsja ne 

možet i da ni budet prosto no blagosloveno.“ 401 1802. 

2) U poslanici Dupiljanima od 13. juna 1794, Petar I moli 

Dupiljane da jednu bjegunicu vrate njenom mužu i proklinje 

„svakog čovjeka iz eparhije“ koji bi je oženio i sveštenika koji 

bi je vjenčao: 

„Evo mi dosadiše proklete žene koje ne hoće stojati sa svojijema 

muževima i neki prokleti i bezbožni popovi koji 

vjenčaju takve bjegunice, kako što je u vaše selo sestra Jova 

Vuletića, koja je na Ternovo udata, pak ne hoće stojati, nego 

hoće birati muževe na svoju volju, a svojega brata razura i na 

muku nagoni“, piše Petar I u ovoj poslanici. „No, eto vi preporučujem, 

jer mi se zaklinja da nije kriv ništa. Ja znam da 

takve skotnice ne mare izgubiti svojega brata, niti ga više vole 

nego jednoga mrava, no tako s brackijema glavama rizikuju i 

s njima se igraju kâ i dubovijema ši(š)kama, bez svake žalosti, 

teke da ispune njihovu želju što koja namisli.“ 

Na kraju, Petar I moli Dupiljane da utiču na ženu da „ide 

doma u Ternovo“ i proklinje „svakog čovjeka iz eparhije“ koji 

bi je uzeo, a svešteniku upućuje sljedeću kletvu: „takvomu 

uzeo bog zdravlje i svako dobro od ovoga svijeta i budaštago, 

na njega svaku nesreću i svako zlo, pak na verhu žestoku gubu 

i živinu na njegovo tijelo, i koji bi je pop vjenča, da je proklet 

i svezan dušom i tijelom sego svijeta i budaštago.“ 400 1794. 

4) U pismu „knezu Jovu i popu Petru i svijem glavarima u 

Ćekliće“ od 12. juna 1803, Petar I zahtijeva da se jedna „bjegunica“ 

koja je „odbjegla“ u rod vrati mužu: 

„Razumio sam da je pobjegla žena Živka Pavićevića u rodbinu 

i da umalo stoga nije bilo zlo i kervoproliće, zašto je ne 

hoće proročice doma poslati, a Živko je ostaviti ne hoće nego 

je zove doma“, piše Petar I. „Ja ne znam za koji uzrok proročice 

tuđu ženu derže i zlo bez potrebe ištu. Toga radi vas molim i 

strašnijem imenom božijem u tri puta zaklinam činite neka 

ta žena ide k svojemu zakonitomu domaćinu s kojijem se 

vjenčala i neka s njim živi kako i ostale poštene žene što žive 

s svojijema muževima mirno, jer vidim da će stoga biti 

naopako dosta zla ako ne učinite kako vi pišem. Dakle, osta - 

vljam svakoga pod žestokijem prokletstvom koji će braniti, 

hajterisati i razbijati da ta žena ne ide doma, također i nje 

roditelje i svakoga ostaloga koji će je u ta način dočekivati i u 

kuću deržati. A tebe, pope Petre, pišem da nemaš proročicama 

cerkovne posle opravljati dokle tu odivu ne pošalju doma.“ 402 

1803. 

5) Praviteljstvo suda je 1804. donijelo presudu u bračnom 

sporu između Mitra Lekova i njegove žene Bele: 

„Vo imja Isusa Hrista, amin. 

399 


400 


401 


402 


162


Mi Praviteljstvo suda cernogorskog i b[...] vlasti razsuždavajući 

verhu davije česla pe [...] zateljstvu Mitra Lekova iz 

Kosijerah i [...] vopros od nas učinjena njima, čujući njihove 

[...] s neke male zađevice u kuću Lekovu među njima [...] 

Mitar svojoj ženi da odlazi iz kuće ne [...] dušit na drugo če - 

ljade od familije, a on [...] jošt budući dijete otišla jest [...] telji 

i srodnici, a čujući od nje da je muž i [...] jesu ma kako muž 

gospodar budući svoju ženu [...] potrebe uvesti se u kavgu ni 

slušat riječi [...] strane i druge stavljati po sebe sud za ras [...] 

šta za drugo već za predrečeni uzrok što zakon [...] štuje, a najpače 

bez krivice. 

Togo radi sudimo po [...] vlasti nam datoj od cijeloga 

narod pod čislo 23. s [...] 1803-go goda da zakonita žena Bela 

povratit se ima [...] mužu. A koliko izgleduje neprilično sobranije 

po vo [...] strane i druge za raspuštit Belu predrečenu 

od [...] m [...] mat će položit u mirju zemaljsku cekina dva. 

Sudimo, koliko Uliće, toliko Kosijere, koji su Gigoja Pejovića 

zvali u kmestvo, da imaju ta čas dat istome talijer cesarov 

jedan. 

Koja strana ne bi izveršila zapovijed ovoga suda, imaće 

položit u mirju zemaljsku globe cekinah pedeset kako 

prestupnik odluke suda zemaljskoga. 

Ostavljajući parte u vječni mir u izvršenje [...] pečat opštenarodni 

na slavu Boga. [...] pri Kancelariji praviteljskoj. 

[...] Spiridon Marković, sekretar Senata cernogorskog i 

berckog. [Na poleđini:... ] Mitra Lekova i njegove zakonite 

supruge Bele, čislo 52.“ 403 1804. 

6) Petar I je 29. novembra 1809. raskinio brak između Dobrice 

Damjanović i Mikote Đurovića, s tim da se Mikota 

može ponovo oženiti, a da se ona više ne može udati u Crnoj 

Gori. 

„Visokopreosvještenjejši gospodine naš milostivi gospodaru, 

mitropolit i kavalijer Petar Petrović, cjelujemo vašu 

svetu desnicu i pročaja“, kaže se u Dobričinoj predstavci 

Petru I. „Sad razumijem vašu zapovijed da su vi došla pisma 

od Brđanah, i viđu što govore ovi isti, gospodine, koji vama 

pišu. Došla mi je knjiga od jednoga kako su se zgodovali 

da se vama podjenče da biste me povratili, a kad je u ruke 

dofatimo, tada ćemo se osvetiti i ovu bruku od nje naplatiti. 

Po tome, gospodine, vratit se ne mogu, a i vi znate da nije 

već mene puta u Brda. Ali, ako vi zapovijedate da se vrnem, 

ja oću, ma ako se zadavim, ili skočim u vodu, ali koga ubijem, 

pak pođem u Turke, te se poturčim, te nagrdim prvo 

vas i mojega baba, to na vašu dušu, koji ćete me povratiti. 

A ako se vratim, to valja da bude, ali ja njih, ali oni mene. A 

ja sam mislila, gospodine, dokle do vas dođem da ne izgubim 

vjeru i dušu, a sad za to ne mislim, ka sam došla kod 

vas, vi ćete mi otvjet davat na strašni sud, ako vjeru izgubim. 

No ve kumim bogom živijem, nemojte me vrćat, ne stopite 

svoju dušu. Ako li drugojačije nećete, no da me vratite, vi 

ste gospodari, pod vaš sam skut, a vi mi pišite da idem. A 

ja, kako mi aber dođe od vas, vjeru vi dajem, ta ću čas u 

more skočit, ali ću sebe zadavit, ali ću odit s priječcem u 

Turke, da se ne lomim preko Brdah. No ve i opet bogom 

kumim, nemojte me vrćat, e nijesam od vrćanja. I da sam 

vi preporučena sirota, koja nemam nikoga do boga i vas, 

na koju ostajem, na vašu zapovijed, ja sirota Dobrica Damjanović.“ 

Odlukom Petra I od 29. novembra 1809. Dobričin muž je 

dobio blagoslov za novu ženidbu, a Dobrici je uskraćeno 

pravo na udaju u Crnoj Gori. 

„Znano budi, kako dohodiše u mnogo putah predamnom 

vojevoda Novak Begov Đurović, kažujući mi i žaleći se da 

nikojako ne hoće stat za njegovim sinom Mikotom Dobrica, 

kćer pokojnoga igumana Petronije Damjanović“, kaže se u 

presudi. „Tako je opet dohodila i Dobrica, govoreći da neće 

nikako za njim otist ni u tu kuću. Više puta bila je moljena i 

od nje stričeva i bratučeda. Nikojako nije kćela poslušat da 

stoji u Novakovu kuću s njegovijem sinom. Na svrhu, i ja sam 

jo svaki put predstavlja sve one razloge što bog zapovijeda i 

sveta mati cerkva, i nikojako nije kćela poslušat. Videći ja nje 

neposluh, govorim s vlastiju od boga mene danoju da se po 

danas može Mikota oženit s blagoslovenijem đe ga bude 

volja. I ista je po danas Dobrica od Mikote slobodna i da se 

može svuda udat, razmo Cerne Gore i Berdah. I koji bi je 

Crnogorac ili Berđanin uzeo za ženu, da je proklet on i njegov 

dom, i da ga bog porazi i sakruši nemilostivo.“ 404 . 

1809. 

403 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 99-100/ Original u Državnom 

muzeju Cetinje, Arhivsko odjeljenje, 1804; 907. 

404 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 105/ D. Vuksan, Zapisi, XIX, str. 369 

163


7) U pismu Rajićevićima od 2. septembra 1813, Petar I 

moli predstavnike vlasti, sveštenstva i bratstvenike da izvrše 

uticaj kako bi se jedna „izagnana žena“ vratila mužu: 

„Dajem vi na znanje kako dohodi preda mnom žena Joka 

Popova plačući da su je izagnali iz nje kuće, isti Joko“, piše 

Petar I. „To pravo nije ni pošteno kad nemaju uzroka da je 

izagoni, no ja vas svijeh molim da molite Joka Popova da derži 

svoju zakonitu ženu. Ako li je deržat nikojako ne kćene, a no 

je ja preporučujem svijema vama poradi vaše duše i poštenja 

da jo(j) nađete način i učinite sud kako je pravo.“ 405 1813. 

8) U poslanici Brčeljanima iz 1818, Petar I zahtijeva od 

Brčeljana da u svoje domove ne puštaju i da ne poštuju svoga 

sveštenika koji je „izagna svoju snahu“: 

„Znate, kako je pop Niko Lorović izagna svoju snahu i oženio 

sina bezakono preko prave i zakonite žene, i kako je za to 

skrvno bezakonije vlastiju nam od Boga danoju odlučen od 

svakoga sveštenodjejstvija“, piše Petar I. „Ali on, mjesto toga, 

što bi se kaja, ne prestaje od bezakonija svojega, ne budući 

Bogu ni crkvi božjoj poslušan, no kako javni bogohulnik uzima 

vlast svešteničesku samovoljno na sebe i opravlja pod odlučenijem 

posle svešteničeske. I ne samo to, nego i suviše hulenije 

proiznosi protivu samoga Boga i protivu vlasti crkovne. 

Ovo su bezakonija trostruka, koja on čini, što jošt nije ni prosti 

čojek, a kamo li sveštenik u našu zemlju učinio. Za to vam svijema 

pišem, a osobljivo njegovoj inoriji, ako ste hristijani, da 

ga nemate za sveštenika pod žestočajšim prokletstvom počitovat, 

ni u svoje domove puštavat, niti mu inoriju davati, nego 

ga sasvijem .... vašega ... ne truje narod i domove vaše.“ 406 1818. 

9) U poslanici Vukolaju Radonjiću i ostalim Njegušima 

od 8. juna 1821, Petar I proklinje svakoga ko bi „držao partu“ 

jednom Njegušu koji je naumio da oženi svoju snahu. 

„Razumio sam da je Pera Radova sin iz Veljega Kraja izagnao 

svoju pravu i zakonitu ženu s kojom djecu imade, pak mu 

nije dosta što je bezzakono djelo učinio, nego čujem i više bezzakonije 

i poruganije protivu zakona božija da hoće učiniti i 

uzeti svoju snahu, a kćer Pera Vukosavova iz Herakovićah 

koja je jučer k mene dohodila zaklinjući se Bogom i svakom 

strašnom zakletvom da mu se nije dala i da ga nigda uzeti 

neće“, piše Petar I. Da bi ilustrovao bezakonje Pera Radova, 

Petar I podsjeća na sv. Jovana Krstitelja koji je „ot bezzakonoga 

cara Iroda posječen“ jer „govoraše istinu 

bezbožnomu Irodu da mu ne valja uzeti ženu njegova brata 

Filipa“ i na Sodomu i Gomoru koju Bog „ognjem saždi“ za 

„smrdljivo bludstvo i za preljubodjejstvo koje se u one dva 

pogane grada bješe umnožilo“. 

„A koje preljubodjejstvo može biti gore i poganije ot 

takvoga kako je to što rečeni sin Pera Radova samosilno hoće 

da čini, koji i drugu ženu da uzme koja mu nije snaha ni rodstvenica 

ne bi mu mogla biti zakonita žena nego naložnica oli, 

otvoreno reći, javna kurva, budući je svoju zakonitu ženu izagnâ“, 

piše Petar I. „A mi nemamo dva nego jedan zakon božji, 

koji ne dopuštaje da se zakonite žene ćeraju, a na mjesto njih 

405 


406 


164


naložnice uzimaju.“ 

Petar I moli „gospodu glavare“, starješine i sve Njeguše da 

kažu Peru Radovu „neka se ot toga zloga posla prođe“ i da 

„takva prebezzakona i prepogana djela“ ne dopuštaju u svom 

plemenu jer ne samo što od Boga mogu biti „kastigani“ nego 

će biti ukoreni od ostalog naroda, a „osoblivo pred ljudima ot 

svijeta“. On proklinje svakog Njeguša koji bi se „našâ da 

javnim ili potajnim načinom takvomu bezzakoniku po svojti 

ili po hajteru oli po mitu derži partu“ kao „hulitelja vjere Hristove 

i razoritelja zakona hristianskoga“. Na kraju poslanice 

Petar I zahtijeva da bude lišen sveštenstva onaj sveštenik koji 

bi se „derznuo takvi bezzakoni brak vjenčati ili u dom takvoga 

bezzakonika ulaziti“. 407 1821. 

jednako govorila: ’Ne valja ti, bezakoni Irode, uzeti ženu brata 

tvojega Filipa...’. Sad promislite, kakvo je to bezakonije i kakva 

je strašna i nigda neproštena grehota uzeti snahu za ženu. No 

prokleti pop Gavrile i na ovo ne pogleda, no po turski vjenčaje 

snahe za đeverima, eti ti hodže, a ne popa.“ 

Petar I završava poslanicu dajući na znanje Ceklinjanima 

da pop Gavrilo „ostaje lišen čina svešteničeskoga i svezan od 

svakoga sveštenodjejstvija, da ni petrajilja na sebe postavit ne 

može i da ga ni jedan Hristijanin i Hristijanica pod žestokim 

prokletstvom ne ima zvati ni za nijedan posa crkovni, niti ga 

za sveštenika držati, ni počitovati, nego se od njega, kako od 

hulitelja vjere i zakona hristijanskoga, uklanjati.“ 408 1825. 

10) U poslanici Ceklinjanima od 17. jula 1825, Petar I 

proklinje sveštenika koji vjančava „bjegunice“ i „po turski“ 

snahe sa djeverima: 

„Znate kako ja pisah jednu knjigu poradi kćere Mata 

Markova Martinovića, a žene Jova Andrina Ivaniševića, koja 

bješe pobjegla među vama u Hoćeviće i kako molih i zakli - 

njah svakoga da je nitko u svoju kuću ne drži, ostavljajući pod 

najžestočajšim prokletstvom ko bi je za ženu uzeo i popa koji 

bi je vjenčao, zašto znam ne samo da je to preko mjere grešno 

i bezakono djelo, nego i suviše, ako je koji Crnogorac uzme, 

da će stoga biti veliko zlo i krvoproliće“, piše Petar I. „No 

prokleti i bogohulni pop Gavrilo, sin Sava Gavrilova, ne 

pogleda na to, nego na prokleto mito i preko zakona Božija i 

preko mojijeh molba i zakletvah drznu vjenčati i vjenča tuđu 

ženu za Dragićevićem i učini da pogibe sin Andrije Perova ni 

kriv ni dužan, a suviše što će posad zla i krvoprolića biti, to sve 

pada na njega i njegovu dušu, da Bogu odgovornik bude. Ali 

se nije čudit što on bezakonik vjenčaje žene iza živijeh muževa 

s drugijema, kada je vjenčao Bijelića s njegovom istom snahom, 

to je jednako, kako da je vjenča s njegovom rodnom sestrom, 

budući je snaha, za rodnijem bratom vjenčana, 

svakomu kako i rodna sestra; zašto je sveti Jovan Krstitelj od 

prokleta cara Iroda posječen bio, nego zašto mu ne davaše da 

uzme ženu brata svojega Filipa i tri puta je Jovanova glava u 

zemlju zakopavana bila i sve tri puta iz zemlje izlazila i svađer 

11) U pismu sveštenicima u Dupilu (1825-1830) Petar I 

zahtijeva od sveštenika da izopšte čovjeka koji je istjerao prvu 

ženu da bi se oženio drugom: 

„Pišem svijema sveštenicima u Dupilo da nemate pod 

žestokom zakletvom opravljati ni jedan posao crkveni Marku 

Đikana Vulova na Popratnicu, ni krstiti, ni vjenčati, ni 

pričestiti, ni proskure primit koji je bezakono djelo učinio, zakonitu 

svoju ženu izagnâ, a bezakono drugu uzeo, toliko i oni 

sveštenik, koji ga bude vjenča, da je lišen sveštenstva – a isti 

Marko Đukana Vulova da bude vezan i lišen doklena izaždene 

bezakonu ženu, a primi zakonitu svoju ženu“, piše Petar 

I. „Ako li pak neće poslušat, da jest proklet on i njegova svaka 

muka i rabota, on i oni, koji bi mu drža partu bezakono i da 

ima dati tozi ženi koju je bezakono uzeo cekinah turskijeh pet 

i da je izaždene i tersi, inako blagoslovenija primiti neće, toliko 

ni oni, koji bi mu u partu bio ako li pak neće, neka ide izvan 

eparhije, a ona žena zakonita neka ide u oni dom, ako li pak 

izaždene onu ženu koju je bezakono uzeo, on dijete neka ostavi 

sobom isti Marko i neka ga drži.“ 409 1825-1830. 

12) U poslanici Bjelopavlićima od 2. novembra 1828, 

Petar I piše o ženi koja je od svog muža pobjegla na Hrsojeviće: 

407 


408 


409 


165


„Razumijem da je pobjegla snaha Gavrila.... iz Drobnjakah 

i ponijela mu četiri stotine grošah i da se nahodi među vama 

na Hrsojeviće, đe hoće nekoji da je uzme za ženu, ne bojeći 

se grehote ni sramote i ne pomišljajući da ona ima svojega zakonitoga 

muža i da ona drugomu ne može bit zakonita žena, 

nego počisto sramna naložnica. Vi znate da s takvijeh bludnicah 

mnogo zla i krvoprolića u našu zemlju biva, no koja se 

takva nađe ona ne žali, ako će i vas nje rod poginuti, samo da 

ona može kako javna i bezočna kurva muževe na svoju volju 

i jednoga iza drugoga promjenjivati, igrajući se glavama svoje 

braće, kako dubovijem šiškama.“ 

Petar I zaklinje „svakoga Bjelopavlića i ostaloga Brđanina 

i Crnogorca“ da se ne ženi ovom ženom, a njenu rodbinu 

moli i zaklinje „da je umah pošlju neka ide k svojemu zakonitomu 

mužu“ i završava poslanicu kletvom upućenom 

svakome ko bi se oženio ovom ženom: 

„Ako li se nađe takvi bezdušnik da je preko zakona božija 

i preko ove moje strašne zakletve uzme, takvoga ostavljam 

pod najžestočajšim prokletstvom, da mu Bog uzme zdravje 

i svako dobro od ovoga svijeta i da na njega i na nju, također 

i na popa koji bi ih drznuo vjenčati, Vsedržitelj Gospod Bog 

pušti svako zlo i svaku nesreću i žestoku gubu i živinu, da ih 

guba zgrči, a živina grize, kako bezbožne, bezdušne i bezobrazne 

hulitelje i prestupnike zakona i zapovijedi Hrista 

Boga i Spasitelja našega, a pročim i poslušnim jesam svakoga 

dobra želatelj“. 410 1828. 

13) U poslanici Bajicama od 16. oktobra 1829, Petar I zahtijeva 

od Bajičana da istjeraju jednu „bjegunicu“ koja je sa 

„ćesarske“ zemlje odbjegla u Bajice k novome mužu i pri tom 

zajedno sa Bajičanima učestvovala u otimici stoke koja je pripadala 

njenom bivšem „domu“: 

„Primio sam od ćesarskoga guverna iz Zadra jedno pismo 

i ja sam poslao moja pisma u svu Crnu Goru, kako i ovo što 

vami po Stefanu Popoviću šiljem, da čujete što mi guveran 

piše poradi ćesarskijeh soldatah i ostalijeh bjegunah i bjegunicah, 

koji uskaču u Crnu Goru“, piše Petar I. „A sinoć mi 

dođe knjiga od gospodina kapitana od cirkula, koju vi također 

šiljem da vidite što piše poradi jedne bjegunice, što se među 

vama nahodi, koja je s nekijema od vašijeh pošla u Kavač i 

ukrala svojemu mužu jednoga vola i jednu kravu i šest bravah 

i dognala s družinom u Bajice. Za to vas molim i Bogom Vsedržiteljem 

zaklinjam, da tu bjegunicu odmah išćerate, neka 

ide otkuda je i došla i da tu životinju po svaki način povratite 

i da te knjige lijepo razumijete. Ja mislim, da ćete vi radit da 

sebe pazare ćesarske otvorite, a vi radite da ih jače i više 

zatvorite i očima vidite, da to sve za naše zlo i za vašu nesreću 

činite. Ja ne znam kako i na koji način mislite živjeti, nego se 

čudim i ostajem vaš dobroželatelj“. 411 1829. 

14) Pozivajući se na odluku Zemaljskog kuluka donesenu 

na Bigožerima, Sud Bjelopavlića donosi 23. juna 1829, u Ostrogu, 

„sentenciju Kosovića i Perkendića“, to jest presudu 

povodom „preotimanja“ jedne žene. 

„Znano da jest, kako se oženio Blagota Tomašev Perkendić, 

iz Miokusovića, s Kupinoga, s sestrom Save Andrije 

Kosovića. I š njom stoja toliko godišta i đecu imaše“, kaže se 

u sentenciji. „Potlje toga, oženi se Sava, šura Blagotin, i stoja 

za njim godinu. I uze mu je isti Blagota za ženu, a sestru Savinu 

ostavi. Pak Kupinjani dođoše plačuć u Ostrog, te kazaše njih 

zulum što im je učinio njih zet Blagota. 

I mi sudimo po zapovijedi našega gospodara i glavara 

cernogorskijeh i berckijeh kako izgovara sentencija koja je 

učinjena na Bigožere, da ima dat Blagota sto talijera, 100, ali 

da ostavi Kupinjanima kuću i baštinu i svaku rabotu što ima, 

zašto istinito vidimo da više ne valja ta njegova kuća i baština.“ 

Sud Bjelopavlića je, kako se kaže na kraju sentencije, „rekao 

Kupinjanima i Blagoti, ako im se čini krivo, da pođu na 

Vrhovni Sud u našega gospodara“. 412 . 

1829. 

15) Gvardija katunske nahije donijela je 13. decembra 

1831. presudu o bračnim sporovima Bogdana Spasojeva i 

njegovog šuraka Radula Živkova na Čevu: 

„Da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo pred svakijem 

pravijem sudom i gospodarom đe bi izašlo, a to kako bješe 

410 


411 


412 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 155/ Prepis u Bogišićevoj biblioteci 

- Cavtat, k. XV, 15, 39. 

166


zet Živka Simovića, Bogdan Spasojev, koji ostavi Živkovu 

kćer, a uteče i uvede Živkovu snahu u Tursko, koja imaše 3 

đece. Za toga oženi Živko njegova sina. I potlje dođoše opet 

na Kčevo. I počeše se serdit i inadit Čevljani između sebe. I 

na današnji dan izidoše pred svom gvardijom katunskom. I 

mi ovako svi dogovorno rekosmo, ne kćesmo raspuštavat 

nikoga ko se nije sam raspušta i zakonitoga druga ostavio, no 

ovako sudimo da Radule Živkov derži ženu s kojom se poslijed 

vjenča, pošto ga je ostavila perva. I kako se zakle isti Radule 

da će je deržati do smerti. 

Drugo, sudimo da Bogdan derži njegovu zakonitu ženu s 

kojom ima đecu do njegove smerti. I da bude [sa] Živkom u 

mir i u prijateljstvo kako su i bili, da više jedan drugome ne 

traži ništa. Ako li je ostavi da odgovori Zaljućanima i svoj 

zemlji za cijelu glavu. A sudimo da isti Bogdan da kćeri popa 

Šoloverne, zašto se š njom vodi u Tursko, da jo da cekina šest. 

A što tražaše da jo daje nešto Živko i Radule, da otolen nema 

tražit ništa, zašto ostavi zakonitoga muža i svoju đecu, pa ali 

o se drago udavat, ali kuđ gođ sama oće, kuđ jo drago.“ 

Na kraju sentencije, Gvardija Katunske nahije određuje 

globu od „25 cekinah“ za onoga „koji ovo ne posluša“ i poziva 

„svako da bude na mir“. 413 1831. 

16) U Zakonima otačastva iz 1833. (predlog zakona koji 

je sačinio predsjednik Senata Jovan Vukotić na zahtjev Petra 

II Petrovića Njegoša, koji je potvrdio Senat na sjednici od 23. 

maja 1833.) oštro se kritikuje „ćeranje žena“ i raskidanje 

brakova „protivno bogu i našoj vjeri hristijanskoj“: 

„Poznato je i od starijeh dobah da u Cernu Goru i Berda 

najviše zlo i kervoproliće i pokolj biva sa žena, koje muževi 

ćeraju od sebe i žene koje bježe od muževa, pa se sami raspuštaju 

jedno drugome plaćajući“, kaže se u čl.16. „Ova su djela 

protivna bogu i našoj pravoslavnoj vjeri hristijanskoj, koja 

zabranjuje i proklinje takva bezakonja djela, i takvi ljuđi, koji 

to čine ne imaju blagoslova od Boga no prokletstvo i svaku 

nesreću u svoju kuću i svoj porod. Za to da bi se narod od sada 

pa unaprijed očistio od takve božje prokleštine i grijeha i da 

prima od boga blagoslov, dužno je od sada unaprijed ostaviti 

i sa svijem bogomerski običaj između sebe isćerat i ne činit.“ 

U čl. 16 se kaže da je „potrebito ovaj zakon učinit i utverdit, 

da od sada pa unaprijed niko ne smije svoju ženu isćerat“, a 

da prethodno svoju ženu ne dovede „do vladike, oli njegova 

namjestnika na duhovni sud“ kako bi se utvrdili uzroci, brak 

razveo tako da ne bude „grehote“ i „pokolja među narode“ i 

kako bi svako mogao „biti zadovoljan i ostati u ljubavi i prijateljstvu“. 

414 1833. 

17) Vuk Karadžić piše o „neograničenoj samovolji na že - 

nidbu i razdvajanje“ koja je vladala u Crnoj Gori: 

„U Crnoj Gori vladika, kao duhovni i svjetovni poglavar, 

treba svaki raspust da vrši, i obično on daje presude“, piše Vuk 

Karadžić. „Ali i u ovome rade Crnogorci bez ikakijeh obzira, 

kako im je volja. U ovijem slučajevima osveta zastupa 

413 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 166-177/ Prepis u Bogišićevoj biblioteci 

- Cavtat, k.XVI, 15, 51-52. 

414 

Dr Svetislav Marinović: Kaznena istorija Crne Gore, „Crnogorska izdanja“, Podgorica, 2007; str. 626-627. 

167


praviteljstvo, i ona je jedina brana neograničenoj samovolji 

na ženidbu i razdvajanje, jer je dovoljan povod za krvnu osvetu, 

ako ko otjera ženu, ili ako neće da je vrati, ako je od muža 

pobjegla i otišla u rod. Ono istina lakše je i manje opasno 

onima koji su od jakijeh porodica da se razdvoje od žene i 

ženu otjeraju ili napuste, a s drugom da se ožene, nego onijema 

od slabijih porodica. Osobiti je običaj, koji već izumire, 

da čovjek razdvojenoj ženi odsiječe komad od kakve njene 

haljine, npr. od pojasa, ili od kecelje, ili od marame kojom 

pokriva glavu, ili od gornje haljine.“ 415 1834-1835. 

18) Objašnjavajući značenje pojmova „bjegunac“ i „bjegunica“ 

Vuk Popović piše Vuku Karadžiću 3. decembra 1849: 

„Ovo su muževi koji bježe od svojijeh ženah, i žene koje 

bježu od muževa. Ovoga kod nas ima dosta. Raspuštaju se 

pak i s mirom; i koja strana kojoj zabavi, a ona onoj plati 50 

talijera za raspust. A kad obje strane žele raspuštit se, tada muž 

ženi daruje cekin, i okine joj od rese komad, a i ona njemu od 

pasa ili gatnjika, i ovo oni oprave pred narodom u jedan 

prekrštaj, i pozdrave se ovako: ’Ostaj s Bogom! Da dâ jaki Bog 

da se više nikad ne vidimo i ne sastanemo’. Ja sam tu skorice 

jednu Krivošinku pitao zašto se raspuštila od muža, a ona mi 

je odgovorila: ’Okle ću, popo, š njim stajat samorana, žena sa 

ženom’“. 416 1849. 

osudi, da muž ženi ili žena mužu plati najmanje 20 ili 30 talijera. 

Tu se donese gatnjik od gaća i, držeći krajeve muž i 

žena, treći po srijedi prekine nožem, i bez ikakve druge 

svečanosti ovim biva prekinuto vjenčanje i sloboda je mužu 

da se ženi, a ženi da se udaje. Ali od skora u Crnojgori valja 

da i crkva blagoslovi.“ 

U slučaju da su muž i žena bila saglasni oko razvoda, sazivane 

su porodice muža i žene i tada bi „u prisustvu pet šest ili 

više ljudi“ oni mužu „prekinuli gatnjik“. U slučaju sporazumnog 

raskida braka, ni muž ni žena nisu imali obavezu 

da išta plaćaju drugoj strani, ali se, kako piše Vrčević, ipak 

praktikovalo da „u ovoj zgodi obično muž ženu, kao u ime 

dara, čimgod isplati“. 417 1852. 

20) Senat je u julu 1853. donio sentenciju povodom 

„preuzimanja žene iza živa muža“ i ubistva koje se dogodilo 

u vezi sa tim. 

„Kako se dogodi veliko zlo među (Butur)ovićima i 

Skomičanima i kako premami Luka Buturov Živana Savova 

Skomičanima i učiniše bezakonja i preljubodejstvo, i tako 

pođe Luko Buturov i ubi Živana Savova, i tako kada mi sud 

pošteno razabrasmo, tako sudimo Luku Buturova na smrt i 

tako pasa Luka Buturov za Živana Savova“, kaže se u presudi. 

„I ovako mi sud sentencijasmo za pravedno da ostaje bezpogovorno 

u vječni vijek amin“. 418 1853. 

19) „U Crnojgori i danas, a u primorju (u Boki) do vremena 

propasti mletačke republike, vlada većom stranom 

običaj, da muž i žena, kad nemaju poroda te omrzne jedno 

drugome, dođu do toga da se raspuste“, piše Vuk Vrčević. 

On takođe piše o različitim načinima raspusta braka. „Na 

primjer ako muž omrzi na ženu i hoće da se drugom ženom 

vjenča, on treba da joj tako nazvanu stojbinu isplati; a ako 

žena na muža mrzi, odbjegne u rod k ocu ili materi i ova se u 

narodu zove bjegunica“, piše Vrčević. „Koji komu dakle 

zabavi, pozove ga sudu i izjavi, da hoće raspust i sud onda 

21) U „Glasu Crnogorca“ od 30. avgusta 1880. objavljen 

je tekst pod nazivom „Razvod muža i žene“ koji je potpisao 

V.V u kojem se govori o običajima koji su postojali u Crnoj 

Gori do proglasa Zakonika knjaza Danila 1855. 

Kada je Manda, žena Jovice Krcunova jednom prilikom 

došla u rod i požalila se majci da je nesrećna u braku jer nema 

djece, njena majka je, kako piše autor teksta, odlučila da zove 

„babu gatalicu Joknu Stanišinu uz Gluog-dola koja pogađa 

kao da očima gleda“ da bi otkrila ko je kriv što Manda nema 

415 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837, www.antikvarne-knjige.com, str. 45. 

416 


417 

Vuk Vrčević: Razni članci, nakladom knjižare D. Prernera, Dubrovnik, 1891; str. 21. 

418 

Jovan M. Jovanović, Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv, knj.X, br. 3, od 25. oktobra 1910, str. 183. 

168


djece: ona ili njen muž. Kada je proročica sjutra stigla, ona je 

zatražila da donesu „lopar ili rešeto, na komu stavi jednu izdrpanu 

rukopisnu knjižicu, na koje viđaše se krst solomunov, 

pa iz jedne krpe izvadi i u dotični red namjesti vučji zub, rep 

od jazavca, trnovu draču, papak od srne, jesenju strijelicu, i 

iglu soldinjaču bez ušiju“. Kada je sve to stavila, „muškim 

ključem prekrstila“ i nešto promrmljala, gatara je rekla da je 

nešto do nje, a nešto do muža. „Kći ti je u neznanju nastupila 

na žestoke mađije ili na Džinovo saborište; a njezinu mužu je 

nekakva zla duša kad je na vjenčanje kretao tri uzda na 

vjenčanim haljinama zavezala“, kazala je baba Jokna. „Da ste 

znali pa da ste me odma prve godine pozvali znala bih lijeka 

a pošto je rabota zastarala, niko joj do samog Boga ne može 

pomoći.“ 

Kada su Mandini roditelji, kako piše autor teksta, pošli k 

popu tražeći od njega da očita „molitvu od zlijeh duša“, pop 

je odlučio da pozove kneza i da mu predloži da „razdvoje 

Mandu od Jovice“. Autor teksta dalje piše da su se porodice 

muža i žene saglasile da njih dvoje još jednu godinu provedu 

zajedno. Kada ni poslije godinu dana Manda nije ostala 

trudna, brak je razveden uz saglasnost svih strana. Nakon 

razvoda se Jovica ponovo oženio i Manda udala, i oboje su, 

kako piše autor teksta, kasnije dobili djecu. 419 Prije 1855. 

22) V. M. G. Medaković piše o bahatosti muževa kao jednom 

od razloga za česte razvode braka u Crnoj Gori: 

„Ima opet Crnogoraca, koji oće da probira, pa traži od obijesti 

raspusta“, piše Medaković. „Nazad dvjesta godina malo 

su znali Crnogorci za zakonu vlast, zato su i činjeli ono, što 

im je milije bilo. Rano vjerenje ostalo je kod njih uobičajeno, 

tako, da se ono nikako iztražiti nije moglo.“ 

Takođe, Medaković govori i o inatu i uvrijeđenom ponosu 

kao razlogu za prekid braka. „Ima opet i čudnije ljudi, koji su 

isprosili đevojku u dobrog čojeka, pa im ovaj pred vjenčanja 

na lijepe kaže, da to pokvare, jer đevojka nije voljna poći za 

momka: nebegeniše đuvegiju; ali se ovaj ne da ni osoliti, već 

viče: ’Daj mi je kumim te Bogom, pa ako će stat i tri dni u 

kući’. Ovakvi poslje deset dana u jedanput nevide mladu nevjestu 

u svojemu domu. Iza ovog se ide na sud, pa se traže 

poarčeni troškovi, koje podmiruje otac đevojke.“ 

Da bi se brak rastavio dovoljno je bilo, kako piše 

Medaković, da muž osjeća odbojnost prema ženi. „Ima opet 

muževa, koji nabrzo omrznu na ženu“, piše Medaković. „On 

ide na sud i traži da se razpušti i sud ga pita za razlog; a on, ako 

nema drugog razloga, onda samo viče: ’neću je nipošto, neću 

je, ni dao Bog, neću je, ta se manit prekrstio, neću je, ta se 

nepomamio; nego vas kumim Bogom trsite me od đavola.’ 

Ako mu ovo ne pomaga ništa, onda on neće s njom da spava, 

muči je, goni je i svake jade s njom čini, i goni je dotlen, dok 

joj samoj omrzne s njim živjeti, pa onda u potonju pristane i 

ona da se raztave. Gospodar zemlje prekida ove rabote i reče: 

’Kad je tako, da jedno za drugo nemarite, a ono neka muž ženi 

plati sramotu, kao što je sveti Petar sudio.’ Ova sramota plaća 

se sa 50 talijera. Ako je muž podadro za razpust, onda on 

plaća; ako li je žena, onda plaća njezin otac.“ 

Medaković piše i o obračunima koji su pratili razvode 

brakova. „Ima neki poslje mjeseca, poslje dva, a neki i nakon 

dvije tri godine omrznu jedno na drugo“, piše Medaković. 

„Događa se da mladica poslje 15 dana ostavi novi dom, a bježi 

u njen rod. Bilo od jedne, bilo od druge strane, ova nesloga 

pruža se na sve bratstvo i na svu svojtu jedne i druge strane. S 

ovog su se često Crnogorci između sebe krvili. Svojta brani 

njenu odivu, a bratstva često su s ovog ulazila u pokolj. S jedne 

ženske glave, padalo je često i dosta mrtvije glava. Osvete bi 

uzimale mah, da nigda kraja ne bi imale.“ 

Rano sklapanje braka Medaković smatra uzrokom brojnih 

razvoda. „Kod Crnogoraca je čudan običaj, što đecu još u kolijevci 

vjere, da što prije steče prijatelja“, piše Medaković. „Đeca 

nemogu nigda znati, što je to vjerenje, dok neporastu“. 

Takođe, on piše i o ropskom položaju žene kao jednom od 

uzroka za razvode brakova. „Ali su Crnogorci držali vazda 

ženu kao roba, pa su mislili da i to može podnijeti“, piše 

Medaković. „Dobro je i žensku držati pod uzdom, ali joj se 

mora u prirodnom osjećanju ostaviti nekoliko volje, dok izabere 

ono, što joj srce žudi. Kad se udala, neka trpi ono, što je 

izabrala.“ 

Medaković piše da „uobičajeni raspust ne biva samo od 

muške, već i od ženske strane“ i da „nije bila samo jedna prilika, 

đe su roditelji učili ćer, kad se uda, da dobježi doma u rod, 

a da ostavi muža.“ 

„Ženu poslje raspusta, koja niti je više pristala među đevoj - 

ke, niti među žene, zovu je puštenica“, piše Medaković. 

„Crnogorac je lakom na puštenicu i prije će uzeti puštenicu 

no đevojku. Ovo je neka kičeljivost, kojom oće da pokaže, da 

je bolji od onog prvog domaćina puštenice.“ 

419 

„Glas Crnogorca“ broj 35; 30. avgust; 1880. 

169


Rastaviti brak u kojem su bila rođena djeca bilo je, kako 

piše Medaković, teže nego brak bez djece: 

„Ako li bi se nesloga i mržnja među mužom i ženom dogodila, 

počem su već đece imali, onda ide sa raspustom teže, 

jer sud odbija raspust po razlogu tome, što imaju đecu i da su 

imali međusobnu ljubav.“ 420 1850-1857. 

23) „Kad, dakle, muž oće da otpusti ženu, dužan je prije 

svega poručiti rodbini svoje žene da dođe taj i taj dan na 

Cetinje, e ne može da sa ženom živi, no da se s njom raspušta“, 

piše Vuk Vrčević. „A kad žena neće da s mužem živi, onda ona 

javi svojemu mužu uveče: ’Da idemo sjutra na Cetinje da se 

raspuštamo’, pa otide onu veče u svoju rodbinu, kaže im što 

je došla, a braća joj i rođaci sjutradan otidu s njome na 

Cetinje. Koja strana ne bi došla na urečeni dan, sud onda šilje 

(za one te nijesu došli) perjanika, a njegovu putinu plaća ona 

strana koja nije došla, i sav trošak što učini ona, dokle ova prva 

strana dođe.“ 

Vrčević piše o jednom raspustu braka u kojem nije bilo 

djece: 

„Raspust o kome oću da kažem, bili su i muž i žena s 

Njeguša, i obje protivne porodice, i dođoše na Cetinje i 

počeše se davijati: otac ove žene, i njezin muž, evo kako: ’Evo 

desetak godina minuše prošle jeseni otkako sam dao ovu 

moju, da prostite, kćer (pokazuje otac očima i rukom) za Gi - 

ljana, ne od sile ni nikakve nevolje, no od dobre volje, niti mu 

je silom u kuću došla, nego je za nju svatove šiljao, kao svud 

po zemlji i po svijetu, i vjenča je po zakonu božjem, pak joj 

evo zabavi i na nju omrznu, te oće da je od sebe otpušti bez 

ikakva zakonitoga uzroka. A ako je što pri njoj vidio stidna ali 

sramotna te može izvesti poštene sjedoke, neka kaže, ama ako 

nema ništa da kaže, no mi je vratiti bez te ni ove, nikako ne 

pristajem bez moje i njegove pogibije. Ah, ne povrće se, 

Gospodaru i ostala gospodo, ni krava posle deset godina, a 

kamoli vjenčani drug. Ali evo me u božje ruke i u vaše ruke, 

pa kako gođ učinite. Što mi je od suda, to mi je i od Boga.’“ 

Vrčević piše da je na ove optužbe zet odgovorio da on 

svoju ženu ne mrzi i da je jedini razlog zbog kojeg želi da se 

razvede to što sa njom nema djece: 

„Žene se ne udaju da samo jedu i piju, jer im toga ni u rod 

ne manjka, nego se udavaju da muža steknu i s njim, po zakonu, 

poroda od svoga srca vide, pa ja ovo oboje izgubih“, 

odgovorila je mužu žena pred svjedocima. „Ti na mene pomrzje, 

a Bog mi ne dade poroda, pa mene sa dvoje strane žao i 

krivo, ali uzdam se da neće na ovi svijet pred ovim pravednim 

sudom, ni na oni pred Bogom.“ 

Izazvana muževljevim upornim tvdnjama da je ne mrzi i 

da je jedini razlog to što nemaju djece, žena je, kako piše Vrčević, 

izjavila: 

„Nemoj me za jezik potezati, čuješ li? Nemoj me da pred 

ovoliko gospodskih obraza sebe i tebe obraz ocrnim, razumiješ 

li me? A znaš li, Bog ti sudio, da evo četiri godine da...“ 

Uvrijeđen, muž je odbio da ženu primi k sebi. Knezu i „ostalim 

senaturima“ je, kako piše Vrčević, preostalo samo da 

raspuste ovaj brak i da se dogovore o iznosu novca koji će 

muž dati ženi. Vrčević prenosi i Knežev komentar na predlog 

da Giljan plati ženi po dva cekina za svaku godinu zajedničkog 

života: 

„’Duše mi, tako bi pravo i bilo. Jer čojek da uzme momkinju 

na službu u izmet kućni, ne može joj se manje od dva cekina 

na godinu plaćati. Oćemo li, dakle, zavezat na ovu? Šta vi 

velite?’ – upita Knjaz.“ 

Nakon što je određena visina iznosa i presuđeno da i muž 

i žena mogu ponovo stupiti u drugi brak, Giljan je kao garanciju 

da će novac biti isplaćen, dao tastu „pušku ledenicu“ i 

„jatagan od petnaest dana“. 

„Tast mu Golub prifati oružje, strane se alališe, žena poljubi 

muža u ruku, i na ovome se svrši. Kazivali su mi da su posle i 

on i ona imali đece“, zaključuje Vrčević ovu pripovijest. 421 

prije 1860. 

24) Pozivajući se na Vuka Karadžića (Montenegro und 

die Montenegriner), Valtazar Bogišić piše i o otmicama žena. 

„U Crnojgori otmica se kadkad i danas dogodi, pače sluči se, 

da i udate žene budu gdjegod otete“, piše Bogišić. „Ovo 

pošlje dnje biva, ako se kogod ženom oženi, koja je od svoga 

muža pobjegla i prešla u drugu nahiju. Njezin prvi muž dakle 

i njegovi srodnici hoće, da se osvete, pa odu u nahiju, gdje se 

je bjegunica preudala, zgrabe čiju mu drago ženu, odvedu je 

u svoje selo pa baš i proti volji udadu je za koga od svojijeh.“ 

Navodeći kao izvor M. Medakovića („Život i običaji 

420 


421 

Vuk Vrčević: Ogranci za istoriju Crne Gore; JU Centar za kulturu Nikšić, IŠM Oktoih; str. 119. 

170


Crnogoraca“), Bogišić piše da se u Crnoj Gori „otprije (se) 

na zakoniti raspust malo gledalo, već se je to lako i svojevoljno 

događalo, ali bi zato ipak osveta bila, koja bi često iskorijenila 

i jednu i drugu familiju“ i da je zato Petar I izdao „naredbu po 

kojoj se dopušta raspust, o kome sudi gospodar zemlje“. 

„Raspust može iskati i jedna i druga strana radi pristojnijeh 

uzroka“, piše Bogišić. „Ali i kad su muž i žena dogovoreni te 

oboje jednodušno traže raspust, mora jedno da plati sramotu 

i ta sramota se plaća 50 talijera. Ako je muž podadro za raspust, 

onda on plaća, ako li je žena onda plaća njezin otac.“ 

Bogišić takođe, pozivajući se na Medakovića, opisuje 

brakorazvodnu parnicu: 

„Kad je popovo nagovaranje ostalo bez ikakva ploda, on 

sazove supruge i svojtu obojih strana pa tu pred njima biva 

kratka istraga i rasprava, ali popovo rješenje bude skoro 

vazda po volji muževljevoj. Obično je da svećenik čini 

donijeti vina i redom daje piti svima prisutnima, ali ako muž 

neće da pije to je znak da se neda odgovoriti nego da ostaje 

pri prvoj odluci razdvojiti se sa ženom. Tada svećenik popije 

ostalo vino pa uzme jedan kraj od opregljače ženine i dade 

da ga drži ženin otac ili bliži rođak, a ocu ili rođaku drugi 

kraj, pa tad britvom, koja je jedino za taj posao opredijeljena 

prereže pregljaču izgovarajući razvodnu formulu: Bog vas 

je razdvojio.“ 422 1867. 

25) Odgovarajući na pitanje o „dvožencima“ i „dvomužicama“ 

u Crnoj Gori i o njihovom kažnjavanju, izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže, između ostalog, da je „bivalo (je) i žena 

koje su za života muža opet se udavale“ i da su se takve žene 

zvale „bjegunice“. „One bi naprosto odbjegle od muža u 

kakvo drugo pleme i preudale se, ili otišle za granicu“, kaže 

izvjestilac. „I radi toga bivalo je dosta krvi ne riedko. I take 

žene vjenčavale su se za drugoga muža, ali onai ostavjeni, ako 

je htijo, mogao se ženiti. Sad toga nema, a kad bi bilo, 

dvoženac ili dvomužica, trebalo bi im bježati iz Crne Gore, 

a svakako bi prvu ženu vratili na njegovo očinstvo, iliti njegovo 

imanje.“ 423 1873. 

26) P. A. Rovinski piše o ponašanju Marka Vukotića sa 

Čeva prema svojim ženama: 

„Za prvu njegovu ženu pričaju ovako: pošla ona po vodu, 

a bunar bio blizu, ne dalje od četvrtinu sata hoda. Zahvatila 

je vode i krenula kući. Ali, ne došavši do kuće, zaustavila se i 

počela da pije. Viđe ovo Marko, pa viknu: ’O, rđo jedna! Kad 

nijesi umjela da se napiješ tamo, a sad ne izdrža da uđeš u 

kuću, znači – nijesi ni za šta!’ – i otjera je. Sa drugom je bilo 

drugačije. Igralo se na gumnu. A, po crnogorskom običaju, 

mlada žena koja je tek došla u kuću trebala je da obiđe sve 

muškarce koji su tu sjedjeli i da ih poljubi u ruku. Ona nije 

htje la da poljubi u ruku nekoga Ćopaka, tamošnjeg starosjedioca, 

inače vrlo ružnog čovjeka, pa je, zbog narušavanja 

ovoga običaja, morala da ode. Njegova treća žena Moma 

utopila se u bunaru na Popovu polju“. 424 1879-1906. 

27) „Pri slučajevima trudnoće, porođaja, muške nesposobnosti 

prizivane su ’vješte žene’, babe da priteku sudu svojim 

znanjem u pomoć“, piše dr Petar Miljanić u tekstu koji je 

1889. objavljen u časopisu „Branič“. „U vrijeme vladike Rada 

bila je neka baba Anđuša, žena senatorskog pisara Stefanovića 

iz Vojvodine, koja je po naredbi suda za tri noći prisustvovala 

pokušaju izvršavanja bračne dužnosti (nešto nalik na fran- 

422 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Slovena; štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb; 1867; str. 58-70, 135. 

423 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984 ; str. 326. 

424 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje; 1993; tom II str. 170-171. 

171


cuski ’Congres’ do XVII vijeka), naime ako je žena tužila 

muža zbog impotencije, a ovaj tvrdio da je sposoban“. 425 

1889. 

28) Marko Miljanov piše o tome kako je vojvoda Lale 

Drekalov otjerao prvu ženu iz Kastrata. 

„Ta žena mu je govorila: ’Zašto ne svrneš kad u rod moj, 

idući toliko k veziru u Skadar; a znaš da te oni svi žele viđet’?’ 

Lale joj obeća poć’. I tako jedanput, idući iz Skadra, svrne u 

tazbinu. Kad dođe pred kućom, nađe taštu đe sjedi i tka u stative. 

Nazove joj: ’Pomozi Bog!’ i ona mu odgovori sjedeći za 

stative. Vojvodi Lalu se ne dopadne takvi postupak ženski, pa 

ne kćene sjaivat’ s konja, no produži put i dođe doma. 

Kad je došâ doma, kazâ je ženi da joj je svraća u rod, i rekâ 

je da joj je majka vrlo bona i da je poručila da pođe, dako je 

zastane živu. Ona sjutradan krene u rod i uzme sobom svoje 

dijete, koje je bilo još pri prsima, i kojemu je bilo ime Vuko. 

Lale je poslâ sa njom svoga momka da ju poprati do na most 

od Cijevne i tu da joj kaže: da se već nikad ne povraća natrag, 

jer više neće bit’ žena Laleva. Momak tako i učini: poprati je 

do na most i kaže joj da se ne vraća, i žena tako učini.“ 426 1890. 

29) Đuzepe Markoti piše o lakoći sa kojom su raskidani 

brakovi u Crnoj Gori: 

„Nekada je samo muž mogao tražiti razvod“, piše Markoti. 

„Išao je kod popa sa ženom, navodeći, na primjer, da se nalazi 

u neprijateljstvu sa nekim ženinim daljim rođakom. Sveštenik 

je srpom sjekao nadvoje njenu kecelju i govorio: - Nebo vas 

rastavi. – Drugo nije bilo potrebno“. 427 1896. 

II 

1) Opšti zemaljski zakonik (Danilov zakonik) iz 1855. 

zabranjuje raspust braka koji nije u skladu sa kanonskim 

propisima. „Raspust muža sa ženom, koji je bio do sad u našoj 

zemlji uobičajen, nema po danas više nikakova osim onoga, 

kojeg po nuždi u nedostatcima ili pogriješkama muža ili žene 

naša pravoslavna istočna crkva dopušta“. (čl.67) 428 1855. 

2) U „Crnogorcu“ je 30. januara 1871. objavljen dopis iz 

Podgorice u kojem se kritikuju korumpirani sveštenici koji 

olako vjenčavaju i razvode muževe i žene: 

„Kao zanimljivost saobštavam vam sljedeći događaj, koji 

se prije desetak dana dogodio, i koji karakteriše uredbu 

eparhijalnu u području vladike Melentija i znanje jadnog 

sveštenstva. Prošle godine umre jedan naš hristijanin u Zeti, 

a ostane mu mlada žena, koja se odma neđelju dana iza 

muževljeve smrti po odobrenju sveštenika uda za drugoga. 

Dva tri mjeseca iza njene nove udadbe osjeti se đetinja. Sad 

prva domovina njena govoraše da će dijete biti iz njihova 

doma; a ovi drugi iz njihova. Tu je imalo doći do poklaća. 

Popovi, koji su taj novi brak blagoslovili – kao najveći u tom 

krivci – ne znadijahu kmetovati; dok se jedva pametni ljudi 

nađoše, te toj mutnji učiniše kraj tijem, što svjetovaše: da 

pričekaju, dok se dijete ne rodi. Ono se ovih dana rodilo, i 

dokazalo se da je prvoga doma. Eto, vladiko Melentije, što se 

među tvojom pastvom događa! – Jadna Zeto, kad će opet 

doći vrijeme da budeš ono što si nekad bila?“ 429 1871. 

425 

Dr Filip Šoć, Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str.218/ Miljanić 

P: Crtice iz sudske medicine u Crnoj Gori, „Branič“, 1889. 

426 

Marko Miljanov: Djela; CID; Podgorica, 1996: str. 227. 

427 

Đuzepe Markoti: Crna Gora i njene žene, CID, Podgorica, 1997; str.45. 

428 


429 

„Crnogorac“, 30. januara 1871. 

172


3) U „Crnogorcu“ je 9. oktobra 1871. objavljen dopis iz 

Pljevalja u kojem se, između ostalog, govori o svešteniku koji 

„raspušta“ brakove za određenu finansijsku naknadu. 

„Za kratko vrijeme svoga bavljenja ovđe pokupio je on svoj 

arač i raspuštio je tri žene, i za to je uzeo od jedne 120 groša, 

a od druge 140, a od treće 183 groša“, piše autor dopisa. „I 

tako on za groševe rasturuje kuće i porodice srpske ne imajući 

srca ni duše. A da je ostao ovđe do Mitrova-dne možda bi 

svaku drugu ženu rastavio od muža.“ 430 1871. 

4) U skladu sa čl. 75 Danilovog zakonika Veliki sud je 

1872. „raspuštio“ brak između Radovana Milunova iz Rovaca 

i njegove žene Jele koji nisu mogli živjeti zajedno zbog poremećenih 

odnosa. 431 1872. 

5) Odgovarajući na pitanje da li hrišćanski narod brak 

smatra „nerazdriješivim za vaskolik život supruga“, izvjestilac 

Valtazara Bogišića kaže da se „u priešnja vremena“ narod „nije 

držao nerazdrešivosti, ali mu je sad zakon činio promijeniti 

mnijenje.“ 

Na pitanje o tome šta se dešava sa ženama nakon razvoda 

i kuda one idu, izvjestilac odgovara: 

„Vraća se u rod. Teško da je neće primiti, budući da dijela 

nikakva ne uzima sobom, a ionako im radi. I opet se dogodi 

da se neka i taka žena može udati. Ali ako je razvod bio usljed 

preljube ženine, tad joj ne samo sud ne dopušta preudati se 

za preljubnika, nego i za nikoga drugoga.“ 

Nabrajajući različite uzroke za razvod braka, izvjestilac 

piše i „o dokazanoj preljubi“ kao jednom od glavnih uzroka 

za prekid bračnih veza. On kaže da „za preljubu raspušta se 

(a ne razvodi se samo), jer nevina strana može stupiti u brak, 

a kriva ne“. On takođe kaže da je ranije i „brakolomna strana“ 

mogla stupiti u novi brak jer se „tu crkva miješala nije, jer do 

nje nije ni dolazilo, ili, ako je dolazilo, nije imala sile ili vremena, 

ili je popuštala običajima“, ali da kasnije to više nije 

bilo moguće. 

Na pitanje o razlikama u odnosu koji zajednica ima prema 

ženskoj, odnosno muškoj preljubi, izvjestilac odgovara da 

„narod misli da nije tako težak zločin kad muž učini, nego kad 

učini žena.“ Izvjestilac dalje kaže da on sam „misli da je isto“ i 

da je „ta misao u narodu od toga što je žena slabija“, to jest da 

činjenica da žena „ne može učiniti to što i muž ženi“ utiče na 

takvo shvatanje. „To posljednje mnjenje jadnakosti ušlo je 

sada i u sud, te isto, pošto je dokazana preljuba, kao što daju 

ovlast mužu da se ženi tako i naprotiv, kad muž pogriješi, ona 

se može udati“, kaže izvjestilac. „Ali u oba slučaja strana koja 

je preljubu učinila ne smie se ni udati ni oženiti.“ 

Pozivajući se na Jola Piletića, izvjestilac Valtazara Bogišića 

odgovara na pitanje o uzrocima razvoda braka: 

„Samo, treba primijetiti da serdar Jole misli da su 

nepravedna dva slučaja ili uzroka razvoda koji uljegoše u praktiku 

suda: 1. kad žena ili čovjek ostavi svoga druga samo radi 

toga što neće više da š njime živi. Tad ih Senat razdvaja te 

brani obojici da stupe u brak. Krivo je to što se ne dopušta 

barem nevinoj strani da u brak ne stupi. 2. I kad ne mogu biti 

zajedno, isto se tako sudi, t.j. da se razdvoje, te da se ni on ženi, 

ni ona udava. Krivo je ovđe to što može biti impotentia relativa, 

pa se uzimlje kao da je absoluta. Pa i ako je absoluta, može 

biti za jednu stranu a ne za drugu, osobito za ženu gotovo ne 

može da bude absoluta impotentia. 3. I kad je muž kriv tu 

polovinu njegovu isto joj se daje na uživanje, čime se samo 

razori muževa kuća, a njoj se ne pomaže. Bilo bi bolje da joj 

se dopusti udati kad kriva nije. Bilo je i slučaja da su pošiljali 

kakva svjedoka da vidi mogu li, te muž kaže da može, a ona 

da joj ne učini ništa, te tako ni svjedoci ne pomogoše.“ 

Da prilikom razvoda „vazda gotovo ostaju djeca pri ocu, pa 

im ne bilo više od jedne godine, pa baš da bi žena i htjela uzeti 

dijete muž joj može ne dati” – konstatuje se u dodatku uz Anketu 

o pravnim običajima u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji 

iz 1873. (Privatno pravo, familija, upoređenje građanskog zakonika 

Srbije o pravima i dužnostima roditelja i djece), koja je 

nastala u okviru priprema Valtazara Bogišića na izradi Opšteg 

imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. 432 . 

1873. 

430 

„Crnogorac“; 9. oktobar 1871. 

431 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 308/ Arhiv Istorijskog instituta u 

Podgorici, Ispis iz Bogišićevog arhiva, XV, 2, br. 23-30/8 iz 1872. 

432 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 56-58, 265, 322 Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnj Gori, Hercegovini i Albaniji; 

ITP „JU Unireks MB“, Beograd i „ITP Unireks“, Podgorica, 1999; str. 141 

173


6) Senat je 1874. sudio zbog bluda Krstinji, ženi popa 

Đura, koja je imala „bludan snošaj“ s Mitrom, sa kojim je 

planirala bijeg u Tursku. 

Mitar i Krstinja su, kako se saznaje iz presude, uzeli izvje - 

snog Rada za vodiča, ali ih je u putu uhvatila noć, tako da su 

noćili kod Mitrove sestre. Međutim, njihov pokušaj da prebje - 

gnu nije uspio, tako da su oni optuženi i pozvani pred Senat 

gdje su oboje priznali krivicu. 

Senat je donio presudu da se „Mitar M. (da se) proćera 

preko granice, da se ne smije vratit u državu bez dozvoljenja“. 

Rade koji im je pomagao u bjekstvu osuđen je „na 50 talijera 

globe za to, što je kalauzio nepoštenim licima“, a sestra 

Mitrova, koja ih je primila na konak, osuđena je na 10 talijera 

globe. Presuđeno je da se pop Đuro „može ženit – ma ako 

crkveni zakon dopušta, budući se je ovo drugom ženio“, a da 

se Krstinja, „kao prestupnica bračnog zakona“, ne može udati. 

Senat je takođe presudio da dijete „drži Krstinja, dok se 

mogne od majke odvojiti; pola troška za jednu godinu platiće 

se od uzete spomenute globe, a pola platiće pop Đuro“. 433 

1874. 

Matoviću kao nevinu dopušteno (je) da može stupiti u drugi 

brak“, a da se (vjerovatno zbog bračnog prestupa i krivice za 

razvod) „rečenoj Neši brak (se) za vazda zabranjuje“. 435 1876. 

9) Vukalica Ristov iz Pipera se obratio Knjazu Nikoli 1879. 

sa molbom da se vještačenjem utvrdi njegova seksualna 

(ne)sposobnost zbog koje je razveden njegov prethodni brak. 

Bivši Senat je, kako se kaže u molbenici, razveo njegov 

prethodni brak u korist njegove bivše žene, uz obrazloženje 

da je Vukalica impotentan („iz uzroka toga što nijesu mogli 

zajedno biti“), pri čemu je negovoj ženi dozvoljen novi brak 

i određena ostojbina (jednokraki iznos za izdržavanje koji 

plaća muž) od 55 talira. 

„Bio pokazat sposobnost kad je trebalo – alal mu belaver“, 

odgovorio je Knjaz Nikola na ovu molbu. 436 1879. 

7) Vrhovni sud je 28. aprila 1875. odobrio rastavu braka 

između Laza Puranova i njegove žene koji su tražili razvod 

zbog toga što „među sobom nijesu imali grijeha pet godina“. 

Pošto su „sazvali i jedan i drugi svoju braću, među kojijema 

se pogodiše i razdvojiše“, Lazo je „od dobre volje“ Jovani dao 

60 talijera „koja ih dobrovoljno primi“, a onda „sa iste pogodbe 

obojica pođoše kod Vrhovnog suda i njihovu pogodbu 

pokazaše“. 

Vrhovni sud je njihovu pogodbu odobrio i potvrdio. 434 

1875. 

8) Mitropolija crnogorska je 4. decembra 1876. obavijestila 

Veliki sud o konačnosti svoje odluke da je „pomenutom 

10) Ike Boža Đurova iz Lješkopolja se obratila Knjazu 

Nikoli 1879. žaleći se na svoga muža Boža. Iz molbenice se saznaje 

da je Iku njen muž Božo, sa kojim je bila u braku 19. godina, 

„ćerao od sebe“ 1862. godine, ali da mu je tada pok. 

vojvoda Mirko „zaprijetio da je drži“ i da je „na početku 

posljednjeg rata“ njen muž „podmitio vladiku Fanarijotu, te ih 

raspušti i tako je oćera od sebe“. Budući da njenu žalbu Veliki 

sud nije prihvatio, ona se sada obraća Knjazu i traži pravdu. 

„Za svaku presudu koju su Turci trsili, moj Veliki sud uzeo 

je u načelo da ništa ne presuđiva, već samo da tršava stvari 

koje su se mogle dogoditi od kada su plemena, koja su u moju 

sadanju granicu, Crnoj se Gori pridružili“, odgovara Knjaz 

Nikola. „Da se dežurni izvijesti, međutim, ima li prositeljka 

što da živi, okle je rodom i je li imala đece od kad je za 

Božom“. 437 1879. 

433 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knjiga XIII, sv.6, jun 1935; str. 327/ Akt Senata br.13/74. 

434 

D. D. Vuksan: Jedna rastava braka; Zapisi, knj. XVI, sv. 3, septembar 1936; str. 188-189/ Državni arhiv Crne Gore, akta Senata za god. 1875. 

435 


Veliki sud, br. 2126 od 4.12.1886. 

436 


novine“, 1998; str. 26/ Protokoli molbenicah, jun 1879. 

437 



174


11) Predsjednik Velikog suda J. Radović obratio se 1. septembra 

1880. G. Visarionu Ljubiši, episkopu zaholmskom 

tražeći njegovo mišljenje povodom jednog bračnog spora 

koji je nastao usljed ženinog brakolomstva, preudaje i 

pokušaja samoubistva: 

„Nemogav riješiti bračni proces Todora Jokova, iz Martinića 

i njegove supruge Ljubice, dok ne bi vaše Visokopreosvještenstvo 

dalo svoj sud svrhu toga. Usljed toga 

sprovodimo vama ispite imenovati lica iz kojih će te izvoljeti 

naći na ženu dvije krivice: pokušaj brakolomstva, preudajom 

i pokušaj samoubistva. Pošto Vaše Visokopreosvještenstvo 

ocijeni navedene krivice umoljava se, da se dozvoli ukupno 

sa svojom osudom povratiti nam i uložene ispite.“ 438 1880. 

Iz molbenice se saznaje da se Perovan Đorđević prije 

sedam godina razveo od žene i dao joj polovinu od imanja i 

da je nakon toga osuđen na 6 mjeseci zatvora zbog toga što 

je „pogriješio“ sa jednom ženom koja je rodila njihovo vanbračno 

dijete. Nakon odsluženja kazne, molilac se, kako se 

saznaje iz molbenice, ponovo povezao sa ovom ženom i 

„nanovo šnjom pogriješi“. Pod prijetnjom šibikanja, Veliki 

sud mu je zabranio da se dalje viđa sa ovom ženom i presudio 

da mora snositi sve troškove oko izdržavanja žene i djece. 

„Neka, i za ovi drugi put, stane u tamnicu koliko za prvi – 

galijot bezobrazni“, odgovara knjaz Nikola. 440 1880. 

12) Stevo Čuturilo, sekretar Ministarstva prosvjete i 

crkvenih djela obavještava 27. marta 1880. godine mitropolita 

Ilariona o nekanonskom postupku sveštenika u Baru 

koji je vjenčao već udatu ženu. 

„Iz priložene prijave Knj. okružnog Suda u Baru uviđeće 

Vaše Visokopreosveštenstvo jedan krajnje žalosni slučaj, koji 

je imao svoj izvor jedino iz nezakonitog i protivkanoničkog 

postupka barskog svještenika, počinivši veliku zloupotrebu sa 

svetom tajnom braka“, kaže se u obavještenju. „Isti je sveštenik, 

ovime ovršio sv. brakosočatanije nad nekom stojećom u 

djeistviteljnoj ženidbi svezi, to bez predhodnog i neobhodnog 

uvjerenja o ženidbenom stanju nevjeste, koju je brakosočitao. 

Ovaka zloupotreba, sve da nije imala tako krvavijeh 

posljedica, zaslužuje strogo nakazanije, i Vaše se Visokopreosveštenstvo 

umoljava, da barskoga sveštenika odmah podvrgnete 

istrazi duhovnog suda, i da ovome ministarstvu konac 

istrage što prije saopštite.“ 439 1880. 

14) Veliki sud je 17. maja 1885. Gospodinu Mitrofanu, 

episkopu crnogorskom, uputio na konačno rješenje i 

blagoslov odluku o razvodu muža od žene koja „bez uzroka 

neoće s’ mužem u zajednici živjeti“: 

„Pero Bećov Dedić iz Bratonožića i njegova supruga Mira, 

kćer Radovana Božova stupili su u brak 1882. godine. 

Pomenuti supruzi živjeli su u bračnoj zajednici samo jednu 

godinu, a pošlje toga dolazili su više puta u ovaj Sud žaleći se 

jedan protiv drugoga. Pošto pomenuta Mira bez uzroka i jasnog 

dokaza u odbranu svoju protiv njenog muža, nešće ići da s’ 

Perom u zajednici živi, a on ju dobrovoljno zvaše, to ovaj Sud 

stavio je Miru pod zabranu, za tri godine kao svaku takvu, koja 

bez uzroka neoće s’ mužem u zajednici živjeti; i ista s Perom 

opet danas dođe u ovaj Sud, i Sud više puta nudi Miru da sa 

Perom kao sa svojim zakonitim mužem živi, koju i Pero danas 

dobrovoljno primaše i zvaše; ali ona ponudu svaki put odbi.“ 

Veliki sud je presudio da se Miri „kao i svakoj koja bez razloga 

muža svoga ostavlja“ zabranjuje sklapanje drugog braka, dok se 

Peru „kao nevinoj strani“ dopušta „da može u novi brak stupiti“. 441 

1885. 

13) Perovan Đorđević iz Nikšića obratio se 1880. Knjazu 

Nikoli moleći ga da mu oprosti kaznu zbog vanbračnog prestupa. 

15) Mitropolit Mitrofan je 7. oktobra 1885. potpisao 

dokument kojim se nadležnom svešteniku daje ovlaštenje da 

438 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 111-112 / Akt V. Suda N.1180, Mitropolijska arhiva Ebr. 266/1880. 

439 


Filozofski fakultet Nikšić, Nikšić 2008; str. 296/ Državni arhiv Crne Gore, Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, f.1, br.17 

440 


novine“, 1998; str. 69-70/ Protokoli molbenicah, oktobar 1880. 

441 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 112/ Akt V. suda N. 1022, od 17. maja 1885. 

175


„nad Krstinjom može blagosloviti vjenčanje“. 

Ovim dokumentom se „uvjeraje da je, prema pismu Knj. 

Vel. Suda od 7 tek. Broj 2310, a na osnovu 35. pravila Vasilija 

Velikoga Krstinja kćer Mila Nikolića iz Čeva oslobođena od 

bračne veze sa svojim suprugom Matom Andrićem iz istoga 

mjesta“ i daje joj se „sloboda da može stupiti u drugi brak“. 442 

1885. 

16) Mitropolit Mitrofan je Velikom Sudu 24. oktobra 

1885. uputio dopis kojim se potvrđuje da Krsto može da stupi 

u drugi brak: 

„Usljed pisma Knj. Velikog Suda od 23. t. broj 2412, a na 

osnovu 91. pravila Šestog Vaseljenskog Sabora; drugog i 52. 

pravila Vasilija Velikoga Krsto Radanov iz Spuža oslobođen 

je od bračne veze sa Ljubicom kćerom Sava Perišina s 

Kopilja. Pomenutome Krstu dato je pravo da može stupiti u 

drugi brak.“ 443 1885. 

17) Mitropolit Mitrofan izdao je 12. 10. 1889. raspis br. 

1651 - uputstvo sveštenicima o postupanju prilikom brakorazvodnih 

parnica. Između ostalog, u ovom raspisu Mitropolit 

Mitrofan kaže da je sveštenik, ukoliko primijeti da „njegovi 

parohijani u bračnome soglasiju po zakonu ne žive“, 

dužan da ih kao „duhovni pastir“ savjetuje „da se umire i u 

hrišćanskoj bračnoj družbi življenje produže, od čega zavisi 

sreća i blagostanje njihove porodice“. 

„Ako, na žalost, takvi savjeti ne bi uplivisali na odnosne 

bračnike, nego bi oni ostali pri štetnoj za njih namjeri, da i 

dalje produže svoju bračnu parnicu“, kaže se u raspisu, „onda 

u takvome slučaju dužni su oni od nadležnoga sveštenika 

uzeti svjedočanstvo njihovoga rođenja i vjenčanja, koje će im 

sveštenik saglasno parohijalnim registrima ’Rođenih i 

vjenčanih’ izdati i parohijalnim pečatom i svojeručnim potpisom 

utvrditi.“ Mitropolit upozorava sveštenike da strogo 

paze na „tačnost ovakvih svjedočanstava; jer svaka pogriješka 

u ovome od strane sveštenika učinjena bila bi strogo osuđena“. 

444 1889. 

18) Mitropolija je 7. maja 1891. izdala Okružnicu sveštenstvu 

br. 674 kojom se sveštenicima nalaže kako da postupe u 

slučaju vođenja bračne parnice. 

„Pred Duhovnijem sudom često se sude međusobno 

442 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 114-115/ Mitropolijska arhiva, akt br. 320 od 7.10. 1885. g. 

443 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 114/ Mitopolijska arhiva, akt br. 368 od 24.10. 1885. 

444 


Filozofski fakultet Nikšić, Nikšić, 2008; str. 329/ „Prosvjeta“, X, 1889, str 313. 

176


zavađeni bračnici“, kaže se u okružnici. „Ovakve raspre na 

žalost upropašćuju ne samo bračnike nego i njihove domove. 

Da bi se ovakvoj nesreći na put stalo preporučuje se Blagogovjejnome 

Parohijalnome Sveštenstvu da bi kako pri 

vjenčanju tako i inače pri svakoj datoj mu prilici bračnicima 

razjasnio svetinju i važnost tajne braka, dokazujući 

bračnicima da je tu tajnu pri početku svijeta sam Bog ustanovio 

i blagoslovio prvoga muža i prvu ženu, i po tome da 

je u Svetome Pismu naređeno: Ono što je Bog sastavio čovjek 

nesmije rastavljati. – Dalje neka im razjasni da je brak temelj 

crkve, porodice, države, i svakoga napretka i poštenja. Đe se 

svetinja braka ne poštuje, tu se zakon omalovažava i otvara se 

put mnogoj nesreći i razvratu.“ 

Okružnicom se sveštenici pozivaju da „svoijema savjetima 

svakom prigodom od svoije parohijana odklanja ovakve 

neprilike i nesreće“ i daju im se uputstva šta da čine u slučaju 

da muž i žena ne žele da odustanu od vođenja parnice, to jest 

na koji način treba da bude izdato odgovarajuće svjedočanstvo 

o razvodu braka. 445 1891. 

19) U jednom dopisu koji je Mitropolija uputila Velikom 

sudu 1893. se kaže da „nikakvo priznanje od koje ni blud bilo 

bračne stranke, ne može poslužiti za razvod braka, ako se to 

nebi kao istinito svjedocima dokazalo“. 446 1893. 

20) Mitropolit Mitrofan je 11. novembra 1899. obavijestio 

protojereja Aksentija Bojovića iz Andrijevice o rješenju kojim 

se poništava brak koji je u toj parohiji 23. oktobra 1895. sklopljen 

između Jegde, kćeri Đeloša Neradovića iz Andželata, i 

Miluna Ivanova Neradovića. 

Budući da je brak razveden Milunovom krivicom Jegdi se, 

kao nevinoj, dozvoljava da može stupiti u drugi brak. „Vama 

se naređuje da u primjedbi one rubrike ’Registra Vjenčanih’ 

đe su predpomenuti bračnici zapisati pribilježite: kako taj 

brak od sad nema važnosti“, kaže se u ovom dopisu. 

„Uvjerenje koje je Jegdi za drugi brak dato, ili prije, ili pri 

samome njenome vjenčanju od nje uzmite i među vaša 

zvanična akta čuvajte“. 447 1899. 

21) U čl. 20 Ustava Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori 

iz 1903. kaže se da „k unutrašnjim poslovima nadležnosti Svetog 

sinoda spadaju i bračna pitanja“, a zatim slijede objaš - 

njenja tih nadležnosti i pitanja: 

„Sveti sinod razmatra konsistorijske presude o zakonitosti 

ili nezakonitosti nekog osporenog braka ako se protivu te presude 

obratila utokom na Sveti sinod nezadovoljna strana u 

toku mjesec dana poslije nego što je konsistorijska presuda 

objavljena bila“, kaže se u st.1. Ako bi Sveti sinod našao da je 

bračna parnica vođena uredno, on je konsistorijsku presudu 

mogao potvrditi ili preinačiti. U slučaju da parnica nije 

uredno vođena, Sveti sinod je mogao povratiti „nadležnoj 

konsistoriji parnične spise radi nužne dopune i, kad dobije 

natrag od konsistorije dopunjeno sve što treba, izreći (će) 

svoju konačnu presudu o zakonitosti ili nezakonitosti 

osporenog braka“. 

Na predlog eparhijskog arhijereja, Sveti sinod je, shodno st. 

2, mogao „dati dispensaciju od bračnih zaprijeka“ u sljedećim 

slučajevima: „kad jedan udovac ili udovica, poslije trećeg braka, 

želi stupiti u novi brak“; „kad je neko silom ili prijevarom oteo 

bio djevojku“; u slučaju krvnog srodstva „do petog stepena 

uključno, u prvoj svojdbi do trećeg stepena uključno, u drugoj 

svojdbi do drugog stepena uključno, u duhovnom srodstvu 

do petog stepena uključno“; „kad je neko stupio, preko svog 

zakonitog druga, u polni snošaj sa drugim licem i želi sa tim 

licem stupiti u brak, naravno pošto je prestao prvi brak bilo 

usljed smrti zakonitog supruga, bilo usljed razvoda“; „kad je 

neko dražio i sudjelovao da se razvede jedan zakoniti brak, pak 

izjavi želju da stupi u brak sa licem kojemu je on pomogao da 

se razvede od zakonitog bračnog druga.“ 

Nadležnost Svetog sinoda je bila, shodno st. 3, da „razmatra 

sve spise koji se tiču razvoda nekoga braka i koje mu 

nadležne konsistorije po zvaničnoj dužnosti podnose radi 

pregleda i radi eventualnog odobrenja izrečena konsistorijom 

presude o razvodu“. 

U st. 4 čl. 20 Ustava Svetog sinoda propisani su sljedeći 

uslovi za „dogovorni razvod među zakonitih bračnih drugova“ 

koje Sveti sinod može uvažiti: „u slučaju da je muž iz- 

445 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 115-116. 

446 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 100/ Mitropolijska arhiva, akt br. 710 iz 1893. 

447 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str.115/ Mitropolijska arhiva, akt br. 1473 od 11. novem. 1899. 

177


abran za episkopa i žena je dragovoljno pristala da se rastavi 

od muža i da živi u bezbračju u kakvom ženskom manastiru 

ili u mjestu koje je udaljeno od običnog obitavanja 

episkopovog“; „kad muž ili žena zažele stupiti u kaluđerstvo i 

dobrovoljno se obaveže muž na bezbračje, ako mu se žena zakaluđeri, 

ili žena, ako joj se muž zakaluđeri.“ 

Sveti sinod je na predlog eparhijskog arhijereja mogao, 

shodno st. 5, „dozvoliti da stupi u novi brak lice koje je krivo 

bilo razvodu prvog mu braka ako je to lice izdržalo arhijerejem 

naloženu mu epitimiju“. 448 1903. 

22) Mitropolija je 1903. izvijestila Veliki sud da odobrava 

razvod između Đoka Tiodorova Lakića i njegove žene Jovane 

„uzevši u obzir sve više navedene hrđave postupke rečenoga 

Đoka; a pri tome uvidjevši i to, da su se već navršile pune 7 

godina od kako je Đoko Jovanu napustio...“. 449 1903. 

23) Na osnovu arhive Mitropolije i akata Velikog suda, to 

jest izvještaja o bračnim sporovima koje je Veliki sud dostavio 

Mitropoliji, može se zaključiti da je od 1880. do 1904. razvedeno 

486 brakova. Najviše razvoda je bilo u periodu od 1883. 

do 1886. U 1883. razvedeno je najviše brakova – 64. Te godine 

je 18 brakova razvedeno zbog „preljube“; 13 zbog „bezrazložnog 

napuštanja bračnoga druga - odricanja“; osam zbog 

„bračne nesposobnosti“; pet zbog „nemorala“; pet zbog „nezakonitog 

braka: nedjevičnost, nasilno vjenčanje, nepunoljtstvo“; 

četiri zbog „odsustva - otumarao drug“; četiri zbog „prelaska 

preko granice“; dva zbog „zarazne bolesti“; jedan zbog „rađenja 

protivu časti bračnoga druga“; jedan zbog „rađenja protivu živo - 

ta bračnoga druga“; dva zbog „umobolnosti“; jedan zbog „robije“. 

Najviše brakova (121) je u peirodu od 1880. do 1904. 

razvedeno zbog „bezrazložnog napuštanja bračnoga druga – 

odricanja“. Sljedeći najčešći razlozi za razvod braka su „preljuba“ 

(117 razvoda) i „bračna nesposobnost“ (66 razvoda). 450 

1880-1904. 

24) Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj 

Gori iz 1904. propisuje sljedeće uslove za prestanak braka: 

Čl. 186: Da usljed smrti prestane brak, smrt mora biti 

dokazana. U slučaju sumnje da li je još živ ili je umro muž ili 

žena s toga što se za dugo vremena za jednog ili za drugog ne 

zna, postupiće se u smislu odredaba sadržanih u čl. 678-685. 

Opšteg Imovinskog Zakonika. Samo kad je sudom pro - 

glašena smrt jednog bračnog druga, može drugi tražiti od 

crkvene Vlasti da mu dozvoli stupiti u novi brak. 

Čl. 188: Da se žali na nezakonitost braka i da traži da se taj 

brak proglasi kao da ga nije ni bilo, ima pravo samo onaj 

bračni drug koji nije kriv. Ali on gubi to pravo, ako i poslije 

nego što je doznao za zaprjeku, produži ipak živjeti u bračnoj 

zajednici. Ako je jedan maloljetnik ili ko pod starateljstvom, 

samovlasno stupio u brak, može otac ili staratelj osporavati 

zakonitost braka samo dotle, dok traje očinska ili starateljska 

vlast. 

Čl. 189: Ne može se žaliti na nezakonitost braka i tražiti da 

se brak razvede onaj koji je znao za postojeću bračnu zaprjeku, 

pa je o njoj prećutao u vrijeme sklapanja braka, isto ni 

onaj koji je znao da nije slobodan, da se vjenča, pa je prevarom 

istakao da je dotičnu dozvolu za brak dobio. U ovakvim slučajevima 

Konsistorija po zvaničnoj svojoj dužnosti pokrenuće 

pitanje o zakonitosti dotičnog braka. 

Čl. 191: U svakom spornom bračnom pitanju, mora uvijek 

važiti načelo da treba nastojati da se uzdrži brak koji je jednom 

sklopljen bio, kako bi se tijem predupredila svojevoljnost 

svakoga koji bi htio možda i lakomisleno razvrgnuti 

jednom sklopljeni brak. Radi ovoga pored ostalih svojih 

dužnosti, sekretar konsistorijski moraće imati osobitu 

dužnost da pri raspravljanju i presuđivanju o bračnim 

spornim pitanjima, kao štitnik i branitelj braka, nastoji i sva 

zakonska srestva upotrijebi da se jednom sklopljeni brak u 

snazi uzdrži i da se bez krajnje nužde ne razvrgava bračna veza 

koja je jednom sklopljena bila. 

Čl. 204: Kad se raspravlja o razvrgnuću braka radi fizičke 

nesposobnosti (čl.173, 6) dokazom za to moraju poslužiti 

iskazi vještaka, a to je liječnika i hirurga, a pri potrebi i babica. 

Ako se ne može sa sigurnošću dokazati, da li je nesposobnost 

stalna (permanentna) ili je ona samo vremenita, u takvom 

slučaju bračni drugovi moraju biti obavezni da još za godinu 

448 

Ustav Svetoga sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, decembra 1903; http://sr.wikisource.org/sr-el/ 

449 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 99/ Mitropolijska arhiva, akt br. 1939 iz 1903. 

450 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 120/ podaci uzeti iz arhive Mitropolije i iz akata Velikog suda dostavljanih Mitropoliji 

178


dana zajedno žive i tek kad ta godina prođe i potvrdi se stalna 

fizička nesposobnost, razvrgava se brak. 

Čl. 205: Isto kao što je u prethodnom članku kazano, ima 

se postupiti i kad se raspravlja o razvrgnuću braka s toga što 

je jedan od bračnih drugova bio bjesomučan ili lud (čl. 173, 

5) u vrijeme kad se brak sklapao, a ta je bolest permanentna. 

Čl. 208: Je li sva rasprava dokazala da je dotični osporeni 

brak zakonit, tada se to saopštava bračnim drugovima koji su 

poslije toga zakonom primorani izmiriti se i u bračnoj zajednici 

živjeti. Ako se pak dokazalo da je brak po sebi nezakonit 

bio, tada se proglašuje razvrgnutom dotična bračna veza i 

dozvoljava se bivšim bračnim drugovima da mogu, ako žele, 

u novi brak stupiti. U oba slučaja izdaje se odnosna presuda 

u kojoj moraju biti u kratko navedeni svi glavni razlozi i uz 

potpis Arhijereja, ili njegova zamjenika, mora na presudi biti 

udaren i konsistorijski pečat. 

Čl. 212: Bračna zajednica u koju su po slobodnoj volji 

stupili muž i žena i na koju su se svečano obvezali za cio život 

(čl. 157), ne može se samovoljno razvrgnuti. Samo u vanrednim 

slučajevima i radi tačno zakonom određenih uzroka, pri 

očuvanju zakonom propisane forme, može da se ta bračna 

zajednica razvrgne i da jedan zakonito sklopljen brak bude 

razveden. 

Čl. 213: Razvod braka po uzajamnom dogovoru između 

muža i žene crkva ne priznaje. Prema tome smatra se nezakonitim 

i kao da ga nije ni bilo onaj brak koji bi muž ili žena 

sklopili sa drugim licem, dogovorno razvrgnuvši svoj postojeći 

brak. 

Čl. 214: Dogovorni razvod sv. kanoni dopuštaju samo radi 

dva uzroka: 

1) Kad muž bude izabran za episkopa, i žena pristane da 

se rastavi od muža i da u bezbračju živi u kakvom ženskom 

manastiru ili u mjestu koje je udaljeno od običnog obitavanja 

episkopova, i 

2) Kad muž ili žena želi da stupi u kaluđerstvo, i dobrovoljno 

se obveže na bezbračje muž, ako mu se žena zakaluđeri, 

ili žena, ako joj se muž zakaluđeri. Ove vrste razvod ne spada 

u nadležnost Konsistorije da o njemu presuđuje, nego u 

nadležnost sv. Sinoda. 

Čl. 215 propisuje sljedeće „uzroke za razvod braka, o kojima 

je nadležna Konsistorija da presudi: brakolomstvo; ako 

jedan od bračnih drugova odstupi od hrišćanstva; neizvjesno 

ili zlobno odsustvo jednog od bračnih drugova; nedjevičnost 

nevjeste; ako jedan od bračnih drugova radi protivu života i 

zdravlja drugoga, a protivu porodičnog blagostanja i mnogogodišnja 

robija. 

Čl. 216: Brakolomstvo (Čl. 215, 1) je namjerna povreda 

bračne vjernosti koju učini jedan od bračnih drugova, stupivši 

u polni snošaj sa drugim licem. Bez značaja je tu da li je ovo 

drugo lice sa svoje strane opet vezano brakom ili nije i da li je 

to lice znalo ili nije znalo da dotično lice s kojim je ono imalo 

polni snošaj čini tijem brakolomstvo. 

Čl. 217: U vezi sa brakolomstvom crkveno pravo priznaje, 

kao uzroke za razvod: a) kad žena hotimično ubije u sebi začeti 

plod i tijem osujećava glavnu cijelj braka, b) kad žena u 

prijestupnoj namjeri gosti sa tuđim ljudima, kad provodi noći 

bez opravdanih razloga i bez znanja muža u tuđim kućama ili 

kad protivu volje muža pohađa javna mjesta koja nijesu prilična 

za poštenju ženskinju, v) kad muž navodi ženu na bludočinstvo 

sa drugim ljudima, g) kad muž javno i nepravedno 

proglašuje ženu brakolomnicom, i d) kad muž u kući ili van 

svoje kuće živi s tuđom ženom. U prva dva slučaja brakolomstva 

naravno ima pravo tražiti razvod onaj od bračnih drugova 

koji je uvrijeđen. 

Čl. 218: Odsustvo jednoga od bračnih drugova (Čl. 215, 

3) može biti uzrokom za razvod braka, ili slučajno, ili zlona - 

mjerno. 

U prvom slučaju, ako se ima uvjerenje da jedan od bračnih 

drugova nije se udaljio iz svoje i izgubio se u tuđinstvu sa zlom 

namjerom da napusti svoga bračnoga druga, nego se to dogodilo 

ili što je pao u ropstvo ili slučajno mu se trag izgubio, 

tada će bračni drug koji je ostao moći tražiti razvod poslije 

šest godina, od kako je bračnog mu druga nestalo. 

U drugom slučaju, ako se dokaže zla namjera jednog od 

bračnih drugova, da napusti svoga bračnoga druga i da je radi 

toga zametnuo trag o sebi, tada će drug koji je ostao moći 

tražiti razvod poslije tri godine (čl. 236) 

Čl. 219: Nedjevičnost nevjeste (Čl. 215, 4), to jest kad je 

čovjek stupio u brak sa jednom ženskinjom za koju je mislio 

da je djevojka, a međutim je ona prije vjenčanja zatrudnjela 

(đetinja) sa drugim licem. Ovaj čin daje pravo mužu da traži 

razvod braka, ali samo u takvom slučaju, ako je odmah, čim 

je opazio, da mu je žena još prije braka s drugim dijete začela, 

prestao s njom u braku živjeti i odmah očitovao njen prijestup. 

U protivnom slučaju ne priznaje mu se pravo da traži 

razvod braka. 

Čl. 220: Pod postupkom jednog od bračnih drugova protivu 

života i zdravlja drugog i protivu porodičnog blagostanja 

(čl. 215, 5) kao uzroka za razvod braka treba razumijevati sve 

ono što se protivi pojmu i cijelji braka (Čl. 157) i što osujećava 

tu cijelj i ruši osnovu braka. A to je: a) kad jedan od 

bračnih drugova svirjepim srestvima radi protivu života drugoga, 

b) kad zna da neko umišlja na bračnog mu druga zlo, 

pa to ne otkrije, nego možda i potpomaže, v) kad radi i 

179


upotrebljuje prijestupna srestva protivu zdravlja svoga 

bračnoga druga, g) kad je jedan od bračnih drugova svadljiv, 

te svaki čas bije svoga druga, d) kad neprestanom psovkom 

vrijeđa svoga druga; pred drugima ga ponižava i protuzakonitim 

činima slobodu mu steže, e) kad vodi raskalašan život 

na način da je u opasnosti materijalno blagostanje i ugled 

porodice i ž) kad jedan od bračnih drugova ima neizlječivu, 

a pri tome zaraznu bolest, od koje može postradati zdravlje i 

život drugoga. 

Da ovo što je sada poređano, uzmogne biti uzrok za razvod 

braka, treba da je potpuno sudom dokazano, da je to sve 

stalno i permanentno kod dotičnog bračnog druga, a prvi 

poređani čini da se stalno ponavljaju i da nema nikakve 

mogućnosti da se dotično lice odvikne od jednog ili drugog 

čina. (Čl. 237) 

Čl. 221: Mnogogodišnja robija (Čl. 215, 6) može biti osnovom 

da traži razvod braka onaj od bračnih drugova kojemu 

je drug osuđen radi zločinstva na robiju, samo u takvom 

slučaju ako ta robija ima da traje najmanje deset godina. 

Ako prije nego što je riješena bila molba za razvod, osuđeno 

lice bude Knjazom Gospodarom pomilovano i 

povraćena mu sloboda, tada se obustavlja riješenje molbe i 

onaj od bračnih drugova koji je molio za razvod, u dužnosti 

je živjeti i dalje u bračnoj zajednici sa svojim pomilovanim i 

oslobođenim drugom. 

Čl. 236: Kad se ima izdati presuda radi uzroka neizvjesnog 

ili zlonamjernog odsustva jednog od bračnih drugova (čl. 

218) ima se postupiti ovako: 

Ako nije odsustvo zlonamjerno i proteklo je šest godina 

od kako je nestao jedan bračni drug, niti se za njega moglo 

doznati ni srestvom novina ni srestvom građanskih Vlasti (čl. 

683. Opšteg Imov. Zakonika), počekaće se poslije toga još 

godina dana, i onda će se proglasiti razvod i dozvoliti zaostaloj 

strani da u novi brak stupi. 

Ako li je odsutvo zlonamjerno, i proteklo je tri godine od 

kako je nestalo jednog od bračnih drugova, a ni usljed oglasa 

u novinama, ni na poziv građanskih Vlasti, nije se odazvao, 

tada, pošto proteče još godina dana, proglasiće se razvod i 

daće se dozvola nevinoj strani da može stupiti u novi brak. 

U prvom slučaju, ako se povrati onaj bračni drug za kojega 

se nije znalo, a drugi je dozvolom Vlasti stupio u novi brak, 

dopušta se onom prvom da može i on stupiti u novi brak, ako 

želi. U drugom slučaju, ako se povrati bračni drug koji je zlo - 

namjerno ostavio bio svojega druga, zabranjuje mu se stupiti 

u novi brak, jer je on kriv bio razvodu. 

Čl 237: U slučajevima, koji su pomenuti u čl. 217. i 220. ovog 

Ustava, ako Konsistorija poslije odnosnoga postupka, bračnike 

na zajednicu ne mogne saglasiti, narediće, da se bračnici od zajedničkog 

življenja razluče za jednu i do tri godine, računajući 

od dana kad im je konsistorijska naredba uručena bila. Ovo će 

se smatrati novim pokušajem izmirenja između njih. 

Pri ovakvome slučaju Konsistorija će svoje riješenje 

saopštiti dotičnom Knjaževskom Oblasnom Sudu, radi izdržavanja 

za vrijeme razlučenja onog bračnog druga koji na 

to bude imao zakonito pravo, kao i za izdržavanje djece, ako 

ih iz toga braka bude. 

Kad isteče Konsistorijom određeni rok i odnosna molba 

za razvod bude ponovljena Konsistorija će tada pristupiti da 

konačno riješi pitanje o razvodu. 

Čl. 239: Presuda Konsistorije, odobrena sv. Sinodom, o 

razvodu radi dokazanog brakolomstva, mora glasiti da dotični 

bračni drug, koji je učinio brakolomstvo, ne može više nikada 

u brak stupiti sa drugim licem. 

Za ostale brakorazvodne uzroke, a poglavito za one, koji 

su spomenuti u čl. 217. i 220. ovog Ustava, može se dopustiti 

izuzetak. Na ime, onom bračnom drugu, koji je kriv bio 

razvodu radi jednog od onih uzroka, koji su navedeni u 

pomenuta dva članka i koji je osuđen na bezbračje, može 

Arhijerej dopustiti poslije nekoliko godina da stupi u novi 

brak, uz očuvanje odnosnih zakonskih propisa. A ovo može 

biti, ako se dotično lice pokaje za ono zlo koje je učinilo i koje 

je bilo uzrokom razvoda, i to svoje kajanje izjavi Arhijereju. 

Arhijerej će tome licu, po svojoj uviđavnosti, naložiti epitimiju 

koja može trajati od pet do petnajest godina. Poslije izdržane 

epitimije, i ako se vidjelo da je bilo iskreno kajanje dotičnog 

lica, Arhijerej će učiniti predlog Sv. Sinodu da bude 

preinačena izdana presuda i da tome licu bude dozvoljeno 

stupiti u novi brak. 451 1904. 


propisuje kaznu zatvorom od dvije do pet godina za onoga 

„ko riječima, pečatanim ili nepečatanim pismenim sastavom 

napada ili izlaže podsmjehu ili prezrenju ustavna prava 

Vladaočeva, zakoniti red prestolonasljedstva, postojeći oblik 

vladavine i Ustav“, a kazna zatvorom od tri mjeseca do tri go- 

451 


Filozofski fakultet Nikšić, Nikšić 2008; str. 410-420. 

180


dine za onoga „ko na isti način napada ili izlaže podsmjehu ili 

preziranju pravne ustanove: porodicu (familiju), brak ili svojinu 

(sopstvenost).“ 

Čl. 135 Krivičnog zakonika propisuje kaznu zatvorom od 

dvije do pet godina za sveštenika „koji vjenča čovjeka kad 

zna da mu je žena živa, ili koji vjenča ženu za koju zna da joj 

je muž živ“. 

Kaznu zatvorom od tri mjeseca do pet godina čl. 197 Kri - 

vičnog zakonika propisuje za onoga „ko tuđu ženu s njenim 

pristankom, no bez znanja ili protivu volje njenog muža, 

odvede ili na zahtjev ovoga posljednjeg neće da je izda“. 

Kaznu zatvorom od dvije do pet godina propisuje čl. 203 

Krivičnog zakonika za „čovjeka koji ima živu nerazvedenu 

ženu i žena koja ima živa nerazvedena muža, ako s drugim u 

novi brak stupe“; za „lice koje istina u braku ne živi, ako stupi 

u brak sa licem koje je u svezi bračnoj, a znalo je za tu svezu“ 

i za kuma i starog svata „ako su za postojeću bračnu svezu 

znali, pa su ih ipak vjenčali“. 452 1906. 

ženiti, niti ona udavati“. (čl.75) 454 1855. 

2) Alfred Bulonj piše da razvod postoji u Crnoj Gori „kao i 

u svim zemljama gdje je zastupljena grčka pravoslavna vjeroispovijest“ 

i navodi razloge za rastavu braka: „Može se razvesti 

iz više razloga; ali, jedan od glavnih, na koji se najčešće poziva 

muž, je fizička odbojnost prema svojoj ženi i, prema tome, njegova 

nemogućnost da ispunjava bračne obaveze; nasuprot 

tome, žena najčešće traži razvod zbog lošeg ophođenja muža 

prema njoj ili neslaganja karaktera. Ta mogućnost, čak lakoća 

da se dobije razvod, ovdje dovodi do pravih zloupotreba, koje 

lukavstvo i vještina tužilaca, pomognuta potpunim nepoznavanjem 

naučnih pojmova od strane sudija, uspijevaju gotovo 

uvijek da prođu neopažene, uprkos stvarnoj ljubavi prema 

pravdi koja nadahnjuje ove poslednje.“ 455 1867-68. 

26) „Neženja koji zavede mladu djevojku prinuđen je da 

se njome oženi ukoliko ona može da dokaže njegovo očinstvo“, 

piše Henri van Mandere. „Muž ne dozvoljava ženi da 

ga vara s drugim; u očima naroda to važi za djelo niskog karaktera; 

međutim, ako je muž emigrirao u Ameriku i ako je dugo 

odsutan, onda se zatvaraju oči pred činjenicom da je žena za 

to vrijeme imala zamjenika“. 453 1913. 

III 

1) Opšti zemaljski zakonik dopušta rastavu braka (ne 

raspust) „ako bi bila mrzost i zao život među ženom i 

mužem i muž ne bi htio s njome živiti“, s tim da je muž u 

tom slučaju bio „dužan ženu izdržavati, ali da se on ne može 

3) Senat je, u skladu sa čl. 75 Danilovog zakonika, donio presudu 

prema kojoj se Đikna i Marko Nikolić „razdvajaju da zajedno 

ne žive, ali ni dase može Marko ženiti ni ona udavati“. 456 

1872. 

4) Povodom bračne parnice između Miloša Muratova i 

Vidne Vujović, koji su tražili razvod zbog poremećenih 

odnosa u braku, Senat je, u skladu sa čl. 75 Danilovog zakonika, 

donio 1872. presudu u kojoj se, između ostalog, kaže: 

„Senat po današnjem Zakoniku presudi ako nekćenu zajedno 

zavazda živjeti, da se mogu rastaviti ali ni da se može 

Miloš ni Vidna nikad udavati“. 457 1872. 

452 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV, str. 72, 81, 91,202/ Krivični zakonik za Knjaževinu 

Crnu Goru, Cetinje 1906. 

453 

Henri van Mandere: Crna Gora; CID, Podgorica, 2002; str. 96. 

454 


455 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovnistvo; CID, Podgorica, 2002; str. 80-81. 

456 


Podgorici, Ispis iz Bogišićevog arhiva, XV, 2, br. 16/2 iz 1872. 

457 


Podgorici, Ispis iz Bogišićevog arhiva, XV,2, br.52-3/3 iz 1872.g. 

181


5) Praviteljstvujušćem senatu kao vrhovnom sudskom organu 

obratio se jedan kapetan ne znajući kako da riješi jedan 

spor: 

„Pišemo vi poradi Jovana S., a to kako se oženio kćerom 

Škera K. na dva dana pred božitnje poklade“, kaže se u pismu 

kapetana. „On nema ništa, no je krenuo u Srbiju i ne oće ženu 

da sobom vodi. A ona veli: - ’Ja oću s njim kud god on obrne, 

ako će me držat za svoju ženu’. Idu k vama, pa vi kako naredite. 

I da ve Bog živi! Vaš pokorni kapetan“. 458 1869-1875. 

6) Senat je 3. februara 1873. odobrio rastavu braka 

između supružnika koji „nisu mogli biti zajedno u 

supružeskom životu“: 

Nakon tri i po godine braka Miloš Muratov Vujović sa Stijene 

i njegova žena Vidna, kćer Mušike Čaketina, došli su 

pred Senat „koje mu pokazaše da do danas nijesu mogli biti 

zajedno u supružeskom životu, i da zbog toga Vidna ne htje 

više s Milošem hoditi da živi.“ 

Senat je presudio da „ako ne htjednu za vazda zajedno živjeti, 

da se mogu rastaviti, ali da se ne mogu ni Miloš ženiti ni 

Vidna udavati, na koje oboje dobrovoljno pristadoše i metnuše 

svoje krste.“ 

U primjedbi uz presudu kaže se da Vidni ne pripadaju 

nikakva imovinska prava „zbog toga, što ne htje hoditi s njim, 

koje on žaljaše“. 459 1873. 

7) „Glas Crnogorca“ broj 2 i 3 od 12. i 19. januara 1874. 

donosi izvještaj o raspravi koja je sazvana da bi se utvrdilo da 

li je valjan Anđin drugi brak sa Lukom Simovim sa kojim se 

vjenčala nakon deset godina odsustvovanja njenog prvog 

muža. Rasprava, koju u cjelini prenosi „Glas Crnogorca“ 

okončava se u trenutku kada sud dobrih ljudi saznaje da je 

Anđe trudna sa drugim mužem i kada donosi sljedeću presudu: 

„U ime svete Trojice, iz koje proizilazi svaka pravda i istina 

a sve u dobri čas. Da se zna, kako se mi 24 bratska sudca 

sabrasmo pred sabornom crkvom i saslušasmo davu koja je 

potekla zbog Anđe šćere Vukca Stanišina, prvo žene Nikole 

Vukčeva pa poslije Luke Simova, i razabrasmo, da nije ništa 

bilo silimice, niti da je ko kome hotimice htio u obraz dirnuti; 

te za to i nađosmo, da i nije niko nikome mjestimice nego 

slučajno kriv; ali za prekinuti svako pomeđu njima zlo i da 

pomenutim muževima, kao i Anđinu ocu Vukcu, pa i istoj 

Anđi povratimo čast na njihove svijetle obraze, rekosmo i osudismo, 

da Vukac Stanišin danas na današnji dan prihvati 

svoju kćer Anđu kao svoje dijete, pa kad se razdvoji sa bremenom 

te joj je pod pojasom, da dijete pošlje Luki Simovu 

kao njegovo, a da djetetu kumuje Anđin prvi domaćin Nikola; 

pa poslje 40 dana da povrati Anđu Nikoli, čija je i prvo bila; a 

prvome djetetu što bi se Nikoli u kući našlo da kumuje Luka 

Simov, i neka živu kao pravi kumovi. Najposlije svi rekosmo 

i govorimo: ko bi koga po danas ukorio ili napomenuo što 

bilo, da Bog da ga pomamio i razgubao jaki Bog i veliki sveti 

Jovan Krstitelj, Amin!“ 460 1874. 

8) Jozef Holeček piše o „bračnim špekulacijama“ koje su 

praktikovane u Crnoj Gori. „Poneki vjerenik još prije svadbe 

špekuliše sa razvodom“, piše Holeček. „Pravi se da je za nevjestu, 

ne znam kako, zainteresovan i moli dok je ne isprosi od 

roditelja i rodbine: ’Dajte mi je, zaklinjem vas bogom, makar 

na tri dana.’ Porodica mu, vidjevši ovakvu ljubav, obeća 

djevoj ku, ali, nakon isteka tri dana, oni je stvarno imaju 

ponovo na vratu – pobjegne mu. Otac djevojke mora da plati 

sudske troškove i odštetu mužu, koji je za tri dana nesnosnog 

braka prinudio da pobjegne.“ 

Razvodi su se, kako piše Holeček, događali i nakon više godina 

bračnog života. „Muž dođe pred sud i iznese svoju 

molbu: ’Neću je, nizašto, neću je, da se manitim krstom 

krstim, neću je, da s uma silazim, zaklinjem vas živijem nebe - 

sima, oslobađajte me toga đavola!’“, piše Holeček. „Ako je 

brak bio bez djece, lako se rješava: brak se razvede a muškarac 

plaća ženi 50 talira ’za sramotu’“. 461 

Holeček takođe piše i o ženi koja se na sudu žalila da je 

poslije dvije godine braka djevica i da zbog toga ne može da 

ima djecu. On piše da je njen „zbunjeni muž“ pozvao Veliki 

458 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat, Zapisi, knj. XIII, sv. 6, jun 1935; str. 322. 

459 

Dušan Vuksan: Nekoliko presuda iz našljednog prava; Pravni zbornik, br.1, april 1935; str. 33-34/ Akt Senata br. 52/73. 

460 

„Glas Crnogorca“, br. 2 i 3 od 12. i 19. januara 1874. 

461 


182


10) Milutin Todorov se obraća knjazu Nikoli 1879. žaleći 

se na sudsku odluku kojom mu se zabranjuje da stupi u brak 

sa ženom kojoj nije dopušteno ponovno sklapanje braka. Iz 

molbenice se saznaje da je Milutin Todorov živio u vanbračnoj 

vezi sa ženom koja je prije sedam godina sudski razvedena 

od muža, bez prava ponovne udaje, da je žena ostala 

„samdruga“ (trudna), a da mu je „sud naredio da ženu, dok 

dijete rodi, drži, a poslijed rođenja da ide žena đe zna, a on dijete 

da drži kao svoje“. 

„Sud je dobro osudio“, odgovorio je Knjaz Nikola na ovu 

molbu. 464 1879. 

sud da sam procijeni istinitost optužbi koje je na njegov račun 

iznijela njegova žena. Veliki sud je pozvao doktora od koga 

se očekivalo da potvrdi ili odbaci ove optužbe. Holeček dalje 

piše da se tokom vještačenja pokazalo da žena nije djevica i 

da je „Veliki sud, ljut na njenu drskost i lažavost, ovu nevjestu 

osudio na zatvorsku kaznu od nekoliko dana.“ 462 1876/1882. 

11) Savo Milošević iz Ćeklića se obraća Knjazu Nikoli 

1880. moleći za „kratku audijenciju“ radi žalbe na presudu 

Velikog suda prema kojoj je bio obavezan da plati svojoj 

supruzi 300 talijera. 

„Neka doðe oko 11½, oni mladoženja od 72 godine!“, 

odgovara knjaz Nikola. 465 1880. 

9) Krstinja Sava Vasova se obratila Knjazu Nikoli 1879, 

moleći ga da joj omogući da se vrati mužu. Iz molbenice se 

saznaje da ju je muž otjerao jer je bila pobjegla od njega kod 

svoje majke, preko granice, i da se više puta bezuspješno 

obraćala sudu zahtijevajući da se vrati svome mužu. 

Na njenu molbu, Knjaz Nikola je odgovario: „Veliki sud 

učininiti će kako je napravio“. 463 1879. 

12) Milutin Todorov se obratio Knjazu Nikoli 1880. sa 

molbom da mu se da pasoš da bi se mogao iseliti iz Crne Gore. 

Iz molbenice se saznaje da je Milutin Todorov sa jednom 

raspuštenicom, kojoj je u brakorazvodnoj parnici sud 

zabranio ponovnu udaju, stupio u vanbračnu vezu i dobio 

dvoje djece. Sud mu je, pod prijetnjom šibikanja, zabranio da 

se viđa sa tom ženom i naredio mu da plaća izdržavanje za 

svo troje. Takođe mu je zabranjeno sklapanje braka bilo sa 

njom ili sa nekom drugom ženom kao i mogućnost iseljenja. 

„A što će đeca?!“, odgovara knjaz Nikola. „Neka radi i izdržaje 

đecu“. 466 1880. 

13) Veliki Sud se 24. oktobra 1880. obratio episkopu zaholmskom 

Vladici Ljubiši u Ostrogu radi rješenja jednog 

bračnog spora: 

462 

J. Holeček: Crna Gora u miru; CID, Podgorica, 2002; str.129. 

463 


novine“, 1998; str. 15-16/ Protokoli molbenicah, april 1879. 

464 



465 


novine“, 1998; str. 53-54/ Protokoli molbenicah, mart 1880. 

466 



183


„U odgovor na cijenjeno vaše pismo pod br. 288. šaljemo 

vama kopije akta otnosno bračnog spora, između Ivana 

Vasova Otaševića, i njegove žene Mile, iz kojih će Vaše Visokopreosvještenstvo 

moći izviđeti, na čijoj je strani krivica, 

i koja strana može izgubiti ili dobiti pravo na bračni život. 

Pošto budete izvoljeni riješiti spor po kanonu Crkvenom 

umoljavamo vas da nam date izvješće radi protokolarne bilje - 

ške koje Veliki Sud po dužnosti ima da vodi.“ 467 1880. 

14) Veliki sud se 4. novembra 1880. obratio Mitropolitu 

crnogorskom i brdskom Gospodinu Ilarionu tražeći mišljenje 

povodom bračnog spora zbog ženinog „brakolomnog 

života i skitanja izvan granice“: 

„Tomo Sredanović iz Dobrskog sela, Riječke nahije oženio 

se Milosavom šćerom Zeka Pipera stanovnika Cetinja, ima 

već četiri godine. Imenovani Tomo iz nužde bio je prinužden 

ići izvan zemlje radi poboljšanja svoga oskudnog materijalnog 

stanja đeje probavio više od godine dana. Za vrijeme njegova 

osustva njegova žena Milosava vladala se brakolomno i više 

puta skitala izvan granice đe se i sad nahodi. Zbog njenog 

javnog brakolomnog života i skitanja izvan granice, Veliki Sud 

je mišljenja da se učini Imenovanim konačni razvod braka 

pod uslovom da se Toma može ženiti, a Milosava nikad udavati. 

Stvar ostavljamo da vi konačno riješite i nas o istome 

izvolite što skorije izvijestiti.“ 468 1880. 

15) Pavle Mirov iz Bjelopavlića moli Knjaza Nikolu 1881. 

da mu pomogne u rješavanju njegovog bračnog statusa. 

Iz molbenice se saznaje da se, bez svoje krivice, Pavle „rastavio“ 

od žene prije 12 godina, da je od tada više puta molio 

ženu da mu se vrati bez uspjeha, ali da mu Veliki sud ipak ne 

dopušta da se ponovo oženi. 

„Neka moli gospodina vladiku, a mene za to nema rašta“, 

odgovara Knjaz Nikola. 469 1881. 

16) Stane Lazova moli 1881. Knjaza Nikolu za savjet u vezi 

sa svojim brakom. 

Iz molbenice se saznaje da je Stanin muž „pošao u svijet“ 

prije sedam godina ostavivši nju i kćerku „bez išta“ i da od tada 

„niti joj piše niti joj što šalje“. 

„Neka gleda ona što će, kao za sebe“, odgovara Knjaz 

Nikola na ovu molbenicu. 470 1881. 

17) Mitar Markišin s Ljubotinja obraća se knjazu Nikoli 1881. 

žaleći se na ženu koja ga je napustila nakon 12 mjeseci braka i 

koja je, prilikom razvoda, pred sudom izjavila „da ga neće“. 

„A što ćemo, de?!“, odgovara knjaz Nikola. 471 1881. 

18) Đuro Savov iz Žanjevog dola moli Knjaza Nikolu 

1881. da ubrza presudu u vezi sa njegovim razvodom. 

Iz molbenice se saznaje da se on već sedam puta žalio Velikom 

sudu zbog nesporazuma sa ženom „koja mu bježi“, da 

je Sud svaki put odlagao konačnu presudu i da on „više ne 

može čekati“. 

„Ja, pokraj V. suda, ne mogu dati drugi red“, kaže knjaz 

Nikola. „Sud je svakome jednak“. 472 1881. 

467 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 110/ Akt V. suda N.1321; Mitropolijska arhiva Ebr. 298 od 26.10.1880. 

468 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 111/ Akt V. suda N.1378, Mitropolijska arhiva br.108/1880. 

469 


novine“, 1998; str. 81/ Protokoli molbenicah, januar 1881. 

470 


novine“, 1998; str. 94/ Protokoli molbenicah, avgust 1881. 

471 


novine“, 1998; str. 76/ Protokoli molbenicah, januar 1881. 

472 



184


19) Milonja Živkov iz Bjelopavlića žali se Knjazu Nikoli 

1881. na odluku suda u vezi sa njegovim razvodom. I pored 

toga što je žena priznala krivicu, Veliki sud je, kako se navodi 

u molbenici, razveo njihov brak na njegovu štetu i odredio 

da Milonja mora dati bivšoj ženi pola imanja i da se više ne 

smije ženiti. 

„Lakrdijaš!“, odgovara knjaz Nikola. „Ja znam njegovu 

rabotu“. 473 1881. 

20) Radovan Dakčević obraća se Knjazu Nikoli 1881. 

moleći da mu se žena vrati. 

Tokom četiri godine braka Radovanova žena je, kako se 

saznaje iz molbenice, nekoliko puta bježala od kuće, jednom 

i preko granice. Na kraju se vratila u rod odbijajući da 

mu se vrati i optužujući ga za preljubu. Odbijajući ovu optužbu, 

Radovan moli Knjaza da mu pomogne da „vrati“ 

ženu. 

„A ako ga ona neoće?“, odgovara Knjaz Nikola. 474 1881. 

21) Vaso Radov iz Lješanske Nahije obraća se Knjazu 

Nikoli 1882. žaleći se na sudsku odluku u vezi sa njegovim 

bračnim statusom. 

Za tri godine braka, kako se kaže u molbenici, žena mu je 

više puta bježala, tako da „kod njega nije svega mjesec dana 

stojala“. Iako je povodom ovog slučaja Sud presudio da žena 

„stoji 3 godine u rodbinu, pa da se vrati domaćinu“, a kada je 

ona, nakon isteka ovoga roka, ponovo odbila da se vrati mužu, 

Sud joj je dozvolio još tri godine „stojanja u rod“. 

„Za to mu niko ne može pomoći“, odgovara Knjaz Nikola 

na ovu molbu. 475 1882. 

22) U Raportu rada Velikog suda br. 3056 od 30. decembra 

1886. kaže se da je te godine bilo 62 „bračne davije“. 476 

1886. 

23) Mitropolija je 1886. uputila pismo Minji Popoviću, 

svešteniku iz Berana, kojim se objašnjava da žena koja samovoljno 

pobjegne od muža nema pravo na drugi brak. 

„Mare kćeri Stevana Premovića iz Zaostroga, koja je pobje - 

gla od svoga muža Obrada Golubovića iz Trepče u Tursku 

državu odgovara se: Svaka žena, koja ostavi svoga zakonitoga 

supruga, a ne prijavi se nadležnoj vlasti s dokazima, da joj 

suprug nepravo čini, takva po crkvenim pravilima gubi pravo 

na drugi brak“. 477 1886. 

24) 14. decembra 1896. izdata je Ministarska naredba o 

„pristupanju k Nj. V. Gospodaru radi sudskih poslova“ u kojoj 

se kaže da je „prekomjerno umnožavanje parničara pred 

Gospodarem opaženo u vrijeme kad je izdavanjem zamašitih 

sudskih zakona i osnovanjem novih sudova sudstvo kročilo 

na put unapređenja“ i da se radi uvođenja reda moraju uspostaviti 

određena pravila. Tako se u ovoj naredbi, pod 

tačkom 4, kaže da se pred Knjaza Nikolu ne mogu iznositi 

parnice o „rđavim riječima i psovkama: kao nepristojne“; „sve 

bračne parnice, u koliko su podvrgnute crkvenom suđenju“ i 

„parnice koje padaju pod pravila prvih 26 članaka naredbe o 

vanbračnoj djeci od 30. marta 1894 god“. 478 1896. 

25) Povodom bračnog spora između Mitra Bojića i njegove 

žene Gospave, Mitropolija je 27. juna 1903. uputila 

473 



474 



475 



476 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica, 1988; str. 273/ Državni arhiv Crne Gore, Arhiva Velikog suda, br. 3056. 

477 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 100/ Mitropolijska arhiva, akt Mitropolije br. 1140 iz 1886.g. 

478 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj praksi za Knjaževinu Crnu Goru, knjiga I od 1893 – 1903; Službeno izdnje 

Knj. Ministarstva pravde, Cetinje, 1903; str. 96. 

185


pismo Velikom sudu u kojem se objašnjavaju razlozi za petogodišnji 

rok koji mora proteći do konačnog rješenja parnice. 

„Kad muž protiv svoje supruge i obratno supruga protiv 

svoga muža povede parnicu za razvod braka, pa ako Sud u 

početku nebi uspio da ih izmiri i na zajednicu saglasi u tome 

slučaju ostavljaju se da žive odjelito. – Konačnom rešenju 

ovakvoga spora duhovna vlast ne može pristupiti prije nego 

se ispune najmanje pet godina računajut od dana kad je parnica 

povedena. Produženje ovog vremena ostavlja se, da ako 

bi se u tečaju tog vremena bračne stranke sklonile na 

pomirenje ... Ovoliko odgovara se na pismo Knj. V. Suda od 

20. t. ov. god. br. 589.III 1903-14“. 479 1903. 

nauče se s kraj njih po pazarima i glavnim skupštinama skitati, 

bez ikakve opomene od njihovih roditelja i braće da se drže 

moralnog vladanja. Za to da bi se broj takovih žena umanjio, 

i radi ređeg vrijeđanja duhovnog zakona, Veliki Sud nalazi za 

dobro, da se takovijema, koje su do danas i koje će po danas 

ostaviti svoje zakonite muževe bez muževljevog povoda 

zabrani oditi po pazarima, glavnim skupštinama i seockim 

kolima t.j. (đe se pjeva i igra), a tako i izvan naše države. Za to 

će te g. Kapetane obznaniti takovijema, koje su u vašu 

kapetaniju sve ovđe navedeno, i koja bi po oglašenju ove 

naredbe pošla ma na koje od pomenutih mjesta bilo, daje vam 

se naredba, da takovu na isto mjesto tojagama kaznite, razumije 

se, da takovih žena haljine ostaju njihovijem muževima 

i sve drugo što bi kod njih donijele.“ 481 1879. 

26) Mitropolija je Velikom sudu 1903. uputila dopis u 

kojem se kaže da je Ike, žena Lazara M. Borozana, iz Bokova, 

„u tečaju od pet godina više puta bila savjetovana da se svome 

mužu povrati“, ali da je ona „to odrekla a nije nigda dokazala 

kakav razlog kojim bi muža okrivila a sebe opravdala“ i da je 

zato brak „razveden na njezinu štetu“. 480 1903. 

IV 

1) Veliki sud na Cetinju je 11. juna 1879. donio Naredbu 

o raspuštenicama i njihovom vladanju na javnim mjestima, 

kojom se kapetanima naređuje da obznane zabranu slobodnog 

kretanja raspuštenica na javnim mjestima i da preduzmu 

sankcije u slučaju nepoštovanja naredbe. 

„Poznato je Vama da se na više mjesta događa mržnja i 

davija među ljudima i njihovim zakonitim ženama, i to se 

češće događe od strane žena, koje bez ikakvih razloga i 

temeljnih dokaza svojih muževa dođu pred sudom, i kažu 

samo, da neće sa mužem živjeti“, kaže se u Naredbi. „Sud uviđa 

da kod takovih žena, dosta i roditeljski savjeti djejstvuju, i daju 

im povlasticu, te mnoge pošto se kod roditelja i braće povrate, 

2) Nikola Knežević iz Građana obratio se 1879. Knjazu 

Nikoli tražeći pravo da se može ponovo ženiti. 

Iz molbenice se saznaje da je u brakorazvodnoj parnici koja 

je vođena pred Velikim sudom presuđeno da se Nikola „za 

neko vrijeme“ ne smije ponovo oženiti, niti njegova žena udavati, 

i da je, osim toga, njegovoj ženi zabranjen izlazak na 

pazare i druga javna mjesta. Molilac kaže da je Veliki sud 

odbio njegovu naknadnu molbu da mu se ili vrati prva žena 

ili omogući novi brak, iako njegova bivša žena, uprkos presudi, 

„trguje i ne ustupa se od nikakva mjesta“. Kako „ne može 

više bez žene“, molilac kaže da će, ukoliko mu se ne izađe u 

susret, ili zasnovati nezakonitu vezu ili „dizati iz Crne Gore“. 

„Ako je ženi rečeno da ne ide na pazare i na javna mjesta, a 

ona ide, to je hrđavo i treba da za to zna V. sud“, odgovara knjaz 

Nikola. „A ako on to iznaodi, teke da mu se dopušti da se ženi, 

to mu je zaludu, jer u Crnu Goru mu ne može biti drugojačije. 

A ako će da se ženi đe drugo, neka, zlosreća, nosi (valjda ide), 

ema ono njegovo stoi u ruke od suda, a u pašaport neka mu 

se stavi da je oženjen“. 482 1879. 

479 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 98-99/ Mitropolijska arhiva, akt br. 1195 od 27. juna 1903. 

480 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 99/ Mitropolijska arhiva, akt br.1649/1903. 

481 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knj. II, str 37/ Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih 

ugovora po sudskoj struci za Kraljevinu Crnu Goru 76-77. 

482 



186


3) Jednom naredbom iz 1879. Veliki sud naređuje 

kapetanu kosijerskom Nikoli Lazovu da prema jednoj ženi 

postupi u skladu sa Naredbom Velikog suda o raspuštenicama 

i njihovom vladanju na javnim mjestima. 

„No pošto Ive žena Rada Milova i šćer Stanka Gavrilova 

ostavi svoga muža bez ikakvog razloga, zato se vama naređuje 

da rečena Ive spada među izdatu vam nar. od 11. julija 79. god. 

pod broj 483, koje je sadržaj, odnosno žene koje bezrazložno 

ostavljaju svoje muževe tj. da ne smiju hoditi na pazare, više i 

manje seocke skupštine i td“, kaže se u naredbi. „U slučaju ako 

bi prestupile naredbu da joj se dadnu 25 toljaga kai što u 

naredbu glasi.“ 483 1879. 

4) Jove Mitrova s Ljubotinja se 1880. obratila sa molbom 

Knjazu Nikoli žaleći se na zabranu kretanja koja je važila za 

raspuštenice. Iz molbenice se saznaje da je Jove napustila muža 

jer je on prilikom prosidbe sakrio od nje svoje siromaštvo, a 

ona nije bila spremna da se uda za „praznoga čojeka“, i da je Veliki 

sud riješio spor tako što joj je dozvolio da „ostane u rod“, s 

tim da se ne smije pojavljivati na javnim mjestima. 

„Greote!“, odgovara knjaz Nikola. 484 1880. 

konačno zaprešta udati se. Stoga vam šiljemo da vi po kanonu 

Crkvenom pitanje riješite.“ 485 1881. 

6) Povodom bračnog spora između Andra i Gospave, 

Mitropolija 1884. daje Velikom sudu objašnjenje trogodiš - 

njeg roka koji mora isteći do konačnog rješenja bračnog 

spora i u tom kontekstu tumači smisao Naredbe o 

raspuštenicama i njihovom vladanju na javnim mjestima 

(odredba br. 483 iz 1879.) koju žena u tom trogodišnjem 

roku mora poštovati. 

„Zato sravnavajući ovo prema crkvenim kanonima ne bi se 

moglo pristupiti i raspustu ovoga braka pređe tri godine računajući 

od dana stupanja Andrina u brak sa Gospavom“, kaže 

se u ovom dokumentu. „Ako pomenuti supruzi do toga vremena 

ne bi se izmirili, a među tijem držeći Gospavu svagda 

pod strogost Sudske odredbe od 1879. g. br. 483 onda se 

Sudu preporučuje, da bi susjede njihove pozvati izvolio i 

neposredno poveo ispite o među sobnom vladanju pomenutih 

bračnika usljed čega nevina strana prema crkvenim kano - 

nima moći će dobiti pravo na drugi brak“. 486 1884. 

5) Veliki sud je 14. decembra 1881. uputio zahtjev 

Mitropoliji da riješi jedan bračni spor, u kojem se govori i o 

nepropisnom ponašanju jedne raspuštenice: 

„Ulažući ispit bivše žene Pavla Mirova iz Bjelopavlića Stane, 

dostavljamo vam da je ista Stane, ostavila svoga muža ima već 

12 godina. Stane je od toga doba hodila svud, što više išla je 

po gradovima nove granice. Da nema nikakve druge krivice, 

Stane je navukla kaznu na sebe tim što je bila izvan granice; 

Dakle prema tome V-Sud je toga mišljenja, da se može 

dozvoliti imenovanom Pavlu stupiti u drugi brak, a da se Stani 

7) Mitropolija je 1887, povodom bračnog spora između 

Milića Simova, iz Lukova, i njegove žene Stane, kćeri Đura 

Miloševića, iz Markovine, donijela rješenje „da pomenuti ako 

se sami nesaglase na zajednički život, ostanu pod zakonom 

bračne im veze, dokle se ispune tri godine računajući od onog 

dana, od kada je Stane potonji put odbjegla od svoga 

supruga.“ Mitropolija je takođe preporučila Velikom sudu da 

ograniči Stanino kretanje, to jest stavi „Stanu i njen rod pod 

uslovima sudske naredbe, koja je određena, za one, koji ostavljaju 

bez razloga svoje muževe“. 487 1887. 

483 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica, 1988; str. 141/ Arhiv Velikog suda, N. 1355. 

484 


novine“, 1998; str. 64/ Protokoli molbenicah, jul 1880. 

485 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 91-92/ Mitropolijska arhiva, br. 130 iz 1881. 

486 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 97/ Mitropolijska arhiva, br. 95 od 20. avgusta 1884.g. 

487 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 98/ Mitropolijska arhiva, akt Mitropolije br. 996/87. 

187


188

Imovina žena 

Imovina žena 

’ALJINE DA 

JOJ SE NE TIČU 

Kćeri bez prava na nasljeđivanje „očinstva“ osim u „istraženim“ kućama 

Sva imovina stečena u braku je „muževo tečenje“ 

Udovice imaju pravo na „uživanje“, ali bez „ticanja glavnice“ 

Pravo kćeri na nasljeđivanje očevog imanja bilo je 

sporno tokom cijelog 19. i početkom 20. vijeka. 

Kćeri su tokom cijelog ovog perioda mogle polagati 

pravo na nasljeđivanje „očinstva“ jedino ako 

nisu imale braću, to jest kada u porodici nije bilo muškog 

nasljednika. Međutim, čak i u tom slučaju žene nisu lako ostvarivale 

to svoje pravo. Na osnovu pisama Petra I i presuda s 

početka 19. vijeka može se zaključiti da su u tom periodu kćeri 

bez braće imale određena prava na nasljeđivanje očinstva; da 

su im ta prava osporavali rođaci njihovih očeva (stričevi, braća 

od stričeva itd), ali da su se one pred sudom ipak borile za 

svoje nasljeđe. U jednoj presudi koju je 1815. donio Izabrani 

sud ćeklićkih glavara kaže se da je kćer Sava Tomanova zatražila 

od svoga strica „očinstvo“, ali da joj „Ivan Tomanov š 

njegovijem brastvom dat ne hoćaše ništa“. Na osnovu 

raspoloživih dokumenata može se zaključiti da su se ovi 

sporovi najčešće završavali tako što su kćeri „nešto“ ipak dobijale. 

Izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da su bratstvenici „do 

vladike Rada“, ako su kćeri bile udate, „uzimali (su) nasljedstvo, 

a tim ženskim ponešto davali, ali više u novcu“. Prema 

jednoj sentenciji iz 1838. Perkovići su bili obavezni da isplate 

svojoj bratučedi 150 talira i da joj daruju izvjesne poklone, 

dok su zaostavštinu njenog oca podijelila njegova braća i 

sinovci. U slučaju da su kćeri nasljednice bile neudate, bratstvenici 

su ih, kako kaže izvjestilac Valtazara Bogišića, udavali, 

davali im prćiju, a za sebe zadržavali njihova imanja. Ni u drugoj 

polovini 19. vijeka žena nije imala pravo na nasljeđivanje 

očinstva ako je imala brata. Danilovim zakonikom iz 1855. 

propisano je da udata kćer nema „ničegova dijela, osim prćije, 

što joj roditelji pri udadbi od dobre volje dadu“, a da sestre 

koje nemaju braću dijele „kako očinstvo tako i đedinstvo, koje 

njihovome ocu pripada“. Presude koje su donijete u ovom periodu 

ukazuju na bolju zaštitu onih imovinskih prava kojima 

su žene raspolagale. U jednoj naredbi koju je Senat 1870. 

uputio vojvodi Šolu kaže se „da su slobodne kćeri Sava Dra - 

gićevića od svoga očinstva kad gođ hoće da ga uzmu.“ Djevojci 

koja sama ostane „na živcu“ Danilov zakonik je garantovao 

pravo na nasljeđivanje „svog pokretnog i nepokretnog imuća 

oca svoga“. Očito je da je bilo žena koje su se odlučivale da 

„dovedu“ muža na svoje imanje i tu zasnuju domaćinstvo. 

189


Odnos prema ovakvim brakovima i „domazetu“ mijenjao se 

tokom 19. vijeka. Tako izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da 

je u „prežnja vremena“ bio običaj da „brastvo poslije ženine 

smrti izagna domazeta“, ali da toga kasnije više nije smjelo 

biti. Međutim, i kasnije su se žene, kako piše i Rovinski, rijetko 

odlučivale na ovakav korak, tj. i dalje se češće događalo da se 

kći koja „ostane sama na živcu“ pridruži nekoj kući i da u nju 

unese svoje imanje koje je, nakon udaje, ustupala toj kući, dok 

je sa sobom nosila samo svoju prćiju. Osim „očinstva“, djeca 

su mogla naslijediti i „materinstvo“. Dok se u nekim ranijim 

dokumentima (anketa o pravnim običajima u Crnoj Gori iz 

1873, na primjer) pod „materinstvom“ podrazumijeva prije 

svega prćija, kasnije se pod „materinstvom“ podrazumijeva i 

imovina koju je kći nasljeđivala i koja je ostajala u njenom 

vlasništvu i nakon udaje, što ukazuje da su kćeri kasnije češće 

koristile svoje pravo na nasljeđivanje očinstva. Dok su pravo 

na nasljeđivanje „materinstva“ – prćije imale prvenstveno 

kćeri, majčinu imovinu iz roda nasljeđivali su i sinovi i kćeri. 

U drugoj polovini 19. vijeka pojavljuje se i pitanje prava na 

nasljeđivanje kćeri koje ostanu neudate. Tako se u „Naredbi 

o nasljedstvu, kao i tome, kad se prezaduženome može prodati 

zakonito ralo zemlje, kuća i dr“, koju je Veliki sud uputio 

kapetanima 1891, kaže da „kad đevojka zbog kakvih nedostataka 

ostane da se ne udaje, dobiva pravi dio od očinstva 

pri dijelu s braćom i vlasna je s njim raspolagati na isti način 

kao i njena braća“. Žene u Crnoj Gori nisu sa sobom donosile 

miraz, a u nekim starijim dokumentima se konstatatuje da su 

u Crnoj Gori žene „kupovane“. Tako Jegor Kovaljevski piše 

da „žena ne donosi miraz u novu porodicu“ i da se ona „nerijetko 

kupuje kao među azijskim narodima“. Porodica nije bila 

obavezna da djevojci obezbijedi prćiju prilikom udaje. „Prćija 

sastoji se u aljinama i gdjegod koju ovcu ili kravu“, piše izvjestilac 

Valtazara Bogišića. „Što bi god đevoika skupila darove 

od svatovah, kuma i druge svoite, osobito po poljevačini 

(umivanje) to je njezino.“ (I, 1-35) 

Žena nije imala pravo na imovinu stečenu u braku. U 

zadružnoj porodici imovina je, kako kaže izvjestilac Valtazara 

Bogišića, bila „svijeh muškijeh zajedno“, a imovina koju 

steknu muž i žena smatrala se „muževim tečenjem“. On 

takođe kaže da je žena mogla samostalno raspolagati „samo 

s kokošima, jajima, djelkom sira, djelkom vune itd.“ Ipak, 

prema običajnom pravu žena je imala svoju „osobinu“, to jest 

vlastitu pokretnu imovinu. „Osobina“ se sastojala od odjeće 

(haljina) i ličnih stvari koje je žena donijela kao prćiju, dobila 

kao „dar“, ili ih sama napravila. Neki autori pišu da se pravo 

žene na autonomno raspolaganje svojom „osobinom“ ni u 

kakvoj prilici nije dovodilo u pitanje. Tako je Senat 1875. upozorio 

Načelstvo riječko da prilikom podmirivanja dužnika 

jednog čovjeka „ne diraju“ osobinu njegove žene. „Aljine žene 

Rista Fatića tj. njezinu škrinju ne tičite, a drugo imaće Ristovo 

ako ga dužnici nehoće čekat, onda mu prodajte njegovo 

samo“, kaže se u ovom pismu. Ipak, prema Opštem imovinskom 

zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru žena nije bila 

„vlasna, ako muž ne pristane, ni od svoga osopka kome što 

darivati, osim kakvih sitnica običaja radi“. U slučaju razvoda 

braka žena je, pod određenim uslovima, imala pravo na dio 

muževljeve imovine i u prvoj polovini 19. vijeka. Prema jednoj 

presudi Suda katunske nahije iz 1828. jedan muž je morao 

svojoj ženi i djeci da ustupi treći dio „očinstva“ ukoliko bude 

i dalje odbijao da živi sa svojom ženom. Prema Opštem zemaljskom 

zakoniku žena nije dobijala imovinu u slučaju raspusta 

(konačnog razvoda) braka bez obzira na to ko je bio 

„kriv“ za razvod. U slučaju rastave braka (odvojeni život bez 

prava bračnih partnera na sklapanje drugog braka) žena je 

imala pravo na muževljevo izdržavanje i korištenje dijela 

imovine, ali samo onda ako ona nije kriva za rastavu braka i 

ako je muž taj koji insistira na odvojenom životu. Međutim, 

ukoliko bi se „ova žena s mužom razstavljena nepristojno (se) 

vladala i prkos svojemu mužu činila“, tada je muž, shodno čl. 

76 Opšteg zemaljskog zakonika, mogao da joj obustavi „izdržavanje 

i svaku pomoć, a ona neka živi kako zna.“ (II,1-14) 

Imovinska prava udovica bila su regulisana običajnim pravom. 

Udovica koja ostane u „domu“ imala je pravo na „udovički užitak“, 

to jest pravo da uživa imovinu svog muža do kraja života. 

Prema Danilovom zakoniku udovica bez djece je imala pravo 

da „uživa sav oni dio svoga muža“ do ponovne udaje. 

„Udovički užitak“ je predstavljao onaj dio imovine koji pripada 

njenom mužu i sa kojim bi prilikom diobe raspolagao njen 

muž. Međutim, udovica je mogla da uživa „muževinu“ pod 

uslovom da „ne tiče glavnicu“. Prema Opštem imovinskom 

zakoniku „žena koja se nije u toj Kući rodila, nego njenim 

članom udadbom postala, a samohranica je“ mogla je raspolagati 

„tek plodovima i dohodcima od kućne imovine; ali sama 

imovina, treba cijela da ostane“, a „njene se cjeline taka žena 

može dotaknuti tek u krajnjoj potrebi, i prema toj potrebi, ali 

i tada, samo s privolom staratelja i s odobrenjem nadstarateljske 

Vlasti“. Izvjestilac Valtazara Bogišića piše da 

udovica koja nema djecu „prima dio mužev, ali samo na uživanje“, 

a „kad ima djece, kaže se kao da ona i djeca uzimaju dio 

pokojnika, ali u stvari, budući da ona ne može raspolagati, primaju 

djeca pod njezinomu pravu.“ Udovica sa maloljetnom 

djecom dobijala je tutora koji bi nadzirao njeno upravljanje 

190

Imovina žena 

imovinom. Opšti imovinski zakonik propisuje da se „uz mater 

može postaviti još pomoćnik-staratelj, koji, ako je zamašno 

imanje i uprava njime, treba da se svakako postavi“. Takođe, 

kapetanski sud, u čijem je području kuća, imao je pravo da 

postavi staratelja čija je dužnost bila „paziti da se dobra te Kuće, 

dok ona njima upravlja i od njih plodove i dohotke prima, uzdrže 

koliko je moguće više u svojoj cjelini“. Nakon ponovne 

udaje udovica je, prema Danilovom zakoniku, imala pravo da 

„dobija na godinu po deset talijera“. Ukoliko je imala djece, 

udovica je imala pravo na jedan cekin godišnje ako su djeca 

muškog pola, a na dva cekina ako je imala kćeri. Udovica je 

imala pravo da prima ovaj iznos „za onoliko godina, koliko je 

sa svojim mužom živila i koliko je godina kako udovica u kući 

svojega muža stajala“. Udovica koja napusti „dom“ da bi se 

ponovo udala ili da bi se vratila u „rod“ imala je pravo na „ostojbinu“, 

koja se isplaćivala u novcu. Visina „ostojbine“ zavisila 

je od toga da li je udovica imala djece, kao i od broja i pola 

djece. Senat je 30. marta 1868. presudio da udovica Pera 

Đurova Ukmanovića koja nije imala djece ima pravo na ostojbinu. 

„I dođe kapetan sa sudom i pogodiše đevera i ženu 

Perovu i dadosmo joj u 3 godine što je za njim stojala talijera 

15 i ranu do maloga Gospođinadne“, kaže se u presudi. Naredbom 

Velikog suda iz 1890. ukinuto je pravo na „ostojbinu“ 

udovicama koje se preudaju. Udovica koja se „nemoralno 

vladala“ gubila je, međutim, pravo na ostojbinu. Tako je Senat 

1875. donio presudu kojom se uskraćuje pravo na uživanje 

muževljevog imanja Anđuši, udovici popa Stijepa Janjevića, 

zato što je „pogriješila“ sa Đurom Markovim Jovetićem. „Ostojbina“ 

se takođe mogla isplaćivati nerotkinji koju muž „otpusti“. 

U takvom slučaju žene su najčešće dobijale po jedan 

talir za svaku godinu braka. (III, 1-24) 

Osim kao oštećene kćeri, razvedene žene i udovice, žene se u 

dokumentima javljaju i u drugim ulogama u različitim 

imovinskim sporovima: one se bore za nasljedstvo koje im je 

ostavljeno testamentom; same sastavljaju testamente i odlučuju 

o svojoj zaostavštini; traže izmirenje neisplaćenih 

dugova, odbijaju da isplate različita potraživanja i prodaju 

svoja imanja. Tako je prema jednoj presudi iz 1820. na jednu 

ženu prenijeto vlasništvo nad zemljišnim posjedom zbog 

neisplaćenog duga, a jednim ugovorom iz 1825. se potvrđuje 

da je Ivana Stanišina prodala Milošu Ilinu i njegovoj braći 

baštinu „u Klečajev do“ za 8 cekina. (IV, 1-9) 

Na osnovu presuda i drugih izvora može se zaključiti da su u 

19. i početkom 20. vijeka u Crnoj Gori postojali neki oblici 

imovinske sigurnosti na koje su žene mogle da računaju. 

Takođe se može zaključiti da su se žene borile za ostvarivanje 

onih imovinskih prava koja su im zakonom bila garantovana 

i da su im se ta prava, iako ograničena, sve više priznavala. 

Međutim, tokom cijelog tog perioda žena je u zakonu, pred 

sudom i u svojoj zajednici u osnovi tretirana kao biće koje ne 

treba da posjeduje imovinu i čija imovinska prava moraju biti 

ograničena i kontrolisana. Imovinska prava žena bila su tokom 

cijelog tog perioda ograničena rodovsko-plemenskim shvatanjem 

da su imovinska prava prvenstveno muška prava. 

Prema patrijarhalnoj podjeli polnih uloga, žena ne može i ne 

treba da bude „samovlasna“, to jest ona mora biti zavisna i nesamostalna. 

Zato je žensko pravo na posjedovanje imovine u 

Crnoj Gori u 19. i početkom 20. vijeka, koje u najvećoj mjeri 

ohrabruje žensku samostalnost i time „remeti“ patrijarhalni 

poredak, bilo svedeno na pravo elementarne egzistencijalne 

zaštite žena i na njeno pravo da „ima svoje ’aljine“. 

191


I 

1) U pismu Gaetanu Minotiju od 1. jula 1792, Petar I se 

zalaže da imovina pokojnog Stanka Belade pripadne njegovom 

bratu, a ne njegovoj udatoj kćeri: 

„Ima blizu dvadeset godištah ot kada je pošâ jedan crnogorac, 

imenom Stanko Belada, u Carigrad i tamo se nedavno 

prestavio, a njegovo tečenje i testamenat ostavio u kanzelariju 

pri dvoru preu(zvi)šenoga g-dna baila mletačkoga“, kaže se u 

ovom pismu. „Nahodi se jedan Cetinjanin koji hoće da uzme 

njegovu kćer za ženu i da njegovo tečenje redita, a to po zakonima 

i običaju ot Cerne Gore biti ne može, budući rečeni 

Belada ima brata i sinovce, a ovi siromah njegov brat hranio 

je njegovu đecu i ženu i tako braća u našu zemlju dokle zajedno 

stoje uživaju svoje imuće zajedno, a kada se razdijele i 

korist i štetu dijele na glave jednako.“ Na kraju pisma, Petar I 

moli Gaetana Monotija da upotrijebi svoj uticaj kako bi 

„tečenje njegova brata“ bilo „po testamentu razdijeljeno i da 

ga drugi s prijevarom ne ugrabi.“ 488 1792. 

2) Petar I je 14. januara 1794. donio presudu o podjeli 

„očinstva“ na koje su polagale pravo dvije kćeri, s jedne, i njihovi 

stričevi, sa druge strane: 

U sentenciji se kaže da su dvije sestre, „kćeri Ivana Strugara, 

imenom Dafina i Anđuša, došle na sud pred g-dnom 

vlad(i)kom Petrom i drugijem glavarima“ žaleći se da „su im 

uzeli stričevi očinstvo“, a da su stričevi tvrdili da su one izgubile 

prava na svoj dio jer je „njihova snaha imenom Marija, 

koja se bješe udala za Savićem Perovijem, ponijela i svoje i 

svojijeh kćerih“. U presudi se dalje kaže da je Marija Savića 

Perova odbacila optužbe svojih djevera i da se javno „zaklela 

Bogom i dušom da nije ponijela ništa od tečenja svojega domaćina 

Ivana Nikolina nako prćiju što je nje bila, izvan malijeh 

i velikijeh bravah 35 i dvoje govedi“. 

Na osnovu procijenjene vrijednosti stoke koju je snaha 

odvela sa sobom, presuđuje se da kćeri Ivana Nikolina treba 

da isplate svojim stričevima dvanaest cekina, ali da imaju 

pravo na dvije trećine „očinstva“. 

„I rekosmo i sudom nađosmo, izvan ovijeh više rečenijeh 

cekinah, zgrade, pojate, gore, vode, livade, sjenokosa i mlina da 

imaju dva dijela uzet kćeri Ivana Nikolina od svojega očinstva, 

a treći dio Đuro z bratom i sinovcem“, kaže se u presudi, „a 

baština koja se nađe ornica sva da je đevojačka, da u to nema 

ni Đuro, ni Merko, ni Gavrilov sin ništa, nako po cijeni što bi s 

nagodbom kupili, kako drugi Strugar oliti reć Ceklinjanin.“ 489 

1794. 

3) Protopop Nikola Kaluđerović je 12. jula 1808. svojoj 

udatoj kćeri Jovani poklonio svoj suvlasnički dio hana. 

„Da je vjerovato ovo danas učinjeno pismo pred bogom i 

svakijem gospodarom i pravijem sudom đe bi ga bila potreba 

prikazati, a to kako ja protopop Nikola Kaluđerović imah dio 

četvrti ot hana serdara Mila Martinovića i ostavih ga mojoj 

kćeri Jovani, koja bi udata za Krstićem Lazovijem, Bjelošem, 

da njim plaća i da se š njim služi“, kaže se u ovom dokumentu. 

„I da da iz njega Gospavi, nje sestri, talijera 12. I ako uzima s 

Krstićem dijete, da ga ostavi svojemu đetetu u vijek i amin, 

bez pogovora ni od koga. Ako li ne uzima đeteta, da se š njim 

služi do smerti, a po nje smrti da ostane nje braći, ali 

bratanićima bez ničesova kara iliti inada, no da se povrati kao 

i ostali zajam, koji se uzajmi milu čovjeku.“ 490 1808. 

4) Izabrani sud je 22. juna 1815. na Vučjem dolu sudio 

povodom spora oko nasljedstva na koje su polagale pravo i 

tri kćeri Pera Markova: 

„Da je vjerovano pred bogom i vasjakijem sudom ovo istinito 

pismo, kako se iskopa kuća Pera Markova, u nju mu 

muške glave ne ostade, no imaše tri kćeri“, kaže se u presudi. 

„Dvije bješe uda, a treća ih naživlje i ukopa, i udade se za Stanojem 

kneževijem. I, tako, se poganjahu Vitkovići i Proročice oko 

te siromaške kuće i baštine i pogodit se ne mogahu.“ 

Pošto je „razumio njihove razloge“ i uzeo u obzir „dugove 

na ovu siromašnu kuću i baštinu“, sud je „kuću i oko nje obore 

i gumno i pod kuću zgradu što se nađe pri kući“ dodijelio 

rođacima „da to podijele“, dok je odivama pripao „dohodak“. 

„Brave, koji se nađoše, i žito ovogodišnje“ pripalo je Perovoj 

488 

Petrović Petar I: Djela; CID, Podgorica, 1999; str. 282. 

489 

Petrović Petar I: Djela; CID, Podgorica, 1999; str. 290. 

490 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 102/ Prepis u Bogišićevoj biblioteci- 

Cavtat, k. XVI, 15, 213. 

192

Imovina žena 

najmlađoj kćeri. „A ostalu zemlju po pervome žitu da se stima 

i da se svi dugovi izmire što se đe nađe po čistu kontu, izvan 

tri cekina što Vidak kaživaše. I vražde koje bjehu bile, za to da 

zbora nije“, kaže se dalje u ovoj presudi. „A za dugovima ostalijema 

što ostane, dasmo najmlađoj sestri cekina petnajest 

zašto svoje roditelje ne ostavi doklen ih ukopa, a ono da podijele 

sve tri bracki. I na ovu baštinu, kad bude na prodaju, da 

je nema niko kupovati priđe no bude pitana bližika i tri puta 

ne uzmože nikako, tadar da kupi ko uzmože. A gora i voda ostaje 

bližiki, da se u to ne pača niko.“ 491 1815. 

5) „Stimaduri ot Ćeklićah“ su 8. novembra 1815. na Vučjem 

dolu procijenili imovinu tri kćeri Pera Markova i, po odbitku 

dugova, izvršili diobu između sestara i njihovih rođaka. 

„A nađe se duga cekina 80, a ovijema sestrama 80, ostalo 

80“, kaže se u ovom dokumentu. „I dasmo ovijema odivama 

dionicu na Vuči do, i velju i malu, i Merkonjine doline, i 

Duboku dolinu, i nje dio za Cerni verh. A ostade Proročicama, 

Jovu i njegovoj braći, u Jasen dan oranja i dionicu u Mitač do 

i u Gojkov dolac da miri dužnike, a ona da je njih u vijek. 

A bješe udario sin Perov Jova Nikolina kamenom na 

bubrege, a i to s nagovora bi Vukašina Petrova. I sudismo ga 

ćotek hiljada 6. Makosmo mi kmetovi treću, a ostaše četiri, dvije 

da dadu kćeri Perove Jovu Nikolinu, a dvije sin Vukašinov. I 

koja parta ne bi pristala, da da kmetovima globe cekina pet“. 492 

1815. 

6) Izabrani sud sastavljen od ćeklićkih glavara je 5. jula 

1815. donio presudu povodom spora oko nasljedstva između 

kćerke Sava Tomanova i njenog strica Ivana. 

Iz presude se saznaje da je kćer Sava Tomanova, naumivši 

da se uda za Joketu Radova, zatražila od svoga strica „očinstvo“, 

ali joj „Ivan Tomanov š njegovijem brastvom dat ne 

hoćaše ništa“. 

Ćeklićki glavari su povodom ovog slučaja donijeli 

sljedeću presudu: 

„I, tako, razumjesmo njih razlog i za ovu im rabotu sudismo 

po našemu sudu i razlogu. I dasmo ovoj đevojci od nje očinstva 

na Velji Ozebalac velju peču, što se derži ujedno, i međicu na 

verh nje, i lučnik jedan u podine što ralo ore, od meteha ništa, 

no da je Ivan udaje kako se prijateljem pogodi. A za drugo da 

zbora nije nigda ni za što, da Ivan nema tražit ni iskat, nako prijateljski 

poprav svoju odivu dočekom, a Radović da je derži 

kako poprav svojega druga s ovo im višerečenom zemljom. I 

tu zemlju Radović [sa] svojom ženom, ako ga kad dođe potreba 

da je proda, da je nema prodati nikome no Ivanu Tomanovu, 

ili njegovu đetetu. I koji bi ot komeju zabavio, muž njojzi ili ona 

mužu, da da raspusta cekina 12. A nama glavarima globe deset, 

bez ničesove oproštine, zašto biše konteni oba, a sile im ne bi. 

A uzesmo Ivanu Tomanovu opanaka cekinah šest.“ 493 1815. 

7) Kćer Pera Markova iz Pješivaca je 10. novembra 1815. 

svoj dio „očinstva“ u Ćeklićima prodala Vuku Petrovu i njegovoj 

braći za 17 i po cekina. 

„Da je vjerovano pred bogom i vasjakijem sudom i gospodarom 

pred kim izide sije pismo, od sirotinjske baštine Pera 

Markova koji stimaše glavari ćeklicki i njom podmiriše 

dugove Perove, a ono što ostade podijeliše tri kćeri Perove i 

dopadoše ih po dvadeset cekinah“, kaže se u ovom dokumentu. 

„I ona iz Pješivacah ponudi nje dijelom Proročice, nje 

bližiku. I oni svi ponudiše tom zemljom Vuka Petrova š njegovom 

braćom, a on je kupi, to jest imenom po dionice na 

Vuči do za cekinah sedamnajest i po, 17 i po. I Vuko u njegovu 

kuću dočeka Iva Markova š njegovijem sinom, i Nikolu 

Stankova, i Gorčina Vukosavova, i Vidaka Dragutinova, gosti 

i poji, plati i darova, prostiše se i blagosloviše. I prodadoše je 

u vječni vijek i amin, u prodano ime, da njom uživa kako svojom 

starinom, da ga za to nema već tražit ni dozvat ni za dug 

ni za baštinu nigda niko, ni njega ni njegova nikoga.“ 494 1815. 

491 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 113 – 114/ Prepis u Bogišićevoj 

biblioteci-Cavtat, k. XVI, 15, 228-229. 

492 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 116/ Original u Državnom arhivu 

Srbije, zb. Luburića, k. III, 78. 

493 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 115/ Prepis u Bogišićevoj biblioteci 

- Cavtat, k. XVI, 15, 236-238. 

494 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 117-118/ Prepis u Bogišićevo biblioteci 

- Cavtat, k. XVI, 15, 221-222. 

193


8) „Dohodi k mene kćer Marka Popova, žaleći se na Sava 

Đurova, da joj ne hoće dati ni platiti materinstvo“, piše Petar 

I u poslanici Herakovićima 31. januara 1817. „Za to vi preporučujem, 

da molite Sava, kojega i ja molim, neka se s njom 

nagodi da ga ne kune. To mu je sestra, nije pravo da joj čini 

bezsudbinu i da uzima nje materinstvo, zašto je grehota i 

sramota velika, no da vi je preporučeno da to smirite.“ 495 

1817. 

9) Sud glavara martinićkih, na čelu sa Petrom I, donio je 

14. oktobra 1817. presudu povodom spora oko nasljedstva 

između Daka Živkova i njegove udate bratučede, žene Pura 

Stankova: 

„Da se zna i da je vjerovano ovo pismo pred svakijem 

sudom i gospodarom pred kim izide ovo pismo, kako se ja 

Dako Živkov ćerah s svojijem zetom i s mojom bratučedom 

oko nje očistva, te je za istijem Purom Stankovijem“, kaže se 

u ovom dokumentu. 

Sud je presudio da „da isti Dako svojemu zetu i svojojzi 

bratučedi od svega treći dio, izvan kuće, i pojate, i bostana“. 

Pošto je imanje podijeljeno na tri dijela, „primi Puro treći dio, 

da više nema pogovora“, a „Dako ga podmiri“. 496 1817. 

Nikolinu dolinu ce kina 5, pa nje dio u Krani Do cekina 5, pa 

stimasmo nje dio pod kućom Gavrilovom cekina 1 i po, pa 

stimasmo nje više Prodočice talijer i po, i eto nje dio četvrti 

u Đurkovu dolinu zšto se stima“. 497 1821. 

11) Petar I je 18. aprila 1823. obavijestio glavare 

Bjelopavlića da je potvrdio testament Jagitin, kojim ona 

isključuje iz nasljedstva svoje udate kćeri, a svoju imovinu zavještava 

Mojašu Aćimovu koji je izdržavao do smrti: 

„Dođe predamnom Mojaš Aćimov i donese testamenat 

pokojne Jagite, koji je testamenat učinila pred glavarima i svjedocima 

na nje umrli čas u koji piše s razlogom da ostavlja 

nje baštinu Mojašu Aćimovu“, kaže se, između ostalog, u 

pismu Petra I. „Ja setence i testamente što čine glavari u nahijah 

i u plemenah ne bucam no pofaljujem, kako što i ovi testamenat 

potvrđujem. A to nijesu prave ni bogobojazne kćeri 

Jagite koje svoju majku nijesu ćele u starost do smerti pri - 

deržat i u nje miraz uzet. No kako ih ona kune, tako ih i ja 

kunem, i njih muževe, ako se proć neće od Mojaša Aćimova, 

koji je pokojnicu derža. I ona je poznala njeguvu ljubav i ostavila 

mu baštinu. Da je imala i što više, ja mislim da bi mu još 

ostavila. I to mu nikakav sud uzet ne može.“ 498 1823. 

10) Stimaduri su 3. septembra 1821. u Ćeklićima procijenili 

vrijednost dijela imanja koji je pripadao Rošni, kćeri 

pokoj nog Bara Miloševa: 

„I tako mi višerečeni stimaduri, pervo, stimasmo perve nje 

dio treći u Đurin do cekinah 4, pa nje dio u Ostoviće od 

zgrade četvrti cekina 7, pa u Bukovičiće po dionice i s metehom 

cekina 7, pa stimasmo nje treći dio u Fradeluvu rupu 

cekinah 4, pa stimasmo njenu rupicu među Grede cekina 3, 

pa stimasmo u Kmetsku dolinu nje dio talier i po, pa stimasmo 

prodo više Hrepštah talijera 3, pa stimasmo u 

Klačinu nje dio talijera 3, pa stimasmo nje dio treći u 

Bukovicu gore i baštine cekina 4, pa stimasmo nje dio u 

495 


496 


- Cavtat, k. XVI, 15, 21. 

497 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 139-140/ Prepis u Bogišićevoj biblioteci 

- Cavtat, k. XVI, 15, 184-185. 

498 


194

Imovina žena 

12) Zemaljski sud je 10. juna 1828. na Cetinju donio presudu 

povodom spora oko nasljeđa u kojem se kao zainteresovana 

strana javlja i muž žene koja potražuje očinstvo: 

„Da se zna i da je vjerovato pred svakijem sudom pred kim 

bi izišla ova današnja sentencija, dođe danas na daviju pred 

glavarima i sudom koji je na Cetinje s jedne strane Rajič 

Vukotin, a s druge Đikan Ćirašev, oba od obšestva ćeklićkoga, 

a zašto tražaše Đikan Ćirašev od Rajiča Vukotina ženino očinstvo, 

a Rajič Vukotin ne davaše ga, jer mu se činjaše da pravo 

nije da ga svega da kćeri Savićevoj, a ženi Đikanovoj“, kaže se 

u presudi. 

Zemaljski sud je presudio da „osobljak, a to kuća, gumno, 

zgrada, i pojata, obori, i krajevi s gorom“ pripadnu Rajiču 

Vukotinu, dok je ostatak imanja Savića Rajičeva dodijeljen 

sinu Đikana Ćiraševa „kako mirazniku dobarah pokojnoga 

Savića, i to po materi, a kćeri Savićevoj“. 

„Krave, koze, konjče, uljanik, aspreno“ su, prema ovoj presudi 

pripali Rajiču, s tim što je on bio obavezan da „mirazniku“ 

da „četiri uljišta pčela“. 499 1828. 

13) Sud izabranih glavara ćeklićkih odlučio je 20. maja 

1833. da sinovi Baja Ivanova moraju dati „očinstvo“ svojoj 

bratučedi, kćeri pokojnog Labuda Ivanova. 

„Da se zna i da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo pred 

bogom i vasjakim gospodarom i pravijem sudom đe bi ga bila 

potreba prikazati, a to kako danas četiri sina Baja Ivanova 

pade im nam da se dijele, a imahu svoju bratučedu, kćer 

pokoj noga Labuda Ivanova, koja imaše pri njima svoje očinstvo“, 

kaže se u ovom dokumentu. 

Tri ćeklićka glavara su kćeri Labudovoj dodijelili „dionicu 

na Ozebalac i više nje zapod, i dionicu u Dugi do, na Cerkovinu, 

i dionicu u Jabuku, i komatić na Milojev do, pod kuće“, 

imovinu koja je procijenjena na 50 talira. 

„I s kim gođ pođe, da je ot toga gospođa da se š njim hrani 

ka i poprav svojijem očinstvom“, kaže se dalje u ovom dokumentu. 

„A u meteh dok se uda da se š njim služi ka i nje 

rođaci. A pošto bi se udala, da joj baštinu plate sva četiri brata 

što izgovara ova karta, a meteh i ostali hosobljak, ostaje za 

njih, a njojzi da je dohodak i dočekaj sestri u braće i u svoju 

rodbinu.“ 500 1833. 

14) Sud katunske nahije je 9. maja 1833. presudio da se 

od konfiskovane imovine Vasa Raonića jedan dio izdvoji i 

dodijeli Vasovoj sestri. 

„Da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo pred bogom i 

vasjakijem pravijem sudom đe bi izišlo, a to kako danas sva 

gvardija i glavari ot katunske nahije dođosmo da stimajemo 

sva dobra Vasa Rahonića što imaše u Ožegovice i da ih prodajemo 

Ožegovičanima i ko uzoće“, kaže se u presudi. „I mi 

svi i Ožegovičani svi dogovorno dasmo Stani Vasovoj, sestri 

Vasovoj, kućište, i obor, i lučnjak pod kućište, da je ona 

gospođa deržat ga ili prodat ili darovat kome hoće. I suviše 

da jo daju ot zgrade iz Bašina Sela cekina tri. I ona više da 

nema tražit ništa nako ljubav s Ožegovičanima.“ 501 1833. 

15) Vuk Stefanović Karadžić piše da u Crnoj Gori ne samo 

da „nije običaj tražiti uz djevojku miraz, nego se mora za nju 

platiti i njenu rodbinu darivati.“ 502 1834-1835. 

16) Protokol sentencija od juna 1838. bilježi spor oko dobara 

Đura Šalevića koji su pred Vrhovnim sudom vodili Stevan 

i Mašan i njihov sinovac Rako, s jedne strane, i njihova 

bratučeda Janica, s druge strane. 

Prema ovoj presudi Vrhovnog suda Perkovići su morali 

499 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str.152/ Original u Državnom arhivu 


500 



501 


- Cavtat, k.XVI, 15, 108. 

502 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, www.antikvarne-knjige.com, 1837; str. 38-44. 

195


da isplate Janici 150 talira i da joj daruju izvjesne poklone, dok 

je ostatak zaostavštine pokojnog Đura podijeljen njegovoj 

braći i sinovcima. 503 1838. 

17) Protokol sentencija od septembra 1838. bilježi slučaj 

potražnje dobiti na novac koji je majka udovica ostavila svojoj 

kćeri. 

Na osnovu ovog dokumenta zaključuje se da je Markova 

udovica svojoj kćeri ostavila 15 talira, a da Vrhovni sud „nađe 

za pravo to jest na te pare da joj ide dobiti, preko godine 15 

%, dokle se nje kći Milica Markova uda, i za glavne pare i dobit 

što naraste do toga vremena, da preda Srdan đevojki ili ako bi 

Srdan od tijeh para što potrošio to da ima pred sudom svojim 

dobrom odgovarati svaku paru i dinar Milici Markovoj podmiriti.“ 

504 1838. 

Ako bi otac umro ostavivši za sobom samo ženske potomke, 

tada se između kćeri dijelilo „kako očinstvo tako i 

đedinstvo, koje njihovome ocu pripada“, s tim što se oružje 

ostavljalo „najbližoj muškoj glavi to jest, ako ga ne bi otac u 

svojemu zavjetu ostavio ili ćeri ili kome drugome“. (čl. 53) 

Međutim, „ako bi ovi otac imao sestre udate ili neudate“, tada 

su njegove sestre dobijale „jedan dio, a ćeri dva dijela“. (čl. 54) 

Djevojka bez braće koja sama „ostane na živcu“ nasljeđivala 

je „svo pokretno i nepokretno imuće oca svoga“. (čl. 55) 506 

1855. 

20) Pišući o položaju žene u Crnoj Gori, Alfred Bulonj 

konstatuje da žene „ne donose mužu nikakav miraz budući 

da muškarci posjeduju imetak i nasljeđuju roditelje“. 507 1869. 

18) Opisujući jednu svadbu u Sotonićima na koju je bio 

pozvan i položaj žene u Crnoj Gori, Jegor Kovaljevski piše, 

između ostalog, da „žena ne donosi miraz u novu porodicu“ i 

da se ona „nerijetko ’kupuje kao među azijskim narodima’“. 505 

1840. 

21) U naredbi koju je Senat, nakon „pregledavanja Senat - 

skog protokola od njegove svjetlosti i svega Senata“, uputio 

vojvodi Šolu u Morači 20. avgusta 1870. kaže se, između ostalog, 

„da su slobodne kćeri Sava Dragićevića od svoga očinstva 

kad gođ hoće da ga uzmu“. 508 1870. 

19) Opšti zemaljski (Danilov) zakonik propisuje da se 

„imuće očevo“ nakon njegove smrti dijeli „na podjednake dijelove 

na sinove“. (čl. 50) 

Prilikom nasljeđivanja „očinstva“ udata kćer nije imala 

„ničegova dijela, osim prćije, što joj roditelji pri udadbi od 

dobre volje dadu“. (čl.51) 

22) Senat je 2. februara 1873. izvršio diobu imanja na koje 

su polagali pravo stric i njegove četiri bratanične. 

Kako se saznaje iz presude, „Mitar Tomov Lazović iz Kuča, 

dođe pred Senat da pita za imaće svoje i svoga brata, kako će ga 

dijeliti sa svojijema sinovičnama, od kojih se još dijelio nije bio“. 

Senat je presudio da „od svašta pomenute četiri sestre nose 

pravu polovinu, izuzimajući oružje, koje Mitar ima dok je živ, 

503 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.1, 25. avgusta 1910; str. 28-29/ 

Protokol mjeseca junija 1838. 

504 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.1, 25. avgusta 1910; str. 29/ 

Protokol sentencija, mjeseca septembra 1838. 

505 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje; CID, Podgorica, 1999; str. 32-33. 

506 

Opšti zemaljski zakonik; www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

507 

Alfred Bulonj: „Crna Gora, zemlja i stanovnistvo”,CID, Podgorica, 2002; str. 80. 

508 

Nikola P. Rajković: Crnogorski Senat – zbornik dokumenata (1857 – 1879); CID, Podgorica i IP Obod, Cetinje, 1997; str. 104-105/ Arhiv Crne 

Gore, f.4, Praviteljstvujući senat – 600, 1/1870. 

196

Imovina žena 

a po njegovoj smrti, da uzmu i od njega pravi dio“. 509 1873. 

23) Senat je 27. februara 1873. donio presudu povodom 

zahtjeva dviju sestara da im se namiri novac njihovog pokoj - 

nog brata koji su „zatajili“ njihovi rođaci Stojanovići: „Mande 

i Stane, kćeri Iva Jovova Stojanovića, zatražiše Andriju Stojanova, 

Pera Mitrova i Vuka Perova Stojanovića iz Brajića, 

svoju braću, za poradi novaca njinog pok. brata Mata Ivova 

Stojanovića, koji je umro u Carigradu 1863. godine, misleći, 

da su mu novce, koje su skužavali poslije njegove smrti, zatajili“, 

kaže se u presudi. Senat je pozvao optužene Stojanoviće 

iz Brajića i kada su oni došli donijevši sa sobom „sve karte njegovih 

dužnika, a tako isto i dug, koji su za njega mirili“, i kada 

su se „svrhu istih karata“ zakleli, Senat je ustanovio da su optužbe 

neosnovane, sa čim su se saglasile i sestre Mata Ivova. 510 

1873. 

24) Senat je 28. marta 1873. sudio povodom spora oko 

naslijeđenog dijela „očinstva“ između tri sestre: „Kćeri Grujice 

Lazarevića iz Markovine: Šušna, Ružica i Višnja dođoše za 

dio svoga očinstva, koji se našao po smrti njihovih roditelja u 

vrijednosti 100 talijera, koje im bješe kapetan podijelio na tri 

ravna dijela svakoj podjednak“, kaže se u presudi. „Na ovo 

Šušnja ne pristajaše govoreći, da joj je otac samoj polovinu 

ostavio, a drugu polovinu Ružici, a njinoj trećoj sestri Višnji, 

da dadnu samo jednu krpu od 4 talijera.“ Senat je presudio 

da se „imovina podijeli na 4 dijela; četvrti dio da podijeli 

Šušna i Ružica t.j. ovako: prvoj 10 talijera, a posljednjoj 20, a 

ostalo 70 talijera, da podijele na tri ravna dijela svijema trima 

509 

Dušan Vuksan: Nekoliko presuda iz našljednog prava; Pravni zbornik br.1, april 1935; str. 32/ Prepis presude u Državnom arhivu na Cetinju, presuda 

br. 23. – 2.II.1873 

510 


br. 45 – 27.II.1873. 

197


jednako“. U primjedbi uz presudu kaže se da se Šušni i Ružici 

daje četvrti dio „jer su oca i majku predržale do smrti“, a da se 

„Ružici više daje za to, jer ih je više držala“. 511 1873. 

25) Senat je 27. marta 1873. donio presudu povodom 

spora oko nasljedstva između jedne žene i njenog strica. 

Kada je Zlatana, žena popa Nikševog iz Pješivaca, zatražila 

od svoga strica dio očinstva, Senat „nađe za dobro i to s 

dozvoljenjem iste Zlatane, da se njeno očinstvo proda i pare 

od istog na dobit dadu i da sa istima Senat rukovodi, dok Zlatana 

ne bude punoljetna.“ 

Senat je, kako se saznaje iz presude, naredio kapetanu „da 

sve imuće Ramovo i njegove braće prestima“ i na osnovu te 

procjene donijeta je presuda da se 530 talira, koliko je iznosila 

vrijednost imanja po odbitku troškova i dugova, podijeli na 

tri dijela, „od kojih dobiva jedan dio Ramo, drugi dio Mačka, 

majka Ramova, a treći Zlatana, od kojih svaki nosi 170 talijera, 

koji dio novca ostaje rečene Zlatane pri Ramu.“ 

Ovom presudom se Ramu, Zlataninom stricu, odobrava 

da „novci ostanu pri njemu, na koje će svake godine u Senat 

na vidjeti dobit donositi, koje će na dobit davati u korist čije 

su“, ali mu se zabranjuje „kako sa đevojačkim dijelom, tako i 

sa svojim trgovati, ili se na njem uduživati, dok svoj dug ne isplati 

u ruke Senata, koji će ih dati Zlatani, kad punoljetna bude 

(21 godine)“. 

U primjedbi uz presudu se kaže da se poslije nekog vremena 

Zlatana ponovo obratila Senatu žaleći se „da je slabo 

stimato njeno očinstvo“ i da je Senat „poslao Pera Rakova, 

perjanika, i Mila St Vukotića, koji nanovo prestimaše sve 

imuće Rama i Mrguda Krstova u talijera 884 ipo, od kojih se 

odbi duga i putnina i ostojbina ženi Mrgudovoj talijera 338, 

ostaje 546 ipo, na troje po 182 Ramu, babi i đevojci“. 512 1873. 

26) Odgovarajući na pitanje o dužnosti žena u široj familiji 

ili zadruzi, izvjestilac Valtazara Bogišića (anketa o pravnim 

običajima u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji) kaže: 

„Prava su da im se daje iz kuće što im treba i što je običai, 

ako nijesu udate da im se pomože sastaviti ruho po 

511 


br. 74 – 28.III.1873. 

512 


br. 78 – 27.III.1873. 

198

Imovina žena 

mogućstvu, ako se ne uda da ostane u toj kući sve do smrti i 

kad se istraži kuća i ženska sama ostane da njoj ostane sve 

imuće, premda dok je brastveno ustoistvo snažnije bilo (bilo 

je) da su oni njeno sebi prisvajali a nju udavali i dali joj prćiju 

ka i drugim djevojkama.“ 

Na pitanje o „ugovaranju nevjestine prćije“, izvjestilac 

odgovara: 

„Ne ugovara (se), nako što joj otac dade i braća, ako su 

inokosna. Ako li je zadruga, svi daju jednako u familiji. Ali o 

tome pogodbe nema nikakve. Prćija sastoji se u aljinama i 

gdjegod koju ovcu ili kravu. Prćija se nosi poslije svadbe, 

naidalje 8-mi dan, u zetovu kuću i nosi je mati s kojom idu 2 

brata ili rođaka đevojke. Što bi god đevoika skupila darove od 

svatovah, kuma i druge svoite, osobito po poljevačini (umivanje) 

to je njezino.“ 

Odgovarajući na pitanje o prezimenu koje nosi „muž koji 

je k ženi prešao da živi“ i o kućnom imenu koje nose djeca iz 

ovakvog braka, izvjestilac kaže da „narod ga (ne) zove ni tako 

ni tako, no ga zove domazet“, ali da u novije vrijeme „kad se 

pismeno više širi, on se podpisuje prezimenom kojega je 

sobom donijo, a isto tako i njegova djeca.“ 

O pravima koja „domazet“ ima „prema imetku kuće u 

kojoj živi“ izvjestilac kaže da on „sa proizvodima raspolaže 

kao i drugi domaćin“, ali da „z dobrima ne može nikako raspolagati 

bez ženina dogovora“. Ukoliko ostane udovac, on je 

postajao „neograničenim gospodarom, već ako bi nejake 

djece imao, a on bio razmetan, pa se sud kakogod umiješa da 

pričuva djeci materinstvo“. Izvjestilac kaže da je u „prežnja 

vremena“ bio običaj da „brastvo poslije ženine smrti izagna 

domazeta“, ali da toga kasnije više nije smjelo biti. 

Odgovarajući na pitanje o pravu kćeri na nasljeđivanje 

„očinstva“, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da kćeri koje 

imaju braću nemaju pravo nasljeđivanja, bilo da su udate ili 

neudate, osim što im se daje „ruho“. 

Ukoliko nisu imale braće, kćeri su, kako kaže izvjestilac, 

nasljeđivale „očinstvo“, bez obzira da li su udate ili neudate. 

„Ali ako su još sestre njinog oca, tad gdje ćer uzme dva dijela 

uzme sestra očina treći dio“, kaže izvjestilac, a „ako nijesu ni 

kćeri ni sestre žive, to uzimaju njihovi nasljednici“. Izvjestilac 

takođe kaže da su „do vladike Rada brastvenici, ako su kćeri i 

sestre udate, uzimali (su) nasljedstvo, a tim ženskim ponešto 

davali, ali više u novcu“. Jedino ako je kći bila još neudata, tad 

„njoi ostave sve, samo što su davali brastvenicima oružje“. 

Na pitanje o nasljeđivanju „materinstva“ (majčina imovina 

iz roda donijeta), izvjestilac odgovara da „ćeri potežu sve, a 

sinovi ništa; i prćiju i ruho“. Izvjestilac saopštava svoje mi - 

šljenje da bi „materinstvo“, u slučaju da kćeri nema, pripalo 

sinovima, s tim što bi možda nešto „od ruha“ dali „materinim 

sestrama, ako ih je volja, jer su joj ipak bliže no sinovi i 

snahe“. 513 1873. 

27) Senat je 18. maja 1873. zaključio jednu „daviju“ oko 

nasljeđa između Đurdane i njenog brata od strica: 

„Đurđana, žena Dajice Markova iz Progonovića, kojoj je 

otac Juka umro, a njeno očinstvo i njene sestre Dobrane ostalo 

je kod Živka Ivanovića, sinovca Jukina iz Bandića“, kaže 

se u presudi. „Đurđana danas zapita za svoje očinstvo od žene 

Živka Ivanova. Žena Živkova reče, da je ona ponijela ralo 

zemlje i kosu livade 1858 godine, a ostatak je oprostila. Senat 

posla za svjedoke, koji se mogu vjerovati, da se zakunu, je li, 

ili nije li ga oprostila. Svjedoci dođoše i zakleše se, da oni ne 

znadu, da je išta oprostila.“ 

U presudi se kaže da je, „po kletvi rečenog Dajice Vukova 

iz Progonovića“, Senat naredio kapetanu popu Simu „da odijeli 

sve, što je preteklo osim jednoga rala zemlje a jedne kose 

livade pri smrti Jukinoj, da se dadne kome ide, t.j. tužiocu“. 514 

1873. 

28) Senat je 23. maja 1873. donio presudu povodom spora 

između unuka i dvije unuke Periše Jelina, kojima je uskraćeno 

pravo na „očinstvo“. 

Periša Jelin je, kako se saznaje iz presude, „pri smrti rekao 

(je), da se njegova dobra podijele na pet ravnih djelova, t.j. tri 

dijela na unuka pok. Periše, a dva na đevojke, unuke pokojnikove 

t.j. za Milosavu i Jeliku“. 

Na osnovu uvida u testament, izjava saslušanih svjedoka i 

procjene imanja Periše Jelina, Senat je potvrdio volju iskazanu 

513 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 33, 48, 55, 105, 107. 

514 


br. 100– 18.V 1873. 

199


testamentom: Mitru su pripala tri dijela, a djevojkama „dva 

dijela, koji na njihov dio dopada 740 talijera, kojima metnuše 

prokaradure iste svjedoke, koji će im novce o 26. oktobru o.g. 

dati na dobit i za njih biti odgovorni, kako za glavnu tako i za 

dobit i dobit na dobit t.j. jedan cvancik na talijer“. 

U primjedbi se kaže da se „od dobiti (da se) dava đevojkama 

po 33 talijera na godinu za izdržavanje, dok se 

udadu“. 515 1873. 

31) „Tamo gdje postoje sinovi, kćerke nemaju nikakvog 

prava na očevinu, ni na pokretnu ni na nepokretnu“, piše 

Sigfrid Kaper. „Ono što kćerka dobije prilikom udaje u odjeći 

i slično, to je ujedno i njen dio nasljeđa. Tamo gdje nema 

sinova, tu kćerke nasljeđuju zemlju i imanje zajedno sa svom 

očevinom, i to baš kao i sinovi u jednakim djelovima. Međutim, 

u slučaju kada su kćerke već udate, onda kuća, bašta i 

oružje pripada najbližoj rođačkoj kući ili pak, ako takve nema, 

samom bratstvu.“ 518 1875. 

29) Pred Senatom se 1873. raspravljalo o „daviji“ zbog 

uskraćivanja prava kćerima na nasljeđivanje majčine prćije. 

„Kćeri Sava Radova iz Crnaca dođoše pred Senat ištući 

prćiju njihove pokoj. majke koju je donijela bila“, kaže se u 

ovoj presudi. 516 1873. 

30) Senat je 13. novembra 1873. donio presudu povodom 

žalbe jedne udate žene da joj je djed testamentom uskratio 

„očinstvo“. 

„Da se zna i da jest vjerovata ova danas učinjena karta, koja 

se daje po naredbi Praviteljstvujućeg Senata Crnogorskog i 

Brdskog Andriji Ivovu Drecunu, a to, kako mu ostade od 

pokojnoga brata Luke, s kojim se nije bio dijelio njegova kćer 

Stane, koja je udata za Mitrom Đukanovijem Papratničaninom“, 

kaže se u presudi. „Otac Andrin, Ivo, učinio svoj testament, 

u koji sve svoje danas naodeće se imanje ostavlja 

rečenom Andriji, od kojeg Stani samo ostavlja 60 – šezdeset 

– talijera, za koje se rečenoj Stani činjaše krivo, ištući da naslijedi 

sav dio svoga oca pokojnog Luke.“ 

„Uviđajući, da joj je malo ostavio nje đed Ivo“, Senat je presudio 

da Andrija treba da isplati Stani stotinu talira, ali nije 

osporio volju Iva Drecuna prema kojoj je njegov sin bio 

isključivi nasljednik njegovog imanja. 517 1873. 

32) P. A. Rovinski piše da se očeva imovina dijelila na jednake 

djelove i da se „iz ovog opšteg pravila isključivala (se) 

samo kćer ako se udala, pošto je ona sada član druge porodice 

i učestvuje u podjeli njenog imanja“ i da „isto vrijedi i za ženu 

preminulog člana porodice, ako je ova bez djece ili se ponovo 

udala ili ako je iz bilo kojih razloga napustila porodicu svoga 

muža.“ 

Djevojka je, kako piše Rovinski, bila „isključena iz nasljeđivanja 

zajedničkog imanja“ i prilikom udaje je dobijala samo 

„miraz koji se sastoji od odjeće i razne pokretne imovine i ako 

joj nešto porodica dobrovoljno da u stoci ili novcu“. Međutim, 

ako nije imala braće, kći je mogla, kako piše Rovinski, 

„naslijediti i cijelo imanje“ i postati „vlasnik sopstvenog imanja 

sa kojim ima pravo da raspolaže ili da ga dâ kome ona hoće“ 

koje je ostajalo njena svojina i nakon udaje. „Takvo se imanje 

naziva materinstvo – lična majčina svojina, kao što se ono od 

oca naslijeđeno naziva očevina“, piše Rovinski. 

Kćeri koje su bile jedine nasljednice očevine („ako poro - 

dica spadne na jednu kćer“) su se, kako piše Rovinski, udavale 

tako što bi dovele muža – domazeta na svoje imanje ili bi se 

pridružile nekoj kući i tada bi donijele sa sobom svo svoje 

imanje. „Kada stvar dođe do udaje, ona opet može da uzme 

ono što je donijela u tu kuću“, piše Rovinski. „Ali, ovo se događa 

vrlo rijetko, naročito ako je ona poslije očeve smrti bila 

dijete, pa su je podigli rođaci; tada se ona zadovoljava samo 

odjećom, isto kao i kćer toga domaćina, a njemu ostane 

515 

Dušan Vuksan: Nekoliko presuda iz našljednog prava; Pravni zbornik br.1, april 1935; str. 35-36/ Prepis presude u Državnom arhivu na Cetinju, 

presuda br. 108. 23. V 

516 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština; 1994; str. 265/ Arhiv Crne Gore- Cetinje, 

Senat, Davije iz naslednog prava, br. 125 iz 1873. 

517 

D. Vuksan: Pravo udate unuke na djedovinu; Zapisi, knj. XVIII, avgust 1937; str. 124/ Cetinjski drzavni arhiv, akta Senata 1873. 

518 

Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1999; str. 80. 

200

Imovina žena 

nepokretna imovina koju je ona od oca naslijedila“. 

P. A. Rovinski opisuje pripremanje djevojačke prćije: 

„Uglavnom šiju košulje sa izvezenim okovratnicima i 

grudima, pripreme ih 10, 15 do 30, a možda čak i 50, zatim 

idu koreti, najmanje 5 – 20, čak i više, jakete, džamadani, kod 

bogatijih kovani srebrni pojasevi, svilene marame itd. O 

svemu tome dogovaraju se obadvije strane, koliko čega treba 

biti i svu tu prćiju razgledaju prvo svatovi sa nevjestine strane, 

a zatim i mladoženjine. Povrh svega toga još idu postelje, jastuci, 

pokrivači i sl.“ 

Rovinski piše da se u nekim mjestima, kao na primjer u Vasojevićima, 

prćija slala „odmah sa svatovima koji su došli po 

nevjestu“, dok je u drugim krajevima prćija stizala drugi ili 

treći dan u pratnji majke, neke rođake i brata. „O njihovom 

dolasku moraju znati unaprijed i mlada izlazi izvan sela da ih 

sretne“, piše Rovinski. „Sva ta prćija vadi se iz sanduka i raširuje 

se nasred sobe na podu, a ona koja ju je donijela takođe sjedi 

tu dok je ne pozovu da ustane da zauzme drugo mjesto i tada 

je čašćavaju napoleonom ili drugim novcem i nekim stvarima 

na poklon.“ 519 1879-1906. 

33) Čl. 707 Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu 

Crnu Goru propisuje da ako „kuća spadne na jedno jedino 

čeljade, bilo muško ili žensko, ona svejednako pridržava svoje 

dotadašnje imaoništvo“. U takvom slučaju ovo „čeljade“ 

moglo je „slobodno raspolagati svim kućnim imanjem, kao 

što bi svojom vlastitom osobinom, sve dok, umnoženjem 

kućnih članova, snova ne postanu primjenljiva pravila koja se 

izlažu u ovome razdjelu, i koja stežu tu slobodu“. 520 1888. 

34) „Naredba o nasljedstvu, kao i tome kad se 

prezaduženome može prodati zakonito ralo zemlje, kuća i dr“, 

koju je Veliki sud uputio kapetanima 1891, propisuje da „kad 

bi žena koja ima osobine umrla bez zavještaja, a ostavila nakon 

sebe đece muške i ženske, to njenu imovinu nasljeđuju đeca 

na ravne đelove izuzimajući samih haljina koje pripadaju osobito 

ženskoj đeci, a kad ne bi njih bilo, ostaju za mušku đecu“. 

(tačka 3) 

Prema ovoj Naredbi dijete koje „ma i malo nadživi majku“ 

nasljeđivalo je „svu majčinu imovinu, a njega nasljeđuje otac; 

kad ne bi on bio živ, nasljeđuju ga srodnici bližnji po ocu“. 

(tačka 4) 

Naredbom se propisuje da đevojka koja „zbog kakvih nedostataka 

ostane da se ne udaje“ dobija „pravi dio od očinstva 

pri dijelu s braćom i vlasna je s njim raspolagati na isti način 

kao i njena braća“. (tačka 6) 521 1891. 

35) Milica Mijajlova Jovanović iz Bjelopavlića obratila se 

Knjazu Nikoli 1904. tražeći od njega pravdu u vezi sa presudom 

kojom joj se uskraćuje očinstvo za koje se ona borila pet 

godina, koliko je trajala parnica. 

„Žao mi je što se svi sudovi zdogovoriše da sude na njenu 

štetu“, odgovara Knjaz Nikola. 522 1904. 

II 

1) Prema presudi Suda katunske nahije od 25. avgusta 

1828. u Bjelicama (Lješev Stup) Vukosav je morao da svojoj 

ženi i djeci ustupi treći dio „očinstva“ ukoliko bude i dalje 

odbijao da živi sa svojom ženom. 

„Da je vjerovato ovo danas učinjeno pismo pred bogom i 

vasjakijem sudom i gospodarom pred kim bi izišlo, a to kako 

se podljubi sin Vujadina Kuzmana, s ćerom Andrije 

Vukalovića, iz Andrićah, i ima š njom dvoje đece, pa je izagna“, 

kaže se u presudi. 

U nastavku se kaže da su guvernadur Vukale Radonjić i svi 

„glavari ot katunske nahije“ prizvali kneza Vuka „sa svijema 

glavarima bjeličkijema“ kako bi riješili ovaj spor. „Pošto razum- 

519 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II str. 192-195; tom III str. 202 

520 

Valtazar Bogišić: Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru; Izdavačko preduzeće „Obod“ ad, Cetinje; 1998. 

521 


pravde, Cetinje, 1912, str. 189-191/ Naredba o nasljedstvu, kao i tome, kad se prezaduženome može prodati zakonito ralo zemlje, kuća i dr.: Knjaž. 

Crnogor. Veliki Sud Broj 350, 27. februara 1891. 

522 


novine“, 1998; str. 174/ Protokoli molbenicah, januar-februar 1904. 

201


jesmo sve njihove razloge i dogovorno svi rekosmo i osudismo 

da ima Vujadinović deržat ovu ženu za ženu ka i ostali 

svaki koji ima svoju ženu“, kaže se u presudi. „A ako li je navali 

ćerat i progonit i ne deržati je za svoju ženu, da jo knez bjelički 

z glavarima ima dat ot kuće, i baštine, i gore, i vode, i ot bravah, 

i ot svake rabote što gođ se nađe Vujadina Kuzmana, da jo 

dadu treći dio ot svašta, da na njem živuje kako da joj je ot oca 

ostala. A Vukosav, nje muž, ako ne uzoće š njom stojat, ano 

kuđ mu drago, ot ovoga nje trećega dijela da nema imat ništa, 

no da je nje u vijek ka i očinstvo.“ 

Presudom se predviđa progonstvo za onoga ko ne postupi 

u skladu sa ovom presudom: „I ko ovo ne bi posluša, da ga 

ćeramo z dogovorom sve gospode glavarah ot Katunske 

nahije“. 523 1828. 

Vrhovni sud je, kako se saznaje iz Protokola, presudio „da 

ima pop Petar Janković dati sinovima Stefana Novakova Martinovića 

za prćiju njihove tetke Dafine pedeset talijera, i da 

među njima ne ostade ničesova konta za koji bi mogao ikad 

jedan drugoga tražiti ili pozivati na sud“. 524 1841. 

3) Opšti zemaljski zakonik propisuje da je muž obavezan da 

„izdržava“ ženu u slučaju rastave braka (ali ne raspusta). (čl. 75) 

Međutim, ukoliko bi se „ova žena s mužom razstavljena 

nepristojno (se) vladala i prkos svojemu mužu činila“, tada je 

muž mogao da joj obustavi „izdržavanje i svaku pomoć, a ona 

neka živi kako zna.“(čl. 76) 525 1855. 

2) Protokol sentencija od marta 1841. bilježi „daviju“ oko 

Dafinine prćije, žene popa Petra Jankovića, koju su tražili i 

njeni bratanići, sinovi Stefana Novakova Martinovića. 

4) Prema jednoj presudi Senata od 31. VII 1869. jednoj 

razvedenoj ženi, koja vjerovatno nije imala djece, daje se 

523 



524 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.2, 25. septembra 1910; str. 95,/ 

Protokol sentencija od mjeseca marta 1841. 

525 


202

Imovina žena 

pravo da slobodno raspolaže dijelom imovine koji joj je pripao 

nakon razvoda. 

„Dio imovine koji je Sud dodijelio Krstinji Boškovoj u 

bračnom sporu (razvod) slobodna je kud gođ oće ili da ga 

proda ili da ga ako kćene kome daruje, ili ako oće slobodna 

je na to isto mjesto ostat“, kaže se u presudi Senata. 526 1869. 

5) Senat je 1871. ovlastio kapetana Goluba Vukovića iz 

Rudina da naredi Mojašu Gajoviću da „drži svoju ženu kao 

što svaki drži“, a ako na to ne pristane da „odjeli Mojaševo od 

oca mu i matere i podaje njoj“. 527 1871. 

6) Senat je 1871. naredio kapetanu Petru Lukinu u 

Rovcima da „podijeli Miloša Stanojeva sa njegovom ženom 

svaku rabotu na polje pa on neka ide kud oće, samo ako žena 

ima kakve osobine u to se nesmije ticati“. 528 1871. 

7)Senat je 6. aprila 1873. donio presudu povodom Marijinog 

zahtjeva da joj se „vrnu dobra“ koja je prodao njen muž 

dok je bio u zatvoru zbog preljube. 

„Pero Ivanov R. pogriješi preko svoje žene sa tuđom, za to 

ga Senat presudi po svom zakoniku šest mjeseci tamnice“, 

kaže se u presudi. Dok je bio u zatvoru, Petar je, kako se 

takođe saznaje iz presude, prodao svoje imanje i dobijeni 

novac je podijelio sa svojom strinom. 

„Ne pristajući Marija, žena Perova, na koje je bješe naučio 

njen brat Miloš P., pozva pred Senat kupce njihovih dobara 

govoreći, da joj vrnu dobra“, kaže se dalje u presudi. „No kupci 

rekoše, da su po volji njenog muža Pera kupovicu zakonito 

učinjeli, a dužnici da za svoj dug više ne htješe čekati“. 

Budući da je Senat ovu „kupovicu“ proglasio zakonitom, 

Marijin zahtjev je odbijen. 529 1873. 

8) Senat je 11. maja 1873. donio presudu povodom 

„davije“ zbog prćije koju je Jaglika ostavila svome brataniću: 

„Jaglika, kći Pavića Ivelića iz Drenovštice, bi udata u 

Markovinu, od koje ne ostade poroda“, kaže se u presudi. 

„Toga radi povrati se kod njenog bratanića Mina Nikolića u 

Drenovšticu sa svojom prćijom, kod kojeg i umrije. Ona 

Minu ostavi svu svoju sopstvenost, što ju je pridrža. Poslije 

smrti Jaglikine dvije njene bratučede zatražiše pred sudom 

njenu sopstvenost što je kod Mine“. 

Senat je naredio kapetanu „da zakune popa i svjedoke, koji 

su bili pri umiranju Jagličinu, pa ako se zakunu, da je ostavljeno 

sve Mini, neka i ostane kod njega, a ako se ne zakunu, da 

sve podijele na poli“. 530 1873. 

9) Na pitanje o „osobnom imetku“ žena i njegovom porijeklu, 

izvjestilac Valtazara Bogišića odgovara da „uprav samo 

ženske i mogu imati osobinu, a imaju je, ako je udata, što je 

sobom donijela i od svatovskih i drugih darova, a djevojke što 

same za sebe urade ili im roditelji dadu ili im ko šta daruje.“ 

Izvjestilac objašnjava i „kakve se ženske potrebe zadovo - 

ljavaju iz općega imetka zadruge, a koje treba da same one 

svojim trudom namire, a koje se namiruju sredstvima njihovih 

roditelja, muževa, sinova, braće“. On kaže da „kuća sva“ 

daje hranu, a „isto tako ona daje i druge stvari, sve što treba za 

odjeću i obuću, samo što kupovne stvari kupuje a ostale se 

doma izrađuju“. Takođe, on kaže da „roditelji, braća, ili muž 

posebice i od svoga teško da može što dati, jer, kazasmo, 

muški nemaju nikakve osobine.“ 

Odgovorajući na pitanje da li narod porodično imanje drži 

za „zajedničko“, ili „svak od njih pridržava posebno svoje“, 

526 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 264/ Arhiv Crne Gore- Cetinje, 

Senat, Davije iz naslednog prava, br. 455 od 31.VII 1869. 

527 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 87/ Arhiv Drž. Muzeja - Cetinje, br. 86/71, nereg. arhiva 528 Nikola Marković: 

Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973; str. 87/ Arhiv Drž. Muzeja – Cetinje, br.83/71, nereg.arhiva 

529 


br. 82– 6.IV1873. 

530 


br. 98– 11.V 1873. 

203


izvje stilac kaže da „ako je kuća zadružna, svijeh je muškijeh 

imovina zajedno, a ženske svekolike drže svaka za sebe.“ 

Na pitanje o pravu žene da samostalno raspolaže svojom 

prćijom, izvjestilac odgovara da ona prćijom potpuno 

samostalno raspolaže i da joj to muž „zabraniti ne može 

nikako“. 

Objašnjavajući koje su to „domaće stvari“ kojima žena 

„može neograničeno raspolagati i ne pitajući muža“, izvjestilac 

kaže da ona može raspolagati „samo s kokošima, jajima, 

djelkom sira, djelkom vune i t.d., ali za to što iz toga izvadi 

treba da opet kupi što treba u kuću“. Za ove „malenkosti“ 

žena, kako piše izvjestilac, nije morala „da pita unaprijed 

muža“, ali mu je „davala račun ako bi zapitao“. 

Odgovarajući na pitanje „čije je imanje koje se stječe 

suprugami dok živu zajedno kao muž i žena“, izvjestilac kaže 

da je to „muževo tečenje“ i da „žena od kućevnoga svoje ne 

može umnožiti, ako ne kakvim priraskom na ono što je iz 

roda donijela“. 

Na pitanje koje se odnosi na podjelu imovine nakon 

razvoda, izvjestilac kaže da ima različitih slučajeva: 

„Ako je ona preljubu učinila i uobće ako je ona kriva, ona 

nosi sobom samo ono što je donijela i ne može se udati, kao 

što je kazano. Ako je muž preljubu učinijo, ona i tada nosi 

samo svoje sobom ali se more udati. Kad ne mogu živjet 

među se poradi nesloge, te muž traži razvod, ili je inače njegova 

krivica, tad podijele imanje napoli muževlje, tako isto i 

njenu prćiju i tada niti se on ženi ni ona udaje. A kad žena 

uprav neće nikako da živi s mužem, tad nosi samo svoju 

prćiju, pa opet ona se ne more udati ni on ženiti.“ 531 1873. 

10) Senat je 1875. upozorio Načelstvo riječko da prilikom 

po dmirivanja dužnika Rista Fatića „ne diraju“ prćiju njegove 

žene. 

„Aljine žene Rista Fatića tj. njezinu škrinju ne tičite, a drugo 

imaće Ristovo ako ga dužnici nehoće čekat, onda mu prodajte 

njegovo samo“, kaže se u ovom pismu. 532 1875. 

11) Veliki sud je 14. novembra 1879. donio presudu 

kojom se ženi čiji je muž drugi put vanbračno prestupio, to 

jest dobio drugo vanbračno dijete, daje pravo na potpuno 

raspolaganje polovinom njegovog imanja. 

Kada je nakon dvanaest godina bračnog života muža K. i 

žene V. iz Podgorice K. dobio vanbračno muško dijete sa 

sluškinjom Anđom T., njegova žena, koja nije imala djece, 

pokušala je, kako se saznaje iz presude, da nagovori muža da 

uzmu dijete, a da Anđu otjeraju. Ali, K. nije poslušao svoju 

ženu i počeo je da je „goni“, zbog čega su „više puta pred 

turskijem sudom odili i davijali se“. 

„Pošto dođe sud Gospodarev u P, pošli smo pred sudom“, 

kaže u svom iskazu žena V. „Sud je nama naredio da dijete 

držimo, a da se K. ne smije s Anđom sastavljati. K. sve ovo 

prestupi i od tada bračnoga snošaja imali nijesmo, ma isto 

neću ja sa njim ni pod jedan način.“ 

Na osnovu ovih činjenica presuđeno je da se muževljevo 

imanje „podijeli na ravne dvije časti“, da „na jednu polovinu 

uživa K.(sa sinom), a na drugu polovinu njegova zakonita 

žena V“ i da se „ne smije u buduće K. s Anđom sastavljati.“ 

Međutim, 4. aprila 1881. podgorički kapetan L.N. obavijestio 

je Veliki sud da je Anđa ponovo trudna i da je otac 

djeteta K. koji ju je „držao do sad kao ženu“. 

„Na temelju navedenih prvih dokaza i pisma kapetana L.N.“, 

Veliki sud je presudio da „K. ostoji u tamnicu šest mjeseci a dio 

koji je V. dat od imaća K.ova da je V. slobodna sa njim upravljati 

kako oće kao sa svojom sopstvenošću“. „U sporazumnjenju s 

G. Mitropolitom Ilarionom“ Veliki sud je dopustio V. da može 

da stupi u drugi brak. Prema ovoj presudi Anđa je bila obavezna 

„da drži đecu o trošku K.ovom dok se mognu od majke odvojiti, 

a tada da đecu primi i drži K.“, koji se više nije smio „sastavljati 

s Anđom“, a u slučaju da se „K. i u buduće upušti (se) u preljubije 

s Anđom, te se bi čisto doznalo“ i Anđi i K. je prijetila kazna 

progonstvom preko granice. 533 1879. 

12) Šajka Milosavova se obratila Knjazu Nikoli 1882. 

žaleći se zbog gubitka očevine. Njen muž je, kako se saznaje 

531 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 34, 54, 55, 58. 

532 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 265/ Arhiv Crne Gore-Cetinje, 

Senat, Davije iz naslednog prava, br. 152 od 25.XI 1875. 

533 

Marko Popović: Sentencije Senata; Pravni zbornik, br. 2 i 3, avgust – septembar 1933; str. 133-134/ Presuda Velikog suda br. 2635 od 14.11. 1879. 

204

Imovina žena 

iz molbenice, prvo prodao njenu očevinu u Bjelopavlićima 

da bi od toga novca kupio imanje u svom plemenu, koje je 

zatim prodao „bez pitanja njezina“, tako da su ostali „bez išta“. 

U molbenici se takođe kaže da je na njenu žalbu Veliki sud 

odgovorio da joj se ne može pomoći, „počem su to zajednice 

poarčili (potrošili)“. 

„Tako je bilo do sad svakoj Crnogorki“, odgovara Knjaz 

Nikola na ovu molbu. 534 1882. 

13) Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru 

propisuje da „žena udata, pa i punoljetna bila, nije vlasna pri - 

miti nikakva dara bez muževa dopuštenja, osim ako je od 

kućana ili bližih rođaka“. Takođe, ona nije „vlasna, ako muž 

ne pristane, ni od svoga osopka kome što darivati, osim 

kakvih sitnica običaja radi“. (čl. 483) 

Prema Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu 

Crnu Goru „ni muški ni ženski članovi Kuće nemaju u opšte, 

sami po sebi, prava da trudom svojim sebi teku osobine (967- 

968), jer sav dobitak koji dolazi od njihove radnje, dok su u 

zajednici, pripada Kući.“ To pravo je moglo imati „samo ono 

domaće čeljade kome ga Kuća naročito udijeli, i pod uvjetima 

pod kojim mu ga udijeli“. Ono što „djevojka sebi ruha i nakita 

izradi“ smatralo se „njenom osobinom, i bez te naročite kućne 

dozvole.“ (čl. 688) 

Sve „ono što kakvo kutnje čeljade, muško ili žensko, dobije 

na dar, ili u nasljeđe, bilo na osnovi samoga zakona ili po zavještaju“, 

postajalo je „vlastita osobina toga čeljadeta, ako prilike 

ne pokažu da je darivalac, ostavilac ili zakonodavac, u pojedinim 

slučajevima, imao drugu kakvu namjeru.“ Tako i „ruho i nakit 

koje djevojka od Kuće dobije biva, po tome, njena vlastita osobina, 

kao što biva vlastita osobina ženina, i ruho, i nakit, i sve 

ostalo što ona udadbom u dom donese“, a „k osobini pripada i 

svako njeno priložje ili umnoženje koje dođe bez osobita truda 

njena imaoca (kao dobit na novce i t.d.)“ (čl. 689) 

„Punoljetna kućna čeljad“ mogla su slobodno da raspolažu 

svojom osobinom, a „udata žena, ipak, ako što drugo nije 

uglavljeno bilo, može, ugovorima i u opšte djelima koja padaju 

u krug ovoga Zakonika, raspolagati svojom osobinom samo s 

muževim pristajanjem, osim običnih sitnica, s kojima ona po 

volji raspolaže.“ Ukoliko „muž bez razloga ne bi htio pristati 

na kakav imovinski posao, za koji se to iziskuje, ili je na duže 

vrijeme iz doma odsutan“, žena se mogla „obratiti k sudu da 

ju ovlasti posao uglaviti“, a „sud joj neće tu ovlast zakratiti kad 

god nađe, da se time, s jedne strane ne krnje interesi i prava 

muževlja, a s druge, da je za samu ženu posao potreban ili koristan.“ 

Takođe, „u slučaju poduljeg muževljevog odsustva“, 

žena je mogla da „kad drugog kućnog zastupnika nema, sama, 

kao zastupnica, poslove glaviti koji se tiču pokretnih stvari; 

ipak, samo u granicama tekućih domaćih potreba.“ (čl.690) 535 

1888. 

14) Veliki sud je 1890. donio presudu povodom zahtjeva 

Andrije Kraljevića da mu se povrati polovina imanja koja je 

pripala njegovoj ženi Mariji sa kojom je već 12 godina bio rastavljen. 

„Samo moli sud da mi povrati ono moje imanje koje joj je 

dato nazad 12 godina kad nas je sud podijelio“, izjavio je Andrija 

Kraljević pred Velikim sudom. Andrija je zahtijevao 

povraćaj imanja i prestanak obaveza izdržavanja njegove žene 

Marije zbog njenog „nemoralnog“ vladanja. 536 1890. 

III 

1) Ruža Mila Draganića je, sa svojim kćerkama, prodala 

baštinu „pod Umac“ za pet cekina, o čemu je sačinjen ugovor 

9. maja 1807: 

„Da jest vjerovato svakomu pravomu sudu pred kojijem 

izide sije pismo, kako prodah ja Ruža Mila Draganića [sa] svojijema 

đevojkama grm pod Umac za pet cekina turskija“, kaže 

se u ovom dokumentu. „Ruža [s] đevojkama aspre prifati od 

dobre volje. Ot istoka kufinač Franič Kovačević, a ot zapadi 

ista Ruža, a od Humca ozgor Marko Čalović, a ozdolj ot polja 

Rado Bogdanov.“ 537 1807. 

534 


novine“, 1998; str. 116/ Protokoli molbenicah, mart 1882. 

535 


536 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština; 1994; str. 310-311/ Arhiv Crne Gore – 

Cetinje, Veliki sud, br. 24 iz 1890. 

537 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 100/ Original u Arhiv Crne Gore, 

zb. Vukosavovića, 70. 

205


2) Glavari ćeklićki su 13. marta 1821. donijeli odluku da 

ženi Krsta Grgurova isplate novac koji je Mrgud Vukalov 

dugovao njenom mužu: 

„I pogodismo se š njom, podjenčismo jo se da jo damo tali - 

jera 16, velju šesnajest, i više da ne traži ništa, ni oni ni već 

niko“, kaže se u ovom dokumentu. „Kad preda Mrgud talijerah 

16, tade da budu podmireni u sve i za sve.“ 538 1821. 

njegovijema sinovima u prodano ime, vijek i amin, da mu 

bude bez pogovora, da je uživa kako svoju starinu. I dade za 

nju Bajo podpuno cekinah s harčem i sa darovima 20, velju 

dvadeset. I dođosmo u Bajovu kuću na njegovu trpezu, gosti 

i poji, plati i darova, prostiše se i blagosloviše i na halal raz - 

dvojiše.“ 539 1821. 

3)Ugovor kojim se potvrđuje da je Bosna Jovova prodala 

Baju Ivanovu i njegovim sinovima baštinu „u Govorin do“ za 

20 cekina sačinjen je „u Jezer“ 6. oktobra 1821: 

„Da se zna i da je vjerovano ovo istinito pismo pred bogom 

i vasjakijem sudom i gospodarom đe bi bilo potrebito 

prikazati ga, kako ja Bosna Jovova s mojijem sinom Nikolom 

u moju veliku potrebu i muku prodadoh moj[u] baštinu, 

dionicu u Govorin do, i iznad nje podine što ide tri“, kaže se 

u ovom dokumentu. „I ponudih moju rodbinu i bližiku svu. I 

ne moga mi je platit ni jedan, no ja prodadoh Baju Ivanovu i 

4) U pismu „Dupiljanima i svim Crmničanima“ od 13. ja - 

nuara 1822. Petar I se zalaže da se imovina pokojnog Mitra 

Đurovića stavi na raspolaganje njegovoj majci, ženi i malo - 

ljetnoj djeci: 

„Vama je poznato kako i mene kako pogibe Mitar Jovov 

Đurović, - a osta jedno ot njega dijete, majka i žena s jednom 

đevojčicom, sva ta čeljad stara i luda koja ne mogu odoljet njihovomu 

temelju, a bi bila velika grehota i sramota da se takvi 

temelj prospe. Tako ja svijema vama i pišem i pod žestoko 

prokletstvo ostavljam svakojega koji bude sirotinji pokojnoga 

Mitra Jovova učinio kakvo nasilije ili išta pritiskâ ot njegovijeh 

538 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 138 / Prepis u Bogišićevoj biblioteci 

- Cavtat, k. XVI, 15, 181-182. 

539 


Srbije, zb. Luburića, k. III, 82. 

206

Imovina žena 

dobara koliko na zemlje, toliko na životinju, a svijema onijema 

kojizi su dužni asprom ostali pokojnomu Mitru molim ih da 

mu životinju su čim imaju i mogu podmiruju, budući njima 

nesta tečnik, a u kuću se hoće harča dosta. Koji li se bi 

slakomio ili da što pritisne ali da ne vrati takvomu da gospod 

Bog osiroti i onevolji njegov dom i on i njegov se napredak 

razguba ot žestoke ljucke gube. Pravijema i poslušnijema Bog 

bio u pomoć!“ 540 1822. 

„I tako Sud kad je razumio davije, tako izgovoriše da Gordana 

uživa sve imanje njenoga druga dok je god živa, a poslije 

njezine smrti da se njezinima kćerima dade što dohodi na nji, 

a tri dijela da se da sinovcima što dohodi stričevina, a zemlja 

na Velji Do da se da popu Stevanu za godinu dana ako to 

stigoše Đurovići sa 100 talijera, ako pak nećedu to daje se vlast 

popu Stevanu da proda kome oće a 100 talijera da preda 

crkvi, a ostale dužnike da se ima od njegovog cijelog imanja 

naplatiti, to jest svaki koji dijel prima da ima sav dug od toga 

platiti, a žito ove godine sve Gordani.“ 542 1837. 

5) Udovica Vuka Boškova i udovica Andrije Boškova su, 

u prisustvu „pogađača i sjedoka“, prodale popu Nikoli i njegovim 

sinovima baštinu Zapodi za 16 talira, što je posvjedočeno 

ugovorom sačinjenim 21. aprila 1836: 

„Da se zna i da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo pred 

bogom i vasjakim gospodarom i pravijem sudom đe bi ga bilo 

od potrebe prikazati, a to kako prodaše dvije udovice su njihova 

dva luda sina, žena Vuka Boškova i žena Andrije 

Boškova, u njihovu veliku nuždu i nevolju, prodaše njihovu 

baštinu Zapodi na verh Zgradah i oko nje meteh vas do 

muhadinovickoga, i do Pera Mergudova meteha, i do brazde 

od Dola, i do vukčevićkoga meteha“, kaže se u ovom dokumentu. 

Za ovu zemlju pop Nikola je udovicama platio „napuno 

talijerah ćesarovijeh šesnajest“, a sa prodajom zemlje su se saglasili 

„đeverićići višerečenijeh udovica, Šćepan Ivanov i Miloš 

Ivanov, sinovi Ivana Boškova“. 541 1836. 

6) Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski je 22. oktobra 

1837. donio presudu povodom spora oko imovine 

između majke udovice i njenih sinova. 

„Da se zna da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo pred 

svakijem sudom kako dođe prvo Gordana pok. Staniše 

Đurovića i davijaše se sa sinovima svojim“, kaže se u presudi. 

7) Petar II Petrović Njegoš i Praviteljstvujušći senat 

crnogorski i brdski su 2/14. XII 1837. naredili Peru Markovu 

i Đukanu Milovu da poštede od uznemiravanja baštinu Jovane 

Krstove koja je određena za njeno izdržavanje. 

„Tako mi vi dajemo na znanje da nemate se njene bašćine 

ništa uzimati, jer koji što uzme od njene bašćine i rane taj će 

sudu odgovarati, a to izvan njezinoga dijelite kako znate i da 

ste zdravo“, kaže se u ovom pismu. 543 1837. 

8) Opšti zemaljski (Danilov) zakonik propisuje da majka 

– udovica ima pravo da „uživa dio svog muža dok je živa i dijeli 

se poslije njene smrti, to jest, ako su djeca odrastla, ako li 

su ne dorastla; ne dijeli se dok ne porastu; a imuće ovo ima 

se staviti pod nadziranje (prokuradure) poštenije ljudi dok 

djeca ne uzimaju dvadeset godina.“ (čl. 50) 

Danilov zakonik garantuje pravo udovici bez djece da do 

ponovne udaje „uživa sav oni dio svoga muža“, a da nakon 

udaje ima pravo da „dobija na godinu po deset talijera“. Ukoliko 

je imala djece, udovica je imala pravo na jedan cekin 

godišnje ako su djeca muškog pola, a na dva cekina ako je 

imala kćeri. Udovica je imala pravo da prima ovaj iznos „za 

onoliko godina, koliko je sa svojim mužom živila i koliko je 

540 


541 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 202-203/ Prepis u Bogišićevoj biblioteci 

- Cavtat, XVI, 15, 256-257. 

542 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata, Pravni zbornik, br. 5-9, maj-septembar 1939; str. 101- 102/ 

prepis u Bogišićevoj biblioteci u Catvatu 

543 

Nikola P. Rajković: Crnogorski Senat – zbornik dokumenata (1857 – 1879); CID, Podgorica i IP Obod, Cetinje, 1997; str.19/ Arhiv Crne Gore, f.1, 

Senat, Otkup arhive porodica iz Kosijera 

207


godina kako udovica u kući svojega muža stajala“. (čl. 52) 

Ukoliko bi „đevojka kad se uda ponijela kakvo imuće od 

roditelja svoje, a umrla bi bez đece“, tada bi „sve ovo imuće i 

sve ono, što bi ona sa ovijem imućem stekla“ bilo podijeljeno 

između njene braće „ili ako nema braće, na sestre; ako li nema 

ni sestara na bližiku“. (čl. 56) 544 1855. 

„Dolazila je Slavnom Senatu Marica Bogdana Arsova iz 

Krusa koja je udavata bila u Grbavce za Markom Otaševićem 

kod kojeg je živjela 2 godine“, kaže se u ovom pismu. „I Marica 

i prijed je na sud izlazila pred Velikim Vojvodom Mirkom. I 

po našem Zakoniku dužni su od rođaka pokojnog Marka 

platiti Marici na svaku godinu po 5 talijera ili cio Markov dio 

pak koliko je daje“. 547 1871. 

9) U jednoj presudi Senata od 11/20. februara 1868. kaže 

se da je Praviteljstvujušći senat poslao popa Rista i perjanika 

da podijele „Đurdanu Radovu sa svojim kćerima, koji joj 

bjehu dužni od ostojbine talijera 62, a od prćije koju je 

donijela tal. 60.“ Iz presude se takođe saznaje da je Đurdani 

(udovici koja se vjerovatno preudala) ostojbinu u cjelosti isplatio 

pop Risto, a da prćiju „Đurdana oprosti pred svjema 

svje docima svoiema kćerima u vječno“. 545 1868. 

10) Senat je 30. marta 1868. sudio o pravu na ostojbinu 

udovice Pera Đurova Ukmanovića koja nije imala djece. 

„I dođe kapetan sa sudom i pogodiše đevera i ženu Perovu 

i dadosmo joj u 3 godine što je za njim stojala talijera 15 i ranu 

do maloga Gospođinadne“, kaže se u presudi. „I pristade njen 

Đever Ivo Đurov, kojemu sve ostaje Perovo, i pristade Perova 

žena Jovana i ona se povrati u rod“. 546 1868. 

12) Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski je 1/13. 

juna 1871. presudio da Zlatana Ivanova „koja bješe stajala za 

domaćinom četiri godine i dvije godine bez domaćina“ ima 

pravo na ostojbinu. „Dade joj se ostojbina talijera 8. A dijete 

da ide s majkom Zlatanom, ime mu je Vuko Savov“, kaže se 

u presudi. „Opredijeli Senat ovom djetetu svake godine talijera 

25, koliko uzdrži dijete majka, a sve ovoga djeteta da se 

prepiše i stavi u protokolu. Naređuje se kapetanu Vukanu 

Borovu i Nikoli Matanovu da su oni dva prokaraduri“. 548 

1871. 

13) Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski je 2. septembra 

1872. presudio da udovica Jela ima pravo na ostojbinu 

iako se preudala: 

„Jela udade se i u isti dom stoja 8½ godina pa ostala udovica 

i preudala se“, kaže se u presudi. „Danas ista dođe da traži svoju 

ostojbinu. Za to sudimo, da joj se da potpuna ostojbina, koja 

joj pripada za vreme njenog stajanja u tu kuću.“ 549 1872. 

11) Senat je 26. avgusta 1871. mudiru podgoričkom 

uputio pismo u kojem se kaže da su prema crnogorskom zakonu 

rođaci Marka Otaševića obavezni da isplate ostojbinu 

njegovoj udovici Marici Bogdanovoj iz Krusa: 

14) Pred Senatom je 28. februara 1873. okončan spor 

između majke udovice i njene četiri kćeri koje su se obratile 

544 


545 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština; 1994; str. 267/ Arhiv Istorijskog instituta – 

Podgorica, Ispisi iz Bogišićevog arhiva, XV, 3, br. 11-20/2 iz 1868. 

546 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 267-268/ Arhiv Istorijskog instituta 

– Podgorica, Ispisi iz Bogišićevog arhiva, oznaka spisa XV, 5, br.1, Spis od 30.III 1868. 

547 

Nikola P. Rajković: Crnogorski Senat – zbornik dokumenata (1857 – 1879); CID, Podgorica i IP Obod, Cetinje, 1997; str. 139-140/ Arhiv Crne 

Gore, f.6, Ps-873, 1/1871. 

548 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 268/ Arhiv Istorijskog instituta – 

Podgorica, Ispisi iz Bogišićevog arhiva, XV, 3, Spis od 1.VI 1871. 

549 

Stanislav Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata; Pravni zbornik, br. 10-12, 1939; str. 145. 

208

Imovina žena 

po njenoj smrti, da dijele što im preteče preko njenog 

urednog izdržavanja do smrti.“ 550 1873. 

15) Senat je 18. januara 1873. donio presudu povodom 

žalbe jedne udovice da su njeni sinovi prodali njen dio kuće. 

Iz presude se saznaje da se Novka, udovica Stojana 

Nikolina iz Pješivaca, žalila pokojnom knjazu Danilu da 

sinovi „neće da slušaju“ i da je on naredio „da je slobodna da 

uživa sva dobra očinstva sinova, a oni neka idu kud hoće“, ali 

da je ona, ne poštujući ovu naredbu, očinstvo podijelila na 

troje i dala im dio od kuće, „kojeg oni prodadu s još jednim 

dijelom popu Milutu za 120 talijera“. 

Kada je Novka otišla kapetanu da mu se požali zbog prodaje 

njenoga dijela kuće, kapetan „presudi da kuća ostane 

kupcu, a od 120 talijera uze 40, pa ih dade na dobit, koju da 

uživa Novka, a poslije njene smrti da sinovi dijele ovih 40 tali - 

jera“, a da ona „stoji u kući kojeg hoće sina do njene smrti“. 

Ovu kapetansku presudu Senat je potvrdio „kao dobru i 

zakonitu“. 551 1873. 

sudu zbog majčine samovoljne prodaje njihovog „očinstva“. 

Kada je Nede Milovanova „u Srganik“ prodala pred svjedocima 

dva i po rala baštine Minji Nikolinom iz Pješivaca za 

60 talira, njene četiri udate kćeri, koje majka nije obavijestila 

o ovoj prodaji, došle su pred Senat sa kupcem i majkom da 

bi zatražile da im se zemlja povrati. 

„Ne nahodeći, da je prodajca (!) zakonito učinjena“, Senat 

je presudio da kupac zemlju vrati uz odgovarajuću nadoknadu 

i da se „đevojkama ostavi na slobodu, da je prodaju ili 

drže“, s tim da majku „izdržavaju njena dobra, dok je živa, a 


spora oko imovine između majke udovice i njenih sinova: 

„Luka Božov i Savo Božov braća Martinovići iz Cetinja 

dođoše sa svojom materom Marom oko dijela“, kaže se u presudi. 

„Rečena Mara, od kako se od Luke razdvojila stajala je 

kod mlađeg sina Sava, kojoj je Luka davao po 12 bagaša žita 

i po 5 talijera u novcu svake godine. – Mare ne htjede više stojati 

kod Sava, kao ni kod Luke, već dođe pred ovaj Senat govo - 

reći, da joj pomenuta dva sina ne hoće dati nikakve zgrade, ni 

domaće potrebe, bez kojih ne može.“ 

Senat je presudio da „Mara stoji na staro ognjište i da joj 

dadu 25 bagaša žita i po 5 talijera u novcu na godinu i suviše 

svaku potrebu u kući što joj treba da se služi“ i „po jedan 

bostan, koji ona zaište, a ako bi joj bilo malo, kad se prijavi da 

se od oba povisi, koliko će je moći izdržavati.“ 

U primjedbi uz ovu presudu se kaže: 

550 


br. 46 – 28.II.1873. 

551 


br. 6. – 18. I. 1873. 

209


„Budući da pade u sažaljenje Luka, da Mare nosi dio od 

Savove kuće, primi svoju mater sa svijema uslovima, da uživa 

sva dobra Lukina kao mater i kai da se nije od njega dijelila. 

U slučaju ako bi s kakve nepovoljnosti odluke moje (!) s kraj 

njega otišla, da joj Luka dava potpuno uživanje, a Savo da je 

od danas, dok je Mare živa, dužan Luki po 12 ipo bagaša žita 

i po 5 talijera u novcu davat, računajući i ono vrijeme odkad 

se od Sava odvojila i kod Luke došla. Luka uživaće, dok je 

Mare živa i kod njega, kako bostan u Ivanoviće, tako i jedan 

komat gore, koji se daje Mari za njeno grijanje“. 552 1873. 

17) Na pitanje da li žene „primaju nešto pri diobi“ i „po 

kakvu pravilu i razmjeru to biva“, izvjestilac Valtazara Bogišića 

odgovara da se to događa samo u sljedećim slučajevima: „da 

ostane sirota ženska bez brata“; „u kućama đe su sama braća 

i mati udovica daje joj se polovina dijela na uživanje“ i „kad je 

udovica ostala u zadružnoj kući, daju joj na uživanje dio 

muževni.“ 

Odgovarajući na pitanje o dijelu koji pripada udovici u 

slučaju da ima djece i u slučaju da nema, izvjestilac kaže da 

„ako nema djece, te se dijele, prima dio mužev, ali samo na 

uživanje“, a „kad ima djece, kaže se kao da ona i djeca uzimaju 

dio pokojnika, ali u stvari, budući da ona ne može raspolagati, 

primaju djeca pod njezinomu pravu.“ 

O pravu udovice da, u slučaju da su joj sinovi još maloljetni, 

otuđi nešto od imetka, izvjestilac kaže da „kada do nužde 

dođe“, udovica „može i otuđiti od imuća“ uz komentar da „i 

poslje, kad koi od sinova postane momkom, on će mater vazda 

pitati u višim poslovima, ako je mati pametna a djeca dobra“. 

O tome kakva je sudbina udovice ukoliko ostane „ujedno 

s djecom“, a kakva „kad se podijele“, izvjestilac kaže da „dok 

se ne podijele ona je snjim i ona gospodar, a kad podijele ona 

prima po dijela od onoga što svaki sin prima, te ide sa sinom 

koijem oće“. Izvjestilac takođe objašnjava da je udovici „bolje 

dok nijesu sinovi podijeljeni, jer dok su nejaki ona upravlja, a 

i poslijed za svašto se pita, a kad se podijele u svemu je tješnje“. 

Govoreći o pravima koja ima udovica - žena iz drugog 

braka koja nema djecu u slučaju da je njen pokojni muž imao 

djecu iz prvog braka, izvjestilac kaže: 

„Ona isto ima pravo ostati u kući kao da je rođena mati. A 

kad bi do dijela došlo, njoi bi dali, misli kazivaoc, više nego da 

im je mati, to jest mjesto po dijela, dali bi joj i dio na uživanje. 

Isto radi toga što nema sina ka kome bi se pridružila. Ali i to 

kad se pogodit ne mogu da se pridruži. A obično biva da je 

drže kao i mater.“ 

Na pitanje o sudbini udovice – druge žene koja ima djecu, 

ukoliko postoje djeca i iz prvog braka, izvjestilac odgovara: 

„Dok se ne dijele, ona živi sa svijema, kad se dijele, svaki 

poteže dio očinstva, a ona ide s njezinim sinovima, a kad se i 

njezini sinovi podijele, tad će joj oni dati po dijela (a ne pastorci), 

jer je prvijem mati. A ako materinstva ima, oni će poteći 

a na pastorci. Ipak je pitanje prima li ona to po dijela zašto je 

mati svojih sinova, ili zašto je žena njihova oca. Jer u pošljednjem 

slučaju trebalo bi da i pastorci dadu, a u prvom sami 

sinovi. I kazivaoc kloni se prvom mnjenju, premda kaže da, 

kad ne bi sinova bilo, tad bi joj pastorci dali cijeli dio na uživanje. 

Raspitavši bolje i posavjetovavši se, kazivaoc doznade 

da po dijela udovici daju i pastorci i sinovi, pa kad ona umre, 

takođe svi dijele.“ 

Objašnjavajući kakav je položaj udovice „ako su ostale 

samo kćeri“, izvjestilac kaže da „tad ona ostaje s ćerima i uživa 

sve muževo do njene smrti, a ćerima kad se udadu spravlja 

ruho“. Poslije njene smrti sve je, kako kaže izvjestilac, ostajalo 

kćerima. „Kad bi se udovica ćela udati, ona ne nosi ništa osim 

ostoibine, to jest plati joj se nešto prema godinam koje je 

radila u toi kući“, kaže izvjestilac. „U novije vrijeme sud je tu 

ostoibinu ovako opredijelio. Prvom kad se udaje udovica, a 

ostavlja đevojke u muževoj kući, računa se 4 talijera na godinu 

za sve vrijeme dok je muž živ bijo. Drugo, kad ostavi sinova u 

muževoj kući, računa se cekin na godinu dok je muž živ bijo. 

Treće, kad nema djece nikakve, ostoibina joj je 5 talijera za 

sve vrijeme dok je muž živ bijo. Četvrto, kad je muških i ženskih, 

isto cekin na godinu dok je muž živ bijo, (jer se drži da 

muški žensko zastupa). A zašto ne za one godine pošto je muž 

umro, jer je svakako korisnije da je odgoila djecu, te se docnije 

udala, nego da se udala ranije dok su djeca nejaka bila? Ali 

odgovorioc misli da je to radi toga što je one godine poslije 

muža sama gospodarila.“ 553 1873. 

552 


br. 40 – 25.II.1873 

553 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 99, 106, 108, 109. 

210

Imovina žena 

18) Senat je 20. februara 1875. donio presudu kojom se 

uskraćuje pravo na uživanje muževljevog imanja Anđuši, 

udovici popa Stijepa Janjevića zato što je „pogriješila“ sa 

Đurom Markovim Jovetićem. 

Senat je osudio Đura na 6 mjeseci zatvora o svom trošku, 

a „Anđuši sva dobra koja je uživala pokoj. popa Stijepa 

oduzi mlju (joj) se kao jednoj bludnici; ali ipak ostaje do pitanja 

i boljeg sporazumijevanja računajući zatvor od 6. decembra“. 

554 1875. 

19) „Dio koji je domaćin prilikom diobe zadržao za sebe 

poslije njegove smrti koristi i uživa njegova udovica“, piše 

Sigfrid Kaper. 555 1875. 

20) P. A. Rovinski piše o nedosljednostima koje se u anketi 

o pravnim običajima u Crnoj Gori (anketa sprovedena 1873. 

u okviru priprema za izradu Opšteg imovinskog zakonika za 

Knjaževinu Crnu Goru) pojavljuju u vezi sa tumačenjem 

prava na muževljevu imovinu koja su imale udovice bez djece. 

Dok se u jednom odgovoru iz ankete, kako piše Rovinski, 

kaže da udovici bez djece, ukoliko želi da se vrati u rod, braća 

pokojnoga muža „daju približno pola imanja, čiji ona postaje 

potpuni gospodar“, s tim što „rijetko biva da se jedna takva 

starija žena vrati u svoj rod, dok mlađa ne uzima ništa osim 

miraza koji je donijela“, u drugom odgovoru se kaže da u tom 

slučaju ona „teško da može naslijediti ’njegovu svojinu’, već 

ova obično pripadne zadruzi“. 556 1879-1906. 

21) Velikom sudu se 9. maja 1883. obratio Okružni sud u 

Podgorici sa pitanjem da li će se preudatim udovicama 

muhamedanske vjeroispovijesti pravo na nasljeđivanje 

muževljeve imovine određivati po šerijatskom zakoniku ili 

po zakonu crnogorske države: 

„Ima ovđe nekolike udovice muhamedanske vjeroispovijesti 

koje su ostale bez svojih muževa još dok je ova varoš pri 

Turskoj bila a koje su se preudale pošto je varoš prisajedinjena 

našoj državi ne uzevši prilikom preudaje pripadajući im 

dio od muževljeva imanja“, kaže se u pismu Okružnog suda 

u Podgorici. „Od njih neke su ostavile đecu, neke su nadživjele 

svoju đecu, a neke nijesu ni imale svoje đece. One sad 

traže dio od muževljevih dobara kojih se najbliži rođaci nalaze 

kao emigranti u Turskoj i to one svoje djelova traže da im se 

dadu po turskome Šerijatu – zakoniku koji im mnogo više 

daje nego što naši zakoni daju našim udovicama. Tako na priliku 

udovici koja nije imala đece Šerijat daje vjenčanje /ugovorenu 

pri vjenčanju sumu/ i osmicu od muževljeva imanja, a 

udovica koja je nadživjela djecu u kući svoga muža, a po njegovoj 

smrti Šerijat daje cijelo muževljevo imanje i td. Sud je 

tijema ženama kazao da će se njima sudit ne po Šerijatu no 

po našem Zakonu, t.je. da će one uzet od muževljevijeh dobara 

samo ostojbinu oli vjenčanje. One su najzad voljne s presudom 

a i Sudu je ta stvar nejasna a biće i u buduće davija 

tijema podobni. S toga se umoljava taj Sl. Sud da izvoli javit 

na koji način da se presuđuje te i tijema podobne davije 

turskih žena i hoće li se njihovim udovicama davat vjenčanje 

ili ostojbina.“ 557 1883. 

22) Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru 

propisuje da u slučaju očeve smrti, „njegovo mjesto u 

starateljstvu nad svojom maloljetnom djecom, zauzimlje 

mati, na osnovi samoga zakona.“ Međutim, takođe se 

propisuje da se „uz mater može postaviti još pomoćnikstaratelj, 

koji, ako je zamašno imanje i uprava njime, treba da 

se svakako postavi“, a „u kućama gdje još ima domaćin, on, 

samim naređenjem zakona, i biva taj pomoćnik-staratelj, dok 

god sud, radi kakvih osobitih uzroka, ne nađe za dobro ime - 

novati koga drugoga.“ Pomoćnik-staratelj „upravlja imanjem 

zajedno sa majkom“, a „ako se ne slažu, kako će u kakvu poslu 

da bude, odrediće nadstarateljska Vlast, čim je jedna ili druga 

strana zamoli.“ U slučaju da sud „zbog ozbiljnih uzroka“, 

oduzme starateljstvo majci, tada pomoćnik-staratelj „stupa 

na njeno mjesto, ako u pojedinim slučajevima, nadstarateljska 

554 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 294 -296/ Arhiv Crne Gore- 

Cetinje, Senat br. 173, od 20.II 1875. 

555 


556 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II str. 195. 

557 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID; Podgorica, 1988; str. 179/ Arhiva Velikog suda Crne Gore, dopis N.79 

211


Vlast inače ne odredi“. (čl. 644) 

Opšti imovinski zakonik propisuje da kapetanski sud, u 

čijem području je kuća, ima pravo da postavi staratelja ženi 

koja ostane „udovica samohranica u muževoj Kući“. Staratelj 

je imao dužnost „paziti da se dobra te Kuće, dok ona njima upravlja 

i od njih plodove i dohotke prima, uzdrže koliko je 

moguće više u svojoj cjelini“. Takođe se propisuje da se sta - 

ratelj postavlja „onoj samohranoj udovici čiji je muž domazet 

bio, a ona i poslije muža u roditeljskoj Kući ostala.“ (čl. 670) 

Žena „koja se nije u toj Kući rodila, nego njenim članom 

udadbom postala, a samohranica je, dok je god u takome 

stanju“ mogla je raspolagati „tek plodovima i dohodcima od 

kućne imovine; ali sama imovina, treba cijela da ostane“, a 

„njene se cjeline taka žena može dotaknuti tek u krajnjoj 

potrebi, i prema toj potrebi, ali i tada, samo s privolom 

staratelja i s odobrenjem nadstarateljske Vlasti“ (čl.707) 

Prema Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu 

Goru otac je staratelj „u širem smislu i razumu“, tj. on je „pri rodni 

staratelj svoje maloljetne djece“, dok u „u užem, pravom, smislu, 

starateljstvo biva, kad je staranje oko poslova štiće nikovih (962) 

povjereno kome drugome osim oca“. (čl. 960) 

U Opštem imovinskom zakoniku se kaže da „od ženskih, 

starateljka može biti samo mati svojoj maloljetnoj djeci; ali za 

nju biva obično naznačen pomoćnik-staratelj (644)“. (čl. 961) 558 

1888. 

23) Veliki sud je 16. aprila 1890. izdao uputstvo vasojevićkom 

kapetanu Vuksanu Raičeviću o tome „koja sva prava 

imaju udovice iz ranijeg doma pošto se udadu“ odgovarajući 

na njegovu „dostavu od 11 apr. o.g. odnosno namira ostojbine 

udovicama koje ostavljaju svoje domove.“ 

U uputstvu se kaže da ženi koja ne ostavlja poroda „pripada 

(joj) ostojbine po t. 5 godišnje“; ženi „koja ostavlja žensko dijete 

pripada (joj) po 4 t. godišnje“, a ženi „koja ostavlja muško 

dijete pripada joj ostojbine po t. 2 godišnje“, uz napomenu 

da „ovakve žene imaju pravo na ostojbinu za onoliko vremena 

koliko je s mužem živjela, a po smrti muža ima pravo samo 

na uživanje imanja svoga muža za koliko je voljna stojat.“ 559 

1890. 

24) U „Naredbi o nasljedstvu, kao i tome, kad se 

prezaduženome može prodati zakonito ralo zemlje, kuća i 

dr“, koju je Veliki sud uputio kapetanima 1891. radi pojašnjenja 

nekih „ustanova pri suđenju“, kaže se da „i čovjek kad 

ostane udovac ima pravo uživanja na imaovinu svoje žene, do 

druge ženidbe ili smrti njegove, (izuzevši samih haljina, koje 

se odma predaju njenim nasljednicima) na isti način, kao što 

i žena ima pravo uživati na imovinu svoga muža kad ostane 

udovica, do druge udadbe ili smrti“. (tačka 1) 

Takođe se ovom Naredbom propisuje da „kad bi žena koja 

ima osobinu (imaovinu) zavještajem raspoložila svoje 

imanje, to tek treba ispuniti po isteku prava uživanja njenog 

muža, kao što se i muževlji zavještaj poslje udadbe ili smrti 

njegove žene ispunjuje.“ (tačka 2) 560 1891. 

IV 

1) Prema presudi Petra I od 20. aprila 1791. („Knjiga A od 

staje u Velji Pelinski mlin“) jedna staja na koju je i crkva polagala 

pravo pripala je Ivani, ženi Nika Ivančevića, kojoj je ta 

staja testamentom bila ostavljena: 

„Da se zna i da je vjerovano ovo pismo, kako se nahođaše 

u Velji pelinski mlin, jedna staja, pod konat cerkve cetinske, 

koju deržaše Ivana žena Nika Ivančevića“, kaže se u ovom 

dokumentu. „A kako vidje da jo(j) hoće cerkva ovu staju iz 

rukah dignut, koja bješe pokojnoga popa Ljepavića, onda iznese 

popov testament, u koji se staja ne nahodi da je cerkvi 

ostavljena, nego tri salandra, i suviše, reče, da je popova žena 

rečenu staju na zaklad cerkvi dala za više pisane salandare. Po 

ovomu ja, vlad(i)ka Petr Petrovič primih imenovane dinare, 

a staju puštih, ali s takvijem načinom ako ovi testamenat bude 

pravi i ako istina bude kako Ivana i nje parta kaže da ima staju 

uživat. Ako li bi se igda našlo da je cerkvi ostavljena, da ima 

cerkva aspre vratit, a staju uzet i uživat.“ 561 1791. 

2) Povodom spora oko prava na zaostavštinu Ekaterine 

Šarović, Petar I je 8. maja 1801. na Njegušima donio presudu 

558 


559 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica, 1988; str. 394/ Arhiv Velikog suda Crne Gore, fasc. 123 br. 847. 

560 


pravde, Cetinje, 1912, str. 189-191/ Naredba o nasljedstvu, kao i tome, kad se prezaduženome može prodati zakonito ralo zemlje, kuća i dr.: Knjaž. 

Crnogor. Veliki Sud Broj 350, 27. februara 1891. 

561 


212

Imovina žena 

u korist jedne žene: 

„Da se zna kako se prestavi konteša Ekaterina, žena Stefana 

Šarovića na Triješće i razdijeli svoje imuće bratanićima zašto 

bješe tetka gubernatora Jovana“, kaže se u ovoj sentenciji. „I 

tako podijeli sve na razlog muškijeh glavah. A kako stojaše Andrija, 

sin gubernadurov, njemu pokojna konteša ostavi dva dijela 

i utoliko se Andrija prestavi prijed no je Katerina. A 

Stanko, sinovac gubernadurov, tražaše dio što je pokojna konteša 

ostavila Andri pošto se prestavio Andrija prijed no je 

polučio aspre.“ 

Povodom spora između gubernatora i Stanka koji „dozvaše 

glavare i moliše g-dna mitropolita i kavalijera Petra da razsudi“, 

donijeta je sljedeća presuda: 

„I tako sud reče da nema tražit ot dijela Andrina ni gubernator 

ni Stanko no Stani, ženi gubernadurovoj, ostade da je 

ona gospođa i nitko da tijem ne zapovijeda no više rečena 

Stana. Sve što dolazi ot dijela poko(j)noga Andrije da ot toga 

nema ni gubernator ni Stanko, ni sin gubernadurov, ni Stankov 

sin, no višerečene dva dijela pokojnoga Andrije ostadoše na 

Stanu, ženu gubernadurovu, bez pogovora uvijek, amin.“ 562 

1801. 

3) Prema jednoj presudi od 16. decembra 1820. na Dafinu, 

ženu Joka Vukosavovića, prenijeto je vlasništvo nad 

zemljišnim posjedom zbog neisplaćenog duga: 

„Znati se i prikazati se po svakome pravomu sudu, kako 

uze Dafina, žena Joka Vukosavovića, u žene Belaša Đurova i 

njegova sina brata Markiše što hi je davala gotovije para u 

zajam talijera ćesarovije šesnajest, numerom govorim 16“, 

kaže se u presudi. „A u toliko nemaše Belaševa čeljat i Markiša 

da otgovore Dafini za njejzin duk što su o dužni bili. I tako se 

podigoše oni među sobom i dadoše Dafini za nje duk zemlju 

u čisto prodano ime, a ot svoje dobre volje. Dadoše o garm u 

Lazinu i više carkve tri nogalje, a to su do zgrade Stana Rajičeva. 

To jo dadoše u čisto ime prodato pred sjedocima, koji 

su tu bili na njih pogodbu i stimu.“ 563 1820. 

4) Ivana Stanišina je prodala Milošu Ilinu i njegovoj braći 

baštinu „u Klečajev do“ za 8 cekina, što je osvjedočeno ugovo - 

rom koji je sačinjen 15. juna 1825: 

562 


563 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str.137-138/ Original u Državnom 

arhivu Crne Gore, zb. Vukosavovića, 108. 

213


„Da je vjerovano ovo pismo pred bogom i vasjakijem 

sudom pred kim bi izišlo, kako prodade Ivana Stanišina bašti - 

nu imenom Dionicu u Klečajev do do kraja o ot nje krajčiće 

i meteh oko nje vas“, kaže se, između ostalog, u ovom dokumentu. 

„To prodade Milošu Ilinu i njegovoj braći u prodano 

ime vijek i amin, da njom uživa kako svojom starinom, da mu 

za nju nema pogo vorit niko, ni Domazet, ni ostali Petrodo - 

ljani, no da je njegova uvijek.“ 564 1825. 

živi da me pomenjuju na svete leturgije, mene i moje roditelje, 

na teški amanat boži, i da me upišu u čitulju njihovu. I to im 

dadoh da im za to nema pogovora nigda niko, no vječno, koliko 

da je njihova starina. To njima. 

U drugo, ostavljam dioničicu na Glacki do istijema 

popovima da mi poju tri salandara, jedan mene, a dva mojijema 

roditeljima, na amanet boži da mi to otgovore. 

U treću, ostavljam mojijema rođacima kuću, i pojatu, i 

gumno, i obore, i goru koju nijesmo spenčali, i u Duboki do 

što je Jovetino od starine, i u Glade zgradicu i bostane. To 

rođacima ostavljam. Dvije dolinice za hride da se prodaju, i 

što gođ daju da se kupi svijećah i tamjana da ni gori u cerkvu 

đe smo se ukopali. 

A ostavljam Petru, mojemu mužu, koji je ukopa moje 

roditelje i sve oko njih harčio, i mene da ukopa, njemu osta - 

vljam sve što smo kupovali zajedno otka smo se stali, i on đe 

ni je ko što dužan i đe ni je što živo. To Petru. I ono malo baštine 

u Ovsine i ot nje meteh, i to Petru, da mi da popovima 

cekin za evangelija, da mi ih poju i da mi otgovori sedam 

leturgijah mrtvačkijeh, i da mi uždi svijeće. I ovako ostavljam 

za ovo u Ovsine, ako bi mogli moji rođaci da daju Petru cekina 

deset, i po duši što spenča više, da im to pušti, ako li ne dadu, 

ano da mu za to nema spomena niko.“ 565 1829. 

5) Testamentom sačinjenim 2. marta 1829. Dokna Petrova 

iz Vojkovića svoju imovinu zavještava sveštenstvu, rođacima 

i svome mužu Petru: 

„Da se zna i da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo aliti 

testamenat što ja Dokna Petrova učinih u pameti čistoj i 

zdravoj, a erđava u život i teško bolesna“, kaže se u testamentu. 

„Pervo, preporučujem moju dušu gospodu bogu i presvetoj 

Bogorodici i svijema svetima. Sada, ako umrem, pervo 

naređujem za moju dušu i mojijeh roditeljah, ot mojega 

sirotnoga očistva ostavljam ono baštine što je u Marojev do, 

sve što mi je očino, popovima ot cerkve Svetoga Save, dok su 

6) Senat je 5. aprila 1873. sudio o zahtjevu Ivane Knežević 

da joj se vrate 32 talira. 

„Ivana Kojice Jovova Kneževića, rodom iz Boljevića, držala 

je svoju sestru Maru, kćer Mitra Kneževića iz Boljevića, Plamenac, 

koja se udavala za jednim Gluhodoljaninom“, kaže se 

u presudi. „Poslije nekog vremena povrati se rečena Mare kod 

svoga oca i braće, gdje je kod njih stajala 50 godina slijepa. 

Kad je kod njih došla donijela je bila 32 talijera, koje tražaše 

njena sestra Ivana pred ovaj Senat.“ 

Senat je odbio Ivanin zahtjev ocijenivši da je „sve to u svoje 

bolovanje potrošila“. 566 1873. 

564 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 145 – 146/ Prepis u Bogišićevoj 

biblioteci - Cavtat, k. XVI, 15, 135-136. 

565 

Tomica Nikčević i Branko Pavićević: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka, Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964; str. 153-154/ Original u Državnom 


566 

Dušan Vuksan: Nekoliko presuda iz našljednog prava; Pravni zbornik br.1, april 1935; str. 34-35/ Prepis presude u Državnom arhivu na Cetinju, 

presuda br. 81– 5.IVI.1873. 

214

Imovina žena 

7) Velikom sudu na Cetinju se 12. septembra 1879. 

obratila Joka Nenezić, žena Koste Nenezića, iz Podgorice, 

žaleći se na Podgorički sud koji je primorava da plati dug 

Medu Ajdarovu: 

„Zakupnik Turske desetine Medo Ajdarov duži mene 

1200 groša od desetka koje smo uzeli u Turaka ima četiri godine“, 

kaže se u pismu Joke Nenezić. „Moj domaćin Kosto 

Nenezić koji je sad sišao s’ pameću kupio je u toga Ajdara desetak 

ima četiri godine. Za ovo ratno vrijeme Turci su uzeli u 

nas ne samo desetak no sve što smo imali u kuću i u imanju 

našem, tako da smo mi kao raja tri puta izagonjeni iz naše 

kuće. I sve što je bilo u kuću oni su bili gospodari i gazde od 

njega. Sad pokorni Turčin Medo Ajdarov traži od mene dobiti 

od desetine za četiri godine 1.200 groša za četiri godine, a ja 

tražim 4.000 groša od Cara oštete te su mi Turci stojali na silu 

u moju kuću i te su mi uzeli moga imanja iz kuće pa kad se car 

i Knjaz prokontaju za oštete što mi pripada primiću. I što 

budem dužna platiću. 

Sud u Podgorici koji mene primorava da platim što sam 

dužna Turčinu Medu Ajdarovu kad bude kadar skužati mi iz 

Cara moje platiću i ja njima njihovo, a oni mene moje. Prije 

pare ne dajem nikome do Gospodara, a kad on reče daću.“ 567 

1879. 

8) Veliki sud je 31. januara 1887. presudio da Bješka Ilije 

Puleva iz Bratonožića mora da plati dio u vodopoj sela Lutova 

kao što to čine i ostali stanovnici: 

„Pri svršetku julija 1885. god. selo Lutovo iz Bratonožića 

ima 50 kuća koje su dogovorno iz neophodime svoje nužde 

kupili jedan vodopoj u Vasojeviće za t. 500“, kaže se u presudi. 

„Za ovo na svaku kuću panulo je po tal. 10. 0 prošlom Đurđevudne 

rečeni izmirili su po ugovoru t. 300, a ostatak da izmire 

o idućem Đurđevudne.“ U ovom dokumentu se dalje kaže da 

na ovaj „posljednji namir“ nije pristala Bješka žena Ilije Puleva 

koja je na pogodbu i na prvi izmir i po dostavi kapetanskoj 

između ostalija moguća je isplatiti“. 

Veliki Sud je presudio „da Bješka ka i ostali seljani Lutovci 

isplati svoj dio za seoski vodopoj kaj što je pri pogodbi saglasna 

bila“. 568 1887. 

9) U „Glasu Crnogorca“ iz februara 1906. objavljen je 

sudski poziv Oblasnog suda na Cetinju od 4. februara 1906. 

kojim se Jovan Perišin Mašanović iz Kuča, kao okrivljeni, 

poziva da dođe na suđenje zbog duga prema Stani Bulatović: 

„Na osnovu presude Knj. Velikog Suda od 27. januara ove 

godine, br. 35 ex 1905. – V – 1903. – 81. u krivičnoj istrazi 

protiv odbjegloga Jovana Perišina Mašanovića iz Kuča, optuženog 

za zločin prevare izvršene zajmom novca u svoti od 

284. krune prema Stani Bulatović iz Cetinja, da na dan 1. maja 

ove godine u 9 sati prije podne predstane potpisanom sudu, 

jer će u protivnom sud toga dana i bez njegova prisustva (in 

contumaciam) na njegovu štetu donijeti presudu“, kaže se i 

ovom pozivu. 569 1906. 

567 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID; Podgorica, 1988, str. 30/ Arhiva Velikog suda Crne Gore 

568 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 - 1899); CID, Podgorica, 1988; str. 282/ Arhiva velikog suda; fasc. 76 br.336. 

569 

„Glas Crnogorca“, februar 1906. 

215


216



NJOJ LIJEKA 

NIČESOVA NEMA 

Kazna za „pogrešilicu“ - oduzimanje djeteta, protjerivanje i prezir 

Sve blaže kazne za namjerne pobačaje 

Čedomorstvo - od kamenovanja do robije 

Položaj majki vanbračno rođene djece bio je bez - 

izlazan početkom 19. vijeka. One su, kako piše 

Viala de Somijer, bile protjerivane i dovođene u 

takav položaj da je samoubistvo često bilo za njih 

jedino rješenje. „Tjeraju je iz roditeljske kuće, niko se ne 

usuđuje da joj pruži utočište“, piše Viala de Somijer. „Primorana 

je da se skriva u pećini gdje umire od gladi ili prepuštena 

zvjerima.“ Ukoliko je bio moguć, brak je za ženu bio 

jedini izlaz iz takve situacije. Ako je otac djeteta bio neoženjen, 

njeno bratstvo ga je primoravalo na brak. „Dohodi k mene 

Marko Bukanov Čanović, koji kaže, plačući, da hoćete na 

sramotu da uzme jednu đevojku“, piše Petar I u poslanici 

Dupiljanima 1809. „On, kako kaže, niti je iska ni na nju bileža 

stavio, a vi silom hoćete i s prijetnjom da je vjenča.“ Vuk Stefanović 

Karadžić piše da je vanbračna trudnoća bila „potpuno 

dovoljan uzrok za krvnu osvetu“. Zakoni otačastva 1833. 

propisuju smrtnu kaznu za oženjenog ili neoženjenog 

muškarca „koji bi ženi i za živa muža načinio dijete“, kao i za 

ženu „koja je s njim dijete načinila“. Međutim, ovakve kazne 

u slučaju rođenja vanbračnog djeteta neće se više pojavljivati 

u crnogorskim zakonima. U drugoj polovini 19. vijeka u 

takvim slučajevima su primjenjivana rješenja koja je ponudio 

Opšti zemaljski (Danilov) zakonik 1855. Ukoliko bi odbio 

da se oženi ženom koju je „osramotio“, neoženjeni muškarac 

je, prema Da nilovom zakoniku, morao da „plati djetetu talijera 

sto i trideset s čime će se dijete podraniti moći“, dok je za ože - 

njenog oca vanbračnog djeteta bila propisana zatvorska 

kazna. U oba slučaja očevi su bili dužni da preuzmu brigu o 

izdržavanju djeteta i da se staraju o njemu. Za majku vanbračnog 

djeteta Danilov zakonik ne propisuje nikakvu kaznu 

budući da „takovoj đevojci i udovici nema lijeka ničesova“. U 

decenijama nakon donošenja Danilovog zakonika sudska 

praksa je slijedila ova rješenja. Neoženjeni očevi koji su odbijali 

ženidbu su protjerivani, a njihovo imanje je korišteno za 

izdržavanje „osramoćene djevojke“ i djeteta sve dok dijete ne 

bi odraslo toliko da se može odvojiti od majke i predati ocu. 

Tako je Senat 1869. zapovijedio grahovskom kapetanu da 

podmiri dužnike Sava Grahovljanina, njegovu imovinu podijeli 

i jedan dio njegove imovine ustupi „ovoj đevojci te joj je 

učinio dijete da na njem stoji po glasu našeg Zakonika“. Ože - 

njeni očevi osu đivani su na šestomjesečnu zatvorsku kaznu i 

morali su preuzeti brigu o staranju o djetetu, to jest uzeti dijete 

217


k sebi ili platiti nekome za staranje i izdržavanje djeteta. Senat 

je 1872. presudio „Prla da stoji 6 mjeseci u zatvoru na Cetinje, 

kao oženjen a đevojku da ne može uzet, a dijete da uzdržaje 

po glasu Zakonika, a đevojka da ide kud može“. Crnogorski i 

brdski praviteljstvujušći senat je 1867. donio presudu 

povodom rođenja djeteta čiji se roditelji nisu mogli vjenčati 

zato što su bili „drugobratučedi“. „Za takvo nezakonito postupljenje 

sudimo Mirčetu da ide iz naše granice od danas za 

godinu dana, a poslije godine da je slobodan doći u svoje 

otečestvo na svoja dobra, koja danas dajemo istoj đevojci da 

na njih stoji i da se hrani kod brata Mirčetina za ovu godinu“, 

kaže se u presudi. „A poslije ove godine s njih ide kud hoće, a 

dijete koje bude da ga primi Mirčeta.“ Tokom dvije posljednje 

decenije 19. vijeka država je bila veoma angažovana na iskorjenjivanju 

„bludstva“ i nalaženju novih rješenja za slučajeve 

vanbračnog rođenja djeteta, kojih je u ovom periodu bilo sve 

više. U Naredbi o vanbračnim prestupima iz 1884. godine 

konstatuje se da „broj nezakonite đece sve više i više raste“, a 

statistika Velikog suda pokazuje da je tokom 1886. vođen 61 

spor zbog rođenja vanbračne djece. Naredba o vanbračnim 

prestupima propisuje kazne koje su u osnovi slične kaznama 

koje su predviđene Danilovim zakonikom. U ovom dokumentu 

se, međutim, govori o Fondu vanbračne djece, ustanovi 

koja je formirana radi zaštite vanbračne djece i kojom 

se staranje o ovoj djeci legitmiše kao društveni interes. U Zakonu 

o vanbračnoj đeci iz 1892. prvi put se neoženjeni otac 

vanbračnog djeteta oslobađa obaveze da se vjenča sa majkom 

vanbračnog djeteta. Takođe, ovaj zakon propisuje da je svaka 

„prestupnica, bez razlike“ obavezna „čim opazi zatrudnjenje 

dostaviti to najbližem Sudu“ i predviđa kaznu „po uviđavnosti 

suda“ za ženu koja skriva trudnoću. Privremena pravila o vanbračnoj 

djeci iz 1894. po prvi put propisuju da i majka vanbračnog 

djeteta može da učestvuje u troškovima izdržavanja 

djeteta i da ona, ukoliko je samostalna, treba da ima prvenstvo 

u slučaju da su oba roditelja zainteresovana da uzmu dijete k 

sebi. Krivični zakonik iz 1906. predviđa kazne za čedomorstvo 

i izazivanje pobačaja, ali ne i za „bludstvo“ i rođenje 

vanbračnog djeteta. (I, 1-38) 

Ukoliko brak nije bio moguć, izazivanje pobačaja bio je jedini 

način „prikrivanja sramote“ kojem su žene u Crnoj Gori pribjegavale 

i u prvoj polovni 19. vijeka. Tako je na Cetinju 1818. 

održano suđenje povodom jednog slučaja „bludstva“ u kojem 

se kao učesnica pojavljuje i žena koja je „u Primorje pobačila“. 

Dokumenti o namjernim pobačajima su rijetki. Izvjestilac 

Valtazara Bogišića kaže da žene „i u Kotoru u ljekarnici lijek 

za toga traže, ali im ne dadu, nego naiviše što drugo, te ih prevare“; 

da „baba koje bi se time bavile kao zanatom nema“ i ocjenjuje 

da bi sud takva djela kažnjavao „kada ne bi to tako 

trudno bilo dokazati“. Ipak, Senat je 1875. osudio na javno 

batinanje i zatvorsku kaznu Petra B. koji je pokušao da izazove 

pobačaj kod svoje žene koja je ostala trudna za vrijeme njegovog 

odsustva. Kazna za izazivanje pobačaja prvi put se 

propisuje Naredbom o vanbračnim prestupima 1884, kojom 

se namjerni pobačaj izjednačava sa ubistvom. Zakoni donijeti 

početkom devedestih godina 19. vijeka i u prvoj deceniji 20. 

vijeka, međutim, propisuju blaže kazne za izazivanje pobačaja. 

Tako Zakon o vanbračnoj đeci za Knjaževinu Crnu Goru iz 

1892. propisuje desetogodišnju robiju za „prestupnicu, koja 

pošto opazi trudnoću, upotrebi bilo otrovna srestva ubačivanjem 

u sebe, bilo spoljašnja, kao gnječenje, pritiskivanje ili 

bodenje i učini da se tijem zločinim načinom oslobodi trudnoće“; 

Privremena pravila o vanbračnoj djeci iz 1894. za isto 

djelo propisuju šest godina tamnice, a Krivični zakonik za 

Knja ževinu Crnu Goru iz 1906. predviđa zatvorsku kaznu od 

tri do šest godina za ženu „koja je spoljnja ili unutrašnja sredstva 

upotrebljavala da svoj plod umori ili pobaci, ako dijete 

usljed toga prerano ili mrtvo rođeno bude ili se živo rodi, no 

usljed toga umre“. Na osnovu raspoložive građe može se zaključiti 

da su žene pokušavale da izazovu pobačaj na različite 

načine, ali da su najčešće pokušavale da se riješe trudnoće ispijajući 

„čifit“. Dr Božidar Perazić, upravnik bolnice Danilo I, 

uputio je Velikom sudu 1900. izvještaj o rezultatima analize 

određenih supstanci koje su „vračare“ davale ženama radi 

pobačaja, u kojem se konstatuje da su ova sredstva prije „bajalačke 

i vidarske prirode, nego li sredstva za pobacivanje 

ploda“. (II, 1-9) 

U prvoj polovini 19. vijeka čedomorstvo je smatrano 

prestupom koji zaslužuje najtežu kaznu. Vasojevićki zakon u 

12 točaka iz 1829. (1830) predviđa kamenovanje za onoga 

„ko dijete u vodu udavi“, a Zakoni otačastva iz 1833. i Danilov 

zakonik iz 1855. propisuju smrtnu kaznu za čedomorstvo. 

Međutim, na osnovu raspoloživih dokumenata iz sedamdesetih 

godina 19. vijeka može se zaključiti da su u slučaju čedomorstva 

smrtne kazne zamjenjivane robijom. Tako je Senat 

1875. jednu ženu koja „priznade da je blud proizvodila i dijete 

udavila“ osudio na šest godina robije, a iste godine je jedna 

druga žena koja „dijete kojekavkim načinom udavi“ osuđena 

na istu kaznu. Takođe, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da 

žene „odma poslje rođenja naiviše zadave dijete, pa ga sakriju 

i zakopaju“, da im u tome najčešće niko ne pomaže i da ih 

„osude (ih) po 5-6 godina u tavnicu, prema okolnostima“. Da 

je broj čedomorstava u porastu od osamdesetih godina svje- 

218


doči Naredba o vanbračnim prestupima iz 1884. u kojoj se 

konstatuje da „broj nezakonite đece sve više i više raste, a tako 

isto i davljene đece“. Naredbe i zakoni iz posljednje dvije 

decenije 19. vijeka ukazuju na nastojanje države da uvođe - 

njem kazni i različitih mjera iskorijeni „bludstvo“ i spriječi čedomorstva. 

Naredbom o vanbračnoj djeci propisuje se da će 

„žena ili đevojka zatrudnjela“ koja „pri rođenju udavi dijete“ 

biti kažnjena „kao ubica“, a kapetani se obavezuju da u slučaju 

smrti djeteta pozovu ljakara i prijave slučaj nadležnim vlastima. 

Međutim, u zakonima s početka devedestih godina 19. 

vijeka kazne za čedomorstvo postaju blaže i iznijansiranije. 

Dok Zakon o vanbračnoj đeci iz 1892. propisuje kaznu robijom 

od 15 do 20 godina za čedomorstvo, Privremena pravila 

o vanbračnoj djeci iz 1894. propisuju kaznu od pet do 15 godina 

tamnice ako je žena punoljetna, a kaznu od tri do 10 godina 

tamnice za maloljetnice. Izvjestilac Valtazara Bogišića 

tvrdi da su se žene u Crnoj Gori rijetko opredjeljivale za „izlaganje 

djece“ i da bi „ženska koja nezakonito rodi“ prije svoje 

dijete „ubila i zakopala nego bi ga živa ostavila“. Za majku koja 

ostavi dijete „na mjestu gdje rijetko ko prolazi, tako da dijete 

lako uginuti može“ Krivični zakonik za Knjaževinu Crnu 

Goru propisivao je zatvorsku kaznu od jedne do četiri godine, 

a u slučaju da ostavljeno dijete umre - zatvorsku kaznu od 

dvije do 12 godina. (III, 1-14) 

Iako je položaj majki vanbračno rođene djece u Crnoj Gori 

tokom cijelog 19. i početkom 20. vijeka bio izuzetno težak, 

on se ipak mijenjao. Tretman koji su u zakonu imale ovakve 

žene bio je krajnje diskriminatorski sve do kraja 19. vijeka. 

Žena je tretirana kao objekat i prezrena žrtva „sramoćenja“ 

bez ikakavih ljudskih prava. Njena sudbina zavisila je od 

spremnosti oca djeteta „da je uzme“ i snage njenog bratstva 

da ga na to primora. Ukoliko takav ishod nije bio moguć, njen 

položaj je bio bezizlazan. Sve dok ne rodi dijete i odnjeguje 

ga do uzrasta kada ono može biti predato ocu, ona je mogla 

računati na kakvu-takvu sigurnost. Međutim, čim bi došao taj 

trenutak za nju više nigdje nije bilo mjesta – ona je išla „kud 

je znala“. Ipak, krajem 19. vijeka dolazi do određenog izjednačavanja 

zakonskih prava oca i majke vanbračnog djeteta i 

do većeg uvažavanja ličnosti majki. Ove novine, naravno, 

odražavaju promjene u položaju žene, uključujući promjene 

njenog ekonomskog položaja, koje su se u međuvremenu dogodile. 

Tako se početkom devedesetih godina majka vanbračno 

rođenog djeteta, ukoliko je samostalna, u zakonu 

pojavljuje kao mogući staratelj. Takođe, činjenica da se otac 

oslobađa obaveze da se mora oženiti majkom ukazuje na veći 

stepen uvažavanja njene ličnosti. Ublažavanje i isključivanje 

kazni u slučaju rođenja vanbračnog djeteta, kao i ublažavanje 

kazni za namjerne pobačaje, pa čak i za čedomorstvo - takođe 

ukazuju na bolji položaj majke vanbračnog djeteta. Međutim, 

sve ove promjene nisu nastale radi udovoljavanja interesima 

majki. Promjene koje su vidljive u drugoj polovini 19. vijeka 

prije svega su bile usmjerene na zaštitu interesa djece, patrijarhalne 

porodice, države i crkve, dakle na zaštitu patrijarhalnih 

interesa i institucija koje su se u međuvremenu 

transformisale i prilagođavale novim istorijskim okolnostima. 

219


I 

1) „Ukoliko djevojka zatrudni, to je bruka ne samo za 

njenu familiju nego i za cio kraj“, piše Viala de Somijer. „Za 

nju se mole u crkvi, o tome se svuda priča kao o opštoj 

stvari. Nesrećnu žrtvu svoje slabosti ili ljubavi nemilosrdno 

maltretiraju, a često joj prijeti smrtna opasnost. Tjeraju je 

iz roditeljske kuće, niko se ne usuđuje da joj pruži utočište. 

Primorana je da se skriva u pećini gdje umire od gladi ili 

prepuštena zvjerima.“ Majke vanbračno rođene djece su, 

kako piše ovaj autor, bile proganjane iz Crne Gore, a bilo 

je i onih „koje su se bacile sa stijene da ne bi preživjele svoju 

stramotu“. 

Viala de Somijer je zapisao i priču o djevojci Niki za koju 

je čuo tokom boravka u Crnoj Gori. Pošto se u Kotoru 

„povezala sa jednim francuskim narednikom i zatrudnjela“, 

Nika je neko vrijeme uspijevala da prikrije trudnoću sve dok 

za to nisu saznale njena sestra i majka. „Dvije žene, u strahu 

da se to ne sazna, odvele su nesrećnicu u šumu, vezale je za 

drvo, rasporile joj stomak i izvadile živo dijete“, piše Viala de 

Somijer. 

On takođe piše da su žene iz Crne Gore „po prirodi blage 

i vrlo iskrene“, ali i „spremne i na krajnosti da bi osvetile 

poniženje zbog nepravednog napuštanja“. U prilog toj tvrdnji 

on navodi slučaj ubistva i samoubistva koje je Marija Glavinović 

izvršila kada je shvatila da mladić sa kojim je ostala u 

drugom stanju nema namjeru da se njom oženi: 

„Vidjeći na pomolu bruku, Marija ga je potražila“, piše Viala 

de Somijer. „Pokušala je sve da bi ubijedila zavodnika da je 

oženi. Plakala je, ljubila ga, prijetila, ali sve je bilo uzalud. Naj - 

zad, uvrijeđena, upitala ga je: ’Hoćeš li me oženiti ili ne?’ - 

’Vidjećemo’. - ’Odluči se odmah’. - ’Pa dobro, obećavam ti.’ - 

’Kada?’ - ’Kroz mjesec dana’. - ’Prekasno je, znaš u kakvom 

sam stanju. Dovoljno ti je osam dana’. Marija mu je tada prinijela 

sliku Bogorodice. ’Zakuni se’, rekla je, ’zakuni se Bogoro - 

dicom’. Pogled na poštovani lik, pred kojim se Crnogorci ne 

kunu na prazno, otkrio je nevjernikovu namjeru. On je oklijevao. 

’No, dakle?’, rekla je zabrinuta djevojka. ’Treba... Treba... 

Treba da se zakuneš’. – ’Ne mogu’.- ’Hoćeš li se zakleti? – ’Ne’. 

Djevojka je na to pošla prema njemu, istrgla mu nož i ubila i 

njega i sebe.“ 570 1807-1813. 

2) U poslanici Dupiljanima od 3. aprila 1809. Petar I se zalaže 

za jednog mladića koji odbija da se oženi trudnom djevojkom 

tvrdeći da on nije otac djeteta: 

„Dohodi k mene Marko Bukanov Čanović, koji kaže, 

plačući, da hoćete na sramotu da uzme jednu đevojku“, piše 

Petar I. „On, kako kaže, niti je iska ni na nju bileža stavio, a 

vi silom hoćete i s prijetnjom da je vjenča. Dakle, ja vi toga 

radi pišem i velikijem Bogom zaklinjem, date mu da se 

opravi i kune, kako vi po duši nađete; ako se moga opraviti, 

neka se opravi, a vi se od njega prođite; ako li se ne moga 

opraviti, ako valja da je uzme, ma ako je u čem falsa, ili roma 

ili kljasta, s vaše strane i tome valja način naći. I tako vi ja 

dobro preporučujem da radite ovo smirit brez nevolje i zla; 

ako ne mogaste vi to smiriti, ano neka to sve stane tako 

dokle ja tamo dođem i tu rabotu među vama smirim. Ja se 

nadam da ćete me poslušati i da s toga neće biti ničesove 

mutnje.“ 571 1809. 

3) Čl. 15 Zakona otačastva propisuje da će biti osuđen na 

smrt svaki oženjeni ili neoženjeni muškarac „koji bi ženi i za 

živa muža načinio dijete“, a ista kazna je bila propisana i za 

ženu „koja je s njim dijete načinila“. Blaže kazne su bile 

propisane ako je majka vanbračnog djeteta bila neudata. 

Neoženjeni otac vanbračnog djeteta morao je da se oženi 

djevojkom; da „za bezakonje učinjeno“ plati „globe u kasu 

deset talijera“ i „jedan mjesec u tavnicu da stoji“. Oženjeni otac 

vanbračnog djeteta bio je dužan „dati djevojci za sramotu u 

perćiju sto talijerah i dvadeset talijerah u kasu globe“, a uz to 

je slijedila i tromjesečna zatvorska kazna. 572 1833. 

4) Vuk Stefanović Karadžić piše da su „grijesi ljubavi“ u 

Crnoj Gori veoma rijetki, a „ako se ipak kadgod desi da kakva 

neudata ženska ostane bređa, a krivac bi se opirao da je uzme, 

to je bio potpuno dovoljan uzrok za krvnu osvetu“. 573 

1834-35. 

570 

Viala de Somijer: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru; Javno preduzeće za izdavačku djelatnost Cetinje, PJ Izdavački centar; Cetinje, 1994; str. 88, 89. 

571 

Petar I Petrović: Djela; CID, Podgorica,1999; str. 414 

572 

Dr Svetislav Marinović: Kaznena istorija Crne Gore; Crnogorska izdanja, Podgorica, 2007; str. 626-627. 

573 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, www.antikvarne-knjige.com, 1837; str. 35. 

220


5) U pismu Vuku Karadžiću od 22. novembra 1853, Vuk 

Popović opisuje jedan pokušaj „prikrivanja sramote“ u kojem 

je učestvovao i knjaz Danilo: 

„Biće blizu godina danah da sestra Vuka Vrčevića poslužuje 

na Cetinju u kući Pera Tomova, i tu skorice pronese se glas da 

je Pero zabređao. I kako čujem knjaz je radio da ovu sramotu 

pokrije: zovne Vukala, Perova momka, govoreći mu da je on 

zabređao. Momak mu odgovori da nije nikad ni dovijek. ’A da 

koi je đavo’, upita ga knjaz. On mu odgovori: ’Upitajte đevojku’. 

Zovnu nju, i ona kaza da je dijete Perovo. Tada knjaz 

ponudi rečenog momka da bi je uzeo, davajući mu 100 talijerah. 

Momak mu odgovori: ’Neću, Gospodaru, da mi daš i 

vas manastir. Neću Gospodaru taj crni obraz uzeti na sebe, ako 

ćeš me i mušketat!’ Ovdje mu na tvrdu i božju vjeru očita 

momak, kako mu je za to i Pero davao 300 tal., i to da reče 

samo da je njegovo dijete, i kako mu je obećavao blago da bi 

ubio knjaza, i kako su tajno o tome u kući Perovoj razgovor 

vodili serdar Milo, Vido Bošković i serdar Andrija iz Cuca. 

Pošto se knjaz naslušao ovog zlog razgovora, onu kučku opravi 

nekud s Cetinja, a Vukale otide svojoj kući u Dobrsko Selo.“ 574 

1853. 

mogli vjenčati zbog rodbinskih veza. 

„Mirčeta ogradi Marici đevojci dijete s kojom se će 

vjenčati, no mu ne dopušti zakon crkveni, jer bjehu drugobratučedi“, 

kaže se u presudi. „Za takvo nezakonito postupljenje 

sudimo Mirčetu da ide iz naše granice od danas za 

godinu dana, a poslije godine da je slobodan doći u svoje 

otečestvo na svoja dobra, koja danas dajemo istoj đevojci da 

na njih stoji i da se hrani kod brata Mirčetina za ovu godinu. 

A poslije ove godine s njih ide kud hoće, a dijete koje bude da 

ga primi Mirčeta. Za vrijeme ove godine đevojka da ništa ne 

proda od Mirčetinih dobara“. 576 1867. 

8) „Utvrđivanje očinstva je odobreno u Crnoj Gori i često 

dovodi do prisilnih brakova ili bar do novčane odštete u korist 

prevarene djevojke i njenog djeteta, što mi izgleda pravedno“, 

zapisao je Alfred Bulonj. 577 1868. 

6) „Ako bi se dogodilo da bi koji Crnogorac ili Brđanin 

đevojku ili udovicu osramotio, a ne bi je htio uzeti i s njom se 

vjenčati“, on je, prema čl. 71 Opšteg zemaljskog (Danilovog) 

zakonika, morao da „plati djetetu talijera sto i trideset s čime 

će se dijete podraniti moći, a kad poraste dijete, onda dobija 

i ono očinstvo kako i druga zakona djeca“. Čl. 71 propisuje i 

kaznu tamnicom od šest mjeseci za oženjenog oca vanbračnog 

djeteta, a majku oslobađa kazne jer „takovoj đevojci 

i udovici nema lijeka ničasova“. 575 1855. 

7) Crnogorski i brdski praviteljstvujušći senat je 1867. 

donio presudu povodom rođenja djeteta čiji se roditelji nisu 

9) Senat je 14. VII 1869. izdao zapovijest grahovskom 

kapetanu kojom mu nalaže da podmiri dužnike Sava Grahovljanina, 

imovinu podijeli i da dio njegove imovine ustupi 

„ovoj đevojci te joj je učinio dijete da na njem stoji po glasu 

našeg Zakonika“. 578 1869. 

10) Senat se 1870. obratio protopopu Minji Radonjiću u 

vezi sa jednim slučajem vanbračnog rođenja djeteta: 

„Dolazila je ovamo Marica Vidaka Miloševa, koju je prevario 

Đuro Filipov iz Škaljara i ogradio joj dijete“, kaže se u 

pismu koje je Senat uputio protopopu Minji Radonjiću. 579 

1870. 

574 


575 


576 

S. Borovski: Nekoliko presuda Crnogorskog i brdskog praviteljstvujušteg senata; Pravni zbornik 1939; br. 10-12, str. 143-144. 

577 


578 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština, 1994; str. 290-291/ Arhiv Crne Gore – Cetinje, 

br. 179 od 14. VII 1869. 

579 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština; 1994; str. 290-291/ Arhiv Crne Gore – 

Cetinje, br. 439 od 31. VII 1870. 

221


12) Pišući o položaju zatvorenika koji su u zatvoru mogli 

da „igraju i pjevaju“, bacaju „kamena s ramena“ i „pjevaju uz 

gusle“, vojvoda Simo Popović piše da su zatvorenicima koji 

su bili osuđeni „zbog ženskijeh stvari“ ublažavane kazne i da 

je u tome učestvovao i Knjaz Nikola. 

„Po tadašnjem zakonu Crnogorac, koji bi pogriješio, ma i 

sa poznatom nevaljalicom, kažnjavan je, ako se nebi šnjom 

vjenčao, tavnicom i globom od stotinu cekina za izdržavanje 

djeteta“, piše vojvoda Simo Popović. „U ono vrijeme bio je na 

Cetinju jedan mahnitac, Ivo Vrana iz Bajica. Imao i on nezakonito 

dijete, pa ga stavili u tavnicu. Šetajući ispred nje često 

je vikao: ’O, ljudi! je li pravice u ovu zemlju! Ubi čoeka – šnjim 

u tavnicu, ogradi čoeka opet u tavnicu!’“. 

Vojvoda Simo Popović piše i da je „knjaz češće svraća pred 

tavnicu, đe bi mu svi tavničari u red stali“ i da je imao običaj 

da sa njima razgovara. „Redom je svakojega pita: zašto je u 

tavnicu?“, piše vojvoda Simo Popović. „Svaki mu je slobodno 

i istinito rekao, kao da je pričao o kakvome junačkom djelu. 

Ni jedan se ne požali na sud, da mu je krivo. Samo oni zbog 

ženskije stvari stidno i kratko bi odgovarali, a Knjaz bi odmah 

mimo njih prošao. Pri svakom takvom pregledu Knjaz je 

pokojega otpušta doma, ili bi mu smanjio kaznu. Niko nije 

odstoja cijelu osudu.“ 581 1870. 

13) Senat je 1872. donio presudu povodom vanbračnog 

rođenja djeteta Prla Vujanovića iz Ljubotinja i Stane Iva Ilijina. 

„Zato Senat presudi Prla da stoji 6 mjeseci u zatvoru na 

Cetinje, kao oženjen a đevojku da ne može uzet, a dijete da 

uzdržaje po glasu Zakonika, a đevojka da ide kud može“, kaže 

se u presudi Senata. 582 1872. 

11) Senat je 1870. izdao naređenje piperskom kapetanu 

kojim mu se nalaže da zapovijedi „Gorašu Milovanovu da 

(h)rani Gragojlu Nikšinu, kojoj je dijete ogradio i tako isto 

da vodi brigu i o djetetu kad se rodi, a poslje će Sud narediti 

kako će biti“. 580 1870. 

14) Odgovarajući na pitanje koje se odnosilo na „nezakonitu 

djecu“ u Crnoj Gori i na „uzrok tomu pojavu“, izvjestilac 

Valtazara Bogišića (anketa o pravnim običajima u Crnoj 

Gori, Hercegovini i Albaniji iz 1873.) kaže da „uzrok biva 

580 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština, 1994; str. 290-291/ Arhiv Crne Gore – Cetinje, 

br. 26 od 3. VIII 1870. 

581 

Vojvoda Simo Popović: Memoari; Izdavački centar Cetinje – CID Podgorica, 1995; str. 37-38. 

582 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih Podgorica i Grigorije Božović Priština, 1994; str. 291/ Arhiv Istorijskog instituta u 

Podgorici, Ispisi iz Bogišićevog arhiva, XV, 2, br. 113-5/6 iz 1872.g. 

222


naiviše kad ljudima dosadi to što doma imaju, jer malo koji 

Crnogorac da nie oženjen“. On kaže da su se vanbračna djeca 

rijetko rađala „u prvašnja vremena“, ali da je broj vanbračne 

djece u porastu. „Ipak, ima mjestah od 100 kuća đe se to dogodit 

neće ni u 50 godina jedan put“, kaže izvjestilac. „U drugijem 

mjestima biva česće, osobito u Morači.“ 

Na anketno pitanje o staranju o vanbračno rođenoj djeci, 

izvjestilac odgovara da sud primorava oca vanbračnog djeteta 

da se oženi majkom, ako je neoženjen, a da mu se ostavlja „na 

njegovu volju“ da odluči da li će se ženiti ako je majka udovica. 

On takođe kaže da otac uzima k sebi dijete ili da ga predaje 

„kakvoi siromašnoi ženi“ kojoj plaća 130 talira „kao naknadu 

sve dok dijete odraste i postane samosvoje“. Ukoliko je „više 

ljudi s materom imalo posla“, tada je svaki od njih, kako kaže 

izvjestilac, učestvovao u troškovima podizanja djeteta i „u 

takvim slučajevima i daju djecu u tuđe ruke, jer, ako je otac 

jedan sam, on ga obično uzme u kuću k sebi.“ 

O obavezama koje vanbračno dijete ima prema svojim 

roditeljima izvjestilac kaže: 

„Kad (je) dijete u kuću primjeno, ono biva kao i zakonito, 

te kad ima prava kao zakonito treba da ima isto i dužnosti kao 

i drugo prema ocu, prema materi razumije se. Onai, naprotiv, 

koi je odgojen u tuđoj kući nema prema ocu nikakve obaveze. 

Događalo se da kad je udovica dobila nezakonito dijete, a 

sama bila u kući z drugom djecom, ostavila je i to dijete kod 

sebe, te je ono imalo sva prava kao i druga.“ 

Na pitanje o prezimenu vanbračno rođenog djeteta, izvje - 

stilac odgovora da dijete, zavisno od toga da li je raslo uz 

majku ili oca, nosi prezime „kuće u koju je odgojen“, a „kad je 

odgoen u tuđoi, tad ako je jedan otac, zovu ga po očinu 

brastvu i plemenu, a kad je više otaca, teško je kazati kako će 

ga zvati, jer sud u nikakvu slučaju to nije određivao“. 

Na pitanje o kažnjavanju „nezakonitog ležanja čovjeka s 

neudatom ženom“, u slučaju da se iz te veze dijete rodi i u 

slučaju da se ne rodi, izvjestilac odgovara: „Ili je zatrudnila ili 

ne, samo u posljednjem slučaju, ako je dokazano da je istina, 

te se prosuo glas, tad treba da se ženi njome, a ako neće, tad 

ga proćeraju iz Crne Gore. A ako je dijete učinio, osim izgna - 

nja, ta djevojka z djetetom ide mu u kuću te tu žive ili prodaju 

sve njegovo, ili sud rukuje tim te z dobiću hrane nju i dijete. 

U prijašnje vrijeme to bi bio slučaj krvne osvete.“ 

Na anketno pitanje o odnosu zajednice prema majci vanbračno 

rođenog djeteta i njenom pravu da i dalje nosi „đe - 

voja čku kapu“, izvjestilac odgovora da „u Katunskoj nahiji 

teško da bi više djevojačku kapu nosila pošto bi se očito znalo 

da je dijete imala“, a „tako i u ostalu Crnu Goru“. On kaže da 

se majke vanbračnog djeteta „djevojke klone i zlo o njoj govo - 

re, ali su naiviše zlogovorke o tome udate žene“. 583 1873. 

15) Praviteljstvujušći senat je 1874. donio presudu prema 

kojoj su šestorica muškaraca bili obavezni da uplate novac za 

izdržavanje vanbračnog djeteta koje je rodila Marica Đ. 

Budući da je Stevan N, koga je Marica naznačila kao oca, poricao 

očinstvo tvrdeći da je Marica „još s petoricom imala 

posla“, Senat je „presudio svu šestoricu na zakonsko izdržavanje 

djeteta t.j. da svi plate solidarno 130 talijera i 41 talijer i 

4 cvancike troškova“. Kako je dijete koje je Marica Đ. rodila 

umrlo, suma od 130 talijera pripala je državi. 584 1874. 

16) Senat je 1874. presudio da Spasoje Jokov P. „uzme dijete“ 

koje je rođeno iz njegove vanbračne veze sa Janom, zakonitom 

ženom Pera Nikova S., i da „o njemu vodi 

staranje“. 585 1874. 

17) Senat je 1874. presudio da Niko Tomov M., koji je 

imao „bludni snošaj“ sa Ivanom, zakonitom ženom Stanka 

Vukova I., sa kojom je dobio i vanbračno dijete – „uzme dijete 

kao svoje“. U presudi se takođe kaže da „na Nika padoše sudski 

troškovi i 130 talijera za odgajanje djeteta“. 586 1874. 

18) Senat je 26. septembra 1874. donio presudu povodom 

rođenja vanbračnog djeteta Ćane, kćeri Vodora Ivoda, i Sava 

583 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 65-66, 321, 324. 

584 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat; Zapisi, knj. XIII, sv.6, jun 1935; str. 327-328 / Akt Senata br.27/74. 

585 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 88-89/ Arhiv Drž. Muzeja – Cetinje, br. 20/74, neregistr. arhiva 

586 


223


Stefanova. 

Zbog „bluda“ sa Ćanom, Senat je kaznio Sava na šest 

mjeseci zatvora o svome trošku, a uz to je morao da plati 

troškove „zbog đeteta i Ćane, a kad se vidi prilika i dijete malo 

od raste onda će Savo dijete uzet kao svoje“. 587 1874. 

Pera Đurova, koji su priznali da su „imali bludni snošaj“. 

„Stoga Senat po uvjerenim dokazima i priznanja od obije 

strane presuđuje Bećira Brajovića na 6 mjeseci zatvora o svom 

trošku“, kaže se u presudi, „suviše da se dijete da ženi kakvoj 

na izdržavanje i na trošak Bećirov“. 591 1875. 

19) Prema jednoj presudi Senata iz 1875. vanbračno dijete 

Bećira Savova B. dato je nekoj „ženskoj na izdržavanje o 

Bećirovom trošku“. 588 1875. 

20) Senat je 1875. uputio dopis jednom kapetanu kojim 

se naređuje da niko ne smije prekoravati Iliju Grujičina zato 

što uzima ženu kojoj je „učinio dijete“. 

„Zatoti pišemo da kažeš rođacima njegovijema da ga ne bi 

koi zato prekorio jerće bit ot suda kastigan“, kaže se u ovom 

dopisu Senata. 589 1875. 

23) Senat je 18. juna 1879. donio presudu povodom 

rođenja drugog vanbračnog djeteta udovice Ruže Miletine iz 

Bratonožića. 

Senat je, kako se saznaje iz presude, povodom „prvog 

blutsva“ osudio na tamnicu Petra Vlahovića, ali je on morao 

biti pušten jer je uporno poricao očinstvo, a Senat nije mogao 

da obezbijedi dokaze. „I ako se nađe čistina onda će Petar bit 

po zakoničkom paragrafu kažnjen, a za sadašnje kopile presuđuje 

se Lako i Lazar da plate 130 tal. a pisato kapetanu plemenskom 

da ženu i dijete namjesti kod koga dok dijete 

odraste“, kaže se u presudi Senata. 592 1879. 

21) Senat je 1875. donio presudu povodom rođenja djeteta 

koje je nastalo iz vanbračne veze Joša Dragovića, koji je bio ože - 

njen, sa Živanom, „zakonitom ženom Alekse Krstova“. 

„Senat po priznanju njih dvojice osuđuje Joša Dragovića 

na 6 mjeseci tamnice računajući od 2. julija 1875. godine“, 

kaže se u presudi. 590 1875. 


vanbračnog rođenja djeteta Bećira Brajovića i neudate kćeri 

24) Veliki sud se 31. oktobra 1880. obratio episkopu zaholmskom 

G. V. Ljubiši radi savjeta u razrješenju jednog 

bračnog spora: 

„Miloš Muratov Vujović sa Stijene oženio se Vidnom 

šćerom Mušike Čoketina iz Jovanovića ima već 10 godina“, 

kaže se u pismu Velikog suda. „Još prve godine njihova sastanka 

pobježe Vidna govoreći da je Miloš nesposoban za bračni život. 

Miloš je priznao jednom da je to Istina, ali je po zakonu žena 

primorana da za njim stoji za tri godine, što ona nije ispunila, 

već je opet pobjegla i nijese hćela kod njega staviti. U tom skitanju 

učini pogrešku Vidna sa Radonjom Perovanovijem iz Jovanoviće 

i bi dijete. Šiljemovi sva akta iz kojih će te viđeti svu 

stvar, pa ih s’ presudom vašom nama opet pošljite.“ 593 1880. 

587 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 83/ Arhiv Drž. Muzeja – Cetinje, od 26. IX 1874. g, neregistr. arhiva 

588 


589 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 82/ Arhiv Drž. Muzeja Cetinje, br. 573 iz 1875.g, neregistr. arhiva 

590 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 296-297/ Arhiv Crne Gore – 

Cetinje, Senat br. 220, od 13. II 1875. g. 

591 


Senat br. 174. od 26. II 1875.g. 

592 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994; str. 292-294/ Arhiv Crne Gore- Cetinje, 

Senat, br. 113/1 od 26. IX 1874.; presuda s pozivom na Zakonik br. 567 od 18.VI 1879.g. 

593 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 110-111/ Veliki sud № 1349, zavedeno pod Ebr. 324 od 1/11. 1880. 

224


25) Jovan Popović Lipovac piše o događaju koji se, kako 

autor navodi, dogodio 1860. Djevojku Maku je, kako piše 

Lipovac, zaveo jedan mladić sa Ceklina, sin Laza Đukanova, 

kada su je roditelji poslali na Vranjinu da čuva stoku. Lipovac 

piše da se „nesrećna djevojka kasno sjetila nevolje u koju 

je upala i odlučila je da se utopi“, ali je njen brat naišao u 

trenutku kada se spremala da se baci u vodu. Lipovac 

prepričava razgovor koji se poveo između sestre i brata. 

Djevojka je, kako piše Lipovac, rekla bratu da je nedostojna 

da se zove njegovom sestrom jer je „nanijela ljagu njihovoj 

hrabroj kući“. Bratovljevo insistiranje da mu kaže ime 

mladića nije dalo rezultata: Maka je uporno odbijala da oda 

mladića i na kraju se i bacila u jezero. „Brat je tu scenu 

doživio mirno“, piše Lipovac, „i samo je rekao: ’I bolje je 

časno umrijeti nego nečasno živjeti!’ – i pošao je da traži 

mlade čobane.“ Lipovac piše da je Makin brat na kraju ipak 

uspio da sazna ime mladića koji je „osramotio njegovu sestru“ 

i da ga je ubio. „Poslije tog događaja došlo je do borbe 

između dva plemena, koja ih je koštala četrdeset ubijenih i 

ranjenih ljudi“, piše Lipovac. 594 Poslije 1883. 

„fond nezakonite djece“. (II) 

Naredbom se propisuje da „momče ne oženjeno koje stupi 

u blud sa đevojkom, i ona zatrudni, obvezan je vjenčati se sa 

njom, ili dati njoj i đetetu sve svoje imaće, i zabranjeno mu je 

stupati u drugi brak sa drugom“, a ukoliko bi majka djeteta 

bila udata, bio je dužan „plaćati sve kao što glasi prva tačka 

izuzimajući globe.“ (III) 

Ukoliko „više ljudi sa jednom ženom učine bludstvo, i 

ona zatrudni“, svi oni su, shodno Naredbi o vanbračnim 

prestupima, morali „zajedno plaćati izdržavanje đeteta do 

12 godina, a tada od imaća sviju sastaviti za očinstvo đeteta 

130 talijera“. Ukoliko je „koji od učesnika“ bio oženjen, on 

je bio obavezan da „plaća globu kao što je u prvoj tački 

rečeno“. (IV) 595 1884. 

27) Mitropolija je 1886. dopustila popu Srdanu Popoviću 

da vjenča Petka Pavličića sa Savkom N. Bogetić sa kojom je 

imao vanbračno dijete, s tim da se prilikom vjenčanja ne „čine 

oglašenja“. 596 1886 

26) Veliki sud je 11. septembra 1884. izdao Naredbu o 

vanbračnim prestupima kojom se daju instrukcije kapetanima 

u vezi sa njihovom odgovornošću i obavezama u slučajevima 

vanbračnog rođenja djeteta i čedomorstava. Naredba 

pro pisuje da će ubuduće svaki „oženjen čovjek koji bi po glasu 

ove naredbe učinio blud sa tuđom ženom ili đevojkom“ biti 

kažnjen „mjesto 50 talijera ili 6 mjeseca zatvora, sa 100 talijera 

globe koja ide u fond nezakonite đece, ili sa godinom zatvora“. 

Osim toga, on je morao „plaćati trošak za izdržavanje đeteta 

dok se od majčine rane mogne odvojiti, a tada da ga primi kao 

svoje zakonito dijete, i suviše da plati putnine učinjene zbog 

prestupa.“ (I) 

Za roditelje djevojke koja zatrudni, koji su „dužni svoju 

đecu upućivati na dobro i pošteno vladanje“, Naredba o vanbračnim 

prestupima propisuje kaznu od „50 talijera globe, za 

nepažnju na vladanje đevojke“, koji su takođe uplaćivani u 

. 

28) Janica, žena Janka Androva Krivokapića, obratila se 

1886. Knjazu Nikoli sa molbom da se njenom sinu koji je 

„pogriješio“ ne oduzima imovina. 

„Moj jedinac sin Vuko pogriješio je zakonima tvoje zemlje, 

usljed čega ga kazniše tvoji sudovi oduzevši mu sve njegovo 

imanje i zabranivši stupanje u brak“, kaže se u molbi. „Dali su 

tvoji sudovi pravedljivo moga sina osudili kada su mu i imanje 

oduzeli i brak zabranili to ne znam, nego znam da sam imala 

te jedne oči, kojima sam gledala pa će sada zbog te presude 

poskakati nekuda po svijetu i ja ću bez njega ostati. Zato te 

molim Milostivi Gospodaru da mu dozvoliš brak sa onom 

djevojkom koja je za njim vjerena priđe nego je zemaljskim 

zakonima pogriješio.“ 597 1886. 

594 

Jovan Popović Lipovac: Crnogorac i Crnogorka; CID, Podgorica, 2001; str. 103-104. 595 Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora 

po sudskoj struci za Kraljevinu Crnu Goru, sluzbeno izdanje Kr. ministarstva pravde, knjiga II, Cetinje, K.C.Državna štamparija 1912; str. 139-140. 

595 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Kraljevinu Crnu Goru, sluzbeno izdanje Kr. ministarstva pravde, 

knjiga II, Cetinje, K.C.Državna štamparija 1912; str. 139-140. 

596 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 40/ Mitropolijska arhiva, akt br. 80 iz 1886. g. 

597 


Cetinje, Veliki sud, br. 2216 od 13. VIII 1886. 

225


29) Prema statistici Velikog suda, tokom 1886. godine 

vođen je 61 spor zbog rođenja vanbračne djece, a tokom 

1887. je bilo 46 takvih sporova. 598 1886/1887. 

30) Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru iz 

1888. (čl.651) propisuje da se „nezakonita djeca koja nijesu 

ni primljena u očinu kuću, niti ih je inače otac zakonito pri - 

znao za svoje, smatraju (se) kao djeca bez oca, u svemu što se 

starateljstva nad njima tiče“. 599 1888. 

31) Zakonom o vanbračnoj đeci za Knjaževinu Crnu 

Goru iz 1892. regulišu se obaveze roditelja u vezi sa izdržavanjem 

vanbračne djece i pitanja koja su se odnosila na 

starateljstvo, pravo nasljeđivanja i druga pitanja. 

Čl. 1 Zakona o vanbračnoj đeci propisuje, između ostalog, 

da se „vanbračnom đetetu otac u Crnoj Gori istražuje i majka 

njegova obavezna je otkriti ga“. 

Prema čl. 3 ovog zakona, neoženjeni „prestupnik, koji učini 

dijete đevojci ili udovici“ nije bio „obavezan vjenčati se s njom, 

pa ni onda, kad joj je obećao da će je uzeti za ženu i tijem je 

sklonio na prestup“. 

Čl. 4 propisuje da je „prestupnik“, ukoliko nije spreman da 

„dobrovoljno stupi u brak sa prestupnicom“, obavezan da u 

„fond vanbračne đece“ uplati 150 talira. 

Čl. 6 propisuje zatvorsku kaznu na šest mjeseci za oca vanbračnog 

djeteta koji je oženjen, što nije isključivalo njegovu 

obavezu da uplati propisani novčani iznos u fond vanbračne 

djece. 

Prema čl. 7 Zakona o vanbračnoj đeci, „ženi brakolomnog 

prestupnika“ je bilo dozvoljeno da se razvede i stupi u drugi 

brak, kao i mužu „kad mu žena prestupi“, dok je „krivoj strani“ 

bilo zabranjeno „na svagda stupiti u drugi brak“. 

Čl. 8 zabranjuje „brakolomnim stranama“ (oženjenom 

muškarcu i udatoj ženi koji su u vanbračnoj vezi) da stupe u 

brak čak i u slučaju smrti njihovih zakonitih bračnih partnera. 

Prema čl. 9, obaveza uplaćivanja predviđenog novčanog 

iznosa u fond vanbračne djece odnosila se na svakog 

„prestupnika“ ukoliko je „prestupnica“ bila u vezi sa „više 

prestupnika“ tako da nije bilo moguće utvrditi očinstvo. 

Čl. 10 defniše da su „saprestupnici“ oni muškarci „za koje 

se dokaže da su imali snošaja s jednom istom ženskinjom, tri 

mjeseca prijed predpostavljenog začetka, a tri mjeseca poslije, 

računajući od porođaja“ i propisuje da je „prestupnica obvezna 

otkriti ih svakojega u jedno isto vrijeme“. 

Čl. 11 propisuje da je svaka „prestupnica, bez razlike“ 

obavezna „čim opazi zatrudnjenje dostaviti to najbližem 

Sudu“. 

Čl. 12 propisuje kaznu „po uviđavnosti suda“ za ženu koja 

skriva trudnoću, kao i za njenu rodbinu „koja zlonamjerno to 

učini“. 

Prema čl. 13, „majka vanbračnog đeteta“ bila je obavezna 

da doji dijete „za dvije godine pomoću fonda“. Žena je mogla 

biti oslobođena ove obaveze po navršetku prve godine, ali i 

ranije „ako bi joj ispala prilika udadbe“. Majka koja odbija da 

doji dijete mogla je biti kažnjena na dvije godine tamnice. Ove 

kazne je mogla bila oslobođena „samo ona za koju se čisto 

dokaže da ga u stanju nije dojiti (t. jest koja nema hrane)“. 

Čl. 16 Zakona o vanbračnoj đeci propisuje kaznu na šest 

mjeseci tamnice za ženu koja „podmetne kopile“ neože - 

njenom čovjeku. Za „podmetanje djeteta“ oženjenom čovjeku 

propisano je bilo jednogodišnje utamničenje. 600 1892. 

32) Privremena pravila o vanbračnoj djeci (Zakon o vanbračnoj 

djeci) iz 1894. obavezuju „najbližu vlast“ da nadgleda 

„vladanje“ žene za koju se posumnja da je u drugom stanju, 

to jest „pošto se dozna, da je kakva djevojka, udovica ili 

puštenica zatrudnjela“. Predstavnici „najbliže vlasti“ bili su 

dužni da ovakvoj ženi „učine i napomene, koje prilike 

iziskuju“ i da „višu vlast“ izvijeste o događaju, s tim što je 

598 


Veliki sud br. 3056 od 30. XII 1886 i br. 3424 od 29.XII 1887. 

599 


600 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga II, str. 320-324/ Zbornik sudskih zakona, naredaba i 

međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Knjaževinu /Kraljevinu Crnu Goru 

226


„mjesna vlast“ bila obavezna „svoje nadgledanje i napomene 

svoje tako udesiti, kako će od toga biti, što je moguće manje 

sablazni, i kako će se štediti stidljivost zatrudnjele“. (čl. 2) 

Ukoliko „zatrudnjela ženska ne živi o sebi (o svojoj osobini ili 

zaradi), nego u roditeljskoj ili muževljevoj kući, pa je kućani u 

takome stanju neće kod sebe da drže“, mjesna vlast je bila 

obavezna da „višu vlast“ o tome izvijesti, „a među tim će naći pri - 

ličan zaklon zatrudnjeloj u kakvoj drugoj pouzdanoj kući“. (čl. 3) 

Privremena pravila o vanbračnoj djeci propisuju da će se 

otac vanbračnog djeteta „sudom tražiti“ ukoliko se ne nađe 

lice koje će preuzeti „brigu i trošak zatrudnjele do po 

porođaju, a poznije i oko djetetova izdržavanja i odgajanja“ i 

da je trudnoj ženi „slobodno u svakome slučaju zahtijevati da 

se otac zakonitim putem i načinom traži“, ukoliko to učini 

tokom prve godine od djetetovog rođenja. (čl. 4) 

Lice koje bi preuzelo brigu i troškove oko trudne žene i 

djeteta bilo je dužno da namiri sve „troškove izdržavanja zatrudnjele 

do četrdesetog dana poslije porođaja“; troškove 

„oko porođaja i bolesti koja bi od tuda potekla“ i troškove „izdržavanja 

djeteta sve dok ne stane na radnu snagu“. Ovu 

obavezu mogli su preuzeti i „bližika zatrudnjele“, sama žena, 

ukoliko je bila samostalna, ali i neko „treći, ko se u opšte može 

za dugove obvezivati“. (čl. 5) 

Da bi se očinstvo lakše utvrdilo, žena je bila „dužna otkriti čovjeka 

s kojijem je zatrudnjela“, inače joj je vlast mogla „otkazati 

svaku i najmanju pomoć u tome njenu položaju, a osim toga i 

izdržavanje djeteta ostaviti sasvim njojzi na teret“. (čl. 6) 

U slučaju da je majka vanbračnog djeteta bila udata, otac 

djeteta se mogao tražiti jedino na zahtjev njenog muža. Ako se 

muž ne bi obratio sudskim vlastima sa ovim zahtjevom „za tri 

mjeseca od djetetova rođenja“, on je gubio pravo na „tražbu“, a 

dijete se smatralo njegovim zakonitim djetetom. (čl.7) 

Privremena pravila o vanbračnoj djeci propisuju da se više 

neće (kao do tada) „zatrudnjeloj ili zakonitoj materi vjerovati 

na prostu riječ, da je otac onaj koga ona označuje, ako se 

njezino kazivanje ne potvrdi potpunim dokazom“. (čl. 8) 

Ocem djeteta mogao se smatrati samo onaj „za koga se dokaže, 

da je obležao s materom mu ne poznije sedmog, a ne ranije desetog 

mjeseca, brojeći od dana kog se dijete rodilo.“ (čl. 9). 

Muškarac se mogao smatrati ocem djeteta ako je sa maj - 

kom vanbračnog djeteta „vršio obležaj u određenom zakonom 

vremenu“, što se dokazivalo: njegovim sopstvenim 

priznanjem na sudu; njegovim priznanjem izvan suda „ali 

pred poštenim čeljadetom, kome se vjerovati može“; svjedočenjem 

„dostovjernog svjedoka, koji ga je vidio s tom ženskom 

na djelu, ili da su zajedno sami ležali pod jednim 

posteljnim haljinama“ i „iznošenjem isprava“ iz kojih se vidi 

„da su za određeno zakono vrijeme ta dvojica bili u polnoj 

vezi“, pri čemu „prosto ljubavno pismo, u kome se ovo čisto 

ne iskazuje“, nije moglo važiti kao dokaz. (čl.10) 

Ukoliko je majka, koja živi samostalno, bila imućnija od 

nezakonitog oca, sud je mogao odrediti „da i ona prema 

svome imanju i drugim prilikama bude doprinosila neki dio 

troškova k izdržavanju djeteta“. (čl.16) 

Ukoliko bi i otac i majka bili zainteresovani da k sebi uzmu 

dijete, mati je imala prvenstvo, ukoliko je bila samostalna. 

Kasnije, kad navrši 18 godina, dijete je moglo da bira „hoće li 

i dalje ostati kod matere ili će prijeći u očinu kuću, u koliko 

ovome prelazu ne bude kakve zakonite zapreke“. (čl.17) 

Udovica koja se ne može smatrati samostalnom jer „živi 

na muževu“ je u slučaju vanbračnog materinstva gubila ne 

samo „pravo uživanja muževljeve imovine“, već i „ostojbinu 

svoju“. Samostalnom se smatrala samo ona udovica „koja zasebno 

živi na očinstvu ili na kakvoj osobini svojoj“. Djevojka 

koja rodi „nezakonito dijete“ gubila je pravo izdržavanja i 

opremu pri udadbi od svoje rodne kuće jer se ona nije mogla 

smatrati samostalnom „dok god živi neodijeljena u kući u 

kojoj se rodila.“ (čl.18) 

Ukoliko bi „pogrešilac“ pristao da uzme dijete k sebi u 

kuću, mati je bila dužna „kad god u pogrešiočevoj kući ne 

bude doilje, koja bi se primila da dijete odgaja, uzeti ovo 

posljednje k sebi, da ga za prve dvije godine sama doji i 

odgaja“. Ovaj se rok mogao smanjiti na jednu godinu ili još 

kraći period ukoliko se „materi namjeri sigurna udadba za 

drugog čovjeka“. Takođe, „pogrešilica“ nije bila obavezna da 

doji dijete ukoliko bi ljekar konstatovao da ona „nikako nema 

hrane za dijete“. Ukoliko bi „bez tih prilika ili bez drugih ozbiljnih 

zapreka odbila da dijete primi“, majka je mogla biti 

kažnjena tamnicom „po uviđaju“ suda. (čl. 19) 

Majka i otac vanbračnog djeteta su se mogli „među se i 

nagoditi o tome: u koga će se dijete odgajati, do koje godine, 

što će, koliko i kako, ko od njih davati ili inače vršiti u svrhu 

odgajanja i izdržavanja djetetovih prava i interesa“, a ukoliko 

se „nađe da je pogodba između nezakonitih roditelja s koje 

drago strane za dijete korisna“, sud se obavezivao da, koliko je 

u mogućnosti, pomogne oko „uglava take nagodbe“. (čl. 20) 

„Ne samo pogrešilica, nego i onaj ko je za obležaj s njome 

već sudu prijavljen bio“ mogao se u roku od tri mjeseca od 

djetetova rođenja obratiti sudu „radi daljeg traženja svakoga 

drugoga muškarca za koga bi doznao, da je u određenu zakonom 

vremenu obležao sa istom pogrešilicom“. (čl.23) 

Samo ono vanbračno dijete „koje je zakonito posinjeno ili 

u očinu kuću primljeno“ moglo je dobiti očevo prezime. 

„Djeca koja nijesu ni pozakonjena ni u očinu kuću uzeta“ 

227


mogla su „načiniti sebi prezime tek od materina imena (od 

Mare, Marić; od Jele Jelić i.t.d.)“, a zabranjivalo im se da „bez 

dozvole onih koji se tiče, uzmu prezime materina roda ili 

doma“. (čl.30) 

Ženi „brakolomnog pogrešioca“ bilo je dozvoljeno da se 

razvede i stupi u drugi brak, što je važilo i za muža čija žena 

„prestupi“, dok se „krivoj strani“ zabranjivalo „na svagda stupati 

u drugi brak“. „Supružnoj strani koja je brakolomstvom 

uvrijeđena“ ostavljalo se na volju „hoće li podignuti parnicu 

o razvodu, ili neće“. Ukoliko ova strana ne bi prijavila tužbu 

u roku od tri mjeseca od dana rođenja djeteta, to se smatralo 

kao znak da je „krivoj stani oprošteno“ i time je prestajalo 

pravo žalbe. „Brakolomnoj strani“ je, čak i u slučaju smrti 

supružnika, bilo zabranjeno „stupiti u brak s čeljadetom s 

kojim je prestupila“. (čl.43) 601 1894. 

33) Veliki sud je 4. decembra 1895. dostavio Rešenje plemenskim 

kapetanima – raspis o novčanim naknadama 

porodicama koje podižu vanbračnu djecu, u kojem se kaže 

da se „za izdržavanje pojedinog vanbračnog đeteta mjesečno 

po f. 6 koje iznosi godišnje f. 72, tako da se za svako nezakonito 

dijete izdavalo iz fonda u toku 12 godina f. 864.“ 

„Posmatrajući ogromne izdatke svake godine“, Veliki sud 

je, kako se kaže u ovom dokumentu, uvidio da „ovo izdavanje 

nije raspodijeljeno prema trudu i izdržavanju đeteta do 

navršetka dvanajeste godine“ i shodno tome je donio odluku 

da ubuduće „svaka ona ženska koja primi dijete nezakonito 

da doji, za prvu godinu, drugu, treću, četvrtu, petu, šestu i 

sedmu godinu“ prima, kao i do tada, 72 forinte godišnje; da 

osobe koje se staraju o djeci uzrasta od 7. do 8. godine primaju 

mjesečno po 5 forinti; osobe koje se staraju o djeci od 8. do 

9. godine po 4 forinte; osobe koje se staraju o djeci od 9. do 

10. godine po 3 forinte; osobe koje se staraju o djeci od 10. 

do 11. godine po 2 i po forinte, a osobe koje se staraju o djeci 

od 11. do 12. godine po 2 forinte. 

„Ovo je uvidio V. Sud da đeca nezakonita u kući đe stanuju 

pošto navrše sedmu godinu počinju koliko toliko činjeti koristi 

istoj kući te se prema tome i ukida t.j. umanjuje njihovo izdržavanje 

do navršetka godine dvanajeste koje je dokazano i stime 

što đeca dvanajeste godine odma dobijaju ne samo ranu i 

aljine no i neku malu platicu“, kaže se u ovom dokumentu. 602 

1895. 

34) U Izvještaju o troškovima izdržavanja vanbračne djece, 

koji je odgovorni državni službenik dostavio Velikom sudu 

na Cetinju 3. januara 1896, kaže se da je tokom 1895. 

„potrošeno za vanbračnu đecu fiorina a.vr. 10.629.64“. Prema 

ovom izvještaju, te godine je finansijsku pomoć države pri - 

milo 45 vanbračne djece koja su, zavisno od uzrasta, dobijala 

pomoć u iznosu od 20 do 60 forina. 

„Te će prema računu na dosadanju đecu potrošiti manje 

nego prve godine f. 868.20“, konstatuje se u izvještaju. „A što 

će biti izdržavanje za novu đecu i ovu što ih pri presudama 

majke ostave to se ne može uračunati nak pri svršetku.“ 603 

1896. 

601 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Knjaževinu Crnu Goru, službeno izdanje Knj. ministarstva pravde, 

knjiga I; Cetinje, K.C.Držvna štamparija, 1903; str. 1-17. 

602 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica, 1998; str. 557/ Arhiva Velikog suda Crne Gore, Fasc. 218 br. bez broja 

603 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica 1988; str. 558/ Državni arhiv Crne Gore, Arhiva Velikog suda /Fasc. 

268 br. nema NR/ 

228


35) Kurt Flerike opisuje susret sa jednom djevojkom koja 

je rodila vanbračno dijete: 

„Vanbračna djeca su prava rijetkost, a nesrećna djevojka 

ovaj svoj grijeh mora da ispašta na najstrašniji način“, piše 

Flerike. „Imao sam priliku da vidim kako jedno takvo nesrećno 

stvorenje stoji u jednom selu ispod neke lipe, a oko nje 

seoski momci i djevojke igraju, izruguju se, na kraju joj skidaju 

crvenu kapu sa glave i gaze je. Sljedećeg dana ova sirota djevojka 

se bacila u vodu.“ 604 1897. 

36) U Naredbi Ministarstva pravde Velikom sudu od 29. 

novembra 1899. daje se tumačenje drugog stava tač.v. čl.10 

Zakona o vanbračnoj djeci iz 1894. 

„Na pitanje Knj. Velikog Suda, kako se ima razumijevati i 

primjenjivati u praksi drugi stav tačke v.čl.10. zak. o vanbračnoj 

djeci od 30. marta, koji glasi: ’ili da su zajedno sami 

ležali pod jednim posteljnim haljinama’, ovo Ministarstvo 

odgovara kako sljeduje: 

Zakonodavac primajući u crnogorsko zakonodavstvo 

načelo, da se može tražiti otac vanbračnom djetetu imao je 

van svake sumnje na umu da dokazna sredstva suži koliko 

je više moguće, kako se takvim dokazivanjem ne bi otvorila 

vrata najvećih zloupotreba sa strane potraživalica očinstva 

vanbračnom djetetu. Treba imati na umu da u tom vrlo delikatnom 

pitanju jevropska zakonodavstva vrlo oprezno 

postupaju, jer dok s jedne strane mnogi zakonici stavljaju 

najjače ograde protiv obijesti mnogijeh nepoštenijeh žena, 

koje bi tako mogle vrlo lako svaki čas izmišljati nove slučajeve 

očinstva, zakonik francuski u čl. 340, a srpski u § 130. 

čak zabranjuju, da se traži otac vanbračnom djetetu. Te su 

misli bez sumnje rukovodile i našeg zakono davca, pa za to 

je on morao u zakonu o vanbračnoj djeci, dati dovoljno 

garancije, da će se to potraživanje voditi vrlo oprezno primjenjujući 

najstrožije i riječi i smisao zakona. Ovo Ministarstvo, 

dakle, prema ovim načelima tumači u našem 

zakonu riječ: ’sami’ tako, da u odaji, u kojoj su žena i čovjek 

ležali, nije nikoga drugoga bilo, kad ih je svjedok vidio, a 

pod riječima: ’pod jednim posteljnim haljinama’, da su 

doista čovjek i žena imali zajedničku posteljnu haljinu pa 

bilo to zimi ili ljeti. Kad bi se drukčije tumačile ove riječi 

tuženi se gotovo ne bi mogao ni braniti, jer bi se osobito s 

pogledom na crnogorske običaje svaki čas vrlo lako moglo 

dokazivati, da u dotičnoj odaji, u kojoj ima i drugih osoba, 

čovjek do tuđe žene leži. Ovo je Ministarstvo primijetilo, 

da se, žali Bože, u našoj državi množe slučajevi priznanja 

očinstva vanbračnog djeteta, što se mora duboko žaliti, jer 

se tijem samo nehotično širi nemoralnost ženskijeh i upropašćivanje 

mnogih poštenih ljudi. Do naših je sudova, 

da se tomu zlu stane na put strogim i savjesnim tumače - 

njem zakona. 

Knj. V. Sud izvoljeće se u presuđivanju novijeh slučajeva 

rukovoditi ovim upustvom, kojim se objašnjava gornje zakonsko 

naređenje.“ 605 1899. 

37) Ministarstvo pravde je 3. januara 1901. izdalo Naredbu 

Velikom sudu i svim oblasnim sudovima o angažovanju 

ljekara kao vještaka kojom se, između ostalog, zahtijeva 

ljekarsko vještačenje i pisani izvještaj ljekara i u slučaju utvrđivanja 

očinstva. 

U Naredbi se kaže da je „sanitetsko odjeljenje Mi - 

nistarstva Unutrašnjih Djela obratilo (je) pažnju ovom 

Ministarstvu na velike nepravilnosti, koje se zbivaju kod 

svih sudova u zemlji kad se god radi bilo o saslušanju 

ljekara kao vještaka u sporu građanske prirode (n.pr, u 

sporovima vanbračne djece) bilo u krivičnim stvarima kao 

na pr. u pregledanju tjelesnih povreda, lješeva ubijenih itd“ 

i da je „šef sanitetskog odjeljenja saopštio (je) Ministarstvu 

Pravde da je područnim okružnim ljekarima izdao shodne 

naredbe kako se imaju u pojedinim slučajevima vladati kad 

od njih sud izište vještačko mišljenje.“ 

„U svim građanskim parnicama za priznanje očinstva, 

razvoda braka i sličnim parnicama, gdje bi se za potrebno 

ukazalo saslušanje ljekara, svaki će sud biti od sad u buduće 

dužan tražiti pismeno vještačko mišljenje od dotičnog 

okružnog ljekara, a na po se okružni katunski sud, kao i Veliki 

Sud kad rešava kao prva instancija, prizvaće ljekara varoši 

Cetinja, da mu pismeno dade svoje vještačko mišljenje“, kaže 

se u naredbi. „Kad bi se, pak, usljed apelacije protiv presude 

kakvog okružnog suda, stvar ponovo raspravljala kod Velikog 

Suda, kao posljednje instancije, tada i samo tada uputiće se 

604 


605 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Kraljevinu Crnu Goru, službeno izdanje Kralj. ministarstva pravde, 

Cetinje, K.C.Državna štamparija 1912; str.263-264. 

229


poziv na šefa sanitetskog odjeljenja da izvrši super-reviziju 

mišljenja okružnoga odnosno varoškoga suda.“ 606 1901. 

38) Čl. 209 Krivičnog zakonika propisuje zatvorsku kaznu 

na tri mjeseca za „vanbračnu pogrešilicu koja navalice 

nametne kome dijete, t.j. kad u sudu izjavi da je dijete nekog 

čovjeka, a čisto se dokaže da nije i da je sa znanjem, zlomisleno, 

neistinu kazala“, kao i za ono lice koje je „za obležaj sa 

nekom ženskom već sudu prijavljen bio, pak bi navalice pred 

sudom iznio na drugoga kojeg muškarca da je i on obležaj s 

tom ženskom imao, a čisto se dokaže da nije.“ 607 1906. 

II 

1) Na Cetinju je 27. decembra 1818. pred „svim plemenom 

i knježinom cetinjskom“ održano suđenje povodom 

jednog namjernog pobačaja vanbračnog djeteta i brakorazvodne 

parnice koju je pokrenula zakonita žena čovjeka osumnjičenog 

za očinstvo. 

„Znano budi pred svakijem sudom i gospodarom tko o 

ovome želi znat, kako se bješe prosuo glas proz Cetinje, da 

je Vuko sin Vujadina Špadijera rodom Cetinjanin, ogradio 

dijete svojoj bratučedi, kćeri Nika Petrova s Brajićah, a ženi 

Marovića sa Grblja“, kaže se u presudi. „Neki govorahu nije 

Vuko Vujadinov, no drugi iz Grblja; no tko je gođ. ona bi 

đetinja i pošto je u Primorje pobačila dijete i dobježala je 

od straha i ćesarova suda i od Marovićah u Vujadina. 

Rekoše da je izbila ’Vuko Vujadinov učinio je preko zakonite 

žene svoje Marovića ženi dijete’. Pošto ove glasove 

razumješe otac i braća zakonite žene Vuka Vujadinova, 

okupiše sve pleme i knežinu cetinjsku na obšte mjesto od 

dogovora, đe prizvasmo Vuka Vujadinova i kćer braicku, a 

ženu Marovića, da je pitamo, je li istina kako se govori da 

je Vuko Vujadinov učinio dijete, koja i dođe pred nama i 

odgovori na vas glas, da joj Vuko Vujadinov nije dijete 

učinio i da će dobrovoljno maziju vadit. Pitasmo je mi 

glavari i Cetinjani: ’Pošto nije Vuko Vujadinov, kaži tko je, 

jer znamo da si dijete pobačila’. – ’Ma s kim sam ga imala 

kazat vi neću – odgovori, ema Vuko Vujadinov nije ja ću se 

i po maziji klet’. I mi se glavari i svi Cetinjani dogovorismo 

da pošljemo zvati oca Stefana Lazarovića da je ispovijeda 

na duhovno, ne da je mi sudimo za ovo što je učinila, jer je 

ona tuđa žena, no hoćemo znati je li istina što se govori, jer 

ako bude da mi Vuka sudimo kako Crnogorca, koji je preko 

zakonite žene na tuđu ženu poša“. 

Kada je sveštenik, „za hajtar istine“, pristao na njihovu 

molbu i ispovijedio ženu Marovića, on im je, pod zakletvom, 

saopštio da „joj Vuko Vujadinov nije dijete učinio“ nego neki 

Primorac čije je ime odbio da im kaže. Na to su Cetinjani 

odgovorili ocu Stefanu da ga oni i „ne pitaju za svijet“ i da njih 

zanima samo Vuko Vujadinov jer njemu kao Crnogorcu i 

Cetinjaninu hoće da sude ako je kriv. 

„Dakle mi svi glavari i Cetinjani s dogovorom odabrasmo 

dvanaest ljudih da za ovu stvar učine pismo, kako vide da je 

pravo“, kaže se dalje u presudi. „I tako se mi glavari odvedosmo 

i vidjesmo kako žena Marovića ne moga obličit u ničem Vuka 

Vujadinova, ka po ispovijesti i kletvi oca Stefana Lazarovića 

vidi se očito, da je u ovo djelo Vuko Vujadinov čist i prav i da 

po danas nema od nikoga bit napastovan ni pre’ nijednijem 

sudom odgovornik. A osudismo i govorimo Vujadinu Špadijeru 

da svoju sestričnu, a ženu Marovića u svoju kuću više ne 

prima, kako je i na naše oči izagna iz kuće pa iza svega sela 

Špadijereva. 

A u ista doba reče otac i braća žene Vuka Vujadinova: 

’Gospodo i braćo Cetinjani, odkada je čula naša kćer i sestra 

neke glasove, kako ste evo razumjeli na Vuka Vujadinova, 

nje muža, mi vidimo da je prav, ali ona ne hoće više 

bit njegova žena’. – Poslasmo mi glavari i za nju. I dođe pred 

nama žena Vuka Vujadinova i mi joj činismo razumjet kako 

se nje muž nađe čist i prav, no ona govori da neće nikda više 

biti Vukova žena. Svi je molismo i nagonismo, ma zaludu, 

ne kće, ter ne kće. I tako mi glavari i kmetovi pošto vidjesmo 

da ne hoće, po običaju našem zemaljskome sudismo, da joj 

da Vuko Vujadinov raspust. I Vuko joj pred naše oči dade 

raspust, i po danas ostaje slobodna i ona i Vuko i jedan od 

drugoga se trsi, a u ljubav ostaše nje otac i braća s Vukom 

Vujadinovijem“. 608 1818. 

606 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Kraljevinu Crnu Goru, službeno izdanje Kralj. Ministarstva pravde, 

Cetinje 1912, knj.II, str. 295-296. No. 1929. 

607 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV, str. 94. 

608 

Zapisi, knjiga XX, avgust 1938, str. 97-99; iz rubrike „Istorijska građa“ 

230


2) Na pitanja o „hotimičnom izmetnuću utrobnoga ploda“, 

odnosu zajednice prema namjernom pobačaju i kaznama koje 

su predviđene u takvim slučajevima, izvjestilac Valtazara 

Bogišića odgovara da se namjerni pobačaji događaju u Crnoj 

Gori i da narod to smatra za „jedan od naiviših grehova“. On 

takođe kaže da bi sud takva djela kažnjavao „kada ne bi to tako 

trudno bilo dokazati“, da se on takvog slučaja ne sjeća i da se 

za ženu koja namjerno pobaci kaže - „izbila je dijete.“ 

Na anketno pitanje o načinu izvršenja pobačaja i o tome 

da li se na to češće odlučuju udate žene ili djevojke, izvjestilac 

odgovara: 

„Ili piju štogod čim misle da će dijete otrovati, ili se tuku 

po trbuhu da bi ubile dijete. Ne zna se za slučai da bi to udata 

žena učinila kojoj je muž kod kuće. Djevojke i udovice to čine 

da sakriju sramotu sebi i rodbini, pače, udovice tim ušteđuju 

sramotu i rodu i domu i đeci. Kad to udata žena učini znak je 

da joj nije muža doma za vrijeme od kad je zađetinjila dok je 

rodila.“ 

Na pitanje o pomagačima u izvršenju pobačaja, izvjestilac 

odgovara da ženama u tome „riedko ko pomaže, ako ne mati 

da pokrije ćerinu sramotu, ili kakva drugarica njezina“. On 

kaže da se dogodi „da i u Kotoru u ljekarnici lijek za toga traže, 

ali im ne dadu, nego naiviše što drugo, te ih prevare“; da „baba 

koje bi se time bavile kao zanatom nema“ i da bi sud takve 

„pomagačice“ kaznio ako bi se za njih znalo. 609 1873. 

3) Senat je 1875. osudio na javno batinanje i zatvorsku 

kaznu Petra B. koji je pokušao da izazove pobačaj kod svoje 

žene koja je ostala trudna za vrijeme njegovog odsustva. 

Iz presude se saznaje da je Krstinja, dok je njen muž Petar 

B. bio je u Carigradu, bila u vezi sa Perom I. i da je njen muž, 

saznavši da je trudna, davao svojoj ženi „razne ljekarije da 

otruje dijete i mrtvo da izbije, tijem načinom, da se ne bi doznalo, 

da je bređa bila“, koje, međutim, nisu imale efekta, tako 

da je dijete ipak rođeno. 

Povodom ovog slučaja donijeta je presuda u kojoj se, 

između ostalog, kaže: 

„Senat pošto sve tačno doznade, za takovo nečovječno 

djelo presuđuje namjeroubicu đeteta Petra B. na 25 šibika na 

pazaru i sve sudske troškove, a Pera I. na 6 mjeseca zatvora o 

svom trošku i suviše 130 tal. za izdržavanje đeteta“. 610 1875. 

4) Naredba o vanbračnim prestupima propisuje da će 

„žena ili đevojka zatrudnjela“ koja „upotrebi otrovna sredstva“ 

biti kažnjena „kao ubica“; da će „lica koja bi dala otrovna sredstva, 

ili drugijem načinom pomogla pri izvršenju zločinog 

djela“ biti tretirana i kažnjavana „kao učesnici ubistva“. (V) 611 

1884. 

5) Jelena, kćer Vasilija Komara iz Oputne Rudine, okri - 

vljena za pokušaj namjernog pobačaja koji je uzrokovao smrt 

djeteta nakon rođenja, dala je sljedeći iskaz pred Velikim 

sudom 1890: 

„Počela sam provoditi blud sa Blagojem uz velike posti pr. 

godine s tijem ugovorom ako zatrudnim da će me uzeti za 

ženu, i već od početka kada smo se god sastali radili smo kao 

da smo vjenčani bili. Opazila sam da je dijete živo o Veljemu 

Gospođinudne pr.g. i odmah sam kazala Blagoju. On reče 

lasno je zato samo ostruži beleđijom s kose u vodu i turi čifita 

pa to u tri jutra našte srca i isturićeš dijete. Ja nijesam šćela to 

učiniti. On me u više puta nagonio, i najposlje, to učinim u 

četvrtak po Nikoljudne zimljem i pila sam za tri jutra, a u 

neđelju četvrti dan rodila dijete muško živo koje odma umre. 

I ja dijete zamotaj u slamu i stavi ga u staju do četvrtka pa ga 

poslije prenijela u škrip daleko od staje po ure i našao ga je 

Luka Papić i poslije kmetovi tražili čije je dijete i mene našli.“ 

Odgovarajući na pitanja koja su joj postavljana tokom ispitivanja, 

Jelena je rekla da je pila „jednu dobru šaku čifita“, da je 

„vode bilo više nego boca“ i da to što je pila „bijaše gorko i 

ljuto“. Nakon ovog iskaza, slijedi mišljenje vješaka dr Petra 

Miljanića: „Upotrijebljena voda od nabrušene kose sa šakom 

čivita – ta sredstva medicina ne računa u abortivna u strogom 

smislu. No ne može se odreći da ta i podobna sredstva mogu 

u izvjesnim slučajevima proizvesti izgnanje djeteta, premda 

609 



610 

Dušan Vuksan: Crnogorski praviteljstvujući senat, Zapisi, knj XIII, sv 6, jun 1935; str. 329/ Akt Senata br.46/75. 

611 



231


bivaju slučajevi da trudna ženska prije umre nego se njena 

ploda oslobodi“. 612 1890. 


Goru iz 1892. propisuje kaznu na 10 godina robije za 

„prestupnicu, koja pošto opazi trudnoću, upotrebi bilo otrovna 

srestva ubačivanjem u sebe, bilo spoljašnja, kao gnječenje, 

pritiskivanje ili bodenje i učini da se tijem zločinim načinom 

oslobodi trudnoće“. Ista kazna je bila propisana i za „lica, koja 

budu davala savjeta ili ma koje druge pomoći u ovom zločinom 

djelu“. 

Čl. 19 propisuje kaznu na 15 godina tamnice za osobu koja 

bi „trudnoj ženskinji, sa njenim znanjem i saizvoljenjem dao 

otrova, ili bi upotrebio ma koje drugo srestvo radi 

oslobođenja od trudnoće, pa bi ona usljed toga umrla“. 613 

1892. 

7) Privremena pravila o vanbračnoj djeci iz 1894. 

propisuju kaznu na tri do šest godina tamnice za ženu koja 

„kad opazi trudnoću upotrijebi ma kakva sredstva, ili način, 

te se trudnoće oprosti“, a ista kazna je bila propisana i za „ona 

lica koja joj budu davala savjeta ili druge pomoći u ovom 

nečovječnom djelu“. (čl. 35) 

Za lice koje „zatrudnjeloj ženskoj dade otrovi, ili upotrijebi 

drugo koje srestvo, bilo to i sa njenim odobrenjem, pa i na 

njen zahtjev, a u namjeri da se ista oslobodi trudnoće, pa 

poslije toga ženska umre“ bila je propisana kazna na 10 do 15 

godina tamnice. (čl.36) 614 1894. 

8) Pozvan od Velikog suda da izvrši ekspertizu određenih 

supstanci koje su „vračare“ davale ženama radi pobačaja, dr 

Božidar Perazić, upravnik bolnice Danilo I, uputio je Velikom 

sudu 15. aprila 1900. izvještaj o rezultatima ekspertize: 

„Stvari koje ste mi poslali na pregled i na koje se sumnja da 

su sredstva za pobacivanje ploda, ispitao sam i evo ih po broju 

i kakvoći: 1) istucani smrvljeni i u prah pretvoreni ruj; 2) nekoliko 

isušenih i mumificiranih pupkova, za koje okri vljenica 

kaže da su pupkovi žene rođene djece; 3) hleb umije šan u mlijeku, 

za koji okrivljenica kaže da je umiješan u njenom mlijeku 

i mlijeku njene kćerke; 4) riblje ulje u jednoj bočici, na kojoj 

piše Ljube Caričića; 5) neka mast, kojom turkinje mažu kosu 

i koja se zove ’kene’; 6) jedna bočica u kojoj nema nikakve 

tečnosti, ali sudeći po mirisu, očigledno je sadržavala jednu 

jaku kiselinu“, kaže se u ovom dokumentu. 

Dr Perazić piše da, prema njegovom mišljenju, „sva gore 

pomenuta tobožnja sredstva za pobacivanje ploda iz materice 

nemaju u sebe takve moći osim pomenute kiseline, koja je 

otrov u izvjesnoj količini i koja, da nastupe porođajne muke, 

morala bi otrovati majku“. On kaže da bi „to trovanje moralo 

nastupiti sa grčevima u utrobi, bljuvanjem i velikim prolivima“, 

a u „tom komešanju želudca i crijeva uskomeša se i 

materica i izbacuje plod napolje.“ Dr Perazić zaključuje da su 

„rečena sredstva više bajalačke i vidarske prirode, nego li sredstva 

za pobacivanje ploda i da je onaj, koji radi ovijem sredstvima, 

učinio prestup više nedozvoljenog liječenja, nego li 

pak zločin trovanja ploda“. 615 1900. 

9) Čl.168 Krivičnog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru 

propisuje zatvorsku kaznu na tri do šest godina za ženu „koja 

je spoljnja ili unutrašnja sredstva upotrebljavala da svoj plod 

umori ili pobaci, ako dijete usljed toga prerano ili mrtvo 

rođeno bude ili se živo rodi, no usljed toga umre.“ 

Čl. 169. propisuje da (prema čl.170) može biti kažnjeno 

„ono lice koje je sa znanjem i na zahtjev trudne ženske njoj 

takva sredstva davalo ili upotrebilo ili je u tome savjetovalo ili 

inače pomagalo“. Za lice koje je „to u vidu zanata ili više puta 

upražnjavalo ili je ženska od toga umrla“ bila je propisana 

612 


Veliki sud, spis od 9.2.1890. 

613 




614 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Knjaževinu Crnu Goru, službeno izdanje Knj. ministarstva pravde, 

knjiga I; Cetinje, K.C.Držvna štamparija, 1903; str. 1-17. 

615 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str. 264. 

232


2) Čl. 14 Zakona otačastva iz 1833. propisuje da „se ima 

osuditi na smrt“ svaka „djevojka ili udovica, ili žena, koja živi 

bez muža, ako bi koja iz ovijeh odjetinjila i rodi dijete, pak da 

s(k)rie sramotu udavila dijete“. Ista kazna je važila za „svakoga 

čoeka ili momka, koji bi učinio na ženi ili djevojci dijete i sjetovali 

bi, da se dijete udavi“. 618 1833. 

3) Čl. 74 Opšteg zemaljskog (Danilovog) zakonika 

propisuje smrtnu kaznu za čedomorstvo: „Ako bi se dogodilo 

da bi koja udovica ili đevojka ili druga koja žena za pokriti 

svoju sramotu, zabludila da dijete zadavi, to se takova griješnica 

ima osuditi na smrt“. 619 1855. 

kazna na 15 godina robije. 

Čl. 170 propisuje kaznu za lica koja bi ženi dala „sredstva 

za pobacivanje“ bez njenog znanja ili protiv njene volje. Ako 

bi uslijedila smrt žene kao posljedica uzimanja tih sredstava, 

za krivca je bila propisana vječita robija, dok je u „drugim 

slučajevima“ bila propisana kazna na 12 godina robije, s tim 

što se ova kazna nije mogla „ispod jedne godine zatvora 

spustiti, pa i da djelo nije imalo nikakvih zlih posljedica.“ 616 

1906. 

III 

1) Vasojevički zakon u 12 točaka, koji je Vasojevićka naro - 

dna skupština usvojila krajem 1829. ili početkom 1830, 

propisuje kaznu kamenovanjem za čedomorstvo: „Ko kopile 

u vodu udavi, da se pod gomilu turi“. (9/21) 617 1829. (1930.) 

4) Senat je 18. novembra 1870. uputio naredbu kapetanu 

Živku Pekiću iz Drobnjaka kojom mu se nalaže da „za 

sinovicu Nikole Jankovića“ nađe „kuću đe će stajati“ i da 

„priprijeti đe bi bila đevojka da nebi dijete zadavila“. 620 1870. 

5) Odgovarajući na pitanje o „zlim djelima“ koja se 

„obično mogu slučiti i slučavaju se u Crnoj Gori“, izvjestilac 

Valtazara Bogišića kaže: 

„Ubistvo, paljevina, krađa, rana, sječenje drveća i žita, 

preljuba (silovanja nema), javnoga bluda ili krijući, biva kriva 

kletva i sjedodžba pred sudom, kleveta, djeteta ubistvo, izmetnuće 

utrobnog ploda (samo djevojke i udovice), krvosmiješenje, 

ali ne u prvom i drugom stepenu, s sinovicom bivalo 

je, premda rijedko, rastljenja djece nema, mužolovstva, skotološtva 

nema, otimanje stvari, otimanje djevojaka, otimanje 

vjenčani žena, udaranje na kuću (bilo je, a sad nema), samo - 

ubistva ima.“ 

Odgovarajući na pitanje o čedomorstvu, izvjestilac kaže 

616 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV, str. 86 – 87. 

617 

Vasojevički zakon u 12 točaka, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

618 

Dr Svetislav Marinović: Kaznena istorija Crne Gore; Crnogorska izdanja, Podgorica, 2007; str. 626-627. 

619 


620 

Vladimir D. Jovićević: Danilov Zakonik – snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština; 1994; str. 291/ Arhiv Crne Gore – Cetinje, 

br. 37 od 18. XI 1870. 

233


da čedomorstava ima, da žene „odma poslje rođenja naiviše 

zadave dijete, pa ga sakriju i zakopaju“ i da im u tome najčešće 

niko ne pomaže. „Osude ih po 5-6 godina u tavnicu, prema 

okolnostima“, kaže izvjestilac. „Kaže se: udavila je dijete“. 

Na pitanje o slučajevima „izlaganja“ djece „u odaljeno od 

ljudi mjesto na proizvol sudbine“, izvjestilac Valtazara Bogišića 

odgovara da takvih slučajeva nije bilo i da bi „ženska koja nezakonito 

rodi“ prije svoje dijete „ubila i zakopala nego bi ga živa 

ostavila“. Ukoliko bi se to ipak dogodilo, „kaznili bi je, ali ipak 

nešto manje nego da bi ga udavila i to po okolnostima.“ 621 

1873. 

6) Senat se 1875. obratio jednom načelniku zahtijevajući 

od njega saradnju u rješavanju jednog slučaja čedomorstva. 

„Načelniče, poslaćeš toga Vasojevića te je pogriješio sa svojom 

snahom“, obraća se Senat načelniku. „Ovamo ćeš poslati 

i ženu teje dijete udavila i gledaj dobro kako ćeš ih poslati. 

Nemoj da ti uteku nego ćeš ih poslati sa sigurnijema 

ljudima“. 622 1875. 

7) Senat je 13. novembra 1875. donio presudu povodom 

„bluda kojeg je imala Velika žena Đura Jankova, a kćer Gavrila 

Šanjovića sa Mašanom Dragovićem iz Zagrede“ i „udavljenja“ 

djeteta koje je rođeno iz ove veze. 

„Senat zauzme Veliku na ispitu, koja sama priznade i kaže 

da je blud proizvodila i dijete udavila“, kaže se u presudi. 

„Onda Senat presudi Veliku na 6. godina robije računajući 

zatvor od 29. junija 1875.g.“ 623 1875. 

8) Senat je 1875. sudio Nikoli i Margiti zbog „udavljenja“ 

djeteta koje je rođeno iz njihove vanbračne veze. 

Iz presude se saznaje da je Nikola „pogriješio sa njegovom snahom, 

udovicom Margitom“ i da je iz te veze rođeno dijete koje 

„ista Margita kojekakvim načinom udavi, bez da je iko znao“. 

Senat je osudio Nikolu na 6 mjeseci zatvora i 130 talijera 

globe, a Margitu na 6 godina robije. 624 1875. 

9) Veliki sud je 12. decembra 1881. donio presudu 

povodom jednog slučaja „preljubljivanja“ oženjenog 

muškarca i neudate djevojke i rođenja vanbračnog djeteta za 

koje su sumnjalo da je ubijeno. 

Na osnovu pisma koje je Velikom sudu uputio kapetan saznaje 

se da je Marica „bolovala (je) kod majke za dva mjeseca i 

nije joj niko znavao da je bređa“ i da joj je njena majka, kada je 

vidjela da je Marica trudna i kada je saznala da je I. D. otac, rekla 

da ide u njegovu kuću. „Pred sami mrak“ Marica je pošla u 

kuću I. i tamo zatekla njegovu ženu ispred kuće. „Žene iz 

komšiluka rekoše ženi I. Evo i druge žene I., nego je pušti u 

kuću“, kaže se u izvještaju kapetana. „Pošto se nije I. našao kod 

svoje kuće ni drugog čovjeka, I. žena reče da šnjom neće na 

ognjište dok joj dođe domaćin. Tako đevojka pođe u glavicu i 

dijete je mrtvo rodila, koje je u I. kuću mrtvo donijela.“ 

Marica i I. su pred Velikim sudom potvrdili činjenice iz 

kapetanskog izvještaja. Veliki sud je konstatovao „da nije 

Mari ca dijete udavila, zbog toga što je priđe rođenja dokazala 

da je đetinja i da je I. dijete, suviše što je dijete mrtvo u kuću 

I. donijela“ i presudio „da se oslobodi Marica od svake kazne, 

a pošto je I. oženjen bio kad je ljubav s Maricom provodio da 

ostoji o svom trošku tavnicu za šest mjeseci.“ 

Međutim, nakon mjesec dana žena I. došla je pred Veliki 

sud moleći da se njen muž pusti iz tamnice zbog „nužde 

njezine“, to jest zbog siromaštva u koje će zapasti kao 

samohrana majka sa „četiri đevojke“. Na osnovu dokaza koji 

su potvrdili da je „nuždena“ i na osnovu intervencije Knjaza 

Nikole, Veliki sud je oslobodio I. iz tamnice „da mu đeca ne 

skapaju od gladi“. 625 1881. 

621 


društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga2, Titograd, 1984; str. 305, 310, 326. 

622 


Cetinje, Senat br. 104, od 23.VI 1875. 

623 


Cetinje, Senat br. 210, od 13.11.1875.g. 

624 


625 

V. Cerović: Predmet suđenja od 12-XII-1881 god.; Pravni zbornik, br. 2 i 3, avgust – septembar 1933; str. 134-136. 

234


10) Naredba o vanbračnim prestupima propisuje da će 

„žena ili đevojka zatrudnjela“ koja „pri rođenju udavi dijete“ 

biti kažnjena „kao ubica“; da će lica koja pomažu „pri izvršenju 

zločinog djela“ biti tretirana i kažnjavana „kao učesnici 

ubistva“, a da je „svojta zatrudnjele žene ili đevojke“ dužna da 

o toj trudnoći obavijesti „nadležnu vlast“. (V) 

Naredbom se propisuje da je kapetan dužan da u „slučaju 

smrti đeteta, ako je doktor u rastojanju od 15 ura, da ga pozove, 

da pregleda ošta je dijete umrlo, i da izvještaj pošlje 

ovom sudu, i ako nebi bilo doktora u pomenuto rastojanje, 

da svakako izvješće pošlje o smrti đeteta“. (VI) 626 1884. 


Goru iz 1892. propisuje kaznu na 15 do 20 godina robije za 

„prestupnicu, koja udavi vanbračno dijete živo rođeno“. Za 

sva druga lica koja bi „pomagala majci ili kome drugome u 

ovom zločinstvu“ bila je propisana kazna kao za ubistvo. 

Čl. 21 propisuje kaznu na dvije do pet godina tamnice za 

„ženskinju, koja se krijući porodi, pa dijete nestane, tako da 

se ne mogne doznati je li dijete rođeno na vrijeme ili je nedonošče, 

da li je rođeno živo ili mrtvo i da nije udavljeno“. 627 

1892. 

12) Privremenim pravilima o vanbračnoj djeci iz 1894. 

propisana je kazna na pet do 15 godina tamnice za punoljetnu 

ženu „koja udavi svoje vanbračno dijete, koje je živo rođeno“; 

kazna na tri do 10 godina tamnice za maloljetnicu koja ubije 

dijete, a licu koje bi pomagalo u izvršenju čedomorstva slijedila 

je kazna koja je bila propisana za ubistvo. (čl.37) 

626 



627 




235


Kazna na dvije do pet godina tamnice je bila propisana za 

ženu koja se „krijući porodi te dijete nestane, pa se ne mogne 

doznati, da li je rođeno živo ili mrtvo, da li je punovremeno 

ili nedonošče, da li je udavljeno ili nije“. (čl. 38) 

Privremena pravila o vanbračnoj djeci propisuju kaznu na 

tri do šest mjeseci tamnice za ženu „koja navalice nametne 

kome dijete, t.j. kad u sudu izjavi da je dijete nekoga čovjeka, 

a čisto se dokaže da nije i da je sa znanjem zlomisleno neistinu 

kazala“. Zatvorska kazna od dva do 12 mjeseci bila je 

propisana za „pogrešilicu“ koja „podmetne kome svoje nezakonito 

dijete, t.j. donese mu ga u kuću, u ogradu ili inače okolo 

kuće, kao da je dijete kakva kućanina“. (čl.40) 

Za majku koja ostavi dijete „na mjestu pohođenu ljudima 

s namjerom da ga se oslobodi time, što će ga ko naći i k sebi 

uzeti (ostavi ga na pr. na pazaru pred crkvom, pred sudnicom, 

pred nečijom kućom, bez namjere da ga podmetne nekomu 

i.t.d.)“ bila je propisana zatvorska kazna od šest mjeseci do 

dvije godine. Ukoliko bi dijete ostavila „na mjestu gdje rijetko 

ko prolazi, tako da dijete lako uginuti može“, žena je mogla biti 

osuđena na zatvorsku kaznu od jedne do četiri godine. U 

slučaju da ostavljeno dijete umre, bila je propisana zatvorska 

kazna od dvije do 12 godina. (čl.41) 628 1894. 

13) Dr Božidar Perazić je 25. 11. 1900. uputio načelniku 

Ministarstva pravde pismo u kojem se, između ostalog, kaže: 

„U mjesecu junu ove godine parničili su se Krstinja 

Markova i Plane Dragova iz Vražegrmaca u Bjelopavlićima. 

Prva je podigla tužbu sudu protiv Plane da ju je ova tobože 

pretvorila kad joj je javno rekla da je bila trudna, a Plana 

naprotiv uporno je tvrdila da je Krstinja bila u bremenu, i da 

je svoj plod na nedopušteni način pobacila. 

Prvostepeni sud na Danilovgradu sproveo je obije sa svim 

aktima Velikom sudu na Cetinje, a da nije zatražio vještačko 

mišljenje ljekara dotičnog okruga. Veliki sud, kao što ćete iz 

izloženoga akta uvidjeti, sproveo je u Bolnicu Danilo I Krstinju 

meni na pregled. Ljekarskim pregledom pak utvrdilo se da je 

Krstinja istinski rodila i Veliki sud, na osnovu mog vještačkog 

mišljenja, osudio je Krstinju na nekoliko godina zatvora.“ 629 

1900. 

628 

Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Knjaževinu Crnu Goru, službeno izdanje Knj. ministarstva 

pravde, knjiga I; Cetinje, K.C.Držvna štamparija, 1903; str. 1-17. 

629 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str. 265/ Državni 

arhiv: MUD. Sanitetsko odjeljenje, akt Velikog suda br. 2591, od 1900. 

236



propisuje da će na 15 godina robije biti kažnjena majka koja 

ubije svoje dijete „od porođaja za dvadeset i četiri sata ili ako 

se dokaže da je mučno stanje porodilje još neprestano trajalo 

i poslije dvadeset i četiri sata“. Ova kazna se odnosila na slučajeve 

rođenja „bračnog djeteta“, dok je za majke vanbračnog 

djeteta bila propisana kazna na 12 godina robije. Zatvorska 

kazna od dvije godine je bila propisana u slučaju da se dokaže 

da „ubjeno dijete zbog toga što je prije vremena rođeno (nedonošče) 

ili inače zbog nesavršenog obrazovanja tijela, ne bi 

moglo ni živjeti“. Za ostale izvršioce ubistva ili saučesnike bila 

je propisana kazna „po opštim pravilima o ubijstvu ili 

saučešću“. 

Čl. 165 propisuje zatvorsku kaznu od dvije do pet godina 

za majku „koja porođaj prikrije i u samoći se porodi s namjerom 

da dijete tom prilikom ubije ili da ono tamo, lišeno svake 

pomoći, umre, pa dijete usljed toga a bez dalje njene saradnje 

život izgubi“, kao i za majku „koja se krijući porodi, te dijete 

nestane, pa se ne mogne utvrditi da li je rođeno živo ili mrtvo, 

da li je punovremeno ili nedonošće, da li je ubjeno ili nije“. 

Čl. 166 propisuje zatvorsku kaznu do pet godina za majku 

„koja svoj porođaj ne prikrije, ali dijete navalično prenebregne 

tako da ovo zbog toga propane“. 

Čl. 167 propisuje šestomjesečni zatvor kao kaznu za majku 

„koja svoje vanbračno dijete sarani bez da je mjesnoj opštinskoj 

vlasti javila“. 

Čl. 171 Krivičnog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru 

propisuje zatvorsku kaznu ili robiju do pet godina za onoga 

„ko dijete do sedam godina ili druga slabomoćna lica koja bez 

tuđe pomoći opstati ne mogu odbaci i neizvjesnoj sudbini ostavi 

u namjeri da se od staranja i brige koju je o njima voditi 

dužan oslobodi, ako to pod takvim okolnostima i prilikama 

učini da se odbačenog lica život i zdravlje u opasnost dovodi“. 

Zatvorskom kaznom do dvije godine mogla je biti kažnjena 

„majka koja svoje vanbračno dijete odbaci u namjeri da ga se 

oslobodi, pa ma i tako da se odbačenog djeteta život i zdravlje 

ni po mjestu ni po vremenu ni po drugim okolnostima u 

opasnost ne dovodi, pa ga ne htjedne na poziv mjesne vlasti 

ponovo primiti“. 630 1906. 

630 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV, str. 86 – 87. 

237


238



PRIRODA NEKA 

UČINI SVOJE 

Neuništivo zdravlje Crnogorke – od stereotipa do istine 

Ženske bolesti – skrivene ginekološke bolesti i neskrivena histerija 

Manji pristup žena zdravstvenim uslugama – nemaju kome da ostave kuću 

Dok su neki autori u 19. vijeku sa ushićenjem 

pisali o Crnogorki kao ženi kojoj ni bijeda ni 

težak rad ne mogu „izbrisati rumen sa lica“ 

(poglavlje Izgled žena), drugi autori su zabilježili 

sasvim različite utiske o njihovom zdravlju i „rumenilu“. 

Konstatacija M.J. Batuta iz 1881. da „Crnogorac nije ona čila, 

zdrava, skroz snažna konstitucija koja se obično nalazi u naro - 

da proste naravi” svakako se odnosila i na žene. Na žene su se 

morale odnositi i konstatacije drugih ljekara i putopisaca o 

urušenom zdravlju ljudi u Crnoj Gori usljed oskudice, nečistoće, 

predrasuda, neprosvećenosti i teškog rada. Oni pišu o 

različitim bolestima od kojih su bolovali i muškarci i žene u 

Crnoj Gori. Vuk Karadžić piše da su „nervna groznica, tzv. 

pašalina i groznica od koje boluju ljudi oko Skadarskog jezera“ 

najčešća oboljenja ljudi u Crnoj Gori. Alfred Bulonj piše da 

uslovi u kojima ljudi u Crnoj Gori žive „prouzrokuju kod njih 

dosta čestu pojavu kataralnog konjuktivitisa, tonzilarne 

angine, reumatskih bolova, bronhitisa, pleuritisa i ponekad, 

ali rjeđe, pneumonija“, ali i da je naišao na veliki broj ljudi 

oboljelih od škrofule i na nešto manji broj oboljelih od rahitisa, 

tuberkuloze pluća, trbušnog tifusa i sifilisa. Česta oboljevanja 

od brojnih, posebno kožnih i zaraznih bolesti kao što 

su „šuga i njene uzgredne pojave“, „bolesti herpesa svih oblika“, 

„lišajevi na kosmatom dijelu kože izazvani prisustvom 

mnoštva vaši“ itd. ljekari su objašnjavali nepostojanjem bilo 

kakvih higijenskih navika kod ljudi u Crnoj Gori. „Prljavština 

rublja i vunene odjeće koja je natopljena svim isparenjima 

osobe i spoljnjim isparavanjima; nečista atmosfera stanova, 

takva pomiješanost da u istom krevetu spavaju odjednom tri 

ili više osoba, zajedničko korišćenje posuđa čija se čistoća 

nikada ne kontroliše, apsolutni prezir svih higijenskih pravila 

i predostrožnosti ne mogu ništa manje da učine sem da 

nadugo prouzrokuju mnogobrojne kožne i neizlječive 

bolesti“, pišu Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. (I, 1- 8) 

O posebno ženskim oboljenjima u Crnoj Gori ima malo podataka. 

Alfred Bulonj piše da su ga u namjeri da se bolje upo - 

zna sa ginekološkim oboljenjima omeli „društvena 

in feriornost i duboko neznanje u kojima živi ovdje većina 

žena“, predrasude i „pretjerani strah o tome šta će svijet reći“. 

Da se u ovom pogledu situacija nije bitnije promijenila ni 

nekoliko decenija kasnije pokazuje Izvještaj o sedmogodiš - 

239


njem radu bolnice Danilo I na Cetinju iz 1887. u kojem dr 

Petar Miljanić zaključuje da to što nema bolnički registrovanih 

ginekoloških oboljenja ne znači da tih bolesti zaista 

i nema. On konstatuje da naprotiv „broj bolesti ženskih 

polnih organa mora biti zamašan“ s obzirom da žene odmah 

poslije porođaja ustaju i da ne nose veš tako da im je „donja 

polovina trbuha neprestano izložena nazebima i raznim zapaljenjima“. 

Neki autori pišu o histeriji kao čestoj „ženskoj 

bolesti“ u Crnoj Gori. Tako Gabrijel Frile i Jovan Vlahović 

pišu da su naišli na histeriju „kod najmanje trećine žena“. 

„Histeričnih žena naći ćete najraznovrsnije sorte“, piše dr 

Petar Miljanić u Izvještaju o sedmogodišnjem radu bolnice 

Danilo I, u kojem se takođe konstatuje da u Crnoj Gori 

„nervnih i duševnih bolesti ima odnosno ne malo“. P. A. 

Rovinski piše o ženama koje su bolovale od epilepsije i „idiotismusa“, 

ali i paranoje, delirijuma, demencije i histerije i zaključuje 

da su „moralni uzroci“ ovih oboljenja kod žena: 

porodične nesreće, težak život, često i gubitak imanja, a još 

češće tuga za sinom, bratom, mužem. (II, 1-8) 

Sve do kraja 19. vijeka, kada su počele da se osnivaju prve 

zdravstvene ustanove u Crnoj Gori, izlječenje je bilo prepušteno 

samoj prirodi i narodnim iscjeliteljima, među kojima 

je bilo vidara i travara, nadriljekara, ali i „vračara“. U dokumentima 

u kojima se govori o načinima liječenja žene se javljaju i 

kao „pacijentkinje“ i kao „iscjeliteljke“. Timoleone Vedovi piše 

da su žene koje su vjerovale da imaju „bolest materice“ na 

trbuh stavljale topla pržena jaja i suve čašice. U pismu Vuku 

Karadžiću, Vuk Popović piše da žene za glavobolju „boljeg lijeka 

ne nahode od kaluđerskog zapisa, koga nose pri sebi u 

jednom tobočiću“. U narodu se, kako je zapisao Timoleone 

Vedovi, vjerovalo da „žena koja ne može da ima djecu treba 

da priloži nešto tajno i da skupi sedam sveštenika koji će 

blagosiljati ulje i preći pragove kuće za koje se smatra da su 

začarani na dan vjenčanja“. Iako se u raspoloživim dokumentima 

govori i o ženama koje su sakupljale ljekovito bilje, one 

se uglavnom javljaju kao „vračare“, iscjeliteljke koje koriste različite 

magijske prakse. „Bajalica je bivalo i one su nekakvim 

molitvam i formulam i obredima htjele liječiti bonika i gatale 

kada mu je vještica naudila“, kaže izvjestilac Valtazara Bogišića. 

Neki autori pišu o babi Jokni koja je očito bila prototip žene 

koja liječi bajanjem. Uticaj „narodnih iscjelitelja“ svake vrste 

bilo je veoma teško suzbiti. Dr Milan Jovanović Batut piše 

1881. da „vidara i vračara ima još i sad“ i da je vidio „jednu 

djevojčicu od 13 godina kojoj je neka varalica ’vrat dizala’ te 

tom prilikom vrat faktički slomila, jer od toga doba je dijete u 

svemu tijelu uzeto.“ Krajem 19. vijeka osnivaju se prve 

zdravstvene službe i naučna medicina počinje da „pušta korijene“ 

u Crnoj Gori. Postoje dokumenti na osnovu kojih se 

može zaključiti da su muškarci prvi „ušli u bolnice“, to jest 

počeli da koriste usluge „školovanih ljekara“. U Izvještaju o 

sedmogodišnjem radu bolnice Danilo I iz 1887. dr Petar Mi - 

ljanić navodi podatak da je u tom periodu usluge ove bolnice 

koristilo tri puta manje žena nego muškaraca i zaključuje da 

„žene u sravnjenju sa ljudima traže mnogo manje ljekara i bolnicu“. 

Ovu disproporciju on objašnjava činjenicom da žene 

ne mogu dopustiti sebi luksuz da se liječe jer domaća 

ekonomija počiva na njima. „Žensko, ako po bolesti ne može 

donositi bremena drva, ići u mlin, ili što god na pazaru prodati, 

može svakako ležeći pored ognja nadgledati djecu, ili kojekako 

kobeljajući pomusti kravu, zapretati hljeb i t.d.“, piše dr 

Miljanić. (III, 1- 16) 

Građa o bolestima i liječenju u Crnoj Gori u 19. vijeku veoma 

je oskudna. Ona ipak ukazuje na neke činjenice na osnovu 

kojih je moguće izvesti i određene zaključke o različitom tretmanu 

bolesti u zavisnosti od toga da li je oboljela žena ili 

muškarac. Da se oboljevanje muškarca shvatalo ozbiljnije i da 

je njegov život vredio više od života žene pokazuje i podatak 

o daleko većem pristupu muškaraca zdravstvenim uslugama, 

o čemu piše i dr Petar Miljanić. Žene su svakako ostale duže 

od muškaraca vezane za „neprosvećene“ magijske terapije u 

skladu sa patrijarhalnom predstavom o iracionalnoj „ženskoj 

prirodi“. Iako se u dokumentima kritikuju i muškarci na - 

driljekari, „najprimitivniji“, potpuno iracionalni načini „liječenja“, 

koji se javno ismijavaju i o kojima kruže anegdote, 

rezervisani su isključivo za žene poput babe Jokne. Bolesti 

žena u 19. vijeku ostaju skrivene, zaronjene u intimno i iracionalno 

i svakako manje bitne i manje javne od muških 

bolesti. Na drugoj strani patrijarhat je nastavljao da reprodu - 

kuje stereotip o neuništivom zdravlju žena u Crnoj Gori zato 

što su mu bile potrebne takve žene, a ne „žene-mrtvice“. 

240


I 

1) Glavne bolesti od kojih su bolovali ljudi u Crnoj Gori 

su, prema pisanju Vuka Stefanovića Karadžića, bile „nervna 

groznica, tzv. pašalina i groznica od koje boluju ljudi oko 

Skadarskog jezera“. 631 1834-35. 

2) Gzavije Marmije piše da su žene nosile platnenu košulju 

koja se „nikad ne pere, ne skida se ni danju ni noću, sve dok 

se ne pretvori u dronjke“. Ni vunena košulja, koja se nosila 

preko platnene, nije se često prala „iz razloga štednje“. Smatralo 

se, kako piše Marmije, da bi često pranje odjeću „isuviše 

pohabalo“. 632 1852. 

3) „Zimska oštrina i vlažnost u gornjim krajevima, 

pogrešna gradnja crnogorskih kuća, u kojima ništa nije 

zatvoreno i gdje, prema tome promaja stalno duva, najzad loša 

navika ljudi iz naroda, i muškaraca i žena, da hodaju bosih 

nogu čim počne kiša ili snijeg, prouzrokuju kod njih dosta 

čestu pojavu kataralnog konjuktivitisa, tonzilarne angine, 

reumatskih bolova, bronhitisa, pleuritisa i ponekad, ali rjeđe, 

pneumonija“, piše Alfred Bulonj. On je zabilježio i da je naišao 

na rijetke slučajeve sifilisa, za koji se tvrdilo da je ovdje nepoznat, 

na veliki broj ljudi oboljelih od škrofule i na nešto manji 

broj oboljelih od rahitisa, tuberkuloze pluća, prvenstveno kod 

žena, kao i na tri slučaja trbušnog tifusa. 

Alfred Bulonj je nehigijenu smatrao važnim uzrokom nekih 

bolesti od kojih su ljudi u Crnoj Gori često bolovali. Osim 

„gastralgije uzrokovane zloupotrebom rakije“, bolesti koja je 

bila „veoma česta kod muškaraca i kod žena“, on kao veoma 

čestu bolest, koja se mogla sresti i kod odraslih i kod djece, 

spominje i „lišaj na kosmatom dijelu kože, izazavan prisustvom 

mnoštva vaši“. Ova bolest se, kako piše Bulonj, naročito mogla 

sresti „kod ljudi iz naroda koji uglavnom nimalo ne vode brugu 

o kosi, dok je žene, naprotiv, zalizuju i pletu sa izvjesnom prefinjenošću 

i čak je premazuju s vremena na vrijeme lojanom 

svijećom da bi joj dale više sjaja i blistavosti“. 633 1867-68. 

4) „Uporne groznice vladaju jakom žestinom u cijelom 

niskom regionu Crne Gore, posebno na močvarnim obalama 

Rijeke Crnojevića, u dijelu Crmnice, u susjedstvu rijeke Vir i 

Skadarskog jezera i u cijelim Bjelopavlićima“, zapisali su Gabrijel 

Frile i Jovan Vlahović. Ove groznice su najčešće imale „treći 

ili četvrti oblik“ i u većini slučajeva su se završavale „iščezavanjem 

bez ozbiljnih posljedičnih nesrećnih slučajeva“. 

Nepostojanje higijenskih navika Gabrijel Frile i Jovan Vlahović 

smatrali su glavnim uzrokom brojnih oboljenja. „Produkti 

od znoja sakupljeni u njegovoj vunenoj odjeći; 

prljavština ove odjeće koja se, uostalom, vrlo teško održava; 

navika da jede prstima i bez ikakve opreznosti, meso, sir i svježi 

luk, boravak u zadimljenoj atmosferi koliba, daje ličnosti 

Crnogorca odbojan miris koji se može nazvati sui generis 

(svojevrstan) i kojeg će se naročito sjećati oni koji su ga osjetili 

u ovim svratištima ili krčmama gdje se pazarnim danima okupljaju 

ljudi iz naroda koji su došli na pijacu“, pišu Frile i Vlahović. 

Oni takođe pišu da je džepna maramica bila 

„nepoznata u narodu“, tako da su naviku korištenja maramice 

Crnogorci zamjenjivali „praksom najmanje dopustivom naj - 

elementarnijim društvenim pristojnostima“. 

„Prljavština rublja i vunene odjeće koja je natopljena svim 

isparenjima osobe i spoljnjim isparavanjima; nečista atmosfera 

stanova, takva pomiješanost da u istom krevetu spavaju 

odjednom tri ili više osoba, zajedničko korišćenje posuđa čija 

se čistoća nikada ne kontroliše, apsolutni prezir svih higijenskih 

pravila i predostrožnosti ne mogu ništa manje da učine 

sem da nadugo prouzrokuju mnogobrojne kožne i neizlječive 

bolesti“, pišu Frile i Vlahović. Oni takođe kažu da su se u kombinaciji 

sa „zaraznim elementom“ u ovakvim uslovima lako 

razvijale bolesti kao što su „nagle groznice, šuga i njene uzgredne 

pojave, bolesti herpesa svih oblika“. 634 1868-1873. 

631 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837; www.antikvarne-knjige.com, str. 46 

632 

Gzavije Marmije: Pisma o Jadranu i Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1996; str. 44-46. 

633 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica, 2002; str. 37,38. 

634 


241


5) Na osnovu jednog računa za ljekove koji je 1871/72 

Djevojačkom institutu i Bogosloviji na Cetinju izdao dr Jovan 

Arslani, koji se čuva u Državnom arhivu na Cetinju, dr Filip 

Šoć zaključuje da velika količina izdate masti koja se koristila 

za liječenje „sraba“ (šuge) upućuje na loše higijenske uslove 

u Djevojačkom institutu. Tom prilikom je takođe izdato 

mnogo lanenog brašna koje se upotrebljavalo za ubrzavanje 

procesa sazrijevanja čireva (furunkla). 635 1871. 

6) Da „tjelesna čistoća ne spada u nacionalne vrline“ 

Crnogoraca, izuzimajući imućnije slojeve stanovništva, zapisao 

je Sigfrid Kaper. Većina ljudi, kako je uočio Kaper, 

uopšte nije skidala svoju odjeću osim uoči Božića „kada se 

preduzima opšte čišćenje i ribanje, pa dakle i tijela“. Kaper je 

ovakvu naviku objašnjavao velikim hladnoćama tokom zimskih 

mjeseci, kada su vjetrovi prodirali čak i kroz najdeblje zidove. 

Nepostojanje higijenskih navika on je objašnjavao 

oskudicom u vodi i, u prilog tome, piše da je higijena „u krajevima 

i predjelima koji ne oskudijevaju vodom, kao na primjer 

u dolinama rijeka, na većem nivou nego u predjelima koji 

oskudijevaju vodom“. Poput nekih drugih putopisaca i istraživača, 

i Kaper spominje cijeđ (lug) kao sredstvo koje se, umjesto 

sapuna, koristilo za pranje rublja i tijela. 636 1875. 


struci Kneževine Crne Gore iz 1891. definiše odgovornost 

okružnog ljekara za održavanje higijene: 

„Dužnost je okružnog ili nahijskog ljekara (fizikusa) da liječe 

pojedine bolesnike usrdno i savjesno po pravilima nauke 

i danoj zakletvi. Osim toga da u opšte vode brigu o javnom 

zdravlju: da pazi na higijenske uslove stanova, u kojima naš 

narod živi, na vodu koju pije i kojom jelo gotovi, da razbira 

čim se narod hrani i čim u razno doba godine sebe odijeva; 

da kontroliše razna alkoholna pića i zgotovljena jestiva, što se 

po dućanima prodaju, kao i raznovrsno voće po pazarima; da 

nadgleda škole, tamnice, vojene stanove (kasarne), hljebarnice, 

gostionice, krčme, banje, klanice, groblja. On predlaže 

vlastima da se udalji sve, što može kvariti vazduh i škoditi 

zdravlju stanovništva ili pojedinih porodica, kao što su nečisti 

nužnici, đubrišta, lokve, konobe za stoku ispod ljudskih 

stanova, držanje u varošima svinja, sušenje i činjenje koža, osobito 

u ljetne pripeke. Da svakom prigodom savjetuje narod 

kako će se sačuvati od bolesti, iskorjenjavajući rđave običaje, 

sujevjerice i zablude, kojih se neobaviješteni svijet drži pri 

raznim bolestima.“ 638 1891. 

II 

1) V. M. G. Medaković piše da „za stidnu bolest ne zna 

Crnogorka, a ako čuje što o njoj, ona se stresa, i odma priziva 

Boga i svece u pomoć, da je od tog sačuva“. 639 1850-1857. 

7) P. A. Rovinski piše da se Crnogorci peru jedino kada, 

umivajući ruke, „pregrštom pljusnu lice“. Ipak, on uočava razlike 

u higijenskim navikama muškaraca i žena: 

„O svojoj čistoći nešto više računa vode žene. Pažljivo i strpljivo 

ukrašavaju svoju košulju raznim vezovima i, naravno, 

ne dozvoljavaju da im se ona previše uprlja. Žene, s vremena 

na vrijeme, peru i svoju kosu. Ipak, nije to tako često. Mnoge 

od njih djeci peru kosu specijalno pripremljenim koncentratom 

kaćuna (crocus vernus) koji uništava insekte“. 637 

1879-1906. 

2) Alfred Bulonj piše da zbog predrasuda nije mogao doznati 

više o ženskim bolestima: 

„Društvena inferiornost i duboko neznanje u kojima živi 

ovdje većina žena, malo brige koju o njima vode njihovi 

muževi, ti gordi ratnici, koji ih mnogo više smatraju svojim 

sluškinjama nego suprugama, najzad njihov pretjeran strah 

o tome šta će svijet reći, samo u rijetkim slučajevima dopustili 

su mi da se pozabavim njihovim posebnim oboljenjima. Ipak 

635 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str. 139. 

636 


637 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993, tom II – str. 228. 

638 


Crnojević“, Cetinje, 1983; str. 6. 

639 

V.M.G. Medaković: Život i običaji Crnogoraca, brzotiskom episkopske knjigopečatnje, Novi Sad, 1860; str. 22. 

242


sam se susreo sa dva slučaja kancera materice i nekoliko 

lumbo-abdominalnih neuralgija, plus nekoliko slučajeva histerične 

dermalgije“. 640 1867-68. 

3) Osvrćući se na mišljenje da je prevelika upotreba kukuruznog 

hljeba uzrok nastanka neuroza kod Crnogoraca, 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović pišu: 

„Može se potvrditi da je ova ishrana potpuno strana nervozama 

svake vrste koje su tako česte među Crnogorcima, 

specijalno bolestima utrobe i nervoznom lupanju bila čiji se 

primjeri svakodnevno susreću.“ 

Frile i Vlahović konstatuju da „patologijom Crnogoraca 

dominiraju neuroze“, koje oni opisuju kao „neuroze inteligencije“ 

i „neuroze osjetljivosti, a naročito glavobolje, migrene, 

najrazličitije neuralgije“. Najrasprostranjenija oboljenja među 

Crnogo rci ma su, kako zaključuju Frile i Vlahović: „dječja 

para liza, histerija kod najmanje trećine žena, nervoza kod 

mnogo muškaraca, nervozno lupanje aorte, skoro sveopšte 

kod oba pola“. 641 1868-1873. 

4) Na pitanje o učestalosti samoubistava, izvjestilac Valtazara 

Bogišića odgovara da se samoubistvo „sluči ne rijetko“; 

da ga „vrše mnogo više muški nego li ženske“; da su 

samoubice najčešće „mladi ljudi ali već razboritiji“ i da „naiviše 

biva radi časti i što ne mogu sramotu trpjeti“, što se, kako kaže 

izvjestilac, može „kazati i o ženskijema, ali iz ljubavi teško da 

će se koja ubiti“. 642 1873. 

5) Pozivajući se na studiju ljekara u Cetinjskoj bolnici, dr 

Petra Miljanića, „Duševno bolesni, gluhonijemi, epileptičari 

i slijepi u Crnoj Gori“ (studija je objavljena u srpskom časopisu 

„Otadžbina“, Beograd, 1891), koja sadrži i neke podatke 

prikupljene od sveštenstva, P. A. Rovinski opisuje neke 

640 


641 


642 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. g); Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – odjeljenje 


243


duševne poremećaje žena: 

„Sveštenik iz Martinića opisuje dvije maloumne sestre od 

15 i 9 godina koje su od svoje druge godine dobile padavicu; 

starija je vesela i jedino može da ponovi riječ koju neko izgo - 

vori prije nje, na pr. ’vrati konja’, pa djeca sa njom zbijaju šale. 

Mlađa je sada gluvonijema, ništa ne razumije, jede što joj do 

ruke dođe, pa i travu. Roditelji su im od ovoga s glave poginuli, 

pogotovo što nemaju muške djece, no samo još dvije zdrave 

djevojčice.“ 

Pozivajući se na isti izvor, Rovinski piše i o „moralnim 

uzrocima“ koji najčešće dovode žene u stanje rastrojstva: 

„U moralne uzroke spadaju porodične nesreće, težak život, 

često i gubitak imanja, a još češće tuga za sinom, bratom, mužom. 

U posljednjem ratu bilo je slučajeva da u istome danu poginu 

četiri brata i njihov otac. Jedna je žena poludjela zbog gubitka 

muža, pa sada stalno tvrdi da je on živ i da vlada narodom; drugoj 

je razlog bio njena udaja iz bogate u siromašnu kuću“. 

Rovinski piše i o jednoj ženi, udovici koja je „poludjela od 

toga što je imala dvoje nezakonite djece sa rođakom“ i o tri 

žene koje su „poludjele u zatvoru, a jedna što je za ubistvo 

provela 16 godina na prisilnom radu“. 

Rovinski takođe piše o ženama oboljelim od „delirijuma“. 

Jedna od tih žena je, kako piše Rovinski, stalno uvjeravala 

ljude da „iz njenog trbuha nešto govori“; druga se neprestano 

spremala za udaju i hvalila se da „ima mnogo obožavalaca“, 

dok je treća, po imenu Marica, bez prestanka psovala crkvu, 

sveštenike i narod. 

Pozivajući se na studiju dr Miljanića, P. A. Rovinski piše da 

je „iznenadni strah“ uzrokovao dvanaest slučajeva epilepsije: 

„Tri su slučaja na neki način nastala prelaznim putem: žena, 

gledajući napade svoga muža, i sama postaje epileptičarka; 

jedan muhame danac od 18 godina počinje dobijati napade, 

a njegova majka i žena istovremeno sa njim. Neka Vjeruša, 

kada je vidjela svoje dijete u vatri, zapala je u konfuzno stanje 

praćeno pojavom pjene na ustima, a Temzija dobija napade 

od smrti svoga muža, kada je napade imala dva puta godišnje, 

a kada su joj poginuli sinovi 1876. godine, napadi su učestali 

na tri puta mjesečno.“ 

P. A. Rovinski navodi i podatke o korisnicima Doma za 

umobolne u periodu 1903-1911, koje je preuzeo iz „Glasa 

Crnogorca“ br.28 iz 1911. Prema ovom izvoru, usluge ove ustanove 

je u tom periodu koristilo „15 lica muškog pola i 10 

ženskoga, sa naznakom vrste ludila“. Tri žene su, kako piše 

Rovinski, pozivajući se na isti izvor, bolovale do demencije, 

tri od manije, a „zabilježen je po jedan slučaj histerije, epilepsije, 

paranoje i idiotismusa“. 643 1879-1906. 

6) U Izvještaju o sedmogodišnjem radu bolnice Danilo I 

na Cetinju iz 1887, dr Petar Miljanić konstatuje da je broj bolnički 

registrovanih ženskih oboljenja neznatan, ali da ti podaci 

ne odražavaju realnu situaciju. Dr Miljanić zaključuje da „broj 

bolesti ženskih polnih organa mora biti zamašan“ s obzirom 

da postoji „običaj gotovo svuda u našem seljačkom svijetu da 

žene odmah poslije porođaja ustanu, osobito u Crnoj Gori, 

gdje bi se u protivnom slučaju Crnogorka ukoravala da nije 

žena junaka, da je mrtvica i t.d“ i da žene ne nose veš tako da 

im je „donja polovina trbuha neprestano izložena nazebima i 

raznim zapaljenjima“. 644 1887. 

7) U Izvještaju o sedmogodišnjem radu bolnice Danilo I 

na Cetinju iz 1887, dr Petar Miljanić konstatuje da „nervnih 

i duševnih bolesti ima odnosno ne malo“ i da su Crnogorci 

„narod nervno sangvinični“. „Kad vidi krv gdje god, kad mu 

prosiječete apsces ili čirić, nije ni najmanje neobična stvar da 

padne u nesvijest, i to bez ikakvog uštrba za njegovo poznato 

junaštvo“, piše dr Miljanić. „Histeričnih žena naći ćete naj - 

raznovrsnije sorte.“ 645 1887. 

643 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993, tom II – str. 243-246, tom IV – str. 312. 

644 


645 


244


8) U „Glasu Crnogorca” su u januaru 1910. objavljeni statistički 

podaci o samoubistvima koja su izvršena tokom 1908. 

Prema ovim podacima, te godine samoubistvo je izvršilo 68 

osoba, među kojima je bilo 11 žena. Četiri žene su 

samoubistvo izvršile puškom, jedna nožem, tri vješanjem, 

dvije davljenjem dok način izvršenja jednog samoubistva nije 

bio poznat. 646 1910. 

III 

1) Vuk Stefanović Karadžić piše da su u Crnoj Gori korišteni 

samo „domaći ljekovi“ i da se najčešće prepuštalo 

prirodi da sama savlada bolest. 

Takođe, on piše i o sujevjerju koje je pratilo bolest. 

„Bolesnike koji dugo boluju nose u manastire, osobito 

zgranute, koji bjesne, koje kaluđeri vežu lancima i nemilo - 

srdno tuku, da bi npr. kazali ime đavola koji je u njih ušao“, 

zapisao je Vuk Stefanović Karadžić. „Onda napišu to ime na 

jednoj ceduljici i bace u vatru“. 647 1834-1835. 

2) Milan Jovanović Batut je zabilježio priču o nadriljekarki 

Jokni i knjazu Danilu, o kojoj se takođe govori i u drugim 

izvorima: 

Kada je knjaz Danilo čuo da u Katunskoj nahiji živi baba 

Jokna koja „otima bolesnika od smrti“ i „iz groba ih vadi“ i koja 

tako „vara i globi svijet“, on je, kako piše Batut, „smislio dobar 

plan da je kompromituje i liši ’ljekarskog ugleda’“. 

Batut dalje piše da je knjaz Danilo jednog svog perjanika 

nagovorio da glumi bolesnika, dok se on sam presvukao u se - 

ljačko odijelo pretvarajući se da je bolesnikov stariji brat. „Kad 

je udesio ono što je smislio, pošalje po vračaru, sa molbom 

da odmah dođe“, piše Batut. „Baba Jokna nije ni slutila u 

kakvu klopku ulazi, ostavila je svoj domaći posao i uputila se 

bolesniku koji je tražio njenu pomoć. Čim se baba pojavila 

na kućni prag ’bolesnik’ počne da viče i da se previja u 

mukama. Knjaz, tužan i u strahu da će mu ’brat’ umrijeti, moli 

i preklinje babu da se primi da liječi ’bolesnika’. Lukava baba, 

videći da joj se sada pružila prilika da dobro zaradi, počne da 

zateže i da se izgovara da je to težak bolesnik. Ali na navaljivanje 

’brata’ i druge bolesnikove ’svojte’ primi se liječenja.“ 

Kada je od knjaza Danila dobila obećanje da će dobiti 

646 

„Glas Crnogorca“, januar 1910. 

647 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, 1837; www.antikvarne-knjige.com, str. 46 

245


kuće za koje se smatra da su začarani na dan vjenčanja“. 

Vedovi je takođe pisao o raznim vjerovanjima u vezi sa iscjeljenjem 

na koja je naišao kod Crnogoraca, ali i o narodnim 

ljekovima koji su korišteni za liječenje raznih bolesti. Tako je, 

kako piše Vedovi, grudobolja liječena napitkom koji se sprav - 

ljao od žalfije i kuvanog žumanca „dobro izmiješanog sa katranom 

i bijelim medom“; protiv zatvora je korišten napitak 

koji se pripremao kuvanjem rakije, meda i borove smole; 

čirevi su liječeni katranom i pelinom; protiv glista se koristio 

čaj od pelina ili oguljenog i preprženog bijelog luka; astmatičari 

su pili rastvor bijelog meda u mlakoj vodi; hemoroidi 

su liječeni prazilukom; kod kontuzija su korišteni sirće i 

pepeo, a kod oteknuća i hroničnih tumora se pribjegavalo 

probijanju kože u koju je zatim stavljan komadić kukurijeka. 

Vedovi je zapisao i da su žene koje su vjerovale da imaju 

„bolest materice“ na trbuh stavljale topla pržena jaja i suve 

čašice. 649 1854-1859. 

dvadeset pet talira ako mu brata „izliječi“, starica „veselo priđe 

bolesniku i započe posao“, piše Batut. „Prvo običnim vrača - 

njem i bajanjem. Krsti, gladi, trlja i gnječi bolesnika, a uz to 

sve nešto poluglasno mrmolji. Poslije toga babinog rituala 

’bolesnik’ sve manje ječi pa se naposletku potpuno umiri. Za 

kratko vrijeme on se počeo smijati i hoće da ustane, ali mu 

baba Jokna ne dozvoljava. Na kraju liječenja baba hukne i 

očisti, tobože znoj sa čela, pa se zadovoljno okrene knjazu te 

mu reče: ’Evo ti ga sinko, zdrava i čitava kao od majke rođena. 

Ne prihvata se baka gde ne može... Nego da mi sad platiš što 

si obećao. Knjaz namigne na perjanika pa će mu reći: ’Daćeš 

ovoj vještici dvadeset i pet – kamdžija. To sam joj i obećao. 

Neka zna kako će svijet lagati i guliti, a jadne bolesnike mučiti 

i satirati’. Baba se od čuda skamenila. Stade je jauk i prekli - 

njanje, ali sve uzalud... Tek se malo knjaz odmakao, a perjanik 

i njegova svojta je iskamdžijaše. Od toga doba nije nikako više 

ni vračala ni liječila.“ 648 1850-1860. 

4) U jednom pismu Vuku Karadžiću od 4. marta 1856, 

Vuk Popović govori o „liječenju“ glavobolje, na koju mu se, 

u jednom prethodnom pismu, žalio Vuk Karadžić: 

„I kod nas mnogi se žale na tu bolest, a najviše žene, i boljeg 

lijeka ne nahode za nju od kaluđerskog zapisa, koga nose pri 

sebi u jednom tobočiću, i koga vama evo šaljem, ne bi li Bog 

dao da i vama s njim bude bolje. Zapis: ’Sveti vraču ordaše 

(iđaše) s gorom jeleonskom, na sivu konju, u zlatnom sedlu 

i krvavo kopje u ruci nosaše, i srete ga prečista mati Ristova i 

reče: ’Đe ideš sv. vraču?’ ’Idem, prečista mati Ristova, da izgonim 

prokletu poganiju glavobolju iz raba božijeg N. Bježi 

prokleta poganice i glavoboljo ot raba božijeg N, kako rosa 

pred suncem. Vo imja oca i sina i sv. duha, amin’!“ 650 1856. 

3) U narodu se, kako je zapisao Timoleone Vedovi, vjerovalo 

da „žena koja ne može da ima djecu treba da priloži nešto tajno 

i da skupi sedam sveštenika koji će blagosiljati ulje i preći pragove 

5) Knjaz Danilo je francuskom konzulu u Skadru uputio 

pismo u kojem ističe zasluge dr Tedeskija, prvog dvorskog 

ljekara i knjaževog sekretara: 

„Neka djevojčica iz Lješanske Nahije bila je pala u vatru u 

svom ranom djetinjstvu. Lijeva joj je ruka bila grozno opečena. 

648 

Milan Jovanović Batut: Nadrilekari; Ministrastvo narodnog zdravlja, Beograd, 1923; str. 289. 

649 

Timoleone Vedovi: Bilješke o Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2000; str. 22-23. 

650 


246


Prsti su joj bili tako zgrčeni da se nije mogla poslužiti šakom. 

Putem operacije, za vrijeme koje je uspavana bolesnica sanjala 

i kroz san govorila o svojoj budućoj udadbi koja će joj biti 

omogućena ako se oslobodi ove mane, naš je sopstveni hirurg 

otklonio taj tjelesni nedostatak i šaku opet osposobio za rad 

bez ikakve rđave posljedice. Doktor Tedeski je takođe uspje - 

šno obavio tri opercije na licu, nekoliko očnih operacija, kao i 

jednu tumora. Za vrijeme našeg boravka u Orjoj Luci u 

Brdima, u septembru mjesecu ove godine, on je uklonio za tri 

dana bez ikakvih tragova dva teška čira kod jedne djevojke od 

kojih je jedan bio jako otečen na licu, a drugi na prednjem dijelu 

ruke. Prije otprilike dva mjeseca uspio je da kod jedne 

porodilje na Cetinju, koja je bila tri dana u teškim porođajnim 

bolovima, spasi za kratko vrijeme i majku i dijete.“ 651 

1858-1860. 

6) Magijske prakse kojima je „neutralisano štetno dejstvo 

vještica i zlih duhova“ često su korištene radi sprečavanja ili 

zaustavljanja bolesti za koje se vjerovalo da su nastale pod uticajem 

demonskih sila. „Crnogorci vjeruju u moć vještaca i 

vještica (krvnici vještice), pri pojavi mrtvaca, đavolskih opsjednutosti; 

oni imaju povjerenja u amajlije i amanete (zapisi 

– amaneti), koji se najčešće sastoje od malih presavijenih 

cedulja upravo zatvorenih a koje sadrže neke stihove Pisma 

ili neku besjedu“, zapisali su Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. 

„Oni takođe gutaju začarane papire i piju vodu kojom su 

blagoslovili vještice zagnjurujući tamo dva sveta kamena.“ 

Frile i Vlahović pišu i o drugim magijskim radnjama koje 

su praktikovane radi suzbijanja štetnog uticaja vještica i 

drugih demona: 

„Onaj ko na Božićno veče ukrašava svoja vrata granama 

bršljana; ko se u noći Svetog Jovana kupa u rosi ili koji trlja 

grudi čistim uljem, cijele godine je zaštićen od čini 

(vradžbina). U zoru, na dan Svetog Đorđa (Đurđevdan), ako 

se duva u zviždaljke od jasenove ili smokvine kore, svuda gdje 

će stići zvuk, vještice neće moći da naškode.“ 

Takođe se vjerovalo da su od uticaja zlih duhova zaštićeni 

oni koji preskoče vatru koju bi pastiri zapalili uoči Svetog Jovana. 

„Zvonjava zvonima, pravljenje truba pri lampi, udaljava 

oluju i tjera vješce koji se skrivaju u oblacima“, pišu Frile i 

Vlahović. 

Oni opisuju i različite „metode liječenja“ pojedinih bolesti 

kojima je pribjegavao narod u Crnoj Gori. Tako se vjerovalo 

da su „blagosloveni hljeb na dan Svetog Vasilija i jaja na Svetu 

subotu“ ljekovi za bolesti grla; da se čovjek mora „umiti 

vodom u toku zvonjave zvona, na dan Uskrsnuća“ da bi izliječio 

upalu oka, lišaje i druge osipe; da sve vrste rana liječi 

„maslac dobijen od obranog mlijeka, na dan mrtvih“ i da 

„parče uglja koje je provelo godinu dana ispod kamena, ako 

je izvučeno na dan Svetog Lavrencija“ oslobađa od groznice, 

a isto tako i „stavljanje desne ruke na čelo leša“. 652 1868-1873. 

7) Odgovarajući na pitanje o najčešćim „grijesima i zloči - 

nima“, izvjestilac Valtazara Bogišića (anketa o pravnim običajima 

u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji iz 1873.) kaže, 

između ostalog, da je „bludnih grijehova manje nego na 

drugim mjestima, premda se u pošljednje vrijeme mnogo 

iskvarilo“ i da „žene udate ne samo da ne nastoje manje djece 

imati“, nego „piju i liječe se, sve što im vračarice kažu, samo 

da djece dobiju“. 

Odgovarajući na pitanje koje se odnosilo na „bajalice“ i 

osobe koje „varaju narod i štetu mu čine“, izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže: 

„Bajalica je bivalo i one su nekakvim molitvam i formulam i 

obredima htjele liječiti bonika i gatale kada mu je vještica 

naudila. Knjaz Danilo im (je) zabranio bajanje. I smiešan je 

slučai bio sa serdarom Jolem Piletićem, koi zdrav pričini se da 

je bolan, te ga stade liječiti bajalica pred knjazom Danilom, koga 

nije poznavala, te joj poslije toga knjaz naredi udariti 25 batina. 

Stoga ih vremenom nestade, ili se barem ne čuju javno. Osim 

bajalica, bivalo je i mađionica i htjele mađijat koga, n.p. kakva 

susjeda bacivši krijući štogod pred kuću ili u kuću uoči velikijeh 

praznika, misleći da će tijem nauditi susjedu a sebi pomoći. Sada 

toga gotovo nema. Ciganke veoma riedko dolaze u Crnu Goru, 

nego kadgod pogranične žene idu u Tursko i djevoike i tamošnje 

Ciganke pitaju o tome šta će im biti“. 653 1873. 

651 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str.124-126/ A. 

Lainović: Jedan prilog istoriji naše zdravstvene kulture; Istorijski zapisi, knj. IX, 1953, str. 291. 

652 


653 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. g); Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – odjeljenje 

društvenih nauka – istorijski izvori – knjiga 2, Titograd, 1984; str. 252, 325-326. 

247


8) Sigfrid Kaper je pisao i o ženskom umijeću spravljanja 

ljekovitih trava: 

„Iako su Crnogorci, kao i Bokelji, na glasu sa svojom 

naročitom hirurškom spretnošću i raznim umijećima pomoću 

kojih su u stanju da iscijele i najteže povrede, iako 

zemlja baš ne može da se požali na pomanjkanje travarki koje, 

iz svojih tokom ljeta po brdima sakupljenih trava i korijenja, 

umiju da odaberu djelotvorno sredstvo protiv svake boljke, 

ipak ni tu, kao ni drugdje, u tom pogledu stvari ne stoje baš 

dobro. To čuveno iscjeliteljsko umijeće ograničava se na liječenje 

jednostavnih povreda, pri čemu se zapravo nastoji da 

se ide naruku prirodi da ona sama svojim snagama doprinese 

iscjeljenju. Naveliko korišćene razne masti i melemi imaju 

svojstvo da su neutralni, a korijenje i trave starih žena da 

uglavnom nisu štetni“. 654 1875. 

9) Dr Frederik Ferijer je opisao susrete sa nekoliko pacijentkinja 

koje je liječio tokom boravka u Crnoj Gori. 

Jedne januarske večeri 1876, dr Ferijer je u nekoj danilovgradskoj 

krčmi, u koju je stigao sa svojom pratnjom, zatekao 

mladu ženu mučenu bolovima kako čuči pored šporeta. 

Tokom cijele noći putnici koji su ovdje noćili mogli su, kako 

piše dr Ferijer, da čuju kašalj bolesnice koja se žalila na bol u 

grudima. 

„Vidim da bi ljudi željeli da je za večeras ostave u ovoj sobi, 

jedinoj koja se grije u cijeloj kući“, piše dr Ferijer. „Predlažem 

im da je smjeste u jedan krevet, a u drugi ćemo leći ja i Gec. 

Prihvatili su odmah jer su i sami namjeravali da nas za to 

zamole. Iako smo bili umorni, trebalo je pokazati saosjećanje 

prema bolesnici. Ona je legla u jedan krevet, a nas dvojica 

poluobučeni u drugi. Nekoliko minuta kasnije dođe muž i 

leže pored bolesnice, zatim ulaze još dvije osobe – jedan gost 

sa svojom ženom i ispružiše se na dušeku prostrtom po 

patosu. Ukupno 6 osoba. No, to nije sve – troje male djece 

leže u nekoj vrsti sanduka pored našeg kreveta, a tumač Aleksandar 

više od jednog sata hrče opružen na patosu pored 

šporeta.“ 

Jednom prilikom, za vrijeme obilaska Župske bolnice, dr 

Ferijer je sreo ranjenu djevojku u pratnji lokalnog vidara 

Toma Iličkovića. Djevojka je, kako je zapisao dr Ferijer, bila 

ranjena iz pištolja koji joj je ispao iz ruku, a metak joj je prošao 

kroz ručni zglob. „Mijenjam zavoje koji su najčešće prljavi i 

rđavo stavljeni“, piše dr Ferijer. „Tako djevojka ima na ruci 

dvije udlage koje je stežu i cijela ruka joj je natečena. Iličković 

ima običaj da stegne sve koliko može.“ 

Dr Ferijer je pisao i o pacijentkinji Vidi Čorbici oboljeloj 

od crvenog vjetra koja se zatekla u bolnici kada je požar zahvatio 

dvorište bolničke kuhinje. „Izlazak napolje, za vrijeme 

požara, pogoršao joj je stanje“, piše dr Ferijer. „Dva dana kasnije 

porodica je smatrala da je na samrti i došli su da je vode 

kući. Već je bila na stepeništu, kad energično zatražih da je 

vrate, ako ne žele da jadno završi za koji dan. Ova intervencija 

mi je teško pala, jer ako umre, grijeh će pasti na mene. 

Roditelji izgledahu veoma nezadovoljni. Samoživa rasa. Za 

ovu ženu učinio sam sve što sam mogao, često sam je noću 

obilazio i opet su bez trunke zahvalnosti. Ljekove koje sam 

joj propisivao nijesu joj davali ili ih je ispljuvavala, higijena 

nije poštovana, a hrana koju su joj davali je tačno ona kojom 

će je umoriti. Tužno li je baviti se liječenjem ovih bolesnika.“ 

Dr Frederik Ferijer opisuje i susret sa jednim pacijentom 

koga je njegova majka prethodno „liječila“ od crvenog vjetra. 

„Majka ranjenika koji je obolio od crvenog vjetra stavila mu 

je na ruku neki oblog, spravljen ko zna od čega i stanje mu se 

pogoršalo“, piše dr Ferijer. „Zamolio sam komandira Baja da 

onemogući ovakve zloupotrebe i on žestoko izgrdi 

bolesnika“. 

Kada je jednog dana dr Frederik Ferijer pošao u posjetu 

jednom bolesniku oboljelom od crvenog vjetra, za koga su 

mu rekli da se veoma loše osjeća, on je oko njegovog kreveta 

zatekao „njegovu majku uplakanog i izgrebanog lica i desetak 

osoba od kojih je jedna već imala pripremljenu voštanicu“. 

Iako je stanje bolesnika, kako piše dr Ferijer, bilo loše, ono se 

još „pogoršalo od kada se liječio po majčinom nalogu“. Ljekar 

je pacijentu dao „sredstva za osvježenje i skidanje temperature“ 

i stavio mu oblog na ranu. „Istjerao sam ’ptice zloslutnice’ 

skupljene oko kreveta i rekao im da će ga oni otjerati u 

grob svojim svijećama“, piše dr Ferijer. 

Dr Frederik Ferijer je takođe opisao susret sa ženom koja 

je bolovala od osteomyelitis-a (gnojnog zapaljenja kosti), koja 

je bila sestra komandira pratnje koji se zvao Bajo: 

„Poslije podne smo izvršili pripreme za operaciju Bajove 

sestre, oboljele od sekvestracije butne kosti. Pošto smo je uspavali 

hloroformom, otvorio sam ranu i shvatio da bi ope - 

racija bila vrlo riskantna u ovim slučajevima, tako da sam 

odlučio da je operišem na Cetinju, gdje ću naći nekoga od 

654 


248


kolega da mi asistira“. 

Nešto kasnije, dok je putovao ka Cetinju, gdje je namje - 

ravao da operiše Bajovu sestru, dr Ferijer je usput sreo 

bolesnicu koja se, u pratnji porodice, takođe bila uputila ka 

Cetinju. Dr Frederik je i ovaj susret opisao u svom dnevniku: 

„Ići će sa nama do Cetinja u nadi da ću je uz pomoć nekog 

kolege moći operisati. Sirota žena. Ovakav put zadaje joj 

užasne bolove; međutim, ona je izvanredno trpeljiva i uvijek 

mi se nasmiješi sa sjetnim izrazom prijateljstva i zahvalnosti“. 

O susretu sa ženom ministra Radonjića dr Ferijer je zapisao: 

„Jutros me je dr Tomić zamolio da zajedno sa njim pregledam 

nekoliko bolesnika, između ostalih i ženu ministra 

Radonjića, koja boluje od reumatične groznice s reperkusijama 

na srcu, a njihovo jednogodišnje dijete, čini mi se, od 

akutnog meningitisa. Predočio sam ocu da ne vidim 

mogućnost izlječenja, već, naprotiv, da je blizu kraj.“ 655 1876. 

10) Vjerovalo se, kako piše P. A. Rovinski, da djeca dobijaju 

bradavice ako naveče broje zvijezde. „Za njihovo otkla - 

njanje koristila su se“, kako piše Rovinski, „tri sredstva: 1. 

Kada vidiš da neko troje jašu putem, vikni za njima: ’Vi, koji 

ste trojica na konjima! Predajem vam bradavice’; i to se 

ponovi triput; 2. Otići u draču (palirus), uzeti sa trna nekoliko 

iglica i ubosti ih u bradavice; zatim, zamoliti nekoga da 

ih izvadi, govoreći: ’Molim te, izvadi ih; pao sam pa mi se zabodoše’; 

ovaj će povjerovati, izvadiće trnove, a bradavice će 

preći na njega; 3. Otići na groblje, naći jamu u kojoj ima vode 

na grobu poznatoga ti pokojnika, umiti u njoj ruke, i bradavice 

će proći.“ 

Rovinski piše i o sifilisu, bolesti čije se postojanje u Crnoj 

Gori poricalo. „Sifilis (frenak, franza, debela ili ženska bolest) 

– bolest je koju donose Crnogorci koji lutaju po cijelome svijetu, 

pa onda kriju svoju bolest dok ne dođe do stepena da se 

više ne može kriti“, piše Rovinski. „Od njih dobijaju bolest i 

drugi pošto koriste iste posude za piće i jelo i zbog običaja 

ljubljenja prilikom susreta. Kada bolest bude potpuno 

vidljiva, bolesnika izdvajaju (izdvojenik) i niko sa njim ne 

kontaktira. Ali, kada ovaj umre, kupaju ga ne računajući da se 

i od njegovog tijela mogu zaraziti. Njegovu odvojenu prostoriju 

u kojoj je proveo posljednje dane i odjeću spaljuju. 

Kada se ova bolest tek pojavila, domaći vidari pokušavali su 

da je liječe sredstvima od žive, ali su kasnije ustanovili da je 

ona neizlječiva.“ 

Rovinski piše da se vjerovalo da se neplodnost može izazvati 

bacanjem u bunar zaključanog katanca iz koga je izvađen 

ključ i da je vradžbina gubila dejstvo „ako se taj katanac izvadi 

i otvori“. 

Takođe, on je opisao i magijske radnje kojima su se ljudi 

štitili od uroka. Čovjek bi uzeo neku posudu sa vodom, a 

neka, „vješta u vračanju“ bi, kako piše Rovinski, odabrala komade 

uglja koje bi „namijenila ovome ili onome po imenu, 

na koga se sumnja da je on nametnuo bolest bolesniku“ i 

zatim ih bacila u vodu. „Ako ugljenovi plivaju, onda ništa nije 

urađeno, a ako potonu i tamo zacvrče – to znači da su 

pogodili ko je taj zli čovjek; čašu treba pokriti dlanom dok ne 

prestane šištanje ugljena, a onda tom vodom napojiti 

bolesnika“, piše Rovinski. „O tome kažu: ’da metnemo u vodu 

ugljevlje’ ili ’da zavarčimo vodu’.“ 656 1879-1906. 

11) U djelimično sačuvanom izvještaju dr Milana Jovanovića 

Batuta o zdravstvenom stanju u Crnoj Gori iz 1881, 

koji je upućen Državnom savjetu (u dijelu izvještaja koji se 

odnosi na Bratonožiće) kaže se i sljedeće: 

„Djeca loše njegovana i sasvijem grđa izgleda od starijih. 

Vidara i vračara ima još i sada. Vidio sam jednu djevojčicu od 

655 

Dr Frederik Ferijer: Crna Gora - dnevnik švajcarskog ljekara; CID, Podgorica, 2007; str. 60, 82, 91, 98, 99,106, 123, 133. 

656 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993, tom II – str. 232, 233, tom III – str. 200, 362. 

249


muških 83%, ženskih 17%, a računajući ambulatorie u ove, 

tražilo je medicinske pomoći 76,4% muških, a 23,6% ženskih. 

Od hirurških bolesti ležalo je 31,25%, a od unutrašnjih 

68,75%.“ 

Dr Miljanić konstatuje „da žene u sravnjenju sa ljudima 

traže mnogo manje ljekara i bolnicu“. „U Crnoj Gori glavni 

dio domaće ekonomije počiva na ženama“, piše dr Miljanić. 

„Žensko, ako po bolesti ne može donositi bremena drva, ići 

u mlin, ili što god na pazaru prodati, može svakako ležeći 

pored ognja nadgledati djecu, ili kojekako kobeljajući pomusti 

kravu, zapretati hljeb i t.d.“ 658 1887 

13) U godišnjem izvještaju dr Petra Miljanića o radu bolnice 

Danilo I na Cetinju za 1888. navodi se podatak da je te 

godine bolovalo „svega 340, od kojih 261 muških, a 79 ženskih“. 

659 1888. 

13 godina kojoj je neka varalica ’vrat dizala’ te tom prilikom 

vrat faktički slomila, jer od toga doba je dijete u svemu tijelu 

uzeto.“ 657 1881. 

12) U Izvještaju o sedmogodišnjem radu bolnice Danilo 

I na Cetinju iz 1887. dr Petar Miljanić, između ostalog, daje i 

podatke o ženama kao pacijentima: 

„U cetinjskoj pak bolnici u toku sedam godina umrlo je 

svega 80. Mortalitet prema tome biće samo 3,7%. Svaki je 

bolesnik u srednju ruku ležao u špitalju 22,6 dana gotovo podjednako 

kao i u biogradskog okružnoj (23,93). Ležalo je 

14) Zbornik pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj struci 

Kneževine Crne Gore strogo zabranjuje „kalemljenje prirodnim 

ospicama (variolizacija), što su narodni vidari, pri pojavi 

kakvog jediničnog slučaja krasta, do skoro u Crnoj Gori 

radili“. (I,6) 

Takođe se zabranjuju i „pogodbe između samozvanih naro - 

dnih mediga – vidara i bonika“, kapetanima se zabranjuje da 

primaju „tužbe od strane takvih vidara“ i da ih izvršavaju, a „ako 

bi nepozvani medizi činili kakve operacije i tako liječili, čim bi 

štetu nanijeli zdravlju pojedinca“, kapetani su bili dužni „javiti 

Ministarstvu za svaki podobni slučaj, a ovo će odmah predati 

nazovi-doktora Velikom Sudu da se strogo kazni“. (I,8) 

Ovim dokumentom se propisuje da će ljekar „ako vlast 

naredi da se učini ljekarski pregled u mjestu stanovanja nad 

ranjenim, povrijeđenim, nesposobnim za brak ili vojničku 

dužnost, sumnjivom trudnoćom i porođajem“ za svoje 

„napisano vještačko mišljenje (visum repertum)“ dobiti jedan 

fiorin. (I,26) 

657 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str. 189/ Jovanović 

M. Batut: Državnom Savjetu o zdravstvenom stanju 1882. god; Zaostavština Batuta u muzeju Cetinje - Arhivsko-bibliotečko odjeljenje Narodnog 

muzeja na Cetinju 

658 


659 

„Glas Crnogorca“, br. 5, januar 1889. 

250


Zbornik propisuje da „u bolnici treba da ima dva odje - 

ljenja, jedno za muške, a drugo za ženske“ i da „sa nejakom 

djecom može im se i majka primiti“. (II,9) 660 1891. 

15) Kao šef Sanitetskog odjeljenja, dr Petar Miljanić je u 

oktobru 1896. Okružnom sudu u Virpazaru uputio pismo 

kojim od suda zahtijeva da zabrani „rad“ poznatim travarima 

Iličkovićima. U ovom pismu dr Miljanić opisuje posljedice 

njihovog „liječenja“: 

„Prije nekoliko dana došla je u bolnicu Danilo I žena Filipa 

Đukanova Jabučanina sa dvoje ranjeno djece od 5 - 14 godina 

iz Dodoša. Veljaše da su ih kmetovi, umjesto da šalju državnim 

školovanim doktorima, poslali Iličkovićima na Vir. Pošto su 

djeca ostala 5-6 dana na Viru, došla su u bolnicu na Cetinje u 

vrlo jadnom stanju: rane njihove su tako prljave i zaudarale od 

neznalačkog liječenja, da je život djece u opasnosti.“ 

Dr Miljanić piše i o tridesetšestogodišnjoj Stani Nikčevoj 

iz Gluhog Dola koja je nakon liječenja kod Iličkovića „dobila 

tetanus i jedva se od te navrnute nečistoćom bolesti spasla, 

pošto je došla u bolnicu“. 661 1896. 


propisuje sankcije za povrede tijela koje nastaju kao posljedi - 

ca nadriljekarstva: 

„Ako bi onaj koji nije propisno osposobljen ili koji nema 

dopuštenja ili kojemu je nadležna vlast liječenje zabranila, 

spoljnje ili unutrašnje bolesti za nagradu liječio ili babičio, da 

se kazni zatvorom do pet godina, ako bi bolesnik usljed njegovog 

liječenja umro ili bio tjelesno ili duševno povrijeđen. 

Isto tako da se kazni i onaj kome je dopuštena neka 

struka liječenja, ako granicu prekorači i onoga se primi što 

u krug njegovog znanja i praktike ne spada, pa gornje 

posljedice nastupe.“ 

Čl. 282 propisuje kazne za zloupotrebu povjerenja: 

„Sveštena i duhovna lica, ljekari, apotekari, babice, hirurzi 

i druga lica koja s dopuštenjem nadležne vlasti ma koju struku 

liječenja vrše, ako one tajne koje su njima pri vršenju svog 

zvanja ili zanimanja otkrivene i saopštene ili za koje su oni po 

svom zvanju ili zanimanju doznali drugima otkriju, da se 

kazne na tužbu lica kojih se to tiče, u novcu od dvjesta do hi - 

ljadu i pet stotina kruna, ili zatvorom od jednog do tri mjeseca, 

u ponovnom slučaju zatvorom do godinu dana, i pored toga 

zabraniće im se da ne mogu za neko vrijeme svoje zvanje ili 

zanimanje samostalno vršiti.“ 

Čl 332. propisuje kazne za nadriljekarstvo: 

„Onaj koji bez nadležnog dopuštenja piše djecu od krasta 

ili s pisane djece materiju uzima“ i „ko iz mjesta gdje pri - 

ljepčiva stočna bolest vlada u zdravo mjesto mlijeko, sir, 

maslo, meso, kože ili ma što drugo bez dopuštenja policijske 

vlasti prenese“ mogao je biti kažnjen globom „do dvjesta 

kruna ili zatvorom do trideset dana“. 

Čl. 334 propisuje kaznu zatvorom „do trideset dana ili u 

novcu do dvjesta kruna“ za onoga „koji otrovne stvari ili 

ljekove bez dopuštenja policijske vlasti drži ili prodaje“. 

Čl. 329 propisuje kaznu „zatvorom od jednog do šest dana 

ili u novcu od pet do sto kruna“ za onoga „ko na kući, na prozoru 

ili pri kući što stavi, prisloni ili objesi, što lako može pasti 

i mimoprolazeće povrijediti“; „ko iz kuće kroz prozor ili vrata 

što na ulicu prospe ili izbaci, što mimoprolazeće povrijediti 

ili poprljati može“; „ko u bunar, izvor, rijeku ili potok, odakle 

pojedini ili opština vodu pije, što prospe, čime bi se voda 

opoganila ili bi tamo stoku pojio, kao i onaj koji bi u tekućoj 

kroz selo ili varoš vodi nečiste stvari kvasio ili prao tako da se 

ljudi njom služiti ne bi mogli“; „ko na ulicu i uopšte ondje gdje 

se čistoća iziskuje, pomije (splačine), đubre ili ma kakvu drugi 

nečistoću prospe ili baci, ili takvu kod tuđe kuće ili na drugom 

javnom mjestu ostavi“. 662 1906. 

660 


Crnojević“, Cetinje, 1983; str. 7-8, 11, 14, 18. 

661 

Dr Filip Šoć: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori – Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002; str. 91-92/ Pismo dr 

Petra Miljanića Okružnom sudu u Virpazaru, oktobar 1896, arhivski dokument Ministartsva unutrašnjih djela, akt br 1048, Državni arhiv Crne Gore, Cetinje 

662 

Dr Branko Pavićević, Dr Radoslav Raspopović: Crnogorski zakonici 1796-1916 I -V, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti 

Crne Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga IV, str. 89, 110, 119, 121/ Krivični zakonik za 

Knja ževinu Crnu Goru, Cetinje, 1906. 

251


252



SVAKU JUNAČKU 

MUKU PODNOSI ONA 

Žena u ratu – apologetkinja, intendantkinja i žrtva 

Protivurječna uloga žena u krvnoj osveti – one raspiruju osvetu i „umiruju krv” 

Više je autora koji svjedoče da su žene u Crnoj Gori 

tokom 19. i početkom 20. vijeka imale višestruku 

ulogu u ratovima i da su bile veoma angažovane 

u borbama koje su vođene. Arsa Pajević piše da 

„Crnogorka ratuje kao muško, i samo što ne seče turske glave“ 

podnoseći „svaku junačku muku, kakvu ni muški svuda podnositi 

ne mogu“, i da se „njena zasluga za vreme rata ne da 

oceniti“. Dokumenta upućuju na zaključak da žene ne samo 

da su dijelile patrijarhalne herojske vrijednosti svoje zajednice 

već i da su one imale istaknutu i specifičnu ideološku ulogu u 

reprodukovanju i osnaživanju tih vrijednosti. Ovu svoju 

ulogu žene su prije svega ostvarivale kroz poricanje straha i 

emocija prilikom pogibija sinova (poglavlje Materinstvo) i 

bliskih muškaraca, a javno su je artikulisale kroz sadržaj 

tužbalica (poglavlje Žena u javnom prostoru). Kada „ispraća 

svoga čovjeka u rat“ Crnogorka, kako piše Rovinski „nikad 

ne plače, već i njega hrabri“, a kada ga izgubi, „bez obzira na to 

koliko ga voli, umije ona da suzdrži suze i prikrije patnju, 

mada poneka poludi od bola.“ Iako je patrijarhalna kultura, u 

skladu sa interesima patrijarhata, reprodukovala ovaj stereotip 

o ženi obuzetoj tragičkim herojskim patosom, nema prostora 

za sumnju da su se žene zaista ponašale u skladu sa ovim 

stereotipom. Iako se u dokumentima često nailazi na tvrdnju 

da su muškarci mnoge poslove prepuštali ženama zato što su 

oni bili „zauzeti ratovanjem“, raspoloživa dokumenta upućuju 

na zaključak da su i žene bile veoma zauzete tokom vođenja 

borbi. „Ženama je, zaista, u toku cijelog trajanja neprijatelj - 

stava, padalo u zadatak da svakog dana nose trupama, i često 

na velikim daljinama, hranu i ratnu municiju, da prenose i liječe 

bolesnike, da, jednom riječju, sastave drugu pomoćnu 

armiju koja omogućava da se koriste sve žive snage zemlje“, 

pišu Gabrijel Frile i Jovan Vlahović. Na osnovu raspoložive 

građe može se zaključiti da su žene učestvovale i u samim ratnim 

sukobima, da su se kretale po frontu i izvlačile ranjene, 

punile muškarcima puške i na različite načine pomagale u 

borbi. P. A. Rovinski piše da su žene „stalno pratile vojsku 

noseći svojim muževima, očevima i braći provijant (braš - 

njenik) i municiju i istovremeno odnoseći sa bojnog polja i 

vidajući ranjenike“, da su one sve ovo „često radile pod kuršumima“ 

i da su mnoge od njih „ranjene i poginule na tom istom 

bojnom polju.“ Ovo, međutim, nisu bile jedine žrtve koje su 

žene podnosile tokom rata. „Naše polje Dvrsno i kroz 

Krivošije svud je puno žena, djece, govedi i stoke što je pobjeglo, 

i viši dio čeljadi pod golim nebom na podini leži i kad 

253


kiša pljušti, nemajući nikud mjesta u suvoti“, opisuje Vuk 

Popović zbjeg koji je nastao prilikom povlačenja ljudi za vrijeme 

bitke u Grahovu. „Najžalosnije je viđeti golu djecu u 

kolijevke ispod mrčine đe pište pored tužni majaka, koje 

kukaju i proklinju s koga im je ovo.“ Na osnovu molbi koje 

su upućivane Državnom savjetu i Knjazu Nikoli, kao i na osnovu 

drugih dokumenata, može se steći upečatljiv utisak o 

bijedi u koju su zapadale prije svega ratne udovice nakon završenih 

okršaja. U vrijeme zaoštrenih odnosa sa Turcima, ali 

i u periodima zatišja, žene su bile izložene nasilju Turaka koji 

su ih otimali, vršili nad njima fizičko i seksualno nasilje i prodavali 

ih. Višnja Velišina se 1890. obratila Knjazu Nikoli 

moleći ga da oslobodi iz zatvora njenog sina koji je ubio 

Turčina Baćkora koji mu je otimao stoku, zaplijenio sve u 

kući, a njegovu ženu oteo i prodao. „Posle nekog vremena 

dođe isti Baćkor s rođacima i ugrabi moju snahu i povede svojoj 

kući“, kaže moliteljica. „Ja ig molih i kumih da mi je vrate, 

a oni nehtjedoše no je odvedoše svojoj kući i prodaše je za 

pare u Plav đe se i danas nalazi.“ „Jedna đevojka po imenu 

Milje, rodom iz Kuča, služila je u Turčina derviša Efovića“, 

kaže se u dopisu koji je objavljen u Glasu Crnogorca 1873. 

„Derviš je htjede prodati jednome bimbaši za 4000 groša i 

silom je poturčiti.“ Iako se u nekim dokumentima opisuju napori 

koje su porodice ulagale da bi povratile otete djevojke i 

žene, na osnovu drugih izvora se može zaključiti da takve volje 

nije bilo. Tako je Mitropolija 1883. odobrila Vuksanu Perovu 

da se razvede od svoje žene Novke samo zato što su je Turci 

oteli i „držali u Peći tri mjeseca“ iako takav razvod nije bio u 

skladu sa kanonskim pravom. Da žene za koje se sumnjalo da 

su imale seksualni odnos sa Turcima, makar se radilo i o nasilnom 

odnosu, nisu više bile poželjne pokazuje i jedno pismo 

Vuka Popovića Vuku Karadžiću u kojem on za žene koje su 

oslobođene iz zarobljeništva kaže da se „vidi da nisu patile“ i 

da su „došle krcate fišeka“. (I,1- 35) 

Naročito tokom prve polovine 19. vijeka, u „besudno vrijeme“, 

zbog žena, to jest zbog „uvreda nanijetih kroza žensku“ 

(razvrgavanje vjeridbe, otmica žene, izgon žene, preljuba) 

često su se rasplamsavale krvne osvete. Ubistvo žene je jednako 

kao i ubistvo muškarca moglo biti povod za krvnu osvetu. 

Tako je 1849. održano suđenje Matijašu Jovanovu koji, 

namjeravajući da se osveti za ubistvo koje je nad njegovom 

sinovičnom izvršio Joko Radov, „nekće da pričeka da ubije 

krvnika nego ubi prava čovjeka pokojnoga Sava Jokina“. 

Povod za krvu osvetu moglo je biti i ubistvo koje počini žena. 

Žena, međutim, nije mogla učestvovati u krvnoj osveti. Izvje - 

stlac Valtazara Bogišića kaže da žena koja počini ubistvo nije 

mogla biti žrtva krvne osvete „nego će njoj ubiti brata, muža 

ili ko joj naimili i najbliži”, a „kad znadu da joj je mrzak muž, 

nikako joj ga ubiti neće”. Dok se u nekim dokumentima tvrdi 

da su se žene takođe svetile za ubistvo, izvjestilac Valtazara 

Bogišića kaže da žene nisu mogle učestvovati u krvnoj osveti. 

Uloga koju je žena imala u krvnoj osveti bila je protivurečna: 

od žene se istovremeno očekivalo da krvnu osvetu podstiče i 

suzbija. Neki autori pišu da su upravo žene bile te koje nisu 

dopuštale da ubistva ostanu neosvećena i koje su muškarce 

podsjećale na obavezu da se osvete. Tako se Anđe Sinanova 

Bajković obratila 1882. Knjazu Nikoli žaleći se na rođake 

njenog ubijenog muža koji hoće da odustanu od osvete. Na 

drugoj strani žene su kao „kume“ imale važnu ulogu u „umiru 

krvi“: u običajima vezanim za „umir krvi“ one su se pojavljivale 

kao figure koje označavaju milosrđe, praštanje i ljubav. Tako 

Timoleone Vedovi opisuje običaj slanja „kuma“ radi zaustavljanja 

krvne osvete: „Dvanaest žena, najmlađih i naj očitijih 

među rodbinom ubice, sa svojom malom djecom, odlazi u 

kuću ubijenog, ostave djecu i počnu da plaču i nariču za 

milost i sažaljenje, preklinju u ime Sv. Jovana Krstitelja da 

prestane srdžba i da se sažale na ta jadna nevinašca“. (II, 1-6) 

I u ratu, kao i u krvnoj osveti uloga žene je propisana patrijarhalnim 

pravilima. Žena ne samo da je imala pravo da zastupa 

one patrijarhalne vrijednosti u ime kojih su vođeni ratovi 

i započinjane krvne osvete već je njoj pripadala posebna uloga 

u osnaživanju takvih vrijednosti. Ženi je omogućen ovakav 

pristup u ekskluzivno muški herojski prostor zato što herojska 

ideologija patrijarhata uključuje ovakvu instrumentalizaciju 

ženskosti i ženske žrtve. Ali, žena je u ovom prostoru 

u suštini mogla biti samo gost. Ona je mogla da servisira vojsku, 

da nosi hranu i oružje, iznosi ranjenike sa fronta i puni 

puške, ali ona nije imala pravo da nosi oružje i ratni trofej 

nikad nije mogao pripasti njoj. Prestiž i realna društvena moć 

koja se sticala ratnim zaslugama i herojskim podvigom mimoilazi 

su ženu. Za žene poginule na frontu, za žene koje hodaju 

po bojištu izvlačeći ranjenike, za žene izložene nasilju, za 

osiromašene i nesrećne žene nema mjesta u nacionalnoj istoriji, 

u istoriji zaslužnih junaka koji su svojim herojskim podvizima 

osigurali kontinuitet i koji su zato zaslužni za očuvanje 

nacionalnih interesa. Žene postoje samo u anegdotama i po 

obodima velike nacionalne istorije odakle ne mogu potraživati 

bilo kakva prava po osnovu svojih zasluga i svoga učešća 

u očuvanju nacionalnih interesa, koja u patrijarhatu mogu 

pripasti samo muškarcima. 

254


I 

1) Vladimir Bronevski XLIX piše o Milici Karadžić, ženi-ratnici, 

pozivajući se na Saker Mazoka, očevica bitke na Gackom 

polju. 

Bronevski opisuje Milicu kao krupnu i gordu ženu, 

odvažnih crta lica, koja je živjela kao „sjenka svoga muža“, 

poput kakve služavke ili robinje. Kada je počela bitka na 

Gackom polju, Milica je, „natovarena kao mazga“, krenula za 

svojim mužem, vodeći sa sobom i svoje dvoje djece. Tokom 

bitke, ona je, kako piše Bronevski, „bila na koljenima puneći i 

prazneći vojvodine puške, dok je mala Jana skakutala kao mače, 

trčeći po vodu do obližnjeg izvora i skupljajući uokolo razbacane 

metke“. 

Kada je Miličin muž ranjen u nogu, ona je „hitro uprtila 

muža“ i ponijela ga prečicom, „tamo gdje je borba najžešća“, a 

za njom je išla kći Jana „vukući za sobom tešku pušku“. 

Bronevski piše i da se Milica uključila u borbu gurajući kamenje 

niz jednu liticu u čijem su podnožju bili Turci, i da je 

ona bila veoma zaslužna za uspješan ishod ove bitke, zbog čega 

je na kraju njen muž bio veoma ponosan na nju. 663 1805-1810. 

2) Hajnrih Štiglic piše da su Crnogorci smatrali da je nedostojno 

da muškarac puca u ženu. „Odvajkada su žene, čak i 

kada je postojala krvna osveta između plemena ili pojedinih 

porodica, neometano odlazile u pleme ili kuću sa kojom su 

njeni bili u zavadi i taj običaj je obostrano upražnjavan i poštovan; 

često se za vrijeme najžešćih borbi može vidjeti kako se 

žene nalaze u prvim borbenim redovima i svojim tijelom štite 

muškarce“, piše Štiglic. 664 1840. 

3) U pismu Vuku Karadžiću od 9. marta 1853, Vuk Popović 

piše o sukobima Turaka i Crnogoraca i o događajima koji su 

uslijedili kada se Grahovljani nisu odazvali na poziv Dervišpaše 

da se vrate na svoja kućišta: 

„Izdiđe dakle Derviš paša u Klobuk s jadnijem srcem, e mu 

ne dođoše Grahovljani na zvanje. Ali je prokletnik namiren, 

tek povede sobom 42 roba, među koijema su i 4 žene. Pri polasku 

činio je posjeći 2 Krivošijanina, i svrhu trećeg pade potrbuške 

mater, i ne mogaše ga nikako posjeći, nego ga istukoše 

kundacima i na mrtac ostaviše. Za nesrećnim robljem išle su i 

crne žene. Majke su kukale za svojom đecom, sestre za braćom, 

a ljubovce za svoje muževe. Do Klobuka su pet robova posjekli 

i pro puta turili. Kad su naljegle kukave žene, poznadoše ih pa 

se nad njima jadne šakama istuku i izgrebu, i otole kukajući 

vrate se natrag.“ 

U pismu od 22. marta 1853, u kojem opisuje isti događaj, 

Vuk Popović piše Vuku Karadžiću o pregovorima oko puštanja 

zarobljenika: 

„Vojvodinu ženu šiljali su Turci i iz Trebinja da se vrati crnu 

domu, govoreći joj: ’Ajde, baba, doma, traži đeda pa se udavaj!’ 

I ona nikad nije šćela bez Anta. Iz Mostara šiljali su doma i one 

tri mlađe žene, govoreći: ’Ajte i vi doma, ajte, više nam ne trebate!’“ 

U pismu Vuku Karadžiću od 8. aprila 1853, Vuk Popović 

piše o grupi Grahovljana, u kojoj je bilo 16 muškaraca i tri žene, 

663 

Vladimir Bronevski: Zapisi o Crnoj Gori i Boki; CID – Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 25-29. 

664 


XLIX 


255


koji su stigli u Risan pošto su oslobođeni iz turskog zatočeništva. 

On konstatuje da su muškarci mučeni i da su „došli 

više mrtvi nego li živi“, dok za žene kaže da se vidi da „nijesu 

patile“: 

„Zla svjetina svašta govori!“, piše Vuk Popović. „Tako i za 

ove dvije mladice govore lajavci: da su došle krcate fišeka! I 

zbilja pop Matanović nećka se nešto da neće svoju popadiju!“ 

U pismu Vuku Karadžiću od 28. aprila 1858, Vuk Popović 

opisuje zbjeg sačinjen od ljudi koji su se povlačili za vrijeme 

bitke na Grahovu: 

„Turci su već u Grahovo i oko Umca po sred polja razapeli 

čadore. Polovicu kuća u put su zapalili i zatekli su dosta živog 

i žita banjskog i grahovskog, jer nijesu nesretnici mogli sve na 

našu stranu pregnati i prenijet bržebolje. Naše polje Dvrsno i 

kroz Krivošije svud je puno žena, djece, govedi i stoke što je 

pobjeglo, i viši dio čeljadi pod golim nebom na podini leži i 

kad kiša pljušti, nemajući nikud mjesta u suvoti. Najžalosnije 

je viđeti golu djecu u kolijevke ispod mrčine đe pište pored 

tužni majaka, koje kukaju i proklinju s koga im je ovo. Naš 

kapetan pogranični sinoć je iz Kotora ovđe došao, i prenoćivši 

kod mene jutros je u Krivošije pošao. On će odmah stoku 

banj sku i grahovsku razaslat po našijem selima, siromaške 

famelje popisat da im se da pomoć i poslaće ih u primorje i kojekuda 

po selima.“ 

U pismu Vuku Karadžiću od 18/30. maja 1858, Vuk 

Popović piše da su i žene učestvovale u raspodjeli ratnog plijena: 

„Jer i žene noseći svaka svome brašnjenicu, malo su manje 

od ljudi upaljetkovale lijepih stvari turskijeh, i ovo je za mnoge 

Crnogorce vrlo dobro, kad bi se što na njega reklo da je zatajio, 

može se izvaditi sa ženom, i zato sad žene najviše i prodavaju 

u primorje štošta i novce mijenjaju govoreći: ’I mi smo u boju 

bile i ovo naodile’.“ 

U pismu Vuku Karadžiću od 10. februara 1861, Vuk 

Popović piše o obračunu sa Turcima koji je bio podstaknut 

nasiljem Turaka nad jednom ženom: 

„Na 15. janu. kod Nikšića pobili su se Turci i Crnogorci, što 

su na Lukovo naseljeni, i to je bilo s ovoga: jedna Crnogorka 

prolazeći mimo turskijeh torina, nasrnu na nju kučki, i ona, 

braneći se s kamenovima, prebije jednom nogu, i za to je 

Turčin stane psovati (jedni kažu da je na nju i ruke metnuo i 

do košulje odro!). Pošto se ova požalila kod kuće, okupe se 

njih 4-5 Crnogoraca i, poznavajući onog Turčina koji je opsovao 

ženu, a valjda je bio i njegov onaj kučak, zapanu mu blizu 

kuće i na vjeru zovne ga jedan od njih, i on mu izađe, ma uzme 

sobom i pušku veliku. U tome iskoče ostali Crnogorci, ali 

Turčin ne bi lijen, nego opali svoju pušku na njih i ubije 

jednoga, pa brže opet napuni i rani drugoga i pobježe svojoj 

kući. Poslije dva tri dana udare 1500 Crnogoraca s Lukova i iz 

Rudina na sva sela i torine turske, što su blizu i oko grada 

Nikšića, te sve popale, razore i oplijene. Posijeku 67 glava, 

nekoliko djece i dvije tri žene. Za tim udare Grahovljani i Ba - 

njani na Korjeniće s onu stranu vode na Turke i od njih učine 

pogrdanije.“ Opisujući borbe sa Turcima koje su vođene na 

planini Duga, između Nikšića i Gacka, Vuk Popović u pismu 

Vuku Karadžiću od 3. maja 1861. piše i o ulozi koju su žene 

imale u toj bitci: 

„Istina je da su im žene brašnjenicu nosile, ali i one čuvajući 

roblje i orući zemlju nijesu mogle u svako doba ni prispjeti s 

hljebom, i zato su mnogi bili tako izgladnjeli.“ 665 

1853, 1858, 1861. 

665 

Vuk Popović: Pisma Vuku Karadžiću; CID, Podgorica, 1999; str. 166, 171, 175, 335, 343, 381, 388. 

256


4) Govoreći o strukturi crnogorske vojske i ratnoj strategiji, 

Viljem Denton piše da su narodne pjesme „imale veliki udio 

u oblikovanju crnogorskoga karaktera“ i da su one kao uzor 

isticale „podvige žene koja ne samo da je žurila do bojišta i natrag 

sa hranom za svoga muža obuzetog žestokom borbom, 

već je uz njega stajala u dugotrajnom sukobu, punila mu 

pušku, nosila njegov barjak na bojnom polju, čak mu i pomagala, 

sa mačem u ruci, u odbrani njihove zajedničke zemlje“. 666 

1865 

. 

5) U „Crnogorcu“ od 6. februara 1871. objavljen je dopis 

iz Skadra o otmici jedne djevojke. 

„Pošto poturčiše jednu đevojku, uze je kadija u svoju kuću“, 

piše autor dopisa. „To dočuje crnogorski zastupnik g. Pero Pejović 

te pošalje svoga slugu paši da u ime njegovo ište đevojku. 

Paša obeća da će se đevojka predati, a međutijem zapita kadiju 

šta je i kako je s tom đevojkom. Kadija odgovori: đevojka je 

šućur Turkinja, no paša ga ipak svjetovaše da preda đevojku 

kapetanu Peru, jer se boji, reče, da je g. Pero neuzme sam, kao 

što je i uradio. Kadija odgovori na to: ’može ti i biti, ali nam je 

jazak dinu kad je ona primila tursku vjeru, pa da je damo’“. 

Pero Pejović je, kako se izvještava u „Crnogorcu“ uzeo 

djevojku ne čekajući kadijin odgovor i time je razriješen ovaj 

slučaj. „Baš sada reče mi jedan prijatelj, da su Turci opet uhvatili 

jednu đevojku da je poturče“, piše autor dopisa. „I eto 

takvijeh primjera turske samovolje puno je u nas. No Bog dao 

ima uvijek dobrih ljudi, koji zaštićavaju nevoljne, a valjda će 

dati Bog skorim vrijeme, koje će i nas sve pod jarmom turskijem 

osloboditi.“ 667 1871. 

6) U „Crnogorcu“ od 13. februara 1871. objavljen je nastavak 

priče o drugoj djevojci koju su „Turci uhvatili da je poturče“. 

„Javio sam vam o onoj đevojci koju su Turci poturčili i koju 

je kapetan Pero još za vremena oslobodio“, piše autor dopisa. 

„I danas vam evo opet javljam za isti onakav slučaj. Odmah 

sjutradan po onome događaju dođe jedna starica iz Brato - 

nožića u Skadar kapetanu Peru Pejoviću i potuži mu se, kako 

joj je kći bila u službi jednoga Turčina, pa sad Turčin hoće da 

je poturči. Kaza mi i to, da je bila kod Turčina, i da je iskala 

svoju kćer ali da je Turčin ne hoće da da, već je tvrdo naumio 

da je poturči.“ 

Kapetan Pero je, kako se izvještava u „Crno gorcu“, odmah 

poslao svoga kavaza Smajil paši s porukom da odmah vrati 

djevojku, a Smajil paša je postupio po tom zahtjevu. „I tako je 

i ova sirota starica iz Bratonožića sačuvala i dobila svoju kćer, 

na čemu moramo zahvaliti kapetanu Peru i Crnoj Gori, koja 

ima ovako čestita zastupnika te zaštićava sirotinju od nasilja 

turskoga“, piše autor dopisa. 668 1871. 

7) U „Crnogorcu“ je 9. oktobra 1871. objavljen dopis iz 

Pljevalja u kojem se, između ostalog, govori o tome kako su 

pretučene neke žene zato što su se kretale preko livada koje su 

pripadale nekom Turčinu: 

Autor piše kako je 6. aprila poslije podne izvjesna Marta 

krenula sa još dvije žene u šetnju do manastirskih vodenica. 

„Vraćajući se s vode preko livade kaluđerske koja nije bila 

pokošena naljegne preko livade Omera Porobića, koja je bila 

već pokošena i pokupljena“, piše autor dopisa. 

„Omer, koji se tu trevio u livade, napane sirote žene kao bijesan 

i stane ih nemilostivo biti govoreći: ’Vlahinje, šta će te vi 

preko moje livade!’ One su ga molile i govorile mu da nijesu 

nikakve štete počinile, a ako su da će svaku platiti. Ali ih Omer 

i neslušaše, nego izvadi proštac od ograde i stane biti žene dok 

nijesu sve popadale. I teško da će sve preboljeti udarce 

Omerove. Po tome neka svak vidi, kakav je život u pljevaljskom 

kadiluku, a kada se ovakva zla čine u sredini varoši, 

šta je na selu, kako li tamo živi kukavan narod!?“ 669 1871. 

8) Na kraju uvodnog teksta „Crnogorca“ od 15. aprila 1872, 

koji je objavljen uoči Uskrsa, nabrajaju se neki događaji 

uglavnom vezani za sukobe sa Turcima, a među njima i dva 

slučaja nasilja nad ženama. 

666 


667 

„Crnogorac“, 6. februar 1871. 

668 

„Crnogorac“, 13. februar 1871. 

669 

„Crnogorac“; 9. oktobar 1871. 

257


„Petruša Traparić nosila je u trebinjskoj čaršiji breme drva“, 

piše u uvodnom tekstu. „Mehmed efendija, mulazim ovdašnjih 

vojnika, pogodi to breme samo da umami đevojku u kuću, a 

đevojka sramežljiva i bojažljiva dođe do na vrh basamaka, ma 

unutra nehtjede. Na to je mulazim sčepa i turne dole niz sve 

basamage, tako da jadna ruku prelomi i ostaće vječito sakata, 

a bila je jedina pomoć udove majke.“ 

Drugo nasilje se takođe dogodilo u Trebinju. „2. marta udari 

Muhamed Ćatović kamenom Anđu, ćer Đura Sparovala u Prijedvorcima 

blizu Trebinja i pola živu obori je na tle“, piše autor 

teksta. „S njime je bio i Alid Adžmasanović, oba u carskoj službi 

u kordunašima. Naši potrčali da nevino djevojče izbave i mirno 

zapitali Turke, šta rade, a oni odgovoriše: ’More vlasi drago 

nam je, mi smo carski ljudi, možemo što hoćemo od vas, krstu, 

činiti, samo neka je dinu jedan dušmanin manje’.“ 670 1872. 

10) Gabrijel Frile i Jovan Vlahović su pisali o „aktivnoj 

ulozi“ žena u svim bitkama Crne Gore protiv Turske: 

„Ženama je, zaista, u toku cijelog trajanja neprijateljstava, 

padalo u zadatak da svakog dana nose trupama, i često na velikim 

daljinama, hranu i ratnu municiju, da prenose i liječe 

bolesnike, da, jednom riječju, sastave drugu pomoćnu armiju 

koja omogućava da se koriste sve žive snage zemlje. Koliko 

puta smo ih vidjeli da neustrašivo idu naprijed po bojnom 

polju i da se izlažu paljbi, izvršavajući tako, na razmaku od 

mnogo vjekova, smjelo ponašanje onih germanskih žena o kojima 

Tacit kaže: ’Kažu da su žene ponekad spriječile poraz 

armija koje su počinjale da se povlače, da su one ponovo započinjale 

bitku svojim primjedbama, svojim upornim molbama, 

izlažući svoje grudi, plašeći se budućih strahota 

zatočeništva’.“ 

„Idući jednog dana, u brojnoj družini, iza dugačke povorke 

žena, potpuno natovarenih našim prtljagom, pristigosmo 

jednu od njih koja se bijaše naslonila na padinu stijene, plačući“, 

pišu Frile i Vlahović. „Kada smo je upitali o razlogu njene tuge 

koja je izgledala duboka, ona odgovori da jedna od osoba koje 

su išle ispred nas rekla joj je da nikada neće moći da stigne do 

vrha planine. Čudan zahtjev časti ili bolje nastranost osjećanja 

koja spuštaju, tako nisko, osjetljivost samoljublja i koja poništavaju, 

jednim udarcem, sve finoće ženske taštine, tako oprostive!“ 

672 1868-1873. 

9) U „Glasu Crnogorca“ od 5. maja 1873. objavljen je dopis 

iz Zete u kojem se, između ostalog, kaže: 

„Nazad dva mjeseca pošla je bila na rabotu u Ponare na 

svoju zemlju Marica, šćer Treka Šikmanova da radi, a Turci iz 

poganstva pogodese među se da gađu u baštinu ženu, te tužnoj 

Marici ruku slomiše. Za ovo nikakve istrage bilo nije, nego ostade 

zulum ovaj neizviđen.“ 671 1873. 

11) U „Glasu Crnogorca“ je 28. aprila 1873. objavljen dopis 

iz Zete o pokušaju „turčenja“ jedne djevojke. 

„Jedna đevojka po imenu Milje, rodom iz Kuča služila je u 

Turčina derviša Efovića“, kaže se u dopisu. „Derviš je htjede prodati 

jednome bimbaši za 4000 groša i silom je poturčiti.“ Pošto 

je djevojka, kako piše autor dopisa, shvatila ovu namjeru i 

suprotstavila se dervišu, on se razljutio i pretukao je. Autor piše 

da su pop Zarija i Andrija Smokovac uspjeli da stupe u kontakt 

sa djevojkom i da je nagovore da noću krišom pobjegne i da 

dođe „u crkvenu kuću“ gdje će je udati i tako spasiti od 

derviševog nasilja. Iako su naoružani krenuli za djevojkom, 

Turci se ipak nisu upustili u okršaj tako da je, kako piše autor 

dopisa, izbjegnuto krvoproliće. Poslije nekoliko dana djevojku 

su udali za Neša Popovića i svi Podgoričani su je, kako piše autor 

dopisa, ispratili i nabavili joj što joj je bilo potrebno. „Mi smo 

dakle kao što vidite sačuvali đevojku, i veseli smo, a Turci 

pokazaše i ovom prilikom svoju ćud i ne obuzdanost“, piše 

dopisnik. „Na nji pada i s toga djela ljaga pred pravičnim svijetom, 

jer hoće nasilno da turče i da prodaju čeljad kao stoku. Za 

njih ne važi obrazovanost i napredak današnjega vremena.“ 673 

1873. 

670 

„Crnogorac“, 15. april 1872. 

671 

„Glas Crnogorca“; br. 3; 5. maj 1873. 

672 


673 

„Glas Crnogorca“; br. 2; 28. april 1873. 

258


12) U „Glasu Crnogorca“ je 23. marta 1874. objavljen dopis 

iz Kolašina o otmici jedne djevojčice koju je otac morao da 

otkupi: 

„U jednoga Srbina kolašinca bješe jedno lijepo đevojče od 

11 – 12 godina“, piše dopisnik. „Taj čovjek dobro imućan a u 

kući dosta zadruge. Njekoliko Turaka dogovore se da ugrabe 

đevojku pa da je poturče. U toj namjeri dođu jedne večeri oko 

akšama i zapadnu kraj kuće. Jadna đevojčica iziđe pred kuću da 

unese njeke haljine. Turci skoče i ugrabe đevojku. Na njen lelek 

istrče domaća čeljad, no Turci oružani obrnu cijevi na njih i ugnaju 

u kuću a đevojku svojijem putem. Sedamnajest dana 

držaše jadno dijete nudeći je i prijeteći da se poturči. Ona ne 

htjede ni pošto vjerom prebrnuti. Za to vrijeme ucvijeljeni otac 

đevojčin neprestano moljaše i poručivaše Turcima da mu vrnu 

dijete ma i na odkupe. Kad viđeše Turci, da nije moguće đevoj - 

ku ni na silu poturčiti, vrnu je ocu na odkupe za veliko blago.“ 

Autor dopisa završava tekst opaskom da iako je „ovaj događaj 

dobro (je) poznat sudu u Kolašinu“ na ovaj slučaj „niko 

glave ne obrće“. 674 1874. 

13) Zbog jedne djevojke koju su oteli Turci Senatu se, u 

ime djevojčinog brata, obratio potkomandir donjolješanski 

24. februara 1875. 

„Javljamo vi za kćer Boža Perićeva Burzana koja stoji u Avda 

Kenjića tj. Podgoričkog Turčina“, piše potkomandir Senatu. 

„Za isti događaj njezin brat bio vi je na dosadu kažujući, jer 

hote da je poturče. Vi ste mu dali pismo na Kajmakana da mu 

dadnu njegovu sestru da s njom doma idu. A oni mu nijesu 

dali ni da se vidi s njom, da je ispita da li joj je s dobre volje, al 

silom da se Turči nit su mu nikakvog odgovora dali, no još 

kazali ’da gvozdene zube imate ne bi ste je očima viđeli a 

kamoli da je damo na vaš ispit’. A ovi siromah hitajući da priđe 

vama dokaže moli mene da mu to u kartu ja izložim nemajući 

kad tražit Kapetana.“ 675 1875. 

14) Arsa Pajević je zapisao da „Crnogorka ratuje kao 

muško, i samo što ne seče turske glave“ podnoseći „svaku junačku 

muku, kakvu ni muški svuda podnositi ne mogu“, i da 

se „njena zasluga za vreme rata ne da oceniti, jer bez takih žena, 

koje same čuda čine, ne bi mogli Crnogorci pokazati ono 

golemo junaštvo u krvavim bitkama, u kojima su im žene 

vazda desna ruka“. 

On opisuje i dolazak grupe Crnogorki na ratište tokom 

jedne bitke vođene za vrijeme crnogorsko-turskog rata 1876 

-1878: 

„Kad je Crna Gora oglasila rat Turskoj, krenu na vojnu put 

Hercegovine muško veliko i malo od 15 – 50 godina“, piše Pajević. 

„Zatalasa se sva zemlja od radosnih usklika i od zveke 

ubojnog oružja. Pođe listom sve u Hercegovinu popevajući 

junačke pesme, a ponese sobom leba u torbici. Opuste zemlja 

bez muških glava. Beše stidno i sedim starcima zaostati na 

domu među ženama. Razlegahu se oproštajni pozdravi očeva 

sa porodicama i sa vernim ljubama svojim, samohrane majke 

sa jedincem ili unukom svojim, sestara sa milom braćom svojom, 

dovikujući jedno drugom: ’Ostajte zdravo’ i ’Hajte pošli 

sa dobrom srećom ako bog da’.“ 

674 

„Glas Crnogorca“, br. 11; 23. marta 1874. 

675 

Nikola P. Rajković: Crnogorski Senat – zbornik dokumenata (1857 – 1879); CID Podgorica i IP OBOD Cetinje, 1997; str. 299. 

259


Za tri dana vojska je prošla „malenu lomnu Goru Crnu“ i 

stigla do Hercegovine. Kada se vojska nakon pet nedjelja ratovanja 

ulogorila u Gatačkom polju počelo je da ponestaje 

hrane, a vojsku je počelo da obuzima loše raspoloženje zbog 

straha od gladi. „U takom raspoložaju jednog dana pred veče 

na jedan mah prenu sva vojska“, piše Pajević. „Podiže se golem 

šum i radostan žagor, a sve živo pogledaše u jednom pravcu, 

na jednu stranu, prema gatačkim stepenima, koji se zabeliše 

od silnih crnogorskih ’beljača’. Blagi bože! Od kud ova vojska 

sada tako iznenada, kad je sve muško krenulo s nama na vojnu? 

Ko li sakupi ovu novu vojsku? Koje li su joj junačke vojvode, 

kad sve, što beše bolje, beše među nama? U takvim mislima 

pogledao sam na one silne ’beljače’, koje se spuštahu sa 

gatačkih stepena, gazeći posred širokoga polja pravo nama. Oh 

da divna, veličanstvena prizora, kojeg nikad zaboraviti ne 

mogu, dok u meni toplo srce kuca! To što nama poljem 

gređaše, ne beše nova crnogorska vojska, već to behu dične 

Crnogorke, koje se zelenim poljem u svojim kao labud belim 

’beljačama’ nama primicahu. Beše ih više stotina duša, i bez 

jedne muške glave. Svaka nosaše teško breme hrane, da njome 

nahrani neka vojna, neka sina svoga, ručnog đevera ili 

rođenoga brata od zakletve. Beše među njima i nejake ženske 

dece, koja na svojih slabačkih plećah jedva mogaše poneti toliko 

hrane, da nahrani svoju dušicu, ali je dovede žudnja da 

posle šest nedelja dana opet vidi svog babajka, brata ili đeda 

svoga. Najzadnje, koje napokon stizahu, behu iznemogle 

starice koje također nošahu teško bremenje hrane za svoju unučad 

ili drugu koju surodicu. Kroz najopasnija mesta celom 

Hercegovinom prolaze tako Crnogorke, noseći tajin, preobuku 

i drugu robu koja je vojnicima nužna, a vazda se 

dočekuju, dovikuju uz put, te tako skupa karavanom idu, zar 

da bi se u nevolji i odbraniti mogle od kakve manje čete Turaka. 

Biva da Crnogorke i municiju za vojsku nose i u tom slučaju 

teraju pred sobom mazge, koje su natovarene sitnim prahom 

i olovom teškim. Ali tada ide uz njih i po koja naoružana muška 

glava. Pa što je najteže, Crnogorka uvodi neprijateljsku vojsku, 

noseći tako svoju glavu u torbi, te se vraća kazuje svojima 

položaje i snagu neprijateljsku.“ 

Arsa Pajević piše da su žene dok su muškarci bili na bojištu 

„na domu“ obavljale najteže muške poslove „pribirajući ljetinu 

za one koji živi ostanu“. „One rade dan noć bez odmora, kako 

bi mogle i za vojskom stići, naročito kad se pročuje po vojsci, 

da će skoro boja biti“, piše Pajević. „Pred bitku i posle bitke one 

se obično u najvećem broju iskupe, da se za vreme krvavog 

pokolja svojima na nevolji nađu. I ko ih tako u muškom 

društvu čuje, kako raspaljuju i sokole za boj svoje vitezove, ne 

bi rekao da su to one iste ženske, koje posle boja onako užasno 

plaču i nariču za poginulim svojim junacima. Crnogorka ne će 

jauknuti, dok ne vidi mrtvu glavu, a mogu biti na ranjeniku 

naj grđe, samrtne rane, ona će ga tešiti najlepšim rečima, prikrivajući 

od ranjenika svoju unutrašnju bolju i brigu da joj vojno 

od rane ne umre. Čim se boj prekine i razdvoji, Crnogorke lete 

kao bez duše na razbojište i po njemu traže svaka svoga ranje - 

nika, ako ga vojnici već dotle nisu iz boja izneli, a svaka uza se 

nosi tikvicu vode ili rakije, da njome okrepi malaksale vojnike 

i ranjenike. Ako nađe vojna na životu, ona mu prvo čestita iza 

260


svega glasa: ’Sretna ti rana!’ pa tek onda prihvaća i pomaže što 

treba oko ranjenika. Nađe li ga, jadna, mrtva na okršaju, ona 

van sebe pada na mrtvoga vojna svoga, pa ga grli, naričući nad 

njime da joj se tuga do boga čuje. I tek kad je vojnici dignu sa 

mrtvoga čoveka, utiša se za jedan časak i odvoji od njega. I kad 

joj vojnici uzmu mrtvoga vojna da sahrane sa ostalim poginulim 

vojnicima, ona uzima kapu, prsluk, na kojem su nanizana 

mnoga viteška odlikovanja, i svu drugu robu sa mrtvoga vojna 

svoga, te se puti kući sa ovim stvarima.“ 676 1876. 

„Njezina Svjetlost naša Milostiva Knjeginja, želi da joj se 

pismeno podnese spisak sviju onijeh familija koje su najsiromašnije 

u tvojoj Kapetaniji“, kaže se u dopisu kapetanima. 

„Stoga Senat predjeljuje i šilje (jedan čovjek v. spisak imena) 

da prepiše i čisti nam spisak donese, kolko ima udovica i 

siročadi koje su uzrokom ovoga ratovanja ostali i da živjeti 

nemogu nikako. Isto tako samoranice koje nemaju ništa, a koje 

naš poslanik uvidi i pripiše. Zato vam se naređuje da mu u 

svemu budete na ruku i da mu dadnete jednoga pisara koji će 

mu uredno prepisati.“ 678 1877. 

15) Jozef Holeček je zapisao priču o ženi-barjaktaru koju 

mu je ispričao očevidac bitke iz 1862: 

Žena o kojoj piše Holeček pošla je u rat za svojim sinovima, 

od kojih je najstariji bio barjaktar, noseći sa sobom rezerve 

hrane. Kada je najstariji sin poginuo, barjak je preuzeo mlađi 

sin, ali je i njega usmrtio turski metak. Kada je vidjela da su joj 

dva sina poginula, majka „nije pokazala žalost, već naprotiv, radost 

što je barjak ostao u porodici“. Kada je poginuo i najmlađi 

sin i kada se „barjak našao u opasnosti da ga osvoje Turci, ili, 

možda, da titula barjaktara pređe na nekog drugog“, majka je 

uzela barjak i „priključila se masi koja je išla prema pogibiji“. 

Kada je bitka završena, ona je sa barjakom došla pred knjaza 

Nikolu, koji je posmatrao bitku. „Ponosna majka je, kao stari 

ratnik, odala knjazu barjakom dužnu poštu i obavijestila ga o 

tome što i kako se desilo“, piše Holeček. „Knjaz je bio ganut i 

htio joj se odužiti. Međutim, ona nije htjela druge nagrade, 

nego da može doživotno sebi za sjećanje, a sinovima u slavu, 

zadržati titulu barjaktara, i ta joj je želja ispunjena.“ 677 

1876-1878. 

17) Jovana Stefanova Kraljević se obratila Knjazu Nikoli 

1879. moleći ga za finansijsku pomoć. U molbenici se kaže da 

su joj muž i sin poginuli u ratu, da je ona ostala sama sa 

unukom i da joj je Knjaz prethodno obećao pomoć. 

„Neka iziđe predamnom, poznajem je, sirotu“, odgovara 

Knjaz Nikola na ovu molbu. 679 1879. 

18) Anđe Dragović iz Cuca, koja je ostala sa troje malo - 

ljetnje djece pošto su joj muž i djever poginuli u ratu, obratila 

se Knjazu Nikoli u maju 1879. moleći da se i njoj da pomoć u 

brašnu „kao njekima drugima udovicama“. 

„Ovoj se ne može dati ništa“, odgovorio je Knjaz Nikola. 

„Ona, pri drugijema, i ima neke jade“. 680 1879. 

16) Senat je 1877. obavijestio kapetane da će biti izvršen 

popis ratne siročadi, udovica i najsiromašnijih lica: 

19) Stane Stevova, ratna udovica, obratila se Knjazu Nikoli 

u junu 1879. moleći za „malo žita da održi dvoje djece“. „Da 

joj se da biljet na Iliju Gavrova (šef skladišta žita) da joj da 

676 

Arsa Pajević: Iz Crne Gore i Hercegovine – Uspomene vojevanja za narodno oslobođenje 1876; CID, Podgorica; 2007; str. 449-453. 

677 

J. Holeček: Crna Gora, CID – Izdavački centar Cetinje, 1995; str. 37-38. 

678 

Nikola P. Rajković: Crnogorski Senat – zbornik dokumenata (1857 – 1879); CID Podgorica i IP OBOD Cetinje, 1997; Str. 402-403; 29/IV 1872. 

/Arhiv Crne Gore, f. 20, 736 (3) 

679 



680 



261


jedan star rumetina, ali neka ona nikome za to ne kazuje“, 

odgovara Knjaz Nikla na ovu molbu. 681 1879. 

20) Knjazu Nikoli se u junu 1879. obratila Krste, udovica 

Mića Martinovića iz Bajica koji je poginuo u ratu i majka sedmoro 

djece, moleći ga da joj pomogne da isplati dug za „jedno 

mašče“ koje je uzela na veresiju. 

„Da joj se da 30 talijera na konat (iz račun) državni“, odgovara 

Knjaz Nikola. „A za ostalo neka gleda kako zna“. 682 1879. 

21) Stane Markova iz Utrga, majka dvojice sinova koji su 

poginuli u ratu, obratila se Knjazu Nikoli u septembru 1879. 

moleći ga za pomoć zbog krajnjeg siromaštva u koje je zapala. 

„Neka dođe, siromašica, predamnom da joj što dam“, odgovara 

Knjaz Nikola. 683 1879. 

22) Rizna Savova iz Cuca, kojoj su oba sina poginula u ratu, 

obratila se Knjazu Nikoli u februaru 1880. moleći ga da joj „sa - 

čuva bar jednu dolinu“ od imanja koje su povjerioci namjerili da 

joj uzmu zbog duga i da joj pokloni malo žita jer „umrije od gladi“ 

„Neka joj zasad da g.v. Cerović biljet za jedan star žita, kao 

dar, i neka joj da 3 talijera u pare“, odgovara Knjaz. „A za dolinu, 

ako ne bi mlogo bilo za nju, gledaću da joj ostane – i to tam 

negđe proljetos, zašto (jer) sad ne može se nikako“. 684 1880. 

23) Rizna Dragović, udovica sa šestoro djece iz Lipova, 

obratila se Knjazu Nikoli u martu 1880. moleći „za malo kuće 

u Kolašin“ za koju kaže da joj pripada „više no drugoj udovici“ 

zato što je njen domaćin „na dvadesetoj glavi poginuo“ (posjekao 

je 20 glava prije pogibije). 

„Uzeće se u obzir junaštvo njena pokojnog supruga – ali 

kuće, rekao sam, da u kasabu kolašinsku sad ne dijele glavari“, 

odgovara Knjaz Nikola na ovu molbu. 685 1880. 

24) Draguna Nikolina iz Donje Morače, koja je nakon 

muževljeve pogibije ostala sa četvoro maloljetne muške djece, 

obratila se Knjazu Nikoli u martu 1880. moleći ga za pomoć. 

„Neka ide u Bar da što, sirota, zaradi“, odgovara Knjaz 

Nikola na njenu molbu. „Međutim, da joj se sad da 3 talijera i 

biljet za u Bar za 1 star žita“. 686 1880. 

25) Stane Jokova iz Sotonića, siromašna ratna udovica, 

obratila se u novembru 1880. Knjazu Nikoli sa molbom da joj 

se oprosti cijeli dug za 32 bagaša žita od vađevine. 

„Radii sam joj dati što tamo poslijed nego li joj to oprostiti, jer - 

bo bi se drugi navrnuli“, odgovara Knjaz Nikola na njen zahtjev. 687 

1880. 

26) Vase Vesić iz Podgorice se obratila Knjazu Nikoli 1881. 

sa molbom da joj se oprosti vađevina zbog učešća u ratu. „Jer 

je mene dosta jada ubilo iznoseći pisma iz Podgorice u Vašu 

681 


novine“, 1998; str. 26/ Protokoli molbenicah, jun 1879. 

682 


novine“, 1998; str. 27-28/ Protokoli molbenicah, jun 1879. 

683 



684 


novine“, 1998; str. 46/ Protokoli molbenicah, februar 1880. 

685 



686 



687 



262


državu za vrijeme rata, a niko nije mi ništa dao“, kaže Vase 

Vesić u ovoj molbenici. 

„To je drugi konat! Žito valja da miri“, odgovorio je Knjaz 

Nikola na ovu molbu. 688 1881. 

27) Veliki sud je 1881. kapetanima izdao Naredbu o izmiru 

dugova, kojom se propisuju pravila o izmirenju dugova koji 

nisu mogli biti izmirivani zbog rata koji je prethodio. 

U tački 3. ove Naredbe se, između ostalog, kaže: 

„Siročad, sirote, i udovice naročito vi se preporučuju g. 

Kapetane da ih poštedite koliko je moguće pri skužavanju. 

Ako povjeritelj ima imanja manje od dužnika ove vrste 

postarajte se izmirit barem dobiti i to za neki duži rok, ako ne 

može odma izmiriti. Ako dužnik iste vrste ima manje imanja 

od povjeritelja učinite neka poravnjenja među njima kako bi 

dužnik i za glavu i dobit pričekao do roka kojeg ćete vi po 

okolnostima odrediti.“ 689 1881. 

28) Stane Đurova iz Ćeklića, udovica Sava Đurova koji je 

poginuo u boju, obratila se Državnom savjetu 20. novembra 

1881. moleći da joj se „oprosti“ osam bagaša žita. 

„Moj muž Savo Đurov oficijer Ćeklicki poginuo je na 

Krstac ja sam ostala sa troje male đece bez ništa jer su dužnici 

sve razdijelili“, piše Stane Đurova. „Ja sam vađevinu uzimala i 

oprošćena mi je, ali sad mi Kapetan kaže da imam da plaćam 

8 bagaša žita što sam uzela od više preko po one darovane nam 

po 4 bagaša na čeljade. – Ja ovo siromašica nemam oklen podmiriti. 

Ja Kapetanu nemam što dati do gologa života one đece. 

Pa sam došla zamoliti sirota Visoki Državni Savjet kome je 

data moć da pomogne potrebitim, da i mene kao najnevolenijim 

velikodušno pomogne i oprosti ove 8 bagaša koje sam 

uzela u moje ime oprošćenog; a bez kojijeh nijesam mogla.“ 690 

1881. 

29) Mitropolija je 1883. donijela rješenje povodom za htjeva 

Vuksana Perova da mu se odobri razvod od njegove žene 

Novke Mitrove zato što su je Turci držali u zarobljeništvu. 

Iz ovog akta se saznaje da su Novku „nasilno zarobili Turci“, 

da su je „držali u Peći tri mjeseca“ i da ju je „jedan Arbanas 

povratio i predao roditeljima“, ali da njen muž nakon toga nije 

htio da živ sa njom. U ovom rješenju Mitropolije konstatuje 

se da „na osnovu 10. glave Sudnoga zakona Cara Konstantina 

Novka nije kriva“ jer je nasilno odvedena. Međutim, iako 

kanonsko pravo ne dopušta razvod bez krivice muža ili žene, 

koje u ovom slučaju nema, Mitropolija je ipak raspustila ovaj 

brak dajući i mužu i ženi pravo na sklapanje novog braka. 691 

1883. 

30) Jovan Popović Lipovac piše o heroizmu dvanaestogodišnje 

Janice sa Durmitora: 

„Stado Crnogorca Mitra čuvala je dvanaestogodišnja dje - 

voj čica Janica, a naporedo sa njenim stadom pasla su stada i 

drugih Crnogoraca“, piše Lipovac. „Ukupno je na tom području 

bilo dvadesetak čobana i čobanica. Na suprotnoj strani 

pasla su stada kolašinskih Turaka. Jednog majskog jutra prije 

zore čuo se Janičin glas: ’Braćo, na noge, idu Turci!’ Taj glas 

se hitno raznio među mladim čobanima i čobanicama. Svi su 

ustali, naoružali se, sakupili stada i zatvorili ih u torove i zauzeli 

borbene pozicije. ’Gdje su Turci, Janica?’ ’Pogledajte, već se 

penju uz planinu. Idite, momci, veseli, ubijajte Turke, inače će 

vam odnijeti oružje.’ - Za krst časni i slobodu zlatnu, naprijed 

ko je Crnogorac! – povikala je Janica i jurnula naprijed, 

naoružana jedino pištoljem kremenjakom. Crnogorcu nije 

potrebno reći više: tada on baca džeferdar, prihvata se ’svetog 

jatagana’ i juriša na neprijatelja. Čobanice su jurile takođe sa 

čobanima; jedna je držala motku, druga sjekiru, treća pušku, 

dok je većina njih uzimala samo kamenje koje će baciti sa visokih 

stijena na nastupajućeg neprijatelja.“ 

Lipovac piše da su u ovom sukobu Crnogorci „bez posebnih 

gubitaka likvidirali (su) dvadeset Turaka“ i da je tokom 

borbi Janica ranjena „jataganom po ramenu“ dok je spasavala 

688 



689 


pravde, Cetinje, 1912, str. 88. 

690 

Branislav Kovačević, Živko Andrijašević: Državni Savjet Knjaževine/Kraljevine/ Crne Gore 1879 – 1915 - dokumenta; Državni arhiv Crne Gore, 

Cetinje, 2001; str. 21/ Državni arhiv Crne Gore, Državni savjet, f.1, br.11, 1/1881. 

691 

Nikola Marković: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje 1973; str. 98/ Mitropolijska arhiva, br. 8 iz 1883. 

263


„svog vjerenika Marka“. 692 1883-1887. 

31) Stane Perova s Police se 25. aprila 1884. obratila 

predsje dni ku Državnog savjeta vojvodi Božu Petroviću moleći 

za pomoć: 

„Usuđujem se vam prijavit, i učinjetvi dosadu, da progovorim 

kao vaša sirota što i jesam s Police došla od velikog zuluma 

i nasilja turskog kojise dogodijo na Velju subotu, znam 

daste razumjeli. Ali ja stradalnica stojim ovođen evo neđelja 

dana na krčme, a sinmi u tamnicu, a drugi tamo dva u Carski 

predijo, tetako ja ni kodonija onamo, ni kodovoga ovđen. Sad 

neznam štoću, samo Vas najpokornije molim dame prizovete 

pred vas da čujem Vašu Visoku Naredbu.“ 693 1884. 

32) P. A. Rovinski piše da su žene „stalno pratile vojsku 

noseći svojim muževima, očevima i braći provijant (braš - 

njenik) i municiju i istovremeno odnoseći sa bojnog polja i vidajući 

ranjenike“. On takođe piše da su žene ovo „često radile 

pod kuršumima“ i da su mnoge od njih „ranjene i poginule na 

tom istom bojnom polju.“ Kada „ispraća svoga čovjeka u rat“ 

Crnogorka, kako piše Rovinski „nikad ne plače, već i njega 

hrabri“, a kada ga izgubi, „bez obzira na to koliko ga voli, umije 

ona da suzdrži suze i prikrije patnju, mada poneka poludi od 

bola.“ 694 1879-1906. 

33) Višnja Velišina iz Gusinja se 1890. obratila Knjazu 

Nikoli moleći ga da oslobodi iz zatvora njenog sina koji je ubio 

Turčina Baćkora koji mu je otimao stoku, zaplijenio sve u kući, 

a njegovu ženu oteo i prodao. 

„Sa najvišim strahom usuđujem se dostaviti Vašem Visočanstvu 

moju tugu i nevolju, a to jest zbog mojega sina koi 

strada u tavnicu evo osam mjeseci zbog Turčina Baćkora koi 

mi je oči izvadio, moga sina zaklao s Omerom Alijevim u kući 

ni kriva ni dužna evo ima osam godina“, kaže Višnja Velišina. 

Iz molbenice se saznaje da je Baćkor s rođacima prvi put 

došao u njihovu kuću i oteo im vola i da je tada njen sin obuzdao 

bijes da ne bi bio ubijen. „Posle nekog vremena dođe isti Baćkor 

s rođacima i ugrabi moju snahu i povede svojoj kući“, kaže moliteljica. 

„Ja ig molih i kumih da mi je vrate, a oni nehtjedoše no 

je odvedoše svojoj kući i prodaše je za pare u Plav đe se i danas 

nalazi. Ovo je bilo o prošlom Božiću godine 1889.“ 

Kada su rođaci Baćkorovi opet došli i „udarili“ na kuću sa 

namjerom da đecu „pofataju“ i „pokolju“ i zaplijenili sve što su 

našli, porodica se dala u bijeg preko planina sa namjerom da 

stigne do Crne Gore. Ali, na putu ka Andrijevici ponovo su se 

sreli sa Baćkorom. „I on kad nas viđe okrene se na mog sina i 

reče mu: ’eti domuz uteče u Karadag’ i okrene pušku da ga 

ubije“, kaže se u molbi. „A ovaj mi sin kad viđe da će poginuti 

ugrabi njega prije te ga ubije, ali zafajdu kad je falio u ime vaše 

granice. Ali sam radija plaća vama nego onijem mojijem 

krvnicima. Za isto ga je presudio V.Sud pet godina tavnice.“ 

„Gospodaru imam sedmoro čeljadi u Podgoricu koje pomriješe 

od gladi a nemamo više ništa pri Crnoj Gori osim Boga i 

Vas“, kaže se na kraju Višnjine molbenice. „Gospodaru pomozi 

e živjet već nemožemo nikako. Gospodar, prosim u Vas vašu 

dobrotu i Visoku milost da bi ste se smilovali i oslobodili moga 

sina tavnice. Ili da biste nam dopuštili mu da vodi ovu nesretnu 

familiju s Vašom riječi i Pasošm u Srbiju da ne pomremo od 

gladi. Ostajem u nadi Vaše Visoke milosti da će me ogrijati kao 

i sunce s neba mene sirotu posle ove moje velike tuge.“ 

692 


693 

Branislav Kovačević, Živko Andrijašević: Državni Savjet Knjaževine/Kraljevine/ Crne Gore 1879 – 1915 - dokumenta; Državni arhiv Crne Gore; 

Cetinje 2001; str. 32/ Državni arhiv Crne Gore, Državni savjet, f.1, br.4; 1/1884. 

694 


264


Knjaz Nikola nije uvažio ovu molbu i naredio je da „ni dan 

oproštaja nema“. 695 1890. 

34) Hugo Grote je opisao doček turskih zarobljenika u 

Nikšiću 1912, u kojem su učestvovale i žene: 

„Djevojke i žene su bacale svoje marame, starac na konju je 

mahao zastavom, eskorti su bacali svoje kape, žene su grlile 

svoje muževe ili nešto muško što bi se našlo u blizini. I ja sam 

se našao u opasnosti da me ščepa neka korpulentna starija 

dama vrele krvi“, piše Grote. „A iz stotina revolvera odjeknuli 

su hici.“ 

O učešću žena u ratnim dejstvima na Tarabošu Hugo 

Grote piše: 

„Torbu ne nosi niko. Takvim stvarima se ne opterećuju 

crnogorski ratnici. Pored njih obično ide žena, koja je nečija 

supruga, sestra ili kćerka, sa teškim bremenom, sa hranom i 

ćebadima na glavi ili na leđima. Između ovih muškaraca koji 

popunjavaju rupe u bataljonima marširaju čitavi redovi žena i 

djevojaka, u grupama po dvadeset, trideset ili više, koje potiču 

iz pojedinih mjesta sa obale ili iz okoline Skadarskog jezera. I 

one popunjavaju redove vojske na Tarabošu. One su tu – četa 

crnogorske armije – da bi dopremile sve što treba do svojih 

očeva, muževa, braće, sinova, da bi im tako pružile zaštitu od 

nesreće i nevremena. Mnoge od njih ostaju danima, pa i nedjeljama 

sa svojim najdražim“. 696 1912. 

35) U „Glasu Crnogorca“ je u februaru 1913. objavljen 

članak u kojem se pohvaljuje „rodoljubivo ženskinje“ zbog 

njege i pažnje prema ranjenicama: 

„Kao što je poznato, na Cetinje je prenesen veliki broj ra - 

njenika“, kaže se u članku. „Bilo ih je toliko, da su u prvi mah 

bili smješteni čak i po privatnim zgradama. I kao što se naše 

rodoljubivo ženskinje svesrdno dalo na posao da se ra - 

njenicima stavi na raspoloženje, tako se i samo građanstvo 

rado odazvalo prema njima primajući ih u svoje kuće, pa čak i 

radnje, a osobito kavane, koje su zbog toga nekoliko dana bile 

gotovo sve iz reda zatvorene.“ Autor teksta pohvalno piše i o 

„građanstvu riječkom“ koje se, bez obzira na pol i uzrast, „u 

svemu pokazivalo, brinući se ujedno za hranu i ponude“. 

Takođe se kaže da su „za to vrijeme i Njeno Kralj. Visočanstvo 

Knjaginja Natalija i Njeno Kralj. Visočanstvo Knjaginjica Vjera 

dvije noći silazile (su) na Rijeku i čitave noći oko ranjenika 

provodile, idući čak na pristan da prisustvuju njihovom iskrcavanju 

i dijeleći im ratne ponude, kao i potrebnu pomoć“. 697 

1913. 

II 

1) Protokol sentencija iz februara 1849. bilježi presudu 

povodom krvne osvete zbog ubistva odive: 

„Kako se dogodi zlo među Šoćima i Vučkovićima i ubi sin 

Joka Radova odivu Šoćevu, sinovičinu Matijaša Jovanova i 

nekće Matijaš Jovanov da pričeka da ubije krvnika nego ubi 

prava čovjeka pokojnoga Sava Jokina, i tako kada mi sad čisto 

razabrasmo tako sudimo po glave 133. talijera i groš da podmiri 

Matijaš Jovanov zašto je ubio prava čovjeka Sava Jokina i 

ovo sudimo nadovka po glave rašta je ubio pravoga čovjeka, a 

glavu za glavu prebijamo, i na ovo ostaše umirnici bezpogo - 

vorno u vječni vijek i amin.“ 698 1849. 

2) Johan Georg Kol piše o ulozi koju su žene imale u podsticanju 

krvne osvete: 

„Ako se sin ubijenoga još nalazi u kolijevci, onda majka, 

kako su mi pričali, polaže dojenče na krvavu košulju ili neku 

maramu natopljenu krvlju ubijenoga i sama umjesto njega izgovara 

riječi zavjeta na osvetu, koje će mu kasnije, kada bude 

odraslo, saopštiti i staviti na dušu.“ 699 1850-1852. 

3) Timoleone Vedovi je pisao o „kumama“ – ženama koje 

su kao predstavnice bratstva kojem je prijetila krvna osveta išle 

695 

Nikola P. Rajković: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID, Podgorica, 1988; str. 389/ Veliki sud, Fasc. 137 br. 2288 

696 

Hugo Grote: Kroz Crnu Goru i Albaniju, etnologija, političke prilike i privreda zapadnog Balkanskog poluostrva; CID, Podgorica, 2006; str. 35-36, 87-88. 

697 

„Glas Crnogorca“; februar, 1913. 

698 

Jovan M. Jovanović: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.3, 25. oktobra 1910; str. 178. 

699 


265


k porodici ubijenog pokušavajući da zaustave krvnu osvetu: 

„Dvanaest žena, najmlađih i najočitijih među rodbinom 

ubice, sa svojom malom djecom, odlazi u kuću ubijenog, ostave 

djecu i počnu da plaču i nariču za milost i sažaljenje, preklinju 

u ime Sv. Jovana Krstitelja da prestane srdžba i da se sažale 

na ta jadna nevinašca. Rođaci ubijenog najprije budu hladni i 

ne haju, zatim ih to sve dirne i počnu da uzimaju djecu u 

naručje i obećavaju, kao znak samilosti, da će krstiti 

dvanaestoro djece i da će provodadžisati za vjenčanje isto toliko 

djevojaka. U trenutku kada novi zaštitnici počnu da maze 

i ljube djecu, majke kao zalog utvrđenog pomirenja daju srebrni 

dukat, veo i hljeb.“ 700 1854 – 1859. 

4) Na pitanje o učešću žena u krvnoj osveti „kad nema 

muškijeh u kući ili bratstvu”, izvjestilac Valtazara Bogišića (anketa 

o pravnim običajima u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji) 

odgovara: 

„Nije se događalo. Ali ona podpiruje ukorima i riečima one 

koi treba da svete pa ne čine svoju dužnost. To bivaju obično 

matere radi sinovah, ili žene za domaćinom.” 

Odgovarajući na pitanje o odnosu žena prema onima koji 

ne izvršavaju osvetu, izvjestilac kaže da „svak, pa i ženske i 

djevojke, ne obće rado s takiem čoekom.” On kaže da „biva sestra 

ili kći ili maika, kad hoće da tuži, dođu kad je sajam, donesu 

sobom kapu pokojnikovu na kojoi je prišiven od perčina kojega 

mu je odrezala prijed no ga ukopa, te tu siedne među 

narod, uza nju koja drugarica, stavi kapu preda se te tun nariče 

i tuži.” Izvjestilac kaže da se često događalo da „nedaleko od 

nje igra kolo, te se jedni sakupe oko kola a drugi oko nje, pa 

mlogi i zaplaču kad ona dobroga naricati počne i fale je ako je 

dobro naricala” i da „u tome tuženju neće nijedna propustiti, 

ako nije bio osvećen, da ne prekori što dvostruko ukorenije 

biva jer je pred svijetom.” 

Odgovarajući na pitanje o izvršenju krvne osvete nad ženama 

i djecom, izvjestilac kaže: 

„Ženske se ne biju nigda, osim nekoi da je ubije nehote 

gađajući čoeka. Pravilo je da se neprijateljska djeca ne smiju 

bit, ali se događalo da su rđavi ljudi i kakvo ludo dijete zaklali. 

Ali to narod veoma kudi. Kad djeca od 12-13 godina pripašu 

ćese i male puške, već ni ona nijesu slobodni.“ 

Izvjestilac kaže da žena koja počini ubistvo ni u kom slučaju 

nije mogla biti žrtva krvne osvete „nego će njoj ubiti brata, 

muža ili ko joj naimili i najbliži”. Takođe, on kaže da „kad znadu 

da joj je mrzak muž, nikako joj ga ubiti neće”. 

Na pitanje o „prebijanju glava” u krvnoj osveti izvjestilac 

odgovara: 

„Pravilo je glava za glavu. Ali je bivalo i 2-e za jednu, a u drugome 

plemenu kadkad i dvie i tri za jednu, kako zapane. Ali to 

biva samo pri osveti. Ali pri mirenju prebiva se glava za glavu, 

pa tako i za žensku i za dijete.” 

Odgovarajući na pitanje nad kim se vrši krvna osveta u 

slučaju uvrede „nanijete kroza žensku” (nad porodicom „uvrijedioca” 

ili nad širim bratstvom), izvjestilac kaže: 

„Počinje se osveta sa kućom odakle je onai ili on te ga je uvrijedio. 

Ali poslije, ako se osveta ne umiri, tad (ih) svete rođaci i 

bratstvenici koji trpe napadanje. Ako je uvrijeđeni iz drugog 

plemena, biva da se i cielo pleme zametne.” 

Izvjestilac Valtazara Bogišića odgovara na pitanje o običaju 

da prilikom pokušaja „umira krvi” porodici ubijenog pošalju 

„žensku s kolijevkom”: 

„Jednu žensku s kolijevkom (ne) nego će i glavari otići. I ona 

nosi kolijevku i u kolijevci dijete, a s njom ide jedan ili dva 

čoeka plemenika, te ga kume svetim Jovanom i ona i oni. 

Zatim idu glavari. A pošto glavari vide da e blizu da pregne, 

pošalju još više kumah s kolijevkama i s djecom, jer da bi prie 

pristao, jer ga naiviše bogom kume, jer da bi se boga pobojao.” 

Odgovarajući dalje na pitanja o „kumama”, njihovoj broj - 

nosti, rodbinskoj povezanosti sa ubicom, djeci koju nose u 

kolijevkama itd., izvjestilac kaže: 

„Drugi put kad dođu kume bude ih po 10 i po 15, i glavari 

s njima, i teško da ko odoli tomu, jer se čini veliki grijeh i prijestup 

izbaciti iz obora kume i kumčeta. Kad bi to učinijo velika 

graja na nj bude da e izagnao kume i kmetove i da mu neće 

sretno biti. Djeca koja su u kolijevci, oni su svi kršteni, te se ne 

donosi kao da bi on kumovao njima, nego on kumuje onome 

krvniku svome, a to što mu kume dolaze sa djecom, to je samo 

znak pokornosti onoga krvnika i njegovog bratstva. Ipak, od 

toga dana drži se da je on s krvnikom u kumstvu.” 

Izvjestilac takođe kaže da osvetnik ne prima „kume” odmah 

u kuću, to jest dok ih „mnogo ne namuči”, jer je njihov ulazak 

u njegovu kuću već „znak da se počeo preginjati k miru”. „I 

poslije toga se nećka, ali naiposlied i pristane”, kaže izvjestilac. 

„Dogodi se dosta puta da one kume i krijući, kad ih ne vide, 

odjednom ulete u kuću i mučno će se naći domaćin da uzme 

na se grijeh da ih izbaci iz kuće.” 

Na pitanje da li se umir krvi ugovara sa „kumama“ ili sa njihovim 

pratiocima, izvjestilac odgovara: 

700 


266


„Kazano je da vazda ljudi ima s kumama i s njima se ugovara, 

tj. ili obeća za mjesec vjeru samo da krvina ne drže u kući 

ili u selo, pa poslie da će se razgovarat , ili pak odma pristane 

na umir, te se dogovaraju kako će i kad će.“ 701 1873. 

5) Anđe Sinanova Bajković obratila se 1882. Knjazu Nikoli da 

bi ga obavijestila da rođaci ubice njenog muža vrše pritisak na nju 

da im oprosti krv i da su se radi toga povezali i sa rođacima njenog 

muža, koji su, iz koristoljublja, spremni da prihvate mirenje. 

„Neka ona za to ne misli“, odgovara Knjaz Nikola. „Oni se 

mirili ili ne, sud se s njim neće miriti“. 702 1882. 

6) Henri van Mandere piše da „ukoliko je žena sebi osigurala 

pravo na osvetu shodno narodnim običajima, onda ima da se 

oblači kao muškarac i da krene u potjeru za svojom žrtvom.“ 

On takođe piše da za „zločin ubistva žene odgovara čitava 

porodica onog koji je izvršio to zlodjelo“ i da „porodici žrtve 

nije dozvoljeno da se osveti sem ukoliko nije prisutan nijedan 

muški krvni srodnik muževljeve porodice“. 703 1913. 

701 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP “JU Unireks MB”, Beograd i ITP “Unireks”, Podgorica, 1999; str. 351, 352, 

355-357, 365, 366. 

702 



703 

Henri van Mandere: Crna Gora; CID, Podgorica, 2002; str. 84-85 

267


268



NA ZBORU 

DA NE ZBORI 

Žene u javnom prostoru - nevidljve i anonimne 

Žene u politici – na zboru ne zbore 

Tužbarice – žene koje se daleko čuju 

Ženska prijateljstva i društvene zabave prema pravilima o ženskoj podređenosti i pasivnosti 

Žena u Crnoj Gori je imala pristup javnom prostoru, 

s tim što je ona morala poštovati određena 

pravila koja su garantovala njenu nevidljivost i 

anonimnost u tom prostoru. Poštovanjem tih 

pravila žene su potvrđivale svoju saglasnost sa patrijarhalnom 

podjelom polnih uloga i sfera uticaja na pivatnu-žensku i 

javnu-mušku. Ženama islamske vjeroispovijesti potpunu 

anonimnost u javnom prostoru obezbjeđivala su pravila odijevanja. 

„Već na samom putu, pred zgradama Mirkove Varoši 

– nove crnogorske četvrti – susrijećemo nekoliko neobičnih 

likova muslimanskih žena, veoma siromašno odjevenih, zapravo 

samo zamotanih u tkaninu, čak i preko lica“, piše Jozef 

Jan Svatek o Muslimankama koje je sreo u Podgorici. Iako su 

hrišćanske žene bile manje „pokrivene“, njihovu skrivenost i 

anonimnost osiguravala su pravila ponašanja koja su morale 

poštovati. Tako se žena uvijek morala nalaziti iza muškarca. 

Henri van Mandere opisuje žene koje „ponekad i na velikom 

odstojanju“ hodaju iza muškarca koji „ponosito stupa na čelu 

kolone, jašući jedino raspoloživo konjče ili mazgu“. Načinom 

pozdravljanja muškarca u javnom prostoru žena je na gotovo 

ceremonijalan način demonstrirala svoju potčinenost i beznačajnost. 

„Kud god pogledaš vidiš kako žensko sagiba glavu 

pred muškim ljubeći ga prema dobu godina i bliskom ili 

dalekom srodstvu“, piše Arsa Pajević. Pravila su takođe nalagala 

da se žene u javnom prostoru ne smiju mješati sa 

muškarcima i da ne smiju biti suviše glasne. Tako je stigavši u 

selo Dugi Do, Jozef Jan Svatek ugledao malu grupu žena u koroti 

kako „predu vreteno i tiho razgovaraju da ne bi narušavale 

bučnu besjedu svojih muževa – gospodara.“ (I, 1-9) 

Ovakvo ponašanje žena u Crnoj Gori je na „tuđince“ moralo 

ostaviti neprijatan utisak. Neki drugi autori su imali potrebu 

da demantuju zaključke da ovakvo ponašanje žena proizilazi 

iz njihove tuposti. Sa namjerom da opovrgne takva mišljenja, 

Ljubomir Nenadović je ostavio živopisne zapise o susretima 

sa duhovitim, inteligentnim ženama koje su se upuštale u razgovore 

koji su izlazili iz okvira „ženskih tema“. Ali, kakve god 

da su bile njihove misli i riječi, one nisu mogle imati javni 

odjek. Žena u Crnoj Gori u 19. i početkom 20. vijeka nije 

imala pravo da učestvuje u javnom odlučivanju i da govori 

269


na mjestima gdje su donošene odluke od interesa za zajednicu. 

Izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da žene „ne dolaze u 

sam zbor pa baš i kad nemaju muškie doma, nego ide za njih 

kakav muški iz bližike“ i da „one istina ako je svetac te je zbor 

blizu skupe ih se i po nekoliko te sjedu pokrai zbora, ali se 

one ne miješaju u njihov razgovor, nego se razgovaraju među 

se o svoim ženskim poslovima.“ Međutim, određene aktivnosti 

žena iz dinastičke porodice Petrović Njegoš su nesumnjivo 

imale politički angažman. Tako Ljubomir 

Nenadović piše da je na zahtjev knjaginje Darinke knjaz 

Danilo ukinuo običaj donošenja turskih glava na Cetinje. U 

„Glasu Crnogorca“ je 1886. objavljen proglas Knjaza Nikole 

o postavljenju knjaginje Milene za njegovog zastupnika 

tokom njegovog boravka u inostranstvu. „Za vrijeme Moga 

odsustva zastupaće Me u svijema pravima Vladalačkim 

Njeno Visočanstvo Knjaginja Milena“, kaže se u ovom proglasu. 

Međutim, na osnovu nekih pisama Vuka Popovića, u 

kojima komentariše postupke knjaginje Darinke, može se 

steći utisak o otporu zajednice sa kojim bi se suočila svaka 

žena koja bi zaista pokazala namjeru da se miješa u proces 

političkog odlučivanja. (II, 1-6) 

Jedino kao tužbarica žena je mogla biti glasna u javnom prostoru. 

Samo u toj ulozi ona je imala pravo da se oglasi, da okupi 

zajednicu i zaokupi njenu pažnju. „Sa strana je stajao narod, 

ćutke, ali pažljivo slušajući tužno naricanje“, piše P.A. Rovinski 

opisujući jednu tužbaricu. Da su žene situaciju tuženja zaista 

doživljavale kao svoj „javni nastup“ i kao priliku da se oglase 

u javnom prostoru i da tuženje nije bilo samo spontani izraz 

emocija - potvrđuje P.A. Rovinski koji piše da „kada je sama, 

žena tuži i istovremeno stvara tužbalicu, tiho, recitativom 

sličnim pjevanju uz gusle, ali sa tužnijim otezanjem glasa u 

pauzama“. Takođe, Ljubomir Nenadović piše da su žene koje 

su imale lijep glas i „dar za poeziju“ imale običaj da tuže za junacima 

sa kojima nisu u srodstvu i takođe govori o djevojci 

za koju su mu drugi rekli da „tuži od bijesa“. Tužbalice su imale 

katarzičko dejstvo na zajednicu i izražavale su emocije. Ali, 

sadržaj tužbalica se svakako time ne iscrpljuje. Žena koja tuži 

davala je sebi pravo da artikuliše vrijednosti patrijarhalnog 

svijeta, da daje moralne sudove, ali i da integriše političke 

stavove u sadržaj svojih tužbalica. (III, 1-11) 

S obzirom na način života žena u Crnoj Gori i patrijarhalnu 

podjelu polnih uloga, društveni život žena morao je biti slabo 

razvijen. Društvene veze koje su žene zasnivale izvan porodice 

uglavnom su bile ograničene na prijateljske relacije sa drugim 

ženama. Na osnovu nekih dokumenata se može zaključiti da 

su te veze bile prilično razvijene. Gabrijel Frile i Jovan Vlahović 

tako pišu o ženama koje su se vraćale sa pazara: „Da bi se 

rasteretile briga sa ovih dugačkih i teških puteva, vode beskrajne 

razgovore gdje, zahvaljujući slikovitom jeziku zemlje kao i naro - 

dnoj rječitosti, najmanji događaji dobijaju dimenzije domaće 

epopeje“. Sličan zapis o ženama na pazaru ostavio je i Vilhelm 

Ebel: „Muškarci su se izdvajali u posebne grupe i vodili svoje 

razgovore, dok su žene stajale po strani i vodile svoje razgovore; 

one bi se, kada bi se srele, više puta poljubile, i to u ruku i u čelo“. 

Takođe, u nekim izvorima se svjedoči o prisustvu žena na 

društvenim zabavama i posijelima, na narodnim veseljima, u 

ženskim obredima, ali i u mondenskim zabavama-čajan ka ma, 

što se svakako odnosilo samo na odabrani krug žena. Rovinski 

piše da „društveni život nije razvijen“ u Crnoj Gori tako da se 

„učešće žena u njemu sastoji (se) samo u prisustvu na balovima 

priređivanim u zimskoj sezoni u takozvanom Zetskom domu, 

u pozorišnoj Sali“. U svim ovim društvenim zabavama su 

takođe postojala pravila koja ženu identifikuju kao podređeno 

i pasivno biće. Opisujući način igranja žene i muškarca u kolu, 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović pišu: „Ona, na suprot, stidljiva, 

rumena, uzbuđena, ponavljajući oborenih očiju mimiku svog 

igrača, izgleda kao da njome dominira snaga i ljepota ovog zadnjeg 

koji, uostalom, vrlo raspoložen da ništa ne prizna ljepšem 

polu od pažnji čiji je ona predmet, sa mo se brine da se ističe, 

čak i na štetu svoje drugarice.“ (IV, 1 - 10) 

Žena se mogla kretati u javnom prostoru, ali bez prava da u 

njemu potražuje svoj dio javnog uticaja. Javni prostor kao 

prostor u kojem se stiče uticaj na zajednicu i ostvaruje politička 

i ekonomska moć nije pripadao ženi. Njoj je bilo dopu - 

šteno da se kreće u tom prostoru pod uslovom da bude 

nevidljiva kao biće sa političkim mišljenjem i pretenzijama i 

da ne prekoračuje sferu privatnosti, koja joj je dodijeljena patrijarhalnom 

podjelom polnih uloga. Pravo na kretanje u 

javnom prostoru i na učestvovanje u javnom životu ona je ostvarivala 

prihvatanjem pravila koja su je označavala kao minorno, 

pasivno, podređeno biće bez ikakvog interesa za 

učešće u raspodjeli moći. Tuženje, kao specifična estetičkoideološka 

ženska praksa, ostalo je tokom cijelog 19. i 20. vijeka 

jedina mogućnost za ženu da se javno oglasi i da na sebe usmjeri 

pažnju zajednice. 

270


I 

1)Hajnrih Štiglic je opisao način pozdravljanja žena koje 

je sreo putujući od Kotora ka Njegušima: 

„Neke od žena bi nekog muškog rođaka ili uglednika u prolazu 

poljubile u ruku, što bi ovaj primio kao sasvim prirodnu 

stvar, kao obavezan danak jedne sluškinje, druge bi se još 

dublje poklonile, hvatajući, s očevidnim poštovanjem, peševe 

muškarčevog kaputa i prinosile ih usnama.“ 704 1840. 

2) V. M. G. Medaković je pisao o ponašanju žena u crkvi i 

na javnim mjestima: 

„Prolazeći mimo crkve, ustavi će se, klanja se do zemlje 

naspram crkve i krsti se i po tiho Bogu se moli. U crkvi je ona 

poslednja, a Crnogorac naprijed. 

Ako li ide Crnogorka putom, a vidi iz daleka čojeka, da će 

joj prekrstiti put, ona će odma na spram njegovog prekršća 

stati i čeka će dok onaj mine preko puta. Kad se čojek primaknuo 

blizu nje, pristupi će i celiva će ga u ruku, pokloni će 

se, pa će onda poći svojim putom. Pred strancem je još 

stidljivija Crnogorka. Sa stidom i oborenim očima k zemlji 

pristupa ona. Koliko će gođ muški ući u kuću svakojeg će ona 

celivati u ruku. To čini Crnogorka i kad je đevojkom, nevjestom, 

udovicom ili kad je sa svijem staricom.“ 705 1850-1857. 

3) Odgovarajući na pitanje o znacima učtivosti „muškaraca 

prema ženskijem“ i o ženskom ispoljavanju „uvaženja k 

muškim“, izvjestilac Valtazara Bogišića kaže: 

„Poštovanje između dva spola uzajamno je, samo što se 

uobće drži kao da žensko ima više muškoga poštovat nego li 

obratno, baš naprotiv tomu što se vidi u evropskim 

gradovima, jer će vazda ženska, pa da je i starija, ustati pred i 

mlađim muškim.“ 706 1873. 

4) O ženskom pozdravljanju muškaraca i starijih Sigfrid 

Kaper piše: 

„Žene i djevojke se oborenog pogleda lako poklone, dok 

starijeg i uglednog čovjeka poljube u ruku i sačekaju 

oborenog pogleda, da prođe.“ 707 1875. 

5) „Kada se na ulici vidi neka žena, onda je to obično neka 

starica koja je pošla nešto da nabavi ili je natovarena tovarom 

drva ili nečim sličnim, jer dokona i besposlena ne smije na ulici 

da se pokaže nijedna žena“, piše Spiridon Gopčević. „Djevojke 

i mlade žene se rijetko mogu vidjeti na ulici jer su uglavnom 

zaposlene u kući. Samo tu i tamo će neka žena brzo preći preko 

ulice. Ali nedjeljom, kada skupa odlaze u crkvu ili za pazarnih 

dana, mogu se vidjeti u njihovoj najljepšoj odjeći.“ 708 1875. 

6) Arsa Pajević je opisao način na koji su žene pozdravljale 

muškarce i starije: 

„Na javnom zboru, na pazaru, gde se skupe po nekoliko 

stotina muških i toliko ženskih, kroz silni žagor ljudskoga 

govo ra, sa sviju strana čuješ sitno cvrkutanje muških i ženskih 

poljubaca, a kud god pogledaš vidiš kako žensko sagiba glavu 

pred muškim ljubeći ga prema dobu godina i bliskom ili 

dalekom srodstvu ovako: ako je muško mlado i mala ili 

nikakva surodica, Crnogorka ljubi ga samo u ruku, koje se tek 

lakim letom dotakne, a usta i ne prisloni na ruku, nego tek 

onako prema ruci u vazduhu poljubac pukne. Ako je muško 

veća svojta, starije i odličnije, onda sve mlađe i starije ženskinje 

pristupa sa nekim strahopoštovanjem klanjajući se prema 

ovome do zemljice crne (kako se od prilike u našim krajevima 

stariji u crkvi pri celivanju ikona klanjaju), ljube ga prvo u krajičak 

od haljine, a za time u ruku, povlačeći se nekoliko koračaji 

natrag i stojeći prema istome neprestano sa oborenom 

glavom, kao da bi hteli reći: poštujem te i cenim visoko, ti 

vrsna, mudra i junačka muška glavo! Ovaj muški ljubi u čelo 

704 


705 


706 



707 


708 

Spiridon Gopčević: Crna Gora i Crnogorci; CID; Podgorica; 2008; str. 94. 

271


žensku ili samo u vazduhu prema istoj poljub njegov pukne.“ 

Pajević piše da je „žensko (je) prema muškome vrlo 

ljubazno, umiljato i slatkoreko, da ga je milina pogledati kako 

se u svojoj uzvišenoj nevinosti i ženskome stidu snebiva pred 

muškim, kanda bi mu najodabranijim rečima odgovoriti 

htelo na svako njegovo pitanje, a čisto vidiš kako misli, šta će 

i kako će šta reći.“ 709 1876. 

7) Kurt Hasert je opisao Muslimanke koje je sreo u Crnoj 

Gori: 

„Niko nije vidio pravovjerne zajedno sa njihovim ženama 

koje zabrađene mile preko ulice, a pri približavanju muškarca 

još čvršće pritežu svoju ružnu masku. To ih, međutim, ne 

sprečava da kradom bace pogled i u tome se pruža 

mogućnost da, namjerno ili ne, vidite njeno lice sa lijepim 

pravilnim crtama. Neudate nemaju obavezu nošenja vela i ističu 

se svojom ukrašenom nošnjom, bogatim ukrasima i 

prednostima proporcionalnijih tjelesnih formi od zdepastih 

Crnogorki i ne manje koščatih Albanki.“ 

Hasert je opisao i jedno krštenje kojem je prisustvovao u 

selu Polje u Gornjoj Morači: 

„Poslije podne imao sam priliku da prisustvujem jednom 

krštenju kome sem majke, koja je nosila odojče, i njenog 

malo ljetnog sina, niko nije prisustvovao. Majka je dala dijete 

za krštenje svom sinu i do okončanja ceremonije ostala je da 

sjedi pred crkvenim vratima.“ 710 1891. 

„Čitave grupe šetaju u procesiji ulicom, ali u grupama koje 

su međusobno jasno odvojene“, piše Svatek. „Drugu grupu 

čine mlade djevojke, vesele i živahne, ali one kontaktiraju 

samo međusobno.“ Tu i tamo su se, kako piše autor, mogle 

„vidjeti i djevojke sa velikim plehanim posudama u kojima 

nose vodu napunjenu ispred Zetskog doma“ ali su se ovdje 

mogle vidjeti i „starije žene u manjim grupama.“ 

Isti autor piše i o Muslimankama koje je sreo u Mirkovoj 

varoši u Podgorici: 

„Već na samom putu, pred zgradama Mirkove Varoši – 

nove crnogorske četvrti – susrijećemo nekoliko neobičnih 

likova muslimanskih žena, veoma siromašno odjevenih, zapravo 

samo zamotanih u tkaninu, čak i preko lica – kada su 

vidjele našu radoznalost, uvile su se još više. Odmah iza njih 

išlo je nekoliko Muslimanki odjevenih u neku vrstu mješavine 

nošnji jašući magarce. One su djelovale urednije.“ 

O Muslimankama koje je sreo prilikom obilaska starog 

grada u Ulcinju Jozef Jan Svatek piše: 

„Prilikom tumaranja ulicama u staroj četvrti pokraj 

tvrđave, uspio sam da iznenadim muslimanske žene koje su 

pokušale da u trenutku, naglim pokretima sakriju svoja lica, 

ali uvijek su to bile ili starije ili nelijepe žene. Muslimanke se 

samo ovako umotane kreću po gradu i nama malo nalikuju 

na ljude. Tako su pokrivene i po najvećoj vrućini, koja u Ulcinju 

zna biti ubitačna, skrivaju se pred svakim pogledom, 

bježe i skrivaju se od svakog stranca – činile su mi se zaista 

kao sačuvani dio onih vremena kada je Ulcinj bio sjedište pirata 

i tržnica robljem.“ 711 1913. 

8) Stigavši u selo Dugi Do, Jozef Jan Svatek je ugledao 

malu grupu žena u koroti kako „predu vreteno i tiho razgovaraju 

da ne bi narušavale bučnu besjedu svojih muževa – 

gospodara.“ Svatek konstatuje da je „u Crnoj Gori ženi (je) 

namijenjena uloga samo doma, u kuhinji, na polju, samo u 

domaćinstvu“, da je ona podređena mužu, a da je „kod najnižih 

slojeva (je) ustvari samo bolja služavka“. 

Jozef Jan Svatek piše i o ljudima koji su se naveče okupljali 

u Katunskoj ulici na Cetinju: 

9) Henri van Mandere je opisao grupu ljudi koju je sreo na 

putu od Kotora ka Cetinju, u kojoj je bilo i muškaraca i žena: 

„Muškarac ponosito stupa na čelu kolone, jašući jedino 

raspoloživo konjče ili mazgu, i štiteći se od žestine sunčevih 

zraka kišobranom koji je kao i revolver nerazdvojiv dio njegove 

opreme; iza njega, ponekad na velikom odstojanju, idu 

žene, tegleći tovare i noseći na licu tragove ranog starenja 

kakve možemo naći kod žena u svim onim zemljama gdje one 

za muškarca ne predstavljaju ništa više od tegleće marve.“ 712 

1913. 

709 


710 

Kurt Hasert: Crna Gora 1-2; CID- Izdavački centar Cetinje, 1995; tom I Putopisi, str. 51, 136. 

711 

Jozef Jan Svatek: Crna Gora i Skadar; CID, Podgorica, 2000; str. 35, 49-50, 75, 121. 

712 

Henri van Mandere: Crna Gora; CID, Podgorica, 2002; str. 57-58. 

272


one uskoke crnogor/ske/ u Zadru, i da ih dovede u Crnu 

Goru, e im je oprošteno sve“, piše Vuk Popović. 713 

1859, 1860,1863. 

II 

1) U pismu Vuku Karadžiću od 20. decembra 1859, u 

kojem se govori o aktuelnim dešavanjima u Crnoj Gori, Vuk 

Popović sa neodobravanjem piše o postavljenju brata knja - 

ginje Darinke na mjesto ađutanta: 

„Vladika crnogorski jučer se vratio iz Dalmacie, i na svu 

prešu odjahao je naviše. Na mjesto Vukovića, sad je Kvekić, 

brat knjaginjin, za ađutanta, a ovo je knjaginja i radila, i zato 

Vukovića s krivijem okom gledala. Brzo će joj prispjeti i drugi 

prazni brat, e namaju nikad ništa, pa će ih sestra s 

crnogorskom mukom raniti, kao i knjaz što sad s njom isplaćuje 

jedan dug od 95.000 fl., što ga je uzeo na se.“ 

U pismu od 6. avgusta 1860, Vuk Popović piše Vuku 

Karadžiću o sahrani knjaza Danila i o tome kako je nakon 

sahrane knjaginja Darinka javno saopštila posljednju volju 

svoga muža u vezi sa njegovim nasljednikom: 

„Knjaginja je odmah zatim na vas glas, pred narodom, izgovorila 

šta joj je knjaz na umrliće preporučio, da poznadu 

Nikolu, sina Mirkova, za knjaza i gospodara svoga; da žive u 

ljubavi i u miru kao braća; da brane i da čuvaju svoju otačbinu 

i svoju čast i slobodu“, piše Vuk Popović. „I najposle uzme 

kalpak knjažev i metne ga na glavu mladom Nikoli, objesi mu 

na prsi crnogorske ordene, poperi ga na stolicu, i kroz plač 

vikne: ’Evo nam, braćo i gospodo, sretnog knjaza i gospodara 

Nikole!’ i poljubivši mu ona prva ruku sjede na stolicu.“ 

U pismu Vuku Karadžiću od 19. februara 1863, Vuk 

Popović piše o jednoj akciji „stare knjaginje“. 

„Knjaginja stara bila je ovđe kod cirkula na konaku s 

drugim senatorima, i pošla je, vele, da uzme na svoju vjeru 

2) Odgovarajući na pitanje o učešću žena na skupštinama 

i javnim zborovima izvjestilac Valtazara Bogišića kaže da one 

„ne dolaze u sam zbor pa baš i kad nemaju muškie doma, 

nego ide za njih kakav muški iz bližike“. On takođe kaže da 

„one istina ako je svetac te je zbor blizu skupe ih se i po nekoliko 

te sjedu pokrai zbora, ali se one ne miješaju u njihov razgovor, 

nego se razgovaraju među se o svoim ženskim 

poslovima.“ 714 

Odgovarajući na jedno pitanje Valtazara Bogišića koji je 

od njega tražio da potvrdi istinitost iskaza da „ženske ne 

dolaze na zbor”, to jest da „ne zbore na zboru”, N. Dučić kaže 

da „biva da je glavari zovnu da je nešto zapitaju, pa pošto svrši 

odmah ode k ženskijema gdje je i bila”, da će tom prilikom 

„starijoj i uvaženijoj” ženi biti ponuđeno da sjedne, ali da inače 

žena „stoji dok se svrše pitanja radi kojih su je zvali”. 715 

1873, 1892. 

3) Ljubomir Nenadović piše da je na zahtjev knjaginje 

Darinke ukinut običaj donošenja turskih glava na Cetinje: 

„Crnogorci su isto tako, pevajući i sa pucnjavom iz pušaka, 

donosili na Cetinje turske glave i ređali ih povrh zida okrugle 

kamene kule više manastira“, piše Ljubomir Nenadović. 

„Kneginji Darinki bio je vrlo neprijatan i nesnosan taj običaj; 

zato je knez Danilo, po njenoj molbi, naredio te se prestale 

donositi glave na Cetinje.“ 

Odbacujući mišljenje da je Crnogorka „tunjava i bojažljiva“, 

Ljubomir Nenadović piše o govorljivim ženama koje 

je sreo u Crnoj Gori: 

„Pređašnjih godina putujući, zapitah jednu devojku: 

’Mogu li ja s konjem doći onim kućama?’ a ona se nasmeja 

pa reče: ’Možeš, ako ti Sveti Đorđe pozajmi svoga konja!“ – 

Pred Kotorom, na pazaru, slušao sam međ Crnogorcima ovaj 

razgovor. Jedan Crnogorac reče: ’Boga mi, osim ovoga golog 

713 

Vuk Popović: Pisma Vuku Karadžiću; CID, Podgorica, 1999; str. 359, 373, 425. 

714 



715 

Valtazar Bogišić: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini I Albaniji, ITP Unireks MB Beograd i ITP Unireks Podgorica 1999, (odjeljak sačinjen od 

zabilješki V.Bogišića na osnovu razgovora koji je vodio sa N. Dučićem 1892.); str. 99. 

273


junaštva ništa drugo nemamo!’ – ’Imamo, Boga mi, obraza 

koliko ikoji kralj na ovom svijetu’ odgovori mu drugi; a jedna 

Crnogorka nastavi: ’Ti si se jadan zagledao u lacmanske velike 

kuće! A i onaj što ima sto brodova na moru ne jede sa dvije 

ožice; a kad mu dođe mrijeti, misli da vas bijeli svijet s njim 

umire – tako mu je žao!’ – U daljem tome razgovoru, druga 

jedna Crnogorka veselo viknu: ’Crnogorska siromaština 

nadživljela je mletačko bogatstvo!’ – U Crnoj Gori nije 

nikome milo kad se povede razgovor o siromaštini. – ’A šta 

nam manjka (nedostaje)?’ odmah će kogod reći. U jednom 

takvom razgovoru, šaleći se, reče jedna Crnogorka: ’Što ćemo 

mi?! Oni što kuju novce naprave ih okrugle, pa se sa ovijeh 

brda opet svi skotrljaju u njihove ravnice.’ – Na to druga nastavi: 

’Bogatsvo prolazi, a junaštvo spominje se.’ – Pri nekoj 

prilici, reče jedan stranac šaleći se: ’Ova zemlja nema vode, 

nema trave, nema drva; koga đavola branite?!’ – ’Sve je tako’, 

odgovori mu Crnogorka, ’ali opet nam je svaki ovaj kamen 

mio, kao da je pozlaćen’.“ 716 1878. 

4) U „Glasu Crnogorca“ je 5. januara 1886. objavljen proglas 

Knjaza Nikole o postavljenju knjaginje Milene za njegovog 

zastupnika. 

„Polazim danas, u ime Božje, na put u inostranstvo“, kaže 

se u proglasu Knjaza Nikole. „Za vrijeme Moga odsustva zastupaće 

Me u svijema pravima Vladalačkim Njeno Visočanstvo 

Knjaginja Milena. Preporučujem Crnu Goru i 

Sebe okrilju Svemogućega.“ 717 1886. 

5) Pišući o čestim boravcima Knjaza Nikole izvan Crne 

Gore, Viko Mantegaca L spominje i odluku Knjaza Nikole da 

vlast povjeri Knjaginji Mileni. 

„Sada brigu o državi prepušta prestolonasljedniku, dok je 

ranije o sudbini kneževine brinula kneginja Milena“, piše 

Mantegaca. „Bio je to veliki događaj i ogroman korak u tom 

pravcu, kako je to primijetio jedan pisac, kada je prvi put u 

vrijeme svoje posjete Rusiji u decembru 1868, odlučio da za 

vrijeme svog odsustva povjeri namjesništvo knjeginji Mileni. 

Ta njegova odluka bila je potpuno oprečna običajima zemlje 

u kojoj se ženama pridaje potpuno sporedno mjesto.“ 718 

1896. 

6) Hugo Grote piše o jednoj ženi koja mu je pomogla da 

savlada otpor seoskog straješine Ivana koji mu, zbog nepovjerenja 

prema strancima, nije htio dopustiti da uđe u Crnu 

Goru. „Posle nove prilično jake svađe sljedećeg dana, pojavi 

se odjednom anđeo spasitelj u liku supruge starog vojvode 

Goranskog“, piše Grote. „Bila je to naočita žena tridesetih godina 

sa pravilnim kavkaskim crtama lica – podsjetila me na 

žene koje sam viđao u Gori i Tiflisu – koja je bila odgojena u 

ruskom djevojačkom institutu na Cetinju i koja je izvrsno go - 

vo rila francuski. Nakon dužeg razgovora sa njom o ciljevima 

moga putovanja koji su bili poremećeni izbijanjem rata i razgovorom 

o mojim ranijim putovanjima po Orijentu probudio 

sam u njoj ubjeđenje da sam stranac koji crnogorsku državu 

ne može dovesti u opasnost. Njoj je uspjelo da ubijedi Ivana 

Strašnog da još jednom pošalje telegrafski zahtjev u Nikšić 

kako bi mi se izdala dozvola za putovanje.“ 719 1912. 

III 

1) Govoreći o običajima prilikom sahranjivanja pokojnika, 

Vuk Stefanović Karadžić je zapisao da „rođake umrloga nariču 

iza glasa koliko imaju snage, tako da slušajući izdaleka izgleda 

da pjevaju“. Žene su, kako piše Karadžić, veličale i hvalile umrloga, 

njegovu hrabrost, pravičnost i mudrost, i oplakivale njihove 

žive rođake zbog njihovog bola i gubitka. „Čuje se npr, 

gdje uzvikuju: Ko će tvoga konja jahati?! Ko će tvoje haljine 

nositi?! Ko tvoju majku hraniti?! Ko će tvoju djecu zagrliti?! U 

koga će se tvoja sestra kleti?! itd.“, piše Vuk Stefanović Karadžić. 

Majke su za sinovima i sestre za braćom, prema svjedočenju 

Vuka Karadžića, naricale godinama nakon njihove smrti. „Na 

716 

Ljubomir Nenadović: O Crnogorcima – pisma sa Cetinja 1878. godine; Obod Cetinje, 1975; str. 51, 81. 

717 

„Glas Crnogorca“, br. 1; 5. januar 1886. 

718 

Viko Mantegaca: U Crnoj Gori, bilješke i utisci; CID, Podgorica, 2008; str. 137. 

719 

Hugo Grote: Kroz Crnu Goru i Albaniju, etnologija, političke prilike i privreda zapadnog Balkanskog poluostrva; CID, Podgorica, 2006; str. 29. 

L 


274


2) Putujući jednom prilikom prema Cetinju, Hajnrih 

Štiglic je začuo tužnu kuknjavu i plač, a zatim je „na jednoj 

stjenovitoj kupi prekrivenoj žbunjem“ ugledao „grupu žena, 

koje su, čučeći ukrug, izvodile žive kretnje rukama“. Ove žene, 

tužbarice koje je Štiglic zatekao u času kratkotrajnog predaha, 

uskoro zatim su nastavile da tuže. „Uvijek nanovo bi se čuo 

isti ton u jednoličnom otezanju, gotovo bez modulacije, pa je 

djelovalo kao kakva siva zemaljska utvara, koja se čas pojavljuje, 

čas ponovo nestaje“, zapisao je Štiglic. 

Sjedeći, jednom drugom prilikom, ispred neke krčme, 

Štiglic je u grupi žena koje su se vraćale sa njive ugledao mladu 

djevojku sa crnom maramom koja je tužila za bratom: 

„Ona je svoje ruke čas živahno podizala prema svom krvavo 

izgrebenom licu, čas ih je spuštala prema zemlji, a čas ih 

je upravljala prema nebu. Pri tome je pjevala neku tešku 

pjesmu u jednoličnom tonu kukanja, dok bi je žene na 

određenim mjestima pratile kao kakav hor.“ 721 1840. 

visokom drvenom nadgrobnom krstu od nekoliko hvati 

izrezano je onoliko kukavica koliko rodbine, a osobito sestara 

za njim žali“, zapisao je Vuk Karadžić. „Ovaj običaj jamačno je 

postao od narodne priče da je kukavica bila nekad djevojka koja 

je za izgubljenijem bratom tako dugo žalila da se i gospodu 

bogu dosadilo, i pretvorio je u kukavicu. Otuda biva da djevojka 

koja je izgubila brata ne može čuti kukavicu, a da joj ne udare 

grozne suze na oči; a otuda je i postala riječ ’kuku mene’“. 

U znak žalosti ljudi su, kako piše Karadžić, grebli lice sve 

dok im krv ne bi potekla i to „nagrđeno lice“ nedjeljama nisu 

prali. On takođe kaže da je žalost za umrlim trajala godinu 

dana, da za to vrijeme ljudi nisu ni pjevali ni igrali, da se 

muškarci nisu brijali, a da su žene imale u početku običaj da 

„odsijeku kosu ili idu gologlave“, a docnije su na glavu stavljale 

crnu ili plavu maramu. 720 1834-1835. 

3) Jegor Kovaljevski je zapisao da je tokom boravka u Rijeci 

Crnojevića jednom prilikom začuo „jednolični tužni napjev“ 

koji je dolazio iz daljine i da se uskoro zatim „pojavila žena, u 

iskrzanoj odjeći, obnažene glave, s koje je padala gusta rasuta 

kosa, s izgrebenim licem, pokrivenim ranama, okrvavljenim“. 

Ova žena je, kako piše Kovaljevski, išla od sela do sela „naričući 

za ubijenim mužem, čupajući kosu i gorko plačući“ i na taj način 

„obavještavala o svom nenadoknadivom gubitku, o gubitku cijelog 

plemena i snažnom riječju budila narodnu osvetu“. 

Kovaljevski je nešto kasnije sreo i nekoliko muškaraca čija 

su lica takođe bila krvava. „Oni su se vraćali sa sahrane, gdje 

su plač i grebanje lica sastavni dio obreda, koji se kao i kod 

nas završava trpezom i pićem“, piše Kovaljevski. 722 1841. 

4) U pismu Vuku Karadžiću od 17. januara 1854, Vuk 

Popović opisuje sahranu Pera Tomova: 

„Pošto je jučer svanulo, oglasiše smrt s najvećim zvonom; 

i do 9 sati narod je vrvio da ga se nagleda u odru prućena i u 

najljepšem odijelu obučena i sa oružjem i kavaleriama 

nakićena. Oko odra kukala ga je žena, sestre i šćeri. Jednu sam 

sestru čuo tužjeti ovako: Bijah sestra od tri brata, aoh/ Od tri 

brata ka tri kralja, aoh/ A sad ostah bez nijednog, aoh /Kuku 

sestri bezbratnici, aoh/ Još bih nešto govorila, aoh/ Al ne smijem 

govoriti, aoh/U tuđem sam vilajetu, aoh! itd“. 723 1854. 

720 

Vuk Stefanović Karadžić: Crna Gora i Crnogorci, www.antikvarne-knjige.com , 1837; str. 47. 

721 

Hajnrih Štiglic: Posjeta Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2003; str. 81, 160. 

722 

Jegor Kovaljevski: Crna Gora i slovenske zemlje; CID; Podgorica; 1999; str. 23. 

723 


275


5) Opisujući običaje prilikom sahranjivanja bližnjih, Vuk 

Vrčević piše da „za mladim momkom žene šišaju svoje lijepe 

guste kose, te ih po grobu mrtvoga brata ili đevera prosiplju“. 

„Pri ovome treba mi kazati i to da, kako ljudi tako i đevojke 

i žene od onoga dana kad obraz noktima za mrtvijem nagrde, 

ne operu ga nikad dokle samo po sebe kišom ne prođe, i dokle 

same ne zarastu one ogrebotine od slijepoga oka do brade“, 

piše Vuk Vrčević. „Grdno je i neobično viđeti ljude onako krvave 

i neobrivane, a još neobičnije nevjeste i đevojke bez svoja 

krasnoga vijenca i ikakve krpe na glavi“. 

Vuk Vrčević dalje citira naredbu koju je knjaz Danilo tim 

povodom uputio kapetanima: 

„Od mene Danila I, Knjaza Crnogorskoga i Brckoga, svijema 

kapetanima i popovima pozdrav. 

A potom znadite da je u mojoj zemlji po danas zabranjeno 

svakome Crnogorcu i Brđaninu i njihovim ženama i đevoj - 

kama grebati obraz i šišati kose žene, i strići konjima repove, 

jer to nije hristijansko đelo, nego čifutsko i bezbožničko. Koji 

bi čojek ili žena ovo prestupio, platiće dvanaest cekina globe, 

a kapetan i pop isto toliko, koji bi ga od suda zatajio. Ako oće 

da žali svojega, može plakati koliko oće i prevrnuti muški, i 

faculet crni na glavi ženske nositi.“ 724 Prije 1860. 

6) Javno ispoljavanje žalosti povodom smrti Mirka Petrovića, 

oca Knjaza Nikole, opisao je Alfred Bulonj. Kako je u vrijeme 

njegove smrti u svim nahijama bio uveden karantin 

zbog opasnosti od širenja kolere, ljudi iz udaljenih sela su sa 

zakaš njenjem pristizali na Cetinje da izraze svoju tugu. 

„Čim je karantin ukinut svakodnevno su na Cetinje dolazili 

stanovnici, muškarci i žene iz različitih nahija Crne Gore, 

predvođeni kapetanima, ljudima naoružanim od glave do 

pete“, piše Bulonj. „Pošto bi stigli na vrh planina koje okružuju 

ravnicu, zaustavili bi se, prekrstili u znak poštovanja prema 

moštima Svetog Petra i prvi put zalelekali, snažno udarajući 

pesnicama u grudi, razdirući lice noktima i čupajući pramenove 

kose. Žene bi se zadovoljavale plačem i kricima. U podnožju 

planine ista ispoljavanja bola ponovo bi započela. 

Grupa bi tada polako prešla preko ravnice i kad bi se približila 

crkvi, kad bi stigla skoro preko puta dvora sadašnjeg knjaza, 

ponovo bi počeli krici, nastavilo bi se grebanje lica, udaranje 

u grudi i čupanje novih pramenova kose. Potom bi se naglo 

usmjerili prema crkvi u kojoj je počivalo tijelo pokojnika i 

svaki od njih bi, prije ulaska, odložio oružje duž zida. U crkvi 

bi se utrkivali ko će prići bliže grobu junaka, tamo – krici, suze, 

prizivanje, naivna pitanja upućena pokojniku kao da ih on 

može čuti i odgovoriti im, trajala bi više od četvrt sata; 

posebno su se isticale žene pretjerivanjem u ispoljavanju bola; 

najzad, kad bi ponestalo snage, kad bi se oči zacrvenjele, kad 

bi obrazi bili dovoljno izgrebani, grla se osušila od uzvika, 

gomila bi u tišini izašla iz crkve, mirno bi ponovo uzeli oružje 

kao da se apsolutno ništa nije dogodilo i otišli da se poređaju 

u dvorište starog dvora. Tada bi im dali izdašnu dozu rakije i 

hljeba da povrate snagu.“ 

Oko pola sata kasnije, kako piše Bulonj, počela bi tužbalica 

za koju autor kaže da je bila „veoma dirljiva“: 

„Žene bi pjevale solo, a prisutni bi odgovarali. Evo kako je 

bilo: dvije žene u crnini, idući sporo i ukočeno, jedna iza 

druge, pognute glave, duboko skrušene, pjevale bi, u čast 

pokojnika, nježnu i tužnu melodiju, zatim bi počele niz de 

profundisa, od kojih je svaka od njih naizmjenično pjevala po 

jedan stav; to bi trajalo ponekad puni sat i ponavljalo se tako 

svakog dana više od jednog mjeseca, uprkos kiši i lošem vremenu, 

i da knjaz, rastužen tolikim izlivima bola, nije naredio 

da se prekinu te tužne ceremonije, sva sela, bez izuzetka, 

stavila bi sebi u zadatak da pošalju svoje stanovnike da plaču 

na grobu svog neustrašivog vođe.“ 725 1867-1868. 

7) Opisujući povratak žena sa pazara, Gabrijel Frile i Jovan 

Vlahović pišu: 

„Ako, slučajno, ženska družina prođe pored nekog mjesta 

poprišta tragičnog događaja ili mjesta koje oživljava tužne uspomene, 

razgovor se prekida, patetična pjesma, ponavljana s 

kraja na kraj, diže se kroz stijene kao pogrebna melodija i dira 

neopisivom emocijom putnika koji prolazi ovim samotnim 

mjestima.“ 

Ali, ova žalost, kako pišu Frile i Vlahović, nikada nije dugo 

trajala: čim bi završile svoju „žalosnu strofu“, žene su se odmah 

okretale prema svojim drugaricama nastavljajući započeti razgovor, 

„smijući se i gestikulirajući potpuno prirodno“. 

„Ako je smrt zadesila ratnika, njegova udovica drži struku 

724 

Vuk Vrčević: Ogranci za istoriju Crne Gore; JU Centar za kulturu Nikšić, IŠM Oktoih; str. 191. 

725 

Alfred Bulonj: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica, 2002; str. 79-80. 

276


pokojnika ispred vrata i na njoj kapu i njegovo oružje“, pišu 

Frile i Vlahović. „Pred ovim tužnim trofejem, koji će možda 

čuvati u toku mnogih generacija herojskih uspomena, ona 

počinje, sa drugim ženama, hvaliti pokojnika, čekajući vrijeme 

kad će se cijela povorka okupiti za poslednji svečani obred.“ 

Držanje žena koje su išle u sela iz kojih su ih pozivali da 

tuže pokojnika Frile i Vlahović opisuju kao „pobožno“ i 

„svečano“: 

„Jedna po jedna, raspoređene u dugoj povorci, glave 

pokrivene crnom maramom, bez kecelje jarkih boja, slične 

djevojkama pokupljenim iz nekog manastira, one dolaze, nijeme 

i pognute glave. Samo, s vremena na vrijeme, jedna od 

njih, prekidajući tužnu tišinu povorke, ispušta u vazduh, više 

nego što tuži, neke riječi gdje se može raspoznati ime pokojnika; 

žaljenja i hvale u njegov pomen.“ 726 1868-1873. 

8) Govoreći o ženama u ratu, Arsa Pajević je opisao i ponašanje 

žena kojima su u bitkama ginuli bliski muškarci: braća, 

sinovi, muževi: 

„Posle svake krvave bitke možeš uz put sresti mnoge muške 

i ženske, koji nose take haljine i tek kad zapitaš starca, ženu, devojku 

ili babu: ’Čija li je, boga ti, to roba što nosiš’, odgovoriće 

ne dižući glave na tebe: ’Mojega đetića, vojna, brata ili unuka 

što osta na mrtvo u potonjem boju’“, piše Arsa Pajević. 

On piše da su pokajnice išle putem „naričući iza glasa“ i da 

su se, čim bi stigle do prvog naseljenog mjesta, ljudi okupljali 

oko njih i pratili ih do kuće poginulog pred kojom se nalazila 

dugačka trpeza na koju su tužbarice ređale „sve po redu one 

haljine, koje su sa mrtvoga skinuli, kao: košulju i gaće 

(čakšire) gunj ili beljaču, struku, dokoljenice i čarape, pas, 

silav, olovne ćese, male puške, krvav jatagan, i sve ostale sitne 

rabote, koje su na mrtvome našli“. Oko stola se, kako piše 

Arsa Pajević, prvo okupljala svojta, pa onda „sva ženskadija 

seoska“ da „nariče i jada za poginulim“. 

„Ova trpeza stoji tako punih 10 dana, dokle se ne obredi 

sva rodbina sa strane nad ovom mrtvačkom trpezom“, piše 

Arsa Pajević. „Tužbalice idu na daleko kroz celu rodbinu 

poginulog. Biva da idu jedan komad mirno, muški idu ćutećki 

sa okrenutim puškama natraške, držeći ih mesto kundaka za 

grlić od cevi, a ženske nose svaka po jedno parče od haljina 

te će kad i kad po gdekoja da prekine ovo nemo ćutanje sa 

726 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović: Savremena Crna Gora; CID, Podgorica, 2001; str.132-144, 177. 

277


uzvikom: Kuku mene jutros i do vjeka, kuku, lele! I kad se primaknu 

mestu ili kući rodbine pokojnikove, sve iza glasa 

kukaju, a iz domova ih dočekuju sa uzvicima: Lele mene, 

brate, moj krilati junače, siv sokole, uzdanico moja i t.d. I kad 

se tako zajednički izjadaju, na nekih mestih i po licu izgrebu i 

okrvave (samo ženske), onda se razilaze svojim kućama.“ 

Arsa Pajević piše da se poslije svake bitke na sve strane 

mogao čuti „tužan glas ovih pokajnica ili tužbalica, koje kukaju 

i nariču berući kukuruze“ i „njihovo grozno kukanje, od kojeg 

ti mozak uzavre, i koža ti se naježi, da bi utekao na kraj belog 

sveta, samo da umakneš sa domaka ovome tužnome glasu, koji 

neodoljivom snagom tvoje učešće sebi privlači“. 

„Malen je ovaj prostor, da bi se na njemu mogli ispisati velji 

jadi, golema beda i nevolja, koju crnogorsko ženskinje od 

kolevke pa do groba onako velikodušno trpi i podnosi“, piše 

Arsa Pajević. „Nema toga pera, koje bi sve to opisati moglo. To 

se samo osetiti daje, kad se očima gleda. Ja sam mogao podnositi 

glad, žeđ i sve teškoće ratnoga života puna tri meseca 

dana kroz Hercegovinu i Crnu Goru; mogao sam gledati krvave 

bitke, silne ranjenike i mrtve junake, za kojim me je vazda 

duša bolila: ali posle dva najžešća boja, veljega boja na Fundini 

u Kučima i onoga na glavici Trijebač pod selo Rogame, ne 

mogah više među njima izdržati, da gledam njihovu neopisanu 

tugu i žalost. Bejah celim životom iznuren i potresen – poboleh 

se i moradoh ostaviti tu dragu i dičnu zemlju našu, u kojoj mi 

ostadoše najmilije uspomene minulog života.“ 727 1876. 

žalospjevom i uz svaki posao za njim iznova nariče, hvaleći ga 

pjesmom – kako je on taj posao znao tako dobro, da mu niko 

ni izdaleka u tome nije bio ravan i td.“ 728 1876-78. 

10) Ljubomir Nenadović piše da Crnogorke „bez žalosti 

i bez suza, veselo spremaju svoje ukućane na vojsku“, ali da 

one koji poginu prekomjerno žale. „Mati i sestre nekoliko 

meseci, kud god se maknu, glasno nariču“, piše Nenadović. 

„Ko ne zna toga običaja misli da pevaju. One u pesmama 

tuže. Svako jutro kad pođu na njivu ili na vodu, nove žalostive 

pesme izvode. – U poslednjem ratovanju, iz više kuća poginulo 

je po dva po tri brata ili bliska srodnika. U boju braća i 

rod obično stoje nablizo, da se mogu jedan drugom u nevolji 

naći. Lane, u žestokoj bitki na Krscu, barjaktar Marko iz 

Petrova Dola padne; njegov sin, momak od osamnaest godina, 

dohvati barjak, podigne ga gore i stade više svog mrtvog 

oca. No i njega zrno pogodi, i on zajedno sa barjakom padne 

pored oca. Njegov stric, Markov rođeni brat, pritrči, ščepa 

barjak i podigne u visinu, vičući Crnogorcima: ’Drž’te se, 

sokolovi!’ – No i njega tursko zrno pogodi, pao je i on zajedno 

s barjakom. To je sve bilo u dvadeset minuta. Sestra 

toga Marka barjaktara ostala je sama samohrana u kući. Od 

velike žalosti ona je oružje svoje braće obesila oko vrata; i 

tako, kud god ide, iz sveg glasa neprestano tuži i nariče. Put- 

9) Pozivajući se na V. M. G. Medakovića, Jozef Holeček 

opisuje običaje žaljenja pokojnika: 

„Ženska čeljad u porodici idu nepokrivene ošišane glave, 

dalje rođake nose kosu spletenu i umotanu kao na kalem, 

takođe nepokrivenu. Ne nose ni prstenje ni naušnice.“ 

Običaj je bio, kako piše Holeček, da se za vrijeme jela 

„podignu dvije žene iz porodice i idući po prostoriji pjevaju 

tugovanku sve do kraja pogrebne gozbe“, dok su ostali članovi 

porodice ostajali za stolom nastavljajući da „jedu žalosno“. Bogatiji 

su, kako piše Holeček, kupovali crno odijelo, posebno 

pojas i kapu; siromašni ljudi su djelove odjeće farbali u crno, 

a oni najsiromašniji su žalost pokazivali tako što su odjeću 

oblačili naopako. „Žene korotu nose 13 mjeseci“, piše 

Holeček. „Kada žena radi bilo što uvijek pokojnika pominje 

727 


728 


278


nici daleko obilaze oko njene kuće, tako je teško slušati njeno 

zapevanje. – U vreme svakoga rata, kud se god maknete, čujete 

pokajnice kako tuže; druge pesme ne možete ni čuti. 

Nije običaj putem ići i pevati. I sami pastiri niti pevaju, niti 

imaju kakvih svirala. Oni sede na kakvoj visokoj steni i ćute. 

Pogled na ove neizmerne planine i urvine njima je dovoljan 

razgovor; oni se sa svojim mislima zabavljaju.“ 

Ljubomir Nenadović piše da su žene koje su imale lijep 

glas i „dar za poeziju“ imale običaj da tuže za junacima sa kojima 

nisu ni u kakvom srodstvu. Putujući jednom prilikom 

preko Čeva, on je sustigao grupu žena u kojoj je bila i jedna 

mlada djevojka koja je tužila tako glasno da su planine odjekivale. 

Kada joj je prišao i upitao je ko joj je poginuo, ona mu je 

odgovorila da su joj svi izginuli. Kada je drugu ženu upitao za 

kim djevojka tuži, ona mu je odgovorila da „tuži od bijesa“. 

Ljubomir Nenadović piše i o drugim tužbaricama sa kojima 

se susreo u Crnoj Gori. Negdje pod Ostrogom on je 

vidio majku i kćerke koje su tužile nad grobom u koji su upravo 

polagali dvojicu sinova koji su zajedno poginuli tokom 

juriša Sulejman-paše na Krstac. „Vidim tri ženske koje su kao 

strašila izgledale“, piše Nenadović. „To je mati i dve sestre. 

Kosa im do glave ošišana; košulje im pocepane, i sve tri 

užasno svoje lice izgreble. One ne kukaju, niti pesme nabrajaju; 

samo čudnovatim glasom ječe; nijedna nije znala ni šta 

govori ni šta radi – od sebe. To je prvi i poslednji put da sam 

takvo što video. Taj me pogled prenerazio i razboleo. Svak je 

mislio da je taj običaj grditi svoje lice sasvim prestao. Može 

biti, za ovih poslednjih dvadeset godina, to je jedini slučaj. – 

Ali, da majke i sestre svoju kosu odseku i na grob polože, to 

se češće događa. Žena za svojim mužem uzdržava se od 

tuženja; nije običaj.“ 729 1878. 

11) P.A. Rovinski piše da su tužbalice pjesme koje se „ne 

izvode samo prilikom sahrana ili uopšte pod svježim utiskom 

tuge koja ju je zadesila, već žena tuži i kada ostane sama: ako 

ide negdje dalje po vodu ili po drva, kada nosi neki teret, čuva 

stado – ona ne ispušta iz ruke svoj ručni rad, tuži opisujući ljepotu 

i dobrotu dragoga čovjeka kojega je izgubila, a prisjećajući 

se svojih odnosa sa njim i onoga što je taj za nju učinio, i sl.“ 

Rovinski takođe piše da kada „tuži pred drugima na sam 

dan sahrane, žena to radi glasno i tužbalicu završava jaucima 

i ridanjem, onim dirljivim: ’oh! oh! oh!’, a kada je sama, žena 

tuži i istovremeno stvara tužbalicu, tiho, recitativom sličnim 

pjevanju uz gusle, ali sa tužnijim otezanjem glasa u pauzama.“ 

„Žene udaraju sebe u grudi tako jako da kada ih ne vidiš 

već čuješ taj zvuk koji se razleže među opštim frenetičnim 

krikom, moglo bi se pomisliti kao da udaraju u praznu bačvu“, 

piše Rovinski. „Ponekad žene zaustavljaju, ali se meni desilo 

da vidim kako se djevojke udaraju u grudi i niko ne pomišlja 

da ih u tom zadrži, pazeći samo da ne padnu u grob. Kada je 

čitav obred sahrane završen, žene, najbliže srodnice, dolaze 

do toga da nijesu u stanju da se drže na nogama i van sebe su, 

onda ih vode ili vuku ispod ruke, a one u histeričnom stanju, 

viču, stenju i plaču ali ne nariču. Neke žene padaju u nesvijest. 

Jedna je ležala u besvjesnom stanju više od sata, čak su pomislili 

da je umrla“. 

Kad bi se sahrana završila, tada bi svi, kako piše Rovinski, 

posjedali na grobnim pločama vodeći računa da ostave prolaz 

za žene koje nariču. Tada bi dvije žene, koje su polako koračale 

jedna za drugom, počele da nariču „klimajući grudima 

naprijed“, pri čemu je druga ponavljala ono što bi rekla prva 

i podražavala njene pokrete. „Tako one prolaze putem nazad 

i naprijed 10-20 puta dok se iscrpi njihova snaga u naricanju“, 

piše Rovinski. 

On piše da su žene obično tužile u paru. Starije su išle naprijed, 

a na svima su bile „struke presavijene usko i prekrštene 

sprijeda“, čiji su krajevi bili „spušteni pozadi ispod ruku“. 

„Žene, majka ili sestra, nariču i leleču svaki dan po nekoliko 

puta u toku nedjelje i neizostavno rane u zoru kada svi 

spavaju, a zatim rjeđe u toku godine, neke tri godine, neke čitavi 

život, ako ostaju same“, piše Rovinski. „U Podgorici žena 

729 

Ljubomir Nenadović: O Crnogorcima – pisma sa Cetinja 1878. godine; Obod Cetinje, 1975; str. 81-86. 

279


za mužem mora da kuka svaki dan u toku dvije nedjelje, a 

zatim cijelu godinu po praznicima i ne izlazi nikuda iz kuće. 

Turske bule takođe kukaju petkom, zato ćete tamo u toku čitave 

godine čuti kukanje rano ujutro s raznih strana.“ „Jednom, 

dok sam bio u Moračkom manastiru na dan Uspenja Bogorodice 

(15. avgusta), grupa žena, koja se sastojala od dvije 

djevojke i dvije udate, sve u crnini, zagrlivši se, počele su prolaziti 

preko manastirskog dvorišta i jedna od njih počela je da 

tuži, svaki dio njenog naricanja približno dvadeset rečenica, 

završavala je povicima: ’oh, oh!...’ otežući ih uz užasno stenjanje 

kao u histeriji“, zapisao je Rovinski. „Ona je tužila, polako 

prolazeći po dvorištu tamo-amo sa ostalim drugaricama. 

Dvije od njih su se pridružile njenim posljednjim jaucima i 

podražavale je, dok je ova izbezumljena skoro pala. Sa strana 

je stajao narod, ćutke, ali pažljivo slušajući tužno naricanje. To 

su bile tri sestre koje su oplakivale oca, poginulog u posljednjem 

ratu i još jedna njihova rođaka. To nije trajalo manje od 

pola časa.“ 

Rovinski je opisao i susret sa srednjovječnom ženom i 

djevojkom koje su sjedjele na zemlji i naricale držeći pred 

sobom kapicu, na kojoj je ležala medalja, vojnička značka i za 

njih koncem pričvršćen pramen kose: 

„To su bile majka i ćerka, jedna je oplakivala sina, druga 

brata, koji nije poginuo u ratu već je umro poslije rata kod 

kuće od bolesti. Tužila je majka. To nije bila tužbalica već 

sjećanje na pokojnika dok je bio mlad, lijep i zdrav, a sada ga 

više nema među živima. Bio je u ovim i onim bojevima, nigdje 

ga metak ni sablja nijesu okrznuli, prošao je cijelu Hercegovinu, 

trpeći glad, žeđ i svaku muku i tako ga nikakva bolest nije 

savladala, a dođe kući i umrije na majčinim rukama itd. U tom 

smislu, postepeno dodajući ono što se odnosilo na nju i na 

sestru, koje su ostale bez njega sirote, izgubivši s njim sve što 

su imale. Povremeno ona bi se zaustavljala kao da nije u stanju 

da nastavi, padala je na rame kćerki, a ova ju je obuhvatala 

obadvijema rukama i krik ’oh’ se gubio u potmulom stenjanju 

i ridanju obadvije. Zatim je majka ponovo nastavljala svoj tihi 

recitativ, kao da je pričala ljudima koji su slušali njenu tugu. 

Kada su završile one su se podigle i otišle nekud kao da su ispunile 

svoj dug i pomiješale se sa ostalom masom.“ 730 

1879-1906. 

730 

P.A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 508; tom III, str. 210-212, 215. 

280


IV 

1) Hajnrih Štiglic je opisao srdačan susret žene koja mu je 

bila dodijeljena kao vodičkinja sa njenom poznanicom pored 

jednog izvora gdje su svi zastali da predahnu: 

„One su, štaviše, kao dvije sestre poletjele jedna drugoj u 

zagrljaj i neko vrijeme su se, uz nježan poljubac, držale u zagrljaju, 

a onda, kada su se razdvojile, pitanjima i pričanju nije 

bilo kraja“, piše Štiglic. 

Kada je Štiglic „rasklopio putnički pehar od kože“ u kojem 

se nalazilo vino i ponudio im da piju, one su ga isprva „veoma 

ozbiljnog izraza lica osmatrale sa svih strana“, a zatim su ga 

„prinijele ustima, u kojima su se poput dva niza bisera ukazali 

bijeli zubi, da bi ga potom odložile a da nijesu ni srknule iz 

njega, kao da se plaše neke čarolije ili mađije.“ Tek pošto je 

on sam ispio vino i ponovo im ponudio napunjeni pehar, one 

su „skupile hrabrost i više puta ga, kličući, ispile“. 731 1840. 

2) Vilhelm Ebel je pisao o pazarima kao mjestima koja su 

ženama, između ostalog, služila i za okupljanja, razgovor i susrete 

sa drugim ljudima: 

„Muškarci su se izdvajali u posebne grupe i vodili svoje razgovore, 

dok su žene stajale po strani i vodile svoje razgovore; 

one bi se, kada bi se srele, više puta poljubile, i to u ruku i u 

čelo“, zapisao je Ebel. „Tovari koje bi jedna drugoj skidale s 

ramena i onda opet uprtile bili su začuđujuće veliki. Žene uobičavaju 

osim toga da ispred sebe gone veći ili manji broj natovarenih 

mazgi, pri čemu im ponekada pomažu i njihova 

djeca.“ 732 1841. 

3) Proslava Đurđevdana je, kako piše Fransoa Lenorman, 

uključivala obrede u kojima su zajedno učestvovale žene. 

„Tada udate žene idu da beru proljećne travke, naročito one 

koje ulaze u sastav ljubavnih napitaka; bacaju ih u vodu zahvaćenu 

ispod vodeničnog točka, koji simbolizuje točak sreće, 

a sjutradan u zoru kupaju se u toj vodi, nadajući se da će se 

podmladiti kao što se podmlađuje priroda čije skrivene sokove 

na taj način upijaju; zatim zadjenu iza uha ili za pojas stručke 

novog cvijeća i odlaze u crkvu“, zapisao je Lenorman. 733 1865. 

4) Da bi stigle do nekog od pazara ujutro i vratile se naveče, 

nakon obavljene trgovine, svojim domovima – žene su 

ponekad hodale i po nekoliko sati. Budući da su žene na pazar 

išle skupa, u grupama, to je bila prilika i za druženja i razgovore 

koje opisuju i Gabrijel Frile i Jovan Vlahović: 

„Da bi se rasteretile briga sa ovih dugačkih i teških puteva, 

vode beskrajne razgovore gdje, zahvaljujući slikovitom jeziku 

zemlje kao i narodnoj rječitosti, najmanji događaji dobijaju 

dimenzije domaće epopeje“, pišu Frile i Vlahović. 

Opisujući kolo, način igranja muškaraca i žena, Gabrijel 

Frile i Jovan Vlahović pišu i o ženskom načinu igranja: 

„Ona, nasuprot, stidljiva, rumena, uzbuđena, ponavljajući 

oborenih očiju mimiku svog igrača, izgleda kao da njome dominira 

snaga i ljepota ovog zadnjeg koji, uostalom, vrlo 

raspoložen da ništa ne prizna ljepšem polu od pažnji čiji je 

ona predmet, samo se brine da se ističe, čak i na štetu svoje 

drugarice.“ 734 1868-1873. 

5) Dr Frederik Ferijer piše o jednom posijelu u Danilovgradu 

kojem je prisustvovao nakon pregleda jednog 

bolesnika: 

„Po jedan mladić i djevojka izdvoje se iz grupe koja stoji u 

krugu oko vatre, stanu jedno prema drugome na određenom 

odstojanju, uzdignutih ruku krenu naprijed igrajući i 

poskakujući jedno prema drugom uz podvriskivanje. Igrač i 

igračica tako prelaze rastojanje od nekoliko koraka, uvijek 

okrenuti jedno prema drugome i povremeno se susreću. 

Poslije nekoliko minuta, jedan od prisutnih odmakne u 

stranu igrača i zamijeni ga, a druga djevojka učini to isto sa 

igračicom i igra se tako nastavlja duže od sat vremena bez 

prekida.“ 

Ferijer piše da su grupe muškaraca i žena pjevali „u formi 

731 

Hajnrih Štiglic: Posjeta Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2003; str. 71-72. 

732 

Vilhelm Ebel: Dvanaest dana u Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2006; str. 119-120. 

733 

Fransoa Lenorman: Turci i Crnogorci; CID, Podgorica, 2002; str. 33. 

734 

Gabrijel Frile i Jovan Vlahović: Savremena Crna Gora; CID, Podgorica, 2001; str. 132-144, 198. 

281


dijaloga – pitanja i odgovora“ i da je ženski način pjevanja bio 

drugačiji od muškog. „Dok pjevaju, žene se gledaju u lice i ja 

mislim da je to zbog toga da bi mogle zajedno da započnu pjevanje“, 

piše Ferijer. 735 1876. 

6) P. A. Rovinski opisuje „prelo“ na koje su se okupljale 

djevojke: 

„Naveče se okupljaju na sijelo ili sjednik, odnosno prelo u 

nekoj kući“, piše Rovinski. „Sa muškarcima kreću i udate žene, 

djevojke, već prema tome kod kakve se porodice ide, 

odnosno, imaju li ili nemaju tamo društva za sebe.“ 

On „prelo“ opisuje kao „djevojačko veče“, iako djevojke 

„naj češće poziva udata žena, žena domaćina kuće ili neka od 

sta rijih žena u kući“. 

„Istovremeno se tamo pojave i momci, koji prateći svoju 

sestru, a koji po pozivu domaćice ili po dogovoru sa pozvanim 

djevojkama“, piše Rovinski. „Djevojke dođu ranije i 

odmah se prihvate posla, pa ponekad budu i počašćene. Onda 

dolaze momci koji pomalo smetaju djevojkama u poslu, kvare 

im ono što rade i, malo – pomalo, sve ostave posao i uključuju 

se u zabavu.“ 

Rovinski je opisao više društvenih igara u kojima su 

učestvovale žene, koje su, kako smatra autor, odražavale 

odnos između muškarca i žene. 

U igri „vukovi i ovce“ sve žene koje bi se zatekle na posijelu 

su postajale „ovce“, a svi muškarci „vukovi“. „I jedni i drugi 

stanu u svoj red, okrenuti jedni prema drugima“, piše Rovinski. 

„Neki od muškaraca skače među ženske i hvata jednu od 

njih, onu koja mu se dopada. Zatim, drugi, treći, itd. sve dok 

ih sve ne pohvataju, pa onda svaki od parova pjeva drukčiju 

pjesmu.“ 

Rovinski opisuje igru „kobila“ u kojoj su učestvovale dvije 

grupe: muška i ženska. „Tada jedna od starijih žena istupa ispred 

ostalih, a mlađe se drže za nju stvarajući tako lanac“, piše 

Rovinski. „Ona prva viče kako ima dobre ždrebice i za jahanje 

i za ždrijebljenje, pa za njih traži kupca. Tada izlazi kupac i zagleda 

ih, zaustavlja se kod jedne od njih, hvata je za ramena, 

za noge i ostale djelove tijela, a ova se brani držeći se za ostale, 

i sve je zadržavaju. Za ovim, pojavljuje se drugi kupac i takođe 

ih sve pregleda. Starija žena ostaje sama i, ako joj se dopala 

igra, okuplja novo stado.“ 

Igra „mijena na mjesec“ je počinjala tako što bi svi učesnici, 

muškarci i žene, posijedali u krug u čijem su centru bili jedan 

muškarac i jedna žena. „Žena ima u ruci štap kojim juri svoga 

partnera govoreći mu: ’Pogani jedna! Što ne sjediš kod kuće 

i čuvaš stoku? Vukovi su nam ovce poklali’ itd., i stalno ga tjera 

ukrug, pa poviče: ’Mijena mjeseca!’, piše Rovinski. „Svako 

skoči sa svojega mjesta u nastojanju da zauzme najbliže susjedno, 

te se i ovo dvoje što su bili u centru uključuju u 

grabljenje mjesta. Onaj ko ostane bez mjesta sljedeći je kojega 

će tjerati šibom.“ 

Rovinski piše da „društveni život nije razvijen“ u Crnoj 

Gori tako da se „učešće žena u njemu sastoji (se) samo u pri - 

sustvu na balovima priređivanim u zimskoj sezoni u tako - 

zvanom Zetskom domu, u pozorišnoj Sali“. Tada se parter 

pretvarao u plesnu dvoranu, a u ložama je sjedjela publika koja 

ne pleše i roditelji djevojaka koji su posmatrali plesače i nadzirali 

svoje kćeri. „Uz orkestar koji je dosta dobro od Crnogoraca 

sastavio i dobro ga pripremio Čeh igraju se raznorazni 

plesovi i narodno kolo“, piše Rovinski. 

On je takođe zapisao da „u Crnoj Gori ne postoji društveni 

rad kojim bi se bavila žena“ osim „učiteljskog posla u ženskim 

školama“ i da se stoga „sva njena aktivnost svodi na njen 

porodični krug“. 736 1879-1906 

. 

7) U „Glasu Crnogorca“ je 1898. objavljen tekst pod 

naslovom „Sa naših katuna“, koji potpisuje N. Graovski, u 

kojem se opisuje društveni život žena na katunima: 

„Planinke idu jedna drugoj, zbore, pričaju se, saopštavaju 

735 

Dr Frederik Ferijer: Crna Gora – dnevnik švajcarskog ljekara; CID, Podgorica, 2007; str. 65-66. 

736 

P.A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom II, str. 490, 498-499; tom IV, str. 279. 

282


se novosti, ni uzmi ni ostavi, već kao u salonima“, piše autor 

bilješke. „Prebira se čitav život katuna, svaki pojedinac i njihovi 

postupci. Po nekad može se slučiti, da planinke vode ljute 

razmirice među sobom. Neka će ukoriti drugu zbog sirišta, 

druga opet s toga, što joj je nešto razagnalo telad, ili telad 

obrstila lišće, što je ona donijela telečaru.“ 737 1898. 

8) Mihail Petrovič Varava piše o ženama koje su igrale u 

kolu na cetinjskom guvnu, okružene mnoštvom svijeta. 

Nakon što je opisao jednog „stasitog ljepotana, s gordim izgledom“, 

Varava je opisao i njegovu partnerku u kolu: 

„Njegova saigračica, bojažljiva, sa crvenilom u licu, sva 

uzbuđena, s pogledom prema dolje, ponavljala je pokrete svog 

kavaljera, pogledajući ga s osmjehom, ponovo spuštajući 

svoje crne oči, pune vatrene strasti, i skačući na jednom 

mjestu, omogućavajući svome saigraču da je opskakuje“, piše 

Varava. „Ovaj je povremeno ispuštao neobične krike, pomalo 

divljê – ’i-ha!’, a pri skokovima umilno je pogledivao svoju ljepoticu“. 

738 1900. 

9) U „Glasu Crnogorca“ je 1905. objavljen tekst „Čaj 

poslije igre“ u kojem se govori o zabavi organizovanoj 

povodom otvaranja golf kluba: 

„Pod visokom zaštitom Njenog Kralj. Visočanstva 

Prestolonašljednice Knjaginje Milice, u četvrtak u 4½ čas. 

poslije podne bilo je zvanično otvaranje Golf Kluba. Njihova 

Kralj. Visočanstva Knjaz Gospodar, Knjaginja, Knjaz Našljednik, 

Prestolonašljednica, Knjaginja Natalija, Knjaginjice 

Ksenija i Vjera i svi članovi Golf Kluba bili su sakupljeni; a u 

5 čas. Nj. Kr. Visočanstvo Knjaginja Prestolonašljednica prva 

je otpočela prvu igru. Poslije prve igre posluženi su prisutni 

čajem na samome zemljištu, gdje se nalazi Golf Klub, i tako 

se ta zanimljiva engleska igra produžila do u sami mrak uz 

svirku vojne muzike, koja je za vrijeme čaja i igre svirala vesele 

komade. Tek u 7½ čas. Uzvišena Knjaževska Porodica i sva 

prisutna gospoda i dame razišli su se, zadržavši u najprijatnijoj 

uspomeni početak ove zanimljive sportske igre.“ 739 1905. 

10) Jozef Jan Svatek opisuje i proslavu Petrovdana na 

Cetinju: „Momci i djevojke su napravili krug držeći se za ramena, 

po određenom taktu su se kretali sdesna ulijevo; iz tog 

kruga je uvijek iskakao jedan, ili po nekom određenom redu, 

ili na poziv djevojke koja igra; to je karakteristična crnogorska 

igra ’oro’. Tu momak i djevojka zajedno igraju, pri čemu podvikuju, 

nadskakujući se, pokrećući noge tako čilo da je to 

neizvježbanom skoro nemoguće učiniti.“ 740 1913. 

737 

„Glas Crnogoraca“; br. 36; 5. septembar 1898. 

738 

Mihail Petrovič Varava: Crnom Gorom; CID, Podgorica, 2002; str. 36. 

739 

„Glas Crnogorca“, 8. jul 1905. 

740 

Jozef Jan Svatek: Crna Gora i Skadar; CID, Podgorica, 2000; str. 58. 

283


284



DA NE BUDU 

DIVLJE GAZDARICE 

Do 1914/15 samo 15,7 odsto učenica u ukupnom broju učenika/ca 

Djevojački institut - rasadnik žena koje krasi „blagočešće, krotkost i blagonaravlje“ 

Radničke škole početkom 20. vijeka – ženski ručni rad i pomalo tehničkog crtanja 

I u vrtiću se djevojčice uče „ženskim poslovima“ 

Školovanje ženske djece u Crnoj Gori počelo je 

tridesetak godina nakon otvaranja prve osnovne 

škole. Milan Kostić piše da je „1870. godine bilo 

(je) u svim školama, zajedno sa cetinjskom, do 

blizu 300 muške dece“, a da „ženske dece beše samo na 

Cetinju i to, od kako je učiteljem postao Špiro Kovačević“ 

koji je „iskupio u svom razredu do jedno 12 djevojčica.“ Prvu 

privatnu žensku osnovnu školu, koja je radila od kraja 1871. 

do 1873, osnovala je učiteljica Jelena Vicković koja je u svom 

stanu na Cetinju okupljala djevojčice koje je besplatno opismenjavala 

i obučavala ručnom radu. Sve do školske 1874/75 

djevojčice su pohađale javne škole zajedno sa dječacima jer 

ženskih osnovnih škola nije bilo. Autor izvještaja o dolasku 

školskog nadzornika u novosazidanu školu na Ceklinu, koji 

je objavljen u „Crnogorcu“ 1871, piše da je od ukupno 1424 

učenika/ce koji su pohađali nastavu u svim osnovnim školama 

u Crnoj Gori te godine bilo 23 učenice. Autor izvještaja 

konstatuje da „će ova razlika svakome pasti u oči“ ali da je 

zbog nedostatka prostora i učiteljskog kadra naređeno „da se 

samo muška djeca moraju šiljati u školu“. Broj učenica se do 

1874/75 popeo na 97 (4,32 odsto ukupnog broja uče - 

nika/ca). Školske 1874/75 osnovana je prva ženska državna 

osnovna škola na Cetinju. Sigfrid Kaper, koji je ovu školu 

posjetio 1875, opisuje djevojčice koje je u njoj zatekao kao 

„svježa, razdragana, živa stvorenja od 8 – 12 godina“. Broj 

ženskih osnovnih škola se veoma sporo uvećavao tokom 

narednih decenija tako da je 1914/15 bilo samo pet ženskih 

škola, i to na Cetinju, u Nikšiću, Podgorici, Pljevljima i u 

Rožaju. Takođe se sporo uvećavao i broj učenica tako da je 

1914/15 bilo tek 15,7 odsto učenica u ukupnom broju 

učenika. Sve do 1914. obrazovanje ženske djece nije bilo 

obavezno. U „Pravilima o dužnostima kapetana, mjestnih 

školskih nadzornika i učitelja“ iz 1870. kaže se da se glavna 

školska uprava „nada“ da će se roditelji „koristiti ovima blago - 

detnima ustanovama i da će poslati u školu i svoje žensko dijete“. 

Ni zakoni koji su donijeti u drugoj polovini 19. i 

po četkom 20. vijeka (Zakon o obaveznom školovanju u 

Knja ževini Crnoj Gori/Zakon o opštoj školskoj dužnosti iz 

1879; Zakon za osnovne škole u Knjaževini Crnoj Gori iz 

1884. i Zakon o narodnijem školama iz 1907.) nisu obavezi- 

285


vali roditelje da školuju žensku djecu. Tako, na primjer, čl. 26 

Zakona o obaveznom školovanju u Knjaževini Crnoj Gori 

iz 1879. propisuje da u područjima gdje nema ženske škole 

roditelji mogu „ako to zažele“ dati „svoje žensko dijete u 

mušku školu, samo ako ovo nije prestupilo desetu godinu, 

poslje koga roka ne smije žensko dijete posjećati muške 

škole“. Školovanje ženske djece postalo je obavezno tek 1914, 

kada je donijet Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o 

narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori iz 1907. Čl. 29 

ovog zakona propisuje da je „nastava (je) obavezna za svu 

djecu oba pola najmanje do navršetka petnaeste godine“. 

Iako ni decenijama nakon donošenja ovog zakona sva ženska 

djeca u Crnoj Gori nisu išla u školu, njegovo donošenje predstavlja 

važan trenutak u istoriji obrazovanja žena u Crnoj 

Gori. Zastupljenost djevojčica islamske vjeroispovijesti u 

obrazovanju takođe je bila veoma mala. U Podgorici je od 

1884. do 1891. radila javna škola za muslimansku djecu, a 

takođe su postojale i privatne ženske škole (mektebi) koje su 

ukinute 1891. Godine 1895. otvorena je muslimanska javna 

vjerska škola (mekteb), koja je radila do 1912/13. Poslije 

balkanskih ratova od mjesnih vlasti su traženi podaci o broju 

muslimanske muške i ženske djece radi upisa u školu, ali je 

uprava šerijata u Baru reagovala protiv upisa ženske djece u 

školu. U uslovima ovako male zastupljenosti ženske djece u 

obrazovanju postotak nepismenih žena morao je biti veliki. 

U „Glasu Crnogorca“ su 1911. objavljeni podaci o pismenosti 

u katunsko-riječkoj, primorsko-crmničkoj, 

moračko-vasojevićkoj i nikšićkoj oblasti, koji su se odnosili 

na 1909. Najveći postotak pismenih žena je zabilježen u 

moračko-vasojevićkom području – 5,68 odsto, a zatim u 

katunsko-riječkoj nahiji – 5 odsto. U svim ovim oblastima 

zajedno pismenih muškaraca je bilo 42 odsto, a žena samo 

4,54 odsto. U „Glasu Crnogorca“ su objavljeni i podaci o pismenosti 

ljudi koji su živjeli u gradovima, koji se takođe 

odnose na 1909. Prema ovim podacima te godine je na sto 

stanovnika na Cetinju bilo 39 pismenih žena, u Podgorici 

14, u Rijeci Crnojevića 35, u Danilovgradu šest, u Nikšiću 

37, u Kolašinu 20, u Andrijevici 37, u Baru 20, u Ulcinju 

devet i na Virpazaru 30 žena. Ukupno je u svim ovim 

gradovima bilo 64,8 odsto pismenih muškaraca i 24,7 odsto 

pismenih žena. Na osnovu ra spoloživih dokumenata može 

se zaključiti da je tokom cijelog ovog perioda obrazovanje 

djevojčica shvatano prije svega kao prilika da se djevojčice 

osposobe za savremeniji način vođenja domaćinstva. To je 

bio jedini prihvatljiv okvir i motiv za obrazovanje ženske 

djece i sa stanovišta pedagoga i sa stanovišta porodice. Tako 

Milan Kostić piše da se u ženskoj osnovnoj školi na Cetinju 

„obraća (se) velika pažnja na ženski rad, što je odveć nužno 

svakoj domaćici, a kao što smo već i spominjali, osobito špartanskoj 

– Crnogorci!“ Andrija Jovićević početkom 20. vijeka 

piše da su roditelji žensku djecu rado slali jedino u ženske 

škole i to „više radi ručnog rada, nego li radi ostale obuke“ i 

da su mnogi roditelji smatrali da je djevojci dosta da „zna raditi 

u ruke ženski rad, da umije ugotoviti i oprati, da umije 

dočekati nekoga u kuću i stimati ga“. (I, 1-21) 

Djevojački institut kao specijalizirani zavod za vaspitanje i 

obrazovanje djevojčica radio je (s prekidom zbog rata 1876- 

1878) od 1869. do 1913. Institut je osnovan zahvaljujući 

donacijama ruske carice Marije Aleksandrovne, a inicijator 

osnivanja je bio Knjaz Nikola. Djevojačkim institutom su 

tokom njegovog rada rukovodile četiri upravnice Ruskinje, 

a nastavu je držalo i domaće nastavno osoblje, kao i osoblje 

iz Srbije, Francuske i Rusije. Nastavni plan i program rada Instituta 

bio je definisan Ustavom iz 1870/1871, koji je 

proširen naredne 1872. godine. Školovanje je trajalo četiri 

godine („dva razreda po dvije godine“) sve do 1884/1885, 

kada je usvojen program šestogodišnjeg školovanja, a nastavnim 

planom i programom iz 1889/1890 školovanje je 

produženo na sedam godina. Ustavom i Programom iz 1873. 

definisani su sljedeći ciljevi obrazovanja i vaspitanja: „da se 

u vaspitanice ukorjenjava blagočešće, krotkost i blago - 

naravlje, kako bi potom one mogle najblagotvornije uplivisati 

na one, u kojih se krugu nalazile budu, svojim 

ozbiljnim moralnim življenjem i tačnim ispunjavanjem domaćih 

svojih dužnosti” i „da bi se iz njih s vremenom prigotoviti 

mogle i dobre i sposobne učiteljke”. Programom i 

planom nastave iz 1880/1881 predviđeno je izučavanje 

sljedećih predmeta: zakon Božji, srpski jezik, ruski jezik, francuski 

jezik, matematika, realije (geografija, istorija, prirodne 

nauke - poslije zoologije, mineralogije i botanike slijede fizika 

i hemija), tehnika (ženski ručni rad, domaćinstvo, kaligrafija, 

crtanje, pjevanje, muzika i gimnastika) i pedagogika (psihologija, 

logika, nauka o vaspitanju i metodika). Propozicijama 

je bilo predviđeno da se na Institut mogu primiti samo 

djevojčice koje su elementarno pismene. Ali, kako u početku 

rada Instituta nije bilo moguće ispuniti ovaj zahtjev, pravila 

su promijenjena tako da je Institut preuzeo ulogu osnovne 

škole. U početku su polaznice Instituta bile djevojčice uglednijih 

i imućnijih ljudi iz Crne Gore, a kasnije su dolazile i 

djevojke iz mnogih mjesta izvan Crne Gore. Za četrdeset godina 

rada (1869 – 1910), kroz Institut je prošlo 450 učenica 

od kojih je iz Crne Gore bilo 205, a iz stranih zemalja njih 

245. Međutim, do jubilarne 1910. diplomiralo je samo 140 

286


učenica, među kojima je bilo 86 učenica iz Crne Gore. Proces 

vaspitanja i obrazovanja na Institutu je bio usmjeren na 

„kroćenje divljine” crnogorskih djevojčica i njihovo „kultivisanje“ 

prema onoj predstavi o ženi koja je konstruisana u 

aristokratskim i građanskim slojevima evropskih društava. 

Mali broj institutki je regrutovan u nastavni kadar. Djevojke 

koje su prošle kroz Institut postajale su žene koje su solidno 

obrazovanje, lijepi maniri i savremene građanske navike u 

odijevanju, vođenju domaćinstva i vaspitanju djece preporučivali 

za mjesto žene uglednijih ljudi. Milan Kostić piše 

da su u zavod primane kćeri imućnijih roditelja i „glavara 

crnogorskih“ i opisuje Institut kao školu koja je osnovana radi 

formiranja „pridvorne aristokracije“. P. A. Rovinski piše o uticaju 

koji je Institut preko svojih vaspitanica vršio na 

okruženje: „Prisustvo vaspitanice Instituta u kući, pa bila ona 

djevojka bila udata, ima izvjesnog uticaja na izgled i stanje unutar 

kuće uopšte, u tim je kućama uvijek više čistoće i reda, a 

primjećuje se i nekakva kultura koja je iznad uobičajene 

crnogorske urođene inteligentnosti“. On takođe prenosi 

djelove iz „bilješki jedne bivše vaspitačice“ Djevojačkog instituta, 

na osnovu kojih je moguće steći uvid u ciljeve obrazovanja 

na Institutu. Autorka bilješki koje citira Rovinski opisuje 

prosječnu učenicu kao „pretežno nekomunikativnu“ djevoj - 

čicu koja „s početka teško uči“, koja ima slabo razvijena čula i 

„nema pojma o poslušnosti i pokornosti“. U ovim bilješkama 

se takođe konstatuje da djevojčice imaju „nezavisan duh“, da 

„nemaju ni mašte ni emocija“, ali i da „to sve počiva u zameci - 

ma iz kojih se kasnije uspijeva izazvati živa umna aktivnost, 

koja odgovara njihovom živahnom temperamentu i osjet - 

ljivosti za sve što je dobro, uzvišeno i poetično“. (II, 1 -16) 

Na Cetinju je 1901. otvorena Ženska radnička škola knjaginje 

Jolande, u koju je primljeno 14 učenica sa svršenom osnovnom 

školom i tromjesečnom vježbom u pletenju (čipke) 

i tkanju. U ovoj školi, koja je radila do Prvog svjetskog rata, 

djevojčice su savladavale vještine ručnog rada i tehničkog crtanja. 

Nekoliko godina kasnije (1904/5) u Baru je počela sa 

radom slična ženska radnička škola koju je osnovala knjeginja 

Milica. Ženska radnička škola u Podgorici imala je 1910. godine 

i svoj statut. I u Nikšiću je 1913. traženo odobrenje i 

pomoć za otvaranje ženske radničke škole u tom gradu. 

Takođe, „Singerovo“ zastupništvo šivaćih mašina otvorilo je 

sredinom septembra 1903. besplatni tečaj za vezivo zlatom, 

svilom i koncem pomoću šivaće mašine. U Cetinjskoj gimnaziji 

prva učenica se pojavila 1907/8, a njihov broj u ovoj 

gimnaziji se popeo na 26 u školskoj 1914/5. U podgoričku 

gimnaziju je upisano devet učenica 1907, kada je gimnazija 

otvorena. U gimnaziji u Beranama je krajem školske 1913, 

kada je ova škola otvorena, bilo 10 djevojaka od ukupno 145 

učenika/ca u tri odjeljenja prvog razreda. (III, 1-4) 

U februaru 1903. je na Cetinju osnovano dječje zabavište koje 

je radilo do sredine juna iste godine, što je bio prvi pokušaj 

stvaranja stalnog zabavišta. Kuću sa baštom, potreban namještaj 

i platu za dvije vaspitačice obezbijedila je knjeginja Mili - 

ca. Djetski sad, kako se nazivao vrtić, okupljao je mušku i 

žensku djecu od četvrte do sedme godine. Na početku rada 

ove prve predškolske ustanove („male škole“) u Crnoj Gori, 

od 179 prijavljene djece primljeno je 90. Poslije dvije godine 

(1905), zabavište je pohađalo 97 djece, a 1907. u zabavištu je 

bilo 84 djece oba pola. Djeca su u zabavištu učila da igraju, 

pjevaju, pričaju priče, deklamuju, rade rukotvorine od papira 

i slame itd. Ženska djeca su se uz to obučavala u šivenju, 

pletenju i drugim ženskim vještinama. (IV, 1-3) 

U periodu od 1870, kada započinje školovanje ženske djece 

u Crnoj Gori, pa do 1914. ideja o potrebi obrazovanja ženske 

djece je sporo i mukotrpno probijala svoj put. Obrazovanje 

žene bilo je nespojivo sa patrijarhalnom predstavom o 

zadacima i ulozi žene u porodici i društvu. Ta ideja je mogla 

biti prihvaćena jedino u okviru razvoja novih ideja o ulozi 

žene u građanskom društvu i porodici koja se suštinski nije 

razlikovala od uloge koja je bila dodijeljena ženi u tradicionalnoj 

patrijarhalnoj porodici. U raspoloživim dokumentima 

proces obrazovanja ženske djece se najčešće definiše kao proces 

kroćenja divljine crnogorskih djevojčica, učenja pokornosti 

i sticanja krotkosti i „blagonaravlja“ i stvaranje sloja žena 

koje, kako piše Milan Kostić, više neće biti „divlje gazdarice“. 

Obrazovanje ženske djece se takođe isključivo dovodi u vezu 

sa interesima koje od toga može imati porodica koju je trebalo 

kultivisati prema građanskom porodičnom modelu evropskih 

društava i sa interesima države. 

287


I 

1) Prema bilješkama Viljema Dentona u Cetinjskom manastiru 

je još 1865. postojala i „soba za djevojčice“. 741 1865. 

2) Pravila o dužnostima kapetana, mjesnih školskih nadzornika 

i učitelja iz 1870. propisivala su obavezno školovanje 

za mušku djecu, dok je roditeljima bilo prepušteno da sami 

odluče da li će žensku djecu slati „na nauke“: 

„Ako roditelji, ili njihovi zamjenici ne bi htjeli u školu 

poslati za školu sposobno, i u školsku knjigu zavedeno dijete“ 

učitelj je bio dužan da to javi kapetanu čija je obaveza bila da 

pozove roditelje ili staratelje i da ih opomene da šalju djecu u 

školu. U slučaju da ne poslušaju naređenje, kapetan je mogao 

„prvi put uzeti s njih 1 talir, drugi put 2 talira, treći put 5 talira 

globe“, a četvrti put je mogao da ih osudi na 5 dana zatvora. 

(čl. 4) 

Roditeljima se, međutim, ostavljalo na volju „da šalju, ako 

hoće, žensku djecu u školu na nauku“, uz napomenu da se 

„glavna školska uprava uzda (se), da će svaki, kome samo dopuste 

domaće okolnosti, koristiti se ovima blagodetnima ustanovama, 

i da će poslati u školu i svoje žensko dijete“. (čl 8) 742 

1870. 

deca, koju nadilazi češće i sv. kneginja Milena, i gde će ona da 

nauče svaka dobra, pa ne će biti ’divlje’ gazdarice.“ 

Pišući o obavezi učitelja da paze na čistoću djece, Kostić 

piše da „čistoća i opretnost nesu još odomaćena kod našeg 

naroda u Crnoj Gori“. „Žene crnogorske – izuzimajući neke 

nahije, koje se već drže mnogo čistije i bolje – nose na sebi 

dosta prljave košulje i prljavo ruvo, osobito kad neje praznični 

dan“, piše Kostić. „Događa se da se gdekoja košulja i podere 

na Crnogorcu, a da ne vidi vode i sapuna – osim kiše s neba.“ 

Kostić poziva učitelje da djecu uče čistoći kako bi im 

omilila. „I ne samo da govore deci, nego neka govore o tome 

i njihovima roditeljima“, piše Kostić. „Zna se, da siromašniji 

ljudi ne mogu odevati decu bogato. No za to može i najsiromašnija 

kuća postarati se, da joj dete bude odeveno čisto i da 

ne ide poderano. Neka je na košulji, ili na odeći, i sto zakrpa, 

samo neka je čista, pa je lepša, nego i zlatom utkana košulja, 

ili odeća, kad je prljava. Neka učitelj strogo pazi na to, da deca 

dolaze u školu vazda čisto umivena i očešljana.“ 

Pišuči o novim školama koje su podignute u periodu od 

1872. do 1875, Milan Kostić piše: 

„Među ovima je nova troklasna opštinska ženska škola na 

Cetinju, u kojoj ima do 40 učenica. U istoj školi obraća se velika 

pažnja na ženski rad, što je odveć nužno svakoj domaćici, 

a kao što smo već i spominjali, osobito špartanskoj – 

Crnogorci!“ 743 1869-1872. 

3) Milan Kostić piše da je „1870. godine bilo (je) u svim 

školama, zajedno sa cetinjskom, do blizu 300 muške dece“, da 

„ženske dece beše samo na Cetinju i to, od kako je učiteljem 

postao Špiro Kovačević“ koji je „iskupio u svom razredu do 

jedno 12 djevojčica“. Od tada su Crnogorci, kako piše Milan 

Kostić, počeli da se „navikavaju i na tu pomisao, da se može, 

a i da treba, i žensko dete da uči čitati i pisati.“ 

Opisujući obrazovne reforme u zemlji početkom 

sedamdesetih, Kostić piše: 

„Pronese se kroz svu Crnu Goru glas: kako je na Cetinju 

velika škola, kako će od sada samo iz te škole da izađu popovi 

i učitelji, kako oni uživaju veliku milost od države; pa kako 

postoji još i ženska velika škola, gde se takođe uče i ženska 

4) U „Crnogorcu“ je 6. marta 1871. objavljen dopis u 

kojem se izvještava o dolasku školskog nadzornika u 

novosazidanu školu u Ceklinu: 

„Svega je bilo u riječkoj školi 56 djece: 11 u drugom a 45 u 

prvom razredu, i to 48 muške a 8 ženske“, piše dopisnik, koji 

takođe kaže je opšti popis pokazao da u Crnoj Gori „ima do 

sada 31 osnovna škola sa 1424 djece i to 1401 muško, a 23 

ženske“. On konstatuje da će „ova razlika pasti svakome u oči“, 

ali da „drugčije nije moglo biti“. 

„Učitelja je za sada malo, a nema ni školskijeh zgrada dosta, 

đe bi se mogla tolika đeca smjestiti“, piše autor dopisa. „S toga 

je naređeno, da se samo muška đeca moraju šiljati u školu i to 

od 7 – 15 godina. Kad se uzme dosadanje prosvjetno stanje 

741 

Dr Đ. D. Pejović: Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852 – 1916; Istorijski institut Titograd i Obod Cetinje, 1971; str. 51-56/ V. Denton: 

Nekoliko dana u Crnoj Gori; Zapisi 1837, XVIII, 24 

742 

Milan Kostić: Škole u Crnoj Gori – od najstarijih vremena do današnjega doba; Unireks, Podgorica; 1997; str. 74 

743 

Milan Kostić: Škole u Crnoj Gori –od najstarijih vremena do današnjega doba; Unireks, Podgorica; 1997; str. 35, 41, 121-122, 230. 

288


u Crnoj Gori i ovo je lijep uspjeh, a od sada, pored ozbiljnoga 

staranja, kojijem se njeguje, biće sve brži i veći.“ 744 1871. 

5) U „Glasu Crnogorca“ od 28. juna 1873. objavljen je 

izvje štaj o godišnjem ispitu u osnovnoj školi na Cetinju i u 

privatnoj školi za djevojčice Jelene Vicković: 

„U prošli utorak i srijedu držan je godišnji ispit u sva četiri 

razreda ovdašnje osnovne škole“, piše autor članka. „Nj. Sv. 

knez prisustvovao je ispitu i bio jako zadovoljan s uspjehom, 

koji je bio kakav se samo želiti mogao. 

Danas opet, bio je potonji ispit, i to u privatnoj ženskoj 

školi, koju je početkom školske godine otvorila g-đa Jelena 

Vickovića. Pored predmeta, koji se predaju u osnovnoj školi, 

ona je svoje učenice, 30 njih, naročito učila ženskijem 

radovima i sa zadovoljstvom priznajemo da je pokazala 

izvrstan uspjeh.“ 745 1873. 

6) Sigfrid Kaper je ostavio zapis o svojoj posjeti ženskoj 

osnovnoj školi na Cetinju: 

„Ulazi se kroz jedna mala vrata koja su za odrasle u svakom 

slučaju preniska“, piše Kaper. „Stupajući preko praga, čovjek 

sa prvim korakom upada u jedno kameno udubljenje koje se 

mora preskočiti, ukoliko uopšte hoće da se uđe. To je, nema 

sumnje, jedna neodgovorna nemarnost koja se ne može 

opravdati ni najvećim siromaštvom, pogotovo ako se ima na 

umu da je tu sabijeno 30 – 40 djevojaka raznog uzrasta, za čije 

noge to udubljenje predstavlja pravu opasnost.“ 

Kraj jednog malog prozora sjedjela je, kako piše Kaper, 

„jedna postarija, dosta ugojena gospođa iz Dalmacije, čiji je 

muž zaposlen kod upravo uspostavljenog poštanskog ureda“, 

a sa njom je bila i njena pomoćnica, jedna mlada Crnogorka. 

„Gospođa nas, prekidajući nastavu, prima s najvećom 

ljubaznošću i veoma učtivo, a male djevojke su sve odreda 

svje ža, razdragana, živa stvorenja od 8 – 12 godina“, piše 

Kaper. „Nastavni predmeti obuhvataju čitanje i pisanje, srpski 

i italijanski jezik, računanje, vjeronauku, geografiju i nacionalnu 

istoriju. Upravo je ovaj poslednji bio na dnevnom 

redu, pa sam sa dozvolom gospođe učiteljice iskoristio priliku 

da djevojkama postavim nekoliko pitanja. – ’Jeste li čule za 

nekog kneza Lazara?’ – Sve su digle ruke i jednoglasno odgo - 

vo rile: ’Kako da nismo!’ – ’Ali ne možete sve odjednom da 

odgovarate! Odredite same onu među vama koja će to najbolje 

umjeti!’– Sve ruke su pokazale na otprilike desetogodišnju 

djevojčicu, ne naročito lijepu, ali očigledno veoma 

otresitu i pametnu. Onako kako je tu stajala u svojoj siro - 

tinjskoj ali čistoj odjeći, na glavi djevojačka kapa s crnim 

velom i malo zbunjenog pogleda očiju uprtih u zemlju, vidjelo 

se po njoj da je ona prvak škole. Međutim, ona je, pošto se 

pribrala, tako jasno, razgovjetno, opširno i sa takvom rodoljubivom 

toplinom ispričala povijest nesrećnog cara, da su mi 

naprosto, ne stidim se da to kažem, suze navrle na oči.“ 

Kaper piše da su na sva njegova ostala pitanja „male 

Crnogorke umjele lijepo da odgovore“. „Kada me je na kraju 

jedna mala crnokapica zbog mog straha da bi mjesec jednom 

kada ekser kojim je prikovan za nebeski svod pojede rđa, 

mogao da padne na zemlju jedne lijepe noći, pošteno ismijala 

zbog mog neznanja, jer, poučila me, mjesec uopšte nije prikovan 

za nebo nego se tamo gore tako sigurno i bezbjedno kreće 

svojim putem, kao mazga njenog oca preko Krstaca – tada 

744 

„Crnogorac“, 6. mart 1871. 

745 

„Glas Crnogorca“, br. 11, 28. jun 1873. 

289


sam morao da izrazim svoje puno zadovoljstvo“, piše Kaper. 

On takođe piše da su mu djevojčice pokazale svoje ručne 

radove, „veoma zgodne i lijepe, među njima čak i vezove na 

kanafasu i straminu, na kojima su vunom i svilom bili izvezeni 

kanarinci i lijepe kate.“ 746 1875. 

7) „Sve do 1851. godine u Crnoj Gori nije bilo ni traga od 

nekog školstva“, piše Spiridon Gopčević. „I Danilo I je osnovao 

samo tri škole, pošto Crnogorci nijesu ni malo bili voljni da 

pohađaju školu, nego su radije nastavljali svoj dosadašnji način 

života. Nikolina neosporna zasluga je da je na tom području 

ostvario cijelu jednu reformaciju, tako da sada u zemlji radi 71 

narodna škola, viši djevojački zavod i učiteljski seminar.“ 

Spiridon Gopčević piše da su i dječaci i djevojčice bili 

obavezni da pohađaju školu. „Školovanje je besplatno, a uz to 

djeca od države dobijaju sav neophodni materijal, udžbenike, 

papir, pera itd., a osim toga država dodjeljuje određene premije, 

nagrade i stipendije“, piše Gopčević. „Kada, naime, neko 

dijete tokom osnovnog školovanja pokaže da je inteligentno 

i željno znanja, onda se ono premješta u učiteljsku školu, gdje 

mu je pored besplatnog školovanja i školskog materijala 

obezbijeđena besplatna ishrana, smještaj, odjeća, rublje. 

Poslije završenog školovanja (ono traje tri godine) postaje se 

ili činovnik ili duhovno lice ili učitelj.“ 747 1875. 

8) Čl. 1 Zakona o obaveznom školovanju u Knjaževini 

Crnoj Gori (Zakon o opštoj školskoj dužnosti u Knjaževstvu 

Crnoj Gori) iz 1879. kaže da je „opšta nastava u Knjaževstvu 

slobodna“ i da se „blagodati prosvjete“ ne smiju „ijednome 

njezinu državljaninu uskratiti“. 

Čl. 2 propisuje da je opšta nastava u Knjaževstvu obavezna 

i da je „svaki njezin državljanin, ako nije duševno bolestan ili 

sakat“ dužan „podvrći se“ osnovnoj nastavi. 

Čl. 8 propisuje da „školska dužnost počinje svršetkom 

sedme i traje do konca dvanaeste godine djeteta“. 

Shodno čl. 10 dijete je smjelo „izstupiti iz osnovne škole“ 

samo onda „kad svrši nauke propisane za osnovne škole“. 

Čl. 13 je predviđao kaznu „globom od deset do pedeset 

talijera“ ili kaznu zatvorom od 8 do 30 dana za onoga ko „pri 

uškolovanju zataji svoje dijete ili upisivanje osujeti prevarom“. 

Prema čl. 14 roditeljima ili starateljima koji bi se „usprotivili 

školskoj dužnosti“ ili bi se odupirali „uškolovanju djeteta“ prijetila 

je kazna od „50 talijera globe“, a ako „u svom odporu i 

dalje uztraju“, moglo im je biti oduzeto „očinsko, odnosno tutorsko 

pravo nad djetetom“. 

Čl. 25 propisuje da „đe postoji đevojačka škola važi ovi 

propis u svemu za nju“. 

Shodno čl. 26 roditelji su u područjima gdje nije postojalo 

ženske škole mogli „ako to zažele“ dati „svoje žensko dijete u 

mušku školu, samo ako ovo nije prestupilo desetu godinu, 

poslje koga roka ne smije žensko dijete posjećati muške škole“. 

Shodno čl. 27 ženska djeca koja idu u mušku, to jest mje - 

šovitu školu bila su „podvržena (su) u svemu ovome zakonu“. 

748 1879. 

9) U „Glasu Crnogorca“ je 23. juna 1879. objavljen članak 

o obavljenim ispitima u ženskoj osnovnoj školi: 

„Ispiti na ovdašnjoj osnovnoj ženskoj školi, koji su u srijedu 

prošle nedjelje u prisustvu mnoge odlične gospode i gospođa 

držani, ispali su na opšte zadovoljstvo i posvjedočili su veliku 

revnost, brižljivost i razumijevanje u nastavnice i predstojnice 

toj školi, g-đe Gavrilovićke“, piše autor članka „Djeca su na 

postavljena im pitanja odgovarala sa onom sigurnošću, koja 

je svagda znak dobre spreme i pouzdane vlasti nad danim 

učevnim materijalom. Osobitu pažnju obratili su na se ručni 

radovi, s kojima se može ponositi i učiteljica i učenice; ti 

radovi pokazuju ne samo osobitu darovitost i ukus u namiš - 

ljenim motivima nakita nego i osobitu tehniku u čistoti i 

pravilnosti same izrade. Posmatrajući ove radove dolazimo 

na misli, koje nas daleko odvode i koje nam otvaraju perspektivu, 

kako bi se, pod ugodnim okolnostima, mogla razviti naša 

domaća industrija. Iz tih obzira kao i iz cijeloga rezultata koji 

je prilikom ovoga ispita pokazan, željeti bi bilo da se ovoj školi, 

kao i do sad, što viša pažnja i briga poklanja.“ 749 1879. 

746 

Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1999; str. 160-161. 

747 

Spiridon Gopčević: Crna Gora i Crnogorci; CID; Podgorica; 2008; str. 117-118. 

748 

„Glas Crnogorca“ br. 2, 20. januar 1879. 

749 


290


10) P. A. Rovinski piše da je do 1870. bilo „već osam škola, 

u kojima je učilo 300 dječaka, a u Cetinjskoj školi zajedno sa 

dječacima učilo je i 12 djevojčica“, da je tokom popisivanja 

djece radi školovanja popisano oko 2000 djece i da je „iz 40 

opština izražena (je) želja da im se otvore škole“. 

Rovinski takođe piše da je sljedeće (1871/72) školske godine 

bilo otvoreno još sedam novih škola, od kojih su tri bile 

u Hercegovini i Staroj Srbiji. „Tako je krajem te školske godine 

Crna Gora držala 38 škola sa 2000 đaka, među kojima 

je bilo 108 djevojčica“, piše Rovinski. 

Rovinski piše o odgovoru knjaza Nikole na telegram koji 

mu je upućen sa skupštine učitelja 1885, kojim je potvrđen 

pozitivan stav prema školstvu: 

„Ponovo su bili izdati školski zakoni i programi, koji se ipak 

nijesu suštinski razlikovali od onih koji su bili na snazi još u 

vrijeme M. Kostića“, piše Rovinski. „Samo su dodate nove 

stavke o drugim religijama a pominje se ženska škola (čl.24 i 

25), mada za nju ne postoji poseban program. Opširniji program 

izašao je kasnije, 1895.g.“ 

Protiveći se kažnjavanju učenika povodom raspisa od 15. 

januara 1895, P. A. Rovinski piše: 

„Uopšte ne treba ostavljati bez ručka djecu slabu, malo - 

krvnu, blijedu i naročito onu koja pate od neke stomačne 

bolesti. U prva dva razreda primjenjivati kažnjavanje što je 

moguće manje. A djevojčice, kako u ženskim tako i u 

mješovitim školama se uopšte ne kažnjavaju.“ 

Povodom donošenja novog Zakona o osnovnoj školi 

1895, kojim su posebno izdvojene ženske škole i koji 

propisuje obavezno školovanje, Rovinski piše da se ovaj 

zakon „u suštini ne razlikuje od ranijih, ali u to vrijeme nije 

bilo posebnih škola za žensku djecu i pripadnike drugih vjera, 

pa zato u odnosu na njih nije bilo nikakvih posebnih pravila, 

koja nalazimo u novom zakonu.“ 

„U pogledu ženskih škola se kaže da gdje postoji ta škola, 

uslovi za upis su isti kao i za mušku djecu, školovanje je 

obavezno i za djevojčice (čl.24)“, piše Rovinski. „A tamo gdje 

ih nema ’tamo roditelji mogu po svojoj želji slati svoje kćeri 

u mušku školu, ako nijesu prešle 10 godina’ (čl.25). Gdje postoje 

muška četvororazredna i ženska škola, posljednja je pod 

zajedničkom upravom najstarijeg učitelja – upravitelja muške 

škole, a svi se problemi razmatraju i rješavaju na njihovim zajedničkim 

sjednicama.“ 

Povodom donošenja novog programa osnovnih škola iz 

1895, Rovinski piše i o razlikama u progamu osnovnih škola 

za dječake i djevojčice: 

„Odvojeno od prirodnih nauka uveden je predmet Upoznavanje 

sa čovekovim tijelom i njegova njega – u sva četiri 

razreda“, piše Rovinski. „Poznavanje prirode počinje od drugog 

razreda s tim što se u ovom i trećem razredu obrađuje u 

opštim crtama s primjenom u kućnom gazdinstvu i polju. A 

u četvrtom razredu se predaju, sistematski svaka posebno, zoologija 

sa dodatkom o stočarstvu, botanika sa isto takvim dodatkom 

o zemljoradnji i, na kraju, fizika. U programu su 

detaljno razrađena pravila krasnopisa, slikanja sa crtanjem i 

pevanja. Isti program važi i za ženske škole, izuzev, naravno, 

vojničkih vježbanja i nekih igara. Dodati su samo ženski ručni 

rad i vođenje kućnog domaćinstva. U posljednje ulaze: 

odnosi između starijih i mlađih članova porodice, bašta, domaće 

životinje i njegovanje bolesnika i djece.“ 

Pozivajući se na „Glas Crnogorca“ iz 1911, Rovinski daje 

podatke o pismenosti. Prema ovim podacima, u Cetinju je te 

godine „na sto duša“ bilo 89 pismenih muškaraca i 39 žena; 

u Andrijevici 88 muškaraca i 37 žena; u Rijeci Crnojevića 87 

muškaraca i 35 žena; u Nikšiću 81 muškarac i 37 žena; u Virpazaru 

(Crmnica) 80 muškaraca i 30 žena; u Danilovgradu 

(Bjelopavlići) 60 muškaraca i 6 žena; u Kolašinu (Moračka 

oblast) 50 muškaraca i 20 žena; u Baru (Antivari) 48 

muškaraca i 20 žena; u Ulcinju 35 muškaraca i 9 žena; u Podgorici 

30 muškaraca i 14 žena. 

Komentarišući ove podatke o pismenosti, Rovinski piše: 

„Pismenost stanovnika ženskog pola, ako je relativno visoka 

u gradovima, van njih mjestimično pada do 1%, i samo 

na tri mjesta izlazi iz okvira jediničnih cifara.“ 

Rovinski piše da se u periodu mira, od 1862. do 1875, 

Knjaz Nikola posvetio obrazovanju svoga naroda i da mu je 

„taj isti narod (mu je) uzvratio tako da je o svome trošku 

svuda gdje je trebalo izgradio škole koje bi činile čast i mnogo 

razvijenijoj državi.“ On piše da lijenih učenika „skoro da i 

nema“ i da mnogi od njih, iako do škole moraju da putuju po 

sat ili dva, „nikakvo nevrijeme ne može spriječiti da uredno 

pohađaju nastavu“. On kaže da „nema nikakvih predrasuda“ 

prema školovanju ženske djece, ali da „posebnih ženskih škola 

u Crnoj Gori skoro da nema“; da u mjestima gdje one postoje 

„učenica nije mnogo manje nego učenika“, a da tamo „gdje 

nema posebnih škola, djevojčice uče zajedno sa dječacima“. 750 

1879-1906. 

750 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom IV, str. 198-199, 239, 242, 249, 250, 252, 256, 288. 

291


11) U „Glasu Crnogorca“ od 8. jula 1886. objavljen je izvje - 

štaj o izložbi ručnih radova učenica ženske osnovne škole na 

Cetinju: 

„Kao što je u prošlom broju ’Glasa Crnogorca’ javljeno, 

nalazio se u Sali ženske osnovne škole izložen cio ručni rad 

pomenute škole; zato ne ćemo propuštiti, a da ne rečemo štogod 

o istome“, piše autor članka. „Držim da je svak ostao začuđen 

koji je taj rad malenih ali vrlo vrijednih učenica vidio; 

a kako se nebi čovjek divio, kad pogleda đevojčice od 6 – 9 

godina pa njihov rad, jer tu bijaše izvezenih: sela, pastira, lovor 

vijenaca, životinja i raznih cvijetova i grančica; a suviše 

prekrasnih košulja, čarapa, jaketa i t.d. Taj izvrsni rad malih 

đevojčica željaše viđeti i veliki i mali; te s toga dolažahu mnoge 

gospođe a između mnogih posmatrača koji ovaj rad gledaše, 

srećna bi ova škola posjetu primiti od Nj. Sv. Knjaginje Zorke 

Karađorđevića i mladih Knjaginjica. No bilo je i još muških 

visokih lica. Ovom prilikom Knjaginje su darovale novčano 

neke najvaljanije učenice, a svijema za lijepi rad dali su 

medaljice. Za ovu vrednoću učenica ima se zahvaliti trudoljubivoj 

i vrijednoj učiteljici Jeleni Vickovića.“ 751 1886. 

12) U ljetopisu cetinjske osnovne škole za 1889. i 1890. 

kaže se da je „gospodin Jovo Metlićić darivao (je) ženskoj 

djeci preko 100 komada raznih knjižica“. 752 1889-1890. 

13) U ljetopisu cetinjske osnovne škole za 1893/4 školsku 

godinu se kaže da je te godine žensku školu, u oba razreda, 

pohađala 51 učenica i da su u programu proslave dana Sv. Save 

751 

„Glas Crnogorca“, br. 27, 8. jul 1886. 

752 


str. 129/ Glavno školsko nadzorništvo, fasc.18, broj 786. 

292


učestvovale učenice Zorka Gagović i Darka Paškvali koje su 

tom prilikom deklamovale. 753 1894. 

14) U ljetopisu osnovne škole u Poljima za školsku 

1896/7 navodi se podatak da su „24-og aprila izostavljene 

(su) od škole Stanka i Stana Boškovića zbog nesposobnosti“. 

754 1896-97. 

15) U ljetopisu cetinjske muške i ženske škole za školsku 

1898/9 navodi se podatak da su u I razred ženske škole upisane 

32 učenice, u III razred 21 učenica, a u IV razred 14 

učenica. 

U ljetopisu se takođe kaže da su se za vrijeme školske godine 

razboljele „Magdalina Tamindžić, učenica I r. 11. aprila 

1899, i uč. III raz. Anđa Ivanović 10. aprila 1899. od difterije“. 755 

1898-99. 

nepismene.“ Iako je „školovanje djevojčica s muškijema“ bilo 

dozvoljeno samo do desete godine, ipak su roditelji, kako piše 

Jovićević, „dosta nerado“ slali djevojčice „s muškijema“, dok 

su ih u ženske škole slali rado „više radi ručnog rada, nego li 

radi ostale obuke“. 

„Mnogi roditelji govore: ’šta će djevojkama da znadu čitati 

i pisati?“, piše Jovićević. „Ona, koja ostane na selu, nema od 

toga nikakve koristi, nego štetu, jer se nauči, da umije čitati i 

pisati, pa se onda, ako je i malo nepoštena, prepisuje sa 

momčadima’. Drugi opet vele: ’dosta je za našu djevojku, da 

zna raditi u ruke ženski rad, da umije ugotoviti i oprati, da 

umije dočekati nekoga u kuću i stimati ga.’ Treći opet vele: 

’malo se koja pofalila s tom naukom a ima ih, koje su ostale 

bez obraza, za to što su, u jad za njih, umjele čitati i pisati.’“ 756 

1901. 

17) U ljetopisu moračke škole za 1900/01. školsku godinu 

kaže se da je „u početku godine upisano (je) 83 učenika i 

3 učenice“, a da je „na ispit izašlo 74 učenika i 2 učenice.“ 757 

1900-1901. 

16) Andrija Jovićević piše o stavu roditelja prema školovanju 

ženske djece: 

„U Crnoj Gori ima samo četiri ženske osnovne škole: Na 

Cetinju, u Podgorici, Nikšiću i Baru“, piše Jovićević. „Tamo 

se djevojčice obučavaju zasebno od muške djece; one imaju 

svoje učiteljice. Po ostalijem mjestima Crne Gore ženska 

djeca uče s muškom, ali ne onako mnogobrojno, kao u ženskijem 

školama, niti opet po selima kao po varošima. Dosta 

je škola, gdje nema ni jedne djevojčice u njoj; a ima ih sa po 

dvije, tri i deset djevojčica. Naše djevojčice mahom ostaju 

18) U ljetopisu barskih osnovnih škola za 1900/1 i 

1901/2 školsku godinu se izvještava o posjeti Sofije Mertvago: 

„U oktobru mjesecu školu je posjetila upraviteljica 

Cetinjskog Instituta g-đica Sofija Petrovna Mertvago, te je i 

muškoj i ženskoj školi dala novčani prilog s kojim će se školska 

djeca prilikom kakve svečanosti počastiti; a za unapređenje 

ručnog rada u ženskoj školi o svom trošku nabavila 

je pribor za tkanje.“ 758 1902. 

753 


str. 207-208/ Glavno školsko nadzorništvo, fasc. 24, broj 224. 

754 


str. 269/ Glavno školsko nadzorništvo, fasc.29, broj 1049. 

755 

Predrag Vukić: Ljetopisi osnovnh škola u Knjaževini Crnoj Gori (1885 – 1908) – zbornik dokumenata; Državni arhiv Crne Gore, Cetinje, 2003; 


756 

Andrija Jovićević: Domaće obrazovanje i vaspitanje djece u Crnoj Gori; Cetinje, 1901; str. 85. 

757 


str. 458/ Glavno školsko nadzorništo, fasc. 41, broj 694; MPiCP, fasc. 25, broj 424 

758 



293


19) U ljetopisu riječkih osnovnih škola za 1903/4 školsku 

godinu govori se o lošim uslovima za rad ženske osnovne 

škole: 

„Kao i prošle, tako i ove godine, ženska je škola bila smje - 

štena u magazinu kod državnih mlina na Bostanu. No, u 

posljednje vrijeme školski je rad u njoj trpio razne smetnje, 

jer poduzimači mlina oftaše magazin pod učionicom za 

pšenicu, gdje se ista pšenica i vijala na mašini. To je vrijeme 

trajalo redovno svakog dana i zbog toga se dizala prašina i 

prodirala u učionicu, a suviše, mašina je tako lupala pri radu, 

da je bilo nemoguće i dalje tu ostati.“ 759 1903-04. 


Gori iz 1907. propisuje da je „učenje u osnovnoj školi 

obavezno (je) i besplatno“. 

Shodno čl. 11 „osnovne su škole muške, ženske ili 

mješovite; a produžne ili samo muške ili ženske“. 

Shodno čl. 29 u prvi razred osnovne škole upisivana su 

djeca „koja će od 1. septembra te godine napuniti, muška 7, a 

ženska 6 godina“. Upis je vršio „upravitelj (učitelj) sa školskim 

odborom u mjesecu maju, prema spisku, koji im podnesu 

sveštenici najdalje do 30. aprila“. U prvi razred osnovne škole 

nisu mogla biti primljena „muška djeca, koja su priješla 11, a 

ženska 10. godinu“. 760 1907. 

21) Čl. 29 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o 

naro dnim školama od 2. februara 1907, iz 1914. godine, 

propisuje da se „u prvi razred osnovne škole upisuju (se) djeca 

koja će do 1. januara te školske godine navršiti: muški 7, a ženska 

6 godina“ i da je „nastava (je) obavezna za svu djecu oba 

pola najmanje do navršetka petnaeste godine“. 761 1914. 

II 

1) Opisujući zgradu u kojoj je bio smješten Djevojački institut, 

za koju kaže da je najbolje zdanje u Crnoj Gori, Milan 

Kostić piše da su na početku rada Instituta u istoj zgradi bili 

smješteni i Institut i Bogoslovija: 

„Cela pregrada su jedna vrata“, piše Kostić. „Veliki ulazak u 

zdanje opšti je za bogoslove i za devojčice. A osim toga imaju 

i bogoslovi i devojčice i zasebni ulazak. Znam da će biti čudnovato 

našim čitaocima, kad čuju: da je crnogorska bogoslovija 

pod jednim krovom sa ’institutom“ ’i da neje 

razdeljena ni visokim zidovima, ni bravama, ni lokotovima! 

U većoj prednjoj avliji šetahu se i igrahu se i devojčice, a tuda 

se šetaju i učahu i bogoslovi. Pa pored svega toga možemo 

smelo reći, da je za tri godine i u jednom i u drugom zavodu 

bio najveći red, i najveća pristojnost, i da je moralnost oba zavoda 

mogla služiti za uzor svima evropskim ženskim i 

muškim zavodima. Ni jedan bogoslov ne beše kažnjen, pa ni 

opomenut, zbog i najmanje nepristojnosti prema vaspitanicama 

ženske škole!“ Kostić kaže da je među vaspitanicama 

bilo i „odraslijih devojčica“ i da se jedna od njih „po svršetku 

druge godine udala za kneževog pobočnika.“ 

Kostić piše da su u zavod primane kćeri imućnijih roditelja 

i „glavara crnogorskih“ i opisuje Institut kao školu namije - 

njenu aristokratiji. „Moglo se je gotovo reći, da se teži u Crnoj 

Gori za time, da se stvori pridvorna aristokracija“, piše Kostić. 

„No nadamo se, da će se, s vremenom, primiti u taj zavod deca 

iz svih krajeva crnogorskih i bez ikakve razlike, da li su im 

roditelji ’kućići’.“ 

Milan Kostić piše i o dnevnom redu u Institutu: 

„Te tri godine, dok je isti ženski zavod bio u jednom zdanju 

sa bogoslovijom, dobijali su oba zavoda podjednaku hranu; 

samo su devojčice – po želji kneževoj – dobijale vazda za 

ručak i po čašu vina; a u post i na božićni i uskršnji postile su 

one prve dve godine, po naredbi upraviteljičinoj, samo prvu 

i poslednju nedelju. Poslednje pak godine, želele su i molile 

su i same devojčice – Crnogorke – svoju upraviteljku, da im 

dopusti da poste cele postove, kao i bogoslovci, što im je ova, 

759 


str. 699-700/ Ministartsvo prosvete i crkvenih poslova, fasc.24, broj 1499. 

760 

Zakon o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori; www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

761 


Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998; knjiga V, str. 630. 

294


naravno, dragovoljna i dopustila.“ 

Kostić piše da se s obzirom na mali broj pismenih djevoj - 

čica upraviteljka odlučila da primi šest nepismenih djevojčica: 

„Devojčice su bile vrlo meštovite glede znanja; jer se nije 

motrilo na to: šta koja zna, i da li što zna, kad su ih primali u 

zavod. A na prvi mah i neje se moglo učiniti inače, kad znamo 

da je malo ženskinja išlo još dotle u osnovne škole. Za to je 

upraviteljka odabrala 6 manjih devojčica, koje su tek morale 

da uče čitati i pisati. Njih su privatno obučavale: gospođica 

sestra Pacevićke i ostale učiteljice. One će tek u novom zdanju 

da postanu redovne vaspitanice.“ 

Kostić navodi i neke članove iz Programa i pravila Djevojačkog 

instituta: 

- Cel je učilišta, da se u vaspitanice ukoreni čisto 

pravoslavlje, krotkost, ljubav k otečestvu i k poretku, da bi 

kašnje, kao dobre matere, same mogle dati prvo dobro vaspitanje 

svojoj deci; a uz to da se i same prigotove za učiteljke osnovnih 

škola. (čl. 2) 

- Najbolje učenice pri tom, koje bi želele da budu učiteljice, 

ostaju, po što svrše četverogodišnji tečaj, suviše jednu godinu 

u zavodu, da se praktično vedžbaju sa novim učenicama pod 

nadzorom učiteljica. (čl. 5) 

- U učilište primaju se učenice, koje imaju bar 9 godina. 

Kad se primaju, treba lekar da svedoči da su zdrave.(čl. 8) 

- Zahteva se da svaka učenica, koja želi da se primi u zavod, 

zna čitati srpski i pisati, da zna najnužnije molitve, da zna pisati 

brojeve i brojati do stotine. (čl. 10) 

- Dok traje školska godina, uče se sledeći predmeti: nauka 

hrišćanska; jezici: srpski, ruski i franceski; povesnica, 

zemljopis, račun, rukodelje, gajenje svilenih buba i pevanje. 

(čl.17) 

- Kad učenice svrše potpuni tečaj, tada dobije svaka od 

praviteljstva mali potrebiti miraz. (čl. 21). 

Milan Kostić kritikuje u više navrata učenje stranih jezika 

u Institutu: 

„Zapitajmo se sada, po što smo se upoznali sa današnjim, 

a i sa budućim položajem naših vaspitanica, na što su im dva 

strana jezika? Na što da izgube toliko silno vreme i toliki silni 

trud, dok usvoje sebi ta dva jezika? Pa i to su oba jezika 

obavezni za sve vaspitanice. Nesam protiv toga, da čovek uči 

strane jezike. Ali to hoću i dopuštam samo tamo, gde su druge 

okolnosti, i gde drugi predmeti ne moraju za se zauzeti toliko 

vremena, koliko bi trebali da zauzmu ovde. Ovde se valja 

dobro obazreti i na to, kakva će se cel postići time za narod 

crnogorski, što će institutke naučiti i ’говорить по русски’ i 

’parlirati po franceski’?“ 

Drugom prilikom Kostić takođe kritikuje učenje francuskog 

koje smatra suvišnim i neprilagođenim životu žena u 

Crnoj Gori: 

„Možda je franceski jezik uveden za to, da crnogorska ženska 

aristokratija zna i franceski; da s vremenom te Crnogorke, 

kad se poudaju za pridvorne ljude, mogu razgovarati i sa 

295


strancima, te da se time pronese glas po Evropi, kako je Crna 

Gora načinila vanredan korak u civilizaciji time, kad već i 

obične ženskinje crnogorske govore divotno franceski! – No 

gde će one druge parlirati franceski? Hoće li njima nakrmiti 

taj jezik onoliko, koliko su one jadnice krvava vremena propustile 

na njega, dok su bile u zavodu? – Možda će kadgod 

druga druzi svojoj potužiti se, kad ponesu kakav teret na 

franceski (da ih ne razumu ’proste’ Crnogorke): ’O, c’est tres 

difficille!’.“ 

Kostić piše da bi se „ti mnogi časovi, koji se potroše na 

franceski jezik, mogli (bi se) upotrebiti daleko korisnije na 

druge predmete, kao n. pr. fiziku i na ostale prirodne nauke, 

na ekonomiju i na rukodelje!“ 

Kritikujući program Instituta, Kostić piše da on ne sadrži 

dijetetiku, nauku koja je važna radi očuvanja zdravlja: 

„Znam da će nam svaki odobriti, da je, osobito za žensku 

decu, za buduće matere, ta nauka preko nužna. Ta koliko je 

dece propalo sa neznanja materinog! Pa koliko je nužna ta 

nauka za naše zavode, toliko je još nužnija za crnogorsku višu 

žensku školu. Ja ne mislim: da se od crnogorske dece odrane 

mekušci, kojima i najmanji zefir navuče kijavicu. Dijetetika 

morala bi se tu obazirati na one okolnosti, u kojima živi narod 

crnogorski. Moram i to priznati, da bi odgajanje mlade 

Crnogorčadi bilo daleko pospešnije, kad bi i matere 

crnogorske znale bolje i čistije držati kuće, i bolje nadgledati 

svoju decu; kad bi znale pripremiti valjana jela (ne delikatese, 

nego onaka prosta, zdrava, čista jela, koja se daju zgotoviti od 

onih sredstava, koja ima narod crnogorski); kad bi u baštinama 

svojima one znale razvoditi ono voće i povrće, koje 

znaju razvoditi druge matere. Valja se starati i o tom, da se 

Crnogorke vaspitaju što više i za matere – gazdarice.“ 762 

1869-1872. 

2) U „Crnogorcu“ je 10. aprila 1871. objavljen oglas o prijemu 

novih učenica u Djevojački institut: 

„U cetinjskom ženskom Institutu biti će za iduću školsku 

godinu petnajest otvorenijeh mjesta za inostrane djevojčice, 

koje će se pod vrlo umjerenu cijenu od stotine talijera sa svojom 

odjećom i posteljom u Inštitut primati, odgajati i držati, 

kao i sve ostale pitomke. 

Roditelji, koji bi željeli u isti Institut svoje ćerke namjestiti, 

treba da se najdalje do Petrova dana o.g. prijave nižepodpisanoj 

Upraviteljki, od koje će saznati pobliže uslove o primanju 

njihove djece, kao i to kojima se naukama i jezicima 

djeca uče. 

Đevojčice treba da su od častnijeh ma bile i od siromašnijeh 

familija, da su navršile bar devetu godinu, da su zdrave i 

da već znadu ponješto čitati i pisati srpski i brojiti barem do 

stotine.“ 763 1871. 

3) U „Crnogorcu“ je 17. juna 1872. objavljen članak u 

kojem se, između ostalog, izvještava o godišnjim ispitima koji 

su održani u cetinjskoj osnovnoj školi i na Djevojačkom institutu: 

„U četvrtak bio je ispit u ženskom zavodu. I do sad smo 

imali prilike samo sa potpunim zadovoljstvom izražavati se o 

zavodu ovome, koji postojano napreduje pod izvrsnom upravom 

gospođice Nadežde Pacević. Ispit je pokazao i ove godine 

otličan uspjeh uz novu saradnju izvrsnijeh učiteljica 

gđice Mileve Stanojević i Milke Kokanović. Smijemo slo- 

762 

Milan Kostić: Škole u Crnoj Gori –od najstarijih vremena do današnjega doba; Unireks, Podgorica; 1997; str. 158, 160, 161, 162, 163-164, 175, 180- 

181, 182. 

763 

„Crnogorac“, 10. aprila 1871. 

296


bodno kazati, da je naš ženski zavod, među prvijema svoje 

vrste.“ 764 1872. 

4) U „Glasu Crnogorca“ je 16. juna 1873. objavljen izvještaj 

o rezultatima ispita koji su polagani u Djevojačkom institutu: 

„U prošli četvrtak održan je u ovdašnjem ženskom inštitutu 

godišnji ispit. Njihove Svijetlosti, knez i kneginja sa g.g. 

senatorima i drugijema, prisustvovahu ispitu i prije i poslije 

podne. Uspjeh se pokazao kao vrlo dobar. Učenice su učinile 

odličan napredak kako u predmetima tako i u ručnijem 

radovima, što odaje ne samo dostojnu hvalu upraviteljki g.đici 

Nadeždi Pacevića, učiteljicama g.đicama Milevi Stanojevića 

i Milki Kokanovića i profesoru g. B. Novakoviću, nego pri - 

bavlja ugleda i samome inštitutu, koji je jedini ove vrste na 

ovoj strani našega naroda. Nj. Sv. naš knez izjavio je na 

svršetku ispita svoje zadovoljstvo sa uspjehom i zahvalio je 

nastavnicima na trudu.“ 765 1873. 

5) U „Glasu Crnogorca“ od 23. juna 1873. objavljen je 

tekst o osvećenju crkve u Djevojačkom institutu: 

„U prošlu subotu osvećena je crkva u ženskom inštitutu 

svečanijem načinom“, piše autor teksta. „Osvećenju je pri - 

sustvovala i Nj. Sv. kneginja, pod starateljstvom koje ova škola 

stoji. Istoga dana i učenice su raspuštene na odmor svojijem 

kućama. Crkva je vrlo lijepo opravljena i ukrašena uglednijem 

darovima Nj. V. carice ruske kao pokroviteljke inštituta. 

Doznajemo da će iduće školske godine više Srpkinjica iz 

Boke kotorske doći u naš ženski inštitut, i to osim ovijeh, koje 

će biti primljene na sami trošak inštituta. Čestiti Srbin, g. 

Tomo Lipovac iz Kotora prijavio je već upraviteljki g.đici 

Nadeždi Pacević, da želi o svom trošku poslati svoje dvije ćeri, 

a razumijemo još i za druge dvije đevojčice. Mi se radujemo, 

da ova naša velika ženska škola nalazi i izvan Crne Gore tolikoga 

i sve većega povjerenja, koje međutijem dosadanji uspjeh 

podpuno i opravdava.“ 766 1873. 

6) Sigfrid Kaper je opisao svoju posjetu Djevojačkom institutu: 

„Postelje su izvanredne, stolovi su izuzetno čisti, sa servijetom 

pored tanjira – sve sitnice za nas nekako same po sebi 

razumljive a ovdje od najveće važnosti“, piše Kaper. „Upravo 

je bio odmor, pa sam učenice i učiteljice zatekao u bašti kako 

prekopavaju i uređuju lijehe, a među njima je bilo nekoliko 

pravih ljepotica tipičnih za ovo podneblje. Nadovezujući se 

na posao kojim su se upravo bavile, postavio sam nekoliko 

pitanja o biljkama i njihovoj koristi za domaćinstvo i dobijao 

sve same pametne odgovore. Ali sam posebno bio iznenađen 

geografskim i etnografskim znanjima ovih učenih 

crnogorskih gospođica. Ne znam da li bi neka trinaestogodišnja 

pitomica naših instituta umjela tako uvjerljivo da pobije 

moju tvrdnju da Nijemci potiču od Parsa kao što je 

crnooka Crnogorka tih godina pobijala moju tvrdnju da su 

Crnogorci potomci Danaca. Navela je cijelu indoevropsku 

genealogiju i razvila cijelo rodoslovno stablo istočnih, sje - 

vernih i južnih Slovena da bi mi dokazala da sam u zabludi.“ 

Kaper hvali lijepi rukopis nekih vaspitanica, ali kritikuje 

način oblačenja i propis „po kojem mlade Crnogorke, 

Bosanke itd. moraju za vrijeme svog boravka u zavodu da odlože 

uobičajenu nacionalnu nošnju i da umjesto nje navlače 

prilično neukusnu, tamnu, takozvanu evropsku odjeću“. 767 

1875. 

7) Spiridon Gopčević piše da su „narasle potrebe za višim 

ženskim obrazovanjem“ bile razlog za osnivanje Djevojačkog 

zavoda. „Taj zavod dosta staje, pošto godišnji troškovi iznose 

5500 rubalja (učiteljski seminar staje državu godišnje 8000 

rubalja, narodne škole sa izdržavaju sa 22000 fl. iz prihoda 

manastira); ali zato taj zavod u punoj mjeri ispunjava svoju 

svrhu i njemu će se u svakom slučaju morati pripisati zasluga 

kada se položaj žene u Crnoj Gori bude poboljšao“, piše 

Gopčević. 

Od trideset mladih djevojaka, njih dvadeset se, kako piše 

Gopčević, školovalo na teret države, a bilo je i deset „pansioni - 

stkinja“ koje su plaćale 200 guldena godišnje. „Pansionistkinje, 

koje plaćaju troškove školovanja, moraju same da se 

brinu i za svoju odjeću, a to znači obuću, rublje, krevetninu i 

764 

„Crnogorac“, 17. jun 1872. 

765 


766 


767 


297


sve ostale neophodne stvari“, piše Gopčević. „Odjeća je strogo 

propisana. Ona se sastoji od vunene haljine kafene boje sa 

pregačom od crnog platna.“ 

Spiridon Gopčević opisuje organizaciju vremena u Djevojačkom 

zavodu: 

„U osam sati su djevojke gotove sa svojim odijevanjem i 

spremanjem i onda odlaze u trpezariju na doručak, koji se sastoji 

od bijelog hljeba i kafe sa mlijekom. Prije doručka dolazi 

kratka molitva. U devet sati počinje nastava, a vrijeme do 

devet sati provodi se u bašti ili u dvorani za zabavu ili odmor.“ 

Nastava je, kako piše Gopčević, trajala do jedan sat. „U jedan 

sat se zajedno sa učiteljicama i upraviteljicom odlazi na zajednički 

ručak, koji je obilat i dobro pripremljen, a sastoji se od 

više različitih jela“, piše Gopčević. „Poslije ručka je kratak 

predah, pa nastava ponovo počinje u dva i traje do četiri sata.“ 

Budući da subotom poslije podne i nedjeljom nije bilo nastave, 

vrijeme se provodilo u „šetnji i tjelesnim vježbama u slobodnom 

prostoru“. Svake nedjelje ujutro se u Institutu 

održavalo bogosluženje. „Svakog dana se u šest sati održava 

čas pjevanja, poslije kojeg se odlazi na zajedničku večeru u trpezariju“, 

piše Gopčević. „Pred odlazak na počinak obavlja se 

kratka molitva, kojom se završava dan.“ 

Spiridon Gopčević takođe piše da su se u Djevojačkom institutu 

izučavali srpski, ruski i francuski jezik, pjevanje, 

vjeronauka, istorija, geografija, prirodopis i aritmetika. „Osim 

toga se pitomice upućuju u sve vrste ručnih radova, a u trećem 

razredu se drži kurs o domaćinstvu i jedan kurs iz pedagogije 

za buduće učiteljice“, piše Gopčević. „Za sve učenice se drži i 

praktična obuka u svilarstvu i gajenju svilene bube.“ 

O odnosima i atmosferi koja je vladala u Djevojačkom institutu 

Gopčević piše: 

„Tu se nije pravila nikakva razlika između djece siromašnih 

seljaka iz Riječke nahije i kćerki iz uglednih porodica i prvih 

velikodostojnika Crne Gore! Obje princeze, Zorka i Milica, 

najstarije kćerke knjaza, koje su prisustvovale popodnevnoj 

nastavi, sjedjele su sa djecom siromašnih zanatlija sa Cetinja 

i iz Bajica u istoj klupi. Jednog popodneva prošao sam sa 

gospođicom Pacević kroz sve sobe i odaje ove kuće. Sve su 

one bile svijetle, prozračne i visoke, svaka učiteljica imala je 

svoju zasebnu sobu, ali su obje spavale zajedno sa učenicama 

u veoma prostranim spavaonicama. Pored spavaonica nalaze 

se kupatila, u kojima učenice mogu da peru i svoje rublje. Na 

gornjem spratu, pored soba za upraviteljicu i učiteljice, nalazi 

se kapela u kojoj se nedjeljom održava bogosluženje; zatim 

je tu i jedna veoma dobro uređena bolesnička soba i dvorana 

za odmor i razonodu – la salle de récreation; na donjem 

spratu se nalaze učionice, jedna velika radna prostorija za 

ženske ručne radove, trpezarija, soba za ekonome i poslugu, 

kuhinja i kupatilo.“ 768 1875. 

8) U „Glasu Crnogorca“ je 24. novembra 1879. objavljen 

tekst o proslavi dana osnivanja Djevojačkog instituta i 

praznika hrama crkve: 

„Praznik je ovogodišnji proslavljen najprvje svečanom 

službom u samoj kapeli institutskoj, kojoj su prisustvovali NJ. 

NJ. V. V. Knjaz i Knjaginja, nekoliko od gospode državnijeh 

savjetnika i ministara, ovdašnji predstojnici, sa predstojnicom 

Nj. P. gospođicom Pacević i ostalijem učiteljicama na čelu. 

Službu je služio sveštenik g. Niko, iza službe činjena su čestitanja 

i predstavljanja u salonu zavoda, a za tijem se išlo u trpezariju 

na objed, na kojem su uz NJ. NJ. V. V. imali čast 

učestvovati i mnoge druge visoke i uvažene zvanice. Za vrijeme 

objeda činila je čast domaćica Nj. P. gospođa Pacević predsusretajući 

svakoga s urođenom joj ljubaznošću. NJ. Visočanstvo 

Knjaz nazdravio je Njenom Veličanstvu carici ruskoj kao osnivateljici 

zavoda, iza toga pitomice zavoda, stojeći sa svojijem 

učiteljicama oko stola, otpjevale su umilnim glasom rusku 

himnu i još jednu pjesmu i tijem se objed završio. 

Poslije objeda išli su opet u salon, gdje su izloženi bili ručni 

radovi pitomica, koji su se u korist sirotinje cetinjske taj dan 

izigravali. Radovi ovi pokazuju, da se u zavodu velika pažnja 

obraća na ovu struku korisnoga ženskog zanimanja i da se to 

čini s najvećim obzirom na kućarstvo i domaće potrebe a za 

tijem na zahtjeve čistote, ljepote i ukusa. Izigravanje ovijeh 

stvari, u prisustvu NJ. NJ. V.V Knjaza i Knjaginje i svijetlijeh 

Knjaginjica, teklo je u najprijatnijem raspoloženju i ne jedan 

put, pri izvlačenju srećaka, koje je činila jedna pitomica, čudnovata 

igra slučaja davala je povoda veselom smijehu prisutnih 

i ne manjem uživanju sretnih dobitnika. Iza svršene lutrije 

NJ. NJ. V.V. blagovoljela su ljubazno oprostiti se od predstoj - 

nice zavoda, a za tijem su i ostali gosti otišli. Tijem se svetko - 

vina završila.“ 769 1879. 

768 

Spiridon Gopčević: Crna Gora i Crnogorci; CID; Podgorica; 2008; str. 117-119, 121-123. 

769 

„Glas Crnogorca“; br. 45, 24. novembar 1879. 

298


9) P. A Rovinski piše o događajima koji su prethodili 

početku rada Djevojačkog instituta: 

„Za direktorku te nove školske ustanove postavljena je bila 

Nadežda Petrovna Packevič. Ali su u Crnoj Gori bili tako 

nestrpljivi da su te iste godine, u jesen sakupili 13 djevojčica, 

našli prostoriju u istoj zgradi gdje je bila smještena i 

Učiteljsko-bogoslovska škola, našli upraviteljicu, i ne 

sačekavši postavljenu direktorku, otvorili školu. N.P. Packevič 

je doputovala tek februara 1870. godine, a sa njom i njena 

rođena sestra Aleksandra Petrovna, koja je radila kao njena 

pomoćnica čitavo vrijeme.“ 

Rovinski piše o tome kako je formiran kadar za Djevojački 

institut: 

„Tu su u prvim momentima priskočili u pomoć M. Kostić 

i arhimandrit Visarion Ljubiša koji su se prihvatili da besplatno 

predaju neke predmete i mimo predavanja bili 

spremni da učine svaku uslugu. Zatim su stigle dvije nastavnice 

Srpkinje iz Austrije a stalni nastavnik vjeronauke je 

bio jedan od nastavnika Bogoslovije. Tako je sastavljen 

omanji nastavni kadar. Sama A.P. Packevič predavala je ruski 

i francuski jezik i nastava je krenula prilično uspješno, bez 

obzira na to što se sa svima moralo počinjati od azbuke.“ 

O programu po kojem se radilo u Djevojačkom institutu 

Rovinski piše: 

„Školovanje traje šest godina i dijeli se na tri razreda; svaki 

traje po dvije godine; posljednji je razred – razred praktične 

nastave (čl.14) u kome pitomice uče domaćinstvo i ručni rad, 

a isto tako vode računa o djeci i redu u školi uopšte pod 

rukovodstvom direktorke i vaspitačica. Ali je program drugog 

razreda tako zaokružen da pitomice njime mogu završiti 

školovanje, ako ne pokažu naročite sposobnosti i ako ne žele 

da nastave školovanje (čl.21). Za upis u Institut u prvi razred 

učenica mora znati da čita srpski, da zna i neke molitve, brojeve 

i računanje do sto (čl.16).“ 

U najstarijem razredu predavani su, kako piše Rovinski, 

„kao poseban predmet ženski ručni radovi, krojenje, šivenje i 

slično, a subota je za sve bila namijenjena popravkama i 

dovođenju u red odjeće.“ 

Rovinski piše da su polaznice najstarijeg razreda poučavane 

„i teorijski i praktično gajenju svilenih buba, čime su se 

u Crnoj Gori bavili na nekoliko mjesta ali na primitivan 

način“. Takođe, on piše da je Institut imao „svoju crkvu, i za 

služenje službe božje bio je postavljen stalni sveštenik koji je 

istovremeno bio i ekonom.“ 

„Godine 1874. završila je prva generacija“, piše Rovinski. 

„Devet učenica je završilo samo prva dva razreda. Nije bilo 

ponovnog prijema. 1875. godine pet učenica je završilo potpuno 

školovanje. Primljeno je sedamnaest novih i sa ranijima 

u Institutu ih je bilo 28, među kojima 20 Crnogorki a ostalo 

su Srpkinje iz Boke kotorske. Onih koje su se školovale o 

svom trošku bilo je svega tri.“ 

Rovinski piše o događajima na Djevojačkom institutu prilikom 

njegovog ponovnog otvaranja 1878, nakon završetka 

rata: 

„Krajem školske godine ispisale su se iz različitih razloga 4, 

školovanje je završilo 5, ostalo je 12, a primljeno je 11 novih, 

pa je tokom šk. 1879/80. godine bilo 23 učenice“, piše Rovinski. 

„Te godine su dvije umrle, 5 je napustilo školovanje prije 

završetka, 6 je završilo, a početkom 1880/81. primljeno je 9 

(5 Crnogorki, 4 iz Boke i Dalmacije) i tokom školske godine 

bilo je 19 učenica.“ 

Rovinski daje ocjenu rezultata rada Instituta tokom prve 

decenije: 

„Za čitavo to vrijeme u njemu je boravilo 65 učenica od kojih 

su 42 bile Crnogorke, 19 iz Boke i Dalmacije, 3 iz Skadra i jedna 

Italijanka“, piše Rovinski. „Od njih je po propisu završilo školovanje 

25, iz raznih razloga ranije se ispisalo 18, tri su umrle.“ 

Dajući opštu ocjenu o Djevojačkom institutu, Rovinski 

piše da je Institut „bio čist i uredan, djevojčice su izgledale 

dobro, zdravo, i bile su vedre, i odnosi između njih i direktorke 

su bili dobri“. On kaže da „u to vrijeme Institut nije 

mogao pružiti više znanja iz oblasti nauka“ jer se smatralo „da 

je šestogodišnji period školovanja za djevojčice isuviše dug 

za crnogorske prilike.“ 

Rovinski piše o uticaju koji je Institut preko svojih vaspitanica 

vršio na okruženje. „Prisustvo vaspitanice Instituta u 

kući, pa bila ona djevojka bila udata, ima izvjesnog uticaja na 

izgled i stanje unutar kuće uopšte, u tim je kućama uvijek više 

čistoće i reda, a primjećuje se i nekakva kultura koja je iznad 

uobičajene crnogorske urođene inteligentnosti“, piše Rovinski. 

„To se najviše odražava na djecu o kojoj se one obično 

staraju. Kad postane majka žena koja je prošla Institut sama 

priprema svoju djecu za školu.“ 

Povodom dolaska Natalije Ljvovne Mesaroš na mjesto direktoke 

Djevojačkog instituta 1880. Rovinski piše da je tada 

bilo 18 vaspitanica „od kojih je tokom 1881/82. šk. g. napustilo 

Institut prije završetka njih 5 a dvije su završile i ostalo 

ih je 11“, a da je „zatim primljeno 14, tako da ih je sa ranijima 

bilo 25.“ Takođe, Rovinski piše da te godine „nije bilo onih 

koje su završile potpuno školovanje“, da je osam vaspitanica 

napustilo Institut prije završetka školovanja, da su dvije umrle 

i da ih je ostalo petnaest. Početkom 1882/83. školske godine, 

kako piše Rovinski, primljeno je jedanaest novih učenica. 

P. A. Rovinski opisuje dolazak Sofije Petrovne Mertvago 

299


koja je naslijedivši Lopuhinu na mjestu upraviteljice Djevojačkog 

instituta morala sve da preuredi, od nastavnog kadra 

do zgrade. „U međuvremenu, 1889/90. ponovo je primljeno 

18, među kojima šest na svoj trošak, i sa ranije upisanim bilo 

ih je svega 35 vaspitanica: 15 Crnogorki, 15 iz Boke, Dalmacije, 

Hrvatske i Vojvodine, 3 iz Bosne i Hercegovine, 1 iz 

Kraljevine Sbije i 1 iz Turske“, piše Rovinski. Iako to nije bilo 

predviđeno Statutom Djevojačkog instituta, 1894. je, kako 

piše Rovinski, osnovan pripremni razred (koji je kao i svi 

drugi bio podijeljen u dvije godine) u koji su se mogle upisati 

ne samo djevojčice koje su svršile osnovnu školu, kako je bilo 

predviđeno Statutom Djevojačkog instituta, nego i mlađe 

djevojčice koje su znale samo da čitaju i pišu, koje su starije 

djevojčice zvale „prigotoviške“. 

Rovinski opisuje svakodnevni život vaspitanica Djevojačkog 

instituta: 

„Pošto ustanu u šest i po sati, kad završe jutarnju toaletu i 

očitaju molitvu, vaspitanice izvode neke gimnastičke pokrete, 

poslije čega idu u trpezariju na doručak“, piše Rovinski. Vaspitanice 

su ujutro pile bijelu kafu sa hljebom, a u 12 sati je bio 

ručak „koji se sastoji od supe sa mesom i posebno mesa 

pripremljenog na različite načine i sa raznim prilozima, kao 

što su makarone, pirinač ili neko povrće. Isto se daje i za 

večeru“. Meso i supa su se dijelili na porcije, a ostalu hranu su 

učenice uzimale prema potrebama, s tim što su porciju supe 

i mesa morale pojesti. Rovinski takođe piše da su skoro sve 

vaspitanice s vremena na vrijeme dobijale slatkiše od kuće 

koje su dijelile sa drugaricama. 

Rovinski opisuje i vrt koji se nalazio uz zgradu Instituta, 

koji je bio „zasađen dekorativnim drvećem i voćem, sa cvjetnim 

lejama koje gaje same vaspitanice“. Vaspitanice su, kako 

piše Rovinski, jednom nedjeljno išle u šetnju, „zimi, naravno, 

samo po raščišćenim putevima u gradu i oko njega“, dok su se 

ljeti „pentrale puteljcima u brda gdje zapodijevaju razne igre, 

trče i veru se po stijenju, poslije čega dobro spavaju i sjutradan 

se bude čile.“ 

Rovinski opisuje veoma strogi režim koji je vladao na 

Djevojačkom institutu i navodi slučaj jedne vaspitanice koja 

je imala teškoća u navikavanju na takve uslove: 

„Ona je kasnije stalno kršila institutska pravila, svađala se 

sa drugaricama i jurišala da ih tuče“, piše Rovinski. „Istovremeno 

nikakav uspjeh nije pokazivala u savlađivanju znanja. 

Ipak je nije bilo moguće nazvati glupom, jer je ponekad na 

razne primjedbe davala oštroumne odgovore i vodila 

dnevnik, u kojem je vrlo tačno karakterisala svoje drugarice i 

vaspitačice. Ali je bila po karakteru i ponašanju nemoguća i 

često su drugarice stradale od nje. Zato je, na kraju krajeva, 

kada su sve mjere koje su preduzete ne bi li se popravila ostale 

bez rezultata udaljena iz Instituta. Ona je ipak provela u Institutu 

godinu ako ne i više.“ Rovinski piše da je ova djevojčica, 

kada se vratila kući, ipak promijenila svoje ponašanje. Ona se 

„prihvatila posla“, a „pritom je naročito posvetila pažnju djeci 

i baveći se njima, sjetila se onoga što joj je pružio Institut“. On 

piše da je ona kasnije često svraćala u Institut i da se „udala za 

dobrog čovjeka“. 

O vladanju u Djevojačkom institutu i o kaznama koje su 

primjenjivane ukoliko vaspitanice učine nešto što remeti red 

i disciplinu Rovinski piše: 

„Kažnjavanje se sastoji u tome što direktorka daje savjet, 

blaži ili stroži ukor nasamo prestupnici ili pred drugim vaspitanicama, 

ili joj se zabranjuje učestvovanje u igrama njenih 

drugarica ili u šetnjama, oduzima joj se pravo da se vidi sa 

roditeljima, a najteža kazna je – loša ocjena iz vladanja, koja 

utiče na ukupnu ocjenu uspjeha pri prelasku iz razreda u 

razred“, piše Rovinski. „ Evo šta povodom toga čitamo u izvještaju 

za 1891/92. g.: ’Učenica koja iz vladanja nema ocjenu 

5, pa makar imala petice iz svih predmeta ne može dobiti ni 

najnižu nagradu. Vaspitanicama se stavlja do znanja da je 

300


moralna strana čovjekove ličnosti ispred svih njegovih osobina 

i da uspjesi u savladavanju znanja gube svoj značaj ako 

nijesu spojene sa visokom moralnošću’.“ 

P. A. Rovinski prenosi djelove iz „bilješki jedne bivše vaspitačice“ 

Djevojačkog instituta: 

„Crnogorka je pretežno nekomunikativna i s početka teško 

uči, kod nje su čak čula nedovoljno razvijena, ona pomoću 

kojih se primaju spoljni utisci, ona ne razlikuje boje, zvukove, 

ne kontroliše svoj glas i uz to nema pojma o poslušnosti i 

pokornosti, mada u toj nepokornosti i čak svojeglavosti postoji 

nešto osmišljeno i kroz to se probija nezavisni duh, naslijeđen 

od junaka njenih djedova i baba“, piše u bilješkama koje 

navodi Rovinski. „One nemaju ni mašte ni emocija, ali to sve 

počiva u zamecima iz kojih se kasnije uspijeva izazvati živa 

umna aktivnost, koja odgovara njihovom živahnom temperamentu 

i osjetljivosti za sve što je dobro, uzvišeno i poetično“. 

Autorka bilješke koju Rovinski navodi dalje kaže da djevoj - 

čice „kad stupe u Institut, imaju krajnje egoistične crte i 

uglavnom snažne pretenzije da se uzdignu iznad drugih ili čak 

da budu prve, i zbog tih pretenzija one jedna drugu ne štede“ 

i da ih Institut „u tom pogledu potpuno mijenja“, to jest da 

„postaju nesravnjivo blaže i tolerantnije jedna prema drugoj.“ 

P. A. Rovinski navodi nedjeljni raspored časova za 1894. 

na Djevojačkom institutu: 

„Najviše vremena se posvećuje jezicima zajedno sa knji - 

ževnošću: ruskom i francuskom jeziku po 28 č., a srpskom 

jeziku 30 č., od kojih je najviše odvojeno za niže razrede kako 

bi utvrdili znanja iz maternjeg jezika i u okviru jezika 4 časa 

se posebno posvećuje poznavanju domovine“, piše Rovinski. 

„Zatim matematici se posvećuje 24 č., vjeronauci 15 č., opštoj 

istoriji 8 č., ruskoj istoriji 5 č., srpskoj 7 č., istoriji prirode 6 č., 

fizici 5 č., opštoj geografiji 6 č. U višim razredima predaje se 

pedagogija 4 č. i metodika 3 č. Mnogo je vremena dato muzici 

i pjevanju – 21 č., i crtanju 16 č., zato što su ti predmeti 

ograničeni na rad na času, i iz njih se ne daju nikakvi zadaci 

koji se rade mimo časova. Muzika se pritom (pijanino) 

posebno plaća, a pjevanje je obavezno za sve. Krasnopisom 

se bave 8 č. Ručnom radu, kao predmetu, koji se radi samo na 

času posvećuje se 6 č., osim onoga što se radi za sebe ili drugoga 

u slobodno vrijeme.“ 

Zaključujući poglavlje o programu nastave na Djevojačkom 

institutu, Rovinski piše o rukotvorinama koje su bile 

izlagane na ispitima: 

„To je šivenje sa popravljanjem starih stvari, pletenje sa 

štopanjem, razni vezovi, pletenje čipaka heklicom itd“, piše 

Rovinski. „Razgledajući te radove knjaz je jednom prilikom 

uzviknuo: ’Ovoga još u Crnoj Gori nije bilo!’ (Glas Crnogorca, 

1892. g., br. 25). Interesantnije od svega je bilo što prikazujući 

uzorke različite odjeće, šivene samostalno po mjeri, mlade 

švalje su tu na licu mjesta crtajući na tabli objašnjavale pravila 

uzimanja mjere i krojenja, sastavljanja djelova i proporcije 

među njima, a takođe i šivenja bez mjere za prilike kad se ona 

ne može uzeti, na primjer za sasvim malu djecu. Tu smo prvi 

put vidjeli primjenu geometrijskih pravila kod šivenja.“ 

Rovinski takođe piše da tokom njegovog boravka na Cetinju 

vaspitanice Djevojačkog instituta nisu imale časove iz kulinarstva, 

ali da „dežuraju u kuhinji i uz to uče i da spremaju jela, a 

postoje i specijalni svečani dani kada Institut posjećuju gosti i 

tada cio ručak spremaju vaspitanice.“ On takođe piše da su one 

njegovale bolesnike u bolnici „u ulozi ljekarskih pomoćnica“. 

Govoreći o rezultatima rada Djevojačkog instituta od 1869. 

do 1905, Rovinski piše da je „u tom periodu u Institutu (je) 

boravilo 348 vaspitanica, od čega je bilo 158 Crnogorki, 114 

Dalmatinki, 28 djevojaka iz Bosne i Hercegovine, 5 djevojaka 

iz Stare Srbije i 43 ’iz raznih mjesta’“ i da je od ovih djevojaka 

„potpuno školovanje završilo 96, odnosno 28 odsto“. 

O bivšim vaspitanicama Instituta Rovinski piše: 

„U Crnoj Gori njima su se ženili prije drugih rođaci 

kneževske kuće Petrovića, a jedna se udala za ruskog konzula 

u Skadru. Druge su se udavale za činovnike i uopšte za više ili 

manje obrazovane ljude. Tokom vremena broj intelektualaca 

u Crnoj Gori u raznim sferama državnog i društvenog života 

raste i postaje pravilo da oni sebi biraju obrazovane supruge, 

što vaspitanice Instituta i jesu.“ 

Uticaj koji je Institut vršio preko svojih vaspitanica, kako 

piše Rovinski, najviše se ispoljavao prilikom vaspitanja djece: 

„Čistoća i izvjesna prefinjenost bez luksuza u prostoriji, 

odjeći i svemu što ih okružuje, pravilna ishrana u određeno 

vrijeme bez ikakvih pretjerivanja i hirova, eto to je ono što se 

sreće u tim novim kulturnim porodicama“, piše Rovinski. 

„Majka priprema svoje dijete i za polazak u školu i kasnije prati 

njegov uspjeh u školi. Poznajem na Cetinju majku koja ima 

gomilu djece, ali vi u toj kući nećete zateći nered, što je uobičajeno 

u kućama gdje je mnogo djece. Ponekad ćete tu naići na 

pravu školu. Sva djeca sjede za stolom i majka sa njima. Sa jednima 

ona čita, a drugima je zadala zadatke, pa ih oni vrijedno 

rade. Znam još jednu porodicu sa mnogo djece, u kojoj je otac 

cio dan na poslu, a kad dođe kući, i tu ima posla. Majka je opet 

bolesna žena, i sva porodica je na djevojci, bivšoj institutki. 

Čista odjeća i zdrav izgled djece svjedoče o tome koliko su 

divno njegovana. Za svakoga je uživanje kad ih gleda u šetnji. 

U sobama na prozorima cvijeće, na stolovima knjige i kolekcije 

fotografija, na zidovima slike i geografske karte.“ 

Rovinski piše o djevojkama, bivšim institukama, koje je 

301


sreo kada je jednom prilikom bio u Drobnjacima i Morači: 

„Kad su se vratile kući, one su se potpuno uklopile u jednostavni 

život svojih porodica. Ali je dirljivo bilo vidjeti kako 

su se same te porodice izdvajale, ponosile se time što su učene, 

i prepuštale im da unose neke izmjene u njihov zajednički 

svakodnevni domaći život. I ovdje je njihov uticaj bio najuočljiviji 

na djecu koja se pribijaju uz njih nailazeći na 

nježnije ophođenje.“ 

Jednu bišu institutku Rovinski je sreo i u Crmnici, u kući 

jednog sveštenika: 

„Njega nije bilo kod kuće, i primila me je njegova kćerka 

bivša institutka, koja je po spoljašnjem izgledu bila prosta 

Crnogorka. Ali ona mi je pokazala crkvu za koju sam bio zainteresovan 

i nekoliko starih knjiga, ispričala mi je sve što se 

odnosilo na crkvu i još mnogo što-šta drugo o svome kraju. 

U primaćoj sobi je bilo mnogo stvari koje su očigledno njene 

rukotvorine. A u drugoj sobi pored ove stajao je razboj na 

kojem je ona tkala do moga dolaska.“ 

O bivšim institutkama koje su udajom ušle u visoke 

društvene krugove Rovinski piše: 

„Poznajem jednu djevojku Crnogorku koja je izvrsno završila 

školovanje u Institutu i udala se za čovjeka isto tako 

obrazovanog, koji zauzima dosta visok položaj na političkom 

polju. Bogat je i prema svom političkom položaju živi u jednom 

evropskom gradu, ne naročito velikom, ali gradu u kome 

vri od života. Ona je s mužem ušla u visoko društvo. Lijepa i 

obrazovana, u tom je svijetu ostavila dobar utisak i mogla je 

da u njemu zauzme visoko mjesto, ali ona radije provodi vrijeme 

u svom domu u uskom krugu obrazovanih ljudi i prijatelja 

svojih i svoga muža. Poznajem još dvije u Boki koje su 

slične ovoj. Položaj njihovih muževa ih uvodi u više krugove 

gdje se kreću i stranci. Tu im osim opšteg obrazovanja dobro 

dođe i francuski jezik na kome su naučile da se slobodno 

izražavaju još u Institutu i kasnije nastavile sa upoznavanjem 

najnovijih djela francuske literature.“ 770 1879-1906. 

10) „Višoj ženskoj školi, sjem načelnice, bješe još jedna 

Ruskinja učiteljica, a tri bjehu Srpkinje“, piše Simo Matavulj. 

„Nas trojica iz gimnazije predavasmo razne predmete: ja računicu 

i geometriju u svima razredima. Honorar je bio priličan. 

Djevojčica bješe oko trideset, od kojih mal’ da ne trećina iz 

Dalmacije. Naravno, i njih su dijelili na plemenite i neplemenite, 

ali pošto su sve nastavale i hranile se u zavodu i nosile 

jednake haljine, to se i ta podjela manje isticala nego li u gimnaziji. 

Načelnica, njeka Mme Mesaroš, mislim udovica njekog 

ruskog đenerala, bješe žena bez ikakvog pedagoškog znanja 

bez i malo naklonosti ka svome pozivu, a uz to fanatična 

Njemica, upravo pangermanka, te je najradije i najviše govorila 

njemački i u tome se jeziku dopisivala sa rodbinom i prijateljima. 

A, s druge strane, bila je prevelika bogomoljka i 

uvjerena da ženskom podmlatku i ne treba drugo što sjem religioznog 

vaspitanja, te su pitomice gotovo polovinu radnih 

dana provodile u zavodskoj kapeli u ’blagogovjeniju’“. 

Opisujući pripreme i izvođenje „Balkanske carice“, Simo 

Matavulj piše: 

„Najlošije su glumile dvije djevojčice iz naše ženske škole, 

koje prikazivahu Danicu i Martu. One su se kretale i govorile 

onako, kao devojčice kad deklamuju o svetosavskim zaba - 

vama. Ali njihova nevještina, bar u očima većine publike, nije 

mnogo odudarala; jer toj publici, ljubav, kao silna, neodoljiva 

strast, ne ide u glavu, a ljubavna prenemaganja upravo su joj 

smiješna. Zato Daničino kukanje u prvoj pojavi navodilo je 

mrke ratnike na smijeh, a stidljivost njihova činjaše ih simpatičnim. 

Pa onda, u svoj toj originalnosti, ne bješe najmanje 

neobično to, gledati i slušati prave Crnogorke na glumištu! 

Doista, tada se prvi put to doživjelo. Od ženskih, posađenih 

iza ljudi, često se čuše uzvici i smijeh: ’Čuješ li je, šta govori, 

strjelica je pogodila! Aoh, bruke! Jade jađane!’“ 771 1881-1889. 

11) Časopis „Crnogorka“ od januara 1884. piše o učenicama 

instituta koje su nastupile kao glumice prilikom prvog 

izvođenja „Balkanske carice“ na Cetinju, u kući Maša Vrbice, 

u januaru 1884: 

„Djevojčica od svojih 13 ili 14 godina, koja nikada nije vidjela 

pozorište niti ima i samog pojma o pozorišnoj predstavi, 

valjalo je da nam predoči na pozornici svu dubinu silne ljubavi 

i svu veličinu patriotičnoga žara“, kaže se za Sofiju Popović, 

učenicu Instituta. „Mladost njena nalagala nam je da budemo 

spram nje indulgenti. Pa ipak, ostavljajući na stranu ljubavne 

efekte u kojima mlada predstavljačica nije mogla imati slo- 

770 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom IV, str. 211-213, 256-258, 262, 264, 267– 270, 

272, 275, 276-277, 279. 

771 

Simo Matavulj: Bilješke jednog pisca; Obod Cetinje, 1975; str. 97, 207. 

302


bodnoga maha, moramo priznati da smo bili iznenađeni 

onom prirodnom vjernošću, kojom nam je g-đica 

Popovićeva u ulozi Daničinoj prikazivala pitomu, nježnu, 

čistu, i plemenitu djevičanstvenost”. 

Na sličan način se govori i o ulozi jedne druge institutke. 

„Daničina druga Marta (g-đica Marija Popovićeva) imala je 

podrednu ulogu, pa se ne može suditi pouzdano o 

glumačkom talentu njenom, ali se ipak na više mjesta opaža 

da raspolaže organom jakim, zvučnim i simpatičnim, i da u 

svojim kretnjama umije sebi dati dovoljno maha i slobode”. 772 

1884. 

12) Dobroslav M. Ružić LI je boraveći na Cetinju, na poziv 

knjaza Nikole, prisustvovao ispitu iz pjevanja na Djevojačkom 

institutu: 

„Kako je bilo vreme da se otpočne ispit, Knez pođe napred 

a za njim ostala gospoda“, piše Ružić. „U Sali behu okupljene 

sve učenice, tu behu i profesori, i gospoda: Gavro Vuković, 

ministar spoljnih poslova, dr Pera Miljanić, načelnik saniteta 

i ostali glavari cetinjski koji su se u muzici razumevali kao magarac 

u kantaru.“ Autor bilješke piše da su bile prisutne 

kneginjice Jelena, Ana i Ksenija, a da su docnije došli knez 

Petar Karađorđević i vojvoda Mirko. „Učenica je bilo svega 

30, većinom iz Crne Gore, bila je iz Srbije jedna devojčica, 

Danica Todosićeva (ćerka jednog glumca) i nju su zvali Šumadinče, 

videlo se da je bistro i darovito dete“, piše Ružić. 

„Bilo je još devojčica iz Dalmacije i, mislim, iz Mostara. U 

zavod se primaju na trošak Instituta 20 devojčica, a 10 plaćaju 

po 200 forinti godišnje. Učenice su bile sve jednako obučene 

– crno odelo im je bilo veoma aljkavo jer na ispitu, gde dolazi 

vladalac, predstavnici stranih država i sva inteligencija, obuća 

kod mnogih bila je neočišćena i kaljava, izgledalo mi je da čis- 

772 

Luka Milunović: Pozorište u Crnoj Gori 1884-1888; Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica, 2001; http://montenegrina.net/ „Cmogorka“, 

1/1884. br. 2, str. 19. 

LI 


303


toća nije bogzna kako odomaćena u zavodu, što se sve ima 

pripisati u ’zaslugu’ samoj upraviteljici.“ 773 1892. 

samovara, ali bilo je kasno i toplo poslije našeg pješačenja, 

tako da to nijesmo prihvatili.“ 774 1895. 

13) Evgenij Markov opisuje netipično ponašanje jedne 

žene koje se može dovesti u vezu sa obrazovanjem koje je 

stekla. 

Na preporuku gospođe Mertvago, Markov je odlučio da 

prilikom boravka u Nikšiću posjeti Đušu Petrović, suprugu 

Božidara Petrovića. Kada je Markov stigao na odredište, susrela 

ih je Đuša, „još dosta mlada žena“ u kecelji i cicanoj bluzi. 

Nakon što ih je toplo pozdravila, Đuša ih je uvela u „čistu i 

urednu kuću“, gdje ih je upoznala sa mladom osamnaestogodišnjom 

ženom, suprugom Božovog brata. Obije žene su, 

kako kaže Markov, govorile ruski. O ženi Božidarovog brata 

Markov piše: 

„Ona se tek prije mjesec dana udala i slično buketu ruža, 

sva je sijala svježinom i srećom rascvjetalog života. S 

dječjom iskrenošću i s djetinjim oduševljenjem ona je već 

kroz nekoliko minuta po upoznavanju počela mojoj ženi da 

pokazuje šta je sve od odjeće dobila kada se udavala, sve je 

to bila moderna odjeća: zlatom optočeni somotski koret, 

jakete od tankog bijelog platna i sav živopisni kostim bogate 

crnogorske mlade žene. Ta mlada žena je slobodno govorila 

ruski i tek je bila završila Ženski institut na Cetinju kojim je 

rukovodila S.P. Mertvago. Đuša Petrović takođe slobodno 

govori ruski, poznaje ruske autore i veoma voli sve što je 

rusko i kulturno.“ 

Markov piše da je njihov razgovor tekao neusiljeno, da je 

povremeno zaboravljao da se nalazi u gostima „kod žene 

slavnog crnogorskog serdara blizu turske tvrđave Nikšić“ i da 

je imao utisak da je „kod drage i interesantne svoje susjetke 

negdje u selu Ščigrovskog sreza“. 

„Po južnom običaju, naravno, ugostili su nas hladnom 

vodom sa slatkim, turskom kafom i domaćom crnogorskom 

šljivovicom, pored koje se nalazila boca maraskina iz Zadra, 

za koji doskora, kao i za sve drugo što se uvozi, nije znalo 

naivno crnogorsko domaćinstvo“, piše Markov. „Gostoprimljiva 

domaćica je željela da nas ugosti ruskim čajem iz 

14) „Glas Crnogorca“ od 25. novembra 1895. donosi detaljan 

izvještaj o proslavi organizovanoj povodom 25 godina 

rada Djevojačkog instituta na Cetinju, o prisutnim gostima, 

održanim besjedama, pozdravnim telegramima itd. Takođe 

se prenosi i govor Visokopreosveštenog Mitropolita g. Mitrofana 

koji je, između ostalog, ovom prilikom rekao da su „za 

prvu nastavu, to početno u porodičnome krugu vaspitanja, 

na prvome mjestu pozvate (su) majke“ i da „od spreme dobrijeh, 

pobožnijeh i obrazovanijeh majaka, zavisi sreća i 

napredak porodice“, a „od takvijeh porodica podiže se opće 

sreća i blagostanje cijeloga naroda i Države.“ 

Autor izvještaja piše da su u velikoj dvorani bile okupljene 

sve učenice i pozvani gosti kad su došli Knjaz Nikola i Knja - 

ginja Milena. „Hor djevojački dočekao je Njihova Viso - 

čanstva pjevanjem crnogorske himne uz pjano; kad su 

dovršile to pjevanje, Njegovo Visočanstvo Gospodar naredio 

je da se otpjeva ruska narodna himna“, piše autor izvještaja. 

„Zatijem su razdijeljene nagrade, što su učenice zaslužile 

prošle školske godine. Poslije toga djevojački hor pjevao je 

opet uz pjano, pa je završila ovu svečanost jedna starija 

učenica deklamiranjem prigodne pjesme, što su same 

učenice starijeg razreda sastavile.“ 

Autor izvještaja je takođe zabilježio da je u osam sati otpočela 

zabava na koju je bilo pozvano mnogo gostiju. „Naj - 

prije su dvije učenice deklamirale prvi prizor iz ’Arvanita’, pa 

je otpočela igranka, koja je imala čisto familijarni karakter“, 

piše autor izvještaja. „Njegovo Visočanstvo Prestolonasljednik, 

i Njihove Svjetlosti Knjaginjice Jelena i Ana i Knjažević 

Mirko igrali su sa svijema učenicama.“ 775 1895. 

15) Kurt Flerike je škole koje je zatekao u Crnoj Gori 

opisao kao dobro organizovane: 

773 

Dobroslav M. Ružić: Po Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2007; str. 112-113. 

774 


775 

„Glas Crnogorca“; br. 48; 25. novembar 1895. 

XLIX 

Podaci o autoru na strani ....... 

304


„Na Cetinju se nalazi i djevojačka škola, koja ima veliki 

ugled i u kojoj mnoge otmjene južnoslovenske porodice 

školuju svoje kćeri“, piše Flerike. „I kada sam kasnije boravio 

u jednoj krčmi u brdima, bio sam zadivljen, što sam na 

svakom ćošku sretao putujuće učitelje, koji su išli od pašnjaka 

do pašnjaka i podučavali vrijedne učenike. To je šumska škola 

koja prevazilazi i školu u Šarlotenburgu.“ 776 1897. 

16) Tokom obilaska Rijeke Crnojevića Mihail Petrovič 

Varava je vodio razgovor sa učiteljem Mićićem o položaju 

žena, o kojem piše u svojim putopisima: 

Varava navodi Mićićeve konstatacije da se položaj žene 

popravlja sa promjenom društvenih okolnosti. „Izmijenjeni 

uslovi života izazvali su neophodnost narodnog obrazovanja“, 

tvrdio je Mićić. „Sada se obrazovanju posvećuje veća pažnja, 

ne samo kada su u pitanju dječaci, nego i djevojčice; nema ni 

jednog većeg naselja koje nema svoju školu. A škole su obično 

mješovite – zajedno uče i dječaci i djevojčice. Na Cetinju pak 

postoji Djevojački institut, u kojemu crnogorske djevojke dobijaju 

manje-više evropsko obrazovanje. Po završetku školovanja 

mnoge se od njih udaju za ljekare, oficire, sveštenike, i 

stvaraju porodice u kojima vladaju novi odnosi, kakvi vladaju 

kod drugih evropskih naroda. Neke po završetku postaju 

učiteljice u osnovnim školama i svojim ponašanjem stiču 

uvažavanje i učenika i ostalih stanovnika.“ 

„Sobe koje smo pregledali zaista su nevelike, a domska 

crkva je toliko mala da prima ne više od dvadeset osoba“, piše 

Mihail Petrovič Varava o unutrašnjem izgledu Djevojačkog 

instituta. „U vrijeme službe ostale vaspitanice se nalaze u hodniku 

koji vodi u crkvicu. U svim sobama je neobična čistoća 

i red. Ono što smo vidjeli na času crtanja i ručnog rada govori 

o dobroj organizaciji tih nastavnih predmeta.“ 

U alejama „nevelikog institutskog vrta“ Varava je primijetio 

nekoliko vaspitanica koje su ostale na Cetinju za vrijeme ljetnjeg 

raspusta. „Odjevene u tamne haljine i crne kecelje, 

veoma su nas podsjećale na ruski institut, a ruske riječi koje 

su se čule (vaspitanice su razgovarale na ruskom) pojačavale 

su iluziju“, piše Varava. 777 1900. 

III 

1) P. A. Rovinski piše o tome kako je Sofija Petrovna Mertvago 

putujući po Crnoj Gori došla na ideju da se osnuje škola 

ženskih ručnih radova, to jest Radnička škola princeze 

Jolande, u čemu ju je podržala kraljica Jelena: 

„S.P. je na jednom mjestu naišla na tkanje sukna, gruboga 

i tkanog na razboju veoma primitivne izrade“, piše Rovinski. 

„Na drugom se tkalo platno od pamučnih niti, vrlo tanano, 

ponekad sa raznim prugama, kockicama i drugim šarama i 

obojeno, koje se upotrebljava za košulje, peškire, stolnjake i 

odlikuje se trajnošću, a od čestog pranja postaje sve mekše. 

U Podgorici, Baru i Ulcinju privukle su joj pažnju divne, 

veoma tanane tkanine od svile domaće proizvodnje. U 

Nikšiću u jednoj porodici, napomenimo, čisto crnogorskoj 

iz Katunske nahije, ona je vidjela sem drugih tkanina još i 

tkanje ćilima.“ 

Rovinski piše da su „svi radovi izrađeni u njoj napravljeni 

(sa) mnogo više ukusa i mnogo su raznolikijih šara od uzoraka 

koje su imali, a uvedeno je i izrađivanje nekih novih proizvoda, 

kao pletenje čipki na kukicama itd.“ Djevojke koje završe 

obuku su se, kako piše Rovinski, vraćale u svoje porodice i „dobijale 

alat potreban za njihovu specijalnost“ i tako se zanat iz 

škole prenosio u svakodnevni domaći život. 778 1879-1906. 

2) U „Glasu Crnogorca“ od 3. novembra 1901. objavljena 

je vijest o otvaranju Ženske radničke škole na Cetinju: 

„28. oktobra, na dan sv. Arsenije, drugog arhijepiskopa srpskog, 

po prizivanju sv. Duha, otvorena je ovdje, zauzimanjem 

načalnice djevojačkog instituta Carice Marije, Sofije Petrovne 

Mertvago, prva ženska radnička škola“, piše autor članka. „Sjutradan 

zamolila je telegrafično načalnica instituta Njezino 

Veličanstvo Italijansku Kraljicu Jelenu, da milostivo odobri, 

da Nj. Kr. Visočanstvo Knjaginja Jolanda bude pokroviteljica 

ove škole. – NJ. V. Kraljica Jelena najmilostivije se odazvala 

ovoj želji, izjavivši telegrafično da se raduje, što će ova radnička 

škola u Crnoj Gori nositi ime Njezine Uzvišene Ćerke, 

te tako će se ova škola zvati ’Ženska radnička škola Knjaginje 

Jolande’. – Za učiteljicu u ovoj školi naznačena je gospođa 

776 


777 

Mihail Petrovič Varava: Crnom Gorom; CID, Podgorica, 2002; str. 83, 66. 

778 

P. A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom IV, str. 293. 

305


Vidosava Memedović rođ. Đukanović, i odmah sjutradan otpočela 

je ona svoj rad sa 14 učenica koje su s primjernim 

vladanjem i dobrim uspjehom već svršile osnovnu školu i 

vježbale se još prošle šk. godine za tri mjeseca u tkanju i 

pletenju grešcâ pod rukovodstvom valjanih i vrijednih 

učiteljica g-đe Jelene B. Đurić i g-đice Marije P. Džanjević. 

Osim u ručnom radu poučavaju se iste učenice još u 

tehničkom crtanju, koje predaje njima, kao i učenicama osnovne 

škole akademski slikar g. Milo Vrbica.“ 

Autor članka zaključuje da se na ovaj način „ispunila davna 

potreba našeg ženskog podmladka“ i da sve okolnosti otvaranja 

ove škole jamče „da će ona imati sigurnog uspjeha i 

da će poslužiti kao dobar primjer i rasadnik za što više razvijanje 

ovakvijeh lijepijeh i korisnijeh ustanova u našoj 

otadžbini.“ 779 1901. 

3) U „Glasu Crnogorca“ od 11. oktobra 1903. objavljen je 

članak „Cetinjska ženska osnovna i radnička škola“ u kojem 

se, između ostalog, kaže: 

„Naša ovdašnja ženska osnovna škola, a tako i radnička, 

zbog uređivanja školskoga zdanja, otpočele su tek ove nedjelje 

redovan rad. U prošli četvrtak bilo je prizivanje Sv. Duha, 

kome su osim nastavnica prisustvovali: Načalnica Djev. Instituta, 

g-ca S.P. Mertvago, predsjednik Opštine g. Vuletić i 

mnogi drugi gosti i dječiji roditelji. Djevojaka se upisalo svega 

101, i to: u I-om razredu – 36, u II-om – 24, u III-ćem – 21, a 

u IV-tom – 20. Kad ovom broju školske djece dodadnemo 

broj ostale naše ovdje učeće se mladeži, vidi se, da je ove godine 

zapisano u svijema cetinjskim školama preko 600 

učenika i učenica, što je jasan dokaz lijepog napredovanja naše 

prosvjete.“ 780 1903. 

„Čast mi je dostaviti štovanoj publici da je Kompanija 

Singer dioničkog društva šivaćih mašina na molbu mušterija 

dozvolila poslati učiteljicu specijalnu za vještački vez, za 

švenje, krojenje i crtanje sve vrste bijelog rublja i ženske robe; 

čim je prilika svakoj ženskoj da nauči sve ono što je potrebito 

svakoj familiji. Škola počinje u Podgorici 15. februara a biće 

na Cetinju, Rijeci, Virpazaru, Danilovgradu, Nikšiću, Šavniku, 

Kolašinu, Andrijevici. Slobodan je svak u radnji naručiti svaku 

haljinu na izradu. Pod garancijom u depozitu imamo svake 

vrste mašina po utvrđenoj cijeni.“ 781 1906. 

IV 

1) U „Glasu Crnogorca“ je 26. februara 1903, deset dana 

nakon osnivanja prvog vrtića, objavljen tekst u kom se kaže 

da se „pri upisu javilo 179. djece, no zbog tijesnog zdanja i 

zbog oskudice u zabaviljama, nijesu sva ta djeca primljena, te 

je primljeno svega 90-oro djece”. 782 1903.. 

2) Formiranjem sloja stanovništva koji živi od nadničarske 

zarade je, kako piše P. A. Rovinski, nastala potreba da se 

obezbijedi nadzor djece predškolskog uzrasta: 

„Prljavi, bosi i iscijepani lutaju ulicama, vječito se igraju, tuku 

ili navaljuju na prolaznike, naročito strance, proseći groš za 

4) Zastupništvo kompanije „SINGER“ je, počevši od septembra 

1903, nekoliko puta objavljivalo da organizuje kurseve. 

Jedan takav oglas objavljen je u „Glasu Crnogorca“ 14. 

januara 1906: 

779 

„Glas Crnogorca“, br. 45; 3. novembar 1901. 

780 

„Glas Crnogorca“, br. 43; 11. oktobar 1903. 

781 

„Glas Crnogorca“ br. 2; 14. januar 1906. 

782 

„Glas Crnogorca”, 26. februar 1903 

306


hljeb“, piše Rovinski o djeci bez roditeljskog nadzora. „Zaista 

mnogi od njih i gladuju, ali mnogi i prose bez ikakve nužde.“ 

Rovinski piše da je Sofija Petrovna Mertvago gledajući 

ovakvu djecu i razmišljajući o njima došla na pomisao da treba 

osnovati specijalnu instituciju za njih i da joj je u tome pomogla 

knjeginja Milica „uvijek osjetljiva prema nedaćama i 

potrebama njenog, crnogorskog naroda“. „Zahvaljujući njoj, 

sada na Cetinju postoji Dječji vrtić Velike knjeginje Milice 

Nikolajevne“, koji okuplja „oko 60 dječaka i djevojčica od četiri 

do sedam godina, tj. do polaska u školu.“ 

Rovinski opisuje i efekte koje je donijelo osnivanje dječjeg 

vrtića: 

„Prvi rezultat je bio što je bilo mnogo manje djece koja skitaju, 

a umjesto toga vide se ujutro ta ista djeca kako idu u grupama 

ili pojedinačno u jednom pravcu i to očigledno svjesna 

kuda i zašto idu. Kod nekih je uočljiva izvjesna važnost. Sestra 

ili brat nešto stariji vode mlađe brižno ih čuvajući od nekog 

neopreznog koraka.“ Takođe, ova djeca su sada bila čista, pristojno 

odjevena i prožeta „sviješću da ide u ’malu školu’.“ 

U dječjem vrtiću su se, kako piše Rovinski, djevojčice učile 

„da šiju vezući po naznačenim rupicama na debeloj hartiji, i 

da pomoću kukice kukičaju od konca“. 783 1879-1906. 


Gori iz 1907. propisuje da se „u dječijim zabavištima vaspitavaju 

(se) djeca oba pola od četvrte do sedme godine“, a da 

„pravila za dječija zabavišta propisuje Ministarstvo prosvjete 

po saslušanju Prosvjetnog Savjeta“. 784 1907. 

783 

P.A. Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti I-IV; Izdavački centar „Cetinje“, Cetinje, 1993; tom IV, str. 293. 

784 

Zakon o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori; www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

307


Pogovor 

ŽENSKA I RODNA 

ISTORIJA 

Preispitivanje mesta i uloge žena u različitim epohama i 

društvima, artikulacija zahteva za promenom njihovog položaja, 

formulisanje teorijskih koncepata, akumulacija znanja o ženama 

i osmišljavanje raznovrsnih strategija za delovanje - fenomeni su 

modernog doba u evropskoj i svetskoj istoriji. Iako su danas svi 

oni obuhvaćeni zajedničkim terminom - feminizam, trebalo bi 

stalno imati na umu da je reč o vrlo složenim pojavama, koje 

imaju svoju istoričnost. Zato feminizam nije rezultat nekakvog 

linearnog istorijskog procesa, nego skup raznovrsnih, često i 

suprotstavljenih, teorijskih uobličavanja i praksi. 

Rasprava o tome kakav položaj pripada ženama u društvu - koju 

su započeli prosvetitelji u 18. veku, a nastavili je vodeći ideolozi 

Francuske buržoaske revolucije - predstavljala je nastavak debate 

iz ranijih vremena koja se u suštini svodila na čuveno pitanje da 

li su žene (uopšte) ljudi. 785 Suprotstavljajući se generalno 

stavovima crkve, zagovornici novog doba dotakli su i jedan od 

glavnih postulata hrišćanstva o grešnoj ženskoj prirodi, 

pokušavajući da definišu novi model žene - kao obrazovane 

majke novih građana. Tokom 19. veka, u okviru razvijenog koncepta 

građanskog društva, preformulisane su ranije pozicije 

obeju strana u smislu postavljanja temelja za politički aktivizam 

žena, kao i razvijanja antifeminističke argumentacije. Artikulacija 

„ženskog pitanja“ kao centralnog uporišta političkog delovanja 

predstavljala je početak organizovane borbe za političku partici - 

paciju i za socijalnu i društvenu ravnopravnost žena u većini 

evropskih društava. Krajem 19. veka dolazi do internacionalizacije 

ženskog pokreta, ali pred početak epohe ratova u 20. veku 

feministički pokreti bivaju duboko nacionalizovani. Reč je o procesima 

nacionalizacije feminizma i feminizacije nacionalizama, 

koji su bili karakteristični za sva društva u Evropi. 786 

Ratna razaranja, velika ekonomska kriza, političke i društvene 

promene u prvim decenijama 20. veka promenili su i strategije 

ženskih pokreta. U jeku borbe tadašnjeg feminističkog pokreta 

za pravo glasa postavljeno je i pitanje o neadekvatnosti 

celokupne istoriografije, odnosno njenoj nekompletnosti zato 

što je isključivo bila fokusirana na ratove, politiku, velike ličnosti 

i ideje. Ili, kako je to formulisala Virdžinija Vulf krajem dvadesetih 

godina 20. veka, bio je potreban dodatak celokupnoj pisanoj istoriji 

čovečanstva, u kojem bi bila interpretirana istorija njegove 

druge polovine, istorija žena. 787 Kada je pokrenut novi talas fe - 

785 

Gizela Bok: Žena u istoriji Evrope; Klio, Beograd 2005, str.15-95. 

786 

Karen Offen: European Feminisms 1700-1950, A Political History; Stanford University Press, Stanford 2000, str. 182-213; Ida Blom, Karen Hagemann, 

and Catherine Hall (eds.): Gendered Nations; Berg, Oxford 2000, pp. 8-10. 

787 

Virdžinija Vulf: Sopstvena soba; Plavi jahač, Beograd 1995, str. 15. 

308 308


minističkog pokreta u Evropi i SAD šezdesetih godina 20. veka 

pojavila se i nova disciplina – ženska istorija. Iako je odnos 

između političkog pokreta i ženske istorije bio složen, njihova 

veza je bila čvrsta i jasna. Ženska istorija je ubrzo postala akademska 

disciplina, definisana naučna oblast sa ciljem da prikaže herstory 

nasuprot his-story, odnosno da u okviru postojeće 

istoriografije progovori ne samo o heroinama istorije, nego i o 

ženskoj ulozi u prošlosti, potčinjenosti žena i motivima za delovanje 

na polju politike. Povezanost političkog pokreta i istorije 

bila je vidljivija u odnosu na ostale humanističke discipline pre 

svega zato što je politici bila potrebna potpora za tvrdnje o 

potčinjenosti žena kroz istoriju. Međutim, ubrzo se pokazalo da 

jaka veza između politike, odnosno feminističkog pokreta, i 

ženske istorije kao akademske discipline ne može da potraje. 

Feminističke aktivistkinje su optužile svoje akademske saborce 

da su podlegle pod pritiscima univerzitetskih uprava i odvojile 

se od političkog aktivizma. Bile su uverene da će relativno 

bezbedno okruženje univerzitetskih sredina oslabiti snagu 

pokreta i stvoriti samo još jednu u nizu akademskih disciplina: 

žensku istoriju ili ženske studije. Sa univerziteta su poricali da je 

reč o povlačenju, tvrdeći da je širenjem interesovanja prošireno 

i polje istraživanja na sve aspekte života žena u prošlosti. Osim 

toga, pojavile su se i prve unutrašnje kontroverze i naučni auto - 

riteti na polju ženske istorije, što je uticalo na sve veće distanciranje 

od političkog aktivizma. 788 

Ženska istorija je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. 

veka bila posvećena isključivo ženama u istoriji i naporima da se 

istorija žena uključi kao „dodatak“ postojećoj istoriji. Isticanjem 

značaja žena u prošlosti stalno je dovodila u pitanje postulate istorijske 

struke, definicije istorije i dotadašnju hronologiju. 789 U 

toj ranoj fazi ženska istorija je često koristila koncepte društvenih 

nauka. Posebno je bila korisna teorija klasa, pomoću koje je trebalo 

da se dokaže da žene kroz rad i rađanje reprodukuju svoje 

živote. Međutim, ubrzo su se pokazali nedostaci ovakvog pristupa 

jer su neki oblici potčinjenosti bili istovetni za muškarce i 

žene a neki su, opet, bili nezavisni od klasnog sistema. Opšta potraga 

za odgovarajućim konceptima bila je motivisana željom 

da se akumulacijom znanja o istoriji žena omogući njena integracija 

u postojeću istoriju i istoriografiju. 

Kako je zvanična istoriografija odgovorila na pojavu i izazove 

ženske istorije? Reakcija je bila burna i usmerena pre svega na 

ideološku pozadinu nove discipline. Isticana je distinkcija 

između istorije kao znanja stečenog, kako su tvrdili, neutralnim 

istraživanjem i političkog aktivizma kao pokretača ženske istorije. 

Prema mišljenju kritičara, najveću opasnost predstavljala 

je mogućnost tendencioznog čitanja istorijskih izvora. 790 . Kako 

je vreme proticalo, jedan broj kritičara je u afirmaciji podele na 

„mušku“ i „žensku“ istoriju video razlog za njeno tolerisanje i delimično 

prihvatanje u okviru struke. Smatrali su da ženama treba 

dati njihovu istoriju pošto je to istorija o porodici i seksu. 

Izgledalo je da je optužba za ideološko delovanje posredstvom 

struke bila preveliki teret i pretnja za neke zastupnike ženske istorije 

i oni su ostajali na pozicijama da su žene dodatni subjekt istorije. 

Na drugoj strani, sa pojavom društvene istorije kao nove 

oblasti istraživanja, sa novim pristupima i interpretacijama 

prošlosti - ženska istorija je dobila polet. Status istorijskog subjekta 

dobile su različite društvene grupe, a teme ženske istorije postale 

su porodica, političke organizacije, društvene ustanove itd. Osim 

toga, predmet istraživanja postaje i „ženska kultura“, shvaćena 

kao proizvod ženskog istorijskog iskustva. U okviru ovih istraživanja 

pokazao se analitički potencijal ostalih dihotomija kao što 

su priroda/kultura, porodica/rad, javno/privatno, a ne samo 

muškarac/žena. 791 Ipak, bez obzira na pro širenje istraživačkog 

polja i sticanja novih, drugačijih znanja o prošlosti žena, one su i 

dalje bile shvaćene kao posebna, jedinstvena kategorija društva, 

odvojeni biološki entitet nasuprot muškarcu, čije se iskustvo 

menjalo u različitim kontekstima, ali je njihovo esencijalno biće 

žene ostajalo nepromenjeno. Muškarci su, takođe, viđeni kao homogena 

celina, suprotstavljena ženama kako bi zaštitila svoju 

moć i izvor svoje nadređenosti. 

Priča o odvojenom ženskom identitetu, pored svih početnih 

prednosti koje je imala u definisanju discipline, nije doprinela 

788 

Joan W. Scott, „Women’s History” u: Peter Burke (ed.): New Perspectives on Historical Writing; PSUP, Pennsylvania 1992, p. 56. 

789 

U čuvenom eseju Did Women have a Renaissance? Džoan Keli je navela da je celokupna istoriografija „subjektivno usmerena epistemologija“ i da 

renesansa za muškarce, kao i većina ostalih političkih, kulturnih ili socijalnih pokreta preporoda tokom istorije, nije donela boljitak i ženama. Vid. u: 

Women, History and Theory: The Essays of Joan Kelly; University of Chicago Press, Chicago 1984. 

790 

Videti polemiku između Natali Zemon Dejvis i Roberta Fajnlija u časopisu „American Historical Review“, jun 1988, str. 553-573, 572-603. 

791 

Kao na primer Natalie Zemon Davis: „Women on Top“ u: Society and Culture in Early Modern France, Stanford 1975;Elaine Showalter: The Female 

Malady. Women, Madness and English Culture 1830-1980, New York 1985. 

309


integrisanju ženske istorije u „pravu“ istoriju, niti je dovela do 

rekonceptualizacije cele discipline (u smislu nove hronologije, 

preispitivanja osnovnih postulata struke itd). Pokazalo se, pre 

svega, da je ideja o nekakvom jedinstvenom identitetu žena, koja 

je bila svrsishodna za politički aktivizam, neodrživa. Žene su, kao 

i muškarci, živele i žive u različitim političkim, ekonomskim i 

kulturnim kontekstima, odnosno pripadale su različitim rasama, 

klasama, etnicitetu i seksualnoj orijentaciji. Kako se koncept o 

zajedničkom identitetu žena odnosio samo na pripadnice srednje, 

bele klase u zapadnoj kulturi, bio je kritikovan kao esencijalistički. 

Problem je bio u nepostojanju analitičkog aparata za 

promišljanje razlike i načina na koji je konstrukcija razlike uticala 

na odnose među pojedincima i društvenim grupama. 

Rod (Gender): polet i razočaranja 

Ideje antropologa iz tridesetih godina 20. veka da su termini 

muškarac i žena društveno i kulturno definisane kategorije a ne 

biološke datosti - razvijena je pola veka kasnije u široko prihvaćenu 

analitičku kategoriju sistema pola/roda. Naime, feministički 

orijentisana antropologija engleskog govornog područja 

je tokom sedamdesetih godina 20. veka uvela termin „gender“ 

(kod nas preveden kao „rod“) u cilju teorijskog promišljanja pitanja 

razlike između biološkog pola (sex) i društveno i kulturno 

konstruisanog roda (gender). 792 Sistem pola/roda bio je široko 

prihvaćen u društvenim naukama, u kojima se smatralo da su 

rodni odnosi kulturne konstrukcije i da se kategorije muškosti i 

ženskosti ne mogu posmatrati kao prirodne datosti. 

U okviru ženske istorije koncept roda izazvao je odmah velike 

diskusije. Ocenjeno je da je njen analitički potencijal veliki i za 

istoričare, jer omogućava da se odnosni sistem koji postoji 

između termina muškarac i žena posmatra u širem kontekstu 

drugih promenljivih kategorija, kao što su rasa ili klasa u različitm 

epohama. Samim tim kategorija roda je imala i svoju istoričnost. 

Na to je među prvima ukazala Džoan Skot, jedna od najpoznatijih 

istoričarki koja se bavila teorijskim aspektom roda. Njena 

definicija ove kategorije i njene upotrebljivosti za istorijsko istraživanje 

predstavlja vodič za sve one koji su prihvatili i primenili 

taj koncept u svojim radovima. Skotova je „rod“ videla kao konstitutivni 

element društvenih odnosa zasnovanih na shvatanju 

razlika između polova, pri čemu je kategorija roda jedan od primarnih 

puteva konstituisanja i označavanja odnosa moći u 

društvu. 793 Feministički istoričari su sada bili u mogućnosti da 

prošlu realnost žena uporede sa muškom kroz područja politike, 

institucija, prava, književnosti i vizuelne kulture. Istoričnost kategorije 

roda im je omogućila nova tumačenja istorijskih promena 

i fokusiranje na društvenu, a ne biološku prirodu objašnjenja 

nejednakih uslova života za žene i muškarce u prošlosti. Tako 

su neki „ženski istoričari“ povezali studije roda sa studijama politike 

i pokazali da su žene - iako nisu bile zastupljene u političkim 

programima, apelima i retorici i nisu participirale u politici – ipak 

učestvovale u pravljenju istorije. To se posebno odnosi na epohu 

kreiranja nacionalnih država u 19. i početkom 20. veka, kada su 

žene bile posebno važne u programima nacionalnih mobilizacija, 

kao deo populacije koji biološki i kulturno učestvuje u 

procesima produkcije i reprodukcije nacije. 794 

Područje politike je bilo samo jedno od brojnih na kojima se 

mogla primeniti kategorija roda kao kategorija analize. Međutim, 

u većini istraživanja kategorija roda najčešće je korišćena 

kao sinonim za univerzalnu kategoriju žena. U okviru tema kojima 

su se bavili - a reč je o poznatim temama iz domena sociologije 

kao što su porodica, žene i deca, dok su teme moći i 

politike ostajale izvan dometa - podupirali su podelu na javnu 

i privatnu sferu. Ideja o odvojenim sferama života, javnoj i privatnoj, 

zasnovana je na jednoj od najpoznatijih dihotomija 

žena/muškarac (priroda/kultura, porodica/politika), pri čemu 

je javna sfera bila isključivi muški domen, a svet doma, porodice 

bio je rezervisan za žene. Iako je bilo naglašeno da su odnosi 

među polovima društveno i kulturno konstruisani, nije bilo reči 

o tome zašto je tako i kako se oni menjaju. Rezultat je bio da je 

većina istoričara koji su se bavili ženskom istorijom ponudila 

objašnjenja da je jedan od glavnih uzroka ženske „podređenosti“ 

kroz istoriju pripadnost žena posebnoj društvenoj 

sferi (privatnoj) u odnosu na muškarce (javna i privatna sfera). 

I dok su žene, uvek i samo, bile smeštene u domen privatnog, 

muškarcima je pripadala oblast javnog i privatnog. Ovaj koncept 

je neko vreme, osim u okviru društvene istorije i istorije 

mentaliteta, bio važno uporište ortodoksne feminističke teorije 

792 

Zorica Ivanović: Pogovor: Antropologija žene i pitanje rodnih odnosa u izmenjenom diskursu antropologije, u: Žarana Papić. Lidija Sklevicky: 

Antropologija žene; XX vek, Beograd 2003, str. 398. 

793 

Joan W. Scott, Gender: A Useful Category of Historical Analyses, u: Gender and Politics of History; Columbia University Press, New York 1999, 

p.42 (revised edition). 

794 

Videti: Nira Yuval Davis: Gender and Nation; SAGE publications, London 1997, p. 15; Ida Blom, Karen Hagemann, and Catherine Hall (eds.): 

Gendered Nations; Berg, Oxford 2000, p. 8. 

310


i ženske istorije. Njihovi predstavnici su tvrdili da su žene u 19. 

veku koje su pripadale srednjoj klasi doživele marginalizaciju, 

jer su se povukle u okvire kuće i porodice, posvetile se gajenju 

dece i bile zatvorene u privatni svet doma. Međutim, pokazalo 

se da je taj pristup neodrživ. Kritika koncepta javno/privatno 

bila je žestoka tokom osamdesetih godina 20. veka. Ona se zasnivala 

na tvrdnjama da je podela na privatno i javno, kao i ostale 

podele, rezultat konstrukcije. To je posebno uočljivo u modernim 

društvima u kojima državni intervencionizam zadire u 

sve oblasti života, pa je i konstrukcija granice privatno/javno u 

suštini nastala nametanjem „odozgo“, bilo da je u pitanju država 

ili neki drugi autoritet. Politički odnosi moći postoje u svakoj 

društvenoj oblasti i oni deluju na svim nivoima društvenih 

odnosa. Pokazalo se da su tvrdnje o podređenosti žena u privatnom 

prostoru kuće relativne, da je postojala promenljiva 

ravnoteža bračne moći između muškaraca i žena, kao i da su i 

jedni i drugi učestvovali u javnoj sferi u svim istorij skim epohama. 

795 

Na drugoj strani, neki istoričari su se bavili kategorijom roda 

ko risteći tri teorijske pozicije: teoriju patrijarhata, marksističku 

teoriju klasa i poststrukturalističke psihoanalitičke 

teorijske škole. 796 

Teorije patrijarhata, usmerene na reprodukciju i seksualnost, 

predstavljale su problem za istorijsku analizu zbog tumačenja 

rodnih odnosa kao istorijski nepromenljivih kategorija. Najžešće 

zagovornice postojanja jednog aistoričnog patrijarhata bile su 

tzv. radikalne feministkinje. 797 Kritika tog stanovišta bila je zasnovana 

na tvrdnjama da patrijarhat nema dovoljan analitički kapacitet, 

jer se pokazalo da su u nekim društvima žene imale i 

imaju moć nad muškarcima i nad drugim ženama, a da je ženska 

potčinjenost bila definisana drugačijim vidovima društvenih 

podela. U poređenju sa kapitalizmom kao sistemom, patrijarhat 

je imao daleko manju snagu analitičke osnove. 

Zagovornici novih pristupa pisanju istorije u prvi plan su isticali 

kategorije rase, klase i roda kao suštinske za istorijsku anali zu. Po - 

četkom osamdesetih godina prošlog veka, posebno pod uticajem 

jedne od centralnih ideja Mišela Fukoa da je seksualnost istorijski 

produkovana, dolazi do pomeranja ranijih tvrdih stavova među 

feministima marksističke orijentacije da su porodica, domaćinstvo 

i seksualnost bili posledice menjanja modela pro izvodnje. 

Ukratko, stvorena je atmosfera u kojoj je bilo moguće odu stajanje 

od okoštalih teorijskih pozicija. Pod uticajem antro pologije, neki 

ženski istoričari su postajali svesniji dotadašnje esencijalističke 

prirode termina žena i svoje analize su usmerili u dva pravca. 

Počeli su da kategorizuju žene u prošlosti prema sta rosti, bračnom 

statusu, religioznoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji, mentalnoj 

i fizičkoj sposobnosti. Time su se umnožile kategorije žena u 

društvenom i istorij skom smislu. Na drugoj strani, neki feministički 

istoričari su bili posebno podstaknuti poststrukturalističkim 

teorijskim konceptima i njihovim tuma če njem postojanja razlike 

(među ženama kroz istoriju) unutar razlike (između muškaraca 

i žena), odnosno mogućnošću da se iza đe iz začaranog kruga koncepta 

o jedinstvenom identitetu žene. 

Nasuprot ubeđenju većine istoričara da je prošlost saznatljiva, 

jer postoji nekakva istina do koje se dolazi ovladavanjem 

određenom količinom informacija, poststrukturalisti su tvrdili 

da ne postoji jedna istina i neki zatvoren sistem u okviru koga 

se ona saznaje. To je značilo da ne postoje veliki narativi kojima 

se objašnjava ljudska istorija. Dok su istoričari tragali za dokumentima, 

likovnim predstavama, arheološkim ostacima, shvatajući 

ih kao tekstove iz kojih se interpretira prošlost, 

poststrukturalisti su tekst videli kao sistem označavanja koji ne 

govori ni o čemu izvan sebe i čija značenja mogu da budu samo 

delimično saznatljiva pomoću dekonstrukcije, metode kojom 

se oslobađaju mnogostruka značenja unutar teksta. 798 

Dakle, poststrukturalizam je relativizovao svaku pretenziju is- 

795 

Amanda Vickery: Golden Age to Separate Spheres?, u: R. Shoemaker (ed.): Gender &History in Western Europe; Oxford University Press, Oxford 

1998, pp. 186-199; Gisela Bock: Chelinging Dichotomies: Perspectives on Women’s History, u: K.Offen, J. Rendall (eds.): Writing Women’s History; 

Bloomington 1991, pp. 8-17. O kritici koncepta podeljenih sfera ukratko u: Ana Stolić, Rodni odnosi u „carstvu podeljenih sfera“, u: Privatni život 

kod Srba u 19. veku, priredili Ana Stolić i Nenad Makuljević; Klio, Beograd 2006, str. 90-94. 

796 

Joan W. Scott, Preface to Revised Edition, u: Gender and Politics of History; Columbia University Press, New York 1999, p. 24. 

797 

Anna Green and Cathleen Troup, The Houses of History. A critical reader in twentieth-century history and theory; Manchester University Press, 

Manchester 1999, p. 256. 

798 

Postoje mišljenja da je u slučaju istorije kao discipline, uputnije koristiti termin poststrukturalizam, dok je postmoderna više vezana za umetničke 

koncepte koji su nasledili modernu. Opširnije u: Jane Caplan, Poststructuralism, Postmodernism and Deconstruction: Notes for Historians; Central 

European History 22, 1989, pp. 260-268; Keith Jenkins (ed.): The Postmodern History Reader; Routledge, London 1997; Alun Munslow, The New 

History; Longman, Harlow, 2003. 

311


toričara na objektivnost, a u ekstremnom vidu negirao je postojanje 

činjenica-fakta, a samim tim i istorije kao saznatljive 

prošlosti. Za mnoge istoričare takve tvrdnje su predstavljale najveću 

jeres. Ipak, oni koji su se bavili istorijom marginalnih 

društvenih grupacija koristili su poststrukturalističke postavke 

da bi analizirali razlike koje postoje unutar grupa. Poseban značaj 

i važnost za njih predstavljali su radovi Mišela Fukoa posvećeni 

prvenstveno delovanju moći u njenim različitim oblicima. 799 

Svojim stavom da ne postoji istina, nego samo dominantna 

zna nja koja daju moć onima koji znaju i o njima govore, sveo 

je istoriju na kontinuiranu borbu različitih grupa za dominaciju 

i moć. Fukoova gledišta doprinela su otvaranju mnogih 

novih istorijskih tema kao što su istorije marginalaca, ludila, 

tela, uključujući i politike tela, i izvršila su snažan uticaj na žensku 

i rodnu istoriju. 

Druga grupa istoričara, koja je koristila poststrukturalističke 

stavove, bila je usmerena na dokazivanje da je svaki subjektivitet 

podeljen i konfliktan i da se zato ne može govoriti o jednoj jedinstvenoj 

esencijalnoj kategoriji žene. Postavke dve psihoanalitičke 

škole, anglo-američke i francuske, koje su se bavile procesima 

kreiranja subjekta i koje su početak formiranja rodnih identiteta 

vezivali za rane godine dečijeg razvoja, bile su od velike koristi 

za rodnu istoriju. Psihoanaliza je pokazala da je polna identifikacija, 

iako na prvi pogled fiksirana, duboko nestabilna, jer je 

subjekt delom sačinjen od nesvesnog, delom od internalizovanih 

datosti patrijarhalnog društva i iskustva. Neki predstavnici 

ovih škola su tvrdili da seksualna razlika nije ukorenjena u prirodi 

ili u podeli rada i uloga, nego u nesvesnom i u jeziku. 800 

Nova saznanja o nestabilnom subjektu uputila su neke istoričare 

na neophodnost da se bave pojmom „muškosti“ i rodnim subjektivitetom 

muškaraca. Pri tome, nije trebalo zanemariti da je 

moć nejednako raspoređena i među muškarcima. 801 

Jedna od debata u ženskoj istoriji odnosila se i na pitanje 

promene i kontinuiteta. Ženska istorija je nastojala da se uklopi 

u tradicionalnu periodizaciju istorije, iako su efekti promena bili 

različiti za muškarce i žene. Na primeru istorije ženskog rada, bez 

obzira na promene u iskustvima žena u širokom rasponu epoha 

od srednjeg veka do danas, želele su da pokažu da je celokupna 

struktura ženskog rada u odnosu na rad muškaraca ostala ista. 

Ovakvo tumačenje, zasnovano na promenama iskustva kao bazi 

identitetske politike je kritikovano zbog jasne intencije da se podrži 

politički aktivizam i zbog toga što su kulturne razlike između 

žena 18. veka i današnjih mnogo veće nego kulturne razlike 

između muškaraca i žena danas. 802 

Jedan od glavnih ciljeva ustanovljavanja kategorije roda kao korisne 

analitičke alatke u društvenim i humanističkim naukama 

bio je da se odvoji biologija od kulture i da se odgovori na pitanja 

kako su i pod kojim uslovima definisane različite rodne uloge 

muškaraca i žena; kako se kategorije muškosti i ženskosti me - 

njaju u različitim epohama; kako odnosi moći i pravna regulativa 

utiču na pojmove muškosti i ženskosti i kako su formulisane 

norme kojima se u različitim društvima kontroliše seksualnost? 

Prema mišljenjima najvećih autoriteta u okviru ženske i rodne 

istorije, kategorija roda samo je delimično odgovorila na ta pitanja. 

Na početku novog milenijuma ona je prestala da podstiče 

i da provocira. Različiti su razlozi za opadanje entuzijazma, a 

među najvažnijima je činjenica da je u svakodnevnoj upotrebi 

„rod“ postao sinonim za biološku razliku među polovima, koja 

je shvaćena kao biološka datost. Osim toga, i pored razumevanja 

razlike između kategorije pol/rod, nije uvažavano stanovište da 

su obe kategorije u stvari proizvodi, oblici znanja. To je zanemarivao 

i veliki broj feminističkih teoretičara, ne uviđajući da su 

i muškarac i žena istorijski promenljive kategorije, čije se 

značenje menjalo kroz vreme i kulture. 803 

Rezultati istraživanja u antropologiji su, takođe, pokazali da postoje 

društva u kojima rodne razlike nisu zasnovane na polu i da 

društveni odnosi nisu utemeljeni na polnim razlikama, nego na 

društvenim odnosima moći. 804 

Zbog svih tih nedoumica stručnjaci su predlagali da se sa 

većom pažnjom koristi termin „rod“, a neki su predlagali da 

ga treba i napustiti. 

799 

Čuven po uočenoj vezi između moći i znanja, Fuko je veliki deo svog rada posvetio marginalizovanim grupacijam i to ne samo ženama, nego prvenstveno 

marginalizovanom znanju tih grupa. Mišel Fuko: Nadzirati i kažnjavati. Nastanak zatvora; Novi Sad 1997. 

800 

Jaon W. Scott: Nav. delo; pp. 37-39. 

801 

Michel Roper and John Tosh (eds.): Introduction: Historians and the Politics of Masculinity, u: Manual Assertions: Masculinities in Britain since 

1800, London 1991. 

802 

Richard Evans: In Defence of History; Granta, London 1997. 

803 

O tome je pisala Džudit Batler: Bodies that Matter: On the Discursive Limits of Sex, New York 1993. 

804 

Zorica Ivanović, Nav. delo, str. 402-403. 

312


U potrazi za perspektivama 

Preispitivanje analitičkog potencijala kategorije rod (gender) 

bilo je posebno podstaknuto tvrdnjama da su i pol (sex) i rod 

(gender) obilici znanja. 805 

Zato je postalo neodrživo uverenje da rod, kao način na koji su 

konstruisane uloge muškaraca i žena, prosto odražava pol ili mu 

je čak nametnut. Na temelju analiza Mišela Fukoa o telu i seksualnosti 

preovladalo je tumačenje da rod, kao skup društvenih 

pravila koja nastoje da organizuju odnose između muškaraca i 

žena, produkuje znanja koja imamo o polu i polnim razlikama. 

Dakle, u novijim radovima pol i polnost predstavljaju interpretaciju 

bioloških činjenica. Ako su pol, rod i polna razlika 

posledice znanja, onda se ne mogu koristiti kao polazne tačke 

za analizu. Time je dovedena u pitanje distinkcija pol/rod kao 

ključna za razumevanje istorije žena. Na drugoj strani, sociobiolozi 

(teorija da biološka evolucija ima primat nad društvenokulturnom 

realnošću) i evolucioni psiholozi potenciraju 

univerzalne razlike u ponašanju i karakteru muškaraca i žena 

koje potiču iz njihovih reproduktivnih funkcija. Tako shvaćena 

nepromenljivost muško-ženske opozicije znači negaciju istoričnosti, 

jer sugeriše da se usled bioloških činjenica ništa nije 

menjalo od praistorije do danas. Na polju istorije kao struke 

pominje se i novi pravac, bioistorija, jer je očigledno da je istorija, 

kao i druge humanističke discipline, u povlačenju pred biologijom 

i prirodnim naukama. 

Stručnjaci su uočili da je glavna slabost rodne istorije u odnosu 

na tvrdnje koje stižu iz tabora evolutivnih psihologa to što odbija 

da razmatra pitanja pola. Zastupnici feminističke teorije, pa i feministički 

istoričari, nisu želeli da dotiču autoritete biologije. U 

teorijskim radovima nastalim krajem devedesetih godina 

prošlog veka sve više se govori o rodu i rodnom identitetu kao 

dinamički shvaćenom procesu, o nestabilnosti analitičkih kategorija 

pola i roda i o novom viđenju identiteta. Identitet nije više 

shvaćen kao unutrašnje svojstvo pojedinca ili grupe, nego kao 

rezultat delovanja izvan pojedinca. Takav identitet je promenljiv 

i u stalnom procesu preispitivanja. Rodni identitet je rezultat različitih 

diskursa i procesa koji se ne kreću pravolinijski. 806 

Balkanske države XIX veka 

Moderna država ili država 19. veka razvila je brojne politike 

pomoću kojih je upravljala i kontrolisala veliku populaciju. 

One države, koje su kao Kneževina Srbija nastale posle velikih 

previranja, ustanaka i borbe za oslobođenje, kao i promena u 

političkoj, socijalnoj i kulturnoj sferi tokom 19. veka, nastojale 

su da što brže uspostave društvenu i političku stabilnost. 807 

To se postizalo i uspostavljenjem kulturne stabilnosti u okviru 

koje su rodni odnosi imali značajno mesto. Ustaničko vreme, 

kao haotično stanje u kome je, između ostalog, ukidanjem 

feudalizma izvršen prevrat u oblasti društvenih odnosa, 

donelo je poremećaje na području odnosa u porodici, rodnih 

i seksualnih odnosa. Pojave kao što su nedozvoljene zajednice, 

mnogoženstvo, vanbračne zajednice, upućivale su vlast na 

potrebu da se što pre uredi oblast koja je smatrana domenom 

privatnog života. Zato je od Karađorđevog vremena do 

pisanja Srpskog građanskog zakonika 1844. i Kaznitelnog zakonika 

1860. godine donet niz uredbi, naredbi i odluka, koje 

su tretirale to područje. 

Srpsko zakonodavstvo bazirano je na rešenjima austrijskog 

građanskog zakonika, iako je bilo pokušaja da osnova bude 

Napoleonova pravna kodifikacija. U procesu izrade Građanskog 

zakonika njegov tvorac Jovan Hadžić imao je najviše nedoumica 

prilikom definisanja privatno-pravnog položaja žena 

i muškaraca, posebno u oblasti nasleđivanja. Običajno pravo 

je nasleđivanje definisalo kao isključivi monopol muškaraca, 

ali su evropski modeli, prema kojima je pravljen zakonik, izjednačili 

prava muške i ženske dece u nasleđivanju. Tadašnji 

evropski model nasleđivanja bio je u suprotnosti sa srpskim 

običajnim pravom, pa je u okviru tog pitanja učinjeno i naj - 

veće odstupanje u odnosu na evropski model. Neposredan 

uticaj vrhovnih vlasti prilikom donošenja takve odluke, najpre 

kneza Miloša Obrenovića a potom ustavobraniteljske vlade, 

bio je evidentan. Konačno, Hadžićeve odredbe su izmenjene 

a ženska deca su, prema Zakoniku, isključena iz prava nasleđivanja. 

U pogledu krivično-pravnog zakonodavstva, odredbe 

Kaznitelnog zakonika iz 1860. godine propisuju znatno niži 

805 

Joan Scott: Millenial Fantasies. The Future of ’Gender’ in 21 th Century, u: C Honegger, C. Arni (Hg.): Gender, Die Tücken einer kategorie; Chronos 

Verlag, Zürich 2001, p. 21. 

806 

Neki autori smatraju da je korisnije da se imenica gender zameni glagolom engender. O tome opširnije u: Zorica Ivanović: Pogovor...; str. 432. 

807 

Ovaj deo teksta je izbor iz rada: Ana Stolić: Rodni odnosi u „carstvu podeljenih sfera“, u: Privatni život kod Srba u 19. veku, priredili Ana Stolić i 

Nenad Makuljević; Klio, Beograd 2006, str. 90-94. 

313


stepen pravne zaštite žena u odnosu na muškarce, posebno u 

okviru porodice, kućnog nasilja i teške sankcije u slučaju napada 

na čast i „polnu čistoću“ žene. 808 

Uopšteno gledano, osim izmena u naslednom pravu i unošenja 

odredaba koje su bile u skladu sa ustanovama običajnog 

prava, kao što je ustanova zadruge, većina članova 

Srpskog građanskog zakonika bila je slična zakonodavstvu u 

Evropi. 

Odredbe o nasleđivanju su izazivale povremene komentare 

tokom stotinak godina, koliko je Srpski građanski zakonik bio 

na snazi. Neravnopravnost u njima uočena je još 1850. godine. 

Pokušaji da se one izmene nisu naišli na razumevanje 

vlasti. U prvim decenijama 20. veka, Živojin Perić, ugledni 

profesor prava, zaključio je da su „ženskinje u našem narodu 

poseban svet, sa drugačijim položajem i dužnostima nego što 

su muški“. Upravo je ova tvrdnja sadržala i onu finu 

diskurzivnu razliku u načinu sagledavanja, pisanja i govora o 

odvojenim ulogama muškaraca i žena, koje se u prvoj deceniji 

20. veka pojavljuju kao deo populacije na koji se računa u 

budućim nacionalnim projektima. 

Kako izvan države i zakonodavstva ostaje široko polje odnosa 

moći koji operišu u okviru kulturnih obrazaca (kao što je poro - 

dica), jasno je da je za istraživanje rodnih odnosa u srpskom 

društvu 19. veka bitna analiza diskursa, odnosno tehnika uprav - 

ljanja, nadziranja i kontrole. 809 One su isprepletane, često suprotstavljene, 

a u slučaju analize rodnih odnosa u Srbiji posredno su 

povezane i sa državom, jer su oni koji su ih konstruisali kao nove 

tehnike upravljanja često to radili sa pozicija ljudi na važnim 

državnim i društvenim pozicijama. Tako je u drugoj polovini 19. 

veka vidljivo nastojanje da se oblast rodnih odnosa postavi na 

nove osnove i stavi u novi kontekst, po ugledu na zapadnoevropska 

društva. To je učinjeno posredstvom vaspitnih, obrazovnih 

i zdravstvenih politika. One su formulisane u velikom broju 

pisanih radova, tekstova, naučno-popularnih članaka, javnih predavanja 

i širene su posredstvom sistema vaspitanja, obrazovanja 

i informisanja. Bez obzira na to što su postojale razlike u odnosu 

na zapadnoevropske koncepte, jedan broj srpskih autora se 

takođe pozivao na znanje i nauku. To je bilo razumljivo, jer su 

oni koji su ih artikulisali i promovisali pripadali tankom sloju 

tadašnje obrazovane srpske elite. Školovani na univerzitetima u 

inostranstvu, ti intelektualci su svuda isticali da u svojoj zemlji 

žele da primene evropska znanja, kombinovana sa domaćim 

posebnostima. 

Većina autora je pisanju tekstova pristupila kao svojevrsnom misionarskom 

poslu popunjavanja jednog potpuno praznog polja 

pisane reči posvećene vaspitanju, obrazovanju, zdravlju i modelima 

poželjnog ponašanja. Uzore su pronalazili u delima iz 

evropskih zemalja koje su imale znatno dužu tradiciju sastav - 

ljanja tzv. Conduct books. U domaćoj varijanti one se nisu puno 

razlikovale od sličnih knjiga, ali su neke sadržale primetan oprez 

i napor da se ne zanemari nijedan specifičan segment, najčešće 

krajnje idealizovane, „patrijarhalnosti“. Tako je u okviru, uslovno 

rečeno, pedagoškog diskursa, koji se oslanjao na običaje, tradiciju 

ili je čak predstavljen kao „poredak stvari“, zastupljena univerzalna 

predstava o pripadnosti žena svetu doma i porodice, 

podeljenim rodnim ulogama i posedovanju kvaliteta kao što su 

skromnost, poslušnost, stidljivost. Oni su u službi poznatih ženskih 

veština gajenja dece, kuvanja, šivenja. U ovim tekstovima 

svaka emancipacija, pa i izlazak u „javnu sferu“ vodila je moralnoj 

propasti. U okviru ovog diskursa napisano je dosta knjiga i tekstova 

čiji su autori negirali potrebu proširenja polja opšteg obrazovanja. 

Afirmacija tradicionalnih predstava o ženskosti i 

muškosti idealizovala je seosko društvo u prošlosti kao jedini ispravan 

model, mogla je u isto vreme da bude i pokazatelj 

krhkosti te „tradicije“. 810 U poslednjim decenijama 19. veka, ako 

se izuzme časopis „Domaćica“, pokrenute su mnoge edicije, 

štampani kalendari, dodaci časopisima, koji su bili namenjeni 

ženama. Kao dodatak postojećoj političkoj i društvenoj problematici, 

ovi tekstovi sadrže preporuke i savete za uspešno 

vođenje kuće i porodice. Često su zasnovani na naučnim objaš - 

njenjima i u potpunom su skladu sa predstavama o podeljenim 

ulogama žena i muškaraca. Osim pomenute konstrukcije, koja 

808 

Marija Draškić, Olga Popović Obradović: Položaj žene prema Srpskom građanskog zakoniku, u: Srbija u modernizacijskim procesima 2; Institu za 

noviju istoriju Srbije, Beograd 1998, str. 11-24; Vesna Nikolić Raistanović, Krivično-pravna zaštita žena u Srbiji u 19. i 20. veku, u: Nav. delo, str. 26- 

809 

U ovom radu diskurs se koristi da ukaže da pravac analize ide izvan jezika pojedinih autora i njihovih tekstova, odnosno koristi se kao način čitanja, 

pisanja i tvrdnji koje konstruišu shvatanja o tome šta je istina, a šta ne i da nagovesti moguću pozadinu moći tog tipa konstrukcije kao tehnike upravljanja. 

Videti opširnije u: Mišel Fuko: Nadzirati i kažnjavati; Beograd 1997. 

810 

Žena (istorijsko-pedagoško razmatranje), u: Srpski letopis; Novi Sad 1871, str.195-196; Dušan Matić, Nauka o vaspitanju, I-III, Beograd 1868; 

Milorad Šapčanin: O vaspitanju ženskinja, u: Javna predavanja, Beograd 1873; Jovan Miodragović, Narodna pedagogija u Srba ili kako naš narod 

podiže porod svoj; Beograd 1914. 

314


se pozivala na tradiciju, u okviru pedagoškog diskursa se, s 

obzirom na relativno novu pojavu – osnovno obrazovanje i 

školovanje žena, pojavljuju knjige zasnovane na nauci i znanju. 

U osnovi njihovog pristupa je „znanje“ o biološkoj razlici, na osnovu 

koje je izgrađena predstava o različitoj prirodi žena i 

muškaraca, pa tako i odvojenim putevima njihove pripreme za 

posebne društvene uloge i zadatke. Cilj pretpostavljenog školovanja 

i obrazovanja žena usmeren je na nove uloge žena u 

društvu: uspešno gazdovanje kućom, odnosno unapređenje i 

poboljšanje porodičnog života. 

Nijedan od ovih diskursa nije, međutim, nastojao da formuliše 

potrebu za promenom postojećih predstava o rodnim 

odnosima i ulogama muškaraca i žena, kao što su to mislili i 

verovali da čine pripadnici pokreta „Ujedinjene omladine 

srpske“ a potom Svetozar Marković i nekoliko socijalističkofemi 

nističkih glasova. Najozbiljniji pristup „ženskom pitanju“ 

prisutan je u delu Svetozara Markovića, iako su uočljive i kontradikcije 

i razlike, slično kao i u evropskom feminizmu. 

Oslobođenje žene Marković je video u raskidanju uskih 

porodičnih okvira institucije braka, uključivanjem u društvo 

putem sticanja pravne, građanske ravnopravnosti. Kontradikcija 

je izražena u odnosu na izvorište takvog položaja: iako je poricao 

postojanje prirodne razlike, Marković ju je ipak video kao 

temelj društvene podele. Na drugoj strani, retki ženski glasovi 

iz njegovog okruženja imali su radikalnije zahteve. Tako je 

Draga Dejanović, prva srpska feministkinja, tvrdila da žene 

moraju umno i radno da se unapređuju da bi mogle samostalno 

da privređuju i da bi se oslobodile predrasuda koje ih vezuju 

samo za prostor kuće i porodice. Zahtevala je pristup javnim 

delatnostima za žene, tvrdeći da su one same krive za svoje 

stanje zbog fizičke i duhovne lenjosti. 811 Ako bismo u okviru retorike 

ovog socijalističkog i feminističkog diskursa ostavili po 

strani protivljenje isključivanju žene iz javnog života, uočljivo 

je da su i ovi stavovi podupirali podelu na rodne uloge 

muškaraca i žena na osnovu biloške razlike. Šire gledano, to je 

bio deo evropske feminističke tradicije tog vremena koja se zasnivala 

na viziji jednakih prava u okviru društvene organizacije, 

ali nije dovodila u pitanje ustrojstvo sveta porodice i braka. Ta 

vrsta feminizma (relational femi nism) isticala je zahteve za bolji 

položaj i ženska prava kao prava žena, definisanih posredstvom 

njihovih majčiniskih, vaspitačkih i negovateljičkih sposobnosti. 

Činjenica je da se u programima političkih stranaka u većini 

mladih balkanskih država u 19. i na početku 20. veka pitanje 

položaja žena ne pominje. Ona nisu bila razmatrana ni u oblasti 

koja je predstavljena kao područje javnog političkog interesa, 

osim u retkim prilikama kada su vođene rasprave o određivanju 

dovoljne mere muškog i ženskog obrazovanja. Međutim, 

sasvim je izvesno da su pitanja roda i rodnih odnosa bila zastupljena 

u „politikama“ druge vrste i da su čitljiva na osnovu 

drugih izvora. A njihov broj nije mali, što se najbolje može 

videti na osnovu zamašnog, gotovo pionirskog posla koji je 

obavljen priređivanjem knjige „Žene u Crnoj Gori od 1790. 

do 1915. – Istorijska čitanka“. Pokazalo se da tekstovi različite 

provenijencije, od zakonskih odredbi i sudskih akata, preko 

štampe i istupanja svetovnih i verskih autoriteta, do brojnih 

autora putopisne proze, predstavljaju jedino moguće polazište 

za analizu položaja žena u Crnoj Gori tokom 19. i početkom 

20. veka. Tek sticanjem uvida u višeslojnost i složenost onoga 

što ti izvori saopštavaju, moguće je pristupiti saznavanju meha - 

nizama pomoću kojih su bili konstruisani i struktuirani rodni 

odnosi u Crnoj Gori. Napor priređivača je zato bio usmeren 

na različite oblasti života žena, počev od njihovog izgleda i 

utiska koje su ostavljale, njihove depersonalizacije i opšte prevage 

kolektivnog nad pojedinačnim identitetom, životnih 

fenomena (brak, porodica, materinstvo, zdravlje, rad), kao i 

privatno-pravnog položaja žena (imovina, obrazovanje, razvedene 

žene, krivice i kažnjavanje). Time je otvoreno veliko područje 

za dalje istraživanje i interpretacije, koje će svakako izaći 

izvan uopštenog okvira koji nudi koncept patrijarhalnog 

društva. Pri svemu tome, trebalo bi imati u vidu da su, kao i u 

ostalim izvorima ove vrste, i u tekstove koji su se našli u ovoj 

knjizi učitani raznovrsni diskursi. Mnogi autori, da pomenemo 

samo Valtazara Bogišića, Vuka Karadžića, Pavla Rovinskog, 

Zigfrida Kapera, kneza/kralja Nikolu - predstavljali su pravne, 

političke, književne, reformatorske ili naučne autoritete svoga 

vremena. Posedovali su određena znanja, predstave, interese i 

ciljeve. Ono što su videli i zapisali ili što je štampa zabeležila, 

nije uvek nužno objektivna slika prošle realnosti, ali je svakako 

nezaobilazno polazište savremene analize koja se ne odnosi 

samo na položaj žena nego i na mnoge druge društvene 

fenomene u Crnoj Gori tokom 19. i početkom 20. veka. 

Dr Ana Stolić 

811 

Svetozar Marković: Oslobođenje ženskinja. Predgovor knjizi Dž. S. Mila: Potčinjenost ženskinja, Beograd 1871; Rastislav Petrović. Milica Stojadinović 

Srpkinja i Draga Dejanović o ženama, u: Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu, knj.III; Sremski Karlovci 1930, str. 92-95 

315


Podaci o autorima 

Avelo. A. (1873 - 1935) 

Francuski putopisac. Nema pouzdanih podataka o vremenu njegovog boravka u Crnoj Gori, ali je to navjerovatnije bilo 

početkom devedesetih godina 19. vijeka. Knjiga „Crna Gora i Hercegovina“ (dio obimnijeg djela o Istri, Dalmaciji itd.), koju 

je napisao sa Ž. de la Nozijerom, objavljena je prvi put u Parizu 1895. 

Berge, Jansen (1867 - 1933) 

Danski književnik, pjesnik i pisac istorijskih romana i drama, avanturista i svjetski putnik. Nije poznato kada je Berge posjetio 

Crnu Goru, ali je to moralo biti prije 1916, kada je u Kopenhagenu prvi put objavljena njegova knjiga „Nebo iznad Crne Gore 

- sjećanja iz Crne Gore i Albanije“. 

Bogišić, Valtazar (1834 - 1908) 

Srpski istoričar prava iz Cavtata, profesor, pravnik, ministar pravde Crne Gore u periodu od 1893. do 1899, član Srpske kraljevske 

akademije. Knjaz Nikola mu se obratio 1872. sa molbom da izradi imovinski zakon za Crnu Goru, koji je počeo da se primjenjuje 

1. jula 1888. kao Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru. 

Bronevski, Vladimir (1784 -1835) 

Ruski mornarički oficir i putopisac. U Crnu Goru je stigao u vrijeme ekspedicije ruske flote 1806 -1807, ali postoje podaci da 

je i kasnije dolazio u Crnu Goru. Nije poznato kada je prvi put objavljena njegova knjiga putopisa „Zapisi o Crnoj Gori i Boki“. 

U Petrogradu je 1836. objavljeno drugo izdanje ove knjige. 

Bulonj, Alfred 

Francuski ljekar i putopisac. U Crnu Goru je stigao 1867, na poziv knjaza Nikole, a napustio je 1868. Njegova knjiga „Crna 

Gora, zemlja i stanovništvo“ objavljena je prvi put u Parizu 1869. 

Denton, Viljem (1815 - 1888) 

Britanski sveštenik, publicista i putopisac. U Crnoj Gori je boravio 1865. Njegova knjiga „Crna Gora, njen narod i njegova istorija“ 

objavljena je prvi put u Londonu 1877. 

Ebel, Vilhelm (rođ. 1815) 

Njemački prirodnjak, docent prirodnih nauka na univerzitetu u Kenisbergu. U Crnoj Gori je boravio 1841. Na putovanje u 

Crnu Goru krenuo je prvenstveno zbog botaničkih istraživanja. Njegova knjiga „Dvanaest dana u Crnoj Gori“ prvi put je objavljena 

u Kenisbergu 1842. 

Erdeljanović, Jovan (1874 - 1944) 

Srpski etnolog i antropogeograf, član Sprske kraljevske akademije, profesor Beogradskog univerziteta. Objavio je veliki broj radova, 

među kojima su „Postanak plemena Piperi”, „Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca”, „Etnička prošlost i formiranje crnogorskih 

plemena”, „Kuči”, „Bratonožići”, „Stara Crna Gora” itd. Erdeljanović je u Crnoj Gori boravio u prvoj deceniji 20. vijeka. 

Istraživanja u Kučima je vršio 1904, a istraživanja koja su se odnosila na Staru Crnu Goru 1910 -1911. 

316


Ferijer, Frederik (1848 - 1924) 

Švajcarski ljekar i putopisac. U Crnoj Gori je boravio 1876. kao član misije Međunarodnog komiteta Crvenog krsta iz Ženeve, 

kada su i nastali njegovi dnevnički zapisi „Crna Gora - dnevnik švajcarskog ljekara“. 

Flerike, Kurt (1869 - 1934) 

Njemački naučnik, prirodnjak i putopisac. Nema podataka o vremenu njegovog boravka u Crnoj Gori. U knjizi „Crna Gora i Dalmacija, 

pogled u zemlju kulisa“ on spominje svoj raniji boravak u Crnoj Gori 1897. Ova knjiga je prvi put objavljena u Berlinu 1911. 

Frile, Gabrijel 

Francuski ljekar i putopisac. Boravio je u Crnoj Gori od 1868. do 1873. kao dvorski ljekar na dvoru Knjaza Nikole, za koga je 

u to vrijeme obavljao i sekretarske poslove. Takođe se angažovao na razvoju sanitetske službe u Crnoj Gori i unapređenju 

medi cinskog obrazovanja. Djelo „Savremena Crna Gora“, koje je napisao sa Jovanom Vlahovićem, prvi put je objavljeno u 

Parizu 1876, na francuskom jeziku, a iste godine je ova knjiga objavljena i u Rusiji, na ruskom jeziku. 

Gopčević, Spiridon (1855 - 1928) 

Publicista iz Trsta bokeljskog porijekla, pustolov, ratni dopisnik sa balkanskih ratišta, astronom (pod pseudonimom Leo Brenner). 

Došao je u Crnu Goru 1875, prvo kao dobrovoljac u Hercegovini, a potom kao dopisnik bečkih novina „Neue Freie Presse“. Crnu 

Goru je napustio 1883. zbog sukoba sa vlastima. Knjiga „Crna Gora i Crnogorci“ je prvi put objavljena 1877. u Lajpcigu i u Parizu. 

Grote, Hugo (rođ. 1869) 

Njemački geograf i etnolog, doktor filozofije i prava. U Crnoj Gori je boravio u jesen 1912. Njegova knjiga „Kroz Crnu Goru i 

Albaniju, etnologija, političke prilike i privreda zapadnog balkanskog poluostrva“ je prvi put objavljena u Minhenu 1913. 

Hasert, Kurt (1868 -1947) 

Njemački geograf koji se zbog svog sveobuhvatnog bavljenja Crnom Gorom smatra osnivačem geografije Crne Gore. U Crnoj 

Gori je boravio pet puta: 1891, 1892, 1897, 1900 i 1931. Njegova knjiga „Crna Gora“ objavljena je prvi put 1893. Zapisi korišteni 

u ovoj knjizi odnose se na njegovog prvi boravak u Crnoj Gori 1891. 

Holeček, Jozef (1853 - 1929) 

Češki pisac, novinar, prevodilac, folklorista, književnik, redaktor praških novina „Narodni list“. U Crnoj Gori je boravio 1876, 

uoči rata 1876 - 1878. Autor je dvije knjige o Crnoj Gori koje su pod nazivom „Crna Gora“ i „Crna Gora u miru“ objavljene u 

Pragu, 1877, odnosno 1883. 

Jovanović Batut, Dr Milan (-1940) 

Srpski ljekar, univerzitetski profesor, utemeljivač Medicinskog fakulteta u Beogradu, urednik Srpskog arhiva za celokupno 

lekarstvo i lista Zdravlje. Bio je i predsjednik Srpskog lekarskog društva, Jugoslovenskog ljekarskog društva, Društva za čuvanje 

narodnog zdravlja, Glavnog sanitarnog saveta. U Crnu Goru je stigao 1880, kada je postavljen za upravnika bolnice „Danilo I“ i 

šefa Saniteta. Obilazio je krajeve Crne Gore radi prikupljanja informacija o zdravstvenom stanju stanovništva. Iz Crne Gore je 

otišao 1882. 

Jovićević, Andrija (1870 - 1939) 

Prvi crnogorski etnololog, rođen na Rijeci Crnojevića. Pod uticajem Cvijića, koga je upoznao 1906, a kasnije i Erdeljanovića, 

bavio se antropogeografskim i etnološkim proučavanjima crnogorskog stanovništva i običaja. 

Knjiga „Domaće njegovanje i vaspitanje djece u Crnoj Gori“ je objavjena na Cetinju 1901. 

Kaper, Sigfrid (1821 - 1879) 

Rođen u jevrejskoj porodici u blizini Praga, Kaper je živio u Beču gdje je studirao medicinu i prevodio narodne pjesme na šta 

317


ga je podsticalo i prijateljstvo sa Vukom Karadžićem. U Crnoj Gori je boravio nekoliko puta u periodu od 1854. do 1875, kada 

je prikupljen materijal za njegovu knjigu „O Crnoj Gori“. 

Karadžić, Vuk Stefanović (1787 - 1897) 

Srpski filolog, sakupljač narodnih pjesama, reformator narodnog jezika i pisac prvog rječnika srpskog jezika. Vuk Karadžić je 

boravio u Crnoj Gori 1834 i 1835. godine. Njegovi utisci o Crnoj Gori su sabrani u knjizi „Crna Gora i Boka Kotorska“. Dio 

te knjige koja se odnosi na Crnu Goru i Crnogorce objavio je na njemačkom jeziku u Štutgartu 1837, a poglavlja „Srbi svi i 

svuda“ i „Boka Kotorska“ su objavljeni u Beču 1849. 

Kostić, Milan (1840 -1880) 

Srpski pedagog i magistar bogoslovije. Za vrijeme boravka u Crnoj Gori bio je rektor cetinjske Bogoslovije od 1869. do 1872. 

i glavni školski nadzornik od 1870. do 1872, kada odlazi iz Crne Gore. Zaslužan je za koncipiranje školskog zakonodavstva u 

Crnoj Gori i osnivanje školskih institucija. Njegova knjiga „Škole u Crnoj Gori - od najstarijih vremena do današnjeg doba“ je 

jedan od najznačajnijih dokumenata za poznavanje istorije školstva u Crnoj Gori. 

Kovaljevski, Jegor (1809 ili 1811 - 1868) 

Ruski istraživač, putopisac, diplomata, član Carske akademije nauka u Petrogradu. Posjetio je Crnu Goru prvi put 1841. Napisao 

je više zapisa o Crnoj Gori. Putopis „Četiri mjeseca u Crnoj Gori“ je prvi put objavljen 1841. u Petrogradu, a zatim slijede dva 

zapisa koja su objavljena 1864. i „Putne bilješke o slovenskim zemljama“, koje su nastale 1859. Svi ovi zapisi su prvi put objavljeni 

zajedno u knjizi pod nazivom „Crna Gora i slovenske zemlje“ 1872. 

Kol, Johan Georg (1808 - 1878) 

Njemački književnik i putopisac. Postoji podatak da je od 1850. do 1852. boravio u Istri, Dalmaciji i Crnoj Gori, a da je Crnu 

Goru posjetio 1850. Njegova knjiga putopisa „Putovanje u Crnu Goru“ je prvi put objavljena 1851. u Drezdenu. 

Kuba, Ludvik (1863 - 1956) 

Češki slikar, muzičar, pisac i folklorist. Iz sadržaja njegovih zapisa može se zaključiti da je posjetio Crnu Goru 1890, dva mjeseca 

nakon smrti princeze Zorke. Njegova knjiga „U Crnoj Gori“ prvi put je objavljena u Pragu 1892. 

Lenorman, Fransoa (1837 - 1883) 

Fransuski arheolog, istoričar i publicista. U Crnoj Gori je boravio 1865. Njegova knjiga „Turci i Crnogorci“ je prvi put objavljena 

1866. u Parizu. 

Lipovac, Jovan Popović 

Rođen u Građanima, Lipovac se nakon završetka vojne akademiju u Moskvi 1883. vratio u Crnu Goru, gdje je postao ađutant 

knjaza Nikole. Njegova knjiga „Crnogorac i Crnogorka“ je prvi put objavljena u Petrogradu 1887. 

Mandere, Henri van (rođ.1883) 

Holandski putopisac. Boravio je u Crnoj Gori 1913. Prvi put je njegova knjiga „Crna Gora“ objavljena 1913. u Amsterdamu. 

Mantegaca, Viko 

Italijanski pisac i novinar. Boravio u Crnoj Gori 1896, u vrijeme kada je objavljena vjeridba princeze Jelene. Njegova knjiga „U 

Crnoj Gori - bilješke i utisci“ je prvi put objavljena 1896, u Firenci. 

Markov, Evgenij (1835 - 1903) 

Ruski pisac, publicista i etnograf. Sa svojom suprugom, Evgenije Markov je boravio u Crnoj Gori 1895. Njegova knjiga putopisa 

„Putovanje po Srbiji i Crnoj Gori - putne bilješke“ je prvi put objavljena u Petrogradu 1903. 

318


Markoti, Đuzepe (1850 - 1922) 

Italijanski pisac i putopisac. U Crnoj Gori je boravio u 1896. povodom vjeridbe princeze Jelene za italijanskog prestolonasljednika, 

a potom i kralja Viktora Emanuela. Knjiga „Crna Gora i njene žene“ je prvi put objavljena 1896. u Milanu. 

Marmije, Gzavije (1808 - 1892) 

Francuski književnik i putopisac; profesor stranih književnosti na Fakultetu književnosti u Renu. Boravio je u Crnoj Gori 1852, 

nakon putovanja po Dalmaciji i Boki. Njegova knjiga „Pisma o Jadranu i Crnoj Gori“ je prvi put objavljena u Parizu 1854. 

Marž, Pjer (1874 - 1938) 

Francuski industrijalac i putopisac. U Crnoj Gori je boravio 1905. i 1909. Prvi put su njegovi putopisi „Putovanje po Crnoj 

Gori i Hercegovini“ objavljeni u Parizu 1912. 

Matavulj, Simo (1852 - 1908) 

Srpski pisac iz Dalmacije. Od 1881. je boravio u Crnoj Gori, gdje je radio kao predavač na Djevojačkom institutu i kao školski 

nadzornik. U Srbiju je prešao 1887, ali se u Crnu Goru vratio još jednom da bi podučavao sinove Knjaza Nikole. Njegove „Bi - 

lješke jednog pisca“ sabiraju utiske iz vremena njegovog boravka u Crnoj Gori. 

Medaković, V. Milorad G. (1823 - 1897) 

Istoričar, publicista i diplomata. Bio je Njegošev lični sekretar i prijatelj, a kasnije i državni sekretar knjaza Danila. U državnoj 

službi u Crnoj Gori je proveo sedam godina, a iz Crne Gore je otišao 1857. godine. Knjiga „Život i običaji Crnogoraca“ je prvi 

put objavljena u Novom Sadu 1860. 

Miljanić, Petar (1849 -1897) 

Ljekar i doktor medicinskih nauka. Od 1881. do 1883. bio je oblasni ljekar u Podgorici, od 1884. ljekar varoši Cetinje, a od 

marta 1884. načelnik Saniteta i upravnik bolnice „Danilo I“ na Cetinju. Njegovi izvještaji o radu bolnice „Danilo I“ i druga dokumenta 

koja se odnose na zdravstveno stanje ljudi u Crnoj Gori predstavljaju dragocjeni izvor za poznavanje istorije zdravstva 

u Crnoj Gori. 

Miljanov Marko (1838 - 1901) 

Kučki vojvoda, učesnik i hrabri vojskovođa u bitkama za nacionalno oslobođenje, narodni književnik koji je svojim „Primjerima 

čojstva i junašta“ normirao etičke vrijednosti zajednice. Osim „Primjera čojstva i junaštva“, napisao je i knjige „Pleme Kuči“ i 

„Život i običaji Arbanasa“. 

Morgan, Kamilo 

Austrijski pisac, istraživač i putopisac. U Crnoj Gori je boravio u jesen 1911. Knjiga „Crna Gora“ je prvi put objavljena 1912. u 

Beču. 

Nenadović Ljubomir (1826 - 1895) 

Srpski književnik, pjesnik, putopisac. U Crnoj Gori je boravio kao gost knjaza Nikole. Dolazio je i odlazio nekoliko puta počev 

već od sredine 19. vijeka (1856). „Pisma sa Cetinja“ se odnose na događaje iz 1878. 

Nozijer, Ž. de la (rođ. 1873) 

Francuski slikar i putopisac Nema pouzdanih podataka o vremenu njegovog boravka u Crnoj Gori, ali je to navjerovatnije bilo 

početkom devedesetih godina 19. vijeka. Knjiga „Crna Gora i Hercegovina“ (dio obimnijeg djela o Istri, Dalmaciji itd), koju je 

napisao sa A. Avelom, objavljena je prvi put u Parizu 1895. 

319


Pajević Arsa (1840-1905) 

Izdavač i knjižar iz Novog Sada koji je objavljivao popularna izdanja za narod, časopise „Ratna Hronika”, „Ilustrovane novine, 

„Starmali”, kalendar „Orao” itd. U Crnoj Gori je boravio za vrijeme tzv. Veljeg rata 1876 – 1878, kada su nastali utisci koje 

opisuje u knjizi “Iz Crne Gore i Hercegovine - Uspomene vojevanja za narodno olobođenje 1876“. 

Petrović, Nikola I (1840 - 1921) 

Crnogorski knjaz od 1860. do 1910. i kralj od 1910. do 1918. Tokom njegove vladavine Crna Gora je vodila nekoliko ratova 

protiv Turaka (1862-1868, 1876/78), teritorijalno se proširila i stekla suverenitet na Berlinskom kongresu (1878). Takođe su 

sprovedene reforme u vojsci, školstvu, urbanizmu, sudstvu, državnoj upravi, privredi, trgovini i kulturi. Porodičnim vezama sa 

stranim dvorovima ojačao je položaj Crne Gore. Za vrijeme njegove vladavine Crna Gora je dobila prvi Ustav (1905). Takođe 

je pisao i književna djela. Njegovi „Memoari” svjedoče o događajima i ljudima iz vremena u kojem je živio i vladao Crnom 

Gorom. 

Petrović, Petar I (1748 - 1830) 

Crnogorski vladika i narodni vođ koji je svojim autoritetom uvodio poredak i slogu među crnogorska plemena. Predvodio je 

Crnogorce u borbi protiv Turaka i u borbama u kojima su Crnogorci sa Bokeljima i Rusima vodili protiv Francuza. Tokom njegove 

vladavine Brda su prisajedinjena Crnoj Gori, a Boka, koja je dva puta bila pod njegovom vlašću, pripala je Austriji 1814. 

godine. Pod mitropolitom Petrom I Crna Gora je dobila prvi pisani zakon 1798, koji je proširila Narodna Skupština na Cetinju 

1803. Njime je ustanovljen sud koji se zvao „Kuluk“. Poslanice i pisma Petra I predstavljaju svedočanstvo o ljudima i društvenom 

životu u Crnoj Gori krajem 18. i tokom prvih decenija 19. vijeka. 

Petrović Njegoš, Petar II (1813 - 1851) 

Pjesnik, vladika i vladar Crne Gore od 1831. do 1851. Došavši na vlast, počeo je da uvodi red i modernizuje crnogorsko društvo 

i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uveo je porez. Njegova najznačajnija kjiževna djela su „Gorski vijenac”, 

„Luča mikrokozma”, „Svobodijada”, „Ogledalo srpsko”, „Lažni car Šćepan Mali“. Takođe, njegova pisma predstavljaju važan dokument 

o crnogorskom društvu u vremenu u kojem je živio u vladao Crnom Gorom. 

Popović, Vuk (1806 - 1876) 

Đakon i prezviter iz Risna, predavač vjeronauke, sakupljač podataka o narodnim običajima i saradnik Vuka Karadića, sa kojim 

se dopisivao. Njegova „Pisama Vuku Karadžiću“ predstavljaju svjedočanstvo o običajima, životu i ljudima koji su živjeli u Crnoj 

Gori sredinom 19. vijeka. 

Popović, vojvoda Simo (1846 - 1921) 

U Crnu Goru je došao 1870. Bio je urednik „Crnogorca“, a zatim i „Glasa Crnogorca“ i ministar prosvjete od 1896. do 1906, 

kada daje ostavku na ovu dužnost. Njegova sjećanja na događaje i ljude sabrana su u njegovim „Memoarima“. 

Rovinski, Pavle Apolonovič (1831 - 1916) 

Ruski slavista, etnograf, geograf, istoričar, publicista i etnograf koji je svojim naučnim, publicističkim i žurnalističkim saopštenjima 

o južnoslovenskim zemljama, posebno o Crnoj Gori, doprinio upoznavanju ruske i svjetske javnosti sa različitim aspektima 

života u Crnoj Gori. U Crnu Goru je stigao prvi put 1879. i, sa manjim ili većim prekidima, proveo u njoj skoro 27 godina. 

Radovi sadržani u knjizi „Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti“ su objavljivani u periodu od 1888. do 1915. u Sanktpetrburgu. 

Ružić, Dobroslav (1854 - 1918) 

Srpski pisac, profesor u Užicama, bibliotekar, narodni poslanik. Nema pouzdanih podataka o vremenu njegovog boravka u 

Crnoj Gori, ali se pretpostavlja da je to bilo ili 1892. ili tri godine ranije. Knjiga „Po Crnoj Gori“ nastala je osnovu putopisnih 

rukopisa koji su sačuvani u porodičnoj arhivi. 

320


Somijer, Viala de (umro 1874) 

Francuski pukovnik, oficir Napoleonove vojske. Boravio je u Crnoj Gori od 1807. do 1813, kao komandant mjesta u Herceg 

Novom, a potom kao guverner Kotorske provincije i načelnik štaba II divizije ilirske armije. Prvi put je njegova knjiga putopisa 

„Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru“ objavljena 1820. u Parizu. 

Svatek, Jozef Jan 

Češki pisac i žurnalista, doktor pravnih i filozofskih nauka. Nema preciznih podataka o vremenu njegovog boravka u Crnoj 

Gori, ali se na osnovu sadržaja knjige „Crna Gora i Skadar“ može zaključiti da je to bilo 1913. Ova knjiga je prvi put objavljena 

u Pragu 1914. 

Štiglic, Hajnrih (1801 – 1849) 

Njemački književnik i putopisac. Crnu Goru je posjetio 1840. Knjiga „Posjeta Crnoj Gori“ je objavljena u Štutgartu 1841. 

Varava, Mihail Petrovič 

Ruski zoolog i botaničar, profesor prirodopisa i geografije. Crnu Goru je posjetio u ljeto 1900. Njegova prva knjiga o Crnoj 

Gori je objavljena u Moskvi 1903, dok su njegovi ostali radovi o Crnoj Gori objavljeni 1916. i 1917. (svi ovi radovi su objedinjeni 

u knjizi „Crnom Gorom“). 

Vlahović, Jovan 

Srpski ataše u Londonu koji se, nakon sukoba sa kraljem Milanom, nastanio u Trstu. Nema podataka o njegovom boravku u 

Crnoj Gori. Koautor je knjige „Savremena Crna Gora“ (drugi autor je Gabrijel Frile) koja je objavljena u Parizu, na francuskom 

jeziku, i u Rusiji, na ruskom jeziku, iste 1876. godine. 

Vrčević, Vuk (1811 - 1882) 

Trgovac, opštinski pisar i učitelj u Budvi, Grblju i Kotoru. Bio je i Njegošev pisar, sekretar knjaza Danila od 1852. do 1855. i 

austrijski vicekonzul u Trebinju. Bio je sakupljač narodnih pjesama, priča itd. i saradnik Vuka Karadžića. 

Vedovi, Timoleone 

Italijanski publicista. Kao austrijski činovnik službovao je u Dalmaciji od 1854. do 1859. i u tom periodu, najvjerovatnije 

početkom šezdesetih godina 19. vijeka, posjetio je i Crnu Goru. Nema podataka o vremenu i mjestu prvog objavljivanja njegove 

knjige „Bilješke o Crnoj Gori“. 

321


Literatura 

1. Andrijašević Živko M: Crnogorska crkva 1852 - 1918; Filozofski fakultet, Nikšić, 2008. 

2. Avelo, A. i Nozijer Ž. de la: Crna Gora i Hercegovina; CID, Podgorica,1996. 

3. Batut, Milan Jovanović: Nadrilekari; Ministarstvo narodnog zdravlja, Beograd, 1923. 

4. Bogišić, Valtazar: Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru; Izdavačko preduzeće „Obod“ AD, Cetinje, 1998. 

5. Bogišić, Valtazar: Pravni običaji u Slovena; Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb; 1867, http://books.google.com 

6. Bogišić, Valtazar: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. g.); Crnogorska akademija nauka i 

umjetnosti - odjeljenje društvenih nauka - istorijski izvori - knjiga 2, Titograd, 1984. 

7. Bogišić, Valtazar: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji; ITP „JU Unireks MB“, Beograd i ITP „Unireks“, Podgorica, 

1999. 

8. Bogićević, Dr Čedomir: Crnogorski pravno istorijski rječnik; Službeni list Crne Gore, Podgorica, 2010. 

9. Bojović, Prof. dr Jovan R.: Zakonik knjaza Danila; Istorijski institut Crne Gore, Titograd, 1982. 

10. Borovski, Stanislav: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata: Pravni zbornik, br. 10 - 12, 1939. 

11. Borovski, Stanislav: Nekoliko presuda Crnogorskog i Brdskog Praviteljstvujušteg Senata, Pravni zbornik, br. 5 - 9, maj - septembar 

1939. 

12. Bronevski, Vladimir: Zapisi o Crnoj Gori i Boki; CID, Izdavački centar Cetinje, 1995. 

13. Bulonj, Alfred: Crna Gora, zemlja i stanovništvo; CID, Podgorica, 2002. 

14. Cerović, V.: Predmet suđenja od 12-XII-1881 god.; Pravni zbornik, br. 2 i 3, avgust - septembar, 1933. 

15. „Crnogorac“ 1871 - 30. januar, 6. februar, 13. februar, 6. mart - br. 11, 9. oktobar - br. 12; 1872 - 15. april, 17. jun, 1. jul. 

16. Delibašić, Dr Rade: Razvoj školstva i pedagoške misli u Crnoj Gori 1830 - 1918; Republički zavod za unapređivanje školstva, 

Titograd, 1980. 

17. Denton, Viljem: Crna Gora, njen narod i njegova istorija; CID, Podgorica, 1996. 

322

Literatura 

18. Dragićević R.: Prilog istoriji saniteta u Crnoj Gori; Zapisi, knj. XXV, april 1941. 

19. Ebel,Vilhelm: Dvanaest dana u Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2006. 

20. Erdeljanović, Dr Jovan: Kuči, Bratonožići, Piperi; Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, Podgorica, 1997. 

21. Ferijer, Dr Frederik: Crna Gora - dnevnik švajcarskog ljekara; CID, Podgorica, 2007. 

22. Flerike, Kurt: Crna Gora i Dalmacija, pogled u „zemlju kulisa“; CID, Podgorica, 2009. 

23. Frile, Gabrijel i Vlahović, Jovan; Savremena Crna Gora; CID, Podgorica, 2001. 

24. „Glas Crnogorca“:1873 - br. 1, 2, 3, 9, 10,11, 32, 33; 1874 - br. 2, 3, 4, 11, 13, 19, 20; 1879 - br. 2, 23, 45; 1880 - br. 7, 10, 11, 

16, 35; 1886 - br. 1, 20, 24, 25, 27, 41; 1895 - br. 25, 48; 1887 - br. 35; 1888 - 15, april; 1889 - br. 2, 5; 1898 - br. 35, 36; 1899 

– br. 49; 1901 – br. 2, 45; 1903 – br. 43; 1905 - 8. jul; 1906 - br.2; 1910 - januar; 1913 - februar. 

25. Gopčević, Spiridon: Crna Gora i Crnogorci; CID, Podgorica, 2008. 

26. Grote, Hugo: Kroz Crnu Goru i Albaniju, etnologija, političke prilike i privreda zapadnog balkanskog poluostrva; CID, 

Podgorica, 2006. 

27. Holeček, Jozef: Crna Gora; CID - Izdavački centar Cetinje, 1995. 

28. Holeček, Jozef: Crna Gora u miru; CID, Podgorica, 2002. 

29. Hasert, Kurt: Crna Gora 1-2; CID - Izdavački centar Cetinje, 1995. 

30. Berge, Jansen: Nebo iznad Crne Gore - sjećanja iz Crne Gore i Albanije; CID, Podgorica, 2006. 

31. Jovićević Andrija: Domaće njegovanje i vaspitanje djece u Crnoj Gori; Cetinje, 1901. 

32. Jovanović Jovan M.: Zakonodavstvo u XVIII i XIX veku u Crnoj Gori; Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. X, br.1, 25. 

avgusta 1910. 

33. Jovićević Vladimir D.: Danilov Zakonik - snaga države; Oktoih, Podgorica i Grigorije Božović, Priština, 1994. 

34. Jovićević, Milan: Tako je sudio Gospodar - izvod iz „Protokola molbenicah“ kralja Nikole; JP Centar za informativnu djelatnost 

Nikšič IK Nikšićke novine, Nikšić, 1998. 

35. Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1999. 

36. Karadžić, Vuk Stefanović: Crna Gora i Crnogorci, www.antikvarne-knjige.com, obrada izdanja iz 1837. 

37. Karadžić, Vuk Stefanović: Crna Gora i Boka Kotorska; Beograd, 1922. 

38. Kostić, Milan: Škole u Crnoj Gori - od najstarijih vremena do današnjeg doba; UNIREX, Podgorica 1997. (fototipsko izdanje) 

323


39. Kovačević, Branislav i Andrijašević, Živko: Državni Savjet Knjaževine/Kraljevine/ Crne Gore 1879 - 1915 - dokumenta; 

Državni arhiv Crne Gore, Cetinje, 2001. 

40. Kovaljevski, Jegor: Crna Gora i slovenske zemlje; CID, Podgorica, 1999. 

41. Kol, Johan Georg: Putovanje u Crnu Goru; CID, Podgorica, 2005. 

42. Kuba, Ludvik: U Crnoj Gori; CID; Podgorica, 1996. 

43. Kusovac, Vasilije: Zdravstvena zaštita žena u Crnoj Gori - studija o razvoju kroz vjekove do današnjih dana; ITP UNIREX, 

Nikšić i Medicinska knjiga, Beograd, 1994. 

44. Lenorman, Fransoa: Turci i Crnogorci; CID, Podgorica, 2002. 

45. Lipovac, Jovan Popović: Crnogorac i Crnogorka; CID, Podgorica, 2001. 

46. Mandere, Henri van: Crna Gora; CID, Podgorica, 2002. 

47. Mantegaca, Viko: U Crnoj Gori - bilješke i utisci; CID, Podgorica, 2008. 

48. Marković, Nikola: Brak u Crnoj Gori do 1904. godine; Cetinje, 1973. 

49. Matavulj, Simo: Bilješke jednog pisca; Obod, Cetinje, 1975. 

50. Marinović, Dr Svetislav: Kaznena istorija Crne Gore; Crnogorska izdanja, Podgorica, 2007. 

51. Marinović, Dr Svetislav, Vukotić, Ratko i Dakić, Marko: Crnogorsko sudstvo kroz istoriju; Štamparija Obod dd, Cetinje, 1998. 

52. Markov, Evgenij: Putovanje po Srbiji i Crnoj Gori - putne bilješke; CID, Podgorica, 1995. 

53. Markoti, Đuzepe: Crna Gora i njene žene, CID, Podgorica, 1997. 

54. Marmije, Gzavije: Pisma o Jadranu i Crnoj Gori; CID, Podgorica, 1996. 

55. Marž, Pjer: Putovanje po Crnoj Gori i Hercegovini; CID, Podgorica, 2000. 

56. Medaković, V.M.G.: Život i običaji Crnogoraca; Novi Sad, 1860. 

57. Milunović, Luka: Pozorište u Crnoj Gori 1884 -1888; Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica, 2001. 

58. Miljanov, Marko: Djela; CID, Podgorica, 1996. 

59. Morgan, Kamilo: Crna Gora, CID, Podgorica, 2004. 

60. Martinović, Dr Dušan: Portreti, knjiga VI; CNB „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 1997. 

61. Nenadović, Ljubomir: O Crnogorcima - pisma sa Cetinja 1878 godine; Obod, Cetinje, 1975. 

324

Literatura 

62. Nikčević, Tomica i Pavićević, Branko: Crnogorske isprave XVI – XIX vijeka; Arhiv Crne Gore, Cetinje, 1964. 

63. Obšti zemaljski zakonik, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

64. Pajević, Arsa: Iz Crne Gore i Hercegovine - Uspomene vojevanja za narodno olobođenje 1876; CID, Podgorica, 2007. 

65. Pavićević, Dr Branko i Raspopović, Dr Radoslav: Crnogorski zakonici 1796-1916 I -V, Pravni izvori i politički akti od značaja 

za istoriju državnosti Crne Gore - zbornik dokumenata; Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, 1998. 

66. Pejović, Dr. Đ. D.: Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852 - 1916; Istorijski institut, Titograd i Obod, Cetinje, 1971. 

67. Petrović Njegoš, Nikola I: Memoari, IŠRO OBOD OOUR Izdavačka djelatnost, Cetinje i NIO Pobjeda OOUR Izdavačka 

djelatnost, Titograd, 1988. 

68. Petrović, Petar I: Djela; CID, Podgorica, 1999. 

69. Njegoš, P.P.: Celokupna dela, Prosveta, Beograd, 1951-1957. 

70. Popović, Vuk: Pisma Vuku Karadžiću; CID, Podgorica, 1999. 

71. Popović, Marko: Sentencije Senata; Pravni zbornik br. 1 - 2, januar - februar 1934. 

72. Popović, Marko: Sentencije Senata; Pravni zbornik, br. 2 - 3, avgust - septembar 1933. 

73. Popović, Simo: Memoari; Izdavački centar Cetinje - CID, Podgorica, 1995. 

74. Rajković, Nikola P.: Isprave crnogorskih sudova (1879 – 1899); CID; Podgorica, 1988. 

75. Rajković, Nikola P: Crnogorski Senat - zbornik dokumenata (1857 - 1879); CID, Podgorica i IP Obod, Cetinje, 1997. 

76. Rovinski, P.A.: Crna Gora u prošlosti i sadašnosti I - IV; Izdavački centar Cetinje, 1993. 

77. Ružić, Dobroslav: Po Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2007. 

78. Somijer, Viala de: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru; Javno preduzeće za izdavačku djelatnost Cetinje, PJ Izdavački 

centar Cetinje, 1994. 

79. Stojanović, Dr Petar: Lični subjektivitet crnogorske žene u XVIII, XIX i na početku XX vijeka; Istorijski zapisi 27, br. 3-4, 1974. 

80. Svatek, Jozef Jan: Crna Gora i Skadar; CID, Podgorica, 2000. 

81. Štiglic, Hajnrih: Posjeta Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2003. 

82. Šoć, Filip: Narodna i naučna medicina u Crnoj Gori - Istorijski pregled do 1916; Institut za zdravlje Crne Gore, Podgorica, 2002. 

83. Ustav Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, http://sr.wikisource.org/sr-el/ 

325


84. Varava, Mihail Petrovič: Crnom Gorom; CID, Podgorica, 2002. 

85. Vasojevički zakon u 12 točaka, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

86. Vrčević, Vuk: Razni članci, nakladom knjižare D. Prernera, Dubrovnik, 1891. 

87. Vrčević, Vuk: Ogranci za istoriju Crne Gore; JU Centar za kulturu, Nikšić, IŠM Oktoih (priređivač Niko Martinović) 

88. Vedovi, Timoleone: Bilješke o Crnoj Gori; CID, Podgorica, 2000. 

89. Vukić, Predrag: Ljetopisi osnovnih škola u Knjaževini Crnoj Gori (1885 – 1908) - zbornik dokumenata, Državni arhiv 

Crne Gore, Cetinje, 2003. 

90.Vuksan, Dušan: Crnogorski praviteljstvujući senat, Zapisi, knj. XIII, sv.6, jun 1935. 

91. Vuksan, Dušan: Nekoliko presuda iz našljednog prava; Pravni zbornik br.1, april 1935. 

92. Vuksan, Dušan: Bigamija u Crnoj Gori; Zapisi, knj. XVI, sv.3, septembar 1936. 

93. Vuksan, Dušan: Jedna rastava braka; Zapisi, knj. XVI, sv. 3, septembar 1936. 

94. Vuksan, Dušan: Pravo udate unuke na djedovinu, Zapisi, knj. XVIII, avgust 1937. 

95. Zakon o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

96. Zakonik opšči crnogorski i brdski, www.rastko.rs/rastko-cg/povijest 

97. Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Knjaževinu Crnu Goru, knjiga I; službeno 

izdanje Knj. Ministarstva pravde, Cetinje, 1903. 

98. Zbornik sudskih zakona, naredaba i međunarodnih ugovora po sudskoj struci za Kraljevinu Crnu Goru, knjiga II; službeno 

izdanje Kralj. Ministarstva pravde, Cetinje, 1912. 

99. Zbornik pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj struci Kneževine Crne Gore; fototipsko izdanje, Centralna narodna biblioteka 

SR Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 1983. 

326

CIP – Каталогизација у публикацији 

Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње 

305-055.2"1790/1915"(082) 

ŽENE u Crnoj Gori od 1790. do 1915. : istorijska čitanka / [autorka 

projekta i urednica Nataša Nelević ; glavna saradnica na pripremi teksta i 

fotografija Lidija Nelević]. - Podgorica : NOVA - Centar za feminističku 

kulturu, 2011 (Podgorica : AP Print). - 328 str. : fotogr. ; 29 cm 

Tiraž 500. - Podaci o autorima: str. 316-321. - Bibliografija: str. 322-326. 

ISBN 978-9940-9151-2-4 

а) Жене - Црна Гора - 1790-1915 - Зборници 

COBISS.CG-ID 17263888

istorija zena za stampu2_Layout 1

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?