bratislava - Hotelijersko turistička škola Zagreb

PROSINAC 2008.
Novinarsko tragalo Hotelijersko-turističke škole u Zagrebu
TEMA BROJA
ŠKOLE ZA AFRIKU
PUTUJEMO...
LLANDUDNO
BEČ—BRATISLAVA

Ana Markulin, prof.
Hotelijersko-turistička škola je
prva srednja škola u Zagrebu
koja se s osnovnim školama
uključila u UNICEF-ov projekt
„Škole za Afriku“.
Projekt je zajednička inicijativa
UNICEF-a, Zaklade Nelson
Mandela i Hamburškog društva
za promoviranje demokracije i
međunarodnog prava koji bi za
dva milijuna djece u šest afričkih
zemalja (Angoli, Malaviju,
M o z a m b i k u , R u a n d i ,
Južnoafričkoj Republici i državi
Zimbabve) osigurao mogućnost
obrazovanja.
Ove godine su aktivnosti
UNICEF-a usmjerene na
Ruandu. Mnoga su djeca u
Ruandi presiromašna da bi mogla
ići u školu. Tijekom ratnih
sukoba 1994. god. stradalo je
oko 800 000 ljudi, a tisuće djece
ostalo je bez roditelja i završilo
na ulici. Djeca rade da bi
prehranila obitelj, a novaca za
obrazovanje nemaju.
Nedostaje i samih škola. Učenici
prate nastavu pod drvetom, na
otvorenom, po kiši i po suncu.
Često gladni i bosi kilometrima
pješače do pitke vode. Ovakav
život uveliko se razlikuje od
mnogih država današnjeg svijeta,
a često ni sami nismo svjesni da
su sanitarne prostorije, pitka
voda na dohvat ruke, hrana i
obrazovanje mnogima samo san,
nepojmljivi luksuz.
2

Cilj projekta je prikupljanje
sredstava kojima bi se omogućila
izgradnja novih i obnova starih
škola i sanitarnih prostorija,
osigurala opskrba pitkom
vodom, a za djecu koja žive u
izrazito teškim životnim uvjetima
omogućila bi se nabava školskih
knjiga i školskog pribora.
Cilj ovog projekta je i osvještenje
naših učenika o socijalnoj
nejednakosti i spoznaji da mogu
pridonijeti boljoj budućnosti i da
ne trebaju biti pasivni
promatrači. Mnogima 5 kuna ne
predstavlja mnogo, dok nekome
to može promijeniti život. Jeste li
znali da s iznosom od 90 kuna
možete opskrbiti dvoje djece u
Ruandi s udžbenicima i
bilježnicama za cijelu godinu? Sa
samo 450 kuna može se nabaviti
sportska oprema za cijelu školu,
a 180 kuna je dovoljno za kupnju
stola i stolica za dvoje učenika.
Razmislite koliko je malo
potrebno da se nekome osigura
bolji život na koji bi svi trebali
imati pravo.
Kako bi se učenike uključilo u
važna globalna pitanja i potaklo
im svijest o njihovoj ulozi za
izgradnju boljeg i pravednijeg
svijeta, dio projekta se proveo
kroz satove razredne zajednice, a
novčana sredstva prikupila su se
p r o d a j o m u l a z n i c a z a
humanitarnu priredbu koja se
održala 8. 12. 2008. u kazalištu
„Vidra“ te humanitarnim
domjenkom dan kasnije.
U humanitarnoj predstavi, osim
brojnih gostiju koji su se rado
odazvali našoj priredbi,
sudjelovali su i naši učenici koji
su nesebično prepustili svoje
slobodno vrijeme za brojna
uvježbavanja i probe, nisu
odustajali te su unatoč tremi
pokazali svoje vještine. Određeni
učenici odlučili su dati svoj
doprinos pečenjem kolača i
ostalih slastica, izradbom nakita
te pomaganjem prof. Đukiću u
kabinetu ugostiteljstva za vrijeme
humanitarnog domjenka. Velik
broj učenika i profesora odlučio
je doći na priredbu i podržati
3

naše učenike koji su nastupali, a
ne smijemo zaboraviti ni učenike
koji su sudjelovali u organizaciji
priredbe ili kao tehnička podrška.
Ako ste pomislili ili ako ste među
onima koji misle da se ne isplati
truditi jer se ništa ne mijenja,
stanite. Zajedničkim snagama
prikupili smo 10.730, 00 kuna i
svi ste vi zaslužni što se s tim
novcem može opremiti oko 240
djece sa školskim knjigama i
priborom ili kupiti 60 klupa ili
poduzeti nešto jer bolji svijet
nastaje već s malo volje i malim
djelima.
Zahvaljujem se svim profesorima
koji su podržali projekt, a
zahvalu zaslužuju i dramska
grupa „Eol“ i učenici koji su
sudjelovali u priredbi:
opremiti 24 škole sa sportskom
opremom. Nije loše, zar ne?
Sjetite se toga slijedeći put kad
budete pesimistični, kad vam
drugi govore da je nešto
nemoguće ili da se veliki pothvati
jednostavno ne isplate. Nije
važno o kojoj se državi, djeci ili
obitelji radi, uvijek će biti onih
kojima je potrebna pomoć. Vi
samo odlučite hoćete li biti oni
kojima su ovakve akcije smiješne
i preambiciozne ili ćete se
nasmijati na mogući cinizam i
4
Leda Žgela, Samanta-Mihaela
Šafran, Iva Kos, Karla Bažon,
Lorena Sopić, Marko Čorić, Duje
Aralica, Tin-Zvonimir Novak,
Jan Matijašević, Ines Sinovčić,
Nataly Karlović, Marijana-
Tihana Franc, Petra Jozipović,
Dora Junačko, Maja Arelić, Tena-
Tamara Žugec i Maja Milavec.
Učenice zadužene za izradbu
nakita i pomoć na prosinačkom
humanitarnom domjenku: Maja
Cvitanović, Matea Stubičar, Tea
Horvat, Petra Koprivnjak, Silvija
Rendulić, Jill Nicole Mijić.
Učenici koji su sudjelovali u
organizaciji ili kao tehnička
podrška: Ivana Crnogorac, Eva
Hojdić, Dominik Marić, Borna
Grupković, Valentina Furmek,
Petra Bojić, Tanita Lalić i Klara
Vlašić.

Ornela Belinić, 1.c
Brojni hrvatski glazbenici i
glumci okupili su se ovih dana u
projektu “Ja volim životinje”,
akciji koju će pratiti pjesma i
videospot “Nema isprike” u
svrhu upozorenja na gorući
problem nezaštićenosti životinja
u Hrvatskoj, ali i izvan njezinih
granica.
Prateća pjesma akcije nosi
znakoviti naslov “Nema isprike”,
autorski rad glazbene umjetnice
Lee Dekleve, s kojom smo
napravili intervju.
Zapitali smo je kako je došlo do
pokretanja akcije i nastanka
pjesme.
Lea: Jedan dan sam malo «kopala»
po YouTubeu i naišla sam na
pjesmu pod nazivom Yes We Can u
kojoj se govori o pravima životinja,
onda sam se zapitala zašto mi ne
bismo na taj način mogli pomoći
životinjama. To me potaklo da
napišem pjesmu ''Nema isprike'', u
kojoj se također govori o
životinjama. Zatim sam naišla na
rečenicu Alana Coopera i Cetacea
Defenca: «Kad kitovi i dupini plaču
za svojim mrtvima, oceani su puni
suza».
Razmišljala sam što bi moglo
potaknuti ljude da pomognu
životinjama. Odlučila sam nazvati
prijatelje i poznate osobe i ideja za
humanitarnu akciju je zaživjela.
Nadam se da ćemo pridonijeti
smanjenju zlostavljanja životinja.
5

Za što se točnije ta akcija zalaže?
Primarno nam je senzibiliziranje
javnosti općenito prema životinja i
svim problemima vezanim uz njih
(utočišta za napuštene i bolesne
životinje, njihovo zlostavljanje,
nehumani uzgoj za komercijalne
svrhe i sl.) A kao drugo, sakupljanje
financijskih sredstava za prvo
hrvatsko utočište za sve vrste
životinja.
Tko se od poznatih imena pridružio
akciji?
Brojni glazbenici, glumci i voditelji:
Oliver Dragojević, Massimo Savić,
Marko Tolja, Toni Cetinski, Maja
Vučić, Jelena Radan, Tina Vukov,
Ines Bojanić, Leona Paraminski,
Iva Bagić, Lana Banely, Maja
Posavec, Popper, dječji zborovi
«Klinci s Ribnjaka» ,«Zagrebački
mališani“ i ja.
Koja su vaša očekivanja?
Pa prije svega da osvijestimo ljude i
da ih potaknemo da pomognu
životinjama, da ih ne uništavaju jer
su oni bića kao i mi. Dijelimo isti
planet. Ako nije dobro njima, ne
može biti niti nama. A, naravno, cilj
nam je da i sakupimo dovoljno
novca za prvo utočište u Hrvatskoj
za sve vrste životinja.
Rado bih vas pitala o vašem glazbenom
putu. Kako je počelo?
Glazba je uvijek bila neodvojiv dio
mojeg života. Nakon osnovne
upisala sam srednju glazbenu školu
i uz to učila i solo pjevanje. Vodila
sam i zbor mladih «Izvor».
Pred kraj srednje škole, moj se
glazbeni put počeo polako mijenjati
i počinjem pjevati po studijima. Na
brojnim sam koncertima pjevala
kao prateći vokal.
Što vas je potaklo da pohađate glazbene
škole, učite klavir i obou?? Zašto baš ti
instrumenti?
Mislim da se s tim talentom rodiš.
To je kao kad imaš smisla za ples,
umjetnost ili književnost, tako sam
ja sa rođena s glazbom, a zadaća
roditelja u svemu tome je da to
prepoznaju i potaknu na razvijanje.
Klavir sam počela svirati jer sam
doma imala stari klavir koji su
svirale moja baka i mama, tako sam
i ja nastavila tu ''tradiciju'', a oboa
mi je bila preduvjet za solo
pjevanje.
6

Pred kraj srednje škole počeli ste pjevati
po studijima i pratili ste neke pop i rock
grupe, kako ste se tada osjećali?
Osjećaj je bio super, imala sam
samo sedamnaest godina i nisam ih
mogla provesti bolje. Na taj način
sam bolje upoznala glazbenu scenu,
i dobru i lošu stranu, tada sam
shvatila da sve to i nije baš tako
bajno kako izgleda i to me zapravo
u jednom trenutku potaklo da se
prestanem baviti glazbom.
Kako to da ste postali kantautor?
Kroz neko vrijeme u meni se
ponovo rodila snažna potreba da
kroz vlastitu glazbu izrazim što
osjećam, kako gledam na svijet, što
proživljavam i o čemu razmišljam.
Tako sam postala kantautor. I eto,
danas je to moj život.
Zamalo sam zaboravila pitati ono
«najvažnije”! Imate ljubimca?
Naravno! Moja najdraža Tara!
Naravno, bili smo na predstavljanju
pjesme i stali uz Leu i ekipu.
NEMA ISPRIKE!!!
Lea s Ornelom
Nekoliko dana nakon razgovora s
Leom Deklevom, školu su posjetili
aktivisti udruge Prijatelji životinja i
po razredima održali izuzetno
zanimljiva predavanja uz projekcije,
a mi smo pripomogli kupnjom
bedževa «Ja volim životinje”.
Životinje su dio našeg svijeta.Sva
su bića naše Zemlje, te zadivljujuće
božanske kreacije, vrijedna.
Budimo brižniji i prema ljudima i
prema životinjama i ovaj će svijet
biti ljepše mjesto za život.
I ne zaboravite, pozivam vas trećeg
prosinca u hotel Regent Esplanadu
na predstavljanje akcije i pjesme
«Nema isprike” te video spota. Za
zlostavljanje zaista nema isprike!
7

ili
Gordana Lukačić, prof.
Prilično sam dugo razmišljao
kako da pitam mamu za izlazak.
U drugačijim okolnostima ne bi
to bio nikakav problem, ali u
posljednje vrijeme malo sam
zeznuo stvar. Naravno, školsko
pitanje. Ili, da budem jasniji,
nakupio sam loših ocjena više
nego ih je mama spremna
tolerirati, a nekako ni profesori
nemaju razumijevanja za moje
govorničke vještine.
Pa sad, hm, činjenica je da katkad
ne mogu od mene doći do riječi.
Ma ne mislim ja ništa loše, ne
želim ih ometati, najčešće želim
biti potpuno neprimijećen.
Kužite, ja jesam u razredu, a
zapravo nisam. Sjedim u klupi, a
misli u parku. Ali svakodnevno
imam peh, primjećuju me iz sata
u sat. Iz dana u dan. I bilježe u
imenik. A što je još gore, ostajem
i u njihovoj glavi.
Ipak, najgore od svega su “nus
pojave” kod kuće. Započinje
sasvim blago, razgovorom koji
mi katkad paše, a katkad i ne.
Mama se drži onoga što
preporučuju psiholozi: razgovor,
razgovor, razgovor, jer u toj
osjetljivoj životnoj dobi djetetu je
iznad svega potreban iskren
razgovor s roditeljima. Ja se često
ne bih s tim složio, rado bih ga
mijenjao za jedan dobar dupli
cheeseburger u Mc’Donaldsu.
Posebno kad se od mene traži da
analiziram svoje postupke, da
uočavam pogreške, da nalazim
rješenja kako se izvući iz
problema.
8

Umjesto da me se lijepo pusti da
živim kako ja hoću, da spavam
do kad ja hoću, da jedem što ja
hoću, da brbljam kad ja hoću i
koliko hoću, da učim kad ja hoću
i da ne učim kad ja neću, da
budem prirodan, da ja budem ja,
nesputan i slobodan. Ali ne. Ja
moram sudjelovati u razgovoru,
u raspravi, moram šutjeti dok
mama priča, moram razmišljati
kad mi se postavi pitanje, stalno
nešto moram.
Mama kaže kad bi me pustila da
“ja budem ja” da bi me lijenost
pojela i više me ne bi bilo. Ona
tvrdi da se svatko rodi s nekim
talentom i da taj dar treba
razvijati. Onda ja kažem da je
moj talent lijenost, na što ona
poludi i tad opet počinju naši
razgovori i uvjeravanja.
Jesam ja u pubertetu, ali ipak
vam mogu neke stvari priznati.
Ne mislim ozbiljno da je lijenost
talent, nego mi to nekako samo
izleti iz usta, više da bih njoj
protuslovio, to je ta potreba da
se barem u polovici stvari ne
složimo. Ali i mama zna meni
vratiti istom mjerom, čak bih
rekao i gore. Uvodi kazne i
zabrane. Istina, još mi nije
ukinula svijetlo, toplu vodu i
hranu, ali nema kompjutora,
glazbe, izlazaka s prijateljima…
A povrh toga, morao sam
napraviti i pravi pravcati plan
kako ću svoje ocjene u školi
podići na razinu prihvatljivog
odraslim osobama. Jer mi mladi
smo tolerantniji te ono što
odrasli smatraju neprihvatljivim,
nama je sasvim normalno.
Eto, tako sam se i ovog puta
našao u nezgodnoj situaciji.
Razumijete me, u kaznama sam
preko glave (iako mama misli da
to nije kazna već samo
nametnuta pomoć da se lakše
snađem u ovim osjetljivim
godinama), a iskrsnula je
izvanredna okolnost. Cura koja
mi se sviđa pozvala me k sebi. I
što sad? Učio sam i više nego što
sam na papiru isplanirao,
pospremio sam krevet, oprao
suđe (za koje je inače zadužen
moj brat), pospremio oprane
čarape, odnio smeće, otrčao u
dućan, čak se ponudio ako treba
kakva pomoć oko ručka...
Uhvatila me nelagoda i nisam
znao kako pitati za izlazak. Na
kraju sam ispalio kao iz topa -
“Mogu li ja danas van, ali da me
ne pitaš kamo idem i da ostanem
dulje nego inače?!”
Iako sam očekivao da ću biti
odbijen, mama je uzela u
razmatranje moje pitanje. Ha,
znate kakvi su odrasli. Uvijek
svugdje guraju nos. Predložila mi
je da čitavu stvar nazovemo
“izvanredna situacija” i da se
dogovorimo. Dogovor je trebao
9

iti takav da mogu izaći, ali pod
uvjetom da se zna kamo idem i
kad se vraćam. Što sam mogao
nego pristati.
Kao što sam već rekao, dio dana
sam potrošio na “pripremanje
terena” u vidu učenja i
pospremanja, a preostali dio sam
proveo u kupaonici pod tušem i
pred ogledalom. Zadovoljan sam
sa sobom krenuo sam na sudar.
Iako je bilo jako hladno, dio
vremena smo proveli pred
njenom zgradom s njenim
prijateljem!!!
Kad sam se već smrznuo i
pomislio da krenem kući (jer
unatoč mojim očekivanjima nije
se događalo ništa značajno),
pitao sam koliko je sati. Moram
vam reći i to da sam ja imao sat,
ali sam bio lijen (toliko o lijenosti
kao talentu, tu sam tek nešto
počeo shvaćati!) izvući ruku iz
džepa i pogledati. Nećete
vjerovati, ali ona mi je slagala
vrijeme! Rekla je sat manje i
pozvala me u stan. A što je onda
bilo bolje da vam ne pričam.
Zaključala je vrata i sakrila ključ.
To sam shvatio tek kad sam na
njenom zidnom satu vidio pravo
vrijeme i skužio da kasnim kući.
Panično sam mami poslao
nemušto sročen sms: ”Zakasnit
ću! Prilično! Recimo da sad krećem.
Bio sam prevaren! Ne moraš
spominjati da ćemo se posvađati.
Budući da si ti autoritet i onako mi
nema izlaza. Ovo je bilo
dvosmisleno!”
Bio sam između dvije vatre.
Mame i cure. Mame koja traži
moju točnost i poštivanje
dogovora i cure koja se ljuti jer
već prije nisam shvatio da je i
ona zaljubljena u mene pa mi je
to morala reći. Za “kaznu” (ah,
nikako da se riješim raznih kazni)
me zaključala, a otključat će vrata
u ponoć ako je do tada poljubim!
Čini se da je u djetinjstvu često
čitala Pepeljugu. “Što se mora
nije teško”, često sam čuo od
odraslih i po prvi puta shvatio da
je to istinito.
Navalio sam je ljubiti i toliko sam
je ljubio da bih možda i bez daha
ostao da me mama nije nazvala i
uzrujano pitala o čemu se radi.
Kako bih spriječio dolazak
vatrogasaca, policije i hitne
pomoći (pojma nemate što su
roditelji u stanju napraviti kad
misle da im je dijete u
opasnosti!), morao sam reći
istinu, jer ipak je bolje da ona po
mene dođe autom nego da na
10

vrata moje cure pozvoni
policajac kako bi me spasio iz
njenog zagrljaja.
Priznat ću vam, bilo mi je malo
“bad” sve objasniti mami, ipak
su to intimne stvari, ali na koncu
konca, kad se sve zbroji i
oduzme, nisam loše prošao -
imam curu, više učim kako bih
izbjegao česte razgovore i imam
bolje ocjene.
A moje govorničke sposobnosti?
Ah, i dalje sam ja ostao ja,
neobuzdano pričam bez obzira
na okolnosti.
11

Male vježbe za mozgaste mišiće
Stručnjaci su otkrili da u ljudskom mozgu postoji «defekt”!
Nazvali su ga ljudski BUG!
Ovi testovi su genijalni, napravi ih bez korištenja olovke i papira, samo
prati instrukcije koje slijede!
1. TEST
Za slijedeći zadatak NIKAKO se ne smije upotrebljavati kalkulator ili
papir i olovka!
Samo slijedi upute:
Imaš 1000, dodaj 40.
Dodaj još 1000.
Dodaj 30 i opet 1000
Dodaj 20.
Dodaj još 1000 i onda još 10.
Koji je zbro
Tvoj rezultat je... 5000?
12

Pogrešno!!!
Točan odgovor je : 4100
Ako ne vjeruješ ponovi zbrajanje pomoću kalkulatora.
Događa se radi toga što ljudski mozak u jednom trenutku zbrajanja
pomiješa decimale, tj. pretvara ih u 'jednu nulu više'.
2. TEST
Brzo i nevjerojatno!
Zbroji koliko ima 'F' u slijedećoj rečenici, bez uporabe miša kao
pomoći.
FINISHED FILES ARE THE RESULT OF YEARS OF SCIENTIFIC
STUDY COMBINED WITH THE EXPERIENCE OF YEARS
Jesi ?
Koliko ih ima?
3 ???
Možda 4 ???
Pogrešno!!!
Ima ih 6.
Vrati se gore i pročitaj još jednom !
Objašnjenje je slijedeće: ljudski mozak ne percipira riječ 'OF'.
Zar nije ludo?
Onaj koji je zbrojio 6 slova F je genijalac, te ako si ih možda prebrojao 4
- to je super, a ako 5 onda si fenomenalan!
Ali 6!
To ne uspije gotovo nitko....
13

Anamarija Kolenić,1.C
BOŽIĆ NIJE SAMO
VRIJEME DARIVANJA
Šećem ulicama. Iako je još dva
tjedna do Bozića, one su već davno
ukrašene.S vrata i prozora izloga
"vrište" natpisi "božićna sniženja'',
božićni popusti'', specijalne akcije
uoči Božića. Neki čovjek mi pruža
"božićni katalog".
Otvaram ga. Sve je puno parfema,
šminke, elektronike i odjeće.
Specijalno božićno sniženje
usisavača. Crvenog, s mašnom na
vrhu. Da bude u duhu blagdana.
“BOŽIĆNA SNIŽENJA”
Primjećujući sve više takvih stvari,
došlo mi je da se zapitam - kada je
B o ž i ć p o s t a o t o l i k o
komercijaliziran?
Statistike kažu da ljudi najviše troše
baš tijekom ovog blagdana.
Također kažu da dižu kredite i
upadaju u minuse iz kojih se potom
izvlače cijele godine da bi u
prosincu ponovno krenuli
ispočetka. Mene zbilja zanima
samo jedna stvar - zašto?
Smisao Božića postali su pokloni…
Tko će dati najveći, najvrijedniji i
najskuplji. Postoje ljetna sniženja,
no sad su svugdje božićna. Baš
božićna. Kao da su darovi postali
dio svega. Traže se kompjutori,
laptopi, kamere, fotoaparati,
odjeća, odjeća, odjeća i slatkiši.
Najčešće pitanje poslije blagdna
nije KAKO si proveo Božić, već
ŠTO si dobio?
Ej, ljudi, probudite se! Božić nije
samo vrijeme darivanja.
NEKAD
Za mene je to oduvijek bio blagdan
ispunjem duhom i nekim
uzvišenim osjećajem sreće, ljubavi i
14

zajedništva. Doba,kada bi, bar
jednom na godinu, cijela obitelj
trebala biti na okupu. Jelo bi se,
pilo, zabavljalo, pričalo. Božić bi se
dočekao u crkvi,na ponoćki koja je
istinska svečanost, a zatim bismo se
vratili doma i družili dugo u noć.
Ujutro bi se dobili pokloni. Ne bi
to bilo ništa veliko, tek malen znak
pažnje, ljubavi prema toj osobi.
Na selu su se često darivale jabuke,
orasi ili nešto što su sami napravili.
Nije bio bitan dar nego gesta.
Božić je bio obiteljski blagdan
ispunjen ljubavlju i srećom.
No u današnjem svijetu mi se čini
da se to polako gubi. Ljudi previše
potroše, provedu blagdan u brizi
kako će to vratiti i Božić prestane
predstavljati prekrasan blagdan, već
jednogodišnji stres.
A ŠTO JE U SVEMU TOME
DOBRO
Ipak, postoji i dobra stvar u cijeloj
toj zbrci - velik broj raznih
humanitarnih akcija. Jednom na
godinu zbilja uspijemo pomoći
o n i ma kojima j e p o moć
najpotrebnija.
Ljudima koji nemaju ništa, a
opet,ne traže mnogo. Ljudima koji
su bolesni i jedino što žele je
ozdraviti. Ljudima kojima sa svoja
2-3 poziva i par kuna možemo
vratiti vjeru u život… Djeci u
domu kojoj jedna igračka ili komad
odjeće puno znače. Ljudima kojima
lijepa riječ i činjenica da ipak nisu
zaboravljeni znači više od ikakvog
materijalnog poklona. Svi mi se
trebamo ugledati na njih, na
njihove stavove, njihovu skromnost
i na njihov duh. I kako da onda
želimo bogatstvo za Božić kad
pravo bogatstvo većina od nas,već
ima.
OSJETITE BOŽIĆNI DUH
Stoga ove godine nemojte tražiti
previše, jer i sitnica vam može
izmamiti osmijeh na lice. Provedite
ove blagdane u društvu obitelji i
osoba koje volite te ih dočekajte s
ljubavlju. I nadam se da ćete osjetiti
onaj pravi Božićni duh.
Sretni blagdani!
15

ŠTO ŽELIM ZA
BOŽIĆNI DAR?
Tvrtko Beus, vjeroučitelj
Što želim za božićni dar? Što želim u
najljepšoj noći koja budi prelijepa i
neizreciva iskustva? Što da (po)želim
iz perspektive betlehemske štalice i
opjevanog Božića širom svijeta i
stoljeća? Pokušavam nešto izreći pred
neizrecivošću dara božićne noći.
Želim nešto lijepo i nedohvatljivo,
dobro i najbolje. Priželjkujem radost i
ugodu u radu. Priželjkujem plemenitu
mladost, koristan rad, radost u radu.
Priželjkujem mlade koji slušaju, koji
poštuju svoje roditelje, svoje učitelje,
te jedni druge. Sanjam dane u kojima
će biti moguće s radošću ulaziti u
razred i vraćati se iz njega. Sanjam
dane u kojima će svaki sat i boravak u
učionici biti obostrana ugoda i radost.
Mladi će zajedno s odraslima
izmjenjivati poštovanje i dobrotu.
Učenici će zajedno s profesorima rasti
u kvaliteti odnosa, suradnje i
napretka. Prijateljstvo će biti
uzvraćeno u svojoj punoj ljepoti i
vrijednosti. Gorčinu nikotina, nemira
i galame zamijenit će zdrave navike
športa, izleta, otkrivanja i stvaranja.
Gorčinu ispraznih i brzopletih riječi
zamijenit će riječi mudrosti, ljepote,
traženja i smisla.
Nadam se danima u kojima će svaki
trenutak života biti koristan i smislen,
ugodan i lijep. Nadam se novom
početku, novoj godini, novom
razdoblju, novom vremenu. Nadam
se mladosti koja uz danu ljepotu veže
dobrotu i istinu. Nadam se snazi
prave riječi koja obnavlja i mijenja
uhodane šablone. Nadam se zdravlju
koje omogućuje bistrinu pogleda i
postupaka. Svima želim sigurnost
od bolesti nemira, gorčine, prkosa,
ovisnosti, svakovrsnih poroka. Svima
želim puno i istinsko zdravlje. Svima
želim istinsko ostvarenje darovanih
potencijala. Svima želim da postignu
svoje najbolje rezultate u konkretnim
uvjetima i mogućnostima.
Ostaje nada molitve. Ostaje vjera u
snagu obreda, u snagu riječi, u snagu
dobrih želja i nastojanja. Mnogo treba
raditi. Mnogo treba voljeti. Mnogo
treba žariti i izgarati za druge... Žar,
božanski žar je upaljen prije više od
2000 godina u Betlehemu. Neka nas
svjetlo i toplina božanskog žara
prosvijetli, oplemeni i promijeni u
novoj godini.
16

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete, našli su se na
jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je DOSADA zijevnula treći put, LUDOST je, uvijek tako luda,
predložila: «Hajdemo se igrati skrivača!»
INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši se
suspregnuti. zapitala: «Skrivača? Kakva je to igra?»
«To je jedna igra» - započela je objašnjavati LUDOST – «u kojoj ja pokrijem
oči i brojim do milijun dok se vi ne sakrijete. Kada završim s brojanjem,
polazim u potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik!»
ENTUZIJAZAM je zaplesao, slijedila ga je EUFORIJA. SREĆA je toliko
skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koje nikada ništa nije
interesiralo.
Ali nisu se svi željeli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se
skrivala? Ionako je uvijek na kraju svi pronađu.
PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije
bio taj koji se sjetio predložiti igru.
OPREZ nije htio riskirati…
«Jedan, dva, tri…» - počela je brojati LUDOST.
Prva se sakrila LIJENOST, koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog
kamena na putu.
VJERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u sjenu USPJEHA koji se
mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.
VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije, jer se
njoj svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.
17

LJEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je
provirivala kroz pukotinu drveta.
KRASOTA je našla svoje mjesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra.
SEBIČNOST je pronašla lijepo i prozračno skrovište, ali samo za sebe!
LAŽ se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u
krateru vulkana.
ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je LUDOST izbrojila 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište, jer
je sve bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je prekrivši se prekrasnim
pupoljcima.
«Milijun» - viknula je LUDOST i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla LIJENOST iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula VJERU
kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su od straha
iskočile iz kratera. Slučajno se tu našla i ZAVIST i, naravno, USPJEH, a
SEBIČNOST nije trebalo ni tražiti! Sama je izletjela iz savršenog, prozračnog
skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja, LUDOST je ožednila i tako u kristalnom jezeru pronašla
LJEPOTU.
Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše, jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište,
pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve.
TALENT u zlatnom klasju žita, TJESKOBU u izgorjeloj vatri, LAŽ na kraju
duge (laže, bila je na dnu oceana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopće
ičega igrali…
Samo LJUBAV nije nigdje mogla pronaći! LUDOST je pretraživala svaki grm
i svaki vrh planine, i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak, uhvatila
suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima.
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje LJUBAVI izgreblo oči.
LUDOST nije znala što učiniti i kako bi se ispričala i popravila to što je
učinila. Plakala je i molila za oprost. Naposljetku je odlučila zauvijek ostati uz
LJUBAV i pomagati joj.
Od tada, kada se na Zemlji prvi put igralo skrivača, LJUBAV je slijepa, a
LUDOST je prati!!!
18

LLANDUDNO
Josipa Zrnić, 3.e
Naša je škola ove godine
uspostavila suradnju sa
sličnom velškom školom po
imenu Llandrillo College. U
sklopu suradnje je i posjet
naših učenika Walesu, točnije
gradiću neobičnog imena—
Llanddudno, pa smo tako i mi
dobili priliku za izvanredno
zanimljivo i poučno putovanje
na kojem smo imale priliku
raditi u nama novim
okolnostima.
POLAZAK
Putovanje je počelo 8. prosinca
2009. godine. Svi smo bili veoma
uzbuđeni i nestrpljivo smo
iščekivali ukrcavanje na avion.
Znali smo da prava avantura tek
slijedi. Let je trajao dva sata, no
zbog vremenske razlike činilo se
kao da smo izgubili jedan sat.
Neki su se po prvi puta vozili u
avionu, uključujući i mene pa
nam je let bio veliki doživljaj.
Stigavši u London, točnije na
Heathrow, zadivila nas je veličina
i luksuz aerodroma na kojem
smo se jedva uspjeli snaći.
Nakon što smo pronašli terminal
s kojeg nam polijeće avion, pošli
smo u razgledavanje. Usporedivši
hrvatsku zračnu luku Pleso i
engleski Heathrow, shvatili smo
da je jedan njihov terminal veći
od cijelog našeg aerodroma, a
dokaz je i to što nam je od
glavne zgrade do terminala
trebalo 15 minuta vožnje
autobusom.
Nakon što smo prošli mnoge
provjere, ukrcali smo se na avion
za Manchester. Tamo nas je
dočekala Pauline, žena koja je
zajedno sa Sayamom, sve
organizirala. On, nažalost, nije
mogao stići jer je bio na putu.
19

LLANDUDNO
Po dolasku u Wales, točnije u
Llandudno, rasporedili su nas u
tri hotela. Prvu večer su četiri
djevojke spavale u hotelu Royal,
dok smo Ana i ja spavale u
odličnom hotelu St.George.
Drugog svjetskog rata. Ana i ja
smo slijedeći dan radile u hotelu
u kojem smo i odsjele. Ujutro
smo radile u domaćinstu,
zajedno s glavnom domaćicom
koja nam je pokazala sve svoje
poslove u hotelu. Bila je veoma
ljubazna i spremna pomoći.
Hotel
St.George
Slijedeći su se dan cure preselile
u hotele Imperial i Empire.
Hotel Imperial
Tog dana bili smo u upoznavanju
tog prekrasnog grada.
Llandudno je prelijepo mjesto u
kojem je mnogo hotela, a nalazi
se u uvali. Zanimljivo je da se, po
zakonu, ne smije mijenjati izgled
kuća i hotela. Čak se ni prozori
ne smiju mijenjati bez
dopuštenja. Bili smo oduševljeni.
Također smo sudjelovali u paradi
za Dan sjećanja koji se obilježava
svake godine za žrtve iz Prvog i
Iznenadile smo se kako su svi
nasmiješeni i veseli, nema
namrgođenih lica i grubih
pogleda. Svi su jednaki, od
obične sobarice do glavne
domačice, pa čak i mi koji smo
došli samo vidjeti kako rade i
nešto naučiti. Tretiralo nas se s
poštovanjem, kao i sve druge
djelatnike. Imali smo dogovor s
profesorima da se svaku večer
nalazimo kako bismo se družili i
razgovarali o tomo što smo toga
dana naučili.
Također smo odlazili na večere u
razne restorane: u talijanski,
kineski ali i u pubove. Kad je
Sayam stigao, odveo nas je u
restoran da kušamo omiljeno
englesko jelo Fish&Chips.
Nakon domaćinstva slijedio je
restoran. Bile smo malo
20

uplašene, jer nismo znale kako i
što ćemo tamo raditi.
No, stigavši na radno mjesto,
shvatile smo da neće biti
problema. Upoznale smo mnogo
novih ljudi koji su nam
bezrezervno pomagalil i koji su
nas mnogo čemu naučili. Ipak,
ne smatramo ih samo kolegama,
već i prijateljima te smo i danas s
njima u kontaktu.
Nisam mogla vjerovati kakvo
radno ozračje tamo vlada, svi su
prijatelji, jedni drugima pomažu,
tijekom posla se šale, bez ljutnje i
nervoze.
Također sam se iznenadila kakav
je način rada. U hrvatskim
restoranima sve se radi na
brzinu, svi žure, dok u Engleskoj
sve ide polako, ali se sve stigne
na vrijeme. Pokazali su nam što i
kako trebamo raditi te su nam
dali priliku da pokušamo same.
Kad su vidjeli da možemo i
znamo, radile smo kao i oni, bez
povlastica i popuštanja. Ako nam
je trebala pomoć, bez problema
su nam je pružili.
Bilo je to izuzetno iskustvo koje
ću pamtiti do kraja života.
LLANDRILLO KOLEDŽ
Osim što smo radili, posjetili
smo njihov koledž po imenu
Llandrillo College.
Ostali smo oduševljeni, ali i
iznenađeni.
U koledžu smo nekolicini
učenika održali prezentaciju o
Hrvatskoj, kako bi saznali neke
zanimljivosti o našoj zemlji.
Llandrillo College
Nakon toga bilo je dogovoreno
razgledavanje koledža pa smo,
usporedivši našu školu i njihov
koledž ostali zapanjeni.
Njihov se koledž sastoji od
nekoliko zgrada, a u sklopu cijele
škole imaju nekoliko kuhinja te
dva restorana u kojima rade
učenici. Tamo smo imali večeru
koja nas nije oduševila. Večeru
su također posluživali učenici s
kojima smo se kasnije i upoznali.
Učenici koledža LLandrillo
Tijekom večere se dogodila jedna
zanimljiva anegdota. Ana je
ugledala jednog kuhara koji joj se
svidio, te je upitala Pauline kako
mu je ime. Pauline se samo
okrenula, a zatim dovela sve
21

kuhare iz kuhinje koji su se
predstavili Ani. Dok smo se svi
smijali, onako od srca, Ana je
crvenjela, ne vjerujući da joj se to
upravo događa.
Slijedeći dan smo radile na
recepciji, gdje smo naučile raditi
check-in i check-out i još mnogo
stvari, no ipak nam je
najzanimljivije bilo raditi u
restoranu.
U restoranu smo radile posljednji
dan, no ranije smo završile kako
bismo se uspjele spakirati za
povratak. Nakon pakiranja smo
otišle na izlet u Snowdoniu,
nacionalni park koji jednostavno
oduzima dah.
LONDON
Na povratku smo posjetili
London koji nas je pomalo
razočarao zbog velike gužve i
buke. Također smo se vozili u
njihovoj podzemnoj željeznici i
Heathtrow Expressu (brzi vlak),
koji je, za razliku od podzemne,
moderno uređen i ugodan za
vožnju.
ISKUSTVO
Sve u svemu, putovanje u Wales
je jedno predivno i nezaboravno
iskustvo i nadam se da će još
učenika imati priliku otići jer je
to prilika koja se ne propušta.
Josipa i Ana u Londonu
Llyn Idwal i Tryfan
Navečer nas je Sayam odveo na
večeru u indijski restoran da
bismo kušale i tu vrstu hrane.
Nismo ga željele odbiti i time biti
nepristojne i, iako nismo bile
oduševljene idejom, pristale smo
i iznenadile se kako je hrana bila
ukusna.
Upoznali smo mnogo novih
ljudi, novu kulturu i običaje te
način života. Osim što smo
vidjeli puno lijepih stvari, jedna
od važnijih, ako ne i najvažnija,
je da smo poboljšali engleski
jezik te unaprijedili radne navike.
Ipak je to bio i glavni razlog
našeg odlaska.
Bila je to avantura mog života
koju nikad, ali baš nikad neću
zaboraviti.
22

Terenska nastava:
BEČ - BRATISLAVA
Azra Kartal, 3.d
Ove školske godine provodi se
novi način pripremanja za
terensku nastavu.
Do sada su učenici u dogovoru s
profesorima pripremali referate
koje bi potom držali u autobusu
na samom putovanju. Naravno,
bili su to referati kojiima se
pokrivalo putovanje, ono što će
se vidjeti i ono što je zanimljivo,
no često učenici što zbog umora,
a što zbog dobre zabave, nisu
slušali niti pamtili.
Stoga je zamišljeno da od ove
godine svaka terenska nastava
bude planirana drugačije. Ovaj
put počelo se s trećim razredima.
Učenici bi trebali samostalno
pripremiti sve što ima veze s
odredištem terenske.
Tako su za terensku nastavu
trećih razreda BEČ – Bratislava,
svi učenici sudjelovali na
najrazličitije načine.
Pripremani su plakati koji u
zatim realizirani po grupama,
tražile su se zanimljivosti
određene lokacije. Na plakatima
su se našle karte Beča i
Bratislave, znamenitosti, slastice,
arhitekti, slikari, pisci. Prikazana
je povijest gradova koje ćemo
posjetiti, kulturna i politička
scena i još toliko toga.
23

Slušala se klasična glazba,
Mozart, Strauss. Prepoznavali su
se skladatelji, plesao se bečki
valcer.
Nadareni za pripravljanje delicija
donijeli su sacherice i štrudle od
jabuka.
Razgledavale su se slike Bečanina
Hunderwassera od kojeg i
Zagrepčani mogu na primjeru
naučiti kako može izgledati
gradska spalionica smeća.
Profesori su se rotirali po
učionicama i svaka je grupa pred
profesorima predstavljala svoj
projekt. Neki su bili bolji, neki
malo lošiji, ali ipak su svi
entuzijastično sudjelovali.
Učenici 3.e su u suradnji s prof.
Uzeirbegovićem «složili» i
Terenac, list kojim je popraćen
svaki korak terenske nastave na
koju je trebalo krenuti.
Učenici su iz Terenca mogli
saznati najvažnije podatke o
samom putovanju u Beč i
Bratislavu, ali i zabaviti se uz
križaljke na njemačkom jeziku.
Terencu je pridružena i pomoćna
karta Beča kako bi se lakše snašli
na putovanju.
Sve u svemu, dobro pripremljeno
putovanje, a najzgodnije je to što
su učenici ovaj put sami
pridonijeli skupljanju dojmova.
Na ovaj način svaki je učenik
dobro upamtio niz detalja o
Austriji i Beču, te slovačkoj
Bratislavi.
Tako je ovo putovanje imalo
svoju svrhu, bilo je to pravo –
TRAŽIM, PUTUJEM, UČIM!
24

Erika Pleša, 1.c
Znate li što je u današnje vrijeme
žalosno? Žalosno je što se među
mladima (a i starijima), problemi
uglavnom rješavaju sukobom,
svađom, vulgarnim riječima, a na
kraju se svede na fizički ili
psihičko zlostavljanje. A znate li
što je najžalosnije od svega? To
što se dobna granica za ovakva
zlostavljanja svakoga dana spušta
sve niže. U novinama redovito
čitamo kako su nekoga ozlijedili,
pretukli, UBILI.
I to su kao senzacije, novosti,
vijesti pa ih stavljaju na naslovnu
stranicu! Koju i kakvu poruku
odašilju mladima? Zar - «ubijte
nekoga pa ćete biti na
naslovnici»?!
Ne mogu ne govoriti o aktualnoj
temi, o nasilju. Ne mogu ne
spomenuti ubojstvo Frane
25
Despića, mladića od tek
osamnaest godina. Tužno je što
je jedan tako mlad život nestao s
ovoga svijeta, što nikad neće
spoznati pravi život i svu
njegovu veličinu.
Nije on jedini. Ima još puno
slučajeva, kao na primjer,
najeksponiraniji – Luka Ritz.
N a k o n n j e g o v e s m r t i
svakodnevno smo čitali u
novinama kako je bio dobar
mladić, pristojan, dobar učenik,
omiljen među prijateljima,
donator organa.
A ja? Kao i mnogi drugi,
osjećam se nesigurno i
nezaštićeno. Već u sedam, osam
sati navečer osvrćem se oko sebe
kad prolazim naseljem. Hoće li
me netko zatražiti da mu dam

mobitel, novac ili bilo što drugo,
a onda...
Nasilje je, na žalost, svugdje oko
nas. U školi, u naselju, u gradu, u
nečijem domu. Okružuje nas
svakoga dana kao nekakva
prolazna informacija, ali i kao
stalan strah. Redovito ga vidim,
čujem, no hrabrosti za
suprostavljanje nemam. Sama
sam. Kao jedinka možda nemam
mogućnosti promijeniti svijet, ali
već i s dvoje, troje istomišljenika
šanse su veće.
Roditelji, profesori, odrasli – ne
dopustite da svakodnevno toliko
intenzivno proživljavamo i
doživljavamo nasilje. Pomozite
nam. Osluškujte, osjetite otkuda
nam prijeti opasnost i tko nam
sve prijeti.
A svima onima koje je nasilje već
uništilo, pokoj im duši. Učimo iz
njihova iskustva.
IN MEMORIAM Luki Ritzu i svim žrtvama nasilja
26

Rudyard Kipling, 1865-1936.
AKO . . .
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe,
ako vjeruješ dok svi ostali sumnjaju, ali im ne zamjeraš što nemaju povjerenja;
ako možeš čekati, a da ti čekanje ne dojadi ,
ako ne lažeš kad čuješ laži ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
ako možeš sanjariti, a da snovi ne postanu tvojim gospodarom,
ako možeš razmišljati, a da ti samo pusto razmišljanje ne bude ciljem,
ako se možeš suočiti s pobjedom i porazom i to dvoje smatrati istima,
ako možeš podnijeti da varalice iskrivljuju tvoju istinu da bi lakše prevarili budale;
ako vidiš kako se razbija ono što si stvarao čitav život i ako se sagneš i pokupiš ostatke,
ako možeš na kocku staviti sve što imaš, pa izgubiti i
opet početi iz početka, bez riječi o svom gubitku,
ako možeš prisiliti svoje srce, svoje živce i svoje mišiće da te služe i kad su malaksali,
a da tako izdrže kad u tebi ničeg više nema osim volje koja im dovikuje: "ustraj",
ako se možeš družiti s ruljom, a sačuvati svoje vrline
ili šetati s kraljevima, a ne izgubiti skromnost;
ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu pokvariti,
ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali ni jedan suviše;
ako možeš ispuniti jednu bespoštednu minutu
sadržajem vrijednim šezdeset sekundi truda
i ako svakog trenutka ideš pravim putem
tvoja će biti zemlja i svo njeno blago,
jer, bit ćeš
ČOVJEK!
Prevela Lj.L.D.
27

RIJEČ REDAKCIJE
Predstavili smo vam nekoliko tema od brojnih koje su obilježile prvo
polugodište školske godine 2008/2009.
Nadamo se da će svatko naći ponešto što ga zanima i o čemu rado čita.
Ako nije tako, za slijedeći ćemo se broj još bolje pripremati, ali i vas
molimo za suradnju.
Lutali smo za vašim tekstovima, crtežima i zanimljivostima, ali nekima je
bilo nelagodno dati ih za objavu, drugi nisu stigli donijeti baš one
tekstove i crteže s kojima su sami zadovoljni. Nemojte se s tim zamarati,
mi ćemo se potruditi da ih što bolje opremimo, da im damo zgodnu
sličicu i boju naslova, a vi samo pišite...
Svoje radove donesite profesorima hrvatskog, razrednicima ili ih nekako
dostavite našoj Loreni Sopić iz 1.f, Eriki Pleši ili Orneli Belinić iz 1.c
Javite nam se, čekamo vas s nestrpljenjem!
Vaši iz redakcije TNT
P.S. Zahvaljujemo profesorima koji su ustupili svoje tekstove za TNT.
Uređivali, pisali i tražili:
Lorena Sopić, Erika Pleša,
Ornela Belinić, Azra Kartal,
Maja Subotić, Luka Kuhar,
Josipa Zrnić
Lektori:
Helena Tomaić i Lorena Sopić
uz suradnju Ljiljane Lež-
Drnjević
TNT
novinarsko tragalo Hotelijerskoturističke
škole
Hotelijersko-turistička škola
Zagreb, Frankopanska 8
Tel: 01 48 48 543
Fax: 01 48 48 544
www.ss-hotelijersko-turistickazg.skole.hr
28