Pe tak, 5. maj 2006. go di ne Broj 2 Go di na I - Forumbosnjaka.com

forumbosnjaka.com

Pe tak, 5. maj 2006. go di ne Broj 2 Go di na I - Forumbosnjaka.com

OBRAZOVANJE, KULTURA, BAŠTINA » » »

r e v i j a

SALADIN BURD žOVIĆ

Čokina menstruacija

i dru ge taj ne

(odlomak iz romana u pripremi “Putopisi slijepog putnika”)

Ljeto u Bijelom Polju može biti,

kao nig dje dru go na svi je tu, de -

korisano bezperspektivnošću. I

najblaže rečeno: razočaravajuće. Put

do Osnovne škole “Dušan Korać” činio

mi se dug kao Omer-pa ši na go di -

na; ni kad mu kra ja. Dječ ja pjes mi ca

ka že: “od ku će do ško le, od ško le do

kuće uvijek se ponešto šapuće, šapuće”

ali, pra vo da ka žem, kod nas se i

nije uopšte šaputalo. Više se dralo iz

moz ga i ha la ka lo a to se, je li, već i ne

može opisati u bilo kakvoj pjesmi za

dje cu. Uli com Voja Lješ nja ka (ko li je

bio taj Vojo? Ne sje ćam se da su ika da

po mi nja li bje lo polj ski ko mu nis ti...)

marširala je kolona osnovaca, budućih

demokrata i fašista, radikala i ljevičara,

alkoholičara i trezvenjaka, ravnopravnih

i ravnopravnijih građana nepostojeće

države. Moj učitelj je posebno

sjećanje. Naročito kada ga uporedim

sa ostalim prosvjetnim radnicima

iz literature. Većina pisaca opisuje učitelje

(a bogami i učiteljice) kao blage

ljude, nježnog glasa i očinske ljubavi.

S obzirom da znam da je devedeset

posto književnosti obična izmišljotina,

a ovi zapisi se baziraju na istinitim

događajima, ja moram posvjedočiti

da nas je uči telj tu kao kao vo lo ve.

Imao je teš ku ru ku i zaj eba nu na rav,

niko se od nas gradskih mangupčića

nije proslavio u njegovom prisustvu.

Naravno, i dalje radi istine, treba reći

da su za ta đač ka stra da nja po naj vi še

krivi i roditelji. Naime, u Bijelom Polju

je dugo godina bila hit, narodna umotvorina,

roditeljska nalogbodavna reče

ni ca: “Udri ga slo bod no, ja mu niš ta

ne mo gu” ili “Udri ga, poz la ti le ti se,

k’o da si mu ti otac”, eto, i ve ći na uči -

telja je postupala po željama dobronamjernih

očeva i majki. Pucalo je

skoro sa svake strane. Iskompleksirani

prosvjetni radnici, dotučeni niskim

primanjima i neriješenim (većinom)

stambenim pitanjima, tukli su odreda

koga su mogli da uhvate. A uhvatili su

mnoge. Rukama, nogama, prutovima

za sto ku i sa mo što ni je su pu ca li na

bje lo polj ske uče ni ke. Ne znam da li će

se ovo pravilno shvatiti ali naš učitelj

je bio naj ja či u ško li. To su svi zna li a

mi, njegovi učenici, bili smo jako ponosni.

Po selima u okolini Bijelog

Polja bila je još složenija situacija. Tamo

su tek bila sistematska prebijanja i

mučenja. Po selima, to je dugo važilo

kao zakon, šumari i učitelji bili su jedini

predstavnici države. Pretpostavljam

da šumari nijesu nikoga tukli (samo

pretpostavljam) čak ni šumokradice

ali u vezi seoskih učitelja kruže svakoja

ke pri če. Ako je po la is ti na to je da se

čovjek, najblaže rečeno, uhvati za glavu.

U os nov noj ško li „Du šan Ko rać“

poz nat je bio i Ma šan Po po vić, nas tav -

nik francuskog jezika, koji je tukao

Bi lješ ka o pis cu

„ko mu na le ti“. Ni je taj, ha-ha-ha, pe da -

gog gle dao ni po ba bu ni po stri če vi -

ma, ni ko je direktorski ili radnički sin,

odličan đak ili repetent, musliman ili

pravoslavan, komšija ili sugrađanin s

kraja grada, što je najgore Mašanu nije

bi lo važ no ni je si li kriv ili ni je si, pu -

ca lo je i pra vi ma i zdra vi ma, ka ko ka -

da, ka ko mu pad ne mrak na oči. A pa -

dao je baš čes to! Na rav no, u to lji ga vo

vrijeme, sa kontroverznim direktorima

u školama, bez ikakve logistike od

strane roditelja pravda nije mogla pobijediti

taman kad bi se Bijelo Polje

prevrnulo naglavačke. Udebilili su cijele

generacije, ubili u pojam, a sve

pod plaštom lijepog vaspitanja i totalno

iskrivljenog pogleda na problematiku

školovanja djece. „Ovo mi radimo

za va še bo lje“ – ne bi me iz ne na di lo

da im je baš ova kri la ti ca zaum no bi la

ideja vodilja u batinjanju.

Ja baš i ni je sam bio ne ki do bro vo -

ljan đak. Vu kao sam se do ško le, ni da

idem na gi ljo ti nu i jed va če kao ljet nji

ras pust ne bih li se ika ko uba cio na

Saladin Burdžović rođen je 22.04.1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je

završio u rodnom gradu a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini

naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko četrdeset antologija, zajedničkih

zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski,

makedonski, slovenački, turski i njemački jezik.

Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Značajnije nagrade:

„Zlatni pjesnički prsten-Subotica“ (1992.); „Isak Samokovlija“ (1996.); „Šumadijske

metafore-Mladenovac” (1996.); „Nagrada Prosvjetnog rada Crne

Gore“ (1997.); „Ćamil Sijarić“ (2002.); „Blažo Šćepanović“ (2005.)

Dobtinik je stipendije za literaturu „Kunstlerdorf-Schoppingen“

(Stiftung Künstlerdorf-Schöppingen, Nord-Rhein Westfalen) (2006.).

Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i Udruženja književnika

Ars-Antibari iz Bara. Trenutno živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka.

44 maj 2006. Re vi ja FO RUM

More magazines by this user
Similar magazines