FAO pomaže u jačanju protupožarne preventive - Hrvatske šume

Bukve u g.j. Haljevo
– Kozaračke šume
Jedan od Dunavaca
varno i gotovo cijele godine vodoplavno
područje između dviju
naših najvećih rijeka. Po drugima
od mađarske riječi bor – vino i
anya – majka, jer su još rimski vojnici
na Baranjskoj planini i drugim
povišenim gredama sadili vinovu
lozu koja je ovdje posebno dobro
rodila i od koje su Hrvati i Mađari
radili izuzetno dobro vino.
Baranju je 30. siječnja 1699. g.
austrijski car Leopold I. dodijelio u
posjed princu Eugenu Savojskom,
u znak zahvalnosti za njegove
vojne zasluge u borbama protiv
Turaka.
Opustošena Baranja pod turskom
vlašću, dolaskom Eugena
Savojskog naglo doživljava svoju
preobrazbu. Dio izbjeglog življa
vraća se, a sa Eugenom Savojskim
stiže i njemački živalj: trgovci, obrtnici
i drugi, koji plodnu baranjsku
zemlju, šume, šikare i močvare
pretvaraju u plodna polja, krče
šumu, bave se lovstvom i ribolovom.
Princ Eugen Savojski prema
svom pustolovnom duhu, podiže
prve lovačke kuće i dvorac u Bilju.
Tako možemo reći kako je zapravo
od Eugena Savojskog započeo
novi gospodarski život Baranje.
To je bilo vrlo brzo prepoznato i
na Bečkom dvoru koji ga 1716. g.
imenuje za službenog korisnika
čitavog posjeda. Nažalost, nakon
smrti Eugena Savojskog 1736. g.,
koji nije imao nasljednika, čitavo
vlastelinstvo pripalo je carskom
dvoru tako da se tijekom tri stoljeća
ovdje smjenjuju nasljednici
Habsburške Monarhije, sve do
pada Austro-Ugarske Monarhije
1918. g., završetkom I. svjetskog
rata. Južni dio Baranje, umjesto
da se veže sa Slavonijom i domovinom
Hrvatskom, kojoj pripada
od VI. stoljeća, pripao je Kraljevini
SHS pa je tako vlastelinstvo »Belje«
proglašeno Državnim dobrom pod
upravom Beograda. Odvaja se poljoprivreda
te nastaje Poljoprivredno
dobro »Belje«, a od šumarstva
i lovstva nastaje Lovište »Tikveš« i
izdvaja se močvarni dio Kopačkog
rita u Rezervat. Početkom II. svjetskog
rata Baranju zauzima vojska
Kraljevine Mađarske, u Lovačkom
dvorcu Eugena Savojskog u Bilju,
uspostavljaju Biološku stanicu
»Albertina«. Pred kraj rata, u jesen
1944. g., Baranja je ponovno u sastavu
nove države FNRJ.
Gotovo pet desetljeća prošlog
stoljeća, sva nastojanja vlasti iz
Beograda, nisu uspjela odvojiti
Baranju od matične domovine Hrvatske.
Ni okupacija Baranje tijekom
Domovinskog rata nije dugo
trajala, ali je zato opustošena i
opljačkana sva imovina PIK Belja,
kao i lovstvo i šumarstvo. Mirnom
reintegracijom 1997. g. područje
Baranje vraćeno je Hrvatskoj. U
okviru nove hrvatske samostalne
države, desna obala Dunava od
Batine do Iloka, postala je državna
granica Republike Hrvatske.
Baranja je pretežito
ravničarsko područje površine
1214 km četvornih. Do Domovinskog
rata u Baranji je živjelo blizu
55.000 žitelja, tijekom okupacije
izbjegao je većinski hrvatski i mađarski
živalj, koji se nije sav vratio
u nju nakon Mirne reintegracije
1997. g. Tako danas Baranja ima
tek oko 40.000 stanovnika.
Gotovo trećinu površine čine
močvarni ili poplavljeni dijelovi nizine
uz rijeku Dravu i Dunav, gdje
se na utoku Drave u Dunav nalazi
i poznati Park prirode Kopački rit
površine 229 km četvornih. Posebni
zoološki rezervat najvrjedniji
dio Kopačkog rita, koji se nalazi
i na popisu Ramsarske konvencije
najvrjednijih močvarnih staništa
na svijetu, proteže se na više od
70 km četvornih. Ali Baranja ima i
svoju Baranjsku planinu na sjeveru,
s najvišim vrhom od 243 m.
Od nekadašnje bogate i plodne
Baranje, u kojoj je dominirao gospodarski
subjekt PIK »Belje« koji
je na vrhuncu svog poslovanja
upošljavao i više od sedam tisuća
djelatnika, privatizacijom i pljačkom
tijekom okupacije, nije ostalo
gotovo ništa. Ostale su zapuštene
beljske oranice, opustošene farme,
u Europi priznati Beljski vinogradi
prodani su strancu. A krasili su je
12 Broj 114 • lipanj 2006. HRVATSKE ŠUME