forum 27 - Forumbosnjaka.com

Glasilo o duhovnom, 

kulturološkom, 

nacionalnom 

identitetu i položaju 

Bošnjaka 

u Crnoj Gori 

e-mail: 

forum.bmcg@t-com.me 

Jul, 2013. godine Broj 27 www.forumbosnjaka.com Godina VIII ISSN 1800-7724 

Petnjica ponovo opština 

Foto: Latif Adrović 

Nakon višedecenijskog zalaganja poslanika 

Rifata Rastodera, kao i, maltene, svih 

Povodom 

građana i njihovih političkih predstavnika 

sa područja Petnjice kod Berana, 

100-godišnjice rođenja: 

Sjećanje 

Skupština Crne Gore je, nakon višesatne 

rasprave na sjednici od 9. maja t.g, a potom 

i glasanjem na sjednici od 28. maja, 

na Rifata 

ubjedljivom većinom glasova (50 - „ZA“ i 

... uzdržanih od ukupno 81 poslanika) usvojila 

Predlog zakona o izmjenama i dopu- 

Burdžović 

nama Zakona o teritorijalnoj organizaciji 

Crne Gore, kojim se ovom području vraća 

Trša 

status opštine, ukinute još davne 1957. 

godine 

Str: 36-41 

str. 25-35

Petnjica 


Gore: selo Donja Vrbica, Trpeška dolina, dolje: selo Radmanci i selo Bor

Revija FORUM 

Revija 

FORUM 

Sadržaj 

IZ NAŠEG UGLA 

POZIV za obilježavanje Dana sjećanja na žrtve.............................................................................. 5 

Hronika 

U Plavu obilježena 100 godišnjica zločina - nasilnog pokrštavanja muslimana 

Vakat zuluma............................................................................................................................................. 6 

U Podgorici i Bijelom Polju obilježena dvadeseta godišnjica zločina u Štrpcima U Podgorici i Bijelom 

Polju obilježena dvadeseta godišnjica zločina u Štrpcima 

Spomen obilježje stradalima.............................................................................................................. 7 

Dvije decenije nakon otmice u Štrpcima 

Sahranjen Iljaz Ličina............................................................................................................................ 8 

Forum Bošnjaka Crne Gore povodom deportacije izbjeglica 

Sračunati pokušaji prikrivanja zločina........................................................................................... 9 

Pljevlja 

Dva i po vijeka Hadži Alijine džamije........................................................................................... 12-13 

Sarajevo 

Aldemarov pejzaži u galeriji “Preporod”......................................................................................15 

Izložba Ibrahima Kurpejovića u Bugarskoj 

Slike života u apstraktnom pejsažu..........................................................................................16-17 

Izložba kaligrafskih radova turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija u Crnoj Gori 

Kada ljubav prema Poslaniku postane umjetnost.....................................................................18 

Promocije 

„Buđenje Bihora“ u Luxemburgu......................................................................................................19 

Promovisana knjiga “Sofra“ Ervina Spahića 

Nove priče u starom ruhu............................................................................................................ 20-21 

Naučni skup „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“ 

Apel za primjenu ustavnih odredbi.................................................................................................22 

Kritičke paralele 

Crnogorska ekonomska zbilja 

Preskupo tumaranje...................................................................................................................... 23-24 

Piše: Damir Šehović, Poslanik SDP-a u Skupštini Crne Gore 

Glasilo o duhovnom, 

kulturološkom, 

nacionalnom 

identitetu i položaju 

Bošnjaka u Crnoj Gori 

Izdavač: 

Forum Bošnjaka Crne Gore 

* * * 

Predsjednik Savjeta: 

Husein - Ceno Tuzović, prof. 

Predsjednik Upravnog odbora: 

Mirsad Rastoder 

Adresa: 

Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 

www.forumbosnjaka.com 

E-mail: 

forum.bmcg@t-com.me 

Žiro račun: 

550-3841-06 

Podgorička banka 

Koordinatori: 

Melita Rastoder 

Safet Korać 

* * * 

* * * 

Grafička Priprema: 

Adil Tuzović 

* * * 

Štampa: 

Daily Press, Podgorica 

Tiraž: 2000 

Rješenjem Ministarstva kulture i 

medija Crne Gore broj 582, od 6 

aprila 2006. godine, revija Forum se 

upisuje u evidenciju medija. 

Objavljivanje Revije Forum 

sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje 

manjinskih prava u Crnoj Gori. 

Jul, 2013. 3

Revija FORUM 

DRUŠTVO 

Skupština Crne Gore, konačno, odlučila 

Petnjica ponovo opština............................................................................................................... 25-26 

Petnjica: Promocija knjige Rifata Rastodera 

Opština Petnjica - stanje i perspektive razvoja.......................................................... 27 

Rifat RASTODER: San generacija................................................................................................. 28-29 

Muhamed Adrović: Poljoprivredni resursi........................................................................................ 30-31 

Rešad Rastoder: Šumski resursi............................................................................................................32 

Enver Rastoder: Turistički resursi...........................................................................................................33 

Dr Erel Muratović: Ljudski resursi..........................................................................................................34 

Dr Šemsudin Adrović: Neophodno širenje psiholoških granica..........................................................35 

Sjećanje na Rifata Burdžovića Trša ................................................................................ 36 

Radovan Radonjić: Borac za slobodu čovjeka................................................................................ 37-38 

Prof. Dr Ljubomir Sekulić: Sloboda vrjednija od života.......................................................................39 

Mirsad Rastoder: Tršo - svevremenska ličnost............................................................................... 40-41 

Povodom 21. godišnjice deportacije izbjeglica: Kada bi mrtvi progovorili...................................42 

Piše: Husein Tuzović 

Sjećanja: Savremeni primjeri čojstva i junaštva..........................................................................43 

Piše: Husein-Ceno Tuzović 

Nemša Omerhodžić, uspješna žena iz Bijelog Polja 

Žena nije samo supruga, majka i domaćica...................................................................................44 

Piše: Kemal Musić 

Mladi i mediji: Virtuelna imitacija života...................................................................................... 45-46 

Piše: Mirsada Šabotić 

Kutak za dokone: Putujući limskom dolinom............................................................................ 47-48 

Piše: Ervin SPAHIĆ 

Gost „Foruma“: Safet Sijarić, književnik, dobitnik nagrade „Pero Ćamila Sijarića“ 

Hora za pisanje................................................................................................................................. 49-50 

Piše: Mirsad Rastoder 

Sto godina od rođenja Ćamila Sijarića: Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove.................... 51-52 


U susret novoj knjizi Refika Ličine, našeg pisca u Švedskoj 

Povijest straha od behara........................................................................................................... 53-54 

Piše: Ahmed BURIĆ 

Nova knjiga Envera Muratovića IZA MENE 

Ni rođenoj pjesmi se više ne može vjerovati 

- Enver Muratović: IZA MENE (izbor iz poezije 1996–2013).................................................. 55-56 

Piše: Pavle Goranović 

Gost „Foruma“: Edin Urjan Kukavica, šejh, autor tri romana 

Slijedimo načela duhovnog viteštva........................................................................................ 57-59 

Razgovarao: Mirsad Rastoder 

Arhitektura: Komšiji treba sačuvati vidik na rijeku................................................................. 60-61 

Piše: Mr. arh. Sahret Hajdarpašić 

PRIČA: Remzija HAJDARPAŠIĆ 

HARUN.........................................................................................................................................................62 

SPORT 

Dečić - prvak Druge fudbalske lige Crne Gore: Ubjedljiv povratak među prvoligaše...............64 

Vjerski pojmovnik 

Nasihat - riječ koja mijenja svijet.....................................................................................................66 

4 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Iz našeg ugla 

P O Z I V 

za obilježavanje 

NN: Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20‐te godišnjice zločina u Štrpcima 

N: Poziv nadležnim institucijama 

Dana sjećanja na žrtve 

Dana 27. februara 2013.godine navršiće se ravno dvadeset godina od stravičnog zločina u 

Štrpcima, kada su pripadnici zločinačkih paravojnih jedinica Republike Srpske pod komandom 

Milana Lukića, oteli iz voza broj 671, u stanici Štrpci na pruzi Beograd‐Bar, 19 putnika od kojih 

Uvaženi članovi i prijatelji Foruma Bošnjaka Crne Gore, 

su 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, a kasnije ih i zvjerski ubili. 

Poštovani građani, 

Prije dvije godine u jezeru Perućac, među 162 žrtve, u masovnim grobnicama pronađeni su i 

ostaci dvojice otetih putnika iz Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Savin 

Bora kod Berana. Ranije su pronađeni ostaci Halila Zupčevića. Pored njih, iz voza 671, odvedeni 

su Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifet Husović, šesnaestogodišnji 

Senad 

Tim povodom, 

Đečević, Ismet 

u četvrtak 

Babačić, 

– 11.jula, 

Adem 

biće 

Alomerović, 

organizovano: 

Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer 

Topuzović, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić i Toma Buzov. Od 

19 otetih, 8 su bili stanovnici Crne Gore. 

Forum Bošnjaka Crne gore i ove godine, u saradnji sa Glavnim gradom Crne Gore – Podgoricom, organizuje 

obilježavanje 11. jula – Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, počinjenog između 11 i 

19. jula 1995. godine nad preko 8000 Bošnjaka, kao i na sve ostale civilne žrtve ratova, vođenih na 

prostoru bivše nam zajedničke domovine - SFRJ u periodu 1991 – 2001. godina. 

• 10 časova - polaganje cvijeća na Spomen obilježje u Spomen parku „Pobrežje“ u Podgorici; 

• 10,30 časova – svečano otvaranje otkrivanje naziva ulice( neposredno uz Spomen park „Pobrežje“) 

posvećenog Srđi Aleksiću, mladiću iz Trebinja koji je stradao, januara 1993. godine, braneći komšiju 

drugu vjere; 

Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju 19 nevinih građana, kojima je je jedina “krivica” bila što 

nisu iste vjere kao zločinci i što pripadaju drugoj nacionalnosti, je Nebojša Ranisavljević iz 

Despotovca, kome je već istekla 15‐to godišnja zatvorska kazna. Vođa zločinačke grupe Milan 

Lukić je osuđen za drugi zločin u Hagu na doživotnu robiju, međutim za otmicu putnika u 

Štrpcima nikad nije odgovarao. 

• 18 časova(velika sala KIC-a „Budo Tomović“) – Film „Tri kruga“ , režisera Sr]ana Golubovića, inspirisanog 

inače, upravo visokocivilizacijskim gestom Srđana Aleksića. 

U uvjerenju da je sjećanje na žrtve najsigurnija odbrana od fašistoidne svijesti koja je i uzrok njihovog 

stradanja, a ovih dana, nažalost, neometano po četvrti put u nepune poslednje dvije godine (3.-4. januar 

2012; marta 2012; januara 2013 i 26-27. juna 2013) nasrće i na samo spomen obilježje, pozivamo 

Vas da u što većem broju iskažemo pijetet i prema žrtvama, i prema sopstvenom pamćenju. 

Forum Bošnjaka Crne Gore će, kao i do sada, učiniti sve da se zločin u Štrpcima nikada ne 

zaboravi, i insistiraće, kod nadležnih institucija, na daljem pronalaženju posmrtnih ostataka 

otetih putnika, koji su toga dana ušli u voz “nade i očekivanja“ da će se sresti sa svojim 

porodicama, a danas njihove porodice ni ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih. 

Forum Bošnjaka, takođe, podsjeća da ovaj zločin nije u potpunosti rasvijetljen, jer su većina 

njegovih naredbodavca i počinioca i dalje nepoznati nadležnim organima, pa očekuje da se i 

dalje radi na njihovom otkrivanju i procesuiranju, ali i utvrđivanju pune istine o ovom događaju, 

kako bi porodice i rodbina nevinih žrtava dobile makar potpunu sudsku satisfakciju. 

S poštovanjem, 

Jul, 2013. 5

Hronika 

Revija FORUM 

PLAV 

U Plavu obilježena 100 godišnjica zločina 

- nasilnog pokrštavanja muslimana 

Vakat zuluma 

6 

“Ne smiju se zaboraviti zlocin i nasilna pokrstavanja”: Sa skupa u Plavu 

Manifestacijom pod nazivom 

“ Vakat zuluma”, 

u organizaciji Mešihata 

Islamske zajednice u Crnoj Gori i 

Kulturnog centra Plava i Gusinja 

iz Njujorka, u Plavu je, početkom 

marta, obilježena stogodišnjica 

zločina - nasilnog pokrštavanja 

Bošnjaka i Albanaca u periodu 

1912-1913 godina. U sklopu manifestacije 

organizovano je i klanjanja 

dženaze stradalim u tom 

pogromu. Dženazu je klanjalo 

više hiljada građana Plava i učesnika 

skupa. 

Gradonačelnik Plava Orhan 

Šahmanović, koji je i predsjednik 

organizacionog odbora za obilješavanje 

stogodišnjice zločina, 

kazao je, između ostalog, da je 

ovo “sjećanje na nevino stradale 

Bošnjake i Albance ovog kraja, 

koji su stradali nakon što su odbili 

da promijene svoju vjeru”. 

- Brutalnost onoga što se dogodilo 

ovdje, nikada se ne može 

zaboraviti ne samo dok živi naša 

generacija, nego za sva vremena. 

Nadamo se, da će spomen na žrtve 

počinjenih zločina naći mjesta 

na stranicama istorije nove i 

moderne Crne Gore, a isto tako 

i da će se stanovnici ove kotline 

osloboditi straha, da im neko ne 

ukrade i ne sakrije istinu o 1913. 

Mi Bošnjaci i Albanci imamo obavezu, 

da se jasno i nedvosmisleno 

odredimo protiv zla zlih ljudi. 

Neutralnost pomaže dželatu, nikad 

žrtvi, a šutnja hrabri tiranina, 

nikad potlačenog. Spomen-obilježje 

ubijenim naša je obaveza i 

to će biti naš podsjetnik na vakat 

zuluma i garant da nam se zločin 

nikada više ne ponove. Neutralnost 

pomaže dželatu, nikad žrtvi, 

a šutnja hrabri tiranina, nikad 

potlačenog. A pamtimo vremena 

kada je to bila tema koja se šuti, 

o kojoj se šapuće. Ako naša država 

uradi sve, da se ovi zločini 

rasvijetle, još više će biti naša”, 

istakao je između ostalog Šahmanović. 

Reis Islamske zajednice Crne 

Gore Rifat Fejzić kaže da dženaza 

nije samo podsjećanje na 

žrtve već je bila i molitva za sve 

stradale muslimane u proteklih 

100 godina na prostoru Balkana. 

“Vjera se ne može silom uzeti, 

a ni utjerati u čovjeka, a dešavanja 

u Plavu i Gusinju pomenutih 

godina su najbolji primjer za 

to, naglasio je, između ostalog, 

Fejzić. 

Poslanik Husnija Šabović 

kazao je da je ponosan što pripada 

generacijama plavsko-gusinjskog 

naroda, koje su uspjele 

da nešto što je bilo u dubini tame 

iznesu na svjetlo dana. 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Hronika 

U Podgorici i Bijelom Polju obilježena dvadeseta 

godišnjica zločina u Štrpcima 

Spomen obilježje 

stradalima 

Delegacija Foruma Bošnjaka 

Crne Gore je I ove godine, na 

dan otmice a potom i svirepe 

likvidacije najmanje 19 putnika 

iz voza Beograd - Bar - 27. Februara 

1993. godine, položila buket od 19 

ruža na Spomen obilježle civilnim žrtvama 

rata na prostorima bivše SFRJ 

tokom perioda 1991- 2001. godina. 

Vijence su položili i predstavnici Liberalne 

partije kao i rodbina pojedinih 

žrtava, od kojih je 8 bilo iz Crne 

Gore. 

Zločin u Štrpcima se, podsjetimo, 

dogodio 27. februara 1993. godine, 

kada su pripadnici paravojnih 

jedinica Republike Srpske na stanici 

Štrpci, oteli 19 putnika od kojih su 

18 Bošnjaka i jedan Hrvat i potom ih 

zvjerski ubili. 

Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju 

onih kojima je jedina krivica 

bila što pripadaju drugoj nacionalnosti, 

jeste Nebojša Ranisavljević 

iz Despotovca, kome je već istekla 

15-godišnja zatvorska kazna. Vođa 

zločinačke grupe Milan Lukić osuđen 

je u Hagu na doživotnu robiju, 

ali za drugi zločin dok za otmicu u 

Štrpcima nikad nije odgovarao. 

„Nijesu imali njihovo ime, imali 

su drugo ime, ali su imali pravo da 

žive i da se raduju. Oni su i taj život 

i tu radost ugušili. To što se desilo 

ne treba zaboraviti, ali se ne možemo 

i u sjećanju služiti oružjem», bila 

je poruka Huseina Cena Tuzovića, 

predsjednika Savjeta Foruma Bošnjaka 

u Crnoj Gori. 

Obilježena dvadeseta godišnjica zločina: Bijelo Polje 

“Računam da nije prestala odgovornost 

na državnoj liniji ne samo 

u Crnoj Gori nego i u Srbiji i u BiH da 

ne dozvole da zločinci ostanu nekažnjeni. 

Jedino je kažnjen Ranisavljević 

ali on je bio, kako bi mi u Podgorici 

rekli sitan u odnosu na ono što su 

drugi radili. Nadamo se da se to neće 

zaboraviti i da će države tražiti nalogodavce», 

kazao je Husein Tuzović. 

Porodice stradalih putnika u 

Štrpcima, sa područja Bijelog Polja, 

dvadesetu godišnjicu stradanja 

svgojih članova porodica obilježili su 

u velikoj Sali Skupštine Opštine Bijelo 

Polje. 

- Dvadeset godina od otmice 

19 putnika na željezničkoj stanici u 

Štrpcima, od strane pripadnika grupe 

Milana Lukića i drugih za sada 

nepoznatih lica, koji su nakon toga, 

mučeni i likvidirani, još uvijek nema 

pravičnog sudskog epilog,” kazao je 

Ragip Ličina, predsjednik Udruženja 

porodica stradalih putnika. Zato 

od nadležnih institucija zahtijevamo: 

Da, Državno tužilaštvo, pokrene 

istragu kako bi se nalogodavci i počinioci 

zločina priveli pravdi i adekvatno 

kaznili, te da se pronađu ostaci 

stradalih kako bi ih, njihovi najbliži 

sahranili, da se riješi socijalno i radno 

pitanje članova porodica stradalih 

i podigne spome obilježje u Gradskom 

parku,” kazao je Ličina. 

Zločin u Štrpcima nije bila slučajnost, 

već dio strategije etničkog 

čišćenja koju ovdašnji narodi, nijesu 

na vrijeme prepoznali, rekao je, između 

ostalog, M. Rastoder 

Jul, 2013. 7

Hronika 

Revija FORUM 

- Onda je bilo kasno, a ta naivnost, 

pohlepa ili zabluda, kumovala 

je nanošenju teških zlodjela koja 

su ostavila duboke posljedice.Valja 

nam sve to liječiti. I baš zbog toga 

treba govoriti. Govoriti na ovaj dan i 

drugim povodima, o etničkom čišćenju 

Bukovice, deportaciji izbjeglica, 

logoru Morinj, likvidaciji civila u Kaluđerskom 

lazu i drugim stradanjima 

nedužnih ljudi, kako bi bar ove mlađe 

upozorili, da znaju prepoznati zlo 

u začetku i da braneći druge mogu 

odbraniti i sebe i svoj trajni mir, u komšiluku, 

među prijateljima među ljudima. 

Siguran sam da bi čestiti Bjelopoljci 

i danas bili mnogo ponosniji 

da u svom gradu imaju spomenik sa 

imenima žrtava otmice u Štrpcima, 

jer su ovi ljudi postali simbol otpora 

zaboravu.’’, naglasio je Mirsad Rastoder. 

Potpredsjednik opštine Bijelo 

Polje, Tufik Bojadžić, najavio je izgradnju 

spomen obilježja do kraja 

godine i veću socijalnu brigu o članovma 

porodica stradalih putnika. 

Dvije decenije nakon otmice u Štrpcima 

Sahranjen Iljaz Ličina 

Nakon dvadeset godina posmrtni 

ostaci Iljaza Ličine, iz 

sela Lozna kod Bijelog Polja – 

koji je sa još 18 putnika otet 

iz vozu u Štrpcima u februaru 

1993. godine, a potom ubijen 

– dovezeni su i sahranjeni 

u rodnom mjestu, 16 maja 

2013. 

Iljaz je 23. februara 1993. 

godine iz Beograda, gdje je 

radio, kupio kartu i krenuo da 

posjeti porodicu. Otet je 27. 

februara i zajedno sa ostalim 

putnicima, 17 Bošnjaka i jednim 

Hrvatom, odveden iz voza 

u nepoznatom pravcu.Tek nakon 

dvije decenije, DNK analizom 

posmrtnih ostataka koji 

su prije tri godine pronađeni 

u jezeru Perućac, u mjestu 

Crni potok, ustanovljeno da 

se radi o Iljazu. 

U prisustvu velikog broja 

prisutnih, Dženazu-namaz u 

mjestu Lozna ispred kuće porodice 

Ličina, predvodio je 

reis Islamske zajednice u Crnoj 

Gori Rifat ef Fejzić. 

8 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Forum Bošnjaka Crne Gore 

povodom deportacije 

izbjeglica 

Sračunati 

pokušaji 

prikrivanja 

PLJEVLJA 

Hronika 

Mevlud u Bukovici 

zločina 

Forum Bošnjaka Crne Gore pozvao je najviše 

političke i državne prestavnike da se založe za dosljedno 

suočavanje sa istinom o zločinima deportacija, 

da sankcionišu počinioce i da preduprijede 

ponavljanje sličnih događaja. 

Povodom obilježavanja 21. godišnjice od deportacije 

i likvidacije bosanskih izbjeglica iz Crne 

Gore, iz Foruma je 26. maja saopsteno agenciji 

MINA, da prikrivanje i negiranje zločina predstavlja 

novi zločin. Iz Foruma je naglašeno da je, 21. 

godišnjica od deportacije i likvidacije bosanskih 

izbjeglica podsjećanje na jednu od najvećih mrlja 

na obrazu Crne Gore. 

Nažalost sjećanje na žrtve, kako se ističe u 

Forumovom saopštenju, protiče u znaku kontroverznog 

prebacivanja odgovornosti za formalnopravne 

pokušaje prikrivanja tog, kao i drugih zločina 

počinjenih u Crnoj gori ili u ime Crne Gore. 

“Prema njima u Crnoj Gori se nije dogodila 

ni etnički čista Bukovica, ni deportacija izbjeglica, 

ni logor Morinj, ni slučaj Kaluđerski Laz, odnosno 

likvidacija izbjeglica sa Kosova. Da se i ne govori 

o svojevremenoj, gotovo već zaboravljenoj, masovnoj 

i raznovrsnoj torturi nad stanovništvom 

bošnjačke, albanske, hrvatske a, umnogome i crnogorske 

nacionalnosti”. 

Forum je ocijenio da sve upućuje na sračunate 

pokušaje prikrivanja ili čak, negiranja zločina, 

“a što je, u suštini, novi zločin”. 

“Pozivamo stoga sve najviše političke i državne 

prestavnike da preduprijede ponavljanje zločina 

i založe se za dosljedno suočavanje sa istinom 

o njima i posebno za adekvatno sankcionisanje 

počinilaca istih”, piše u sapštenju Foruma. E.P. 

U jedinoj bukovičkoj džamiji u selu Rosulje, 15. juna održan je 

tradicionalni mevlud kome je prisustvovalo oko 200 Bukovičana iz 

Sarajeva, Goražda, Pljevalja i Turske. Ovo je bio peti po redu mevlud 

koji organizuje Odbor Islamske zajednice Pljevlja, sa Udruženjima 

Bukovičana iz Pljevalja i Sarajeva.Mevludu su prisustvovali: Reis 

Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, profesori medrese 

„Mehmed Fatih“ u Podgorici: Sadmir ef. Hadžijić i Smajo ef. Dacić, 

nekadašnji imam džamije u Rosuljama Šaćir ef. Smailović, pljevaljski 

imami: Mehmed ef. Durgut, Erol ef. Pita i Ferid ef. Osmanagić. 

Nakon proučenog mevluda prisutnim se obratio imam Husein 

pašine džamije Ferid ef Osmanagić. 

- Ovo je jedina džamija na seoskom području pljevaljske opštine 

i praktično jedina džamija na tromeđi između Pljevalja, Foče i Čajniča. 

Zato imamo posebnu obavezu da je sačuvamo i da je posjećujemo. 

Dva puta je uništavana, ali je uvijek zalaganjem vrijednih Bukovičana 

na istim temeljima nicala nova. Poslednji put je bila uništena 

februara 1943 godine, a na istim temeljima podignuta 1959 godine. 

podsjetio je Osmanagić. 

Na prostoru Bukovice svojevremeno su egzistirala tri džemata, 

a bilo je 11 mekteba. Zabilježeno je da su 1962 godine bila aktivna 

tri mekteba: Rosulje, 70 polaznika, Raščići, 82 i Planjsko, 96 polaznika.Takođe 

je zabilježeno da je jednu od medresa do 1970 godine 

završilo 7 Bukovičana, kazao je Osmanagić. 

U Bukovici je, u periodu 1992-95 ubijeno 6 lica, dvije osobe 

zbog torture izvršile samoubistvo, pretučeno je blzu 80 mještana, 

izvršena je otmica 12 lica, od kojih su neki razmijenjeni za srpske 

borce u Goraždu, zapaljeno je osam kuća i džamija u selu Planjsko, 

porušena je eksplozivom kamena munara u Raščićima, a protjerano 

je 110 porodica sa oko 300 članova. Na sudskom procesu koji je 

2011 godine završen na Višem sudu u Bijelom Polju donesena je 

sramna presuda, da nema krivaca za događaje u Bukovici. 

Već pet godina traje Vladin program povratka u Bukovicu i do 

sada su napravljene 43 kuće za povratnike, ali su i dale uglavnom 

prazne. 

J.D. 

Jul, 2013. 9

Hronika 

Revija FORUM 

Haški tribunal 

Presuda za etničko čišćenje 

Herceg-Bosne 

Haški sud doneo je, 29. maja 2013. presude šestorici 

rukovodilaca hrvatske paradržavne tvorevine “Herceg Bosne”, 

kojima su osuđeni kao učesnici zajedničkog zločinačkog 

poduhvata - etničkog čišćenja djelova BiH i stvaranja Velike 

Hrvatske u koju bi ušli i djelovi BIH, nekadašnji premijer 

Herceg Bosne Jadranko Prlić jednoglasnom odlukom vijeća 

osuđen je na 25 godina robije, a bivši ministar odbrane Bruno 

Stojić 20 godina. 

Komandanti Glavnog štaba Hrvatskog viijeća odbrane 

(HVO) generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni 

su, takođe, na po 20 godina zatvora. Komandant vojne policije 

HVO Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina zatvora, dok 

je načelnik kancelarije za razmjenu zarobljenika Berislav 

Pušić osuđen je na 10 godina. Svima njima u kaznu će se 

uračunati vreme koje su proveli u pritvoru. 

Predrag 

Matvejević: 

Plakao sam 

dok sam 

slušao kakvi su zločini počinjeni 

Ugledni univerzitetski profesor, jedan od vodećih 

evropskih intelektualaca, književnik i filozof Predrag 

Matvejević, porijeklom Mostarac, izjavio je kako je 

plakao dok je slušao količinu zločina koji su počinjeni 

tokom međunarodnog oružanog sukoba i udruženog 

zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini tokom 

stvaranja tzv. Herceg-Bosne. 

“Ja sam živio u emigraciji kada su se dogodile 

strahote u našoj zemlji. Mi smo u emigraciji formirali 

asocijaciju “Sarajevo” s pokojnim Faikom Dizdarevićem 

i dobijali svježe vijesti iz Bosne. Povremeno sam 

navraćao u različite dijelove bivše domovine, Jugoslavije: 

Bio sam u Sarajevu dva puta, nakon rušenja Nacionalne 

biblioteke, u Mostaru, nakon rušenja stare 

ćuprije. Prošao sam od Konjica do Stoca i vidio tolike 

srušene džamije, minarete napola presječene. Bio 

sam i u Srebrenici i uvjerio se da je ono što se dogodilo 

– genocid’’, kazao je Matvejević. 

Bruno Stojić i Slobodan Praljak na sudu 

Tokom suđenja izvedeno je 10.000 dokaza i 145 svjedoka 

optužbe i 60 svedoka odbrane, a presuda ima 2.700 

strana uz brojne dodatke, a sudija je preko 90 minuta čitao 

presudu i njeno obrazloženje. Pojedini članovi vieća imali su 

izdvojena i djelimičcno protivna mišljenja u vezi kvalifikacija 

iz optužnice, kao i krivnje po pojedinim tačkama. 

Optužba je za Prlića, ministra odbrane Brunu Stojića, 

komandante Glavnog štaba Hrvatakog vijeća odbrane (HVO) 

generale Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića zatražila 40 

godina zatvora, za komandanta vojne policije HVO Valentina 

Ćorića 35, a za načelnika kancelarije za razmjenu zarobljenika 

Berislava Pušića 25 godina zatvora, dok su odbrane 

zatražile njihovo oslobađanje sva šestorica su se u proleće 

2004. dobrovoljno predali Hagu. 

Šestorka je optužena po 26 tačaka za zločine protiv 

čovečnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja i povrede 

ženevskih konvencija počinjene progonom, ubistvima, razaranjem, 

zatvaranjem u logorima, deportacijama bosanskih 

muslimana i drugih nehrvata od kraja 1991. do 1994. godine. 

Optužnica je obuhvatila zločine počinjene na području 

opština Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, 

Stolac, Čapljina i Vareš, kampanju progona počinjenog ubijanjem, 

razaranjem, deportacijama i logorima. 

Premijer takozvane “Herceg Bosne” Jadranko Prlić 

znao je za zločine hrvatskih snaga te zločine u logorima i 

nije intervenisao iako je mogao, smatra Vijeće te zaključuje 

da je znatno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu i 

da je bio jedan od glavnih članova. Svjesno je zatvarao oči 

pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. Podržavao 

je i politiku protjerivanja zatočenih Bošnjaka i njihovih 

porodica.Slične konstatacije sud je izrekao i za ostale 

učesnike. 

U osmišljavanju zajedničkog zločinačkog plana bili su, 

rekao je sudija; Franjo Tuđman, Gojko Šušak, zapovjednik 

Janko Bobetko, Jadranko Prlić, Mate Boban, Slobodan Praljak, 

Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić. 

10 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Hronika 

Medresa “Mehmed Fatih” u Podgorici 

Promovisana druga generacija 

maturanata 

Svečanom akademijom, u velikoj 

sali podgoričkog Kulturno-informativnog 

centra, 24.maja, ispraćena 

je druga generacija maturanata medrese 

“Mehmed Fatih”, koju je ove 

godine završilo 26 učenika. 

- Naša medresa počela je sa radom 

2008. godine tako da se mi ne 

možemo hvaliti dugogodišnjom tradicijom 

postojanja, ali se možemo 

pohvaliti time da smo otvaranjem 

medrese Mehmed Fatih nastavili put 

gdje su stale medrese poput čuvene 

Sadri Esbek Osman-pašine medrese 

u Pljevljima, kazao je uz selame prisutnima 

direktor Rahman ef. Kačar. 

Predano radimo kako bi ispunili emanet 

prenošenja znanja i odgoja na 

naše učenike a plodove obrazovanja 

najprije će kušati oni koji su se školovali 

u medresi, zatim njihove porodice, 

Islamska zajednica i na kraju društvo 

u cjelini. 

ULCINJ 

II generacija 

maturanata 

medrese 

“Mehmed 

Fatih” 

U prisustvu veliklog broja građana, vjerskih dostojnika 

i predstavnika političkog i ukupnog javnog života iz 

iz Ulcinja, Bara, Podgorice, Plava, Gusinja, Bijelog Polja 

i drugih gradova, u Ulcinju je postavljen kamen temeljac 

za žensku medresu. Medresa će biti izgrađena sredstvima 

donatora iz Republike Turske koji su svršeni medresanti 

okupljeni u nevladinoj organizaciji “Malbed”. 

Svečanom polaganju kamena temeljca prisustvovao 

je veliki broj džematlija iz Ulcinja, Bara, Podgorice, 

Plava, Gusinja, Bijelog Polja i drugih gradova. Na skupu 

je govorio reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat 

Fejzić, a čestitkama su se obratili, ambasador Turske 

u Podgorici Mehmed Niyaz Tanilir, predsjednik Opštine 

Ulcinj Nazif Cungu i Reis Rifat ef. 

Kačar je na svečanosti uručio 

priznanje učeniku generacije Samiru 

Aljosevicu. Direktor Odjela za kadrovska 

pitanja TIKA-e Gokcen Kalkan, 

uručio je maturantima poklone, tablet 

računare i primjerke Kur’ana. 

Reis Islamske zajednice u Crnoj 

Gori Rifat Fejzić je uručio zahvalnice 

ličnostima i institucijama zaslužnim 

za realizaciju projekta gradnje medrese 

i donatorima između ostalih, 

direktoru TIKA-e za Crnu Goru Birolu 

Cetinu i direktoru za kadrovska pitanja 

te agencije Gokcenu Kalkanu, 

Islamskoj razvojnoj banci i dr... 

Zahvalnice su upućene i Ahmetu 

Ahmatoviću, Kemalu Pepiću, Musi 

Selimanjinu, te ambasadoru Turske 

Mehmetu Taniliru i potpredsjednika u 

Vladi CG Rafetu Husovicu. J. Durović 

Kamen temeljac 

za žensku medresu 

Jul, 2013. 11

Hronika 

Revija FORUM 

Dva i po vijeka 

Hadži Alijine džamije 

PLJEVLJA 

Islamska zajednica u Pljevljima 

je obilježila 250 godina od izgradnje 

Hadži Alijine džamije. 

Tim povodom 19 maja održan je 

kulturni program na platou ispred 

džamije, uz prisustvo nekoliko stotina 

Pljevljaka. Skupu se obratio 

imam Hadži Alijine džamije Erol ef. 

Pita i u svom govoru istakao značaj 

obilježavanja ovog datuma. 

- Hadži Alijina džamija je sagrađena 

1177 godine po hidžri ili 

1763 godine po Gregorijanskom 

kalendaru, podjetio je Erol ef. i kazao 

da je slijedeći odluku Rijaseta 

islamske zajednice o obilježavanju 

Dan džamija, kao podsjećanje na 

rušenje Ferhadije džamije u Banja 

Luci, Islamska zajednica u Pljevljima 

odlučila da obilježi dan kada je 

podignuta ova zadužbina. 

„Hadži Alijina džamija je vakuf 

– zadužbina Hadži Alije sina Hadži 

Hasana Taslidžaka i u prošlosti 

je bila obrazovna ustanova gdje 

su se generacije Pljevljaka učile 

pismenosti, na arapskom, persijskom 

i maternjem jeziku i gdje se 

sticalo znanje iz vjerskog i opšteg 

obrazovanja. Ova džamija je jedna 

od poslednjih koja je izgrađena u 

Pljevljima, što znači da u zadnjih 

250 godina u gradu nije izgrađena 

ni jedna nova džamija. 

Džamije i groblja su dio naše 

istorije i svjedoci našeg postojanja 

12 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Hronika 

i to nas posebno obavezuje da ih 

što češće posjećujemo, održavamo 

i čuvamo za generacije koje dolaze 

poslije nas“, istakao je Erol efendija. 

U svečanom dijelu programa 

nastupio je ženski hor „Husein 

paša“. 

Hadži Alijina džamija je građena 

kao klasični tip mahalske 

džamije, ima kvadratnu osnovu i 

drvenu munaru. Sazidana je od 

ćerpiča (sušene gline) i pokrivena 

crijepom. Karakteristika koja je izdvaja 

od drugih je način izgradnje 

munare. Uobičajeno je na našim 

prostorima da su drvene munare 

konstruisane tako da izlaze iz krova, 

a kod ove džamije munara je izgrađena 

na kamenom postamentu 

koji je sazidan uz džamiju sa desne 

strane i visok je oko pet metara. 

Da li je nekada čitava munara bila 

izgrađena od kamena i iz nekih razloga 

se srušila, pa je zamijenjena 

drvenom, vjerovatno nikada nećemo 

saznati. 

Jedan od najstarijih džematlija 

ove džamije i predsjednik džematskog 

odbora Besalet Harbić se još 

uvijek živo sjeća nekih događaja 

vezanih za ovu džamiju. Harbić se 

sjeća da su svojevremeno pomagali 

rad džamije članovi porodice 

Bulić, porijeklom iz Podgorice, a 

koji su živjeli u blizini džamije. Poslednji 

stanovnici Pljevalja koji su 

sahranjeni u dvorištu džamije su 

Ramiz Bulić i Čelebija Škodo, koji 

su poginuli 1. decembra 1941 godine 

u uličnim borbama, prilikom 

napada partizana na Pljevlja. Interesantno 

je da je Ramiz Bulić poginuo 

od zalutalog metka u svojoj 

kući sjedeći na sećiji. Još jedan 

interesantan detalj koji se dogodio 

ranije, je slučaj kada je Tahiraga 

Bulić doživio kliničku smrt, a komšije 

slijedeći tradiciju koja je praktikovana 

prilikom smrti odmah su 

počeli kopati mezar pored džamije 

i pripremati prostor za opremanje 

umrlog, međutim Tahiraga se povratio 

u život i još nekoliko godina 

živio poslije toga. 

Tokom Drugog svjetskog rata 

veliki broj bošnjačkog stanovništva 

sa šireg prostora pljevaljske opštine 

je bježeći od četničkog pokolja 

februara 1943 našao spas u Pljevljima, 

a značajan broj njih je bio 

smješten u džamije. U Hadži Alijinoj 

džamiji je bilo smješteno oko 

trideset porodica i tu su ostali do 

1945 godine. Usled raznih bolesti 

veliki broj njih je svakodnevno umirao 

i jedino rešenje je bilo da se 

ukopavaju u groblje pored džamije 

i danas su ta grobna mjesta bez 

ikakvog obilježja. Harbić se sjeća 

da je sedamdesetih godina prošlog 

vijeka našao čovjeka koji je došao 

iz Makedonije kako stoji naslonjen 

na džamijsku ogradu i plače, to ga 

je mnogo dojmilo i upitao je čovjeka 

može li mu šta pomoći. Ovaj mu 

je rekao da je došao da posjeti mjesto 

gdje je kao dijete bio smješten 

i gdje su mu roditelji umrli i sahranjeni. 

On je sa grupom muhadžira 

pošao ka Turskoj do Makedonije 

gadje ga je prihvatila jedna porodica 

i tako je i ostao u Makedoniji. 

Harbić se sjeća da je pedesetih 

godina prošlog vijeka kod ove 

džamije bio izgrađen objekat od 

drveta gdje su se spremali umrli 

kao preteča današnje gasulhane. 

Zahvaljujući uglednim Pljevljacima 

koji su u to vrijeme imali napredna 

shvatanja i razumjeli potrebe muslimana, 

kao Osmanaga Telaćević, 

Meho Karakaš, Šerif Čelebić i drugi, 

su uspjeli da obezbijede podršku 

u tada konzervativnoj sredini, 

da sagrade modernu gasulhanu za 

opremanje umrlih koja i danas služi 

svojoj namjeni. 

U dvorištu džamije je prije nekoliko 

godina sagrađen šadrvan, 

uređen džamijski harem kao i prilazna 

staza, tako da je jubilej džamije 

dostojno obilježen. 

J. Durgut 

Dani turske 

kulture u 

Crnoj Gori 

Karadag 

yolunda 

U organizaciji Knjižare 

„Karver“ – Podgorica i podršku 

Ambasade Republike 

Turske u Crnoj Gori, u 

Podgorici i na Cetinju je, od 

27 – 29. juna održana kulturno-umjetnička 

manifestacija 

„ Karadag yolunda“ 

(Put u Crnu Goru). 

Tokom ove manifestacije 

podgorička publika je 

bila u prilivi da čuje poeziju 

i razgovara sa pjesnicima 

i književnicima: Hayriyje 

Ünal, Omerom Erdemom i 

Hajdarom Ergulenom. Prikazani 

su i filmovi: „Jaje“, 

„Med“ i „Mlijeko“, reditelja 

Semiha Kaplanoglua, 

dobitnika brojnih međunarodnih 

priznanja za filmsko 

stvaralaštvo. A izuzetnim 

muzičkim stvaralaštvom 

predstavili su se: Ümit Atalay, 

Selim Güler, Osman 

Ziyagil, Yavuz Akalin, 

Bülent Okan i Bülent Erci. 

O zajedničkoj istoriji, 

međusobnim raznovrsnim 

vezamaq i kulturnom 

nasljeđu, govorili su: 

Beşir Ayvazoğlu, Šerbo 

Rastoder, Ivan Čolović, 

Aleksandar Čilikov i Enver 

Kazaz. 

Jul, 2013. 13

Hronika 

Revija FORUM 

PLJEVLJA 

„Diatreta“ na Trgu 

Na Konkursu za izradu idejnog 

rješenja gradske fontane na Trgu „13 

jul“ u Pljevljima, pobijedio je rad pod 

šifrom 2635 koji simbolizuje Diatretu, 

stakleni pehar iz 4 vijeka pronađen 

u naselju Komini kod Pljevalja. 

Komisija je pristigle radove prethodno 

stavila na javni uvid, u periodu 

od 14 do 24 maja, a radovi su bili 

izloženi u maloj sali Skupštine opštine 

Pljevlja, gdje su svi zainteresovani 

mogli da imaju uvid u kompletnu 

dokumentaciju, u vremenskom periodu 

od 11 do 14 časova. Javni uvid 

je obavilo veliki broj građana, što potvrđuje 

i sveska u kojoj su se građani 

potpisivali i ostavljali svoje sugestije i 

predloge. Sve informacije vezane za 

pristigle radove bile su objavljene i na 

sajtu opštine Pljevlja. 

Komisija je uzela u obzir sve sugestije 

sa javnog uvida, kao i sa društvenih 

mreža gdje su se takođe javno 

iznosili stavovi i mišljenja oko izbora 

najboljeg rešenja za fontanu. 

Analizirajući radove Komisija u 

sastavu: Vaso Knežević, Mirko Bojović, 

Refik – Kiko Rašinlić, Oliver 

Marković i Željko Čabarkapa, je kao 

najbolji vrednovala rad pod šifrom 

2635, koje je djelo autora Tamare 

Manojlović, dipl. ing. arh. i Nebojše 

Stankovića, dipl. ing. arh. 

Pored odabranog rešenja Komisija 

je visoko vrednovala i rad pod 

šifrom NATTURA, autora Harisa Bojadžića, 

koji ima izuzetne kvalitete u 

estetskom i arhitektonskom smislu. 

Jedan od opredjeljujućih faktora 

za izbor ove fontane je asocijacija na 

prepoznatljivi arheološki nalaz Dijatretu, 

iz Municipijuma S u Pljevljima. 

Osim toga, izabrano rešenje podsjeća 

na prvo gradsko rešenje fontane 

manjih razmjera, kružnog oblika koje 

je izgrađeno u poratnom periodu i 

više od pola vijeka bila dominantni 

reper centralnog dijela grada. 

Simetrično razvijeno i dobro 

povezano kolo cjevastih kružnih prstenova 

ističe osjećaj homogenosti i 

jedinstva, što je osnovna asocijacija 

ovog dizajnerskog rešenja. Opšti je 

utisak da fontana svojom veličinom 

i ukupnim volumenom, nije ostala 

neadekvatna prostornoj veličini trga, 

već naprotiv, da se dobro uklopila u 

postojeće okruženje, i to ne samo 

noću kada su efekti fontane najvidljiviji, 

već i u toku sunčanih dana, pa 

čak i u zimskom periodu što je bio 

jedan od važnijih kriterija za fontane 

koje se grade na prostorima sa izrazito 

kontinentalnom klimom. 

U skladu sa konkursnim uslovima, 

fontana ima 4 česme pitke vode, 

sa posebnim dovodom i odvodom, 

kao i zaseban uređaj za cirkulaciju 

stalne vode koja permanentno opslužuje 

fontanu i formira takozvani 

vodeni oblak, što daje dodatni efekat 

njenoj funkciji. Sredstva za izradu 

fontane obezbijedila je TIKA, koja pri 

svojoj odluci nije postavljala nikakve 

uslove. 

J.Durgut 

14 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Hronika 

Izložba fotografija Iva F. Raiča 

Sarajevo u Podgorici 

U KIC-u “Budo Tomović”, početkom marta 2013. priređena 

je izložba fotografija pod naslovom “Sarajevo u 

Podgorici”. Autor je Ivo F. Raič, slikar i art fotograf. 

U ime organizatora, Ambasade BiH u Crnoj Gori, brojne 

posjetioce izložbe pozdravio je ambasador Izmir Talić. 

Građani Podgorice, ljubitelji fotografije, imali su priliku 

da na umjetničkim fotografijama vide obnovljeni glavni 

grad BiH, koji je u četvorogodišnjoj opsadi i svakodnevnom 

bombardovanju s okolnih brda, preživio, opstao i nastavio 

živjeti i odupirati se zlu koje su nametnule karadžićevskomladićevske 

horde. 

- Gledajući kroz umjetnički objektiv, Raič nam donosi 

odsjaj obnovljenog Sarajeva sa novim duhom života i 

zadovoljstvom njegovih žitelja što su ga po cijenu velikih 

žrtava sačuvali, kazao je Talić. Danas je to grad sa novim 

duhom i željom za životom koja je ne zamisliva bez obnove 

starih zdanja i ljepote sarajevskog duha. 

Autor Ivo F. Raič, rođen je na Kupresu u oktobru 

1940. Sada živi u Sarajevu. Diplomirani je inžinjer mašinstva 

i penzioner. Imao je oko 50 izložbi od Sarajeva preko 

Vankuvera u Kanadi, pa do naše Podgorice. 

Snimio je više hiljada kolor fotografija likova, pejzaža, 

flore i faune, gradova i destinacija širom svijeta. T.C.H. 

Aldemarovi 

pejzaži u galeriji “Preporod” 

SARAJEVO 

Fotografija Iva Raiča 

U sarajevskoj galeriji “Preporod”, 

17.maja, otvorena je 33. 

samostalna izložba crnogorskog 

umjetnika Aldemara Ibrahimovića 

pod nazivom “Memorija prostora” 

koju čini 25 slika urbanog pejzaža 

rađenih uljem na platnu. 

- Ibrahimović vješto sintetizuje 

viđeno. Snažno i emotivno transponuje 

životne i umjetničke doživljaje 

u univerzalnu poruku, pa na ovim 

slikama nije teško prepoznati trajanje 

u Aldemarovim Rožajama ili 

detalje iz Sarjeva gdje je završio 

akademiju, kazao je na otvaranju 

izložbe dekan Fakulteta političkih 

nauka dr Šaćir Filandra. 

Ovom izložbom, istaknuti 

umjetnik Ibrahimović se na najljepši 

način vraća Sarajevu i svima nama 

zaključio je Filandra. Među brojnim 

posjetiocima, profesorima, studentima 

akademija, istaknutim ličnostima, 

ovoj umjetničkoj svečanosti prisustvovao 

je i Ambasador Crne Gore 

u Sarajevu Dragan Đurović. 

Jul, 2013. 15

Hronika 

Revija FORUM 

Izložba Ibrahima Kurpejovića u Bugarskoj 

Slike života u apstraktnom 

pejsažu 

Akademski slikar, Ibrahim Kurpejović 

je, na poziv Opštine 

Pernik, izložio 21 djelo u galeriji 

„Krakra”. Kurpejovićeva platna 

rađena uljem i akrilikom, kao i kombinovanom 

tehnikom su bila izložena 

od 23. maja do 15.juna. Izložba je 

organizovana u kontekstu Sveslovenskih 

dana pismenosti „Ćirilo i Metodije”, 

jedne od najznačajnih kulturnih 

manifestacija perničke oblasti. 

Postavku je otvorila Ilinka Nikiforova, 

pomoćnica u resoru za kulturu i obrazovanje 

riječima da su na Kurpejovićevim 

slikama prikazane svježe boje 

i izvorne balkanske vizuelnosti. 

- Čini mi zadovoljstvo što sam dio 

mozaika kvalitetne saradnje Rožaja i 

Pernika i što će likovna publika u Bugarskoj, 

bar na trenutak, razmišljati 

o mom stvaralaštvvu - kazao je za 

Forum Ibrahim Kurpejović. - Posebno 

me raduje što sam ponovo među 

ljudima i umjetnicima sa kojima sam 

prije 15 godina počeo slikarsku koloniju 

Rudarci, kod Pernika na kojoj 

sam već učestvovao tri puta. 

Ibrahim Kurpejović je rođen u 

Sređanima kod Rožaja (Crna Gora) 

1960. godine. Akademiju likovnih 

umjetnosti je završio u Sarajevu 

1985. godine. Član je Udruženja 

likovnih umjetnika Crne Gore od 

1987. godine. Jedan je od osnivača 

Ibrahim Kurpejović na otvaranju 

Likovnog kluba “Kula” 1989. godine 

i sada je predsjednik. Dobitnik je 

prve nagrade na 16. konkursu stvaralaštva 

mladih Novi grad - Sarajevo, 

1985. godine i Druge nagrade za 

idejno rješenje amblema i grba grada 

Rožaja. Živi i stvara u Rožajama. 

 

E. Pašić 

16 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Hronika 

Izložba kaligrafskih radova turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija u Crnoj Gori 

Kada ljubav prema Poslaniku 

postane umjetnost 

Izložbu je otvorio ambasador Republike Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilir 

Izložba kaligrafskih radova Hilja, 

poznatog turskog kaligrafa 

Mehmeta Ćebija, nakon 

postavke tokom maja u u salonu 

Ministarstva kulture na Cetinju, 

otvorena je 17 juna i u Modernoj 

galeriji u Podgorici. 

Postavka nosi naziv „Kad 

ljubav prema Poslaniku postane 

umjetnost“. Izložbu je otvorio 

ambasador Republike Turske u 

Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilir 

ističući da izložena djela pripadaju 

posebnoj vrsti tradicionalne 

osmanske kaligrafije koju zovemo 

Hilja. Kroz Hilje umjetnici su, 

opisujući lične osobine, ljubav 

prema Poslaniku Muhamedu pretvorili 

u umjetnost, isto kao što su 

hrišćanski umjetnici na ikonama 

oslikali ljubav prema Isusu – kazao 

je Tanilir. 

- Izložba se sastoji od izabranih 

djela iz kolekcije Mehmeta 

Ćebija, vlasnika Galerije za antičku 

umjetnost u Istanbulu,a kolekcija 

je predstavljena u Vatikanu, 

Dubaiju, Erbilu, Istanbulu kao i na 

Cetinju, gdje je naišla na veliko 

oduševljenje ljubitelja umjetnosti 

– kazao je ambasador Tanilir. 

Umjetnost Hilja (vrsta kaligrafije) 

nastala je u Istanbulu u 17. 

vijeku i danas prema mišljenju 

mnogih kaligrafa doživljava svoj 

preporod. Ova djela, koja oslikavaju 

fizičke i lične osobine Poslanika 

Muhameda u klasičnoj kaligrafiskoj 

umjetnosti, prihvaćena 

su kao veoma popularna.Uvjeren 

sam da će izložba Hilye- i Serifdobiti 

pozitivne kritike u umjetničkim 

krugovima i produbiti interesovanje 

u Crnoj Gori koja se trudi 

da sačuva i njeguje Islamsko 

Otomansko nasljeđa kao važan 

i sastavni dio svog kulturnog bogatstva 

i baštine, kazao je Tanlir. 

Ambasador se zahvalio Ministarstvu 

kulture i Ju Muzeji i galerije 

za pomoć u organizaciji izložbe na 

Cetinju i u Podgorici. EP. 

Jul, 2013. 17

Hronika 

Revija FORUM 

Koncert turske umjetnice Šefike Kuther 

Magična frula u CNP-u 

Šesta koncertna sezona Crnogorskog simfonijskog 

orkestra završena je 10. juna 2013. godine, nastupom 

poznate umjetnice Šefike Kuther iz Turske, koji će podgorička 

muzička publika dugo pamtiti. 

Svojim muzičkim umećem na flauti pokazala je zašto 

je rado viđen gost na mnogim svjetskim pozornicama 

sudjelujući na velikim festivalima širom Evrope i američkog 

kontinenta – od Berlinske i Britanske kraljevske filharmonije, 

zatim Austrije i Italije, Kine i Japana. 

U CNP je izvela koncert za flautu i orkestar „Mevlana“ 

Iljasa Mirajeva, azerbejdžanskog umjetnika. 

Ona je od poodavno neprikosnovena na turskoj muzičkoj 

sceni. Muzička kritika u Americi (Njujojrk), označila 

ju je kao „Magična frula iz Turske“. 

Šefika je flautu usavršila na Državnom konzervatorijumu 

u Ankari. Diplomu je stekla 1979. godine. Tada 

je postala član „Predsjedničkog simfonijskog orkestra“. 

Njena muzika koju smo čuli to nezaboravno veče, 

karakteriše život u Anadoliji. Ona je u razgovoru za vrijeme 

koktela, koji je priredio ambasador Turske u Crnoj 

Gori, Mehmet Nijazi Tanilir, rekla da ta muzika, nosi pravu 

filozofsku poruku da su svi „ljudi bez obzira odakle su, 

dobro došli“. I dodala da je “Mevlana“ specifična kombinacija 

turske klasične i turske narodne muzike. 

Upoznala nas je da je sa Crnogorskim simfonijskom 

orkestrom gostovala u Ankari 2012.godine na Trećem 

Bilo je to veče za dugo pamćenje. Mlada pijanistkinja, 

kompozitorka, tekstopisac dosada je svirala na mnogim jazz 

festivalima, čak i Karnegi Holu u Njujorku. Prvo smo je vidjeli 

na filmu, koji je rediteljka Mercedes Stalenorf Karsu u 

glavnoj ulozi, a potom na koncertu. Bili smo očarani njenom 

glumom i pjesmom. To veče je bila u dvostrukoj ulozi. 

Karsu je po ocu Turkinja, ali je rođena u Amsterdamu 

u aprilu 1990. prvo je počela svirati klavir. Tada je imala 7 

godina. Izvodila je Šopena, Mocarta, Baha i Betovena. U tim 

godinama pjevala je u restoranu svoga oca, koji su ranije iz 

Turske došli u Amstardam (Holandija). 

Prije projekcije filma voditeljka Hanja Mićović nam je 

vrlo lijepim prevodom predstavila Karsu i kao glumicu i kao 

pijanistkinju. Tako smo u Podgorici to veče upoznali jednu 

mladu i izuzetno obdarenu autorku: Karsu je objavila debi 

međunarodnom festivalu „Susreti Istoka i Zapada“ čiji je 

osnivač. Ispričala je da je još kao đak u osnovnoj školi 

počela svirati klavir, ali su je njeni nastavnici usmjerili na 

flautu, pa je ona postala dio nje. U Ankari je nekoliko godina 

bila predavač na Konzervatorijumu. Dobila je i više 

međunarodnih priznanja, a 1985. predsjedničku medalju 

Turske. Godine 1998. postala je „Državni umjetnik“. 

U Italiji je nagrađena državnom medaljom od Predsjednika, 

a od predsjednika Austrije zlatnom medaljom. 

Ponosna je što su joj porodični korijeni u Ulcinju i 

Prizrenu đe su joj rođeni đed i otac. 

Treba reći da je njen boravak i nastup u Podgorici 

organizovala Ambasada Turske u Crnoj Gori sa Muzičkim 

centrom Crne Gore i CNP. 

H.T. 

Turska pijanistkinja i glumica, Karsu Domez u CNP-u 

Umjetnica raskošnog talenta 

album, obišla svijet i tri puta nastupala pred njujorškom publikom. 

Još jedna zanimljivost. Ime je dobila po selu u kojem 

su rođeni njeni roditelji. Njeno ime u prevodu znači „sniježne 

vode“. 

Uspostavljajući kontakt sa publikom izjavila je da nastoji 

turske tradicionalne pjesme oblikovati na moderan način i 

pjeva ih na engleskom. 

- Nije mi puno stalo do komplimenata. Nastojim biti svoja, 

pa sama želim krčiti muzički put i ugled - rekla je odlazeći 

sa pozornice da bi se pripremila za divan koncert koji nam je 

priredila to veče u CNP. 

Njeno gostovanje i učešće na četvrtom festivalu Telekoma, 

upriličila je Ambasada Republike Turske u Crnoj Gori 

i njena ekselencija Mehmet Nijazi Tanilir, koji je za prisutne 

priredio koktel. 

H.T. 

18 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Hronika 

Promocije 

„Buđenje Bihora“ u Luxemburgu 

U 

prostorijama 

Zavičajnog 

kluba „BIHOR“ u Luksemburgu, 

koji je poznat po 

humanitarnim akcijama, donacijama 

za sportske i kulturne manifestacije 

u domovini organizovana 

je još jedna vrlo uspjela promocija 

knjige. Nakon ranijih predstvljana 

književnika iz Crne Gore i BH ovih 

dana je promovisana zbirka priča 

„Buđenje Bihora“ koju čine odabrane 

priče devetnaest autora sa 

prostora ex-YU. 

To su, zapravo, priče koje su 

pristigle na prošlogodišnji konkurs 

tradicionalne manifestacije 

„Zavičajne staze“ koja se svake 

godine u julu i avgustu održava 

u Petnjici (CG). U propozicijama 

konkursa jedna od stavki bila je i 

da su priče inspirisane Bihorom. 

Od 37 pristiglih, dvadeset je, po 

ocjeni žirija odabrano da se nađe 

u zajedničkoj knjizi. Izdavač zbirke 

je Centar za kulturu - Bihor u 

saradnji sa organizatorom manifestacije 

Centarom za seoski razvoj 

iz Petnjice. 

ZK „Bihor“ Luksemburg bio je 

pokrovitelj prve nagrade na ovom 

anonimnom konkursu koja je dodijeljena 

Abidu Jariću iz Zenice za 

priču „Sahat“. 

Promotori su bili Mirsad Rastoder, 

urednik knjige i Faiz Softić, 

književnik koji je bio predsjednik 

žirija i autor predgovora. 

- Ovo je jedna, po mnogo 

čemu, posebna knjiga, kako po 

književnom postupku, tako i po 

mjestima odakle su sve priče pristigle. 

Pokazalo se da je Bihor 

kao geografski i duhovni prostor 

postao zanimljiv i ljudima na stotine 

pa i hiljade kilometara daleko 

od Crne Gore i Bihora - rekao 

je u svom nadahnutom obraćanju 

Sa promocije u Lukseburgu 

Mirsad Rastoder, urednik knjige 

i predsjednik upravnog odbora 

manifestacije „Zavičajne staze“. 

Mirsad Rastoder je, inače, u zak 

priznanja za višegodišnji doprinos 

afirmaciji kluba, proglašen za njegovog 

počasnog člana. 

Faiz Softić se osvrnuo na stvaralaštvo 

Ćamila Sijarića koji je svojim 

pričama i književnim opusom 

podstakao veliki broj stvaralaca 

da svojim djelima pokušaju dotaći 

književne visine kojima je težio 

veliki pripovjedački mag Ćamil Sijarić. 

Moderator ove promocije, Raif 

Adrović, predsjednik ZK „Bihor“ 

govorio je o značaju manifestacije 

„Zavičajne staze“. 

Promocija knjige „Buđenje 

Bihora“ organizovana je u saradnji 

sa Literarnim klubom „Husein 

Bašić“ iz Luksemburga koji djeluje 

u okrilju ZK „Bihor“. Iz ovog vrijednog 

udruženja najavljuju da će 

početkom maja organizovati već 

tradicionalne susrete za dijasporu 

iz drugih evropskih država i Luksemburga. 

Na poziv Envera Koraća, 

predsjednika “Bošnjačkog demokratskog 

Fonda”, koji već četvrtu 

godinu stipendira nekoliko studenata 

iz Bihora, Mirsad Rastoder i 

čelnici Zavičajnog kluba posjetili 

su sjedište Fonda i sa domaćinima 

razgovarali o saradnj u organizaciji 

Zavičajnih staza 2013 i mogućim 

oblicima organizovanja razvojnog 

fonda za Petnjicu. 

Konstatovano je da bi sve inicijative 

valjalo objediniti u interesu 

stvaranja opšteg povjerenja i dugoročnog 

utemeljenja Fonda za razvoj 

nove opštine u Crnoj Gori. 

Hamdija M. Rastoder 

Jul, 2013. 19

Hronika 

Revija FORUM 

Promovisana knjiga “Sofra“ Ervina Spahića 

Nove priče u starom ruhu 

Knjiga “Sofra” autora Ervina 

Spahića, u izdanju Foruma 

bošnjaka Crne Gore 

predstavljena je 24.aprila u bjelopoljskom 

Centru za kulturu. U nesvakidašnjoj 

senografiji čaršijskog 

Dr Draško Došljak 

Između starog 

i novog svijeta 

- Među koricama, sa naslovnicom akademskog 

slikara Abaza Dizdarevića, ovoga 

Spahićevoga djela smješteno su 23 prozno-poetske 

priče. Priča sa mnogo ljubavi, ne samo 

one u pripovijesti „Ašik mahala“. Jer Spahić vidi ljubav kao otkriće netipične 

ideje. Ljubav za njega čini prelom između starog i novog svijeta. U ovim 

pričama imamo i treću vrstu ljubavi. Dosadašnje vrste ljubavi: plemenska 

ljubav, ljubav do krvi, ljubav oca i sina; i tjelesna ljubav, senzualna antička 

ljubav. A Ervin otkriva i neku treću ljubav, otkriva i priča: tertium datur, treći 

način voljenja. Ljubav prema prolazniku, prema gostu. Ova bjelopoljska 

čaršija to pamti, a Spahić zapisuje. 

Zato je ova knjiga šetnja bjelopoljskim sokacima i sjećanjem. I kao da 

je svaka kocka bjelopoljske kaldrme posebna priča, ona koje nam donosi 

ova knjiga, i buduće knjige. Ali i one priče, mnogobrojne, koje su se čujale 

pod šindranim krovovima akovske arhitektute. Priča „Studen“ je ona od koje 

se „damari nadimaju, a srce jače lupa“. Priča o životu našem, našim majkama, 

životu što je prohujao sa vihorom. A, tek priča o pobratimstvu...!? E, 

to su Bijelo Polje i njegovi ljudi. Dobro i uzdarje za dobro. Stare i nove priče. 

Savremene! 

U priči „Pristao sam, biću to što hoću“, Ervin Spahić, autor ove knjige, 

se pita: „Ko sam? Što sam? Da li je ta dilema moj usud, moja životna opsesija“? 

Nakon iščitavanja ove knjige, sa sigurnošću možemo reći: Ervin 

Spahić je pisac koji oblikuje stare priče, oblači ih u nove haljine, daje ih 

čitaocima, brani od zaborava i čini vječnim. Zato je i književnost i pisanje 

Spahićev usud i Spahićeva sudbina. I opsesija - njegova i njegovih čitalaca. 

I njegove kritičarke koja nije uspjela da tumači njegovu poeziju, a sada o 

prozi može dati svoj sud. Znam reći će: „Dopadljiv pisac“! 

Teći će Lim, pričaće se priče, ostaće one koje se ukoriče. Ove Ervinove 

će zasigurno trajati. I ovdje i tamo gdje „po moru teče Lim“! Uspio je Spahić 

da prećupri dobrom pričom prethodne, ove i buduće generacije. Čestitke! 

teferiča promocija je započeta video 

zapisom ,,Ašik mahala» a onda 

je krenulo pripovijedanje u koje su 

ušle varoške pjesme kao slatkiši na 

bogatu trpezu. 

Riječ je o zborniku priča u kojima 

Ervin Spahić povezuje sjećanja 

i aktuelne događaje sa puno varoškog 

humora, ironičnih otklona i angažovane 

poente, kazao je Mirsad 

Rastoder. U ime izdavača, Foruma 

Bošnjaka, Rastoder je podsjetio, 

da je u prvom broju Revije Forum 

objavljena prva priča Ervina Spahića, 

te da su iz broja u broj njegova 

topla kazivanja starovaroškim jezikom 

pridobijala sve veći broj čitalaca, 

koji su u njima prepoznavali 

lucidne obrte da se kroz sjećanja 

iskričavo potencira neki savremeni 

problem. 

- Ervinove priče su u stvari najsličnije 

“ponornici“ koja vas povede 

u neke dubine prošlosti da izronite 

oblutak izbrušen u vama. Da povežete 

spoznaje i realnost kako bi 

vidjeli naprijed. Jednostavne, narodske, 

a tako slojevite, Ervinove 

hićaje sa puno varoškog humora, 

osjećajnosti, ironičnih otklona, 

metaforičkih paradoksa, kao da 

potvrđuju Homerovu konstataciju 

„Svjetlost je u tamu odavno zaronila». 

Kroz Ervinova kazivanja i mi tu 

svjetlost naziremo, kazao je Mirsad 

Rastoder. 

Knjiga “Sofra” je višeslojno 

djelo, protkano životom, patnjom, 

istorijom, filozofijom, humorom, 

dokumentarnošču. To je djelo koje 

ima svoje “JA”. Koje na svakoj stranici 

ima suvi pečat. Djelo u kojem 

su ostali sačuvani običaji bjelopoljske 

čaršije, kazao je Kemal Musić. 

- Ako je Rasim Hadrović Polimski 

sačuvao staro Bijelo Polje na svojim 

crtežima, Ervin Spahić je to uradio 

u “Sofri”. 

- “Sofra” je zbirka kratkih priča 

koje se pamte dugo. Jer ako se 

ponovo pronalazi pamćenje, to je u 

20 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Hronika 

ovoj knjizi. Ova nam knjiga pripada, 

jer je pisana generacijama, kazao 

je u svom kritičkom osvrtu, Draško 

Došljak. 

Odlomke iz Ervinovih priča kazivali 

su glumci Bjelopoljskog pozorišta 

Slađana Bubanja i Izet Mulabegović 

a Bjelpoljski tamburaši su 

svirali za merak, pjesme koje su sa 

autorom Spahićem svi, u prepunoj 

sali pjevali. 

E.P. 

“Sofra” je zbirka kratkih priča 

koje se pamte dugo: 

Sa promocije 

Sjećanje na dr Ajselu Tutić 

Život i djela za pamćenje 

U prisustvu velikog broja poštovalaca prijatelja i rodbine 

u rožajskom centru za kulturu, 8. juna održano je 

sjećanje na Ajselu Tutić, prvu ženu doktora nauka u Rožajama. 

Ajsela (Duraković) Tutić, rođena je 5. juna. 1965. 

godine u Rožajama, gdje je završila osnovnu i srednju 

školu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala 

je 1989. godine i stekla zvanje profesora pedagogije i 

psihologije. Doktorsku disertaciju odbranila je 2010. godine 

na univerzitetu u Novom Pazaru gdje gdje je i radila 

ka asistent. 

Odrastala u kući prosvjetnih radnika, majke Almase 

i oca Nadžipa Durakovića, Ajsela je stalno isticala značaj 

porodice za svako dijete. U knjizi Toda Čolaka ,,Čudesna 

moć žene,, koja je obuhvatila uspješne žene Crne Gore 

Ajsela je navela. -,,Imala sam jako srećno djetinjstvo. Roditelji 

su imali puno razumijevanja za sve naše dječije 

potrebe. Njima mogu da zahvalim na svemu što sam postigla”. 

Bila je član Kulturno - umjetničkog društva ,,Vrelo 

Ibra,, blaga i nenamjetljiva a istovremeno prodorna i ambiciozna. 

Profesionalnu karijeru započela je kao profesor psihologije 

u Gimnaziji 30. septembar, potom u Centru za 

socijalni rad Tutin, a od 1992. godine, kao direktor vrtića 

uspjela je da unese savremene metode rada sa predškolskom 

djecom, poboljša materijalne sadržaje, uredi prostor 

i modul igraonica. 

Objavila je stručne radove u listovima i časopisima. 

Bila je uvažena, poštovana i od vizionarske pomoći svom 

gradu, pa je birana i za odbornika u Skupštini opštine Rožaje. 

U braku sa Zećom Tutićem odgajala je troje djece, 

Zlatana, Unu i Srnu. Ajsela je primjer, da čovjek nije prolazan, 

ljudi umiru, ali za sobom ostavljaju djela po kojima se 

pamtite. Rožaje je imalo velikog intelektualca, promotera 

obrazovanja, vaspitanja, ljudskosti i humanosti. 

M. Šabotić 

Jul, 2013. 21

Hronika 

Revija FORUM 

Naučni skup „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“ 

Apel za primjenu 

ustavnih odredbi 

Bošnjačko vijeće/savjet u Crnoj 

Gori organizovalo je u Podgorici 

30.3.2013. godine naučni skup 

pod naslovom „Jezik bošnjaka u 

Crnoj Gori“. Nakon uvodnih referata 

prof. dr Dževada Jahića, prof. dr 

Tatjane Bečanović, prof. dr Hasnije 

Muratagić Tune, u obrazlaganju 

tematskih radova i diskusiji učestovalo 

je preko dvadeset eminentnih 

lingvista i znalaca jezika: akademika, 

profesora univerziteta iz Crne 

Gore, BiH i Srbije, te profesora srednjh 

škola, publicista i predstavnika 

resornih institucija, koji su, iz različitih 

oblasti i sa različitih aspekata, 

ponudili analize i odgovore na ovu 

kompleksnu temu. 

Nakon opsežne rasprave, 

nadležnim institucijama i javnosti 

u Crnoj Gori upućeni su zaključci 

i preporuke u kojima se, između 

22 

ostalog, ističe: 

- Prema rezultatima popisa 

iz 2011. godine, najveći dio Bošnjaka 

u Crnoj Gori izjasnio se da 

govori bosanskim jezikom, koji je 

istorijski i, kao takav, otklanja sve 

dileme u vezi sa imenovanjem jezika 

Bošnjaka; 

U Crnoj Gori postoji adekvatna 

ustavna norma i zakonska 

regulativa ali dosadašnji nivo implementacije 

bosanskog jezika i 

književnosti Bošnjaka u školstvu 

nije zadovoljavajući, pa tražimo od 

nadležnih intitucija da kroz izmjene 

nastavnih planova i programa 

adekvatno povećju kvantititativnu 

i kvalitativnu zastupljenost jezika 

i književnosti i u programima obrazovnog 

sistema u Crnoj Gori; 

Potrebno je uraditi odgovarajuće 

udžbenike, priručnike i gramatike 

kako bi se smanjila nesrazmjera 

u zastupljenosti te ujedno 

eliminisali uvredljivi sadržaji za pripadnike 

bošnjačkog naroda; 

Učesnici skupa traže od Javnog 

servisa RTCG, kao i lokalnih 

javnih servisa da poštuju programska 

načela i posvete veću pažnju 

sadržajima u kojima će se promovisati 

jezik, književnost i kultura 

Bošnjaka u Crnoj Gori; Potrebno 

je nastaviti dalje aktivnosti da se 

kroz naučnie skupove, simpozijume 

i seminare detaljnije razmatraju 

pojedine oblasti iz ove tematike, 

što treba da je kontinuirana obaveza 

Bošnjačkog savjeta. 

Svi zaključci su utemeljeni u 

evropskoj praksi i zakonodavstvu, 

odnosno dio su postojećih evropskih 

standarda jezičkih prava i sloboda. 

 

E.P. 

Jul, 2013.

Revija FORUM 


Crnogorska ekonomska zbilja 

Preskupo tumaranje 

Piše: Damir Šehović, 

Poslanik SDP-a u Skupštini Crne Gore 

Jedan politički mislilac je kazao 

da je početak svakog državnog 

ostvarivanja, ujedno 

i početak izvitoperivanja. Ta naša 

izvitoperenost je najizraženija u 

slučaju Kombinata aluminijuma 

Podgorica. 

Niti jedna država koja njeguje 

krupan biznis koji prazni njene finansije 

ne može proći nekažnjeno, 

a posebno ne ako je mala. Crna 

Gora danas plaća tu cijenu veoma 

skupo, i ona se ne mjeri samo finansijskim 

iscrpljivanjem, nego i 

međunarodnom blamažom sa kojom 

se do nedavno suočavala zbog 

nelegalnog snadbijevanja KAP-a 

električnom energijom. Zato je danas 

jasnije nego ikad da upravljanje 

malom drzavom od strane onih 

koji zagovaraju pogrešan razvojni 

model može biti jednako opasno 

kao težnja za upravljanjem Crnom 

Gorom od strane onih koji poriču 

njenu državnost. 

Crnogorska državnost je u posljednjih 

73 godine čak dva puta 

prosipana, i to na način što su oni 

koji su je stvarali pompezno sahranjivali 

svoje životno djelo. Plašim 

se da se našoj generaciji to može 

i ranije desiti, jer današnja generacija 

od države Crne Gore može 

dobiti kvazi državu ako napravi još 

jednu novu pogrešnu stratešku 

ekonomsku odluku, koju bi pravdala 

prethodnim greškama. Zato 

vjerujem da ćemo svi skupa naći 

dovoljno državničke mudrosti da to 

ne dopustimo, a prvi test će nam 

upravo biti dalji potezi koje ćemo 

povlačiti vezano za KAP i EPCG. 

Stoga je neophodno prestati 

sa daljim tumaranjima u ovoj oblasti 

kako naši građani ne bi preuzimali 

dugove strane kompanije u 

liku CEAC-a, bar ne one za koje ne 

postoji zakonska obaveza države, 

nastala kao posljedica očigledno 

loših odluka protiv kojih je SDP od 

početka bio, a za šta nije dobio 

potrebnu većinu niti u Vladi niti 

u Skupštini. Nažalost, predloženi 

rebalans budžeta ne uliva optimizam 

da će to zaista u pravom pravcu 

i krenuti. 

Naime, rebalans budžeta koji 

je u skupštinskoj proceduri predviđa 

da građani Crne Gore plate 

fakturu za struju od 61 milion eura 

koju nam je CEAC ostavio, što odgovara 

čitavom kapitalnom budžetu 

naše države, i zbog čega ga SDP 

u obliku koji je predložen, neće podržati. 

Podsjećanja radi, KAP godinama 

“jede sjever Crne Gore” na 

način što su sve državne pomoći 

do sada usmjeravane upravo njemu, 

a mali i srednji biznis sa sjevera 

Crne Gore je ostajao po pravilu 

uskraćivan za isti. 

Ne treba poreski obveznici 

da ispaštaju zbog toga što su se 

nesavjesni pojedinci u EPCG-u 

hazarderski ponašali i što su sebi 

dozvolili luksuz da isporučuju struju 

potrošaču kojeg su čak i u mi- 

Kombinat aluminijuma 

Podgorica 

Jul, 2013. 23


Revija FORUM 

nistarstvu ekonomije nazvali delikventnim. 

Jednako koliko je CEAC 

kriv što nije plaćao struju koju je 

trošio, krivi su i u EPCG-u zbog 

toga što su mu to dozvoljavali. Rizična 

avantura u koju se menadžment 

EPCG-a upustio, mora biti 

praćena i njihovom spremnošću 

da prihvate i neprijatne posljedice 

te avanture u koju su se svjesno ili 

nesvjesno upustili. Direktno plaćanje 

iz budžeta ili prebijanje sa dugom 

koji EPCG ima prema državi 

za poreze i doprinose bi predstavljalo 

nepotrebno raspiništvo državnog 

novca. 

Umjesto pomenutog rasipništva, 

EPCG treba da državi izmiri 

poreski dug, a da sa druge strane 

pokuša da se nakon formalnog 

uvođenja stečaja u KAP naplati u 

proceduri predviđenoj zakonom, 

baš kao i ostali povjerioci. Istina, 

vjerovatnoća za naplatu je mala, 

ali je i greška koju je menadžment 

EPCG-a svjesno ili nesvjesno napravio 

velika. Ukoliko, pak, država 

24 

ne uspije da naplati nagomilani 

poreski dug od EPCG-a u razumnom 

roku koji joj svakako treba 

ostaviti, veoma će lako biti adresirati 

odgovornost pojedinaca u 

izvršnoj vlasti. 

Riječju, zašto bi građani Crne 

Gore plaćali fakture strane kompanije 

koja je iz KAP-a godinama cijedila 

i iznosila novac, a nama sada 

ostavila dug za struju koju nije plaćala 

više od godinu dana! 

Naravno, nezaobilazno pitanje 

jeste pitanje odgovornosti za stanje 

u kojem se Crna Gora danas 

nalazi. S tim u vezi je važno istaći 

da se politička odgovornost svake 

partije podnosi na izborima, ali 

je možda još važnije naglasiti da 

političke personalne odgovornosti 

onih čiji je resor zagovarao pogrešan 

koncept zbog kojeg je država i 

dovedena u ovako tešku situaciju 

se mogu podnijeti i bez izbora. Sa 

druge strane, o postojanju nečije 

krivične odgovornosti odlučuju 

nadležni državni organi. SDP će 

na svim nivoima ohrabrivati upravo 

te državne organe da se zainteresuju 

za ovu problematiku, za 

šta prvi korak može biti saslušanje 

vrhovnog državnog tužioca u Parlamentu, 

koje će se obaviti upravo 

zahvaljujući podršci SDP-a. 

Utvrđivanje odgovornosti ukoliko 

za to postoji zakonski osnov 

je važno, i od toga se ne može pobjeći 

s obzirom na to da ćemo podržati 

rješenje da krivična djela iz 

oblasti privatizacije ne zastarijevaju. 

Međutim, trenutno je još važnije 

u najkraćem roku spriječiti dalje 

štete po državni budžet i građane 

Crne Gore, što protivljenjem izglasavanju 

ovakvog rebalansa SDP 

svakako čini. 

Kineska poslovica kaže da je 

dobro vratiti se i sa polovine pogrešnog 

puta. Mi smo daleko odmakli 

od te polovine, ali svejedno 

moramo napraviti nužan zaokret, 

ukoliko ne želimo da ukrademo 

budućnost generacijama koje dolaze! 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Skupština Crne Gore, konačno, odlučila 

Petnjica ponovo opština 

Nakon višedecenijskog zalaganja poslanika Rifata Rastodera, kao i, maltene, svih građana i njihovih 

političkih predstavnika sa područja Petnjice kod Berana, Skupština Crne Gore je, nakon 

višesatne rasprave na sjednici od 9. maja t.g, a potom i glasanjem na sjednici od 28. maja, ubjedljivom 

većinom glasova (50 - „ZA“ i ... uzdržanih od ukupno 81 poslanika) usvojila Predlog zakona 

o izmjenama i dopunama Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, kojim se ovom području 

vraća status opštine, ukinute još davne 1957. godine 

Predlagač Zakona kojim se Području 

Petnjice vraća status 

opštine, Rifat Rastoder, a čiji 

su potpisnici i sa ondašnji poslanici 

Drago Čantrić i dr Fahrudin Hadrovć, 

kazao je, između ostalog, da prijedlog 

nije motivisan nikakvim uskostranačkim, 

uskonacionalnim ili drugim sličnim 

razlozima, već osjećajem obaveze 

da se izađe u susret višedecenijskom 

zahtjevu građana. 

- Riječ je o predlogu svih žitelja, 

uključujući iseljenike sa tog područja. 

Nakon više prethodnih pokušaja, 

najnoviji predlog procesuiran je 28. 

decembra 2011. i od tada do danas 

prošao je svu komplikovanu i dugu 

proceduru razmatranja – kazao je Rastoder, 

podsjećajući da je Vlada ocijenila 

da su ispunjeni uslovi da Petnjica 

dobije status opštine. 

Saša Pešić (DPS), kao jedan od 

predlagača zakona, rekao je da će 

formiranje opštine imati opravdanje 

samo ako bude samoodrživa. 

- Od buduće lokalne samouprave 

očekujemo da bude visokoprofesionalna 

i organizovana, te da bude 

servis građana – istakao je on. 

Dritan Abazović (Pozitivna) istakao 

je da je ovo istorijski moment za 

stanovnike Petnjice. On smatra da je 

“odluka je zakašnjela, ali da, ipak, dolazi 

u posljednjem trenutku”. 

- Svi treba da imamo razloga za 

zadovoljstvo i očekujem da odluku donesemo 

konsenzusom – kazao je on. 

Kemal Zoronjić (BS) istakao je 

da Petnjica ne dobija, već joj se vraća 

status opštine. 

- Ovo područje je privredna, prirodna 

i kulturološka sredina, i najveća 

mjesna zajednica u Crnoj Gori. 

Prirodni potencijali nijesu na pravi 

način valorizovani. Od gubitka statusa 

opštine, ovo područje je marginalizovano 

i zapušteno. Najveći problem, 

ipak, su velika demografska kretanja 

– kazao je Zoronjić. 

Prema njegovim riječima, Petnjica 

je i političko pitanje, jer je vraćanje 

statusa opštine odavno obećavano. 

Genci Nimanbegu (Albanske 

partije-HGI-LP) potencirao je pitanje 

decentralizacije. 

- Društveni, ekonomski kulturni 

razlozi doveli su do toga da su određena 

područja zapostavljena i žele da 

uzmu sudbinu u svoje ruke. Područje 

Petnjice zavrjeđuje da stanovnici tog 

područja preuzmu odgovornost za razvoj 

tog kraja - kazao je Nimanbegu. 

On je iskazao žaljenje što još na 

dnevnom redu nije njegov prijedlog 

izmjena Zakona, kojim se traži status 

opštine Tuzi. Tek će biti razmatran na 

Odboru sljedeće sedmice – kazao je 

Nimanbegu. 

Snežana Jonica (SNP) kazala 

je da dio građana sa područja koje 

treba da obuhvati opština Petnjica 

ne podržava ovu inicijativu. Potrebno 

je razgraničiti Petnjicu i MZ Police – 

smatra Jonica. 

Poslanici su iskoristili raspravu o 

Petnjici da otvore teme i o statusima 

opštine za Tuzi, Golubovce, Sutomore, 

Grbalj, Gusinje. Džavid Šabović 

(SDP) istakao je da je područje Gusinja 

veće od budvanske i tivatske opštine, 

te da su lideri DPS-a više puta 

obećavali da će Gusinje biti evropska 

opština i da su potpisivali ugovore o 

tome. Čak je o tome govorio i neustavni 

predsjednički kandidat DPS-a 

- rekao je Šabović. 

Reagovao je Husnija Šabović iz 

DPS-a. 

- Nije potpisan ugovor već sporazum 

da će zahtjevi za vraćanje statusa 

opštine Gusinje biti razmotreni – 

kazao je Šabović. 

Područje Petnjice, inače, obuhvata 

173 kvadratnih kilometara sa 

28 naselja u kojima, prema popisu 

iz 2011.godine, bez radnika na privremenom 

radu u raznim evropskim 

i drugim državama, živi 6713 stanovnika. 

Područje je teritorijalno prilično 

razuđeno. Udaljenost pojedinih naselja 

od mjesnog centra – Petnjice kreće 

se i do 20, a od opštinskog centra 

- Berana i do 40 km 

Po površini, Petnjica je veća od 

opština Budva i Tivat, a po broju stanovnika 

od Andrijevice, Žabljaka, Plužina 

i Šavnika. 

Ovo područje, kako je obrazloženo, 

vjekovima je u administrativnom 

smislu bilo organizovano kao 

posebna lokalna jedinica. Nedovoljno 

Jul, 2013. 25

Društvo 

Revija FORUM 

utemeljenom reformom lokalne samouprave 

iz 1957. godine, Opština 

Petnjica je, međutim, suprotno volji 

građana. Nakon ukidanja opštine, područje 

Petnjice je organizovano kao 

jedna, najveća u Crnoj Gori, mjesna 

zajednica sa 28 naselja. Deset godina 

kasnije, 1963. godine, područje 

Petnjice je isparcelisano i podijeljeno 

u 7 mjesnih zajednica bez ikakve međusobne 

koordinacije. Time je umnogome 

paralisana i svaka moguća kordinacija 

samoinicijative samih žitelja 

u rješavanju komunalnih i drugih životnih 

problema. ana, ukinuta i administrativno 

pripojena opštini Berane. 

Od 1991. godine politički predstavnici 

i građani sa tog područja 

pokretali su inicijative da se Petnjici 

vrati status opštine. Foramlno pravno 

učinili su to i 1991, istovremeno kada 

i građani Andrijevice, potom 1998., 

pa, uz podršku 7.523 građana, 

2002. godine i, konačno, 2010.godine. 

Tek dva posljednja dva zahtjeva 

su stigla do dnevnog reda Skupštine 

Crne Gore. 

Rifat Rastoder 

Poziv građanima i prijateljima Gornjeg Bihora 

Uvaženi građani i prijatelji Bihora, 

Ostvaren je san generacija i generacija 

naših predaka... Gornji Bihor, odnosno Područje 

Petnjice je, ponovo, Opština. Tim povodom 

srdačne čestitke svima. 

I lično sam, kao jedan od višedecenijskih 

nesebičnih protagonista, sretan zbog toga. 

Hvala i neka je na čast svima koji su, na bilo 

koji način, pomogli ostvarenju sna. Ali, u ovom 

času – ma čije i ma kolike – zasluge, gotovo 

da više nijesu ni bitne. 

Sada se valja izboriti za oživotvorenje izborenog sna, 

odnosno za dugoročni opstanak novoobnovljene opštine. 

Dakle, nema vremena niti razloga za bilo kakve euforije. 

Valja pripremiti uslove za konstituisanje opštine. 

Zato, pozivam sve političke i javne poslenike, kao i sve 

građane i prijatelje Bihora da, i prije formalnog konstituisanja, 

osmislimo strategiju dugoročne održivosti novoobnovljene 

opštine. 

U tom smislu, valjalo bi nam, u prvom redu, hitno 

– koliko je od sjutra – okupiti jedan tim ekonomskih i 

drugih eksperata, koji bi, zajedno sa predstavnicim građana 

sa područja, između ostalog : 

a) Sačinio spisak najurgentnijih potreba i obaveza 

u pripremi konstituisanja opštine; 

b) Uradio što cjelovitiju analizu stanja u postojećim 

iole značajnijim privrednim subjektima na području sa 

predlogom mogućih mjera njihove revitalizacije kako bi 

oni bili još sigurniji oslonac daljeg razvoja; i, konačno, 

c) Uradio, makar do idejnog nivoa, jedan broj projekata 

moguće valorizacije neiskorišćenih raspoloživih 

resursa, a kojima bi pokušali privući nove potencijalne 

investitore, u prvom redu iz veoma brojne dijaspore, ali 

i drugih struktura i država. 

To su, recimo – višesruke mogućnosti valorizacije kanjona 

i rijeke Popče, kao i ukupnog zavidnog hidropotencijala 

njenih pritoka: Vrbičke rijeke, Radmančice, itd; zatim, 

valorizacija turističkih potencijala „Radmanske 

klisure sa arheološkim nalazuištem „Torine“, 

kao i planina: Turjak, Vlahovi, Lađevac,... itd, te 

osmišljavanje i realizacija mogućih zajedničkih 

sa susjednim državama prekograničnog projekta 

kao što bi, naprimjer, mogla biti - bescarinska 

zona hrane uz granicu sa Srbijom, i slično... 

Ključni preduslov za sve to su, međutim, 

sredstva. Zato, formiranje jednog zajedničkog 

Fonda za razvoj Bihora smatram ključnom 

pretpostavkom a , možda, i najboljim 

testom istinske spremnosti da na pravi – djelotvoran 

način zajedno pomognemo novoj opštini. 

Prema preliminarnoj pretpostavci, Fond bi mogao 

ispuniti svoju makar minimalnu funkciju ukoliko bi mi 

– pojedinačno bili spremni na odricanje od, recimo, minimum 

20 e/ mjesečno ili 240 e/godišnje, što, relano, 

za one koji imaju posao ili bilo kakav biznis i nijesu prevelika 

sredstva. Naznačena visina sredstava bi podrazumijevala 

i jedno mjesto, kao i jedan glas u Skupštini 

Fonda. Svakih novih 20, odnosno 240e uplate iznad 

predviđenog – minimalnog iznosa, podratumjevalo bi 

još jedno mjesto ili, pak, još jedan glas za uplatioca u 

Skupštini Fonda. Posebno bi se evidentirala i vrednovala 

dobročinstva i donacije Fondu. Sredstva Fonda bi 

se realizovala strogo po utvrđenom planu i programu 

potreba, uz verifikaciju najmanje još dva povjerenika – 

osnivača koje imenuje Skupština... 

Pozivam Vas da, prijavom za članstvo ili drugi 

neki oblik podrške Fondu, na konkretan način, i potvrdite 

spremnost da pomognete novoobnovljenu opštinu. 

Rifat RASTODER 

Maja, 2013. godine 

26 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

PETNJICA 

Petnjica: Promocija knjige Rifata Rastodera 

Društvo 

Opština Petnjica - stanje 

i perspektive razvoja 

Povodom izlaska iz štampe njige Rifata Rastodera: 

„Opština Petnjica - stanje i perspektive 

razvoja“, u organizaciji Centra za seoski razvoj, 

Foruma Bošnjaka Crne Gore i Odbora za vraćanje 

statusa opštine, u petnjičkom Centru za kulturu 

je, 10. maja ove godine, održana je rasprava na 

temu: „Najznačajniji prirodni resursi područja“. Cilj 

rasprave je bilo definisanje strateških pravaca razvoja 

ovog područja na bazi raspoloživih resursa. 

Učesnike skupa su, u ime organizatora, pozdravili 

Šato Hajdarpašić, Muslija Kalić i Safet Korać. U 

tematskom dijelu rasprave učestvovali su: Mr Omer 

Markišić - moderator rasprave, Rifat Rastoder, Rešid 

Adrović, Muhamed Adrović, Rešad Rastoder, dr Erol 

Muratović, dr Šemsudin Hadrović i Enver Rastoder 

PETNJICA 

OPŠTINA 

STANJE I PERSPEKTIVE RAZVOJA 

Rifat RastodeR, decembra 2012. 


Jul, 2013. 27

Društvo 

Revija FORUM 

Rifat RASTODER: 

San generacija 

PETNJICA 

28 

Uvažena gospodo, 

Područje Petnjice, odnosno 

Gornjeg Bihora je praktično već 

ponovo opština. Ostaje da se to 

još potvrdi i formalnim glasanjem 

u Skupštini Crne. 

Dali će to, zaista, biti i željeni 

početak prosperitetnije budućnosti, 

ostaje da se vidi. Uosatlom, to 

sada zavisi, u prvom redu, od nas 

samih, odnosno od našeg umjeća 

da izborenu šansu i iskoristimo. U 

protivnom, sami sebi ćemo počiniti 

najveću i definitivnu štetu. 

Prilika je, zapravo, da sada i 

konkretno pokažemo da smo dostojni 

izazova. 

Kao prvo – čuvajmo se bilo 

kakvih euforija. Ovo je tek samo 

šansa. Valja je i iskoristiti. 

Kao drugo – i ne pomislite 

da će i jedna od funkcija u novoobnovljenoj 

opštini, bar u prvom 

mandatu, biti bilo kakva privilegija. 

Naprotiv. Ko nije spreman na 

žrtvovanje, odnosno stavljanje u 

drugi plan svih mogućih – ličnih, 

kao i uskostranačkih ambicija i 

interesa, bolje da sačeka neki od 

narednih mandata. 

Ni u kom slučaju, od nove opštine 

se ne smije stvoriti centar 

socijalnog zapošljavanja. Ukoliko 

se vželi njen opstanak, svaki od 

novozaposlenih mora kompetentan 

i višestruko sposoban. 

Kao treće - Učinimo sve da 

pravovremeno osmislimo platformu 

dugoročne održivosti novobnovljene 

opštine. U tom kontekstu 

cijenim najvažnijim: 

- formiranje jednog Fonda koji 

bi bio oslonac makar za izradu 

idejnih projekata i afirmaciju raspoloživih 

resursa; 

- definisanje mjera podsticaja 

postojećih iole značajnijih privrednih 

subjekata, kako bi oni postali 

još sigurniji oslonac; 

- izradu makar do idejnog nivoa 

projekata moguće valorizacije 

raspoloživih resursa, kojima bi 

pokušali privući nove potencijalne 

investitore, u prvom redu iz naše 

veoma brojne dijaspore, ali i drugih 

sredina i država. 

To su, recimo – višesruke mogućnosti 

valorizacije kanjona i rijeke 

Popče, kao i ukupnog zavidnog 

hidropotencijala; zatim, recimo – 

„Radmanska klisura sa arheološkim 

nalazuištem „Torine“; mogući 

zajednički prekogranični projekat 

- Bescarinska zona hrane na dijelu 

Pešterske visoravni koji gravitira 

Opštini Petnjica, uz granicu sa Srbijom, 

itd, itd... 

Cijenili smo da bi moja skromna 

studija „ OPŠTINA PETNJICA/ 

STANJE I PERSPEKTIVE RAZVOJA “ 

i upriličena rasprava tim povodom, 

mogla biti prvi korak u tom pravcu. 

Studija se, kao što ste mogli 

zapaziti, sastoji od 6 poglavlja na 

ukupno 126 stranica. 

Prvo poglavlje sa 24 potpoglavlavlja 

je - Analiza postojećeg stanja; 

Drugo poglavlje sa 5 podpoglavlja 

su - Pravci daljeg razvoja; 

Kao posebno, Treće poglavlje 

dali smo, zbog pretpostavljenog 

značaja - Osnove za formiranje Fonda 

za podsticaj razvoj Područja; 

Četvrto poglavlje su Zaključna 

razmatranja. Peto – literatura, i šesto 

– prilozi. 

U studiji je i oko 65 fotografija, 

ilustracija i grafikona, preko 20 raznih 

tabela, itd,itd... 

Inače, kao što ste mogli pročitati, 

neposredni povod za izradu 

studije, bilo je pokretanje procedure 

vraćanja statusa opštine 

ovom Području. 

Kao što je, naime, poznato – u 

cilju zaustavljanja veoma izražene 

migracije stanovništva, decenijama 

već traju zahtijevi za vraćanje 

statusa lokalne samouprave. 

U tom cilju u više navrata, 

počev od 1957. godine kada je 

ukinuta opština, pokretane su 

inicijative da se Petnjici vrati status 

opštine. Formalno su to prvi 

put učinili poslanici Stranke demokratske 

akcije (SDA) tokom rasprave 

o vraćanju statusa opštine 

Andrijevici, 1990. godine. Zahtjev 

je, međutim, u odgovarajućoj formi 

predloga zakona procesuiran u 

Skupštini Crne Gore prvi put tek 

22. aprila 1998. godine. 

Nakon što, zbog prijevremenih 

izbora (maja 1998), ovaj zahtjev 

nije ni razmatran, jedan od 

njegovih glavnih protagonista, Salija 

Adrović, ministar ekologije u 

ondašnjoj prelaznoj Vladi, nakon 

što je ova Vlada završila mandat, 

predao mi je jednu kopiju ovog 

Predloga zakona. Isti predlog je s 

potpisima 7.523 građanina nanovo 

procesuiran 21. marta 2002. 

godine, da bi potom bio i razmotren 

tek maja 2005. godine. Na 

galasnju od 25. maja 2005.godine, 

međutim, uprkos većini glasova 

prisutnih poslanika(37; SDP 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

i opozicija) odbijen je, jer prema 

prilično diskutabilnom tumačenju 

tadašnjeg poslovnika Skupštine, 

morao je imati većinu ukupnog 

broja poslanika (39). 

Novi predlog u formi amadmana 

lično sam procesuirao 21. 

decembra 2009. godine. Ovaj 

predlog je, potom, na sjednicama 

nadležnih skupštinskih odbora, tokom 

marta 2010. godine, dobio i 

većinsku podršku poslanika SDPa 

i opozicije. Glasanje na plenarnoj 

sjednici Skupštine Crne Gore, 

aprila 2010. godine, je, međutim, 

nakon što je bilo očigledno da bi 

predlog, uz podršku poslanika 

SDP-a i opozicije, imao odgovarajuću 

većinu, osujećeno povlačenjem 

iz dalje procedure osnovnog 

Predloga zakona o teritorijalnoj organizaciji 

Crne Gore, čiji je predlagač 

bila Vlada. 

Konačno, shodno prethodnom 

unutarkoalicionom dogovoru 

povodom donošenja novog Zakona 

o teritorijalnoj organizaciji Crne 

Gore, treći moj a ukupno peti formalnopravni 

Predlog zakona za 

konstituisanje Opštine Petnjica, od 

28. decembra 2011. godine, prvi 

put su potpisala i dva poslanika 

Demokratske partije socijalista: 

Drago Čantrić i dr Fahrudin Hadrović. 

Shodno članu 32, stav 1 Zakona 

o teritorijalnoj organizaciji Crne 

Gore, uz predlog odgovarajućeg 

zakona urađena je i procesuirana 

i Studija o opravdanosti osnivanja 

opštine. 

Prvo je nadležno Ministarstvo 

unutrašnjih poslova, 20. aprila 

2012. godine, ocijenilo da je Studija 

„sačinjena i formalno-pravno 

urađena u skladu sa odgovarajućom 

zakonskom procedurom i pravilima“ 

i s takvim mišljenjem proslijedilo 

Skupštini Opštine Berane 

na dalju proceduru. Nakon obavljene 

javne rasprave, Studiju je na 

sjednici od 11.juna 2012. godine, 

uz jedan broj sugestija za doradu, 

jednoglasno podržala Skupština 

Opštine Berane, kao i 92, 52 % 

građana koji su glasali na konsultativnom 

referendumu od 04. avgusta 

iste godine. 

Tek na osnovu svih ovih informacija 

i Vlada Crne Gore je, 

na sjednici od 11. oktobra 2012. 

godine a na prethodni predlog 

odgovarajuće Komisije u sastavu: 

Mladen Jovović, pomoćnik Ministra 

UP; Damir Rašketić, sekretar 

Ministarstva finansija; Biljana 

Jakić, predstavnik Ministarstva 

ekonomije; Igor Vujačić, predstavnik 

Ministarstva održivog razvoja 

i turizma; Rajko Golubović, sekretar 

Zajednice opština Crne Gore; 

Samir Agović, predstavnik Opštine 

Berane i Rifat Rastoder,kao predlagač 

Zakona, dala pozitivno mišljenje 

i proslijedila ga Skupštini 

na konačno izjašnjavanje. 

U međuvremenu, shodno sugestijama 

iz rasprave tokom procesa 

razmatranja predloženog 

zakona i studije, uradio sam i prečišćeni 

i značajno dopunjeni tekst 

studije sa okvirnim pravcima razvoja 

novokonstituisane opštine. 

U konačnom oblikovanju studije 

veoma zanačjnu pomoć pružili 

su mi gospoda: mr Omer Markišić, 

državni revizor, doc. dr Adis Balota, 

pomoćnik Ministra za informaiciono 

društvo i telekomunikacije, dr 

Dušan Dragović, geolog, Snežana 

Mugoša, samostalni savjetnik za 

lokalnu samoupravu pri Ministarstvu 

finansija, Hamdija Šarkinović, 

pravnik u Ministarstvu UP/ Sektor 

za lokalnu samoupravu, Amel Ćeman, 

pomoćnik sekretara Sekretarijata 

za finansije i ekonomski 

razvoj Opštine Berane, kao i moji 

tadašnji saradnici: Safet Korać i 

Omer Mehmedović. Veoma korisna 

su mi bila i sjećanja veterana: 

Faika Adrovića i Haćima Durakovića, 

odbornika posljednjeg saziva 

nekadašnje Opštine Petnjica( 

1952 – 1957). 

Konačno, bez iole namjere 

da pribavljam alibi za eventualne 

nedostatnosti studije, moram reći 

da smo se tokom rada suočili sa 

velikim problemom nesređenih 

i nepreciznih statističkih, istoriografskih 

i drugih podataka, naročito 

o stanovništu Područja. Čak 

i u zvaničnim statističkim podacima, 

naime, mnogo je kontradiktornosti. 

Tako, recimo, zvaničnim 

rezultatima popisa stanovnika od 

2011. godine, shodno preporukama 

EVROSTAT-a, prezentiranim brojem 

stanovnika nijesu obuhvaćeni 

građani na privremenom radu ili 

boravku dužem od jedne godine u 

inostranstvu, uprkos činjenici da se 

nalaze u evidenciji stalnih stanovnika 

i što redovno dolaze, investiraju 

i održavaju svoja imanja. Zbog toga 

ih sve do nove ali adekvatne provjere 

treba uzimati sa rezervom. 

Studija je, takođe, rađena na 

potpuno volonterskoj osnovi. Osjećaj 

obaveze prema sredini iz koje 

sam i sam ponikao i čiji pečat s ponosom 

nosim, bili su jedini motiv i 

podsticaj, kako za formalno pravno 

uobličavanje Predloga zakona 

za vraćanje statusa opštine i studije 

o opravdanosti konstitisanja 

iste, tako i za višegodišnje nesebično 

javno protežiranje. 

U toliko sam i zahvalniji svima 

koji su na bilo koji način pomogli 

u njenom konačnom uobličavanju, 

i posebno onima koji na bilo koji 

način pomogli da motiv ove studije 

postane stvarnost. 

U svakom slučaju - ndam se 

da može poslužiti kao osnov i za 

današnju raspravu i dalje uobličavanje 

još cjelovitije platforme za 

što uspješnije temeljenje i funkcionisanje 

novoobnovljene opštine. 

Jul, 2013. 29

Društvo 

Revija FORUM 

Muhamed Adrović: 

Poljoprivredni resursi 

PETNJICA 

Područje Petnjice zauzima površinu 

od oko 173 km2. Po 

kulturi ukupno zemljište se 

može podijeliti na: 

- obradivo 2196 ha 

- livada 2797 ha 

- pašnjaka 3469 ha 

- voćnjaka 150 ha 

- šume 8265 ha 

- neplodno 760 ha. 

Od poljoprivrede kao grane privrede, 

očekuje se: 

1) da obezbijedi dovoljne koliičine 

proizvoda za ishranu stanovništva 

2) da obezbijedi proizvode za 

prerađivačku industriju i 

3) da obezbijedi znatne viškove 

poljoprivrednih proizvoda 

- Područje Petnjičkog kraja je 

podesno za gajenje vrlo raznovrsnih 

žitarica i vrsta voća.Veoma značajan 

resurs u poljoprivrednoj proizvodnji 

je povoljan hidropotencijal, ima desetak 

rijeka i rečica. Isto tako postoje 

različita zemljišta od kojih neke vrste 

imaju veoma veliku potencijalnu 

plodnost. 

Međutim, sve ove prirodne pogodnosti 

nijesu dovoljno iskorišćene, 

pošto naša poljoprivreda ima 

uglavnom naturalni karakter... 

- Sjetvena površina pod ratarskim 

usjevima treba da se poveća i 

to na račun ugara i razoravanja livada.Proširivanje 

kulturnih biljaka za 

stočnu hranu, povrća, žita, zasnivanje 

površina ljekovitim i začinskim 

biljem. 

Stočarska proizvodnja tijesno 

je povezana sa ratarskom proizvodnjom 

te se one moraju posmatrati 

kao jedna cjelina. Pošto je cjelokupna 

naša poljoprivreda uglavnom 

ekstenzivna to su i ratarstvo i stočarstvo 

ekstenzivni.Na području trernutno 

ima oko 2000 krupnih grla 

stoke i oko 11000-12000 grla sitne 

stoke. Dnevni otkup sirovog mlijeka 

oko 3000 litara. 

Prinosi ratarskih proizvoda kako 

po kvalitetu tako i po kvantitetu su dosta 

slabi. Isti je slučaj i sa stočarskom 

proizvodnjom. I ona je ekstenzivna s 

osnovnom karakteristikom da nema 

dovoljni količina kvalitetne kabaste i 

koncentrovane hrane za neku veću 

proizvodnju , te je stoga po kvantitetu 

slaba ,dok je po kvalitetu primijetno 

bolja, jer su poslednjih godina u te 

svrhe realizovana značajna ulaganja 

Caritas-a, Lux-development, Midasprograma, 

Ministarstva poljoprivrede 

Crne gore i dr... 

- Za stočarstvo područja Petnjice 

je karakteristično i to da je sadašnja 

struktura stada zastarjela. 

Udruživanje poljoprivrednih 

proizvođača u ekonomske zajednice-zemljoradničke 

zadruge (kooperanti) 

predstavlja važan osnov za 

unapređenje poljoprivrede. Ovim 

zajednicama mogao bi se nadomjestiti 

nedostatak svog sitnih 

gazdinstva odnosno preko njih će 

moći da koristi prednosti krupnog 

gazdinstva.Preko udruživanja poljoprivrednii 

proizvođači će se razviti u 

robnog proizvođaća i čvršće se vezivati 

za tržište... 

- Zadruge trebalo bi da u prvom 

redu rješavaju pitanja udruživanja 

poljoprivrednih proizvođača na bazi 

prodaje svojih proizvoda i snadbijevanja 

potrebnim repromaterijalom, 

usluge mašinama, nabavka priplodne 

stoke,sadnog materijala, stočne 

hrane i dr. 

U cilju prerade poljoprivrednih 

proizvoda zemljoradničke zadruge 

treba da osnuju: sušare, skladišta 

- podrumi ,silosi; radionice za preradu, 

sušenje i konzerviranje voća i povrća, 

klanice, otkup lekobilja, otkup 

sirovog mlijeka i proizvodnja finalnih 

proizvoda od mlijeka – mljekare, sirare. 

Zadruge treba da omoguće primjenu 

mehanizacije u većem obi- 

30 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

mu, transport, održavanje mašina 

i dr. 

Na području postoji Zemljoradnička 

zadruga Vrbica – Vrbica 

koja se uglavnom bavi ratarskm 

proizvodnjom i trebala bi da postane 

glavni nosilac ove proizvodnje 

sa svojim koperantima. Zatim postoji 

zadruga Eko-milk Radmančica 

koja se bavi stočarskom proizodnom 

i u toku je realizacije projekta 

proizvodnje sira koja bi trebala da 

bude nosioc razvoja stočarske proizvodnje. 

Sobzirom da trenutno na terenu 

ne postoji organizovaniji vid u voćarskoj 

proizvodnji treba osnovati zadrugu 

za proizvodnju i preradu voća, 

tim prije kada se ima u vidu da se 

poslednjih godina podižu intenzivni 

zasadi i to od strane mladih preduzetnika 

koji su ujedno i korisnici Midas 

programa podrške, što uz stare 

zasade i šumsko voće predstavlja 

solidan osnov i opravdanost za formiranje 

ovog tipa zadruge... 

Riječju, onaj koji umije da odgaji 

dva klasa tamo gde je prije rastao 

jedan, dvije vlati trave tamo 

gde je prije rasla jedna, zaslužuje 

zahvalnost cijelog čovječanstva. 

- Poboljšanje putne infrastrukture i elektrifikaciju 

katuna; 

- Izrada projektne dokumentacije /mogućnost korišćenja 

fondova/; 

- Povećati stočnog fonda sa orjentacijom na robnu 

proizvodnju /osnivanje farmi većeg kapaciteta - krava, 

ovaca, koza, tovljenika, brojlera, koki nosilja/; 

- Podizanje voćnog rasadnika, zasnivanje plantažnih 

zasada /jabučasto, koštičavo, jagodičasto voće/; 

- Zaštita sjemena autohtonih vrsta,sorti u banci 

gena kao važan genetički materijal 

- Podsticanje stvaranja kombinovanog poljoprivrednog 

gazdinstvakako bi se nadomjestila usitnjenost 

posjeda; 

- Nabavka polj. Mehanizacije i opreme, plastenika 

po mjesnim centrima; 

Preduslovi: 


- Izrada pogona za preradu mlijeka mesa, voća 

povrća, meda...; 

- Aktivirati otkupnih centara sirovog mlijeka –primarni 

otkup; 

- Podsticati proizvođače organske hrane, brendiranih 

prozvoda; 

- Otvoriti poljoprivrednu apoteku i veterinarsku 

stanicu; 

- Edukaija poljoprivrednih proizvođača; 

- Osnivanje poljoprivredne službe; 

- Podsticanje izgradnje ribnjaka, mlinova, hidroelektrana 

- Izrada sistema za navodnjavanje; 

- Spriječavanje zagađenje riječnih tokova 

Konačno, za bolju i bržu reitalizaciju područja treba 

podsticati razvoj seoskog 

Jul, 2013. 31

Društvo 

Revija FORUM 

Rešad Rastoder: 

Šumski resursi 

PETNJICA 

32 

Uvažena gospodo, 

Ja nisam inžinjer šumarstva, ali 

poznajem ovaj sektor iz iskustva stečenog 

iz posla koji radim... 

Kao što znate, kompleksi visokih 

šuma prostiru se na oko 8.500 ha, sa 

orijentacionom drvnom masom od 

1.608.459 m³ bruto drvne mase. Ovi 

planinski vijenci su stanište sljedećih 

šumskih vrsta drveta, i to: smrče, 

jele, bora, bukve i hrasta, kao i ostalih 

rjeđih vrsta drveta i to: javor, jasen, 

divlja trešnja itd. Pored drvnog potencijala 

naše šume posjeduju i druge 

biljne vrste, kao što su: ljekovito bilje, 

razni šumski plodovi i dr. Takođe, ove 

planine su stanište raznih vrsta divljači, 

što izuzetno pogoduje za razvoj 

eko i lovnog turizma. 

Kompleksi indsustrijskih šuma 

su uređeni u dvije gazdinske jedinice 

i to: G.J. Turijak i Agovska Vrela, i G.J. 

Mrtvica i Tivran. Ovim gazdinskim 

jedinicama gazduje Uprava za šume 

CG – Pljevlja, PJ Berane. Sječa drvnih 

sortimenata vrši se po godišnjem 

planu Uprave za šume, tako što se na 

tenderu dodijeljuje koncesionarima i 

građanima za lične potrebe. Ne treba 

zanemariti ni značajan iznos bespravnih 

sječa šuma. Treba reći da 

se ne vrši pošumljavanje poslije sječa, 

što predstavlja veliki nedostatak 

u razvoju i uzgoju šuma. 

Uprkos svemu ovome naše planine 

su prirodna staništa smrče, jele, 

bora i bukve, što pogoduje samoodržavanju 

naših šuma. Sa stanovišta 

eksploatacije najznačajniji su kompleksi 

industrijskih šuma smrče, jele, 

bora i bukve. Predviđena godišnja 

količina sječivog etata je 14.500 m³ 

bruto drvne mase, koja je izizetno razvojni 

potencijal buduće opštine. 

Treba napomenuti da se u Petnjičkom 

kraju do sada bavi drvopreradom 

samo preduzeće „RADMANCI“ 

nekoliko manjih stolarskih radnji, što 

je apsolutno nedovoljno. Treba reći 

da najmanje profitabilno praviti poluproizvode, 

zato je realno očekivati da 

će neko prepoznati valorizaciju ovog 

potencijala i izgraditi kapacitete za 

finalnu preradu drveta, što bi pored 

eksploatacije i prerade drvnih sortimenata, 

sakupljanja šumskih plodova 

i ljekobilja, kao i razvoj lovnog turizma 

bili izuzetni potencijali za razvoj 

ovog područja. 

Do sada urađena putna infrastruktura 

u gazdinskim jedinicama 

nije velika i ona iznosi 8 km/100ha. 

Treba reći da je prirodni priraštaj 

privrednih šuma daleko veći od 

sječivog etata i on iznosi za četinare 

47.925 m³, a za lišćare 27.267m³, što 

je apsolutno pozitivan trend, mada boljom 

zaštitnom politikom i boljim uzgojem 

šuma, kao i novim zasadima ovaj 

odnos može biti još i bolji. 

Na osnovu bruto sječive godišnje 

mase, koja iznosi 14.500m³, 

može se dobiti 11.600m³ neto drvne 

mase, od koje se može proizvesti 

9.280m³ rezane građe raznih dimenzija, 

što se može realizovati po nekoj 

prosječnoj cijeni od 150 €, što iznosi 

1.392.000 €, što je pored efekata finalizacije 

značajan resurs. 

Treba napomenuti i to da često 

ne možete iskoristiti sav sječivi etat. 

Iz ovih pokazatelja vidi se da se može 

povećati sječivi etat na godišnjem nivou, 

što uslovljava i značajno povećanje 

efekata. 

Na kraju možemo sa sigurnošću 

reći da Petnjičke šume, uz malo bolje 

gazdovanje i sa novim zasadima, kao 

i sa pravilnom eksploatacijom mogu 

biti značajan resurs buduće opštine. 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Enver Rastoder: 

Turistički resursi 

PETNJICA 

Foto: M. Korać 

Slapovi na rijeci Popči 

Turizam je vrlo bitan segment svake modern ekonomije. 

Pored ekonomske, turizma ima i kulturološku 

i komunikacisku dimenziju. 

Petnjicko područje ima značajne turističke potencijale, 

koje, istina, tek valja valorizovati: 

- Vanredna lijepa priroda, jedan je od resursa, 

koje treba iskoristiti. Visoke planine, blaga klima, flora 

i fauna, pitomi ljudi; 

- Petnjičko područje ima bogato arheološko i kulturno 

nasleđe koje seže do paleolita; 

Ako znamo daje Bihor srce Sandžaka, a Sandžak 

je istorijsko i geografsko razmeđe civilizacija, moramo 

priznati da smo u poslednjih sto godina bili na margini 

napretka. 

Sada kad imamo Opštinu imamo i odgovornost 

o daljem razvoju ovog podrucja. Ključ napredka je u 

ljudskim resursima koje imamo, našim glavama, našoj 

volji i entuzijazmu. Samo takvi ljudi i resursi se u 

turističkom svijetu prepoznaju i cijene. 

Uz svu skromnost, moram reći da je upravo zahvaljujući 

NVO „Centru za seoski razvoj“ turizam već 

stigao u naše krajeve, dolaskom prvih turista iz Luksemburga, 

Francuske, Finske, Belgije... 

Centar za seoski razvoj je na vrijeme prepoznao 

šansu u seoskom turizmu i proizvodnji zdrave hrane. 

Prvi utisci i prva iskustva govore da ovakav vid turizma 

može funkcionisat. Dokaz su zadovoljni turisti i obećanja 

o ponovnom dolasku. Ova organizacija je već 

pokrenula projekat razvoja ekoturizma, izvršila markaciju 

60km pješačkih staza, štampanje promotivnog 

materijala, obuku domaćinstava za prihvat turista kao 

i prezentacije na sajmovima. 

Modernog turistu sve više interesuju ruralna područja, 

netaknuta priroda i sve ono što nema u svojoj 

urbanoj sredini (eko hrana, izvorska voda, ljekobilje 

čist vazduh itd. 

Kanjon rijeke popče sa svojih pet pritoka i pet planina 

koje su iznedrile ove rijeke. U svojoj izuzetno živopisnoj 

prirodi smještene su Murovske luke i Bratimin 

vir, kao poznato izletište do kojeg su uređene pješačke 

staze. Popča je izuzetan prirodni rezervat idealan 

za uzgoj ribe, izgradnju lovačkog parka, izgradnju mini 

i srednjih hidroelektrana. 

Dobrom prezentacijom arheološkog nalazišta Torine, 

sakralnih objekata (Džamija) ostataka srednjovekovnih 

gradova, bogatog kulturno-istorijskog nasleđa 

privućićemo mnoge svecke putnike (turiste). Arheološko 

nalazište Torine u Radmancima je najvrednije 

i najbogatiji lokalitet u Crnoj Gori iz doba neolita. Na 

tom lokalitetu pronađeni su veoma bitni eksponati. 

Pored arheološkog nalazišta i prelijepe Radmanske 

klisure pruža se idealan prostor za kamp turista, 

izgradnju eko naselja. 

Džamija je jedna od njstarih, najznačajnih i najautentičnih 

spomenika kulture na ovom području, jedinstvene 

arhitekture sa drvenim ručno rezbarenim 

stubovima. Sa površinom od oko 550m/2 i mogućnošću 

da primi 1200 Vjernika i je jedina je trospratna 

Džamija u Crnoj Gori za koju se smatra da potiče iz 

druge polovine 15 ijeka. 

U dalju valorizaciju turističkih potencijala, međutim, 

treba ući sa puno više volje i elana. Dobrodošli su svi jer 

ovdje ima mjesta za sve ljude kojima su ljubav razumijevanje 

i napredak Bihora i Crne Gore u srcu i mislima. 

Jul, 2013. 33

Društvo 

Revija FORUM 

Dr Erel Muratović: 

Ljudski resursi 

PETNJICA 

34 

Ljudski resursi su osnov za 

funkcionisanje svake opštine. 

Kako je poznato ljudi najbolje 

obavljaju onaj posao koji vole i za 

koji su kvalifikovani. Naš zadatak 

treba da bude prepoznavanje sposobnosti 

i znanja budućih opštinskih 

kadrova. Na osnovu toga moramo 

rasporediti zaposlene na onim radnim 

mjestima na kojima će njihove 

sposobnosti najbolje doći do izražaja, 

gdje će zaposleni biti u mogućnosti 

da upotrijebe sva svoja znanja i 

vještine a poučeni iskustvom starijih 

opštinskih radnika doprinesu što 

boljem i efikasnijem radu buduće 

opštine. 

Planiranje ljudskih resursa je 

funkcija utvrđivanja budućih potreba 

za brojem i profilom kadrova i vještina 

koje će morati da posjeduju a 

takođe i planiranje kako će opština 

postići optimalan raspored kadrova 

da bi mogla da pruža usluge na što 

je moguće kvalitetniji način. 

Ovo je neophodno iz više razloga: 

- Prekomjeran broj zaposlenih 

dovodi do ozbiljnog manjka budžeta, 

- Velike demografske promjene 

dovode do velikog smanjenja ili povećanja 

potražnje za uslugama i na 

taj način značajno utiču na lokalne 

prihode. Vjerovatno da će se demografski 

trendovi nastaviti što znači 

da opština Petnjica mora planirati 

da ima odgovarajući broj zaposlenih 

koji odgovara predviđenim budućim 

potrebama, 

- Svi opštinski rukovodioci, odnosno 

šefovi svih organizacionih 

jedinica treba da posjeduju vještine 

za upravljanje ljudskim resursima. 

Za sve zaposlene na takvim pozicijama 

to predstavlja dugoročan proces 

učenja i nalaže stalno prilagođavanje 

i usavršavanje svojih znanja i 

vještana. 

Nešto čime se ne možemo pohvaliti 

je negativan migracioni trend 

sa ovih prostora, naročito mladih 

ljudi što je bila jedna od glavnih motivacija 

za ponovno pokretanje inicijative 

za vraćanje statusa opštini 

Petnjica. 

Prema popisu iz 2011. na području 

Petnjice živi 6713 stanovnika. 

Radi se o broju stanovnika sa 

stalnim prebivalištem na području 

Petnjice ne računajući dijasporu. 

Radi komparacije bi spomenuo 

broj stanovnika Petnjice prema 

podacima popisa iz 2003. godine 

kada je na ovom području imalo 

9.760 stanovnika što predstavlja 

negativan migratorni trend od oko 

3.000 stanovnika u proteklih 8 godina. 

Nešto čime se kao opština možemo 

pohvaliti je prosječna starost 

stanovništva koja iznosi 36 godina 

na osnovu čega Petnjica ima najmladje 

stanovništvo od svih opština 

u Crnoj Gori. 

Kadrovi kojim trenutno raspolaže 

opština Petnjica su sljedeći: 

9 – pravnika, 

2 – fakultet kriminalističkih nauka, 

8 – ekonomista, 

7 – poljoprivrednih inženjera, 

1 – inženjer elektrotehnike, 

1 – mašinski inženjer, 

2 – inženjera informacionih tehnologija, 

1 – diplomirani geograf – prostorni 

planer, 

4 – doktora medicine, 

1 – stomatolog, 

1 – mr. iz oblasti diplomatije, 

30 – prosvjetnih radnika iz svih 

oblasti. 

Značajan kadrovski i ukupni 

resurs područja je i dijaspora, koje 

prema nezvaničnim podacima ima 

oko 7 hiljada žitelja, među kojima 

dosta uspješnih preduzetnika koji 

bi otvaranjem svojih firmi u opštini 

Petnjica doprinijeli zapošljavanju 

mladih ljudi i boljem funkcionisanju 

opštine. 

Što se mogućeg okvira organizacije 

tiče, naveo bih primjer organizacije 

i efikasnosti jedne od najuspješnijih 

opština u Srbiji, za koju JE 

do skora malo ko i znao da uopšte 

postoji. To je opština Inđija. Investicioni 

projekti u ovoj opštini iznose 

preko petsto miliona eura i ponosna 

je na otvaranje preko 15 fabrika poznatih 

svjetskih giganata kao što su 

Henkel, Dži Bi automotive i mnogi 

drugi. 

Ključ uspjeha ove opštine se sastoji 

u sledećem: 

- Efikasnost opštinske administracije 

koja podrazumijeva pojednostavljenje 

administrativne procedure. 

Naime, dokumenta se dobijaju 

u roku od nekoliko minuta, poslovne 

dozvole se izdaju istog dana a građevinske 

dozvole u roku od 60 dana 

što čini Inđijsku administraciju najefikasnijom 

u Srbiji; 

- Dugoročno plansko uređenje 

prostora namijenjenog za realizaciju 

investicionih projekata koje podrazumijeva 

donošenje urbanističkih 

planova generalnih i detaljnih. Uvođenjem 

geografsko informacionog 

sistema potencijalnim investitorima 

je omogućeno da onlajn komunikacijom 

dobiju sve neophodne informacije 

o uslovima realizacije bilo 

kojeg projekta; 

- Stalno podizanje nivoa efikasnosti 

lokalne administracije u procesu 

implementacije projekata. 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Dr Šemsudin Hadrović: 

Neophodno širenje 

psiholoških granica 

PETNJICA 

Postovane dame i gospodo, 

Vi koji ste nosioci aktivnosti i 

inicijative za povratak statusa opstine 

Petnjica, najbolje znate kakve 

ste sve napore podnijeli i u kakvim 

dilemama bili dok se ova časna ideja 

svih Bihoraca i Bihorki nije približila 

svojoj realizaciji. U tom smislu 

jos jednom moj poseban respekt za 

sve što ste u tom smislu učinili. Ovdje 

su i pokretači te inicijative kao 

i drugi poslanici koji su je podržali 

i podržavaju. Opština Petnjica kao 

ideja i želja pripada svima nama 

bez obzira gdje živimo i to pravo 

niko ne može a želim vjerovati i da 

neće prisvojiti samo za sebe. Zato 

se radujemo podjednako sa vama 

koji živite ovdje i koji ste ponijeli 

najveći teret počev od Inicijative, 

referenduma i svega osatloga što je 

sada srecom iza nas. 

Studija g-ina Rifata Rastodera, 

“Opština Petnjica - stanje i perspektive” 

koja je pred nama pokazala je 

da je opština Petnjica ekonomski 

održiva i tu prestaju sve sumnje u 

njenu opstojnost. 

Bliži se vrijeme kada ćemo dobiti 

taj papir, da je Petnjica opština. 

I šta nakon toga ? 

Ja sam u želji da Petnjica bude 

najbolja opština u Crnoj Gori, zamolio 

svoje prijatelje koji se bave 

uspješnim malim opštinkim upravam 

u Evropi i sa njima pripremio “ 

INTEGRALNI PLAN RAZVOJA OPŠTI- 

NE PETNJICA- 2013-2023.” Obzirom 

da imam puno povjerenje u sve 

aktere ove inicijative , a vjerujući 

u njihove ljudske, stručne i svake 

druge kompetencije, neću izlagati 

ovaj Plan, već ću ga priložiti Predsjedniku 

Odbora, sa molbom da 

ga pogledaju, pročitaju i ako budu 

smatrali da u njemu ima nešto što 

smatraju da može biti od koristi, 

neka to uzmu i ugrade u dalje dokumente. 

Zato ću iskoristiti to vrijeme, i 

predociti potrebu da razmisljamo o 

novim znanjima, iskustvima i standardima 

koji garantuju napredak i 

razvoj jedne lokalne samouprave. 

Želim napomenuti da u razvijenoj 

Evropi vladaju “OVE I AFIRMA- 

TIVNE ZIVOTNE FILOZOFIJE” poput: 

- Proširenja psiholoskih granica; 

- Novih i čistih tehnologija, gdje 

ostaci iz jedne proivodnje(otpad) ne 

predstavlja problem već šansu za 

nivi bussinis; 

- Slanja afirmativnih poruka bližem 

i daljem okruženju; 

- LLE- LONG LIFE EDUKATIN - 

Cjeloživotno učenje, gdje se nećemo 

odricati iskustva starije generacije 

i “gurati je iz života” već je podsticati 

na nova saznanja i skupa sa 

njima graditi jak menadžment, nove 

opštine Petnjica; 

- EUROPE BEGIN IN CITIES & 

REGIONS - Evrpoa počinje u gradovima 

i redgijama, i upravo je ovdje 

naša velika šansa da se kao REGJA 

BIHOR, nametnemo, pokažemo i 

dokažemo da smo stasali, da smo 

odgovorni i da možemo biti uspješni 

nosioci razvoja opštine Petnjica. 

Zato vas pozivam da učinite sve 

kako bi smo imali savremenu oprganizaciju 

i menadžemnt opŠtine 

Petnjica. To možemo postići pored 

ostalog mobilizacijom svih raspoloživih 

resursa kao davanjem širokog 

prostora našim ljudima iz dijaspore 

koji hoće i mogu da pomognu svojim 

znanjima, iskustvima i investiranjem 

u sopstveni biznis. Ako se budemo 

tako ponašali, uspjeh opštine 

Petnjica je zagarantovan. 

A da bi se to i realizovalo, kao 

dugogodišnji-permanentni cilj, smatram 

da je potrebno da se formira 

NEZAVISNI SAVJET ZA RAZVOJ OP- 

ŠTINE PETNJICA , koji bi mogao imati 

5,7, ili 11 clanova i koji bi difinisao 

najmanje 5 PRIORITETA RAZVOJA , 

koji bi bili obavezujući za sve one 

koji budu izvršavali vlast u Petnjici. 

SAVJET bi kroz realne, savremene 

Projekte nastojao da animira sredstva 

IPA i ostali EU fondova, za koje 

treba znati kako se koriste i kako 

se dolazi do njih. 

U Podgorici, bukvalno “leže 

pare” u jednom od takvih Fondova 

(C.R.E.A.M.), ali ih lokalni menadžmenti 

slabo ili nikako znaju koristiti. 

Prakticno, para ima, samo ih 

treba znati (naučiti) koristiti. 

Ovom prilikom pozivam Odbor 

za vraćanje statusa opštine Petnjica, 

da odredi jednu delegaciju Odbora 

i budu naši gosti u Sarajevu, 

23-25 maja 2013 godine, kada će 

tamo boraviti visoka parlamentarna 

delegacija grada Istanbula i gdje 

smo dogovorili jedan radni ručak 

na kojem bismo se upoznali sa njima 

i lobirajući za podršku opštini 

Petnjica, dogovorili njihovu posjetu 

Petnjici. 

Hvala vam na ukazanom povjerenju 

i strpljenu. 

Jul, 2013. 35

Društvo 

Sjećanje 

na Rifata 

Burdžovića 

Trša 

Povodom 100 – te godišnjice rođenja narodnog heroja Rifata Burdžovića 

Trša, na inicijativu Foruma Bošnjaka Crne Gore, u Bijelom Polju 

je 9.maja, u okviru obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i Dana 

evrope, održana akademija “Sjećanje na Trša”. 

U velikoj sali bjelopoljskog centra za kulturu na akademiji su govorili 

predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić, potpredsjednik SUBNORA 

prof. dr Ljubomir Sekulić, predsjednik Upravnog odbora Foruma Bošnjaka 

u CG Mirsad Rastoder i akademik Radovan Radonjić. Predhodno je u ime 

organizatora, delegacija u sastavu; Husein Tuzović, Ljubomir Sekulić i Tufik 

Bojadžić položila cijeće na spomenik Rifatu Burdžoviću. Akademiju su organizovali 

Forum Bošnjaka Crne Gore, Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista, 

i Opština Bijelo Polje. 

Akademiju, koja je je počela dokumentarnom reportažom Televizije Crne 

Gore, u kojoj su Tršovi savremenici govorili o revolucionaru, poeti, patrioti, 

narodnom heroju te njegovim idejama i saborcima, otvorio je predsjednik Opštine 

Bijelo Polje, Aleksandar Žurić. 

„Kada danas govorimo o pristupanju Crne Gore, ravnopravnoj zajednici 

evropskih naroda, moramo se prisjetiti da je slavna gotovo hiljadugodišnja 

istorija naše države, sa posebnim osvrtom na doprinos njenih najboljih 

sinova,borbi slobodnog svijeta protiv nacizma i fašizma u drugom svjetskom 

ratu, neprolazna zaloga, koja nam daje najveća prava da u procesu pregovaranja 

uđemo kao ravnopravna i u najtežim istorijskim vremenima dokazana 

društvena zajednica”, istakao je predsjednik opštine Bijelo Polje Aleksandar 

Žurić. 

„Čuvajući vječne ljudske vrijednosti, ljudi poput Trša – heroja, humaniste 

i kosmopolite, one budno stražare na mrtvoj straži sudbine našeg društva i 

stalno podsjećaju na ono što se očekuje od ove i budućih generacija”, ocijenio 

je Žurić, podsjećajući na dužnost svake generacije na očuvanje i nadgradjivanje 

stečenih vrijednosti. 

36 

Rifat 

Burdžović 

- TRŠO 

Revija FORUM 

Rođen je 1913. u Bijelom 

Polju, gdje je završio osnovnu 

školu, a zatim pohađao Veliku 

medresu kralja Aleksandra 

u Skoplju, a Pravni fakultet u 

Beogradu. Kao član Komunističke 

partije Jugoslavije, bezrezervno 

odan svim njenim 

principima, bratstvu i jedinstvu 

svih naroda i narodnosti. Poslije 

Aprilskog rata i okupacije 

Kraljevine Jugoslavije, dolazi 

u Bijelo Polje i formira novi 

Okružni komitet Komunističke 

partije Jugoslavije za Sandžak 

i rukovodi pripremama za oružani 

ustanak. Za vrijeme ustanka 

lično rukovodi opsadom i 

oslobađanjem Bijelog Polja 

jula 1941. godine. Početkom 

juna 1942. godine učestvuje 

u formiranju Treće proleterske 

sandžačke udarne brigade, a 

ubrzo postaje i zamjenik političkog 

komesara. Zajedno sa 

komandantom Brigade Vladimirom 

Kneževiće Volođom i komandantom 

Četvrtog bataljona 

Tomašom Žižićem, takođe 

narodnim herojem, u selu Trnovu 

kod Mrkonjić grada, u noći 

između 2. i 3. oktobra 1942. 

godine, mučki je napadnut od 

neprijatelja i ubijen. Ukazom 

Predsjedništva Antifašističkog 

vijeća narodnog oslobođenja 

Jugoslavije, 25. septembra 

1944. godine, među prvim borcima 

Narodnooslobodilačke 

vojske, Rifat Burdžović Tršo je 

proglašen za narodnog heroja. 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Radovan Radonjić: 

Borac za slobodu čovjeka 

Dame i gospodo, 

Slutim da smo svi mi, danas ovdje 

okupljeni, ispunjeni osjećanjem časti i 

ponosa: 

- što uspomenu na narodnog heroja 

Rifata Burdžovića Trša oživljavamo 

na način dostojan poštovanja; 

- što to činimo na dan kada se 

obilježava jedna od najvećih pobjeda 

čovječanstva nad silama mraka i beznađa; 

- što se u osnovi ovog našeg čina 

nalazi svijet da dug prema Tršu treba 

da vraćamo i na druge, uvjerljivije načine. 

Pema Tršu je priroda bila izdašna. 

Podarila mu je: bistrinu, govornički dar, 

čvrst karakter, nezavisan duh, pregalaštvo 

i ambiciju da sve što započne završi 

kako valja. On, uzvraćajući na te darove, 

nije ništa preskočio. Na životnom 

putu dičnog i buntovnog Bjelopoljca 

ređali su se: 

- sirotinjsko dječaštvo, u kome je 

želja da se postane opančarskim radnikom 

ličila na najljepši san; 

- školovanje u Medresi, gdje je uz 

obaveznu lektiru, kriomice, čitao i mnoge 

knjige o svijetu i životu s druge strane 

religijskih kultova i mitova; 

- ogledanje u vještinama na fudbalskim 

igralištima i pozorišnim daskama; 

- studij prava, praćen pisanjem poezije, 

policijskim progonima i podučavanjima 

djece iz bogatih porodica, da bi 

se od honorara prehranio. 

Tako stasajući, stigao je: 

najprije, do neupitnog lidera beogradskih 

visokoškolaca, koji slobodu 

smatraju jedinom za čovjeka prihvatljivom 

stavrnošću, a osvajanje ove jedinim 

stvarnim razlogom svog postojanja; 

zatim, poletnog partijskog rukovodioca 

koji strastveno, ne izbjegavajući 

rasprave i ne plašeći se sukoba, širi 

uvjerenje da se do boljeg i pravednijeg 

društva može doći samo revolucijom; 

najzad, neumornog organizatora 

oružanog ustanka i hrabrog predvodnika 

vojnih jedinica, koji u temelje ideje 

za koju se bori ugrađuje i svoj život. 

Za čovjeka kakav je bio Tršo, Viktor 

Igo bi rekao: 

- da mu je život ispunjeniji djelima 

nego danima; 

- da je ovaj svijet ostavio proklinjan 

prošlošću i blagosiljan budućnošću; 

- da je sam napravio postolje za 

svoj spomenik, a generacijama poslije 

sebe ostavio da se pobrine za statuu; 

- da je onima što dolaze poslije njega 

potreban, kako bi – koristeći njegova 

djela - lakše rješavali svoje probleme i 

zadatke. 

Dug prema takvom čovjeku podrazumijeva 

mnogo više od prisjećanja i 

može se vratiti samo jednim – sljedbeništvom. 

Sljedbeništvo Tršovog djela, nije 

stvar jednokratnog i jednostranog poduhvata, 

ma ko bio njegov nosilac i ma 

kako velikim idealima bio nadahnut. 

Nparotiv, u pitanju je višedimenzionalni 

složeni proces, čiji uspjeh zavisi od toga 

hoće li od samog početka biti utemeljen: 

- na odgovarajućoj filozofsko-etičkoj, 

odnosno političkoj platformi; 

- na stvaranju društvenog ambijenta 

pogodnog za primjenu mjera javne 

politike saobrazne takvoj platformi; 

- na cjelishodnom prestrojavanju 

unutar socijalno-političkog bloka demokratski 

opredijeljenih građana, koji se 

takvog sljedbeništva prihvataju. 

Pogledajmo, što bi trebalo imati, i 

preduzeti, da bi se sve to ostvarilo. 

Za prvo, tj. za čvrsto pozicioniranje 

vlastitog etičkog i političkog habitusa 

na idejama kojima Tršo napaja humanitet 

svog revolucionarnog djela, nije 

dovoljno samo biti saglasan sa antičkom 

filozofemom “ne čini drugome ono 

što ne želiš da drugi čini tebi”, odnosno 

Kantovim principom pomirenja slobode 

svakog pojedinca sa slobodom svih ljudi, 

ili pak stanovištem francuskog dominikanca, 

oca Lakordera, da pojedinac 

slobodu za sebe može dobiti samo sa 

slobodom svih ljudi. Uz to je potrebna 

i, sasvim jasna i prepoznatljiva, duboka 

ukorijenjenost u idejama filozofa iz 

Trira: 

- da “ako hoćeš da uživaš u umjetnosti, 

moraš biti umjetnički obrazovan 

čovjek, a ako hoćeš da vršiš uticaj na 

druge ljude, moraš stvarno biti čovjek”; 

- da “narod koji podjarmljuje drugi 

narod, kuje svoje vlastite okove”; 

- da “ni Mađar, ni Poljak, ni Italijan 

Jul, 2013. 37

Društvo 

Revija FORUM 

neće biti slobodan dok radnik bude 

rob”. 

Ostvariti ovo nije nimalo lako, budući 

da mnogi ove ideje ne prihvataju: 

neki zato što potiču sa ljevice; neki 

zbog toga što su nastale u glavi Njemca 

jevrejskog porijkla; neki stoga što u 

njima nema ni najmanje razumijevanja 

za dominaciju i eksploataciju. Ipak, bolju 

platformu od ove, za prevladavanje 

nesloboda i nejednakosti među ljudima 

i narodima, svijet do sada nije pronašao. 

Kao što nije pronašao ni bolji dokaz 

od njenog prihvatanja, da je odista 

spreman da vodi bitku za očovječenje 

čovjeka. 

Kod drugog, tj. kod stvaranja 

društvenog ambijenta pogodnog za primjenu 

mjera javne politike saobrazne 

takvoj platformi, neophodno je uspostavljanje 

pune i efikasne demokratske 

kontrole nad onim socijalnim i političkim 

subjekatima čija je djelatnost, i teorijski 

i istorijski, okrenuta antipodnim 

ciljevima i interesima. Taj nimalo jednostavan 

zahtjev ne odnosi se samo 

na tradicionalne desne supostate kojekakvih 

velikodržavnih, kleronacionalističkih 

i inih ideologija i politika, koji 

uporno nastoje da Crnu Goru, i na unutrašnjem 

planu, i u međunarodnoj orijentaciji, 

zadrže na srednjevjekovinim 

obzorjima i odnosima, računajući da 

će je tako lakše učiniti sredstvom i prostorom 

za ostvarivanje svojih trascendentalnih 

“viših ciljeva”. Odnosi se to i 

na one “nove ljevičare”, koji su uvijek 

spremni da vlastite sinekure pretpostave 

svakom državnom razlogu i društvenom 

interesu, a da gubitkom karaktera 

plate svoje “dobro snalaženje u svakoj 

situaciji”. Takve “pregaoce” - podržane 

od djelova “starih boraca” i njihovih komandanata, 

“prekaljenih komunista” 

i njihovih rukovodilaca, te “svjesnih 

samoupravljača” i njihovih sindiklanih 

vođa - pamtimo iz vremena AB revolucije, 

po njihovom udjelu u razbijanju 

Jugoslavije, izazivanju novih pokolja na 

etnički i religijski već pomirenim prostorima 

i vraćanju u političko beznađe 

i socijalnu i ekonomsku bijedu miliona 

ljudi. Njihovom oslobađanju Crne Gore 

od “pedesetogodišnjeg socijalističkog 

38 

mraka”, nije umaklo ni Bijelo Polje, 

koje je upravo tokom te “neviđelice” 

prestalo da bude uboga varoš u kojoj 

se, kako neko zapisa, posno jelo, malo 

učilo i teško liječilo. „Svjetlost“, koju su 

oni donijeli, toliko je jaka da se od nje, 

na primjer, u nedakuskim fabrikama, 

sa desetak hiljada zaposlenih – koje su 

nekad bile, i sad su, slika stanja u crnogorskoj 

privredi - više ne može vidjeti ni 

radnik, ni njegov proizvod. 

Ukoliko bi im se pružila prilika, takvi 

bi „prevratnici“ - zbog svojeg ćara ili 

ara – uraditi isto i sa ovim što je u međuvremenu 

u Bijelom Polju i Crnoj Gori 

stvoreno, ili se stvara. 

Kod trećeg, tj. cjelishodnog prestrojavanje 

unutar socijalno-političkog 

bloka demokratski opredijeljenih građana, 

koji se tog sljedbeništva prihvataju, 

potrebno je: 

najprije, da se ono mudro latinsko 

ubi bene, ibi patria odista uzme za početak 

i kraj svake priče o patriotizmu, 

dakako, s tim da se nikada ne izgubi iz 

vida aksiom da i domovina, poput svega 

što je čovjek stvorio i što mu služi, 

uvijek daje tačno onoliko koliko se u 

njega unese; 

zatim, da se znamenita Štirnerova 

filozofema - da sve najbolje što je 

civilizacija do sada dala nije ostvario ni 

etnik, ni vjernik, nego čovjek - prihvati 

kao jedina formula na kojoj se stvara i 

učvršćuje muđunacionalni i međuvjerski 

sklad, jer se samo tako može izaći 

na kraj s navadom da se, svako malo, 

„izlazak“ iz teškoća ili zastoja, zakonitih 

u dmokratskom procesu, traži tamo 

gdje ga nema - u velikodržavnim, kleronacionalnim 

i inim alijabilnim utvrdima 

i carstvima lažnih autoriteta, koji svojim 

podanicima istinski ne dozvoljavaju da 

dignu glave i usprave se iznad nivoa primata; 

najzad, da se prihvati, kao neupitno, 

da druge države osim ove nemamo, 

a da se čovjek i država, kako bi Platon 

rekao, razlikuju samo po obimu. 

Političko ponašanje pripadnika 

ovog socijalno-političkog bloka, dakle, 

generalno i u pojedinostima, trebalo bi 

da se temelji na pretpostavkama: 

- da se Crna Gora ne može učiniti 

boljom, prosperitetnijom i demokratskijom 

time što će se ekonomski, socijalni 

i drugi problemi, s kojima se srijeće, koristiti 

kao povod, ili izgovor, za dovođenje 

u pitanje smisla njenog postojanja 

kao države; 

- da se korupcija i kriminal u Crnoj 

Gori neće prevaladati ni širenjem fame 

o nekoj njenoj iskonskoj besudnosti, 

ni opstrukcijama centralnih organa, ni 

bilo kakvim etničkim, vjerskim i inim 

konfliktnim „sučeljavanjima“, odnosno 

podvođenjima, bilo nje u cjelini, bilo 

pojedinih njenih djelova, pod ingerencije 

stranih faktora – ma ko oni bili i ma 

kako se zvali; 

- da se, uz ekonomsku stabilizaciju 

i nastavak evropskih integracija naš 

jedini pravi zagon za izlazak iz datih 

teškoća nalazi u neodstupnom postrojavanju 

na koti sub lege libertas, odnosno 

u poštovanju pravila da ono što se 

donese za sve, za sve mora jednako i 

da važi; upravo onako kako nalažu riječi 

knjaza Nikole Petrovića povodom donošenja 

Opšteg imovinskog zakonika za 

Knjaževinu Crnu Goru, 1888. godine: 

„Pred ovim zakonom da umukne svačija 

volja, a neka se čuje samo volja 

njegova, volja zakona… Od svih vlasti, a 

naročito od sudija, najstrože zahtijevam 

da… u primjeni zakonskih određenja ne 

gledaju ni ko je ko, ni ko se kako zove, 

ni kog je roda i plemena, ni koji položaj 

zauzima, ni kojim se krstom krsti ili ne 

krsti”. 

Stari Latini bi rekli: Tertium non 

datur. 

Dame i gospodo, 

Naznačena linija sljedbeništva nije 

nekim usudom jedino nama namijenjeno, 

i potrebno, uputstvo za ispit ljudskosti. 

Suštinski, ona predstavlja univerzalno 

važeću filozofsko-etičku i političku 

potku za svaku i svačiju provjeru 

mogućnosti onoga što je Tršo htio - da 

čovjek zbiljski bude slobodan i svoj. To 

je, uvjeren sam, razlog više za nadu, da 

će nas Tršovo djelo - tako vidljivo otisnuto 

na najblistavijem tragu naše epohe - 

motivisati na pregnuća zbog kojih ćemo 

moći da kažemo da smo 9. maja 2013. 

godine bili u Bijelom Polju, na svečanoj 

akademiji njemu u čast. 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Prof. Dr Ljubomir Sekulić: 

Sloboda vrjednija od 

života 

Velika sala bjelopoljskog 

Centra za kulturu 

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, 

omladino, 

Savez udruženja boraca NOR-a 

i antifašista Crne Gore, u kojem je 

sve više mladih koji su naš program 

prihvatili kao svoje najintimnije opredjeljenje 

- s ponosom, dosljednošću 

i poštovanjem sjeća se boraca i velikana 

čiji smo sljedbenici i nasljednici. 

Jedan od najvećih i najistaknutijih, 

nesumnjivo je Rifat Burdžović - Tršo. 

Ako je sloboda, kako to pjesnik 

kaže - najviši vrh Crne Gore, Rifat 

Burdžović je najljepši, najsvjetliji i 

najbolji putokaz na putu ka njemu – 

medjaša u temeljima do piramide s 

petokrakom na njemu. One petokrake 

sa srpom i čekićem, proleterskog 

i komunističkog znaka i znamenja, 

crvene kao zastava koja se vijorila 

na čelu partizanskih jedinica, neustrašivih 

Titovih boraca koji su slobodu 

voljeli više od života. Ta petokraka 

je na kapi partijskog i ratnog 

rukovodioca Trša sijala snagom kojom 

je zračila u njegovom srcu, obasjavajući 

mu životni i revolucionarni 

put. Dijete koje je ostalo bez oba 

roditelja gotovo kad je i prohodalo, 

kroz život je išlo uspravno, hrabro, 

prkosno, ne mireći se sa sudbinom 

i dijeleći se s narodom i sredinom iz 

koje je ponikao. 

Od prvih koraka suočen sa nepravdama, 

nacionalnom i socijalnom 

obespravljenošću radničke klase i 

strahovladom od narodjenog režima, 

pravdoljubiv, plemenit, izuzetno 

bistar i intilegentan, odličan djak i 

još bolji student – prirodno se našao 

medju Skojevcima i članovima KPJ. 

Ubrzo je izrastao u najistaknutiju figuru 

naprednog radničkog i studentskog 

pokreta. 

Vitak i lijep, velike i tršave kose, 

karakteristčnog osmijeha, sportista, 

daroviti pjesnik i pripovijedač, 

nadasve, nenadmašni govornik koji 

je znao da na proteste, štrajkove i 

demonstracije pokrene radničke i 

studentske mase - postao je koliko 

simbol i primjer toliko i legenda. 

Moralna, ljudska i politička gromada. 

Gdje god se pojavio, gdje god je 

govorio - doživio je da mu skandiraju 

,,Tršo...Tršo...,, I da ga nose na rukama, 

dižu na ramena, sve brojniji, sve 

hrabriji i na otpor režimu spremniji i 

odlučniji da za ostvarenje programa 

KPJ, za ideje i ideale najprogresivnijih 

umova čovječanstva, ne žale svoje 

živote. 

Voljeli su ga, poštovali, vjerovali 

mu, divili su mu se svi koji su imali 

priliku i sreću da saradjuju s njim i 

da ga upoznaju. Zato je i za oružani 

otpor fašističkom okupatoru 1941. 

godine, masovno mobilisao ljude, organizovao 

partizanske čete i bataljone, 

na čijem čelu je uvijek bio, nikad 

ne govoreći: ,,Naprijed, drugovi’’ već 

uvijek i svuda: ,,Za mnom, drugovi!’’ 

Živio je za ideje i vrijednosti 

koje ga čine i našim savremenikom 

i svevremenikom. Te ideje - ljubavi i 

bratstva medju ljudima i narodima, 

socijalne pravde, društva slobode 

i slobodnog čovjeka, borbe protiv 

svakog oblika nacionalizma, šovinizma 

i fašizma, čine da smo u istom 

stroju sa narodnim herojima, sa Tršom, 

saTomašem Žižićem i Vladimirom 

Volodjom Kneževićem i drugim 

velikanima i borcima proslavljenih 

Titovih ratnika. Oni nas nadahnjuju, 

ohrabruju i obavezuju da u svakoj 

prilici i na svakom mjestu, postupamo 

kao nasljednici i sljedbenici onih 

koji su zaslužili da ih slave i poštuju 

Evropa i svijet. Zato nije slučajno što 

ovo sjećanje na Rifata Burdžovića 

povezujemo sa Danom pobjede nad 

fašizmom i Danom Evrope. 

Zato i ovo uvodno slovo o velikanu 

o čijem životu i djelu će više 

govoriti drugi i kompententniji, zavšavam 

partizanskim pozdravom: “Smrt 

fašizmu - sloboda narodu’’, odnosno: 

Smrt fašizmu – sloboda ujedinjenoj 

Evropi... 

Jul, 2013. 39

Društvo 

Revija FORUM 

Mirsad Rastoder: 

Tršo - svevremenska 

ličnost 

Dame i gospodo, drugovi i drugarice, 

Srdačno Vas pozdravljam i dužan 

sam da saopštim jedno veliko 

izvinjenje Rifata Rastoder koji zbog 

neodložne rasparve u Skupštini CG, 

kao jedan od predlagača Zakona o 

Opštini Petnjica,sa velikim žaljenjem 

nije stigao da bude danas ovdje, pa ću 

pokušati da ga zamijenim skromnom 

pričom o velikanu Rifatu Burdžoviću. 

Uz drugarske čestitke povodom 

Dana pobjede nada fašizmom i Dana 

Evrope, u svoje, i ime Foruma Bošnjaka 

Crne Gore, najljubaznije se zahvaljujem 

svima koji su na bilo koji način 

doprinijeli organizovanju, upravo na 

ovaj dan i sjećanja na Rifata Burdžovića 

- Trša. 

Jer, kako svjedoče svi Tršovi savremenici, 

riječ je o jednoj od najfascinantnijih 

ličnosti antifašističkog pokreta 

i NOR-a sa ovih prostora, pa i šire 

– Evrope. 

Tršo je istaknuti antifašista, revolucionar, 

vrsni intelektualac, poeta, 

veliki patriota, konačno i narodni 

heroj. Moglo bi se, zapravo, reći da 

je bio pobornik i neposredni učesnik 

stvaranja novog društva na temeljima 

savremenih evropskih vrijednosti i demokratije. 

Slobodouman, karakteran, 

neustrašiv, poštovan, cijenjen, omiljen 

zbog iskrene identifikacije sa svojim 

narodom i domovinom. 

Polazeći od uvjerenja da fašizam 

ne treba potcjenjivati, ni u demokratskim 

sistemima i da uvijek treba biti 

spreman na beskompromisnu borbu 

protiv fašizma, uvjereni smo da je djelo 

Rifata Burdžovića trajna inspiracija 

za sve ljude i narode, a posebno Tršove 

sunarodnike i u Crnoj Gori. 

Sa samo nepunih trideset godina 

života( 11. februara 1913. – do 

oktobara 1942. godine) uspio je da 

od siročeta, nekadašnjeg obućarskog 

šegrta, potom medresanta Velike 

skopske medrese i nesuđenog hodže, 

preko Beogradskog univerziteta stasa 

u legendu antifašističkog pokreta i Narodnog 

heroja. 

Bio je, između ostalog, sekretar 

Univerzitetskog a kasnije i Komiteta 

KPJ za Beograd, pa sekretar Oblasnog 

komiteta KPJ za Sandžak, član Pokrajinskog 

komiteta KPJ za Crnu Goru, 

Boku i Sandžak; politički komesar Treće 

proleterske – sandžačke brigade, 

kandidat za člana CK KPJ; Poginuo 

je, zajedno sa saborcima: tomašom 

Žižićem i Vladimirom – Volođom Kneževićem, 

u noći između prvog i drugog 

oktobra 2942. godine, u mjestu Lisina 

kod Mrkonjić Grada (BiH). 

Uvijek u prvim revolucionarnim, 

kao i kasnijim borbenim redovima; 

organizatr i predvodnik brojnih antirežimskih 

demonstracija i akcija u Beogradu 

i širom ondašnje Kraljevine Jugoslavije, 

plameni i neumorni govornik 

na njima; jedan od najpopularnijih studentskih 

i komunističkih lidera u svom 

vremenu; iznad svega – kako kažu 

njegovi savremneici – drug i čovjek 

sa najtananijim osjećajima za ljudske 

patnje i potrebe. 

Istinski vođa, kako su ga doživljavali 

njegovi drugovi i saborci svih vjera 

i nacija,koji se brzo i lako sporazumijevao 

sa studentima, profesorima, 

radnicima, i seljacima podjednako. I 

sve je jednako privlačio otvorenošću, 

energičnom iskrenošću i prisnim odnosom, 

velikom odgovornošću prema 

svakom poverenom poslu... 

U sjećanjima saboraca na Trša, 

koja je zabilježila Nadežda Jovanović: 

zapisano je; 

- Neobuzdana kovrdžava kosa činila 

ga je višim nego što je bio. Zbog 

bujne tršave kose drugovi su ga, iz 

milošte, i prozvali – TRŠO. Oči smeđe 

zelene, blage i gnevne, bile su uvijek 

upravljene u sagovornika. Tanki prsti, 

povijeni u šaku, nijesu mirovali dok je 

govorio. Kao da su muzikom pratili njegov 

govor. Spreman na šalu i pjesmu, 

pun neodoljive energije i dinamike 

koja se prenosila na prisutne, pojavom 

i načinom govora okupljao je i sjedinjavao 

ljude.Uvijek je bio spreman da 

sasluša drugoga, nikada nije žurio sa 

zaključcima bez prethodnog brižljivog 

razmatranja pitanja. Često bi mlađeg 

druga, za vrijeme razgovora, obgrlio 

jednom rukom i ostajao tako sa njim u 

40 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

dugom razgovoru i šetnji. Svakog druga 

je, iz milošte, zvao „kućane moj“... 

Tršovi drugovi i saborci ističu jednu 

od njegovih najvažnijih karakternih 

osobina: veliku, skoro sentimentalnu 

ljubav prema ljudima, prijateljima i 

drugovima. Bio je, kažu, vedar, neposredan 

i prirodan. Šalio se na svoj 

i tuđi račun. Ove mu osobine, međutim, 

nijesu smetale da bude i hladan 

analitičar i neumoran radnik, spretan 

u poslu i hrabar u akciji. Saborci takođe 

svjedoče, da je Tršo izvanredno 

vladao sobom, a kao tribun bio jedan 

od najboljih na beogradskom univerzitetu. 

Ujeren u ono što govori, vatreno 

se predavao svom ubjeđenju, prenosio 

ga i na druge i tako plijenio mase.... 

O Tršovoj požrtvovanosti i hrabrosti 

pomenuću samo dva detalja. 

- U vrijeme studentskih demonstracija, 

zbog sve očiglednijeg priklanjanja 

vrha beogradskog režima Hitleru 

i Musoliniju, - 14. decembra 1939, 

režim je odgovorio oružanom vatrom. 

Bilo je na desetine mrtvih i povrijeđenih. 

Jedan od ranjenih bio je i tršo. 

Ranjen je za vrijem svog trećeg govora 

demonstrantima dok ga je na ramenima 

držao Radoje Dakić. Tršovi saborci 

svjedoče da je on i tako ranjen, nešto 

kasnije istoga dana ipak stigao i bio 

na „letećem“ sastanku Mjesnog Komiteta 

KPJ za Beograd... 

- Hrabro je odgovara na prijetnje, - 

1.maja 1940. kada su žandari zaustavili 

studente na željezničkoj stanici Rifat 

se isturio ispred svih, stao je ispred 

uperene puške raskopčao kaput i viknuo 

žandaru koji je prijetio: 

- Evo pucaj, pucaj šta čekaš?! 

Baštineći Ku”ranske upute, 

islamski merhametluk i gaziluk, a 

potom i filozofiu prava, Tršo je ipak 

najrevnosnije savladao lekcije iz međunarodnog 

revolucionarnog pokreta 

i tako izrastao u revolucionara prvoga 

ranga, odnosno u ličnost koja prevazlazi 

sve moguće uskoetničke, vjerske, 

kao i nacionalne okvire. 

Brojna svjedočenja i svjedočanstva, 

nedvosmisleno potvrđuju da 

Tršo, tokom cjelokupnog svog kosmopolitskog 

djelovanja, nikada nije smetnuo: 

nacionalnu ravnopravnost i suživot 

svih žitelja. Stalno je s ponosom 

isticao da je iz Sandžaka. I svuda ga 

i na svakom mjestu uzdizao do ravnopravnog 

činioca cjelokupnog antifašističkog 

pokreta i NOR-a. Bio je uvjeren 

da su suživot i zajedništvo svih ovdašnjih 

ljudi i naroda preduslov bitisanja 

na ovim prostorima i tome je posvećivao 

posebnu pažnju. 

Shodno odluci viših partijskih organa, 

Tršo se nakon bombardovanja 

Beograda (6. aprila 1941) vratio u rodni 

Sandžak i kako u svojoj knjizi „Velika 

medresa i njeni učenici u revolucionarnom 

pokretu“ svjedoči Mustafa 

Memić, Tršo je odmah krenuo u akciju. 

Okupljao je komuniste i rodoljube, 

organizovao priklupljanje oružja i upis 

dobrovoljaca za odbranu. 

Velika je, inače - kako ističe M. 

Memić, i zasluga Rifata Burdžovića što 

je revolucija na području Sandžaka, 

za njegova vremena, sačuvala svoje 

humane osobenosti i što na ovom području 

nijesu došla do izražaja tzv „ljevičarska 

skretanja“: 

„Možda zahvaljujući političkoj 

zrelosti i velikoj humanosti sekretara 

Oblasnog komiteta, druga Rifata 

Burdžovića, pitanju likvidacija pojedinih 

izdajnika na teritoriji Sandžaka 

prilaženo je na izvanredno oprezan 

način, konstatuje Memić. 

Zapaženo je i Tršovo angažovanje 

na izučavanju i teorijskom objašnjavanju 

pitanja međunacionalnih odnosa 

u Sandžaku. Govorio je ali i napisao, 

kako bilježi M. Memić, i jednu brošuru 

o tome, kao i o nacionalnom pitanju 

muslimana i mogućem mjestu i položaju 

Sandžaka u budućoj zajednici 

naroda Jugoslavije. Ništa od toga, nažalost, 

nije sačuvano ili ga bar nema 

u dostupnim arhivima i bibliotekama... 

Rifat Burdžović je volio ljude, slobodu 

za sve i život je poklonio borbi 

protiv fašizna i da svima bude dovoljno 

prostrano da iskažu posebnosti u 

okviru velike zajednice naroda.On je 

jedan od najvećih vizionara iz Bošnjačko 

- muslimanskog naroda u prošlom 

stoljeću i to nas obavzuje. 

Sva dokumenta i svjedočenja, 

potvrđuju da je Tršo bio svevremenska 

ličnost, ali i jednako svoj na svome u 

svakoj situaciji i na svakom mjestu - u 

Beogradu i Srbiji, Delnicama i Sloveniji, 

Zagrebu i Hrvatskoj, Skoplju i Makedoniji, 

Bosni i Hercegovini, na Kosovu, 

Albaniji i drugdje, kao u svom rodnom 

Bijelom Polju, odnosno Sandžaku i 

Crnoj Gori. A tu širinu u odnosima sa 

ljudima i narodima ,po uzoru na Trša, 

protežira i Forum Bošnjaka Crne Gore. 

Kroz djelotvorno isticanje uvjerenja da 

je tek dobro međusobno poznavanje 

realna pretpostavka i dobrog međusobnog 

razumijevanja. Važno nam je 

da u prvi plan istaknemo sve ono što 

su zajedničke vrijednosti i potrebe ljudi 

i naroda koji čine realno drštveno i 

državotvorno biće Crne Gore. 

U suštini, temeljna odrednica cjelokupnog 

Forumovog djelovanja bilo 

je, i jeste, nastojanje da zajedno sa 

svima koji žive u Crnoj Gori odbranimo 

i sačuvamo jednako – i Crnu Goru 

i sebe, odnosno bošnjački narod -u 

Crnoj Gori zajedničkoj kući? A to je, 

između ostalog, i ono što i nas iz Foruma, 

kao svevremenska nit povezuje i 

sa Tršom, kao i svim njegovim znanim 

i neznanim saborcima, pa smo zbog 

toga i inicirali organizovanje ovog sjećanja. 

Analitičari konstatuju da je Tršo 

bio vizionar moderne politike.Borio se 

protiv porobljavanja i zabluda, za regionalizaciju 

i decentralizaciju pa ga 

možemo smatrati i pretečom savremene 

evropske demokratizacije. 

Cijenili smo, da priča o Tršu,, 

može biti inspirativna, poučna i za 

aktuelne evroatlanske procese, koji 

se zasnivaju na demokratskoj i ravnopravnoj 

koegzistenciji svih njenih 

različitosti, za što se u suštini borio i 

sam Tršo. Heroj atifašističkog pokreta 

i borac za temeljne ljudske vrijednosti 

u čijem djelu Bošnjaci i drugi u Crnoj 

Gori mogu da nađu primjer, - inspiraciju 

za dostojanstvenu harmonizaciju 

multietničkih različitosti. 

Neka mu je, zbog toga veliki rahmet 

i slava. A vama uvažene dame 

i gospodo, zahvalnost na prisustvu 

pažnji. 

Jul, 2013. 41

Društvo 

Revija FORUM 

Povodom 21. godišnjice deportacije izbjeglica 

Kada bi mrtvi progovorili 

Piše: Husein Ceno Tuzović 

Apelacioni sud je, na osnovu 

nepotpune tužbe, presudio 

potvrdom prvostepene oslobađajuće 

presude bez presedana 

osumnjičenuim za zločin deportacije 

izbjeglica iz Crne Gore, tokom 1992 i 

1993. godine. 

Tokom ovog suđenja, inače, 

mnogo se baratalo sa depešom ministra 

Pavla Bulatovića, koji je nakon 

toga ubijen.Tu depešu je otkrio 

i javnosti predočio Slobodan Pejović, 

tada službenik unutrašnjih poslova 

u Herceg Novom. Da je kojim slučajem 

Pavle Bulatović živ, sigurno bi se 

deportacija drugačije tretirala. Njih 

83 građanina BiH bili su Bošnjaci 

islamske vjere, a jedan mnogo manji 

broj Srbi pravoslavci. 

Oni su na osnovu pomenuog telegrama, 

a na osnovu, kako je objašnjeno, 

zahtjeva Radovana Karadžića, 

izručeni vojsci Republike Srpske. 

Kada su deportovani stigli đe nije 

trebalo, Srbima je dato oružje da 

ubijaju nedužne Bošnjake i Hrvate, 

a Bošnjacima stavili nož pod grlo. 

Osnovni cilj tog projekta bio je da 

se razbije i podijeli BiH, međunarodno 

priznata država od 9. i 10.marta 

1992.godine. 

Ostaje jedino uvjerenje da bi u 

Crnoj Gori „svojoj na svome“, a ne 

kao sastavnom dijelu Miloševićeve 

skalamerije, možda, ipak, bilo drugačije. 

To, umnogome, potvrđuje i činjenica 

da se u Crnoj Gori drugačije 

postupalo kada je Milošević sa 

svojim armadama pokušao očistiti 

Kosovo od Albanaca. Te, 1999., granicu 

Crne Gore prešlo je na hiljade 

izbjeglica – Albanaca i Roma, a bilo 

je i Muslimana-Bošnjaka. Njima ni 

dlaka sa glave nije falila. Ali, zlikovcima 

je to smetalo, pa su na Kaluđerskom 

lazu, i znad Rožaja, na teritoriji 

Crne Gore,izvršili masakar nedužnih 

i nemoćnih ljudi. 

Nakon vazdušnih udara Milošević 

je prihvatio diktat međunarodne 

zajednice i povukao svoje zločinačke 

jedinice, Albanci su se počeli vraćati 

na svoja porodična zgarišta. 

No, vratimo se telegramu i deportaciji. 

Kad je on prispio tamo đe 

je upućen, niko ga nije osporio niti 

izrazio bilo kakvu sumnju. A nadležni 

rukovodioci unutrašnjih poslova morali 

su o njegovoj sadržini obavijestiti 

više organe, osobito Vladu Crne 

Gore. 

Ona bi, sigurno, ako, naravno, 

nije znala za zločin koji policija čini, 

nastojala spriječiti deportaciju. U 

razgovorima o tome, mnogi izražavaju 

sumnju bez obzira što su se od 

1997. mnoge stvari odredile drugačiji 

put Crne Gore. 

Po onome što je do sada poznato, 

sve je ostalo na volji lokalnih 

funkcionera unutrašnjih poslova. U 

vezi sa tim, ni tadašnji tužilac Crne 

Gore nije ništa učinio da se slučaj 

deportacije procesuira. Čak je bio 

pozvan u Tribunal da se i on izjasni 

o tome. Šta je on tamo rekao Tribunalu, 

do danas nije poznato javnosti, 

nije poznato da li su njegovi nasljednici 

na toj dužnosti bili zainteresovani 

da dođu do neophodnih činjenica 

i iskoriste ih na suđenjima. 

Ako je sve to tako, a nije moralo, 

onda su suđenja već pravosnažno 

oslobođenih bila bespotrebna. Ukoliko 

nije tako, a sigurno nije, jer su svi 

oni kojima se sudilo, za deportaciju, 

bili svemoćni u svojim atarima vlasti 

od Herceg Novog, đe je zločin započeo, 

preko Budve, Bara do Ulcinja. 

Više je nego sigurno da su im nadređeni 

dali odobrenje ili se pravili gluvi, 

da deporataciju mogu sprovoditi bez 

straha za svoje pozicije. 

Time se u prvoj godini agresije i 

genocida nad građanima nezavisne 

države BiH, pomoglo karadžičevskomladićevskim 

hordama da haraju po 

BiH, ubijaju Sarajevo, izvrše genocid 

u Srebrenici i drugim mjestima. 

Na kraju treba reći još jednu 

istorijsku činjenicu. Ni oni koje je 

u BiH delegirala Međunarodna zajednica 

nijesu bez krivice. Prvi njen 

čovjek Butros Gali, pa njegovi namjesnici 

Jaši Akaši, francuski general 

Lavije, indijski general Imbijar 

sa saradnicima, a iznad svih predsjednik 

Francuske Republike Fransoa 

Miteran, koji je u junu 1992. 

Posjetio Sarajevo i na licu mjesta 

vidio šta sve rade zločinačke horde 

Radovana Karadžića. Rukovodstvu 

Bosne i Hercegovine je obećao brzu 

podršku Evrope.Ta prevara (izvinjenje 

francuskog naroda) ga je, kako 

je na samrti priznao, svome prijatelju 

Anriju Levom, mnogo opterećivala. 

Ali, svemu je to bilo kasno. Uništavanje 

BiH je nastavljeno svom 

žestinom do Dejtona 21.11.1995. 

No,ono što je neshvatljivo od crnogorskog 

pravosuđa traje i danas. 

Mada zločin ne zastarijeva, čini se 

da nijedna instanca nije voljna da 

to pošteno i pravedno privede kraju. 

A to nije teško, samo ako tužioci 

shvate da u BiH nije bio građanski 

rat, nego agresija sa genocidnom 

sadržinom. 

42 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Sjećanja 

Savremeni primjeri 

čojstva i junaštva 

U 

toku agresije i genocida na BiH 

1992-1995. redovno sam pratio 

izvještaje Radija “Slobodna 

Evropa” koji je svojim slušaocima saopštavao 

šta se sve zbiva na tlu ove međunarodno 

priznate nezavisne države. 

To nam je pomoglo da sačuvamo sebe 

i mentalno i fizički. Sada, međutim, to 

činim ređe. Ali, jednoga dana u emisiji 

od 13 sati čuo sam potresnu priču o 

stradanju Gorana Čengića, poznatog 

rukometaša BiH i Husnije Čerimagića. 

Njega je zajedno sa drugovima zvjerski 

ubio upravo nedavno osuđeni Veselin 

Vuković – Batko (za sve zločine što ih 

je počinio u Sarajevu, BiH sud ga je 

osudio na 45 godina zatvora). Goran 

je u tim danima na Trebeviću, iznad 

opkoljenog Sarajeva, pokušao zaštiti 

komšiju i druga, zapravo nedužnog 

čovjeka Husniju, kojega su Batkove 

hijene zlostavljale i držale mu nož pod 

grlom. Kad je Goran video šta čine Husniji, 

glasno je viknuo “Šta radite sa 

tim čovjekom? Šta vam on smeta?!” 

Onda mu se Batko obratio: “E, taman 

nam i ti trebaš!”. 

Monstrum sa Grbavice je obojicu 

na zvjerski način ubio juna 1992. 

Porodica Čengić je prije agresije 

bila među najpoznatijim u Sarajevu. 

Otac je poslije Drugog svjetskog rata 

bio gradonačelnik Sarajeva, a majka 

potomak bratstva Zimovića iz Crne 

Gore. 

Uprkos takvom junaštvu, ljudskoći 

i humanizmu, ostao je gotovo zaboravljen. 

Jedan drugi mladić, Srđan Rada 

Aleksić, koji je braneći svoga prijatelja 

Alena Glavovića, u svom Trebinju u januaru 

1993., prebijen na smrt i tri dana 

docnije (27.I) podlegao povredama. On 

je ipak ostao sinonim velikog mladog 

čovjeka. Nije zaboravljen. Pored Trebinja 

i drugih gradova van BiH. Srđanu 

je i Podgorica odala počast. On je na 

prijedlog Foruma Bošnjaka Crne Gore 

dobio Bulevar u centru Glavnog grada 

na prostoru od Školskog centra “Sergije 

Stanić” (Bulevar Kralja Nikole), do Mall 

of Montenegro (pijace Gintaš). 

Nedavno je I u Rožajama pokrenuta 

inicijativa da se jedna ulica nazove 

imenom Srđana Alaksića. 

Na 20-tu godišnjicu Srđanove 

smrti delegacija Foruma Bošnjaka posjetila 

je Trebinje i na njegov grob položila 

cvijeće i poklonila se njegovim 

posmrtnim ostacima. 

Radio “Slobodna Evropa” je nekoliko 

dana docnije objavio još jednu 

potresnu priču sa srećnim završetkom. 

Riječ je o Kemalu Kariću. Tokom 

jednog granatiranja Sarajeva u maju 

1992. godine, Kemalu je u naručju 

majke Ifete granata odsjekla nogu. 

Majku je, dok je trčala ka skloništu, 

presjekla granata. Kemal je, kao četvoromjesečna 

beba, ostao i bez noge 

i bez majke. 

Pošto mu je u sarajevskoj bolnici 

amputirana noga, zahvaljujući dobrim 

ljudima Kemal je nastavio liječenje u 

Italiji. Njega je iz opkoljenog Sarajeva 

iznio talijanski novinar Toni Kapuca. U 

Milanskoj bolnici naučio je hodati. Kapuca 

o tome kaže da je “pomoć malom 

Kemalu bila najbolja njegova životna 

odluka”. Kemal redovno odlazi u Italiju 

kod svojih prijatelja, a Kapuca na svaki 

njegov rođendan dolazi u Sarajevo. Sa 

njim dođu i drugi gosti iz Italije. 

Kemal je završio Srednju saobraćajnu 

školu. Bio je bez posla. Ali kada 

je jedna sarajevska TV objavila sve što 

mu se desilo, javio se jedan domaći 

humani čovjek i zaposlio ga. Čulo se 

Goran Čengić 

Srđan Aleksić 

Kemal Karić 

da se preziva Osmanagić i da ima privatnu 

firmu. 

Voli sport i trenira sjedeću odbojku 

u Klubu SPID. Kako je pričao novinarki 

Gordani Sandić Hadžihasanović 

za Radio “Slobodna Evropa” njegov 

klub je najuspješniji u BiH. Iz tog Kluba 

je najviše reprezentativaca u sjedećoj 

odbojci. 

Nasuprot tome Srđi Aleksiću i u 

Rožajama je predloženo da se njegovim 

imenom nazove jedna nova ulica. 

Husein-Ceno Tuzović 

Jul, 2013. 43

Društvo 

Revija FORUM 

Nemša Omerhodžić, uspješna žena iz Bijelog Polja 

Žena nije samo supruga, 

majka i domaćica 

Uspjeh u biznisu, Nemšu je prošle godine preporučio 

kod crnogorskog Centra za preduzetništvo da bude 

intsruktorka ženama koje planiraju da se bave privatnim 

biznisom. Takođe, Nemša je u oktobru prošle godine, 

na poziv Evropske komisije, bila tri dana u Briselu 

na Samitu ženskog preduzetništva 


U 

društvu gdje dominiraju muškarci, 

Bjelopoljka Nemša Omerhodžić, 

magistrant ekonomije u 

Beogradu, je razbila tabue da je žena 

samo supruga, majka i domaćica. U biznisu, 

gdje su se svojim “mačo” stilom 

nametali samo muškarci, Nemša više 

od dvadeset godina “caruje” na crnogorskom 

nebu grafičkog dizajna. Više 

od dvadeset godina njenim radnicima 

u grafičkom preduzeću “Merkator” nikada 

plata nije zakasnila. Naravno, 

kaže Nemša, ne bi ona sve to mogla 

bez njenog muža Redža. Ali, ubijeđena 

je da su žene upornije, organizovanije i 

istrajnije u poslu. 

- Žene bolje poštuju zakonske 

propise, nego muškarci. Našu firmu 

redovno obilaze sve vrste kontrola. I 

uvijek je sve u redu, kaže Nemša. 

Grafičkim dizajnom i štampanjem, 

Nemša i njen muž Redžo počeli 

su da se bave kad je bilo popularno 

pakovanje kofera, kad se noćima razmišljalo 

o tome ko može da sredi vizu 

za Švedsku, Njemačku, Luksemburg – 

što dalje od ludila koje su nosile sa sobom 

devedesete godine prošlog vijeka. 

- Tada, 1991, 92, 93. nije imalo 

privatnog biznisa. Došlo je do promjene 

društvenog uređenja, pa je samo 

tumaranje i traženje bilo teško. Bilo 

je to vriejeme tranzicije. Pratila nas je 

inflacija i teško se živjelo. Međutim, 

trudili smo se, borili se i opstajali. Imali 

smo jednog radnika, plus ja, muž i 

naša djeca. I išlo je. Možda je tada taj 

naš posao značio i bijeg od stvarnosti. 

Velika preduzeća u Crnoj Gori su počela 

da se gase. Počele su demonstracije. 

Radnici su izašli na ulice. Mnogi su 

se u tome izgubili, a mi smo radili. To 

je bilo vrijeme kada zakonska regulativa 

nije bila naklonjena privatnicima, 

vrijeme monopola, kad nema ko da te 

preporuči, priča Nemša. 

Tih devedesetih, ljudi su začuđeno 

gledali Nemšu i Redža kada bi kupovali 

štamparske mašine. Govorili su 

im da su ludi i da bi im bolje bilo da 

su za te pare kupili “šengen vizu”. Preporučivali 

im i “čovjeka” koji je “preveo 

toliko ljudi”. 

- Ipak, bilo je izazov ući tada u 

posao. Prepoznate da je to - to i idete 

naprijed. I nijesmo pogriješili. Sada 

Merkator ima dovoljno posla. Imamo 

60 zaposlenih. Imamo svoje vizije, razvojne 

šanse, nemamo zaduženja koja 

bi nas zabrinjavala. Susrećemo se sa 

onim problemima sa kojima se susreću 

i preduzeća i u najrazvijenijim zemljama 

Evropske unije, priča Nemša. 

Uspjeh u biznisu, Nemšu je prošle 

godine preporučio kod crnogorskog 

Nemša Omerhodžić 

Centra za preduzetništvo da bude 

intsruktorka ženama koje planiraju da 

se bave privatnim biznisom. Godinu 

dana je vodila šest žena, upućivala ih 

u posao i sada su svih šest uspješne 

privrednice. Takođe, Nemša je u oktobru 

prošle godine bila tri dana u Briselu 

na Samitu ženskog preduzetništva, 

na poziv Evropske komisije. 

- Žena u biznisu – to je izazov. Međutim, 

u Crnoj Gori je običaj da se sva 

imovina vodi na muža. Zbog toga dosta 

žena ni ne može da ispuni uslove kada 

je u pitanju apliciranje kod određenih 

fondova. Mora da se traži saglasnost 

od muža, koji se obično u početku ne 

slaže, zato što mu odgovara da mu 

žena bude domaćica i supruga. Vjekovima 

je na našim prostorima tako, 

djevojka se udaje i sve što ima ostavlja 

bratu, a tamo gdje se uda sve je muževljevo 

i ona je tu na vjetrometini, priča 

Nemša. 

Ona je 2006. godine bila među 

14 najuspješnjih žena u Crnoj Gori. 

Malo joj je falilo da te godine ponese 

titulu “Montenegrina”. No, vremena 

ima, a uspjesi se nižu. 

44 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Mladi i mediji 

Virtuelna imitacija života 

Piše: Mirsada Šabotić 

Razvoj nauke i tehnike doprinio je da mediji u savremenom 

društvu imaju ogromnu moć u formiranju mišljenja, 

stavova i načina života uopšte, tako da nam je život postao 

nezamisliv bez masovnih medija. Naravno da su mediji 

uticali na razvoj društva, ali se postavlja pitanje, da li i 

koliko štetno utiču na mlađu populaciju. 

Internet i televizija privlače najveću 

pažnju. Televizijski i internet sadržaji 

pružaju usvajanje novih informacija, 

pojmova, proširivanje bogatstva 

rječnika, povećanje kreativnosti i 

mašte, učenje stranih jezika, druženja 

i sl. Neminovno je da djeca provode 

veći dio slobodnog vremena uz ovu 

vrstu medija, jer u njima pronalaze sadržaje, 

simbole, značenja vremena u 

kojem žive. Mladi prosječno u društvu 

medija provode tri do četiri sata dnevno, 

što je mnogo više vremena nego 

što provode u drugim aktivnostima. 

Svjesni smo činjenice da malo zabave 

neće naškoditi našim naraštajima, 

već im može umanjiti stres i opustiti 

ih, s obzirom na to da živimo, na žalost, 

u eri napetosti i neizvjesnosti. 

Ali, većina mladih ljudi koji gledaju 

televiziju satima bez prekida, ili su za 

internetom igrajući igrice, čatujući putem 

Fejsbuka ili Tvitera, mogu se poistovjetiti 

s akutnim pušačima ili alkoholičarima 

jer televizijska i internetska 

zavisnost ima sve karakteristike ostalih 

zavisnosti. Tako se javlja uzbuđenje 

ili nervoza ukoliko se ne koristi internet 

ili nema mogućnosti konekcije, 

a u nekim slučajevima je nemoguće 

i doživjeti zadovoljstvo, već samo na 

internetu. „Korisnici interneta u centrima 

za video igre ponekad padnu u 

nesvest od iscrpljenosti i manjka vode 

u organizmu - umeju danima da igraju 

igre na internetu, i pritom nedovoljno 

jedu i neredovno spavaju. Ovdje takve 

klubove, tzv. igraonice, zovemo i ‘pušionice 

opijuma 21. Vijeka” - izjavila je 

za Bi-Bi-Si doktor medijskih nauka na 

univerzitetu u Seulu Hjun Jin Sio. 1 

Isti je slučaj sa televizijom. Ima 

onih koji u slučaju da nijesu zadovoljni 

TV programom iskaljuju bijes, pa je 

kod njih evidentno destruktivno ponašanje. 

Dovoljno je obratiti pažnju 

na te mlade ljude i njihovo ponašanje 

kada se nađu u situaciji višesatnog 

nestanka struje. Tada ta zavisnost 

dolazi do izražaja i može da škodi fizičkom, 

mentalnom ili moralnom razvoju. 

„Jedna rimska bolnica počela 

je krajem 2009. lečenje zavisnika od 

interneta, poremećaja koji pogađa sve 

veći broj mladih koji provode dane u 

virtuelnom svetu video igrica i „četovanja“ 

i gube gotovo svaki kontakt sa realnošću. 

Ova vrsta zavisnosti postaje 

sve veći problem i prema nekim istraživanjima 

pogađa čak 40 odsto korisnika 

interneta”, rekao je Frans Presu, 

psihijatar Federiko Tonioni, koji je na 

čelu lekarskog tima za lečenje zavisnika 

od interneta u bolnici “Đemeli”. 

Nesanica, smetnje u shvatanju vremena 

i prostora, problemi u komunikaciji 

s okolinom, anksioznost i depresija 

u trenutku kada zavisnik nije 

pred ekranom - neki su od simptoma 

zavisnosti od interneta. Ovu patološku 

pojavu je prvi put registrovao američki 

psihijatar Ivan Goldberg, a simptomi 

su joj slični zavisnosti od droge ili alkohola. 

- Sve svoje vrijeme provodim na 

internetu, prekidam samo kada jedem 

ili spavam - izjavio je 25-godišnji Marko, 

jedan od prvih pacijenata koji se 

prijavio za lečenje na rimskoj klinici”. 2 

I pored toliko pozitivnih sadržaja 

koje nude televizija i internet, svjedoci 

smo da je ta pozitivnost ograničena. 

Virtualni svijet kojeg nam internet i 

televizija nude postaje sve izazovniji. 

Oni pružaju sadržaje u kojima je prisutno 

nasilje, manipulacija, loši uzori, 

modeli devijantnog ponašanja. To 

utiče posebno na mlade koji postaju 

prezasićeni brigom o svom izgledu i 

ugledu. Na našim televizijskim kanalima 

se i dalje, u svim mogućim terminima, 

prikazuju filmovi i kriminalističke 

serije pune scena brutalnog nasilja. 

Postao je alternativa živom druženju, 

pravoj socijalizaciji, izlascima i viđanjima 

sa prijateljima. Preko interneta 

se razmjenjuju informacije, mišljenja, 

emocije i sve ono što se pre nekoliko 

godina razmjenjivalo direktnim kontaktom. 

Emotivni život, socijalizacija, 

pokazivanje emocija vrše se daleko od 

drugih ljudi, pred računarom u praznoj 

sobi. Zbog velikih razdaljina i skupih 

izlazaka, a mladi uglavnom nemaju 

zaposlenje, mnogim mladim ljudima 

internet komunikacija je zamjena za 

realno druženje. 

Došlo je do pomjeranja granica u 

stilu života. Ne baš tako davno, djetinjstvo 

i tinejdžerski dani su se provodili 

uz crtane filmove, ili se čekalo da 

se poslije TV dnevnika odgleda neki 

američki film, dobra pop ili rok muzika 

ili neki drugi sadržaji koji će biti tema 

sjutrašnjeg razgovora na velikom odmoru, 

poslastičarnici ili improvizovanoj 

prostoriji koja je predstavljala arhetip 

današnjim kafićima. 

Jul, 2013. 45

Društvo 

Revija FORUM 

Ovaj dio stvarnosti zamijenjen je 

novim bioritmom. Mediji su kreirali 

jedan potpuno nov način života. Stvaraju 

se stereotipi i predrasude u mnogim 

segmentima: nove navike, biraju 

se idoli i uzori, stvara se nova komunikacija 

i slobodno vrijeme se koristi 

na drugačiji način. Mladi ljudi odrastaju 

uz emisije Preljubnici, Veliki brat, 

Farma i slične rijaliti šoue. Posebno 

je vijek nove tehnologije i multimedijalnosti 

uticao na djecu nižeg uzrasta. 

Crvenkapa, Petar Pan, Pinokio, zamijenjeni 

su Karolinom ili nekim drugim 

animiranim filmovima gdje je evidentno 

nasilje ili su likovi destruktivnog 

izgleda. Došlo je do rušenja starih i 

do kreiranja novih slika o stanju, potrebama, 

interesima i vrijednostima 

u društvu, a najpodložnija su djeca 

jer se ona nalaze u životnoj dobi kada 

usvajaju obrazce ponašanja, kulturu i 

navike. 

Mlade djevojke sve više imitiraju 

pjevačice sa Granda. Više se ne sanjari 

o ,,princu na bijelom konju’’, već o 

Karleušinim silikonima ili o učestvovanju 

u Velikom bratu. I pored toga što je 

Fejsbuk kao društvena mreža zbližio na 

neki način ljude, obnovio prijateljstva i 

razvio druženja, on ima i svojih negativnosti 

koje degradiraju stavove mladih. 

„Na Fejsbuku se mogu vidjeti 

krajnje degutantno i skaradno pokazivanja 

intimnih djelova tijela, pa 

čak i eksplicitno nuđenje seksualnih 

odnosa, bez dlake na jeziku, čini da 

novi Fejsbuk fenomen bude još više 

zastrašujuć – Novu šokantnu modu, 

uglavnom među maloljetnim klinkama, 

najbolje ilustruje parola koju 

je na svom Fejsbuk profilu napisala 

izvesna 18-godišnja T. M. U njoj, uz 

obilje gramatičkih grešaka i pogrešno 

korišćenje glagolskog oblika, otprilike 

stoji: - Meni je jako potrebno što više 

lajkova na stranici, pa ću zato da radim 

sve što vi želite.“ 3 

Tamna strana interneta i televizije 

uzima svoj danak. Mladi većinu 

ili cijelo slobodno vrijeme počinju da 

provode uz televizijski program ili Internet. 

Zadovoljstvo pronalaze u virtuelnoj 

komunikaciji. Djeca se posebno 

manje se kreću, zapostavljaju druženje 

sa vršnjacima i školske obaveze. 

Ovi mediji polako postaju „kradljivci” 

vremena, a mladi se otuđuju jedni od 

drugih i samim tim ovi mediji postaju 

zamjena za međuljudske odnose koji 

su djetetu potrebni u procesu odrastanja. 

Neka istraživanja su pokazala 

da je sa pojavom računara došlo do 

pojave hipokinezije kod mladih, jer je 

njihov život postao nezamisliv bez on 

lajn komunikacije koja zahtijeva višesatno 

sjedenje za kompjuterom a sve 

to doprinosi pretilosti koja narušava 

fizičko zdravlje. 

Moral dobija iskrivljenu sliku 

života što uzrokuje gubitak ljudskih 

vrijednosti, koje se, između ostalog, 

ogledaju i u razaranju psiho-socijalnog 

razvoja čovjeka. 

Granica puberteta je pomjerena 

sa trinaest na devet godina. Djeca su 

izložena devijaciji, kako raznim vulgarnostima 

na televizijskom programu 

i pornografskim fotografijama u 

časopisima, tako i porno-filmovima 

na internet stranicama. Pod uticajem 

ovih medija mladi prerano seksualno 

sazrijevaju. Takođe, neprimjerni nastupi 

na televiziji javnih ličnosti kao i 

pojedinih političara koji nerijetko istupaju 

sa prenaglašenim stavovima o 

svojoj naciji u odnosu na druge, može 

prerasti i u ekstremističko djelovanje 

i doprinijeti širenju mržnje, diskriminacije 

i nepovjerenja među narodima. 

Posebno su pomenuti neprimjerni 

stavovi pogubni za mlade generacije 

koje su sklone da brzo, nekritički apsorbuju 

većinu TV programa što može 

doprinijeti njihovom lošem vaspitanju 

i formiranju negativnih stavova. 

Internet je takođe pogodniji za 

uskraćivanje funkcionalne pismenosti. 

Profesori širom naše zemlje susreću 

se sa velikim problemima. Učenici 

često, da bi lakše završili domaće 

zadatke u vidu eseja ili seminarskih 

radova, skidaju radove sa interneta, 

pa profesori često pogrešno shvataju 

naučeni nivo znanja. Ova pojava je 

prisutna ne samo kod djece na našim 

prostorima već i u svijetu. ,,Nekoliko 

poteza mišem na siteovima 

poput Cheat House (“kuća varalica”) 

ili School Sucks (“škola smrdi”), američki 

tinejdžeri kreditnim karticama 

mogu za sume od 60 do 100 dolara 

dobiti gotov rad iz bilo koje oblasti. Takvih 

sajtova ima više od 600. Kako 

kaže Gene Nelson, neki sajtovi čak 

nude i lošije izrađene zadatke, da ne 

bi izgledalo čudno kad prosječan ili ispod-prosječan 

učenik najednom napiše 

briljantan rad”. 4 

Činjenica je da su mediji dio naše 

stvarnosti. Međutim, potrebno je pronaći 

model za pravedno i bezbjedno 

medijsko okruženje koje podržava slobodan 

razvoj mladih. Savremeno demokratsko 

društvo je pružilo mladim 

ljudima da izraze svoje stavove i svoje 

mišljenje. Ta demokratija je prisutna i 

unutar porodica i škola kao institucija. 

Ne možemo mladima uskratiti upotrebu 

kompjutera, ali ih možemo upućivati 

na negativna dejstva ovog medija. 

Isti je slučaj i sa televizijom. Rijedak je 

taj porodični kutak gdje nema u svakoj 

sobi po jedan televizijski aparat. Mladi 

naveče zaspu uz neki film. Roditelji nijesu 

ni svjesni šta njihova djeca prate 

putem ekrana. Ovi negativni efekti se 

mogu spriječiti vaspitanjem u porodici 

i školi. Štaviše, možda je došlo vrijeme 

da bi trebalo organizovati klubove, radionice, 

nevladine organizacije i slična 

udruženja čiji bi cilj bio pravilno i 

bezbjedno okruženje medijima. U svijetu 

već postoje udruženja za liječenje 

zavisnosti od interneta po uzoru na 

‘Anonimne alkoholičare’ - grupe bivših 

zavisnika od alkohola koje su polovinom 

20. vijeka napravile revoluciju u 

psihološkoj terapeutskoj praksi. 5 

1 - http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/14/Nauka/106481/Nova+bolest+-+internet+zavisnost.html 

2 - http://www.zavisnost.rs/Vesti/vesti.php?subaction=showfull&id=1310254661&archive= 

3 - http://www.telegraf.rs/vesti/479634-bizarni-fenomen--na-fejsu-zbog-lajkova 

4 - http://magazin.net.hr/ljepota/americki-učenici-sve-više-prepisuju-zadatke-s-interneta 

5 - http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/14/Nauka/106481/Nova+bolest+-+internet+zavisnost.html 

46 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Društvo 

Kutak za dokone 

Putujući limskom dolinom 

Piše: Ervin SPAHIĆ 

Riješili Plavo-Gusinjani da obilježe 

100 godina od stradanja 

i nasilnog pokrštavanja, 

te u to ime upriličiše naučni skup. 

Od predsjednika Opštine, Orhana 

Šahmanovića i mog partijskog druga 

Džavida Šabovića, dobih poziv 

da kao musafir prisustvujem tom 

derneku. Moja hanuma na mah veli: 

Idem i ja, da učinim zijaret dajnici. 

Sin mi Amar (18 godina) veli: Taman 

ja da vas vozim (prije par mjeseci 

položio vozački ispit). Kako sam i ja 

hajao da nešto više saznam o tom 

događaju veoma lako postigosmo 

konsenzus. 

Putujući pitomom limskom 

dolinom,svo vrijeme nas prati sitna 

i hladna kiša.Što se više približavamo 

Plavu to snijeg, koji bješe prekrio 

obronke planina sve se više primiče 

džadi.Kako Amar, budući da je početnik 

i kome je ovo prva vožnja van 

Akova, lagano vozi,objašnjavam njemu 

i Emiru(10 godina) mom drugom 

sinu,šta se to dešavalo u Plavu prije 

100 godina. 

- Kako su 1878. godine na Berlinskom 

kongresu velike sile odlučile 

da Plav i Gusinje pripadnu Crnoj 

Gori a Plavo - Gusinjani se tome oštro 

usprotivili , Knjaz Nikola krajem 

1879. godineposla vojsku od preko 

pet hiljade vojnika da na silu sprovedu 

odluku Berlinskog kongresai da 

Novu godinu dočekaju u tima dvjema 

kasabama.Plavljanima kojih bijaše 

oko hiljadu i petsto glava i koje 

je na bojištu predvodio Jakup Ferović 

(Feri) u pomoć pritekoše Rugovci 

sa oko šesto boraca i druga albanska 

plemena te do nogu potukoše 

crnogorsku vojsku koju je predvodio 

čuveni junak Marko Miljanov. 

Evo baš na ovom polju koje se 

zove Nokšići, je bio taj čuveni boj, 

đe je crnogorska vojska doživjela 

najteži poraz i đe je i Marko Miljanov 

jedva živu glavu izvukao - hvatajući 

se konju za rep i tako preplivao nabujali 

i krvavi Lim. To vam je djeco 

bilo 1879.godine, a 1913.godine crnogorska 

vojska predvođena Avrom 

Cemovićem počini strahoviti zločin 

nad Plavo-Gusinjanima. Avro Cemović 

nasilno pokrsti sav muslimanski 

živalj na ovom području a one koji to 

ne htjedoše učinjeti, pogubi. 

- Nije Nokšići nego Novšići – 

horski, onako u glas, zavikaše djeca. 

Evo i na tabli piše Novšići. 

- A da može da piše što god 

hoće,ali ja se odlično sjećam da 

mi je vaš pradeda a Elvirin deda po 

majci- Ramiz pričao o tom boju i da 

su i njega 1913.kada je imao četiri 

godine, bili prekrstili i dali mu ime 

Radovan.On je o boju na Nokšićima 

slušao od svojih amidža (bez oca je 

ostao još kao mali) kao i od drugih 

Plavo-Gusinjana. A sjećanja na te 

priče o boju na Nokšićima, toliko 

bijahu urezana u njegovo pamćenje 

da sve događaje vezivaše na godine 

prije i poslije “Nokšića”. Ono na ovoj 

tabli može da piše i da je ovo autoput, 

no vidite li da na ovoj relaciji od 

Murina do Plava ima više rupa nego 

na svim ostalim crnogorskim putevima 

zajedno ove kategorije. Piše li i 

u Ustavu Srbije da je Kosovo dio teritorije 

Srbije? Pa? Jeste li se i sami 

uvjerili čija milicija i carina stoji na 

granici? 

- A šta je bilo s ostalim Bošnjacima? 

Jesu li oni “gledali” skrštenih 

ruku dok se spremao i odvijao ovaj 

boj?-priupitaše me djeca. 

- Ne! Nego vidjevši šta se sprema 

Plavu i Gusinju, Bošnjaci iz Donjeg 

Kolašina i Bijelog Polja koje su 

predvodili Fejzo Kalić i hodža Gušmir 

napadali su Crnogorce sa leđa pokušavajući 

da na taj način razvuku 

front, poručujući, ukoliko do napada 

dođe, da su spremni da sa nekoliko 

hiljada vojnika priskoče u pomoć. 

- Pa što nisu? - ponovo će oni. 

- Nije imao ko da im javi mobilnim! 

Evo vama od kad smo krenuli 

ili zvoni ili vam stižu poruke. Ja vjerujem 

da nije ostao insan u Bijelom 

Polju a da niste obejanili da ćemo u 

Plav-sada već malo iznerviran odgovorih 

im. 

Đe ono stadoh? Aha. Jedna 

starija nena je i Plavljanima koji su 

tek sabah počeli klanjati javila da 

je crnogorska vojska na Nokšićima. 

Koliko je sirota trčala, kažu da čim 

je vijest javila srce ju je izdalo. Pa i 

Gusinjani koji su od Plava udaljeni 

desetak kilometara,nijesu uspjeli da 

stignu u toku boja,jer se bitka veoma 

brzo odvijala i “kratko” trajala. 

Ali Boga mi bila je i dovoljno duga 

da i sa jedne i sa druge strane bude 

veliki broj žrtava. Tako će kasnije 

sebetom Plavo-Gusinjana, Ulcinj biti 

pripojen Crnoj Gori kao teritorijalna 

kompenzacija velikih sila. 

- A kako su ovi Rugovci stigli?- 

nastaviše da zapitkuju đeca koja dobiše 

pojačanje i u liku moje hanume. 

- E to ako vas baš interesuje pitajte 

Šerba kad stignemo u Plav!-odgovorih 

ljutito, shvativši da nemam 

kud- sam protiv njih troje. 

U hladnoj sali Doma kulture 

u Plavu, da iskren budem,nijesam 

ništa novo saznao.Bile su to dobre 

besjede ali do nekih novih podataka 

nijesam uspio da dođem.Kako mi dr. 

Rusmir Laličić predsjednik Savjeta 

Jul, 2013. 47

Društvo 

Revija FORUM 

MZ Gusinje reče da nas isti uslovi i 

hladna sala čekaju i u Gusinju, poslije 

ove prve sesije pridružih se porodici 

koja se bješe udobno razbeškarila 

kod rodbine. 

48 

* * * 

U povratku razgovaram sa hanumom 

o tome kako vakat brzo prolazi 

i da godine prosto lete. Ko kad 

udariš dlanom o dlan.“Evo došlo 

vrijeme da nas Amar vozi, a 1995. 

bijaše beba i držala si ga u naručju 

kad sam sa Šelom Nišićem i Tatom 

Muzurovićem išao na konvenciju OO 

SDP Plav a ti u posjetu dedu i daidži.” 

Plav bijaše tih ratnih godina 

(“iako Crna Goranije bila u ratu” ali 

zato danas ima “Udruženje boraca 

ratova od 1990.godine Crne Gore”) 

pod policijskom i vojnom opsadom 

(kao i drugi gradovi na sjeveru Crne 

Gore u kojima je živio bosnjački živalj). 

U Murini nas zaustavi policija. 

Legitimisa sve redom. Upisa naše 

podatke, pretrese auto i upita za razlog 

našeg dolaska u Plav. Niti jedno 

auto nije moglo ući u Plav a da ne 

prođe ovu proceduru. Razlog našeg 

dolaska nijesmo krili i ako smo znali 

da tim povodom nismo dobrodošli. 

Da je to tako potvrdiše poprijeki pogledali, 

puni mržnje. 

Po završetku konvencije, mrak 

već bijaše pao. Jesen pa i dani kraći. 

Približavamo se Murini i ja usporavam 

“Yuga” jer pretpostavljam da 

će nas milicija ponovo zaustaviti i 

nanovo legitimisati. Na raskrsnici 

stoji policajac i pored noge drži baterijsku 

lampu. Ne obraća pažnju na 

nas (bar se nama tako činilo), niti 

nas zaustavlja. Laganom vožnjom 

nastavljamo ka Andrijevici. U samom 

centru Andrijevice 6-7 policajaca 

u pancirima i sa dugim cijevima 

popriječili put i daju mi znak da stanem. 

Predosjećajući da imaju loše 

namjere, jer su pritrčali autu i uperili 

u nas automate, otvaram vrata od 

auta i prije nego što su uspjeli bilo 

šta da kažu, nazovem im dobro veče 

i pitam ih jesu li umorni. Ovakav moj 

nastup ih u startu zbuni, pa kad se 

malo rashavijezaše jedan od njih mi 

se obrati povišenim tonom: 

- Zašto niste stali u Murini? 

-Zašto da stanem, kad nas niko 

nije ni zaustavljao?-odgovorih smireno. 

- Nama je javljeno da ste projurili 

pored punkta i da nijeste htjeli 

da se zaustavite!Izađi iz auta!Polazi! 

Dvojica policajaca s uperenim 

automatima povedoše me u stanicu 

milicije dok ostali sa uperenim automatima 

ostadoše da čuvaju opasne 

“državne neprijatelje” koji su ostali 

u autu. 

U stanici milicije dežurni zove 

punkt u Murini i javlja: 

- Zaustavili smo crveni “Yugo”! 

Šta da radimo sa njim? 

-Je li ispravan ? –pita neko sa 

druge strane. 

-Jesi li ispravan?-pita me dežurni. 

-Jesam!-odgovaram i već mi je 

jasno da im je bila namjera da me 

pretuku, da sam im se i malo odupirao. 

Zamišaljm Elviru kako sa Amarom 

u naručju, paniči u autu ali me 

tješi činjenica da su sa njom Šela i 

Tato. 

-Kaže da jeste. Šta da radimo 

sa njim?-pita a pendrekom se lagano 

udara po nozi. 

- A onda ga pustite-ču se glas sa 

druge strane. 

Vraćaju mi dokumenta bez riječi 

i ja krenuh ka autu. Iza mojih leđa 

jedan milicioner dade znak onima 

kod auta i oni se povukoše. Kad 

sam ušao u auto vidim hanumu đe 

se sva trese od straha i pričam im 

šta se dešavalo u stanici. Opšti je zaključak 

bio, da su čekali našu žustru 

reakciju kako bi imali povoda da nas 

ispendreče. Tih godina zvanični državni 

organi tretirali su nas kao anti-državne 

elemente, budući da smo 

se borili za suverenu Crnu Goru. A 

mi smo “samo” bili čuvari “obraza” 

Crne Gore, antiratna partija i opozicija 

kako ovima u Crnoj Gori tako i 

onima u Beogradu. 

A evo danas 9. marta 2013. dok 

prolazimo kroz Andrijevicu u toku su 

lokalni izbori. SDP nastupa na ovim 

izborima u koaliciji sa DPS-om. Na 

ulici nema živosti. Zastave crnogorske 

na biračkim mjestima i po neki 

prolaznik koji ide ili se vraća sa birališta. 

Pokazujem djeci gdje su nas 

zaustavili i gdje je stanica milicije. 

- Amare, kad izađemo iz grada 

malo brže vozi da ne zakasnim 

na jedan sastanak. Obećao sam 

jednom čovjeku da se vidimo! 

Koliko to rekoh, ja se i nasmijah. 

Nisu ni stigli da me pitaju zašto 

se smijem a već uslijedi moje objašnjenje: 

“Kada je bilo pokrštavanje u 

Plavu, jedan od onih muslimana 

koji su čekali u redu, obrati se popu 

koji je taj obred vršio: Požuri pope 

počeće mi džuma namaz! Zakasniću!” 

- Pa kad su se ponovo vratili u 

Islam, Plavo-Gusinjani? – nastaviše 

sa propitivanjem“moji saputnici”. 

- Ne zadugo, “saznao” je Knjaz 

Nikola za ova“dešavanja”, “dobro izgrdio” 

Avra Cemovića i dao dozvolu, 

da se svi oni koji to žele, mogu ponovo 

“vratiti u Islam”. Plavo-Gusinjani 

masovno pođoše na Plavsko jezero, 

Lim i Ljuču te uzeše abdest. Doduše 

bilo je i onih koji su tada rekli: 

“E ne mogu ja, Alaha mi, svaki čas 

đah tamo - đah ovamo.” Tako da oni 

ostadoše u pravoslavlju. Zato danas 

u okolini Plava imate braću od amidža, 

odnosno njihovu đecu, kuća do 

kuće, jedni pravoslavci a drugi muslimani. 

- Milicija! 

- Daj žmigavac i pripremi dokumenta-rekoh 

Amaru. 

- Dobar dan! Jeste li umorni!- 

upita milicioner- Je li sve ispravno? 

Kako ste gospodine poslaniče?- 

obrati mi se i ne pogledavši dokumenta, 

ista vrati Amaru. 

Ne stigoh ni da odgovorim, jer 

me on preduhitri: 

”Srećan put!” 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Kultura, obrazovanje, baština 

Gost „Foruma“: Safet Sijarić, književnik, 

dobitnik nagrade „Pero Ćamila Sijarića“ 

Hora za pisanje 


Književnika Safeta Sijarića, koji živi na relaciji BiH – Crna 

Gora, ugrabili smo nakon vrlo inspirativne rasprave na 

skupu pod naslovom „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“, na 

kojem je referate izložilo preko dvadest učesnika među kojima 

su bili profesori doktori Hasnija Muratagić, Dževad Jahić, Tatjana 

Bečanović i drugi. 

Sijarić: Jedan neobiman romančić pod naslovom „Brod na Bistrici“ upravo 

mi je podržan od strane crnogorskog Ministarstva kulture i to me obavezuje 

da spomenuti tekst pustim, a radi se o jednom našem krvavom a 

besmislenom međuetničkom sukobu iz četrdesetih. 

MIrsad Rastoder i Safet Sijarić u razgovoru 

Učesnici su se saglasili da jezik Bošnjaka nije adekvatno 

zastupljen u obrazovnom sistemu i javnoj komunikaciji u 

CG, ali su i otvorili dileme oko standardizacije četiri jezika 

istog korijena. Pitanje je kako pronaći pravu mjeru između 

svega onoga što je postalo norma i izraziti bitne nijanse za 

uvažavanje identitetskih potreba i specifičnosti. Vi ste između 

ostalog upozorili da književnicima treba širina? 

Svakako da treba. I postalo nam je tijesno u okviru novih, 

parcijalnih propisa o tom kako treba da pišemo kao pripadnici 

određene skupine. Razumljivo mi je istraživanje specifičnosti 

govora određenog podneblja i posebnosti jezika datog naroda, 

ali ako nam sad jedan čovjek ili grupa ljudi preko noći odredi 

kako odsad treba da govorimo i pisati a koje riječi ili oblike ne 

smijemo potrzati, onda je to atak na naš rječnik koji je nastajao 

kroz vijekove, uz gusto ukrštanje i prožimanje s rječnikom 

susjednih nam, jezički blisko srodnih naroda i uz upijanje rječničkoga 

blaga iz drevnih jezika, od latinskog do staroturskog 

i arapskog, persijskog blaga koje nas je izdašno zasipalo uz 

velike historijske pokrete ili nam nailazilo carskim drumovima. 

Otud, kad čujemo da neko u ljutini ruži kćer, ne pravimo više 

razliku među riječima: „beštijo“, „rospijo“ i „strijelo“ – podjednako 

su nam svoje i razumljive. I tako nam je, isto, blisko i 

domaće postalo kad čujemo da neko kaže: „Hora danas za 

oranje.“ Što se tiče susjednih naroda, fond riječi nam je toliko 

zajednički da je praktično nerazlučiv. Upravo čitam nedavno 

objavljen pozamašni roman cijenjenog kolege Milorada Popovića 

„Karnera“ pa se čisto zapanjim koliko mi naški zazvuči 

neka riječ koju je on čuo na njegovom Lovćenu. Pa i ako nama 

s jedne strane Lima neki oblik određene riječi zazvuči tamo 

crnogorski, možda ne zazvuči tako i Bošnjaku s druge strane 

Lima. A ovamo, ako nam postojeći pravopis bosanskoga (ja 

bih radije kazao bošnjačkoga) jezika ne dopušta da kažemo: 

„Skupilo se tu dvades’ i petoro!“ no trebamo reći „petero“, mi 

ne znamo više šta da radimo. Pitanje je i da li baš možemo 

danas izgnati riječ „vazduh“ kao srpsku?... O odvojenom pisanju 

futura I („radit ću“ mjesto „radiću“), odnosno neslobodi da 

pišem kao što govorim i čitam kako je napisano, strana imena 

da bilježim naški, bez uplitanja ikseva i ipsilona... ne mogu 

ni da pričam. Sve u svemu, molio bih današnje jezikoslovce i 

standardizatore za više širokogrudosti i fleksibilnosti. Jer nam 

ionako zna pri govoru i pisanju ponestati riječi... 

Neko je već primijetio da su vaši romani i pripovjetke 

poput bisera: nijesu obimni a izazivaju pažnju autentičnim 

jezikom bihorskog i peštreskog područja, ali i temama koje 

imaju široko značenje. Za razliku od Ćamila vi pripovijedanje 

svodite na sami znak, simboliku. 

Istina je da izvanredni moj prezimenjak, kad hoće nešto 

da napiše, rado uzima, kako i sam jednom reče, „veliku teku“, 

hoće da je pred njim „široko“, ali opet, bogami, kod njega 

nema praznog hoda! A o mom pripovijedanju ja... baš i ne bih 

znao šta da kažem. Danas i pisca i čitaoca, rekao bih, melje 

neki drugi mlin, pa ni jedan ni drugi ne nalazi tako lasno vremena 

ni snage za dugu priču i debele knjige, te i ova činjenica 

možda, na svoj način, određuje moj postupak. Sad bi čovjek 

htio da mu riječ bude udar groma! No pitanje je koliko današnji, 

svim i svačim smaran i mrcvaren duh može uistinu da po- 

Jul, 2013. 49


Revija FORUM 

stigne. Možda je rezultat, u poređenju s 

ambicijom, zapravo smiješan!... 

Poznato je da je 1998. vaš roman 

Rod i dom, pod šifrom, dobio Soroševu 

nagradu, koja vam je oduzeta zbog 

toga što nijeste iz BiH. Potom ste dva 

puta osvojili prvu nagradu „Zija Dizdarević“ 

za pripovjetke, a prošle godine 

i „Pero Ćamila Sijarića“ u Novom Pazaru. 

Prilikom uručenja zasluženog 

priznanja vi ste rekli da bi vas trebalo 

zapravo – kazniti. Zašto? 

Zato što sam jedan neradnik! Toliko 

mi se toga nagomilalo nedovršenog, 

nešto mi postalo i „Skadar na Bojani“, 

a ja se samo žalim kako me ometa ovo 

i ono (mada nije da me ne ometa). Ako 

završavamo nešto davno započeto, 

možda ne radimo više pod stvarnim 

nabojem no zapravo po sjećanju na već 

splasnuo naboj pa tako i snaga našeg 

daljeg pripovijedanja može da splasne. 

Nije dobro puštati da se posao hladi. 

Po vašem tekstu snimljena je i 

jedna radio drama. Šta bi se uskoro 

još moglo pojaviti? 

Da, nagrađena monodrama „Mislila 

sam da nešto znam“, izvedena iz teksta 

također nagradom ovjenčane pripovijesti 

„Žena s tromeđe“, emitovana je na 

državnom radiju BiH. Sa mnogo suzdržane 

emocije, potresnu ispovijest jedne 

majke iznosi vrsna glumica porijeklom s 

našeg podneblja, Sanela Pepeljak (volio 

bih da to čuju i slušaoci nekog radija u 

Crnoj Gori). Pripovijest bi, računam, bila 

pogodna i za pozorište! A šta bi se uskoro 

moglo pojaviti... Jedan neobiman romančić 

pod naslovom „Brod na Bistrici“ upravo 

mi je podržan od strane crnogorskog 

ministarstva kulture i to me obavezuje 

da spomenuti tekst pustim, a radi se o 

jednom našem krvavom a besmislenom 

međuetničkom sukobu iz četrdesetih. 

Podobro tipujem na taj naslov. 

Safet Sijarić je rođen 1952. godine u Godijevu, Bijelo Polje, Sandžak. Osnovnu 

školu pohađao je u rodnom Godijevu, na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom 

Pazaru i u Peći, a Filozofski fakultet – odsjek za opštu i komparativnu književnost 

u Sarajevu. Po završetku studija radio je kao bibliotekar, nastavnik jezika 

u rodnom Godijevu, a najviše se kao novinar zadržao u Novom Pazaru. Danas 

kao samostalni pisac, lektor i književni kritičar živi u Sarajevu. Objavio je više 

knjiga, među kojima su naročitu pažnju privukli romani: Vučja gora, San o dragom 

kamenu (I-II), Rod i dom, Udar orla i Glas divine, Žena s tromede (pripovjetka). 

Od važnije književnih nagrada teba pomenuti: „Soroševu“ (naknadno 

uskraćena iz formalnih razloga) iz 1998; “Bosanske riječi” (roman godine) i 

nagrade za pripovjetku na susretima “Zije Dizdarevića” (prva-dvaput zaredom). 

– Žiri književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” za 2012. godinu, u sastavu 

Hasna Zilkić, novinar i publicista, dr. Redžep Škrijelj i Elijas Rebronja, profesor 

književnosti i jezika, prilikom dodijele ove prestižne književne nagrade Safetu 

Sijariću, zapisao je u obrazloženju. 

„Možda je ova nagrada trebala doći i ranije književniku Safetu Sijariću, ali književni 

kritičari često ne daju najbolji sud o nečijoj književnosti. Ipak mišljenja 

smo da je ovim, jednom književnom stvaraocu data mogućnost da nastavi sa 

svojim izuzetnim stvaralaštvom i da će ovo za njega biti svojevrsno ohrabrenje 

i podsticaj da nastavi svoju djelatnost još više i još bolje”. 

Mnogi vas smatraju jednim od 

najznačajnijih savremenih pisaca bošnjačke 

književnosti, zbog književne 

i tematske originalnosti, jer u svom 

opusu tretirate život s graničnog područja 

između Crne Gore i Srbije,- Sandžaka 

sa svim naslagama patrijarhalnog 

i običajnog. Uz kolorit jezičkih 

oriđinalnosti zanimljivo je da se u tri 

romana, „Rod i dom“, „Udar orla“ i 

„Glas divine“, bavite sudbinom žene 

u vrlo surovim okolnostima. Šta vas je 

motivisalo? 

O ženi u patrijarhalnom društvu pisali 

su u nas mnogi, kako u vrijeme realizma 

tako i kasnije, a najpoznatiji je roman 

„Nečista krv“ Bore Stankovića. Na 

prvi pogled i ja se u pobrojanim djelima 

zadržavam na istom pitanju, a na jedan 

posredan način pokušavam se izraziti i 

autobiografski, kao žena između roda i 

doma raspet između Bihora u Crnoj Gori 

gdje sam rođen, Novog Pazara u Srbiji 

gdje sam ostavio najveći dio mladosti 

i najviše srčanih prijatelja, i Sarajeva u 

BiH koje sam zavolio još kao mlad student 

ali ni dan-danas u njemu da stanem 

na noge. Pa htio bih, onako alegorijski, 

ukazati i na sudbinu naciona, jer 

danas je bošnjački čovjek uopšte, možda 

kao nikad, postao žrtva kojekakvih 

manipulacija i transakcija, pri čemu se 

s njim, baš kao sa ženom u patrijarhatu, 

postupa kako drugi hoće, ne pitajući šta 

bi on i kud ga srce vuče. 

Završili ste Filozofski fakultet – 

odsjek za opštu i komparativnu književnost 

u Sarajevu, gdje ste malo i 

radili kao bibliotekar, potom ste se u 

Novom Pazaru zaposlili kao novinar 

a sada ste samostalni pisac, ali bez 

ikakvog statusa u Crnoj Gori, kojoj pripadate 

i kojoj se često vraćate iz Sarajeva 

gdje ste zasnovali porodicu ali 

nemate status državljanstva. Koliko 

vam sve to stvara poteškoće? 

Što nemam zasad nikakvog spisateljskog 

statusa u mojoj Crnoj Gori 

to je prije svega zato što sam još od 

završetka osnovne škole pustio da me 

vjetar nosi uokolo. Istina, situacija je 

bila takva da sam na dalje školovanje 

morao tamo gdje je bilo bližnje rodbine 

(koja mi neće naplaćivati smještaj). 

Inače, od rane mladosti ja se u više momenata 

pokušavam vratiti rodnoj grudi 

no nikako ne uspijevam tu da se održim 

duže. A želja mi je bila da okružim svijetom, 

vidim ponešto i nešto naučim ali 

da se vratim, kao Šolohov svome Donu. 

Ovako, između BiH koja nema nikakvih 

obaveza prema meni i Crne Gore gdje 

ne nalazim načina da se konačno zaustavim 

i skrasim, osjećam se kao nekad 

u djetinjstvu kad bih zakoračio preko 

lokve na putu pa ne mogu ni naprijed 

ni nazad... 

50 

Jul, 2013.

Revija FORUM 


Sto godina od rođenja Ćamila Sijarića 

Pisac bez zavičaja 

je pisac bez osnove 


Ćamil Sijarić 

Knjige objavljene u našj zemlji i 

knjige prevedene na strane jezike, 

sve je to moj zavičaj. Pisac 

bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo 

ptice je moj zavičaj. Kao da se sve 

ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to 

Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj 

svijet – govorio je Ćamil Sijarić. 

„Bože, koliko je priča ispričao Ćamil 

Sijarić. Koliko je krajeva oživio, koliko 

sudbina ljudskih doživio“, zapisao je 

Velimir Milošević. 

A Bihor, Bihorci i Dobrača, česma 

šipovačka, bili su Ćamilova inspiracija. 

Govorio je da u Bihoru ako prevrneš kamen, 

eto ti priče. A on je kao niko znao 

pod kojim se kamenom nalaze najbolje 

priče. One o Bihorcima. I one druge. 

Svakakvih je priča Ćamil znao. I za te 

priče iz Bihora, tačnije za roman „Bihorci“, 

Ćamil je dobio nagradu za najbolji 

roman, koja je iznosila, tada nevjerovatnih, 

milion dinara. 

„Kada je Ćamil dobio nagradu za 

Bihorce, tada sam radio kao monter na 

izgradnji rafinerije u Brodu. Krišom sam 

pisao pjesme i krišom čitao novine, gore 

negdje na montažnom sklopu, 33 metra 

visoko... Plata mi je bila 475 dinara, 

a u tim novinama čitam da je pisac za 

roman dobio milion. U našem životu nije 

bilo knjiga, ali ovaj milion je podstakao 

želju da vidim to čudo od romana... Gradilištem 

je počela da kola šala – Nije on 

Ćamil, on je Ćamilion!“, zapisao je Duško 

Trifunović u knjizi Faruka Dizdarevića 

„Ćamil gora razgovora“. 

U Bihoru je, takođe, odjeknula vijest 

o tom Ćamilovom „ormanu“. 

„Bihorci su roman o sebi primili kao 

čudo. Zaprepastilo ih je to da je neko o 

njima napisao knjigu i da je ta knjiga 

otišla u svijet“, pričao je Ćamil. Govorio 

je da uvijek teži da njegove priče budu 

što bliže istini života i da što ljepše budu 

ispričane. 

„Sve što se ponese u životu, neprocjenjive 

zasluge za to imaju rodni kraj i 

djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. 

Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava 

u najčudnije klupko sudbine. Svoje 

i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, 

isticao je Sijarić. 

Danas, nakon sto godina od rođenja 

ovog velikog pripovjedača, u Bihoru 

se prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju 

se njegove pripovjetke i romani. Pjesnici 

se okupljaju u biblioteci u Godijevu 

koja nosi njegovo ime, živa i pisana riječ 

traju, a Dobrača teče, samo ponekad, 

kada je sunce, od nje bljesne zračak, 

kao da zasvitka ogledalce onog đačeta 

koje se nekada umivalo na Dobrači 

„Sve što se ponese u životu, 

neprocjenjive zasluge za to 

imaju rodni kraj i djetinjstvo. 

Žive u piscu do kraja života. 

Ono što se upilo tamo, poslije 

se razmotava u najčudnije 

klupko sudbine. Svoje i tuđe. A 

likovi žive na matrici sudbine“, 

isticao je Ćamil Sijarić 

BIOGRAFIJA 

Ćamil Sijarić je rođen 18. decembra 

1913. godine u selu 

Šipovice kod Bijeloga Polja. 

Osnovnu školu završio je u Godijevu 

kod Bijelog Polja, a potom, 

od 1927. do 1935. pohađa Veliku 

medresu kralja Aleksandra u 

Skoplju iz koje je zbog političke 

aktivnosti isključen. Školovanje 

nastavlja u Vranju i u tamošnjoj 

gimnaziji maturira 1936. Od 

1936. godine studira pravo na 

Beogradskom univerzitetu i diplomira 

1940. godine. Pojedina 

djela Ćamila Sijarića prevedena 

su na ruski, bugarski, engleski, 

turski, albanski, poljski, 

francuski, njemački, estonski i 

mađarski jezik. Dobitnik je više 

književnih nagrada i društvenih 

priznanja, a bio je redovni član 

ANUBiH i CANU Crne Gore i stalni 

član Matice srpske u Novom 

Sadu. Ćamil Sijarić je umro 06. 

decembra 1989. godine. 

i presretalo žedne putnike koji su hodili 

carskom džadom. 

Ove godine, javna ustanova “Ratkovićeve 

večeri poezije” i Centar za očuvanje 

i razvoj kulture manjina Crne Gore, u 

saradnji sa Ministarstvom kulture Crne 

Gore i Opštinom Bijelo Polje obilježiće 

stogodišnjicu rođenja Ćamila Sijarića. 

U okviru obilježavanja ovog jubileja koji 

će trajati tokom 2013. godine planirano 

je, između ostalog, održavanje dvodnevnog 

naučnog skupa o književnom djelu 

Jul, 2013. 51


Revija FORUM 

MERHABA MURATE 

„Jednom je Ćamil Sijarić rado prihvatio poziv za književno veče u Sjenici“, 

napisao je Ismet Rebronja u knjizi „Ćamil gora razgovora“. „Ja sam 

vodio to književno veče. Ćamil je počeo da čita odlomak iz romana Kuću 

kućom čine lastavice. Odjednom vrata zaškripaše. A onaj što je zakasnio 

veli glasno: 

- Merhaba ljudi! E, đe ste se zabili, jedva ve nađo. 

Jedna grupa iz sale se diže i uglas povika: 

- Merhaba, Murate! Hožđeldum, Murate... 

A jedan dodade: 

- A kako je Macan, tako ti se Boga? 

Ćamil sklopi knjigu pa će: 

- Merhaba, Murate! A Macanu majka, Belka, jel živa? 

A Murat će: 

- Živa, živa, kobili rep more, tako mi se Boga, more iščupat... 

Kao voditelj više ništa nijesam mogao učinit. Ćamil je preuzeo binu. 

Ćamil s bine, a publika iz sale. Povede se razgovor o konjima, o volovima, o 

livadama, o njivama, o zatvorima, o švercu, o zemljoradničkim zadrugama... 

Priča je dugo tekla. Na kraju Ćamil reče: 

- A sad, pravo vašim kućama, i vašim ženama, hajd, alahimanet! 

Ćamila Sijarića, dramatizacija romana 

“Bihorci” po kojoj će biti urađena predstava, 

kao i dokumentarni film o ovom 

velikom piscu. Direktor JU “Ratkovićeve 

večeri poezije” Abaz Dizdarević kaže da 

će obilježavanje jubileja „Sto godina od 

Ćamilovog rođenja“ započeti u njegovom 

zavičaju, kod „Dobre vode“ u Šipovicama 

i zavičajnoj biblioteci „Ćamil Sijarić“ 

u Godijevu, prigodnom besjedom 

o Sijariću, recitovanjem njegove poezije 

i čitanjem odlomaka iz njegovih romana 

i pripovjedaka. 

- Dvodnevni naučni skup biće organizovan 

u Kući Rista Ratkovića, na kojem 

Susret kod Ćamilove česme 

INICIJATIVA 

Organizacioni odbor za obilježavanje 

sto godina rođenja Ćamila 

Sijarića: predsjednik Faruk 

Dizdarević i članovi Pavle Goranović, 

Mirsad Rastoder, Abaz Dizdarević, 

Derviš Beli Selhanović, 

Bogić Rakočević, Kemal Musić i 

Goran Bjelanović, pokrenuli su 

inicijativu kod nadležnih organa 

da se jedna ulica u Bijelom Polju 

nazove imenom Ćamila Sijarića, 

kao i da jedna škola dobije njegovo 

ime, kaže Dizdarević. 

će učestvovti dvadesetak najznačajnijih 

imena u književnosti i književnoj kritici 

Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, 

Hrvatske i Slovenije. Uz ovaj jubilej, 

biće urađena dramatizaciju „Bihoraca“ i 

dokumentarni film o Ćamilu Sijariću. Takođe, 

biće priređen i odštampan izbor 

iz njegovih pripovjedaka, kao i knjiga 

epskih pjesama koje je Sijarić zabilježio 

od bihorskih guslara, a na kraju školske 

2012/13. godine animiraće se direktori 

bjelopoljskih osnovnih i srednjih škola 

da odličnim učenicima kao nagradu 

dodijele neko od djela Ćamila Sijarića. 

Uz stogodišnjicu rođenja Ćamila Sijarića 

planiramo medijsku prezentaciju 

njegovog imena i djela. Ove aktivnosti 

bi trebalo da uključe novinske članke, 

novinske, radio i TV reportaže o Ćamilu 

Sijariću, feljton o njegovom životu i djelu 

u nekom od crnogorskih štampanih 

medija, emisije iz kulture, vizuelizaciju 

poezije i objavljivanje kritičkih tekstova 

u časopisima za književnost i kulturu. 

Sličnu medijsku kampanju pokušaćemo 

da realizujemo i u Bosni i Hercegovini i 

Srbiji, kaže Dizdarević. 

U okviru obilježavanja stogodišnjice 

rođenja Ćamila Sijarića u bjelopoljskim 

školama biće organizovan po 

jedan školski čas o ovom pripovjedaču, 

a biće i raspisan nagradni konkurs na 

temu Sijarićevog djela, dok će, u saradnji 

sa Muzejom književnosti iz Sarajeva, 

biti organizovana dokumentarna izložba 

o životu i djelu Ćamila Sijarića. 

U okviru Festvala priče Zavičajne staze Bihor 2013, sto godina od rođenja 

velikog književnika, biće obilježeno: -recitalom ,,Naši stari“ za koji je izbor, Sijarićevih 

stihova , priredio Faruk Dizdarević, -likovnom izložbom učenika osnovnih 

škola na području Petnjice koji su slikali na temu „U Ćamilovom zavičaju“, i susretom 

kod Dobre vode u Šipovicama piševom rodnom mjestu. Na prošlogdišnjem 

susretu kod Ćamilove česme o mitologemi Sijarićevog pripovijedanja besjedio je 

Petar Arbutina iz Beograda a desetak književnika je govorilo svoje stihove. 

Organizatori Zavičajnih staza, Centar za kulturu Bihor i Centar za seoski 

razvoj iz Petnjice najavili su da će ovoga ljeta Susret kod Ćanmilove česme biti 

organizovan 4.avgusta u Šipovicama. O Ćamilovom književnom opusu besjedit 

će Faruk Dizdarević i Andrej Nikolaidis.Podstaknuti ovim inicijativama ,na Radiju Crne Gore emitovan je radio roman „Konak“, 

koji je u produkciji Radija Bosne i Hercegovine snimljen 1976.godine. 

52 

Jul, 2013.

Revija FORUM 


U susret novoj knjizi Refika Ličine, našeg pisca u Švedskoj 

Povijest straha 

od behara 

Knjiga priča „Strah od behara“ živopisno govori o našim svjetovima, 

onima koji su prošli i onima koji će doći kad jednom više ne 

bude nas, i možda više ne bude ni važno gdje smo bili rođeni i 

gdje smo živjeli; kad ostane samo pripovijedanje, tekst na bijelom 

papiru, uobličeni jezik, trajni biljeg onih što putuju da bi se vratili, 

ili da bi odlutali, svejedno. 

Piše: Ahmed BURIĆ 

Ahmed Burić 

Odrastanje u gradu, pored blagodeti 

i manjkavosti civilizacije, 

kulturnog napretka i naizgled 

većeg broja prilika kako da čovjek 

provede život, barem u naše vrijeme 

i “mom” gradu – imalo je i jednu crtu 

koja se nije smjela preći: ako si htio 

biti “urban” i uvjeriti sebe i druge da 

odrastaš u duhu progresa, prateći duh 

vremena – morao si mrziti i pokazivati 

prijezir prema svemu što je “seljačko.” 

Čak iako su u taj prijezir spadali i tvoji 

roditelji, ili njihovi roditelji, na vrijeme 

se trebao stvoriti nekakav sigurnosni 

sistem koji a priori odbija narodnu muziku 

s radija, ili se podsmijeva rođacima 

koji bi praznikom došli i u šarenim 

zamotuljcima donijeli nešto darova sa 

sela, kojima su, sasvim sigurno, htjeli 

opravdati i kompenzirati svoj kratki boravak 

kod nas, u gradu, u gostima, i na 

neki način svojom ljubavlju platiti svoj 

kratki ostanak. Riječ “seljak” u našemu 

svijetu i registru nije označavala dobrog 

domaćina koji sa imanjem i znanjem, 

čiji je kulturni krug jednako vrijedan, 

a antropološki jednako zatvoren kao i 

naš, nego zaumnog, na sve spremnog 

i beskrupuloznog pojedinca koji je spreman 

učiniti ama baš sve da se popenje 

uz stepenice probitka u tada već skoro 

raspalom socijalističkom društvu. 

Takav stav samo je pojačan kad su 

se u našim životima pojavile Sandžaklije. 

Pokazivati prijezir prema njihovom 

“plemenskom” načinu udruživanja i 

tajno se “među svojima” izrugivati njihovu 

jeziku i oponašati ono čuveno “a 

da no”, bio je skoro obavezan dio onoga 

što smo smatrali urbanim humorom 

i životnim stilom, za koji ćemo kasnije 

shvatiti da je lažan i pun predrasuda, 

baš kao i društvo u kojem smo živjeli, 

društvo koje će se raspasti s ratom, 

nakon kojeg ni mi, ni ono što pišemo, 

a ni Sandžaklije, ma šta se pod tim pojmom 

podrazumijevalo, nećemo biti isti. 

Već potkraj osamdesetih nekima 

od nas su se u život umiješale Sandžaklije, 

među njima smo našli prijatelje 

i ljubavi, a zajednički interesi vodili su 

nas i u zajedničke projekte: nikada 

neću zaboraviti prvi sastanak oko revije 

“Sandžak” u sarajevskoj pizzeriji “La 

Scala” gdje smo se oko ideje Senada 

Pećanina okupili legendarni novinar 

rahmetli Hamza Bakšić, te Mensur Muzurović 

i malenkost potpisnika. Stvar 

je, tako, krenula tokom koji niko od 

nas nije mogao pretpostaviti, baš kao 

što čovjek nikada ne treba i ne može 

s izvjesnošću tvrditi ili znati kako će 

mu život izgledati od sutrašnjeg dana. 

U to vrijeme smo polako počeli i odvajati 

kulturno nasljeđe od primitivizma, 

shvaćati da su neki od pisaca koje smo 

čitali kao tinejdžeri baš iz Sandžaka, 

i da su neke od najljepših sevdalinki 

nastale upravo tamo. I da prototip Sandžaklije 

nije zalizani vlasnik mercedesa 

koji u Sarajevu kupuje radnju na lokaciji 

u centru grada i gleda da se uvali 

negdje oko “pratnje” Alije Izetbegovića, 

nego da u tamošnjim čaršijama žive 

ljudi s problemima kakvi su i naši, u 

nečemu veći, a u nečemu manji, da se 

tamošnje čajdžije, kujundžije, pekari ili 

pjesnici – ama baš ni po čemu ne razlikuju 

od nas. Da tamo, kao i svuda, 

ima i gadova i sjajnih, fantastičnih ljudi, 

i onoga što svaki grad ili mjesto neumitno 

pokupi u sebe i zauvijek živi s tim. 

To je, dakako, sirotinja. Sve predrasude 

o, recimo, Jevrejima kao o neprikosnovenim 

vladarima svijeta koji ovom malom 

planetom upravljaju prema nekim 

nevidljivim zakonima i teorijama zavjere, 

padaju u vodu kad upoznate živog 

čovjeka ili ženu koji su u Pariz ili London 

pobjegli od pogroma, čuvajući živu 

glavu, najčešće bez ijednog zavežljaja, 

Jul, 2013. 53


Revija FORUM 

preko noći ostavivši sve što su negdje 

imali, ako je tamo odakle su došli ičega, 

uopće, i bilo. Svaki svijet ima svoju 

tugu, a svaki narod svoju sirotinju, i one 

su kad se stvar racionalno pogleda u 

suštini iste, s onim malim razlikama, 

koje uostalom i stvaraju onu razliku 

koju Sigmund Freud naziva narcizmom. 

A narcizam od nacizma, barem u leksičkom 

smislu, dijeli samo jedno slovo. 

S tim i takvim predrasudama valja 

se boriti svakom čovjeku, a ponajviše 

piscu kojem je alat - jezik, “kuća bitka”, 

taj (ne)pouzdani saveznik ljudske historije. 

Jedna od nesreća ljudskoga roda, 

a malih kultura pogotovo, jeste u tome 

što će ama baš svako živo čeljade koje 

se nečim bavi biti uspoređivano: tako 

je, ponajprije, s piscima, pa tako mi iz 

Bosne “imamo” Andrića i Selimovića, 

“oni” iz Crne Gore Njegoša i Bulatovića 

(i Mihajla Lalića) a “oni” iz Sandžaka 

Ćamila Sijarića i Avda Međedovića. 

Muka s tim je što dobri pisci svojim djelom 

i jezikom nadilaze državne granice, 

pa nas eto opet na početku. Druga je, 

opet, muka to što svi ti pisci teško da 

će završiti u jednoj antologiji, gdje bi 

im po nekoj pravdi i bilo mjesto. Jer, 

ko recimo, Mirku Kovaču može odreći 

da je, pored toga što je svjetski format, 

može odreći da je hrvatski, a ponajprije 

hercegovački pisac, jer je to njegov maternji 

jezik, a to je, valjda, jedini zavičaj 

koji pisac može imati!? 

Upravo tu, u jeziku granice, kriju se 

i magija i talent Refika Ličine, kojeg su 

čitaoci, uglavnom, upoznali kao odličnog 

pjesnika i prevodioca i koji se u zrelom 

stvaralačkom dobu pojavljuje sa svojom 

sedmom knjigom, Strah od behara. 

“Varen” i “pečen” u poeziji, višestruko 

nagrađivan i prevođen, Ličina se okušavao 

u prozi (Staklenici, Dani u Valhali) ali 

nikada tako jako i čisto, i iskreno, reklo 

bi se. Ličina je, dakle, primarno bio pjesnik 

neko ko oko svojih ideja velemajstorski, 

poput umjetnika-zanatlija što su 

radili kraljevsko srebro, veze stihove. Bio 

i ostao, jer je i ovu knjigu utkano toliko 

poetskoga, da se nemoguće otrgnuti 

misli da je Strah od behara, mogla biti i 

poema, i da ona to jeste, barem onoliko 

koliko je to prozni tekst. 

54 

U produkciji NVO Centra za kulturu - Bihor - Petnjica i su-izdavača OKF - 

Cetinje, u pripremi je knjiga novela Refika Ličine, književnika koji je domaćoj 

i međunarodnioj javnosti poznat, prvenstveno kao pjesnik i prvodilac. 

Rođen je u Radmancima, Opština Petnjica, stasavao u Novom Pazaru, a 

od početka devedesetih živi i radi u Švedskoj. Biće to prva knjiga ovog, 

međunarodno poznatog, pjesnika, prevodioca i pripovjedača objavljena u 

Crnoj Gori. Iste Refikove priče, do kraja godine biće objavljene i na švedskom. 

Tim povodom na tamošnjem portalu /www. bocus.com/ za kulturu 

je, između ostalog, konstatovano. 

„Zbirka novela sa Balkana. 

Malo ko može poput pjesnika Refika Ličine opisati obične ljude i njihovo 

preživljavanje usred ratnog požara i pritiska. On nas prisiljava da osjetimo 

strah u zraku i u isto vrijeme miris šipuraka i oraha koji dozrijevaju.” 

Hokan Olsson. 

Ali, ona je i drama. Drama jednog 

prostora iz kojeg su ljudi sistematski 

tjerani, o čemu njihova okolina nije htjela 

znati ništa. I drama čovjeka “pogrešnog” 

imena koji zbog “pogrešnih” knjiga, 

i valjda “pogrešnog” odnosa prema 

životu uopće, pa i prema književnosti, 

biva pritjeran uza zid, otpušten i odbačen, 

u jednu daleku kulturu i jedan novi 

svijet, koji će sasvim sigurno, biti opisan 

u njegovim tekstovima, istim onim 

fantastičnim i strašnim jezikom kojim 

opisuje mjesto koje je ostavio. Ličinine 

slike Novog Pazara, Bihora, metohijske 

ravnice, Peštera, drukčije su od onih 

koje smo navikli čitati i gledati, jer su 

pisane rukom Nekoga ko je otišao, i 

koga je strah ponovo vidjeti behar, koji 

cvate na osušenim granama za one 

koji su otišli da bi se vratili, da još vide 

stari kraj, i tu konačno zatvore vječiti 

krug ponavljanja života i smrti. U tom 

smislu, pisac Refik Ličina nije upao u 

onu zamku koju je jednom sjajno definirao 

Nabokov, da je problem slike 

svijeta dijaspore, zapravo, problem kovanja 

lažne slike zemlje u koju su ostavili. 

Slijedeći tu misao, problem pisanja 

tzv. zavičajne književnosti, najčešće je 

u tome što pisac gleda u zemlju, što je 

ona njegov najvažniji predmet, subjekt, 

i što on(a) kopajući po njoj traži temu 

i razlog svog pisanja. Ličinin diskurs u 

ovoj knjizi je pogled pravo, s distance, 

on vlastitu dramu bivanja pokušava 

razriješiti lirskim, i objektivizirajućim 

literarnim sredstvima. U takvom se procesu 

nerijetko dogodi da se oko i duša 

pripovjedača, dignu iznad svakodnevnog 

pogleda i odozgo, s neke nebeske 

ravni, ispišu neke od ponajboljih redova 

koje smo u recentnoj prozi imali priliku 

čitati. Knjiga o strahu od behara na najživlji 

mogući način govori o našim svjetovima, 

onima koji su prošli i onima koji 

će doći kad jednom više ne bude nas, i 

možda više ne bude ni važno gdje smo 

bili rođeni i gdje smo živjeli. Kad ostane 

samo pripovijedanje, tekst na bijelom 

papiru, uobličeni jezik, trajni biljeg onih 

što putuju da bi se vratili, ili da bi odlutali, 

svejedno. U tom smislu, u ovoj se 

knjizi mogu naći tragovi mogućih uzora 

– Kiša, kojeg se citira, ali u jednom smislu 

i Crnjanskog, barem prema ovom 

osjećanju, koji je u svoje prozne tekstove 

ponajbolje utkavao poetske pasaže, 

na kojima bi, sigurno, pozavidio i neki 

slavom ovjenčan “svjetski” pisac. 

Jedan takav jednom je napisao 

da u ne više od desetak kilometara 

vazdušne linije u nahijama oko Bijelog 

Polja rođena tri velika pisca: to su, bez 

obzira na razlike u njihovim pismima i 

ponašanjima, Ćamil Sijarić, Miodrag 

Bulatović i Marko Vešović. Ovdje neću 

pogriješiti ako kažem da svi mi skupa, 

pod ovim svodom, imamo još jednog - 

Refika Ličinu. 

Strah od behara je mikrohrurgija 

povijesti jednog mjesta i barem jedne 

ljudske egzistencije koju nećete ispustiti 

kada uđete u prekrasni i surovi svijet 

njezinih likova. Pa, prijatno čitanje. 

Jul, 2013.

Revija FORUM 


Nova knjiga Envera Muratovića IZA MENE 

Ni rođenoj pjesmi se 

više ne može vjerovati 

Enver Muratović: IZA MENE 

(izbor iz poezije 1996–2013) 

U osnovi njegovog pjesničkog osjećanja svijeta je briga za bližnjeg, za čovjeka... Čak i njegov 

„obračun“ sa svijetom jeste tih. Ali i bolan, upečatljiv. Njegova je poezija, u stvari, vjerno 

oslikavanje onog što nam se dešava ili onog što nam se već desilo, a da to i ne znamo, ili da 

nečije duše nose iste te patnje. I dobro je što Enver u svemu čuva tu začuđenost nad svijetom 

Piše: Pavle Goranović 

Naoko škrta na riječima, 

mnogo nam kazuje poezija 

Envera Muratovića. Bez viška 

kazivanja i s neoborivom vjerom 

u stih, nastupa ovaj pjesnik, kao iz 

prikrajka, ali pravo u srž pjesništva. 

Istinski čitaoci poezije sigurno su 

se zaželjeli ovakvih stihova, gdje se 

ritam ostvaruje svedenim, istančanim 

iskazima i koji energiju crpe iz 

onih tema koje su danas uglavnom 

skrajnute. Otuda moramo nazvati 

veoma hrabrom Muratovićevu pjesničku 

avanturu. U njoj ima mjesta 

za nepravedno zaboravljene motive. 

Recimo, za prirodu s kojom se 

često današnji čovjek i pjesnik mimoilaze, 

ali kojom se i danas objašnjava 

to nesavršeno biće. Tu je, naravno, 

ključna pozicija pjesnika u 

svijetu, tog usamljenika nenaviknutog 

na razna ispoljavanja surove 

okoline, bez obzira na doba u kome 

saučestvuje. 

U tim jezgrovitim, potpuno nenametljivim 

zapisima, Muratović 

nastoji dostići pjesničku mudrost 

koju dijeli sa bližnjima. Zato se 

uglavnom i oslanja na „starinske“ 

književne forme, kojima nalazi 

aktuelnost pjevajući o onom što 

nikada ne može biti prevaziđeno. 

U tako postavljenom kosmosu, osnova 

može biti haiku, ali haiku je 

na neki način prisutan i u sonetu, 

između njegovih savršenih granica, 

među svim kazivanjima autora 

knjige Iza mene. 

Jasno je da je Enver Muratović 

odabrao teži put. Izuzet od pomodnih 

tokova, povučen u osamu stvaralaštva, 

posvećen zavičaju kome 

se pjesnik uvijek vraća. Nikad otuđen 

od poezije, bavi se sudbinom 

čovjeka koga poznaje, onoga koji 

mu je po mnogo čemu – blizu. Pjesnikovo 

je da posmatra, da osjeća 

i da prevodi. Od onog što vidi, što 

osjeća i što pamti, on gradi pouzdane 

zapise, koji nas vraćaju blagim 

poetskim tonovima. A oni, na 

sreću, ipak ne zastarijevaju. 

Muratović zna i osjeća da je 

jesen njegovo doba, jer kako piše 

jedan od prvih i posljednjih crnogorskih 

lirika Leso Ivanović – „Svako 

nosi sobom svoju jesen“. Svoja 

godišnja doba, Muratović nosi kao 

dar i teret koji nikog ne opterećuje. 

I živi poeziju. Živi je kao sjenku. 

Na jednom mjestu, u ovom 

izboru koji bi, zacijelo, mogao biti 

i drugačiji, Muratović poručuje da 

je pjesma njegova „puna vode“. 

Civilizacije se po vodama poznaju. 

Poznaju se i poetike. Voda je 

njegova, njegova pjesma – puna 

zavičaja. Ibar protiče ovim proživljenim 

redovima. Ono što je Lim za 

Ratkovića, to je Muratoviću – Ibar. 

Samo, kao da nekako teče tiše, ali 

uvijek mu je u duši i u venama. 

Enver Muratović nije pjesnik 

eksperimenta, nije pjesnik koji 

ulazi u polemiku sa okruženjem. 

Sâmo otiskivanje ka stihu, uspostavljanje 

je dijaloga sa svijetom. 

Jednog nepravednog dijaloga u 

kome je pjesnik – uvijek gubitnik. 

Pa i sâmim rođenjem. „Bliži kraju 

no početku“, uvijek smo, pjesnici. 

Tako kazuje Muratović, bez težnje 

da se odrekne nekad i nimalo lagodnog 

tereta pjesništva, niti ogrtača 

zavičaja. U osnovi njegovog 

pjesničkog osjećanja svijeta je briga 

za bližnjeg, za čovjeka... Čak i 

njegov „obračun“ sa svijetom jeste 

tih. Ali i bolan, upečatljiv. Njegova 

je poezija, u stvari, vjerno oslikavanje 

onog što nam se dešava ili 

onog što nam se već desilo, a da to 

i ne znamo, ili da nečije duše nose 

iste te patnje. I dobro je što Enver 

u svemu čuva tu začuđenost nad 

svijetom. Kao kod Ervina Jahića u 

izvrsnoj knjizi Kristali Afganistana: 

Jul, 2013. 55


Revija FORUM 

„... duša se uznemiri kad pomisli 

/ da je uzaludnost njezin cilj“. A 

kako bi drugačije? 

Pjesnici su, dakle, uvijek obilježeni; 

oni uvijek drugačije razgovaraju 

sa stvarnošću. Isto tako, 

oni se rađaju sa drugačijim nasljeđem. 

U svijetu gdje se nekad 

čini da je sve postavljeno „naopako“, 

pjesnik djeluje kao stranac, 

kao gost. Zato i traži srodnost sa 

prirodom, sa rijekom, sa danima 

izgubljenim i nestalim, sa sjetnim 

sudbinama života koji je uvijek – 

sjećanje. Među odrednicama tog 

poetskog registra vrijedi tražiti 

suštinu poetike Envera Muratovića. 

On osjeća da se nalazi među 

onima koji su prozvani ili odabrani 

da strijepe nad svijetom oko 

sebe. S istančanim osjećajem, 

njegovi stihovi dodiruju sudbine 

običnih, bave se tim „malim smrtnim 

stvarima“ koje su svijet sav. 

Zato je svaki stih ove knjige nalik 

drhtaju. Jer, ne može pjesnik u 

svom traganju za sobom, zapostaviti 

sve ono što mu je blisko, ljude, 

prostore, duhovnost i sl. Takva bi 

poezija bila tek „prazan puteljak“. 

A Muratovićeva poezija nije prazna 

džada, nego je dunjaluk prepun 

priča o živima i mrtvima, u 

kome je pjesnik onaj posmatrač 

i zapisivač, što iz sjene stvara i 

boluje. Onaj koji istrajno, uprkos 

svemu, ćuti jednu pjesmu. I pokazuje 

način kako u svemu može 

da stanuje pjesma. Kao da jednu 

te istu pjesmu pjeva Enver Muratović. 

Zapitan i pomiren, on traži 

kuću svoju, a zna da je izvan jezia 

ne može, niti hoće naći. Pri tome, 

svima nam nameće pitanje: što je 

čovjek? Danas, kad se „ni rođenoj 

pjesmi više ne može vjerovati...“ 

Traži on nepoznate zemlje u ljudima, 

sa nama dijeli znane mu sudbine. 

Jezgrovita su to kazivanja 

koja poprimaju nekad i antologijske 

tonove kao u pjesmi „Zidar“. 

Da upoznamo i ne zaboravimo 

onaj osjećaj ozidan riječima: „Iz 

svake knjige javljaš se ćutke“. 

Sjetiće se čitalac ove po mnogo 

čemu čiste poezije u ona jutra 

kada „miriše odsutnost“. I onog 

iznenadnog zajedništva sudbinâ 

živih i otišlih. 

Muratović se, kako rekosmo, 

u izboru Iza mene iskazuje kao 

čuvar pjesničkog jezika, ali i kao 

zaštitnik starih pjesničkih tema i 

formi. Dobro on zna da svaka poezija 

iz tišine nastaje. Zbližimo se 

onda s tom tišinom i podržimo pjesnika 

u svom plemenitom i vrijednom 

naumu. Ne zaboravimo da je 

on odabrao skrajnutu poziciju koja 

pjesniku odlično pristaje. Čitajući 

ovaj rukopis, sjetimo se i naslova 

jedne knjige velikog haiku pjesnika 

Macua Baša Uska staza ka dalekom 

sjeveru. Onda, obrnimo taj 

redosljed i pronađimo nešto širu 

stazu ka sjeveru koji nam zahvaljujući 

pjesnicima poput Muratovića 

nikad ne može biti daleko. 

56 

Jul, 2013.

Revija FORUM 


Gost „Foruma“: Edin Urjan Kukavica, šejh, autor tri romana 

Slijedimo načela 

duhovnog viteštva 

Kao derviš, odnosno čovjek 

koji traga za izravnim i 

osobnim osvjedočenjem 

razloga i svrhe svoga boravka 

na ovome svijetu, rezultate 

svoje duhovne potrage 

pretočio sam u riječi i ispisao 

u romanima koji se zovu 

„Prvorođeni Dun’ja“, „Beš“ i 

„Vjernik“, te su oni, ustvari, 

postali moji odgovori na tri 

temeljna zahtjeva/potrebe 

čovjekovog duhovnog razvoja: 

tražiti, naći i biti. 

Nemojte zbog toga što ste 

Bošnjaci zaboraviti da ste i 

Crnogorci, ta zemlja je i vaša 

zemlja, tom zemljom – Crnom 

Gorom – zaduženi ste gotovo 

jednako koliko i vjerom, ne 

odričite se ničega što vam 

je dato, nijednog dijela ni 

segmenta svoga identiteta. 

Edin Urjan Kukavica 


U 

Podgorici je krajem aprila 

promovisan roman „Vjernik“ 

autora Edina Urjana Kukavice. 

Autor je, potom, održao predavanja 

u Podgorici i Baru na temu „Duhovno 

viteštvo“. Urjan je Šejh tarikata 

nakšibendijjskog reda u Sarajevu, 

pisac i prevodilac, kolumnist i esejist, 

autor tri romana, i brojnih djela iz domena 

islamske duhovnosti. 

Jul, 2013. 57


Revija FORUM 

Gospodine Urjan, šta je suštinska 

poenta trećeg romana iz trilogije 

vaših djela u kojoj se potencira 

vjekovno pitanje odnosa čovjeka sa 

sobom i onim što je izvan njegovih 

moći? 

To je, u stvari, neformalna trilogija 

koja nije ni početa s tom namjerom, 

nego se taj trilogijski kontekst doslovno 

ukazao po završetku romana Vjernik. 

Na tu su mi činjenicu pažnju skrenuli 

moji prijatelji, književnici Isnam 

Taljić i prof. dr. Zilhad Ključanin, neprestalno 

tvrdeći da u svakom mom 

romanu objektivno ima materijala 

za najmanje dva ili tri romana, čemu 

sam se ja uporno protivio braneći se 

da je ustvari riječ samo o složenoj romanesknoj 

priči koja ima svoje književno 

opravdanje. Nakon svojevrsne 

mentalne inspekcije uvidio sam da 

smo svi u pravu; kako god romani 

predstavljaju zasebne cjeline, oni su i 

odgovori na tri temeljna zahtjeva/potrebe 

čovjekovog duhovnog razvoja: 

tražiti, naći i biti. 

Kao derviš, odnosno čovjek koji 

traga za izravnim i osobnim osvjedočenjem 

razloga i svrhe svoga boravka na 

ovome svijetu, rezultate svoje duhovne 

potrage pretočio sam u riječi i ispisao 

u romanima koji se zovu Prvorođeni 

Dun’ja, Beš i Vjernik, te su oni, ustvari, 

postali moji odgovori na spomenuta tri 

pitanja. Naime, prvi roman je traganje, 

drugi nalaženje, a treći postajanje vlastiti 

prvi šart i rezultat traganja. Zvuči 

složeno, i jeste kad čovjek cijelu priču 

posmatra izvana, ali se, u stvari, radi 

o mome odgovoru na pitanja koja je 

moj Gospodar meni mnome postavio: 

šta sam, ko sam i zašto sam. Kad se 

čovjek tako kontekstualizira život na 

ovome svijetu postaje, jedna prilično 

ugodna epizoda njegovoga ukupnog 

postojanja od ezela do ahireta, u kojoj 

je čovjek samo putnik – kad se pronađe, 

postaje hodočasnik – na putu 

samoostvarenja od ljudskog bića do 

Čovjeka. 

Biografija 

Hasan Pepić 

Edin Urjan Kukavica je rođen u Sarajevu 1967. godine. Studirao je novinarstvo, 

politikologiju i historiju u Sarajevu, Kuala Lumpuru (Malezija), 

Rimu (Italija), Ženevi (Švajcarska). Period od 1992. do 2000. proveo u 

Armiji Republike Bosne i Hercegovine. 

Nekoliko godina pohađa predavanja iz fikha, akaida, kur’anske logike i filozofije, 

hadisa i tefsira kod šejh Ekbar Ejdija, a zatim biva pozvan u blizinu 

Sejjida šejh Mesud-ef. Hadžimejlića. Bejat daje 2001. godine; 2006. 

promoviran je u vekila, a 2008. u šejha tarikat-i nakšibendijje-husejnijje; 

2009. godine prima hilafet tarikat-i rifa’ijje-sejadijje, te još jedan hilafet 

tarikat-i nakšibendijje sa ruku Sejjida šejha Husejna Dža’fera Tajjara. 

Član je The Muhyiddin Ibn ‘Arabi Society od 2011. godine, urednik je 

izdavačke djelatnosti UG “Nakšibendijska tekija Mejtaš”, Sarajevo, član 

je redakcije časopisa KDBH “Preporod” iz Zagreba, Hrvatska, “Behar”, 

kolumnist dnevne novine “Avaz”, Sarajevo, a tekstove objavljuje i u glasilu 

Kulturnog centra IR Iran “Beharistan” i nekim drugim periodičnim 

časopisima u Bosni i Hercegovini. Predsjednik je Udruženja građana i 

Fondacije “Urjan-dede”, koja se bavi očuvanjem tradicionalnih vjerskih i 

kulturnih vrijednosti, te istraživanjem, zaštitom i očuvanjem spomenika 

materijalne i nematerijalne kulture Bošnjaka i bosanskih muslimana u 

Bosni i Hercegovini. 

Edin Urjan Kukavica je pisac i prevodilac, kolumnist i esejist, autor tri 

romana, nekolicine objavljenih autorskih djela iz domena islamske duhovnosti 

(tesavvufa, futuvveta, tarikata), historiografije, te nekolicine 

prijevoda, uglavnom tesavvufske i filozofske literature, od kojih su neki 

uvršteni na UNESCO-vu listu prijevoda, a napisao je i veliki broj tekstova. 

Još nekoliko njegovih romana, autorskih djela i knjiga prijevoda čeka na 

objavljivanje. 

U savremenom bitisanju akcentuje 

se pravo jedinke, ali ostvarenje 

tog prava itekako zavisi od duhovnog 

viteštva na koje su ljudi, čini mi 

se dobrano zaboravili. Da li iz njega 

proizilazi i svako drugo viteštvo, tolerancija, 

poštovanje partnera, protivnika, 

poštovanje drugoga i sebe? 

Pravo jedinke kako ga definira 

čovjek i ono što je čovjeku stvorenjski 

određeno načelno imaju veoma malo 

dodirnih tačaka. Čovjekom definirana 

prava uglavnom se tiču ovoga svijeta, 

uprkos općoj svijesti o njegovoj privremenosti 

i prolaznosti, a Bog, Uzvišeni, 

je čovjeka stvorio za vječnost. Te dvije 

dimenzije dodiruju se u ovom kratkom 

periodu življenja na ovom svijetu, ali 

opet ne kako ih vidi čovjek, nego kako 

ih vidi Bog, to jest, drugim riječima, 

savremeni čovjek svoja prava temelji 

na prividu vlastite neovisnosti, a tradicionalni 

čovjek/vjernik na svijesti 

o vlastitoj ultimativnoj ovisnosti. Da 

pojednostavim, čovjekom definirana 

prava svode se na okolnosti življenja, 

materijalno i socijalno stanje te 

neke nagonske, instinktivne potrebe, 

a stvorenjski definirana prava više se 

odnose na duhovnu stranu čovjekovog 

bića, za koju u svjetovnim okvirima 

ima malo mjesta. I, u glavnom u 

najvećem broju slučajeva ta se konceptualna 

razlika definira sukobom 

58 

Jul, 2013.

Revija FORUM 


između materijalnog i duhovnog, ili, 

ako hoćete, između profanog i svetog 

u čovjeku. Duhovnim viteštvom uspostavlja 

se ravnoteža obje stvorenjske 

cjeline u čovjeku, ostvaruje mir između 

izvanjskog i unutarnjeg, vidljivog i 

nevidljivog, materijalnog i duhovnog, i 

to, gotovo isključivo poštivanjem dva 

temeljna pravila: prvog, „izvana sa 

svijetom, iznutra sa Bogom“, i drugog, 

„moja prava prestaju tamo gdje tuđa 

počinju“. Time se uspostavlja red, prije 

svega unutarnji, u jedinki, a potom 

i u njenom okruženju. Nije teško dokučiti 

da svaki nered počinje narušavanjem 

ova dva jednostavna pravila. 

Vi znate da su u Crnoj Gori 

odavno proklamovani etički princi 

koji žive u ponašanju rijetkih. Ipak, 

na čemu bi valjalo graditi savremene 

primjere čojstva i junaštva? 

Isključivo na pravilima, načelima 

i obrascima duhovnog viteštva. Da se 

podsjetimo, čojstvo je, rekao je Imam 

Ali (s.a.), „željeti drugima ono što želite 

sebi“, junaštvo je „ne zaštiti sebe 

od drugih, nego druge od sebe“; kada 

se ovim dvjema osobinama doda i plemenitost, 

odnosno „potrebama drugih 

dati prednost nad vlastitim“, čovjek 

postaje vitez, ne samo duhovni, nego 

se njegovo viteštvo manifestira u svakom 

domenu i segmentu njegovog življenja. 

Pretpostavljam da ćete reći da 

je to danas teško ili gotovo nemoguće, 

ali imajte na umu da se uvjeti našeg 

življenja nimalo ne razlikuju od uvjeta 

u kojima su živjeli naši preci; njihovo 

vrijeme i okolnosti bile su prilagođenje 

njihovom habitusu te, premda nama 

možda izgleda da je nešto u njihovom 

vremenu bilo lakše ili teže nego što je 

to nama danas, vjerujte da je intenzitet 

i lahkog i teškog potpuno isti. Da nije 

tako, da je ljudima nekog vremena lakše 

ili teže nego ljudima nekog drugog 

vremena, odnosno da ljudi nisu stvoreni 

i spušteni u ovaj svijet u pravo vrijeme 

i na pravom mjestu, kada i gdje 

najviše za sebe mogu učiniti, moglo bi 

se postaviti pitanje Božije pravednosti. 

Kako je Božija pravednost savršena, 

dakle neupitna, nedvojbeno je jasno 

da su naše okolnosti i životno okruženje 

u potpunosti u skladu sa našim 

stvaranjem. Naše vrijeme i mjesto jedino 

su – dakle, idealno – vrijeme u kojem 

smo i mjesto na kojem smo trebali 

doći na ovaj svijet. Samo u ovom vremenu 

i mjestu možemo se samoostvariti 

i samorealizirati i posvjedočiti ili, ne 

daj Bože, zanijekati Božije postojanje 

i Njemu, Uzvišenom, se pokoriti kao 

pravi robovi. A to je jedini razlog našeg 

dolaska na ovaj svijet. 

Novi Reisu’l-ulema IZ u BiH je 

uspostavio fleksibilniju komunikaciju 

sa tarikatima u BiH. Je li to znak 

misionarske saradnje za višestruko 

značajnu dobrobit? 

Želim vjerovati i vjerujem da jeste. 

Nisam imao čast upoznati reisa 

Kavazovića, nisam siguran ni da zna 

za mene, ali sam svoja razmišljanja o 

njegovoj funkciji i misiji ispisao u kolumni 

objavljenoj u najtiražnijoj dnevnoj 

novini u BiH, Dnevnom avazu, koji su 

tekst rezimirali u uredničkom naslovu 

„Od reisa Kavazovića ovisi kako 

će ga historija upamtiti“. U najkraćim 

crtama, uprkos činjenici da je naslijedio 

izuzetno teško stanje ne samo u 

Rijasetu IZ u BiH nego i u islamskoj 

zajednici u cjelini, ono što su svi reisi 

prije reisa Kavazovića odbijali priznati, 

ili su to pak nevoljko i u tajnosti činili 

potkraj svojih mandata, gospodin Kavazović 

je učinio na svojoj menšuri i 

u jednom od prvih intervjua datih medijima. 

Naime, poznato Vam je da su 

menšuri reisa Kavazovića prvi put u 

historiji prisustvovali šejhovi tarikata 

u Bosni i Hercegovini, da su povodom 

menšure derviški horovi izveli kaside u 

kojima se nedvojbeno govori o suštini 

dervišluka, odnosno odnosu između 

šejha i derviša, te da je on u intervjuu 

za FENA-u nedvosmisleno rekao da je 

duhovnost – tesavvuf – sama suština 

i srce islama. Osim toga, mi imamo 

vlastiti, neovisni pravni okvir, Tarikatski 

centar, tarikati u BiH sada umjesto 

toleriranja njihovog postojanja, uživaju 

punu slobodu, a izmjenama Ustava 

IZ bit će im zajamčena potpuna autonomija 

djelovanja; to je, mislim, više 

nego sve čime se tarikati u ostatku 

svijeta mogu pohvaliti. U tom smislu 

reis Kavazović uživa našu potpunu 

podršku u svim svojim do sada pokrenutim 

i naznačenim aktivnostima, te 

može računati na našu pomoć. 

Na osnovu saznanja i neposredne 

komunikacije u Crnoj Gori šta biste 

savjetovali Bošnjacima i drugim 

ljudima? 

Kakav savjet može dati čovjek i 

sam potreban savjeta? Vidio sam da 

su Crnogorci i Bošnjaci u Crnoj Gori 

čestiti ljudi, puni golemoga dobra koje 

potiskuju u sebi, spremni da daju više 

nego što su spremni da traže, te da su 

željni znanja i učenja što je, po mom 

skromnom mišljenju, najbolja osobina 

koju jedan čovjek može imati. Vidio 

sam da je Islamska zajednica Crne 

Gore mlada po starosti njenih prvaka 

i predvodnika od reisa Fejzića naniže. 

Uprkos mladosti vidio sam da je riječ 

o ozbiljnim i zrelim ljudima spremnim 

da preuzmu i ponesu historijsku odgovornost 

za sadašnjost i budućnost 

i naroda i zemlje. Stoga, ako mogu nešto 

savjetovati, onda bi to bilo: nemojte 

zbog toga što ste Bošnjaci zaboraviti 

da ste i Crnogorci, ta zemlja je i vaša 

zemlja, tom zemljom – Crnom Gorom 

– zaduženi ste gotovo jednako koliko i 

vjerom, ne odričite se ničega što vam 

je dato, nijednog dijela ni segmenta 

svoga identiteta, budite i Crnogorci, i 

Bošnjaci, i muslimani. I, učite, radite, 

mijenjajte sebe da bi Gospodar svjetova 

promijenio i popravio stanje oko 

vas, a „trud vaš vidjet će Allah, i Njegov 

poslanik, i Njegovi odabrani robovi“; 

bolje od toga ne može. 

Jul, 2013. 59


Revija FORUM 

Arhitektura 

Komšiji treba sačuvati 

vidik na rijeku 

Razvoj arhitektonske teorije i prakse na prostorima Balkana u doba Otomanske imperije 

u oblasti individualnog stanovanja i organizaciji i uredjenju naselja sublimira – 

prirodni prostor, prostor kulture, socijalni prostor i lični prostor čovjeka. 

„Ovaj rad je saopšten na Međunarodnom naučnom skupu 100 GODINA OD ODLASKA 

OSMANLIJA SA BALKANA (1912/3/ - 2012/3) koji je održan u Podgorici od 12-15. oktobra, 

pod naslovom „Okupacija ili civilizacija?” 

Piše: Mr. arh. Sahret Hajdarpašić 

Savremeni socium Balkana, uključujući 

i postjugoslovenski 

prostor, karakteriše se stanjem 

prelaznosti, radikalne smjene 

vrijedonosnih orijentira, drobljenjem 

životnog prostora na mnoštvo samodovoljnih 

podcjelina. 

Ne tako slučajno, poslednjih godina 

govorimo o postjugoslovenskom 

prostoru, pri tom ne misleći samo na 

geografske odrednice tog prostora, 

već više na kulturno-psihološke faktore 

i zajedničke imenitelje. Jedan 

dobar dio ovih faktora i imenitelja 

nastao je u doba vladavine Osmanlijskog 

carstva na ovim prostorima. 

Arhitektura i urbanizam u sebi 

prožimaju značajan broj ovih faktora 

i imenitelja, koji su realno sagledivi 

kroz ukupno bogato nasljeđe koje je 

osmanlijska epoha u svom djelovanju 

kroz arhitekturu i urbanizam ostavila 

na ovim prostorima. Ozbiljan naučni 

pristup kroz uvođenje principa osmišljavanja 

i profesionalnog osvajanja 

fizičkog-realnog prostora, gdje se 

perceptualni prostor, javlja kao polazište 

ili osnov, a njegov međuodnos 

sa konceptualnim i estetskim prostorom 

nadgradnjom i konačnim ciljem, 

govori nam o civilizacijskim dostignućima 

ove epohe i kvalitetu njenog 

djelovanja. 

Prostor uslovljava ne samo fizičku 

evoluciju naroda, već i njegov 

mentalni odnos prema svijetu koji ga 

okružuje. Pogled čovjeka na svijet, 

pored ostalog, zavisi i od prostora u 

kojem živi. Životni prostor, koji je individualan 

za svakog čovjeka, može 

da se širi i sužava, otvara i zatvara, 

izoluje se i postoji autonomno. U njegovoj 

strukturi ogledaju se sve sfere 

čovjekovog života, kako bio psiho 

- duhovne suštine, tako i različiti načini 

međudejstva sa svijetom koji ga 

okružuje. 

Životni prostor tako sublimira – 

prirodni prostor, prostor kulture, socijalni 

prostor i lični prostor čovjeka. 

Na nivou jedne društvene zajednice 

ovo prelazi u konglomerat međuodnosa, 

koji životni prostor zajednice, 

individue i individua u njoj uvećava 

i usložnjava, čime se stvaraju nove 

vrijednosti u prirodnom, kulturnom, 

socijalnom prostoru, kao i u ličnom 

prostoru čovjeka. 

Sagledavajući sav konglomerat 

međuodnosa koji se javljao u 

društvenim zajednicama na polju 

urbanog i arhitektonskog uređenja 

naselja-gradova-kasaba-šehera, u 

periodu osmanske vladavine na ovim 

prostorima, uočavaju se mnoge kvalitativne 

novine, kako u prirodnom-fizičkom 

prostoru, tako i u kulturnom i 

socijalnom prostoru: 

• Naselja-gradovi, dobijaju 

otvorenost i rasprostiru se saglasno 

izabranom prirodnom kontekstu, 

uvažavajući njegovu geomorfološku 

osobenost reljefa, klimatske karakteristike, 

dendrologiju, blizinu i prirodu 

vodenih resursa. Posvjećuje se 

pažnja kvalitetu vizuelnog opažanjadoživljaja, 

kako novostvorenih urbanih 

struktura, tako i kvalitetu vizuelnog 

opažanja-doživljaja užeg i šireg 

prirodnog konteksta. Pri formiranju 

novih gradskih prostora estetička sadržina 

na svim nivoima postaje bitan 

gradivni element; 

• Usložnjava se fizička struktura 

grada uvođenjem novih zona sa različitim 

namjenama, tako nastaju: 

- čaršije – privredni i trgovački 

centri, veći gradovi imaju više čaršija, 

- mahale – stambene četvrti sa 

džamijskim kompleksom kao religiozno-obrazovnim 

centrom i drugim 

propratnim sadržajima; 

• Gradska saobraćajna infrastruktura 

se usložnjava, od pristupnih 

saobraćajnica-drumova u gradu 

se formira cijeli sistem ulica različitog 

nivoa i prioriteta – sokaci, sokačići i 

čikme, 

Gradovi koji se formiraju duž rijeka 

ili koji su vodenim tokovima podijeljeni 

na više funkcionalnih cjelina, 

dobijaju mostove, koji često predstavljaju 

i izuzetna arhitektonska i 

60 

Jul, 2013.

Revija FORUM 


umjetnička ostvarenja; 

• Formiranjem groblja-mezarluka 

i građenjem vodovoda, uvodi se 

nova komunalna infrastruktura, čime 

se podiže nivo higijenskih standarda 

i povećava stepen urbanosti. 

• Formiraju se i grade javni prostori 

i objekti: 

- trgovi–pazari, koji su i mjesto 

okupljanja, socijalizacije i mjesto privrednih 

aktivnosti toga doba, 

- karavan-saraji, 

- bazari, 

- bezistani, 

- hamami, 

- biblioteke, 

- sahat-kule, 

- česme; 

Što doprinosi povećanju ukupnog 

socijalnog prostora, njegove sadržajnosti 

i frekventnosti. Kulturni prostor 

dobija nove komponente u svom 

sadržaju, a estetska vrijednost svake 

ove podcjeline povećava estetsku vrijednost 

ukupnog gradskog prostora. 

• Pejzažno uređenje naselja se 

javlja kao bitna komponenta u planiranju 

novih gradova, i ono se uzima u 

obzir kao važan element pri samom 

odabiru lokacije za nastajanje novih 

gradova ili gradskih cjelina. 

• Socijalni prostor grada se fizički, 

sadržajno i koncentracijski uvećava 

i pod uticajem socijalnog djelovanja 

se dijeli-drobi na čovjekomerne 

cjeline kao što su čaršije, mahale, 

sokaci, kuce. 

Socijalni prostor postaje izraz 

sveukupnosti socijalnih procesa, parametara 

i komponenti, koje organski 

uključuju kako kulturni, tako i geografski-prirodni 

prostor, kopirajući i 

dopunjujući njegove forme, koristeći 

se prostornim karakteristikama kao 

što su: sekventnost i kontinualnost, 

diskretnost, homogenost i nehomogenost, 

zatvorenost i otvorenost i 

neke druge prostorne karakteristike. 

Savremena leksika - svakodnevna, 

naučna, publicistička, umjetnička 

i dr., bogata je nazivima najrazličitijih 

“prostora”. Govori se o: globalnom, 

informacionom, ekonomskom, političkom, 

istorijskom, geografskom, virtuelnom, 

kulturnom, socijalnom prostoru, 

prostoru kuće, ličnom i životnom 

prostoru. Takva situacija s jedne 

strane, dovodi do razvoja pluralizma 

u istraživanjima, koja pokušavaju da 

sistematizuju odgovarajuće mnoštvo, 

a sa druge - svjedoči o tom, da pojam 

prostora dobija posebno značenje za 

savremenog čovjeka, pred licem konfliktnog, 

protivurječivog, dinamičnog 

svijeta koji se neprestano mijenja. 

Čak i kada iz ovakvog dinamičnog 

svijeta koji se neprestano mijenja 

želimo da sagledamo sve ono što 

je sadržaj orijentalne kuće u svom 

konceptualnom i estetskom smislu 

unio kao novinu i kvalitet u rješavanju 

praiskonskog, uvijek prisutnog 

i uvijek aktuelnog pitanja kao što je 

prostor čovjekovog obitavanja – prostor 

kuće, ne možemo, a da se ne 

ushitimo kompleksnošću i sveobuhvatnošću 

stvaralačkog pristupa rješavanju 

ovog problema i savremenošću 

primijenjenih rješenja od strane 

osmanskih arhitekata. 

Omer Akin, svoju knjigu “Proces 

projektovanja” u kojoj kroz matamatičko-kibernetičko 

modelovanje 

pokušava da stvori kompjuterski 

program koji bi prikazao kompletan 

proces svih aktivnosti arhitekte u 

procesu projektovanja, počinje citatom 

iz Bosne u kojem budući vlasnik 

kuće od neimara traži da mu razmeri 

kući na određenom mjestu u bašči, 

a ovaj mu odgovara da na tom mjestu 

nikako ne treba graditi kuću, već 

ona mora biti pomjerena u desno za 

određeno rastojanje, jer treba sačuvati 

stabla šljiva koja prave odličnu 

hladovinu, dobiti što bolji vidik za 

sebe, a i komšiji treba sačuvati vidik 

na rijeku u dolini. 

Koncept orijentalne kuće je: 

• Prepoznao i uvažio duh mjesta 

na kojem nastaje, 

• Prilagodio se urbanom i prirodnom 

kontekstu, 

• Otvorio se u dovoljnoj mjeri 

prema spoljašnjem prirodnom kontekstu, 

i dozvolio spoljašnjem kontekstu 

da uđe u unutrašnji prostor, 

znači uspio da stvori zadovoljavajući 

stepen prožimanja dvaju konteksta, 

• Stvorio plavnu hijerarhiju prostora 

od javnog ka intimnom (na relaciji 

sokak-avlija-bašča-hajat-soba), 

• Unio inovativnost u koncepcijskom, 

funkcionalnom i sadržajnom 

tretmanu, kako unutarnjeg prostora 

kuće, tako i spoljašnjeg prostora avlije 

i bašče, 

• Sa stanovišta korišćenja unutarnjeg 

prostora i primijenjenih materijala, 

ostvario zadovoljavajući stepen 

ekoloških standarda, 

• Kroz vješte arhitektonske elemente, 

kvalitetne zanatske detalje, 

pravilnu orijentaciju kuće prema stranama 

svijeta i uslovima insolacije, za 

to doba stvorio znatan stepen energetski 

efikasnog objekta, 

• Kroz rafinirani osjećaj za plastiku 

ostvario izuzetan spoljašnji 

izgled objekta, 

• Kroz istančan ukus i osjećaj 

za detalj stvorio odlične enterijere, 

dekore i toplinu unutarnjeg prostora 

kuće, 

• Zadovoljio psihološke i percepcijeske 

potrebe obitavaoca kuće i u 

individualnom i kolektivnom smislu. 

Završiću opservaciju na temu 

orijentalne kuće na ovom mjestu, 

iako ima još dosta onog što bih mogao 

kazati. 

Ekskurzija u istoriju estetske 

misli bilo koje istorijske epohe govori 

nam o tome, da osjećaj prostora, 

koji se ralizuje u stvaralačkoj kulturnoj 

praksi u mnogom odeđuje opšti 

civilizacijski nivo epohe i suštinske 

karakteristike njenih umjetničkih 

formi. Ovaj kratak osvrt na ono što 

se dešavalo u arhitektonskoj teoriji 

i praksi na ovim prostorima, profesionalnim 

činjenjem Osmanlija, govori 

nam da je ono višestuko značajno, 

naučno vrijedno i utemeljeno, praktično 

valjano i inovativno, tako da 

svakako zaslužuje ne samo, respekt 

naše stvaralačke javnosti već može 

poslužiti i za šira i kompleksnija naučna 

istraživanja. 

E-mail: sahret@gmail.com 

Jul, 2013. 61

Priča 

Revija FORUM 

Remzija HAJDARPAŠIĆ 

HARUN 

Harun Hajdarpašić, najstariji od 

četiri Rušova sina, rodio se u vrijeme 

kada je jedna država, koja 

se tek rađala iz pepela rata, velikom 

SSSR-u rekla - NE! Teško vrijeme tjeralo 

je bihorsku djecu da rano sazrijevaju. 

Čim nauče da sama obuvaju opanke - 

prut u šake pa za janjcima; što se malo 

snage dohvate – vile i grabulje u ruke 

pa na livadu. Sve je to pratilo Haruna. 

Ni naporan rad nije bio dovoljan da bi 

se valjano živjelo. Neplodna zemlja, česte 

suše, nemarna država, činili su da 

se život u Bihoru graničio sa smrću. Da 

bi omalio hizmeta ženi, Rušo odluči da 

oženi tek stasalog Haruna. Pozva par 

čuvenijih ljudi iz sela te pođoše da prose 

kći Bajrama Rastodera iz Radmanaca. 

Bajram je bio na dobrom glasu u Bihoru. 

Znao je Rušo da od dobra čovjeka 

i porod mora biti dobar: - Od soja – po 

soja – ponavljao je... 

- Čuj, Rušo – započeo je Bajram – 

da mi neko jednu ružnu riječ traži da kažem 

za tebe ili tvoje bratstvo, ne bih mogao 

da je nađem. Još sam od rahmetli 

djeda slušao kako u Vrševu vaša akreba 

odvaja… No, ja radim u opštini. Mi nemamo 

mnogo ni zemlje, ni stoke. Moja 

djeca nijesu naučila na teške poslove. 

Vaša je porodica brojna, veliko imanje, 

puno stoke, ne biste vi bili zadovoljni sa 

ovim mojim djetetom. – Bajram se zagleda 

u pod. – Ono je još mlado i, Boga 

mi, nekadro za težeg posla. 

Govorio je Bajram polako i tiho, 

gledajući da ne uvrijedi prosce a da ih 

ipak odbije. 

Rušu je odmah bilo jasno da Bajram 

neće dati kćerku za njegovog sina. 

Neki Bihorci više vole udati kćer negdje 

u grad pa i za hupotnijeg momka – 

samo da rahatnije živi. 

Harun je ovo teško primio. Svi su 

govorili kako mu ljepote nema u Bihoru, 

a za zemlju i stoku je vazda mislio da je 

to bogatstvo a ne smetnja nečijoj sreći. 

Ne malo razočaran, kao tek probuđen 

Harun je odmah pristao da ide na 

rad u Njemačku. 

- Nemoj ga, ako Boga znaš, slati 

na tu daljinu - molila je Hankija svog 

Ruša i bolećivo gledala kroz prozor u 

62 

Bilješka o autoru 

REMZIJA HAJDARPAŠIĆ rođen je l967. u Vrševu, opština Berane. 

Osnovnu i srednju školu završio u Rožajama, nakon čega je diplomirao na 

Mašinskom fakultetu u Prištini i zaposlio se u Rožajama. Ali kako su te, 

1994. godine plate bile simbolične on brzo seli u Luksemburg, gdje i danas 

živi baveći se građevinarstvom. Jedan je od osnivača i prvi predsjednik 

Zavičajnog kluba „Bihor“. 

Za priču ,,Harun,, dobio je Specijalnu nagradu za autentično zavičajno 

pripovijedanje od žirija Festivala kratke priče Bihor 2012, u Petnjici. 

nepreglednu daljinu. - Još je adžamija, 

a svijet je to, rastrgnut će ga ti Njemci. 

Neće on znati da se čuva. Bolje da su 

nam djeca na okupu, da pomažu jedno 

drugo, a ne da se rasturaju po svijetu 

– nabrajala je Hankija nadajući se da 

će odvratiti Ruša od namjere da pošalje 

dijete u svijet. 

- Mora, ženo! – poviče Rušo. - Ovolika 

zemlja i stoka pa jedva sastavimo 

kraj s krajem. Kad sve to podijelimo na 

četvoro ni hljeba neće imati. Hoćeš li da 

ti djeca skapaju od gladi?… Pametan je 

on i vrijedan, snaći će se, siguran sam 

ja – sad nešto mirnijim tonom zaključi. 

- Biro rada iz Berana upućuje ih 

pravo u preduzeća, a plata – kakvu ovdje 

nema predsjednik opštine – branio 

je Rušo svoju odluku. - Dolaziće nam on 

jednom ili dvaput godišnje... - Nešto ga 

je steglo u grlu; reklo bi se da je tek kad 

je izgovorio riječ “dolaziće” shvatio u 

punoj mjeri kako će svog Haruna često 

i budan sanjati. I Rušo zaplaka. 

– Radi, sine, kao za sebe, da ti 

svaki dinar bude halaljen - glasili su posljednji 

Rušovi savjeti. 

Tako je i bilo - sve vrijeme Harun je 

radio marljivo i pošteno, i kod istog gazde 

ostao do penzije. Kupovao je zemlju, 

u Sarajevu napravio kuću – da mu djeca 

studiraju iz svog skrovišta, a ne da 

im memljive podstanarske sobe ispijaju 

život. Napravio je kuću i u Ulcinju – da 

ljetuju među svoj narod, i kuću u Vrševu 

na babovini da mu djeca ne zaborave 

gdje su im pradjedovi živjeli… 

Mogao je Harun da bira gdje će 

proživjeti starost: Njemačka, Sarajevo, 

Ulcinj… Izabrao je Vrševo; kada su mnogi 

napuštali selo Harun se vratio na rodni 

prag. 

Kad sam mu jednom rekao da i ja 

mislim graditi kuću u Vrševu, skočio je 

sa stolice i poljubio me! Iskreno, roditeljski… 

Novi stari život Harun je započeo u 

zavičaju, ali njegova idila nije dugo trajala. 

Jedan mladež na leđima počeo je 

da krvari, raste i mijenja boju. Supruga 

Džeka, sestra nadaleko po dobroti i čestitosti 

poznatog Izeta Ličine, tjerala ga 

je da odmah ide doktoru. 

- Neka, sljedećeg mjeseca imam 

sistematski pregled u Njemačkoj pa ću 

pokazati mom liječniku. 

Doktor Bernard čim je ugledao 

sumnjivi mladež počeo je da vrti glavom: 

- Harune, Harune! Šta si čekao do 

sada? 

Istog dana odstranjen je već raspukli 

mladež, a uzorak poslat na analizu. 

Odgovor je stigao brzo: «karcinom 

kože». 

Džeka je danima plakala… Detaljna 

analiza pokazala je da su zahvaćena 

oba plućna krila. 

Hitno je operisan. Težinu bolesti 

shvatio je tek kada se našao u bolničkom 

krevetu, okružen sinovima. 

- Biće dobro – sposoban hirurg me 

operisao – hrabrio je Harun sinove. On 

sam bio je posve odvažan u razgovoru 

sa rodbinom i prijateljima, nije pokazivao 

ni najmanje znake straha. Ni 

smisao za humor nije ga napustio, pa 

je doktoru koji mu je sa žaljenjem saopštio 

kako mora duže ostati u bolnici 

rekao da je njemu odlično. - Ležim, jedem, 

gledam televiziju, lijepe žene oko 

mene – šeretski pokaže na dvije mlade 

i zgodne sestrice - i šta bolje da poželim?… 

- Kad prizdraviš moraćeš kući - odgovorio 

je doktor, koji je ovu šalu izgleda 

shvatio preozbiljno. 

Jedino kad ostane sam u sobi, zagledan 

u bijeli plafon, obuzima ga neka 

čudna nemoć. On koji se uvijek trudio 

da bude primjer sinovima, koji je sve 

vrijeme govorio kako iz svake nevolje 

ima izlaz samo ga treba potražiti, on 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Priča / Prenosimo 

koji je cijeli život golim prsima jurišao 

naprijed - leži bespomoćan. Navale 

mu suze kao da neko posipa vodu po 

njegovom licu. Nije ga strah od smrti! 

Sav vijek trudio se da niko ne uzdahne 

zbog njega, da nikom bol ili štetu ne napravi 

pa se džehenema ne boji. Boli ga, 

samo, ovaj osjećaj bespomoćnosti... 

Dvije hefte kasnije uklonjeni su 

mu konci sa dva velika šava na grudima 

i otpušten je iz bolnice. 

Te večeri, pošto se raziđoše ljudi 

koji bijahu došli da ga posjete, Harun 

pozva sinove, posadi ih naspram sebe 

i poče: 

- Ja, djeco, možda neću još dugo. 

Zato bih volio da znate neke stvari. Vazda 

sam bio ponosan na vas, pa sam 

siguran da ćete ove moje želje ispuniti. 

Kad mene ne bude uzmite majku kod 

sebe, trojica vas je i ne dozvolite da 

sama čami u Vrševu. Onu zemlju što 

sam ja kupovao ili čuvajte ili prodajte – 

za volje vam, ali ono što sam od baba 

naslijedio, amanet vam Božji ne dirajte, 

to je naša starevina. I treće, hoću da 

me neko sutra vrati u Vrševo. 

Sva trojica kao popareni skočiše. 

- Kako Vrševo?! Čuo si šta je doktor rekao 

– kućna njega. Ne može! Ako ustreba 

- vezaćemo te… - nabrajali su žustro 

sinovi. Znali su da se otac ne šali. 

Kada su se malo primirili, Harun 

nastavi: - Slušajte me pažljivo... 

- Ni govora! Ti sam sebi presuđuješ! 

- prekide ga najmlađi, Mithad. 

- Ovo je moja posljednja želja, moj 

amanet, pa vas preklinjem da me saslušate. 

Rano sam, još kao dijete, počeo 

raditi. Bio sam najstariji a babu se 

moralo pomagat. I davno sam došao u 

Njemačku. Na odmore kad sam išao 

– pravile se kuće, kupovala zemlja, pa 

nijesam znao gdje mi je glava. Ja sam, 

djeco, ostao željan zavičaja, Bihora svoga. 

Željan da rahat po travi rosnoj gazim, 

krša bihorskih željan, zemlje taze 

uzorane, željan bihorskih akšama... 

Hoću da ispustim dušu pod Velikom 

stijenom. 

- Ti to, babo, nećeš da nama ovdje 

budeš na teretu? - jedva čujno progovori 

Biljo. 

- Nije. Znam da ćete mi dolaziti u 

Vrševo kad god budete mogli, a to je 

veći teret nego da me ovdje obilazite. 

Sad mirnijim tonom, još dugo su 

sinovi bezuspješno pokušavali da ga 

odvrate. 

Blijed kao snijeg, očiju koje su se 

povlačile, Harun je doveden u Vrševo. 

Bila je to samo sjenka čovjeka koji je 

oduvijek zračio energijom i radošću. 

- Došao Harun da umre kod kuće – 

šaputali su neki po selu. - Izgubio je razum 

- govorili su drugi. - Sreću ga čobani 

u cik zore, tumara Ravništima. 

A on je šetao zavičajnim bespućem, 

pio kozje mlijeko i turšiju, jeo mladi 

sir i čekao sudnji dan. Tako čekajući, 

čovjek se oporavio da se doktor koji je 

potegao iz Njemačke da ga vidi, u čudu 

više puta prekrstio. Gledao je u oporavljenog 

i veselog Haruna kao da gleda u 

čovjeka kojeg je davno ispratio na onaj 

svijet. A nakon duže šetnje vrševskim 

brdima konstatovao je da Harun treba 

da nastavi “svoju terapiju”. 

To je upravo ono o čemu i doktor 

sanja. Da poslije skoro četiri decenije 

borbe s najtežom bolešću današnjice, 

kojoj naš narod ni ime ne pominje nego 

kaže “ono”, ostatak života provede vrativši 

se prirodi. 

Danas Harun, potpuno zdrav, hoda 

bihorskim bespućem, pije kozje mlijeko 

i turšiju, jede sir i čeka da i ja zabodem 

kramp tamo gdje sam obećao, onoga 

dana kad je skočio sa svoje stolice i roditeljski 

me zagrlio. 

Prenosimo: 

Prevršen fildžan 

Piše: Marina Vuković 

Povodom posljednjeg niza neshvatljivih 

i poražavajućih ocjena mitropolita 

koji sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog, 

u vezi s karakterizacijom teških 

žrtava posljednjeg rata na Balkanu, a 

koje su zbog prava javnosti da zna i emitovane 

u informativnim emisijama, izražavam 

lični, profesionalni i ljudski stav. 

U savremenoj Crnoj Gori godinama 

već, jedna od najpopularnijih ličnosti, 

da li i najuticajnijih? Makar prema 

istraživanjima javnog mnjenja, mitropolit 

SPC, a poglavar Mitropolije cetinjske 

Amfilohije Radović, u skoro svim nastupima 

izaziva buru, a poziva na bunu. 

Kako je život kratak, a pamćenje 

još kraće, osim s vremenske distance, 

u Crnoj Gori ni društveno-državne strukture 

ni javnost nijesu načisto – je li Amfilohije, 

doživotni srpski episkop, ličnost 

za mitove i legenda ili za specijalistička 

posmatranja – ama baš svih struka. 

I potonje poruke, ako sve dosadašnje 

to bile nijesu, a nažalost jesu, posljednji 

su poziv, opomena da se nešto 

čini, ili da mu se makar kaže. 

Ako je ičim ova Crna Gora mogla 

da se podiči, to je mirotvorstvo, liše izuzetaka, 

za koje smo se i zvanično izvinili. 

Izvinjenje, naravno, nije dovoljno, ali 

jeste nužno i prvi je korak za svako pomirenje. 

Ali, kada crkveni, a on veli božji 

pastir, počne da vodi svjetovnu politiku, 

onda je neophodno da neko reaguje. 

Ako je crkva odvojena od države, i nije 

politička partija, zašto onda dozvoljava 

da Amfilohije vodi politiku. Ocjene koje 

je izrekao o najvećem genocidu poslije 

Drugog svjetskog rata, navodeći kako 

je često pominjanje Srebrenice koja je 

po njemu samo ubijanje kao i svako 

drugo, poziv na nove pokolje, najveći je 

verbalni zločin novijeg doba. … Veći i 

od prikrivanja Dukljana na mostu, veći i 

od kletvi i anatema i uvreda koje je bespoštedno 

slao, veći i od svih nelegalnih 

građevina koje je posijao, veći i od ponižavanja 

Crnogoraca i njihove crkve. 

I ima li reakcije – ili su svi digli ruke 

od neformalnog vodje episkopa SPC? 

Možda neko ima dojavu da ga čeka napredak 

u karijeri ili penzionisanje? Kad može 

Atanasije iz mirovine, što ne bi mogao i 

Amfilohije? Pa oni su jedna politika, jedna 

ideologija. Ona za koju su naivni mislili da 

je pokopana, a ona je zapravo toliko pesticoidno 

osnažena, da joj nema lijeka. 

I ako crnogorsko društvo i najnovije 

negiranje genocida u Srebrenici, i sve 

ostalo, od strane poglavara mitropolije, 

koja je sve samo ne crnogorska, odćuti, 

onda smo, zasigurno, “pleme koje 

snom mrtvijem spava”. O budjenju ni 

riječi, a za izvini je kasno i nedovoljno. 

Jul, 2013. 63

Sport 

Revija FORUM 

Dečić - prvak Druge fudbalske lige Crne Gore 

Ubjedljiv povratak 

među prvoligaše 

64 

Prvotimci Dečića 

Dečić je u 30. Kola, ostvario: 

21 pobjedu, 3 poraza i 6 remija, 

sa gol razlikom 46:19 i ukupno 66 

osvojenih bodova se kvalifikovao 

za prvu ligu prije kraja prvenstva. 

Piše: Husein Tuzović 

Da je kojim slučajem Dečiću 

odlučivao ishod susreta sa Bokeljom, 

desilo bi se, vjerovatno, isto 

što i na utakmici 26. V u (30. Kolo) 

– poraz 1:2 ili bilo koji drugi rezultat. 

Ta tvrdnja ima svoje opravdanje 

iz prethodne takmičarske godine 

kada su oba kluba igrala u Premijer 

ligi. Dva poraza od Bokelja, 

oba u Tuzima, preselila su Dečić 

u niži rang. Ali, ni Bokelju nijesu 

pomogle pobjede, jer je i on ispao. 

Ovoga puta to se, na sreću 

Dečića, nije desilo. Bokelj je kao 

drugi na tabeli osigurao baraž za 

Premijer ligu. 

Uspjesi Dečića su nesporni. 

Razlika od 13 bodova (nije uračunat 

susret Bokelja s Iskrom, (posljednja 

na tabeli) 1. juna, kada 

je Dečić bio slobodan. Da nije bilo 

već pomenutog poraza, razlika bi 

bila 16 bodova. 

Tuzani su cijelu sezonu, osobito 

treći krug, odigrali vrlo dobro i 

zasluženo izborili povratak u staro 

jato, u kojem su uspješno igrali 5 

godina od nezavisnosti Crne Gore. 

Po igračkoj vrijednosti i pobjedama 

to su i zaslužili. 

Bilans do 30. Kola: 21 pobjeda, 

3 poraza i 6 remija, sa gol razlikom 

46:19 i 66 osvojenih bodova. 

Priznanje zasluzuju svi – od 

igrača na terenu, bez obzira ko je 

bio standardan, a ko čekao na klupi, 

te stručni štab na čelu sa Fuadom 

Krkanovićem, čovjekom koji 

je cio svoj fudbalski život, kao fudbaler 

ili trener, proveo u Klubu, njegovi 

saradnici Muhamed Lekic, do 

nedavno neprikosnoveni bek i kapiten, 

fizioterapeut Gano Ćetković, 

ljekar dr Halil Duković, koji je istovremeno 

do kraja 2012. godine 

bio i predsjednik Kluba. Ne treba 

zaboraviti ni novog predsjednika 

Amira Dreševića i dugogodišnjeg 

sekretara Senada Padovića. 

Najbolji igrač sezone i prvi 

golgeter bio je Vule Vujačić sa 18 

golova. 

Golmani: Dresević, Ljuljanović, 

Pavićević, Vuljaj. 

Igraci: Padović, Tonković, Nelević, 

Ramović, Novović, Jasavić, 

Bošković, Strugar, Zlatičanin, Popović, 

Arben Adžović, Aldin Adžović, 

Ljuljdjuraj, Milić, Vujačić, Lazarević, 

Tuzović, Kaljaj, Krkanović, 

Tomisaka, Jojo, Gutić, Vuković, Haveric, 

Golović, Orahovac. 

Njima svaka čast. Oni po svemu 

zaslužuju, da u bogatoj 87. 

godišnjoj istoriji Kluba, budu zapisani 

zlatnim slovima. Predvodio 

ih je kapiten Edin Lekić, koji, uprkos 

godinama, predstavlja pravog 

vodju i uzor mladjima. Bio im je, 

kad je najviše trebalo, i oslonac. 

Tu su bila i dva pozajmljena igrača 

iz Budućnosti – golman Ljuljanović 

i centarhalf Orahovac, samo kada 

nijesu bili u postavi svoga Kluba. 

Na utakmici sa Bokeljom, 26. 

maja, pobjednički pehar, kapitenu 

Edinu Lekiću, uručio je Dušan Vlaisavljević, 

selektor mlade reprezentacije 

Crne Gore. 

Husein Ceno Tuzović 

Jul, 2013.

Revija FORUM 

Sport 

Naša fudbalska svakodnevnica: Varvari i Delije 

Primitivizam i kultura 

Bez pretjerivanja i samohvale 

moram reći da sam dobar poznavalac 

prilika i događanja 

na našoj fudbalskoj pozornici. Čak 

i u državama nastalim na zgarištu 

SFRJ. Puno sam razmišljao o tome. 

Čak sam o onome što nam se evo 

godina i više zbivalo, dobro ili ružno, 

razgovarao sa vrhom rukovodstva FK 

Budućnost. Jer, Budućnost je zapravo 

u centru pažnje ne samo domaćih 

nego i međunarodnih institucija. Posebno 

njeni navijači – VARVARI. Oni 

su privilegovani društveno – sportski 

segment, koji je od rukovodstva Kluba 

dobio ne male pogodnosti. 

Dijeleći dionice, Klub im je odvojio 

2%. Dao im je i prostoriju ispod stadiona 

sa strane od crkve Svetog Đorđa. 

Na putovanjima im obezbjeđuje i 

plaća prevoz – autobuse i željeznicu. 

Dakle, sve što je za mnoge fudbalske 

poklonike neprihvatljivo i nerazumljivo. 

To je počelo negdje oko 1990, 

dok smo, kao Republika, bili u sastavu 

zajedničke države SRJ. Nastavljeno 

je i poslije dobijanja nezavisnosti i međunarodnog 

priznanja. 

A što su ti vajni navijači – VAR- 

VARI učinili svome Klubu? Nećemo 

pominjati incidente sa Crvenom zvezdom 

i Partizanom, kada je stadion od 

baklji, petardi i drugih pirotehničkih 

rekvizita, gotovo bio u plamenu. 

Za uzvrat - Budućnost je kažnjavana 

kako to propisi nalažu. Nije bilo 

pardona. Takvo, ili još gore, ponašanje 

nastavljeno je i u samostalnoj 

Crnoj Gori. Njen glavni grad – Podgorica, 

doživljava pravi kolaps. VARVARI 

nemaju milosti. Prave incidente, koji 

skupo koštaju Klub. Nije pošteđena 

ni reprezentacija Crne Gore, čiji su 

rezulatati na međunarodnoj sceni za 

divljenje. 

FK Budućnost je jedini Klub u 

službenim natjecanjima na fudbalskim 

stadionima širom Evrope, koji 

je, zbog svojih navijača - VARVARA – u 

jednoj polusezoni kažnjen sa šest utakmica 

zabrane igranja bez prisustva 

publike. A uskoro će to morati i na prvoj 

narednoj međunarodnoj utakmici. 

Na nedavnoj utakmici sa Lovećnom 

izazvali su prekid, pa je nadležni organ 

FSCG službeno bodove dodijelio 

Cetinjanima. Ta 3 boda, i prije toga još 

toliko koje im je “poklonila” Mladost 

(O:5), izvukla su ih iz zone ispadanja 

ili iz doigravanja (baraža). 

Zbog toga je, 28. maja, Disciplinski 

sud kaznio Budućnost sa još šest 

utakmica igranja bez publike. To je s 

onih prethodnih šest – ukupno 12. 

Dakle, gospodo VARVARI, premnogo 

je, čak i ako je od vas. 

Nijesam sklon nipodaštavanju 

onoga što je ta skupina navijača učinila 

za Klub. Ali, ove kazne poništavaju 

sve ono dobro, a Klubu ruše 90-godišnji 

ugled, koji je mukotrpno stvarao i 

čuvao, čak i onda kada se, čak zbog 

pristojnih povika “naprijed crveni” privođeni 

u zatvor. 

Saznao sam da se uskoro očekuje 

usvajanje Zakona o sportu. Vidjećemo 

šta će biti. Ali, bez obzira na to, 

Klubu predlažem da zabrani VARVA- 

RIMA kolektivni dolazak na utakmice; 

da im oduzme prostorije na stadionu i 

uskrati dionice, koje im ne pripadaju. 

Barem ne ovoj sadašnjoj generaciji. U 

protivnom, ostaće njihov “rob”. 

A sada o jednom kulturnom, civilizacijskom 

i sportskom postupku navijača 

Crvene zvezde – Delija. 

Saznali su da je nekadašnji centarfor 

njihovog Kluba - Husref Musemić 

imao zdravstvenih problema sa 

srcem. Zbog toga je operisan, ugrađeni 

su mu baj-pasovi. Dva ili tri, svejedno. 

Ali ono što je obradovalo sve prave 

poklonike fudbalskog sporta jeste njihovo 

pismo oboljelom Musemiću. 

Prenosimo ga u cjelini preuzetog 

iz beogradskog lista “Sportski žurnal”. 

Citiramo: 

- “Divan gest navijača Crvene 

zvezde. Na originalan način poslali su 

podršku Husrefu Musemiću, treneru 

Sarajeva i nekadašnjem centarforu 

kluba sa Marakane koji je nedavno 

imao operaciju na srcu. 

“Dragi naš Husrefe, ovaj mali 

poklon samo je znak da te navijači 

Zvezde nisu zaboravili. Nismo zaboravili 

sve one golove koje si postizao za 

klub koji volimo, tvoju energiju i strast 

kojom si igrao za crveno-bele boje. 

Nadamo se da ni ti nisi zaboravio huk 

Marakane, kad se sa tribina orilo “Husrefe, 

Husrefe”. Bio si i ostao gospodin. 

Što si govorio o našoj Zvezdi uvek 

lepo i sa poštovanjem, nikada nećemo 

zaoboraviti. Zato, istog trenutka 

kad smo čuli da je tvoje zdravstveno 

stanje narušeno, odlučili smo da ti 

poželimo brz oporavak. Nadamo se 

da će ti poklon probuditi uspomene 

na srećne dane u Beogradu i Zvezdi i 

dati snage da pobediš sve ono što te 

u ovom trenutku snašlo. Pobedi zbog 

sebe, na radost svih nas. Vole te tvoji 

zvezdaši”. 

Musemića je dirnuo gest navijača 

Crvene zvezde, odmah im je odgovorio: 

“Hvala svim navijačima Zvezde 

na podršci. Moja porodica i ja smo 

prijatno iznenađeni vašom brigom i 

pažnjom. Ovim gestom ste ponovo pokazali 

da ste veliki klub, veliki ljudi… 

Čast mi je da sam u jednom dijelu života 

bio dio toga, podsjetili ste me da 

ću uvijek biti jedan od vas. Hvala što 

niste zaboravili da sam iskreno i svim 

srcem igrao za crveno-bele. Iskreno 

sam dirnut, hvala svim Delijama.” 

Tako se voli svoj klub ! 

Husein Ceno Tuzović 

Jul, 2013. 65

Vjerski pojmovnik 

Revija FORUM 

Nasihat - riječ 

koja mijenja svijet 

Nasihat narodu, običnom svijetu, spada u kategoriju 

upućivanja na dobro i odvraćanja od 

zla. U ovoj kategoriji nasihat mora biti diskretan, 

dobronamjeran. Čovjek ne treba biti zlonamjeran 

da dobar nasihat koristi u zle namjere. 

Piše: ef. Enes Burdžović 

Riječ nasihat je nekada bila jako prisutna u jezičkoj 

tradiciji muslimana ovog podneblja. Danas je njena 

upotreba, na žalost, prisutna samo u teološkim obraćanjima, 

dok u svakodnevnom govoru polako zamire. 

Ovaj pojam dolazi od trokonsonantske osnove 

glagola ne-sa-ha, što znači prečistiti, derivirati. 

Kaže se nesaha el-’asel, - prečistio je med, tj., 

odvojio ga je od voska. Kasnijom upotrebom, 

ova se riječ ustalila u značenju dobronamjernog, 

iskrenog savjeta. 

U širem teološkom kontekstu, 

nasihat može značiti savjetovanje 

kroz navraćanje čovjeka na dobro, 

iskreno, dobronamjerno. Mnogo puta 

dobar nasihat bude kontraproduktivan, 

povrijedi onog kome se nasihati, 

pokrene lavinu glasina, i čovjeku vlastiti 

ponos ne dozvoli da posluša nasihat kojim 

je izložen javnom podsmjehu. Zato znameniti 

islamski učenjak, imam Šafi’ija, kaže: „Ko savjetuje 

svog brata tajno, istinski ga je nasihati, a ko 

ga savjetuje javno, ponižava ga i vara.“ 

Izvornost i dubinu značenja ovog termina možda 

najbolje znaju prezentovati primjeri njegove praktične 

upotrebe. Kada je osoba bliska nekoj lošoj životnoj odluci, 

onaj ko ga od nje odvraća reći će: „Nasihatio sam 

ga da to ne čini.“ Ili: „Prihvatio sam babov nasihat“. 

Kur’an pominje da su prijašnji božiji poslanici nasihatili 

svoje narode, skrećući ih sa puta propasti. 

Muhammed, s.a.v.s., je nasihat stavio na prijestolje 

vjere, rekavši: „Vjera je savjet“. Vjernik je onaj ko 

nasihati, vjernik je i onaj koji prihvata nasihat. A muhaddisi 

– eksperti vjerovjesničke tradicije, kažu za ovu 

izreku Muhammeda, s.a.v.s., „Ovaj hadis je četvrtina 

vjere.“ 

Prenosi Muslim u svom Sahihu od Temima ibn 

Evsa ed-Darija, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., 

rekao:„Vjera je nasihat, vjera je nasihat, vjera je nasihat. 

Temim pripovijeda: „Rekosmo: Za koga, o, Božiji 

Poslaniče?“ Reče: „Za Allaha, Njegovu Knjigu, Njegovog 

poslanika, za vođe muslimana i njihov narod! “. 

Kada bi Muhammed, s.a.v.s., želio da istakne važnost 

nečega o čemu govori, ponovio bi to nekoliko puta. 

Vjera je nasihat za Allaha, tj., iskreno vjerovanje 

u Njega. 

Nasihat Njegovoj knjizi, Kur’anu, iskreno ne samo 

deklarativno življenje po onom što Kur’an nalaže. 

Nasihat poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., je dosljedno 

slijeđenje njegove prakse, iskreno koračanje 

njegovim stazama. 

Nasihat vođama, liderima, u širem značenju 

uzeto – svim nadređenim i osobama na pozicijama 

sa kojih se upravlja i odlučuje. Hadis 

ukazuje da javna ličnost treba biti spremna 

i na javni nasihat. 

Tako ga je razumio i jedan od velikana 

islamskog ummeta, Omer ibn 

el-Hattab, r.a. Jednom mu je jedan 

čovjek rekao: „Boj se Boga o Ibn el- 

Hattabe!“ Pa je nekim prisutnima zbog 

tih riječi bilo neprijatno, a Omer na to 

reče: „Pustite ga. Tako mi Allaha, neće biti 

dobra u vama sve dok ne budete izgovarali te 

riječi, niti će biti dobra u nama sve dok ih ne budemo 

slušali “. 

Nasihat narodu, običnom svijetu, spada u kategoriju 

upućivanja na dobro i odvraćanja od zla. U ovoj 

kategoriji nasihat mora biti diskretan, dobronamjeran. 

Čovjek ne treba biti zlonamjeran da dobar nasihat koristi 

u zle namjere. 

Iz ovog hadisa vidimo širinu demokratičnosti savjeta 

kojima je Muhammed, s.a.v.s., zadužio čovječanstvo. 

Lideri, uglednici, običan svijet, svi moraju biti 

pripravni da prime nasihat. Od vjere je uputiti nasihat, 

od vjere ga je i prihvatiti. 

Kažu da ko želi istinu, mora biti spreman i da je 

podnese. Isto je i sa nasihatom. Ko traži valjan nasihat, 

mora biti spreman i da ga bez ljutnje prihvati. Nasihati 

su poput gorkog lijeka, teški za progutati, ali blagotvorno 

djeluju. 

66 

Jul, 2013.

forum 27 - Forumbosnjaka.com

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?