ÄaSopIS - Ina

časopis 

Hrvatska revija za naftno 

i plinsko gospodarstvo 

Industrija nafte d. d. Svibnja 2009.•godina XI.•broj 43 

OBLJETNICE 

godina45 

Ininih 

fsdfRe volorpe raessequat. Im venis dit 

wisit aliquat. Cum iustrud molorer ilisi. 

Ed modo et wisit adio odigna facipsum 

nos nibh eum velit velesequisis augue 

Modernizacija rafinerija 

Urinjsko 

gradilište 

fsdfRe volorpe raessequat. Im venis dit 

wisit aliquat. Cum iustrud molorer ilisi. 

Ed modo et wisit adio odigna poput facipsum 

nos nibh eum velit velesequisis augue 

pčelinjaka 

nim sastancima između Ininih menadžera 

i menadžera potencijalnih strateških partnera 

shvatio sam dimenzije i složenost 

poslovanja ove tvrtke. 

Ubrzo prelazim u Ured člana Uprave za 

koordinaciju privatizacije, gdje nastavljam 

s radom na privatizacijskim aktivnostima 

i sudjelujem u izradi transakcijske 

dokumentacije, samom pregovaračkom 

procesu, odnosno provođenju due dilligencea. 

Iz današnje perspektive shvaćam da 

sam kao aktivni sudionik u pripremi i ostvarivanju 

privatizacije te kroz neizbježnu 

suradnju s najvećim inozemnim savjetodavnim 

kućama stekao vrijedna znanja i 

iskustva koja su mi pomagala i još uvijek 

pomažu u radu. 

Sljedeća stanica u mojem radu unutar 

Ine postaje Ured tajnika Društva, gdje najprije 

radim na mjestu pomoćnika tajnika, 

a od 1. siječnja 2005. postajem tajnikom 

Društva. To razdoblje moje karijere 

pružilo mi je mogućnost da aktivno sudjelujem 

u radu Uprave, Nadzornog odbora 

i Glavne skupštine, što je bila izvanredna 

podloga za moj sadašnji angažman. 

• Kreće li se dosadašnja karijera u 

skladu s Vašim očekivanjima? Naime, 

na položaj člana I Inine preko Uprave došli ste 

na ovu poziciju u relativno kratkom vremenu 

i kao mlad Mure čovjek? – INA 

- U profesionalnoj karijeri nikada si ne 

postavljam ciljeve koje moram doseći. 

Nastojim svemu posvetiti odgovarajuću 

pozornost i Bašćanski u svaki posao što krajolik ga obavljam 

uložiti maksimalan trud, što je ujedno 

bio moj pristup i na svakoj poziciji na kojoj 

sam dosad bio i to još uvijek činim. 

Nove benzinske postaje 

Divovi su pisali 

glagoljicom

Poštovani čitatelji, 

pripremajući za Vas glasilo što ga držite u rukama i 

razmišljajući što odabrati iz mnoštva tema o svakodnevnu 

životu kompanije poput Ine, s naglaskom na temama 

trenutačno najvažnijim i najatraktivnijim, u prvi mah možda 

i nismo bili posve svjesni kako inzistiranje na aktualnostima 

ima neka svoja ograničenja. 

U koncipiranju broja vodili smo računa o činjenici da INA 

ove godine bilježi ništa manje nego 45. obljetnicu djelovanja. 

Obljetnice uvijek vuku za rukav da zavirimo u ono što nam 

se događalo jučer, posebno u same početke priče, pa smo 

tomu otvorili prve stranice ovog broja Časopisa. Nasuprot 

pogledu u prošlost, prilog o zahuktalu ritmu izgradnje novih 

postrojenja riječke Rafinerije u pogonu na urinjskom poluotoku, 

desetak kilometara od Rijeke, izravno je otvaranje 

vrata pitanju budućnosti toga Inina preradbenog pogona. 

Sve tragom činjenice da je tehnološka modernizacija riječke 

Rafinerije conditio sine qua non njezina rada u danima koji su 

pred nama. 

Obuhvaćajući takav vremenski raspon, prva dva priloga u 

ovom izdanju nas upozoravaju da je dobro barem ponekad 

podići glavu iznad aktualnih aktivnosti i osmotriti sve što 

činimo iz šire, moguće i objektivnije perspektive. Mada to gdjekad 

zaboravljamo, razmišljanje o onomu što smo bili jučer 

i što kanimo postati sutra, signalom je da i kompanije imaju 

svoju samosvijest, svoju osobnost. 

Pridružujući se tomu, netko će reći da se osobnost, pogotovo 

u očima svojih poslovnih partnera podjednako izgrađuje 

kvalitetnim obavljanjem poslova koji se trenutačno nalaze u 

našem radnom djelokrugu, uključujući težnju za stalnim podizanjem 

kvalitete obavljenog. I u pravu je. 

Imajući i to na umu, stranice što slijede upoznat će Vas sa 

suvremenom otpremom proizvoda iz naše sisačke Rafinerije, 

s novim motornim uljem što smo ga započeli isporučivati 

na tržište, sa širenjem Inina znaka na dvije nove benzinske 

postaje s druge strane hrvatsko-mađarske granice, također 

s vođenjem računa o geotermalnoj energiji u okviru naše 

kompanije. 

O čvrstim sponama Ine i kulture govore prilozi kojima Vam 

približavamo rad Mješovitog pjevačkog zbora KUD-a INA, 

ujedno o susretu europskih stručnjaka za naftašku baštinu u 

mađarskom gradu Zalaegerszegu. U istovrsnu ili sličnu krugu 

tema su i napis o Bašćanskog stazi glagoljice, te slovo o 

biskupskom gradu Đakovu. Od dobrih običaja se bez prijeke 

potrebe ne odustaje, pa Vas u to ime vodimo na put dalekim 

Dubaijem i Maltom. 

 

Ugodno čitanje!

POSLOVNE AKTIVNOSTI 

OBLJETNICE 

Ininih 45 godina 

PERSPEKTIVE 

Hrvatska regionalno energetsko središte? 

MODERNIZACIJA 

Urinjsko gradilište poput pčelinjaka 

RAFINERIJE 

Moderno sisačko punilište 

kultura 

Vrijedan jubilej 

obljetnica 

Dvanaest godina Inina Besplatnog telefona 

OBNOVLJIVA ENERGIJA 

Toplo krilo majčice Gee 

ODRŽAVANJE 

Suradnja duga 35 godina 

TRGOVINA 

I preko Mure – INA 

MAZIVA 

Motorno ulje INA Super 2009 

INTELEKTUALNI KAPITAL 

Znanje u službi kompanije 

USUSRET JAVNOSTI 

KNJIGA 

Gazprom, novo rusko oružje 

PLINOFIKACIJA 

Gospa Visovačka voli zeleno 

DONACIJE 

45 darova za 45 Ininih godina 

INDUSTRIJSKA BAŠTINA 

Savjetovanje u Zalaegerszegu 

KULTURNI AMATERIZAM 

Inini glazbeni veleposlanici 

ZA BOLJI, LJEPŠI SVIJET 

HRVATSKA BAŠTINA 

U posjetu biskupskom Đakovu 

PISMO 

I divovi su pisali glagoljicom 

VRIJEME 

Godina na valovima vrućine 

PUTOPIS 

Malta 

PUTOPIS 

Dubai 

LIKOVNA GALERIJA 

Oton Postružnik 

SUMMARY 

impressum • INA Časopis •Hrvatska revija za naftno i plinsko gospodarstvo 

Izdavač: INA-Industrija nafte d. d., 

Zagreb, Avenija V. Holjevca 10 

Redakcijski kolegij: Ranka Baračević, 

Mile Batarelo, Branka Belamarić, Marina 

Burazer, Ferdo Buva, Velid Đekić, Ivana 

Đulović, Mijo Ivurek, Morana Kovačević, 

Tomislav Lazarić, Darko Limanović, Ivana 

Marušić, Željka Štajduhar, Bojan Vinek, Antonija 

Žedelj, Đurđica Žuk i Ivica Župan. 

Glavna i odgovorna urednica: 

Žana Goić 

Urednik: Velid Đekić 

Urednik fotografije Ferdo Buva 

Grafička urednica: Stela Blažok 

Lektorica: Marija Ivana Kos 

Tajnica redakcije: Jasna Novosel 

Adresa: Inin Glasnik, 10 000 Zagreb, 

Avenija V. Holjevca 10 

Telefoni - centrala: 01 64 50 000, urednik: 

051 20 15 72, novinari: 01 64 51 104 

Telefaks: 01 64 52 452 

E-mail: glasnik@ina.hr 

Tisak: Grafički zavod Hrvatske, 

Zagreb, Radnička cesta 210 

Naslovna: 

Ferdo Buva 

INA Časopis je besplatan

Obljetnice 

Ininih 45 godina (prvi nastavak) 

Ni Titan, ni 

Cetra, ni Petrolia 

– nego GODINA 

boja loga -PANTONE 294 C 

Prvog siječnja 1964. počinje djelovati Kombinat nafte i plina, a 

već iste godine dobiva naziv koji će domaća javnost prihvatiti 

kao sinonim za suvremenu hrvatsku naftnu industriju 

Tekst: Mijo Ivurek 

Fotografije: Tomislav Lazarić i Inina arhiva 

Udruživanjem Rafinerije nafte 

Rijeka, Rafinerije nafte Sisak i 

Naftaplina 1. siječnja 1964. u jedinstveno 

poduzeće, počinje djelovati 

Kombinat nafte i plina, koji od studenoga 

iste godine djeluje pod nazivom INA-Industrija 

nafte. Zanimljivo je da je za novo 

ime tvrtke na natječaj prijavljeno 158 prijedloga. 

Spomenimo neka: Inkona, Interoil, 

Petrolia, Jurana, Oktavia, Silena, Triana, 

Forsil, Titan, Cetra. 

Razvoj od 1964. do 1970. 

Uz tvrtke osnivače već 1964. u Inu ulaze 

Enolis (iste godine mijenja naziv u Rafinerija 

nafte Zagreb), također Trgovina 

(nastao spajanjem Interpetrola i Croatiapetrola, 

a nova organizacijska jedinica 

uskoro mijenja naziv u INA-Trgovina), zatim 

organska petrokemija OKI iz Zagreba 

i anorganski pogon, Azotara iz Kutine, 

potom i Nafta Lendava. 

Do kraja tog razdoblja Inu čine četiri 

skupine pogona. To su INA-Naftaplin (sa 

sedam pogona: Bušenje, Proizvodnja, 

Remont, Servis, Održavanje, Izgradnja i 

Transport), INA-Prerada (sa sedam pogona: 

Rafinerija Rijeka, Rafinerija Sisak, 

Rafinerija Zagreb, Nafta Lendava, Petronafta 

Solin, Inženjering Zagreb i Naftovod 

Opatovac – Bosanski Brod), INA-Trgovina 

(s dvije grupe pogona: Trgovačka mreža 

naftnih derivata i Trgovačka mreža plina), 

te INA-Petrokemija (s pet skupina pogona: 

Tvornica mineralnih gnojiva, Tvornica 

čađe, Tvornica gline, Tvornica vapna i 

Održavanje). U tadašnjoj je Ini zaposleno 

5158 radnika. 

Ovo je razdoblje intenzivnog razvoja o 

kojemu najbolje govore tada zabilježeni 

podaci. 

Proizvodnja nafte je od 1,285.355 u 

1964. povećana na 2,056.918 tona 1970. 

Rafinerije su 1964. prerađivale 620.000, a 

1970. već 1,630.000 tona nafte. Prodaja 

derivata u ovom je razdoblju povećana 

četiri puta. Od 512.000 na dva milijuna 

tona derivata. Godine 1964. u Ini je bilo 

195, a 1970. broj je znatno povećan, čak 

na 444 benzinske postaje. INA intenzivno 

ulaže u projekte istraživanja i proizvodnje 

nafte i plina, počinje s istraživanjima u inozemstvu 

(Jordan), puštaju se u proizvodnju 

nova naftna i plinska polja, ulažu se 

sredstva u projekte poput degazolinaže 

plina u Ivanić Gradu – pušten u rad 1965. 

Od 1967. do 1972. gradi se zagrebačka 

Rafinerija s proizvodnjom motornih ulja, 

industrijskih ulja, mazivih masti, antifriza 

i tekućina za kočnice. Izgrađena je nova 

rafinerija na Urinju kapaciteta 1,5 milijuna 

tona. Gotovo se udvostručuje broj 

benzinskih postaja. Zaokružen je proizvodni 

proces u kutinskoj Petrokemiji, a 

u riječkoj Rafineriji proizvedene su prve 

količine novog motornog ulja, Delta

Natječaj za ime tvrtke iznjedrio je 

158 prijedloga, uključujući Inkona, 

Oktavia, Silena, Triana, Petrolia, 

Cetra, Forsil i njima slična 

Zlatno doba Hrvatske naftne industrije 

događa se poslije Drugog svjetskog rata, 

što se najvećim djelom poklapa s osnivanjem 

i nastavkom rada Ine 

– multigrade 20/40. 

Izgrađen je magistralni plinovod Ivanić 

Grad – Kutina i počela potrošnja prirodnoga 

plina u kutinskoj Petrokemiji. 


Godine 1973. INA postaje Složena 

organizacija udruženoga rada (SOUR) 

s 11 radnih organizacija i 57 osnovnih 

organizacija udruženoga rada (OOURa). 

Spomenimo radne organizacije: 

Naftaplin Zagreb, Rafinerija nafte Rijeka, 

Rafinerija nafte Sisak, Petrokemija 

Kutina, Trgovina naftnih derivata Zagreb, 

Plin Zagreb, Rafinerija Zagreb, 

Nafta Lendava, Petronafta Solin, Naftovod 

Zagreb i Inženjering Zagreb. 

U ovom razdoblju prvi je put proizvodnja 

nafte prešla tri milijuna tona. Od 

1970. i proizvodnje nafte od 2,1 milijuna 

tona do 3,1 milijun tona 1980. Godine 

1971. proizvodnja plina iznosila je 533 

milijuna, a 1980. 1,1 milijun prostornih 

metara. Godine 1979. Inine rafinerije 

dosegle su preradu od gotovo 10 milijuna 

tona, i to: Rafinerija nafte Rijeka 

5,6 milijuna tona, Rafinerija nafte Sisak 

3,5 milijuna tona, Nafta Lendava 62000 

tona, i zajedno s Rafinerijom Zagreb 

oko deset milijuna. Trgovina je ostvarila 

je prodaju od 4,8 milijuna tona derivata, 

odnosno gotovo dvostruko veću 

u odnosu na 1971. kada je ona iznosila 

2,5 milijuna tona. Godine 1979. u rad je 

pušten Jugoslavenski naftovod. 

Naftaplin gradi CPS Molve, postrojenja 

za proizvodnju etana u Ivanić 

Gradu i postrojenje etilena u Zagrebu. 

Bušača platforma Panon počela je s

Obljetnice 

bušenjem jadranskoga podmorja. 

Petrokemija Kutina proizvodi preko 

milijun tona mineralnih gnojiva. Potpisan 

je ugovor s Dow Chemical o 

gradnji i radu petrokemijskog kompleksa 

na otoku Krku. Izgrađen je magistralni 

naftovod Benićanci – Slavonski 

Brod i utovarna luka Ruščica na Savi 

za prijevoz nafte u Rafineriju nafte u 

Sisku. 

INA gradi benzinske postaje i u drugim 

dijelovima Jugoslavije tako da 

njihov broj krajem ovoga razdoblja 

iznosi 550. Počinje informatizacija 

svih Ininih proizvoda i administrativnih 

djelatnosti. Pušteno je u rad nekoliko 

magistralnih naftovoda. Do kraja 

ovoga razdoblja tvrtka zapošljava oko 

18000 radnika. 


Ovo razdoblje karakterizira početak 

krize u tadašnjoj državi koja se posebno 

reflektira na stanje u naftnom gospodarstvu. 

Počinju sukobi republičkih 

rukovodstava međusobno, a također 

sa saveznim. Na žestoki način otvara 

se pitanje tretmana nafte i drugih energenata 

u čemu Hrvatska izvlači deblji 

kraj. 

U Ini se osjećaju problemi osiguranja 

novca za uvoz nafte, repromaterijala, 

rezervnih dijelova i opreme. Nastaju 

teškoće u opskrbi tržišta. Smanjuje se 

prerada, a povećava dug inozemstvu 

(1,5 milijardi dolara). Gubitke ostvaruje 

kutinska Petrokemija i rafinerije. Zbog 

nedostatka deviznih sredstava od 16 

bušaćih garnitura stalno je njih barem 

šest bilo izvan upotrebe. Proizvodnja 

nafte od 3,1 milijuna tona 1981. smanjena 

je 1990. na 2,6 milijuna tona. No, 

povećana je proizvodnja plina, od 1,1 

mlrd 1981. na 1,9 mlrd prostornih metara 

plina 1990. 

Rafinerija Rijeka je 1981. imala preradu 

od 4,1 milijun tona, a 1990. 3,4 

milijuna tona, a sisačka od 3,6 na 3,3 

milijuna tona. Prodaja derivata ostala je 

gotovo ista, kretala se oko četiri milijuna 

tona. Petrokemija Kutina proizvela 

je 1990. godine 1,2 milijuna tona mineralnih 

gnojiva, od čega je 330.000 tona 

otpremljeno na strana tržišta. Oki i Dina 

proizvele su oko 300.000 tona različitih 

proizvoda (polistirena, polietilena, 

VCM-a, plastičnih masa i drugih). 

Počelo je zajedničko istraživanje 

jadranskoga podmorja sa stranim 

partnerima: Agip, Chevron, Texaco, 

Hispanol, na istraživačkim područjima 

Jabuka, Mljet i Palagruža. Završena je 

gradnja druge faze polja Molve i Centralne 

plinske stanice Molve II. 

Druga polovica 80-ih godina predstavlja 

razdoblje u kojemu ne funkcioniraju 

proklamirani tržišni uvjeti u poslovanju, 

i kada INA proživljava dotad možda 

najteže razdoblje u svom postojanju,

Počeci naftaštva u Hrvatskoj 

Od asphalta kao 

lijeka do najveće 

europske rafinerije 

usmjerujući najveći dio svojih snaga u 

borbu s državom tražeći primjerenije 

sistemske mjere. 

Do 5. listopada 1990. Ina posluje kao 

zajednica poduzeća u čijem su sastavu: 

INA-Naftaplin, INA-Rafinerija nafte 

Rijeka, INA-Rafinerija nafte Sisak, INA- 

Nafta Lendava, INA-Rafinerija Zagreb, 

DINA-Petrokemijska industrija Omišalj, 

INA-Trgovina, INA-Commerce, INA- 

Projekt, INA-Specijalna oprema, INA- 

Razvoj i istraživanje, INA-INFO i INA- 

TOURS. Tvrtka u to doba ima 36.000 

zaposlenika. 

Poslovni rezultati 

Najznačajniji poslovni rezultati ostvareni 

u razdoblju od 1964. do 1990.: 

Izgrađena je i puštena u rad 

degazolinaža u Ivanić Gradu i time 

počela znatnija prerada prirodnoga 

plina u Hrvatskoj. Izgrađena je nova 

rafinerija na Urinju u Rijeci kapaciteta 

Prve naznake spominjanja uporabe 

nafte na našem tlu datiraju 

već od 12. stoljeća, a vezane su uz 

napise u kojima se govori o katranu, 

zemnom ulju i smoli, kamenom 

ulju i sličnim pojmovima. Tako se 

u tom stoljeću u Dubrovniku kao 

roba za prodaju spominje katran. 

U zapisima iz 1391. spominje se 

obitelj Čupor koja pavlinskom 

samostanu kraj Paklenice daruje 

„terram Paklenz“, što znači 

zemljište na kojem je bilo nafte, 

pakline. U dubrovačkim ljekarnama 

u 15. stoljeću prodavao se olio 

petrolio, od lijekova se spominju 

asphalt i petroleum. 

Naftu u hrvatskoj književnosti 

prvi spominje 1569. Petar Zoranić 

u svojim „Planinama“. Prvi zapisi o vađenju nafte na tlu današnje Hrvatske 

su iz 16. stoljeća, a objavio ih je Petri Andreae Mathioli u djelu: „Commentarii 

in seks libros pedacii Dioscoridis Anazarbei de Medica materia“ u Veneciji 

1565. godine. Autor navodi da se pissasfalt (nafta) vadi u Dalmaciji, blizu 

Hvara te u Panoniji. U 17. stoljeću prirodni asfalt se kopa u Vinišću kod Trogira, 

a sredinom 18. stoljeća u Paklini kod Vrgorca prirodni se asfalt kopa 

rudarskim načinom. Godine 1788. budimpeštanski profesor kemije Jakob 

Winterl izvještava svoje Sveučilište o prirodnom izvoru uz potok Brodec kod 

međimurskog sela Peklenice. 

Devetnaesto stoljeće prebogato je zbivanjima vezanim uz razvitak naftne 

industrije na našem tlu. U drugoj polovici stoljeća započinje organizirano 

istraživanje i vađenje nafte temeljem zakona Austro-Ugarske Monarhije. 

Nafta se ručno vadi iz prirodnih izvora u Peklenici i Selnici (kod Murskog 

Središća), Mikleuški (nedaleko Kutine), Bačindolu (kod Nove Gradiške) i 

drugdje. Prve dozvole za istraživanje „zemne smole“ (Peklenica, Mikleuška 

i Voloder) podijeljene su 1. kolovoza 1858. temeljem Općeg austrijskog zakona, 

donesenog samo godinu ranije. 

U franjevačkom samostanu u Cerniku (kod Nove Gradiške) čuva se iznimno 

važan dokument iz područja naše naftne povijesti. Naime, 21. prosinca 

1858. u obližnjem selu Baćindolu započela je radom tvornica u kojoj se 

manufakturno prerađivala nafta. Godinu dana kasnije pukovnik E. Drake 

započinje industrijskom proizvodnjom u SAD-u. Godine 1883. u Rijeci je 

započela radom najmodernija i najveća rafinerija nafte na europskom kontinentu, 

godišnjeg kapaciteta 60 tisuća tona. To je ujedno prvi europski pogon 

koji naftu prerađuje na industrijski način. Na čelu riječke Rafinerije bio je jedan 

od najznačajnijih naftaša Europe, Milutin Barač. S vremenom će postati 

tehnički direktor pet rafinerija nafte u današnjih pet europskih zemalja! 

Od 1883. do 1918. i stvaranja jugoslavenske države (Kraljevine Srba, Hrvata 

i Slovenaca) na hrvatskom je tlu proizvedeno 7500 tona nafte.

1,5 milijuna tona. Od 1967. do 1972. 

gradi se Rafinerija Zagreb. Otkrivena 

ležišta prirodnog plina u podmorju hrvatskog 

dijela Jadrana (1973.). Počelo 

je istraživanje nafte i plina u inozemstvu 

(1968.), točnije u Jordanu. Puštena su u 

rad brojna naftna i plinska polja, i to od 

1952.: Bunjani, Kloštar, Stružec, Dugo 

Selo, Lipovljani, Jamarice, Beničanci, 

Ferdinandovac, Žutica, Jagnjedovac, 

Legrad, Obod, Bizovac, Bokšić, Gola, 

Šandrovac, Đeletovci, Privlaka, Stari 

Gradac, također plinska polja Ivana i 

Ika u sjevernom Jadranu… 

Započelo je istraživanje (1970.) hrvatskog 

dijela podmorja Jadranskog 

mora bušenjem s bušaće platforme. 

Započela je primjena sekundarnih 

metoda pridobivanja nafte utiskivanjem 

vode u ležišta polja Ivanić (1972.). 

Pušteno je u rad etilensko postrojenje 

u Zagrebu (1979.). Otkriveno je 

plinsko polje Molve (1974.), najveće 

u Hrvatskoj, koje je pušteno u proizvodnju 

1981. Potpisan je sporazum s 

američkom kompanijom Dow Chemical 

(1975.) o izgradnji Petrokemije na Krku. 

Vrijednost ulaganja procijenjena je na 

oko pola milijarde dolara. Započeo 

uvoz prirodnog plina iz Rusije (1978.). 

Ostvarena najveća prerada nafte u Ininim 

rafinerijama u povijesti, 10 milijuna 

tona (1979.). Izgrađen je i pušten u rad 

Jugoslavenski naftovod, danas JANAF, 

što znači sustav cjevovodnog transporta 

nafte od luke Omišalj do rafinerija 

nafte u Hrvatskoj, Sloveniji, BIH, Srbiji, 

Mađarskoj i Slovačkoj (1979.). 

Ostvarena je najveća godišnja proizvodnja 

nafte na tlu Hrvatske - 3,1 milijuna 

tona (1981.). Puštena je u rad tzv. 

druga faza petrokemijske proizvodnje u 

Kutini (1984.), čija je izgradnja započela 

1979. Na zajedničkoj koncesiji u Angoli 

INA s partnerima započela prvu proizvodnju 

nafte izvan Hrvatske (1985.).

Počeci naftaštva u Hrvatskoj (II.) 

Od pojave novih rafinerija 

do osnivanja Naftaplina 

Izgrađeno je i pušteno u rad podzemno 

skladište prirodnoga plina Okoli u 

Moslavini (1987.). Postignuta je 

najveća godišnja proizvodnja 

prirodnoga plina na tlu Hrvatske 

- 2,2 milijarde prostornih metara 

(1989.). Godine 1990. INA u svom 

vlasništvu posjeduje preko 700 

benzinskih postaja, u Hrvatskoj, 

Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovina. 

Izdvajanjem, tzv. rudarskom 

rentom, koja je iznosila 2,5 posto 

od proizvedenih količina nafte 

i plina, brojni hrvatski krajevi 

doživjeli su buran razvoj. Učinjeni 

su značajni rezultati na osobnom 

standardu zaposlenika, napose u 

rješavanju stambenih problema 

– dodjelom stanova ili stambenih 

kredita pod povoljnim uvjetima. 

Izgrađena su brojna odmarališta 

za odmor radnika. 

Druga rafinerija na hrvatskom tlu, rafinerija u Sisku, započela je radom 

1927. Ubrzo, iste godine i zagrebačka. Do Drugoga svjetskoga rata 

sagrađena je i rafinerija u Osijeku. Nadalje, dodijeljeno je tridesetak koncesija 

za istraživanje nafte domaćim i stranim investitorima, a u Hrvatsku 

su ušle najveće svjetske naftne kompanije: Standard Oil, Shell, Vacuum Oil 

Company, Agip i druge. 

Početkom 20. stoljeća u svjetsku naftnu povijest ulazi i Hrvat Antun Lučić, 

u SAD-u nazvan Anthony Lucas (1855. – 1921.), koji je svjetsku slavu doživio 

kao jedan od najuspješnijih istraživača i pronalazača nafte toga doba. 

Američki institut za rudarstvo i tehnologiju dodjeljuje od 1937. Medalju A. 

Lucas za iznimna znanstvena dostignuća u naftnom rudarstvu. Do danas je 

ovu nagradu primilo šezdesetak znanstvenika i gospodarstvenika. Ako su 

Hrvati u 19. stoljeću imali velikana Milutina Barača, u 20. stoljeću su imali 

velikana Antuna Lučića. 

Godine 1935. objavljen je roman Antuna Bonifačića „Krv majke zemlje“, 

drugi u svijetu nakon Sinclerova „Petroleja“, koji na umjetnički način govori 

o teškoćama naftaškog posla. 

Poslije Drugoga svjetskoga rata nastupa zlatno doba razvoja hrvatske naftne 

industrije, koja će u sljedećih, više od pola stoljeća, imati ključnu ulogu 

u hrvatskom gospodarskom i svekolikom razvitku. Tako je 1952. osnovan 

Naftaplin. Naime, 1. siječnja 1952. počinje djelovati poduzeće za proizvodnju 

nafte i plina, Zagreb, nastalo spajanjem postojećih državnih privrednih 

poduzeća iz naftne djelatnosti: Proizvodnje nafte Gojlo, Proizvodnje nafte 

Šumećani, Materijalnog servisa Glavne direkcije za naftu NR Hrvatske i 

Poduzeća za elektrokarotažna mjerenja, Zagreb. Od 13. svibnja 1952. posluje 

pod nazivom Naftaplin – poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte 

i plina. Prve godine postojanja Naftaplin je proizveo 102000 tona nafte i 6,3 

milijuna prostornih metara prirodnog plina.

Perspektive 

Prva regionalna konferencija o energetici, Zagreb, 3. i 4. ožujka 

Hrvatska - 

regionalno 

energetsko 

središte? 

Ostvare li se ključni projekti, u prvom redu izgradnja LNG terminala 

u Omišlju te izgradnja i povezivanje elektroenergetskih 

kapaciteta, plinskih i naftnih sustava, zemlje europskog jugoistoka 

pokrile bi za desetak godina energetske potrebe u cjelini 

Piše: Mile Batarelo 

Fotografije: Ferdo Buva 

Pred zemljama jugoistočne Europe 

u sljedećih desetak godina 

nalaze se veliki energetski 

izazovi. Ako na njih odgovore pravim 

rješenjima koja mogu biti »new-deal« 

cijele regije i pokretač novih gospodarskih 

razvojnih ciklusa, države europskog 

jugoistoka, pretežno slabije 

razvijene i sa oskudnim energestkim 

resursima, uhvatile bi korak s europskim 

energetskim trendovima. To bi, između 

ostaloga, za desetak godina značilo 

pouzdanu i sigurnu opskrbu energentima, 

čija će potrošnja i u tom području 

Europe nastaviti svoj dosadašnji rast, te 

smanjenje danas velike razlike između 

raspoložive i potrebne energije, bilo da 

je riječ o uvozu ili vlastitoj proizvodnji. 

Ostvare li se ključni energetski projekti 

značajni za regiju, a to je u prvom 

redu izgradnja LNG terminala u Omišlju 

na Krku te izgradnja i povezivanje elektroenergetskih 

kapaciteta, kao i izgradnja 

i uključivanje u nove plinske te 

naftne opskrbne sustave u tom idealnom 

strateškom području, koje se nalazi 

između Rusije i Kaspijskog bazena 

s jedne, te zapadne Europe s druge 

strane, kao mjesta najveće proizvodnje 

i potrošnje energije - za desetak godina 

zemlje europskog jugoistoka smanjile 

bi današnju negativnu energetsku bilancu 

te bile nadomak strukturi energetske 

potrošnje koju danas ima zapadna 

Europa. Ta pitanja iz razumljivih 

razloga već duže vremena zaokuplja 

pozornost energetskih stručnjaka, a 

jedan od najnovijih skupova na kojima 

se opširnije razmatrala ta tema bila je 

Prva regionalna konferencija o energetici 

u dvodnevnom trajanju, održana 

početkom ožujka u Zagrebu, u organizaciji 

Infoarene i partnera A. T. Kearneya, 

pod pokroviteljstvom Agencije za 

promicanje izvoza i ulaganja i Hrvatske 

udruge poslodavaca. 

Teme i uvodna izlaganja 

Skup u zagrebačkom Westinu okupio 

je oko 150 istaknutih, većinom hrvatskih 

energetičara, te predstavnika Ministarstva 

gospodarstva, rada i poduzetništva, te energetskih 

kompanija zemalja europskog Jugoistoka. 

U raspravi su sudjelovali i savjetnik 

predsjednika Inine Uprave dr. sc. Stevo 

Kolundžić, zatim dr. sc. Igor Dekanić, profesor 

RGN fakulteta, prof. dr.sc. Miljenko 

Šunić, predsjednik Hrvatske stručne 

udruge za plin, Michael Mertl, predsjednik 

Uprave Adria LNG, Boris Medvedev, ministar-savjetnik 

u Veleposlanstvu Ruske Federacije 

u RH, prof. dr. Slavko Krajcar, Fakultet 

elektrotehnike i računarstva, predstavnici 

HEP-a, Hrvatske regulatorne agencije, 

Plinacroa, Končara, Vjeran Piršić, čelnik 

udruge Eko Kvarner i drugi. 

10

Uvodna izlaganja i rasprave na skupu odvijale 

su se u okviru sljedećih tema: Izazovi i perspektive 

energetskog sektora u jugoistočnoj 

Europi; Opskrba energijom i sigurnosni 

problemi; Restrukturiranje i ulaganje u energetskom 

sektoru i Energetska učinkovitost 

i obnovljivi izvori energije, a izlagali su: Leo 

Begović, državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva, 

rada i poduzetništva RH, Branimir 

Horaček, ravnatelj Uprave za energetiku te 

Kristina Čelić, načelnica Odjela za strategiju 

planiranja i energetskog balansa u istom ministarstvu, 

zatim Boris Makšijan, voditelj Odsjeka 

za umrežene energetske sustave Ministarstva 

gospodarstva, rada i poduzetništva RH, 

Krešimir Cerovac i Igor Raguzin, načenici 

Odjela za energetiku i Odjela za obnovljive 

izvore i energetsku učinkovitost Ministrastva 

gospodarstva Hrvatske. 

Deset milijardi eura ulaganja 

Hrvatska će uskoro, kako je rekao 

prvi uvodničar Leo Begović, usvojiti 

novu, dugoočekivanu strategiju energetskog 

razvoja do 2020., s pogledom 

do 2030., prema kojoj se predviđaju 

ulaganja oko 10 milijardi eura u nove 

energetske objekte. Do 2014. izgradit 

će se nova elektrana ukupne snage 

1400 megavata, što je snaga dvije NE 

Krško, a do 2020. elektrana ukupne 

snage čak 3500 megavata. Potrebne 

količine prirodnog plina, oko šest milijardi 

prostornih metara 2020., Hrvatska 

bi, osim vlastite proizvodnje koja bi 

pokrivala 60 posto potražnje, trebala 

namirivati iz LNG terminala na Krku, 

koji bi u radu mogao biti već 2014. Osim 

toga Hrvatska bi se interkonekcijskim 

plinovodima vezala na međunarodne 

plinovode koji će se, kako stvari sada 

stoje, izgraditi preko teritorija zemalja 

jugoistočne Europe, a to su Nabucco, 

te Južni tok i Transjadranski, odnosno 

Jadransko-jonski plinovod, od kojih će 

trase možda prolaziti i kroz Hrvatsku. 

Begović je navijestio i gradnju drugog 

plinskog skladišta, Okoli II, kapaciteta 

450.000 m³ te još jednog četiri puta 

većeg skladišta za regionalno tržište. 

Hrvatsko energetsko tržište, kao i sva 

druga u jugoistočnoeuropskim zemljama 

očekuje postupna liberalizacija i 

privatizacija, a energetske kompanije 

restrukturiranje. Energetski razvoj izazov 

je svake Vlade, te ključni preduvjet 

svakog razvojnog ciklusa u tim zemljama, 

pa tako i Hrvatske. 

Michael Mertl govorio je o rastu 

potrošnje LNG-ja u Europi i važnosti opskrbe 

prirodnim plinom osobito u uvjetima 

krize, koja je svoju punu ozbiljnost 

pokazala nedavno, u vrijeme »plinskog 

spora« Rusije i Ukrajine. LNG projekt 

na Krku u sinergiji je s ostalim energetskim 

razvojnim projektima u regiji, a 

zadovoljit će, naravno, uz ostale izvore 

i dobavne pravce, potrebe povećane 

potrošnje prirodnog plina u srednjoj i 

11

Perspektive 

jugoistočnoj Europi. Mertl je iskazao 

optimizam što se tiče uključivanja hrvatskih 

partnera u projekt, te dobivanja 

svih potrebnih dozvola. 

Posljedice krize 

Značajan događaj, podsjetio je Branimir 

Horaček, bilo je uspostavljanje energetske 

zajednice JIE, ugovorom potpisanim 

2005. u Ateni između zemalja 

bivše Jugoslavije, Bugarske, Albanije 

i Rumunjske te EU kao moderatora. 

Tim je ugovorom uspostavljena zajednica 

energetskog tržišta, elektroenergije, 

nafte i plina, s osnovnim ciljem 

povećanja stupnja sigurnosti u opskrbi, 

usklađenih investicija u povećanje 

kapaciteta te povećanja energetske 

učinkovitosti. Premda je energetska 

zajednica JIE opravdala svoje uspostavljanje, 

još uvijek postoje velike 

razlike između zemalja jugoistoka 

Europe što se tiče 

zakonodavnih okvira, 

domaće proizvodnje 

i uvoza te tzv. energetskog 

»mixa«, 

i osobina energetskog 

sustava. Sve 

države Jugoistoka; 

Hrvatska, Bosna i 

Hercegovina, Srbija, 

Kosovo, Crna Gora, 

Makedonija, Albanija, 

Bugarska, Rumunjska, koje 

zajedno broje 70 milijuna stanovnika, 

imaju i zajedničke nedostatke, a to 

su nedovoljni energetski kapaciteti, 

monopolizam, zatvorenost tržišta, 

nedostatne investicije, što sve pak 

uzrokuje nedovoljnu sigurnost opskrbe. 

Međutim, one bi zajedničkim 

usklađenim ponašanjem mogle iskoristiti 

idealan strateški položaj, na razmeđi 

golemih nalazišta, Rusije i Kaspijskog 

bazena te potrošača, zapadne Europe, 

koji će olakšati njihov energetski razvoj. 

Riječ je, što se tiče plina, o projektima 

Južni tok, Nabucco, Transjadranski 

plinovod i LNG, te Paneuropski 

naftovod i Projekt Družba Adria. 

Ekonomska kriza zacijelo će ostaviti 

posljedice i u razvoju energetskog sektora, 

drži Dekanić, pa će zbog dvostruko 

niže cijene nafte danas, investicije 

Dr. Kolundžić 

u naftnu i plinsku industriju te energetiku 

općenito, poskupjeti. Nova financijska 

kriza iz temelja je poljuljala pretpostavke 

svih europskih energetskih 

strategija. Razmatrajući potencijalne 

dobavne pravce za plin i naftu, Dekanić 

je spomenuo da bi neki od njih mogli 

imati svoju dublju geopolitičku dimenziju. 

Može li se u svjetlu mogućeg zastoja 

ili kašnjenja ulaska Hrvatske u EU, 

prioritet dati projektu Južni tok? Isto 

tako, sadašnji dobri politički odnosi 

u usponu između Hrvatske, Srbije i 

Bosne i Hercegovine mogu se proširiti 

i na još bolju gospodarsku i energetsku 

suradnju. 

Hrvatskoj (ni)su potrebni 

svi projekti 

Ako bi se realizirali svi projekti novih 

dobavnih pravaca koji su trenutačno 

„u igri“, dakle izgradio LNG terminal 

na Krku, interkonektor 

između Hrvatske i 

Mađarske te plinovodi 

Nabucco i Južni tok, 

s priključcima prema 

Hrvatskoj, domaće bi 

tržište 2020. raspolagalo 

s 18 do 20 milijardi 

m³ plina, rekao 

je Kolundžić. To je čak 

tri puta više od hrvatskih 

potreba koje će tada biti 

tek oko 6 milijardi m³. Hrvatska 

međutim nije, niti će biti osposobljena 

za ulogu „tradera“, dakle trgovca koja 

bi mogla skladištiti te prodavati plin, pa 

je jasno da nema prostora, odnosno 

potrebe, za sve te projekte, bar što se 

nje tiče. Već 2014. isporukama iz LNG 

terminala na Krku, koji bi te godine 

već trebao biti u funkciji, zajedno sa 

zajamčenim količinama ruskog plina od 

2,6 milijardi m³, odnosno sadašnjih 1,2 

mlrd m³ te još dodatnih 1,5 iza 2015., 

kao i domaćom proizvodnjom, Hrvatska 

će moći zadovoljiti svoje potrebe za prirodnim 

plinom i u 2020. 

Isplativost projekta Jadransko-jonskog 

plinovoda zasad se ne može 

osigurati bez 5 milijardi m³ osigurane 

potrošnje, što će biti teško postići, 

dok interkonektor između Hrvatske i 

Mađarske nema jasno izvorište plina, 

Boris Medvedev, ministarsavjetnik 

u hrvatskom 

Veleposlanstvu Ruske 

Federacije: 

„Plin je roba, a 

roba se prodaje“ 

Za razliku od Sjevernog toka, plinovoda 

kojim će ruski plin kao alternativnim 

pravcem stizati u zapadnu Europu, i koji 

će se završiti 2012., plinovod Južni tok, 

koji će izvjesno prolaziti kroz Bugarsku, 

Srbiju i Mađarsku dok se sa Slovenijom 

još uvijek intenzivno pregovara, najvjerojatnije 

će se malo odgoditi u uvjetima 

financijske krize. Prijedlog da se Hrvatska 

uključi i dalje je otvoren, a ako bi se 

ostvario mogla bi dobiti sve potrebne 

količine plina iz Rusije, i u budućnosti, 

koje ne može dobiti zbog ograničene 

mogućnosti protoka kroz Ukrajinu i 

Mađarsku. 

Ali, već završetkom Sjevernog toka, 

taj bi se tranzitni put rasteretio, te bi 

došlo do preraspodjele i isporuke dodatnih 

količina od 1,5 milijardi m3, uz 

današnjih 1,1 milijarde m3. Pored projekta 

Južni tok, u koji se Hrvatska može 

uključiti tako da bi jedan krak prolazio 

i njezinim teritorijem, ruski stav i u pogledu 

realizacije projekta Družba Adria 

ostaje isti. 

Što se tiče plinske krize, nadam se da 

se druge godine ona neće ponoviti. Ali, 

plin je roba, roba se prodaje, i za nju mi 

moramo dobiti novac. To nije problem 

Rusije nego Ukrajine, i ako ona neće 

platiti mi ćemo ponovo zavrnuti slavinu, 

100 posto! Što se tiče tranzitnog plina, 

za naše kupce u Europi, to je problem 

Ukrajine i EU, odnosno Bruxellesa. 

12

Horaček, Medvedev, dr. Kolundžić, Mužek, Banovac, dr. Dekanić i Weiss 

Hrvatska će uskoro usvojiti novu, 

dugoočekivanu strategiju energetskog 

razvoja do 2020. s pogledom do 2030., 

prema kojoj se predviđaju ulaganja oko 

10 milijardi eura u nove energetske objekte 

Nije problem što Hrvatska nema 

novca - strani investitori sigurno 

će pronaći isplativim energetske 

projekte u nas i u regiji - a cijena 

će biti realna cijena energenata 

niti potrošače. Težište će svakako biti 

na Projektu Južni tok, koji bi trebao biti 

dovršen 2013., prema Studiji izvodljivosti, 

te projektu Nabucco. 

Cijena razvoja 

Hrvatska može postati energetski 

„hub“, odnosno energetsko središte, 

drži među ostalim, dr. sc. Krajcar, jedan 

od kreatora nacionalne Energetske 

strategije. Nije problem što Hrvatska 

nema vlastitog novca, budući da će strani 

investitori sigurno pronaći isplativim 

energetske projekte u nas i u regiji. Jedina 

cijena će biti realna cijena proizvoda, 

dakle energenata, kojeg će stanovništvo 

ili industrija, kao i u cijeloj Europi, trebati 

plaćati u skladu s tržišnim uvjetima. 

Svi problemi plinskog sustava u nas izvirali 

su iz niske cijene plina, drži Šunić, 

ali tek ove godine pokazala se prava slika 

stanja. On je i ovog puta ponovio da 

se hrvatski plin ne vrednuje kako treba, 

spomenuvši da je krajem šezdesetih taj 

energent bio dvaput skuplji od vode, a 

danas je voda čak 12 puta skuplja od 

plina. 

Budući da Hrvatska, odnosno javni 

sektor, ne može sama iznijeti visoka 

ulaganja od 10 milijardi dolara koja se 

planiraju u energetiku, treba stvoriti 

uvjete za uključivanje kapitala privatnih 

investitora, kojeg ima dovoljno na tržištu, 

rečeno je na Konferenciji. Upozoreno je 

da će sve stroži ekološki propisi dodatno 

poskupjeti ulaganja u energetiku, 

a tempo njihovog ostvarenja mogli bi 

usporiti i konkurentski infrastrukturni 

projekti. Međutim, realizacija željenih 

investicija može biti upitna nastave li 

cijene energije u Hrvatskoj kaskati za 

europskim. 

13

Rafinerije 

Tehnološka modernizacija Rafinerije nafte Rijeka 

Gradilište na 

Urinju poput 

pčelinjaka 

Na gradilištu Hidrokrekinga se nalazi velik broj Ininih 

radnika. Tomu valja dodati 20-ak stranih djelatnika, zaduženih 

za specijalističke poslove i organiziranje izgradnje 

Piše: Velid Đekić 

Fotografije: Ferdo Buva 

Već letimičan pogled na urinjsko 

gradilište potvrđuje kako taj dio 

riječke Rafinerije iz dana u dan 

mijenja vlastito lice. 

Proces je to što je započeo, barem u 

onom dijelu posla koji je vidljiv između 

Rafinerijinih postrojenja, 8. rujna prošle 

godine, kada je započela priprema terena 

za građevinske radove. Prvi bager krenuo 

je u akciju dan potom, 9. rujna, da bi 

tzv. građevinska knjiga bila otvorena 15. 

rujna. Time su i formalno počeli radovi u 

sklopu izgradnje postrojenja Hidrokreking, 

te njemu pripadajućih postrojenja 

Amin i Striper. 

Usporedno s pripremom terena i 

građevinskim iskopima, započelo je podizanje 

privremenih objekata gradilišta, 

smještenih južno od Rafinerijine 

ograde, uz glavno gradilište. U isto vri- 

14

Postrojenje će imati dva reaktora, 

pri čemu je manji težak oko 

500 tona, veći je težak preko 

tisuću tona 

Rafinerija će biti osposobljena za proizvodnju 

goriva prema euro V zahtjevima, ujedno će 

povećati proizvodnju motornih benzina i 

dizelskih goriva bez sumpora 

jeme, rujna 2008., krenulo se podizati i 

privremene objekte, te pripremati teren 

za izgradnju postrojenja Proizvodnja 

vodika. Radovi vezani uz podizanje postrojenja 

Izdvajanje sumpora započeli su 

u listopadu 2008. godine. 

U međuvremenu su toliko napredovali 

da su građevinske konture postrojenja 

postale više nego jasne. Ritam graditeljskih 

radova nisu ovoga proljeća 

bitnije narušile ni uporne kiše što su 

obilježile početak ožujka. Sve čime 

se za jačih pljuskova okasnilo, prvom 

se pogodnom prilikom terminski nadoknadilo. 

Slično je na gradilištu bilo 

prije u završnici 2008. Tadašnje kiše 

onemogućile su dio građevinskih radova, 

ali su oni vrlo brzo nadoknađeni na 

račun dijela blagdanskih dana. 

Raste Hidrokreking 

Teško bi se to moglo nazvati 

iznenađenjem, gledajući mnoštvo radnika 

koji su, svatko hitajući za svojim poslom, 

pretvorili gradilište u žustri kolektiv 

koji podsjeća na pčelinjak. Kazati kako 

je tako u radnom dijelu tjedna, bilo bi 

netočno. Za graditelje novog dijela Urinja 

neradni dio tjedna ne postoji, radovi se 

odvijaju i subotom i nedjeljom. 

Prema riječima Radovana Perišića, 

voditelja projekta postrojenja Hidrokreking, 

na čiji se radni stol svakodnevno slijevaju 

informacije o učinjenom u izgradnji 

toga dijela Rafinerije, na gradilištu 

Hidrokrekinga se nalazi velik broj Ininih 

radnika. Tomu valja dodati 20-ak stranih 

djelatnika, zaduženih za specijalističke 

poslove i organiziranje izgradnje. 

15

azgovor 

Ugrađeni reaktori novih postrojenja 

Nedjeljno jutro, 3. svibnja, bilo je na morskoj obali uz urinjsku 

Rafineriju mjesto koliko značajna, toliko i atraktivna događaja. Nešto 

prije osam sati Lučici Podurinj približila se maona (vrsta plutajuće 

platforme za posebno teške terete), vučena snažnim remorkerom. 

Njome su pristizala dva golema reaktora za nova postrojenja. 

Prvi reaktor namijenjen je ugradnji u postrojenje Hidrokreking. 

Dimenzije su mu impresivne. Dug je preko 40 metara, težak 1.077 

tona (nakon ugradnje svih dijelova u reaktor). Drugi, manji reaktor, 

kojemu je obavljati dužnosti u Hidrodesulfurizaciji, dug je gotovo 19 

metara i (nakon ugradnje svih dijelova) težak 734 tone. 

Prijevozu do gradilišta je prethodio niz pripremnih radnji. Najvažnija 

je bila sanacija obalne rampe za teške terete. Rampa je položila 

ispit bez oštećenja, što je važno ujedno zbog činjenice da dva pristigla 

reaktora neće biti posljednji teret koji će primiti. Rafinerci uskoro 

očekuju dopremu opreme za postrojenje Proizvodnja vodika, nakon 

toga također opreme za postrojenje Hidrokreking. 

Podizanje prvog reaktora moćnim dizalicama, da bi ga se u okomitu 

položaju moglo ugraditi na mjesto u postrojenju, počelo je nekoliko 

dana potom, u četvrtak 7. svibnja, oko 10.30 sati. Delikatan posao 

potrajao je do poslijepodnevnih sati. Reaktor je uspravljen oko 

16 sati, nakon čega je postavljen u siguran položaj. To znači kako je 

dijelom oslonjen na tlo, a dijelom ostao visjeti na dizalici. Sljedećeg 

dana reaktor je postavljen na temelje i osiguran temeljnim vijcima. 

Podizanje reaktora za Hidrodesulfurizaciju počelo je u utorak, 

12. svibnja, oko 11 sati. Reaktor je uspravljen oko 12.30 sati. Nakon 

toga je osiguran na način sličan prethodniku, a sljedećeg dana je 

postavljen na temelje i pričvršćen. 

Rezultat je njihova rada završen golemi 

betonski dio glavnog cijevnog mosta 

Hidrokrekinga. Na njemu je uslijedilo 

montiranje čelične konstrukcije koja ima 

zadaću nositi pojedine dijelove opreme 

postrojenja. Prvi dijelovi novog postrojenja 

kojemu će pripasti čast da budu 

montirani na toj čeličnoj konstrukciji su 

zračni hladnjaci. Oni su već na Urinju, 

čekaju da dođe njihov trenutak. 

Završeni su i temelji kompresora. 

Da bi bili na visini zadaća koje su pred 

njima, u temelje je ugrađeno po tristo 

tona betona. Završeni su temelji kojima 

je zadatak držati reaktore Hidrokrekinga. 

Postrojenje će imati dva 

reaktora, pri čemu je manji težak oko 

500 tona, veći je težak preko tisuću 

tona. Montiranje tako teških, a i golemih 

dijelova postrojenja uvijek je atraktivan 

trenutak. I rafinercima i njihovim 

gostima. Za oba reaktora najprije je 

neophodno montirati dizalicu, da bi uz 

16

njezinu pomoć reaktori okomito „sjeli“ 

na svoja mjesta u postrojenju. 

Od početka rujna u izgradnju Hidrokrekinga 

utrošeno je preko stotinu 

tisuća radnih sati, sve uredno slijedeći 

dinamički plan radova. 

Odmiče realizacija 

Proizvodnje vodika 

Nije bitno drukčije stanje na dijelu 

gradilišta predviđenom za postrojenje 

za proizvodnju vodika. I tu se radovi 

drže planiranih termina. Kako nas je izvijestio 

Marijan Wolf, voditelj projekta 

Proizvodnja vodika, inženjering projekta 

najvećim je dijelom završen. 

Nakon što je stigla građevinska dozvola, 

izgrađeni su temelji peći postrojenja. 

Na njih se montiraju pojedinačni elementi 

peći, također dvije sekcija postrojenja. 

Peć je najsloženiji dio Proizvodnje vodika, 

moglo bi se reći njezino tehnološko srce. 

Među opremom pristiglom za ugradnju u 

Što se na Urinju gradi i zašto? 

U prvoj fazi tehnološke modernizacije riječke Rafinerije predviđena je 

izgradnja Hidrokreking kompleksa. Njegovo središnje postrojenje je Hidrokreking 

plinskih ulja. Ono ima dvije namjene: hidrokrekiranje teškog plinskog 

i vakuumskih plinskih ulja radi dobivanja lakših derivata i odsumporavanja 

sirovine za FCC, te hidrodesulfurizaciju lakih plinskih ulja proizvedenih 

u drugim postrojenjima radi dobivanja dizelskog goriva usklađenog s europskim 

zahtjevima. 

Drugi dio kompleksa čine Obrada plina aminom, također Striper, odnosno 

postrojenje za obradu kiselih otpadnih voda s Hidrokrekinga. Tu je i Izdvajanje 

sumpora, koje će proizvoditi tekući sumpor iz kiselih plinova. Postrojenje 

za proizvodnju vodika kani se podići kraj Energane. Da bi kompleks bio 

cjelovit, ujedno se grade pomoćna postrojenja i instalacije: Demineralizaciju 

vode, turbogenerator električne energije, sušionike zraka, spremnički prostor 

za sirovine i proizvode Hidrokrekinga, središnju kontrolnu salu, te spojne 

cjevovode kompleksa. 

Po njihovoj izgradnji, Rafinerija će biti osposobljena za proizvodnju goriva 

prema euro V zahtjevima. Ujedno će se povećati proizvodnju motornih benzina 

i dizelskih goriva bez sumpora (odnosno uz sadržaj manji od 10 ppm), 

uz smanjenje proizvodnje teškog loživog ulja. Također će se smanjiti emisije 

sumpornih i dušičnih oksida iz postrojenja. Ne treba zaboraviti ni smanjenje 

emisije ekološki upitnih tvari što dospijevaju u atmosferu iz ispušnih lonaca 

prometnih vozila, sve zbog njihova manjeg udjela u gorivu. 

17

Rafinerije 

Plinovod Kukuljanovo-Urinj 

Među projektima pomoćnih postrojenja koja se počinju graditi za potrebe 

Rafinerije nafte Rijeka zbog ekoloških je razloga posebno zanimljiv projekt 

plinovoda kojim će urinjska postrojenja, a ponajprije postrojenja Hidrokreking, 

dobiti nov energent, prirodni plin. Za razliku od ostalih pomoćnih urinjskih postrojenja, 

nije netočno kazati kako će se taj dio pogona dobrim dijelom nalaziti 

izvan kruga Rafinerije. 

Trasa plinovoda što se proteže od mjesta Kukuljanovo u riječko-bakarskom 

zaleđu do urinjskog poluotoka, uskoro će postati mjesto zamašnih radova. 

Dokumenti potrebni za ishođenje građevinske dozvole predani su prosinca 

prošle godine, a nastavljaju se rješavati i pitanja imovinsko-pravne prirode na 

dijelovima zemljišta kojima će prolaziti budući plinovod. U Rafineriji vjeruju da 

će se ti dijelovi poslova okončati na vrijeme, što znači kako se službeni početak 

radova na gradilištu plinovoda očekuje već početkom ovoga ljeta. 

Izlazak prvih građevinara na trasu ne bi trebao biti dobra vijest isključivo za 

riječke rafinerce, nego i za stanovnike grada Bakra, koji se smjestio u zaljevu 

s druge strane urinjskog poluotoka. Podsjetimo se, očekuje se kako će novi 

energent, prirodni plin, zahvaljujući projektu iniciranom za potrebe Rafinerije, 

stići i njihove domove. 

postrojenje 300 tona cijevi, a one su predmontirane 

u radionici na obližnjem Kukuljanovu. 

Premda se postupak dobivanja građevinske 

dozvole za Proizvodnju vodika 

odužio nešto više od očekivanog, ali 

njezino kašnjenje ne bi trebalo utjecati 

na rok dovršenja postrojenja. Planira 

se da postrojenje bude spremno za rad 

u studenom. „Kvaka“ je u završetku izgradnje 

ostalih novih dijelova urinjskog 

pogona s kojim će Proizvodnja vodika 

biti tehnološki povezana. 

Izdvajanje sumpora 

napreduje 

Prema riječima Antona Petričića, 

voditelja projekta Izdvajanje sumpora, 

radovi na gradilištu tog postrojenja 

odmiču planiranim tempom. Izgrađeni 

su temelji i potporni zid između Izdvajanja 

sumpora i Hidrokrekinga, 

među kojima je četiri metra visinske 

razlike. Uslijedilo je podizanje čelične 

konstrukcije glavnog mosta postrojenja. 

Krajem ožujka pristigla je prva 

oprema za ugradnju u postrojenje, s 

naglaskom na kablove i reaktore. 

Nastavi li se na gradilištima 

dosadašnji ritam radova – a treba 

znati kako na njima nije bilo niti jednog 

izgubljenog radnog dana, kao ni 

ikakvih izvanrednih događaja – Izdvajanje 

sumpora i Proizvodnja vodika 

trebali bi biti završeni u skladu s 

planiranim rokovima. Dotad, neka 

urinjska gradilišta nastave prizivati u 

misli usporedbe s pčelinjakom. 

Izgradnja pomoćnih 

postrojenja 

Iako tehnološka obnova riječke 

Rafinerije u prvi plan zanimanja javnosti 

dovodi gradilišta triju velikih postrojenja 

(Hidrokrekinga, Proizvodnje vodika, 

te Izdvajanja sumpora), priprema i 

18

izgradnja kompleksa pomoćnih urinjskih 

postrojenja ne stoji po strani. 

Kako nas je izvijestio Branko 

Čekada, voditelj projekta za pomoćna 

postrojenja, najviše se energije ovoga 

proljeća trošilo na rješavanje tzv. papirologije. 

Nekomu je to možda manje 

atraktivan posao, ali činjenica je da 

je u pitanju nadasve važan dio projekta, 

o kojemu ovisi mnogo toga što 

se namjerava graditeljski realizirati u 

krugu Rafinerije. 

Potvrđuje to primjer postrojenja 

za kemijsku pripremu vode. Nakon 

izrade glavnog projekta za to postrojenje, 

na dnevnom se redu nalazi postupak 

dobivanja građevinske dozvole. 

S izvođačem radova u međuvremenu 

su riješena sva pitanja što ih postavljaju 

pojedinosti izvođenja projekta, 

također naručivanje opreme. Odvijanje 

tih poslova prati planirani ritam. 

Novi turbogenerator nosi graditeljski 

potpis Siemensova proizvodnog pogona 

u Brnu. Pojedinosti ugradnje turbogeneratora 

na njegovo mjesto u pogonu 

definiraju se posebnim ugovorom. 

Građevinska dozvola za elektroenergetsko 

i instrumentalno povezivanje 

stigla je ovoga proljeća. Tragom toga, 

završena je prva faza premještanja kablova 

koji su se našli na trasi postrojenja 

za proizvodnju vodika. Priča na 

tomu ne staje, slijedi drugi dio radova. 

Oprema za Sušionicu instrumentalnog 

zraka stigla je u Rafinerijino skladište, 

u tijeku je pokretanje postupka ugovaranja 

ugradnje opreme. Dokumenti 

potrebni za prikupljanje izvođačkih 

ponuda vezanih uz izgradnju središnje 

kontrolne zgrade poslani su u Nabavu. 

Postupak nabave pokrenut je, projekt 

pripremljen, pa slijede radovi na tom 

dijelu gradilišta. 

Ovih dana započela je ujedno izgradnja 

svih pomoćnih postrojenja. 

19

Rafinerije 

Otprema derivata iz Rafinerije nafte Sisak 

Moderno 

punilište 

ubrzava otpremu 

Tehnološkim osuvremenjivanjem punilišta autocisterni, 

ubrzan je proces otpreme proizvoda, što znači znatno 

skraćeno vrijeme čekanja vozila na utovar i zajamčena 

točnost njihova punjenja 

Tekst : Željka Štajduhar 

Fotografije: Tomislav Lazarić 

Vodeći se načelom «brže, lakše i 

sigurnije doći do kupca», u Ininoj 

Rafineriji nafte Sisak mnogo je 

učinjeno na modernizaciji i unapređenju 

sustava otpreme derivata, posebice 

uvođenjem sustava informatizacije i 

primjenom visokosofisticiranih mjernih 

uređaja. Od prije nekoliko godina obavljenom 

modernizacijom punilišta autocisterni 

u Rafineriji, bitno je ubrzan proces 

otpreme derivata odnosno znatno 

skraćeno vrijeme čekanja autocisterni 

na utovar derivatima. Pored toga, zbog 

instalirane suvremene opreme osigurana 

je besprijekorna točnost punjenja 

derivata. 

Završetkom modernizacije autopunilišta 

u sisačkoj Rafineriji te izgradnjom pet 

novih otoka za ekološko punjenje autocisterni 

na kojima je potpuno izmijenjena 

mjerno-regulacijska oprema, postupak 

utovara roba u cisterne se pojednostavljuje 

i postiže visoka razina točnosti i 

sigurnosti. Naime, tom opremom koja je 

u radu već nekoliko godina, postiže se visoka 

razina točnosti mjerenja u rasponu 

plus/minus 0,1 posto. Takvi rezultati 

dokazuju da je oprema dobra, pouzdana, 

točna i sigurna. Međutim, u tijeku su aktivnosti 

na smanjenju rizika od ispada 

informatičkog sustava koji podržava otpremu 

derivata cisterne jer kod otpreme 

derivata ne smije biti zastoja. 

Informatički sustav 

otklanja pogrješke 

U sklopu sveukupne modernizacije 

autopunilišta i unapređenja sustava otpreme 

derivata iz sisačke Rafinerije, 

uveden je informatički sustav COTAS 

koji vodi kompletnu otpremu autocisterni 

– od dolaska cisterne na parkiralište, 

pozivanja vozača na utovar koji se identificira 

ID karticom, samog utovara, izdavanja 

otpremne dokumentacije te izlaska 

iz Rafinerije. Da bi vozači mogli sami puniti 

autocisternu, dužni su se educirati. 

Zato prolaze teorijsku i praktičnu edukaciju, 

pri čemu se upoznaju s mjerama 

sigurnosti kojih se moraju pridržavati, jer 

svako drugo ponašanje može izazvati 

opasnost. 

Važno je također znati da na utovar 

u Rafineriju mogu ući samo autocisterne 

koje su čiste, tehnički 

ispravne i opremljene propisanim 

brojem odgovarajućih vatrogasnih 

aparata te označene što se prevozi 

sukladno međunarodnom pravilniku 

za prijevoz opasnih tvari u cestovnom 

prometu. Naravno, dok je 

cisterna u krugu Rafinerije mora se 

pridržavati i prometnih znakova za 

ograničenje brzine kretanja. Svako 

nepoštivanje mjera sigurnosti bilo kod 

utovara ili kretanja cisterne po rafi- 

20

U sklopu modernizacije autopunilišta i 

unapređenja sustava otpreme derivata 

uveden je informatički sustav COTAS 

koji vodi kompletnu otpremu cisterni 

Poštujući stroge zahtjeve zaštite okoliša, 

u doglednoj budućnosti modernizirat 

će se i sustav otpreme derivata na 

željezničkom punilištu 

nerijskom krugu može biti uzrokom 

požarnih i drugih opasnosti. 

Osuvremenjivanjem rada na autopunilištu 

i uvođenjem informatičkog sustava 

COTAS i njegovog povezivanja sa SAP 

sustavom nema ručnog prepisivanja podataka, 

a time i mogućnosti pogrješke 

budući da se sve podaci povlače iz sustava 

i upisuju na otpremnu dokumentaciju. 

Usto, obavlja se i dodatna kontrola 

otpremljenih količina po smjenama 

na dnevnoj razini, tjedno, mjesečno i 

kvartalno. Razlike otpremljenih količina 

po dokumentima i ukupno otpremljene 

količine registrirane na totalizatorima 

volumetara nema, odnosno razlike se 

mogu pojaviti samo na zanemarivoj 

razini elektroničkog zaokruživanja 

decimalnih veličina. Sve to potvrđuje visoku 

razinu točnosti u sustavu nadzora 

količina i praćenja otpreme derivata 

što su i nadležne inspekcijske službe 

potvrdile riječima pohvale. 

Veće poremećaje u funkcioniranju otpreme 

derivata u Rafineriji nafte Sisak 

nije izazvao niti prelazak na SAP sustav. 

21

afinerije 

Sve se stabiliziralo za vrlo kratko vrijeme 

zahvaljujući maksimalnom angažiranju 

ljudi na svim razinama sustava otpreme, 

ne samo u Rafineriji nego u kompletnom 

lancu otpreme, od trenutka primanja 

narudžbe kupca do konačne isporuke 

derivata. Svi su u sustavu otpreme derivata 

strpljivo učili i prilagođavali se novonastalim 

promjenama shvativši što im 

donosi sveukupna modernizacija i informatizacija 

sustava otpreme derivata u 

svakodnevnom radu. 

Na djelu ekopunjenje 

Modernizacijom autopunilišta i 

uvođenjem nove mjerne opreme, 

posebna pozornost posvećena je sigurnosti 

odnosno rješavanju pitanja 

hidrauličkog udara koji može izazvati 

pucanje cjevovoda. Provodeći simulaciju 

na cijelom sustavu otpreme derivata 

autocisternama (crpke, cjevovodi, 

utakališta), pokazalo se da se na 

određenim dijelovima sustava otpreme 

mogu pojaviti nedopušteno visoki tlakovi 

koji mogu izazvati havariju. Da se to 

ne dogodi, u crpionicama su ugrađeni 

Na utovar mogu ući samo 

autocisterne koje su čiste, 

tehnički ispravne, opremljene 

propisanim brojem 

vatrogasnih aparata i 

označene što prevoze 

(sukladno međunarodnom 

pravilniku za prijevoz 

opasnih tvari) 

motori s frekventnom regulacijom koji 

omogućuju meki start i obustavu, čime 

se eliminira hidraulički udar. 

Modernizacija sustav otpreme derivata 

iz sisačke Rafinerije ogleda se i 

u automatskom kretanju otpremnih 

crpki s punilišta odnosno povezivanju 

informatičkih sustava COTAS i RO- 

TORK. U sklopu cjelokupnog sustava 

zaštite, kontrole i sigurnosti u Rafineriji 

nafte Sisak uveden je i visokosofisticirani 

sustav videonadzora koji obuhvaća 

pokrivenost videokamerama punilišta 

autocisterni i željezničkih cisterni. Vrlo 

brzo se pokazala opravdanost uvođenja 

ovoga sustava jer su neke nepravilnosti 

prilikom punjenja autocisterni i 

željezničkih cisterni znatno smanjene 

ili su u potpunosti eliminirane. 

Završetkom modernizacije 

autopunilišta u Rafineriji nafte Sisak 

udovoljeni su i visoki ekološki standardi 

budući da se autocisterne pune 

zatvorenim sustavom (ekopunjenje), 

što znači da pare koje se tom prilikom 

oslobađaju ne odlaze u atmosferu, 

nego se odvode izravno u spremnik za 

skupljanje pare. 

22

Poštujući stroge zahtjeve zaštite 

okoliša, u doglednoj budućnosti će 

se osuvremeniti i poboljšati sustav 

otpreme derivata i na željezničkom 

punilištu. Modernizacija punilišta 

željezničkih cisterni u Rafineriji, prema 

utvrđenim prioritetima, vodila bi 

u pravcu poboljšanja otpreme bijelih 

derivata (benzina, plinskih ulja), zatim 

tekućeg naftnog plina i bitumena. 

Novo punilište željezničkih cisterni sa 

zatvorenim sustavom punjenja vagonskih 

cisterni gradilo bi se u produžetku 

starog dijela. Projekt modernizacije tog 

punilišta uključuje i mogućnost prihvata 

para ugljikovodika s dišnih ventila 

benzinskih spremnika na zajedničku 

VRU jedinicu (spremnik za skupljanje 

para), čime bi se spriječio izlazak para 

u atmosferu. 

Pored auto i željezničkih cisterni Rafinerija 

nafte Sisak ima mogućnost otpreme 

derivata i vodenim putem. 

23

kultura 

Vrijedan jubilej 

15 godina Nagrade 

Ine za promicanje 

hrvatske kulture 

u svijetu 

1994. 

2003. 

Piše: Mijo Ivurek 

Fotografija: Miljenko Marohnić 

INA i Hrvatski kulturni klub iz 

Zagreba utemeljili su 1994. 

godine Nagradu Ine za promicanje 

hrvatske kulture u svijetu. 

Utemeljitelji su u Pravilniku Nagrade 

istaknuli „da je svrha Nagrade dodijeliti 

priznanje autorima, kulturnim 

djelatnicima i ustanovama koje u 

inozemstvu promiču hrvatsku kulturu 

i obavještavaju svjetsku javnost 

o duhovnom razvitku hrvatskoga 

naroda, kao i za stvaranje i poticanje 

kulturnih sveza sa svijetom, 

ukazujući na najvrjednija djela i njihove 

autore“. U tu svrhu formirani 

su Odbor i Žiri za dodjelu Nagrade 

koji su tako već punih 15 godina 

odlučivali o laureatima ove danas 

već poznate i priznate, a ujedno i jedine 

takve vrste nagrade u nas. 

U proteklih 15 godina iz svijeta 

i domovine pristiglo je preko 350 

prijedloga, imena pojedinaca i ustanova, 

koji su djelovali sa svrhom 

za koju je Nagrada utemeljena. O 

dobitnicima nagrada objavljeno je 

preko 500 raznovrsnih priloga, od 

vijesti, razgovora u dnevnim, tjednim 

novinama i časopisima, radio 

vijesti, televizijskih priloga, posebnih 

emisija i sl. Ina je o svakom 

dobitniku pripremila posebnu 

prigodnu knjižicu-monografiju, iz 

koje se mogu vidjeti razlozi zbog 

kojih je nagrada dodijeljena upravo 

tim osobama i ustanovama. S vremenom 

uz monografiju pripremili 

smo i kratki dokumentarni film o Nagradi 

i dobitniku. Usto, dobitnicima 

je na namijenjena novčana nagrada 

u iznosu od 50 000 kuna te skulptura 

Nagrade, rad akademskog kipara 

Petra Barišića. 

Svečana dodjela Nagrade uz 

tiskovnu konferenciju redovno se 

održava u prostoru zagrebačkog 

Muzeja za umjetnost i obrt. Na čelu 

Odbora za dodjelu Nagrade od 

početka do danas je Ivan Đerek, 

a Žiri su do sada vodili akademik 

i književnik Ranko Marinković, 

akademik i predsjednik HAZU Milan 

Moguš te Želimir Mesarić, redatelj 

i izvanredni profesor na Akademiji 

dramske umjetnosti. 

U proteklih 15 godina iz 

svijeta i domovine pristiglo 

je preko 350 prijedloga, 

imena pojedinaca i 

ustanova, koji su djelovali 

sa svrhom za koju je Nagrada 

utemeljena 

Dosadašnji dobitnici 

1994. prof.dr.sc. Charles Bene iz Francuske 

Prvi dobitnik Nagrade INE za promicanje 

hrvatske kulture u svijetu za 1994. bio je prof. 

Charles BÉNÉ iz Francuske. Neumornim 

istraživanjem djela na latinskom oca hrvatske 

književnosti, prof. Béné otkrivao je Europi i 

nama Marka Marulića u europskom kontekstu 

kao grandiozno djelo europskog i svjetskog 

značaja. 

1995. akademik Ante Stamać i dr.sc. Ivo Sanader 

iz Hrvatske 

Dobitnici Nagrade za 1995. su profesori Ivo 

SANADER i Ante STAMAĆ. Antologijom suvremene 

hrvatske ratne lirike U ovom strašnom 

času satkali su poetskim izričajem pjesnika hrvatsku 

ratnu dramu, hrvatski otpor i prkos. 

1996. prof.dr.sc. Branko Franolić iz Velike 

Britanije 

Dobitnik Nagrade za 1996. godinu prof. 

dr. Branko FRANOLIĆ tijekom posljednja tri 

desetljeća u svijetu je neumorno promicao 

istinu o hrvatskom jeziku te o znanstvenoj, 

umjetničkoj i kulturnoj povijesti hrvatskoga 

naroda. 

1997. prof. Vladimir Maleković iz Hrvatske 

Za 1997. dobitnik Nagrade je prof. Vladimir 

MALEKOVIĆ, jer je sa 26 knjiga i monografija 

o uglednim hrvatskim umjetnicima XX. stoljeća, 

s više od 100 tekstova o hrvatskoj umjetnosti, 

objavljenih u prestižnim stranim časopisima i 

publikacijama, te s mnogobrojnim izložbama. 

24

2006. 

2007. 

1998. akademik Radoslav Katičić iz Hrvatske 

Akademik Radoslav KATIČIĆ dobitnik je 

Nagrade za 1998. jer je svojim golemim znanstvenim 

djelom i djelovanjem više od pola 

stoljeća pridonosio ugledu hrvatske znanosti u 

Austriji, Europi i svijetu, promičući svojim brojnim 

knjigama i raspravama hrvatsku kulturu, 

poglavito hrvatsku književnost i komparativnu 

kroatistiku. 

1999. prof. Lady Jadranka Njerš Beresford 

Peirse iz Velike Britanije 

Dobitnica Nagrade za 1999. je Lady 

Jadranka NJERŠ-BERESFORD PEIRSE. Kao 

utemeljiteljica i voditeljica Međunarodne zaklade 

za hrvatske spomenike u Londonu obavljala 

je tijekom desetljeća mnoge dobrotvorne 

djelatnosti za Hrvatsku, priredila nekoliko dobrotvornih 

koncerata Ive Pogorelića u Londonu 

i Bruxellesu, osiguravala materijalnu potporu 

za postdiplomsku naobrazbu hrvatskih restauratora 

u Engleskoj, a potaknula je uzgoj lana 

te izradu narodnih rukotvorina kao izvornog 

hrvatskog proizvoda u svijetu. 

2000. prof.dr.sc. Elisabeth von Erdmann iz 

Njemačke 

Dobitnica nagrade za 2000. godinu je prof. 

dr Elisabeth VON ERDMANN-PANDŽIĆ. Kao 

profesorica slavenske filologije u Njemačkoj 

pokrenula je biblioteku Vrela i prinosi za hrvatsku 

kulturnu povijest l objavila, uz znanstveni 

komentar, u 10 svezaka zaboravljena, zanemarena 

ili nepoznata djela iz hrvatske kulturne 

prošlosti. 

2001. prof.dr.sc. Dušan Karpatsky iz Republike 

Češke 

Za 2001. dobitnik je Inine Nagrade Dušan 

KARPATSKY, prevoditelj, književni kritičar i 

povjesničar književnosti iz Praga. Više od četiri 

desetljeća promiče hrvatsku kulturu u Češkoj 

prevođenjem hrvatskih književnika na češki 

(preveo 80 djela) i čeških na hrvatski, kao i obilnom 

leksikografskom i književno-kritičarskom 

djelatnošću potičući tako kulturne sveze Hrvatske 

i Češke. 

2002. prof.dr.sc. Istvan Lokos iz Madžarske 

Za 2002. dobitnik je Inine Nagrade István 

LÖKÖS, slavist i kroatist iz Mađarske. Svojim 

prijevodima Marulića, Krleže, Đalskog i Novaka, 

te znanstvenim radovima iz kroatistike 

i hrvatske književnosti, poglavito prvom Povijesti 

hrvatske književnosti na mađarskom, kao 

i raspravama i člancima skupljenim u knjizi Hrvatsko 

- mađarske književne veze. 

2003. prof.dr.sc. Jan Jankovič iz Slovačke 

Jan JANKOVIČ, slavist i kroatist iz Slovačke, 

dobitnik je Nagrade INE za 2003. godinu. Brojnim 

znanstvenim studijama, prijevodima djela 

hrvatskih književnika na slovački jezik, organizatorskim 

djelatnostima popularizacije hrvatske 

književnosti i kulture. 

2004. prof.dr.sc. Viktor Žmegač iz Hrvatske 

Dobitnik Nagrade INE za 2004. godinu je 

Viktor ŽMEGAČ, uvaženi kroatist i hrvatski 

germanist. Svojim znanstvenim radom i djelima 

prof. dr. Žmegač uspostavlja neraskidive i uzajamne 

sveze kroatistike, germanistike i europske 

kulture. 

2005. Sveučilište u Navarri iz Španjolske 

Dobitnik Nagrade INE za 2005. godinu je 

Sveučilište Universidad de Navarra iz Pamplone 

(Španjolska). Sveučilište sustavno godinama 

radi na promicanju hrvatske kulture u 

znanstveno-stručnim krugovima Španjolske i 

šire u javnosti. 

2006. Ansambl narodnih plesova i pjesama 

Hrvatske – LADO iz Hrvatske 

Dobitnik Nagrade Ine za 2006. godinu je 

Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske 

LADO. Ansambl LADO već gotovo šest 

desetljeća promiče hrvatsku kulturu u svijetu, 

preko folklora iz svih krajeva naše domovine. 

2007. prof.dr.sc. Mirjana Sanader i grupa 

autora iz Hrvatske 

Dobitnici nagrade za 2007. godinu su dr. sc. 

Mirjana Sanader i suradnici, koju su dobili za 

knjigu Kroatien in der Antike, kojom se naša 

bogata hrvatska antička baština na dostojan 

način predstavlja u svijetu. Plodna suradnja 

arheologa, povjesničara, fotografa potvrdila 

je da se timskim radom mogu polučiti ovako 

značajni znanstveni prikazi antičke baštine 

koju su preuzeli i razvijali Hrvati. 

Jubilarnog, 15-og dobitnika ove prestižne 

nagrade za 2008. godinu predstavit ćemo u listopadu 

ove godine. 

25

obljetnica 

Dvanaest godina Inina Besplatnog telefona 

“Halo, INA”- 

112 000 puta! 

112.000 ukupno primljenih poziva, od kojih 10.791 samo prošle 

godine. Najveći broj među pozivima zauzimaju informacije, 

za kojima slijede obavijesti, reklamacije, pohvale i prijedlozi 

Tekst: Tomislav Lazarić 

Fotografije: Ferdo Buva i Tomislav Lazarić 

U 

drugoj polovici sedamdesetih 

godina 19. stoljeća svijet je zadesio 

veliki val eksperimentiranja i 

istraživanja koji je nastupio nakon definiranja 

osnovnih vrijednosti elektriciteta. 

Vodeći istraživači tog vremena (Volt, 

Amper, Bell, Ohm…) doslovno su iz 

dana u dan “opčinjavali” svijet novim izumima, 

a neki od njih ostavili su trag sve 

do današnjih dana. Kako je jedan izum 

povlačio drugi, ekspanzija istraživanja 

uzimala je sve veći zamah, no ipak je 

jedan izum Alexandera Grahama Bella 

bio posebno interesantan zbog toga što 

se na njegovoj ideji razvio telefon . On 

se vremenom, uz niz novih dodataka i 

poboljšanja, razvio u nezamjenjiv komunikacijski 

uređaj modernog čovjeka. U 

ono je vrijeme čovječanstvo na daljinu 

komuniciralo pomoću Morzeovog telegrafa, 

čije su najveće mane bile česti 

kvarovi linija zbog slabe izolacije, loša 

kvaliteta kablova te razni prekidi zbog 

ratova, zemljotresa i drugih vremenskih 

(ne)prilika. Iako je telegraf, za razliku od 

telefona, poprilično suhoparan i jednodimenzionalan 

način komunikacije, svijet 

je ipak dugo vremena koristio ovaj način 

prijenosa informacija. Telefon je pak ljudima 

omogućio da se vlastitim glasom 

obrate određenoj osobi, što je značilo 

dolazak nove ere intimnosti. 

Velik je broj svjetskih kompanija sredinom 

devedesetih poželio čuti “ljudski 

glas”, odnosno glas javnosti svojih kupaca 

i korisnika, njihove reakcije na poslovne 

aktivnosti, na pozitivne pomake, ali i na 

negativne pojave na koje žele ukazati 

i upozoriti. Time su htjele iskazati svoj 

novi pristup tržištu, otvorenost i spremnost 

za svakodnevne kontakte s korisnicima, 

osluškivanje njihovih potreba i 

prihvaćanje reakcija kao korisne podloge 

za korekciju i unapređenje poslovanja. 

Za takvu su komunikaciju tvrtke počele 

otvarati besplatne telefone za potrošače. 

Globalnom se trendu, okružena sve 

snažnijom konkurencijom i svjesna 

odgovornosti i uloge najveće hrvatske 

kompanije, čiji svaki potez javnost prati 

s najvećom pažnjom, među prvima u nas 

priklonila i INA. 

Djelatnici Ininog besplatnog telefona 

(0800-1112) početkom svibnja skromno 

i radno su obilježili dvanaestu obljetnicu 

osnivanja ovoga, statistički gledano, 

najčešćeg sredstva komunikacije 

potrošača s Inom. U slobodnim trenucima 

između poziva trojica operatera, Neven 

Pavao Poklepović, Josip Madunić 

i Mladen Peić, prisjećali su se raznih 

zanimljivih poziva i situacija, kojih se u 

ovih proteklih godina poprilično nakupilo. 

Prvi poziv spojen je u ponedjeljak, 

5. svibnja 1997., a glas koji su građani s 

druge strane žice mogli čuti bio je onaj 

26

Velik je broj svjetskih kompanija 

sredinom devedesetih 

poželio čuti “glas”, svojih 

kupaca i korisnika 

Globalnom se trendu, okružena sve snažnijom 

konkurencijom i svjesna odgovornosti i uloge 

najveće hrvatske kompanije, među prvima u nas 

priklonila i INA 

Josip Madunić 

Mladen Peić 

27

obljetnica 

Krivi spoj - prava informacija! 

Jedna od neobičnijih situacija koje se povremeno događaju je pogrešno biranje 

broja građana. Naime, broj besplatnog telefona Ine i Vlade RH razlikuje se samo u 

jednoj znamenci, pa često dolazi do “pogrešnog” spajanja. Tako se naši djelatnici 

nađu u situaciji u kojoj ih sugovornik, uvjeren kako razgovara sa “nekim” iz Vlade, 

rezolutno traži informacije o novim zakonima, raznim davanjima i porezima, pa čak i 

da ih se spoji sa određenim ministrom. Jednu jedinicu manje u objavljenom broju telefona 

za potrošače ima i HTV, pa su Inini djelatnici, ukoliko im vrijeme dozvoljava, uz 

objašnjenje da su dobili krivi broj znali informirati sugovornike i o tehničkim karakteristikama 

novih prijamnika za digitalni TV signal. Djelatnik Ininog besplatnog telefona 

Neven Pavao Poklepović prisjetio se i zanimljivih i duhovitih situacija prilikom Inine 

nagradne igre “Sretni kod”, kada je sličan telefonski broj imala i popularna radijska 

emisija “Turky Party”. Tada je nazvao Inin dugogodišnji kupac začuđeno pitajući da 

kakve veze ima Inina nagradna igra i sa kim “hoda” Petar Grašo (naime, to je bilo 

pitanje na govornom automatu “Turky partyija”). Jedan od poziva koji će se dugo 

pamtiti uputio je vozač automobila koji je negdje na Ličkoj magistrali vozio iza Inine 

cisterne na kojoj je istaknuta poruka “Ako niste zadovoljni vožnjom nazovite 0800- 

1112”. Nakon uspostavljene veze nestrpljivi vozač je nervoznim glasom od našeg 

djelatnika tražio da mu se skloni sa ceste ili barem smanji brzinu kako bi “ga” pretekao. 

Situacija je postala jasnija kada je Inin djelatnik shvatio kako je njegov sugovornik, 

zbog broja istaknutog na cisterni, uvjeren kako upravo razgovara sa vozačem 

iza kojeg se vozi. 

Nevena Pavla Poklepovića, po godinama 

najmlađeg, no po “telefonskom” stažu 

najiskusnijega od trojice današnjih operatera. 

Trud, strpljenje i snalažljivost 

Ininih “telefonista” najzaslužniji su za 

sustavno i uspješno stvaranje imidža 

pouzdana, moderna i kvalitetna sredstva 

najizravnije komunikacije Ine s javnošću. 

Poklepović, Madunić i Peić ističu kako su 

otvoreni za pozive svih vrsta, ali i u svakom 

trenutku spremni učinkovito pružiti 

odgovor koji će zadovoljiti sugovornika. 

Većinu poziva odmah rješavaju sami 

operateri, dok je za stručne odgovore i 

rješavanje reklamacija propisana posebna 

procedura. Valja napomenuti i kako 

svake godine u ovo vrijeme operateri 

Ininog Besplatnog telefona započinju 

pripreme za turističku sezonu, u što ulaze 

podaci o promjeni radnog vremena 

benzinskih postaja, raspoloživost UNP 

na pojedinim postajama, ažuriranje 

popisa marinskih postaja i slično. Tijekom 

ovih dvanaest godina strogo se 

Neven Pavao Poklepović 

28

Obilježavanje deset godišnjce Besplatnog telefona 

poštivao nepisan princip prema kojem 

nijedan pozivatelj ne smije ostati bez 

odgovora. Da taj standard ponekad nije 

lako održavati najbolje ilustrira podatak 

o gotovo 112.000 ukupno primljenih 

poziva, od kojih 10.791 samo prošle godine. 

Najveći broj među pozivima zauzimaju 

informacije (8.818 prošle godine), 

za kojima slijede obavijesti, reklamacije, 

pohvale i prijedlozi. 

Prije koju godinu, paralelno sa razvojem 

tehnologije, Ininom Besplatnom 

telefonu osigurana je suvremena 

informatička podrška koja operaterima, 

ali i sugovornicima s druge strane žice, 

pruža novu kvalitetu te brži i jednostavniji 

pristup informacijama. Tom su prilikom 

operateri opremljeni IP telefonom, naglavnim 

slušalicama i računalom, a svaki 

je telefon izravno spojen na IP telefonsku 

centralu. Operater se javlja koristeći aplikaciju, 

tijekom samog poziva bilježi u 

nju podatke o korisniku, vrsti poziva, a po 

završetku razgovora evidentira podatke 

o pozivu. 

S obzirom na velik broj poziva svake 

godine (rekordna godina je 2005. sa 

ukupno 18.128 poziva) na Ininim operaterima 

se ponekad “lome” nezadovoljstvo 

pa čak i ljutnja građana. Neki 

ponekad i (ne)opravdano reagiraju zbog, 

po njihovu mišljenju, nepotpune usluge 

prodavača, izostanka ponude UNP-a, no 

najčešće su reakcije, naravno, na cijene 

goriva. O sadržajima poziva mogao bi 

se ispuniti čitav broj ovog Časopisa, ali 

uspješno riješen upit ipak najviše ovisi 

o vještini komunikacije i spremnosti 

operatera da riješe svaku, pa i naizgled 

nemoguću situaciju. Upravo iskustvo, 

informiranost i ljubaznost Ininih djelatnika 

na Besplatnom telefonu u najvećem 

broju slučajeva rezultira zadovoljstvom 

kupca, a na kraju i samog operatera 

zbog (još jednog) uspješno riješenog 

problema. 

Idealan način 

komunikacije 

Inino uvođenje Besplatnog telefona 

za potrošače, inače prvoga 

takve vrste u Hrvatskoj, od samog 

se početka pokazalo kao odličan 

potez. Upravo se ovaj način komunikacije 

pokazao kao idealno sredstvo 

komunikacije s potrošačima 

pomoću kojega INA pokazuje da 

joj je stalo do njihova mišljenja o 

svom radu koji, upravo zahvaljujući 

glasu javnosti, može unaprijediti 

poslovanje, te naposljetku i svoj 

tržišni imidž. Danas nakon punih 

dvanaest godina djelovanja i čak 

112.000 zaprimljenih poziva, za Inin 

se Besplatni telefon broj 0800-1112 

može ustvrditi kako je našao svoje 

mjesto u glavama, mobitelima i adresarima 

mnogih građana. Velik pomak 

u kvaliteti i dostupnosti ostvaren 

je uvođenjem novih tehnologija 

(elektronska pošta), za što je stigla 

i potvrda s Prvog sabora zaštite 

potrošača (Umag 2004), kad je 

Inin besplatni telefon proglašen 

“Najboljim besplatnim telefonom u 

službi potrošača”. 

29

Obnovljiva energija 

Hrvatska pred većim korištenjem geotermalne energije 

Toplo krilo 

majčice Gee 

Počeci suvremena korištenja geotermalne energije u Hrvatskoj 

izravno su vezani uz Inine aktivnosti, a s Inom nastavlja biti 

vezano i realiziranje novih domaćih projekata te vrste 

Piše: Branka Belamarić 


Vodeći svjetski energetičari gotovo 

su jednoglasni u ocjeni kako 

fosilna goriva još dugo neće 

imati adekvatnu alternativu, odnosno 

kako će obnovljivi izvori energije još 

godinama biti tek nadopuna, a ne kvalitetna 

jednakovrijedna zamjena za naftu 

i plin. 

S druge strane, svaki put kad se svijet 

suoči s posljedicama vrtoglavog rasta 

cijena nafte, kao što je to bio slučaj lani, 

aktualiziraju se priče o njihovoj široj 

primjeni, odnosno snažnijem oslanjanju 

na energiju proizvedenu iz obnovljivih 

izvora. Kad se „cjenovnom pitanju“ pridodaju 

još ograničenost zaliha fosilnih 

goriva, želja za dostizanjem što višeg 

stupnja energetske neovisnosti te briga 

za okoliš, odnosno nastojanja da se 

smanji emisija stakleničkih plinova u 

atmosferu, čini se da se argumenti u 

prilog obnovljivih izvora sami nižu. 

Geotermalna energija jedan je od 

obnovljivih oblika energije čiji je potencijal 

golem, budući da je, kako navode 

neki izvori, u svijetu ima 50.000 puta 

više od sveukupne količine energetskih 

izvora temeljenih na nafti, ugljenu 

i prirodnom plinu. Glavna prepreka 

njezinu većem korištenju proizlazi iz 

činjenice da ne postoje mnoga mjesta 

na svijetu koja ispunjavanju sve nužne 

preduvjete za njezinu eksploataciju. 

Najpogodnija su područja na rubovima 

tektonskih ploča, odnosno područja 

velike vulkanske i tektonske aktivnosti. 

Njezini izvori se „protežu“ od plitkih 

površinskih do više kilometara dubokih 

ležišta vruće vode i pare, a u prirodi se 

najčešće pojavljuje u obliku vulkana, 

izvora vruće vode i gejzira. 

Nakon što su neke zemlje tisućljećima 

koristile geotermalne potencijale u 

rekreacijsko-lječilišne svrhe, razvojem 

znanosti prišlo se njezinu širem 

iskorištavanju, odnosno stupnjevitom 

korištenju za proizvodnju električne energije, 

grijanje kućanstava i industrijskih 

postrojenja te različite oblike proizvodnje 

(poljoprivredna, proizvodnja papira, 

pasterizacija mlijeka, drvna industrija i 

dr.). Najdalje je u tome otišao Island, te 

je ta nordijska zemlja uvjerljivo najveći 

„korisnik“ geotermalne energije po 

glavi stanovništva. Za ilustraciju toga 

dobro može poslužiti podatak kako se 

89 posto svih islandskih kućanstava 

griju energijom proizvedenom iz geotermalnih 

izvora. Ranije spomenuto 

stupnjevito korištenje geotermalne energije 

najučinkovitiji je i ekonomski najisplativiji 

način njezina iskorištavanja, 

pa je to pristup koji se posljednjih godina 

u svijetu najčešće koristi. Naime, 

primjena geotermalne vode za samo 

jedan tehnološki proces, zbog visokih 

30

Geotermalne energije ima u svijetu 50.000 puta 

više od sveukupne količine energetskih izvora 

temeljenih na nafti, ugljenu i prirodnom plinu 

Čak se 89 posto svih islandskih 

kućanstava grije energijom 

dobivenom iz geotermalnih izvora 

inicijalnih ulaganja u istraživanje, izradu 

i opremanje geotermalnih bušotina, rijetko 

može biti ekonomski opravdana. 

Ispod ili iznad stotinu 

stupnjeva? 

Sva dosad otkrivena ležišta geotermalne 

energije mogu se svrstati u dvije 

skupine. Prvu sačinjavaju ona s temperaturom 

geotermalne vode nižom od 100 

°C, pa nisu pogodna za proizvodnju 

električne energije. U tu skupinu, pored 

Bizovca, spadaju još i ležišta na području 

Ivanić Grada, Zagreba, Zeline, Ernestinova 

i druga. Za eksploataciju mnogo zanimljiviju 

drugu skupinu, s temperaturom 

vode iznad 120 °C, čine lokaliteti Lunjkovec-Kutnjak, 

Velika Ciglena, Slatina, 

Karlovac, Molve, Ferdinandovac, Babina 

Greda, Beničanci i drugi. 

Pored geotermalnog polja Bizovac, 

trenutačno je u proizvodnji tek geotermalno 

polje Zagreb, otkriveno 1977. Bušotine 

su izrađene s obje zagrebačke stane Save, 

a temperatura vode iz njih kreće se oko 80 

°C. Tri bušotine na lijevoj obali Save (Mla- 

1, -2 i -3) služe za zagrijavanje prostorija i 

bazena ŠRC Mladost u Zagrebu, a „u pogon“ 

su puštene 1987., uoči Univerzijade. 

Drugi dio tehnološkog sustava ovog geotermalnog 

polja, zbog predviđene buduće 

namjene, ime je ponio po Kliničkoj bolnici 

Novi Zagreb, kolokvijalno nazvanoj 

Sveučilišna bolnica. Njegova namjena bila 

je opskrba bolnice u izgradnji toplinskom 

energijom. Upravo potonja lokacija, na 

desnoj obali Save, kroz izvjesno bi vrijeme 

trebala „pružiti domaćinstvo“ sportsko-rekreacijskoj 

zoni. Naime, nakon što 

je 2005. potpisano pismo namjere, 18. 

lipnja 2008. učinjen je korak više između 

Ine i Grada Zagreba- potpisan je Društveni 

31

Obnovljiva energija 

Hrvatska priča - od slučajnog otkrića do proizvodnje 

Kad je riječ o korištenju geotermalne energije u našoj zemlji, njezina prva 

proizvodnja je uslijedila nakon - slučajnog otkrića. Tragajući za naftom i 

plinom, početkom kolovoza 1970., bušači su u slavonskom selu Bizovcu, 

bušotinom Bizovac-2 na dubini od 1862 metra pronašli vrelu vodu. To izvorište 

nekadašnjeg Panonskog mora četiri godine kasnije „proizvelo“ je Bizovačke 

toplice, odnosno ubrzalo gospodarski razvoj toga kraja, proslavivši dotad 

nepoznato selo Valpovštine. 

To slučajno slavonsko otkriće kasnije će se ponoviti mnogo puta. Većina 

dosad potvrđenih geotermalnih izvora u Hrvatskoj otkrivena tijekom potrage 

za naftom ili plinom, te se radi o negativnim naftnim ili plinskim bušotinama. 

ugovor o osnivanju trgovačkog društva 

„Terme Zagreb, d.o.o“. 

Zadatak tog društva za odmor, relaksaciju 

i zdravstveni turizam je priprema 

projekta gradnje sportsko-rekreacijske 

zone u Zagrebu, odnosno termalnog 

kupališta s pratećim sadržajima. INA i 

Grad Zagreb ravnopravni su partneri u 

tom projektu, te je INA „u miraz“ donijela 

koncesiju za eksploataciju geotermalne 

energije i geotermalne bušotine, dok 

Grad za izgradnju daje zemljište površine 

27,8 hektara. Procjene pokazuju da bi 

se razina godišnje proizvodnje energije 

mogla kretati oko 400 teradžula (TJ), a 

stručnjaci razmatraju i mogućnost stupnjevitog 

korištenja energije, kako bi se 

ona, osim u baleološke svrhe, iskoristila 

i u proizvodnji cvijeća, što će povećati 

ekonomsku isplativost čitavog projekta. 

Netom spomenuti slučaj primjer je 

možebitnog projekta koji nije jedini. U 

Koprivnici je 11. veljače ove godine potpisan 

i Društveni ugovor o osnivanju 

trgovačkog društva „Geopodravina, 

d.o.o.“, zaduženog za koordinaciju 

provedbe programa uporabe geotermalne 

energije na lokaciji Lunjkovec-Kutnjak. 

Pored Ine, njegovi osnivači su još HEP, 

Podravka, Hrvatski fond za privatizaciju, 

Koprivničko-križevačka županija i Općina 

Legrad, a sjedište mu je u Koprivnici. Ispitivanja 

ležišta Kutnjak-Lunjkovec, koja 

su davno proveli Naftaplinovi stručnjaci, 

pokazala su da je geotermalna voda 

povećane mineralizacije, te je pogodna 

za uporabu u lječilišne, rehabilitacijske i 

rekreacijske svrhe. No, što je još važnije, 

ona je zbog svoje temperature od oko 140 

32

°C pogodna i za čitav niz drugih namjena. 

Tako je izrađena „Koncepcija i izvodljivost 

programa gospodarske uporabe geotermalne 

energije na lokaciji Lunjkovec-Kutnjak“ 

za korištenje geotermalne energije 

kroz šest stupnjeva. 

Upravo to je razlogom što je „Geopodravina“ 

okupila tako raznoliko društvo 

osnivača. Njihova namjera je na spomenutoj 

lokaciji izgraditi termoelektranu koja 

bi, nakon posljednje treće faze izgradnje, 

imala snagu od oko 10 MW. U sljedećem 

stupnju, geotermalni potencijali koristili bi 

se za sušionice voća i povrća. Nakon termoelektrane 

i sušionice, temperatura vode 

bila bi oko 70 °C, što je dovoljno za naredni 

stupanj iskorištenja, za toplice, staklenike i 

drugo. U svim bi spomenutim tehnološkim 

procesima korištenje geotermalne vode 

bilo indirektno, preko izmjenjivača topline, 

te bi na kraju njezina temperatura bila oko 

30 °C, što je čini pogodnom za izgradnju 

bazena za ribogojilište. 

Sve veći interes 

lokalnih zajednica 

U posljednjih nekoliko godina 

niz lokalnih samouprava iskazalo 

je interes za projekte ovog tipa. 

Tako je INA lani potpisala pisma 

namjere za korištenje geotermalnih 

voda na dva lokaliteta – Slatini 

i Babinoj Gredi. Prvo od njih, potpisano 

je u lipnju 2008., nakon 

što je Grad Slatina pokazao interes 

za oživljavanjem geotermalnih 

bušotina u slatinskom kraju 

(nekadašnjih istraživačkih bušotina 

za naftu i plin) za korištenje geotermalne 

energije u turističke i gospodarske 

svrhe, te za proizvodnju 

električne energije. 

Pismo namjere za korištenje 

geotermalnih resursa na lokalitetu 

Babina Greda kraj Županje 

potpisano je s Vukovarsko-srijemskom 

županijom krajem rujna 

prošle godine. Tom je prilikom, 

kao i u slučaju Slatine, najavljeno 

kako predstoji izrada potrebnih 

elaborata o zalihama geotermalnih 

voda i pronalaženje investitora, te 

istaknuto kako bi se iz geotermalnog 

ležišta Babina Greda moglo 

dnevno dobivati oko 5000 prostornih 

metara vruće vode. 

Takvi projekti zahtijevaju velika 

investicijska ulaganja. 

33

Obljetnice 

Suradnja STSI-ja sa SD-om Istraživanje i proizvodnja nafte i plina 

Poslovno 

nerazdvojni 

35 godina 

Održavanjem rudarske opreme, dubinskih sisaljki, 

elektropostrojenja toplovodnih kotlovnica i instalacija 

u SD-u Istraživanje i proizvodnja nafte i plina bavi 

se 235 STSI-jevih radnika 

Tekst: Mijo Ivurek 

Fotografije: Miljenko Marohnić 

Današnji Sektor održavanja u SD 

istraživanje i proizvodnja nafte i 

plina broji 235 radnika. Po rezultatima 

spada u sam vrh uspješnosti STSIja. 

Razgovor o poslovnoj strategiji Sektora 

s njegovim direktorom Alojzijem Lazićem 

neizbježno je započeo povijesnim razvitkom 

i značajnom obljetnicom. Nije mala 

stvar već punih 35 godina brinuti o postrojenjima 

SD Istraživanje i proizvodnja nafte i 

plina, koji je od početka do danas bio okosnica 

razvoja Ine. Krizno razdoblje svjetske 

ekonomije nikoga ne može zaobići, 

pa tako ni naše gospodarstvo i naftaški 

posao, zbog čega slavljenju nema mjesta. 

Podsjećanje na proteklo razdoblje sagledava 

se kao traženje novih mogućnosti, 

još predaniji odnos prema poslu, jer se 

dobro zna kako samo najbolji mogu opstati 

na tržištu - uvjeravaju nas zaposlenici 

s kojima smo razgovarali u Graberju 

Ivanićkom. Učinili smo to okruženi halama 

i raznovrsnom rudarskom opremom, te 

strojevima koji omogućuju nesmetani rad 

na istraživanju i proizvodnji nafte i plina. 

Korijeni iz 1974. 

Današnji Sektor održavanja svoje 

korijene vuče izdvajanjem iz radilišta 

„Šumečani“ 1. lipnja 1974. Odlukom o 

izdvajanju godine 1998. radilišta 

OROI od 1. siječnja 1999. 

postaju Služba OROIP 

u sastavu Sektora integriranih 

tehničkih 

servisa, STSI d.o.o. u 

sastavu INA Grupe. Od 

početka 2002. postaje 

Društvo s ograničenom 

odgovornošću STSI – 

Okrug Graberje Ivanićko. 

Od 1. travnja 2005. posluje 

pod sadašnjim nazivom. 

Temeljna djelatnost je održavanje 

rudarske opreme i instalacija, dubinskih 

sisaljki, elektropostrojenja i instalacija, 

toplovodnih kotlovnica, održavanja 

opreme u SD Istraživanje i proizvodnja 

nafte i plina. Organizacijski se Sektor sastoji 

od sljedećih dijelova: Službe tehničke 

pripreme i praćenja poslovanja, Pogona 

elektrotehnike, Pogona strojarstva, Pogona 

rudarstva, Radilišta Molve i Radilišta etana. 

Rudarski segment ima za zadaću 

servisiranje tubing kliping šipki 

i dubinskih sisaljki bitnih za 

vađenje nafte na površinu. 

Elektrotehnički je 

zadužen za održavanje 

energetskoga sustava 

u tom dijelu Ine, za 

servisiranje elektroopreme, 

trafostanica, 

instrumentacije, servis 

crpki i telekomunikacija. 

Strojarski se bavi strojarsko-montažnim 

radovima 

na cjevovodima i konstrukcijama 

te održavanju njihalica i kompresora. Od 

34

Za SD Istraživanje i proizvodnja nafte i plina se 

održavaju postrojenja i investicije, za Ininu trgovinsku 

djelatnost elektrotehnika i kotlovnice, za Sektor 

logistike skrbi se o poslovima oko skladišta, 

a prema potrebi radi se i za ostale Inine dijelove 

Podsjećanje na proteklo razdoblje 

prima se kao traženje novih 

mogućnosti i predaniji odnos 

prema poslu jer zna se kako na 

tržištu opstaju samo najbolji 

opreme vrijedno je spomenuti uređaj za 

kontrolu i klasifikaciju rabljenih klipnih 

šipki VEDAQ – R, nabavljen u SAD, jedini 

takav u ovom dijelu Europe. Sličan njemu 

za kontrolu i klasifikaciju tubinga nalazi se 

na lokaciji Stružec. 

Zaposlenici i u inozemstvu 

Za SD Sektor radi održavanje postrojenja 

i investicije, za Ininu trgovinsku 

djelatnost održavanje elektrotehnike i kotlovnica, 

za sektor logistike poslove oko 

skladišta i za ostale dijelove Ine poslove 

prema potrebi. Središte Sektora se nalazi 

u Graberju Ivanićkom, a dijelove imaju 

na lokaciji Stružec – ispitna stanica, na 

lokacijama Molve, Lipovljani, Đeletovci, 

Berničanci, Koprivnica, Šandrovac i Zagreb. 

Dio zaposlenika radi u inozemstvu, 

prvenstveno Siriji. 

Prolazeći od hale do hale, gledajući 

mnoštvo cijevi, opreme, vozila razne 

namjene, dizalice, ispitne uređaje i 

stručnu potporu, svuda vlada urednost 

i osjećaj brige za povjerenu opremu i 

vozila, ili kako se to kaže materijalnotehnička 

sredstva. Bez podrške koju Sektor 

pruža cijelom području istraživanja 

i proizvodnje nafte i plina, od bušaće 

opreme do telekomunikacijskih i ostalih 

servisnih usluga, uvijek u pravo vrijeme i 

na pravom mjestu, teško bi se ostvarivali 

složeni zadaci na istraživanju i proizvodnji 

nafte i plina. 

Ostavljajući vrijedne zaposlenike u njihovim 

svakodnevnim poslovima direktor 

Alojzije Lazić, koji je na ovom mjestu 

od 2004., rekao nam je da će i oni sve 

učiniti kako bi svojim odgovornim radom 

doprinijeli daljnjem razvitku tvrtke, a 

proslavu vrijednog jubileja ostavit će za 

bolja vremena. 

35

Trgovina 

Nove benzinske postaje u mađarskom gradu Zalakomáru 

I preko 

Mure - INA 

MOL je izgradio dvije benzinske postaje s Ininim zaštitnim 

znakom na dijelu autoceste kojim godišnje prođe oko milijun 

ljudi prema Hrvatskoj i u suprotnom smjeru 

Tekst i fotografije: 

Tomislav Lazarić 

Novi granični prijelaz Goričan-Letenye 

to je jutro bio poprilično pust, te smo 

sve formalnosti obavili u kratkom roku. 

Naš su današnji cilj dvije novootvorene 

benzinske postaje Zalakomár pod Ininim 

zaštitnim znakom te, samo usporedbe 

radi, obližnja MOL-ova postaja 

Balatonelle. 

Ulazeći u Mađarsku, jednu od 

najmlađih članica EU, prelazimo još preko 

216 metara dugog novoizgrađenog 

mosta preko Mure koji povezuje dvije 

susjedne zemlje. Ovaj dvojni most, 

inače najveći autocestovni objekt 

izgrađen u Hrvatskoj prošle godine, 

sastoji se u stvari od dva paralelna 

mosta, od kojih svaki ima vlastitu konstrukciju. 

Njegovu izgradnju vrijednu 

8 milijuna eura zajednički su financirali 

Hrvatske autoceste i mađarska tvrtka 

Nemzeti Infrastruktúra Fejlesztő. Iako 

su se na internetskim forumima mogli 

pročitati neki prigovori oko (pre)visoke 

cijene izgradnje ovog cestovnog objekta, 

mišljenja smo da je jedna od naših 

najljepših rijeka, ali i sama simbolika 

ujedinjenja europskih naroda, zaslužila 

jedan ovako reprezentativan most. 

Sve bolja prometna 

povezanost 

Odmah nakon ulaska u Mađarsku pogledom 

tražimo mjesto gdje možemo kupiti 

vinjetu za tamošnje autoceste. Mađarska je 

početkom prošle godine uvela tehnološki 

najnapredniji sustav naplate cestarina, tzv. 

e-vinjete, na što ih je naveo popriličan trošak 

tiskanja i distribucije dosadašnjih vinjeta. 

Osim uobičajene fizičke kupnje na bezbroj 

mjesta diljem zemlje, u današnje vrijeme 

modernih tehnologija Mađari su korisnicima 

omogućili plaćanje cestarine internetom, 

SMS-om te pozivima kojima je moguće 

plaćati kreditnim karticama ili terećenjem 

telefonskog računa. 

Moramo priznati da nas je neugodno 

iznenadio nimalo reprezentativan objekt gdje 

vinjete mogu kupiti vozači koji su u Mađarsku 

ušli iz Hrvatske. Riječ je ustvari o običnom 

kontejneru, udaljenom niti pedesetak metara 

od graničnog prijelaza, do kojeg se dolazi 

pretrčavanjem autoceste i preskakanjem 

36

Prošle turističke sezone u Hrvatsku je ušlo 

preko pola milijuna Mađara, pa otvaranje novih 

postaja prije graničnog prijelaz približava 

Inu mađarskim potrošačima, da bi u Lijepoj 

našoj i oni koristili Inine usluge 

Izgradnjom benzinskih 

postaja s Ininim brendom u 

Mađarskoj INA i MOL produbili 

su strateško partnerstvo koje 

traje već pet godina 

cestovne ograde uz uobičajene prometne 

rizike kao što su nadolazeća vozila. No, zakon 

je zakon, potruditi se na kraju ipak isplati, 

jer smo dobili mogućnost kupnje vinjete 

najmanje vrijednosti i trajanja od četiri dana 

po cijeni od 1.170 forinti, što je oko 4,6 eura 

odnosno oko 34 kune. Službenica odlično 

govori hrvatski pa u usputnom razgovoru 

saznajemo kako na starom graničnom prijelazu 

Goričan, otkako je u promet puštena 

autocesta Rijeka-Zagreb-Budimpešta, vlada 

prava pustoš. 

Naime, novom regulacijom prometa sav 

je putnički promet preusmjeren na novi prijelaz, 

dok je stari granični prijelaz namijenjen 

isključivo za promet teretnih vozila te pješaka, 

biciklista i motociklista. Kako je takvom regulacijom 

promet na starom graničnom prijelazu 

praktično nestao, do propasti je ugrožena 

velika granična infrastruktura- restorani, motel, 

mjenjačnice, desetak špedicija... I dok 

otvaranjem novih cestovnih pravaca između 

dviju susjednih država stari granični prijelaz 

polako tone u zaborav, mnoge nešto starije 

generacije pamtit će ga po nezaboravnim 

odlascima u Mađarsku po ukusne i jeftine 

sireve, kvalitetne suhomesnate proizvode 

i mirisne mađarske pogače. Taj odlazak u 

prekogranični shopping trajao je još neko 

vrijeme nakon osamostaljenja Hrvatske, sve 

do pojave prvih velikih trgovačkih centara u 

predgrađima hrvatskih gradova. 

Putovati danas iz Hrvatske prema 

Mađarskoj daleko je ugodnije i brže nakon 

izgradnje i povezivanja novih dionica autocesta. 

Pojačane radne aktivnosti u rujnu 

i listopadu prošle godine (nakon gotovo 38 

godina od početka gradnje i završetka rekonstrukcije 

kolnika Oštrovica-Vrata i Kup- 

37

Trgovina 

jak-Stara Sušica, u promet je pušten puni 

profil, odnosno sva četiri kolnička traka na 

svim dionicama autoceste Rijeka - Zagreb, 

dugoj 146,5 kilometara) bile su planirane 

kako bi se uskladile s projektom izgradnje 

posljednjeg dijela autoceste u Mađarskoj, 

gdje je u navedenom razdoblju dovršena 

autocesta od Budimpešte do mađarsko-hrvatske 

granice. Time je u cjelini na području 

Hrvatske bila dovršena oko 250 kilometara 

duga autocesta Rijeka - Zagreb - Goričan, 

uključujući i granični spoj, svojevrsno 

simbolično spajanje dviju susjednih država 

i naroda. 

Mađari su tada od Budimpešte do granice 

izgradili 234 kilometra autoceste, pa 

je zajedno s hrvatskim dijelom autocesta 

Rijeka - Budimpešta duga gotovo 500 

kilometara. Time putovanje od Rijeke do 

mađarske metropole osobnim automobilom 

traje svega pet sati, a teretnim vozilima 

nešto duže, pa se može ustvrditi kako 

se radi o svojevrsnom generacijskom 

infrastrukturnom pothvatu kojim se obnavljaju 

povijesno isprepletene političke, 

prometne i gospodarske veze Hrvatske 

i Mađarske. Ovo značajno skraćenje 

vožnje rezultira boljom povezanošću s 

gospodarskim subjektima u europskoj 

unutrašnjosti, što se naposljetku reflektira 

i na porast prometa u riječkoj luci. Osim 

skraćenja trajanja puta od “srca” Panonske 

nizine do Jadrana, konačno otvaranje 

te važne autoceste donosi višestruku korist 

kako Hrvatskoj tako i Mađarskoj. 

Odlične lokacije 

Četrdesetak kilometara nakon graničnog 

prijelaza napokon smo ugledali poznatu 

plavu benzinsku postaju s velikom crvenom 

sferom. Prostran i uredan prilaz te sjajna i 

uglancana postaja otkrivaju kako je ovaj objekt 

tek nedavno izgrađen. Prvo što se može 

zamijetiti je odlična lokacija, jer je MOL izgradio 

ove dvije benzinske postaje pod Ininim 

zaštitnim znakom na dijelu autoceste kojim 

godišnje prođe oko milijun ljudi u smjeru Hrvatske 

i(li) suprotno. 

Prema nekim procjenama nešto više od 

pola milijuna Mađara ušlo je u Hrvatsku tijekom 

prošlogodišnje sezone, pa je MOL, 

otvaranjem dviju postaja pod Ininim brendom, 

predstavio i približio Inu mađarskim 

potrošačima kako bi i tijekom svog boravka 

u Lijepoj našoj koristili Inine usluge. Upravo 

Hrvatski vaterpolisti 

u Mađarskoj 

Na postaji smo susreli juniorsku 

ekipu vaterpolskog kluba Medveščak, 

čija su se dvojica trenera poprilično 

iznenadila vidjevši Inin znak u 

Mađarskoj. “Nismo uopće slutili da 

ćemo ovdje u Mađarskoj naići na 

‘našu’’ postaju, no kako smo ionako 

morali kupiti vinjete daleko mi je draže 

da stanem kod ‘svojih’. Krenuli smo u 

Budimpeštu na međunarodni turnir 

juniora, a kako sada znam da su ovdje 

‘naše’ Inine postaje zaustavit ćemo 

se po gorivo u povratku. Kupujemo 

hrvatsko ma gdje bili”, uz smiješak 

nam između dvaju gutljaja kave govori 

jedan od trenera. 

U razgovor se uključuje njegov kolega 

koji je pun pohvala za mađarske 

autoceste: “Prije polaska sam 

malo proučio mađarske autoceste 

i zaključio kako su Mađari osmislili 

jedan od najbolje razrađenih sustava 

numeriranja cesta u Europi. U prilog 

im je išao i poprilično kompaktan teritorij 

s glavnim gradom koji je lociran 

u središnjem dijelu države. Primjerice, 

obilazni prsten oko Budimpešte ima 

oznaku M0 odakle započinju sve 

glavne autoceste koje su Mađari numerirali 

u smjeru kazaljke na satu. Zanimljivo 

je da ove autoceste više-manje 

slijede pravac državnih cesta s kojom 

dijele zajednički broj, što poprilično 

olakšava snalaženje na karti.” 

je tu činjenicu naglasio potpredsjednik MOL 

Grupe za maloprodaju László Geszti prilikom 

svečanog otvaranja postaja, te naglasio kako 

je ovaj projekt, nakon obostranog prihvaćanja 

kartica za gorivo 2005. godine, još jedan korak 

k jačanju strateškog partnerstva MOL-a 

i Ine. 

Prvo što primjećujemo nakon ulaska u 

uistinu prostran prodajni prostor je široka 

opskrbljenost ponude na policama, tako da i 

oni najizbirljiviji i najzahtjevniji mogu pronaći 

gotovo sve što bi im moglo zatrebati. To se 

posebno odnosi na “putničke” potrebe, pa 

je za svaku pohvalu detaljna ponuda i izbor 

cestovnih karata svih vrsta, maziva, sredstava 

za čišćenje, dodatne opreme za vozila, 

automirisa, pa čak i zaštitne odjeće ukoliko 

se na parkiralištu postaje ukaže potreba za 

kompliciranijim mehaničkim zahvatima. Od 

goriva se u ponudi nalaze četiri vrste- eurosuper 

95 i eurodizel, te eurosuper i eurodizel 

premium, koje odgovara euro V normama. 

Također, u ponudi je i UNP, plin za automobile, 

sve popularnije i raširenije alternativno 

ekološko gorivo u Mađarskoj. 

U jutarnjoj smo smjeni zatekli čak troje 

prodavača i jednu djelatnicu u caffe-baru, pa 

se nameće dojam da će i u vrijeme najvećih 

ljetnih gužvi svaki kupac biti uslužen kvalitetno 

i u razumnom roku. Vode nas u obilazak 

benzinske postaje i u jednom trenutku ponosno 

pokazuju atraktivnu staklenu vitrinu na 

kojoj se nalazi natpis “Horvát termek”, što 

bi se najlakše prevelo kao “hrvatski kutak”. 

Mađari su u toj vitrini izložili razne hrvatske 

suvenire i proizvode, što je potez koji nas 

je više nego ugodno iznenadio, a i vrijedan 

je svake pohvale. Za vrijeme naše posjete 

38

postaji Zalakomár malo se vozila zaustavljalo 

radi točenja goriva što se može pripisati 

slabom prometu u zimskom periodu i nenaviknutosti 

vozača na novu lokaciju. Većina ih 

je stala kupiti vinjete koje su na ovdje također 

u ponudi. 

Hrvatska omiljeno 

odredište 

Nakon naših vaterpolista sljedećih pola 

sata na postaju Zalakomár svratilo je još 

svega nekoliko vozila, i to uglavnom po 

vinjete i poneku sitnicu. Mađarski kolege 

“Inaši” objašnjavaju da je u ovo vrijeme promet 

slabog intenziteta u čitavom ovom dijelu, 

a prave će gužve krenuti krajem lipnja i 

početkom srpnja, pa sve do kraja kolovoza. 

Ljetne gužve posebno su izražene upravo 

na ovom cestovnom pravcu zbog blizine 

“mađarskog mora” jezera Balaton i pravca 

prema i iz Hrvatske, odnosno Jadranskog 

mora. Gustoća prometa uvelike će ovisiti i o 

recesiji, riječi koju pravilno već znaju izgovoriti 

i najmlađi Hrvati, a koja je uvelike zahvatila 

i ovaj dio Europe. Gospodarsko stanje 

Mađara te pad životnog standarda svakako 

će se odraziti i na njihovu odluku o ljetovanju 

u Hrvatskoj ili igdje drugdje u inozemstvu. 

Sredovječni vozač iz okolice Budimpešte 

koji se zaustavio po gorivo, ali i da razgleda 

novu benzinsku postaju u susjedstvu, čuvši 

da smo iz Hrvatske razdragano i sa sjetom 

govori kako Hrvatska uvjerljivo prednjači 

kao najomiljenija turistička destinacija kod 

Mađara. Objašnjava to “recidivima” prošlosti, 

odnosno vremenima kada je hrvatska 

obala bila dostižni san ondašnjih građana 

komunističkih država. To potvrđuju i brojke, 

pa je prošle godine, primjerice, iz Mađarske u 

Hrvatsku došlo gotovo 400000 gostiju koji su 

ostvarili nešto manje od 2 milijuna noćenja. 

U povratku prema Zagrebu još smo jednom 

prošli pokraj postaja Zalakomár, no 

ovaj puta s druge strane, strane koja će u 

Lijepu našu sljedećih godina ispraćati brojne 

Mađare na putu prema “najljepšem 

moru na svijetu”. Izgradnjom benzinskih 

postaja s Ininim brendom u Mađarskoj INA 

i MOL produbili su strateško partnerstvo 

koje traje već pet godina te Inin brend učinili 

prepoznatljivim za mađarske turiste koji 

tako postaju potencijalni kupci i za vrijeme 

svog boravka u našoj zemlji. Međusobnim 

prihvaćanjem kartica za gorivo od 2005. 

učinjen je jedan od prvih koraka, a izgradnja 

benzinskih postaja s “crvenom sferom” 

istaknuta je poruka o čvrstoj vezi Mola i Ine. 

39

maziva 

Novi proizvod u rukama kupaca 

Stiglo motorno 

ulje INA 

Super 2009 

Ulje je namijenjeno podmazivanju ponajprije dizelskih 

motora gospodarskih vozila koji zadovoljavaju 

euro 4/euro 5 zahtjeve emisije ispušnih plinova 

Piše: Velid Đekić 

Fotografije: Ferdo Buva i Miljenko Marohnić 

Premda izgradnja novih riječkih i 

sisačkih postrojenja neophodnih 

za proizvodnju gorivaških derivata 

prema najnovijim europskim standardima 

već neko vrijeme privlači medijsku, stručnu 

i svaku drugu pozornost, usporedno s tim 

poslom u riječkoj se Rafineriji ne zaboravlja 

na njezinu mazivašku paletu proizvoda. 

Znak toga je i plasiranje na tržište novog 

motornog ulja s Ininim znakom, proizvedenog 

u riječkom pogonu. 

Prateći porast broja novih gospodarskih 

vozila na hrvatskim cestama i držeći u tom 

tržišnom segmentu korak s konkurentskim 

proizvođačima maziva, Rafinerija nafte Rijeka 

proširila je asortiman mazivaških proizvoda 

novim motornim uljem, nazvanim INA Super 

2009. Riječ je o vrhunskom sintetičnom 

motornom ulju gradacije 10W-40. 

Manje sumpora, 

fosfora i pepela 

Podrobnija tehnička osobna iskaznica 

novog ulja kaže kako je ono „low SAPS“ 

proizvod, namijenjen prije svega podmazivanju 

teško opterećenih dizelskih 

motora gospodarskih vozila s filtrom 

čestica (DPF), te EGR i SCR sustavima 

obrade ispušnih plinova, dakle sustavima 

koji zadovoljavaju euro 4 / euro 5 zahtjeve 

emisije ispušnih plinova. 

Što znače te odlike, postat će jasnije 

podsjetimo li se kako su goriva, zbog zahtjeva 

za smanjenjem onečišćenja okoliša, 

u posljednjih 18 godina doživjela bitne 

promjene sadržaja neželjenih sastojaka 

(sumpora, benzena, aromata, olefina…). 

To je inicirale i promjene u konstrukcijama 

motora, posebno dizelskih. Uz pomoć 

svemoguće elektronike, bitan se iskorak 

napravio ponajprije u izvedbama sustava 

ubrizgavanja goriva, te sve više u sustavima 

za obradu ispušnih plinova. U napisima o 

novostima u konstrukcijama motora i vozila 

pojavili su se pojmovi poput dizelskog 

filtra čestica (DPF), selektivne katalitičke 

redukcije (SCR), recirkulacije ispušnih 

plinova (EGR). Lambda sonde, senzori i ostala 

elektronička oprema postaju elementi 

u bespoštednoj borbi proizvođača vozila 

pri zadovoljenju propisa i pridobivanju povjerenja 

kupaca. 

U tom procesu ni motorna ulja nisu 

ostala po strani. Postavljene su granice 

neželjenim sastojcima za sustave obrade 

ispušnih plinova. Maziva se prilagođavaju 

40

Ima li Inina 

mazivaška 

tradicija 

svjetskog 

pandana? 

Dojmljiva tradicija proizvodnje 

mazivih ulja u riječkoj Rafineriji seže 

još od 19. stoljeća, točnije od davne 

1887. To je povijesni podatak koji 

današnjoj Ini pruža pretpostavke za 

mazivaški imidž s kojim bi se malo 

tko mogao usporediti u svjetskim okvirima. 

Da bi bilo jasnije što on znači, 

ilustrirat ćemo ga još jednom povijesnom 

činjenicom, prizivajući u misli 

automobilsku industriju, s kojom se 

danas ulja gotovo poistovjećuju – 

maziva ulja se u riječkoj Rafineriji industrijski 

proizvode od vremena prije 

pojave prvog serijskog automobila 

na svijetu. Prvi serijski proizveden 

automobil pojavio se 1890. Serija je 

u to doba, podsjetimo se, značila 

– nekoliko vozila godišnje sa znakom 

istog proizvođača. 

U Rijeci se 2009., dakle, bilježe 122 

godine proizvodnje mazivih ulja. Do 

takve je nevjerojatne tradicije moglo 

doći samo stalnim praćenjem 

promjenjivih tržišnih zahtjeva, s naglaskom 

na visokoj kvaliteti proizvoda. 

Koji bi to djedovi, očevi i sinovi 

(a danas, naravno, i kćeri, budući da 

su prošla vremena muške privilegiranosti 

za volanom) kupovali motorna 

ulja tolike godine u kontinuitetu, 

a da ona nisu dokazan proizvod, vrijedan 

povjerenja? Jasno, tako dojmljiva 

tradicija ugrađuje se u Rijeci kao 

iskustvo u motorna ulja koja danas 

silaze s proizvodne trake. 

novim fizikalno-kemijskim zahtjevima, 

pa se u novim generacijama motornih 

ulja nepoželjne komponente u aditivnom 

paketu zamjenjuju. Rezultat su maziva 

s manjom količinom pepela, fosfora i 

sumpora. Motorna ulja takvih obilježja nazvana 

su „low SAPS“ uljima. Neupotrebom 

odgovarajućeg goriva i motornih ulja korisnik 

se izlaže riziku neispravnog rada vozila, 

nepostizanju performansi, pa i kvarovima. 

Proizvod nove generacije 

Kao motorno ulje nove generacije, INA 

Super 2009 formulirano je tako da jamči 

izvanrednu čistoću motora, značajno 

smanjuje trošenje dijelova motora, stvaranje 

čađe i taloga, te sprječava poliranje 

cilindara. Ono posjeduje odličnu oksidacijsku 

i termičku stabilnost, te doprinosi 

smanjenju onečišćenja okoliša. Ulje 

omogućava osjetno produžene intervale 

zamjene ulja, pri čemu, dakako, valja uzeti 

u obzir preporuke proizvođača motora. 

INA Super 2009 je proizvod koji kvalitetom 

zadovoljava zahtjeve specifikacije 

ACEA E6-04 issue 2, također E4-99 issue 

3, te E7-04 issue 2. Posjeduje uporabne 

dozvole pristiglih iz ruku renomiranih 

svjetskih proizvođača motora i vozila, 

poput Mercedes Benza, MAN-a, Volva i 

MTU-a. 

41

Znanje 

Zaštita intelektualnog vlasništva 

Intelektualni 

kapital u službi 

kompanije 

U gotovo pola stoljeća postojanja INA je zaštitila 

preko 50 patenata, nekoliko stotina komercijalnih 

oznaka ili pečata, te radova industrijskog dizajna 

Piše: Mile Batarelo 


Intelektualno vlasništvo jedan je od 

onih izraza koji se sve više koriste, 

pa je jasno da ima sve veće značenje 

u životu pojedinaca i zajednice. Sve se 

definicije slažu da se ono odnosi na nematerijalnu, 

eteričnu kategoriju vlasništva, koja 

u najširem smislu riječi predstavlja tvorevine 

ljudskog uma, znanja i ideje. Kao što je nepovredivost 

osobnog materijalnog vlasništva 

osnovna pretpostavka za nastanak i razvoj 

tržišnog gospodarstva, kao dosad najefikasnijeg 

poznatog oblika razmjene dobara 

i usluga, tako je i zaštita prava koja prate intelektualno 

vlasništvo nužan preduvjet razvoja 

ekonomije znanja. Ekonomija znanja 

sinonim je za gospodarstvo 21. stoljeća, u 

kojoj se već nalaze najnaprednije zemlje, 

a koje će, uz proizvodnju i trgovinu materijalnim 

dobrima, eksploatirati ideje i izume, 

pod uvjetom da postoji pouzdan pravni i 

društveni okvir koji će to omogućiti. 

Prema uobičajenoj definiciji, intelektualno 

vlasništvo je zajednički naziv za posjedovanje 

nematerijalnih dobara, ono je 

pravo “vlasništva” nad individualnim kreacijama. 

Odnosi se na tvorevine ljudskog uma, 

na temelju kojih mogu kasnije nastati novi ili 

bolji rezultati intelektualnog stvaralaštva u 

industrijskom, znanstvenom, književnom ili 

umjetničkom području. 

Intelektualno vlasništvo se dijeli autorska i 

srodna prava te na industrijsko vlasništvo koje 

obuhvaća: patente (izume), žigove (koji mogu 

biti robni i uslužni), industrijski dizajn (vanjski 

izgled proizvoda), topologija poluvodiča 

(planovi rasporeda integriranih sklopova), 

zemljopisne oznake podrijetla i oznake izvornosti 

(za proizvode i usluge). Kako je 

zaštita nematerijalnih dobara vrlo zahtjevna 

za razliku od materijalnih dobara, u modernim 

društvima razvijeni su različiti pravni mehanizmi 

za zaštitu intelektualnog vlasništva. 

Velik broj zaštićenih 

patenata i pečata 

Zaštita intelektualnog vlasništva u Ini 

prije svega obuhvaća zaštitu izuma (patentom), 

robnog i uslužnog znaka (žigom), 

zaštita vanjske pojavnosti, odnosno izgleda 

proizvoda (industrijskim dizajnom), 

te zaštitu autorskih prava. Svrha pravne 

zaštite intelektualnog vlasništva je osigurati 

vlasniku prava apsolutne zabrane 

komercijalnog korištenja njegovog intelektualnog 

vlasništva bez suglasnosti. 

- Istina je da je intelektualno vlasništvo 

termin kojemu se pridaje veći značaj 

u posljednje vrijeme ili posljednje 

desetljeće-dva, međutim, ono što on 

podrazumijeva, i što je na neki način objedinio 

u posebnu suvremenu kategoriju, 

postoji već odavno u Ini – kaže Jadranka 

Belinić Gak, direktorica Inina Sektora 

upravljanja kvalitetom, unutar kojega se 

vodi i sveukupna briga o Ininu intelektualnom 

vlasništvu. „Još od 1968., puno prije 

nego što smo 2001. donijeli Pravilnik o 

intelektualnom vlasništvu, u Ini je postojala 

zaštita patenata, a od 1974. na snazi 

su dokumenti koji potiču inovativni rad 

zaposlenika. INA je vjerojatno jedna od 

hrvatskih kompanija koje imaju najduži 

42

Potrošači prepoznaju proizvode prema brendu, industrijskom dizajnu (obličju) i imenu (robnom žigu) 

Brendove se najčešće doživljava kao 

jamstvo kvalitete koja je prepoznatljiva 

potrošačima, a može biti i nešto drugo 

bitno kupcima: niska cijena, brza usluga, 

tehnološka naprednost, prestiž 

Inina marka gradila se uspješno i u netržišnim 

uvjetima bivše države, također u 

turbulentnim vremenima uvođenja tržišnog 

gospodarstva u samostalnoj Hrvatskoj, i 

jedan je od najjačih hrvatskih brendova 

staž u sudjelovanju na domaćim i inozemnim 

izložbama inovacija, na kojima je redovito 

predstavila veći broj kvalitetnih i 

vrijednih izuma, tehničkih unapređenja i 

racionalizacija. Broj osvojenih medalja je 

impresivan. Što se tiče zaštite, mogu reći 

da je u svim ovim godinama Ina zaštitila 

preko 50 patenata te nekoliko stotina 

robnih i uslužnih oznaka ili žigova i industrijskog 

dizajna . U ovom trenutku INA, 

d.d. i članice INA Grupe imaju zaštićeno 

6 patenata (broj se znatno smanjio nakon 

okretanja INA, d.d. temeljnoj djelatnosti), 

preko 160 ( točno 157) žigova i pedesetak 

(točno 54) industrijskih dizajna u Hrvatskoj 

i na području onih zemalja gdje je 

postojao poslovni interes. 

INA kao marka 

Posljednjih godina, prema riječima Belinić 

Gak, pojam intelektualnog vlasništva ne 

samo da se sve više upotrebljava i širi u smislu 

definicije što on obuhvaća, nego i u smislu 

vrednovanja, kako bi se prepoznala vrijednost 

znanja i ideja kao nematerijalnog kapitala 

i resursa kompanije, koji u određivanju 

tržišne i potencijalne vrijednosti kompanije 

može povećati vrijednost materijalne imovine. 

Drugim riječima, taj intelektualni kapital 

kompanije oplemenjuje i onaj fizički kapital, 

i daje mu dodanu vrijednost, bilo da je riječ 

o naftnoj ili plinskoj bušotini, benzinskoj 

postaji, rafinerijskom postrojenju. Intelektualni 

kapital, koji predstavlja intelektualno 

vlasništvo kompanije, čine zaposlenici sa 

svim svojim znanjima, vještinama, idejama i 

učenjima koje oni stalno primjenjuju te tako 

značajno utječu na uspjeh poslovanja tvrtke 

i oplemenjuju i materijalnu imovinu, odnosno 

materijalno vlasništvo tvrtke. 

Drugi dio tog intelektualnog vlasništva, 

ili kapitala kompanije, predstavljaju njegov 

brend i žigovi, koji mu također daju vrijednost 

jer su prepoznatljivi na tržištu, budući 

da potrošači prepoznaju i cijene brendirane 

43

Znanje 

Državni zavod za intelektualno vlasništvo 

Još u okviru Austrougarske Monarhije Hrvatska je imala uspostavljen sustav 

zaštite intelektualnog vlasništva. Tako je na području Dalmacije i Istre 1853. 

na snagu stupio carski patent o zaštiti književnog i umjetničkog vlasništva, a 

na području kontinentalne Hrvatske vrijedio je ugarsko-hrvatski Zakon o autorskom 

pravu iz 1884. Unatoč tome, samostalna zaštita intelektualnog vlasništva 

počinje osamostaljenjem zemlje te osnutkom današnjeg Državnog zavoda za 

intelektualno vlasništvo krajem 1991. 

Državni zavod se ponajprije bavi provedbom potrebnih postupaka za 

priznanje patenata, žigova, industrijskog dizajna, oznaka zemljopisnog podrijetla 

i oznaka izvornosti te topografije poluvodičkih proizvoda, dakle oblika 

intelektualnog vlasništva. Zavod aktivno sudjeluje i u izradi prijedloga zakona 

i drugih propisa te organizira stručne seminare te predavanja u svrhu popularizacije 

problema zaštite intelektualnog vlasništva. Od 1996. u nadležnost Zavoda 

ulaze i autorsko i srodna prava, čime objedinjuje nadležnosti nad čitavim 

područjem industrijskog vlasništva u Hrvatskoj. 

proizvode i usluge. To čini jedan brend vrijednim 

jer kupci koji se opredijele za proizvode 

i usluge jedne kompanije znaju da će 

za svoj novac dobiti standardnu kvalitetu 

proizvoda ili usluge, veću ili puno veću 

nego od neke druge kompanije. „INA kao 

imenica u najširem smislu riječi, bez svoje 

karakteristične točke u prvom slovu, i bez 

plave boje, naš je zaštićen brend, ili marka, 

u 22 zemlje, odnosno tržišta na kojima se 

naša kompanija nalazi ili planira doći sa 

svojim proizvodima ili uslugama, dakle u 

onim područjima u kojima ima svoj poslovni 

interes“ – kaže Belinić Gak. „INA je kompanijski 

brend, to ime može također biti i 

zaštićena oznaka ili žig, osim toga žig je 

ime pojedinog proizvoda, poput INA Antifriza, 

INA Super 3, ili obilježje na benzinskim 

postajama. Ukoliko se radi o vizualno ili 

kreativno rješenje ambalaže u kojoj se nalazi 

naš proizvod onda se radi o zaštiti industrijskih 

dizajna. 

Označavanje proizvoda, 

usluga, ideja… 

Marke, ili brendovi su svuda oko nas, 

drži dr. sc. Tihomir Vranešević, profesor na 

zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Ne 

radi se o novoj pojavi jer se proizvode i usluge 

od pamtivijeka označavalo kako bi se 

znalo tko ih je proizveo i čije su vlasništvo. 

Još u antici, pa i prije, proizvođači su 

označavali svoje proizvode, npr. ciglu, amfore, 

oružja, kako bi se razlikovali od drugih. 

U tim oznakama moguće je prepoznati osnovne 

značajke i namjenu, a to je određeno 

jamstvo podrijetla, prepoznatljivosti i stabilnosti. 

Prvotna zadaća marke bila je puko 

označavanje imovine i podrijetla, te je imala 

zadaću štititi potrošače. Tek kasnije je cilj 

marke, ili brenda, uz zaštitu potrošača, 

postao i zaštita proizvođača, odnosno vlasnika 

marke. 

Riječ brand potječe od riječi «brandr», 

što znači gorjeti, a značila je žigosanje 

stoke u svrhu dokazivanja vlasništva. Oxford 

English Dictionary iz 1552. prvi put 

navodi i definira riječ «brandr» kao oznaku 

načinjenu užarenim željezom prvenstveno 

za potrebe označivanja stoke, ali i za druge 

namjene. Termin marka u naš je jezik došao 

preko njemačkog i u biti je upućivao na 

oznaku, markaciju, markiranje, pa je kao 

takav postao uvriježen. U nas se počinju sve 

češće, kako drži Vranešević, neopravdano 

koristiti termini brand i brand management 

kao sinonimi termina marka i upravljanje 

markom, premda i jedna i druga riječ nisu 

hrvatskog porijekla. 

Markom se mogu označavati, koristiti i 

razvijati ne samo proizvodi, nego i usluge i 

ideje, odnosno sve ono za što postoji ponuda 

i potražnja. Marka se doživljava najčešće 

putem zaštićenog naziva i znaka dodijeljenoga 

nekom proizvodu, tvrtki, usluzi, proceduri, 

konceptu itd. Ali, marka je znatno više 

od toga, misli Vranešević, i brojni su elementi 

identiteta marke, odnosno ono što marku 

čini markom. Kao osnovna značajka marke 

najčešće se doživljava jamstvo konstantne 

kvalitete koja je prepoznatljiva određenim 

potrošačima. Marka ne mora uvijek pružati 

samo jamstvo kvalitete već to može biti i 

nešto drugo što je kupcima iz nekog razloga 

bitno: niska cijena, brza usluga, tehnološka 

naprednost, prestiž, itd., pomoću čega se 

procjenjuje očekivana i primljena vrijednost. 

Skrb o intelektualnom 

vlasništvu 

- Brend se ne gradi preko noći, a to se 

posebno odnosi i na Inin brend, koji postoji 

gotovo pola stoljeća – kaže Belinić Gak. «Inina 

marka gradila se uspješno i u netržišnim 

uvjetima bivše države, a također i u turbulentnim 

vremenima uvođenja tržišnog gospodarstva 

u samostalnoj Hrvatskoj. Brend 

svoju vrijednost, onakvu kakva se doživljava 

na tržištu roba i usluga, od strane kupaca 

i potrošača, stječe dugotrajnom pozicijom 

kompanije na tržištu i stalnim aktivnim 

odnosom prema pravilima dobrog tržišnog 

ponašanja kompanije. To ne znači samo 

dobre proizvode, s cijenom koja će kupcu 

jamčiti da će dobiti kvalitetu za koju je spreman 

toliko platiti, a često puta i bolju. I ljudi, 

dakle zaposlenici, mogu pružanjem dobre 

usluge, dobrom komunikacijom, puno učiniti 

za ugled brenda». 

44

Brend(marka)i industrijski dizajn -vizualni identitet kompanije 

- Prilikom izrade Inina Pravilnika o intelektualnom 

vlasništvu sveobuhvatno se 

sagledao pojam intelektualnog vlasništva 

kompanije, kako bi se razaznala bitna 

područja prema kojemu će se usmjeriti 

aktivnost, kaže Belinić Gak. «Jedno je 

područje svakako vezano uz brend kompanije 

i njezine zaštitne znakove, žigove, 

kako bismo zakonski štitili sve ono što je 

stvarno potrebno, te imali pravne osnove 

poduzeti mjere protiv ugrožavanja i zloporabe 

našeg brenda i znakova na tržištu. Drugo 

područje koje smo prepoznali jest poticanje 

inovativnosti, budući da su rezultati 

kreativnosti i stvaralaštva Ininih zaposlenika, 

bez obzira je li riječ o izumu, tehničkom 

unapređenju, racionalizaciji poslovanja, ili 

naprosto korisnoj ideji, ili raznim znanjima 

zaposlenika koja ne ulaze u tu kategoriju 

inovacija općenito, intelektualno vlasništvo 

o kojem vodimo brigu. Svjesni smo da je 

kreativni i inovacijski kapacitet alat za ostvarivanje 

razvojnih ciljeva kompanije, a motivacija 

ključ za oslobađanje kreativnosti 

zaposlenika, pa je prema toj spoznaji naš 

Pravilnik i napravljen. 

Područjem intelektualnog vlasništva u Ini 

bavi se Sektor upravljanja kvalitetom, koja 

u svom sastavu osim Poslovne jedinice za 

intelektualno vlasništvo ima i PJ za normizaciju 

i mjeriteljstvo koja generiranjem INAnormi 

podupire ili definira pravila primjene 

i zaštićenih oznaka (žigova) kompanije. 

Njezina je zadaća da izrađuje dokumente 

ili INA-norme, koje podupiru prepoznatljiv 

kompanijski identitet, primjerice, kreiranje 

zapisa koji nastaju unutar kompanije s 

logom Ine, memoranduma, prezentacija, 

kompanijskih kartica, što je također dio 

prepoznatljivog kompanijskog identiteta. 

Centralizacija 

intelektualnog 

vlasništva u INA Grupi 

Zaštita brenda Ine jedan je važnijih poslova 

u dogledno vrijeme, točnije centralizacija 

intelektualnog vlasništva tvrtki kćeri na razini 

INA Grupe. Sve to ima, primjerice Shell, 

a organizacijska jedinica koja upravlja svim 

Shellovim brendovima zove se Shell-brand. 

To je dobro zbog više razloga, prije svega 

zato što se sva znanja o zaštićenim brendovima 

i spoznaje o primjeni tih brendova 

na različitim teritorijima, nalaze na jednom 

mjestu, pa se može i valorizirati vrijednost 

brendova i u materijalnom smislu, ali i u 

slučaju prodaje nekog dijela društva kćeri. 

Tada taj brend ostaje u vlasništvu kompanije. 

Ako novi vlasnik želi ostati u posjedu 

tog brenda onda to može i dodatno platiti. 

Centralizacijom intelektualnog vlasništva 

i na razini INA Grupe dio Inina brenda te 

vlasništva postaje i zaštićeno intelektualno 

vlasništvo Crosca, Proplina, Maziva-Zagreb, 

Sinacoa, STSI-ja, a ove tvrtke kćeri 

imaju licenciju prema kojoj ga mogu koristiti. 

Upravljanje brendovima u okviru Sektora 

je relativno novo područje djelovanja, 

a doskora se namjerava riješiti i upravljanje 

i korištenje imena INA u sklopu raznih udruga 

koje su u prošlosti nastajale, a u svom 

imenu imaju ime INA: sportski klubovi, KUDovi, 

braniteljske udruge, itd. To područje 

namjerava se urediti tako da upotreba imena 

INA bude licencirana, odnosno ugovorena. 

Svi ovi poslovi rade zajedno Sektor 

upravljanja kvalitetom, Sektor pravnih 

poslova, Sektor komercijalnog poslovanja 

i marketinga i Sektor korporativnih komunikacija. 

U svakom slučaju, zaštita intelektualnog 

vlasništva važan je dio poslovne, 

financijske, proizvodne i marketinške svake 

suvremene tržišno orijentirane kompanije, 

pa tako i Ine. 

U području zaštite intelektualnog 

vlasništva, poslovi nikad ne završavaju, kaže 

Belinić Gak. Djelovanja u tom pravcu produbljuju 

se ali i šire, jer na tržište, primjerice, 

izlaze novi proizvodi, a što se tiče svakodnevnog 

operativnog rada treba pojačati nadzor 

u smislu mogućeg kršenja Ininih prava. 

Posebna je zadaća da svi procesi o kojima 

je riječ, i koja se uvode na razini INA Grupe 

na isti se način provode i u Ininim tvrtkama 

kćerima. Osobito se to odnosi na inventivnost 

i kreativnost, ideje i rješenja, kao i 

sustav poticanja i nagrađivanja zaposlenika, 

kako bi cjelokupan sustav bio funkcionalan 

u cijeloj INA Grupi. 

45

Geopolitika 

Predstavljen hrvatski prijevod knjige Valerija 

Panjuškina i Mihaila Zigara 

Gazprom, 

novo rusko 

oružje 

Knjiga je podijeljena u dvanaest poglavlja u kojima su autori, 

ruski novinari, prikazali povijest, sadašnjost i moguće pravce 

razvitka najveće energetske kompanije svijeta 

Piše: Mijo Ivurek 


Među vrijednim radovima koji su 

nedavno u nas objavljeni, a tiču 

se energetske (plinske) problematike 

na prvom mjestu valja spomenuti 

knjigu ruskih novinara Valerija Panjuškina 

i Mihaila Zigara pod naslovom Gazprom, 

novo rusko oružje. 

Knjiga se prošle godine pojavila u 

Njemačkoj, a mjesec dana potom i u Rusiji. 

Autori su renomirani novinari. Panjuškin je 

dobitnik najprestižnije ruske novinske nagrade 

Zlatno pero za 2004. i autor knjige 

o ruskom oligarhu Mihailu Hodorovskom. 

Zigar je pak 2007. objavio knjigu reportaža 

s raznih svjetskih žarišta pod naslovom Rat 

i mir. Nakladnik hrvatskog izdanja je Fraktura 

iz Zagreba, prevoditelj je Fikret Cacan, 

a knjigu su na zagrebačkoj promociji 

predstavili prof. dr. sc. Igor Dekanić, Nikola 

Kalinić, koji je napisao predgovor i novinar 

Jutarnjeg lista Vlado Vurušić. 

Knjiga je podijeljena u dvanaest poglavlja 

u kojima su autori prikazali povijest, 

sadašnjost i moguće pravce razvitka ove 

najveće energetske kompanije svijeta. 

Nažalost, u knjizi nisu mogli biti obrađeni 

ovogodišnji događaji vezani uz obustavu 

ruskog plina europskim korisnicima. No, 

naznačene su bitne činjenice vezane uz 

odnose Rusije i Ukrajine u plinskom biznisu. 

Upravo je Ukrajina glavni koridor preko čijeg 

se teritorija čak 80 posto plina izvozi u zemlje 

Europske unije. Prve obustave isporuka 

plina počele su već 1992./1994., a kao razlog 

navodilo se neplaćanje od ukrajinske 

strane. Kasnije je Gazprom zbog toga promijenio 

nekoliko partnera u Ukrajini s kojima 

je poslovao. 

Sustav koji glupi 

ne mogu srušiti 

Od dolaska Viktora Juščenka odnosi su 

ponovno zahladili, a prijepori su bili vezani uz 

cijenu plina, cijenu transporta i pravovremeno 

izvršavanje preuzetih obveza. Smanjivanje 

dotoka plina u Ukrajinu započelo je u siječnju 

2006. i nastavilo se do ovogodišnjih problema 

isporuka, koji su uz sve gospodarske razloge, 

na kušnju stavile i jedinstvenost Europske 

unije. Posljedično počinje zbrajanje šteta, 

razmatranje novih strateških pravaca dobave, 

razmatranje i propitkivanje postojećih ugovora, 

razmišljanja o klasičnim gorivima, ali i nuklearnim 

energetskim rješenjima. Kako god bilo, 

ni u takvoj situaciji bez Gazproma se ne može 

daleko stići. To sve više pokazuju i rasprave o 

različitim trasama plinovodnih sustava. 

Gazprom je službeno osnovan 1989. 

pretvorbom tadašnjeg Ministarstva za plinsku 

industriju SSSR-a, a na inicijativu tadašnjeg 

ministra Viktora Černomirdina, koji je postao 

i prvim predsjednikom nove kompanije. Kompaniju 

je odlučio ustrojiti po uzoru na talijanski 

Eni. Slikovito je to objasnio: „U to sam doba 

govorio da moramo sagraditi takav sustav da 

ga nijedna budala, ako i dođe, ne može srušiti. 

46

Gazprom je najveća energetska 

kompanija u svijetu, po kapitalizaciji 

od 330 milijardi dolara na 

razini je Exxon Mobila, Microsofta 

i General Electrica 

Kompanija kontrolira medije, naftu i plinovodne 

sustave, ima svoje gradove, banke, nogometne 

klubove, elektroenergetska poduzeća, novine, 

TV programe, mirovinske fondove, osiguravajuće 

tvrtke, zrakoplovne kompanije, učilišta, crkve 

Da se sustav ne može srušiti mora biti jednostavan, 

kao za neznalice“. 

Gazprom je postao najveća plinska kompanija 

na svijetu s godišnjom proizvodnjom od 

800 milijarda prostornih metara plina, plinovodnom 

mrežom dugom 160 tisuća kilometara, s 

nekoliko tisuća bušotina i desecima podzemnih 

skladišta plina. Prilikom raspada SSSR-a 

izgubio je trećinu plinovoda, trećinu nalazišta 

i četvrtinu snage kompresorskih postaja bivše 

države, ali kompanija je opstala. 

Više od biznisa 

Danas je Gazprom najveća energetska 

kompanija u svijetu, po kapitalizaciji od 330 

milijardi dolara na razini je Exxon Mobila, 

Microsofta i General Electrica. Ovaj iznos 

odgovara ruskom državnom proračunu za 

ovu godinu. Pod njegovom kontrolom nalazi 

se 94 posto svih ruskih zaliha plina što predstavlja 

jednu četvrtinu ukupnih svjetskih zaliha 

plina. Zapošljava više od 330000 radnika. 

No, Gazprom je mnogo više od djelatnosti 

plinskog biznisa. Kontrolira medije, naftu, 

plinovodne sustave duge 463000 km (njima 

se ekvator može omotati deset puta!), ima 

svoje gradove, banke, nogometne klubove, 

elektroenergetska poduzeća, novine, televizijske 

programe, mirovinske fondove, 

osiguravajuće tvrtke, zrakoplovne kompanije, 

učilišta pa sve do crkvi. Ono što je 

posebno važno jest svojevrsna simbioza 

tvrtke i političkog vrha, stoga i takav naslov 

knjige. Gazprom su kovali Berija i Hruščov, 

služili su mu Brežnjev i Kosigin, a kojega su 

Černomirdin i Vjahirev predali u ruke Putina. 

Prije toga bilo je velikih ratova na relaciji 

Kremlj i Gazprom. Tako je 1999. Gazprom objavio 

podatak da je u gubicima od dvije milijarde 

dolara te nije u mogućnosti isplaćivati 

dividendu dioničarima, pa tako ni ruskoj državi. 

Dakako, bila je to alarmantna vijest za državni 

proračun. Dolaskom Putina stvari se stubokom 

mijenjaju. Je li onda slučajno da Gazpromov 

čovjek postaje predsjednik Rusije? 

Prilikom predstavljanja knjige posebno 

je istaknuta tridesetogodišnja uspješna 

suradnja Ine i hrvatskog plinskog sektora 

s Gazpromom, koja je potvrđena i prilikom 

nedavnog boravka hrvatske gospodarske 

delegacije u Rusiji. 

47

Plinofikacija 

Ukapljeni naftni plin stigao u samostan Visovac 

I Gospa 

Visovačka voli 

zelenu energiju 

Samostan na otočiću usred kraške ljepotice Krke 

postao je siječnja ove godine jedna od prvih 

plinoficiranih zona u Dalmaciji 

Branka Belamarić 


Od svog izvora podno Dinare, 

okružena sivilom kamenjara 

ili blagim padinama krške visoravni, 

teče rijeka Krka prihvaćajući 

brojne pritoke, padajući u slapovima 

i smirujući se u širokim tokovima. Iza 

jednog od najvećih slapova, 400 metara 

dugog i preko 25 metara visokog 

Roškog slapa, širi se i tvori jezero. 

U njegovu središtu već gotovo šest 

stoljeća „stoluju“ franjevci, jer se 

usred tog prirodnog bisera srednje 

Dalmacije, Nacionalnog parka Krka, 

smjestio pitoreskni otočić Visovac s 

franjevačkim samostanom i crkvicom 

posvećenom Gospi Visovačkoj. 

Zbog svoje osnovice od kamena 

škriljevca, otok je u prošlosti ponio ime 

Bijela stijena (Lapis Alba). Krajem 19. 

stoljeća ta je „kamena baza“ proširena 

Gvardijan franjevačkog samostana na Visovcu, fra Žarko Maretić 

nasipanjem te hortikulturno oplemenjena, 

pa danas otočić obuhvaća oko 

14 tisuća kvadratnih metara predivne 

prirode. Brojne turiste i hodočasnike 

koji ga posjećuju ništa manje od 

biljnog svijeta neće oduševiti ni 

životinjski svijet. Otočić je, naime, 

dom nekolicini labudova i pataka, 

48

Projekt Visovac čini jedinstvenim opskrbna 

koncepcija kojom je spremnik 

smješten na kopnu, a plin se podvodnom 

cijevi provodi do otoka 

Unatoč burnoj povijesti područja, 

franjevci su na otočiću usred Krke 

uspjeli sačuvati šest stoljeća dugu 

tradiciju 

mnoštvu ptica pjevica, paunu… koji 

žive u suživotu s prirodom otoka i 

njegovim stanovnicima. 

Franjevci spalili samostan 

Prvi značajniji spomen Visovca datira 

iz srednjeg vijeka, kada je otok bio u 

vlasništvu hrvatskog plemena Bribiraca. 

Sredinom 14. stoljeća (1345.) hrvatskougarski 

kralj Ljudevit Anžuvinski daruje 

knezu Budislavu Ugriniću grad Rog i 

otok Visovac. 

Nedugo nakon toga, augustinci 

(red sv. Augustina) na uvalama Krke 

oko Visovačkog jezera pronalaze idealno 

mjesto za osamu i molitvu te, pod 

zaštitom hrvatskih velmoža, naseljavaju 

Visovac i na njemu izgrađuju samostan 

i crkvicu posvećenu Sv. Pavlu. Na otoku 

se zadržavaju negdje do 1440., kada se, 

zbog prodora Turaka u naše krajeve koje 

je često donosilo i uništavanje crkava i 

samostana, povlače na Korčulu. Kako 

bitno drukčija situacija u to doba nije bila 

ni u Bosni, papa Eugen IV. 1437. bosanskim 

franjevcima daje dopuštenje da 

preuzmu sedam samostana, s crkvama, 

grobljem i potrebnim imanjem u Ugarskoj. 

Iz istih razloga, tadašnji vlasnik i 

gospodar Visovca Grgur Utješinović oko 

1445. na spomenutom otočiću na rijeci 

Krki „udomljava“ bosanske franjevce. 

Ubrzo se pokazalo kako time nisu trajno 

„spašeni“, budući da su borbe nastavljene, 

a Dalmacija sve većim dijelom potpadala 

pod tursku vlast. Nakon što je 1522. turski 

osvajač Gazi Husrefbeg osvojio Skradin i 

Knin, u njegove ruke, zajedno s kulama i 

tvrđavama na Krki, pada i Visovac. 

49

Plinofikacija 

U samostanu se, pored knjižnice I arhiva, nalazi i muzej otvoren za posjetitelje 

Bogata povijest visovačkog kraja 

može se upoznati i u Lapidariju 

Uslijedile su godine nesigurnosti pod 

turskom upravom, no visovački franjevci 

uspjeli su očuvati svoj posjed te jedini 

od svećenstva ostati s narodom, polako 

preuzimajući ulogu župnika na prostoru 

od Cetine do Like. Kako je tursku 

vlast obilježavala pravna nesigurnost i 

vjersko-nacionalna nesnošljivost, narod 

toga kraja, uživajući u tome podršku 

franjevaca visovačkog samostana, težio 

je oslobođenju. U mletačko-turskim sukobima 

(Kandijskim ratovima) koji su 

uslijedili, franjevci daju podršku Veneciji. 

Uz velike materijalne gubitke i žrtve 

mnogih svojih članova, franjevci su podizali 

narod protiv Turaka, odvodili brojne 

obitelji na mletački teritorij, pa čak i 

aktivno sudjelovali u borbama. U jednom 

periodu, sredinom 17. stoljeća, čak su 

nakratko izbjegli u Šibenik, smjestivši 

se u samostanu sv. Lovre, dok je njihov 

samostan na Visovcu nedugo zatim 

spaljen, kako ne bi poslužio neprijatelju. 

50

Jedan od najljepših kutaka Visovca- veliki bunar s kruništem i kamenim baldahinom na četiri kamena stupa, iz 18. stoljeća 

Šest novaka u osami 

Lani je obilježeno punih 440 godina kako na Visovcu djeluje 

novicijat. Prema važećem Zakoniku kanonskog prava, 

to je početno razdoblje života u redovničkoj zajednici od 

ulaska u ustanovu do prvih zavjeta, gdje novaci, pod vodstvom 

učitelja, bolje upoznaju redovnički život i definitivno 

se odlučuju na njega, nastavljajući studij na Teološkom 

fakultetu ili odustaju od nakane da se zarede. 

Trenutačno je na Visovcu, pod „paskom“ dvaju učitelja, šest 

novaka. Oni su tako slijednici tradicije čiji počeci sežu u daleku 

1568., kada je, prema pričama, franjevački provincijal Martin 

Kosović obišao dalmatinske samostane i zaključio kako bi 

mir i osama ovog lijepog otoka bili idealni za novicijat. 

Nekada su pored novicijata djelovale i samostanske 

škole, a u 19. stoljeću i niži razredi srednje škole. Zbog 

toga na Visovcu postoji malena, ali vrijedna knjižnica, u kojoj 

su, među ostalim, sačuvane i neke vrijedne inkunabule, te 

jedini u svijetu preostali primjerak izdanja iz 1487.- „Ezopove 

basne”. 

51

Plinofikacija 

Plinovod odgurnuo kanistre u zaborav 

Nakon što su kraju privedeni gotovo dvije godine dugi radovi, od 19. siječnja 

ove godine Visovac se može pohvaliti da je jedna od prvih plinoficiranih zona 

u Dalmaciji. 

Tog je dana završen 1,37 milijuna kuna vrijedan projekt, odnosno svečano u 

rad pušten sustav koji donosi ukapljeni naftni plin. Sredstva za njegovu izgradnju 

osigurala je INA, dok su „glavne i odgovorne“ u tehničkoj realizaciji ovog 

projekta bile tvrtke članice INA Grupe, Proplin d.o.o i STSI d.o.o. Za izradu 

idejnog projekta plinofikacije otoka bila je zadužena tvrtka S.B Plinomont iz 

Sesveta, dok je glavni projekt rezultat rada riječkog Fluminga. 

Sustav je riješen tako da se doprema UNP-a iz spremnika na obali prema 

otoku izvodi 450 metara dugim podvodnim plinovodom, te preko 170 metara 

nadzemnog i podzemnog plinovoda na kopnu. Takva koncepcija, gdje je 

spremnik smješten na kopnu, a plin se podvodnom cijevi provodi do otoka, 

čini ovaj projekt jedinstvenim, ne samo u našoj regiji već i šire. 

Kako je ranije visovački samostan posjedovao sustav grijanja na lako loživo 

ulje, koje je u kanistrima prevoženo brodovima, u stalnoj opasnosti je bio 

prirodni sustav Nacionalnog parka Krka. Tako ovaj jedinstveni projekt ima 

vrlo značajnu ekološku dimenziju jer njegovom realizacijom nije samo olakšan 

život visovačkim franjevcima, već je i unaprijeđeno očuvanje kraške ljepotice 

Krke, prirodnog bisera srednje Dalmacije. 

Dvadesetak godina kasnije, franjevci se 

vraćaju na Visovac, te odmah pokreću 

obnovu crkve i samostana. 

Jedan otočić, dvije države 

Kako je Venecija zasluge u ratu 

nagrađivala medaljama i zemljom, vežući 

time stanovništvo Dalmacije uz sebe, 

nagradila je i franjevce, iako, važno je 

naglasiti, nije bilo riječi o posebno velikim 

posjedima. Za visovačke franjevce 

mnogo je važnije bilo to što su, još prije 

povratka iz progonstva u Šibeniku, od 

mletačkih vlasti dobili potvrdu posjeda 

svojih izgubljenih imanja. Dio njih, davan 

je u najam ili za obrađivanje lokalnom 

stanovništva, dok su dio zemlje obrađivali 

sami redovnici. Pored zemlje, samostan 

je sačuvao pravo ribolova na Visovačkom 

jezeru, te posjedovao mlinice na Roškom 

slapu. Kako bi „budžet“ samostana bio 

zaokružen, već spomenutim prihodima 

od zemlja, stoke, ribolova i mlinova treba 

Pogled na oba glavna oltara u visovačkoj crkvi 

Gospe od Milosti- oltar sv. Križa (lijevo) i oltar 

Gospe od Milosti (desno) 

pridodati još milostinju i prinose župnika. 

Sve u svemu, konačna bilanca bila je 

takva da je samostan svrstavala među 

Pored pauna na fotografiji, pitoreskni otočić nastanjuje 

još nekolicina životinjskih vrsta koje žive 

u suživotu s ljudima i bogatim biljnim svijetom 

bogatije u Provinciji Presvetog Otkupitelja, 

omogućujući da se viškovi ulažu u 

uređenje samostana i crkve. 

52

Spremnik za ukapljeni naftni plin (UNP), smješten na obali, nasuprot otočića Visovca 

U desetljećima koja su slijedila, Dalmacija, 

a time i Visovac, prvo se našao 

pod austrijskom (1797.-1805.), a potom 

pod francuskom (1805.-1815.) vlašću. 

Tijekom austrijske uprave, samostan je 

bio daleko od središta zbivanja, pa su 

franjevci na Visovcu živjeli uglavnom 

u miru. S „ustoličenjem“ Francuza, za 

visovačke franjevce dolaze teži dani. 

Vlast dolazi na ideju da franjevce iseli 

s Visovca i iskoristi ga za skladište municije. 

Srećom po njih, od te se ideje 

odustalo. 

S početkom Prvog svjetskog rata 

ponovno su nastupili teški dani. Nesigurnost 

i neimaština koju je rat donio 

nije mimoišla ni visovačke franjevce. 

Nakon pada Austrije, Visovac dospijeva 

u talijanske ruke, te u svibnju 1919. na 

njega dolazi grupa karibinjera, koja na 

otok deportira sumnjive franjevce. Nakon 

povlačenja Talijana iz I. i II. okupacijske 

zone, otok je podijeljen između 

Kako su u prošlosti na Visovcu, pored novicijata, djelovale i samostanske škole i niži razredi srednje 

škole, u samostanu postoji malena ali vrijedna knjižnica 

dviju država! Kako se nalazio u samom 

središtu rijeke Krke, kojom je prolazila 

granična crta, njegov gornji vrt našao 

se pod vlašću Kraljevine Srba, Hrvata 

i Slovenaca, dok je preostalim dijelom 

otoka nastavila upravljati Italija. Drugi 

svjetski rat i poratno razdoblje visovačke 

franjevce još su teže pogodili, dovevši i 

do ljudskih stradanja, no, unatoč tome 

održali su se na otoku do današnjih 

dana i očuvali gotovo šest stoljeća 

dugu tradiciju. 

53

Donacije 

Uskršnja humanitarna akcija 

Darovano 

45 obitelji 

U suradnji s centrima za socijalni rad na području 

devet hrvatskih gradova, novčanim se iznosom 

pomoglo materijalno najpotrebitije obitelji 


Tomislav Lazarić 

Običaj je da onaj tko slavi 

rođendan biva darivan, no INA je 

za svoju 45. godišnjicu djelovanja 

pokrenula uskršnju humanitarnu akciju 

darivanja 45 obitelji diljem Hrvatske 

pod nazivom “INA za 45 obitelji”. Akciju 

podupire devet Centara za socijalnu 

skrb iz devet gradova - Rijeka, Sisak, 

Zagreb, Vukovar, Koprivnica, Varaždin, 

Gospić, Pula i Split - kojima se obuhvatilo 

cijelo područje Hrvatske. Iz svakog 

od tih gradova, prema preporuci Centra, 

darivano je pet materijalno najslabije 

stojećih obitelji te im je putem njihovih 

područnih Centara proslijeđen darovani 

iznos, a ukupni je iznos doniranih sredstava 

bio 45 tisuća kuna. U tjednu koji je 

prethodio Uskrsu akcija je bila predstavljena 

u tri Centra za socijalnu skrb, i to 

u Rijeci, Sisku i Koprivnici. Ti su gradovi 

izabrani jer na njihovom području INA 

putem rafinerija i plinskih polja u Podravini 

djeluje dugi niz godina. 

Riječko područje 

Prvo predstavljanje akcije bilo je 6. 

travnja u riječkom Centru za socijalnu 

skrb. Ravnatelj riječkog Centra za socijalnu 

skrb, Karlo Balenović, srdačno 

je dočekao Žanu Goić, direktoricu Sektora 

korporativnih komunikacija, i Ivana 

Krešića, direktora Rafinerije nafte Rijeka. 

U ugodnom razgovoru ravnatelj 

Balenović je naglasio kako Centar rijetko 

dobiva ovakve donacije te da im je čast 

što su je primili upravo od Ine, kao najveće 

domaće kompanije. Riječki Centar, s pet 

centara i četiri podružnice, prema veličini 

područja kojeg pokriva svojim djelovanjem, 

najveći je u državi. Statistički podaci 

pokazuju kako se najveći broj korisnika 

socijalnih naknada u odnosu na broj 

stanovnika nalazi u Gorskom kotaru. Tako 

je osam od devet gorskokotarskih gradova 

i općina na neslavnom vrhu ljestvice 

po broju korisnika pomoći riječkog Centra. 

S druge strane sredstava za socijalne 

programe jedinica lokalne samouprave, 

relativizirano na broj stanovnika, najveća 

su u priobalju, s iznimkom Općina Lokve 

i Brod Moravice koje su na vrhu ovog 

popisa. Najmanje sredstava za socijalne 

programe našli smo u malim otočnim i 

gorskokotarskim općinama. Ravnatelj 

Balenović zahvalio se Ini u ime doniranih 

obitelji kojima je time Uskrs učinjen daleko 

ljepšim i sretnijim. 

Koprivničko područje 

U srijedu, 8. travnja, predstavljanje akcije 

nastavljeno je u Centru za socijalnu 

skrb u Koprivnici. Vladislava Brkića, direktora 

Inina Sektora proizvodnje nafte 

i plina i Mirka Lukića, direktora Okruga 

Podravina, dočekala je i pozdravila Sonja 

Petrović, ravnateljica tamošnjeg Centra 

54

U riječkom Centru: Karlo Balenović i Ivan Krešić 

U tjednu koji je prethodio Uskrsu 

akcija je bila predstavljena u tri 

Centra za socijalnu skrb, i to u 

Rijeci, Sisku i Koprivnici 

Zbog uloge u lokalnoj zajednici, INA svojim 

socijalno odgovornim ponašanjem želi na 

svojevrstan način vratiti dio onoga što 

od te zajednice dobiva 

za socijalnu skrb. Tijekom razgovora 

ravnateljica Petrović je posebno pohvalila 

Ininu akcija darivanja najugroženijih 

obitelji, te dodala kako joj je drago da je 

darovani novac otišao u ruke onima kojima 

je najpotrebnije, naročito u ovo vrijeme 

pred uskršnje blagdane. Ravnateljica 

Petrović Inine je predstavnike pobliže 

upoznala s radom koprivničkog Centra 

za socijalnu skrb. Naglasila je kako danas 

ovaj Centar, kojeg je osnivač Ministarstvo 

rada i socijalne skrbi, obavlja 

poslove socijalne skrbi sukladno odred- 

Karlo Balenović 

55

Donacije 

Inina akcija kao nadopuna 

hrvatskoga socijalnog sustava 

U Hrvatskoj djeluje 78 centara za socijalnu skrb s 26 podružnica, ravnomjerno 

raspoređenih na čitavom teritoriju. Temeljna uloga Centara za socijalnu skrb 

je briga o socijalnim potrebama građana. Socijalni programi pojedinih Centara 

razlikuju se, naravno, ovisno o specifičnim potrebama određenog kraja. 

Neke od najznačajnijih stavki takvih programa uključuju: naknade građanima 

i kućanstvima u novcu, hrani za dojenčad i pomoć obiteljima s novorođenčadi, 

sredstva za školske užine, potpore udrugama građana, pakete za starije osobe, 

kronične bolesnike i djecu, pomoć u kući starim osobama, subvencije dječjih 

vrtića i javnog prijevoza, stipendije i smještaj u domove, nabavu drva za ogrjev, 

pomoć u plaćanju komunalnih i režijskih troškova, te usluge pučke kuhinje. Sredstva 

za obavljanje djelatnosti i ostvarivanje prava socijalne skrbi osiguravaju se 

u državnom proračunu i proračunima jedinica lokalne uprave i samouprave. 

Zakonom je utvrđena obveza jedinica lokalne samouprave da u svom 

proračunu osiguraju sredstva u visini od najmanje 5 posto svojih prihoda za 

takve potrebe, što nije mnogo, pa su akcije poput ove koju je pokrenula INA i 

više nego dobrodošle. 

bama važećeg Zakona o socijalnoj skrbi, 

Obiteljskog zakona, Zakona o općem 

upravnom postupku, te drugih zakona i 

podzakonskih akata i ima ukupno 146 ovlasti. 

Centar poslove iz svoje nadležnosti 

obavlja za područje Grada Koprivnice 

te općina Legrad, Đelekovec, Peteranec, 

Koprivnički Ivanec, Gola Rasinja, 

Sokolovac, Koprivnički Bregi, Novigrad 

Podravski, Hlebine i Drnje. 

Centar obavlja djelatnost socijalne 

skrbi unutar dvije ustrojbene jedinice: 

Odjela socijalne skrbi, koji obuhvaća 

poslove općeg socijalnog rada i zaštite 

tjelesno ili mentalno oštećenih osoba, i 

Odjela za zaštitu djece, braka i obitelji, 

koji obavlja poslove zaštite djece, braka, 

obitelji, poslove skrbništva i zaštite i tretmana 

djece i mladeži s poremećajima u 

ponašanju. Kao specifičnost ovog Centra, 

odnosno područja na kojem djeluje, 

ravnateljica Petrović navela je i razvijeno 

udomiteljstvo. Naime, tim oblikom skrbi 

U sisačkom Centru: 

Damir Butković 

i Ivan Kirinčić 

56

U koprivničkom Centru: Vladislav Brkić, Sonja Petrović i Mirko Lukić 

o starim i bolesnim osobama, te skrbi o 

djeci, bavi se sve više ljudi, koji su prepoznali 

da imaju mogućnosti, dobre 

volje i potencijala da skrbe o osobama 

kojima je njihova pomoć potrebna. Kako 

je udomiteljstvo poseban oblik skrbi, 

udomitelji sa svojim korisnicima provode 

cijele dane, što znači kako za njih nema 

godišnjeg odmora i(li) radnog vremena. 

Naglasak na odgovornost osobito je stavljen 

na udomiteljstvo djece, budući da se 

udomitelji susreću s raznim problemima 

koja djeca imaju, koje su donijela iz svojih 

obitelji, te to moraju, zajedno s djecom 

rješavati korak po korak, i omogućiti 

toj djeci da stvore što bolje preduvjete za 

daljnji život i rad, kako bi u budućnosti 

bili potpune i odgovorne osobe. Zadatak 

svakog Centra je provođenje detaljnog 

postupka obrade udomitelja, što obavljaju 

socijalni radnik, psiholog i pravnik, 

nakon čega se dobivaju dozvole za bavljenje 

udomiteljstvom. 

Na području nadležnosti Centra 

za socijalnu skrb Koprivnica je 56 

udomiteljskih obitelji koje skrbe o 

starim i nemoćnim i bolesnim odraslim 

osobama, te 25 udomiteljskih obitelji koje 

skrbe o djeci predškolskog, školskog i 

srednjoškolskog uzrasta. 

Sisačko područje 

Zadnje predstavljanje akcije bilo je 9. 

travnja u sisačkom Centru za socijalnu 

skrb. Ivan Kirinčić, ravnatelj Centra, 

srdačno se zahvalio Damiru Butkoviću, 

direktoru Rafinerije nafte Sisak i Žani 

Goić, direktorici Sektora korporativnih 

komunikacija. Ravnatelj Kirinčić se i u 

ime darivanih obitelji posebno zahvalio 

Ini, te naglasio kako Centru nedostaju 

upravo ovakve donatorske akcije kojih, 

unatoč potrebama, (nikad) nema u 

dovoljnom broju. Ravnatelj je iskoristio 

priliku i dodatno se zahvalio direktoru 

Rafinerije Butkoviću na nedavno 

doniranoj informatičkoj opremi u povodu 

useljenja u novu zgradu, čime je 

znatno poboljšana i ubrzana informatizacija 

sustava socijalne skrbi kojom se 

želi postići globalizacija na socijalnom 

planu i promptni i kvalitetni pristup svim 

relevantnim podacima i pokazateljima 

potrebnim za analizu i praćenje stanja 

na području socijalne skrbi. Upravo je 

nova zgrada sisačkog Centra jedna je od 

najupečatljivijih građevina u ovom gradu. 

Zanimljivo je da je taj arhitektonski projekt 

dobio stručne nagrade na natječaju 

u Belgiji, na što su u Centru posebno 

ponosni. 

INA je svih ovih desetljeća podržavala 

lokalnu zajednicu i ulagala u projekte 

lokalnog karaktera kako bi se na taj način 

integrirala u nju. Upravo zbog te uloge u 

lokalnoj zajednici, INA svojim socijalno 

odgovornim ponašanjem želi na svojevrstan 

način vratiti dio onoga što od te zajednice 

dobiva. 

57

Industrijska baština 

Savjetovanje ravnatelja europskih naftnih muzeja u Zalaegerszegu 

Naftaška baština 

tema europskih 

istraživača 

Mađarski muzej za naftu bio je uspješan domaćin susreta europskih 

stručnjaka za naftašku baštinu, koji su obišli i svjedočanstva 

te baštine na hrvatsko-mađarsko-slovenskoj tromeđi 

Tekst: Janos Toth 

Fotografije: arhiv Muzeja naftne 

industrije Zalaegerszeg 

Mađarski muzej naftne industrije 

(MIOIM) iz Zalaegerszega bio je 

od 10. do 12. listopada prošle 

godine mjesto održavanja savjetovanja 

predstavnika muzeja za naftnu industriju 

iz devet europskih zemalja. Unatoč tomu 

što predstavnici nekoliko muzeja nisu mogli 

biti prisutni, u Zalaegerszegu se okupilo 

najviše predstavnika muzeja u dosadašnjoj 

povijesti susreta, koja započinje 1995. 

Gotovo svaka europska zemlja ima 

izložbeni prostor posvećen povijesti 

naftne industrije, obično kao dio nacionalnoga 

tehničkog muzeja. Pored toga, 

gotovo u svakoj državi posjetitelje čeka 

izložba u muzejima za naftnu industriju 

koji samostalno djeluju. Sadržaji takvih 

izložbi, sami muzeji i poučne staze te 

vrste nisu uvijek srazmjerni naftnim i plinskim 

potencijalima određene zemlje. 

Na inicijativu dr. Susanne Abel, 

ravnateljice njemačkog Muzeja za naftnu 

industriju, prvi radni susret stručnjaka iz 

muzeja za naftnu industriju održan je u 

gradu Wietzu. 

Predstavnici desetak 

naftnih muzeja 

Za razumijevanje opravdanosti takvih 

susreta i sastanaka upućujemo na postojanje 

više europskih muzeja za naftnu industriju, 

ponajprije onih koji su bili sudionici 

razgovora. 

Muzej naftne industrije Poljske (The Ignacy 

Lukosiewicz Museum of Oil and Gas 

Industry) u mjestu Bobrka vjerojatno je, s 

gledišta tehnološke povijesti, najznačajnija 

europska strukovna institucija. Djeluje od 

1961. Odlika te institucije je činjenica da 

je oformljena i izgrađena na napuštenoj 

površini nekadašnje bušotine. Tu su, na 

izvornim mjestima iz druge polovice 19. 

stoljeća, vidljive naftne bušotine, strojevi 

i oprema koja je služila za vađenje 

nafte. Poseban ugođaj pruža djelomočno 

pošumljena površina. Duž šetnice duge 

nekoliko kilometara možemo razgledati 

i pratiti razvoj tehnike bušotina i vađenje 

nafte, njezino rafiniranje, te razvoj plinske 

industrije tijekom proteklih 150 godina. 

Bogata izložena građa, uključujući originalne 

predmete, daje izložbi jedinstven 

ugođaj. Izložba Ignacyja Lukasiewicza 

zaseban je prostor gdje se može vidjeti 

preko stotinu uljnih lampi nastalih tijekom 

dvjesto godina, ujedno originalan pronalazak 

Ignacyja Lukasiewicza. 

Muzej naftne industrije Njemačke (German 

Oil Museum) također se nalazi na 

izvornoj naftaškoj lokaciji, pa ga okružuje 

više bušotina kojima se nafta crpila iz plićih 

slojeva. Predmeti što svjedoče o životu 

nekadašnjeg sela, strojevi za manufakturnu 

proizvodnju i prerađivačku industriju, te 

prijevozna sredstva, izloženi su na površini 

od jednog hektara. Najstariji stroj za proiz- 

58

Zajednička slika sudionika 

Isplanirana je zajednička internetska stranica 

europskih naftnih muzeja, a razmišlja se 

i o višejezičnom izdanju koje bi predstavilo 

sve europske muzeje za naftnu industriju 

Domaćin susreta, Muzej naftne 

industrije Mađarske, osnovan je prije 

četiri desetljeća i to u središtu prvoga 

eksploatacijskog polja u toj državi 

vodnju izrađen je od drva. To je crpka za 

dubinsko izvlačenje nafte, tzv. himba, stara 

stotinu godina. Izložbeni prostor otvoren 

je prije nekoliko godina, namijenjen je 

djeci i odraslima, a povijest naftne industrije 

prikazuje zorno i na moderan način. 

Muzej obuhvaća razdoblje od zadnjih 

stotinu godina, uključuje postav koji govori 

o rudarenju krutih minerala, te spomenobilježje 

rudarenju uljnog pijeska. 

Muzej naftne industrije Norveške (Norwegian 

Petroleum Museum) u Stawangeru 

otvorio je svoja vrata posjetiteljima 1999., 

nakon 25 godina pripremnih radova. 

Njegove suvremene zgrade podignute na 

morskoj obali daju jedinstven ugođaj za 

razgledavanje i učenje o naftnoj i plinskoj 

industriji, o crpilištima, proizvodnji i prijevozu 

nafte, sve iz bušotina što se nalaze 

u moru. Muzej u Stawangeru priča o modernijem 

dobu naftne industrije. 

Muzej naftne industrije Rumunjske (Bational 

Oil Museum Ploiesti) smješten je u 

središtu područja izvorne naftne industrije, 

u reprezentativnom povijesnom zdanju s 

prelijepim vrtom. Otvoren je prije više desetaka 

godina. Muzejska građa iznimno je 

bogata i njezino predstavljanje zaslužuje 

mnogo časopisnog prostora. U samom 

postavu može se naći više jedinstvenih 

izložbenih predmeta koji zorno prikazuju 

150 godina povijesti jednog od najstarijih 

europskih proizvođača nafte i plina. 

Muzej naftne industrije Francuske 

(French Petroleum Museum) ima razmjerno 

nevelik unutrašnji i vanjski izložbeni prostor. 

Usprkos vrijednim eksponatima, njegova 

izložba nije proporcionalna industrijskom 

licu zemlje. Zato se planira izgradnja većeg 

59


Završno predavanje savjetovanja 

i modernijeg muzeja za naftu i plinsku industriju, 

u kojem će svoje mjesto naći i prikaz 

korištenja geotermičke energije. 

Muzej naftne industrije iz Kohtla-Järvea, 

Estonia (Museum of Oil Shale) djeluje od 

1966. i prikazuje 90-godišnju povijest estonske 

naftne industrije, a zasebno mjesto 

zauzima povijest proizvodnje nafte iz naftnog 

škriljavca. 

Muzej naftne industrije Mađarske (Museum 

of the Hungarian Petroleum Industry) 

osnovan je prije četiri desetljeća u središtu 

prvoga eksploatacijskog polja u Mađarskoj, 

neposredno pored Seoskog muzeja u Göcseju, 

otvorenog godinu prije. Muzej prikazuje 

postavom cjelokupnu povijest mađarske 

naftne, plinske, rudarske i vodorudarske 

industrije od zadnje trećine 19. stoljeća do 

današnjih dana. Od godine 1999. u postav 

je uvršten i prikaz povijesti eksploatacije 

geotermičke energije. U izložbenim paviljonima 

koji se prostiru na 30 tisuća 

četvornih metara može se vidjeti velik broj 

Susret ravnatelja i kustosa 

desetak europskih naftnih muzeja 

Ravnatelji europskih naftaških muzeja prvi su put upriličili susret 1995. Dr. 

Susanne Abel, ravnateljica Muzeja naftne industrije Njemačke, pozvala je tada 

ravnatelje u Wietz. I sljedeći susreti dogodili su se u Wietzu. Sastanak je održan 

i u Poljskoj (u mjestu Bobrka), u Švedskoj (Ängelsberg), u Austriji (Beč), a posljednji 

susret organiziran je u Mađarskom naftnom muzeju listopada prošle 

godine. 

Tom su prigodom u radu skupa u Zalaegerszegu sudjelovali: Muzej naftne industrije 

Njemačke (ravnatelj Martin Salesch), Muzej naftne industrije Norveške 

(ravnatelj Harald Tonnesen), Muzej naftne i plinske industrije Ignacy Lukasiewicz 

(muzeolog Michal Gorecki), Škotski muzej za naftnu sirovinu i prerađevine 

(ravnatelj Robin Chesters), Muzej uljne sirovine Estonija (muzeolog Sergei Korotkov), 

Tehnički muzej Beč (muzeolog Andreas Vormaier), Slovenski muzej 

za naftnu industriju u osnivanju Ptuj (osnivač (Nafta Geoterm, predstavnik Eugen 

Torhac), Muzej Rafinerije Otok nafte (suvlasnik Hans Larson), Egaz-Degaz 

Dzo. Izložba povijesti isporuke plina Sopron (voditelj postava Geza Varga), te 

Muzej naftne industrije Mađarske (ravnatelj Janos Toth, te zamjenik ravnatelja 

Andras Szep). 

60

Prirodni naftni izvor u Banyavaru 

raznolikih i vrijednih eksponata, uključujući 

pisane dokumente, slike i ostale predmete 

fonda. Muzej obuhvaća još tri manja muzeja 

u Bazakerettyu, Lovasziju i Vecsesu. Taj 

zadnji nalazi se blizu Budimpešte. Prvi je 

muzej posvećen povijesti naftne industrije, 

drugi je posvećen povijesti vađenja nafte 

i plina, a treći povijesti prijevoza. Muzej u 

Predavanje prof. dr. Gerharda Sperla 

Zalaegerszegu ujedno posjeduje zasebne 

funduse poput izložbe posvećene sv. Barbari, 

postav primijenjene umjetnosti, etnografske 

sadržaje, izložbu maraka i zbirku 

minijaturnih knjiga. 

Zbog boljeg uvida u djelovanje naftnih 

muzeja na europskom tlu podsjetit ćemo i 

na ostale, nešto manje muzeje koji tematski 

Predavanje Attile Holoda 

prikazuju povijest naftne i plinske industrije. 

Tako se u Austriji, u mjestu Protttes, nalaze 

manja izložba i poučna staza, u mjestu Neusidl 

an der Zaya nalazi se bogata izložba i 

nekoliko predmeta izloženih u eksterijeru. 

U Britaniji, u Leicesteru, postoji Nacionalni 

muzej za plin. U Amsterdamu je muzej 

oformljen na mjestu središnjeg laboratorija 

tvrtke Shell (tu je prethodno radila rafinerija) 

i uređen je kao veoma zanimljiv pregled 

povijesti te kompanije. U glavnim gradovima 

nekoliko zemalja i većim gradovima, 

svojedobnim središtima plinske industrije, 

točnije u prostorima nekadašnjih gradskih 

plinara, oformljene su mjesne povijesne 

izložbe. Pokazuju to primjeri Essena, Bratislave, 

Praga, Budimpešte, Šoprona. 

Pored tih muzejskih ustanova, tehnički 

muzeji gotovo svih zemalja imaju odjele 

za povijest naftne i plinske industrije. Takvi 

su tehnički muzeji u Češkoj, odnosno u 

Pragu i Brnu. Njemački tehnički muzeji u 

Münchenu i Bochumu također imaju odjel 

61


Upoznavanje naftnog i plinskog skupljačkog centra u Volgyifaluu 

za rudarstvo s postavom posvećenim 

naftnoj industriji. Iznimno je zanimljiva 

izložba u Tehničkom muzeju u Zagrebu. 

Ispred same zgrade Muzeja izloženi su 

strojevi naftne industrije, a ti eksponati 

ujedno privlače gledatelje da razgledaju 

izložbu smještenu u zatvorenom prostoru 

Muzeja. Treba još spomenuti i privatni 

muzej u mjestu Osterwald, u sjevernoj 

Njemačkoj, smješten na području gdje se 

još aktivno crpi nafta. 

Nastavak programa 

„Put nafte u Europi“ 

Nakon otvorenja, sudionici skupa u Zalaegerszegu 

predstavili su svoje institucije 

i izvijestili prisutne o novostima iz rada 

muzejskih ustanova koje su predstavljali. 

U poslijepodnevnim satima uslijedio 

je razgovor o predstojećim planovima, 

novopostavljenim ciljevima, fokusirajući 

se na međunarodnu suradnju, razmjenu 

informacija o mogućnostima očuvanja 

europske industrijske baštine, o raznim 

informativnim izdanjima i njihovoj distribuciji 

putem informacijske mreže. 

Drugog dana susreta ravnatelj Muzeja 

naftne industrije Njemačke, Martin 

Salesch, u svom je izlaganju sumirao 

dogovorene zajedničke stručne poslove 

i postavljene ciljeve. To znači kako 

je isplanirana zajednička internetska 

stranica, koja treba ponuditi kratku informaciju 

o pojedinačnim muzejima, a nju 

će pratiti po 5-10 fotografija. Razmišlja 

se o sastavljanju višejezičnog izdanja 

gdje bismo prezentirali sve europske 

muzeje za naftnu industriju. Prema 

svojim mogućnostima, pojedinačno 

ili zajednički, radimo na nastavku programa 

„Put nafte u Europi“, te u radu 

Udruge Industrijska baština srednje Europe, 

također Udruge Put industrijske 

baštine Europe. 

Poslijepodnevni rad drugog dana donio 

je predavanja nekoliko stručnjaka za industrijsku 

baštinu. Jedno do njih održao 

je prof. dr. Gerhard Sperl (predsjednik 

Austrijske udruge za povijest rudarstva, 

također Udruge Putovi željezne kulture 

Europe, Udruge Industrijska baština 

srednje Europe i Udruge Putovi željezne 

kulture srednje Europe. Naslov njegova 

predavanja glasio je Put industrijske kulture 

u Europi. Govorio je i prof. dr. Tibor 

Laklia, tema mu je bila Povijest isporuke 

plina u Mađarskoj. Attila Holoda, vodeći 

član Euroazijskog istraživanja i proizvodnje 

MOL Grupe, predsjednik Mađarske 

državne rudarske i topioničarske 

udruge, odnosno Odjela za naftu, plin i 

vodorudarstvo, upoznao je prisutne s 

međunarodnim značajem MOL Grupe. 

Sudionici su istoga dana posjetili Seoski 

muzej u Göcseju i Muzej naftne industrije 

Mađarske. 

Posljednjega dana susreta organizirano 

je putovanje „Spomenici naftne industrije 

u prostoru Zale – Mure“. Taj „Naftni put“ 

62

Posjet instalaciji muzeja u Zalaegerszegu 

U vanjskom dijelu muzeja u Zalaegerszegu 

se nalazi na teritoriju hrvatsko-mađarskoslovenske 

tromeđe, a spomenici na 200 

km dugu putu obuhvaćaju eksponate 

naftne i plinske industrije u mjestima: 

Zalaegerszeg, Gellenhaza, Nagylengyel, 

Lovasz, Volgyifal (Dolina), Peteshaza 

(Petisovica), Banyavar (Peklenica), Szelence 

(Szelnica), Budafapuszta, Bazakerettye 

i Pusztaszentlaszlo. Sudionici 

susreta napustili su Zalaegerszeg više 

nego zadovoljni, noseći sa sobom važna 

iskustva. Godine 2009. ponovno će se 

susresti vjerojatno u Estoniji. 

Za kraj, dobro je znati i sljedeću informaciju 

- djelovanje muzeja za naftu i plin 

uveliko pomaže, pored uzajamne suradnje, 

usklađivanje rada putem Udruge Srednjoeuropski 

putovi industrijske baštine 

(osnovane 2008.), Udruge Europske 

industrijske baštine, te Međunarodnog 

foruma muzeja za energetiku (djeluje od 

2005.). Posljednje dvije udruge imaju i 

svoju internetsku stranicu. 

63

Kulturni amaterizam 

Mješoviti pjevački zbor KUD-a INA 

Inini 

glazbeni 

veleposlanici 

Zbor je u 33 godine djelovanja okupio oko tisuću radnika Ine, 

članove njihovih obitelji, studente i srednjoškolsku omladinu, 

te zabilježio nastupe diljem lijepe naše i izvan njenih granica 

Piše: Đurđica Žuk 


Oduvijek su se ljudi istih sklonosti 

i umijeća okupljali i njegovali ih, 

razvijali i poput misionara prenosili 

plemenito ozračje na druge. Neki 

u samozatajnosti, za svoju dušu, pišu ili 

slikaju svoje poimanje stvari i time nalaze 

ravnotežu između, često, surove stvarnosti 

i senzibilnog svijeta unutar sebe. 

Drugi, otvorena srca svoj dar dijele sa 

drugima. Čovjekova iskonska potreba 

za kreativnim izražavanjem ostavljala je 

kroz povijest tragove koji su u mnogome 

određivali i definirali društvena uređenja. 

Umjetnički izričaji, bez obzira na boju, 

ton ili tehniku ono je što čovjeka odvaja 

od egzistencijalne potke i nadopunjuje 

ga kao društveno biće. Siromašne i sitne 

duše umiru same i bez traga. 

Mnogi stvaraju u svoje slobodno vrijeme 

– između posla, obveza prema obitelji i 

sna. Društvena zajednica ih prepozna i 

potakne, ili ne. Za mnoge je od velikog je 

značenja bilo, a i danas je, gdje su zaposleni. 

Velike tvrtke i korporacije koje su pratile 

svjetske trendove odnosa prema kreativnosti 

svojih radnika, iznalazile su brojne 

mogućnosti za poticanje svojih radnika za 

amatersko stvaralaštvo. 

U Ini sve je počelo samoinicijativnim 

okupljanjem zaljubljenika u dobru knjigu, 

kazališnu predstavu, pjesmu i ples 

u radnička kulturno-umjetnička društva 

još 1950-ih. Tako je 1950. u Rafineriji nafte 

Rijeka, na Mlaki, osnovano Radničko 

kulturno-umjetničko društvo Nafta, a 

godine 1952. slijedilo je osnivanje KUDa 

u Naftaplinu. Poticaj za amatersko 

stvaralaštvo iznjedrilo je Prvu izložbu 

likovnih radova radnika Ine u listopadu 

1973. iza koje su se (sve do danas, a 

bit će ih još mnogo) slijedile brojne 

zajedničke i samostalne izložbe. Muški 

ljubitelji pjevanja okupili su se 1976. 

u pjevački zbor koji je pod ravnanjem 

Pere Gotovca održao svoj prvi koncert. 

Istovremeno okupile su se i žene 

Ine koje su, također, svoje slobodno 

vrijeme htjele provesti pjevajući. Uz njih, 

za potrebe različitih prigodnih priredbi u 

Ini i izvan nje, okupili su se i radnici koji 

znaju kazivati poeziju. 

I tako, sekcija po sekcija, osnovano je 

Kulturno-umjetničko društvo INA –Naftaplin. 

Ubrzo su im se pridružile folklorna 

i instrumentalna sekcija. Usporedno su 

se rađala kulturno-umjetnička društva 

u drugim dijelovima Ine koji su svojom 

raspršenom mrežom djelovanja pronosili 

logo INA diljem onodobne Jugoslavije, 

lijepe naše, a danas i Europe. Tisuće 

Inaša, u tri desetljeća, prošlo je do danas 

kroz različite kulturno-umjetničke sekcije 

KUD-a INA, šireći ozračje kreativnog 

izričaja unutar svoje obitelji, kruga 

prijatelja i nepoznatih ljudi. Jedna od 

najglasnijih i najmasovnija sekcija je 

Pjevački mješoviti zbor. 

33 godine djelovanja 

Mješoviti pjevački zbor KUD-a INA u 

33 godine djelovanja okupljao je oko 

tisuću radnika Ine, članove njihovih 

64

Zbor s dirigentom Bojanom Pogrmilovićem 

Na Osorskim glazbenim večerima 2002. 

Zbor je dobio odlične kritike, i to kao jedini 

amaterski ansambl koji je nastupio na tom 

festivalu profesionalnih glazbenika 

Dio ozračja s dosadašnjih koncerata 

Pjevačkog mješovitog zbora 

INA uspješno je zabilježen na šest 

nosača zvuka 

obitelji, studenata i srednjoškolske 

mladeži koji su svoje glasovne sposobnosti 

i ljubav prema glazbi darivali publici. 

Raznolikost repertoara, i pored 

brojnih mijena, uvijek se temeljila na 

hrvatskoj pučkoj baštini i djelima hrvatskih 

i svjetskih skladatelja. Danas 

Zbor njeguje duhovnu glazbu širokog 

spektra – od Bacha, Vivaldija, Faurea, 

Ruttera do crnačkih duhovnih skladbi, 

pučkih misa i kantata. Često izvodi 

obrade za zbor hrvatskog folklora koje 

su umjetnički obradili renomirani hrvatski 

skladatelji, a izvode i obrade najpoznatijih 

skladbi iz baštine svjetske 

zabavne glazbe. 

Kvaliteti i razini izvedbi pridonosi 

vrlo uspješna i stalna suradnja sa suvremenim 

domaćim i inozemnim skladateljima 

- Emilom Cossettom, Dinkom 

Fiom, Perom Gotovcem, Brankom 

Starcem, Ljubom Stipišićem, Tomislavom 

Uhlikom, Nikšom Njirićem, Franom 

Paraćem te s Ubertom Pieronijem iz 

Italije, izvodeći praizvedbe njihova djela. 

Za bolje poznavatelje glazbene kulture 

mnogo govore podaci da je zbor u 

posljednjih 20 godina izveo 44 svjetske 

praizvedbe, od toga 7 velikih cikličkih 

djela. Osim toga, treba spomenuti i 9 

prvih izvedbi u Hrvatskoj, od čega je 6 

velikih cikličkih djela. 

Njihove izvedbe najčešće zvuče 

daleko profesionalnije nego što se to 

očekuje od amaterskog zbora. Laik, 

slušatelj, ne razaznaje granicu između 

profesionalnog pjevača i amatera. To 

je velika zasluga stručnog vodstva, 

pročelnice Zbora Vedrane Zrnić i Bojana 

Pogrmilovića, vrsnog vokalista, 

pedagoga i dirigenta koji posljednjih 

20 godina ravna Zborom. On mu je svojim 

visokim kriterijima zadao i ostvario 

kvalitetu koja ih svrstava u vodeće 

amaterske zborove Hrvatske. O sves- 

65

Kulturni amaterizam 

tranosti i kvaliteti njegovog glazbenog 

djelovanja u Hrvatskoj i izvan nje, najslikovitije 

govori podatak da je Bojan 

Pogrmilović jedan od sedam Hrvata 

koji su uvršteni u europsku stručnu ediciju 

«Who is Who in Choral Music». 

Dio repertoara Zbor je izveo 

surađujući s poznatim profesionalnim 

orkestrima. Prva takva suradnja uspostavljena 

je s Gudačkim orkestrom 

iz Českog Krumlova s kojim je pripremljeno 

i izvedeno 14 cjelovečernjih 

koncerata u Hrvatskoj, Italiji i Češkoj. 

Tijekom 1995. Zbor je pripremio hrvatsku 

i slovensku praizvedbu “Mise 

Flamence” Paca Peñe, suvremenog 

španjolskog skladatelja i jednoga od 

najboljih flamenco gitarista. S autorom, 

gitaristima, flamenco pjevačima-solistima 

i plesačima, Zbor je nastupio pred 

punim koncertnim dvoranama “Vatroslav 

Lisinski” u Zagrebu i “Cankarjev 

dom” u Ljubljani.. Suradnja s Hrvatskim 

komornim orkestrom uspostavljena je 

prije sedam godina i traje do danas. 

Zahvaljujući zajedničkom muziciranju 

ostvareno je nekoliko značajnih programa. 

Posebno treba istaknuti suradnju 

s Hrvatskim baroknim orkestrom u 

hrvatskoj praizvedbi Bachove “Markuspassion”, 

a kao krunu suradnje s profesionalnim 

ansamblima ističu nastup sa 

Zagrebačkom filharmonijom u KD “Vatroslav 

Lisinski” prigodom 50. obljetnice 

Naftaplina. Učestala je suradnja s 

Tamburaškim orkestrom HRT. 

Zbor u posljednjih 20 

godina brojkama 

- Kroz zbor je prošlo preko 750 

pjevača, danas ih je aktivno 60 

- Održao je oko 3 tisuće višesatnih 

proba 

- Nastupio je 337 puta, od toga u 

Hrvatskoj 255, u Zagrebu 160, a ostalo 

u 46 hrvatskih gradova 

- Pjevali su 82 puta pred inozemnom 

publikom – u Italiji (57 puta), Austriji, 

Francuskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, 

Sloveniji, Bosni i Hercegovini, 

Mađarskoj i Kanadi 

- Godišnje održe preko 10 – 15 

koncerata koje posjeti oko 450 gledatelja 

- Nedavno ih je u Bologni slušalo 

1200 posjetitelja koncerta 

- Izveo je 180 skladbi koje su 

skladala 113 autora na 20 svjetskih 

jezika 

- Surađivali su sa 21 živućim hrvatskim 

autorom i 4 inozemna. Prvi su 

u Europi izveli i snimili skladbu Vincentea 

Bianchija «Misa a la chilena» 

(Čileanska misa) 

- Izveli su 44 svjetske praizvedbe, 

od toga 7 velikih cikličkih djela te 9 

prvih izvedbi u Hrvatskoj, od toga 6 

velikih cikličkih djela 

- Uz njih su pjevala 55 solista od 

čega 11 profesionalnih 

- Nastupili su 10 puta na inozemnim 

i domaćoj TV mreži 

Brojni nastupi 

Osim s poznatim ansamblima, Zbor 

je vrlo uspješno surađivao sa renomiranim 

vokalnim solistima - Ljiljanom 

Molnar-Talajić, Renatom Pokupić, Lucianom 

Batinićem te instrumentalistima 

poput Branka Mihanovića, Biserke 

Krčelić, Miljenka Šajfara. U uspješnom 

predstavljanju Zbora sudjelovalo je i 26 

instrumentalista i 39 vokalnih solista iz 

vlastitih redova. Osim stalnog dirigenta 

Zbora Bojana Pogrmilovića, Zborom su 

povremeno ravnali i gosti dirigenti: Pavle 

Dešpalj, Berislav Šipuš, Karel Haymann, 

Siniša Leopold, Zlatan Srzić... 

Jedini način da se provjeri kvaliteta 

izvedbe i umjetnički osmišljeni repertoar 

je natjecanje i usporedba s drugim 

zborovima. To se i čini. Mješoviti 

pjevački zbor INA posebno je ponosan 

na rezultate ostvarene na smotrama 

zborova gdje publika i prosudbene 

komisije daju završnu riječ na 

rad. Tako su u Zagrebu 1997. i 1998. 

osvojili Zlatnu plaketu i osvojili prvo 

mjesto. Zbor je 2000. osvojio nagradu 

za najbolju interpretaciju na Festivalu 

duhovne glazbe “CRO Patria” u Splitu. 

Za najbolju interpretaciju zadane 

skladbe Emila Cossetta «Svatovska», 

Zbor je na Smotri 2003. također osvojio 

nagradu. Na natjecanju adventskih 

i božićnih pjesama «Petr Eben» 2004. 

u Pragu, Zbor je u konkurenciji sa oko 

50 zborova iz cijelog svijeta osvojio 

Srebrnu plaketu. 

Na sada već iznimno afirmiranoj 

manifestaciji u zemlji i svijetu, «Pasionskoj 

baštini», koja procjenjuje izvedbu 

umjetničkih djela koja su inspirirana 

Velikim tjednom, Zbor je nastupio 3 

puta čime je dobio status jedinog amaterskog 

zbora koji je opetovano sudjelovao 

na toj manifestaciji. Na festivalu 

«Osorske glazbene večeri» 2002. Zbor 

je dobio odlične kritike, što je velik uspjeh 

jer je Zbor INA jedini amaterski 

ansambl koji je bio sudionikom poznatog 

hrvatskog festivala osmišljenog za 

profesionalne glazbenike. 

Mješoviti pjevački zbor KUD-a INA 

nastupao je gotovo svim gradovima 

i većim mjestima u Hrvatskoj i izvan 

nje. Dio ozračja sa svojih koncerta 

zabilježili su na nosačima zvuka, ukup- 

66

no njih šest - kasetu “Misa a la chilena”, 

te CD-e “Voda zvira”, “Folklor u zborskoj 

glazbi”, božićni “Radost svijetu”, 

CD s djelima Johna Ruttera u suradnji 

s Hrvatskim komornim orkestrom, te 

CD „Križni put Sv. Leopolda“ Ljube 

Stipišića Delmate, koji se može čuti 

na postajama živog križnog puta u 

Zakučcu kraj Omiša. CD “Voda zvira” 

je 1999. bio nominiran za prestižnu 

hrvatsku diskografsku nagradu Porin. 

U tijeku je snimanje CD s integralnom 

verzijom skladbe „Postaje križne puka 

našega“ Ljube Stipišića Delmate, koje 

su izveli u ožujku ove godine u korizmi 

te dvostruki CD s najboljim koncertnim 

snimkama u posljednje tri godine. 

Medijska pratnja 

Sva ova zbivanja, izvedbe i nosači 

zvuka zabilježena su u brojnim dnevnim 

i tjednim tiskovinama te elektroničkim 

medijima koje izlaze ili su u medijskom 

Sa Zborom putuje 

i Inin logo 

Logo INA kroz naziv Zbora i potporu 

koju mu INA daje, promican je 

tako i na prostorima i među ljudima 

koji o Ini znaju išta ili ništa. 

Tako je INA sa Zborom često 

bila gost naših veleposlanstava u 

svijetu i gradonačelnika europskih 

gradova Bologna, Česki Krumlov, 

Banska Bystrica, Vicenza, Verona, 

Trento. Oni su Zbor uvijek smatrali 

značajnim predstavnikom grada i 

zemlje iz koje dolaze. Prilikom predstavljanja 

uvijek je bila zapažena 

podrška Ine kulturnim vrijednostima 

svoje zemlje. 

prostoru Hrvatske i izvan nje. O njima 

su pisali talijanski, francuski i poljski 

visokotiražni listovi. Posebno treba istaknuti 

dvadesetominutni prilog na RAI 

3, te snimke uživo koncerata koje je u 

izravnom prijenosu išao za Televiziju Vatikan. 

Također, na turnejama po inozemstvu, 

Zbor je bio televizijski praćen, bilo 

Nastup u Glazbenom zavodu Hrvatske 

kraćim bilo duljim prilozima, posebno u 

Kanadi i Francuskoj. 

Posebno drag su gost Sabora talijanske 

pokrajine Trentino – Alto Adige i 

njegovog predsjednika Franca Trettera. 

Zahvaljujući njegovoj inicijativi i podršci 

Zbor je samo u toj pokrajini održao 

tridesetak koncerata. Posljednjih godina 

važnu ulogu u radu Zbora ima suradnja 

s gospodinom Jean-Claude Dumontom, 

pročelnikom za kulturu i arhitekturu francuske 

pokrajine L’Aisne, te članom Parlamenta 

iste pokrajine. Plod te suradnje 

su i dvije iznimno uspješne turneje Zbora 

u Francuskoj, između ostalog i nastup u 

centru Pariza te suradnja s francuskim 

zborovima. Uz njih je ostvarena uspješna 

razmjena i drugih francuskih i hrvatskih 

umjetnika. 

Možemo li poželjeti bolje veleposlanike 

Ine i Hrvatske? Svaka kuna kojom INA i 

Grad Zagreb potiču njihov rad, opredmeti 

se u neslućenim razmjerima. 

67

Kulturna baština 

Bašćanska glagoljska staza 

I divovi 

su pisali 

glagoljicom 

Gigantska slova pobjegla iz starih knjiga zagospodarila 

su krajolikom otoka Krka, pojedina visoka nekoliko 

metara i težeći nekoliko desetaka tona 

Piše: Josipa Josipović Valentić 

Fotografije: Josipa Josipović Valentić 

i Velid Đekić 

Da je bavljenje slovima težak 

posao, dobro znaju svi kojima od 

njima ovisi kruh svagdašnji, poput 

školskih profesora, novinara, knjižničara 

i radnika u tiskarama. Ipak, malo tko je 

od njih ikad pomislio kako su slova težak 

posao doslovce, pogotovo u onoj mjeri u 

kojoj se to posljednjih godina pokazuje 

na otoku Krku. 

Tu, u okruženju pitome mediteranske 

prirode, pred začuđenim promatračem 

uzdižu se slova giganti. Jedno od njih, 

slovo L, teško je ni manje ni više nego 

– 20 tona. Nije mnogo lakše ni obližnje 

slovo A, kojemu se težina zaustavila na 

brojci – 17 tona. A njihovih je slova-susjeda 

u otočnom krajoliku cijeli niz, odreda 

načinjenih u istom duhu, pa kretanje kroz 

pismo postaje doista težak posao. Što 

u šali, što u istini, može ga se doživjeti i 

kao odličan test za provjeru tko je pravi, 

iskren ljubitelj pisane riječi, a tko blefer. 

To su slova što čine Bašćansku 

glagoljsku stazu. Visoka, teška, isklesana 

od kamena i razasuta jugoistočnim krajolikom 

otoka Krka. 

Ništa u tim divovskim slovima nije 

slučajno – ni mjesta gdje su se pojavila, 

ni materijal od kojeg su načinjena, ni ruke 

koje su ih gradile. Prvo od njih, slovo A, 

nadvilo se nad bašćansku dolinu, na 

samom njenom ulazu, kao da hoće reći 

„Od mene počinje sve!“. U pravu je, ne 

samo zbog činjenice da njime standardno 

započinje cijeli niz istovrsnih slova, 

čak ni samo zbog činjenice da se u 

putničkom približavanju Baški automobilom 

najprije stiže ususret upravo njemu, 

gdje ga susrećete kao neobičan kameni 

monolit. Ono je, naime, prvo postavljeno 

u otočnom prostoru. I upozorava posjetitelja 

da ulazi u područje koje je po 

nečemu posebno važno. 

Društvo Sinjali 

Dogodilo se to 2006., kada je slovo 

podignuto na prijevoju Treskavac, s kojeg 

se pruža lijep pogled na bašćansku 

kotlinu, pored državne ceste D 102. 

Slovo je izradio akademski kipar Ljubo 

de Karina. Primorac iz Brseča, Karina je 

izvanredan poznavatelj kamena, o čemu 

govore brojne skulpture umjetničke 

provenijencije što ih je u dosadašnjem di- 

68

Ova je godina u Baški proglašena godinom 

glagoljice, a tim povodom organiziran program 

nazvan je Sarcen glagoljaj (Srcem glagoljaj) 

Slovo L teško je čak 20 tona, a 

nije mnogo lakše ni slovo A, kojemu 

je težina dosegnula 17 tona 

jelu karijere isklesao u tom materijalu, te 

je podjednako dobro upućen u kulturnu 

baštinu kvarnerskog područja. Posebno 

zaslužni za taj čin bili su članovi Društvo 

Sinjali iz Baške, u čijim se glavama prije 

nekoliko godina rodila zamisao o izlasku 

glagoljskih slova iz knjiga i njihovu 

postavljanju u otočni prostor u obliku kamenih 

skulptura. Njihova inicijativa naišla 

je na dobar odjek u lokalnoj sredini, 

prihvatile su je i bašćanske vlasti, pa je 

zamisao vrlo brzo počela poprimati sve 

opipljivije konture. Kada se na Treskavcu 

postavilo slovo A, bio je to znak da je 

proces postavljanja u prirodu kamenih 

slova postao nepovratan. Jer, svi znamo 

što slijedi poslije znaka A. 

Iako posao postavljanja kamenih 

glagoljskih skulptura u otočni pejzaž 

još uvijek traje, stvarajući dojmljivu scenografiju 

na šest kilometara dugom 

potezu uz cestu kojom se od grada Krka 

stiže u Bašku, slovni niz u prostoru sve 

je duži. Slovo L postavljeno je prošle 

godine i dočekuje prolaznike na samom 

ulazu u mjesto Jurandvor, također s autorskim 

potpisom De Karine, koji je mentor 

i umjetnički voditelj cijelog projekta 

Bašćanske glagoljske staze. Dvadeset 

tona težak kameni blok (točnije, tri bloka 

što tvore glagoljsko slovo) uzdiže se u 

vis četiri i pol metra. Premda sva dosad 

postavljena slova nisu te veličine i težine, 

već danas je jasno kako su korak po korak 

zagospodarila tim dijelom otočnog 

krajolika. 

Staza završava reljefnom skulpturom 

slova Ω (omega), koje je postavljeno na 

samoj morskoj obali u Baški, na Staroj 

rivi. Ta je riva nekadašnja žila kucavica 

mjesta, s obzirom na upućenost mještana 

na more i život od mora. Počevši slovom 

A (alfom) i završavajući omegom, niz 

slova svjedoči o alfi i omegi, početku i 

kraju, obuhvaćajući sve. Za razliku od 

gigantskog A, skulptura na Staroj rivi 

je mnogo manja. To je zato što se ne 

namjerava natjecati s velikim objektima 

69

Kulturna baština 

Svako slovo ima svoje ime 

Slovo ima svoje ime, znali su autori starih glagoljaških zapisa. Svako je glagoljsko 

slovo prema tomu načelu dobivalo vlastitu «osobnost», pa je A postajalo az, 

B buki, V vidi, G glagole, D dobro, E jest, Ž živite i tako redom. Nazivi prvih desetak 

slova, poredanih u svoj definiran, azbučni slijed, daju smislenu rečenicu. Ona 

glasi: «Az buki vidi glagole dobro jest živite zelo zemla…». 

Prilagođena očekivanjima današnjeg čitatelja, ta se rečenica može pročitati na 

sljedeći način: «Ja, koji slova znam, kažem da je dobro živjeti na zemlji…». Tko bi 

proturječio mudrosti davnih autora glagoljice? 

Slovo ima vrijednost broja 

Jedna od zanimljivosti vezanih uz glagoljska slova je informacija da glagoljska 

slova imaju vrijednost broja. To se pravilo u praksi ostvarivalo slijedeći azbučni 

niz slova. Svako je glagoljsko slovo poprimalo brojčanu vrijednost u skladu s 

činjenicom da je prvo slovo tog niza ujedno prvi broj. Time je slovo A postajalo 1, 

slovo B postajalo 2 itd. (V = 3, G = 4, D = 5, E = 6, Ž = 7…). 

Prvih deset slova glagoljske azbuke bilo je znakom za prvih deset brojeva. 

Sljedećih devet slova bilo je znakom za desetice (od I, što je bila oznaka za 20, 

do R, što bila oznaka za 100). Stotice su bile sljedećih devet slova (od 200, što se 

označavalo slovom S, do 1000, što se označavalo slovom Č). Da bi se u rečeničnom 

zapisu neko slovo čitalo kao broj, autor je upućivao čitatelja posebnom crticom 

stavljenom iznad samog slova. Ili točkom stavljenom ispred i iza slova. 

Dakle, glagoljicu se može učiti i – računajući. 

oko nje (zgrade, svjetionici, dizalice). 

Njezina je veličina u nečemu drugom, u 

misaonosti. 

Dragi kamen 

hrvatskog jezika 

Zašto otok Krk? Odgovor na to 

pitanje podsjeća na činjenicu kako je 

upravo otok Krk kolijevka hrvatskog 

glagoljaštva. Ono se upravo na tom 

otoku kroz povijest izvanredno ukorijenilo 

i žilavo odolijevalo povijesnim 

iskušenjima. Tomu je dokaz impresivan 

broj nastalih i sačuvanih glagoljskih 

zapisa. Od ukupno oko 700 hrvatskih 

glagoljskih rukopisa na pergamentu i papiru, 

zna se da čak 469 rukopisa potječe 

s otoka Krka. Danas se na njemu nalazi 

255 tih rukopisa. Budući da je glagoljanje 

poticalo svećenstvo – toliko brojno da 

je u 17. stoljeću gotovo svaka otočna 

obitelj imala rođaka glagoljaša - ti podaci 

svjedoče i o njegovu nadasve snažnu 

utjecaju na otoku. Upravo na području 

Krčke biskupije (obuhvaća otoke Krk, 

Rab, Cres, Lošinj i dio Paga) sačuvana 

su 303 tiskana glagoljska misala i 87 

časoslova. Dakle, na računajući rukopise 

koji su u vrtlogu vremena izgubljeni. Vrlo 

je vjerojatno da je na otoku Krku neko 

vrijeme djelovala glagoljaška pisarnica, 

skriptorij, čemu u prilog govori djelatnost 

izvanredno značajnih glagoljaša kao što 

su Vid Omišljanin (14. stoljeće) i žakan 

Luka iz Vrbnika (15. stoljeće). 

Zašto glagoljska slova u bašćanskom 

dijelu otoka? Na bašćanskom području, u 

mjestu Jurandvor, nalazi se najznačajniji 

hrvatski crkveni objekt uopće, crkva 

sv. Lucije. Priča o toj nevelikoj sakralnoj 

građevini neraskidivo je povezana s 

Bašćanskom pločom. Nastala vjerojatno 

1105., ta je ploča zbog mnogo razloga 

nazvana «dragim kamenom hrvatskog 

jezika». Pronađena je u crkvici sv. Lucije 

1851. godine. Kamena ploča duga 

198 cm, visoka 99 cm i debela 8 cm, isprva 

je oko 300 godina stajala u crkvici 

okomito, a od 15. stoljeća nalazila se 

položena na crkveni pod, kao nadgrobna 

ploča. Otočani su po njoj hodali, tarući na 

površni uklesana slova. 

Ipak, tekst što ga je čuvala ploča danas 

je poznat gotovo u cijelosti. On svečanim 

tonom govori o tomu kako su dva ben- 

Panorama Baške 

70

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru 

ediktinska opata podigla crkvicu sv. Lucije 

na zemljištu što im ga je darovao hrvatski 

kralj Zvonimir. Zapis se sastoji od 13 

redaka glagoljskih slova. Uz činjenicu da 

donosi informaciju kako se kvarnersko 

područje već u to doba nalazilo u sastavu 

Hrvatske, zapis je važan kao prvi dokument 

koji na hrvatskom jeziku spominje 

ime nekog hrvatskog vladara. Zbog toga 

je ploča nazvana i «krsnim listom Hrvata». 

Bašćanska ploča jedan je od krucijalnih 

hrvatskih kulturno-povijesnih dokumenata 

uopće, a njezin se original čuva 

u zagrebačkoj palači Hrvatske akademije 

znanosti i umjetnosti. 

Zagonetka druge 

Bašćanske ploče 

Neobično je zanimljiva i priča o onomu 

što su stručnjaci za hrvatsku glagoljsku 

baštinu nazvali Bašćanskim ili Jurandvorskim 

ulomcima. Oni su pronađeni 

gdje i Bašćanska ploča, u crkvici sv. 

Lucije. Riječ je o tri kamena fragmenta 

s glagoljskim zapisom iz istog vremena, 

s prijelaza 11. i 12. stoljeća. Budući da 

je Bašćanska ploča služila u crkvici kao 

lijeva okomita pregradna ploha između 

svetišta i prostora za puk, Jurandvorski 

ulomci su najvjerojatnije ostaci uništene 

desne pregradne plohe, na kojoj se nastavljao 

tekst Bašćanske ploče. To znači 

da su oni zapravo – druga Bašćanska 

ploča. Dva se kamena ulomka nalaze u 

zagrebačkom Povijesnom muzeju, dok je 

treći 1879. nestao. Na svu sreću, sačuvan 

je precrt nestalog ulomka, na kojem je 

uklesan dio hrvatskog imena. Svojom 

lako pretpostavljivom važnošću za hrvatsku 

kulturnu povijest, podjednako 

svojim zagonetnim sadržajem i zagonetnim 

nestankom, ti ulomci ne postaju 

poticati radoznalost kulturne javnosti do 

današnjih dana. 

Znamo li za sve to, jasno je kako je odluka 

o smještaju kamenoga glagoljskog 

niza u bašćansko područje duboko 

utemeljena. Ništa manje nije upitna i odluka 

o izradi slova od materijala kao što 

je kamen. Ne samo zbog trajnosti tog 

materijala u vanjskom prostoru, gdje je 

vrlo otporan na utjecaj atmosferilija, što 

će reći na kišu, sunce, buru i zimu. 

Naime, glagoljica u kamenu hrvatski je 

kulturni specifikum. Glagoljski zapisi u ka- 

71

azgovor 

Izradu slova donirali brojni hrvatski gradovi 

Kako se najavljuje, programom organiziranim u Godini glagoljice Bašćani će 

podsjetiti i na hvalevrijedan podatak da su projekt izrade pojedinačnih kamenih 

slova financijski pomogli brojni hrvatski gradovi, najčešće onih slova kojima 

počinju imena tih gradova. Uz Primorsko-goransku županiju, koja se uključila u 

projekt, „svoja“ su slova zahvaljujući donacijama dobili Varaždin, Crikvenica, Novalja, 

Osijek, Krk, Rijeka, Trogir, Zadar, Samobor, Đakovo, Malinska, Punat, Zagreb, 

Vukovar, također – Prag, glavni grad Češke. Tajna češkog sudjelovanja skrivena je 

u povijesnom podatku koji kaže da su upravo Česi uvelike zaslužni za razvoj turizma 

u tom dijelu otoka Krka. 

Pokroviteljstva nad projektom prihvatilo se i Ministarstvo znanosti. Bašćanska 

glagoljska staza je u veljači također predstavljena na internetskom portalu Hrvatske 

turističke zajednice. Tu je nazvana „projektom koji povezuje entuzijazam pojedinaca 

okupljenih u udruženje, umjetnika i studenata iz različitih krajeva Hrvatske, 

njihove goste iz inozemstva, te hrvatske gradove koji su prepoznali važnost ovako 

sjajno koncipiranog proizvoda“. 

menu otkriveni su isključivo na hrvatskom 

etničkom prostoru. Štoviše, upravo u kamen 

Hrvati su uklesali svoje prve tekstove koji 

nisu bili tematski vezani isključivo uz religiozne 

ili kraljevske potrebe. Govore o tomu 

brojni zapisi, među kojima su i najznačajniji 

spomenici hrvatskog glagoljaštva, poput 

Bašćanske ploče, Krčkog natpisa, Valunske 

ploče i brojni drugi zapisi te vrste. Zbog 

činjenice da je napise na kamenim blokovima 

i u žbuci na zidovima teško premještati, 

takvi su zapisi s vremenom postali nadasve 

moćan dokaz uporabe, pa i ukorijenjenosti 

glagoljice na područjima gdje se pojavljuju. 

Također su dokaz vjekovne nazočnosti Hrvata 

na tim područjima. 

Godina glagoljice 

Slova Bašćanske glagoljske staze 

isklesana su kao uglata glagoljica. To je 

pismo mlađa inačica glagoljskog pisma, 

nastala u 11. stoljeću na hrvatskom tlu 

iz oble glagoljice. Na tu će se osobitost 

nadovezati i činjenica da se glagoljsko 

pismo ubrzo prestala koristiti izvan hrvatskoga 

prostora. Iako prvotno namijenjeno 

svim Slavenima, od 12. stoljeća 

uspjelo se održati tek u hrvatskom dijelu 

velikoga slavenskog svijeta. Tako je ostalo 

sve do današnjeg dana. 

Počeci uglate glagoljice čitljivi su upravo 

na Bašćanskoj ploči. Usporedni 

procesi pretvaranja zaobljenih znakova u 

uglaste i ograničavanje glagoljice na hrvatsko 

tlo razlozi su zbog kojih se uglata 

glagoljica danas smatra nacionalnim, hrvatskim 

pismom. Naziv «hrvatsko pismo» 

zabilježen je već 1460., u brevijaru popa 

Mavra iz Vrbnika. Tomu je na ruku išla i 

papinska dozvola za uporabu glagoljice 

hrvatskom svećenstvu, što je bila iznimka 

u katoličkom svijetu, koje je upotrebljavalo 

latinicu. 

72

Srednjovjekovni font 

za digitalno tisućljeće 

Glagoljica je bila u aktivnoj uporabi 

do 19. stoljeća. Usprkos tomu, ona 

danas nije samo pismo prošlosti, za 

koje zanimanje pokazuju isključivo 

proučavatelji kulturne baštine. Ona 

je živa dokle god je ispisuju ruke 

naraštaja koji dolaze. A ispisuju je. 

Jedan je od primjera toga Škola 

glagoljice u mjestu Korniću na otoku 

Krku. Škola ugošćuje djecu zainteresiranu 

za učenje starog pisma za 

ljetnih, slobodnih dana. Najvještiji tu 

mogu i vježbati prepisivanje starih 

dokumenata, te se okušati u radionici 

glagoljskih grafita. Nastava 

okončava izletom koji slijedi kvarnerske 

glagoljaške putove. 

I to je jedan od načina udahnjivanja 

novog života starom pismu. 

Unatoč tomu što je u posljednjih 

stotinu godina u Hrvatskoj nestalo 

ili uništeno 13-14 posto glagoljskih 

zapisa na kamenu ili zidu, od njih 

ukupno 1200 na takvoj podlozi. Kao 

što joj davnašnje ime kaže, glagoljica 

nastavlja govoriti (glagoljati 

dolazi od riječi glagoliti, što znači 

govoriti). U najnovije doba dobila je 

svoj računalni oblik (font), pa se tim 

starim pismom može pisati koristeći 

suvremenu tehnologiju. Glagoljica si 

time otvara vrata u svoje još jedno, 

digitalno tisućljeće. 

Izrada Bašćanske glagoljske staze 

na jesen će dobiti svoj posljednji čin. 

Tada se planira postaviti monumentalno 

glagoljsko slovo B, također s autorskim 

potpisom Ljube De Karine. Tim se 

povodom u Baški osmišljava program 

kojim će godina u kojoj se Glagoljsku 

staza završava biti proglašena godinom 

glagoljice. Program je nazvan Sarcen 

glagoljaj (Srcem glagoljaj). Svoj udjel u 

programu već su dali klesari poput De 

Karine, s njim i deseci mladih umjetnika 

– studenata umjetničkih akademija iz 

zemlje i inozemstva koji su izradili manje 

skulpture slova. 

Niz u bašćanskom krajoliku postavljenih 

glagoljskih slova dosegnut će brojku 

34. U tom su nizu četiri skulpture većih 

dimenzija i nose De Karinin potpis, dok je 

30 skulptura manjih dimenzija i izradit će 

ih, ili su ih već izradili, studenti polaznici 

ljetnih kiparskih radionica u Baški. Tomu 

se namjerava dodati još jedna, 35 skulptura, 

posvećena glagoljici i glagoljašima. 

Sve skulpture bit će označene mjedenim 

pločicama postavljenim u njihovo 

podnožje, na kojima će biti zabilježeno 

ime autora skulpture, latinični oblik slova, 

oznaka za slijepe, te ime donatora koji je 

pomogao izradu skulpture. 

73

Vrijeme 

Kakva nam je bila 2008.? 

Godina na 

valovima 

vrućine 

Protekla je godina pokazala da je razdoblje globalnog 

zatopljenja stvarnost koja traje i koja se nastavlja, 

Hrvatsku nimalo ne ostavljajući po strani 

Piše: mr. sc. Milan Sijerković 

Fotografije: Alan Caplar, Goran 

Gabrić i Ante Vukušić 

Godina 2008. nije završena tako 

davno, ali su mnogi već zaboravili 

što su u njoj doživjeli, jer 

su im novi događaji privukli razumljivu i 

zasluženu pozornost. To se, naravno, odnosi 

i na vrijeme, premda smo svojedobno 

bili spremni prisegnuti u neizbrisivost 

dojmova o žestokim očitovanjima atmosferskih 

sila. No, bilo bi pogrešno zaboraviti 

sve ono što se u njoj dogodilo, bilo 

je u njoj mnogo važnoga i zanimljivog, 

a i poučnog za klimatsku sadašnjost i 

budućnost. 

Pa, krenimo redom, makar to bilo 

sažeto i necjelovito. 

Zima topla i sušna 

Zima (prosinac 2007.- veljača 2008.) bila 

je u svim krajevima Hrvatske toplija od 

prosjeka. Pritom je u 85 posto područja 

statistički ocijenjena kao “topla”, a u 15 

posto kao “normalna”. 

U Zagrebu je, prema podacima s Griča, 

odstupanje od prosjeka u razdoblju od 

1961. do 1990. bilo +2.1 °C. Sa srednjom 

zimskom temperaturom od 4,0 °C, protekla 

zima ne spada među 10 najtoplijih 

zagrebačkih zima i čak je 3 stupnja hladnija 

od prethodne zime 2006./2007. koja 

je najtoplija otkad postoje mjerenja temperature 

(od zime 1861./1862.). Zima je 

u svima krajevima Hrvatske bila suša od 

prosjeka. Pritom je u 85 posto područja 

statistički ocijenjena kao “sušna”, a u 13 

posto kao “vrlo sušna” . 

Upravo je mala količina oborina bila 

zamjetno obilježje protekle zime. U 

siječnju i veljači je u Hrvatskoj palo samo 

50 posto prosječne oborine, pa je suša 

zaprijetila poljodjelskoj proizvodnji, energetici, 

vodoopskrbi i riječnom prometu. 

U Lici su presušili mali vodotoci, 

a rijeka Lika mjestimice se zbog niskog 

vodostaja mogla pregaziti. U Slavoniji 

je u veljači zamijećeno pucanje tla zbog 

suše, a ratarske ozime kulture trpjele su 

zbog manjka vode u tlu. Snijega je posvuda 

bilo zamjetno manje od prosjeka. 

U Gospiću je, primjerice, u siječnju bilo 

samo 5 dana sa snježnim pokrivačem, pri 

čemu je najveća visina bila samo 2 cm! 

Kamo je otišla glasovita lička zima? 

Siječanj je bio “topao” i “vrlo topao”, 

te pomalo sušan. Vijesti iz tog mjeseca 

kažu kako su hladna kiša i poledica u 

kopnenome dijelu Hrvatske izazvale brojne 

teškoće u prometu i druge nevolje. 

Gradovi su bili okovani ledom. Stotine 

osoba ozlijedilo se na skliskim prometnicama 

(5. i 6. siječnja). Također je 

zabilježena orkanska bura u Dalmaciji s 

mjestimičnim udarima većim od 200 km/ 

h. Između Promajne i Baškog Polja bura 

je prevrnula tegljač. U okolici Splita bura 

je dvije osobe srušila na tlo i ozlijedila ih, 

a ozlijeđenih je bilo i u Sinju. U Sinjskom 

74

Prema srednjoj godišnjoj temperaturi 

2008. je čak 99 posto Hrvatske imalo 

statistički “ekstremno” ili “iznimno toplu” 

godinu, a jedan posto “vrlo toplu” 

Hoćemo li zbog čestih prekomjernih 

i teško podnošljivih vrućina doživjeti 

i “vrućicu”, ni izdaleka nije samo 

zdravstveno pitanje 

polju bura je izazvala žestoku prašinsku 

oluju (od 22. do 25. siječnja). 

Veljača je primljena kao “topla”i “vrlo 

sušna”. Posvuda u Hrvatskoj bila je 

natprosječno sunčana, a snijega je bilo 

malo. Uvelike zahvaljujući toplome vremenu, 

peludna je sezona počela već u 

veljači, pri čemu je 43 posto peludnih zrnaca 

potjecalo od vrlo alergogene johe. 

Vijesti su oko 20. veljače zabilježile kako 

je kratkotrajno jako zahladnjenje uzrokovalo 

uznemirujuću enormnu potrošnju 

struje za grijanje. U šibenskoj luci 

zamijećene su tanke ploče leda na moru. 

Istog mjeseca, 25. veljače javio se val 

pretoplog vremena. Temperatura zraka 

u Županji bila je oko 25 °C. U razdoblju 

od 24. do 27. veljače pojavila se neobična 

višednevna magla na Jadranu. U Crikvenici 

je vidljivost povremeno bila samo nekoliko 

metara. Ribari nisu izlazili na more, 

jer je orijentacija bila nemoguća. Ribarske 

brodice koje je magla zatočila na pučini, 

ostale su plutati, ne znajući kamo ploviti. 

Pomorski promet bio je prekinut. 

Proljeće vrlo toplo i 

oborinski normalno 

Proljeće je svuda bilo toplije od prosjeka. 

Statistički je u 75 posto područja 

bilo “vrlo toplo”, a u 24 posto “toplo”. U 

Zagrebu je (na Griču) bilo 1,4 °C toplije 

od prosjeka. Bilo je, nasreću, zamjetno 

hladnije (čak 1,8 °C) nego 2007. koje je 

bilo dosad najtoplije. Oborinski je bilo u 

80 posto područja Hrvatske “normalno” 

(ali većinom ispodprosječno kišno). 

Ožujak je bio toplinski “normalan” 

i “vrlo kišan”. U razdoblju od 4. do 7. 

75

azgovor 

ožujka zabilježen je nalet zime s burom, 

snijegom, snježnim vijavicama. Na 

Krčkom mostu izmjerena brzina bure 

205 km/h. Prekidi cestovnog i trajektnog 

prometa. U okolici Omiša bura skinula 

krov s osnovne škole , a na Korčuli je 

otrgnula katamaran s veza i oštetila ga. 

U Imotskoj krajini visina snijega bila je 

do 70 cm( u Aržanu). Nešto kasnije, od 

18. do 24. ožujka, dogodio se drugi nalet 

zime s hladnoćom, obilnim snijegom i orkanskom 

burom na Jadranu. Pod teškim 

mokrim snijegom u Međimurju bilo je 

srušenih plastenika. 

Travanj je bio temperaturno „topao”, a 

oborinski “normalan”. Tako se 15. travnja 

na dubrovačkom području blizu Cavtata 

na moru u desetak minuta vrtjelo više 

od deset pijavica! Nekoliko dana potom, 

19. travnja, prošla je hladna fronta te u 

gorskim krajevima donijela snijeg, u Istri 

tuču, a u Vinkovcima pijavicu. Ondje 

su stradale obiteljske kuće i benzinska 

crpka s koje je odletio krov na udaljenost 

50 metara. Pijavica je srušila na desetke 

stabala. Već 21. travnja u Imotskoj krajini 

padala je tuča veličine oraha. Sloj leda 

na tlu bio je debeo desetak centimetara. 

Stradali su voćnjaci, vinogradi i povrće. 

Svibanj je označen kao “topao”, a 

oborinski “normalan”. Šibenik je s 

mjesečnom kišnicom 1,7 mm imao najmanju 

svibanjsku oborinu u proteklih 

pedesetak godina. Oko 16. te od 26. do 

29. svibnja pojavili su se vrućinski valovi 

koji su donijeli velike zdravstvene 

teškoće (kardiološke i neurološke smetnje, 

moždane udare). Dvadesetog svibnja 

javilo se grmljavinsko nevrijeme u 

županjskom Posavlju. Jak vjetar skidao je 

crjepove s krovova, a obilna kiša u Ivankovu 

uzrokovala povodanj na ulicama. 

Ljeto ekstremno toplo 

Ljeto je u svim krajevima bilo toplije od 

prosjeka. Čak u 98 posto područja bilo je 

“ekstremno toplo”. 

U Zagrebu je bilo 1,9 °C toplije od 

dugogodišnjeg prosjeka. Sa srednjom 

temperaturom 22,3 °C prošlogodišnje 

ljeto dijeli 10. mjesto na ljestvici dosad 

najtoplijih ljeta. Spomenimo usput da 

je ljeto bilo pola Celzijeva stupnja hladnije 

od prethodnog. Najviša je temperatura 

godine 2008. izmjerena u Kninu 

38,2 °C. S obzirom na ukupnu količinu 

oborine čak 80 posto područja statistički 

je svrstano u klasu “normalno”, ali ipak 

pretežito kišnije od prosjeka. 

Lipanj je doživljen kao “vrlo topao” i 

“kišan”. Toga mjeseca bilo je najkišovitije 

u Kninu, gdje je izmjereno 199,6 mm 

kišnice, što je najviše u proteklih 60 

godina. U Komiži je bilo čak 10 kišnih 

dana. Lipanj je donio izrazito nestabilno 

vrijeme te je obilovao jakim i raširenim 

nevremenom. Zamalo i nije bilo mjesta 

kojeg nije pogodilo nevrijeme. 

U razdoblju od 3. do 8. lipnja u Zagrebu 

je grmljavinsko nevrijeme poplavilo 

mnogo prizemnih i podrumskih stanova 

i prostora, izazvalo nestanak struje, a 

HNK je udario grom i prekinuo kazališnu 

predstavu. U Križevcima je grom udario 

u zgradu javne vatrogasne postrojbe i 

aktivirao sirene za uzbunjivanje. Jedanaestog 

lipnja u dolini Gacke grom je usmrtio 

24 ovce i koze koje su se od nevremena 

sklonili pod drvo. Istog mjeseca, 

24. lipnja, na području Kalnika padala je 

tuča veličine ploda šljive. Nakon oluje na 

poljima su nađeni brojni pobijeni poljski 

miševi. 

Srpanj se pokazao “vrlo topao” i oborinski 

“normalan”. Ipak, 4. srpnja u gornjem 

Međimurju padala je gusta tuča koja je 

mjestimice bila veličine breskve. Krajo- 

76

az je pobijelio od tona napadalog leda, 

zbog kojega mještani nisu mogli otvoriti 

kućna vrata. Od 7. do 8. srpnja u općini 

Klana blizu Rijeke harala je pijavica. Čula 

se jaka lomljava, a cijev (lijevak vrtloga) je 

bila slična američkim tornadima. Zrakom 

su letjeli crjepovi, voćnjaci su pokošeni, 

stabla iščupana s korijenom. Padali su 

čak i betonski stupovi elektromreže. 

Olujnog vjetra bilo je i drugdje. U općini 

Gradec kraj Zeline vjetar je srušio 18 

gospodarskih objekata, oštetio crkvu i 

zgradu općine. U okolici Križevaca vjetar 

je iz gospodarske zgrade izbacio i gurao 

60 metara tešku traktorsku prikolicu. Na 

groblju u Humu na Sutli u Zagorju vjetar 

je uništio dvadesetak nadgrobnih ploča. 

Kolovoz se pokazao “vrlo topao”, te 

oborinski “normalan”, s otklonom prema 

sušnom. Osmog kolovoza je kraj 

Primoštena grom, u obliku velike sjajne 

kugle koja je uz zaglušnu buku eksplodirala, 

udario u bor ispod kojega se sklonilo 

osam stranih turista. Jedan među 

njima, koji se nalazio na željeznim stepenicama 

što su vodile u more, tom je 

prigodom poginuo. Tuča veličine jajeta 

pogodila je tijekom nevremena Zagreb i 

okolicu (Samobor, Zaprešić) te oštetila 

veliki broj automobila, prozore i krovove 

stambenih zgrada. U dva dana, 15. i 16. 

kolovoza, u Zagorju su se pojavili olujni 

vjetar i pijavica. Stradalo je nekoliko stotina 

krovova, mnogo drveća, a srušeno je 

oko 50 niskonaponskih stupova i jedan 

dalekovod. 

Jesen topla i normalna 

Rujan se pokazao temperaturno “normalan” 

i “hladan”, oborinski pak “normalan” i 

“sušan”. Od 5 do 7. rujna vladala je vrućina 

neprilična rujnu, posebice u Dalmaciji i 

Slavoniji. Knin je dosegao 37,4 °C, Osijek 

37,1 °, Slavonski Brod 36,5 °C (Vukovar 

neslužbeno 40 “Celzijevaca”). Između 12. 

i 14. rujna zabilježeni su nevrijeme i jako 

zahladnjenje. Olujni vjetar rušio je stabla 

i oštetio krovišta u Koprivnici, Đurđevcu, 

Valpovu. U Koprivnici je vjetar srušio pozornicu 

na kojoj se trebao održati koncert; 

u Đurđevcu su oborinske vode odnijele 

veliki dio asfalta s prometnica; u Valpovu 

je u voćnjaku iščupano oko 1200 stabala 

jabuka prepunih plodova. Naglo je i jako 

zahladnjelo. U kopnenim je krajevima temperatura 

pala oko 20 stupnjeva, tako da 

su građani u stanovima uključivali grijanje 

i nabavljali drva za ogrjev. 

Što nas čeka ovoga ljeta? 

Prošlog je ljeta najmanje (36 posto 

prosječne količine oborine) palo 

na dubrovačkom području. U srpnju 

je u Dubrovniku i Lastovu palo samo 

0,8 mm kišnice, a u kolovozu u Splitu, 

Hvaru, Komiži, Lastovu i Dubrovniku 

ni kapi kiše (0,0 mm)! 

U kolovozu je dojavljeno da su 

gusterne na otoku Mljetu prazne, pa 

stanovnici moraju kupovati pitku vodu. 

Mjestimice se vidjela ispucala zemlja. 

Maslenici na zadarskim otocima su 

opustošeni. Na Ugljanu su se mlada 

stabla maslina posušila. Dio plodova 

je otpao, a mnogo ih je smežuranih i 

loše kvalitete. Neki su vlasnici maslina 

odustali od berbe, a pojedine uljare 

neće ni otvoriti pogone. Listovi loze su 

smežurani, bobice su kržljave. Od suše 

su stradali i agrumi. Velika šteta nastala 

je na livadama i pašnjacima, zbog 

čega trpe stočarstvo i pčelarstvo. Za 

ovce nije bilo dovoljno hrane, pogotovo 

na otoku Pagu. Zbog suše je i prinos 

krumpira u Lici bio zamjetno manji 

od uobičajenog. Presušilo je Modro 

jezero kraj Imotskog. 

Ako je takvo bilo prošlogodišnje, 

što nas temperaturno i oborinski 

čeka ovoga ljeta? 

77

vrijeme 

Godišnje temperature sve više 

Razdoblje od 1992. do 2008. u Zagrebu je najtoplije razdoblje od početka instrumentalnih 

mjerenja temperature (što znači od 1862.). Uz to, među deset najviših srednjih 

godišnjih temperatura u razdoblju 1862. -2007. njih devet je upravo u razdoblju od 1992. 

do 2008.! U Splitu, pak, od deset najtoplijih godina od 1948. njih je sedam u najnovijem 

razdoblju, dakle od 1994. do 2008. 

Je li Hrvatska - ako je suditi prema podacima iz Zagreba i Splita - neobična oaza 

neprijepornog klimatskog zatopljenja ili je samo dio širokog mozaika kojega čini cijela 

svjetska klimatska pozornica? 

Ako je zaključivati prema podacima što ih je objavila Svjetska meteorološka organizacija, 

Hrvatska nije klimatska iznimka nego dio slike klime svijeta u cijelosti. Cijela je 

Europa trpjela u 2008. nadprosječnu temperaturu zraka, jednako kao i veliki dio planeta. 

Godina 2008. na svjetskoj je razini rangirana kao deseta najtoplija godina od početka 

instrumentalnih mjerenja sredinom 19. stoljeća. I ne samo to. Jedanaest je od zadnjih 

dvanaest godina (razdoblje 1995.-2006.) među 12 najtoplijih godina od 1850.! 

Od 12 mjeseci prošle je godine u Zagrebu (a slično je 

i drugdje u našim krajevima) njih čak 11 bilo toplije od 

odgovarajućeg prosjeka 

Listopad je označen kao “topao”, te 

oborinski “normalan” i “sušan”. Najmanje 

kiše palo je u Lastovu, samo 3,3 

mm. Sedamnaestog listopada puhala je 

neobično jaka bura, kao posljedica prodora 

hladnoga zraka, pa je u Rijeci i okolici 

rušila stabla u krugu bolnice. 

Studeni je bio “topao”, a oborinski 

“normalan” i “kišan”. Sedmog studenog 

zabilježena je obilna oborina. U Dalmaciji 

je kiša padala tri dana. U Marini kraj Trogira 

oborinske i bujične vode s okolnih 

brda poplavile mjesto. Voda je izbijala iz 

vrulja i po kućama je bila visoka do metar 

i pol. Trinaestog studenog grmljavinsko 

nevrijeme s obilnom kišom i tučom 

sručilo se na Pulu. U sat vremena palo 

je više od 30 mm oborine te su nastale 

bujice koje su nosile lišće, šljunak i drugi 

materijal. Nešto kasnije, 28. studenog, 

pojavio se plimni val u uvali Kale u Veloj 

Luci. Razina mora porasla je više od metra. 

U luci je potopljeno nekoliko barki, 

jedan se veći turistički brod nasukao, a u 

moru je završilo nekoliko automobila. 

Prosinac je bio”topao”, a oborinski 

“normalan” i “vrlo kišan”. Prvog prosinca, 

nakon olujnog juga, što je stvaralo valove 

visoke nekoliko metara, te lomilo stabla 

i prevrtalo brodove u lukama, jadransku 

obalu zahvatio je plimni val (olujni uspor). 

Od Pule do Šibenika poplavljene su rive 

(obzidane i uređene obale u gradskoj 

luci). Poplavljeni su trgovi, ceste, kuće. 

Razina mora u Istri podigla se pola metra. 

Rijeka Raša nije mogla otjecati u more, 

pa se mjestimice izlila i poplavila čak i 

nasipe. U Umagu i Poreču pod morem 

su se našle i gradske plaže. U Rijeci je 

poplavljena i tržnica. U Opatiji je more 

povuklo barke koje su bile na kopnu. U 

Cresu je poplavljeno i središte grada, 

jednako kao u Crikvenici. U Karlobagu 

se more diglo 1,3 metra i poplavljena je 

Jadranska magistrala. Pod morem se 

našla cijela gradska plaža u Pagu. More 

je ušlo u Vransko jezero i zaslanilo ga. 

Zaposlenici općine u Novigradu morali 

su ulaziti u zgradu kroz prozore. 

Šestog prosinca izlila se rijeka Dobra u 

Ogulinu, a razina vode u Đulinom ponoru 

podigla se 30 metara i voda se izlila na 

okolna područja. Od 10. do 12. prosinca 

puhalo je olujno jugo. Pojedini dalmatinski 

otoci ostali su u potpunosti bez veze 

s kopnom, ali i bez struje i telefonije, jer 

je jugo pokidalo vodove. Kraj otoka Vrgade 

more je uništilo kaveze u kojima 

78

se uzgajaju tune. U Voloskom su vjetar i 

valovi razbili obalu. U Karlobagu su visoki 

valovi mljeli kamen i beton, valjali kamene 

blokove teške nekoliko tona, uništili rivu, 

parkiralište, kupalište, tržnicu u izgradnji. 

Zbog obilnih kiša razina vode u Crvenom 

jezeru kraj Imotskog porasla je pedesetak 

metara, a huk vodopada Gubavica 

čuo se s nekoliko kilometara udaljenosti. 

U Istri, u rezervatu magaraca Liburna u 

Donišnici, voda je ugrozila životinje, pa 

su morali premjestiti magarce, stada 

ovaca i konje na više terene. 

Neobične godine 

postaju sve običnije 

Prošla je godina bila prilično neobična, 

barem je takav opći dojam, kojega potkrjepljuju 

i podaci vremenskih motrenja. To 

se ponajvećma odnosi na temperaturu 

zraka. Od 12 mjeseci u godini u Zagrebu 

su (a slično je i drugdje) njih čak 11 bili 

topliji od odgovarajućeg prosjeka. Samo 

je rujan bio hladniji od prosjeka. Prema 

srednjoj godišnjoj temperaturi, godina 

je u cijeloj Hrvatskoj bila toplija od prosjeka, 

i to zamjetno toplija. Statistički, čak 

99 posto područja Hrvatske imalo je “ekstremno” 

ili “iznimno toplu” godinu, a 1 

posto područja “vrlo toplu”. 

Godišnja raspodjela količine oborina 

je mnogo neujednačenija i nepravilnija. 

Takvo je stanje kad je posrijedi i 

godišnja količina oborine. Ona je uglavnom 

bila manja od prosjeka. Pritom 

ipak nije mnogo odstupala od njega, 

tako da je u 92 posto područja Hrvatske 

statistički svrstana u kategoriju “ normalno”. 

U ostalom, zamjetno manjem, 

dijelu pokazana je veća sklonost prema 

suhoći, tako da je 6 posto područja 

(sjeverozapadni dio Hrvatske, sjeverna 

i južna Dalmacija) uvršteno u kategoriju 

“sušno”, a 2 posto (dubrovačko 

područje) u “vrlo sušno” 

Srednja godišnja temperatura zraka 

na meteorološkom opservatoriju Zagreb-Grič 

u 2008. iznosila je 13,4 °C, što 

je 1,9 °C više od prosjeka u razdoblju 

1862.- 2008. Godina 2008. je treća u redoslijedu 

dosad najtoplijih godina. Prve 

dvije na ljestvici najtoplijih su 2000.(13,8 

°C) i 2007. (13,6 °C). Srednja godišnja 

temperatura 2008. na meteorološkom 

opservatoriju Split - Marjan iznosila je 

17,2 °C te godina dijeli peto i šesto mjesto 

na ljestvici najtoplijih u razdoblju od 

1948. 

Protekla je godina pokazala da je 

razdoblje globalnog zatopljenja stvarnost 

koja traje i koja se nastavlja. Pritom je Hrvatska 

u njemu itekako prisutna. I to je 

najveća pouka iz zbivanja protekle godine. 

Hoćemo li zbog čestih prekomjernih 

i teško podnošljivih vrućina doživjeti i 

“vrućicu” - nije samo zdravstveno pitanje 

nego i prosudba o razboritosti svih nas 

koji “prčkamo” po klimatskoj kuhinji! 

79

Putopis 

Malta, tvrđava u morskom prostranstvu 

Otočno srce 

Mediterana 

U neka druga vremena mjesto gdje su ratovali Istok i Zapad, 

islam i kršćanstvo, boreći se za prevlast, a danas jedna od 

najgušće naseljenih država svijeta, bogata spomenicima i 

siromašna vodom 


Blanka Despotović 

Izgubljena u prostranstvima Sredozemnog 

mora 93 km južno od Sicilije, na 

svakoj karti Europe prikazana kao 

točkica, nalazi se otočka zemlja površine 

316 km2, manja od Brača nešto veća od 

Hvara, sa svojih 420000 stanovnika, jedna 

od najgušće naseljenih država svijeta, ujedinjuje 

Split, Rijeku i Pulu – Malta. Od davnine, 

nepovjesničari bi rekli oduvijek, za 

Maltu je bio presudan njezin geostrateški 

položaj: 288 km od tuniske obale, 1836 km 

istočno od Gibraltara i 1519 km zapadno 

od Aleksandrije. Prvi došljaci, gotovo 5200 

godina pr. Krista, bili su doseljenici sa Sicilije, 

Sikanci, i došli su loviti divljač i ribariti po 

okolnom moru (tada je na Malti bilo i rijeka 

i šuma), a danas dolaze turisti koje zanima 

sunce, more i kulturnopovijesni spomenici. 

Nakon malo više od dva sata leta 

stigli smo sa Schwechata kraj Beča do 

U KATAKOMBAMA SV. PAVLA 

malteškog aerodroma Luq. Bila je noć i 

svjetla su se prelamala površinom mora, 

mjesta su čas izranjala kao iz morske 

dubine, a zatim odmah nestajala. Shvatili 

smo da na dlanu imamo čitavu državu; tri 

naseljena (Malta, Gozo i Comino) i dva 

nenaseljena otoka (Cominoto i Filfa). 

Zadovoljni smo, jer u tim večernjim satima 

nema gužve i vrlo brzo obavljamo 

sve formalnosti, ali naše zadovoljstvo je 

kratkog vijeka. Topi se kad vidimo «naš» 

autobus. U Hrvatskoj sigurno ne bi bio u 

prometu. Nakon sat vremena sumanute 

vožnje «osvojili» smo hotel «Riviera Resort» 

u Marfi. Kažu, da su prvi dojmovi 

najčešće ispravni. Ovdje su sve udaljenosti 

«blizu», pa natpisi najčešće ne najavljuju 

sljedeće mjesto. «Domorocima» to niti 

ne treba, a turisti većinu naziva zapamte 

tek «od treće». Male zgodne kuće imaju 

svoja imena «Grazia», «Lily», «Carmen», 

ali uz njih se vrlo često nalaze zapuštena 

zdanja. Uz cestu samo pokoje drvo i 

šipražje. Počinjete se pitati biste li ovdje 

željeli ljetovati. Naime, svi koje poznajem 

bili su na Malti isključivo na ljetovanju, ili 

na medenom mjesecu, ali oni se ionako 

80

VALLETTA - VRT PALAČE VELIKIH VITEZOVA 

Prema modernim analizama, jezik 

Maltežana živo je naslijeđe govornog 

feničkog jezika, što objašnjava neobičnost 

i egzotiku za uši prosječnog Europljanina 

Gotovo nema turista koji kao suvenir 

ne kupi malteški križ, nazvan prema 

Malteškom redu, netko skupocjen zlatni 

ili srebrni, netko otisnut na majici ili šalici 

ne računaju. Ljetovanje, hvala ne. 

Hotel se pokazao ugodnim i udobnim, 

ali, uvijek postoji neki ali, voda nije za piće. 

Prava sreća da putnik usprkos strogim 

aerodromskim pravilima prokrijumčari 

decilitar vode pa može oprati zube i lice. 

Ovdje su planinari u prednosti, jer su savladali 

tehniku pranja bez vode. 

Maltežani i malteški jezik 

Tri tisućljeća poslije Sicilijanaca na 

otok dolaze Feničani, trgovci iz istočnog 

Mediterana koji su njegove sigurne luke 

koristili kao mjesta trgovine. U doba 

punskih ratova, 264. do 146. pr. Krista, 

između Kartage (feničke kolonije) i Rima 

Malta je bila današnjim jezikom rečeno 

kolateralna žrtva i postaje gotovo tisuću 

slijedećih godina dio rimske provincije Sicilije. 

Godine 60. poslije Krista sveti Pavao 

je doživio povijesni biblijski brodolom (na 

mjestu danas poznato kao Uvala sv. Pavla) 

na putu za Rim i nakon toga je počelo 

pokrštavanje; preveo je Maltežane u krilo 

katoličke crkve. Poslije propasti Zapadnog 

rimskog carstva, godine 395. poslije 

Krista, kojega je i Malta dio, na otok stižu 

Goti i Vandali (istočnogermansko pleme, 

prema njima skovan izraz vandalizam jer 

su opustošili Rim). 

Arapi stižu krajem 9. stoljeća i sa sobom 

donose pamuk, agrume, smokve, jezik i 

vjeru. Otočani su prihvatili islam. Godine 

1090. Normani osvajaju Maltu i ona postaje 

dio Kraljevstva Obaju Sicilija, arapski 

ostaje kao nacionalni jezik, ali otočani 

se vraćaju kršćanstvu. Gospodari su se 

smjenjivali, a u vrijeme španjolske dominacije 

Karlo V. poklonio je godine 1530. 

81

putopis 

Bitka dvaju svjetova 

Turska opsada otoka, Velika opsada, počela je 18. lipnja 1565. Na 180 brodova bilo 

je oko 30000 najboljih sultanovih vojnika. Otok je branilo 700 malteških vitezova i 3000 

Maltežana. Bitka za Maltu bila je mnogo više od borbe Vitezova i Turaka. Bio je to Istok 

protiv Zapada, islam protiv kršćanstva – ključ za prevlast u svijetu. 

Očekivala se brza pobjeda turske vojske. Turski gubici bili su strašni, more je bilo 

crveno. Veliki meštar La Valetta zatražio je pomoć Sicilije, ali pomoć nije dolazila. Kada 

se turska zastava zavijorila na tvrđavi St Elmo (danas najizbočeniji rt grada Valette), 

branitelji su odlučili «posvetiti tijela Bogu». I tada je, u noći 8. rujna, stigla pomoć sa 

Sicilije. 

Danas je 8. rujna najvažniji praznik u malteškom kalendaru. Smatralo se, da se niti 

jedan trenutak boli i patnje ne može s njim usporediti – sve do druge Velike opsade 

1940. godine. 

Siromašniji od Hrvatske, bogatiji od Hrvatske 

Malta je zanimljiva i kao egzistencijalni primjer. Živi od svega pomalo; nema riječnih 

tokova, nema nafte, ugljena, ili drugih ruda, najviše je kamena, pješčanika, izvanredni 

građevinski materijal od kojega je ovdje sve sazidano. Vegetacija je vrlo oskudna, 

pješčane plaže i plitko more, ili kamene hridi koje se strmo ruše u Mediteran, obala se 

ne može usporediti s Jadranom, ali začudo privlači brojne turiste. 

Nacionalni bruto-proizvod po stanovniku iznosi 23900 dolara, u Hrvatskoj 14400 

dolara. To su uistinu podatci za razmišljanje! 

vitez u odori 

Maltu vitezovima sv. Ivana Krstitelja. 

Onovremena opasnost, snage Otomanskog 

carstva, nije mimoišla ni ovu 

hrid u središtu Mediterana. Sulejman 

Veličanstveni 1565. tri je mjeseca opsjedao 

Maltu, ali uzalud. U posljednji 

je čas stigla pomoć sa Sicilije. Druga 

polovica 16. stoljeća zlatno je doba gospodarskog 

i kulturnog razvoja. 

Godine 1798. Napoleonove postrojbe 

bez borbe zauzimaju Maltu (ima li sličnosti 

s Dubrovnikom?), ali 1802. preotimaju je 

Britanci (potvrđeno Pariškim mirom 1814.), 

te je otada Malta važno britansko uporište; 

važna trgovačka postaja i mornarička baza 

na polovici puta između Gibraltara i Sueza 

na putu za Indiju. 

Zbog iznimne vojno-strateške važnosti 

u II. svjetskom ratu uporišno je mjesto za 

britanske operacije u Sredozemlju. Kada je 

Benito Mussolini 10. lipnja 1940. s balkona 

na Piazza Venezia u Rimu proglasio da je 

od ponoći njegovih «milijun bajoneta» na 

vojnom pohodu ni njegov saveznik Hitler 

nije znao da će prva Mussolinijeva akcija 

sljedećeg dana, 11. lipnja, biti Malta - ključ 

Mediterana; i Talijani i Nijemci bili su toga 

svjesni, kao i Britanci mnogo prije njih. Tijekom 

ožujka i travnja 1942. na Maltu je 

palo više bombi nego na London tijekom 

cijele godine. Dok je Malta bila u potpunoj 

blokadi Churcill je signalizirao: »Oči 

Britanije uprte su u Maltu». 

U znak priznanja 15. travnja 1942. 

kralj Georg VI. odlikovao je narod Malte 

najvišim britanskim odlikovanjem Georg 

Cross. Na svoju zastavu i grb Malta je dodala 

britanski križ. S grba je uklonjen tek 

proglašenjem Republike Malte. Nakon 

rata održan je referendum 1964. i otok 

postaje neovisan; a 1974. proglašena je 

Republika. Prvog svibnja 2004. Republika 

Malta postala je članica EU. 

I prije dolaska na otok znate da svi govore 

engleski, mnogi i bolje od nas, jer su 

pohađali engleske škole. Službeni jezici 

su malteški i engleski, iako na otoku postoji 

čvrsta povijesna veza s talijanskim. 

Do 1934. talijanski je bio službeni jezik 

na Malti. 

Prema modernim analizama jezik 

Maltežana živo je naslijeđe govornog 

feničkog jezika (naravno evolucija i dodaci 

tijekom 2000 godina), što objašnjava 

neobičnost i egzotiku za uši prosječnog 

Europljanina. U početku bio je to samo 

govorni, nikad pisani jezik, jezik puka. Dolaskom 

na Maltu Arapi su donijeli svoj jezik, 

a zbog sličnih jezičnih semitičkih korijena 

mnoge su riječi uključene u malteški. I talijanski 

je jezik dao svoj obol, pa pored arapskih 

prisutno je mnogo talijanskih riječi. 

Malteški vitezovi, 

Vitezovi sv. Ivana 

Gotovo nema turista koji posjeti Maltu, 

a ne kupi suvenir – malteški križ; sasvim 

je nevažno je li zlatni, srebreni ili na majici, 

šalici, pregači. Malteški križ je osmerok- 

82

VALLETTA,SPOMENIK PALIMA U RATU 

raki križ (prikaz osam blaženstava) nazvan 

po Malteškom redu. Od 1. križarskog 

rata simbol kršćanstva. Danas simbol 

Malteškog viteškog reda, katolički red, 

odvjetak ivanovaca. 

Ivanovci (hospitalci) su katolički red 

koji se javlja oko 1080. u Jeruzalemu kao 

redovnička zajednica za njegu bolesnika. 

Ime je dobio po prvome samostanu u Jeruzalemu 

kraj crkve sv. Ivana Krstitelja. Vrhovni 

poglavar reda je Veliki meštar. S vremenom 

hodočasnici su trebali i fizičku zaštitu, pa 

su mladi Vitezovi regrutirani za pružanje 

zaštite. Vitezovi su mogli biti samo pripadnici 

aristokratskih obitelji iz Francuske, Italije, 

Španjolske, Portugala i Engleske (čak su i 

sluge trebale biti iz uglednih obitelji). Saraceni 

zauzimaju Jeruzalem i Vitezovi se sele 

na Rodos (1310 do 1526). 

Otok Rodos u neposrednoj je blizini 

turske obale. Kada je vodstvo islamskog 

svijeta prešlo na otomanske Turke 

nazočnost Vitezova postaje prava provokacija. 

«Ovdje prebivaju sinovi Satana» 

bila je turska izreka. Nakon Konstantinopolisa 

1453. i Beograda 1520. Europa 

je znala da je Rodos sljedeći. I Rodos je 

pao. Sulejman Veličanstveni, suprotno 

stereotipu i slici koja je pratila Turke, 

pokazao se u svojoj pobjedi milosrdnim i 

dopustio Vitezovima dostojanstven odlazak 

s otoka sa svom imovinom (i relikvijom 

– rukom sv. Ivana Krstitelja). S Vitezovima 

je otišlo i 100 grčkih obitelji, jer su 

se bojali ostati pod turskom vlašću. 

Car Karlo V. udijelio je Redu smještaj na 

Malti. Vitezovima je bio ponuđen Tripoli ili 

nepoznata Malta. Povjerenici su pogledali 

otok i izvijestili: «stijena na pijesku, bez 

vode ili izvora, drveće tako oskudno da 

se prodaje na funte ((0,45 kg), oko 120.00 

stanovnika, siromašnih i bijednih seljaka 

i ribara». Izabrana je Malta. Trebalo je 

odmah naći i izgraditi smještaj za nekoliko 

tisuća novopridošlih, i istovremeno osigurati 

obranu otoka, jer je dolazak osmanlijske 

vojske bilo samo pitanje vremena. 

Sjedište Vitezova najprije je bilo u staroj 

prijestolnici Malte – Mdini, a zatim je njihov 

dom bio Birgu, mjesto iza tvrđave Fort 

St Angelo, danas Vittoriosa, jedan od Tri 

grada u neposrednoj blizini Vallette. 

Valletta, tvrđava 

na stijeni 

Nakon pobjede u bitki protiv Turaka 

1565., Veliki meštar Jean Parisot de la 

Valetta i stanovnici Malte smatrali su da 

treba izgraditi novi, bolje utvrđeni, grad 

kako bi bili spremni za sljedeću tursku 

invaziju. Kao mjesto gradnje izabran je 

stjenoviti, nenaseljeni poluotok Mount 

Scebberas; uzvišenje između dviju luka – 

Marsamxett Harbour i Grand Harbour na 

čijem je vrhu tvrđava St Elmo. Izgrađen 

je jedan od najvažnijih planski izgrađenih 

gradova renesanse: sve ulice su ravne i 

križaju se pod pravim kutom, jedan trg 

je glavni, a postoji i nekoliko sporednih 

83

putopis 

Na crkvu u Mosti pala je sretna bomba 

Na Malti je sve blizu, nema velikih razdaljina. Na putu prema 

Mdini, staroj prijestolnici Malte u središnjem dijelu otoka 

ne možemo ne posjetiti mjesto Mosta. To je samo pola sata 

vožnje. 

U Mosti je znamenita crkva s trećom po veličini kupolom 

na svijetu, odmah poslije kupole Aja Sofije i crkve sv. Petra 

u Rimu. Kupola je građena bez betonske konstrukcije, a njena 

sferična forma dobivena je pomakom slijedeće cigle za 

trećinu u odnosu na prethodnu. Statika je u redu, a priča kaže 

da je izvođač bio nepismeni kršćanin. Crkva je izgrađena 

prilozima pradjedova današnjih žitelja. 

Uz nju se veže još jedan događaj, točnije čudo. Na nju je 9. 

travnja 1942. pala njemačka bomba u trenutku kada se u crkvi 

na misi nalazilo oko 300 mještana. Bomba nije eksplodirala. 

Sada se ta neeksplodirana bomba čuva u crkvi. 

MDINA RABAT - TRANSPORT 

VALLETTA S MORA 

trgova. Novi grad nazvan je Valletta po 

Velikom meštru la Valetti koji je doveo 

Red do pobjede u Velikoj opsadi. 

Valletta je grad za pješake, gotovo 

nema automobila, samo kočije. Ulazimo 

kroz Gradska vrata i odmah se nalazimo 

u glavnoj ulici Triq ir-Repubblika (Ulica 

Republike) koja nas vodi do tvrđave Fort 

St Elmo na samom vrhu kopna Vallette 

zaronjene u more. Šetnja glavnom ulicom 

pokazuje nam povijesne znamenitosti 

grada, ali to je i mjesto kupovine, kavana, 

zalogajnica. Na samom ulasku u grad, 

desno, prostor izgleda kao da je pala 

bomba. I jeste, njemačka. Ovdje je bila 

Kraljevska Opera do II. svjetskoga rata. 

Maltežani je namjerno nisu obnovili. 

Usprkos vojnim zadacima mnogih Vitezova, 

oni su prvotno iznad svega bili religiozno 

bratstvo i samostanska crkva bila 

je njihova najvažnija zgrada. Cassar, vojni 

arhitekt, izgradio je pročelje crkve poput 

crkve tvrđave. Unutrašnjost, široka lađa 

bačvastog svoda i dvije pobočne lađe 

podijeljene u kapele, dočekuje nas bogato 

dekoriranih zidova, arabeskne slikarije 

prekrivaju svaki centimetar zidova. Ako je 

možda previše ukrasa, valja prošetati uz 

postrane kapele; one su uistinu različite. 

Oratorij, prvotno zamišljen kao mjesto zatvorenog 

bogoslužja, danas ne mimoiđe 

niti jedan posjetitelj. Glavna atrakcija je 

oltarna slika Micelangelo da Merisi, poznat 

kao Caravaggio, «Pogubljenje sv. Ivana». 

Caravaggio je autor brojnih slika, ali jedino 

je ova potpisana. Plijeni naturalističkim realizmom, 

majstorskom uporabom boje i 

chiaroscura. 

Godine 1571., kada su utvrde Valette 

postale dovoljno sigurne da izdrže nove neprijateljske 

napade Red sv. Ivana preselio 

se iz Tvrđave Sv. Angelo i Birgu (danas 

Vittoriosa) u novi grad - Vallettu. Palace of 

the Grand Masters (Palača Velikih meštara) 

je djelo arhitekta Cassara i njena vanjština 

inspirirana je njegovim viđenjem vojnog 

karaktera Reda, a u prizemlju to potvrđuje 

i oružarnica, muzej, koja ima jednu od 

najvećih zbirki oružja i oklopa na svijetu 

iz vremena Vitezova. Uskim stepenicama 

penjemo se na kat. Najveću pozornost 

posjetitelja plijeni Soba tapiserija. Zidove 

pokrivaju tapiserije s motivima avantura, 

naročito lova, u Indiji, a na vrhu je friz 

koji prikazuje prizore Velike opsade. Na 

drugom kraju je Ambasadorska soba ili 

Crveni salon, ukrašen slikama epizoda iz 

života Reda u Acri, Cipru i Rodosu, u kojem 

je Veliki meštar primao akreditive veleposlanika. 

U pokrajnoj Sobi za poslugu, 

u stvari za ambasadorsku pratnju, danas 

se održavaju svečane večere Predsjednika 

Republike Malte. U Palači Velikih meštara 

danas zasjeda malteški parlament. 

U tvrđavi St Elmo smješten je National 

War museum (ratni muzej). Posvećen je ratnom 

naporu Malte za vrijeme II. svjetskoga 

rata, prate nas slike razaranja i danonoćne 

borbe tijekom četiri strašne ratne godine, a 

84

MDINA KATEDRALA SV. PAVLA 

MDINA - GRADSKA VRATA 

stotinjak metara dalje je i obelisk – spomenik 

poginulima. Pokraj Fort St Elmo nalazi se 

«Sacra Infermeria» Vitezova Hospitalaca, u 

srednjem vijeku najveća bolnica na svijetu, 

imala je 600 kreveta i «banku krvi»; krv im je 

uistinu i bila potrebna. 

Valja posjetiti National museum of archeology, 

stjecište svih najvrjednijih blaga duge 

kulturne baštine Malte, te Manoel Theatre, 

drugo najstarije kazalište u Europi još u uporabi 

(prvo je hvarsko – «negdje u Dalmaciji», 

kaže vodič). 

Od Uvale sv. Pavla do 

Mdine i Rabata 

Na sjeverozapadu Malte između nekoliko 

uvala ističe se St Paul’s Bay (Uvala sv. Pavla). 

U sredini uvale je otočić, danas nazvan 

St Paul’s Island, na kojem se prema legendi 

60. godine dogodio brodolom u kojem je 

stradala svečeva lađa. Danas je to mjesto 

tako izgrađeno i izgleda tako «turistički» da 

lokalno stanovništvo kaže «da se taj događaj 

zbio danas, sv. Pavao bi ponovo zaronio i 

svoju sreću potražio na nekome drugom 

mjestu». 

Mdina, ili kako Maltežani često kažu Indina, 

smještena na najvišem brežuljku otoka i 

Rabat, nekada predgrađe Mdine, danas su 

jedan grad koji su se s vremenom spojili. 

Mdina je tipični srednjovjekovni grad, tiho 

mjesto iako je turističko hodočašće, koji se 

nekada i zvao Tihi grad, jer su ulice neprikladne 

za promet. To je grad palača, crkava, 

katedrale i muzeja. Bila je, i danas je, dom 

najstarijih malteških obitelji. Katedrala sv. 

Pavla potječe iz 11. stoljeća, podigli su je 

Normani na mjestu kuće rimskoga guvernera 

Publiusa, kojega je sv. Pavle pokrstio. To 

je bio prvi kršćanin na Malti. Godine 1693. 

snažan potres je pogodio središnji Mediteran 

i sačuvala se samo apsida katedrale. 

Lorenzo Gafa, najveći malteški barokni 

arhitekt, obnovio je katedralu i to je njegovo 

remek-djelo; dragulj Mdine. Među brojnim 

umjetninama valja izdvojiti dvije slike koje 

prikazuju brodolom sv. Pavla, a rad su ikone 

malteškog slikarstva, Kalabreza Mattia Pretia. 

Slike su smještene iza oltara i treba mnogo 

sreće da vam ih pokažu. 

Na području Rabata ima više katakombi 

od kojih su najznačajnije one koje nose 

ime sv. Pavla. Svetac je u njima proveo 

oko tri mjeseca 60. godine kada se poslije 

brodoloma iskrcao na Malti. Kasnije, od 3. 

do 5. stoljeća, katakombe su služile kao 

kršćansko groblje. Danas je to muzej. 

UVALA SV. PAVLA 

85

Putopis 

Dubai, basnoslovan luksuz na vodi i pijesku 

Beduinsko selo 

pretvoreno u 

grad tehnološke 

mašte 

Milijarde dolara dobivene prodajom crnog zlata preobrazile su 

neuglednu lučicu u mjesto gdje se najbolji svjetski arhitekti i 

inženjeri natječu u ostvarivanju futurističkih kreacija 


Zdravko Cesar 

Zlato, raskoš, bogatstvo, luksuz, 

ostvarene nemogućnosti.... sve 

su to asocijacije na samo jedno 

mjesto u svijetu u kojemu svega toga 

ima u izobilju i to je zasigurno – Dubai. 

Teško je samo i pomisliti da je prije manje 

od jednog stoljeća Dubai bio jedno od 

izgubljenih sela u pustinji koje su koristili 

tek beduini i poneki stranac. U vremenima 

dok je Europa gradila svoju industriju 

i gradove u staroj europskoj tradiciji, Dubai 

nije imao čak ni vode, boljih cesta, a 

jedino prijevozno sredstvo bila je deva. 

Smješten između Europe i Azije na 

južnoj obali Arapskog zaljeva, Dubai 

je na vrtoglavi put u budućnost krenuo 

otkrićem nafte i ulaskom u Ujedinjene Arapske 

Emirate koji su osnovani 1971. Ti 

su Emirati koji su danas sastavni dio Federacije 

po nekim zapisima osnovani tijekom 

7. stoljeća, a od početka 17. stoljeća 

Britanci su bili najutjecajniji Europljani u 

tom području. No, oni odlaze iz Zaljeva i 

većina se emirata odlučuje za učlanjenje 

u UAE, federaciju sedam država kojima 

su na čelu emiri. Iako je glavni grad emirata 

službeno Abu Dhabi, drugi po veličini 

je Dubai i on je jednostavno potisnuo 

sve što se događa u ovoj malenoj zemlji 

na najvećem azijskom poluotoku. Dubai 

je najbolje rečeno postao sinonim za 

Džamija Jumeirah, arapski luksuz Dubaia 

Ujedinjene Arapske Emirate, ali i za mnogo 

širi prostor na ovom području. 

Grad sa 70 posto stranaca 

Dubai danas broji oko 1,5 milijuna 

stanovnika od kojih je oko 70 posto 

stranaca, od radne snage iz Azije do 

američkih i europskih menadžera koji ovdje 

imaju svoje tvrtke i poslovna ulaganja. Zbog 

visokih temperatura koje u srpnju i kolovozu 

dosežu skoro 50 stupnjeva Celzijevih i 

Prepoznatljiv ulazak u tradicionalni souk 

86

Ulaz u novoizgrađeni hotel Atlantis 

Burj Dubai- najviši poslovni toranj na svijetu 

Nekadašnje sitne trgovce i beduine, sinove 

pustinje s devama, zamijenili su najveći 

tornjevi na svijetu, luksuzni automobili i 

dizajnerski dućani 

Stari Dubai u potpunosti je nestao 

i gotovo da se ovdje nitko ne sjeća 

kako je grad izgledao samo prije 

30-ak godina 

visokog postotka vlage, u Dubai je najbolje 

doći u zimskim mjesecima kada ovdje vlada 

temperatura od ugodnih 25 stupnjeva Eelzijevih. 

I već na prvom koraku, ulaskom u Dubai 

International Airport koji je jedan od najprometnijih 

u svijetu, sudarate se sa sjajem 

trgovina i pozivima na nagradne igre u kojima 

se mogu osvojiti stotina tisuća dolara, 

automobili ili produžiti boravak u Dubaiu. 

Ukoliko u Dubai dolazite u siječnju, pored 

lijepog vremena, dočekat će vas i „shopping 

festival“ s velikim sniženjima, i do 80 

posto, koji traje mjeseca dana. Odlučite li 

se možda za kupnju stana u jednoj od novih 

četvrti Dubaia možete vrlo lako naletjeti na 

akciju u kojoj uz stan dobivate i najnoviji 

model BMW-a na poklon, a ako kupite 

apartman ispred njega će vas dočekati još 

bolji poklon – najnoviji model Porchea. 

Uspoređivati Dubai s Europom pa čak 

i Amerikom gotovo da i nema smisla 

jer svaki dio grada ima svoj centar, a 

središnji poslovni dio Dubaija podijeljen 

je na dvije gradske četvrti. To su Deira, 

koja se nalazi na sjevernoj strani zaljeva i 

Bur Dubai na južnoj, za kojeg će vam reći 

da je to nekada bio pravi centar grada. Ta 

su dva dijela povezana mostovima i svaka 

strana ima vrhunske hotele, tržnice, 

dućane i restorane. Naravno, uz sve to 

ovdje su i poznate tržnice „sukovi“ na 

kojima se možda najbolje osjeti način 

istočnjačkog trgovanja uz obavezno 

cjenjkanje koje je ovdje dio stare arapske 

priče iz prošlosti. Najpoznatije su Golden 

Souk koja u stvari nije prava tržnica već 

cijela jedna ulica samo s trgovinama u 

kojima se isključivo prodaje zlato, nakit 

i drago kamenje. Naravno, ovdje su i na- 

87

putopis 

Šeik Mohammed bin Rashid Al 

Maktoum znao je odlučiti 

Današnjeg Dubaija ne bi bilo bez vladara 

Dubaija, šeika Mohammeda bin Rashida 

Al Maktouma, koji je na vrijeme shvatio da 

ogromne zarade od nafte neće trajati vječno, 

ali da mogu vrlo dobro poslužiti da se izgradi 

grad budućnosti u kojem će trgovina i turizam 

biti magnet koji privlači ljude. 

Grad se razvijao vrtoglavo i vrlo brzo postao 

arhitektonsko tehnološko i turističko čudo u 

današnjem svijetu. Posebno je impresivan bio 

rast u posljednjih 18 godina kada su suvremene 

i moderne građevine prodirale metar po metar 

u pustinju i otimale dragocjeno tlo za novu 

izgradnju. Ni tu se nije stalo. Pijesak iz pustinje 

prenosio se na obalu, gradili su se umjetni otoci, 

sadile palme, umjetna jezera, riječni kanali 

pa je grad svakog dana mijenjao svoje obrise. 

No, iza svega toga stajao je ogroman novac od 

nafte koji je bio najbolja garancija projektantima 

i izvođačima u stvaranju novog osmog svjetskog 

čuda. Nekadašnje sitne trgovce i beduine, sinove 

pustinje sa svojim devama zamijenili su najveći 

tornjevi na svijetu, luksuzni automobili, dizajnerski 

dućani, najluksuzniji hoteli. 

Muzej Dubai u kojem je sva prošlost grada 

Novoizgrađena đamija u Abu Dhabiju 

Velika ponuda zlata po pristupačnim cijenama 

jskuplji proizvodi vrhunskih dizajnera i 

čuveno arapsko zlato poznato po svojoj 

izrazito žutoj boji od 22 ili 24 karata. 

Grad tolerancije 

Drugi dio grada u kojoj se nalazi Spice 

Souk svojim mirisima potpuno odudara od 

moderne arhitekture najvećeg dijela Dubaia. 

Ovdje ste naprosto omamljeni od jakih 

mirisa sandalovine, currya, cimeta, kurkuma 

i ostalih začina iz cijelog svijeta. Pored ova 

dva najrazvikanija souka u gradu ima još 

nekoliko manjih tržnica na kojima se može 

pronaći sve od tekstila do najmodernije tehnike 

i elektronike, a cijene su za europske 

pojmove više nego dobre. 

Stari Dubai u potpunosti je nestao i 

gotovo da se ovdje nitko ne sjeća kako je 

grad izgledao samo prije 30-ak godina. 

Ipak, postoji mjesto u kojemu je nešto od te 

prošlosti ipak ostalo i mora ga se posjetiti u 

svakom slučaju. Riječ je o Dubai muzeju koji 

na impresivan način pokazuje strahovit razvitak 

grada. Ovdje se može vidjeti povijest 

beduina „sinova pustinje“ i to na multimedijalnoj 

prezentaciji koja završava pogledom 

budućnosti Dubaija koja je definitivno već 

88

Usred pustinjskog pijeska mediteranska idila 

započela. Rekonstrukcija starih beduinskih 

sela oživljena je u Heritage Diving Village 

gdje se može vidjeti kako se živjelo u vremenima 

koja nisu i neka daleka prošlost. 

Zahvaljujući velikom broju stranaca koji žive 

i rade u Dubaiju, taj grad izrazito tolerantan 

prema svim posjetiteljima koji nisu islamske 

vjeroispovijesti. Iako je službeni jezik arapski, 

najveći broj ljudi posebno u poslovnom 

okruženju ili na turističkim odredištima govori 

engleski, i to bez većih problema. Sve se to vidi 

i na većini oglasa, prometnih znakova ili menija 

u restoranima gdje su oznake na engleskom 

i arapskom jeziku. Usprkos svemu državljane 

Emirata i stanovnike Dubaija prepoznat ćete 

po tradicionalnoj odjeći gdje muškarci nose 

dishdashi ili khanduri, bijelu haljinu koja je 

duga sve do poda i koja se nosi s bijelom 

maramom za glavu – gutrom. Žene mogu 

nositi i hlače pa čak i jeans, ali one moraju biti 

prekrivene dugačkom crnom haljinom abayom 

uz neizostavnu maramu na glavi. 

Alkohol samo u hotelima 

Veliki broj stranaca posebice s Filipina, 

Indije, Kine pa čak i istočne Europe radi u 

Hoteli u Dubaiu imaju nevjerojatne 

arhitektonske oblike 

restoranima u kojima je gastronomska ponuda 

vrlo dobra. Za europski ukus većina jela 

ipak ima prejaki okus chillya kojeg bi bilo dobro 

ublažiti nekim dobrim vinom ili pivom no, 

nažalost, u Dubaiju je to gotovo nemoguće. 

Naime, tamo je alkohol zabranjen i može se 

popiti samo u hotelima ili u poznatom Irish 

Willageu, poznatom pubu koji se nalazi unutar 

teniskog centra u gradu. 

U gradu koji već desetljećima prkosi svim 

prirodnim zakonima, koji stvara svoju vlastitu 

prirodu zalijevajući pijesak morskom vodom 

i otima svakog dana nekoliko metara tom 

istom moru, bez sumnje su najimpresivniji 

hoteli i građevine koje kao da se natječu 

koja će prije dotaknuti nebo. Ono što je prije 

samo nekoliko mjeseci izgledalo nemoguće, 

danas je realnost. Nekada skromna i neugledna 

arapska lučica, zahvaljujući milijardama 

dolara dobivenih od prodaje crnog 

zlata, postala je mjesto u kojem se najbolji 

svjetski arhitekti i inženjeri natječu u ostvarivanju 

vlastitih futurističkih kreacija. Ovdje 

je najviši hotel na svijetu Rose Tower visok 

impresivna 333 metara, najveći shopping 

centar Dubai Mall s 1000 trgovina, jedini 

hotel na svijetu sa sedam zvjezdica Burj Al 

Arab, a upravo se dovršava izgradnja Burj 

Dubaia – najvišeg nebodera na svijetu koji 

bi mogao premašiti sada nevjerojatnih 800 

metara. Time će on postati najviša zgrada u 

svijetu i preskočiti aktualno najvišu zgradu 

na svijetu Taipei 101. 

89

putopis 

Burj Al Arab, hotel u obliku jedra 

Jedan od najluksuznijih i najskupljih hotela 

na svijetu, Burj Al Arab, nalazi se na umjetnom 

otoku 280 metara od obale i drugi je po visini hotel 

na svijetu. Vlasnik tog simbola grada i države 

je hotelski lanac Jumeirah Group šeika Muhameda 

Bin Rašida Al Maktuma. Hotel je projektirao 

britanski arhitekt Tom Wright, a izvođač radova 

je bila južnoafrička tvrtka Murray and Roberts. 

Gradnja prepoznatljivog „jedra“ započela je 

1994. godine, a izgradnja je koštala 650 milijuna 

dolara. 

Iako se na internetu može pronaći da Burj Al 

Arab ima pet zvjezdica u javnosti je proglašen 

jedinim hotelom na svijetu sa sedam zvjezdica. 

U obliku moćnog jedra uzdiže se 321 metar u 

visinu i naprosto para nebo nad Dubaijem. Konstrukcija 

mu leži na stupovima 40 metara ispod 

površine mora, a vanjska fasada je presvučena 

duplim slojem teflona i specijalnim staklenim 

vlaknima koji su prvi puta upravo ovdje primijenjeni. 

Zbog sigurnosti cijela konstrukcija je postavljena 

na 230 pilona, a površinski sloj od velikog 

kamenja koji je okružen betonskim slojem u obliku 

pčelinjeg saća štiti temelje od erozije. Cijela 

građevina ima oko 70000 kubnih metara betona 

i oko 9000 kubnih metara čelika. Zanimljivo je da 

je gradnja samo umjetnog otoka i temelja trajala 

tri godine, isto koliko i gradnja samog hotela. 

U jedru je sve jedinstveno i neponovljivo. Već 

na dočeku goste čekaju specijalni Rolls Rollce 

tako da oni doista imaju osjećaj da ih se tretira 

poput šeika. Usprkos svojoj veličini hotel 

ima samo 28 dvostrukih etaža s 202 sobe. Najmanja 

soba ima 169 kvadrata, a najveći apartman 

780 kvadrata. Obične, najmanje sobe stoje 

oko 1000 dolara za noć, a kraljevski apartman 

28000 dolara. U jedru su vodili računa o tome 

da će gosti dolaziti iz svih krajeva svijeta pa je 

njegova unutrašnjost i dizajn soba podređen istoku 

i zapadu. Ovdje ima prepoznatljivi toskanski 

red stupova i spiralnih stuba od mramora, 

ograde od kovanog čelika sa zlatnim listovima 

i utjecajem klasicizma, ali i art nouveua. U kupaonicama 

je najčešće mozaik koji je inspiriran 

arapskom geometrijom koja se može pronaći i u 

cijelom hotelu. 

Restoran Al Muntaha nalazi se 200 metara iznad 

mora i do njega se dolazi panoramskim dizalom, 

dok je drugi restoran Al Mahara na dnu hotela i 

do njega se dolazi iz svojevrsne podmornice, a 

okružen je velikim akvarijima koji imaju kapacitet 

od čak milijun litara i prepuni su morskih životinja. 

Ne treba posebno spominjati da su ovi restorani 

među najelitnijima u svijetu i svojom kulinarskom 

ponudom u takvom okruženju predstavljaju sam 

vrh svjetske ponude. 

I to nije sve. Svi hoteli u Dubaiju, a posebice 

oni ekskluzivniji koji se nalaze u najpoznatijoj 

i najluksuznijoj gradskoj četvrti 

Jumeirah sa svojom poznatom plažom, 

izuzetne su arhitekture i izvedbe. Gotovo 

svaki ima otvorene i zatvorene bazene, 

wellnes centre, ekskluzivne barove i noćne 

klubove, bazene za ronjenje i sve ostalo što 

je potrebno za pravi ugođaj i doživljaj luksuznog 

odmora. 

Prikaz iz zraka umjetnog otoka Palm Yumeirah 

Vide se i s Mjeseca? 

U Dubaiju je pokrenut jedan projekt koji 

za mnoge predstavlja gotovo naučnu fantastiku. 

Radi se o ogromnim turističkim 

kompleksima koji u nedostatku prostora 

na pjeskovitom tlu jednostavno mora biti 

preseljen na morsku površinu. Projekt 

pod nazivom Dubai Palm Islands ostvaruje 

multinacionalna kompanija „Atlantis“ 

koja gradi tri otoka u obliku palme pod 

nazivima: Palm Jebel Ali, Palm Jumeirah 

i Palm Deira koja se prostiru 

na 25 kilometara pored obale. Ovi 

ogromni umjetni otoci navodno se 

vide i s Mjeseca i već su proglašeni 

osmim svjetskim čudom. Cijeli pothvat 

koji graniči s realnošću stajat će 

oko 2,5 milijarde dolara i za početak 

je u more bačeno skoro 80 milijuna 

kubika pijeska i kamena. Kad je u 

lipnju 2001. započela izgradnja Palm 

Jumeire malo je tko vjerovao da će ona 

uspješno završiti jer su mnogi smatrali da 

će pijesak na dnu mora i valovi vrlo brzo 

uništiti cijeli projekt, no pokazalo se da 

je ideja ipak bila ostvariva. Sedamnaest 

ogromnih krakova u obliku listova palme 

već je izgrađeno, a okolo je nasut poseban 

prstenasti zaštitni greben dugačak 

12 kilometara kako valovi ne bi ometali 

kupače na velebnim plažama umjetnog 

otoka. Danas ovdje već svoje kuće imaju 

milijunaši, poznate zvijezde među kojima 

su i David Beckham, Brad Pitt, Michael 

Jackson kao i ostali koji imaju dovoljno 

90

SKI Dubai - i na +50 stupnjeva u Dubaiu je moguće skijati 

novaca. 

Na otoku se nalazi Atlantis hotel vrijedan 

milijardu i pol dolara s 1539 soba, 

velikim akvarijem s morskim psima, a 

posebna atrakcija je vodeni park u kojem 

se nalazi 65 000 riba i 24 delfina koji su 

dovezeni sa Salomonskih otočja u južnom 

Pacifiku. Za one najbogatije najčešće je 

rezerviran najviši kat hotela Bridge Suite 

u kojem se nalazi apartman s tri spavaće 

sobe, tri kupaonice, stolom za jelo za 18 

osoba i zlatnim priborom kojima je stalno 

na raspolaganju četveročlana posluga. 

Noćenje u tom apartmanu stoji 26000 

dolara. Najzanimljiviji dio hotela je Lost 

Chamberst koji je uređen u stilu potopljenih 

ostataka Atlantide, a iz soba se 

kroz velike podvodne prozore pruža pogled 

u hotelsku lagunu koja je ispunjena 

svim vrstama riba. Drugi u nizu palminih 

otoka je Palm Jebel Ali koji je isto tako već 

gotovo rasprodan dok je treći Palm Deira 

koji će imati 40 krakova u obliku palminih 

listova. 

No, i to je izgleda već nešto na što su 

u Dubaiju navikli jer je u pripremi gotovo 

nevjerojatan projekt umjetnog arhipelaga 

koji ima oblik svojevrsne mape svijeta 

u kojem se nalazi čak 300 otoka. Ovaj 

planet na moru ulagače će navodno stajati 

više od 14 milijardi dolara no, sasvim 

sigurno ih raduje činjenica da je polovica 

otoka već kupljena i to po cijeni od 15 

do 50 milijuna dolara po otoku ovisno o 

njegovoj veličini. 

Hotel ispod mora i 

skijanje na plus 40 

U mega planovima razvitka Dubaija nalazi 

se i morski kanal dugačak 75 kilometara 

kojeg mnogi već uspoređuju s kanalima u 

Veneciji i to bi trebao biti i najsloženiji takav 

pothvat na srednjem istoku od izgradnje 

Sueskog kanala. No, i ovdje nije kraj. Vjerojatno 

neće biti kraj ni izgradnja planiranog 

prvog hotela na svijetu Hydropolisa koji 

će biti izgrađen ispod morske površine. 

Vrhunsku raskoš taj će hotel koji će biti 

smješten 20 metara ispod površine mora 

sasvim sigurno morati opravdati i s rekordnih 

10 zvjezdica i njegova izgradnja na 

kraju bi trebala ulagače stajati gotovo 600 

milijuna dolara. 

U Dubaiju itekako misle na svoje posjetitelje, 

pa su krenuli i u izgradnju Dubai 

Landa zabavnog parka koji će biti 

istovjetan Walt Disney World Resort u 

američkom Orlandu, ali dvostruko veći. 

Taj će park u kojem će biti uposleno 58000 

radnika stajati 20 milijardi dolara, a zanimljivosti 

radi u njemu je planirana izgradnja 

čak 45 velikih i 200 manjih „vlakova smrti“. 

Po računicama ulagača očekuje se 

oko 200000 posjetitelja dnevno. Poželite 

li i na temperaturi od 40 stupnjeva koliko 

je ljeti u Dubaiju možda i skijati, ni to nije 

nemoguće. Izgrađeno je najveće zatvoreno 

skijalište na svijetu s pet spustova, 

stazom za snowboard i naravno, žičarom 

i sve to u unutrašnjosti jednog ogromnog 

trgovačkog centra. 

Mnogi će reći da Dubai prkosi prirodi. 

Usred ljeta se skija, spava se u hotelima 20 

metara ispod morske površine i odlazi na 

čaj u najvišu zgradu na svijetu. Ovdje doista 

ništa nije nemoguće. Ne radi se o bahatosti 

i hirovima bogatih šeika, već o vrlo dobroj 

računici koja će pokazati da i nakon što se 

nafta iscrpi ostaju ogromne zarade od turizma 

koje će i dalje stvarati nešto novo kako bi 

po svemu ovaj grad bio jedinstven u svijetu. 

Pokazuje se to i sada jer Dubai ima jednu 

od najviših rata posjećenosti i pokazuje 

da je od beduinskog sela na obali Zaljeva 

moguće stvoriti jedno od najjačih turističkih 

odredišta u svijetu. 

91

Likovna galerija 

Hrvatska umjetnost 

Oton 

Postružnik 

Interpretacijom Postružnikova opusa ne dobivamo uvid samo 

u razvojnu parabolu jednoga slikara, nego i u opća kretanja, 

preispitivanja i kušnje hrvatskog slikarstva 20. stoljeća 

Piše: Ivica Župan 

Hrvatski slikar Oton Postružnik 

(Maribor, 26. ožujka 1900. - Zagreb, 

21. siječnja 1978.) grafičar, 

keramičar, jedan od suosnivača i član 

likovne grupe Zemlja, student i kasniji 

profesor zagrebačke Akademije likovnih 

umjetnosti, rođeni je Mariborčanin, čiju 

su crtačku nadarenost otkrili njegovi nastavnici, 

mjesni kapelan i vjeroučitelj još 

u pučkoj školi u Pregradi, odakle je podrijetlom, 

a konačnu umjetničku vokaciju 

omogućili imućni roditelji i njihova odluka 

o preseljenju obitelji u Zagreb. 

Školovao se u Pragu i Zagrebu, a 

usavršavao u Parizu. Između 1920. i 

1922. studira u Pragu kod Vlahe Bukovca, 

a 1924. diplomirao je na zagrebačkoj 

ALU, u klasi prof. Ljube Babića. Godine 

1925. i 1926. boravi u Parizu, gdje 

pohađa školu Andrea Lhotea i Moisea 

Kislinga. S Ivanom Tabakovićem 1927. 

u Zagrebu priređuje zajedničku izložbu. 

Studijski je boravio u Španjolskoj, 

Portugalu i Francuskoj. Godine 1938. 

odlazi u Pariz, a početkom Drugoga 

svjetskog rata vraća se u Zagreb. Do 

1943. pretežito živi u Dalmaciji, kada 

se priključuje partizanima. Nakon 

završetka Drugoga svjetskog rata vraća 

se u Zagreb, ali i dalje odlazi u Dalmaciju 

(Kobaš na Pelješcu). Od 1950. do 1970. 

bio je profesor na zagrebačkoj ALU, a 

od 1965. član je JAZU. 

Slikar bogate 

slikarske evolucije 

Monografija Oton Postružnik - u znaku 

likovne preobrazbe Ivanke Reberski iz 

1987. obuhvatila je svu širinu i raznolikost 

Postružnikova djela te stilske evolucije i 

oscilacije ukusa, od težnje za “nacionalnim 

izrazom” do ambicije dosizanja 

pariških parametara, od socijalne tendencioznosti 

i “angažirane” figuracije, 

do oblikovne i kolorističke autonomije i 

lirske apstrakcije. Temeljita znanstvena 

interpretacija njegova opusa, koju nam 

u ovoj monografiji predstavlja Ivanka 

Reberski, svjedoči ne samo o razvojnoj 

paraboli jednoga slikara, nego i o općim 

kretanjima, preispitivanjima i kušnjama 

hrvatskog slikarstva 20. stoljeća. Ovom 

se monografijom Postružnik opravdano 

nameće kao jedan od značajnijih protagonista 

hrvatskoga modernog slikarstva. 

Postružnikov dinamični put slikarskog 

naukovanja kontinuirano je u dosluhu 

s njegovom željom da bude korak ispred 

važećih akademskih načela. Od 

privatne škole Ljube Babića, preko likovnih 

akademija u Zagrebu i Pragu do 

usavršavanja u Parizu te od početna 

oduševljenja za hrvatski likovni izraz koji 

je propovijedala Grupa četvorice, preko 

poticajnog prijateljstva s lijevo orijentiranim 

hrvatskim intelektualcima, pose- 

92

Podne jeseni, 1970. 

Uvid u Postružnikov opus svjedoči 

kako je pred nama nedvojbeno jedan 

od značajnijih protagonista hrvatskoga 

modernog slikarstva 

Prema Otonu Postružniku, pod 

znakom apstrakcije lako se 

mogu kamuflirati osrednjost 

i diletantizam 

bice sa slikarom Ivanom Tabakovićem, 

sve do angažiranog sudjelovanja u 

izradi programa za udruženje umjetnika 

Zemlja. 

Suosnivač grupe Zemlja 

Nastavljajući razvijati morfologiju 

svoga izraza, od slikara prepoznatljivih 

krajolika u stilu kolorističkog intimizma 

prometnuo se u majstora vibrantnog 

ekspresionizma što pulsira na granici 

figuracije i apstrakcije. Kao formirana autorska 

ličnost javio se ciklusom Groteske 

koji je nastajao 1925.-27., bliskim novoj 

stvarnosti i Georgeu Groszu. 

Godine 1934. tiska i na izložbi u Salonu 

Ulrich pokazuje grafičku mapu Linorezi u 

kojoj diskretnom satirom komentira svijet 

socijalne nepravde i nasilja. 

Grupu Zemlja napušta 1933. nakon polemika 

izazvanih Krležinim Predgovorom 

Podravskim motivima Krste Hegedušića. 

Točno primjećuje Ivanka Reberski da je 

«Postružnik unatoč tome što je bio jedan 

od osnivača i idejnih začetnika zemlje, u 

momentu njezina formiranja (1929.) svoju 

pravu ‘zemljašku fazu, i u ideološkom i u 

formalnom smislu, već imao iza sebe». 

Između 1930. i 1934. često boravi u 

Dalmaciji, gdje u svoje slikarstvo unosi 

snažnu kolorističku komponentu. Poslije 

putovanja po Francuskoj, Španjolskoj 

i Portugalu 1937. priređuje samostalnu 

izložbu u Zagrebu. 

Poslije kraćega kriznog razdoblja 

i traganja, nastala nakon razlaza sa 

„zemljašima“, za novim izražajnim sredstvima 

i mogućnostima odlučuje se za 

kolorizam. Po povratku iz Pariza 1941. 

93

Likovna galerija 

Slika Jesen najavila je novo razdoblje 

Pored Kleka, slika Jesen iz 1958. – koja pripada novom Postružnikovu slikarskom razdoblju i 

na kojoj je prvi put dosljedno primijenjena tehnika sadre - jedno je od djela koje danas najviše 

pronosi svijest o Postružniku kao slikaru. Te godine, osim Jeseni, nastaje veliki ciklus slika 

na kojemu su likovi svedeni na temeljne obrise, ali nipošto nisu ravnodušni: oni svojom jednostavnom 

i monumentalnom nazočnošću sudjeluju u funkciji slike. 

„U toj slici znakovito se sabiru heterogene sastavnice Postružnikova slikarstva: svega što 

je prethodilo u ranom figurativnom opusu i onoga što će motivski izvorno dalje bujati u lirsku 

apstrakciju. 

Suverena transpozicija ‘jeseni’ začela se iz halucinantnog priviđenja lutajućeg lika lude žene 

na otoku Šipanu. Ovo je njezina treća verzija, potpuna metaforička transformacija, bez tragova 

imitacije. Slikar ju je iznio iz neke nutarnje arhive pohranjenih sjećanja odakle se dugo probijala 

i dugo preoblikovala. Asocijativni govor, koji se naslućivao već u Postružnikovoj zemljaškoj 

pragmatici, socijalnim, ponekad i grotesknim aluzijama, što ga je krajem dvadesetih godina i 

približilo radikalnijem ogranku neorealizma, ovdje je konačno okrunjen velikom sintezom – realnog 

i aluzivnog, lirskog i monumentalnog, forme i boje. Kao i svi njegovi generacijski suputnici 

i on je krenuo od predmeta, od realiteta naših ljudi i podneblja (ovdje je to luda sa Šipana), 

da bi se zaustavio u arhetipskoj strukturi figuralnog znaka – personifikaciji jeseni. U bogatoj 

skali kolorističkih akorda dočarana je ona ista raskoš što ju priroda rasipa u svojoj zrelosti i 

vječnom obnavljanju“ - zabilježila je Ivanka Reberski. 

još je suverenije ovladao tehnikom 

kolorističkog slikanja. Ponovno uvodi 

davno odbačene teme – mrtvu prirodu, 

portret i pejzaž, koji će kroz dulje vrijeme 

zauzeti posebno mjesto u njegovu 

slikarstvu. U mediteranskom okolišu 

nalazi snažan poticaj za vlastiti slikarski 

preustroj. Već tijekom 1940. veći dio godine 

provodi na Mediteranu, u Dubrovniku, 

Vignju i Korčuli, gdje intenzivno slika. Na 

tim se pejzažima po prvi put očituje osebujna 

koloristička gama i individualna 

interpretacija svojevrsnoga postimpresionizma. 

Nadahnut Dalmacijom i 

Mediteranom 

Kao sinteza tih traganja nastaju ostvarenja 

Šalata iz 1940., Mirjana iz 1941. 

i Plava vaza iz 1941. To kolorističko 

iskustvo u najzrelijim likovnim formulacijama 

primjenjuje i na kasnijim slikama 

– Kuće na Silbi iz 1953, Luda sa Šipana 

iz 1954., Dvorište iz 1957., Djevojka s 

cvijetom iz 1958. Redukcijom figuralnog 

predloška nakon 1959. u slikarstvo 

unosi znak i posve sintetiziranu, gotovo 

plošnu formu. Godine 1950. započinje 

ciklus ulja, akvarela i crteža vezan za 

boravak na Neretvi kraj Opuzena, koji 

je izložio 1951. na samostalnoj izložbi u 

zagrebačkom Klubu književnika. Godine 

1953. Postružnik je na kraćem studijskom 

boravku u Parizu, gdje je, među 

ostalim, vidio djela američke apstraktne 

umjetnosti, prema kojoj je, kao i prema 

apstraktnoj umjetnosti uopće, u tom 

trenutku krajnje oprezan. Postružnik 

je, priznavši apstrakciju kao jedan od 

mogućih putova u slikarstvu, naglasio 

da se pod njezinim znakom lako mogu 

kamuflirati osrednjost i diletantizam. Put 

u Pariz, međutim, bio je za Postružnika 

vrlo važan jer je nakon 1953. njegovo 

slikarstvo vidljivo mijenja težeći prema 

plošnoj stilizaciji i redukciji motiva. U 

sljedećem razdoblju - 1959. - 1965. 

- razrađuje problem plohe, od 1966. 

do 1969. rješava problem svjetla, dok 

u posljednjoj fazi - 1969. – 1970. - sintetizira 

boju i oblik. 

Uspješno se bavio i keramikom. Samostalno 

je izlagao u Zagrebu, Lisabonu, 

Beogradu, Osijeku, Sarajevu, Splitu i Zadru. 

U razdoblju od 1958. do kraja 1961. izlagao 

je – u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu 

i Osijeku - u neformalnoj grupi s Franom 

Šimunovićem i Slavkom Šohajem, a 

suradnja je proizašla iz podudarnih usmjerenja 

i bliskosti slikarskih htijenja trojice 

slikara u određenom trenutku. 

Nagrada grada Zagreba za slikarstvo 

dodijeljena mu je 1959., a iste godine u 

izdanju Male biblioteke (Naprijed) izlazi 

mu monografija iz pera Grge Gamulina. 

Godine 1962. prima Orden rada s crvenom 

zastavom. 

Retrospektivna mu je izložba priređena 

1976. u Zagrebu. 

94

Djevojka s cvijetom, 1958. List I, 1961. 

Klek, remek-djelo prve faze umjetnikova rada 

Godine 1929. nastaje ključno djelo Postružnikove rane faze. To je Klek, slika 

koja je sinteza klasičnoga osjećaja forme, iskustva nove stvarnosti, ali i 

ekspresionističkih elemenata skupljenih tijekom boravka u Pragu. 

Slika Klek, nastala u doba Postružnikova pregnantnog djelovanja u Zemlji, 

očitovanje je umjetnikova osebujnog promišljanja seljačke egzistencije i periferijske 

zbilje koja - transponirana na razinu aluzije i bez uobičajene brutalnosti 

zemljaških prizora - manje kritizira društvenu stvarnost, a više progovara o 

slikarevim težnjama skladu i ljepoti u razdoblju prijelomnome po njegov izraz. 

Priklonivši se čistoj voluminoznosti oblika kojima tonska paleta hladne kromatike 

daje osobit idilični dojam, Postružnik u slici Klek, remek-djelu svoga prvog 

stvaralačkog razdoblja, sjedinjuje neoklasicizam Proljetnog salona, idealizaciju 

zbilje magičnog realizma 1920-ih i radikalizam objektivnog realizma 1930-ih. 

«Čistu viziju sklada i ljepote dosegao je konačno u jednoj od najpoznatijih slika 

Kleku (1929.), nedvojbenom vrhuncu Postružnikova prvog razdoblja. Čini nam se 

da je na toj slici nastupio trenutak velikog pomirenja. Gorda i masivna planina u 

svojoj postojanoj nepomičnosti i blistava rijeka u trajnom protjecanju, preko koje 

je čovjekova ruka prebacila most brižnom pažnjom da ne poremeti i ne obuzda 

njezin tok, već da prijeđe s jedne na drugu njezinu obalu. Ovdje je umjetnost 

velikog oblika dovoljna sama po sebi da ostvari poeziju kojoj je najjače obilježje 

– snaga», zapisala je 1976. Ivanka Reberski. 

Jesen (Luda sa Šipana), 1958. 

95

summary 

The opening pages of this new issue 

of the magazine that you’re 

holding in your hands reminds us 

all of a very important date for INA, for 

this year INA is celebrating its 45th anniversary. 

This issue provides the first 

instalment of the story of INA over these 

years, a story which began in 1964, when 

INA started operations under the name 

of Kombinat nafte i plina. 

Many years have passed between the 

establishment of INA and the current 

challenges faced by the energy sector. 

Every period has been characterized by 

its own specific circumstances, as was 

evident during the First Regional Energy 

Conference held in Zagreb in March 

this year. The conference discussed the 

need to implement key projects, such as 

the construction of the LNG terminal in 

Omišalj, together with the construction 

and inter-connection of electrical energy 

capacities and gas and oil systems, to 

enable the south-eastern European countries 

to fully cover their energy needs in 

the next ten years. 

Modernization of the Rijeka refinery 

has been going ahead without waiting for 

the above to happen. The article about 

the modernization project deals with 

how the many workers on the construction 

sites are working hard to finish the 

first stage of the modernization cycle 

next year. The second article takes us to 

the second INA refinery in Sisak, where 

product despatch is supported by new 

equipment in the upgraded filling unit. 

INA Eurodiesel is among the new derivative 

products on offer. There is no reason 

to doubt the fuel quality: the Ministry 

of the Environment carries out frequent 

diesel fuel quality checks, and of all the 

domestic traders in the field, INA is controlled 

most frequently – 55 times a year. 

It is now hard to predict how long fuels 

made of oil will remain dominant, but there 

is no doubt that the era of green energy 

is right in front of us. The evidence? The 

European Commission has plans to spend 

200 billion euros on incentives and investments 

to develop an economy with lower 

CO² emissions, a more efficient use of energy 

and more products that are not harmful 

to the environment. Croatia is planning 

to increase its use of geothermal energy. 

What makes this even more important is 

the fact that the very beginning of geothermal 

energy use in Croatia is linked to 

the activities of INA, and INA is involved in 

new domestic geothermal projects. 

While waiting for the green century to 

prevail, we publish an article on the 35 

years of mining equipment and installation 

maintenance in the Gas and Oil Exploration 

and Production Sector. 

INA not only reaches deep underground 

but, as shown an article in this 

issue, its name has reached beyond 

Croatia’s borders. Two new petrol stations 

in the Hungarian town of Zalakomár 

bear the INA logo; built by MOL, they are 

situated on the motorway used by about 

a million persons a year on their way to 

Croatia and back. This is not the only 

novelty for buyers of INA products – they 

can now buy INA Super 2009 motor oil 

for diesel engines of commercial vehicles 

that meet the EU4/EU5 standards of exhaust 

gas emissions. 

INA takes proper care of its intellectual 

capital. It has protected more than 50 

patents, a couple of hundred commercial 

signs or stamps, and industrial design 

works. 

INA is a company aware of its duty to 

help people in need, as shown by the article 

on Easter presents to 45 families in 

need, in cooperation with social welfare 

centres in nine Croatian cities. 

All these good things should be accompanied 

by beauty. At INA, beauty is 

represented by the Mixed Choir of the 

INA Cultural and Artistic Society, which 

has become a true musical ambassador 

of INA over the 33 years of its existence. 

The Choir has included in its numbers 

more than one thousand INA employees 

and members of their families and has 

performed all over Croatia and abroad. 

We remain in the field of culture with 

an article on the cultural heritage of the 

island of Krk in the form of the Glagolic 

path of Baška. This is an exciting topic: 

gigantic letters have escaped from old 

books to dominate the island countryside, 

as some weigh tens of tons and are 

several metres high. 

Following our usual practice, we again 

take our readers for a trip to distant 

destinations, this time Dubai and Malta, 

without neglecting those much closer, 

such as the Croatian town of Đakovo. Art 

lovers will enjoy the pages dedicated to 

Croatian artist Oton Postružnik. 

96

ÄaSopIS - Ina

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

ÄaSopIS - Ina