Sjekači – kako zdrav dočekati mirovinu - Hrvatske šume

oj 

189 

Godina XV. 

Zagreb 

rujan 

2012. 

Časopis za popularizaciju šumarstva ISSN 1330-6480 

Sjekači – kako zdrav 

dočekati mirovinu 

Požari • Muzej lovstva i šumarstva Gorskog kotara

u ovom broju 

1 Antropogeni utjecaj na šume Europe 

2 Kako zdrav dočekati mirovinu? 

5 Važnost općekorisnih funkcija lošinjskih šuma 

8 Mogućnosti dijagnostike stabala raznim uređajima 

9 Opožareno preko 500 ha površine 

11 Invazivne vrste su nova prijetnja kestenovim sastojinama 

13 Bjelovarski šumari zaveslali Neretvom 

15 Posljednje pripreme za Svjetsko prvenstvo 

16 Povijesno – poučna staza kroz draganićki kraj 

19 Šumari u Kninu činili najbrojniju delegaciju 

20 Šumari u kiparskom kraju 

23 Karakteristične šume Iberijskog poluotoka 

26 Mirta (Myrtus communis) 

28 Čudesni Bajkal 

30 Otvoren Muzej lovstva, šumarstva i ribolova Gorskog kotara 

31 Biljka koja liječi mirisom 

32 Vrijedni insekt od velike koristi lovištu 

34 Užitak kederaja 

35 Veliki borac za zaštitu i očuvanje okoliša 

36 Virovitički šumari na Velebitu 

39 Veličanstveni otok ljubavi, vina i dobre spize 

40 Susret umirovljenih šumara 

Mjesečnik »Hrvatske šume« 

Izdavač: »Hrvatske šume« 

d.o.o. Zagreb 

Predsjednik Uprave: 

Ivan Pavelić 

Glavni urednik: 

Goran Vincenc 

Novinari: Irena Devčić, 

Marija Glavaš, Vesna Pleše, 

Ivica Tomić i Goran Vincenc 

Uređivački odbor: 

predsjednik Branko Meštrić, 

Ivan Hodić, Mladen Slunjski, 

Herbert Krauthaker, Čedomir 

Križmanić, Željka Bakran 

Adresa redakcije: 

Lj. F. Vukotinovića 2, Zagreb 

tel.: 01/4804 169 

faks: 01/4804 101 

e-mail: direkcija@hrsume.hr 

goran.vincenc@hrsume.hr 

Uredništvo se ne mora uvijek 

slagati s mišljenjem autora 

teksta. 

Grafičko oblikovanje: 

Milivoj Milić 

Tisak: 

Intergrafika TTŽ d.o.o., Zagreb 

Bistranska 19 

Naklada: 6200 kom 

CJENIK OGLASNOG 

PROSTORA 

Jedna stranica (1/1) 3600 kn; 

pola stranice (1/2) 1800 kn; 

trećina stranice (1/3) 1200 kn; 

četvrtina stranice (1/4) 900 kn; 

osmina stranice (1/8) 450 kn. 

Unutarnje stranice omota (1/1) 

5400 kn; 1/2 stranice 2700 kn; 

1/3 stranice 1800 kn; zadnja 

stranica 7200 kn (tu stranicu nije 

moguće dijeliti). 

U ovu cijenu nije uračunat PDV 

koji plaća oglašivač. 

28 ekologija 

Naslovna stranica: 

Hladovina 

Marinko Bošnjaković 

Zadnja stranica: 

Ljubavna igra leptira 

Marinko Bošnjaković

izvješće 

Stanje europskih šuma, 2. dio 

Antropogeni utjecaj 

na šume Europe 

Ovakva zagađenja mogu direktno utjecati 

na ekosistem šume i organizam, ali i 

indirektno kroz povećanu kiselost tla ili 

eutrofikaciju. Ovakvo dvojako djelovanje 

dovodi do slabije ishrane stabala, zbog folijarnog zagađenja, 

te istovremeno i povećane kiselosti tla. Zagađenost 

zraka također dovodi i do povećane osjetljivosti 

šume na vanjske uvjete kao što su dugotrajna 

suša, gljivična oboljenja ili napadi insekata. Zahvaljujući 

zajedničkom programu monitoringa atmosferskog 

zagađenja te njegovog utjecaja na šumska staništa 

koje je provela Europska komisija, dostupni su 

podatci za gotovo 300 ploha koje su postavljene na 

svim najvažnijim tipovima šumskih sastojina diljem 

Europe. 

Najveći unos sumpora zabilježen je u centralnoj 

Europi te na nekim plohama postavljenim na području 

Mediterana. No, ovaj unos u sastojinama koje 

se nalaze u neposrednoj blizini mora može se lako 

objasniti. Morska voda sadrži sulfate koji se do kopna 

i šumskih sastojina prenose u obliku morske pjene te 

se time povećava i unos sumpora u stablima. Visoki 

iznosi sumpora u području centralne Europe uvjetovani 

su gotovo isključivo ljudskom aktivnosti. 

Najviše atmosfersko taloženje dušika zabilježeno 

je također u području centralne Europe, između 

sjevera Italije pa sve do Danske. Vrlo visoke koncentracije 

dušika izmjerene su i u nekim dijelovima 

Španjolske i Rumunjske. Područje središnje Europe i 

Mediterana na prvom je mjestu po taloženju kalcija i 

natrija, no za natrij je također vidljiv tzv. more-kopno 

uspon, što pokazuje da je glavni izvor natrija more, 

odnosno širenje morskom pjenom. 

U razdoblju između 1998. i 2007. godine na polovici 

mjerenih ploha unos sumpora bio je smanjen 

za statistički značajan iznos, za razliku od dušičnih 

spojeva u atmosferi koji su se zadržali na istoj razini. 

Na osnovu poznatih podataka o zagađenju zraka 

i tla u posljednjih nekoliko desetljeća napravljene su 

aplikacije za mogući scenarij eventualnog kritičnog 

opterećenja tla sa sumporom i dušikom. Kritično opterećenje 

(Critical loads) je onaj iznos do kojega šumska 

sastojina ne pokazuje znakove jačeg negativnog 

utjecaja određenih spojeva u zraku ili tlu. Nakon što 

se kritično opterećenje pređe, dolazi do sušenja i 

odumiranja stabala i sastojina. Iz postojeće baze podataka 

(ICP Forests data base) odabrani su lokaliteti 

u sedamnaest zemalja za aplikaciju kritičnog opterećenja, 

čiji koncept je baziran na novije ažuriranim 

podatcima o tlu, otopinama tla i taloženju plinova i 

aerosola. Kritično opterećenje za kiselost tla, koju 

uzrokuje povećana količina sumpora, 1980. godine 

zabilježena je na 57 % mjerenih ploha. Do 2000. godine 

povećane količine sumpora su reducirane te je 

kritično opterećenje zabilježeno na svega 18% ploha. 

Obzirom na današnje nacionalne legislative, pretpostavlja 

se da će do 2020. godine kritično opterećenje 

biti svedeno na nulu. 

Što se tiče dušičnih spojeva situacija je 1980. godine 

bila vrlo kritična te je na čak 60 % mjerenih ploha 

Piše: Irena Devčić 

Dušik, sumporni 

dioksid i teški metali 

šire se atmosferom 

na velikim 

udaljenostima. 

Zasićenost zraka 

ovim plinovima i 

aerosolima može biti 

od nekoliko stotina 

do nekoliko tisuća 

kilometara. Šume su 

posebno osjetljiva 

područja jer su 

zbog svojih širokih 

krošnji izložene 

velikom unosu ovih 

plinova i čestica, i to 

taloženjem.

zabilježeno kritično opterećenje dušikom. Primjenjujući 

isti model aplikacije te vodeći se danas važećim 

zakonima predviđa se da će do 2020. godine broj 

ploha s kritičnim opterećenjem biti smanjen na 30 %. 

Smanjenje štetnih emisija, posebno sumpora, pokazuje 

uspješnost provođenja politike „čistoga zraka“ 

od strane UNECE-a i Europske unije. 

Kako bi se procijenilo zdravstveno stanje 

šuma diljem Europe, godinama se u svim zemljama 

provodi monitoring krošanja. Defolijacija je vrlo 

dobar indikator zdravstvenog stanja stabla i njegove 

vitalnosti. Gubljenje lišća, odnosno iglica, reakcija je 

na brojne faktore, uključujući klimatske uvjete i ekstreme, 

povećane količine štetnih emisija, zarazu insektima 

ili gljivama. Procjena defolijacije predstavlja 

vrijedno upozorenje o mogućoj promjeni u šumskom 

ekosustavu. Stabla koja su u potpunosti obrasla te ne 

pokazuju nikakve znakove gubljenja lišća, odnosno 

iglica, procijenjena su sa 0 % defolijacije te ocjenjena 

kao zdrava; ona stabla koja su izgubila više od 25% 

lišća/iglica ocjenjena su kao oštećena. Stopostotna 

defolijacija indicira da je stablo mrtvo. U 2009. godini 

skupljeni su podatci sa 7.193 ploha u 30 zemalja. 

Sveukupno procijenjeno je 136.778 stabala odnosno 

preko stotinu različitih vrsta drveća i grmlja. Obrađeni 

podatci pokazali su da 20 % procijenjenih stabala 

ima više od 25 % suhe krošnje te su ocjenjena kao 

oštećena ili suha. Naravno da status i stanje sastojina 

uvelike regionalno varira te se razlikuje i s obzirom 

na vrstu drveća. Gledajući sveukupno čitavu Europu i 

bez obzira na vrstu drveća, prosječna defolijacija bila 

je nešto veća u centralnoj Europi u području Mediterana 

(Hrvatska, Italija i Francuska). Plohe s gotovo 

beznačajnom defolijacijom krošanja zabilježene su u 

sjevernoj Europi. 

Od značajnijih vrsta drveća hrast lužnjak (Quercus 

robur) i hrast kitnjak (Quercus petraea) imaju najveći 

broj oštećenih ili odumrlih stabala te pokazuju najjaču 

defolijaciju kroz proteklu dekadu. Stanje krošanja 

običnog bora (Pinus sylvestris) pokazuje oporavak u 

posljednjih 18 godina. Obična smreka (Picea abies), 

bukva (Fagus silvatica) te ostale vrste hrasta (Quercus 

ssp.), pokazale su jaku reakciju na ekstremnu sušu te 

izuzetno visoke ljetne temperature iz 2003. godine, 

što se vidi iz procjene stanja krošanja te, ali i narednih 

godina. Suša i nedostatak vode bile su uzrok izuzetno 

pojačane defolijacije crnike (Quercus ilex) sredinom 

90-ih godina diljem Europe. Uz određeno kolebanje 

kroz godine mjerenja, primorski bor (Pinus pinaster) 

pokazuje zabrinjavajuće znakove propadanja od samog 

početka provođenja ispitivanja. 

Uočen visok stupanj defolijacije može biti pokazatelj 

smanjenog potencijala stabala da se odupru 

nepovoljnim okolišnim uvjetima. Sastojine koje 

bi se inače relativno lako oporavile nakon npr. napada 

kukaca ili bolesti uzrokovane gljivama u kombinaciji 

s povećanom ugroženosti izazvanom štetnim 

emisijama, ekstremnim vremenskim uvjetima te 

drugim antropogenim faktorima, gube otpornost i 

vitalnost te ubrzano odumiru. Ovi faktori izuzetno su 

bitni, posebno u svjetlu sve većih klimatskih ekstrema 

koje i danas osjećamo, a koji će u budućnosti biti 

i pogubniji te s obzirom da se štetne emisije dušikovih 

spojeva gotovo uopće ne smanjuju, za očekivati 

je daljnje propadanje i odumiranje stabala ne samo 

diljem Europe, već i ostalih područja naše planete. ■ 

zaštita na radu Sjekači 

Kako zdrav 

dočekati 

mirovinu? 

Piše ■ Foto 

Goran Vincenc 

Radno mjesto 

šumskog radnika 

– sjekača danas 

spada među 

najopasnija 

i najteža 

zanimanja kojima 

u Hrvatskoj 

možete zarađivati 

za kruh. Radi 

se o obavljanju 

složenih poslova 

s posebnim 

uvjetima rada 

koji zahtijevaju 

znanje, 

sposobnost 

i vještine. Za 

obavljanje 

ovih poslova 

potrebno je 

imati i određene 

psihofizičke 

predispozicije... 

Visoko na ljestvici rizičnih zanimanja, odmah 

poslije građevinskih radnika, stoji kako je šumski 

radnik – sjekač zanimanje pri kojem postoji 

velika šansa za ozljedu i invaliditet uzrokovan 

štetnim utjecajima radne sredine i sredstava rada. 

Metodološkim utvrđivanjem opasnosti („Procjenama 

opasnosti“) utvrđen je postojeći rizik koji nije moguće 

ukloniti niti smanjiti primjenom osnovnih, niti posebnih 

mjera zaštite (primjerice: osobnim zaštitnim sredstvima 

ili tehničkim napravama). Takav rizik je preostao rizik 

radnog mjesta i može ga se smatrati rizikom profesije. 

Odlučili smo napraviti malo istraživanje kako bi utvrdili 

što to čini zanimanje sjekača toliko rizičnim, te kako 

pomoći tim ljudima da doguraju do mirovine zdravi i 

vitalni. 

Razlog visokog rizika leži u nizu faktora. Značajni 

dio poslova sjekač izvodi na otvorenom prostoru 

pod utjecajem različitih promjena klimatskih čimbenika 

te čestih promjena uvjeta rada, što iziskuje od radnika 

Broj ozljeda na radu u HŠ 

Broj profesionalnih oboljenja u HŠ 

2 HRVATSKE ŠUME broj 189 l RUJAN 2012.

psihofizičku spremnost, dobru kondiciju, sposobnost za 

suradnju i timski rad. 

Radno okruženje šumskih radnika je šuma i šumsko 

tlo, otvoreni prostor koji je često prekriven blatom, snijegom, 

ledom, klizav, zakrčen šumskim podrastom, kamenit 

i strm. Takav radni prostor izlaže radnika svim klimatskim 

uvjetima niskih i visokih temperatura, oborina i ljetnih 

vrućina i bioloških štetnosti koji su također čimbenik koji 

utječe na sigurnost i zdravlje radnika. 

Iz tih razloga, zakonom je regulirano da radnici koji dolaze 

na radno mjesto sjekača moraju prije samog zapošljavanja 

biti podvrgnuti zdravstvenom pregledu na kojem 

se utvrđuje njihova psihofizička sposobnost za obavljanje 

spomenutih radova. Isto tako se tijekom rada vrše stalni 

nadzori i periodični zdravstveni pregledi. Ukoliko se uoči 

indicirana opasnost na nekakav štetni utjecaj iz radnog 

procesa, radnik se šalje na dodatne pretrage te se prema 

preporuci liječnika i mogućnostima premješta na prikladno 

drugo radno mjesto kako taj štetni utjecaj ne bi prouzročio 

još lošije zdravstveno stanje. 

Osim navedenih, postoje brojni drugi načini kojima se 

radnik može zaštiti od neželjenih štetnih posljedica rada. 

Ispravno korištenje i održavanje osobnih zaštitnih sredstava 

(hlače sa zaštitnom mrežicom, antivibracijske rukavice, 

kaciga sa antifonima i zaštitnom mrežicom, odgovarajuća 

obuća i druga osobna zaštitna sredstva i naprave). Sredstva 

rada (motorne pile i druga sredstva rada) moraju se 

održavati stalno u ispravnom stanju jer tada ne postoje 

štetni utjecaji na radnika ili se svode na najmanju moguću 

mjeru. 

Propisima je reguliran periodični pregled opasnih sredstava 

rada koji se redovito obavlja. 

Primjenom ispravnih i sigurnih tehnika rada, uz 

korištenje osobnih zaštitnih sredstava i dobrom organizacijom 

rada, stvaraju se sigurniji i komforniji uvjeti za rad, 

a kao primjer možemo navesti izbjegavanje monotonije 

rada pravilnom zamjenom radnih operacija, gdje se u propisanim 

vremenskim razmacima izmjenjuje rad na motornoj 

pili, rad sa ručnim alatom, izbjegavanje praznih hodova 

i nepotrebnih radnji i opterećenja i niz drugih radnji 

koje mogu posao šumskog radnika sjekača učiniti lakšim 

i sigurnijim. 

Pravilna prehrana, kao i češći odmori i pauze, služe radniku 

za obnovu potrošene energije i održavanje stabilne 

psihofizičke sposobnosti i izbjegavanje zamora te popuštanja 

koncentracije koji su neophodni za siguran rad. 

Brzi ili usiljeni tempo rada neminovno dovodi do preskakanja 

pojedinih neophodnih radnih operacija i zahvata 

koji su potrebni za siguran rad, dovodi do zamora organizma, 

popuštanja koncentracije i u konačnici i do neuočavanja 

opasnosti, što za posljedicu najčešće ima ozljede, 

profesionalne bolesti pa i smrt. 

Umjereni tempo rada kroz osmosatno radno vrijeme, 

uz korištenje ispravnih tehnika rada, ispravnih sredstava 

rada i osobnih zaštitnih sredstava omogućuje znatno sigurnije 

izvršavanje svih radnih zadataka postavljenih pred 

radnike. 

Uvidjevši značaj sigurnosti na radu, Hrvatske šume ulažu 

značajna sredstva za unapređenje zaštite na radu preko 

svojih službi i njenih zaposlenika. Stalno se vrši kontrola 

provođenja propisanih mjera zaštite na radu i traže nova 

rješenja za poboljšanje. 

Ulaganjem u preventivne mjere zaštite na radu dobiva 

se i u materijalno-gospodarskom i socijalno-populacijskom 

pozitivnom efektu. 

Osiguravanjem boljih uvjeta za sve zaposlene povećava 

se produktivnost, što zasigurno motivira i zadovoljava 

radnike, a zadovoljan radnik je dobar radnik. 

Provođenje mjera zaštite na radu je obaveza poslodavca, 

a da bi sustav bio dobar i provediv za to je potrebna 

izgrađena svijest i suradnja svih zaposlenih, a posebno 

radnika koji su najizloženiji opasnostima iz procesa rada. 

Kako bi bolje razumjeli problem, odlučili smo napraviti 

istraživanje pa smo krenuli u potragu za najdugovječnijim 

šumskim sjekačem u Hrvatskim šumama d.o.o. 

i tu smo došli do zanimljivih zaključaka. Na pili najduže 

rade sjekači iz UŠP Bjelovar, gdje prednjače Šumarije Veliki 

Grđevac i Daruvar. Posjetili smo Šumariju Veliki Grđevac 

te otkrili da tamo ima cijeli niz zanimljivosti vezan za ovu 

tematiku. 

Gospodin Svetozar Ačić radi u Šumariji Veliki Grđevac 

kao sjekač skoro 38 godina i cijeli je svoj životni vijek proveo 

na motornoj pili. Redovno prolazi liječničke preglede 

i ne boluje niti od jedne profesionalne bolesti. Zanimalo 

nas je što je po njegovom mišljenju bilo presudno pri 

izbjegavanju profesionalnih oboljenja, te smo dobili zanimljiv 

odgovor. 

– Dvije stvari utječu na rad sa motornom pilom, a to 

su alkohol i znanje. Za alkohol svi znamo koliko je štetan 

i koliko zla može donijeti. Kada govorimo o znanju, sjekač 

treba znati koristiti motornu pilu. Često sam imao prilike 

vidjeti ljude sa dvadesetak godina radnog iskustva kako 

se sile dok rade. Previše koriste snagu, što je krivo. Pilu treba 

voditi, neka ona odradi svoj posao. Onaj tko radi na silu 

Mile Sabljak 

broj 189 l RUJAN 2012. HRVATSKE ŠUME 3

Svetozar Ačić i Martin Šešet iz Šumarije Veliki Grđevac 

Mate Piršljin 

Svetozar Ačić obara 

stabla već 37 godina 

Bitno je održavati stroj 

uništava i sebe i stroj – ističe Ačić, pa dodaje: 

– Bitno je znati i održavati pilu, naoštriti lanac kako 

bi pila bolje radila. Ističe također kako su pile nekad bile 

opasnije, nije bilo niti amortizera, niti kočnice, a i težile su 

više od 15 kila. U Šumariji Veliki Grđevac imali smo priliku 

susresti se sa dva umirovljena sjekača koji su nam mogli 

potvrditi tu priču. Gospodin Stjepan Tanković je otišao u 

mirovinu nakon ozljede i 17 godina staža na motornoj pili. 

– Rušenje, rezanje, metrica... sve sam radio i bilo mi je 

naporno, pogotovo sa tadašnjim pilama koje su težile 18 

kg. Forsiralo se, zato sam i ozlijedio kralježnicu, što je na 

kraju rezultiralo prekidom radnog odnosa i odlaskom u 

prijevremenu mirovinu – rekao nam je Tanković. 

Njegov kolega Paško Topčić također je umirovljenik, no 

on je otišao u redovnu mirovinu nakon 22 godine staža 

kao sjekač. 

– Nekad nije bilo niti cesta niti putova. Sa pilom od 18 

kg išlo se 30 kilometara na biciklu na posao. Čovjek je dolazio 

umoran na posao. Moralo se raditi opreznije nego je to 

danas, kako bi se dočekala mirovina – kaže Topčić 

U Šumariji Veliki Grđevac našli smo još jednog zanimljivog 

sugovornika. Martinu Šešetu, koji je počeo raditi 1979. 

godine, utvrđena je 2000. godine vibraciona bolest te mu 

je Medicina rada izdala zabranu obavljanja sjekačkih poslova. 

Deset godina nije radio sa motornom pilom, no na 

redovitom pregledu 2010. godine utvrđeno je kako mu se 

stanje popravilo te je dobio odobrenje od Medicine rada 

za povratak na radno mjesto sjekača. Upitali smo ga što 

je po njegovom mišljenju dovelo do popravljanja zdravstvenog 

stanja. 

– Oženio sam se, sredio život, dobio djecu. To je najviše 

utjecalo na moje ozdravljenje – kroz smijeh nam odgovara 

Šešet. 

U Šumariji Bjelovar sugovornik nam je bio Mile 

Sabljak, koji na motornoj pili radi od 1980. godine. Nikad 

nije imao profesionalne bolesti i redovno prolazi liječničke 

preglede. 

– Kada se na području UŠP Bjelovar uveo kombinirani 

rad, gdje sjekač radi jedno vrijeme na motornoj pili, a 

zatim određeno vrijeme provodi na traktoru, osjetilo se 

veliko olakšanje. Dovoljno je tjedan dana kako bi čovjek 

malo odmorio ruke od vibracija uzrokovanih motornom 

pilom. Dok se radi na pili, ne treba forsirati. Četiri sata rada 

dnevno sa upaljenom pilom i svi sjekači bi mogli raditi po 

30 ili 35 godina – tvrdi Sabljak. 

Gospodin Sabljak vrlo je vitalan iako ima 58 godina i 

32 godine rada na pili. Svoj uspjeh pripisuje koncentraciji 

i oprezu. 

– Svako stablo je priča za sebe i čovjek uvijek mora biti 

na oprezu. Najbitnije je budno oko, jer kad se čovjek opusti 

nastaju i greške – rekao nam je Sabljak. 

No, sjekači sa najdužim radnim stažom na motornoj pili 

u Hrvatskim šumama rade u Šumariji Jastrebarsko, UŠP 

Karlovac, te Šumariji Otočac, UŠP Gospić. Riječ je o gospodinu 

Franji Jelašu iz Šumarije Jastrebarsko te o gospodinu 

Mati Piršljinu iz Šumarije Otočac, kojega smo i posjetili na 

terenu. 

Piršljin je rođen 1957. godine, a već 1973. polaže ispit 

za motornu pilu i postaje sjekač. Prvo je radio u Šumariji 

Karlobag, zatim Gospić, Brinje, da bi se na kraju skrasio u 

Otočcu. Bez problema prolazi sve liječničke preglede, djeluje 

vrlo vitalno, a kolege sjekači se šale s njime kako će 

raditi barem još deset godina. 

– Osjećam se dobro i sposobno za rad, ali isto tako osjećam 

da ne mogu više raditi kao mladi sjekači – odgovara 

na šale Piršljin. 

Na upit da nam komentira svoju dugovječnost u ovome 

opasnom poslu, skromno nam je odgovorio: 

– Ja taj posao stvarno volim i to me vuče da i dalje radim. 

Znam ga raditi, to mi je ušlo u krv svih ovih godina 

provedenih u šumi. Valjda je to ključni faktor – kaže Piršljin. 

Nastavili smo pričati o radu prije 30 godina, o pilama od 

18 kila, o povećanju normi i sl. Na Mati Piršljinu se uopće 

ne vide tragovi teškog rada u šumi, kao ni Svetozaru Ačiću, 

kao ni Mati Sabljaku, stoga se njihovi savjeti trebaju uzeti 

u obzir te ih shvatiti kao put do sigurne i zdrave starosne 

mirovine. ■ 


uređivanje šuma NAŠE 

GOSPODARSKE JEDINICE 

Uvala Krivica obrasla 

borovom šumom (sastojina 

alepskoga bora) – na jugu 

otoka Lošinja 

Važnost općekorisnih 

funkcija lošinjskih šuma 

Jedna od devet šumarija Uprave šuma Podružnice 

Buzet je Šumarija Cres – Lošinj koja se nalazi na području 

Primorsko-goranske županije. Šumarijsku 

površinu veličine 10.165 ha karakterizira smještaj 

na vrlo velikom i geomorfološki raznolikom prostoru 

(ukupno 55.000 ha) s rascjepkanim, teško prohodnim i 

zaraslim površinama koje su znatnim dijelom u privatnome 

vlasništvu ili su bivši pašnjaci. Potonje se protežu od 

krajnjega sjevera do krajnjeg juga, u dužini većoj od 100 

km, na otocima Cresu, Lošinju, Iloviku i Unijama. Na navedenoj 

površini smješteno je pet gospodarskih jedinica: 

Tramontana (4825 ha), Vrana (1484 ha), Punta Križa (1715 

ha), Lošinj (2030 ha) i Park – šume Lošinja (147 ha), na 18 

posto navedenoga prostora. 

Vegetacija na najljepšoj jadranskoj planini – 

Gospodarska jedinica “Lošinj” obuhvaća cjelokupni otok 

Lošinj, po veličini 11. jadranski otok (75 km2), te otoke 

Unije, Ilovik i Koludarc, na površini oko 2030 ha. Veći dio 

su gospodarske šume, a šume posebne namjene nalaze 

se u šumskim predjelima uz turističke objekte te je 

njihova funkcija rekreacijska (87 ha). Veći kompleks ove 

gospodarske jedinice je na planini Osorščici, s tisućama 

malih čestica rasutih i uvučenih unutar privatnih posjeda 

u obliku enklava. Dio je šumskoga tla na planini izdvojen 

kao zaštitno tlo, zbog nagiba terena i njegove plitkoće. 

Zaštitne šume zauzimaju površinu oko 759 ha. Prevladavaju 

izraziti krški fenomeni: u obalnome pojasu nisu rijetke 

špilje i klisure, a u unutrašnjosti vrtače. Za Osorščicu 

nerijetko kažu da je najljepša od svih otočnih planina na 

Jadranu, a proteže se uzduž sjevernoga dijela otoka Lošinja, 

od naselja Osora na sjeveru do naselja Ćunskog na 

jugu, u dužini približno 15 km. Ova planina je pretežito 

vapnenačka, a na njoj su razvijeni krški oblici. Strmija je 

prema zapadu, a blago se spušta prema istoku, gdje susrećemo 

dolomite čijim je raspadanjem nastala neznatna 

količina rahloga tla u okolici Nerezina, Svetog Jakova i 

Osora. Planina mijenja izgled već prema tome s kojega je 

stajališta promatramo. Poznatu spilju sv. Gaudenta (Gaudencija) 

podno najvišega vrha Televrine (588 m) lako se 

pronalazi jer se do nje dolazi obilježenom stazom. Zapadna 

planinska strana karakteristična je po dojmljivom 

i zadivljujućem, gotovo neprekinutom nizu stijena u dužini 

od nekoliko kilometara. Na drugom najvišem vrhu, 

Svetom Nikoli (557 m), sagrađena je istoimena kapelica, 

odakle se pruža prekrasan pogled na cijeli Lošinj i obližnje 

južne otoke. 

Sredozemne i polusredozemne šumske zajednice 

– Geološku podlogu otoka Lošinja pretežito čini 

vapnenac kredne starosti, a među šumskim tlima ove 

gospodarske jedinice najzastupljenije je smeđe tlo na vapnencu 

i dolomitu (kalkokambisol). U većim džepovima i 

udolinama nalaze se lesivirana tla na čistim vapnencima 

Piše: Ivica Tomić 

Foto: A. Miličević, I. Tomić 

Gospodarska 

jedinica “Lošinj” 

obuhvaća cjelokupni 

otok Lošinj te 

otoke Unije, Ilovik 

i Koludarc. Sastoji 

se od jednog većeg 

kompleksa na planini 

Osorščici, s tisućama 

malih čestica rasutih 

i uvučenih unutar 

privatnih posjeda u 

obliku enklava 

Veći dio gospodarske jedinice, koja ima površinu oko 2030 ha, su gospodarske šume, a šume 

posebne namjene nalaze se u šumskim predjelima uz turističke objekte te je njihova funkcija 

rekreacijska (87 ha). Zaštitne šume zauzimaju površinu oko 759 ha. 


Makija hrasta crnike 

Osnovna značajka šumskih zajednica ovoga područja je njihova izloženost jakom antropogenom 

utjecaju te utjecaju stoke. Do razvoja turizma ovce su gotovo u potpunosti uništile šumsku 

vegetaciju te stoga nailazimo na kulture crnog, alepskog i na mjestima brucijskoga bora, koje su 

nastale pošumljavanjem. 

Gospodarska jedinica Lošinj 

i dolomitima, a na tvrdom i čistom vapnencu je crnica 

(kalkomelanosol). Na supstratima bogatim kalcijevim karbonatom 

nastaju rendzine. U manjoj su mjeri zastupljena 

automorfna tla koluvij i litosol (kamenjar). Treba istaknuti 

da otok Lošinj nema nijednog stalnog vodotoka, što je 

posljedica neravnomjerno raspoređenih padalina, čestih 

ljetnih suša i krškog terena. Izvori su malobrojni, maloga 

kapaciteta i uglavnom periodični. Opstanak šumskoga 

drveća različitih sredozemnih i polusredozemnih šumskih 

zajednica u značajnoj je ovisnosti o tlu. Vrlo složene klimatogene 

šume crnike (sredozemno područje) i hrasta medunca 

(polusredozemno područje) razvijaju se u srednje 

dubokim i dubokim smeđim tlima na vapnencu, gdje ovi 

hrastovi postižu najveće prinose. Gospodarska jedinica 

“Lošinj” smještena je u zoni toplo umjerene, semihumidne 

klime (Cfsax),u prijelaznom klimatskome tipu, s vrućim 

ljetima i kišnim zimama. 

Makija najzastupljenija – Biljni pokrov vazdazelene 

vegetacije lošinjskog otočja karakterističan je po zastupljenosti 

određenog broja vrsta svojstvenih termofilnom 

tipu listopadne vegetacije (Red Quercetalia pubescentis). 

Pretežit dio GJ Lošinj pripada euromediteranskoj vegetacijskoj 

zoni, a zanemariv dio, na većim nadmorskim 

visinama, zahvaća submediteransku zonu. Osnovna značajka 

šumskih zajednica ovoga područja je njihova izloženost 

jakom antropogenom utjecaju te utjecaju stoke. 

Do razvoja turizma ovce su gotovo u potpunosti uništile 

šumsku vegetaciju, a uz cestu Cres - Lošinj, na središnjem 

dijelu otoka, uništena je i travnjačka vegetacija. Održale 

su se većinom one biljke koje ovce ne pasu: ljekovita 

kadulja, smilje, mlječike i dr. Stoga u ovoj gospodarskoj 

jedinici nailazimo na kulture crnog, alepskog i na mje- 

stima brucijskoga bora koje su nastale pošumljavanjem. 

Većina šuma hrasta crnike i crnoga jasena (Fraxino orni 

– Quercetum ilicis) je u degradacijskom stadiju makije, 

gariga ili kamenjare. Evidentirano je 8 uređajnih razreda 

koje svrstavamo u kategoriju obraslog proizvodnog tla. 

U uređajne razrede gospodarskih šuma spadaju alepski 

bor, hrast crnika iz panja, makija i garig. Alepski bor 

čini oko 4 posto ukupne obrasle površine i oko 26 posto 

drvne mase, a osnovni je cilj gospodarenja očuvanje tih 

sastojina koje imaju značajne općekorisne funkcije, a tehnička 

vrijednost je u drugome planu. Njihova je uloga i 

stvaranje uvjeta za povratak samoniklih zajednica crnike. 

Sastojine uređajnoga razreda hrasta crnike iz panja čine 

oko 16 posto ukupne obrasle površine, odnosno oko 11 

posto od ukupne drvne zalihe ove gospodarske jedinice. 

Cilj gospodarenja je njihovo prevođenje u sjemenski uzgojni 

oblik ili barem povećanje udjela sjemenskih stabala. 

Najzastupljeniji uređajni razred po površini je makija (37 

%), a čini oko 11 % drvne zalihe. Ove su sastojine ekološki 

stabilne, a možebitna bi čišćenja samo stvorila prostor 

za izdizanje korova. Garig, kao degradirani stadij makije, 

uglavnom na zapuštenim pašnjačkim površinama, sudjeluje 

u ovoj jedinici s 28 ha ili s 1,4 % ukupne obrasle površine, 

a krajnji je cilj gospodarenja prevođenje u viši uzgojni 

oblik. U uređajni razred kamenjara ubrajamo samo jedan 

odsjek koji se nalazi na strmoj zapadnoj padini Osorščice, 

a to je kamena čistina narijetko obrasla pojedinačnim 

grmovima šmrike, zelenike, crnike i maklena te smiljem. 

Zaštitna uloga gariga – U uređajne razrede šuma 

posebne namjene koje imaju funkciju zaštite tla spadaju 

crni bor (8,5 % obrasle površine), garig, alepski bor i crnika. 

Sastojine crnoga bora nastale su pošumljavanjem ka- 

Sastojine hrasta crnike iz panja čine oko 16 posto ukupne obrasle površine. Cilj gospodarenja je 

njihovo prevođenje u visoki uzgojni oblik ili barem povećanje udjela sjemenskih stabala. 


Najzastupljeniji uređajni razred po površini je makija (37 %), a ove su sastojine ekološki stabilne te 

bi možebitna čišćenja samo stvorila prostor za izdizanje korova. 

Raslinje na otočiću Koludarcu 

Među šumama posebne namjene 

ističu se starije sastojine 

alepskoga bora kojima je 

značajka da su smještene uz 

obalu i ispresijecane šetnicama, 

uz turističke destinacije, 

a tijekom ljeta su izložene 

devastaciji. 

menih goleti na vršnome dijelu istočne padine Osorščice i 

sve su u jednome kompleksu. Na strmim padinama Osorščice, 

pretežito na njezinom zapadnome dijelu, nalaze se 

i odsjeci koji pripadaju uređajnom razredu gariga čija je 

funkcija da zaštićuje tlo. Gornji su dijelovi narijetko obrasli, 

a donji su gusti i teško prohodni. Grupe crnikovih stabala 

su u jarcima u kojima je tlo neznatno dublje. Sipari se 

nalaze na najvećim strminama i onemogućuju bilo kakav 

razvoj tla. Najzastupljeniji uređajni razred šuma posebne 

namjene po drvnoj zalihi je onaj alepskoga bora (27,7 %), 

s oko 4 posto ukupne obrasle površine. To su starije sastojine 

kojima je značajka da su smještene uz obalu i ispresijecane 

šetnicama, uz turističke destinacije na središnjem 

dijelu otoka Lošinja, odnosno u široj okolici Malog Lošinja 

i Velog Lošinja. Unatoč sličnoj starosti, nejednolične 

su kakvoće, debljinske strukture i obrasta. U dijelu ovih 

sastojina u podstojnoj etaži javlja se samonikla vegetacija 

hrasta crnike, a tijekom ljeta su izložene devastaciji 

zbog blizine turističkih objekata (parkirališta, odlaganje 

otpada). Naglašena je njihova estetska funkcija. Uređajni 

razred hrasta crnike obuhvaća neznatnu površinu od 

oko 1 ha i najmanje je zastupljen među šumama posebne 

namjene. Šuma je u sklopu turističkoga naselja Lopari, a 

prepuštena je prirodnome razvoju. 

Značaj općekorisnih funkcija šuma – Tijekom 

utvrđivanja cilja i načina gospodarenja, općekorisne 

funkcije, zaštita čovjekove sredine i gospodarska funkcija 

navedenih šuma sagledavaju se kao jedna cjelina. Bitno 

je istaknuti da općekorisne funkcije povećavaju kakvoću 

življenja, a za šume gospodarske jedinice “Lošinj” posebice 

su značajne sljedeće općekorisne funkcije: utjecaj na 

klimu, zaštita i unapređenje čovjekove okoline, stvaranje 

kisika i pročišćavanje atmosfere te rekreacijska, turistička 

i zdravstvena funkcija. 

Stručni pregled godišnjega plana gospodarenja 

– Prvu šumskoprivrednu Osnovu gospodarenja 

ovom gospodarskom jedinicom izradili su stručnjaci Šumarskog 

projektnog biroa iz Rijeke, s rokom važenja od 

1963. do 1972. godine, a njena revizija nije nikada izrađena 

te se od 1993. gospodari na osnovi godišnjih planova. 

Program gospodarenja za GJ “Čikat” izradio je 1993. Odjel 

za uređivanje šuma Uprave šuma Buzet, s važnošću od 1. 

siječnja 1993. do 31. prosinca 2002. godine. Tijekom 2003. 

gospodari se na temelju godišnjega plana gospodarenja, 

a njegovi propisi ugrađeni su u revidirani Program gospodarenja 

za gospodarsku jedinicu “Lošinj”, koji su izradili 

stručnjaci Odjela za uređivanje šuma UŠP Zagreb, s rokom 

važenja od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2012. godine. 

Park - šume u šumskim predjelima Čikat i Podjavorovi, 

koje su prije bile u sklopu staroga Programa gospodarenja 

za GJ Čikat, izdvojene su i za njih je izrađen poseban 

program pod nazivom ”Park – šume Lošinja”. Novi Program 

za GJ Lošinj dobio je naziv po otoku na kojemu je 

smješten veći dio gospodarske jedinice. U tijeku je izrada 

Programa gospodarenja za sljedeće polurazdoblje (2013.- 

2022.). Terenske i uredske poslove obavlja Odjel za uređivanje 

šuma UŠP Požega, a 2013. gospodarit će se po Godišnjem 

planu gospodarenja, koji je početkom kolovoza 

stručno pregledan i poslan na odobrenje u Ministarstvo 

poljoprivrede. ■ 

Sastojina crnoga bora na 

kamenoj goleti – ispod vrha 

Svetog Nikole (557 m) na 

Osorščici 

Panjača hrasta crnike – 

pogled prema Unijama 


urbano šumarstvo Nove 

tehnologije 

Mogućnosti dijagnostike 

stabala raznim uređajima 


Marija Glavaš 

Sredinom godine 

je u UŠP-u 

Zagreb i Karlovac 

gostovao ovlašteni 

sudski vještak za 

njegu, statiku i 

procjenu stabala, 

Bodo Siegert, 

iz Nürnberga u 

Njemačkoj. On je 

održao predavanje 

o biomehanici 

stabala i opisao 

i prezentirao 

dijagnostičke 

instrumente koji 

se primjenjuju 

kod utvrđivanja 

oštećenosti 

stabala u urbanim 

sredinama. 

Dijagnostička 

oprema koja se 

koristi primjenjuje 

se na oko deset 

posto stabala koje 

nije moguće nikako 

drugačije procijeniti. 

Devedeset posto 

starih i bolesnih 

stabala moguće 

je procijeniti 

bez opreme. 

Ipak, procjena je 

samo naizgled 

jednostavna, a 

važnost iste nije 

potrebno niti 

spominjati, budući 

da samo grana koja 

padne može usmrtiti 

čovjeka. 

Vrlo opsežna istraživanja o toj problematici u 

Njemačkoj provodi prof. dr. Claus Mattheck 

iz instituta u Karlsruheu, koji je o biomehanici 

i dijagnostici stabala napisao niz knjiga 

od kojih je jednu na hrvatski jezik preveo prof. Kozina. 

On je do sada, koristeći razne aparature, izmjerio oko 

10 000 stabala u urbanoj sredini. Najprije je istraživao 

biomehaniku ljudskih kostiju i djelovanje dijelova koji 

se u njih ugrađuju u slučaju teških lomova. Zajednička 

svojstva kostiju i stabala je da rastu do određene dobi 

i da su građeni od čvrstoga materijala. Jedno od mjerenja 

koje su Nijemci proveli odnosilo se na mjerenje 

visine. U pokusu je sudjelovalo petnaest stručnjaka 

koji su u prosjeku imali pogreške mjerenja od nekih 

30%, što može voditi krivom zaključku. Daljnja istraživanja 

odnosila su se na mjerenje poprečnog presjeka 

stabla, a rezultati su pokazali da ako iznosi 30% ili više 

u odnosu na cijelo stablo, ono se može smatrati sigurnim 

i rušenje nije potrebno. Ako je taj iznos 10 ili 15% 

rušenje je nužno i neodgodivo. 

Siegert je svoja mjerenja vršio diljem Njemačke, 

Poljske i Hrvatske (mjerio je i četiristogodišnju platanu u 

Trstenom) i radio procjene sigurnosti na temelju omjera 

visine, promjera, poprečnog presjeka debla, lomljivosti, 

otpornosti i brojnih drugih parametara koji se uzimaju 

u obzir. Nijemci su stablo usporedili s brodskim jarbolom, 

uzevši u obzir njihov oblik i činjenicu da vjetar 

vrši pritisak na određenu površinu i visinu. Ustanovili 

su da što je pritisak izjednačeniji, odnosno ako je stablo 

izloženo sličnoj količini stresa i pruža sličan otpor, 

to će ono biti pravilnije kada izraste. Prof. dr. Mattheck 

to je definirao kao aksiom stalne napetosti. Taj aksiom 

je bitan kod mjerenja dijagnostičkim aparatima. Mattheck 

je postavio tezu da ako stablo dok raste „raspoznaje 

i neprestano mjeri“ kolikom je stresu izloženo i 

Arbotom 

„zna“ gdje je granica stresa, onda i mi možemo mjeriti 

isto. Podjelio je životni vijek stabla u tri faze: stagnaciju, 

regeneraciju i rezignaciju, a prateći isti došao je 

do sljedećih zaključaka: tijekom rasta i razvoja stabla, 

sve dok god mu se povećava prirast, ono postaje sve 

stabilnije, tj. sigurnije, a aksiom stalne napetosti raste, 

dok se kod starih stabala smanjuje visina stabla i volumen 

krošnje, a time i stabilnost. Osim toga, pokazalo 

se da što je stablo starije mjerenje je kompliciranije. 

Seigert je vremenom došao do zaključka da s padom 

kvalitete stabla raste otpor na vanjske podražaje. Pri 

tome misli na oboljela stabla čiji volumen se s vremenom 

smanjuje iznutra, a istodobno se pokreću prirodni 

obrambeni mehanizmi. 

Od dijagnostičkih aparata Seigert je najprije 

predstavio elektronički uređaj rezistograf. Kao što ime 

upućuje ovaj uređaj mjeri mehanički otpor. Sastoji se 

od bušilice poput one kakvom se buše zidovi na koju je 

pričvršćena kvadratična cijev koja nosi iglu opremljenu 

senzorom na prednjoj strani. Neke ljude podsjeća na 

EKG uređaj jer se rezultati ispisuju na dugačkom milimetarskom 

papiru u vidu krivulja. Krivulja prikazuje mjernu 

traku podijeljenu na jedinice, a traka predstavlja dužinu 

igle. Ako je npr. na šestome centimetru pukotina, krivulja 

će na tom mjestu biti drukčija. Rezistografom se 

očitavaju godovi, kvaliteta i kvantiteta stabla. Za rad s 

njime potrebno je dobro poznavati vrste drveća (svaka 

vrsta daje specifične krivulje), statiku drveta i materijale 

(drvo). Budući da se drvo buši iglom, ova metoda spada 

u invazivne, ali tvrdi Seigert, na temelju svoga tridesetogodišnjeg 

iskustva, nije opasna za stablo jer je jedina 

promjena koja se pokazala na mjestima bušenja promjena 

boje drva. 

Sljedeća metoda s kojom nas je upoznao je tomografija. 

Kod nje se mjeri vrijeme potrebno da zvuk pro- 

Siegert objašnjava diagnostičku opremu 


đe kroz neki prostor – ako je posrijedi šupljina zvuk će 

putovati duže. To je jednostavna metoda, no ne daje 

potpune rezultate jer šupljina ili pukotina ne mora 

nužno značiti trulež pa se vrlo često izmjera vrši i rezistografom. 

Tomograf se postavlja tako da se s jedne 

strane stabla uvrti čavao ili više njih (radi što preciznijeg 

rezultata), a s druge strane se postavlja senzor, pa 

se čavli udaraju elektronskim impulzivnim čekićem, a 

sve je povezano s prijenosnim računalom na kojem se 

za kratko vrijeme pojavljuje slika s poprečnog presjeka 

debla u raznim bojama gdje zeleno označava zdravo, 

puno drvo, a crveno šupljinu. Jedan od sofisticiranijih 

tomografa je „Arbotom“. Ima traku s obrojčanim 

senzorima koja se postavlja oko debla i to obavezno 

iznad tla kako bi mjeritelji bili sigurni da očitanja vlage 

potječu isključivo iz stabla. Kod njega se očitavanja 

dobivaju na principu prolaska električnih impulsa kroz 

drvno tkivo. Uređaj prikazuje količinu vlage. Na ekranu 

računala će se na slici poprečnog presjeka stabla suho 

prikazati kao crveno obojeno, a vlažno kao plavo. Niži 

električni otpor ukazuje na prisutnost vlage. Također 

će prikazati već opisano zeleno kao zdravo, odnosno 

crveno kao oboljelo tkivo. 

požari 

NA PODRUČJU CRIKVENIČKO- 

VINODOLSKE RIVIJERE 

Opožareno 

preko 500 ha 

površine 

Piše: Vesna Pleše 

Foto: B. Miklić, I. Pleše 

No svi ovi uređaji ne mogu detektirati je li trulež 

zahvatila korijenje. To je lako ustanoviti kod vrlo mladih 

stabala jer ih je lako protresti. Stara stabla potrebno 

je ispitati sustavom koji uključuje tenziometar, inkinometar, 

metalnu sajlu i dinamometar. Tenziometar mjeri 

tlak, a time i vlagu. Postavljaju se dva, jedan u smjeru 

drvnih vlakana, a drugi okomito iz čega se dobije kolika 

je napetost stabla. Inklinometar se postavlja nisko blizu 

korijenja. On mjeri otklon stabla u odnosu na zamišljenu 

vertikalnu os. Također se radi točnosti podataka 

postavljaju dva, pri čemu jedan mjeri uzdužni, a drugi 

poprečni otklon. Stablo se učvršćuje četverotonskim 

vitlom na koje se postavlja dinamometar od jednog 

kilograma. I ovdje se rezultati prikazuju na računalu. 

Što se tiče brzine i učestalosti vjetra, Seigert se uvijek 

konzultira s lokalnim meteorolozima. Ističe da su postavljanja 

takvih vitala na stabla uslijed opterećenja kod 

nestabilnih stabala uvijek rezultirala izvalama, a nikad 

lomovima. Testove na lomove tim njemačkih stručnjaka 

planira provesti iduće godine. 

Nažalost, takova dijagnostika nije široko dostupna, 

zbog visoke cijene, pa ohrabruje podatak s početka 

teksta da je nužno potrebna kod svega oko deset posto 

stabala u urbanoj sredini, što znači da treba strpljivo 

čekati trenutak kada će znanost ponovo pomaknuti 

granice. ■ 

Diagnostička oprema 

Vatrena stihija u GJ Kotor planina 

Procijenjeno je da se radi o drvnoj zalihi od 

12.000 m3, govori Boris Miklić upravitelj Šumarije 

Crikvenica. Inače Šumarija Crikvenica, 

koja posluje u sastavu senjske podružnice 

gospodari na 17.000 ha, od čega 11.000 ha otpada 

na krške šume. 

Požar je buknuo 23. srpnja u jutarnjim satima pokraj 

mjesta Podugrinac (Bribir). Zapažen je od zaposlenika 

Šumarije Crikvenica s osmatračnice na Barbari, 

koji je pojavu požara dojavio DVD-u u Bribiru, 

tako da su vatrogasci u svega nekoliko minuta bili na 

terenu. Nažalost zbog jakih udara bure koja je na mahove 

dosezala i udare od 140 km na sat, požar se brzo 

proširio preko ceste Bribir – Selce sve do Jadranske 

magistrale. 

U gašenju požara koji se sve više razbuktavao te 

zaprijetio samom mjestu Selce, ali i rubnim naseljima 

Crikvenice, uz vatrogasce DVD-a Bribir, Novi Vinodolski 

i Crikvenica, sudjelovale su i vatrogasne postrojbe 

iz gotovo svih mjesta Primorsko – goranske županije, 

te sjeverozapadne Hrvatske. Na gašenju je bilo angažirano 

ukupno 385 vatrogasaca i devet vatrogasnih 

vozila. Pridružili su im se i pripadnici oružanih snaga 

Republike Hrvatske, njih 100, ali i građani ugroženih 

mjesta te turisti. U gašenju požara po smirivanju 

U jednom od dosad 

najvećih požara 

koji je u posljednjih 

tridesetak godina 

zahvatio Crikveničkovinodolsku 

rivijeru 

opožareno je 516 ha. 

Na području Grada 

Crikvenice 496 ha, te 

općine Vinodolske 

20 ha. Na privatne 

posjede otpada 298 ha 

opožarene površine, 

dok je 218 ha državnih 

šuma. U državnim 

šumama stradalo je 

146 ha šikara, dok su 

na 72 ha opožarene 

stare borove kulture 

starosti od 60 do 80 

godina. 


Požar se proširio do Jadranske magistrale 

Opožarena stabla 

Utjecajem vjetra požar se brzo proširio 

bure sudjelovala su i tri kanadera, uglavnom na manje 

dostupnim terenima. 

U uspješnom gašenju požara svoj doprinos 

dali su i zaposlenici Hrvatskih šuma, Šumarija Crikvenica 

i Novi Vinodolski, njih ukupno 47. Podsijecali su 

prosjeke koje su potom vatrogasci zalijevali vodom, 

ali su na teren odlazili i s brentačama (leđnim spremnicima 

za vodu s pumpama) i mlatačama, ne bi li 

na terenu pomogli zaustaviti pomahnitalu vatrenu 

stihiju. Treba naglasiti da srećom u ovom požaru nije 

bilo ljudskih žrtava, a ni štete na objektima nisu bile 

velike. Nisu evidentirane ni štete kod divljači, koja je 

pri izbijanju vatre i pojavi dima pokušala naći spas 

bježeći iz ugroženog područja. 

I ovaj požar, primjer je da sustav protupožarne zaštite 

u našoj zemlji dobro i uspješno funkcionira na 

svim razinama. Jedna od karika u tom nizu su i Hrvatske 

šume, koje uvijek i neizostavno daju svoj doprinos 

u gašenju požara. 

Ljeti u Šumariji Crikvenica kao uostalom i u ostalim 

šumarijama na Jadranu, kad je rizik od izbijanja požara 

velik zbog suše, uvode se redovita dežurstva, koja 

traju svakodnevno od 7 sati ujutro do 22 sata navečer 

(od 1. lipnja pa sve do 15. rujna). Šumarija ima i dvije 

osmatračnice na Barbari i u Grižanama, ističe Miklić. 

Posebno treba naglasiti dobru suradnju s lokalnim 

vatrogasnim društvima te istaknuti njihovu vrlo znakovitu 

ulogu u sprječavanju tragedije većih razmjera 

uzrokovanih požarom. Ove godine, sve do kolovoza, 

uz brojne druge aktivnosti vatrogasna društva s Crikveničke-vinodolske 

rivijere imale su cijeli niz intervencija 

vezanih uz izbijanje vatre. Spomenut ćemo 

samo broj intervencija na terenu vezanih uz izbijanje 

požara na otvorenom, pa je tako do osmog mjeseca 

DVD Crikvenica imalo oko 64 intervencije, DVD Novi 

Vinodolski 43, te Bribir 32. 

Opožareno područje trebat će uskoro i sanirati. 

Izradit će se plan sanacije, najprije treba ukloniti 

svu izgorjelu drvnu masu, vidjeti što se da još iskoristiti, 

a preostalo nagorjelo drveće ukloniti. Na koji 

način će se to napraviti, da li uz pomoć forvardera 

ili na druge načine, dogovorit će se uskoro i na razini 

Poduzeća. Jedno je sigurno, ovo je vrlo opsežan 

zadatak koji nećemo moći izvršiti sami, već će nam 

trebati i pomoć ostalih podružnica, ističe upravitelj. 

Radovima treba pristupiti što prije, jer ne treba zaboraviti 

ni činjenicu da je ovo kraj u kojem je jedna 

od važnijih gospodarskih grana turizam, pa stoga i 

izgled krajolika ima svoje vrlo važno značenje u ukupnoj 

turističkoj ponudi. 

Ovom prigodom zahvalio bih se, putem našeg časopisa, 

svim kolegama šumarima koji su u trenutku 

izbijanja i širenja požara nazivali i bili spremni u svakom 

trenutku pružiti potrebitu pomoć, govori upravitelj 

Miklić. ■ 

10 HRVATSKE ŠUME broj 187/188 l SRPANJ/KOLOVOZ 2012.

zaštita šuma Šumski 

štetnici 


Foto: I. Tomić, Hrvatski šumarski institut 

Jastrebarsko, Arhiva 

Invazivne vrste su nova 

prijetnja kestenovim 

sastojinama 

Osim što samoniklo raste u našim šumama, pitomi 

kesten (Castanea sativa) uzgaja se u 

rasadnicima i vrtovima zbog jestivoga ploda, 

pčelinje paše i dekorativnih svojstava. Naime, 

zbog lijepoga lišća i krupnih cvatova (resa), ubrajamo ga 

u značajne ukrasne vrste drveća, a danas postoji mnoštvo 

njegovih kultiviranih oblika. Kestenovina se upotrebljava 

kao građevno, stolarsko i brodograđevno drvo te za druge 

namjene (vinogradarsko kolje, stupovi, pragovi i dr.), a danas 

je osobito cijenjena u proizvodnji pokućstva. 

Najviše kestena na sisačkome području – U 

Hrvatskoj je ova šumska vrsta drveća značajna zbog ekonomske, 

ekološke, socijalne i turističke uloge te održanja 

biološke raznolikosti (biodiverziteta). Kao vrsta poluzasjene, 

ali i heliofilna vrsta, svojim krupnim lišćem štiti tlo od 

isušivanja, a zbog dubokoga zakorjenjivanja otporna je na 

sušu. Osim toga, popravlja tlo jer se listinac rastvara postupno, 

dobro podnosi niske zimske temperature, a stabla 

su otporna i protiv izvaljivanja snagom vjetra. Kestenove 

šume u nas se prostiru na 37.000 ha, od čega je 53 posto 

na državnim, a 47 posto na privatnim površinama. Zastupljenost 

je kestena u njima od 10 do 100 posto, a čiste 

kestenove sastojine zauzimaju 15.000 ha. Polovica njih nalazi 

se na području sisačke podružnice Hrvatskih šuma, a 

veće površine su i na karlovačkom i zagrebačkom području. 

Najveće komplekse šume hrasta kitnjaka i pitomoga 

kestena (Querco – Castanetum sativae) kod nas nalazimo 

na Zrinjskoj gori te u gorju sjevernozapadne Hrvatske, na 

visini 250 do 550 m. Uz kitnjak i pitomi kesten, u sloju drveća 

se najviše pojavljuju obični grab i bukva. 

Posljedice djelovanja raka kestenove kore – U 

našoj je državi 1950. godine ustanovljen rak kore pitomoga 

kestena i početak propadanja stabala, a zaraza se, na 

žalost, proširila na čitava staništa i sve sastojine. Glavni je 

uzročnik karantenska, invazivna gljiva Cryphonectria parasitica 

(Endothia parasitica). Ona narušava zdravstveno 

stanje pitomoga kestena i negativno utječe na uzgajanje 

kvalitetnih kestenovih sastojina, pa ova vrsta drveća 

postupno nestaje iz naših šuma. Gljiva uzrokuje nekrozu 

kore i rakaste izrasline na izbojcima iz panja, po granama i 

na deblu. Njena agresivnost očituje se u tome što napada 

i vitalna, zdrava stabla. Tijekom napada na deblo zaraženo 

se stablo suši. Novi oblici rakastih tvorevina (površinske 

nekroze) pojavile su se između 1978. i 1980. godine, a 

uzročnik je hipovirulentan soj gljive (sa smanjenom sposobnošću 

da izazove bolest). Bolest opasno ugrožava kestenova 

stabla, uzrokuje njihovu fiziološku slabost, utječe 

na znatno ranije rađanje plodova, kratki životni vijek (najviše 

25 godina). Posljedice toga su slabljenje vegetativne 

sposobnosti obnove sastojine, pogoršavanje kakvoće i, 

naposljetku, smanjenje njezine gospodarske i ekološke 

vrijednosti. Većina sastojina, nerijetko i cijeli kompleksi, izgubilo 

je tipičan florni sastav i strukturu, a u nekadašnjim 

bujnim kestenicima mijenja se vegetacija i način gospodarenja. 

Stoga je značajan spomenuti udio bukve i običnoga 

graba, koji u pojedinim sastojinama na zaravnima (platoima) 

vidno popunjavaju praznine koje su nastale sušenjem 

kestena. 

Mehaničke zaštitne mjere – Rak kestenove kore 

možemo lako primijetiti na glatkoj kori mladih stabala, 

a teže ga je uočiti na starijim stablima s razvijenom hrapavom 

korom. Raspoznavanje ipak olakšavaju formirani 

izbojci ispod mjesta zaraze. Razlikujemo nekoliko tipova 

raka: površinski, aktivni i kalusirajući, kao i broj rakastih 

tvorevina na stablima. Kod površinskoga raka kora je 

hrapava, a deblo je na mjestu zaraze zadebljano. Aktivni 

rak znakovit je po uzdužnim pukotinama, otvorenim ranama 

te žutosmeđim plodištima gljive i nastalim izbojcima 

ispod mjesta infekcije. Kalusirajući rak karakterističan 

je po formiranom kalusnome staničju oko rak-rane. S obzirom 

na to da je kemijsko suzbijanje vrlo skupo i i ekološki 

nepovoljno, ono ne dolazi u obzir. Jedine zaštitne mjere 

koje treba provoditi jest krčenje oboljelih stabala i rezidba 

zaraženih grana i grančica. 

Gljiva na izbojcima zaraženim osom šiškaricom 

– Dr. sc. Sanja Novak Agbaba iz Hrvatskoga šumarskog 

instituta, jedna od autora (s dr. sc. Dinkom Matošević 

i dr. sc. Milanom Pernekom) rada Nova prijetnja kestenovim 

sastojinama (Cryphonectria parasitica u interakciji s 

Dryocosmus kuriphilus), naglašava kako je bolest prisutna 

zbog ekonomske štete, ali više ne predstavlja opasnost za 

opstanak kestenovih šuma. Naime, došlo je do oporavka 

kestenovih stabala. Provedeni su pokusi umjetne inoku- 

Osim što samoniklo raste u našim šumama, pitomi kesten (Castanea sativa) 

uzgaja se u rasadnicima i vrtovima zbog jestivoga ploda, pčelinje paše i 

dekorativnih svojstava, a danas je osobito cijenjen u proizvodnji pokućstva. 

Povećava se 

intenzitet zaraze 

rakom kestenove 

kore na lokalitetima 

s prisutnošću 

kestenove ose 

šiškarice. Pitomi 

kesten kao hrvatski 

ekoproizvod treba 

sačuvati integralnom 

zaštitom te u tome 

smjeru nastaviti 

sadašnja i krenuti u 

nova istraživanja. 

Aktivni rak na deblu 

pitomoga kestena 

(uzdužne pukotine, 

otvorene rane, 

žutosmeđa plodišta 

gljive) 


Međusobno djelovanje (interakcija) gljive Cryphonectria parasitica i kukca 

Dryocosmus kuriphilus 

lacije mješavinom hipovirulentnih sojeva gljiva. No, u Hrvatskoj 

se 2010. godine pojavila kestenova osa šiškarica 

(Dryocosmus kuriphilus), nova invazivna europska vrsta i 

vrlo opasan štetnik kojemu je u nas jedini domaćin pitomi 

kesten. Zaražava pupove, oblikuje šiške na izbojcima, na 

bazi muškoga cvata, na lisnim peteljkama i žilama. Zbog 

velike zaraze onemogućen je normalan razvoj izbojaka i 

listova, smanjuje se lisna, odnosno asimilacijska površina, 

smanjuje se proizvodnja plodova te narušava izgled stabala. 

Međusobno djelovanje (interakcija) raka kestenove kore 

i kestenove ose šiškarice očituje se u tome da je u krošnji 

stabala zaraženih osom šiškaricom primijećeno sušenje 

grančica, a pregledom grančica i šiški uočeni su simptomi 

zaraze rakom kore (C. parasitica). Na grančicama bez šiški 

nisu pronađeni simptomi zaraze ovom gljivom. Istraživanje 

o prisutnosti gljiva provedeno je na izbojcima zaraženim 

osom šiškaricom. Skupljeni su uzorci grančica iz krošnje 

pitomoga kestena te u fitopatološkom laboratoriju provedena 

makroanaliza i mikroanaliza. Nakon analize grana sa 

šiškama primijećene su nekroze te vegetativna tijela i plodišta 

gljiva. Dijelovi šiški i grančica stavljeni su u Petrijeve zdjelice 

s posebno pripravljenom hranjivom podlogom (PDA). 

To su plitke staklene ili plastične posudice s ravnim dnom 

s poklopcem, a u njima su dobivene kulture Cryphonectria 

U Hrvatskoj je ova šumska vrsta drveća značajna zbog ekonomske, ekološke, socijalne i turističke 

uloge te održanja biološke raznolikosti (biodiverziteta). Kestenove šume u nas se prostiru na 

37.000 ha, a čiste kestenove sastojine zauzimaju 15.000 ha. Polovica njih nalazi se na području 

sisačke podružnice Hrvatskih šuma. 


Međusobno djelovanje (interakcija) 

raka kestenove kore i kestenove 

ose šiškarice očituje se u tome da 

je u krošnji stabala zaraženih osom 

šiškaricom primijećeno sušenje 

grančica, a pregledom grančica i 

šiški uočeni su simptomi zaraze 

rakom kore. Na grančicama bez šiški 

nisu pronađeni simptomi zaraze 

ovom gljivom. 

natjecanja 15. 

MARATON LAĐA 

Bjelovarski 

šumari zaveslali 

Neretvom 

Istraživanje prisutnosti gljiva na izbojcima zaraženim 

osom šiškaricom (Petrijeve zdjelice) 

Ideja se rodila još prošle godine kada su pri povratku 

sa stručne ekskurzije u Dubrovnik i Crnu 

Goru zastali u dolini Neretve kako bi se u tradicionalnim 

drvenim lađama provozali njenim kanalima 

i rukavcima koji presijecaju nepregledne nasade 

mandarina. To atraktivno iskustvo ponukalo je Upravni 

odbor bjelovarskog Ogranka da na svojoj prvoj 

ovogodišnjoj sjednici donese jednoglasnu odluku o 

prijavi i sudjelovanju svojih članova na 15. maratonu 

lađa. Pod kapetanskom palicom Hrvoja Zemana, inače 

metkovskog zeta koji se već natjecao na maratonu, 

okupljena je ekipa od 20 članova, većinom šumarskih 

inženjera i tehničara, jednog geodeta i jednog informatičara. 

To su: Dejan Pavlović, Tomica Begić, Goran 

Solar i Dejan Premužić iz Odjela za uređivanje šuma; 

Slaven Šarić (Ured voditelja); Andrej Polančec (Informatički 

odjel); Hrvoje Zeman (kapetan ekipe), Hrvoje 

Sabol i Luka Jovičić iz Šumarije Velika Pisanica; Hrvoje 

Ravenšćak, Mario Mesar i Matija Keleković iz Šumarije 

Vrbovec; Matija Ivezić (Šumarija Veliki Grđevac); Dalibor 

Horvat i Tomislav Rihtarić iz Šumarije Lipik; Ivica 

Đuran (Šumarija Ivanska); Dražen Petričanec (Šumarija 

Čazma); Igor Bedeković i Matija Tulić iz Šumarije 

Grubišno Polje; Matija Balažić (vanjski član Ogranka). 

Svi su oni odreda sportaši, a većina njih predstavlja 

okosnicu malonogometne ekipe HŠD-a, Ogranka Bjelovar, 

koja sudjeluje na brojnim turnirima što se svake 

Piše: Marina Mamić 

Foto: Razni autori 

Kapetan ekipe Hrvoje 

Zeman nakon brzinske utrke 

označava startnu poziciju za 

Maraton 

Kulture gljiva izoliranih iz šiški 

parasitica i drugih vrsta gljiva (Fusarium, Botrytis i dr.). 

Integralnom zaštitom do očuvanja kestena – 

Pitomom kestenu prijete dva invazivna, karantenska organizma: 

Cryphonectria parasitica i Dryocosmus kuriphilus, 

koji u interakciji mogu uzrokovati progresivno slabljenje 

pitomoga kestena. Šiške su ulazno mjesto za nove infekcije 

gljivom C. parasitica. Za sada je nizak postotak parazitoidnosti, 

odnosno prirodnih neprijatelja ovih štetnika. Potrebno 

je provoditi integralnu zaštitu pitomoga kestena, 

od uređivanja, uzgajanja i zaštite šuma, jer je stanje alarmantno 

i zvoni na uzbunu. Naime, povećava se intenzitet 

zaraze rakom kestenove kore na lokalitetima s prisutnošću 

kestenove ose šiškarice, a prognoza širenja predviđa nove 

lokalitete u kestenovim sastojinama. Stoga je potrebno 

svaku pojavu zaraze na pojedinim nalazištima odmah prijaviti 

Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom ili 

Šumarskoj inspekciji. Pitomi kesten kao hrvatski ekoproizvod 

treba sačuvati te u tome smjeru nastaviti sadašnja i 

krenuti u nova istraživanja – zaključuje dr. sc. Sanja Agbaba 

Novak. n 


Ekipa HŠD-a, Ogranka 

Bjelovar, na Neretvi prije 

početka utrke 

Na Maratonu lađa 

koji se 11. kolovoza 

2012. godine već 

petnaesti, jubilarni 

put održao na rijeci 

Neretvi, ekipa HŠD-a, 

Ogranka Bjelovar, 

zasluženo je osvojila 

27. mjesto. U vrlo 

jakoj konkurenciji 

od ukupno 38 

prijavljenih lađara, 

ostavili su iza sebe 

čak iskusnije ekipe 

koje su prijašnjih 

godina sudjelovale 

na maratonu. 

Razdaljinu od 22,5 

km od Metkovića do 

Ploča, bjelovarski 

šumari hrabro su 

preveslali za 2.38.24 

sata. Za prvi nastup 

na ovako zahtjevnom 

i napornom 

natjecanju, to je 

izvrstan rezultat. 

godine organiziraju između pojedinih ogranaka HŠDa, 

kao i na sindikalnim sportskim igrama. 

Više od dva mjeseca bjelovarski šumari su 

se naporno pripremali za maraton trenirajući na 

ribnjaku u selu Narta, nedaleko Bjelovara. Lađu za 

vježbanje ustupila im je ekipa Bjelovar Ekspres koja je 

ove godine zaveslala Neretvom već šesti put osvojivši 

deseto mjesto. Njihovo iskustvo dalo im je dodatni 

poticaj i samopouzdanje. Koristeći svoje slobodno 

vrijeme i redovito putujući na ribnjak dva do tri puta 

tjedno, uložili su golem trud, snagu i upornost koja se 

u konačnici isplatila. Njihov je rezultat tim veći što su 

se natjecali u izuzetno jakoj konkurenciji sastavljenoj 

od većine domaćih ekipa s dugogodišnjim iskustvom 

koji godinama treniraju na Neretvi, poznaju svaki dijelić 

svoje rijeke, svaki zavoj, svaku struju... Veslati na živoj 

rijeci ili veslati na ribnjaku nije isto. U tome je još 

jedna specifičnost ove ekipe, koja zajedno sa ekipom 

Bjelovar Ekspresa predstavlja jedine kontinentalne 

ekipe bez mogućnosti treninga na rijeci, jer grad Bjelovar 

nema u svojoj blizini za to pogodnu rijeku. 

Maraton neretvanskih lađa je amatersko 

sportsko natjecanje tradicionalnih autohtonih plovila 

u dolini Neretve, koje svojim izgledom podsjećaju 

na ljusku oraha. Lađa je stoljećima bilo glavno prijevozno 

sredstvo neretvanskog kraja koje je služilo za 

prijevoz tereta i ljudi. U svrhu održavanja tradicije, 

od 1998. utrka lađa se u organizaciji Udruge lađara 

Neretve održava jednom godišnje, i to druge subote 

u kolovozu, na stazi dugoj 22,5 km od Metkovića do 

Ploča, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike 

Hrvatske. Izgled lađe i vesla, kao i pravila utrke 

propisani su Pravilnikom. Plotun kuburaške skupine 

znak je za početak utrke kojoj je start kod mosta u 

Metkoviću, a cilj u Pločama. U lađi se nalazi 10 veslača, 

bubnjar i parićar (kormilar). Tijekom utrke dozvoljena 

je zamjena (do) 6 novih veslača koja se obavlja na za 

to predviđenom mjestu u Opuzenu. Pobjednička ekipa 

dobiva zlatne medalje, prijelazni pobjednički štit 

kneza Domagoja težak 27 kilograma i mali štit u trajno 

vlasništvo, te novčanu nagradu. Drugoplasirana i 

trećeplasirana ekipa dobivaju medalje, te male štitove 

u trajno vlasništvo i novčane nagrade. 

Glavnoj utrci od Metkovića do Ploča prethode 

brzinske utrke za startne pozicije koje su se ove godine 

održale 9. kolovoza 2012. u Opuzenu. Utrke se 

odvijaju na rijeci Maloj Neretvi, između mosta i brane, 

a lađari se na stazi dugoj cca 300 metara moraju 

okrenuti oko bove i vratiti se natrag. Vozi se jedna po 

jedna ekipa u istoj lađi, s istim veslima i parićem, a 

druga lađa služi za zagrijavanje dok vozi prethodna 

ekipa. Prvi voze debitanti, a potom ostali - od prošlogodišnje 

zadnje plasirane ekipe prema pobjedniku. 

O rezultatima brzinskih utrka ovisi startna pozicija na 

maratonu. Najbrža, tj. prvoplasirana ekipa prva bira 

poziciju za start maratona i tako redom do posljednje 

plasirane. Naši lađari, kao jedna od osam debitantskih 

ekipa koje su se ove godine prvi puta susrele s ćudima 

rijeke Neretve, na brzinskim utrkama plasirali su 

se na 30. mjestu i time si osigurali startnu poziciju u 

drugom redu. 

Maraton lađa jedno je od najmasovnijih i najgledanijih 

sportskih natjecanja u Hrvatskoj, kojem 

svake godine prisustvuje više od 50 tisuća gledatelja 

duž cijele rute, raspoređenih mjestima: uz obalu Neretve, 

u turističkim i privatnim brodovima koji prate 

lađare, te u (za tu prigodu) posebno organiziranom 

vlaku. U početku su se natjecale samo momčadi iz 

neretvanskog kraja, a kasnije se pridružuju i ekipe iz 

unutrašnjosti RH kao i one iz drugih zemalja, pa manifestacija 

ima međunarodni karakter i predstavlja pravi 

turistički spektakl i atrakciju. Na ovogodišnjem Maratonu, 

od ukupno 38 veslačkih ekipa tri su došle iz BiH 

i jedna iz Srbije, dok su od 34 domaćih ekipa, tri bile 

ženske, a jedna mješovita. 

Prije početka Maratona u Metkoviću, predsjednik 

Republike Hrvatske, dr. Ivo Josipović, rukovao se s 

članovima postrojenih ekipa te službeno proglasio 

početak utrke. Uz zvuke hrvatske himne, lađari su mu 

odali počast uzdignutim veslima među kojima su se 

svojom zelenom, šumarskom bojom posebno isticala 

vesla ekipe HŠD-a, Ogranka Bjelovar. 

Sudjelovanje na ovom Maratonu još je jedan 

dokaz svestranosti šumara koji nakon svakodnevnog, 

terenskog rada u šumi, ponekad i u vrlo teškim 

uvjetima, imaju još volje i snage za ovakve aktivnosti. 

Na zadovoljstvo svih nas, postignut je glavni cilj - ponosno 

zaveslati Neretvom pod zastavom Hrvatskog 

šumarskog društva, Ogranak Bjelovar, te na taj način 

pružiti javnosti jednu drugačiju sliku o šumarima kao 

ljudima široka srca i pogleda koji su spremni podnijeti 

i najteže napore za ostvarenje viših ciljeva. 

U ime Hrvatskog šumarskog društva, Ogranka Bjelovar, 

ovom prilikom se zahvaljujemo tvrtkama DK 

„Brestovac“ iz Garešničkog Brestovca i „Hajdinjak“ iz 

Siska, te Sindikatu zaposlenih u šumarstvu Bjelovar 

kao i Sindikatu inženjera i tehničara šumarstva, Podružnica 

Bjelovar, koji su omogućili svim članovima 

ekipe dostojnu i prepoznatljivu opremu. Zahvaljujemo 

se i ekipi Bjelovar Ekspresa koja je ustupila svoju 

lađu za trening. Posebno se zahvaljujemo HŠD Ogranku 

„Dalmacija“ Split na susretljivosti, gostoprimstvu i 

pomoći, bez koje bi bilo nemoguće organizirati ovo 

natjecanje. n 


natjecanja Sjekači 


Goran Vincenc 

Posljednje pripreme za 

Svjetsko prvenstvo 

Hrvatska sjekačka reprezentacija obavila je pripreme u Lipovljanima i krenula po svoj najbolji rezultat na 

Svjetsko sjekačko prvenstvo u Bjelorusiju. Naša momčad u sastavu Siniša Varga, Milan Ćorković, Davor 

Ivanković te junior Predrag Šolaja naporno su trenirali kako bi postigli zadani cilj. Posjetili smo ih na pripremnoj 

utakmici sa reprezentacijom Slovenije, te im poželjeli puno uspjeha na predstojećem prvenstvu. 

Siniša Varga u akciji 

Hrvatska reprezentacija 

Govornici na otvaranju utakmice 


krajolici Draganićka 

šuma 

Sve je spremno za početak Svjetskog prvenstva 

Pripremni period od deset dana je završio i kako 

bi mogli osjetiti napetost natjecanja u goste je 

pozvana slovenska reprezentacija. Bila je to jaka 

i ujedno posljednja test utakmica za obje reprezentacije, 

održana s ciljem provjere forme za Svjetsko prvenstvo. 

Bila je to i prilika za uzvrat koji je održan prošle 

godine kada je slovenska reprezentacija ugostila naše sjekače 

u Slovenj Gradecu. Bila je to prilika i Upravi Hrvatskih 

šuma koja je bila prisutna u punom sastavu da se uvjere u 

snagu i potencijal naše momčadi. 

Natjecatelje je uvodnim riječima pozdravio voditelj 

UŠP-a Zagreb, Krunoslav Jakupčić, dok je predsjednik 

Uprave Hrvatskih šuma d.o.o., Ivan Pavelić, poželio mnogo 

uspjeha za obje reprezentacije sa željom da se vrate sa 

prvim i drugim mjestom, bez obzira hoće li prva biti Hrvatska, 

druga Slovenija i obratno. 

Pozdravne riječi imali su i predstavnik IALC-a Ratko Matošević 

te izbornik slovenske reprezentacije 

Siniša Varga – 

Svjetski prvak! 

Netom prije puštanja u tisak novoga 

izdanja časopisa Hrvatske šume, 

primili smo sjajnu vijest iz Bjelorusije. 

Član naše sjekačke reprezentacije, 

Siniša Varga postao je svjetski 

prvak u sjekačkim disciplinama. 

Iako do zaključenja izdanja nismo 

Siniša Varga 

uspjeli saznati više informacija, primili 

smo kratki telefonski poziv od izbornika Mirka Balale, 

koji nam je potvrdio tu informaciju. U svakom slučaju čestitamo 

Vargi na ovom fenomenalnom uspjehu. Članak o našem 

prvaku napravit ćemo za listopadsko izdanje. 

Utakmica je bila napeta i do kraja se nije znalo tko 

će pobijediti. Odlučivale su sitnice i sreća, a tu se boljom 

pokazala reprezentacija Slovenije koja je odnijela tijesnu 

pobjedu sakupivši 4678 bodova naspram 4664 boda skupljenih 

od strane hrvatske reprezentacije. Presudni trenutak 

dogodio se na disciplini kresanja grana gdje je naš reprezentativac 

Davor Ivanković doživio peh kada mu je spao 

lanac sa pile, zbog čega su izgubljeni dragocjeni bodovi. 

Dobro je da se to dogodilo na pripremnoj utakmici, tako da 

možemo očekivati bolji rezultat na Svjetskome prvenstvu. 

Od rezultata u pojedinačnoj konkurenciji treba istaknuti 

našeg Sinišu Vargu koji je osvojio prvo mjesto sa 

sakupljenih 1670 bodova, dok su drugo i treće mjesto podijelili 

Slovenac Kobe Boštjan te naš Milan Ćorković. Kod 

juniora, naš Predrag Šolaja bio je bolji od Slovenca Tadeja 

Rupnika za 19 bodova, sakupivši ukupno 1553 boda. 

Na kraju je članica Uprave Marija Vekić pobjednicima 

uručila prigodne nagrade te još jednom poželjela uspjeh 

na natjecanju. ■ 

Povijesno – 

poučna staza 

kroz draganićki 

kraj 


Lara Černicki 

ONprivlačnosti draganićkog kraja pisao je još 

krajem 19. stoljeća hrvatski povjesničar Radoslav 

Lopašić: “Možebiti da neima u našoj domovini 

tako prikladnoga zemljišta za ljudsku 

naselbinu, kakovo je u Draganićih, gdje je sama narav 

pružila svaku pogodnost ljudskomu životu. Draganićka 

nizka gora, na kojoj se već s daleka razabire starinska župna 

crkva sv. Jurja na Šipku, nasadjena je vinovom lozom; 

pod njom pruža se prostrano polje, po kojemu su nanizana 

obćinska sela; izpod ovih u nizini kupskoj prostiru 

se sjenokoše, koja obuhvaća ogromna obćinska većim 

dielom hrastova šuma u veličini od 6555 ralih, neračunajuć 

ovamo još manje šume, što ih pojedina sela kao svoju 

posebnu vlastnost drže... Prava je blagodat za Draganiće, 

da kroz obćinu od sjevera iz žumberačkih gorah pak prema 

jugo-iztoku teče Kupčina, najveći pritok Kupe na lievoj 

obali, tjerajući nekoliko mlinovah.” 

U pokupskoj ravnici ispod draganićkih zaselaka, na površini 

od oko 35 km² prostire se Draganićka šuma, okružena 

Okićkim lugom, Domagovićkom, Kupčinskom, Jelas 

i drugim šumama. Te šume pripadaju velikom području 

poznatih nizinskih šuma hrasta lužnjaka prirodno rasprostranjenih 

u dolinama rijeka Save, Drave, Kupe i Dunava te 

njihovih pritoka. Draganićka šuma se nalazi na zapadnom 

rubu njihove rasprostranjenosti i može se vidjeti s lijeve 

strane autoceste kada putujete od Zagreba prema Karlovcu. 

Šume hrasta lužnjaka u Draganićkoj općini spadaju u 

skupinu gospodarskih šuma, u državnom su vlasništvu i 

njima gospodare Hrvatske šume - Uprava šuma Karlovac, 

a gospodarska jedinica nosi naziv Draganićki lugovi. 


Draganićki ribnjaci su važno stanište za mnoge ptičje vrste 

Zbog promijenjenih uvjeta staništa, posljednjih 

desetljeća osušilo se oko 40 posto lužnjakovih šuma u Hrvatskoj. 

Isušivanje tla i sve toplija klima dovode do propadanja 

hrasta lužnjaka koji zahtijeva vlažna zemljišta s visokom 

razinom podzemne vode. Stoga sačuvani kompleksi 

vlažnih staništa nizinskih šuma hrasta lužnjaka imaju značajnu 

važnost u zaštiti prirode. 

Područje Draganićke šume ispresijecano je velikim 

brojem potoka, potočića i kanala koji odvode priteklu 

oborinsku i izvorsku vodu s okolnih gora i bregova preko 

Kupčine u Kupu. Od sjeverozapada prema jugoistoku, 

sredinom šume protječe Kupčina, najveći vodotok na 

južnim padinama Žumberačkog i Plešivičkog gorja. Prije 

izgradnje autoceste između Zagreba i Karlovca bila je najveća 

pritoka Kupe u srednjekupskom bazenu. Nakon 58 

kilometara svog toka ulijevala se u Kupu kod sela Donja 

Kupčina. Izgradnjom kanala Kupa-Kupa i sabirnog kanala 

uz autocestu, slivno područje je pretrpjelo dva presijecanja 

pa se danas najveći dio vode Kupčine ulijeva u sabirni 

kanal. 

U općini Draganić nema zakonom zaštićenih dijelova 

prirode, no u prostornom planu Karlovačke županije za zaštitu 

se predlažu Draganićki ribnjaci i šumsko područje Ješevica. 

Po njemu, područje Draganićkih ribnjaka potrebno 

je zaštititi u kategoriji posebnog ornitološkog rezervata. 

U njemu se ne bi smjelo poduzimati zahvate koji bi mogli 

poremetiti sadašnje stanje i ugroziti opstanak rijetkih 

ptičjih vrsta, trebalo bi spriječiti sječu šumskih površina na 

području predloženog rezervata, očuvati sadašnji odnos 

šumaraka, šikara i vodenih površina kako se ne bi poremetio 

vodeni režim, isključiti lov s ove površine, spriječiti 

uznemiravanje ptica i zabraniti vađenje šljunka na području 

ribnjaka. 

Područje Ješevice zaštitilo bi se u kategoriji značajnog 

krajobraza. U njemu se također ne bi smjelo poduzimati 

zahvate koji bi mogli poremetiti sadašnje stanje. Trebalo 

bi očuvati sadašnje livade busike, zadržati razinu vode 

potrebnu za biološki minimum i očuvati stanište, a po 

dovršenom sijeku većih šumskih površina ostavljati manje 

neposječene površine gdje god je to moguće. U gospodarenju 

šumama treba izbjegavati uporabu kemijskih 

sredstava za zaštitu bilja i bioloških kontrolnih sredstava te 

osigurati prikladnu brigu za očuvanje ugroženih i rijetkih 

divljih vrsta i sustavno praćenje njihovog stanja. 

U borbu za zaštitu prirode svog zavičaja i očuvanja 

Draganićkih šuma uključila se i Udruga Zraka iz Draganića. 

Članovi Udruge osmislili su projekt Povijesno – poučne 

ceste kroz Draganićku šumu i prijavili se na natječaj 

Agencije za mobilnost i programe EU u okviru programa 

Mladi na djelu u Republici Hrvatskoj. Glavni cilj projekta 

bio je poduka javnosti i školske djece o zaštiti prirode na 

području svoje općine u okviru Nature 2000, ekološke 

mreže Europske unije koja obuhvaća područja važna za 

očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova. Projekt je proveden 

u suradnji s Javnom ustanovom „Natura viva“ i uz 

financijsku potporu Europske komisije. 

U svibnju 2010. godine započelo je uređenje Povijesno 

– poučne ceste postavljenjem deset informativnih tabli: 

Draganić, Skupna boravišta Židova u Draganiću, Ratni put 

Uz staru Karlovačku 

cestu, na pola 

puta između 

Jastrebarskog i 

Karlovca, smjestilo 

se selo Draganić s 

okolnim zaselcima. 

Pitomi draganićki 

krajolik privlačan 

je za ljude željne 

odmora i uživanja 

u prirodi. Na 

brežuljcima među 

vinogradima nalaze 

se stare klijeti i 

vikendice, dok se 

u nizini prostiru 

stoljetne hrastove 

šume i ribnjaci koji 

nude raznovrsnu 

zabavu od lova i 

ribolova do vožnje 

biciklima po ravnim 

makadamskim 

cestama. Provozite 

li se njima za žarkog 

sunca, divovski 

hrastovi pružat 

će vam ugodnu 

hladovinu, dok će 

vas cijelim putem 

pratiti cvrkut ptica. 

U sumrak dana 

gnjavit će vas 

dosadni komarci, no 

možda vam se ukaže 

prilika da susretnete 

nekog od šumskih 

stanovnika: kunu, 

zeca, srnu ili čak 

divlju svinju. 


Potokom Stojnicom napajaju se Draganićki ribnjaci 

Kod velikog hrasta 

postavljena je tabla 

posvećena hrastu lužnjaku 

Šumama hrasta lužnjaka u 

Draganićkoj općini gospodare 

Hrvatske šume - Uprava šuma 

Karlovac 

i sjećanje na poginule pripadnike 129 brigade, Ribnjak 

Draganići i ptice močvarice, Vodozemci i gmazovi, Hrast 

lužnjak, Egzote i ptice u Draganićkoj šumi, Ugrožene biljne 

vrste i Kupčina, Žirovanje svinja i kabanica od lasenja 

te Dabar. Tekstovima i slikama na tablama predstavljeni su 

etnološka baština, povijesni događaji te flora i fauna draganićkog 

kraja i šireg dijela pokupske ravnice. 

Povijesno – poučna cesta dovršena je najesen iste godine 

i otada se koristi u obrazovanju učenika Osnovne škole 

Draganić i drugih škola u županiji za nastavu u prirodi. 

Biciklistima, lovcima, ribičima i svim ostalim posjetiocima 

informativne table ispričat će zanimljivu priču o povijesti i 

prirodnom bogatstvu draganićkog kraja. Table koje govore 

o povijesnim događajima i kulturnoj baštini Draganića 

smještene su u samom mjestu, dok su table s opisima biljnog 

i životinjskog svijeta razmještene uz cestu u Draganićkoj 

šumi. 

Kod ribnjaka Draganići postavljena je tabla na 

kojoj su predstavljeni ribnjaci i njihova važnost za opstanak 

ptica močvarica. Ribnjaci su izgrađeni 1948. godine na šumskoj 

krčevini, močvarnom zemljištu plavljenom od potoka 

Stojnice i Bukovca koji nakon regulacije služe kao dovodno 

–odvodni kanali. Tijekom godina ribnjaci su u više navrata 

proširivani, a odnedavna nose novo ime Ribnjaci Kupa. 

Zbog stalnog napajanja dovoljnom količinom visokokvalitetne 

vode u ribnjacima se uzgaja vrhunska slatkovodna 

riba, ponajviše šaran, potom štuka, som, smuđ, amur, linjak i 

tolstolobik. Draganićki ribnjaci dio su šireg područja Pokupskog 

bazena, međunarodno važnog staništa za ptičje vrste 

kao što su velika bijela čaplja, roda, patka gogoljica, patka 

njorka, štekavac, orao kliktaš, siva štijoka, bjelobrada čigra, 

crvenoglavi djetlić i bijelovrata muharica. Zbog uništavanja 

prirodnih močvarnih staništa proteklih stotinjak godina, opstanak 

mnogih vrsta ptica močvarica ovisi o antropogenim 

močvarnim staništima, ponajviše šaranskim ribnjacima s 

poluintenzivnim načinom proizvodnje. Na Draganićkim ribnjacima 

obitava oko dvjesto vrsta ptica, većinom ugroženih 

i zakonom zaštićenih. 

Rubove tekućih i stajaćih voda obrastaju zajednice biljaka 

močvarica i vodenjara, a neke od češćih vrsta na tim 

staništima su busenasti šaš, ljutak, ježinac i potočna pirevina. 

Na mjestima nešto dublje vode razvija se vegetacija 

tršćaka gdje u visokim i gustim skupinama rastu trska, širokolisni 

i uskolisni rogoz, obični oblić, žuta perunika, žabočun, 

močvarna preslica i vodoljub. Na dubini od nekoliko 

metara rasprostranjene su zajednice vodenjara. U njima 

rastu biljke koje su zakorijenjene na dnu, a tijelo im je ili 

potpuno uronjeno u vodu ili na površini imaju plutajuće 

listove: bijeli lopoč, žuti lokvanj, orašac, razne vrste mrijesnjaka, 

voščika te pršljenasti krocanj. Ondje gdje je voda 

preduboka za zakorjenjivanje rastu zajednice slobodno 

plutajućih biljaka, a najčešće razne vrste vodenih leća. 

Ugroženim i zaštićenim biljnim vrstama koje 

možemo naći u Draganićkoj šumi posvećena je zasebna 

tabla. Svojim privlačnim izgledom među biljkama se ističu 

obična kockavica i žuta perunika. Izumiranje im prijeti 

zbog ubrzanog nestajanja vlažnih staništa na kojima u prirodi 

rastu. Obična kockavica raste na vlažnim travnjacima 

u riječnim dolinama i svijetlim otvorenim vlažnim šikarama 

i lužnjakovim šumama. Od 1958. godine zaštićena je 

na svim svojim prirodnim nalazištima. Cvjetovi se razvijaju 

na vrhu stabljike, a zbog težine vise prema dolje. Crvenosmeđe 

su boje s kockastim uzorkom crvenosmeđe, ružičaste 

i bijele boje. 

Žuta perunika ima velike cvjetove žute boje. Raste na 

vlažnim i plavnim staništima pokraj rijeka, potoka, kanala, 

bara, jaruga i močvara. Hrvatski naziv za ovaj cvijet dolazi 

od Peruna, staroslavenskog boga groma, a drevna priča 

kaže da perunike rastu na mjestu gdje bi njegova munja 

pogodila zemlju. Perunov kult jedan je od najstarijih i u 

narodu najrasprostranjenijih poganskih slavenskih kultova. 

Kao njegova personifikacija na zemlji posvećen mu 

je hrast, pa se možda nekada davno i u Draganićkoj šumi 

nalazilo Perunovo svetište. 

Hrastu lužnjaku posvećena je zasebna tabla s mnoštvom 

zanimljivih informacija. Zastanete li kraj nje doznat 

ćete da ga u narodu još zovu dub, gnjilec, hrastovina, lužnik, 

rani hrast i rošnjak. Ovo dugovječno drvo može doživjeti 

starost od petsto do osamsto godina, može doseći 

visinu do četrdeset metara, a stablo može imati promjer i 

do tri metra. Zahtjeva duboko, plodno i pretežito vlažno 

tlo s visokom razinom podzemnih voda. Središnji korijen 

prodire u dubinu po nekoliko metara, dok bočni korijeni 

rastu u širinu. Krošnja mu je široka, nepravilna i razgranata. 

Glatka kora mladog drva vremenom postaje debela i uzdužno 

ispucana. Sastojci iz kore u prošlosti su se rabili za 

štavljenje kože. Plod je žir koji sazrijeva u rujnu i listopadu, 

a nekoć se uvelike koristio za prehranu stoke. Hrastovina 

je vrlo trajna i dobro se obrađuje pa su od nje stoljećima 

građene kuće, štale, čardaci i kurije koje još i danas daju 

posebno obilježje ovom kraju. n 


anitelji Dan 

domovinske zahvalnosti 


Goran Vincenc 

Politički vrh prilikom podizanja 

zastave 

Šumari u Kninu 

činili najbrojniju 

delegaciju 

Udruga dragovoljaca i veterana domovinskog 

rata Hrvatskih šuma sudjelovala je na 

svečanoj proslavi povodom Dana pobjede i 

Dana domovinske zahvalnosti koja se održala 

u Kninu. Članovi udruge sudjelovali su na svečanom 

podizanju zastave na kninskoj tvrđavi, kao i u 

svečanom mimohodu koji se po prvi puta održao pred 

spomenikom „Oluja 95“ podignutom na kninskom 

Trgu Ante Starčevića. Ove godine, članovi UDVDRHŠ-a 

činili su daleko najbrojniju delegaciju na mimohodu u 

kojem je sudjelovalo čak 456 članova udruge koji su 

na proslavu došli iz svih dijelova Hrvatske. 

Na ovogodišnjoj proslavi, kao i ranijih godina, sudjelovao 

je cjelokupni državni vrh na čelu sa predsjednikom 

Republike Hrvatske, dr. sc. Ivom Josipovićem i 

premijerom Zoranom Milanovićem te brojnim visokim 

državnim i vojnim dužnosnicima. 

Svečanost je započela podizanjem hrvatske 

zastave na kninskoj tvrđavi, gdje su pored državnog 

vrha bili nazočni i članovi Udruge koji su se od ostalih 

sudionika isticali zelenim šumarskim majicama. U 9 

sati i 43 minute oglasila su se kninska zvona, simbolično 

označivši vrijeme kada su hrvatske snage prije 17 

godina ušle u Knin. Nakon toga je pored tvrđave proletio 

vojni zrakoplov MiG 21, nakon čega su uslijedili 

topovski plotuni te aeroshow letačke skupine „Krila 

Oluje“ koja je izvela letački program iznad tvrđave. 

Veliki obol obrani 

naše zemlje u 

Domovinskom 

ratu dali su šumari 

i zaposlenici 

Hrvatskih šuma. 

Okupljeni u Udruzi 

dragovoljaca 

i veterana 

Domovinskog 

rata, organizirano 

sudjeluju na 

proslavama i 

komemoracijama 

diljem zemlje. Tako 

je bilo i ovaj put, 

kada su članovi 

udruge posjetili 

Knin na Dan pobjede 

i Dan domovinske 

zahvalnosti, 

središnjoj proslavi 

oslobođenja 

Hrvatske. 

Branitelji u mimohodu 

Branitelji na trgu 


šumska razglednica 

Letački program skupine Krila Oluje 

Šumari u 

kiparskom 

kraju 

Članovi udruge na kninskoj tvrđavi 

Piše:Goran Vincenc 

Foto: A. Slamić, 

G. Vincenc 

UDVDRHŠ najbrojniji u Kninu 

Svečanost se nakon toga preselila na glavni kninski 

trg gdje je uslijedio mimohod i postrojavanje u kojem 

su se svojom brojnošću isticali dragovoljci i veterani, 

zaposlenici Hrvatskih šuma. Sve prisutne pozdravio je 

predsjednik Ivo Josipović, održavši pritom govor, nakon 

čega je uslijedio i govor premijera Zorana Milanovića. 

Po završetku svečanosti na gradskome trgu, članovi 

udruge obišli su grad i postavljene štandove gdje 

su dragovoljci i veterani organizirani u zadruge i gospodarstva 

prodavali svoje poljoprivredne proizvode. 

Osim posjeta Kninu, Udruga je posjetila i općinu 

Ružić, te su na spomen obilježju u mjestu Kljaci 

zapalili svijeće i postavili vijence u spomen na pale suborce. 

Održana je i misa u crkvi Sv. Ilije, a organiziran 

je i susret sa načelnikom općine, Ivanom Sučićem, prilikom 

kojeg su razmijenjeni prigodni darovi. n 

20 HRVATSKE ŠUME broj 189 l RUJAN 2012. 

Ante Slamić, 

upravitelj Šumarije 

Drniš 

Šumarija Drniš gospodari sa šumama i šumskim 

zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske na 

površini od 49075,82 ha i to na području grada 

Drniša, te općina Promina, Unešić i Ružić. Područje 

je to zapadnog dijela Dalmatinske Zagore gdje 

izdvajamo tri prostorne cjeline: 

– Promina i Miljevci, omeđeni kanjonima Krke i Čikole 

te planinom Prominom 

– Petropoljski dio, sa pripadajućim padinama susjednih 

planina Promina, Svilaja i Moseć te 

– Prostor Dalmatinske Zagore sa svim odlikama dalmatinskog 

krša. 

S obzirom na zanimljivosti gospodarenja šumskim 

zemljištem na kršu, odlučili smo posjetiti mladog 

upravitelja Antu Slamića, dipl. ing. šum., kako bi nam 

dao osnovne crte vezane za Šumariju. 

– Iako količine etata nisu kao na kontinentu, u Šumariji 

ima jako puno posla. Sama veličina područja, 

šumsko-uzgojni radovi, pravno-imovinski odnosi i 

organizacija protupožarne službe zahtjeva mnogo 

truda, no stigne se uživati i u šumi. Uz medunčeve i 

borove šume, na području Šumarije nalaze se i bukove 

šume, najjužnije poslije zabiokovskog dijela i to na 

Svilaji i Ždanju. Nažalost, bukva je na Svilaji stradala u 

požaru 2002. godine, dok je ona na Ždanju sačuvana 

do danas – govori nam Slamić 

Ante Slamić, iako mlad upravitelj, dao si je velikog 

truda te je dao urediti zgradu Šumarije i okućnicu 

na koju su šumari jako ponosni, jer je među ljep-

UŠP Split, šumarija Drniš 

šima u Drnišu. Šumarija je adaptirala sadašnju zgradu 

još 1951. godine kada je donji dio predodređen za urede, 

dok na katu bio kadrovski stan, no za vrijeme Domovinskog 

rata zgrada je u potpunosti uništena. Sve 

do 2006. godine šumari su bili podstanari, no tada su 

se vratili na staru adresu. Obnovljena zgrada otvorena 

je 9. veljače 2006. godine. 

Kao i sve dalmatinske šumarije i ovdje su najveći problemi 

uzrokovani požarima, pogotovo za ljetnih mjeseci. 

Najveći požar pamti se 2000. godine na Promini kada 

je u 7 dana i noći stradalo više od 3000 ha, a stradale 

su najkvalitetnije borove šume iznad Siverića te šume 

medunca na jugozapadnim padinama Promine. 

– Organizirali smo motriteljske službe na četiri 

osmatračnice. Zanimljivo je da se sa jedne od njih, one 

na Kalunu, može vidjeti gotovo 80 posto područja Šumarije 

– kaže Slamić. 

I baš za vrijeme našeg razgovora, iznad naših glava 

proletio je kanader. 

– Eto vidite, ovo je naša svakodnevica – žalosno će 

upravitelj. 

Treba naglasiti da je na području kojim gospodari 

Šumarija za vrijeme Domovinskog rata bila linija razdvajanja 

te da je minski sumnjivo 30,4 km2 površine. 

Baš na tim područjima, pogotovo na miljevačkom i 

prominskom platou, permanentno nastaju požari koje 

je nemoguće spriječiti. 

Organizirano šumarstvo na ovim područjima 

vuče korijene još iz doba Austro-Ugarske monarhije, 

Visovac 

no i onda, kao i danas, sastojalo se uglavnom od čuvanja 

šuma i pošumljavanja goleti. Posao je bio organiziran 

preko kotarskih šumarskih referenata, a čuvarsku 

službu vršili bi općinski i seoski lugari. Pošumljavanje 

se izvodilo na manjim površinama društvenoga vlasništva, 

uglavnom na bujičnim područjima. Pošumljene 

površine ograđivane su suhozidom, tzv. branjevi- 

Unutar Šumarije 

postoji 11 

gospodarskih 

jedinica koje su 

rasprostranjene na 

širokom području, 

od Šumarije Split na 

jugu, Nacionalnog 

parka Krka na 

zapadu, Šumarije 

Knin na sjeveru te 

Sinj na istoku. Cijelo 

područje pripada 

zoni mediteranske 

i submediteranske 

klime koja je 

uobičajena za 

čitav dalmatinsko 

– zagorski pojas, 

a kako je riječ o 

krškom zemljištu, 

nedostatak vode je 

glavna karakteristika 

tog podneblja. Kroz 

područje Šumarije 

protječe rijeka Čikola 

koja je ujedno i glavna 

vodna arterija, no za 

vrijeme našeg posjeta, 

u ljetnim mjesecima, i 

ona je bila presušila. 

Meštrovićev mauzolej 


Okućnica Šumarije 

nama, kako bi zaštitili mladu šumu od stoke i požara a 

neke od njih sačuvane su do danas. Prvi pokušaji pošumljavanja 

za vrijeme Austro-Ugarske započeti su na 

području Drniša daleke 1869. godine, a svrha im je bila 

prvenstveno zaštitna, djelomično kako bi zaštitili prometnice 

i naselja, a dijelom i kao protuerozivna zaštita. 

Iz tog razdoblja potječu današnje kulture u Kljacima, 

Štikovu i Promini, koje su bile poprilično uništene 

između dva svjetska rata, no ostale su iz tog 

doba priboji - kamene pregrade u koritu bujica koji 

predstavljaju klasičnu metodu pri melioraciji krša. 

Značajan preokret u pozitivnom smislu nastaje 

nakon II. svjetskog rata, kada se pristupilo široj akciji 

melioracije degradiranih šuma i pošumljavanja goleti. 

Tom prigodom je u razdoblju od 1946. – 1948. 

godine u Drnišu djelovala Šumarska škola za krš, koja 

je osnovala svoj rasadnik na površini od 1,3 ha. Već 

1947. godine rasadnik je raspolagao sa 2.400.000 komada 

što četinjača što voćkarica i hortikulturnih sadnica. 

Prvi program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem 

ovoga kraja donesen je 1982. godine, a izradio 

ga je dr. sc. Vlado Topić. 

Od kulturno – povijesnih znamenitosti kraja 

svakako treba navesti crkvu presvetog otkupitelja, poznatiju 

kao Meštrovićev mauzolej. To istinsko remekdjelo 

hrvatskog majstora svjetskoga glasa predstavlja 

vrhunac građevinskog umijeća, dok je interijer dokaz 

kozmopolitskog i otvorenog duha koji je krasio velikog 

kipara i graditelja. Smještena na brdašcu u Petrovom 

polju, općina Ružić, crkva je posljednje počivalište 

velikog kipara kao i njegove obitelji. 

Na žalost, brončana vrata koja su krasila crkvu prije 

rata ukradena su i vjerojatno se nikad neće vratiti 

tamo gdje pripadaju. 

Protupožarna osmatračnica 

Nova/stara zgrada Šumarije 

Šume medunca i bora 

Neposredna blizina Nacionalnog parka Krka te 

Roškog slapa kao iznimno zanimljive lokacije dodatno 

upotpunjuje turističku ponudu i mogućnosti kraja. 

Nedaleko od Roškog slapa nalazi se i Visovac, samostan 

na otočiću na rijeci Krki. Baš u doba našeg posjeta 

tamo je vladala je velika gužva jer se slavio blagdan 

Gospe od anđela, zaštitnice samostana. 

Pored Krke treba navesti i kanjon Čikole koji nudi 

velike mogućnosti za ekstremne sportove, što su prepoznali 

brojni štovatelji canyoninga koji testiraju svoje 

mogućnosti i izdržljivost u gudurama ove krške rijeke. 

Šumarija ima i vrlo zanimljivu parcelu koja se nalazi 

unutar grada Drniša na kojoj rastu borovi i čempresi. 

Postoje ideje da se taj prostor pretvori u park koji bi 

građanima služio za odmor i rekreaciju, no sve su to 

planovi koji bi tek trebali u budućnosti donijeti i određenu 

korist. S obzirom na mladog i ambicioznog upravitelja, 

ne sumnjamo da bi se mogli i realizirati. ■ 


europsko šumarstvo 

Španjolska 


Marija Glavaš 

Karakteristične 

šume 

Iberijskog 

poluotoka 

Šuma Irati Navarro 

Španjolci se mogu pohvaliti sa 14 nacionalnih parkova 

(3 su na Tenerifima), od kojih su za šumare 

vjerojatno najzanimljiviji oni na Pirinejima. Aigüestortes 

i Estany de Sant Maurici s oko 200 jezera 

(jedini u Kataloniji) i Monte Perdido (izgubljena planina) 

imaju alpsku vegetacijom i zanimljivu faunu pa posjetitelji 

u okruženju jela i krivulja mogu susresti pirinejske 

divokoze, svizce ili pokojeg hermelina. Španjolska ima i 37 

rezervata biosfere. 

Smještena na Iberijskom poluotoku i odvojena od 

ostatka kontinenta Pirinejskim gorjem, Španjolska ima 

specifičnu vegetaciju koja se odlikuje s najviše vrsta u čitavoj 

Europi, a dijeli se na dvije glavne klimatske zone, većinsku 

aridnu i semiaridnu i humidnu. Ovaj manji dio odnosi 

se na eurosibirsku atlansku zonu koja se proteže kroz 

Galiciju, Asturiju, Cantabriju, Baskiju, te zapadne i centralne 

Pirineje. Za nju su karakteristične bukove, hrastove, 

brezove i jelove šume. Klima je u ovoj zoni humidna, ublažena 

utjecajem oceana, zime su hladne, a suho razdoblje 

izostaje. Na najdubljim i najhladnijim tlima udolina dolaze 

lužnjak, kitnjak, obični jasen i lijeske, a više u planinskim 

predjelima, na hladnim kosinama plitkih tala bukva i jela. 

Tamo gdje je toplije i aridnost nešto veća, na grebenima i 

kosinama, osobito gdje su vapnena tla, osjeća se utjecaj 

Mediterana i tu nalazimo crniku s lovorom. Niže slojeve 

vegetacije čine trnovito grmlje na rubovima livada ili grupe 

na proplancima i čistinama kao što su kupine, crni trn, 

glog i dr. Šume koje karakteriziraju ovu zonu su bukove, 

koje pridolaze na 800 do 1500 mnv i koje svojom zasjenom 

isključuju razvoj drugog drveća i drvenastih vrsta. 

Irati na Navarran Pirinejima sa svojih 170 km2 jedna je od 

najvažnijih bukovo jelovih šuma u Europi. Bukova šuma 

Hayedo de Montejo nalazi se kod Madrida, a najsjevernije 

su one u parku prirode Tejera Negra i na Sierra – Ayllonu u 

sklopu planinskog lanca Sistema Central. Staništa bukve 

u principu odgovaraju staništima jele, pa na planinama 

ima i miješanih jelovo - bukovih, a i čistih jelovih šuma. 

Jelove šume preferiraju više humidne i stjenovite doline. 

Glavna područja rasprostiranja su im strane Pirineja, 

od Navarra do Montseya, a najvažnije je Lleida (Leida) na 

svojih 170 km2 i na 700 do 1700 mnv. 

Brezove šume na planinskom području tvore male enklave 

na stjenovitim, siromašnim staništima u podnožjima 

stijena ili ih nalazimo na čistinama bukovih šuma. 

Za 600 mnv tipične su šume hrasta lužnjaka. One pridolaze 

prvenstveno u atlantskoj zoni, dok je za područje 

kontinentalne klime karakterističan pirinejski hrast, a na 

najnižim točkama udolina hrastove zamjenjuju jasen i lijeska. 

Lužnjak je inače autohtona španjolska vrsta, ali se 

na njegovim prirodnim staništima često nalaze eukaliptu- 

Karta Španjolske 

Pedeset i prva po 

veličini u svijetu, 

Španjolska ima pokrov 

od 51 % klasificiran 

kao šume i šumska 

zemljišta. Sljedeći 

podatak blizak broju 

pedeset odnosi se na 

podjelu na četinjače 

i listače. Četinjača je 

nešto više od polovine, 

53,1 %, i možemo reći 

da je to zemlja borova 

(primorski, obični, crni 

i kalifornijski). Većina 

šuma koncentrirana 

je duž sjeverne obale. 

Također, većina je u 

privatnom vlasništvu, 

otprilike 70 %, što često 

otežava gospodarenje. 

Preostalih 30 % 

odnosi se na općine i 

autonomne zajednice 

i te šume su pod 

specijalnom zaštitom 

od 1850. godine. 


si i borovi koje su Španjolci počeli saditi u velikoj akciji pošumljavanja 

države, koje je počelo još za Frankova režima, 

a traje i danas. Naime, na Iberijskom otoku sustavno su 

sjekli šume još stari Rimljani, a njihovi potomci Španjolci 

nastavili s tom praksom, što je, naravno, povezano sa 

izgradnjom moćne srednjevjekovne flote pa nadalje kolonizacijom 

Srednje i Južne Amerike. 

Većina poluotoka i Balearske otoke zauzimaju 

mediteranske šume. Ovo područje karakteriziraju dugi 

sušni periodi koji mogu trajati od dva do četiri mjeseca, 

kiša pokazuje vrijednosti od 350 mm do 1500 mm, no 

odstupanja su ovdje konstanta. U nekim regijama godinama 

nema mraza, a u nekima se temperatura spusti i na 

-20˚C ili i niže svake zime. Mediteran karakteriziraju šume 

hrasta plutnjaka, divlje masline, borovice i dr. Iznimka su 

pokrajine Murcija i Almerija gdje je jedina vegetacija mediteranska 

lepezasta palma, gustiši crnoga trna i na većim 

visinama pistacija. 

Pirinejski hrast (Q. pyrenaica) najotporniji na suše i prilagođen 

na kontinentalnu klimu čini šume subatlanskog 

karaktera koje se često opisuju kao prijelaz s mediteranske 

klime na atlantsku. Ove šume rastu na silikatnim tlima 

od 700 do 800 mnv, a rasprostiru se od unutrašnjosti 

prema jugu, od Cordillera Cantabrice pa diljem Sistema 

Central do juga Sierra Nevada Cadiza. Kako visina raste 

zamjenjuju ih vlažne hrastove šume i plutnjak. 

U dolinama i uz obalu enklave su listopadnih šuma 

koje traže vlažno tlo. Na mjestima koja održavaju takve 

uvjete gotovo čitavu godinu nema ljetnih suša karakterističnih 

za Mediteran. To su šume vrba, johe, jasena, 

brijesta, a ponegdje pirinejskoga hrasta, lipe, breze i lijeske. 

Tamo gdje nestaje vlaga, a raste koncentracija soli, u 

neplodnoj dolini Ebro, Levantu, odnosno na jugu poluotoka, 

rastu grmovi oleandra i tamarisa. Dublje u unutrašnjosti, 

na najvišim položajima s laporastim i glinenastim 

tlima češći su nizinski brijest i topole, a ponekad ih prate 

jaseni i vrbe. Na najnižim točkama granitnih udolina i silikatnim 

riječnim obalama nalazimo tipične forme jasena 

s pirinejskim hrastom. Zaklonjene gudure Serrania de Cuence 

kriju miješane šume lipe i lijeske s jasenom, vrbama 

i gorskim brijestom. Ovo je najplodnije područje Španjolske 

pa su tu još od antike podizali voćnjake, a šume su 

slabo očuvane. 

Španjolska jela je preživjeli relikt na planinama 

oko Malage i Cadiza, zatim u planinskim zonama 

Sierra de las Nieves, Sierra Bemeja i Sierra de Grazalema. 

Tvori vrlo jasne guste i tamne enklave na visinama od 

1000 m gdje su zahlađenja vrlo nagla, na mjestima s puno 

kiša (2000 do 3000 mm). One su ponekad primiješane s 

alžirskim hrastom, (Q. canariensis) i obiluju mahovinom, 

lišajevima i zeljastim biljem. Druge drvenaste vrste u tim 

šumama su glog, žutika, oštrolisna veprina, lemprika, bršljan 

i lovorasti likovac. 

Prirodne šume crnike pridolaze na sunčanim područjima 

i stranama planina atlanske regije. Šire se od razine 

mora, penju se na visinu od 1400 mnv zajedno sa subsp. 

ilex, a na nekim planinama i visokim zaravnima u unutrašnjosti 

gdje vlada kontinentalna klima dolazi subsp. 

rotundifolia. Može se naći i na većim visinama, ali kao soliterno 

stablo. Inače, ove obalne i sublitoralne šume obiluju 

raznim vrstama grmova, kao što su: kupine, kozokrvina, 

bršljan, lemprika, veprina i dr. te lijana, a na jugozapadu 

poluotoka nalazimo i divlje masline. Prema unutrašnjosti, 

kako kontinentalna klima postaje izraženija, ove šume 

postaju oskudnije. Ovdje na siromašnim vapnencima 

nalazimo borovicu, a kako visina i temperatura rastu nju 

zamjenjuje pirinejski hrast, a slično je i na mjestima bogatim 

vapnencem. Degradacija takvih šuma, uzrokovana 

antropogenim faktorom (paljenje, sječa) dovodi do pojave 

žutilovke, majčine dušice i lavande. 

Plutnjakove šume obuhvaćaju čak 1000 km2, što čini 

više od polovine svjetskih šuma. Plutnjaku gode silikatna 

tla pješčane strukture i blaga klima s malo vlage. Kada se 

nađe u takvim uvjetima, u potpunosti ili djelomično potiskuje 

crniku, a redovito se nalazi na njezinim staništima, 

kao i portugalski hrast (Q. faginea subsp. broteroi). Na 

sušim padinama često se izmjenjuje s hrastovima kojima 

odgovara takvo stanište, a u klancima i sjenovitim sjevernim 

padinama s alžirskim hrastom koji pripada zajednicama 

koje Španjolci nazivaju quejigares. 

Quejigares su šume različitih karakteristika, a 

za njih je tipičan alžirski hrast. Rasprostiru se po zapadnoj 

Andaluziji, a u grupama dolaze u Kataloniji i Cordillera 

Marianici. One su najzahtjevnije po pitanju temperature 

i vlage i zato se uvijek nalaze uz područje maritimne kli- 

Šuma pinije 

Požarište u Španjolskoj 


me. Preferiraju hladnije i sjenovitije padine, vlažne livade. 

Ako su niže nalaze se na hladnijim mjestima nego plutnjak 

koji ih tamo prati, a oba hrasta biraju silikatna tla. 

Ove šume karakterizira i portugalski najtipičniji i najčešći 

na poluotoku. Rasprostire se od Serrania de Ronda u 

Andaluziji pa do nižih kosina Pirineja. Puno otporniji na 

hladnoću i vlagu nago alžirski hrast, daleko je zahtjevniji 

nego crnika jer traži hladnija i dublja tla. Osim toga, iako 

uspijeva na bilo kojem silikatnom tipu tla obično igra sekundarnu 

ulogu u odnosu na crniku, plutnjak i pirinejski 

hrast. Njegova podvrsta subsp. broteri daleko je osjetljiviji 

na hladnoću, a zahtjeva najviše vlage. Rasprostire se na 

jugozapadu zemlje, a dolazi uz plutnjak i crniku. Primarnu 

ulogu ima u šumama na vapnencima, u središtu i na sjeveroistoku 

poluotoka. U ove šume spada i crni bor subsp. 

salzmanii, zatim javori, merale, obična kalina i svib, a za 

degradacije pojavljuje se šimšir. 

U prirodne borove šume u Španjolskoj spada zajednica 

krivulja i običnoga bora. Uz njih dolaze alpska ruža, 

borovice, lokalna vrba i neke grmolike vrste na subalpskim 

padinama Pirineja. Na samim Pirinejima, sve do 

2400 m, na manje ispranim vapnenačkim tlima prate ih 

somina, obična borovica i medvjetka. Obični bor dolazi 

i na vapnencima i na silikatima. On na većim visinama 

potiskuje također važan crni bor subsp. salzmannii. Na 

srednjim visinama pridolazi primorski bor, većinom na 

silikatnim tlima koja se u Galiciji spuštaju do razine mora, 

a u unutrašnjosti se penje zajedno s pirinejskim hrastom. 

Šume na najtoplijim područjima čini alepski bor koji raste 

po stjenovitim grebenima i sunčanim stranama brda. To 

je tipičan bor mediteranskih obala koji je vertikalno rasprostranjen 

od razine mora pa od 800 do 1000 mnv u 

unutrašnjosti, a preferira vapnenačka tla. Pinije ćemo susresti 

u pokrajinama Cadiz i Huelva i na nekim točkama 

u unutrašnjosti, odnosno tamo gdje ima pjeskovitih tala. 

Kalifornijski bor odigrao je važnu ulogu u pošumljavanju 

zemlje. 

Borovice su odlično prilagođene iznimno oštroj kontinentalnoj 

klimi, pa ih nalazimo na visinama većim od 

900 mnv, na vapnencima i tlima bogatima glinom, a na 

području Guadalahare koloniziraju silikatne terene. Njima 

ni jedna druga vrsta ne predstavlja ozbiljnog rivala, osim 

eventualno crnika i to u deflorestiranim sastojinama. 

Zbog uvjeta u kojima se razvija (smrzavanje, odmrzavanje) 

dobiva karakterističan oblik i stere se po tlu. Borovice, 

u principu, nikada ne stvaraju šume, već šumarke. Od borovica 

tu su još obična i somina koje na većim visinama 

dolaze u kontakt sa šumama običnoga bora. Na nekim 

stijenama ili specijalnim mjestima kao što su pijesci nalazimo 

primorsku sominu. 

Na najvišim lokacijama od preko 1700 mnv, na 

planinama, oštre i duge zime, gust snijeg i jaki mrazovi 

gotovo da sprječavaju bilo kakvu biološku aktivnost. 

Kada snijeg okopni tlo se brzo suši zbog jakog svjetla i 

velikih ljetnih temperatura. Zbog svega toga period za 

razvoj vegetacije je vrlo kratak. Tu se razvijaju biljke koje 

lokalno stanovništvo objedinjuje pod nazivom piornales. 

Odnosi se na alpsku borovicu, biljke roda Cytisus i 

poneko deformirano stablo običnoga bora. To su silikatne 

planine Sistema Central, Serra da Estrela, Sistema 

Iberico u pokrajini Soria i dijelovi Kantabrijskih planina. 

Na Sierra Nevadi vladaju slični uvjeti, a najdominantnija 

vrsta je Geniasta baetica. Na vapnencima Maestrazga i 

Serrania de Cuenca ima planinske somine koju karakteristično 

prati obični bor, a na Andaluzijskim planinama 

prave krkavine. 

Šibljaci i sloj grmlja osiguravaju obnovu šuma, zaklon 

i hranu za životinje. To su u Španjolskoj bodljikavi 

grmovi štipavca (Ulex europaeus), timijan i dr. 

Važno je spomenuti kako je Španjolska jedno od 

preostalih utočišta europskog vuka. Populacija iberijskih 

vukova (uglavnom na sjeverozapadu zemlje) polako 

se oporavlja još od 1970. godine kada ih je bilo oko 

500. Danas ih je oko 2500, što čini gotovo 30% europske 

populacije. Zato se Iberijski vuk više ne smatra ugroženom 

vrstom. 

Španjolska ima svega 12% gospodarskih šuma od 

kojih 80% služi za proizvodnju oblovine. Proizvodnja 

rezane građe i celuloznoga drva daleko je ispod europskoga 

prosjeka. Zato znatno premašuju u proizvodnji 

iverice, papira i pluta, a značajna je i proizvodnja gume, 

ljekovitih i aromatičnih biljaka. ■ 

Šuma eukaliptusa 

Šuma plutnjaka 


mala enciklopedija šumarstva 

Mediteransko bilje 

Mirta (Myrtus communis) – grane s kopljastoovalnim 

listovima, lijepim cvjetovima i cvjetnim 

pupoljcima 

Mirta (Myrtus communis) 


Foto: Arhiva 

Ova poznata i od davnine cijenjena mediteranska biljka tvori u Hrvatskome primorju 

čistu šumu crnike s mirtom, a obilno pridolazi u makiji gluhaćuše s tršljom. Kod nas je 

najviše ima uz srednji i južni dio jadranske obale i na otocima. 


Mirta, obična mirta (Myrtus communis) je 

razgranjen vazdazeleni grm ili maleno drvo 

iz porodice mirtovki (Myrtaceae), koje naraste 

u visinu do 5 m. Rasprostranjena je na 

području oko Sredozemnoga mora i u Prednjoj Aziji. Njena 

pradomovina vjerojatno je bila Indija, odakle je već u 

pretpovijesno doba prenesena u zapadnu Aziju, Egipat i 

Grčku. Izbojci su uspravni, šibasti, gusto raspoređeni, zbijeni, 

savitljivi i elastični. Kora je svijetla, crvenkasta, kasnije 

pepeljastosiva, ljušti se u dugim tankim ljuskama. Korijenski 

sustav je izrazito dobro razvijen, a karakterističan je po 

tome što snažno prodire u vapnenački kamenjar. Listovi su 

nasuprotni, uglavnom dvoredni, jednostavni, jajasti do kopljasti, 

cijeloga ruba, šiljastoga vrha, bez palistića, zaobljene 

do široko klinaste osnove. Kožasti su i sjajni, dugi 2-3 

cm, široki do 1 cm, s peteljkom dugom do 1 mm. Odozgo 

su tamnozelene boje i goli, odozdo svijetlozeleni i također 

goli. Protrljani listovi vrlo su mirisavi, aromatični. 

Bijeli mirisavi cvjetovi – Cvjetovi su dvospolni, pravilni, 

pojedinačni, bijele boje, mirisavi, krupni, nježni, široki 

do 12 mm, na dugoj, tankoj i vitkoj stapci. Smješteni su u 

pazušcu listova, petodijelni. Čaška ima pet listića, vjenčić 

pet latica, a cvijet je s mnoštvom prašnika. Tučak ima jedan 

vrat s njuškom na vrhu. Cvatnja je od travnja do kolovoza. 

Tijekom kasnoga proljeća ili ranoga ljeta u Dalmaciji se 

može naići na posebno lijepe, zelene mirtine grmove, prepune 

bijelih cvjetova opojnog, ugodnog i osvježavajućeg 

mirisa. Plodovi su okruglaste ili ovalne, sočne, tamnoplavičaste 

bobe, rjeđe bijele, veličine graška, promjera 5-7 mm, 

s ostatkom čaške na tjemenu. Dozrijevaju u studenom, 

kada imaju i do 30 bubrežastih, koštuničastih sjemenki. 

Znakoviti su po ugodnom slatkastom i ponešto smolastom 

okusu. Biljka se razmnožava sjemenom, u prirodi 

najčešće pomoću ptica, a dobro tjera iz panja. 

Mirta je uglavnom izmiješana s 

drugim mediteranskim grmljem, 

redovito prati planiku, a najviše je 

nalazimo na otocima Lošinju, Mljetu, 

Lastovu, Visu, Lokrumu. 

U vazdazelenim šumama i makijama hrasta 

crnike – Mirta je izraziti kserofit, biljka sušnih staništa 

prilagođena na višu temperaturu zraka i tla, entomofilna 

i heliofilna vrsta. Samoniklo raste po toplim i sunčanim 

obalnim područjima, otporna je na posolicu, a osjetljiva 

na hladnoću. Raste u vazdazelenim šumama i makijama 

hrasta crnike, oštrike i alepskoga bora. U Hrvatskoj je rasprostranjena 

na nižim prisojnim položajima, uz srednji i 

južni dio jadranske obale i na otocima. Pretežito je izmiješana 

s drugim mediteranskim grmljem, redovito prati 

planiku, a najviše je nalazimo na otocima Lošinju, Mljetu, 

Lastovu, Visu, Lokrumu. Na poluotoku Lapadu i u Rijeci 

Dubrovačkoj raste jedna forma s kraćim i užim listovima. 

Ima je i na zapadnoj obali Istre, na obalnome pojasu od 

Limskoga kanala do Plomina, a posebice se ističu lijepo 

razvijene skupine mirte na Brijunskom otočju. Kod nas, 

u Hrvatskome primorju, tvori čistu šumu crnike s mirtom 

(Myrto - Quercetum ilicis), u sloju grmlja pojavljuje se s gluhaćušom, 

tršljom, kozokrvinom i tetivikom, a vrlo rijetko s 

lovorom, lemprikom i veprinom. Obilno pridolazi u makiji 

gluhaćuše s tršljom (Pistacio – Juniperetum phoeniceae) s 

tetivikom, šparogom te s pomlatkom alepskoga bora. 

Cvate od travnja do kolovoza, a tijekom kasnoga 

proljeća ili ranoga ljeta u Dalmaciji nailazimo na 

posebno lijepe zelene mirtine grmove, prepune bijelih 

cvjetova, opojnog, ugodnog i osvježavajućeg mirisa. 

Cijenjena parkovna vrsta – U vrtlarstvu razlikujemo 

prema veličini, obliku i boji listova, veći broj formi, a 

omiljena je u cvjećarstvu. Zahvaljujući svom ugodnome 

mirisu, vazdazelenom listu i neobično privlačnom cvijetu, 

mirta je vrlo cijenjena kao parkovna vrsta u cijelome mediteranskom 

području. Osim obične, postoji i sitnolisna mirta 

(Myrtus communis var. tarentina) koja je znakovita po 

sitnom listu i plodu, no kod nas je vrlo rijetka. Druga vrsta, 

saharska mirta (Myrtus nivellei), ograničena je planinama 

na jugu Alžira i gorja Tibesti u Čadu. Ovdje se javlja u manjim 

područjima rijetkih reliktnih šuma u blizini pustinje 

Sahare, no neki botaničari smatraju da je ne treba izdvajati 

kao posebnu vrstu. 

Ljekovitost listova i plodova – Ova tipična mediteranska 

biljka poznata je još od davnih vremena, kada su 

je Asirci i Babilonci upotrebljavali kao sredstvo za iskašljavanje, 

zbog ljekovitih tvari kao što su kineol, mirtenol i terpen. 

Poznavali su je i Egipćani, Grci i Rimljani, koristeći njezine 

plodove kao dodatak vinu radi poboljšanja okusa. U 

antičko je doba, poput lovora, bila cijenjena kao sveta biljka 

i simbol ljubavi. Tako je u grčkoj mitologiji posvećena 

božici Afroditi, a u rimskoj božici Veneri. Listovi se skupljaju 

u kolovozu, a plodovi u rujnu i listopadu te imaju ljekovitu 

primjenu kod probavnih smetnji, bolesti crijeva, mjehura, 

zubnoga mesa, sluznice usta, uništavanje štetnih bakterija 

na otvorenim ranama te tijekom liječenja proširenih vena. 

Iz listova se destilacijom dobiva mirisavo i eterično “mirtino 

ulje” koje se u nekim mediteranskim zemljama koristi u 

različite svrhe. Djeluje antivirusno, a cijenjeno je u aromaterapiji 

i kozmetičkoj industriji. U listovima ima približno 

45 mg vitamina C. Cijela biljka sadrži veće ili manje količine 

eteričnih ulja. Bobe su slatkaste te ugodnog aromatičnog 

i smolastog okusa jer sadrže eterično ulje, šećer, jabučnu i 

limunsku kiselinu i trijeslovinu (tanin). 

Primjena u kulinarstvu – Plodovi se mogu jesti u 

svježem obliku, no najviše su se u nekim dijelovima Dalmacije 

koristili konzervirani u soli, a tijekom rata su ih sušili 

i mljeli u brašno. Od fermentiranih boba proizvodi se alkoholno 

piće koje ima naziv “eau d’ Agnes”. U kulinarstvu se u 

domaćoj kuhinji mirta upotrebljava kao dodatak mnogim 

jelima, a među ostalim pojačava okus mesu te daje miris 

umacima. Osušene bobice odličan su začin za svinjetinu 

i janjetinu, a od njih se može napraviti i aromatični žele. 

Grane ove biljke savršene su za dodavanje drvu za roštilj 

jer se miris grančica uvuče u meso. Zanimljivo je da rakiji 

lozovači mirta daje poseban miris i boju. ■ 

Bijeli nježni cvijet s pet latica 

i mnoštvom prašnika 

Zrele tamnoplavičaste bobe 

dozrijevaju u studenom 

U kulinarstvu 

se u domaćoj 

kuhinji mirta 

upotrebljava kao 

dodatak mnogim 

jelima, a među 

ostalim pojačava 

okus mesu te daje 

miris umacima. 

Dijelovi biljke 


ekologija Nedirnuta 

priroda 

Kristalno čisto 

Čudesni Bajkal 

Piše: Goran Vincenc 

Foto: G. Vincenc, Arhiva 

Careva draguljna kopča 

Jezero Bajkal nastalo je prije više od 25 milijuna 

godina na tektonskom procjepu, na mjestu 

gdje se sibirska ploča razdvaja cijepajući azijski 

kontinent. Znanstvenici tvrde kako je to početak 

novog oceana koji će nastati u dalekoj budućnosti. 

Sa svojih 636 km dužine i 79 km širine čini najveću 

slatkovodnu površinu Azije, dok ga 1642 metra 

dubine čini najdubljim jezerom na svijetu. Kao takvo 

predstavlja najveći rezervoar pitke vode na svijetu, 

zbog čega je iznimno bitno cijelome čovječanstvu da 

sačuva ovu prirodnu ljepotu netaknutom. 

Bajkal se vodom puni brojnim rijekama koje se ulijevaju 

u jezero slijevajući se sa okolnih planina. Među 

najznačajnijima su Selenga, Barguzin, Gornja Angara, 

Turka, Sarma te Snežnaja. Voda se odlijeva preko rijeke 

Angare, koja se opet ulijeva u poznatu sibirsku rijeku 

Jenisej, da bi vode na kraju završile u Arktičkom 

oceanu na samom sjeveru Rusije. Na rijeci Angari, par 

kilometara prije Irkutska, izgrađena je 1956. godine 

brana koja je potopila područje uzvodno od nje podigavši 

s time razinu vode u jezeru za cijeli metar i 

Careva draguljna kopča 

pol. Time je potopljeno 138.600 ha obale što je uzrokovalo 

goleme ekološke i sociološke probleme. Čak 

200 naselja i ukupno 17.000 ljudi raseljeno je zbog 

tog projekta. Tadašnje sovjetske vlasti tvrdile su kako 

je ta brana, prva u nizu na sibirskim rijekama, velika 

pobjeda sovjetskog čovjeka nad prirodom. Srećom, 

trendovi se mijenjaju te je danas prihvatljivije reći 

kako čovjek živi u skladu s prirodom, negoli da vodi 

bitku sa njom. Danas postoje brojne organizacije 

koje se bore za spas jezera, no to nikako nije lagan 

posao te progres i industrijalizacija i dalje prijete ovome 

svjetskome biseru. 

Oko jezera i u jezeru žive brojne biljne i životinjske 

vrste, mnoge od njih karakteristične isključivo 

za to područje. Vjerojatno najpoznatija je nerpa 

– jedina prava slatkovodna vrsta tuljana na svijetu. 

Prava je nepoznanica kako su nerpe dospjele u Bajkalsko 

jezero, s obzirom na činjenicu da na tisuće kilometara 

nema nikakvog oceana. Jedna od teorija je 

da su doplivale rijekama do jezera no puno se ozbiljnija 

čini teorija da je u ledenom dobu Sibir bio pove- 

Industrija koja bi mogla spasiti Bajkalsko jezero 

svakako je turizam. Sve više se ulaže u hotele i turističku 

infrastrukturu, pa već sada postoje rivijere 

poput Lystvanke gdje na odmor dolazi elita ovoga 

dijela Sibira. Obnovljena je i stara, jugozapadna dionica 

transibirske pruge koji danas služi u turističke 

svrhe a poznata je kao krugobajkalska pruga. Naime, 

gradnjom transibirske pruge, došlo se do Bajkalskog 

jezera gdje se zbog ekonomičnosti putnike i robu prebacivalo 

na brod koji bi ih prevozio na drugu stranu, 

Tajga se spušta sve do jezera 

Početak rijeke Angare 


Bajkalsko jezero smješteno je u južnom dijelu Sibira, Ruska federacija, nedaleko od granice sa Mongolijom. 

Ime je dobilo od kirgijske riječi baikol, što znači bogato jezero, a da je stvarno bogato govori podatak da u 

njemu i na njegovim obalama živi 1700 biljnih i životinjskih vrsta, od čega je gotovo 80 posto endema pa je 

jezero zaslužilo nadimak „Ruski Galapagos“. Osim toga, jezero je poznato kao najveći spremnik pitke vode 

na svijetu, čuvajući okvirno 20 posto ukupne svjetske količine nezaleđene vode. Zbog svega toga UNESCO 

ga je 1996. godine stavio na listu zaštićene svjetske baštine. 

zan sa Arktičkim oceanom velikom vodenom površinom. 

Nerpa se hrani golomjankom i omulom, vrstom 

riba koju možemo naći isključivo u Bajkalskom jezeru, 

stoga je gotovo nemoguće zamisliti je da živi bilo 

gdje drugdje na planeti. 

Obale bajkalskog jezera bogate su šumom. Poznata 

sibirska tajga, borealna šuma koja se sastoji uglavnom 

od običnog bora i breze karakteristična je za 

cijelo ovo područje, a osim nje česte su i šume ariša. I 

na obalama možemo naći brojne zaštićene biljne vrste 

poput močvarnog osata koji je ovdje našao svoje 

najistočnije stanište. 

Najveća prijetnja Bajkalskom jezeru trenutno 

dolazi od tvornice papira i celuloze aktivne na južnim 

obalama u mjestu Baikalsk, koja koristi opasne kemikalije 

u proizvodnom procesu te otpadnim vodama 

ozbiljno ugrožava floru i faunu jezera. Desetljećima 

su ekološke udruge prosvjedovale protiv ovog zagađivača, 

i umalo uspjele u svome naumu, jer je 2008. 

godine tvornica zatvorena. Doduše, to je bilo iz financijskih 

razloga, no ekolozi su nakratko odahnuli. No, 

2010. godine proizvodnja se ponovo pokrenula, ovaj 

puta na inicijativu ruskog predsjednika Vladimira Putina, 

što je pokrenulo novi val prosvjeda koji za sada 

nije urodio plodom. 

Osim toga, ruska je Vlada najavila pokretanje Međunarodnog 

centra za obogaćivanje urana u mjestu 

Angarsku, svega 95 km udaljenom od jezera. Sibirski 

uran bi se ovdje obogaćivao i prodavao kao gorivo 

za nuklearne elektrane. Problem je što bi se izvozilo 

svega 10 posto, dok bi ostatak ostajao u Centru, što 

bi ga činilo iznimno opasnim mjestom. U slučaju katastrofe, 

posljedice za čovječanstvo bi bile nesagledive. 

U svijetu koji vapi za pitkom vodom i u kojem se 

predviđaju ratovi za pitku vodu, uništenje čak 20 posto 

rezervi izazvalo bi pravu krizu čovječanstva. Iako 

se brojne međunarodne ekološke udruge bore protiv 

toga, priča se nije makla sa mrtve točke. 

Nadajmo se da će na kraju zdravi razum prevladati 

te da ćemo imati zdravi i netaknuti Bajkal kakav ga 

danas poznajemo i za buduće generacije. ■ 

Nerpa 

gdje bi se dalje opet nastavljalo vlakom do Vladivostoka. 

No Japansko – ruski rat je ubrzao izgradnju južnog 

traka, jer je potreba za prebacivanjem velike količine 

vojne opreme bila od ključne strateške važnosti. 

Zbog izuzetno teškog terena, koji je ovu dionicu pretvorio 

u pravi inženjerski poduhvat i brzine gradnje, 

potez od Port Baikala do Babushkina koštao je 30 

posto skuplje od ostatka transibirske pruge, te je 

poprilično ispraznio carevu blagajnu. Zbog toga taj 

dio pruge Rusi zovu Careva draguljna kopča. 

Odmor uz jezero 

Vodu jezeru daju brojne rijeke 


događaji U 

BRODU NA KUPI 

Otvoren Muzej lovstva, 

šumarstva i ribolova 

Gorskog kotara 

Piše:Vesna Pleše 

Foto: B. Pleše 

U kaštelu Zrinskih 

u Brodu na Kupi, 

nedaleko Delnica, 

dvorcu koji je još 

1651. godine dao 

izgraditi ban Petar 

Zrinski, nakon 

dugogodišnje 

obnove, početkom 

kolovoza otvoren 

je stalni postav 

Muzeja lovstva, 

šumarstva i 

ribolova Gorskog 

kotara. Uz 

predstavnike 

Ministarstava, 

šumara, lovaca, 

Primorskogoranske 

županije, lokalne 

samouprave koji su 

bili nazočni ovom 

velikom događaju 

za Gorski kotar, 

upriličen je i bogat 

kulturno-umjetnički 

program. Nastupili 

su mješoviti 

pjevački zbor 

„Matko Laginja“ iz 

Klane, te vokalna 

skupina DIM. 

Posebnu pozornost 

izazvali su glumci 

koji su uprizorili 

hrvatske velikaše 

na čelu s Zrinskim. 

Izložbeni prostor kaštela obuhvaća 786 četvornih 

metara. U prizemlju, uz osnovne podatke o 

samoj građevini, saznaje se i više podataka o samim 

vlasnicima, obitelji Zrinski. Tu je smješten i 

postav Muzeja, vezan uz ribolov. Uz ribarski alat, povijest 

sportskog ribolova i ribolovnog turizma, izložene 

su autohtone ribe, vodeni rakovi, vodeni insekti 

koji obitavaju uz i na rijeci Kupi. 

Postav šumarstva, smješten na prvom katu, ima 

za cilj upoznati posjetitelje s načinom gospodarenja 

šumama ovoga kraja od vremena Zrinskih pa sve do 

današnjih dana. Detaljno su prikazani radovi na sječi, 

izradi i izvlačenju drvnih sortimenata. Izloženi su 

stari alati te stari zapisi dokumenata i karata koje su 

nekada šumari koristili tijekom svog rada u šumi. Dio 

postava vezan je i uz prikaz tradicionalnog načina korištenja 

i obrade drva u svakodnevnom životu. 

Izložbeni postav lovstva na drugom katu 

pokazuje bogatstvo i raznolikost vrsta divljači kojima 

obiluje ne samo područje Gorskog kotara, već i 

Primorsko-goranska županija. Uz razne vrste divljači 

Razgledavanje izlozenih eksponata 

i krupne zvijeri koje obitavaju u ovim krajevima, izložene 

su i makete lovno-tehničkih objekata, zbirke poput 

starog oružja, streljiva, lovačkih noževa, lovačka 

literatura i sl. Zaseban dio izloženih trofeja vrijedna je 

donacija Damira Vrhovnika, nekad poznatog riječkog 

gospodarstvenika. U ovoj donaciji uz domaće vrste 

divljači, mogu se vidjeti i trofeje životinja poput slona, 

žirafe, krokodila i sl. 

Na trećem katu dvorca, koji još nije uređen, prostirat 

će se multifunkcionalni prostor s dvoranom 

namijenjenoj održavanju većih skupova, dok će se 

u potkrovlju urediti izložbeni prostor u kojem će biti 

izloženi primjerci ptica koje obitavaju na ovim prostorima. 

Ovaj projekt, vrijedan više od osam milijuna 

kuna, ostvaren je zahvaljujući Primorsko-goranskoj 

županiji, Gradu Delnicama, Ministarstvu kulture i 

Hrvatskim šumama. U opremanju objekta svojim su 

donacijama, uz Lovački savez Primorsko-goranske 

županije, sudjelovali i brojni drugi donatori, ponajviše 

lovci, ali i građani iz gotovo svih mjesta Županije. 


ljekovito bilje 

LAVANDA 

Biljka 

koja liječi 

mirisom 


Foto: Arhiva 

Lavanda (Lavandula 

officinalis L.) poznata 

je i po nazivima 

lavenda, dešpih, 

lafendl, levanda. 

Ime je dobila od 

riječi lavare što znači 

prati. Dodavali su 

je u kupke, vodu za 

pranje kako lica tako 

i rublja, kao izrazito 

mirišljivu i ljekovitu 

biljku. 

Otvorenje kaštela Zrinskih 

Zrinski i svita na otvorenju kaštela 

Za što kvalitetnije uređenje sadržaja Muzeja bili 

su angažirani i stručnjaci zagrebačke firme „Baština“, 

a svojim dobrovoljnim radom i neki od šumara iz delničke 

Podružnice. 

Ovaj turističko-kulturni objekt ima vrlo veliko 

značenje za Gorski kotar te višestruku namjenu. Turističku 

u smislu obogaćivanja turističke ponude kraja, 

kulturnu kojom pridonosi i očuvanju naše baštine 

kroz povijest, ali i promidžbenu jer se njome vrši 

promocija šumarstva kao jedne od najvažnijih gospodarskih 

djelatnosti ovoga kraja, kojom su si ljudi 

osiguravali egzistenciju. ■ 

O 

njenoj ljekovitosti govori Hildegard od Bingena, 

ali i poznati grčki liječnik i botaničar 

Dioscorides, koji ju je koristio za ublažavanja 

smetnji kod disanja ali i kao prirodni laksativ. 

U Engleskoj su je uzgajali već u 16 . stoljeću. Po 

Europi su je proširili monasi. Stari Rimljani kupali su se 

u kupkama u koje su dodavali lavandino ulje. Sušenu 

su pak koristili kod crkvenih obreda i kod poroda. U 

vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata koristila se kao 

sredstvo protiv boli, kod previjanja rana da bi se pacijenti 

zaštitili od infekcije. 

Opis biljke: Višegodišnji je grm koji naraste i do 

jednog metra. Ima uspravne stabljike s nasuprotnim 

usko zeleno sivim zimzelenim listovima. Donji su joj 

listovi s obje strane obrasli bijelim dlačicama. Ima modre 

cvjetove smještene na vrhu šibljastih izdanaka poput 

cvjetnog klasa. Postoji nekoliko vrsta lavande. 

Stanište: raste na suhim, kamenitim i sunčanim 

obroncima, poljima, otočkim kamenjarima, ali se uzgaja 

i u kontinentalnim krajevima, uglavnom plantažno. 

Vrijeme cvatnje: cvate u srpnju i kolovozu. 

Miris i okus: ima karakterističan miris koji podsjeća 

na balzam, dok joj je okus pomalo gorak i ljut. U odnosu 

na svježu biljku, suha lavanda ima više mirisnih 

tvari. 

Branje i prerada: Beru se cvjetovi čim se rascvjetaju. 

Režu se cvjetni izdanci, vežu se u snopiće i objese 

da se posuše, pa se poslije s njih skidaju osušeni cvjetovi. 

Mora se sušiti na toplom i prozračnom mjestu i to 

što prije. Osušena biljka pohranjuje se u hermetičku 

ambalažu. 

Ljekovit sadržaj: glavna ljekovita tvar u lavandi je 

eterično ulje, ugodnog mirisa, koje se dobiva iz cvjetova. 

Osim ulja biljka sadrži tanine i kumarine. 

Ljekovito djelovanje: eterično ulje djeluje kod 

niza zdravstvenih problema pa tako: 

– ubija bakterije, ali odstranjuje parazite iz crijeva, gliste 

i amebe; 

– kod reumatskih bolesti, njime mažemo oboljela mjesta; 

– liječi opečenu kožu poslije sunčanja; 

Lavanda u cvatu 


lovstvo 

ŠUMSKI MRAVI I DIVLJAČ 

– pomaže i kod migrene, 

ako ga namažemo 

na bolno mjesto; 

– kod uzimanja lavandinog 

ulja iznutra u 

kapima pomažemo 

kod 

Dijelovi biljke 

uzbuđenosti, 

bolova oko srca, kod 

depresije, kod želučanih 

smetnji, nadutosti, vjetrova, grčeva maternice 

i crijeva i dr. 

Čajem od lavande liječimo: 

– grčeve u crijevima i želucu, grčeve u mišićima, 

– dišne organe (astmu, kašalj, upalu porebrice i pluća), 

– oboljenja žuči, nadutost, visoku temperaturu, 

– lupanje srca, navalu krvi u glavu, glavobolju, migrenu 

i dr. 

Čaj: jedna žličica cvjetova lavande prelije se s 2 dl 

kipuće vode. Pusti se odstajati pola sata poklopljeno, 

iza toga ovako pripravljen čaj se procijedi. Pije se u gutljajima 

mlak ili hladan s medom, ovisno o namjeni dva 

do tri puta na dan. 

Ulje: jedna šaka cvjetova lavande prelije se sa 2,5 

dl maslinovog ulja te se pusti odstajati začepljeno oko 

dva mjeseca na suncu. Uzima se 5-10 kapi na kocki šećera 

kod spomenutih oboljenja. 

Tinktura: 15 g cvjetova lavande moči se u 1 dl alkohola 

(50 do 60 postotnog) oko dva tjedna, kada se ovako 

dobivena tinktura procijedi. Koristi se za rast kose, 

protiv prhuti, tako da tinkturom mažemo vlasište kose. 

Kupka I: jedan čep ili jedna čajna žlica eteričnog 

ulja lavande ulije se u vodu u kadi. Prethodno se ulje 

pomiješa s malo meda da ostane u vodi i ne lovi se za 

rubove kade. U kupki se može ostati i do petnaestak 

minuta. 

Kupka II: 50 do 60 grama lavandinih cvjetova prelije 

se s jednom litrom vode, zakipi se i kuha oko desetak 

minuta. Zatim se voda ocijedi i doda u vodu za 

kupanje. 

Kupelj od lavande posebno je dobra za one koji 

imaju niski tlak, jer ih osvježi, a razdražene ljude takva 

kupelj smiruje i opušta. 

Lavanda se koristi i kao začin u kulinarstvu. Svježi 

nasjeckani listovi koriste se kod spremanja raznih jela 

od ribe, kod raznih umaka, jela od mesa (ovčetine).U 

nedostatku svježih listića koriste se osušeni. Listići lavande 

mogu se stavljati i u ocat, tako se dobije aromatizirani 

ocat koji se može koristi kao lijek za vanjsku i 

unutarnju uporabu. 

Kontraindikacije: lavandu ne bi smjele uzimati 

osobe s komplikacijama žuči, aktivnog čira na želucu 

i dvanaestniku, kod slabog želuca ili komplikacija s jetrima. 

n 

Vrijedni insekt 

od velike koristi 

lovištu 

Piše: Zoran Timarac 

Foto: Arhiva 

Ne zna svatko 

da šumski 

mravi roda 

Formica prave 

uočljive kupaste 

mravinjake 

u šumama. 

Nekada 

se mogu 

proći deseci 

kilometara i ne 

zamijeti se niti 

jedan mravinjak 

- u nekim 

predjelima su 

upravo rijetki. 

S mravinjacima 

se najčešće 

sreću šumarski 

djelatnici, 

lovci, skupljači 

gljiva i drugih 

darova prirode, 

i drugi ljudi koji 

više vremena 

provode u 

šumama. Mravi 

su zanimljivi 

društveni 

kukci, sastavni 

dio životne 

zajednice šume. 

UUsvijetu ima oko 20 tisuća vrsta mrava, a 

njihova ukupna težina jednaka je otprilike 

težini svih ljudi na Zemlji. Najviše ih ima u 

tropskim oblastima. U Hrvatskoj ima oko sto 

vrsta mrava, a na nekim mjestima mogu biti vrlo brojni. 

Najdugovječniji su među kukcima (mravlja kraljica doživi 

i preko 25 godina). 

Neki mravinjaci su jako veliki: promjer osnove može 

biti 4 do 5 m, a visina može doseći 160 cm. U tim velikim 

građevinama može živjeti i nekoliko miliona mrava. 

Poznato je da šumski mravi mogu učinkovito održavati 

ekološku stabilnost šume time što pomažu uništavanje 

štetnih biljojeda – beskralježnjaka, osobito kada 

se prenamnože. Zato su mravi u šumama zakonom zaštićeni. 

A što mravi imaju zajedničko s divljači i lovstvom? 

Može se odgovoriti kako tu ima dosta dodirnih 

točaka. Osim zajedničke pripadnosti šumi, šumski mra- 

Mravinjak 


OBRADA TROFEJA 

Nekada je postojala lovačka tradicija, po kojoj su se pomoću 

mrava čistili i bijelili lovački trofeji. Radilo se o lubanjama, 

koje su same bile trofeji ili dijelovi trofeja (rogovlja). Ta 

metoda nije baš uspješna i ne može se preporučiti. Mravi 

nemaju veliko zanimanje za tkivo na kostima kao što se to 

možda misli. Više to zanima ličinke muha i druge kukce koji se 

hrane strvinom. Miris, koji se širi od raspadanja tkiva, odbija 

mrave, pa takvo njihovo uznemiravanje treba izbjegavati. 

Osim toga, mravi oštete finu površinu kosti, pa se na njoj više 

skuplja prašina. 

vi imaju i pozitivan odnos prema divljači. Taj odnos je 

više neizravan nego izravan. Može se to objasniti na 

više primjera. 

Ponajprije vrijedi osnovni odnos: u zdravoj šumi je 

zdrava i prosperitetna divljač. A tu šumu oslobađaju 

od neželjenih prenamnožavanja štetnih sitnih štetočina 

upravo šumski mravi. 

Postoji i tjesnija veza šumskih mrava i divljači, 

na što ukazuje niz primjera. Mravi osobito privlače 

pozornost kada se nasele blizu hranilišta ili polja za 

divljač. Takva mjesta rado izabiru jer za većinu mrava 

treba svjetlost, kakvu nemaju u suvisloj tamnoj šumi. 

Nazočnost mrava divljači jako pogoduje. Gradnjom 

velikih mravinjaka tlo se znatno obogaćuje 

hranjivima i prozračuje, osobito u šumama četinjača, 

gdje je tlo obično siromašnije. Zato tu rastu bujnije i 

hranjivije biljke koje divljač rado pase, brsti i ogriza. 

Donošenjem sjemena raznih vrsta biljaka iz okoline 

mravinjaka (mravi odlaze i 150 m daleko), oko 

mravinjaka raste šarolik biljni svijet. Primjerice, mravi 

raznose sjeme ljubičice. Divljač si tu već izabire biljke 

koje joj odgovaraju za jelo. Ako mravinjak propadne 

ili se mravi odsele, ostaje za njima sloj veoma bogatog 

tla koji seže vrlo duboko. 

Drveće, grmlje i zeljaste biljke, koje tu rastu, snažnije 

su i bujnije i daju bogat rod plodova i sjemena 

koji služe za prehranu divljači – žir, bukvica, pitomi 

kesten i sl. Također, borovnica, kupina, malina i šumska 

jagoda na tim mjestima daju bogatiji rod. 

Može se lako zamijetiti kako su mnogi sadašnji 

i bivši mravinjaci uz rubove šuma i na dijelovima 

bez drveća u šumama toliko zarasli biljkama da se 

jedva mogu uočiti. Izdaleka se takva mjesta upravo 

poznaju po tome što je uz njih i na njima bujnija 

vegetacija. 

I sami mravi i njihovi razvojni oblici služe za hranu 

nekim vrstama pernate divljači - fazanu, tetrijebu 

gluhanu, lještarki gluhoj, posebno njihovim pilićima, 

ali i nekim vrstama korisnih šumskih ptica. Posebno 

se to odnosi na šumske koke, kojima su mravi važan 

sastojak animalne prehrane, jer ih nalaze i u nepovoljno 

vrijeme kada je nedostatak druge hrane. Naravno, 

nalaze je i čeprkanjem po mravinjaku. 

Mravi su korisni divljači i na drugi način. Uokolo 

mravinjaka mravi ulove mnogo nametnika koji 

štete divljači ili je uznemiravaju. Nisu to samo razni 

obadi, komarci i drugi leteći nametnici, nego i krpelji, 

koji prenose opasne bolesti za ljude i životinje (kr- 

peljni eenecefalitis i lajmsku boreliozu). Šumski mravi 

pohvataju toliko krpelja da se u inozemnim stručnim 

krugovima raspravlja o mogućnosti pravljenja 

svojevrsnih zaštitnih “bedema” od mravinjaka, kako 

bi mravi smanjivali broj krpelja i sprječavali njihovo 

širenje u nove oblasti. 

Za svu tu službu divljač se šumskim mravima odužuje 

na ružan način i može im načiniti velike štete. 

Mnogi mravinjaci su manje ili više oštećeni, bilo da 

se divljač izvali na njih zbog topline, bilo da koristi 

mravlju kiselinu, koju luče mravi za oslobađanje od 

vanjskih nametnika. 

Najveće štete mravinjacima mogu načiniti divlje 

svinje, koje ih namjerno razruše, tražeći u njima 

mravlje ličinke i kukce koji žive zajedno s mravima. 

Zato se u staništu divljači mogu naći oštećeni ili razrušeni 

mravinjaci. Osim divljači, štete čine i žune te 

djetlići, kojima su mravi u nekim dijelovima godine 

prevladavajući sastojak prehrane. 

Treba ili ne treba štititi šumske mrave, odnosno 

njihove mravinjake, ovisi o njihovom broju. Ako 

je šuma puna mravinjaka, veća zaštita nije potrebna. 

Bogata biomasa mrava može služiti za prehranu ptica 

i sisavaca te za zaštitu od vanjskih nametnika divljači. 

Po pravilu, za vrijeme zime oštećeni mravinjaci se tijekom 

godine većinom oporave, zahvaljujući velikoj regeneracijskoj 

sposobnosti mrava. 

Drugačije je ako je mravinjaka malo, a posljedica 

navedenih činitelja može biti potpuni nestanak šumskih 

mrava u nekoj šumi. Tada je potrebna aktivna 

zaštita. 

Može se ostvariti postavljanjem drvenih ograda, 

što štiti mravinjake od divljih svinja i druge krupne 

divljači, ali ne i od smeđeg medvjeda. Ako se postavi 

i mreža, mravi su zaštićeni od ptica. Obično se postavljaju 

spojeni drveni okviri na kojima je razapeta 

žičana ili plastična mreža. 

Tako se preporučuje zaštititi barem dio jakih matičnih 

mravinjaka koji su jezgromravljih kolonija po 

okolini. 

Osim spomenutih značaja za ekološku stabilnost 

šume i koristi za divljač, šumske mrave veoma cijene 

i pčelari. Mravi pomažu u dobijanju meda od medne 

rose - tamnog meda medljikovca, koji je posebno ljekovit 

za dišne putove. 

Mravi štite lisne uši, svoje krave-muzare koje sišu 

biljne sokove i luče slatki sok koji skupljaju i pčele. 

Jedino košnice ne smiju biti blizu mravinjaka. ■ 


ibolov Uklija 

Užitak kederaja 

Piše: Siniša Slavinić 

Foto: S. Slavinić, Arhiva 

Ribiča & riba 

Uklija, zelenika, 

bjelka, beovica, 

keder ili latinskim 

imenom Alburnus 

alburnus, veličinom 

naoko je neugledna 

ribica. Rijetko 

naraste duža od 15 

cm. Uklija od 247 

grama, koju je u 

rijeci Gović 2003. 

ulovio Dubravko 

Bravar pravi je 

rekord i iznimka. 

Prepoznatljiva je svojim srebrnasto – bijelim 

bokovima i izgledom. Živi u jatima i jedna je 

od najrasprostranjenijih riba nizinskih rijeka, 

potoka, ali i jezera, ribnjaka i drugih zatvorenih 

voda, mrtvica, starih rukavaca. Unatoč veličini, ribolovci 

je vole. Svatko iz nekog drugog razloga. Većina rekreativaca 

rado je lovi jer je odličan mamac za veće i manje 

predatore, kao što su štuka, smuđ, grgeč, bass, bolen i sl. 

Na udicu je stavljaju kao živog kedera ili kao mrtvog, odnosno 

komadić ili filet. Natjecatelji je cijene kao ribu koja 

im na natjecanjima nosi bodove. Postoji i treća kategorija 

ribolovaca koji na ukliju idu ciljano zbog užitka. Njen 

velik broj omogućuje višesatnu zabavu, poslije koje se 

čovjek osjeća ugodno umorno, poslije koje bole svi mišići. 

Iako je poslije ribolova najčešće vraćaju natrag, uklija 

je brzo pečena na ulju odlična delicija pa ne čudi što je 

uspoređuju sa srdelama. 

U Makedoniji, od jedne vrste uklije s Ohridskog jezera, 

još uvijek proizvode umjetne bisere. 

Vrhunski ribolovci mogu ove ribice uloviti i po nekoliko 

stotina komada u kratkom vremenu. Najbolji rekordi 

kretali su se i po 500 komada za dva sata ribolova (natjecanja) 

pa i preko 1.000 komada za tri sata. Uostalom, 

nekada je SRS Jugoslavije i SOFK-a dodjeljivala titule 

majstora ribolovnog sporta ribolovcima koji su na službenim 

natjecanjima uspjeli za tri sata uloviti određeni 

broj komada ove ribice. 

A da bi se moglo u kratkom vremenu uloviti što veći 

broj ove ribice, osim pripremljenog i spretnog ribolovca, 

pribor mora biti usklađen do savršenstva. 

Za ribolov se koriste tzv. brzi i kratki teleskop štapovi 

– kederice, čija dužina se kreće od 1,5 do 5 m. Gotovo 

svi svjetski proizvođači štapova imaju u ponudi neku 

seriju takvih kratkih štapova (obično pet u kompletu u 

dužinama: 2 m, 2,5 m, 3 m, 3,5 m, 4 m i 5 m). Naravno ti 

se štapovi mogu kupiti i pojedinačno. 

U ribolovu uklije veoma je važan sistem kojim se lovi. 

On se slaže od najlona promjera 0,10 – 0,12 mm (osnovni) 

i predveza s udicom dužine do 10 cm 

promjera 0,08 – 0,10 mm. 

Na najlon se navlači 

igličasti (za 

mirne vode – jezera, 

ribnjaci) ili izduženi, 

bačvasti (za valovite 

i tekuće vode) plovak 

male gram 

a ž e 

(od 4x8 – 0,058 g do 5x20 – 1,25 g). Njegova nosivost ili 

težina ovisi o dužini štapa kojim se lovi, uvjetima na vodi, 

veličini ribe. Plovak se uravnotežuje skupinom olovnica 

iznad predveza. Ako riba dobro radi može se staviti i 

samo nekoliko većih. Udice, kojima se lovi, moraju biti 

tanke, čvrste, dugog vrata i oštre. Njihova veličina ovisi o 

veličini uklije i mamcu kojim se lovi, a može biti od br. 18 

do čak 24. Najčešće je to veličina br. 20, koja zadovoljava 

širok raspon ribolova uklije, koja ima veoma mala usta, 

pa se zato i koriste male udice. 

Od mamaca uklija se najčešće i najviše lovi na sitne 

crve – pinkije, pa na ver de vas, ali može i na veoma tanku 

gujavicu, pahuljicu kruha, žganca ili neke za to predviđene 

paste. 

Za uspješan ribolov veoma je važno primamljivanje. 

Za primamljivanje uklije proizvode se brojne smjese za 

primamu. Sve najčešće imaju oznaku Alborela, Surface 

i sl. Te smjese karakterizira veoma fina granulacija. Praškaste 

su. U njih se može dodati i poseban dodatak za 

stvaranje oblaka u boji (žuti, crveni, bijeli). Hranu 

treba dosta razrijediti i u vodu je bacati 

s tri prsta. Treba biti tako razmućena 

da pri dodiru s vodom odmah na 

površini stvara oblak, koji lagano 

tone, a u koji ulazi jato 

uklija. Za primamu treba 

pripremiti toliko 

hrane koliko će biti 

dovoljno za cijelo 

vrijeme ribolova, jer se 

hrana stalno baca iza svake 

ulovljene ribice, odnosno 

svakih 10-ak sekundi. Tako 

se riba zadržava na hranjenoj 

poziciji. 

Ribolovac plovak namješta na dubinu od pola do jednog 

metra. U tom području se lovi. Najčešće odmah po 

zabacivanju plovak kreće žustro ukoso u dubinu, što je 

znak za kontru i izvlačenje ribice. ■ 


feljton 

DOBITNICA NOBELOVE NAGRADE ZA MIR 

WANGARI MAATHAI 


Foto: Arhiva 

Veliki borac za zaštitu i 

očuvanje okoliša 

Wangari Maathai 

Po okončanju srednje škole u Keniji, šezdesetih 

godina prošlog stoljeća izabrana je 

između tristotinjak sunarodnjaka te dobila 

stipendiju za studij u Americi. Diplomirala 

je na Kolegiju iz biologije na Sveučilištu Mount st. 

Sholastica College u Kanzasu te magistrirala na Sveučilištu 

u Pittsburghu. Po povratku u Keniju radila je 

isprva kao znanstveni asistent na Univerzitetu u Nairobiju, 

gdje kasnije postaje i dekanicom. U međuvremenu 

je i doktorirala veterinarsku medicinu te tako 

postala prva žena doktor znanosti u istočnoj Africi. 

Godine 1977. osnovala je pokret Zeleni pojas 

u Nairobiju. Cilj Pokreta bio je sadnjom drveća 

spasiti zemlju od gradnje brojnih plantaža kave, kojima 

su uništavane šumske površine, ali egzistencija 

stanovništva, poglavito seljaka. U autobiografiji pod 

nazivom „Nepokorena - povijest jedne žene“ govori i 

o tome kako je stradao okoliš u kraju u kojem je rođena, 

pokrajini Nyeri Dictrict. Zbog ubrzane gradnje 

plantaža, seljaci su zbog preživljavanja bili primorani 

kupovati skupu hranu, ali i kilometrima pješačiti da 

bi došli do potrebnih drva za svoje domaćinstvo. 

Da bi spriječila daljnju devastaciju šuma krenula je 

u akciju po cijeloj zemlji, objašnjavajući važnost sadnje 

drveća, koje će ne samo zaustaviti eroziju tla, već 

će stanovništvu omogućiti dovoljnu količinu ogrjeva, 

ali i biti stanište mnogim životinjama i pticama. Sadeći 

drveće poticala se i bioraznolikost u Keniji, otvarala 

su se i nova radna mjesta, uglavnom za žene, pa se 

i na taj način više cijenio njihov doprinos društvu u 

cjelini. Mnogima, nažalost, nije bilo jasno što ova vrlo 

obrazovana žena provodi vrijeme sadeći stabla s neukim 

seoskim ženama. Odgovor na to pitanje, mnogima 

je dala u svojoj knjizi pod nazivom „Obnovimo 

zemlju“. 

– Dok kopaju zemlju žene često osjećaju moć i 

sigurnost koju nikad prije nisu doživjele. Taj osjećaj, 

autorica želi da svi dožive, jer vrijednost života krije 

se u tradicionalnim duhovnim vrijednostima, ljubavi 

prema okolišu, osobnom razvoju, zahvalnosti, poštovanju, 

predanom služenju. Iako odgajana u kršćanskoj 

tradiciji živjela je po načelima ne troši uzalud, ali 

sukladno židovskoj zapovijedi popravi svijet. Usvajajući 

te vrijednosti ljudi bi mogli duhovno ozdraviti 

sebe, ali i cijelu Zemlju – isticala je Maathai. 

Sadnja drveća polučila je izvrsne rezultate, 

pa je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do 

danas u Keniji zasađeno preko 45 milijuna stabala. Za 

rad svog pokreta Zelenog pojasa primila je i novčana 

sredstava iz fondova Ujedinjenih nacija (dobrovoljnog 

fonda za žene). Ova sredstva koristila su joj kako 

za proširenje rada pokreta, za dodatno zapošljavanje 

radnika, za stipendije ženama koje su radile na 

sadnji, ali i njihovim članovima obitelji, muževima i 

sinovima koji su bili zaduženi za vođenje evidencije 

o broju posađenih sadnica. Posljednjih godina svog 

života aktivnosti je proširila i na zaštitu prašuma Kon- 

Sadnja drveća u Keniji 

Rođena 1940. u 

Keniji, umrla u rujnu 

prošle godine, dr. 

Wangari Mathaii, 

po obrazovanju 

znanstvenica, po 

idejama ekologinja, 

cijeli je svoj život 

posvetila borbi 

za zdrav i očuvan 

životni okoliš. 

Za svoj doprinos 

održivom razvoju, 

demokraciji i miru 

dobila je 2004. 

godine Nobelovu 

nagradu za mir. 


hrvatsko šumarsko 

društvo 

Ogranak Virovitica 

Dobitnica Nobelove nagrade 

ga, drugom po veličini području u svijetu poznatom 

po tropskim šumama. 

Kako je Zeleni pojas vremenom prerastao u 

snažan pokret protiv uništavanja i pustošenja afričkih 

šuma, znanstvenica je bila često u nemilosti, a 

zbog svojih političkih ideja završila je i u zatvoru. Uz 

želju za višestranačjem uključila se i u borbu protiv 

političke korupcije, a zaustavila je nelegalnu gradnju 

u Uhuru, parku u Nairobiju. Kandidirala se i za 

predsjednicu Kenije 1977. godine, kandidatura joj je 

odbijena. Obnašala je i dužnost ravnateljice Crvenog 

križa Kenije 1973. godine. Bila je i na čelu Nacionalnog 

vijeća Kenije, 2003. godine postala je pomoćnica 

Ministra za okoliš, prirodne izvore i divljinu, za prvu 

predsjednicu Vijeća za ekonomiju, društvo i kulturu 

Afričke unije izabrana je 2005. godine. Domaćin je 

Svjetske konferencije mladih ekologa u Nairobiju 

2007. godine. 

Svoje misli, vezane uz zaštitu okoliša, objavila je u 

već spomenutoj knjizi „Obnovimo zemlju“ 

– Fizičko uništenje zemlje proteže se i na čitavo 

čovječanstvo. Ako živimo u okolišu koji je ranjen, 

gdje je voda zagađena, zrak ispunjen čađom i smogom, 

hrana zagađena tragovima teških metala i plastike, 

te gdje je zemlja doslovno prašina – to nam 

škodi. Ugrožava naše zdravlje i stvara rane na fizičkoj, 

psihološkoj i duhovnoj razini, stoga kada uništavamo 

okoliš, uništavamo i sebe – napisala je. 

Da bi se riješila kriza na Zemlji potrebna nam 

je nova razina svijesti koja podrazumijeva da pripadamo 

široj obitelji života na Planetu, isticala je Maathai. 

Njene ideje, odnosno razmišljanja, bila su usko vezana 

uz pojam koji je sve popularniji u svijetu pod 

nazivom agrošumarstvo. Pod tim pojmom podrazumijeva 

se sadnja drveća na poljoprivrednim zemljištima, 

objedinjavanju uzgoja usjeva, stoke i drveća, 

čime se omogućava raznovrsnija i učinkovitija proizvodnja 

hrane, krmiva i gnojiva u ekološki prirodnijim 

uvjetima. Sadnjom drveća na farmama, ali i izvan 

njih, u slijedećih 50 godina moglo bi se iz atmosfere 

ukloniti 50 milijardi tona ugljičnog dioksida. ■ 

Virovitički 

šumari na 

Velebitu 


Foto: D. Bralić, 

Arhiva 

Od parkirališta 

na Zavižanu 

do prijevoja 

Velikoga Alana 

sedamnaest 

članova 

virovitičkog 

ogranka 

HŠD - a 

planinarilo 

je čuvenom 

Premužićevom 

stazom te za 

šest i pol sati 

propješačilo 

18 km. 

Virovitički ogranak Hrvatskoga šumarskog 

društva organizirao je u sklopu planiranih 

godišnjih aktivnosti zanimljiv trodnevni 

izlet, od Like do otoka Krka. Prvoga dana u 

poslijepodnevnim satima članovi Ogranka bili su na 

izvoru rijeke Gacke, ličke ponornice duge s pritokama 

61 km, te na obnovljenim Majerovim mlinicama, 

gdje su upoznati s tehnologijom mljevenja krušnoga 

brašna i kukuruza na stari tradicijski način, onako 

kako se to radilo prije dvjestotinjak godina. Posjetili 

su i utočište za medvjede Kuterovo, na ličkim obroncima 

Velebita, koje za sada zbrinjava devet medvjedića. 

Mladunci su othranjeni uz pomoć i skrb ljudi, 

nisu sposobni za samostalan život i stoga nikad ne 

odlaze u svoja prirodna staništa. Utočište (prihvatilište) 

je zasad jedinstven ovakav projekt u svijetu, a uz 

njega je ekoselo (etnoselo) namijenjeno za turističke 

posjete. 

Planinarski pohod Premužićevom stazom 

– Drugoga su dana virovitički šumari krenuli iz Krasnog 

prema Zavižanu, krševitom i stjenovitom planinskome 

vrhu na Sjevernom Velebitu, visine 1678 

Premužićevom stazom kroz primorsku bukovu šumu 


Majerove mlinice na rijeci 

Gackoj 

Stjenoviti i zahtjevniji dio staze 

m, na području istoimenoga nacionalnog parka. Od 

parkirališta na Zavižanu do prijevoja Velikoga Alana, 

sedamnaest članova uputilo se čuvenom Premužićevom 

stazom te za šest i pol sati propješačilo 18 km. 

Posebno treba istaknuti da je najstariji član izletničke 

grupe imao 77 godina te je uspješno savladao ovaj 

nimalo lagan pješački pohod. Staza prolazi kroz najljepše 

i najneprohodnije dijelove Velebita, u blizini 

Rožanskih i Hajdučkih kukova, izmjenjujući se po visovima 

s morske i ličke strane, ostavljajući predivan 

panoramski pogled te mogućnosti uživanja u kraškim 

fenomenima. Premužićeva staza ukupne je dužine 

57 km, od čega 16 km prolazi kroz Nacionalni park 

Sjeverni Velebit. Projektirao ju je 1933. godine na 

genijalan način Ante Premužić, dipl. ing. šumarstva, 

po kojemu je dobila ime, a ujedno je strogi prirodni 

rezervat. Ovaj naš poznati šumar vješto je iskoristio 

dugački visinski pojas i projektirao stazu kojom se 

stalno planinari na oko 1600 m visine. Premda je bio 

početak lipnja i temperatura dosezala 25 Celzijevih 

stupnjeva, virovitički šumari iznenadili su se pogledom 

na snijeg u dvjema dubokim pukotinama u vapnenačkim 

stijenama (škrapama). Vegetaciju velebitskih 

pašnjaka (travnjaka) u ovo vrijeme karakterizira 

šaroliko bogatstvo cvijeća i planinskoga bilja, a njenu 

osebujnost upotpunjuju šumska vegetacija te rijetke, 

zaštićene i endemične biljke (hrvatska sibireja, velebitski 

zvončić i dr.). 

U vinogradarskim predjelima Vrbnika – Trećeg 

dana izleta članovi Ogranka uputili su se brodom iz 

Novog Vinodolskog u Vrbnik na otoku Krku, gradić 

smješten na litici koja se strmo uzdiže pedesetak 

metara iznad mora. Tijekom cjelodnevnoga boravka 

upoznali su vinogradarske predjele u kojima se uzgaja 

čuvena vrbnička žlahtina. Posjetili su vinski podrum, 

razgledali gradić (u kojemu je i najuža ulica na 

svijetu), te poslijepodne proveli u kupanju i sunčanju. 

U povratku su zastali u Ogulinu, koji je smješten ispod 

poznate planine Klek, te bili u Frankopanskoj kuli 

(kaštelu), nastaloj oko 1500. godine iznad ponora rijeke 

Dobre – Đulinoga ponora. U kuli se nalazi Muzej 

planinarstva, jedini takav u Hrvatskoj. Zatim su posjetili 

Muzej Ivane Brlić Mažuranić te pogledali bogatu 

etnografsku zbirku ogulinskoga kraja. Nakon pogleda 

u dubine Đulinog ponora, potražili su okrepu na 

jezeru Sabljaci, pravom biseru ovoga kraja. To je akumulacijsko 

jezero nastalo na toku zagorske Mrežnice, 

po veličini je jedanestero jezero u Hrvatskoj (170 ha), 

a nerijetko ga zovu ”ogulinsko more”. 

Zahvala domaćinima – Ovom prigodom članovi 

virovitičkog ogranka HŠD-a, predvođeni predsjednikom 

Davorom Bralićem, dipl. ing. šum., zahvaljuju ljubaznom 

osoblju ugostiteljskoga objekta “Konoba Jure” iz 

Krasnog, koje ih je ugostilo tijekom tri dana te im priredilo 

ugodnu domaćinsku i kućnu atmosferu. ■ 

Na Zavižanu 



naši otoci Vis 

Viški vinogradi 

Veličanstveni otok ljubavi, 

vina i dobre spize 

Vis je otok koji je u svojoj povijesti bio zaboravljen, 

mnogi njegovi stanovnici su ga 

napustili, a o otoku se govorilo samo kao 

o vojnoj bazi u koju je bio zabranjen ulaz 

strancima. Danas se također mogu naći tragovi vojske 

koja je godinama tamo boravila. Razvitak nautičkog 

turizma i turizma općenito, približio je ovaj otok 

ponovno svakom čovjeku koji želi uživati u svemu što 

ga ovdje očekuje. 

Kad se digne ljetni maestral ili tramuntana vrijeme 

je za polazak prema Visu. Splitska luka ostaje iza, a 

ono što slijedi je prekrasan prizor koji upotpunjuju 

otoci Šolta, Brač, Hvar i na kraju Vis. Uplovljava se 

u višku luku Sveti Juraj koja je ujedno i najsigurnija 

luka jer čuva brodove od svih vjetrova. Grad Vis je 

malo sredozemno mjestašce koje se razvilo iz dva 

mjesta, Kuta i Luke. Dugačka šetnica okružena je s 

Dračevo polje 

jedne strane morem, a s druge prekrasnim ljetnikovcima, 

utvrdama i trgovima od kojih svaki ima neku 

svoju posebnu priču. 

Sa druge strane otoka, prema Ranku Marinkoviću, 

kao zagrljaj smjestila se Komiža koja je omiljeno 

odredište nautičara. Vlasnik najpoznatijeg komiškog 

restorana Jastožera Žarko Peša rekao je „Kada sam 

prvi puta došao u Komižu znao sam da je to grad u 

kojem ću zauvijek ostati. Njegova ljepota i jednostavnost 

učinili su me sretnim čovjekom.“ Tako o Komiži 

govore svi posjetitelji koji ne ostaju zauvijek, ali se 

stalno iznova vraćaju... 

Vis i Komiža zajedno zatvaraju unutrašnjost 

otoka u kojoj se Višani bave vinogradarstvom i uzgojem 

aromatičnog bilja. Njegova blaga klima zaslužna 

je što otok obiluje vinogradima, sorte koje prevladavaju 

su vugava i plavac. Najpoznatija viška polja su 

Zlo poje, Velo poje, Borovo poje, Dol, Vinu poje, Dracevo 

poje, komiška i viška vala, Smokova, Tihobrače 

poje, Jubišća, Vašćica, Cojnu poje te još mnogo malih 

polja od kojih su neka i na otocima Biševo, Svetac i 

Budikovac. Od mediteranskog aromatičnog bilja valjalo 

bi spomenuti ružmarin i buhač koji su na Visu 

najrasprostranjeniji. Vis je poznat i po uzgoju rogača 

i maslina te proizvodnji maslinovog ulja. 

Na otoku Visu nalazi se rasadnik palmi koji je 

osnovan 1800. godine i još je danas u funkciji, iako 

nudi puno skromniji izbor vrsta. Ovaj je rasadnik 200 

godina bio glavni za cijelu Austro-Ugarsku i nakon 

II. svjetskog rata viški je rasadnik bio opskrbljivač za 

cijelu istočnu Europu. Danas su tu ulogu preuzele velike 

svjetske multinacionalne kompanije, iako su na 

Visu najpovoljniji prirodni uvjeti za uspješan uzgoj 

više desetaka raznovrsnih otpornih palmi i drugih 


Mia Majnarić 

Svatko tko je barem 

jednom posjetio 

ovaj otok očaran je 

njegovom ljepotom 

i prirodom. Čim se 

pristane u luku, bilo 

višku ili komišku, 

čarobni mirisi opijaju 

svakog posjetitelja. 

Ovaj se otok smatra 

jednim od najljepših 

na Jadranu, a poznat 

je širom svijeta 

kako u nautičkim 

i ronilačkim 

krugovima tako 

i u krugovima 

hedonista i 

obožavatelja mora i 

prirode. 


Komiška luka 

egzota (sagovci, dracene, aloje i mnoge druge). U 

Dalmaciji na otvorenom raste pet vrsta perastih palmi, 

tri vrste lepezastih žumara i dvije crnogoričnog 

sagovca. Velika je šteta da se ne iskoristi ovaj veliki 

potencijal povoljnog tla i klime, jer se na našem području 

umjesto samo deset poluotpornih vrsta može 

saditi još više desetaka otpornih vrsta. 

Na Visu i okolnim otočićima raste dvanaest 

vrsta endemskih biljaka. Od toga pet vrsta raste oko 

Komiže: boterijeva kupusina (Brassica botteri) i velika 

rumenica (Aurinia affinis), grm zlatnožutih cvjetova 

sa srebrnobijelim lišćem, viška zečina (Centaurea issaea) 

s ružičastim cvjetovima, viška modrica (Asperula 

staliana) i dlakavi vranjemil sa srebrnobijelim 

lišćem. Na manjim otočićima oko Visa živi još endemskog 

bilja Muscari speciosum i Ornithogalum visianicum 

na Palagruži, a Centaurea pomoensis i Puccinellia 

teyberi na Jabuci te Brassica cazzae na Sušcu. U 

moru oko obale Visa rastu i neke pučinske endemske 

alge Cystoseira jabukae, Laurecia pelagosae, Peyssonellia 

magna i druge. Važno je spomenuti i najvažniju 

i najkorisniju endemsku kupusinu Brassica botteri, 

poznat pod imenom kupušnjaca koja raste na stijenama 

kod Komiže i Okljčne, na Svecu i Palagruži. 

Modra spilja 

Prirodnu ljepotu otoka Visa čine i njegove 

uvale i otočići koji mu pripadaju i koji ga okružuju. 

Palagruža, Jabuka, Brusnik, Svetac i Biševo koje je 

turistički najatraktivnije jer ga turisti posjećuju zbog 

Modre špilje. Modra špilja je jako interesantna jer su 

u njoj specifični svjetlosni efekti koji nastaju lomljenjem 

i odbijanjem sunčevih zraka od morskog dna. 

Od vala koje vrijedi svakako posjetiti su: Stončica, 

Vela i Mala Cavojnica, Smokva, Milna, Zaglav, Brgujac 

i Rukavac. Na južnoj strani otoka nalaze se vale: Srebrena, 

Vela i Mala Travna, Stiniva, koju mnoge turističke 

agencije koriste kao jednu od glavnih atrakcija 

otoka Visa. 

Prvom zgodom, tko nije, prema Visu mora zaploviti...dobro 

Vam more. ■ 

događaji UŠP 

Delnice 

Susret umirovljenih 

šumara 

Već drugu 

godinu 

zaredom 

održan 

je susret 

umirovljenih 

inženjera 

šumarstva, 

članova 

Sekcije 

umirovljenika 

delničkog 

ogranka 

Hrvatskog 

šumarskog 

društva. Cilj 

susreta bio 

je ne samo 

okupljanje 

i druženje, 

već i želja da 

na ovakav 

način ostanu 

u kontaktu s 

Poduzećem 

u kojem je 

većina od njih 

provela cijeli 

svoj radni 

vijek. 

Umirovljeni šumari na Pjetlićevom vrhu 


Vesna Pleše 

Prigoda je bila da se prisjete svih onih kojih 

više nema. U ime svih prisutnih prisjetio ih 

se (njih 33 koji su umrli u razdoblju od 1960. 

do svibnja 2012.) Alojzije Frković. Uz zahvalnost 

za sve ono što su napravili radeći dugi niz godina 

u šumarstvu Gorskog kotara, odana im je i počast. 

U ime ovogodišnjeg domaćina Šumarije Crni Lug 

pozdravio ih je upravitelj Zvonimir Pršle, te upoznao 

s osobnom kartom Šumarije. 

Tema za razgovor bilo je mnogo 

O aktivnostima Hrvatskog šumarskog društva te 

daljnjim planovima govorio je tajnik Damir Delač, 

dok je o aktivnostima delničkog Ogranka HŠD-a izvijestila 

predsjednica Tijana Grgurić. 

Druženje je nastavljeno u lovačkoj kući „Pjetlićev 

vrh“, Šumarije Crni Lug. ■ 


dječji kutak USPJEŠNA 

SURADNJA HRVATSKIH ŠUMA 

Priredila: 

Ljilja Ivković 

TKO ĆE S NAMA U ŠUMICU – 

Projekt Hrvatske šume – časopis 2012. / 2013. 

Poštovane čitateljice i čitatelji, 

radosni smo što zajedno s Vama i redakcijom časopisa ulazimo u petu godinu suradnje. 

Hvala gospodinu Miroslavu Mrkobradu, koji je prepoznao vrijednost projekta i stručnost odgojiteljica, 

koje potiču djecu na ljubav i pažnju prema šumi, a stvaralaštvo koje su nam pokazala predškolska 

djeca potaknulo je i druge dječje vrtiće i škole. 

Zato je, zahvaljujući razumijevanju i podršci gospodina Gorana Vincenca, naše prijateljstvo sa Šumama 

svake godine sve veće i veće. Također, svim djelatnicima Hrvatskih šuma na susretljivosti i suradnji. 

U nadi da ćemo svi zajedno znati sačuvati ljepotu i vrijednost šume, 

Srdačno, 

Ljiljana Ivković

Sjekači – kako zdrav dočekati mirovinu - Hrvatske šume

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?