Na četiri (i dvije !) noge - Hrvatske šume

oj 

157-8 

Godina XIV., 

Zagreb 

siječanj/veljača 

2010. 

Časopis za popularizaciju šumarstva ISSN 1330-6480 

Poplave, ledolomi, snjegoizvale 2 

Prof. dr. Branimir Prpić 12 

Šumarija Valpovo 14 

Privatne šume 18 

Šume Ekvadora 24 

Dinara 32

u ovom broju 

2 – 11 

12–20 

21 – 29 

30 – 42 

43 – 46 

Izlila se Lika, šteta od ledoloma u Lapcu 

Siječanjske poplave zaustavile 

šumske radove 

Snjegolomi i izvale u Puli! 

Kako restrukturirati rasadničarsku 

proizvodnju 

40 godina uređivanja časopisa 

svjetska je rijetkost! 

Šumarska tradicija valpovštine 

duga je tri stoljeća! 

U Hrvatskoj se godišnje uredi 

6-7000 ha privatnih šuma 

Još je carica Marija Terezija 

poticala sadnju duda! 

Ostavština bana Jelačića koju 

treba vidjeti! 

Blizu polovice šuma Ekvadora 

su prašume! 

Katalpa 

Ljepika 

Rusomača učinkovita kod krvarenja 

Dinara - tamo gdje Hrvatska dodiruje nebo 

Na četiri (i dvije !) noge 

Lice 

„Pisani kamen“ s Velebita 

Veličanstveni svijet drveća 

Prva ekološko dijalektalna 

slikovnica u Gorskom kotaru 

Odsjaji prirode 

Redoviti pregled i rano otkrivanje 

bolesti sprječavaju najgore 

Šume su i te kako važne za 

očuvanje zdravlja! 

Mjese nik »Hrvatske ume« 

Izdava : »Hrvatske ume« 

d.o.o. Zagreb 

Predsjednik Uprave: 

dipl. ing. um. Darko Vuleti 

Glavni urednik: 

Miroslav Mrkobrad 

Novinari: Irena Dev i -Buzov, 

Antun Z. Lon ari , Miroslav 

Mrkobrad, Vesna Ple e 

i Ivica Tomi 

Ure iva ki odbor: 

predsjednik Branko Me tri , 

Ivan Hodi , Mladen Slunjski, 

Herbert Krauthaker, edomir 

Kri mani , eljka Bakran 

Adresa redakcije: 

Lj. F. Vukotinovi a 2, Zagreb 

tel.: 01/4804 169 

faks: 01/4804 101 

e-mail: direkcija@hrsume.hr 

miroslav.mrkobrad@hrsume.hr 

Uredni tvo se ne mora uvijek 

slagati s mi ljenjem autora 

teksta. 

Gra ko oblikovanje: 

Stjepan Pepelnik 

Priprema i tisak: 

Zagreb 

Bistranska 19 

Naklada: 6200 

CJENIK OGLASNOG 

PROSTORA 

Jedna stranica (1/1) 3600 kn; 

pola stranice (1/2) 1800 kn; 

tre ina stranice (1/3) 1200 kn; 

etvrtina stranice (1/4) 900 kn; 

osmina stranice (1/8) 450 kn. 

Unutarnje stranice omota (1/1) 

5400 kn; 1/2 stranice 2700 kn; 

1/3 stranice 1800 kn; zadnja 

stranica 7200 kn (tu stranicu 

nije mogu e dijeliti). 

U ovu cijenu nije ura unat PDV 

koji pla a ogla iva . 

Naslovna stranica: 

Zimski ugođaj 

Marinko Bošnjaković 

Zadnja stranica: 

Snježna kapa 

Marinko Bošnjaković

Izlila se Lika, štet 

od ledoloma u 

Rijeka Lika poplavila je Liku, 

posebno kosinjski kraj, otežala 

život stanovnicima, a posao i 

šumarima u Perušiću. Osim poplava, 

u Šumariji Lapac bore se i s drugom 

nepogodom, ledolomima, od kojih je 

stradalo blizu 8000 ha šuma. 

Problema s poplavama i snijegom 

bilo je i u nekim drugim krajevima. 

Imamo tri „zimske“ priče; iz Like, 

Slavonije i Istre. 

Poplavljeno Kosinjsko polje 

Nova 2010. godina stanovnicima 

kosinjskog kraja u Lici do 

sada nije donijela ništa dobro. 

Poplavljeni poput Venecije, zarobljeni 

na svojim „privatnim“ otocima 

i odsječeni od ostatka svijeta, Kosinjani 

čekaju da se voda povuče i život vrati u 

normalu. Gornji Kosinj, zajedno sa svojom 

okolicom, potpuno je okružen vodom, 

a jedino prijevozno sredstvo su čamci 

koji su u pogonu od jutra do mraka. Poplavljene 

su kuće, štale, ceste, groblje. 

Od kapelice sv. Antuna iz vode viri samo 

najviši dio zvonika. Kosinjski most se niti 

ne vidi, vode je iznad njega preko dva 

metra. Prema izvještaju Hrvatskih voda o 

provedenim mjerama obrane od poplave

Prema prvim procjenama 

nakon obilaska terena, tamo 

gdje se moglo prići, radi se 

o površini od oko 6.000 do 

8.000 ha i oštećenosti od 

5-60 % drvne mase. Cijela 

slika u pojedinim dijelovima 

je pomalo apokaliptična. 

Zahvaćena je cijela površina 

467.433 m 3 Šumarije, a najveća oštećenja 

su nastala u krškim gospodarskim 

jedinicama Kestenovac 

– Nebljuška gora i Visočici – Lisac. 

-Prave razmjere i količinu štete znat 

ćemo kada izvršimo doznaku tj. izmjeru 

oštećene drvne mase, govori upravitelj Šumarije 

Lapac Darko Smerdel. 

Kako jedno zlo nikada ne dolazi samo, 

tako je i u ovom našem slučaju. Veliki dio 

stradalih površina nije dostupan zbog nepostojanja 

primarne i sekundarne otvorenosti, 

tako da bi prije same sanacije trebalo 

izgraditi prilazne putove i šumske vlake. 

Sama sanacija, koja podrazumijeva doznaku 

oštećenih stabala, sječu i izradu, iznos i vuču 

drvne mase te svakako izgradnju pristupnih 

šumskih putova i šumskih vlaka, iziskuje do- 

Ledolomi u Šumariji Lapac 

poplave, ledolomi, snjegolomi 

POPLAVLJENA I LEDOM 

OKOVANA LIKA 

Poplavljeno Kosinjsko polje 

a 

Lapcu 

Piše: Irena Devčić Buzov 

Foto: D. Smerdel, Mandica Dasović 

na području Ličko – senjske županije, razlog 

tome su visoke temperature koje su dovele 

do naglog topljenja većih količina snijega te 

česte i obilne padaline koje su zadesile gotovo 

cijelu Hrvatsku. Sve to dovelo je do podizanja 

vodostaja rijeke Like na širem području 

Kosinja, ali prema izvještaju Hrvatskih voda, 

do značajnijih poplava u prosincu u Kosinju 

nije došlo zahvaljujući činjenici da je u akumulaciji 

Kruščica bila mala količina vode te je 

akumulacija u velikoj mjeri mogla prihvatiti 

nadolazeći veliki vodni val. 

No, krajem prosinca prošle i početkom 

ove godine pale su nove velike količine 

oborina. Novi vodni val je ponovno doveo 

do izlijevanja vode iz korita bujice Tisovac te 

do plavljenja okolnih poljoprivrednih površina 

i nekih gospodarskih objekata. S obzirom 

na visoku kotu nivoa vode u akumulaciji 

Kruščica, ona ovaj put nije mogla prihvatiti 

velike količine vode koja se najvećim dijelom 

prelijevala u prirodnu retenciju Lipovo polje 

te u Markove ponore. Tom prilikom je došlo 

do plavljenja velikog broja lokalnih prometnica 

u Kosinju. 

Za razliku od službenih izvještaja, ogorčeno 

lokalno stanovništvo ponudilo je svoje 

objašnjenje za posljednje poplave. Kažu: 

„Tjeraju nas iz naših kuća, namjerno su poplavili 

dolinu kako bi nam voda došla do 

grla. Već dugi niz godina postoji plan da se 

ovdje napravi akumulacijsko jezero i ovo je 

najbolji način da nas se potjera“, mišljenja su 

neki. Svatko ima svoje objašnjenje za ovakvu 

elementarnu nepogodu, a posjetivši poplavljeni 

kraj nimalo ne mogu zamjeriti lokalnom 

stanovništvu na njihovoj ogorčenosti 

i mogućim „teorijama zavjere“. Lika zimi, na 

minus nekoliko stupnjeva celzijusa, tmurno 

i oblačno nebo uz pokoju pahulju snijega, 

poplavljena polja, ceste i kuće. Blatna i smrznuta 

voda koja prekriva Kosinjski most, sve 

to skupa budi u čovjeku osjećaj jeze, kako 

je dobro primijetila Mandica Dasović iz UŠP 

Gospić, koja je bila moj vodič po poplavljenom 

području. „Cestom spasa“ 

došle smo tik do poplavljenog 

Kosinjskog mosta 

pa natrag, dalje se ne može 

autom, samo čamcima. 

-Štete su velike, a kolike 

- znat će se tek kada se 

voda u potpunosti povuče, 

govori upravitelj Šumarije 

Perušić Dragan Milković. 

I naš posao pati zbog poplava, 

čak 14 radnika nije u 

mogućnosti doći na posao, nitko nije očekivao 

da bi im za prijevoz mogli biti potrebni 

čamci pa ih ljudi nisu niti nabavljali, pokušava 

s vedrije strane upravitelj, ali dodaje da 

situacija u svakom slučaju nije za šalu. Osim 

radnika koji su odsječeni, posao stoji na brojnim 

radilištima koja su nepristupačna zbog 

poplavljenih prometnica. U vrijeme najvišeg 

vodostaja uhvatili smo se čišćenja šumske 

prosjeke koja spaja dvije državne ceste, njome 

su evakuirani ljudi iz poplavljenog kraja i 

donošena je hrana i voda, nastavlja upravitelj 

i dodaje kako voda jako sporo odlazi, svega 

nekih 25 cm po danu, pa je pitanje kada će 

se situacija na ovome području normalizirati. 

No, da nije poplava jedina nevolja 

koja je zadesila Liku uvjerila sam se na drugome 

kraju gospićke Uprave, točnije u Šumariji 

Lapac. Nakon prošlogodišnjih velikih 

šteta od leda, na području Šumarije Gračac, 

sada se s istom nepogodom bore u Šumariji 

Lapac. Kiša koja je padala u periodu od 7.-10. 

siječnja, zbog niske se temperature ledila na 

tlu i stvorila ledenu pokoricu, a po stablima 

ledeni omotač koji je opteretio stabla i njihove 

krošnje pa je došlo do pucanja grana, 

lomljenja vrhova stabala, prelamanja i rascjepljivanja 

ili čak izvaljivanja cijelih stabala. 

Šumarija Lapac ima i 

18.224.900 m 2 minski 

sumnjivih i zagađenih 

površina u g. j. Velika 

Plješevica – Drenovača, 

s drvnom zalihom od 

Broj 157-8 • siječanj/veljača 2010. HRVATSKE ŠUME 3

datna sredstva koja mi nemamo, kaže upravitelj. Očekujemo pomoć 

od Uprave u Gospiću i samih Hrvatskih šuma kako bi u što kraćem 

roku šumu priveli koliko toliko normali. 

Šumarija Donji Lapac jedna je od 11 Šumarija UŠP Gospić. 

Smještena je u istočnom dijelu Like, od vrhova Ličke Plješivice, njenih 

istočnih padina pa sve do granice sa susjednom BiH i rijeke Une. Sa 

susjednom državom Šumarija Donji Lapac graniči u dužini od oko 25 

km. Najniža točka nalazi se na nadmorskoj visini od 237 m na obali 

rijeke Une, a najviša točka je sam vrh Ličke Plješivice, Ozeblin sa svojih 

1657 m. Šumarija Donji Lapac je podijeljena na 8 gospodarskih 

jedinica od kojih su tri krške te pet kontinentalnih. Ukupna površina 

Šumarije je 22.307 ha, od čega je obraslo 20.550 ha, neobraslo 1.627 

ha i neplodno 130 ha. Drvna zaliha je 4,383.889 m 3 , gdje imamo cijelo 

bogatstvo vrsta, govori Smerdel, od kojih je najzastupljenija bukva, 

zatim jela, cer, gorski javor, obični grab, smreka, kitnjak, medunac, 

obični i crni bor itd. 

poplave... NOVA 

GRADIŠKA 

Otapanje snijega i obilne kiše 

potkraj prošle godine uzrokovali 

su tijekom siječnja 2010. 

velike poplave na području 

novogradiške podružnice Hrvatskih 

šuma, neuobičajene za ovo vremensko 

razdoblje. Razina vode dosezala je na 

mjestima i do 5 metara iznad tla. Poplavljene 

su mnoge šumske prometnice, pomoćna 

stovarišta, prosjeke, lugarske kućice, 

lovačke promatračnice (čeke), a u 

vodenoj stihiji stradavala je i divljač, posebice 

srneća i jelenska te prasad divljih 

svinja. To je najniži pojas šumske vege- 

Dipl. ing. Krunoslav 

tacije, a na različitost šumskih zajednica 

Szabo, upravitelj 

ovoga dijela Posavine poglavito utječu 

Šumarije Stara 

različiti režimi podzemnih i nadzemnih 

Gradiška 

voda. Poplavnom vodom pretežito su 

zahvaćene šumske zajednice hrasta lužnjaka i poljskoga jasena, a 

šume hrasta lužnjaka i običnoga graba su na nešto uzvišenijim položajima, 

tzv. gredama te su periodično plavljene stagnantnom vodom 

(poplava traje kraće vrijeme) ili su izvan dosega poplavnih voda. 

Siječanjske pop 

Ledolomi u šumariji Lapac 

Ledolomi u Šumariji Lapac 

Propisani etat prema sada važećim osnovama i programima gospodarenja 

je 656.885 m 3 što godišnje iznosi oko 65.688 m 3. . Ovaj etat 

možemo izvršiti samo ako ostvarimo osnovne preduvjete, a jedan od 

njih je izgradnja prometne infrastrukture, kaže upravitelj, jer s otvorenošću 

od 7,45 km na 1000 ha to je praktički nemoguće. Drugi preduvjet 

je angažiranje što više poduzetnika koji bi se bavili samoizradom, 

tj. kupnjom drveta na panju, čime bi značajno smanjili troškove. Treći 

preduvjet je razminiranje minski zagađenih površina. Kao posljednji, 

ali ne manje važan, je stabilizacija inženjerskog i tehničkog osoblja 

kao i rješavanje njihovog deficita prema sada važećoj sistematizaciji . 

Šumarija Lapac ima i 18.224.900 m 2 minski sumnjivih i zagađenih 

površina u g. j. Velika Plješevica – Drenovača, s drvnom zalihom 

od 467.433 m 3 , čije se razminiranje 

provodi sukladno 

dodijeljenim sredstvima, 

tako da je tijekom 2002. 

godine razminiran dio šumskih 

prometnica na površini 

od 88.9809 m 2 , 2008. godine 

282.757 m 2 šume te 

2009. godine 193.981 m 2 . 

Na dosada razminiranoj površini 

pronađena su minsko 

eksplozivna sredstva kao i 

vidljivi tragovi minskih incidenata. 

Nadamo se dotoku više 

sredstava kako bi u što kraćem 

roku ove površine priveli 

normalnom gospodarenju, 

zaključuje upravitelj. 

Voda je na pojedinim mjestima bila duboka i do 5 m, a 

početkom siječnja odnijela je županijsku cestu između mjesta 

Košutarica i Mlaka, koja prolazi najvećom gospodarskom 

jedinicom “Grede- Kamare” Šumarije Jasenovac. Pristup u 

pojedine njene dijelove moguć je samo čamcima. 

Izvanredne mjere protiv poplave-Izlijevanje vode iz korita 

rijeke Save počinje onda kada je njen vodostaj u Jasenovcu oko 700 

cm, a na 800 cm proglašavaju se izvanredne mjere obrane od poplave, 

koje su trajale do 13. siječnja. Poplavom su zahvaćena područja 

Šumarija Jasenovac, Novska, Stara Gradiška i manjim dijelom Šumarije 

Nova Kapela (područje Radinja). Navedeni prostor obuhvaća površinu 

oko 18.000 ha, a pod vodom je približno 12.000 ha. Činjenica 

je da se voda u šumi zadržava znatno duže nego što to pokazuje vodostaj 

Save, budući da je njeno povlačenje sporo i odvija se rječicom 

(kanalom) Veliki Strug. 

Visina vode i do 5 m- 

Prema riječima upravitelja 

Šumarije Jasenovac, Marinka 

Stojića, poplavljene su 

sve tri gospodarske jedinice: 

Grede-Ka mare (4391 ha), Žabarski 

bok (1657 ha) i Krapje 

dol (820 ha). Najveća i najznačajnija 

gospodarska jedinica 

Grede-Kamare (šume 

hrasta lužnjaka i jasena) poplavljena 

je na cijelom području. 

Voda je na pojedinim 

mjestima bila duboka i do 

Stablo zarobljeno 

u vodenoj stihiji

Zarobljeni trupci na stovarištu 

Šumarije Stara Gradiška (g.j. 

Međustrugovi) 

Piše: Ivica Tomić 

Foto: I. Tomić, G. Dorić 

lave zaustavile šumske radove 

Poplavne vode, potkraj prosinca prošle i tijekom siječnja ove godine, na području novogradiške podružnice 

Hrvatskih šuma, neuobičajene za ovo vremensko razdoblje, prekrile su šumske prometnice, pomoćna stovarišta, 

prosjeke, lugarske kućice, lovačke promatračnice (čeke), a u vodenoj stihiji stradavala je i divljač. U Šumarijama 

Jasenovac, Novska, Stara Gradiška i manjim dijelom u N. Kapeli (područje Radinja) od oko 18.000 ha pod vodom 

se našlo približno 12.000 ha. 

5 m, a početkom siječnja odnijela je županijsku cestu između mjesta 

Košutarica i Mlaka, koja prolazi najvećom gospodarskom jedinicom. 

Pristup u pojedine njene dijelove moguć je samo čamcima. Drvne 

zalihe na poplavnom području nema, jer je s pomoćnih stovarišta na 

vrijeme otpremljena kupcima, a štete na šumskim cestama znat će se 

tek onda kada se voda povuče, no zasigurno će ih biti. Ipak, nije uobičajeno 

da poplava ovakvih razmjera bude u siječnju-ističe upravitelj. 

Dodaje kako su se prije osam godina tijekom ovakve nepogode, trupci 

splavarili. Upravo zbog poplava, Šumarija Jasenovac nikada ne planira 

sječu u prvom tromjesečju. S obzirom na to da voda iz šume može izaći 

jedino kanalom Strug, poplava bi mogla potrajati još dva mjeseca. No, 

dodatni problem mogu izazvati niske temperature, zaleđivanje pa otapanje 

i nova količina vode u proljetnim mjesecima. 

druga je po veličini. Naime, najveća je bila 2004. godine te pričinila 

velike štete. Sadašnja poplava prekinula je komunikaciju u navedenim 

gospodarskim jedinicama te onemogućila otpremu drvnih sortimenata 

i ostale radove. Tako je u “Međustrugovima”, na pomoćnim 

stovarištima, zarobljeno oko 2000 m 3 tehničke oblovine i oko 500 m 3 

višemetarskoga drva hrasta lužnjaka i poljskoga jasena, a u “Podložju” 

oko 400 m 3 oblovine. Poplava nije zahvatila područje gospodarskih 

jedinica “Prašnik” i “Ljeskovača”.- Hoće li i koliko poplava utjecati 

na planirane radove, ovisi najviše o njenom trajanju, no rijeka Sava 

pokazuje tendenciju opadanja i stoga se nadamo da neće biti novih 

obilnijih padalina. Na navedenom području, u dijelovima istoimenih 

lovišta, voda ugrožava i divljač, a visina vodostaja je 3 do 4 m - ističe 

upravitelj Szabo. 

Ove i možebitne proljetne poplave, šumskim će sastojinama 

nanijeti velike štete. Naime, dugo zadržavanje vode uzrokuje 

trulež korijenja, stabla fiziološki slabe, a posljedica toga je 

napad različitih štetnika te onemogućavanje prirodnog i 

umjetnoga pomlađivanja šuma 

Hranilište, nadstrešnica i trupci u vodenom okružju 

Zarobljeni trupci i ugrožena divljač-Na području Šumarije 

Stara Gradiška poplavljena je gotovo polovica površine (3300 ha) u 

gospodarskoj jedinici “Međustrugovi” oko 2300 ha (88 % jedinice), u 

g. j. “Podložje” 1000 ha (67 %). Kako nam je rekao upravitelj Krunoslav 

Szabo, poplava je počela 26. prosinca 2009., a od osnivanja Šumarije 


U Šumariji Novska (12.000 ha), voda 

je poplavila oko 70 % gospodarske jedinice 

“Zelenika” (2800 ha) i trećinu gospodarske 

jedinice “Trstika” (650 ha). Kako smo doznali 

od revirnika Tomislava Pavičića, u g. j. “Zelenika”, 

na dva pomoćna stovarišta našlo 

se zarobljeno oko 7250 m 3 , jasenovih i lužnjakovih 

trupaca, a u g. j. “Trstika” 1350 m 3 , 

pretežito lužnjakovih trupaca. Unatoč tome, 

sječa je na pojedinim mjestima izvodiva pa 

i sadnja hrastovim sadnicama. Sječa se ne 

može izvoditi na području Gackoga polja, a 

ni popunjavanje sadnicama u g. j. “Zelenika”. 

Onemogućeni uzgojni i eksploatacijski 

radovi-Zasigurno je da će ove, ali i 

moguće proljetne poplave u šumskim sastojinama 

nanijeti velike štete. Naime, dugo 

zadržavanje vode uzrokuje trulež korijenja, 

stabla fiziološki slabe, a posljedica toga je 

napad različitih štetnika te onemogućavanje 

prirodnog i umjetnoga pomlađivanja 

šuma. Osim toga, dugotrajne poplave onemogućuju 

pravodobno izvođenje šumskouzgojnih 

i eksploatacijskih radova, a teren 

se zamočvaruje. Sječa, izrada drvne mase 

i izvlačenje iz šume počinje tek nakon povlačenja 

vode, a to je obično 

tijekom svibnja, a jesenske eksploatacijske 

radove potrebno 

je zbog poplava početi polovicom 

srpnja te završiti do studenog. 

Zbog stagniranja poplavne 

vode stabla se počinju sušiti, 

a nerijetko počinju odumirati 

i čitave sastojine. Tijekom dugoga 

zadržavanja vode u retencijskom 

polju u proljetnom 

i ljetnom razdoblju propada 

šumsko sjeme, posebice ponik i 

pomladak u sastojinama koje su 

u procesu obnove. 

Slikovit krajolik unatoč poplavi - (na rubu šume, u 

zaštićenom području “Gorička Iva”, g. j. “Podložje”) 

Poplavna voda u šumi hrasta lužnjaka i 

poljskoga jasena (Šumarija Jasenovac) 

Wood-Mizer proslavlja 20 godina u Europi! 

Wood-Mizer slavi 20-tu godišnjicu rada 

u Europi i najavljuje posebne promotivne 

cijene za šest svojih najpopularnijh tračnih 

pilanskih strojeva. 

Daleke 1990. u sredini Poljske sagrađena je mala 

podružnica čuvene američke tvrtke Wood Mizer. U 

to doba pilanski su strojevi sastavljani isključivo 

iz dijelova i materijala proizvedenih u matičnom 

poduzeću u USA. 

Tijekom 20 godina, europsko postrojenje ostavilo 

je divovski razvojni trag u prerastanju u veliki 

proizvodni centar, proizvevši 2000 pilana i nekoliko 

miliona metara tračnih pila godišnje za tržište 

Europe, Afrike i Azije. Wood Mizer EU postrojenje 

je opremljeno zadnjom generacijom sofisticirane 

tehnologije sa kojom proizvodi 90% dijelova pilana. 

Proizvodnja listova pila je pod ISO9000:2008 

standardom kvalitete. Wood Mizer jedna od prvih u 

Poljskoj koja je stekla taj certifikat. 

Unatoč svjetskoj recesiji, prošla 2009. je bila 

uspješna za Wood Mizer EU: kompletno je savladala 

i optimizirala proizvodni proces, ugradila LEAN 

principe, promijenila pristup pojedinim proizvodima 

te kao rezultat smanjila cijene prozvodnje pilana uz 

poboljšani kvalitet. 

Wood Mizer EU tradicionalno dijeli ostvarene 

uštede sa svojim kupcima – nasljedstvo Wood 

Mizer imena. Svoj 20-ti jubilej Woood Mizer počinje 

sa posebnim cijenama za izabrane Wood Mizer 

pilane, najpopularnije modele od osobnih pa do 

profesionalnih. 

Wood-Mizer LT15 je tračna pilana za male 

poduzetnike. Vrlo dobro poznata u Europi, pilana 

za manje poduzeće sa 7,5 Kw elektro/12 Kw 

benzinskim ili 8 Kw diesel motorom, na postolju 

od tri dijela po 1,95 m duljine. 

Wood-Mizer LT20, LT40 i LT70 je tračna pilana za 

profesionalno piljanje trupaca. To je grupa strojeva za 

komercijalnu proivodnju građe, sa najvećom kvalitetom 

piljenja kao I sa širokim izborom pogonskih motora i nivoa 

proizvodnje. Svi modeli su opremljeni sa elektromotorima, 

hidrauličnim rukovanjem trupaca, elektronskim 

upravljanjem i predrezačima. 

Wood-Mizer LT10 je model za osobnu uporabu 

piljenja trupaca u građu, na svom imanju ili šumi. 

To je mali stroj sa 5.5 Kw elektromotorom koji 

najlakše i najjeftinije pili trupce, za vlasnike koji 

pile sa vremena na vrijeme za svoje potrebe. 

Wood-Mizer LT20 je tračna pilana za srednje 

poduzetnike. Poboljšano postolje sastavljeno je od 3 

masivna dijela po 2,7 m, elekro 11kW, sa predrezačem 

i elektronskim upravljanjem ima osobine koje je od 

svog početka 2009. čine sve popularnijim modelom. 

Postavivši posebne – smanjene – cijene za ove modele, Wood Mizer je napravio jedinstvene uvjete za poduzetnike koji žele ostvariti prihod u trenutnoj 

ekonomskoj situaciji, a kad se tržište ustali ustrajni će poduzetnici vidjeti nove mogućnosti razvoja. 

Ovo je upravo pravo vrijeme za investicije u pilane! O svemu kontaktirajte Wood Mizer predstavnika: 

PREGIMEX D.O.O. OIB 58677752284 Zagreb, S. Batušića 31, Fax 01 3894668, GSM 098207106 

www.pregimex.hr

izvale ISTRA 

Piše: Christian Gallo 

Foto: C. Gallo 

Snjegolomi i izvale u Puli! 

Kada je 19. prosinca prošle godine, u 

ranim jutarnjim satima prije svitanja, 

palo 30 cm snijega u Puli, grad 

se podijelio na dva svijeta; onaj dječji 

koji nije mogao dobiti ljepši poklon za Božić 

i onaj odraslih, koji je proživljavao pravu 

noćnu moru. Opskrba, javni prijevoz, komunalne 

usluge, sve je bilo u potpunoj blokadi, 

Ovako je izgledalo glavno pulsko šetalište 

dok su djeca gotovo sve strmije gradske ulice 

pretvorila u sanjkališta, pa čak i skijališta. 

Za jedne san, za druge noćna mora, trajala 

je dva dana. Takav prirodni «poklon» Pula 

zasigurno neće dobiti tako brzo, no cijenu 

toga plaća još danas. Najgore su u svemu 

prošle gradske i prigradske borove šume. 

Još i prije nego što se snijeg otopio bilo je 

vidljivo da je šteta ogromna, no 

kada se snijeg otopio otkrio se pravi 

razmjer snjegoloma i snjegoizvala. 

U svim borovim šumama ležala su 

izvaljena stabla, u deblu puknuta 

stabla, puknute grane svih debljina 

i dužina. Pucali su i stoljetni cedrovi, 

ali i crnike. Vrlo brzo se počelo s 

uklanjanjem stabala sa glavnih prometnica, 

dok će se uklanjanje izvala 

i polomljenih grana te uređivanje 

ostalih šuma i parkova zasigurno nastaviti 

narednih nekoliko mjeseci. U 

sanaciju su, uz djelatnike Hrvatskih 

šuma i Komunalnog poduzeća, kre- 

Ovako je izgledalo glavno pulsko šetalište 

nuli i radnici raznih turističkih subjekata, oni 

stručni, ali i nestručni. To je rezultiralo da su 

se na pojedinim mjestima strojevima čupale 

viseće i napuknute grane, motornim se pilama 

pililo na sve moguće i nemoguće načine. Mnoga 

borova stabla, koja su ostala okljaštrena, 

vrve velikim ranama koje neće biti premazane 

zaštitnim sredstvima, a i nemali je broj borova 

ostavljen značajno narušene statike. Posljedice 

ovog «nevremena» bit će vidljive još jako dugo 

vremena, i što je najgore one će se još pogoršati. 

Vjetrovi koji na ovim područjima znaju biti 

jaki prouzročit će još mnogo vjetroizvala, dok 

će patogene gljive zajedno s kukcima zasigurno 

u većoj mjeri, u dogledno vrijeme, napadati 

pulske borove. Uz ogromnu biološku štetu, 

pulske su gradske i prigradske šume pretrpjele 

i znatnu estetsku štetu. Cijena za dva snježna 

pulska dana bit će jako visoka. 


asadnici 

RASADNIČARSTVO HRVATSKIH ŠUMA 


Foto: I. Tomić, V. Pleše 

Kako restrukturirati 

rasadničarsku proizvodnju 

Model restrukturiranja 

predlaže scenarijski 

pristup ovoj djelatnosti, 

od zaposleničkog 

dioničarstva, u visini 

do najviše 49 posto 

rasadnika na razini 

pojedinih Uprava 

šuma, možebitne 

potpune privatizacije, 

do ukidanja velikog 

broja rasadnika te 

afirmacije nekoliko 

velikih. Inače, danas u 

ukupnoj rasadničarskoj 

proizvodnji privatni 

rasadnici imaju 

zanemariv i neznatan 

udio. 

Rasadnik Šumarskog instituta Jastrebarsko 

Šumsko sjemenarstvo i rasadničarstvo značajni 

su činitelji gospodarenja šumama, s jednostavnom 

i proširenom biološkom reprodukcijom, 

koje zbog svog iznimnog bogatstva imaju 

osobitu ulogu u gospodarstvu Republike Hrvatske. 

Šume i šumsko zemljište obuhvaćaju približno 43 posto 

površine naše države, a 

prikupljanje kvalitetnoga sjemena 

i proizvodnja šumskih 

sadnica dobivaju sve veće 

značenje. Posebice to dolazi 

do izražaja zbog ozbiljne narušenosti 

prirodne ravnoteže 

naših šumskih sastojina, koja 

uvjetuje njihovo cjelokupno 

pomlađivanje. Naime, na potrebu 

unapređenja šumskoga 

sjemenarstva i poboljšanja 

rasadničke proizvodnje te 

osnivanja kultura i plantaža 

utječe niz negativnih pojava, 

poput sušenja šuma, šteta i 

nestanka šumskih sastojina 

poslije požara, napada različitih 

štetnika, snažnih vjetrova, 

a u najnovije vrijeme promijenjenih klimatskih uvjeta. 

U zadnjih deset godina dogodile su se u svijetu 

bitne promjene u tehnikama i tehnologijama rasadničke 

proizvodnje, jednako u sjemenarstvu i rasadničarstvu te 

u gospodarenju šumskim sastojinama. Najvažniji razlozi 

navedenih promjena inicirani su principima potrajnoga 

U zadnjih deset godina dogodile 

su se u svijetu bitne promjene u 

tehnikama i tehnologijama rasadničke 

proizvodnje, jednako u sjemenarstvu 

i rasadničarstvu te u gospodarenju 

šumskim sastojinama. Najvažniji 

razlozi navedenih promjena inicirani su 

principima potrajnoga gospodarenja 

šumama, s naglaskom na biološkoj 

raznolikosti (biodiverzitet), okolišu i 

klimatskim promjenama. 

gospodarenja šumama, s naglaskom na biološku raznolikost 

(biodiverzitet), okoliš, klimatske promjene te potrebu 

smanjenja elemenata koji se unose u proizvodnju: 

pesticida, gnojiva, treseta, vode i energije. Zbog svega 

navedenog i sve češćeg izostanka redovitog plodonošenja 

šumskih vrsta drveća, problematika sjemenarstva i 

rasadničarstva postaje sve izraženija. 

Sve više će se morati primjenjivati 

dosad stečene šumarske spoznaje 

o obnovi, očuvanju i unapređenju 

šumskoga fonda. 

Organizirana proizvodnja i 

isporuka sadnoga materijala- 

Tradicija rasadničarstva u Hrvatskoj 

je duža od sto godina, a od prvih 

početaka pa do kraja Drugoga 

svjetskog rata proizvodnja šumskih 

sadnica većinom je bila u manjim 

(priručnim) rasadnicima. Osnivanje 

većega broja rasadnika u nas počinje 

60-ih godina prošloga stoljeća 

i oni su i sada u uporabi. Temeljno 

polazište rasadničarske proizvodnje 

je izvor šumskoga sjemena koje 

mora imati osobitu kvalitetu. Sjeme se nalazi u našim 

prirodnim sastojinama i sjemenskim objektima koji su 

njihov sastavni dio. U manjoj mjeri, izvori šumskoga sjemena 

mogu biti i šumske kulture listača i četinjača samoniklih 

(autoktonih) i unesenih (aloktonih) vrsta drveća, 

koje se osnivaju kao sjemenske plantaže. “Hrvatske 

šume” nakon osamostaljivanja naše države rješavaju 

nabavu sjemena domaćih vrsta drveća 

pretežito iz svojih sjemenskih objekata. 

Dorada sjemena četinjača obavlja se u 

trušnici smještenoj u sklopu Šumarskog 

instituta Jastrebarsko. Osnivanjem Javnoga 

poduzeća “Hrvatske šume” počinje 

organizirana proizvodnja i isporuka 

šumskih sadnica za sve naše Šumarije, a 

prema potrebi i privatnim šumoposjednicima. 

Najviše lužnjakovih sadnica- 

Danas se u obnovi šuma osobita pozornost 

posvećuje područjima naših 

najvrednijih listopadnih sastojina, 

odnosno krškim područjima našega 

priobalja. U svemu tome velika je važnost 

rasadničke proizvodnje “Hrvatskih 

šuma”, d.o.o. Zagreb, posebice stoga 

što osim rasadnika Šumarskog instituta 

Jastrebarsko (17 % proizvodnje), u 

Hrvatskoj postoje još samo tri privatna 

8 • Broj 157-8 • siječanj/veljača 2010. HRVATSKE ŠUME

Šumsko-hortikulturni rasadnik 

Hajderovac (UŠP Požega) 

Odvajanje 

radnih 

jedinica 

rasadničarske 

proizvodnje 

od Šumarija 

Organizacija 

na profitne 

centre po 

Upravama 

šuma 

SCENARIJ 1 

Uspješno poslovanje rasadnika i 

proširenje djelatnosti 

(poljoprivredne sadnice, 

hortikultura...) 

Uvođenje 

sustava 

“internog 

koncesionironja” 

po Upravama 

šuma 

SCENARIJ 2 

Neuspješno poslovanje većeg 

broja rasadnika (gubitci) 

Model i program provedbe restrukturiranja 

djelatnosti rasadničarstva 

rasadnika s ukupnom površinom oko 5 ha 

(Bjelovar, Križevci, Đakovo). U ukupnoj rasadničarskoj 

proizvodnji privatni rasadnici 

imaju zanemariv i neznatan udio. Do sada 

je u Republici Hrvatskoj registrirano, od početka 

stručnoga nadzora, 49 rasadnika, a njih 

44 u “Hrvatskim šumama”(432 ha) upisana u 

Upisnik sudjeluju s 83 posto (36 u proizvodnji, 

336 ha). Rasadnici proizvedu 20-25 milijuna 

sadnica, a prosječno godišnje isporuče 

oko 12,5 mil. sposobnih šumskih sadnica 

za sadnju na terenu, starosti dvije, tri i četiri 

godine. U kontejnerima se isporučuju jednogodišnje 

sadnice. Pretežit je dio sadnica 

uzgojen na klasičan način, u tlu, od čega listopadnih 

10 milijuna (60 % hrasta lužnjaka), 

a crnogoričnih 1,4 mil. komada (udio smreke 

70 %). Godišnje se za priobalje proizvede 1,1 

mil. sadnica obloženog korijenskoga sustava 

(kontejnerske sadnice). U obnovi naših sastojina 

sudjeluje 79 % sadnica listača, 12 % 

četinjača te 9 % sadnica četinjača i listača za 

krško područje (priobalje). Udio lužnjakovih 

sadnica iznosi gotovo polovicu proizvodnje 

(48 %), sa 14 % sudjeluje hrast kitnjak, sa 

12 % poljski jasen, s 3 % crna joha te s 3 % 

ostale vrste listača. Znatan udio klimatogenih 

vrsta ukazuje na to da se važnost rasadničke 

proizvodnje očitovala u sklopu jednostavne 

biološke reprodukcije. Na probleme s 

Djelomična 

privatizacija od 

strane 

zaposlenika 

49% zaposlenici 

51% Hš d.o.o. 

Konsolidacija 

rasadničke 

proizvodnje na 3 

suvremena 

rasadnika na 

područjima: 

Slavonija, Gorski 

kotar, Primorje 

Potpuna 

privatizacija 

odabranih 

rasadnika od 

strane 

zaposlenika 

100% zaposIenici 

Program zbrinjavanja 

zaposlenika sa smanjenim 

radnim kapacitetom od strane 

HŠ-a 

Nakon prvog kruga 

restrukturiranja 

obnovom hrastovih sastojina ukazuje hrast 

lužnjak, kao najzastupljenija vrsta u proizvodnji. 

U 22 rasadnika proizvode se listače 

i četinjače, a samo listače u njih 12. Ukupna 

proizvodnja šumskih sadnica ima pozitivan 

trend do 1997. godine (do 46 milijuna), a 

nakon toga bilježi pad do 2005. (minimalna 

proizvodnja 12 mil. sadnica). Trend proizvodnje 

u posljednje tri godine opet je u porastu. 

Manjak vode i slaba kvaliteta tla-Značajan 

broj rasadnika (više od polovice) ima 

površinu manju od 10 ha, njih 6 je veličine 

10-15 ha, isto toliko s 15-20 ha, a 4 rasadnika 

veći su od 20 ha bruto površine. Za proizvodnju 

listača najveći rasadnici “Hrvatskih 

šuma” su Zalužje (UŠP Vinkovci), Višnjevac 

i Topolje (UŠP Osijek), Limbuš (UŠP Koprivnica), 

za proizvodnju listača i četinjača 

Hajderovac (UŠP Požega) i Cernik (UŠP 

Nova Gradiška). Rasadnik Močile (UŠP 

Koprivnica) proizvodi isključivo četinjače, 

a za naše krško područje sadnice četinjača 

i listača proizvode rasadnici Oštarije (UŠP 

Ogulin), Kuželj (UŠP Delnice) i Frančeskija 

(UŠP Buzet). Svi navedeni rasadnici dobro 

su mehanizirani te imaju kompletne linije 

strane proizvodnje (Rath i Egedal). Osnovni 

je problem što većina rasadnika nema dovoljnu 

količinu vode ili akumuliranu vodu 

za zalijevanje šumskoga sadnog materijala, 

a tla su u pravilu slabo do srednje humusna 

(ispod 2 posto) i vrlo loše strukture, što bitno 

utječe na kvalitetu sadnica. Uglavnom je 


Udio lužnjakovih sadnica 

iznosi gotovo polovicu ukupne 

proizvodnje (48 %), sa 14 % 

sudjeluje hrast kitnjak, sa 12 % 

poljski jasen, s 3 % crna joha 

te s 3 % ostale vrste listača. Na 

probleme s obnovom hrastovih 

sastojina ukazuje hrast lužnjak, kao 

najzastupljenija vrsta u proizvodnji. 

Rasadnik Podbadanj (UŠP Senj, Šumarija Crikvenica) 

Rasadnik Cernik (UŠP Nova Gradiška) 

zaposlena povremena radna snaga, a samo 

veći rasadnici imaju stalne radnike. Analizom 

količine proizvedenih sadnica u zadnjih dvadesetak 

godina, dolazi se do podatka da se 

prosječno godišnje proizvelo, u razdoblju od 

1971. do 1980. godine, približno 5 milijuna 

sadnica listača i 6 milijuna četinjača, radi obnove 

sastojina na području Republike Hrvatske. 

Riječ je o klasičnoj proizvodnji šumskih 

sadnica, osim rasadnika uz morsku obalu 

koji proizvode sadnice u kontejnerima. U 

kontinentalnim rasadnicima udio sadnica 

obloženoga korijenskog sustava nije veći od 

5 posto ukupne proizvodnje. Inače, kontejnerske 

sadnice listača sudjeluju prosječno s 

oko 2 posto u ukupno proizvedenim sadnicama 

listača, a četinjače obloženoga korijena 

među ukupnim sadnicama četinjača čine 

16 posto. U većim rasadnicima postoji sporedna 

proizvodnja ukrasnoga drveća i grmlja 

za potrebe oblikovanja parkovnih i drugih 

zelenih površina, sa širokim asortimanom 

dekorativnih vrsta, s većom ili manjom tržišnom 

vrijednošću. 

Primjena najnovijih tehnoloških dostignuća-Projekcija 

rasadničarstva ”Hrvatskih 

šuma”, za razdoblje od 2006. do 2015. 

godine, temelji se na dosadašnjim spoznajama. 

Potonje obuhvaćaju stanje prirodne obnove 

sastojina i potrebne količine sadnica, 

mogućnosti ulaganja u proširenu biološku 

reprodukciju, stanje i potrebe obnavljanja 

privatnih šumskih posjeda te stanje i potencijal 

naših rasadnika u tehnološko-tehničkom 

smislu. Tako je u navedenom razdoblju 

godišnje potrebno proizvesti 4,5 mil. sadnica 

hrasta lužnjaka, 3,5 mil. kitnjaka, 2 mil. 

poljskoga jasena, 1,3 mil. crne johe, obične 

bukve i ostalih listača, 1,5 mil. četinjača te 1 

mil. mediteranskih vrsta, odnosno ukupno 

13,8 milijuna sadnica. Pritom glavni rasadnici 

moraju imati dovoljno veliku površinu i 

povoljno tlo, stručne kadrove i stalnu radnu 

snagu, cjelokupnu opremu (zapadnoeuropske 

rasadničarske linije), dovoljno i trajno 

korištenje vode, pravilno ograđenu površinu 

te zadanu i ugovorenu proizvodnju. Rasadnici 

ne moraju neophodno biti povezani s 

područjem Uprave šuma, a za naše je jednodobne 

šume planirano 8 glavnih rasadnika. 

To su Zalužje (Vinkovci), Višnjevac (Osijek), 

Lanik (Našice), Hajderovac (Požega), Cernik 

(Nova Gradiška), Zdenački gaj (Bjelovar), 

Limbuš (Koprivnica) i Lukavec (Zagreb). Za 

proizvodnju šumskih sadnica predviđeno je 

i 8 dosadašnjih manjih rasadnika. Na području 

prebornih šuma planirana su tri glavna rasadnika: 

Oštarije (Ogulin), Kuželj (Delnice) i 

Vujnović-brdo (Gospić). Na mediteranskom 

i submediteranskom području glavni rasadnici 

bili bi: Frančeskija (Buzet), Podbadanj 

(Senj) te Piket, Liskovac i Bična (UŠP Split). 

U tehničko-tehnološkom smislu glavni rasadnici 

trebaju imati površinu približno 20 

ha, a uvjet je da imaju dobru strukturu i kemijski 

hranidbeni sustav tla, zbog primjene i 

učinkovitosti suvremenih rasadničarskih linija. 

Potonje se ne odnosi na rasadnike našega 


priobalja. Godišnjom planskom proizvodnjom, 

za potrebe vlastite i drugih Uprava 

šuma, u glavnim će se rasadnicima uvesti red 

i rad, a moći će se iznova osnivati plodoredi 

te table međusobno odijeljene vjetrobranim 

pojasevima. Sve to podrazumijeva primjenu 

najnovijih tehnoloških dostignuća, uz kompjutersko 

praćenje i podrške takve tehnologije. 

Višak kapaciteta bit će upotrijebljen 

za proizvodnju ukrasnoga drveća i grmlja, 

odnosno repromaterijala za božićna drvca te 

proizvodnju biomase. 

Veća pozornost prirodnoj obnovi- 

Stručnjaci za rasadničarstvo “Hrvatskih 

šuma” nepodijeljenog su mišljenja da i u 

budućnosti najveću šumarsku pozornost 

treba usmjeriti prirodnoj obnovi sastojina, 

a u “rezervnu” varijantu 

treba uzeti u obzir da rasadničke 

površine omogućuju 

produkciju veću 

za približno 50 posto od 

postojeće (godišnje oko 

40 mil. sadnica, u omjeru 

2:1 u korist listača). 

Među ostalim, potrebno 

je brojčano i kvalitetno 

održavati odgovarajući 

tim specijalista sjemenara 

i rasadničara koji 

će uvijek biti spremni 

modificirati i primijeniti 

u svijetu aktualne i učinkovite 

tehnologije. Što 

prije treba definirati proizvodnju 

šumskih sadnica 

obloženog korijenskoga 

sustava (vrste, količinu, 

oblik, starost i materijal 

za oblaganje), nabaviti 

odgovarajuću mehanizaciju 

te urediti objekte. 

Pesticide valja koristiti 

isključivo kao preventivna 

zaštitna sredstva. 

Za tehnološku pomoć i 

praćenje sjemenarstva i 

rasadničarstva potrebno 

je načiniti programe u 

informacijskom sustavu šumarstva. Na teren 

uvijek mora biti isporučivana potrebna količina 

sadnica jednake kvalitete, što podrazumijeva 

i kvalitetu izabranog sjemena. Nužno 

je što prije izraditi hrvatske standarde kvalitete 

sjemena i šumskih sadnica. Hranjivost 

rasadničkih površina obogaćivati plodoredima, 

zelenom i drugim gnojidbama (postotak 

humusa povećati na 5 %), osigurati dovoljne 

količine vode za navodnjavanje, a obvezno 

zasaditi vjetrobrane pojaseve. Također je 

potrebno definirati potencijal (površine, tehnički 

uređaji, stručni kadrovi), stanje tržišta i 

potrebe proizvodnje ukrasnoga drveća i grmlja 

u sklopu urbanoga šumarstva, kojim se 

“Hrvatske šume” namjeravaju baviti. O možebitnoj 

privatizaciji rasadnika ne bi trebalo 

pomišljati bez ustrojstva rasadničarstva na 

navedene načine i barem nakon desetogodišnje 

provjere. 

Od zaposleničkog dioničarstva do 

najradikalnijih promjena-U sklopu nedavno 

objavljene studije “Poslovno upravljanje i 

organizacijsko strukturiranje Hrvatskih šuma 

d.o.o” navodi se kako je potrebno uvažiti 

činjenicu da najbolja praksa rasadničarske 

proizvodnje podrazumijeva mali broj rasadnika 

koji postižu visoki stupanj troškovne 

učinkovitosti, u okviru efekta ekonomije 

obujma. Osim toga, šumarstvo je u cijelom 

svijetu prepoznato kao djelatnost koja najviše 

ovisi o konkretnim ekološkim i povijesnim 

predispozicijama pojedinog područja. 

S obzirom na navedena ograničenja, model 

restrukturiranja predlaže scenarijski pristup 

restrukturiranju djelatnosti rasadničarstva. 

Prvi scenarij obuhvaća uspješno poslovanje 

Osnovni je problem što većina 

rasadnika nema dovoljnu 

količinu vode ili akumuliranu 

vodu za zalijevanje šumskoga 

sadnog materijala, a tla su 

u pravilu slabo do srednje 

humusna (ispod 2 posto) i vrlo 

loše strukture, što bitno utječe 

na kvalitetu sadnica. 

rasadnika i proširenje djelatnosti (poljoprivredne 

sadnice, hortikultura i dr.), a temelji 

se na pretpostavki da poslovni rezultati rasadnika 

u tijeku 2010. pokažu odgovarajuće 

poslovne rezultate. U tom slučaju se predlaže 

provedba zaposleničkog dioničarstva 

u visini do najviše 49 posto rasadnika na razini 

pojedinih Uprava šuma (51 % Hrvatske 

šume, 49 % zaposlenici). Hrvatske šume bi 

zadržale kontrolu nad ovom djelatnošću, a 

poželjno je omogućiti i potpunu privatizaciju 

rasadnika, ali tek u drugoj fazi procesa 

restrukturiranja, od 2012. godine. Drugi scenarij 

podrazumijeva neodgovarajuće učinke 

poslovanja većega broja rasadnika, odnosno 

neuspješno poslovanje i gubitke. Predlaže 

se ukidanje velikog broja rasadnika i defini- 

ranje nove razvojne politike rasadničarske 

proizvodnje. Novi model bio bi zasnovan 

na afirmaciji maloga broja (3 ili 4) velikih rasadnika 

u različitim područjima Republike 

Hrvatske, za servisiranje potreba Hrvatskih 

šuma. Drugi scenarij obuhvaća najradikalnije 

odluke u cijelom modelu restrukturiranja, 

a to je zbog neodrživosti postojećega stanja. 

Prijelazni period bi trebao pokazati stvarno 

stanje rasadničarske proizvodnje, a posebice 

je značajna 2010. godina, kada zaživi sustav 

“internog koncesioniranja”. Navedeni pristup 

daje dovoljno vremena za konsolidaciju djelatnosti 

i omogućuje svim zaposlenicima u 

procesu rasadničarske proizvodnje da sami 

odluče o njenoj sudbini u sklopu Hrvatskih 

šuma, zaključuje se u Studiji. 


časopis 

Hrvatskoga šumarskoga društva, “Šumarski 

list” izlazi neprekidno od 1877. 

godine i danas ga šaljemo u većinu 

europskih zemalja bilo kao pretplatu 

ili zamjenu. On je potpuno digitaliziran 

i ima svoje elektroničko izdanje i 

u bazi je podataka SCI. 

- I vi kao profesor, pa urednik, 

svjedočili ste brojnim promjenama 

i silnim reorganizacijama u šumarstvu 

u posljednjih 60-ak godina. 

Koliko su one bile dobre, koliko 

štetne, koliko potrebne i je li po 

vašem mišljenju točna teza da ih je 

gotovo uvijek provodila politika, a 

ne struka. 

- Šumarstvo je u proteklih 60 godina, može se reći 

poslije Drugog svjetskog rata, slijedilo različite režimske 

promjene u hrvatskim prostorima. Na kraju Drugoga 

svjetskog rata, za vrijeme Rezolucije inforbiroa, poznate 

su tzv. kvalitetne ozakonjene sječe šume radi izvorazgovor 

PROF. 

DR. BRANIMIR PRPIĆ 

40 god 

Krajem prošle 

godine, u okviru 

tematske sjednice 

Upravnog odbora 

Hrvatskog 

šumarskog društva, 

obilježen je jedan 

izniman jubilej; 

40 godina uređivanja 

Šumarskog lista prof. 

dr. Branimira Prpića 

(r. 1927.)! 

On je na mjestu 

glavnog urednika 

ovog cijenjenog 

stručnog glasila 

1969. naslijedio 

prof. Z. Potočića, 

jednog od 27 glavnih 

urednika koliko 

ih se izmijenilo 

tijekom 133 godine 

neprekidnog 

izlaženja lista. 

Razgovaramo 

povodom toga s 

ovim cijenjenim 

profesorom, 

znanstvenikom, 

predsjednikom 

Akademije šumarskih 

znanosti i konačno 

urednikom, o 

prošlim vremenima, 

ali i o aktualnim 

pitanjima hrvatskoga 

šumarstva. 

Prof. dr. Branimir Prpić 

Ustanovljeno je kako su 

vodotehnički zahvati u Hrvatskoj 

(hidroelektrane Varaždin, Čakovec, 

Dubrava), kanal Kupa-Kupa, 

poplava onečišćenom vodom 

Kupe u šumi Kalje kod Lekenika, 

melioracija Posavsko-dubičke 

ravni, meliorativni kanali u Spačvi 

i dr.) uzrokovali masovna sušenja 

hrasta lužnjaka. 

- U hrvatskom pa i svjetskom novinarstvu nije 

čest slučaj da netko uređuje novine 40 godina! Jeste 

li se umorili? 

- Zaista je razdoblje od 40 godina jedan dugački radni 

vijek, o bilo kojem poslu da se radi, a neuobičajen za 

uređivanje jednog časopisa. S obzirom 

na raznolikost naših struka 

(šumarstvo i prerada drva), posao 

urednika raznolik je i zanimljiv, a 

vrijeme brzo prolazi. Posebno otkako 

je šuma kao biljna formacija 

postala sve zanimljivija i u zaštiti 

okoliša te ugrožena promjenama 

kemijske klime i korisnicima prostora 

koji ne priznaju ništa drugo 

osim vlastitih interesa. 

Pitate me jesam li se umorio? 

Čini mi se da uz ovo iskustvo dosta 

lako obavljam posao urednika, 

ali tu je onaj biološki razlog koji 

ograničava životni vijek čovjeka i 

postupno donosi poteškoće. 

- Sada to radite kao umirovljeni profesor, no ranije 

ste, uz uređivački posao u časopisu, radili i kao 

redovni profesor na Šumarskom fakultetu. Kako ste 

uspijevali? 

- Uz fakultetski posao uredništvo je tražilo dopunske 

napore. Sve se može stići jer dan 

ima 24 sata, a najveći teret snosila je 

moja obitelj. 

- Je li teško uređivati stručno 

glasilo? Ima li “viška” materijala, je 

li bilo ljutnje autora čiji radovi nisu 

ušli, kako odabirete tekstove? 

- “Šumarski list” sastoji se sadržajno 

od dvije komponente; znanstveno-stručne 

i društvene. Objavljivanje 

znanstvenih i stručnih članaka 

zahtijeva određenu strukturu sadržaja 

unutar jedne grane šumarskih 

znanosti, jednu novu spoznaju unutar 

znanstvenih načela naše struke. 

U novije vrijeme prednost se daje 

timskom radu kao i primjeni rezultata 

istraživanja. 

Kao urednik nikada ne ocjenjujem 

sam pristigli rukopis znanstvenoga 

ili stručnoga rada, nego ga šaljem 

uredniku područja i ako ima primjedbi 

vraćam ga autoru na prilagodbu 

primjedbi i tek nakon toga recenzentu. 

Za tiskanje članka potrebna su dva 

pozitivna mišljenja recenzenata. 

Ima nezadovoljnih autora rukopisa, ali to je normalna 

pojava kod svih znanstvenih časopisa. 

- Šumarski list stručno je glasilo HŠD-a i zapravo 

hrvatske šumarske struke. Koliko znam, iznimno cijenjeno 

i izvan Hrvatske. 

- Kao znanstveno-stručno glasilo 


ina uređivanja 

a svjetska je rijetkost! 

za oblovine kako bi se namaknula sredstva 

za obnovu zemlje i pripremu za eventualni 

vojni napad od strane Istočnoga bloka sa 

Sovjetskim savezom na čelu. Politika je vladala 

šumarstvom, a vrhovna vlast za šumska 

gospodarstva i Šumarije bile su kontrolne 

komisije koje su mogle uhititi šumara ako 

nije ispunio plan! 

U to su vrijeme posječeni veliki kompleksi 

šuma u Posavini, radi uzgoja riže, što 

nikada nije ostvareno (!), a šumarstvo je po 

naređenju moralo sjeći hrastike i saditi euroameričke 

topole. 

Sedamdesetih godina osnovane su Šumarije 

kao ustanove sa samostalnim financiranjem 

što je poremetilo potrajnost gospodarenja, 

dakle osnovno načelo šumarstva, 

jer Šumarije bez starijih sastojina nisu imale 

sredstava za njegu mladih šuma. 

Osamdesetih godina prošloga stoljeća 

uzgajanje i zaštita šuma odvojeni su od 

iskorištavanja u posebne ustanove, što je 

izazvalo besparicu u uzgoju i zaštiti šuma i 

velike štete na šumskome drveću uporabom 

neodgovarajućih strojeva. 

- Je li u tom razdoblju bilo “lutanja” i 

u struci? 

- Struka je mimo svih nakaradnih zakona, 

donošenih za potrebe dnevne politike, 

uspije vala održati obnovu i potrajnost gospodarenja. 

A sva “lutanja” i štetne odluke 

o kojima sam već nešto rekao produkt su 

proizvoljnih političkih i ničim utemeljenih 

odluka. 

- Od 1994. uveli ste Riječ urednika 

u kojoj ste u pravilu naznačavali važne, 

ključne probleme hrvatskoga šumarstva 

u praksi. A neki vaši raniji tekstovi djelovali 

su gotovo proročanski. Tako ste se 

još 1977. (1-2) osvrnuli na općekorisne 

funkcije šume koje i dandanas izazivaju 

mnoštvo prijepora. Pisali ste:”... Ljudska 

zajednica teži tehničkom savršenstvu i 

u toj težnji često zaboravlja da smo dio 

prirode, dio ekosfere koja je u pojedinim 

dijelovima svijeta, a djelomično i kod nas, 

narušena do te mjere da sudbina onoga 

koji to čini dolazi u pitanje..” Jesmo li u 

opasnosti? 

- I prije Riječi glavnoga urednika pisao 

sam uvodnike. Sudjelujući u istraživačkim 

timovima u proučavanju sušenja hrasta i 

obične jele i obilazeći šume sa studentima 

tijekom terenske nastave, grupa mlađih nastavnika 

zapazila je značajno sušenje hrasta 

lužnjaka uzrokovano promjenom vodnih odnosa, 

ali i pojave zakiseljavanja tla uzrokovane 

kiselim kišama i suhim taloženjem otrova. 

Uvidjelo se, nadalje, kako općekorisne 

funkcije šuma postaju sve značajnije i kako 

prirodne šume, u koje pripadaju gotovo sve 

državne šume u Hrvatskoj, imaju izuzetno 

naglašene općekorisne funkcije. Šume ugrožene 

umiranjem gube tu funkciju. 

- Umiranje šuma-uzroci i posljedice, 

jedan je od naslova iz 1988. i tim ste se 

problemom, posebno nizinskim šumama, 

ako se može reći, bavili cijeli život. Imaju 

li upozorenja pa i vapaji šumarske struke 

odjeka? 

- Godine 1987. započinje u nas sustavno 

praćenje propadanja (umiranja) šuma. 

U Hrvatskoj su najoštećenije vrste obična 

jela i hrast lužnjak. Ustanovljeno je kako su 

vodotehnički zahvati u Hrvatskoj (hidroelektrane 

Varaždin, Čakovec, Dubrava), kanal 

Kupa-Kupa, poplava onečišćenom vodom 

Kupe u šumi Kalje kod Lekenika, melioracija 

Posavsko-dubičke ravni, meliorativni kanali 

u Spačvi i dr.) uzrokovali masovna sušenja 

hrasta lužnjaka. 

Godine 1988. održan je u Zagrebu simpozij 

o propadanju šuma, na kojem su sudjelovali 

vrhunski njemački eksperti čiji su 

članci tiskani u “Šumarskom listu”. 

Sušenje jele ispitano je u Lici i Gorskom 

kotaru gdje također sudjeluju eksperti iz 

Njemačke. Ustanovljeno je katastrofalno 

propadanje jele i opterećenje tla kiselinama 

veće od onoga u Ruhru, najonečišćenijem 

području u Njemačkoj. 

- Je li najnoviji projekt izgradnje kanala 

Dunav-Sava na istom tragu, može li se i 

ovdje dogoditi umiranje šuma? 

Projektirani višenamjenski kanal Dunav- 

Sava predstavlja danas najveću opasnost za 

šume istočne Slavonije. Kanal je izrazita politička 

odluka, uz obrazloženje kako se kanal 

kopa prvenstveno zbog navodnjavanja. 

A ono se moglo riješiti cijevima uz desetinu 

troška! Šumarska je struka kroz Akademiju 

šumarskih znanosti, Šumarski fakultet 

Sveučilišta u Zagrebu i Upravni odbor Hrvatskoga 

šumarskoga društva zahtijevala 

dugoročna istraživanja razina podzemnih 

voda o kojima ovise šume istočne Slavonije 

i donošenje odluke o gradnji kanala tek poslije 

tih istraživanja. 

Hrvatska vodoprivreda ne prihvaća taj 

prijedlog, već angažira malu privatnu tvrtku 

koja izrađuje ishitrenu Studiju o utjecaju na 

okoliš. U toj Studiji kratkoročnih istraživanja, 

bez argumenata, se govori o pozitivnom 

utjecaju kanala na šumu Spačvu koja predstavlja 

najveću i najproduktivniju šumu hrasta 

lužnjaka u Europi, čija je budućnost uz 

kanal problematična. 

Sve to je zanemareno, iako sam još 1988. 

godine na prvome skupu o kanalu Dunav- 

Sava upozorio na potrebu šumarskih istraživanja, 

a iza toga 1997.godine putem prethodne 

studije o utjecaju kanala Dunav-Sava 

na šumske ekosustave koju izrađuje Šumarski 

fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 

Korištena je politika pa čak i šumari koji 


- U tekstu “Što nedostaje Ministarstvu regionalnog 

razvoja, šumarstva…” razmatrate odnos šumara i 

zaštitara prirode, Državnog zavoda za zaštitu prirode. 

Je li zakonska regulativa uzrokom raznih nesporazuma 

šumara i zaštitara? 

Smatram kako bi Državni zavod za zaštitu prirode trebao 

biti prislonjen uz Ministarstvo za regionalni razvoj, 

šumarstvo i vodoprivredu. Šumarstvo je danas najveći 

zaštitar prirode u Hrvatskoj, budući da je u proteklih 200 

godina, uz načelo održivoga razvoja i prirodne obnove, 

uzgojilo prirodne šume jedinstvene u Europi čiji će se sastav 

i dalje podržavati. 

Većina današnjih zaštitara smatra prašumu jedinim 

načinom zaštite, dok Zagrebačka škola uzgajanja šuma 

daje prednost prirodno uzgojenoj šumi. Ta škola smatra 

prašumu neučinkovitom u smislu ispunjavanja općekorisnih 

funkcija šume. Uz primjenu FSC certifikacije koja 

jamči raznolikost, iz razvojnih faza prašume, starenja i 

raspadanja, prirodno gospodarena šuma ima potpunu 

biološku raznolikost kao i prašuma. 

Smatram kako su biolozi i mikrolozi neophodni u zaštićenim, 

ali i u prirodno gospodarenim šumama kao specijalisti 

za faunu, posebno ptice, ugrožene i zaštićene biljke 

i gljive. Šumarstvo predstavlja veliki potencijal u zaštiti 

prirode, a donedavnim Zakonom o zaštiti prirode šumari 

se u zaštićenim objektima nisu mogli primati na posao. 

su upozoreni na poslušnost u državnoj službi pa i oni u zaštiti 

prirode. Zaštitari prirode bili su u početku protiv kanala, a kasnije 

su šutjeli. 

Šumarski sustav o dugoročnim istraživanjima temelji se 

na načelima šumarske biometrike. Multiplu-regresiju između 

“ekoloških i bioloških varijabla” nije moguće provesti ako nam 

te vrijed nosti nisu poznate (vremenski nizovi barem 30 godina). 

Danas je prihvaćena Studija o utjecaju kanala na šumske 

ekosustave, po Povjerenstvu za njezino prihvaćanje od 15 članova 

u kojemu su samo dva šumara. Na sjednicu Povjerenstva 

došao je samo jedan šumar, predsjednik Hrvatskoga šumarskoga 

društva i voditelj Zaštite šuma i šumarske ekologije u Direkciji 

Hrvatskih šuma mr. Petar Jurjević, koji je iznio šumarske stavove 

i glasao protiv. Drugi glas protiv bio je od strane Rademka Deželića, 

dipl. ing. biologije, dok drugi šumar nije došao na sjednicu. 

Smatram kako takvo prihvaćanje odluke nije s pravne strane prihvatljivo. 

- U tom kontekstu: Ima li posla za šumare u zaštićenim 

objektima? 

Šumarima je mjesto u šumovitim nacionalnim parkovima 

i parkovima prirode budući da su za to obrazovani, a današnje 

stanje državnih šuma u Hrvatskoj najbolji je dokaz istinitosti ove 

tvrdnje. Svaka državna šuma u Hrvatskoj mogla bi, prema očuvanosti 

i prirodnosti, i prema europskim zakonima biti proglašena 

nacionalnim parkom. 

- Tu su i odnosi pa i neka neriješena pitanja i s drugim 

javnim (državnim) djelatnostima kao što su vodoprivreda, 

ceste... 

- U Zakon o cestama i Zakon o vodama potrebno je unijeti, 

ali i toga se pridržavati, da prilikom odlučivanja o izgradnji ceste 

kroz šume ili zahvata u području rijeka sa šumovitim zaobaljem 

treba obaviti konzultaciju sa šumarstvom. 

- Imate li mišljenje o Kopačkom ritu, odnosno o inicijativi 

da postane nacionalnim parkom? 

Mislim da Kopački rit nema uvjete za nacionalni park prema 

hrvatskom Zakonu o zaštiti prirode. U tome području potrebno 

je voditi brigu o broju divljači po jedinici površine jer ako je broj 

prevelik nema obnove šume. Mora postojati suglasje između 

Uprave Kopačkoga rita i Hrvatskih šuma, Uprave šuma podružnice 

Osijek i dobra suradnja između te dvije institucije. 

14 • Broj 157-8 • siječanj/veljača 2010. HRVATSKE ŠUME 

Iz sastojine ove godine izlaze najvredniji 

sortimenti osječke Uprave

vlast 23. lipnja 1543. i njihova vladavina traje sve do 

30. rujna 1687. godine, kada se valpovački aga Muharem 

predao carskoj vojsci koja je nadirala sa sjevera, 

pod vodstvom princa Eugena Savojskog. 

Poslije oslobođenja od Turaka, valpovačkim posjedom 

je vladala Bečka komora od 1687. do 1721. 

godine kada car Karlo III. valpovački posjed daruje 

savjetniku Bečke dvorske komore Petru Antunu Hilleprandu 

od Prandaua. Posjed je darovan 31. prosinca 

1721. godine. 

Barunska porodica Hilleprand de Prandau vladala 

je valpovačkim posjedom sve do 1885. godine, kada 

umire posljednji iz loze, barun Gustav, a posjed prešumska 

razglednica 

ŠUMARIJA VALPOVO / 

UPRAVA ŠUMA OSIJEK 

Šumarska tradicija 

valpovštine duga 

je tri stoljeća! 

Piše: Antun Zlatko Lončarić 

Foto: A. Z. Lončarić 

Prvi pisani izvještaj nadšumara valpovačkog vlastelina grofa Antuna Hilleprandau 

von Prandaua o šumskom prihodu od prodaje ogrjevnog drveta i pašarenja, koji je 

ubran od domaćeg življa na području valpovštine, datira još iz 1723. godine. 

U 

niz pitomih slavonskih gradića koji imaju svoju povijest, tradiciju i 

dušu, pripada svakako i Valpovo, smješteno na rječici Karašici. Valpovo 

je općinsko, upravno, sudsko i gospodarsko središte, na čijem 

području je 1990. živjelo nešto više od 32.000 stanovnika. 

Najstarija naselja na području današnjeg Valpova sežu sve do mlađeg 

kamenog doba, gdje je živjelo neolitsko stanovništvo. Kasnije, u antičko 

doba, vladavinom Rima na ovim našim područjima, od I. do V. stoljeća poslije 

Krista, na cesti koja je vodila uz desnu obalu Drave od Poetovije do Murse i 

dalje prema Naisusu i Serdici nalazimo rimsku vojničku postaju Iovallium na 

mjestu današnjeg Valpova. Taj rimski put spajao je ilirske dijelove Rimskog 

carstva sa Panonijom, već u II. stoljeću nove ere. Prvi poznati pisani spomen o 

Valpovu potječe iz 1332. g. kada je sačinjen popis župa prigodom prikupljanja 

Papine desetine za župljane, a valpovačku utvrdu pod imenom „Castrum 

Upravitelj Šumarije dipl. i Oppidum walpo “ povijesni izvori spominju prvi puta 1438. g. Danas su saču- 

ing. Dalibor Tonc 

vani dijelovi te utvrde uklopljeni u dvorac grofa Prandau – Normann. 

Ime Valpovo nije staroslavenskog ni hrvatskog 

podrijetla. Ono zapravo govori i svjedoči 

o vremenu nastanka vlastelinstva, vjerojatno poslije 

najezde Tatara i dolaska tada mnogih stranaca 

u srednjovjekovnu Slavoniju. Na čelu vlastelinstva 

nalazio se, očito, doseljenik porijeklom iz austrijskih 

pokrajina u svojstvu valpota ili valputa, upravitelja ili 

blagajnika feudalnog vlastelinstva. 

Kroz sačuvane pisane dokumente, kao feudalni 

vlasnici Valpova spominju se kralj Sigismund, ban 

Ivan Morović i njegov bratić Stjepan, ban Ladislav 

Morović, braća Matija i Petar Gereb od Wingartha, 

ugarski palatin Emerik Pereny, Turci, Anton Hilleprandau 

von Prandau i drugi. 

Najezdom Turaka Valpovo potpada pod njihovu 

Zgrada Šumarije 

Šumski radovi – sječa i izrada još uvijek 

se obavljaju u pojasu uz Dravu, 

u neposrednoj opasnosti od mina 

Broj 157-8 • siječanj/veljača 2010. 

HRVATSKE ŠUME 15

lazi u vlasništvo grofovske obitelji Normann, 

koji vladaju valpovačkim vlastelinstvom do 

1944. godine. 

Poslije protjerivanja osmanlijske vlasti, 

ove opustošene krajeve naseljava plemstvo, 

a s njima i trgovci, obrtnici te obični živalj 

iz napučenih dijelova Austrijskog carstva, 

kako bi obrađivali zapuštene plodne njive i 

krčenjem bogatih šuma otpočeli s njihovim 

iskorištavanjem, podizanjem prvih pilana 

i drugih postrojenja za obradu slavonske 

hrastovine. Gotovo cijelo područje između 

Valpova, Našica i Donjeg Miholjca, koji je 

Šumarija 

Površina 5.640 hektara 

Godišnji etat 20.100 kubika 

Drvna zaliha 960.000 m 3 

Dvije gospodarske jedinice 

Zaposlenih 46 

bio podijeljen između vlastelinstva grofova 

Maillat, Pejačević i Prandau, bilo je pod gustom 

šumom hrasta lužnjaka, sve do padina 

papučkih brda. Iskorištavanje te drvne sirovine 

naglo je otpočelo dolaskom industrijalca 

Gutmanna koji u Belišću na Dravi podiže 

ogromni kompleks drvne industrije. 

S dolaskom spomenutih vlastelina, koji 

podižu dvorce po ugledu na njihove u Austriji, 

uz koje se nalaze i parkovni kompleksi, 

dolaze i vrsni vrtlari i šumari čiji je zadatak 

bio kontrolirati sječu starih hrastika te procjenjivati 

drvni sortiment, nadgledati prodaju 

i izvoz drva iz šume. 

Za razliku od Vojne krajine, 

šumarstvo Slavonije, kao i ostalih 

sjevernih područja, nastajalo je i razvijalo 

se u drugačijim okolnostima. 

Šume su bile u sklopu brojnih feudalnih, 

plemićkih i grofovskih posjeda 

pa možemo govoriti o prvom organiziranom 

šumarstvu. Tako imamo 

za područje šuma uz rijeku Dravu 

jedno od najstarijih pisanih podataka 

još iz 1723. g. izvještaj grofovskog 

nadšumara iz kojeg je vidljivo kako 

se šumarski prihod sastojao od prodaje 

ogrjevnog drveta i građe, kao i 

od naplate žirovanja stoke. Znači, na 

veleposjedu grofa Prandaua, koji je 

došao na ovo područje 1721. g., već 

postoji nadšumar koji skrbi o šumi, a 

nalazimo i podatke o rasadnicima i 

pošumljavanju priobalja rijeke Drave, 

Karašice i Vučice. Sačuvana je i bilanca 

iz 1783. godine iz koje je vidljivo koliko 

je šumskih površina bilo u posjedu 

grofa Prandaua. 

Koliko je cijenio šumsko bogatstvo 

na svom posjedu grof Prandau, govori 

i podatak kako je sina svog šumara Ivana 

Danhelovskog, Adolfa, rođenog u Baranji 

1825. g., po završetku osnovne škole u Donjem 

Miholjcu poslao u gimnaziju u Osijek, a 

kasnije i na Šumarske znanosti u Mariabrunn 

u Austriju. Po završetku studija 1847.g. mladi 

Adolf stupa u službu kod Gustava Prandaua 

kao šumarski pripravnik u Moslavini, a kasnije 

1850. postaje vlastelinski nadšumar. Zaslužan 

je za sređivanje šumarsko – trgovačkih 

prilika u Slavoniji; sprečavao je neracionalno 

eksploatiranje slavonskih 

hrastika, a najkompetentniji 

je stručnjak za problematiku 

iskorištavanja 

hrastovine za dužicu. U 

vrijeme velikih poplava 

1875. g. povjereno mu je 

vođenje obrane od poplave 

na cijelom području riječnog 

sliva rijeka Karašice 

i Vučice. 

U hrvatskom šumarstvu 

je ostavio dubok trag 

brojnim stručnim radovima 

koji su mu priznati 

u zemlji i inozemstvu o 

iskorištavanju francuskih 

dužica, unapređenju šumskog 

gospodarstva i drugim 

koje je objavljivao u 

Šumarskom listu od 1861. 

godine, gotovo do kraja 

svog života. Umro je u 

Beču 1902. g. Osim brige za 

šumu pojedinog vlastelina, 

koju su ondašnji šumari vodili, 

duboke tragove ostavili 

su i na podizanju i oblikovanju 

parkova uz njihove 

dvorce, ladanjske kuće i uz 

gospodarske zgrade diljem 

Preostali američki 

stogodišnji hrastovi 

(Quercus rubra) 

vlastelinstva. O tome i danas svjedoče brojni 

poznati parkovi u Našicama, Donjem Miholjcu, 

Valpovu, Daruvaru, Virovitici te dalje po 

cijelom području sjeverozapadne Hrvatske. 

Poslije II. svjetskog rata sve vlastelinske 

šume su nacionalizirane i potpale su pod 

Šumariju Valpovo koja je bila u sastavu Šumskog 

gospodarstva Osijek, a danas se nalazi 

u sastavu Uprave šuma podružnica Osijek. 

Šumarija Valpovo danas zapošljava 

46 radnika (dva revirnika) i gospodari s 5.640 

hektara šuma u dvije gospodarske jedinice; 

Valpovačkim podravskim šumama i Valpovačkim 

nizinskim šumama. Od toga na neobrasle 

i neplodne površine otpada 330 ha. 

Drvna zaliha je oko 960.000 m 3 , ukupni prosječni 

godišnji etat kreće se oko 20.100 kubika. 

„Valpovačke podravske šume” protežu se 

uz desnu obalu rijeke Drave, od sela Gat do 

ušća rječice Vučice u Dravu kod mjesta Josipovac. 

U narodu se pogrešno govori kako je 

to ušće Karašice pa čak se i često pogrešno 

piše, upoznaje nas sa zanimljivim detaljima 

upravitelj Šumarije Valpovo Dalibor Tonc. 

-Specifičnost naše Šumarije je upravo 

položaj uz Dravu, nestabilnu i hirovitu rijeku. 

Ona često mijenja svoje korito, prilikom 

visokih vodostaja „otkida“ desnu visoku obalu 

i tako smanjuje naše sastojine u kojima se 

upravo nalaze ostaci naših najvrjednijih hrastovo 

– grabovih šuma, kaže ing. Tonc. 

Od ukupno 3.145 ha ove gospodarske 

jedinice, preko 40 % otpada na EA topole i 

vrbe, a tvrde listače, hrast i grab, su uglavnom 

po enklavama. Glavni problemi u zadnjih 

desetak godina svode se na obnovu 

kultura topola i vrba, budući da su staništa 

osiromašila, a razina podzemnih voda je iz 

godine u godinu sve niža. U iznalaženju rješenja 

ovog problema zatražena je i pomoć 

Šumarskog fakulteta i Hrvatskog šumarskog 

instituta Jastrebarsko te su postavljena četiri 

pokusna objekta.

Dovršni sijek u 

šumskom predjelu 

Dalagaj 

nadlugar imao čak desetero djece pa je za svako dijete posadio po 

jedno tada egzotično drvo američkog hrasta. Sadnice je dobio ili kriomice 

uzeo od grofa Normanna koji je te godine uvezao veći broj 

sadnica za svoje parkove uz dvorac i druge ladanjske objekte na području 

valpovštine. Prilikom našeg nedavnog posjeta tom šumskom 

predjelu, pronašli smo još samo preostalih šest primjeraka koji se 

znatno razlikuju po veličini krošnje i prsnom promjeru stabala, od 

okolnih stabala hrasta lužnjaka. 

Blizina prvih crta bojišnice i razdvajanja, te obrane u Domovinskom 

ratu, ostavili su duboke tragove na ove šume. Pojas uz rijeku Dravu je 

bio onečišćen od minsko eksplozivnih sredstava, ali i obilato zasipan 

projektilima s baranjske strane, tako da su stabla u sastojinama uz Dravu 

puna krhotina projektila i gotovo bezvrijedna za drvnu industriju. 

Prva crta bojišnice uz Dravu zahtijevala je i veći doprinos naših 

djelatnika u obrani Domovine, tako da su 23 naša uposlenika sudjelovala 

u obrani, a bilo je i ranjenih među njima, kaže upravitelj. 

-Prošle jeseni otpočeli smo s dovršnim sijekom hrasta lužnjaka 

u šumskom predjelu Dalagaj. Ovaj drvni sortiment predstavlja 

najvredniju robu naše podružnice. Površina je dijelom obnovljena 

prirodno, a većim dijelom je posijan žir, kaže upravitelj. Podsjeća i na 

to da su unazad dvije – tri godine proizvodne sastojine nešto smanjene 

radi ustupanja površina za izgradnju međunarodnog cestovnog 

pravca koridora 5c i dalekovoda koji iz susjedne Mađarske treba dopremati 

električnu energiju za Hrvatsku. 

U sastojinama Valpovačkih nizinskih šuma, na ukupno 2.495 ha 

Na veleposjedu grofa Prandaua, koji je došao na ovo područje 

1721. g., već postoji nadšumar koji skrbi o šumi, a nalazimo 

i podatke o rasadnicima i pošumljavanju priobalja rijeke 

Drave, Karašice i Vučice. Sačuvana je i bilanca iz 1783.godine 

dominiraju tvrde listače, kvalitetne šume hrasta lužnjaka i običnog 

graba s primjesom poljskog jasena u nižim lokalitetima pa tu nema 

problema oko obnove sastojina. Pravilnikom o uređivanju šuma, ophodnja 

je u nekoliko navrata produljena na 140 godina. 

U ovoj gospodarskoj jedinici, u šumskom predjelu Vrbanov 

gaj, odsjek 21 d, tipičnoj sastojini hrasta lužnjaka i graba, nalaze se 

primjerci crvenog hrasta (Quercus rubra) koje je prije jednog stoljeća, 

1912. g. posadio ondašnji nadlugar. Priča govori kako je taj grofov 

Sječa i izrada drvnog sortimenta iz Dalagaja 

izrađuje se prema zahtjevu kupca 

Dvorac Prandau - Normann 

Današnji je dvorac u Valpovu nastao tijekom prve polovice 18. stoljeća 

pregradnjom i dogradnjom srednjovjekovne utvrde od koje su očuvani 

dijelovi vanjskih bedema, temelji i zidovi kasnogotičke kapele te okrugla 

obrambena kula, izgrađeni početkom 15. stoljeća. 

Valpovačka feudalna gospoštija krajem 14. stoljeća dolazi u posjed velikaške 

obitelji mačvanskog bana Ivana Morovića, koji na samom početku 

15. stoljeća, na mjestu današnjeg dvorca gradi utvrdu okruženu dubokim 

obrambenim opkopima ispunjenim vodom iz obližnje rijeke Karašice, tzv. 

nizinski Wasserburg. 

Tlocrt tvrđave, u obliku nepravilnog izduženog trokuta, i po nekoliko 

metara debeli vanjski zidovi diktirali su sve kasnije pregradnje i ostali, iako 

djelomice prekriveni baroknim plaštem, gotovo u cijelosti očuvani do danas. 

Tako je stvorena jedinstvena i povijesno-arhitektonski vrlo vrijedna 

srednjovjekovno - barokna cjelina koja je danas jedan od najznačajnijih 

spomeničkih kompleksa profane arhitekture sjeverne Hrvatske. 

Tijekom prve polovice 18. stoljeća baruni Prandau, novi vlasnici vlastelinstva, 

daju obnoviti oštećenu utvrdu, a na ostacima južnog krila grade 

monumentalnu baroknu pročelnu palaču s centralno isturenim tornjem 

visokim 37 metara. Barokna pročelna palača teško je stradala u požaru na 

Silvestrovo 1801. godine, nakon čega je obnovljena, djelomično i u klasicističkom 

duhu. Dvorac je 1885. godine ženidbenim vezama prešao u vlasništvo 

grofovske obitelji Normann od Ehrenfelsa. Tada je imao ukupno 62 

prostorije i zajedno s unutrašnjim dvorištem, tlocrtnu površinu od 4031 m 2 . 

Budući da se od tada ništa bitno nije mijenjalo, takav su tlocrtni ustroj i 

površina sačuvani do danas, što ovaj dvorac svrstava među najveće u Hrvatskoj, 

dok za njim zaostaju svi drugi slavonski dvorci. 


privatne šume 

ŠUMARSKA SAVJETODAVNA SLUŽBA 

PODRUŽNICA GORNJA PODRAVINA - BILOGORA 

Podružnica Gornja 

Podravina-Bilogora 

jedna je od deseset 

dosad osnovanih 

jedinica Šumarske 

savjetodavne službe 

koja obuhvaća i 

vodi brigu o 65.000 

privatnih šuma na 

tri županije. To su 

šume relativno dobre 

kvalitete u kojima 

je najviše hrasta 

lužnjaka, a najveći 

problem u daljnjem 

poboljšavanju njihove 

kvalitete je usitnjenost 

posjeda i veliki broj 

šumovlasnika. 

U Hrvatskoj se godišn 

6-7000 ha privatnih 

Četvrtim susretom šumoposjednika Hrvatske, 

u listopadu prošle godine u Bjelovaru, (kojem 

je prisustvovalo oko 250 privatnih vlasnika iz 

30-ak udruga), te mjesec dana kasnije organiziranim 

Prvim natjecanjem privatnih šumoposjednika u 

šumarskim disciplinama, (7.studenoga 2009. u Križevcima), 

Šumarska savjetodavna služba RH te Savez udruga 

privatnih šumovlasnika napravili su potrebni iskorak 

i pokazali da “misle ozbiljno” kad je riječ o organizaciji 

rada, savjetovanju, potpori i uopće o cjelovitoj brizi za 

privatne šume. To je važno, budući da od ukupno 2,6 

U Hrvatskoj se prosječno godišnje uredi 

6-7000 ha privatnih šuma pa se može 

očekivati da bi, radeći tim tempom, sve 

privatne šume bile uređene i imale svoje 

programe gospodarenja do 2015.godine. 

u posljednjih 20-30 godina prirodnom je sukcesijom 

velik dio poljoprivrednih površina i pašnjaka zašumljen! 

Premda se u katastru ovo zemljište vodi kao poljoprivredno, 

ono je u naravi šuma i država će morati odlučiti 

o prenamjeni. 

Dipl. ing. Marko Šašek - 

ovaj primjerak lužnjaka u 

predjelu Raščani ima prsni 

promjer 150 cm! 

milijuna hektara šuma i šumskog zemljišta u Hrvatskoj, 

oko 600 tisuća hektara otpada na privatne šume. 

One su raspoređene u približno 1,2 milijuna čestica 

s oko 600 tisuća vlasnika! Ova usitnjenost, prosječna veličina 

posjeda manja od 

0,5 ha, najveći je problem 

organiziranja i gospodarenja 

privatnim šumama. 

-Pretpostavlja se 

da privatnih šuma ima 

i nešto više od 600 tisuća 

ha, a točniji podaci bit 

će poznati kada se dovrši 

nacionalna inventura 

šumskih resursa, kaže 

Marko Šašek, voditelj 

podružnice Gornja Podravina-Bilogora, 

jedne 

od 10 podružnica koje su 

dosad osnovane u okviru 

Šumarske savjetodavne 

službe (ŠSS). Jedan 

od razloga povećavanja 

šumskog fonda u privatnom 

vlasništvu jest i aktualni 

povrat šuma crkvi 

i privatnicima, ponajviše 

u kontinentalnom dijelu 

sjeverozapadne Hrvatske 

te Gorskom kotaru, pojašnjava 

Šašek. 

I još jedna okolnost; 

Edukacija privatnih šumoposjednika u Garašnici 

Šumarska savjetodavna služba osnovana je 

2006. godine po uzoru na slične udruge ili agencije u 

Europi. Brojne potpisane deklaracije i konvencije, napose 

direktiva EU o potpori ruralnom razvoju iz 2003., naglašavaju 

značenje privatnih šuma i važnost potpore i 

zaštite u nastojanju da se njima održivo gospodari. Oko 

40% takvih subvencija odnosi se na šumarstvo. 

Podružnica Gronja Podravina-Bilogora pokriva tri 

županije, Bjelovarsko-bilogorsku, Koprivničko-križevačku 

i Virovitičko-podravsku, obuhvaća 65.300 ha (11% 

ukupnog fonda privatnih šuma Hrvatske), ima 15 revira 

i 59 gospodarskih jedinica. Sjedište podružnice je u Bjelovaru, 

a njeznih 10 ureda su u Koprivnici, Križevcima, 

Bjelovaru, Čazmi, Garešnici, Daruvaru, Virovitici, Slatini, 

Orahovici. 

Šume ove podružnice su razvedene i relativno dobre 

kvalitete. Najviše je lužnjaka, u nizinskom dijelu, i on 

je relativno dobre kvalitete (250 m 3 / ha u g. j. Križevci- 

Raven), kitnjak i bukva pokrivaju Kalnik i Bilogoru, ima 

dosta panjača bagrema jer su se nekada poljoprivredna 

dobra pošumljavala bagremom. Ing. Šašek kaže da je 

značajno učešće i voćkarica, divlje trešnje, kruške i jabuke, 

lipe ima nešto oko Daruvara, dok vrba, joha i topola 

zaposjedaju površine uz Dravu (oko Virovitice i Slatine). 

-Ranije se smatralo kako su privatne šume 

totalno devastirane i uništene, što je uvidom u stvarno 

stanje dobrim dijelom demantirano. Na našem je 

području uređeno 9.800 ha (15% privatnog šumskog 

18 • Broj 157-8 • siječanj/veljača 2010. 

HRVATSKE ŠUME

Piše: Miroslav Mrkobrad 

Foto: M. Mrkobrad, M. Šašek 

je uredi 

šuma 

fonda), a u završnoj je fazi uređenja još 7.000 

ha, tako da će ubrzo biti uređeno 26 posto 

privatnih šuma podružnice Gornja Podravina-Bilogora. 

Prosječna drvna zaliha na uređenim 

površinama iznosi 212 m 3 / ha, kaže 

Šašek. Kada budu dovršeni svi programi gospodarenja, 

zaliha će iznositi blizu 2 milijuna 

kubika, što znači da će se moći sjeći 30-50% 

prirasta, odnosno oko 255 kubika na ove tri 

županije. Sadašnji intenzitet sječa iznosi 15- 

17% ukupne drvne zalihe. 

Prosječna veličina gospodarske jedinice 

iznosi 1087 ha, a kreće se od 840-1442 ha. 

U Hrvatskoj se prosječno godišnje uredi 

6-7000 ha privatnih šuma pa se može očekivati 

da bi, radeći tim tempom, sve privatne 

šume bile uređene i imale svoje programe 

gospodarenja do 2015.godine. 

Veličina posjeda - Ključni problem u 

svakom pogledu je veličina posjeda koja u 

prosjeku iznosi 0,27 ha! Čak 95% ukupnog 

broja vlasnika ima posjed manji od 1 ha, 5,5 

% njih ima posjede veličine 1-1,5 ha, a tek 

0,08% vlasnika može se pohvaliti šumom 

veličine od 5-10 ha! Posjed je godinama usitnjavan 

do neprepoznatljivosti diobom (unutar 

porodice, prilikom nasljeđivanja) koja 

nije bila provedena u zemljišnim knjigama 

pa su tako često nepoznate ili teško uočljive 

granice posjeda. Stoga niti krađe nisu bile 

rijetka pojava. 

U posljednje vrijeme stanje se ipak poboljšava 

jer su i sami vlasnici počeli voditi 

računa o svom posjedu, udruživati se, kako 

bi mogli ostvariti pravo na potporu. 

ŠSS 

Šumarska savjetodavna služba 

javna je ustanova koja pružanjem 

besplatnih savjeta i provođenjem 

javnih ovlasti pomaže korisnicima u 

gospodarenju i unapređenju stanja 

privatnih šumskih posjeda u RH. Na 

taj način ona štiti interese RH i u dijelu 

preuzetih međunarodnih obveza 

o održivom gospodarenju šumama i 

ruralnom razvoju, kao i interese svih 

njenih građana u očuvanju prirodnih 

dobara i sveukupnoj zaštiti okoliša. 

Lužnjakova šuma u GJ Carevdar-Čvrstec 

Privatna šuma u blizini Novoseljana kod Bjelovara 

U nekim zapadnim zemljama postoje 

određena ograničenja prilikom nasljeđivanja 

te se neko prirodno dobro ne može 

cijepati i biti manje od npr. jednog hektara. 

U EU, primjera radi, prosječna veličina posjeda 

iznosi 13 ha (u Belgiji 2,7 ha, Mađarskoj 

3,5, Francuskoj 4, Estoniji 11, Austriji 

14, Švedskoj 45 ha..) 

Sječa, uzgoj-Godišnje se na području 

podružnice Gornja Podravina-Bilogora, 

kroz doznaku, posječe 15-20 m 3 . Postupak 

nalaže da se u uredu podružnice ispuni 

zahtjevnica, a revirnici naprave terensku 

doznaku. 

Usluge su besplatne, što se iznimno 

povoljno odrazilo među posjednicima pa 

je sve više zahtjeva. Plaćaju samo državnu 

taksu kada vade dokument o vlasništvu. 

-Veliki je napredak postignut i u planiranju 

i izvršenju uzgojnih radova. Pretprošle 

2008. godine različiti su šumskouzgojni 

Za vrijeme našeg boravka u sjedištu 

podružnice Gornja Podravina-Bilogora u 

Bjelovaru, u Starčevićevoj ulici 9, nekoliko 

je šumoposjednika navratilo i raspitivalo 

se o mogućnosti pošumljavanja i koje bi 

vrste bile najprikladnije; o potporama 

koje se mogu dobiti, a jednog je zanimala 

sječa u njegovoj šumi! 

Prostorije podružnice postale su pravi info 

centar i to je ono što su u Savjetodavnoj 

službi i željeli - biti na usluzi privatnim 

vlasnicima u svakom trenutku i na taj 

način ih usmjeravati u radu. 


Poljski jasen - 

biološka obnova 

Četiri udruge 

Četiri udruge privatnih šumovlasnika 

(UPŠ) na području podružnice 

Gornja Podravina-Bilogora su: Prigorske 

šume (Križevci), Hrast (Bjelovar), 

Papuk-Bilogora (Đulovac-Daruvar), 

Garešničke šume (Garešnica). 

zahvati (priprema staništa, sanacija, pošumljavanje 

i popunjavanje, njega, čišćenje, 

zaštita) provedeni na 48 ha, kaže ing. Šašek. 

Posađeno je 90 000 sadnica, a šumovlasnici 

su ih dobili besplatno. Uvjet za to bio je da 

moraju biti upisani u upisnik šumoposjednika 

pri Ministarstvu. Interes je sve veći na 

svim radovima biološke obnove, a najviše 

obnavljaju devastirane površine. 

Tijekom prošle 2009. godine bilo je osigurano 

100 tisuća sadnica za jesensko pošumljavanje. 

Problem koji se uočava jest 

starosna struktura sela. Žitelja je sve manje 

i sve su stariji, teško im je raditi pa ih u podružnici 

upućuju na licencirane 

izvođače šumarskih 

poslova. 

Otvorenost 

privatnih 

šuma relativno je slaba 

i iznosi 5,7 km/1000 ha. 

Ing. Šašek podsjeća da je 

pokrenuto niz aktivnosti u 

cilju obnove šumske infrastrukture 

pa je tako obnovljeno 

5 km prometnica, a to 

isto se planira za još 14 km. 

No, ovim posjedima prolazi 

i više cesta koje su ucrtane 

kao javno dobro. 

Prodaja je posebno 

pitanje privatnih šuma, 

no i tu “se kreće..” Održana je prva javna licitacija 

drvnog materijala iz privatnih šuma na 

kojoj je za jedan trupac lužnjaka s bjelovarskog 

područja postignuta najviša cijena od 

Ključni problem, u svakom 

pogledu, je veličina posjeda 

koja u prosjeku iznosi 0,27 

ha! Čak 95% ukupnog broja 

posjednika ima posjed manji 

od 1 ha, 5,5 % njih ima 

posjede veličine 1-1,5 ha, a 

tek 0,08 % vlasnika može se 

pohvaliti šumom veličine 

od 5-10 ha 

355 E /m3. No, jedan je primjerak lužnjaka iz 

g. j. Križevci-Raven dosegao cijenu od 1141 

E /m 3 ! 

Zbrajajući ono što je 

dosad učinjeno (održano 

25 prezentacija na razini 

podružnice na kojima je 

šumposjednicima predstavljana 

i “približena” uloga 

Šumske savjetodavne 

službe, prezentacija po sajmovima, 

suradnja s lokalnom 

samoupravom), ing. 

Šašek osnovne zadatke u 

daljnjem radu vidi u nastavku 

savjetovanja šumoposjednika; 

raspodjeli subvencija 

za izvršene radove 

biološke obnove, u stručnoj 

edukaciji za posjednike 

o radu na siguran način, o 

gospodarenju, zaštiti, u pomoći pri prodaji. 

Naš će moto i dalje biti: “pomognimo da 

si sami mogu pomoći”, veli Šašek. 

1. natjecanje 

Na 1. natjecanju privatnih šumovlasnika 

u Križevcima (u studenom 

prošle godine), 14 udruga iz cijele 

Hrvatske natjecalo se u četiri discipline: 

obaranju debla na balon, prepiljivanju 

oblice ručnom pilom, zabijanju 

čavla u tvrdo drvo i u povlačenju 

užeta. 

Tri najuspješnije ekipe bile su: 

1.Udruga privatnih šumoposjednika 

„Husto“, Bednja; 2.UPŠ „Jela“, Gornje 

Jesenje; 3.UPŠ „Drenak“, Slunj. 

Organizatori natjecanja bili su 

ŠSS, podružnica Gornja Podravina- 

Bilogora i Hrvatski savez udruga privatnih 

šumovlasnika RH. 

S natjecanja privanih šumoposjednika 


Svilarstvo, kao značajna gospodarska grana u našim 

krajevima, se tako održalo do sredine devetnaestog 

stoljeća. Oko 1855. bolest dudova svilca dodatno 

je djelovala na uništenje ove dotad profitabilne proizvodnje, 

ali i konkurencija iz ostalih zemalja poput 

Italije, Francuske i Japana. 

U prošlosti su se i u Dalmaciji uzgajali dudovi za 

potrebe svilarske industrije. Tako su žene u Konavlima 

ovako dobivenom prirodnom svilom ukrašavale svoje 

nošnje. 

No, murve su u Dalmaciji bile i ukras grada ili 

mjesta u kojima je stanovništvo za vrućih ljetnih dana 

tražilo osvježenje ispod njihovih krošanja. Sadili su ih 

u lukama i lučicama, ali i na trgovima i u vrtovima. Na 

taj način postajali su zaštitni znak pojedinog mjesta. 

Nažalost, tijekom godina, mnogobrojna stabla 

dudova (murvi) iz naših turističkih mjesta u Dalmaciji 

zamijenjena su sadnicama palmi, što je ovim mjestima 

oduzelo autohtoni izgled i draž. 

Jedan od takvih zaštitnih znakova u Splitu 

je stara murva (bijeli dud) posađen kraj starog Hajdukovog 

stadiona. Javna ustanova za upravljanje 

zaštićenim dijelovima prirode na području Splitskodrveće 

DUD – UKRASNO STABLO, ALI I UKUSNO VOĆE 

Piše: Vesna Pleše 

Foto: V. Pleše, arhiva 

Još je carica Marija Terezija 

poticala sadnju duda! 

Stablo duda (murva, 

murvica) poznato 

je od davnina. Bilo 

je opisivano još u 

staroj Grčkoj i Rimu, 

a posvećeno je božici 

Minervi. To je visoko 

i dugovječno stablo 

koje doživi i preko 

100 godina. 

Hajdučka murva u Splitu 

Dud 

Kroz narodnu predaju, poznate su izreke poput: 

“Ko sanja da jede dud, ostvarit će veliku 

zaradu!” Dok crni dud simbolizira zlatnike, 

bije li dud simbolizira srebrnjake, ali i bogataša 

sa mnogo djece. 

U davna vremena, u našoj zemlji dudovi su rasli 

uz mnoge okućnice, a plodovi su bili izvrsna slastica 

djeci i odraslima. U tim vremenima bio je običaj da se 

vjenčanje ili rođenje djece obilježi sadnjom ovog prekrasnog 

stabla. 

Ima više vrsta dudova. Najpoznatiji su crni dud 

(Morus nigra) i bijeli dud (Morus alba), ali i crveni (Morus 

rubra) podrijetlom iz Sjeverne Amerike. Domovina 

crnog duda je Mala Azija (Perzija), 

iz koje je i donijet u naše 

krajeve. Za razliku od crnog, 

bijeli dud potječe iz Kine. 

Ime mu dolazi od latinske riječi 

mora što znači kašnjenje, 

vjerojatno zbog polaganog 

razvoja pupoljaka. 

Dud je visine do dvadesetak 

metara, ispucale 

kore i okruglaste, široko razgranjene 

krošnje. Listovi su 

mu zelene boje, jajastog oblika 

i nazubljenih krajeva. Cvjeta 

u svibnju, cvjetovi su sitni 

i sakupljeni u male grozdaste 

cvatove. Plodovi ili dudinje 

sastoje se od gusto zbijenih 

bobica sličnih kupini, vezanih 

uz peteljku. 

Postoje razlike između 

bije log i crnog duda. Bijeli 

dud ima više stablo, glatko 

nazubljene listove te različitu 

boju plodova. Kod crnog 

duda plodovi su tamnoljubičaste 

boje, kod bijelog bijele 

ili žute boje. Jagodastog 

su oblika, beru se od lipnja 

do kolovoza. Sadrže mnogo 

grožđanog šećera, vitamina 

C, mangana, jabučne i limunske 

kiseline (plodovi crnog 

duda). Jedu se svježi ili prerađeni 

u džem, sirup ili rakiju 

dudovaču. 

U prošlosti se bijeli dud 

uzgajao kako bi se njegovim 

listovima hranile gusjenice 

dudovog svilca. Gusjenice se 

razvijaju iz jajašaca koje teže 

do 30 grama, a za svoj razvoj trebaju oko 1500 kg lišća 

duda. Na taj način dobiva se sirova svila, opredanjem 

svilenih čahura u svilu. 

Uzgoj dudovog svilca uveden je 1761. u Slavonsku 

krajinu, 1764. u Varaždinsku, a između 1772. i 

1774. u Bansku krajinu. Na zemljištu u blizini grada 

Varaždina, za potrebe uzgoja dudovog svilca, 1770. 

je bilo posađeno 8455 stabala dudova, dok je sam rasadnik 

imao oko 6000 sadnica stabala. I grad Krapina 

bio je u 19. stoljeću prepun dudovih stabala na kojima 

su se uzgajali dudovi svilci, za potrebe svilarske 

industrije u Mariboru, Varaždinu, Osijeku. Sredinom 

19. i početkom 20. stoljeća uzgojem dudovog svilca u 

Istri se bavilo starije pučanstvo i djeca. I danas o tome 

svjedoče ostatci starih dudova po istarskim mjestima. 

Kraljica Marija Terezija 1763. poziva gospodu, 

uprave, samostane i općine i u drugim dijelovima 

Austro-ugarske monarhije da počnu s proizvodnjom 

bijelog duda. 

Plodovi sadrže mnogo grožđanog 

šećera, vitamina C, mangana, jabučne i 

limunske kiseline (plodovi crnog duda). 

Jedu se svježi ili prerađeni u džem, 

sirup ili rakiju dudovaču. 


Kraljica Marija Terezija 1763. poziva gospodu, 

uprave, samostane i općine i u drugim 

dijelovima Austro-ugarske monarhije da počnu 

s proizvodnjom bijelog duda, odnosno dudovog 

svilca za potrebe proizvodnje svile 

dalmatinske županije pokrenula je inicijativu da se stablo proglasi 

botaničkim spomenikom prirode, ali do sada u tome nije uspjela. 

Dud je zaštitni znak i Makarske koja je poznata po prekrasnom 

drvoredu ovih stabala. 

Vrlo je ljekovit. Od lista i kore pripravljaju se ukusni čajevi koji su 

vrlo djelotvorni u liječenju infekcija (upale grla i mokraćnih putova), 

ali i šećerne bolesti. 

U prošlosti su se od njega radili i dijelovi za neretvanske lađe, ali 

i bačve u kojima se čuvala, kao i danas, rakija. 

Danas, osim gore spomenutih vrsta dudova, postoje selekcionirane 

vrste, ali i križanci crnog, bijelog i crvenog duda. 

Ova vrsta stabala značajna je u hortikulturi. Dobro podnosi 

rezidbu, formiranje raznih oblika krošanja, ali ima i visećih tipova 

stabala. Dud se vrlo jednostavno razmnožava uz pomoć reznica. 

Dovoljno je s rodnog stabla 

uzeti mladicu dužine 

30 do 40 cm pa je ujesen 

ili u rano proljeće položiti 

okomito na tlo, tako da 

dva pupa ostanu iznad 

površine, a u slučaju suše 

sadnicu treba zalijevati. 

Na taj način izrast će novo 

stablo duda istih svojstava 

kao i drvo s kojeg je mladica 

uzeta. 

Nažalost, danas značajnijeg 

uzgoja ovog vrijednog, 

ali zaboravljenog 

voća u našoj zemlji nema. 

Neke županije i gradovi 

potiču njegov uzgoj, a takvu 

inicijativu trebalo bi 

pokrenuti i na razini države 

kroz poticaje u poljoprivredi. 

Dijelovi crnog duda 

Dudov svilac 


Park šuma Hrastik 

Jedan od najljepših 

dijelova grada 

Zaprešića je 

zasigurno prostor 

imanja Novi dvori, 

nekadašnjeg 

vlastelinstva bana 

Josipa Jelačića, 

i park šuma u 

okviru imanja. Na 

površini od 20,5 

hektara, u park 

šumi, skladno su 

smješteni dvorac, 

kapelica sv. Josipa, 

obiteljska grobnica 

i gospodarske 

zgrade. 

Uz nedavno otvorenu izložbu 

u Hrvatskom povijesnom 

muzeju u Zagrebu, pod nazivom 

„Uspomene jednog 

bana“ (5. studenoga 2009.), koja će 

trajati do rujna 2010. godine, vrijedi 

se osvrnuti na baštinu iz doba „Svijetlog 

bana“ – kako su bana Josipa Jelačića 

oslovljavali njegovi suvremenici. 

Upravo duži vremenski raspon koji 

nam se nudi za razgled izložbe, ostavlja 

mogućnost šetnje imanjem u sva 

četiri godišnja doba, što bi bilo preporučljivo 

napraviti prije posjeta Hrvatskom 

povijesnom muzeju koji čuva 

700 autentičnih predmeta iz ostavštine 

obitelji Jelačić. Tu će nas stara 

i mlada stabla te njihove krošnje nakratko 

odvojiti od užurbane i bučne 

svakodnevne jurnjave, a aleja i brojne 

uređene staze odvesti preko prekrasnih 

prirodnih livada do nekog drugog 

povijesnog objekta u šumi ili do 

lopoča i lokvanja u malom umjetnom 

ribnjaku, dijelu današnjeg golf kluba, 

smještenog u vrtlarskoj kući nekadašnjeg 

imanja s prekrasnim otvorenim 

pogledom na Medvednicu. 

Za ovo imanje postoji kupoprodajni 

ugovor načinjen između bana 

Josipa Jelačića i grofa Erdödija, kojim 

će ban postati vlasnik Novih dvora 

(ugovor je izložen na izložbi). Ugovor 

izgleda kao rukom pisana knjiga. Tekst

aština PARK 

ŠUMA NOVI DVORI U ZAPREŠIĆU 

Ostavština bana Jelačića 

koju treba vidjeti! 

Piše: Vlasta Žara 

Foto: V. Žara 

je uokviren u crtež okvira koji podsjeća na profilirane 

letvice koje su omotane girardama s 

listovima loze i crvenim bobicama. Na vrhu su 

dva anđela koji drže svjetiljku, a na dnu druga 

dva koji preko ramena vuku i spajaju krajeve 

ovih ukrasa. Na dnu prve stranice nacrtan je i 

dvorac Novi dvori i uz njega šuma. Pažljivijim 

čitanjem lijepog ugovora, datiranog 23. ožujka 

1852., grof Erdödi prodaje banu svoju gospoštiju 

Novi dvori „sa svim svojim pristojališti, 

naime vrtim, zemljam, oranicam, livadam, 

vinogradim, šumam, kolosekim, grmljem, vodom, 

manjim kraljevskim pravam, kao vinotočjem, 

mesarenjem, ribariem, lovom ...“ Ovaj 

vrijedni izložbeni izložak sadrži puno podataka 

o kupljenom imanju i ostalim pravima i 

daćama u novcu i naturi te izgledu dvorca u 

doba kupnje. 

Dvorac Novi dvori 

Jelačićevi (prije obnove) 

Grobnica obitelji Jelačić 

Za one koji bi danas željeli doći do 

Novih dvora, putovanje je jako jednostavno. 

Sa terminala na zagrebačkom 

Črnomercu vozi ZET-ov autobus u Zaprešić, 

takoreći do ulaza na imanje. 

Prilaz prema dvorcu je uređen kao 

aleja kestena. To su stara stabla iza čijih 

se krošanja nalaze obnovljeni objekti 

žitnice –trokatne građevine, danas 

muzej M. Skurjeni i na lijevoj strani aleje 

jedinstveni objekt „vršilnice“. Ostale 

prizemnice, koje se nižu iza aleje, su 

druge gospodarske zgrade u stanju 

koje zahtjeva hitnu sanaciju, što će se 

vrlo brzo dogoditi s obzirom da su iz 

njih nedavno iseljeni svi stanari koji 

su nakon Drugog svjetskog rata ovdje 

obitavali. 

Na završetku aleje kestena, 

put vodi polukružno prema dvorcu 

koji je sagrađen na prostranoj livadi omeđenoj šumom. Upravo 

ovakvim elegantnim prilazom moguće je uživati u vizurama koje 

se ovdje otvaraju prema dvorcu, kapelici sv. Josipa i šumi. Danas se 

dvorac intenzivno obnavlja te zbog toga u njega nije moguć pristup. 

Nešto dalje, uz sam rub šume, nalazi se kapelica sv. Josipa gdje se 

svakog svibnja, na dan banove smrti, održava misa sa svečanim mimohodom 

do drugog kraja šume gdje je sagrađena, prema nacrtima 

arhitekta Bollea (isti je gradio zagrebačku katedralu i puno drugih 

objekata u Hrvatskoj), grobnica obitelji Jelačić. U svibnju je livada uz 

dvorac i kapelicu pokošena i sve miriši po divljem luku, kojem odgovara 

ovaj šumski vlažni teren. 

Hrast pun štetočina (stanje 2009.) 

Geslo bana Josipa Jelačića je bilo:„Uz Božju pomoć i sreću 

junačku“ pa se nadamo da će se na tom tragu ovo imanje 

znati nositi sa svim ekološkim i ostalim problemima zaštite 

park šume Hrastik. 

Imanjem prolaze vodotoci i mnogi kanali za odvod viška 

vode premošteni drvenim mostićima. Stara stabla obrasla su gustim 

bršljanom i mahovinom, a neka od njih su napadnuta strizibubama 

i ostalim štetnicima, tako da su se 2006. godine morali posjeći dvjestogodišnji 

hrastovi lužnjaci u predjelu oko obiteljske grobnice. U 

rujnu 2009., na istom predjelu, neka stabla su stradala još i više nego 

2006. godine pa je tužno gledati kako ostajemo bez zadnjih svjedoka 

vremena u kojem je živio ban Josip Jelačić. Međutim, ovdje rastu i 

mladi hrastovi čiji žirovi govore da će se šuma sigurno obnoviti, samo 

treba pripaziti na vandale koji ih trgaju zelene, koji bacaju ambalažu 

od pića i tuluma po cijeloj šumi i šaraju po obiteljskoj grobnici. Geslo 

bana Josipa Jelačića je bilo:„Uz Božju pomoć i sreću junačku“ pa se 

nadamo da će se na tom tragu ovo imanje znati nositi sa svim ekološkim 

i ostalim problemima zaštite park šume Hrastik. 


ekvador ŠUMSKI 

Ekvador je jedna od 

najmanjih zemalja Južne 

Amerike, ali bogata 

šumom. Geografska i 

klimatska raznolikost 

pacifičke obale, Anda 

i Amazone stvara i 

raznolikost šuma koje 

prekrivaju 40 % površine 

zemlje. Od preko 10,8 

milijuna ha pod šumama, 

na primarne šume 

(prašume) otpada skoro 

polovica, tj. 4.794,000 

ha. No ni Ekvador nije 

imun na veliki problem 

tropskih područja širom 

svijeta, gubitak šumskih 

površina. Štoviše, ova 

zemlja ima najveću stopu 

deforestacije u cijeloj 

Južnoj Americi. 

POKROV EKVADORA 

Ekvador, kao i Kolumbija, Bolivija, Peru i Venezuela 

ima vrlo bogat šumski pokrov jer mu se teritorij 

pruža u tri vrlo različita geografsko-klimatska 

pojasa: nizinski obalni pojas uz Tihi ocean, Ande 

te sliv rijeke Amazone. Štoviše, Bolivija i Peru u obalnom 

pojasu gotovo i nemaju šuma zbog aridne, pustinjske 

klime, no sjevernije zemlje poput Ekvadora ga imaju. 

Ekvador je jedna od najmanjih zemalja Južne Amerike, 

ali unatoč tome, s površinom od 283 560 km 2 više je od 

pet puta veća od Hrvatske. Biološka raznolikost je dobar 

indikator bogatstva šuma jer je većina prirodnih staništa 

u Ekvadoru pod šumama, izuzev najvišeg planinskog 

pojasa na Andama koji je pod travnjacima. Šume 

prekrivaju 40 % površine zemlje, odnosno 10.853,000 

ha. Od toga primarne šume (prašume) čine skoro polovicu, 

tj. 4.794,000 ha. Po biološkoj raznolikosti je ova 

zemlja na osmom mjestu u svijetu, uzevši u obzir broj 

vrsta i endema na maloj površini. Tu živi gotovo 20 000 

vrsta biljaka, preko 1 500 vrsta ptica, više od 840 vrsta 

gmazova i vodozemaca te 341 vrsta sisavaca. 

Suhe tropske šume - Nizinski pojas između Pacifika 

i Anda je vrlo naseljen zbog povoljne klime, obradivog 

zemljišta, blizine obale i morskog prometa. Prostrane 

suhe tropske šume koje su nekad rasle, sada su 

svedene na male otoke ili su potpuno nestale. Zamijenile 

su ih prostrane plantaže, prije 

svega banana. Ekvador je jedan 

od najvećih izvoznika ovog voća u 

cijelom svijetu. Većina banana na 

hrvatskom tržištu marke je Chiquita 

iz Ekvadora. 

Čak 99% suhih tropskih šuma 

u Ekvadoru je posječeno. Najveći 

preostali šumski otoci središnjeg 

dijela obale su u Nacionalnom parku 

Machalilla. U parku je zaštićeno 

40.000 hektara od kojih dio čini 

i niska planinska šuma. Posebno 

značajno drvo za ovu vrstu šume 

drvo je ceiba. Na južnom dijelu 

obale još stoji šuma uz obalu 

kod mjesta Macará, inače centra 

proizvodnje banana u Ekvadoru. 

Na samom sjeveru obalne nizine, 

u provinciji Esmeralda, imamo nekoliko zaštićenih područja, 

poput Reserva Ecologica Cotocychi-Cayapas s 

200.000 ha šume. U blizini je i Reserva Ecologica Mache 

Chindul sa 70 000 ha. To je područje sa značajnom afroekvadorskom 

populacijom (potomci robova) i gdje možemo 

još naći indijanska plemena. 

Blizu polovice šuma 

Ekvadora su prašume! 


Divlja rijeka na Andama

Piše: Goran Šafarek 

Foto: G. Šafarek 

Amazona - Najveći dio šume ipak nalazimo na 

istoku zemlje koji Ekvadorci nazivaju Oriente. To je sliv 

Amazone, dio najveće šume na svijetu. Malo ljudi zna 

da je gotovo polovica zemlje pod Amazonom. Većina 

ljudi Amazonu povezuje s Brazilom, no najbogatiji dio 

džungle leži podno Anda, uz Boliviju, Peru, Kolumbiju 

i Ekvador. U Amazoni su mineralne hranjive tvari limitirajući 

čimbenik, a Ande su njegov velik izvor. Velike rijeke 

zato neprestano donose velike količine sedimenta, 

među njima plodnog mulja koji oplođuje okolnu šumu. 

Kada te rijeku dođu u Brazil, već su izgubile podosta tog 

suspendiranog mineralnog hranjiva. 

Oblačna šuma 

Čak 99% suhih tropskih šuma u Ekvadoru 

je posječeno. Najveći preostali šumski otoci 

središnjeg dijela obale su u Nacionalnom parku 

Machalilla 

Andske šume - Ande su za razliku od pacifičke obale 

dobrim dijelom prekrivene šumama. Taj šumski pojas počinje 

od nizine i sa zapadne i s istočne strane te se penje do otprilike 

2000-3000 metara. Lokalne prilike, dakako, određuju 

gornju granicu, a to može biti sunčana ekspozicija, duboke 

riječne doline kroz koje dolazi topli zrak, izloženost vjetru i 

ostali ekološki čimbenici. Iznad pojasa šuma počinju beskrajni 

travnjaci páramo na kojem nalazimo nisko drveće iz skupine 

Polylepis. Andske visoravni su najgušće naseljeni dijelovi 

Ekvadora pa je tu prvobitni šumski pokrov uglavnom nestao. 

Zato su najgušće šume na najnedostupnijim dijelovima 

Anda. To su prije svega strme padine. Ponekad je zastrašujuće 

pogledati gotovo pravu vertikalu od gotovo 1000 metara 

na kojoj svejedno raste drveće. Još kad se niz nju stropoštaju 

slapovi nebrojenih potoka i rijeka koji ostaju na površini 

nepropusnih granitnih stijena, doživljaj je potpun. To je istovremeno 

i teško prohodno područje te se tu kriju još mnogi 

endemi – kako među biljkama tako i među životinjama. 

Te se andske šume često nazivaju i oblačnim šumama. 

Vlažan zrak iz nizine se penje, hladi, kondenzira pa nastaju gusti oblaci 

i magla. Ta šuma može danima biti pod oblacima i stoga ima takav 

naziv. Kako je zrak vlažniji s istočne, amazonske strane, tako su i šume 

na istočnim padinama mnogo vlažnije i bujnije. U takvom mokrom 

mediju posebno bujaju epifiti – biljke koje rastu na drugim biljkama, 

no nisu paraziti. Kora drveća se jedva vidi od mahovina lišajeva i papratnjača. 

Ovdje nalazimo i bromelije, orhideje i ostale biljke sjemenjače. 

Epifiti su izvrsna staništa za mnoge životinje: kukce, vodozemce 

i gmazove koje inače nalazimo kod nas na razini tla. 

Šuma iznad Quita na 4000 m 

To je područje nizine, isprekidane samo povremenim brežuljcima. 

Glavni elementi prirodnog krajolika su rijeke. Iako na samom početku 

puta te su rijeke već stotinama metara široke. Meandriraju, te 

su gledane iz satelita ili aviona jedini „detalj“ u monotonom zelenilu. 

Stvaraju sprudove, rukavce i polukružna jezera (mrtvice). Plave šumu 

koja se naziva varzea. Najveće zaštićeno područje je Nacionalni park 

Yasuní. Poznat je još i kao poplavna šuma u Reserva Producción Faunística 

Cuyabeno s „crnom rijekom“ bogatom taninima i ostalim biljnim 

tvarima. U Orienteu žive Indijanska plemena Huaorani, Shuari, Cofa- 

Ceiba u suhoj šumi 

Drveni dvorac 


Suha tropska šuma Pacifika 

napuštaju i sijeku novi komad šume. I tako svakih nekoliko godina. Za kratkoročnu 

ekonomsku korist umjesto veličanstvene šume ostaje samo neplodna 

šikara. Veliku ulogu u takvoj deforestaciji imaju ceste. One su jedini način da 

naseljenici dođu do novog područja. 

Mnogo je kontroverzniji utjecaj naftnih kompanija na šume Ekvadora. 

Naizgled to nema velike veze, no u slučaju sjeverne Amazone se to pokazalo 

ključnim razlogom za deforestaciju. Samo krčenje šume za naftna postrojenja, 

naftovode i ostale instalacije nema nikakav praktičan učinak što se tiče iskrčenih 

površina. Ono što je zapravo najvažnije u 

nestanku šume su ceste kojima su došli kolonizatori. 

Satelitske snimke prikazuju što se desilo. 

Na jednoj snimci je bušotina i prilazna cesta, 

kap u šumskom moru. Nekoliko godina kasnije, 

snimka pokazuje da šume gotovo uopće nema, a 

zamijenile su ih „prolazne“ farme i šikara. 

Osim samog krčenja, naftne kompanije 

i direktno uništavaju šume zagađivanjem. U 25 

godina se iz bušotina i naftovoda kompanije 

Texaco izlilo 64 milijuna litara nafte. Zagađena 

je šuma, brojne rijeke i sami ljudi. Dodatnih 76 

milijuna litara otrovnih tekućina, kao nusprodukata, 

je izliveno u šumu. Samo u kolovozu 1992. 

je pucanjem naftovoda izašlo milijun litara nafte. 

Rijeka Napo je danima tekla crna i to ne samo u 

Ekvadoru, već i u Peruu i Brazilu, tisućama kilometara 

daleko od mjesta nesreće. 

ni, Quichua, Secoya i ostali. Huaorani imaju svoj vlastiti rezervat koji je u sklopu 

parka Yasuni. Većina njih su „civilizirani“, no neke grupe su još nekontaktirane 

duboko uz granicu s Peruom i Kolumbijom. 

Nestajanje šuma - Ekvador nije imun na veliki problem tropskih područja 

širom svijeta, a to je deforestacija, odnosno gubitak šumskih površina. Zapadne 

su šume gotovo nestale, a istočne se uništavaju svakodnevno. Štoviše, ova 

zemlja ima najveću stopu deforestacije u cijeloj Južnoj Americi. Ekvador je između 

1990. i 2005. izgubio oko 21.5 % svog šumskog pokrova. Nekad nedodirljiva 

istočna padina Anda i sama Amazona je na putu nestajanja. 

Farmeri su odgovorni za veliko krčenje šume. Naseljenici iz Anda spuštaju 

se sa visoravni tražeći zemlju. Kao stranci, u džungli nemaju nikakve emocionalne 

veze sa šumom i nemilosrdno ju krče da bi sadili šećernu trsku ili banane. 

Siromašno tlo može podnijeti novi teret svega nekoliko godina te ju naseljenici 

Osim samog krčenja, naftne kompanije i direktno uništavaju šume 

zagađivanjem. U 25 godina se iz bušotina i naftovoda kompanije 

Texaco izlilo 64 milijuna litara nafte. 

Ceste donose uništenje 


Vunasti majmun 

Na taj način nije stradala samo prirodna i 

kulturna baština, već i indijanske zajednice. One 

su doslovno u tren oka prebačene iz kamenog 

doba u 20. stoljeće. Taj je prijelaz bio dramatičan 

i za Indijance negativan. Izgubili su tradiciju, a 

dobili najgore od civilizacije. Alkohol ih ubija, a 

novac „zagađuje“. Tužno je pogledati nekad ponosne 

ratnike kako pod utjecajem alkohola „žicaju“ 

novce, ponekad i s oružjem. Ili promatrati 

jadne „šupe“ samo sa zidovima i krovom. Još važnije, 

izgubili su svoju zemlju. I dan danas vlada 

veliki sukob Indijanaca i naftaša. Tužba o odšteti 

30.000 Indijanaca nikako da se riješi, a među 

Indijancima postoje bojazni da se Texaco izvuče 

bez ikakve naknade, nakon što je ostvario goleme 

profite. To je samo jedan od brojnih sudskih 

slučajeva. 

Država Ekvador ipak nastoji sačuvati barem 

nešto od svoje ogromne prirodne baštine šuma. 

Vlada daje poticaje plantažama autohtonih vrsta 

drveća te zaštitu postojećih šuma. Danas je stoga 

zaštićeno više od 15 % površine cijele zemlje.

mala enciklopedija šumarstva 


Foto: Arhiva 

Katalpa 

(Catalpa) 

Catalpa bignonioides ‘Aurea 

Od desetak vrsta 

drveća ovoga 

roda nekoliko ih 

se, u nas, uzgaja 

u dekorativne 

svrhe u nasadima 

i drvoredima. 

Cvjetovi oblikuju 

vršne paštitaste 

metlice ili grozdove 

koji su u američkih 

vrsta bijele, a u 

azijskih žute boje 

Rod katalpe (Catalpa) obuhvaća listopadno 

drveće Sjeverne Amerike, otoka Karipskoga 

mora i istočne Azije, iz porodice Bignoniaceae, 

karakteristične po velikom jednostavnom 

lišću koje je cjelovitoga ruba ili neznatno trolapo i nasuprotno. 

Vrste ovoga roda imaju nerijetko odozdo u 

kutovima lisnih žila, crvene žljezdaste pjege. Cvjetovi 

oblikuju vršne paštitaste metlice ili grozdove koji su u 

američkih vrsta bijele, a u azijskih žute boje. 

Čaška je zvonolika i peterozuba, a vjenčić 

zvonolik i dvousnat, s dvozubom gornjom 

i trozubom donjom usnom. U cvijetu su 

samo dva prašnika, a plod je tanki i dugački 

valjkasti tobolac, s mnoštvom izduženih, 

spljoštenih i kožasto okriljenih sjemenki. 

Rubovi krilaca su vlasasti. Od desetak vrsta 

drveća nekoliko ih se, u nas, uzgaja u dekorativne 

svrhe u nasadima i drvoredima. 

Obična katalpa, cigaraš, istočni trubljačac 

(Catalpa bignonioides) je manje 

drvo južnoga dijela Sjeverne Amerike (Florida, 

Georgija, Mississippi), koje se u našim 

nasadima često uzgaja u dekorativne svrhe. Visina mu 

je 5-20 m, opseg 1-2 m, a kora debla smeđa, tanka i 

neznatno uzdužno ispucala. Stabla rijetko postignu 

starost veću od 150 godina. Krošnja je okruglasta, široka, 

deblo krivudavo, s niskim grananjem. Izbojci su 

debeli, goli ili slabo dlakavi, žutosmeđe boje, s bijelom 

srčikom. Pupovi su sjedeći, smeđi i okruglasti. Listovi 

su uglavnom u tročlanim pršljenovima, izrazito 

Catalpa fargesii 


HRVATSKE ŠUME 27

krupni, dugi 10-20 cm, srcoliki, cijeloga 

ruba, pri vrhu naglo ušiljeni 

poput listova jorgovana. Odozgo 

su goli, odozdo dlakavi, posebice 

uzduž žila. Zeleni do zelenožuti 

listovi su egzotični, a u jesen poprimaju 

zlatnožutu boju. Ako ga 

rastrljamo, lišće ima izrazito neugodan 

miris, djeluje odbojno na 

kukce, osobito na komarce. Cvjetovi su bijeli, mirisni, u uspravnim, 

široko piramidalnim metlicama dugim 20-25 cm. Grlo vjenčića sadrži 

više žutih i jarkocrvenih tamnijih pruga. Cvatnja je u srpnju i kolovozu, 

a počinje 6-8 godina poslije sadnje. Plod je tobolac (čahura), 

dug 20-40 (50) cm, u obliku mahune, nalik na tanku cigaru (otuda i 

Cvjetovi i listovi 

Srcolisna katalpa naraste u visinu do 45 m, s promjerom 

većim od 1,5 m. Uspijeva uz riječne doline, na vlažnim, 

niskim i plodnim područjima SAD-a. Vrlo je lijepo drvo, 

zasigurno najlješe u ovom rodu. Uzgaja se i u šumskim 

kulturama i jake je izdanačke snage. 

narodni naziv), dozrijeva u jesen te 

tijekom zime ostaje visjeti na stablu. 

U proljeće se uzdužno otvara, 

a malena duguljasta sjemenka je 

na dvije strane okriljena, s bijelim 

dlakama, spljoštena i vlasasta vrha. 

Obična katalpa ima veći broj formi, 

primjerice: ‘Aurea’ (listovi tamnožuti), 

‘Koehnei’ (listovi žuti sa zelenom 

nervaturom, ‘Nana’ (nizak i gust grm). Čest je i križanac Catalpa 

hybrid (između obične i kineske katalpe). 

Otpornost na ekstremne temperature-Ova vrsta drveća razmnožava 

se sjemenom i reznicama iz žila, brzoga je rasta, voli sunčanije 

položaje na hranjivim, no neznatno vlažnijim tlima. Pokazala 

se vrlo otpornom na ekstremne temperature, 

osobito niske, te poplave, a raste na toplijim 

hrastovim staništima. Sadi se pojedinačno, u 

grupama, a nerijetko i u drvoredima, uz pješačke 

staze te na kosinama radi stabilizacije 

tla. U nas je česta u parkovima zbog svojih 

izrazito dekorativnih svojstava, posebice tijekom 

cvatnje. Dobro podnosi i gradske uvjete i 

industrijska zagađenja. Pojedinačno uzgojena 

stabla odlikuju se širokom krošnjom s debelim 

granama i kratkim deblom sa svijetlosmeđom 

korom. Zbog činjenice da korijenje nije površinsko 

i jako, u zadnje se vrijeme ova ukrasna 

vrsta uzgaja na okućnicama ispred terasa, 

dajući tijekom cvatnje mirnu i prozračnu hladovinu 

oplemenjenu mirisom cvjetova. Dobro 

podnosi jaču rezidbu u rano proljeće pa 

se prevelika krošnja može oblikovati tako da 

bude zbijenija ili čak kupolastog oblika. 

Otrovno korijenje, ljekoviti listovi i 

kora-Zanimljivo je da je korijenje vrlo otrovno, 

no listovi su ljekoviti te se upotrebljavaju u 

liječenju astme, kao topli oblog na rane i ogre- 

Brazdasto 

ispucana kora 

Catalpa hybrida 


Srcolisna katalpa-najljepša 

među vrstama ovoga roda 

jajoliko-srcoliko, dugo 10-25 cm, na vrhu ušiljeno, obično s 3-5 plitkih 

i kratko ušiljenih lapova. Odozgo je tamnozeleno, odozdo svijetlozeleno 

i dlakavo uzduž žila, sa crvenkastim mrljama ili potpuno golo. 

Cvjetovi su žućkasti, dugi približno 2 cm, s tamnoljubičastim unutrašnjim 

točkicama i s dvije, u počeku narančaste, a kasnije crvenosmeđe 

pruge. Cvatne metlice su čunjaste, duge 10-25 cm. Cvatnja je tijekom 

svibnja. Plodovi su dugi oko 20-30 cm i oko 4 mm debeli. Nešto su 

Raste u zaravnjenim dnima plićih ponikava i uspinje se samo 

u donjim, blažim padinama, u rasponu od 1200 do 1450 m. 

Javlja se s vrstama visokih zeleni, ali i na sekundarnim 

staništima nastalim djelovanjem čovjeka, poput šumskih 

sječina, rubova šuma i paljevina. 

kraći, ali izrazito tanji od plodova obične katalpe. 

Kineska se katalpa kao ukrasna vrsta nerijetko uzgaja u nasadima, 

otporna je prema niskim temperaturama, no osjetljivija je prema 

mrazovima od američkih vrsta. Dobro podnosi rezidbu. Osim ove, u 

europskim se parkovima uzgajaju još dvije katalpe porijeklom iz Kine 

(Catalpa fargesii i Catalpa bungei). 

botine, ali imaju i narkotička svojstva. Čaj od kore služi kao antiseptik, 

lijek protiv zmijskih ugriza, laksativ i sedativ. Drvo nije velike čvrstoće, 

no lako je obradivo pa se nerijetko koristi u izradi manjih komada 

namještaja. 

Srcolisna catalpa (Catalpa speciosa) je drvo Sjeverne Amerike 

koje naraste u visinu do 45 m, s promjerom većim od 1,5 m. Uspijeva 

uz riječne doline i na vlažnim, nešto siromašnijim i pjeskovitijim tlima. 

Krošnja mu je neznatno piramidalnija, kora debla crvenosmeđa 

i brazdasto ispucana. Izbojci su crvenkastosmeđi, listovi su vrlo krupni, 

srcoliko duguljasti, postupno ušiljeni, dugi 20-50 cm, široki do 18 

cm, na licu goli, na naličju gusto dlakavi. Peteljka je duga 10-15 cm. 

Kada listove rastrljamo nemaju neugodan miris. Cvjetovi su krupni, 

dugi 6-8 cm, bijeli, u uspravnim metlicama dugim do 15 cm. U grlu 

vjenčića nalaze se dvije žute pruge. Cvatnja je tijekom lipnja, ranija 

nego kod obične katalpe. Plod tobolac dug je do 50 cm, neznatno 

Catalpa bignonioides ‘Nana’ 

Kineska se catalpa, kao ukrasna vrsta porijeklom iz Japana i 

Kine, nerijetko uzgaja u nasadima, otporna je prema niskim 

temperaturama, no osjetljivija je prema mrazovima od 

američkih vrsta. 

je spljošten, približno 1,4 cm u jednom i 1,1 cm u drugom pravcu. 

Srcolisna katalpa je vrlo lijepo drvo, zasigurno najlješe u ovom rodu, 

porijeklom je iz niskih i plodnih područja SAD-a, katkada poplavnih, 

posebice u blizini velikih rijeka (Mississippi). Uzgaja se i u šumskim 

kulturama i jake je izdanačke sposobnosti. U nas je vrlo rijetka i stoga 

joj treba pokloniti više pozornosti. 

Kineska catalpa (Catalpa ovata) je manje drvo istočne Azije 

(Japan, Kina) koje u visinu naraste do 13 m. Krošnja mu je široka, grane 

otklonjene, izbojci goli, katkada neznatno dlakavi. Lišće je široko 

Stablo obične katalpe 


zeljaste biljke 

Ljepika 

(Adenostyles alliariae) 

Ovu zeljastu biljku središnje i južne Europe često nalazimo 

u vegetaciji visokih zeleni, u zoni subalpskih bukovih šuma i 

klekovine bora krivulja, u zajednicama na staništima s izraženom 

količinom vlage, s hranjivim humoznim tlom na kojem se dugo 

zadržava snijeg 

Veliki, grubo nazubljeni list 

Listovi i cvjetovi sive ljepike 


Foto: Arhiva 

U Hrvatskoj ljepiku nalazimo u 

pretplaninskoj bukovoj šumi s 

urezicom, a biljka čini veliki facijes na 

mjestima dugotrajnoga ležanja snijega. 

Raste i u zajednici smreke s ljepikom, 

na prijelazu gorskog u pretplaninski 

pojas i u pretplaninskom pojasu 

Velebita. 

Ljepika, siva ljepika (Adenostyles 

alliariae) je trajna zeljasta biljka iz 

porodice glavočika (Compositae) rasprostranjena 

na području pojedinih 

zemalja središnje i južne Europe. Stabljika joj 

je uspravna, okruglasta, s uzdužnim prugama, 

u donjem dijelu obično gola, u gornjem 

kratko pahuljasto dlakava. Podzemni dio 

stabljike (podanak ili rizom) je okruglastog 

presjeka, čvorast, vodoravan ili kos. Veliki 

prizemni listovi-Listovi su izrazito mekani, 

trokutasto-srcasti do bubrežasti, uglavnom 

kratko ušiljeni te vrlo neravnomjerno i grubo 

napiljeni. Odozgo su tamnozeleni, hrapavi i 

bez sjaja, a odozdo s paučinasto-pahuljičastim 

dlačicama, katkada potpuno goli. Prizemni 

su listovi široki do 50 cm, a listovi stabljike 

(pretežito po 3) su na peteljci ili sjedeći. 

Peteljka do polovice obuhvaća stabljiku, a 

u donjem dijelu ima dvije uške. Cvat (inflorescencija) 

je rastresit, glavice su uglavnom 

s 3-4 cvijeta, duge 10-12 mm. Takson var. 

Kerneri (Adenostyles kerneri) ima 4-8 cvjetnih 

glavica. Ovojni listići su izduženi, tupo 

ušiljeni, pretežito purpurno nahukani. Plod 

je dug pribižno 3 mm, s dlakavom kunadrom 

(papusom), a dlačice na roškama služe rasprostranjenju 

sjemena pomoću vjetra, što 

je karakteristika različitih vrsta glavočika 

U vegetaciji visokih zeleni-Ljepiku 

često nalazimo u vegetaciji visokih zeleni, u 

zoni subalpskih bukovih šuma i klekovine 

bora krivulja, u zajednicama sveze 

Adenostylo-Doronicetum i dr. Potonje 

zajednice nalaze se na staništima s 

izraženom količinom vlage, s hranjivim 

humoznim tlom na kojem se dugo zadržava 

snijeg i gdje je gotovo nemoguć 

razvoj šumske vegetacije. Obično su to 

ponikve, podnožja stijena, rubovi točila 

i planinskih jezeraca. Ova primarna 

vegetacija proširila se i na sekundarna 

staništa nastala djelovanjem čovjeka, 

poput šumskih sječina, rubova šuma i 

paljevina. Također je nepotpuno, no nerijetko 

ih nalazimo u gustim populacijama 

u bukovo-jelovoj šumi (Abieti-Fagetum), 

a vrlo često i obilno u spomenutoj subalpskoj 

bukovoj šumi (Fagetum subalpinum). 

Dolazi zajedno s vrstama iz porodica štitarki, 

žabnjaka i ljiljana, a najčešće s austrijskim divokozjakom, 

mliječem, šumskom sirištarom, 

oštrobridnim jedićem, planinčicom, šumskom 

kozlačicom te kranjskim i bosanskim 

ljiljanom. 

Od gorskog do pretplaninskoga pojasa-U 

Hrvatskoj ljepiku nalazimo u pretplaninskoj 

bukovoj šumi s urezicom (Homogyno 

alpinae-Fagetum sylvaticae), zajednici u kojoj 

u sloju drveća dominira bukva, primije šana s 

gorskim javorom. Biljka čini veliki facijes (najniža 

fitocenološka jedinica), na mjestima dugotrajnoga 

ležanja snijega. Raste i u zajednici 

smreke s ljepikom (Adenostylo alliariae-Picetum 

abietis), na prijelazu gorskog u pretplaninski 

pojas i u pretplaninskom pojasu Velebita. 

Razvijena je u zaravnjenim dnima plićih 

ponikava i uspinje se samo u donjim, blažim 

padinama, u rasponu od 1200 do 1450 m. Javlja 

se s vrstama visokih zeleni (ljubičasti mliječ, 

bijeli repuh, austrijski divokozjak, uspravna 

pokosnica i dr.) 

U našim šumama, osim sive, raste i vrsta 

alpska ljepika, (Adenostyles glabra; A. 

alpina), na točilima, u klancima, pretežito u 

subalpskom pojasu. Ona je niža (30-80 cm), 

a razlikuje se i po listovima koji su kožastiji, 

na rubu ravnomjernije nazubljeni, odozgo 

sivozeleni. Listovi stabljike su u donjem dijelu 

bez ušaka, a uskovaljkaste glavice duge su 

10-12 cm. 

Alpska ljepika 


zaštićeno bilje LJEKOVITO 

BILJE 

Rusomača (Capsella 

bursa pastoris L.) 

ljekovita je biljka 

iz obitelji krstašica. 

Poznata je pod imenima 

pastirska torba, 

tarčužak, djevojačka 

trava, torbičica, 

tobočica, hoću-neću, 

skrižan i sl.. 

Rusomača 

Rusomača učinkovita 

kod krvarenja 


Foto: Arhiva 

U prošlosti je rusomača bila poznata pod nazivom sangunaria, a 

kod većine naroda koristila se za zaustavljanje krvarenja. I u vrijeme 

I. svjetskog rata bila je vrlo tražena, posebno njen ekstrakt i tinktura. 

Krvarenje zaustavlja brže od poznate kanadske biljke Hidrastis 

canadensis. 

Opis: jednogodišnja je ili dvogodišnja zeljasta 

biljka koja naraste do visine od 10 do 50 

cm. Većina listova nalazi se u prizemnoj rozeti 

iz koje prve ili tek druge godine izraste jedna ili 

više uspravnih i redovito razgranjenih stabljika. 

Listovi su po obliku perasto nazubljeni, a stabljika 

ima manje izmjeničnih „sjedećih“ listova. 

U gornjem dijelu stabljike i ogranaka razvijaju 

se sitni bijeli cvjetovi, združeni u gusti grozdasti 

cvat. Za tu biljku znakovito je da tijekom cijelog 

ljeta ima plodove i cvjetove. 

Cvatnja: od ožujka do studenog. 

Stanište: kao korov raste gotovo svuda; uz 

putove, u naseljima, u vrtovima, na zapuštenom 

zemljištu, u starim zidinama i ruševinama.. 

Miris i okus: pomalo je ljutog okusa, ali bez 

karakterističnog mirisa. 

Branje i prerada: bere se cijela biljka u cvatu, 

a suši se na toplom i prozračnom mjestu. 

Dijelovi biljke 

Može se sakupljati i samo sjeme biljke. 

Ljekovite tvari: eterično ulje, gorušičino 

ulje, holin, resin, sumpor, fosfor, kalij, natrij, željezo, 

karotin, vitamin C, vitmain B1, B2, vitamin K, flavonid, saponin, 

treslovinu, tyramin.. 

Koristi se u liječenju: kako smo već uvodno napomenuli, oduvijek 

se koristila u liječenju raznih krvarenja (vanjskih i unutarnjih), 

-ženskih bolesti i kao pomoć pri porođaju i trudnoći, 

-za uravnoteženje krvnog tlaka, 

-probavnih problema, za jačanje peristaltike crijeva, 

-tegoba s jetrom (posebice žutice i bolesti žuči), 

-u liječenju bolesti bubrega i mjehura, 

-želučanih tegoba, 

-dijabetesa, proljetnog čišćenja krvi te bolesti 

slezene, 

-bolesti živaca, naročito kod kičme… 

Svježi sok biljke djeluje brzo izazivajući stezanje 

maternice, ali sužava i širi krvne žile te 

zaustavlja krvarenja. Ukapan u nos, svježi sok 

zaustavlja krvarenje. Stimulira rad sustava cirkulacije 

u organizmu i urinarnog sustava. 

U narodnoj medicini koriste je za proljetne 

i jesenske kure čišćenja krvi. Od preslice i rusomače 

priređuje se čaj protiv kašlja i za olakšavanje 

reumatskih oboljenja i gihta. Primjenjuje 

se i kod raznih upala u ustima, za grgljanje 

i ispiranje usta te dezinfekciju rana koje sporo 

zacjeljuju. 

Ljekovite biljke s kojima se najčešće koristi, 

odnosno miješa su: kopriva, kamilica, neven, 

preslica, stolisnik, steža i troskot. 

Čaj: jedna jušna žlica osušene biljke prelije 

se sa 2 dl vruće vode, poklopi se i pusti da odstoji 

pola sata te se procijedi. Uzima se dvije do 

tri šalice čaja na dan, po potrebi i više. 

Čaj se može koristiti i za razna vanjska i unutarnja 

ispiranja te za pripremu obloga. 

Pored toga što se koristi u ljekovite svrhe, često se koristi u kulinarstvu, 

za salate ili kao pikantni začin. 

Kontraindikacije: Zbog opasnosti od izazivanja pobačaja, rusomaču 

ne smiju uzimati trudnice. 


u Makedoniji. Dinaridi su poznati kao tipično područje 

dubokoga krša s oštrim krškim oblicima, oskudicom 

vode, siromašnom vegetacijom i razmjerno surovom 

klimom. Protežu se smjerom sjeverozapad-jugoistok u 

nekoliko usporednih nizova koji počinju otočnim planinama, 

a najviše visine dosežu na Durmitoru i u Prokletijama. 

Dinaridi visinom i dužinom predstavljaju oštar zid 

prodoru mediteranskih utjecaja u unutrašnjost. Dinara i 

Dinaridi su mlađega geološkog postanka - uzdignuti su 

u tzv. alpskoj orogenezi u tercijaru (paleogenu). 

Sama planina Dinara naoko nije ni po čemu drukčija 

od drugih planina Dinarskoga gorja. Divovske vapnehrvatske 

planine NAJVIŠI 

VRH HRVATSKE 

Dinara 

Dinara - tamo gdje Hrvats 

Piše: Alan Čaplar 

Foto: A. Čaplar 

Ako ste vlakom ili automobilom prolazili kroz 

Knin, pogled vam je zasigurno s pruge ili 

ceste barem nakratko odlutao prema planini 

koja zatvara vidik na istočnoj strani kotline. 

Visina te moćne i dugačke barijere, koja izdaleka 

nalikuje na golem kamenit zid, izaziva poštovanje i budi 

radoznalost. U zimsko doba, a i dugo u proljeće, vrhovi 

Dinare bijele se od snijega, a za sivih dana se ni ne 

vide jer ih nebo oblacima sakrije u svoja njedra. Vrh te 

kamenito-travnate planine najviša je točka u Hrvatskoj, 

mjesto gdje hrvatsko tlo dodiruje nebo. 

Vrh Dinare 

Dinara nije samo 

najviši hrvatski 

vrh, nego i jedna 

od iznimno lijepih 

planina. Njezina 

nekoliko stotina 

metara visoka 

jugozapadna stijena 

svojom veličinom 

zadivljuje i privlači 

poglede svakog tko 

se nađe u njezinu 

podnožju, a posebnu 

joj ljepotu istodobno 

osiguravaju bogate 

cvjetne livade i šume 

koje ne odaju da 

je riječ o području 

bezvodnoga krša. 

Iako je Dinara tipična krška planina s oskudicom 

vode, pod njom čak ima razmjerno mnogo vode 

- kod Knina žubore Krčić i Krka, a u selu Cetina 

rađa se istoimena rijeka koja vodom puni Peručko 

jezero, najveći slatkovodni rezervoar u Hrvatskoj 

Dinara nije samo jedna - Naziv Dinara obuhvaća 

više različitih pojmova. Dinarom u užem smislu smatra 

se planina istočno od Knina, a sjeverno od Peručkog jezera. 

U davnini je ta planina nosila naziv Adrion oros i 

pod tim neobičnim nazivom može se pronaći u najstarijim 

sačuvanim zemljovidima. U širem smislu Dinara je 

84 kilometra dug masiv koji, osim Dinare nad Kninom, 

obuhvaća i planine Troglav i Kamešnicu. Zanimljivo je 

da se i upola niža planina iznad ušća Cetine u more također 

naziva Dinara, no da ne bi bilo zabune, svuda se 

ona spominje kao Omiška Dinara. 

Pretpostavlja se da ime Dinara potječe od ilirskog 

plemena Dindari, no za to nema nikakvih dokaza. Poznato 

je da je planina Dinara dala ime cijelom planinskom 

prostoru od slovenskih Alpa do šarskih planina 


Kako na Dinaru 

Najjednostavniji put za one 

koji dolaze automobilom je 

prilaz iz kninskog zaselka Guge 

preko Markovog groba, odnosno 

vojnog poligona „Crvena 

zemlja“. Automobil treba ostaviti 

kod Markovog groba, jer je 

cesta dalje vrlo loša, te nastaviti 

dalje pješice preko travnatih 

dolaca Brezovca, Samara i Dulera 

prema vrhu Dinare. Uspon 

od Markova groba do vrha traje 

5 sati. Vlasnici terenskih vozila 

mogu automobilom doći do 

Dulera, odakle se do vrha može 

stići za dva sata hoda. 

Uspon na Dinaru najbolje je 

isplanirati kao dvodnevni izlet u 

ljetno doba godine, s noćenjem 

u nekoj od dinarskih planinarskih 

kuća. 

Posjetiteljima Dinare su na 

raspolaganju za noćenje planinarska 

kuća „Brezovac“ (info: 

Perica Šimić, 091/89-13-506) te 

planinarska skloništa Glavaš i 

“Martinova košara” (info: Marko 

Gojević: 091/52-15-285). Sa 

spomenutim predstavnicima 

planinarskih društava „Dinara“ 

iz Knina i „Sinjal 1831.“ iz Kijeva 

zainteresirani mogu dogovoriti 

prijevoz do Glavaša i do Brezovca 

te na taj način izvesti lijepu 

turu od Brezovca preko vrha Dinare 

do Glavaša ili obratno (7-8 

sati hoda). Sve dodatne informacije 

o planinarenju po Dinari 

mogu se dobiti od Hrvatskog 

planinarskog saveza na telefon 

01/48-24-142. 

Najviši planinski 

vrhovi Hrvatske 

(preko 1500 m) 

1. Dinara (Dinara; Sinjal 1831 m) 

2. Kamešnica (Kamešnica 1810 m) 

3. Biokovo (Sv. Jure 1762 m) 

4. Velebit (Vaganski vrh 1758 m) 

5. Plješivica (Ozeblin 1657 m) 

6. Velika Kapela (Bjelolasica 1533 m) 

7. Risnjak (Risnjak 1528 m) 

8. Svilaja (Svilaja 1508 m) 

ka dodiruje nebo 

načke stijene, prostrane livade suhe trave 

i tek poneki trag ljudske prisutnosti glavna 

su obilježja većine planina u kršu. Ipak, svaka 

je planina po nečemu posebna pa tako i 

Dinara. 

Zajedno s Troglavom i Kamešnicom 

kao jugoistočnim dijelom istog masiva, Dinara 

je prirodna međa između Bosne i Dalmacije. 

Međutim, kako na vršnim dijelovima 

nema izrazitih i oštro odsječenih grebena, 

administrativna granica prati granice nekadašnjih 

pasišta. Dalmatinci su u prošlosti 

bili orijentirani na planinsko stočarstvo više 

od ljudi iz Livanjskog polja i koristili su veći 

dio planine. Požutjele kronike svjedoče da 

su prije Drugoga svjetskog rata imali na Troglavu 

i Dinari 500 ljetnih stanova i 135.000 

ovaca, a Bosanci 20 stanova sa 15.000 ovaca. 

Pravo ispaše bilo je predmet dugotrajnih 

sporova koji su završili tek 1730. godine, 

kada je na temelju terenskog uviđaja 23. 

tursko-mletačke granične komisije iz 1721. 

godine provedeno definitivno razgraničenje 

i utvrđena tzv. Močenigova linija. Veći i niži 

dio Dinare pripao je Dalmaciji, a manji i viši 

dio Bosni. Otada Močenigova linija nije mijenjana 

četvrt tisućljeća pa je i danas granica 

između Hrvatske i BiH. 

Kao posljedica tog razgraničenja najviši 

vrhovi Troglava i Kamešnice našli su se 

na bosanskoj strani. Na površno rađenim 

zemljovidima, vrh Troglav (1913 m) izgleda 

kao granična kota pa su ga neki dugo smatrali 

najvišim vrhom u Hrvatskoj, no taj je 

vrh otprilike jedan kilometar u 

unutrašnjosti BiH, kao i vrh Kamešnice 

Konj (1861 m - zgodno 

ime, zar ne?). Najviša točka 

na hrvatskom teritoriju je vrh 

Dinare - 1831 metar iznad morske 

razine. 

Dinara ili Sinjal - pitanje 

je sad - Pa kako izgleda taj 

naš najviši vrh? Već pri samom 

dolasku na Dinaru svatko će 

imati dojam da je njezin vrh 

po nečemu poseban. I uistinu, 

stajati na najvišoj točki u Hrvatskoj, 

biti za koji trenutak »najvi- 

ši« čovjek u svojoj zemlji poseban je osjećaj. 

Sama činjenica da je neki vrh najviši obećava 

dobar vidik na sve strane jer to znači da 

uokolo nema viših vrhova koji bi se ispriječili 

pogledu. S Dinare se posebno lijepo vidi jezero 

Peruča te naselja koja se nižu uz jezero i 

državnu cestu D1 od Karlovca do Splita. Pogled 

ipak najviše zaokupljaju planine Svilaja, 

Promina i Troglav, prvi susjedi Dinare. 

Vrh Dinare sastoji se od dvije podjednako 

visoke glavice, udaljene pedesetak metara. 

Jedna od njih označena je bijelim geodetskim 

stupom, a na drugom stoji pet metara 

visok metalni križ. Na geodetskom stupu pričvršćena 

je kutija sa žigom za planinare koji 

imaju običaj za uspomenu na vrhu utisnuti 

žig u planinarske dnevnike. Geodetski stup 

ujedno služi i kao fotografski model jer se 

svaki posjetitelj želi fotografirati kraj oznake 

najviše kopnene točke u Hrvatskoj. 

Da najviši vrh Hrvatske i danas stvara 

neke zabune i nejasnoće, najbolje svjedoči 

zbrka oko imena najvišeg vrha. Naime, na 

svim zemljovidima i povijesnim dokumentima 

vrh planine označen je imenom Dinara, 

no stanovnici Kijeva i Dinare taj vrh od davnina 

nazivaju Sinjal pa tako vrh zapravo ima 

dva imena. 

Gradina Glavaš 


Krka, Dinarina kći- S obzirom na geografski 

položaj i reljef, na području ispod 

Dinare miješaju se kontinentalna i mediteranska 

klima. S Jadranskog mora, udaljenog 

pedesetak kilometara, osjeća se blaga klima, 

a gorski masiv Dinare uvjetuje oštru i hladnu 

zimu. 

Kao i druge planine u kršu, Dinara je 

uglavnom bezvodna i zato se svaka kap 

vode od davnine posebno cijenila, pogotovo 

u višim dijelovima planine. Stočari koji su 

stoljećima vodili blago na ispašu znali su za 

sve izvore, stalne i povremene, a kako bi barem 

malo sačuvali zalihe vode kad ljeti izvori 

presuše, uređivali su lokve ili ruje u kojima se 

voda zadržavala cijele godine. 

Za podnožje Dinare može se čak reći da 

je bogato vodom. Pokraj zaselka Kovačić, 

danas takoreći kninskog 

predgrađa, niz stijenu visoku 

22 metra ruši se slikoviti 

slap Krčića, Topoljski 

buk. Kad nakon otapanja 

snijega korito Krčića nabuja, 

slap sav pršti od 

kapljica koje u snažnom 

mlazu stvaraju zaglušujuću 

buku. U sušno doba godine 

korito zamalo presuši 

pa se niz stijenu slijeva 

samo nekoliko curaka, tek 

toliko da potvrdi da u drugo 

doba godine ovdje postoji slap. 

Najljepše ga je posjetiti u proljeće, i to 

u popodnevnim satima kada se na njega uz 

mnoštvo duga obruši sunce. Lijepo je i zimi 

kad se stijena niz koju pada slap pretvori u 

ledenu zavjesu. Bistro jezerce pod slapom 

potvrdit će da je voda Krčića čista, a dojam o 

tome dodatno će pojačati ribe koje u njemu 

plivaju. Tu je i jedno od izvorišta pitke vode 

za Knin i okolicu. Ispod samog slapa nalazi se 

drveni mostić. 

U gornjem dijelu Krčić tvori slikovit kanjon, 

a upravo ovdje, kod Kovačića, kanjon 

Slici Dinare poseban čar daju i 

ostaci nekadašnjeg stočarskog 

života. Ovce su za dinarskog 

čovjeka stoljećima bile blago u 

doslovnom smislu riječi. Ljeti 

su na ispašu pastiri s ovcama 

išli u planinu, a zimi su se 

spuštali niže, bliže moru 

prestaje, a vodu Krčića ubrzo zatim »proguta« 

Krka. Već je Petar Zoranić u romanu »Planine« 

pisao da je rijeka Krka »Dinarina kći«. 

Uvijek točna ura - Dinara je od davnina 

bila izvorište inspiracije pjesnicima, putopiscima 

i autorima narodnih legendi. Najpoznatija 

je legenda o Samogradu, stijeni bačvastog 

oblika na jugozapadnoj strani Dinare. 

Po toj stijeni, koja pokazuje točno vrijeme 

kada su sunčani dani, ravnali su se stanovnici 

Podinarja kad još nije bilo satova pa i poslije 

kad je već postojao poneki sat u okolici. 

U novije vrijeme, kad svi imaju satove, ostala 

je navika pogledati prema Samogradu da se 

vidi koje je doba dana. Kazaljki nema, ali ih 

izvrsno zamjenjuju položaji osunčanih i sjenovitih 

strana na Samogradu. 

Iako sunce ne izlazi tijekom godine u 

isto vrijeme, zbog obližnje 

litice koja baca sjenu na 

Samograd, ova prirodna 

sunčana ura na Dinari radi 

točno kao švicarski sat. 

Sedam je sati ujutro kada 

sunce grane po Uknovcu, 

grebenu zapadno od Samograda, 

a osam je sati 

kada počne hvatati vrh 

Samograda. Devet je sati 

kada sunce obasja cijelu 

istočnu stranu Samograda, 

deset kada je pola njegove 

južne strane obasjano suncem, a druga 

polovica je u sjeni. Kada je točno podne, na 

Samogradu i okolnim liticama nema više sjena. 

Kada se kopalo i želo, sat na Dinari bio je 

veoma važan jer se pogledom na Samograd 

znalo kada je vrijeme za ručak, kada je užina, 

mala užina, a kad večera. 

Stočarski život - Slici Dinare poseban 

čar daju i ostaci nekadašnjeg stočarskog 

života. Ovce su za dinarskog čovjeka stoljećima 

bile blago u doslovnom smislu riječi. 

Ljeti su na ispašu pastiri s ovcama išli u planinu, 

a zimi su se spuštali niže, bliže moru. 

Badanj 

Tako je to trajalo stoljećima, kada je stvoreno 

običajno pravo izgona blaga na bogatije 

pašnjake, na sada bosanskoj strani Dinare. S 

jugozapadne strane tim su se poslom u 20. 

stoljeću uglavnom bavili kijevski Glavašani i 

Validžići, no bilo je ranije i drugih, posebno 

prije Drugoga svjetskog rata. Ipak, oko 1985. 

godine, ovaj je kraj gotovo potpuno opustio; 

mlađi su otišli u grad ili inozemstvo i stočarstvo 

je zamrlo. Nedavni rat samo je ubrzao i 

doveo do kraja proces depopulacije Dinare, 

a i na samoj Dinari bilo je vojnih djelovanja. 

Vrijeme će pokazati hoće li se ljudi ipak možda 

vratiti na Dinaru i nastaviti život kakav je 

ovdje postojao tijekom prethodnih stoljeća. 

Osim Knina, najveća naselja u podnožju 

Dinare su sela Kijevo, Civljane, Cetina, Polača 

i bosanska Uništa. Uništa se nalaze unutar 

granica BiH, iako je jedina prilazna cesta iz 

Hrvatske. 

U selu Cetina nalaze se ruševine starohrvatske 

crkve sv. Spasa, jednog od najstarijih 

i najbolje očuvanih spomenika ranohrvatskoga 

sakralnoga graditeljstva. To je jednobrodna 

građevina s troapsidalnim svetištem 

u obliku trolista i masivnim zvonikom na 

pročelju. Sagrađena je u 9. stoljeću, a poslije 

je srednja apsida porušena i zamijenjena većom. 

Pri istraživanju crkve pronađeno je više 

arhitektonskih ulomaka i dijelova kamenog 

namještaja ukrašenog pleterom. Najvažniji 

je među njima ulomak grede s natpisom iz 

kojeg se doznaje da ju je dao sagraditi župan 

Gastika. Na prostoru oko crkve otkriveno je 

veliko groblje s više od 1100 grobova, iznad 

kojih su većim dijelom bili postavljeni stećci, 

njih više od 800. Veliko kamenje, pod kojim 

su kosti davnih junaka, zbog brojnosti, ali i 

zbog veličine, smatra se jednim od najvrednijih 

arheoloških lokaliteta sa starohrvatskim 

nalazima. 

Kraljevski grad Knin je najveće naselje 

u podnožju Dinare i ujedno glavno polazište 

za uspone. Jedina cesta koja se uspi- 


na putu prema moru te svakom imalo planinarski 

raspoloženom turistu to je dobar motiv 

za uspon. Za razliku od prije spomenutih 

europskih vrhunaca, najviši vrh Hrvatske je 

razmjerno lako dostupan. Danas je to jedan 

od najvećih neiskorištenih turističkih potencijala 

Hrvatske. 

Imena vrhova poput Mont Blanca, 

Grossglocknera, Olimpa ili Triglava 

kao imena kakvih proizvoda, danas 

su gotovo postala sinonimi za nazive 

zemalja u kojima se nalaze, a kod nas 

još ima ljudi koji ne znaju koji je najviši 

vrh Hrvatske 

Planinarska kuća Brezovac 

nje visoko u njedra planine polazi iz naselja 

Guge, koje je predgrađe Knina. Cesta je zavojita 

i prašnjava, a na nekim mjestima strma, 

pa onome tko se uputi autom prema Dinari 

treba dosta vozačkog umijeća. Kad se u višem 

dijelu cesta suzi, uistinu imate dojam da 

ste došli u kraj dalek od stvarnog svijeta. 

Cesta se od Suvog polja dalje nastavlja 

kao nekoliko kolnih putova kojima se može 

dalje jedino terenskim vozilima. Jedan od 

putova spušta se na drugu strane planine 

prema Grahovu pa ga, pričaju ljudi, povremeno 

koriste šverceri kako bi izbjegli granične 

kontrole. Ovdje se sve zna i iako se vijesti 

s kraja na kraj planine ne pronose brzo, svaki 

se događaj više puta prepričava. Stanovnici 

Dinare svakom tko želi čavrljati s njima prepričat 

će sve o švercerima koji su tu prošli u 

posljednjih nekoliko mjeseci, tko je uhvaćen, 

a tko nije. Mnoge od tih priča, neznatno nakićene 

pikantnim zanimljivostima, s vremenom 

prerastaju u prave dinarske legende. 

Tko želi pješice na Dinaru može poći 

od planinarskog doma Brezovac, odakle se 

do vrha može stići za dva i pol sata uspona. 

Može se krenuti i iz sela Glavaš kod Kijeva, no 

Planinarsko sklonište Martinova košara 

za taj uspon treba pet sati. Iznad sela 

Glavaš je stara gradina slikovita oblika, 

a na pola puta do vrha planinarsko 

sklonište Martinova košara, uređeno 

u bivšoj ljetnoj pastirskoj nastambi. U 

samome selu Glavašu je također jednostavno 

planinarsko sklonište koje 

su uredili kijevski planinari. 

Dinara i planinari - Naše planine 

raznolikošću pejzaža - od kamenih 

goleti i slikovitih bjelogoričnih i crnogoričnih 

šuma do prostranih livada i 

pojasa klekovine te jedinstvenom povezanošću 

planina i mora - čine gorsku 

Hrvatsku jednim od najslikovitijih 

područja u ovom dijelu Europe. 

Neke od tih planina već su 

davno, zahvaljujući svojoj ljepoti, 

položaju, povijesnim značajkama 

ili drugim obilježjima, npr. Velebit, 

Biokovo ili Klek, postale simboli. 

No, dok se europske zemlje diče 

najvišim vrhovima kao neupitnim 

nacionalnim simbolima, kod 

nas još većina ljudi ne zna da se 

najviši vrh naše zemlje nalazi na 

planini Dinari. Imena vrhova poput 

Grossglocknera, Mont Blanca, 

Olimpa ili Triglava kao imena kakvih 

proizvoda, danas predstavljaju 

sinonime za nazive zemalja u 

kojima se nalaze. 

S druge strane, mnogi u Hrvatskoj 

nisu svjesni koliko je veliko 

zanimanje stranaca, koji kao 

turisti ljeti posjećuju našu obalu, 

za uspon na Dinaru. U brojnim turističkim 

vodičima, uz podatke o 

površini, broju stanovnika i druge 

statističke podatke, nalazi se i podatak 

da je najviši vrh Hrvatske visok 

1831 metar, a na autokartama 

je lako uočiti da se taj vrh nalazi 

Iako je put do prihvaćanja Dinare kao 

nacionalnog simbola još dug, on nije u začecima. 

Hrvatski su planinari nedugo poslije 

oslobođenja Dinare pokrenuli pohod koji 

je do danas postao već tradicionalan. Prvih 

godina taj se pohod održavao 30. svibnja u 

povodu Dana državnosti kao možda najoriginalniji 

način obilježavanja hrvatske državnosti 

i na mjestu najprimjerenijem za to; 

neposredno iznad kraljevskoga grada Knina, 

simbola nove hrvatske slobode, na najvišem 

vrhu Hrvatske. Obnovljen je planinarski dom 

te se na Dinaru danas ide sve češće. 

Pohodeći Dinaru i štiteći njezine ljepote 

te prenoseći iskustva i predstavljajući je, najvišu 

hrvatsku planinu svakako treba pretvoriti 

u istinski simbol. Ne samo primatom visine, 

nego i ljepotom pejzaža i širinom vidika 

Dinara to zaslužuje. 

Topoljski buk, slap Krčić 


HRVATSKE ŠUME 35

lovstvo 

KRETANJE DLAKAVE DIVLJAČI 

Piše: Zoran Timarac 

Na četiri 

(i dvije !) noge 

Najveći broj 

vrsta te 

divljači spada 

u prvu grupu, 

kod kojih je 

visina nogu 

u skladu s 

veličinom 

trupa, a kreću 

se korakom, 

kasom, 

galopom i 

skokovima. 

zec 

Kretanje sisavaca, odnosno dlakave divljači - otisci nogu 

i njihov niz ovise o građi tijela životinje, odnosu trupa 

prema nogama. Tu se ponajprije misli na dužinu nogu, 

stražnjih i prednjih i veličinu trupa. Prema tome, sisavci se mogu 

podijeliti u tri grupe. 

U prvoj grupi su životinje kod kojih je visina nogu u skladu s veličinom 

trupa - pripadnici obitelji pasa, mačaka, jelena, zatim divlja svinja, 

divokoza, muflon i smeđi medvjed. U toj grupi je najviše naših vrsta dlakave 

divljači pa je njihovo kretanje i ostavljanje tragova podrobnije opisano i 

ilustrirano. 

U drugoj grupi su sisavci kod kojih su stražnje noge duže od prednjih 

- zec, divlji kunić i vjeverica, koja ima srazmjerno duže tijelo od prve dvije 

navedene vrste. Kreću se samo na jedan način - sporijim ili bržim, odnosno 

kraćim i dužim skokovima. Pri tom su otisci stražnjih nogu uvijek ispred otisaka 

prednjih. Otisci stražnjih nogu leže u istoj visini i jako su razmaknuti. 

U trećoj grupi su sisavci kod kojih su noge u odnosu na trup prekratke, 

a većina ima izduženo tijelo. Tu spadaju pripadnici obitelji kuna, mungos, 

tekunica, hrčak, bizamski štakor, puh i jež. Kreću se skakutanjem, kao 

sisavci druge grupe, ali i korakom i kasom, kao pripadnici prve grupe. U 

sporijem skakutanju otisci stražnjih nogu padaju u otiske prednjih pa tako 

nastaje trag koji se vidi u dva usporedna reda. Pri bržem skakutanju, zbog 

dužine tijela, otisci stražnjih nogu padaju samo nešto malo ispred otisaka 

prednjih. Neke životinje, primjerice, jazavac, tekunica i puh, kreću se uglavnom 

kao životinje prve grupe, no nekada i skakutanjem. 

Naravno, sve te životinje, od najmanje do najveće, kreću se na sve četiri 

noge. Neke mogu i na dvije, primjerice, smeđi medvjed, divlji preživači 

kada brste lišće koje je visoko ili mužjaci tih vrsta za vrijeme razmnožavanja. 

I pripadnici obitelji kuna često se usprave na dvije noge kako bi bolje 

vidjele, nanjušile i čule. Životinje mogu tako načiniti nekoliko koraka. 

Za kretanje i ostavljanje tragova životinja prve grupe uzet ćemo 

za primjer košutu običnog jelena koja se, naravno, kreće korakom, kasom, 

galopom i skokovima, što se vidi na crtežima. U kretanju korakom noge 

košute se u potpunosti kreću točnim rasporedom. Počinje li košuta koračanje 

prednjom desnom nogom, za njom slijedi stražnja lijeva pa prednja 

lijeva i na kraju stražnja desna. Na tome se ciklus zaustavlja, s tim što se u 

daljem hodu sve odmah ponavlja. Projekcija težišta tijela pri tom pada unutar 

trokuta koji čine tri noge, koje se nalaze na tlu. To omogućava životinji 

zaustavljanje u svakom trenutku bez rizika da padne. 

Papci stražnjih nogu košute 

stavljani su s većom ili manjom 

točnošću u otiske papaka prednjih 

nogu na istoj strani tijela. Tako 

nastaju dvostruki otisci nekoliko 

tipova. Otisak stražnje noge može 

biti položen nešto ispred otiska 

prednje, može ga prekriti sprijeda, 

straga ili sa strane. Može i točno 

pasti u otisak prednje noge i 

potpuno ga prekriti - vidi se samo 

otisak stražnje noge koji je uvijek 

gornji. Takvi dvostruki otisci imaju 

posebne nazive. 

Kretanje košute /odozgo prema 

dolje/ kasom, galopom i skokovima 

S povećanjem brzine povećava se 

dužina koraka, smanjuje se širina 

raskoraka i mijenja se uzajamni 

položaj otisaka prednjih i stražnjih 

nogu /u galopu/: A - korak, B - kas, C - 

galop /dk - dužina koraka/

Najbrže kretanje 

četveronožaca je galop, 

a koristi se rjeđe nego 

korak i kas. Kod galopa se 

noge podižu od tla drugim 

redoslijedom nego što je 

to kod koraka i kasa; desna 

prednja - lijeva stražnja ili 

obratno, lijeva prednja - 

desna stražnja. 

Kod kretanja korakom, u tragu se vide dupli otisci 

papaka koji se pravilno ponavljaju i nalaze se u dvije 

pruge. Udaljenost između tih pruga je širina raskoraka 

i uvjetovana je tjelesnom građom životinje, brzinom i 

načinom kretanja. Dužina koraka je udaljenost između 

otisaka iste noge, koji slijede jedan za drugim. Mjeri se 

od prednjeg kraja otiska iste noge koraka koji slijedi. 

Kada bi povukli uzicu po sredini otisaka, primjerice 

desnih nogu, mogli bi utvrditi da otisci papaka teku 

ravnomjerno s razvučenom uzicom. No, otisci nekog 

primjerka iste vrste divljači se ponekad otklanjaju prema 

van u odnosu na smjer kretanja, čineći s postavljenom 

uzicom veći ili manji kut. Veličina tog kuta može, primjerice, 

pružiti podatke o starosti i spolu jelenske divljači. 

Ako se otisak papaka ucrta u lovištu na milimetarski papir, 

taj kut se može izmjeriti kod kuće. Može se u lovište 

ponijeti i veći kutomjer i ravnalo od plastike. 

Korak je spor način kretanja i ne može se koristiti 

u kritičnim trenucima života. Srna, primjerice, ne bi tako 

mogla pobjeći ni od lisice. Povećavajući brzinu, košuta 

prelazi u kas; svaka noga se podiže od tla prije nego što 

je prethodna dotakla tlo. Iz toga slijedi da postoji trenutak 

kada se životinja opire o tlo samo s dvije noge. U pripadnika 

obitelji jelena, mačaka, pasa i mnogih drugih sisavaca, 

pri tako brzom kretanju 

u zraku se istovremeno nalaze 

dijagonalno smještene noge; 

lijeva prednja i desna stražnja i 

obratno. 

To povećava brzinu kretanja 

i dužinu koraka, ali smanjuje 

stabilnost i raskorak. Pri jako 

brzom kasu skoro nema poprečnog 

razmaka između lijevih 

i desnih nogu. Stražnja noga 

može biti položena u otisak 

prednje, ali se obično otiskuje 

nešto više naprijed i to tim više 

što je brži kas. 

Najbrže kretanje četveronožaca 

je galop, a koristi se 

manje često nego korak i kas. 

Kod galopa se noge podižu od 

tla drugim redoslijedom nego 

što je to kod koraka i kasa; desna 

prednja - lijeva stražnja ili 

obratno, lijeva prednja - desna 

stražnja. 

Jelenska divljač 

medvjedi 


Pri tom je životinja izvjesno vrijeme sasvim u zraku, ne dotiče 

tlo ni s jednom nogom. Razmak između otisaka, kojim se započinje 

jedan i nastavlja drugi ciklus, primjerice, desna prednja noga, može 

više puta nadići dužinu tijela životinje. Otisci prednjih i stražnjih nogu 

se ne poklapaju - otiskuju se posebno. 

Sisavci u galopu mogu postići veoma velike brzine. Gepard, 

primjerice, je apsolutni rekorder među kopnenim sisavcima, ali ne 

može dugo trčati zbog prevelikog napora i opasnosti od pregrijavanja 

tijela. Zabilježen je slučaj kada je gepard prešao udaljenost od 

650 m za 20 sekundi, što odgovara prosječnoj brzini od 120 km na 

sat. Još više zadivljuje gepardovo ubrzanje: 72 km za samo 2 sekunde, 

čime se može mjeriti sa sportskim automobilima. 

Naša košuta i druga divljač troši najveće količine energije u skokovima. 

Za veliku i tešku divljač, kao što je obični jelen i lopatar, skokovi 

su veoma naporni i zato se koriste samo kada je to neophodno. 

Primjerice, kada se treba spasiti od neprijatelja koji se opasno približio, 

preskočiti potok, ogradu ili drugu prepreku. Nekada divljač može 

skočiti u zrak bez naizgled nekog razloga. Može to biti trošenje viška 

energije ili orijentacija na nepreglednom terenu. 

ribolov MORSKE RIBE 

Lice 

Piše: Siniša Slavinić 

Foto: Š. Duvančić 

U Jadranskom moru žive tri vrste lica – bjelica, 

modrulja i šarulja. No, sve tri ribolovci “prepoznaju” 

kao licu ili bilizmu, iako se najčešće radi o lici bjelici 

(Lichia amia). 

Ribiči je zovu i “strijelom” zbog njezine borbenosti i 

brzog bijega s mamcem u ustima. 

Lica bjelica (Lichia amia) 

divlja svinja 

Kod skoka, poslije snažnog odraza stražnjim nogama tijelo 

košute je u zraku, leti u velikom luku i dočekuje se na prednje noge, 

koje su pri tom obično jedna ispred druge. Težina tijela leži na prednjim 

nogama, njima se životinja opet odrazi, ali ne tako snažno kao 

prednjim nogama, ponovno leti zrakom, ali ne tako daleko. Nastavlja 

se s odrazom stražnjim nogama itd. 

U letu zrakom stražnje noge obuhvaćaju prednje, njihovi otisci 

padaju iza otisaka prednjih nogu i nešto više u stranu. Otisci sve četiri 

noge su u skupinama koje su na većoj ili manjoj udaljenosti. U pripadnika 

obitelji kuna, skupine otisaka su blizu jedni drugih i nastaje 

nekada dvostruki ili trostruki otisak, već prema tome padaju li u otisak 

prednje noge otisci jedne ili obje stražnje noge. 

Postoji i kretanje koje je kombinacija između galopa i skokova. 

Zec, primjerice, se odbacuje od tla s obje stražnje noge, slično kao 

kuna, a dočekuje se nakon skoka prvo na jednu, a onda na drugu 

nogu. Takav, tzv. zečji skok, može se vidjeti i kod mnogih drugih vrsta 

dlakave divljači. 

Na kraju, treba reći da se ne kreću svi sisavci i dlakava divljač 

tako da pokreću prednju nogu s jedne strane tijela pa stražnju s druge 

strane tijela. Kretanje može biti tako da se zakoračuje prednjim i 

stražnjim nogama s iste strane tijela, primjerice, lijevom prednjom i 

lijevom stražnjom ili desnom prednjom i desnom stražnjom. 

Takav način je karakterističan za deve, žirafe, čest je kod pasa, nekad 

i kod konja. Tako se može kretati smeđi medvjed ili mlade životinje. 

Za konja, koji tako hoda, kaže se da “ravaniše”.. 

Lica bjelica ima karakteristično izduženo tijelo, na bokovima 

spljošteno. Šiljata usta puna su oštrih zubi. 

U kasno ljeto i u jesen obitava u gornjim slojevima vode. 

Tada, u potrazi za plijenom (jatima cipala, salpi ili ušata), zalazi 

i u kanale, luke, u blizinu ušća rijeka. Ranijih godina najviše ju se 

moglo loviti kod ušća rijeka Neretve i Rijeke Dubrovačke, u akvatoriju 

oko Dubrovnika i Splita. Danas je ima i na sjevernom dijelu Jadrana. 

Jedan od najsvježijih ulova je onaj Krčanina Mirka Barića, koji je 8. 

kolovoza 2009. na rapalin vobler Rap Magnum ulovio licu tešku 18,70 

kg, dugu 126 cm. Lica naraste i do 25 kg i do 2 metra dužine. 

Stalno je u potrazi za hranom. Kada juriša na hranu zna i trećinom 

tijela biti iznad površine vode i tako se «bacati» na jata ribe. Tada 

«melje» sve pred sobom, a napadnuta riba panično iskače van mora, 

pa i na obalu. 

Lovi se najviše iz čamca, iako je ribolov moguć i s obale. U oba 

slučaja dobro je primamljivati sitnu ribu koja privlači lice. No, lica se 

ne zadržava dugo na hranjenoj poziciji. Napadne, dohvati plijen i 

ode. Zato je u čamcu, ako se lovi prvenstveno mamljena sitna riba, 

dobro imati pribor za licu, koji se zabacuje čim se primijeti da se ova 

pojavila. Za takav način ribolova idealan je štap s rolom i najlonom 

bez otežanja. Odnosno, umjesto opterećenja se postavlja vaser kugla 

na kraju s udicom na koju se postavlja keder – riba mamac. Pri tom 

se od mamaca mogu koristiti svježe srdele, gavuni, bukva, cipal, skuša… 

Mamci trebaju biti dugi oko 100 milimetara, duži samo ako se 

love krupni primjerci. 

Ribolovci u ciljanom ribolovu lice najčešće love umjetnim 

mamcima, najčešće teturavcima – voblerima, srebrnih – sivih, te plavkastih 

boja, te popularni vobler bijelog tijela i crvene glave. Posljednjih 

godina sve češće se love i na razne silikonske mamce koji oponašaju 

male jegulje. Za ribolov lice i s obale i iz plovila koristi se snažan pribor. 

Štap dužine do 3 metra, težine bacanja 50 do 100 grama, veće blinkeraške 

role namotane s jačim najlonom promjera i do 0,40 mm. 

Lica je odlična sportska riba, ali i ukusan obrok. Njeno meso je i 

traženo i cijenjeno, a sprema se na sve moguće načine. 


aština KULTURNA 

BAŠTINA 

„Pisani kamen“ s Velebita 


Foto: V. Pleše 

„Očaravajuće šume koje se prostiru od obalnog 

područja između srednje Europe i mediteranskih regija 

u uvjetima specifične mikroklime, bogatstvo živog 

svijeta te iznimna ljepota netaknute divljine, to je 

Nacionalni park Sjeverni Velebit”, piše jedan prestižni 

europski magazin. Uz tu čudesnu ljepotu koju mu je 

podarila priroda, u nepreglednom šumskom bespuću, 

bogat je i onim što mu 

je kroz vjekove ostavio 

čovjek obitavajući na tim 

prostorima, izuzetno bogatu 

kulturnu baštinu. 

Izmjenjivali su se na 

ovim prostorima još iz 

vremena paleolita (nađeni 

prvi tragovi čovjeka na Velebitu), 

mnogi stanovnici, 

ali i mnogi „gospodari“ 

ovog prekrasnog kraja. 

Kao prvi stanovnici 

spominju se ilirska pleme- 

Oznaka za Pisani kamen 

na Japoda i Liburna. Od 

2.-5. stoljeća ovim krajevima vladaju Rimljani, zatim 

Bizant, dok u 7. stoljeću na ove prostore dolaze Hrvati. 

I u kasnijim vremenima ovi prostori, kao i cijela 

Lika, bili su u sastavu tzv. Banovine, kao dio kraljevine 

Hrvatske, a kasnije Austro-ugarske monarhije. Brojna 

su, iz tih povijesnih vremena, na Velebitu arheološka 

nalazišta (nažalost do sada premalo istražena), ali i 

ostaci kula, gradina, crkava, samostana, groblja, suhozidova 

koji svjedoče o bogatoj prošlosti ovog prelijepog 

kutka Lijepe naše. 

Iz vremena vladavine Rimljana, u šumi Begovača 

na Velebitu, usred guste jelove šume, ostao 

je spomenik poznat pod imenom „Pisani kamen“. Na 

kamenu obraslom mahovinom uklesano je na latinskom 

jeziku:“EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTO- 

PLINOS ET PARENTINOS ADITVS AD AQVAM VIVAM 

ORTOPLINS PASVS D LATVS I“. U prijevodu ove riječi 

znače : “Po dogovoru granica 

između Ortoplina i 

Parentina, prilaz do žive 

vode Ortoplinima 500 koraka, 

jedan širine“. Ovdje 

se radilo o sporu dvaju 

plemena zbog korištenja 

vode za napajanje stoke s 

izvora Begovača. U sporu 

su posredovali Rimljani, 

a kao rezultat dogovora 

nastao je ugovor koji je 

uklesan na kamenu. Izvor 

Begovača udaljen je od 

Pisanog kamena oko sedamsto 

metara. Izvor im je koristio za napajanje stoke, 

jer su oba plemena svoju egzistenciju uglavnom 

temeljila na stočarstvu. 

Ortopline spominju Ptolomej i Plinije u svojim 

djelima. Radilo se o plemenu koje je nastanjivalo 

područje današnjeg mjesta Stinice, na obali Velebitskog 

kanala, pet kilometara sjeverno od Jablanca. Za 

razliku od njih, Parentini su živjeli istočno od izvora 

Begovače, u donjem toku rijeke Like. Pretpostavlja 

U šumi Begovača, 

na Velebitu, usred 

guste jelove 

šume (područje 

NP Sjeverni 

Velebit), i danas 

stoji kamen iz 

doba Rimljana, 

„pisani kamen“, 

koji je označavao 

nekadašnju 

granicu dvaju 

plemena i 

„propisivao“ 

prilaz i pravo na 

vodu koja im je 

značila život. 

Pisani kamen 


Na kamenu obraslom mahovinom 

uklesano je na latinskom jeziku:“EX 

CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS 

ET PARENTINOS ADITVS AD AQVAM 

VIVAM ORTOPLINS PASVS D LATVS I“. U 

prijevodu ove riječi znače: “Po dogovoru 

granica između Ortoplina i Parentina, 

prilaz do žive vode Ortoplinima 500 

koraka, jedan širine“ 

se da je njihovo glavno naselje bio današnji 

Kosin Gornji. 

Spoznaje o Pisanom kamenu u javnost 

su dospjele vjerojatno 1898. zahvaljujući Josipu 

Brunšmidu, ravnatelju Arheološkog muzeja 

u Zagrebu, i prvom profesoru arheologije 

na Zagrebačkom sveučilištu, piše u svom 

napisu o Pisanom kamenu Neven Jovanović. 

Vjerujemo da će se o ovom vrijednom 

spomeniku kulturne baštine na ovim 

prostorima u budućnosti znati i više zahvaljujući 

javnoj ustanovi Nacionalni park 

Sjeverni Velebit koja upravlja navedenim 

područjem. Nacionalni park koji je osnovan 

Izvor Begovača 

1999. započeo je s radom u ljeto 2001. Ustanova 

je koja je kroz svoj desetgodišnji rad 

vodila i vodi računa ne samo o zaštiti prirodnih 

ljepota, biljnog i životinjskog svijeta, već 

i očuvanju kulturne baštine u Nacionalnom 

parku. U tom smislu Nacionalni park uključen 

je i u projekt Europske komisije poznat 

pod nazivom EDEN (Europska destinacija izvrsnosti). 

Europska komisija ovim projektom 

nastoji poticati destinacije da prihvate model 

održivog razvoja turizma koji je temeljen 

na prirodnim vrijednostima, ali i kulturnoj 

baštini prostora. U listopadu prošle godine, 

na Europskom turističkom tjednu u Bruxellesu, 

Nacionalni park Sjeverni Velebit primio 

je nagradu za destinaciju izvrsnosti, a bili su 

u toj kategoriji i hrvatski prvaci. Uključivanjem 

destinacija u projekt EDEN stečene su 

višestruke koristi: bolja međunarodna prepoznatljivost, 

ali i promocija te lakši pristup 

novcu (inozemnom i domaćem ) za realizaciju 

određenih projekata u okviru Nacionalnog 

parka. 

kultura NOVE 

Izdanje ove knjige 

na hrvatskom 

jeziku značajan 

je doprinos 

pozitivnom odnosu 

ljudi prema drveću 

i popularizaciji 

dendrologije te 

poticaj da se i u 

nas posveti veća 

pozornost našim 

dendrološkim 

posebnostimanaglasila 

je prof. dr. 

sc. Marilena Idžojtić 

KNJIGE 

Naslovnica knjige s 

australskom smokvom 

gumovačom (Ficus 

macrophylla) 

U 

Hrvatskoj gospodarskoj 

komori u Požegi je polovicom 

prosinca prošle 

godine predstavljeno 

hrvatsko izdanje knjige “Veličanstveni 

svijet drveća”, njemačkog 

autora Rudolfa Wittmanna. U 

nazočnosti požeško-slavonskog 

župana Marijana Aladrovića, predsjednika 

Hrvatskoga šumarskog 

društva mr. sc. Petra Jurjevića te 

predstavnika Šumarske komore 

i Hrvatskih šuma, nazočnima se 

prigodnim riječima obratio dipl. 

ing. Stjepan Blažičević, voditelj 

UŠP Požega i urednik izdanja. On 

je podsjetio na pokojnog dipl. ing. 

Zlatka Lisjaka, inicijatora ovoga izdanja, 

koji nije dočekao izlaženje 

knjige, no njegovim putem nastavio 

je sin Josip u sklopu obiteljske 

nakladničke kuće “Gaudeamus”. 

Ovo izdanje, kazao je, osim edukativne 

težine, ima za cilj popularizirati 

prirodne vrijednosti i potaknuti 

na razmišljanje o ljepotama koje 

nam pruža sama priroda. Kratkim i 

relevantnim informacijama te kvalitetnim 

fotografijama pojedinih 

stabala, knjiga nas dovodi pred višestoljetne, najneobičnije 

i, po mnogim drugim značajkama, posebne primjerke stabala 

širom svijeta. U hrvatsko izdanje uvršteno je čak pet vrsta 

drveća iz naše države. Kako je u uvodnome dijelu naglasio 

voditelj skupa (moderator) prof. Pavao Bucić, knjiga je, nakon 

izlaženja dviju knjiga iz zaštite šuma, nastavak izdavačko-kulturološke 

aktivnosti naših šumara. 

Najimpresivniji primjerci drveća - Jedna od triju recenzenata 

prof. dr. sc. Marilena Idžojtić sa zagrebačkog Šumarskog 

fakulteta, istaknula je kako čitajući knjigu kao da 

putujemo od Novoga Zelanda, preko Kine, Italije, Engleske, 

Kalifornije, Grčke, Kanarskog otočja, Alpa, Luisiane, Francuske, 

Japana, Namibije, Australije, Floride, Njemačke, središnje 

Tijekom 

predstavljanja 

“Veličanstvenog 

svijeta drveća” 

(slijeva: prof. 

Pavao Bucić, prof. 

dr. sc. Davorin 

Kajba, prof. dr. 

sc. Marilena 

Idžojtić, dr. sc. 

Miroslav Harapin 

i dipl. ing. Stjepan 

Blažičević) 


Veličanstveni 

svijet drveća 

i južne Afrike, Majorke pa na kraju sve do 

Hrvatske. Tako upoznajemo najimpresivnije 

primjerke drveća, kako po starosti i veličini, 

tako i po njihovoj ljepoti i posebnosti; od 

drvenih paprati, golosjemenjača (od ginka 

do velvičije), do kritosjemenjača-dvosupnica 

(od azijske platane do jasena, posebnih 

primjeraka roda Ficus, baobaba, moringe, 

novozelandskog božićnog drvca i dr.) te jednosupnica 

(kordilina, zmajevci i dr.). Na kraju 

slijedi posebni dodatak hrvatskom izdanju, 

odnosno prikaz lužnjaka, kitnjaka, nizinskoga 

brijesta, divlje kruške i oskoruše. Čestitajući 

kolegama iz Hrvatskoga šumarskog 

društva (ogranak Požega) na objavljivanju 

ove vrijedne knjige, dr. sc. Idžojtić je napomenula 

kako je izdanje na hrvatskom jeziku 

značajan doprinos pozitivnom odnosu ljudi 

prema drveću i popularizaciji dendrologije 

te poticaj da se i u nas posveti veća pozornost 

našim dendrološkim posebnostima. 

Dendrološko bogatstvo 

cijeloga svijeta - 

Prof. dr. sc. Davorin Kajba 

je u uvodnom dijelu svoga 

izlaganja kazao kako knjiga 

R. Wittmanna pruža niz 

informacija o vrlo vrijednim, 

raritetnim (enormne 

dimenzije, iznimna dob) i 

živućim starim primjercima 

stabala šumskih vrsta, 

ukazujući na njihovo dendrološko 

bogatstvo koje 

pripada svim podnebljima 

svijeta. Sa stajališta šumarske 

genetike i dendrologije, 

pojedini primjerci, među kojima su i reliktne 

vrste, predstavljaju ujedno i vrlo vrijedne 

genotipove značajne za istraživanje njihovog 

onogenetskog razvoja (od oplodnje do 

pune zrelosti), dendrokronologije (određivanje 

starosti). Potonje je važno za proučavanje 

današnjih procesa očuvanja genetske 

raznolikosti šumskoga drveća. Svakoj jedinki 

u knjizi opisane su ekološko-biološke značajke, 

ima svoju povijest, korištenje u prošlosti 

i u današnje vrijeme, nalazište i širenje, značaj 

u kulturi pojedinih naroda i podneblja, 

a prikazano je i njeno recentno stanje u da- 


Foto: I. Tomić, R. Wittmann 

Drveće je jedini živi svjedok 

svih zbivanja tijekom zadnjih 

5-6 tisućljeća, ono ima 

vlastitu virtualnu svijest i 

memoriju koje ćemo jednoga 

dana dešifrirati. Diljem 

svijeta javlja se u drevnim 

mitovima, a pojedina stabla 

štuju se kao božanstva. 

našnjim izmijenjenim stanišnim uvjetima. 

Hrvatsko izdanje knjige pridonijet će obogaćivanju 

literature koju će koristiti stručnjaci 

iz područja šumarstva, urbanog šumarstva 

i zaštite prirode, krajobrazne arhitekture, ali 

i mnogi ljubitelji prirode. 

Značaj ove knjige je i taj 

što ona na kraju uključuje i 

primjerke naših vrsta šumskoga 

drveća, prikazujući 

bogatstvo naše šumarske 

baštine. Time bi širu javnost 

trebalo potaknuti na evidentiranje 

i očuvanje ovakvih 

primjeraka, za koje možemo 

reći da predstavljaju 

naše šumarske spomenike. 

Lužnjak kao vitez slavonske 

ravni - Predstavljajući 

knjigu dr. sc. Miroslav 

Harapin je istaknuo kako 

je drveće jedini živi svjedok svih zbivanja 

tijekom zadnjih 5-6 tisućljeća, ono ima vlastitu 

virtualnu svijest i memoriju koje ćemo 

jednoga dana dešifrirati. Na zanimljiv je način 

opisao šume i stabla, govoreći o njima 

Moringa (Moringa 

ovalifolia) 

Močvarni taksodij (Taxodium distichum) 

Joshuino stablo (Yucca brevifolia)

Velvičija (Welwitschia mirabilis) 

Edisonovo stablo (Ficus 

benghalensis)- Najveće stablo svoje 

vrste na američkom kopnu 

Grožđano drvo (Cyphostemma currori) 

Slikovnica „Darujte mi život“ je vrijedan ekološki 

uradak. Poseban naglasak je na ekološkim 

porukama o štetnosti sječe božićnih 

stabala jele te poticanju nabave rasadnički 

uzgojenih božićnih drvca. Time se daje na znanje 

svima nama, posebno najmlađima, o potrebi, prije 

svega, zaštite prirode i krajolika od devastacije. 

„Ideja o njenom nastanku sazrijevala je u meni 

godinama. Od najranijih dana djetinjstva i odrastanja 

u mom rodnom Završju, u okružju roditeljskog 

doma, shvatila sam da je ljepota života u malim 

stvarima poput prirode koja nas okružuje. Gdje 

god da se okrenem, u našem prekrasnom kraju, 

okružena sam tom goranskom ljepotom šuma i 

livada, potoka i rijeka, gora i planina, rosnih jutara 

i sjajne mjesečine, snježnih proplanaka. Sve dulje 

što smo zajedno, sve više si pripadamo“ piše autorica 

u uvodu knjige. 

Iz djetinjstva posebno pamti vrijeme božićnih 

blagdana. Tada su se za kićenje u domovima, 

u šumi sjekle najljepše jelke. To ju je veoma 

rastuživalo. Poslije blagdana takva stabalca obično 

bi završavala na otpadu. Naprotiv, u njenom roditeljskom 

domu ukrašavane su jelke koje su bile posađene 

u posudama. Tada se zarekla da će jednoga 

dana pokušati napraviti sve da životi mnogih zelenih 

ljepotica budu spašeni. Da ne nestanu iz naših 

šuma zauvijek, sve te zelene hloje, huojke, jablance 

i kako ih sve ne zovu na bogatom goranskom narječju. 

U tom svom naumu je uspjela, jer je slikovnicom 

„Darujte mi život“ poslala poruku o potrebi 

zaštite božićnih jelki. „Uzgojene i posađene u košas 

više aspekata: mitološkog, 

religioznog, književnog, simboličkog. 

Opisujući naš hrast 

lužnjak dao mu je zanimljiv 

naziv :”vitez slavonske ravni”. 

U mnogim dijelovima svijeta 

šuma je bila svetište u prirodnom 

stanju, osobito kod Kelta 

i Grka, a opći je simbolizam 

drveta postojan - ono krije 

nadljudsku mudrost i znanje, 

univerzalni je simbol drevnih 

civilizacija. Ženski simbol 

proizašao je iz majke zemljemijenja 

oblik i daje plodove. 

Diljem svijeta drveće se 

javlja u drevnim mitovima, a 

pojedina stabla štuju se kao 

božanstva. Tako Hindusi štuju 

smokvu (Ficus benghalensis), 

a najveće stablo na svijetu 

je u Kalkuti. U kršćana je drveni 

križ, na kojem je Krist 

umro, simbolički povezan s 

edemskim drvetom spoznaje 

i vječnim životom. Tijekom 

boravka u Americi, M. Harapin 

je nailazio na stabla iznimnih 

dimenzija i starosti; na 

golemu sekvoju (visina 90 m, 

starost 2700 godina), kvrgavi 

bor (starost čak oko 6000 

godina) i šećerni bor (slatka 

smola, češer dug čak 65 cm). 

Na kraju izlaganja naglasio je 

kako se listajući ovu knjigu 

susrećemo s veličanstvenim 

bićima koja zovemo stabla te 

nikakav njen prikaz ne može 

biti bolji od nje same. Ona je 

toliko lijepa i dragocjena kao i 

stvarnost koju nam dočarava, 

a u njoj je nešto što je najstarije, 

najveće i najljepše te dio 

svijeta i planeta kojemu pripadamo. 

Kvalitetne fotografije 

u boji - Hrvatsko izdanje 

knjige “Veličanstveni svijet 

drveća”, Rudolfa Wittmanna, 

poznatog njemačkog vrtnoga 

stručnjaka, poznavatelja 

drveća i fotografa, ima 172 

stranice, sadrži 210 kvalitetnih 

fotografija u boji te na 

kraju korisne priloge: pregled 

sistematike drveća, popis korištene 

literature, kazalo hrvatskih 

i latinskih naziva. Pokrovitelji 

izdanja su Hrvatske 

šume, HŠD i Hrvatska komora 

inženjera šumarstva i drvne 

tehnologije, urednik Stjepan 

Blažičević, a nakladnik požeški 

ITD Gaudeamus, s Josipom 

Lisjakom na čelu. 

Naslovnica slikovnice „Darujte mi život“ 


nove knjige SLAVICA 

GRGURIĆ-PAJNIĆ 


Foto: Arhiva 

Prva ekološko dijalektalna 

slikovnica u Gorskom kotaru 

ricama, mirisne i žive, mogu okititi svaki dom usred Božića. 

A u rano proljeće opet se iznova mogu vratiti u prirodu 

da tamo zazelenjene nastave svoj život“ piše autorica. 

Slikovnica se može u potpunosti doživjeti i zahvaljujući 

lijepim ilustracijama, čija je autorica isto zaposlenica 

delničke podružnice, Silvana Kružić. 

Djelo je posebno vrijedno jer je pisano na dijalektu 

brod-moravičkog kraja, otkuda je autorica rodom, ali i 

književnim jezikom da bi je svi mogli bolje razumjeti. 

„Dijalekt je ono na čemu sam zahvalna svojim precima 

što su me tako odgojili i naučili njime govoriti. To 

je govor mog rodnog kraja, to su moji korijeni koje sam 

koristeći kroz ovu slikovnicu htjela spasiti od zaborava. 

Želja mi da se svi dijalektalni govori Gorskog 

kotara sačuvaju u potpunosti, da se mlađim 

naraštajima ukaže i na taj dio bogatstva kulturne 

baštine ovog našeg prekrasnog kraja. Ja osobno, 

već godinama sakupljam izvorne riječi svog rodnog 

kraja. Da bi se sačuvale od zaborava nastojat 

ću ih jednog dana objediniti i objaviti u rječniku“, 

naglašava Grgurić-Pajnić. 

Ljubav prema prirodi koju joj je usadio 

pokojni otac, poslije okončane osnovne škole 

u malom mjestašcu Šimatovu bila je presudna i 

pri izboru budućeg zvanja vezanog uz prirodu, 

odnosno šumu. U Delnicama je upisala srednju 

Šumarsku školu i stekla zvanje šumarskog 

tehničara. Kako je obitelj nije imala mogućnosti 

dalje školovati, 1974. Se zaposlila u Šumariji Ravna 

gora. Tu je radila sve do 1981. kada dolazi u 

Stručne službe na mjesto tajnice voditelja Uprave 

šuma. Od 1994. je zaposlena u Odjelu za plan 

i analizu, gdje radi i danas, na radnom mjestu voditelja 

plansko-statističkih evidencija. 

Kao osoba vrlo je svestrana. Uz pisanje proze i poezije 

bavi se i fotografiranjem. Fotografira uglavnom zaštićenu 

prirodu i krajolike, biljke, ali i životinje. Svojim fotografijama 

upozorava da svu tu ljepotu trebamo neprekidno štititi 

i čuvati, da ne bi jednog dana bez nje ostali. 

Za svoj rad dobila je i cijeli niz priznanja; treću nagradu 

za haiku poeziju na „Kloštarskim haiku susretima 2008.“ u 

Kloštar Ivaniću. Sudjelovala je i na izložbama fotografija 

„Šuma okom šumara“, gdje su njene fotografije uvrštene 

u jakoj konkurencije među ponajbolje. Dobitnica je i priznanja 

u izboru za najljepšu ljubavnu poeziju povodom 

Valentinova (2008. i 2009.) od udruge umjetnika Spark iz 

Velike Gorice. 

U planu joj je izdavanje dijalektalne zbirke poezije 

pod nazivom „Drvu-Drvo“ (zbirka poezije vezana uz događanja 

u mladosti). 

U narednom razdoblju svog stvaralaštva želja joj 

je napisati još nekoliko dijalektalno ekoloških slikovnica 

vezanih sadržajem, ali i porukama uz zaštićene krajolike 

Gorskog kotara. U pripremi za tisak je slikovnica pod nazivom 

„Leptirov let“ vezana uz Kupsku dolinu i zaštitu leptira. 

Bit će pisana u dijalektu koji im se govori u Kupskoj 

dolini. 

No, ni to nije sve što zanima ovu našu svestranu šumaricu. 

Ljubiteljica je i starih predmeta koji su se nekad 

koristili u goranskim kućanstvima. Marljivo ih sakuplja, 

obnavlja ih, vraćajući im stari sjaj. 

Njihovim obnavljanjem i čuvanjem vraća se opet 

iznova, kaže, u dane djetinjstva i mladosti. Tada se živjelo 

na jedan drugačiji, skromniji, ali sretniji i humaniji način. 

Ljudi su imali više vremena jedni za druge, a topla ljudska 

riječ značila je mnogo više nego danas. 

Slavica Grgurić-Pajnić 

Nažalost, u ovom brzom i užurbanom svijetu izgubili 

smo smisao za lijepo, za sve ono što nas okružuje, u 

čemu su ljudi nekad uživali, u prirodi, ali i malim stvarima 

koje su život značile. I zato je doprinos naše Slavice tim 

veći jer je svojim hobijima, ali i pisanim djelima poput slikovnice 

„Darujte mi život“ ukazala na ono što bi nam u životu 

trebalo biti najvrjednije; obitelj (naši korijeni), ljubav 

prema prirodi, ali i ljubav prema kulturnoj baštini rodnog 

kraja. Sve to da bi se spasilo od zaborava i prenijelo na 

generacije koje dolaze poslije nas i koje će nam jednog 

dana biti zahvalne na toj ostavštini. 

Na kraju treba dodati da je Slavica i sportašica. Već 

punih 27 godina bavi se aktivno kuglanjem, redovito sudjeluje 

na Sportskim susretima Hrvatskih šuma, a u slobodno 

vrijeme bavi se planinarenjem. Sve to omogućuje 

joj da dodatno „napuni baterije“ i posveti se gore spomenutom 

i vrijednom stvaralaštvu. 

A ovaj napis još je jedan dokaz da u našoj „šumarskoj 

sredini“ ima mnogo anonimnih, ali svestranih i talentiranih 

ljudi, koji stvarajući prelaze okvire svakodnevnih životnih 

i radnih obveza. Zato nam je još i draže da takve, 

skromne, ali vrijedne ljude približimo javnosti jer su to i 

svojim djelima, ali uglavnom i skromnošću zaslužili. 

Sredinom prosinca 

prošle godine, na 

prigodnoj svečanosti 

u Delnicama, 

predstavljena je 

prva ekološkodijalektalna 

slikovnica izdana u 

Gorskom kotaru pod 

nazivom „Darujte mi 

život“ (Podarete me 

život) u izdanju Etnoudruge 

„Prepelinc“ 

Delnice. Autorica 

je Slavica Grgurić- 

Pajnić, zaposlenica 

Hrvatskih šuma, 

delničke podružnice. 


fotografija 

HRVOJE TEO ORŠANIĆ / 

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA 

Piše: Miroslav Mrkobrad 

Izložba fotografija 


(Galerija Foto kluba 

Zagreb, 19. siječnja 

do 12. veljače), 

slovenskog šumara 

i fotografa Hrvoja 

Tea Oršanića, 

bila je prilika da 

zaljubljenici u 

prirodu vide ono 

što obično ne vide 

i zavire u njezinu 

dušu. 

H. T. Oršanić sa 

zagrebačkim šumarima 

Drvo je čudo u Svemiru, šuma 

je vojska koja vječito čeka 

bitku koju neće dočekati. 

Usamljeno stablo na nekoj 

goleti dokoni je filozof što pokušava 

dokučiti vječnu tajnu postanka i opstanka. 

Šuma je i zelena kuća u kojoj su na 

vjetru, suncu i kiši, pod snijegom i ledom, 

svoje utočište našli orao i sjenica, 

gljiva prionula na koru ogromne bukve 

ili skrivena u travi, vuk i lisica, cvijet, 

kapljica kiše što se zadržala na listu 

ili u paukovoj mreži, potok što se slijeva i bježi nekamo... 

Sve to, pa i puno više, a to više je poseban odnos 

čovjeka i prirode kroz prizmu uzajamnog štovanja i doživljaja, 

mogli su vidjeti zaljubljenici u prirodu na izložbi 

fotografija Hrvoja Tea Oršanića (Brežice) u galeriji Foto 

kluba Zagreb, u Ilici 29, što je potrajala od 19. siječnja 

do 12. veljače. 


S otvorenja 

Naziv izložbe Odsjaji 

prirode (Odsevi narave) posjetitelja 

upućuje u srž stvari. Na 

40 fotografija velikoga formata, 

očito odabranih iz širega opusa 

na temu prirode, Oršanić (i sam 

šumar !) nas uvodi u jedan, drugačiji, 

osobni, tajni svijet šume 

(prirode). On fotografira, dokumentira 

pa i informira o ljepoti 

koju mi obični smrtnici i ne vidimo, 

o još uvijek sačuvanoj i netaknutoj 

prirodi. 

I kako je na otvorenju izložbe 

rekao Vinko Šerbek, domaćin 

i predsjednik Foto kluba Zagreb, 

uz dokumentarni tu je i estetski i 

umjetnički doživljaj. Oršanić šalje 

poruku da priroda ima dušu. Nije 

važno što (gledam i vidim), nego 

kako. 

„Čovjek je od samog svog 

postojanja, osluškujući prirodu, 

nastojao izraziti sve ono čime ga 

ona ispunjava; riječju, glazbom, likovnošću, 

i najzad fotografijom... 

Priroda je za Oršanića ljepotica, 

božica kojoj se, nakon što ju 

je uznemirio svojom nazočnošću 

i svojim fotografskim aparatom, 

uvijek zahvali. To je neka vrsta rituala 

koji se u Oršanića razvio spontano. Njegov odnos 

prema prirodi uvijek je pun poštovanja, kao da je ne želi 

povrijediti, uznemiriti, oštetiti, kao da ne želi ostaviti niti 

jedan svoj trag u travi i pijesku. Jer zna da u prirodi nema 

ni nagrada ni kazni-postoje samo posljedice..“ 

Možda ove fotografije neće promijeniti naše živote, 

zaključuje Šerbek, no nada se da će bar promijeniti naša 

razmišljanja o životu i ponukati nas da još više i bolje 

čuvamo i štitimo prirodu. 

Izložbu je otvorio Marko Sotlar, opunomoćeni ministar 

u Veleposlanstvu republike Slovenije u Zagrebu, 

koje je pokrovitelj izložbe. Obraćajući se kratko brojnim 

gostima na otvorenju, 

on je istaknuo dobru suradnju 

susjednih država na području 

kulture rekavši kako 

nikakvih problema ne bi 

bilo da je na svim područjima 

bilo tako! 

Hrvoje Teo Oršanić - Ovo nije prvo Oršanićevo gostovanje 

u Zagrebu, već je jednom izlagao. Uostalom, 

nije ni daleko! U susjednim Brežicama živi i radi u Zavodu 

za šume Slovenije, a zanimljivo je to da je rođen 

u Zagrebu, osnovnu i srednju školu završio je u Brežicama, 

Šumarski fakultet u Zagrebu (prijatelj je s nekim 

našim šumarima!), pa se zaposlio u Brežicama! Magistar 

je prirodnih znanosti, a fotografiranje mu je drugi život. 

Priroda je iznimno široko područje, sretnom okolnošću 

vezano i za posao, a najradije svojim fotoaparatom „zapisuje“ 

trenutak u zaštićenim prirodnim rezervatima. 


zdravi život 

BOLEST KOJE SE ŽENE 

NAJVIŠE PLAŠE 

Piše: dr. Ivo Belan 

Redoviti pregled i rano 

otkrivanje bolesti sprječavaju 

najgore 

Svake 

godine tisuće žena oboli od raka dojke, a mnoge od njih i umru. Uz rak pluća, ta je 

bolest najveći ubojica žena. Učestalost oboljenja raste. U dobi od 45-50 godina ovaj rak 

uzrokuje veću smrtnost nego sve bolesti zajedno. Ipak, velika većina slučajeva raka dojke, 

otkrivena i liječena prije nego se proširi na druge dijelove tijela, može biti izliječena. 

Zašto toliko žena umire od raka kada su jednostavne 

i sigurne metode ranog otkrivanja toliko efikasne? 

Jedan od razloga je pretjerana zabrinutost od 

zračenja. Upravo, umjesto da povećava rizik, mamografija 

predstavlja velik napredak u smanjenju rizika. U mnogim 

slučajevima mamografija može uočiti zloćudnu promjenu 

znatno prije nego bude zamjetljiva ženi ili 

njezinom liječniku. 

Slijedeći razlog zabrinjavajuće smrtnosti 

je stav žena koji možemo nazvati „držanje 

glave u pijesku“. Mnoge se žene toliko boje 

gubitka dojke da izbjegavaju samopregled, 

mamografiju i liječnički pregled, sve dok se 

čvor u dojci više ne može ignorirati. Takvo odlaganje 

dijagnoze daje stanicama raka priliku 

da prođu u limfni i krvni sustav. Takva će situacija 

onda zahtijevati ne samo odstranjivanje 

dojke, nego u velikoj mjeri odstranjenje okolnih 

limfnih žlijezda i mišića. 

Žene moraju preuzeti veću odgovornost za svoje zdravlje. 

Tko je izložen najvećem riziku od raka dojke? Sve su 

žene izložene riziku, međutim, neke su izložene značajno više. 

Izgleda da se bolest češće javlja u nekim obiteljima. Na primjer, 

žena čija je majka ili sestra imala to oboljenje, ima dva do tri 

puta veću vjerojatnost oboljenja od uobičajene vjerojatnosti. 

Izgleda da češće obolijevaju debele žene, zatim one koje nisu 

rađale, kao i one koje su prvi put rodile u dobi nakon 30 godina. 

Kao što se može očekivati, bolest se češće javlja u žena koje su 

imale dobroćudnu bolest dojke ili rak na drugoj dojci. 

Žene s liječenim rakom 

dojke trebale bi odlaziti 

na klinički i ultrazvučni 

pregled dvaput godišnje, 

a na mamografiju 

jedanput godišnje. 

Što uključuje samopregled? Dojke treba pregledati 

svakog mjeseca između 6. i 10. dana menstrualnog 

ciklusa (računajući od prvog dana menstroacije). Žena 

opipava svoje dojke, ali i pazušne jame i eventualne promjene 

na bradavicama ili koži. Ako se osjeti bilo kakva kvržica 

ili druga promjena, valja se odmah obratiti liječniku. 

Što je s mamografijom? To je rendgenološka 

metoda za otkrivanje promjena 

u dojci koje nisu opipljive prstima. Učestalost 

raka dojke raste s dobi. Žene u dobi 

iznad 40 godina, u kojih nije bilo pojave 

raka u bližoj rodbini, trebale bi obaviti mamografski 

pregled svake dvije do tri godine, 

a ultrazvučni pregled jedanput godišnje. 

One žene kod kojih je bilo raka dojke 

u bližoj rodbini, trebale bi prvu mamografiju 

obaviti u dobi od 35 godina, a nakon 

toga svake godine, a ultrazvučni pregled 

jedanput godišnje nakon dvadesete godine života. Žene 

s liječenim rakom dojke trebale bi odlaziti na klinički i ultrazvučni 

pregled dvaput godišnje, a na mamografiju jedanput 

godišnje. 

Kod žena starijih od 50 godina smrtnost od raka dojke 

mogla bi se smanjiti za 30 posto da su vodile brigu i redovno 

odlazile na mamografski i klinički pregled. Danas 

je pokretna aparatura približila mamografiju direktno ženama 

u raznim krajevima. 

Žena kojoj je otkriven rak dojke u ranoj fazi nije sretna, 

ona je pametna! 

akcije 

Zlatna medalja 

za Šumske jaslice 

(konačno) na Sljemenu ! 

Šumarske jaslice na Sljemenu Zlatna medalja 

Na snijegom pokrivenom Sljemenu, pored 

Stare lugarnice, svečanom su misom pred 

mnoštvom građana Zagreba, ljubitelja prirode 

i planinara, 13. prosinca otvorene Šumarske jaslice. 

Prije točno 15 godina, 13. prosinca 1994. 

šumari UŠP Zagreb, odnosno Šumarije Zagreb, 

osmislili su štalicu i postavili u prirodnoj veli- 

čini drvene jaslice, koje je izradio zagrebački originalnosti jaslica, dodijeljena im je zlatna 

kipar Željko Belić. 

medalja „100 Presepi“. 

Deset godina kasnije, 2004. godine, na Krajem studenog ove godine, medalju je 

prijedlog Etnografskog muzeja u Zagrebu te višem kustosu Etnografskog muzeja Frlanu 

sljemenske jaslice bile su izložene ma tradicionalnoj 

Damodoru uručio veleposlanik pri Svetoj sto- 

Svjetskoj izložbi Broj „29. 157-8 Mostra • siječanj/veljača dei 100 lici 2010. Emilio Marin, HRVATSKE a u nedjelju ŠUME je, prilikom 45 

otvo- 

Presepi“ u Rimu. Zahvaljujući veličini likova i renja jaslica, prvi puta prikazana javnosti. (Z.L.)

šuma kao zdravlje ZDRAVI 

ŽIVOT / JOŠ NEŠTO O RAKU 

Piše: Zvonimir 

Lneniček dipl. inž. 

Šume su i te kako važne 

za očuvanje zdravlja! 

Šuma kao izvor 

kisika i zdravlja 

Napis dr. Ive Belana 

„Rat protiv raka“, 

vrlo detaljan i 

zanimljiv, ponukao 

me je da upozorim 

na još neke teorije 

koje bi mogle šumu i 

šumarstvo istaknuti 

kao potencijalno 

značajne faktore 

za razumijevanje 

fenomena zvanog 

rak. Radi se o ulozi i 

značaju kisika! 

Dok je u šumarstvu poznata velika proizvodnja 

kisika u šumskim bio-sustavima, pa se govori 

o Amazonskoj prašumi kao „plućima Planete“, 

postoje i biološka i medicinska istraživanja o 

velikoj potrebi ljudskog organizma za kisikom. Tako se 

navodi da čovjek može živjeti 30 dana bez hrane, 10 

dana bez vode, ali samo 5 minuta bez kisika. 

Čovjek u stanju mirovanja diše neprekidno, automatski 

i udahne, prema prosječno zaokruženim podatcima, 

6 litara zraka u minuti, što je 8640 litara dnevno 

ili preko 3 miliona litara godišnje. U tom zraku se nalazi 

21% kisika, što iznosi 1,2 litre svake minute, 1700 litara 

dnevno ili 600 000 litara u godini dana. 

Pitanje je postoji li veza kisika i pojave raka? 

Odgovor se nalazi u stanici ljudskog organizma! Naime, 

rak je oboljenje stanice, a kisik ulazi u svaku stanicu 

ljudskog tijela, gdje je neophodan za tvorbu staničnih 

struktura. Postoji li uzročna veza između raka i kisika? 

Još je 1926. godine dr. Otto Warburg, 

dobitnik Nobelove nagrade, proučavajući 

stanične mehanizme, upozorio da „maligno 

oboljenje može nastati oštećenjem 

dišnog sistema stanice“. To se manifestira 

nakupljanjem mliječne kiseline kada nedostaje 

dovoljna količina kisika. Što o tome 

govori novija stručna literatura? 

Na Zagrebačkom sveučilištu se koristio 

udžbenik „Medicinska fiziologija“, čiji je autor 

Artur C. Guyton, profesor Univerziteta 

Mississipi (prevedeno). Navedimo, skraćeno, 

najvažnije argumente iz ove knjige 

koja inače ima 1500 stranica, a koji mogu 

biti dovoljni za ovaj prikaz. Ljudski se organizam 

sastoji od, prosječno, 75 bilijuna stanica. 

Stanice se neprekidno stvaraju i odumiru. Dnevno 

umire nekoliko milijardi stanica. Toliko se stvara i novih. 

Za stvaranje novih stanica krv donosi gradivi materijal i 

kisik. Od materijala se tvore mnogi organski spojevi pa 

tako i nekoliko stotina tisuća organskih kiselina i staničnih 

proteina. Za takovu masovnu proizvodnju potrebna 

je i velika energija. Upravo se preko 90% kisika utroši za 

proizvodnju energije u stanici! To se događa u posebnim 

organelama – mitohondrijama, (slika 1. – plavo su 

mitohondriji) koje se zato i nazivaju „električnim centralama“. 

Postepenim postupkom, koji se naziva „Krebsov 

ciklus“ ili „ciklus limunske kiseline“, u nizu od desetak 

postepenih kemijskih reakcija, iz glukoze dobiveni vodik 

se oksidira kisikom, a stvorena energija se koristi za 

tvorbu energetski bogatog spoja ATP – „adenozin-trifosfata“. 

Dobiveni ATP zatim difundira iz mitohondrija 

u citoplazmu stanice gdje daje energiju za tvorbu svih 

staničnih spojeva pa tako gena, kromosoma i DNK – deoksiribonukleinske 

kiseline. Kod toga ATP gubi jedan 

fosfatni radikal, vraća se u mitohondrij gdje se opet 

obogaćuje i ciklus se ponavlja. 

U najčešćem slučaju ovaj proces se odvija uspješno 

i stvaraju se milijarde novih, kvalitetnih stanica. Međutim, 

u slučaju manjka kisika, proces oksidativne fosforilacije 

se ne može uspješno odvijati. Tokom procesa 

„limunske kiseline“ dolazi do prekida, tako da je krajnji 

proizvod mliječna, a ne limunska kiselina. Dakle, u anaerobnim 

uvjetima stvara se nedovoljno energije neophodne 

za izgradnju zdrave stanice. Stanicu je zahvatila 

mutacija! 

Većinu nestandardnih, mutiranih stanica eliminira 

imuni sustav organizma. U lošim okolnostima, neke 

mutirane stanice se održe i počnu se ponašati na drugi 

način, koji je najčešće ono što nazivamo RAK! 

Stanica raka poprima druge osobine, koje su u najvećoj 

mjeri karakterizirane s tri značajke: anaerobnost, 

kiselost i „proliferacija“- širenje na druge stanice i tkiva. 

Anaerobnost je znak nedostatka kisika, kiselost 

nastaje radi mliječne kiseline koju stanica izlučuje, a 

proliferacija se događa 

jer rak-stanica crpi gotove 

proizvode još normalnih 

stanica! Može se zaključiti 

da je ljudima za zdrav 

život nužan kisik, stalno 

i u velikim količinama. 

A šume su najznačajniji 

proizvođač atmosferskog 

kisika. Iz nekih se podataka, 

(prof. Šime Meštrović), 

može zaključiti da prosječni 

hektar šume proizvede 

6-10 tona kisika godišnje. 

Za ilustraciju, to je potre- 

Stanica – mitohondriji ban kisik za 10 ljudi u go- 

su plava tjelešca. dinu dana! 


dječji kutak TKO 

TO IDE / SRNA-SRNDAĆ 

Pripremila: Ljilja Ivković 

Hrvatske šume 

nastavljaju suradnju 

s dječjim vrtićima 

„Sesvete“ iz Sesveta, 

„Josipdol“ iz Josipdola, 

„Ivana Brlić - Mažuranić“ 

iz S. Broda, i „Šumska 

jagoda“ iz Zagreba, 

s novim programom 

koji je opet osmislila 

naša suradnica, i sama 

odgojiteljica, Ljiljana 

Ivković. Projekt je 

jednostavno nazvan 

„TKO TO IDE“, a cilj ove 

suradnje i dalje je i uvijek 

isti: djecu od najranijeg 

doba učiti kako i zašto 

voljeti šumu i prirodu 

i kako ih čuvati. Šuma 

ima svoje stanovnike, 

šumske životinje i 

ptice. Kako one žive, 

što rade, što vole, kako, 

naposljetku, izgledaju, 

saznat ćete od naših 

dječjih suradnika (dakako 

uz pomoć njihovih 

vrijednih odgajatelja!) 

koji će vam kroz naredne 

brojeve našeg časopisa 

reći što misle o vuku, 

lisici, medvjedu, fazanu, 

vjeverici i ostalim 

stanovnicima šume! 

Danas imamo i prilog 

od predškolske skupine 

Mravci iz OŠ pri bolnici 

Krapinske toplice. 

Pročitajte kako djeca vide 

plahu srnu i srndaća! 

Srndać ima puno 

svojih cura, žena! 

Lucija,6,8 g.;Josipa, 6,7 g.;Karla 6,2 g. (DV Sesvete) 

-Meni se srnica sviđa. Jako je strašljiva (Borna 5,6 g.) 

-Srndać ima manje rogove od jelena. (Matija 6,2 g.) 

-Kad je veliki snijeg lovci im nose u šumu hranu (Ivana 6,9 g.) 

-Srna ima tanke noge i na kraju papke (Gabriela 7 g.) 

-Srndać ima puno svojih cura, žena (Maja 4 g.) 

-Srna ima mali repić, jedva se vidi (Antonija 5 g.) 

-Srna i srnjak imaju dijete, lane. (Dominik 7 g.) 

-Srna ima smeđe krzno (Lovro 6,3 g.) 

-Srna se sakrije u gusto grmlje (Vjeko 4 g.) 

MRAVCI (predškolska skupina u OŠ pri 

Specijalnoj bolnici Krapinske toplice) 

Marija Sajko, 5 g. (DV Šumska jagoda) 

- Srna je lijepa zato što je dobra i zato što ne 

jede baš puno velikih životinja (Karla P., 5 g.) 

- Srna je neki jelen. Svijetla je, malo na ramenu 

ima neke točkice. (Livia P. 5,5 g.): 

(DV Šumska jagoda, Zagreb) 

Magdalena Juričić, 7 g. (DV Josipdol) 

Ivana 6,9 g. (Kr. toplice) 

- Oni idu po šumi. Sakriju se u granju i tamo 

spavaju. I to im je kuća. Po zimi ljudi nose hranu 

u šumu za njih, zato što je veliki snijeg (Marko 

Stepić, 5 g.) 

- Srna jede, pase travu i srndać isto. Travu nađu 

u šumi (Eugen Kopić, 5 g.) 

- Srna ima samo rep kratki i uši. Ima četiri noge 

i na nogama papke. To su joj prsti. Oni jedu travu. 

Srna ima grudi – sise za malog bambija (Laura 

Sudac 5 g.) 

- Srnjak je puno manji od jelena iako mu je 

veoma sličan. Marko Stepić, 5 g.) 

(DJ Ivančica, Oriovac) 

Eugen Kopić, 5 g. (DV Ivančica) 

- Ja bi htjela vidjeti srnu u šumi kad 

idem u šetnju. Kad je vani snijeg i srne 

nemaju što za jesti donijela bi im sijena ili 

travice. Moja mama kaže da ćemo im, kad 

budemo išle u šetnju, donijeti kukuruza. 

(Petra Gračanin, 5 g.) 

- Srna je šumska životinja koja je dobra i - Srna je plašljiva životinjica. Ona voli skakati 

lijepa, a ima i mnogo prijatelja u šumi: sovu, 

kao kad se ja igram balerine. Ona se može 

zeku, vjevericu i male ptičice. Ona se boji vuka zaljubiti u srndaća, a njihovo društvo uvijek 

jer bi je mogao pojesti. Boji se još i puške. završi sretno kao u slikovnici „Bambi“. (Paulina 

Htjela bi da lovci prestanu ubijati srne jer mi se Cindrić, 6 g) 

to ne sviđa. (Magdalena Juričić Broj 7 g.) 157-8 • siječanj/veljača (DV Josipdol) 2010. HRVATSKE ŠUME 47

turistička razglednica 

Posjetite 

lovačke kuće i 

planinske domove 

Hrvatskih šuma 


vincekovo 

U VINOGRADU ŠUMARIJE 

ILOK NA DAN SV.VINKA 

Piše: Antun Zlatko Lončarić 

Foto: A. Z. Lončarić 

Uz Martinje (11. studenog), stoljećima se u našim 

krajevima 22. siječnja obilježava još jedan narodni 

„vinski blagdan“ - Sveti Vinko, Vinkovo, Vincekovo, 

u Baranji Vinceška, pa Sveti Vincencije, a Sv. Vice 

u Dalmaciji. Narodni običaji na Vinkovo su toliko 

brojni i različiti, poput brojnih i različitih vrsta vina 

iz naših vinograda. Ali Sveti Vinko ne štuje se samo u 

Hrvatskoj, već i diljem Europe, a začetak štovanja tog 

Sveca krenulo je iz Španjolske i Francuske pa je preko 

Njemačke i Austrije stiglo i u naše krajeve još prije 

turskih osvajanja. 

Tradicija obilježavanja početka radova u vinogradu ni 

ove godine nije iznevjerena u šumariji Ilok. 

Blagoslov vinograda, 

fra Josip Šoštarić 

Blagoslovom vinograda obilježen 

početak radova 

Na blagdan Sv.Vinka po Slavoniji, Baranji i Srijemu 

tradicionalno se ide u vinograde, od 

podruma do podruma i slavi. U ovoj povorci 

sudjeluju uglavnom muškarci koji odrežu 

grančicu vinove loze i stavljaju je u vodu, kako bi što 

prije u toploj prostoriji iz pupoljaka niknuli listići. Po 

broju otvorenih pupoljaka predviđaju kakav će biti 

urod grožđa, objašnjava nam tradicionalni obred orezivanja 

čokota vinove loze, dipl. inž. Žarko Lončar, upravitelj 

Šumarije Ilok. 

Običaj je objesiti suhe kobasice i kulen na trs ili kolac, 

kako bi grozdovi bili veličine kulena. Nakon toga bi 

vlasnik vinograda zalio trs ili čokot vinom, kleknuo pred 

trs i pomolio se za bogat urod. Kod boljih i bogatijih 

vinogradara molitvu i blagoslov vinograda 

obavljaju svećenici iz obližnjih crkvi. Gosti, 

zajedno sa gospodarom vinograda, bi obišli 

cijeli vinograd uz pratnju tamburaša i zvuke 

tamburice i posvetili ga vinom. Nakon toga 

bi se vratili u podrum gdje bi načeli kulen i 

pojeli ga u slast. Da kulen ne bi bio odviše 

suh, uz njega se obavezno pila i dobra kapljica. 

Šumarija Ilok (koja) od svojih 1818 

hektara, od čega je obraslo 1561 ha, ima i 84 

ha vinograda. Nažalost, u vrijeme okupacije 

istočne Slavonije, najpoznatije lovno – vinogradsko 

imanje grofa Eltza – Pajzoš, s lovačkim 

dvorcem i ogromnim podrumom, te 

drugim gospodarskim zgradama iznad Iloka 

do temelja je srušeno, a vinogradi minirani i 

zarasli u visoki korov i drač. 

Po povratku šumara obnovljeno je i zasađeno 

novim trsovima 14 hektara. Nekada 

je bilo najpoznatije iločko vino traminac, koji 

se pio i na engleskom dvoru. Danas je pod 

tom sortom svega 2 ha, a preostali vinograd 

je pod graševinom, rajnskim rizlingom, sivim 

pinotom i shardoneom. Šumarija danas 

ne može sama prerađivati grožđe pa se ono 

predaje Iločkim vinogradima koji obavljaju 

uslugu prerade i vraćaju nam flaširana vina 

s našom etiketom – ne bez sjete se prisjeća 

Lončar. 

Iz blata i kiše, iz blata i pijeska, 

proziran grozd se na suncu lijeska. 

Korijenje čokota, krastavo, tvrdo 

penje se žilavo na jesenje brdo. 

Loza se tiho i nijemo penje 

o, divno je njeno slijepo htijenje. 

Htjeti iz blata postati čista 

k΄o vino kad u čaši se blista. 

(M.Krleža) 

Tradicija i običaji ni ovoga siječnja, 

nisu iznevjereni- na dan Svetog Vinka, 

u vinogradu Šumarije Ilok bilo je veselo. 

Blagoslov vinograda obavio je fra Josip 

Šoštarić iz samostana u Šarengradu koji 

je zazavao „Božji blagoslov na rad ljudskih 

ruku da nam podare još bolji urod ove godine“. 

Među svim ovim starim običajima ima 

i nekoliko zabrana na ovaj dan. Kako bi se 

spriječilo u jesen opadanje zrelih boba, na 

Vincekovo je zabranjeno sijati brašno, runiti 

kukuruz, čihati perje, mljeti, presti ili 

obavljati bilo koje poslove kojima se nešto 

runi i otpada. 

Tradicija vrijedna štovanja! 

Upravitelj Žarko Lončar orezuje višak izdanaka loze 

Zalijevanje trsa vinom kako bi dao što veći urod 

Tko je bio Sveti Vinko? 

Zna se da je živio u IV. stoljeću i da je 

stradao mučeničkom smrću u doba vladavine 

cara Dioklecijana koji je progonio 

kršćane. 

Vicencije je bio đakon u današnjoj Zaragozzi, 

a uhvaćen je i mučen te je preminuo, 

najvjerojatnije 22. siječnja, za vrijeme 

vladanja cara Dioklecijana u Valenciji gdje 

je i pokopan. Zaštitnikom vinograda i vinogradara 

postao je jer se mrcvarenje tijela 

Svetoga Vinka, curenje i hvatanje krvi poistovjećuje 

sa branjem, lomljenjem grožđa 

i hvatanjem mošta. 

No Sveti Vicencije je bio trezvenjak i 

mnogi se pitaju kakve veze ima on s vinogradima 

i vinogradarima što ni dandanas 

nije baš mnogima najjasnije. No, bilo kako 

bilo, spomendan Svetoga Vinka od davnina 

se štuje u našim krajevima. 

Postoji legenda koja govori kako su u 

naše krajeve, prije svega u područja gdje 

su boravile rimske legije, vinovu lozu donijeli 

rimski vojnici koji su je za svoje potrebe 

sadili. 

Navodno, postoje rimski zapisi u kojima 

se spominje da je rimski car Prob zasadio 

prve čokote vinske loze na obroncima 

Fruške gore.

Na četiri (i dvije !) noge - Hrvatske šume

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?