Ugovor o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Kanade

Ugovor o socijalnom
osiguranju između
Republike Hrvatske
i Kanade
Ugovor o socijalnom osiguranju
između Vlade Republike Hrvatske i
Vlade Kanade (u daljnjem tekstu: Ugovor)
potpisali su u Zagrebu 22. travnja
1998., gospođa Vera Babić, tada zamjenica
ministra rada i socijalne skrbi, i gospodin
Viktor Rabinovitch, pomoćnik
zamjenika ministra ljudskih resursa.
Ugovor je sklopljen u izvorniku na hrvatskom,
engleskom i francuskom jeziku,
a potvrđen je od strane Hrvatskog
sabora 12. studenoga 1998. te objavljen
u »Narodnim novinama – međunarodni
ugovori« broj 16/98. Stupio je na snagu
1. svibnja 1999., a od istog dana primjenjuje
se i Administrativni sporazum za
primjenu tog Ugovora (objavljen također
u »Narodnim novinama – međunarodni
ugovori« ,broj 16/98).
Ugovori s prekomorskim
državama
Spomenuti Ugovor bio je prvi ugovor
o socijalnom osiguranju koji je Hrvatska
sklopila izvan europskog kruga država,
odnosno, prvi ugovor takve vrste koji je
sklopila s nekom prekomorskom državom.
Nakon tog Ugovora sljedeći ugovor
o socijalnom osiguranju s prekomorskom
državom bio je onaj s Australijom,
potpisan u Zagrebu 13. svibnja 2003,. a
stupio je na snagu 1. srpnja 2004.
U tijeku je sklapanje ugovora o socijalnom
osiguranju s još nekim prekomorskim
državama, i to s Novim Zelandom
i Čileom, a potaknuto je sklapanje
takvog ugovora s Argentinom i Sjedinjenim
Američkim Državama. S Argentinom
se očekuje očitovanje o otpočinjanju
pregovora u skorije vrijeme, a SAD
su za sada odbile mogućnost sklapanja
takvog ugovora, uz obrazloženje da u
Hrvatskoj radi mali broj američkih građana,
ne osvrćući se na broj hrvatskih
iseljenika u SAD-u.
Ugovor s Kanadom je tipični »prekomorski
ugovor«, što znači da se primjenjuje
samo na davanja iz mirovinskog
sustava država ugovornica, te ne
obuhvaća ostale podsustave socijalnog
osiguranja – zdravstvenu zaštitu
i zdravstveno osiguranje, davanja za
nezaposlenost i doplatak za djecu, koji
su uobičajeno obuhvaćeni europskim
dvostranim ili višestranim ugovorima o
socijalnom osiguranju.
Osim što ni inače u tzv. prekomorskim
ugovorima nije običaj ugovarati
zdravstvenu zaštitu na koju bi građani
jedne države imali pravo na području
druge države, s Kanadom je postojala
i posebna zapreka, a to je organizacija
zdravstvene zaštite i sustava davanja za
ozljede na radu i profesionalne bolesti
na razini svake savezne jedinice posebno
(provincije i područja). Zahvaljujući
posebnoj tzv. »provincijalnoj klauzuli«,
koja se temelji na kanadskom Ustavu i
koja je ugrađena u sve ugovore o socijalnom
osiguranju koje Kanada, kao
savezna država, sklapa s drugim državama,
svaka kanadska provincija, iako
nije međunarodnopravni subjekt, ovlaštena
je prema potrebi sklapati samostalno
posebne sporazume o pitanjima
iz socijalne sigurnosti sa samostalnim
pravnim subjektima – državama, ako oni
nisu u suprotnosti s glavnim ugovorom,
koji je s istom državom sklopila Kanada
kao savezna država (članak 21. Ugovora).
U tom smislu je Sklopljen sporazum
o socijalnom osiguranju između
Republike Hrvatske i Quebeca, na koji
se kratko osvrćemo na kraju ovog članka.
Što se tiče posebnih sporazuma za
područje zdravstvene zaštite, do sada
su kanadske provincije sklopile ugovore
o zdravstvenoj zaštiti i davanjima za
slučaj ozljede na radu ili profesionalne
bolesti samo sa SAD-om. To je razumlji-
102

vo s obzirom na neposrednu blizinu,
veličinu obiju država i fluktuaciju radne
snage između njih, a to su parametri koji
ne vrijede između Hrvatske i Kanade.
Pregovori o Ugovoru vodili su se na
temelju kanadskog modela dvostranog
ugovora o socijalnom osiguranju, u koji
su ugrađeni i svi hrvatski prijedlozi koje
je prihvatila kanadska strana. Kanadska
strana nije prihvatila jedino hrvatski
prijedlog u dijelu administrativnih i
raznih odredaba (IV. dio), i to o povratu
preplate, naknadi štete od treće strane
i ovrsi pravomoćnih i ovršnih odluka o
potraživanjima s naslova duga korisnika
davanja s prebivalištem u jednoj državi
prema mirovinskom sustavu druge
države, jer kanadsko zakonodavstvo ne
dopušta takve odredbe u ugovorima. U
odnosu na povrat preplate, svaka strana
se namiruje iz davanja koje sama isplaćuje.
Ugovor
Ugovor s Kanadom primjenjuje se
na osobe koje su u Hrvatskoj ili Kanadi
navršile razdoblja koja se uzimaju u
obzir za ostvarivanje prava na davanja
iz mirovinskog sustava Hrvatske i/ili Kanade,
ali samo ako podnositelj zahtjeva
ne ispunjava uvjete za samostalnu
mirovinu, bez primjene Ugovora, prema
domaćem zakonodavstvu jedne ili
obiju država ugovornica. Iz prethodne
rečenice proizlazi primjena tzv. univerzalnog
načela ili načela osiguranja u
odnosu na primjenu Ugovora na osobe
(tzv. osobni obuhvat), te se Ugovor ne
primjenjuje samo na državljane, već na
sve osobe koje su bile obuhvaćene zakonodavstvom
Hrvatske i Kanade, kao i
na osobe koje od njih izvode svoja prava
(uzdržavani i nadživjeli članovi obitelji).
Također proizlazi načelo supsidijarne
primjene, te Ugovor neće primijeniti
ona ugovorna stranka prema čijem
domaćem zakonodavstvu podnositelj
zahtjeva ispunjava uvjete za davanje
bez primjene odredaba o zbrajanju
relevantnih razdoblja navršenih u obje
države ugovornice (samostalna mirovina).
Ugovor sadrži i načelo jednakosti
postupanja, prema kojem je država
ugovornica dužna prema osobama na
koje se primjenjuje Ugovor, postupati
na isti način kao i prema vlastitim državljanima.
Ugovor predviđa isplatu svih davanja,
onih određenih primjenom Ugovora,
kao i onih priznatih samo na temelju
domaćeg zakonodavstva, na područje
druge države ugovornice, kao i korisnicima
na području treće države. Davanja
se isplaćuju u valuti države u kojoj
korisnik ima prebivalište (kanadska,
hrvatska ili valuta treće države, a u posljednjem
slučaju to može biti i u nekoj
drugoj konvertibilnoj valuti).
Pravilo osiguranja i iznimke. Na
zaposlene osobe primjenjuje se mirovinski
sustav države ugovornice na čijem
području je osoba zaposlena, a na
samostalne privrednike koji imaju prebivalište
u jednoj državi, a poslove obavljaju
u cijelosti ili djelomično u drugoj
državi, primjenjuje se zakonodavstvo
države prebivališta.
Na izaslane radnike (detašman) primjenjuju
se propisi države u kojoj poslodavac
ima sjedište, i to u trajanju od
60 mjeseci.
Na članove posade broda koji imaju
prebivalište u Kanadi, primjenjuje se
kanadski mirovinski sustav, a u svim
ostalim slučajevima se primjenjuje hrvatski
mirovinski sustav.
Na osobe koje su u državnoj službi
jedne države ugovornice, a službu obavljaju
u drugoj državi ugovornici, u pravilu
se primjenjuje zakonodavstvo prve
države. Zakonodavstvo druge države
može se u tom slučaju primijeniti samo
ako je osoba državljanin druge države
ili ako ima prebivalište na njezinom području.
Nadležna tijela ugovornih stranaka
mogu se sporazumjeti o drugim iznimkama
od primjene pravila osiguranja u
odnosu na osobu ili kategoriju osoba.
Uobičajeno je da takav zahtjev podnese
poslodavac, a može ga podnijeti i zainteresirana
osoba.
Zbrajanje razdoblja. Ako osiguranik
nije navršio dovoljno razdoblja prema
zakonodavstvu Hrvatske i/ili Kanade
za mirovinu koja bi se ostvarila samo
primjenom domaćeg zakonodavstva o
davanjima iz mirovinskog sustava jedne
ili obiju država, dolazi do primjene
Ugovora, te nadležna ustanova jedne
ili svake od država zbraja razdoblja
navršena u drugoj državi ugovornici
radi utvrđivanja ima li osiguranik pravo
na davanje prema njezinim propisima
(teoretski staž koji služi samo za utvrđi-
103

vanje postoji li pravo na davanje). Ugovorom
je određeno koja se razdoblja,
navršena na području druge ugovorne
stranke, uzimaju u obzir za takvo zbrajanje.
Tako je, primjerice, moguće da
se, uz razdoblja navršena na području
Kanade, na kanadski teret pripišu čak i
razdoblja navršena u Hrvatskoj, ako je
osoba uplaćivala doprinose u kanadsko
osiguranje za vrijeme prebivanja u
Hrvatskoj, i obratno. Pored toga, ograničeno
je trajanje razdoblja na koje se
primjenjuju odredbe o zbrajanju – ako
je ukupno razdoblje navršeno na području
jedne od država kraće od godinu
dana, i ako u toj državi samo na temelju
tog razdoblja osoba ne ispunjava pravo
na samostalno davanje, nadležna ustanova
te države ne mora primijeniti odredbe
o zbrajanju razdoblja, što znači da
ta osoba iz te države ne može ostvariti
davanje. S druge strane, ako osiguranik
nema pravo na davanje na temelju
zbrajanja razdoblja primjenom Ugovora,
ako je navršio razdoblja u nekoj trećoj
državi s kojom su Hrvatska i Kanada
vezane ugovorom o socijalnom osiguranju,
za utvrđivanje prava na davanje
moguće je pribrojiti razdoblja navršena
u toj trećoj državi. Međutim, u slučaju
da je samo Hrvatska vezana takvim ugovorom
s trećom državom, takva mogućnost
je predviđena samo za hrvatske
državljane.
Kanada kao razdoblja koja se priznaju
na temelju Ugovora iskazuje dvije vrste
razdoblja – razdoblja prebivanja u
Kanadi i razdoblja osiguranja navršena
u Kanadi. Ponekad su razdoblja iskazana
na način da se preklapaju, jer je normalno
da je osoba koja je bila zaposlena
u Kanadi, istodobno tamo i prebivala,
ali hrvatski nositelj u svrhu utvrđivanja
prava na hrvatsku mirovinu prema Ugovoru
uzima razdoblja koja se poklapaju
samo u jednostrukom trajanju, ne dajući
prednost prebivanju ili osiguranju u
Kanadi.
Utvrdi li da osiguranik ima pravo na
davanje temeljem zbrajanja razdoblja
koja je navršio u obje države, nadležna
ustanova određuje svotu davanja koje
će isplaćivati, uzimajući u obzir samo
razdoblja navršena prema njezinom zakonodavstvu.
Time je ispunjena svrha
sklapanja takvog ugovora – da osiguranik
ostvari iz svake države dio mirovine
razmjeran razdoblju navršenom u svakoj
od država.
U odnosu na hrvatska davanja, Ugovorom
je određeno ograničenje najdužeg
razdoblja koje se prema hrvatskom
zakonodavstvu uzima za utvrđivanje
prava na davanje. U vrijeme sklapanja
Ugovora – prije 1. siječnja 1999. - navedena
odredba je imala smisla jer je
hrvatskim propisima o mirovinskom
osiguranju bilo predviđeno najduže
trajanje razdoblja mirovinskog staža, i
to 35 godina za žene ili 40 godina za muškarce.
Novo zakonodavstvo o mirovinskom
osiguranju, koje se primjenjuje od
1. siječnja 1999., ne predviđa najduže
razdoblje mirovinskog staža, pa se ova
odredba trenutačno ne primjenjuje, ali
je moguće da neko buduće zakonodavstvo,
ovisno o slučaju, ponovno uvede
takvo ograničenje najdužeg razdoblja.
Primjena mirovinskih sustava. Na
davanja koja se stječu primjenom ovog
Ugovora, države ugovornice primjenjuju
vlastito zakonodavstvo koje je na
snazi u trenutku nastanka osiguranog
slučaja. U tom smislu, hrvatski nadležni
nositelj primjenjuje hrvatske propise
o mirovinskom osiguranju, a kanadski
nadležni nositelj primjenjuje Zakon o
starosnoj sigurnosti s povezanim propisima
i Kanadski mirovinski plan s povezanim
propisima. Ugovor se također
primjenjuje i na sve buduće propise
kojima se mijenja ili dopunjuje zakonodavstvo
ugovornih stranaka, ili kojim se
uvode nove kategorije osiguranika.
Za utvrđivanje prava na davanja Ugovor
predviđa uzimanje u obzir svih pravnih
činjenica nastalih i prije njegova
stupanja na snagu, s time da davanja ne
mogu biti priznata od datuma koji bi bio
raniji od dana stupanja na snagu Ugovora.
Kanadski mirovinski sustav
Kanadski mirovinski sustav je dvostruk:
1. sustav socijalne sigurnosti
uređuje nacionalne mirovine (opća starosna
i ograničena obiteljska mirovina)
i razne dodatke za osobe koje nemaju
dovoljno prihoda, uz uvjet cenzusa prihoda,
na temelju državljanstva i razdoblja
prebivanja u Kanadi, a 2. Kanadski
mirovinski plan, kao sustav socijalnog
osiguranja, uređuje mirovine zaposlenih
osoba i samostalnih djelatnika na
temelju razdoblja uplaćenih doprinosa,
ovisno o visini ostvarenog dohotka.
Oba sustava se primjenjuju na cijelom
104

kanadskom području, uz izuzetak Provincije
Quebec, u kojoj se primjenjuje
sustav nacionalnih mirovina, ali se
umjesto Kanadskog mirovinskog plana
primjenjuje posebni Mirovinski plan
Quebeca.
Opća mirovina (Universal pension)
je starosna mirovina iz sustava
nacionalnih mirovina. Financira se putem
poreza iz državnog proračuna, ne
plaćaju se posebni doprinosi. Uvjeti za
ostvarivanje prava na starosnu mirovinu
su: 65 godina života (muškarci i žene)
i 10 godina prebivanja u Kanadi nakon
18. godine života. Najduže razdoblje
prebivanja koje se uzima u obzir je 40
godina. Takva mirovina se isplaćuje
izvan Kanade samo ako je osoba navršila
20 godina prebivanja u Kanadi ili pod
uvjetima propisanim ugovorom o socijalnom
osiguranju.
Tako Ugovor između Hrvatske i Kanade
predviđa zbrajanje razdoblja prebivanja
navršenih u Kanadi s razdobljima
mirovinskog staža navršenog u Hrvatskoj
za stjecanje minimalnog uvjeta
od 10 godina prebivanja u Kanadi za
pravo na kanadsku opću mirovinu (universal
pension). Uvjet prebivanja od 20
godina za pravo na isplatu kanadske mirovine
izvan Kanade također je moguće
navršiti na temelju zbrajanja razdoblja
prebivanja u Kanadi s razdobljima mirovinskog
staža u Hrvatskoj.
Kanadska opća starosna mirovina
iznosila je najviše 461,55 CAD (kanadskih
dolara) mjesečno u 2003. godini za
navršeno puno razdoblje prebivanja.
Osobama s visokim prihodima ova mirovina
se smanjuje, i to na način da su
dužni vratiti državi 15% svakog prihoda
koji prelazi ukupni godišnji prihod od
57.879 CAD u 2003. godini. Osobi koja je
navršila više od minimalnog razdoblja
(10 godina) i manje od najdužeg razdoblja
(40 godina) određuje se mirovina u
40-tinama od pune svote mirovine (od
461,55 CAD u 2003. godini) ovisno o dužini
razdoblja prebivanja navršenog u
Kanadi.
Prema Ugovoru, ako je osoba na temelju
zbrajanja razdoblja navršenih u
Kanadi i u Hrvatskoj stekla minimalni
uvjet od 10 godina za kanadsku opću
mirovinu, svota kanadske mirovine se
određuje za razdoblje efektivnog prebivanja
u Kanadi, kraćeg od 10 godina,
na temelju spomenutih 40-ina stavljenih
u odnos prema punoj svoti kanadske
opće mirovine.
Iz kanadskog sustava opće starosne
mirovine udovci i udovice mogu steći
pravo i na neku vrstu obiteljske mirovine
u razdoblju između navršene 60
i 64 godine života, pod uvjetom da je
nadživjeli supružnik stanovnik Kanade
(ne isplaćuje se izvan Kanade) i da je
navršio u Kanadi razdoblje prebivanja
u trajanju od 10 godina nakon 18. godine
života (moguće ju je steći na temelju
zbrajanja razdoblja prema Ugovoru).
Takva mirovina iznosi najviše 904,03
CAD mjesečno u 2003. godini. Ista mirovina
pretvara se u opću starosnu mirovinu
pri navršetku 65 godina života, te
se isplaćuje u inozemstvo pod uvjetom
da je korisnik mirovine u Kanadi navršio
najmanje 20 godina prebivanja (za ispunjenje
tog uvjeta moguće je primijeniti
odredbe Ugovora o zbrajanju razdoblja
navršenih u Kanadi i Hrvatskoj).
Uz opću starosnu mirovinu moguće
je, pod uvjetom cenzusa prihoda, steći
dodatak za samca, te najveća svota opće
starosne mirovine zajedno s takvim dodatkom
iznosi 1.010,08 CAD mjesečno,
a 1.637,70 za bračni par u 2003. godini.
Pored navedenoga, supružnik korisnika
opće starosne mirovine može, također
pod uvjetom cenzusa prihoda, steći
doplatak do visine zajamčenog prihoda
od najviše 818.85 CAD mjesečno, te
može takav doplatak koristiti samo u razdoblju
od 60. do 64. godine života.
Mirovine iz sustava socijalne sigurnosti
usklađuju se svaka tri mjeseca,
ovisno o kretanju troškova života.
Kanadski mirovinski plan predviđa
stjecanje starosne, invalidske i obiteljske
mirovine. Primjenjuje se na cijelom
području Kanade, osim u Provinciji
Quebec, koja ima vlastiti mirovinski plan
(i koja samostalno sklapa sporazume o
mirovinskom osiguranju). Obuhvaća
sve osobe zaposlene u Kanadi i sve samostalne
djelatnike koji u Kanadi imaju
prebivalište. Financira se doprinosima
zaposlenih osoba i poslodavaca (4,95%
+ 4,95% u 2003. godini), odnosno samostalnih
djelatnika (9,9% u 2003. godini).
Država ni na koji način ne sudjeluje u
financiranju tog sustava. Najniža godišnja
plaća koja podliježe obvezi plaćanja
doprinosa je 3.500 CAD, a najviša je
39.900 CAD u 2003. godini. Svota najniže
i najviše osnovice osiguranja usklađu-
105

ju se prema kretanju prosječne plaće u
proizvodnim djelatnostima.
Starosna mirovina. Pravo na starosnu
mirovinu stječe se sa najmanje 60
godina života i jednom godinom staža
osiguranja. Svota se određuje u visini
od 25% od prosječnih valoriziranih plaća
(zarada), a pri tom se ne uzima u obzir
15% nepovoljnih godina u kojima je osoba
ostvarivala niže dohotke. Također se
mogu izuzeti godine tijekom kojih je
osiguranik podizao dijete do dobi od
sedam godina, ako je to povoljnije.
U slučaju ostvarivanja prava u dobi
između 60. i 64. godine života, mirovina
se umanjuje za po 0,5% po mjesecu prijevremenog
odlaska u mirovinu. U slučaju
ostvarivanja prava u dobi između
65. i 70. godine života, mirovina se povećava
po 0,5% za svaki mjesec odgođenog
odlaska u mirovinu. Najviša mjesečna
svota starosne mirovine iznosila
je 801,25 CAD u 2003. godini.
Razdoblja osiguranja, navršena za
vrijeme trajanja braka ili izvanbračne
zajednice osoba različitog ili istog spola,
mogu biti predmetom diobe u slučaju
razvoda braka ili razvrgnuća takve
zajednice. Dohodak koji se ostvaruje iz
zaposlenja ili na osnovi samostalne djelatnosti,
podliježe valorizaciji prema
kretanju svih plaća na razini države.
Invalidska mirovina. Invalidnost je
definirana kao ozbiljna i dugotrajna
nesposobnost za bilo kakvu radnu aktivnost
na temelju koje je moguće stjecati
sredstva za život. Uvjet je navršen staž
osiguranja u trajanju od četiri godine u
posljednjih šest godina prije nastanka
osiguranog slučaja. Svota mirovine sastavljena
je iz dva dijela: osnovne svote
od 370,32 CAD (u 2003. godini) i od 75%
starosne mirovine određene na temelju
ostvarenih plaća ili zarada. Najviša
svota invalidske mirovine je bila 971,26
CAD u 2003. godini. Mirovina se isplaćuje
u inozemstvo.
Ako korisnik invalidske mirovine
uzdržava dijete, ima pravo na dječji
dodatak u svoti od 186,71 CAD mjesečno
za djecu u dobi do 18 godina (do
25 godina ako je dijete na redovnitom
školovanju).
Obiteljska mirovina. Stječe se pod
uvjetom da je umrli osiguranik navršio
manje od 10 godina staža osiguranja ili
jednu trećinu hipotetskog razdoblja u
kojem je mogao uplaćivati doprinose
da nije umro. Najmanje potrebno razdoblje
je tri godine osiguranja.
Osobe koje stječu pravo su: udovica
ili udovac, izvanbračni supružnik različitog
ili istog spola. Obiteljska mirovina
se isplaćuje u inozemstvo.
Nadživjeli supružnik, pod uvjetom da
je navršio 65 godina života ili više, ima
pravo na svotu u visini od 60% starosne
mirovine na koju bi imao pravo umrli
osiguranik, a najviše u svoti od 480,75
CAD mjesečno. Nadživjeli supružnik
koji je mlađi od 65 godina života ima
pravo na 37,5% takve mirovine, te na dodatak
od 144,49 najviše do 444,96 CAD
mjesečno.
Mirovina za djecu bez roditelja iznosi
186,71 CAD mjesečno za svako dijete
mlađe od 18 godina (do 25 godina ako
se nalazi na redovnom školovanju).
Posmrtna pripomoć određuje se u
šestomjesečnom iznosu starosne mirovine
umrlog osiguranika, do najviše
2.500 CAD.
Mirovine iz Kanadskog mirovinskog
plana usklađuju se jednom godišnje
prema kretanju troškova života.
Osvrt na Sporazum
o socijalnom osiguranju između
Republike Hrvatske i Quebéca
Sporazum o socijalnom osiguranju
između Republike Hrvatske i Quebéca
sklopljen je u Montrealu 25. listopada
1999., na hrvatskom i francuskom jeziku,
a objavljen je u «Narodnim novinama
– međunarodni ugovori« broj 6/00
(skraćeno: Sporazum). Stupio je na
snagu 1. svibnja 2001., istodobno kad i
Administrativni sporazum za primjenju
tog Sprazuma, koji je objavljen u «Narodnim
novinama – međunarodni ugovori«
broj 6/01.
Jedinstven je slučaj u svijetu da jedna
savezna jedinica, koja nije međunarodnopravni
subjekt, ima ovlaštenje
sklapati sporazum o socijalnom osiguranju
s drugim državama, odnosno
s međunarodnopravnim subjektima.
Zbog toga je upitan pravni položaj tog
Sporazuma, naime, upitno je radi li se
o međunarodnom ugovoru ili o međunarodnom
aktu. Ipak, on se primjenjuje
sa snagom specijalnijeg ugovora od
Ugovora s Kanadom, te u praksi nema
teškoća u primjeni zbog njegova nejasnog
pravnog položaja.
106

Sporazum s Quebecom gotovo je
istovjetan Ugovoru s Kanadom, uz
osnovnu razliku što se na temelju njega,
umjesto Kanadskog mirovinskog plana,
primjenjuje Mirovinski plan Quebeca
za stjecanje mirovina osoba koje su u
Quebecu navršile razdoblja doprinosa
u svojstvu zaposlenih osoba ili samostalnih
djelatnika.
Mirovinski plan Quebeca sličan je
Kanadskom mirovinskom planu (doprinosni
sustav za zaposlene osobe i
samostalne djelatnike), ali ipak postoje
neke manje razlike koje nisu konceptualne
naravi. Tako, primjerice, gustoća
staža osiguranja za invalidsku mirovinu
je najmanje dvije godine staža osiguranja
u posljednje tri godine. Što se tiče invalidske
mirovine, dodatak za dijete je
u 2003. godini iznosio 59,28 CAD (djeca
do 18, odnosno 25. godine). U odnosu
na obiteljsku mirovinu za nadživjelog
supružnika u dobi između 55-64 godine,
najveće davanje je u 2003. godini iznosilo
700,06 CAD mjesečno; za one između
45. i 54. godine života 670,76 CAD
mjesečno; ako je nadživjeli supružnik
bio mlađi od 45. godina i nesposoban
za rad, mogao je ostvariti najveće davanje
je u 2003. godini u iznosu od 670,76
CAD, a ako je bio sposoban za rad ali je
podizao malodobno zajedničko dijete,
primjenjivala se najveća svota od 644,28
CAD; ako je bio sposoban za rad i nije
uzdržavao malodobno zajedničko dijete,
u 2003. godini mogao je ostvariti 395-
,31 CAD mjesečno. Obiteljska mirovina
za dijete bez roditelja iznosila je 59,28
CAD mjesečno.
Pripremila:
Vanda Crnjac Pauković
107