SLAVIMO GODINU ŠUMA - Federalno ministarstvo okoliša i turizma
SLAVIMO GODINU ŠUMA - Federalno ministarstvo okoliša i turizma
SLAVIMO GODINU ŠUMA - Federalno ministarstvo okoliša i turizma
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
46 Odsjaj zemlje u poeziji<br />
PJESME POBUNE I<br />
PJESME BLISKOSTI<br />
Ideja Saita Orahovca o prirodnoj vezanosti čovjeka i zemlje nadrasla je svoju<br />
prirodnost i prerasla u vertikalu egzistencijalnog odnosa. Pjesnici su rijetko<br />
pjevali o šumi, radije su pjevali o stablima, o krajolicima, o visovima ili ravnici. On<br />
je nije zaobišao<br />
Vojislav Vujanović<br />
Poezija Saita Orahovca je imala svoga<br />
odjeka u vremenu u kojem je nastajala,<br />
uspostavljajući s njim korespondenciju<br />
i u sadržajnom i u formalnom<br />
aspektu. U sadržajnom smislu, njegovo je<br />
pjesništvo direktno inkliniralo ka socijalnom<br />
pjesništvu, kome se priklanjao značajan<br />
broj pjesnika tridesetih godina minulog<br />
vijeka. Svoje socijalno osjećanje je često<br />
podizao do glasa bunta ne vodeći računa<br />
toliko o pjesničkoj izražajnosti koliko na<br />
eksplicitnosti iskaza čija je metaforička<br />
struktura bila toliko otvorena da se oslobađala<br />
kontekstualnog usložnjavanja iskaza<br />
da bi se njegova metafora razuđivala u deltu<br />
višeznačnosti i uzdizla do univerzalnih<br />
istina. Njegova se inspiracija nadahnjivala<br />
neposrednim iskustvenim stanjima, pri<br />
tom, pjesnik nije dozvoljavao da se u pjesmu<br />
ugradi lična emocija, već je tragao za<br />
onom jezičkom formom i stihovnom organizacijom<br />
u kojoj bi se zbiralo kolektivno<br />
iskustvo onih koji su se nalazili na sporednom<br />
kolosjeku životnih zbivanja i potom je<br />
formulirao pjesnički iskaz sa naglašenom<br />
retorskom rezonancom. U toj rezonanci se<br />
skrivala pjesnička istina, sa ponekad istinskim<br />
gradacijama egzistencijalne upitanosti<br />
onih koji pate. U tom prostoru se, svojim<br />
unutrašnjim skladom, posebno<br />
odlikuje pjesma “On se žali”:<br />
Sadašnji moj hljeb je: u grlu trnova drača<br />
Dlanovi su mi izbrazdani krvavim prugama<br />
žuljeva,<br />
Dan mi je: beskrajna postelja plača,<br />
Druše, iz mene legije robova kunu.<br />
Riječ se ne pomjera iz ležišta leksičkog<br />
značenja, u rečeničnim spregovima odjekuje<br />
horski glas, slike su proistekle iz neposrednog<br />
iskustva, pa ipak one posjeduju<br />
energiju sugestivnosti, dovoljno jake da se<br />
iskorači iz prostora prozaičnog i ulije se u<br />
poetski slog.<br />
Ipak, bez obzira na skučeni prostor iz kojeg<br />
je izvirala njegova inspiracija, u pjesničkom<br />
oblikovanju ona je pronalazila<br />
određeni raspon, raspon koji se mjerio<br />
Sait Orahovac<br />
osjećanjem patništva do zova na pobunu.<br />
Motivi su nalaženi u prostorima usudnosti<br />
Crnogoraca da “poput nomada, po zemljinom<br />
šaru/ lutaju željni postelje i krova”,<br />
u provođenju dneva u robijašnici i<br />
Spartakove pobune prezrenih, do samilosti<br />
nad prosjakinjom na ulici i prepoznavanju<br />
bliskosti između izrabljivanja radnika<br />
i Kristova stradanja na Golgoti s tim<br />
što vjeruje da je stradanje patnika na zemlji<br />
i veće od njegovog:<br />
Veliki druže, raspeše te. Ali<br />
Pečalno nije preći tu golgotu,<br />
Muke su veće: bezbroj puta mrijeti,<br />
ko mi što mremo, a biti u životu.<br />
(Siromasi pišu Hristu)<br />
I, možda su najpotresniji stihovi iz pjesme<br />
“Mi”:<br />
Sestre nam postaše bludno roblje,<br />
Bolnice su pune suludih i kljastih.<br />
Ruke Moćne Bijede drži nas u vlasti<br />
I mjesto u Domu noćamo u Groblje,<br />
O, pali smo, niže zar se može pasti<br />
Ali, kada osobna osjećanja približi svojoj<br />
inspiraciji, ili kada je ugradi u samo biće<br />
sopstvenih osjećanja, pjesma se Saita Orahovca<br />
razmekša, riječ se utopi u vlastitu<br />
emociju, intimizira se i prijeđe u govor bliskosti.<br />
Retorska intonacija utopi u prostor<br />
ispovijednog. Misao poprimi karakter sanjarskog<br />
u kojem dominira priziv slika iz<br />
rodnog kraja. One su pune sunčeva sjaja,<br />
pune sokova životnosti čije se lirske bujice<br />
ljeskaju na razbarušenim horizontima.<br />
Evo, kako se to oformilo u pjesmi “Zemlja i<br />
čovjek”:<br />
Debela zemlja: crnica, sva masna,<br />
Puši se sivom izmaglicom zore,<br />
A orač krči i sije i ore<br />
Da pogača nam zamiriše kvasna.<br />
Za trenut: pa će da izbije gusti<br />
Pokrov na njivi, da se ustalasa<br />
Žuđeno žito puno ml’ječnog klasa,<br />
Da živne čovjek i predio pusti.<br />
Zemlja i čovjek! Od iskona dvoje<br />
Vječitih spona. Za njih: smrt i vrijeme –<br />
Bešćutni Bozi – bespomoćno stoje!<br />
Čovjek i zemlja nerazorno traju<br />
U biću trajnom. Noseć teško breme<br />
Besmrtnu snagu jedno drugom daju.<br />
Ne znam kada je pjesma nastala, možda<br />
FONDEKO SVIJET/33/2011.
Change language