Iz ljetopisa - Pobijeni.info

pobijeni.info

Iz ljetopisa - Pobijeni.info

S

Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva

topama

p obijenih

»Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Godina VI., broj 1 (10), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2013., cijena 3 KM (12 kn)

Iako im još nismo vratili ni ime ni prezime,

omogućili smo im dostojan pokop!

Široki Brijeg, 29. srpnja 2012.

Pokop žrtava iz Drugoga svjetskog rata


Tražimo svjedočenja glede njihova pogubljenja.

Ako išta o tome znate, dojavite što prije Vicepostulaturi.

Također dojavite ako ste na njihov zagovor dobili neku milost ili čudo.


Dekret pape Urbana VIII.

U skladu s dekretom pape Urbana

VIII. i uredbom II. vat.

sabora izjavljujemo da ne želimo

preteći sud Crkve kome se potpuno

podvrgavamo. Riječi »mučenik«,

»mučeništvo«, »čudesa« i

slično imaju u ovom glasilu samo

vrijednost ljudskog svjedočenja.

S

p

glasilo Vicepostulature postupka mučeništva

»Fra Leo Petrović i 65 subraće«,

VI., 1 (10), Široki Brijeg, 2013.

Glavni i odgovorni urednik:

fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Lektura i korektura:

Zdenka Leženić

Adresa:

BiH: Kard. Stepinca 14

88220 Široki Brijeg

HR: Humac 1, p. p. 1, 20352 Vid

Veza:

tel.: (039) 700-325

faks: (039) 700-326

e-pošta: mostar@pobijeni.info

internet: www.pobijeni.info

Grafički prijelom i tisak:

FRAM-ZIRAL, Mostar

Glasilo izlazi polugodišnje:

siječanj i srpanj

Cijena pojedinog primjerka:

3 KM; 12 KN; 3,75 EUR;

4,25 CHF; 6,50 USD; 6,50 CAD

Godišnja pretplata (s poštarinom):

BiH 7,5 KM; RH 33 KN;

EU 7,5 EUR; CH 8,50 CHF;

SAD 13 USD; Canada 13 CAD

Zastupništvo, distribucija, pretplate:

Ihtis, Zrinskih i Frankopana 22,

88000 Mostar; mob.: 063-837-002;

e-adresa: udrugaihtis@gmail.com

Računi samo za pretplate (računi za

dobrovoljni prilog na zadnjoj korici):

BiH (Ihtis Mostar): ProCredit Bank

d.d. Sarajevo, poslovnica Mostar –

1941053316700142

HR (Tihomir Čule): ZaBa, poslovnica

Metković – 2360000-3610872394

INOZEMSTVO: IBAN: BA39 1941

0533 1670 1209; SWIFT CODE:

MEBBBA22

D ragi čitatelji!

Iz ljetopisa 4

Podsjetnik 15

Povijesne okolnosti 19

Povjerenstva 28

Stratišta 30

Riječ urednika

fra Miljenko Stojić

Svaki izlazak ovoga našega glasila

prava je radost. Čovjek prepoznaje da u

društvu nastavljaju živjeti snage kojima

je do istine, pravde, života domovine s

obiju strana granice. Valja to znati u ova

vremena krize kada nas nastoje zbuniti s

raznih strana.

Neokomunistička vlast u Hrvatskoj

nastavlja svojim putem dok na mnogim

poljima društvenog života nastoji vratiti

povijesni kotač u neka druga vremena.

Događa se to i na polju ubijenih u

Drugom svjetskom ratu i poraću te u 45

godina bezdušne komunističke vladavine.

Između ostaloga, zatvaraju Ured za

pronalaženje, obilježavanje i održavanje

grobova žrtava komunističkih zločina

nakon Drugoga svjetskog rata. Poručuju

da postoji samo njihova istina i ništa više.

Umjesto toga, morali bi se sjetiti pomirbe

iz devedesetih godina prošloga stoljeća,

onih godina kada smo morali ratovati

za svoju slobodu. U svojim smo glavama

nosili različite poglede na život, ali i istu

ljubav prema slobodi i domovini. Zbog

toga smo pobijedili.

Ovdje na Širokom Brijegu Povjerenstvo

za obilježavanje i uređivanje grobišta

iz Drugoga svjetskog rata i poraća te Vicepostulatura

postupka mučeništva »Fra

Leo Petrović i 65 subraće« misle drukčije

od hrvatskih vlasti s obiju strana granice.

Brinu se da ubijeni i nedostojno pokopani

nađu svoje mirno posljednje počivalište.

Tako smo nakon izlaska prošloga broja

ovoga našega glasila u mjesnom groblju

Mekovac pokopali 42 žrtve iz Drugoga

svjetskog rata i poraća. Ima tu Nijemaca,

ustaša, domobrana, partizana, civila i

franjevaca. Pokušali smo barem nekima,

jer je za sve preskupo, s pomoću DNK

analize vratiti i ime i prezime, ali samo je

14 uzoraka dalo potvrdan ishod. To opet

ne odgovara uzorcima onih koji traže

nekoga svoga. No, nije nam žao. Učinili

smo sve što je u našoj trenutnoj moći.

Kosti smo im odvojeno položili u limene

sandučiće, stavili na njih oznake gdje su

točno pronađene i položili u zajedničku

općinsku grobnicu. Namjeravamo u dogledno

vrijeme sagraditi i odgovarajuću

kosturnicu. Sve ih poštujemo i odnosimo

se prema njima ljudski. Bez pomirbe

nema nam zajedničke budućnosti.

Iako za sada nismo s pomoću DNK

analize uspjeli pronaći franjevca među

spomenutim ubijenima na Širokom Brijegu,

nastavlja se potraga za posmrtnim

ostatcima naše ubijene braće. Trenutno

je u tijeku DNK analiza ubijenih na Tomića

njivi u Ljubuškom. Nadam se da

će biti gotova do izlaska sljedećeg broja

našega glasila, a možda će čak dotle biti i

pokopani. Ipak, brzina nije važna, važno

je da nastavljamo zacrtanim putem.

Nema nam druge nego osloniti se na

same sebe jer je društvo oko nas podbacilo.

Ali, Bog je s nama i zbog toga je

pobjeda naša.

Mir i dobro!

IZ SADRŽAJA

Glas o mučeništvu 42

Glas o znakovima 46

Pobijeni 47

Djela pobijenih 53

Odjek u umjetnosti 54

S

2013.

1

p

ISSN: 1840-3808

Istraživanja 32

Razgovor 56 3


Iz ljetopisa

U ŠIROKOM BRIJEGU UPRILIČENA »VEČER SJEĆANJA«

NA ŽRTVE IZ DRUGOGA SVJETSKOG RATA

S

2013.

1

p

Široki Brijeg, 26. srpnja 2012.

(Povjerenstvo / Vicepostulatura) –

U popunjenoj dvorani kina »Borak«

25. srpnja u Širokom je Brijegu upriličena

»Večer sjećanja« na ubijene

u Drugom svjetskom ratu i u poraću

koju je priredilo Povjerenstvo za

obilježavanje i uređivanje grobišta iz

Drugoga svjetskog rata i poraća na

području općine Široki Brijeg u suradnji

s Vicepostulaturom postupka

mučeništva »Fra Leo Petrović i 65

subraće«. Bila je to zanimljiva i poučna

večer pod voditeljskom palicom

Ana-Marije Prskalo, novinarke Radiopostaje

»Mir« Međugorje.

U prvom dijelu programa prikazana

je videoprezentacija o dosadašnjem

radu Povjerenstva i ulozi

Vicepostulature u afirmaciji ove

problematike. Riječ je o kratkoj videoprezentaciji

koja će biti upotpunjena,

zaokružena i dogotovljena kao

cjelina tek nakon obavljena pokopa

svih ekshumiranih žrtava 29. srpnja

na groblju Mekovac u Širokom Brijegu.

Međutim, i u ovako nepotpunoj

inačici taj je videozapis zorno prikazao

uvjete u kojima Povjerenstvo

i Vicepostulatura rade te plodove

toga rada na području općine Široki

Brijeg. Činjenice koje su iznesene, u

prvom redu one o opsegu stradanja

na ozemlju Širokog Brijega tijekom

Drugog svjetskog rata i poraća, izazvale

su zanimanje nazočnih, što se

moglo čuti u brojnim razgovorima

nakon završetka cjelovečernjeg programa.

U drugom dijelu »Večeri sjećanja«

upriličeno je predavanje dr. sc.

Jure Krište, eminentnog povjesničara

s Hrvatskog instituta za povijest iz

Zagreba. Krišto je održao predavanje

»Komunizam i njegove žrtve« kroz

koje je jasno pokazao na koji je način

komunizam zločinačka ideologija. U

svom zanimljivom izlaganju dr. sc.

Jure Krišto na samom je početku

podvukao: »Nije potrebno isticati,

pogotovu ovdje u Hercegovini, koliki

je opseg zločina koje su komunisti

učinili, ne samo tijekom rata 1941.

– 1945. nego napose poslije rata te

sve do propasti komunizma krajem

80-ih godina XX. stoljeća. Također,

ovdje nije potrebno isticati koliko se

komunizam obrušio na Katoličku

crkvu i njezine službenike.« U nastavku

svoga izlaganja, pokušavajući

odgovoriti na pitanje ima li nešto u

komunističkoj ideologiji što objašnjava

zločine tolikih razmjera, Krišto

je postavio protupitanje: »Je li i

u jednom konkretnom oživotvorenju

komunističkog sustava bilo šefa Partije

koji nije imao apsolutnu vlast,

koji nije odlučivao o životu i smrti,

ne samo pojedinca nego i velikih

skupina, čak naroda – koji nije bio

apsolutni diktator? Danas je u nekim

krugovima popularno uzdizati Josipa

Broza kao pozitivnog lidera kojeg je

poštivao svijet, jer misle da je tako

moguće skriti činjenicu da je i on bio

diktator koji je zapovjedio uništenje

velikog broja ljudi, u tolikoj mjeri da

ga se može smatrati zatirateljem hrvatskog

naroda.« Na samom je kraju

svoga izlaganja dr. sc. Jure Krišto

zaključio: »Komunizam je u praksi

uvijek izdvajao uzak krug samozvanika

koji je odlučivao o tome što je

najbolje za one koji nisu bili dio te

izabrane skupine (Partije) i koji je

preventivno nastojao eliminirati potencijalne

političke protivnike.«

4


ŠIROKI BRIJEG:

POKOPANE 42 ŽRTVE IZ DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Iz ljetopisa

Široki Brijeg, 30. srpnja 2012.

(Povjerenstvo / Vicepostulatura) –

U organizaciji Povjerenstva za obilježavanje

i uređivanje grobišta iz

Drugoga svjetskog rata i poraća na

području općine Široki Brijeg i Vicepostulature

postupka mučeništva

»Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 29.

je srpnja u Širokom Brijegu pred

mnoštvom okupljenih Širokobriježana

i njihovih susjeda iz okolnih općina

te brojnih predstavnika pisanih i

elektroničkih medija, održan pokop

42 žrtve iz Drugog svjetskog rata i

poraća ekshumiranih na prostoru Širokog

Brijega. Već od 16.30 sandučići

s tijelima svih žrtava, umotani u

hrvatske barjake – službene barjake

Zapadnohercegovačke županije, bili

su izloženi ispred gradske mrtvačnice

u Klancu. Okupljanje naroda i molitva

u tišini trajali su sve do početka

službenog dijela pokopa u 17.45.

Najprije se okupljenima u svojstvu

domaćina obratio Pero Kožul,

pročelnik Povjerenstva, koji je sve

pozdravio i zaželio dobrodošlicu, a

potom naglasio: »Moram kazati da

je među žrtvama danas ovdje najviše

tijela naše subraće Hrvata. Svojim ih

je habitom očinski zaogrnuo i jedan

fratar, a svima njima Titovi zločinci

nisu dopustili ni minimum ljudskog

dostojanstva. Radeći posao otkrivanja

i dokumentiranja zločina, imali

smo prilike od živih svjedoka čuti o

partizansko-komunističkoj brutalnosti

kojoj su ovi ljudi bili izloženi,

kako su bez razloga bili uhićivani,

najčešće dugo i teško mučeni te na

kraju svirepo ubijani i na posebno

bestijalne načine trpani u zemlju.

Tijekom ekshumacija i svojim smo

očima dijelom mogli vidjeti tragove

svega navedenoga. Danas, nakon gotovo

sedamdeset godina, pokušavamo

ispraviti barem dio nanesene im

u nebo vapijuće nepravde pokapajući

ih u zajedničku općinsku grobnicu,

prema našem katoličkom običaju,

vjeri, tradiciji i hrvatskoj uljudbi.«

Kožul je na kraju svima zahvalio,

najprije za utemeljenje i postojanje

Povjerenstva, a potom i za njegovo

dosadašnje trogodišnje djelovanje.

Budući da je među ekshumiranim

žrtvama bilo i 14 njemačkih vojnika,

što je nedvojbeno potvrđeno s isto

toliko pronađenih pločica njemačke

vojske, pozivu na pokop odazvao se i

Franz Kaufman, zamjenik njemačke

veleposlanice u veleposlanstvu u Sarajevu,

koji se također obratio nazočnima

i, nakon što je uputio nekoliko

pozdravnih riječi, između ostalog je

rekao: »Iznimno nas raduje korektan

odnos Povjerenstva s njemačkim veleposlanstvom

i suradnja koju smo

uspostavili u posljednje dvije godine

jer ta suradnja traje i stalno se unaprjeđuje.

Raduje nas također što vi

u Širokom Brijegu visoko profesionalno

radite ovaj posao i što pritom

jednako tretirate sve žrtve. Nadamo

se da u budućnosti ovakvih događaja

više ne će biti i da će narodi u ujedinjenoj

Europi živjeti u miru te da

će sve svoje sporove rješavati mirnim

putem.«

Predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke

županije Zdenko Ćosić,

kao jedan od onih koji podupire rad

Povjerenstva i Vicepostulature, u

svom je govoru naglasio: »Po jamama

i šumama razbacane, kao molekule

prošlosti, da nikada više ne

budu utkane u našu sadašnjost, tu

su sad pred nama kao uskrsle, polomljene,

mučene i žicom vezane kosti,

tu su pred nama 42 lubanje s rupom

na zatiljku kao neizbrisivim pečatom

nečovjeka i antikrista. Zločinci, koji

su htjeli izbrisati svaki trag ljubavi,

ostavili su svoj neizbrisiv trag mržnje.

Poredak zla označio ih je kao

bezvrijedne, kao brojeve, ne ljude –

bili su ništa, o njima se moglo šutjeti

ili govoriti s prijezirom i mržnjom.

Svi naši domoljubi, progonjeni ili

ubijani kroz stoljeća do današnjih

dana, svi su oni sudionici jednog vremena

i jednog domovinskog boja!

Što vrijeme uopće znači u sintezi

nacionalne težnje za slobodom!? Što

znači zabraniti imena, uništiti matice

i popise ubijenih domoljuba kad je u

samo jednoj riječi sažet sveti registar

svih njihovih imena – domovina!?«

Na samom kraju ovoga dijela

programa nazočnima se obratio Miro

Kraljević, načelnik Općine Široki

Brijeg i jedan od najzaslužnijih ljudi

što se ekshumacije u Širokom Brijegu

uopće izvode. Načelnik Kraljević

u svom je obraćanju između ostalog

rekao: »Ovaj današnji skup po svojoj

bi naravi trebao biti tužan zbog pronalaska

i pokapanja 42 žrtve teškoga

partizansko-komunističkog zločina s

S

2013.

1

p

5


Iz ljetopisa

S 1

2013. p

prostora Širokog Brijega. Međutim,

ovaj skup ispunjava nas i drukčijim

osjećajima. Ponosni smo što, punih

67 godina nakon njihova stradanja,

te polustoljetnog nijekanja i prešućivanja,

možemo na civiliziran i katolički

način, svojstven stogodišnjoj

hrvatskoj uljudbi, pokopati njihove

tjelesne ostatke.

Naše općinsko Povjerenstvo za

obilježavanje i uređivanje grobišta

iz Drugog svjetskog rata i poraća

obavilo je dobar posao te je u svom

dosadašnjem radu prikupilo podatke

o više od 150 prikrivenih grobišta i

stratišta u kojima se, prema izjavama

svjedoka, nalazi između 350 i 400

tijela žrtava. Ako tome dodamo da

samo općina Široki Brijeg ima više

od 2.200 žrtava koje su pobijene u

Drugom svjetskom ratu i poraću

na Bleiburgu i nebrojenim križnim

putovima, onda to zorno govori o

razmjerima narodnog pogroma u

Širokom Brijegu. Zato sam osobno,

kao općinski načelnik, zajedno

s Općinskim vijećem Široki Brijeg,

prihvatio inicijativu za utemeljenje

Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje

grobišta iz Drugog svjetskog

rata i poraća na području općine Široki

Brijeg, koje sustavno rješava ova

bolna pitanja iz naše ne tako davne

prošlosti, a rezultate vidimo i danas

ovdje pred nama. U tom ću smislu

i dalje, koliko bude u mojoj moći,

podupirati rad našeg općinskog Povjerenstva.«

Inače, uz 14, nedvojbeno je, njemačkih

vojnika, žrtve su još jedan

franjevac, dva partizana te neutvrđen

broj ustaša, domobrana i civila. Ovaj

dio programa vodila je Ana-Marija

Prskalo, novinarka Radiopostaje

»Mir« Međugorje.

Nakon završetka protokolarnog

dijela, nešto iza 18 sati, započeo je

crkveni obred pokopa koji je predvodio

širokobriješki gvardijan fra

Sretan Ćurčić. Po vrlo vrućem i sparnom

vremenu sprovodna se povorka

uputila prema groblju Mekovac.

Bdijenje nad žrtvama, u sprovodnoj

povorci od mrtvačnice do groblja,

preuzele su djevojke iz širokobriješke

Frame, a po dolasku na groblje

Mekovac jedan po jedan sandučić s

tijelima žrtava prenijele su do zajedničke

grobnice. Za vrijeme trajanja

ukopa vicepostulator fra Miljenko

Stojić još je jednom, dakako prema

svjedočenjima, pojašnjavao nazočnima

o koliko je žrtava riječ, s kojih

grobišta i koje su pripadnosti. Nakon

što je u zajedničku općinsku grobnicu

položeno 41 tijelo, posljednji

sandučić s tijelom hrvatskog vojnika

Ivana Tolja iz Grede (Šipovača) u

Ljubuškom predano je njegovoj braći

Ljubi i Dragi te će biti pokopano u

obiteljsku grobnicu u njihovoj rodnoj

Gredi.

U prepunoj samostanskoj crkvi

Uznesenja Blažene Djevice Marije

na Širokom Brijegu slijedila je sveta

misa zadušnica za sve netom pokopane

žrtve Drugoga svjetskog rata i

poraća s prostora Širokog Brijega. U

svojoj dobro prihvaćenoj propovijedi

gvardijan samostana na Širokom Brijegu

fra Sretan Ćurčić između ostalog

je naglasio: »Povijesna je činjenica da

u pravcu Austrije početkom svibnja

1945. nije kradomice i pod okriljem

noći preko staroga savskog mosta u

Sv. Klari bježala jedna mala zalutala

ustaška satnija, nego je to bio masovni

i milijunski zbjeg, odnosno egzodus

naroda s europskog jugoistoka,

ponajprije i ponajviše Hrvata, a

prema engleskom vojnom arhivu, na

jugoslavensko-austrijskoj granici kod

Bleiburga bilo je oko 200.000 hrvatskih

vojnika i oko 500.000 civila koji

su tamo došli predati se engleskim

postrojbama. Također je povijesna

činjenica da je uništavanje neprocjenjiva

vjersko-kulturno-povijesnoga

blaga ovdje kod nas na Širokom Brijegu

pratila parola ispisana na zidu

samostana “Kultura i prosvjeta bit

će naša osveta!”, a svjedoci tvrde da

su klanja i druga monstruozna zvjerstva

partizanski zlikovci popratili još

jezivijom pjesmom: “Padaj kišo, krv

saperi, kud prolaze proleteri!”

Kad je riječ o stradanjima Katoličke

crkve u Bosni i Hercegovini,

povijesna je činjenica da je za vrijeme

Drugog svjetskog rata i neposredno

nakon njega ubijen 161 katolički

svećenik. Mnogo ih je umrlo u tamnici

od tifusa ili pak u logorima od

posljedica zlostavljanja, ali je daleko

najveći broj onih koji su pobijeni. S

druge pak strane, velik je broj vjernika

fizički likvidiran, odnosno, u

skladu s popisom napravljenim prema

rasporedu današnjih župa. Samo

je u Hercegovini ubijeno najmanje

15.705 osoba ili otprilike svaki deseti

katolik, dok ima i nekih drukčijih

procjena i brojki koje se kreću i do

20.000 pobijenih Hercegovaca.«

Na samom kraju sv. mise zadušnice

kratko se nazočnima obratio i

vicepostulator fra Miljenko Stojić

koji je zahvalio svima koji su pripomogli

u otkrivanju posmrtnih osta-

6


taka, njihovu ekshumiranju, kasnijoj

obradi te pripremi pokopa. Između

ostaloga, fra Miljenko je rekao: »Na

kraju smo veličanstvenog, ali tužnog

događaja. Pokopali smo 42 tijela pobijenih

u Drugom svjetskom ratu na

ozemlju Širokog Brijega. Ginuli su

na suprotstavljenim stranama, ali u

smrti smo svi isti i prema svakome se

treba odnositi s poštovanjem.«

Naglasio je da je napravljena i

DNK analiza onih pobijenih u Knešpolju,

gdje bi trebao biti i jedan

ubijen fratar, ali je samo 14 uzoraka

dalo potvrdan ishod. Kako su ih

ubijali, prenio je iz svjedočenja još

žive Stane Soldo. Ta je svjedočka priča

potresla sve nazočne. Na kraju je

fra Miljenko zaključio: »Nemojmo se

bojati tražiti, otkrivati i živjeti istinu.

Samo nam ona može dati miran san

i blagoslovljenu budućnost. Pođimo

kući u tom duhu i širimo Božji mir

kamo god stignemo!«

Valja naglasiti još dvije podrobnosti.

Prva je da je udruga Hrvatski

domobran iz Omiša organizirano autobusom

pristigla na pokop u Široki

Brijeg, a u autobusu su bili, kako su

sami rekli, ljudi iz Omiša, Poljica i

Zagvozda. Druga je da su dva brata

Skoko iz Australije, inače rodom iz

Rasna, nazočila pokopu, a jedan je od

njih zatražio »jedan barjak s pokopa«

kojim su bile omotane žrtve kako bi

ga ponio sa sobom u Australiju. Želja

mu je ispunjena!

Iz ljetopisa

PREDSJEDNIK ĆOSIĆ PRIMIO ZAHVALNICU VICEPOSTULATURE

Široki Brijeg, 11. listopada

2012. (D. Šimić / hrsvijet.net) –

Predsjedniku Vlade Zapadnohercegovačke

županije Zdenku Ćosiću

uručena je prigodna zahvalnica Vicepostulature

postupka mučeništva

»Fra Leo Petrović i 65 subraće« za

potporu koju ova institucija s njim

na čelu pokazuje u svekolikoj skrbi

za rad Vicepostulature, ali i općinskih

povjerenstava za obilježavanje i uređenje

grobišta iz Drugog svjetskog

rata i poraća u Ljubuškom i Širokom

Brijegu. U ime Vicepostulature zahvalnicu

je uručio vicepostulator fra

Miljenko Stojić.

»Vlada Zapadnohercegovačke

županije na čelu s predsjednikom

Ćosićem primjer je svim drugim

hrvatskim institucijama kako se

trebamo odnositi prema ovom pitanju.

Nemjerljiv doprinos dali su

u radu Vicepostulature i općinskih

povjerenstava, ali i prihvaćanjem

pokroviteljstva nad komemoracijom

u Bleiburgu kada su otvoreno istupili

naprijed i vlastitim primjerom

pokazali kako se brani istina« kazao

je u toj prigodi vicepostulator fra Miljenko

Stojić.

Inače, uz pokroviteljstvo nad komemoracijom

u Bleiburgu, Vlada te

županije djelatno je podupirala ekshumacije

posmrtnih ostataka na području

Širokog Brijega i Ljubuškog,

gdje je do sada ekshumiran 101 zemni

ostatak žrtava komunizma. »Po

jamama i šumama razbacane, kao

molekule prošlosti, da nikada više ne

S

2013.

1

p

7


Iz ljetopisa

budu utkane u našu sadašnjost, tu

su sad pred nama kao uskrsle, polomljene,

mučene i žicom vezane kosti,

tu su pred nama 42 lubanje s rupom

na zatiljku kao neizbrisivim pečatom

nečovjeka i antikrista. Zločinci, koji

su htjeli izbrisati svaki trag ljubavi,

ostavili su svoj neizbrisiv trag mržnje.

Poredak zla označio ih je kao

bezvrijedne, kao brojeve, ne ljude –

bili su ništa, o njima se moglo šutjeti

ili govoriti s prijezirom i mržnjom.

Svi naši domoljubi, progonjeni ili

ubijani kroz stoljeća do današnjih

dana, svi su oni sudionici jednog vremena

i jednog domovinskog boja!

Što vrijeme uopće znači u sintezi

nacionalne težnje za slobodom!? Što

znači zabraniti imena, uništiti matice

i popise ubijenih domoljuba, kad je u

samo jednoj riječi sažet sveti registar

svih njihovih imena – domovina!?«,

kazao je Zdenko Ćosić u prigodi pokopa

42 žrtve iz Drugog svjetskog

rata i poraća ekshumirane na prostoru

Širokog Brijega, održanog 29.

srpnja 2012. u Širokom Brijegu.

NEOKOMUNISTIČKA VLAST U HRVATSKOJ ODLUČILA ZAUSTAVITI

SVAKO ISTRAŽIVANJE KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

S

2013.

1

p

Široki Brijeg, 15. listopada 2012.

(Damir Šimić / hrsvijet.net) – Ovih

je dana u Hrvatskom (nekada državnom)

saboru vođena rasprava

o prijedlogu zakona o istraživanju,

uređenju i održavanju vojnih groblja,

groblja žrtava Drugog svjetskog

rata i poraća. Zastupnici HDZ-a i

HDSSB-a tom su prilikom optužili

trenutnu hrvatsku vlast da ovim

zakonom želi onemogućiti daljnja

istraživanja komunističkih zločina.

Potpuno isto tvrdi i fra Miljenko Stojić,

vicepostulator postupka mučeništva

»fra Leo Petrović i 65 subraće«

s kojim smo razgovarali na Širokom

Brijegu.

Fra Miljenko, kako gledate na

najave stavljanja Ureda za pronalaženje,

obilježavanje i održavanje

grobova žrtava komunističkih

zločina pod ingerenciju Ministarstva

branitelja?

Pristojan čovjek s gnušanjem prati

ovo što trenutna hrvatska Vlada

želi učiniti s neovisnim (?) Uredom

za pronalaženje, obilježavanje i održavanje

grobova žrtava komunističkih

zločina (istina, tek nakon 9. svibnja

1945.). Sva je sreća u nesreći da

ovo nije 1945. jer bi se oni poslužili

i stvarnom batinom, a ne samo batinom

zakona koja im je, na žalost,

u ruci.

Zagovornik ste teze da su ti

potezi slični onima koje je KPJ

vukao koncem četrdesetih godina

prošloga stoljeća?

I taj, kao i drugi potezi, i te kako

mirišu na ta vremena. Na um mi

pada postupanje prema vjeronauku

iz toga doba. Gurali su ga tamo

i ovamo, na kraju ga stavili zadnji

sat u školi i onda ga ukinuli čim im

se učinilo da su dovoljno jaki za taj

potez. Tako će biti i sa spomenutim

Uredom. Sadašnji će ga ministar

branitelja Predrag Matić Fred trpjeti

neko vrijeme i onda otpisati.

Uistinu smatrate da će Ured u

konačnici biti potpuno ugašen?

Ministar je to najavio i posljednjim

rečenicama obrazloženja zbog

čega se postupa upravo ovako kako

se postupa. Nakon uvodnih slatkorječivih

riječi odjedanput je postao grk

pa je izlanuo da Ured nije ništa radio,

da su trošili novac, a on jadan... Ako

se prema njima sada ponašaju tako

kad su im koliko toliko odriješene

ruke, kako će se prema njima ponašati

kad im ruke zavežu?

Što će biti s daljnjim istraživanjem

komunističkih zločina?

Neokomunistička vlast u Hrvatskoj

očito je odlučila ne samo ukinuti

Ured nego zaustaviti svako istraživanje

komunističkih zločina. Prije

su pristaše toga ponašanja sve činile

potajice na razne načine, sada bi javno.

Kao djeci pričaju nam priču da će

se brinuti o svim grobovima i svim

grobljima. Komunisti imaju svoje

grobove i svoja groblja, oni koji su

stajali na drugoj strani nemaju. Ono

što su imali, komunisti su im u poraću

preorali.

Govorite o preoranim grobljima

po diktatu KPJ i KPH?

Naravno. Kako će se sada netko

brinuti o grobljima kojih nema?

Kako će se sada netko brinuti o grobovima

koji su po kojekakvim jamama,

škrapama, ispod parkirališta,

ispod zgrada, igrališta, hotela...? Oni

8


se očito boje da bi društvo moglo

ozdraviti i potpuno odbaciti njihovu

bolesnu ideologiju. Nešto slično kao

u slučaju Hude jame.

Na što konkretno ciljate?

Kad su Slovenske komunističke i

ine snage vidjele da ta jama mijenja

i prosvjetljuje svijest ljudi, odlučili

su je zatvoriti. Ovamo će, pak, naši

komunisti zaustaviti sva istraživanja

komunističkih zločina, ulickati spomenike

svojoj stvarnoj ili izmišljenoj

žrtvi i nastaviti tupiti da nije Domovinski

rat stvorio današnju hrvatsku

državu, nego komunisti u Drugom

svjetskom ratu. Uostalom, među

mnogim zaustavljenim stvarima s

ovoga područja i masovna je grobnica

u Vrgorcu.

Što je s njom u biti?

Otvorena je, DORH je preuzeo

nadležnost i posmrtni ostatci civila

dovedenih iz ljubuške tamnice

propadaju li propadaju. Uzalud što

njihovi sinovi i kćeri traže da ih se

konačno dostojno pokopa. A Matić

kaže da će DORH istraživati ratne

zločine. Ma daj!

Mnogi će Vam zamjeriti zbog

ovakvih stavova!?

Crkva je davno rekla da se prema

svakom ljudskom biću treba odnositi

s dostojanstvom, bez obzira na kojoj

strani čovjek bio, to isto ponovio je i

demokratski svijet koji je nastao na

kršćanskim zasadama. Osobno sam

zagovornik tog nauka. Kamo pripadaju

komunisti i njihove današnje

pristalice neka sami odgovore.

Iz ljetopisa

ŠIROKI BRIJEG:

ODRŽAN 4. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH

Široki Brijeg, 15. listopada 2012.

(Gojko Jelić / Vicepostulatura) – U

nedjelju 14. listopada na Širokom je

Brijegu u organizaciji vicepostulature

»Fra Leo Petrović i 65 subraće«

održan 4. simpozij Stopama pobijenih.

Program je započeo sv. misom

koju je predslavio fra Dario Dodig,

župnik iz Čerina, u suslavlju s vicepostulaturom

fra Miljenkom Stojićem,

širokobriješkim gvardijanom fra

Sretanom Ćurčićem i bosanskim franjevcem

fra Marijanom Karaulom.

Fra Dario je u propovijedi, govoreći

o ulomku iz Markova evanđelja,

naglasio da su pobijeni hercegovački

franjevci »sve ostavili i pošli za

Isusom« te podsjetio na četvoricu

fratara iz župe Čerin koji su ubijeni

u Drugom svjetskom ratu (fra Dobroslav

Šimović, fra Rafo Prusina, fra

Paško Martinac, fra Bono Andačić).

Znanstveni dio simpozija vodila

je novinarka Radiopostaje »Mir« Međugorje

Ana-Marija Prskalo. Uživo

ga je, kao i sv. misu, prenosila Radiopostaja

Široki Brijeg.

Prvo predavanje imao je prof. dr.

sc. Miroslav Akmadža, ugledni povjesničar

rođen u Ljubuškom, danas

zaposlen na Hrvatskom institutu za

povijest. Kao vanjski suradnik predaje

i na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

Uža mu je struka proučavanje

problematike crkveno-državnih

odnosa u vrijeme komunističke vladavine

o čemu je napisao devet knjiga

i više od 40 znanstvenih radova.

Govoreći o primjeni komunističkog

represivnog sustava prema Katoličkoj

crkvu u BiH te o današnjem

stanju, prof. Akmadža je istaknuo:

»Komunisti su imali svoga boga, a

on se zvao Josip Broz Tito. Teško

ćete uvjerenog komunistu uvjeriti

da Tito nije bio sveti čovjek. Možemo

mi otvoriti na stotine grobnica, i

Jazovki i Macelja, i Hudih jama, oni

će i dalje govoriti da to nije napravio

njihov Tito. Oni kažu da je on bio

dobar i ta je vjera vrlo čvrsta. Traje i

danas i njezine posljedice trajat će još

dugo. Što je komunizam htio ubijanjem

svećenika i zatvaranjem Stepinca?

Htio je ostaviti stado bez pastira

vjerujući da će se stado razbježati kad

pastiri budu ubijeni. Nije bilo tako.

Mnogi su pastiri stradali, ali stado

nikad nije bilo jače i jedinstvenije kao

u to vrijeme. UDBA se borila protiv

svakog crkvenog djelovanja, protiv

vjeronauka, vjerskih škola, odgoja

S

2013.

1

p

9


Iz ljetopisa

S

2013.

1

p

svećenika, vjerskog tiska; oduzimajući

crkvenu imovinu smatrala je da

Katolička crkva temelji svoju snagu

na tvarnom bogatstvu. Crkva je nastala

na mučeništvu i što je mučeništvo

u tom vremenu bilo veće, Crkva

je bila jača.

Po izlasku iz tamnice blaženi je

kardinal Alojzije Stepinac rekao:

“Bit će borbe, ponajprije za mladež.”

I upravo na polju odgoja vodila se

najžešća bitka između komunista i

Crkve. No, bez obzira na sve poduzete

mjere, komunistički režim nije

uspio smanjiti priljev mladeži u vjerske

škole niti smanjiti broj novoškolovanih

svećenika i časnih sestara.

Naprotiv, pored svih mjera koje je

poduzeo komunistički režim broj polaznika

vjerskih škola bio je iz godine

u godinu sve veći.«

Govoreći o raznim metodama kojima

su komunisti ucjenjivali narod,

prof. Akmadža je spomenuo da su

neki komunisti uvečer molili Anđeo

Gospodnji, a po danu govorili da Boga

nema te na noćnom ormariću držali

zajedno Sveto pismo i Komunistički manifest.

Drugi, glumeći »vjernike«, po

danu su bili u crkvi, a kasnije su odlazili

u UDBU izdavati svoje susjede.

Uvijek se kalkuliralo između Crkve i

Partije. Kada je došla 1990., svi smo

za svoje susjede komuniste znali govoriti

da su dobri ljudi, da su radili

za narod i da su oni Partiju rušili

iznutra. I tako su oni ostali na vlasti.

Isti su »rušili vlast iznutra« i pri

svakoj novoj promjeni vlasti i to im

postade posao. Još uvijek se kalkulira

između kršćanske savjesti i odanosti

političkoj stranci. Kako to da već 12

godina hrvatski građani, koji su 80%

i više vjernici, za predsjednika biraju

osobu koja nije vjernik?

Damir Borovčak, dipl. ing., glasnogovornik

je i član Udruge Macelj

1945., hrvatski publicist, djelatni

domoljub, politički analitičar, organizator,

putopisac, publicist i povijesni

istraživač, voditelj je i urednik

emisije Vjera u sjeni politike na Radio

Mariji. Objavio je osam knjiga.

Svoje izlaganje naslovio je »Dijagonala

zločina: Široki Brijeg – Macelj«,

te je između ostaloga kazao:

»Od svibnja do jeseni 1945. hrvatski

je narod prolazio najteže muke. Hrvati

su tada pretrpjeli genocid svetopisamskih

razmjera. S narodom je

stradalo i katoličko svećenstvo. Na

Maclju su neumoljivi dokazi. Ekshumirane

lubanje, njih 1.163 s rupom

na zatiljku ili razbijenog zatiljka, dokaz

su teških partizanskih zlodjela.

Oni koji brane Tita često su tvrdili:

Tito nije znao za zločine. Je li J. B.

Tito znao za zločine u svibnju i lipnju

1945.? Evo utvrđenih činjenica:

Kretanje maršala Jugoslavenske

armije J. B. Tita, u svibnju i lipnju

1945. i boravak na području Slovenije

i sjeverne Hrvatske na mjestima

masovnih likvidacija hrvatskih zarobljenika

(Varaždin, Zagreb, Krapina,

Barbarin rov, Trbovlje, Celje,

Tezno – Maribor, Bjelovar) zabilježio

je ondašnji Vjesnik. Govori tog vremena

neupitno ukazuju na zločine

po maršalovom planu:

- nadnevka 20. svibnja Tito je

boravio u Varaždinu i rekao:

“Jugoslavenske armije koje su

u okolici obavljaju važne zadaće

na konačnom obračunu s hrvatskim

smradom. U novoj komunističkoj

državi svjetlost dana

10


gledati će samo toliko dugo, koliko

traje put do najbliže jame.”;

- nadnevka 28., 29. i 30. svibnja

Tito je boravio u Ljubljani i

okolici te u svom govoru rekao:

“Likvidirali smo 200 tisuća bandita,

a još toliko smo ih zarobili.

Stigla ih je ruka naše pravde.”

Bleiburg je započeo partizanskim

“oslobođenjem” Dubrovnika.

Osvajanjem Širokog Brijega 7. veljače

1945. nastavljaju se masovna

partizanska krvava zlodjela, ubojstvom

i paljenjem mrtvih tijela hercegovačkih

franjevaca. No, manje je

poznato da su trojica hercegovačkih

fratara (fra Metod Puljić, župnik,

r. 1912., fra Darinko Mikulić,

mladomisnik, r. 1919. i fra Julijan

Petrović, bogoslov, r. 1923.)

završila svoj život na krajnjem sjeveru

Hrvatske: ubijeni su u Maclju,

u Hrvatskom Zagorju na granici sa

Slovenijom. Za otkrivanje zločina u

Maclju bitni su jedna žrtva i jedan

partizan. Fran Živičnjak uspio je preživjeti

vrijeme komunističke represije

te je ostavio svjedočanstvo u knjizi

U vječni spomen, u kojoj na više mjesta

spominje ubojicu svećenika

– komandanta vojne OZNA-e u

Krapini, partizanskog poručnika

Stjepana Hršaka, koji i danas nesmetano

živi u vili na Tuškancu.

Točna mjesta stradavanja u lipnju

1945. pokazao je bivši partizanski

stražar Mladen Šafranko. Prva sv.

misa na mjestu Lepa Bukva u Maclju

za sve žrtve u toj Gori zločina održana

je 9. lipnja 1991., a predvodio ju je

pokojni kardinal Franjo Kuharić.

Zbog sramotne društvene nebrige,

ostatci 1.163 maceljskih žrtava

12 su godina poslije iskapanja 1992.

– 2004. ležali u vrećama za smeće

na tavanu patologije Medicinskog

fakulteta. Pokop je 22. listopada

2005. predvodio zagrebački nadbiskup

kardinal Josip Bozanić i pokojni

biskup varaždinski mons. Marko

Culej. Hrvatski mediji taj su najveći

hrvatski zajednički pokop posve

omalovažili. Udarna medijska vijest

tog dana bila su dva krepana labuda

u Baranji i lažna panika o epidemiji

ptičje gripe od koje u Hrvatskoj nitko

nije umro. U Maclju je 3. lipnja

2007. svečano blagoslovljena novoizgrađena

crkva Muke Isusove, spomen-zdanje

svim mučenicima. To

je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje

stradalnici s Križnih puteva imaju

najdostojanstveniji spomenik – crkvu

izgrađenu i posvećenu u spomen

mučenicima križnih puteva.

Maceljsko stratište otkriveno je

prije pune 22 godine, a o komunističkim

zločinima u Maclju do sada

nije progovorio ni jedan predsjednik

Hrvatskog sabora, ni jedan predsjednik

Vlade RH, ni jedan Predsjednik

RH. Ignoriranje komunističkih zločina

u 22 godine slobodne i demokratske

hrvatske države, vodstva

hrvatskih vlasti u svim mandatima,

nevjerojatna je društvena i ćudoredno

zastrašujuća činjenica!«

Nikola Koncul, dopredsjednik

Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje

grobišta iz Drugog svjetskog

rata i poraća na području općine

Neum, predstavio je rad neumskog

povjerenstva te kratko progovorio o

prošlogodišnjem radu drugih do sada

ustrojenih povjerenstava u BiH: Široki

Brijeg, Ljubuški, Posušje, Busovača

i Čitluk.

»Na području općine Neum ukupno

je registrirano 190 pojedinačnih

i 66 zajedničkih grobnica. Preostalo

je još desetak grobova uglavnom na

teže pristupačnom terenu. U travnju

2011. ekshumirali smo iz dvije grobnice

posmrtne ostatke 8 osoba.

Širokobriješko povjerenstvo, u

suradnji s Vicepostulaturom postupka

mučeništva »Fra Leo Petrović i 65

subraće«, ukupno je iz jednog pojedinačnog

i šest masovnih grobnica

ekshumiralo posmrtne ostatke 42

osobe među kojima su ustaše, domobrani,

njemački vojnici i dvojica

partizana. Obred pokopa 42 ekshumirane

žrtve održan je 29. srpnja

2012., punih 77 godina od njihova

ubojstva.

Ljubuško povjerenstvo je u dosadašnjem

radu iz triju masovnih

grobnica ekshumiralo ukupno 59

posmrtnih ostataka, a pretpostavlja

se da se među njima nalaze posmrtni

ostatci dvojice ili trojice franjevaca.

Zemni ostatci svih ekshumiranih

otpremljeni su u limenim sanducima

na medicinski fakultet u Mostaru na

stručnu obradu, tj. DNK analizu.

I ostala povjerenstva Posušje, Busovača

i Čitluk pripremaju se i rade

na prikupljanju i dokumentiranju

podataka o grobištima, kako bi otpočeli

svoja prva iskapanja. Od neprocjenjive

JE i nesagledive važnosti

činjenica da i druge naše općine uvide

važnost i potrebu osnutka POUG-a i

pridruže nam se u radu«, zaključio je

Koncul.

Iz ljetopisa

S

1

2013.

p

11


Iz ljetopisa

VI. SJEDNICA KOMISIJE ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ

S

2013.

1

p

Zagreb, 27. listopada 2012.

(IKA) – U prostorijama Hrvatske

biskupske konferencije 20. listopada

pod predsjedanjem gospićko-senjskog

biskupa Mile Bogovića održana

je šesta sjednica Komisije HBK i BK

BiH za hrvatski martirologij.

Nakon pozdrava predsjedatelja

uvodno izlaganje imali su Jure Krišto

i fra Miljenko Stojić. Oni su predložili

zadatke kojima bi se Komisija

trebala baviti u dogledno vrijeme.

Najvažnije je uspostaviti povjerenstva

u svakoj nad/biskupiji koja bi

pomagala Komisiji u osmišljavanju

programa na terenu i u ostvarivanju

konkretnih zadaća. Predlaže se

da biskupije svake godine obilježavaju

spomen na žrtve. Najpogodniji

je način da se hodočasti na mjesto

stradanja ili da se ondje obavi križni

put. Svakako treba raditi na traženju

tragova mučeništva na našim prostorima,

napose u Drugom svjetskom

ratu i poraću. Komisija sa žaljenjem

konstatira snažan otpor državnih

vlasti da se napravi popis svih žrtava

tog razdoblja, što se čita iz nastojanja

da se dokine Ured za žrtve komunističkih

zločina. Zato će trebati – koliko

je to moguće – poraditi preko

župnih ureda da se istražuje ne samo

tragove mučenika nego i sve žrtve.

Župnicima će trebati dostaviti obrasce

koje bi uz pomoć svojih suradnika

ispunjavali i slali u biskupijsko povjerenstvo.

Na portalu Komisije objavljivat

će se postojeća građa, a čitatelji

će moći dostaviti svoje primjedbe i

dopune. Treba nastaviti rad na pokretanju

instituta za istraživanje posljedica

totalitarizama 20. stoljeća.

U raspravi je zaključeno da u

svim većim katoličkim središtima

u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini

treba predstaviti knjigu o prikrivenim

stratištima i grobištima dr. Josipa

Jurčevića. Također valja predstaviti

i novi broj Hrvatske vjernosti u

kojem su sažetci izlaganja s prošlog

znanstvenog skupa, a nakon izlaska

zbornika radova s toga skupa trebat

će predstaviti i taj zbornik. Do kuda

se došlo s pripremnim radovima,

izvijestio je urednik Mate Rupić. U

zborniku će biti cjelovita izlaganja.

Prigodom »terenskog rada« Komisije

treba mjesnoj Crkvi predstaviti

projekt izrade hrvatskog martirologija

i uspostaviti kontakte sa stručnjacima

na dotičnom području radi

animiranja ljudi s terena u duhu ciljeva

Komisije.

Biskup Bogović predstavio je prijedlog

novog »impresuma« Hrvatske

vjernosti koji definira novi status tog

glasila prema kojemu je ono izravno

pod ingerencijom Hrvatske biskupske

konferencije. Nova formulacija

impresuma treba dobiti potvrdu Biskupske

konferencije. Fra Miljenko

Stojić prikazao je preuređeni portal

Komisije. Glavna urednica je s. Veronika

Popić. Na kraju je svaki član

Komisije izvijestio o tome kako je

ostvario povjerene zadatke.

Treba promisliti kada i s kojom

temom organizirati novi simpozij.

Komisija je imenovala odbor za sljedeći

znanstveni skup. Odbor se sastao

istoga dana, izabrao i razradio

temu koju će predložiti na sljedećoj

sjednici Komisije. Izražena je želja da

u definiranju teme simpozija sudjeluje

naša hrvatska javnost pa se očekuju

prijedlozi iz crkvenih i stručnih

krugova.

12


ŠIROKI BRIJEG: KOSTI SMIRAJ TRAŽE –

DOKUMENTARNI FILM O TRAŽENJU ISTINE

Iz ljetopisa

Široki Brijeg, 30. listopada 2012. (Gojko Jelić / Vicepostulatura)

– Vratiti dostojanstvo žrtvama Drugog

svjetskog rata i poraća bio je prvi cilj osnivanja Povjerenstva

za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog

svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg.

Ovih dana završen je dokumentarni film Kosti smiraj

traže. On govori o radu ovog Povjerenstva, kao

i o Vicepostulaturi postupka mučeništva

»Fra Leo Petrović i 65

subraće« koja je idejni začetnik

ovakvih povjerenstava

po našim

općinama. Film

je to i o dijelu

naše prošlosti

o kojoj se nije

smjelo pola

stoljeća govoriti.

T e k

jedan brecaj

zvona,

s početka

dokumentarnog

filma

o radu Povjerenstva,

kazuje

da ni zvona s ranjenih

širokobrijeških

zvonika nisu zvonila

u veljači 1945. Titovi

zločinci ubili su sve fratre

na Širokom Brijegu, a vjernicima

zabranili svaki pristup crkvi, samostanu

i mjestu zločina kod skloništa. Na

svakom dijelu gdje su ostavljali svoj krvav potpis sijali su

strah, a svaka riječ o njihovim zločinima bila je kažnjavana.

I tako na oko 150 otkrivenih grobišta i stratišta na

području Širokog Brijega. A koliko ih ima nepoznatih?!

U filmu govore svjedoci komunističkih ubojstava,

sudionici Križnoga puta, stručnjaci za sudsku medicinu,

patologiju i arheologiju te ljudi koji su se iz ljubavi

prema istini i poštovanju prema žrtvama uključili u rad

ovog Povjerenstva.

Odličnom kombinacijom arhivskih fotografija i igranih

scena u crno-bijeloj tehnici autori su uspjeli približiti

stradanje hercegovačkih franjevaca i hrvatskog puka.

Nižu se potresne scene iskapanja, molitve nad njihovim

iskopanim kostima, izjave rodbine ubijenih. Ali poslije

svega ostaje ljubav prema žrtvama i oprost prema zločincima.

Bog je onaj koji sudi, a puk ovoga

kraja među prvima je pokazao

poštovanje prema svim žrtvama

dostojanstvenim

pokopom 29. srpnja

ove godine i sv.

misom za sve

žrtve Drugog

svjetskog

rata, bez

obzira kojoj

su vojsci

pripadali.

Dokumentarac

su

posebno

obogatile

igrane scene

koje dočaravaju

križeve

što ih je prošao

ovaj narod. Žene

su čekale svoje sinove

i muževe, čekale glas i

tražile grobove da imaju gdje

upaliti svijeću i pomoliti se za pokoj

njihovih duša.

Autor scenarija je Velimir Mabić, snimatelji su Marko

Mandić, Tomislav Bubalo i Antonio Ćorić, a montažu

potpisuju Marko Mandić i Jasminka Ljubić. U igranim

scenama glumi Ana-Marija Prskalo.

Kao producenti filma potpisani su Povjerenstvo i

Vicepostulatura, a StudioM je uradio filmske usluge u

ovom projektu.

Film Kosti smiraj traže vrijedi pogledati i barem na taj

način odati svoje poštovanje prema svim žrtvama.

S

2013.

1

p

13


Iz ljetopisa

2. NAGRADNI NATJEČAJ

»POBIJENI HERCEGOVAČKI FRANJEVCI«

S

2013.

1

p

Široki Brijeg, 7.

studenoga 2012. (Vicepostulatura)

– Želeći

njegovati spomen

na 66 hercegovačkih

franjevaca koje su

kao nevine tijekom

i u poraću Drugog

svjetskog rata pobili

komunisti, Vicepostulatura

postupka

mučeništva »Fra Leo

Petrović i 65 subraće«

raspisuje nagradni natječaj

o ubijenim hercegovačkim

franjevcima

tijekom i u poraću

Drugoga svjetskog

rata. Uradak o toj

temi može se ostvariti

iz područja književnosti,

glazbe, likovne

kulture, povijesti, računalstva,

umjetničke

fotografije ili videa.

Natječaj je otvoren za

djecu (pučka škola),

mladež (srednja škola)

i odrasle (studenti i

sve punoljetne osobe).

Radovi neka se

pošalju najkasnije do

15. siječnja 2013.

na adresu: Vicepostulatura,

Kardinala

Stepinca 14, 88220

Široki Brijeg. Radovi

mogu biti i već objavljeni,

ali samo u razdoblju

od posljednjih Dana pobijenih

hercegovačkih franjevaca. Obavezno

čitko naznačiti ime i prezime, adresu,

broj telefona, nadnevak rođenja te,

ako dotični ide u školu, koju školu i

koji razred, odnosno godinu, pohađa.

Ako je riječ o tekstualnim radovima,

trebaju biti dostavljeni u papirnatom

i digitalnom obliku.

Dodjeljuju se tri nagrade za najbolje

radove u kategoriji uzrasta iz

navedenih područja. Nagrade će

biti uručene na 2. danima pobijenih

hercegovačkih franjevaca 4. – 7. veljače

2013. Nagrađeni radovi bit će

predstavljeni preko portala pobijeni.

info i drugih medija. O dosadašnjim

natječajima podrobnije se može čitati

na istoimenom portalu u poglavlju

Odjek u puku – Glas o mučeništvu

– Natječaj.

Molimo sve pučke i srednje škole

s hrvatskim nastavnim programom

te Sveučilište u Mostaru da u nastavi

povijesti spomenutih dana održe prigodno

predavanje o ubijenim hercegovačkim

franjevcima i povijesnom

okviru u kojem se to dogodilo.

14


Širokobriješki franjevci i njihovi đaci marno su radili na uređenju okoliša

Podsjetnik

GELBOJE

Danas je sve zapušteno i vapi za obnovom

► Piše: fra Ante Marić

Na Širokom Brijegu ima nekoliko

zanimljivih imena za njegove pojedine

dijelove. Ta su imena nastala tijekom

povijesti, a za neka znamo kako

i zašto. Nasip, koji se nalazi zapadno

od današnje gimnazijske zgrade, dobio

je svoje ime upravo prema načinu

na koji je nastao. Kad se, naime,

pripravljao teren za novu gimnazijsku

zgradu valjalo je taj dio Širokog

Brijega, koji je uzvišen u odnosu na

prostor oko crkve, sravniti da bi se

dobio dostatan prostor za zamišljenu

zgradu i dvorište oko nje. U tu su

svrhu na radilištu buduće gimnazijske

zgrade bile postavljene tračnice

i vagoneti koje su fratri iznajmili od

mostarskog rudnika

da bi u njih

tovarili zemlju

i kamen koji su

morali skidati prije

zidanja temelja

nove zgrade. Odvozom

tog materijala

prema rubu

Brijega stvorila se

potrebna površina

za prometnicu i dvorište oko zgrade.

Tako je i teren stvoren nasipanjem

prozvan Nasip. Tu su fratri posadili

orahe i druga stabla kako bi stvorili

hladovinu u čijem se okrilju često na

Gospojinu slavila sv. misa.

Mjesto gdje je današnja zgrada

gimnazije zvalo se Teletnjak, a ledina

ispod crkve, koja služi kao parkiralište,

a nekad se orala i sijala pšenicom

ili kosila za sijeno, zove se Bakamuša

– vele po nekom Turčinu Bakamu

Iako je ime Gelboje za Grabovinu

nastalo posve slučajno,

prihvaćeno je vrlo brzo. Franjevci

su odlučili doskočiti zapuštenosti

tog dijela Širokog Brijega.

koji ju je fratrima darovao. Dućani su

veza između konvikta i crkve, a ime

su dobili po prizemnim kamenim

objektima koji su bili prvi prodajni i

ugostiteljski objekti na Širokom Brijegu.

Stariji znaju za Samograd ponad

Bakamuše, Spašu i Pavin gaj. Uz

zgradu konvikta za vanjske đake bijaše

vrt zvan Kanteja, ispod današnje

obnovljene čatrnje bijaše Pčelinjak,

njive pod Širokim Brijegom uz mlinicu

i kasnije hidrocentralu nazivaju

se Lukama, a iza njih su plodni fratarski

vrti Vrace i Bijele vrace.

Gelboje je zanimljiv toponim na

Širokom Brijegu. Prostorno se nalazi

sjeveroistočno od gimnazijske

zgrade. Omeđen

je putem prema

Pribinovićima

koji ga dijeli od

gimnazije, a kad

put zalazi među

prve kuće niz

brdo se obara suhozid

i udara u

desnu obalu rijeke

Lištice. Uzvodno

se tom obalom ide do benta, potom

se desnom obalom Ugrovače penje

do ruba konvikta te rubom crkvenog

i gimnazijskog dvorišta zatvara

krug s putem prema Pribinovićima.

Uz Gelboje je od starog mosta preko

Ugrovače (iz 60-ih godina 19. st.),

koji je projektirao fra Mateo Lorenzoni,

išla šetnica prema zgradi gimnazije

i crkvi. Kamene stube tu su

veliku strminu učinile ugodnom pješacima.

U svojim njedrima Gelboje

čuva udolinu s visokim hrašćem u

kojoj su fratri oko 1850. osnovali

groblje Mekovac. Prije je groblje bilo

na prostoru današnje crkve, odnosno

crkvenog dvorišta. Na mjestu gdje

Gelboje gotovo okomito pada prema

rijeci Lištici, fratri su izgradili mlinicu,

a poslije hidrocentralu. Ponad nje

je na vrhu okomite stijene bila Pogledača.

Otkud ovom dijelu Širokog Brijega

ime Gelboje?! U Drugoj Samuelovoj

knjizi u 6. i 21. retku prvoga

poglavlja spominje se gorje Gilboa.

Mladi vojnik Amalečanin, sav izranjen

i strgan u boju protiv Filistejaca,

dolazi Davidu i javlja mu vijesti s

bojišta. Kad mu objavi da su na gorju

Gilboa izginuli mnogi Izraelci te

da su na tom istom mjestu poginuli

kralj Šaul i sin mu Jonatan, David je

u znak žalosti rastrgao svoje haljine,

a tako je učinila i cijela njegova pratnja.

Glasonošu, koji reče da je sam

dokrajčio Šaula na njegovu molbu da

se ne pati, David je dao pogubiti. Potom

David izreče prokletstvo za gorje

Gilboa: »O gilbojske gore klete,/

rosa na vas ne padala/ nit vas kiša s

neba prala!«

I kakve to opet ima veze s Gelbojem,

mjestom koje narod zove i

Grabovina? Je li zbog mnoštva zakržljalih

grabova koji rastu po toj

širokobriješkoj padini? Dogodilo se,

naime, prema pričanju fra Vojislava

Mikulića, da je fra Didak Buntić odmah

nakon što je postao provincijalom

pohodio gimnaziju. Moglo je to

biti oko 1920. Gledajući kroz prozor

S

2013.

1

p

15


Podsjetnik

Sjemeništarci na uređenju Gelboje

S

2013.

1

p

stare gimnazijske zgrade, rekao je

profesorima: »Učinite nešto za ovaj

brijeg što je iza gimnazije. Suh je i

gol kao Gilboa.« Fra Vojislav veli da

je za sve njih to bio izazov, a posebno

za njega. Budući da u to vrijeme nisu

imali iškolovana učitelja tjelesnoga

odgoja, fra Vojislav je uz svoje predmete

zoologiju i biologiju predavao i

tjelovježbu. Kako mu fra Didak, kao

vrstan poznavatelj Svetoga pisma (vele

da je mnoge njegove dijelove znao

naizust na latinskom i na grčkom) u

šali i blagom prijekoru izreče sličnost

sa svetopisamskom gorom Gilboom,

tako toj padini ostade nadimak

Gelboje. Tako je sve do dana današnjega.

Fratri su ga s đacima ustrajno

iz godine u godinu pošumljavali

i nastojali, uz već postojeće oskudno

raslinje, ozeleniti najprije domaćim

kulturama – orasima, trešnjama i

jabukama – da bi kasnije, naročito

u međuraću, zasađivali krajobrazne

biljke. Neke su od njih za ovo područje

posve neobične, pa i endemne,

te se ovdje našlo nekoliko vrsta cedrova

(ukupno ih se primilo i naraslo

petnaest), pet vrsta borova te čempresi

i smreke.

Kad čovjek promatra zračnu

snimku napravljenu oko 1934., lijepo

se vidi put prema Šušcima koji

Gelboje razdvaja od gimnazijskog

perivoja. U gimnazijskom se perivoju

vide šetnice, a u Gelboju samo staza

izgrađena 1923. koja je služila za

izvlačenje pijeska prilikom građenja

nove gimnazijske zgrade. Borovi u

istočnom dijelu Gelboja spadaju u raslinje

zasađeno u tom vremenu. Zbog

pjeskovite bjelice stabla su dugo bila

kržljava, ali zdrava. Razrasla su se

tek osamdesetih godina prošloga stoljeća,

no znatno ih je oštetio nedavni

požar. Po središnjem dijelu i prema

zapadu oblikovao se pravi šumski

prostor koji daje bogatu hladovinu.

S vremenom su fratri kroz Gelboje

sagradili i popločili prekrasnu široku

stazu kojom se dolazi do samog ruba

Nasipa, do Pogledače. S jedne su i

druge strane staze postavljene betonske

klupe s drvenim sjedalima i naslonjačima.

Uz tu je stazu išla i staza

prema Mekovcu, a onda se od istočne

strane Mekovca blago spuštala sve

do staze koja je od mosta na Ugrovači

išla nizvodno s rijekom i kanalom

prema mlinici i hidrocentrali. Tom se

stazom od samostana i gimnazije, te

od konvikta preko Kuka, išlo prema

mlinici i hidrocentrali. Toliko su se

puta tom stazom fratri, profesori,

đaci i klerici za ljetnih vrućina

spuštali do rijeke Lištice na kupanje.

Tom su stazom dolazili ljudi iz cijeloga

kraja i na konjima i magarcima

dogonili žito da bi ga mljeli u fratar-

16


skoj mlinici. Uz mlinicu i hidrocentralu

fratri su napravili i jednu kuću

u kojoj se moglo prenoćiti i naći sklonište

za stoku.

I danas se u Gelboju mogu vidjeti

stupovi za električni vod od hidrocentrale

prema samostanu i gimnaziji.

U donjem su dijelu bile izlivene

betonske stope, a vodovi su bili naslonjeni

na metalne nosače koji su

držali izolatore. U Gelboju je narušeno

zdanje negdašnje Pogledače – vidikovca

na kojem se moglo sjediti. I

danas se s tog mjesta mogu krasno

vidjeti Zorićevina, Vrace, Bent te

nadesno prodolina koju je načinila

rijeka Lištica. Osobito je lijep pogled

prema Borku, Japlanici, Dobrkovićima

i Trnu. U Gelboju su narušeni

zidovi, nekad lijepo zidan suhozid

koji je kao jedinstven način gradnje

u mnogim podnebljima zaštićen kao

dio spomeničke kulture.

Posebnu brigu o tom jedinstvenom

perivoju, kojemu nije narušena

prirodnost krajobraza, vodili su ondašnji

profesori fra Branko Marić, fra

Fabijan Paponja i već spomenuti fra

Vojislav Mikulić. Mnogi su đaci sate

tjelesnog odgoja proveli u kopanju

rupa za nove sadnice, a za dobro i

temeljito iskopanu rupu dobivali bi

i odgovarajuću ocjenu iz tjelesnog

odgoja. Osim toga, redovito se

čistio korov, skupljalo kamenje, a za

ljetnih se žega, kojima Hercegovina

ne oskudijeva, donosila voda tek

usađenim sadnicama. U Ruži, listu

đačke organizacije Polet, osnovane

1909., koju 1934. »izdaje organ

“Cvijet”« na 33. stranici stoji: »Rad.

– Za poljepšavanje prirodnih krasota

pitomci sjemeništa za vrijeme odmora

pošumljavali su neka mjesta oko

sjemeništa. Na mnogim mjestima

oko sjemeništa zasađeni su mladi borići,

jele i čempresi, te će kroz kratko

vrijeme biti lijepi ukras sjemeništu i

gimnaziji, a i samom mjestu. Osobita

zasluga za to pripada vlč. o. fra

Vojislavu Mikuliću.«

Osamdesetih godina prošloga

stoljeća fra Vojislav je (1898. – 1991.)

pričao fratrima u samostanu: »Kad

bi nam došli iz Zagreba i s drugih

strana đaci i njihovi roditelji na upis

i krajem godine, nisi ih mogao istjerati

iz toga raja na zemlji.« Uz Samograd

i Spašu s jedne strane gimnazije

i samostana, on je s druge strane

bio »plućno krilo« Širokog Brijega.

Samostan i gimnazija bili su ponosni

na Gelboje. Tu se moglo šetati,

Podsjetnik

Pogled na fratarske Luke s Pogledače

S

2013.

1

p

17


Podsjetnik

S 1

2013. p

učiti i moliti do mile volje. No, onda

je sve to uzeto, nacionalizirano. Taj

netaknuti dio prirode s izgrađenim

osjećajem ljudskog zahvata činio je

predivan širokobriješki perivoj. Stazom

povezan s mlinicom i hidrocentralom,

rijekom Lišticom, raslinjem,

šetnicama, pticama i vjevericama bio

je to uistinu zemaljski raj.

Danas cedri Gelboja strše bez

svojih vrhova, mnoga su stabla,

usađena i njegovana s toliko muke

i truda, zbog nemara polomljena,

osušena, zarasla u korov, a zarasle

su i šetnice. Zaobilaznica je Gelboje

ostavila ni na nebu ni na zemlji. Staza

od Mekovca prema hidrocentrali

ostaje prekinuta u visini od nekoliko

metara i samo sanja stope mnogih

koji su prošli njome. Hidrocentrala

je devastirana i tek otužna ruševina,

preko mlinice i pomoćne kuće je asfalt,

kanal od Benta prema mlinici

i hidrocentrali obrastao drvećem i

grmovima, Luke zapuštene i tužno

sanjaju njihanje zlatnog klasja, jedrih

glava kupusa, šum kukuružnjaka.

Nestale su kamene stube i staza što

je od starog mosta preko Ugrovače

uz Gelboje s odmaralištima išla do

gimnazije i crkve. Danas je jedan dio

staze prema Mekovcu od gimnazije

asfaltiran i spaja se s onim što od dućana

ide preko Kuka, a bageri su nemilosrdno

krčili po skutima Gelboja

da bi napravili iskrivudanu cestu nedopuštena

uspona i nagiba. Gelboje i

tako osakaćeno kuša i danas ispričati

priču o svojoj negdašnjoj ljepoti

Hod fratara, đaka i naroda

kroz Gelboje u hladnom jutru

8. veljače 1945.

Stazom su kroz Gelboje tijekom

prvih dana veljače 1945. išli profesori,

fratri i đaci u hidrocentralu da

bi se sklonili od ratnih djelovanja,

granatiranja i bombardiranja jer su

se samostan, sjemenište, gimnazija

i konvikt ni krivi ni dužni našli na

samoj bojišnici. Tom su se stazom 8.

veljače izjutra, kad se više nije čula

pucnjava, od mlinice prema samostanu

vraćali gvardijan fra Andrija

Jelčić, fra Bonifacije Majić, profesor

u mirovini, fra Fabijan Paponja, ravnatelj

konvikta, fra Radoslav Vukšić,

ravnatelj gimnazije, profesor fra Leonardo

Rupčić, bogoslov fra Miljenko

Ivanković, zatim fra Melhior Prlić,

časni brat stolar, fra Fabijan Kordić,

časni brat krojač i vjerojatno samostanski

vikar fra Mariofil Sivrić. Pred

gimnazijom su ih uhitili partizani

koji su večer prije ubili, bacili u ratno

sklonište i spalili sve fratre zatečene u

samostanu. O tome su svjedočila trojica

naše braće koja su u to vrijeme

bili sjemeništarci: fra Marko Dragićević,

fra Alojzije Sesar i fra Dobroslav

Begić.

Fra Dobroslav Begić o tim danima

veli: »Zadnje jutro, čak i prije

završenih sv. misa, počelo je granatiranje

naših objekata. Ja sam bio

u đačkoj blagovaonici

– doručkovao.

Svatko je

dolazio kako mu

je bilo slobodno

vrijeme. Dok sam

čuo prvu eksploziju,

pomislio sam

na bombardiranje.

Zaključak je

bio: nema ovdje

više opstanka. Na

brzinu sam uzeo

nešto stvarčica i

pošao iz blagovaonice

kroz samostan

prema gimnaziji. U taj tren je

jedna granata pogodila gimnaziju.

Vratio sam se te izišao iz sjemeništa

u dvorište, te iza gimnazije prema

Gelboju i spustio se do franjevačke

centrale i mlinice. Kako je to mjesto

ispod Brijega, slijegalo se je žena s

djecom i ljudi do mlinice. Ubrzo nakon

mene našlo se tu i đaka i fratara.

Do podne našli su se tu fra Andrija

Jelčić, gvardijan, fra Radoslav Vukšić,

direktor gimnazije, fra Fabijan

Paponja, upravitelj konvikta vanjskih

đaka, fra Leonardo Rupčić, profesor,

fra Bonifacije Majić, kateheta,

U predvečerje prvoga dana

nakon zauzimanja Širokog

Brijega neki partizani savjetuju

franjevce i puk sklonjen u mlinici

i hidrocentrali da zbog borbi još

ostanu tu. Sutradan su pošli kroz

Gelboje. Franjevce su partizani

uhitili, a puk potjerali kući.

Uhićenike su kasnije pobili.

fra Miljenko Ivanković, klerik gimnazijalac,

fra Fabijan Kordić, brat

laik, i nakon zapaljenja gimnazije fra

Melhior Prlić, brat stolar.

Uz neke pokušaje prijeći rijeku

Lišticu i bježati prema Mostaru,

morali smo odustati zbog sve oštrije

borbe. Partizani su 7. veljače oko 10

sati uspjeli zauzeti prostor samostana

i svih zgrada. Gimnazija je bila u

plamenu. Komadići nagorjelog papira

padali su oko nas i mlinice. Naš

boravak je ostao tu čitavi dan 6. i

7. veljače. Pred večer, kad su partizanski

vojnici silazili niz brijeg ispod

groblja Mekovac, pratili smo povlačenje

jedne a nastupanje druge vojske.

Izišao je u susret jednom oficiru

naš direktor fra Radoslav Vukšić i s

njim razgovarao. Fra Radoslav nam

je prenio njegovu poruku: “Borbe

još traju, ostanite tu do sutra.” Tako

smo i učinili.

Što smo radili?

Molili smo.

Povremeno

smo primali zajedničko

od rje šenje.

Nešto smo, u

dva navrata, jeli:

netko je kuhao

pu ru. Najviše

smo nijemo slušali

pucanje iz raznog

oružja.

Kada je svanulo,

krenuli smo

prema samostanu

onako u grupicama:

đaci, civili s djecom i naši fratri

s kojima smo bili u mlinici i centrali.

Stigavši pred gimnaziju, odmah su

nas sprovodili između gimnazije i

sjemeništa, ispod samostana i uveli

u samostansku fratarsku zbornicu.«

Posve su slični i dirljivi iskazi

ostale dvojice svjedoka. I koliko se

god nekome ta širokobriješka padina

čini nebitnom, ona je ispisala priču o

jednom Brijegu, o jednom perivoju

koji seže duboko u povijest, starozavjetnu,

po kojem je širokobriješka

Grabovina dobila ime Gelboje.

18


Život časne sestre u komunističkom vremenu

S. M. TIHOMIRA SUZANA BOŽIĆ

1918. – 1999.

Ni teška tamnica nije ju uspjela odvratiti od životnoga usmjerenja

Povijesne okolnosti

► Piše: s. Natalija Palac

U potutenkovskim rovovima u Teznom kraj Maribora ubijeni su desetci tisuća Hrvata. Prema svjedocima, ubijalo se

ljude iz logora u Mariboru, a govori se da su na stratište dovodili ljude čak i iz Zagreba.

Bila je posebna, osebujna osoba.

Ostavljala je trag gdje god je djelovala.

Rođena je 8. prosinca 1918. u

Blagaju kod Mostara. U najranijem

djetinjstvu ostala je bez roditelja,

oca Tome i majke Kate, rođ. Babić.

Kad je imala dvije godine, donijeli su

je u Sirotište sv. Franje u Mostaru.

Tu je rasla i odgajana, tu je niknuo i

njezin redovnički poziv. Za njega se

odlučila u 18. godini života. U novicijat

je stupila na blagdan sv. Josipa

1939. Vrijeme nakon završenog novicijata

do kraja travnja 1945. živjela

je u provincijalnoj kući u Mostaru.

Poučavala je glazbu u Domaćinskoj

školi. 1 Godine koje su uslijedile donijele

su s. Tihomiri iskustva što ih

je jedva mogla zamisliti. I ostavila su

dubok, neizbrisiv trag. Na poseban

način to je bilo ono što je doživjela

svibnja 1945. na povlačenju prema

Mariboru i u Mariboru samom te

uhićenje i tamničko iskustvo u mostarskoj

Ćelovini. O tim događajima

za života nije mnogo govorila, kao

uostalom ni toliki drugi koji su prošli

nešto slično. Svoje uspomene i svjedočanstvo

o ratnim i poratnim događanjima

dopustila je zapisati dvije

godine prije smrti. 2

Drugi svjetski rat bližio se svršetku.

U svojim Uspomenama s. Tihomi-

1

Usp. AP, Sp. 20/56.

2

Bilo je to na traženje tadašnje vrhovne predstojnice s. Natalije Alvarenga i provincijske predstojnice s. Robertine Barbarić.

Svoja sjećanja i doživljaje ispričala je u razgovoru sa s. Celinom Sarić. Taj snimljeni razgovor kasnije je prepisan

i nalazi se u provincijskom arhivu naslovljen Uspomene s. Tihomire Božić.

S

2013.

1

p

19


Povijesne okolnosti

S 1

2013. p

ra bilježi kako je jednog dana krajem

travnja 1945. provincijalka s. Gašparina

Sučić rekla nekima da idu iz grada,

iz Mostara. S. Tihomira došla je

do Sarajeva, a odatle se priključila

konvoju hrvatskih vojnika, uglavnom

ranjenika, te civila, svećenika i

bogoslova koji su se povlačili prema

Sloveniji. S njom su bile još četiri sestre.

Putovali su u stočnim vagonima.

Na putu su se zadržavali kraće

vrijeme u nekim mjestima, najčešće

zbog bombardiranja. U Zagrebu su

se konvoju priključili fra Vendelin

Vasilj, fra Rufin Šilić, fra Mladen

Barbarić, Gašpar Bujas, Krsto Križanić,

neki bogoslovi (dalmatinski,

bosanski i hercegovački.) Fra Vendelin

je skrbio za ranjenike, ali brinuo

se i za sestre. Uz brojne nevolje stigli

su do pred Maribor. Tu su ih partizani

zaustavili i sproveli u određenu

vrstu sabirnog logora kod kolodvora.

Tamo su ostali nekoliko dana. Ranjenici

u vagonima, a ostali u nečem

nalik na hangar – ograđeni žicom i

pod stalnom stražom. Po noći su se

čuli krici i jauci – neke su odvodili,

iz vagona i između njih drugih. Bilo

je to prvo odabiranje. Svakog jutra

postrojavali su ih i prozivali. Uz

strah i neizvjesnost sve ih je mučila

i glad. Nakon jedne od tih prozivki,

s. Tihomira odvažila se pitati jednog

oficira da ju pusti našim sestrama u

Mariboru da traži nešto za jesti. Sjeća

se da joj je rekao s nekom vrstom

simpatije: – Ajde, mala! No, dao joj

je pratnju, stražara partizana, nekog

Bogoljuba. Od sestara je dobila hrane

ne samo taj put nego je izlazila iz

logora i sljedećih dana zahvaljujući

oficiru koji joj je dopuštao izlaske,

ali uvijek pod stražom. U tome su

joj pomagale naše mariborske sestre.

Sve se dijelilo, da svatko dobije barem

malo.

S. Tihomira nije donosila samo

hranu. Iznosila je i dokumente nekih

svećenika i civila. Bilo je jasno da su

mnogi od njih određeni za odstrjel.

Jer, svaku bi noć nekoga odveli iz

tog sabirnog logora, a mnogi se nisu

vraćali. Jednoga dana fra Rufin Šilić

reče s. Tihomiri: »Mala, znaš šta je,

izgleda da će nas vraćati. Fra Vendelina,

ako otkriju, on je osuđen na

smrt, sigurno.

Taj ne će preživjeti.

Daj, kako

znaš, pomozi da

izbjegne.« I ona

je zaista to učinila

na način vrijedan

scenarija uzbudljiva

filma! 3 Istina

je bila to što se

3

Usp. AP 278/97., Uspomene s. Tihomire Božić, str. 9.

S. Tihomira od sigurne je smrti spasila fra Vendelina Vasilja

Čak i u komunističkom logoru

u Mariboru s. Tihomira ostaje

prisebna duha. Snalazi se kako

zna i umije te pomaže drugima i

pod cijenu svoga života.

pročulo među njima u logoru da će

ih vraćati natrag, podijeljene prema

kotarevima. Tako je i bilo. Jednog

jutra postrojili su ih i razdjeljivali u

nazočnosti dvojice-trojice oficira i

dviju-triju partizanki.

S. Tihomira

shvatila je da

taj čas treba nešto

učiniti. Izišla je

pred oficira (onog

koji joj je pokazivao

naklonost)

zamolivši ga da se

može pozdraviti

20


s bratom (fra Vendelinom, u habitu

tada) koji je svećenik i da mu dopusti

otići do nekih umirućih u vagonima.

Dobila je dopuštenje. Pred svima je

rekla obraćajući se fra Vendelinu:

»Braco, hajde ovdje, hitno, odmah

ćemo se vratiti«. Ušli su u vagone i

kroz njih prošli bez zadržavanja te

izišli na drugu stranu. Fra Vendelin

je bio zbunjen ne znajući što se događa.

Kako je poznavala grad (bila je

u školi u Mariboru kao kandidatica)

i imala neku propusnicu za izlaske iz

logora, uspjela je u tom izvanredno

opasnom naumu izvući fra Vendelina

iz logora.

Odvela ga je do franjevaca u

Mariboru i tadašnjem gvardijanu p.

Rupertu rekla svu istinu. Bez riječi je

primio fra Vendelina koji je ostao tu

oko mjesec dana ne izlazeći iz samostana.

Kasnije je, s dopuštenjem boravka

u Mariboru, kao Vranko Tošić

malo i dušobrižnički djelovao na

jednoj župi blizu Melja. No, neizvjesnost

je bila stalna: svaki dan je slušao

o masovnim ubojstvima, gledao

tijela ubijenih kako plutaju Dravom.

Kad je čuo za smrtnu presudu fra

Radoslavu Glavašu i drugima u Zagrebu,

odlučio je napustiti Maribor

– ne samo zbog osobne sigurnosti

nego i da ne izlaže opasnosti slovensku

braću koja su ga primila i štitila.

Zahvaljujući opet njima, uspio je prijeći

u Italiju. Tadašnji provincijal fra

Marijan, u dobrim odnosima s partizanima,

dodijelio mu je skrb za malu

slovensku župicu na samoj granici s

Italijom, kao dobar izlaz u slobodu.

Za put ga je najpotrebnijim opskrbila

s. Izabela Gosak, tada generalna

delegatkinja za sestre u Jugoslaviji.

Ona ga je početkom rujna zajedno sa

s. Tihomirom i ispratila na kolodvoru

u Ljubljani. 4

Ta pomoć u bijegu postat će glavnom

točkom optužnice protiv s. Tihomire

i njezina robijanja u Ćelovini,

po zlu poznatoj mostarskoj tamnici.

To će se dogoditi nekoliko godina

kasnije, točnije, 1949. godine. U

vrijeme fra Vendelinova boravka u

Mariboru i nekoliko mjeseci kasnije

s. Tihomira je s još četirima našim

sestrama koje su bile s njom (ss. Inocenta

Vasilj, Emilija Vasilj, Marinka

Vasilj i Emanuela Pervan) puštena iz

logora otkud su otišle u bivšu kuću

maticu. Tamo su partizani imali privremenu

bolnicu i tražili su od sestara

da tu rade zajedno s više sestara

mariborske provincije. Na početku

nije bilo nekih poteškoća. Imale su

na raspolaganju i samostansku crkvu

za molitvu. Mogle su izlaziti van

pa i stupiti u doticaj s onima koji su

bili zatvoreni u tzv. Kadetskoj školi

preko Drave. S. Tihomira odlazila je

tamo, nosila im nešto hrane i kakvu

drugu potrepštinu. To je mogla zahvaljujući

materijalnoj pomoći koju

je dobivala od jednog mlađeg svećenika

Zdenka Lovse i s. Ambrozije

Gornik, predstojnice sestara u partizanskoj

bolnici. Na žalost, svi Hrvati

zatočeni u Kadetskoj školi likvidirani

su. Prema sjećanju s. Tihomire većina

njih smaknuta je oko blagdana

Duhova, čini se u noći uoči tog blagdana.

Među zatočenima i ubijenima

bila su i dva hercegovačka mladomisnika:

fra Lujo Milićević i fra Svetislav

Markotić. Njih je tamo viđala

dok joj je bilo moguće ići u posjet.

Likvidaciju Hrvata potvrdio je s. Tihomiri

i dr. Rakus, internist u bolnici

u kojoj je radila, koji je taj događaj

prokomentirao riječima: »Ne bo to

šlo k dobremu«.

U bolnici su sestre obavljale svoje

dužnosti strpljivo i savjesno, ali uvijek

u nekom neizvjesnom iščekivanju

nečega što bi im se moglo dogoditi.

Tako je bilo sve do jednog jutra kad

su došle u crkvu na jutarnju molitvu:

usred crkve našle su hrpu pepela iz

kojeg se još dimilo. Sve njihove molitvene

knjige, oltarnik i ostalo bilo

je bačeno na hrpu i zapaljeno. Ostale

stvari bile su u neredu, a po zidovima

ispisane uvrjedljive parole kao »Dole

opatice, dole kišobrani« (kišobran je

u njihovu rječniku značio šlajer, veo,

dio redovničkog odijela) i drugi pogrdni

izrazi o sestrama. Bilo je jasno

da se nešto sprema. I zaista, stigla je

naredba iz Beograda da moraju ići,

napustiti bolnicu.

S. Tihomira se vratila u Mostar

polovicom 1946. i ostala do sljedeće

godine. U Mostaru je i prvi put uhićena

1947. te u tamnici provela dva

mjeseca. Oslobođena je bez obrazloženja

i suđenja 5 te iste godine, 1947.,

premještena na Petrićevac. 6

Odavde je nakon nepune godine

dana otišla u Viroviticu koja je do

1948. bila podružnica hercegovačke

provincije, a od te godine bosanske. 7

Sestre su nakon 1945. radile u tamošnjem

franjevačkom samostanu.

S. Tihomira sada je vodila crkveno

pjevanje u župi. UDBA ju je našla i

ovdje. Došli su po nju u studenom

1949. Kako je nisu našli u Virovitici,

jer je bila otišla u Zagreb popravljati

Povijesne okolnosti

4

Usp. Uspomene s. Tihomire Božić, str. 9. –11.

5

Usp. AP, Sp. 248/97.

6

AP, Raspored sestara za godinu 1946/7. i 1947/8.

7

Usp. AP bosansko-hrvatske, godina 1948.

S

2013.

1

p

21


Povijesne okolnosti

zube, našli su je u

Zagrebu i uhitili.

Odveli su je u tamnicu

u Petrinjskoj

8 ulici i držali

oko tjedan dana

bez ikakva objašnjenja.

Iza toga

su je prebacili u

Centralni zatvor u

Sarajevu i odatle,

nakon tri tjedna, u Mostar. Prema

sjećanju s. Tihomire bilo je to malo

poslije blagdana Bezgrješnog začeća

8. prosinca. Prvi okrutan susret

s isljednikom Osmanom Ćimićem,

poznatim kao Ćima, dogodio se prvo

jutro nakon noći u kojoj je dovedena

u Ćelovinu. Ušao je u njezinu ćeliju i

pitao: »Tko si ti?« Kad je rekla svoje

ime, uzviknuo je: »A, to si ti, ta

ptičica!« I snažno je udario čizmom

u prsa. Izgubila je svijest, a kad je

došla k sebi, vidjela je vlastitu odjeću

pošpricanu krvlju. Uslijedila je istraga,

ispitivanja, razna maltretiranja,

udarci, iznuđivanja i slično te osuda

na dvije godine tamnice. Glavna

»krivica« s. Tihomire bila je pomoć

u bijegu fra Vendelinu Vasilju te to

što je, navodno, u inozemstvo slala

obavijesti o stanju u Jugoslaviji, o

Sve darove koje joj je Bog dao

stavila je u službu bližnjima.

Naročito se iskazala u glazbi.

Čak je držala neslužbenu

glazbenu školu.

progonu svećenika

i tome slično.

Glavni tužitelj

bio je Jure Galić.

Suđenju je mogla

nazočiti samo s.

Sebastijana Marinčić.

Tamničku

kaznu odslužila je

u Ćelovini. U to

vrijeme u tamnici

su robijale i druge sestre naše provincije

– neke pod istragom, druge

osuđene na duže ili kraće tamničke

kazne. Ono što je tamo mogla čuti –

jauci i zapomaganje mučenih, ostalo

je zauvijek utisnuto u svijest s. Tihomire.

Osobito joj je ostala u spomenu

tzv. Kristova soba. Valjda su joj

sami zatočenici dali takvo ime: bila je

to, naime, soba za posebna mučenja.

Jednog dana poslali su s. Tihomiru

da ju očisti. Ona to nije uspjela. Pozlilo

joj je kad je vidjela sobni »namještaj«:

drvenu klupu posve krvavu

i dva malja s ručkama. Bili su krvavi

kao i zidovi.

Nikakvo čudo da je iz tamnice

izišla narušena zdravlja. Nakon kućnog

oporavka, podvrgla se operaciji

štitnjače u bolnici u Vinogradskoj u

Zagrebu, a onda se vratila u Viroviticu.

Nastavila je prijašnje djelovanje,

sve do 1955. Dugo je živjela u strahu

zbog Ćiminih prijetnji da će ju

ponovno uhititi. Nikada nije mogla

zaboraviti te prijetnje: »Završit ćeš u

rudniku i krepat ćeš u zatvoru«. I na

izlasku iz tamnice prijetio joj je pred

njezinom tetom: »Ja ću njoj suditi jer

ja sam joj Bog i batina.«

Željela je stoga s. Tihomira otići u

neki drugi kraj. Sama piše: »Bježala

sam što dalje od Hercegovine. Godine

su prošle, a ja se nisam vraćala.

Strah je bio, jer UDBA je stvarno

bdjela nad svakim našim korakom.

Ako je zatvor prestao, nije njihov teror.«

9

Desetljeća svog plodnog djelovanja

provela je u Bosni kamo je došla

1955. Kiseljak joj je najviše obilježio

život, a ona je Kiseljaku dala svoj

osobni pečat. Tamo je bila kao neka

institucija. Sve svoje talente stavila je

u službu djece, mladih, župe Kiseljak

u cjelini, ali i šire. Bila je obdarena

mnogim umjetničkim talentima i

smislom za lijepo i skladno. Najviše

se iskazala u glazbi. U Kiseljaku je

držala neformalnu glazbenu školu

za djecu i mlade. Glazbom je u njih

ucjepljivala ne samo vjerski odgoj

nego i lijepo ponašanje te nacionalnu

svijest. S radošću je dočekala

promjene u Hrvatskoj 90-ih godina

s nadom u neko novo doba slobode

sanjane desetljećima. Bili su to snovi

u koje je ugradila i kamenčić vlastite

patnje.

Radila je sa žarom sve do kraja

života. Uvijek krhka tijela i zdravlja

teže je bolovala samo zadnji mjesec.

Operirana je u mostarskoj bolnici, a

nekoliko sati nakon što je otpuštena

iz bolnice, preminula je u Mostaru, u

današnjoj Franjevačkoj 88.

S. Tihomira pokopana je na sestrinskom

groblju Gruban u Bijelom

polju. Bila je prva koja je tu pokopana

nakon izgnanstva 1992., prva

»povratnica« u Bijelo polje. 10

S

2013.

1

p

8

S. Tihomira kaže »u Jurišićevoj ulici«; držim da je to zabuna jer tamo, koliko znam, nije bilo centralnog zatvora.

9

AP, 278/97., Uspomene s. Tihomire Božić, str. 20.

10

O s. Tihomiri vidjeti još: Zvuci provincije, br. 2/99., str. 32. – 35.; Kršni zavičaj, 32, str. 123. – 124.

22


Nastojeći pod svaku cijenu prigrabiti vlast, komunisti sastavljaju tzv. crne liste i ubijaju bez milosti

POLITIČKI OKVIR I ORGANIZACIJA PARTIJSKIH TIJELA

U OBRAČUNU S KATOLIČKIM KLEROM U DALMACIJI (I.)

Povijesne okolnosti

Katolička crkva posebno je bila na udaru jer je oko sebe okupljala najšire slojeve puka

► Piše: prof. Tomislav Đonlić

Dosadašnja istraživanja progona

i stradanja svećenika pod partizanskom

vojskom i komunističkim

režimom u Dalmaciji uglavnom su

obrađena u knjizi Progoni biskupa,

svećenika i redovnika Splitske metropolije

i Zadarske nadbiskupije 1941. – 1992.

fra Petra Bezine, zatim Franjevci provincije

Presvetoga Otkupitelja žrtve rata

1942. – 1948. istoimenog autora

kao i u Hrvatskom martirologiju XX.

st. don Ante Bakovića. Istraživanja

su u tim knjigama koncipirana na

dostupnim objavljenim i neobjavljenim

vrelima, izvornom arhivskom

gradivu kao i iskazima preživjelih

svjedoka, uglavnom svećenika ili

laika, koji su svjedočili o različitim

okolnostima. Ipak, mnoge okolnosti

pojedinačnih stradavanja klera u

Dalmaciji nisu potpuno rasvijetljene.

Za mnoge slučajeve nema relevantnih

povijesnih izvora koji bi pobliže

pojasnili te događaje ili su povijesna

vrela istraživačima bila iz raznih razloga

nedostupna pa se većina zaključaka

temelji na iskazima svjedoka

od kojih neki opovrgavaju jedni

druge. 1 Uvidom u arhivsku građu

Nadbiskupskog arhiva u Splitu vidljivo

je da je dokumentacija koja govori

o okolnostima stradavanja klera,

ali i puka u Drugom svjetskom ratu,

temeljito »pročišćena«, što od agenata

Ozne, što od samih

svećenika koji

su na takav način

nastojali zaštititi

svoje pretpostavljene

kao i svećenstvo

na župama. 2

Dokumentacija

koja je u najmanju

ruku jednako

Puk i svećenici imali su

povjerenje jedni u druge.

Držali su se zajedno. Komunisti

to nastoje razbiti pod svaku

cijenu pa sa svih strana pljušte

raznorazne optužbe.

zanimljiva i vrijedna za sagledavanje

ove problematike nalazi se u Državnim

arhivima u Ozninim dokumentima

kao i u arhivskim fondovima

Vojnog suda VIII. korpusa NOV-a

Jugoslavije koji, iako temeljito pročišćeni,

daju nove informacije o tim

događajima. Ponajprije ukazuju

koliko je pozornosti usmjereno na

»obračun s narodnim neprijateljima«

među kojima je na poseban način

stavljen naglasak na djelovanje klera

u Dalmaciji i na

sustavan obračun

sa svećenicima,

redovnicima i redovnicama

pred

završetak Drugog

svjetskog rata

kao i nakon završetka

rata 3 , potvrđujući

tako da

1

Takav je slučaj sa smrću fra Metoda Vezilića za kojega postoji nekoliko inačica stradanja. Svakako se zna da su ga ubili

partizani i da mu je temeljem presude Vojnog suda pri štabu XX. divizije VIII. korpusa NOV-a Jugoslavije od 18. svibnja

1944. izrečena presuda – smrt strijeljanjem i to, kako stoji u obrazloženju, jer je »na oslobođenoj teritoriji vršio ulogu

njemačko-ustaškog špijuna izvještavajući ih redovno o kretanju, snagama, naoružanju i položajima jedinica NOV i

aktivno i politički agitovao protiv NOB-e«. Jedni tvrde da je obješen 18. svibnja 1944., drugi da je strijeljan i bačen u

jamu 24. travnja 1944. Izvornik presude nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu (HDA), Zagreb, 1911., inv. Br. 5456.

2

U protokolima Nadbiskupskog arhiva u Splitu vidljivo je da se neki dokumenti koji govore o stanju na župama, odnosu

NOV-a prema svećenstvu i stradavanju klera kao i pučanstva pred kraj rata i nakon Drugog svjetskog rata, a koji su

navedeni u tim protokolima pod odgovarajućim rednim brojevima, ne nalaze i u kutijama. Iz toga se može zaključiti

da su ili uništeni ili su nekud sklonjeni. Neki dokumenti koje je izuzela Ozna u Nadbiskupskom arhivu u Splitu, a ponajprije

se tiču samog biskupa dr. Kvirina Klementa Bonefačića, mogu se pronaći u Državnom arhivu u Splitu među

Ozninom dokumentacijom.

3

Sva sumarna Oznina izvješća koja su izdavali u pravilu mjesečno, ili po potrebi i češće kako su prilike zahtijevale, sadržavala

su uz opći pregled političke situacije i stanja na terenu i poseban dio koji se odnosio na kler i u kojem su sažete

S

2013.

1

p

23


Povijesne okolnosti

Dopis komunističkog dužnosnika Ante Jurjevića Baje

o opravdanosti strijeljanja u Dubrovniku

je Katolička crkva komunistima bila

ideološki i svjetonazorski potpuno

neprihvatljiva, ali i u njihovim očima

»opasna« jer je okupljala uglavnom

Partiji nesklono pučanstvo, što je

kod jugoslavenskih komunista, a poglavito

u njihovom represivnom aparatu,

izazivalo strah. Strah je bio plod

želje da se nakon rata pod svaku cijenu

ugrabi vlast, a da bi do nje došli,

nisu birali sredstva. Prema uzoru na

Sovjetski savez, naime, jugoslavenski

su komunisti osim Narodno oslobodilačke

borbe vodili i tzv. revolucionarni

rat za uspostavljanje novoga

komunističkog poretka po uzoru na

boljševičku revoluciju. Revolucija se

krila iza borbe za narodno oslobođenje

od okupatora pa su svi oni koji

su mogli na bilo koji način ugroziti

ili prokazati tu revoluciju progonjeni

pod izlikom da su izdajice i suradnici

okupatora, »narodni neprijatelji«.

Svi dostupni dokumenti među

kojima su najvrjednija Oznina izvješća

koja se odnose na svećenstvo u

Dalmaciji idu u prilog toj tezi. Oni

koji su u njima bili okvalificirani kao

špijuni, suradnici okupatora ili »narodni

neprijatelji«, bilo da je riječ o

laicima tj. civilima ili svećenicima,

zbog toga su bili strijeljani. 4 Strijeljanja

i egzekucije izvršene su uglavnom

bez suda i izrečene presude. Za

neke slučajeve utvrđeno je da su presude

naknadno pisane.

Dokumenti iz različitih područja

Dalmacije svjedoče o masovnim likvidacijama

što su ih provodile razne

postrojbe NOP-a koje su bile precizno

planirane, dobro organizirane i

provedene i koje se ne bi mogle tako

masovno događati bez odobrenja i

naredbi najvišeg rukovodstva. Na

udaru su bili svi koji su zbog klasnih,

vjerskih, ideoloških i političkih razlika

predstavljali potencijalnu ugrozu

i konkurenciju u osvajanju vlasti dok

je sintagma »obračuna s narodnim

neprijateljima« predstavljala dobro

osmišljen i organiziran plan za obračun

s neistomišljenicima.

Katolička crkva u Dalmaciji,

jednako kao i na ostalim područjima,

bila je na udaru zato jer je osim

ideoloških razlika oko sebe okupljala

najšire slojeve puka koji je uglavnom

bio nesklon Komunističkoj partiji.

Odnos komunističkih vlasti prema

svećenstvu i Katoličkoj crkvi najbolje

je vidljiv iz stava koji je na savjetovanju

oblasnih političkih sekretara

KP Hrvatske za Dalmaciju 6. veljače

1945. iznio Vladimir Bakarić, sekretar

Centralnog komiteta KP Hrvatske:

»Popovi su nam neprijatelji. Katolička

crkva je pripremala i odgajala

sve što je ustaško i nezdravo u narodu.

Pristupanje popova pojedinaca

u Front je posljedica snaga masa. U

borbi s njima moramo biti oprezni i

vanjska hajka protiv njih nije oportuna.

Vatikan je moćna snaga. Ali

to nikako ne znači da ćemo dozvoliti

S

2013.

1

p

sve informacije o stanju među klerom. Po potrebi je Ozna izrađivala i posebna izvješća o stanju među klerom osobito

nakon »oslobođenja« Dalmacije kada je kler bio posebno praćen te nadziran njihov rad i kontakti.

4

Dio dokumentacije iz Oznina arhiva, ali i dio dokumentacije ostalih represivnih aparata, npr. KNOJ-a, koji rasvjetljuje

ove događaje, do sada je objavljen u četiri zbornika dokumenata Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj

1944. – 1946. Četvrti zbornik Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-

Dalmacija sadrži 318 izvornih dokumenata nastalih pri radu postrojbi NOV i PO Jugoslavije, organa KP Jugoslavije,

organa unutarnjih poslova (Ozne i KNOJ-a) kao i Vojnih sudova koji se odnose na NOB u Dalmaciji.

24


pomirljivost prema njima...« 5

Svećenstvo je u narodu imalo velik

ugled i narod im je vjerovao, a

oni su im se odužili ne napuštajući

ih ni u najtežim trenutcima ratnog

vihora i talijanske okupacije. 6 Znajući

to Ozna je kao najveći krimen

svećenstva u Dalmaciji navodila tzv.

suradnju s okupatorom te optuživala

svećenike za špijunažu konstruirajući

i insinuirajući, preko svojih

provokatora, najgore optužbe. Te

su optužbe bile dostatnim razlogom

da se na prijekim sudovima izricala

i izvršavala smrtna kazna ili, što je

bio čest slučaj, da se likvidiralo i bez

suda i izricanja presude. Za neke su

se slučajeve presude pisale naknadno.

Ogledni primjer takvog obrasca

ponašanja bio je Dubrovnik i dubrovačko

područje gdje je naknadno

pisanje presuda bilo pravilo. Po svoj

prilici činili su to u strahu od angloameričke

vojne misije koja je na Komiži,

ali i u Dubrovniku, imala svoj

obavještajni punkt i koja je razvijala

svoju obavještajnu mrežu. U pismu

koje Ante Jurjević Baja, organizacijski

sekretar KP Hrvatske za Dalmaciju,

iz Dubrovnika 25. listopada

1944. šalje Oblasnom komitetu KP

Hrvatske za Dalmaciju piše: »Pored

ostalog mogu vam napomeniti da je

ovo grad po političkom uvjerenju ni

Hrvatski ni Srpski pa čak ni više Jugoslavenski

već engleski svi očekuju

engleze a englezi su i stigli ima ih

tisuću i interesiraju se da bi dali narodu

pomoć ja sam rekao u korpusu

da se to može samo preko Oblasnog

Narodno oslobodilačkog odbora. Postoje

izgledi da su već u prvom danu

uhvatili vezu sa nekim našim neprijateljima...«

7

Da bi stvorili privid kakve takve

demokratske forme, žurno su se dali

na pisanje presuda, post festum, kako

se Narodno oslobodilačka borba u

Dalmaciji ne bi legitimirala i kompromitirala

kao boljševička revolucija

po uzoru na SSSR, iako je općepoznata

stvar da su neposredno nakon

zauzimanja dalmatinskih

gradova

odmah započeli

s likvidacijama

i to na temelju

prethodno izrađenih

popisa koje su

sastavljali Partija

i represivna partijska

tijela Ozna

i KNOJ, o čemu

svjedoči brojna objavljena i neobjavljena

dokumentacija. U Dubrovniku,

nakon što je partizanska vojska 18.

listopada 1944. zauzela grad, već istu

noć započeli su likvidacije »narodnih

neprijatelja« na Orsuli, Daksi i drugim

mjestima kada je samo u prvom

valu likvidacija ubijeno, prema dostupnim

izvješćima, pedeset pet ljudi,

među kojima su bili mnogi svećenici

Dubrovačke biskupije. 8 Samo

Komunisti su se bojali

kompromitacije i da bi se

prikazali legalistima, mnoge su

presude pisali naknadno nakon

što su ljude već ubili.

u gradu Dubrovniku u sedam dana

19. – 26. listopada 1944. ubijena su

četiri svećenika: don Josip Schmidt,

don Mato Dobud, don Mato Kalafatović

Milić i don Đuro Krečak, od

čega zadnja trojica na Daksi. Osam

je svećenika likvidirano samo u prvom

valu likvidacija od ukupno šesnaest

svećenika koje su ubili pripadnici

NOV-a u Dubrovačkoj biskupiji

u Drugom svjetskom ratu. 9 Ove likvidacije,

kao i druge koje su organizirane

i provedene pred kraj Drugog

svjetskog rata i nakon njega u

Dalmaciji, nisu bile plod bezobzirne

osvete pojedinaca

nego dio dobro

osmišljenog i organiziranog

plana

kojeg je nadzirala

i osmislila Partija.

O tome svjedoče

dokumenti, ali i

citat iz već spomenutog

pisma:

»Što se tiče narodnih

neprijatelja do sada ih je otpremljeno

što ovamo što onamo oko

šezdeset među njima i osam popova

odnosno fratara pored svega toga

mnogi se kriju i nemože ih se otkriti

a sad će biti i teže obzirom na saveznike

koji će ih štititi jedino tu može

iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon

streljanja objavili plakat ali dosad ne

sve samo tek sutra izlazi jedan dio u

javnost a potpisali smo sud koman-

Povijesne okolnosti

5

HDA, f. 1222. Oblasni komitet KPH za Dalmaciju, kut. 6., KP-298/1014 dokument je u cijelosti objavljen u zborniku

Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija, str. 329.

6

Za vrijeme talijanske okupacije svoju vjernost narodu i Katoličkoj crkvi platili su mnogi svećenici svojim životima od

četnika i Nijemaca. Osobito je to bio slučaj u dalmatinskom zaleđu gdje su četnici vršili pokolje. Poznat je i slučaj u

vrgoračkom kraju kada su četnici, pod talijanskom zaštitom, izvršili pokolj i tom prigodom ubili župnika u Kozici fra

Ladislava Ivankovića. Dokument se nalazi u HR DAST, 0434.

7

Pismo organizacijskog sekretara Oblasnog komiteta KP Hrvatske za Dalmaciju, Ante Jurjevića Baje, od 25. listopada

1944. upućeno iz Dubrovnika Oblasnom komitetu KP Hrvatske za Dalmaciju na Visu, u kojem izvješćuje o događajima

i stanju u Dubrovniku i okolici nakon ulaska NOV i PO Jugoslavije. Pismo je objavljeno u zborniku dokumenata Partizanska

i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija, str. 156. Izvornik se nalazi u

Dubrovačkom muzeju – Muzej suvremene povijesti.

8

Navedeni podatci mogu se provjeriti u knjizi dr. fra Petra Bezine, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije

i Zadarske nadbiskupije 1941. – 1992., Split, 2000. Tu se mogu pronaći popisi ubijenih svećenika u Dalmaciji.

9

Osam svećenika likvidirano je samo u prvom valu likvidacija od ukupno šesnaest svećenika koje su ubili pripadnici

NOV-a u Dubrovačkoj biskupiji u Drugom svjetskom ratu. Još su ubijena dva svećenika. Jednoga su ubili talijanski

vojnici (don Josip Bagi), a jednoga četnici (don Rudolf Brnobić). Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije

i Zadarske nadbiskupije 1941. – 1992., dr. fra Petar Bezina, Split, 2000.

S

2013.

1

p

25


Povijesne okolnosti

de područja jer drugoga nismo imali

o ovom svemu dajte svoje mišljenje

bilo kako bilo ubit ih se mora a za

ove koji se skriju treba će učinit sve

da ih se uhvati jer to su kaporjuni.

Narod je prilično na samu situaciju

zadovoljan samo neznamo šta će biti

nakon ovih streljanja jer se već narod

za njih interesuje i pita kad će taj narodni

sud djelovati.« 10

Već iz ovog izvješća jasno je da je

Komunistička partija prije i nakon

tzv. oslobođenja Dalmacije isključivu

pozornost usmjerila na »obračun

s narodnim neprijateljem«, a posebno

mjesto među tim tzv. »narodnim

neprijateljima« imali su svećenici. Pri

tome su osobito brinuli da se sve odvija

u strogoj konspiraciji kako se tim

likvidacijama ne bi kompromitirala

Partija. To potvrđuju brojni primjeri

organiziranih i provedenih likvidacija

u Dalmaciji nakon »oslobođenja«.

OZNA i KNOJ – »ruka pravde i ruka

osvetnica« 11

U obračunu s »narodnim neprijateljima«,

»slugama okupatora«,

»domaćim izdajicama« i »špijunima«

veliku važnost imao je represivni sustav

partijskih organizacija, osobito

Odjeljenje za zaštitu naroda 12 i Korpus

narodne odbrane Jugoslavije 13 .

Obje organizacije osnovane su po

zapovjedi predsjednika Nacionalnog

komiteta oslobođenja Jugoslavije

i vrhovnog zapovjednika Narodno

oslobodilačke vojske i Partizanskog

odreda Jugoslavije Josipa Broza

Tita. 14 Glavna zadaća ovih dviju organizacija

u Dalmaciji bila je otkrivanje

i pronalaženje te prikupljanje

podataka o »narodnim neprijateljima«

na okupiranom teritoriju kao i

pripremanje terena za vrijeme kada

će nastupiti »oslobođenje« Dalmacije.

Prema dostupnim dokumentima

vidljivo je kako su sve upute koje

su hijerarhijski spuštane Ozninim

opunomoćenicima bile usmjerene na

prikupljanje obavijesnih podataka

o »narodnim neprijateljima« i »slugama

okupatora« izradom »crnih

lista«. 15 Njihov rad odvijao se u strogoj

konspiraciji, a u središtu pozornosti

bili su »neoslobođeni« dalmatinski

gradovi. Potvrđuju to brojna

dostupna izvješća. U jednom izvješću

koje Ozna pri VIII. korpusu upućuje

opunomoćeniku komande splitskog

područja od 25. srpnja 1944. stoji:

»Naređuje se svim opunomoćenicima

OZNE da upozore tj. narede

svim povjerenicima u neoslobođenim

gradovima, da i poslije eventualnog

oslobođenja pojedinih naših

mjesta i gradova moraju ostati i dalje

u najstrožoj konspiraciji. Za neizvršenje

ove naredbe biti će preko Vas

svi odgovorni lično ovom Otsjeku.

Težište današnjeg rada neka Vam

bude usmjereno najviše i uglavnom

na sređivanje kartoteke narodnih

neprijatelja, špijuna, agenata itd. u

oslobođenim i neoslobođenim gradovima

i selima, a naročito u ovim posljednjim.

Naređuje se da nam dostavite

prepis dosadašnjih podataka za

kartoteku.« 16 Znakovito je da se ovaj

obavijesni rad »prikupljanja podataka

i sređivanja kartoteka narodnih

neprijatelja, špijuna, agenata itd.«

intenzivirao upravo u drugoj polovici

1944., tj. od nastanka Ozne pa do

konačnog »oslobođenja« Dalmacije.

To samo potvrđuje da je postojao

plan koji su partijska tijela precizno

osmislila i kojim su predvidjela kako

postupati nakon »oslobođenja«. Taj

se plan zacijelo ne bi provodio da nije

donesena politička odluka i to najviših

partijskih tijela.

S

2013.

1

p

10

Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija, str. 156. Izvornik se

nalazi u Dubrovačkom muzeju – Muzej suvremene povijesti

11

Iz govora J. Broza Tita u Ljubljani od 26. svibnja 1945. »Postoji grupica ljudi u Jugoslaviji, a ima i mnogo takvih kritizera

u inostranstvu, koji bi da se OZNA raspusti…….ako OZNA uteruje strah u kosti onima koji ne vole novu Jugoslaviju, to

čini za dobrobit naših naroda...«; Josip Broz Tito, citat iz govora održanog u Mladenovcu (Srbija) dana 7. srpnja 1945.,

Dimitrijević, B.B.: »Uloga Armije i Službe bezbednosti u obračunu sa političkim protivnicima titovog režima 1944-

1954. (I)«; URL: http://www.srpska-rec.co.yu/arhiva/328/dajstranu.php?a=24; Akrap Gordan, »Mač i štit u rukama

partije – represivni sustav u funkciji oblikovanja javnog znanja«, NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (11) 2010.

12

Dalje u tekstu Ozna.

13

Dalje u tekstu KNOJ.

14

Ozna pri Povjereništvu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ-a) osnovana je 13. svibnja 1944. upravo

zbog »obračuna s narodnim neprijateljem«, dok je KNOJ osnovan 15. kolovoza 1944. Svojevrstan su nasljednik tzv.

P. P. K. postrojbi (protiv pete kolone). Zadaća Ozne bila je uspostavljanje političke, obavještajne i protuobavještajne

službe na okupiranom teritoriju Jugoslavije i u inozemstvu te protuobavještajna služba na oslobođenom teritoriju i u

vojsci. Na čelu joj je bio general-lajtant Aleksandar Ranković, a načelnik za Hrvatsku Ivan Stevo Krajačić. KNOJ (Korpus

narodne odbrane Jugoslavije) osnovan je 15. kolovoza 1944. s osnovnom zadaćom osiguranja pozadine i održavanja

reda na oslobođenom području te likvidacije »ustaških, četničkih, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi«. Bio je

neposredno podčinjen predsjedniku NKOJ-a i vrhovnom zapovjedniku NOV-a i PO Jugoslavije Josipu Brozu Titu, koji je

zapovijedao KNOJ-em preko načelnika Ozne. Korpus je u svom sastavu do 15. svibnja 1945. imao sedam divizija koje

su bile teritorijalno raspoređene.

15

Brojna objavljena i neobjavljena dokumentacija iz Ozninih arhiva svjedoči o uputama koje su s vrha Ozne stizale redovitim

kanalima o prikupljanju podataka o »narodnim neprijateljima« i sastavljanju »crnih lista«.

16

Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija, str. 125. Izvornik dokumenta

pisanog 25. srpnja 1944. nalazi se u DAST, 0431, kut. 47.

26


Na otočiću Daksi 19. lipnja 2010. pokopane su 53 žrtve koje je sustigla

partizanska pravda

U mjestima gdje nije bilo Ozninih

opunomoćenika izradu »crnih lista«

preuzimala su partijska tijela što

je iz dostupne dokumentacije sasvim

precizno vidljivo na makarskom području.

17 Zbog sasvim razumljivih

razloga, jer se služba tek ustrojavala

a postojali su i kadrovski problemi

budući da je u kratkom roku za taj

najpovjerljiviji dio posla trebao veliki

broj provjerenih partijskih kadrova. 18

Iz partijskih izvješća mjesnih,

općinskih, kotarskih, okružnih i

oblasnih organizacija koje su preuzele

izradu »crnih lista« vidljivo je da

pojedine niže partijske organizacije

predlažu nadređenim partijskim organizacijama

likvidacije pojedinih

osoba, uz obrazloženje, i traže njihovo

odobrenje. 19 U dopisu koji je

Općinski komitet KPH Gradac 15.

srpnja 1944. uputio Biokovsko-neretvanskom

okružnom komitetu KPH

na prijedlog mjesne partijske organizacije

u Bristu traži se likvidacija

dvoje stanovnika uz obrazloženje »da

bi se njihovom likvidacijom bolje odvijao

partijski rad u Bristu«. Ovu likvidaciju

spriječio je Okružni komitet

dok on ne izda suglasnost za nju.

Prije i nakon »oslobođenja«, s likvidacijama

na pojedinim područjima

Dalmacije morala je biti upoznata

partijska organizacija koja je, bilo

prešutno bilo otvoreno, na izravan

ili neizravan način u njima sudjelovala.

20 Ozna i KNOJ pri tome su

imale egzekutivnu ulogu. U njihovoj

režiji, uz političku odluku Partije,

provedene su ove dobro isplanirane

i organizirane likvidacije »narodnih

neprijatelja« na području Dalmacije,

među kojima su istaknuto mjesto

zauzimali dalmatinski svećenici.

Većina likvidacija dogodila se nakon

što je Narodno oslobodilačka vojska,

dobro pripremljena obavještajnim

radom Ozne, s precizno sastavljenim

popisima »narodnih neprijatelja«,

tzv. crnim listama, zauzela Dalmaciju

u drugoj polovici 1944. i 1945.

O sustavnosti i do u tančine osmišljenom

planu likvidacija najbolje

svjedoči jedan od dopisa kojim Štab

VIII. korpusa NOVJ Štabu grupe

srednjodalmatinskih odreda upućuje

na privremeno raspolaganje bataljon

P. P. K. 21 : »Upućujemo vam

privremeno na raspolaganje bataljon

P.P.K. za Srednju Dalmaciju da ga

upotrijebite za akcije na vašem terenu.

Osnovna dužnost bataljona jeste

borba protiv pete kolone, tj. protiv

raznovrsnih neprijateljskih agenata u

našim redovima i van naših redova,

protiv domaćih izdajnika, naročito

njihovih organizatora i kolovođa itd.

Prema tome Štab Grupe će pomoću

svoga obavještajnog oficira kao i

obavještajnih centara koji se nalaze

na vašem terenu pokupiti detaljne

podatke o neprijateljskim špijunima

i domaćim izdajnicima i na osnovu

toga davati će bataljonu zadatke

da iste hvata i uništava.« 22 , stoji

u popratnom dokumentu. Stoga je

sasvim jasno da slučajnosti u »obračunu

s narodnim neprijateljem« u

Dalmaciji nije bilo niti je moglo biti,

jer su partijska tijela, koja su sve operacije

inicirala i usmjeravala, strogo

nadzirala i kontrolirala cijeli sustav.

(Nastavlja se)

Povijesne okolnosti

17

U mjestima makarskog područja partijska su tijela sudjelovala u izradi »crnih lista« o čemu postoji dokumentacija

objavljena u zborniku dokumenata Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-

Dalmacija. Usp. DAST, 0025, kut. 9., usp. DAST, 0449, kut. 30. dok. 780,31. dok. 984, 32. dok. 1062.

18

Na prvom savjetovanju načelnika Ozne za Hrvatsku Ivan Stevo Krajačić govorio je o Ozni kao »pomoćnom organu

partije«, što je ujedno podrazumijevalo da su svi članovi Ozne i članovi Partije, i to provjereni kadrovi.

19

DAST, 0461, 32/1041. Navedeni dokument je objavljen i u zborniku Partizanska i komunistička represija i zločini u

Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija, str. 118.

20

Bilo je slučajeva gdje su prilikom izrade »crnih lista« neke partijske organizacije opstruirale i otezale s njihovom izradom,

stoga su im iz viših partijskih organizacija stizale požurnice uz obrazloženje kako viši forumi to traže. Neki od

dokumenata objavljeni su u zborniku Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija,

str. 117. Usp. DAST, 0025, kut. 9., usp. DAST, 0449, kut. 30. dok. 780,31. dok. 984, 32. dok. 1062.

21

P. P. K. postrojbe ili protiv pete kolone bile su prethodnica KNOJ-a.

22

Dokument se nalazi u Državnom arhivu u Splitu (DAST), 0262, 98 i objavljen je u zborniku Partizanska i komunistička

represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija, str. 96.

S

2013.

1

p

27


Povjerenstva

NEPOGRJEŠIVA JE STAZA KOJU JE UTABAO

BLAŽENI IVAN PAVAO II.

O radu šest općinskih povjerenstava za grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća

► Piše: Darko Juka

S

2013.

1

p

Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje

grobišta iz Drugoga svjetskog

rata i poraća, osnovana u pet

hercegovačkih i u jednoj bosanskoj

općini na poticaj Vicepostulature postupka

mučeništva »Fra Leo Petrović

i 65 subraće«, kao da su u posljednjih

pola godine utihnula. Naime,

osjeća se osjetno usporavanje u njihovu

radu. Spomenuta povjerenstva

djeluju u Busovači, Čitluku, Ljubuškom,

Neumu, Posušju i u Širokomu

Brijegu, a premda najavljena, još nisu

ustrojena ona u Čapljini, Grudama,

Stocu i u drugim općinama u kojima

su Hrvati u većini.

Pomalo čudi određen nedostatak

zanimanja glede ovog žrtvoslovnog

pothvata i glede nakane Crkve u

Hrvata da se u našu svijest konačno

urežu sva imena nevinih žrtava.

Konkretno, procjene kazuju da je

samo u Hercegovini, bez suda i bez

razloga, a poradi njihove nacionalne

i vjerske pripadnosti, ubijeno oko

20.000 Hrvata. Napravili su to pripadnici

komunističko-partizanskog

pokreta. Čudi napose jer je hrvatski

čovjek isticao i ističe da je o tomu

bilo zabranjeno govoriti pa, evo, u

vremenu trenutne deklarativne slobode

brojni su u prigodi, a opet ne

govore, ne djeluju, a neki i sprječavaju

razgrtanje mučenicima pognojene

zemlje i razotkrivanje istine o njihovu

mučeništvu.

Dopredsjednik neumskog povjerenstva Nikola Koncul izlaže na simpoziju na

Širokom Brijegu 14. listopada 2012.

28


Povjerenstva su već napravila

mnogo posla, ali još će mnogo

toga trebati učiniti. Važno je

samo ustrajno ići naprijed.

Ali uvijek ima onih koji rade. U

organizaciji Vicepostulature i širokobriješkoga

povjerenstva u srpnju

ove godine dostojanstveno su pokopane

42 ekshumirane žrtve. Posebno

bitna stavka jest da je zgotovljen

dokumentarni slikopis nazivlja Kosti

smiraj traže koji govori o radu toga

povjerenstva, kao i o radu Vicepostulature.

U Ljubuškomu, nakon nekoliko

ranije otvorenih grobišta i na desetke

otkrivenih posmrtnih ostataka

hrvatskih vojnika i civila, sada traju

istražni radovi iza zgrade Općinskoga

poglavarstva. Neumsko je povjerenstvo,

nakon zabilježenih ukupno

190 pojedinačnih i 66 zajedničkih

grobnica, u posljednje vrijeme mrvicu

zastalo s radom, trenutno obilježavaju

žrtvoslovna mjesta, dok se

Posušje, Busovača i Čitluk još uvijek

pripremaju otpočeti s iskapanjima.

Uistinu, treba uzeti u obzir činjenicu

da je vrijeme

sveopće novčane

krize i da je sredstava

i za one životne

potrebe teško

pronaći, ali ovo

činjenično usporavanje

djelovanja

na polju razotkrivanja

ukupne hrvatske

žrtve, podnesene

nakon komunističkog rušenja

ondašnje hrvatske države, nije beznačajno

kada se uzme u obzir nastojanje

većinskoga dijela zastupnika u

Hrvatskom saboru za dokidanje djelatnosti

na istraživanju komunističkih

zločina. To su nastojanje hrvatski

državotvorni intelektualci iščitali iz

saborske raspre o Prijedlogu zakona

o istraživanju, uređenju i održavanju

vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga

svjetskog rata i poraća. Zastupnici

HDZ-a i HDSSB-a izišli su izravno

sa spomenutom optužbom protiv

trenutne hrvatske vlasti, a vicepostulator

postupka mučeništva hercegovačkih

franjevaca fra Miljenko Stojić

za portal hrsvijet.net izjavio je da je

uvjeren da će hrvatski ministar branitelja

»samo neko vrijeme trpjeti«

Ured za pronalaženje, obilježavanje i

održavanje grobova žrtava komunističkih

zločina nakon Drugoga svjetskog

rata te ga »otpisati«.

»Neokomunistička vlast u Hrvatskoj

očito je odlučila ne samo

ukinuti Ured nego zaustaviti bilo kakovo

istraživanje komunističkih zločina.

Ovamo će, pak, naši komunisti

zaustaviti sva istraživanja komunističkih

zločina, ulickati spomenike

njihovoj stvarnoj ili izmišljenoj žrtvi

i nastaviti tupiti kako nije Domovinski

rat stvorio današnju hrvatsku

državu nego komunisti u Drugomu

svjetskom ratu. Uostalom, među

mnogim zaustavljenim stvarima s

ovoga područja i masovna je grobnica

u Vrgorcu«, kazao je fra Miljenko.

Srećom, fra

Miljenkov su rad

i rad sličnih, bez

zadrške, podržali

unutar Hrvatske

biskupske konferencije,

kao i

Biskupske konferencije

BiH te

njihova zajednička

Komisija

za hrvatski martirologij, na čelu s

biskupom Milom Bogovićem, od

prošle godine bilježi jako plodan rad.

Oni žele odgovoriti na poziv blagopokojnoga

pape Ivana Pavla II. da

svi narodi popišu svoje mučenike i

slijede njihovo vjerno svjedočenje.

Članovi Povjerenstva otvoreno su

prozivali hrvatske vlasti da ne provode

odredbe Zakona o pronalaženju,

obilježavanju i održavanju grobova

žrtava komunističkih zločina nakon

Drugog svjetskog rata. Tako je zamisao

o svehrvatskom grobu (mjesto

na kojemu bi svoje posljednje počivalište

pronašli zemni ostatci neidentificiranih

žrtava), kao i vodilja

pokojnoga predsjednika dr. Franje

Tuđmana o svehrvatskoj pomirbi na

sličan način, još uvijek udaljena od

konačnog ostvaraja.

Spomenuto povjerenstvo navješćuje

izradbu cjelovita nacionalnog

žrtvoslova radi čega se predlaže

ustrojavanje povjerenstava po biskupijama

i župama čiji bi članovi radili

na tom pitanju. Također, iz Povjerenstva

za hrvatski žrtvoslov izražena

je krajnja uznemirenost spoznajom

da se pod okriljem Ministarstva znanosti,

izobrazbe i športa u Vladi RH

na gotovo urotnički, tajnovit način,

otpočelo s rasprom o izmjenama u

nastavi povijesti. Upućeno je i javno

žaljenje zbog odluke Hrvatskoga

sabora o odustajanju od pokroviteljstva

nad svetom misom zadušnicom

u Bleiburgu, što bi se danas moglo

tumačiti kao odgovor trenutne hrvatske

vlasti (čiji dionici uglavnom

otvoreno izražavaju blagonaklonost

prema uređenju bivše države) na sve

bolje ustrojavanje rada na istragama

komunističkih zločina u Crkvi u Hrvata.

U prilog tomu promišljanju svakako

idu i napisi otvoreno politički

lijevo okrenutih medija u Hrvatskoj,

u povodu imenovanja biskupa Želimira

Puljića na mjesto predsjednika

Hrvatske biskupske konferencije. Jedan

od takovih medija ističe u naslovu:

Izborom Puljića HBK skrenula još

više udesno te u tekstu zaključuje kako

je pobijedila tvrda linija i nametnuli

se nacionalistički orijentirani pastiri.

Kada se znade tko o biskupu Puljiću

to i tako piše i kada se znade kako je

Puljića za biskupa pomazao blaženi

Ivan Pavao II., onda je jasno kako su

HBK i BK BiH te spomenuto povjerenstvo

na pravomu putu. Nadati se

je kako će tom stazom hoditi i hrvatske

mjesne vlasti u Herceg Bosni,

BiH.

Povjerenstva

S

2013.

1

p

29


Stratišta

Titov »antifašizam« u svjetlu britanskih dokumenata (II.)

KAD NE ĆE POLITIKA,

NEKA GOVORE DOKUMENTI *

U novom nastavku autor osvjetljava dva izvorna britanska dokumenta

► Piše: Goran Jurišić

Britanska dokumentacija svjedoči da je komunistički

genocid nad hrvatskim narodom, poznat kao »Bleiburg«,

»Križni put«, kao i etničko i klasno čišćenje koje

se provodilo nakon tzv. »oslobođenja« 1945. godine,

organiziran i provođen od strane »rukovodstva« Komunističke

partije Jugoslavije i KPH odnosno od strane

titoističkog režima već tijekom 1944. godine. Britanski

dokument pod oznakom »No. 88.60/22/45«, s datumom

od 11. svibnja 1945., urudžbiran 23. svibnja 1945.

pod oznakom »R 8976«, dokazuje da je vlada Velike Britanije

pasivno odobravala teror titoističkog režima nad

hrvatskim narodom.

Sačuvani dokumenti

Navedeni britanski dokument potječe iz osobne pismohrane

dr. Juraja Krnjevića (HSS), bivšeg potpredsjednika

emigrantske jugoslavenske kraljevske (pročetničke)

vlade u Londonu, u Drugom svjetskom ratu, koji

se, istine radi treba reći, za razliku od Ivana Šubašića,

unutar tog velikosrpskog kruga borio za hrvatske interese,

često izložen od samih članova te vlade na sjednicama

u Londonu najgorim verbalnim napadima zbog raznoraznih

izvješća o navodnim pokoljima nad Srbima u NDH.

Iako je Krnjević za vrijeme rata javno osuđivao zločine

poglavnika Pavelića, njegovi velikosrpski kolege-ministri

uspoređivali su ga s Pavelićem, »da nije ništa bolji od njega«,

zato što je kao minimalne hrvatske interese u uređenju

odnosa sa Slovencima i Srbima tražio poslijeratnu obnovu

banovine Hrvatske u Jugoslaviji. Srpski ministri su

istodobno licemjerno šutjeli o stravičnim pokoljima u dolini

rijeke Drine u istočnoj Bosni koje su počinile četničke

trupe Draže Mihajlovića kojima je ta ista jugoslavenska

kraljevska vlada u Londonu zapovijedala, i nikada nisu

osudili Mihajlovićeve zločine kao što je Krnjević osuđivao

Pavelićeve. Navedene britanske i srpske dokumente

sačuvao je hrvatski politički emigrant Zvonimir Kunek

koji je nakon 1956. bio Krnjevićev osobni tajnik. U izvješću

britanskog veleposlanika pri Svetoj stolici od 11.

svibnja 1945., upućeno ministru vanjskih poslova Velike

Britanije Anthonyju Edenu, veleposlanik obavještava o

tome da je Hrvatska okupirana od komunističkog režima

boljševika. Navodi se komunistička diktatura u Hrvatskoj,

i to za razdoblje od listopada 1944. do ožujka

1945. godine, što se poklapa s hrvatskim dokumentima

u knjizi »Partizanska i komunistička represija i zločini u

Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti«, objavljena 2005.

od nakladnika Hrvatskog instituta za povijest – podružnice

u Slavonskom Brodu.

Sadržaj britanskog izvješća

U britanskom izvješću od 11. svibnja 1945. godine,

navodi se sljedeće: »(...) Nakon njihova poraza na Zapadnoj

fronti, Nijemci su započeli, i u Jugoslaviji također,

evakuaciju svojih trupa, ali umjesto njih došle su trupe

“Jugoslavenske narodne armije – Oslobođenja” – Titovi

partizani. Otoci i veći dijelovi južne obale Dalmacije su

prešli u ruke partizana. Saveznički avioni su partizanima

pomogli čak u njihovu prodoru kroz Dalmaciju. Ubrzo

nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli

strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s “likvidacijom”

svih “sumnjivih” elemenata ili onih koji su im

se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to “čišćenje”

S

2013.

1

p

* Ovo je prijepis 2. nastavka podlistka »Titov “antifašizam” u svjetlu britanskih dokumenata« iz Hrvatskog slova od 10.

studenoga 2006., str. 10. Podlistak je inače u spomenutu listu izlazio u 10 nastavaka 3. studenoga – 15. prosinca 2006.

Čitajući članak, dobro je na pameti imati komunističku Uredbu o vojnim sudovima. Prvi stavak 27. članka glasi ovako:

»Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi

odluku po slobodnoj oceni.« (24. svibnja 1944. »Uredba o vojnim sudovima« – JBT)

30


velikom riziku, neki ljudi su uspjeli pobjeći iz Jugoslavije.

Oni govore o realnoj situaciji u zemlji opisujući je

stravičnom.(...)« (prevedeno s engleskog, op. a.)

Stratišta

Britanski veleposlanik pri Svetoj Stolici

bilo!! Izgovor za “likvidaciju sumnjivih elemenata” je bila

optužba za političku urotu i suradnju s neprijateljem.

Ali, zapravo, glavni motiv takvog “čišćenja” nije bio taj

razlog; glavni cilj je bio druge prirode, a to su politički ciljevi

njihove Partije – komunističke Partije. Namjeravajući

oslobođenoj Jugoslaviji nametnuti diktaturu komunističke

Partije, morali su – tako su barem mislili – prije

svega eliminirati sve vodeće osobe, koje se nisu slagale

s komunističkim političkim težnjama. U nastojanju da

ostvare svoje odluke, tražili su (svugdje su postali glavni

u javnom životu u oslobođenim dijelovima Jugoslavije)

one koji su u društvu nešto značili ili koji su bili vrlo cijenjeni;

oni bi takve ljude uhitili i to bez ikakvog suđenja

bi ih ubili ili deportirali u koncentracijski logor, gdje bi ih

ubili kasnije. Cilj takvih djelovanja je očit; namjeravali su

eliminirati sve svoje sunarodnjake koji bi im jednog dana

smetali u njihovom trudu da boljševiziraju oslobođenu

Jugoslaviju. Među tim ljudima se sigurno nalaze katolički

svećenici koji uživaju veliko poštovanje i autoritet

među ljudima, jer su oni zapravo njihovi duhovni vodiči,

posebno u Hrvatskoj i Sloveniji. Vrlo rijetko i uz veliki

rizik bi podatci koji govore o zločinima i brutalnosti počinjeni

od Titovih partizana izlazili izvan granica zemlje.

Bojeći se opozicije zapadnih saveznika Jugoslavije, partizani

su počeli strogo kontrolirati i nadzirati zemlju. Nije

dopušteno da ljudi imaju ikakva kontakta s predstavnicima

Saveznika koji se nalaze u Jugoslaviji. Nikome nije

dopušteno izlaziti iz zemlje. Bez svjedoka žele nadzirati

svoj glavni cilj: boljševizaciju Jugoslavije. Unatoč tom

Pod naslovom »POKOLJ FRANJEVACA U MO-

STARU« britanski je veleposlanik pri Svetoj stolici izvijestio

o sljedećem: »Mostar, glavni grad Hercegovine, bio

je okupiran bez velikog otpora i bitaka. Dana 14. veljače

(1945. op. a) u 5 sati navečer Titove su trupe ušle u grad

kojeg su prije toga napustili Nijemci. Ulazak partizana

u grad bio je uspješan, bez ikakvih incidenata. Tijekom

noći su nove vlasti sastavile listu svih “sumnjivih ljudi”

u gradu. Oni su bili spremni za eliminaciju. Egzekucije

su se dogodile negdje oko ponoći. Komunistički odred

je provalio u samostan franjevaca i uhitio je glavnog franjevca

u Hercegovini – F. dr. Petrovića zajedno s ostalih

6 franjevaca – koji su bili profesori na Teološkom institutu

u Mostaru. Dr. P. Petrović je 15 godina bio upravitelj

župe Mostarske biskupije, mnogo godina je bio i

profesor teologije i poznati crkveni povjesničar. Njegov

dobrotvoran rad ga je učinio još poznatijim: brinuo se

za edukaciju siromašnih studenata. Sve uhićene franjevce

su partizani odveli u nepoznatom smjeru. Službeno ništa

nije bilo rečeno o sudbini tih franjevaca Prema glasinama

koje su kružile Mostarom bili su masakrirani te iste noći

i onda bačeni u rijeku Neretvu. Opsežna lista na kojoj

su navedeni katolički svećenici u Jugoslaviji – sigurno

su bili ubijeni. Zbog kontinuirane borbe u Jugoslaviji i

zbog loše komunikacije, bilo je nemoguće sve do sada

ustanoviti točan broj i imena svih katoličkih svećenika

koji su bili ubijeni za vrijeme okupacijskog perioda u Jugoslaviji

koju su okupirali tzv. “gerilci”. Sada je moguće

dati sljedeće statističke podatke o ubijenim svećenicima:

(...) Hrvatska: 90 sekularnih svećenika, 29 redovnika, 2

isusovca, Bosna: 9 sekularnih svećenika, 6 redovnika, 2

isusovca, Hercegovina: 7 sekularnih svećenika, 37 redovnika

(...) Ubojstva katoličkih svećenika su obično započinjala

užasnim torturama, bez suđenja ili ikakve sudske

presude. Samo u nekim slučajevima nešto kao “suđenje”

je bilo improvizirano i “osuda” je bila proglašena. Ali nikada

nije bilo prava na obranu i nikada nisu bile davane

druge legalne zaštite. Događalo bi se da je pojedinac mogao

dosuditi egzekuciju slijedeći takva “suđenja” i “pravdu”

ubojica. U propagandne svrhe kao motiv egzekucija

bili su navođeni mnogi politički izgovori. Ali istina je bila

da su svi ubijeni katolički svećenici bili umoreni od ruke

komunista – posebno u Sloveniji sudeći prema unaprijed

smišljenom planu da se “likvidiraju” svi oni ljudi za koje

su komunisti smatrali da su potencijalne i realne prepreke

njihovoj uspostavi totalitarne komunističke diktature.«


S

2013.

1

p

31


Istraživanja

Kako je mogla teći bitka za Široki Brijeg

JE LI JOSIP BROZ TITO OSOBNO ZAPOVJEDIO MASOVNE

LIKVIDACIJE POLITIČKIH NEISTOMIŠLJENIKA? (V.)

Širokobriješki branitelji pokušavaju izbaviti franjevce iz smrtne opasnosti

► Piše: Damir Šimić

Kad su partizani 7. veljače ovladali

Širokim Brijegom, fratri, časne

sestre i dobar dio gimnazijalaca nalazili

su se na nekoliko mjesta. Najveći

dio njih bio je u tim trenutcima

smješten u podrumima franjevačke

gimnazije i samostana te protuzrakoplovnom

skloništu, drugi dio fratara

sklonište je potražio u obližnjoj

franjevačkoj hidrocentrali dok se jedna

skupina učenika zatekla u zgradi

obližnjeg konvikta.

Što se događalo u samostanu?

O onome što se nakon ulaska

partizana događalo unutar samostana

na Širokom Brijegu, svjedočio je

niz preživjelih sudionika tih događaja.

Njihovi iskazi u potpunoj su suprotnosti

s tvrdnjama partizanskih

profesionalnih historiografa čija se

većina radova o

ovoj temi ne može

uzeti vjerodostojnom.

Međutim,

iskazi preživjelih

gimnazijalaca te

njemačkih i hrvatskih

vojnika, u

kompilaciji s dijelom

partizanskih

izvora navodi nas

Sve je bilo već unaprijed

planirano. Osvojivši samostan,

partizani najprije izazivaju

franjevce, a onda počinje

ubijanje. Uspjevši se oporaviti

od iznenadnog protuudara,

širokobrijeških branitelja

nastavljaju započeto.

na zaključak da svaka od prvotnih

rekonstrukcija ovih događaja, pod

snagom novih činjenica, sve više blijedi.

»U 10 sati do podne 7. veljače na

vrata je došao s pištoljem jedan partizan.

Otvorio mu je vrata fra Borislav

(bio je u civilu). Izvana se čulo «ura,

ura”. Sve se odigravalo u samo nekoliko

trenutaka. Meštar sjemeništa fra

Borislav Pandžić je došao u podrum

i rekao “iziđite došli su partizani”.

Došli su svi iz podruma u zbornicu« 1 ,

kazuje jedan od očevidaca koji se u

dopodnevnim satima, tog 7. veljače

1945., našao unutar samostana.

Međutim, partizanski publicist,

Ljubušak, Mahmud Konjhodžić desetljećima

je iznosio drukčije viđenje.

Prema njegovim tvrdnjama partizani

su »upadom u zgradu samostana,

osvajali sobu po sobu« 2 , što se može

prosuditi jedino

kao jalov pokušaj

da se tragovi

pljačke i zločina

grozničavo pokušaju

prekvalificirati

u tragove

oružane bitke po

samostanskim

hodnicima i sobama.

Nebuloze, slične Konjhodžićevima,

iznosi i Milan Rako, tadašnji

politički komesar četvrtog bataljuna

11. dalmatinske brigade i koautor

knjige »11. dalmatinska (biokovska)

brigada«, koji je zajedno s Ljubom

Perišom i ostalim oficirima 7. veljače

među prvima ispitivao širokobriješke

franjevce, neposredno prije njihove

mučeničke smrti.

»Žestoka borba se nastavlja i u

crkvenim zgradama. Neprijatelj se

služi manastirskim i gimnazijskim

inventarom kao sredstvima za zaklon.

… U manastiru pružaju otpor i

pojedini fratri izmiješani sa ustašama

i njemačkim vojnicima«, tvrdi Rako

pokušavajući dati kakvu-takvu potvrdu

partizanskim tezama o samostanu

kao legitimnom vojnom cilju. 3

Rako je, očito, i fra Borislava Pandžića,

koji je partizanima u trenutcima

njihovog dolaska uredno otvorio vrata,

vidio u civilnoj odjeći te mu je,

iz sebi poznatih razloga, u svojim

napisima dodao »pištolj i bombe«,

kao i proizvoljnu prosudbu njegovog

ponašanja prije dolaska partizana.

»Iz zgrade manastira vjerovatno u

nedostatku municije upotrijebili su

vrelo ulje, prolijevajući sa prozora na

naš streljački stroj. Jedan od fratara

uhvaćen je naoružan sa pištoljem i

S

2013.

1

p

1

Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65

subraće«, Humac – Zagreb, 2010., str. 201.

2

Mahmud Konjhodžić, Kronika o ljubuškom kraju, 2, IRO Veselin Masleša, Sarajevo, 1981., str. 381.

3

Referat Milana Rake sa Savjetovanja o Mostarskoj operaciji, održanog u Mostaru u veljači 1986., poznat autoru.

32


Gradnja protuzrakoplovnog skloništa po odredbi državnih vlasti

bombama u džepu, u manastiru preobučen

je u odijelo seljaka u momentu

kada se je spremao da umakne iz

manastira prema mjestu – vjerovatno

je do tada držao odstupnicu onima

koji su se povlačili«, tvrdio je politički

komesar Milan Rako u vlastitom

elaboratu o »Mostarskoj operaciji«. 4

Međutim, prema iskazima preživjelih

očevidaca koji su se u tim

trenutcima nalazili unutar zidina

samostana, cijela se situacija odigrala

znatno drukčije. Kako oni tvrde,

partizani su odmah nakon ulaska u

samostan sve fratre zatvorili u samostansku

zbornicu i odmah otpočeli

pljačku po samostanskim sobama i

podrumu. Iskazi preživjelih gimnazijalaca

također kazuju da ispitivanja

nisu bila usmjerena na razgovor o

osobnoj odgovornosti fratara, nego

na klasična provociranja, što ukazuje

na to da je odluka o njihovoj sudbini

već ranije bila donesena.

»Tu se iskazao jedan partizan sa

zahtjevom da se zgazi Pavelićevu sliku.

Nitko to nije htio učiniti. Iživljavanja

su bila različita. Jedan je imao

stil ciničnog smijuljenja i draženjem

riječima. Spominjali su da su među

njima i neki bivši đaci, pa su profesori

zamolili partizane predlažući da

ih se dovede na suočenje. Dakako, da

ih se zapita kakvi su bili profesori u

postupku odgoja i u politici, pa da će

se uvidjeti da u njih nema krivnje.« 5

Značajka dijaloga vođenog toga

dana između partizanskih oficira i

fratara u zbornici ogledala se u »neprekidnim

ulaženjima i izlaženjima

oficira«, tvrdi nekoliko očevidaca tih

događaja u svojim iskazima objavljenim

u knjizi Istina o ubijenoj gimnaziji

6 , što samo po sebi otvara neke

dvojbe. Prema jednoj tezi, riječ je o

izlascima po upute o daljem postupanju

sa zatočenim fratrima. Međutim,

prema drugoj tezi, ovako nervozno

ponašanje partizanskih oficira

bilo je posljedica vojnog protuudara

njemačkih i hrvatskih postrojbi,

koje partizanski izvori prešućuju, ali

spominju njemački. Sudeći prema

njemačkim izvorima, samostan na

Širokom Brijegu definitivno je pao u

partizanske ruke tek u 15.30. 7 , čemu

ćemo u nastavku posvetiti više pozornosti.

Nakon provociranja i ispitivanja,

sudeći prema iskazima očevidaca,

»partizanski oficiri su napustili

zbornicu i zaključali vrata za sobom.

Tada se započelo odvoditi fratre jednog

po jednog…« 8 Međutim, nijedan

od njih ne navodi u kolikim su

vremenskim razmacima fratri odvođeni

na pogubljenje, a nema ni saznanja

o tome što se u tom razdoblju

događalo izvan samostanskih zidina.

Kako su počele likvidacije?

Rekonstruirajući slijed događaja

tog 7. veljače i egzekucije provedene

nad dvanaestoricom franjevaca,

na temelju dostupne građe i iskaza

očevidaca, sve se logičnijim čini zaključak

da su dvanaestorica fratara

zapravo pobijena u dvije skupine. U

prvoj skupini, po svemu sudeći, ubijena

su trojica fratara koju u svome

iskazu spominje i Rafael Radović, iz

Čilipa, nasilno mobiliziran tadašnji

pripadnik 11. dalmatinske brigade 9 .

Spomenuti svjedok posvjedočio

je, naime, da je u popodnevnim satima

7. veljače 1945. na platou ispred

gimnazije vidio zapovjednika četvrtog

bataljuna 11. dalmatinske brigade

(Dominko Antunović) i njegovog

zamjenika (Mate Majić) kako, zajedno

s jednim oficirom Ozne, u nazočnosti

desetak vojnika, ispituju trojicu

fratara. U jednom trenutku, tvrdi

Radović, »oficir Ozne je, s nekoliko

revolverskih hitaca, upućenih iz ne-

Istraživanja

4

Referat Milana Rake sa Savjetovanja o Mostarskoj operaciji, održanog u Mostaru u veljači 1986., poznat autoru.

5

Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 201.

6

Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 195. – 204.

7

Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Brkić i sin, Zaprešić, 1993., str. 104.

8

Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 200.

9

Rafael Radović je u to vrijeme bio pripadnik pješačke čete kojom je zapovijedao Ivan Prodan iz Imotskog, iz sastava

IV. bataljuna. U tom bataljunu su, uz zapovjednika Dominka Antunovića iz Kozice kod Vrgorca, djelovali i Milan Rako,

Mate Majić, Salamon Finci, Branko Kadijević, Srećko Freundlich, Adolf Dragičević, Emil Goldstein i mnogi drugi kasniji

istaknuti prvaci komunističkog pokreta. (Vidi poimeničan popis pripadnika XI. dalmatinske brigade objavljen u knjizi

11. dalmatinska /biokovska/ brigada autora Milana Rake i Slavka Družijanića, objavljene u Splitu 1987.)

S

2013.

1

p

33


Istraživanja

posredne blizine, na mjestu usmrtio

visokog plavokosog fratra, starog

oko 50 godina«. 10

Zanimljive pojedinosti vezane za

same egzekucije dvanaestorice širokobrijeških

franjevaca, koje podrobno

opisuju metodologiju zločina,

objavljene su prije više od dva desetljeća

u Glasu Koncila. 11 Te pojedinosti

zapravo pokazuju način na koji je čitav

taj ubilački sustav funkcionirao.

Sudeći prema tom iskazu, nakon

odvođenja fratara iz zbornice, oficiri

su pod prijetnjom smrti vojnicima

zapovijedali ubojstva fratara. U

konkretnom slučaju, oficir je jednom

vojniku naredio da pobije fratre. On

je to odbio učiniti zbog čega ga je

oficir odmah ustrijelio. Istu naredbu

priopćio je i drugom vojniku, koji je

to također odbio pa je ustrijelio i njega.

Tek ih je treći, vidjevši kako stvari

stoje, ubio po naređenju, ali više od

tada nije mogao zaspati.

»Kad je vidio franjevce mirne,

okupljene na molitvi shvatio je zašto

su se dvojica njegovih kolega vratila

neobavljena posla. Ne shvaća zašlo je

on to učinio i to sebi nikad nije mogao

oprostiti. Neizmjerno bi sretniji

bio da je svoj život žrtvovao. U tom

trenutku nije mogao razmišljati. Vidio

je da franjevcima nema spasa.

Pomislio je da između dva zla bolje

da barem on ostane na životu«, 12

kaže se također u iskazu koji je objavio

Glas Koncila.

Ipak, čini se da su nakon ubojstva

prve trojice fratara, ubojstva privremeno

prestala. Fratri i učenici, zaključani

u franjevačkoj zbornici, nisu

ni slutili što se vani događa.

Ubojstva fratara prekinuta

iznenadnim protuudarom

Jedna od hrvatskih postrojbi koja je branila Široki Brijeg

Partizanski izvori uopće ne spominju

činjenicu da su se njihove postrojbe

tog 7. veljače, pod silinom

njemačko-hrvatskog protuudara,

morale povući iz samostana na Širokom

Brijegu. O protuudaru svjedoče

njemački vojni izvori, a preživjeli

očevidci koji su u tim trenutcima bili

zatvoreni u samostanu, gimnaziji ili

konviktu uopće nemaju nikakvih

spoznaja o tome što se vani događalo

i kako je tijek borbe uopće tekao.

Međutim, njemački izvori kazuju da

su partizani u potpunosti ovladali samostanom

tek oko 15.30.

Opisujući posljednje trenutke

borbi na Širokom Brijegu, njemački

izvori spominju protuudar, ponovno

zauzimanje samostana i pogibiju satnika

Bollmanna, za koga partizanski

izvori, pak, tvrde da je u bezizlaznosti

situacije u kojoj se našao počinio

samoubojstvo.

»Što je samostan ponovno zauzet,

to treba zahvaliti najvećem osobnom

zalaganju pojedinih zapovjednika.

U međuvremenu satnik Bollmann s

preostalim ljudima svoje hrabre posade

odupro se neprijateljskim oklopnim

vozilima. Jedna od tih grdosija

ostala je u plamenu, no druga je tu

malu skupinu dohvatila s boka i potukla

je. U tom protunapadu poginuo

je satnik Bollmann, zapovjednik

Il. bojne. Bojišnica se polako komad

po komad drobila i povlačila natrag

do Tvornice duhana. Samostan u Širokom

Brijegu pao je u 15.30 sati«,

zapisano je u dnevniku njemačkog

natporučnika Beck-Woerneryja,

izravnog sudionika bitke za Široki

Brijeg. 13

U tom istom kontekstu, iznimno

se dragocjenim čini i iskaz Stanka

Ivankovića, sina Ilijinog, rođenog

1924. u Gornjima Hamzićima, stalno

nastanjenog u Sydneyu. U vrijeme

završne bitke na Širokom Brijegu

bio je pripadnik ustaške postrojbe

koja je, prema njegovim tvrdnjama,

izravno sudjelovala u tom istom protuudaru.

Stanko se kao pripadnik

jedne interventne skupine u dopodnevnim

satima 7. veljače nalazio na

Širokom Brijegu. Međutim, zbog

iznenadnog prodora partizana i

zapovjedi nadređenih o povlačenju,

Stanko se, oko 10 sati, zajedno sa

svojom postrojbom povukao prema

koritu Ugrovače i Lištice.

»Mi smo bili na našem kamionu

“Bianca” koji smo uzeli u Omišu.

Na njemu su bile tri bačve benzina i

drugi ratni materijal. Najedanput je

neka panika bila, Bog zna ili zlonamjerna

ili obratno... došla je zapovid

S

2013.

1

p

10

Riječ je o iskazu pronađenom u pismohrani Krunoslava Draganovića, poznatom autoru.

11

»Nesanica ubojice širokobrijeških franjevaca«, Glas Koncila, 31, 5. kolovoza 1990. str. 8.

12 »

Nesanica ubojice širokobrijeških franjevaca«, str. 8.

13

Franz Schraml, Hrvatsko ratište, str. 104.

34


Ovo su negdašnji franjevački dućani na dijelu ceste između konvikta i crkve.

Komunisti su ih dokinuli nakon svoga prolaska.

o povlačenju. A kuda? Doli niz grabe

na Širokom Brigu... doli prema rijeci

Lištici, di gimnazija i samostan imaju

električnu centralu«, tvrdi Stanko te

dodaje da je, nakon povlačenja, »kamion

ostao pod jednim drvetom nekoliko

desetaka metara zapadno od

protuzrakoplovnog skloništa...« 14

Nakon povlačenja su se, kako

kaže, prestrojili, čekajući dalje zapovjedi

i upravo u tim trenutcima do

njih je došla informacija da su fratri

u smrtnoj opasnosti, kao i zapovijed

o žurnom proboju prema gimnaziji

i samostanu. Nakon povratka na

Široki Brijeg, pod zapovjedništvom

Marka Hrtice, rođenog Dubrovčanina,

i Šime Matića, Ličanina, odmah

su, kako kaže, zamijetili strašan dim

koji se izvijao iz protuzrakoplovnog

skloništa. Na njihovom kamionu nedostajale

su dvije bačve benzina, a

pronašli su ih na ulazu u protuzrakoplovno

sklonište na Bakamuši.

»Čim smo dotrčali do skloništa,

unatoč strašnom dimu, stariji vodnik

Mile Tokić je uskočio unutra, za

njim Pero Pervan iz Čitluka, Josip

Papić iz Visokog i mi ostali. Unutra

smo vidili tri ugljenisana tijela. Kad

smo počeli prvoga nositi van, meni

nije bilo najbolje, izgledalo mi je da

su padali komadi ljudskog mesa s

ugljenisanog lica. Kad smo tilo iznili

van vidjeli smo da je u habitu. Tokić

je tada povikao: “Naši su pratri

to! Naši su pratri!”«, svjedoči Stanko

Ivanković, i ne sluteći da se njegov

iskaz podudara s već spomenutim

iskazom Rafaela Radovića, tadašnjeg

pripadnika 11. dalmatinske brigade,

koji je posvjedočio da je u ranim

popodnevnim satima ispred gimnazije

osobno vidio ispitivanje trojice i

ubojstvo jednoga fratra. 15 Međutim,

prema Ivankovićevu iskazu, u tim su

Partizanski tenkovi pred konviktom

ih trenutcima iznenada napali partizani

pa ostala dva tijela nisu uspjeli

izvući izvan skloništa, a u skloništu

su ostala i dvojica njegovih kolega.

»I dok smo išli da bi druge

vadili, oni su prišli. Najedanput je

neprijatelj na svojih možda 40 do 50

metara udario po nama iz strojopuške,

iako smo mi mislili da su pobjegli

vragu. Oni su valjda na nas napravili

protuudar. Mile Tokić i Pero Pervan

su na žalost ostali unutra«, kazuje

Stanko Ivanković,

Međutim, tu borba ne prestaje.

Ivankovićeva se skupina, vodeći borbe

s partizanima, kroz bojevi raspored

11. dalmatinske brigade, uspijeva

probiti prema Uzarićima.

Susret s partizanima iz istočne

Hercegovine

U Uzarićima su, prema Ivankovićevom

iskazu, zarobili nekolicinu

partizana koji su tvrdili da pripadaju

XIII. hercegovačkoj brigadi, postrojbi

iz sastava 29. hercegovačke

divizije. Međutim, to ne odgovara

činjenicama jer se XIII. hercegovačka

brigada u to vrijeme nalazila na

položajima u istočnom dijelu Hercegovine.

Istraživanja

14

Iskaz poznat autoru.

15

U jednom trenutku, posvjedočio je Rafael Radović, »oficir Ozne je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne

blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina«, kaže se u iskazu pronađenom u

pismohrani Krunoslava Draganovića.

S

2013.

1

p

35


Istraživanja

S

1

2013.

p

Uhićeni hrvatski i njemački vojnici u bitci za Široki Brijeg

»U Uzarićima smo zarobili dosta

civila, naoružanih samokresima.

Rekli su da pripadaju XIII. hercegovačkoj

brigadi… Nekih se dobro

sjećam u jednom vrtlu di je bio duvan...

Imali su one male bacače …

Jedna žena, mlada žena, poče plakati:

“Nemojte me ubiti!” Mi kažemo:

“Ne ćemo nikoga ubiti!” “Nemojte

me ubiti! Oni su mene prisilno odveli.

Oni su od mene...”, plače ona. Bio

je tu jedan civil, bio je u civilu, ima

je na sebi dugački civilni kaput. ... I

najedanput izvadi iz džepa samokres

i ubije je na mjestu! Počeo je bježati

prema vratima. Bila su zidana vrata

od onoga vrtla, velikoga duvaništa.

Onda, Bože moj, i on je tu završio...

A valjda je bio komesar ili Bog bi

znao tko je bio...«, svjedoči Ivanković.

Analizirajući ovu izjavu i mogućnost

angažmana dijelova XIII. hercegovačke

brigade na ovome području,

nameće se zaključak da je teško

vjerovati o bilo kakvom angažmanu

dijelova ove brigade u samom napadu

na crkvu i samostan na Širokom

Brijegu. Autor ovih redaka osobno

je skloniji vjerovanju da je u ovom

slučaju riječ o postrojbi iz sastava

3. brigade KNOJ-a BiH, izravno

podređenoj Ozni, koja je u napadu

na Široki Brijeg imala »posebne zadaće«,

a na Široki je Brijeg stigla iz

Ljubuškog u bojevom rasporedu XI.

dalmatinske brigade.

Na koji su se način postrojbe,

skupine i pojedinci bliski Ozni BiH iz

pravca Ljubuškog prebacivali prema

Širokom Brijegu, govori i svjedočenje

Jure Galića, tadašnjeg sekretara

Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu

Hercegovinu, koji je zajedno s Markom

Šoljićem također bio nositeljem

jedne od tih »posebnih zadaća«.

»Marko Šoljić i ja dobili smo od

Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu

Hercegovinu zadatak da krenemo s

našim jedinicama i da nakon oslobađanja

Širokog Brijega u njemu pronađemo

odgovarajuće ljude i osnujemo

našu vlast. … U pravcu Širokog

Brijega išli smo preko sela Lipna,

Hamzića, Čerina, Jara i uglavnom

istim onim pravcem kojim su nastupale

naše snage, IV. i XI. dalmatinska

brigada« 16 , tvrdi Galić prešućujući

da je Oblasni komitet KPJ za

zapadnu Hercegovinu u tim trenutcima

već imao svoju »mrežu« ljudi s

kojima je održavana veza preko Petra

Leke, Bože Barbarića i Vice Sopte, a

koje su opet na izravnoj vezi držali

Jure Galić, Marko Šoljić, Ante Barbir,

Tuna Ramljak i drugi istaknuti

komunisti.

Kao i Galić, prema Širokom Brijegu

je u tim trenutcima bila upućena

i postrojba 3. brigade KNOJ-a,

elitni dio represivnog sustava koji je

djelovao izvan redovite crte zapovijedanja

i bio je pod izravnim nadzorom

Ozne i tijela KPJ.

O sudjelovanju i zadaćama

KNOJ-a 7. veljače na Širokom Brijegu,

svjedoči i iskaz T. S. iz Mostara,

tadašnjeg pripadnika 3. brigade

KNOJ-a. U svome iskazu spomenuti,

naime, tvrdi da su se kapetan Rajko

Vukoje (iz Bileće) i poručnik Milivoj

Drašković (iz Gacka), tadašnji

oficiri KNOJ-a, pred njim hvalili da

16

Jure Galić, Vrijeme i ljudi, Svjetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005., str. 373.

su oni osobno, po nalogu Slobodana

Šakote (Srbina iz Čapljine), tadašnjeg

čelnog čovjeka Ozne u Hercegovini,

pobili fratre na Širokom Brijegu.

Raščlanjujući izneseno, nameće

se zaključak da su dvanaestorica širokobrijeških

franjevaca, po svemu

sudeći, pobijena u dvije skupine. U

prvoj skupini ustrijeljena su trojica

franjevaca, a likvidacije su bile prekinute

zbog iznenadnog protuudara

njemačko-hrvatskih snaga. Međutim,

nakon prestanka borbi, odnosno

nakon 15.30, očito su likvidacije ponovo

nastavljene i tada je mučki ubijeno

preostalih devet fratara. U tim

trenutcima partizani još nisu znali

za skupinu franjevaca koja je imala

utočište u franjevačkoj hidrocentrali,

a koja se na Širokom Brijegu pojavila

tek ujutro 8. veljače.

Sumirajući odgovornost postrojbi

i zapovjednika, nameću se dvije mogućnosti.

Prva je ona o egzekutorima

iz sastava VIII. dalmatinskog korpusa,

odnosno 11. dalmatinske brigade

u čijoj se zoni zločin dogodio, dok je

druga ona koja ukazuje na činjenicu

da planere i izvršitelje treba tražiti

među pripadnicima Ozne BiH i 3.

brigade KNOJ-a, koji su profesional-

36


no umetnuti u bojevi raspored druge

postrojbe stigli na Široki Brijeg. Na

takvu mogućnost ukazuju i riječi samohvale

Milivoja Draškovića, inače

strica poznatog srbijanskog političara

Vuka Draškovića, kao i Ivankovićev

iskaz, ali i činjenica da su upravo

pripadnici Ozne BiH i KNOJ-a bili

egzekutori nad franjevcima u Čapljini,

Čitluku, Ljubuškom i Mostaru.

Međutim, u konačnici, imena

krajnjih egzekutora i nisu toliko bitna.

Jedni i drugi bili su samo oružana

sila pod izravnim nadzorom KPJ i

Josipa Broza Tita.

Istraživanja

Planirani zločin i sustavna pljačka

Kakve su bile ostale karakteristike

partizanskog napada na Široki

Brijeg, u svojim memoarskim sjećanjima

kazuje i sam Jure Galić ističući

da je zajedno s Markom Šoljićem oko

»polovice dana« tog 7. veljače došao

na Široki Brijeg.

»Dolazeći u samo mjesto Široki

Brijeg prošli smo pored crkve,

te Franjevačkog samostana i

Širokobriješke gimnazije. Od ljudi

gotovo nikoga nismo vidjeli ni sreli.

Na prolazu pored crkve, nakratko,

zastali smo i razgledali okolinu…

Topovske i minobacačke granate,

te avionske bombe, prekopale su

i razorile kako zemljište tako i

građevinske objekte. Izgorjela je

zgrada gimnazije«, 17 tvrdi Galić

ostavljajući čitatelja pod dojmom da

je riječ o tragovima preostalima nakon

bitke, a ne bestijalnim i unaprijed

planiranim topničkim udarima

na crkvu i franjevački samostan. Međutim,

odmah zatim Galić se odaje

i tvrdi da, ipak, nije riječ isključivo

o tragovima običnog boja dviju suprotstavljenih

vojski. Iznoseći svoja

zapažanja, Galić neizravno potvrđuje

da je, prema onome što je vidio, riječ

o planiranom zločinu s pljačkom kao

jednim od temeljnih ciljeva.

Samostanska je crkva pogođena 296 puta i teško oštećena

»Široki Brijeg je doista sablasno

djelovao. Sve je bilo ispreturano,

trgovine isprovaljivane, vrata izvaljena,

slomljena, izlozi razlupani, roba

različite vrste rasturena s obje strane

ceste…« 18 , opisuje Jure Galić svoje

prve dojmove o susretu sa Širokim

Brijegom.

Pavao Prcela, nekadašnji pripadnik

I. proleterske brigade, iz sastava

Božovićeve 26. divizije, u izjavi danoj

Krunoslavu Draganoviću, također

iznosi tvrdnje da je bila riječ o pomno

planiranom i dobro organiziranom

zločinu navodeći da je on osobno

bio očevidcem čitavog niza svirepih

ubojstava ratnih zarobljenika i civilnih

osoba, koje je u ime štaba 26.

divizije na operativnom pravcu I.

proleterske brigade nadzirao Veljko

Kadijević, kasniji jugoslavenski »savezni

sekretar za odbranu«.

U svojoj izjavi, danoj u Rimu

23. kolovoza 1953., Prcela je posebice

naglasio: »Moja brigada imala

je zadatak osvojiti “Cigansko brdo”

i dolinu (uvalu) kraj Lištice do regije

Duhana. Nakon tri dana žestokih

borba ušli smo u samo mjesto. Vojska

je imala nalog ubijati (ubiti) sve

što se nađe u samom mjestu uključujući

starce, žene i djecu. Prizore

nisam gledao, jer se nisam odgojio u

takvoj metodi. Međutim, nakon tog

pokolja vidio sam po ulicama i kućama

brojne lješine, ne samo vojnika

nego i civila, među kojima veliki broj

žena i djece.« 19

17

Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 377.

18

Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 378.

S

2013.

1

p

37


Istraživanja

Da bi dovršili započet posao, komunisti su početkom 1947. spalili preostale knjige i matice te otukli i natpis nad

ulazom u samostan koji je govorio samo o tome kada su franjevci došli na Široki Brijeg

Više od stotinu do sada poznatih

masovnih grobnica na području

općine Široki Brijeg dokaz su monstruoznosti

planera i počinitelja ovih

zločina.

Da je jedan od motiva ovog planiranog

zločina bila i pljačka materijalnih

dobara, potvrđuje u svome

iskazu i Stanko Ivanković, tvrdeći da

se njegova postrojba u noći sa 7. na

8. veljače nije povukla prema Mostaru,

nego je obavila presretanje jedne

pljačkaške karavane na cesti Široki

Brijeg – Posušje – Imotski. Ivankovićevo

svjedočenje ujedno kazuje

gdje je završila »roba različite vrste

rasturena s obje strane ceste« 20 , koju

je Jure Galić vidio tijekom ulaska u

Široki Brijeg.

»Zastavnici Rukavina i Jakov Sivrić

poveli su nas stotinjak, negdje

oko pola noći, prema cesti koja od

Širokog Brijega vodi prema Imotskom.

Nismo znali o čemu se radi,

nego smo samo išli i čekali zapovijed«,

svjedoči Stanko Ivanković.

Prema njegovu iskazu, pored ceste

su postavili zasjedu na koju je naišla

kolona pretovarenih mazgi i magaraca

koji su se u pratnji starijih ljudi

i žena lagano kretali cestom prema

Imotskom.

»Bože moj. Oni su došli u pljačku.

Došli su posjetiti svoje sinove ili

muževe, pitaj Boga. Onda su odnijeli

svaki orah, svaki lješnjak..., najednom

mi je sinulo«, svjedoči Stanko

Ivanković. Od zapovjednika su, kako

tvrdi, dobili zapovijed da ih rastjeraju

bez uporabe naoružanja, pogotovo

vatrenog, što je zbog činjenice da su

bili duboko na teritoriju pod nadzorom

partizana moglo otkriti njihov

položaj.

»Zastavnici su išli od jednog do

drugog i govorili: “Ako magarci ne

će ići, prereži mu ‘kolan’ ili ga riješi

na licu mjesta!”, upozoravajući nas

kako cijela akcija treba proći bez

ljudskih žrtava«, priča Stanko Ivanković,

jedan od sudionika te akcije.

Prema njegovim riječima ta je akcija

uspješno završena.

»Kad je to počelo “grgoljat”,

Bože sačuvaj! A noć tiha, čuje se svaki

šum! Većinom su u pratnji pretovarenih

životinja bile žene i stariji

ljudi koji su, čim su nas vidjeli počeli

zapomagati: “Nemojte nas ubit,

sinko! Mi nismo krivi! Tako nam je

naređeno!” Nikoga nismo ubili, jer

je zapovijed bila da nikog ne diramo.

Sve smo ih pustili da idu svojim

kućama, ali smo im i kazali: “Dobro,

ali nikad više da niste došli ovdje

u pljačku!”« 21 , zaključuje na kraju

iskaza Stanko Ivanković.

(Nastavlja se)

S

2013.

1

p

19

Iskaz iz pismohrane Krunoslava Draganovića, poznat autoru.

20

Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 378.

21

Iskaz poznat autoru.

38


Odgovor novinaru Marinku Čuliću

KAKO IZNOVA uBITI FRATRE?

Jugoslavenski revolucionar, jugoslavenski novinar i jedno pismo iz resavske škole

Istraživanja

► Piše: Zvonko Pandžić

U Novostima * (br. 671.), listu Srpskog

narodnog vijeća u Hrvatskoj, pod

naslovom »Himna NOB-a« Marinko

Čulić piše sljedeće rečenice: »Negdje

polovicom Drugog svjetskog rata

gvardijan franjevačkog samostana

u Širokom Brijegu poslao je pismo

Anti Paveliću u kojem predlaže da se

stanovništvo Dalmacije raseli u istočnu

Bosnu i druge dijelove NDH.

Obrazlaže to masovnim partizanskim

ustankom u dalmatinskom

kraju, zbog kojeg nigdje više “ne bi

smjelo biti tri Dalmatinca zajedno,

jer ukoliko se to ne učini, Dalmatinci

će kao izrodi hrvatskog naroda dovesti

do propasti NDH”. Pismo s ovim

drastičnim demografskim preporukama

nikada nije stiglo Paveliću,

jer su ga zajedno s ostalom poštom

koja je poslana iz Širokog Brijega u

Mostar zaplijenili borci Treće dalmatinske

brigade, koji su tada vodili

teške borbe u Hercegovini. O pismu

i njegovom sadržaju saznajemo tek

danas, iz knjige sjećanja epski poznatog

partizanskog komandanta Vicka

Krstulovića (1905. – 1988.) Memoari

jugoslavenskog revolucionara, koja je

čekala na objavljivanje puna tri desetljeća.«

Čulić se, naravno, nije potrudio

provjeriti postoji li to pismo uopće

(iako veli da je u e-mail korespondenciji

s Krstulovićevim sinom Vladimirom),

tko ga je, gdje i kada arhivirao

*

Tjednik Novosti nije htio objaviti ovaj ispravak!

ili pak 70 godina čuvao. Dovoljno

mu je bilo to pročitati kod Krstulovića,

odnosno kod njegova »ghostwritera«,

da bi sadržaj primio zdravo za

gotovo. Naravno, to se pismo i suviše

dobro uklopilo u njegov svjetonazor.

Posumnjao sam u postojanje toga

pisma već zbog samoga sadržaja.

Kao prvo, nepojmljivo je da bi jedan

Hercegovac, k tome i fratar, u službenoj

prepisci Dalmatince paušalno

nazivao izrodima! Tako je bilo onda,

a tako je i danas! Zašto? Zato što su

hercegovački Hrvati još od stvaranja

suvremene hrvatske nacije za vrijeme

ilirskog pokreta zavičajno podrijetlo

(Dalmatinac, Hercegovac, Bosanac,

Slavonac, Zagorac, itd.) držali varijablama

dočim je jedina konstanta

za njih bila i ostala Hrvat s krajnjim

ciljem stvaranja hrvatske države.

Konačno, jedino u pretpostavljenom

zajedništvu svih zavičajnih tradicija

moglo se sanjati o državnoj nezavisnosti,

a uska suradnja Hercegovaca

i Dalmatinaca, zajednička hajdučka i

antiturska borba, imala je već stoljetnu

tradiciju. Iz te tradicije rezultira

i »sveto ime Hajduk«, koji je dobio

ime, usput budi rečeno, poglavito po

glasovitom hercegovačkom hajduku

Andrijici Šimiću kojeg su tisuće Splićana

dočekale u Splitu kada se vraćao

s tridesetogodišnje robije u Kopru.

Izrodom bi tko možda nazvao

kakvog autonomaša koji je bio (ili

ostao) na strani Talijanâ ili srpskog

kralja Aleksandra Posljednjeg, a protiv

svojih hrvatski usmjerenih narodnjaka,

moguće i splitske i trogirske

četnike iz splitskog četničkog bataljuna

(1940. – 1943.). Ali tako nazvati

sve Dalmatince, i to bez ikakve

ograde, ne samo da je nepojmljivo za

Hercegovca nego je i očevidno glupo

i poglavito odveć prozirno jer izravno

upućuje na kuhinju iz koje to »pismo«

dolazi.

Ipak, pokušao sam ući u trag

tom pismu, svim svojim dvojbama

unatoč. Ne spominje ga Joža Horvat

u agitpropovskim Dokumentima

(1946.), a ni mason Viktor Novak

(Magnum crimen, 1948.), iako bi

obojici kao i agitpropu takvo jedno

pismo bilo i te kako dobrodošlo

da potkrijepe svoje poznate teze o

»zločinačkoj aktivnosti jednog dijela

katoličkog klera«. Jednostavno rečeno,

iako »epski« Vicko Krstulović

(ili njegov »ghostwriter«) spominje

to gvardijanovo pismo, nitko ga do

danas nije vidio pa najvjerojatnije nikada

i nije bilo napisano.

No, možemo i na drugi način

provjeriti je li to pismo postojalo.

S

2013.

1

p

39


Istraživanja

S 1

2013. p

Tko je, naime, bio gvardijan franjevačkog

samostana sredinom 1943.

na Širokom Brijegu? Do rujna te

godine, dakle u vrijeme (fingiranog)

nastanka pisma, to je bio fra Bože

Bubalo. Njega je narodna vlast poslije

rata bez suda zatočila u Ljubuškom,

dva ga puta 1946. noću izvodila

na fiktivno strijeljanje, sve dok

nije duševno posve skrahirao. Tada

su ga pustili bez presude! Desetljećima

je bolovao i umro 1987. Ni to

ni neko drugo pismo »islednici« mu

nisu nabijali na nos, kao ni desetcima

drugih fratara koji su robijali u Zenici

sve do 80-ih godina prošloga stoljeća.

Da ga je bilo, zacijelo fra Bože

ne bi bio »samo fiktivno« strijeljan.

Od rujna

1943. do ubojstva

u veljači 1945.

gvardijan je na

Širokom Brijegu

bio fra Andrija

Jelčić, nekoliko

mjeseci kao vikar

(zamjenik gvardijana),

a potom

i službeno kao

gvardijan. On je sa sedmoricom drugih

fratara iz franjevačke hidrocentrale

na rijeci Lištici odveden u pravcu

Posušja i Imotskog (tj. via Spalato)

i svi su pobijeni. Gdje, ni danas nije

jasno. Krstulović je, kao najviši partijski

dužnosnik na terenu, sigurno

znao za ubojstvo gvardijana Jelčića

sa Širokog Brijega, kao i drugih fratara

(dvojica su bila iz moje uže obitelji).

Konačno, u to je vrijeme bio

u Hercegovini. Ako Krstulovićev sin

Vladimir, kao urednik očeve knjige,

ne pokaže to pismo, osobno ću zaključiti

da je njegov otac bio izravno

uključen u ta masovna ubojstva jer

je očito znao za smrt gvardijana sa

Širokog Brijega fra Andrije Jelčića i

njegovih drugova objavljujući, kao

jedini, iako posmrtno, smrtonosnu

optužnicu u obliku fingirana pisma

širokobriješkoga gvardijana. Osim

toga, nedvojbeno je da su ih upravo

njegovi partizani (kao najodgovornije

Marinko Čulić i Krstulovićev sin

Vladimir govore o navodnom

pismu širokobriješkog gvardijana

protiv Dalmatinaca, ali ga ne

pokazuju. Što se može zaključiti?

političke osobe na terenu svih partizanskih

jedinica u operacijama Široki

Brijeg i Mostar) odveli i pogubili. Ne

mogu tvrditi da je on osobno izdao

takvo naređenje jer suviše je, naime,

zapovjednika VIII. korpusa bilo žedno

fratarske krvi, ali Krstulović zacijelo

referira ono što je po tradiciji

»resavske škole« fabricirala Ozna ili

on sam da gvardijan na Širokom,

biva, mrzi Dalmatince i surađuje s

Pavelićem pa tko će reći da nije zaslužio

smrt!? A da bi Krstulović i(li)

Ozna »zabacili trag« o tome kako su

pogubili gvardijana sa Širokog Brijega

i njegovu braću, ne spominju mu

ime te fabuliraju o borbama Treće

dalmatinske brigade oko Širokog

Brijega (na putu

Široki Brijeg –

Mostar) sredinom

1943. Treća dalmatinska

tada je

(sredinom 1943.)

bila sjeverno od

Mostara (bitka na

Neretvi), prešla

Neretvu i dospjela

do Nevesinja.

Vrhovni štab ju je nakon toga rasformirao

zbog navodnih ili stvarnih

pogrješaka. Usput, do veljače 1945.

partizani nisu uspjeli presjeći cestu

Široki Brijeg – Mostar, a ne da bi tu

Treća brigada uopće mogla zaplijeniti

spomenuto pismo. To su mogli

nakratko učiniti tek na putu od

Mostara za Sarajevo za vrijeme bitke

na Neretvi 1943. Cestu su Nijemci

potom branili do travnja 1945. radi

izvlačenja svoje vojske preko Dubrovnika,

Mostara i Sarajeva prema

Zagrebu i Austriji. Iz istoga su razloga,

naravno, mjesecima branili i Široki

Brijeg kao dominantnu kotu, a ne

kao franjevački samostan.

Upravo za krvavih dana početkom

veljače 1945. u Hercegovini

je, kako rekoh, boravio Vicko Krstulović

i to kao »najviši partijski

dužnosnik iz Hrvatske« zajedno s

Avdom Humom iz Bosne i Hercegovine.

Fotografirani su na glavnoj

bini na mitingu u Mostaru u povodu

»oslobođenja« grada, nekoliko dana

nakon što su ubijeni franjevci sa Širokog

Brijega i iz Mostara. Posljednji

su (njih sedam) jednostavno bili

povezani žicom i bačeni u nabujalu

Neretvu. Gvardijana Jelčića, kao i

drugih 65 fratara u Hercegovini,

ubila je partizanska i jugoslavenska

ruka, a preostali su uhićeni i poslani

na robiju. Brojni svećenici nastradaše

i u Dalmaciji. Pobio ih je uglavnom

VIII. korpus NOVJ-a, a o bezbrojnim

ubojstvima civila ovdje ne govorim.

Ponešto o tim »devijacijama«

VIII. korpusa kao i svojoj ulozi u tim

događajima mogao je Krstulović zapisati

u svojim revolucionarnim memoarima,

a ne, u streljačkom stroju s

Marinkom Čulićem, iznova strijeljati

gvardijana Jelčića i njegove drugove.

Ne iznenađuje što novinar Čulić

ne dovodi u sumnju štivo Vicka Krstulovića.

On i danas uopće ne krije

da još uvijek sanja o jugoslavenstvu

i bratstvojedinstvenoj srpsko-hrvatskoj

vojnoj doktrini u kojoj za tamo

neke Hercegovce, a moguće i za »ruralne

Dalmatince« (sve odreda integralistički

Hrvati) mjesta ne može

biti. Naravno da ne može, oni su stajali

na putu i kraljevsko-jugoslavenskoj

i komunističko-jugoslavenskoj

ideologiji, koju su jednom zauvijek,

u zajedništvu sa svim domoljubnim

Hrvatima, porazili i uništili. Upravo

to smeta Čuliću. Stoga on i hvali

dalmatinske partizane i Vicka Krstulovića.

Udarili su, koje li etike, biva

po svojima, po fratrima ili ustašama,

posve je svejedno, a to da je bio zalog

uspjeha oružanog komunističko-projugoslavenskog

i srpsko-hrvatskoga

bratstva i jedinstva. Quod erat demonstrandum.

Budući da Čulić nigdje u Hrvatskoj

ne nalazi javnu podršku za restituciju

Jugoslavije i propale ideologije,

a svi normalni ljudi odavno znaju

da je sve to zauvijek prohujalo s vihorom,

poziva se na osuđenog »pretvorberaša«

Danijela Ivina nazvavši

ga ulizički povjesničarom. I taj bi,

40


Vicko Krstulović (desno) u društvu s pjesnikom Vladimirom Nazorom

poput Čulića, danas htio da su žrtve

franjevaca i stotina tisuća Hrvata

manje vrijedne od žrtava koje su pale

za komunizam i svjetsku revoluciju,

za staljinizam i jugoslavenstvo raznih

boja pa da stoga valja zabraniti

državno sjećanje na hrvatske žrtve.

Viribus unitis Čulić i Ivin nastoje

trenutno podzemnim akcijama da

»zabrana sjećanja na hrvatske žrtve«

(vetitum est eos memoria tenere) postane

i službenom politikom Milanovićeve

vlade.

Naposljetku, pročitao sam negdje

da je Marinko Čulić nekoć bio u

službi KOS-a. Ne vjerujem u to jer

njega nitko nikada nije trebao zavrbovati.

Čovjek koji je i danas uvjeren

u ispravnost ideologije davno crknutoga

jugoslavenstva morao je, poput

Vicka Krstulovića, u svojoj mladosti

biti još rigidniji skojevac i pobornik

partijske (i autonomaško-jugoslavenske)

linije revolucionarnog prava

nego li danas. Čulić je stoga svojedobno,

u najboljem slučaju, mogao

unutar uskoga kruga svojih partijskih

istomišljenika »isleđivati«, tj.

prosuđivati tko je od njih trockist,

maoist, anarholiberal i sl., što KOSu

nije moglo biti od velike koristi. Za

sve druge ljude, za koje se u prvom

redu zanimao KOS, dakle za posve

normalne Dalmatince i Hercegovce

koji u velikoj većini nisu voljeli ni

Jugoslaviju ni Partiju ni vrhovnoga

komandanta, a ni slavili četrdesetu

obljetnicu na čelu Partije i osamdesetu

obljetnicu njegova života, Čulić je

jednostavno bio apsolutna kontraindikacija!

Gdje bi se on pojavio, normalni

bi dečki, ne dvojim, migom

jedan drugomu signalizirali ono što

i danas vrijedi: cave canem!

Krstulović je opet starija priča,

ali iste autonomaške i protuhrvatske

orijentacije. Dok sam u Splitu

išao u školu, od nekih sam ljudi čuo

da on i nije bio tako loš čovjek, da

je svakako bio bolji od Baje, samo

eto malo nagao i ograničenih vidika.

Navodno je mogao ubiti i osuditi daleko

više ljudi nego li je to stvarno

učinio. Vjerojatno, iako je na tisuće

ljudi pogubljeno u Dalmaciji 1945. i

1946, dakako bez suda i sudišta, ali

naravno ne bez njegova znanja. Njegova

nekrofilska i morbidna uredba

o prekapanju neprijateljskih grobišta

i govor protiv Crkve iz 1952. pokazuju

što može od jednoga čovjeka

»učiniti nepopravljiva autonomaška

tradicija integralističkog jugoslavenstva

i partizanska (staljinistička)

svirepost«. Komunistička ideja besklasnoga

društva tu je manje važna.

Naime, već mi je kao školarcu djed

pojasnio što su to komunizam i jugoslavenstvo:

oboje su manje-više nastranost

i bolest, međutim, komunizam

je izlječiv. Mladići kada odrastu

i opamete se, prebole komunizam

kao i ospice. Jugoslavenstvo je, pak,

daleko opasnije jer je neizlječivo, ono

će tek s vremenom polako izumrijeti.

Tu teoriju moga djeda potvrđuju

tvrdokorni Jugoslaveni Krstulović i

Čulić. U njihovoj nastranoj i propaloj

ideologiji autonomaškog i bratsvojedinstvenog

srpsko-hrvatskog jugoslavenstva

i oružanog bratstva pod

simbolom zvijezde petokrake svako

je ubojstvo predmnijevanog neprijatelja,

pa tako i gvardijana sa Širokoga

Brijega, nalazilo svoje teorijsko

opravdanje, kako onda tako i danas.

Ljudsko dostojanstvo ta kolektivistička

ideologija nije poznavala pa

u tome ne zaostaje za fašizmom.

Krstulović je, doduše, već odavno

mrtav, ali njegove ideologijske aveti

masovnih smaknuća još uvijek budi

i još jedno vrijeme budit će Marinko

Čulić pa makar to bilo, u nedostatku

boljih argumenata, a hineći pravičnost,

uz pomoć pisama resavske provenijencije.


Istraživanja

S

2013.

1

p

41


Glas o mučeništvu

O PRILIKAMA U HERCEGOVAČKOJ FRANJEVAČKOJ

PROVINCIJI U PORAĆU DRUGOGa SVJETSKOG RATA

Pismo fra Dominiku Mandiću

► Piše: fra Jerko Mihaljević*

...

Ono što ste poslali za provinciju

bit će dosta za obične potrebe njima

dolje za godinu dana. Ovdje ima u

školi 11 klerika i nešto drugih svećenika.

Svi smo dobro osigurani i ne

treba nam izvana pomoć za godinu

dana.

Na popravku porušenih i oštećenih

zgrada ne može se ništa raditi,

jer nema ni materijala ni radne

snage. Jedino je popravljena crkva u

Mostaru i neki drugi manji popravci

na drugim zgradama. Glavne zgrade

ne mogu se popravljati. Gimnaziju,

u kojoj je srednji dio izgorio, ne može

se popravljati radi nestašice drveta. I

tako dalje.

Stanje naših zgrada je ovako: U

Tomislavgradu crkva podpuno uništena

iz zraka, samostan dobro oštećen,

možda 40%. Na Humcu: sjemenište

uništeno iz zraka, zidovi se još

nekako drže, novi samostan izgorio,

stari djelomično izgorio, djelomično

oštećen, crkva nešto oštećena. Š. B.:

u gimnazije srednji dio izgorio, ostali

dijelovi oštećeni iz zraka, možda bi

se nešto dalo popraviti, crkva srednje

oštećena, konvikt dobro oštećen

iz zraka, samostan i sjemenište nešto

oštećeni. Mostar: crkva oštećena iz

zraka, iznova su srednju lagju pokrili

tako, da ne kapi, inače jako trošna,

samostan srednje oštećen, ostale

zgrade oštećene. Konjic: samostan

dobro oštećen, crkva manje. I ostale

zgrade po provinciji sve su oštećene

više ili manje. U Jablanici je i crkva

i kuća izgorjela. Inventar je u cijeloj

provinciji uništen. Na Š. B. nije ništa

ostalo, doslovno ništa ni u samostanu

ni u crkvi osim nešto kaleža. Odneseno

je s Brijega oko 400 samih kreveta.

U pročelju crkve osim vrata i

prozora explodiralo je 296 topovskih

granata. Samo na tri mjesta unutra

je otpao malter. Izbijeno je nekoliko

ćoša u sjevernom zvoniku.

Osobno stanje: Mostar: fra Leo

Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo

Bencun, fra Brno Smoljan, fra Rafo

Prusina, fra Kažimir Bebek, fra Nenad

Pehar, svi prve večeri odvedeni i

u Neretvu bačeni. Na Gostuši ubijeni:

fra Krešo Pandžić, fra Augustin

Zubac, fra Rolando Zlopaša, fra

Zvonko Grubišić i dva klerika Jurić

i Sušac. Na Brijegu u skloništu, koje

se nalazi ispod oraha pred samostanom,

smrt su našli: fra Marko Barbarić,

fra Stanko Kraljević, fra Ivo

Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkangjeo

Nuić, fra Borislav Pandžić,

fra Dobroslav Šimović, fra Tadija

Kožul, fra Žarko Leventić, te četiri

klerika Ivanković, Majić, Kosir i Radoš.

Iz Izbična odvedeni, a za grob

im se ne zna: fra Marko Dragićević,

fra Nevenko Mandić i fra Bono

Andačić. U Splitu ubijeni: fra Rade

Vukšić, fra Fabijan Paponja, fra Andrija

Jelčić, fra Bonifacije Majić, fra

Leonardo Rupčić, fra Mariofil Sivrić,

fra Fabijan Kordić i fra Melkior Prlić.

U Kočerinu: fra Vale Zovko i fra

Andrija Topić, na drugim mjestima

u Hercegovini: fra Petar Sesar, fra

Ćiril Ivanković, fra Pile Gašpar, fra

Jako Križić, fra Martin Sopta, fra

Paško Martinac, fra Julije Kožul, fra

Zdenko Zubac, fra Makso Jurčić, fra

Slobodan Lončar, fra Stjepan Naletilić

i fra Križan Galić. U Krapini: fra

Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i

fra Julijan Petrović. U Sloveniji zarobljeni

i skoro sigurno stradali, jer evo

pola godine ništa se za njih ne čuje:

fra Bono Jelavić, fra Bruno Adamčik,

fra Branko Šušak, fra Angjelko Nuić,

fra Tihomir Zubac, fra Dane Čolak,

fra Emil Stipić, fra Lujo Milićević i

fra Svetislav Markotić. Ništa nismo

čuli ni za Jenku Vasilja a nismo čuli

ni da je zarobljen. U Zagrebu osugjen

na smrt fra Rade Glavaš, umro

od meningitisa dobivenog u zatvoru

fra Ante Majić. Dakle svega skoro

100% sigurno stradalih: svećenika

S

2013.

1

p

*

Ovo pismo, kako je spomenuto na njegovom kraju, nije potpisano. No, iz jednoga pisma fra Jerke Mihaljevića s nadnevkom

nekoliko dana iza pisanja ovoga pisma saznajemo da ga je upravo on pisao. Nalazio se tada u Zagrebu kao

gost Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Pismo je doslovan prijepis izvornika, popravljene su samo očite pogrješke zbog lakšeg razumijevanja.

42


54, klerika 8 i tri brata lajika. I još

Jenko za kojega ništa ne znamo. U

vojsci se nalaze tri svećenika: fra Bruno

Raspudić, fra Krešo Jukić i fra Urban

Pavković, te pet klerika: Sivrić,

Knezović, Prlić, Vlašić i Čuturić. U

zatvoru osugjen na tri godine prisilnoga

rada fra Placid Pandžić, u

istražnom zatvoru već 6 mjeseci fra

Nikola Ivanković i fra Didak Ćorić,

fra Mijo Čuić ima dva mjeseca, fra

Vencel Kosir i fra Inocent Penavić

ima 2-3 sedmice. Na slobodi u Jugoslaviji

ima nas 82 svećenika (od

ovoga 2 studenta teologije), 7 klerika

teologije i 2 klerika gimnazijalca.

Ne računam one u vojsci i zatvoru s

njima nas ima 91 svećenik. U Mostaru

su: fra Mate Čuturić, fra Krsto

Ravlić, fra Ilija Rozić, fra Jerko Boras,

fra Ante Jelavić, fra Gaudencije

Ivančić, fra Bonicije Rupčić, fra Miroljub

Skoko, fra Mladen Barbarić,

fra Petar Bakula, fra Čedo Škrobo,

fra Vinko Dragićević, fra Pile Sivrić,

fra Pijo Nuić i fra Pavo Dragićević.

Na Brijegu: fra Mirko Ćosić, fra Didak

Burić, fra Mirko Magzan, fra

Zlatko Ćorić. Na Humcu: fra Darinko

Brkić, fr. Serafin Dodig, fr. Marinko

Jelić, fr. Vid Čuljak, fr. Eugen

Tomić. U Duvnu fr. Sebastian Lesko,

fr. Šimo Ančić i fr. David Zubac. U

Slanom fr. Ivan Boras, Konjic fr.

Svetozar Petric i fr. Blago Karačić,

Čapljina fr. Vlado Vlašić, Čerin fr.

Živko Martić i fr. Franjo Ivanković,

Čitluk fr. Viktor Nuić i fr. Šelo

Vasilj, Drinovci fr. Ratimir Kordić,

Posušje, fr. Nikola Hrkać, Blagaj fr.

Honorije Čilić, Blizanci fr. Kamilo

Milas i fr. Tomo Zubac, Bukovica fr.

Velimir Šimić, Crnač fr. Lovro Babić,

Glavatičevo --, Goranci fr. Rajko

Radišić, Gorica fr. Božo Bubalo,

Gradnići fr. Vojislav i fr. Vice Skoko,

Grljevići fr. Jure Zlopaša, Grude fr.

Božidar Ćorić, Jablanica --, Izbično

--, Klobuk fr. Drago Stojić, Kočerin

--, Kongora fra Damljan Rozić, Ljuti

Dolac ?, Medjugorje fra Teofil Leko,

Mostarski Gradac fra Zlatko Sivrić,

Nevesinje --, Posuški Gradac fra Milivoj

Bebek, Ploče fra Željko Zadro,

Prisoje fra Karlo Grbavac, Rakitno

fra Bogdan Ćubela, Rasno fra Tadija

Beljan, Ružići fra Jerko Karačić, Roško

Polje fra Mutimir Ćorić, Seonica

fra Klemo Doko, Šujica fra Andrija

Šoljić, Tihaljina fra Marijan Zubac,

Vitina fra Janko Bubalo i fra Stanko

Vasilj, Veljaci--. Kako vidite, 6 je

župa praznih. Neke radi malog broja

katolika: Nevesinje i Glavatičevo;

neke radi pomanjkanja stana: Jablanica,

za Ljuti Dolac ne znam, Veljaci

radi položaja. Drugi su svećenici po

raznim mjestima.

Vaš brat Dragan je kod kuće živ i

zdrav. Za Vladu se ne zna ništa. Mariofil

je na planini s mnogim drugim.

Nikolić je još u istražnom zatvoru.

Kod nas su prehranbene prilike

dosta slabe. Ako ne bude pomoći od

UNRE, slabo će svijet proći. Godina

je bila očajna. Slabija nego 1917.

Sviet se u svakome pogledu dobro

drži. Vjerski život nije bio nikad na

ovolikoj visini.

Dragi Bog poslao je veliku kušnju

na sve nas. Sviestni smo svojih prekršaja,

ali se uhvamo u veliko milosrdje

Božje i zagovor novih mučenika, koji

ne zaostaju ništa za prvim mučenicima.

Možemo biti ponosni na naše

žrtve, jer za neke sigurno znamo, da

su umrli kao pravi mučenici. Nitko

nije pokolebao. U ostalome gleda

se najviše na motiv. Mnogima je od

preostalih žao, što nisu i oni medju

onim izabranicima. Neka se vrši volja

Božja. 1

Pribavite svakako nešto sukna

i platna za sve provincije i gledajte

nam poslati. U tome jako oskudievamo.

Ove patnje su nas sve ujedinile

kao nikada prije. Nikad ovoj provinciji

ne smiemo zaboraviti usluge,

koje nam je ukazala. Primljeni smo

kao prava braća. Dielimo sve pa i zadnji

komad kruha. Naši u provinciji

jako slabo stoje sa prehranom. Osobito

Mostar. Do novca im sada ne će

biti. Ali se nema gdje kupiti. Naši

su krajevi jako pusti. Stradalo je sve:

ljudi, stoka, kuće, prava pustoš. Ljudi

mnogo fali. Iz medjugorske župe

fali ih, kažu, do 500. Naravno, nisu

svi stradali, ali je većina. Tako je i u

drugim župama.

Vaš kolega je otišao s gvardijanom

na bolji zrak. Na putu mu je

dobro bilo. Sada je putovanje mnogo

nezgodnije nego prije.

Računajte da nam u provinciji

treba na novo početi. Prikupljajte,

koliko možete. Opominjite te tamo,

da se vježbaju u poniznosti i da usvajaju

više pravi redovnički duh nego

znanje. Svaki će morati raditi za dvojicu.

Neka to uviek imaju na pameti

i prema tome se izgradjuju.

Kod nas je sve skupo. Ciene

su maksimirane, ali se po njima ne

može ništa dobiti osim aprovizacije.

Jedno kilo mesa prodaje se i po

100 din. Jedni obični kratki čarapi

po 200 din. Jedna košulja do 1000

din. it.d.

Glas o mučeništvu

1

Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Didak Burić 1. srpnja 1946. piše braći poslanicu u povodu 100.

obljetnice Provincije. Na sve primjerke na njezinom je kraju rukom dodano: »Poslije sv. mise neka se održi “absolutio

ad tumbam”« (»odrješenje kod groba«). Trenutni arhivar Provincije fra Ante Tomas uspoređujući taj rukopis s rukopisom

fra Bonicija Rupčića, provincijskog tajnika u to vrijeme, drži da je on to nadopisao. Fra Vendelin Karačić, pak,

svjedoči da je 1962. prvi put s oltara naviještena sv. misa za fratre pobijene tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Sv.

misa je bila utroje: fra Blago Karačić je bio celebrant, đakon je bio fra Zlatko Sivrić, subđakon fra Kamilo Milas. Kod

katafalka fra Blago je zaplakao, a onda i čitava crkva. To je pomoglo da fra Blago doskora završi u tamnici. Ovo je pred

njim 2. veljače 1994. na Čitluku izjavio fra Kamilo Milas. I ovi podatci potkrjepljuju fra Jerkine tvrdnje iz pisma fra

Dominiku Mandiću.

S

2013.

1

p

43


Glas o mučeništvu

Stanje humačkog samostana nakon savezničkog bombardiranja

Nadjite načina, da nam javite ono

o krunicama, i datum, kad ćemo ih

početi moliti. Ako ste Vi što posebno

o ovome pisali provincijalu, naravno

da ovo otpada. Ja računam sa stvarima,

kako su meni poznate. Možda Vi

imate drugi način.

Preporučujući se u svete molitve

Vas i svu braću mnogo pozdravlja

sinovski Vam odani Vaš. Za svaku

sigurnost ne podpisujem se. Vi ćete

po sadržaju poznati, tko Vam piše.

Zagreb, 11. XI. 1945.

BISKUP ARNERIĆ, JUGOSLAVENSKI OFICIR I VRAĆEN KRIŽ

Savjest progovori kad-tad

► Piše: dr. sc. fra Šimun Šito Ćorić

S

2013.

1

p

Bilo je to za vrijeme jedne godišnje

Ljetne škole u drugoj polovici

70-ih godina XX. stoljeća. Nisam

siguran je li na poziv fra Vlatka Badurine,

trećoredca, ili dr. Josipa Turčinovića

dvije sam godine bio u organizacijskom

odboru Škole.

Taj sam put predvodio jednu skupinu

sudionika. Bio je tu i šibenski

biskup Arnerić s kojim sam se otprije

znao i koji me nekako poštivao kao

sina, branio me od onih crkvenjaka

koji su mi prigovarali zbog civilne

odjeće, duge kose i brkova te javno

cijenio moj prilično tada radikalan

i »disidentski« pristup (kako se on

znao šaliti sa mnom) u našim duhovno-crkvenim

raspravama.

U jednoj stanci povuče me na

stranu i šapnu mi kao u povjerenju

da ima nešto posebno za mene i da će

mi to reći kasnije uz kavu. Tako je i

bilo. Ispričao mi je da je bio pozvan k

jednom bivšem jugoslavenskom oficiru

u teškoj bolesti. Biskup mi nije

krio da je ispovjedio toga oficira te da

su u više navrata razgovarali i izvan

44


ispovijedi. Oficir mu je, između ostaloga,

pričao kako su oni, partizani,

osvajali Široki Brijeg. Biskup ga je

kratko citirao govoreći kako su provalili

u franjevački samostan i uništavali

ili uzimali sve što su stigli i što

su mislili da vrijedi. On je, taj oficir,

uzeo jedan stari metalni križ, gurnuo

ga sebi u njedra i sačuvao. Međutim,

to ga već dugo progoni i sada ga vraća

biskupu… U tom duhu pričao mi

je biskup Arnerić.

Tada je uvukao ruku u svoju torbu

i izvadio upravo taj križ. Rekao

je da mi ga daje kao hercegovačkom

mladom franjevcu da mi bude vazda

za blagoslov. Bio sam vrlo ganut

time i nisam to krio. Pritom mi je

bez razmišljanja došlo na pamet što

sam mu odmah i rekao. Obećao sam

mu, naime, da ću vratiti taj križ u

samostan na Širokom Brijegu da se

tamo čuva, a znam da će me pratiti

gdje god budem bio jer ga je zacijelo

držao i njime blagoslivljao barem

koji od mučenih i naših ubijenih fratara.

Biskup nije krio svoje iznenađenje

i znam da mi je rekao nešto vrlo

pohvalno…

Zamolio sam ga pritom da mi i

napiše što mi je ispričao pa da ja to

zajedno s križem, kao svjedočanstvo,

predam u samostan na Širokom Brijegu.

Biskup se malo iznenadio, dvoumio

se, no ipak je obećao da će mi

to napisati. Ostao mi je dojam da nije

htio izigrati povjerenje oficira s kojim

je bio u vezi. Sutra mi je stvarno predao

omotnicu. Unutra je bilo kratko

i vlastoručno napisano sve što mi je

ispričao i potvrđeno njegovim potpisom

i biskupskim pečatom. Rekao

mi je da će mi drugom prigodom o

tome više reći.

Sve sam to predao fra Vencelu

Kosiru na Širokom Brijegu. On je

bio oduševljen tom za mene važnom

sitnicom. Zagledao je taj izlizani križ

i rekao mi da je nastao potkraj prošloga

stoljeća i da je to križ kojim se

križalo i dijelilo oproštenje za vrijeme

pučkih misija po župama. Napomenuo

sam mu da bi bilo dobro da i on

zahvali biskupu Arneriću te da prvom

prigodom od njega dozna više o

tom slučaju jer sam odmah mislio da

bi taj oficir mogao puno toga znati i

više ispričati o tom crnom vremenu.

Obećao mi je da će to učiniti.

Kako sam ubrzo otišao na studij

u Ameriku, nisam imao prigodu pričati

o tome s biskupom Arnerićem.

Jednom, nakon povratka iz Amerike,

zapravo već sam bio misionar

u Švicarskoj, moj mi je otac Andrija

ispričao da me je pozdravio fra

Vencel (s kojim je on prijateljevao)

i rekao otprilike ovako: »Pozdravi

Malog (tako me je zvao pri našim susretima,

o. a.) i reci mu da sam došao

do finih podataka o križu koji mi je

od onog biskupa donio.«

Danas sam uvjeren da fra Vencel

nije propustio to sve zabilježiti, samo

je pitanje gdje je to pohranio jer

znam da je uvijek računao da mogu

doći udbaši i napraviti pretres samostana.

Najvjerojatnije je o tome nešto

ostalo i u pismohrani biskupa Arnerića.

Iako ne znam u kojoj ladici ili o

kojem čavlu visi danas taj stari izlizani

križ, zacijelo znam da me od

vremena kada sam ga prvi puta dobio

u ruke prati njegov blagoslov i

blagoslov onih fratara mučenika koji

su njime blagoslivljali naš narod na

pučkim misijama.

Glas o mučeništvu

Unutrašnjost katedrale sv. Jakova u Šibeniku

S

2013.

1

p

45


Glas o znakovima

»UTIŠANI« MUČENICI GOVORE SVIJETU

Svjetski poznat književnik o svom odnosu prema »Širokobriškim mučenicima«

S 1

2013.

p

► Piše: Michael O’Brien

Kada sam prvi put posjetio Hrvatsku u listopadu

2003., još uvijek nisam bio čuo za širokobriješke mučenike.

Znao sam samo da su komunisti na području bivše

Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća,

ubijali i zatvarali svećenike, ali i velik broj vjernika laika.

Međutim, tada još nisam shvaćao razmjere toga mučeništva.

Komunistička propaganda u vrijeme Titova režima,

a koja je trajala sve do 1990., istinu je premazivala

glazurom laži te su zapadne zemlje radije vjerovale da

je jugoslavenski režim bio jedna vrsta »finog« komunizma,

ili »socijalizma s ljudskim licem«, kako su ga nazivali.

Temeljna nečovječnost režima velikim je dijelom

bila skrivena našim očima. Nekolicina ljudi znala je za

mučeništva, ali je bilo krajnje opasno o tomu govoriti i

nemoguće javno pisati.

Tijekom nekoliko sljedećih godina, kako sam počeo

zauzetije proučavati povijest, stao sam shvaćati da se pojavio

najstrašniji zločin protiv čovječanstva, a da je njegov

glavni cilj Katolička crkva. Među stotinama tisuća ubijenih,

nevinih ljudi, ubijeno je i nekoliko stotina svećenika,

uključujući i franjevačke mučenike iz Hercegovine. Imao

sam priliku posjetiti Široki Brijeg i saznati više o njima.

Njihova je grobna jama otvorena, a tijela izvađena i premještena

u crkvu. Klečeći kraj njihova groba, supruga i

ja iskusili smo duboku nutarnju tišinu te, plačući, istodobno

osjetili tugu i neku neopisivu radost. Često sam

razmišljao o toj mješavini tuge i radosti. Tuga je bila žaljenje

zbog gubitka mnogih svetih mladića, zbog njihove

patnje, njihovih naglo prekinutih života. No, u isto vrijeme,

radost je progovorila našim srcima o vječnoj slavi

njihovog hrabrog svjedočenja vjere u konačnu pobjedu

Isusa Krista nad svakom tiranijom i svim oblicima zla.

Franjevački mučenici velik su izvor svjetla čovječanstvu.

Tama može prouzročiti mnogo štete, može pokušati

izbrisati sjećanje na te svećenike i braću, ali u tomu ne

može i uspjeti (Iv 1, 4-5; Iv 16, 33).

U to vrijeme radio sam pripremna istraživanja za roman

čiju sam radnju želio smjestiti u Bosnu i Hercegovinu

i Hrvatsku. To je priča o imaginarnom liku Josipu

Lasti. Priča prati njegov život od dječaštva u malom

planinskom selu 1943. sve do njegove smrti u poodmakloj

dobi. Roman sam započeo pisati 2005. Svaki sam

dan pred Presvetim Oltarskim Sakramentom tražio od

U društvu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem

pred ratnim skloništem na Širokom Brijegu gdje je

ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca

Gospodina milost kako bih ispričao istinu o patnjama

katoličkog puka u ovim zemljama. Zazivao sam Duha

Svetoga da me nadahnjuje i molio se za zagovor širokobrijeških

mučenika. Također sam se svakodnevno molio

i blaženom kardinalu Alojziju Stepincu i svim znanim i

neznanim mučenicima hrvatskoga naroda.

Godine 2007. knjiga je objavljena na engleskom jeziku

i otada prevođena na druge svjetske jezike. Na hrvatskom

jeziku objavljena je 2008. u izdanju Trećeg dana iz

Zagreba, a pod nazivom Otok svijeta. Putujući po svijetu,

susrećem mnoge ljude raznih nacionalnosti i kultura koji

mi govore da im se sviđaju moji romani (napisao sam ih

devet), ali da im je ipak omiljen Otok svijeta. Ne znam bi

li autor trebao reći takvo što o svojim djelima, ali i meni

je osobno to najdraža knjiga. Mislim da je razlog tomu

što je od svih mojih romana taj roman najdublji i najsnažniji.

A ako je uistinu tako, onda to može biti samo zbog

molitve svetaca.

Crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini razapinjana

je stoljeće za stoljećem, a najviše u razdoblju od pola stoljeća

između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.

Upravo zato jer ste raspeta crkva, vi ste i uskrsla crkva,

živa crkva. Mi u »slobodnim« zemljama Zapada nismo

bili stavljeni na kušnju kao vi. Vi ste nam velik znak,

možemo mnogo toga od vas naučiti.

Hvala vam na svjedočenju svojim životima. Hvala na

vašim mučenicima, živućim i umrlim, koji nam pokazuju

što znači biti istinskim učenicima Kristovim.

46


FRA ANDRIJA TOPIĆ

(1919. – 1945.)

Pobijeni

Mladomisnik ubijen na bolesničkoj postelji

► Piše: dr. sc. fra Robert Jolić

Jedan od najmlađih članova Hercegovačke franjevačke

provincije kojega su ubile partizanske vlasti pred kraj

Drugoga svjetskog rata bio je boležljivi mladomisnik fra

Andrija Topić. On je ubijen u župnoj kući u Kočerinu

zajedno sa svojim ujakom fra Valentinom Zovkom, kočerinskim

župnikom. Važno je odmah napomenuti da je

njihovo ubojstvo odlično dokumentirano te da su sami

partizani ostavili iza sebe pisana svjedočanstva kako su

upravo oni bili ubojice. Naknadno su pokušali njihovu

smrt bezuspješno podmetnuti ustašama (škriparima), ali

su na svakome koraku mogli osjetiti ogromno nepovjerenje

hercegovačkoga naroda i zgroženost zbog ubojstva

fratara.

Djetinjstvo i školovanje

Bože Topić rođen je 8. prosinca 1919. u Lisama, župa

Široki Brijeg. Roditelji su mu bili Andrija Topić i Šima, r.

Zovko. 1 Šimin brat, Božin ujak, fra Valentin Zovko, član

Hercegovačke franjevačke provincije, bio je još prije njegova

rođenja zaređen za svećenika (1913.). Držim da ne

treba dvojiti da je upravo ta činjenica kasnije utjecala na

Božu da se i on odluči za franjevaštvo i svećenički poziv.

Pučku školu, od 1. do 4. razreda, Bože je završio na

Širokom Brijegu. Potom je upisao klasičnu gimnaziju

kod franjevaca, također na Širokom Brijegu, koja je onda

trajala osam godina. O tom razdoblju njegova života

imamo dosta podataka jer su sačuvana godišnja izvješća

franjevačke gimnazije. U prvi razred (to bi danas odgovaralo

5. razredu pučke škole) Bože se upisao u jesen 1931.

U šk. god. 1931./32. pohađao je I. b razred, u kojem je

bilo 37 učenika, a razrednik im je bio fra Ljudevit Vego

(kasnije napustio svećeništvo te ostao upamćen kao vrstan

povjesničar, pod krsnim imenom Marko). Bože je

bio među boljim učenicima pa je prvi razred završio s

vrlo dobrim uspjehom, a odlikaša i vrlo dobrih nije bilo

previše. 2 U drugom razredu nisu više bila dva odjela,

nego su razred pohađala čak 64 učenika. Razrednik im

1

Arhiv Provincije: Osobnik I.C, f. 188; R. Jolić, Novicijat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2009., str. 159.; A. Nikić,

Hercegovački franjevački mučenici, Mostar, 1992., str. 207.

2

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Četvrti Izvještaj za školsku godinu 1931/32,

Mostar, 1932., str. 21.

S

2013.

1

p

47


Pobijeni

Fra Andrija se školovao

s mnogim poznatim

hercegovačkim franjevcima

na Širokom Brijegu. Školski

kolega bio mu je i

đakovački biskup Ćiril Kos.

je bio dr. fra Svetozar Petric, a na kraju

je razred položilo 47 učenika, 15 ih

je upućeno na popravni ispit, a dvojica

su morala ponovno pohađati isti

razred. Bože više nije bio vrlo dobar,

nego vjerojatno dobar. Među četvoricom

odlikaša u njegovu razredu bio je

i Ćiril Kos, kasniji đakovački biskup. 3

U trećem razredu bilo ih je 49. Na

kraju godine prošla su 33 učenika, 14

ih je upućeno na popravni ispit, a dvojica

su morala ponavljati razred. Razrednik im je bio dr.

fra Didak Burić. Među odlikašima je, osim Ćirila Kosa,

bio i Marijan Vasilj, kasnije fra Stanko. Bože je vjerojatno

opet prošao s dobrim uspjehom. 4 I u četvrtom je

razredu Bože prošao s dobrim uspjehom. Odlikaša je bilo

pet, među njima opet dvojica gore spomenutih. Razred

su položila 33 učenika, 11 ih je palo na popravni ispit,

a jedan je izgubio godinu. Ukupno je u razredu bilo 45

učenika. Razrednik im je opet bio dr. fra Didak Burić. 5

Peti razred, šk. god. 1935./36., ista priča: Bože je opet

dobar, 27 učenika je prošlo, 11 poslano na popravni ispit,

trojica izgubila godinu, a trojica odselila: ukupno 44

učenika. Razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac. 6 U

šestom razredu razrednik je također bio dr. fra Marijan

Zubac. Bože je opet dobar. Razred je prošlo 25 učenika,

10 ih je upućeno na popravni ispit, a nitko nije izgubio

godinu. Bilo ih je, dakle, ukupno 35. 7 Sljedeće šk. god.,

1937./38., Bože Topić se ne spominje među učenicima

franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu. On je tu godinu

proveo na Humcu, u novicijatu, s novim imenom: sad

je fra Andrija. U šk. 1938./39. god. opet je u školskim

klupama, u sedmom razredu, a razrednik mu je dr. fra

Dobroslav Šimović. Od 32 učenika, koliko ih je bilo u

razredu, 24-ero je uspješno završilo razred, a među njima

s odličnim uspjehom fra Krešo Jukić i fra Stanko Vasilj.

Osam je učenika upućeno na popravni ispit. 8 Konačno

u šk. 1939./40. god. fra Andrija završava 8. razred. Razrednik

mu je dr. fra Svetozar Petric.

Razred je završilo 30 učenika, dvojica

su napustila školu, a jedan je umro.

Fra Andrija je ovaj put vrlo dobar, a

s njim su u razredu i odlikaši fra Nevenko

Dugandžić, fra Krešimir Jukić,

fra Lujo Milićević, fra Urban Pavković

i fra Stanko Vasilj. Vrlo dobar je i fra

Blago Brkić, kao i fra Darinko Mikulić

i fra Eugen Tomić. 9 Maturu su

položila sva 30-orica. Maturalni ispit

održan je od 17. do 24. lipnja 1940. Predsjednik ispitnog

odbora bio je F. Torbarina, načelnik Odjela za prosvjetu

IV. ispostave Banske vlasti u Splitu, dopredsjednik dr.

fra Radoslav Vukšić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra

Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Fabijan Paponja

(povijest), dr. fra Krešimir Pandžić (latinski jezik) i dr.

fra Svetozar Petric (francuski jezik). Fra Andrija Topić

maturu je položio s dobrim uspjehom. 10

Bogoslovni studij fra Andrija je nastavio odmah po

svršetku mature, 17. rujna 1940. Započeo ga je na Franjevačkoj

bogosloviji u Mostaru, ali ga zbog bolesti nikada

nije dovršio. Prvi tečaj upisao je u Mostaru u jesen

1940. I u zimskom i u ljetnom semestru svladao ga je

veoma dobro, ocjene su mu gotovo najbolje, uglavnom

laudabilis i eminens (8, 8 ½ i 9). Vladanje mu je uvijek

S

2013.

1

p

3

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Peti Izvještaj za školsku godinu 1932/33, Mostar,

1933., str. 21. – 22.

4

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Šesti Izvještaj za školsku godinu 1933/34, Mostar,

1934., str. 22.

5

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Izvještaj za školsku godinu 1934-35, Mostar,

1935., str. 37. – 38.

6

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Izvještaj za školsku godinu 1935/36, Mostar,

1936., str. 35. – 36.

7

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu: Izvještaj za školsku godinu 1936/37, Mostar,

1937., str. 40.

8

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Širokom Brijegu: Izvještaj za školsku godinu 1938/39, Mostar,

1939., str. 42. – 43.

9

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Izvještaj za školsku godinu 1939/40, Mostar,

1940., str. 52. – 53.

10

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti na Širokom Brijegu, Izvještaj za školsku godinu 1939/40, Mostar,

1940., str. 55. – 56.

48


ilo izvrsno (eminens). U sljedećem je tečaju (1941./42.)

fra Andrija još bolji student, zapravo odličan. Ocjene su

u najvećoj mjeri eminens (9, 9 ½ i 10). U trećem tečaju

(1942./43.) malo je slabiji, kao u prvom tečaju, ali su

ocjene sve redom ili laudabilis ili eminens (8, 8 ½ ili 9). I

onda dolazi četvrti tečaj (1943./44.), koji je fra Andrija

upisao, ali ispite nije polagao. Razlog je bolest. O tome

je zapisao profesor i tajnik bogoslovije dr. fra Rufin Šilić:

»Radi bolesti nije pohađao predavanja, pa mu se semestar

nije priznao.« Upravo je njegova bolest i bila razlog

da ga je provincijal, zacijelo početkom 1944., poslao na

oporavak, i to njegovu ujaku fra Valentinu Zovki, koji je

bio župnik u Kočerinu. Tu ga je zatekla smrt. I o tome

je zapisao isti fra Rufin: »Kao rekonvalescent poginuo na

Kočerinu 1945.« 11

Tako su fra Andrijine odgojne ustanove, širokobriješka

gimnazija i mostarska bogoslovija, početkom 1945.

bile u potpunosti uništene i nisu se oporavile do danas, a

brojni profesori, učenici i studenti okrutno ubijeni. Jedan

od njih bio je i boležljivi student teologije fra Andrija

Topić. Bolovao je od tada gotovo neizlječive tuberkuloze.

Pobijeni

Redovništvo i svećeništvo

Fra Andrija je franjevački habit obukao nakon svršenog

6. razreda gimnazije, kako je u to vrijeme bilo uobičajeno.

Bilo mu je tada 17 godina. Habit mu je 11.

S majkom Šimom na Kočerinu

srpnja 1937. obukao provincijal fra Mate Čuturić zajedno

s čak 15-oricom kolega. To je svakako jedan od najbrojnijih

naraštaja novaka u čitavoj povijesti Provincije. Za subđakona zaređen je u Mostaru 8. kolovoza 1943., a

Fra Andrija je vječne zavjete položio 12. srpnja 1941.

Njihova je sudbina raznovrsna. Neki su napustili zajednicu,

ukupno njih petorica. Neki su prošli isto kao i fra (na Veliku Gospu). Za svećenika ga je 22. kolovoza 1943.

za đakona samo tjedan dana kasnije, 15. kolovoza 1943.

Andrija: zvjerski su ih ubili partizani na kraju rata. Fra zaredio biskup dr. Petar Čule u Mostaru. Tada je, naime,

Lujo Milićević ubijen je u Sloveniji oko 11. svibnja 1945., bilo uobičajeno da se klerici zaređuju za svećenike i prije

fra Darinko Mikulić ubijen u Maceljskoj šumi 4./5. lipnja svršetka bogoslovnog studija dok se to danas redovito

1945., fra Melhior Prlić, brat laik, ubijen je u Zagvozdu dopušta tek nakon potpunog završetka studija i položenoga

diplomskog ispita. Kako je sam zapisao, rješenjem

oko 8. veljače 1945. (njegovo je tijelo kasnije identificirano

i pokopano u širokobriješkoj crkvi). Ubijena su, dakle, Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske

četvorica uključujući i fra Andriju. Dvojica su umrla kao kao svećenik i redovnik oslobođen je služenja vojne obveze

iako su u Kraljevini Jugoslaviji i svećenički kandidati

mladi klerici ili svećenici: fra Ljubo Zorić († 10. studenoga

1944.) i fra Bosiljko Kordić († 3. prosinca 1947.) služili polugodišnji vojni rok. 13 S njim su skupa zaređeni i

Ostala petorica ostala su franjevci i svećenici te preminuli sljedeći hercegovački franjevci: fra Blago Brkić, fra Krešo

prirodnom smrću: fra Krešo Jukić († u Mostaru 1971.), Jukić, fra Bosiljko Kordić, fra Darinko Mikulić, fra Lujo

fra Stanko Vasilj († na Humcu 1993.), ona dvojica vječito

odličnih gimnazijalaca, fra Blago Brkić († na Širokom vo u isto vrijeme zaređen je i fra Stanko Vasilj, ali u Sara-

Milićević, fra Urban Pavković i fra Eugen Tomić. 14 Goto-

Brijegu 2009.), fra Teofil Leko († na Širokom Brijegu jevu, 24. kolovoza. Mladu misu fra Andrija je proslavio u

1990.) i fra Eugen Tomić († na Humcu 2005.). 12 rodnoj župi Široki Brijeg 29. kolovoza 1943., kada i osta-

11

Arhiv Provincije: Liber classificationum, sv. II (1937. – 1944.), br. 63, str. 258.

12

R. Jolić, Novicijat hercegovačkih franjevaca, str. 158. – 159. Usp. B. Brkić, Od Hercegovine do Konga, Mostar – Zagreb,

2003., str. 12.

13

Osobnik, I. C, ff. 189-190.

14

Spisi Provincije: SP, sv. 140, f. 335.

S

2013.

1

p

49


Pobijeni

li u svojim župama. O njihovu ređenju i mladim misama

zapisano je u Kršćanskoj obitelji: »Tako je dne 29. kolovoza

čitava Hercegovina bila u svečanom raspoloženju i veselju

usprkos ratnim poteškoćama. Veseli se svećenstvo i

narod da očiti Božji blagoslov prati hercegovačku franjevačku

provinciju, jer dok mnogi i mnogi osjećaju veliki

manjak svećenstva, nama je Bog dao samo ove godine

17 mladomisnika (skupina od osam ređenika zaređena

je prije gore navedene 9. svibnja, op. R. J.), a brzo će i

osamnaestoga na čemu Mu hvala.« 15

Fra Andrija i ujak mu fra Valentin Zovko

na Kočerinu 1944.

dopisu iz Državne bolnice u Mostaru navodi se da je fra

Andrija Topić bio 67 dana (od 22. veljače do 28. travnja

1944.) na liječenju u toj bolnici i da je Provincija dužna

za liječenje platiti 13.400 kuna. Istodobno je bolnica dala

priznanicu da je Provincija uz tu svotu uplatila i dodatnih

10 % od gornje svote, a taj je iznos išao za izgradnju Banovinske

bolnice u Mostaru. 16 Nakon liječenja u bolnici

fra Andrija boravi kod ujaka u Kočerinu, o čemu saznajemo

iz fra Valentinova pisma provincijalu od 22. lipnja

1944. U njemu fra Valentin navodi da su on i kapelan fra

Vinko Dragićević dobro, ali da fra Andrijino zdravlje nije

dobro: »Fra Andrija je malo bolje, čini mi se da nikada

neće biti zdrav. Bože daj drukčije!« 17 Tako je fra Andrija

bolovao još godinu dana, ali mu nije bilo dano umrijeti

prirodnom smrću. Umro je, kao i njegov ujak, nasilnom

smrću, samo koji dan po službenom okončanju rata u župnoj

kući u Kočerinu. Partizani su ih ubili zajedno u noći

s 20. na 21. svibnja 1945. pred očima Andrijine majke,

a fra Valentinove sestre, koja je s njima boravila u kući.

Ubijen je u 26. god. života, 8. god. redovništva i 2. god.

svećeništva. Pokopan je na groblju u Kočerinu. 18

Zanimljivo je svakako napomenuti da je fra Andrija,

iako bolestan, pomagao u dušobrižničkim poslovima u

kočerinskoj župi. O tome nam svjedoče matica krštenih i

matica umrlih (matica vjenčanih u međuvremenu je uništena).

Tako nam matica krštenih svjedoči da je fra Andrija

za vrijeme svoga boravka u Kočerinu krstio 42-oje

djece, od čega 23-oje u 1944. i 19-ero u 1945. Prvu djecu

krstio je 19. siječnja 1944., a riječ je o blizancima Ivanu

i Tadiji Grubešiću. Posljednje dijete krstio je istoga dana

kada je navečer s ujakom fra Valentinom ubijen u župnoj

kući: 20. svibnja 1945. krstio je Ljubicu Kolobarić. Nakon

toga djecu su krštavali fra Mirko Magzan, duhovni

pomoćnik na Širokom Brijegu, ili don Đuro Kulaš, župnik

na Ledincu, kamo su roditelji iz kočerinske župe nosili

djecu na krštenje jer su njihovi svećenici bili ubijeni.

Potom djecu krštavaju i fratri iz Gruda. Za vrijeme svoga

boravka na Kočerinu fra Andrija je 28. srpnja 1944. vodio

sprovod Luce Banožić, r. Brekalo. 19

Mučenička smrt

Iz sačuvanih spisa poznato je da je fra Andrija ozbiljno

obolio već početkom 1944. Zbog toga je neko vrijeme

proveo i u bolnici u Mostaru. O tome znamo na temelju

jednoga dopisa od 13. svibnja 1944. u kojem se ispostavlja

račun za liječenje fra Andrije Topića. U spomenutom

Prema svim tim podatcima jasno je da fra Valentin

i fra Andrija nisu bježali pred partizanima. Držali su da

im je savjest mirna. Brojni drugi su pobjegli, među njima

i kapelan fra Vinko Dragićević. Partizanima, međutim,

ionako nije bilo važno je li tko bio kriv ili nedužan: bilo

S

2013.

1

p

15

»Još devet franjevaca mladomisnika«, Kršćanska obitelj, br. 9/1943., str. 133. Donesena je i fotografija devetorice

mladomisnika.

16

Arhiv Provincije: SP, sv. 142, ff. 557-558.

17

Arhiv Provincije: SP, sv. 143, ff. 211-212. Usp. Č. Majić, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb, 2011., str. 240.

18

Imenik HFP: str. 64 br. 572; Nekrologij HFP, ad diem; A. Nikić, Hercegovački franjevački mučenici, str. 207.

19

Župni ured Kočerin: Matica krštenih, sv. V, str. 12. – 32; Matica umrlih, sv. I, str. 40.

50


Pobijeni

Dobro se slagao s fra Vinkom Dragićevićem, ali ih je rastavila komunistička opasnost

im je dovoljno da su svećenici i da nose franjevački habit

pa da – iako potpuno nevini – plate glavom. O njihovoj

smrti ima dovoljno svjedočanstava, i to iz prve ruke. O

stanju 1944. na Kočerinu i o fra Andriji zabilježio je fra

Vinko Dragićević, koji je od proljeća 1944. bio kapelan u

toj župi: »Nazočnost fra Andrije Topića, fra Valentinova

sestrića, koji je bio obolio na plućima i vidno se oporavljao

kod svoga ujaka, posebno je u kući širila veselje i

raspoloživost. Veseljak po naravi, ugodan u društvu, iako

bolestan, pružao je izgled vesela zabavljača.« Partizani su

došli u Kočerin 19. studenoga 1944. i od tada se živjelo

pod stalnom strepnjom. Borbe su se vodile u blizini, njemačka

i hrvatska vojska branila je Široki Brijeg, sve do

veljače 1945. Budući da se saznalo kako fra Vinku rade o

glavi, on je pobjegao s Kočerina. Na temelju Šimina kasnijeg

svjedočenja fra Vinko je saznao da je jedna jedinica

partizana došla na Kočerin 20. svibnja 1945. Smjestili su

se u tamošnju školu. Među njima je bio i prisilno unovačen

Ante Sesar – kasnije fra Alojzije. Najprije su opljačkali

u kući što su htjeli, a poslije se uskoro opet vratili.

Bilo je to iza ponoći 21. svibnja. Došla su dvojica. Fra

Valentina su izveli iz fra Andrijine sobe, u kojoj je sjedio

s bratićem, i ustrijelili na hodniku na ulasku u njegovu

sobu. Drugi je partizan sa šest metaka ubio fra Andriju

koji je bolestan ležao na postelji. 20

Osim fra Valentinove sestre Šime, fra Andrijine majke,

s fratrima na Kočerinu boravio je tada i 12-godišnji

Stanko Zovko, fra Valentinov bratić. On je fratrima bio

mali »dijak«, čuvao je krave i radio ostalo što je bilo potrebno.

U kasnim večernjim satima 20. svibnja 1945.,

oko 11 sati, partizani su ušli u kuću. Bila su trojica, kako

je posvjedočio. Pravio se da spava, ali je opažao sve što

se zbiva u kući. Čuo je kako se fra Valentin, fra Andrija

i tetka ispovijedaju. Prošlo je bilo pola noći. Također je

čuo da jedan partizan viče fra Valentinu: »Marš napolje!«

Nakon toga odjeknuli su pucnji. Fra Andrija je ležao

bolestan na postelji. Majka ga je htjela zaštititi pa je

gurala pištolj i preklinjala da ga ne ubiju. Međutim, oni

su nekoliko metaka ispalili i u nj. Fra Valentina su pokosili

rafalom iz automata na hodniku. Stanka su poveli sa

sobom, ali ga nisu ubili. Htjeli su prikazati da su fratre

pogubili križari, šumnjaci, ali to narod nije povjerovao.

Vikali su: »Vidite šta su križari napravili, banda jedna!«

Štoviše, istoga su dana kad je svanulo, sami partizani or-

20

K. Šego, »Partizani su me proglasili “najcrnjim” na Kočerinu« (razgovor s fra Vinkom Dragićevićem), Stopama pobijenih,

br. 3 (2009.), str. 33. – 36. Fra Blago Brkić pogrješno piše da je fra Andrija Topić bio »zaklan«, skupa sa svojim

ujakom fra Valentinom Zovkom, na Kočerinu (B. Brkić, Od Hercegovine do Konga, str. 12). ili to navodi u nekom prenesenom

smislu.

S

2013.

1

p

51


Pobijeni

ganizirali pokop fratara na mjesnom groblju, u fratarsku

grobnicu, kako bi izgledalo da ih je ubio netko drugi i

da oni i sami žale njihovu smrt. 21 Iako su bili ustrašeni,

župljani su u velikom broju došli na sprovod svojim svećenicima.

Kada je, nakon velikog sprovoda, partizanski

oficir počeo držati govor, mještani su ga prekinuli povicima:

»Vi ste ih ubili.« 22 Tako je bilo odmah jasno da svi

znaju istinu i da ne postoji nikakva mogućnost da bi se

ona sakrila.

O njihovoj smrti sačuvani su,

međutim, i izvori partizanske strane

koji u potpunosti potvrđuju gore

navedena svjedočanstva svjedoka iz

prve ruke. U dopisu Opštinskog povjereništva

K. P. J. za Kočerin, koji

je potpisao Danilo Pecelj, predsjednik

Povjereništva i istodobno šef Ozne za

Kočerin, sa sastanka Povjereništva

održanog 21. svibnja 1945., a poslanog

Sreskom komitetu u Mostar, navodi se doslovce sljedeće:

»Povodom svega ovoga (tj. slabe koristi od domaće

milicije i aktivnosti ustaških križara, op. R. J.), na ovaj

teren došao je drugi bataljon narodne odbrane, čijemu je

štabu ovo povjereništvo kao i sekretar ove opštine iznio

stav fratera u samom Kočerinu kao i njihov reakcionerski

stav, na osnovi čega je navedeni bataljon likvidirao

ove reakcionere pod kamuflažom neprijatelja /ustaškočetničkih

bandi/. Prema našemu uvidjan[j]u kod naroda

vlada veliko ožalošćenje, mada je kroz narod prosvirano

da su to učinile ustaško-četničke bande, a o čemu je dokumentovala

i fratorska sluškin[j]a da su na njima bili

ustaško-četnički grbovi. Narod povodom ubijstava ovih

fratora, po svim uvidjanjima, stoji u suprotnom mišnjenju

[od] naše propagande. Po ovoj tački uzeti su zadatci:

da se održi zbor na sahrani ovih bandita, preko kojega

će se ukazati narodu na zlodjela ustaško-četničkih bandi,

kao i preko daljih konferencija ukazivati na reakcionarski

posao, raskrinkavati ih, te na osnovu kojih će se dokumenata

govoriti o bratstvu i jedinstvu.« 23 Taj isti Danilo

Pecelj, šef Ozne za Kočerin 1945., izvorno četnik iz

Ljubinja u istočnoj Hercegovini, tek je nedavno umjesto

kokarde na čelo bio stavio petokraku pa je sada, s jedne

strane, želio pokazati svoju lojalnost Partiji i partizanima

ubijajući »narodne neprijatelje«, dok je istodobno u

Za ubojstvo dvojice franjevaca

na Kočerinu komunisti su htjeli

optužiti tzv. ustaško-četničke

bande. No, puk je dobro znao

istinu.

Umjesto zaključka

duši ostao četnik žedan hrvatske i katoličke krvi. A zar je

moglo biti veće zadovoljštine nego tako brutalno pobiti

one koji su stajali na čelu mrskoga mu naroda – franjevce

svećenike!? 24

Zanimljivo je svakako navesti da su sačuvane daske

iz fra Andrijine postelje na Kočerinu, okrvavljene njegovom

krvlju. Nevjesta fra Franje Vlašića sjećala se da ih

je kasnije, dok je još bila djevojka, ribala i prala. Te su

daske naknadno prenesene na Široki

Brijeg i stavljene ispod oltara sv. Križa,

a danas se čuvaju u riznici Vicepostulature

na Širokom Brijegu. Osim

toga, sačuvana je i krvava plahta s fra

Andrijine postelje. Čuvala se u franjevačkoj

knjižnici u Mostaru, a danas je

i ona u riznici Vicepostulature na Širokom

Brijegu. 25

Fra Andriju Topića nisu poštedjeli iako je bio teški

bolesnik i vrlo vjerojatno ne bi dugo poživio ni da ga nisu

dirali. Uistinu je neshvatljivo da čovjek može biti tolika

zvijer, ali s druge strane ovdje nije riječ ni o kakvoj iznimci.

Zar nisu isti ti samo tri mjeseca prije iz postelje izvukli

staroga i teško bolesnoga fra Marka Barbarića koji je

bio već duže vrijeme nepokretan te ga skupa s ostalom

11-oricom brutalno ubili, polili benzinom i spalili u protuzrakoplovnom

skloništu ispred širokobriješkog samostana?

Kasnije su širene partizanske priče o tome da su

fratri na njih pucali, štoviše polijevali ih vrelim uljem sa

samostanskih prozora, što su najprovidnije promidžbene

laži. Pa i kad bi te priče bile istinite, sigurno je da na njih

nisu pucali ni fra Marko Barbarić na Širokom Brijegu, a

ni fra Andrija Topić u Kočerinu jer su obojica bili teški

bolesnici. Zbog čega su svejedno i njih dvojica tako

okrutno umorena? Jedini odgovor, kao uostalom i za sve

ili barem za daleko najveći broj hercegovačkih franjevaca

i drugih svećenika u Hercegovini i na drugim mjestima,

može se pronaći samo u slijepoj i suludoj mržnji

novih vlastodržaca na sve što je bilo hrvatsko i katoličko:

a upravo su svećenici i franjevci bili simboli i jednoga i

drugoga.

S 1

2013. p

21

S. Zovko, »Kako su ubijeni fratri na Kočerinu«, Stopama pobijenih, br. 3 (2009.), str. 32; A. Baković, Hrvatski martirologij

XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 666. – 667.

22

Arhiv Vicepostulature, Široki Brijeg: Osobni karton fra Andrije Topića; Č. Majić, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb,

2011., str. 240.

23

»Izvještaj« u prijepisu objavljen u Stopama pobijenih, br. 3 (2009.), str. 30. – 31.

24

Usp. I. Lučić, »Zločin i laž (Odnos Katoličke crkve i jugoslavenske komunističke vlasti u Hercegovini)«, Hercegovina

franciscana, br. 5 (2009.), str. 156. – 157.

25

Izjava fra Vinka Prlića (Arhiv Provincije: SP, br. 636/71); Arhiv Vicepostulature, Široki Brijeg: karton fra Andrije Topića.

52


DIJETE PRED RASPELOM

(Veliki petak)

► Piše: fra Nenad Pehar

Djela pobijenih

Akordi zadnji naše tužne pjesme

Zamiru negdje pod svodovima hrama...

Mir...

A misterij svečanog časa

Pojačava još večernja polutama

Položeni križ na podnožju oltara.

Drhtavi plamičci osvjetljujuć prave

U lijepom skladu od zlata oreol

Kristu oko trnjem okrunjene glave.

Tiho,

Bez riječi,

Suzdržana daha,

Ganute duše, pune povjerenja,

Pobožni ljudi prilaze na poklon:

Jedan

Pa drugi,

I tako po redu

Povorka duga lagano se mijenja.

A dijete jedno

Preču zov svoje začuđene mame,

Što osta negdje u redovima zadnjim,

Dok narod još je ulazio s vana,

Došlo je samo do pred oltar:

Gleda...

A onda kleče

(Dok su drugi stali)

Ispred raspela

I sagibljuć se nad njim

Djetinje usne ostaviše cjelov,

Nevin

I iskren

Na znakovima rana.

Ne sluti ono kako u tom času

Pritajen drhtaj osjeti srce svako

A uzdah topli isprati jednu želju.

Ne vidje:

Prvi, što bješe u redu,

Nesvjesno malko uzmakoše...

A zatim na poklon stupiše polako.

Sad jedan pogled okolo

I smiješak:

Bezazlen,

Nevin,

Tražio nekog

I ustavi se u sredini hrama:

Jedna je ruka mahala u susret:

To se žurno primicala mama.

Preneseno iz almanaha

Stopama otaca,

5, 1938., str. 168. – 169.


S

2013.

1

p

53


Odjek u umjetnosti

POVORKE SMRTI

(svibanj 1945.)

► Piše: fra Umberto Lončar

Bjegunci,

robijaši,

iznemogli,

ispaćeni,

gladni,

iskrvavljeni,

S 1

2013. p

54

prestrašeni,

izbezumljeni

i bosi

k’o obezglavljeno krdo

u dugim povorkama idu

u posljednju noć

u sablasno prokletstvo,

u krvnički pakao,

u mučeničku smrt.

Oronuli starac Hercegovac

u varaždinskom Kloštru*

ucviljen sa suzama šapće:

– O nesretni narode moj!

Prolaze krvavi i jezoviti dani...

A starac i dalje plače, plače i jauče

neisplakanu tugu

nad grobovima Slovenije i Bleiburga,

nad žrtvama Širokog Brijega,

nad stravom i tragedijom Hrvatske...

_____________

* Dr. fra Oton Knezović, senior Hercegovačke franjevačke provincije

i prof. književnosti u gimnaziji na Širokom Brijegu, u te se

dane nalazio u varaždinskom Kloštru.

ZASTAVE SMRTI

► Piše: Lucijan Kordić

Oni, koji čekaju svršetak pomrčine

okrenutim licem prema baklji zore;

oni vjekuju na Širokom Brijegu

u cvjetnom lijesu kreveta

pod ružarjem vjere i okriljem hrasta;

u Bleiburgu pod trakom bršljana;

na Golom otoku pod molitvom brijesta.

Oni, koji će postati sunčanici domovišta,

lelujavo pšenično zrnje vrh zuba vremena,

oni danas žive u mećavi krvoločnih pjena,

kao hrid u zemlji srama i zlosti,

gdje život je varnica mučeništva,

a smrt kozmička zastava Uskrsnuća;

galop kroz čistinu svjetlosti.


NON SIBI SOLI VIVERE... *

► Piše: Borislav Arapović

!! u peteroredove suri hercegfratarski kosturi

iz vijavica vihora virova vrutaka vrela i visina vam

anđeli vaši krune

krune na posljednji bljesbljesak vam munje

iz cijevi u oči

ili u zatiljak u zakrilju noći

i na dim bakljade benzina iz vaših lešina

na dim zadnjeg vam sjaja

? to grozoznak slugama groze

a ruka neka nevidljiva

prstima u neke nadzemaljske strune

i vas šezdeset-i-šest u zbor krila vaše milijarde

!! u peteroredove fratri petokrakim korakom naprijed

!! naprijed pred prijestolje svemirske pravde

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra + fra + fra + fra + fra +

fra +

+ + +

* * * * *

* * * * *

»pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao


da straže nad stazom koja vodi k stablu života«

* * *

+ + +

* * * * *

* * * * *

tu i tamo još oltar i pokoji ne pokojni a poluživ

fratar

. . . sestre i braćo

. . . kalvarija

. . . golgota

. . . naš križni put . . .

+ + +

sa stotina stranica martirologija

iz stotina grobišta stotina kosturnica

iz umuklih k’o kuginih kuća

očekujući zov uskrsnuća - - - -

+ + +

franjevka skrušeno zdvojno na kamenu podu u sutonu

drhtavih koljena sklopljenih ruku

pred odrom blijeda

uz stotinu svijeća stotinu slika i stotinu krizantema

+ + +

?? zašto u smrt toliki fratri

?? toliko sluga Riječi

?? ta toliko ih za ove četiri godine crveni

koliko za četiri stoljeća turskoga vakta zeleni

? ? z+a+š+t+o

_________

* Ulomak iz spjeva.

Odjek u umjetnosti

S 1

2013. p

55


Razgovor

Djelatni je hrvatski političar, ali se ne boji govoriti o komunističkim zločinima

HRVATSKE VLASTI NIŠTA NE ČINE NA RASVJETLJAVANJU

KOMUNISTIČKIH ZLOČINA U VRGORAČKOM KRAJU

Vrgorac je komuniste i te kako upamtio po zlu

► Razgovarao: Krešimir Šego

ma, nailazi se na zaprjeke. Kome

smeta istina, tko ju želi u nedogled

zaustavljati?

Vrgorac je samo zrcalo općeg stanja

u državi Hrvatskoj glede pitanja

suočavanja s prošlošću. U istraživanju

masovnih grobnica i zločina iz

Drugog svjetskog rata i poraća Vrgorac

se razlikuje od drugih sredina

činjenicom što smo javno progovorili

o svim našim saznanjima. Javno smo

upozorili državne institucije, DORH,

MUP i Vladu na postojanje više stratišta

na području grada Vrgorca. Na

žalost, do sada nismo naišli na potporu

u istraživanju grobnica, štoviše

opstruirani smo na svakom koraku.

Sve dok ne postoji politička volja, na

razini države, za suočavanje s prošlošću

stanje će ostati nepromijenjeno.

Takvu razvoju situacije pogoduje i

premreženost sustava kadrovima iz

represivnog sustava bivše Jugoslavije

te njihovim ideološkim, ali i rodbinskim

nasljednicima.

S 1

2013. p

Naš sugovornik je gospodin Borislav

Matković, gradonačelnik Vrgorca,

s kojim Vicepostulatura postupka

mučeništva »Fra Leo Petrović i 65

subraće« godinama uspješno surađuje.

Istodobno on je jedan od onih

koji ne dopušta da se zataška istina o

događajima na vrgoračkom području

u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Poštovani gospodine Matkoviću,

prostor Vaše općine u mnogočemu

je znakovit glede otkrivanja

četničkih i komunističkih zločina

te ekshumiranja i identificiranja

njihovih žrtava. Hrvatska je, naime,

samostalna i nezavisna već

dva desetljeća, a kad se god počne

govoriti o počinjenim zločini-

Na relativno malom prostoru

vrgoračke općine stradao je velik

broj nevinih civila: muškaraca,

žena, djece, trudnica, svećenika...

Desetljećima se o tim žrtvama

nije smjelo govoriti, nije se znalo

ni za mjesta gdje su pokopane.

Koje su silnice taj kraj učinile pogodnim

za tako teške zločine?

Ne bih kazao da se nije znalo.

Upravo prema kazivanju starijih Vrgorčana

pronađena su neka od stra-

56


tišta. Druga je stvar što su svjedoci

godinama morali živjeti sa strašnim

saznanjima bez mogućnosti da se

nekome povjere. Prostor Vrgorca

u Drugom se svjetskom ratu našao

na raskrižju brojnih vojnih pohoda

između Biokova i zapadne Hercegovine.

Velik broj žrtava u masovnim

grobnicama upravo je s prostora

Hercegovine otkud su ih partizanske

jedinice odvodile prema Biokovu nakon

brojnih pohoda na taj kraj. Vrgorski

kraj isključivo je nastanjen hrvatskim

katoličkim pučanstvom pa

je bio i cilj velikog četničkog pohoda

koji se opet uklapao u šire talijanske

interese o protjerivanju hrvatskog

pučanstva iz Dalmacije, a sve zbog

kolonizacije tog područja. Sve u svemu,

za vrijeme Drugog svjetskog

rata na ovom području isprepleli su

se razni interesi, na žalost, na štetu

hrvatskih interesa.

Prvo masovno stradanje dogodilo

se 15. lipnja 1942. kad su

pogubljena 33 uglednija seljaka.

Tko su i iz kojih sela bili stradali i

po kojem su načelu izabrani upravo

oni?

Riječ je o ideološkoj, boljševičkoj

matrici obračuna s političkim neistomišljenicima.

Po sovjetskom obrascu

trebalo je ukloniti svaku moguću

oporbu nakon rata. Strijeljani su

uglavnom ugledni ljudi, obrtnici

i imućni ljudi iz Vrgorca, ali i neki

iz okolnih mjesta. Nije bilo nikakva

opravdana razloga za njihovo smaknuće.

Bio je to prvi ideološki zločin

u Dalmaciji. Taj obrazac obračuna

komunistički će pokret masovno

primijeniti koncem rata na širem

području Hrvatske. Nestajat će svaka

moguća građanska oporba novoj

vlasti.

Znade li se tko su bili izvršitelji,

po imenu i prezimenu? Je li itko

odgovarao za taj zločin?

Bilo je više nagađanja o naredbodavcima

i izvršiteljima. Partijska izvješća

pokušala su krivnju svaliti na

jednu mještanku Vrgorca, djelatnu u

tadašnjim partizanskim jedinicama.

Ona je poslije nastradala na Sutjesci.

Međutim, popis za smaknuća nastao

je dogovorom partijskog vodstva

mnogo prije ulaska partizanskih jedinica

u Vrgorac. Sve je bilo isplanirano

do u podrobnosti. Danas sa sigurnošću

možemo kazati da je i Jure

Galić, današnji predsjednik SAB-

NOR-a BiH, bio 15. lipnja 1942. u

Vrgorcu. Međutim, ni on, a ni itko

drugi do danas nije odgovarao za

počinjene zločine. Represivni aparat

mogao je napraviti barem toliko i zabilježiti

njegova saznanja o zločinu.

Zločin i zločinci zapravo su nagrađeni

– dan masovnog pogubljenja

desetljećima se slavio kao

Dan općine Vrgorac!

Svirepost počinitelja i nepostojanje

temeljnog osjećaja za odgovornost

najbolje opisuje činjenica da je

bivša vlast 1972., nakon slamanja

Razgovor

Spomenik s imenima »Lipanjskih žrtava«

S

1

2013.

p

57


Razgovor

S 1

2013. p

Hrvatskoga proljeća, proglasila 15.

lipnja Danom komune. Nepravdu je

ispravio tek HDZ nakon što je 1993.

osvojio vlast. Sve navedene radnje

ostavile su duboku podjelu u tkivu

Vrgorca, podjelu koja nije prevladana

do današnjih dana.

Nakon pogubljenja 33 seljaka,

u kolovozu za Vrgorac ponovno

dolaze crni dani. U četničko-talijanskim

zločinima, naime, stradavaju

opet žitelji mnogih vrgoračkih

sela, uništavaju se kuće i

crkve... Među njima su i neki župnici

vrgoračkih župa. O kolikom

se broju žrtava zapravo radi?

Nedugo nakon pokolja u Vrgorcu

talijanske okupacijske vlasti dovode

iz istočne Hercegovine četnike,

kao dio operacije čišćenja Biokova

od partizana. Međutim, četnici su se

uglavnom obračunavali s katoličkim

pučanstvom u zapadnim selima Vrgorske

krajine. Napravili su masakr

nad oko 150 stanovnika Dubrave,

Vlake, Dragljana, Kozice i Rašćana.

Broju su pridodane i žrtve iz kasnijih

akcija čišćenja pa se danas računa s

brojem od 270 žrtava.

Riječ je o jednom od najvećih

zločina u Dalmaciji za vrijeme

Drugog svjetskog rata?

Pored zločina u Gatima i kamešničkim

selima zločini četnika u Vrgorcu

najveći su pokolji u Dalmaciji

za vrijeme Drugog svjetskog rata,

ali i prvi organizirani genocid nad

hrvatskim pukom u ovom dijelu Hrvatske.

Kako se prema tom zločinu odnosila

službena historiografija do

1990.? Je li se smjelo istraživati,

pisati i objaviti imena stradalih,

ali i počinitelja?

Službena jugoslavenska historiografija

zločin je označavala kao fašistički.

Nikada se poimence nije moglo

navesti da su za zločin odgovorni

četnici, a bilo je pokušaja, ima ih još i

danas, da se za zločine okrivi i domaća

ustaška milicija iz Dusine, iako je

to potpuno krivotvorenje

povijesti.

Počinitelji se,

i u naše vrijeme,

proglašavaju antifašistima?

Da, u Srbiji je

još aktualan proces

rehabilitacije

četničkog pokreta pod krinkom

antifašizma. Službeno smo reagirali

na najavu rehabilitacije Draže Mihailovića

oštrim prosvjedom Vladi

države Hrvatske i Vladi Republike

Srbije. Na komemoraciju, u povodu

70. obljetnice pokolja, pozvali smo

i veleposlanika Republike Srbije u

Hrvatskoj, a sve kako bi se na licu

mjesta uvjerio u zločinačku narav

četničkog pokreta. Međutim, nitko

se nije odazvao. Ovo još jednom

pokazuje svu nespremnost vlasti

u Srbiji za suočavanjem sa svojom

prošlošću.

Koncem Drugog svjetskog rata

u Vrgorcu se opet čine zločini.

Nedavno je otkrivena masovna

grobnica na Novom groblju o kojoj

su dugo postojala svjedočenja.

Znade li se o kome je riječ, tko je

u njoj pokopan i nadate li se da će

žrtve biti identificirane barem nakon

65 godina? I hoće li se otkriti

tko su bili izvršitelji i nalogodavci?

Čini se da o zločinu iz lipnja 1942.

i onom s konca siječnja 1945. dosta

znade »narodni heroj« Jure

Galić?

Riječ je o civilima koje su komunističko-partizanske

jedinice povele

iz ljubuške tamnice prema Vrgorcu

nakon ustaško-njemačke protuofenzive

»Bura«. U bezglavom povlačenju

prema Vrgorcu koncem siječnja

1945. povedeni su i uhićeni civili iz

ljubuške tamnice. Nadomak Vrgorcu,

na Novom groblju, svi su strijeljani.

Iz skupine je izdvojen fra Maksimilijan

Jurčić i pet civila koji su

nakon ispitivanja i mučenja u Vrgorcu

smaknuti uz prometnicu Vrgorac

Osim Vrgorčana komunisti

ubijaju i uhićenike dovedene sa

strane. Tako su krajem lipnja

1945. ubili 40-ak uhićenika

dovedenih iz ljubuške tamnice.

– Kotezi. Grobnica

je locirana

upravo prema sjećanjima

stanovnika

Banje koji su i

pokapali nesretne

ljude. Unatoč našim

nastojanjima

da se grobnica na

Novom groblju

ekshumira, iz DORH-a još nema

nagovještaja o skorim radovima na

tom masovnom stratištu. Jure Galić

je u svojoj knjizi Vrijeme i ljudi pomno

opisao povlačenje iz Ljubuškog

navodeći da su pritom prema Vrgorcu

»povedeni i neki zatvorenici iz zatvora

u Ljubuškom«. Ti su uhićenici

potom strijeljani, a ako saznanja Jure

Galića nisu dovoljna da ga saslušaju

vlasti Bosne i Hercegovine, ne znam

što jest.

Vicepostulatura postupka mučeništva

»Fra Leo Petrović i 65

subraće« posmrtne ostatke fra

Maksimilijana Jurčića i njegovih

pet sudrugova pronašla je u listopadu

2008. Što je to značilo za Vas

i za čitav vrgorački kraj?

Na otkriću posljednjeg počivališta

fra Maksimilijana Jurčića i

ostalih pobijenih tijesno smo surađivali

s Vicepostulaturom. Ona

je prikupljajući svjedočanstva

došla do točne lokacije grobnice.

Otkriće ove grobnice dio je politike

koju provodi grad Vrgorac, a

koja je u osnovi jednostavna – sve

žrtve moraju pronaći svoj spokoj

i svi se zločini moraju rasvijetliti.

Kao čovjek ponosan sam što sam

sa svojim suradnicima pridonio

otkriću posljednjeg počivališta fra

Maksimilijana Jurčića, a vjerujem

da moje zadovoljstvo dijele i moji

sugrađani.

Dogodio se i zločin u Dusini.

Odvedeno je četrdesetak seljana

i ubijeni su kod Zagvozda. Je li

58


Razgovor

Boris Matković u društvu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem i suradnicima u prigodi molitve nad

pronađenim posmrtnim ostatcima pobijenih na Novom groblju. DORH je zaustavio istraživanja i preuzeo nadležnost.

No, ništa se nova ne događa, a kosti u otvorenoj jami izložene su atmosferilijama, životinjama...

istražen taj zločin?

Stanovnici Dusine odvedeni su

iz svojih domova i strijeljani u studenom

1944., a spomenuti zločin

u Vrgorcu dogodio se koncem siječnja

1945. Osim što smo locirali

posljednja počivališta u Zagvozdu

i u Imotskom na groblju Gospe

od Anđela, DORH i MUP nisu

poduzeli nikakvu akciju radi rasvjetljavanja

zločina i rehabilitacije

žrtava.

Od svršetka Drugog svjetskog

rata dijeli nas 67 godina. Zločini

su proglašavani »pobjedama«, a

zločinci »herojima« dok se žrtve

nisu smjele zapravo ni spominjati.

Masovne grobnice, unatoč

svemu, svjedoče istinu koja se ne

može uništiti i čekaju da se svaki

stradali identificira i dostojno pokopa.

Možemo li se tomu nadati?

Prije ili poslije istina će izaći na

vidjelo, doći će vrijeme kada će klima

u državi Hrvatskoj biti povoljna

za suočavanje s prošlošću. Dokazi, na

stotine masovnih grobnica, nigdje ne

će otići. One samo čekaju da mi budemo

spremi kako bismo se suočili sa

svojom poviješću.

Primjerice, točno se znade

koja su 33 seljaka ubijena 15.

lipnja u Vrgorcu 1942., znade se

svaka žrtva četničkog pokolja iz

kolovoza 1942., znadu se imena

odvedenih i ubijenih iz Dusine.

Dakle, govorimo o konkretnim

mjestima i zločinima. Kada će se

konačno i je li uopće moguće napraviti

popis stradalih po selima

i općinama, ili župama i biskupijama

u hrvatskom narodu? Ima li

još uvijek onih kojima je stalo da

se istina nikad ne dozna kako bi se

lakše manipuliralo poviješću?

Katolička crkva kreće u velik

projekt popisivanja i istraživanja svih

pobijenih u Drugom svjetskom ratu

i poraću. U tom će projektu imati

našu punu podršku. Međutim, popis

se mogao napraviti i ranije samo

da se za vrijeme državnog popisa

pučanstva ostavila rubrika o nestalim

i stradalim članovima obitelji

iz vremena Drugog svjetskog rata

i poraća. To ne bi stvorilo nikakve

troškove, a dobili bismo kvalitetnu

studiju o broju stradalih. Sadašnje

stanje omogućava manipulaciju brojem

stradalih što izvrsno koriste oni

koji ne žele raščišćavanje s Drugim

svjetskim ratom i poraćem.

Što iz vlastita iskustva preporučate

onim sredinama u kojima

su takva istraživanja tek u začetku?

Neka se naviknu na opstrukcije

državnog aparata jer će one biti

sastavni dio svake akcije. To ih međutim

ne smije obeshrabriti u njihovu

radu. Opstrukcije i imaju za cilj

prekidanje istraga. Bez upornosti i

ustrajnosti nema konačnih rezultata,

a istina će pobijediti kad-tad.

S

1

2013.

p

59


NAŠA IZDANJA

- Plakat Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (48 x 33 cm), 2008.

(3 KM)

- Letak Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945., 2009. (0,3 KM)

- Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura – Naklada

K. Krešimir, Humac – Zagreb, 2010. (20 KM)

- Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2008. – 2010. (20 KM)

- Sličica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (10 x 7 cm), 2011. (0,3

KM)

- Naljepnica Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (12 x 9 cm), 2011.

(0,3 KM)

- Obilježivač za knjigu Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945. (20 x 7,5

cm), 2011. (0,3 KM)

- dr. fra Častimir Majić, U nebo zagledani, Vicepostulatura – Alfa, Široki Brijeg – Zagreb, 2011.

(25 KM)

- Suvenir Plakat (17,5 x 12,5 cm), s mogućnošću vješanja o zid ili samostalnog stajanja, 2011.

(10 KM)

- fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura – Nova Stvarnost, Široki Brijeg –

Zagreb, 2012. (20 KM)

- Kosti smiraj traže, Povjerenstvo za istraživanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i

poraća – Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012. (10 KM)

PREPORUČUJEMO

- Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Gral, Široki Brijeg, 2002. (www.gral.ba)

- Plakat Hercegovački franjevci žrtve komunističkog zločina 1942. – 1945. (98 x 68 cm), Povjerenstvo za

pripremu kauze mučenika, Mostar, 2006. (www.franjevci.info)

- fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika,

Mostar, 2007. (www.franjevci.info)

- don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007. (Petrova

47)

- fra Ante Marić (uredio), Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica,

Mostar, 2008. (www.franjevci.info)

- Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008. (www.kigen.hr)

- Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2008. (Zagreb, Vojnovićeva

15)

- Macelj – gora zločina, Udruga Macelj 1945., 2009., (udrugamacelj1945@gmail.com)

Za DNK analizu posmrtnih ostataka pobijenih u

Knešpolju (Široki Brijeg) i na Tomića njivi (Ljubuški):

- fra Alojzije Topić, Humac 100 KM

- Zapadno-hercegovačka županija,

Š. Brijeg 4.000 KM

- Božidar Vacek, Zagreb 2.000 kn

- fra Mićo Pinjuh, St. Gallen 300 CHF

- Nedjeljko Milićević, Redwood City 500 USD

Za ostale pothvate i potrebe Vicepostulature:

- Stanko Barbarić, Zagreb 500 EUR

- Grgo Kolobarić, Zagreb 100 EUR

- Stanko Leko, Demerje 230 kn

- Marinko Lovrić, Široki Brijeg 100 KM

- N. N. 200 kn

- Borislav Arapović, Trangsund 1.000 SEK

DAROVATELJI

- Marica Oreški, Kilchberg 50 CHF

- skupina talijanskih hodočasnika 300 EUR

- fra Jozo Grubišić, Montreal 50 CAD

- fra Častimir Majić, Chicago 120 CAD

- Drago Soče, London 100 CAD

Slanje dobrovoljnih priloga (Hercegovačka franjevačka

provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura,

s naznakom za što):

a) poštanskom uputnicom (BiH: Kard. Stepinca 14,

88220 Široki Brijeg; HR: Franjevačka 14, p. p. 2,

20350 Metković)

b) UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški;

žiro-račun (BiH): 3381602276649744; devizni račun

(inozemstvo): IBAN: BA393381604876650839,

SWIFT: UNCRBA22

- fra Stanko Banožić, Luzern 160 EUR

Najljepša hvala svima koji molitvom, dobrovoljnim prilozima i radom podupiru pripremu postupka mučeništva

naše ubijene braće. Svakog 7. u mjesecu na Širokom Brijegu govorimo sv. misu za vas.

Neka vas blagoslovi dobri svemogući Bog!

More magazines by this user
Similar magazines