Maj, 2010. go di ne Broj 15 www.forumbosnjaka.com Go di na V ...

Glasilo o 

duhovnom, 

kulturološkom, 

nacionalnom 

identitetu 

i položaju 

Bošnjaka/Muslimana 

u Cr noj Go ri 

Maj, 2010. go di ne Broj 15 www.forumbosnjaka.com Godina V 

Optužnica je 

podignuta protiv 

Radmila Đukovića, 

Radiše Đukov ića, 

Slobodana Cvetkovića, 

Đorđija Gogoća, 

Milorada Brkovića, 

Slaviše Sv rkote i 

Radomana Šubarića. 

Oni se terete da su u 

vrijeme oružanog 

sukoba u Bo s ni i 

Hercegovini, 1992. i 

1993. godine zlostavljali 

civilno stanovništvo 

muslimanskobošnjačke 

nacionalnosti 

na području Mj e sne 

zajednice Bukovica.

Abaz Dizdarević 

web: www.forumbosnjaka.com 

mail: info@forumbosnjaka.com

REVIJA 

FO RUM Glasilo 

o duhovnom, 

kulturološkom, 

nacionalnom identitetu i položaju 

Bošnjaka/Muslimana 

u Cr noj Go ri 

IZ NAŠEG UGLA 

Apel Foruma B/M, povodom 17. godišnjice otmice putnika iz voza 

Beograd - Bar, 27. februara 1993. godine 

SPOMEN OBILJEŽJE ŽRTVAMA ZLOČINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 

HRONIKA 

Predlog Foruma Bošnjaka/muslimana Crne Gore 

ULICA „SRĐANA ALEKSIĆA” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 

23. maja građani u 14 opština biraju novu lokalnu vlast 

U PODGORICI TRI KOLONE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 

Milo Đukanović promovisan u počasnog člana Bošnjačkog Instituta 

POVELJA U SJENCI PROTESTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 

U prvom medijskom nastupu novi patrijarh SPC uvrijedio muslimane 

POZIV NA GENOCID PA IZVINJENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 

Jedina islamska srednjoškolska ustanova i dalje van obrazovnog sistema Crne Gore 

MEDRESA TRAŽI LICENCU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 

Završena prva faza izgradnje Haremskog zida Husein pašine džamije 

RADOVI SE NASTAVLJAJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 

Povelja Bošnjačkog savjeta “Avdo Međedović” posthumno dodjeljena 

Zlatanu Čolakoviću 

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 

U susret drugim Crnogorsko-Turskim susretima prijateljstva 

RASPRAVA O ULOZI I ZNAČAJU DINASTIJE CRNOJEVIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 

KRITIČKE PARALELE 

SADRŽAJ 

Zaštita ljudskih prava u Crnoj Gori 

IZMEĐU OBAVEZA I POTREBA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 

Interetnički odnosi u Crnoj Gori 

RAZLIČITA POIMANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 

Piše: Nik Gašaj 

Tragom otvorenih dilema: Prenosimo, Vijesti 8. mart 2010. godine 

TVRĐAVA JE MLAĐA OD NEMANJE 360 GODINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 

Piše: Čedo Marović 

IZDAVAČ: 

Forum Bošnjaka / Muslimana 

Crne Gore 

* * * 

PREDSJEDNIK SAVJETA: 

Husein - Ceno Tuzović, prof. 

PREDSJEDNIK 

UPRAVNOG ODBORA: 

Mir sad Ras to der 

ADRESA: 

Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 

www.forumbosnjaka.com 

e-mail: 

info@forumbosnjaka.com 

Žiro račun: 

550-3841-06 

Podgorička banka 

* * * 

KOORDINATORI: 

Melita Rastoder 

Adnan Prekić 

* * * 

GRAFIČKA PRIPREMA: 

Adil Tuzović 

* * * 

ŠTAMPA: 

Grafokarton, Prijepolje 

TIRAŽ: 2000 

Rješenjem Ministarstva kulture i 

medija Crne Gore broj 582, od 6 

aprila 2006. godine, revija Forum se 

upisuje u evidenciju medija. 

maj, 2010. Re vi ja FO RUM 

3

SA DR ŽAJ » » » 

r e v i j a 

DRUŠTVO 

Tri godine od otvaranja istražnog postupka podignuta optužnica za zločin u Bukovici 

ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 

Veselin Batko Vlahović 

MONSTRUM SA GRBAVICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 

Na margini priče o profesionalizmu poslenika javne riječi 

DUHOVI PROŠLOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 

Nakon odlaska crnogorskih vojnika u Avganistan 

SUMNJIVA MIROVNA MISIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 

Život i vrijeme 

PRIČA O RAMU IZ PAVINOG POLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 

Piše: Ervin Spahić 

KULTURA, OBRAZOVANJE, BAŠTINA 

Multikultura 

VOLJU MU UČINI A POSAO MU NE ZAVRŠI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 

Piše: Mirsad Rastoder 

Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta za islamske nauke u Sarajevu 

BOGUMILSTVO JE VJERSKI I DRUŠTVENI ZNAK 

PREPOZNAVANJA BOŠNJAKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 

Piše: Kemal Musić 

Vajar Adin Rastoder nakon stipendije planira prvu samostalnu izložbu 

PRIZNANJE OTVARA VRATA GALERIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 

Piše: Živana Janjušević 

Stara arhiktektura 

SVJEDOCI UGLEDA I MOĆI PORODICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 

Rifat Gruda 

REPORTAŽA 

Kahve, centar bistričkog kraja u bjelopoljskoj opštini 

U KAHVE NA KAHVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 


FELJTON 

Posljedice savremene reafirmacije rasizma na međunarodnu sigurnost i 

stabilnost sa osvrtom na globalne fenomene imperijalizma i orijentalizma 

UVJEžBAVANJE NOVOG KONCEPTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 

Piše: Melita RASTODER 

Rifat RASTODER: Pravo na ime (I) 

KO SU I OD KADA BOŠNJACI CRNE GORE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 

PRENOSIMO 

Izvod iz govora Ahmeta Davutoglua, ministra inostranih poslova Republike Turske na 

Međunarodnoj konferenciji o osmanskom naslijeđu u Sarajevu 

NAŠA ISTORIJA, SUDBINA I NAŠA BUDUĆNOST SU ISTE . . . . . . . . . . . . . . . . 47 

Piše: Ahmet Davutoglu 

VJERSKI POJMOVNIK 

FIKH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 

4 maj, 2010. Re vi ja FO RUM

e v i j a 

« « « IZ NA ŠEG UGLA 

Apel Foruma B/M, povodom 17. godišnjice otmice putnika iz voza 

Beograd - Bar, 27. februara 1993. godine 

Spomen obilježje 

žrtvama zločina 

Povodom 17 godišnjice otmice i 

likvidacije 18 putnika bošnjačke i 1 

hr vatske nacionalnosti iz voza Be o g - 

rad - Bar, 27. februara 1993. go di ne, 

Forum Bošnjaka /Musli mana Cr ne 

Gore uputio je apel čelnicima Gl a v - 

nog grada: dr Đorđiju Suhihu, predsjedniku 

Skupštine i dr Miom iru Mu - 

g o ši, predsjedniku Glavnog grada, 

da pokrenu realizaciju odluke Sk u p - 

štine Glavnog grada, od 03. juna 

2009. godine, o uredjenju Spo men 

parka “Pobrežje” u Park žrtvama ratova 

vodjenih na prostoru bi vše SFRJ u 

period 1991 - 2001. go dine. 

- Imajući u vidu činjenicu da su 

nedavno započeti radovi na novoj 

saobraćajnici, od Školskog centra 

„Sergije Stanić“ prema novom šoping 

- centru „Gintaš“, neposredno 

uz sjeverni obod parka „Pobrežje“, 

slobodni smo, ističe se u ovom 

apelu, primijetiti i istovremeno sugerisati 

da je prilika i za realizaciju 

Odluke Skupštine Glavnog grada o 

proglašenju i odgovarajućem uređenju 

ovog parka u Spomen park 

žrtvama ratova vođenih na prostorima 

bivše SFRJ u periodu 1991 - 2001. 

godine. Apelujemo, zapravo, da se 

istovremeno sa izgradnjom po - 

menute saobraćajnice, shodno citiranoj 

odluci, uredi i dotični obod 

parka, kako bi se isti skladno naslanjao 

na buduću saobraćajnicu i na 

kome bi se mogla postaviti prikladna 

spomenznamenja sa imenima 

žrtava sudski verifikovanih zločina. 

Očekujemo, takođe, da će i in - 

vestitor i izvođač radova posebno 

imati u vidu potrebu adekvatnog 

Apel rodbine otetih 

Predstavnike rodbine otetih, primili su u Bijelom Polju 26.februara Predsjednk 

Tarzan Milošević i Predjednik Skupštine opštine BP Refik Bojadžić. U saosjećajnom 

razgovoru iskazano je puno razumijevanje prema porodicama i namjera 

da im se pomogne u rješavanju životnih problema a posebno u dijelu zahtjeva 

za podizanje spomen obilježja. 

Ragip Ličina iz Lozne, Elfija Bakija iz Bioče i Alija Kapetanović iz Dobrakova 

uručili su čelnicima opštine pismo u kome podsjećaju. 

„Prolaze godine i decenije a tragovi zločina uznemiravaju savjest brojnih časnih 

ljudi u Crnoj Gori i šire, a porodice otetih i dalje čekaju: 

puno utvrđivanje istine, razotkrivanje svih zločinaca, utvrdjivanje odgovornosti i 

poštovanje časti žrtava i dostojanstva porodica. 

U to ime VAS molimo - da što prije stvorite uslove za izgradnju spomen obilježja 

„MRAMOR KAJANJA i OPOMENE“ koji treba da nađe mjesto u Centru Bijelog Polja. 

Podržavajući odloku Skupštine Glavnog grada Crne Gore da se u Podgorici uredi 

Spomen park žrtvama ratova vodjenih na prostoru bivše SFRJ u periodu 

1991.2001. godine, rodbina otetih očekuje da se i u Bijelom Polju posveti dužna 

pažnja nevinim žrtvama. 

To je najmanje što treba učiniti za putnike voza 671 na pruzi Beograd - Bar koji 

su 27. februara 1993, godine oteti u Štrpcima i zločinački ostavljeni bez groba“. 

uređenja prilaza i okoline, sada veoma 

zapuštenog, obilježja bivšeg mu - 

slimanskog groblja na kojem se sa - 

da nalazi park. 

Forum Bošnjaka/Muslimana, u 

uvjerenju da će predsjednici - Suhih i 

Mugoša uvažiti apel i pomoći realizaciji 

visokocivilizacijske odluke do - 

n esene upravo i uz njihovu po moć, 

takođe, skreće pažnju da bi to ist o v - 

remeno bio i prvi konkretan ko rak u 

sprovođenju Deklaracije Sku pš tine 

Crne Gore o Srebrenici, od nosno 

najvećem zločinu počinje nom u 

Evropi nakon Drugog svjetskog rata. 

Predmetni Spomen park bi, sva - 

kako, mogao i trebao biti i pravo 

mjesto za za manifestacije sjećanja 

na žrtve zločina, na bilo koji način 

vezanih za Crnu Goru. 

To je, uostalom, i višegodišnja a 

evo, bezmalo i višedecenijska ljudska 

želja i potreba rodbine i potomaka: 

otetih i likvidiranih putnika iz 

voza „Lovćen“ na liniji Beograd - Bar 

u mjestu Štrpci kod Priboja, 27. februara 

1993. godine; zarobljenih 

Konavljana i drugih iz svojevremenog 

logora „Morinj“, kod Risna; 

potomaka zvjerski ubijene por - 

odice Klapuh u kanjonu nedaleko 

od Plužina, kao i deportovanjih i likvidiranih 

izbjeglica iz BiH; prognanih 

i ubijenih Bukovičana i dru - 

gih Pljevljaka; ubijenih crnogor skih 

mladića u logoru „Lora“ (Split); lik- 


5

IZ NAŠEG UGLA » » » 

r e v i j a 

Sjećanje 

na žrtve i u 

Beogradu 

vidiranih izbjeglica sa Kosova u 

mjestu Kaluđerski laz; nestalih cr - 

nogorskih građana i državljana na 

Kosovu tokom svojevremenih suk - 

oba na tom području, itd. 

Ljuska i civilizacijska je potreba i 

obaveza svih onih kojima je uo pšte 

stalo do napretka Crne Gore - ako 

ništa drugo a ono zarad nauka da se 

slično nikada više ne ponovi - ne 

do zvolimo da zaborav prekrije nedjela. 

Potsjetimo, na spomenik žrtvama 

svojevremene otmice i likvidacije 

putnika samo zbog biljega imena, u 

Prijepolju odakle je bio i naj veći broj 

Sa skupa u Beogradu 

otetih građana Srbije, uklesana je 

poruka: “Ko u ovoj zemlji zaboravi 

27. februar 1993. godine i stanicu Štrpci 

- odustao je od bu du ć n osti“. U 

Srbiji, međutim, još nije pokrenut 

odgovarajući sudski postupak protiv 

počinilaca tog gnu s nog čina. Za 

otmicu i likvidaciju osam državljana 

Crne Gore, os uđen je samo jedan od 

aktera. Ve ći na od ostalih - pomenutih 

i nepo menutih zločina još čeka 

na apso lviranje i činjenične i sudske 

istine, podsjeća se u apelu sa potpisom 

Huseina-Cena Tuzovića, predsj - 

e d ni ka Savjeta Foruma Bošnja ka/ 

Muslimana Crne Gore. 

Aktivisti Inicijative mladih za ljudska 

prava organizovali su u centru 

Beograda akciju kojom su gra - 

đane podsjetili na otmicu 19 osoba 

iz voza na željezničkoj stanici 

Štrpci prije 17 godina. 

Aktivisti su na platou ispred 

Filozofskog fakulteta djelili replike 

karata za voz na relaciji Beograd- 

Bar iz 1993. 

Nenad Obradović iz Inicijative 

mladih za ljudska prava kazao je 

da "država Srbija mora da se 

odredi prema zločinu u Štrpcima i 

da procesuira sve počinioce koji 

su odgovorni za taj zločin". 

Akciju Inicijativa mladih za ljudska 

prava podržala je i nevladina 

organizacija "Žene u crnom". 

PREDLOG FORUMA BOŠNJAKA/MUSLIMANA CRNE GORE 

Ulica „Srđana Aleksića” 

Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore je ovih dana, 

Savjetu Glavnog grada za imenovanje ulica, bulevara, trgova, 

naselja i mostova, podnio Predlog da se jedna ulica u 

Glavnom gradu imenuje kao ulica „Srđana Aleksića“. 

U obrazloženju predloga Foruma se, između ostalog, 

ističe: 

„Ulice dobijaju imena po slavnim ličnostima iz naše 

prošlosti, po državnicima, kniževnicima... ali rijetko i po 

nekom humanisti, koji zalužuje da mu se ime nađe na 

tabli jedne podgoričke ulice. Naime, riječ je o velikom 

imenu iz prošlog, bezumnog rata u Bosni i Hercegovini. 

Srđan Aleksić je živio u Trebinju, bio je juniorski rekorder u 

plivanju i bavio se amaterskim pozorištem , time i ugledan 

građanin svoje zajednice 

Međutim, sudbina je htjela da se taj veliki život završi na 

samom početku rata, kada je bezumlje počelo da uzima 

maha. Jednog januarskog dana 1993.god.,, kada su pripadnici 

Vojske Republike Srpske, htjeli da ubiju jednog 

Bošnjaka, Srđan se pobunio, jer je to bio njihov komšija, koji 

je samo druge nacionalnosti. U svoj toj pometnji oni su pustili 

zatočenika i počeli da batinaju Srđana, uz psovke i sve ostalo. 

Nažalost, Srđan nije uspio da preživi sve te batine, podlegao 

je povredama 27 januara 1993.godine u svojoj 27-oj 

godini života, dok se njegov drug uspio spasiti i prebaciti 

preko granice, danas živi u Švedskoj. Srđanov otac Rade je u 

čitulji naveo: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Advokat 

optuženih za ubistvo na suđenju je rekao: „Tako mu i treba 

kada je branio balije“. 

Srđanovog imena nema u spiskovima heroja posljednje 

bosanskohercegovačke tragedije, ali on jeste oličenje i simbol 

pravog herojstva. Zbog toga ne smijemo dati njegovo 

ime zaboravu. Zbo toga i predlažemo da se, makar jedna ulica 

u našem Glavnom gradu nazove njegovim imenom. ..“, 

ističe se između ostalog u obrazloženju ovog predloga. 


e v i j a 

« « « HRO NI KA 

23. maja građani u 14 opština biraju novu lokalnu vlast 

Podgorica u tri kolone 

Lokalni izbori u Crnoj Gori biće 

održani 23. maja. Predsjednik dr - 

žave Filip Vujanović raspisao je 

izbore za odbornke u Andrijevici, 

Ba ru, Beranama, Bijelom Polju, Da - 

nilovgradu, Žabljaku, Kolašinu, Pla - 

vu, Plužinama, Pljevljima, Podgo - 

rici, Rožajama, Ulcinju i Šavniku. 

U većini gradova suprotstaviće 

se dva velika bloka: jedan okupljen 

oko Demokratske partije socijalista 

i onaj koji će formirati tri najveće 

opozicione partije Socijalistička na - 

rodna partija, Nova srpska de mo - 

kratija i Pokret za promene. Pone - 

gde ima i izuzetaka, pa će tako, recimo, 

Liberalna partija u Bijelom 

Polju biti u opozicionoj koaliciji, a u 

Podgorici u savezu sa vladajućim 

DPS. Isto tako i Demokratska Partija 

Socijalista i Socijaldemokratska partija 

neće u svim opštinama nastupiti 

u koaliciji. Odvojen nastup ove 

dvije stranke osim u Podgorici im - 

aće još i u Rožajama, Andrijevici i 

Kolašinu. 

Izbori u Podgorici svakako će 

obilježiti ovaj ciklus lokalnih izbora. 

Najveće iznenađenje u Glavnom 

gra du su propali pregovori o zajedničkom 

nastupu DPS i Socijalde - 

mokratske partije. Razlaz dugogo - 

dišnjih koalicionih partnera formalno 

je obrazložen izostankom dogo - 

vora o broju odborničkih mandata 

koje je trebalo da dobije SDP, me - 

đutim Socijaldemokrate tvrde da 

žele veći uticaj u izvršnoj vlasti, da 

Podgorici treba timski rad a ne vlast 

pojedinca i da su to razlozi koji su 

ih opredjelili za samostalan nastup. 

DPS će bez SDP u Podgorici formirati 

koaliciju sa Liberalnom partijom, 

Bošnjačkom strankom i Dem - 

o kratskom unijom Albanaca. 

Iz Skupštine Crne Gore 

Izborno zakonodavstvo i dalje na ledu 

Crnogorski parlament 

Pao i Predlog izmjena 

zakona o manjinskim 

pravima 

Ni Predlog Ministarsva za ljudska i manjinska pra va 

o izmjenama Zakona o manjinskim pravima i slobodama 

nije usvojen, jer ni za ovaj prijedlog ni je bilo 

dvotrećinske većine neophodne za izmjenu zakona. 

Tokom debate Dinošu su poslanici nacionalnih 

stranaka optužili da hoće da disciplinuje savjete za 

manjine. 

Ni više od dvije godine od isteka prvobitnog roka 

za usklađivanje izbornog zakonodavstva sa Ustavom u 

parlamentu nisu usvojene izmjene tog zakona. Vene - 

cija nskoj komisiji tako je umjesto nacrta zakona, na 

ekspertizu proslijeđen radni tekst zakona o izboru od - 

bornika i poslanika, koji su potpisale Demokratska pa - 

rtija socijalista, Socijaldemokratska partija i Bošnja čka 

stranka. Na taj način premošten je nedostatak dvo tre - 

ćinske većine neophodne za usvajanje izbornog za - 

kona. Uz radni tekst izbornog zakona Venecijanska Ko - 

misija će dobiti i prijedloge partija koji na radnoj grupi 

nisu dobile dovoljnu većinu. Zaključkom Sku p šti ne 

Kolegijum je zadužen da poslije ekspertize Ve ne cija - 

nske Komisije ponovo aktivira Radnu grupu radi izra - 

de teksta predloga zakona. 

Mora se poštovati procedura i zato smatram da je 

veoma teško očekivati da se formira mišljenje do po - 

četka juna, kaže Tomas Markert, generalni sekretar Ve - 

necijanske komisije 

Generalni sekretar Venecijanske komisije, dr Tomas 

Markert, smatra da nema realnih mogućnosti da Vene - 

cijanska komisija proslijedi mišljenje na izmjene crno - 

gorskog Zakona o izboru poslanika i odbornika prije 

juna. 

maj, 2010. Re vi ja FO RUM 7

HRO NI KA » » » 

r e v i j a 

Milo Đukanović promovisan u počasnog člana Bošnjačkog Instituta 

Povelja u sjenci protesta 

Na poziv Bošnjačkog instituta, 

predsjednik Vlade Crne Gore Milo 

Đukanović, bio je gost prvog ovogodišnjeg 

foruma tog instituta u 

Sarajevu. Govoreći na temu “Ev - 

ropska perspektiva regiona-iskustva 

Crne Gore“, Đukanović je ocijenio 

da je nužno da svi politički 

subjekti ulože napor i odgovor - 

nost da se očuva stabilnost regi - 

ona tvrdeći da jedinstvena BiH ne 

može imati alternativu, a njen suverenitet 

i teritorijalni integritet je 

uslov bez kojeg nije realno razgovarati 

o učvršćivanju stabilnosti 

zapadnog Balkana i ostvarivanju 

evropske i evroatlantske perspektive 

zemalja regi ona. 

Đukanović je u Bošnjačkom In - 

stitutu dobio povelju kojom je 

postavljen za počasnog člana Boš - 

njačkog instituta. 

Međutim taj čin osudila su brojna 

udruženja Bošnjaka. Kongres 

Bošnjaka Sjeverne Amerike u ime 

sjevernoamerickih Bošnjaka, većina 

žrtave agresije i zločina genocida, 

pozvao je članove Senata Bo - 

šnjačkog instituta iz Sarajeva da se 

ograde od sramne odluke dodjeljivanja 

povelje Đukanoviću, koji je 

kako se navodi zajedno sa Slobo - 

danom Miloševićem projektovao 

agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Her - 

cegovinu u ime produkcije Velike 

Srbije. 

Ovom sramnom odlukom se 

ni šti prvobitna zamisao osnivača 

Bo š njačkog instituta Adil beg Zul - 

fika r pašića o Institutu kao intelektualnoj 

snazi u svrhu očuvanja naj - 

boljih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih 

vrijednosti. Iz navedenih 

Uručivanje povelje Đukanoviću 

razloga jeste sramno da se nagra - 

đuje Milo Đukanović, premijer Cr - 

ne Gore, koja je sa Srbijom izvršila 

agresiju na Bosnu i Hercegovinu i 

brojne zločine nad Bošnjacima. 

Milo Đu kanović pored ostalog 

sno si odgovornost za hapšenje i 

deportaciju bosanskohercegovač - 

kih izbjeglica sa Crnogorskog primorija 

1992., te istrebljenja Bošnja - 

ka Bukovice, ha pšenje rukovodstva 

SDA Crn 

Jedinstvena BiH bez alternative 

Tokom posjete premijera Mila Đukanovića Sjedi nje nim 

Državama bilo je riječi i o problemima u re gionu, posebno 

u odnosu na događaje u Bosni i Her ce govini. To je, 

potvrdio i senator Bendžamin Kardnin koji je nakon 

sastanka sa Đukanovićem kazao da se crnogorski premijer 

saglasio sa njim da teritorijalni integritet BiH mora 

biti sačuvan. Nakon Đukanovićeve posjete SAD podgrijane 

su špekulacije da se s njim razgovaralo i oko 

mogućeg uticaja na premijera Repu blike Srpske 

Milorada Dodika da prestane da podriva cjelovitost 

Bosne i Hercegovine. Tokom boravka u Sje dinjanim 

Državama premijer Đukanović je iznio eksp licitan stav 

u vezi problem rasparčavanja Bosne i Her cegovine. "Mi 

smatramo da jedinstvena Bosna nema alternativu, da 

bi svaka ideja razdvajanje Bosne mogla da nas, na 

žalost, vrati u one nemile i tragične događaje s početka 

posljednje decenije XX vijeka, gdje bi mo gla da ima 

tragične reperkusije po stabilnost regiona u cjelini'', 

rekao je on. Đukanović je naglasio da Bosna mo ra 

opstati i da treba podržati sve napore koji vode ka 

uspostavljanju jedne održive državne cjeline Bosne i 

Hercegovine. 


e v i j a 


U prvom medijskom nastupu novi patrijarh SPC uvrijedio muslimane 

Poziv na genocid pa izvinjenje 

Novi patrijarh Srpske pravoslavne 

crkve Irinej, već u svom prvom medijskom 

istupu u u Nišu kazao da muslimani 

"umiju da se ponašaju i da bu - 

du korektni samo onda kada su manjina". 

On je to kazao odgovarajući na 

pitanje srbijanskih novinara o tome 

šta bi poručio Srbima na Kosovu."Oni 

su postali manjina u vlastitoj zemlji. A 

s druge strane, mi znamo šta je otprilike 

filozofija i psihologija islama. Oni 

kada su u manjem broju umiju da se 

ponašaju i da budu korektni. Kada 

postanu ravni po broju, onda oni već 

dižu glavu, a kada postanu nadmoćni 

i superiorni, čine pritisak ili da se isele 

ili da se priđe njima. To je filozofija 

islama. Zato je jako teško tim ljudima 

koji žive nesigurnim životom na Ko - 

sovu", kazao je patrijarh Irinej. 

Glavni muftija Islamske zajednice 

u Srbiji Muamer ef. Zukorlić najoštrije 

je osudio izjavu patrijarha Irineja, 

istakavši da ona predstavlja poziv na 

genocid nad muslimanima! " Ovo prijeti 

našem golom opstanku. Ako ne ko 

ima program da muslimane učini 

manjinom i tamo gdje smo većina, on - 

da se to zove genocid. Tako nam u 

Patrijarh Irinej 

sjećanje dolazi Srebrenica, jer je to bio 

dio programa. Ovakva izjava iza ziva 

zabrinutost muslimana Srbije, posebno 

tamo gdje su većina u Srbiji kao što 

su Sandžak i Preševska do lina, gdje 

žive Albanci ", kazao je Zu ko rlić. 

Uslijedilo je, potom, izvinjenje no - 

vog patrijarha SPC. 

„Povodom mog nesmotrenog pa - 

ušalnog iskaza o psihološkom profilu 

muslimana, izjavljujem da on zaista 

može da bude protumačen na način 

na koji su ga shvatili oni muslimanski 

vernici i vjerski lideri koji su se osjetili 

povređenima iako takvu nameru uo - 

pšte nisam imao niti taj nesrećni is - 

kaz izražava moj stvarni odnos prema 

islamu, utemeljen na apsolutnom 

uvažavanju identiteta, digniteta i in - 

tegriteta muslimanâ kao pojedinaca, 

Islamske zajednice kao cjeline i islama 

kao velike svjetske religije. Izra - 

žavam svoje najdublje žaljenje zbog 

ovog iskaza i zbog njegovih posledica, 

a muslimanima - našim bližnjima i 

našoj braći - upućujem svoje iskreno 

izvinjenje“, navodi se u pismenoj iz - 

javi srpskog patrijarha. 

Sarajevo: Najavljen novi Bošnjački sabor 

Osmišljavanje zajedničkog interesa 

U organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, 

početkom maja t.g, trebao biti održan Bošnjački sa - 

bor na kojem bi se formulisala strategija daljeg djelovanja 

Bošnjaka na očuvanju BiH, kao i interesa samih Boš njaka. 

Kako je za “Dnevni Avaz” kazao akademik Muhamed 

Filipović Sabor je Bošnjacima danas potreban više nego 

ikada. Konsultovana je dijaspora i brojne bošnjačke organizacije 

i svi su oni podržali održavanje Sabora. 

Savršeno je jasno da se bošnjački politički lideri ne 

mogu saglasiti i formulirati jedinstvenu političku strategiju. 

Jasno je i da to nanosi veliku štetu BiH i Bošnjacima. 

Brojni pokušaji da se inicira razgovor i usaglašavanje njihovih 

stavova nisu donijeli plodove - kazao je Filipović. 

Na Saboru će učestvovati oko 300 delegata iz cijele 

BiH i dijaspore, uključujući i zemlje regiona. 

Među Bošnjacima postoji vrlo snažna želja i visok nivo 

razumijevanja o tome šta bi bilo potrebno državi BiH. To 

je jedinstvo u bitnim, to jest strateškim ciljevima. Mislim 

da Bošnjački sabor može postići upravo to jedinstvo i da 

će to biti veliki faktor za ponašanje političkih stranaka. Ne 

vjerujem da će, ako Sabor izrazi jedinstvene stavove, bilo 

koja stranka moći ignorisati to u svom praktičnom djelovanju. 

Uostalom, do sada nikog u bošnjačkoj politici nije 

zanimalo šta misli narod ili njegovi intelektualni predstavnici 

- istakao je Filipović. 


9


r e v i j a 

Jedina islamska srednjoškolska ustanova i dalje van obrazovnog sistema Crne Gore 

Medresa traži licencu 

Jedno od najurgentnijih pitanja za 

pripadnike islamske zajednice u 

Crnoj Gori je licenciranje Medrese, 

koja bi na taj način postala dio obrazovnog 

sistema Crne Gore, saopštio 

je Reis Islamske zajednice Rifat Fejzić 

na kon razgovora sa ambasadorom 

Sjedinjenih Država, Roderikom Mu - 

rom koji je sa sa saradnicima posjetio 

tu vjersko-obrazovnu ustanovu. 

“Mi smo već učinili naš dio 

posla, usklađujući naše programe i 

nastavne sadržaje sa onim što imaju 

slične škole u Crnoj Gori”, kazao 

je Fejzić ocjenjujući da škola, kao 

što je Medresa, svim sadržajima i 

standardima to zaslužuje u potpunosti. 

“Takođe, svjesni smo i svih prava i 

obaveza koje iz toga proizilaze”, ka - 

zao je Fejzić. 

Ambasador Mur je kazao da je 

impresioniran objektom Medrese i 

njenim sadržajima, kao i svim onim 

što je Islamska zajednica radi u Crnoj 

Gori. “Crna Gora je dobar prijmer u 

regionu kako se održava i njeguje 

međuetnička i međukonfesionalna 

tolerancija. Islamska zajednica i njeni 

pripadnici imaju veoma značajnu 

ulogu u tome i mi to izuzetno cijenimo”, 

kazao je Mur. 

Reis, Fejzić saopštio je da Islamska 

zajednica u Crnoj Gori ima veoma 

Mur i Fejzić u posjeti Medresi 

dobru saradnju sa ambasadorom 

SAD i zahvalio mu na tome u ime svih 

Muslimana u Crnoj Gori. 

Medresa u Milješu, u blizini Po d - 

gorice, otvorena je prije dvije go - 

dine, a nastavu pohađa oko 90 učenika. 

Završen Festival kulture u Luksemburgu 

Objedinjeno 180 različitih kultura 

Na Festivalu kulture u Luksemburgu održanom od 19. 

do 21. marta ove godine učestvovao je i pisac iz Bijelog 

Polja Kemal Musić koji je predstavljao Crnu Goru. Osim 

njega, nastupili su i pisci iz Bosne i Hercegovine Marko 

Vešović, Faiz Softić, Safet Hadrović, kao i Nadija Rebronja 

iz Srbije. Ovaj Festival već 27 godina organizuje udruženje 

CLAE u saradnji sa vladom Luksemburga, a ove godine 

su se predstavili učesnici iz više do 100 zemalja. 

Objedinjujući različitosti oko 180 kultura čiji predstavnici 

žive u Luksemburgu na Festivalu su se iz večeri u 

veče smjenjivali pisci, pozorišta, nacionalni bendovi, folklorni 

ansambli, vokalni solisti, slikari... 

Jedno od najposjećenijih večeri bilo je druženje sa 

psicima iz zemalja bivše Jugoslavije. Naš predstavnik Ke - 

mal Musić kaže da je zadovoljan što je učestovao na jednom 

od najvećih festival kulture u Evropi. 

Pravo je zadovoljstvo upoznati toliko različitih kultura. 

Poseban je doživljaj vidjeti folklor Azerbejdžana, 

diviti se prelijepim Brazilkama... No, ni naš nastup nije 

ostao nezapažen. Simultano je prevođen na njemčki, 

francuski i španski jezik. Predivan je osjećaj kada vidite 

sa kolikom pažnjom vas prati više od 200 slušalaca na 

čijim licima se očitavalo zadvovoljstvo onim što su čuli. 

Osim toga, za mene kao pisca je posebno važno što su 

neke moje priče prevedene na francuski jezik. Osim 

ovog centralnog nastupa, imali smo još dva susreta sa 

našim ljudima koji žive u Luksemburgu. Udruženje 

“Sloga”, koje okuplja sve nacionalnosti iz bivše Jug osla - 

vije, dodijelilo je nagradu za književnost Marku Vešo - 

viću, kaže Musić. 


e v i j a 


Završena prva faza izgradnje Haremskog zida Husein pašine džamije 

Radovi se nastavljaju 

Novi zid Husein-pašine džamije 

Radovi na izgradnji haremskog zi - 

da u dužini od 77 metara, za početi p o - 

četkom jula prošle godine okončani 

su polovinom februara. Projekat hare - 

m skog zida uradio je Studio „Rest a u - 

ro“ iz Sarajeva, a radove je izvelo pred - 

uzeće „SIKRA“ iz Sarajeva. 

Ukupna vrijednost izvedenih ra-d - 

ova je 81.000 evra, a nadzor nad rad o - 

v i ma vršio je Zavod za zaštitu spom e n - 

ika kulture Crne Gore sa Cetinja. 

Projektom prve faze izvođenja ra d - 

o va na zapadnoj strani džamije do gla - 

v ne ulice prethodno je predviđeno: 

kopanje i izgradnja temelja, ugradnja 

dre nažnih cijevi za odvod atmosferske 

vode, izrada glavne ulazne kapije sa 

lučnim svodom od mermera i drvenim 

vratima, ugradnjom kovanih rešetki 

na otvore zida i na kraju pokrivanje će - 

ramidom italijanske proizvodnje, pr e - 

thodno odabranim i odobrenim od 

nadležne institucije. 

Nakon završetka radova, održan je 

sa stanak Odbora za sanaciju Husein 

pašine džamije, kojim je predsjedavao 

Đorđije Džuverović, na kome je konstatovano 

da je uspješno okončana 

prva faza radova na izradi haremskog 

zida, da su izvedeni radovi obavljeni 

kvalitetno, u skladu sa projektnom 

dokumenta ci jom, uz saglasnost Zav-o - 

da za zaštitu spomenika kulture Crne 

Gore i da su izmirene sve obaveze prema 

izvođačima radova i dobavljačima. 

Na sastanku je dogovoreno da od - 

m ah počnu pripreme za drugu fazu 

ra dova, koja predviđa izradu dijela ha - 

remskog zida sa sjeverne strane do 

ulice Vuka Kneževića i da radne gru - 

pe, prethodno formirane od članova 

Odbora za sanaciju, prema zaduženju 

posjete određene privredne subjekte i 

institucije te da ostvare kontakte sa di - 

jasporom, sa ciljem pribavljanja sredstava 

za nastavak radova, kako bi već 

početkom proljeća bilo moguće planirati 

obim radova za tekuću godinu. 

Prvu fazu radova na haremskom zidu 

u iznosu od 81.000 evra, fina sirali 

su Odbor Islamske zajednice i Opština 

Pljevlja i uprkos teškoj ekonomskoj sit - 

u a ciji sve obaveze su izmirene na vrijeme. 

Husein pašina džamija je zadu žb i - 

na Husein paše Boljanića, sagra đena 

1569 godine. Potpuna sanacija džamije, 

koja je trajala dvije godine, završena 

je 2007 godine. Izvedeni su sledeći 

ra do vi: ojačavanje temelja, izrada dre - 

naže za odvod podzemnih voda, sanacija 

oštećenja i pu kotina na centralnoj 

ku poli džamije, ojačavanje zidova 

najnovijom te hnologijom karbonskim 

vlaknima, ojačavanje munare, 

za mjena kro vnog pokrivača, postavljanje 

nove elektroistalacije i zaštite od 

požara, z a mjena stolarije i patosa, ugr - 

a dnja po d nog grijanja i na kraju su iz - 

vedeni slikarski radovi enterijera džamije. 

Husein pašina džamija je jedini 

objekat iz os manskog perioda na na - 

šim prostorima kojem je vraćen au - 

tentični izgled. 

J. Durgut 


11


r e v i j a 

Delegacija Federacije za kulturu Bošnjaka u Turskoj gost Foruma 

Nastavak započete saradnje 

Uspješno započeta saradnja Fo - 

ruma Bošnjaka/Muslimana Crne Go - 

re i Federacije za kulturu Boš njaka u 

Turskoj nastavljena je posjetom te de - 

l egacije Crnoj Gori. U dvodnevnoj 

posjeti gosti Fo ru ma bili su počasni 

konzul BiH u Tu rskoj g-din Kemal 

Baysakom, Cemal Senel predsjednik 

Upravnog Odbora Federacije i Senat 

Alp di rektor firme ALPER i predstavnik 

poslovnih udr u ženja iz Burse. 

Prvog dana posjete, 16. januara pr - 

iređen je koktel za goste na kome su 

prisustvovali Podpredsjednik Sku - 

pštine Rifat Rastoder, Reis ef. Rifat Fe - 

j zić, Predsjednik Bošnja čkog Savjeta 

prof. dr Šerbo Ras toder i poslanici u 

Parlamentu Crne Gore Ervin Spahić i 

Suljo Mustafić. 

Pozdravljajući goste, predsjednik 

Savjeta Foruma Husein Tuzović je is t - 

akao da je posjeta delegacije iz Tur s - 

ke početak još kvalitetnije sara dnje i 

da je Forum otvoren za inicijative i 

aktivnosti koje će snažiti nesporno 

du boko ukorijenjene veze između 

naroda Crne Gore i Turske. 

Drugog dana posjete delegacija iz 

Turske posjetila je Bar. Nakon srdač n - 

og dočeka u udruženju Ma slinara i obilaska 

stare masline, upriličena je posjeta 

Islamskom ce ntru u izgradnji a gosti 

su bili fa scinirani starim gradom i re s - 

tauriranim objektima islamske duhov - 

nosti i kulture. 

Posjeta je bila prilika i za dogovore 

oko konkretne saradnje. Već ut e - 

m eljeni majski susreti i rasprave na 

temu:”Kulturološko i ukupno civili z a - 

cijsko prožimanje naroda Crne Gore i 

Turske” biće nastavljeni i ove godine. 

Nagovještena je i sa radnja i u okviru 

manifestacija koje se održavaju u Cr - 

noj Gori, prije svih: Dani borovnice u 

Plavu, Fest ival folklora na Cetinju, 

Festival tamburaša u Bijelom Polju i 

Maslinjada u Starom Baru. 

Nije zaboravljena ni privredna 

saradnja, prije svega učešće Turskih 

kompanija na Sajmu u Budvi i susreti 

sa privrednicima Crne Gore. 

Povelja Bošnjačkog savjeta “Avdo Međedović” posthumno dodjeljena Zlatanu Čolakoviću 

Nagrada za životno djelo 

Bošnjački Savjet posthumno je profesoru Zlatanu Čol a k o - 

viću dodjelio po v elju Avdo Međedović, za ukupne rezultate 

ostvarene u izučavanju djela ovog ve likana epike, kao i ostva - 

rene rezultate u izučavanju epike Bošnjaka u Crnoj Gori. 

Povelju Avdo Međedović, sliku i si m boličnu skulptura ma - 

slinovog drveta pr imila je Čolakovićeva supruga Marina Roje 

Čolaković. 

Profesor Šerbo Rastoder, predsjednik Bošnjačkog savjeta u 

Crnoj Gori je na sv e čanosti kazao da "ovim na prigodan na čin 

zaokružujemo jednan cjelovit, kompleksan, i zahtjevan proces 

simboličnog povratka Hom e ra sa Obrova u Crnu Gora i njegov 

uži zavičaj Bijelo Polje" 

Profesor Harvardskog univerziteta Zlatan Čolaković transkribovao 

je sa zvu čnih snimaka preko 80.000 stihova bošnja - 

čke epike harvardskog Perijevog arhiva. Tokom 1989. sa suprugom 

Marinom poč-eo je da sku plja i bošnjačku epiku u Rož a - 

jama i okolini i prvi zabilježio cje lovite bošnjačke epske 

pjesme na filmu. Napi sao je knjige "Tri orla tragičkog svijeta", 

"Mr tva glava jezik progovara" "Epika Avda Međedo vića" koja 

predstavlja najcjelovitiju kriti čku prezent aciju njegovog stvaralaštva. 

Poznati Međedovićev ep "Ženidba Smailagić Meha" prvi put 

je objavljen u Crnoj Gori, a prvi put u cjelini 1974. go dine na 

engleskom i našem jeziku. Zlatan Čolaković je napravio izbor 

stručnih tekstova o epu i Avdu Me đedoviću, njegovom jeziku 

sa bibliografijom. 

Uručivanje povelje 

“Avdo Međedović” 

Koristeći originalne transkripte, Čol a ković je dao uvid u 

sadržaj epa Avda M e đedovića i genezu njegovog nastanka. 

Dobitnik prve uručene Povelje Avda Međedovića, profesor 

Zlatan Čolaković, diplomirao je komparativnu književnost i 

filozofiju, a magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u 

Zagrebu. Neposredno pošto je odbranio doktorat, Čolaković je 

kao Fulbrajtov stipendista oti šao na Harvard, gdje naredne če t - 

iri godine sarađuje s Albertom Bejts Lordom, čuvenim homerologom 

i nas lje dnikom Mi l mana Perija, po mno gima najčuvenijeg 

homerologa XX vijeka. 

12 

maj, 2010. Re vi ja FO RUM

e v i j a 


Žena je 

duša tradicije! 

Preselila Džemilja Kožar u 121.godini 

- U selu Radmanci, kod Petnjice,19.aprila, umrla je u 121 

godini Džemilja Kožar. 

Prema ranijim svjedočenjima medijima, pamtila je vrijeme 

turske vladavine, ratove, gladne godine šest državnih uređenja 

i brojne društvene promjene. Uprkos brojnim nevoljama, 

ratovima, gladnim godinama i strepnji uspjela je da odgaji 

petoro djece a iz tri plemena; Kožari, Rastoderi i Ličine pamte 

Džemiju kao vedru ženu čije glas i pjesma ulepšao mnoge 

svadbe i sijela. 

Razborita do poslednjeg časa ponosila se da u Crnoj Gori 

i po svijetu ima preko 180 potomaka, unučadi, pra-pra,čukun i 

bijelih unučadi od kćeri i sinova od kojih svi nijesu doživjeli da 

isprate staru majku. 

Džemilja je bila najstarija osoba u selu ispod Radmanske 

klisure gdje je bilo još dugovječnih, a jedan od njih je Šaćir 

Ličina koji je prije nekoliko ljeta umro u 103 godini. 

Vjeruje se da prodor planinskog vazduha sa Pešterske visoravni 

kroz Radmansku klisuru i ukupna priroda utiču na du - 

govječnost u Džemiljinovom zavičaju, Bihorskom selu Radma - 

nci kod Petnjice. 

E. Pašić 

U Pljevljima je povodom os m og marta organizovana dragocjena 

izložba “Žena nekad i sad”. Na brojnim fotografijama prikazane su 

pljevaljske dame kroz vrijeme, nakit i garderoba karakteristična u 

različitim periodima. 

- Plemenite, hrabre, razborite i požrtvovane naše sugrađanke su u 

svim vremenima uspijevale da budu moderne sa preciznim osje ć a - 

jem za osobeni stil kazala je za Forum Ismeta Džakić predsjednica 

NVO “Građanska inicijativa”, rganizator ove zapažene izložbe. 

Sehara i cvijeće su od vajkada simboli pljeval-j s ke žene, koja i danas 

stvara i zna da čuva i gaji tradiciju suptilne ljepote. 

“Građanska inicijativa “ je i kroz druge akcije isticala ulogu žene 

kaže Đakićeva, uz podsjećanje na manifestaciju predstavljanja tradicionalne 

pljevaljske kuhine te susrete pljevljaka u Sarajevu i Plje v l j i - 

ma. Sevdalinke obojene pljevaljs kom tamburom, na s tajale u topl im 

kućama i krivudavim sokacima tr e balo bi da pozovu i druge da zn a - 

tno više pažnje posvete očuvanju baštine u “Moćevčiću malom Car i - 

gradu”. 

E.P. 

Džemilja Kožar 

maj, 2010. Re vi ja FO RUM 13


r e v i j a 

U susret drugim Crnogorsko-Turskim susretima prijateljstva 

Rasprava o ulozi i značaju 

dinastije Crnojević 

Društvo crnogorsko - turskog 

prijateljstva, formirano 16. maja 

2009. godine u Podgorici, u saradnji 

sa Forumom Bošnj aka/Muslim - 

ana Crne Gore i Turskom agencijom 

za međunarodnu saradnju i ra - 

zvoj, započelo je pripreme Drugih 

crnogorsko - turskih susreta prijateljstva. 

U okviru ovih susreta planirana 

je rasprava za okruglim stolom na 

temu: Uloga i značaj dinastije Cr - 

nojević (1451-1530) u istorijskom i 

kulturološkom sučeljavanju i pr - 

ožimanju naroda crne gore i turske. 

Susreti će se održati od 28 do 30. 

maja 2010. godine u Podgorici, Ho - 

tel Crne Gore (alternativa: Bijelo 

Polje). 

U obrazloženju izbora teme za 

raspravu, ističe se, između ostalog, 

da je više razloga koji upućuju na 

potrebu temeljitijeg osvjetljavanja 

uloge Dinastije Crnojević i u kontekstu 

naznačene teme. 

Kao prvo, upravo u periodu vladavine 

Dinastija CRNOJEVIĆ desio 

se i na ovim prostorima vojni i kulturološki 

susret dvije velike civilizacie 

- islamske i hrišćanske. 

S druge strane, i neki potezi iz 

tog perioda čelnika ove Dinastije 

još su predmet različitih tumačenja 

i doživljaja. Između ostalih svakako 

je i onaj da je ondašnji vladar i go - 

spodar Crne Gore Ivan Crnojević, 

nakon što je spoznao realnost da se 

ne može suprostaviti kud i kamo 

snažnijoj vojsci ondašnjeg turskog, 

odnosno osmanlijskog carstva, ne 

samo priznao vrhovnu osmanlijsku 

vlast, nego i najmlađeg sina Stanišu 

sa još jednim brojem odabranih 

mladića otpremio na Vojne škole 

Spomenik Ivanu Crnojeviću 

upravo u Carigradu. 

Treća, čini se još indikativnija je 

činjenica to što je Staniša Crnojević, 

tokom školovanja u Carigradu 

(1985) primio islam i kasnije, pod 

imenom Skenderbeg Crnojević, bio 

vojskovođa i sandžakbeg u osmanlijskoj 

vojsci. Na stranu što je i prvi 

prestolonasljednik - stariji Ivanov 

sin Đurađ, nakon abdikacije 1496. 

godine u korist srednjeg brata Ste - 

fana, takođe skončao u Turskoj gdje 

mu, prema nekim informacijama, i 

dalje žive potomci. 

Konačno, takođe je činjenica da 

je Crna Gora tokom čitavog perioda 

vladavine Dinastije CRNOJEVIĆ, 

za razliku od svih ostalih okolnih 

država i naroda i uprkos izrazitoj 

disproporciji svih mogućih uporednih 

parametara sa ondašnjom 

neprikosnoveno osmanlijskom sil - 

om, ipak utemeljila i sačuvala i 

današnje ime i sasvim zavidan nivo 

državne autonomije. 

Dali su i u kojoj mjeri pomenuti 

i drugi slični potezi čelnika i članova 

Dinastije CRNOJEVIĆ bili izraz 

objektivne nemoći ili, pak, u prvom 

redu izraz državničke mudrosti i 

želje da se sačuva državotvorna nit, 

konačno - u kojoj mjeri je sve to 

imalo uticaja na kasniji proces 

neizbježnog kulturološkog sučeljavanja 

i prožimanja – pitanja su koja 

još čekaju objektivan odgovor? 


e v i j a 

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE 

Zaštita ljudskih prava u Crnoj Gori 

Između obaveza i potreba 

Iz brjnih primjera nameće se nedvosmisleni utisak da je raskorak između ;ak i formalnopravno 

utemeljenih opredjeljenja i stvarnosti još uvijek preveliki. Nadalje, takođe je nedvosmislen 

utisak, da je raskorak između opredjeljenja i prakse najveći upravo u oblasti poštovanja 

i zaštite ljudskih i manjinskih prava. Konačno, najviše zabrinjava, sve snažniji utisak 

da se povampiruje svijest koja bi - uprkos još svježem pamćenju i činjenicama kako je i 

ko je obnovio državu Crnu Goru - da je i formsalno pravno prigrabi isključivo za sebe i 

svoj narod ili, u najboljem, za pripadnike svoje vjere 

Usaglašeni predlog rješenja 

autentične zastupljenosti 

U raspodjeli mandata učestvuju liste koje su dobile 

najmanje 3 odsto ukupnog broja važećih glasova u iz - 

bornoj jedinici. 

Izuzetno od stava 1 ovog člana, izborne liste iz čla na 

39a ovog zakona koje učestvuju na izborima za autentičnu 

zastupljenost određenog manjinskog naroda ili 

druge manjinske nacionalne zajednice, u slučaju da ni 

jedna od njih ne ispuni uslov iz stava 1 ovog člana, sa 

najmanje 0, 7% važećih glasova, stiču pravo učešća u 

raspodjeli mandata kao jedna – zbirna lista sa ukupno 

osvojenim brojem glasova. 

U slučaju da ni jedna od izbornih lista iz člana 39a, 

koje učestvuju na izborima za autentičnu zastupljenost 

manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne 

zajednice sa učešćem u ukupnom stanovništvu do 2%, 

ne ispuni uslov iz stavova 1 i 2 ovog člana, najuspje - 

šnija od njih sa najmanje 0, 4% (alternativa SNP-a: 

0,7%) važećih glasova, stiče pravo, na jedan mandat. 

Raspodjela mandata podnosiocima izbornih lista koji 

čine zbirnu izbornu listu iz stava 2 ovog člana, vrši se 

saglasno broju pojedinačno dobijenih glasova na način 

iz člana 95 ovog zakona. 

15 


15

KRITIČKE PARALELE » » » 

r e v i j a 


e v i j a 


Rifat Rastoder: 

Konfuzije i nerazumijevanje 

Na osnovu, brojnih primjera, lako je uočiti da u 

doživljaju manjinskih prava i, posebno, tumačenju 

pojmova iz ove oblasi, čak i među onima koji kreiraju 

politiku u ovoj oblasti, isto kao i u medijima i javnosti 

ukupno, ima poprilično konfuzija i nerazumijevanja: 

Kao prvo, posebna ili tzv manjinska prava nijesu 

nikakav višak prava, već samo jedan od instrumenata 

za stvaranje uslova makar za približno jednake šanse 

svih građana. Nevjerujem da neko prosječno obaviješten 

i dobronamjeran, uprkos svim prednostima i 

pozitivnim iskustvima ovdašnjeg suživota, može 

dovoditi u pitanje potrebu za takvim instrumentima i 

u Crnoj Gori; 

Pojam „manjinski narod“ , pogotovu, ni u kom 

slučaju ne isključuje niti može poništiti autohtonost i 

državotvornost nekog naroda. Riječ je samo o kvantitativnoj 

karakteristici koja nijednu od suštinskih 

odrednica naroda, odnosno bilo koje zajednice i ne 

dovodi, niti može dovesti u pitanje. 

Takođe se, ni korišćenjem bilo kojeg od posebnih 

- manjnskih prava ne može dovesti ni jedna od statusnih 

ili bilo kojih drugih odrednica naroda. Riječ je 

samo o mogućnostima i pravu građana - pripadnika 

određenog brojčano manjinskog naroda da uukoliko 

imaju potrebu i žele, mogu koristiti predviđene 

instrumnte zaštite specifičnih nacionalnih interesa i 

identiteta; 

Bilo bi, takođe, potpuno neprimjereno zakonom 

odrđivati i imenovati - kako se zahtijeva - „nacionalne 

manjine“, isto kao što je neprimjereno uporno i protivustavno 

insistiranje na pojmu „nacionalne manjine“, 

čime se, makar indirektno, dovodi u pitanje i 

sam koncept države Crne Gore, kao društva i države 

suverenih i ravnopravnih građana. 

Konačno, autentična prezentacija ni u kom slučaju 

ne znači da je riječ i o najreprezentativnijoj političkoj 

ili bilo kojoj drugoj prezentaciji. Naprotiv. Autentična 

- nacionalna prezentacija u ovom Parlamentu, recimo, 

samo znači da je neko izabran isključivo glasovima 

birača odnosne nacionalne zajednice. A što se tiče 

reprezentativnosti - to zavisi od mnogih drugih - 

ličnih i političkih karakteristika i mogućnosti. 

17 


17


r e v i j a 

O Petnjici: DPS na potezu 

Podgorica, 02. aprila (MINA) - Demokratska partija socijalista 

(DPS) je sada na potezu u vezi zahtjeva da se 

Petnjici vrati status opštine, rekao je potpredsjednik 

Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder. 

Rastoder je predložio da se status Petnjice riješi pre d - 

loženim zakonom o teritorijalnoj organizaciji Crne Go re, 

koji se nalazi u skupštinskoj procedure. Taj ama n dman 

prihvatili su parlamentarni odbori. 

“Riječ je o kranje racionalnom zahtjevu, odnosno potrebi 

i želji građana da pokušaju sačuvati život na tom 

području, jer je ozbiljno doveden u pitanje zbog ogromne 

i intezivne migracije”, kazao je Rastoder age nciji MINA. 

On je rekao da je, kao čovjek porijeklom sa tog po dručja, 

u vezi tog zahtjeva učinio sve što je bilo u mojoj moći. 

“Procesuirao sam jednodušni zahtjev građana sa tog 

Petnjica 

područja, izborio sam se za jedinstvenu podršku poslanika 

SDP-a, kao i još jednog značajnog broja poslanika”, 

rekao je Rastoder. 

Kako navodi, učinio je i da predlog zakona o teritorijalnoj 

organizaciji bude primjenljiv i prihvatljiv, jer su upravo njegovim 

amadmanima koje je predlagač prihvatio otklonjeni 

nedostaci koje su pojedine odredbe činile neprimjenjivim. 

“Sada su na potezu kolege iz DPS-a. Oni treba jasno da 

se odrede prema ovom jednodušnom zahtjevu građana 

Petnjice”, kazao je Rastoder. 

On je rekao da nema nikakve potrebe za bilo kak vim politikanskim 

nadgornjavanjem ili razvodnjavanjem, te da 

vjeruje da će, ipak, doći do “zadovoljavaju ćeg odgovora 

DPS-a”. 


e v i j a 


Interetnički odnosi u Crnoj Gori 

Različita poimanja 

Piše: Nik Gašaj 

Započeti procesi demokratizacije 

društva i države Crne Gore ulivaju 

nadu i očekivanja manjinskim narodima 

za doslednije ostvarivanje njihovih 

individualnih i kolektivnih prava. Pri 

čemu, neophodno je učiniti odlučuju - 

će napore, ne samo za formalno-pra - 

vnu, nego i za stvarnu jednakost. 

Proklamovanje ljudskih prava i za - 

štita etnonacionalnih manjina u na - 

jvišem političkim i pravnim aktima je 

čin koji nije bio nepoznat ni realsocijalističkim 

režimima. Naravno, to je 

nužan, ali ne i dovoljan uslov egzistencije 

ljudskih i manjinskih prava. Jer, za 

njihovu egzistenciju neophodno je da 

se ta prava ostvaruju, i da postoje zaštitni 

mehanizmi i pravni instrumenti za 

pokretanje ovih mehanizama. Jedan 

od značajnih mehanizma za unapre - 

đenje interetničkih odnosa u pluralnim, 

multietničkim i multikulturalnim 

društvima, kao što je Crna Gora, bez 

sumnje je tzv. afirmativna akcija koja je 

u kompatibilnosti sa konceptom gra - 

đanske države. Na primjer, jedna liberalna 

država tj. SAD, koja će nam dugo 

vremena davati primjer i biti uzor u 

pogledu razvoja demokratije, građanskog 

društva i građanske države, kao i 

u pogledu uvažavanja principa struč - 

nosti, još 1964. godine zapisala u Ama - 

ndmanu VII Zakona o pravima gra - 

đana: „Onaj poslodavac, koji je na bilo 

koji način diskriminisao zaposlene, 

mora primjeniti princip pozitivne di - 

skriminacije kako bi ispravio raniju 

pogrešnu politiku“. 

Predsjednik Lindon Džonson do - 

nio je 1965. godine, Uredbu kojom je 

naložio svim državnim organima da 

prilikom popunjavanja radnih mjesta, 

prilikom unapređenja, primenjuju pri - 

ncip pozitivne diskriminacije, čak i ako 

ranije nikad nije bilo slučajeva negativne 

diskriminacije. Početkom sedam - 

desetih godina prošlog vijeka Komitet 

Stalno se ističe da je Crna Gora građanska država. 

Međutim, različita su poimanja koncepta građanske države 

za jednaku mogućnost zapošljavanja 

pošao je korak dalje, ustanovivši na 

bazi statistićkih pokazatelja izračunate 

kvote zapošljavanja određenih etničkih 

manjinskih grupa. 

Suprotan primjer nalazimo kod 

nas. Veoma je ilustrativna u tom smislu 

činjenica o podzastupljenosti odnosno 

o nezastuljenosti pripadnika alba - 

nske nacionalne manjine u većini institucija 

pravnog i političkog sistema u 

Crnoj Gori. Naime, prema popisu sta - 

novništva 2003. godine, Albanci u uku - 

pnom broju stanovništva Crne Gore 

učestvuju sa 5,02%, koji stalno žive u 

Crnoj Gori, dok u institucijama pra - 

vno-političkog sistema su zaposleni 

ispod 1%. Ističemo da je kontinuirano 

prisutan problem nezastupljenosti pripadnika 

albanske nacionalnosti u 

sudu, tužilaštvu, pojedinim minista - 

rstvima, pojedinim organima lokalne 

samouprave, javnih službi i drugih 

državnih institucija od vitalnog značaja 

za ostvarivanje ljudskih i manjinskih 

prava. U prilogu tome svjedoče i slede - 

će činjenice: u Podgorici, nema nijed - 

nog sudiju, tužioca, kao nijednog zamjenika 

ombudsmana pripadnika alba - 

n skog naroda, u Ministarstvu kulture, 

sporta i medija nema nijednog zapo - 

slenog Albanaca, u Ministarstvu obrazovanja 

nema nijednog pomoćnika, u 

lokalnoj upravi i u Glavnom Gradu, 

nema nijednog Sekretara ili zamjenika 

Sekretara nekog sekretarijata i sl. što je 

pravno nezasnovano a politički neprihvatljivo. 

To govori o pojavama neravnopranosti 

i nejednakosti albanske 

manjine u Crnoj Gori. 

Stalno se ističe da je Crna Gora 

građanska država. Međutim, različita 

su poimanja koncepta građanske drž - 

ave. Jedni koji želje da imaju, odnosno 

da zadrže monopol i privelegije u svim 

sektorima društva i države, zastupaju 

tezu da prema konceptu građanske 

države ne treba obraćati pažnju na 

etničko porijeklo, nacionalnu i vjersku 

pripadnost građana jer navodno svi 

građani imaju jednaka prava i sloboda. 

Dakle, oni su pobornici koncepta uniformnosti, 

tj. države apstraktnih gra - 

đana bez naroda. 

Na drugoj strani, brojni poznati na - 

učnici i eksperti interetničkih odnosa i 

mutinacionalnih država od Zapada do 

Istoka ukazuju da u determinaciji koncepta 

građanske države treba polaziti 

od čovjeka – građanina kao poliidentičnost, 

tj. kao totalno biće, kao biće 

porodice, nacije, konfesije, kulture, 

tradicije, regije isl. i da su svi ti oblici 

značajni kao prostori za ispoljavanje 

čovjekovih potencija. Oni to označe 

kao unitas multipleks. A ustvari to su 

osnovne ćelije pluralizma, multietničkog 

i multikulturalnog društva. Dok 

na drugoj strani,vladavina uniformnosti 

pravila i statusa u pluralnim društvima 

rizikuje da dovede do nepriznavanja 

specifičnosti koje zahtjevaju priznanje 

i zaštitu, odnosno to dovodi do 

diskriminacije posebnosti. 

Jedno je jasno, nacionalna ravnopravnost 

je bez sumnje- ideja za koju 

se kao i za slobodu, uvijek treba boriti. 

Jer, bez slobode i nacionalne ravnopravnosti 

u multietničim društvimanema 

ni ljudske jednakosti, ni demo - 

kratije kao takve. Jedna multinacionalna 

država treba da na trajnoj ustavopravnoj 

osnovi, institucionalno i praktično-politički 

riješiti interetničke od - 

nose. I to na osnovu saradnje i partnerstva 

umjesto dominacije jedne na - 

cionalne zajednice nad drugima. To je 

ujedno i najbolji način da se obezbjedi 

i ojača lojalnost manjina prema širokoj 

političkoj zajednici u kojoj kohabitiraju. 

Nikakva koncepcija ustavno-prav - 

19 


19


r e v i j a 

nog poretka ne može da vrši nadilaženje 

multinacionalne stvarnosti. 

Čovjek - građanin, teško može danas 

da transcendira datu realnost. Teo - 

rijske postavke o odumiranju nacije su 

dovedene u pitanje, jer im nedostaju 

šira podloga, konzistentnost i koherentnost. 

Dakle, pitanje multikulturalizma 

će biti aktuelno dok god će postojati 

nacije, odnosno manjinski narodi, 

a samim tim i njihova uloga, položaj i 

ravnopravnost. 

Princip vladavine većine, se ne 

može primjeniti u višenacionalnim 

zemljama, a da ne izazove napetosti i, 

vrlo lako, ozbiljne konflikte (akade - 

mik, Vojislav Stanovčić). Zato je neo - 

phodno da se taj princip koriguje 

ustavnim rješenjima koja počivaju na 

nekim kolektivnim pravima i decentralizaciji 

vlasti. Neophodno je poštovati 

posebnost svakog etničkog identiteta, 

ali i multietničnosti i stvaranje 

demokratske svijesti i demokratske 

javnosti na upotrebu unapređenja i 

zaštite ljudskih i manjinskih prava. 

Savremena shvatanja ukazuju da 

država mora da prihvati aktivniju ulo - 

gu i putem različitih mjera stvara us - 

love za promociju manjine kao kolektiviteta 

u onim situacijama u kojima 

individualna prava pripadnika manjina 

mogu biti ostvarena samo kroz 

kolektivnu emancipaciju grupe. Na - 

protiv, ako se kolektivna prava ig no - 

rišu ili negiraju u političkoj, ekonomskoj 

i kulturnoj praksi, onda će uvijek 

trijumfovati većinsko načelo, koje 

automatski osigurava monopol i privilegije 

etničke većine. Ako se većinski 

princip primenjuje bez korektiva u 

odnosu na manjine, onda je po srijedi 

čisto funkcionisanje načela nacionalne 

države. 

Okviri i temelj svakog uspješnog 

demokratskog poretka i rješavanja 

etnonacionalnih odnosa je izbor adekvatne 

političke filozofije i strategije 

razvoja. Ovo je naročito važno za Crnu 

Goru kao duboko podijeljeno društvo. 

Suština pravilnog rješavanja interetn - 

ičih odnosa pa time i položaj manjinskih 

naroda u višenacionalnoj zajednici 

kao što je Crna Gora, ogleda se u 

tome, kada niko ne osjeća pritisak 

većeg i jačeg, nego kad svaki narod 

nezavisno od svoje brojčane veličine 

osjeća ravnopravnim i slobodnim . 

Prihvatanje legalnih, legitimnih i 

opravdanih zahtjeva manjnskih naci - 

onalnih zajednica, ni u kom slučaju, ne 

može da ugrožava suverenitet i inte - 

gritet zemlje. To samo stvara mogu - 

ćnost i pretpostavke za njihovu nacio - 

nalnu afirmaciju, bez koje nema niti 

može biti opšteljudske emancipacije i 

stabilnost državne zajednice. 

Nasuprot tome, neuvažavanje i 

ignorisanje manjinskih etničkih zahtjeva 

i nametanje većinskog interesa, kod 

Faktori 

stabilnosti 

Okviri i temelj svakog uspješnog 

demokratskog poretka i rješavanja 

etnonacionalnih odnosa je izbor 

adekvatne političke filozofije i stra - 

tegije razvoja. Ovo je naročito važno 

za Crnu Goru kao duboko podijeljeno 

društvo. Suština pravilnog 

rješavanja interetničih odnosa pa 

time i položaj manjinskih naroda u 

višenacionalnoj zajednici kao što je 

Crna Gora, ogleda se u tome, kada 

niko ne osjeća pritisak većeg i jačeg, 

nego kad svaki narod nezavisno od 

svoje brojčane veličine osjeća rav - 

no pravnim i slobodnim. 

Prihvatanje legalnih, legitimnih 

i opravdanih zahtjeva manjnskih 

nacionalnih zajednica, ni u kom 

slučaju, ne može da ugrožava suverenitet 

i integritet zemlje. To samo 

stvara mogućnost i pretpostavke za 

njihovu nacionalnu afirmaciju, bez 

koje nema niti može biti opšteljud - 

ske emancipacije i stabilnost drža - 

vne zajednice. 

Nasuprot tome, neuvažavanje i 

ignorisanje manjinskih etničkih za - 

htjeva i nametanje većinskog interesa, 

kod nacionalnih manjnskih zaje - 

dnica stvara osjećanje nejednakosti, 

neravnopravnosti i diskriminacije i 

podstiče međuetničke tenzije, što 

nikome nije u interesu. 

na cionalnih manjnskih zajednica st - 

vara osjećanje nejednakosti, neravnopravnosti 

i diskriminacije i podstiče 

međuetničke tenzije, što nikome nije u 

interesu. S tim u vezi je kombinovana 

demokratija, odnosno liberalno-komunitarni 

tip političkog sistema najprimjereniji 

našem pluralnom, multietničkom 

i multikulturalnom društvu. 

Liberalno - komunitarni koncept političkog 

sistema sadrži građansku filozofiju, 

dopunjenu sa odgovarajućim 

principima i mehanizmima slobode 

artikulacije i zaštite kolektivnih prava 

manjinskih nacionalnih zajednica. 


e v i j a 


Tragom otvorenih dilema: Prenosimo, Vijesti 8. mart 2010. godine 

Tvrđava je mlađa od 

Nemanje 360 godina 

Piše: Čedo Marović 

Predugo se zloupotrebljava pro - 

šlost tvrđave na ušću Ribnice u Mo - 

raču (a time i Podgorice i Crne Gore) 

u razne politikanske svrhe. Tako smo 

svjedoci najave Srpskog narodnog 

vijeća u Crnoj Gori o namjeri pokretanja 

postupka za sanaciju i objilježavanje 

tvrđave kao istorijskog jezgra 

od značaja za srpski narod i njegovu 

prošlost?! 

Predsjedništvo Udruženje boraca 

NOR-a i antifašista Podgorice prihvatilo 

je inicijativu akademika Branis - 

lava Bata Pešića koji je zatražio pre - 

zentaciju jedne cjelovite analize o 

dosadašnjim naučno-stručnim nalazima 

koji upućuju na to da je tvrđava o 

kojoj je riječ stara turska građevina iz 

druge polovine 15 vijeka. 

Kada nešto iz daleke prošlosti bez 

traga rezervi potvrde arheološka i 

filološka istraživanja, kao što je riječ o 

ovom slučaju - onda nema sumnje da 

o tzv. Nemanjinom gradu nema trago - 

va života od kraja kasne antike do 

kraja Crnojevićeve Podgorice (1474- 

1478). To se svuda prihvata bez rezerve 

izuzev kod nas. 

Akademik Pavle Mijović sa eki - 

pom istraživača: O. Velimirović, R. 

Vujošević, M. Kovačević, Đ. Bošković 

(a prije njih B. Đurđev i dr.) 1963. je 

dokazala da su 1474. godine Turci 

Osmanlije na ušću Ribnice u Moraču 

po čeli da grade tvrđavu, koja je 

građena tri do četiri godine. U jednom 

turskom defteru iz 1485. godine 

ta se tvrđava zove Depedogen, što u 

prevodu znači Pod brdom (Pod 

Goricom). To bi značilo da je Deped - 

ogen turski naziv za Podgoricu; (Po - 

dgorica - Depedogen - pod brdom, 

Pod goricom). Poređenja radi, navo - 

dimo i da je talijanski naziv za Pod - 

goricu Sotto la collina, što bukvalno 

znači pod brdom (Pod goricom). 

Bez sumnje, tvrdi akademik Mi - 

jović, “tvrđava je bila snažni fortifikacioni 

objekat u doba prelaza iz 

hladnog u vatreno naoružanje”. 

U toku svoje četiristogodišnje ulo - 

ge u ratovima i borbama između 

Crnogoraca i Turaka tvrđava je u više 

navrata prepravljena, proširivana, 

ojačavana i dograđivana. Tvrđava je 

zidana kamenom iz ostataka antičke 

Duklje. Bila je ispunjena kasarnama, 

manjim kućama za posadu, magacinima 

za hranu, a imala je i svoju džamiju. 

E, sada zamislite, kaže akademik 

Mijović, “dolazi pravoslavni epoiskop 

sa gomilom popova i osvještavaju to 

tursko utvrđenje, do 1878. godine 

tursko mjesto molitve”. 

Citadela je imala funkciju velikog 

matičnog vojnog utvrđenja sa razgranatim 

sistemom pomoćnih odbrambenih 

kula i ušančenih garnizona na 

prilazima duž Zete, Morače, Ribnice i 

Cijevne i prema Kučima, Piperima, 

Bjelopavlićima i Lješkopolju. 

Kasnije u XVIII vijeku istočno od 

21 


21


r e v i j a 

varoških bedema nastalo je drugo 

predgrađe Mićen (Mil-ćen) bez odbr - 

ambenih zidova ali sa jakim kamenim 

kućama – kulama opasnim visokim 

zidinama od kamena što je u cjelini 

služilo odbrani varoši i tvrđave. 

Istraživanja su pokazala da bedemi 

tvrđave i kula počivaju na temeljima 

dubine 25 do 50 santimetara, te 

da ispod temelja nema ostataka gradnje 

ranijih utvrđivanja ili bilo kakvih 

objekata. 

Ovakve kule nastaju svuda po 

zemljama Balkana gdje su došli Turci 

(Niška tvrđava, Kalemegdan u Beo - 

gradu, Golupcu, Jelču, Petrus kod Par - 

aćina, Zvečanu, Herceg-Novom, Sko - 

plju, u gornjem gradu Starog Bara i 

dr. 

Život u Podgorici se odvijao u 

znaku Podgoričke tvrđave, pri čemu 

se jedno vrijeme čitav grad zvao po 

imenu tvrđave – Depedogen. Tokom 

XVI vijeka taj se turski naziv gubi i 

gradu se vraća domaće ime – Podgo - 

rica. 

Poslije oslobađanja Podgorice od 

Turaka 1879. godine, kamen sa tvr - 

đave je odvlačio ko je htio za gradnju 

kuća u Staroj i Novoj varoši. 

Ovim je akademik Pavle Mijović 

sa ekipom istraživača iz Beograda i 

Podgorice, dokazao da na ušću Rib - 

nice i Morače, ni u rimsko, ni u vi z - 

antijsko doba, ni u dukljanskom ni u 

zetskom periodu sve do dolaska os - 

manlija na tom prostoru nije postojalo 

veće naselje niti ikakvo utvrđenje. 

Neka novija domišljanja da je na 

tom prostoru postojao navodno 

“Nema njin grad” nemaju nikakvog 

osnova. TA tvrđava je podignuta 360. 

godina prije Nemanjina rođenja (P. 

Mijović – Od Dokleje do Podgorice 

1998). 

Srpski istoričar - turkolog akade - 

mik Branislav Đurđev u prilogu De - 

pedogen - Podgorica (Istorijski za pi - 

si, Titograd 1962, 58-62) daje, tak ođe, 

niz zanimljivih podataka o gradnji 

tvrđave Depedogen i brdskim (crnogorskim) 

i malisorskim plemenima. 

Akademik Radoslav Rotković ka - 

že: “Nemanjići u centru Zete daleko 

od granica njihove države nijesu ima - 

li potrebe da grade tvrđavu kao od - 

brambeni objekat. Nasuprot tome 

Turcima je bilo i te kako potrebno 

imati tvrđavu jer je bila na granici sa 

državom Crnojevića, koja je imala 

topove iz Venecije, pri čemu se 

tvrđavom branio grad”. 

Mladi istoričar-turkolog mr Adnan 

Pepić na osnovu sopstvenih istraživanja 

potvrdio je da je Podgorica prema 

turskom popisnom defteru iz 

1485. godine upisana kao selo sa 15 

domaćinstava, dok je Podgorica sa 

okolinom upisana u defter kao nahija, 

a Crna Gora područje sa sedam 

nahija (Lješanska, Župa Malonšića, 

Pješivci, Cetinje, Katunska nahija, 

Riječka i Crmnička nahija. 

Na osnovu prethodnih izvora 

može se nedvosmisleno zaključiti: na 

ušću Ribnice u Moraču ni u rimskom 

ni u vizantijskom dobu, ni u dukljanskom 

ni u zetskom periodu, sve do 

dolaska Osmanlija, na tom prostoru 

nije postojalo veće naselje niti ikakvo 

utvrđenje. 

Neka kasnija domišljanja da je na 

tom mjestu postojao “Nemanjin grd” 

nemaju nikakvog osnova. 

Tvrđava čije ostatke i dnas imamo 

podignuta je 360 godina poslije Ne - 

manjinog rođenja. 

U cilju ostvarivanja određenih 

političkih ciljeva pored prethodnog 

stoji i činjenica, da je prema tvrđavi 

dugo vremena vladao jedan nepravilan 

odnos zbog toga što je ona 

turskog porijekla i da navodno ne pripada 

našoj kulturi. Naspram ove činjenice 

može se navesti mnoštvo 

dokaza koji svjedoče upravo o tome 

da su takva shvatanja bila čista zabluda. 

Bilo kako bilo, stara Podgorica je 

dio prošlosti naroda Crne Gore, a 

njeni ostaci - ruinirana citadela, iski - 

da ni ili skoro upropašteni urbani an s - 

ambl Varoš i Mićen, stari most na Ri - 

bnici, Serdareva kula, Adži-pašina 

dža mija, Sahat-kula i po neka još do - 

bro očuvana kuća iz XVI-XIX vijeka, 

pretstavlja pravo spomeničko kultu - 

rno blago našeg naroda. 

Primjer ubogog stanja u kojem se 

nalazi tvrđava Depedogen i Stara 

varoš kao spomenički areal, nažalost, 

samo je pokazatelj naše velike udaljenosti 

od cilja kojem stremimo. 

Udruženje boraca i antifašista 

glavnog grada na stanje u naznačenoj 

oblasti gleda kao na povampirenje 

prošlosti i stalnog otpora razvoju svijesti 

ljudi na crnogorskom prostoru, 

kako bi se točak istorije vratio u dva - 

desete ili devedesete godine prošlog 

vijeka. 


e v i j a 

« « « DRUŠTVO 

Tri godine od otvaranja istražnog postupka podignuta optužnica za zločin u Bukovici 

Zločin protiv čovječnosti 

Ostaci džamije u Planjsku 

Nakon višegodišnje istrage Vr h o - 

vno državno tužilaštvo Crne Go re 

po d iglo je optužnicu protiv se-d am 

bivših pripadnika Vojske Jugoslavije 

i Mi n istarstva unut rašnjih poslova, 

od nosno Centra bezbjednosti u Plje - 

vljima, zbog kr ivičnog djela zlo čin 

protiv čo vječnosti izvršen na prostoru 

Bukovice. 

Optužnica je podignuta protiv 

Ra d mila Đukovića, Radiše Đukov ića, 

Slo b odana Cvetkovića, Đorđija Go - 

go ća, Milorada Brkovića, Slaviše Sv - 

rkote i Radomana Šurabića. Oni se 

terete da su u vrijeme oružanog 

sukoba u Bo s ni i Hercegovini, 1992. 

i 1993. godine zlostavljali ci v ilno 

stanovništvo muslimansk o b o šnja - 

čke nacionalnosti na području Mj e - 

sne zajednice Bukovica. Optu ž en i - 

ma je i određen pritvor i po četak su - 

đenja sačekaće u zatvoru a predmet 

je dodjeljen sudiji Višeg suda u Bije - 

lom Polju Šefkiji Đeševiću. 

Pravda spora ali dostižna 

Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore pozdravio je podizanje optužnice 

za zločin protiv čovječnosti na prostoru Bukovice. Slučaj Bukovica 

pokazao je da pravda iako spora uvijek stigne odgovorne za zlodjela koja 

su činili. Forum podsjeća da se od samog osnivanja bavio događajim u 

Bukovici i da je tim povodom organizovao niz inicijativa i rasprava na tu 

temu. Forum će pratiti i sudski proces, od koga očekujemo da predstavi 

kompletnu sliku svih zlodjela u Bukovici. 

Optužnica za zločin u Bukovici 

označena je kao službena tajna ali je 

izvjesno da se u njoj bivši pripadnici 

vojske i policije terete za prebijanje, 

zlostavljanje i progon par stotina ta - 

mošnjih Bo šnjaka. Šest ubistava i 

dva samoubistva izvršena nakon torture 

kao i rušenje desetina kuća i 

dvije dža mije. 

Iz Inicijative mladih za ljudska prava 

smatraju da optužnicom ni jesu 

obuvaćene osobe koje su dale naloge 

i inspirisale zločine a isto mišljenje 

ima i predsjednik Udr u žanja građana 

Bukovice Jakub Du rgut. 

Direktor Inicijative mladih za lju - 

dska prava Boris Raonić je ocijenio 

da je zabrinjavajuće da se me đu 

optu že nima nalaze osobe koje ništa 

nijesu radile, čak i oni koji su spremni 

da u statusu zaštićenog svjedoka, 

kažu šta se tamo desilo. 

"Zbog toga ne možemo biti zado- 

23 


23

DRUŠTVO » » » 

voljni onim što je Tužilaštvo uradilo. 

Nadamo se da će u narednom periodu 

optužnicom biti obu hvaćene i 

oso be koje su izdale te naloge", re - 

kao je Raonić. 

On je ocijenio da je već viđeno 

da su oni koji su tuženi i koji će oč i - 

gledno odgovarati za ratni zločin 

nižeg hijerarhijskog nivoa, kao i da 

na opt u ženičkoj klupi neće biti niko 

od onih koji su dali naloge i ins pi - 

risali zločine. 

Raoniću je simptomatično da se 

pi tanje ratnih zločina u Crnoj Gori 

pro cesuira uglavnom u predizbo m - 

im periodima. 

Jakub Durgut bi bio zadovoljniji 

da je optužnica podignuta prije de - 

set go dina. 

"Mislim da njome nijesu obuhvać 

ene prave osobe, možda u jednom 

di jelu," rekao je Durgut. Prema njegovim 

riječima, u Bukovici se mnogo 

toga desilo, i u op t užnicu bi trebalo 

da bu de uklju č eno mnogo više 

učesnika. 

Autor filma o Bukovici, novinar 

Se ad Sadiković, smatra da tužilaštvo, 

u susret lokalnim izborima i pod pritiskom 

međunarodne zajednice, fingira 

akciju obračuna sa ratnim zlo - 

činima. 

"Žrtvovane su "sitne ribe", ljudi 

bez imalo moći da se brane. Ga l ama 

na te mu kako je konačno procesu - 

irana Bu kovica opet će ostaviti po 

strani naj odgovornije. One koji su 

ko mando va li i one koji su bi li nalogodavci", 

rekao je Sadiković. 

Prema njegovim riječima, buk o v - 

ička tragedija sada rađa nove nepr - 

avde. "Jer šta ako je neko od sedam 

optu že nih nevin", pita on i n a s tavlja: 

"Odleža će u pritvoru barem par go - 

dina i to sa sasvim jasnim saznanj - 

em, da su glavni krivci slobodni i za - 

štićeni nečijom mo ć nom rakom", 

kazao je Sadi k ović. 

Istraga o zločinima u Bukovici tr - 

a jala je od 25. 12. 2007. godine i na 

predlog tužilaštva je dopunjavana 

više puta. 

r e v i j a 

Porušena kuća u Bukovici 

Srušena 

Munara u Raščićima 

Vojna karaula 


e v i j a 


Monstrum sa Grbavice 

Ratni zločinac i lice sa crvene interpolove 

potjernice, nikšićanin Veselin 

Vlahović, zvani Batko, uh a pšen je sredinom 

februara u španskom gradu Altea. 

Španska policija uhapsila je Vlahovića u 

sklopu ak-cije protiv organizovane 

grupe koja je umiješana u više pljački u 

Španiji. 

U Španskom zatvoru Vlahović sada 

če ka izručenje. Ekstradiciju pored Bo s - 

ne i Hercegovine, gdje je optužen za ra - 

tni zločin protiv ci vila traži i Crna Gora, 

zbog bjekstva iz zatvora u Spužu ali i 

Srbija gdje je pravosnažno osuđen pred 

Okru ž nim sudom u Novom Sadu na se - 

dam godina zatvora zbog ubistva. 

Hapšenje Veselina Vlahovića Batka, 

žrtve i svjedoci njegovih zločina doče - 

kali su sa nevjericom, ali i sa radošću. 

Televizija Vijesti objavila je na kon 

hapšenja Vlahovića razgovore sa njego - 

vim žrtvama. 

Iziba Jažić, žrtva: „Vlahović i još dvojica 

držali su mog Nihada dok je on 

mene silovao. To je sve moj muž gle - 

dao. I onda je taj Batko koji je manji od 

moga muža počeo da ga kolje. Sad Vi 

za mislite kad manja osoba kolje veću 

osobu, iz prvog dijela, nije ga odmah 

preklao, nego ga je i drugi put.“ 

Vlahović je tokom rata na Gr b a vici, 

koju su kontrolisale srpske snage, vje r - 

Veselin Vlahović 

uje se, ubio više nepra v oslavaca nego 

što danas priznaje i silovao na desetine 

žena koje dr hte na pomen njegovog 

imena. Zahidu Merdan je silovao više 

puta. 

Zahida Merdan, žrtva: „Kamu me tne 

na sto, a pištolj metne pod glavu i meni 

naredi da se skinem i onda uradi ono 

što je radio i na kr aju, taj Batko Veselin, 

kad završi sa mnom ode u kadu i naredi 

da ga gledam kako se on kupa, i on 

meni govori sve šta ja trebam radit’ kad 

se kupam. Kaže – trebate se oprat’ dole, 

dobro ispod pazuha se trebate dobro 

oprat’. Ja u njega gled am, rekoh - što to 

meni govoriš, zn am ja kako se kupa. 

Ne, ne, kaže, da te naučim, samo da znaš 

kad god ti dođem da si ovako okupana!“ 

Žrtva Veselina Vlahovića bio je i 

poznati rukometaš Goran Čengić, koji 

su Batku zamjerio jer je stao u zaštitu 

jednog starca, kojeg je Vla h ović vodio 

na gubilište. Čengić je preživio pucnje, 

ali se Vlahović sjutra vratio na mjesto 

zločina i no ž em dokrajčio rukometaša 

koji je po k ušavao da se izvuče ispod 

drugih leševa. 

Vlahović je rođen 1969. u Nikš iću. U 

Sarajevo je došao 1986. Kao bokser lake 

kategorije boksovao za Željezničar. 

Uporedo je radio kao izbacivač u popularnoj 

Slogi. To k om rata, predvodio je 

zloglasnu jedinicu Bijeli anđeli. Prema 

izjavama preživjelih, počinio je, odnosno 

učestvovao u ubistvima oko 165 

Bošnjaka. Učestvovao je i u protjerivanju 

više hiljada građ a na Grbavice i Vraca. 

Bosanski istra ž itelji tvrde da je Batko 

žrtve odvodio iz Sarajeva na Trebević, 

tačnije na Miljeviće i na Petrovačku krivinu, 

i tamo ih klao na jednom panju. 

Batkov panj još postoji, a u njegovoj 

okolini do sada su otkrivene tri mas o - 

vne grobnice s ukupno 49 žrtava. 

Spektakularno bjekstvo iz Spuža 

Nakon rata Vlahović se vratio u rodnu Crnu Goru. Živio je 

u Pod g o r ici. Pobjegao je iz zatvora u Spu žu 18. juna 

2001. godine, gdje je iz državao kaznu od 3,5 godine za - 

tvora zb og razbojništva i nasilničkog ponašanja. 

Bosanski istražitelji su ga go dinama potraživali od Crne 

G ore, kojoj su ustavnim ograničenjima bile vezane ruke 

za njegovo izručenje. Crnogorsko rukovodstvo je monstruma 

s Grbavice ponu dilo haškoj tužiteljici Karli Del Po nte, 

koja nije bila raspoložena da mu u Hagu organizuje 

suđenje. U s l ijedilo je inscenirano Batkovo bje kstvo iz 

zatvora. 

On je na volšeban način preskočio četiri metra vi soku 

ogradu spuškog zatvora i sa košarkaškog igrališta, ispod 

osmatračnice, naočigled nekoliko čuvara, us pio da pobjegne. 

Vlahović je vjerovatno uz pomoć nekog od zatvorenika, 

uspio je da se popne na zid visok četiri metra, koji je od 

karaule, na kojoj se nala zio stražar, udaljen dva do tri 

metra. Sa bedemskog zida Vlahović je prešao na krov 

magacina i tek u tom mo mentu, sa udaljenosti od četiri 

do pet metara, pr imjetio ga je stražar koji nije pucao, 

iako to propisi nalazu - saopšteno je tada iz ZIKS-a. 

Zbog brojnih propusta policija je, nakon Vlahovi ćevog 

bjekstva, uhapsila pet stražara koji su u to vrije me radili 

na spoljnjem i unutrašnjem obezbjeđenju zat vora. 

Pravi razlog njegovog bjekstva se krio, najvjerovatnije, u 

činjenici da je početkom juna 2001. godine Bo sna i 

Hercegovina zvanično od tadašnje Savezne Re p u blike 

Jugoslavije zatražila da im zbog istrage za ratni zločin 

izruči Vlahovića. 


25


r e v i j a 

Na margini priče o profesionalizmu poslenika javne riječi 

Duhovi prošlosti 

Piše: Omer Mehmedović 

Prošlo je već punih 14 godina od 

potpisivanja Dejtonskog mirovnog 

ugovora, starih navika nikako da se 

riješimo, kao pušenja ili alkohola. Ne 

želim da ulazim u stvari, u kojim 

uslovima je Bosna i Hercegovina po 

ustavnom uređenju postala takva 

kakva je, ali je činjenica, da je kao 

takvu svi moramo poštovati. Poš t u j - 

emo li je svi kao jedinstvenu, sa m o s - 

talnu i međunarodno priznatu dr ž - 

avu? 

Dana 27.01.2010. godine na magistralnom 

putu Nikšić - Danilovgrad se 

dogodila teška saobraćajna nezgoda 

u kojoj su stradala tri lica. Ekipa 

Javnog servisa izlazi na lice mjesta da 

pokažu crnogorskoj javnosti detalje o 

toj teškoj nesreći. Dok izvještava sa 

lica mjesta reporter Javnog servisa 

između ostalog izgovara i sljedeće 

riječi „ U teškoj saobraćajnoj nesreći 

je učestvovalo još jedno putničko v o - 

zilo marke „Mercedes“ kojim je up r - 

avljao“, govori ime koje sam zabor a - 

vio, i nastavlja „iz Republike Sr p s ke“, 

koji na sreću nije teže povrijeđen. 

Da se Republika Srpska kao en t i - 

tet nalazi u Crnoj Gori, ovo bi bilo sa - 

s vim normalno. Međutim, Republika 

Srpska je sastavni dio međunarodno 

priznate Bosne i Hercegovine, dakle 

druge države. Zamislite da se ovako 

nešto desilo u Austriji i da reporter 

austrijske državne televizije kaže npr. 

„U udesu je učestvovao Diter Mars h - 

all iz Bavarske“. To naravno ne bi bilo 

moguće. Međutim, kod nas je to normalna 

pojava, kao da naš Javni servis 

možda zamišlja da je, ovaj entitet 

Bosne i Hercegovine osamostaljen i 

međunarodno priznat, pa samim tim 

i državljani ovog entiteta. 

S početka devedesetih godina pr - 

o šlog vijeka to je bilo uobičajeno, ne 

zato što je to bilo pravno moguće, već 

zbog uređivačke poliotike 

Javnog servisa u tom periodu. 

I ako smo mislili da je to 

vrijeme davno za nama, po - 

kazuje se da, nažalost, nismo 

u pr avu. Kao da Emilo 

Labudović još uvijek uređuje 

informativni program, ili 

njegovi „duhovi“ i dalje imaju 

veliki uticaj na uređivačku 

politiku. 

Na magistralnim putevima 

prema BiH dugo su stajale 

putokazne oz n a ke sa 

natpisom „Republika Sr - 

pska“, ili „Srbinje“ za Foču. 

Ne znam, možda i dalje stoje, 

ili su uklonjene, više 

zbog uspostavljanja „malo“ 

boljih odnosa sa ovom susjednom 

nam državom. 

Koliko me pamćenje 

služi nikada se nije desilo 

da u Crnoj Gori kada je u 

pitanju nešto dobro ne 

dolazi iz Re publike Srpske (primjer 

„Maslinijade“ u Baru...) , a kada su u 

pitanju kriminal i ostale ne tako popularne 

vijesti, onda se pribjegava 

onom - državljani Bosne i 

Hercegovine. 

Radi podsjećanja Bosna i Herceg - 

o v ina je međunarodno priznata još 

ap r ila 1992. godine, kada su je priznale 

Sjedinjene države i većina zemalja 

Evropske Unije, u AVNOJ-skim gr a - 

nicama. To zapravo znači da se Crna 

Gora graničila i još uvijek se graniči 

sa Bosnom i Hercegovinom, i da un - 

utrašnje uređenje Bosne i Hercego v - 

ine je njena stvar, mislim da to nije te - 

ško zapamtiti. Ili se, možda, neki još 

ne žele pomiriti sa krahom kojeka k v - 

ih vele-nacionalnih projekata. 


e v i j a 


Nakon odlaska crnogorskih vojnika u Avganistan 

Sumnjiva mirovna misija 

Piše: Murat Franca 

Od postanka čovjeka i prvog 

ljudskog društva koje je kroz svoju 

istoriju prošlo kroz razne faze i 

oblike organizacije i uređenja, centralni 

pro blem je bio problem dobra 

i zla medju ljudima. 

Kako riješiti ovaj problem, kako 

afirmirati dobro a suzbijati ili ugusiti 

zlo, zabrinjavalo je sve velike umove 

kroz istoriju ljudskog roda. 

Čovjek je, kako je rekao stari grcki 

filozof Aristotel ''zoon politikon'', 

po litičko društveno biće (životinja) 

jer on nikada nije bio sam već je živio 

u društvu sa drugim ljudima. 

Njegov je položaj u društvu razvojem 

društv e nih odnosa postajao je 

sve komplikovaniji, složeniji i zamršeniji. 

Pravo i interesi pojedinaca 

pa i čitavih zajednica dolaze tako u 

me djusobnu koliziju, u sukob. Jav - 

ljaju se borbe izmedju njih i često ja - 

či pobjeđuje i ostvaruje svoje ciljeve 

na koje nije imao pravo, i to putem 

sile. 

Tako dolazi do izražaja pravo ja - 

čega. Pojavljuje se sila, nasilje, be z a - 

k onje, nepravedni pravni odnosi. 

Medju s obni sukobi pojedinaca ili 

zajednica su raznovrsni. Životi padaju. 

Rješenja se traže ali se ne nalaze. 

Najveća svjetska priznanja za mir 

dodjeljuju se onima koji su za rat. 

Takva je danas ljudska pravda. 

Ovih dana putem crnogorskih 

medija slušam da je odredjeni broj 

crnogorskih vojnika odputovao u 

Av g anistan u takozvanu «mirovnu 

misiju». U Avganistanu već devetu 

godinu zaredom vode oružane bo - 

rbe izmedju avganistanskih boraca- 

Talibana sa jedne strane i agreso rs - 

kih snaga zap adne alijanse sa druge 

strane. 

Vojni ministar Crne Gore na veoma 

sumnjiv način obavještava crno - 

g o rsku javnost o statusu crn o g o - 

rskih vojnika u Avganistanu, ali i 

ptice na granama znaju da crnogorski 

vojnici odlaze u tu zemlju da se 

bore na strani agresorskih snaga i da 

će se kao dobro obučeni vojnici za 

brdsko-planinska ratovanja, negdje 

u avganistanskim planinama naći 

oči u oči sa Talibanima. 

Činjenica je da dosadašnja strategija 

ratovanja snaga zapadne alija - 

nse u Avganistanu nije dala ni približno 

očekivane rezultate, pa je vojni 

vrh alijanse osmislio novu str a tegiju 

ratovanja. Borbom prsa u prsa sa 

Talibanima jedini je način da se pobjedi 

iako se zna da taj način ratovanja 

iziskuje ogromne žrtve. 

Ni pod zastavom UN-a crnogorski 

vojnici ne mogu imati status 

mirovnjaka jer Talibani ne priznaju 

UN. Ne samo Talibani nego i u svijetu 

sve više i više muslimana koji ne 

vjeruju u UN. Dopustili su agresiju 

na Avganistan i Irak, zažmureli su 

pred masakrom muslimana u Če - 

čeniji i Palestini, a genocid koji je 

izvršen nad muslimanima u Srebre - 

nici da se htjeli mogli su spriječiti. 

Pored toga u okupiranim muslimanskim 

zemljama dogadjaju se užasni 

zločini nad gradjanima tih zemalja a 

što je još gore, oni se i prikrivaju. Ni 

u doba krstaških ratova takvih gnusnih 

zločina nije bilo. UN ćute. 

Avganistan, najsiromašnija zemlja 

na svijetu svega 1 dolar po sta n o - 

vniku dnevno, čija se djeca radjaju i 

umiru uz miris baruta a njihovi očevi 

skoro 30 god. brane čast i slobodu 

svoje zemlje a vrlo često i sopstvenim 

tijelima. Rusi su okupirali 

Aganistan i više od 20 god. ubijali 

njegovo stanovništvo, vjerovatno su 

i oni jurili Al kaidu i na poslijetku 

izgubili taj rat sa ogromnim gubitcima. 

Uzgred treba napomenuti da je 

Američka administracija u Rusko- 

Avganistanskom ratu pomagala Ta - 

libane koji su na svojim ledjima 

izdejstvovali tako važnu pobjedu, a 

sada ne razumijem zašto žele da ih 

unište. 

Činjenica je, kako Rusi ranije 

tako i Amerikanci danas, putem sile 

žele ovladati Avganistanom koji važi 

za vojno-stratešku destinaciju. Pored 

toga eksploatacija rudnih bogastava 

te zemlje je jedan od prioriteta. Je - 

dan od ciljeva kako ranijeg tako i 

sadašnjeg okupatora Avganistana je 

nametanje misli njihovog načina života 

koji bi predstavljao punu negaciju 

islamske misli. 

Stotine hiljada tona bombi palo 

je na tu zemlju ali moral i borbeni 

duh avganistanskog naroda nije 

pao, naprotiv ga je očeličio. Ovih da - 

na, svjedoci smo čuje se vapaj američkih 

generala koji izvode borbene 

operacije u Avganistanu, traže po - 

moć u ljudstvu, što znači da je avg - 

anistanski narod na pragu još jedne 

sjajne i velike pobjede. Ni nova vojna 

pojačanja koja šalje američka ad - 

ministracija u toj zemlji neće pr o - 

mijeniti stanje na bolje. 

Nedavno vojni ministar Crne Go - 

re gostujući u programu jedne televizije 

reče: da se nije dogodio 11 se - 

ptembar u SAD-u, rata u Aganistanu 

ne bi bilo. Sada je sve jasno. Crno-g - 

orski vojnici odlaze u Avganistan da 

se pridruže američkim-osvetničkim 

snagama. Stoga crnogorci u Avg a n - 

istanu ne mogu imati status miro v - 

nja ka kako to tvrdi vojni ministar 

nego bi se prije svega reklo, status 

osvetnika. 

Crna Gora ne treba da učestvuje 

u tom ratu jer već na sebe nosi ljagu 

koja se zove agresor. U zadnjoj dekadi 

prošlog vijeka napala je dvije susjedne 

nezavisne zemlje sa ciljem 

nasilnog oduzimanje dijela teritorije 

tih zemalja kao i oduzimanja njihovih 

dobara. 

Pojam agresor ne zvuči baš prija - 

tno. 

27 


27


r e v i j a 

Život i vrijeme 

Priča o Ramu iz Pavinog Polja 

Piše: Ervin Spahić 

Hesapim da je svakom insanu koji 

se našao na gradskom mezarju u Ča - 

čku jedan neobični nišan privukao 

pažnju. Na visokoj piramidi od plavog 

kamena sa četiri strane nalaze se vjerski 

simboli: pravoslavni krst,katolički 

krst, polumjesec i jevrejska šestokraka 

zvijezda. Na inicijativu žena Čačka 

1932. godine podignut je ovaj nišan 

kao biljeg stradanja svih vojnika poginulih 

tokom Balkanskih i Prvog svjetskog 

rata. 

Ovih dana sam kao član parlamentarne 

delegacije Crne Gore učinio zij a - 

ret Tirani. Svojta jednog našeg ahbaba 

iz delegacije zamolio nas je da budemo 

njegovi musafiri. Zijafetili smo u 

njegovom hanu koji nosi ime „Sarajet 

1837.“ (Saraj) bivša palata Esad-paše 

To ptanija. Generala Esad - pašu i njegovu 

vojsku zarobila je srpska vojska u 

Balkanskom ratu. Vojska je razoružana 

a njemu i oficirima dozvoljeno je da 

nose oružje. Kada se srpska vojska po - 

v lačila preko Albanije u svojstvu ministra 

unutrašnjih poslova i vojske u alb a - 

nskoj vladi, Esad-paša je, u jesen 1915. 

godine, uputio ovu naredbu svojim 

sunarodnicima: „Čujte Arnauti i Turci, 

kroz Albaniju prolazi srpska vojska. 

Vojska, kao vojska, tražiće od vas da 

ku pi hranu. Srpski vojnici nemaju drugog 

novca sem papirne banknote od 

10 dinara. Ali, znajte da je ona ravna 

turskoj medžediji. I ko pokuša da pobije 

njenu vrednost, ujedaće se onde gde 

se niko ne ujeda!“ 

Esad-pašu su ubili njegovi sunarodnici 

u Parizu smatrajući ga za izdajnika 

i srpskog špijuna a njegov mezar sa 

polumjesecom nalazi se među hiljadu 

krstova u Tijeu kraj Pariza na Srpskom 

vojničkom groblju. 

Dok sam sjedio u ovom restoranu i 

razmišljao o sudbini Esad-paše sjetih 

se da je i u Pavinom Polju na pravos l - 

avnom groblju sahranjen jedan Bo š - 

Spomenik Ramu Hasanbegoviću 

njak po imenu Ramo Hasanbegović 

Sejdović. Nisam imao medeta dok ne 

ra ščivijah odkud se Ramo tamo obreo. 

„Ilustrovana Politika” je 18.07.1998. 

objavila jedan tekst o Pavinom Polju u 

bjelopoljskoj opštini u kome stoji da je 

u Pavinom Polju sve do 1994. godine 

živio jedini preostali Bošnjak Ramo D. 

Hasanbegović - Sejdović. On je kako 

navodi ovaj list jedini koji je ostao na 

ovom području poslije velike seobe 

muslimana 1924. godine. 

Sarajevska „Pravda” od 24. novembra 

1924. godine piše: „Jučer nam pr i - 

povjedaše prijatelji iz Sandžaka stvar, 

koja nas je potresla. Prošlih je dana u 

jednoj sandžačkoj žandarmerijskoj 

stanici (prvu na području pljevaljskog 

sreza Šahovića) upala žena muslimanka 

sva okrvavljena. Žandarmi su ust a n - 

ovili da je ona šenula pameću. Za njom 

su došle druge dvije muslimanke, koje 

su za onom jadnicom išle i ove su ob - 

jasnile užas prve muslimanke: za vri- 


e v i j a 


jeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i 

Pavinom Polju, ona je u naručju nosila 

svoje dijete od mjesec dana. Krvoloci 

su nevinašce nožem priklali u njenom 

naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila 

je nesretnu majku, koja je smjesta 

šenula pameću ...” 

Đilas dalje piše: "...Nikada nije bilo 

takvog vojnog pohoda, niti je iko čak 

mogao pretpostaviti da se to zbilo u 

onom što zovemo duh nacije. U 

poređenju sa tim, nedela iz 1918. bila 

su dečja igra. Kasnije se većina krstaša 

i sama stidjela onog što se dogodilo i 

što su učinili, ali - učinili su... Vlasti u 

Šahovićima dale su obavještenje da će 

grupa muslimana, koji su bili pritvo r - 

eni pod izgovorom da su im životi 

ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje. 

Crnogorci su ih čekali na zgodnom 

mjestu i poklali ih nedaleko od groblja 

u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset 

istaknutih muslimana. Slična je sudbina 

bila namenjena i muslimanima iz 

Bijelog Polja, inače miroljubivim i ma - 

rljivim ljudima. I oni su pod zaštitom 

trebali biti prebačeni preko Šahovića. 

Međutim, u poslednjem je trenutku 

jedan oficir srpske vojske spriječio prijevaru 

i zločin... Zaklano je nekih trista 

i pedeset ljudi, svi na strahovit način. 

Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je 

kod Crnogoraca dotad bilo nečuve - 

no... Iako je Jugoslavija imala parlame - 

nt, cijeli je zločin zataškan... Da je 

provedena čak i površna istraga, otkrili 

bi se počinioci i vođe. Ali nikakve is - 

trage nije bilo... Bila je najavljena sv e - 

obuhvatna istraga, ali se pokazala ob i - 

čnom komedijom... Iz naručja majki i 

sestara uzimali su djecu i klali ih pred 

njihovim očima... Jedna je grupa na - 

pala jedan muslimanski usamljeni posjed. 

Seljak je upravo gulio jagnje. Na - 

mjeravali su ga ustrijeliti, a kuću zapaliti, 

ali ih je guljenje jagnjeta navelo da 

na istu šljivu za pete objese seljaka. 

Iskusni mesar je sjekirom rascjepio seljakovu 

glavu, ali vrlo pažljivo, kao da 

nije želeo da ošteti torzo Zatim je rasporio 

grudi. Srce je još kucalo. Mesar 

ga je rukom isčupao i bacio psu, kasnije 

se pričalo kako pas nije ni taknuo 

srce, jer čak ni pseto neće tursko me - 

so... Da bi nepravda bila potpuna, Bo - 

Ramo Hasanbegović 

ška nijesu ubili muslimani nego Crn - 

ogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj 

otac kasnije saznao od povjer lji vog 

znanca..." 

Ramo Hasanbegović od oca De r vi - 

ša i majke Umihane (po đedu Sejdu 

nosio i prezime Sejdović) rođen je 

1896. godine (tako piše na mezaru dok 

matične knjige i mještani kažu 1903. 

godine) u Hasanbegovića Mahali - Vr a - 

neš. Dugo sam se trudio da razriješim 

ovu dilemu jer bilo mi je jako bitno da 

saznam koliko je Ramo imao godina 

1924. kada se desio pogrom nad muslimanskim 

življem na ovom području. 

Sve ove dileme razriješilo je pismo do 

kojeg sam došao zahvaljujući Roksandi 

Radenović a koje je Ramo dobio od 

svog brata Sadika iz Burhanije-Turska. 

Ovo pismo sa osmanskog jezika preveo 

je mr.Sead Ibrić iz N.Pazara kome 

dugujem veliku zahvalnost. 

Selo Armudova Baba 

27.09.1928.godine 

Mojoj braći Adem efendiji i Ahmed 

efendiji 

Ovu priznanicu smo sačinili da bi 

ste našli nekog brata po vjeri, koji bi 

moga brata Rahmi (Ramo) - agu, koji se 

nalazi u selu Vraneš kod Joksa (Jok s-i - 

mović) Milovana,doveo do nas. Molim 

Vas, jer on (Rahmi) - sam ne zna i on je 

dijete. Na taj način će te mi učiniti do - 

bro. I inšala (ako Bog da) ukoliko ga 

dovedete dat ću i više para nego što 

treba. 

Sve Vas mahsus selamim. (sve Vas 

po naosob pozdravljam). 

Pružam Vam ruku. Blizu smo da 

mo je porijeklo (člana familije) spasi 

Ad em efendija i da otud spase ovog 

mog brata Ahmed efendija. 

Molim Vas u ime ljudskosti. 

Opština Burhanija, nahija Armud - 

ova, selo Baba 

Sadik sin Dervišov 

Sine Ademe, 

Ono što ste mi kazali za moga brata 

zar nije u potpunosti zdravo ? ( Jeli moj 

brat živ ?) U svakom slučaju molim vas 

da mi kažete i posebno selamim ( pozdravljam) 

svu braću. Berber Hadžo 

Moj brat Rahmi-aga sin Dervišov 

ko ji se nalazi u selu Vraneš kod Tasli - 

dže (Pljevalja) želi doći kod nas ali ne - 

ma kod sebe para. Ko bude ovamo (u 

Tursku), doveo mog brata, odmah ću 

mu dati onoliko para koliko je potro - 

šio. Ovu priznanicu šaljem u Taslidžu 

(Pljevlja) da ukoliko mu ne budem dao 

taj novac da ću mu isplatiti dva puta 

više nego što treba. 

27. septembar 1928. 

Opština Burhanije-nahija Armud - 

ova - selo Baba 

Sadik sin Dervišov 

Svjedok Svjedok 

Iz Armudova Iz sela Baba 

Berber Hadžo Berber Rašid 

(pečat) (mastilo otisak prsta) 

Hadžo 1926 

Pismo je do Rama dospjelo ali os - 

taće večita tajna da li je znao šta u njemu 

piše. 

Ramo kao najmlađi od devetoro 

djece rano ostaje bez oca pa mu se 

majka preudaje za amidžu.U opštoj 

pometnji i metežu koji je nastao uslijed 

krvavog pira po vraneškoj dolini Ramo 

je prosto zaboravljen. Ramo je kao di - 

jete od 4-5 godina došao u kuću Mi - 

lovana Joksimovića da radi „u najam“. 

Upravo se tu i zatekao u vrijeme pokolja 

u Šahovićima (Milovan Joksimović je 

bio učesnik Stožerske bune, Balka - 


29


nskih ratova i Prvog svjetskog 

rata. Bio je oficir crnogorske 

vojske, pošto je 1914. godine 

izabran za komandira Pavi n - 

opoljske čete). 

Kako se Ramo osjećao ka - 

da je saznao da je napušten 

od svih to samo on zna. 

Prisjećajući se tih dana pričao 

je kako bi izabrao kakav skriven 

kutak i dugo plakao. Bio je 

ljut na svoje zato što su ga 

ostavili. Proklinjao je svoju zlu 

sudbinu koja se poigrala sa 

njim da poslije gubitka oca 

bude ostavljen i od svojih 

najbližih. Dok je suzama natapao 

lice pokušavao je dječji 

naivno da se prisjeti da li je što 

Bogu zgriješio. Možda je to 

zbog voća koje je ubrao iz 

nečije bašte a možda i zbog 

toga što bi se nekad zanio u 

igri pa bi mu stoka poharala 

tuđu livadu.“Ne smiješ tuđe 

uzimati“ - odzvanjahu mu rij - 

eči njegove majke u glavi - 

„Učiniš li to Allah će te kazniti“. 

„Zar sam toliko grješan da 

me ovo snađe“ - razmišljaše 

dječak Ramo. 

Ramov amidža Salko, dva 

brata od amidže, Hamdija i 

Vehbija (Hamdija, koji je završio malu 

maturu, nakon II svjetskog rata radio je 

u Mjesnoj kancelariji u Brodarevu, 

Srbija), takođe su bili prinuđeni da 

pođu u najam kod blis kog rođaka 

Milovana Joksimovića koji je živio u 

Stožeru. Joksimovići su sta r o sjedioci u 

Vranešu i bili su bogata fa m ilija i za vrijeme 

vladavine Turaka (bili su seoski 

kmetovi - juzbaše,a i svojatali su se sa 

Hasanbegovićima i Mušovićima). Ramo, 

njegov amidža Salko i braća od 

amidže bili su fizički izuzetno jaki i 

dobri radnici -naročito kosci. Za vrijeme 

pogroma 9/10. no vembra 1924 

godine, zatekli su se u ku ćama Joks i - 

movića gdje su bili sakr i veni nekoliko 

dana dok je pogrom prošao. Ramo 

vojni rok služi u Škofjoj Loci i ponovo 

se vraća u Vraneš. U aprilu 1941. dok se 

nalazio u sastavu bivše jugoslovenske 

vojske (VI četa 87 danilovgradskog 

r e v i j a 

milicija ih je primila sa ne - 

povjerenjem misleći da su 

uh ode-špijuni pa su ih upitali 

znaju li nekoga ko može 

potv r diti njihov identitet? 

Oni su poznavali izvjesnog 

Adila Halilovića koji je bio 

porijeklom iz Čokrlija (Vr- 

aneš), koji ih je prepoznao i 

potvrdio da se ne radi o špijunima. 

Godine 1945. Ramo 

se vra ća kod svojih bivših 

gazda Joksimo v ića, a njegova 

dva brata od amidže ostaju u 

Brodarevu. Radeći na izgradnji 

pruge godine 1955. izgubio 

je jedno oko. 

Ramo je često odlazio u 

Šarance (kod Durmitora) i 

radio kod porodice Zeković, 

ali se i vraćao kod Joksim o v - 

ića kojima bi, čak, davao 

zarađeni no vac na čuvanje. 

Mile Joksimović i ge neral 

Nikica Knežević su mu izdejstvovali 

penziju (najamni 

rad se tada računao u penzijski 

staž - možda u ovoj činjenici 

leži i razlog zbog kojeg 

je Ramu upisano u matične 

Faksimil pisma knjige da je puno stariji nego 

što je stvarno bio). Mile Jok - 

puka) ranjen od st ra ne Italijana u borbi 

koja je vođena blizu mjesta Taraboš 

kod Skadra.Ramo je tada ranjen u 

glavu a njegovi saborci misleći da je 

mrtav ostave ga ali zahvaljujući natpri - 

rodnoj snazi koju je imao i njezi koja 

mu je pružena od strane italijanskih 

ljekara brzo se oporavio a poslije ne - 

koliko dana biva oslobođen budući da 

je uslijedila kapitulacija. 

Kada su četnici zavladali Vraneš k - 

om dolinom, uhvate Ramovu braću od 

amidže i povedu ih u Novakovića Sti j - 

ene na strijeljanje, ali su nekako uspjeli 

da se izvuku i pobjegnu na različite 

strane. Uveče su se ponovo našli kod 

kuće Milovana Joksimovića gdje su u 

izbi prenoćili i proveli sledeći dan. 

Rama i njegovu braću od amidže Jo - 

ksimovići su zatim ispratili do brda 

koja gravitiraju Brodarevu i oni su 

prešli na teritoriju koju je kontrolisala 

Muslimanska milicija. Muslimanska 

simović je bio učesnik u Pr - 

vom ba lkanskom ratu a zatim je radio 

kao pisar 1914. i 1915. godine u opštini 

Stožer. Učesnik je Bitke na Mojkovcu i 

sa svega 24 godine 1919. izabran je za 

predsjednika opštine Pavino Polje i na 

tu funkciju je biran više puta.Bio je 

oblasni poslanik Užičke oblasti od 

1927-1931. god. jedini ispred pravoslavnog 

stanovništva Sreza bjelopolj s - 

kog. Bio je učesnik i u Drugom svjetskom 

ratu a poslije rata radio je kao 

službenik u Vladi Crne Gore a zatim 

bio direktor Bjelopoljske banke. 

Nikica Knežević (Šaranci, Šavnik, 

1889 - Beograd, 1973.) je bio generalma 

jor JNA. Prije Drugog svjetskog rata 

bio je major Jugoslovenske vojske. U 

na rodnooslobodilačkom ratu je od 

1941. godine. Bio je član Komunističke 

partije Jugoslavije od 1943. godine. U 

ratu je bio komandant područja i Vo - 

jne oblasti, poslije rata, do 1947. godine 


e v i j a 


bio je zamjenik načelnika odjeljenja u 

Ge neralštabu Jugoslove nske armije 

kada mu prestaje i aktivna vojna služba. 

Ramo Hasanbegović Sejdović 1971. 

Godine ostvaruje pravo na ličnu ratnu 

invalidninu po osnovu ranjavanja u 

sastavu bivše jugoslovenske vojske a 

svjedočili su mu Jelić Rako i Kljajević 

Simo. 

Kao vrijedan i pošten radnik Ramo 

je uživao veliki ugled na području 

Vraneša. Nema toga insana koji mu se 

obratio za bilo kakvu uslugu a da mu 

Ramo nije izašao u susret. Iako je 

novac teško zarađivao nije bio rijedak 

slučaj da je isti pozajmljivao onima 

kojima je bio potreban. Ramo je rijetko 

odlazio sa ovog područja bez kad je 

morao i stalno mu se vraćao. Još za života 

tra žio je da mu mještani odobre da 

na pravoslavnom groblju kod crkve u 

Pavinom Polju sagradi grobnicu. Go v - 

orio je da će se baciti u Lim ako mu ne 

izađu u susret. Na navaljivanje Ramovo 

da mu se odredi mjesto za grobnicu 

jedne prilike Mile Joksimović mu reče: 

“Šta si navalio. Kad izvadimo Markove 

(Joksimovića) kosti i premjestimo u 

grobnicu eto ti mjesto“. Ramo na to od - 

g ovori: „Meni vjera ne dozvoljava da 

bu d em sahranjen tamo đe je već bilo 

ljudsko tijelo i krv“. Po odobrenju mje - 

štana za života 1973. godine pravi sebi 

grobnicu i na istu stavlja petokraku. Na 

zadirkivanje nekih zašto nije stavio p o - 

lumjesec i zvijezdu odgovorio je: “Jes 

pa da mi neko spomenik poruši“. Ra - 

mo je napisao i testament u kojem je 

od redio odbor za dženazu uz želju da 

bude sahranjen u odijelu koje je za života 

kupio uz jedan uslov da mu se 

ruke ne ukrštaju nego stave uz tijelo. 

Kod Miloša Davidovića ostavlja bure sa 

rakijom koja će se služiti na njegovoj 

dženazi. Bure je zaveštao Milošu i ono 

se i danas kod njega nalazi. Iz bureta je 

znao da izvuče po neki litar ako bi trebalo 

neđe ponijeti za peškeš (čast) ali 

bi prvom prilikom tu količinu dosuo. 

Ramo je bio oženjen svega mjesec da - 

na, sa jednom ženom iz čaršije kod 

koje je prešao da živi. Ne mogavši bez 

Vraneša čim bi dan svanuo on bi se 

tamo uputio. “Nevjesta“ ga je sumnjičila 

da on u Vraneš ide zbog drugih žena 

a Ramo ne mogavši da je razuveri 

okonča svoj tek započeti nevenčani 

brak - pa pravac Vraneš. Onemoćao i 

oronuo Ramo je u poznim godinama 

sašao u Bijelo Polje i o njemu su se 

starali Rasim Bikić, Milisav Konjević i 

Mile Cicmil. Jedno vrijeme je stanovao 

kod Rama Mulalića zatim kod Miše 

Lazarević sve dok od „Centra za socijalni 

rad“ nije dobio na korišćenje ku - 

ću Mejre Gredić, kojom je po njenoj 

sm rti raspolagao „Centar“. Često bi 

znao i da se požali kako je bio dobio 

stan kod zatvora ali da je izigran i da se 

drugi u njega uselio. Hvalio se da su ga 

posjećivali i ponude mu donosili mnogi 

od onih kod kojih je nadničio. Umro 

je staračkom domu u Risnu 1994. go - 

dine. Jedan Bjelopoljac koji je sada rahmetlija 

jadikovao je da se ogiješio od 

Rama jer mu nije ispunio amanet da ga 

ogasale prije kopanja. Pošto je Ramo 

za života odredio odbor za dženazu 

da lju brigu oko dženaze isti je preu z- 

eo. Odbor za dženazu je brojao devet 

ljudi među kojima su bili Radenović 

Radomir, Knežević Miraš, Knežević 

Vu kota, Joksimović Vlajko, Miloš Davi - 

d ović, Blagoje Ašanin (koji je držao 

govor) i drugi. Na poslednji put Rama 

Sejdovića-Hasanbegovića ispratio je 

„Tale lelekač” (učitelj Tadiša Leković 

poznati lelekač) - mnogi se i danas sje - 

ćaju te „dostojanstvene i veličans t v ene 

dženaze”. Hatar nije imao ko da prima. 

Obilazilo se oko sanduka pokri v e nog 

sedžadom na kojoj je stajala Ramova 

kapa. 

„Poštovani skupe ! 

Dragi prijatelji,prestalo je da kuca 

jedno dobro,časno i pošteno srce na - 

šeg dobrog druga i prijatelja Rama Ali - 

lo vića (Halilovići su loza od Hasanbe g - 

ovića) Sejdović. Rođen je od oca De r vi - 

ša Sejdovog Alilovića i ostaje rano bez 

oca a majka mu se preudala i onda ga 

uzme da ga podiže očeva majka.Pošto 

su mu njegovi svi kao i braća otselili za 

Tursku Ramo ostaje sam da živi sa Pa - 

vinopoljcima i da radi kao najamnik, 

čobanin, radnik kosač, orač i kopač. 

Sve je ovo pokojni Ramo služio časno i 

po šteno, kod koga je morao da radi da 

bi zaradio sebi koru hljeba. Narod ovoga 

kraja mnogo i mnogo volio je druga 

Rama a i on je volio ovaj narod i ovaj 

kraj i zato se opredelio da ostane do 

kraja svog života ovde u Pavinom Polju 

i rekao da se sahrani u srpsko groblje 

kao i svi Pavinopoljci samo da mu ne 

bi prekrstili ruke i ta mu je želja ispunjena. 

Za vrijeme prve Jugoslavije os l u - 

žio je vojni rok i kao vojnik ratuje i bori 

se po Albaniji gde bude ranjen u nogu 

i postaje ratni vojni invalid i kao takav 

ostaje da radi kod mnogih domaćina 

kao kod Zekovića, Zukovića, Nikice 

Kneževića, Milovana Joksimovića i mn - 

ogo drugih porodica. Pokojni Ra mo je 

1943. godine stupio u partiza nske re - 

dove gde se borio više od pola go dine 

dana. U toku ratovanja teško se razbolio 

i bude vraćen u pozadinu. Htjeli su 

četnici da ga strijeljaju samo za to što je 

bio musliman ,ali vrsni ljudi iz Pavinog 

Polja kao Miro Tomović i drugi nijesu 

ga dali. I od tada živi u kući Mila Joksi - 

movića kao radnik sve dok nije izne - 

mogao. Za pokojnog Rama moglo se 

reći da je bio samo dobar čo vjek i po - 

šteni građanin ovoga kraja. Poslednje 

dane svog življenja živio je u Bijelom 

Polju sa skromnom penzijom i inva - 

lidom. 

Druže Ramo hvala ti za sve što si 

učinio za nas a učinio si dosta. Počivaj 

ovde u ovoj grudi zemlje za koju si se 

časno i pošteno borio neka ti je vječna 

slava i hvala.“ 

Govorio: Blagoje Ašanin, Pavino 

Polje 

Kad je sanduk trebalo ponijeti sa 

po stolja gdje je bio izložen neko od 

mj e štana upita prisutne muslimane 

kako da ga okrenu ne sačekavši njihov 

od-govor M.C. zavika: „Šta kako? 

No s imo ga onako kako se ljudi nose“ 

te ga po niješe sa nogama naprijed.U 

grobnicu su ga spustili sinovi Rama 

Mula lića: Mirsad - Ćile i Esko budući 

da je njihovom ocu Ramu bio ostavio 

u aman et da ga on u mezar spusti. 

Pored sanduka mu staviše flašu rakije 

i ka čket. Pošto su se okupljeni počeli 

razilaziti grupa bjelopoljskih muslimana 

predvođena Rasimom Bikićem 

izuči „Fa tihu“ za rahmet džanu Ramo - 

vome. 

O njegovoj snazi se i dan danas pr - 

31 


31


r e v i j a 

ičaju priče. Možda razlog leži i u nač i - 

nu ishrane jer sam čuo od jednog 

sagovornika da je Ramo molio da mu 

se za jelo prinosi bijeli smok, a red ov - 

no je po dva litra mlijeka pred spavanje 

pio. Ako se danas u te krajeve rodi 

kakvo dijete i bude onako „nabijeno i 

jako“ kažu za njega: “Eto ga ko Ramo“. 

Za rakiju koja se služila za rahmet Ra m - 

ovom džanu kažu da se takve služilo 

nije. Ništa neobično ako se zna da je 

čuvana za ovu priliku punih trideset tri 

go dine. Nazdravljajući za džan (dušu) 

rahmetlije malo je ko ostao trijezan. 

Oni koji su ga najviše „žalili” jedva su 

se na nogama držali. Još i danas se pre - 

pričava da pijanije dženaze nije bilo. 

Mještanin D.Z. porijeklom iz Uskoka 

toliko je bio pijan da je pao s nogu na 

šta je Ramov prijatelj Radomir Rade - 

nović prokomentarisao: “E vidi čuda 

đe mrtav Turčin Uskoka obali“. Drugi 

pak R.Ž. onako pijan sjeo na biciklo ali 

nije stigao dalje od prvog plota. Treći 

M.J. zaboravio da je autom stigao na 

sahranu pa se pješke vratio kući,a u 

jutro kad se malo rashavijezao ubio se 

tražeći đe mu je auto. 

Znao je Ramo da je hajrat i sadaka 

česmu pokraj puta sagraditi,da se že - 

dan napije i umoran kraj nje odmori. 

Imao je želju da i on jednu takvu sp - 

omen česmu načini ali mu predstavnici 

Mjesne zajednice to nijesu dozvolili. 

Tu želju ponio je sa sobom. 

Zidom šutnje obavijeni su događaji 

iz 1924. godine. Tu šutnju i prikrivanje 

zločina prekinuo je Milovan Đilas izn - 

oseći u svojoj knjizi „Besudana Zemlja“ 

sjećanja svog oca koji je bio aktivni 

učesnik tih dešavanja. Zataškavanje i 

prikrivanje zločina je zločin prema 

budućnosti. Zločini ma sa koje strane 

činjeni mogu se oprostiti ali se ne smiju 

zaboraviti iz jednog jedinog razloga 

da se nikada i nikome više ne bi po novili. 

Da smo otvoreno govorili o ovom 

zločinu da su vinovnici tada izvedeni 

pred lice pravde možda bi tim činom 

spriječili Višegrad i Foču u Drugom 

svjetskom ratu i Srebrenicu u ovom 

poslednjem. Zatiranje jednog naroda,njegovih 

vjerskih objekata, njegove 

kulturne baštine - nema opravdanja ni 

u jednoj religiji. To se dešava samo kad 

se u čovjeku probudi zvijer. 

Život je san. Traje taman toliko ko - 

liko i treptaj oka. Jedan bljesak i sve je 

gotovo. Smrt je preseljenje iz kuće u 

kuću. Nišani su tu kao svjedoci postojanja 

i prolaznosti. Oni su i svjedoci 

jednog vremena. I Ramov nišan ostao 

je da svedoči da su tu nekada živjeli i 

znojem i mukom gladna usta hranili 

vječiti stradalnici - Bošnjaci. Nisu rijetki 

oni koji smatraju da je Ramu dozvoljeno 

da tu mezar načini iz želje poto - 

maka da iskupe grijehe svojih predaka 

i kako bi napokon utihnuo ezan koji je 

po pričanju mnogih dopire iz temelja 

jedne od porušenih džamija. 

Na ovom mjestu osjećam potrebu 

da prenesem priču koju je zabilježio 

književnik Marko Vešović: 

...Uto mi prilazi jedna žena: "Vi ste 

Marko Vešović?" "Jesam". "Ja sam kćer 

Ća mila Grobovića!" Do tog trena nisam 

znao da takva žena postoji na svijetu. 

Odvela me kući i ispričala šta pamti iz 

porodične predaje o pokolju muslimana 

u Šahovićima 1924. godine. Bio 

sam zadivljen: majčine priče sam slu - 

šao prije četrdesetak godina, a od on - 

og što mi se zadržalo u glavi, bar 90% 

stvari upamtio sam u bobu tačno! 

Bilježim, za kraj, njenu pričicu koja 

nije stala u tekst iz Dana. Ćamil je, za 

vrijeme rata, iz Papa pobjegao u Peć. 

Po oslobođenju, dolaze mu tri Paplja - 

nina. Raspitali se o Ćamilu, našli mu 

adresu, i zakucali mu na vrata. Svak je 

imao svoju muku. Jednom od njih 

grom je stalno gađao u kuću, drugom 

se rodilo zaredom sedam kćeri, a u očima 

Crnogorca to je kao da mu je se - 

dam gromova gađalo u kućno šljeme. 

S kojom nevoljom je došao treći, Ća - 

milova kćer ne pamti. Žalili su se mn o - 

gim na svoju nevolju, dok im jedan nije 

rekao: to vam je zato što ste 1924. go - 

dine svoja imanja dobili džabe. Nego 

nađite Ćamila Grobovića, ako je živ, i 

pla tite mu zemlju. Tako i bude. Ali je 

Ćamil odbio da uzme pare: "Meni ništa 

nijeste dužni. A Bogu - kako hoćete." 

Zašto sam pisao o Ramu.Razlog 

leži u onoj istorijskoj misli Mula 

Mustafe Bašeskije „Što je zapisano 

ostaje a što se pamti iščezne“. Jednoga 

dana će se neko zaustaviti pred njegovim 

meza rom pročitati ime i prezime 

i zapitati odakle se ovaj tu obreo. 

Ramo je volio Vraneš. Djetinjstvo je tu 

proveo ne i sr ećno, ali kada je već 

ostavljen od onih najdražih želja mu je 

bila da tu i kosti ostavi. Svoj na svome 

„što bi rekli“. Poslednji Bošnjak koji je 

sahranjen u Vraneškoj dolini je Ramo 

Hasanbe g ović Sejdović (1994.god.). 

Na starom muslimanskom groblju u P. 

Polju bila je još jedna dženaza negdje 

oko seda m d e setih godina gdje je 

ukopano di jete Nu srete i Smaja 

Huremovića milici o nera koji je u tom 

perodu bio na slu žbi na ovom 

području. Ramo je najduže i živio na 

ovom prostoru a u jednom periodu tu 

su (sa prekidom i po vratnici) živjeli 

do drugog svjetskog rata Omer i Velija 

Mušović. Omer je strijeljan u Sadicima 

od strane četnika za vrijeme II svjetskog 

rata a Velija je jedno vrijeme živio 

u Pljevljima pa onda u Brodarevu - 

prisjećaju se moji sagovornici. Takođe 

sam došao i do podatka da je i Adžika 

Memić koji je imao posjede u selima 

Slatka i Vodno i koji je spašavajući 

pravoslavnoj djevojci čast ubio sinovca 

- živio na ovim prostorima poslije 

1924. i da je umro u najvećoj bijedi i 

siromaštvu. Poslije drugog svjetskog 

rata na ovom po dr u čju živjelo je nekoliko 

porodica milicionera i šumara 

koji su tu bili zbog prirode posla kojim 

su se bavili. 

Ova priča je istovremeno i priča o 

onima koji su i u najgorim vremenima 

sačuvali ono ljudsko u sebi. Prikupiti 

podatke o nekome ko je preselio na ahi - 

ret prije petnest godina zaista je te ško. 

Zato sam i pošao u sredinu gdje je Ra - 

mo život proveo kako bih zabilje ž io ove 

redove. Zahvalnost dugujem Radenović 

Roksandi, Milošu Davidoviću, Joksimović 

Vlajku, Ljubiši Lekoviću, Milivoju 

Bulatoviću,koji su mi na moju izraženu 

želju da sa nekim razgovaram na ovu 

temu izašli u susret ili pomogli da ostva - 

rim kontakt. Zahvalnost dugujem i mo - 

jim drugovima Ademu Dobar d ž iću i 

Kemalu Franci koji su me bo d r ili i po m - 

agali na prikupljanju informacija. 

Neka je rahmet Ramovom napaće - 

nom džanu. 


e v i j a 

« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE 

Multikultura 

Volju mu učini 

a posao mu ne završi 

Piše: Mirsad Rastoder 

Crna Gora je gradjanska, multietnička, 

multinacionalna, multikonfesionalna 

i multikulturna država i ma - 

kar deklarativno nema spora da nje - 

go vanje različitost i treba da ima 

poseban tretman i dodatnu pažnju. 

Pa zašto su manjinski interesi i dalje 

rijetko ostvarivi kroz institucije. 

”Poštovanje i ravnopravno očuvanje 

kulturnih identiteta, osnovna 

su načela na kojima se razvija i na 

kojima će se unapređivati crnogorska 

kultura. Želimo da očuvamo kulturu i 

specifičnosti manjinskih naroda i 

tako na najbolji način promovišemo 

vrijednosti evropske Crne Gore. “Ove 

i slične milozvučne riječi, u praksi, 

često liče na pokriće za kampanjske 

akcije bez suštinskog efekta, jer u 

društvenom sistemu upravljanja i dalje 

preovlađuje shvatanje da su usvojeni 

zakoni poželjna legislativa čiju 

primjenu treba elegantno prolongirati. 

Što bi cikotići rekli: ,,Volju mu učini 

a posa mu ne završi”. Da nije tako 

sigurno bi u ministarstvima i svim 

institucijama personalni sastav za - 

poslenih bio znatno drugačiji. Pr o - 

gramski sadržaji raznovrsniji a stalni 

pioriteti ravnomjernije raspoređeni. 

Narastala bi promišljena kadrovska 

otvorenost da se kroz neposrednu 

komunikaciju olakša shvatanje i re - 

dovno praktikovanje ideje multikulturalnosti. 

Priče o nedostatku kompetentnih, 

čak i da su prije deceniju bile tačne, 

više nemaju smisla. Imalo je uslova, 

vremena, a tek potrebe, da se dodatnom 

edukacijom pripremi i ostvari 

bar približno adekvatna zastuplj e - 

nost, natprosječno stručnih preds - 

Sve počinje od iskrenog upoznavanja i razvoja svijesti 

da je i ono iz druge kulture moje jer me kao vrijednost 

zajednice i te kako dotiče u podsvjesnom dejstvu predrasude 

ili radoznale spoznaje koja obogaćuje. 

tavnika manjinskih naroda u institucijama 

kulture na svim nivoima. A nije. 

To bi tek bio PRVI ZNAK za iskrenu 

koncentričnu interakciju različitih 

promišljanja i neposredno protežiranje 

reprezentativnih vrijednosti po 

najvišim estetskim kriterijima. 

DRUGI ZNAK je savremena produkcija 

u kojoj na savremenim osnovama 

ima mjesta za “Hasanaginicu“ i 

druge pozorišne priče, slične tema - 

tike. Za manjinske narode svakako bi 

trebalo da bude mjesta i u stvaralaštvu 

za radio, televiziju i film a ne 

da se oni rijetko, tek uzgred, pominju 

u arhiviranoj dokumentaciji. Kao da 

vjekovima nijesu ni postojali na ovim 

prostorima. Naravno ako se izuzme 

pežorativna identifikacija sa tuđincima, 

slučajnost i namjerno forsiranje 

pojedinih segmenta za pokriće i 

manipulaciju. 

TREĆI ZNAK I STALNI PRIORITET 

je uravnotežena, sistematska revitalizacija 

i etabliranje kulturne baštine 

na bazi održivog razvoja ali bez kompleksa 

da je ona iz druge civilizacije, 

konfesije, tamo nečija pa je ne treba 

33 


33

KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » » 

r e v i j a 

Svijest o vlastitoj kulturi 

Okrugli sto “Kultura manjina – mogućnosti i perspektive” 

održan je 31. marta u hotelu Crna Gora. 

Učestvovali su predstavnici ministarstava, nacionalnih 

savjeta, državnih i opštinskih institucija, nevladinih 

organizacija i istaknuti pojedinci. Ministar za ljudska i 

manjinska prava Ferhat Dinoša, kazao je da u pričama 

o kulturi moramo imati u vidu savremenu Crnu Goru 

koju su stvarale i stvaraju manjine.Mislim da to CG 

uvazava i dokazuje.Razliciti su nam koraci , ali imamo 

jedan ritam –kazao je Dinosa. 

Kulturno bogatstvo manjina Crne Gore je ogromno, ali 

je ono do sada bilo inferiorno i na margini društvenih 

događaja –istakao je Mirsad Mulić direktor Centra za 

očuvanje i razvoj kulture manjina. Kao i ukupna kultura 

i kultura manjina zavisi od države u materijalnom smislu. 

Ta vrsta zavisnosti obuhvata i institucionalnu i vaninstitucionalnu 

aktivnost. Zato je vrlo važno namijenjena 

sredstva rasporediti i trošiti na najracinalniji način. Nije 

sporno da treba uložiti mnogo više, ali je ključno pitanje 

kako i po kom modelu uspostaviti trajan sistem kriterija 

za razvoj svake od manjinskih kultura kao dijela 

jedinstvene različitosti.Zajedno ,kroz sve oblike saradnje 

i promisljana mozemo uciniti puno vise sto je i cilj 

pune otvorenosti Centra – kazao je Mulić. 

isticati kao što nijesu ist a knuti 

putokazi za islamske spome nike kulture. 

Odatle ustvari počinje sve, od 

upoznavanja i razvoja svijesti da je i 

ono iz druge kulture moje, jer me kao 

vrijednost zajednice i te kako dotiče u 

podsvjesnom dejstvu predrasude ili 

radoznale spoznaje koja obogaćuje. 

Specifičnost ove Crne Gore (ma - 

kar do novog popisa) jeste činjenica 

da nema dominantne većine i upravo 

bi to trebao da bude dodatni motiv za 

uspostavljanje multikulturnog modela; 

prioritetne revitalizacije ukupne 

baštine, kontinuirane multimedijske 

produkcije i realnog odabira za pr e - 

stižno isticanje autentičnih razlika 

kao savremenog kulturnog identiteta 

Crne Gore. Sa njim se do sada, istina 

redovno ukrašavala svaka priča o isticanju 

nacionalnog (Crnogorskog) 

identiteta ali ne i realnog multikulturnog. 

Taj identitet građanskog dr u - 

štva, sa više etnosa i konfesija i te 

kako zavisi od stalnog dijaloga, tolerancije 

i harmonizacije kroz razumno 

uvažavanje i iskreno prihvatanje drugačijeg. 

Bez posvajanja, majorizacije i 

minimiziranja već jačanja svakog 

ideniteta ponaosob. Da jedan drugog 

inspirišu i kreativno podstiču na 

zaštitu orginalnih vrijednosti po kojima 

će se osobeno i zajednički prepoznavati 

u vrtlogu globalne mumifikacije. 

Čemu onda “korisna “ za b - 

una, konfuzija u kojoj manjine gotovo 

panično, opravdano traže ali organizovano 

još ne nalaze sistemska rj e - 

šenja koja će obezbijediti stalni in t - 

erkulturni dijalog. Zbog toga ovakvi 

razgovori imaju smisla a još više 

shvatanje da insistiucije kulture na 

državnom i opštinskom nivou treba 

što prije da postanu odraz multikulture 

u svakom pogledu. Da kroz tu 

saradnju-pozitivnu borbu za prostor 

u crnogorskom mozaiku, do izražaja 

dođu i svi napori organizacija i pojedinaca 

koji se posvećeno bave svojom 

manjinskom kulturom. Čak i ka - 

da uspiju da naprave sopstvene institucije 

– kulturne centre, manjine treba 

prvenstveno da koriste zajednicke 

javne ustanove, ne smiju da se po v - 

lače u svoj “geto”. Osiromašiće i sebe 

i crnogorsku kulturu. U tako profilisanoj, 

mogućoj interakciji, Centar za 

očuvanje i razvoj kulture manjina treba 

da bude središte stvaralačkog podsticanja. 

Da ohrabri entuzijaste i kompetentne 

da iz svog etnosa profilisu 

sadrzaje za prepoznatljivost na lo k a - 

lnom, državnom, i međudržavnom 

nivou. On treba da bude medijator 

ku lturoloških dijaloga u Crnoj Gori i 

dobronamjerni „selektor“ koji prepoznaje 

i sugeriše drugim institucijama 

kulture inicijalni potencijal za 

produkcijska ostvarenja bitna za realnu 

multikulturalnost u Crnoj Gori. 

Kultura je znak uzvišenosti u čijoj 

iskri treperi dar odabranih , darovitih i 

time značajnih pojedinaca. Njima, 

finansijskom podrškom i na druge 

načine treba otvarati mogućnosti da 

iznova pomjeraju klatno vrijednosti od 

masovne copy paste culture ka onom 

uzvišenom. Da ostvare onu, tradiciom 

osjenčenu nijansu umjetničkog djela 

po kome ćemo se prepoznavati u globalnom 

poretku, kao što se Bošnjaci 

prepoznaju u stvaralaštvu dobrih narodnih 

ljudi, a od skorije i poznatihih: 

Saliha, Avda, Hamdije, Ćamila, 

Huseina, Rasima… i dr. A da bi odgovorili 

savremenim izazovima logično je 

prvenstveno uložiti u nove individualce 

i profesionalizam, u amaterizamljubav 

prema masovnijem povratku 

tradicijonalnim vrijednostima kroz 

Kulturno umjetnička društva i druge 

organizacione modele kako bi se iz 

kvantiteta nametnuo kvalitet. Da 

imamo nespo rne reprezente za manifestacije 

u državi iz za međunarodnu 

razmjenu.Pa zašto ne i polu profesionalna 

KUD-a koja će angažovati ek - 

sperte i reprezentovati sve šarenilo kulturnih 

autentičnosti u Crnoj Gori. 

Za bržu promjenu stanja i ostvrenje 

lijepih najava i želja, neophodno je 

saglasje u centrima odlučivanja i te - 

meljitiji angažman nadležnih u institucijama 

pa i zainteresovanih organizacija 

i pojedinaca, - kako bi potvrdjivali 

da se kulturna tradicija naše 

države temelji ne samo na vrijednostima 

koje čini sadejstvo višeslojne 

kulturne istorije, nego i da je živuća 

interkulturalnost, realnost i vizija mo - 

dernog razvoja kulture u Crnoj Gori. 


e v i j a 


Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta za islamske nauke u Sarajevu 

Bogumilstvo je vjerski 

i društveni znak 

prepoznavanja Bošnjaka 


Nedadavno je u Bijelom Polju 

od ržana manifestacija «Dani kulture 

Bo šnjaka», na kojoj je, između ostalih, 

gostovao i dekan Fakulteta za 

islam s ke nauke u Sarajevu Ismet 

Bušatlić koji je temacki govorio o: 

«Vjeri Bošnjaka» i «Bošnjaci od Bo - 

gumila do Islama». 

Profesor Buštalić kaže da je bo g - 

Samosvjestan narod, kao i samosvjestan čovjek, uvijek 

će se ponašati racionalno, svjestan svoje mogućnosti, 

potrebe i uloge u društvenim zbivanjima 

umilstvo obilježilo vjekove na ovim 

pr o storima i da je bilo vjerska i dru - 

š t vena reforma. Prema njegovim ri - 

ječima bo gumilstvo je postalo vjerski 

i društveni znak prepoznavanja 

Bošnjaka. 

- Bogumilstvo je od 8. do 12. vijeka 

bilo jako prisutno na ovim prostorima. 

Primjera radi, Bugarska je u 

X stoleću bila Bogumilska. Područje 

današnjeg Sandžaka je bilo dominantno 

bogumilsko, a Srbi su tek sa 

Predavanje 

Ismeta Bušatlića 

35 


35


r e v i j a 

Stefanom Ne manjićem, kada definitivno 

prelaze na pravoslavlje, odl - 

učili da se, takoreći, otarase bogumilstva, 

zbog čega su Bogumile progonili. 

Bogumilstvo se kao vjera najduže 

i najupečatljivije zadržalo u 

Bosni i u današnjem Sand-ž aku, 

kazao je profesor Bušatlić. 

Forum: Da li neko Bošnjacima 

na ovim prostorima može osporiti 

da su svoji na svome i da su autohton 

narod i u vjerskom i u teritorijalnom 

smislu? 

- U pokušajima osporavanja kontinuitea 

u vjerskom i nacionalnom 

biću Bošnjaka, iskrivljuje se istina 

da su uglavnom današnji Srbi i Hr - 

vati u Bo sni bili Bogumili - Bošnjaci 

pa su, pre l azeći na pravoslavnu i 

katoličku vjeru promijenili i svoju 

nacionalsnost ili narodnost. Ali, istina 

je, bili smo jedno, jedan narod. 

Kroz, ja bih je nazvao, manipulativnu 

istoriju i još manipulativniju 

književnost iskrivila se istina o Bo - 

šnjacima - Bogumilima i okačio im 

se čin izdaje i krivice. 

Forum: Ima li veze primanje 

islama na prostorima današnjeg 

Sandža ka i Bosne sa bogumilstvom, 

ili su Osmanlije tjerale ljude na 

ovim prostorima da prime Islam? 

- Prvo, Osmanlije nikada nijesu 

nikoga silile da pređe na Islam. To 

je islamom i zabranjeno. Islam se 

ne na meće silom, to je pitanje li - 

čnog ubje đenja. Turci su poštovali 

vjeru lokal nog stanovništva na 

svim osvojenim teritorijama. I baš 

ta vjerska tolerancija je bila jedan 

od glavnih razloga ma sovnog pre - 

laska Bogu-mila u Islam. Bogumili 

u Bosni i Sa ndžaku su bili izloženi 

vjekovnim pritiscima da pro mijene 

svoju «je res», odnosno da prihvate 

pravos lavlje ili katoličanstvo. Da 

budem precizniji - katolici su vršili 

vel-iku presiju nad Bošnjacima - 

Bogu mni lima. Vodili su i ratove pr - 

otiv njih. Dolaskom Turaka Bogu - 

mili - Boš njaci prvi put imaju osvajača 

koji ih ne sili da promijene 

vjeru. Čak im i odobr a vaju i po - 

mažu im u održavanju vjerskog života. 

Bogumili, ta ko relaksirani i bez 

pritiska, po činju da prate vjerska 

obilježja Isl ama i, uvidjevši i veliku 

sličnost sa svojom vjerom, masovmo 

pr elaze na Islam. No, bilo je i 

onih Bo gumila koji su prihvatili 

pravoslavlje. Najmanje ih je prešlo 

u katolike, jer su najviše od katolika 

stradali tokom vje k ova. 

Forum: Kako su Bogumili, upr - 

kos pri t iscima i ratovima, uspjeli da 

se odr že u svojoj vjeri čak do XV 

vijeka? 

- Prvo, oni su se često služili vjerskom 

mimikrijom, odnosno samo 

su fiktivno prelazili na onu vjeru 

koja im je prijetila ali su se odmah 

vraćali na staru kad bi opsanost 

prošla. Drugo, u njihovom vjero v - 

an ju postajala je od r ednica da je 

na jveći grijeh i sramota promijenit 

vjeru. Tako je i danas to najjače vje - 

rsko ubjeđenje. Jer, strah od sm r - 

tnog grijeha je jači i od straha od 

smrti. 

Forum: Bogumilska groblja na 

po dručju Sandžaka su nazivana 

«grčka», «vlaška», «latinska», «svato - 

vska», iako se zna da su kamene st - 

a tue nadgrobni bogumilski spo me - 

nici. Zbog čega? 

- Sve to ide u prilog vjekovnoj 

osmišljenoj kampanji za brisanje 

trag ova bogumilskog postojonja na 

ovim i bosanskim prostorima. A 

početni i karjnji cilj antibogumilske 

kampanje mo že biti i to da Bošnjaci 

izgube kopču sa svojom prošlošću. 

Forum: Koliko je važno prouča - 

va nje bogumilstva za identitet 

Bošn j a ka? 

- Veoma, Kao što je istorija važna 

kao nauka. Da bi narodi imali izgra - 

đ e nu svijest o sebi samima, a sa - 

mosvjestan narod, kao i samosvjestan 

čovj ek, uvijek će se ponašati 

racionalno, svjestan svoje mogu ć - 

nosti, potrebe i ul o ge u društvenim 

zbivanjima. 

Afirmacija multikulturalizma 

U Bijelom Polju je nedavno održana dvodnevna ma ni - 

festacija “Dani bošnjačke kulture”, gdje je predstavljeno 

stvaralaštvo i kulturno-istorijsko nasljeđe Bo - 

šnjaka. Prvog dana upriličena je izložba akademskih 

slikara Aldemara Ibrahimovića, Abaza Dizd a r e vića, 

Fehima Huskovića, Ibrahima Kurpejovića i Se a da 

Kajabegovića, nakon čega je održana tribina na te m u 

“Ko su Bošnjaci”, gdje je govorio dekan Islamskog 

fakulteta u Sarajevu Ismet Bušatlić. Drugog dana upriličeno 

je književno veče na kojoj su nastupili Ra sim 

Ćelahmetović, Izet Kriještorac, Damir Šabanović, 

Kemal Musić i Berina Kučević. Nakon književne ve čeri 

održana je tribina “Vjera Bošnjaka od bogumila do 

islama”, gdje je uz medijaciju profesora Rafeta Mu lića 

govorio profesor Bušatlić. 

Kompletan program i višednevne kulturne susre te 

ukrasile su; sevdalinke i ilahija, u izvođenju Da mira 

Softića, Anela Čindraka, Zejda i Zenedina Svr a ke. 

Na rijetke muzičke instrumente “saz” i “be ndž” na - 

da h nu to su svirali Balija Kurpejović i Ismet Hadrović. 

Tu su bili i horovi “Selsebil” iz Priboja i hor iz 

rasovske dža mije iz Bijelog Polja, a program su 

vodile Bjelo p o ljke Magbula Destanović i Almira 

Sijarić. 

Uspješnu manifestaciju je organizovala nevladina 

organizacija “Bošnjački kulturni centar Bijelo Polje”, uz 

podršku Fonda za manjine i Centra za razvoj i očuvanje 

kulture manjina Crne Gore. 

36 


e v i j a 


Vajar Adin Rastoder nakon stipendije planira prvu samostalnu izložbu 

Priznanje otvara 

vrata galerija 

Adin Rastoder prima nagradu 

“Velibor Bucko Radonjić” 

Dan Crnogorskog narodnog 

pozorišta bio je prilika i za 

godišnje nagrade koje dodjeljuje 

ta institucija. Ove 

godine stipendiju "Velibor 

Bucko Radonjić", koja se dodjeljuje 

mladim autorima za 

značajne rezultate u oblasti 

scenografije i likovne umjetnosti 

dobio je Adin Rastoder, 

student postdiplomskih specijalističkih 

studija na Fakultetu 

likovnih umjetnosti na 

Cetinju, na studijskom programu 

vajarstvo. Forum prenosi 

intervju sa Rastoderom koji je 

objavljen u dnevnom listu 

“Dan” tim povodom. 

Piše: Živana Janjušević 

Kada na samom početku karijere 

vaš rad zavrijedi pažnju stručne 

javnosti i bude dostojno nagrađen, to 

je sigurno dodatni motiv za usavršavanje 

i još naporniji rad. Pogotovo ka - 

da ta nagrada dolazi od naciona l nog 

teatra, Crnogorskog narodnog po - 

zorišta i kada stipendija nosi ime poznatog 

likovnog umjetnika Veli b ora- 

Bucka Radonjića. 

Nagrada otvara vrata galerija, pa 

vajar Adin Rastoder, student specijalistički 

studija cetinjskog Fakulteta 

likovnih umjetnosti, planira i prvu 

samostalnu izložbu. Do sada je uč e - 

stvovao u više kolektivnih postavki i 

likovnim kolonijama. Nije mu stran ni 

humanitarni rad. 

Na studentskoj izložbi “Susreti” 

koju su u Podgorici krajem 2009. or - 

ganizovali Ekonomski fakultet i 

Fakultet liko vnih umjetnosti, po an - 

onimnom izboru, glasanjem studenata 

Adinu Rastoderu je pripala treća 

Poliester izdržava što drugi neće 

Za izradu skulptura koristite se poliesterom koji 

naknadno bojite. Zašto? 

Koristim poliester, jer taj relativno novi materijal vrlo 

kvalitetan, dosta je otporan na vlagu, visoke temeprature. 

A što se tiče boje, koristim je kao dekoraciju po 

skulpturama, ali i da bih dobio na monumentalnosti i 

živosti. Jer, uglavnom radim ljudske figure. 

nagrada za rad u terakoti. Prvu i dr - 

ugu dobile su Tijana Vujović i Tanja 

Markuš. 

Vajarstvo ima puno dodirnih 

tačaka sa pozorištem. Da li ste ra z m - 

išljali, a s obzirom da je riječ o sti p - 

endiji ko ju dodjeljuje pozorište, da se 

uklj u čite u teatarski život? 

Sa direktorom CNP, Jankom Lju m - 

ovićem razgovarao sam na tu temu, 

da napravimo neki zajednički proje - 

kt. Za sada, nije definisan njegov ob - 

lik, ali mislim da će se vremenom 

iskristalisati. Želim da naglasim da je 

Tokom studija dosta sam radio u terakoti i drvetu, 

radio sam i u kamenu i metalu, ali trenutno, za to što 

radim, i izložbu koju pripremam, najviše mi odgovara 

poliester. Takođe, mislim da je sve te prirodne materijale 

grijeh obojiti jer oni imaju svoju prirodnu boju, sami po 

sebi imaju likovnu vrijednost i sami po sebi su lijepi. 

Poliester trpi naknadne intervencije. 


37


r e v i j a 

da ti neko ne dozvoljava da to napraviš, 

ali te izaziva da dalje tragaš. 

Ta igra traženja je fina, zabavna... 

Skulptura je baš zbog toga karakteristična 

što pokreće prostor koji je u 

njoj, ali i onaj oko nje. Nebitno da li je 

u enterijeru ili eksterijeru, ona mijenja 

čak i taj prostor oko nje. 

ovo moja prva nagrada, i naročito 

sam počastvovan činjenicom da dol - 

azi iz pozorišta prema kojem gajim 

posebne emocije. 

Naravno, nagrada mnogo znači 

kada je u pitanju afirmacija umjetnikovog 

rada i upoznavanje šireg kruga 

ljudi sa onim što radite. Ali, istovremeno 

to je i znak priznanja, jer sada 

svi koji vas okružuju, a koji su vam do 

sada davali podršku drugačije gledaju 

na to što radite. 

Vajarstvo pored umjetnosti, u vel i - 

koj mjeri uključuje i neke zanatske 

pretpostavke. Koliko je teško iz zanata 

preći u umjetnost, a koliko u umjetnosti 

ne previdjeti te zanatske dje - 

love? 

Što se tiče tehničkog dijela, bitan 

je i kod skultpure, slike, grafike. To 

se ni pod razno ne treba 

preskočiti ili pro pustiti 

neki dio tehnologije. U 

suštini i ona može da 

pokrene i inspiriše čovjeka, 

jer tu ima bezbroj 

interesantnih stvari o 

kojima čovjek može da 

razmišlja i mašta. Često 

odmaram od kreativnog 

dijela baveći se tehni č k i - 

m pitanjima. Imao sam 

sreću da sam odabrao 

baš ono što želim. 

Mislim da ne bih im - 

ao toliko ma te r ijala da se 

Radovi Adina Rastodera 

bavim recimo slikars t vom, a ne skulpturom. 

Mene interesuje treća dimenzija. 

Mislim čak da je najvažnije da čovjek 

mnogo radi i o tome što radi pu - 

no razmišlja, i onda stvari dođu na 

svoje. 

Svakodnevno smo okruženi treć - 

om dimenzijom. Ali, da li možemo da 

razotkrijemo što je ona, ili nam njena 

suština stalno izmiče? 

Baš zato što uvijek izmiče i što je 

nedokučiva, zato je i interesantna tr - 

eća dimenzija, jer se taj oblik stalno 

mijenja. U prirodi treba tražiti sav r š e - 

ne oblike, jaje, plodovi... tu ima sa v r - 

šenstva, kao i u ljudskoj figuri. Pr o - 

blem je da čovjek napravi nešto što 

će se barem malo približiti savršenstvu. 

Međutim, to čovjeku uvijek bje - 

ži, ne može se doći do perfekcije, kao 

Da li imaš uzore u vajarima pre - 

thodnih epoha ili nekima bližim ov - 

om vremenu? 

Nemam uzore, već ih posmatram 

kao dio istorije umjetnosti. I svjesno i 

nesvjesno kupim od njih, istražujem 

do te mjere do koje mi je potrebno. 

Svako vrijeme nosi nešto svoje, pa je 

tako i sada. Svaki vajar govori o vremenu 

u kojem se nalazi. Meni je jednostavnije 

da pravim skulpture, nego 

da pričam. Teško je opisati ovo da - 

našnje vrijeme, jer ima toliko stvari o 

kojima bi trebalo pričati, bilo pohvalno 

bilo kritički. Teško je razlučiti šta 

je preče od prečeg. 

Trenutno je Vaš rad skoncentri - 

san na ljudsku figuru. Zašto? Šta je to 

što kroz sve te vjekove ljudsku figuru 

čini interesantnom? 

Ljudska figura je možda najslo ž e - 

niji oblik na ovoj našoj planeti. Ljudi 

iz toga razloga i razmišljaju o čovjeku, 

što je i normalno. To je neiscrpan iz v - 

or kreacija. 

Sve se na ovoj planeti proizvodi za 

čovjeka, i zato i umjetnici dosta govore 

i rade o i za čovjeka. Meni je in t - 

eresantno to pitanje zbog naiv nosti i 

prostote. Odnosno, zb - 

og činjenice da se ljudi 

često više bave bo jom 

kože, fizičkim izgled - 

om, nebitnim stvarima, 

a koje ljudi i dalje pote - 

nciraju i posvećuju im 

pažnju. Kada bi samo 

dio te pažnje posvetili 

tome da smo svi isti is - 

pod kože i da tu energiju 

koju troše na nebitne 

stvari, okrenu ka prirodi, 

da se okrenu oko se - 

be i prema sebi, bili bismo 

mnogo bolji. 

38 


e v i j a 


O Ćamilu Sijariću jednom od najvećih pisaca ovog prostora govori 

njegov savremenik 

Slovo o Ćamilu 

Piše: Marko Vešović 

I usmenog i pisanog Sijarića 

manje sam doživljavao kao našeg 

savremenika a više kao mitskog 

pripovjedača koji kazuje nešto starije 

i dublje, obuhvatnije i važnije, uz 

to uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, 

od ličnog iskustva. Kako druk - 

č i je, ako ne mitskim pričaocem 

zvati čovjeka koji najčešće nije pri - 

p ovijedao nego se kroz njega sama 

kazivala ljudska sudbina, kakva je 

odvajkada? 

I ne samo ljudska. U Sijarićevu 

svijetu pravo na sudbinu ima i ptica 

i koza i konj i hrt i bor i mukinja 

i brekinja. Prirodu nekad odveć 

tište njene tajne pa je prisiljena da 

nam povremeno pošalje pokojeg 

Ćamila kako bi se kroz njegove 

riječi izlanula i od toga joj odlanulo. 

Na Sijarićeva usta prozborili su 

svojim maternjim jezikom i gora i 

voda, i drvo i kamen, “i četvoron o - 

žno i letušte“, da se poslužim cr k v - 

enim jezikom. “Sve vode zbore kad 

noć pane“, kaže Demko iz istoi m e - 

ne Sijarićeve priče. “To mi je pričao 

jedan žandar, a ti mi reci je li to istina. 

Sve je – veli – nekad zborilo: i 

drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto 

zbog nešta danas ne zbo ri“. Ovo je 

izvrsno, prvo zbog pričine priče. 

To jest, Demko priča tuđu priču. 

Mogla bi se napisati čitava knjiga o 

tome kako se u Sijarićevoj pripovjedačakoj 

umjetnosti priče spliću u 

vijence, kako se jedna u drugoj 

ogledaju, jedna dugu dopunuju i 

produbljuju, jedna drugu stavljaju 

pod upitnik. To je, nekad, čitav 

jedan fantastični balet koji dobacuje 

od najdaljih zamislivih vremena. 

Ali priča o tome da je nekad “sve 

zborilo“ odlična je i zbog žandara: 

Sijarić ne može da liriku ne začini 

ironijom i humorom, ili da humor i 

ironiju ne prevodi u liriku. Jer ko je 

zadužen, ako ne žandar, ako vlast, 

da nam kazuje potonje istine o svijetu? 

Ako pak zaboravimo žandara 

kao kazivača mitskih vizija, ostaje 

istina da nas priče Sijarićeve vode, 

ne jednom, u vremena prije no što 

su “zbog nešta“ kamen i drvo, 

zemlja i trava prestali da zbore. 

U njega ćemo naći čak i kamen 

koji, “takav kakav je, jedan jedini je 

ne svijetu“. Ni njegovo kamenje ne 

odriče se prava na zasebno biće, na 

neponovljivost, na razliku od drugog, 

u našim očima u vlas istog 

kamenja. Čemu se možda ne treba 

čuditi, jer Sijarić kamen vidi kao nešto 

što je “nekada živo bilo“, ali se 

“zbog neke krivice“ “u kamen pr e t - 

vorilo“. Ali Sijarić u kamenu sluti ne 

samo uspavani život već i zagonetnu 

mudrost: svoje pravo da bude 

“je dan jedini na svijetu“ Sijarićev 

kamen je zaslužio znanjem nečeg 

“što nama ljudima nije da znamo 

dato, a onom kamenu je dato“. 

Treba li reći da u tom naslućivanju 

znanja ili mudrosti koja se krije u 

vanljudskom, pa i u neživom, ima 

nečeg istočnjačkog? Isidora Sekulić 

je davno napisala slavni esej Istok u 

pripovetkama Ive Andrića, a esej o 

istoku u pričama Ćamila Sijarića tek 

treba da bude napisan. 

U Sijarićevoj pripovijesti Pel i v a - 

ni hodža svojim učenicima kazuje 

ovu poučnu pričicu: “Kad bi odozgo 

s neba palo jaje, aman, aman, pa 

to jaje padalo i padalo i iz njega se 

gredom izleglo pile, pa to pile 

padalo i padalo i gredom poraslo u 

kokošku, pa ta kokoška padala i 

I pričalac i pisac Sijarić, 

bio je iskonski umjetnik 

koji bdi da se stvari ne 

odmetnu u priviđenja, 

sprečava svijet da nam ne 

propadne, kao pijesak, 

kroz prste. Sijarićevo 

znanje o ljudima ide do 

“prije dvjesta i koliko god 

hoćeš unazad godina“ 

snijela jaje, eto to bi jaje palo na 

zemlju i iz njega zapjevao pijetao, 

toliko je ono nebo daleko do zemlje“. 

Ako je tačna Isidorina definicija 

istočnjačke priče, i ova je smišljana 

zatvorenih očiju, a tako je treba i 

slušati. 

Ako u Sijarića ima kamen koji je 

“jedan jedini na svijetu“, ne iznenađuje 

što u njega “i koza ima svoju 

sudbinu“. No, osim sudbine, ko zi je 

dao i priliku za vaznesenje iznad 

svega zemnog i sadašnjeg: “na strmini 

o kojoj samo što nije vi sila, 

ličila je na nešto što lebdi iz među 

neba i zemlje“, i “kao da više nije 

bila Bajramova koza, nego i neka iz 

starih priča o kozama“ ko je su “u 

svašta mogle da se pre t vore - u 

onim vremenima“. Dok priča o ko - 

zi, od koje će tom siromašku u traj - 

nom vlasništvu ostati tek rogovi, 

Sijarićeva mašta jednim potezom 

preskače ponore vremena, kao što 

je i koza preskakala ponore između 

litica, da bi se obrela, i mašta i koza, 

u drevnom, gdje je sve moglo da se 

prometne u svašta. 

I s koliko lakoće stvarna koza 

ov dje postaje koza iz priče – do - 

gađaj na koji se, u mnoštvu varijacija, 

svaki čas nagazi u Sijarićevoj 

prozi, pogotovo u pripovijetkama. 

Po Si jarićevu računu, kad postane 

priča, ili sličan priči, život najviše 


39


r e v i j a 

liči sebi. Kud god bi ga noga 

odvela, ovaj pripovjedač je čuo ili 

slutio da ga okružuju “beskrajne 

priče o zemnim čudesima“. Vjera 

u život i vjera u priču, to dvoje u 

Sijarića je nezrazlučno. Jer život je 

ponajprije smi sao. Život može 

sebi dozvoliti da postane svašta, 

nerijetko i jeste svašta, ali bez 

smisla nije život. A priča je Sijariću 

najmo ćniji instrument otkrivanja 

smisla, ili davanja smisla, čak 

nametanja smisla životu. U ovom 

čovjeku je bio utjelovljen vječni 

duh priče koga je put možda 

slučajno nanio kroz naše stoljeće i 

naše krajeve. Sijarić je lik takvog 

sebe obesmrtio u Hasanu, sinu 

Huseinovu, glav n om junaku istoi - 

m ene priče: njegovi slušaoci “nisu 

jedan drugoga vidjeli, nisu ni 

Hasana vidjeli, do samo mu glas 

čuli – a i taj glas kao da je dolazio 

iz nekog čovjeka koji je živio ne - 

kad davno i sve vidio i znao – zn - 

ao šta su ljudi radili prije dvjesta i 

koliko god hoćeš unazad godina i 

kakvi su bili ti stari ljudi“. I Sijari - 

ćevo zn -anje o ljudima ide do “prije 

dvjesta i koliko god hoćeš 

unazad godina“. 

Naša kultura, do juče usmena, 

nije oskudijevala u piscima koji su, 

kao Veljko Petrović, bolje pričali no 

što pišu, tako kažu oni koji su ga 

slušali i čitali. I za Ćamila, iz koga iz 

govorila, na sto načina, krepčina 

naše usmenosti, može reći da je 

ljepše pričao no pisao, ali se mora 

dodati da je ljepše pisao no pričao. 

Kag da slušaš, znaš da ljepše priča 

no što piše. Kad ga čitaš, znaš da 

ljepše piše no što priča. Njegova 

usta i pero bili su jednako moćna 

izražajna oruđa tom besmrtnom 

duhu pripovijedanja koji putuje 

kroz svevremlje, to jest kroz bez v r - 

emlje. Sijarić je s lakoćom prelazio 

granicu, mn o gima neprelaznu, ko - 

ja dijeli us m eno od pismenog pr i č - 

anja, pa je pisac pomagao pričalu a 

pričalo piscu: neprestano se osjeća 

prisustvo usmenih čaranja u njegovim 

pisanim rečenicama koje 

često izgledaju “božanski olako pirnute“, 

da se poslužim riječima već 

pom e nutog Veljka Petrovića, a osj - 

eća se i da je pisac zaslužan da 

pripovjedni i izražajni ceremonijal 

usmenog kazivača bude precizniji, 

stroži, a čistota izvedbe očitija. 

Sijarićevo djelo je duboko ukorijenjeno 

u onoj stopi zemlje gdje 

sam i ja rođen, stoga u čari njegovog 

pričalaštva, meni neodoljive, 

mogu da upišem i ono što nije dato 

da osjete, ne do dna i do kraja, ljudi 

koji nisu iz Sandžaka. U doba op s - 

ade Sarajeva nisam mo gao či t ati 

gotovo ništa, ali jesam op et iščitao, 

polako i štedljivo, da mi što duže 

traju, Lalićevu romansijersku tetral - 

o giju i dvotomni iz b or Sijarićevih 

pripovijedaka objavljen u njegovim 

izabranim djelima u vrijeme kad 

sam bio urednik u Masleši. I prvog 

i potonjeg volio sam i prije rata, ali 

sad mogu reći da sam im trajni 

dužnik, jer su mi u sarajevskom 

džehenemu pomagali da spasim 

dušu. Tačno je, dakle, da mi se iz 

Sijarićevih priča, svojim neuporedivim 

glasom, obraća moj prvi svijet, 

kako Eliot definiše zavičaj, i da je 

ponajprije Sijarić pjesnik Sandžaka. 

Kažem pjesnik, a ne pripovjedač, 

jer je usmene priče iz toga kraja, 

bilo one koje je iz djetinjstva ponio, 

bilo one koje docnije slušao ko zna 

iz čijih usta, pretvarao u prozne 

poeme koje, zbog toga što su poezija, 

ni za čas ne prestaju biti visoka 

umjetnost pripovijedanja. Tačno je 

i da te poeme od priča svoju čar 

duguju i ori jentalnoj mašti i mud r - 

osti, po red ostalog, ili možda na pr - 

v om mjestu, zato što je istok, me ni 

se čini, u Sandžaku ostavio trajnije 

i dublje tragove no igdje na jugos l - 

o v enskom prostoru, ili je tih tragova 

u Ćamilovu i mom zavičaju sačuvano 

više no drugdje. Pa ipak, od - 

u v ijek mi se činilo da bitni Sijarić 

ne pripada ni jednom prostoru ni 

narodu posebno, jer se osjećao 

kod kuće svuda gdje ima poezije, a 

sve ostalo dođe tek potom. Zbog te 

poezije sam slušao i čitao Sija rića 

koji nedvojbeno ide u najgromadnije 

visove proze na srpsko - 

hrvatskom jeziku u 20. stoljeću, ali 

nikad neću prestatiti da ga čitam i 

doživljavam poglavito kao velikog 

pjesnika: ”list ljepše umire nego 

išta na svijetu što hodi na nogama 

ili leti na krilima“. 

Stoga moram dodati da Sijarić 

nije bio tek bogomdani pričalac 

več i prvorazredni umjetnik, što 

nije isto. Bio je umjetnik riječi koji 

uživa i u jeziku i u priči: oslušnimo 

naslov maločas pomenute priče: 

“Hasan, sin Huseinov“. Čista muzika, 

da? Taj glazbeni val se ne iscrpljuje 

u triput ponovljenom “s“ i 

triput ponovljenom “n“, nego je još 

opipljiviji u igri slogova “asa“ - “si“ - 

sei“. I mada jednako volim njegove 

kratke priče i njegove duge, nekad 

vrlo duge pripovijesti – danas bi se 

Pelivani, na primjer, ko motno 

mogli štampati i čitati kao kratki 

roman - čini mi se da u potonjim, 

zato što su kratke, ima više pjesnika 

Sijarića. Ili bar da je osjetniji. 

Ali ne samo iz njegovog pera, 

već i iz njegovih usta su izlazile 

savršeno oblikovane rečenice u 

kojim riječi nikad nisu gubile individualnost: 

puštao ih je da odzvu če 

do kraja, uživao, kao rođeni pjesnici, 

u njihovu glasovnom skl o pu, 

nekad činilo da ih rastavlja na slogove. 

Sladio se njihovim dužinama 

i kratkoćama, ostavljao im je trun 

zasebnog života, pazio da ni jedna 

ne izgubi jasne i oštre međe. Ćamil 

zaista nije “džemrgao“, kako u 

našem zavičaju zovu nerazumljiv i 

nerazgovijetan govor. Često se činilo 

da mu je od izgovorenih rij eči 

slatko u ustima. A njegova brojna i 

fina i majstorska ponavljanja pojedinih 

riječi, obrta ili cijelih rečenica 

- što je nerijetko ulazilo, kao vrstan 

začin, i u njegovo pisanje - bila su 

uzrokovana naporom da iz klju č - 

nih metafora i simbola po crpi sv e - 

kolik smisao, ali i slast. 

Stoga je ono što je slazilo s njegovih 

usana bilo priča koliko i 

obred. Pripovijedanje koliko i bas- 


e v i j a 


manje. Ko nije imao sluha za ritualnu 

vrijednost njegova kazivanja, a 

ponavljanja su duša ritualnog jezika, 

taj je i mogao reći da Sijarić zna 

biti dosadan. Jer “sve je to krasno, 

ali ne zna šta je dosta, brate mili“, 

čuo sam govoriti njegove slušaoce. 

Što je podatak o njima. Jer Sijarić je 

duhovno boravio u vremenu čija 

osnovna jedinica nije dan već stoljeće. 

Jedan kritičar je napisao da je 

Sijarićeva čuvena priča Sablja preduga. 

Nekoliko dana potom pisac 

sretne svog kritičara na ulici pa mu 

kaže: “Ali njoj se hoće da bude 

duga!“ Teško da sam čuo išta bolje 

o njegovoj pripovjedačkoj umjetnosti: 

nije on pričao Sablju nego se 

Sablja pričala iz njega i kroz njega, 

vječni duh priče još jednom se 

poslužio se njime kao oruđem, a 

ko je Ćamil iz Šipovica da svom 

pre postavljenom naređuje ili odre - 

đuje koliko će pričati? 

Što se mene tiče, najčešće sam 

ga slušao kao žene iz priče o već 

pomenutom Hasanu, sinu Husein - 

ovu: “htjele su, bar nešto, da čuju 

od onoga što Hasan priča“, pa bi 

“unijele sud sa jelom u sobu i stale, 

i tako bi tu stale i tako bi i ostale 

slušajući priču“, i “više ni one nisu 

bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom 

pričom, odveo Hasan. Vratio ih 

je u zoru pijetao, kad je zapjevao. 

Sjetile su se tada svojih jela koje su 

sinoć pripremale za veče ru, ali je 

sve bilo kasno, jer ono što je ostalo 

na ognjištima, izgorjelo je“, i to je 

bio razlog što “Hasana neće da 

slušaju oni koji imaju kakva posla, 

propadne im posao slušajući ga“. 

Iz sličnih razloga izmaštanog 

Hasana i stvarnog Ćamila, njegovog 

tvorca, ljudi su gledali kao do k o - 

njake; priznajem da sam ga i ja 

vidio kao čovjeka koji posjeduje vi - 

šak vremena, ali sam znao da je to 

lično postignuće, da ne kažem i 

podvig, na čemu mu se moralo za - 

vidjeti, jer kako da ne zavidiš piscu 

koji kraljuje vremenom odavde pa 

do zemana “kad je sve zborilo“? Taj 

književnik koji je za 27 godina na - 

pisao 6 romana, 6 knjiga pripo v - 

ijedaka i knjigu od 400 strana pr v - 

oklasne putopisne proze, mnogim 

piscima je izgledao kao teški do k - 

oličar. A usmene priče tog doko l i - 

čara bile su sazdane ponajprije od 

jezičkih gesti prvosveštenika kojim 

se istina ne kazuje no priziva kao 

božanstvo, od čarobnjačkih bas ma - 

nja koja istinu čine prisutnom. 

Najbolje Sijarićeve priče, pisane i 

usmene, sazdali su pjesnik koji uživa 

“u punoj tjelesnosti riječi“, kako 

bi kazao Kolridž, i pričalac koji ne 

prestaje da se čudi čega sve ima u 

božjoj bašči. Sličan spoj naslućivao 

se i u ljudskoj tvari od koje je Sijarić 

bio sazdan: rođeni seljak i još ro đ - 

eniji gospodin. Prvi je potonjeg či - 

nio stvarnim, davao mu supstancu, 

da ne ostane kod pr a znog gospodstva. 

Potonji je prvoga prosijavao na 

razna rešeta, tražeći zrnca zlata. 

Zaista, teško se moglo, ne samo u 

Sarajevu, sresti još jedno čeljade u 

kom bi se, kao u Ćamilu, našli na 

okupu, toliko skladnom, meka 

gospodstvenost i narodska nesposrednost, 

otmjena tankoćutnost i 

ratarska prostodušnost. 

Zato su njegove usmene priče 

im ale jedno preimućstvo nad pi s a - 

nim: mogle su se različito zav - 

ršavati, u zavisnosti od trenutnog 

nadahnuća, pa i od toga koji je od 

pomenute dvojice, u Ćamilu, do - 

tičnog dana ili časa, imao prevagu: 

gospodin ili seljak. Upamtio sam i 

zapisao priču o apsurdu koji je ovl - 

a dao njegovim bićem nakon či - 

tanja Kamijeve knjige Mit o Sizifu: 

“Pro-či-tao ja Kamija. Jesam, obr - 

a za mi. Pro-čitao ja onu knjigu đe 

veli da je sve ap-sur-dno. I lijepo 

vidim, nijesam ćo-rav da ne vidim, 

čoek ne laže, no zbori ži-vu is-tinu. 

Ap-surd, vala, odakle se god po-gleda, 

i kojim se god očima po-gle-da. 

Sjednem za as-tal i uzmem u ruku 

ka-ši-ku, i zahvatim onom ka-šikom 

malo supe, i pri-ne-sem je ustima, 

ali mi nije slatko: ap-surd, pa apsurd! 

Uzmem pero u ruku, umočim 

ono pe-ro u ma-sti-lo, po čnem 

pisati onim perom po har-ti-ji, a 

opet nije mi slatko: ap-surd, pa apsurd! 

Iziđem ja na ulicu, da vidim je 

li i tamo ap-surd? Gledam, gledam: 

prolaze kraj mene ili mlade že-ne ili 

lijepše že-ne ili gospodske že-ne, 

ama nije mi sla tko: ap-surd, pa apsurd! 

I odem u zavičaj. Gledam ja, 

gle-dam, gle-dam: lijepo mi je, vala, 

ovo selo, odlično mi je, vala, ovo 

moje selo, a opet mi nije slatko: apsurd, 

pa ap-surd! Onda uzmem moti-ku, 

i odem s onom motikom u 

njivu, pa ko-paj, ko-paj, ko-paj, kopaj, 

kad ono – niđe apsurda! A šta 

bi s aps urdom? A kud se dio aps - 

urd? Izišo na znoj apsurd!“ 

Priča u kojoj naprasni ratar 

Sijarić kopanjem zemlje otkriva 

smisao postojanja već naksjutra je 

mogla dobiti završetak u kojem ratnik 

protiv apsurda uzjahuje bratovog 

sedlenika, kako jednom 

gospodinu i priliči, da se do smisla 

života probije pomoću brzine konjskih 

nogu i vazduha koji mu, zvi - 

žanjem kraj ušiju, briše sve tegobne 

misli, čak misli uopšte, kako bi ga 

priveo prvotnoj bliskosti sa svijetom 

i sa vlastitim bićem u njemu. 

I pisana i kazana Sijarićeva um - 

jetnost crpila je neodoljivost možda 

ponajprije iz vraćanja “primarnim 

procesima“, kako bi rekli psiholozi. 

Filozofi bi kazali: iz vraćanja 

bivstenom temelju svijeta i u njemu 

čovjeka i svake trunke života, čak i 

onog što je mrtvo, samo za naše, ne 

i Sijarićeve oči. Čujem i danas kako 

na proslavi osamstogodišnjice 

Petrove crkve u Bijelom Polju kuša 

vradžbinskim formulama, kojima 

ponavljanje daje snagu, prizvati 

proteklo vrijeme: “O-saam sto-ti-na 

pu-ta je gora listala! O-ssam sto-ti-na 

pu-ta pokošena je trava! O-ssam stotina 

pu-ta ovca je bacila jagnje...“. 

Kad se besjeda okončala, osjećao 

sam takoreći pod prstima supstancu 

minulih vijekova. 

I pričalac i pisac Sijarić bio je 

iskonski umjetnik koji bdi da se 

stvari ne odmetnu u priviđenja, 

sprečava svijet da nam ne pro p - 


41


r e v i j a 

adne, kao pijesak, kroz prste. Kažu 

da je stvarnost pod vlašću vina v - 

erovskih “zlih volšebnika“ koji svojim 

činima bogatstvo životnih oblika 

pretvaraju u mramorje ili nišane 

apstrakcija. Sijarićeva umjetnost je 

neiscrpan majdan basmi i vradžibina 

za otkamenjivanje svjetskog 

obilja u živu djevojku, vodu, jastreba, 

mukinju, kozu, hrta, cvijet, konja. 

A njegova sposobnost da se čudi 

običnim stvarima, da u njima otkriva 

odsjeve čuda postojanja, većeg 

od svih čuda, izvor je skupog 

lirskog humora ili humorne lirike 

što na stotine načina ozaruje njegove 

najljepše stranice. Radi se o 

njegovanoj naivnosti pogleda koji 

se sluti u srcu svih tajni njegove 

umjetnosti. 

Dejanu Đuričkoviću, povodom 

“velikog životnog isksutva“ koje bi 

pisac trebalo da ima kako bi imao 

šta pričati, Sijarić je kazao: “Neka to 

iskustvo pisac ima, ima ga svak, ali 

ono za pisca nije sve, i pravo da 

kažem ja ne znam šta sve pisac treba 

da ima da bi književno mogao 

da stvara. Treba prvo da ima samoga 

sebe! Nisam time sve rekao, a 

sve se i ne umije reći; ne znam 

hoću li vam dobro odgovoriti ako 

kažem da je pisac, prije svega, jedno 

radoznalo dijete – da na svijet, 

na ljude, na sudbine ljudske, na 

događaje, na razna zbivanja, na razna 

stanja, i na sve drugo što je 

vidio, doživio, ili čuo, gleda kao na 

jednu čaroliju, i tom se čarolijom – 

kad piše – zabavlja kao kakvo di j - 

ete – sa svojom dječjom dušom u 

sebi, jer dječja duša je iskrena, ali 

ne i sa dječjom glavom nego gla - 

vom zrela i iskusna čovjeka“. 

Ovim riječima Sijarić je bolje od 

svojih kritičara, bar onih koje sam 

čitao, odredio bit svoje umjetnosti. 

Njegovana naivnost njegovog po g - 

leda registruje, na brojne načine 

koji iznenađuju neočekivanošću, 

mnoštvo stvari koje ne zapažamo, 

jer su toliko osnovne da su davno 

prestale podsticati našu maštu i 

osjećajnost. “Mali smo, ali nas 

sunce grije kao da smo veliki, i 

paščad nam laju kao da su neka 

velika paščad, i žene nam rađaju 

kao da su neke velike žene“, u priči 

Ramko s ogledalcem veli njegov 

kazivač, ili Ćamil presvučen u kazivača. 

U njegovim pričama igra malog 

i velikog, koji se uzajamno preslikavaju 

i dovode u pitanje, često je 

prečica do one blagorodne mudr o - 

sti koja ozaruje zemaljske mra k ove, 

otvara prozore ka svijetu s kojih naš 

pogled dobacuje dalje no obično, 

vodi nas do zrcala koja izokreću 

svijet da ga vidimo tačnije: “U malo 

ogledalo vode, široko ko liko dvije 

šake, ogledalo se ve l iko nebo. 

Zagledah se dolje u to nebo. U 

velikoj vodi što trči niz česmu nebo 

se ne vidi“. Ovo je jedno od objašnjenja 

zašto Sijarić nikad i nigdje nije 

trčao: kako da se vječno ogledne u 

insanu koji žuri? 

“Svuda je zemlja! Nigdje ne pr e - 

staje!“, uzvikuje jedan njegov pu t - 

nik, zaprepašten veličinom svije ta, 

čime smo prisljeni da zbiljski proosjetimo 

zemaljski šir i tle pod nogom 

koje ne primjećujemo, osim prigodno, 

za izleta u prirodu, na vikendima. 

Ovakvim snimcima iskustva, 

najdublje pjesničkim, koji nam 

vraćaju svijet u njegovoj prvotnoj 

mladosti i novini, gusto je nakrcan 

Sijarićev književni, pogotovo pripo - 

vjedački kosmos. Od ovakvih otkrića 

vrve priče Ćamila Sijarića koji je 

posjedovao neiscrpnu sposobnost 

da nas svaki čas “iznenadi - nečim 

poznatim“, kako Andrić reče o sv om 

usmenom pripovjedaču. 

Za kraj, evo početka priče Drvo 

kod Akova: “Nismo vjerovali da je taj 

čovjek naš Smail, kojeg smo nekad 

imali pa nam se negdje u Turskoj 

izgubio: Turska velika a on malen i 

nestalo ga; desi se s našim ljudima 

da ih nestane i kad su kod nas“. 

I ova rečenica živi od naivnog 

tona, u Sijarića hiljadama puta uspješno 

okušanog i variranog. U njoj 

se razabire prvo glas kazivača sa 

dječjom dušom: “naš Smail kojeg 

smo nekad imali“, što ga pretvara u 

opće dobro, u zajedničko vlasništvo, 

jer djetinja duša se služi jezikom 

porodice na kojem se i temelji lirska 

čar ove tvrdnje: samo su otac i 

majka mogli nekad imati Smaila, i 

Smail im se potom mogao izgubiti 

negdje u Turskoj, a kad jezikom 

familije govorite u ime sela, hum o - 

rno se očuđuju odnosi pojedinca i 

kolektiva. Ovakvi iskazi žive od 

povratka primarnim procesima, od 

spuštanja mentalnog nivoa, kako je 

Jung nazvao jednu od glavnih 

tehnike moderene književnosti; 

dječja duša vjeruje da se jezikom 

porodice služi sav dunjaluk, kao u 

slavnoj izreci: govori srpski da te 

ceo svet razume. 

I dativ “nam“ veoma je rječit: 

Smail se nije izgubio onako, ne 

možeš se izgubiti nikom, moraš se 

izgubiti nekom, gubitak mora neko 

osjetiti: ako ga niko ne osjeća, onda 

ga i nema. Odrasla duša lako može 

zamisliti da selo nije ni primijetilo 

da Smaila nema, što za neodraslu 

nije mogućno, jer kako će familija 

ne primijetiti da joj nema jednog 

člana? Smail im se izgubio zato što 

je “Turska velika a on ma len i nestalo 

ga“, i ovo humorno sa mjeranje 

prevelikog i premalog, Turske i 

Smaila, takođe živi od pog leda iz 

djetinje duše, mada bi ovaj iskaz 

mogao biti osumnjičen da iza govora 

te duše krije pamet odras l og 

koja ironično prosuđuje odnos 

između goleme carevine i sićušne 

jedinke, ali dok se ovdje naša sumnja 

zasniva tek na indicijama, ne o - 

čekivani završetak rečenice “desi 

se s našim ljudima da ih nestane i 

kad su kod nas“ pruža nam opi p ljiv 

dokaz: iz tih riječi jasno se čuje glas 

onog koji ima “glavu zrela i is k usna 

čovjeka“ mada u njima od jekuje 

naivna logika koja iskazu daje 

jedinstvo: kako da se čovjek ne 

izgubi u onolikoj Turskoj kad se iz - 

gubi i kod nas, gdje je sve mal e no, 

ali je glagol “izgubiti se“, podmuklom 

dvosmislenošću, signalizuje 

odraslu i zrelu svijest o tome kako 

u nas hodaju stvari. 


e v i j a 


Likovna kolonija, Bretanja- Francuska 

Kulturno proljeće u Betonu 

U organizaciji asocijacije Beton- 

Montenegro u gradu Betonu u blizini 

Rena u Bretanji od 10. do 20. aprila od - 

r žana je medjunarodna likovna kolo n - 

ija. Učestvovali su umjetnici iz: Nje m a - 

čke, Engleske, Bosne i Hercegovine, 

Ita lije, Makedonije, Crne Gore, Poljske 

i zemlje domaćina Francuske. Crnu 

Go ru su predstavljali: Abaz Dizda r e - 

vić, Aldemar Ibrahimović, Radun Ma r - 

s enić, Adela Nurković, Adin Rastoder, 

Tijana Gordić i Mirjana Marsenić. S v e - 

čanom zatvaranju kolonije i završnoj 

izložbi radova prisustvovala je i am b a - 

sadorka Crne Gore u Parizu Milica 

Pejanović Đurišić. 

Umjetnička kolonija, zasnovana na 

stvaralačkoj promociji interkulturalnosti, 

započeta je 2008.godine kazao 

je predsjednik asocijacije Monten-e - 

gro-Beton Iv Arnaud. 

Stigli smo na kraj ove avanture koja 

je započeta u Crnoj Gori gdje smo 

upravo otkrili tradiciju likovnih kolonija, 

podsjetio je Arnaud. Počevši sa 

Aldemarom Ibrahimovićem koji je do - 

šao da pokrene prijateljske veze i um j - 

e tničku razmjenu u Betonu, 2004. go - 

dine, zatim Anom i Filipom Pangreš 

koji su po pozivu slikara iz Rožaja 

učestvovali u koloniji u Novom Pazaru. 

Tako je naša asocijacija prisutna od 

1999.godine u Crnoj Gori i saradnja se 

kroz razmjene povećavala na kolonijama 

u Rožajama, Skoplju, Bijelom Polju, 

Krivoj palanci... Aldemar Ibrahimović i 

Abaz Dizdarević su nas od sveg srca 

podržali u realizaciji ove kolonije u 

Betonu, kazao je Arnaud. 

Težnja balkanskih zemalja, posebno 

Crne Gore da se priključi Evrop s k - 

oj uniji inspiriše me da na kraju podijelim 

sa vama ovaj san; Neka kultura 

bu de veoma važan faktoir u izgradnji 

mira, pravde i solidarnosti na cijelom 

evropskom kontinentu, konačno ujedinjenoj! 

Prijateljstva koja gradimo iz m - 

edju naših naroda pretvoriće taj san u 

stvarnost. - naglasio je predsjednik 

asocijacije Beton-Montenegro Yves Ar - 

naud. 


43


r e v i j a 

U izdanju Foruma, nova knjiga Kemala Musića: „Kad su vukovi gladni 

biće oštra zima 

Slike života 

izbliza i iznutra 

Nedavno je iz štampe izašla nova knjiga Kemala 

Musića „Kad su vu k ovi gladni biće oštra zima“, u 

izdanju Foruma Bošnjaka/Muslimana Cr ne Gore. 

Musić je čitalačkoj javnosti poznat i kao dobar novinar 

i kao um ješan pripovjedač. Najnovija knjiga upravo 

i jeste simbioza te dvije umješnosti, svakako i 

umjetnosti, kojima ovaj mladi Bjelopoljac već godinama 

privlači pažnju na širim prostorima. Više od 

četrdeset vrs nih reportaža predstavljaju ne sa mo literarnu 

vrijednost, već isto tako trajan kvalitet svjedodžbe 

o jednom vremenu i u njemu o mnogo raz n - 

ovrsnih ljudskih sudbina i ak tuelnih događaja. U 

odabiru te me za svoj reportažni vez, Musić zna da učini 

pravi izbor, a potom i da, maksimalno poštujući 

sagovornika, majstorski vodi priču. Tako majstorski, 

da pred čitaocem potpuno vjerno do č a rava sliku 

nepo s rednih, njegovih doživljaja. Vješt da sagovorniku 

uđe u dušu, da ga podstakne na kaziva nja, a 

potom koliko korektan toliko i umješan da ispoštuje i 

sačuva svu njegovu individualnost, što reportaži daje 

poseban kvalitet. 

- Nikada nisam bila u Bijelom Po lju, Beranama i 

okolnim mestima ali, čitajući reportaže i pripovetke 

Ke m ala Musića, imam osjećaj kao da taj kraj poznajem, 

reći će u recenziji Safeta Biševac. - Ume Musić da 

nađe „materijal“ za priču, napiše je i na v ede čitaoca da 

je pročita. A one koji nikada nisu bili u kraju o kome 

najradije piše, ubedi da moraju da ga posete i upoznaju 

ljude i predele o kojima piša sa ljubavlju i razum - 

e vanjem, primjećuje Safeta Biševac. 

- Jednostavnost u stilu, umešnost u građenju priče, 

čistoća u jeziku, bilo onom ranijem, poprilično sačuvanom 

i više u seoskom nego u ur banom ljudskom 

staništu, ili sadašnjem, samo su neki od kvaliteta Mu s - 

ićevog pisanja. Drugovanje sa Mu sićevim pričama 

donelo je veliku spoznaju o osobenostima ljudi i lepotama 

i zanimljivostima krajeva jednog malo skrajnutog 

podneblja, o kojem vredi čitati ili mu u goste doći, 

napisao je u recenziji Izet Kri j eštorac. 

A u predgovoru knjige, u ime izdavača, Mirsad 

Rastoder pored os talog zapaža: „Kemo Musić je uspio 

da zabilježi i ono što je mnogima u zaturenom sjećanju. 

On hoda, zap a ža, osjeća i sve to veze kao da nema 

drugog posla. Zalazi u obilje narodnog svjedočenja i 

svuda gdje ga nosi relej radoznalosti. Posmatra i slika 

život izbliza i iznutra. Pretura sa svojim junacima i 

kišne i ledene dane i čamotinju i čežnju do neke da - 

leke nade koju podjednako pri z i vaju“. 

M. Ćorović 


e v i j a 


Stara arhiktektura 

Svjedoci ugleda i 

moći porodica 

Plavsko - gusinjski kraj još uvijek 

baštini veoma lijepe primjere 

orijentalne arhiktekture,a možda 

su u tom smislu najreprezentativnije; 

Ku la Redžepagića u Plavu i 

pet ka menih kula u Gusnju i selu 

Višnjevu, kao i Kuća Balića, takođe 

u Gusinju. Radi se o Rašića i Ra - 

dončića kuli, kao i Curanovića kuli 

u selu Višnjevu nedaleko od Gusi - 

nja. Ovi objekti su nekada imali 

stambenu namjenu - ali su u to vrijeme 

kvalitetom i ljepotom izgradnje 

svjedočili i o u ogledu i moći 

po rodica cije ime nose. Svaki 

detalj u njima je urađen u skladu 

sa po tre bama ljudi kroz vrijeme 

pa i da nas inspirišu arhitekte u 

traženju funkcionalnih rješenja za 

izgradnju porodičnih kuća. 

Svi ovi objekti su stari i više od 

trista godina, a danas su, izuzev 

Ku le Redžepagića i Balića kuće, 

napu šteni, i zubu vremena odolijevaj 

ugl avnom zbog kvaliteta svoje 

izrade. 

KULA REDŽEPAGIĆA, u sa m om 

centur Plava, predstavlja najstariju 

građevinu u ovom kraju. Iz gradio je 

1671. godine Hasan Beg Re d žepag - 

ić, i jedan je od najznač ajnijih spo m - 

enika stambene i od brambene 

arhiktekture na Bal ka nu. Kameni 

zidovi ovog objekta su pojedinim 

mjestima debeli i preko jednog 

metra. Kula ima tri sprata, a od pri - 

zemlja do trećeg sprata vode skladno 

ukomponovane drvene stepenice. 

Po Za konu o zaštiti spo me - 

nika culture Kula Redžepagića je 

pod zaštitom države. 

45 


45


r e v i j a 

Posebnu pažnju stručnjaka i turista 

redovno izaziva i Balića kuća 

u Gusinju, koja je takođe pod 

zaštitom države. Ona ima karakterističe 

spoljašnji oblik a u enterijeru 

ra skoš starinskih detalja, kao 

što su; mi nderluci, rafovi, hamami, 

i drugi sadržaji. 

Potomci čuvene porodice Bali ća i 

danas povremeno borave u ovoj 

kući koja time ima i dodatnu 

pažnju. 

Rašića kula je izgrađena na 

najvišoj visinskoj tački u Gusinju i 

kao da ptiziva neophodnu pažnju i 

stručnu restauraciju. 

Načeta zubom vremena “očekivala” 

je rekonstrukciju koja je 

nedavno započeta. 

Balića kulu na samom ulazu u 

Gusinje rekonstrišu potomci Neka 

Balića - Nekovići koji su riješili da 

sami vrate puni i originalni sjaj st a roj 

i vrijednoj građevini. Svi ovi ob j ekti uz 

određena ulaganja za adaptaciju 

mogli bi da posluže za organizovanje 

književnih i drugih kulturno - umjetničkih 

i turističkih manifestacija i 

edukativnih posjeta. 

Bio bi to doprinos očuvanju ba š tine 

u funkciji savremenog razvoja i ur - 

banosti i turističke ponude - kazao 

je Braho Omeragić šef mje sne kan c - 

elarije MZ „Drugi avgust“ u Gusinju. 

Rifat Gruda 

46 


e v i j a 

« « « REPORTAŽA 

Kahve, centar bistričkog kraja u bjelopoljskoj opštini 

U Kahve na kahvu 


Ranijem jutrom, kad prvi pramenovi 

dima iz odžaka počnu da 

se izvijaju prema nebu, u bistričkim 

kafanama počnu da se okupljaju 

ljudi. Prva jutarnja kahva, pa na 

posao. Takav je adet Bistričana. Ta - 

ko se to ovdje od pamtivijeka radilo, 

tako je i sada. Tako je i centar 

Bistrice dobio ime - Kahve. A gore, 

uz brdašce, nedaleko od Kahva, 

jedan bistrički zaselak dobio je ime 

Šolja. Po šoljama za kahvu, bezbeli. 

Ko je prvi donio ovaj napitak, mještani 

ne znaju. Niti i je to, vele, toliko 

bitno. Za njih je najvažnije ono 

jutarnje okupljanje u kafanama. A, 

gost, ili putnik namjernik, ili neko 

ko se našao u Bistrici, biće ugošćen 

kahvom. I lijepom riječju. Bogatim 

pogledom na uzbudljivu Đalovića 

klisuru i poetičnim klokotom rijeke 

Bistrice. Na nju su, kao na đerdan, 

nanizana sela bistričkog kraja. A taj 

đerdan, zvani Bistrica, skopčan je 

na početku i na kraju biserima: 

Đalovića pećinom, po mnogima 

majljepšom u Evropi, i na kraju 

starim kamenim mostom koji su 

Turci sagradili još u 17. vijeku. 

Nekada bi kafandžije u Kah va - 

ma ujutru sa Bistrice zahvatili 

vode i pristavili džezvu. Zveckali 

su ibrici. Mirisao topli napitak. 

Meračili ljudi uz duhan i kahvu. A 

uz to je i trgovina bolje išla. Pro - 

davala su su telad, ovce i jagnjad iz 

obližnjih sela Stubo, Pećarska i 

Ušanoviće kao ma slo. Jer, poznato 

je, u kafani se i najozbiljniji pos - 

lovi ugovaraju. 

Bistrica je prepoznatljiva po ve - 

likom broju kafana, kaže direktor 

ovdašnje škole Ćemal Zoronjić. - To 

je nasljedstvo iz starog vremena. 

Još prije Drugog svjetskog rata, ka - 

da su u centru Bistrice postojale 

Nekada bi kafandžije u Kahvama ujutru sa Bistrice 

zahvatili vode i pristavili džezvu. Zveckali su ibrici. 

Mirisao topli napitak. Meračili ljudi uz duhan i kahvu. 

A uz to je i trgovina bolje išla. Prodavala su su telad, 

ovce i jagnjad iz obližnjih sela Stubo, Pećarska i 

Ušanoviće kao maslo. Jer, poznato je, u kafani se i 

najozbiljniji poslovi ugovaraju 

takozvane kafečajnice, priča Zoro - 

njić. 

Veli da su prije onoga rata kada 

je Njemac i Italijan udario, u Ka - 

hvama radile i vodenice potočare i 

vunovlačare, pa bi odsvukuda ljudi 

dolazili da umelju žito i da «razbiju» 

vunu. 

- Ljudi iz svih sela, od ušća rijeke 

Bistrice u Lim, od Podbreža, preko 

Voljavca, sve do granice sa koritskom 

opštinom i Pešterom dolazili 

su u Bistricu da nešto oposle. Bilo 

to da samelju žito, da razbiju vunu, 

ili da potrguju sa stokom, priča 

direktor Zoronjić. 

No, dolazili su ljudi u Bistricu i 

«on ako». Da ubiju vrijeme, da se sre - 

tnu sa nekim, da prozbore pokoju. 

Da popiju kahvu u Kahvama. Tako 

je bivalo ranije, tako je i sada. 

U Kahvama danas radi šest kafa - 

na. I ne zna se gdje je bolja kahva: 

Kod Rama, kod Bahre, kod Ranka, 

kod Muja, kod Hajra ili kod Saba hu - 

dina. Zbog toga bistričke kafandžije 

nije su podijelile goste. Svak je 

svačiji. Gostima je najbitnija dobra 

kahva. A, vala, u Kahvama makar 

toga ima. 

- Hoće to i do vode, tvrde kaf - 

andžije. 

- Možda je kod nas dobra kahva 

zbog Bistrice. Doduše sada je malo 

drugačije, ali nekada se komotno 

pilo sa ove naše rijeke. Bistrije i kv - 


47

REPORTAŽA » » » 

r e v i j a 

alitetnije vode, ja mislim, nadaleko 

nema. Ne, sigurno, ubijeđen je 

kafa ndžija Sabahudin Mahmu to - 

vić. 

On je i ribnjak napravio ned a - 

leko od kafane. U njemu uzgaja ka - 

lifornijsku i pastrmku potočaru. Uz 

Bistrica 

Selo Bistrica se nalazi na 20-tak kilometara od Bijelog 

Polja. Broji oko 2. 700 stanovnika ili, kako to mještani 

vole da kažu, oko 870 domaćinstava. U samom centru 

Bistrice smještena je osmogodišnja os n ovna škola koja 

je izgrađena 1963. godine i u to vrijeme je, prema 

riječima direktora Ćemala Zoronjića, bila jedna od najljepših 

u Crnoj Gori. 

- Ne samo što je bila najljepša, nego je imala i veliki 

broj đaka. Najveći broj učenika u ovoj ustanovi bio je 

školske 1969 – 70 godine kada je brojala 1.035, a da - 

nas broji 194 učenika. Prošle godine iz bistričke škole 

bilo je 36 studenata na raznim fakultetima širom Crne 

ribnjak mu je i mrijestilište. 

- Voda u Bistrici omogućava d o - 

bar uzgoj pastrmke. U mom ribnjaku 

može da funkcioniše do 25 

tona ribe, priča Sabahudin i stavlja 

ibrik za kuhanje kahve na vatru. 

Zveckaju starinske džezve i šolje. 

Takav komplet dugogodišnji kafe d - 

žija Sabahudin naziva «takum». I prinosi 

ga mušterijama. 

Miris iz «takuma» se širi Kahva - 

ma. Razgovor počinje. I padaju pr - 

ve pogodbe o prodaji i kupovini 

stoke. 

Gore i u okruženju, priča Zoronjić. 

Mještani Bistrice se uglavnom bave poljoprivredom - 

stočarstvom i proizvodnjom voća i povrća. Po red toga, 

u Bistrici su u posljednje ljudi počeli da se bave i uzgojem 

ribe. 

- Imamo nekoliko ribnjaka i nekoliko farmi goveda. 

Imamo i nekoliko farmi pilića, farmu za tov junadi, 

priča Zoronjić i napominje da Njemac Oto Jung još 

1931. godine konstruisao jednu malu hidroele ktra nu 

u Bistrici, koja je radila sve do 1966. godine i pr o - 

izvodila struju za sami centar Bistrice i nekoliko oko - 

lnih sela. 

- Količina struje nije bila dovoljna da napaja sve ve ći 

broj domaćinstvava i sve veći broj kućnih aparata, pa 

su se Bistričani priključili na državnu mrežu. 

48 


e v i j a 

« « « REPORTAŽA 

Naši u Luksemburgu 

Kao klupko šarene vune 


Bijelo Polje, - Na retrovizoru “go - 

lfa 4.” Samira Borančića iz b j e l - 

opoljskog sela Sipanje, koji više od 

decenije živi u Luksemburgu, visi 

zastavica Crne Gore. Na žutim, luksemburškim, 

tablicama prva slova 

su mu BP, da ga podsjećaju na rodni 

grad, a onda registarski broj. U zavičaj 

ga često vraća i muzika sa mp3 

CD plejera, a na desktopu ku-ćnog 

kompjutera raširila se panorama 

rodnog mu Sipanja. Srce mu je, veli, 

u Crnoj Gori, ali se, ipak, ne bi vratio. 

Ne bi se vratio u Crnu Goru ni njegov 

komšija sa Sipanja Mithad Kačar. 

Ni Diko Bahović iz Kostića. Ni Mule 

Šabotić iz Petnjice. Ni niko se iz 

Luksemburga ne bi vratio u bivše 

jugoslovenske republike, što ga otuda 

pasjom močugom ne bi is tj erali. 

Hadrovići najbrojniji 

U posljednjih dvije decenije pr - 

eko 10. 000 Bošnjaka živi u Lukse m - 

burgu i svi su se tamo uhljebili. A 

nedavno, pričaju “naši Luksemb u - 

ržani”, jednog Hadrovića iz Vrbice 

kod Berana zvao gradonačelnik Lu - 

ksemburga u svoju rezidenciju da 

se upoznaju, jer su Hadrovići po - 

Pisci iz bivše Jugoslavije 

u Luksemburgu 

Na Festivalu kulture u Luksemburgu održanom od 19. do 21. marta ove 

godine predstavili su se pisci iz Crne Gore, Srbije i Bosne i He r c egovine Marko 

Vešović, Faiz Softić, Nadija Rebronja, Safet Hadrović Vrbički i Kemal Musić. 

Ovaj Festival već 27 godina organizuje kulturna asocijacija CLAE u saradnji 

sa luksemburškim Ministarstvom za familije i integracije, a ove godine su se 

predstavili učesnici iz više do 100 zemalja. 

Objedinjujući različitosti oko 180 kultura čiji predstavnici žive u 

Luksemburgu na Festivalu su se iz večeri u veče smjenjivali pisci, po zorišta, 

nacionalni bendovi, folklorni ansambli, vokalni solisti, slikari... 

Jedno od najposjećenijih večeri bilo je druženje sa psicima iz zemalja bivše 

Jugoslavije, čije su priče i pjesme simultano prevođene na njemački, francuski 

i španski jezik. 

stali najbrojnije prezime u čitavom 

vojvodstvu. 

- Svi smo se mi ovdje snašli i lijepo 

živimo, kaže Samir Borančić. 

Od lično je savladao francuski jezik 

i često na ulici zastane da se pozdravi 

sa nekim. Jer u Luksemburgu 

mnogi ne poznaju političke vođe, 

ali dobre mesare, pica majstore, 

vrhunske ugostitelje - svi znaju. A 

Samiru nema ravnog u mesarskom 

zanatu. Zbog odgovornosti na po s - 

lu dosta ljudi poznaje i Mithada 

Kačara. A o Faizu Softiću, piscu koji 

je u Luksemburgu, kao i u Bosni i 

He rcegovini, stekao status slobo d - 

nog umjetnika da i ne pričamo. Nje - 

gov roman “Pod Kun planinom” 

preveden je na francuski jezik i veoma 

prodavan u tamošnjim knjižarama. 

Softić kaže da su naše ljude koji 

su prvi došli u Luksemburg zapali 

poslovi uglavnom na građevini, ali 

da će naredne generacije imati mnogo 

bolji status. 


49

REPORTAŽA » » » 

- Dosta naše omladine koja živi u 

Luksemburgu studira u Njemačkoj, 

Francuskoj i Belgiji. Uglavnom se 

opredjeljuju za ekonomiju, jer Lu - 

ksemburg je država sa razvijenim 

bankarskim sektorom i zahuktalom 

ekonomijom, kaže Softić. 

Svoju šansu u bankarstvu vidi i 

sin Alije Sijarića, Denis, iz bjelop o - 

ljskog sela Radulići. On je diplomirao 

ekonomiju u Briselu i sada je ta - 

mo na postdiplomskim studijama. 

- Što se tiče zaposlenja, tu neće 

biti problema. Ovdje se cijeni znanje 

i stručnost, kaže Denisov otac 

Alija. 

Luksembur - obećana zemlja 

Inače, Luksemburg je član 

Vijeća Evrope još od 1948., 

r e v i j a 

Marku 

Vešoviću 

nagrada za 

književnost 

Udruženje “Sloga” iz Lukse m - 

b urga, koje okuplja sve nacionalnosti 

iz bivše Jugoslavije dodijelilo 

je nagradu za književnost 

Marku Vešoviću, piscu iz Sarajeva. 

Nagrada se sastoji iz nov č a - 

nog dijela i plakete. 

Predsjednik “Sloge” Mule Ša - 

botić, obrazlažući odluku da Ve š - 

oviću dodijele nagradu, kazao je 

da se “radi o piscu visokih knji ž - 

evnih dometa”. 

- Marko Vešović se svojim 

književnim djelom dokazao i van 

prostora Bosne i Hercegovine i 

bivše Jugoslavije. Njegova poezija 

i proza je prevedena na više sv - 

jetskih jezika, što dovoljno govori 

o kvalitetu njegovog pisanja i 

što je bio dovoljan razlog da naše 

udruženje odluči da se baš njemu 

dodijeli ova nagrada, kazao 

je Šabotić. 

Evropskog ud ruženja za ugljen i 

čelik 1951., a Ev ropske zajednice 

1957. U isto vrijeme je grad Lu ks - 

emburg postao jedan od tri «glavna 

grada» udru-ž ene Evrope, u njemu 

je smještena generalna kancelarija 

Evropskog parlamenta, Evropskog 

suda, Evr o pske investicione banke 

i Evropske statističke kancelarije 

Eurostat. Zb og toga Luksemburg 

nije primaljiv samo za ljude iz 

bivših jugoslovenskih republika. U 

ovoj državi, du žine 90 i širine 50 

kilometara, sa bro jem stanovnika 

od 600. 000 živi oko 180 nacija. 

Interesantno je da u Luksemburg 

svakog jutra na posao dolazi oko 

100. 000 radnika iz Nje mačke, 

Francuske i Belgije. Od uku pnog 

broja stanovnika, njih 45 odsto ne 

posjeduje luksemburško državljanstvo, 

a računa se da oko 15 

odsto ljudi koji trenutno žive i rade 

u Luksemburgu ima luksemburške 

korijene. No, kako reče Anita Hel p - 

iguet član kulturne Asocijacije 

CLAE, “Luksemburg je ponosan da 

se upravo ovdje, kao klupko šarene 

vune, prepliću mnogobrojne svje t - 

ske kulture”. 

- Vjerujem da su i narodi koji 

žive ovdje ponosni na to da budu 

Lu ksemburžani, rekla je Anita. 

Kada su u pitanju ljudi sa sjevera 

Crne Gore, tu nema dileme: Svi koji 

su dobili “luksemburške papire” 

ponosni su na to. A oni drugi, sanja - 

ju o tome da jednog dana sa luksemburškim 

pasošem u džepu do - 

đu na ljetovanje u Crnu Goru. 

50 


e v i j a 

« « « FELJTON 

Posljedice savremene reafirmacije rasizma na međunarodnu sigurnost i 

stabilnost sa osvrtom na globalne fenomene imperijalizma i orijentalizma 

Uvježbavanje 

novog koncepta 

Piše: Melita RASTODER 

II DIO 

STARI MIT I NOVA MRŽNJA 

Nakon Drugog svjetskog rata ideološki 

rasizam je bio u evidentnom 

padu. Anti-kolonijalni pokret, osnivanje 

Ujedinjenih Nacija i usvajanje Uni v e - 

rzalne Deklaracije o ljudskim pravima 

1948. godine i pokreti za građanska 

prava Afro-Amerikanaca u Americi bili 

su ključni socijalni preokreti usmjereni 

jednom novom post-rasnom svijetu 

otvorenom za različite poglede, nacije, 

boje i religije. 

Međutim, koncept rase je još uvijek 

izuzetno prisutan u socijalnoj, kulturnoj 

i političkoj realnosti. 

Mnogi danas tvrde da je ideologija 

rasizma oživljena u formi jednog no v og 

kulturnog rasizma koji se još jednom 

ogleda u Istok – Zapad dihotomiji. 

U kontekstu oživljavanja rasizma, 

bilo bi funkcionalno uzeti u obzir koncepte 

ksenofobije i rasizma Andreasa 

Vimera. On razlikuje 5 oblika govora 

ra sističkog diskursa: prvi, strah od toga 

da stranci mogu „preplaviti“ zemlju i 

„za straniti“ kulturu te zemlje (percepcija 

straha). Na drugom mjestu je uvje - 

r enje da je miješanje različitih kultu r - 

nih ili bioloških entiteta štetno (fobija 

od zajedničkog/međusobnog razvijanja 

i kreolizacije). Treće, znaci određ-e - 

nih bioloških ili kulturnih karakteristika 

su toliko „duboki“ da se ne mogu 

promijeniti tokom životne dobi jedne 

individue ili tokom istorije jedne gr - 

upe (ideja impregnacije). Kao četvrti 

oblik Vimer govori o hijerarhizaciji razl 

ičitih entiteta u kojoj jedna grupa do l - 

azi na prvo mjesto. Konačno, na pe t - 

om mjestu je percepcija o „jednakom 

ulaganju i dobijanju“ između stranaca i 

„nas“. 

Animozitet u značajnom porastu 

prema doseljenicima istočnog porijekla 

u Zapadnoj Evropi i Americi se 

može lako analizirati korišćenjem Vi - 

merovih oblika rasističog diskursa. Ip - 

ak, mi ne govorimo o vjerskoj netoleranciji, 

već o animozitetu prema on om 

drugom, drugačijem od nas, animoz i - 

tetu prema njima zbog toga što oni 

jesu. Post-9/11 svijet je oživio diskurs 

različitosti, drugoga, Orijentalizma i 

kulturnog rasizma. 

NOVI „ KRSTAŠKI“ RAT 

Od terorističkih napada 11. septembra 

2001. godine u Njujorku, konstruisanje 

kolektivnih identiteta i oštra distinkcija 

suprotstavljenih identiteta igr - 

Novi, izmijenjeni koncept 

rasizma ne bazira se na 

konceptu rase u biološkom 

pretekstu, već na razlikama 

u kulturi, religiji, 

društvenom statusu, itd. 

Stoga, mnogi savremeni 

naučnici danas govore o 

jedenom modernom, indirektnom 

kolonijalizmu 

zasnovanom na ekonomskoj, 

socijalnoj i kulturnoj 

dominaciji moćnih država 

nad manje razvijenim ili 

haotičnim društvima 

ala je značajnu ulogu u međunarodnoj 

stabilnosti. 

Napadi 11. septembra su imali ne p - 

osredan i nadmoćan efekat ne samo na 

američki narod, već i na cijelu me đu n - 

arodnu zajednicu. Neposredno po slije 

napada, Bušova administracija najavila 

je rat protiv terorizma. Prilik om televizijskog 

prenosa obraćanja zajedničkoj 

sesiji kongresa, predsjednik Džordž W. 

Buš je 20. septembra 2001. godine 

pokrenuo svoj rat protiv terora kada je 

rekao: „Naš rat protiv te rora počinje sa 

Al Kaidom, ali se tu ne zaustavlja. Neće 

se zaustaviti sve dok svaka teroristička 

grupa u globalnom smislu ne bude 

pronađena, zaustavljena i poražena.“ 

Buš nije rekao kada očekuje da će 

to biti postignuto. (Prije ovog ob ra - 

ćanja, kada je silazio sa predsjedničkog 

he l i koptera u nedjelju, 16. 

septembra 2001. godine, Buš je za - 

ključio u jedn om nezvaničnom i kontroverznom 

ko mentaru: „Ovaj krstaški 

rat, ovaj rat protiv terorizma će po - 

trajati“. 

Ciljevi Rata protiv terorizma su: 

uništavanje terorista i njihovih organi- 


51

FELJTON » » » 

zacija, suzbijanje sponzorstava i po d - 

rške teroristima, rad sa državama koje 

su voljne da sarađuju, osposobljavanje 

slabijih država u toj borbi, pobjeda 

rata ideala, odbrana američkih 

građana i in teresa u zemlji i van zemlje, 

itd. 

Nakon napada 2001. godine, američka 

vlada je iznijela tvrdnje da je Irak 

konkretna prijetnja Sjedinjenim Drža - 

v ama zato što bi Irak mogao da 

upotrijebi svoje hemijsko oružje za 

pomoć terorističkim grupama. Iako 

su te sumnje bile neosnovane, razvoj 

takvih insinuacija nakon 11. septembra 

išao je u prilog tome da invazija 

na Irak 2003. godine bude prihvatljiva 

za javnost. 

Određeni broj eksperata za bezbjednost, 

političara i političkih organizacija 

tvrdi da je Rat protiv terorizma 

bio kontraproduktivan: da je konsolidovao 

opoziciju Sjedinjenim Drža v a - 

ma, da je pomogao jačanju terorista i 

da je povećao mogućnost napada protiv 

Sjedinjenih Država i njenih saveznika. 

Amnesty International tvrdi da 

Pa triotski Akt daje američkoj vladi 

slobodu da narušava ustavna prava 

građana. Upotreba torture Bušove 

administ r acije i navodno korišćenje 

vanseriji skih tajnih zatvora samo su 

ojjačali argumente protiv Rata protiv 

terorizma. Broj pristalica američkog 

Rata protiv terorizma je evidentno 

opao poslije američkog 

napada na Irak. Kofi Anan, Gen e r - 

alni sekretar Ujedinjenih Nacija, 

2004. godine je izjavio da je invazija 

bila nezakonita iz ugla Povelje Uje - 

dinjenih Nacija. 

Opasni mitovi 

NOVA STVARNOST 

Rat protiv terorizma i invazija na 

Irak oblikovala je NOVU socio-psiho - 

lošku stvarnost Sjedinjenih Ameri - 

čkih Država, a i bezmalo cijelog svijeta. 

Ti događaji ostavili su dubok trag 

kulture straha u ljudskom mentalitetu. 

U kontekstu odgovora o razlozima 

Rata protiv terorizma, Buš je 2005. 

godine iz javio: „Da se mi ne borimo i 

ne uništa vamo neprijatelje u Iraku, 

oni ne bi sjedeli skrštenih ruku. Oni 

bi kovali zavjere i ubijali Amerikance 

širom svijeta i u okviru naših granica. 

Borbom protiv tih terorista u Iraku, 

Amerikanci u uniformi savladavaju 

direktnu prijetnju američkom narodu.“ 

U savremenoj percepciji Zapada, 

Islam se smatra monolitičkom, statičkom 

religijom koja nije otvorena za 

promjene. Posebno, muslimani porijeklom 

sa Istoka se smatraju iracionalnim, 

primitivnim, seksistima, a samim 

time i inferiornijim u odnosu na ljude 

sa Zapada. Njihove kulturne vrijednosti 

su one druge kulturne vrijednosti i 

kao takvi nisu u stanju da se prilagode 

tolerantnim i demokratskim vrijednostima 

kulture Zapada. 

Animozitet prema Islamu je izgovor 

za opravdavanje diskriminatorne 

prakse prema muslimanima i isključivanju 

muslimana iz glavnih tokova 

društva. Prema istraživanjima Gallup-a, 

40 odsto Amerikanaca priznaje da ima 

predrasude prema muslimanima, dok 

39 odsto Amerikanaca vjeruje da bi 

mu slimani trebalo da nose neku vrstu 

specijalne identifikacije. 

Nakon terorističkih napada 11. septembra 

zabilježeni su brojni incidenti 

Posljedice terorističkih napada 11. septembra i rata u Iraku pokazuju da 

su najopasniji mitovi oni koji demoniziraju jedan cijeli narod i karakterišu 

ga kao Onaj Drugi. Takva demonizacija jasno vodi u opravdavanje animoziteta, 

diskriminacije i vrlo je moguće da će kulminirati u recipročnu 

mržnju i konflikt, pa čak i rat. Društvene prakse konstruisanja neobjektivnih 

slika miliona ljudi kao Drugih, drugačijih i ne-kompatibilnih sa dominantnim 

kulturnim standardima, trebalo bi da se preusmjere u pokušaj 

razumijevanja identiteta onog Drugog onakvog kakav on jeste. 

r e v i j a 

uznemiravanja i zločina mržnje protiv 

ljudi porijeklom sa Srednjeg Istoka i 

drugih koji „liče na ljude sa Srednjeg 

Istoka“. Takođe, među brojnim incide - 

ntima su i verbalni napadi, napadi na 

džamije i druge vjerske objekte kao i 

napadi na ljude. Prema nekim istraživanjima, 

evidentan je rast zločina mrž - 

nje i prema onima koji su sljedbenici 

Islama, dok su oni porijeklom sa Ist o - 

ka, bilo da su sljedbenici Islama, Arapi 

i drugi bili najčešće žrtve takvih zločina 

u tom periodu. 

ZAKLJUČAK 

Oživljavanje koncepta rasizma u 

postseptembarskom svijetu sa pret e - 

k stom vještačkih dihotomija izemđu 

Istoka i Zapada pokazuje da su koncepti 

imperijalizma, orijentalizma i 

ra sizma od velikog značaja za dom a - 

ću i globalnu sigurnost i stabilnost. 

Pos ljedice terorističkih napada 11. 

septembra i rata u Iraku pokazuju da 

su na j o pasniji mitovi oni koji demoniziraju 

jedan cijeli narod i karakterišu 

ga kao Onaj Drugi. Takva demonizacija 

jasno vodi u opravdavanje 

animoziteta, diskriminacije i vrlo je 

moguće da će kulminirati u recipročnu 

mržnju i konflikt, pa čak i 

rat. Društvene prakse konstruisanja 

ne o b jektivnih slika miliona ljudi kao 

Dr u g ih, drugačijih i ne-kompatibilnih 

sa dominantnim kulturnim standardima, 

trebalo bi da se preusmjere 

u pokušaj razumijevanja identiteta 

on og Drugog onakvog ka kav on 

jeste. 

Neposredno poslije Predsjednič-k - 

ih izbora u Sjedinjenim Državama 

2008. godine, predsjednik Buš je priznao 

da je ono za šta se najviše kaje u 

toku svog mandata jeste neuspjeh u 

Iraku. U februaru, 2009. godine, 

američki predsjednik Husein Barak 

Obama najavio je povlačenje borbene 

jedinice iz Iraka i distancirao je 

novu domaću i međunarodnu američku 

politiku od Bušove doktrine koja 

je bila zasnovana na strahu od 

Drugog. Nova američka politika koja 

je otvorenija za pomirenje sa svijetom 

Istoka pruža više nade da će se rasna 

i kulturna podjela iz m eđu Istoka i 

Zapada smanjiti. 

52 


e v i j a 

« « « FELJTON 

Rifat RASTODER: PRAVO NA IME (I) 

Ko su i od kada 

Bošnjaci Crne Gore 

Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka 

i dalje izjašnjavaju na tri različita načina - najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji, 

procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da 

li su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika 

i pokrajina bivše SFRJ? Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime - Turci, Poturice, 

Crnogorci islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od 

1971. godine identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske 

drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama? 

O tome u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera, 

objavljene u izdanju Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine 

Uvodna riječ autora 

Koliko god apsurdna, toliko i 

kompleksna, ova pitanja su aktuelizovana 

još s početkom posljednje 

jugoslovenske ratne drame (1991- 

2001), odnosno ukupne poratne 

situacije u kojoj su se našli djelovi 

većine konstitutivnih naroda (Slov - 

e n aca, Hrvata, Muslimana, Srba, Cr - 

n ogoraca, Makedonaca kao i Alb a - 

naca koji su imali status nacionalne 

manjine) bivše SFRJ nakon njenog 

raspada na više nezavisnih država. 

Znatan dio ovih naroda ostao je 

odvojen od matice naroda i rasut u 

više novoformiranih država. Dok su 

se, međutim, Srbija i Crna Gora 

silom oružja izborile za posebni 

srpski entitet u BiH, južnoslovenski 

muslimani u Crnoj Gori i Srbiji su 

izbrisani, čak, i iz Ustava. I ne samo 

što su izbrisani iz Ustava, nego - 

uprkos nesebičnoj lojalnosti i do p - 

rinosu očuvanju i obnovi crn o g - 

orskog državnog identiteta tokom 

čitavog dvadesetog vijeka, počev 

od pokušaja njegovog zatiranja 

nakon Prvog svjetskog rata (1914- 

1918), zatim ravnopravnog učešća 

u antifašističkoj koaliciji u Drugom 

svjetskom ratu (1941-1945), te zak - 

lju čno sa krajnje odvažnim držanjem 

u odbrani državnog identiteta 

Cr ne Gore tokom posljednje jugos - 

l ovenske drame (1991-2001) podstiče 

se sumnja, čak i u samu, priro - 

d nu, težnju da se očuva duhovno, 

kulturno i nacionalno jedinstvo sa 

djelovima naroda u drugim bivšim 

jugoslovenskim republikama. 

Za dodatna iracionalna podoz r - 

enja poslužila je odluka Sabora po - 

litičkih, kulturnih, naučnih, i drugih 

javnih poslenika iz redova južnos l - 

ovenskih muslimana sa čitavog pro - 

stora bivše SFRJ, od 23. septembra 

1993. godine u Sarajevu, da se, 

umjesto nametnutog (političkom 

odlukom) modifikovanog vjerskog 

imena - Musliman, reafirmiše trad i - 

cionalno nacionalno ime - Bošnjak. 

No, dok su preporuke sa ovog skupa, 

u BiH i ostalim bivšim jugoslo v - 

enskim republikama i pokrajinama, 

naišle na pozitivan odjek, te je u njima 

i proces navikavanja na novostaro 

ime već završen, u Crnoj Gori 

se, istim povodom i dalje podstiču 

podjele i sveopšta konfuzija kod 

pripadnika ovog naroda. 

Tendencioznim napisima, u 

autorskoj ili formi nekritičkog pr e n - 

ošenja izjava i klasičnog govora 

mržnje, samo zbog toga što su ja v - 

no izrazili uvjerenje o tradicionalnoj 

utemeljenosti nacionalnog imena 

- Bošnjak i za južnoslovenske 

mu s limane iz Crne Gore, podmeće 

se maltene neprijateljstvo prema 

Cr noj Gori i podstiče prava hajka, 

čak i protiv ličnosti koji su cjel o k u - 

pni politički i stvaralački kredibilitet 

ugradili u zaštitu prava i dostojanstva 

države Crne Gore i svih 

njenih građana i naroda. Potvrđuje 

se da ime generalno-naroda, zapravo, 

i nije suština problema. U ma 

ka kvoj terminološkoj formi ono 

bilo iskazano, njegovu suštinu od r - 

edile su već i sudbina, i istorija, i 

većina pripadnika naroda. 

Konačno, svako ime, inače je 

samo konvencija i civilizacijsko je, 

pa i ovdašnje pravo da se svako ka - 

zuje kako sam osjeća i nalazi za 

shodno, što će reći da je i tradici o - 

nalno i civilizacijsko pravo da svako 

i odlučuje o svom imenu - čuva ga, 

afirmiše ili mijenja bez bojazni da 


53

FELJTON » » » 

r e v i j a 

time može ugroziti bilo koje od svojih 

osnovnih prava i, pogotovo, sopstveno 

postojanje ili autohtonost. U 

protivnom, to bi značilo da, recimo 

moj komšija i rođak iz zavičaja, 

Šemo, više ne postoji ili, bar, nije 

više ista osoba od prije neku godinu. 

Jer, Šemo je, ne tako davno, 

promijenio i ime i prezime. Tačnije, 

umjesto službenog imena - Semir, 

drugi su mu - upravo naše zajedničke 

komšije, kroz formu nadimka, 

prosto nametnule ime - Šemo, 

dok je svojevremno službeno upi - 

sano prezime - Hedžić (po majci 

Bosanki), čim je postao punoljetan, 

sam, tek uz moju posredničku po - 

moć, zamijenio prezimenom svoga 

oca. Šemo je, ipak, izuzev što je u 

međuvremnu postao zreliji, ofor - 

mio porodicu i počeo da se kući, 

ostao isti - sa svim manama i vrlinama 

i kada bih drugačije ustvrdio i, 

pogotovu, kada bih sporio da zbog 

promjene imena i prezimene ili 

majke Bosanke, Šemo nije autohtoni 

Bihorac, moje komšije bi 

pomislile da sam se sa pameću hal - 

alio. 

Stoga i razjašnjenje najnovije, 

nametnute ili realne-svejedno, krize 

identiteta južnoslovenskih muslimana 

valja, u prvom redu, tražiti u 

odgovoru na pitanje: Jesu li muslimani 

južnoslovenskog jezičko-kulturološkog 

predznaka sa prostora 

bivše SFRJ, uključujući i Crnu Goru, 

uopšte narod i, nadasve, jesu li bili i 

ostali jedinstven narod ? 

Kao svjedok i sudionik aktuelne 

javne scene osjećam se, naprosto, 

dužnim da se prema ovim dilemama 

i sam odredim, tim prije što se 

radi o narodu kojem pripadam i što 

sam se i sam, samo zbog ličnog stava 

i uvjerenja - gotovo identično 

kao i 1990. godine, uoči početka 

posljednje jugoslovenske ratne 

drame, našao na meti kojekakvih 

novo-patriota. 

U tom cilju, imajući u vidu dva 

moguća (teorijska) modela konstituisanja 

nacija: etnički – naglašeniji 

značaj zajednice rođenja, jezika i 

rodne kulture, odnosno etničkih i 

jezičko-kulturoloških karakteristika 

(karakterističan za konstituisanje 

većine nacija u Evropi i, posebno, 

na Balkanu) i politički - konstituisanje 

nacije, zakonima, institucijama 

i drugim instrumentima države 

(Francuska, SAD i slično) a polazeći 

od najsvježijih statističkih podataka, 

ja samo skrećem pažnju na neke 

od činjenica koje bitno određuju 

svaku naciju, bez obzira na način 

konstituisanja. 

Neću se, naravno, upuštati ni u 

komentarisanje, ni u posebno razo - 

b l ičavanje nekih od aktuelnih ja v - 

nih gluposti kakve su, recimo, teze 

da je: vraćanje imena “Bošnjak” na - 

vodna ¨velikobošnjačka asimilacija, 

odnosno pokušaj uspostavljanja 

vel ikonacionalnih granica; odricanje 

od države Crne Gore u prilog sv - 

ojatanja druge države - BiH¨(?!) i 

slično. Ili, pak, pitanja tipa: ¨Zašto i 

Bugari, kao Južni Sloveni, nijesu 

Bo šnjaci¨ a i na osnovu elementar - 

nog poznavanja istorije i geografije 

moguće je znati da je Bugarska, 

tokom trajanja osmanske imperije, 

bila u sastavu drugog-trakijskog eja - 

leta i nikada nije bila u direktnoj 

administrativnoj i kulturološkoj ve - 

zi sa nekadašnjim Bosanskim ejaletom 

i kasnijim sandžakatima u čijim 

su se okvirima vjekovima nalazili i 

gotovo svi prostori Crne Gore sa 

značajnijim procentom muslimanskog 

stanovništva, uključujući, sva - 

kako, i današnju Podgoricu koja je, 

tokom tri perioda, takođe, bila u 

sastavu Bosanskog ejaleta, odnosno 

Bosanskog ili Hercegovačkog 

sandžaka. 

(Nastavak u sljedećem broju) 

54 


e v i j a 

« « « PRENOSIMO 

Izvod iz govora Ahmeta Davutoglua, ministra inostranih poslova Republike 

Turske na Međunarodnoj konferenciji o osmanskom naslijeđu u Sarajevu 

Naša istorija, sudbina i 

naša budućnost su iste 

Piše: Ahmet Davutoglu 

Za Zapadnjaka ili nekog di p l - 

om a tu iz drugog dijela svijeta, Bo - 

sansko pitanje je tehničko p i t anje. 

Za nas to je priča života i smrti! To 

je toliko va ž no! Teritorijalni int e - 

gritet Bosne i Hercegovine za nas 

je u istoj mjeri v a žan kao teritorijalni 

integritet Tur ske. Prosperitet i 

sigurnost Sarajeva nam je važan 

kao i sigurnost i prosperitet Ista n - 

bula - ovo nije samo os jećaj i od g - 

ovornost državnika, ovo su osjećaji 

i emocije bilo kojeg pojedinca 

Turčina koji živi u bilo kojem dijelu 

Turske. 

BALKAN: 

CENTAR ILI PERIFERIJA EVROPE? 

Kultura Balkana je stvar os m a - 

nske ostavštine, zato ću postaviću 

dva pi tanja: Šta je to karakteristika 

Balk a na koja ga ističe i koje su to 

istaknute karakteristike osmanske 

države u historiji Balkana i u svjetskoj 

historiji? Karakteristike koje 

ističu Balkan u osnovi su zbog njegove 

geografije u afro-evro-azijijskim 

relacijama, a njegova historija 

je povezana sa njegovom geog r - 

afijom. Tri karakteristike Balkana 

mogle bi se identificirati: Prva je - 

balkanski region je tampon zo na u 

geopolitici, u geopolitici se obično 

na njeg gleda kao na tampon zonu. 

Tampon zona na prijelazu iz Evr o - 

pe u Aziju, od Baltika do Medi t e - 

rana, čak i do Afrike - od sjevera ka 

jugu, od istoka ka zapadu - to je 

jedna geopolitička tampon zona i 

Mi hoćemo da imamo jedan novi balkanski region zasnovan na 

političkom dijalogu, ekonomskoj saradnji i oslanjanju, te kulturološkoj 

harmoniji i toleranciji. Ovakav je bio osmanski Balkan. 

Mi ćemo ponovno uspostaviti ovakav Balkan. Mene ljudi zovu 

neo-osmanistom, stoga se ja rijetko pozivam na osmansku 

državu u bilo kojem pitanju vanjske politike, ali ono što želim da 

potcrtam jeste osmanska ostavština, baština, zavještanje kao 

neku vodilju. Vijekovi osmanske uprave na Balkanu bile su priče 

uspjeha, a danas ih mi moramo ponovno otkriti! 

zona prijenosa. Doći ću do toga šta 

to znači, zašto je to toliko važno. 

Zašto ova od lika ima utjecaja na hi - 

s toriju Balkana. Druga karakteristika 

je geo-ekonomska. Balkanski 

region je region prije n osa (tran s - 

akcija) u geo-ekonomskom smislu. 

Od vremena grčke civilizacije, 

drevnih civilizacija, balkanski re g - 

ion je region ekonomske razmjene 

- od mora do kopnenih puteva E- 

vrope, istočne Evrope, od istoka ka 

zapadu - bio je i ostao prostor 

razmjene geo-ekonomije. Treća 

odlika Balkana je da balkanski re - 

gion bio region geo- kulturalnog 

međudjelovanja. Neko liko kultura 

su međusobno utjecale jedna na 

drugu na Balkanu, mnoge migracije, 

različiti narodi došli su i mj ešali 

se jedni s drugima. Region sa ov a - 

kvim karakteristikama, sa ove tri 

karakteristike: geo-politička tampon 

zona, geo-ekonomska zona 

pr ijenosa i geo-kulturološke interakcije 

- vi ima te dvije alternativne 

sudbine u historiji: možete biti ili 

centar svjetske po litike ili ćete mo - 

rati biti žrtve svjetskog natjecanja i 

biti periferija neke druge sile. 

Stoga, Balkan je ili jedna uspješna 

priča ili priča neuspjeha i žrtve ov - 

oga natjecanja. U historji, zb og ov - 

ih odlika, danas naprimjer, kada 

go vorimo o Balkanu, uobičajeno 

mi slimo da je balkanski region pe - 

r i ferija Evrope, ne centar Evrope, 

već peri f erija Evrope. Da li je balkanski 

region zaista periferija u geo g - 

r afskom smislu? Ne! Ustvari, balkanski 

region je usred jedne od najs- 


55

PRENOSIMO » » » 

r e v i j a 

trateškijih centara afro-euro-azije. 

Zašto je on postao, zašto imamo 

takvu percepciju periferije? 

OSMANSKA HISTORIJA JE 

HISTORIJA BALKANA 

Ako biste, naprimjer, upitali 

Mehmed-pašu Sokolovića, on vam 

ne bi rekao da je Sarajevo ili Solun 

periferija Osmanske države, ili periferija 

Evrope. On bi smatrao da je 

ovo upra'vo centar svega. I, to je 

bilo tačno. Stoga, pogledajte historiju! 

Prva grčka država, imperijalna 

država mogli bismo kazati, koja 

je izniknula iz balkanskog regiona 

bilo je Ale ksandrovo carstvo. Ono 

je poniklo na Balkanu, ali centar 

Aleksandrovog carstva nije bio Ba - 

lkan, nije bilo Aleksandrija, sve prijestolnice 

cara Aleksandra bile su u 

Anadoliji, u Egi ptu, u Iranu i Afga n - 

istanu. Ta ca revina se pojavila na 

Ba l kanu, ali je centar Aleksandrove 

ca revine nije bio na Balkanu. U Ri - 

m sk om carstvu, i u Is točnom i 

Zapadnom rimskom carstvu, ba-lkanski 

region bio je periferija: rimski 

car bi na Ba lkanu provodio sa - 

mo onaj dan kada bi odlučio da 

ima vojni napad ili u pripremama 

za odlazak u Aziju. On balkanski 

region nije smatrao centrom. Jed - 

ina iznimka širom historije u tom 

smislu je Os manska država. To kom 

Osmanske države, taj dio, balkanski 

region, postao je centrom svj e - 

tske politike. Ovo je zlatno doba 

Ba l kana. Ja ovo ne govorim zbog 

toga što smo mi nasljednici osm-a - 

nske baštine, već zbog toga što je 

ovo historijska činjenica. 

Ko je vodio svjetsku politiku u 

16. stoljeću? Vaši preci! Nisu svi oni 

bili Turci! Neki su bili slavenskog 

porijekla, neki albanskog, neki čak 

konvertiti grčkog porijekla. Ali, oni 

su vo dili svjetsku politiku. Meh - 

med paša Sokolović je dobar primjer. 

Da nije bilo Osmanske države 

Mehmed paša Sokolović bio bi 

siromašni, zaostali, srpski seljak 

koji bi možda imao malu farmu ili 

štagod da je imao, u to vrijeme, u 

tom dijelu svijeta. Ali, zahva ljujući 

Osmanskoj državi, on je po stao lider 

u svjetskoj politici. Stoga, os ma - 

nska historija je historija balkanskog 

regiona. To je historija centralne 

uloge Balkana u svjetskoj 

politici. I to ne samo u političkom 

smislu. Svi gl a vni trgovački putevi 

vodili su preko Balkana u to vrijeme. 

Solun je postao centar eko - 

no mske aktivnosti. Prije toga So l - 

un je bio jedan mali grad, ali u 

osmansko vrijeme Solun je postao 

glavni trgovinski centar. Sva trgovina 

Mediterana išla je preko So l - 

una. Pra t ite migracije Jevreja, moći 

ćete shvatiti tokove novca. Zašto je 

Solun postao grad sa najvećom 

židovskom zajednicom od 16. do 

18. stoljeća, čak i u 19. stoljeću zn a - 

čajan broj populacije So luna bili su 

Židovi. Šta su oni tu radili? Bili su 

bankari i bavili se trgovinom. Sva 

trgovina iz Soluna ka sjeveru, ka 

euro-aziji, mediteranska ekonomija, 

do euro-azijske ekonomije, ad - 

m inist rirana je iz Soluna i Ista n - 

bula. Isto tako, Beograd. U četrnaestom 

stoljeću Beograd je bio 

poput svakog, ne sela, već manjeg 

grada. Ali za vrijeme Osmanske 

države Beograd je postao centralni 

grad, ključni grad, Dunava, centralne 

Evrope, u ekonomskom 

smislu, u kulturološkom smislu, 

bilo je stotine džamija i crkava. Sa - 

rajevo je čudo, kao neka minijatura 

ovog nasljedstva. Ako shv a tite Sa r - 

ajevo, možete razumjeti svu os m - 

ansku historiju, jer možete reći: po - 

stoje ljudi koje ako shvatite, sh v - 

atićete to stoljeće. Ako shvatite He - 

gela, razumjećete njemački mentalitet 

19. stoljeća. To je poput ne - 

kog prototipa cjelokupnog mentaliteta. 

Isto tako, Sarajevo je prototip 

osmanske civilizacije. Sar a j - 

evo je bilo prototip rasta Balkana. 

Slično tome, kasnije u 19. stoljeću 

Kavalal Mehmed Ali-paša je bio 

Albanac. Ali, on ne samo da je po s - 

tao jedna od vodećih figura o s m - 

anske države tog vremena. On je 

osnivač modernog Egipta. Da nije 

bilo osmanske tradicije, Egipćani 

ne bi vidjeli jednog Albanca u sv - 

om životu, a Kavalali Mehmed Alipaša 

bi u najboljem živio negdje 

na Balkanu kao jedna inteligentna 

osoba. Stoga su vodeće figure kao 

56 


e v i j a 

prototipi te civilizacije. Šta mi iz 

ovoga možemo naučiti? Balkanski 

region ima svoju sudbinu zbog 

ovih geo-političkih, geo-kulturalnih 

i geo-ekonomskih fak tora: ili će 

balkanski region biti ce n tar svega 

ili žrtva svega. 

DUH SARAJEVA JE DUH 

KOEGZISTENCIJE 

Zašto je nakon 19. stoljeća b a l - 

kanski region podijeljen i od tog 

vremena, kadgod govorimo o Ba - 

lkanu, govorimo o podjelama, su - 

kobima i svemu tome. Ne o civilizaciji, 

jer odsutnost geo-kulturalne 

interakcije znači sukob kultura. 

Odsustvo geo-eko n omske 

ra zmjene znači ekonomsku stagnaciju. 

Odsustvo političke moći 

i vlasti znači postajanje tampon 

zo nom svih mogućih sukoba. 

Sada je vrijeme obnove, kada 

ćemo nanovo otkriti duh Ba l - 

kana. 

Koji tip politike bismo trebali 

im plementirati s ciljem da post i g - 

nemo ovo? Prvo, kako bi geo-političku 

tampon zonu pretvorili da 

balkanski region ne bude žrtva 

konflikata - moramo stvoriti novi 

os jećaj jedinstva u našoj regiji. Mo - 

ramo ojačati re gionalnu saradnju i 

zajednički re gi onalni osjećaj. Ako 

pogledate u historiju, mi smo ljudska 

bića, ne živimo u raju. Poput 

historije ljudska bića su ozbiljna ili 

historija je ozbiljna poput ljudskih 

bića. Mi nismo životinje, na nama 

je da odlučimo da učinimo nešto. 

Isto tako historija je ozbiljna i ovisi 

iz kojeg dijela historije uzimate od - 

abir da biste ga danas interpretirali. 

Balkanska historija nije samo 

historija konflikata, tokom 15. do 

19. stoljeća, balkanska historija bila 

je priča uspjeha. Mi možemo p o n - 

ovno uspostaviti ovaj uspjeh stv a r - 

ajući novu regionalnu vlastitost 

kroz kreiranje nove multikulturalne 

koegzistencije i nove ekon o - 

mske zone. Multikulturalna koegzi - 

s t encija je veoma važna. Jer uspon 

civilizacije može biti shvaćen jedino 

kroz analiziranje struktura 

gradova i kulturološkog života u 

njima. Ako je jedan grad homogen, 

to znači da ta civilizacija nije do v - 

oljno raznolika i bogata. U doba 

prije Rimskog carstva, grad Rim je 

bio pun Rimljana, ali kasnije kada 

se uspostavilo Rimsko carstvo Rim 

je postao kozmopolitski grad. Na 

Ba lkanu, jednako tako, Istanbul i 

mnogi drugi gradovi, su bili multikulturalni, 

gdje se živjelo zajedno. 

I zbog tog jakog kulturološkog bo - 

g atstva dogodio se porast u međusobnom 

utjecaju. 

Zaostajanje je izazov. Ono što je 

1990-tih bilo, oni koji su organiz i - 

rali masakre u Srebrenici i širom 

Bosne i Hercegovine su bili barbari 

koji nisu htjeli tolerirati razlike 

u kul turolo škom smislu. Duh Sar a - 

j eva je duh ko egzistencije, duh 

zajedničkog života. 

BOSNA I HERCEGOVINA JE 

NAŠA ODGOVORNOST! 

Šta je Turska? Turska je jedan 

mali Balkan, mali Bliski Istok, mala 

Kav k azija. Mi imamo više Bošnjaka 

koji žive u Turskoj nego u Bosni i 

Herce g ovini. Više Albanaca žive u 

Turskoj nego u Albaniji, više Gru zi - 

j aca, Čečena, Abhazijaca žive u Tu r - 

skoj nego u Gruziji, Čečeniji ili Ab - 

h aziji… A imamo Kurde, Arape, Tu - 

rke zajedno. Zašto ovo imamo? 

Zbog ove osmanske ostavštine! Za 

sve ove muslimanske nacije Balk a - 

na, Kavk a zije i Bliskog Istoka, Tu r - 

ska je neka vrsta sigurnog utočišta, 

domovina, da! Najvišu dobrodoš l - 

icu imate. An adolija pripada vama 

draga naša Bo sanska braćo i sestre. 

A i mi smo sigurni da je Sarajevo 

naše! Kada ka žem da je Anadolija 

vaša, to znači: ako hoćete doći, d o - 

đite! Ali mi žel i mo da vi budete sigurni 

i postojani ovdje kao posjednici 

Sarajeva i Bosne i Hercegovine! 

Zbog toga mo ramo biti op r - 

ezni. Ono što se dešava u Bosni i 

Hercegovini je naša od govornost! 

« « « PRENOSIMO 

REINTEGRISAT ĆEMO 

BALKAN! 

Za Zapadnjaka ili nekog diplomatu 

iz drugog dijela svijeta, Bo s a - 

nsko pitanje je tehničko pitanje 

koje se treba rješavati. Treba odraditi 

ovo, ne smije se uraditi ovo… 

poput teh n ičkog diplomatskog pr - 

o cesa. Za nas to je priča života i 

smrti! To je toliko važno! Terito r i - 

jalni integritet Bosne i Herceg o v - 

ine za nas je u istoj mjeri važan kao 

teritorijalni inte g r itet Tu r ske. Pr o - 

speritet i sigurnost Sarajeva nam je 

važan kao i sigur nost i prosperitet 

Istanbula - ovo nije samo os jećaj i 

odgovornost državnika, ovo su os - 

j ećaji i emocije bilo kojeg Turčina 

koji živi u bilo kojem dijelu Turske. 

Danas sam to pričao vašim liderima 

ovdje. Bila su dva velika 

spontana mitinga, demonstracije u 

Tu rskoj, ve oma velike, koje ja u sv - 

om životu pamtim. Sjećam se do - 

bro jedne, bila je 1993. godine. Na 

medijima je prenijeta vijest da Srbi 

koriste hemijsko oružje u napadu 

na Goražde. Vijest je objavljena u 7 

ili 8 sati navečer. Ne hiljade, već 

stotine hiljada ljudi su se okupile 

na Taksimu (trg u Istanbulu) spontano. 

Da se od njih zatražilo da 

pješaće do Bosne te noći, ne bi raz - 

m išljali ni da kući odu, istog mo - 

menta bi krenuli prema Bosni sa 

takvim emocijama. Ovo je način na 

koji smo mi vezani jedni za druge. 

Ukratko, naša historija je ista, naša 

sudbina je ista i naša budućnost je 

ista. 

I poput 16. stoljeća, kada se do - 

godio rast osmanskog Balkana kao 

centra svjetske politike, mi ćemo 

učiniti da Balkan, Kavkazija i Bliski 

Istok, zajedno sa Turskom postanu 

centar svjetske politike u budu ć n - 

osti. Ovo je cilj turske vanjske politike 

i mi ćemo ovo postići. Mi će - 

mo reintegrisati balkanski region, 

Kavkaz iju, Bliski Istok na osnovu 

principa regionalnog i globalnog 

mira ne samo za sve nas, već za 

cijelo čovje čanstvo. 


57

VJERSKI POJMOVNIK » » » 

r e v i j a 

Fikh 

postupke punoljetnih i pametnih ljudi, a ti postupci 

zovu se »ef'ali mukellefin«. 

Podruje fikha je vrlo prostrano. On se dijeli u četiri 

glavna dijela: »ibadat«, »munakehat«, »muamelat« i »ukubat«. 

Ibadat su propisi o vjerskim obredima, munakehat 

govori o bračnim stvarima, muamelat tretira međusobne 

odnose ljudi, kao npr. kupoprodaju, a ukubat govori 

o kaznama za prekršaje pojedinih vjerskih propisa. 

Svaki punoljetan čovjek je odgovoran za svako svoje 

djelo, i svako njegovo djelo podliježe naročitim vjerskim 

propisima i osudama. Nauka koja nas uči kakvu 

osudu treba izreći za pojedina ljudska djela zove se 

»Ilmi-fikh« ili kraće »Fikh«. Prema tome je fikh nauka 

koja pretresa sve postupke punoljetnih ljudi sa senatskog 

gledišta i određuje da li se neko djelo po vjerskim 

propisima mora ili ne mora, smije ili ne smije činiti, 

je li ga slobodno činiti, ili je neko djelo pohvalno ili 

ružno činiti 

Iz spomenute definicije fikha se vidi da šeriatska 

osuda o izvjesnom činu može biti donesena na pet 

načina: 

1) da se neki čin (npr. namaz ili post) mora činiti, i 

to se zove »vudžub« a čin je sami »vadžib«. 

2) da se određeni čin ne smije činiti (npr. upotreba 

alkoholnih pića ili krađa). To se zove »hurmet«, a takav 

čin je »haram« (zabranjen). 

3) da se neki čin može bez zamjerke činiti (npr. 

napraviti izlet ili voditi običan razgovor). Tome se kaže 

»ibahat«, a takav čin je po šeriatu »mubah«. 

4) da je nešto pohvalno činiti (npr. redovito čistiti 

zube). Tome se kaže »nedb«, a sam čin je »mendub«. 

5) da je neki čin nevaljao, ružan (npr. najesti se 

bijelog luka pa otići u društvo ili džamiju). Tome se 

kaže »kerahet«, a takav čin je »mekruh«. Prema tome: 

vudžub, hurmet, ibahat, nedb i kerahet su šerijatske 

presude (ahkami-šer'ijje). One se primjenjuju na sve 

U ibadete spadaju uglavnom: namaz, post, zekjat i 

hadž. 

Osnove fikha su: Kur'an, Sunnet, idžma i kijas. 

Kur'an je Božija knjiga, Sunnet je ono što je Alej - 

hisse-lam rekao, radio ili šutnjom odobrio (Sunnetikavlij 

je, Su-nneti-fi'lijje i Sunneti-tekririjje). Idžma je je - 

dnoglasno rješenje nekog šeriatskog pitanja od strane 

cjelokupne uleme jednog vremena, a kijas je donošenje 

neke šeriatske odredbe na temelju analognog rješenja 

donesenog prije o nekom drugom pitanju koje ima 

nešto zajedničko i slično s pitanjem o kojem se donosi 

novo rješenje, kao npr. odredba da je haram piti rakiju, 

jer i ona opija kao vino, za koje je već otprije poznato 

da je zabranjeno. 

Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas su, dakle, vrela iz kojih 

se crpe šeriatske odredbe (ahkjami-šer'ijje) za sve postupke, 

djela i događaje među muslimanima sve do 

Sudnjeg dana. Ta vrela zovu se zajednički »Edillei-šer'ijje« 

(šeriatski dokazi) jer se njima dokazuje ispravnost 

pojedinih šeriatskih odredaba. Nauka koja raspravlja o 

tome kako se na temelju ovih Izvora dolazi do šeriatskih 

odredaba zove se »Usuli-fikh«. 

Fetva je rješenje nekog pitanja iz fikha uz koje 

dolazi objašnjenje na temelju čega je doneseno to 

rješenje. Vjerski učenjak koji donosi to rješenje zove se 

mufti (kod nas muftija). Kad se kaže npr. da je fetva u 

nekom pitanju donesena prema mišljenju imami 

Muhameda, to znači da su učeni ljudi to pitanje po 

fikhu riješili na temelju imami-Mu-hamedova mišljenja, 

tj. oni su donijeli tu šeriatsku odluku onako kako ju je 

donio imami Muhamed, a ne kao Ebu Ha-nife ili Ebu 

Jusuf. 


Abaz Dizdarević

Maj, 2010. go di ne Broj 15 www.forumbosnjaka.com Go di na V ...

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?