Avgust, 2010. go di ne Broj 16 www.forumbosnjaka.com Go di na V

forumbosnjaka.com

Avgust, 2010. go di ne Broj 16 www.forumbosnjaka.com Go di na V

Glasilo o

duhovnom,

kulturološkom,

nacionalnom

identitetu

i položaju

Bošnjaka/Muslimana

u Cr noj Go ri

Avgust, 2010. go di ne Broj 16 www.forumbosnjaka.com Godina V


Obelježavanje Dana Srebrenice

web: www.forumbosnjaka.com

mail: info@forumbosnjaka.com


REVIJA

FO RUM Glasilo

o duhovnom,

kulturološkom,

nacionalnom identitetu i položaju

Bošnjaka/Muslimana

u Cr noj Go ri

SADRŽAJ

IZ NAŠEG UGLA

Povodom petnaeste godišnjice zločina u Srebrenici

NESHVATLJIVA AMNEZIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

HRONIKA

I nakon posljednjih lokalnih izbora

U CRNOJ GORI BEZ BITNIJIH PROMJENA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

Izmjene izbornog zakonodavstva odložene za septembar

JOŠ JEDNO ODLAGANJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Prvi rezultati Vladinog projekta povratka raseljenih iz Bukovice

USELJENE PRVE KUĆE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Presuda za ratni zločin u logoru Morinj

ŠESTORICA OSUĐENIH. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

U Haškom Tribunalu izrečene nove presude za genocid u Srebrenici

NOVE PRESUDE ZA GENOCID. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Otkriven grb na zgradi bivšeg Turskog poslanstva na Cetinju

PEČAT SLAVNOG VREMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Održani i Drugi crnogorsko - turski susreti prijateljstva

RASPRAVA O DINASTIJI CRNOJEVIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj(TIKA) uređuje Petnjicu kod Berana

USKORO PRVA MODERNA ULICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

KRITIČKE PARALELE

Manifestacije povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

MRLJA NA SAVJESTI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Rifat Rastoder

SRAMOTA KOJA JOŠ ČEKA OBJAŠNJENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14

Paraschiva Badescu, šefa Misije OSCE u Crnoj Gori

ČUVAJTE SE ZABORAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore

POSLJEDNJA LINIJA ODBRANE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

IZDAVAČ:

Forum Bošnjaka / Muslimana

Crne Gore

* * *

PREDSJEDNIK SAVJETA:

Husein - Ceno Tuzović, prof.

PREDSJEDNIK

UPRAVNOG ODBORA:

Mir sad Ras to der

ADRESA:

Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32

www.forumbosnjaka.com

e-mail:

info@forumbosnjaka.com

Žiro račun:

550-3841-06

Podgorička banka

* * *

KOORDINATORI:

Melita Rastoder

Adnan Prekić

* * *

GRAFIČKA PRIPREMA:

Adil Tuzović

* * *

ŠTAMPA:

Grafokarton, Prijepolje

TIRAŽ: 2000

Rješenjem Ministarstva kulture i

medija Crne Gore broj 582, od 6

aprila 2006. godine, revija Forum se

upisuje u evidenciju medija.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

3


SA DR ŽAJ » » »

r e v i j a

Dr Haris SilajdŽić, predsjedavajući Predsjedništva BiH

APEL EVROPSKOJ UNIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

Reisu-l-ema dr Mustafa Cerić

DOVA ZA BUDUĆNOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

REKLI SU O SREBRENICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

Dan sjećanja iz drugog ugla

SKICA ZA SCENARIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

Piše : Mirsad Rastoder

DRUŠTVO

U susret novom popisu

POKUŠAJ NOVOG RASPAMEĆIVANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

Piše: Omer Mehedović

Peta bošnjačka Sehara u Plavu i Gusinju

KAKO DO OPŠTINE I IDENTITETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

Kutak za dokone

TEFERIDŽ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

Piše: Ervin Spahić

KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE

Izložba slika Džengisa Režepagića u Podgorici

ZVIJEZDA TJERA MJESECA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

SLIKA JE KAO PJESMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37

Piše: Ferid Muhić

Bilten „Bihor“ prerasta u ozbiljno bošnjačko glasilo u Luksemburgu

KO TO TAMO PIŠE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

Piše: Faiz Softić

O jeziku „mikrofonskom“

AKCENTI KAO NA ŠTRAFTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40

Piše: Bratislav Kokolj

Muzičko nasljeđe Crne Gore: Hamdije Šahinpašića

ŽIVA ETNOMUZIČKA RIZNICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

Piše: Rajko Cerović

REPORTAŽA

Priča iz zavičaja

ZAKOPANO ZLATO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45

Piše: Remzija Hajdarpašić

FELJTON

Rifat RASTODER: Pravo na ime (II)

KO SU I OD KADA BOŠNJACI CRNE GORE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47

VJERSKI POJMOVNIK

RAMAZANSKI POST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50

4 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « IZ NA ŠEG UGLA

Povodom petnaeste godišnjice zločina u Srebrenici

Neshvatljiva amnezija

Minula je još jedna godišnjica genocida

u Srebrenici. Još jedna masovna

dženaza identifikova nih žrtava. Još

jedan skup kajanja i sjećanja. Sve više i

riječi i gestova za poštovanje i nadu, ali

i onih koji teško da se i mogu objasniti.

U Potočarima kod Srebrenice – mjestu

nekadašnjeg sabirnog centra većine

od preko 8000 srebrenički žrtava,

11. jula tekuće 2010. godine, u prisustvu

više desetina hiljada ljudi, obavljena

je dženaza 775 novoidentifikov a nih

žrtava. Deženazi su, između ostalih,

prisustvovali i: predsjednik Crne Gore,

Filip Vujanović; predsjednik Srbije, Boris

Tadić; predsjednik Vlade Republike

Turske, Redžep Taip Erdogan, te predsjednici

i drugi visoki zvaničnici ostalih

država regiona, Evrope i svijeta. Po s -

ebnim porukama i apelom da se slično

nikada više ne ponovi, oglasili su se i

predsjednik SAD-a Barak Obama, kao i

britanski premijer Dejvid Kameron.

I u Crnoj Gori, dva dana ranije - up -

ravo na dan prošlogodišnjeg usvajanja

Rezolucije evropskog parlamenta o

Srebrenici, u holu Skupštine Crne

Gore, otvorena je izložba veoma potresnih

fotografija i drugih dokumenata o

počinjenom zločinu. Izložbu je, u prisustvu

znatnog broja poslanika iz svih

političkih grupacija, otvorio Predsje d -

nik Skupštine Crne Gore Ranko Krivo -

kapić, a pod njegovim pokroviteljstvom

i u organizaciji Foruma Bošnja -

ka /Mu s limana Crne Gore, istog da na

naveče, u sali Crnogorskog narodnog

pozorišta održana je prigodna akademija

na kojoj su govorili: Rifat Rastoder,

potpredsjednik Skupštine Crne Gore

ali i autor Deklaracije i inicijator usvajanja

Rezolucije o Srebrenici; Paraskijeva

Badesku, ambasador OSCE-a u Crnoj

Gori; te Ranko Krivokapić, predsjednik

Skupšt ine Crne Gore. Besjedama je pr -

ethodio poetsko – muzički omaž „Suze

Srebrenice“, sa stihovima Abdulaha

Sidrana i kompozicijom „TEWBA“, pr -

of. Senada Ga čevića, u režiji Huseina-

Bata Du kaj i organizaciji čelnika Fo -

ruma B/M - Mirsada Rastodera i Huseina

– Cena Tuzovića.

Teško da je, međutim, moglo ostati

nezapaženo da se u Crnoj Gori ni

povodom novoustanovljenog evropskog

Dana sjećanja na žrtve srebrenice,

osim pomenutih predstavnika Skup š -

tine, OESC, Evropske Komisije i Fo -

ruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore,

niko drugi – kako iz vladinog, tako i tzv

nevladinog sektora - nije ni oglasio.

Posebno je začuđujući muk Minist -

arstva za ljudska i manjinska prava,

nacionalnih vijeća Bošnjak i Muslim -

ana, te brojnih drugih „zaštitnika“ pravde

i zagovornika suočavanja sa istinom

o događajima iz po sljednje jugoslovenske

tragične ratne drame. Uz časne izuzetke,

nijesu se ni ovom prilikom proslavili

ni tzv javni, kao ni „nezavisni“

mediji.

Riječju, još je dosta neshvatljive

amnezije ili suzdržanosti, svejedno je.

Nikakva satisfakcija nebi smjela biti

to što ni u ostalim državama regiona,

kao ni većini članica same Evropske

Unije, situacija ništa nije bila bolja.

U Beogradu, uprkos nedavnom us -

vajanju rezolucije o osudi zločina u

Srebrenici, u noći između 10. i 11. jula,

centar je osvanuo pod plakatama sa

natpisom: „Srećan Vam 11. jul – dan

oslobođenja srpskog naroda Srebre -

nice“.

Još tužnija je situacija u Bosni i

Hercegovini. Dok Bošnjaci i dalje žive

ulogu žrtve iz koje nikako da izađu,

Srbi poriču ili, u najblažem, na sve

moguće načine pokušavaju relativizovati

dimenzije zločin. I tako u krug i

nedogled.

Bojati se da će tako biti sve dok

upravo Evropska Unija i UN -e, odnosno

najpozvanije njihove institucije,

konačno, jasno ne priznaju zašto je i

kako uopšte i dopušten zločin u Sr -

ebrenici, te zašto se i dan danas dopušta

go tovo bezobzirno razaranje čak i

onga što je, od države Bosne i Her -

cegovine, nadživjelo nebrojane zločine.

A ko na to da, makar, podsjeća prije

onih kojima je BiH i bošnjaštvo

makar identitetsko izvorište. Nije valjda

da je zaokupljenost kojekakvim

manifestacijama i dotacijama već učinila

svoje.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

5


IZ NAŠEG UGLA » » »

r e v i j a

FLEŠ VIJESTI

Manjinski

narodi

U Crnoj Gori nijesu srazmjerno

zastupljeni u organima državne i

lokalne uprave, u izvršnoj i sudskoj

vlasti, iako to nalaže domaće zakonodavstvo

ali i brojni međunarodni

dokumenti koje je Crna Gora dužna

da poštuje. To je zajednička ocjena

kako izvještaja državnih organa,

tako i civilnog sektora.

I nakon posljednjih lokalnih izbora

U Crnoj Gori bez

bitnijih promjena

Nove knjige

Stigle su kao poklon u biblioteci

Centra za kulturu u Plavu. Donatori

su: Bošnjačko naci o n alno vijeće iz

Novog Pazara, Izd a vačka kuća

Centar za bošnjačke studije iz Tutina

i "Alman ah".

10-4

Jednostranim proglašenjem

nezavisnosti Kosova nijesu pr e -

kršeni međunarodno pravo, re -

zolucija 1244, ni međunarodni pr -

avni poredak na Kosovu, sa opštio

je Međunarodni sud pra vde u

Hagu.

Davidova

zvijezda

Roman Zuvdije Hodžića, pr e v -

eden je na slovenački jezik. Ro man

je izdala kuća „Apokalipsa” a prevođenje

i štampanje Hod ž i ćevog

romana organizovalo je zavičajno

društvo Plava i Gu s i nja „Izvor”, najstarije

udruženje Crnogoraca u

Sloveniji.

Na posljednjim lokalnim izborima u

Crnoj Gori, održanim 22. maja 2010.

godine, u 12. od ukupno 14 opština, vla -

st su osvojile stranke, vladajuće i na

državnom nivou. Izbori su, šta više,

pokazali jačanje vladajuće koalicije a

pobjednikom se može smatrati SDP,

koja je osvajanjem 10% glasova u Pod -

gorici i tako ostvorila pretpostavku da

od nje zavisi formiranje lokalne vlasti u

glavnom gradu.

U Podgorici, inače, niko nema apsolutnu

vlast. Koalcija DPS, Bošnjačka

stranka i Liberalna partija osvojila je 28.

mandata, jedan manje od onoliko koli -

ko je potrebno za apsolutnu vlast u gla -

vnom gradu. Koalicija "Bolja Podgorica,

bolja Crna Gora" osvojila je 24. mandata

a SDP koji je nastupio samostalno 5

mandata.

Koalicija DPS i SDP su zajedno za -

džale dosadadšnju apsolutnu vlast u

Bijelom Polju, Baru, Danilovgradu, Ro -

žajama i u Šavniku. U Beranama su te

dvije stranke osvojile više mandata ne -

go na prošlim izborima, pa imaju 19. što

je apsolutna vlast u tom gradu. Te partije

dobile su vlast u Žabljaku gdje je do

sada većinu imala opozicija, sada DPS i

SDP imaju 16 manadata a koalicija "Bolji

Šavnik", 13 mandata.

Opozicija je uspjela da sačuva vlast

jedino u Pljevljima i u Plužinama. Koali -

cija "Bolja Pljevlja, osovjila je 18 mandata

a koalicija "Evropska Pljevlja! 17. U

Plužinama je vlast osovojila SNP. Od

mo gućih 30, SNP je osvojio 17 odborni -

čkih mjesta.

U Plavu koalicija SDP-DPS osvojila je

14. mandata , Bošnjačka stranka 8, Bolji

Plav 5, Partija za Gusinje 2, Demokra -

tska unija Albanaca, Demokratski savez

i FORCA po 1 mandat.

U Ulcinju najviše glasova za DPS i

Demokratsku uniju Albanaca, 14, mandata,

na drugom mjestu je FORC-a sa 11

mandata, koalicija za "Bolji Ulcinj i SDP

osvojili su po dva mandata. Partija De -

mokratskog prosperiteta i Demok ratski

savez u Crnoj Gori, dobila su po jedan

mandat.

U gradskoj opštini Golubovci, najviše

mandata dobila je opozicija, ali ne

dovoljno da bi formirala apsolutnu

vlast, a u Tuzima, pobijedila je koalicija

DPS, Demokratska unija Albanaca i

Bošnjačka stranka sa 11 osvojenih mandata.

6 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « HRO NI KA

Izmjene izbornog zakonodavstva odložene za septembar

Još jedno odlaganje

Na usklađivanje izbornog zakonodavstva sa

ustavom, koje između ostalog, predviđa i povoljnije

uslove za učešće lista sa nacionalnim predznakom na

izborima za odbornike i poslanike sačekaćemo još.

Skupština će o izbornom zakonodavstvu raspravljati

najvjerovatnije tek u septembru, pošto nije obezbijeđena

dvotrećinska većina za podršku predlogu tog

zakona u parlamentu.

Prema predloženom tekstu zakona koju je pri -

premila parlamentarna Radna grupa odbornike i

poslanike biraju i pravo da budu birani, imaće jedino

građani sa crnogorskim državljanstvom, ali će ta odr -

edba početi da važi godinu dana od usvajanja predloženih

izmjena. U istom tekstu navodi se da će u

raspodjeli mandata učestvovati izborne liste koje su

dobile najmenje tri odsto od ukupnog broja važećih

glasova. Ako nijedna od lista određenog manjinskog

naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice ne

ispuni taj uslov, a pojedinačno dobiju najmanje 0,7

odsto važećih glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli

mandata kao jedna zbirna izborna lista sa ukupno

dobijenim brojem važećih glasova. Liste manjinskog

naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice koje

u ukupnom stanovništvu čine do dva odsto, ukoliko,

takođe, ne pređu cenzus, najuspješnija od njih sa najmanje

0,4 odsto važećih glasova stiče pravo na jedan

mandat. U Predlogu se navodi alternativa SNPa i Nove

koji zajtjevaju da u tom slučaju partija mora osvojiti

barem 0,7 odsto glasova, dok iz Hrvatske građanske

inicijative traže da to bude 0,2 odsto.

Izborne liste za izbor odbornika koje na izborima

učestvuju za autentičnu zastupljenost određenog

manjinskog naroda ili manjinske nacionalne zajednice,

u slučaju da nijedna od njih ne ispuni uslov, a

pojedinačno dobiju najmanje jedan odsto važećih

glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata

kao jedna zbirna izborna lista sa ukupno dobijenim

brojem važećih glasova, piše u tekstu predloženog

zakona.

Prvi rezultati Vladinog projekta povratka raseljenih iz Bukovice

Useljene prve kuće

Bina i Fahrudin Čutuna prvi su probli led, idućeg

mjeseca u nove kuće vratiće se u još 11 porodica koje

su 1992 1993 izbjegle sa ovog područja

Ministar rada i socijalnog staranja Suad Numanović

posjetio je krajem jula Bukovicu, održao sastanak sa

predstavnicima Udruženja Bukovičana sa kojima je

razgovarao o infrastrukturnom projektu, koji na

osnovu Odluke Vlade Crne Gore implementira Dire -

kcija javnih radova, čiji je cilj stvaranje kvalitetnih uslova

za povratak raseljenih građana MZ Bukovica, koji

su taj kraj napustili tokom 1992. i 1993. godine, tako i

za domicilno stanovništvo", saopšteno je iz Minista -

rstva.

Procijenjena vrijednost za završetak projekta je 4, 5

miliona eura, a Vlada je već uložila skoro polovinu

sredstava, odnosno do kraja ove godine biće utrošeno

više od dva miliona eura.

U Bukovici je već izgrađeno i rekonstruisano 12

stambenih objekata, a u toku je o priključenje na elektrodistributivnu

mrežu. Očekuje se da će do kraja

avgusta biti završeni svi radovi. U toku je rekonstrukcija

I ostalih infrastrukturnih objekata, izrada pristupnih

puteva I nasipanje lokalnih puteva, rekonstrukcija

elektrodistributtvne mreže i izrada projekta sa geomehaničkim

istraživanjima za sanaciju klizišta na lokal -

nom putu Piperi - Kovačevići.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM 7


HRO NI KA » » »

r e v i j a

FLEŠ VIJESTI

Nijesam

kriv

Kazali su svi sedam bivših

pripadnika Vojske Jugoslavije

krajem juna na početku gla -

vnog pretresa za zločine protiv

čovječnosti počinjene u Buko -

vici. Glavni pretres u slučaju Bu -

k o vica nastavlja se 21. septembra

saslušanjem svjedoka-ošte -

ćenih.

Presuda za ratni zločin u logoru Morinj

Šestorica

osuđenih

Bez

dokaza

Tako je Sud za ekstradicije u

Londonu ocjenio zahtjev Srbije

za izručenje bivšeg člana Pre d -

sjedništva BiH. Ejupa Ganića za

navodne ratne zločine u Dobr o -

v o ljačkoj ulici u Sarajevu. "Nije

mi predočen nijedan novi do k -

az koji bi se mogao nazvati up-e -

čatljivim ili pouzdanim. Ovaj

proces je pokrenut i koristi se u

političke svrhe", rekao je sudija

Timothy Workman obrazlažući

presudu.

Španski

sud

Donio je odluku da vlastima

Bosne i Hercegovine isporuči

Veselina Vlahovića Batka osumnjičenog

za desetine ubistava,

silovanja i protjerivanja nesrpskih

građana u sarajevskim na s -

e ljima Grbavica, Kovačići i Vraca

tokom 1992. i 1993. godine.

Viši sud u Podgorici proglasio je

sredinom maja krivim šestoricu pripadnika

pripadnika bivše JNA za ratni

zločin protiv ratnih zarobljenika u

logoru Morinj kod Kotora početkom

1990-ih.

Mlađen Govedarica, Ivo Gojnić,

Zlatko Tarle, Špiro Lučić, Boro Gligić i

Ivo Menzalin proglašeni su krivim, jer

su od oktobra 1991. godine do avgusta

1992. godine u logoru Morinj “nar -

eđivali i vršili mučenje, nečovječno

postupali i nanosili velike patnje ratnim

zarobljenicima i civilima dovo đ -

enim sa dubrovačkog područja”.

Govedarica, Gojnić, Tarle, Lučić i

Gligić osuđeni su na zatvorske kazne

od godinu i šest mjeseci do tri godine

i šest mjeseci i njima se odlukom suda

ukida pritvor.

Branioci optuženih u završnoj

riječi tvrdili su kako tužilac nije izveo

vjerodostojne dokaze koji bi potvrdili

optužnicu.

Sa druge strane zamjenica crnogo -

r skog specijalnog tužioca za organizovani

kriminal Lidija Vukčević istakla je

da je krivica njih šestorice nedvosmisleno

dokazana na osnovu svjedočenja

većeg broja oštećenih iz bivšeg

Sabirnog centra u Morinju, te na os -

novu medicinske dokumentacije o

posljedicama mučenja i povredama

bivših logoraša.

Šestorica pripadnika nekadašnje

JNA terete se da su od oktobra 1991.

do polovine avgusta 1992. godine

mučili i zlostavljali više od 160 ratnih

zarobljenika koji su zarobljeni na

dubrovačkom području i odvedeni u

logor Morinj na crnogorskoj obali. U

to vrijeme je crnogorska vlast otvor e -

no podsticala agresiju na Dubrovačko

područje.

Tadašnji i sadašnji premijer Milo

Đukanović, međutim, izjavio je kako

je za vojni logor u Morinju čuo tek

1997. godine. Bivša državna tužiteljka

za čijeg je mandata pokrenut proces

za slučaj Morinj, a sadašnja predsjednica

vrhovnog suda Vesna Medenica

za događaje u tom logoru, kako je

istakla, saznala je slučajno tek 2003.

od hrvatskih kolega na seminaru.

Najviša kazna izrečena je Ivu

Menzalinu, koji je bio kuvar u logoru i

koji je osuđen na zatvorsku kaznu

zatvora od četiri godine. Menzalin je u

bjekstvu, pa je sud naložio njegovo

hapšenje.

8 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « HRO NI KA

U Haškom Tribunalu izrečene nove presude za genocid u Srebrenici

Nove presude za genocid

Haški tribunal 10. juna proglasio je

oficire Vojske Republike Srpske Vuja d -

ina Popovića i Ljubišu Bearu krivim za

genocid nad muslimanskim stanov n išt -

vom u Srebrenici u ljeto 1995. i osudio ih

na kaznu doživotne robije.

Potpukovnik Popović (53), ondašnji

načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa,

i puk o v nik Be ara, koji je istu

dužnost obavljao u Glavnom štabu VRS,

po presudi, imali su "genocidnu namjeru"

da unište zarobljene Musli m ane

kao etničku grupu, koju su sproveli kroz

operaciju organizovanog strijeljanja oko

7.000 zarobljenih.

Za pomaganje i podržavanje ge -

nocida, Tribunal je na 35 godina zatvora

osudio Draga Nikolića (53), koji je bio

bezbjednosni oficir Zvorničke briga de

VRS, utvrdivši da on nije imao ge -

nocidnu namjeru, ali da je značajno

doprinio sprovođenju genocida.

Tadašnjem komandantu specijalne

policijske jedinice Ljubomiru Borov č a -

n inu (50), Tribunal je izre k ao kaznu od

17 godina zatvora zb og pomaganja i

podržavanja ubistava, istrebljenja i pr o -

gona. Komandantu Zvorničke brigade

VRS Vinku Pandureviću (51) izrečena je

zat v o rska kazna od 13 godina zbog po -

m aganja i podržavanja ubistva, pr o g -

ona i prisilnog premještanja stan o v -

ništva.

Radivoje Miletić (63), koji je bio

pomoćnik komandanta VRS Ratka

Mladića, proglašen je krivim za ubistva,

progon i prisilno premještanje iz Sr e b -

renice i Žepe i osuđen na 19 godina

zatvora. Milanu Gveru (73), takođe Ml a -

d ićevom pomoć niku, izrečena je kazna

od pet godina zatvora, takođe, zbog

progona Muslimana iz tih enklava.

Otkriven grb na zgradi bivšeg Turskog poslanstva na Cetinju

Pečat slavnog vremena

U prisustvu brojnih zvanica i posjetilaca a u organizaciji

Presto n ice Cetinje, NVO "Građanska akcija" i Ambasade

Republike Turske, 17. jula ove godine, na zgradi nekad a šnjeg

Turskog poslanstva na Cetinju svečano je otkriven grb.

Otkrivajući grb, ambasadorka Turske u Crnoj Gori Birgen

Kesoglu kazala je da zgrada poslanstva predstavlja simbol

jednog značajnog perioda u istoriji Turske i Crne Gore.

- Ovdje su dvije zemlje razvijale prijateljske odnose što

potvrđuju brojna dokumenta kojih i u muzeju kralja Nikole

ima mnogo. Danas Crna Gora za nas predstavlja jednu od

najprijateljskijih zemalja na Balkanu - kazala je, pored ostalog,

ambasadorka Kesoglu.

Gradonačelnik Prestonice dr Milovan Janković, kazao je da

je postavljanjem grba ispunjen veliki dug prema istoriji.

- Turska i Crna Gora ispisale su veličanstvene stranice

međusobnog odnosa u ratu i miru. Ovaj slavni grb Turske

imperije na njenom nekadašnjem poslanstvu ostaće kao trajni

Prva ambasada

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine Turska i Crna

Gora uspostavljaju diplomatske odnose. Prvi turski

poslanik u Crnoj Gori bio je Halid Bej. Za potrebe brojnog

poslaničkog osoblja, po odobrenju crnogorskog vladara,

turska vlada 1885. godine kupuje kuću Maša Vrbice i

postaje prva zemlja koja je vlasnik nekretnine u Crnoj

Gori. Danas se ova zgrada koristi za potrebe Fakulteta

dramskih umjetnosti.

spomen i svjedok da bez Turske ne bi bilo crnogorske slave,

ponosa i veličine. Danas naše dvije zemlje na temeljima svojih

burnih istorijskih prošlosti streme integracijama u kojima će

se naći jedna pored druge gradeći mostove prijateljstva, saradnje

i poštovanja među sobom i sa drugim državama i narodima.

To nas ispunjava radošću i gordošću kao što je gord ovaj

grb-spomenik velike Turske imperije koja je ostavila takve

tragove čija slava i veličina u našim dušama vjekovima živi i trajno

će ostati da sija sjajem dva tvorca jedne gorostasne istorije

- kazao je Janković.

Dan ranije, u Zelenom salonu Hotela Crna Gora u

Podgorici, professor dr Iber Ortajli održao je predavanje o

istoriji odnosa Crne Gore i Turske.

H.T.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

9


HRO NI KA » » »

r e v i j a

Održani Drugi crnogorsko-turski susreti prijateljstva

Rasprava o

Dinastiji Crnojević

Drugu godinu za redom Forum

Bošnjaka/Muslimana Crne Gore

or ganizovao je crnogorsko-turske

su s-rete prijateljstva. U okviru ovogodišnjih

susreta održana je i

rasprava za okruglim stolom na

temu: Uloga i značaj dinastije Cr -

nojević u istorijskom i kulturološkom

sučeljavanju i prožimanju na -

roda Crne Gore i Turske.

Na samim susretima članovi

društva crnogorsko turskog prija -

tel jstva naveli su da Turska i Crna

Gora imaju bogatu i, po mnogo

čemu, specifičnu tradiciju međusobnih

odnosa, koje su karakterisali

i prijateljstvo i sukobi ali uvijek

visoko međusobno uvažavanje.

Savremena Turska velika je podrška

i oslonac Crnoj Gori u procesima

temeljenja novobnovljene države

i evroatlantskim integracijama.

Predsjednik društva prijateljstva

potpredsjednik skupštine Rifat Ra -

s toder kazao je da su gotovo sve

velike civilizacije ostavile neizbrisive

tragove na Balkanu. Istorijski

događaji kaže Rastoder ne mogu

da se izmijene ali mogu da afirmišu

ono što je podsticaj pozitivnim

civilizacijskih tokovima. "Prirasli

smo uvjerenju da više vjekovna

istorijska upućenost Crne Gore i

Turske uprkos još vitalnom nasleđu

i drugačije svijesti obilije upravo

i takvim primjerima“ kazao je

Rastoder.

O intezivnim političkim kontaktima

dvije zemlje, sve boljoj ekonomskoj,

kulturnoj i prosvjetnoj

saradnji govorila je Emine Brigen

Kesoglu ambasadorka Turske u

Crnoj Gori. "Putevi Crne Gore i

Turske odavno su se ukrstili. Dvije

zemlje uticale su jedna na drugu

uvijek se međusobno poštovalo. I

danas Crna Gora i Turska dijele iste

vrijednosti demokratiju prava

naroda istražuju zajedničku istoriju“

kazala je Kesoglu.

Druge susrete crnogorsko-turskog

prijateljstva otvorio je sekretar

Ministarsva inostranih poslova Mi r -

sad Bibović koji je kazao da unapređenje

saradnje u rezličitim oblastima,

brojne rođačke i porodične

veze kao i tradicionalno dobri

odnosi između naših građana,kao i

ekonomsko i kulturno povezivanje

dvije džrave daju važan podsticaj

daljem snaženju odnosa Crne Gore

i Rep u bl ike Turske.

Predsjednik Savjeta Foruma Bo -

šnjaka/Muslimana Crne Gore Hu -

sein Ceno Tuzović podsjetio je da

Forum od osnivanja doprinosio

multietničkom, multivjernskom i

multikulturnom napretku Crne

Gore i da ovi susreti to potvrđuju.

Središna tema rasprave za tzv

okruglim sto9lom ove godine je

bila. Uloga i značaj Dinastije

Crnojević u istorijskom i kulturološkom

prožimanju dvaju naroda i

država.

Više je razloga koji upućuju na

potrebu temeljitijeg osvjetljavanja

uloge Dinastije Crnojević i u kontekstu

naznačene teme.

Kao prvo, upravo u periodu vladavine

Dinastija CRNOJEVIĆ desio

se i na ovim prostorima vojni i kulturološki

susret dvije velike civiliz a -

ci je - islamske i hrišćanske.

S druge strane, i neki potezi čelnika

ove Dinastije još su predmet

različitih tumačenja i doživljaja. Iz -

m eđu ostalih svakako je i onaj da je

ondašnji vladar i gospodar Crne

Gore Ivan Crnojević, nakon što je

spoznao realnost da se ne može

10 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « HRO NI KA

suprostaviti kud i kamo snažnijoj

vojsci ondašnjeg turskog, odnosno

osmanlijskog carstva, ne samo priznao

vrhovnu osmanlijsku vlast,

nego i najmlađeg sina Stanišu sa

još jednim brojem odabranih

mladića otpremio na Vojne škole

upravo u Carigradu.

Treća, čini se još indikativnija je

činjenica to što je Staniša Crn -

ojević, tokom školovanja u Car i -

gradu(1485) primio islam i kasnije,

pod imenom Skenderbeg Crno j -

ević, bio vojskov o đa i sandžakbeg

u osmanlijskoj vojsci. Na stranu što

je i prvi prestol o n a sljednik - stariji

Ivanov sin Đurađ, na k on abdikacije

1496. godine u korist srednjeg brata

Stefana, takođe sko n čao u

Turskoj gdje mu, prema nekim

informacijama, i dalje žive potomci.

Konačno, takođe je činjenica da

je Crna Gora tokom čitavog perioda

vladavine Dinastije Crnojević,

za razliku od svih ostalih okolnih

država i naroda i uprkos izrazitoj

disproporciji svih mogućih upo r -

ednih parametara sa ondašnjom

neprikosno v eno osmanlijskom

silom, ipak ut e m eljila i sačuvala i

današnje ime i sasvim zavidan nivo

državne auton o mije.

Da li su i u kojoj mjeri pomenuti

i drugi slični potezi čelnika i

članova Dinastije Crnojević bili

izraz objektivne nemoći ili, pak, u

prvom redu izraz državničke mu d -

rosti i želje da se sačuva državotvorna

nit, konačno - u kojoj mjeri je

sve to imalo uticaja na kasniji proces

neizbježnog kulturološkog su č -

eljavanja i prožimanja – pitanja su

koja zavređuju objektivan odgovor

U raspravi su učestvovali: dr Če -

d o m ir Drašković, Rajko Cerović, dr

Dr a gana Kujović, dr Šerbo Ras t o -

der, dr Novak Kilibarda, dr Mile

Bakić, mr Sait Šabotić, dr Mark Ca -

maj, Mašo Miljić, Predrag Malbaša,

te gosti iz Turske: dr Hatice Oruc i

dr Hilmi Ibar.

Husein-Ceno Tuzović

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

11


HRO NI KA » » »

r e v i j a

Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj(TIKA) uređuje Petnjicu kod Berana

Uskoro prva moderna ulica

Tek nepunih mjesec ipo dana

od potpisivanja protokola o saradnji

čelnika opštine Berane i Turske

agencije za međunarodnu saradnju

i razvoj (TIKA), u Petnjici kod

Berana već se privodi kraju izgradnja

prve ulice sa trotoarima i

svim ostalim pratećim sadržajima,

uključujući i posebno uređen prostor

sa spomen – česmom na s p -

ram novog Doma kulture, pogodnom

kako za svakodnevna druženja,

tako i za razne kulturn manifestacije.

Nova ulica je dužine oko

300 metara a vrijednost projektovanih

radova nešto preko 200 hi -

ljada eura.

TIKA je ovu investiciju odobrila

na inicijativu Rifata Rastodera, potpredsjednika

Skupštine Crne Go -

re. Imovinsko-pravne pretpostavke,

kao i osnovni projekat saobraćajnice

uradila je Opština Berane,

dok su radovi povjereni Komp a -

Petnjica

niji „Soflajn – grupa“ iz Bijelog

Polja.

Pljevlja

Skup

Čengića

Sredinom maja poznata Plj e -

valjska porodica – Čengić, bila je

na jednom mjestu. Porodično su

se okupili u Odžaku kod Pljevalja

zahvaljujući Bećiru – Beću Čengiću,

privredniku iz Sarajeva. Oku p -

ili su se iz potrebe da se zbliže, da

podijele ponos i sreću zajedničke

pripadnosti jednoj od najpoznatijih

plemićkih loza čije porijeklo

vodi u prošlost dužu od pet stotina

godina.

Istorija je zabilježila da je se d -

am članova iz ove porodice sa titulom

paše službovalo u Tašlidži –

Pljevljima, od 1642 i sa prekidima

do 1814 godine.

Prvu pilanu u ovim krajevima

podigao je 1929 godine Mehmedbeg

Čengić, koja se zvala „Braća

Čengić“, a potom je i Sulejmanbeg

Čengić otvorio 1938 godine

novu pilanu, koje su nakon Dru g -

og svjetskog rata, 1948 godine prenesene

u Pljevlja i od njih je izrastao

KID „Velimir Jakić“, današnji

kombinat Vektra-Jakić.

Više od stotinu bratstvenika je

uživalo u druženju, a mlađi članovi

koji prvi put borave u Odžaku

obilazili su mjesto, gdje su ih

domaćini Šerif i Mersudin upoznali

sa istorijatom i položajem Odža -

ka u prošlosti. Obišli su lokaciju

gdje je bila kula Čengića, koja je

uništena u toku balkanskih ratova

i trasu starog vodovoda koji je iz -

građen davne 1730 godine.

J.D.

12

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE

Manifestacije povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

Mrlja na savjesti

međunarodne

zajednice

U Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice, u petak 11. jula, ukopano je jo[ 775 identifikovanih žrtava. Kao najmlađe

žrtve ukopani su Rijad Gabeljić i Mehmed Varnica, koji su imali 14 godina kad su ubijeni. Uz druge stradale ukopan je i Rudolf

Hren uz katolički vjerski obred. Dženazu za 774 identificirane žrtve predvodio je reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa

ef. Cerić, a sahranu Rudolfa Hrena fra Martin Antunović.

Komemoraciji, koja je prema procjeni organizatora okupila oko 50.000 ljudi, prisustvovali su preživjeli članovi porodica žrtava,

brojni bosanskohercegovački i međunarodni zvaničnici, među kojima I predejednik Crne Gore, Filip Vujanović, te predstavnici

nevladinog sektora i gosti iz cijelog svijeta, koji su odali počast žrtvama najvećeg zločina koji se dogodio na tlu Evrope nakon

Drugog svjetskog rata.

Obilježavanje 15. godišnjice genocida u Srebrenici počelo je polaganjem cvijeća i odavanjem počasti žrtvama, a nešto prije učenjem

Kur'ana, nakon čega je uslijedilo dizanje zastave i intoniranje državne himne. Izveden je i recital Poema o Srebrenici i poetsko-muzički

performans Srebrenički inferno.

Nakon ovog dana, u Memorijalnom centru Potočari, od ukupno oko 8000 žrtava srebreničkog genocida, ukopano je njih 4.524.

Prisutnima su se obratili načelnik Općine Srebrenica Osman Suljić, američki ambasador u BiH Charles English, visoki predstavnik

Valentin Inzko, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Sadik Ahmetović, generalni sekretar Vijeća Evrope Torbjørn

Jagland, premijer Kraljevine Belgije Yves Leterme, turski premijer Recep Tayyip Erdogan, francuski ministar vanjskih poslova

Bernard Kouchner, predsjednik Slovenije Danilo Tirk, predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Siladžić.

Obilježavanje dana sjećanja na srebreničke i sve ostale nevine žrtve zločina počinjenih na prostorima bivše nam zajedničke

domovine tokom posljednje ratne drame, započeto je u Skupštini Crne Gore, u petak 9. jula - upravo na dan prošlogodišnjeg

usvajanja Rezolucije evropskog parlamenta o Srebrenici, otvaranjem izložbe dokumenata o počinjenom genocidu u tom bh - gradiću

između 11 i 19. jula 1995. godine, kada je samo zbog biljega vjere i imena svirepo likvidirano preko 8000 muškaraca

bošnjačke nacionalnosti. Izložbu je, u prisustvu znatnog broja poslanika iz svih političkih grupacija, otvorio Predsjednik Skupštine

Crne Gore Ranko Krivokapić, a pod njegovim pokroviteljstvom i u organizaciji Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, istog

dana naveče, u sali Crnogorskog narodnog pozorišta održana je prigodna akademija na kojoj su govorili: Rifat Rastoder, potpredsjednik

Skupštine Crne Gore ali i autor Deklaracije i inicijator usvajanja Rezolucije o Srebrenici; Paraskijeva Badesku, ambasador

OSCE-a u Crnoj Gori; te Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore.

Donosimo izlaganja jednog broja govornika na ovim manifestacijama.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM 13


KRITIČKE PARALELE » » »

r e v i j a

Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

RIFAT RASTODER

Sramota koja još

čeka objašnjenje

DAME I GOSPODO,

Izuzetno mi je zadovoljstvo što

sam u prilici da Vas - u svoje i ime

organizatora večerašnjeg skupa -

prvi pozdravim i od srca zahvalim

što ste prisustvom uveličali večerašnji

skup posvećen – 11 julu, Danu

sjećanja na srebreničke i sve ostale

žrtve zločina počinjenih na prostoru

bivše SFRJ tokom posljednje

jugoslovenske ratne drame.

Ovaj Dan sjećanja, kao što je po -

z nato, ustanovljen je Rezolucijom

Evropskog Parlamenta od 18. januara

2009. godine. Deklaracijom od 9.

jula iste godine Skupština Crne Go -

re je je usvojila a time i učinila obavezujućom

pomenutu Rezoluciju

Evropskog Parlamenta.

U Skupštini Crne Gore je danas

održan i nadostojanstveniji mogući

pomen srebreničkim žrtvama, što

je za posebno poštovanje i ponos

svima koji je čine i personifikuju.

I pošto sam, kao autor i predlagač

Deklaracije skupštine Crne

Gore, na neki način prozvan i pozvan,

prilika je i da odgovorim na,

eventualne, dileme – zašto uopšte i

Deklaracija Skupštine Crne Gore o

Srebrenici, kao i večerašnji skup sj -

e ćanja na srebreničke žrtve, ako

Slične grijehe, Njemačka

je svojevremeno platila

višemilionskim sopstvenim

žrtvama združene

savezničke intervencije;

višedecenijskom podjelom

države, kao i do

dan današnjom zabranom

svake političke

matrice sa nacističkim

predznakom. Evropa i

svi mi smo u prilici da to

učinimo istinom i

pamćenjem

već Crna Gora nije, bar neposredno,

involvirana u dešavanja koja

su povod Rezoluciji Evropskog Par -

lamenta

14 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE

Ponoviću, prvenstveni razlog i

motiv i za predlaganje i za usvajanje

pomente Deklaracije jeste civilizacijski

osjećaj poštovanja žrtava jednog

od najmonstruoznijih zločina

počinjenih u Evropi nakon drugog

svjetskog rata.

U bosanskom gradiću Srebre n -

ici, u kojem je do posljednjih ratnih

dešavanja, živjelo zajedno u glavnom

bez teškoća, oko 37 000 stanovnika

od kojih preko 7o% Musli ma -

na/Bošnjaca, i 25% Srba, na samom

kraju bosansko-hercegovačke ratne

drame u periodu od samo 9 dana,

pr ema nalazima Međunarodne Ko -

m isije za nestale osobe, i samo

zbog biljega imena, odnosno vjere,

likvidirano je oko 8 000 osoba svih

uzrasta.

U presudi Haškog suda, jednom

od glavnih aktera srebreničkog ma -

sakra, između ostalog stoji i to da

„nijedan opis ne može dočarati

užas događaja koji su se u Srebre n -

ici dogodili tokom tih 9 julskih

dana“. Sudija istog suda Rijad će is -

tim povodom, pak, konstatovati da

se čak ni scene pakla ne mogu po -

rediti sa prizorima iz Srebrenice tih

dana.

U svakom slučaju, priznaće to i

ondašnji Generalni Sekretar Ujed i -

n j enih Nacija Kofi Anan: „Riječ je o

jednoj od najvećih sramota u istoriji

Ujedinjih Nacija“, zato što je upravo

tokom dešavanja genocida,

Srebrenica bila pod tzv zaštitom

Ujedinjenih Nacija.

Nažalost, pakao je tih dana i godina

bio i u Sarajevu, Vukovaru, Du -

brovniku i ko zna gdje sve ne...

Naravno, ni u Crnoj Gori tih

dana i godina nije bilo nimalo lagodno

i lako. Uostalom, uprkos činjenici

da je Crna Gora svih tih godina

slovila i uglavbnom bila sklonište i

spas izbjeglica svih vjera i nacija sa

čitavog prostora bivše Jugoslavije,

iz Crne Gore je, ipak, na ratištima u

drugim bivšim jugoslovenskim re -

p u b likama, život izgubilo više stotina

mladića.

U Crnoj Gori se tih dana i godina,

istina, u režiji ondašnje Vojske

Jugoslavije, dogodio i logor Morinj,

kao i deportacija na stotine izbjeglica

iz Bosne i Herecegovine, zatim

etničko čišćenje područja Bukovice

kod Pljevalja, otmica i likividacija 19

putnika iz voza „Lovćen“ koji je saobraćao

na liniji Beograd – Bar me -

đu kojima su njih 8 bili i građani

Crne Gore.

Konačno, u selu Kaluđerski Laz

kod Rožaja, doduše opet u režiji,

ondašnje Vojske Jugoslavije, dogodila

se i likvidacija više desetina izb -

jeglica sa Kosova, itd, itd...

I to je sve - još jedan ili više razloga

koji su bili povod i motiv za

predlaganje i donošenje pomenute

Deklaracije kao i organizovanja

ovakovog jednog oblika sjećanja na

nedužne žrtve.

I, konačko možda i najvažniji

motiv i obaveza svih koji su u prilici

i mogućnosti da promišljaju i kreiraju

sopstvenu ili bilo čiju budućnost

- šta učiniti da se slično nikada

više ne ponovi

Slične grijehe, Njemačka je svojevremeno

platila višemilionskim

sopstvenim žrtvama združene sa -

vezničke intervencije; višedecenijskom

podjelom države, kao i do

dan današnjom zabranom svake

po litičke matrice sa nacističkim

predznakom. Evropa i svi mi smo u

prilici da to učinimo istinom i pamćenjem.

Skupština Crne Gore je - usvajanjem

Deklaracije, kao i današnjom

izložbom dokumenata o zločinima

- u tom smislu i to ponovo prva u

regionu, učinila krupne pomake.

Evo to činimo svi zajedno i večerašnjim

skupom.

Pozdravimo, takođe, i ovom prilikom,

i prošlogodišnju Odluku Sk -

u pštine Glavno Grada - Podgorice

da se park „Pobrežje“ proglasi i uredi

u spomen-park civilnih žrtava

ratova vodjenih na prostorima bivše

Jugoslavije, u periodu 1991-2001

godina, uz apel da se Odluka i realizuje.

Slobodan sam, podsjetiti da kod

odgovarajuće komisije Glavnog

Grada čeka na realizaciju i inicijativa

da se jedna ulica u glavnom gradu

naslovi imenom Srđana Aleksi -

ća, mladića iz Trebinja koji se, ja n u -

ara 1993. godine, vidjevši da pripadnici

ondašnje vojske bosanskih

Srba maltretiraju i tuku njegovog

komšiju - Bošnjaka, pobunio i pritekao

mu u pomoć. Razjareni tim

činom, vojnici su ostavili svoju prvu

žrtvu i nasrnuli na Srđana. Zausta v -

ili su se tek nad Srđanovim beživotnim

tijelom. Dvadeset i sedmog ja -

n uara 1993. godine Srđan je u svojoj

27. godini života podlegao zadobijenim

povredama.

Srđanov otac Rade tada je u čitulji,

između ostalog, napisao: „Umro

je vršeći svoju ljudsku dužnost“.

Advokat optuženh za Srđanovo ubistvo

je, pak, na suđenju, između

ostalog, rekao: „Tako mu i treba kad

je branio balije.“

Najvjerovatnije zbog toga, Srđ a -

n ovog imena nema u spiskovima

heroja, ni u Trebinju ni drugdje, a

moralo bi ga biti.

Međutim, za stvaranje političkih

i ukupnih uslova da se slično ne

ponovi, pored institucionalizacije

sjećanja na žrtve počinjenih zločina,

na način kako to preporučuje

Evropski Parlament Rezolucijom

od januara 2009. godine, bitnim

preduslovom smatram stvaranje i

odgovarajućih formalno pravnih,

organizacionih i drugih neophodnih

pretpostavki za još odlučnije i

temeljitije utvrđivanje i afirmaciju

istine o svim zlodjelima.

Od večeras sam još uvjereniji da

Crna Gora za to ima sve više i volje

i snage a nadati se da će crnogorski

primjer čojstva sve više slijediti i

ostali iz regiona.

I ne sumnjam da za to imamo i

punu podršku ne samo Evropsk -

og Parlamenta nego i Evropske

Komi sije, Evropskog Savjeta i

naravno, Organizacije za Evrops -

ku Bezbje d nost i Saradnju, koju i

večeras na veoma dostojanstven i

odvažan način reprezentuje njena

ekselencija ambasadorka Paraski -

eva Bades ku, koju pozivam da uz -

me riječ.

15

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

15


KRITIČKE PARALELE » » »

r e v i j a

Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

PARASCHIVA BADESCU, šefa Misije OSCE u Crnoj Gori

Čuvajte se

zaborava

Najveći izazovi će biti

dalje snaženje tolerancije,

izgradnja otvorenog

društva bez predrasuda

i jačanja regionalne

saradnje

Uvaženi Predsjedniče

Skupštine Crne Gore,

Uvaženi poslanici,

Članovi Foruma Bošnjaka

/Muslimana Crne Gore,

Dame i gospodo,

Srebrenica, 11. jul, 1995. godine.

Gradić u Bosni i Hercegovini, užasan

sukob i početak drame od koje

prožimaju trnci, koja se ne može

zaboraviti.

Žrtve Srebrenice su nas danas

okupile na svečanoj komemoraciji

petnaestogodišnjice njihovog stradanja.

Stradanje koje međunardna

zajednica smatra jednim od najbrutalnijih

ratnih zločina počinjenih na

tlu Evrope nakon 2. svjetskog rata.

Mnogo osuda je izrečeno, mnogo

paralela povučeno kako bi se

opisalo stradanje u Srebrenici, mn -

ogo napora uloženo kako bi se

ublažile posljedice tog stradanja.

Međutim, ove večeri ne želim da

govorim samo o onom što se desilo

u Srebrenici, odnosno da ponavljam

mnogo puta već rečeno.

Ono što takođe želim da pome-

16 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE

nem je da smo, vjerujem, neke lekcije

naučili.

U sjećanju na žrtve Srebrenice,

kao i na ostale žrtve rata na prostoru

bivše Jugoslavije, naše pamćenje

ne smije dozvoliti njihov odlazak u

zaborav. Ali takođe, ne smijemo

dozvoliti da se ijedan sličan događaj

ovom ikada više ponovi.

Jedan od najbitnijih akata koji

nam ne dozvoljava da zaboravljamo

Srebrenicu je odluka Evrop s -

kog parlamenta. Šesnaestog januara

2009. godine Evropski parlame -

nt je usvojio Rezoluciju o Srebre n -

ici, proglasivši 11. jul za Dan sjećanja

Evrope na žrtve Srebrenice. Ev -

ropski parlament je, takođe, pozvao

sve balkanske zemlje da usvoje

pomenutu rezoluciju.

Ova odluka je takođe preporučila

da se podrška inicijativama za

ublažavanje posljedica tragičnog

rata premjesti na drugi nivo-na nivo

parlamenata i poslanika koji predstavljaju

građane.

Devetog jula 2009. godine, Crna

Gora je postala jedna od prvih

zemalja koja je u svojoj Skupštini

usvojila Deklaraciju o prihvatanju

Rezolucije Evropskog parlamenta o

Srebrenici.

Izvinjenja porodicama žrtava su

došla od strane najviših predstavnika

crnogorske vlasti, i izrečena su u

različitim prilikama.

Ovo jesu pokazatelji osjećaja

države Crne Gore prema užasnom

događaju od prije 15 godina, kao i

prema svim žrtvama rata na prostoru

bivše Jugoslavije. Ovi gestovi i

organizacija ove komemoracije svakako

zavređuju uvažavanje.

Priznanje i uvažavanje 11. jula

kao Dan sjećanja svakako treba

prihvatiti kao jedan od sljedećih

koraka u pravcu pomirenja.

Ali, opet, kako doći do toga da

se jedna ovakva tragedija više nikada

ne dogodi

Međunarodna zajednica je nap r -

avila određene korake kako bi ublažila

posljedice užasa koji su donijeli

ratovi na prostoru bivše Jugo s l a -

vije. Na nivou savjeta bezbjednosti

UN-a, osnovan je prvi međunarodni

sud koji se bavi istragom i procesuiranjem

djela ratnih zločina na

prostoru bivše Jugoslavije-Međun a -

r o dni krivični tribunal za bivšu

Jugoslaviju, sa sjedištem u Hagu.

Od kada je uspostavljen 1993.

godine ICTY je donio presude protiv

161 lica za djela ratnog zločina

protiv hiljada žrtava oružanog konflikta,

u isto vrijeme vodeći računa i

o individualnosti krivične odgovornosti,

kako se cijele zajednice ne bi

etiketirale kao kolektivno odgovorne.

Dakle, ono što nas ohrabruje je

da su uspostavljeni međunarodni

instrumenti koji omogućuju krivično

gonjenje onih koji počine ratni

zločin.

Takođe, uvijek postoji i lična,

individualna dimenzija. A ljudi mo -

r aju naći snage i za izvinjenje i za

oproštaj. Pomirenje za budućnost

je obećanje koje moramo večeras

dati sljedećoj generaciji. Naravno

pomirenje za budućnost uz pravdu

za žrtve.

Međunarodna zajednica, uključujući

i OSCE, nastavlja da bezuslovno

djeluju u pravcu dostizanja

pravde kada su u pitanju počinioci

zločina. Takođe, uz saosjećanje sa

stradanjem žrtava i podršku porodicama

u njihovoj boli i gubitku ,

međunarodna zajednica nastavlja

sa podrškom revitalizaciji ovih

porodica.

Najveći izazovi će biti dalje snaženje

tolerancije, izgradnja otvorenog

društva bez predrasuda i jačanja

regionalne saradnje.

Večerašnja ceremonija je posvećena

Sjećanju, poštovanju, ali isto

tako može biti posvećena i nadi.

Nadi da nam budućnost može biti

bolja, i biće bolja, iz razloga najtežih

lekcija koje nam je očitala prošlost,

a iz kojih smo vjerujem naučili.

Bez obzira da li su to međunarodne

organizacije, vlade ili skupštine

država Evrope ili onih iz ovog

regiona, ili da li su to pojedinci, ne

treba zaboraviti žrtve Srebrenice.

Ali angažujmo svi naše individualne

kapacitete, tako da svi dopr -

i nesemo da se nešto slično nikada

više ne dogodi-i to će biti naš veliki

lični doprinos svakoj žrtvi ponaosob.

Dozvolite mi na samom kraju da

Vam kažem da je moje večerašnje

obraćanje rezultat dogovora sa

ambasadorom Leopoldom Maure -

rom, šefom delegacije Evropske

Unije u Crnoj Gori, koji na žalost

nije bio u prilici da bude sa nama

večeras.

Hvala Vam!

17

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

17


KRITIČKE PARALELE » » »

r e v i j a

Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

RANKO KRIVOKAPIĆ, predsjednik Skupštine Crne Gore

Posljednja

linija odbrane

DAME I GOSPODO,

DRAGI PRIJATELJI

Ovih dana se navršava petnaest

godina od strašnog zločina u Sre -

brenici, a upravo danas, 9.jula, tačno

godinu dana od kada je Skupština

Crne Gore, kao prva u regionu usvojila

Deklaraciju o prihvatanju Rezol -

ucije Evropskog Par lamenta o Srebr e -

nici.

Imajuci punu svijest o razmjerama

zločina koji se dogodio u Srebrenici,

naš parlament je na taj način jasno

iskazao svoj odnos prema tom tragičnom

događaju, u kojem je na zvjerski

način pogubljeno na hiljade nevinih

civila.

Ovdje nas je okupio upravo taj

tužni jubilej. Petnaest je godina od

genocida koje su srpske vojne snage

pod komandom Ratka Mla dića po -

činile nad bošnjačkim sta novništvom

Srebrenice. Ničeg srebrenog, ničeg

sjajnog danas nema u riječi Srebre-n -

ica: ta je riječ bolna i grka, sva od pelina

i suza. Grki ukus još je i jači, do -

slovce nesnošljiv, zbog činjenice da je

Ratko Mladić i dalje na slobodi. Ta se

činjenica suprotstavlja samoj ideji

pravde.

Genocid u Srebrenici nije bio

samo poraz međunarodne zajednice i

Uje dinjenih nacija. Zločin u Srebr e n -

ici, iako etnički motivisan, bio je zl -

očin usmjeren protiv svakog čovjeka,

Sjećanje na zločin posljednja

je linija odbrane od

ponavljanja zločina.

Odnos prema Srebrenici

odavno nije političko, nego

elementarno ljudsko pitanje.

Onima koji se i dalje

usuđuju osporavati ili relativizovati

istinu o

Srebrenici mora se postaviti

jedno pitanje: jesu li,

doista, zarad odbrane svoje

ideologije i istorijske laži,

spremni žrtvovati vlastitu

ljudskost. Ako jesu, njih je

njihova kazna već stigla

bilo koje nacije ili vjere on bio. U Sr e -

brenici je poraženo čovječanstvo,

una kažena sama čovječnost.

Zločin u Srebrenici nedopustivo je

stavljati u istu ravan sa ostalim zločini-

18 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE

Poruka bola Srebrenice

Važnu poruku za sve nas nosi bol Srebrenice. Deklarativna osuda fašizma

nije dovoljna. Fašizam nije nešto apstraktno, lišeno lica i imena.

Balkanu treba snaga za obračun sa vlastitim, autentičnim plemenskim

fašizmima. Jer demon našeg fašizma ne uzima oblik naciste, ili bijelog

rasiste, nego oblik dobrog komšije koji prvi dan rata spali kuću čovjeku

do sebe, istom onom kojem je do juče dolazio na slavlja i saučešća.

U samo pedeset godina, ovaj prostor je dva puta užasno stradao zbog

divljanja fašizma. Ponašati se danas kao da je vrijeme fašizma još jednom

zauvijek iza nas, znači zalijevati, okopavati i đubriti to cvijeće zla.

Jer nevoljni baštovani fašizma su svi oni koji okreću glavu od njega. Sa

fašizmom je kao sa korovom – ako ga ignorišete, ako ga ne plijevite,

uništiće sve u vašem vrtu.

ma počinjenim na teritoriji bivše Ju -

goslavije. Izjednačavanje svih zločina,

prevođenje konkretnog zločina u

ravan apstraktnog, najefikasniji je na -

čin za relativizovanje zločina. Srebr e -

nicu nije moguće izjednačiti, ona stoji

kao užasni spomenik besmisla rata.

Istorija Srebrenicu zna kao naj v e ći

zločin protiv civilnog stanovništva u

Evropi nakon Drugog svjetskog ra ta.

Jasnim presudama Tribunala u Hagu

zločin u Srebrenici označen je kao

genocid.

Važnu poruku za sve nas nosi bol

Srebrenice. Deklarativna osuda fašizma

nije dovoljna. Fašizam nije nešto

apstraktno, lišeno lica i imena. Balk a -

n u treba snaga za obračun sa vlas t i -

tim, autentičnim plemenskim fašizmima.

Jer demon našeg fašizma ne uzima

oblik naciste, ili bijelog rasiste,

nego oblik dobrog komšije koji prvi

dan rata spali kuću čovjeku do sebe,

istom onom kojem je do juče dolazio

na slavlja i saučešća.

U samo pedeset godina, ovaj prostor

je dva puta užasno stradao zbog

divljanja fašizma. Ponašati se danas

kao da je vrijeme fašizma još jednom

zauvijek iza nas, znači zalijevati, oko -

pavati i đubriti to cvijeće zla. Jer ne -

voljni baštovani fašizma su svi oni koji

okreću glavu od njega. Sa fašizmom je

kao sa korovom - ako ga ignorišete,

ako ga ne plijevite, uništiće sve u va -

šem vrtu.

Motiv zločina je uvijek isti - zlo. O

tome svjedoči i etimologija te riječi:

zlo-čin. To što nam se katkada učini da

razumijemo njegove razloge, i još

gore, što nam se ti razlozi učine bli s -

kim - tek to je potpuna pobjeda zla.

Najgore je pak ono što se desilo kod

nas: da zlo dobije alibi kroz nacionalni

konsenzus o njegovoj prihvatlj i -

vosti pod datim okolnostima, da pronađe

uporište u tradiciji i religiji, da

bude odgojeno i zaštićeno, kao dijete

u kolijevci, cjelokupnim vrjednosnim

sistemom jedne zajednice.

Jedna je stvar čak i gora od zločina,

gora od izostanka kajanja: fingiranje

kajanja i trgovina kajanjem. Ako je

istinsko, kajanje mora biti trenutak

duhovnog pročišćenja i moralne

katarze, a ne artikal na tržnici međunarodnih

odnosa. Svih smo ovih godina

svjedočili da se na prostoru bivše

Jugoslavije pregovaralo o kajanju, o

njegovoj formi i obimu. Čak je bilo

onih koji su se javno usuđivali reći ka -

ko se mrtvima treba pokloniti da bi se

popravio imidž u međunarodnoj zaje -

dnici.

Odnos prema Srebrenici odavno

nije političko, nego elementarno

ljudsko pitanje. Onima koji se i dalje

us u đuju osporavati ili relativizovati

istinu o Srebrenici mora se postaviti

jedno pitanje: jesu li, doista, zarad

odbrane svoje ideologije i istorijske

laži, spr e mni žrtvovati vlastitu ljudskost.

Ako jesu, njih je njihova kazna

već stigla.

Navika da se neugodni podaci iz

vlastite prošlosti brzo zaboravljaju

svojstvena je svim zajednicama. Mor a -

mo, međutim, biti okrutni prema vla s -

titim slabostima, jer iz slabosti se javlja

zlo. Zaborav je znak slabosti. Tamo

gdje se zaborav promoviše u nacion a -

lni prioritet, širom su otvorena vrata

zlu. Niko nema pravo tražiti zaborav u

ime bilo koje takozvanenaše stvari”.

Nikada više jugoslovenski narodi ne

smiju dozvoliti da se ponove zločini u

ime takozvanih “viših ciljeva”. Nema

ničeg bizarnijeg od zločina počinjenog

u ime pravde, ničeg prezrenja

vrjednijeg od niskosti iz navodnih

visokih pobuda. Svakoj namjeri da se

zločin opravda takozvanim višim razlozima

moramo se odlučno oduprijeti:

jer takav je naum i sam zločinački

- to je nasilje nad istinom, koje od u -

zima ne samo život pojedinca, nego i

etički sistem društva.

Naša budućnost mora biti ozidana

od tvrde građe nade i istine, a ne od

pruća zabluda i zaborava. Ništa nije i

ne može biti preče od istine. Genocid

u Srebrenici istina je bosanskog rata i

agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Edmund Burk je primijetio: da bi

zlo prevladalo, nije potrebno ništa vi -

še od dobrog čovjeka koji će ga tol e -

risati. Veliki Albert Ajnštajn je tvrdio

kako je “svijet opasno mjesto; ne zbog

onih koji čine zlo, nego zbog onih

koji to mirno promatraju”. Nikada

više naše zemlje ne smiju biti društva

onih koji su mirno promatrali.

Naša obaveza je da ne dopustimo

da zaborav kao snijeg padne po hu -

mkama Srebrenice i patnji Bošnjač -

kog naroda.

Ne zaboraviti Srebrenicu - to je uj -

e dno i naša obaveza prema vlastitim

potomcima. Sjećanje na zločin poslje -

d nja je linija odbrane od ponavljanja

zločina. Na Balkanu, istorija se svaki

put ponavlja samo kao tragedija. Z a -

borav onoga što nije smjelo biti zaboravljeno

bezbroj nas je puta skupo st -

a jao. Cijena tog zaborava po pravilu

su ljudski životi. Stoga: niko nema pravo

na zaborav, niko nema pravo još

jednom ovdašnjim nacionalizmima

isplatiti tu cijenu.

Od Srebreničkih žrtava molim op -

r ost, od svih nas zahtijevam odluč n -

ost: ako smo, suočeni sa tragedijom

Sr ebrenice dužni još nešto reći, to

može biti samo: nikada više.

19

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

19


KRITIČKE PARALELE » » »

r e v i j a

Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

DR HARIS SILAJDŽIĆ, predsjedavajući Predsjedništva BiH

Apel Evropskoj Uniji

Poštovane porodice žrtava genocida

u Srebrenici,

ekselencije predsjednici, premijeri,

ministri, ambasadori,

učesnici Marša mira i svi prisutni,

poštovani prijatelji!

Razgovarao sam s mnogim čla n -

o vima porodica žrtava genocida u

Srebrenici, pitajući ih šta je njihova

poruka koju bih danas mogao da

prenesem. Svi, bez izuzetka, nagl a -

sili su istinu i pravdu, ali niko od

njih nije govorio o osveti. Nakon str -

a šnih gubitaka i patnji koje su im

priredili njihovi zlotvori, ovakav

odnos zadivljuje svojm civilizova n -

o šću i ljudskom dobrotom. Podsje ć -

am na činjenicu da u Bosni i He r c -

egovini, i pored i nakon svega, nije

zabilježen niti jedan čin osvete. Ali

to ne znači da će ovi ljudi dozvoliti

da im se gazi njihovo ljudsko dostojanstvo.

Tu grešku je napravio režim Slo -

b odana Miloševića, i zbog toga je

poražen - i moralno, i vojno, i politički.

Ovi ljudi nisu ničim zaslužili

ub i janje i etničko čišćenje, kao što

ni danas ne zaslužuju da se rezultati

genocida koriste kao ključno sredstvo

blokiranja izgradnje Bosne i

Hercegovine kao demokratske drž -

a ve ravnopravnih građana i naroda.

I zbog toga će rješenja koja vode ka

dovršavanju ovog neljudskog projekta

biti odbačena kao i do sada.

A istina je znana svima. Režim

Slo bodana Miloševića je detaljno

20 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE

planirao i izvršio sva ova zlodjela, s

ciljem likvidacije ili protjerivanja

nesrpskog življa s velikog dijela teritorije

Bosne i Hercegovine. Civilno

stanovništvo se našlo na udaru

organizovane i moćne vojne sile.

Agresorima je pomagala činjenica

da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih

nacija zadržalo embargo na uvoz

oružja i tako zavezalo ruke i oduzelo

pravo na odbranu onima koji su

se morali braniti. Postavlja se pitanje

kako je moguće da međunarodna

zajednica učini takvo nešto.

Odgovor je jednostavan: zbog

toga što su žrtve bili Bošnjaci, muslimani.

„Embargo (na uvoz oružja)

zadržan je zbog toga što je išao na

štetu Bosne i Hercegovine“, kaže

bivši američki predsjednik Clinton

u knjizi koja je objavljena nakon

našeg prošlogodišnjeg okupljanja

na ovom istom mjestu. Objašnja v a -

jući zašto njegovi napori da se p o d -

igne embargo i omogući napad n -

utim ljudima odbrana golih života

nisu uspjeli, predsjednik Clinton

navodi argumente koje su mu po -

dastirali neki evropski lideri, a koji

ove strašne zločine čine prihvatljivim.

„To je bolna, ali realistična

obnova kršćanske Evrope“ jedan je

od argumenata koji je privatno

ponuđen predsjedniku Clintonu.

Jasno je da kršćanstvo kao vjera

nema nikakve veze sa divljaštvima

nad stanovnicima Bosne i Herceg o -

v ine. Upravo je obrnuto. Napom i n -

jem da danas ispraćamo i našeg

sugrađanina katoličke vjere sa

dužnim pijetetom, učestvujući, kol i -

ko je moguće, u boli njegovih naj b -

l ižih. Zbog svega ne čudi da je

američki predsjednik Obama zlo č i -

ne u Bosni i Hercegovini nazvao

„mr ljom na savjesti čovječanstva“.

Samo istina i pravda, dovođenje

Mladića i ostalih pred lice pravde i

umanjivanje rezultata genocida

mo gu umiriti savjest čovječanstva.

Prepreke na tom putu se više ne

smiju tolerisati i relativizirati. Pred

nama je 775 razloga. I to samo za

ovu godinu. Hiljade čekaju ispraćaj

dostojan čovjeka.

Međunarodna zajednica je priznala

fatalnu grešku učinjenu prema

žrtvama genocida u Srebrenici kroz

priznanje Ujedinjenih nacija i kroz

deklaracije koje su neke demokr a -

tske zemlje pojedinačno donosile:

Kongres Sjedinjenih Američkih Dr -

ž a va je osudio genocid, etničko či š -

ćenje i agresiju protiv Bosne i He r -

cegovine, Evropski parlament je pr -

oglasio 11. juli Danom sjećanja na

genocid u Srebrenici, a Skupština

Srbije je osudila ovaj zločin i po -

nudila izvinjenje porodicama žrtava.

Dakle, nigdje u svijetu, osim u

Bo sni i Hercegovini, ne poriče se

genocid koji je ovdje počinjen.

Prijedlog zakona o zabrani poricanja

holokausta i genocida blokiran

je u Parlamentarnoj skupštini

Bosne i Hercegovine upravo od on -

ih koji poriču genocid. Jasno je da

Zbunjujuće ponašanje

Jasno je da će aktuelni poricatelji genocida završiti na otpadu i svjetske i

historije srpskog naroda, kao što su završili i Slobodan Milošević i

Radovan Karadžić. No, tragično je i zbunjujuće da se neki u međunarodnoj

zajednici prema poricateljima strašnih zločina u Bosni i Hercegovini

odnose kao što su se odnosili prema izvršiocima tih zločina. To se mora

promijeniti, jer, u suprotnom, sve izjave o Srebrenici bi zvučale prazno.

Usud BiH

Međunarodna zajednica je priznala fatalnu grešku učinjenu prema žrtvama

genocida u Srebrenici kroz priznanje Ujedinjenih nacija i kroz deklaracije

koje su neke demokratske zemlje pojedinačno donosile: Kongres

Sjedinjenih Američkih Država je osudio genocid, etničko čišćenje i agresiju

protiv Bosne i Hercegovine, Evropski parlament je proglasio 11. juli Danom

sjećanja na genocid u Srebrenici, a Skupština Srbije je osudila ovaj zločin i

ponudila izvinjenje porodicama žrtava. Dakle, nigdje u svijetu, osim u Bosni

i Hercegovini, ne poriče se genocid koji je ovdje počinjen.

će aktuelni poricatelji genocida

završiti na otpadu i svjetske i historije

srpskog naroda, kao što su

završili i Slobodan Milošević i Rad o -

v an Karadžić. No, tragično je i zbu -

n j ujuće da se neki u međunarodnoj

zajednici prema poricateljima straš -

nih zločina u Bosni i Hercegovini

odnose kao što su se odnosili prema

izvršiocima tih zločina. To se

mora promijeniti, jer, u suprotnom,

sve izjave o Srebrenici bi zvučale

prazno. Očekujemo da Evropska

un ija postavi jasan zahtjev Parla m e -

n tarnoj skupštini Bosne i Herce g o -

v ine, a to je usvajanje predloženog

zakona o zabrani poricanja holoka -

u sta i genocida.

Dokazivanje genocida ne cijeloj

teritoriji Bosne i Hercegovine nije

završen proces. Trenutno je u toku

suđenje Radovanu Karadžiću koji

je, prema optužnici, genocidnu na -

mjeru uništenja bosanskohercegovačkih

muslimana imao od oktobra

1991. godine. Srebrenica jeste simbol

genocida nad Bošnjacima u Bo -

sni i Hercegovini, ali ne zaboravljamo

zločine koje su počinile srp s ke

snage širom Bosne i Hercegovine.

Uskoro će se u Omarskoj održati k -

omemoracija za žrtve srpskih koncentracionih

logora iz 1992. god i -

ne. Taj događaj, kao ni mnogi drugi,

neće imati ovakvu medijsku paž -

n ju. Zbog toga, na dan komemorac -

i je genocida u Srebrenici, sjećamo

se i žrtava iz Prijedora, Ključa, Zv o -

rnika, Brčkog, Sarajeva, Manjače,

Foče, Bileće, Bijeljine, te svih onih

znanih i neznanih koji su pali kao

žrtve ovog fašističkog projekta, bez

obzira ko oni bili.

21

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

21


KRITIČKE PARALELE » » »

r e v i j a

Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

REISU-L-EMA DR MUSTAFA CERIĆ

Dova za budućnost

1 - Jedan je Bog koji nije rodio, koji

nije rođen i kojemu ništa i niko nije

ravan! (Kur'an: 112).

2 - Dva su par muškarac i žena od

kojih nastaje rod i porod, od kojeg

postaju plemena i narodi koji treba da

se priznaju i upoznaju na putu zajedničkog

dobra!

3 - Tri su etničke zajednice u našoj

zemlji koje su se od pamtivjeka poštivale

u svojim različitostima i dopunjavale

u svojim sličnostima u duhu

bosanskog suživota i tolerancije!

4 - Četri su religije i tradicije:

judaizam, katoličanstvo, pravoslav-lje i

islam kao darovi od Jer u s a l ema i kao

dokaz Božje volje da u svijetu ima više

vjera i tradicija ko je treba da potiču

ljude da se natječu u dobru!

5 - Pet je rijeka: Drina na istoku,

Una na zapadu, Neretva na jugu, Sava

na sjeveru i Bosna u središtu naše

zemlje iz kojih svi, bez obzira na vjeru

i naciju, uzimamo snagu života!

6 - Šest je neotuđivih prava svakog

čovjeka: život, vjera, sloboda, imeta,

čast i pravo na rod i po rod!

7 - Sedam je zelenih klasova koje

treba čuvati da se ne osuše u sedam

gladnih godina!

8 - Osam je stubova moralnosti:

bogobojaznost, čovjekoljublje, rodoljublje,

domoljublje, istinolj u b lje,

pravoljublje, miroljublje, i tolerancija!

9 - Devet je razloga da živiš i da ne

kloneš duhom: da budeš svjedok

genocida; da budeš borac za istinu i

pravdu; da 11. jula budeš u ovdje u

Potočarima; da čuvaš usp-o menu na

šehide - svoju rodbinu i svoju braću;

da razotkrivaš ratne zločince ma gdje

bili; da se boriš za prava ugroženih i

obespravljenih ma ko bili; da se vratiš

svome domu i domovini; i da budeš

pro nositelj mira i pomirenja među lju -

dima i narodima ma gdje bio!

10 - Deset je Božjih zapovjedi: Bo -

ga štuj, roditelje poštuj, komšiju pazi,

domovinu voli, jetima ne ucvili,

nemoj ubiti čovjeka, nemoj ukrasti,

nemoj slagati, nemoj obećanje iznevjeriti

i nemoj s pravog puta skrenuti.

11 - Jedanaest je dan u svakom od

dvanaest mjeseci koji nas podsjeća na

dan genocida 11. jula 1995. godine u

Srebrenici!

12 - Dvanaest je havārijūna, apos-

22 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE

tola, Isaovih, a.s., učenika koje nam

valja iznova slušati, kojima valja iznova

vjerovati da je jedini pravi i ispravni

put svima nama - put vjere, ljubavi,

mira i pomirenja! Nema drugog puta

za uspjeh i spas čovječanstva!

13 - Trinaest je načina da se žrtvama

genocida olakša: da im se ukaže

poštovanje; da im se pruži nada; da se

ne okreće glava od njih; da im se

iskaže ljubav i prijateljsvo; da im se

nađe krov nad glavom; da im se osigura

pravo na rad i zapošljavanje; da im

se prizna pravo nadoknade za bol i

patnju; da ih se poštedi uvreda i

ponižavanja; da im se pruži ruka solidarnosti;

da im se u domovini, Bosni i

Hercegovini, uvijek i na svakom mjestu

osiguraju osnovna ljudska prava;

da im se u Sreb renici na oči ne

pojavljuju policajci koji su im ubijali

djecu; da im se rezolucijom sve države

svijeta pri druže u osudi zločina genocida!

14 - Četrnaest godina je imao Rijad

Gabeljić kad je ubijen u srebreničkom

genocidu 11. jula, 1995. godine kojem

ćemo danas klanjati dženazu!

15 - Petnaest je teških, tužnih i

neprebolnih godina za porodice žrtava

genocida u Srebrenici koje tragaju

za svojim najmilijim; petnaest godina

počinitelji genocida u Srebrenici kontinuirano

negiraju svoj zločin, rugajući

se žrtvama i pr koseći međunarodnom

sudu pravde. Nadamo se da na

ovu petnaestu godišnjicu genocida i

na kon današnje dženaze ovdje u

Potočarima nećemo sutra 12. jula

ponovo gledati horde nepoznatih ljudi

sa poznatim simbolima mržnje i

terora kako se rugaju svima nama

ovdje koji smo došli da od amo dužnu

poštovanje žrtvama najstrašnijeg

zločina od zločina holokausta! Žrtve

srebreničkog genocida moraju se

poštediti od uvreda i ponižavanja koja

su se dosada događala u sred grada

Sre brenice nakon ovog dostojanst -

venog skupa, jer ovo je narod koji zna

da dostojanstveno nosi svoj boli i patnju!

Ovo je ponosan i častan narod

koji nikome zlo ne misli, ali i narod

koji je odlučan da ne dozvoli da mu se

iko ruga i da ga ponižava!

* * *

Zato, ako zaista želimo sprijećiti

buduće genocide, moramo više učiniti

osim prigodnih suosjećanja prema

žrtvama. Moramo shvatiti dubinu psihologije

počinitelja kao i ravnodušnost

posmatrača genocida.

Moramo ustanoviti šta je to što

neke ljude, koji su inače „normalni",

učini da mrze druge ljude i narode do

te mjere da ih planski i sistematski

žele istrebiti! Ali i one ljude koji

pomažu genocid ili stoje po strani i

nijemo gledaju zločin nad nevinim

ljudima! I njih treba proučiti i upoznati!

Svi moramo učiti o holokaustu i

genocidu ne samo kao povijesnim

činjenicama, već kao način da upoznamo

našu djecu o opasnosti rasizma,

anti-semitizma, islamofobije i drugih

primjera ljudske netrpeljivosti.

Moramo poučiti mlade naraštaje

da cijene demokraciju i ljudska prava

te ih hrabriti da odbace mržnju, netoleranciju

i etničke sukobe.

Danas i ovdje u Potočarima svi

moramo biti ujedinjeni u našoj zemlji,

u Europi i širom svjijeta u osudi zločina

genocida.

Ova dova/molitva je naša nada da

će nam budućnost biti bolja od naše

prošlosti:

1 - Bože Milostivi, ako mi zaboravimo

Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas;

2 - Ako pogriješimo, podari nam

snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;

3 - Ako nas zadesi nesreća, pou či

nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;

4 - Ako nas zamrači krivovjerje,

osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.)

pravovjerjem;

5 - Ako nas uhvati strah od silnika,

osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;

6 - Ako nam se ponudi mržnja,

spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;

7 - Ako budemo protjerani iz do -

mova naših, osnaži nas Muha -

medovom (a.s.) željom za povra tkom

domovima našim.

8 - Bože Svemogući, ujedini naša

srca u vjeri i ljubavi.

9 - Učvrsti korake naše u istini i

pravdi.

10 - Osnaži volju našu u bratsvu i

slozi.

11 - Udruži misli naše u domu i

domovini.

12 - Bože Pravedni, molimo Te da

nasilnicima oduzmeš mač, a slabima

da podariš moć vjere u istinu i pravdu.

13 - Molimo Te,

14 - Bože, da tuga bude nada;

15 - Da osveta bude pravda; da

majčina suza bude molitva; da se više

nikad i nikome ne ponovi Sre brenici!

23

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

23


KRITIČKE PARALELE » » »

r e v i j a

Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

Rekli su o Srebrenici

BARAK OBAMA

Američki ambasador u BiH Charles English pročitao

je u Memorijalnom centru u Potočarima ličnu poruku

predsjednika SAD-a Baracka Obame. Užas Srebrenice je

mrlja na našoj kolektivnoj savjesti. Ubijeni su ljudi koji su

htjeli da žive i koji su vjerovali u obećanja međunarodne

zajednice da će ih zaštititi, ali bili su prepušteni samima

sebi, rekao je English čitajući Obaminu poruku. Ovaj

zločin je natjerao međunarodnu zajednicu da reaguje i

zaustavi masakr nad civilima u BiH, navedeno je u poruci

uz poruku da trajnog mira ne može biti bez pravde za

srebreničke žrtve. Obama je pozvao sve zemlje da učine

dodatne napore kako bi Ratko Mladić i ostali počinioci

ratnih zločina bili uhapšeni.

BERNARD KOUCHNER

Svi koji su učestvovali u srebreničkom genocidu

moraju biti uhapšeni, a pravda mora biti zadovoljena,

poručio je ministar banjskih poslova Francuske Bernard

Kouchner. Prema njegovim riječima, danas smo svi

stanovnici Srebrenice, ali ne trebamo misliti na osvetu,

već nam je potrebna tolerancija i politika koja će pomoći

BiH da ide dalje i slijedi svoj put ka Evropi. Vidim da

danas ima nade, jer su ovdje prisutni mnogi političari,

prije svega predsjednik Srbije Boris Tadić. Smatram da je

potrebno da se s političarima iz cijele BiH nađe dogovor

kako bi se išlo naprijed, poručio je Kouchner izrazivši

saučešće porodicama žrtava genocida u ime predsjednika

Francuske Nicolasa Sarkozyja i u svoje lično.

VALENTIN INZKO

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko izjavio je na

komemorativnom skupu da je dužnost svih da djeluju

kako bi oni koji su učestvovali u ubistvima u Srebrenici

bili kažnjeni, a pravda bila zadovoljena. Ne trebamo se

samo sjećati i biti pasivni posmatrači, jer mi imamo i

dužnost. Naša dužnost je da djelujemo, najprije da

ustanovimo pravdu, nađemo istinu i da oni koji su

učestvovali u ubistvima u Srberenicu budu kažnjeni i da

pravda bude zadovoljena, poručio je Inzko. On je rekao

da treba pozdraviti svako časno izvinjenje i svaki iskreni

napor u smislu da se pobijede zlo i mržnja.

YVES LETERM

Samo su mrtvi vidjeli kraj rata, napisao je grčki filozof

Platon prije 2.500 godina, a danas, nažalost, moram da

primijetiti da ove riječi još uvijek važe, kazao je premijer

Belgije Yves Leterm. Poručio je da se ovog zločina svi

moraju sjećati uvijek i zauvijek, ali ne u duhu osvete, već

u duhu humanosti i pravde. Iz tog razloga, kako je kazao,

počinioci zločina se moraju suočiti s pravdom.

Neprihvatljivo je da je komandant koji snosi najveću

odgovornost za pokolj, Ratko Mladić, još uvijek na slobodi.

Njegovo mjesto nije negdje gdje se krije, njegovo

mjesto je u Haagu, naglasio je Leterm.

TORBJORN JAGLAND

Proces pomirenja na ovim prostorima mora da traje i

ne smije biti završen prije nego što svi počinioci zločina

ne budu izvedeni pred lice pravde, izjavio je danas generalni

sekretar Vijeća Evrope Torbjřrn Jagland na

komemorativnom skupu u Potočarima.

DANILO TIRK

Predsjednik Slovenije Danilo Tirk rekao je da svi trebaju

biti svjesni zla koje se dogodilo u Srbrenici i

pobrinuti se da da se nikada tako nešto ne ponovi ni

ovdje ni bilo gdje u svijetu. Ističemo naše stavove i

opredjeljenja da ćemo svim silama sprečavati svaku

opasnost i pasivnost koja može dovesti do stradanja.

Obaveza međunarodne zajednice je da svi počinioci

zločina moraju da budu biti kažnjeni, rekao je Tirk,

dodavši da general Ratko Mladić mora biti priveden

pred lice pravde i odgovarati.

REDŽEP ERDOGAN

Premijer Turske Redžep Erdogan kazao je da je

Srebrenica tamna mrlja cijelog svijeta i veliki udarac za

međunarodne snage i međunarodnu zajednicu, te pozvao

svijet da, radi budućnosti, nikada više ne dozvoli da

se tako nešto ponovo dogodi. Ovdje je stradalo na desetine

hiljada nedužnih muškaraca, dječaka, žena, djece i

beba u povoju. Oni su jednostavno bili žrtve klasičnog

etničkog čišćenja, rekao je Erdogan, dodajući da i danas

ima na hiljade ljudi za kojima se traga, koji su ukopani

negdje u masovnim grobnicama. On je istaknuo da je

Turska osjetila bol Srebrenice, te obećao da će njegova

zemlja nastaviti svoje napore u izgradnji stabilnosti, mira

i prosperiteta, i to ne samo u BiH već i u Srbiji, Hrvatskoj

i cijeloj regiji. Premijer Erdogan je kazao da je časna i

velika deklaracija parlamenta Srbije o Srebrenici, te da je

isto toliko časno i to što je predsjednik Srbije Boris Tadić

došao danas u Srebrenicu.

24 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KRI TIČ KE PA RA LE LE

Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici

Dan sjećanja iz drugog ugla

Skica za scenario

Piše : Mirsad Rastoder

“Vjerujem da ćeš biti na skupu o

Srebrenici, na koji, na veliku moju

žalost nemogu doći jer sam van

Podgorice. Imam potrebu da se

nekome javim kad već nemogu

doći pa sam odabrao Tebe da bar

nekome saopštim tim povodom

; Srebrenica je živa rana

svih časnih ljudi.Ukazana mi

je čast što sam pozvan,

S poštovanjem S. Ivanović“.

Ova poruka sudije Ivan -

ovića našoj Edini dodatno me

motivisala da pokušam da

zapišem „san“ o pripremama

obilježavanju Evropskog dana

sjećanja na žrtve Srebrenice u

Podgorici. Činim to i zbog svih

umnih ljudi koji su slično

regovali, bili od pomoći ili

htjeli da podijele sa nama

skrušenu tišinu i mekane riječi

ali i zbog vas koji će te čitati.

Moguće da sam usnio ovako.

U Forumu je krajem prošle

godine, kao jedan od prioritetnih

zadataka, planirano obilježavanje

Evr o pskog dana

Srebrenice sa elementima sjećanja

na sve nevine žrtve; očišćene

iz Bukovici, otete u Štrpcima,

deportovane iz Herceg

Novog... Vrlo lako je konstatovano

da treba da uradim scenario

obilježavanja. Pokušaću,

rekao sam usporeno jer dok sam ih

slušao ispod grudne kosti mi se

uselio grč strepnje, nekog čudnog

straha iz poštovanja prema mrtvima

i živima. Da ih nešto slučajno ne

povrijedi.

Visoki OBELISK u centru parka na Pobrežju, koji

Oština treba da preuredi za spomen park nevinim žrtvama

91-2001 po uzoru na čempres, monumentalan

spomenik da komunicira s nebom, prima ćutanje

skrušenih i zamanta svaki pogled iz fašizoidne ljušture

Kako pogoditi onu nit koja bol,

zgražavanje i saosjećanje pretvara u

dostojanstveno pamćenje koje se u

talasima širi i čeka osviješćeno,

kajanje u trajanju, - tewbu.

Da se čak i oni oholi, jednoga

dana zakomešaju u svojoj nutrini i

zatraže oprost kod boga i ljudi.

Visoki OBELISK u centru

parka na Pobrežju, koji Oština

treba da preuredi za spomen

park nevinim žrtvama 91-2001.

Po uzoru na čempres, visok

spomenik da komunicira s

nebom, prima ćutanje skrušenih

i zamanta svaki pogled iz

fašizoidne ljušture. To je os -

nov rješenja - poradovao sam

se jedne ponoći sam sasobom.

Napraviti maketu obeliska

kao izazov da se o preuređenju

Spomen parka razmišla

u tom pravcu. Da bi bilo upećatljivije,pozva

će mo ljude da

ga pronesu kroz grad i u određeno

vrijeme donesu u centar

Pobrežja, podignu i obilježavanje

može da počne. Baš

tamo na onom uzvišenom platou

gdje je zasađena jedna

mlada sadnica. Ali to može izavati

i neke neugodne rekcije,

upozorili su me uvaženi pijatelji.

I možda sasvim racionalno

počeo sam da se pitam,

dali je Podgorica dovoljno

sazrela da prihvati to Hoće li nas

neko gađati kamenicom kao onda

Mimohod ćutanja 96. Ni manje ni

više nego iz zgrade ondašnjeg

SUPa. Množile su se strepnje, dileme,

grč.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

25


KRITIČKE PARALELE » » »

r e v i j a

- Napravićemo obelisk od djelova

koji se lako montiraju i podizanjem

označiti početak obilježavanja

dana sjećanja - bljesnula je nova

ideja u traganju za rješenjem.

Ali to nije dovoljno. Ponovo sam

na prostoru postojećeg parka i

zamišljam kako u njegovo središte

niko ne može da uđe a da ga ne

poprskaju lukovi vodenih kaplica

koje bi nicale iz zemlje. Vidim poznate

javne ličnosti i građani kako sa

različitim stepenom nelagode prolaze

kroz to „čistilište“. Umiveni

pomažu stvorenjima u bijelom da

sastave i podignu obelisk kako bi

stekli pravo da progovore.

Jeli to tehnički izvodljivo Mož -

da su kapije sa vodenom zavjesom

nešto jednostavnije, a imale bi isti

efekat jer bi se kroz njih prolazilo u

centar parka, šapnuo mi je unutrašnji

glas.

Tih dana, krajem marta, u Pozo -

rištu sam gledao predstavu koju su

radili, poznati reditelj Eduard

Miler i scenograf iz Sarajeva Os -

man Ar slanagić pa sam nakon

predstave upoznao Osmana i za -

molio da se vidimo neki dan, da

mu pokažem jedan prostor na

kome bi htjeli nešto vrlo osjetljivo

da izvedemo.

Razmijenili smo adrese i aprilskog

prijepodneva zajedno stgli na

Pobrežje.

- Moguće je napraviti široki prs -

ten vodenih zavjesa a ovo sa kapijama

je nešto laganije tehnički pripremiti.

Ako se odlučite ja sam vam

na raspolaganju,kazao je lucidni

scenograf. Divan čovjek i sagovornik

koji nadgrađuje početnu ideju

pa smo se saglasili i da bi otvaranje

jedne monumentalne izložbe,prije

ili poslije ovog ambijentalnog obilježavanja

ostavarilo trajan utisak.

Pričao mi je o postavci Safeta Zeca

iz Sarajeva i Eda Murtića iz Zagreba

a ja njemu da su se svi umjetnici u

CG rado odazivali na izložbe kojima

smo obilježavali godišnjicu

otmice u Štrpcima i to se pamti.

Umjetnici jednostavno to osjećaju.Nijesam

Osmana kasnije tržio

ovim povodom. Stigle su nove

nedoumice.

Nešto sam čuo ili predosjećao,

tanjila se odlučnost da obilježavanje

izvedemo na otvorenom. Zbog

visokih temperatura itd... I evo je -

dne sasvim jednostavne varijante.

Na sred parka na Pobrežju ima izdignuti

plato u obliku guvna pa će

mo na njega postaviti konstrukciju

obeliska od žičanih elemenata i

pozvati ljude da da na dan sjećanja

donose cvijeće. Da od cvijeća sazidamo

spomenik koji treba da vodi

u nebo. U drugom planu su još bile

sve birane rečenice i stihovi umnih

ljudi koje bi govorili glumci - bijela

stvorenja iz, ili oko svake od ovih

varijanti prototipa, ma kete zamišljenog

spomenika.

Dani su prolazili a priča je krenula

ka zatvorenom prostoru.

Izložba eminentnih ujetnika je lako

potisnuta iz ozbiljne rasprave. Kao

osnov za rješenje sugerisana je poema

„Majke Srebr enice Abdulaha

Sidrana, kao uvod za obraćanja zvaničnika.

I da se sve to izvede u Sali

Crnogorskog narodnog pozorišta.

Uslijedila su nova traganja i prva

verzija scenarija koji je u suštini

baziran na stihovima Sidrana i kompoziciji

TEWBA Senada Gače vića,

uz neke rečenice i drugih autora.

Povod za nove prigovore i rasprave,

o detaljima u tekstu, bez neophodnoe

slobode za kreaciju.Dani izmiču.

U toj buri prošle su;druga pa treća

verzija scenarija. Sa njom su

upoznati glumci odabrani po karakterima.

Kompozitor Gačević, producenti

Sehad i Sajo, profesorica baleta

Viktorija i glumci ,svi su spremni

da odlože druge obaveze da pomognu

i učestvuju.

Uz kompoziciju tewba kreću

dokumentarni snimci iz Srebren -

ice. Probuđen muzikom, prvi GLAS-

NIK u bijeloj odori poput onih iz

grčkih tragedija, sa potpunom bjelinom

na licu, prolazi kroz publiku i

pored KIPA na početku scene.

Prilazi platnu na kome se smjenjuju

slike. Podigne ruke, prouči a slike

nestanu. “Bolje da je nema ovakve

kakva je danas naša Srebrenica“

Ulaze drugi GLASNICI. Bijeli u bijelom.

Kad se kreću govore, u kip se

pretvore kada za šute. Dva melekabalerine

lebde po valovima muzike

i svojim pokretima oživljavaju kipove,

kao znak da još ima nade za

ljudskost i na ovom svijetu.

Lagano, nježno, vode ih kroz priču

koja budi sumnju; Jesmo li među

živima ili mrtvima Lebdeći tako

između nas i slika – sjećanjana

Srebrenicu, ta bića koja čas podsjećaju

na majke, sestre, očeve, čas na oživjele

sa tabuta približavaju se publici

da iskažu poruku što u ehu odzvanja,

“Mrvu pravde i zrno istine pronađite.

Srebrenicu Srebrenici vratite“.

Balerina silazi sa scene i daje do

znaja da i neko iz prvog reda može

da izađe i kaže svoju poruku o

Srebrenici...

Neko je podviknuo.Tražio recital

bez eksperimenata!

Nemogu! Nemogu! Zgučena

duša, kao grudvica halve koja treba

da nadje put za susret sa dušama

šehida i njihovih obličja u majkama

i drugim poluživim srodnicima,

hoće samo da pokuša da vam predstavi

onaj nijemi krik što se pamti.

Tihi jecaj iz koštane srži u kojem će

svako bar na tren osjetiti SUZE SRE-

BRENICE. Prepoznati dubinu ljudskog

ponora u izgubljenim pogledima

srebreničana dok padaju u

jame, posljednjim koracima štrbačkih

putnika što lelujaju oko višegradske

brane,nemoći bukovičkih

staraca...

Sve je to vrelo u utrobi kao plamen

koji bi da eksplodira ili nađe

smiraj u razumijevanju.

Probudio sam se nešto prije akademskog

obilježavanja Evropskog

dana sječanja na žrtve srebrenice,

obukao odijelo,okačio kravatu i ljubazno

pozdravljao zvanice.Sve je

proteklo po protokolu a ja se ipak

nadam da bi neki djelić ovog sna

mogao biti tewba za srebrenicu i

druge nevino stradale.

Ko zna jesmo li živi mi ili oni

kojima se nezna počinak.

26 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « DRUŠTVO

U SUSRET NOVOM POPISU

Pokušaj novog

raspamećivanja

Ono što može obilježiti naših narednih deset godina je to da bi mogli ostati bez nacionalne

odrednice. Ovo iz razloga što nedavno usvojenim novim Zakonom o popisu nije ni predviđena

obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti. Umjesto te odrednice

insistira se samo na izjašnjavanju o etničkoj pripadnosti. Tako bi se moglo dogoditi da

narednih deset godina u zvaničnim statistikama ne bude odrednice nacionalnost

Piše: Omer Mehedović

U Crnoj Gori će se u periodu od 1.

do 15. aprila 2011. godine, vršiti popis

stanovništva, domaćinstava i stanova,

prvi od obnove državnosti Crne Gore.

Popisom će se obuhvatiti sljedece

jedinice popisa: 1) državljani Crne

Gore, državljani Crne Gore i strani

državljani, strani državljani i lica bez

državljanstva, koja imaju prebivalište

(stalno ili privremeno) u Crnoj Gori,

bez obzira da li se u vrijeme popisa

nalaze u Crnoj Gori ili u inostranstvu,

bez obzira da li u vrijeme popisa posjeduju

licna identifikaciona dokumenta i

bez obzira da li žive u stanu, drugim

objektima ili na javnim površinama; 2)

domaćinstva; 3) stanovi i druge nastanjene

prostorije. Popisom se utvrđuje,

između ostalog, koliko država ima stanovništva,

kakva mu je polna, vjerska,

nacionalna, starosna, obrazovna strktura,

kojim jezikom govore itd. Podaci prikupljeni

popisom važiće narednih

deset godina.

Ono što može obilježiti naših narednih

deset godina je to da bi mogli ostati

bez nacionalne odrednice. Ovo iz razloga

što nedavno usvojenim novim

Zakonom o popisu nije ni predviđena

obaveza prikupljanja po dataka o nacionalnoj

pripadnosti. Um jesto te odrednice

insistira se samo na izjašnjavanju o

etničkoj pripadnosti. Tako bi se moglo

dogoditi da narednih deset godina u

zvaničnim statistikama ne bude odrednice

nac ional nost.

Naime, Skupština Crne Gore je

9.jula 2010. godine, na predlog Vlade,

usvojila Zakon o popisu stanovništva,

domaćinstava i stanova u 2011.godini.

Predlog koji je Vlada dostavila na usvajanje

Skupštini Crne Gore, je u članu 5

stav 1 sadržao pitanje i o nacionalnosti.

Međutim, pet opozicionih poslanika je

podnijelo amandmane na pomenuti

tekst, kojim su predložili određene

izmjene u članu 5. Umjesto da se pitaju

koje su nacionalnosti, opozicioni poslanici,

su predložili da se, od građana

Crne Gore prikupe podaci, koje su

etničke pripadnosti, dok su kod pitanja

o maternjem jeziku, dodali riječi; „kao

prvi jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu

u kući“. Prisutni pr edstavnik

predlagača, direktor MONSTAT-a, prihvatio

je ovakve izmjene, i zakon je zajedno

sa njima usvojen. Time smo izgubili

pravo na nacionalnost, koju Ustav

Crne Gore prepoznaje kao prvu identitetsku

odrednicu.

Na stranu prilično široka lepeza

tumačenja i samog pojma „etnička pripadnost“.

U nas, pogotovu, je riječ etnički

umnogome i prije svega asocira na

mračne događaje, kao što je etničko

čišćenje, i zato se mnogi, s razlogom,

pitaju, šta zapravo znači ćak i za konska

reafirmacija te odrednice.

Inače, riječ „etnički“ vodi porijeklo

od grčke riječi etnos (grč. ethnos- pleme

, narod). Danas riječ etnički ima

značenje: - narodnosni, koji se odnosi

na narod, dok je prvobitno značio

upravo - prvobitni; neznabožački,...

Srodni pojmovi su: etnogeneza(grč)-

nastajanje i razvoj nekog naroda-, etnografija

(grč.) – nauka koja opisuje i

proučava život i običaje pojedinih naroda-,

etnologija (grč.) - nauka o narodu -

itd. Dok pojam, nacija (lat. nasci - roditi

se, natio) ima značenje - društvena zajedica

ljudi koji govore istim jezikom, koji

su zajedno proživjeli politički i kulturni

razvoj i koji su prožeti sviješću o uzajamnoj

pripadnosti i cjelovitosti u

odnosu prema drugim nacijama( Milan

Vujaklija, Leksikon stranih riječi i izraza).

Svaki student Pravnog fakulteta je,

čitajući Uvod u pravo, morao naučiti da

je nacija stanovništvo koje živi na određenom

prostoru, ima isti jezik, kultru,

običaje, istoriju, a često i vjeru-, takođe,

u teoriji često pod nacijom podrazumijevaju

i osjećaj pripadnosti svome narodu

i ljubav prema istom. Ne moramo

biti pravnici pa da znamo da nam je

nacionalna bliža od etničke pripadnosti,

i da bliže određuje pripadnost jednom

narodu, koji, svakao, ima šire značenje.

Na primjer, od Arapskog naroda

je nastalo više nacija, i oni se danas ne

identifikju kao Arapi, već po pripadnosti

svojoj naciji (Arabljani, Iračani, Sirijci,

Palestinci itd.)

Koji su, zapravo, bili motivi opozicionih

poslanika da predlože ovakve

izmjene, i koji su motivi Vlade da iste

prihvati, teško je utvrditi. Većina stanovništva

Crne Gore, naime, vodi porije-

27

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

27


DRUŠTVO » » »

r e v i j a

klo od dva naroda Južnih Slovena i Ilira.

Tako bi neko odgovorio da je etnički

Sloven, ili etnički Ilir. Negdje se ovih

dana moglo čuti, kako je crnogorskom

pisacu i kolumnisti nedeljnika Monitor,

Andreju Nikolaidisu usk ra ćeno pravo

da se, kao etnički Grk, izjasni na popisu

kao Crnogorac po nacionalnosti.

Motiv bi se mogao naslutiti iz po -

nuđenog rješenja u istom amandmanu,

a koji se odnosi na jezik. Naime, kao što

je prije spomenuto, pet opozicionih

poslanika su predložili da se poslije riječi

maternji jezik, dodaju riječi, kao prvi

jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu

u kući. Ovo zapravo znači da su, maltene,

svi stanovnici Crne Gore južnoslovenskog

porijekla u ranom djetinjstvu

govorili srpsko-hrvatskim ili, eventualno,

tokom po sljednje decenije minulog

vijeka i sr pskim jezikom, jer su to jedini

jezici koji su u tom periodu bili i maternji,

i službeni, i svačiji. Odgovor na ovako

formulisano pitanje, koje je suprotno

pravnoj praksi jer sugeriše pitanom

kako da odgovori, u najboljem bi bio

srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Bu d -

ući da poslije obrade prikupljenih

podataka, a to je potvrdio i predstavnik

Monstata, program za obradu istih prihvata

samo prvu riječ, u ovom slučaju

srpski ili u manjem broju hrvatski.

Na ovaj način, gotovo, bi nestala dva

jezika, crnogorski i bosanski. Ustav

Crne Gore propisuje u članu 13, da je,

službeni jezik u Crnoj Gori crnogorski,

a da su u službenoj upotrebi srpski,

bosanski, hrvatski i albanski. S obzirom

da je albanski, zbog svoje specifičnosti

zaštićen, ugroženi jezici su crnogorski i

bosanski. Budući da su pomenti jezici

Ustavom zaštićeni, mnogi će pomisliti

da ne mogu nestati. Radi podsjećanja,

pored toga što je pravni, ustav je isto i

politički akt, te je za njegovu izmjenu

dovoljna politička volja, a osnov bi se

našao u tome, da se više ne koriste

pomenuti jezici, da su nestali, budući

da ih nema u zvaničnim statistikama.

Ustav nam jemči pravo da se slobodno

izražavamo govorom ili pisanom

riječju. Međutim, da li se možemo slobodno

izraziti ako su nam postavljena

ovakva pitanja, ili ako nam se uskraćuje

pravo na identifikaciju. Zamislite da

nam neko iz lične karte ili pasoša izbrišu

ime, a ostave samo prezime. Ko bi

bili, šta bi bili Samo pripadnici plemena.

Ohrabruje, međutim, da su se Cr n o -

g orsko društvo nezavisnih književnika i

Crnogorski PEN centar,već oglasili protestom

zbog ovakvog zakonskog rješenja.

Takođe, Socijdem o kratska partija

(SDP) Crne Gore je najavila Inicija tivu

za ocjenu ustavnosti člana 5 stav 1

Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava

i stanova u 2011.godini. Ukol i -

ko SDP ne uspije da ospori ustavnost

pomenutog člana zakona, na pitanje o

etničkoj pripadnosti, odgovorite kako

se nacionalno osjećate (npr. Crnogo r -

ac, Srbin, Boš njak, Musliman, Albanac,

Hrvat itd), a na pitanje o jeziku, ma

kako ono bilo formulisano, upišite jezik

koji smatrate za svoj, i koje Ustav Crne

Gore poznaje (crnogorski, srpski, bos a -

n ski, albanski ili hrvatski), jer nam to ne

mogu ukratiti ma koliko željeli da nas

dovedu u zabunu.

Predlog za ocjenu ustavnosti

Socijaldemokratska partija podnijela je Ustavnom

sudu predlog za ocjenu ustavnosti člana 5 Zakona o popisu

stanovništva u kome se postavlja pitanje o etničkoj, a

ne nacionalnoj pripadnosti građana Crne Gore, kao i o

maternjem jeziku.

U SDP-u tvrde da taj član Zakona nije saglasan sa

Ustavom. Potpredsjednik SDP-a Rifat Rastoder rekao je da

je spornom odredbom člana 5 Zakona o popisu, gdje se

nacionalna zamjenjuje etničkom pripadnošču, narušena

ustavnost zakona. U tom članu Zakona propisano je da će

se, između ostalog, prikupiti podaci o etničkoj pripadnosti,

kao i o “maternjem jeziku kao prvom jeziku koji se

govorio u ranom djetinjstvu u kući”.

U SDP-u smatraju da odredba o izjašnjavanju o etničkoj

pripadnosti nije u skladu sa Ustavom jer je izostavljena

nacionalnost, kao osnovna identitetska odrednica. “Pojam

maternji jezik, kao i ustavni naziv službenog jezika (crnogorski)

i jezika u službenoj upotrebi (srpski, bosanski,

albanski i hrvatski) dezavuisani su sugestivnom vremenskom

odrednicom 'kao prvi jezik koji se govorio u ranom

djetinjstvu' kojom se iz postavljenog pitanja želi dobiti

odgovor koji isključuje mogućnost korišćenja Ustavom konstituisanog

prava na slobodno izjašnjavanje o maternjem

jeziku pod njegovim ustavnim nazivom”, naveli su iz SDP-a.

28 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « DRUŠTVO

Peta bošnjačka Sehara u Plavu i Gusinju

Kako do opštine i identiteta

Sredinom jula u Plavu i Gusinju

održana je peta Sehara kulture

Bošnjaka Crne Gore. Manifestaciju

je i ovaj put organizovao bošnjački

Savjet u Crnoj Gori.

Sehara je otvorena izložbom slika

Hilmije Ćatovića, nakon čega su

održane večeri sevdaha i tradicionalne

muzike, u izvođenju pljevaljskih

i plavskih tamburaša i "Aš -

ik" ansambla iz Novog Pazara. U ok -

viru programa u Gusinju je održana

rasprava na temu "Kako do opštine".

Moderator i predsjednik MZ

Gusinje dr Rusmin Laličić istakao je

da je puno pitanja I dilemma - kako

do opštine Gusinje i na čija vrata

sve kucati.

- Kako do nečega što za život

znači bolju organizovanost, bolji

standard i bolju školu, bolje zdravlje

i bolju kulturu, više sporta i osmjeha,

više obaveza i ozbiljnosti prema

onima koje predstavljate, kako

bi bilo bolje nama a tako i Crnoj

Gori koju smo nedavno državotvorili-

naglasio je Laličić i dodao da

kada se ekonomski parametri stave

kao osnovni i najbitniji faktor za

dobijanje statusa opštine, onda se

gubi na političkoj težini. On je konstatovao

da dobra politika donosi

dobar razvoj, ali da dobra ideja gubi

u odnosu na materijalni momenat.

Ovo govorim, kaže Laličić, zato

što mi materijalne potencijale ima -

mo, kao 8.000 ha obradivog zemljišta,

pitku vodu, turističke potencijale,

i dr. Oko 7,5 miliona eura je

prošlo kroz ruke bankara Atlas

Mont Banke u Gusinju, koje je

urbana sredina pet vjekova, sa

2.000 domaćinstava, 800 priključaka

na sanitarnu i fekalnu kanalizaciju.

Ali politički faktori koji utiču na

valorizaciju potencijala su bezidejni

ili plagijatorski, pa loše implementiraju

nečije ideje. Zato mi koji smo

imali lokalnu samoupravu znamo

šta to znači i kako se Gusinje razvijalo

u to vrijeme, a kako sad kada o

njemu odlučuju oni kojima je ono

"Daleko od očiju, daleko od srcaĆ, i

tako decenijama. Zato je politička

odluka o formiranju opština bitna -

kazao je dr Laličić.

Rizah Gruda, istoričar, istakao je

da je Gusinje imalo upravni i

administrativni centar preko 400

godina, opštinski centar do 1956.

godine. Od 1913. godine pa sve do

danas Gusinje je krajnja periferna

tačka, izvan osnovnih razvojnih

tokova u Crnoj Gori. Punih 100 godina

stanovnici Gusinja i njegove

okoline su u neprestanom iseljavanju.

Nijedna vlast nije zaustavila

iseljavanje Bošnjaka, Albanaca i

Srba, niti je stvarala uslove za njihov

opstanak. U Gusinju nema 53 bošnjačko-muslimanska

bratstva, 25 srp-

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

29


DRUŠTVO » » »

r e v i j a

sko-pravoslavnih i 20 albanskomuslimansko-katoličkih,

koji su se

iselili od 1913. godine pa sve do

današnjih dana u raznim pravcima,

a bitisali su na ovim prostorima

stotinama godina - kazao je Gruda.

Kemal Purišić, poslanik, osvrnuo

se na zakonsku regulativu kao

kočničara povraćaja opština u

Crnoj Gori -Petnjice i Gusinja, bez

obzira što je dokazana njihova

opravdanost. Bošnjačka stranka je

mišljenja da je to prioritetni interes

Bošnjaka i da Vlada i ostale državne

institucije treba ozbiljnije da razmotre

to pitanje. Kada je došlo vrijeme

da se amandmanski djeluje to

smo i uradili, ali vidjeli ste kako je to

završilo. Amandman za Gusinje je

odbačen na Odboru, a kada je onaj

za Petnjicu prošao na odboru onda

je predlagač povukao Nacrt zakona

i osujetio to pitanje -podsjetio je

Purišić.

Predsjednik Opštime Skender

Šarkinović, složio se da Gusinje,

kako bi doživjelo punu razvojnu

mogućnost, treba da dobije opštinu.

Istakao je, da je Gusinje nekada

bila raskrsnica, koja to treba da

bude i u buduće, a da će do punog

izražaja doći otvaranjem puta kroz

Albaniju.

Sledećeg dana u Plavu je održan

okrugli sto na temu "Bošnjaci i

popis stanovništva u Crnoj Gori,

april 2011. godine", i izvršeno predstavljanje

iseljeničkih klubova

Bošnjaka Crne Gore.

Kako je istakao Ervin Spahić,

moderator okruglog stola i pos -

lanik u crnogorskoj Skupštini, razgovarano

je o predstojećem popisu

2011. godine, i amandmanima SNP,

koje je parlament usvojio većinom

glasova, gdje su samo protiv bili

poslanici SDP-a.

- Na okruglom stolu smo usaglasili

stavove da se popisuje po

nacionalnoj pripadnosti a da jezik

Bošnjaka bude bosanski. Protiv

toga smo da se popisuje po etn -

ičkoj pripadnosti. Mislimo da treba

da stoji nacionalna pripadnost.

Protiv smo jednog amandmana

gdje stoji odrednica za jezik kojim

se govori. Tražimo da bude izjašnjavanje

slobodno jer mi imamo taj

problem dvojnosti jer su od jednog

naroda napravljena dva, pa smo

Bošnjaci i Muslimani- kaže Spahić i

dodaje da su imali problem u prošl -

om popisu jer su se jedni izjašnjavali

da govore bošnjačkim jezi -

kom a drugi da govore bosanskim.

Budući da je sada jezik ustavna kategorija,

da zvanično u Ustavu Crne

gore postoji i bosanski jezik, da u

zvaničnoj upotrebi je crnogorski

jezik i jezici ostalih naroda, onda

smo tražili da to ovoga puta bude

jedinstveno - uniformno, da se

Bošnjaci izjašnjavaju da je njihov

jezik bosanski - kaže Spahić.

Prvi čovjek Bošnjačkog Savjeta

prof. dr Šerbo Rastoder je podsjetio

da Savjet već drugu godinu okuplja

I preko 50 iseljeničkih klubova iz

Crne Gore i tako prave strategiju

oko zajedničke saradnje i zajedničkih

projekata.

30 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « DRUŠTVO

Ko je bio Ćazim Beg, tuški

Komandant i reformator

Gotovo je nemoguće proći tuškim ulicama, a ne primijetiti prisustvo starih turskih građevina

koje su tu ostale nakon povlačenja Turaka sa Balkana. Centralna džamija, stara škola, bunar

za vodu u Slameničkoj ulici – sve su to građevine stare već vijek. Podigao ih je slavni turski

komandant, reformista i humanista, čovjek koji je odigrao veliku ulogu u stvaranju moderne

turske države. Njegovo ime je Ćazim beg Dirik i on je bio guverner u više turskih gradova

Pišu: Ajdin Rakic i Samir Adžovic

Ćazim Beg je rođen 1881. Go dine

u Bitolji, u Makedoniji. Njegov otac

Hasan Tahsin efendija bio je kapetan

jednog turskog odreda. Poginuo je u

bici na Plevnima. Njegova majka

Husnija hanuma bila je u srodstvu sa

egipatskim namjesnikom Mehmed

Ali-pašom. Ćazim je veoma rano os -

tao siroče. Imao je samo jednog brata,

Nur etina, koji je poginuo u ratu na

Čanakaleu. Brigu o njemu preuzeće

Bursali Tahir. Kasnije je krenuo u

školu i tada je o njemu brinula jedna

žena koju je on zvao Nana. Njen identitet

nam nije poznat.

Djetinjstvo Ćazim bega bilo je

veoma teško. Ostavši bez roditelja,

rastao je pod teškim životnim uslovima.

Dok su ostala djeca jela razn ov -

rsnu hranu, mali Ćazim nije imao priliku

da bira. Hranio se somunom

kojeg je začinjavao solju. I kasnije,

kroz cio njegov život, obrok bi počinjao

s malo hljeba i soli, podsjećajući

se na njegovo surovo djetinjstvo.

Nakon što je završio vojnu akade -

miju u Bitolji 1904. godine, biva pos -

lat u Skadar, gdje je sa činom juzbaše

pisao o ratnim potrebama vojnih šta -

bova. U Skadru je ostao sve do 1908.

godine. Oženio se Maidom, ćerkom

Miralaja Fahri bega, komandanta

skadarske tvrđave.

Nakon dužnosti koje je obavljao u

Skadru, biva prekomandovan u Tu -

zima. U svom dnevniku kojeg je u

knjizi „Moj otac general Ćazim Dirik i

Ja“ djelimično objavio sin Ćazim

bega, Orhan Dirik, zabilježeno je

Ćazim beg

sljedeće: „Još za vrijeme ministra

Talat bega i valije Bedri paše, tokom

martovskih događaja 1325. (hidžretanske)

godine, postavljen sam za

potpukovnika tuškog regiona. Oda -

tle, 1912. godine, u Solunu polažem

ispit po njemačkom sistemu u vojnoj

akademiji, i stičem zvanje kape -

tana...“

Dr Abdulkadir Karahan, govoreći

na trećoj godišnjici smrti Ćazim bega,

ističe da su njegovi prvi uspjesi

počeli u Tuzima. Za samo godinu

dana njegovog boravka, poklonio je

Tuzima školu i džamiju.

Džamija se nalazi u srcu Tuzi. Re -

novirana je u više navrata. Međutim,

njen prvobitni oblik ostao je identič -

an. Bila je to građevina od velikog

zna čaja za građane Tuzi i čak su i

sami građani učestvovali u njenoj

izgradnji. Pored džamije, sagrađena

je i škola u kojoj se odvijala vjerska

nastava, a kasnije, pored vjerske, i

opšta. Škola je nosila ime po narodnom

heroju Mahmutu Lekiću, jednom

od šest sinova Murata Hasova.

Mahmut je poginuo kao partizan u

bici kod Mataševa. Izgradnjom nove

škole, stara škola koju je podigao Ćazim

beg, a koja je nosila ime Mahmuta

Lekića, vraćena je ponovo Islamskoj

zajednici Crne Gore, odnosno Od b -

oru Islamske zajednice Tuzi.

Džamija je rađena od tvrdog

materijala sa kamenom munarom.

Godine 2000, sa lijeve strane od ulaza

u džamiju, podignuta je munara čija

visina iznosi trideset i tri metra. Na

ulazu u džamiju stoji natpis uklesan

na ploči na kome piše:

„U ime Allaha Milostivog Samilos -

nog

neka mir bude s vama

vi ćete biti čestiti

uđite u džennet

da u njemu vječno ostanete

mala varošica

stimana džamija

Halifa islamski Car Sultan Me -

hmed V veličani,

prva svečanost, sreski načelnik

kapetan Ćazim Bejin,

da se vodi računa.

Podigla se iz dobrovoljnih priloga

muslimana.

Kaligraf i majstor,

Hadži Derviš Dibra,

Podignuta 1326. h – 1908. godine

Ćazim beg nije ostao upamćen

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

31


DRUŠTVO » » »

r e v i j a

samo kao veliki neimar i

humanista već i kao čovjek

koji je sagradio prvi

bunar iz kojeg su se u

početku snabdijevale ci -

jele Tuzi. Bunar je iz g -

rađen kao simbol velike

ljubavi mladog tu rskog

oficira prema Bademi

Balji Mu šinović, ćerki

pekara Zejnelja i Bad e -

me, rodom Orahovac iz

Vladana. Balja je bila

izuzetne ljepote. Prema

narodnim predanjima, o

njenoj ljepoti čulo se

čak do Carigrada. Balju

je zaprosio Ćazim beg

Dirik dok je još boravio

u Tuzima, za svog oficira,

koji mu je bio rođak.

Ime Ćazim bega ve -

zuje se i za poznatu pjesmu

„Vezak vezla Balja

Mušinovića“. U toj pjesmi

on je predstavljen

kao veoma imućan čovjek

koji nudi čak onoliko

zlata koliko je Balja teška,

samo da bi isprosio

njenu ruku. On takođe

gradi bunar blizu njene

kuće. Pošto je bio cijenjen

u dr uštvu, uspio je

da isprosi njenu ruku.

Kao što možemo z a -

ključiti iz na vedenog,

Ćazim beg je za kratko vrijeme

ostavio mnogo tragova u istoriji Tuzi.

„Bišo Čuljić, Mido Turković i Ćazim

Mustagrudić bili su u delegaciji

ispred podgoričkih i tuških muslimana

za iseljenje u Tursku. U

Turskoj su se sreli sa Ćazim begom

koji je ta da obavljao visoke funkcije

u turskoj državi. Ovo je bio prvi kontakt

gra đ ana Tuzi sa Ćazim begom

nakon njegovog odlaska iz Tuzi, a

ujedno i posljednji.“

Prezime Dirik, Ćazim je dobio od

strane Mustafe Kemala Ataturka i

iranskog Šaha Rizaa Pehlevi Hana, i

to je bilo prvo prezime dobijeno u

Turskoj nakon donošenja zakona o

prezimenima. Deset godina vršio je

dužnost guvernera u Izmiru. Pored

velikih priznanja i medalja dobitnik

je medalje prijestolonasljednika Da -

nila. Volio je da izučava istoriju i bio

je inicijator osnivanja mnogih muzeja

i institucija, posebno u Izmiru. Ot -

vorio je mnoge škole i domove, pu -

teve, zgrade, zoološke vrtove, i u te -

škim danima kada se razbolio nije že -

lio da izostaje sa posla. Posljednje

godine života proveo je kao namjesnik

u Edirneu. Mnogo je volio Izmir i

ostavio je u amanet da tamo bude

sahranjen. Samo par dana prije nego

što je predahnuo, ispričao je san koji

je usnio: „Sanjao sam jedan san. Kao

da letim avionom nad Iz m i rom i iz

aviona zamot an u bijelom čaršavu

pa dam na groblje ispred

džamije...“

Bio je počasni gra đ a -

nin mnogih gradova u

Turskoj. Izvrsno je govorio

francuski i ruski jezik.

Mnogo je čitao i radio.

Volio je omladinu i često

če znuo za svojom mlado -

š ću, izgub ljenom u nepo -

z natim prostranstvima

Ba lkana. Nikad nije zaboravio

svoje siromašno

djetinjstvo, pa je stoga uvijek

pomagao sirotinju.

Bio je iskreni čuvar

Ataturkovih reformi, a to

se lako vidi iz sljedećeg:

„Nakon uvođenja latinskog

pisma, Ćazim beg

Dirik više nikad nije na p i -

sao ni slova na osmanskom

pismu.“

Imao je troje djece.

Um-ro je u če tvrtak, 3. jula

1941. godine u Edi r neu.

Sahranjen je 5. jula u Iz m -

iru. 1988. godine, njegove

mošti su prebačene u

Ankaru, u Aleji velikana.

Ajdin Rakić, jedan od

autora ovog članka, tok o -

m svog istraživanja 2004.

godine, imao je priliku da

razgovara putem telefona

sa sinom Ćazim bega

Dirika, Orha n om Diri -

kom, koji je tada imao dev e d eset i

jednu godinu. Zbog njegovo kasnijeg

lošeg zdravs t v e nog stanja, nije bio u

mogućnosti da ga lično up ozna.

Mnogi građani Tuzi danas možda

i ne znaju ko je bio Ćazim beg. Nje -

govo ime je zvučno samo onima koji

znaju da džamija u Tuzima nosi njegovo

ime. No ipak, ličnost Ćazim

bega ne bi trebalo tek tako zaboraviti

i dozvoliti da nestane u prašini istorije.

Taj kulturni reformator pokazao

nam je da je u mnogo čemu prednjačio

u odnosu na svoje savremenike.

To je pokazao i kasnije, podržavši

Kemala Ataturka u njegovim reformama

i ostavši mu privržen do kraja

svog života.

32

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « DRUŠTVO

Kutak za dokone

Teferidž

Piše: Ervin Spahić

Pribliižavao se 13. jul godine šezdeset

i neke. Po kući se uveliko pričalo

da bi dobro bilo da toga dana familijarno

odemo na Kisele Vode ( Kisele

Vode su izletište nadomak Bijeloga

Polja đe su se tradicionalno održavali

vašari, povodom važnijih datuma iz

naše istorije). Bi mi milo. Ponovo ću

moći da vidim bukadar mahluka na

jednom mjestu. Šarene šatre biće na

sve strane. Možda ovih par dinara koji

mi se nalaze u džepu i koje sam uštedio

zamijenim za kakvu dobru džidžu.

Harmonika, zurle, gočevi odlijegaće

dolinom. Prošle godine je bilo

jako šuhret. Muzike i muzičara bukadar.

Zbog malog prostora na kojem su

se kola igrala skoro da je bilo nemoguće

pratiti koji su se taktovi odnosili

na koje kolo. Ali zar je to važno

Važno je bilo da si u kolu i da poskakuješ,

što možeš više, kako bi bio primijećen.

Vašar ko vašar. Na jednom

mjestu šarenilo boja i ukusa. Vašar je i

prilika da raznovrsne noš nje, povađene

iz sehara i strogo za ovu priliku

čuvane ugledaju svjetlost dana.

Nekim nevjestama bješe ovo prvi izlazak

u narod i prilika da se pokažu i

sretu sa rodbinom. Pozajmi se za ovu

priliku i koja niska dukata kako bi se

ostavio što bolji utisak i izazvala zavist

kod onih đevojaka ko je nisu iskoristile

priliku i udale se na prošlom vašaru.

Tijesne košulje i zapučane puljke

jedva su sprečavale nabujala njedra da

ne izlete van. Mješavina znoja i parfema

izazivala je bururet u glavi. Mlade

nevjeste i stasale đevojke bile su praćene

budnim očima svekrva, zaova,

majki i braće. Sjarga se na ovaj vašar sa

svih strana. Ne ostane čini mi se kući

ni staro ni mlado, bez oni što ih je

bolest skrhala i nužda naćerala. A i oni

su, pošto im đovda nije mogla, makar

u mislima bili na vašaru. Neko liko

pošti neprestano je od grada prevozilo

ovaj golemi mahluk na Kisele Vode.

Mnogi su do grada pješačili i na desetine

kilometara pa bi onda preobuvali

opanke mijenjajući ih lakovanim

cipelama kao i o onim sa visokim štiklama.

Opanke bi brižljivo skrivali po

okolnom žbunju, jer se valjalo pred

akšam i prije tmuše kući vraćati.

Varošani bi zbog nemogućnosti da se

uguraju u poštu, obično išli „tabanovića

fijakerom“ (pješke) ili kakvim

točkom (bicikl) na kojem bi se našlo i

po nekoliko insana. One koji su imali

strpljenja da čekaju, kako bi došli na

red, prevozio je Aljo Gazija svojim fi ja -

kerom, naročito uglancanim za ovu

priliku. Malo je bilo onih koji su imali

sopstveno auto. Jedni su na njih gledali

sa zavišću a drugi sa podozrenjem

budući da su ih smatrali ostacima

buržoazije.

Da bi se zauzela dobra pozicija

koja je podrazumijevala dobar pogl ed

i hladovinu moralo se dobro poranit.

Uzgred bi se kupili vrući simiti od

kojih bi jedan obavezno stradao ne

iščekavši da bude pojeden uz kakav

pirijan ili đuveč. Ipak su pite i ribice

(mantije) vodile glavnu riječ. Kakav bi

to zijafet i teferidž bio bez njih. Par

sahana i tendžera uz po koju maštrafu

nagurali bi u cegere i po nekoliko

puta bi se provjeravalo da se slučajno

ne zaboravi džezva i fildžani. Ko zadocni

morao je praviti katafu kako se ne

bi vas dugi dan na suncu pekao. Ženama

nijesi mogao nikako ugodit. Sve

im se činjelo da je tuđa lokacija bolja.

Vazda su nalazile mahanu jer su se

plašile da im šta oku ne umakne.

Glavni problem teferidžisanja predstavljao

je ćenef. Bila su svega dva u

sklopu hana koji je nosio ime lokaliteta

gdje se i nalazio: „Kisele Vode“. U

dugim redovima u kojima su stajale

obično žene uz obavezno pocupkivanje

(ne zbog muzike ) i gdje se svakoj

minut činio godina, moglo se jedino

čuti glasno ko me ntarisanje: „Uf ! Što

ova začama ! “

„Zurifa strijela mi te ne pogodila a

đe hoj ponovo u kolo! Kloni se Vehba

šera i adžamije! Vrći se ovamo fišteku!

E vala ćeš mi platit! Takav ću ti ćutek

kod baba nakovat, da će ti iskihat

Kisela Voda! Ostala si ti meni dužna

još od lanjske godine!“ - vikaše Han -

kuša za svojom šćerkom. Zurifa se i ne

osvrnu. Kao da se ove prijetnje na

drugog odnose.

„Više hajem ćutek pojest, jer ko

zna kad će me drugi put zapast da

poigram! Nisam ja više makanja, no

stasala đevojka! “ - kontaše u svojoj

glavi Zurifa.

Malo dalje Iljaz ruhnuo Omerakažu

nehotke. Riječ po riječ za guše se

pohvataše. Možda bi neki od njih bez

džana ostao da ih na jadevite jade ne

razdvoji milicija.“ Uh kukala im majka,

što će ih taksirat snać’ u hapsani!

Ostaće bez hrbata i jedan i drugi! Ni

hećim im neće moć’ pomoć’!“ -muhabetisaše

sama sa sobom a da je opet

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

33


DRUŠTVO » » »

r e v i j a

svi čuju - Jonuzaginca.

Preko dana gledanje i u kolu igranje

a pred akšam korziranje. Dva špalira

jedan pored drugog po prašnjavoj

džadi. Da bi se u tom križanju češće

sretali mnogi su skraćivali predviđenu

putanju. Tu su se i glavni pazari tvrdili

između momaka i đevojaka.

Zastajkivalo bi se da se ponešto priupita,

utanači dogovori.

Iz razmišljanja me prenu majčin

glas: „Ako mislite sutra da idemo na

teferidž, vi đevojke uzmite leđen i

pačarve u ruke pa da se oriba gornji

boj! “ „Ti - obrati se burazeru-da me

po s lušaš do dućana! “ Jedino ja kao

najmlađi i još nekadar ostah bez zaduženja.

Mada ruku na srce budući da

sam došao kao peto dijete i da je do

tada moj brat bio jedinac imao sam

poštedu od bilo kakvih kućnih obaveza.

Svi se latiše posla. U akšam majka

uze da suče jufke za pitu- koju je

namjeravala na sabah i pred polazak

ispeći. U ceger potrpaše stvari koje će

se nositi kako se sjutra ne bi što zaboravilo.

Ja često pogledujem na sat jer

mi se čini da skazaljke i ne mrdaju. Da

bih prekratio vrijeme pođoh ranije na

spavanje.

Iz sna me prenu strahoviti tutanj i

blještavo svjetlo koje ispuni sobu.

Popridigoh se sa dušeka prostrtog po

podu, protrljah oči i onako još bunovan

pogledah kroz pendžer. Imadoh

šta i da vidim. Sastavilo se nebo sa

zemljom. Sijevaju munje uz strahovitu

tutnjavu i prasak gromova. Uz pendžer

niz čije se džamove slivahu kišne

kapi stajaše majka.

Suphanala! Velahaule! Tobe jarabi

tobe estakfirula! - čuh kako zbori kad

bi utihnula grmljavina.

Meni suze krenuše niz lice. Taman

kao kiša niz džamove. Zabih glavu u

jastuk i navukoh jorgan preko glave.

Znao sam da poslije ovako obilne kiše

pa makar sunce i progrijalo od teferidža

nema ništa. Znao sam i da do iduće

godine ovakvih zajedničkih izlazaka

neće biti. Za pitu se nijesam brinuo,

neće propast. Poješćemo mi nju

za ručak ali merak ode u helać. Đe

potrefi danas kiša pored ovoliko dana

ponovih u sebi nekoliko puta.

Pričam svom evlatu šta mi je kao

maksumu pričinjavalo merak i čemu

sam se sve radovao. Pričam im kako

bih se obradovao ako bih kupio ili bi

mi neko donio šareni čibuk od šećera.

Crveno-bijeli. Djeca iz čitavog sokaka

,skupljala bi novac kako bi kupili

gumenu loptu. Lopta bi po dogovoru

kružila na „konak“ od jednog do drugog.

Kada bi red dosao na mene žao

bi mi milo da zaspim kako bih što

duže vremena proveo sa njom. Kada

bi se lopta probusila djeca iz mahale

bila bi u žalosti i po nekoliko dana.

“Ovog rahatluka koji danas vi imate

tada nije bilo. Vanjski klozeti (po -

pularno zvati ćenefi) nalazili su se

obično podalje od kuće tako da si

zimi da bi do njih stigao morao „pu -

nu ratnu opremu“ da obučeš. Voda za

kupanje grijala se na šporetu na drva

u ogromnim kazanima. Umjesto

kade- banjica. Umjesto tuš baterije -

kakva stara maštrafa ili džezva“. Ljeti

nam je Lim bio glavni hamam. Pričam

im kako sam navlačio rukavice da u

hladnoj sobi knjigu mogu držati-a djeca

da puknu od smijeha.

Ne mogu reći da mi ne bi krivo. Ali

šta da radimNovi je vakat sada- vele.

Koji novi vakat Ono za Kisele

Vode nije no crnji i gori. Vašara i teferidža

više nema. Od objekata koji su

se tu nalazili još restoran kako tako

odolijeva. Ne radi ali je šućur Allahu

živ.

U bungalovima poslije turista je -

dno vrijeme su boravile izbjeglice a

sada socijalni slučajevi. Gornji izvor

mineralne vode više i ne postoji. Ni

ime ga ne sačuva (Izvor Kralja Nik o -

le).

Jedinu nadu daje nam bušotina

termalne vode,koja je svake godine

(na riječima) sve dublja. Bušenje p o -

činjemo „3. januara“ ( Dan oslobođenja

Bijeloga Polja) a radove na bušenju

„inteziviramo“ u izbornim godinama.

Ovaj posao stoljeća koji je trebao

da donese nafaku i hair ovom kr -

aju i da nam svima bude „ banja“ još

uvijek je nedovršen. Zato nama trebaju

izbori. Što više izbora rupa sve

dublja. Ko kaže u budžetu Ja to nijesam

rekao! Hesapim da to neko iz

opozicije dobacuje. Šereti vele koliko

bušimo more biti da smo probili na

drugu stranu zemljine lopte ,pa sad

drugi uživa plodove našeg rada. Oni

najzlobniji vele da je od siline našeg

bušenja počelo da podrhtava i tlo po

svijetu. Bjelopoljsaka tafra pomislih.

Nikako im ugodit. Taman ko zloj

svekrvi iz hićaje što slijedi. Prinosila

nevjesta kahvu majci (koja je došla da

je obiđe) i svekrvi, pa kako je sipala

kahvu iz džezve u fildžan malo kahve

prospe na tacnu. Ona tu kahvu stavi

ispred majke a onu drugu ispred svekrve,

konta majka neće zamjerit a svekrva

može. Svekrva se sve vrpolji bi da

kaže ne bi i na kraju ne izdrža no

prozbori: „Vidi ti nje majci sipa i u fildžan

i u tacnu a meni samo u fildžan!“

Allahimanet!

34 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE

Sehara Ibiša Kujevića

Ispod vela zaborava

U izdanju Bošnjačkog savjeta u

CG ovih dana je promovisana izuzetno

rijetka „Sehara“ od šest video,

DVD zapisa koja slikom i riječju

otkriva izvorne vrijednosti o kojima

samo kadkad sjećanje progovori.U

tu ukrasnu drvenu seharu-škrinjukutiju

autor Ibiš Kujević spakovao

je 6 filmpva i CD sa autentičnim

tonskim zapisima izvorne- etno

muzike. Dizajnerski opremljene i

luksuzno upakovane DVD-e prati

mini monografija na stotinušesdeset

strana.

Nadam se da će uskoro iz štampe

izaći i fotomonografija od preko

200.strana u kojoj će mnogi prepoznavati

sekvence iz sjećanja i priča

svojih dedova i nana,kazao je

Kujević.

Dugo istražujući po terenu Ibiš

je sakupio dragocjeno blago iz kulturne

tradicije Bošnjaka i drugih

naroda na prostoru: Rožaja, Plava,

Gusinja, Berana, Bijelog Polja, Pet nj -

ice, Pljevalja, Sjenice, Tutina, Novog

Pazara, Nove Varoši, Priboja, Prije -

polja.

Prošlo je punih četrdeset godina

od kako sam sa Delijom Kurpejo -

vićem i drugim savremenicima započeo

stvaranje folklornog ansambla

u Rožajama, koji je zvanično

registrovan 1971.godine, podsjetio

je za Forum Kujević. Kroz „Vrelo

Ibra“ prošle su hiljade članova ovog

društva, a naši koncerti su prikazani

u preko četrdeset država Evrope,

Azije i Afrike. Htjeli smo i sa mnogo

entuzijazma, posvećenosti i odricanja,

naše igre, pjesmu i običaje

ponosno pokazivali na malim i velikim

scenama i za to dobijali aplauze

,nagrade i priznanja.

Svih tih godina sakupljao sam

detalje - izvornog stvaralaštva.

To narodno blago je ustvari ide -

n titet naroda kome i sam pripadam,

- kaže Kujević.

Sa skuplanjem ove građe počeo

sam davne 1969. godine, što bi se

reklo o svom trošku i za svij “ćeif“,

ne da bih radio to što sada radim,

nego da sakupljama muzičko - folklornu

građu za folklor, a uz to, i sve

drugo iz kulturnog nasljeđa i tradicije

naroda na ovim prostorima.

Kao terenac,imao sam sreću da

upoznam i sarađujem sa profesorima,

akademicima, - najvećim imenima

iz ove oblasti: iz Beograda,

Zagreba, Ljubljane i Skoplja, od

kojih ne samo da sam učio nego

postepeno ušao u samu suštinu i

svaku poru ove oblasti, što će te

vidjeti i na ovim zapisima „Ispod

vela zaborava“, a nadam se i na drugim

koji čekaju u mojim arhivama.

Nažalost, zbog mršavih finansija

mnogo toga, posebno iz folklora

može otići u zaborav. Sa tim će,

bojim se otići i neponovljivo etnološko

blago čijem očuvanj sam

davao i dajem sve od sebe pa ako se

kojim slučajem desi da propadne

neće biti moja krivica, - kaže sa sjetom

Kujević. Nijesam ja jedini koji o

tome treba da misli.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

35


KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »

r e v i j a

Izložba slika Džengisa Režepagića u Podgorici

Zvijezda tjera mjeseca

Rad Džengisa Redžepagića

Izložba slika Džengisa Redže p a gića

pod nazivom „Zvijezda tjera mjeseca”

otvorena je u galeriji „Ce n tar” u Podgorici.

Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti

Milica Ra dulović. - U ovim snažnim estetskim

strukturama, sažima se čitav zamišljen

prostor fiksiran u simboličkim zna k o -

vima umjetnikove poetike, i tako formira

beskrajan prostor Re dže pagićeve slike -

rekla je Milica Radulović. Režepagić se pr -

e dstavio značajnim brojem slika, tematski

određenih tehnikom akrilik na platnu. -

Sve moje slike nastaju pod pu nom emocijom.

Nastale su vodeći se „sevdalinkom”

kao jednom od te ma moje tradicionalne

misli. Mu zika je jako važna u mom životu,

i to ne samo tradicionalna. Jako sam ve -

zan za muziku, otkriću vam tajnu, i više

nego za slikarstvo. Kolorit je nastajao pot -

p u no vođen emocijom, dok sam temi o

si mbolima bio potpuno posvećen - rekao

je Redžepagić.

I istinski se osjeća duh istorij s kog i

mističnog protkanog simbolikom. Djelo

koje najodređenije go v ori o temi izložbe

i objašnjava au tora po pravcu njegove

misli kroz samo nekoliko simbola je slika

pod autentičnim nazivom „Po dućanu

biser ra sturila”. Kolorit je ujedna č eniji i

čini se da je autor više ra z m išljao o bitnosti

veze iz m eđu teme i kolorita.

Sevdah raspiren bojama

Osjećanja su pren e šena, jer vam ne treba

lik ili predmet da biste osjetili ženu, biser,

dućan.

Takođe, slika pod nazivom „Na jaliji

badem drvo” svedena je na nekoliko bitnih

i snažnih elemenata, emotivno nabijena

i savremeno pojednostavljena. Redže -

p a gić je predstavio snagu u sebi vođenu

dubo k om emocijom i prenio je na publiku.

Uspio je u tome kroz simbole, dok

spektar kolorita pripada gledaocu, svidio

mu se ili, možda, ne...

Likovni umjetnik Džengis Redžepagić je profesor

na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, poznat je

po svom istančanom osjećaju za suptilnu mjeru.

Učestvovao je na preko stotinu kolektivnih izložbi, a

ovo je njegova 32-ga samostalna u regionu i inostranstvu.

Izlagao je u Beogradu, Sarajevu,Parizu…

Redžepagić podjednako insistira na tradicionalnim

vrijednostima i savremenom likovnom izrazu. Ekspr e s -

ijom duhovnog značenja simbola kulture kojoj pripada,

ovaj umjetnik podstiče njihovu magiju i poetičnost,

zapisala je istoričarka umjetnosti Milica Radulović.

Sami naziv izložbe ,,Zvijezda tjera mjeseca” sažima

čitavu raskoš umjetničke pojetike u čijem se mognovenju

prepoznaje svaka duša dotaknuta sevdahom.

Kolorit uvodi posmatrača da među nekoliko

simbola uroni u čaroliju “Po dućanu biser rasturila” ili

da šetajući potraži drvo ushićenja kao što je “Na jaliji

badem drvo raslo”.

- Sve moje slike nastaju pod punom emocijom.

Nastale su vodeći se sevdalinkom kao jednom od

tema moje tradicionalne misli. Muzika je jako važna u

mom životu i to ne samo tradicionalno. Jako sam ve -

z an za muziku, možda i više nego za slikarstvo. Ko -

lorit nastaje potpuno vođen emocijama, dok sam te -

m a tski simbolima bio potpuno posvećen kazao je

Red žepagić. Emotivno snažne a savremeno pojedn o -

s tavljene slike iz sevdaha i o sevdahu nikoga ne os t -

avljaju ravdnodušnim.

36 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE

Slika je kao pjesma

Piše: Ferid Muhić

“Zvjezda tjera mjeseca” Džengisa Redžepagića

Nužno je bilo da vidim mlad

mjesec, na ponocnoj modrini neba

i zvijezdu: ni uz njega, ni od njega!

U najtanju dlaku najfinijeg kista,

baš onako kako sam noćas do č e -

kao da vidim! U zadnji čas, a opet,

ne prekasno, taman koliko je di -

jelilo onu zvijezdu od mladog

mjeseca, i spajalo mladi mjesec sa

zvijezdom! Samo je tako mogao

nastati ovaj tekst.

U istoriji umjetnosti, transpozicija

likovnih djela u poetski iskaz,

drevni je izazov stvaralaca obda r e -

nih darom sinestezije! Vidiš neku

sliku, a ona se u tebi oglasi riječima

pjesme! O tom čudu spajanja ne -

mustog vida i slijepog jezika, u kom

slijepa pjesma, kroz čin inicijacije

slikom progleda, zna se odavno.

Čas je to zagrljaj, čas opet nadznjevanje

momka i djevojke, čas natpjevanje

slavuja i djevojke, čas dv oboj

viteza i zmaja!

O tome je Horacij napisao kla -

sičnu raspravu, naslovljenu Epistola

ad Pisones, i skovao nezaboravnu

formulu: ”Ut pictura poesis” - ”Pje -

sma je kao slika”. Veliki teoretičar

Gisbert Kranc sačinio je 1973 go -

dine, fascinantni spisak sa preko

40.000 pjesama inspirisanih likovnim

djelima, samo u istoriji evropske

umjetnosti!

Slikar i pjesnik Džengis Redže -

pagić je jedan od rijetkih koji su

eksplicite potvrdili mogućnost, -

go tovo neslućenu, ili jedva nasluće -

nu! formule ”Ut poesis picture”-”

Slika je kao pjesma”. Ako je do njega

slijepi jezik kroz sliku progl e -

dao, kod Džengisa i od Džengisa,

nemušti vid je, inicijacijom poezije,

zapjevao!

Džengis Redžepagić je, kao i njegov

veliki istorijski imenjak i pre t h -

odnik, osvojio i objedinio dva velika

područja što su bila razdvojena:

onaj Aziju i Evropu, ovaj pjesmu i

sliku! I jedan i drugi, Istok i Zapad,

zoru i sumrak, Mjesec i Zvijezdu.

Jer i Sunce je Zvijezda.

Njegov ciklus ”Zvijezda tjera

Mjeseca” spaja, uz sve rečeno, i ono

kontingentno, ono što se oblikuje u

kulturu, kroz ljude, kroz pjesmu,

kroz hasret i sevdah, sa onim univerzalnim

što se kao nepresahla

žudnja saopštava odvajkada kao

velika nostalgija ljudskog roda za

ljepotom! Bosanska i Bošnjačka

nostalgija za ljepotom, formulisana

kroz pjesmu kao sevdalinka, na

Džengisovim slikama pjeva jedrima

Sindbadovog broda, obrisima vitkih

munara, sijevom pogleda, dodirima

od zlata i damarom strijepnje

koja zlato za čas sroni u žutu rumen

pustinjskog pijeska!

”Na jaliji badem drvo” koje smo

mogli samo prizivati kroz pjesmu,

Džengisovoj slici se odazove onakvo

kakvo se ne može opisati već

samo vidjeti onakvo kakvo je

moralo biti i kakvo će uvijek biti:

raskosna livada/jalija, a u njoj tanko

stablo bademovo, sa krošnjom prepunom

mirisnih badema, ulomaka

zagrljaja, i lišćem od zvjezdanog

praha poljubaca.

I nebeske staze jesu samo one

kojima će dragi u pohode djevojci

doći: pjesma ”Tudijer mi dragi prohodi

postala je prizor, blistava slika

tragova stopa kroz paperje oblaka,

kroz tamne sokake, kroz zadimljene

čajdzinice, putanje koja ne p r -

edvidljivo, a pouzadno, vodi do

onih nebeskih prostranstava u kojima

svaka draga oduvijek čeka i

dočekuje svog dragana!

Taj isti dragi, iznebuha iz pjesme

dojaše pred nas, pretvoren u slike

ciklusa ”Ja ne gledam sunca ni

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

37


KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »

r e v i j a

mjeseca” ! Gledamo ga i jasno vidimo

da je to isti onaj kojeg je svaka

djevojka uvijek čekala i isti onaj

kojeg je dočekala svaka djevojka

koja je znala kog je čekala. Evo ga,

na svom “Doratu” jezdi, iskre izbijaju

ispod njegovih kopita, a dragi

vođen hasretom, upravljan sevdahom,

tim nepogrješivim iglama na

kompasu ljubavi, hrli njoj u zagrljaj!

Čak i na samu misao o njoj ”kad je

se sjeti, kad mu na um padne draga!“

on više ne vidi ni mraka ni

oblaka!

A mi i njega i nju i njihovu ljubav

vidimo i njihovu pjesmu čujemo na

Džengisovoj slici!

“Kradem ti se u večeri” - u večeri

pod pendzeri!, - pjesma koja bi zauvijek

ostala na slutnji ljepote i

uzbudljivog nemira, da je ostala

samo pjesma, na slikama Džengisa

Redžepagića sine, bljesne, jasnija

od sijeva munje, isprskana kadencama

zelene radosti i sinkopama

modre pretrnulosti, kakvu je može

vidjeti samo onaj ko se krao kroz

večeri: i ko je zastao pred slikama

Džengisovim!

I nagovjestaj kockica, rombova

koji se dodiruju tamnom i svjetlom

Slike Džengisa Redžepagića

površinom a koje su zajednička

potka gotovo na svim slikama ovog

ciklusa, jeste metafizicka epska

pjesma o nadmetanju u kom se dan

sa noći za prevlast bori, gdje radost

smjenjuje teški dert a crna žuč

melanholije presahne pred jarkim

odbljeskom osmjeha!

I sve što se dogodi, sve o čemu

se pjeva, a oči ne vide, i ono što oči

vide a pjesma ne dosegne, sve je to

sabrano u ovoj elegiji i odi, tužbalici

i himni, koju Džengis Redžepagić

hvata u okvir svojih slika kroz tanki

srp mjeseca i treperavi otsjaj zvijezde,

koji se gone i stižu, bježe jedno

od drugog i traže se, gube se i

nalaze se po beskraju marokanski

modrog ponoćnog neba pod kojim

protiče sve; i ovi naši zivoti i nesporazumi,

uzdanje i cemer, žudnja i

ispunjenje.

Sve ono što su ljudi cijelog svijeta

oduvijek samo riječima prizivali,

pjevajući o neizrecivom čudu nazvanom

ljubav i život, a što bi ostalo

nevidljivo, isto je ono o čemu Boš -

njaci Bosne i Hercegovine, San dž -

aka, Balkana vijekovima pjevaju u

pjesmama sevdalinkama. Džengis

Redžepagić je snagom arhajskog

umjetničkog samana, upravo to

naveo da se oglasi i zapjeva kroz

njegove slike! I velika metafora

Zvijezde koja bi da se Mjesecu primakne,

da ga stigne, da se sa njim,

za gorom na vodi sastane! Ta priča

o vječnoj žudnji čovjeka da se sa

onim koga voli, jednom i zauvijek,

sastane iza neke tamne gore, na

nekoj tajnoj vodi, nedostupan svim

jadima ovog svijeta, kao što su im

nedostupni zvijezda i mjesec, - koju

smo dosada samo rijecima tkali,

zapjevala je sada bojama Džengi s -

ovih slika kroz alhemiju njegovog

čudesnog talenta!

Ko hoće da vidi ono što se do sa -

da nije moglo vidjeti: sliku pjesme

sevdalinke! - vidjeće to na njegovim

slikama. Ko hoće da čuje ono što se

nije moglo čuti: sevdalinku ispjevanu

bojama, uz neuporedive zv -

uke slikarskog saza! “ - čuće to na

ovim slikama! Svaka slika iz ovog

ciklusa Džengisa Redžepagića, jeste

brilijantna demonstracija imperativa

da se, pokraj do sada poznatog

načela “Pjesma je kao slika!” u te o -

riju likovnih umjetnosti i estetiku

mora uvesti i princip da je “Slika je

kao pjesma!”.

38

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE

Bilten „Bihor“ prerasta u ozbiljno bošnjačko glasilo u Luksemburgu

Ko to tamo piše

Piše: Faiz Softić

Pero jeste zraka sunca, ali može

bit i teže od olova, i crnje od noći.

Pišući, podrazumijeva se da, tragajući

za istinom, prije svega vodimo

računa o očuvanju digniteta profesije,

a žute štampe je ionako na -

pretek.

Zahvaljujući slabom animirnju ljudi, kao i opštoj kulturnoj

percepciji u Luksemburgu imamo tridesetak jednih te istih

ljudi koji, kroz čitanje knjiga i na druge načine, pomno

prate kulturnu scenu Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ako

je u Luksemburgu prisutno 12 000 Bošnjaka, to znači da na

450 ljudi dođe jedan koji se zanima za kulturne priredbe.

Teško je ostati indiferentan u vrijeme

dok oko tebe sipe stihovi,

rečenice, sintagme... Profesionalna

znatiželja, vrlo često, navodi da se,

pored onoga što pisac radi ili se

pretpostavlja da bi trebao raditi,

upusti i u iščitavanje tuđeg teksta,

često zadirući u njegovo tkivo i

dovodeći sebe u ulogu tumača i

presuditelja kvaliteta napisanog, što

je, priznaćete, nezahvalna pozicija.

Novine, časopisi, radio i televizija,

pogotovu one rubrike i emisije

koje tretiraju kulturu i pitanja iz te

oblasti, za mene su bili i ostali životno-respiratorni

rekviziti koji su

mi omugaćavali da kao homo sapijens

opstanem na nogama i poziciram

kulturološki kod od homo

primigenijusa, dakle pračovjeka

čije neizumrle pipke čak i dandanas

osjećamo u svojoj blizini .

Našavši se u sredini gdje se kultura,

uopšte uzeto, nalazi na samoj

margini društva, Bošnjaci u Lukse -

mburgu, koliko god to zvučalo

neprijatno, zapali su, ili se nalaze, u

stanju duhovne praznine, koja se,

zahvaljujući entuzijazmu određe nih

pojedinaca, grupa i udruženja, na

razne načine pokušava premostiti.

Doduše, većina to veže sa ko -

mercijalnim efektima, pa, dovodeći

poznata estrdna imena ex – Yu,

računaju da su, bar djelimično, po -

punili.

To, ni u kom slučaju, ne smijemo

izjednačavat sa nedavnim gostovanjem

izvrsnog sazlije Muaza Bo -

rogovca iz čuvene porodice saz lija

ili, kako se to lijepo kaže u narodnim

pjesmama, porodice „sedefli

tambura“, koji je gostovao u Lukse -

mburgu u angažmanu udruženja

„Bihor“.

Rijetki književni skupovi, ili tribine

koje se povremeno organizuju,

jesu najbolja prilika da se čuje živa

riječ poslenika kulture iz jezičkih

rudnika kreativnih stvaralaca.

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

39


KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »

r e v i j a

O jeziku „mikrofonskom“

Akcenti kao na štrafti

Piše: Bratislav Kokolj

Minulo je, bezmalo, pola stoljeća ka da

je mlađanim novinarima Radio-Tito g r ada

tada (i dugo, dugo potom) besjedio na j b -

olji, najčuveniji, dosad nedostižni ra dio,

pa i tv spiker. Taj gorostasni - a rafiniranim

likom i ponašanjem gospodstveni Branisl -

a v Surutka - u cigla dva dana po četiri sata

(o)držao je nezaboravne lekcije na temu

mikrofonske govorne kulture, Njegov bar -

šunasti i sugestivni glas, ugodnog “tembra”

i bas-baritonsksog registra, mam ljivo je

ispunjavao naše uši i dušu u memljivom

ambijentu podrumskog bifea tada i, za -

dugo zatim, jedine crnogroske radio-stanice.

Govorio je, a mi smo pomno slušali,

učili i mnooogo naučili o mikrofonskoj,

uopšte “javnoj”govornoj kulturi u čijem

opsegu su, kako veliki Brana reče: artikulacija,

akcentacija, boja, ritmika, tembr i

apostacija (!) govornog aparata čiji je

“proizvod”- naš glas. Ovi elementi nijesu

samo atribucije, već imperativi za svakog

kvalitetnog spikera, reportera, voditelja,

naratora, pa i medijatora ili promotera.

O glumačko-scenskom govoru – da i

ne pričamo.

NAŠE (NAKARADNE) NAVIKE: Primije

t ili ste da je riječ akcentacija pojačana

“boldovana”. S razlogom: malo duže će mo

se zadržati na toj (akcentološki) nak a r -

adnoj i do iritacije nabujaloj navici zn a -

tnog broja, uglavnom tv voditeljki, novinarki,

najavljivačica programa, ili “meteora”,

i znatnog broja novinarki - man e k e nki

u tzv. panel-susretima i (često bla-bla) razgovorima.

A prilikom intervjua – sa g ov o r -

nik odgovara i na takva narcisoidna pitanja

koja počinju sa “Kažite MI…”, “MENE

interesuje, “JA bih vas pitao da MI odgovorite”...

Kao da je intervjuisani đak ili student,

a novinar - profesor!

Nekulturno, narcisoidno, pa i nepristojno

- zar ne

Ali, prava je poplava onih koji idu do

blaziranog i maznog razvlačenja prvog ili

drugog samoglasnika, u bezbroj riječi,

imenica,imena, pridjeva, pa čaki i – brojeva

I to u gotovo (ili baš) svim našim ra dio

i tv emisijama!

AKCENTI, LJUDI I GREŠKE: Da li ste,

opetovano, i

bezbroj puta

ta ko, od na š -

ih rtv poslenika

pred mikrofonom – čuli akcente koje

je i nemoguće ovdje na pisati, jer su pri

izgovoru znatno duži i od onih tz. ravnih,

dakle malo produženih. A, zna se - trebalo

bi da budu kratkouzlazni!

Ipak, pokušaću ovako:

“Noovinarima se danaas obratio preedsjednik

Vlade Đukaanović, goovoreći o

veelikim i jaasnim piitanjima td. I tome sl.

Akcenti, slični i tipični za žargon, bezmalo

i sleng sa beogradske “štrafte”. I, na ž alost,

za ogromnu većinu radio-tv “govornika” u

tamošnjim medijima. Ali – to je njihov pr -

oblem, a neki naši su to dugo slušali i

(be)zdušno, da ne kaažem bezg lavo, k

nama prenijeli.

Dakle dio blaziranog velegradskog

slenga i “jezika sa asfalta”. To je izgovor -

BEZ PRAVILNOG VUKOVOG KRATKOU -

ZLAZNOG AKCENTA!

No, tamo se više ne čuje glas o sjajnih,

DOSAD NEPREVAZIĐENIH spikera – Su -

rutke, Orlovića, Ljiljane, Mića, Raše, Ma rka

(svi Marković), nema u TVBG ne d avno

preminule gospodstvene Hrvatice Duš a -

nke Kalanj i drugih radio i tv srpskih spikera,

novinara, reportera... Ipak, i oni su se,

doduše nenamjerno i ne svojom krivicom,

oglušili i ogriješili o onu nenadma šnu

"Bibliju" (čitajte : Rječnik) srpskog jezika.

Zar decidna poruka i pouka ne glasi:

Piši kao što govoriš – čitaj kao što je na pi -

sano. Ali ne, nije tako. Jer, KOMPLET AN

VU KOV RJEČNIK je napisan (I)JEK AV S -

KIM dijalektom, a KOMPLETNA Sr bija

piše i govori EKAVSKI(M)!

(OD)MICANJE OD VUKA: Zašto Meritorni

lingvisti tvrde da je “ijekavština sm e -

tala” (prvo novosnobovskoj) urbanoj srpskoj

“sredini”, a potom i svima osim…u ne -

kim selima oko Čačka i Užica gdje se dandanas

pridržavaju Vukovog ijeka v s kog

pisanja i čitanja.

(An-passan: ko je, dakle, prvi napao i

Zašto naše novinarke i novinari u elektronskim

medijima otežu gdje ne treba a ne zatežu kad

treba Zašto smo zaboravili stara dobra pravila

izgovora O tome i još po nečemu iz života govori

stari primorac i novinar

za nemario zakonitosti svojega jezika, a da

“debelo zamera” onima koji se vraćaju

svojem, autentičnom, svojstvenom)

I, kad već pomenuh vrle srpske, valja

se prisjetiti i onih koji su, uglavnom na

našem radiju “držali katedru” pravog di j a -

l ekta i akcentovanja: Dragutin i Du š a nka

Šundić, Smilja Knežević, Dragiša Milić,

Rosanda Kovijanić, Beba Kljajić-Če jovic, a

ima ih još.

Nažalost, mnogo manje od broja onih

koji nam danas, i kod nas, već poodavna,

“paraju” uši, kvare jezik, pogrešno uče

našu mlađu generaciju. Oni, srećom, ne

poprimaju takva “jezička naravoučenija”

(zamalo ne napisah – načertanija”). Da: ne

poprimaju – dok ne stanu-sjednu pr ed

mikrofonom plasirajući nam one, ka ko

rekoh - mazne, a dodao bih i blazirano-ra -

sp(j)evane akcente sa beogradske štrafte.

Izvinjavam se, ali to se posebice može

odnositi na jednu, po mnogočemu do bru

voditeljku Dnevnika TVCG koja , kao da

nikada u životu, barem na dva sata, nije

boravila u Nikšiću - gradu odakle su pred

naše mikrofone stali i stasali oni kojima je

Vukov (pa i Belićev, Kangrgin, Kiliba r d -

in…) KRATKOUZLAZNI akcenat, dugo i

doživotno, (p)ostao zakon(itost) pravog i

pravilnog govora u Crnoj Gori dosad “ni

za zeru” promijenjenim dijalektom i izg o -

vorom!

ZASLUŽNI I ZABORAVLJENI: Na kraju,

moram istaći i zdušnu pomoć i brigu

filigranski preciznog lingviste, dugogod -

išnjeg, rafiniranog lektora i džentlmena

Veljka Mićovića, koji je, tokom potonjih

de c enija minulog vijeka - jeziku učio i us -

avršio generacije spikera i novinara Radio-

Titograda.

Vaistinu, mnogo, mnogo smo mu za -

hvalni. Osim što nam je štedro “proč i -

šćavao” govor i tekstove, nerijetko nas je

podsjećao da je jezik prva i najkompletnija

“lična karta” od tog i svih ostalih osobina

i “osobnih dokumenata”.

Konačno i Biblija, u oba Zavjeta,

počinje sa “U početku bijaše riječ!”

40 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE

Muzičko nasljeđe Crne Gore: Hamdije Šahinpašića

Živa etnomuzička riznica

Piše: Rajko Cerović

Imena Hamdije Šahinpašića, na -

rodnog pjevača, znalca mnogih narodnih

lirskih pjesama, posebno iz

pljevaljskog kraja, zatim šire oblasti

Sandžaka, odnosno tromeđe Crne

Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine,

danas se u Crnoj Gori sjećaju neki

relativno stariji ljudi ili samo etnomuzikolozi

koji izučavaju narodnu

muzičku tradiciju naših krajeva.

Malo ko zna da je zahvaljujući Ha -

mdiji Šahinpašiću spašeno od zaborava

mnoštvo izuzetno lijepih narodnih

pjesama, prije svega sevdalinki,

koje i po rafinovanosti tekstova i

muzičkoj ljepoti i izražajnosti predstavljaju

u ovoj oblasti, najblaže

rečeno, same antologijske vrijednosti.

Hamdija Šahinpašić nije znao

samo tekstove narodnih lirskih pjesama,

nego je, pamteći njihove me -

lodije, sve mogao odmah otpjevati.

Hamdija Šahinpašić je bio fenomen

čiji značaj, posebno za crnogorsku

narodnu muzičku riznicu, nikad

nije dovoljno uočen i iskorišćen za

izučavanje domaćeg etnomuzičkog

nasljeđa.

Rođen u Pljevljima 1914. godine,

od oca Asimbega i majke Šerife, čiji

je pjevački talenat i čudesnu memoriju,

po sopstvenom kazivanju,

naslijedio, Hamdija Šahinpašić je

imao dug i zanimljiv život, ni malo

lišen patnje koju nije zasluživao.

Umro je u devedesetoj godini, gotovo

slijep, jer je od mladosti imao

problema sa vidom. Godine 1938.

završio je medresu, ali je poslije

Drugog svjetskog rata, kao vjernik i

sekretar islamske zajednice u Plje -

vljima, potpisao najbezazlenije zak -

l jučke o potrebi održavanja i ob -

nove džamija, ili održavanja islamskih

grobalja. To je bilo dovoljno da

ga tadašnja, rigidna komunistička

Bio je živa i bogata zbirka, divna građa za etnomuzikologiju,

primjer plemenitog pjevača koji nikad nije težio za

komercijalizacijom vlastitog znanja i umijeća

vlast, uhapsi i bez ikakvog suđenja

drži u zatvoru u Bogdanovom kraju

pune tri ipo godine. Naravno, da se

Šahinpašićeva golgota nije na tome

završila. Poslije zatvora pratila ga je

sudbina navodnog protivnika socijalističkog

društvenog poretka, us -

kraćene mogućnosti za posao,

nepovjerenje na svakom koraku, ni

malo laka borba za egzistenciju i

ponos nezasluženo povrijeđene os -

obe.

Bivajući dugo bez posla javio se

1957. godine na konkurs Radio Ti -

tograda za horskog pjevača. Pošto

je bio primljen vrlo brzo se afirmi -

sao ne samo kao član hora nego i

njegov istaknuti solista.Na žalost,

kao što se mnogo stvari na taj

Hamdija Šahinpašić

način ranih poslijeratnih godina

događalo Crnoj Gori, hor je nakon

tri go dine postojanja i rada ukinut,

navodno zbog nedostatka sredstava.

Tada su ukinuta i četiri profesi o -

nalna pozorišta, poznata i možemo

reći legendarna Srednja umjetnička

škola u Hercegnovom, Lovćen

film, nešto kasnije i Naučno društvo

Crne Gore koje je predstavljalo

jezgro moguće akademije nauka.

Crna Gora je postajala duboka

jugosl o v enska provincija dok su

njeni stvaraoci tražeći stvaralačku

potvrdu i afirmaciju odlazili u

druge sredine. Tako je bez posla

ostao Ha mdija Šahinpašić, prinuđen

da se u Novom Pazaru i

drugim bliskim gradovima izdrža-

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

41


KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »

r e v i j a

Kvalitet jezičkog i

narodnog muzičkog izraza

Sigurno do danas sevdalinka, kao najljepša narodna

pjesma sa naših prostora, orijentalna po porijeklu i

melodijskoj osnovnoj liniji, muslimanske, odnosno bošnjačke

provenijencije i tradicije, našeg štokavskog jezika,

predstavlja još i najbolje naše nasljeđe u oblasti ljubavno

erotskog, i neprevaziđen kvalitet jezičkog i narodnog

muzičkog izraza. Davno je zaboravljeno da je riječ o pjesmi

nastaloj najčešće u gradskim središtima, pretežno

nastanjenim islamskim svijetom, postala je zajedničko

nasljeđe, tako da je, recimo u Crnoj Gori, dugo predstavlajala

gotovo jedinu gradsku pjesmu. Pjesma

ljubavne patnje, najčešće nezadovoljene ljubavi, čežnje i

melanholije, delikatna u izrazu, za razliku od danas popularnih

novokomponovanih pjesama sa prostačkom erotskom

eksplikativnošću. i vikom u izvođenju, koja treba

da poništi nedostatak mašte i banalnost sadržaja.

Jednom je daroviti pisac Miljenko Jergović uporedio našu

sevdalinku sa portugalskim fado melodijama.

va pjevanjem u kafani, poslu koji

tada nije bio komercijalizovan kao

danas.

Nekako je uspio da se zaposli

kao sekretar Gimnazije „Braća Ri -

bar” u Sarajevu i trajno ostane u Sa -

rajevu kao izuzetno poštovana i

omiljena osoba. Nikad, poslije Tito -

grada, nije više radio kao profesionalac

u radiju ili televiziji i ako je

u Sarajevu povremeno nastupao

kao pjevač. I ako su u Radiju Sar a -

jevo snimali po neku Hamdijinu

pjesmu, pravi trenutak za afirmaciju

ovog vrijednog znalca narodnih

pjesama iz sjeverne Crne Gore,

dijela Srbije i Bosne i Hercegovine

nastupio je znatno ranije, njegovim

susretom sa etnomuzikologom profesorom

Miodragom Vasiljevićem.

Vasiljević je u nekoliko navrata bi -

vao u Pljevljima i Sandžaku tokom

1948. i 1949. godine, zablježio od

Hamdije izvjestan broj pjesama, ali

pri tadašnjem nivou snimajuće

tehnike nije, na terenu, mogao mn -

ogo učiniti. Silno se obradovao kad

se sa Hamdijom 1951. godine sreo u

Beogradu prilikom jednog Ham d -

ijinog dolaska na kontrolu vida.

Profesor Vasiljević ga je poveo u

svoj stan u kojem je za snimanje

imao bolje uslove nego u Pljevljima

i za nekoliko dana snimio fantas t -

ičan broj od 300 pjesama. Slijedio je

Vasiljevićev ni malo lak rad na notnoj

transkripciji Hamdijinih, odnosno

narodnih pjesama koje je Ha -

mdija pjevao i kazivao. Kad je profesor

Vasiljević umro 1963. godine

transkripcija pjesama nije bila za v -

ršena. Onda su profesorova ćerka i

njegovi studenti dovršili transkripciju

zbirke. Ne znam kako se i na

koji način knjiga pojavila u Moskvi

1967. godine pod naslovom Jugo -

slo venske pjesme iz Sandžaka sa

imenom pjevača i pamtiše Hamdije

Šahinpašića. Bio je to prodor našeg

muzičkog folklora u inostranstvo i

širi naučni tretman od jugoslovenskih

okvira. Zbirka je dragocjena,

jer sadrži i dio notnih tekstova, do

danas svakako jedinstvena na biv -

šem jugoslovenskom prostoru, ali

je dugo ostajala neprevedena i pra -

k t ično za širu upotrebu nekorišćena.

Tek je 2002. objavljena jedna

vrsta rimejka pod naslovom Po Ta -

slidži pala magla.

Slobodno se može reći da je

Hamdijina zbirka sevdalinki najk -

omletnija do sada, tim prije što

sadrži i tekstove i melodije. Ko zna

da nije bilo Hamdijinog susreta sa

profesorom Vasiljevićem koliko bi

od trista pjesama samo u njihovoj

knjizi danas trajalo u narodnom

pamćenju. Hamdija je bio živa zbirka,

hodajuća enciklopedija sevdaškog

nasljeđa, istinski i iskreni

pripadnik jednom svijetu ljepote i

plemenitosti koji danas iščezava,

najčešće zamijenjen banalnošću i

kulturnim surogatima. Kasnije je na

sakupljanju, vrednovanju i objavljivanju

epske i lirske narodne muslimanske

poezije, i pjevane, ili samo

kazivane, ogroman naučni učinak

dostigao akademik Husein Bašić.

Njegovi radovi sadrže sve što o

ovom našem nasljeđu treba znati:

od književnog materijala, do opisa i

biografije poznatih pjevača, sakupljača,

i ocjenjivača ovog narodnog

blaga. Da ne pominjemo takođe

naučnika Zlatana Čolakovića koji je

proučio i zapise Milmana Perija u

Americi koji se odnose na neprevaziđenog

epskog pjevača i autora

homerskog zamaha Avda Međed -

ovića. Svi su, kad je riječ o sakupljačima

narodnog lirskog muzičkog

nasljeđa, u nekom smislu bili ispod

mogućnosti Hamdije Šahinpašića

koji je znao i riječi i melodije i mo -

gao ih na licu mjesta rekonstruisati.

Nije bio sakupljač u klasičnom sm i -

slu riječi, bio je jednostavno, sam

sobom, živa i bogata zbirka, divna

građa za prije svega etnomuziko -

logiju, primjer plemenitog pjevača

koji nikad nije težio za komercijalizacijom

vlastitog znanja i umijeća.

Bilo bi divno da jedna ulica u zavičajnim

Pljevljima uskoro ponese

njegovo ime, ili možda i u Podgo -

rici. Ime Hamdije Šahinpašića, s

obziron na sve što je značio i iza

sebe ostavio, ne zaslužuje da bude

zaboravljeno.

42 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « PRENOSIMO

Prenosimo: Deutsche Welle

Dolaze Kajzerovi

Bošnjaci

Piše: Emir Numanović, Beč

Kako bismo odmah na početku

preduhitrili bilo kakve manipulacije

u dnevno-političke svrhe, na -

jprije nekoliko činjenica: 40% bos -

ansko-hercegovačkih vojnika u voj -

sci Austrougarske monarhije bili su

pravoslavne vjeroispovijesti, 30%

bili su muslimani, 25% katolici, dok

su 5% činili Jevreji i evangelisti. Svi

su, bez obzira na vjeroispovijest,

kao sastavni dio uniforme nosili fes

i orijentalne hlače, i svi su nazivani

Bošnjacima. Objašnjava ovo Chri -

stoph Neumayer (Kristof Nojma -

jer), jedan od autora i izdavača

knjige “Des Kaiser Bosniaken“ i

dodaje, smješkajući se, kako su njegovi

izvori objektivni i zagarantovano

nepristrasni.

U austrijskom Kečač-Mautenu u toku je izložba pod

nazivom „Die Bosniaken kommen“ ili „Bošnjaci dolaze“,

kojom autori žele detaljnije predstaviti bosanskohercegovačke

vojnike u Austrougarskoj Monarhiji

Hrabri i požrtvovani

Sama knjiga, koju je objavila izd -

a vačka kuća Militaria (Verlag Mil i -

taria) gotovo je monumentalna, vel -

i kog formata, sa 335 stranica, preko

600 fotografija i nekoliko stručnih

tekstova u kojima se detaljno analizira

okupacija BiH, te struktura,

organizacija i uniformiranje bošnjačkih

vojnika – „multikonfesionalne

i zasigurno najegzotičnije trupe

u vojsci cijele Monarhije“. I već u sa -

mom uvodu u knjigu Neumayer

navodi kako su Bošnjaci bili izu z -

etno hrabri, požrtvovani i pouzdani

vojnici, te kako je već samo njihovo

pojavljivanje na linijama fronta

izazivalo strah u protivničkim red-o -

vima.

„Bilo je opšte poznato da je npr.

italijanska vojska zazirala od

Bošnjaka, jer su posebno u pješadijskim

okršajima bili jako efikasni“,

kaže Neumayer. „Znajući da je to

tako, da ulijevaju strahopoštovanje,

druge monarhijske jedinice koje su

ih zamjenjivale bi, nakon izmještanja

Bošnjaka na druge dijelove fr -

onta, i same nosile fesove i angažovale

imame koji su se redovno og -

lašavali kako bi neprijatelj mislio da

su Bošnjaci još uvijek tu. Povlačenje

Bošnjaka se željelo zataškati, jer su

protivnici, sve dok bi liniju fronta

držali Bošnjaci, rijetko napadali“.

Strah i trepet

No, nisu Bošnjaci samo na linijama

fronta bili „strah i trepet“, već i u

unutrašnjosti Monarhije, u Beču,

Budimpešti i Gracu, gdje su služili u

osiguravanju ministarstava ili kao

pomoć policiji pri smirivanju nereda

i demonstracija. Bilo je to vrijeme

socijalnih i nacionalnih pob -

una i nemira, kaže Neumayer, a

Bošnjaci su, dodaje, bili dosljedni i

konzekventni. Prvenstveni razlozi

za njihovo slanje u unutrašnjost

Monarhije bili su, ipak, drugačije

prirode. Sa jedne strane, monarhijska

uprava je nakon osvajanja BiH

stanovništvu u unutrašnjosti željela

pokazati svoje „egzotične Bošnj a-

ke“, dok je sa druge strane i Bo š -

njacima valjalo pokazati lijepe i

raskošne gradove Monarhije. Time

ih se željelo fascinirati i učiniti p o -

nosnim na njihovo novo carstvo.

„Danas bi se reklo, bio je to dobar

ma rketinški trik“, smije se Neum -

ayer. I zaista, kakve je sve trikove u

pristupu Bosni i Hercegovini mo -

rala primijeniti Austrougarska mo -

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

43


PRENOSIMO » » »

r e v i j a

narhija, da je u njenom stanov-n -

ištvu za tako kratko vrijeme dobila

tako odane i požrtvovane vojnike

Muslimansko stanovništvo je, svega

nekoliko godina prije uvođenje

opšta vojne obaveze 1882, pružalo

najžešći otpor okupaciji od strane

jedne „kršćanske sile“, a nije li i

pravoslavno stanovništvo ostalo

vje rno Kajzeru čak i kada je Moar -

hija bila u ratu sa Srbijom. Chri -

stoph Neumayer o tome kaže: „Tipično

za austrougarsku administraciju

bila je garancija pravne sigurnosti

za sve žitelje monarhije.

Važan je bio i pristup imovinskom

pitanju, te izgradnja zemlje uopšte.

Ukratko, strukture pravne države

su jako brzo postale vidljive i narod

je to znao cijeniti. Posebno se ob -

ratilo pažnju i na vjerske potrebe

vojske i stanovništva, u vojnoj sl u -

žbi bili su kako pravoslavni i kato -

lički sveštenici, tako i imami u rabini.

Rješavana su i pravno-imovinska

pitanja vjerskih zajednica,

islamska zajednica je

dobila reis-ul-ulemu, itd…

Sve je to uticalo na prihvatanje

nove vlasti“,

objašnjava Neumayer.

“Des Kaisers

Bosniaken”

Sličnog je mišljenja i

ambasador Bosne i He r c -

egovine u Austriji Haris

Hrle, koji je u alpskom

Kečač-Mautenu prisus t v -

ovao otvaranju izložbe

„Bošnjaci dolaze“, koja je

koncipirana upravno na

temelju knjige „Des Kai -

sers Bosniaken“.

„Sve je to stvar pristupa“,

kaže Hrle. „Pristup je

zapravo ključna dimenzija

u razumijevanju. Aus t -

rija je imala jedan jasan i

pošten pristup, koji se

poslije toga vidio na

tome što nije bila kolonijalna

sila. Ona je za so -

bom ostavila željeznicu,

bazene, zgrade, ostavila je uređene

zemljišne knjige. Znači, ona je

ostavila dio sebe, a i mi smo naravno

htjeli dati dio sebe u želji da

učestvujemo u toj uređenosti i socijalnoj

renesansi koju smo htjeli

doživjeti sa tada vodećom silom u

Evropi. I kada bi Brisel znao primijeniti

one metode i onaj 'Know-

How', koji je Beč znao primijeniti

na BiH, mi bi već odavno bili u

Evropskoj Uniji“, kaže ambasador

Haris Hrle.

Međutim i danas su na terenu u

BiH dva važna austrijska „izaslanika“;

Visoki predstavnik Valentin

Inzko (Incko) i vrhovni

zapovjednik EUFOR-a, Be r -

nhard Baird. Kolike su ša n -

se da Austrija dakle i danas

utiče na promjenu pristupa

Evropske unije prema BiH

„Slabe“, kaže Hrle, „Austrija

se trudi, ona svoje istine i

znanja pokušava staviti

nama u korist u Briselu,

međutim situacija u kojoj

birokrate odlučuju o ključnim

političkim pitanjima ne

ide u korist BiH. Birokratija

možda ne može razumjeti

suštinu vrijednosti koju BiH

ima, principi BiH su univerzalni

principi, u osnovi,

to su principi Evropske

Unije. Tolerancija, multikulturalnost,

razumijevanje, pr -

iznanje drugog kao jednako

vrijednog, to je uvažavanje.

Mi smo taj princip

pokušavali provesti tokom

tisućljeća, tokom vjekova, a

to je razrušeno u jednoj

navali teškog nacionalizma

čije je sjeme u BiH uvezeno

iz vana“, kaže Hrle.

44 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « REPORTAŽA

Priča iz zavičaja

Zakopano Zlato

Piše: Remzija Hajdarpašić

Abdulah, siromašan seljak iz sela

Vrševa, našao se nekim poslom u

Skoplju. Prije povratka pođe na

pijacu da kupi poklone familiji;

obećao je babu kupiti duhan, ženi

košulju, a djeci simit.

Obilazeći tezge privukoše mu

pažnju stare mape koje, pored isto

tako starih knjiga, prodavaše oni -

zak crnomanjast čovjek, porijeklom

Grk. Vješt trgovac, poznavši da je

mušterija iz Crne Gore ubjeđivao je

Abdulaha da su mape upravo iz tih

krajeva. I stvarno za jednu od njih,

zakleo bi se Abdulah, da jeste; putevi

i potoci ucrtani na mapi činili su

mu se poznati.

Kupio bi on mapu ali ne može

parama da dohvati. Ocu nije smeo

na oči bez duhana. Djeca će cijeli

dan savijati ovce i dvije mršave

krave po Ilinom guvnu da bi

dočekali oca i dobili obećani simit*.

Emina, devetogodišnja kći krhkog

zdravlja i kao prut tankih ručica,

skočiće mu oko vrata. Ne bi mogao

podnijet tugu u njenim očima kada

njene nježne ručice u torbi ne bi

pronašle simit. Zagrliće ga i Emin

stariji sin, bistro dijete koje povazdan

čobanskim štapom: čas po

zemlji, čas po vazduhu ispisuje sa -

mo njemu poznatne znakove.

“Planira Emin, biće nešto od njega“,

govorili su ljudi. Najbilji učenik

osmog razreda osnovne škole u

Tucanjama upisaće Beransku gimnaziju.

Stanovaće kod daidže u

Haremima. Obećao je daidža Sefer:

«Eminova škola - moja briga».

Hajrija će izdaleka znati donosi

li joj suprug poklon ili ne. Neće

nijedniom riječju, ni jednim gestom

pokazati žal za košuljom, a toliko ju

je željela, bliži se i Aliđun...

Begovskog porijekla, krupnih

plavih očiju i kao zlato žute kose,

koja se jedva nazire ispod besprijekorno

bijele šamije nikada se nije

žalila na neimaštinu. Sve njene želje

vezane su za djecu: da Emin završi

školu – da postane neko. Da Emina

zajača, ko zna gde će se udati – ima

teških kuća…

I dobila bi Hajrija košulju da

jedan mali krstić na mapi nije iritirao

promućurnog gorštaka.

Dobi Babo duhan žut kao zlato.

Dobiše djeca simit – hljeb kojem

prismoke ne treba.

«Hiljadu prečih stvari od košulje

nek’ je djecu obradov’o”, tješila se

Hajrija ”Opet će on, ako Bog da,

nekud mrdnut, pa će donijet…”

* * *

Kući je Abdulah pažljivo razgledao

mapu, pokušavajući da od -

gonetne mjesto koje pokazuje

krstić. Kršanja, samo Kršanja, ne

mo že biti drugo; put prema Lokv a -

ma, Petakov krš desno, selo lijevo,

potok ispred, Kršanja je sigurno,

zaključi Abdulah.

Mjesto je pored puta, mora ko -

pati noću.

Kramp, vreća i mrak – to je sve

što treba.

Familiji reče da će otići do sestre

Igbale na Bor. Slaba je nešto mora

je obići, sevap je, odiva je to…

Skriven u Grmušama pored Pe -

takovog krša, čekao je da čobani

prognaju stoku.

Prvo su prošli mlađi čobani, još

nejaka djeca, žureći da se za vide -

lice popenju na svoje ili susjedove

tek uzrele trešnje. Kada je stari Alija

zamakao za stadom, znao je Ab -

dulah, u Ravništima nema više čo -

bana. Sačekao je još malo da mrak

preovlada i počeo kopati. U ka -

menitu i od suše otvrdlu zemlju –

kramp se jedva zabadao. Ali – nije

Abdulah od onih koji lako odustaju.

Kupiće ono imanje što Hasan

prodaje, volove da ih Pešter nema,

obući djecu kako treba, okitiće

Hajriju... ređale su se želje dok je

umornim rukama brisao znoj sa

čela. Noć je odmicala, a zlata nema.

Počeo je gubiti nadu i koriti sebe.”I

nijesam za drugo već za krampa,

ovolika Kršanja i da je zakopano –

ne može se naći”.

Počeše se i petlovi oglašavat, a

kasnije i sunce grahnu na vrh Mu -

šnice.

”Dosta je, nijesam ja te sreće

“pomisli Abdulahu, i u tom tren u -

tku kramp odlomi parče keramike,

još par udaraca i ukaza se poklopac

ćupa. On pade na koljena, prouči

bismilu i otvori ćup. Smiren kakav

je uvijek i bio, privuče vreću i poče

pažlivo prebacivat zlatnike, kao da

se bojao da ne iščeznu, a onda je i

prazan ćup strpao u vreću. Prenu

ga zvuk zvona. To Alijin ugič* više

Miještavice predvodi stado. Ab d -

ulah prebaci vreću preko ramena,

pohita i preko Lokava umače u

Gradac. U mislima mu je samo Alija:

je li ga prepoznao ili nije Da bude

bogat u siromašnom selu činilo mu

se jednako teško kao i dosadašnja

sirotinja. Zna on dobro da ne bi

mogao s’praga vratiti “nevoljnika”,

a svi će tražiti zajam: braća, rođaci

komšije, dolaziće i iz drugih sela...

Jeste, Alija je bio star ali ne i izlapio,

poznao je on svog komšiju i ne

samo komšiju nego i njegov kramp

u žurbi zaboravljen kraj rupe.

Narednih dana selo nije imalo

druge priče. Ljudi u poljima, žene

na seoskoj vodi, čobani za stadima,

jedni su govorili da bi se smjeli

obložit da je nešto našao, a drugi da

nije. Jedini koji je znao istinu – poricao

je sve:

”A što bih krio da sam našao,

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

45


REPORTAŽA » » »

r e v i j a

vidite kakva mi je kuća, a nejač,

tovar da ga nađem malo bi bilo”,

govorio je kroz smiješak u kojem se

skrivala tajna.

Promijenio se Abdulah, nevješto

glumi siromaha, ali – nije to više

onaj čovjek.. Dolaze ljudi kastana*,

čak i iz dugih sela, da ga pitaju šta je

iskopao. Volio bi da ga udare nego

što ga to pitaju, ali – ko može narodu

zatvoriti usta

Kako ništa ne traje vječno i priče

o Abdulahovom zlatu polako izblijedeše.

Trošio je Abdulah polako i

mudro zlatnike vodeći računa da

ne rasipa. A kad je zauzela treća

godina od kako je na Kršanji izvuko

ćup iz zemlje – započe novu kuću.

Slameni krov na staroj već propušta,

a sipac je toliko nagrizao brvna

Piše: Faiz Softić

Čak i da ne napiše ništa više u svom životu, ovu

priču Remzije Hajdarpašića teško da će moć zaobilaziti

knjizevni kritičari, a ni ini drugi poslenici kulture

koji se budu bavili pregledima književnog stvaralaštva

Sandžaku, panoramama i drugim publicističkim

temama iz te oblasti…

Moguće da je to priča koju je autor čuo još u svom

ranom djetinjstvu, pa je bilo vremena i prostora da

dobro uzri u autorovoj nutrini. Ovdje prije svega mislim

na onu psiho-duhovnu nutrinu koja čuva zataje i

o njima često sanjari.

Teško je povjerovati da je ovu priču napisao čovjek

koji je apsulutno nepoznat u svijetu književnosti.

Možda ni njegovi najbliži nisu bili upoznati sa njegovim

darom, ali nije jedini koji se tako iznenadno

pojavio na književnu scenu, ili bolje reći iskočio iz

svoje zataje. Postoji niz pisaca koji su se prvi put javili

u zrelom dobu i pri prvom iskoraku opčinili čitatelje

i kritiku. Najupečatljiviji primjer za ovu tvrdnju je već

uveliko poznat i prevođen, beskrajno talentovan

Redžep Nurović iz Novog Pazara.

Remzija Hajdarpašić nudi nam svoju prvu priču sa

čvrstom događajnom konstantom. Radnja ove priče

situirana je u podaleku prošlost, ali su na nju naneseni

slojevi sadašnjeg vremena i svježine, te jezičke

varijacije na kojima bi mu pozavidjeli najslavnija

književna imena današnjice.

– Da Emina zajača, ko zna gdje će se udat – ima

Manje poznate riječi:

Kastana – kastile, namjerno, mahsuz…

Simit – bijeli hljeb od finog pšeničnog brašna.

Ugič – ovan, predvodnik stada.

da je pitanje dana kad će se urušiti.

Trebalo je dosta novca - jedan

ćošnik košta kao pola ovce.

Pođe Abdulah u Hazane kod

Sima Popovića, jedinog trgovca u

kraju, da traži zajam. Znatiželjan da

sazna da li mu stvarno treba –

Simo obeća, ali reče da mu treba

nekoliko dana da prikupi od

dužnika. Pažljivo je, u posebnu

svesku, ispisao serijske brojeve

novčanica prije nego što mu ih je

predao.

Užitak za jezičke sladokusce

* * *

Vrati Abdulah u roku zajam, uz

zahvalnost što mu je pomogao kad

mu je bilo najteže. Uporedi Simo

brojeve vraćenih novčanica sa onima

iz sveske i vidje da su isti.

Opet je selo brujalo neko vrijeme,

pa utihlo.

Kao epilog ostala je, za to vrijeme,

plaha kula, i potomstvo koje i

dan danas živi u blagostanju.

teških kuća…

Kako je vješto izvučena narodna sintagma « Ima

teških kuća » ! Teška kuća je metafora za kuću u kojoj

žive nerazumna i opaka čeljad, a takvih je, u

autorovom i mom kraju, bilo napretek.

Ili:

Simit – hljeb kojem prismoke ne treba.

U bihorskim selima, a skoro i u cijelom Sandžaku,

dugo se jeo ječmen hljeb; zdrav, ali opor. Pa kada bi

se došlo do simita – doživljavao se kao kolač. Nema

dvojbe da je i kroz autorovo grlo prolazila ječmenica,

u protivnom – teško da bi se sjetio hljeba kojem ne

treba prismoke. No, ovo, ipak, treba uzeti s rezervom

I, ova kratka prilča – skaska, puna je metafora, simbolike,

urođene narodne mudrosti, vrcne ponegdje

izvanredna pjesnička slika, pa, za ljubitelja žive

pisane riječi, pretstavlja istinski užitak.

Ova priča, pažljivo i vješto, izvučena je iz narodne

sehare i majstorskim glijetom oblikovana u dragulj

koji ne tamni.

Nisam siguran, ipak je prerano suditi, da smo u

Remziji Hajdarpašiću dobili novog vrsnog pripovjedača,

ali da nismo na književnoj sceni Sandžaka

dobili novu dobru priču – to sigurno jesmo.

I, za kraj: Sandžak, a pogotovu Bihor, jesu rasadnik

talentovanih pripovjedača, znanih i neznanih; u

književnosti ostvarenih i neostvarenih. Međ’ kojima

od njih će pripasti mjesto Remziji Hajdarpašću – ostaje

da se vidi.

46 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « FELJTON

Rifat RASTODER: PRAVO NA IME (II)

Ko su i od kada

Bošnjaci Crne Gore

Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka

i dalje izjašnjavaju na tri različita načina - najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji,

procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da

li su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika

i pokrajina bivše SFRJ Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime - Turci, Poturice,

Crnogorci islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od

1971. godine identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske

drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama

O tome u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera,

objavljene u izdanju Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine

Statistički podaci

U bivšoj Socijalističkoj Federat i v -

noj Republici Jugoslaviji(1945-1991)

muslimani južnoslovenskog jezičkog

i kulturološkog predznaka su bili je -

dan od šest konstitutivnih i ravnopr -

avnih naroda (Slovenci, Hrvati, Mus l -

imani, Srbi, Crnogorci i Makedonci.

Albanci su imali status narodnosti,tj

nacionalne manjine).

Na popisu iz 1991. godine, po -

sljednjeg u okviru SFRJ, u Crnoj Gori

se 14,57 procenata ukupnog stan o v -

ništva izjasnilo kao Muslimani. Ako se

ima u vidu i činjenica da su i u oko 5

procenata onih koji su se na ovom

popisu izjasnili kao Jugosloveni, većina

upravo Muslimani, pouzdano se

mo že ustvrditi da je 1991. godine

učešće Muslimana u ukupnom sta n -

ov n ištvu Crne Gore bilo između 17 i

19 procenata, ili nešto oko 100.000.

U Andrijevici se 1991. godine, kao

Musliman, izjasnilo 31 ili 0,46 odsto

gradjana, u Baru 5.136 (13,76%), Ber -

anama 11769 (30,21 %), Bijelom Polju

14062 (41,57%), Budvi 157 (1,49%),

Da nilovgradu 87 (0,59%), Kolašinu

28 (0,25%), Kotoru 200 (0,89%), Moj -

k o vcu 42 (0,39%), Nikšiću 1519

(2,03%), Plavu 11199 (58,1%), Plužin -

ama 14(0,27%), Pljevljima 6964

(17,59%), Podgorici 7622 (5,01%),

Rož ajama 19.983(86,97%), Tivtu 243

(2,13%), Ulcinju 1.171 (4,84%), He -

rceg Novom 344 (1,25%), Cetinju 106

(0,52%) i u Šavniku 4(0,11%) .

U Srbiji se, iste godine, kao Mus l -

imani izjasnilo 173.871, na Kosovu

63.487, u Hrvatskoj 47.603, Sloveniji

26.725, Makedoniji 70.000,a u BiH

oko 1.905.000.građana.

Ilustracije radi, sredinom XIX vijeka,

muslimansko stanovništvo bilo je

ubjedljivo većinsko u Baru, Pod g o -

rici, Pljevljima, Bijelom Polju, Be r a -

nama, Plavu, Rožajama, Herceg No v -

om, Nikšiću i Kolašinu. U većini ovih

gradova, bilo je većinsko i u prvoj

deceniji XX vijeka, dok je ubjedljivo

većinsko bilo u Beogradu, Užicama,

Prijepolju, Priboju, Šapcu i brojnim

drugim gradovima Srbije. Procentualno

učešće južnoslovenskih muslimana

u ukupnom stanovništvu Crne

Gore, inače, kontinuirano se smanjivalo

od 30,7 odsto u 1912-oj (godini

oslobođenja od osmanlijske vlasti),

do današnjih 15-ak procenata.

Novi popis će tek pokazati de m o -

grafske posljedice posljednje jugo s l -

ovenske drame (1991 –2001.).

Etničko porijeklo

Doseljavajući se na Balkan, Slov e -

ni su, kako konstatuje dr Ejup Mu š -

ović 3 , zatekli mnogobrojno starosje -

delačko stanovništvo. I sva druga

etnološka istraživanja upućuju na izr -

a ženu etničku heterogenost stan o v -

ništva sa ovdašnjih prostora. Činjenice

govore da bi na današnju Crnu

Goru podjednako starosjedelačko

pravo mogli polagati žitelji ilirskog,

romanskog, vlaškog, keltskog, avar s -

kog, kao i slovenskog porijekla. Ovo

pravo, naravno, imaju i potomci st a -

robalkanskog stanovništva – Španja,

Macura, Mataruga, Kriča, Bukumira i

drugih, a prema nekim manastirskim

knjigama evidentno je viševjekovno

prisustvo i na ovim prostorima, istina

manjeg procenta Germana i Sasa.

Riječju, imajući u vidu raznovrsne

neminovne simbioze, teško da se

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

47


FELJTON » » »

r e v i j a

pouzdano i može utvrditi – ko je, za -

ista, kome danas, na Balkanu u cjelini,

rod, što u cjelosti, kao i za sve ostale

savremene ovdašnje narode, važi i za

muslimane slovenskog jezičko-kulturološkog

predznaka .

Dakle, ima i pripadnika ovog naroda

sa različitim, pa i azijatskim,

ilirskim i drugim etničkim korijenima,

ali etnološka istraživanja prof. Jo -

vana Erdeljanovića prostora današnje

Crne Gore, koja su u raznim periodima

pripadala i raznim državama,

počev od drevne Duklje, Zete, Raške,

Crne Gore, ali i srednjevjekovne Bo -

sne, Bosanskog ejaleta ili Bosanskog,

Hercegovačkog, Skadarskog i Novop -

a zarskog sandžaka, ukazuju, ipak, da

je većina ovdašnjih muslimanskih

porodica, porijeklom od starosjedelačkog,

pretežno slovenskog ili sloveniziranog

stanovništva, sa područja

današnje Crne Gore, BiH, Srbije, Ko -

sova ili Skadarske oblasti u Albaniji.

Smatra se, kako navodi istoričar dr

Ejup Mušović, da su, u istoriji poznate

porodice Bušatlije i Mahmudbe g o -

vići, potomci utemeljivača savremene

Crne Gore – Crnojevića.

Ramadanovići, Muhadinovići, Si n -

a novići i Džakovići iz Stare Crne

Gore, potomci su tri islamizirana sina

Marka Vojinovića koji je bio u Ca r -

igradu sa Stanišom Crnojevićem,

sinom jednog od rodonačelnika Cr -

ne Gore – Ivana Crnojevića i tamo

primili islam. Sinanovići su, inače, i

kao muslimani dugo živjeli u Ćeklićima.

Imanja su im se nalazila u Vučjem

Dolu. Nakon što su izbjegli istragu,

početkom 18. vijeka, imanja su prodali

tek 1770. godine.

- Begovska kuća Osmanagića iz

Podgorice, po predanju, islamizirani

su Martinovići iz Bajica. Oni su se

“poturčili” u približno isto vrijeme

kada i Crnojevići;

- Do početka 18. vijeka postojala

su muslimanska bratstva u cetinjskoj

regiji. Bili su, gotovo svi, od starih

rodova cetinjskih i kao što predanje

kazuje, bili su dosta mnogobrojni i

imali znatnu moć i vlast u svojim

rukama ;

- Spahići iz Cuca, kako prenosi

Mustafa Memić 4 , najprije su bili iselili

iz ovog sela, da bi se u Cuce ponovo

vratili nakon što su primili islam.

Međubratski - vjerski sukobi, s početka

18 vijeka su ih i definitivno otjerali

sa ognjišta.

- Od pada Meduna pod tursku

vlast 1457. godine, pa tokom 16. vijeka,

neke od najpoznatnijih kučkih

porodica primile su islam. Prema

istraživanjima Jovana Erdeljanovića i

prvi islamizirani Kuči bili su iz redova

najviđenijih kučkih rodova. Neki od

njih su bili u pratnji Staniše, odnosno

Skender-bega u Stambolu ;

- Jedan od četiri glavna ministra

sultana Sulejmana II bio je Mustafapaša,

islamizirani Paštrović;

- Brat vojvode Radosava iz nahije

Gornja Morača, zvao se Hamza i po -

minje se 1460. godine kao posjednik

zemlje u selima Miločani i Onogošt.

Prenoseći tradiciju o potomcima

islamiziranih Crnojevića i drugih

islamiziranih crnogorskih plemića,

Vuk Karadžić je zapisao: “...ele se vidi

da se jedan sin Ivanov sa podosta

Crnogoraca poturčio, a još je istinitije

da su ovi poturčeni Crnogorci došli u

Crnu Goru i svaki na svojoj baštini

48

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


e v i j a

« « « FELJTON

ostali da žive u Turskoj vjeri”. Sličnih

primjera ima i u drugim krajevima

Crne Gore.

Za Hadroviće, Bogumil Hrabak

bilježi da su “vjerovatno” iz Pipera.

Primjer iz župe Ljuboviđa - po d -

ručja istoimene rijeke u kolašinskom

kraju, govori i o drugačijim, neslovenskim

korijenima muslimanskog st a -

novništva. Na ovom području, kako

prenose hroničari, nalazio se u 15.

vijeku katun Vlaha, sastavljen od 7

džemeta i 220 kuća. Osamdesetih go -

dina toga vijeka na čelu pomenutog

katuna nalazio se Knez Herak Vraneš.

Knez Herak je imao neke vazalne

obaveze prema Turcima i u vezi sa

tim pominje se 1477. godina kada je

izgubio taj katun, prenio ga potomcima

najverovatnije, a postao knez

Trebinja i Popovog Polja. Imao je dva

sina - Ljuba koji je primio islam, po -

četkom 16. veka, i Đurađa koji je

ostao u istoj vjeri, ali su i on i njegovi

potomci bili kneževi u nahiji Ljub o -

viđa.

Ljubo, po prijemu islama, dobio je

ime Ibrahim. Školovao se u Carigr a -

du, stekao veliko sultanovo povjerenje

i postao carski kancelar. U posredovanju

između sultana i Dubrovnika

potpisivao se kao Ibrahim-beg i češće

kao Ibrahim-paša Vranešević. Poznat

je i po tome što je u Prijepolju izgradio

džamiju koja se po njemu zove

Ibrahim-pašina džamija.

Ibrahim paša imao je dva sina:

Skendera i Ahmeda. Skender je, a

zatim i njegovi potomci, uzeo prezime

po prvobitnom imenu oca Ljuba

(Ibrahima) i njegovi potomci su poznata

muslimanska kuća Ljubovića,

ovjekovečena u narodnim pjesmama:

Trista begah na Hercegovini

Al kad dođe beže Ljuboviću

Tu ne bješe bega ni jednoga.

Drugi Ljubov, odnosno Ibrahimpašin

sin Ahmed, završio je škole u

Stambolu i vrlo brzo stekao veliki

ugled i zvanje pa je kao Ahmed-paša

Vranešević postao upravnik oblasti i

grada Konje u Maloj Aziji. Nostalgija

je učinila svoje pa je, po sopstvenoj

želji, premješten u Hercegovinu

(kojoj je u 16. veku pripadala nahija

Ljuboviđa) i postao ništa manje no

hercegovački sandžak-beg, zadržavajući

ime Ahmed-paša Vranešević.

Oženio se ćerkom Nikole Konjevića

iz Bijelog Potoka, ljepoticom Pavom

(po njenoj želji i amanetu nosi ime

selo Pavino Polje). Pava nije htjela da

promijeni vjeru, ali su joj sinovi bili

muslimani. Bilo ih je trojica: Hasan,

Mušo i Daut. Njihovi potomci su poznate

porodice: Hasanbegovići, Mušo -

vići i Dautovići.

Od Đurađa, drugog sina kneza

Heraka Vraneša, brojni su potomci i

svi su bili knezovi, zaključno sa knezom

Joksimom (17. vijek). Brojni su

potomci ovih porodica kao što su

vraneški Joksimovići, Bubanje i drugi,

a moguće i kraljevska porodica

Petrovića za koju je K. Jiriček utvrdio

da pripadaju “plemenu Njegoš i bratstvu

Herakovića”.

Dosta je i primjera koji govore o

kompleksnosti problematike etn i č -

kog porijekla stanovništva, posebno

današnje sjeverne Crne Gore .

I sam sam, od svoga oca , kao pr e -

thodno i moj otac, saznao za legendu

o “ braći” po krvi plemena Rastoder

iz Bihora i Petrovića sa Kosora kod

Meduna u Kučima, nadomak Podgo r -

ice. Prema ovoj legendi, najvjerovatnije

zbog krvi ili, pak, prinuđenosti

na izbjeglištvo nakon definitivnog

potiskivanja osmanlijske vojske iz

Meduna, jedan ogranak loze Pet r o -

vića napustio je Kosor. Siguran spas

od osvete, mogao se tada naći jedino

dublje na turskoj teritoriji.

Jedan dio ove grane Petrovića od -

lučio se za put prema Crmnici i tako

se našao u selu Dupilo. Doskora živi

najstariji Petrović iz ove porodice,

Petar 5 Rastodere je smatrao bliskim

rodjacima, a njihovu zavidnu broj n -

ost u odnosu na dio porodične grane

koja se naselila u selu Dupilu u

Crmnici, objašnjavao je – oslobađanj -

em Rastodera grijeha zbog prolivanja

bratske krvi upravo promjenom vjere

i prezimena.

Dio bratstva Petrovića, koji se od -

lučio za prelazak na teritoriju pod

osmanlijskom vlašću, prema ovoj legendi,

nastanio se odmah do granice,

u Plavu i dobio je prezime po Me -

dunu – Medunjani. Drugi dio se naselio

u hrastovoj dolini, nadomak grada

Bihora i zbog toga je dobio prezime

Hrastoder, dok se jedan dio, nešto

kasnije, nastanio na ranijem katunskom

staništu Savin Boru. Porodica

Nurka Hrastodera zaposjela je pašnjake

na istočnoj strani planine Turjak,

prema današnjim Rožajama. Nurkovi

potomci su, iz poštovanja prema

svom rodonačelniku, ali i u skladu sa

običajima, tada brojnijih komšija

“albanskog“ stanovništva, svoje prezime

preimenovali u Nurković. I ako je

riječ o legendi, činjenica je da se

Nurkovići i Hrastoderi i dan danas

svojataju kao rodjaci. I ne pamti se da

se iko i ikada od Hrastodera i Nu -

rkovića medjusobno ženio, odnosno

udavao. Prezime Hrastoder tek poslije

propasti Turske, u Kraljevini SHS,

voljom samih državnih službenikapisara,

preimenovano je u Rastoder.

Koliko je ova materija kompleksna,

upućuje jedan drugi trag, koji

može, ali i ne mora imati veze sa porijeklom

današnjih Rastodera a vodi

do, očigledno svešteničke, loze Raso -

der6 sa istog područja.

Koliko i da li uopšte prezime Ra s -

oder ima veze sa prezimenom Ra st -

oder, ili, pak, drevnim gradom Ra -

som, središtem srednjevjekovne dr -

žave Raške, teško je pouzdano zak l -

jučiti bez temeljitijeg istraživanja .

Pozdano se, smatra dr Ejup M u -

šov ić, može samo reći ¨da su jugos l o -

venski Muslimani potomci stano v n -

ištva koje su turski osvajači zatekli. To

važi i za Muslimane Crne Gore... U

pogledu islamizacije, njenog puta,

oni su dijelili sudbinu sa islamiziranima

na drugim balkanskim prostorima

i dio su današnjih jugoslovenskih

Muslimana. To znači da među Mus l i -

manima Jugoslavije mogu biti samo

regionalne razlike, što je isto i sa

drugim južnoslovenskim narodima i

sve je drugo nebitno i svedeno na

nešto što u suštini ne mijenja njihov

status, njihovu cjelovitost i identitet.¨

(Nastavak u sljedećem broju)

avgust, 2010. Re vi ja FO RUM

49


VJERSKI POJMOVNIK » » »

r e v i j a

Ramazanski post

Post tokom Ramazana jedan je od pet takozvanih

stubova islama. Ostali su: vjera, svakodnevna molitva,

davanje milostinje i hodočašće u Meku. Po

definiciji post je uzdržavanje (imsak) od svega što

ga kvari {npr. jelo, piće, pušenje, polno opštenje i

sl.) u vremenu od pojave zore do zalaska sunca dana

koji se posti. To je stroga obaveza propisana l

potvrđena Kur'anom, Poslanikovim a.s., sunnetom i

idžmaom. U suri EI-Bekere, u 183 i 185 ajetu, Allah,

dž.š., kaže: "O vjernici, propisan vam je post kao što

je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni."

"Ko od vas bude prisutan kod kuće tog

mjeseca, neka ga posti."

(EI-Bekare;185). Muhammed, a.s., veli: "Islam se

temelji na pet stvari: šehadetu - svjedočenju da nema

drugog boga osim Allaha, dž.š., klanjanju propisanih

namaza, davanju zekata, postu mjeseca ramazana i

hadžu’’. Post je potvrđen i idžmaom - konsenzusom

islamskog ummeta. Svi islamski učenjaci i svi muslimani

slažu se da je to jedan od ruknova islama -

stupova, čijim se nijekanjem izlazi iz islama i postaje

murtedom, renegatom i otpadnikom od vjere. Post

je propisan kao stroga obaveza 2. ša'bana druge

godine po Hidžri. Mjesec ramazan se računa po

lunarnom kalendaru.

Mjesec posta je mjesec svakovrsnih ibadeta, iz

kojih se izdvaja dnevni ibadet - post, i noćni - klanjanje

teravih-namaza te učenje Kur'ana. Dakle, po

danu se ibadeti postom. Postom tijela i duše. A posti

se uzdržavanjem od hrane, vode i drugih prohtjeva,

dok se noći krunišu neobaveznim, dobrovoljnim

ibadetom, klanjanjem teravih-namaza, nastojeći da

se provede što duži dio noći na kijamu, rukuu i

oživljavanju ramazanskih noći ibadetom.

Islamski učenjaci složili su se da obaveza posta

pada na pametnog i punoljetnog, polno zrelog i

zdravog muslimana, koji se nalazi kod kuće. A za

žene je uslov da su čiste od hajda i nifasa (tj. da nisu

u menstrulanom ciklusu ili u periodu nakon

porođaja). Obaveza posta ne odnosi se na nevjernika,

mentalno oboljelog čovjeka, dijete, bolesnika i

putnika.

Onome ko posti dozvoljeno je kupanje i rashlađivanje

vodom, upotreba kapi za oči , injekcija,

ispiranje usta i nosa. U Ramazanskim noćima

dozvoljeno je jesti, piti i polno opštiti, sve do pojave

zore.

Ukoliko je neko iz bilo kog razloga spriječen da

posti dane Ramazana, oni se mogu napostiti.

Napostiti propuštene ramazanske dane ne moramo

odmah, niti iz dana u dan, nego kada čovjek stigne

tokom godine. Ako se desi da se nije napostilo, a

dođe novi ramazan, onda se isposti ramazan, a

potom se naposti ostatak iz prošlog ramazana.

50 avgust, 2010. Re vi ja FO RUM


Drugi crnogorsko-turski susreti prijateljstva

More magazines by this user
Similar magazines