Zbornik radova

ISSN 0584-9063 

Zbornik radova 

PRAVNOG FAKULTETA U SPLITU 

SPLIT 2012. 

GOD. 49, BROJ 1 (103)

ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA U SPLITU 

COLLECTED PAPERS OF THE LAW FACULTY OF THE UNIVERSITY OF SPLIT 

Izdavač / Publisher 

Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Domovinskog rata 8, Split 

Međunarodno uredništvo / International Editorial Board 

Law Professor Kenneth S. Gallant 

(Director of Clinical Programs University of Idaho Legal Aid Clinic-USA) 

Law Professor Jan Lopuski 

(Law Faculty University of Tourin-Poland) 

Law Professor Joseph Marko 

(Institut Fur Öffentliches Recht Graz-Austria) 

Law Professor Herwig Roggemann 

(Freie Universität Berlin-Deutschland) 

Uredništvo / Editorial 

prof. dr. sc. Boris Buklijaš, dr. sc. Ines Medić-Musa, 

prof. dr. sc. Milijan Sesar, doc. dr. sc. Vilma Bulat-Pezelj, 

prof. dr. sc. Željko Radić 

Glavni i odgovorni urednk / Editor in Chief 

prof. dr. sc. Arsen Bačić 

Prevoditelj i lektor za engleski jezik/English Language Editor: Tania Blažević, prof. 

Lektor: Vini Knežević, prof. 

Adresa uredništva: Pravni fakultet u Splitu – Zbornik radova 

Domovinskog rata 8, 21000 Split 

Tel.: 021/393-555 Fax: 021/393597 

zbornik@pravst.hr 

http://www.pravst.hr/zbornik radova.htm 

Časopis izlazi u 4 broja godišnje (cijena broja 100,00 kuna) 

Narudžbe slati na adresu uredništva s naznakom 

„Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu“ 

Broj žiro-računa: 2330003-1100030638 

Naklada 300 primjeraka 

/ Realizacija ASTER - SPLIT 

Izdano uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske 

Tekstovi objavljeni u časopisu referiraju se 

u bazama podataka: Current Legal Theory, EBSCO, 

Google Scholar, Hrčak, Scientific Commons


God. 49 Broj 1 (103) Split, 2012. 

PRAVNE ZNANOSTI 

SADRŽAJ 

Dr. sc. Arsen Bačić, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

European Science Foundation Standing Committe for Social Sciences Member 

Ustav Republike Hrvatske i najviše vrednote ustavnog poretka 

...............................................................................................................................1 

Dr. sc. Duško Lozina, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Dr. sc. Mirko Klarić, docent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Javna uprava suvremene države u promijenjenim okolnostima 

.............................................................................................................................23 

Dr.sc. Marinko Đ. Učur, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 

Konvencija međunarodne Organizacije rada br. 185. o identifikacijskim 

ispravama pomoraca (2003.) 

.............................................................................................................................39 

Dr. sc. Mato Palić, Sveučilište J.J. Strossmayera, asistent Pravnog fakulteta u 

Osijeku 

Učinci primjene razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj 

.............................................................................................................................49 

Dr. sc. Marija Pospišil, North of England P&I, Hong Kong 

Somalsko piratstvo – od vojnopomorskih operacija do naoružavanja 

brodova 

.............................................................................................................................59 

Dr. sc. Ratko Brnabić, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Pravo ugovornih strana na odgodu ispunjenja obveze i pravo prodavatelja 

na zaustavljanje robe u prijevozu prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o 

ugovorima o međunarodnoj prodaji robe 

.............................................................................................................................97 

Mr. sc. Željka Primorac, asistentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Mia Šarić, studentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Repatrijacija pomoraca prema odredbama zakona o izmjenama i 

dopunama Pomorskog zakonika iz 2011. god. 

...........................................................................................................................123 

I

Mr.sc. Dejan Bodul, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci; 

Vanja Smokvina, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 

Izazovi socijalne države u uvođenju osobnog bankrota - neka komparativa 

iskustva i potencijalni problemi 

...........................................................................................................................139 

Mr. sc. Dinka Šago, znanstvena novakinja Pravnog fakulteta u Splitu 

Neki aspekti prava odvjetnika kao punomoćnika u parničnom postupku 

...........................................................................................................................167 

Siniša Škarica, odvjetnik 

Pretraga doma u europskim kaznenim postupcima 

...........................................................................................................................189 

PRIKAZI 

Social and cultural implications multiculturalism / implications sociales et 

culturelles du multiculturalisme, (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski 

fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko akademsko društvo, Zagreb, 2011. 

Migration, globalization, hibridity: Canadian and Croatian experiences / 

migration, globalisation, Hybridite: Experiences canadiennes et Croates 

(ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko 

akademsko društvo, Zagreb, 2011. 

Prikazao: doc. dr. sc. Petar Bačić......................................................................223 

Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno 

pravo-izazovi i kontroverze, Urednici: prof. dr. sc. Davor Derenčinović i prof. 

emerit. dr. sc. Željko Horvatić 

Akademija pravnih znanosti Hrvatske, studeni 2011., str. 253. 

Prikazao: Ivan Vukušić, znanstveni novak........................................................227 

Snježana Vasiljević: Slično i različito - Diskriminacija u Europskoj uniji i 

Republici Hrvatskoj 

TIMpress, Zagreb 2011., str. 269. 

Prikazala: Mia Bašić, studentica III. godine......................................................231 

II


God. 49 Broj 1 (103) Split, 2012. 

LEGAL PAPERS 

CONTENT 

Dr. sc. Arsen Bačić, Law professor, University of Split, School of Law, ESF 

Standing Committe for Social Sciences Member 

Constitution of the Republic of Croatia and the highest values 

...............................................................................................................................1 

Dr. sc. Duško Lozina, Law Professor, University of Splitu, School of Law 

Dr. sc. Mirko Klarić, Law Lecturer, University of Splitu, School of Law 

A contemporary Public Administration in changed circumstances 

.............................................................................................................................23 

Dr. sc. Marinko Đ. Učur, Law professor, University of Rijeka, School of Law 

International Labour Organisation’s Convention no. 185 on sailors’ 

identification documents (2003) 

.............................................................................................................................39 

Dr. sc. Mato Palić, University of Osijek, Faculty of Law 

Effects of the application of the proportional election system in the Republic 

of Croatia 

.............................................................................................................................49 

Dr. sc. Marija Pospišil, North of England P&I, Hong Kong 

Somali Piracy – From International Naval Operations to Armament of 

Merchant Ships 

.............................................................................................................................59 

Dr. sc. Ratko Brnabić, assistant, University of Split Faculty of Law 

Contractual parties’ right to postpone obligations and the seller’s right to 

stop goods being transported according to the United Nations’ Convention 

on Contracts for the International Sale of Goods 

.............................................................................................................................97 

Željka Primorac, LL.B. Law assistant, University of Splitu, School of Law 

Mia Šarić, Law student, University of Splitu, School of Law 

Repatriation of sailors according to the Maritime Legislation Amendment 

Act of 2011 

...........................................................................................................................123 

III

Mr. sc. Dejan Bodul, assistant, University of Rijeka, School of Law; 

Vanja Smokvina, assistant University of Rijeka, School of Law 

Challenges of a welfare state in introducing personal bankruptcy - some 

comparative experiences and potential problems 

...........................................................................................................................139 

Mr sc. Dinka Šago, assistant, University of Splitu, School of Law 

Some aspects of lawyer rights as proxy in legal proceedings 

...........................................................................................................................167 

Siniša Škarica, Lawyer 

Home search in european criminal procedures 

...........................................................................................................................189 

REVIEWS 

Social and cultural implications multiculturalism / implications sociales et 

culturelles du multiculturalisme, (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski 

fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko akademsko društvo, Zagreb, 2011., 

Migration, globalization, hibridity: Canadian and Croatian experiences / 

migration, globalisation, Hybridite: Experiences canadiennes et Croates 

(ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko 


Reviewed by: doc. dr. sc. Petar Bačić...............................................................223 

Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno 

pravo-izazovi i kontroverze, Ed: prof. dr. sc. Davor Derenčinović & prof. 

emerit. dr. sc. Željko Horvatić: 

Akademija pravnih znanosti Hrvatske, studeni 2011., str. 253. 

Reviewed by: Ivan Vukušić, assistant...............................................................227 

Snježana Vasiljević: Slično i različito - Diskriminacija u Europskoj uniji i 

Republici Hrvatskoj 


Reviewed by: Mia Bašić, law student...............................................................231 

IV

PRAVNE ZNANOSTI

Prof. dr. sc. Arsen Bačić: Ustav Republike Hrvatske i najviše vrednote ustavnog poretka 

Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 1.-21. 

Prof. dr. sc. Arsen Bačić 

European Science Foundation Standing Committe for Social Sciences Member 

Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu 

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE I NAJVIŠE VREDNOTE 

USTAVNOG PORETKA 

UDK: 342 (457.5) 

Izvorni znanstveni rad 

Primljeno: 1.10.2011. 

Ustavne vrednote su kao ekstenzije javnog razuma (public reason) na odlučujući način odredile 

razvitak, prirodu i život klasične i suvremene ustavnosti. Pozicionirane kao “ustavne suštine’’ 

(constitutional essentials) s integrativnom funkcijom one ne prestaju biti predmetom ekstenzivnog i 

ostrašćenog tumačenja. U tekstu autor iznosi i razmatra vezu između konstitucionalizma i ustavnih 

vrednota uz prethodne nužne napomene koje se tiču osnovnih pitanja o vrednotama, njihovom 

značaju u razvitku komparativnog konstitucionalizma, te posebno o njihovom mjestu, ulozi i smislu 

njihovog postojanja u kontekstu suvremenog transnacionalnog i nacionalnog ustavnog prava. 

Ključne riječi: ustavne vrednote, konstitucionalizam, Ustav Republike 

Hrvatske 

* 

O Adeimante, mi sada nismo pjesnici, ni ti ni ja, nego osnivači države. 

A osnivači sami ne moraju pjevati pjesme, ali moraju poznavati osnovne principe 

kojih se pridržavaju pjesnici kad pjevaju i ne smiju dopustiti da se radi mimo njih. 

Platon, DRŽAVA, Knj. II, 379. 

1. Uvodna napomena. Jedna od najuočljivijih karakteristika razvoja 

europskih novih demokracija koje su početkom devedesetih godina 20. stoljeća 

započele s odbacivanjem socijalizma, a prihvatili kapitalizam (“ma što isti 

značio’’) bila je više nego očigledna inspiracija demokratskom i ustavnom 

iskustvu zapadnih demokracija. Polazilo se je od toga da se novi društveni 

poredak može graditi jedino na temelju vrednota koje priznaju i poznaju 

demokratske zemlje. 1 To hitro odbacivanje “starih i prevaziđenih’’ vrednota i 

1 

U tekstu koristimo termin vrednote jer tako postupa hrvatski ustavotvorac. U svakodnevom 

govoru vrednòta označuje “temeljna uvjerenja i stavove na kojima počiva društvo ili djelatnost javnog 

ili tajnog udruženja’’. Usp. V. Anić, RJEČNIK HRVATSKOG JEZIKA, Novi Liber, Zagreb 1998., str. 

1317. U komparativnom ustavnom pravu ustavne vrednote (constitutional values ili principes à valeur 

constituitionnelle) dobivaju, odnosno imaju posebno značenje. Usp. W.K., Kelley, INCULCATING 

CONSTITUTIONAL VALUES, Constitutional Commentary, Spring 98. Vol. 15, Issue 1, p. 161; 

E. Kūris, ON THE UNIVERSALITY OF CONSTITUTIONAL VALUES (WITH REFERENCE 

TO THE CONSTITUTIONAL JURISPRUDENCE OF THE CENTRAL AND EAST EUROPEAN 

COUNTRIES, AND ECHR CASE-LAW), http://www.lrkt.lt/Pranesimai /kalbos/turkija.doc.; J. Bell, 

1



euforiju novih ustavotvoraca postkomunističkih zemalja u potrazi za ‘‘novim 

i boljim’’ vrednotama svojedobno je najbolje opisao i okarakterizirao Vaclav 

Havel u intervjuu književnom magazinu New York Review of Books. U tome 

je razgovoru između ostaloga češki književnik i državnik govorio o tome da 

se u zemljama bivšeg socijalizma snažno osjeća potreba ponovnog pronalaska 

izgubljenog raja: The lost paradise was to be rediscovered. 2 Mantra je bila: Sve 

je staro “prokleto’’, “dobro’’ je preko horizonta. Treba nama preko rijeke. Među 

prvima se je, u tome valu širenja novih ustava na konstitucionalizaciju vrednota 

kao – “trajnih vjerovanja koja utječu na naš izbor između dostupnih sredstava 

ili ciljeva’’ 3, odlučila Republika Hrvatska (1990.) 4 . Iza nje slijedili su Rumunija 

(1991.) 5 Bugarska (1991.) 6 Makedonija (1992.) 7 , Ruska federacija (1993.) 8 , zatim 

Poljska (1997.) 9 itd. U najvećem broju slučajeva ovi su ustavni dokumenti izričito 

FRENCH CONSTITUTIONAL LAW, Oxford 1992, p. 65 et passim. Šira verzija ovog teksta objavljena 

je u knjizi Dvadeseta obljetnica Ustava Republike Hrvatske, HAZU, (Modernizacija 

prava, Knjiga 12, ur. Arsen Bačić), HAZU, Zagreb 2011., str. 1-488. pod naslovom Mjesto i uloga 

ustavnih vrednota u demokratskom konstitucionalizmu, str. 119.-165. 

2 

V. Havel, PARADISE LOST, New York Review of Books, April 9, cit. pr. J. Priban, 

RECONSTITUTING PARADISE LOST: THE TEMPORAL DIMENSION OF POSTCOMMUNIST 

CONSTITUTION-MAKING, p. 11, http://www.law.berkeley.edu/institutes/csls/ Priban%20paper.doc 

3 

K. Kernaghan, INTEGRATING VALUES INTO PUBLIC SCIENCE: THE VALUE STATE AS 

CENTERPIECE, Public Administration Review, 2003, p. 711 

4 

“Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna 

pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, 

vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike 

Hrvatske. (Čl. 3. USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE) Te su vrednote postale ‘’temelj za tumačenje 

Ustava’’ tek nakon ustavnih promjena 2000. godine. 

5 

“Romania is a democratic and social State governed by the rule of law, in which human dignity, the 

citizens’ rights and freedoms, the free development of human personality, justice and political pluralism 

represent supreme values and shall be guaranteed’’. (Art. 1.3, Constitution of Romania 1991). 

6 

“We, the Members of the Seventh Grand National Assembly, guided by our desire to express the 

will of the people of Bulgaria, by pledging our loyalty to the universal human values of liberty, peace, 

humanism, equality, justice and tolerance; by elevating as the uppermost principle the rights, dignity and 

security of the individual; in awareness of our irrevocable duty to guard the national and state integrity 

of Bulgaria, hereby promulgate our resolve to create a democratic, law-governed and social state, by 

establishing this Constitution’’. (PREAMBLE, BULGARIA CONSTITUTION 1991) 

7 

“The fundamental values of the constitutional order of the Republic of Macedonia are: - the basic 

freedoms and rights of the individual and citizen, recognised in international law and set down in the 

Constitution; - the free expression of national identity; - the rule of law; - the division of state powers 

into legislative, executive and judicial; - the legal protection of property; - the freedom of the market 

and entrepreneurship; - humanism, social justice and solidarity; - local self-government; - proper urban 

and rural planning to promote a congenial human environment, as well as ecological protection and 

development; and - respect for the generally accepted norms of international law. Anything that is not 

prohibited by the Constitution or by law is permitted in the Republic of Macedonia.(Čl. 8. REPUBLIC OF 

MACEDONIA CONSTITUTION, 1992, Art. 8.). 

8 

“Man, his rights and freedoms shall be the supreme value. It shall be a duty of the state to recognize, 

respect and protect the rights and liberties of man and citizen’’.(RUSSIA CONSTITUTION, 1993, Art. 2) 

9 

“Having regard for the existence and future of our Homeland, Which recovered, in 1989, the 

possibility of a sovereign and democratic determination of its fate, We, the Polish Nation - all citizens 

of the Republic, Both those who believe in God as the source of truth, justice, good and beauty, As well 

as those not sharing such faith but respecting those universal values as arising from other sources,.... 

Beholden to our ancestors for their labours, their struggle for independence achieved at great sacrifice, 

for our culture rooted in the Christian heritage of the Nation and in universal human values...’’ (1997., 

2



sadržavali izraz ‘‘temeljne’’ (fundamental), ‘‘najviše’’ (supreme) vrednote itd. 

Potraga za vrednotama demokratske ustavnosti u ovom krugu zemalja izgleda 

još nije završena. Na to nam, među posljednjim primjerima, ukazuje npr. Ustav 

Republike Srbije koji se je tijekom promjena iz 2006. godine između ostaloga 

izričito pozivao na europske ‘‘principe i vrednote’’. 10 

U ovom tekstu se govori o vezi između konstitucionalizma, principa i vrednota 

uz prethodne nužne napomene koje se tiču osnovnih pitanja o vrednotama 

općenito, o njihovom značaju u razvitku komparativnog konstitucionalizma, te 

posebno o njihovom mjestu, ulozi i smislu njihovog postojanja u suvremenom 

transnacionalnom i nacionalnom ustavnom pravu. Zanimljivo je pitanje čemu dati 

prioritet: principima ili vrednotama Prethode li principi vrednotama i obrnuto, 

ili su zapravo principi isto što i vrednote Ima li još uvijek mjesta za vrline u 

pravilima igre modernog konstitucionalizma Kakav je ustvari odnos imeđu 

vrlina, vrednota i principa Na posljetku je li tema ustavnih vrednota samo još 

jedna marginalija u nekritičnom i euforičnom procesu migracije ideja suvremenog 

konstitucionalizma ili živa potreba da se dade kakav-takav mogući odgovor koji 

bi bio prilog pro ili contra argumentacije već glasovite i klasične teze velikog 

suca Oliver Wendell Holmesa o “praznom ustavu’’ po kojoj bilo koji princip 

emanira izvan, a ne unutar Ustava. 11 Namjera je ovog teksta da in brevis ocrta 

konture teme ustavnih vrednota o kojoj se dugo i različito raspravljalo i koju su 

problematiku svojim doprinosima obogatili koliko klasični toliko i moderni pravni 

pisci i ustavotvorci. 12 

CONSTITUTION OF POLAND, PREAMBLE) 

10 

“Republic of Serbia is a state of Serbian people and all citizens who live in it, based on the rule 

of law and social justice, principles of civil democracy, human and minority rights and freedoms, and 

commitment to European principles and values’’. (Art. 1. Ustav Republike Srbije 2006). 

11 

Usp. The Migration of Constitutional Ideas Edited by Sujit Choudhry, University of 

Toronto, 2007; N. Walker, THE MIGRATION OF CONSTITUTIONAL IDEAS AND THE MIGRATION 

OF THE CONSTITUTIONAL IDEA: THE CASE OF THE EU, EUI Law Working Paper No. 2005-04 

; http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfmabstract_id=837106; T.A. Bowden, JUSTICE HOLMES AND 

THE EMPTY CONSTITUTION, The Objective Standard, Vol. 4, No. 2 

12 

Riječ je zapravo o klasičnom filozofskom problemu “prvih principa’’ na kojemu se u ovome 

tekstu nema potrebe ekstenzivno zadržavati, (općenito o prvim principima usp. npr. R. Descartes, 

THE PRINCIPLES OF PHILOSOPHY, http://www.pdfbooks.co.za/library/RENE_ DESCARTES/ 

RENE_DESCARTES-THE_PRINCIPLES_OF_PHILOSOPHY_mobile.pdf ). U ovome je tekstu prva 

svrha identificirati principe koji mogu biti ili jesu osnova “generalnog’’ ili “globalnog’’ ustavnog prava. 

Razlika između generalnog (općeg), komparativnog i partikularnog ustavnog prava sadrži i stanovitu 

razliku između principa i vrednota. O svojevrsnoj obnovi interesa za problematiku principa-vrednota itd. 

svjedoči i činjenica da je problematici principa posvećen VIII. Kongres IACL-a (Why Principles 

Matter, Mexico City, 6-10 December 2010. Osnovna teza i pitanja koja su postavljena sudionicima 

tiče se sljedećeg: “Principles increasingly have a prominent place in constitutional law and constitutional 

discourse. Principles can be defined at a very abstract level but also applied in a very specific context. 

Often principles are referred to as norms that are valid within a normative system as a whole, rather than 

characterized by a specific scope of application. Hence, they can be identified in all normative systems, 

including in law, morality, theology etc. How can principles be distinguished from other types of norms, or 

from empirical statements that are relevant for the application of norms What is the relationship between 

principles, values, rules, policies and facts What can lawyers learn from philosophers about the nature 

of principles and the methods of resolving conflicts or tensions between them’’ http://www.iacl-aidc.org/ 

downloads/ Mexico_World_ Congress_ programme_ en.pdf 

3



2. Načelno o pojmovima vrlina, princip i vrednota: sličnosti 

i razlike. Novija literatura ustavne teorije i komparativnog ustavnog prava 

reflektira široke preokupacije i ciljeve komparativnog konstitucionalizma. U 

njenim su okvirima posebno uočljivi doprinosi onih pisaca koji su zaokupljeni 

traženjem zajedničkih temelja državnopravnog poretka prihvatljivih koncepcijama 

suvremene ustavne demokracije zapadnoga tipa. U tome se poduhvatu ističu 

zapravo dva tipa rješenja. Prvi tip traži zaobilaženje neslaganja o fundamentalnim 

koncepcijama i fokusiranje na principe “srednje razine’’ (npr. temeljne slobode) ili 

uže definirana pravila s kojima se – uz dužne razlike u tumačenjima - mogu složiti 

sve pristaše liberalno-demokratske ustavnosti. Drugi tip počiva na promišljenom 

modelu demokratske politike i dubokim neslaganjima o procesuiranju temeljnih 

vrednota u legalne norme koje bi za sve bile razumne ili dovoljno prihvatljive. 

Međutim, nijedno od tih rješenja nije potpuno. To zato jer prvo rješenje osigurava 

jedino krhki dogovor o vrlo apstraktnim principima koji se kao takvi mogu naći 

u deklaracijama o pravima, dok se mnogo toga bitnoga ostavlja tumačenjima 

pristranih koncepcija pravednosti. Drugo rješenje pak ne može izbjeći implikaciji 

da je stranka - nakon svega što je učinjeno i rečeno – čija temeljna vjerovanja 

dijeli većina građana ta ista vjerovanja nameće i onima koje u svoja vjerovanja nije 

uvjerila i koji pritom odbijaju argument da takvo odbijanje ne može biti razumljivo. 

Zapravo o tome i govori ono što se općenito naziva “prihvaćanje fundamentalnog 

neslaganja’’. 13 Tim je neslaganjem svakako obilježena i problematika ustavnih 

vrednota. 

3. Općenito o pitanju vrednota. Pitanjem vrednota najustrajnije se 

bavi filozofija prava koja s pravnom teorijom već dugo pokušava dati nova i 

uvjerljiva objašnjenja o prirodi i smislu prava. Razlog toga svakako treba tražiti u 

dilemama personalnog i socijalnog karaktera koje čovjek otvara tijekom vlastite 

evolucije nužno uokvirene povijesnom pojavom države i društva. U toj potrazi za 

“pravim putem’’ vrednote se pojavljuju kao temeljne kvalitete koje kao nesvodivi 

minimum života bez rezerve prihvaćaju svi civilizirani narodi. 

U najopćenitijem smislu pojam “vrednote’’ primjenjuje se na sve one objekte 

koji su vrijedni ljudskog zanimanja, a postoje u prostoru moralnog, estetskog, 

ekonomskog ili religijskog. Tako se vrednota tiče ideala, motiva, sentimenta, te 

djelovanja u određenom kontekstu. Prvo pitanje u teoriji o vrednotama – napominje 

R. Scruton – je ono koje se tiče objektivnosti moralne prosudbe o vrednoti, odnosno 

one prosudbe koja kaže što je dobro, ispravno ili čestito. U ordinarnoj filozofskoj 

uporabi postoje dvije vrste takvih prosudbi: (I.) prosudbe o izvrsnosti, dobroti ili 

unutarnjoj poželjnosti određenog stanja stvari ili o vrlini karaktera, motiva koji je 

vrijedan divljenja; (II.) prosudbe o obligaciji, ispravnosti ili pogrešnosti određene 

13 

U prvu se grupu prema A. Brudneru mogu ubrojiti J. Rawls, POLITICAL LIBERALISM, New 

York, 1993; C. Sunstein, ONE CASE AT A TIME: JUDICIAL MINIMALISM ON THE SUPREME 

COURT, Harvard University Press, cambridge 1999; u drugu J. Habermas, BETWEEN FACTS AND 

NORMS, MIT Press, 1998, J.H. Ely, DEMOCRACY AND DISTRUST, harvard University Press, 1980; 

usp. A. Brudner, CONSTITUTIONAL GOODS , Oxford University Press, Oxford 2004, p. ix et passim 

4



radnje, dužnosti, onoga što bi se trebalo učiniti, itd. Pojam vrijedonosne prosudbe 

ponekad se rezervira za tip (I.) kako bi se odvojilo ono za koje se prosuđuje da 

ima različitu logičku strukturu “dobrog’’ i “trebanja’’. Tip (II.) ponekad se uzima 

da je primaran, budući da on eksplicitno zahvaća normativni element koji je već 

implicitan u tipu (I.). Na ovome tragu filozofsko se pitanje može, dakle izraziti na 

sljedeći način: jesu li takve vrijedonosne prosudbe puki izrazi preferencija koji su 

zaogrnuti jezikom koji istiskuje konkurenciju drugih, ili takve prosudbe mogu biti 

objektivne tako da obvezuju sve one koji ih razumiju 

U okvirima navedene percepcije teorije o objektivnim vrijedonosnim 

prosudbama mogu se podijeliti na dvije grupe: (a) prva se naziva “realističkom’’ 

jer u njoj vrijedonosne prosudbe, kao svaka druga prosudba u indikativnom obliku, 

opisuju realnost pa su one istinite ili lažne prema tome korespondiraju li one sa 

stvarnošću ili ne; (b) drugu grupu čine teorije praktičnog razuma koje poriču 

prosudbe iz prve grupe. Tako npr. pogledi Immanuela Kanta mogu biti primjer 

za prvu grupu (b), određeni tipovi utilitarizma mogli bi predstavljati tip (a) dok bi 

Aristotelova teorija o vrlinama sadržavala mješavinu jednog i drugog. 14 

Imajući u vidu netom postavljene dileme o vrednotama, njihovu složenost i 

važnost za čovjeka ne treba nas čuditi što se u raspravama vrednote počesto nazivaju 

“pozornicom prava’’. 15 Ako se motivacije subjekata i aktera egzistencijalnog 

procesa najbolje otkrivaju na pozornici života tako je i s vrednotama na pozornici 

prava kao sastavnog i neodvojivog dijela cjelovitog konteksta ljudskog života, 

njegovih potreba, ciljeva i znanja. Vrednote su motivirajuća snaga ljudskih radnji, 

one su – kako to npr. zaključuje A. Rand – “nužnost njegovog opstanka, kako 

psihološkog tako i fizičkog’’. 16 Vrednote su jedino što na fundamentalnoj razini 

omogućuje i unapređuje njegovu egzistenciju. Moguća međusobna konfliktnost 

ljudskih vrednota ukazuje na svekoliku dramatičnost življenja. Društvo pravi 

izbor između konfliktnih vrednota pa imperativ postaje izabrana vrednota. Pravni 

su filozofi u nastojanju da dadu univerzalnu definiciju prava koja bi bilo slobodna 

od bilo koje partikularne vrednote koristili jedan od dva puta. Ili su oblikovali 

ideološka stajališta ili su kao alternativu prezentirali puke obrise (formalne ili 

analitičke) strukture koja bi, lišena sadržaja vrednota, osiguravala uporabljivost 

takvih definicija. 

Dakako, u svakoj je društvenoj sredini legitimacijski diskurs o vrednotama 

izvanredno složen proces. Sva društva karakterizira pluralitet vrednota, mnoge 

od njih se nalaze u međusobnom konfliktu ili se primjenjuju samo pod određenim 

uvjetima, štoviše te se vrednote tijekom vremena mijenjaju, dobijajući ili gubeći na 

svom značaju. U tom smislu kada vlast konstruira legitimacijski diskurs pozivanje 

na vrednote uvijek ima karakter “selektivne aktivizacije’’. Njome se omogućuje 

fokusiranje na posebnu vrednotu unutar ograničenog repertoara vrednota o kojima 

14 

R. Scruton, A DICTIONARY OF POLITICAL THOUGHT, London 1982, p.. 482.483 

15 

S. P. Sinha, WHAT IS LAW-THE DIFFERING THEORIES OF JURISPRUDENCE, 

New York, 1989, p. 219 

16 

A. Rand, THE VOICE OF REASON, 1989, p. 102 

5



se u određenom trenutku vodi dijalog. Društva se dalje razlikuju i po stupnju 

normativne integracije jer se u nekim društvima – gdje postoji nekoliko rivalnih 

normativnih orijentacija od kojih svaka dominira u određeno vrijeme - nastoji 

postići širi sporazum o normama i vrednotama koje bi jednom području odgovarali 

više od nekih drugih. Otuda proizlazi da što je šira normativna integracija to je za 

vladu koja se poziva na specifične vrednote manje strateških mogućnosti izbora. 

Razgovor o vrednotama razlikuje se od zemlje do zemlje. Ta se posebnost ne 

odnosi samo na raspon vrednota na koje se poziva već i na njihovu konstrukciju i 

fokusiranost. Na potonje utječe i različitost okoline (kontekst) koja nastoji uokviriti 

diskurzivni proces, određujući subjekte koji iniciraju elaboriranje političkog 

programa i pravac tog diskursa. U nekim zemljama, elaboriranje programa je 

ograničeno na političku elitu koja podržava vladu i koja komunicira političke odluke 

prema općoj publici. Ovakav “komunikativni diskurs’’ prevladava u zemljama u 

kojima dominira egzekutiva (Ujedinjeno Kraljevstvo, Novi Zeland, Francuska). U 

nekim drugim zemljama elaboriranje političkog programa produkt je daleko šireg 

preplitanja sekcija onih koji u politici, ali se i ovdje diskurs usmjeruje političkoj 

eliti koja je originalno elaborirala program, pa se ustvari radi o koordiniranju 

političke konstrukcije. Takav se “koordinirajući diskurs’’ odvija npr. u državama 

gdje je državna vlast i/ili socijetalna reprezentacija više disperzirana (Njemačka, 

Austrija, Nizozemska). U nekim pak zemljama koriste se stjecajem okolnosti i 

jedan i drugi oblik diskursa (Švicarska). 17 

Svakako treba istaći da su teorijske rasprave o vrednotama i njihovoj povezanosti 

s pravom zapravo dio šireg dijaloga o kulturi. Vrednote uz vjerovanja, norme, 

simbole, tehnologiju i jezik spadaju u njene primarne elemenate. Međutim svi 

se oni nalaze u međusobnoj vezi i u vezi s pravom. U kontekstu određene kulture 

vrednote su, dakle normativni standardi koje dijeli ta kultura o tome što je dobro, a 

što loše, o ispravnome, odnosno neispravnom, o moralnom, odnosno nemoralnom, 

o normalnom, odnosno nenormalnom. Vrednote su općenitije i apstraktnije od 

specifičnih uvjerenja, iako se i same vrednote međusobom razlikuju po svojoj 

općenitosti i posebnosti. 

Npr. prva zemlja moderne ustavnosti SAD počiva na transplatiranim i 

modificiranim zapadno-europskim vrednotama. U konvencionalnom smislu 

primjeri tako širokih i općih “središnjih’’ vrednota u svim zapadnim društvima 

su: “zlatno pravilo’’ (Golden rule), pravda, jednakost, sloboda, svetost života 18 . 

Primjeri pak specifičnijih vrednota su: individualizam, napredak, samopouzdanje, 

naporan rad, postignuća, uspjeh itd. Kolektivne vrednote su važna vezivna 

17 

Usp. V. A. Schmidt, DISCOURSE AND (DIS)INTEGRATION IN EUROPE, Dedalus, Spring, 1997; 

V.A. Schmidt, DEMOCRACY AND DISCOURSE IN AN INTEGRATING EUROPE AND A GLOBALIZING 

WORLD, APSA Meeting Paper, Boston, Sept. 3-6, 1998. 

18 

Pod “zlatnim pravilom’’ podrazumijeva se moralni princip tretiranja drugoga na način kako bi 

se željelo isto sebi. U židovsko-kršćanskoj tradiciji to je pravilo prema Mateju dio Kristove propovjedi 

izrečene na gori: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci’’ 

(Matej 7:12). Usp. John Hardon’s MODERN CATHOLIC DICTIONARY, http://www.catholicculture. 

org/culture/ library/ dictionary/index.cfmid=33768 

6



sila u društvu. Važnost imaju i individualne vrednote jer one – ma o kojim se 

vrednotama radilo – “povezuju različite dijelove naše osobnosti u koherentni 

koncept vlastitosti.’’ 19 

4. Vrednote europskog konstitucionalizma. Kad je krajem 2004. 

godine Rocco Buttiglione svojim zadrtim stavovima o ulozi žene u društvu i 

homoseksualnosti “probudio” zastupnike Europskog parlamenta taj je talijanski 

europarlamentarac samo rasplamsao već započetu raspravu o europskim 

vrednotama s kraja 20. stoljeća. Tada je naime niz događaja intenzivirao široku 

debatu o europskim vrednotama i kulturnim različitostima. 20 

Rad na Povelji o temeljnim pravima (2000.), tekstu novog ustavnog ugovora 

za Europu, kriza uvjetovana globalnom ofenzivom terorizma, itd. bili su široki 

okviri rasprave o (ne) postojanju zajedničkih vrednota koje se namjeravalo 

konstitucionalizirati u novom ustavnom dokumentu za Europu. U raspravama 

koje su se protegle sve do usvajanja Lisabonskog ugovora (2007.) oblikovale 

su se tri različite pretpostavke o tome što konstituira europske vrednote. Prvo, 

europske vrednote su politički pokretači europskih zajednica (founding values); 

drugo, europske vrednote se povezuju s europskim idejama koje čine “skrivenu 

ideološku agendu” ili kulturnu osovinu Europe i njenog integracijskog procesa. 

Treće, pojam vrednota označavao je i legalni acquis communautaire u kojemu 

su istaknuto mjesto imali koncepti ljudskih prava, temeljnih sloboda, sloboda, 

demokracija i vladavina prava. 21 

U širenju kulture europskih ustavnih vrednota osim Parlamenta koji je inzistirao 

na inkorporaciji vrednota u tekst temeljnih akata Zajednice posebno je važna 

uloga Europskog suda pravde (ECJ) koji je - tijekom sedamdesetih i osamdesetih 

godina – u svojim odlukama započeo afirmirati temeljna ljudska prava koja je 

tema bila gotovo zanemarena u najranijim fazama europske integracije. Inspiriran 

ustavnom tradicijom država članica Sud je u odnosu na pionirski ekonomistički 

i utilitaristički pristup Zajednice temeljna ljudska prava zajedno s slobodom, 

demokracijom, i vladavinom prava počeo sagledavati kao “opće principe prava 

Zajednice”, “principe koji su zajednički državama članicama”, ukratko kao 

“ustavne principe”, odnosno kao vrednote koje čine zajedničke odlike Zajednice. 

To je stajalište na posljetku našlo mjesta i u čl. 2. Lisabonskog ugovora (2007.): 

The Union is founded on the values of respect for human dignity, freedom, democracy, equality, 

19 

A. Walsh & C. Hemmens, LAW, JUSTICE AND SOCIETY – A SOCIOLOGICAL 

INTRODUCTION, New York - Oxford, 2008, p. 5 

20 

S. Cvijić & L. Zucca, DOES THE EUROPEAN CONSTITUTION NEED CHRISTIAN VALUES, 

Oxford Journal of Legal Studies, Vol. 24, pp.739-748, 2004: o O pitanjima dijele li Europljani zajedničke 

vrednote, da li se one mijenjaju i u kojim pravcima, jesu li kršćanske vrednote i dalje zajedički nazivnik 

europskog života i kulture, postoji li alternativni koherentni sistem koji bi u Europi zamijenio kršćanstvo, 

koje su implikacije odgovora na ova pitanja za europsko jedinstvo v. http://www.europeanvaluesstudy.eu/ 

evs/about-evs/history.html 

21 

EUROPEAN CONSTITUTIONAL VALUES AND CULTURAL DIVERSITY, F. Palermo & G.N. 

Toggenburgg (Eds.), 2003; G.N. Toggenburg, THE DEBATE ON EUROPEAN VALUES AND THE 

CASE OF CULTURAL DIVERSITY, www.eurac.edu/edap; D. Bunikowski, AXIOLOGY AND THE 

TREATY ON CONSTITUTION FOR EUROPE, 2008 

7



the rule of law and respect for human rights, including the rights of persons belonging to minorities. 

These values are common to the Member States in a society in which pluralism, non-discrimination, 

tolerance, justice, solidarity and equality between women and men prevail. 

Vrednote slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda 

te vladavina prava vrijede za cjelinu EU prava. Budući da se Unija temelji na 

pomenutim vrednotama one nužno traže ekspanziju u općoj doktrini o principima 

koji sadrže ambiciozne normativne porograme u kojima se principi kao norme 

konkretiziraju na svim područjima EU prava. U složenom kontekstu europskih 

odnosa suštinska ustavna dinamika vrednota iz čl. 2. i šire ostaje jedan od 

najvažnijih orijentira politike i institucija koliko EU toliko i država članica. 22 

Jačanje europske integracije A.v. Bogdany izravno povezuje s razvojem 

doktrine o ustavnim vrednotama kao principima koji se odnose kako na odnos 

između država članica i građana tako i na odnos između različitih političkih 

razina. U europskom kontekstu to se pitanje prije svega tiče razvoja i prirode 

“složene’’ zajednice, sadržaja pravila i principa koji razrađuju odnos između 

nacionalne i europske političke razine. Dok neki principi štite jedinstvo (unity) 

drugi štite različitost (diversity). Principi su uglavnom dualne naravi što znači da 

oni pokrivaju odnose institucija EU i država članica i odnose tih institucija prema 

građanima. Najveći dio principa svoj značaj derivira iz načela autonomije što 

zapravo implicira stajalište da EU norme ne deriviraju svoju validnost – izravnu 

ili neizravnu – iz nacionalnih ustavnih poredaka. No, taj je suštinski odmak od 

tradicionalnih doktrina međunarodnog prava eksplicitno oblikovan u načelu 

supremacije i izravnog učinka ne samo Ustava već i EU prava bio jedan od uzroka 

neprihvaćanja Ustavnog ugovora (2004.) i traženja rješenja u Lisabonskom 

ugovoru (2007.). Iako Lisabonski ugovor više ne sadrži eksplicitnu odredbu o 

tome “Izjava o prednosti’’ koja je prilog Završnom aktu sadrži mišljenje Pravne 

službe Vijeća o prednosti prava EZ kako se navodi u 11197 (JUR 260): 

Činjenica da načelo prednosti neće biti uključeno u budući ugovor ni na koji 

način ne mijenja postojanje načela i postojeće prakse Suda pravde. 23 

Spoznaja o općem problemu europskog ustavnog prava prema kojemu je 

moguće da se ustavni principi primjenjivi u državama članicama i oni na razini 

europskog pravnog poretka ne kreću nužno paralelno dovela je do reakcije i 

formulacije nekih drugih doktrina o vrednotama. Jedan od takvih primjera je i 

doktrina o suverenitetu vrednota. 

4.1. Suvremena talijanska doktrina o suverenitetu vrednota. Jedan 

od najzanimljivijih doprinosa istraživanju pitanja ustavnih vrednota svakako 

je poznata doktrina o kontra-granicama sudaca Ustavnog suda Republike 

Italije (dottrina dei controlimiti). U nastojanju da ublaže gubitak normativnog 

22 

A.v. Bogdany, CONSTITUTIONAL PRINCIPLES,op. cit. p. 11 et passim; J.F. Gaudreault Des 

Biens, ON PRINCIPLED IMPLICIT CONSTITUTIONAL NORMATIVITY: A TRANS-SYSTEMIC 

REFLECTION, 

23 

IZJAVA O PREDNOSTI, u LISABONSKI UGOVO EUROPSKE UNIJE, Zagreb-Split 2009., p. 

376 

8



suvereniteta prouzročenog supremacijom normi EU prava Ustavni sud je razvio 

doktrinu o suverenitetu vrednota. Italija je ustvari prihvatila doktrinu o supremaciju 

EU prava pod uvjetom poštivanja njenih središnjih ustavnih vrednota 24 . 

Nelle parole della Corte, richiamate della sentenza Frontini, deve quindi escludersi she siffate 

limitazioni, concetamente puntualizzate nel Trattato di Roma sottoscritto da paesi i cui ordinamenti 

si ispirano ai principi dello Stato di diritto e gfarantiscono la liberta essenziali dei cittadini, possano 

comunque comportare per gli organi della CEE un inammissibile potere de violare i principi 

fondamentali del nostro orxinamento costituzionale, o i diritti inalienabili della persona umana 25 . 

Dakle, prema doktrini o kontra-granicama mjere Zajednice mogu biti 

nadređene svakoj nacionalnoj normi, ali im nije dopušteno vrijeđati temeljne 

vrednote zaštićene Ustavom uključujući ustavna temeljna prava. Takva posebna 

zaštita temeljnih prava i vrednota smatra se nužnom za obranu posljednje utvrde 

nacionalnog suvereniteta. Zbog toga što članstvo u EU traži određena ograničenja 

nacionalnog suvereniteta trebaju postojati određena protu-ograničenja, jer bi u 

suprotnom ograničenje dovelo do nestanka nacionalnog suvereniteta. To je i 

razlog zbog čega se u ustavima država članica može naći odredba o ‘uvjetima’ 

za europsko članstvo. U najvećem broju tih slučajeva ti se uvjeti tiču poštivanja 

određenih osnovnih vrednota – najčešće temeljnih prava. Ustavni sud je u svojoj 

odluci Frontini No. 232 iz 1989. godine zaključio da se temeljna prava i druge 

osnovne vrednote ustavnog sustava ne mogu nikako mijenjati i derogirati jer 

oni imaju krucijalnu važnost za zajednicu kao cjelinu. Te se vrednote smatraju 

posvećenima pa se čak i promjene Ustava temeljem posebne procedure iz čl. 138. 

Ustava ne smatraju dopuštenim ukoliko se one tiču temeljnih prava ili principa. 

Ustavni sud nije posebno identificirao takve definitivne, obvezujuće i 

nedodirljive ustavne vrednote. One se općenito identificiraju s onim vrednotama 

koje konstituiraju logički ili povijesni preduvjet za demokraciju, kao što su 

sloboda govora, sloboda okupljanja, princip jednakosti, slobodni izbori, općenito 

“fundamentalna prava’’. Radi se, zapravo, o pravima i principima iz čl. 2. koji 

sadrži generalnu klauzulu zaštite temeljnih prava i 139. Ustava Republike Italije 

koji onemogućuje promjenu republikanskog oblika vlade. Kao apsolutne vrednote 

one se ne smiju staviti u pitanje niti ih se smije uvjetovati bilo europskim normama 

bilo ovlastima nacionalne vlade, uključujući mogućnost promjene ustava. Temeljne 

se vrednote štite i u odnosima s Katoličkom crkvom koji moraju biti usaglašeni s 

temeljnim vrednotama, odnosno “kontra-granicama’’. 26 

La Costituzione italiana contiene alcuni principi supremi che non possono essere sovvertiti o 

modificati nel loro contenuto essenziale neppure da leggi di revisione costituzionale o da altre leggi 

24 

M. Cartabia, THE LEGACY OF SOVEREINGTY IN ITALIAN CONSTITUTIONAL DEBATE, 

u SOVEREIGNTY IN TRANSITION, Edited by Neil Walker, Hart Publishing, Oxford 2003, p. 304- 

326. 

25 

F. Mignosi, DIRITTO COSTITUZIONALE, XVIII edizione, Simone, Napoli, 2003, p.64 

26 

Art. 2.) - La Repubblica riconosce e garantisce i diritti inviolabili dell’uomo, sia come singolo sia 

nelle formazioni sociali ove si svolge la sua personalità, e richiede l’adempimento dei doveri inderogabili 

di solidarietà politica, economica e sociale. 

Art. 139.) - La forma repubblicana non può essere oggetto di revisione costituzionale. 

9



costituzionali. Tali sono tanto i principi che la stessa Costituzione esplicitamente prevede come 

limiti assoluti al potere di revisione costituzionale, quale la forma repubblicana (art. 139 Cost.), 

quanto i principi che, pur non essendo espressamente menzionati fra quelli non assoggettabili al 

procedimento di revisione costituzionale, appartengono all’essenza dei valori supremi sui quali si 

fonda la Costituzione italiana 27 . 

Talijanska doktrina o suverenitetu vrednota pokazuje, zapravo, da ustavni 

razvitak u Europi nije linearni proces, već je riječ o razvoju u kojemu se vrednote 

kao principi razvijaju u bogatstvu pravaca od kojih svaki utiče na karakter javnog 

i privatnog prava. U tome procesu izvjesne vrijedonosne orijentacije prava u 

okvirima Europske unije svoju posebnu ulogu imaju koliko dva najviša europska 

suda (ECJ i EctHR) toliko i nacionalni sudovi ustavnog ranga. 28 

5. O najvišim vrednotama Ustava Republike Hrvatske. Hrvatsko 

je društvo i država izlaskom iz nesavršenog jugoslavenskog federalnog saveza 

smiono otvorila stranice new begining scenarija. 29 Krajem 1990. godine to je u 

Hrvatskoj prije svega značilo konzumaciju novo otvorenih mogućnosti ustavnog 

izbora. Prioritetno je pitanje prije svega bilo uspostava konstitucionalizma koji 

svoju inkarnaciju najčešće traži u usvajanju demokratskog ustava čija je važnost 

u postavljanju strukturalnih i organizacijskih mehanizama za regulaciju odnosa 

između države i pojedinca. Suvremena demokracija pritom implicira stvaranje 

pisanog ustava kojemu je svrha da se njegove odredbe primjenjuju u političkoj 

praksi. U tom smislu ustav treba biti legitiman i učinkovit. Dok učinkovitost 

ustava, zapravo, znači da on svojom cjelinom unutar političkog sustava bude – 

“čvrsto uporište zakonodavnim, izvršnim i sudskim procesima koji se odvijaju 

preko legalno rigoroznih procedura i pravila odlučivanja,’’ legitimnost s obzirom 

na liberalne i demokratske kriterije zahtijeva da temeljni zakon države inkorporira 

– “građanska i politička prava kao i mehanizme koji garantiraju demokratski i 

javni karakter političkog procesa’’. 30 

Ustavni inžinjering hrvatskog ustavotvorca iz 1990. godine imao je naravno 

svojih posebnosti koje su bile posljedice učinjenog ustavnog izbora. 31 Međutim, 

ono što je Ustav Republike Hrvatske između ostalog približavao “izvjesnoj 

općenitosti, zajedništvu” 32 s drugim ustavima “novih demokracija” i šire bile su, 

zapravo, “najviše vrednote ustavnog poretka.” Za konkretnog ustavotvorca one 

27 

SENTENZA N.1146, ANNO 1988 http://www.giurcost.org/decisioni/1988/1146s-88.html 

28 

M.R. Ferrarese, WHEN NATIONAL ACTORS BECOME TRANSNATIONAL: TRANSJUDICIAL 

DIALOGUE BETWEEN DEMOCRACY AND CONSTITUTIONALISM, Global Jurist, Frontiers, Vol. 

9, 1/2009 

29 

B. Ackerman, The Rise of World Constitutionalism, Virginia Law Review, Vol. 83, 

No. 4 (May, 1997), pp. 771-797 

30 

A. Arato, CONSTITUTION AND CONTINUITY IN THE EAST EUROPEAN TRANSITION, 

Constellations, Vol. 1/1004, p. 92 et passim 

31 

B. Smerdel, Constitutional Choices. Croatian Political Science Review. Vol. 1. (1) pp: 

60-78; B.Smerdel-S.Sokol, USTAVNO PRAVO, zagreb 2006, str. 60-61 

32 

E. Kuris, ON THE UNIVERSALITY OF CONSTITUTIONAL VALUES (WITH REFERENCE 

TO THE CONSTITUTIONAL JURISPRUDENCE OF THE CENTRAL AND EAST EUROPEAN 

COUNTRIES, AND ECHR CASE-LAW), http://www.lrkt.lt/ Pranesimai/kalbos/turkija.doc 

10



su dio svojevrsne “tehnologije obvezivanja” (commitment technologies) 33 kojima 

su predstavnici naroda kao politički akter ustavotvornog ranga izrazili svoj 

kapacitet sažimanja vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske kao kriterija 

kredibilnosti scenarija novog početka u razvoju i ostvarivanju nacionalnog prava 

i politike. Iskazane u ustavnom trenutku (constitutional moment) od povijesnog 

značaja za Republiku Hrvatsku vrednote iz čl. 3. suprotnost su pukoj repetitivnoj 

inkantaciji ideala demokracije, pravde, poštivanja prava čovjeka itd. i tradicionalnoj 

političkoj retorici. 34 

Vrijedi zabilježiti da se je u radnjama koje su prethodile usvajanju Ustava 

govorilo ponajprije o načelima (principima). Tako npr. dr. Franjo Tuđman 

podastirući zastupnicima Sabora “Politička i metodološka polazišta te političkopravna 

načela za izradu Ustava Republike Hrvatske” govori o demokratskom 

i liberalnom načelu, te o desetak političko-pravnih načela koja treba detaljnije 

razraditi pri izradi Ustava i koja moraju značiti – ‘’bitne političke i pravne osnove 

za pisanje Ustava Republike Hrvatske”. 35 

Pojam vrednota spominje se prvi puta u uvodu Konfederalnog ugovora (1990.) 

u kojemu bi se između ostaloga “potvrdila vjera u moralne vrijednosti europske 

civilizacije (po ugledu na Statut Vijeća Europe) 36 , a zatim i u Deklaraciji o 

33 

Koncept prethodnog obvezivanja (concept of precommitment) možemo sažeti u ideji da ono što 

izabiremo u jednom vremenu ograničava naše opcije u drugom vremenu kako bismo sebe sačuvali od 

strasti ili promjene preferencija nije nova. Štoviše ona je vrlo stara. Od paradigmatične Homerove priče o 

Uliksu i sirenama, Senekinog diskursa O ljutnji, preko Spinozinog Tractatus Politicusa i Tocquevilleove 

Demokracije u Americi do Jan Elsterovog modernog klasika Ulysses Unbound-Studies in Ratzionality, 

Precommitment, and Constraints (2000) razvija se sistematska diskusija o paradoksalnom odnosu 

između konstitucionalizma i demokracije. Usp. J. Elster, DON’T BURN YOUR BRIDGE BEFORE 

YOU COME TO IT: SOME AMBIGUITIES AND COMPLEXITIES OF PRECOMMITMENT, u Texas 

Law Review, Vol. 81; S. Holmes, PRECOMMITMENT AND THE PARADOX OF DEMOCRACY, u 

CONSTITUTIONALISM AND DEMOCRACY, Oxford 1988, p. 195-240 

34 

“Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna 



Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava’’, USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, čl. 3. Pročišćeni tekst Ustava 

RH (1990) v. http://www.sabor.hr/fgs.axdid=1849 

35 

Riječ je o sljedećim političko-pravnim principima za izradu Ustava RH: 1. Temeljno ishodište i cilj Ustava 

jesu-čovjekova –ljudska (građanska, politička, socijalna i kulturna) i narodna prava; 2. Vrhovna vlast 

(suverenitet) u Hrvatskoj izvire iz naroda i pripada narodu; 3. Zakonodavna vlast pripada Saboru; 4. Ustav 

jamči parlamentarnu demokraciju i vladavinu zakona (pravna država); 5. Pravo na slobodno polittičko, 

poduzetničko i društveno udruživanje pripada svim građanima; 6. Pravo vlasništva, tržišno gospodarstveno 

i slobodno poduzetništvo; 7. Pravo na slobodno sindikalno organiziranje građana (radnika i poslodavaca); 

8. Socijalna država-jamstvo socijalnih prava; 9. Jamstvo narodnih prava i sloboda; 10. Osiguranje 

suverenosti Republike Hrvatske u uređivanju odnosa s drugima narodima i državama. Načela se manje 

više ponavljaju i u prijedlogu Konfederalnog ugovora iz listopada 1990. godine. Usp. A. Milardović, 

DOKUMENTI O DRŽAVNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE, Alinea, Zagreb 1992., str. 25.-27. 

36 

Statut Vijeća Europe govori o duhovnim i moralnim vrednotama: (...) Reaffirming their devotion 

to the spiritual and moral values which are the common heritage of their peoples and the true source of 

individual freedom, political liberty and the rule of law, principles which form the basis of all genuine 

democracy; Believing that, for the maintenance and further realisation of these ideals and in the interests 

of economic and social progress, there is a need of a closer unity between all like-minded countries 

of Europe (...) Usp. COUNCIL OF EUROPE STATUTE: http://conventions.coe.int/Treaty/en/ Treaties/ 

HTML/001.htm 

11



proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (1990.). 37 

U Ustavu Republike Hrvatske koji je usvojen nekoliko mjeseci nakon 

Deklaracije ponovno se govori o vrednotama. Temeljne vrednote ustavnog 

poretka konstitucionalizirane su u čl. 3. Ustava Republike Hrvatske. 38 Prilikom 

ustavnih promjena iz 2000. godine čl. 3. koji jedini unutar ustavnog teksta 

explicite sadrži pojam vrednote dopunjen je na način da se je na kraju članka koji 

završava riječima ‘’Republike Hrvatske’’ dodao nastavak s riječima: - ‘’i temelj 

za tumačenje Ustava’’ pa nakon toga čl. 3. postoji u sljedećem obliku: 

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna 



Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. 

U rasponu od dvadesetak godina (1990.-2000.) politički akteri uglavnom nisu 

mijenjali svoj normativni vokabular pa bi bilo zanimljivo istražiti koje mjesto i 

ulogu imaju vrednote i principi (načela) u hrvatskoj ustavnopravnoj i političkoj 

retorici. 39 

U suvremenim promišljanjima uloge jezika u društvenim promjenama zaključuje 

se da jedan od razloga zbog čega vrednote o kojima govore političari zaslužuju 

pažnju leži i u tome što vrednote, zapravo, konstituiraju ključnu determinantu 

političke akcije. Za razliku od političara koji često rastežu značenja postojećih 

principa kako bi prikrili radnje koje žele legitimirati, ustavnopravna teorija polazi 

od pretpostavke da prozaični i često izravni eksterijer političke retorike može 

skrivati višestrane i intrigantne koncepcije i suptilne normativne zahtjeve. U 

političkoj upotrebi pojedini se različiti argumenti koriste zajedno, različiti koncepti 

se brkaju jedan s drugim, pa se precizne koncepcije određene ideje na određenom 

mjestu rijetko kada dovoljno specificiraju. Iako je bezgraničnost (apstraktnost) 

vrednota i argumenata u političkoj retorici ponekad svjesni iskorak političara 

na teoriji je i akademiji da ‘’rekonstruira i pojača’’ temeljne koncepte i norme 

kako bi razmrsila i iskoristila implikacije različitih argumenata koji se koriste u 

političkoj raspravi i zakonodavstvu. Posebnu pak ulogu u toj ‘’rekonstrukciji i 

jačanju’’ ima sudstvo. 40 

37 

“Republika Hrvatska jest demokratska, pravna i socijalna država, u kojoj su najviše vrednote 

ustavnog poretka: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje 

prava čovjeka, pluralizam i nepovredivost vlasništva, očuvanje prirodna i čovjekova okoliša, vladavina 

prava i demokratski višestranački sustav’’. Usp. Deklaraciju o proglašenju suverene i 

samostalne Republike Hrvatske (NN 31/1990), cit.pr. A. Milardović, op.cit., str. 88.-91. 

38 

“Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava 

čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski 

višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske’’, čl. 3. Ustava RH 1990. 

(NN 56/1990 od 22. prosinca 1990.). 

39 

O konstitucionalizmu kao “dugoročnoj paradigmi’’ usp. A. Sajo, CONSTITUTIONAL LAW IN 

TWENTY YEARS FROM NOW, Acta Juridica Hungarica, Vol. 42/2001, p. 149-158 

40 

Usp. Q. Skinner, LANGUAGE AND SOCIAL CHANGE, u J. Tully (Ed.), MEANING AND 

CONTEXT: QUENTIN SKINNER AND HIS CRITICS, Princeton, 1988, p. 132; R. Bajpai, VALUES IN 

POLITICAL RHETORIC, 

12



Prvi pokušaj definiranja ustavnih vrednota dat je tijekom izmjene Ustava iz 

2000. godine kada su pisci Stručnih osnova za promjenu Ustava glede vrednota 

zaključili sljedeće: 

Cjelina ustavnih vrednota koje su nabrojene u čl. 3. Ustava temeljni je okvir postojanja ustavnog 

prava Republike Hrvatske. Zahvaljujući ustavnim vrednotama kao što su npr. “sloboda”, “jednakost”, 

“višestranačje”, građani Republike Hrvatske su na posljednjim izborima iskazali koliko jasnu 

predanost cilju obnove, afirmacije i zbiljske emancipacije dostojanstva građanina koji odlučuje, 

toliko i potvrdi Hrvatske kao ustavnodemokratske države dostojne najboljih atributa u ovoj oblasti. 

U tom smislu ustavne vrednote nisu samo vrelo pokretačke snage građanskih vrlina pojedinaca, već 

i izvor ustavnog i zakonitog djelovanja državnih i drugih tijela kojima je realizacija Ustava primarna 

zadaća. Ustavne funkcije koje imaju državna tijela, prije svega zakonodavna, izvršna itd. ali i 

funkcije svih ostalih subjekata javnog prava nisu ništa drugo do realizacija orijentacija u značenjima 

koja moraju biti data ustavnim vrednotama u svekolikim i uvijek posebnim okolnostima. 

Dopuna čl. 3. Ustava koja određuje da su ‘ustavne vrednote … temelj za tumačenje Ustava 

i zakona” ima za svoj cilj i svrhu jačanja konstitucionalizma te olakšati opću orijentaciju u 

primjenjivanju Ustava. No ova bi dopuna posebno olakšala ustavne nadležnosti Ustavnog suda RH, 

a posebno njegovo pravo da odlučuje o ‘suglasnosti zakona s ustavom’. 41 

Na sličan se način uloga temeljnih vrednota u suvremenoj ustavnoj hermeneutici 

sagledava i u drugim državama koje imaju pisani ustav. Naime, sama ideja pisanog 

ustava povezuje se s iskorištavanjem neprocjenjive uloge države u službi ljudskih 

i političkih vrednota. Naravno da u njihovoj realizaciji postoje razlike od jedne 

sredine do druge sredine jer se u svakoj od njih ogledaju različite pravne kulture, 

iskustva i vizije idealnog ljudskog društva. Međutim, komparativna su istraživanja 

ustavnih vrednota pokazala njihovu neprocjenjivu ulogu u determiniranju širine 

djelovanja i strukture konkretne državne vlasti i rješavanju konkretnih konflikata 

koji se permanentno pojavljuju između disidentskih stajališta pojedinaca i odluka 

zakonodavnog tijela o “javnoj moralnosti’’ 42 . 

Ustav SAD (1787.) kojega su američki founder fathersi ostavili sunarodnjacima 

izražava vrednote utilitarnog pojma blagostanja, pravednosti i individualne 

slobode koja se shvaća kao sloboda od uplitanja državne vlasti. Koncept 

utilitarnosti izražava supstancijalni sadržaj ovlasti koje su dodjeljene Kongresu 

(Art. I.), prikladnost Predsjednika SAD da izvršava zakone i politiku izražava Art. 

II., a Art. III. izražava osnov jedinstvene pozicije Vrhovnog suda SAD u materiji 

pravosuđa. Koncept pravednosti izražava načelo većinske vladavine u Art. I., 

proceduralne garancije Bill of Rights, a jednakost i zakonitost postupka Am. XIV. 

Vrednotu individualne slobode i njenu zaštitu omogućuju dioba vlasti i građanske 

41 

Usp. MATERIJALE RADNE SKUPINE PREDSJEDNIKA REPUBLIKE KOJA JE IZRADILA 

STRUČNI PRIJEDLOG PROMJENE USTAVA U 2000. GODINI v. na http://www.predsjednik.hr/ 

Download/2003/09/10/radna_skupina.doc 

42 

W.J. Wagner, THE ROLE OF BASIC VALUES IN THE CONTEMPORARY CONSTITUTIONAL 

HERMENEUTICS OF GERMANY AND THE UNITES STATES, 1996, http://zaoerv.de; F. 

Venter, UTILISING CONSTITUTIONAL VALUES IN CONSTITUTIONAL COMPARISON, u 

CONSTITUTION AND LAW: DEVELOPMENTS IN THE CONTEMPORARY CONSTITUTIONAL 

STATE, 2000, p. 35; 

13



slobode. Dugo iskustvo američkog konstitucionalizma iskristaliziralo je šemu u 

kojoj se vrednote tretiraju kao funkcionalni rekviziti slobode i blagostanja za koje 

se vjeruje da vode do ostvarenja individualizirane potrage za srećom. 43 

Jedan od najuglednijih suvremenih ustava Temeljni zakon SR Njemačke 

(1949.) Ustavni sud SR Njemačke iščitava kao “jedinstvenu strukturu 

supstancijalnih vrednota’’ u kojoj njihov niz –’’korespondira s objektivnim 

moralnim poretkom’’ 44 . Prema ideji vodilji njemačkih ustavnih sudaca o 

“objektivnom poretku vrednota’’ Temeljni zakon SR Njemačke inkorporira 

temeljne vrijedonosne odluke utemeljitelja Ustava od kojih su najvažnije one koje 

se tiču izbora slobodnog demokratskog poretka s liberalnom, reprezentativnom, 

federalnom i parlamentarnom demokracijom kojoj su potpora i pojačanje temeljna 

prava i slobode. Prema D. Kommersu te su temeljne vrednote – “objektivne zato 

jer se za njih kaže da pod ustavom imaju neovisni realitet, i koje svim tijelima 

državne vlasti nameću afirmativnu dužnost da vide jesu li one realizirane u 

zbilji.’’ 45 Vrednota dostojanstva ljudske osobe (Die Würde des Menschen ist 

unantastbar) kičma je ustavnog teksta. Uvjeren u suštinsko jedinstvo i spoznaju 

objektivnog moralnog poretka izvan ustavnog teksta Ustavni sud SR Njemačke 

svojom praksom doprinosi općenitosti konkretnih prava i sloboda zadovoljavajući 

time zahtjeve ustavne šeme vrednota. 46 

Pitanje ustavnih vrednota na poseban je način razmatrao Vrhovni sud 

Izraela i to nakon usvajanja dva temeljna zakona: Temeljnog zakona o slobodi i 

dostojanstvu (1992.) i Temeljnog zakona o slobodi od okupacije (1992.). Svrha tih 

ustavnih dokumenata sastojala se u afirmaciji i obrani slobode i dostojanstva kao 

temeljnih “vrednota Izraela kao židovske i demokratske države”. Te su vrednote 

Aroonu Baraku služile kao interpretativni kriterij primjene Temeljnog zakona. 

Za predsjednika Vrhovnog suda te se vrednote dostojanstva i slobode nisu mogle 

ograničiti samo na primjenu Zakona o ljudskim pravima. U skladu s učenjem o 

svrhovitom ustavnom tumačenju (purposive interpretation) 

odredbe ustava su jedinstvena cjelina. Ako su vrednote države Izrael kao židovske i demokratske 

države usađene u temeljne zakone koji se odnose na ljudska prava onda se ona moraju primjenjivati 

i izvan prostora tih temeljnih zakona što znači u tumačenju svih odredaba izraelskog ustava i 

zakona. 

43 

Tekst USTAVA SAD koristili smo iz knjige S.E. Finer et al., COMPARING CONSTITUTIONS, 

Oxford 1995, p. 102-126. Hrvatski prijevod u USTAVU SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA, preveo 

i uvodnu studiju napisao prof. dr. sc. B. Smerdel, bez oznake izdavača. 

44 

Tekst Temeljnog zakona SR Njemačke koristili smo iz knjige S.E. Finer et al., COMPARING 

CONSTITUTIONS, Oxford 1995, p. 128-207. U izvorniku (Grundgesetz für die 

Bundesrepublik Deutschland na http://www.google.hr/search hl=hr&source=hp&q= 

grundgesetz&meta=&rlz=1W1SKPB_en&aq=f&oq= i engl. prijevodu (S.E. Finer) Ustav ne 

sadrži explicite pojam vrednote (Wert), ali u čl. 23. o EU govori npr. o principu supsidijarnosti (das 

Subsidiaritätsprinzip). 

45 

D. Kommers, THE CONSTITUTIONAL JURISPRUDENCE OF THE FEDERAL REPUBLIC 

OF GERMANY, Durham, 1997, p. 47; D. Kommers, GERMAN CONSTITUTIONALISM: A 

PROLEGOMENON, 40 Emory Law Journal, 40/1987, p. 859-61; 

46 

W.J. Wagner, op. cit. p. 181 

14



Ustavne vrednote Izraela kao “židovske i demokratske države’’ konstituiraju 

bitni uvjet važenja svih drugih normi ustavnog portetka jer ona imaju ‘’ustavni 

supra-legislativni normativni status’’. Ordinarno zakonodavstvo koje ograničuje 

ustavno ljudsko pravo proglasit će se neustavnim ako nije suglasno s vrednotama 

Izraela kao “židovske i demokratske države’’. Prema tome važnost izraza the 

values of the State of Israel as a Jewish and democratic State ima veliki legalni 

značaj. Za A. Baraka vrednote 

... imaju ustavni status. Ne radi se o pukoj verbalnoj formuli koja ne sadrži normativnu poruku. 

Ta formula ima važni normativni značaj. Ona utječe na određivanje širine ljudskih prava i zaštitu 

koja im se daje pod (izraelskim) pravom. Upravo je zato važno odgovoriti na pitanje: Koje su 

vrednote izraelske države kao židovske i demokratske države Kako su ode određene Koja im 

je težina Koji je odnos između vrednota države Izrael kao židovske države i njenih vrednota kao 

demokratske države 47 

Činjenica je da tekst Ustava Republike Hrvatske govori o vrednotama i 

o principima (načelima). Vrednote se spominju u čl. 3. (“temeljne vrednote 

ustavnog poretka”), a princip u čl. 4. – (“načelo diobe vlasti”). Ima vrednota koje 

su istodobno i principi (dioba vlasti je vrednota prema čl. 3. Ustava, a načelo 

prema čl. 4. Ustava). Na posljetku pojedini ustavni članci faktički sadrže principe 

iako ga nominalno takvim ne označuju. Tako čl. 5. sadrži načelo ustavnosti 

(“U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali 

propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i 

poštivati pravni poredak Republike Hrvatske”.), ili npr. čl. 16. st. 2. Ustava koji 

sadrži načelo proporcionalnosti: “Svako ograničenje slobode ili prava mora biti 

razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju”; itd. 

Fundamentalna važnost čl. 3. Ustava RH o “temeljnim ustavnim 

vrednotama” proizlazi iz činjenice da je njime otvorena mogućnost klasifikacije 

(taksonomije) Republike Hrvatske kao države koja se temelji na pravu. Ta je 

konstitucionalistička taksonomija otvorila prostor afirmaciji konteksta, kulture, 

tradicije i povijesnih ostvarenja hrvatskog naroda koji je kao demos različit od 

drugih. Utoliko konstitucionalizam nije priča o ustavima koliko o posljedicama 

ustavne različitosti. Dok tradicionalni nacionalni konstitucionalizam izvor 

svojih vrednota situira u transcedentnom geniju naroda svake nacije posebno, 

transnacionalni konstitucionalizam situira legitimizirajuće ustavne vrednote 

izražene u obliku konsenzusa zajednice nacija. Konstitucionalizirajući vrednote 

iz različitih izvora hrvatski je ustavotvorac 1990. godine, zapravo, projecirao 

sliku aspiracijskog konstitucionalizma i normativnog ustava, odnosno ustava 

utemeljenog na vrednotama. 48 Tako se čl. 3. i pripadajuće eksplicitno nabrajanje 

47 

A. Barak, PURPOSIVE INTERPRETATION IN LAW, (translated by Sari Bashi). Princeton: 

Princeton University Press, 2005. 464pp. 

A. Barak, The Values of the State of Israel as a Jewish and Democratic 

State, http://www.jewish virtuallibrary. org/ jsource/judaica/ejud_0002_0020_0_20304.html; P. Bačić, 

KONSTITUCIONALIZAM I SUDSKI AKTIVIZAM, Split 2010., str. 

48 

“Aspiracijski konstitucionalizam definira zemlju, naciju u pojmovima njene budućnosti, ciljeva 

15



temeljnih ustavnih vrednota pojavljuje kao 

povezna točka identifikacije i vertikalnog postrojavanja sustava materijalnih i procesnih vrednota 

koje ne reflektiraju jedinstvenu nacionalnu volju teritorijalnog suverena. 49 

Činjenica je da Ustavni sud Republike Hrvatske još uvijek hvata zalet 

prema odlučnijem tumačenju većine najviših vrednota ustavnog poretka RH. 50 

Inspiracija za takvo poželjno interpretativno prometejstvo, mogla bi biti poruka 

suca J. Brandeisa koji je kritizirao i odbacivao svako ono djelovanje Suda koji je 

pitanja i probleme u svojim predmetima – “usitnjavao tehničkim i nesuštinskim 

argumentima. Ustav se bavi suštinom, a ne sjenama”. 51 

Brandeisov dissenting opinion može se, zapravo, shvatiti kao svojevrsni 

metodološki naputak za razumijevanje razlike između konstitucionizma 

(constitutionism) i konstitucionalizma (constitutionalism) u kojoj diferenciji 

značajno mjesto i uloga pripada upravo vrednotama. Naime, svaki ustavni 

tekst kao političko-pravni dokument prvog reda identificira vrednote, principe, 

institucionalne mehanizme, te prava i slobode do kojih jedna država i društvo, 

odnosno njeni nositelji posebno drže. Sadržaj ustavnih tekstova razlikuje se 

od slučaja do slučaja. Suvremeni američki konstitucionalist Walter Murphy je 

mjeru u kojoj se političari drže “slova’’ Ustava i normi ustavnog poretka označio 

neologizmom constitutionism (Stanley N. Katz za isto koristi pojam lažnog 

konstitucionalizma: faux constitutionalism). Zato što temeljne vrednote teksta i 

poretka variraju od onih koje postoje u totalitarnom režimu do onih koje vrijede 

u slobodarskom političkom sustavu dužnosnici većine država (političari, suci) 

pretendiraju da svoju praksu nazivaju konstitucionalizmom, dok faktički oni, 

zapravo, slijede konstitucionizam, bivajući dosljedni samo principima vlastitog 

ustavnog poretka. Međutim, 

koncept konstitucionalizma razlikuje se od konstitucionizma po tome što zahtijeva više od 

pukog pristajanja za bilo koji ustavni tekst ili poredak. Konstitucionalizam je normativna politička 

teorija koja nadilazi posebni oblik ustavnog poretka, ona teorija kojoj je središnji princip da je 

svako obnašanje državne vlasti, bez obzira predstavljaju li one volju vođe-pojedinca, elite, ili većine 

građana podvrgnuto važnim substatntivnim i proceduralnim ograničenjima. 52 

i snova. Primjeri drugih ustava i ustavnosti mogu se koristiti kako bi se njima izrazio taj aspiracijski 

smisao i kako bi se na pozitivan način selekcioniralo ono što se ima učiniti...’’, usp. K.L. Scheppele, 

ASPIRATIONAL AND AVERSIVE CONSTITUTIONAISM, THE CASE FIR STUDYING CROSS- 

CONSTITUTIONAL INFLUENCE THROUGH NEGATIVE MODELS, International Journal of 

Constitutional Law 1/2003, p. 296 et passim 

49 

L.C.Backer, FROM CONSTITUION TO CONSTITUTIONALISM: A GLOBAL FRAMEWORK 

FOR LEGITIMIATE PUBLIC POWER SYSTEMS, Penn State Law Review, Vol.113, 3/2009, p. 146 et 

passim 

50 

S. Rodin, USTAVNI SUD DEFINIRA SOCIJALNU DRŽAVU, Revija za socijalnu politiku, 

2/1998. 

51 

J. Brandeiss (dissenting), MILWAUKEE SOC. DEMOCRATIC PUBL’ CO v. BURLESON, 

255 U.S. 40, 431 (1921), cit. pr. S.D. Gilreath, THE TEHNICOILOR CONSTITUTION: POPULAR 

CONSTITUIONALISM, ETHICAL NORMS, AND LEGAL OEDAGOGY, u Texas Journal on Civil 

Liberties & Civil Rights, vol. 9, 2003, p. 22 

52 

W. Murphy, CONSTITUTIONAL INTERPRETATION AS CONSTITUTIONAL CREATION: 

16



Ako je npr. središnja vrednota konstitucionalizma ljudsko dostojanstvo onda 

iz takve premise proizlazi da država određene stvari jednostavno ne smije raditi 

bez obzira koliko ona smjerno poštivala procedure koje su specificirane ustavnim 

tekstom, poretkom, voljom elite, akademske zajednice ili demokratske većine. 

Naravno, takva je normativna teorija inkompatibilna s najvećim brojem autoritarnih 

država, ali kako to zaključuje niz suvremenih konstitucionalista - konstitucionalizam 

se ne “ljubi’’ previše ni s pojmom suvereniteta pa makar mu subjekt bio i “narod’’. 

U savezu konstitucionalizma i predstavničke demokracije stvara se novi entitet - 

ustavna demokracija kojoj je temeljni princip vladavina naroda, ali jedino na način 

da takva vladavina bude ograničena materijalnim i proceduralnim ograničenjima. 

Ovdje vrednote definiraju i potiču konstitucionalizam. 

Iako je Ustav RH (1990.) s jedne strane nedvojbeno poseban po tome što 

afirmira Republiku Hrvatsku, njenu samostalnost i neovisnost, naš je Ustav s druge 

strane isto tako neodvojivi dio europskog, svjetskog konsenzusa koji - oblikovan 

nakon završetka II. sv. rata inzistira na stajalištu da je u izgradnji države i društva 

pitanje vrednota i njihovog ostvarivanja važna stvar, odnosno da su ustavne 

vrednote po svom autoritetu superiornije od bilo kakvih “posebnosti nacionalnog 

sentimenta”. Proces ostvarivanja vrednota osigurava legitimnost ustava. Ustav 

bez legitimnosti nije nikakav ustav. U tom pravcu suvremena je ustavna teorija 

jednodušna u zaključku da je “legitimnost u funkciji vrednota, koje zauzvrat služe 

kao temelj konstitucionalizma.” 53 

6. Zaključak. Konstitucionalizacija vrednota dio je povijesnog i pionirskog 

zaokreta kojega su na planu ustavnosti obilježili tvorci glasovite američke 

Deklaracije o neovisnosti (4. 07. 1776.). Oni su polazeći od “samorazumljivih 

istina” tim dokumentom ispisali prolegomenu Ustava SAD (1787.) koji je bio i 

ostao za svagda veličanstvani spomenik ljudi odanih slobodi. 54 Naime, Ustav SAD 

u svojoj preambuli sadrži snažan i neponovljivi izraz uvjerenja o bezgraničnom 

pravu čovjeka da traži sreću i blagostanje za sebe i svoje bližnje i to ne samo u 

okvirima svoje države i društva. U tom smislu zanimljiv je zaključak Sanford 

Levinsona koji preambulu američkog Ustava - kao strukturalni dio ona će se 

kasnije pojavljivati u najvećem broju ustavnih dokumenata 55 kao ključno mjesto 

THE 1990-2000 HARRY ECKSTEIN LECTURE, CSD, University of California, Irvine, 2000, 

eScholarship Repository, University of California, http://repositories. cdlib.org/ csd /00-05, p. 2 

53 

L.C.Backer, FROM CONSTITUION TO CONSTITUTIONALISM: A GLOBAL FRAMEWORK 

FOR LEGITIMIATE PUBLIC POWER SYSTEMS, Penn State Law Review, Vol.113, 3/2009, p. 106 et 

passim 

54 

(...) Declaration of Independence, July 4, 1776... We hold these truths to be selfevident: 

That all men are created equal; that they are endowed by their Creator with certain unalienable 

rights; that among these are life, liberty, and the pursuit of happiness; that, to secure these rights, 

governments are instituted among men, deriving their just powers from the consent of the governed; that 

whenever any form of government becomes destructive of these ends, it is the right of the people to alter or 

to abolish it, and to institute new government, laying its foundation on such principles, and organizing its 

powers in such form, as to them shall seem most likely to effect their safety and happiness. Usp. na http:// 

avalon.law.yale.edu/18th_century/declare.asp 

55 

O strukturi usp. M. Jovičić, O USTAVU – TEORIJSKO KOMPARATIVNA STUDIJA, Beograd 

1977., str. 107. et passim 

17



isticanja najvažnijih principa i ciljeva (zapravo vrednote) ustava - smatra 

najznačajnijim dijelom Ustava. Razlog je jednostavan: preambula upućuje na bitnu stvar 

čitavog poduhvata. Svih onih 4.500 i nešto više riječi koji se u originalnom, neizmjenjenom Ustavu 

nalaze iza Preambule, zapravo, je zamišljeno da posluže ostvarivanju svih onih velikih ciljeva koji 

su u njoj postavljeni. Upravo ciljevi artikulirani u Preambuli opravdavaju sredstva naših političkih 

institucija 56 . 

Vrednote iz preambule američkog Ustava (1787.) 57 imali su u razvoju američke 

ustavnosti dokazano veliku važnost. Iste su – prema John Rawlsu - predstavljale 

bitne elemente sadržaja političke koncepcije pravednosti američkog naroda i 

njegove demokracije. Kao ekstenzije javnog razuma (public reason) one su na 

odlučujući način određivale prirodu i život nacionalnog Ustava. No, kao “ustavne 

suštine” (constitutional essentials) s integrativnom funkcijom one su u američkom 

pravu ujedno i predmet ekstenzivnog tumačenja i debata koje ne prestaju. 58 Za 

Cass Sunsteina to je zbog toga što 

ljudska moralnost prepoznaje različita dobra, koja se ne mogu podvesti pod jedinstvenu 

“matičnu” vrednotu. Isto vrijedi i za moralne vrednote koje se reflektiraju u pravu. Bilo koja 

jednostavna, općenita, monistička teorija koja počiva na jednoj vrednoti u širokom području prava – 

slobodi govora, ugovoru, vlasništvu – prekruta je da bi odgovarala našem najboljem razumijevanju 

brojnih vrednota koja tamo postoje. Bilo bi apsurdno pokušati pravno odlučivati preko jedne jedine 

koncepcije vrednote. 59 

Širenjem ustavnosti rasprave o vrednotama odvijale su se posvuda gdje se 

usvajao pisani ustav. Kohezija “države-nacije” općenito političkog društva 

kao konkretne realnosti tražila je prepoznavanje određenih vrednota u društvu. 

Rasprava se je s tijekom vremena s nacionalnog plana prenijela i otvorila na 

međunarodnom planu. 60 Opća deklaracija o pravima (1948.) izrazila je vrednote 

koje su čovječanstvu nakon II. sv. rata trebali vratiti vjeru u moralni integritet 

56 

S. Levinson, OUR DEMOCRATIC CONSTITUTION-WHERE THE CONSTITUTION GOES 

WRONG (AND HOW WE THE PEOPLE CAN CORRECT IT), Oxford University Press 2006, p. 13 

57 

We the People of the United States, in Order to form a more perfect Union, establish Justice, insure 

domestic Tranquility, provide for the common defence promote the general Welfare, and secure the 

Blessings of Liberty to ourselves and our Posterity, do ordain and establish this Constitution for the 

United States of America. (Preambula Ustava SAD 1787.) 

58 

J. Rawls, THE IDEA OF CONSTITUTIONAL ESSENTIALS IN DELIBERATIVE DEMOCRACY, 

J. Bohman et al., THE SUPREME COURT AS EXEMPLUM OF PUBLIC REASON, 1997, p. 108; 

J. Rawls, THE IDEA OF PUBLIC REASON REVISITED, The University of Chicago Law Review, 

Vol. 64, No. 3 (Summer, 1997), pp., 765-807; o ulozi vrednota u američkoj ustavnosti v. T. Marshall, 

REFLECTIONS ON THE BICENTENNIAL OF THE U.S. CONSTITUTION’’, p. 142-145; William J. 

Brennan, Jr., THE CONSTITUTION OF THE UNITED STATES: CONTEMPORARY REFLECTION, 

u IT IS A CONSTITUTION WE ARE EXPOUNDING-COLLECTED WRITTINGS ON INTERPETING 

OUR FOUNDING DOCUMENT, Foreworded by Lawrence H. Tribe, American Constitution Society for 

Law and Policy, 2009 

59 

Cass R. Sunstein, LEGAL REASONING AND POLITICAL CONFLICT, Oxford University 

Press, New York-Oxford, 1996, p. 43 

60 

G. N. Toggenburg, THE DEBATE ON EUROPEAN VALUES AND THE CASE OF CULTURAL 

DIVERSITY, European Diversity and Autonomy Papers, EDAP 1/2004, www.eurac.edu/edap; CHANGING 

AND UNCHANGING VALUES IN THE WORLD OF THE FUTURE, Inaugural Conference, November 

8-10,2001, Boston Universiry & Carnegie Council on Ethics and International Affairs, 2006. 

18



čovjeka i povjerenje u snagu trajnih ljudskih vrednota. Od tada pa do danas 

potreba njihovog prespitivanja je konstantna posebno iz razloga što se danas za 

pojedine “vrednote” i “vrline” zapadnjačke civilizacije ili za “božje” vrednote 

rigidnih fundamentalista često ističe da su oruđa represije u rukama elita moći. 

Dakako, kao dio povijesno temporalnih struktura vrednote su uvijek rezultat 

postojećih socijalnih odnosa i njihovih institucionalnih oblika. Upravo zato što 

predstavljaju čovjeka i njegovo društvo one nužno zahtijevaju zaštitu pluraliteta 

političkih institucija i pravnih instrumenata. 

Suvremenu ustavnodemokratsku državu i društvo karakterizira pluralizam 

perspektiva i interesa koji svoje jedinstvo ostvaruju konstitucionalizacijom 

ustavnih vrednota. Ustavnopravna teorija ustavne vrednote sagledava kao politički 

i/ili ideološki kompromis 61 . U aktualnim okvirima ustavotvorstva kompromisu 

doprinose različiti akteri. Kompromis može biti prihvaćen od različitih aktera iz 

različitih razloga. Iako se tijekom ustavotvorstva između sudionika pojavljuju 

neslaganja, prihvaćeni ustav odražava balans različitih perspektiva, ali ne 

inkorporira nužno suprotna filozofska ili politička stajališta. 

Konstitucionalizirane vrednote su kao ustavna esencija - “fiksirani telos prema 

kojemu se krećemo” (S. Levinson). Takva nam hijerarhija omogućuje uočiti i 

kristalizirati razliku prema onome što bi moglo izgledati kao ili jest “ordinarna 

politika”, odnosno “temporalni” pa čak i “trivijalni” Ustav 62 . Dakle, fiksirana 

grupa vrednota koje nalazimo u velikom broju suvremenih ustava nije samo l’art 

pour l’artistički ustavni argument ideološkog naboja kojemu je svrha služiti kao 

puka scenografija društvenih odnosa. Vrednote bi se prije mogle razumjeti kao 

kompleksni ustavni attachment kojeg građani identificiraju s onim političkim i 

pravnim sustavom koji svojim sadržajem jest potencijalno, ali i radikalno drugačiji 

od uvijek postojećeg “trivijalnog” Ustava, odnosno onog Ustava kojega najčešće 

deformiraju nositelji vlasti u krizi legitimiteta ili agresiji izvanrednih situacija 

koje često izravno i ozbiljno otvaraju pitanje granica legaliteta. 63 

Kada je 17. travnja 1906. godine Oliver Wendell Holmes objavio svoj glasoviti 

dissenting opinion u odluci Lochner 64 obznanila se je ortodoksija koja je i danas 

utjecajna u tumačenju ustava. Njegov je glavni argument kako nema principjelne 

granice državnoj vlasti, niti stalne institucionalne barijere između ljudi i tiranije. 

Država može raspolagati pojedincem kako ju je volja i to sve dotle dok se poštuju 

proceduralne potrebitosti! Dokazujući pritom da Ustav nije ništa drugo, nego 

visoko formalizirani mehanizam kojim se subjektivna mišljenja pretvaraju u 

pravo, da Ustavu zapravo nedostaje svekoliki sadržaj i da je najviši zakon države 

ništa drugo nego agnostik po pitanju odnosa čovjeka prema državi Holmes je 

61 

O razlikama između političkog konsenzusa i političkog kompromisa v. kod J. Rawls, POLITICAL 

LIBERALISM, Columbia Univ. Press, 1993, p. i J. Habermas, p. 473 et passim 

62 

S. Levinson, CONSTITUTIONAL FAITH, Princeton University Press, 1988, p. 149 

63 

O različitim situacijama izvanrednosti i kriza usp. EMERGENCIES AND THE LIMITS OF 

LEGALITY, Ed. Victor V. Ramraj, Cambridge 2008. 

64 

LOCHNER v. NEW YORK, 198 U.S. 45, 46 (1905) 

19



zagovarao vrijedonosno neutralni stav prema ustavu i njegovim vrednotama. 65 

Međutim, naspram vrijedonosno neutralne pozicije postoji i jedna druga 

snažna struja ustavnih ideja s izvorom u djelu Tomasa Jeffersona koji je na 

poseban način veličao značaj pisanog ustava: – “Naša posebna sigurnost vezana 

je uz posjedovanje pisanog Ustava. Nemojmo dopustiti da se on konstrukcijom 

pretvori u prazni komad papira.” 66 

Uvjerenje u snagu vrednota i ciljeva zapisanih u Deklaraciji o neovisnosti 

(1776.), Preambuli Ustava SAD (1787.), ali i svih kasnijih velikih dokumenata 

ustavnog karaktera ne potvrđuju nihilističku tezu o “praznom” ustavu. Kada bi se 

dissenting opinion suca Holmesa shvatilo ozbiljno 

onda bi se pojedinac trebao principjelno tretirati kao kreatura bez ikakvog prava koja je 

osuđena da puzi pred “prirodnim rezultatom” “većinskog mišljenja’’ u društvu pa bi se i sami Ustav 

trebao principjelno razumjeti kao institucionalna nevidljiva sila koja društvu nameće promjenljiva 

subjektivna mišljenja nepokornim pojedincima. 67 

Kao temeljni zakon Republike Hrvatske naš Ustav iskazuje obvezujući 

karakter ne samo u područjima strukturalnih principa (npr. dioba vlasti) već i na 

problematičnom području odnosa između pravila vladavine većine i individualnih 

prava koji odnos na prioritetan način izražavaju upravo odgovarajuće ustavne 

vrednote. Kao temeljni zakon Ustav je prema pretpostavci uvijek iznad politike, 

ali je silom nužnosti uvučen u političke kontroverze između vladavine većine i 

individualnih prava. Zahvaljujući svojoj funkciji Ustav obvezuje demokratsku 

većinu na respektiranje vrednota koje pripadaju svima. U našem Ustavu one nisu 

slučajno postale “temelj za tumačenje Ustava”. Uključivanje vrednota u ustavni 

tekst bio je od velikog značaja jer njihovo postojanje sugerira izvor predanosti 

ustavotvorne i drugih vlasti te upućuje na zaključak o postojanju višeg stupnja 

razvitka kojeg društvo koje se vodi ustavom dostiže potvrđujući tako u političkom 

procesu svoju unutarnju koheziju i civilizacijski identitet. Imajući na umu 

posebni karakter Ustava i njegovu funkciju kao izvora prava i obveza mogući 

politički konflikti o temeljnim vrednotama ključnim za hrvatsko društvo sasvim 

prirodno nalaze svoj izraz i u različitim tumačenjima teksta kojima se vrednote 

formaliziraju i iskazuju na autoritativan način. To jednostavno znači da državni 

organi iz temeljnih ustavnih vrednota deriviraju niz najvažnijih ustavnopravnih, 

političkih i praktičnih implikacija 68 . 

65 

T.A. Bowden, op. cit. p. 10 

66 

“Our peculiar security is in the possession of a written Constitution. Let us not make it a blank paper by 

construction.”u Thomas Jefferson to Wilson Nicholas, 1803. http://religionanddemocracy. 

lib.virginia.edu/jefferson/quotations/jeff4.htm; D.J. Goldford, THE AMERICAN CONSTITUTION 

AND THE DEBATE OVER ORIGINALISM, Cambridge 2005. 

67 

T.A. Bowden, op. cit. p. 14 

68 

O obazrivom pristupu Ustavnog suda prema pitanju: shvaća li Ustav kao eksplicitini ili implicitni 

propis i potrebi tumačenja v. PROBLEMI ZAKONODAVNIH PROPUSTA U USTAVOTVORNOJ 

PRAKSI-ODGOVORI USTAVNOG SUDA RH NA UPITNIK ZA XIV. KONGRES KONFERENCIJE 

EUROPSKIH USTAVNIH SUDOVA, http://www.lrkt.lt/conference/Pranesimai/ Questionnaire %20-%20 

CROATIAN.doc; O potrebi snažnijeg tumačenja ustavnih odredaba u njihovom supstancijalnom smislu 

posebno uvjerljivo govori prof. S. Rodin, v. Okrugli stol RODNA RAVNOPRAVNOST I HRVATSKO 

20



Dvadeset godina trajanja hrvatskog Ustava kazuje o vitalnoj potrebi 

orijentacije i plovidbe na kursu perspektivnog ustavno-zakonodavnog oblikovanja 

i ustavnosudskog tumačenja njegovih temeljnih vrednota. Energija toga kretanja 

nalazi se u entuzijazmu slobode kreiranja i nužnosti ostvarivanja sadržaja ustavnih 

vrednota jer se jedino takvom predanosti radi u korist Ustava Republike Hrvatske 

i njegovog ontološko normativnog karaktera. 69 

Constitution of the Republic of Croatia and the 

Constitutional values 

Constitutional values, as extensions of public reason, have in a decisive way determined the 

development, nature and life of classic and contemporary constitutionality. Placed as 'constitutional 

essentials’ with an integrative function, these do not cease to be the subject of extensive and passionate 

interpretation. In this paper the author presents and considers the link between constitutionalism and 

constitutional values with preceding necessary commentary concerned with basic issues on values, 

their significance in the development of comparative constitutionalism, and in particular on their 

place, role and meaning of their existence in the context of transnational and national constitutional 

law. 

Keywords: constitutional values, constitutionalism, Constitution of the 

Republic of Croatia 

DRUŠTVO U ZAKONODAVSTVU I STRANAČKIM POLITIČKIM PROGRAMIMA: KRITIKE 

I PERSPEKTIVE, Zagreb, 13. 11. 2003.: Heinrich Böll Stiftung, ured Zagreb, u suradnji sa Ženskom 

infotekom, Zagreb http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/kruhiruze/kir22/22okruglistol.htm 

69 

Zanimljivo obrazloženje potrebe pozivanja na ustavne vrednote daju Stephen Holmes & Cass 

Sunstein. U kontinuiranim komparativnim istraživanjima postsocijalističke ustavnosti, posebno ustava 

novih demokracija istočnoeuropske provenijencije američki su autori S. Holmes i C. Sunstein došli do 

provokativnog zaključka. Naime, oni su mišljenja da onaj ustav koji je nastajao zahvaljujući “niskim 

političkim cjenkanjima”, a ne “visokim pravnim načelima” može zapravo biti veći dobitak jer je time 

manja i kušnja mitologiziranja ustavnog okvira i sadržaja.” Usp. Stephen Holmes & Cass Sunstein, 

The Politics of Constitutional Revision in Eastern Europe, u RESPONDING TO 

IMPERFECTION: THE THEORY AND PRACTICE OF CONSTITUTIONAL AMENDMENT 275, 304 

(Sanford Levinson ed., Princeton Univ. Press 1995) 

21

Dr. sc. Duško Lozina i dr. sc. Mirko Klarić: Javna uprava suvremene države u promijenjenim ... 


Dr. sc. Duško Lozina 

redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Dr. sc. Mirko Klarić 

docent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Javna uprava suvremene države u 

promijenjenim okolnostima 

UDK: 352 



Predmet ovog rada je analiza promjena koje se događaju u suvremenoj javnoj upravi. Analizirane 

su dvije dimenzije upravnog djelovanja: regulatorna i sigurnosna. U regulatornoj se dimenziji 

nastojalo prikazati ulogu uprave koju ona danas ima, ukazati na razmišljanja i stereotipe koji su 

prevladavali u znanstvenim i stručnim krugovima glede uloge države u suvremenim državama: 

Analiziraju se provedene reforme i njihove posljedice, te se predlažu nova rješenja. U sigurnosnoj 

dimenziji posebno se analizira na primjeru SAD-a, mogućnost ograničenja porasta prinude u upravi, 

koja je izazvana teorističkim napadom na SAD. Pokušava se utvrditi koje bi institucije mogle 

postaviti granicu vezanu uz povećanje prinude u upravi. 

Ključne riječi: javna uprava, regulatorna dimenzija uprave, prinuda u 

upravi, ograničenje prinude 

1. Općenito o izazovima pred kojima se uprava nalazi 

Javna uprava danas nalazi se pred novim izazovima, koje joj nameću 

suvremeni društveni, politički i gospodarski izazovi. Hladnoratovska podjela 

svijeta, koja je prevladavala do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća biva 

napuštena. Umjesto bipolarnih, dolaze sve više do izražaja multipolarni odnosi u 

svijetu, u kojem dominira asimetrična multipolarnost, sa SAD-om kao jedinom 

svjetskom supersilom. Dolazi do reafirmacije neoliberalnog koncepta upravljanja, 

koji inzistira na minimalnom sudjelovanju države u gospodarskim i društvenim 

procesima, te reafirmaciji lean state modela države, koji bi počivao uglavnom na 

klasičnim resorima državne uprave, koji osiguravaju provođenje državne vlasti. 

Početkom ovog stoljeća, uslijed događaja od 11. rujna 2001. godine, koji su 

doveli do velike međunarodne nesigurnosti, dolazi do jačanja onih elemenata 

javne uprave, na kojima počiva unutarnji poredak države. Takav razvoj dovodi 

do općeg jačanja uloge prinude u ukupnom djelovanju uprave, kako bi se zaštitio 

pravni poredak suvremenih država. 

Velika ekonomska kriza, koja je krajem 2008. godine pogodila cijeli svijet, 

dovela je do novog preispitivanja uloge države u reguliranju i nadzoru nad 

23



gospodarskim tijekovima. 

Više je različitih pogleda na razvoj suvremene države. Jedan od njih iznosi E. 

Grande, ukazuje kako je globalizacija višedimenzionalni proces, koji se sastoji 

od gospodarskih, ekoloških, političkih i kulturnih aspekata. On posebice ukazuje 

na okolnost da je nacionalna država, zbog globalizacijskih procesa, izgubila dio 

funkcionalnosti u regulatornom smislu, i kako takva, postala dijelom ovisna o 

globalnim gospodarskim kretanjima. S druge, strane, nacionalne su države, bile 

snažno usmjerene ka međusobnom natjecanju u privlačenju kapitala, i jačanju 

ukupne nacionalne konkurentnosti, u globalnim okvirima. Ovakav pristup pratila 

je ne samo liberalizacija svjetskih tržišta kapitala, nego i liberalizacija tržišta 

rada, koja je dovela do preseljenja čitavih industrija iz visoko razvijenih u slabije 

razvijene zemlje. 1 

Ovdje se čini kako je u posljednjih trideset godina, od težnje prema liberalizaciji 

i deregulaciji države i javnog sektora općenito, došlo do novog procesa koji se 

zalaže za novu regulaciju, te uspostavu novih, prisilnih mehanizama, koji bi trebali 

uvesti stabilnost i red u funkcioniranje države i njezinog pravnog poretka. 2 

Razmjeri današnje krize, posebice najnovija dramatična događanja u eurozoni, 

ukazuju na okolnost da niti jedan društveni poredak ne može egzistirati bez jasno 

postavljenog državnog regulatornog okvira. I sama Europska unija, u nedostatku 

takvog političkog i upravnog instrumentarija, pokazuje brojne sistemske slabosti, 

koji mogu dovesti u pitanje i njzin dugoročni razvoj, pa i budućnost. 

Kao neki temeljni problemi, s kojima se suvremene države suočavaju danas, 

mogu se navesti: 

• pitanje regulatornih tržišnih mehanizama, koje najlakše može nametnuti 

jedinstvena politička vlast 3 , 

1 

Autor smatra kako nacionalna država, usprkos svemu, i dalje posjeduje velike prostore djelovanja, kao 

što su ekonomska, socijalna i ekološka politika. Analizirajući različite zemlje, navodi kako globalizacija 

nije imala velikih učinaka u zemljama poput Nizozemske ili Švicarske, koje posjeduju značajne 

institucijske prilagodbene pričuve. Pored institucijskih pričuva kojima raspolažu, aktivno razvijaju i 

koriste nove upravljačke metode, koje se odlikuju sljedećim karakteristikama: a) po svojoj prirodi nisu 

hijerarhijske niti direktivne, b) adresati upravljanja imaju značajne ovlasti za odlučivanje pri formuliranju 

i realiziranju državnih zadatosti. O tome više u Grande, E.: Od nacionalne države do transnacionalnog 

režima politike – državna upravljačka sposobnost u globalizacijskom razdoblju, Politička misao, br. 2, 

2002., str. 96. 

2 

Može se govoriti kako se u zadnjih tridesetak godina težište nekih funkcija počelo prebacivati s 

nacionalnih institucija na one međunarodne. U tom smislu, procesi regionalizacije i globalizacije opisuju 

se ...kao proces „legalne i de facto denacionalizacije“, koja je rezultat opadajućeg regulatornog kapaciteta 

nacionalne države.... Cit. prema Bačić, A.: Ustavne promjene i dileme konstitucionalizma, Zbornik radova 

Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, br. 4., 2009., str. 653. Bačić dalje navodi kako internacionalizacija 

ustavnog prava ima za posljedicu „parcijalno izvlaštenje“ ustavnih funkcija nacionalne države. Zbog toga 

zaštita temeljnih prava ili očuvanje mira nije više u ekskluzivnoj odgovornosti nacionalnih ustava, jer 

također postaje važna zadaća međunarodnih i supranacionalnih organizacija. Usp. isto. 

3 

I razvijene i bogate zemlje poput Norveške prisiljene su svoj javni sektor regulirati pod pritiskom 

konstantnog zahtjeva za internacionalizacijom i komercionalizacijom u javnom sektoru. Tako se može uočiti 

kako se pojedini segmenti sustava javne uprave, poput primjerice zdravstvenog sustava, prilagođavaju na 

način da dolazi do postupnog jačanja i reafirmiranja uloge države u obavljanju regulatornih djelatnosti, i 

uopće u jačanju regulatornih kapaciteta na razini središnje uprave. Usp. Kjeksus, L. E. – Veggeland, F.: 

24



• nejedinstvo država vezano uz reguliranje gospodarskih procesa na 

liberaliziranom svjetskom tržištu 4 , 

• velike poteškoće kod usklađivanja pojedinačnih gospodarskih interesa 

država koje dominantno utječu na globalne gospodarske procese 5 , 

• nedostatak zajedničkih efikasnih mehanizama, koji bi služili kao svojevrsno 

sidro, koje bi onemogućavalo ponašanja koja u budućnosti dovode do 

snažnijh gospodarskih poremećaja 6 . 

Pored navedene regulatorne dimenzije, postoji još jedna dimenzija uprave 

koja je izložena opasnostima i izazovima suvremenog društva. To je sigurnosna 

dimenzija uprave, u kojoj je skoncentriran monopol fizičke prisile kojim raspolaže 

politička vlast. 

Nakon događaja 11. 09. 2001., koji su obilježili početak novog tisućljeća, dolazi 

do snažne društvene nesigurnosti koja se odražava na političkom i upravnom 

planu. Umjesto dotadašnje klasične tendencije prema smanjenju prinude u 

upravi, dolazi do reverzibilnog procesa koji vodi povećanju prinude u upravi, 

poglavito u SAD-u. Ovdje se postavlja pitanje može li se ograničiti povećanje 

prinude u upravi, i koje bi institucije to mogle učiniti. U tom smislu, analizirala se 

situacija u SAD-u, kako bi se na primjeru zemlje koja je pogođena tim barbarskim 

napadom, vidjelo gdje su granice izvršne vlasti i s njome povezanog represivnog 

i sigurnosnog dijela javne uprave, te tko može postaviti granice bujanju njezina 

sigurnosno-obavještajnog aspekta. 

2. Javna uprava kao društveni regulator 

Globalna ekonomija, je sve donedavno zamišljana kao ekonomija bez granica 

i bez ikakvih ograničenja, u kojoj ne postoje nikakve trgovinske barijere, a 

njezina se povezanost dodatno osigurava elektroničkim putem. U ovakvoj 

State regulatory capacity: experiences from public sector reform in Norway, Public Administration, Vol. 

89., No 3., 2011. 

4 

U literaturi se ovaj problem promatra i kroz razradu koncepta governance, koji bi posebno trebao 

pomoći reguliranju odnosa na međunarodnim tržištima, na kojima nema jedinstvene političke vlasti, koja 

bi utjecala na gospodarske tijekove i usmjeravala ih. Usp. Peters, B. G., - Pierre, J.: Governance without 

Government Rethinking Public Administration, Journal of Public Administration Research and Theory, 

No 2, 1998., str. 223. – 243. 

5 

Već je kroz teoriju javnog izbora pokazano kako je mogućnost stvaranja većih zajedničkih asocijacija 

od strane pojedinaca, a koje će djelovati u cilju promicanja javnih interesa, povezano s pojedinačnim 

interesima tih istih pojedinaca, koje oni žele ostvariti kroz realizaciju općih interesa organizacije. 

Primjerice, Ostromovi navode promišljanje M. Olsona o logici kolektivne akcije, gdje on zaključuje kako 

će pojedinci imati interes za formiranjem tijela koje će ostvarivati opće interese, jedino ukoliko mogu 

jasno prepoznati i razlučiti svoj vlastiti interes, te jasno odrediti vlastiti udio troškova u zajedničkom 

poduhvatu. O tome više u Ostrom V. – Ostrom, E.: Public Choice: A Different Approach to the Study of 

Public Administration, Public Administration Review, Vol 31, No 2, 1971., str. 203. – 216. 

6 

Ustrojstvo suvremene javne uprave pokazuje svu kompleksnost reguliranja različitih društvenih 

djelatnosti. U tom složenom procesu sudjeluju javno-pravna tijela i nevladine udruge, ali i privatne 

organizacije. Svi oni zajedno pridonose oblikovanju, operacionalizaciji i implementaciji javnih politika. 

O tome više u Skelcher, C. – Navdeep, M. – Smith, M: The Public Governance of Collaborative Spaces: 

Discourse, Design and Democracy, Public Administration, Vol. 83, No 3, 2005., str. 573. – 596. 

25



ekonomiji međusobni odnosi cijena i sama zarada ovise o ponudi i potražnji 

na globaliziranom tržištu. Ovo dovodi do direktnog sučeljavanja gospodarskih 

sustava država u svijetu, što pak rezultira nekim od najgorih pojavnih oblika 

kapitalizma. 7 Naravno da je ovakav sustav doveo do globalnih poremećaja na 

tržištu rada, i preseljenju čitavih industrija iz razvijenih u nerazvijenije dijelove 

svijeta, što je u prvom valu dovelo i do velikih problema u funkcioniranju socijalne 

države u zapadnim zemljama, a time i iniciralo brojne upravne reforme tijekom 

osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. 8 Dapače, te su reforme bile 

usmjerene ka smanjenju javnog sektora, te njegovoj deregulaciji i privatizaciji 

na različitim područjima, čak i onima za koja se držalo da se naprosto ne smiju 

dirati, i da moraju biti pod snažnim uplivom države i njezinih institucija. 9 Stvarane 

su i upravne paradigme, za koje se držalo da bi u konačnici trebale dovesti do 

kvalitetnije i učinkovitije uprave. Ovakav razvoj događaja stvorio je privid 

kako se suvremeno gospodarstvo, po prvi put u povijesti, ne temelji na realnim, 

proizvodnim temeljima, nego na financijskim konstrukcijama, koje osiguravaju 

i podržavaju njegov rast i razvoj. 10 Istovremeno su se u društvu produbljavale 

socijalne razlike, koje su bile uvjetovane okolnošću da je postupno nestajao tzv. 

srednji sloj, na kome je praktički počivala država i njezine institucije. 

Klasičan primjer države, koja je provodila porilično radikalne reforme u javnom 

sektoru je Velika Britanija. Reforme koje su provođene slijedile su doktrinu 

„novog javnog menadžmenta“ (new public management). Ovaj naziv obuhvaća 

grupu upravnih reformi koje se moraju primijeniti u javnom sektoru, kako bi 

se ostvarila racionalnost, ekonomičnost i efikasnost u njegovom djelovanju. 11 

7 

Tako Ohmae navodi primjer Kine, koja po njemu ima najbrutalniji, najnehumaniji i najbešćutniji 

kapitalizam koji se može zamisliti. On navodi kako globalna ekonomija po prvi put u svojoj povijesti 

stvara prosperitet i bogatstva koja nisu ovisna o postojećem bogatstvu. Smatra da nacija-država predstavlja 

demode obrazac, koji nije više aktualan. O tom više u Ohme, K.: Nova globalna pozornica: izazovi i 

prilike u svijetu bez granica, MATE, Zagreb, 2007., str. 82. i dalje. 

8 

Usp. Koprić, I.: Kriza socijalne države i menadžerske reforme javne uprave, u Koprić, I. (ur.): Javna 

uprava: nastavni materijali, Društveno veleučilište u Zagrebu i Pravni fakultet u Zagrebu. Zagreb, 2006., 

str. 137. – 158. 

9 

Klasičan primjer je obrazovni sustav, koji je u europskim zemljama reguliran od strane javne 

vlasti, i uglavnom je sastavni dio javne uprave u najširem smislu riječi. Tijekom devedesetih godina u 

pojedinim europskim zemljama dolazi do snažnog pritiska da se državni obrazovni sustav reorganizira po 

neoliberalnim načelima. Konačni je cilj rušenje javnog obrazovanja putem različitih formi privatizacije 

i komercijalizacije. Općenito uzevši, u nizu zemalja, javni je sektor podvrgnut idologramima poput 

„tržišta“, „natjecanja“, itd. O tome više u Lohmann, I.: Poslije neoliberalizma: mogu li nacionalno 

državni obrazovni sustavi preživjeti „slobodno tržište“, Europski glasnik, br. 14, god. XIV., Hrvatsko 

društvo pisaca, Zagreb, 2009., str. 415. – 429. 

10 

U tom smislu Ohme navodi kako nacija – država nije više relevantna u svijetu gotovo instantne 

komunikacije. On navodi kako je nacija – država obećala štošta, a ostvarila malo. Smatra kako će postojeći 

razvitak globalne ekonomije dovesti do neizbježnog umiranja nacije – države u korist regije. Usp. Ohme, 

K., nav. djelo, str. 91. 

11 

Postoje različita shvaćanja o tome što je javni menadžment. Primjerice Babac ga definira kao 

...središnji društveni stricto sensu „medjuosobni proces” (I. Adzies), središnju grupu i središnju instituciju 

u ustrojenim podhvatima svake vrsti, bilo takvi gospodarska nastojanja, politički namjeravana djelovanja, 

ne-profitni podhvati u društveno – korisnim radinostima ma koje vrste. Babac drži da je neprofitni 

menadžment ...dotično takav da se vodi ostvarivanjem neprofitnih vrijednosti..., a upravni je menadžment 

...legitiman ako se ponaša vodeći se vrednostima grupe koja raspolaže upravno-izvršitbenim ovlastima. 

26



Smatralo se kako su te reforme naprosto bile nužne, zbog krize u koju je zapala 

država blagostanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, treba naglasiti da 

su se mogla pronaći i razmišljanja koja bacaju drugačije svjetlo na reforme javne 

uprave koje su se poduzimale. 12 

Prva nastojanja u pravcu menadžerskog pristupa u Velikoj Britaniji mogla su 

se uočiti već dvadesetih godina prošlog stoljeća, a prvi pokušaji reforme državne 

uprave javljaju se u vrijeme vladavine Harolda Wilsona, koji je završio Fultonovim 

izvještajem iz 1968. godine. U tom izvještaju su se predlagale radikalne promjene 

u smislu delegacije financijske i upravne odgovornosti na više razine državne 

službe. U izvještaju je kritiziran kult amatera menadžera koji su zauzimali najviša 

mjesta u državnoj službi na temelju svog općeg znanja. Predlagalo se osnivanje 

koledža za državnu službu, koji bi osiguravao kontinuiranu edukaciju tijekom 

službe. Do intenzivnih upravnih reformi dolazi za vrijeme vladavine Margaret 

Thatcher. ...Njezino je nepovjerenje prema javnom sektoru koje je graničilo s 

prijezirom, s jedne, te nekritično idealiziranje, do glorificiranja privatnog sektora, 

s druge strane, bilo spiritus movens svih reformi... 13 

Reformama je pogodovalo napuštanje Civil Service Commision, koja je 

dotad obavljala glavninu imenovanja, a odgovornost za imenovanje službenika 

prepuštena je departmanima i agencijama, s tim da je osnovana središnja služba 

za regrutiranje i ocjene, koja će po potrebi pružati pomoć (Recruiment and 

Assessment Service). 14 

Upravne reforme koje su poduzimane bile su usmjerene u pravcu smanjenja 

udjela javnih troškova u BDP-u. Tim se reformama nastojalo reafirmirati tzv. 

minimalističku državu, čija bi se socijalna dimenzija ako ne dokinula, a ono barem 

drastično smanjila. Smanjenje broja zaposlenih predstavljalo je prvi korak ka 

minimalističkoj državi. Ipak, u posljednjim godinama dvadesetog stoljeća, može 

se uočiti lagani porast javnog sektora, iako je on u dvadesetogodišnjem periodu 

smanjen sa 6.590.000 zaposlenih na 4.048.000 zaposlenih. Smanjenje udjela 

javne potrošnje u BDP-u nije ostvareno. On se kretao negdje oko 40% u trenutku 

kad su konzervativci došli na vlast i kad su je izgubili. Blairova Vlada, iako 

laburistička, nastavila je sa započetim upravnim reformama u pravcu smanjenja 

javnih izdataka. Broj državnih i javnih službenika za vrijeme Vlade Tonya Blaira 

smanjen je u rasponu od 20 - 28,6%. Do preciznijih podataka ne može se doći 

zbog preklapanja pojedinih kategorija, posebice kad je riječ o području zdravstva 

Babac, B.: Ogledi o oblikovanju hrvatskoga političko-upravnoga ustrojstva – prenačinjeni pristup, Pravni 

vjesnik, god. 15, br. 3 – 4, srpanj – prosinac 1999., str. 207. 

12 

Govoreći o upravnim reformama i razlozima za njihovo pokretanje, Koprić i Marčetić primjećuju 

da empirijski podaci upućuju na zaključak da značajnu ulogu u pokretanju upravnih reformi mogu imati 

vrlo prizemni politički interesi, korisnost i trenutačna politička potreba. Usp. Koprić, I. – Marčetić, G.: 

nav. djelo, 2001., str. 39. 

13 

Usp. Perko Šeparović, I.: Novi javni menadžment – britanski model, Politička misao, god. 39, br. 

4, 2002., str. 36. 

14 

Usp. isto. Međutim, nije uspio pokušaj radikala da reformom zahvate mandarinat (najvišu razinu 

državne službe). On je nadživio reformu. White Paper – The Civil Service: Continuity and Change iz 1994. 

je osigurao opstanak mandarina kao Senior Civil Service, obuhvaćajući peti i više stupnjeve službe. 

27



i obrazovanja. Smanjenju broja službenika pridonijela je i privatizacija pojedinih 

javnih službi, pa je 650.000 zaposlenih prešlo iz javnog u privatni sektor. 15 

Iako reforme novog javnog menadžmenta polaze od iste ideje i istog 

vrijednosnog sustava, načini njihova provođenja i učinci razlikuju se u pojedinim 

zemljama, a ovise o političkim sustavima, tradiciji i mnogim drugim čimbenicima. 

Osim Velike Britanije, i Australija i Novi Zeland su 1980–ih duboko zagrizli 

u novi model javnog upravljanja. U devedesetima, djelomice i kao reakcija na 

nesuglasice vezane uz Novi javni menadžment, mnoge zemlje izabiru srednji 

put za provedbu upravnih reformi, koji je izvorno često inspiriran britanskim 

iskustvima, ali je njegova prilagodba bila nacionalno specifična. 16 

2. 1. Pitanje deregulacije 

Za britanski model reformi posebno je vezano pitanje deregulacije. 

Najjednostavnije rečeno, deregulacija bi predstavljala smanjenje prekomjernih 

normi i propisa. U suvremenoj gospodarskoj, upravnoj i političkoj praksi često se 

ističe nužnost njezina provođenja, kako bi se postigla veća gospodarska efikasnost 

i sloboda gospodarske inicijative. 

Argumenti u prilog državne regulacije gospodarskih aktivnosti proizlaze iz 

teorije neuspjeha tržišta (market failure). Ova teorija određuje uvjete u kojima 

tržište ne može ispuniti svoju funkciju i osigurati slobodno, ravnopravno 

i učinkovito odvijanje transakcija ili to čini uz štetne sporedne efekte. Tržište 

doživljava neuspjeh u slučaju: 

• kada postoje tzv. „prirodni monopoli“ u kojima bi uvođenje konkurencije 

dovelo do povećanja proizvodnih troškova, štetnih oblika konkurencije ili 

nedovoljne proizvodnje; 

• kada se javljaju vanjski utjecaji na koje tržište reagira u vidu cjenovnih 

signala; to bi moglo izazvati negativne učinke po treće strane koje ne 

sudjeluju u transakcijama ili na sudionike u transakciji, koji tada postaju 

žrtve tzv. odloženih efekata koje su sami izazvali, ali u nekom kasnijem 

trenutku; 

• tamo gdje postoji jaz u razmjeni informacija između nabavljača i potrošača; 

u tom slučaju kupac ne može suditi o pozitivnoj ili negativnoj potrošačkoj 

vrijednosti robe. Strukturne asimetrije između partnera na tržištu mogu se 

zasnivati i na temeljnim razlikama u sposobnosti prilagođavanja. Takav 

je često slučaj sa tržištem rada. U oba slučaja formalno egalitarni tržišni 

odnosi pretvaraju se u odnose nadmoći ili ovisnosti. 17 

Pobornici regulativne intervencije drže da je donošenje zabrana i naredbi koje 

se odnose na slučajeve u kojima dolazi do neuspjeha tržišta, opravdano i sukladno 

15 

Usp. isto, str. 37. 

16 

Usp. Marčetić, G.: Javni službenici i tranzicija, Društveno veleučilište u Zagrebu i Konrad Adenauer 

Stiftung, Zagreb, 2005., nav. djelo, str. 101. 

17 

Usp. Ofe, K.: Modernost i država, Filip Višnjić, Beograd, 1999., str. 111. 

28



sa jednakošću i slobodom. Ove intervencije imaju oblik naredbi, sudskih naloga i 

ugovornih zabrana. 

Protivnici regulacije iznose čitav niz protuargumenta. Tako se navodi da u 

praksi regulacija države nije ograničena samo na prethodno navedene kriterije, 

kojima se određuje kada postoji neuspjeh države. Osim toga, ovi kriteriji su i sami 

nelegitimno primijenjeni, te su podložni tumačenjima koja se vežu za različite 

interese. Čak i kad je regulacija države usmjerena na prirodne monopole, dobra 

od posebnog značenja, vanjske efekte i asimetričnu razmjenu snaga i informacija, 

njezini rezultati nisu ništa bolji od rezultata alokativne dinamike tržišta. Državna 

politika ne samo što ne uspijeva ostvariti funkcije koje su joj namijenjene, već i 

proizvodi neželjene učinke tako da utječe na vrstu, ali ne i na nivo suboptimalnosti. 

Negativni učinci državne regulacije uključuju troškove uspostavljanja nadzornih 

tijela i kontinuiranog regulativnog nadzora. Dolazi do slabljenja prilagodljivosti, 

kao i inovativne učinkovitosti reguliranih grana gospodarstva. 18 

Svi ovi argumenti korišteni su u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim 

Državama kako bi se opravdalo smanjenje razine državne kontrole i regulacije 

u gospodarskim javnim službama. Deregulacija je posebno uhvatila korijena na 

području telekomunikacija, prometa, u dijelovima energetskog sektora. Ona je 

došla do izražaja i na drugim područjima koja su bila snažnije regulirana od strane 

države, kao što su financijska tržišta (banke, osiguravajuća društva, investicijski 

fondovi), zaštita radne snage, potrošača i okoline. 19 

Pobornici deregulacije su svjesni da liberalizacija tržišnih procesa ne može biti 

ostvarena bez trvenja, kao i putem univerzalnog dogovora, nego samo kroz borbu 

za političku vlast. To je i logično, jer deregulacija ugrožava više ili manje precizno 

definirane društvene skupine. Ona uključuje žrtve poput gubitka posla, dohotka i 

stanovanja, pad razine sigurnosti prometa i kvalitete životne okoline, kao i utjecaj 

na druge značajne čimbenike životnog standarda, distributivne pravde i kvalitete 

života. 20 

Deregulacija se na kraju pojavila kao izrazito veliki problem, za razliku od 

liberalizacije koja predstavlja blaži regulatorni režim u obavljanju pojedinih 

reguliranih društvenih djelatnosti. Ona je izraziti problem upravo stoga što u svojoj 

suštini znači izostanak bilo kakve regulacije, odnosno pravila koje bi odredilo 

kako i na koji način obavljati određenu društvenu djelatnost. Kako je sama 

regulacija donesena upravo zato da bi se onemogućilo neodgovorno, nesavjesno i 

beskrupulozno ponašanje dijela ljudi koji sudjeluju u obavljanju važnih društvenih 

djelatnosti, očito je da deregulacija ponovo otvara mogućnost takvog ponašanja. 

Može se čak ustvrditi kako ona ne samo da otvara mogućnost, nego i dovodi 

na posljetku do takvog ponašanja, jer su korijeni ekonomske krize upravo u 

neodgovornom ponašanju pojedinaca, koji su na deregulacijom nereguliranom 

18 

O tome više u Kroker, R.: Deregulierung und Entbürokratisierung, Cologne, 1985. 

19 

O navedenim reformama, koje su dovele do deregulacije čitavog niza djelatnosti više u Weiss, L. 

W. – Klass, M. V. (ed.): Regulatory Reform: What Actually Happened, Little, Brown, Boston, 1986. 

20 

Usp. Ofe, K., nav. djelo, str. 115. 

29



tržištu iskoristili izostanak bilo kakvog nadzora, te gradili financijske piramide bez 

pokrića, koje su na kraju dovele čitave države i narode u silne poteškoće. Posljedice 

gospodarske krize najbolje su upozorenje i pouka koliko je važna regulacija i 

nadzor u obavljanju različitih djelatnosti, te da je potrebno voditi računa o balansu 

kod regulacije. Stoga bi kod uređenja obavljanja različitih društvenih djelatnosti 

deregulaciju trebalo zamijeniti reregulacijom. 21 

2. 2. Pitanje privatizacije 

Treći segment svih reformi koje su poduzimane u Velikoj Britaniji je 

privatizacija u javnom sektoru. Sama privatizacija je forsirana i nametana kao jedan 

od temelja na kojima počiva reforma javne uprave. Javna su poduzeća smatrana 

nedjelotvornim i nekompetentnim organizacijama koje će se privatizacijom učiniti 

efikasnijima u njihovu poslovanju. Velika Britanija je tako privatizirala željeznice, 

svog zračnog prijevoznika, nacionalnu tvrtku za proizvodnju plina, nacionalnog 

telekomunikacijskog operatera, kao i nacionalnu tvrtku za proizvodnju električne 

energije. 

Privatizacija je izvedena na način da je za neke djelatnosti kod kojih postoji 

mogućnost nastanka monopola (telekomunikacije, elektroenergetski sustav, 

željeznice) osnovana regulatorna agencija, koja za svoj rad odgovara Vladi, dok 

je ranije poduzeće razbijeno na više novih poduzeća, koja pod jednakim uvjetima 

mogu pružati usluge na tržištu. Jednakost uvjeta i ravnopravnost pružatelja usluga 

jamči regulatorna agencija, koja u isto vrijeme vodi računa i o gospodarenju i 

održavanju infrastrukture putem koje se pružaju usluge građanima. 

Druge djelatnosti, poput npr. britanskih čeličana, britanskog nacionalnog 

zračnog prijevoznika British Airways ili pak britanskih brodogradilišta, u cijelosti 

su privatizirane i prepuštene tržišnoj sudbini. 22 

Osim poduzeća u vlasništvu države, proces privatizacije sve više dolazi do 

izražaja i u drugim društvenim djelatnostima. Npr. utjecaj privatizacije osjeća 

se i u sferi visokog obrazovanja, jer je britanska vlada promovirala politiku 

jačeg upliva privatnih visokoškolskih institucija u britanski obrazovni sustav, uz 

istovremenu tendenciju za smanjenjem udjela države u financiranju britanskog 

visokoobrazovnog sustava. 23 

Mjere koje su na planu privatizacije poduzete, u svojoj konačnici su dovele do 

21 

U tom smislu važno je razvijati nove upravne doktrine, koje će osigurati da suvremena javna uprava 

na efikasan način osigura zaštitu javnog dobra, kao temeljne društvene vrijednosti u suvremenoj zajednici. 

O tome više u Morell, K.: Governance and Public Good, Public Administration, Vol 87, br. 3., 2009., str. 

538. – 556. 

22 

O procesu privatizacije u državnim poduzećima, te razlozima koji se u neoliberalnim krugovima 

navode u prilog privatizacije više u Reason Foundation: Transforming Government Through Privatisation, 

http://www.reason.org/apr2006/apr2006_specialexcerpt.pdf, preuzeto 10.10.2006. U dijelu koji je 

posvećen britanskim javnim službama bit će više riječi o tome kako je provedena privatizacija tzv. 

gospodarskih javnih službi. 

23 

O tome više u Walford, G.: The Privatization of British Higher Education, Carfax Publishing 

Company, Abingdon, 1988. 

30



sljedećih posljedica: 

• smanjila se kvaliteta javnih službi koje su privatizirane, 

• povećala se cijena usluga koje su se pružale od strane privatnog sektora, 

• došlo je do zapuštanja infrastrukture i sporijeg ulaganja u njezinu 

modernizaciju, što je u konačnici dovelo u pitanje i sigurnost kod obavljanja 

pojedinih javnih službi, 24 

• uslijed smanjenja zaposlenih, došlo je do pojačanog radnog opterećenja 

zaposlenih, što je u nekim djelatnostima dodatno povećalo razinu 

nesigurnosti u obavljanju pojedinih javnih službi. 25 

Sa sadašnje distance očito je da privatizacija nije riješila probleme u javnom 

sektoru, nego im je dala novu dimenziju, i otvorila posve nova pitanja o budućoj 

ulozi uprave vezanoj za usluge koje se pružaju u režimu javne službe. 

3. Prinuda u upravi 

3. 1. Povećanje prinude u upravi 

Pored ovih pitanja, koja su prvenstveno regulatorne prirode, država se susreće 

i s problemom (ne)sigurnosti, koji nužno reaktualizira i problem prinude u upravi. 

Ovo je pitanje uvijek bilo u središtu pozornosti, jer je prinuda jedan od instrumenata 

putem kojeg uprava osigurava obavljanje javnih poslova. Analizirajući njezinu 

ulogu u radu uprave, Pusić navodi kako je jedna od magistralnih tendencija, koje 

determiniraju razvoj suvremene uprave, upravo tendencija prema ograničenju 

prinude u upravi. Ipak, ova se tendencija, smatra Pusić, razlikovala od svih drugih 

magistralnih tendencija po tome, što je jedina imala reverzibilni karakter. 26 On 

navodi kako bi države, natjerane ekološkim i drugim nužnostima, mogle osjetiti 

potrebu za tzv. kontrafaktičkom regulacijom, dakle onom koja ide protiv prirodnog 

tijeka neposrednog interesa ljudi. Takva bi situacija dovela do pojačane prinude u 

upravi, kojoj bi zadatak bio da takvu kontrafaktičku reakciju provede. 27 

24 

Primjerice u željezničkom prometu, gdje je u Velikoj Britaniji došlo do smanjivanja brzina odvijanja 

prometa, jer su pruge, zbog nedovoljnog ulaganja, postale nesigurnije, pa vlakovi moraju sporije voziti. 

Usp. Martin, B.: British Rail privatisation: What went wrong, http://www.publicworld.org/docs/britrail. 

pdf, 2002. 

25 

Opet se za primjer može uzeti željeznica, gdje su vlakovođe i ostalo prometno osoblje dodatno 

radno opterećeni, a uz to i obično manje plaćeni, što je izazivalo dodatnu nesigurnost u svakodnevnom 

odvijanju željezničkog prometa. Usp. isto. 

26 

Kao čimbenike koji dovode do ograničenja prinude u upravi Pusić navodi rast tehničke razine 

upravnih službi. Upravo tehnizacija uprave rezultira uvođenjem sve većeg broja stručnih postupaka u 

radu upravnih organizacija, kod kojih je temeljno mjerilo postupanje lex artis, a ne zakon sile. Sljedeći 

čimbenik koji utječe na opadanje prinude u upravi je razvoj civiliziranosti, opće kulturne razine članova 

zajednice i rast razine potreba. Pusić navodi kako usporedo s opadanjem važnosti prinude u djelovanju 

upravnih organizacija, smanjuje se čimbenik prinude u odnosima unutar uprave. O tome više u Pusić, E.: 

Nauka o upravi, Školska knjiga, Zagreb, 2002., str. 98. – 106. 

27 

Vrijeme je pokazalo da su se ove tvrdnje E. Pusića na kraju pokazale točnima, jer su promijenjene 

okolnosti u društvu, a posebno događanja vezana uz 11. rujna 2001. godine dovela do porasta prinude, 

kojom se željelo smanjiti opću razinu nesigurnosti u društvu. 

31



Suvremeno društvo se suočava upravo s takvim izazovima, koji traže potpuno 

nove odgovore na njih. Pojavljuju se novi oblici ugroze države, a s njima i potreba 

da politička vlast putem uprave, kao instrumenta za provođenje njezinih odluka, 

osigura odgovarajuću zaštitu. Upravo zbog toga, magistralna tendencija prema 

ograničenju prinude u upravi pokazuje i svoj reverzibilni karakter, jer predstavlja 

odgovor država na nove ugroze. 28 Državna uprava, kao instrument za provedbu 

političkih odluka, razvija nove, posebne oblike prisile, putem kojih nastoji 

odgovoriti izazovima koje pred nju postavljaju novi oblici političkog terorizma. 

Novi oblici prisile, postaju također visokosofisticirani, jer i same terorističke 

organizacije koriste sve prednosti koje im donosi suvremena tehnologija i 

globalizacijski procesi. 29 

Naravno, ovo otvara jedno važno pitanje. Kako spojiti nastojanje država da 

podignu razinu javne sigurnosti i suprostave se raznim ugrozama koji donosi 

turbulentni trenutak u kojem se nalazi suvremeno društvo sa potrebom da se zaštite 

temeljna ljudska prava, koja povećanjem prisile, dolaze u pitanje. Ova se dvojba 

najviše može uočiti u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su bile izložene 

divljačkom terorističkom činu 11. 09. 2001., a koji je ukazao na realnu opasnost od 

globalnog terorizma, i ujedno u značajnoj mjeri traumatizirao američko društvo. 

Kako su SAD država s dugom tradicijom razvoja i jačanja ljudskih prava i sloboda, 

nesumnjivo je da je potreba za kolektivnom sigurnošću u određenoj mjeri bacila 

tu tradiciju u drugi plan. Takvo ponašanje često može voditi u drugu krajnost, a to 

je slabo ograničena i arbitrarna primjena prisile u radu uprave. Upravo se u teoriji 

ukazuje kako je je pitanje balansa između sigurnosti i slobode vrlo osjetljivo. 

Čak se navodi kako se isto pitanje uspoređuje sa kvadraturom kruga, pa se može 

reći kako se niti jedno niti drugo ne može ostvariti u dovoljnoj mjeri da bi svi bili 

zadovoljni. Ukoliko se države odluče za više slobode bez sigurnosti, na koncu im 

može ostati i jako malo od slobode, pa se postavlja opravdano pitanje: može li se 

istovremeno biti i slobodan i siguran 30 

28 

Suvremeni globalizacijski procesi doveli su do sprege između terorizma i organiziranog kriminala, 

koji predstavlja novi izazov za suvremene države. Olakšano je ispreplitanje terorističkih grupacija i 

organiziranih kriminalnih aktivnosti zahvaljujući sredstvima prikupljenim od lažnih tvrtki, krijumčarenja 

droge, prijevara s kreditnim karticama, iznude, pranja novca itd. Može se reći kako je u suvremenim 

uvjetima globalni terorizam izborio visoko mjesto na listi prioriteta nacionalne sigurnosti, a države i 

međunarodne asocijacije su postale svjesne opasnosti kojima je suvremeno društvo izloženo djelovanjem 

organiziranih kriminalnih skupina na području terorističkih i s njima povezanih aktivnosti. O tome više 

i Šegvić, S.: Antiterorizam u kontekstu borbe protiv organiziranog kriminala, Zbornik radova Pravnog 

fakulteta u Splitu, god. 46, br. 4., 2009., str. 672. – 673. 

29 

Ovdje valja istaknuti kako suvremene terorističke organizacije maksimalno koriste elektronička 

sredstva komunikacije za koordiniranje i organizaciju terorističkih aktivnosti, a ujedno koriste i druge 

pogodnosti, poput olakšanog toka novca, ljudi i roba, koje im olakšavaju logističke i druge aktivnosti u 

pripremi terorističkih akata. O tome više u Sageman, M.: Undestanding Terror Networks, University of 

Pennsylvania Press, Philadelphia, 2004. 

30 

Šegvić navodi kako su se s problemom odnosa između sigurnosti i slobode bavili mnogi teoretičari, 

među kojima posebno mjesto zauzimaju Montesquieu i Locke. Locke je, proučavajući problem odnosa 

slobode i suodgovornosti, naglašavao važnost sigurnosti pri uspostavi i jamčenju slobode. Locke je 

konstatirao, da iako čovjeku priroda sama daje pravo na slobodu, njeno ostvarenje je vrlo nesigurno i 

krhko jer je čovjek izvrgnut stalnim opasnostima. Zbog toga čovjek pristaje da se odrekne dijela apsolutne 

slobode, kako bi s drugim članovima zajednice zaključio društveni ugovor, kojim se jamči zajedničko 

32



3. 2. Mogućnost ograničavanja prinude u upravi 

Ipak, iskustvo SAD pokazuje kako kako izvršna vlast, sa upravom kao njezinim 

provedbenim instrumentom i te kako može biti ograničena, od strane drugih grana 

vlasti, posebno sudbene, u neograničenoj i arbitrarnoj provedbi prisile u svom 

radu. Tako je Vrhovni sud SAD-a, donio odluku po kojoj nitko ne smije biti 

zadržan u pritvoru bez sudskog naloga, te posebno naglasio kako ovaj prinicip 

pravne države važi i za vrijeme terora, kako za građane SAD-a tako i za svakog 

tko se nalazi u američkom zatočeništvu. 31 

Valja napomenuti kako je ova odluka Vrhovnog suda došla nakon događanja 

koja su uslijedila neposredno iza napada na SAD 11. rujna. Stoga bi bilo nužno 

analizirati kontekst u kojem se ovaj problem odnosa slobode i sigurnosti pojavio. 

Već 14. rujna američki Kongres donosi Joint Resolution Authorizing the Use 

of Military Force Against Terrorist. Tim se aktom ovlašćuje predsjednik SAD-a, 

da poduzme sve potrebne mjere za obranu SAD od terorističkih napada. Ove su 

mjere bile usmjerene na zaštitu stanovništva i imovine od potencijalnih napada 

u zemlji i inozemstvu. Predsjednik je dobio ovlasti da izvršnim naredbama 32 

regulira sva bitna pitanja koja su u nadležnosti Kongresa, te mogućnost da koristi 

oružana i druga sredstva prisile protiv onih koji planiraju, odobravaju, pripremaju 

ili pak pomažu terorističke aktivnosti skupine koja je izvršila napad na SAD. 33 

Nadalje predsjednik je dobio ovlasti da može poduzimati mjere i akcije prema 

organizacijama, državama i pojedincima koji bi podržavali ili pak davali utočište 

organizacijiama ili pojedincima koji su izvršili napad na SAD. Također je ovlašten 

poduzeti sve preventivne radnje kojima bi se u budućnosti onemogućilo djelovanje 

osiguranje života, slobode i vlasništva svim članovima. Šegvić zaključuje kako za Lockea pitanje 

sigurnosti predstavlja prvi uvjet slobode. Šegvić nadalje ukazuje kako je i Montesquieu razmišljao na 

sličan način, što se može zaključiti na temelju njegove definicije političke slobode, gdje navodi kako 

politička sloboda može opstati isključivo u uvjetima sigurnosti, odnosno da je ista ovisna o vladajućoj 

sigurnosnoj paradigmi. Svaka ugroza, bez obzira odakle dolazila, znači ugrožavanje slobode u istom 

obujmu kao i sigurnosti. Šegvić na kraju zaključuje kako suvremeni neoliberalizam odriče bilo kakvu 

povezanost između slobode i sigurnosti, te ih promatra i tretira posve odvojeno, što pak stvara više štete 

nego koristi. Usp. Šegvić, S.: Antiterorizam – između sigurnosti i demokracije, Zbornik radova Pravnog 

fakulteta u Splitu, god. 44., br. 1., 2007., str. 77. – 86. 

31 

Šegvić naglašava kako je ovakvom odlukom većine sudaca Vrhovnog suda SAD-a iznenađujuće 

jasno sačuvani temeljni principi pravne države u SAD-u. Vrhovni sud je tako osporio Bushovoj Vladi pravo 

da u borbi protiv terorizma može postupati po svom nahođenju, lišavati slobode, pritvarati i internirati, 

iako je potvrdio ovlasti koje su predsjedniku dodijeljene poslije 11. 09. 2001. Šegvić naglašava kako je 

odlukama u predmetima Rasul v. Bush i Hamdi v. Rumsfeld Vrhovni sud izvršnoj vlasti utvrdio granicu, 

u postupanju prema uhićenim stranim osumnjičenim teroristima, do koje se može ići, a da se ne ugroze 

njihova temeljna prava, kao i principi pravne države, pri čemu je jedno od temeljnih jamstava pravo 

svakog, da pred legalnim, neovisnim i nepristranim sudom osporava zakonitost lišavanja slobode. O tome 

više u Šegvić, S.: Sudska kontrola egzekutive u stanju nužde u SAD – slučaj zatočenika u Guantanamu, 

Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 43, br. 1., 2006., str. 43. – 45., i dalje. 

32 

Koje bi po svom pravnom značenju u stvari bile uredbe sa zakonskom snagom. 

33 

O tome vidi pobliže u Matthews, M. K.: Restoring the Imperial Presidency: An Examination 

of President Bush’s New Emergency Powers, Hamline Journal of Public Law & Policy, br. 1, proljeće 

,2002. 

33



pojedinaca ili organizacija koje bi se mogle baviti međunarodnim terorizmom. 34 

Sljedeći dokument koji Kongres donosi je tzv. Patriot Act. 35 Navedenim se 

zakonom daju ovlasti Predsjedniku SAD i američkoj saveznoj administraciji 

da mogu poduzeti mjere u zemlji, kako bi se spriječilo i osujetilo terorističke 

aktivnosti. Međutim, donošenje Patriot Acta za posljedicu je imalo ograničavanje 

niza ljudskih prava i sloboda. Sudski istražitelji i sigurnosne službe dobili su 

izuzetno velike ovlasti kao što su premetačina stanova i poslovnih prostora bez 

najave, bez nazočnosti vlasnika, kao i bez prethodnog sudskog naloga, kao i 

pravo prisluškivanja telefonskih razgovora, te presretanja elektroničke pošte. 

Obavještajne službe mogu pak među sobom razmjenjivati informacije, čime je 

primjerice CIA dobila mogućnost da raspolaže informacijama s prostora SAD-a, 

što do sada nije mogla. Suspendirane su i slobode vezane uz raspolaganje 

sredstvima koja se nalaze na računima banaka, a imigranti i nedržavljani mogu 

biti pritvoreni bez naloga i optužnice sedam dana, a oni koji krše imigracijske 

propise mogu biti deportirani iz SAD u zemlje iz kojih dolaze. Ukoliko ih ove 

ne žele primiti, imigranti mogu biti zatvoreni neograničeno. Zakonom se također 

određuju vojni sudovi za suđenje pripadnicima terorističkih organizacija koje su 

bile povezane s napadom od 11. rujna. 36 

Na temelju ovih ovlasti, George Bush je donio više uredbi i odluka, od kojih su 

neke dovele do daljnje suspenzije ljudskih prava. Primjerice uredba o blokiranju 

imovine i zabrani transakcija s osobama koje pripadaju terorističkim organizacijama 

ili podržavaju terorističke organizacije. Zatim naredba o pritvaranju, tretmanu i 

suđenju strancima koji su osumnjičeni za pripadanje međunarodnim terorističkim 

skupinama, kojom se utvrđuje nadležnost vojnih tijela (Ministarstva obrane i 

vojnih sudova). Njihova je nova nadležnost procesuiranje stranaca, pripadnika 

različitih terorističkih mreža, uhvaćenih u borbi protiv međunarodnog terorizma, 

pri čemu ovlasti vezane uz ustroj i nadzor tijela zaduženih za progon i procesuiranje 

preuzima ministar obrane. Temeljni zadatak vojnih sudova bio je provoditi hitne 

i tajne postupke, bez mogućnosti žalbe, neovisno o tome što su optužene osobe 

strani državljani, koji su uhićeni izvan SAD-a. Ovakav je postupak pravdan 

okolnošću kako se radi o opasnim organizacijama i pojedincima, gdje bi vođenje 

postupka od strane civilnih sudova moglo ugroziti njihovu sigurnost. Nadalje, 

što se tiče nadležnosti vojnih sudova i njihova odnosa s drugim pravosudnim 

tijelima, u predsjedničkoj naredbi utvrđeno je da osobe na koje se ona odnosi ne 

mogu tražiti pravnu zaštitu kao ni pravne lijekove od strane drugih tijela iz sustava 

pravosuđa, kako domaćeg, tako i međunarodnog. 

Smatra se da je Naredba koju je donio predsjednik Bush poprilično dvojbena 

iz više razloga. Tako se smatra da je navedenom odredbom dijelom ugrožena 

34 

Usp. Waxman, M. C.: Administrative Detention of Terrorist: Why Detain, and Detain Whom, Journal 

of National Security and Law, Vol 3., No 1., 2009., str. 1. – 35. 

35 

Puni naziv akta je Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terorrism Act 

of 2001. 

36 

Usp. Waxmann, M. C., nav. djelo. 

34



vladavina prava zbog širokih ovlasti koje su dane vojnim sudovima. Osim toga, 

težina sredstava prisile koja su dana navedenim tijelima kao i represivnom aparatu, 

a koja uključuju tajna uhićenja, tajne optužnice, tajne postupke i tajne presude, ne 

priliči zemlji koja predstavlja jednog od predvodnika u borbi za ljudska prava u 

svijetu. Nadalje, navedene mjere dovode u pitanje pravo na pošteno suđenje zbog 

ugrožavanja temeljnih postulata na kojima bi se trebao temeljiti svaki kazneni 

postupak, a to su: presumpcija nevinosti, slobodan izbor branitelja, mogućnost 

žalbe na pritvor i mogućnost ulaganja žalbe na presudu. 

Pri donošenju akata, predsjednik Bush je smatrao kako su navedene ovlasti 

nužne, te posve opravdane, jer su potrebne kako bi se osigurala samoobrana 

države, kao nužan postulat njezine sigurnosti i stabilnosti. Temeljno pitanje 

koje se ovdje pojavilo jest duljina i trajanje mjera koje su po svojoj prirodi 

ekstremne, i kojima se krizno stanje cementira i promovira u normalno. Upravo 

se zbog toga pojavilo strahovanje da su ekstremne mjere, poduzete u ekstremnim 

vremenima, a čije trajanje nije ograničeno, takve prirode da na duži rok mogu 

dijelom ugroziti demokratske političke procese i slobode u SAD. Očito je da u 

takvim uvjetima odgovornost za zaštitu demokratskih vrijednosti i postignuća, 

nisu samo odgovorne zakonodavna i izvršna vlast, sa upravom kao instrumentom 

za provedbu političkih odluka, nego i sudbena vlast. Dapače, upravo ekspanzija 

ovlasti s kojima raspolaže izvršna vlast, uz jačanje represivnog instrumentarija 

javne uprave, baca posve novo svjetlo na sudbenu vlast, koja bi trebala osigurati 

poštivanje načela zakonitosti i u vremenima kada su na snazi mjere koje imaju 

ekstreman karakter. 

Poseban se problem glede zaštite ljudskih prava pojavio u slučaju vojne baze 

Guantanamo na Kubi, gdje su dovedene i zadržane osobe za koje se sumnjalo 

da pripadaju terorističkim organizacijama odgovornima za napade u SAD, ili su 

pak njihovi pomagači. Kako baza Guantanamo ima poseban pravni položaj, jer 

predstavlja eksteritorijalno područje na kojem američki civilni sudovi nemaju 

jurisdikciju, nego je područje u nadležnosti vojnih institucija, držalo se kako je 

to najbolje mjesto za zadržavanje osumnjičenih osoba. Guantanamo je i ranije, 

sa svojim eksteritorijalnim statusom korišten kao izbjeglički logor, kako bi se 

izbjegla jurisdikcija američkih sudova, koji su odbijali provjeriti pravni status 

zatočenih osoba, i proglašavali navedeno pitanje političkim, a ne pravnim. Nakon 

dugotrajne sudske borbe, u slučajevima zatvorenika zatočenih u bazi Guantanamo, 

rodbina i odvjetnici su podnijeli tužbu Vrhovnom sudu SAD, tražeći od njega da 

utvrdi imaju li zatočeni pravo pristupa sudovima u SAD, neovisno o tome što nisu 

državljani SAD, što su lišeni slobode i što su lišeni na području s eksteritorijalnim 

statusom. 37 Najvažniji je slučaj Rasul vs. Bush. 38 Vrhovni je sud većinom glasova 

zauzeo stajalište da stranci lišeni slobode od strane američkih sigurnosnih tijela 

37 

O tome više u Roth, K.: After Guantanamo: The Case Against Preventive Detention, Foreign 

Affairs, May/Yune, 2008. 

38 

U ovom se slučaju trebalo utvrditi da li sudovi imaju nadležnost provjeravati zakonitost lišavanja 

slobode od strane egzekutive osoba koje nisu državljani SAD, i koji su zatočeni na teritoriju nad kojim 

SAD nema izvorni suverenitet, ali ima ekskluzivnu jurisdikciju. 

35



imaju pravo pristupa američkim sudovima. Pri tom su pošli od shvaćanja kako je 

takva sudska provjera lišavanja slobode ukorijenjena u anglo-američkoj pravnoj 

tradiciji, još od Magne Charte Libertatum. Valja napomenuti kako se ova odluka 

odnosi kako na strance, tako i na državljane SAD-a. Isto tako, odnosi se na one 

osobe čije države nisu bile u ratu s SAD, jer za one čije su države u ratu s SAD 

važe drugi propisi. Radi se o osobama koje negiraju da su ikad sudjelovali u zavjeri 

i agresiji na SAD, nikada nisu bili privedeni na sud i optuženi za neko kazneno 

djelo, te su na teritoriju na kojem SAD imaju posebnu jurisdikciju i nadzor. 39 

Time je jasno i nedvojbeno, sudbena vlast postavila granice izvršnoj vlasti, a 

time i sigurnosnim službama i vojsci, kao temeljnim upravnim institucijama za 

provedbu izvršnih političkih odluka. Dakle, iako je postojala tendencija prema 

jačanju prinude, posebice u upravi SAD, očito je da i ta tendencija ima ograničenja, 

a da je za ta ograničenja prinude u upravi zaslužna posebno sudbena vlast, i to ona 

koja ocjenjuje jesu li mjere koje poduzima sigurnosni i obavještajni dio upravnog 

sustava, sukladne ne samo zakonskim, nego i ustavnim propisima. 

Ovdje se jasno može vidjeti koliko je važna uloga ustavnog sudovanja općenito 

u čuvanju temeljnih sloboda, kao i u ograničavanju prinude u upravi. 40 

4. Zaključak 

Predmet ovog rada bila je uloga javne uprave u promijenjenim okolnostima. 

Ovdje su analizirane dvije dimenzije upravnog djelovanja. Prva dimenzija je 

regulatorne prirode, dok se kroz drugu odražava monopol fizičke prisile, kojim 

uprava raspolaže, kako bi mogla provoditi odluke političke vlasti. Analizirajući 

prvu dimenziju može se zaključiti da očito ulazimo u vremena kada će trebati na 

nacionalnoj razini ponovo izgraditi snažne regulatorne mehanizme, koji će osigurati 

stabilno obavljanje niza javnih službi, te normalno i uravnoteženo funkcioniranje 

tržišta robe, kapitala i rada i novca, bez lomova i zlouporaba kojima se moglo 

svjedočiti u bliskoj prošlosti. Pored nacionalne regulacije, nužno je poraditi i 

na međunarodnoj, pa čak i globalnoj regulaciji, jer je sveprisutna globalizacija 

dramatično promijenila funkcioniranje ljudske civilizacije, pokazujući da ni jedna 

zemlja danas nije izolirani otok, i da lomovi koji se događaju u jednoj zemlji 

pogađaju itekako i druge zemlje. Upravo razmjeri globalne gospodarske krize, 

pa i one koja je pogodila zemlje EU pokazuju da se problemi koji se pojavljuju u 

jednoj zemlji, poput domino efekta šire i na druge zemlje, pa i na druge svjetske 

regije, izazivajući globalnu nestabilnost, koja prijeti potencijalnim urušavanjem 

svijeta kakvog danas poznajemo. Upravo se sada jasno može vidjeti koliko 

39 

Usp. Waxman, M. C.: Detention as Targeting: Standards of Certainity and Detention of Suspected 

Terrorists, Columbia Law Review, Vol. 108, 2008., str. 1365. – 1430. 

40 

Pored fizičke prisile, postoje i drugi, psihički oblici prisile, koji nastaju kao rezultat razvoja novih 

sofisticiranih tehnologija. O tome je više pisao i jedan od vodećih politiologa današnjice Giovanni Sartori. 

On zastupa tezu da se pojavljuju novi oblici demonstracije moći, poput „Video Power-a“ (video nadzora 

kroz sofisticirane sigurnosne sustave. Usp. Sartori, G.: Video Power, Government and Opposition, Vol. 

24, br. 1, 1989., str. 39. – 53. 

36



izostanak snažnih regulatornih mehanizama, koji će kontrolirati i nadzirati pravila 

igre, nedostaje kao sidro u ovoj gospodarskoj oluji. Za očekivati je stoga da će 

se sve donedavno prisutni zahtjev za deregulacijom i liberalizacijom napustiti u 

korist teženje za novom regulacijom, koja bi trebala osigurati stabilne temelje za 

razvoj društva u cjelini. 

Druga se dimenzija očituje u porastu prinude u upravi. Temeljno pitanje koje 

je ovdje postavljeno jest koje su granice prinude u upravi, i tko bi ih uopće mogao 

postaviti. Kako je monopol fizičke prisile snažno obilježje za provedbu političke 

vlasti u svakoj državi, očito je da jačanje intenziteta njegove primjene ukazuje 

na poremećaj društvene stabilnost, te pojačan osjećaj nesigurnosti u društvu. 

Dakle, korištenjem sigurnosnog i obavještajnog dijela upravnog sustava nastoji se 

povratiti društvena stabilnost i sigurnost. Međutim, nuspojava takvog pojačanog 

korištenja prisile dovodi u konačnici do ugrožavanja temeljnih prava i sloboda, i 

završava generiranjem nove nesigurnosti. Postavlja se pitanje može li se ograničiti 

jačanje prinude u upravi 

Iskustvo iz SAD-a pokazuje da postoji mogućnost ograničavanja prinude u 

upravi, i da je tu mogućnost na sebe preuzela sudbena vlast, štiteći na taj način 

temeljna prava i slobode u društvu. Upravo se Vrhovni sud SAD-a pokazao kao 

jamac temeljnih prava i sloboda u američkom društvu, te preuzeo na sebe ulogu 

jamca ustava i kontrolora izvršne vlasti kao i sa njom povezanog represivnog 

dijela upravnog sustava. Moglo bi se, na temelju iskustva SAD, očekivati da bi 

i u drugim demokratskim zemljama bilo nužno da ulogu presudnog kontrolora 

uprave i izvršne vlasti preuzmu na sebe ustavnosudske institucije, koje bi time 

postale jamac i čuvar generacijama građenih temeljnih prava i sloboda. 

A contemporary Public Administration in changed 

circumstances 

The subject of this paper is the analysis of changes occurring in contemporary public 

administration. Two dimensions of administrative activity were analysed: regulatory and 

confidentiality. In the regulatory dimension, an attempt has been made to demonstrate the role 

administration has today, pointing to the ways of thinking and the stereotypes which have dominated 

in scientific and professional circles concerning the government’s role in modern countries. The 

implemented reforms and their consequences were analysed and new solutions have been suggested. 

In the dimension of confidentiality, in particular, the example of the USA has been analysed and 

the possibility of limiting the growth of compulsion in administration which was caused by terrorist 

attacks on the USA. An attempt has been made to determine which institutions could set the 

boundaries related to the growth in compulsion in administration. 

Key words: public administration, regulatory dimension of administration, 

compulsion in administration, limiting compulsion 

37

Prof. dr.sc. Marinko Đ.Učur: KONVENCIJA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA BR. 185.... 


Prof. dr.sc. Marinko Đ.Učur, 

Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci 

KONVENCIJA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA 

BR. 185. O IDENTIFIKACIJSKIM ISPRAVAMA POMORACA 

(2003.) 

UDK: 347.793:347.181 


Primljeno: 15.11.2011. 

Dana 19. lipnja 2003. godine u Ženevi je usvojena Konvencija o identifikacijskim ispravama 

pomoraca, kojom se mijenja Konvencija istog naziva br. 108 iz 1958. godine. Hrvatski sabor je donio 

Zakon o ratifikaciji Konvencije br. 185 iz 2003. godine , a prethodno nije ratificirana Konvencija iz 

1958. godine. Time se Republika Hrvatska uključuje u sustav na globalnoj razini o većoj sigurnosti 

pomoraca u međunarodnoj pomorskoj plovidbi, ali i veću sigurnost putnika, posade i brodova, 

država i pojedinaca. Sadržaj Konvencije raspoređen je u 18 članaka i tri Dodatka (I., II. I III.). 

Treći Dodatak ima dva dijela: Obvezujući zahtjevi i Preporučeni postupci i procedure. Stvara brojne 

pravne i druge obveze različitim subjektima. Konvencija je, inaće na snazi od 9. veljače 2005., a do 

sada ju je ratificiralo 18 država. Slijedi donošenje provedbenih propisa uz nadogradnju informatičkog 

sustava za izdavanje biometrijskih pomorskih knjižica (informatička baza podataka koja garantira 

prvatnost pomoraca), ali i uvođenje stalnog informacijskog centra („točke“) u državi. 

Ključne riječi: Konvencija, pomorac, identifikacijska isprava, propisi, 

ratifikacija. 

1. UVOD 

Hrvatski sabor donio je Zakon o potvrđivanju Konvencije kojom se mijenja 

Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca iz 1958. godine. Riječ je o 

Konvenciji Međunarodne organizacije rada (dalje: MOR-a ili ILO, ili OIT) koja je 

usvojena u Ženevi 19. lipnja 2003. godine na 91. Konferenciji (sjednici), a njome 

se mijenja Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca br. 108 (1958.). 

Republika Hrvatska nije ratificirala Konvenciju 108 (1958.). Sada to ispravlja 

i uključuje se u internacionalni sustav identifakacije pomoraca. Radi se i o 

obveznom sustavu na globalnoj razini koji će donijeti koristi, pomorcima koji su 

ukrcani ili žele biti ukrcani u međunarodnoj pomorskoj plovidbi na plovne objekte, 

bez obzira čiju zastava viju, ali koji će značiti veću sigurnost putnika, posade i 

brodova, osiguranje odnose u nacionalnim interesima država i pojedinaca. 

Konvencija br. 185 (2003.) ima ovaj sadržaj: preambulu, područje primjene, 

izdavanje identifikacijskih isprava pomoraca, sadržaj i oblik (identifikacijske 

isprave), nacionalna elektronička baza podataka, kontrola kvalitete i prosudbe, 

olakšice za kratak boravak na kopnu, te tranzit i prekrcaj pomoraca, trajno 

39



posjedovanje i oduzimanje, izmjene i dopune Dodataka, prijelazne i završne 

odredbe (sve raspoređeno u odredbama 18 članaka). Konvencija br. 185 (2003.) ima 

Dodatak I. „Model identifikacijske isprave pomoraca i Dodatak II. „Elektronička 

baza podataka“, te Dodatak III. „Zahtjevi i preporučeni postupci i prakse vezano 

za izdavanje identifikacijskih isprava pomoraca“ (Dio A „Obvezujući zahtjevi“ i 

dio B „Preporučeni postupci i procedure). 1 

Ustavna osnova za donošenje Zakona o potvrđivanju Konvencije kojom se 

mijenja Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca iz 1958. godine 

(u nastavku: Zakon, Konvencija 1958.) je u članku 139. st.1 Ustava Republike 

Hrvatske. 2 

Sustav identifikacijskih isprava pomoraca, po Konvenciji br. 185 (2003.) 

temelji se na biometrijskoj identifikaciji pomoraca „koji imaju odovarajuće 

pomorske knjižice izdane sukladno zahtjevima Konvencije“. To jesu strože mjere 

sigurnosne zaštite, ali pomorcima omogućavaju određena prava i „olakšava 

njihovo putovanje u druge države u svrhu ukrcaja na brod, prekrcaja na drugi brod 

i repatrijacije, kao i njihov iskrcaj na obalu i kratkotrajan boravak u granicama 

grada u kojem je smještena luka pristajanja“ (shore leave). 3 

Kada Konvencija br. 185 (2003.) uđe u pravni sustav Republike Hrvatske 

stvorit će se pravne obveze njezine provedbe, a to će imati za posljedicu „izmjenu 

nekih postupaka i podzakonskih propisa“. To je, prvenstveno posao nadležnog 

ministarstva mora i ministarstva unutarnjih poslova „u vezi s načinom i postupkom 

za uzimanje, pohranu i čuvanje i korištenje potrebnih biometrijskih podataka“ 

i donošenje izmjena i /ili dopuna odgovarajućih (provedbenih) podzakonskih 

akata. 4 

Na cjelokupni sadržaj Konvencije „ne stavljaju se nikakve rezerve“. Novi 

je postupak u „nadogradnji informatičkog sustava za izdavanje biometrijskih 

pomorskih knjižica“ očekuju se i veći prihodi od izdavanja biometrijskih 

pomorskih knjižica što prvenstveno predstavlja trošak pomoraca. 

2. VIZA KONVENCIJE I PODRUČJE PRIMJENE 

Trajna je prijetnja nacionalnoj sigurnosti država i pojedinaca (putnika i posade), 

ali i sigurnosti brodova, što ugrožava dostojne uvjete rada. U globalizaciji brodske 

industrije pomorci trebaju posebnu zaštitu, kako prilikom ulaska na državno 

1 

Prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije kojom se mijenja Konvecija o identifikacijskim 

ispravama pomoraca iz 1958. godine s konačnim prijedlogom Zakona , Zagreb, 26. svibnja 2011. Vlada 

Republike Hrvatske. 

2 

Ustav Republike Hrvatske, NN 56/90; 135/97; 8/98- proč. tekst, 113/00; 824/00-proč.tekst; 

28/01;41/01 proč. tekst, 55/01 ispravak, 76/10 i 85/00 – pročišćeni tekst: Vlada Republike Hrvatske , 

Klasa: 342/14/11-02/01 Ur. troj 5030105-11-1, Zagreb, 26. svibnja 2011. (kao poz. bilj.br.1) 

3 

Konvencija br. 185 (2003.) je na snazi od 09. veljače 2005. godine, a ratificiralo ju je 18 država, a u 

jednoj državi se procjenjuje (isto str.1.) 

4 

Isto. Rep. Hrvaska će položiti ispravu o donošenju Zakona Uredu MOR-a te će u roku od šest 

mjeseci od „polaganja“ isprave početi obveze po ovoj Konvenciji za Republiku Hrvatsku. 

40



područje drugih država koje su ratificirale ovu Konvenciju, tako i prilikom 

kratkog boravka na kopnu ili prilikom tranzita, prekrcaja ili repatrijacije. Države 

se moraju osigurati da je svaka mjera poduzeta radi borbe protiv terorizma u 

skladu s njihovim obvezama prema međunarodnom pravu, posebno u pogledu 

međunarodnih ljudskih prava, prava izbjeglica i humanitarnog prava. 5 

U „vizi“ Konvencije piše da su članice MOR-a svjesne „da pomorci rade i žive 

na brodovima koji sudjeluju u međunarodnoj trgovini...“ 6 

Konvencija treba omogućiti izlazak pomoraca s broda na kopno i ulazak 

s kopna na brod, radi iskrcaja i ukrcaja, lakše i sigurnije nego do sada, što će 

poboljšati sigurnosnu zaštitu identifikacije pomoraca. 7 

„... Pojam „pomorac“ znači svaka osoba koja je zaposlena ili na drugi način 

angažirana u bilo kojem svojstvu sudjeluje u pomorskoj plovidbi“, a u slučaju 

sumnje, da li neka osoba smatra pomorcem „pitanje se rješava sukladno odredbama 

ove Konvencije od strane nadležnog tijela države državljanstva ili stalnog boravka 

tih osoba nakon savjetovanja sa organizacijama brodovlasnika i pomoraca“. 8 

U čl. 1. st. 3. Konvencija ima sadržaj koji je na odgovarajući način specifičan jer 

omogućava da se njezine odredbe odnose i na „komercijalni pomorski ribolov“. 9 

3. IDENTIFIKACIJSKE ISPRAVE POMORACA 

Postupak izdavanja identifikacijske isprave pomoraca započinje podnošenjem 

„odgovarajućeg zahtjeva“. Zahtjev podnosi pomorac koji je državljanin države – 

članice ove Konvencije ili stranac „kojemu je odobren stalni boravak na njenom 

državnom području“ 

Država izdaje identifikacijsku ispravu „svakom“ svom državljaninu koji je 

pomorac“ (podcrtao U.M.). Identifikacijska isprava je posebna isprava, koja daje 

javnpravno obilježje radnopravnog odnosa ili bolje reći radnog statusa pomoraca. 

To je javna isprava. Posebno se izdaje i evidentira. Ima zakonsku presumpciju 

istinitosti. 10 

U čl. 2., st. 2., Konvencija utvrđuje „osim ako ovom Konvencijom nije 

5 

Rezolucija Opće Skupštine Ujedinjenih naroda A /RES/57/219 /zaštita ljudskih prava i temeljnih 

sloboda pri suzbijanju terorizma 

6 

„Vitalni element opće dobrobiti pomoraca je pristup objektima i kratak boravak na kopnu“, što, s 

druge strane, omogućava da se postugne sigurnije brodarstvo i „čišći oceani“ – kao u poz. bilj. br. 1. str. 

4. 

7 

Međunarodna konvencija o zaštiti ljudskih života na moru iz 1974. godine, izmijenjena i dopunjena 

na Diplomatskoj konferenciji Međunarodne pomorske organizacije 12. prosinca 2002. godine 

8 

Konvencija –cit., čl. 1.- st. 1. i 2. 

9 

Isto, čl. 1. st. 3. nakon savjetovanja sa reprezentativnim organizacijama vlasnika ribarskih plovila 

i osoba koje rade na ribarskim plovilima, nadležno tijelo može primijeniti odredbe ove Konvencije na 

komercijalni pomorski ribolov“ Zanimljivo je da se ovdje kao subjekti ne navode organizacije ribara 

već (ribari) „osobe koje rade na ribarskim plovilima“. No, u svakom slučaju to bi bilo dobro i za posadu 

ribarskih pomorskih plovila. 

10 

Učur, Marinko, Provedbeni propisi o pomorcima, Sindikat pomoraca Hrvatske, Rijeka, 2008. 

41



drukčije određeno, izdavanje identifikacijskih isprava pomoraca može podlijegati 

istim uvjetima propisanim nacionalnim zakonima za izdavanje putnih isprava“ 11 . 

Ovdje se ne radi o „istom postupku“ već o „istim uvjetima“, pa se nacionalnim 

zakonodavstvom to može urediti tako da se radi o „istim“ tijelima, rokovima i 

radnjama za odnosne isprave. 

Upućuje se na upravni postupak i njegova načela, a posebno izdavanje 

identifikacijskih isprava „bez neprimjerenog kažnjavanja“ i pravo žalbe „u slučaju 

odbijanja njihovog zahtjeva“, poštivanje međunarodnih sporazuma„ koji se odnose 

na izbjeglice i osobe bez državljanstva“. 12 

Odredbe čl. 3. Konvencije propisuju sadržaj i oblik identifikacijske isprave 

pomoraca. Ta isprava „mora biti u skladu – prema svom sadržaju – modelu 

utvrđenom u Dodatku I., koji se može mijenjati, ali tako da se vodi računa „o 

potrebi davanja članicama dovoljno vremena da provedu potrebne izmjene 

njihovih nacionalnih identifikacijskih isprava pomoraca i postupaka“. (podcrtao: 

U.M.) 

Postavljeni su i ovi zahtjevi: 

1. Identifikacijska isprava „mora biti oblikovana na jednostavan način, od 

trajnog materijala, strojno čitljiva“ sve u skladu s uvjetima na moru (u 

cilju sprečavanja neovlaštenog mijenjanja i krivatorenja i jednostavnog 

otrkivanja preinaka i dr. 

2. Uporaba međunarodnih standarda 

13 

3. ne smije biti veća od „uobičajene putovnice“. 

Sadržaj, u osnovi, propisuje Konvencija. 14 Svaka država svojim propisom 

određuje vrijeme važenja isprave „a ni u kom slučaju ona ne može biti dulje od 

deset godina, uz obnovu nakon pet godina“. 

Podaci u ispravi („pojedinosti o nositelju“) ograničavaju se: ime i prezime, spol, 

datum i mjesto rođenja, državljanstvo, fizičke karakteristike koje mogu pomoći 

idnetifikaciji, digitalna ili izravna fotografija, potpis, te ostalo „ako udovoljava 

propisanim uvjetima“ (ne na štetu korisnika, bez rekonstrukcije i vidljivo na 

ispravi, dostupna i jeftina oprema za provjeru biometrije te da se može koristiti 

u lukama „i drugim mjestima uključujući i brodove“, a sustav treba „osiguravati 

rezultate koji su jednaki i pouzdani za vjerodostojnu potvrdu identiteta“. Svi 

podaci o pomorcu na ispravi moraju biti vidljivi, odnosno dopstupni pomorcu 

11 

Poslovi evidencije su poslovi državne uprave“, Učur, Marinko, cit., str. 107. i Borković, Ivo, 

Upravno pravo, Informator, Zagreb, 1995., str.137. i dr. Zakon o općim upravnom postupku, NN br. 47/09; 

Pravilnik o putnim ispravama za strance, NN br. 36/08, 28/10; Pravilnik o obrascima i evidencijama 

putnih isprava hrvatskih državljana, NN br. 9/19; Zakon o putnim ispravama hrvatskih državljana, NN 

br. 77/99 do 74/09 

12 

Zakon – Konvencija-cit., čl. 2. st. 4., 5. i 6. 

13 

Isto: čl. 3. st. 1.-4. 

14 

Isto čl. 3. st. 5. „naziv tijela koja je izdaje s podacima radi brzog kontakta s tim organom, datumom 

i mjestom izdavanja isprave i drugo“ 

42



putem uređaja „koji im omogućava pregled bilo kojih podataka“ 15 

Navedene odredbe Konvencije pojašnjene su „Dodatkom I. – Model 

identifikacijske isprave pomoraca“, a čine „obrazac i sadržaj“ isprave (karakteristike 

i što kraći sadržaj „kako bi sadržavala podatke predviđene Konvencijom“ propisuje 

se izgled, omot, dimenzije, vodene žigovre, posebna tinta, šare, gravure, mikro 

ispis i dr.). 16 

Dodatkom I. precizno se utvrđuju „podaci koji se unose na stranicu (ce) 

s podacima identifikacijske isprave pomoraca“ (ograničavaju se) i njihova 

obrazloženja, odnosno način popunjavanja (pozivanje na specifikacije ICAO 

Dukumenta 9303 Dio 3 (drugo izdanje 2002.) ili Dokumenta 9303 Dio 1 (peto 

izdanje, 2003.) Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO). 

4. NACIONALNA ELEKTRONIČKA BAZA PODATAKA 

„Svaka članica osigurava da su zapisi o svakoj identifikacijskog ispravi 

pomoraca koju je članica izdala, ukinula ili oduzela, pohranjeni u elektroničkoj 

bazi podataka. Moraju se poduzeti potrebne mjere radi osiguranja baze podataka 

od utjecaja ili neovlaštenog pristupa“. 17 

Identifikacijski sustav garantira privatnost i sadrži one podatke koji su „bitni za 

potrebe provjere... isprave ili statusa pomoraca... i zaštitu podataka“. 

Pomorac ima pravo uvida u podatke o njemu u bazi podataka kao i ispravak 

bez troškova za odnosnog pomorca“. 

Da bi se omogućila informiranost među državama i kontrola podataka (po 

potrebi) uveden je stalni informacijski centar („točka“) u državi i Uredu MORa. 

18 Posebno se naglašavaju „odgovarajuća ograničenja radi osiguranja da se 

nikakvi podaci, posebno fotografije ne razmjenjuju, ako nisu uspostavljeni 

mehanizmi kojim se osigurava pridržavanje primjenljivih standarda zaštite 

podataka i privatnosti“, da se osobni podaci „ne koriste u bilo koje druge svrhe 

osim provjere identifikacijske isprave pomoraca“. 19 

„Dodatkom II. Elektronička baza podataka“, utvrđuju se ograničenja za unos 

podataka u elektroničnu bazu... „koju članica mora voditi“. To su ovi podaci: tijelo 

nadležno za izdavanje navedeno u identifikacijskoj ispravi, puno ime pomoraca 

kako je napisano u identifikacijskoj ispravi, jednistveni broj identifikacijske 

isprave, datum isteka valjanosti ili suspendiranja ili oduzimanja identifikacijske 

15 

Isto: čl. 3. st. 6.-10. 

16 

Ova isprava je identifikacijska isprava pomoraca za potrebe Konvencije o identifikacijskim 

ispravama pomoraca (izmijenjena) iz 2003. godine MOR-a. Ova isprava je samostalna isprava i nije 

putnovnica“. Isto Dodatak I.- st. 3. 

17 

Konvencija: čl. 4. st. 1. 

18 

Isto: čl. 4 st. 2. i 5. Navedeni podaci „moraju u svako doba biti izravno dostupni imigracijskim i 

drugim nadležnim tijelima u državi članici MOR-a, elektroničkim putem ili putem informatičke točke...“ 

19 

Isto: čl. 4. st. 6. i 7. 

43



isprave, biometrijski predložak kako se pojavljuje u identifikacijskoj ispravi, 

fotografije, podaci o svim zaprimljenim upitima u svezi identifikacijske isprave 

pomoraca. 20 

Ovaj dio Konvencije može se pravilno i potpuno primijeniti samo uz ispunjenje 

uvjeta iz Dodatka I. Konvencije i ustrojem „stalne informacijske točke“ u svakoj 

državi članici. 21 5. KONTROLA KVALITETE I PROSUDBE 

U “Dodatku III. Zahtjevi i preporučeni postupci i prakse vezano za izdavanje 

identifikacijskih isprava pomoraca“, Konvencija utvrđuje „minimalne zahtjeve 

glede procesa i postupaka izdavanja identifikacijskih isprava pomoraca, uključujući 

i postupke kontrole kvalitete“. Oni predstavljaju „obvezan rezultat koji mora 

postići svaka članica u upravljanju svojim sustavom izdavanja identifikacijskih 

isprava pomoraca“. 

Radi osiguranja potrebne sigurnosti uspostavljaju se „procesi i postupci“ za 

proizvodnju i isporuku obrazaca, čuvanje, rukovanje i odgovornost za neispunjene 

i ispunjene obrasce, rješavanje zahtjeva, popunjavanje podataka te dostave 

identifikacijskih isprava pomoraca, upravljanje i održavanje baze podataka, 

kontrola kvalitete postupaka i periodične prosudbe. Ovi se „procesi i postupci“ 

mogu mijenjati „vodeći računa o potrebi da se članicama ostavi dovoljno vremena 

za provedbu potrebnih izmjena...“. 

Prosudbu o „procesima i postupcima“ obavlja svaka država –članica „najmanje 

svakih pet godina“, a izvješće o tome dostavlja glavnom direktoru Međunarodnog 

ureda rada“, a preslike se dostavljaju prestavnicima reprezentativnih organizacija 

brodovlasnika i pomoraca, odnosno članica“. Izvješća su dostupna i drugim 

državama – članicama, posebnim „propisom članica“ koje udovoljavaju uvjetima 

iz Konvencije na temelju čega će se priznavati i identifikacijske isprave pomoraca 

dotične države – članice. 22 

„Dodatkom III.“ utvrđuju se „obvezujući zahtjevi- Dio A“ i „Dio B - 

preporučeni postupci – procedure“. Država mora usvojiti minimalne zahtjeve „U 

dijelu A propisuju se obvezni rezultati koje, kao minimalne svaka članica mora 

postići i pri primjeni sustava izdavanja identifikacijskih isprava pomoraca. U 

dijelu B preporučuju se postupci i prakse za postizanje tih rezultata. Dio B su 

članice „dužne uzeti u potpunosti“ u obzir, ali nije obvezujuće“. 

U „obvezujuće zahtjeve“ spadaju: proizvodnja i dostava neispunjenih obrazaca 

identifikacijskih isprava pomoraca (IIO); čuvanje, rukovanje i odgovornost za 

neispunjene i ispunjene obrasce IIP; obrada zahtjeva suspendiranje ili oduzimanje 

IIP; žalbeni postupak, upravljanje, zaštita i održavanje baze podataka. 

20 

Isto: Dodatak II., Elektronička baza podataka dio 1. i 2. 

21 

Isto: vidi Dodatak I., čl. 3. Konvencije i čl. 4. st. 4. 

22 

Isto: čl. 5. 

44



U „preporučene postupke i procedure“ spadaju isti elementi kao u „Dijelu A“ 

prošireni i detaljnije postavljeni (jer se „preporučuju“), a odnosi se na postupak 

proizvodnje i dostave neispunjenih obrazaca IIP (proizvodni proces, zaposlenici 

koji na tome rade, specifikacije materijala) čuvanje, rukovanje i odgovornost 

za ispunjene i neispunjene obrasce IIP, unutarnja pravila tijela nadležnog za 

izdavanje IIP, obrada zahtjeva, upravljanje, zaštita i održavanje baze podataka, 

kontrola kvalitete postupaka i peridične prosudbe i dr. 23 

6. OLAKŠICE ZA KRATKI BORAVAK NA KOPNU, TE TRANZIT I 

PREKRCAJ POMORACA 

U odredbama čl. 6. st. 1. Konvencija propisuje „Svaki pomorac koji ima valjanu 

identifikacijsku ispravu pomoraca izdanu sukladno odredbama ove Konvencije od 

strane članica za koje je Konvencija na snazi bit će priznat kao pomorac u smislu 

Konvencije, osim ako postoji osnovana sumnja u vjerodostojnost identifikacijske 

isprave pomoraca“. 

U ostalim odredbama utvrđuje se provjera „bez troškova za pomorca ili 

brodovlasnika“ u najkraćem mogućem roku, ako je dolazak broda najavljen, a 

ako nema zapreka dozvoljava se („dopušta“) ulazak na svoje državno područje 

pomorcu koji je nositelj valjane identifikacijske isprave... kada je ulazak zatražen 

radi kratkog boravka na kopnu za vrijeme boravka broda u luci“. 

Zapreke su propisane: za brod, za pomorca „dozvola za izlazak na kopno iz 

razloga javnog zdravlja, javne sigurnosti, javnog reda ili nacionalne sigurnosti“. 

„U svrhu kratkog izlaska na kopno od pomoraca se neće zahtijevati posjedovanje 

vize“, a one države koje taj zahtjev ne mogu ispuniti...“osiguravaju“ da se „u 

bitnome ispuni taj zahtjev“. 

Posebno je uređen „olakšani“ tranzit i prekrcaj u „najkraćem mogućem roku“, 

ali uz identifikacijsku ispravu treba imati i putovnicu. 24 

Konvencija daje ovlast državama da to pravo ograniče radi „javnog zdravlja, 

javne sigurnosti, javnog reda ili nacionalne sigurnosti“, a i pravo da zatraže „prije 

odobrenja ulaska na svoje državno područje... dokaze u obliku pisanih isprava ...“, 

kao i da ograniči „ostanak pomoraca na razdoblje koje smatra razumnim za svrhu 

koja je u pitanju.“ 25 

23 

„Dodatak III.“ uz Konvenciju, utvrđuje „zahtjeve i prepurečene postupke i prakse vezane za 

izdavanje identifikacijskih isprava“ u dva dijela: Dio A ima točke 1-5., a DIO B točke od 1 do 5 sa osam 

podtočaka. „Dodatak III.“ se primjenjuje uz članak 5 Konvencije 

24 

Isto: čl. 6. st. 7. „ u svrhu ukrcaja na svoj brod ili prekrcaja na drugi brod“, „prolaska u tranzitu radi 

ukrcaja na svoj brod u drugoj zemlji ili radi repatrijacije ili u bilo koju drugu svrhu odabranu od strane 

tijela, odnosno članice“ 

25 

Isto: čl. 6.. st. 8. i 9. 

45



7. TRAJNO POSJEDOVANJE I ODUZIMANJE 

Identifikacijska isprava je u posjedu pomoraca „u svako doba, osim kada je na 

čuvanju kod zapovjednika odnosnog broda, uz pisani pristanak pomorca“. 

Može biti oduzeta „od strane države koja ju je izdala ako se utvdi da pomoraca 

više ne udovoljava uvjetima za njezino izdavanje sukladno ovoj Konvenciji“. 

Postupak propisuje država (postupak za suspendiranje ili oduzimanje 

identifikacijskih isprava pomoraca). To je upravni postupak. Mora se osigurati 

drugostupanjsko odlučivanje. U tom postupku sudjeluju „ savjetovanjem“ 

reprezentativne organizacije brodovlasnika i pomoraca „i oni se uključuju u 

postpak po žalbi“ 26 To će morati preciznije utvrditi u nacionalnim propisima uz 

uvaženje upravnog postupka. 27 8. ZAKLJUČAK 

8.1. Republika Hrvatska ima uređene odnose o identifikacijskim ispravama 

pomoraca, iako nije bila ratificirala Konvenciju o identifikacijskim ispravama 

pomoraca iz 1958. godine (br. 108.). 28 Provedba propisa po ovoj Konvenciji u 

djelokrugu je središnjih tijela državne uprave nadležnih za poslove pomorstva 

i za unutarnje poslove. 29 Sada će u pravni sustav države „uči“ i ova Konvencija, 

što bi trebalo otkloniti probleme hrvatskih pomoraca u pojedinim državama i 

olakšati njihovo putovanje u druge države u svrhu ukrcaja na brod, prekrcaja na 

drugi brod ili u slučaju repatrijacije, kao i njihov iskrcaj na obalu i kratkotrajni 

boravak u granicama grada u kojem je smještena luka pristajanja. Konvencija još 

nije na snazi, a njezino stupanje na snagu objavit će se prema Zakonu o sklapanju 

i izvršavanju međunarodnih ugovora. 

8.2. Preostaje dosta posla u realizaciji odredbi ove Konvencije. Zahtijevaju se 

„procesi i postupci“ u izdavanju identifikacijskih isprava pomoraca: proizvodnja 

i isporuka obrazaca, čuvanje, rukovanje, odgovornost, rješavanje zahtjeva za 

izdavanje, upravljanje i održavanje baze podataka, kontrola kvalitete postupka, 

prosudbe upravljanja sustavom i permanentna veza u postupcima brodara, udruge 

pomoraca MOR-a (ILO) i dr. To prate i druge radnje i odnosi: zahtijevanje 

(ili nezahtijevanje) viza „u svrhu kratkog izlaska na kopno“ važenje (odnosno 

nevaženje) valjane identifikacijske isprave pomoraca uz putovnicu (ili bez 

putovnice), jer je sada u Republici Hrvatskoj pomorska knjižica i putna isprava 

26 

Isto: čl. 7. 

27 

Zakon o općem upravnom postupku, NN br. 47/09 

28 

Pomorski zakonik, NN br. 181/04; 76/07; 146/08; Pravilnik o pomorskim knjižicama i odobrenjima 

za utvrđivanje te postupcima i načinu prijave i odjave pomoraca na obvezno mirovinsko i obvezno 

zdravstveno osiguranje, NN br. 3/08; Učur, Marinko, Provedbeni propisi o pomorcima, Sindikat pomoraca 

Hrvatske, Rijeka 2008. 

29 

Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca (izmijenjena) iz 2003. godine, donesen je 19. 

lipnja 2003. godine, Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, NN br. 28/96 (čl. 27. i 28.; 

čl. 30.-32.). Inače, Konvencija će za Hrvatsku stupiti na snagu „šest mjeseci međunarnodna na koji se kod 

glavnog tajniku MOR-a, njezina ratifikacija registrirana. 

46



pomoraca – hrvatskog državljanina prema Zakonu putnim ispravama hrvatskih 

državljana, NN br. 77/99; 193/02; 98/05 i odredbe čl. 137. st.4 Pomorskog 

zakonika); čuvanje i posjed isprave; nomotehničko usklađivanje odgovarajućih 

porpisa (pojmovi brodovlasnik, brodar, kompanija i dr), praćenje eventualnih 

izmjena i dopuna Konvencije, izdavanje identifikacijskih isprava i priznavanje tih 

isprava izdanih u drugim državama i dr. 

8.3. Konvencija obvezuje deset godina uz mogućnost otkaza godinu (jedanaestu) 

dana, odnosno ako se ne otkaže i dalje deset godina, sve do zamjene „novom“ 

Konvencijom. 

8.4. Konvencija restriktivno koristi pojam „pomorac“ kao osobu koja je 

zaposlena ili na drugi naćin angažirana u bilo kojem svojstvu na plovilu... koje 

plovilo redovno sudjeluje u pomorskoj plovidbi“, pa će za realizaciju odredbe 

članka 1. st.1. biti potrebno nacionalnim propisima to urediti tamo da se razlikuje 

pojam pomoraca od pojma član posade, kako bi se mogao podnjeti zahtjev za 

izdavanje identifikacijske isprave od „aktivno legitimirane stranke“. Pomorsku 

knjižicu može imati i nezaposleni pomorac „a mora imati kad je ukrcan kao član 

posade broda“. 30 

To se odnosi i na dokaz o identitetu podnositelja zahtjeva“ izdavanje druge 

isprave, a posebno na sadržaj identifikacijske isprave pomorce (IIP) npr. o 

zdravstvenoj sposobnosti, o ukrcaju i iskrcaju i drugo. 

8.5. Dok brod obavlja plovidbeni zadatak, za pomorca je brod mjesto života i 

mjesto rada. 

8.6. Konvencija se može odnositi i na ribare, ako tako odluče reprezentativne 

udruge ribara i vlasnika ribarskih plovnih objekata. 

8.7. Očekuje se veći napor i odgovornost države i njezinih tijela i drugih 

subjekata u provedbi ove Konvencije i osiguranje statusa jedne od nezamjenljivih 

kategorija radnika u dokazivanju Republike Hrvatske u međunarodnoj plovidbi. 

30 

Kao dokaz da je podnositelj zahtjeva pomorac“ može poslužiti „prethodna IIP ili iskrcajne knjižice 

pomoraca ili svjedodžba o osposobljenosti, kvalifikaciji ili drugoj odgovarajućoj izobrazbi ili „jednako 

snažan dokaz“ (sve uz provjeru). 

47



International Labour Organisation’s Convention no. 

185 on sailors’ identification documents (2003) 

On June 19, 2003 in Geneva the convention on sailors’ identification documents was adopted. 

This convention replaced convention no.108 of 1958 by the same name. The Croatian parliament 

brought in the Ratification of Convention no.185 Act of 2003. Previously, the Convention of 1958 

had not been ratified. Thereby, the Republic of Croatia included greater safety of sailors in the 

system of international maritime navigation at a global level as well as greater passenger, crew, 

vessel, state and individual safety. The contents of the Convention were divided among article 18 

and three appendices (I.II.III.) The third appendix has two parts: Compulsory requirements and 

recommended steps and procedures. It creates numerous legal and other obligations for various 

subjects. This Convention has otherwise been in force since February 9, 2005. To date, 18 counties 

have ratified it. Next, the bringing in of regulations for implementation and extending the computing 

system for issuing biometric maritime documents follows. This is a data base which guarantees 

sailors’ privacy and the implementation of a permanent data centre (‘points’) in the country. 

Key words: Convention, sailor, identification document, regulations, 

ratification 

48

Dr. sc. Mato Palić: UČINCI PRIMJENE RAZMJERNOG IZBORNOG SUSTAVA U REPUBLICI.... 


Dr. sc. Mato Palić 

Sveučilište J.J. Strossmayera 

Pravni fakultet u Osijeku 

UČINCI PRIMJENE RAZMJERNOG IZBORNOG SUSTAVA 

U REPUBLICI HRVATSKOJ 

UDK: 342.8 (497.5) 

Pregledni znanstveni rad 

Primljeno: 10.10.2011. 

Cilj ovoga rada je utvrditi i analizirati učinke primjene razmjernog izbornog sustava u Republici 

Hrvatskoj osobito u razdoblju od 2000. godine do danas. Osobitu pozornost autor posvećuje analizi 

učinaka koja se odnosi na izborne jedinice, D´Hondtovu formulu preračunavanja glasova, efektivni 

broj političkih stranaka, stupanj proporcionalnosti i izborni prag. Autor iznosi određene prijedloge 

za poboljšavanje elemenata postojećeg izbornog sustava de lege ferenda koje se odnose osobito 

na promjenu formule za preračunavanje glasova i uvođenje jedne izborne jedinice u Republici 

Hrvatskoj. 

Ključne riječi: razmjerni izborni sustav, izborna jedinica, izborni prag, 

preračunavanje glasova, efektivni broj političkih stranaka, 

proporcionalnost 

1. IZBORNI SUSTAVI 

1.1. Općenito o izbornim sustavima 

Izborni sustav je pravnim propisima (ustavom i izbornim zakonom) uređen 

skup društvenih odnosa koji nastaju pri izboru predstavničkih tijela i predsjednika 

republike. 1 Odluka o odabiru određene vrste izbornog sustava, pored odluke o 

sustavu vlasti, predstavlja jednu od najznačajnijih ustavnopravnih, institucionalnih 

i političkih odluka svake države. Suština izbornog sustava, neovisno o vrsti, je 

u određivanju mehanizma kojim se glasovi birača preračunavanju u mandate i 

formiranje stabilne izvršne vlasti. Naravno, predstavničko tijelo po svojoj strukturi 

bi trebalo, u najvećoj mogućoj mjeri, reflektirati volju birača izraženu na izborima. 

Teorija izbornih sustava poznaje različite tipologije koje u osnovi izborne sustave 

dijele na sustav većine, sustav razmjernog predstavništva, mješoviti sustav i 

poluproporcionalni sustav. 2 Od naprijed navedenih tipova jedino je za mješoviti 

1 

Smedel, Branko, Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 

2006. str. 235. 

2 

O različitim podjelama izbornih sustava opširnije vidi u primjerice Norris, Pippa, Choosing 

Electoral Ssystems, International Political Sceince Review, Vol. 18, No. 3. 1997., Lijphart, Arend, 

Electoral Systems and Party Systems: A Study of Twenty-Seven Democracies, 1945-1990. Oxford: Oxford 

University Press, 1994., Lijphart A., Groffman, B., Choosing a Political System, Praeger, New York, 

1984., Rae, D., The Political Consequencesof Electoral Laws, New Haven: Yale University Press, 1971., 

Blais, A., Massicote, L., Electoral Systems ,In: Leduc, Niemi and Norris, 1996., Duvereger, M., Political 

49



sustav ispravno zaključiti kako ne predstavlja zasebnu vrstu kod koje postoji 

određena differentia specifica, nego predstavlja kombinaciju već postojećih 

većinski i razmjernih sustava. Svaki od naprijed navedih tipova ima prednosti 

i nedostatke i u literaturi se vrlo često prednosti jednih navode kao nedostaci 

drugih i vice versa. U pogledu rasprostranjenosti najzastupljeniji su razmjerni 

izborni sustavi u različitm varijantama, zatim slijede sustavi većine i mješoviti te 

polupropocionalni sustavi. U poluproporcionalne sustave spada primjerice sustav 

pojedinačnog prenosivog glasa s preferencijalnim glasanjem kakav se primjenjuje 

primjerice u Irskoj već dugi niz godina. Razmjerni izborni sustav je povijesno 

gledano bio prvi put primijenjen u Belgiji 1899. godine. 3 Nakon toga postupno se 

proširio na niz suvremenih demokratskih država. 

1.2 Razmjerni izborni sustav u Republici Hrvatskoj 

Razmjerni izborni sustav, ukoliko se analizira razdoblje od uspostave samostalne 

hrvatske države je parcijalno za određeni broj zastupnika u predstavničkom 

tijelu prvi put uveden 1992. godine donošenjem Zakona o izborima zastupnika 

u Sabor Republike Hrvatske prema kojem se 60 zastupnika u Sabor Republike 

Hrvatske biralo razmjernim izbornim sustavom uz primjenu D´Hondtove metode 

preračunavanja glasova. Područje cijele Republike Hrvatske je predstavljalo jednu 

izbornu jedinicu. Osim navedenoga, bio je propisan jedinstveni izborni prag u 

visini od 3 % glasova. 4 Godine 1993. donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama 

Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske razmjerni izborni 

sustav i D´Hondtova metoda preračunavanja glasova su uvedeni i na izborima za 

Županijski dom Sabora Republike Hrvatske na kojima se iz svake županije biralo 

po 3 zastupnika. U odnosu na Županijski dom bio je propisan jedinstveni izborni 

prag od 5 % glasova. 5 Udio zastupnika koji su bili birani razmjernim izbornim 

sustavom je povećan na 80 donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona 

o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske 1996. godine. Povećanje broja 

zastupnika koji su birani razmjernim sustavom pratilo je istovremeno smanjenje 

broja zastupnika koji su bili birani sustavom relativne većine u jednomandatnim 

izbornim jedinicama. Navedenim zakonom je po prvi puta u Republiku Hrvatsku 

uveden i diferencirani izborni prag od 5 % za jednu stranku, 8 % za dvije i 11 

% za tri ili više stranaka. 6 Propisivanje diferenciranog izbornog praga, kojim se 

Parties, New York, Wiley, 1954. 

3 

Barthélemy Joseph, Précis de droit Public, Dalloz, Pariz, 1937. Uvođenje razmjernog izbornog 

sustava u Belgiji je vrlo specifično obzirom na činjenicu da je njegovo uvođenje predložila tada vladajuća 

Katolička stranka s ciljem poboljšanja izbornog sustava u cjelini. Naime, navedena stranka je u namjeri 

podizanja stupnja proporcionalnosti predložila uvođenje razmjernog izbornog sustava i prestanak primjene 

sustava relativne većine u jednomandatnim izbornim jedinicama. Jasno je kako takva odluka nije bila 

određena razlozima političkog pragmatizma ili oportunizma. 

4 

Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, NN 22/92. U članku 24. propisuje 

D´Hondtovu metodu i izborni prag od 3 %. 

5 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, NN 

01/93. U članku 7. propisuje primjenu D´Hondtove metode i izborni prag od 5 %. 

6 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, 

50



nastojalo otežati parlamentarnu zastupljenost prijeizbornih koalicija, se pokazalo 

promašenim obzirom da su stranke, nakon pojedinčnog ulaska u predstavničko 

tijelo za koje ima je bio potreban manji broj glasova, stvarale poslijeizborne 

koalicije i tako zaobišle prilično visok izborni prag. Na posljetku, 1999. godine je 

donošenjem Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor 7 u Republici 

Hrvatskoj u potpunosti uveden razmjerni izborni sustav za 140 zastupnika koji se 

biraju u deset izbornih jedinica. Dosljedno ranijem uvođenje D´Hondtove formule 

ona je zadržana i u ovom zakonu. Donošenjem ovog zakona ponovo je u Republici 

Hrvatskoj uveden jedinstveni izborni prag od 5 % glasova. Od 1999. godine pa do 

danas je Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor izmijenjen 2007. i 2010. 

godine, ali se te izmjene ne odnose na elemente razmjernog izbornog sustava koji 

su predmetom ovoga rada. Bitno je naglasiti kako je 1999. godine donošenjem 

zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor područje Republike 

Hrvatske podijeljeno na 10 izbornih jedinica u kojima se bira po 14 zastupnika. 

To je prvi put da se u primjeni razmjernog izbornog sustava državni teritorij dijeli 

na izborne jedinice. 

Postojeća veličina izborne jedinice određena s 14 zastupnika koji se u njoj biraju 

može zadovoljiti nužne zahtjeve stupnja proporcionalnosti. Temeljni problem 

koji postoji u vezi 10 izbornih jedinica na koje je podijeljen teritorij Republike 

Hrvatske je vrlo izražena neravnoteža broja birača različitih izbornih jedinica 

u kojima se bira identičan broj zastupnika. Ova pojava je u recentnoj literaturi 

poznata pod nazivom malapportionment i predstavlja suvremeni i rafinirani 

način narušavanja jednakosti biračkog prava kao konstitucionalniziranog načela 

koje je svoje mjesto našlo i u nizu različitih međunarodnih dokumenata. Ovaj 

problem u Republici Hrvatskoj postoji na posljednja tri izborna ciklusa i na njega 

je u posebnom Izviješću upućenom Hrvatskom saboru upozorio i Ustavni sud 

Republike Hrvatske. 8 Značajne razlike broja birača različitih izbornih jedinica 

na koje je upozorio Ustavni sud Republike Hrvatske se reflektiraju na jednakost 

biračkog prava, ali i na funkcioniranje izbornog sustava u cjelini. Naime, one 

posljedično dovode u neravnopravan položaj političke aktere u različitim 

izbornim jedinicama jer se za prelazak izbornog praga traži 5 % važećih glasova 

birača što u izbornim jedinicama s različitim brojem birača i važećih glasova nije 

ista vrijednost i značajno varira. Politička snaga glasa zbog mallaportionmenta 

je bitno razlikuje između različitih izbornih jedinica i najslabija je u onima u 

kojima ima najviše birača i vice versa. U kojoj mjeri se te razlike mogu ispoljavati 

vrlo zorno pokazuje primjer s posljednjih parlamentarnih izbora održanih 2007. 

NN 108/96. U članku 3. propisuje povećanje broja zastupnika koji se biraju razmjernim sustavom i 

diferencirani izborni prag. 

7 

Naziv Hrvatski državni sabor je uveden donošenjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama 

Ustava Republike Hrvatske, NN 135/97. 

8 

Izviješće o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama određenima člancima 2. do 11. 

Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, NN 

142/10. U navedenom Izviješću Ustavni sud Republike Hrvatske detaljno analizira signifikantne razlike u 

broju birača različitih izbornih jedinica koje je u suprotnosti s odredbom iz čl. 36. st. 1. Zakona o izborima 

zastupnika u Hrvatski sabor koja propisuje aberaciju od + - 5 % birača. 

51



godine na kojima je za 14 mandata u četvrtoj izbornoj jedinici bilo potrebno 

169 502 važeća glasa, a za isti broj mandata u sedmoj izbornoj jedinici bilo je 

potrebno 218 575 glasova. Implikacije postojećeg izraženog malapportionmenta 

u Republici Hrvatskoj su višestruko negativne. Nažalost, Hrvatski sabor nije u 

adekvatnom roku izmijenio zakon kojim se uređuje područje izbornih jedinica. 

Obzirom da Ustavni zakon za provedbu Ustava Republike Hrvatske zabranjuje 

promjene izbornog zakonodavstva u razdoblju od godinu dana prije izbora jasno 

je kako će se i naredni parlamentarni izbori biti nezakoniti i neustavni. Treba 

naglasiti kako je malapportionment kao pojava raširena u izbornim sustavima koji 

se baziraju na izbornim jedinicama neovisno tome radi li se o sustavu većine ili 

razmjernom izbornom sustavu. 9 Najjednostavniji način za utvrđivanje postojanja 

malapportionmenta je izračunati omjer glasova i mandata izraženih u postotcima. 

Ukoliko je rezultat jednak broju 1 nema mallaportionmenta, a ukoliko nije postoji 

nadpredstavljenost ili podpredstavljenost političkih aktera koji su sudjelovali 

na izborima. Postoje vrlo različiti načini kojima se ostvaruje narušavanje 

konstitucionaliziranog načela jednakosti biračkog prava koje je najjadnostavnije 

izraziti kroz sintagmu jedan čovjek jedan glas. 10 

Međutim, na proporcionalnost, osim veličine izborne jedinice svakako 

utječe i odabir formule za preračunavanje glasova. Odabir D´Hondtove metode 

preračunavanja glasove u Republici Hrvatskoj je rezultat činjenice da je upravo 

ta metoda najrasprotranjenija u izbornim sustavama država koje primijenjuju 

razmjerni sustav. Međutim, takvo preuzimanje određenog, vrlo signifikantnog 

elementa jednog izbornog sustava može se nazvati političkom transplatacijom 

koja nema stručnog uporišta u ostvarivanju temeljnog cilja sustava razmjernog 

predstavništva – politički akteri (stranke, koalicije i neovisni kandidati) trebaju 

sudjelovati u raspodjeli mandata srazmjerno broju glasova dobijenih na izborima. 

Poznato je kako je D´Hondtova formula preračunavanja glasova jedna od 

najneproporcionalnijih između niza različith formula. 11 Za razliku od navedene 

metode, Saint-Leagueova metoda koja se bazira na nizu dijelitelja 1,3,5,7....n, 

gdje n predstavlja broj zastupnika koji se biraju u određenoj izbornoj jedinici 

producira bitno proporcionalnije izborne rezultate koje u značajno većoj mjeri 

9 

Samuels, David, Snyder, Richard, The Value of a Vote: Malapportionment in Coparative 

Perspective, British Journal of Political Sciences, Vol. 31. Issue 04., 2001. Navedeni autori daju i formulu 

pomoću koje je moguće precizno izračunati vrijednosti disbalansa između broja birača različitih izbornih 

jedinica koje biraju isti broj zastupnika. Formula je MAL = (1/2)Σ|si - vi|. U ovoj formuli koji je suštinski 

bazira na Loosemore Hanby indeksu si označava broj glasova i vi broj mandata izraženih u postotcima. 

Navedeni autori su analizirali izborne sustave ukupno 83 različite države i utvrdili da mallaportionment 

postoji u 78 država, a ne postoji u 5 država (Nizozemska, Izrael, Peru, Namibia i Sierra Leone). Dakle, 

izborne jedinice u pravilu dovode do malapportionmenta. 

10 

Balinski, Michael, Young H. Peyton, Fair Representation: Meeting the Ideal of One Man, One 

Vote, New Heaven, Yale University Press, 1982. Autor u ovom djelu daje detaljnu analizu različitih načina 

relativiziranja jednakosti biračkog prava kao što su gerrymandering, malapportionment i sl. 

11 

Osim D´Hondtove postoje i Saint-Leagueova, modificirana Saint-Leagueova, modificirana 

D¨Hondtova, Imperalieva, danska, Huntingtonova i niz drugih. Opširnije o navedenim formulama i 

pozitivnim i negativnim aspektima njihove primjene s osobitim osvrtom na stupanj proporcionalnosti 

u primjeni vidi u Palić, Mato, Izborni sustavi i hrvatska iskustva njihove primjene, Pravni fakultet 

Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 2011. 

52



reflektiraju broj glasova koji pripada određenom političkom akteru. Saint 

Lëagueove formula producira proporcionalnije izborne rezultate čak i od Hareove 

i Droopove kvote koje su se u toriji izbornih sustava smatrale naproporcionalnijim 

metodama jer se baziraju na identičnom broju glasova koji je potrebno osvojiti za 

svaki mandat. 12 Prema istraživanju koje je proveo eminentni autor Kenneth Benoit 

D´Hondtova metoda se prema stupnju proporcionalnost koji producira nalazi 

daleko iza najproporcionalnije Saint-Leagueove metode. Disproporcijski učinak 

D´Hondtove metode za preračunavaje glasova proizlazi iz načina raspodjele 

mandata. Naime, primjenjujući ovu metodu ona politička stranka koja je prešla 

izborni prag i ostvarila parlamentarnu zastupljenost za svaki sljedeći mandat treba 

ostvariti sve manji broj glasova. Upravo zbog navedenog razloga D´Hondtova 

metoda pogoduje velikim političkim strankama jer potencira njihov broj glasova. 

Obzirom na činjenicu da ostvaruje određeni disporpocijski učinak neminovna 

posljedica je da to ide na štetu osobito malih i u nešto manjoj mjeri srednje velikih 

političkih stranaka. 

Vrlo značajan element razmjernih izbornih sustava pa tako i hrvatskog je 

izborni prag koji predstavlja najmanji broj važećih glasova koji određeni politički 

akter mora ostvariti kako bi imao pravo sudjelovati u raspodjeli mandata. 

Činjenica da je određeni politički akter prešao izborni prag ne znači nužno da 

je time osvojio prvi mandat jer je moguća situacija u kojoj prelazak izbornog 

praga sam po sebi ne rezultira sudjelovanjem u raspodjeli mandata. Izborni prag 

je u određenoj mjeri suštinski u suprotnosti s ciljem razmjernog izbornog sustava 

jer on onemogućava sudjelovanje u raspodjeli mandata malih političkih aktera. 

Razlog koji se navodi u prilog postojanja izbornog praga u razmjernim izbornim 

sustavima je sprječavanje pretjerane fragmentacije predstavničkog tijela što može 

otežati ili čak onemogućiti funkcioniranje izvršne vlasti i političkog sustava u 

cjelini. Ova tvrdnja je točna, ali vrlo je diskutabilna visina izbornog praga. Naime, 

većina država koje primjenjuju razmjerni izborni sustavi imaju relativno visoke 

izborne pragove. 13 Time se znatno utječe na fragmentaciju predstavničkog tijela 

iako bi se isti učinak vrlo vjerojatno postigao u s nižim vrijednostima. Države 

koje imaju niži izborni prag od najrasprostranjenijeg 5 % - tnog nemaju problema 

s formiranjem stabilne izvršne vlasti. Jedini primjer države koja je zbog vrlo 

niskog izbornog praga od 1 % imala takvih problema je Izrael. 14 Osim zakonski 

propisanog izbornog praga relevantan pojam je i efektivni izborni prag kojeg je u 

teoriju izbornih sustava uveo eminentni autor Arend Lijphart. Taj pojam označava 

12 

Benoit, Kenneth, Which Electoral Formula Is the Most Proportional A New Look with New 

Evidence, Political Analysis, Vol. 8. No. 4., 2000. Autor je usporedio Saint-Lëagueovu s još jedanaest 

drugih formula preračunavanja glasova i došao do gore navedenog zaključka koristeći Gallagherov indeks 

kao jednu od najrasprostranjenijih formula za izračunavanje stupnja proporcionalnosti. 

13 

Tako je primjerice visina izbornog praga u Turskoj 10%, Rusiji 7%, Njemačkoj, Belgiji, Estoniji 

Gruziji, Mađarskoj, Moldaviji, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj 5%, Austriji Bugarskoj, Italiji, Norveškoj, 

Sloveniji i Švedskoj 4%, Španjolskoj 3 %, Danskoj 2 % i najniža u Nizozemskoj 0,67 %. Opširnije o visini 

prohibitivne klauzule u državama članicama Vijeća Europe vidi na službenim stranicama Venecijanske 

komisije http://www.venice.coe.int/docs/2010/CDL-AD%282010%29007-e.pdf 

14 

Izborni prag u Izraelu je postupno povećavan s 1, preko 1.5 na današnjih 2 %. 

53



stvarnu vrijednost izbornog praga u onim državama čije izborno zakonodavstvo 

ne sadrži eksplicitne odredbe o postojanju i visini izbornog praga. Formula koju 

je navedeni autor predložio za izračunavanje te vrijednost je E = 75 % / (M+1) 

gdje M predstavlja broj zastupnika koji se biraju u izbornoj jedinici. 15 U pojedinim 

slučajevima se visina zakonskog i efektivnog izbornog praga podudaraju, ali to 

nije nužno uvijek tako. 

Utjecaj izbornog praga na određeni izborni sustav svakako varira ovisno o 

tome je li državni teritorij podijeljen na izborne jedinice, što je najčešći slučaj, 

ili je u razmjernom izbornom sustavu samo jedna izborna jedinica. Ovaj potonji 

primjer je zapravo izuzetak i postoji u Nizozemskoj, Izraelu i Srbiji. Ukoliko je 

cijeli državni teritorij jedna izborna jedinica onda se radi o prilično jasnoj situaciji. 

Međutim, podjela na izborne jedinice u kojoj se u svakoj ponaosob traži prelazak 

izbornog praga kako bi se osiguralo sudjelovanje u distribuciji mandata znatno 

komplicira stvar. Naime, u takvim izbornim sustavima svaka izborna jedinica 

operira kao zasebni izborni sustav unutar nacionalnog izbornog sustava. U takvim 

okolnostima glasovna vrijednost izbornog praga ovisi kako o broju birača i važećih 

glasova u nekoj izbornoj jedinici tako i o izlaznosti na izbore, odnosno apstinenciji. 

U takvim okolnostima moguća ja situacija u kojoj se formalno propisani izborni 

prag i stvarni izborni prag znatno razlikuju. Upravo takva situacija dogodila se 

u Republici Hrvatskoj na parlamentarnim izborima 2000., 2003. i 2007. godine. 

Naime, 2000. godine, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva, ukupan 

broj važećih glasova koji nisu rezultirali osvajanjem mandata iznosio je ukupno 

440 688. 16 Ukupan broj važećih glasova je bio 2 774 280. Proizlazi kako je 

ukupni izborni prag na nacionalnoj razini iznosi 15,88 %. Vidljivo je kako je 

na nacionalnoj razini izborni prag tri puta veći od formalnog na razini izborne 

jedinice. Na izborima održanim 2003. godine bilo je ukupno 2 409 240 važećih 

glasova birača. Ukupan broj glasova koji nisu ostvarili mandatnu zastupljenost 

na razini Republike Hrvatske je iznosio 480 756 što iznosi ukupno 19,95 %. Na 

posljetku, na izborima 2007. godine ukupan broj važećih glasova je iznosio 2 389 

391. Ukupan broj glasova koji nisu ostvarili mandatnu predstavljenost je iznosio 

410 273 što iznosi ukupno 17,17 %. Iz naprijed navedenih podataka jasno je kako 

formalno propisani izborni prag od 5 % glasova na razini izborne jedinice na 

nacionalnoj razini iznosi u prosjeku za prethodna tri izborna ciklusa 17,67 %. Braj 

važećih glasova koji je ostao bez mandatne zastupljenosti je prosječno 443 905 što 

odgovara veličini dvije izborne jedinice koje daju ukupno 28 mandata. Iz svega 

navedenog jasno je vidljiv snažan utjecaj koji ima podjela državnog teritorija na 

izborne jedinice. 

Efektivni broj političkih stranaka je vrijednost koja pokazuje stupanj 

15 

Lijphart, A., Aitkin, R., Electoral systems and party systems: a study of twenty-seven democracies, 

1945-1990. Oxford University Press, 1994. Smisao efektivnog izbornog praga je činjenica da on sigurno 

postoji neoivsno o tome je li propisan izborim zakonodavstvom ili ne. Njegova visina se bazira na jednom 

od najsnažnijih elemenata svakog izbornog sustava – broja zastupnika koji se biraju u izbornoj jedinici. 

16 

Podaci su dostupni na službenim web stranicama Državnog izbornog povjerenstva Republike 

Hrvatske na adresi - http://www.izbori.hr/2000Sabor/IJ10.PDF 

54



fragmentacije stranačkog sustava. U teoriju izbornih sustava ovaj je pokazatelj 

ušao zaslugom Marku Laaksoa i Reina Taagepere. 17 Ova se vrijednost može mjeriti 

na razini glasova i na razini mandata. Uspoređujući ove dvije vrijednosti koje se 

odnose na relaciju glasova i mandata moguće je odrediti stupanj defrakcionalizacije 

izbornog sustava u cjelini. Upravo relacija glasova i mandata i njihov međusobni 

odnos je u središtu znanstvenog ineteresa pri istraživanju izbornog sustava. 

Efektivni broj političkih stranaka se izračunava prema formuli E = 1 / Σ s² gdje 

s predstavlja postotak glasova koje svaka pojedinačna stranka ima u odnosu na 

ukupan broj glasova. Ova formula se temelji na indeksu koncentracije koji je u 

teoriju izbornih sustava uveo eminentni autor Douglas W. Rae. Efektivni broj 

političkih stranaka mjeri stupanj dekoncentracije sustava što znači da on mjeri 

broj stranaka koje hipotetski imaju istu veličinu i isti učinak na koncentraciju 

sustava. 

Ukoliko se naprijed navedena formula primjeni na izborne rezultate 2000. godine 

onda efektivni broj elektivnih stranaka iznosi 5.50 i efektivni broj parlamentarnih 

stranaka 4.01. Na izborima 2003. godine godine efektivni broj elektivnih stranaka 

je 5.93, a parlamentarnih 3.56. Na posljetku, na izborima 2007. godine efektivni 

broj elektivnih stranaka je iznosio 4.23, a parlamentarnih 3.07. Proizlazi kako 

se razlike u vrijednostima elektivnih i parlamentarnih stranaka kreću u rasponu 

od 1.16 do 2.37. Kretanje broja elektivnih i parlamentarnih stranaka u Republici 

Hrvatskoj izračunato na temelju gore navedene formule ukazuje na nekoliko 

zaključaka. Efektivni broj parlamentarnih političkih stranaka je relativno mali 

unatoč činjenici da se primjenjuje razmjerni izborni sustav. Osim navedenoga 

razlike u vrijednostima elektivnog i parlamentarnog efektivnog broja potvrđuju 

kako relativno veliki broj glasova ostaje s malim stupnjem reprezentacije i utjecaja 

na funkcioniranje predstavničkog tijela. 

Proporcionalnost razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj nije 

visoka. Prema podacima o rezultatima parlamentarnih izbora i primjenom šest 

različitih indeksa kojima se mjeri stupanj proporcionalnosti proizlazi kako na 

stupanj proporcionalnosti u Republici Hrvatskoj najjače utječe visina izbornog 

praga od 5 %, D´Hondtova formula preračunavanja glasova i podjela državnog 

teritorija na 10 izbornih jedinica. 18 U slučaju da je u Republici Hrvatskoj bila u 

primjeni D´Hondtova metoda preračunavanja glasova na izborima 2000., 2003. 

i 2007. godine, ali bez podjele državnog teritorija na izborne jedinice izborni bi 

rezultat bio proporcionalniji, a najproporcionalnija varijanta je primjena Saint- 

Lëagueove metode preračunavanja glasova bez podjele na izborne jedinice. Ova 

posljednja situacija producira najproporcionalnije izborne rezultate jer izborni 

17 

Laakso, Marku, Taagepera Rein, Éffectiveńumber of parties:a measure with aplication to West 

Europe, Comparative Political Studies, Vol. 12., No. 1., 1979., str. 3.-27. 

18 

Opširnije o vrijednostima šest različtih indeksa koji svi potvrđuju značajnu disproporcionalnost 

hrvatskog izbornog sustava kao i poboljšanja koja bi nastala u slučaju primjene Saint-Lëgueove metode 

preračunavanja glasova osobito i kombinacija s jednom izbornom jedinicom koju bi činio državni teritori 

Republike Hrvatske vidi u Palić, Mato, Izborni sustavi i hrvatska iskustva njihove primjene, Pravni 

fakultet Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 2011. 

55



sustav ne favorizira velike i jake političke aktere kao što su HDZ i SDP. Posebno 

zanimljivi su bili posljednji parlamentarni izbori održani 2007. godine koji su 

pokazali snagu utjecaja izborne jedinice i stranačkih utvrda na konačni rezultat 

izbora. Naime, unatoč činjenici što je ostvario veći broj glasova od HDZ u 6 od 

10 izbornih jedinica, SDP je izgubio izbore. Razlog za takav je ishod je činjenica 

da je HDZ vrlo uvjerljivo i s velikom razlikom pobjedio u manjem broju izbornih 

jedinica, a u onima u kojima je imao manji broj glasova ta razlika je bila mala. 

2. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA 

Iz svega naprijed navedenoga proizlazi kako je razmjerni izborni sustav u 

Republici Hrvatskoj potrebno, de lege ferenda, na odgovarajući način poboljšati. 

Primarno i nužno je redefinirati područja izbornih jedinica jer je eklatantno kako 

postojeći malapportionment u signifikantnoj mjeri relativizira jednakost biračkog 

prava zajamčenu ustavnim normama. Jedno od mogućih rješenja bi bilo uvođenje 

jedne izborne jedinice za izbor 140 zastupnika koju bi činilo područje Republike 

Hrvatske. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica kako su primjerice Nizozemska 

i Izreal primjeri takvih država u kojima malapportionment. 

U pogledu formule za preračunavanje glasova na prethodna tri izborna ciklusa 

se pokazalo kako aktualna D´Hondtova metoda producira značajan stupanj 

disproporcionalnosti verificiran različitim indeksima. Izborni prag u Republici 

Hrvatskoj propisan u visini od 5 % na razini 10 izbornih jedinica također značajno 

doprinosi disproporcionalnosti čime se iskrivljuje volja birača izražena na izborima. 

Iz rezultata parlamentarnih izbora jasno je vidljivo kako broj važećih glasača 

birač uslijed njihove disperzije višestruko premašuje 5 % ukoliko se promatra 

na nacionalnoj razini. Snižavanje izbornog praga na primjerice 3 % ne bi imalo 

znatnijeg utjecaja na strukturu stranačkog sustava i sigurno bi pozitivno djelovalo 

na stupanj proporcionalnosti. U takvim okolnostima stabilnost parlamentarne 

većine neophodne za formiranje Vlade ne bi bila dovedena u pitanje. Osim 

navedenoga, jasno je kako D´Hondtova metoda preračunavanja glasova najviše 

pogoduje velikim političkim strankama – HDZ – u i SDP – u, dok u većoj ili 

manjoj mjeri otežava parlamentarnu zastupljenost u skladu s brojem osvojenih 

glasova srednjih i osobito malih političkih stranaka. Izborno zakonodavstvo 

u Republici Hrvatskoj bi bilo korisno promijeniti i u dijelu koji se odnosi na 

mogućnost da politička stranka koja nije sudjelovala na izborima ipak ima jednog 

ili više zastupnika u Hrvatskom saboru. Takva situacija je moguća ukoliko jedan 

ili više neovisnih kandidata nakon ulaska u Hrvatski sabor osnuju novu političku 

stranku za vrijeme trajanja mandata. 

Iz rezultata dobivenih primjenom formule za izračunavanje efektivnog broja 

političkih stranaka proizlazi relativno mali broj političkih stranaka što je u 

određenoj mjeri u suprotnosti s učincima koje inače produciraju razmjerni izborni 

sustavi. Takvoj situaciji svakako pogoduje visina izbornog praga i D´Hondtova 

metoda preračunavanja glasova. Puno bolje i kvalitetnije rezultate s aspekta 

56



stupnja proporcionalnosti bi producirala Saint-Lëageuova metoda preračunavanja 

glasova osobito u slučaju kad bi postojala samo jedna izborna jedinica. Navedene 

razlike u stupnju proporcionalnosti su prisutne ne samo na razini izračuna temeljem 

šest različitih formula, nego posljedično imaju utjecaja i na broj zastupnika koje 

različite parlamentarne stranke osvajaju u različitim izbornim jedinicama. U 

prilog primjeni Saint-Lëagueove formule svakako ide i činjenica da, u slučaju da 

je ona bila primijenjena na posljednjim parlamentarnim izborima 2007. godine 

umjesto D´Hondtove metode, ne bi nastala situacija u kojoj dvije političke stranke 

u dvije različite izborne jedinice nisu ostvarile parlamentarnu zastupljenost 

unatoč činjenici što su prema broju osvojenih glasova prešle izborni prag od 5 

%. Simulacija izbornih rezultata u slučaju primjene Saint-Lëagueove formule 

pokazuje kako bi se takva situacija izbjegla da nije bila primijenjena D´Hondtova 

metoda. Usvajanje D´Hondtove metode, koja je prema provedenim istraživanjima 

jedna od najneproporcionalnijih u Republici Hrvatskoj je prihvaćeno isključivo 

na temelju činjenice kako velika većina država koje primjenjuju razmjerni izborni 

sustav primjenjuje upravo tu metodu. 

Međutim, obzirom na činjenicu da postojeći razmjerni izborni sustav u 

Republici Hrvatskoj u kombinaciji s D´Hondtovom metodom preračunavanja 

glasova dokazano u najvećoj mjeri pogoduje velikim političkim strankama mala 

je vjerojatnost da bi one isključile iz primjene formulu temeljem koje ostvaruju 

znatno veći broj mandata, nego što su ostvarile glasova. Hrvatski razmjerni sustav 

je u 11 godina primjene producirao snažno dvostranačje koje je tipično za sustave 

većine. HDZ i SDP su, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva, u 

posljednjih 11 godina postupno, ali sigurno povećavale broj izabranih zastupnika 

na račun srednjih i malih političkih stranaka. U takvim okolnostima nije realno 

za očekivati izmjene izbornog sustava unatoč činjenici što bi se njihovim 

ostvarivanjem povećao stupanj proporcionalnosti i demokratičnosti izbornog 

sustava u cjelini. 

Effects of the application of the proportional 

election system in the Republic of Croatia 

The aim of this paper is to establish and analyse the effects of the application of a proportional 

election system in the Republic of Croatia particularly in the period from 2000 till today. Particular 

attention is placed on analysis of the effects related to the electorate, D’Hondtov’s formula for 

calculating votes, effective number of political parties, level of proportionality and election 

threshold. The author presents certain suggestions for improving elements of the existing election 

system de lege ferenda which is particularly related to the change in the formula for counting votes 

and introducing a single electorate in the Republic of Croatia. 

Key words: proportional election system, electorate, allocation clause, 

counting votes, effective number of political parties, proportionality 

LITERATURA 

57



1. Balinski, Michael, Young H. Peyton, Fair Representation: Meeting the Ideal of 

One Man, One Vote, New Heaven, Yale University Press, 1982. 

2. Barthélemy, Joseph, Précis de droit Public, Dalloz, Pariz, 1937. 

3. Benoit, Kenneth, Which Electoral Formula Is the Most Proportional A New 

Look with New Evidence, Political Analysis, Vol. 8. No. 4., 2000. 

4. Blais, A., Massicote, L., Electoral Systems ,In: Leduc, Niemi and Norris, 1996. 

5. Duvereger, M., Political Parties, New York, Wiley, 1954. 

6. Laakso, Marku, Taagepera Rein, Éffectiveńumber of parties:a measure with 

aplication to West Europe, Comparative Political Studies, Vol. 12., No. 1., 1979. 

7. Lijphart, Arend, Electoral Systems and Party Systems: A Study of Twenty-Seven 

Democracies, 1945-1990. Oxford: Oxford University Press, 1994. 

8. Lijphart, A., Groffman, B., Choosing a Political System, Praeger, New York, 

1984. 

9. Lijphart, A., Aitkin, R., Electoral systems and party systems: a study of twentyseven 

democracies, 1945-1990. Oxford University Press, 1994. 

10. Norris, Pippa, Choosing Electoral Ssystems, International Political Sceince 

Review, Vol. 18, No. 3. 1997. 

11. Samuels, David, Snyder, Richard, The Value of a Vote: Malapportionment in 

Coparative Perspective, British Journal of Political Sciences, Vol. 31. Issue 04. 

2001. 

12. Smedel, Branko, Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u 

Zagrebu, Zagreb, 2006. 

13. Palić, Mato, Izborni sustavi i hrvatska iskustva njihove primjene, Pravni fakultet 

Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 2011. 

14. Izviješće o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama određenima 

člancima 2. do 11. Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički 

dom Hrvatskog državnog sabora, NN 142/10. 

15. Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, NN 22/92. 

16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike 

Hrvatske, NN 01/93. 

17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike 

Hrvatske, NN 108/96. 

18. Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske NN 135/97. 

58

Dr. sc. Marija Pospišil: Somalsko piratstvo – od vojnopomorskih operacija do naoružavanja brodova.... 


Dr. sc. Marija Pospišil 

North of England P&I, Hong Kong 

Somalsko piratstvo – od vojnopomorskih 

operacija do naoružavanja brodova 

UDK: 327.88 (677) 


Primljeno: 20.12.2011. 

Unatoč značajnim akcijama međunarodne zajednice poduzetim u cilju suzbijanja somalskog 

piratstva, eskalacija broja i žestine napada na trgovačke brodove uz obale Somalije, u Adenskom 

zaljevu i na širem području Indijskog oceana, nameću pitanje učinkovitosti tih akcija. To je ujedno i 

jedan od razloga što se sve više brodara u zadnje vrijeme odlučuje angažirati naoružanu pratnju radi 

obrane svojih brodova i zaštite pomoraca od napada pirata. Tome se više ne protivi ni međunarodna 

zajednica što se može vidjeti iz zadnjih preporuka Međunarodne pomorske organizacije (IMO), a 

i sve veći broj država donosi nove propise kojima omogućuju brodarima da angažiraju naoružanu 

pratnju ili čak naoružaju posadu radi samoobrane. Preporuke IMO-a prepuštaju državama zastave 

broda odlučiti hoće li dopustiti i pod kojim uvjetima naoružanu pratnju na brodovima koji viju njihovu 

zastavu, a brodare obvezuju da nakon sveobuhvatnog utvrđivanja rizika zajedno sa zapovjednikom 

broda i imajući u vidu propise zastave broda i propise luke i obalne države u svezi ukrcaja/iskrcaja 

i tranzita naoružane pratnje i oružja, u svakoj konkretnoj situaciji odluče, je li potrebno i pod kojim 

uvjetima angažirati naoružanu pratnju. Ovim člankom analiziraju se priroda i uzroci suvremenog 

piratstva s naglaskom na somalsko, mjere međunarodne zajednice radi njegovog suzbijanja, problem 

plaćanja otkupnine, pravni okvir i ograničavajući, pravni i drugi čimbenici, koji su doveli do potrebe 

angažiranja naoružane pratnje na trgovačkim brodovima radi obrane od piratskih napada. 

Ključne riječi: somalski pirati, naoružana pratnja, otkupnina. 

1. UVOD 

Većina napisa o piratstvu započinje konstatacijom da piratstvo postoji od kada 

postoji i plovidba morem s primjerima piratstva iz prošlosti. 1 Analizirani su i 

uzroci pojave piratstva i načini njihovog suzbijanja kroz povijest koji pokazuju 

da su uzroci i korijeni piratstva i oružanih pljački na moru uvijek bili povezani 

s političkim, ekonomskim i socijalnim okolnostima koje su u datom vremenu 

1 

Riječ piratstvo, piraterija potječe od grčke riječi peirates - pirat, peria – napad, a označava morskog 

razbojnika koji djeluje u svom interesu za razliku od gusara (korsara) koji to radi uz ovlaštenje državne 

vlasti (letters of marque). Vidi: Vladimir Anić; Ivo Goldstain, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1999. str. 994.; 

Davorin Rudolf, Terminologija međunarodnog prava mora, Split, 1980. Gusarstvo je formalnopravno 

zabranjeno 16. travnja 1856. godine Pariškom pomorskom deklaracijom koja je obvezala države potpisnice 

(Austro-Ugarsku, Francusku, Prusku, Rusiju, Sardiniju, Tursku i Veliku Britaniju) da neće izdavati letters 

of marque. O povijesti piratstva i gusarstva, vidi: Pomorska enciklopedija, Sv. 6., Zagreb, 1983., str. 44. - 

51.; Za razlikovanje piratstva od gusarstva, vidi: Ivo Grabovac, Piratstvo – suvremena prijetnja sigurnosti 

plovidbe i događaj koji utječe na odgovornost pomorskog prijevoznika u prijevozu stvari, Zbornik radova 

Pravnog fakulteta u Splitu, 3 (2011.), 48, str. 461.-474., str. 462.-464. 

59



prevladavale na kopnu te da je suzbijanje piratstva moguće jedino promjenom 

prilika koje su bile uzrok njegovog nastanka uz istovremenu uspostavu instrumenata 

za efikasno uhićenje i oštro kažnjavanje osoba koje čine piratska i razbojnička 

djela i odlučnom akcijom onih koji su time pogođeni. 2 

Da bi se očuvala sloboda mora, jedno od najvažnijih načela međunarodnog 

prava mora, djelovanje međunarodne zajednice i danas je potrebno usmjeriti na 

uklanjanje uzroka pojave piratstva modernog doba i odlučne akcije za njegovo 

učinkovito kažnjavanje. Načelo slobode mora nije bilo priznato oduvijek. Ovisno 

o aspiracijama dominantnih država određenog doba, 3 ovisilo je u kojoj mjeri će 

se načelo slobode mora braniti ili napadati. 4 Međutim, tijekom 17. i pogotovo 

18. stoljeća, načelo slobode mora čvrsto se ustalilo u međunarodnom običajnom 

pravu, a kao temeljno načelo proglašeno je i utvđeno u Ženevskoj kodifikaciji 

međunarodnog prava mora iz 1958. godine, 5 a kasnije i u Konvenciji Ujedinjenih 

naroda o pravu mora iz 1982. godine (UNCLOS). 6 Treba naglasiti da je sloboda 

mora (engl. freedom of the seas) širi pojam od sloboda otvorenog mora jer uključuje 

npr. i pravo stranih brodova na neškodljivi prolazak teritorijalnim morem u kojem 

su obalne države načelno suverene i trajno ostvaruju nadležnost, obvezu obalnih 

država da ne obustavljaju prolazak tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi i 

2 

Piratstvo je nakon Zlatnog razdoblja, koje je potrajalo otprilike od 1690. do 1730. i obuhvaćalo 

gotovo sve dijelove svijeta, bilo značajno suzbijeno. Na suzbijanje piratstva djelomično je djelovalo 

donošenje antipiratskih zakona (koji su za pirate predviđali kazne vješanjem), ali najvećim dijelom i 

zajedničkim odlučnim djelovanjem ratnih mornarica, tada dominantnih država: Britanska ratna mornarica 

i Britanska Istočnoindijska kompanija zajedno s indijskim vladarima ovisnim o britanskoj kruni 1756. 

uništavaju indijske pirate, Američka ratna mornarica 1824. uništava berberske pirate, Britanska ratna 

mornarica i Britanska Istočnoindijska kompanija uništile su 1819. arapske pirate na Crvenom moru, Velika 

Britanija, SAD, i Španjolska do 1835. još jednom uništavaju pirate na Karibima, a do 1860. Britanska 

ratna mornarica uspjela je uništiti i kinesko piratstvo pa se smatra da je piratstvo od tada u najvećoj mjeri 

prestalo, iako je i nakon toga bilo sporadičnih incidenata. Vidi npr.: Alfred P. Rubin, The Law of Piracy, 

New York, 1998, (2nd edition), str. 92. i dalje. Vidi i: http://hr.wikipedia.org/wiki/Pirati - posjećena 14. 

11. 2011.; 

3 

Npr. Švedske i Danske na Baltičko more, Venecije na Jadransko more, Velike Britanije na more uz 

svoje obale proglašavajući ga kao ‘British Seas’ i ekstremni primjer Španjolske i Portugala na podjelu 

Atlantika; Vidi: R.R. Churchill, A.V. Lowe, The Law of the Sea, Manchester, 1999., str. 204. 

4 

Iz toga doba datira niz suprotstavljenih teorijskih razmatranja o slobodi mora, a najpoznatija su među 

njima svakako ona Engleza Johna Seldena u poznatom djelu Mare clausum iz 1613., objavljeno 1635. 

godine i Huga Grotiusa u djelu Mare liberum iz 1609. godine; Vidi: Davorin Rudolf, ml., Slobodno i 

zatvoreno more: Grotius i Selden, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991.), v. 25, 2 (2004.), 

str. 921.-933. 

5 

Ženevska kodifikacija iz 1958. sadrži četiri konvencije donesene 29. travnja 1958. godine: 

Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, stupila na snagu 10. rujna 1964. godine; Konvencija 

o otvorenom moru, stupila na snagu 30. rujna 1962. godine; Konvencija o ribolovu i očuvanju živih 

bogatstava otvorenog mora, stupila na snagu 20. ožujka 1966. godine i Konvencija o epikontinentalnom 

pojasu, stupila na snagu 10. lipnja 1964. godine. Vidi: Juraj, Andrassy, Međunarodno pravo, Zagreb, 

1976., str. 178.; Juraj, Andrassy; Božidar, Bakotić; Budislav, Vukas, Međunarodno pravo 1, Zagreb, 

1998., str. 172-174.; Vladimir, Ibler, Sloboda mora, Zagreb, 1965., str. 15-23.; Branko, Jakaša, Udžbenik 

plovidbenog prava, Zagreb, 1979., str. 20.; Vladimir, Ibler, Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb, 

2001., str. 27-36. 

6 

United Nations Convention on the Law of the Sea, 1982 (UNCLOS), donesena 10. prosinca 1982., 

stupila na snagu 16. studenog 1994., a za Hrvatsku 5. travnja 1995., tekst na engleskom i hrvatskom 

objavljen u NN-MU br. 9/2000 od 20. lipnja 2000. Na dan 20. rujna 2011. 162 države su stranke UNCLOS-a. 

Vidi: http://www.un.org/Depts/los/reference_files/status2010.pdf - posjećena 12. siječnja 2012. 

60



pravo pristupa moru i neobalnim državama. 7 

Sloboda otvorenog mora, 8 između ostaloga podrazumijeva da se sve države, 

uključujući i one bez morske obale, imaju pravo koristiti otvorenim morem pod 

uvjetima UNCLOS-a i drugih pravila međunarodnog prava ne ograničavajući 

prava drugih država na korištenje otvorenog mora, te da nijedna država ne može 

zahtijevati podvrgavanje svojoj suverenosti bilo kojeg dijela otvorenog mora. 

To znači da na otvorenom moru država može vršiti vlast samo nad brodovima 

vlastite zastave, a ne i prema stranim brodovima, osim izuzetno u slučajevima 

predviđenim međunarodnim pravom, u kojima ratni brod na otvorenom moru ima 

pravo pregledati strani brod, a upravo je piratstvo jedan od navedenih izuzetaka. 9 

Sve su države pozvane da surađuju koliko najviše mogu na suzbijanju piratstva na 

otvorenom moru ili na bilo kojem drugom mjestu koje ne potpada pod nadležnost 

nijedne države, 10 a smatralo se da će mjere za uhićenje i kažnjavanje akata nasilja 

u teritorijalnom moru, pod suverenošću obalne države, 11 poduzimati obalne države 

u granicama svoje nadležnosti. 

2. SUVREMENO PIRATSTVO 

Iako piratstvo nikada nije bilo u cijelosti iskorijenjeno, početkom 90- 

tih godina prošlog stoljeća međunarodna zajednica se neočekivano suočila s 

pojavom suvremenog piratstva značajnijih razmjera u različitim regijama svijeta: 

Malacca Strait, Singapur, Južno Kinesko more, Zapadna i Istočna obala Afrike, 

uz kulminaciju ove pojave koja se dogodila zadnjih godina uz obale Somalije, 

Adenskog zaljeva i Indijskog oceana. 12 Zajedničko im je da se akti nasilja i pljačke 

ne odvijaju samo na otvorenom moru, nego i u teritorijalnom moru obalnih država 

u kojima je zbog različitih političkih, ratnih, ekonomskih i drugih uzroka došlo do 

pomanjkanja stabilnog i efikasnog pravnog sustava, a uslijed toga i do nedostatka 

efikasne kontrole njihovog teritorijalnog mora te uhićenja, suđenja i kažnjavanja 

7 

Vidi: Davorin, Rudolf, Međunarodno pravo mora, Zagreb, 1985., str. 294. 

8 

U članku 87. UNCLOS-a navode se slijedeće slobode otvorenog mora: a) sloboda plovidbe; b) 

sloboda prelijetanja; c) sloboda polaganja podmorskih kabela i cjevovoda uz uvjete konvencije iz dijela 

VI.; d) sloboda izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja koje dopušta međunarodno pravo uz uvjete iz 

dijela VI. e) sloboda ribolova, uz uvjete iz odsjeka 2.; f) sloboda znanstvenog istraživanja uz uvjete iz 

dijela VI. i XIII. UNCLOS-a za razliku od Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. koja je u čl. 

2. navodila 4 slobode otvorenog mora (sloboda plovidbe, sloboda ribolova, sloboda polaganja podmorskih 

kablova i sloboda prelijetanja), s tim da nijedna od navedenih lista nije bila zatvorena. 

9 

Vidi: Čl. 110. UNCLOS-a i 22. Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine. 

10 

Vidi: Čl. 100. UNCLOS-a kao i čl. 14. Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine. 

11 

Čl. 2. UNCLOS-a i čl. 1. Ženevske konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958. 

godine. 

12 

Više autora, kao početak suvremenog piratstva uzima početak 90-ih godina prošlog stoljeća, kada 

se dogodilo više incidenata u području Malacca Strait i kada se budi piratstvo u Somaliji. Vidi: John J. 

Winn; Kevin H. Govern, Maritime Pirates, Sea Robbers and Terrorists: New Approaches to Emerging 

Threats, The Homeland Security Review, Vol. 2., 2(2008), str. 132.; Christian Bueger; Jan Stockbruegger; 

Sascha Werthes, Pirates, Fisherman and Peacebuilding: Options for Counter-Piracy Strategy in Somalia, 

Contemporary Security Policy, Vol. 32. 2(2011), str. 356-381., str. 356.; Jurica Brajčić, Moderno Piratstvo 

21. stoljeća, Naše more, 56, 3-4 (2009.), str. 165.-170., str. 165. 

61



osoba koje vrše pljačku i razbojništva u teritorijalnom moru tih obalnih država. 13 

Druga je značajka suvremenog piratstva da se ono najčešće odvija na vrlo 

frekventnim pomorskim putevima, te da nije usmjereno na povredu interesa niti 

jedne države posebno, nego prema svim brodovima bez obzira na njihovu državnu 

pripadnost. Ako se tome doda da je u današnje vrijeme vlasnik broda najčešće 

državljanin države A, da brod vije zastavu države B, da je brodar iz države C, 

da posada može biti iz različitih država D, E, F, da su vlasnici tereta također 

državljani različitih država itd., očito je da su i na samom brodu zastupljeni interesi 

različitih država, radi čega niti jedna država nema poseban i izravan interes za 

uhićenjem i suđenjem pirata. 14 Međutim, ovi napadi imaju pogubne posljedice 

za ukupnu svjetsku trgovinu, svjetsko pomorstvo kao takvo, uključujući članove 

posade koji su najneposrednije žrtve akata nasilja na moru bez obzira otvorenom 

ili teritorijalnom. 15 Napadi pirata u velikoj mjeri utječu i na sigurnost plovidbe i 

ugrožavaju svjetki mir. 16 

2.1. Somalsko piratstvo 

Somalija je upravo primjer jedne od takvih, politički nestabilnih država, failed 

state. 17 Niz čimbenika, koji svoj korijen imaju na kopnu, doprinijelo je sadašnjem 

stanju na moru uz somalske obale. Pogođena ratnim razaranjima gotovo od svoje 

neovisnosti 1960. godine i unutarnjim borbama između različitih islamističkih 

frakcija koje je razjedinjuju te slom centralne vlade 1991., ostavlja gotovo 3 

milijuna nezaposlenih ribara i državnih službenika ranije zaposlenih u vojsci, 

mornarici i policiji. Međunarodna vojna intervencija UN-ove misije (od 1992. 

do 1995. godine) kojom se trebao uvesti red i osigurati humanitarna pomoć 

1995. godine završava neuspjehom 18 i zemlju prepušta borbi među klanovima i 

13 

Treba naglasiti da se prema definiciji međunarodnog prava piratstvom smatraju akti nasilja koji su 

se dogodili samo na otvorenom moru, a ne i oni koji su se dogodili u teritorijalnom moru pojedinih država. 

O definiciji piratstva i problemima s tim povezanim, vidi infra pod 3. PRAVNI OKVIR. 

14 

Milena Sterio, The Somali Piracy Problem: A Global Puzzle Necessitating a Global Solution, 

American University Law Review, Vol. 59, 2010, str. 1449.-1497., str. 1451. 

15 

O posljedicama piratskih napada na posadu vidi istraživanje: Kaija Hurlburt i dr., Human Cost of 

Piracy Report, OBP, June 2011., http://oceansbeyondpiracy.org – posjećena 07. siječnja 2012. 

16 

Vidi Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a navedene infra pod 4.2. - Mjere UN-a, koje su donesene 

u povodu somalskog piratstva temeljem Glave VII. Povelje UN-a i koje u preambuli redovito ističu: 

‘Determining that the incidents of piracy and armed robbery at sea off the coast of Somalia exacerbate 

the situation in Somalia, which continues to constitute a threat to international peace and security in the 

region.’ 

17 

Termin se često upotrebljava za označiti države koje imaju kao zajedničke opće značajke kao što 

su: pomanjkanje ili slabu centralnu vladu koja ne može kontrolirati svoj teritorij, nemogućnost rada javnih 

službi, raširenost kriminala i korupcije, izbjeglištvo i iseljavanje stanovništva s naglim padom ekonomije, 

a prema Indexu koji uvažava unaprijed utvrđene kriterije neovisne i neprofitne organizacije osnovane 

1957. godine The Fund for Peace (FFP), koji obuhvaća 177 država svijeta, Somalija je već četvrtu godinu 

na prvom mjestu. Vidi: http://www.fundforpeace.org/global/q=fsi – posjećena 12. siječnja 2012. 

18 

Vidi: Ademun Odeke, Somali Piracy - Effects on Oceanborne Commerce and Regional Security and 

Challenges to International Law and World Order, Australian &New Zeland Maritime Law Journal, Vol. 

25, 1(2011), str. 134.-160., str. 135. 

62



između klanova i Tranzicijske federalne vlade (Transitional Federal Government 

of Somalia - TFG) koja nema većeg utjecaja na red u zemlji. S više od 15% 

stanovnika pogođenih glađu, nedostatkom vode i zdravstvenih usluga, s desetkom 

tisuća ubijenih u sukobima i preko milijun raseljenih stanovnika, Somalija postaje, 

prema podacima UN-a, humanitarno najviše pogođena zemlja u svijetu. Kao 

posljedica svega navedenoga, zavladalo je potpuno bezvlađe, bez ikakvog pravnog 

sustava već više od 20 godina, a time i do nedostatka kontrole na teritorijalnom 

moru uz obale Somalije duge 3.025 km. Takvu situaciju koriste pojedine zapadne 

zemlje za prekomjerni izlov ribe što pogoršava i tako tešku ekonomsku situaciju 

stanovništva koje gladuje, te za odlaganje otrovnog otpada u teritorijalnim vodama 

Somalije, što se otkriva nakon razornog tsunamija 2004. godine koji ga je izbacio 

na površinu u velikim količinama. 19 

U takvim okolnostima se uz obale Somalije počinju javljati akti napada i 

pljačke brodova, u početku pretežito prema ribarskim brodovima u teritorijalnom 

moru Somalije i trećih susjednih zemalja, kojima se od stranih ribara oduzima 

ulovljena riba, iznuđuje plaćanje ‘takse’ za ulov ribe te oduzimaju stvari s broda 

radi opskrbe osiromašenih lokalnih zajednica. 20 Predmet napada uskoro postaju 

i trgovački brodovi, posebno oni s hranom iz svjetskog humanitarnog programa 

(World Food Programme - WFP) sa svrhom oduzimanja hrane. S obzirom da su se 

napadi u početku pretežito odvijali u teritorijalnom moru Somalije i trećih susjednih 

zemalja, nije se pravovremeno i adekvatno odgovorilo na rastući problem, nego 

su se poduzimale samo selektivne akcije čuvanja nesmetanog prolaza konvoja 

brodova pojedinim čuvanim rutama, posebno onih s humanitarnom pomoći upravo 

za Somaliju, s nedovoljnim brojem brodova i s vrlo ograničenim sredstvima. 

U takvoj situaciji, bez opasnosti od uhićenja i kažnjavanja, cilj napada pirata 

postepeno se usmjerava na otimanje brodova bez obzira na njihovu veličinu i 

namjenu (trgovačke, ribarske, jahte), zarobljavanje posade kao talaca i zahtijevanje 

visokih iznosa otkupnine u zamjenu za njihovo oslobađanje, kao više isplativim 

ciljem. Priprema i provedba piratskih napada ne zahtijeva velika financijska 

ulaganja, a očekivana dobit je ogromna, 21 pa bavljenje piratstvom postaje poželjno 

zanimanje za osiromašeno stanovništvo na granici preživljavanja. Napadi se 

vrlo brzo teritorijalno proširuju i na Adenski zaljev i Indijski ocean zahvaćajući 

19 

Ove razloge kao simptome pojave piratstva u Somaliji navodi Kontaktna skupina (Contact Group 

on Piracy off the Coast of Somalia – CGPCS), osnovana 14. siječnja 2009. u skladu s Rezolucijom 

1851(2008.) Vijeća sigurnosti UN-a kao ad hoc međunarodni forum od oko 70 država i organizacija sa 

zajedničkim interesom zaustaviti piratstvo uz obale Somalije i privesti pravdi pirate i njihove financijere 

i pomagače. Vidi: http://www.thecgpcs.org/about.doaction=background – 15. prosinca 2011.; Također i: 

Congressional Research Service – Report for Congress: Piracy off the Horn of Africa, dated 28 September 

2009. (CRS Report 2009), str. 1.-36., str. 8.; Vidi i: Ademun, Odeke, op. cit., str. 135.; Ivan Šošić, Somalski 

pirati – rastući međunarodni problem koji treba hitno riješiti, Naše more, 58, 1-2 (2011.), str. 82.-89., str. 

88. 

20 

Vidi: Debra Doby, Piracy Jure Gentium: The Jurisdictional Conflict of the High Seas and Territorial 

Waters, Journal of Maritime Law & Commerce, Vol. 41, 4(2010.), str. 561.-581., str. 562. 

21 

Ibid, str. 563.; Vidi: Deutsche Welle, 19. 01. 2011. Record ransom paid to Somali pirates - Somali 

pirates have released a Greek supertanker after a record ransom sum of $9 millon was paid, http://www. 

dw-world.de/dw/article/0,,5142358,00.html – posjećena 6. siječnja 2012. 

63



sve veće područje otvorenog mora. 22 Usmjeravaju se isključivo na iznuđivanje 

otkupnine otimanjem brodova i posade koji radi prolaska kroz Sueski kanal 

prolaze ovim pomorskim putem. Posljedice neposredno snosi posada broda i 

brodari koji plaćanjem otkupnine oslobađaju posadu i brod, a ne povrjeđuju se 

interesi niti jedne države posebno i izravno. Napadi postaju sve organiziraniji, 

sofisticiraniji, 23 učestaliji i brutalniji, nanoseći velike štete cijeloj međunarodnoj 

zajednici jer se radi o vrlo frekventnom pomorskom putu s preko 33.000 brodova 

godišnje koji plove ovim područjem i koji prevezu preko 20% strateških sirovina 

svjetske trgovine. Zbog pomanjkanja ikakve kontrole i bez opasnosti od uhićenja 

i kažnjavanja, somalski pirati uživaju sigurno utočište u teritorijalnom moru i 

na kopnu Somalije. 24 Somalsko piratstvo, ima stoga potpuno novu dimenziju i 

ne može se usporediti ni sa čime poznatim i definiranim ranije pa je potpuno 

iznenadilo međunarodnu zajednicu i to u trenutku značajne svjetske financijske 

krize i globalne recesije. 

2.2. Veličina problema izražena statističkim podacima 

U okviru Međunarodne pomorske organizacije – IMO, 25 statistički podaci 

piratskih i oružanih napada na moru 26 vode se još od 1984. godine, a od tada 

do kraja prosinca 2010. godine evidentirano je ukupno 5.716 napada. Izvještaji 

obuhvaćaju sve izvršene i pokušane napade po regijama mjesečno, tromjesečno i 

godišnje. Iz godišnjih izvještaja za 2010., 2009. i 2008. godinu, 27 može se utvrditi 

da je u 2010. godini bilo ukupno 489 napada, što čini porast za 83 napada ili 20,4% 

u odnosu na 2009. godinu s ukupno 406 napada u kojoj je bilo čak 106 napada ili 

24,6% više u odnosu na 2008. godinu s ukupno 306 napada. Od ukupnog broja, 

2010. godine bilo je 276 izvršenih, a 213 pokušanih napada, u 2009. godini 210 

izvršenih, a 196 pokušanih napada, dok je u 2008. godini bilo 206 izvršenih, a 100 

pokušanih napada. Treba istaknuti da su se u 2010. godini čak 172 napada dogodila 

u vodama Istočne Afrike koji se pripisuju somalskim piratima kao i 77 napada u 

Indijskom oceanu i 16 u Adenskom zaljevu, odnosno ukupno 265 napada, što 

22 

Napad na tanker Sirius Star dogodio se čak 600 nm jugoistočno od somalske obale, a kasniji napadi 

čak 1.500 nm duboko u Indijski ocean, istočno od Seychella. 

23 

Vidi: Ademun Odeke, op. cit. str. 137.: (‘It is a sophisticated internationally orchestrated business, 

employing equally organised international criminality’). 

24 

Vidi: Debra Doby, op. cit., str. 570.: (Somalia’s nonexistent military presence allows pirates to 

utilize Somalia’s territorial waters as a safe haven). 

25 

International Maritime organization –IMO, je specijalizirana ustanova UN-a za pitanja pomorstava, 

sa 170 država članica i niz međunarodnih organizacija kao konzultativnih članova. http://www.imo.org 

–posjećena 7. siječnja 2012. 

26 

Statistički podaci vode se za djela piratstva kako su definirana člankom 101. UNCLOS-a (koja se 

odnose se na djela počinjena na otvorenom moru) i za djela razbojništva protiv brodova kako su definirana 

u Rezoluciji IMO-a broj A 1025(26) Code of Practice for the Investigation of the Crimes of Piracy and 

Armed Robbery against ships – Annex 2.2 od 2. 12. 2009. O problemu definicije vidi infra pod 3. PRAVNI 

OKVIR. 

27 

IMO Report on Acts of Piracy and Armed Robbery against Ships MSC.4/Circ.169 od 1. travnja 

2011.; MSC.4/Circ. 152 od 29.3. 2010. i MSC.4/Circ. 133 od 19. ožujka 2009. 

64



čini preko 50% svih napada u drugim dijelovima svijeta. Za istaknuti je posebno 

značajno smanjenje broja napada u području Malacca Strait na samo 3 napada što 

se može pripisati zaključenju i provođenju regionalnog ugovora ReCAAP. 28 

Iz istih izvještaja proizlazi da je 2010. godine bilo 57 otetih brodova prema 

56 u 2009., a 51 brod u 2008. godini, s tim da se u 2010. godini 1 brod smatrao 

nestalim, u usporedbi s 2 broda u 2009. godini, odnosno jednim brodom u 2008. 

godini. Izvještaji također pokazuju učinke ovih napada prema članovima posade 

na napadnutim brodovima. Tako je 2010. godine 1.027 pomoraca bilo oteto, 30 

ozljeđeno te 2 ubijena, u usporedbi s 2009. godinom kada je 746 pomoraca oteto, 

56 pomoraca ozljeđeno, 8 ubijeno te 9 nestalo, odnosno 2008. godine kada je 774 

pomoraca oteto, 42 ozljeđeno, 6 ubijeno te 38 nestalo. 

Treba istaknuti da je prema podacima IMB obavještajnog centra 29 za 2011. 

godinu, tom centru bilo prijavljeno ukupno 439 napada (prema 445 u 2010.), ali 

sa samo 45 uspješno oteta broda, od kojih se 237 napada s 28 otetih brodova i 470 

otetih i 15 ubijenih pomoraca odnosi na Somaliju. Na dan 19. 01. 2012. somalski 

pirati su držali 9 otetih brodova sa 151 članom posade. 30 Prema podacima IMB 

obavještajnog centra za 2011. godinu, od ukupno 439 piratskih napada u svijetu, 

54% ili 237 napada počinjena su od somalskih pirata koji se šire i intenziviraju 

napade u širem području Indijskog oceana i Crvenog mora. U kolovozu 2011. su 

nečuvenom drskošću napali i oteli chemical tanker u Omanu na lučkom sidrištu. 

Međutim, unatoč povećanju broja napada, smanjio se broj otetih brodova u 2011., 

na 28 u usporedbi s 49 u 2010. godini što znači da je uspješnost napada pala u 

odnosu na prošlu godinu. Ovo smanjenje uspješnosti napada zahvaljuje se pojačanoj 

prisutnosti međunarodnih pomorskih snaga koje kontroliraju to područje, strožem 

pridržavanju uputa i pojačanim mjerama sigurnosti na većini brodova koji plove 

tim područjem te upotrebi naoružanih pratnji u području visokog rizika. 31 Međutim, 

ono što zabrinjava je porast broja napada pirata u nekim drugim dijelovima svijeta, 

posebno uz obale Nigerije i Benina koje su također hot spots. 

Potpuni ekonomski gubici za pomorstvo i cijelu svjetsku ekonomiju još nisu 

poznati, ali prema studiji The Economic Cost of Piracy, 32 troškovi uzrokovani 

28 

Broj napada u području Malacca Strait, Singapura i Indonezije značajno se smanjuje nakon uvođenja 

kontrole tog područja od strane obalnih država nakon što je u studenom 2004. zaključen, a 4. rujna 2006. 

stupio na snagu, višestrani ugovor ReCAAP (The Regional Cooperation Agreement on Combating Piracy 

and Armed Robbery against Ships in Asia). Vidi infra pod 4.3 - Mjere IMO-a. 

29 

The International Maritime Bureau (IMB) osnovan 1981. godine je specijalizirani odjel International 

Chamber of Commerce (ICC), radi borbe protiv svih vidova pomorskih zločina. Od 1991. godine u oviru 

IMB-a djeluje IMB Piracy Reporting Centre (PRC) u Kuala Lumpuru, Malaysia, koji vrši neprekidnu 

24-satnu službu kojoj se mogu obratiti, brodovi napadnuti, opljačkani ili oteti na moru u bilo kojem 

području. 

30 

Vidi: Piracy attacks in East and West Africa dominate world report http://www.icc-ccs.org/news/995- 

piracy-attacks-in-east-and-west-africa-dominate-world-report - posjećena 30. siječnja 2012. 

31 

Vidi: As world piracy hits a new high, more ships are escaping Somali pirates, says IMB Report, 

18. 10. 2011. i http://www.icc-ccs.org/piracy-reporting-centre/piracynewsafigures – posjećena 07. siječnja 

2011. 

32 

Vidi: Anna Bowden, The Economic Cost of Piracy, studija koju je 13. siječnja 2011. u Londonu 

objavio Ocean Beyond Piracy (OBP), inicijativa osnovana od One Earth Future Foundation. 

65



piratstvom kreću se između 7 i 12 milijardi US dolara godišnje. Navedenom 

studijom troškovi se procjenjuju prema sljedećim grupama: trošak preusmjeravanja 

brodova na druge rute radi izbjegavanja područja visokog rizika od piratskih 

napada procjenjuje se na 2.4 do 3 milijarde, trošak dodatne opreme brodova 

za odbijanje piratskih napada na 363 milijuna do 2.5 milijardi, povećani trošak 

premija osiguranja zbog piratstva na 460 do 3.2 milijarde, trošak za otkupnine 

isplaćene iznad iznosa koje plaća osiguranje procjenjuje se na 148 milijuna (s tim 

da je glavni dio otkupnina plaćen iz osiguranja), trošak ratnih brodova angažiranih 

u području napada somalskih pirata procjenjuju se na 2 milijarde, trošak suđenja 

piratima u raznim državama procjenjuje se na 31 milijun, trošak različitih antipiratskih 

organizacija na 19,5 milijuna i trošak regionalnim ekonomijama 

susjednih država procjenjuje se na 1.2 milijarde US dolara. 

Posljedice po život i zdravlje pomoraca koji su bili izloženi piratskim napadima 

kao i njihovih obitelji, nedovoljno su istražene i neosnovano zanemarene, ali 

nedavno objavljena studija The Human Cost of Somali Piracy 33 upozorava da 

je samo u 2010. godini na brodovima koji su bili napadnuti bilo ukupno 4.185 

pomoraca od kojih je 1.090 bilo oteto, 516 služilo piratima kao živi štit protiv 

antipiratskih akcija s ratnih brodova, te 342 pomorca preživjela u zatvorenim 

zaštićenim prostorima (citadele) 34 na brodovima. U ožujku 2011. godine 

započinje najveća kampanja pod nazivom ‘Spasite naše pomorce’ (Save our 

Seafarers) koju je podržalo 30 nevladinih i vladinih organizacija, 35 a kojoj je cilj 

upoznati svijet s utjecajem piratstva na živote pomoraca i pozvati vlade država da 

zauzmu čvrsti stav u suzbijanju piratstva. U 2011. godini pomorska industrija 36 

ustanovljuje Humanitarni program za pomorce i njihove obitelji (Maritime 

Piracy – Humanitarian Response Programme – MPHRP), te utvrđuje Smjernice 

za podršku pomorcima i njihovim obiteljima. 37 

Treba spomenuti i pitanje otkupnine kao jedno od posebnih obilježja upravo 

somalskog piratstva, koje je u posljednje vrijeme također privuklo pažnju 

međunarodne zajednice, vlada pojedinih država, pomorske industrije i drugih 

aktera u suzbijanju piratstva. Naime, cilj somalskih pirata nije pljačka tereta, 

goriva i oduzimanje brodova, iako je i toga bilo u manjem obimu pri čemu su 

oduzete brodove kasnije koristili kao ‘mother ship’ za daljnje pljačke, nego im 

je izravan cilj otimanje brodova i posade i njihovo držanje kao talaca za vrijeme 

33 

Kaija Hurlburt and others, The Human Cost of Somali Piracy, nova studija koju je 2. lipnja 2011. u 

Londonu objavio Ocean Beyond Piracy (OBP). 

34 

Od lat. Cittadella, posebno zaštićen i opremljen prostor na brodu, konstruiran radi zaštite posade od 

otmice i nasilja pirata. Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Safe_room - 11. siječnja 2012. 

35 

Supporting organizations (30) su: ASF, BIMCO, Britania P&I,CEFOR,DNK, Gard P&I, 

GSF,IMEC,ICS/ISF IMB, IMO, InterManager, IGP&I, IPTA, ITF, IUMI, LMA, The London P&I, The 

North of England P&I, SIGTTO, The Standard P&I, UGS, UK Chamber of Shipping, UK P&I Club, 

WISTA UK, WSC, IFSMA, Nautical Institute. 

36 

ICS, BIMCO, INTERTANKO, Intercargo, ISF, IMB, ITF, IG P&I, http://www.marisec.org/MPHRP- 

Good-Practice-Guide.pdf - posjećena 14. siječnja 2012. 

37 

Good Practice Guide for Shipping Companies and Manning Agents for the Humanitarian Support 

of Seafarers, http://www.mphrp.org/publication.php - posjećena 14. siječnja 2012. 

66



pregovaranja o plaćanju otkupnine. Iako je zbog razumljivih razloga teško saznati 

točne iznose otkupnina, zna se da su se u početku kretale u prosjeku od nekoliko 

tisuća US dolara, dok danas u prosjeku iznose između 2-3 milijuna US dolara, 

iako je u pojedinačnim slučajevima već plaćeno i znatno više, i u neprestanom 

su porastu bez vidljive krajnje granice. Procjenjuje se da pirati godišnje naplate 

preko 100 milijuna US dolara te da svaki pirat od pojedinačnog napada zaradi 

između 10.000 i 15.000 US dolara. 38 

Na pitanje trebaju li države dozvoljavati ili zabraniti plaćanje otkupnine, 

mišljenja su podijeljena. Pozicija u svezi plaćanja otkupnine potpuno je nejasna 

jer se s jedne strane smatra da je važno javno zabraniti plaćanje otkupnine, a 

istovremeno se shvaća da se time otežava pozicija pomorskoj industriji kao i 

velikoj skupini talaca koje pirati momentalno drže. 

Pozicija na međunarodnom planu vidi se iz Rezolucija Vijeća sigurnosti od 

Rezolucije 733(1992.) kojom se pozivaju države da se suzdrže od svake akcije 

koja može nepovoljno utjecati na miroljubivo rješenje konflikta u Somaliji, a što je 

posebno istaknuto i u jednoj od najvažnijih, Rezoluciji 1844(2008.) koja zabranjuje 

novčana plaćanja ili druga davanja osobama koje su uključene ili podržavaju 

aktivnosti koje prijete miru, sigurnosti i stabilnosti Somalije. To pokazuje da 

je UN protiv plaćanja otkupnina, što je potvrđeno i rezulucijama 1846(2008.) i 

1897(2008.) naglašavajući da plaćanja eskalirajućih iznosa otkupnina potiče rast 

somalskog piratstva. Prijedlog UN-a i SAD-a da se dvojica vođa 39 preko kojih se 

vrše gotovo sva plaćanja otkupnina stave na listu sankcija čime bi se blokiralo 

plaćanje otkupnina, bio je blokiran vetom UK-a obrazlažući ga potrebom 

proučavanja pravnih implikacija. Unatoč tome što se smatra da plaćanje otkupnine 

nije protivno javnom poretku UK-a, 40 vlada je bila protiv plaćanja otkupnine u 

slučaju zarobljene britanske jahte s umirovljenim bračnim parom, obrazlažući da 

plaćanjem otkupnine ohrabruje buduće zarobljavanje talaca. Čini se da je britanska 

dilema rezultat pritisaka i interesa pomorske industrije koja smatra da je plaćanje 

otkupnine jedini mogući način vraćanja broda i posade, a centar pregovaračkih 

timova je u Londonu pa bi zabrana plaćanja otkupnine značajno otežala njihov 

rad. 41 Filipinska vlada, pored toga što predviđa obvezno obučavanje posade za 

obranu od pirata, 42 shvaćajući da to nije dovoljno za njihovu punu zaštitu, daje 

brodarima slobodu da pregovaraju plaćanje otkupnine za oslobođenje posade, što 

je i razumljivo imajući u vidu da filipinska posada čini jednu trećinu ukupnog broja 

38 

Vidi studiju u kojoj se iznose argumenti za i protiv u odnosu na pitanje trebaju li države dozvoljavati 

plaćanje otkupnine: Charles Marts, Piracy Ransoms – Conflicting Perspectives, One Earth Foundation, 

Working Paper, August 13, 2010, 

39 

Abshir Abdillahi and Mohamed Abdi Garaad. 

40 

Vidi: Masefield AG v. Amlin Corporate Member Ltd., (2010) EWHC (Comm) 280, http://www. 

scribd.com/doc/28789566/MasefieldAG-v-Amlin-2010 - posjećena 12. siječnja 2012. 

41 

Charles Marts, op. cit. str. 33. 

42 

Teresa Cerojano, Philippines Orders Anti-Piracy Training for its Sailors to Help Curb Somali Ship 

Attacks, Washington Examiner, January 4, 2010, http://www.washingtonexaminer.com/world/philippinesorders-anti-piracy-training-for-its-sailors-to-help-curb-somali-ship-attacks-80571692.html.-posjećena 

12. 

01.12. 

67



pomoraca zaposlenih na trgovačkim brodovima diljem svijeta. Nasuprot tome, 

odlukom predsjednika Obame broj 13536 od 13. travnja 2010., iako na nedorečen 

način, 43 kažnjiv je svaki akt izravnog ili neizravnog davanja financijske pomoći 

osobama koje su navedene u samoj odluci, ili onima za koje utvrde određene 

službe, da izravno ili neizravno ugrožavaju mir, sigurnost ili stabilnost Somalije. 

Kao što su države podijeljene u stavovima po pitanju otkupnine, tako su i drugi 

akteri u suzbijanju piratstva podijeljeni, dajući argumente za i protiv. Najčešći 

argumenti kojima se opravdava plaćanje otkupnine su da treba upotrijebiti sva 

moguća sredstva kako bi se spriječila neposredna opasnost od nasilja. Ističe se 

da jednom kad je brod otet, jedino sredstvo na raspolaganju za oslobođenje broda 

i posade je plaćanje otkupnine kojim se smanjuje rizik od eskaliranja nasilja, 

odgovornosti za naknadu štete i opasnosti od ekoloških nesreća. Ukazuje se i na 

humanitarne razloge koji se vide u profesionalnosti modela somalskih pirata koji 

nastoje sačuvati živote talaca (kako bi dobili otkupninu), alternativni modeli ne 

daju garanciju da će se sačuvati životi talaca radi čega je prerizično mijenjati 

somalski model bez jasne alternative, te da zabrana plaćanja otkupnine neće 

smanjiti broj napada, a povećat će nasilje i teror. U sadašnjoj situaciji, plaćanje 

otkupnine ekonomski se čini povoljnije od troškova naoružanih pratnji, povišenih 

troškova i gubitaka u poslovanju zbog stajanja brodova, a posebno zabrinjava 

potencijalno izlaganje odgovornosti u slučaju smrti ili ozljede osoba. Ističe se da 

se plaćanjem otkupnine smanjuje i mogućnost i rizik ekoloških šteta. 

Protivnici plaćanja otkupnine, naprotiv, zagovaraju upotrebu svih mogućih 

sredstava za sprječavanje piratstva na duži period smatrajući da svako plaćanje 

otkupnine potiče i potpomaže neprekidnu prijetnju od piratstva s vrlo vjerojatnim 

konačnim ishodom ove eskalacije u oružanoj intervenciji. Plaćanje otkupnine 

kriminalnoj organizaciji koja zarobljava posadu radi zarade ohrabruje model 

zarobljavanja za profit što je nezakonito, a to je upravo ono što se prešutno 

dozvoljava somalskim piratima. Zabrana plaćanja otkupnine, iako je mali korak 

u smanjenju broja napada gledajući kratkoročno, može imati značajan učinak 

gledajući dugoročno jer je u situaciji kada je vojna intervencija sadašnjih razmjera 

nedovoljna za odvraćanje piratskih napada, nužno učiniti čak i tako mali korak 

kao što je zabrana plaćanja otkupnine radi uklanjanja motiva za piratstvo. U 

pogledu humanitarnih razloga ističe se da svako zarobljavanje broda i posade 

započinje nasiljem i ostaje nasilno te što se više piratskih aktivnosti ‘dozvoli’ 

veći broj pomoraca bit će izložen tom nasilju, a plaćanje otkupnine čini pirate 

još efikasnijim jer im omogućuje kupnju sve suvremenijeg naoružanja. Unatoč 

tome što pirati nastoje sačuvati živote posade zbog otkupnine, posada je 

traumatizirana već samim zarobljavanjem koje traje u prosjeku preko 80 dana. 

Otkupnine omogućuju širenje piratstva i učestalost napada, jer privlači sve veći 

broj osoba koje u piratstvu vide laku zaradu, a koncentrira i moć u rukama vođa 

piratskih skupina koje ovise o održavanju bezakonja u Somaliji kako bi mogli 

43 

Upitno je koji će doseg imati ova odluka s obzirom na njenu nedorečenost. Vidi: Bruce G. Paulsen; 

Ellen Lafferty Hijacked: The Unlikely Interface Between Somali Piracy and the U.S. Regulatory Regime, 

Tulane Law Report, Vol. 85, 5-6(2011.), str. 1241.-1256., str. 1249. i dalje. 

68



djelovati bez opasnosti od kažnjavanja. Neke od tih skupina bolje su naoružane 

i s više sredstava nego regionalna vlast pa ometaju i zarobljavaju pošiljke hrane 

i onemogućuju njezinu dostavu stanovništvu Somalije koje ovisi o pomoći. UN 

radi toga smatra piratstvo prijetnjom miru i sigurnosti, a ne treba ignorirati ni vezu 

pirata i terorista. Ekonomski razlozi za plaćanje otkupnine također ne stoje jer su 

iznosi u stalnom porastu unatoč kontinuiranog patroliranja vojnih brodova pa 

će plaćanje otkupnine za manje kompanije postati nemoguće. Duže zadržavanje 

brodova utječe na gubitak zarade, povečanje premije osiguranja i drugih troškova. 

Jedini pobjednici postaju pirati, a bavljenje piratstvom postaje profitabilna 

aktivnost. Plaćanjem otkupnine omogućava se širenje piratstva, a time smanjuje 

efikasnost patroliranja vojnim brodovima. 44 

3. PRAVNI OKVIR 

3.1. Definicija piratstva 

Prema čl. 101. Međunarodne konvencije o pravu mora iz 1982. godine 

(UNCLOS) piratstvo je definirano kao bilo koje od ovih djela: 

(a) svaki nezakoniti čin nasilja ili zadržavanja ili bilo kakva pljačka, koje 

za osobne svrhe izvrši posada ili putnici privatnog broda ili privatnog 

zrakoplova i usmjeren: 

i) na otvorenom moru protiv drugog broda ili zrakoplova ili protiv 

osoba ili dobara na njima, 

ii) protiv broda ili zrakoplova, osoba ili dobara na mjestu koje ne potpada 

pod jurisdikciju nijedne države; 

(b) svaki čin dobrovoljnog sudjelovanja u upotrebi broda ili zrakoplova, ako 

počinitelj zna za činjenice koje tom brodu ili zrakoplovu daju značaj 

piratskog broda ili zrakoplova; 

(c) svaki čin kojemu je svrha poticanje ili namjerno omogućavanje nekog djela 

opisanog u podstavcima (a) ili (b).45 

Dakle, bitna odrednica piratstva kao instituta međunarodnog prava je, da su 

se nezakoniti čin nasilja ili pljačka dogodili na otvorenom moru ili mjestu koje 

ne potpada pod nadležnost niti jedne države pa tada govorimo o apsolutnom 

piratstvu (iuris gentium), za razliku od relativnog piratstva o kojem govorimo 

kada se nezakoniti čin nasilja ili pljačke čini u granicama nacionalne nadležnosti 

npr. teritorijalnom moru, unutarnjim morskim vodama, kada podliježe kaznenom 

zakonodavstvu obalne države. 46 Treba također istaknuti da iako UNCLOS ne 

daje definiciju otvorenog mora, u članku 86. se navodi da će se dio VII., koji se 

44 

Charles Marts, op. cit., str. 28. 

45 

Sličnu definiciju piratstva sadrži i čl. 15. Konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine. 

46 

Ivo Grabovac, op. cit. str. 463. 

69



odnosi na otvoreno more, primijeniti na sve one dijelove mora koji nisu uključeni 

u gospodarski pojas, teritorijalno ili unutarnje more država ili u arhipelaške vode 

arhipelaških država, čime se sužuje pojam otvorenog mora. Stoga se postavilo 

pitanje, smatraju li se djelom piratstva i djela nasilja i pljačke učinjena u 

gospodarskom pojasu. Međutim, članak 58. st. 1. UNCLOS-a izričito navodi da 

u gospodarskom pojasu sve države uživaju pravo slobode plovidbe, prelijetanja 

i postavljanja kablova i ostale zakonite upotrebe mora s tim povezane, pa se 

temeljem ove odredbe djelom piratstva smatraju i ona nezakonita djela nasilja i 

pljačke učinjena u gospodarskom pojasu. 47 

Druga važna odrednica definicije piratstva prema UNCLOS-u je, da se 

nezakoniti čin nasilja vrši za osobne svrhe (for private ends). Ipak, u teoriji se 

smatra da prema definiciji UNCLOS-a nije nužno da postoji namjera pljačkanja 

animus furrandi, nego da je dovoljno da postoji animus nocendi, odnosno namjera 

nanošenja štete koja može biti i iz osvete ili mržnje. 48 Neki teoretičari smatraju da 

izričaj for private ends ima za cilj isključiti iz definicije piratstva djela izvršena 

u ime neke države. Drugi smatraju da ona ima za cilj iz definicije piratstva 

isključiti ideološke i političke razloge 49 jer drže da je opće mišljenje da se npr. 

djela terorizma učinjena iz političkih ciljeva neke skupine, ne može podvesti pod 

definiciju piratstva prema UNCLOS-u. 50 

Treća odrednica definicije piratstva prema UNCLOS-u je da se zahtijeva 

prisutnost dvaju brodova tj. da je nezakoniti čin nasilja i pljačke izvršila posada ili 

putnici privatnog broda ili privatnog zrakoplova protiv broda ili zrakoplova, osoba 

ili dobara na drugom brodu ili zrakoplovu. Stoga se smatra da ukoliko se otmičari 

ukrcaju na brod u luci i preuzmu kontrolu nad brodom na otvorenom moru, takvo 

djelo nije piratsko djelo prema UNCLOS-u, jer nije sudjelovao drugi brod. 51 

Ovako određena definicija piratstva preuzeta je u članak 101. UNCLOS-a 

iz Ženevske konvencije iz 1958. godine, a temelj za obje konvencije nalazimo 

u Harvardskom Nacrtu iz 1932. godine. 52 Sastavljači Nacrta suočili su se s 

nizom različitih mišljenja i prijedloga kako treba glasiti definicija piratstva u 

47 

Ibid.; Tako i: Gotthard Gauci, Piracy and its Legal Problems: With Specific Reference to the English 

Law of Marine Insurance, Journal of Maritime Law and Commerce, Vol. 41, 4(2010), str. 541.-560., str. 

543. 

48 

Ivo Grabovac, Piraterija, morsko razbojništvo, kao suvremena prijetnja sigurnosti plovidbe, 

Kapetanov glasnik, 23(2011.), str. 18.-24., str. 19. 

49 

Vidi: Michael Bahar, Attaining Optimal Deterrence at Sea: A legal and Strategic Theory for 

Naval Anti-Piracy Operations, i John D. Poppetti, Building the Global Maritime Security Network: A 

Multinational Legal Structure to Combat Transnational Threats, Naval Law Review, 73, 87(2008.), str. 

92. 

50 

Vidi: Lawrence Azubuike, International Law Regime Against Piracy, Annual Survey of International 

and Comparative Law, Vol. 15, 1(2010.), str. 43.-59., str. 52. 

51 

M., Sterio, op. cit. str. 1468. 

52 

The Harvard Research in International Law Draft Convention on Piracy with Comment, 26 American 

Journal of International Law, Supplement 746 (1932.) prema: Barry H., Dubner, On the Definition of the 

Crime of Sea Piracy Revisited: Customary vs. Treaty Law and the Jurisdictional Implications Thereof, 

Journal of Maritime Law & Commerce, Vol. 42, 1(2011.), str. 71.-100., str. 77. i dalje (u daljnjem tekstu: 

Nacrt). 

70



međunarodnom pravu, ali nijedna nije bila dovoljno precizna. Smatrali su da 

se radi o povijesnom fenomenu te da je piratstvo ‘zlatnog doba’ nestalo davno 

prije sastavljanja Nacrta. Složili su se, međutim, oko toga da svrha nije uključiti 

u definiciju sve slučajeve nasilja na osobe ili imovinu iz običajnog prava, nego 

bez obzira na motiv ili namjeru koja motivira djelo piratstva, kao najvažniji 

čimbenik koji se ne smije zaobići, uzeti da ono ugrožava kretanje i trgovanje izvan 

teritorijalne nadležnosti. Smatralo se da treba povući jasnu distinkciju između 

definicije piratstva prema međunarodnom pravu od definicije prema nacionalnom 

pravu ili ugovorima pojedinih država. Drugi glavni motiv bio je svrsishodnost, 

radi čega je u međunarodnu definiciju piratstva uključen samo dio običajnog 

prava. To, međutim, ne znači da samo zato što je Ženevskom konvencijom iz 

1958. i kasnije UNCLOS-om usvojen samo dio običajnog prava u međunarodnoj 

definiciji piratstva, običajno pravo i dalje ne postoji. 53 Stoga je moguće da države 

u svom nacionalnom pravu definiraju piratstvo i drugačije, što mnoge države i 

čine. 54 Međutim, na definiciju piratstva određenu UNCLOS-om danas se ističu 

značajne kritike u teoriji i praksi jer se smatra da je definicija preuska te da stoga 

otežava suzbijanje suvremenog piratstva radi čega postoji niz prijedloga da se 

definicija izmijeni. 55 U međuvremenu se nastoje naći druga rješenja i bez izmjene 

Konvencije. 

Takva rješenja nalazimo prije svega u izričaju ‘piratstvo i oružani napadi protiv 

brodova’ (piracy and armed robbery against ships) koji se uvodi Rezolucijom 

IMO-a A1025(26), a kojom se piratstvo definira kako je definirano člankom 101. 

UNCLOS-a, dok se oružani napad protiv brodova definira, kao bilo koje od ovih 

djela: 

a) svaki nezakoniti čin nasilja, ili zadržavanja, ili bilo kakva pljačka, ili prijetnja 

njima, izuzev čina piratstva, izvršeni za osobne svrhe i usmjereni prema brodu ili 

osobama i imovini na takvom brodu u unutarnjim vodama, arhipelaškim vodama 

i teritorijalnom moru; 

b) svaki čin kojemu je svrha poticanje ili namjerno omogućavanje naprijed 

opisanog djela. 56 

Očito je da izričaj, oružani napadi protiv brodova, uključuje iste akte nasilja koji 

53 

Ibid., str. 84. 

54 

Vidi npr. Članak 1135. talijanskog Codice della navigazione koji ne precizira mjesto gdje se piratski 

čin mora dogoditi pa se piratstvom smatra i djelo učinjeno u teritorijalnom moru. 

55 

Za radikalnu izmjenu definicije piratstva zalaže se npr.: Mike Madden, Trading the Shield of 

Sovereignty for the Scales of Justice: A Proposal for Reform of International Sea Piracy Laws, U.S.F. 

Maritime Law Journal, Vol. 21, 2(2008.), str. 139.-166.; za proširenje prava progona i na teritorijalno 

more, Vidi: D. Doby, op. cit. str. 577. i dalje. 

56 

Vidi: Rezolucija IMO-a broj: A 1025(26) Code of Practice for the Investigation of the Crimes of 

Piracy and Armed Robbery against Ships – Annex 2.2 of December 2, 2009.: ‘Armed robbery against 

ships means any of the following acts: 

1. any illegal act of violence or detention or any act of depredation, or threat thereof, other than an act 

of ‘piracy’ committed for private ends and directed against a ship or against persons or property on board 

such ship, within a State’s internal waters, archipelagic waters and territorial sea; 

2. any act of inciting or intentionally facilitating an act described above.’ 

71



su opisani i u definiciji piratstva, ali se odnose na one počinjene u teritorijalnom 

moru, pa se uzima da se ovom definicijom zapravo željelo proširiti definiciju 

piratstva koja je utvrđena UNCLOS-om i na djela počinjena u teritorijalnom moru. 

Ovaj izričaj se upotrebljava, ne samo za potrebe statistike IMO-a i IMB-a, nego 

ga upotrebljavaju i Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a donesene u svezi suzbijanja 

somalskog piratstva i teritorijalnog proširenja međunarodne nadležnosti. 57 

Smatra se, međutim, da se problem definicije piratstva i međunarodne 

nadležnosti može riješiti i u okviru drugih međunarodnih instrumenata, posebno 

SUA Konvencije iz 1988. godine 58 kojoj je svrha borba protiv svih vidova nasilja na 

moru koje može ugroziti sigurnost plovidbe broda, a ne samo protiv piratstva, a na 

koju također upućuje i Rezolucija UN-a 1846(2008.). Lista djela koja Konvencija 

zabranjuje puno je šira, a izbjegavaju se i restriktivni elementi definicije piratstva 

prema UNCLOS-u jer se ne traži da je djelo učinjeno u osobnom interesu, niti 

da je djelo počinjeno na otvorenom moru niti se traži prisutnost dvaju brodova. 

Osnovni problem kod SUA Konvencije je što ona nije tako široko prihvaćena kao 

UNCLOS. 59 U rješavanju problema definicije piratstva može pomoći i Konvencija 

protiv uzimanja talaca 60 iz 1979. jer se u slučaju somalskog piratstva redovito 

otima i zadržava posada radi otkupnine. Također se može primijeniti i Konvencija 

Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta 

(UNTOC) iz 2000. godine 61 jer su u izvršenju djela piratstva redovito involvirane 

organizirane skupine, a Konvencija omogućuje iniciranje postupaka i protiv osoba 

sa sjedištem u trećim državama koje financiraju pirate i pomažu u pranju novca 

od otkupnina. 

57 

Detaljnije u svezi Rezolucija UN-a vidi infra pod 4.2. Mjere UN-a, a posebno u svezi Rezolucija 

kojima se dozvoljava proširenje međunarodne nadležnosti i na teritorijalno more Somalije 1816(2008.), 

i na kopno Somalije 1851(2008.). Proširenje međunarodne nadležnosti ovim Rezolucijama važno je i 

iz razloga što je Somalija svojim zakonom iz 1972. godine proglasila širinu svog teritorijalnog mora na 

200 milja, pa iako je potvrdila UNCLOS 1989. godine, nema sigurnih podataka da je zakon izmijenjen 

u skladu s UNCLOS-om. Stoga je donošenjem Rezolucije 1816(2008.) izbjegnut eventualni konflikt 

između nacionalnog zakona i UNCLOS-a u pogledu širine teritorijalnog mora Somalije. Prema: Tulio 

Traves, Piracy, Law of the Sea, and Use of Force: Developments off the Coast of Somalia, The European 

Journal of International Law, Vol. 20, 2(2009.), str. 399.-414., str. 407. 

58 

Convention for the Suppression of Unlawful Acts Against the Safety of Maritime Navigation 1988 

and Protocol for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Fixed Platforms Located on the 

Continental Shelf, 1988, usvojeni 10. ožujka 1988., stupili na snagu 1. ožujka 1992.; 2005 Protocols to the 

SUA Treaties, od 14. listopada 2005., stupili na snagu 28. srpnja 2010. Vidi: IMO Status of Conventions 

on 3/1/2012. 

59 

Ukupno 158 država stranaka na dan 3. siječnja 2012. Vidi: IMO Status of Conventions on 

3/1/2012. 

60 

International Convention against the taking of Hostages (Hostages Convention), 1979, usvojena 

17. prosinca 1979., stupila na snagu 3. lipnja 1983., ima 168 država stranaka. UNTC – Status of Treaties 

http://treaties.un.org/Pages/ViewDetails.aspxsrc=IND&mtdsg_no=XVIII-5&chapter=18&lang=en – 04. 

02. 12. 

61 

United Nations Convention against Transnational Organized Crime (UNTOC) and the Protocols 

Thereto, usvojena Rezolucijom A/RES/55/25 od 15. studenog 2000. godine, stupila na snagu 29. rujna 

2003. Ukupno 165 država stranaka na dan 04. veljače. 2012. Vidi: UNTC – Status of Treaties http:// 

treaties.un.org/Pages/ViewDetails.aspxsrc=TREATY&mtdsg_no=XVIII-12&chapter=18&lang=en . 

72



3.2. Nadležnost 

Članak 110. UNCLOS-a izuzetno dozvoljava državama intervenciju i pregled 

na otvorenom moru i stranog broda, ako se sumnja na piratstvo kako ga definira 

međunarodno pravo. 62 Svaka država, međutim, može na otvorenom moru ili na bilo 

kojem drugom mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju nijedne države i uzaptiti 

piratski brod ili zrakoplov ili brod ili zrakoplov koji je otet djelom piratstva i nalazi 

se u vlasti pirata te uhititi osobe i zaplijeniti dobra na njima. Sudovi države koja je 

izvršila uzapćenje mogu odlučiti o kaznama koje treba izreći i o poduzimanju mjera 

prema brodovima, zrakoplovima ili dobrima, ne dirajući u prava trećih osoba koje 

postupaju u dobroj vjeri. 63 Ova odredba čini izuzetak od pravila da na otvorenom 

moru svaka država vrši vlast samo nad svojim državljanima i brodovima svoje 

zastave, ali samo kažnjavanje vrši se na temelju internog prava odnosne države. 

Treba također istaknuti da uzapćenje zbog piratstva ne mogu izvršiti trgovački 

brodovi, nego samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi brodovi ili 

zrakoplovi koji nose vanjske znakove prema kojima se jasno raspoznaje da 

su u vladinoj službi i da su ovlašteni u tu svrhu. 64 U svezi s uzapćenjem broda 

ili zrakoplova zbog sumnje da je učinjeno djelo piratstva, a ispostavi se da je 

uzapćenje izvršeno bez valjanih razloga, država koja je uzaptila brod ili zrakoplov 

odgovorna je državi čiju pripadnost ima brod ili zrakoplov za sav gubitak ili štetu 

prouzročenu uzapćenjem. 65 

Već je rečeno da je bitna odrednica definicije piratstva da su djela nasilja i 

pljačke izvršena na otvorenom moru. To djeluje ograničavajuće ratnim brodovima 

angažiranim za provođenje akcija suzbijanja piratskih napada na trgovačke 

brodove kad se napadi vrše u teritorijalnom moru Somalije ili drugih susjednih 

zemalja gdje intervencija stranih ratnih brodova predstavlja povredu suvereniteta 

obalne države. Postavljalo se stoga, niz pitanja o pravnoj utemeljenosti 

vojnopomorskih intervencija drugih država u teritorijalnom moru Somalije i 

trećih susjednih država. U tu svrhu Vijeće sigurnosti donijelo je niz Rezulucija 

počevši od Rezolucije 1814(2008.) kojom se pozivaju države koje imaju sredstva 

i mogućnosti da sudjeluju u vojnopomorskim akcijama suzbijanja piratstva i 

oružanih napada protiv brodova, do onih kojima se proširuje pravni okvir za te 

akcije i na teritorijalno more Somalije, Rezolucija 1816(2008.) te na operacije na 

kopnu Somalije, Rezolucija 1851(2008.). 66 

Prema izričitoj odredbi UNCLOS-a sudovi države koja je izvršila uzapćenje 

62 

Čl. 110. UNCLOS-a utvrđuje da ratni brod na otvorenom moru neće biti ovlašten pregledati strani 

brod ako nema ozbiljnih razloga sumnjati: a) da se brod bavi piratstvom; b) da se brod bavi trgovinom 

robljem; c) da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem; d) da je brod bez državne pripadnosti; e) da je brod, 

iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti svoju zastavu, iste državne pripadnosti kao i ratni brod. Čl. 22. 

Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine predviđao je također mogućnost pregleda stranog 

broda, ali samo u slučajevima a), b) i e). 

63 

Čl. 105. UNCLOS-a (isto kao u čl. 19. Ženevske konvencije o otvorenom moru, 1958.). 

64 

Čl. 107. UNCLOS-a (slično i u čl. 21. Ženevske konvencije o otvorenom moru, 1958.). 

65 

Čl. 106. UNCLOS-a (isto kao u čl. 20. Ženevske konvencije o otvorenom moru, 1958.). 

66 

Detaljnije vidi infra pod 4.2. Mjere UN-a. 

73



mogu odlučiti i o kaznama koje treba izreći kao i o poduzimanju mjera prema 

brodovima, zrakoplovima ili dobrima koje je uzaptila. Međutim, suđenje i 

kažnjavanje nije obveza država, nego samo mogućnost koju država može, ali 

ne mora koristiti. U rješavanju pitanja nadležnosti država za suđenje piratima 

upućuje se i na moguću primjenu već spomenute SUA Konvencije i Konvencije 

protiv uzimanja talaca. Prednosti obiju konvencija su što te konvencije obvezuju 

države stranke da počinitelje djela privedu i da im sude ili izruče državama koje 

će im suditi. Odnose se i na djela počinjena u teritorijalnom moru, i obvezuju 

države stranke na najveću mjeru suradnje u svezi provođenja kaznenih postupaka 

i kažnjavanja počinitelja. 

3.3. Zašto je izostalo učinkovito suđenje i kažnjavanje pirata 

Države čiji su ratni brodovi u okviru poduzetih vojnopomorskih operacija 67 

uhitili pirate, nerado privode pirate u svoju zemlju radi suđenja. Za to postoji 

više razloga. Da bi se mogle koristiti mogućnošću koju im daje UNCLOS da 

sude piratima, države bi morale imati u svojim nacionalnim propisima utvrđeno 

djelo piratstva, kao i kazne zaprijećene za to djelo. 68 Pokazalo se da sve države 

svojim nacionalnim propisima nisu regulirale djelo piratstva, a za one koje imaju 

propise po pitanju piratstva, pokazalo se da su manjkavi i nedostatni ili je suđenje 

počiniteljima uvjetovano određenom vezom s tom državom (državljanstvo 

počinitelja ili žrtava, odnosno zastava napadnutog broda), 69 iako međunarodno 

pravo to ne zahtijeva s obzirom na postojanje međunarodne nadležnosti prema 

članku 105. UNCLOS-a prema kojem ‘svaka država’ ima pravo uhićenja i 

suđenja piratima. Stoga se često događa da se uhićenim piratima ne može suditi 

po nacionalnom pravu države koja ih je uhitila, pa su ratni brodovi tih država, 

nakon oduzimanja oružja, puštali pirate na slobodu. 70 

67 

Vidi infra pod 4.1. Vojnopomorske operacije. 

68 

Temeljem Rezolucije 64/71 Generalne skpštine UN-a države su pozvane poduzeti potrebne korake 

prema nacionalnim propisima za učinkovito privođenje i suđenje osobama osumnjičenim za djela piratstva 

(t. 72) i aktivno surađivati na suzbijanju piratstva prihvaćanjem mjera IMO-a, ali i usvajanjem nacionalnih 

propisa (t. 74). Kako bi se državama olakšao uvid u nacionalna zakonodavstva u svezi piratstva, Division 

for Ocean Affairs and the Law of the Seas (DOALOS), International Maritime Organization (IMO) i 

United Nations Office on Drugs and Crime (UNDOC) pripremili su pregled nacionalnih propisa u 

svezi piratstva prema podacima primljenim od pojedinih država članica UN-a kao i direktan pristup 

nacionalnim propisima putem web stranice DOALOS-a http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_ 

national_legislation.htm - posjećena 12. siječnja 2012. 

69 

Vidi: Daniel Wallis, NATO frees pirate hostages, Belgian Ship seized, Reuters 18 April 2009: ‘They 

can only arrest them if the pirates are from the Netherlands, the victims are from the Netherlands, or if they 

are in Netherlands waters’, Vidi: http://www.reuters.com/article/2009/04/18/us-somalia-piracy-idUSLI11 

637320090418pageNumber=2&virtualBrandChannel=0 - posjećena 12. siječnja 2012. 

70 

Npr. Praveen Swami, We’re firing blanks in the war against piracy, The Telegraph, World, April 

12th 2011.: ‘This week it has emerged that 17 Somali pirates captured by HMS Cornwall in February 

were given meals, medical check-ups and cigarettes before being set free after the captain was advised that 

Britain had no legal framework to prosecute them.’ I dalje: ‘ Jack Lang, the UN’ special adviser on piracy 

has admitted that nine out of 10 of the hundreds of pirates captured have been released because of legal 

issues.’ http://blogs.telegraph.co.uk/news/praveenswami/100083579/we%e2%80%99re-firing-blanks-inthe-war-against-piracy/ 

74



Djelomično radi toga, ali i radi pomoći državama regije da usklade svoje 

nacionalno zakonodavstvo, na 98. zasjedanju Pravnog odbora IMO-a održanom 

4. - 8. travnja 2011., razmotren je set dokumenata kojima se identificiralo 

ključne elemente koji bi uključivanjem u nacionalne propise država doprinijeli 

učinkovitijoj provedbi međunarodnih konvencija koje se odnose na piratstvo i 

proslijeđen je državama 71 kako bi im se pomoglo pri izradi novih ili preispitivanju 

svojih već postojećih propisa po pitanju piratstva. 

Drugi razlog zašto se pirati uhićeni od strane ratnih brodova pojedinih država 

koje sudjeluju u vojnopomorskim akcijama najčešće puštaju na slobodu i vraćaju 

u Somaliju je nesklonost, posebno zapadnih država, da prihvate suđenje piratima 

bojeći se da bi oni prije, za vrijeme ili nakon suđenja mogli tražiti azil. 72 Osim toga, 

većina europskih država vezana je obvezama iz različitih konvencija o ljudskim 

pravima, 73 a zbog specifičnosti tih postupaka, teško je osigurati prevoditelje, 

branitelje, svjedoke itd. pa ti postupci mogu biti vrlo otegotni, dugotrajni i 

skupi. Vraćanje pirata na suđenje u Somaliju nije moguće jer pravni sustav u 

Somaliji ne funkcionira i ne postoje sudovi koji bi im mogli suditi. Sve to dovodi 

do neučinkovitosti u suđenju i kažnjavanju pirata. Neke države stoga, 74 da bi se 

riješile problema oko suđenja piratima, nastoje zaključiti ugovore s državama u 

regiji, najčešće s Kenijom, 75 radi transfera uhićenih pirata i njihovom suđenju pred 

nacionalnim sudovima država u regiji. To je učinila i EU zaključivši ugovor s 

Kenijom i Mauricijusom o transferu pirata uhićenih brodovima vojnopomorske 

operacije ATALANTA, 76 a slične ugovore nastoji se zaključiti i s ostalim državama 

regije i trećim državama voljnim preuzeti suđenja piratima 77 iako države ne 

71 

Vidi: IMO Circular Letter No. 3180 od 17. svibnja 2011. kojem su kao Dodatak priloženi 

dokumenti od 18. veljače 2011. podneseni na 86. zasjedanju Pravnog odbora IMO-a i to: LEG 98/8 – 

Piracy, Uniform and consistent application of the provisions of International conventions relating to 

piracy, (IMO Secretariat); LEG 98/8/1 - Piracy: elements of national legislation pursuant to the United 

Nations Convention on the Law of the Sea, 1982, (UN-DOALOS); LEG 98/8/2 – Piracy Establishment of 

a legislative framework to allow for effective and efficient piracy prosecutions, (UNDOC), LEG 98/8/3 

– Piracy: Elements of national legislation pursuant to the United Nations Convention on the Law of the 

Seas, 1982, (UN-DOALOS); LEG 98/8/4 Piracy – Establishment of a legislative framework to allow for 

effective and efficient piracy prosecutions, dated 25 February 2011 (submitted by Ukraine). Vidi: http:// 

www.un.org/Depts/los/piracy/circular_letter_3180.pdf - posjećena 12. siječnja 2012. 

72 

Ademun, Odeke, op. cit. str. 151. 

73 

Npr.: International Covenant for Civil and Political Rights, December 16, 1966; European 

Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, November 4, 1950. 

74 

Npr. UK, Danska, SAD itd. 

75 

Kenija prihvaća transfer i suđenje piratima, a za uzvrat dobiva određenu kompenzaciju radi pokrića 

troškova suđenja kroz program pomoći za sudsku pomoć koji obuhvaća plaće, opremu ureda, njihvo 

uređenje, troškove putovanja itd. Vidi: Eugen Kontorovich, op. cit. str. 269. 

76 

Vidi infra pod 4.1. Vojnopomorske akcije. 

77 

S tim u vezi treba spomenuti da je RH zaključila Sporazum s EU o učestvovanju u vojnopomorskoj 

operaciji EU-a ATALANTA te da je tim Sporazumom, odnosno njegovim Dodatkom (vidi pobliže 

infra pod 4.1) prihvatila transfer osoba koje su osumnjičene da su počinile djela piratstva ili oružane 

pljačke u somalskom teritorijalnom moru i koje su pritvorene od pomorskih snaga vođenih od strane 

EU (EUNAVFOR) Republici Hrvatskoj te postupanje prema njima nakon takvog transfera. Trebalo bi, 

stoga utvrditi da li RH u svom internom pravu ima adekvatne odredbe temeljem kojih bi mogla suditi 

transferiranim osobama. Napominje se da je Kaznenim zakonom iz 1997. (NN 110/97 sa kasnijim 

75



prihvaćaju transfer neograničenog broja pirata, nego odlučuju o tome od slučaja 

do slučaja. 78 

Postavlja se, međutim, pitanje je li transfer pirata u treće države u skladu s 

člankom 105. UNCLOS-a. Većina autora smatra da članak 105. UNCLOS-a daje 

svim državama pravo uhićenja pirata, ali da im suditi mogu samo sudovi države 

čiji ih je ratni brod uhitio te da se nadležnost iz čl. 105. UNCLOS-a ne može 

prenositi na treće države 79 jer ugovori o transferu nemaju uporišta u UNCLOS-u, 

iako to do sada nije utvrđivano pred sudovima. Kako je transfer i suđenje u interesu 

obiju država, vjerojatno niti neće doći do sudskog spora po tom pitanju, osim ako 

netko od pirata ne ospori nadležnost kenijskog suda. Osim toga, države su također 

dužne voditi računa da transferom ne povrjeđuju pravo na pravedno suđenje i 

druga prava pirata. 80 

4. MJERE KOJE SE PODUZIMAJU RADI SUZBIJANJA 

SOMALSKO PIRATSTVA 

4.1. Vojnopomorske operacije 

I dok se u okviru međunarodne zajednice raspravljalo o pravnoj definiciji 

piratstva i dozvoljava li međunarodno pravo uhićenje zbog piratstva i oružanih 

napada na brodove u teritorijalnom moru Somalije i susjednih zemalja, akcije 

angažiranih ratnih brodova bile su usmjerene samo na odbijanje oružanih napada, 

a ne i na uhićenje i kažnjavanje aktera tih napada koji su najčešće bivali puštani na 

slobodu. U tim uvjetima, napadi na brodove su postajali sve učestaliji i opasniji uz 

upotrebu sve opasnijeg oružja i šireći se na sve većem području zahvaćajući danas 

veći dio Indijskog oceana. 81 

Povodom napada somalskih pirata na brodove kojima se prevozila humanitarna 

pomoć, Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1814(2008.) od 15. svibnja 2008. 

pozivajući države i regionalne organizacije na suradnju i poduzimanje akcija za 

zaštitu tih brodova. Temeljem Rezolucije uspostavlja se pod američkim vodstvom 

izmjenama), u članku 180. propisano djelo Morsko i zračno razbojništvo temeljem kojeg bi se moglo 

suditi piratima, dok je u novom Kaznenom zakoniku (NN 125/2011 od 7. 11. 2011. koji stupa na snagu 

1. siječnja 2013.) u Glavi XXII. KAZNENA DJELA PROTIV SIGURNOSTI PROMETA, propisano 

kazneno djelo Napad na zrakoplov, brod ili nepokretnu platformu, očito temeljem SUA Konvencije. Ne 

ulazeći u analizu odredbi KZ-a, s obzirom na obveze preuzete naprijed navedenim Dodatkom Sporazumu 

izmđu EU i RH te s obzirom na rezoluciju 64/71UN-a, trebalo bi utvrditi da li propisi RH udovoljavaju 

uvjetima za suđenje piratima. 

78 

‘According to a declaration of the Kenyan Foreign Minister, these are ‘memoranda of understanding’ 

which will not, however, be an open door for dumping pirates onto Kenyan soil. They will function on a 

case-by-case basis’. Tullio Treves, Piracy, Law of the Sea, and Use of Force: Developments off the Coast 

of Somalia, The European Journal of International Law, Vol. 20, 2(2009), str. 399.-414., str. 411. 

79 

Eugen, Kontorovich, op. cit. str. 270. 

80 

Vidi npr.: Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or 

Punishment, December 10, 1984; Convention Relating to the Status of Refugees, July 28, 1951. 

81 

Piratski napadi danas sežu do 1.700 nm od obale u površini oko 3 milijuna km2. 

76



vojnopomorska skupina CTF 150 82 čija je misija bila osigurati siguran prolazak za 

brodove s humanitarnom pomoći i ostale trgovačke brodove kroz visokorizično 

područje Adenskog zaljeva organiziranim koridorom 83 uz pratnju vojnih brodova. 

Uz američke brodove u misiji sudjeluju i brodovi Kanade, Danske, Njemačke, 

Francuske, Velike Britanije, Pakistana i Južne Koreje. Povodom povećanja broja 

napada, 2. lipnja 2008., Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1816(2008.). 

pozivajući države na suradnju i koordinaciju akcije s TFG, dajući im odobrenje za 

djelovanje i u teritorijalnim vodama Somalije uz prethodno obavještavanje TFG. 

NATO uspostavljaju operaciju ‘Ocean Shield,’ a EU prvu pomorsku mirovnu 

operaciju EU NAVFOR Somalia – ATALANTA 84 u kojoj sudjeluje i RH. 85 

Mandat ove operacije je: zaštita brodova WFP i drugih trgovačkih brodova 

na otvorenom moru i u teritorijalnom moru Somalije, nadzor obalnog područja i 

područja teritorijalnog mora Somalije u kojima postoji opasnost, te poduzimanje 

nužnih koraka, uključujući i uporabu sile za odvraćanje, sprječavanje i okončanje 

akata piratstva i oružanih napada na brodove na području operacija. Ove tri misije 

pomažu i druge države ne-članice među kojima Kina, Rusija i Indija, pa su do 

kraja 2008. godine 23 države sudjelovale svojim vojnim brodovima u ovom 

području. Procjenjuje se da u programu patroliranja sudjeluje između 30 i 40 

brodova dnevno. Strategija je defenzivna uz umjerena sredstva i uz upotrebu sile 

samo u slučaju samoobrane, a sastoji se od patroliranja mora, pregleda i razbijanja 

piratskih grupa, a ako je nužno odbijanja napada pirata od trgovačkih brodova 

i, ukoliko je to moguće, njihovog uzapćenja. Takva strategija više je nastojala 

spriječiti napade patroliranjem i sve većom nazočnošću vojnih brodova u tom 

području, a u rijetkim slučajevima u kojima je dolazilo do uzapćenja pirata, oni 

su najčešće bili razoružani i vraćeni u Somaliju jer im se nije imalo gdje suditi s 

obzirom na nefunkcioniranje somalijskog pravosuđa. 86 

82 

Combined Task Force CTF - 150, kasnije zamijenjena s CTF 151. 

83 

Maritime security Patrol Area - MSPA, sada International Recommended Transit Corridor – IRTC. 

84 

Atalanta – Lik iz starogrčke mitologije. 

85 

Treba istaknuti da je, osim Norveške i RH, iako nije članica EU, pozvana sudjelovati od 2009. 

u operaciji Atalanta, sa do 5 časnika. Vidi: Ante Urlić, Operacija Atalanta EU NAVFOR Somalia – 

ATALANTA, Hrvatski vojnik-internet izdanje, broj 295, lipanj 2010., http://www..hrvatski-vojnik.hr – 

posjećena 14. 11. 2011.; Vidi također: Zakon o potvrđivanju sporazuma između RH i EU o sudjelovanju 

RH u vojnoj operaciji EU radi pridonošenja odvraćanju, prevenciji i sprječavanju djela piratstva i oružane 

pljačke uz obalu Somalije (OPERACIJA ATALANTA) s Dodatkom Odredbi o uvjetima i načinima transfera 

osoba koje su osumnjičene da su počinile djela piratstva ili oružane pljačke u somalskom teritorijalnom 

moru i koje su pritvorene od pomorskih snaga vođenih od strane EU (EUNAVFOR), transfera zaplijenjene 

imovine u posjedu EUNAVFOR-a od strane EUNAVFOR-a Republici Hrvatskoj te postupanje prema 

njima nakon takvog transfera, od 4. veljače 2010., NN-MU 1/2010. od 17. veljače 2010. 

86 

O problemu suđenja piratima vidi supra pod 3.3. 

77



4.2. Mjere UN-a 

Osim vojnopomorskih akcija patroliranja mora uz obale Somalije, koje su 

značajno doprinijele smanjenju uspješnosti piratskih napada na brodove, 87 borbi 

protiv somalskog piratstva značajan doprinos je dalo Vijeće sigurnosti UN-a 

donošenjem Rezolucije 1814(2008.) kojom su inicirane vojnopomorske akcije, do 

onih kojima se proširuje pravni okvir za te akcije i na teritorijalno more Somalije, 

Rezolucija 1816(2008.) te na operacije na kopnu Somalije, Rezolucija 1851(2008.) 

koja se smatra jednom od najstrožih rezolucija, jer se državama daje pravo 

uhićenja pirata i na teritoriju neke suverene države. 88 Radi toga je pri donošenju 

ove Rezolucije niz država smatrao da je potrebno posebno naglasiti da se radi o 

izuzetku zbog veličine problema u Somaliji, te da je ovlaštenje privremeno i dano 

na zahtjev TFG samo u jednu svrhu, suzbijanje piratstva i to samo od onih država 

koje surađuju s TFG poštujući međunarodno pravo. 89 Osim ovih, Vijeće sigurnosti 

UN-a donijelo je još i niz daljnjih Rezuolucija kojima se države npr. pozivaju na 

stvaranje pretpostavki za suđenje uhićenim piratima u državama koje su ih uhitile 

i u državama regije zaključenjem dvostranih i višestranih ugovora za izručenje i 

suđenje, Rezolucija 1918(2010.), na sprječavanje ilegalnog izlova ribe i ilegalnog 

odlaganja štetnih tvari te suđenje osobama za to odgovornim ukoliko su pod 

njihovom nadležnošću, kao i suđenje inicijatorima i financijerima piratskih napada 

i osobama koje pomažu u ‘pranju novca’ od otkupnina, Rezolucija1950(2010.), 

na suradnju za osnivanje specijalnih sudova i izgradnju zatvorskih kapaciteta u 

Somaliji i regiji, Rezolucije 1976 i 2020(2010.), na suradnju za pomoć pomorcima 

i njihovim obiteljima te puštanju na slobodu svih zatočenih pomoraca, Rezolucija 

2015(2011.) itd. 90 

Generalna Skupština UN-a je svojom Rezolucijom 64/71 pozvala države da 

poduzimaju korake prema svom nacionalnom pravu za uhićenjem i suđenjem 

osoba koje su učinile djelo piratstva te pozvala da u nacionalno pravo unesu 

87 

Vidi supra bilj. 31. 

88 

Vidi: Eugene Kontorovich, ‘A Guantanamo on the Sea’ – The Difficulty of Prosecuting Pirates and 

Terrorists, California Law Review, Vol. 98; 243(2010.) str. 243.-276., str. 249. 

89 

U točki 10. Rezolucije 1850(2008.) naglašava se: 

‘10. Affirms that the authorization provided in this resolution apply only with respect to the situation 

in Somalia and shall not affect the rights or obligations or responsibilities of Member States under 

international law, including any rights or obligations under UNCLOS, with respect to any other situation, 

and underscores in particular that this resolution shall not be considered as establishing customary 

international law, and affirms further that such authorizations have been provided only following the 

receipt of the 9 December 2008 letter conveying the consent of the TFG’; 

90 

Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a: Rezolucija 1814 od 15. 5. 2008., Rezolucija 1816 od 2. 6. 2008., 

Rezolucija 1838 od 0. 10. 2008., Rezolucija 1846 od 2. 12. 2008., Rezolucija 1851 od 16. 12. 2008., 

Rezolucija 1897 od 30. 11. 2009., Rezolucija 1918 od 27. 4. 2010., Rezolucija 1950 od 23. 11. 2010., 

Rezolucija 1976 od 11. 4. 2011., Rezolucija 2015 od 24. 10. 2011., Rezolucija 2020 od 22.11. 2011.; 

Reportoire of the Practice of the Security Council, 16th Supplement 2008-2009, http://www.un.org/en/ 

sc/repertoire - posjećena 05. 12.2011.; Oceans and Law of the Sea, United Nations Documents on Piracy, 

http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_documents.htm - 05.12.2011.; Vidi i: Ademun, Odeke, op. cit. 

str. 137-138.; 

78



odredbe koje će to omogućiti. 91 Zbog nemogućnosti država regije da prihvate 

suđenje u svim slučajevima piratstva, raspravljalo se i o nizu drugih opcija 

radi učinkovitijeg suđenja i zatvaranja pirata. 92 Bilo je prijedloga za uspostavu 

posebnog međunarodnog suda za suđenje piratima, ili mješovitih (hybrid) sudova, 

posebnih odjela pri sudovima regionalnih država, regionalnih sudskih centara sve 

do prijedloga suđenja u samoj Somaliji ili pred nacionalnim somalskim sudovima 

osnovanim u susjednim državama. Rasprave su pokazale da niti jedan koncept 

nije u potpunosti prihvatljiv, najčešće zbog predugog vremenskog perioda i 

prevelikih financijskih sredstava potrebnih za njihovo ostvarenje, jer kod ocjene 

mogućih opcija treba uzeti u obzir niz čimbenika: veliki broj osumnjičenika za 

piratstvo kojima bi trebalo suditi, troškovi suda, posebno u slučaju osnivanja novih 

međunarodnih sudova, ustanovljavanje propisa po kojima bi ti sudovi sudili, a sve 

to bi značajno utjecalo na kašnjenje u djelovanju takvih sudova. U nastojanjima 

stvaranja preduvjeta za donošenje antipiratskih zakona u Somaliji i državama 

regije kao i za omogućavanje suđenja uhićenim piratima te njihovo zatvaranje, 

značajan doprinos dali su UNDOC, 93 UNPOS, 94 CPGS. 95 

4.3. Mjere IMO-a 

Međunarodna pomorska organizacija (IMO), radi na suzbijanju piratstva već 

30 godina. U ranim 1980-im, žarište je bilo područje Gvinejskog zaljeva (Gulf of 

Guinea), a krajem 1990-tih to postaje područje Malacca Strait, Singapur i Južno 

kinesko more za koje područje je IMO osmislio niz načina suzbijanja piratstva uz 

pozitivne rezultate. 96 

91 

UN General Assembly Resolution 64/71 od 12. ožujka 2010. (točka 72. i 74). Vidi: http://daccessdds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N09/466/09/PDF/N0946609.pdfOpenElement 

– posjećena 13. 01. 

2012.; Kompilaciju nacionalnih propisa u odnosu na piratstvo koju je pripremio UNDOC vidi: http:// 

www.un.org/Depts/los/piracy_national_legislation.htm - posjećena 05. prosinca 2011.; Vidi: Patricia 

O’Brien, Statement on Informal Meeting of the General Assembly on Piracy, 14 May, 2010. 

92 

Piracy off the coast of Somali, Further written evidence, of Douglas Guilfoyle, International 

cooperation in the prosecution of Somali pirates, 4 July, 2011; http://www.publications.parliement.uk/pa/ 

cm201012/cmselect/cmfaff/writev/1318/m09.htm - posjećena 26. siječnja 2012. 

93 

United Nations Office for Drugs and Crimes – UNDOC, iako se ne radi o specijaliziranoj agenciji za 

pomorstvo, nego za kriminal općenito, ova agencija UN-a doprinijela je posebno u razvijanju antipiratskih 

odredbi u nacionalnim zakonodavstvima bez kojih nije moguće voditi postupke i kažnjavati uhićene, 

a također i u poticanju zaključenja i implementacije dvostranih i višestranih ugovora između RU/US 

i Kenije i Seychella radi suđenja osumnjičenim piratima. Tri glavna cilja UNDOC-a su: 1. pravedno 

i djelotvorno suđenje i zatvaranje osumnjičenih za piratstvo u državama regije, 2. humano i sigurno 

zatvaranje u Somaliji i 3. dugoročno (unatoč izazovima s tim povezanim) pravedno i djelotvorno suđenje 

u samoj Somaliji. 

94 

United Nations Political Office for Somalia – UNPOS, osnovan 1995. i zadužen pripremiti 

sveobuhvatnu i potpunu Strategiju UN-a u Somaliji. 

95 

Vidi supra bilješka 19. 

96 

Nastojanjima IMO-a, 2004. je zaključen, a 2006. stupio na snagu višestrani ugovor ReCAAP (The 

Regional Cooperation Agreement on Combating Piracy and Armed Robbery against Ships in Asia), kojem 

je do danas pristupilo 17 država, a temeljem kojeg se pružila pomoć u stvaranju i uspostavi učinkovitog 

sustava djelovanja i pojačane kontrole tog područja od strane samih obalnih država. Temeljem tog 

ugovora osnovan je i ReCAAP ISC (ReCAAP Information Sharing Centre) radi razmjene informacija o 

incidentima, podrške i suradnje među državama strankama što je sve doprinijelo značajnom smanjenju 

79



Upravo je IMO 2005. godine prvi svratio pozornost UN-a na ozbiljnost 

problema piratstva uz obale Somalije pozivajući na zajedničku akciju svih 

međunarodnih čimbenika, posebno onih država koje raspolažu mogućnostima 

i sredstvima. Naime, kao što se i u drugim područjima zahvaćenim piratstvom 

uočilo, učinkoviti rezultati u borbi protiv piratstva mogu se ostvariti samo 

harmoniziranom i širom akcijom međunarodne zajednice uključujući sve one 

države koje imaju mogućnosti i sredstva za uklanjanje samih uzroka piratstva 

u pojedinom području i pružanju pomoći obalnim državama radi uspostave i 

omogućavanja učinkovitog djelovanja pravnog sustava koji bi oštro sankcionirao 

sve osobe koje sudjeluju u piratskim akcijama, njihovom planiranju i pomaganju 

bilo na kopnu ili na moru. Rezolucijom A. 1025(26) Skupštine IMO-a sa 26. 

zasjedanja održanog 2. prosinca 2009. usvojena su Pravila u svezi istrage zločina 

piratstva i oružanih napada protiv brodova (Code of Practice for the Investigation 

of the Crimes of Piracy and Armed Robbery against Ships), a u čijem Dodatku 

je, uz definiciju piratstva prema članku 101. UNCLOS-a, utvrđena i definicija 

‘oružanih napada protiv brodova,’ odnosno armed robbery against ships, na koje 

se također primjenjuje Code. Radi bolje implementacije Rezolucije A.1025(26), 

IMO je utvrdio i Smjernice 97 koje bi trebale pomoći u istrazi, očuvanju i razmjeni 

dokaza te time olakšati i učiniti efikasnijim suđenja osobama uhićenim zbog 

piratstva i oružanih napada protiv brodova. 

Osim toga, po uzoru na uspješan ReCAAP Agreement za Aziju, IMO je inicirao 

zaključenje regionalnog ugovora u svezi suzbijanja piratstva i oružanih napada 

protiv brodova u području Zapadnog indijskog oceana i Adenskog zaljeva The 

Djibouti Code of Conduct 98 kojim se države stranke obvezuju surađivati radi 

razmjene i objave informacija, zaustavljanja brodova i zrakoplova pod sumnjom da 

se bave piratstvom i oružanim napadima, osiguranja uzapćenja i suđenja osobama 

koje vrše ove zločine, te davanja pomoći, brige i omogućavanja repatrijacije 

žrtvama piratstva i oružanih napada protiv brodova. Da bi se pokazala odlučnost 

u suzbijanju i somalskog piratstva, IMO je 2011. godinu označio kao godinu 

zajedničke usklađene borbe protiv piratstva (Piracy: Orchestrating the Response) 

naznačujući ciljeve te akcije (Action Plan) u 6 točaka 99 i stavljajući ih u vremenski 

broja piratskih napada u području Malacca Strait, Singapura i Indonezije. 

97 

IMO Guidelines to assist in the investigation of the crimes of piracy and armed robbery against 

ships MSC.1/Circ.1404 od 23. svibnja 2011. 

98 

Na temelju IMO Rezulucije 1002(25) od 27. 11. 2007., usvojen je 29. siječnja 2009. The Djibouti 

Code of Conduct concerning the Repression of Piracy and Armed Robbery against Ships in the Western 

Indian Ocean and the Gulf of Aden. Od 21 države regije koje mogu postati strankom ugovora, do kraja 

kolovoza 2011. ukupno 18 država je pristupilo ugovoru a to su: Comoros, Djibouti, Egypt, Eritrea, 

Ethiopia, Jordan, Kenya, Madagascar, Maldives, Mauritius, Oman, Saudi Arabia, Seychelles, 

Somalia, Sudan, United Arab Emirates, United Republic of Tanzania, Yemen. http://www.imo.org/ 

OurWork/Security/PIU/Documents/DCoC%20English.pdf – posjećena 16. studenoga 2011. 

99 

Ciljevi IMO protupiratske akcije: 1. Povećati pritisak na političkoj razini radi puštanja svih talaca 

koje drže pirati; 2. Preispitati i poboljšati IMO preporuke državama i pomorcima i poduprijeti postupanje u 

skladu sa Smjernicama najbolje prakse (Best Management Practice - BMP) i preporučenim preventivnim 

mjerama izbjegavanja i obrane koje brodovi trebaju slijediti; 3. Podupirati veću podršku mornarice i bolju 

koordinaciju s njom; 4. Podupirati koordinaciju i suradnju u protupiratskim postupcima među državama, 

80



kontekst u kojem se pojdini ciljevi mogu ostvariti. 

4.4. Mjere pomorske industrije 

4. 4. 1. Prevencija - Best Management Practice - BMP 100 

Shvaćajući, međutim, da se konačan cilj potpunog eliminiranja piratstva ne 

može postići preko noći, IMO u međuvremenu preporuča državama, brodarima 

i pomorcima da se strogo pridržavaju predviđenih i preporučenih procedura 

utvrđenih kao najboljih na temelju dosadašnjih iskustava u izbjegavanju i odbijanju 

napada pirata u skladu sa Smjernicama najbolje prakse za zaštitu od pirata (Best 

Management Practice - BMP), da u skladu s tim procedurama pripreme svoje 

brodove i posadu te da učine sve što je u njihovoj moći za izbjegavanje i odbijanje 

napada pirata, 101 ali ne preporučuje niti naoružavanje posade niti upotrebu 

naoružane pratnje na brodovima smatrajući da to može izazvati još brutalnije 

djelovanje pirata prema posadi. 102 Smanjenje uspješnosti piratskih napada od 

kolovoza 2008. kada je oko 50% piratskih napada bilo uspješno za razliku od istog 

razdoblja 2011. kada je ispod 20% piratskih napada bilo uspješno, IMO pripisuje 

upravo činjenici da se brodovi dosljednije pridržavaju BMP3, koji je tada bio u 

primjeni. 

4.4.2. Upotreba naoružane pratnje na brodovima – propisi pojedinih država 

Međutim, 2011. godine dolazi do promjene stava IMO-a po pitanju upotrebe 

naoružane pratnje na brodovima. Zastupajući i promovirajući i dalje primjenu 

regijama, organizacijama i industrijom; 5. Pomagati države da u piratstvom zahvaćenim regijama svijeta 

poboljšaju mogućnosti za odvraćanjem i suđenjem osoba koje vrše djela piratstva i oružanih napada na 

brodove; 6. Pružiti brigu, u posttraumatskom periodu, onima koje su pirati napali ili oteli, kao i njihovim 

obiteljima. Vidi: IMO Circular letter No. 3164 od 14. veljače 2011. 

100 

Best Management Practice for Protection against Somalia Based Piracy BMP - Smjernice najbolje 

prakse za zaštitu protiv somalskih pirata koje je utvdila sama praksa na temelju iskustava brodova koji 

su bili napadnuti i oteti i napadnutih brodova koji su se uspješno obranili i uspjeli izbjeći zaposjedanje 

broda i uzimanje posade kao talaca. U izradi ovih Smjernica uz International Chamber of Shipping 

(ICS) sudjelovalo je i doprinijelo niz drugih organizacija pomorske industrije (BIMCO, INTERTANKO, 

Intercargo, ISF, IMB, ITF, IG P&I), dok je IMO potvrdio važnost i potrebu za njihovom implementacijom 

donošenjem Rezolucije MSC.324(89) Implementation of Best Management Practice Guidance od 20. 

svibnja 2011. i preporukom državama, pomorskim kompanijama i pomorcima da ih se strogo pridržavaju. 

Prvi BMP je objavljen 2009., a svaka nova verzija uključuje najnovija iskustva tako da je sada na snazi već 

četvrta verzija pod nazivom BMP4. Vidi: IMO Maritime Security Committee Circular MSC.1/Circ.1339 

Best Management Practice for Protection against Somalia Based Piracy (BMP4) http://www.imo.org/ 

mediacentre/hottopics/piracy/documents/1339.pdf - posjećena 16. studenoga 2011. 

101 

Vidi: Ranije IMO Smjernice i preporuke kojima IMO preporučuje upotrebu svih sredstava 

preporučenih u BMP3 (verzija tada na snazi), ali nikako ne preporučuje niti naoružavanje posade niti 

upotrebu naoružane pratnje na brodovima. (Guidance to ship owners and ship operators, shipmasters and 

crews on preventing and suppressing acts of piracy and armed robbery against ships MSC.1/Circ. 1334 

od 23. lipnja 2009.; Recommendations to Governments for preventing and suppressing piracy and armed 

robbery against ships MSC.1/Circ. 1333 od 26. lipnja 2009.). 

102 

Ovaj stav IMO-a u literaturi je često kritiziran. Vidi npr.: Robert S. Jeffrey, An Efficient Solution in 

a Time of Economic Hardship: The Right to Keep and Bear Arms in Self- Defense Against Pirates, Journal 

of Maritime Law and Commerce, Vol. 41, No. 4, October 2010, str. 507.-540., str . 529.-532. 

81



BMP4 kao najvažnijeg čimbenika u sprječavanju uspješnosti piratskih napada i 

protiveći se i dalje naoružavanju same posade, svojim najnovijim smjernicama i 

preporukama 103 više se ne protivi da države, brodari i posada odluče, ako to utvrde 

potrebnim i kao krajnji izbor, angažirati i naoružanu pratnju kako bi se obranili od 

piratskih napada. Istovremeno, IMO upućuje državama upitnik radi pribavljanja 

informacija od obalnih država i država luka o zahtjevima koje one postavljaju u 

odnosu na privatnu naoružanu pratnju na brodvima, za njihov ukrcaj/iskrcaj te 

tranzit. 104 

Nažalost, na ovaj upitnik odgovorio je mali broj država, 105 tako da brodrima 

preostaje da sami utvrđuju koje zahtjeve postavljaju pojedine države luka ukrcaja/ 

iskrcaja i tranzita u svezi s naoružanom pratnjom na brodovima. Poznato je, 

međutim, da Egipat 106 zabranjuje oružje na brodu za vrijeme prolaza kroz Sueski 

kanal pa zahtijeva prijavljivanje i predaju oružja na ulasku u Kanal radi njegovog 

prijevoza kopnenim putem uz vraćanje na brod na izlasku iz Kanala, a za propust 

prijavljivanja predviđa se kažnjavanje prema Zakonu br. 394. 

ICS i ECSA 107 su, međutim, zajednički utvrdili pregled nacionalnih propisa 108 

država zastave broda po pitanju zahtjeva koji se postavljaju u svezi s angažiranjem 

privatne naoružane pratnje na brodovima za 28 država. Iako je naglašeno da se ovaj 

pregled treba smatrati as general guidance only, brodarima se olakšava utvrditi 

propise na snazi po pitanju uvjeta koje pojedine države zastave postavljaju u svezi 

angažiranja i ukrcavanja na brod naoružane pratnje. 

Iz ovog pregleda može se zaključiti da većina država nije imala posebne 

zakonske odredbe u pogledu naoružane pratnje na brodovima. Tako određeni 

broj država niti preporučuje niti zabranjuje naoružanu pratnju na brodovima te se 

odluka najčešće prepušta brodarima, uz ispunjavanje određenih uvjeta, odnosno 

ishođenja dozvola u pogledu nošenja oružja. Može se reći da samo mali broj 

103 

Vidi: Zadnje IMO Smjernice i preporuke kojima se preporučuje državama da utvrde hoće li i pod 

kojim uvjetima dozvoliti svojim propisima upotrbu naoružane pratnje na brodovima koji viju njihovu 

zastavu, te brodarima i posadama brodova da odluče je li u konkretnim okolnostima potrebno angažiranje 

naoružane pratnje. Vidi: Interim Recommendations for flag states regarding the use of privately contracted 

armed security personnel on board ships in the high risk area, MSC.1/Circ.1406, od 23. svibnja 2011., kao 

i Revised Interim Recommendations MSC.1/Circ.1406/Rev.1 od 16. rujna 2011., te Interim Guidance to 

ship owners and ship operators, shipmasters and crews on the use of privately contracted armed security 

personnel on board ships in the high risk area, MSC.1/Circ.1405, od 23. svibnja 2011. kao i Revised 

Interim Guidance MSC.1/Circ.1405/Rev.1. od 16. rujna 2011. 

104 

Vidi: Questionnaire on information on port and costal state requirements related to privately 

contracted armed security personnel on board ships. MSC-FAL.1/Circ.2 od 22. rujna 2011. 

105 

Vidi: Responses received from port and coastal State requirements related to privately contracted 

armed security personnel (PCASP) MSC-FAL. 1/Circ. 2. od 17. studenog 2011. (odgovore je dalo 8 

država). 

106 

Odluka Ministarstva obrane Egipta No. 10/3/24/2 C53 od 21/11/2011. 

107 

International Chamber of Shipping (ICS) i European Community Shipowners Associations 

(ECSA). 

108 

Vidi: International Chamber of Shipping and European Community Shipowners Associations, 

Comparison of flag state laws on armed guards and arms on board, December 2011 http://www.marisec. 

org/ICS-ECSA%20Private%20Armed%20Guards%20Flag%20State%20Laws%20December%20 

2011%20final.pdf – posjećena 14. siječnja 2012. 

82



država ima apsolutnu zabranu za naoružanu privatnu pratnju na brodovima, ali 

dozvoljava mogućnost vojne pratnje 109 i/ili obalne straže države zastave. 110 

S obzirom na nedorečenost nacionalnih propisa u pogledu upotrebe privatne 

naoružane pratnje te na pogoršanu situaciju i porast piratskih napada, kao i na 

činjenicu da brodovi s naoružanom pratnjom do sada nisu bili oteti, sve veći broj 

država se odlučuje omogućiti brodarima upotrebu privatne naoružane pratnje 

donošenjem posebnih zakona u tom pogledu. Među prvim državama koja je donijela 

poseban zakon kojim dozvoljava privatnu naoružanu pratnju na trgovačkim i 

ribarskim brodovima je Španjolska koja je već 2009. godine donijela zakon 111 

kojim se takva pratnja dozvoljava radi obrane od napada izvan teritorijalnog 

mora Španjolske, a moguće je angažirati samo zaštitarske tvrke registrirane pri 

nadležnom španjolskom ministarstvu za pružanje zaštitarskih usluga, što se već 

pokazalo učinkovitim za španjolske ribarske brodove. 112 

Nakon donošenja IMO Preporuka i Smjernica broj 1406 i 1405, niz drugih 

država također donosi po žurnom postupku izmjene svojih propisa usklađujući ih 

s navedenim Preporukama i Smjernicama. Tako je Italija 12. srpnja 2011. donijela 

zakon kojim se dozvoljava naoružana pratnja na brodu, prvenstveno vojna, ali u 

nedostatku vojne pratnje moguća je i privatna naoružana pratnja. 113 Već je niz 

drugih država izmijenilo ili će izmijeniti propise u pogledu naoružane privatne 

pratnje na brodovima. 114 Tu treba naglasiti da i Republika Hrvatska namjerava 

donijeti propis o upotrebi naoružane pratnje na brodovima hrvatske zastave putem 

izmjena i dopuna Zakona o sigurnosnoj zaštiti pomorskih brodova i luka, a prijedlog 

Izmjena i dopuna je na raspravi. 115 Pojedine države koje nemaju posebnu zabranu 

109 

Nizozemski propisi nisu predviđali upotrebu naoružane pratnje na brodovima, ali od 15. lipnja 

2011. brodar može tražiti vojnu pratnju. Međutim, zbog visokih troškova, dugog postupka, velikog broja 

osoba (18 vojnih osoba za zaštitu jednog broda), to se nerado čini, radi čega se traži novo rješenje i izmjena 

zakona. U tu skupinu država koje zabranjuju upotrebu naoružane pratnje spada i Grčka, koja međutim radi 

na izmjeni propisa kojim će se omogućiti angažiranje naoružane pratnje od najmanje 6 osoba po brodu. 

110 

Npr. Japan svojim propisima općenito zabranjuje privatnu naoružanu pratnju i upotrebu oružja na 

brodovima svoje zastave pa brodari traže od svoje Vlade da dozvoli ukrcaj članova japanske obalne straže 

ili druge pratnje javnih službi za samoobranu. 

111 

Royal Decree 1628/2009 i Order PRE 2914/2009 o naoružanoj privatnoj pratnji i oružju. 

112 

Španjolski ribarski brodovi koji ribare u Seyschelleskim vodama. 

113 

Decree – Law n. 107 of 12 July 2011, koji je stupio na snagu istog dana. Prema Zakonu n. 107, 

na zahtjev brodara koji snosi sve troškove, moguće je ukrcati prvenstveno oružanu vojnu pratnju, ali u 

nedostatku vojne pratnje dozvoljeno je ukrcati i privatno angažiranu naoružanu pratnju. Detaljniji uvjeti 

utvrđuju se ugovorom Protocollo di intesa između talijanskih brodara (CONFITARMA) i Ministarstva 

obrane. Predviđeno je da će 10 timova od po 6 vojnih osoba biti na raspolaganju za pratnju brodova pod 

talijanskom zastavom, ali je potrebno prije toga zaključiti bilateralne ugovore s državama regije radi 

omogućavanja ukrcaja/iskrcaja vojnih timova i oružja. 

114 

Npr. Norveška, Danska, Cipar, Grčka itd. 

115 

O potrebi donošenja propisa o upotrebi naoružane pratnje raspravljalo se na obilježavanju 

Međunarodnog dana pomorstva održanom 29. rujna 2011. u Zadru. Tom prilikom izneseni su stavovi 

Udruge Mare Nostrum, Sindikata pomoraca i Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Izneseni su i 

podaci ankete među pomorcima koji pokazuju da je 88% pomoraca za naoružanu pratnju na brodovima. 

http://www.zadarskilist.hr/clanci/29092011/zastititi-ljude-ili-ih-pustiti-neka-se-sami-brane - posjećena 14 

siječnja 2011.;.Zaključakom Vlade od 29. rujna 2011. Ministarstvo je zaduženo izraditi Nacrt prijedloga 

izmjena i dopuna odgovarajućeg zakona. Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o 

83



u propisima, ali su imale negativan stav u tom pogledu, preispituju svoje stavove 

i pojedine od njih, mijenjaju svoje stavove, posebno pod utjecajem izmjene stava 

IMO-a. 116 

Jedna od tih država svakako je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije 

i Irske (UK) za koje je zanimljivo da je izmijenilo svoje stajalište, od strogog 

protivljenja naoružanoj pratnji na brodovima do njihovog izričitog prihvaćanja, 

ali samo u izuzetnim okolnostima prolaska broda kroz visoko rizično područje 117 i 

uz poštivanje propisa države zastave i obalne države. U tom smislu je u studenom 

2011., ovaj stav i službeno objavila Maritime and Coast Guard Agency (MCA) 118 

objavljujući novu Uputu (Marine Guidance Note MGN 440 (M), a u skladu s IMO 

smjernicama, donesene su i posebne opširne smjernice koje se odnose na brodove 

pod zastavom UK-a. 119 Ovim Smjernicama i dalje se naglašava važnost i potreba 

poduzimanja svih drugih raspoloživih sredstava i postupanja u skladu s BMP4 

te se na brodara stavlja obveza da, prije angažiranja naoružane pratnje dužnom 

pažnjom utvrdi nužnost takvog angažiranja, kao i odgovornost za osiguravanje 

dokaza o potpunom pridržavanju svih propisa. Smjernice detaljno određuju što 

se smatra izuzetnim okolnostima, način utvrđivanja nužnosti angažiranja privatne 

naoružane pratnje (Risk Assessment), obvezu brodara da utvrdi anti-piratski 

plan koji mora dostaviti Ministarstvu transporta, način odabira tvrtke koja pruža 

uslugu naoružane pratnje (PSC), 120 ugovornih odredaba i osiguranja, veličine i 

sastava tima, njihovoj obučenosti, njihove opreme, načina rukovanja oružjem i 

municijom i njihovom uskladištenju na brodu za vrijeme plovidbe izvan područja 

visokog rizika, postupke u slučaju napada na brod naglašavajući postupke BMP 

na prvom mjestu, a upotrebu oružja tek kao krajnje sredstvo i u skladu s propisima 

što prema UK propisima znači u slučaju samoobrane i obrane drugih, obrane 

sigurnosnoj zaštiti pomorskih brodova i luka već je objavljen na web stranicama Ministarstva mora, 

prometa i infrastrukture. http://www.mmpi.hr/UserDocsImages/ZK%20O%20IZMJ.I%20DOP.%20 

18.10.2011.pdf – posjećena 14. siječnja 2012. 

116 

Npr. Belgija, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske (UK). 

117 

Smatrajući kao visoko rizično područje: ‘an area bounded by Suez and the Straights of Hormuz to 

the North, 10°S and 78°E’. 

118 

MCA Marine Guidance Note MGN 440 (M) – Measures to Counter Piracy, Armed Robbery and 

Other Acts of Violence Against Merchant Shipping – Notice to all Ship Owners, Ship Operators, Masters 

and Crew, gdje se navodi promjena stava u pogledu naoružane pratnje na brodovima pod UK zastavom: 

‘This Marine Guidance Note (MGN) provides the links to websites containing information countering 

Piracy, Armed Robbery and other Acts of Violence against Merchant Shipping. The UK Government 

has changed its policy on the use of armed guards onboard UK flagged ships and recognises that the 

engagement of armed guards is an option to protect human life onboard UK registered ships from the 

threat of piracy, but only in exceptional circumstances and where it is lawful. Vidi: http://www.dft.gov.uk/ 

mca/mgn_440.pdf - posjećena 14. siječnja 2012. 

119 

UK Department for Transport: Guidance to UK Flagged Shipping on Measures to Counter Piracy, 

Armed Robbery and Other Acts of Violence against Merchant Shipping, November 2011, http://assets.dft. 

gov.uk/publications/measures-to-counter-piracy/measures-to-counter-piracy.pdf - posječena 14. siječnja 

2012; Interim Guidance to UK Flagged Shipping on the Use of Armed Guards to Defend Against the 

Threat of Piracy in Exceptional Circumstances, November 2011, http://www.dft.gov.uk/publications/useof-armed-guards-to-defend-against-piracy 

- posjećena 14. siječnja 2012. 

120 

Private Security Company (PSC). 

84



imovne, prevencije kriminalnog djela i zakonitog uhićenja. Smjernicama se 

nalaže utvrđivanje pravila između brodara i tvrtke koja pruža naoružanu pratnju o 

upotrebi sile postepeno i u skladu s pravilima o proporcionalnosti upotrijebljene 

sile, a sve mora biti evidentirano i dokumentirano u posebnim Izvještajima nakon 

napada, Izvještajima o upotrebi oružja, Izvještajima o prestanku usluge oružane 

pratnje itd. Smjernicama se posebno naglašava odgovornost zapovjednika broda 

prema principima pomorskog prava za brod, sigurnost i zaštitu putnika, tereta 

i posade 121 koji ostaje odgovoran bez obzira na angažiranje naoružane pratnje. 

Ističe se da zapovjednik broda stoga ima ovlast i posljednju riječ u odluci hoće 

li se naoružana pratnja koristiti na pojedinom putovanju te kad se oružje može 

upotrijebiti. Međutim, kako se Smjernicama u odnosu na upotrebu sile upućuje 

na pravila o upotrebi sile, 122 prema kojima odgovor na napad mora biti postepen 

i proporcionalan sili upotrebljenoj od strane napadača, a u nastavku Smjernica 

se navodi da niti zapovjednik niti vođa zaštitarskog tima ne mogu zapovijediti 

pojedinom članu tima protivno njegovoj vlastitoj odluci treba li upotrijebiti 

smrtonosno oružje, zapovjednikova ovlast i posljednja riječ o upotrebi oružja nije 

jasna. 123 

SAD-e dozvoljavaju upotrebu naoružane pratnje temeljem principa 

‘samoobrane’ i ‘obrane drugih,’ a o angažiranju naoružane pratnje odlučuje 

vlasnik broda, s tim da takva pratnja mora biti dio ISPS plana 124 koji se podnosi 

na odobrenje Obalnoj straži (Cost Guard). Osim toga, Obalna straža izdala je 

i Port Security Advisory (3-09) od 12. lipnja 2009. 125 kojim se daju smjernice 

121 

The Master’s authority is defined in SOLAS XI-2 regulation 8(1) which forms part of annex 1 

to European Regulation (EC) No. 725/2004 ‘The Master shall not be constrained by the Company, the 

charterer or any other person from taking or executing any decision which, in the professional judgement 

of the master, is necessary to maintain the safety and security of the ship. This includes denial of access 

to persons (except those identified as duly authorised by a Contracting Government) or their effects and 

refusal to load cargo, including containers or other closed cargo transport units.’ 

122 

Rules for the Use of Force (RUF). 

123 

Nije stoga iznenađujuće da su ubrzo nakon donošenja Smjernica, pojedini članovi Parlamenta, 

odnosno odbora za vanjske poslove, kritizirali nedorečenost smjernica te traže od Vlade da dade preciznije 

upute u pogledu upotrebe oružja. Vidi: Foreign Affairs Committee 10th Report – Conclusions: Under 7. 

‘We conclude that the guidance on the use of force, particularly lethal force, is very limited and there is 

little to help a master make a judgement on where force can be used. The Government must provide clearer 

direction on what is permissible and what is not. Guidance over the use of potentially lethal force should 

not be left to private companies to agree upon. We recommend that the change of policy be accompanied 

by clear, detailed and unambiguous guidance on the legal use of force for private armed guards defending 

a vessel under attack. This guidance should be consistent with the rules that would govern the use of force 

by members of the UK armed forces in similar circumstances, and should include: 

- the circumstances in which private armed security guards faced with a clear threat of violence may 

respond with force, including lethal force, where proportionate and necessary, and 

- examples of a “graduated response” to an attack, including confirmation that nothing in UK law 

or the CPS guidance requires a victim of pirate attack to await an aggressor’s first blow before acting in 

self-defence.’ Vidi: http://www.publications.parliament.uk/pa/cm201012/cmselect/cmfaff/1318/131802. 

htm -posjećena 14. 01. 2012. 

124 

Brodovi su dužni imati ISPS plan u skladu s International Ship and Port Facility Security Codom 

usvojenim u prosincu 2002., a implementiranim putem dodatka XI-2 SOLAS konvenciji i stupio na snagu 

1. srpnja 2004. 

125 

Port Security Advisory (3-09) - Guidance on Self-defence or Defence of Others by US Flagged 

85



po pitanju samoobrane i obrane drugih, kao i samih brodova pod američkom 

zastavom koji plove u područjima visokog rizika, pri čemu zapovjednik ima 

kontrolu i odgovornost za naoružanu pratnju uključujući i upotrebu vatrenog 

oružja. Ne samo da su brodari ovlašteni angažirati oružanu pratnju na brodovima 

pod američkom zastavom, nego i naoružati posadu te upotrijebiti vatreno oružje 

radi obrane od neposredne opasnosti po uputama zapovjednika. Iako se potiče na 

upotrebu drugih sredstava obrane, posada pravno nije obvezna niti se povući, a 

niti pucati u znak upozorenja prije upotrebe vatrenog oružja. Isto tako je vrlo jasno 

izraženo da i posada i članovi naoružane pratnje djeluju po uputama zapovjednika. 

Port Security Advisory (4-09)(Rev.3) od 2. ožujka 2010., izdan je radi davanja 

odgovora na brojna pitanja brodara, kako izbjeći restrikcije postavljene pojedinim 

zakonima u vezi nošenja oružja, 126 da bi se brodovima omogućila samoobrana od 

piratskih napada. 

Čini se da SAD-e, ne samo da nisu nesklone naoružavanju brodova putem 

privatnih naoružanih pratnji ili čak naoružavanja same posade, nego je stav jasno 

i nedvosmisleno izražen u službenim uputama/smjernicama brodarima. S tim u 

svezi postavlja se stoga pitanje, ako brodari ne naoružaju brod u skladu s Port 

Security Advisory (3-09), a brod plovi u području visokog rizika, može li se smatrati 

da nije sposoban za plovidbu (seaworthy), što se može odraziti na odgovornost 

brodara za teret, ali i za naknadu štete pomorcima u smislu američkog Jones Acta 

koji nalaže brodarima osigurati sigurne uvjete za rad pomoraca. 127 

Neki autori upotrebu naoružane pratnje na brodu ili čak naoružavanje posade ne 

smatraju nekom novinom ističući da je do kraja 18. stoljeća adekvatna obrana na 

brodovima bio nužan trošak za pomorske kompanije, a da je odluka razoružavanja 

brodova u cilju smanjenja troškova i bolje efikasnosti brodova postala norma 19. 

stoljeća. 128 

Commercial Vessels operating in High Risk Waters. 

126 

Npr. National Firearms Act, The U.S. Gun Control Act, International Traffic in Arms Regulation 

(ITAR). Port Security Advisory (4-09)(Rev.3 ) npr. potvrđuje da postoji mogućnost osobnog izuzeća od 

zakona (ITAR) što omogućuje pomorcima nošenje neautomatskog oružja i 1000 metaka http://www. 

marad.dot.gov/documents/Port_Security_Advisory_4-09_(Rev_3).pdf – posjećena 14. siječnja 2012.; 

Vidi: Robert S. Jeffrey, op. cit. str. 531. 

127 

Vidi: Sweeney Kelly, An unarmed ship is an unseaworthy ship, Professional Mariner, No. 133, 

2010. (I think that any U.S. flagged merchant vessel which does not have either privately contracted armed 

guards or an armed crew on board while in high piracy areas should be considered as unsafe place to 

work – and in accordance with the Jones Act, be declared unseaworthy). http://www.professionalmariner. 

com/ME2/dirmod.aspsid=420C4D38DC9C4E3A903315CDDC65AD72&nm=Archives&type=Publi 

shing&mod=Publications%3A%3AArticle&mid=8F3A7027421841978F18BE895F87F791&tier=4&i 

d=8158F888DE514DF0A1985E53CC5ED968 – posjećena 14. siječnja 2012. 

128 

Vidi: Scavelli, M.G., The Private Sectors fight against Piracy on the High Seas, Brooklyn Law 

Review , Vol. 76. 1(2010), str. 343-383, str. 347.; John W. Miller, Freighters Ready to Shoot Across Pirate 

Bow, Wall Street Journal., 6 January, 2010, at A9. 

86



5. Zaključak 

Najnoviji razvoj događaja pokazuje da se sada težište obrane od pirata u prvom 

redu prebacuje na samu pomorsku industriju, brodare, zapovjednike i posadu 

broda, da učine sve što je u njihovoj moći kako bi odbili napade pirata na brodove 

slijedeći smjernice BMP, ili uz upotrebu naoružane pratnje. 

To i nije iznenađujuće, ako se uzme u obzir da se uspostava reda i zakonitosti 

u Somaliji ne može očekivati ni brzo ni lako, jer je za to potrebna jedinstvena 

strategija i zauzetost svih najvažnijih međunarodnih čimbenika u svim pravcima 

djelovanja. Potpuno uništenje piratstva zahtijeva puno više od samog odbijanja 

napada i vraćanja pirata nekažnjeno nazad u Somaliju što se sada čini. Ključno 

je razvijanje veće regionalne suradnje pa najvažnije pomorske sile i pomorske 

države moraju učiniti puno više pomažući izgradnju i uspostavu zakonitosti i reda 

na tlu Somalije i u regiji čime bi se vratila učinkovita kontrola i nad teritorijalnim 

morem i smanjila potreba za patroliranjem ovog područja putem stranih ratnih 

brodova. Potreban je jedinstven i usklađen stav međunarodne zajednice i u svezi s 

pitanjima suđenja i kažnjavanja pirata i njihovih financijera, u pogledu otkupnina, 

načina obrane brodova i svim drugim pitanjima. Međutim, iako su značajni koraci 

učinjeni, jedinstvena strategija po svim pitanjima čini se da još nije postignuta. U 

međuvremenu, uspješnost somalskih pirata i neučinkovitost njihovog privođenja 

pravdi te plaćanje sve viših otkupnina, ohrabruje piratstvo i u drugim dijelovima 

svijeta na što već i ukazuju najnoviji podaci IMB-a o povećanim aktivnostima 

pirata u područjima Zapadne obale Afrike. Stoga, vojnopomorske operacije koje 

se poduzimaju neće moći osigurati dugoročni cilj potpunog svladavanja piratstva 

jer treba imati na umu da u globalnoj financijskoj krizi i recesiji u kojoj se svijet 

nalazi, vojnopomorske operacije neće moći trajati beskonačno. Broj angažiranih 

brodova ni sada nije dovoljan, a vrlo vjerojatno se neće moći povećavati u skladu 

s povećanim potrebama i brzinom širenja područja djelovanja pirata. 

Sve upućuje na zaključak da je međunarodna zajednica nemoćna riješiti 

problem piratstva jer su mjere koje se sada poduzimaju od strane međunarodne 

zajednice u cilju suzbijanja piratstva nedovoljno učinkovite pa se preporučuje 

državama i brodarima da sami odluče hoće li dozvoljavati naoružanu pratnju 

radi omogućavanja samoobrane. Kako se ne mogu osloniti na učinkovitu zaštitu 

od strane vojnih brodova kojih nema dovoljno za pokriti tako široko područje 

djelovanja pirata, brodari se u zadnje vrijeme, unatoč svim poteškoćama u odnosu 

na propise za ukrcaj/iskrcaj i tranzit naoružane pratnje i oružja te visoke troškove 

s tim u vezi, sve češće odlučuju na angažiranje naoružane pratnje radi zaštite 

pomoraca i brodova koji plove u području visokog rizika. 

Sve više država, usklađujući svoje propise s preporukama IMO-a, donosi 

izmjene svojih propisa dopuštajući upotrebu naoružane pratnje pa čak i 

naoružavanja posade (npr. SAD-e) te izdaju svoje vlastite smjernice koje 

odražavaju stavove i uvjete pojedinih država. Problem je, međutim, da će se zbog 

neujednačenosti stavova država i njihovih smjernica, brodari vrlo lako naći u 

situaciji da će se morati braniti od različitih odgovornosti s tim povezanim. Već 

87



ima nagovještaja da je samo pitanje vremena kada će se propust naoružavanja 

brodova, bilo same posade ili za to posebno angažirane privatne ili vojne pratnje, 

smatrati nesposobnošću broda za plovidbu u određenim područjima, a što među 

ostalim može utjecati na odgovornost prema strani tereta i unajmiteljima, koji 

najčešće nisu spremni platiti otkupninu niti surađivati s brodarom za vrijeme 

stvarne prijetnje otmicom i oslobađanja broda, ali vjerojatno neće oklijevati tražiti 

od sudova da utvrđuju je li se postupalo u skladu sa smjernicama o naoružanoj 

pratnji, s BMP itd., a sve u namjeri utvrđivanja brodareve odgovornosti za teret. 

Stoga će osim samog pridržavanja BMP-a, biti neophodno važna i mogućnost 

dokazivanja tog pridržavanja u kasnijem eventualnom sporu. 

Upotreba naoružane pratnje, s druge strane, može temeljem teretnice također 

izazvati niz odgovornosti u slučajevima koji proizađu iz upotrebe oružja, a u slučaju 

promjene smjera putovanja na temelju savjeta naoružane pratnje, može dovesti do 

odgovornosti za devijaciju temeljem brodarskih ugovora i gubitka P&I pokrića. 

Upotreba oružja, odgovornost za njezinu upotrebu, odgovornost za neuspjeh u 

obrani broda, nisu jedinstveno regulirani propisima pa će biti nužno reguliranje 

preciznim ugovornim odredbama, a ako ugovorne odredbe nisu usklađene s 

uvjetima polica osiguranja, može doći i do gubitka prava na osigurninu, čak i 

u slučaju suglasnosti osiguratelja na angažiranje naoružane pratnje. Nedostatak 

preciznih ugovornih odredbi također može generirati niz sporova između brodara 

i pružatelja usluge naoružane pratnje. 

Odgovornost zapovjednika broda za sigurnost broda dobiva jednu potpuno 

novu dimenziju i s obzirom na smjernice IMO-a koje nalažu brodarima da nakon 

sveobuhvatnog utvrđivanja rizika zajedno sa zapovjednikom broda i imajući u 

vidu, kako propise zastave broda, tako i propise države ukrcaja/iskrcaja i tranzita 

naoružane pratnje i oružja, u svakoj konkretnoj situaciji odluče, hoće li i pod kojim 

uvjetima angažirati naoružanu pratnju. 

Somali Piracy – From International Naval Operations 

to Armament of Merchant Ships 

Despite the significant actions taken by the international community to combat Somali piracy, the 

escalation of the number and severity of the attacks on merchants ships off the coast of Somalia, in 

the Gulf of Aden and wider area of Indian ocean, poses the question of effectiveness of those actions. 

In view of this, more and more ship owners resort to engaging armed security guards to protect their 

ships and crew against pirate attacks. This is no longer opposed by the international community 

which can be seen from the latest recommendations of International Maritime Organization (IMO) 

and it is also supported by increasing number of States which are issuing new regulations enabling 

the ship owners to engage armed guards or even to arm the ships’ crew for self-defence. IMO 

recommendations are leaving to Flag States to decide whether or not they will allow, and under which 

conditions, engagement of armed guards on the ships flying their flag, and are obliging ship owners 

to carry out a thorough risk assessment together with the ship’s master, and taking into account any 

flag State and port and coastal States’ regulations in relation to embarkation/disembarkation and 

88



transit of the armed guards and weapons, to decide in each particular case whether it is necessary, 

and under which terms and conditions, to engage armed guards. This article analyses the nature and 

causes of modern piracy with an emphasis on Somali piracy, international community response and 

the legal framework available to combat it, complexity of ransom payments and the legal and other 

barriers which lead to the need for engaging armed guards on merchant ships for defending against 

pirate attacks. 

Key words: Somali piracy, armed guards, ransom. 

Literatura: 

1. Andrassy, Juraj, Međunarodno pravo, Zagreb, 1976., str. 178. 

2. Andrassy, Juraj; Bakotić, Božidar; Vukas, Budislav, Međunarodno pravo 1, 

Zagreb, 1998. 

3. Anić, Vladimir; Goldstain, Ivo, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1999. str. 994. 

4. Azubuike, Lawrence, International Law Regime Against Piracy, Annual Survey 

of International and Comparative Law, Vol. 15, 1(2010). 

5. Bahar, Michael, Atainning Optimal Deterrence at Sea: A legal and Strategic 

Theory for Naval Anti-Piracy Operations. 

6. Bowden, Anna, The Economic Cost of Piracy, Ocean Beyond Piracy (OBP), One 

Earth Future Foundation. 

7. Brajčić, Jurica, Moderno Piratstvo 21. stoljeća, Naše more, 56, (3-4) 2009., 

8. Bueger, Christian; Stockbruegger, Jan; Werthes, Sascha, Pirates, Fisherman and 

Peacebuilding: Options for Counter-Piracy Strategy in Somalia, Contemporary 

Security Policy, Vol. 32. 2(2011). 

9. Churchill, R.R.; Lowe, A.V., The Law of the Sea, Manchester, 1999. 

10. Doby, Debra, Piracy Jure Gentium: The Jurisdictional Conflict of the High Seas 

and Territorial Waters, Journal of Maritime Law & Commerce, Vol. 41, 4(2010). 

11. Dubner, H., Barry, On the Definition of the Crime of Sea Piracy Revisited: 

Customary vs. Treaty Law and the Jurisdictional Implications Thereof, Journal of 

Maritime Law & Commerce, Vol. 42, 1(2011). 

12. Gauci, Gotthard, Piracy and its Legal Problems: With Specific Reference to the 

English Law of Marine Insurance, Journal of Maritime Law and Commerce, Vol. 

41, 4(2010), 

13. Grabovac, Ivo, Piraterija, morsko razbojništvo, kao suvremena prijetnja sigurnosti 

plovidbe, Kapetanov glasnik, 23(2011.). 

14. Grabovac, Ivo, Piratstvo – suvremena prijetnja sigurnosti plovidbe i događaj koji 

utječe na odgovornost pomorskog prijevoznika u prijevozu stvari, Zbornik radova 

Pravnog fakulteta u Splitu, 48, 3(2011). 

15. Guilfoyle, Douglas, Piracy off the coast of Somali, International cooperation in 

the prosecution of Somali pirates, Further written evidence, 4 July, 2011. 

89



16. Hurlburt, Kaija and others, The Human Cost of Somali Piracy, Ocean Beyond 

Piracy (OBP), 2011. 

17. Ibler, Vladimir, Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb, 2001. 

18. Ibler, Vladimir, Sloboda mora, Zagreb, 1965. 

19. Jakaša, Branko, Udžbenik plovidbenog prava, Zagreb, 1979. 

20. Jeffrey, S., Robert, An Efficient Solution in a Time of Economic Hardship: The 

Right to Keep and Bear Arms in Self- Defense Against Pirates, Journal of Maritime 

Law and Commerce, Vol. 41, No. 4, October 2010,. 

21. Kontorovich, Eugene, ‘A Guantanamo on the Sea’ – The Difficulty of Prosecuting 

Pirates and Terorists, California Law Review, Vol. 98, 243(2010) 

22. Madden, Mike, Trading the Shield of Souvereignity for the Scales of Justice: 

A Proposal for Reform of International Sea Piracy Laws, U.S.F. Maritime Law 

Journal, Vol. 21, 2(2008). 

23. Miller, W., John, Freighters Ready to Shoot Across Pirate Bow, Wall Street 

Journal., 6 January 2010. at A9. 

24. O’Brien, Patricia, Statement on Informal Meeting of the General Assembly on 

Piracy, 14. 05. 2010. 

25. Odeke, Ademun, Somali Piracy - Effects on Oceanborne Commerce and Regional 

Security and Challenges to International Law and World Order, Australian &New 

Zeland Maritime Law Journal, Vol. 25, 1(2011). 

26. Pomorska enciklopedija, Sv. 6., Zagreb, 1983., str. 44 - 51. 

27. Poppetti, D. John, Building the Global Maritime Security Network: A Multinational 

Legal Structure to Combat Transnational Threats. 

28. Record ransom paid to Somali pirates - Somali pirates have released a Greek 

supertanker after a record ransom sum of $9 millon was paid, Deutsche Welle, 

19. 01. 2011. 

29. Rubin, P. Alfred, The Law of Piracy, New York, 1998, (2nd editin). 

30. Rudolf, Davorin, Međunarodno pravo mora, Zagreb, 1985. 

31. Rudolf, Davorin, ml., Slobodno i zatvoreno more: Grotius i Selden, Zbornik 

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991), v. 25, 2 (2004). 

32. Rudolf, Davorin, Terminologija međunarodnog prava mora, Split, 1980. 

33. Scavelli, M.G., The Private Sectors fight against Piracy on the High Seas, Brooklyn 

Law Review , Vol. 76. 1(2010). 

34. Sterio, Milena, The Somali Piracy Problem: A Global Puzzle Necessitating a 

Global Solution, American University Law Review, Vol. 59, 2010. 

35. Swami, Praveen, We’re firing blanks in the war againt piracy, The Telegraph, 

World, April 12th 2011. 

36. Sweeney, Kelly, An unarmed ship is an unseaworthy ship, Professional Mariner, 

No. 133, 2010. 

90



37. Šošić, Ivan, Somalski pirati – rastući međunarodni problem koji treba hitno riješiti, 

Naše more, 58 1-2(2011) 

38. Treves, Tullio, Piracy, Law of the Sea, and Use of Force: Developments off the 

Coast of Somalia, The European Journa l of International Law, Vol. 20, 2(2009). 

39. Urlić, Ante, Operacija Atalanta EU NAVFOR Somalia – ATALANTA, Hrvatski 

vojnik-internet izdanje, broj 295, lipanj 2010. 

40. Wallis, Daniel, NATO frees pirate hostages, Belgian Ship seized, Reuters 18 

April 2009. 

41. Winn, J., John; Govern, H., Kevin, Maritime Pirates, Sea Robbers and Terrorists: 

New Approaches to Emerging Threats, The Homeland Security Review Vol. 2, 

2(2008). 

Međunarodne konvencije, zakoni i druga dokumentacija 

1. Best management Practice for Protection against Somalia Based Piracy (BMP). 

2. Codice della navigazione. 

3. Congressional Research Service – Report for Congress: Piracy off the Horn of 

Africa, dated 28 September 2009. (CRS Report 2009). 

4. Convention for the Suppression of Unlawful Acts Against the Safety of Maritime 

Navigation 1988 and Protocol for the Suppression of Unlawful Acts against the 

Safety of Fixed Platforms Located on the Continental Shelf, 1988, 10 March 1988, 

entered into force 1 March 1992. 

5. Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or 

Punishment, December 10, 1984. 

6. Convention Relating to the Status of Refugees, July 28, 1951. 

7. Decree – Law n. 107 of 12 July 2011. 

8. European Regulation (EC) No. 725/2004. 

9. European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental 

Freedoms, November 4, 1950. 

10. Foreign Affairs Committee 10th Report – Conclusions. 

11. Good Practice Guide for Shipping Companies and Manning Agents for the 

Humanitarian Support of Seafarers. 

12. Guidance to shipowners and ship operators, shipmasters and crews on preventing 

and suppressing acts of piracy and armed robbery against ships MSC.1/Circ. 1334 

of 23 June 2009. 

13. IMB: As world piracy hits a new high, more ships are escaping Somali pirates, 

IMB Report, 18 October 2011. 

14. IMO Circular letter No. 3164 of 14 February 2011. 

15. IMO Circular Letter No. 3180 of 17 May 2011. 

16. IMO Circular Letter No. 3180. 

91



17. IMO Guidelines to assist in the investigation of the crimes of piracy and armed 

robbery against ships MSC.1/Circ.1404 of 23 May 2011. 

18. IMO Interim Recommendations for flag states regarding the use of privately 

contracted armed security personel on board ships in the high risk area, MSC.1/ 

Circ.1406, of 23 May 2011. 

19. IMO Maritime Security Committee Circular MSC.1/Circ.1339 Best management 

Practice for Protection against Somalia Based Piracy (BMP4). 

20. IMO MSC.4/Circ. 133 of 19 March 2009. 

21. IMO MSC.4/Circ. 152 of 29 March 2010. 

22. IMO Report on Acts of Piracy and Armed Robbery against Ships MSC.4/Circ.169 

of 1 April 2011. 

23. IMO Resolution 1002(25) of 27 November 2007. 

24. IMO Resolution A 1025(26) - Code of Practice for the Investigation of the Crimes 

of Piracy and Armed Robbery against ships – Annex 2.2 of 2 December 2009. 

25. IMO Resolution MSC.324(89) Implementation of Best Management Practice 

Guidance of 20 May 2011. 

26. IMO Status of Conventions on 3/1/2012. 

27. IMO/LEG 98/8 – Piracy, Uniform and consistent application of the provisions of 

International conventions relating to piracy, (IMO Secretariat). 

28. IMO/LEG 98/8/1 - Piracy: elements of national legislation pursuant to the United 

Nations Convention on the Law of the Sea, 1982, (UN-DOALOS). 

29. IMO/LEG 98/8/2 – Piracy Establishment of a legislative framework to allow for 

effective and efficient piracy prosecutions, (UNDOC). 

30. IMO/LEG 98/8/3 – Piracy: Elelemts of national legislation pursuant to the Unated 

Nations Convention on the Law of the Seas, 1982, (UN-DOALOS). 

31. IMO/LEG 98/8/4 Piracy – Establishment of a legislative framework to allow for 

effective and efficient piracy prosecutions, dated 25 February 2011 (submitted by 

Ukraine). 

32. Interim Guidance to shipowners and ship operators, shipmasters and crews on the 

use of privately contracted armed security personel on board ships in the high risk 

area, MSC.1/Circ.1405, of 23 May 2011. 

33. Interim Guidance to UK Flagged Shipping on the Use of Armed Guards to Defend 

Against the Threat of Piracy in Exceptional Circumstances, November 2011. 

34. International Chamber of Shipping and European Community Shipowners 

Associations, Comparison of flag state laws on armed guards and arms on board, 

December 2011. 

35. International Convention against the taking of Hostages (Hostages Convention), 

1979 of 17 December 1979, entered into force 3 June 1983. 

36. International Covenant for Civil and Political Rights, December 16, 1966 

92



37. International Ship and Port Facility Security Code, 2002 entered into force 1July 

2004. 

38. International Traffic in Arms Regulation (ITAR). 

39. Kazneni zakon RH, NN 110/97 (s kasnijim izmjenama). 

40. Kazneni zakon RH, NN 125/2011. 

41. Konvencija o epikontinentalnom pojasu, stupila na snagu 10. lipnja 1964. 

godine. 

42. Konvencija o otvorenom moru, stupila na snagu 30. 9. 1962. godine. 

43. Konvencija o ribolovu i očuvanju živih bogatstava otvorenog mora, stupila na 

snagu 20. ožujka 1966. godine. 

44. Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, stupila na snagu 10. rujna 

1964. godine. 

45. MCA Marine Guidance Note MGN 440 (M) – Measures to Counter Piracy, Armed 

Robbery and Other Acts of Violence Against Merchant Shipping – Notice to all 

Ship Owners, Ship Operators, Masters and Crew. 

46. Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosnoj zaštiti 

pomorskih brodova i luka. 

47. National Firearms Act. 

48. Pariška pomorska deklaracija od 16. travnja 1856. godine. 

49. Port Secuity Advisory (3-09) - Guidance on Self-defence or Defence of Others by 

US Flagged Commercial Vessels operating in High Risk Waters. 

50. Port Security Advisory (4-09)(Rev.3 ) 

51. Protocollo di intesa između talijanskih brodara (CONFITARMA) i Ministarstva 

obrane. 

52. Protocols to the SUA Treaties, 2005, of 14 October 2005, entered into force 28 

July 2010. 

53. Questionnaire on information on port and costal state requirements related to 

privately contracted armed security personnel on board ships. MSC-FAL.1/Circ.2 

of 22 September 2011. 

54. Recommendations to Governments for preventing and supressing piracy and 

armed robbery against ships MSC.1/Circ. 1333 of 26 June 2009. 

55. Reportoire of the Practice of the Security Council, 16th Supplement 2008-2009, 

Oceans and Law of the Sea, United Nations Documents on Piracy. 

56. Revised Interim Guidance MSC.1/Circ.1405/Rev.1. of 16 September 2011. 

57. Revised Interim Recommendations MSC.1/Circ.1406/Rev.1 of 16 September 

2011. 

58. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1814(2008.). 

59. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1816( 2008.). 

60. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1838 (2008.). 

93



61. 

62. 

63. 

64. 

65. 

66. 

67. 

68. 

69. 

70. 

71. 

72. 

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1846 (2008.). 

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1850(2008.). 








Royal Decree 1628/2009 i Order PRE 2914/2009. 

Rules for the Use of Forse(RUF). 

SOLAS XI-2 regulation 8(1) - The Master’s authority. 

73. The Djibouti Code of Conduct concerning the Repression of Piracy and Armed 

Robbery against Ships in the Western Indian Ocean and the Gulf of Aden, 29 

January 2009. 

74. The Harvard Research in International Law Draft Convention on Piracy with 

Comment, 26 American Journal of International Law, Supplement 746 (1932). 

75. The Regional Cooperation Agreementon Combating Piracy and Armed Robery 

against Ships in Asia (ReCAAP). 

76. The U.S. Gun Control Act 

77. UK Department for Transport: Guidance to UK Flagged Shipping on Measures 

to Counter Piracy, Armed Robbery and Other Acts of Violence against Merchant 

Shipping, November 2011. 

78. UN General Assembly Resolution 64/71 of 12 March 2010. 

79. United Nations Convention against Transnational Organized Crime (UNTOC) 

and the Protocols Thereto, Rezolucij A/RES/55/25 of 15 November 2000, entered 

into force 23 September 2003. 

80. United Nations Convention on the Law of the Sea, 1982 (UNCLOS), of 10 

December 1982, entered into force 16 November 1994, NN-MU br. 9/2000 od 

20. lipnja 2000. 

81. Zaključak Vlade RH od 29. rujna 2011. 

82. Zakon o potvrđivanju sporazuma između RH i EU o sudjelovanju RH u vojnoj 

operaciji EU radi pridonošenja odvraćanju, prevenciji i sprječavanju djela 

piratstva i oružane pljačke uz obalu Somalije (OPERACIJA ATALANTA) s 

Dodatkom Odredbi o uvjetima i načinima transfera osoba koje su osumnjičene da 

su počinile djela piratstva ili oružane pljačke u somalijskom teritorijalnom moru 

i koje su pritvorene od pomorskih snaga vođenih od strane EU (EUNAVFOR), 

transfera zaplijenjene imovine u posjedu EUNAVFOR-a od strane EUNAVFOR-a 

Republici Hrvatskoj te postupanje prema njima nakon takvog transfera, NN-MU 

94



1/2010. od 17. veljače 2010. 

Web stranice: 

http://hr.wikipedia.org/wiki/Pirati 

http://www.un.org/Depts/los/reference_files/status2010.pdf 

http://oceansbeyondpiracy.org 

http://www.fundforpeace.org/global/q=fsi 

http://www.thecgpcs.org/about.doaction=background 

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5142358,00.html 

http://www.imo.org 

http://www.icc-ccs.org/news/995-piracy-attacks-in-east-and-west-africa-dominateworld-report 

http://www.icc-ccs.org/piracy-reporting-centre/piracynewsafigures 

http://www.icc-ccs.org 

http://en.wikipedia.org/wiki/Safe_room. 

http://www.marisec.org/MPHRP-Good-Practice-Guide.pdf 

http://www.mphrp.org/publication.php 

http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_national_legislation.htm 

http://www.reuters.com/article/2009/04/18/us-somalia-piracy-idUSLI116373200904 

18pageNumber=2&virtualBrandChannel=0 . 

http://blogs.telegraph.co.uk/news/praveenswami/100083579/we%e2%80%99refiring-blanks-in-the-war-against-piracy/ 

http://www.un.org/Depts/los/piracy/circular_letter_3180.pdf 

http://www..hrvatski-vojnik.hr 

http://www.un.org/en/sc/repertoire - 

http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_documents.htm 

http://daccess-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N09/466/09/PDF/N0946609. 

pdfOpenElement http://www.un.org/Depts/los/piracy_national_legislation.htm 

http://www.imo.org/OurWork/Security/PIU/Documents/DCoC%20English.pdf 

http://www.marisec.org/ICS-ECSA%20Private%20Armed%20Guards%20Flag%20 

State%20Laws%20December%202011%20final.pdf 

http://www.zadarskilist.hr/clanci/29092011/zastititi-ljude-ili-ih-pustiti-neka-se-samibrane 

http://www.mmpi.hr/UserDocsImages/ZK%20O%20IZMJ.I%20DOP.%20 

18.10.2011.pdf 

http://www.dft.gov.uk/mca/mgn_440.pdf 

http://assets.dft.gov.uk/publications/measures-to-counter-piracy/measures-to-counter- 

95



piracy.pdf. 

http://www.dft.gov.uk/publications/use-of-armed-guards-to-defend-against-piracy 

http://www.publications.parliament.uk/pa/cm201012/cmselect/cmfaff/1318/131802. 

htm 

http://www.marad.dot.gov/documents/Port_Security_Advisory_4-09_(Rev_3).pdf 

http://www.professionalmariner.com/ME2/dirmod.aspsid=420C4D38DC9C4 

E3A903315CDDC65AD72&nm=Archives&type=Publishing&mod=Publicatio 

ns%3A%3AArticle&mid=8F3A7027421841978F18BE895F87F791&tier=4&i 

d=8158F888DE514DF0A1985E53CC5ED968 

96

Dr. sc. Ratko Brnabić: Pravo ugovornih strana na odgodu ispunjenja obveze i pravo prodavatelja na.... 


Dr. sc. Ratko Brnabić, asistent 

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

Pravo ugovornih strana na odgodu ispunjenja 

obveze i pravo prodavatelja na zaustavljanje 

robe u prijevozu prema Konvenciji Ujedinjenih 

naroda o ugovorima o međunarodnoj 

prodaji robe 

UDK: 341.2:347.2 


Primljeno: 15.12.2011. 

Raspravlja se o problemu buduće povrede ugovora o kupoprodaji u slučajevima kada su se ispunile 

pretpostavke za primjenu Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe 

(Bečka konvencija). Konvencija za slučaj buduće povrede ugovora uređuje pravna sredstva odgode 

ispunjenja obveze, zaustavljanje robe u prijevozu (pravo kojim se smije koristiti samo kupac) te 

raskid ugovora. Treba utvrditi kada su se ispunile pretpostavke za korištenje spomenutih pravnih 

sredstava. To pitanje je osobito značajno jer korištenje tih sredstava bez opravdanog razloga može 

za posljedicu imati povredu ugovora. 

Ključne riječi: Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj 

prodaji robe, obveze kupca i prodavatelja, buduća povreda 

ugovora, odgoda ispunjenja obveze, raskid ugovora. 

1. Uvod 

Dužnost ispunjenja ugovornih obveza je jedno od opće prihvaćenih načela u 

međunarodnoj trgovini. Ugovorne strane dužne su ispuniti ugovorne obveze čak i 

kada njihovo ispunjenje postane izrazito otežano. Time se ostvaruje važno načelo 

trgovačkog ugovornog prava - pravna sigurnost trgovačkih transakcija. Kad 

jedna od ugovornih strana ne ispuni svoju obvezu ili je ispuni, ali s određenim 

nedostacima, nastaje povreda ugovora. 

Međutim, ponekad će i prije dospijeća obveze biti vidljivo da jedna strana ne 

može o dospijeću ispuniti svoje obveze. Također, ponekad će jedna strana izjaviti 

da neće ispuniti znatan dio svoje ugovorne obveze. Tada je riječ o tzv. budućoj 

(predstojećoj) povredi ugovora. 

Većina nacionalnih pravnih sustava prihvaća pojam predstojeće povrede 

ugovora jer u takvim slučajevima nije opravdano očekivati da je strana lojalna 

ugovoru i dalje dužna ispuniti svoju obvezu. To polazište slijedi i Konvencija 

97



Ujedinjenih Naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine 1 (u 

daljnjem tekstu: Konvencija) jer razvoj međunarodne trgovine dovodi do potrebe 

izjednačavanja pravnih mehanizama za reguliranje pravnih odnosa koji nastaju 

prilikom međunarodnih trgovačkih transakcija. 

U ovom radu analiziraju se odredbe Konvencije kojima se uređuje pitanje 

predstojeće povrede ugovora o kupoprodaji. Temeljno pravno sredstvo za takvu 

povredu je pravo strane lojalne ugovoru da odgodi ispunjenje. Ispune li se 

u međuvremenu i pretpostavke bitne povrede ugovora, ta strana stječe i pravo 

na raskid ugovora. Također, razmatra se i pravo prodavatelja da zaustavi robu 

u prijevozu i spriječi predaju robe kupcu koji u budućnosti neće ispuniti svoju 

obvezu. Spomenute odredbe otvaraju i niz pitanja pa je cilj ovog rada utvrditi 

kada su se ispunile pretpostavke za korištenje tih pravnih sredstava. Ta pitanja 

razmatraju se i raščlambom sudske prakse koja ukazuje na moguća rješenja. 

Konvencijske odredbe o predstojećoj povredi ugovora uspoređuju se i s Načelima 

za međunarodne trgovačke ugovore (Principles of International Commercial 

Contracts – u daljnjem tekstu: Načela UNIDROIT) 2 , kao i s odredbama Načela 

Europskog ugovornog prava – (Principles of European Contract Law - Lando 

Principles, u daljnjem tekstu: Landova načela) 3 . Republika Hrvatska je izjavom o 

sukcesiji od 8. lipnja 1998. g. pristupila Konvenciji 4 , pa ako su se u konkretnom 

slučaju ispunile pretpostavke 5 za njenu primjenu, zaključci ovog članka vrijede i 

za domaće subjekte. 

2. Odredbe Konvencije kojima se uređuje predstojeća 

(buduća) povreda ugovora 

Pravo na odgodu ispunjenja obveze i pravo na zaustavljanje robe u prijevozu 

za slučaj predstojeće (neizbježne) povrede ugovora uređeno je čl. 71. Konvencije. 

Pripremni rad za čl. 71. Konvencije 6 bio je usmjeren na donošenje nove, 

1 

Tekst Konvencije objavljen je u Službenom listu SFRJ, međunarodni ugovori, br. 10/84, zajedno sa 

Zakonom o ratifikaciji Konvencije. Tekst Konvencije na službenim jezicima pogledati na http://www.jus. 

uio.no/lm/ un.contracts.international.sale.of.goods.convention.1980/doc , 5. prosinca 2011. 

2 

Donosi ih Međunarodni institut za izjednačavanje privatnog prava (UNIDROIT). Tekst Načela 

međunarodnog trgovačkog prava dostupan na http://www.unidroit.org/english/principles/contracts/main. 

htm, 5. prosinca 2011. 

3 

Lando, O., Beale, H., Principles of Eureopean contract Law, Parts I and II, Kluwer Law International, 

2000. 

4 

V. Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 8/98. Konvencija se primjenjuje s retroaktivnim 

učinkom od dana 8. listopada 1991., datuma kada je Republika Hrvatska postala samostalni, međunarodno 

priznati subjekt. RH nije izjavila rezervu u pogledu primjene neke od konvencijskih odredbi pa se 

Konvencija primjenjuje u cijelosti, a u hijerarhijskom redu izvora međunarodnog trgovačkog ugovornog 

prava je, po pravnoj snazi iznad dispozitivnih i prisilnih propisa našeg zakona koji uređuje tu materiju - 

Zakona o obveznim odnosima. 

5 

V. čl. 1.-3. Konvencije. 

6 

Usp. Schlechtriem, P., Einheitliches UN-Kaufrecht. Das Übereinkommen der Vereinten Nationen 

über internationale Warenkaufverträge – Darstellung und Texte, Tübingen: Mohr, 1981, str. 84. i dalje; 

Scheifele, B., Die Rechtsbehelfe des Verkäufers nach deutschem und UN- Kaufrecht, Rheinfelden: 

98



objektivizirane definicije pojma predstojeće (prijeteće) povrede ugovora. Uvodi 

se i pravilo o tome kada se smatra da se ta pretpostavka ispunila 7 . Cilj odredbe je 

uspostaviti ravnotežu interesa ugovornih strana i time omogućiti primjenu načela 

ravnopravnosti ugovornih strana 8 . Ugovorna strana dužna je obavijestiti drugu 

stranu o namjeri da odgodi ispunjenje obveze, odnosno o namjeri da zaustavi 

robu u prijevozu. Uz to, ta odredba uređuje mogućnost da strana koja nije ispunila 

obvezu pruži primjereno jamstvo (osiguranje) da će je ipak ispuniti. 

Ugovor o kupoprodaji, najvažniji od svih dvostranoobvezujućih ugovora 9 , 

korišten je kao obrazac za pravno uređenje odnosa činidbe i protučinidbe. 

Konvencija jasno odvaja obveze kupca od obveza prodavatelja iako su te obveze 

međusobno uvjetovane. Pravilo do ut des o odnosu između obveze kupca i 

prodavatelja jedno je od temeljnih načela Konvencije pa je ugrađeno i u čl. 71. 

Konvencije 10 . Slučaj isporuke robe prije isplate kupovne cijene otvara dvojbe 

jednako kao i slučaj isplate cijene prije isporuke robe. U prvom, prodavatelj 

nije siguran hoće li kupac platiti ugovorenu kupovnu cijenu; u drugom, kupac 

nije siguran hoće li prodavatelj isporučiti robu. Iz tih je razloga razvijen sustav 

dokumentarnih akreditiva i međunarodnih trgovačkih termina kao nadgradnja 

međunarodnoga trgovačkog prava sa svrhom rješavanja tih pitanja. Potrebno 

je za te slučajeve uvesti pravni standard o tome što ugovorne strane opravdano 

mogu očekivati od ugovora. Ova rješenja dolaze u obzir kada je jedna ugovorna 

strana već ispunila svoju obvezu (isporučila je robu ili platila kupovnu cijenu). 

Tada dokumenti o pravu vlasništva na robi mogu spriječiti stranu koja će prekršiti 

ugovor da primi robu za koju nije isplatila cijenu, ali istovremeno kupac nije dužan 

platiti robu koja nije ni isporučena. 

Odredbe iz Poglavlja V. Konvencije primjenjuje se na obje ugovorne strane i 

obuhvaća slučajeve prijeteće (predstojeće) smetnje ispunjenju (čl. 71. Konvencije), 

predstojeće povrede ugovora (čl. 72. Konvencije) i remećenje ispunjenja obveza 

Schäuble, 1986, str. 160. i dalje. 

7 

Pokušalo se preciznije opisati pojmove „teške ekonomske okolnosti druge ugovorne strane“, 

„ozbiljan nedostatak u sposobnosti ugovorne strane na ispunjenje obveze ili kreditna nesposobnost“ te 

„ponašanje ugovorne strane u pripremama za ispunjenje i samom ispunjenju. 

8 

Usp. Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 84. i dalje. O povijesti Konvencije opširnije Strub, M. 

G., The Convention on International Sale of Goods: Anticipatory Repudiation Provisions and Developing 

Countries, 38 Int’l & Comp LQ, 1989, str. 489. 

9 

Treitel, G. H., Remedies for Breach of Contract. Courses of action open to the party aggrieved, u: 

David/ von Mehren (ur.), Inernational Encyclopedia of Comparative Law, vol. VII: Contracts in General, 

Tübingen: Mohr, 1989, str. 246. i dalje. 

10 

Prema odredbama iz čl. 71. i 72. ULIS-a istovremeno ispunjenje međusobnih obveza temeljno 

je načelo. U konvenciji je spomenuto načelo ograničeno samo na odredbe iz čl. 57. i 58. Konvencije. 

Usp. također Loewe, R., Der Übereinkommensentwurf der Vereinten Nationen über die Verjährung in 

internationalen Kaufsachen, u: von Caemmerer (ur.), Festschrift für Pan. J. Zepos anlässlich seines 65. 

Geburstages, vol. II, Athen/Freiburg/Köln: Katsikalis, 1973, str. 89. 

Također v. sudsku praksu o tome pitanju. U presudi LG Darmstadt od 29. svibnja 2001., sud u 

obrazloženju ističe da je poveznica ispunjenja ugovornih obveza pretpostavka za korištenje prava na 

odgodu ispunjenja obveze, preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/010529g1.html, 19. studenog 

2011.; U tom smislu v. i presudu OLG Dresden od 27. prosinca 1999., preuzetu s: http://cisgw3.law.pace. 

edu/cases/991227g1.html , 19. studenog 2011. 

99



iz ugovora s obročnom isplatom cijene (čl. 73. Konvencije). Temeljno je pitanje 

o pretpostavkama nastanka povrede ugovora. Uz to, valja odrediti značenje 

pojma ugrožavanje ispunjenja. Nadalje, treba ispitati kakav je učinak smetnji 

na ispunjenje buduće obveze. Pravna sredstva, koja su po svom pravnom učinku 

privremene naravi, uređena su čl. 71. Konvencije. Odredba iz članka 71. daje 

prodavatelju i kupcu pravna sredstva kojima se može koristiti prije nego što 

je roba isporučena/ plaćena cijena (čl. 71. st. 1. Konvencije), pa i onda dok je 

roba još u prijevozu (čl. 71. st. 2. Konvencije). Spomenute odredbe rješavaju 

pitanje rizika koji nastaju zbog neistovremenog ispunjenja obveza i pomaže da se 

ugovorne strane stave u položaj kao da je riječ o slučaju istovremenoga ispunjenja, 

a to sredstvo je dodatna zaštita ugovornim stranama, zajedno s dokumentarnim 

akreditivom ili sličnim sredstvima osiguranja obveza. Ključna značajka pravnoga 

sredstva iz čl. 71. Konvencije jest da ne mora nastati povreda da bi strana lojalna 

ugovoru mogla koristiti svoja prava. Kada lojalna strana odluči iskoristiti svoja 

prava iz čl. 71. Konvencije, odnos između ugovornih strana možda nije onakav 

kakav je bio u trenutku sklapanja ugovora, ali još nije došlo do povrede ugovora. 

Ugovorna strana ovlaštena je odgoditi ispunjenje obveze kad je vidljivo (očito) 

da u budućnosti druga strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza. 

Stoga će povreda ugovora nastati tek u budućnosti. Tijekom rasprava na kojima 

se usuglašavao tekst Konvencije najvažnije je bilo pitanje o tome kada je neka od 

ugovornih strana prešla „prag izvjesnosti“ ispunjenja obveze. 

S druge strane, čl. 71. Konvencije ne sadrži pravo strana na raskid ugovora. 

To pitanje uređeno je odredbama čl. 72. i 73. Konvencije. Tim odredbama 

uređuju se pravna sredstva koja možemo koristiti prije dospjelosti obveze ili prije 

nego je obveza ispunjena do kraja. U svakom od spomenutih slučajeva daju se 

drugačije pretpostavke o tome kada može biti riječi o slučaju predstojeće povrede 

ugovora. 

Prema odredbi čl. 58. st. 1. Konvencije, temeljno je načelo da kupac i prodavatelj 

moraju istovremeno ispuniti svoje ugovorne obveze. 11 Pravila koja se primjenjuju 

kod međunarodnih ugovora često odstupaju od tog obrasca jer se jednoj ugovornoj 

strani nameće obveza da ispuni svoju obvezu prije nego što to učini druga strana. 

Postoji li opasnost da jedna strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza, druga strana 

može odgoditi ispunjenje vlastite obveze koja dospijeva ranije ili istovremeno s 

obvezom strane koja neće ispuniti svoju obvezu. Strana lojalna ugovoru ovlaštena 

je odgoditi vlastito ispunjenje, ali i pripremne radnje koje prethode ispunjenju 

obveze 12 . Pravni temelji nastanka moguće, vjerojatne povrede ugovora širokog 

su opsega pa obuhvaćaju sve zamislive slučajeve ometanja ispunjenja obveze. 

Ako je roba već otpremljena i na putu je prema kupčevom sjedištu, prodavatelj je 

ovlašten zaustaviti robu u prijevozu i spriječiti njenu dostavu kupcu 13 . 

Korištenje prava na odgodu ispunjenja ili zaustavljanja robe koja je već predana 

11 

V. čl. 58. Konvencije. Usp. čl. 85. Konvencije. 

12 

Strub, M. G., o. c. u bilj. br. 8, str. 495. 

13 

Treitel, G. H., o. c. u bilj. br. 9, str. 245. i dalje. 

100



prijevozniku utječe na rokove za ispunjenje ugovornih obveza, ali ne daje pravo 

na raskid ugovora. Prestane li opasnost povrede ugovora ili ako druga strana pruži 

primjereno osiguranje za ispunjenje obveze, moguće je da se ugovorne obveze 

ispune u izvornim (ugovorenim) rokovima. Uz pretpostavku da ugovorne strane 

nisu izrijekom isključile primjenu odredaba iz čl. 71. Konvencije ili to pitanje 

nisu drugačije uredile 14 , spomenute odredbe daju prodavatelju i kupcu pravo da 

odgode ispunjenje, a prodavatelju daju i dodatno pravo da zaustavi robu koja 

je već predana na isporuku (otpremljena), ali još nije stigla kupcu. U svakom 

slučaju, o poduzetim mjerama potrebno je bez odgode obavijestiti drugu ugovornu 

stranu (čl. 71. st. 3. Konvencije). Dužnost obavještavanja druge strane protuteža 

je jednostranom pravu na mijenjanje ugovornih odredaba. Spomenuta pravna 

sredstva važna su ugovornim stranama jer se njima uređuje dužnost isporuke i 

plaćanja postavljeno u čl. 58. Konvencije. 

Pretpostavka za korištenje spomenutih prava jest okolnost da je došlo do 

povrede ugovora u svezi s bitnim dijelom ugovornih obveza druge strane. Ta 

povreda nastat će tek u budućnosti pa postoji opasnost da ugovorna strana neće 

ispuniti svoju obvezu. Tipični primjer predstojeće povrede ugovora je slučaj kada 

jedna od ugovornih strana izjavi da neće ispuniti ugovornu obvezu; međutim, 

okolnosti mogu uputiti na zaključak da će nastupiti bitna povreda ugovora zbog 

neispunjenja 15 . Riječ je o predstojećoj (budućoj) povredi ugovora posebice kad: 

- objektivne činjenice pokazuju već i prije roka za ispunjenje ugovorne obveze 

da jedna od ugovornih strana po dospijeću neće ispuniti svoje obveze; 

- ugovorna strana izjavi da neće u cijelosti ili u bitnome dijelu ispuniti svoje 

ugovorne obveze. 

Nepoželjno je da se ugovornu stranu oslobodi dužnosti ispunjenja obveze 

čim posumnja da druga strana neće ispuniti svoje obveze. Pravni sustav mora 

urediti slučajeve kada postoji vjerojatnost da će nastupiti povreda ugovora. Nije 

opravdano za očekivati da druga strana nastavi ispunjavati obvezu. 

Opasnost da jedna strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza ne znači da 

je tada nastala i bitna povreda ugovora iz čl. 25. Konvencije, iako bi opasnost 

nastanka takve povrede u svakom slučaju opravdala korištenje toga pravnoga 

sredstva, koje je privremenog učinka 16 . Mora biti vidljivo da druga strana neće 

ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza. Nije dostatno da jedna od ugovornih 

strana propusti ispuniti neku od sporednih ugovornih obveza. 

Značenje pojma bitan dio (ugovorne) obveze utvrđuje se razmatranjem ugovora 

u cjelini. To je polazište i za procjenu od kojeg je značaja za ugovor ispunjenje 

pojedine obveze (primjerice, mjesto i vrijeme ispunjenja ugovora). Važna indicija 

14 

V. čl. 6. Konvencije. 

15 

V. komentar uz čl. 7.3.3 Načela UNIDROIT, dostupan na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/ 

principles/ uni71,72.html. 

16 

Povreda bitnog (znatnog) dijela obveze ugovorne strane ne mora nužno ispuniti pretpostavke za 

bitnu povredu ugovora iz čl. 25. Konvencije. O tom pitanju V. presudu LG Berlin od 15. rujna 1994., 

preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/940915g1.html, 19. studenog 2011. 

101



je okolnost da je taj posebni interes vidljiv u ugovoru. U procjeni svih okolnosti 

pravnoga odnosa ne smije se zaboraviti da je svrha odredbe uspostava ravnoteže 

između ugovornih strana 17 . Nije potrebno da je buduća povreda posljedica 

skrivljenog ponašanja te ugovorne strane. Nadalje, izuzeci od odgovornosti za 

naknadu štete ne proširuju se na pravo suspenzije (čl. 79. st. 5. Konvencije). 

Kod procjene o tome postoji li opasnost povrede ugovora, u obzir treba uzeti 

i ponašanje druge strane, a ne samo one koja u budućnosti neće ispuniti svoju 

obvezu (čl. 80. Konvencije). 

Nadalje, Konvencija navodi slučajeve kada može biti riječi o opasnosti 

nastanka buduće povrede ugovora pa tim polazištem povećava objektivnost 

procjene. Temelji su postavljeni široko, pa obuhvaćaju sve uzroke budućih smetnji 

ispunjenju obveze 18 . Izraz ozbiljan nedostatak u sposobnosti druge ugovorne 

strane na ispunjenje ugovora ne obuhvaća samo opće smetnje ispunjenju kao što 

je štrajk, gubitak proizvodnog pogona ili prirodne pojave, već i pravne prepreke 

ispunjenju obveze 19 . Ako je nad ugovornom stranom otvoren stečaj, riječ je o 

ozbiljnom manjku (nedostatku) u kreditnoj sposobnosti 20 . 

Odredba čl. 71. st. 1. toč. b. Konvencije uređuje pitanje smetnji ispunjenju koje 

proizlaze iz posebnih okolnosti ugovorne strane tijekom priprema za ispunjenje 

ili okolnosti u svezi s ispunjenjem ugovora. Tu također mora postojati opasnost 

da jedna od ugovornih strana neće uspjeti ispuniti bitan dio svojih obveza. 

Primjerice, ne uspije li prodavatelj nabaviti sirovine te dobiti potrebne dozvole. 

Tu valja ubrojiti i slučajeve kada se u proizvodnji koriste štetni, po zdravlje opasni 

materijali, sirovine koje imaju nedostatak, kada koristi neprimjereno sredstvo za 

prijevoz robe, kada postoje nedostaci u svezi pakiranja robe ili su upute za uporabu 

robe nedostatne. 

Nije uvijek jednostavno razgraničiti ponašanje u pripremi za ispunjenje obveze 

i radnje koje spadaju u ispunjenje ugovorne obveze. Okolnost da se razmatra 

17 

O mogućnosti praktične primjene te odredbe dvojbu izražava Vilus, ali ističe da je ona rezultat 

kompromisa. Vilus, J., Provisions common to the Obligation of the Seller and the Buyer, u: Šarčević/ 

Volken (ur.), Dubrovnik Lectures, 1985., New York:Oceana, 1986, str. 241. i 245. 

18 

Usp. i čl. 72. st. 1. Konvencije. 

19 

Primjerice izbijanje oružanog sukoba, zabrana izvoza, elementarne nepogode. Ozbiljan manjak 

(nedostatak) u kreditnoj sposobnosti (kreditna nesposobnost) ugovorne strane jednak je ozbiljnom manjku 

u sposobnosti te strane na ispunjenje obveze; to će se prvenstveno odnositi na kupca, ali i na prodavatelja 

koji tek treba pribaviti robu ili poduzeti pripremne radnje za ispunjenje svoje obveze. Detaljnije Karollus, 

M., Judicial interpretation and application of the CISG in Germany 1988-1994, 1 Rev CISG, 1995, str. 

87. U prvoj presudi u svezi s čl. 71. st. 1. Konvencije, sud smatra da je prodavatelj opravdano odgodio 

ispunjenje jer ponašanje kupca upućuje na zaključak da ni ubuduće neće ispunjavati svoje obveze. Kupac 

nije isplatio cijenu ni sedam mjeseci o dospjelosti. V. presudu RB Hasselt od 1. ožujka 1995., preuzetu 

s:http://cisgw3.law.pace.edu/cases/950301b1. html, 19.11. 2011. U drugoj presudi, sud smatra da je 

prodavatelj očito, vidljivo nesposoban za isporuku robe koja nije niti u prodavateljevom posjedu pa je 

kupac ovlašten obustaviti plaćanje. Presuda OLG Hamm od 23. lipnja 1998., preuzeta s: http://cisgw3.law. 

pace. edu/cases/980623gl.html, 19. studenog 2011. 

20 

Nema mjesta odgodi isplate kupovne cijene ako isporučena roba ima nedostatak. Tako u presudi 

LG München, sud ističe da kupac nije ovlašten odgoditi isplatu jer isporučeni namještaj nije izrađen od 

ugovorenih materijala. V. Presudu LG München od 6. travnja 2000., preuzetu s: http://cisgw3.law.pace. 

edu/cases/000406g1.html, 19. studenog 2011. 

102



ponašanje obveznika u pripremi za ispunjenje ugovora ukazuje na svrhu odredbe 

i u skladu je s polazištem da, ispune li se te pretpostavke, druga strana ima pravo 

odgoditi ispunjenje obveze i prije dospijeća. Pravo strane lojalne ugovoru na 

odgodu povezano je s ranije spomenutim odredbama čl. 72. Konvencije. 

Konvencija propisuje da smetnja mora postati vidljiva nakon sklapanja 

ugovora 21 . S tim u svezi, pretpostavke za odgodu ispunjenja iz odredbe čl. 71. st. 

1. Konvencije, koje su se ispunile nakon sklapanja ugovora, mogu se koristiti čim 

strana lojalna ugovoru sazna za njih. Međutim, ako su postojale prije sklapanja 

ugovora, strana lojalna ugovoru nije ovlaštena odgoditi ispunjenje svoje obveze 

ako je za te okolnosti znala ranije ili najkasnije u trenutku sklapanja ugovora 22 . 

Okolnost da je nakon sklapanja ugovora ugovornoj strani postalo vidljivo 

(eng. became apparent) da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza treba 

procijeniti objektivno 23 : Strani lojalnoj ugovoru moraju biti poznate sve okolnosti 

koje su bile poznate svim sudionicima 24 . Njezina dužnost da se informira o svim 

okolnostima druge strane obuhvaća znanje o činjenicama koje bi razumna osoba 

smatrala bitnim za sklapanje ugovora 25 . 

Treba li nakon sklapanja ugovora uzeti u obzir i prepreke ispunjenju koje 

su postojale prije ili u trenutku sklapanja ugovora, procjenjujemo prema općim 

pravilima o zabludi, manama volje ili o promijenjenim okolnostima 26 . Tada nema 

mjesta primjeni domaćeg prava 27 . 

U nastavku rada valja razmotriti i usporediti odredbe čl. 71. i 72. Konvencije. 

Njima se uređuju pretpostavke i uvjeti za korištenje prava na odgodu ispunjenja 

obveze te pravo na raskid ugovora u slučaju predstojeće povrede. Odredbama čl. 

73. Konvencije uređuje se pitanje predstojeće povrede ugovora kod ugovora s 

obročnom isplatom cijene. Zajedničke značajke pravnih sredstava iz čl. 71. i 72. 

Konvencije su: 

- Manja predstojeća povreda ugovora nije dostatna za korištenje spomenutih 

pravnih sredstava. Samo ako buduća povreda dovodi u pitanje ispunjenje bitnoga 

dijela ugovornih obveza ili predstavlja bitnu povredu ugovora, druga strana može 

se koristiti tim pravnim sredstvima. 

- Primjena oba pravna sredstva ovisi o tome postoji li standard izvjesnosti 

nastanka povrede ugovora u budućnosti. Teret rizika pogrešne procjene snosi onaj 

21 

Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 84. i dalje. 

22 

Tako Flesch, K., Der Irrtum über die Kreditwürdigkeit des Vertragspartners und die 

Verschlechterungseinrede, Anwendbarkeit des BGB neben dem UN- Kaufrecht (CISG), BB 1994., str. 

875. 

23 

Schlechtriem, P., Uniform Sales Law - The UN-Convention on Contracts for the International Sale 

of Goods, Manz: Vienna, 1986, str. 94. 

24 

Činjenice su očite, jasne svakom objektivnom promatraču. Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 

86. i dalje. 

25 

V. čl. 8. st. 2. Konvencije. 

26 

Ibid. str. 85. 

27 

Flesch, K., o. c. u bilj. br. 22, str. 876. Usp. čl. 7. st. 2. Konvencije. 

103



tko se koristi tim sredstvima 28 . 

- Konvencija u čl. 49. i 64. uređuje pravo ugovorne strane na raskid ako ponašanje 

druge strane predstavlja bitnu povredu ugovora. S druge strane, odredbe iz čl. 

71. i čl. 72. uređuju slučajeve kada i prije dospjelosti postoji opasnost nastanka 

povrede ugovora. 

S druge strane, spomenute odredbe se i razlikuju. Prema čl. 72. Konvencije, 

raskid ugovora temeljem predstojeće bitne povrede ugovora treba strogo ograničiti. 

Mora biti jasno da će nastupiti bitna povreda ugovora, što nedvojbeno zahtijeva 

veći stupanj izvjesnosti nego u slučaju odredbe iz čl. 71. Konvencije 29 prema kojoj 

mora postati vidljivo da druga strana neće ispuniti bitan dio svoje obveze. Stoga je 

prema odredbama Konvencije znatno lakše ispuniti pretpostavke za odgodu, nego 

za raskid 30 . To je i logično rješenje jer je neispunjenje bitnog dijela obveza ipak 

manjeg pravnog značaja od slučaja bitne povrede ugovora. Također, izraz „postati 

vidljivo“ upućuje na niži stupanj vjerojatnosti u odnosu na izraz „biti jasno“. 

Međutim, u nekim slučajevima, stroži su zahtjevi odredbe o pravu na odgodu, 

nego odredbe o pravu na raskid. Primjerice, kod prava na raskid, obavijest drugoj 

strani nije niti potrebna ako je ta druga strana izjavila da neće ispuniti obvezu. 

Suprotno tome, o odgodi ispunjenja obveze mora se odmah obavijestiti drugu 

stranu 31 . Kod prava na raskid ne traži se da je predstojeća povreda ugovora jasan 

rezultat ponašanja druge strane ili posebnih okolnosti. Traži se samo da je povreda 

ugovora jasna, bez obzira na okolnosti 32 . Ipak, pravo na odgodu je privremeno 

pravno sredstvo 33 koje se može koristiti zato što još nije nastupila bitna povreda 

ugovora 34 . Ponekad će se moći koristiti oba pravna sredstva, primjerice ako je 

predstojeća povreda ugovora ispunila pretpostavke bitne povrede ugovora iz čl. 

25. Konvencije 35 . 

Obje odredbe vezuju se uz prognozu o izvjesnosti nastanka povrede te o stupnju 

28 

Detaljnije Seliazniova, T., Prospective Non-Performance or Anticipatory Breach of Contract, 24 

Journal of Law and Commerce (2004), str. 111. i dalje. 

29 

Bennett, T., u: Commentary on the International Sales Law: The 1980 Vienna Sale Convention, 

Bianca & Bonell (ur.), Milan: Giuffre, 1987, str. 528; dostupno na : http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/ 

biblio/bennett-bb71.html, 19. studenog 2011. 

30 

Lookofsky, J., The 1980 United Nations Convention on Contracts for the International Sale of 

Goods, Herbots/ Blanpain (ur.), Suppl. 29 International Encyclopaedia of Laws - Contracts, Kluwer Law 

International (2000), str. 148.; dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/loo71.html, 19. 

studenog 2011. 

31 

V. UNCITRAL-ovu Zbirku presuda o Konvenciji UN o Međunarodnoj prodaji robe (8. lipnja 

2004.), A/CN.9/SER.C/DIGEST/CISG/72: Digest 2; dostupnu na: http://www.uncitral.org/english/clout/ 

digest cisg_e.htm, 19. studenog 2011. 

32 

Tako Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 528. 

33 

V. Ziegel, J. S., u: Galston/ Smit (ur.), International Sales: The United Nations Convention on 

Contracts for the International Sale of Goods, Juris Publishing, Matthew Bender ,1984, Ch. 9, str. 9.-34., 

dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/ziegel6.html, 19. studenog 2011. 

34 

Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 519. 

35 

Enderlein, F.; Maskow, D., International Sales Law: United Nations Convention on Contracts for 

the International Sale of Goods, Oceana Publication (1992), str. 286.; dostupno na: http://www.cisg.law. 

pace. edu/cisg/biblio/enderlein.html, 19. studenog 2011. 

104



težine te povrede ugovora. Međutim, odredba o pravu na odgodu ima za cilj očuvati 

ugovor dok odredba iz čl. 72. Konvencije uređuje pitanje raskida ugovora. Iz tog 

razloga traže se drugačije pretpostavke primjene spomenutih pravnih sredstava 36 . 

Pravom na raskid valja se koristiti obazrivo, posebice uzmu li se u obzir i druga 

pravna sredstva. Raskine li ugovorna strana ugovor bez opravdanog (važnog) 

razloga, možda je time počinila bitnu povredu ugovora. Zbog toga je sigurnije, u 

slučaju dvojbe, odgoditi ispunjenje i tražiti od druge strane primjereno osiguranje 

jer bi neopravdana izjava o raskidu mogla imati učinke bitne povrede ugovora. 

S obzirom na to da će do neispunjenja obveze doći tek u budućnosti, valja 

procijeniti koliko će dugo postojati okolnosti koje bi u budućnosti mogle dovesti 

do povrede ugovora. Nije opravdano očekivati potpunu izvjesnost nastanka 

povrede ugovora; visok stupanj izvjesnosti je dostatan. Objektivni zaključak 

razumne osobe koja posluje u toj gospodarskoj grani polazište je za procjenu o 

tome je li se ta pretpostavka ispunila 37 . Subjektivno viđenje „pretjerano opreznog 

vjerovnika“ nije opravdani razlog za primjenu tih sredstava. Ipak, iz svega 

navedenog zaključuje se da je niži stupanj izvjesnosti neispunjenja obveze u 

budućnosti potreban za korištenje prava na odgodu 38 . 

Na kraju ovog dijela rada treba istražiti kako su ova pitanja uređena Načelima 

europskog ugovornoga prava (Landova načela) 39 i Načelima za međunarodne 

trgovačke ugovore (Načela UNIDROIT-a). Prema čl. 7.3.4. Načela UNIDROIT, 

vjerovnik je ovlašten tražiti „odgovarajuće, primjereno osiguranje za dospjelu 

obvezu ispunjenja“ i pridržati vlastito ispunjenje kad god opravdano (razumno) 

vjeruje da će doći do bitnog neispunjenja obveze. S druge strane, pravo na 

raskid (eng. termination) zbog predstojećeg neispunjenja prema čl. 7.3.3. Načela 

UNIDROIT dopušta se samo kada je „očito da će nastupiti bitno neispunjenje“. 

Stoga je traženi stupanj vjerojatnosti vidljivo viši u drugom slučaju. Odredba 

čl. 8:105(1) Landovih načela slična je odredbi čl. 7.3.4. Načela UNIDROIT 

(„tko razumno može pomisliti, vjerovati“). Nadalje, prema odredbi čl. 9:201(2) 

Landovih načela, dopušta se vjerovniku da zastane sa svojim ispunjenjem „dok 

god je očito da druga strana neće ispuniti svoju obvezu u trenutku kada obveza 

prve strane postane dospjela“. Stoga je dostatna za korištenje tog pravnog sredstva 

okolnost da druga strana u budućnosti neće ispuniti svoju obvezu. Pretpostavka 

izvjesnosti iz čl. 9:201(2) traži viši stupanj vjerojatnosti nego ranije spomenuta 

pretpostavka iz čl. 8:105(1). 

36 

Eiselen, S., Remarks on the manner in which the UNIDROIT Principles of International Commercial 

Contracts may be used to interpret or supplement Articles 71 and 72 of the CISG, tekst dostupan na: http:// 

www.cisg.law.pace.edu/cisg/principles/uni71,72.html#er; 19. studenog 2011. 

37 

V. čl. 8. st. 2. Konvencije. Usp. presudu OGH od 12. veljače 1998, preuzetu s: http://cisgw3.law. 

pace.edu/ cases/980212a3.html, 19. studenog 2011. Sud posebno ističe da je za primjenu odredbe iz čl. 71. 

st. 1. a) Konvencije mora postojati visoka vjerovatnost nastanka ozbiljnog manjka kreditne sposobnosti. 

38 

Zbog toga što su pravna sredstva iz čl. 71. Konvencije privremenog trajanja, za njihovu primjenu 

traži se niži stupanj vjerovatnosti nego za pravna sredstva iz čl. 72. Konvencije. Karollus, M., o. c. u bilj. 

br. 19, str. 87. 

39 

Detaljnije Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava, Zbornik Pravnog fakulteta 

Sveučilišta u Rijeci, 29 (2008.), 1 ; str. 335.-370. 

105



3. Pravo ugovornih strana na odgodu ispunjenja obveze 

Ugovorne strane mogu se koristiti pravnim sredstvom odgode ispunjenja od 

trenutka sklapanja ugovora pa do trenutka kada nastupi rok ispunjenja obveze. 

Pod određenim pretpostavkama to se sredstvo može koristiti puno prije roka 

dospijeća obveze 40 . Čak i kad je očito (vidljivo) da će neizbježno doći do povrede 

ugovora, strana lojalna ugovoru može pričekati prije nego li iskoristi spomenuto 

pravo. Mnogi nacionalni pravni sustavi uređuju da je ugovorna strana ovlaštena 

zaustaviti vlastito ispunjenje kada postoji opasnost da druga strana o dospjelosti 

neće ispuniti svoju obvezu 41 . Pravo na odgodu ispunjenja odnosi se na obje 

ugovorne strane i na bilo koju ugovornu obvezu. Pretpostavka je da obveza strane 

koja namjerava odgoditi ispunjenje još nije dospjela jer se u suprotnom slučaju 

više ne može koristiti tim sredstvom. Pravo na odgodu ne odnosi se samo na 

slučajeve u svezi s radnjama koje spadaju u ispunjenje obveze nego i na slučajeve 

kada je već iz pripremnih radnji, koje prethode ispunjenju obveze, postalo vidljivo 

da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza. 

Pravo na odgodu ispunjenja omogućuje strani vjernoj ugovoru da odstupi od 

ugovorenog vremenskog slijeda u ispunjenju ugovornih obveza, a da ne nastupi 

povreda ugovora 42 . Dok god postoje opravdani razlozi za dvojbu u svezi sa 

sposobnošću druge ugovorne strane da ispuni obvezu, ugovor je u stanju odgode 43 . 

Ugovorna strana može, čim postoji opasnost nastanka bitne povrede ugovora, 

izjaviti raskid ugovora. Odredba čl. 71. Konvencije sama po sebi ne daje strani 

lojalnoj ugovoru pravo na raskid ugovora. Stanje odgode prestaje te se nastavlja s 

ispunjenjem ugovornih obveza ako je prestala smetnja za ispunjenje ili kada druga 

strana pruži primjereno osiguranje. Pravni učinci odgode ne prestaju retroaktivno 

pa se ugovoreni redoslijed ispunjenja obveza mora prilagoditi tim okolnostima. 

Uz to se i pojavljuje praktično pitanje o trajanju stanja odgode ispunjenja 

obveze 44 . Na to pitanje je odgovorio LG Stendal u presudi od 12. listopada 2000. 

godine 45 : Ovlast na odgodu ispunjenja ostaje dok opasnost nastanka povrede 

ugovora u budućnosti (ili u svezi s pripremama u izvršenju ugovora) ne prestane, 

dok druga strana ne počini bitnu povredu ugovora ili dok druga strana ne osigura 

primjereno osiguranje za ispunjenje svoje obveze,. Ako druga strana obvezu ispuni 

djelomično, strana vjerna ugovoru smije odgoditi ispunjenje, ali ne smije izjaviti 

raskid. Ugovorna strana koja zastane s ispunjenjem snosi rizik da je pogrešno 

40 

Jan, S., Die Erfüllungsverweigerung im deutschen und in UN-Kaufrecht, Frankfurt am Main: Lang, 

1992., str. 171. 

41 

Tako Shen, J., “Declaring the Contract Avoided: The U.N. Sales Convention in the Chinese Context”: 

New York International Law Review, Vol. 10, No. 1, New York State Bar Association (Winter 1997); str. 

20.-21.; preuzeto s: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/shen.html, 19. studenog 2011. 

42 

Scheifele, B., o. c. u bilj. br. 6, str. 165. 

43 

Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 88. 

44 

V. Enderlein, F.; Maskow, D., o. c. u bilj. br. 35, str. 286. 

45 

V. presudu LG Stendal od 12. listopada 2000., dostupnu na: http://www.cisg.law.pace.edu/cases/ 

001012g1.html, 19. studenog 2011. 

106



zaključila da postoji opravdan razlog za odgodu ispunjenja 46 . Ako nisu ispunjene 

te pretpostavke, riječ je o povredi ugovora što može utjecati na ugovornu obvezu 

druge strane 47 . Konvencija spomenutim odredbama pruža širok izbor pravnih 

sredstava pa se isključuje primjena sličnih odredaba domaćega prava čak i onda 

kada je domaća odredba šireg opsega od spomenutih odredaba Konvencije. 

Prodavatelj i kupac mogu odgoditi ispunjenje vlastite ugovorne obveze kada 

postane očito da druga ugovorna strana neće ispuniti bitan (znatan) dio svojih 

ugovornih obveza. Pretpostavke za odgodu ispunjenja su: 

- ozbiljan nedostatak u sposobnosti ugovorne strane na ispunjenje ili njena 

kreditna nesposobnost, 

- ponašanje ugovorne strane u pripremama za ispunjenje ili u svezi s ispunjenjem 

ugovora. 

S tim u svezi, pretpostavke za primjenu odredaba iz čl. 71. st. 1. Konvencije su 

okolnost da bi u budućnosti moglo doći do neispunjenja bitnog dijela ugovornih 

obveza te visoki stupanj vjerojatnosti da će takva povreda ugovora stvarno i 

nastati. Te pretpostavke postale su vidljive (očite) nakon sklapanja ugovora, a 

lojalna ugovorna strana dužna je bez odgode (odmah) obavijestiti drugu ugovornu 

stranu o svojoj namjeri da zastane s vlastitim ispunjenjem. 

Važno je utvrditi što se smatra ozbiljnim nedostatkom sposobnosti za ispunjenje 

obveze, te kakvo je ponašanje jedne strane u pripremi za ispunjenje ugovorne 

obveze dostatan pravni temelj da druga strana odgodi ispunjenje obveze 48 . 

U tom smislu, traži se određeni stupanj izvjesnosti nastanka povrede ugovora 

u budućnosti. Rizik pogrešnog zaključka leži na ugovornoj strani koja je odgodila 

svoju obvezu. Odgoda je dopuštena samo ako postoji temelj za zaključak da 

druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza 49 . Pravni standard prema kojem 

je „postalo očito, vidljivo“ zapravo znači da je prema uobičajenom poslovnom 

ponašanju postalo izvjesno (sigurno) da druga strana neće ispuniti svoju obvezu 50 . 

Mora postojati visoki stupanj vjerojatnosti neispunjenja obveze. Razlozi za takvo 

ponašanje moraju biti vidljivi razumnoj osobi u istim okolnostima. U praksi, 

druga strana mora procijeniti jesu li nastupile te pretpostavke. Ta odgoda nije 

konačna jer druga strana može dati primjereno osiguranje. Stoga se nerijetko 

rasprave o pitanju smije li se odgoditi ispunjenje svode na provjeru je li druga 

strana pružila primjereno osiguranje za ispunjenje svojih obveza 51 . Nadalje, 

46 

Teret dokaza o tome da su nastale materijalne pretpostavke za odgodu ispunjenja je na ugovornoj 

strani koja odgađa ispunjenje. Henninger, M., Die Frage der Beweislast im Rahmen des UN-Kaufrechts, 

Munich: VVF, 1994., str. 245. Usp. Jung, R., Die Beweislastverteilung im UN-Kaufrecht, Frankfurt am 

Main: Lang, 1996, str. 226. 

47 

V. čl. 80. Konvencije. Usp. s presudom OLG Köln od 8. siječnja 1997., preuzeto s: http://www.cisgonline.ch/cisg/urteile/217.htm, 

19. studenoga 2011. 

48 

Vilus, J., o. c. u bilj. br. 17, str. 241. 

49 


50 

Tako Bennett, T. , o. c. u bilj. br. 29, str. 522. 

51 


107



takvo stanje vidljivo je nakon sklapanja ugovora 52 . Svrha odredbe je spriječiti 

ugovorne strane da se koriste odredbama ako su im u trenutku sklapanja ugovora 

bile poznate nepovoljne okolnosti druge strane. Ne traži se da te okolnosti nastanu 

nakon sklapanja ugovora već da tada postanu vidljive 53 . 

Konvencija ne razlikuje povredu glavne od povrede sporednih obveza niti je 

za korištenje tog pravnog sredstva potrebno da ponašanje ugovorne strane bude 

skrivljeno. Istovremeno nema svaka povreda ugovora za posljedicu pravo na 

odgodu ispunjenja obveze. Buduća povreda ugovora mora utjecati na ispunjenje 

bitnog (znatnog) dijela ugovornih obveza. Stoga povreda ugovora koja je manjeg 

značaja (kao što je povreda sekundarne obveze ili manja povreda glavne obveze) 

nije dostatna. S druge strane, prema odredbama čl. 71. i 72. Konvencije nije 

potrebno da nastupi bitna povreda ugovora u smislu značenja tog pojma iz čl. 25. 

Konvencije 54 . Ako u početku nebitna povreda ugovora s vremenom preraste u bitnu 

povredu ugovora, strana lojalna ugovoru ovlaštena je odgoditi ispunjenje svoje 

obveze 55 . Nema dvojbe da se pojam neispunjenje bitnog dijela obveza razlikuje od 

pojma „bitna povreda ugovora“ koja je pretpostavka za raskid ugovora, što je bila 

i namjera tvoraca Konvencije 56 . Procjena o nastanku bitne povrede ugovora daje 

se prema okolnostima konkretnoga slučaja 57 , pri čemu se posebice uzima u obzir 

namjera ugovornih strana te okolnost da su im u trenutku sklapanja ugovora bile 

poznate njihove namjere (tj. svrha koju druga strana namjerava ostvariti sklapanjem 

ugovora). Svrhu sklapanja ugovora nije lako dokazati, a sud ili arbitražno tijelo 

mora primijeniti objektivni standard tumačenja. Taj se standard temelji na pitanju 

bi li razumna osoba koja sklapa ugovore u tom gospodarskom području u istim 

okolnostima protumačila sadržaj ugovora kao i konkretne ugovorne strane. 

Pravno sredstvo odgode ispunjenja primjenjuju se kada povreda ugovora 

još nije niti nastala pa procjena o postojanju pretpostavki za odgodu ispunjenja 

redovito uključuje prognozu o budućoj povredi bitnog dijela ugovornih obveza. 

Usprkos činjenici da se pravno sredstvo temelji na budućem događaju, vjerojatnost 

nastanka buduće povrede ugovora u možemo procijeniti samo prema sadašnjim 

okolnostima. Hoće li povreda ugovora nastati, neizvjesno je kao što je općenito 

52 

Moguć je i sljedeći slučaj: jedna ugovorna strana je u vrijeme sklapanja ugovora bila u lošim 

ekonomskim prilikama, ali strana koja se poziva na pravo odgode može dokazati da se to stanje dodatno 

pogoršalo nakon sklapanja ugovora. 

53 

Enderlein, F.; Maskow, D., o. c. u bilj. br. 35, str. 285. 

54 

Prema čl. 25. Konvencije, povreda ugovora koju učini jedna strana smatrat će se bitnom ako se 

njome uzrokuje takva šteta drugoj strani da je bitno lišava onog što je opravdano očekivala od ugovora, 

osim ako takvu posljedicu nije predvidjela strana koja čini povredu niti bi je predvidjela razumna osoba 

istih svojstava u istim okolnostima. 

55 

To proizlazi iz okolnosti da odgodu ispunjenja svih ugovornih obveza u duljem razdoblju prema 

pravnim učincima valja izjednačiti s faktičnim raskidom ugovora. 

56 

Detaljnije Flechtner, H. M., The Several Texts of the CISG in a Decentralized System: Observations 

on Translations, Reservations and other Challenges to the Uniformity Principle in Article 7(1), 17 Journal 

of Law and Commerce (1998), str. 187.-217.; dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/text/ 

flechtner71,72.html, 19. studenog 2011. 

57 

V. čl. 8. Konvencije. 

108



neizvjesna svaka prognoza o budućim događajima. Čak i onda kada ugovorna 

strana izjavi da neće ispuniti svoje obveze, još uvijek postoji mogućnost da 

će ih na kraju ipak ispuniti jer su se, primjerice, u međuvremenu promijenile 

okolnosti. Ispravnost te procjene je od osobitog značaja zbog ozbiljnih pravnih 

učinaka neopravdane odgode ispunjenja obveze 58 . Puka mogućnost nastanka 

povrede ugovora u budućnosti nije dostatan temelj za odgodu ispunjenja. Traži 

se visok stupanj vjerojatnosti nastupanja povrede, ali ta pretpostavka ne smije biti 

nepremostivo visoka. Neutemeljena bojazan ugovorne strane nije pravni temelj za 

planiranje budućih odluka pa stoga nije niti pretpostavka za odgodu ispunjenja. 

Ugovorna strana lojalna ugovoru ovlaštena je prestati s ispunjenjem čim postane 

vidljivo da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza uz pretpostavku da su 

te okolnosti nastale nakon sklapanja ugovora. U pravilu iz čl. 71. st. 1. Konvencije 

subjektivna bojazan u pogledu ispunjenja obveze druge strane nije opravdan razlog 

za odgodu; moraju postojati objektivni temelji koji ukazuju na visoku vjerojatnost 

neispunjenja obveze 59 . Kod povrede ugovora prije dospijeća redovito je riječ o 

hipotetskoj, budućoj povredi ugovora. Svaka ugovorna strana dužna je prikupiti 

dovoljno informacija o drugoj ugovornoj strani kako bi razumno mogla procijeniti 

je li druga ugovorna strana fizički i financijski sposobna za ispunjenje. Međutim, 

od ugovornih strana nije opravdano očekivati da razmotre svaki detalj. Prostorna 

udaljenost u međunarodnoj trgovini i prijevozu otežava prikupljanje informacija. 

Složene transakcije kao što je ugovor o zajedničkom pothvatu uključuju prethodnu 

opsežnu provjeru, dok to nije slučaj kod ugovora o kupoprodaji. Stupanj znanja 

jedne ugovorne strane o okolnostima druge ugovorne strane trebamo procijeniti u 

svezi s konkretnim ugovorom i ostalim okolnostima slučaja. 

58 

Prije nego što je usvojena konačna verzija čl. 62. Nacrta (sada čl. 71. Konvencije), na Konferenciji 

je Povjerenstvo opsežno raspravljalo o jasnoći onih čimbenika koji nam služe za procjenu vjerojatnosti 

nastanka povrede ugovora u budućnosti. Prije usvajanja konačnog, završnog Nacrta, predlagalo se 

tumačenje ugovora na subjektivnom standardu „dobrog temelja za zaključak“. Vidljivo je da procjena 

budućih okolnosti ne isključuje čimbenik neizvjesnosti pa ne postoji mehanizam kojim bi se apsolutno 

objektivno mogli predvidjeti budući događaji. Uključivanjem izraza „…postalo je vidljivo (očito)…“ 

Konferencija i Povjerenstvo zauzimaju objektivan pristup u procjeni buduće povrede ugovora. Dok 

su dvojbe jedne ugovorne strane o namjeri druge strane da povrijedi ugovor utemeljene na ranijim 

zapažanjima, sama povreda ugovora tek treba nastati. Ugovorna strana koja bi mogla biti oštećena u 

budućnosti procjenjuje vjerojatnost nastanka povrede temeljem sadašnjih činjenica i okolnosti. 

59 

Honnold, J., Uniform Law for International Sales under the 1980 United Nations Convention, 3rd 

ed., Kluwer Law International, The Hague (1999), str. 428.; dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/ 

cisg/biblio/ho71.html 19. studenog 2011. Prema čl. 71. Konvencije, sve ozbiljne okolnosti koje dovode u 

pitanje redovito ispunjenje obveze, kao i financijske poteškoće uključivo i kreditnu nesposobnost, ukazuju 

na to da je ispunjenje obveze postalo dvojbeno. Spomenuti rizik može biti posljedica dužnikova ponašanja 

kod ispunjenja obveze ili u pripremi za ispunjenje obveze prema odredbi iz čl. 71. st. 1. toč. b. Konvencije. 

Također, v. presudu Oberster Gerichtshof (OGH) Österreich od 12. veljače 1998., dostupnu na: http://www. 

cisg.law. pace.edu/cases/980212a3.html, 19. studenog 2011. Sud ističe da je nastao ozbiljan nedostatak 

u kupčevoj kreditnoj sposobnosti ako je nad njim otvoren stečajni postupak ili ako je trajnije obustavio 

svoja plaćanja. Kašnjenje s pojedinim isplatama nije dostatan temelj za zaključak da je kupac nesposoban 

za plaćanje. 

109



110 

4. Pravo na odgodu u sudskoj praksi 

Strana lojalna ugovoru mora odlučiti o odgodi ispunjenja obveze. Procijeni li 

sud da u konkretnom slučaju nema mjesta odgodi ispunjenja, ta strana odgovara za 

naknadu štete koja je tako nastala drugoj strani. Konvencija nabraja slučajeve kada 

je odgoda ispunjenja dopuštena. Uvijek valja uzeti u obzir konkretne okolnosti 

slučaja i ponašanje strane koja nije lojalna ugovoru. Primjerice, nesposobnost 

ugovorne strane za ispunjenje ugovora kao i njena kreditna nesposobnost (čl. 71. 

st. 1. toč. a. Konvencije) su opravdan razlog za odgodu ispunjenja druge strane. 

Nesposobnost („nedostatak u sposobnosti“) ispunjenja ugovorne obveze može biti 

posljedica štrajka, pada proizvodnje zbog, primjerice, požara ili druge prirodne 

nepogode, zakonskih ili političko-carinskih zapreka kao što je zabrana uvoza te 

robe. Strana je kreditno nesposobna ako je nad njom otvoren stečajni postupak. 

Neispunjenje obveze iz ugovora koje je jedna od strana ranije sklopila s trećima 

može biti opravdan razlog za odgodu. S druge strane, kašnjenje u ispunjenju jedne 

obveze kod ugovora s uzastopnim plaćanjem nije opravdan razlog za odgodu (osim 

ako neispunjenje jednog obroka predstavlja bitnu povredu ugovora). Načelno, 

sud ili arbitražno tijelo procjenjuju kreditnu sposobnost ugovorne strane kada je 

dvojbeno hoće li ona ispuniti svoje obveze. Prema odredbi iz članka 71. st. 1. toč. 

b. Konvencije, ugovorna strana smije odgoditi ispunjenje svojih ugovornih obveza 

ako ponašanje druge ugovorne strane prilikom priprema za ispunjenje ili samog 

ispunjenja ukazuju na to da ta strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih 

obveza (primjerice, ako druga strana ne može dokazati da ima dostatna financijska 

i druga sredstava te da raspolaže dokumentima od značaja za ispunjenje obveze). 

Sudska praksa zemalja članica pokazuje da su nacionalni sudovi skloni 

prihvatiti pravo ugovorne strane na odgodu ispunjenja. U presudi suda u Berlinu 

(Landgericht Berlin) od 15. rujna 1994. 60 , prihvaća se kupčevo pravo da zastane 

s plaćanjem jer mu prodavatelj odbija isporučiti određene stvari. U presudi OLG 

Hamm od 23. lipnja 1998. 61 , sud dopušta kupcu odgoditi plaćanje za robu koju 

mu prodavatelj nije isporučio zbog iznenadne nestašice te robe. Prodavatelj nije 

uspio dokazati da je nestašica nastupila prije prijelaza rizika s prodavatelja na 

kupca. Vrhovni sud Austrije u presudi od 6. veljače 1996. 62 . dopušta prodavatelju 

da odgodi isporuku jer kupac odbija izdati mjenicu na što se obvezao ugovorom. 

U spomenutom slučaju kupac odbija isplatiti kupovnu cijenu (čl. 54. Konvencije), 

pa prodavatelj može koristiti i druga pravna sredstva iz čl. 61. Konvencije 63 . 

60 

Landgericht (LG) Berlin, 15. rujna 1994. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/940915g1. 

html, 17. listopada 2011. 

61 

Oberlandesgericht (OLG) Hamm, 23. lipnja 1998. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/ 

cases/980623g1. html, 17. listopada 2011. 

62 

Presuda OGH Österreich, 6. veljače 1996. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/960206a3. 

html,17. listopada 2011. 

63 

Prodavatelj može zahtijevati od kupca da plati cijenu, preuzme isporuku ili da izvrši druge svoje 

obveze, ako se prodavatelj ne opredijeli za sredstvo koje je suprotno ovakvim zahtjevima. Prodavatelj 

može izjaviti da raskida ugovor. Nadalje, ako je prema ugovoru kupac dužan odrediti oblik, mjere ili 

druga obilježja robe, a kupac ne učini tu specifikaciju do ugovorenog datuma ili do proteka razumnog roka 

nakon što je od prodavatelja primio zahtjev da to učini, prodavatelj može, ne dirajući time u svoja druga



Prodavatelj je međutim i sam propustio kupcu na vrijeme pružiti sve potrebne 

informacije kako je bilo ugovoreno pa nastupaju i pravni učinci iz čl. 80. 

Konvencije 64 . Prodavatelj nije imao pravo zastati s ispunjenjem svoje obveze jer 

je on odgovoran za neizdavanje mjenice. Nadalje, Arbitražno tijelo Mađarske 

gospodarske komore u svojoj odluci od 5. prosinca 1995. 65 zauzima stav da se 

neplaćanje ugovorenih obroka o njihovom dospijeću smatra dostatnim temeljem 

za prestanak s budućim isporukama. U predmetu pred belgijskim sudom 66 , kupac 

je naručio zimsku odjeću od prodavatelja. Kupac je po isporuci samo djelomično 

platio i naručio ljetnu kolekciju odjeće. Prodavatelj je odbio isporučiti drugu 

narudžbu. Kupac je tražio naknadu štete zbog neispunjenja obveze (isporuke 

ljetne odjeće). Sud je prihvatio prodavateljevo pravo na odgodu ispunjenja, barem 

dok kupac ne ispuni svoju obvezu plaćanja prve isporuke koju još nije ispunio niti 

sedam mjeseci po dospjelosti. 

Sudovi su u mnogim slučajevima držali da ugovorna strana nije bila ovlaštena 

odgoditi ispunjenje. U predmetu pred sudom OLG Hamm, kupac je naručio 

200 tona šunke. Prodavatelj je kasnije izvijestio kupca da će isporučiti šunku u 

drugačijem pakiranju. Kupac je ovo prihvatio bez prigovora. Kupac je prihvatio 

četiri od deset ugovorenih isporuka, ali je odbio primiti isporuku posljednjih šest, 

navodeći da šunka nije pakirana prema zdravstvenim standardima pa da nije 

podobna za prodaju kupcima. Sud u istom slučaju zauzima stav da nedostatak 

vezan za isporuku manje količine robe nije dostatan temelj za odgodu jer tu nije 

riječ o neispunjenju bitnog dijela obveze 67 . Ugovorne strane nemaju pravo na 

odgodu ako je kupac primio robu. 

U predmetu u kojem kupac nije mogao dokazati da postoji uzročna veza između 

neodgovarajućih isporuka i (ne)plaćanja, sud ne dopušta odgodu 68 . U predmetu 

pred Vrhovnim sudom Republike Austrije 69 raspravljalo se o tome postoji li 

ozbiljan nedostatak ispunjenja u slučaju kreditne nesposobnosti. Sud smatra da 

je riječ o kreditnoj nesposobnosti u slučaju kad je nad dužnikom otvoren stečajni 

postupak ili u slučaju ovrhe nad samom isporukom, ali ističe da zakašnjenje u 

plaćanju nije dostatan pravni temelj za korištenje tog pravnog sredstva. 

prava koja može imati, učiniti sam tu specifikaciju u skladu s kupčevim potrebama koje su mu mogle biti 

poznate. Vidi čl. 61-65. Konvencije. 

64 

Prema čl. 80. Konvencije, jedna strana se ne može pozivati na neispunjenje druge strane ako je to 

ponašanje uzrokovano njezinom radnjom ili propustom. 

65 

Arbitration Court of the Chamber of Commerce and Industry of Budapest, Hungary, Award No. 

Vb 94131, 5. prosinca 1995. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/951205h1.html, 17. listopada 

2011. 

66 

V. presudu Rechtbank van Koophandel Hasselt, 1. ožujka 1995. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace. 

edu/ cases/950301b1.html, 17. listopada 2011. 

67 

V. presudu OLG Hamm od 22. rujna 1992., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/920922g1. 

html, 19. studenog 2011. 

68 

V. presudu Hof van Beroep Gent od 26. travnja 2000., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/ 

cases/ 000426b1.html, 10. prosinca 2011. 

69 

V. presudu Vrhovnog suda Republike Austrije od 12. veljače 1998., dostupnu na: http://cisgw3.law. 

pace.edu/ cases/980212a3.html, 10. prosinca 2011. 

111



5. Pravo na zaustavljanje robe koja je već predana 

prijevozniku 

Prema odredbi iz čl. 71. st. 2.a. Konvencije, prodavatelj je ovlašten zaustaviti 

robu od trenutka otpremanja do trenutka kada je predana kupcu uz pretpostavku da 

je u međuvremenu nastala opasnost da kupac neće moći ispuniti svoju obvezu 70 . 

Pretpostavke za pravo zaustavljanja robe u otpremi, a prije isporuke kupcu i pravo 

odgode jednake su, jer je prvo spomenuto pravo samo produžetak drugog. Načela 

postavljena u čl. 71. st. 1. Konvencije također se primjenjuju u svezi s pitanjem 

kada su kod kupca nastale okolnosti koje pogoršavaju njegovu sposobnost na 

ispunjenje obveze. 

Za razliku od prava na odgodu ispunjenja obveze, kojim se mogu koristiti obje 

ugovorne strane, čl. 71. st. 2. Konvencije uređuje slučajeve kada je prodavatelj 

predao robu prijevozniku, a kupac nije platio cijenu 71 . Kupcu ne pripada 

slično pravo jer bi odgoda plaćanja ozbiljno ugrozila propise o međunarodnim 

plaćanjima, a neisplata čeka je u mnogim državama kazneno djelo. Pravo na 

zaustavljanje robe ne ovisi o tome je li rizik prešao na kupca. Jednako tako, 

domaći propisi koji uređuju stvarna prava ne sprječavaju primjenu odredbe iz čl. 

71. st. 2. Konvencije 72 . Također, čl. 58. st. 2. Konvencije omogućava prodavatelju 

da kupcu isporuči robu, ali uz uvjet da kupac mora platiti kupovnu cijenu. Iz 

toga proizlazi da se odredba iz čl. 71. st. 2. Konvencije primjenjuje samo onda 

kada roba nije isporučena 73 . To znači da će spomenuti članak biti od koristi 

samo u neuobičajenoj kombinaciji okolnosti kada je opasnost neisplate cijene 

nastala nakon predaje robe prijevozniku, ali prije nego li je roba predana kupcu, a 

prodavatelj više nema nadzor nad robom 74 . 

Pravo na zaustavljanje robe sprječava kupca da stekne posjed na robi koja je u 

prijevozu. S tim u svezi, pretpostavka za korištenje tog prava jest okolnost da je 

roba isporučena, ali još uvijek nije stigla kupcu tj. još nije u njegovom posjedu. 

Pri tome nije od značaja je li kupac već stekao vlasništvo te drži li dokumente koji 

mu daju ovlast zahtijevati isporuku robe (čl. 71. st. 2., prva rečenica Konvencije). 

Kao i kod prava na odgodu ispunjenja, propust da se drugu stranu obavijesti o 

korištenju prava zaustavljanja robe u prijevozu iz čl. 71. st. 3. Konvencije ne 

utječe na provedivost prava na zaustavljanje robe u prijevozu, ali tada kupac može 

ustati sa zahtjevom za naknadu štete. 

70 

Spomenutu odredbu koja je slična odredbi iz čl. 73. st. 2. ULIS-a. možemo povijesno pratiti u 

engleskim, američkim i skandinavskim propisima. Ništa slično ne postoji u njemačkom pravu. Hellner, 

J., The UN Convention on International Sales of Goods - An Outsider’s View, u: Jayme (ur.), Ius Inter 

Nationes, Festschrift für Stefan Riesenfeld, 1983, str. 84. 

71 

Honnold, J., Uniform Law for International Sales under the 1980 United Nations Convention, 3rd 

ed., Kluwer Law International, The Hague (1999), str. 432., dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/ 

cisg/biblio/ho71. html, 19. studenog 2011. 

72 


73 


74 

Honnold, J., o. c. u bilj. br. 59, str. 432 

112



Odredbu o pravu na odgodu ispunjenja obveze valja tumačiti u svezi s 

odredbom čl. 4. toč. b. Konvencije prema kojem se Konvencija ne bavi pitanjem 

učinaka koje ugovor može imati na pitanje vlasništva nad prodanom robom. Stoga 

se prema odredbama domaćeg prava ocjenjuje smije li prodavatelj zaustaviti 

robu u prijevozu i spriječiti predaju robe kupcu 75 . Prodavatelj nije ovlašten dati 

prijevozniku uputu da ne preda robu kupcu u slučaju kada je kupac prijevozne 

dokumente prenio na treću osobu koja pak postupa u dobroj vjeri. Prijevoznik nije 

dužan uvažiti prodavateljev zahtjev za zaustavljanje robe u prijevozu. Zaustavi 

li prijevoznik robu, izlaže se riziku da kupac prema njemu istakne zahtjev za 

naknadom štete. 

Pravo prodavatelja iz čl. 71. st. 2. Konvencije da zaustavi robu u prijevozu ne 

dira u pravni odnos kupca i prijevoznika; prodavatelj bi mogao tražiti od kupca 

da ne poduzima pravne mjere prema prijevozniku. Prodavatelj smije zaustaviti 

isporuku robe iako kupac drži teretnicu ili raspolaže drugim dokumentima 

o prijevozu. U tom slučaju bi prodavatelj, radi zaštite prijevoznika, trebao 

tražiti od kupca da mu preda sve dokumente prijevoza. Kupac je dužan uvažiti 

prodavateljevo pravo na zaustavljanje isporuke robe. Pokuša li kupac preuzeti 

robu, postupa nezakonito jer je prodavatelj ovlašten zaustaviti isporuku robe. 

Kupac odgovara za štetu koja bi tako nastala prodavatelju 76 . Isto vrijedi i u slučaju 

kad kupac protiv prijevoznika ustane sa zahtjevom za naknadu štete zbog gubitka 

robe ili štete na robi u prijevozu. Dvojbeno je ima li pravo zaustavljanja isporuke 

ili pravo na odgodu prednosti pred stečajnim propisima domaćega prava. 

Pravo na zaustavljanje isporuke proizvodi pravne učinke samo između 

prodavatelja i kupca. Kad ugovor uključuje prijevoz robe, nije od značaja koja je 

ugovorna strana sklopila ugovor o prijevozu uz pretpostavku da je prodavatelj robu 

predao prijevozniku. Prodavatelj je ovlašten zaustaviti isporuku robe čak i onda 

kada prodavatelj zahtjeva od svog dobavljača da robu izravno isporuči kupcu ili 

ako kupac zahtijeva da se roba isporuči izravno njegovim klijentima. Spomenuto 

pravo se može koristiti kada se roba trebala preuzeti iz prodavateljevih prostorija, 

uz pretpostavku da je ne preuzimaju kupac ili njegovi punomoćnici. Zaustavljanje 

robe nije primjereno sredstvo za slučaj kada je prodavatelj dužan kupcu predati 

robu u kupčevom sjedištu, jer je tada pravo prodavatelja na odgodu ispunjenja 

važnije pravno sredstvo. 

Treći (prijevoznik, skladištar itd.) nije uvijek dužan udovoljiti zahtjevu 

prodavatelja za zaustavljanjem robe. To pitanje procjenjuje se prema ugovoru 

koji su treći sklopili s prodavateljem, a primjenjuju se odredbe domaćega 

prava 77 . Ako je prodavatelj sklopio ugovor o prijevozu, ovlašten je dati upute 

prijevozniku. Ako prodavatelju ne pripada to pravo temeljem ugovora, mora se 

osloniti na prijevoznikov dragovoljni pristanak (slaganje s uputama) 78 . Ako je 

75 


76 

Jan, S., o. c. u bilj. br. 40, str. 176. 

77 

Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 87. 

78 

Jan, S., o. c. u bilj. br. 40, str. 176.; Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 90. 

113



kupac imao pravo zahtijevati isporuku od prijevoznika tada prijevoznik koji uvaži 

prodavateljevo pravo na zaustavljanje odgovara kupcu za nastalu štetu. Naime, 

iako kupčev ugovor s prodavateljem upućuje na zaključak da se kupac mora 

suzdržati od isticanja tog zahtjeva, prijevoznik ne može tu okolnost isticati kao 

prigovor prema kupčevom zahtjevu za naknadu štete. To je dopustivo samo onda 

kad prodavatelj ovlasti prijevoznika da u svoje ime istakne prodavateljev zahtjev 

za zaustavljanjem isporuke robe. Načelno treba zaštititi prijevoznika u slučajevima 

kada bi prodavateljev zahtjev za zaustavljanjem robe mogao imati ozbiljne 

posljedice za njegovo poslovanje, npr. tako da prodavatelja drži odgovornim za 

bilo koji trošak koji je nastao zbog kupčevog zahtjeva. 

Pravo na zaustavljanje isporuke robe prestaje predajom robe kupcu, njegovom 

zastupniku (predstavniku) ili drugom agentu ovlaštenom da primi robu. U tu 

skupinu spada i prijevoznik obavijesti li prodavatelja da preuzima robu u ime 

kupca, a ne samo u svrhu prijevoza ili ako prijevoznik robu prevozi dalje nakon 

što je predana kupcu. 

Prestanak predstojeće smetnje ispunjenju može dovesti do toga da više ne 

postoje pretpostavke za korištenje prava na odgodu ispunjenja. Ako je pravo 

iskorišteno i obavijest poslana drugoj strani, ugovor zadržava izmijenjeni 

raspored, ali je ugovorna strana koja je zastala sa svojim ispunjenjem ponovno 

dužna ispuniti svoju obvezu. Ona je dužna „nastaviti“ s ispunjenjem obveze 79 . 

Isto vrijedi i onda kada druga strana pruži primjereno osiguranje da će obveza biti 

ispunjena. To vrijedi i za nedospjele obveze 80 . 

Pravna sredstva prestaju biti dostupna ex nunc, a dužnost da se nastavi s 

ispunjenjem počinje kada druga strana pruži primjereno osiguranje za ispunjenje 

vlastite obveze 81 . Osiguranje mora biti primjereno prema formi i opsegu ugovorne 

obveze za čije se ispunjenje pruža. Ne traži se da ta ugovorna strana pruži 

osiguranje za svaki dodatni trošak koji bi mogao nastati 82 . Ti troškovi uređeni su 

prema općim pravilima o povredi ugovora. Stoga pravnu narav i opseg osiguranja 

treba procijeniti uzimajući u obzir ispunjenje koje je postalo dvojbeno, konkretnu 

opasnost neispunjenja obveze te sadržaj ugovora. Razmatra se kako bi razumna 

79 

V. čl. 71. st. 3. Konvencije. 

80 

Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 88. 

81 

Ako ugovor sadrži odredbu o ugovornoj kazni, a prodavatelj je sposoban za plaćanje ili je ugovor 

pojačan jamstvom trećega, riječ je o slučajevima primjerenoga osiguranja za ispunjenje obveze. Nije 

dostatno ako ugovorna strana samo izrazi spremnost za ispunjenje obveze. Strub, M. G., o. c. u bilj. br. 

8, str. 495. Strana lojalna ugovoru dužna je drugu stranu obavijestiti da prihvaća pruženo osiguranje za 

ispunjenje obveze. U presudi LG München od 6. travnja 2000. (preuzetoj s: http://cisgw3.law.pace.edu/ 

cases/000406g1.html, 19. studenog 2011.), sud smatra da je sporazum ugovornih strana o sniženju cijene 

robe koja ne odgovara ugovoru primjereno osiguranje. Suprotno tom stajalištu, u drugoj presudi, Sud je 

prihvatio kao primjereno osiguranje prodavateljev dokaz (obećanje) o znatnom poboljšanju kvalitete robe 

u budućnosti. V. odluku Netherlands Arbitration Institute od 15. listopada 2002., preuzetu s: http://cisgw3. 

law.pace.edu/cases/021015n1.html, 19. studenog 2011. 

82 

Osiguranje se smatra primjerenim ako je razmjerno obvezi ispunjenja za koju se daje. Primjereno 

osiguranje uključuje i naknadu svih mogućih dodatnih troškova. Procjena o mogućem iznosu dodatnih 

troškova nije u skladu s pravnom naravi sredstava iz odredbe čl. 71. Konvencije jer je tu riječ o sredstvima 

privremenoga trajanja. Također, interes je ugovornih strana da se stanje odgode što prije prevlada. 

114



osoba shvatila te okolnosti (čl. 8. st. 3. Konvencije). Ako kupac nije pružio 

osiguranje, prodavatelj će i dalje koristiti pravo na odgodu, ali tim odredbama ne 

uređuje se pravo na raskid ugovora 83 . Dvojbeno je znači li nepružanje osiguranja 

ujedno i bitnu povredu ugovora. Na to pitanje može se odgovoriti isključivo 

pomoću kriterija iz čl. 72. Konvencije 84 . Valja ispitati mogu li se tada primijeniti 

neke druge odredbe: primjerice, smije li prodavatelj postupiti prema odredbi iz čl. 

72. st. 2. Konvencije i obavijestiti kupca o namjeri raskida ugovora (što se možda 

već ispunilo davanjem obavijesti iz čl. 71. st. 3. Konvencije), ili će prodavatelj 

primijeniti odredbu iz čl. 72. st. 3. Konvencije prema polazištu da je nepružanje 

osiguranja jednako odbijanju ispunjenja. U zaključku ovog dijela rada utvrđuje 

se da prodavatelj ne čini povredu ugovora kada, ispune li se pretpostavke iz čl. 

71., spriječi predaju robe kupcu. Nije predmet ovog članka pitanje smije li, i pod 

kojim pretpostavkama prodavatelj provesti to pravo u međunarodnoj kupoprodaji. 

Spomenute procjene temelje se na načelima drugih pravnih područja (stvarno 

pravo, prijevozno pravo, stečajno pravo). Vrijedi primijetiti da je prodavatelj 

ovlašten koristiti pravo zaustavljanja robe u prijevozu čak i onda kada su kupcu 

već predani dokumenti kojima se stječe pravo vlasništva. 

Do sada nije bilo sudskih slučajeva u svezi s odredbom čl. 71. st. 2. Konvencije 

jer ta odredba ne obvezuje prijevoznika. Najvažnija pitanja u svezi s pravom 

zaustavljanja robe u prijevozu ne proizlaze iz kupoprodaje već iz drugih područja 

s kojima to pravo dolazi u kontakt. Primjerice, prema čl.71. st. 2. Konvencije 

prodavatelj je morao znati da će kupac u budućnosti povrijediti ugovor i to 

nakon što je već isporučio robu. Ako je prodavatelj znao za vjerojatnu povredu 

ugovora prije predaje robe na isporuku, sud će mu uskratiti pravo jer je nastavio 

s ispunjenjem iako je znao ili mogao znati da kupac neće ispuniti svoju obvezu. 

Međutim, mnogi slučajevi nisu toliko jasni u praksi. Poznavanje nekih činjenica 

prije isporuke mogu dati pravni temelj za odgodu ispunjenja prema čl. 71. st. 1. 

Konvencije, ali dodatni čimbenici koji utječu na odgodu mogu postati vidljivi tek 

nakon isporuke. Stoga se prodavatelj smije pozivati na nove činjenice i nakon 

predaje robe prijevozniku. Nadalje, prema načelima prava prijevoza, kupac će u 

jednom trenutku steći pravo zahtijevati isporuku. Konvencija međutim dopušta 

prodavatelju presresti robu prije predaje kupcu ili njegovom predstavniku, pa čak 

i onda kad je prodavatelj izgubio posjed robe. Odredba čl. 71. st. 2. Konvencije 

dopušta prodavatelju ponovo steći posjed, pa i onda kada je prodavatelj izgubio 

83 

Drugo je pitanje može li se odbijanje ugovorne strane da pruži primjereno osiguranje (čl. 71. st. 3. 

Konvencije) izjednačiti po pravnim učincima s izjavom ugovorne strane da neće ispuniti svoje obveze (čl. 

72. st. 3. Konvencije). O tom problemu v. kod Nicholas, B., The Vienna Convention on International Sales 

Law, 105 L.Q.R. (1989), str. 234. Slično Strub, M. G., o. c. u bilj. br. 8, str. 484. 

84 

Tako Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 89. Suprotno stajalište Ziegel, J. S., o. c. u bilj. br. 33, 

pog. 9, str. 9. i dalje, koji okolnost nepružanja primjerenog osiguranja smatra indicijom, a ne konačnim 

dokazom. Okolnost da ugovorna strana nije pružila primjereno osiguranje samo je jedan od kriterija po 

kojem se procjenjuje izvjesnost nastanka bitne povrede ugovora u budućnosti iz čl. 71. st. 2. Konvencije. 

Spomenutom pitanju moguće je pristupiti i drugačije: prema odredbama Američkoga UCC-a, nepružanje 

primjerenoga osiguranja u roku 30 dana stvara neoborivu presumpciju da dužnik odbija ispuniti svoju 

obvezu. Vidi odredbu S. 2-711. b) UCC-a. (Američki Uniform Commercial Code 2010-2011, preuzet s: 

http://www.law. cornell.edu/ucc/ ucc.table.html, 19. studenog 2011.). 

115



pravo na kontrolu i posjed robe. 

Kod ugovora o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje prenijeti vlasništvo 

kupljene robe na kupca. Pravo kupoprodaje ništa ne govori o tome kako se 

prenosi vlasništvo. Nacionalni pravni sustavi razvili su svoja pravila o prijenosu 

vlasništva: neki sustavi prednost daju ugovornim odredbama dok drugi za prijenos 

vlasništva propisuju korištenje dokumenata o vlasništvu ili predaju robe u posjed. 

U velikom broju slučajeva vlasništvo nad robom je preneseno na kupca i prije 

isporuke. Stoga je pravno sredstvo zaustavljanja robe u prijevozu usmjereno protiv 

ugovorne strane koja je postala njen vlasnik. Taj zaključak otvara brojna pitanja, 

primjerice, kako će se odredba čl. 71. st. 2. Konvencije primijeniti na kupca koji je 

postao vlasnik robe, je li tada riječ o ništetnosti pravnog posla prijenosa vlasništva 

te prenosi li se vlasništvo ponovo na prodavatelja ili on stječe neko drugo pravo 

(npr. zalog). 

6. Trajanje prava iz čl. 71. Konvencije 

Pravo na odgodu ispunjenja obveze ili pravo na zaustavljanje robe koja je već 

predana prijevozniku nastaje čim postane vidljivo da jedna ugovorna strana neće 

ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza. Primjena tih prava počiva na prognozi 

o budućim događajima, ali prema sadašnjim okolnostima te uzimajući u obzir i 

ranije ponašanje druge ugovorne strane. Konvencija navodi pravne pretpostavke 

za odgodu ispunjenja obveze plaćanja ili za zaustavljanje robe u prijevozu, ali ne 

uređuju kolika je maksimalna dužina trajanja spomenutog stanja odgode. Pruži li 

ugovorna strana koja nije ispunila obvezu primjereno osiguranje da će to učiniti 

u budućnosti, druga strana više nije ovlaštena na odgodu članak 71. stavak 3. 

Konvencije. Okolnost da nema vremenskog ograničenja za trajanje odgode 

upućuje na zaključak da bi takvim postupanjem faktički nastupio raskid ugovora, 

a to nije svrha te odredbe. 

Strana koja je odgodila ispunjenje svoje ugovorne obveze dužna je nastaviti 

s ispunjenjem obveze pruži li druga strana dostatno (primjereno) osiguranje kao 

što su primjerice bankarska garancija, zalog ili jamstvo 85 . Osiguranje mora biti 

takvo da strana lojalna ugovoru zna da može ispuniti svoju obvezu bez bojazni 

da će zbog toga u budućnosti morati podizati zahtjev za naknadu štete. Ono mora 

prema svom iznosu odgovarati vrijednosti robe ili iznosu naknade štete u svezi 

s budućom povredom ugovora. Strana koja je dužna pružiti osiguranje odabire 

njegov oblik, ali nije dostatno da samo obeća drugoj strani pružiti osiguranje. Ne 

pruži li se primjereno osiguranje, strana lojalna ugovoru nije automatski ovlaštena 

na raskid ugovora, ali je ponašanje ugovorne strane indicija o njenoj namjeri i 

upućuje na zaključak da bi mogla nastati bitna povreda ugovora. Ne slože li se 

ugovorne strane u svezi s pitanjem o primjerenosti osiguranja, o tome će odlučiti 

sud 86 . 

Pitanje o primjerenosti osiguranja ovisi o okolnostima koji ukazuju na opasnost 

85 

Tako Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 529. 

86 


116



ne ispunjenja obveze. Sredstvo osiguranja mora biti takvo da tu opasnost otkloni. 

U slučaju kada se opasnost sastoji u tome da kupac nije plaćao o dospijeću svoje 

obveze, primjereno je osiguranje ako dokaže da je nakon toga nastavio uredno, 

u roku ispunjavati svoje obveze. Ako se obveza nije mogla ispuniti zbog štrajka, 

treba pružiti dokaz da je s radnicima postignut sporazum. U slučaju kada jedna 

strana nije bila voljna ispuniti svoje obveze, naknadna izjava dužnika da je sada 

spreman ispuniti obveze smatrat će se primjerenim osiguranjem. 

Primjerenost osiguranja uvijek se ocjenjuje prema konkretnim okolnostima 

slučaja. U nekim slučajevima dostatna je dužnikova izjava da namjerava ispuniti 

obvezu. U drugim slučajevima, razumno je za očekivati da vjerovnik traži i 

dodatni dokaz o dužnikovoj sposobnosti za ispunjenje ugovorne obveze. Primi li 

ugovorna strana koja je ovlaštena na odgodu osiguranje od druge strane, dužna je 

nastaviti s ispunjenjem obveze. O tome mora obavijestiti drugu stranu izjavom 

kojom prihvaća osiguranje i u kojoj navodi da će nastaviti s ispunjenjem obveze. 

Opravdana odgoda ispunjenja obveze prema Konvenciji nije povreda ugovora, 

te ne daje drugoj strani pravo na raskid ugovora. Protekom vremena pravna sredstva 

iz odredbe čl. 71. Konvencije, te njihovi pravni učinci, neće prerasti u pravo na 

raskid jer to Konvencija ne propisuje. Međutim, obično neispunjenje obveze 

može s vremenom prerasti u bitnu povredu ugovora i time postati temelj za raskid 

ugovora 87 . Strana lojalna ugovoru smije izjaviti raskid ako nastanu pretpostavke 

za bitnu povredu ugovora prema odredbi iz čl. 25. Konvencije i pretpostavke za 

buduću povredu ugovora uređene odredbom čl. 72. Konvencije. 

Neopravdana odgoda ima ozbiljne učinke na ugovornu stranu koja je poduzela tu 

mjeru. Uzevši u obzir konvencijsko načelo o pravu na punu naknadu štete, te pravu 

na svakodobnu dostupnost svih pravnih sredstava, zlouporaba prava na odgodu i 

prava zaustavljanja robe u prijevozu može predstavljati povredu ugovora. Takva 

povreda daje drugoj strani pravo na raskid ugovora ako su se ispunile pretpostavke 

iz odredbe čl. 72. Konvencije. Neopravdana odgoda ispunjenja najčešće je jasan 

znak (pokazatelj) drugoj strani da neće dobiti ono što je opravdano očekivala od 

ugovora (vidi čl. 25. Konvencije). 

7. Obavijest 

Prije nego ugovorna strana odgodi ispunjenje svojih ugovornih obveza, o 

tome bez odgode (odmah) mora obavijestiti drugu ugovornu stranu. Standard 

obavještavanja razlikuje se u čl. 71. st. 2. i st. 3. Konvencije 88 , jer prema čl. 72. st. 

2. Konvencije, traži se pružanje razumne, prethodne obavijesti drugoj strani samo 

dopuštaju li to vremenski rokovi ili izjavi li druga strana da neće ispuniti obvezu, 

dok prema čl. 71. st. 3. Konvencije treba odmah i u svim slučajevima obavijestiti 

87 

V. presudu OG Düsseldorf od 14. siječnja 1994., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/ 

940114g1.html, 11. studenog 2011. 

88 

Tako DiMatteo, L., Dhooge, L., The Interpretive Turn in International Sales Law: An Analysis of 

Fifteen Years of CISG Jurisprudence, 34 Northwestern Journal of International Law and Business (Winter 

2004); str. 411. 

117



drugu stranu o odgodi 89 . Odredba samo uređuje sadržaj i jasnoću obavijesti, a 

ne i način obavještavanja 90 . Odredba čl. 27. Konvencije uređuje pravne učinke 

slanja obavijesti. Spomenuti učinci nastupaju u trenutku slanja, a ne tek u trenutku 

primitka obavijesti, osim ako ugovorne strane nisu ugovorile drugačije (čl. 6. 

Konvencije) 91 . Dvojbeno je što se smatra dostatnim obavještavanjem prema 

pretpostavkama iz čl. 27. Konvencije. Svaka obavijest, zahtjev ili drugi oblik 

komunikacije mora se priopćiti što je moguće prije i sredstvima koja su primjerena 

konkretnim okolnostima slučaja 92 . Spomenuti članak ne navodi jasne kriterije o 

tome koja sredstva obavještavanja treba koristiti. 

Formu (oblik) načina obavještavanja valja prvenstveno odrediti temeljem 

ugovornih odredbi te prakse među ugovarateljima 93 . Treba uzeti u obzir i okolnost 

da strane u ugovoru nisu uredile pitanje obavještavanja, namjeru ugovornih strana 

kao i sveukupne okolnosti i činjenice 94 . Primjerena sredstva obavještavanja su 

telefonski poziv, slanje fax poruke ili e-maila na službenu adresu. Pošiljatelj mora 

uzeti u obzir ugovor, ali i sve dodatne čimbenike koji mogu utjecati na obavijest 

jer nisu sva sredstva obavještavanja uvijek primjerena okolnostima. 

Valja uzeti u obzir sjedište i tehničke mogućnosti primatelja. Elektronska 

pošta nije primjereno sredstvo obavještavanja adresata u državama u kojima 

takav sustav nije razvijen (ili je nepouzdan) 95 . Glavni kriterij odabira sredstva 

komunikacije jest da ono mora biti razumno (primjereno), a prema okolnostima 

slučaja. Nadalje, nije dostatno da je obavijest poslana; trebalo bi utvrditi je li je 

druga strana primila. Slanje fax poruke, a bez provjere automatske obavijesti o 

primitku ne znači da je rizik u svezi s obavještavanjem prešao na drugu ugovornu 

stranu (adresata) 96 . U slučajevima kada je postalo očito da adresat nije primio 

dokumente, pošiljatelj ih mora ponovno na isti način poslati ili promijeniti sredstvo 

obavještavanja. Odredbama iz čl. 27. Konvencije uređuje se pitanje rizika u svezi 

sa slanjem obavijesti, ali ne i njen sadržaj. Iako je sadržaj obavijesti ključan za 

razumijevanje, to ne utječe na ocjenu o primjerenosti načina obavještavanja 

89 

U presudi LG Berlin od 15. rujna 1995., sud drži da je odbijanje prihvata isporuke zajedno s 

ponudom da se roba vrati, dostatna obavijest u smislu čl. 71. st. 3. Konvencije. Dostupno na: http://cisgw3. 

law.pace.edu/cases/ 940915g1.html, 11. studenog 2011. 

90 

V. presudu LG Stendal od 12. listopada 2000., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/ 

cases/001012g1.html, 11. studenog 2011. 

91 

V. presudu OG Naumburg od 27. travnja 1999., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace. edu/ 

cases/990427g1.html, 11. studenog 2011. 

92 

V. čl. 71. st. 3. Konvencije. Usp. presudu AG Frankfurt od 31. siječnja 1991., dostupnu na: http:// 

cisgw3.law. pace.edu/cases/910131g1.html, 11. studenog 2011. 

93 

V. čl. 6. i 8. Konvencije. 

94 

V. presudu OG Hamm od 8. veljače 1995., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/950208g3. 


95 

Također, pošiljatelj bi trebao koristiti kurirsku službu u zemljama koje nemaju pouzdanu poštansku 

uslugu. Pošiljatelj treba reagirati na konkretne okolnosti. Ako je poštanska služba u štrajku, pošiljatelj 

treba koristiti drugo sredstvo obavještavanja, kako bi otklonio rizike u svezi s isporukom robe. 

96 

V. presudu LG Kassel od 15. veljače 1996., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/960215g1. 


118



konkretnim okolnostima. Moguće je da adresat ne razumije sadržaj obavijesti. Tada 

je riječ o pitanju valjanosti i učinkovitosti obavijesti, a ne o pitanju opravdanosti 

slanja obavijesti 97 . 

Pravo na odgodu stupa na snagu valjanim slanjem obavijesti drugoj strani uz 

pretpostavku da su se ispunile ostale pretpostavke iz odredbe čl. 71. Konvencije. 

Propust da se drugu stranu obavijesti nema za posljedicu gubitak prava ugovorne 

strane na odgodu ispunjenja, ali može dovesti do odgovornosti za štetu koja je 

time nastala drugoj strani 98 . Okolnost da kupac nije platio cijenu prodavatelja ne 

oslobađa dužnosti slanja kupcu obavijesti o odgodi 99 . Nedostaci u obavještavanju, 

kao i neopravdana odgoda ispunjenja, za posljedicu imaju odgovornost pošiljatelja: 

na njemu je teret dokaza da je obavijest poslana pravovremeno i na primjeren 

način, uzevši u obzir okolnosti slučaja 100 . 

8. Zaključak 

Odredbe Konvencije kojima se uređuje slučaj predstojeće (buduće) povrede 

ugovora otvaraju brojna pitanja. Nepoželjno je da se ugovornu stranu oslobodi 

dužnosti ispunjenja obveza čim posumnja da bi druga strana mogla povrijediti 

ugovorne obveze u budućnosti. Međutim, valja urediti pravila za slučajeve kada 

je izvjesno da bi mogla nastati povreda ugovora. Tada nije opravdano očekivati 

(tražiti) od strane lojalne ugovoru da nastavi ispunjavati svoje ugovorne obveze jer 

bi joj mogao nastati nenadoknadivi gubitak. Ne smije se zaboraviti da je okolnost 

nastanka buduće (predstojeće) povrede ugovora pretpostavka za korištenje prava 

na odgodu ispunjenja, ali i prava na raskid ugovora. Te odredbe valja razlikovati 

jer se pravom na odgodu ispunjenja ugovorne strane koriste onda kad se nisu 

ispunile pretpostavke za korištenje prava na raskid ugovora (povreda ugovora još 

nema značajke „bitne“ povrede ugovora iz čl. 25. Konvencije). 

Strana koja odgađa ispunjenje obveze dužna je o tome obavijestiti drugu stranu. 

Ona nije dužna i prije odgode ispunjenja o svojoj namjeri obavijestiti drugu stranu 

97 

Usp. čl. 8. i 9. Konvencije. Također v. presudu OG Hamm od 8. veljače 1995., dostupnu na: http:// 

cisgw3.law.pace.edu/cases/950208g3.html, 11. studenog 2011. 

98 

Tako DiMatteo, L., Dhooge, L., o. c. u bilj. br. 88, str. 417. V. i presudu AG Frankfurt od 31. siječnja 

1991., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/ 910131g1.html, 11. studenog 2011. Sud smatra da 

se pravo na odgodu ne može koristiti ako drugoj strani nije poslana obavijest. Stoga je tužitelj bio dužan 

tuženiku nadoknaditi štetu u obliku izgubljene dobiti. Propust da se drugu ugovornu stranu obavijesti i 

odgodi ispunjenje, razlog je za pobijanje takve odluke o odgodi. 

99 

V. presudu LG Stendal od 12. listopada 2000., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/ 

cases/001012g1.html, 11. studenog 2011. Ugovorna strana koja zastaje s vlastitim ispunjenjem, mora o 

tome bez odgode obavijestiti drugu ugovornu stranu (čl. 71. st. 3. Konvencije). Čim je donijela odluku 

o odgodi, dužna je odmah o tome obavijestiti drugu stranu, što uobičajeno znači da drugoj strani treba 

poslati obavijest prema čl. 27. Konvencije. Kupac nije dao takvu obavijest. Okolnost da kupac nije platio 

kupovnu cijenu ne zamjenjuje dužnost obaviještavanja o okolnosti da je odgođeno plaćanje kupovne 

cijene sve dok druga strana ne ispuni svoju obvezu. Kako kupac nije obavijestio prodavatelja o odgodi, 

nema pravo koristiti se tim pravom. 

100 

V. presudu AG Kehl od 6. listopada 1995., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/951006g1. 

html, 11. studenog 2011. Također v. i presudu OG Naumburg od 27. travnja 1999., dostupnu na: http:// 

cisgw3.law.pace. edu/cases/990427g1.html, 11. studenog 2011. 

119



ako to prema okolnostima nije moguće. Konvencija navodi primjere kada je odgoda 

ispunjenja opravdana. To je slučaj kada postane vidljivo (očito) da druga strana 

neće ispuniti bitan dio svojih obveza zbog ozbiljnog nedostatka sposobnosti za 

izvršenje ili kreditne sposobnosti ili zbog njezina ponašanja u pogledu priprema 

za izvršenje ugovora. U slučaju kada se opasnost neisplate cijene pokazala nakon 

što je roba već predana prijevozniku, prodavatelj je ovlašten spriječiti predaju 

robe kupcu (čl. 71. st. 2. Konvencije). Prema odredbi iz čl. 58. st. 2. Konvencije, 

ako je ugovorom predviđen prijevoz robe, prodavatelj može otpremiti robu uz 

uvjet da roba ili dokumenti na temelju kojih se robom može raspolagati neće biti 

predani kupcu dok ne isplati cijenu. Stoga će se prodavatelj koristiti pravom 

zaustavljanja robe u prijevozu iz čl. 71. st. 2. Konvencije samo onda kad isporuka 

nije uvjetovana dužnošću isplate cijene. Ta odredba ograničena je na uzajamna 

prava prodavatelja i kupca u svezi s robom. Prijevoznik nije dužan postupiti po 

prodavateljevoj uputi da kupcu ne preda robu. Posjeduje li kupac dokument kojim 

stječe pravo na robi, prijevoznik će odgovarati za nastalu štetu. To je glavni razlog 

zbog kojeg se pravo iz čl. 71. st. 2. Konvencije još nije pojavljivalo u sudskoj 

praksi. Pravo prodavatelja na zaustavljanje robe u prijevozu (sprječavanje predaje 

robe kupcu) treba tumačiti i u svezi s čl. 4. toč. b) Konvencije prema kojem se 

ona ne odnosi na učinak što bi ga ugovor mogao imati na vlasništvo prodane robe. 

Iz toga proizlazi zaključak da se pitanje stjecanja stvarnih prava na robi uređuje 

propisima domaćeg prava. 

Nadalje, pravna sredstva iz čl. 71. i čl. 72. Konvencije koriste se samo onda 

kada je nakon sklapanja ugovora postalo vidljivo (ili jasno) da druga strana neće 

ispuniti svoju obvezu. Ugovorna strana nije ovlaštena koristiti se spomenutim 

sredstvima ako je i prije sklapanja ugovora znala (ili mogla znati) da druga strana 

neće ispuniti bitan dio svojih obveza. 

U praksi, strana lojalna ugovoru mora procijeniti jesu li nastale pretpostavke 

za odgodu ispunjenja obveze ili pak pretpostavke za raskid ugovora. Ta je 

procjena redovito subjektivne naravi. S obzirom na okolnost da druga strana može 

otkloniti stanje odgode pružanjem osiguranja za ispunjenje obveze, rasprava o 

prognozi budućeg ponašanja ugovornih strana svodi se na pitanje je li osiguranje 

primjereno obvezi za čije se ispunjenje daje. Ako se ugovorne strane o tom pitanju 

ne mogu složiti, odlučuje sud. Osiguranje je redovito primjereno ako se njime 

otklanja opasnost neispunjenja obveze, što se procjenjuje prema okolnostima 

slučaja. Primjerice, ako jedna strana izjavi da neće ispuniti obvezu, za osiguranje 

je dostatna njena kasnija izjava da će obvezu ipak ispuniti. Takva izjava se u 

drugim okolnostima ne smatra primjerenim osiguranjem. 

Ako strana lojalna ugovoru koja je odgodila vlastito ispunjenje obveze prihvati 

sredstvo osiguranja, o tome bez odgode mora obavijestiti drugu stranu te je dužna 

nastaviti s ispunjenjem. Tada je, po prirodi stvari, potrebno rokove ispunjenja 

prilagoditi novim okolnostima. 

Ako nakon odgode duga strana ne pruži primjereno osiguranje, to još uvijek ne 

znači da je nastupila bitna povreda ugovora iz čl. 72. U svezi s čl. 25. Konvencije. 

120



Ipak propust da se pruži primjereno osiguranje pouzdan je pokazatelj da će u 

budućnosti nastati bitna povreda ugovora. U svakom slučaju, strana lojalna 

ugovoru može izjaviti raskid ugovora po proteku roka za ispunjenje obveze (čl. 

49. i čl. 64. Konvencije) i istaknuti zahtjev za naknadu štete (čl. 74. Konvencije). 

Contractual parties’ right to postpone obligations 

and the seller’s right to stop goods being 

transported according to the United Nations’ 

Convention on Contracts for the International Sale 

of Goods 

The issue of future breach in contract in buying and selling in cases where the presumptions for 

the application of the United Nations’ Convention on Contracts for the International Sale of Goods 

(Vienna Convention) have been fulfilled is discussed in this paper. This Convention in the case 

of future breach of contract regulates the legal remedies of postponement of fulfilling contractual 

obligations, stopping goods being transported (a right that can only be used by the buyer) and 

termination of contract. Whether the presumptions have been fulfilled for using the above mentioned 

legal remedies needs to be determined. That question is particularly significant because the use of 

such remedies without justification can result in breach of contract. 

Key words: United Nations’ Convention on Contracts for the International 

Sale of Goods, obligations of buyer and seller, future breach of 

contract, postponement of fulfilment of obligation, termination of 

contract 

Literatura 

Bennett, T. u: Commentary on the International Sales Law: The 1980 Vienna Sale 

Convention, Bianca/ Bonell (ur.), Milan: Giuffre, 1987, str. 513. i dalje. 

Enderlein, F.; Maskow, D., International Sales Law: United Nations Convention on 

Contracts for the International Sale of Goods, Oceana Publication, 1992. 

Flesch, K., Der Irrtum über die Kreditwürdigkeit des Vertragspartners und die 

Verschlechterungseinrede, Anwendbarkeit des BGB neben dem UN- Kaufrecht (CISG), 

BB 1994, str. 873. i dalje. 

Flechtner, H. M., The Several Texts of the CISG in a Decentralized System: Observations 

on Translations, Reservations and other Challenges to the Uniformity Principle in Article 

7(1), 17 Journal of Law and Commerce (1998), str. 187. i dalje. 

Hellner, J., The UN Convention on International Sales of Goods - An Outsider’s View, u: 

Jayme (ur.), Ius Inter Nationes, Festschrift für Stefan Riesenfeld, 1983, str. 71. i dalje. 

Henninger, M., Die Frage der Beweislast im Rahmen des UN-Kaufrechts, Munich: VVF, 

1994. 

Honnold, J., Uniform Law for International Sales under the 1980 United Nations 

121



Convention, 3rd ed., Kluwer Law International, The Hague, 1999. 

Jan, S., Die Erfüllungsverweigerung im deutschen und in UN-Kaufrecht, Frankfurt am 

Main: Lang, 1992. 

Jung, R., Die Beweislastverteilung im UN-Kaufrecht, Frankfurt am Main: Lang, 1996. 

Karollus, M., Judicial interpretation and application of the CISG in Germany 1988-1994, 

1 Rev CISG, 1995, str. 51. i dalje. 

Lando, O., Beale, H., Principles of Eureopean contract Law, Parts I and II, Kluwer Law 

International, 2000. 

Loewe, R., Der Übereinkommensentwurf der Vereinten Nationen über die Verjährung 

in internationalen Kaufsachen, u: von Caemmerer (ur.), Festschrift für Pan. J. Zepos 

anlässlich seines 65. Geburstages, vol. II, Athen/Freiburg/Köln: Katsikalis, 1973. 

Lookofsky, J., The 1980 United Nations Convention on Contracts for the International 

Sale of Goods, Herbots/ Blanpain (ur.), Suppl. 29 International Encyclopaedia of Laws - 

Contracts, Kluwer Law International, 2000. 

Nicholas, B., The Vienna Convention on International Sales Law, 105 L.Q.R. (1989), str. 

201. i dalje. 

Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava, Zbornik Pravnog fakulteta 

Sveučilišta u Rijeci, 29 (2008), 1, str. 335. i dalje. 

Scheifele, B., Die Rechtsbehelfe des Verkäufers nach deutschem und UN- Kaufrecht, 

Rheinfelden: Schäuble, 1986, str. 160. i dalje. 

Schlechtriem, P., Einheitliches UN-Kaufrecht. Das Übereinkommen der Vereinten 

Nationen über internationale Warenkaufverträge – Darstellung und Texte, Tübingen: 

Mohr, 1981, str. 84. i dalje. 

Schlechtriem, P., Uniform Sales Law - The UN-Convention on Contracts for the 

International Sale of Goods, Manz: Vienna, 1986. 

Seliazniova, T., Prospective Non-Performance or Anticipatory Breach of Contract, 24 

Journal of Law and Commerce (2004), str. 111. i dalje. 

Shen, J., Declaring the Contract Avoided: The U.N. Sales Convention in the Chinese 

Context, New York International Law Review, Vol. 10, No. 1, New York State Bar 

Association (Winter 1997), str. 7. i dalje. 

Strub, M. G., The Convention on International Sale of Goods: Anticipatory Repudiation 

Provisions and Developing Countries, 38 Int’l & Comp LQ, 1989, str. 475. i dalje. 

Treitel, G. H., Remedies for Breach of Contract. Courses of action open to the party 

aggrieved, u: David/ von Mehren (ur.), Inernational Encyclopedia of Comparative Law, 

vol. VII: Contracts in General, Tübingen: Mohr, 1989, str. 246. i dalje. 

Vilus, J., Provisions common to the Obligation of the Seller and the Buyer, u: Šarčević/ 

Volken (ur.), Dubrovnik Lectures, 1985, New York: Oceana, 1986, str. 239. i dalje. 

Ziegel, J. S., u: Galston/ Smit (ur.), International Sales: The United Nations Convention on 

Contracts for the International Sale of Goods, Juris Publishing, Matthew Bender, 1984. 

122

Mr.sc. Željka Primorac i Mia Šarić: REPATRIJACIJA POMORACA PREMA ODREDBAMA .... 


Mr.sc. Željka Primorac, asistentica 


Mia Šarić, studentica 


REPATRIJACIJA POMORACA PREMA ODREDBAMA 

ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA POMORSKOG 

ZAKONIKA IZ 2011. GOD. 

UDK: 347.79 


Primljeno: 15.10.2011. 

Rad obrađuje pravnu problematiku repatrijacije kao jedno od temeljnih prava pomoraca. 

Uspoređujući međunarodnopravna rješenja koja predmetnu problematiku normiraju Konvencijom o 

radu pomoraca iz 2006. god. u ovom radu dan je prikaz na koji su način i u kojem obimu, predložena 

rješenja primijenjena u hrvatskom nacionalnom zakonodavstvu. Budući da je dana 11. lipnja 2011. 

god. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika u ovom radu dan je 

sustavan i cjelovit uvid u promjene u pravnom normiranju repatrijacije pomoraca u odnosu na 

dosadašnja rješenja. 

Ključne riječi: repatrijacija pomoraca, Konvencija o radu pomoraca iz 

2006. god., Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog 

zakonika iz 2011. god. 

1. UVOD 

Posljednjih desetljeća svjedoci smo kako je proces globalizacije zahvatio 

pomorsku industriju pa sve više dolazi do izražaja međunarodno obilježje obavljanja 

pomorske plovidbe. Specifičnost radnopravnog i socijalnopravnog statusa 

pomoraca kao i brojnost javnopravnih 1 elemenata u radnim odnosima pomoraca 

i brodara iziskivala je potrebu ujednačavanja različitih pravnih rješenja kojima 

se na nacionalnoj razini izvršavala normizacija problematike radnih, životnih i 

socijalnih uvjeta pomoraca. Stoga je na međunarodnoj razini bilo potrebno izvršiti 

humanizaciju uvjeta rada pomoraca. Primjenom potpunih rješenja kojima se na 

globalnoj razini u cijelosti uređuju sva pitanja iz radnog odnosa između pomoraca 

i brodara kao i njihovom implementacijom u nacionalna zakonodavstva pridonosi 

se kompletnosti pravnog uređenja predmetne problematike. Hrvatsko nacionalno 

zakonodavstvo pruža zaštitu radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca pravnim 

normama kojima se unutar odredaba Pomorskog zakonika, kolektivnih ugovora i 

1 

Više o javnopravnim karakteristikama zapošljavanja i zaštite pomoraca vidjeti kod UČUR, M.: 

Pomorsko radno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1997., str. 39. – 40. 

123



brojnih podzakonskih propisa pruža pomorcima posebno radnopravno uređenje i 

zaštita. To se odnosi i na normiranje prava pomoraca na repatrijaciju ( povratno 

putovanje ), na što je u ovom radu dan poseban naglasak. 

2. MEĐUNARODNI, EUROPSKI I NACIONALNI PRAVNI IZVORI 

ZAŠTITE RADNIH, ŽIVOTNIH I SOCIJALNIH UVJETA POMORACA 

Na konferenciji Međunarodne organizacije rada 2 u Genevi, 23. veljače 2006. 

god., donesena je Konvencija o radu pomoraca 3 - jedinstven međunarodni 

instrument kojim se vrši objedinjenje i osuvremenjivanje postojećih standarda 

u području radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca 4 utvrđenih u gotovo 

70 različitih konvencija ( preporuka i rezolucija ) dosad usvojenih u okrilju 

Međunarodne organizacije rada od 1920. god. 5 U odnosu na problematiku pravnog 

normiranja pitanja repatrijacije pomoraca, Konvencija o radu pomoraca iz 2006. 

god. među ostalima 6 donosi značajne novine u odnosu na dotadašnja rješenja 

2 

engl. International Labour Organization; GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, R.: Pomorsko pravo – 

Pomorsko javno, upravno i radno pravo, Visoka pomorska škola u Splitu, Split, 2006., str. 80. – 81.: 

Međunarodna organizacija rada kao specijalizirana ustanova Ujedinjenih naroda, ima značajnu funkciju 

u međunarodnom unificiranju radnog zakonodavstva . Detaljnije o ulozi Međunarodne organizacije rada 

u reguliranju najvažnijih pitanja radnog odnosa pomoraca vidjeti kod VOKIĆ ŽUŽUL, M.: Konvencije 

Međunarodne organizacije rada o uvjetima rada na moru koje obvezuju Republiku Hrvatsku, Uporedno 

pomorsko pravo, Zagreb, br. 1. – 4., 1995. god., str. 237. – 239., UČUR, M.: Polazišta i konvencije o 

uređivanju radnopravnog statusa pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 31., 1993., str. 171. – 184. 

3 

engl. Maritime Labour Convention ILO 186. Tekst konvencije vidjeti na internet stranici http://www. 

sph.hr/docs/sphHR/documents/55/Original.pdf ( datum posjete 10. srpnja 2011. god. ). 

4 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. t. f Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. pomorcem se smatra svaka 

osoba koja je zaposlena, uzeta u službu ili koja radi u bilo kojem svojstvu na brodu na koji se primjenjuje 

ova konvencija. To znači da pomorci više nisu samo osobe koje sudjeluju u tehničkim operacijama 

broda nego i one koje obavljaju druge vrste poslova, na primjer pružanje usluga putnicima na putničkim 

brodovima ( tako prema PETROVIĆ, D.: Globalna prava za pomorce: nova Konvencija o radu u oblasti 

pomorstva, Naše more, Dubrovnik, br. 1. – 2., 2006., str. 32. Više o definiranju pomoraca vidjeti UČUR, 

M.: Konvencija MOR – a o radu pomoraca ( 2006. ), Pravo u gospodarstvu, Zagreb, br. 6., 2010., str. 

1609.; UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2003., str. 

27.; BOLANČA, D.: Pomorsko pravo ( odabrane teme ), Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 1999., 

str. 64.; ŠIMAC, S.: Stvarna nadležnost suda iz čl. 161. st. 4. Pomorskog zakonika, te o pojmovima 

pomorac i član posade broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, Split, br. 3. – 4., 1999., str. 614. ). Prema 

odredbi čl. 2. st. 1. t. i Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. brodom se smatra brod, osim onog koji 

plovi isključivo u unutrašnjim vodama ili u vodama unutar ili veoma blizu zatvorenih voda ili područja 

gdje vrijede lučka pravila. Prema UČUR, M.: Konvencija MOR – a o radu pomoraca ( 2006 .), op.cit., str. 

1632.: Konvencija se odnosi na sve brodove „koji se redovito bave trgovačkim poslovima“. 

5 

Veliki broj konvencija koje normiraju problematiku radnih, socijalnih i životnih uvjeta pomoraca 

rezultat je posebitosti pravnih odnosa ( u pogledu radnopravnog i socijalnopravnog statusa ) pomoraca 

i specifičnosti uvjeta u kojima pomorci žive i rade na brodu. Više o povijesti pregovora i donošenju 

Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. vidjeti PETROVIĆ, D.: Globalna prava za pomorce: nova 

Konvencija o radu u oblasti pomorstva, op.cit., str. 30. – 31. 

6 

Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. mijenja Konvenciju o zapošljavanju pomoraca iz 1920. 

god., Konvenciju o ugovorima o radu pomoraca iz 1926. god., Konvenciju o socijalnom osiguranju 

pomoraca iz 1946. god., Konvenciju o plaćenim odmorima pomoraca iz 1946. god., Konvenciju o 

smještaju posade na brodu iz 1946. god., Konvenciju o stalnoj zaposlenosti iz 1976. god., itd. Detaljnije 

vidjeti Konvenciju o radu pomoraca iz 2006. god. ( Preambula ), čl. 9. Više o osnovnim obilježjima 

ove konvencije vidjeti RUKAVINA, B.: Radni, životni i socijalni uvjeti pomoraca u kontekstu rješenja 

124



propisana Konvencijom o repatrijaciji pomoraca iz 1926. god. 7 i Konvencijom 

( izmijenjenom ) o repatrijaciji pomoraca iz 1987. god. 8 Budući da predmetna 

konvencija na kvalitetan i sustavan način uređuje pitanja zaštite radnih, životnih 

i socijalnih prava pomoraca, a s obzirom na činjenicu da još uvijek nije stupila 

na snagu, 9 Europska unija ( dalje: EU ) je iznijela preporuku svojim državama 

članicama da do kraja 2010. god. ratificiraju konvenciju. Riječ je o Odluci Vijeća 

EU 2007/431/EC, 10 donesenoj 7. lipnja 2007. god., kojom se od država članica 

EU zahtijeva ratificiranje Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. najkasnije do 

31. prosinca 2010. god. kako bi bio ispunjen uvjet o broju država 11 te kako bi ova 

konvencija stupila na snagu najkasnije 31. prosinca 2011. god. 12 Dana 19. svibnja 

2008. god. sklopljen je između socijalnih partnera Udruženja brodovlasnika 

Europske zajednice 13 i Europske federacije transportnih radnika 14 - Sporazum o 

Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god. 15 koji nastoji potaknuti pojedine države 

Konvencije o radu pomoraca i nacionalnog prava, Pomorstvo, Pomorski fakultet u Rijeci, Rijeka, br. 1., 

2007., str. 166. – 167. 

7 

engl. C23 Repatriation of Seamen Convention, 1926; Konvencija o repatrijaciji pomoraca iz 1926. 

god. donesena je 23. lipnja 1926. god., a stupila je na snagu 16. travnja 1928. god. Do 19. srpnja 2011. 

god. pristupilo joj je 46. država među kojima i RH ( 8. listopada 1991. god. ). Tekst Konvencije o radu 

pomoraca iz 1926. god. vidjeti u NN, MU, br. 3/02. Više o državama koje su ovoj konvenciji pristupile 

vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.plC023 

8 

engl. C166 Repatriation of Seafarers Convention ( Revised ), 1987.; Konvencija ( izmijenjena 

) o repatrijaciji pomoraca iz 1987. god. donesena je 9. listopada 1987. god., a stupila je na snagu 3. 

srpnja 1991. god. Do danas ( 19. srpnja 2011. god. ) Konvenciji je pristupilo 13. država među kojima 

i: Australija, Brazil, Bugarska, Francuska, Njemačka, Mađarska, Meksiko, Rumunjska, Španjolska, itd. 

Više vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.plC166. Tekst Konvencije ( 

izmijenjene ) o radu pomoraca iz 1987. god. vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ 

pdconv.plhost=status01&textbase..., datum posjete 10. srpnja 2011. god. 

9 

Prema odredbi čl. 8. Preambule Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. ona će stupiti na snagu 12. 

mjeseci od dana kada je ratificira najmanje 30. članica s ukupnim učešćem u svjetskoj bruto tonaži brodova 

od najmanje 33%. Europske države koje su do kraja 2010. god. pristupile ovoj konvenciji: Bugarska, 

Norveška ( prva europska država koja ju je ratificirala – 10. veljače 2009. ), Španjolska. Europske države 

koje su do 19. srpnja 2011. god. pristupile ovoj konvenciji: Danska, Švicarska ( više vidjeti na internet 

stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.plC186, datum posjete 19. srpnja 2011. god. ). 

10 

engl. Council Decision 2007/431/EC authorising Member States to ratify, in the interests of the 

European Community, the Maritime Labour Convention, 2006, of the International Labour Organization, 

Official Journal of the European Union, 22. 6. 2007., L 161/63. 

11 

Do danas Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. nije stupila na snagu jer joj je pristupilo samo 

13. od potrebnih 30. država. Drugi dio uvjeta stupanja na snagu ove konvencije odnosi se na potrebu da 

države stranke ove konvencije moraju imati ukupno učešće u svjetskoj bruto tonaži brodova od najmanje 

33%. Ovaj uvjet je ispunjen. Države koje su pristupile Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god.: Bahami, 

BiH, Bugarska, Kanada, Danska, Liberija, Norveška, Singapur, Španjolska, Švicarska, itd. RH je pristupila 

Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god. - 12. veljače 2010. god. ( tako prema podacima na internet 

stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.plC186, datum posjete 19. srpnja 2011. god. ). 

12 

Države članice EU koje su stranke Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. su: Bugarska, Danska, 

Norveška, Španjolska i Švicarska ( više vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce. 

plC186, datum posjete 19. srpnja 2011. god. ). 

13 

engl. European Community Shipowners Associations ( dalje: ECSA ) 

14 

engl. European Transport Workers Federation ( dalje: ETF ) 

15 

engl. Agreement on the Maritime Labour Convention, 2006.; Tekst Sporazuma o Konvenciji o radu 

pomoraca iz 2006. god. dostupan na internet stranici http://ec.europa.eu/employment_social/dsw/public/ 

displayRecord.doid=5082, stranica posjećena 22. srpnja 2011. god. 

125



članice EU da ne odgađaju pristupanje Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. 

god. budući da se istom ima za cilj stvoriti, na globalnoj razini, jednake tržišne 

uvjete u cijeloj pomorskoj industriji. Pravni temelj za provedbu ovog Sporazuma 

jest Direktiva 2009/13/EZ, 16 donesena 16. veljače 2009. god., kojom se provodi 

Sporazum sklopljen između ECSA i ETF o Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. 

god., te kojom se mijenja Direktiva 1999/63/EZ 17 donesena 21. lipnja 1999. god. 

o Sporazumu o organizaciji radnog vremena pomoraca, koji su sklopili ECSA i 

Savez sindikata transportnih radnika 18 u EU. 

Ispunjenje pretpostavki za usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s Direktivom 

2009/13/EZ predstavlja donošenje Zakona o potvrđivanju Konvencije o radu 

pomoraca iz 2006. god. 19 i njegovo stupanje na snagu 28. studenoga 2009. god. 

Ipak, samo donošenje Zakona o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 

2006. god. ne znači ujedno da Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. čini dio 

unutarnjeg pravnog poretka RH. Za razjašnjenje ove pravne situacije moramo se 

pozvati na odredbu čl. 141. Ustava Republike Hrvatske ( dalje: Ustav RH ). 20 Iz 

spomenute odredbe Ustava RH proizlazi da će samo oni međunarodni ugovori koji 

su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, činiti 

dio unutarnjeg pravnog poretka RH i biti po pravnoj snazi iznad zakona. Budući 

da Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. još uvijek nije stupila na snagu, ona 

ne čini dio unutarnjeg pravnog poretka RH. Ipak, to ne znači da se njezina rješenja 

u RH neće primjenjivati. Naime, već smo ranije naveli da je rješenja Konvencije 

o radu pomoraca iz 2006. god. hrvatski zakonodavac implementirao u nacionalni 

pravni sustav donošenjem Zakona o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca 

iz 2006. god., ali i implementacijom pojedinih njezinih odredaba izmjenama i 

dopunama Pomorskog zakonika iz 2011. god. 21 

16 

engl. Council Directive 2009/13/EC implementing the Agreement concluded by the European 

Comunity Shipowners´ Associations and the European Transport Workers´ Federation on the Maritime 

Labour Convention, 2006, and amending Directive 1999/63/EC, Official Journal of the European Union, 

L 124/30, 20. svibnja 2009. 

17 

engl. Council Directive 1999/63/EC concerning the Agreement on the organization of working 

time of seafarers concludede by the European Comunity Shipowners´ Associations and the Federation 

of Transport Workers´ Unions in the European Union, Official Journal of the European Union, L 167, 2. 

7. 1999. 

18 

engl. Federation of Transport Workers´ Unions in the European Union ( dalje: FST ) 

19 

Zakon o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. godine ( NN, MU, br. 11/09 ) 

20 

Ustav RH ( NN, br. 85/10 ) 

21 

Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika ( NN, br. 61/11 ), dalje: PZ iz 2011. god. 

126



3. REPATRIJACIJA POMORACA PREMA ODREDBAMA PZ – a IZ 

2011. GODINE 

Za Pomorski zakonik iz 2004. god., zajedno s njegovim izmjenama i dopunama 

iz 2007. i 2008. god. 22 može se reći da je „najsuvremeniji nacionalni pomorski 

zakon„ 23 budući da su njime uređeni svi bitni imovinskopravni i javnopravni 

odnosi u vezi s pomorskim brodovima i pomorskom plovidbenom djelatnošću. 

Ipak, provođenje postupka usklađivanja hrvatskog zakonodavstva sa pravnom 

stečevinom EU kao i provođenje reforme glede unaprjeđenja radnih, životnih 

i socijalnih uvjeta pomoraca iziskivali su određene promjene u pomorskom 

zakonodavstvu RH. 24 Te su se promjene prvenstveno odnosile na potrebu 

mijenjanja PZ – a kao najizravnijeg izvora radnopravnog ( i socijalnog ) statusa 

pomoraca. 25 

Novi PZ iz 2011. god. je donesen 20. svibnja 2011. god. ( stupio na snagu 

11. lipnja 2011. god. ) te se njime u tekst dosadašnjeg zakonika ugrađuju 

pojedine odredbe koje, među ostalim, omogućavaju provedbu pravila i standarda 

Međunarodne konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. vezano za Propis 2.5 

– Repatrijacija. 26 U odnosu na odredbe o repatrijaciji, nove odredbe PZ – a iz 

2011. god. odnose se na izmjene i dopune čl. 138.i 139. PZ – a iz 2004. god. kao i 

uvođenje novih odredaba - čl. 139. a. i 1016. c PZ –a iz 2011. god. 

Prije ukazivanja na primjenu i prilagodbu rješenja o repatrijaciji iz Konvencije 

o radu pomoraca iz 2006. god., važno je naglasiti kako hrvatski zakonodavac 

normira pitanje repatrijacije člana posade broda, 27 a ne repatrijacije pomoraca 

22 

Pomorski zakonik iz 2004. god. s izmjenama i dopunama iz 2007. i 2008. god. ( NN, br. 181/04, 

76/07, 146/08 ) – dalje: PZ iz 2004. god. 

23 

GRABOVAC, I.: Suvremeno hrvatsko pomorsko pravo i Pomorski zakonik, Književni krug, Split, 

2005., str. 5. 

24 

Detaljnije o nacionalnim pravnim izvorima normiranja statusa pomoraca vidjeti LUTTENBERGER, 

A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u Republici Hrvatskoj, Pomorski zbornik, Rijeka, 

br. 43., 2005., str. 307. – 310.; UČUR, M.: Vrela radnopravnog i socijalnopravnog standarda članova 

posade broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, Rijeka, supplement, br. 2., 2002., str. 374. – 377. 

25 

Tako prema UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, op.cit., str. 23. 

26 

Pravilo 2.5 – Repatrijacija, u hrvatskom zakonodavstvu je uređeno unutar odredaba PZ – a, 

Pravilnika o sadržaju i načinu registracije ugovora o radu pomoraca i ribara ( NN, br. 8/96 ) i Nacionalnog 

kolektivnog ugovora za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi ( NN, br. 59/08 ). U 

odnosu na normiranje repatrijacije kolektivnim ugovorom, važno je napomenuti da je zakonodavac u 

odredbi čl. 125. st. 4. PZ – a iz 2011. god. propisao da se radni, životni i socijalni uvjeti pomoraca uređuju 

kolektivnim ugovorom. Stoga, svaki član posade broda koji smatra da su mu povrijeđena njegova prava 

vezana za životne i radne uvjete na brodu ima pravo podnositi usmene i pisane prigovore nadređenom 

časniku, zapovjedniku broda, vlasniku broda, brodaru, odnosno kompaniji i Ministarstvu ( tako prema 

odredbi čl. 133. a st. 1. PZ – a iz 2011. god. ). Temeljem uvođenja ove odredbe hrvatsko zakonodavstvo 

je izvršilo usklađivanje sa Direktivom 2009/13/EZ, odnosno Sporazumom koji su sklopili ECSA I ETF 

o Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god. – Propis 5.1.5. – Postupci po prigovoru na brodu. Više o 

značaju kolektivnih ugovora pomoraca vidjeti kod UČUR, M.: Nacionalni kolektivni ugovori za hrvatske 

pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi, Informator, Zagreb, br. 5693., 2008., str. 13. – 14.; 

LUTTENBERGER, A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u Republici Hrvatskoj, op.cit., 

str. 310.; LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, Pomorski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2008., str. 

156. – 157. 

27 

Prema odredbi čl. 125. st. 1. PZ – a, posadu broda čine zapovjednik i druge osobe ukrcane za 

127



kako to navodi Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. U odnosu na spomenute 

pojmove postoji značajna razlika. 28 U ovom će se radu ukazati na zakonodavno 

normiranje repatrijacije člana posade prema važećim odredbama PZ – a iz 2004. 

god. i PZ – a iz 2011. god. 

3.1. Povratno putovanje (repatrijacija) člana posade broda 

Pod repatrijacijom se podrazumijeva dužnost brodara da članu posade broda 

osigura povratak u mjesto njegova prebivališta, ako on za trajanja, odnosno nakon 

prestanka službe na brodu bude iskrcan s broda izvan njegove luke ukrcavanja. 29 

Brodar će biti dužan izvršiti ovu zakonom propisanu dužnost tek u slučaju ako 

član posade broda za vrijeme trajanja radnog odnosa ili nakon prestanka radnog 

odnosa bude iskrcan s broda izvan njegove luke ukrcavanja. Posljedica ovakve 

pravne situacije jest dužnost brodara da članu posade broda osigura povratak u 

mjesto njegova prebivališta. Ako brodar ne osigura članu posade broda povratak u 

mjesto njegova prebivališta – povratno putovanje dužno je osigurati diplomatsko 

ili konzularno predstavništvo Republike Hrvatske. 30 U predmetnom slučaju, 

povratno putovanje člana posade izvršit će se na teret brodara broda s kojeg je 

takav član posade iskrcan. 31 Analizom ove odredbe proizlazi da u slučaju da član 

obavljanje poslova na brodu i upisane u popis posade. U popisu posade utvrđuje se koje su se osobe i kada 

ukrcale na brod kao članovi posade, za kakve poslove i kakve su njihove kvalifikacije. Ukrcana osoba 

iskrcajem s broda i brisanjem iz popisa posade, prestaje biti članom posade broda. Detaljnije o članovima 

posade broda vidjeti kod BOLANČA, D.: Pomorsko pravo (odabrane teme), op.cit., str. 64.; ŠIMAC, S.: 

Stvarna nadležnost suda iz čl. 161. st. 4. Pomorskog zakonika, te o pojmovima pomorac i član posade 

broda, op.cit., str. 613. – 614. 

28 

Radi usporedbe detaljnije vidjeti bilješku 4. i 27. Napominjem da naš zakonodavac često rabi pojam 

„ pomorac „. PZ iz 2007. god. u odredbama čl. 125. a, čl. 126. st. 2., čl. 128. i čl. 129. naizmjenice 

upotrebljava pojmove „pomorac“ i „član posade broda“. Tu praksu nastavlja i PZ iz 2011. god. Također, i 

neki podzakonski akti u svom nazivu rabe pojam „pomorac“ kao npr. Pravilnik o zvanjima i svjedodžbama 

o osposobljenosti pomoraca (NN, br. 50/07, 62/09, 73/09, 15/10, 142/10, 64/11); Pravilnik o pomorskim 

knjižicama i odobrenjima za ukrcavanje, te postupcima i načinu prijave i odjave pomoraca na obvezno 

mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje (NN, br. 3/08), Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju 

pomoraca (NN, br. 120/07) te već spomenuti Nacionalni kolektivni ugovor za hrvatske pomorce na 

brodovima u međunarodnoj plovidbi i Nacionalni kolektivni ugovor za hrvatske pomorce na putničkim 

brodovima i trajektima. 

29 

Tako prema odredbi čl. 138. st. 1. PZ – a iz 2004. god. Pomorski zakonik iz 1994. god. (NN, br. 

17/94, 74/94, 43/96, dalje: PZ iz 1994. god.) također je sadržavao odredbe o repatrijaciji člana posade 

broda uvjetujući osiguranje povratka člana posade broda u luku njegova ukrcavanja činjenicom da je 

član posade broda, za trajanja, odnosno nakon prestanka zaposlenja, iskrcan s broda izvan njegove luke 

ukrcavanja. U tom slučaju je brodar bio dužan osigurati članu posade broda povratak u njegovu ukrcajnu 

luku (više vidjeti čl. 154. PZ – a iz 1994. god.). Odredbe kojima zakonodavac uređuje pitanja povratnog 

putovanja člana posade broda primjenjivat će se i na strance koji su članovi posade hrvatskog broda (čl. 

141. PZ – a iz 2004. god., čl. 157. PZ – a iz 1994. god. – predmetna odredba nije mijenjana PZ – om iz 

2011. god.). Detaljnije vidjeti kod JAKAŠA, B.: Udžbenik plovidbenog prava, Narodne novine, Zagreb, 

1979., str. 136. 

30 

Diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH moći će se, radi zaštite svojih prava i interesa iz 

radnih odnosa, obratiti članovi posade broda koji su državljani RH i koji se nalazi u inozemnim lukama 

(čl. 142. PZ – a iz 2004. god., tako i čl. 158. PZ – a iz 1994. god., novim PZ – om iz 2011. god. ova odredba 

je neizmijenjena). 

31 

Tako čl. 138. st. 1. PZ – a iz 2004. god. Prema odredbi čl. 154. PZ – a iz 1994. god. Diplomatsko, 

odnosno konzularno predstavništvo RH bilo je dužno osigurati povratak člana posade broda u luku njegova 

128



posade broda bude iskrcan u luci njegova ukrcavanja – brodar neće imati dužnost 

osigurati povratak člana posade broda u mjesto njegova prebivališta. 

3.2. Troškovi povratnog putovanja 

Troškove povratnog putovanja člana posade broda snosi brodar (kao 

poslodavac), 32 a oni obuhvaćaju troškove za smještaj, hranu kao i prijevoz, plaću 

i dodatke na plaću od trenutka kada je član posade iskrcan s broda do njegova 

povratka u mjesto njegova prebivališta, te potrebno liječenje dok član posade 

broda nije zdravstveno sposoban za povratno putovanje. 33 Na temelju iznesenoga 

uviđamo kako je zakonodavac proširio opseg pokrića troškova povratnog putovanja 

člana posade broda u mjesto njegova prebivališta omogućavajući članu posade 

da za vrijeme dok traje njegovo povratno putovanje ( od trenutka iskrcavanja s 

broda do trenutka povratka člana posade broda u mjesto njegova prebivališta ) 

ima pravo na plaću i dodatke na plaću. Osim toga, brodar će članu posade snositi 

troškove potrebnog liječenja sve do trenutka kada će član posade biti zdravstveno 

sposoban za povratno putovanje, dakle i prije povratnog putovanja. Ovi troškovi 

priznaju se na temelju predočenih putnih karata, kada je to moguće, vodeći računa 

o najekonomičnijem načinu prijevoza, troškovi noćenja na osnovi hotelskog 

računa za spavanje primjerene kategorije, dnevnice tijekom putovanja u iznosu 

sukladno zakonu. 34 Primjenjujući opću odredbu o repatrijaciji člana posade broda 

iz čl. 138. st. 1. PZ – a iz 2004. god. (dužnost brodara da članu posade broda 

osigura povratak u mjesto njegova prebivališta, ako on za trajanja, odnosno nakon 

prestanka službe na brodu bude iskrcan s broda izvan njegove luke ukrcavanja) 

uviđamo kako je prema odredbi čl. 139. st. 3. PZ – a iz 2011. god., zakonodavac 

propisao da će troškove povratnog putovanja člana posade broda snositi brodar, 

a da će oni obuhvaćati prethodno navedene troškove nastale do povratka člana 

posade broda u mjesto njegova prebivališta neovisno što je eventualno član 

posade broda mogao biti iskrcan u ukrcajnoj luci. Cilj ove zakonske odredbe jest 

omogućiti članu posade da od trenutka kada se uputi iz mjesta svojeg prebivališta 

na brod pa sve do njegovog ponovnog povratka u mjesto prebivališta, on ima 

ukrcavanja (uvjeti pod kojima su oni bili dužni izvršiti ovu zakonom propisanu odredbu istovjetni su 

uvjetima koje je propisao PZ iz 2004. god. u čl. 138.). 

32 

Ovo rješenje je istovjetno u odredbama PZ – a iz 1994. god., 2004. god. i 2011. god. Više vidjeti 

GRABOVAC, I., PERLAIN, J.: Prava i dužnosti pomoraca, Školska knjiga, Zagreb, 1978., str. 178. 

33 

Tako prema odredbi čl. 139. st. 3. PZ – a iz 2011. god. PZ iz 1994. god. je u odredbi čl. 155. st. 3. 

propisao da troškovi povratnog putovanja obuhvaćaju troškove za stan, hranu i prijevoz člana posade od 

trenutka njegova iskrcavanja s broda do trenutka njegova povratka u luku ukrcavanja, odnosno u mjesto 

njegova prebivališta. Iako je, dakle sam PZ iz 1994. god. u čl. 154. odredio da se članu posade mora 

osigurati povratno putovanje u luku njegova ukrcavanja, ovom odredbom ( sadržanom u čl. 155. st. 3. 

PZ – a ) zakonodavac se odlučio snositi članu posade i one troškove povratnog putovanja koje ne završava 

u luci ukrcavanja člana posade, već u luci njegova prebivališta budući da često luka ukrcavanja nije i 

mjesto prebivališta člana posade broda. Nasuprot ovom pravnom rješenju, PZ iz 2004. god. odlučio se 

pojednostaviti sadržaj pravnih normi glede snošenja troškova repatrijacije člana posade broda određujući 

da predmetni troškovi obuhvaćaju trošak smještaja, hrane i prijevoza člana posade od trenutka njegova 

iskrcavanja s broda do trenutka njegova povratka u mjesto njegova prebivališta. 

34 

Tako prema UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, op.cit., str. 28. 

129



određena prava. 

3.3. Obavljanje odgovarajućeg posla na drugom brodu koji plovi 

u luku ukrcavanja člana posade - mjera osiguranja povratnog 

putovanja člana posade 

Povratno putovanje se smatra osiguranim i ako je članu posade broda osiguran 

odgovarajući posao na drugom brodu koji plovi u luku njegova ukrcavanja, te mu 

u predmetnom slučaju pripada naknada za poslove koje je obavljao na tom brodu. 35 

Riječ je o odredbi kojom se brodaru omogućava alternativni način osiguranja 

povratnog putovanja članu posade broda. Uviđamo kako je unošenje ove odredbe 

prvenstveno u interesu brodara i pomorske industrije jer provođenje iste ima za cilj 

smanjiti visoke troškove repatrijacije. Kada je riječ o osiguranju odgovarajućeg 

posla članu posade broda na drugom brodu koji plovi u luku njegova ukrcavanja 

uočavamo postojanje stanovitih problema tumačenja ove odredbe. Naime, 

zakonodavac nije definirao koji će se posao smatrati „odgovarajućim“. Postavlja 

se pitanje hoće li se repatrijacija smatrati osiguranom ako je članu posade broda 

osiguran odgovarajući posao na brodu bilo koje vrste (putničkom, teretnom, 

znanstvenoistraživačkom, itd.) ili na brodu iste vrste i iste namjene (npr. obavljanje 

odgovarajućeg posla na brodu iste vrste i namjene na kojem je član posade brod 

već plovio) 36 koji plovi u ukrcajnu luku člana posade broda Proizlazi da se svakom 

članu posade broda može osigurati repatrijacija obavljanjem odgovarajućeg posla 

na bilo kojem brodu koji plovi u ukrcajnu luku S obzirom na modernizaciju i 

sva tehnička i tehnološka dostignuća, brodaru na čiji bi se brod trebao ukrcati 

član posade drugog broda i koji bi trebao na tom brodu obavljati odgovarajuće 

poslove, nije svejedno je li taj član posade broda obavljao poslove na putničkom ili 

teretnom brodu, odnosno na ledolomcu, nosaču aviona, LNG brodu, supertankeru 

ili nuklearnom brodu. 37 U vezi s tim bitno je odrediti koje kriterije bi brodar morao 

uzeti u obzir radi utvrđivanja koji će se posao na brodu smatrati odgovarajućim za 

člana posade broda koji se repatrira s drugog broda. Ovo iz razloga jer se pomorci 

osposobljavaju, te stječu svjedodžbe o osposobljenosti za obavljanje izrijekom 

propisanih brodskih djelatnosti: 1. plovidba; 2. rukovanje i slaganje tereta; 3. 

upravljanje poslovima na brodu i skrb za osobe na brodu; 4. brodsko strojarstvo; 

5 elektrotehnika, elektronika i tehnika upravljanja; 6. održavanje i popravci; 7. 

radioveze. 38 U skladu s tim razlikuju se i zvanja pomoraca, pa je za člana posade 

35 

Tako čl. 140. st. 1. i 2. Pz – a iz 2004. god. Sadržajno istu odredbu imao je i PZ iz 1994. god. (čl. 

156.) te ona novim PZ – om nije mijenjana. 

36 

Više o vrstama brodova prema njihovoj namjeni vidjeti kod GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, 

R.: Pomorsko pravo – Pomorsko javno, upravno i radno pravo, op.cit., str. 102. – 103.; JAKAŠA, B.: 

Udžbenik plovidbenog prava, op.cit., str. 66. – 69.; LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, 

op.cit., str. 87. – 88. 

37 

Detaljnije vidjeti LI, K. X., MI NG, J.: International maritime conventions: seafarers’ safety and 

human rights, Journal of Maritime Law & Commerce, Baltimore, vol. 33., no. 3., 2002., str. 391. – 392. 

38 

Tako prema GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, R.: Pomorsko pravo – Pomorsko javno, upravno i 

radno pravo, op.cit., str. 85. 

130



broda vrlo važno koje je njegovo zvanje, tj. je li riječ o zapovjedniku broda, prvom 

časniku palube, upravitelju stroja, časniku plovidbene straže, radioelektričaru 

ili pomorcu nekog drugog zvanja u službi palube, službi stroja ili radioslužbi. 

Stoga se logično postavlja pitanje da li će se kada je riječ o repatrijaciji upravitelja 

stroja smatrati da obavljanje odgovarajućeg posla na drugom brodu znači da 

bi on na tom brodu trebao također obavljati poslove upravitelja stroja ili neke 

druge poslove U ovom slučaju svakako bi se opredijelili da bi repatrirani član 

posade broda, u smislu obavljanja odgovarajućih poslova na drugom brodu, iste 

trebao vršiti u skladu sa pomorskim zvanjem, znanjem i vještinama koje je stekao 

i koja su mu priznata važećim svjedodžbama o osposobljenosti. 39 Dakle, on bi 

trebao obavljati odgovarajuće poslove na drugom brodu kao upravitelj stroja. 

Ipak, od velikog su značaja i razlike u vrstama i namjeni brodova, pa upravitelj 

stroja na supertankeru nema (ili ne mora imati) iste dužnost kao upravitelj stroja 

na nuklearnom brodu. Na temelju izloženog uviđamo da ovo zakonsko rješenje 

ipak nije zadovoljavajuće. Budući da se obim poslova članova posade broda 

razlikuje s obzirom na pomorska zvanja, ali i s obzirom na djelokrug rada na 

određenoj vrsti broda u okviru kategorizacije pomorskih zvanja, 40 nedefiniranje 

pojma „obavljanja odgovarajućeg posla na drugom brodu“ dodatno doprinosi 

ugrožavanju osnovnih radnih, životnih i socijalnih prava članova posade broda. 

Iako član posade broda ima pravo na naknadu za „odgovarajuće“ poslove koje je 

obavljao na brodu koji je plovio u njegovu luku ukrcavanja, ako promatramo sa 

strane člana posade broda – postavlja se pitanje zašto bi on pristao ukrcati se na 

drugi brod i tamo obavljati poslove za koje će (možda) biti manje plaćen ako mu 

je prema novoj odredbi čl. 139. st. 3. PZ iz 2011. god. – brodar, među ostalim, 

dužan snositi plaću i dodatke na plaću od trenutka kada je član posade iskrcan 

s broda do njegova povratka u mjesto prebivališta. Svakako treba voditi računa 

i o tome da je svakom brodaru (na čiji brod bi se trebao ukrcati član posade 

drugog broda radi obavljanja odgovarajućih poslova – u smislu ispunjavanja 

uvjeta repatrijacije) bitno je li u odnosu na tog člana posade došlo do iskrcavanja 

s broda za vrijeme trajanja službe na brodu (ako jest, za svakog brodara su važni i 

razlozi prestanka službe) ili nakon prestanka službe. Stoga je po našem mišljenju 

potrebno detaljnije regulirati ovu zakonom propisanu odredbu budući da je odnos 

između brodara i člana posade broda – radni odnos 41 i sva prava člana posade 

39 

LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, op.cit.,str. 159.: Pomorci se osposobljavaju 

te stječu svjedodžbe o osposobljenosti za obavljanje plovidbe, rukovanje i slaganje tereta, upravljanje 

poslovima na brodu i skrb za osobe na brodu, brodsko strojarstvo, elektrotehniku, elektroniku i tehniku 

upravljanja, održavanje i popravke te radioveze. Više vidjeti UČUR, M.: Provedbeni propisi o zvanjima 

i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 44., br. 1., 2006., str. 179. – 

199. 

40 

Ibidem, str. 183. – 194. 

41 

UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, op.cit., str. 7.: Ugovor o radu pomoraca (engl. labour 

contract) pojedinačni je pravni akt, oblik materijalizacije obostranog pristanka (brodara i pomorca) da se 

sklopi i počne (ukrcajem pomorca na brod) „proizvoditi“ prava, obveze i odgovornosti u radnom odnosu. 

Detaljnije o ugovoru o radu pomorca i posebnosti radnog statusa pomoraca vidjeti kod UČUR, M.: 

Javnopravne karakteristike zapošljavanja i zaštite pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 32., 1994., 

str. 243. – 245.; LUTTENBERGER, A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u Republici 

131



broda moraju biti poštivana, tj. članu posade broda ne mogu se nametati dužnosti 

na koje on svojevoljno ne pristaje. 42 

3.4. Naplata troškova povratnog putovanja predujmom ili iz plaće 

člana posade broda 

Novina koju je propisao PZ iz 2011. god. odnosi se na odredbu čl. 138. st. 

2. i 3. prema kojima brodar ne smije naplatiti troškove povratnog putovanja od 

člana posade broda u obliku predujma na početku zaposlenja ili iz plaća koje 

je dužan isplatiti članu posade broda, osim u slučaju težih povreda obveza iz 

ugovora o radu od strane člana posade broda. Postupanje protivno ovoj odredbi 

povlači za sobom prekršajnu odgovornost brodara kao pravne osobe (riječ je 

o novčanoj kazni od 40.000,00 do 150.000,00 kuna), odgovorne osobe pravne 

osobe brodara (novčana kazna od 5.000,00 do 15.000,00 kuna) i ako je riječ o 

brodaru kao fizičkoj osobi – ta će osoba prekršajno odgovarati na način da će 

se istoj moći izreći novčana kazna u iznosu od 30.000,00 do 100.000,00 kuna. 43 

Ovdje moramo spomenuti i novu odredbu čl. 138. st. 3. PZ – a iz 2011. god. 

kojom se propisuje mogućnost određivanja mjera zadržavanja brodova 44 onog 

brodara koji nije izvršio povrat iznosa plaćenog za troškove povratnog putovanja 

člana posade (bilo samom članu posade bilo diplomatskom ili konzularnom 

predstavništvu RH koje je osiguralo povratno putovanje člana posade u mjesto 

njegova prebivališta). 

3.5. Osiguranje pokrića troškova povratnog putovanja 

Najveća 45 novina koju propisuje Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. 

(a implementira je naš zakonodavac u PZ iz 2011. god.) svakako se odnosi na 

odredbe o osiguranju pokrića troškova repatrijacije člana posade. Prema odredbi 

čl. 139. a st. 1. PZ – a iz 2011. god. brodar je dužan održavati na snazi osiguranje 

ili drugo financijsko jamstvo radi pokrića troškova povratnog putovanja članova 

posade broda. Riječ je o novoj vrsti pomorskih obveznih osiguranja koja prati 

pomorsku praksu, potrebe pomorske industrije, pomorskog gospodarstva i 

Hrvatskoj, op.cit., str. 311. 

42 

Više o dužnostima člana posade broda u svezi s obavljanjem poslova na brodu vidjeti MILOŠEVIĆ 

PUJO, B.: Radnopravna pitanja pomoraca s aspekta unutarnjega i međunarodnog prava, Zbornik Pravnog 

fakulteta u Splitu, Split, br. 1. – 2., 1996., str. 106. – 107. 

43 

Ova zakonska odredba unesena je čl. 1016. c PZ – a iz 2011. god. 

44 

Detaljnije o pravu zadržavanja (retencije) kod ugovora o prijevozu stvari morem i ugovora o 

prijevozu putnika i prtljage morem vidjeti kod GRABOVAC, I.: Prijevozno ugovorno pravo Republike 

Hrvatske, Književni krug, Split, 1999., str. 103. i 114. Više o pravu zadržanja u pomorskom pravu vidjeti 

kod PETRIĆ, S.: Institut prava retencije u hrvatskom i usporednom pravu, Pravni fakultet Sveučilišta u 

Splitu, Split, 2004., str. 478. – 530. 

45 

Riječ je o najvećoj novini budući da su postojeće izmjene i dopune PZ – a iz 2011. god. nadopunjavale 

i u određenoj mjeri mijenjale postojeća zakonska rješenja. Nasuprot tome, niti jedan PZ do sada nije 

regulirao pitanje osiguranja troškova povratnog putovanja na način da je brodar dužan pribaviti osiguranje 

ili drugo financijsko jamstvo za pokriće ove zakonom propisane obveze. 

132



pomorskog osiguranja. 46 S obzirom na njihovu izrazitu međusobnu povezanost, 

uvođenje ove vrste pomorskog osiguranja u već postojeći sustav pomorskih 

obveznih osiguranja od odgovornosti brodara, članovima posade broda će se 

osigurati dostojanstveni radni i životni uvjeti za sve vrijeme dok traje njihova 

repatrijacija u mjesto prebivališta. U smislu ispunjenja ove zakonske obveze, 

brodari će osigurati članovima posade na svim brodovima – dostupnost odredbi 

važećih propisa o pravima člana posade na povratno putovanje (čl. 139. a st. 2. 

PZ – a iz 2011. god.). 47 

3.6. Pravo regresa 

PZ – om iz 2011. god. nije pravo regresa regulirano na sadržajno drugačiji 

način u odnosu na rješenja koja je propisao PZ iz 2004. god. S obzirom na značaj 

predmetnih odredaba za prvotni cilj ovog članka - cjeloviti prikaz normativnog 

uređenja problematike repatrijacije člana posade broda prema važećim pravnim 

normama, u ovom djelu dat će se uvid u normiranje prava na regres prema 

postojećim zakonodavnim normama. Prema odredbi čl. 139. st. 2. PZ – a iz 2004. 

god. brodar ima pravo regresa tj. naknade štete koja mu je nastala zbog isplate 

troškova povratnog putovanja članu posade broda. Prethodno spomenuta odredba 

pravo regresa uvjetuje brodarevom isplatom troškova povratnog putovanja članu 

posade broda u dvama slučajevima: 

a) brodar je isplatio troškove povratnog putovanja članu posade broda koji 

se bez odobrenja iskrcao s broda i time svojom krivnjom 48 doveo do prestanka 

zaposlenja, ili 

b) brodar je isplatio troškove povratnog putovanja članu posade broda koji 

se iskrcao s broda zbog ozljede ili oboljenja koje je sebi prouzročio namjerno ili 

grubom nepažnjom. 49 

U oba slučaja član posade broda odgovara na temelju dokazane kvalificirane 

krivnje. 

46 

Detaljnije o ostalim vrstama pomorskih obveznih osiguranja vidjeti kod PRIMORAC, Ž.: Pomorska 

obvezna osiguranja, doktorska disertacija, Split, 2011., str. 147. – 374. 

47 

Odredbe važećih propisa o pravu člana posade na povratno putovanje moraju biti dostupne na 

radnom jeziku broda te na engleskom jeziku (čl. 139. a st. 3. PZ – a iz 2011. god.). 

48 

Više o materijalnopravnim pretpostavkama odgovornosti pomoraca za štetu koju uzrokuju u radu ili 

u vezi s radom vidjeti BOLANČA, D.: Nekoliko pogleda na materijalnu odgovornost pomoraca de lege 

lata i de lege ferenda, Privreda i pravo, Zagreb, vol. 32., br. 5. – 6., 1993., str. 386. – 401.; BOLANČA, 

D.: Radnopravna materijalna odgovornost pomoraca u novom hrvatskom zakonodavstvu, Pravo u 

gospodarstvu, Zagreb, vol. 36., 1997., str. 213. – 214.; GRABOVAC, I., PERLAIN, J.: Prava i dužnosti 

pomoraca, op.cit., str. 178. 

49 

Ova odredba nije mijenjana novim PZ – om te je istovjetna u PZ iz 1994. god. (čl. 155. st. 2.). 

133



ZAKLJUČAK 

Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. stvorila je pravni okvir jedinstvenog 

sustava mnogovrsne zaštite radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca. Rješenja 

koja ona propisuje doprinijet će sigurnosti plovidbe i zaštiti ljudskih života na 

moru tek njezinim implementiranjem u nacionalna zakonodavstva. Do danas je 

samo 16. država pristupilo Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god.i njezina 

rješenja ugradilo u vlastita zakonodavstva. Rezultati ovakve pravne situacije su 

nepostojanje odgovarajućih mehanizama kontrole radnih, životnih i socijalnih 

uvjeta pomoraca čime je onemogućena zaštita njihovih prava na međunarodnoj 

razini. RH je dokazala da prati potrebe pomorske industrije, ali i potrebe zaštite 

radnopravnih i socijalnopravnih uvjeta pomoraca kvalitetnom normizacijom 

radnopravnih odnosa pomorca i brodara unutar odredaba PZ – a, kolektivnih 

ugovora, ali i brojnih podzakonskih propisa kojima se pruža odgovarajuća zaštita 

svih prava pomoraca koja proizlaze iz sklopljenog ugovora o radu. U tom cilju 

RH je implementirala pojedine odredbe o repatrijaciji pomoraca iz Konvencije 

o radu pomoraca iz 2006. god. u PZ iz 2011. god. i prije stupanja na snagu 

predmetne konvencije. Pojedina rješenja kojima je zakonodavac regulirao pitanje 

repatrijacije člana posade broda (unutar PZ – a iz 2004. god.) izmijenjena su i 

dopunjena. Novine koje je propisao PZ iz 2011. god. ( kada je riječ o repatrijaciji 

pomoraca ) odnose se na: 

a) propisivanje mjera zadržavanja brodova brodaru koji nije izvršio povrat 

iznosa plaćenog za troškove povratnog putovanja (članu posade broda ili 

diplomatskom, odnosno konzularnom predstavništvu RH – čl. 138. st. 3. PZ – a 

iz 2011. god.); 

b) povećanje opsega pokrića troškova povratnog putovanja i na troškove za 

prijevoz, plaću i dodatke na plaću od trenutka kada je član posade iskrcan s broda 

do njegova povratka u mjesto njegova prebivališta, te potrebno liječenje dok član 

posade broda nije zdravstveno sposoban za povratno putovanje (čl. 139. st. 3. PZ 

– a iz 2011. god.); 

c) zabranu brodaru da naplati troškove povratnog putovanja od člana posade 

broda u obliku predujma na početku zaposlenja ili iz plaća koje je dužan isplatiti 

članu posade broda, osim u slučaju težih povreda obveza iz ugovora o radu od 

strane člana posade broda (čl. 138. st. 2. PZ – a iz 2011. god.), kao i propisivanjem 

prekršajne odgovornosti za postupanje protivno toj odredbi (čl. 1016. c PZ – a iz 

2011. god.); 

d) uvođenje nove vrste obveznog osiguranja za brodara – osiguranje pokrića 

troškova povratnog putovanja člana posade broda (čl. 139. a PZ – a iz 2011. 

god.). 

S ciljem uspostavljanja jednoobraznih pravila kojima se pruža zaštita radnih, 

životnih i socijalnih uvjeta pomoraca na međunarodnoj razini, očekuje se da će 

Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. stupiti na snagu do kraja 2011. god. 

čime će se omogućiti pomorcima veća zaštita kroz potpunu pravnu uređenost 

134



ovog specifičnog radnog odnosa i poštivanje načela in favorem laboratoris. 

Repatriation of sailors according to the Maritime 

Legislation Amendment Act of 2011 

This paper analyses the legal problem areas of repatriation as one of the fundamental rights of 

sailors. By comparing international legal solutions from the Convention on Maritime Labour of 

2006 standardising this problem area, this paper analyses the way and to what extent the suggested 

solutions are applied in Croatian legislature. Given that on June 11, 2011 the Maritime Rules 

Amendment Act was enacted, a systematic and holistic view into changes in the legal standardisation 

of sailors’ repatriation is given in relation to the solutions to date. 

Key words: repatriation of sailors, Convention on Maritime Labour of 2006, 

Maritime Legislation Amendment Act of 2011 

LITERATURA 

1. BOLANČA, D.: Nekoliko pogleda na materijalnu odgovornost pomoraca de lege 

lata i de lege ferenda, Privreda i pravo, Zagreb, vol. 32., br. 5. – 6., 1993. 

2. BOLANČA, D.: Radnopravna materijalna odgovornost pomoraca u novom 

hrvatskom zakonodavstvu, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, vol. 36., 1997. 

3. BOLANČA, D.: Pomorsko pravo (odabrane teme), Pravni fakultet Sveučilišta u 

Splitu, Split, 1999. 

4. BUKLIJAŠ, B., BILIĆ, A.: Međunarodno radno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta 

u Splitu, Split, 2006. 

5. GRABOVAC, I.: Prijevozno ugovorno pravo Republike Hrvatske, Književni 

krug, Split, 1999. 

6. GRABOVAC, I.: Suvremeno hrvatsko pomorsko pravo i Pomorski zakonik, 

Književni krug, Split, 2005. 

7. GRABOVAC, I., PERLAIN, J.: Prava i dužnosti pomoraca, Školska knjiga, 

Zagreb, 1978. 

8. GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, R.: Pomorsko pravo – Pomorsko javno, upravno 

i radno pravo, Visoka pomorska škola u Splitu, Split, 2006. 

9. Direktiva 1999/63/EZ o Sporazumu o organizaciji radnog vremena pomoraca, 

koji su sklopili Udruženje brodovlasnika Europske zajednice i Savez sindikata 

transportnih radnika u EU, datum donošenja 21. lipnja 1999. god., Official Journal 

of the European Union, L 167, 2. 7. 1999. 

10. Direktiva 2009/13/EZ kojom se provodi Sporazum između Udruženja brodovlasnika 

Europske zajednice i Europske federacije radnika o primjeni Konvencije o radu 

pomoraca iz 2006. god. i mijenja Direktiva 1999/63/EZ, datum donošenja 16. 

135



veljače 2009. god., Official Journal of the European Union, L 124/30, 20. svibnja 

2009. 

11. JAKAŠA, B.: Udžbenik plovidbenog prava, Narodne novine, Zagreb, 1979. 

12. Konvencija o repatrijaciji pomoraca iz 1926. god. 

13. Konvencija (izmijenjena) o repatrijaciji pomoraca iz 1987. god. 

14. Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. 

15. LI, K. X., MI NG, J.: International maritime conventions: seafarers’ safety and 

human rights, Journal of Maritime Law & Commerce, Baltimore, vol. 33., no. 3., 

2002. 

16. Odluka Vijeća EU 2007/431/EC kojom se od država članica EU zahtijeva 

ratificiranje Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. najkasnije do 31. prosinca 

2010. god., datum donošenja 7. lipnja 2007. god., Official Journal of the European 

Union, L 161/63, 22. 6. 2007. 

17. LUTTENBERGER, A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u 

Republici Hrvatskoj, Pomorski zbornik, Rijeka, br. 43., 2005. 

18. LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, Pomorski fakultet u Rijeci, 

Rijeka, 2008. 

19. MILOŠEVIĆ PUJO, B.: Radnopravna pitanja pomoraca s aspekta unutarnjega i 

međunarodnog prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, Split, br. 1. – 2., 1996. 

20. Nacionalni kolektivni ugovor za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj 

plovidbi (NN, br. 59/08) 

21. PETRIĆ, S.: Institut prava retencije u hrvatskom i usporednom pravu, Pravni 

fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2004. 

22. PETROVIĆ, D.: Globalna prava za pomorce: nova Konvencija o radu u oblasti 

pomorstva, Naše more, Dubrovnik, br. 1. – 2., 2006. 

23. Pomorski zakonik (NN, br. 181/04, 76/07, 146/08) 

24. Pravilnik o sadržaju i načinu registracije ugovora o radu pomoraca i ribara (NN, 

br. 8/96) 

25. Pravilnik o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca (NN, br. 50/07, 

62/09, 73/09, 15/10, 142/10, 64/11) 

26. Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju pomoraca (NN, br. 120/07) 

27. Pravilnik o pomorskim knjižicama i odobrenjima za ukrcavanje, te postupcima i 

načinu prijave i odjave pomoraca na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno 

osiguranje (NN, br. 3/08) 

28. PRIMORAC, Ž.: Pomorska obvezna osiguranja, doktorska disertacija, 2011. 

29. RUKAVINA, B.: Radni, životni i socijalni uvjeti pomoraca u kontekstu rješenja 

Konvencije o radu pomoraca i nacionalnog prava, Pomorstvo, Pomorski fakultet 

u Rijeci, Rijeka, br. 1., 2007. 

30. Sporazum između Udruženja brodovlasnika Europske zajednice i Europske 

136



federacije radnika o pristupanju država članica EU Konvenciji o radu pomoraca iz 

2006. god., datum donošenja 19. svibnja 2008. god. 

31. ŠIMAC, S.: Stvarna nadležnost suda iz čl. 161. st. 4. Pomorskog zakonika, te 

o pojmovima pomorac i član posade broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, 

Split, br. 3. – 4., 1999. 

32. UČUR, M.: Polazišta i konvencije o uređivanju radnopravnog statusa pomoraca, 

Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 31., 1993. 

33. UČUR, M.: Javnopravne karakteristike zapošljavanja i zaštite pomoraca, Pomorski 

zbornik, Rijeka, vol. 32., 1994. 

34. UČUR, M.: Pomorsko radno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 

1997. 

35. UČUR, M.: Vrela radnopravnog i socijalnopravnog standarda članova posade 

broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, Rijeka, supplement, br. 2., 2002. 

36. UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 

Rijeka, 2003. 

37. UČUR, M.: Provedbeni propisi o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti 

pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 44., br. 1., 2006. 

38. UČUR, M.: Nacionalni kolektivni ugovori za hrvatske pomorce na brodovima u 

međunarodnoj plovidbi, Informator, Zagreb, br. 5693., 2008. 

39. UČUR, M.: Konvencija MOR – a o radu pomoraca ( 2006.), Pravo u gospodarstvu, 

Zagreb, br. 6., 2010. 

40. Ustav RH ( NN, br. 85/10 ) 

41. VOKIĆ ŽUŽUL, M.: Konvencije Međunarodne organizacije rada o uvjetima rada 

na moru koje obvezuju Republiku Hrvatsku, Uporedno pomorsko pravo, Zagreb, 

br. 1. – 4., 1995. 

42. Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika (NN, br. 61/11) 

43. Zakon o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. godine (NN, MU, br. 

11/09) 

Internet 

1. http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.plC023 


3. http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/pdconv.plhost=status01&textbase... 


5. 

6. 

http://ec.europa.eu/employment_social/dsw/public/displayRecord.doid=5082 

http://www.sph.hr/docs/sphHR/documents/55/Original.pdf 

137

Mr.sc. Dejan Bodul i Vanja Smokvina: Izazovi socijalne države u uvođenju osobnog bankrota - neka .... 


Mr.sc. Dejan Bodul, asistent 

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 

Vanja Smokvina, asistent 

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 

Izazovi socijalne države u uvođenju osobnog 

bankrota - neka komparativa iskustva i 

potencijalni problemi 

UDK: 347.9 (497.5) 


Primljeno: 20.12.2011. 

Posljednja dva desetljeća svjedoci smo globalnog i rastućeg fenomena (pre)zaduženosti fizičkih 

osoba (pacijenata, potrošača), kao i usvajanja raznovrsnih modela zakona o osobnom bankrotu u 

Europi i ostatku svijeta. U svjetlu empirijskih istraživanja iz Sjedinjenih Američkih Država, kao i 

onih iz Europe, koje se temelje na kauzalitetu povećanih troškova zdravstvene zaštite i rastućeg broja 

postupaka osobnog bankrota, postavlja se pitanje mogu li slični čimbenici potencijalno imati utjecaj 

i na stope osobnog bankrota kada se isti uvede u pozitivno hrvatsko pravo Iako je takva konstatacija 

donedavno smatrana nemogućom zbog jakih mreža socijalne sigurnosti u Europi, prvenstveno s 

obzirom na univerzalno dostupan zdravstveni model, uvođenjem potrošačkih kredita, pokazuju se 

ograničenja socijalno sigurnosnih mreža s ekonomsko-financijskog aspekta. Deregulacija kreditnog 

tržišta daje nam za pravo postaviti pitanje doprinosa koji nepredviđeni zdravstveni troškovi mogu 

stvoriti i na taj način dovesti do toga da fizičke osobe pokrenu postupak osobnog bankrota Autori 

u ovome radu, motivirani modelom Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog „medicinskim“ 

dugovima (Medical Bankruptcy Faireness Act) iz američkog zakonodavstva, analiziraju na koji bi se 

način u hrvatskom pozitivnom pravu pacijent (potrošač) mogao osloboditi dugova prouzrokovanim 

medicinskim troškovima. Izlažu se opcije koje se nalaze na raspolaganju pacijentu opterećenom 

dugovima te uspoređuju s američkim, ali i drugim komparativnim pravnim uređenjima, kako bi 

se vidjelo da li bi predmetna varijanta modela zakona bila opravdana i u nadolazećem uređenju 

osobnog bankrota u Hrvatskoj. 

Ključne riječi: Zakon o osobnom bankrotu, amerikanizacija prava, 

zdravstveni sustav, potencijalni model za Republiku 

Hrvatsku. 

1. Uvod 

Pomiriti gospodarski rast s vlastitim imperativom učinkovitosti s jedne strane 

i socijalnu pravdu sa svojim jednako zahtjevnim pozivom za ravnopravnost 

s druge strane, je bio jedan od najznačajnijih pokušaja i, nerijetko, postignuće 

XX. stoljeća. 1 S obje strane Atlantika, sustav socijalne zaštite predstavlja glavno 

1 

Detaljnije KAPLOW, Louis; SHAVELL, Steven, Fairness versus Welfare, Harvard Law Review, 

139



institucionalno dostignuće ove priče o uspjehu. Suština ovoga rada se temelji na 

zdravstvu, odnosno pitanju zdravlja osoba (pacijenata, korisnika, potrošača), s 

možebitnim posljedicama ukoliko pacijenti (korisnici, potrošači) navedene usluge 

ne mogu u konačnici platiti. 

Hipoteza ovoga rada jest: Dolazi li u Republici Hrvatskoj do postupne 

„amerikanizacije“ zdravstva, odnosno prelaska „troškova zdravlja građana“ s 

države na leđa samih korisnika usluga, tj. pacijenata u sve većoj mjeri U slučaju 

da je odgovor pozitivan, je li rješenje na moguće poteškoće u snošenju troškova 

medicinskih usluga za građane, koji zbog pogoršanja financijskog stanja nisu u 

mogućnosti platiti za te usluge, mogući Zakon o osobnom bankrotu uzrokovan 

„medicinskim“ dugovima 

2. Pravo na zdravlje kao temeljno ljudsko pravo 

No, što je zapravo zdravlje Zdravlje je najbolje definirano ustavnom 

definicijom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), kao stanje kompletnog 

fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i 

iznemoglosti, s time da je uživanje najviših dostupnih zdravstvenih standarda 

jedno od temeljnih ljudskih prava svakog ljudskog bića bez obzira na rasu, 

vjeroispovijest, političko opredjeljenje, ekonomsko i socijalno stanje. 2 No, 

jesu li najviši zdravstveni standardi dostupni svima, pogotovo s obzirom na 

ekonomsko stanje, nameće se kao pitanje ovoga rada Odgovor na ostvarenje 

ovako postavljenih „idealnih ciljeva“ može biti upravo model Zakona o osobnom 

bankrotu uzrokovanog „medicinskim“ dugovima (Medical Bankruptcy Faireness 

Act - dalje u tekstu MBFA), gdje bi se ostvarilo navedeno pravo „bez obzira na 

ekonomsko-financijsko stanje pacijenata“. 

Javno zdravlje od velikog je značaja i u okviru europskog prava. U 

Europskoj uniji (dalje: EU), pitanje javnog zdravlja je uređeno čl. 168. Ugovora 

o funkcioniranju EU 3 (UFEU, bivši čl. 152. Ugovora o EZ), te je istaknuto da 

visoka razina zaštite ljudskog zdravlja treba biti definirana i implementirana 

u svim politikama i djelatnostima Unije, a u tom je smislu politika EU samo 

komplementarna zdravstvenim politikama država članica u području poboljšanja 

javnog zdravlja, preventivnoj djelatnosti u otkrivanju fizičkih i psihičkih bolesti, 

uklanjanju potencijalnih izvora opasnosti po zdravlje ljudi i dr. 4 

Vol. 114, 2001, no. 4, str. 967. Isto vidi SCHAFFNER GOLDBERG, Gertrude, Introduction: Three Stages 

of Welfare Capitalism, in Diminishing Welfare: A Cross-National Study of Social Provision, Gertrude 

Schaffner Goldberg i Marguerite G. Rosenthal (eds.), 2002., str. 1. i 4. gdje se naznačuje da stupanj do 

kojeg se ovlasti socijalne države smanjuju ostaje upitan. Ipak, konsenzus postoji da je od 70-ih godina 

prošlog stoljeća rast socijalne države zaustavljen, pa čak i u nekim kategorijama unazađen. 

2 

Constitution of the World Health Organization, dostupno na mrežnim stranicama: http://www.who. 

int/governance/eb/who_constitution_en.pdf, (17.5.2011.). 

3 

Consolidated versions of the Treaty on European Union and the Treaty on the Functioning of the 

European Union, Official Journal C 83 of 30.3.2010. 

4 

Consolidated versions of the Treaty on European Union and Treaty on the functioning of European 

Union, Official Journal of the EU, C 83, od 30.3.2010. godine. 

140



Zdravstvena politika jedna je od mnogobrojnih javnih politika (uz mirovinsku, 

obrazovnu, stambenu i dr.) 5 s iznimnim društvenim značajem, uslijed triju 

čimbenika: riječ je o vrlo osjetljivom ljudskom pitanju zdravlja i bolesti, pa joj se 

pridaje izuzetna pažnja; zdravstveni su sustavi izuzetno skupi, jer uz mirovinski 

konzumiraju većinu društvenog bogatstva određene države; a treći razlog 

izvire iz prethodna dva i govori o tomu da su zdravstveni sustavi u suvremenim 

društvima uglavnom socijalizirani, te čine jedan od glavnih stupova socijalnih 

država. 6 Zdravstvena sigurnost, s druge strane, je područje socijalne sigurnosti, na 

kojem se isprepliću i rješavaju posljedice nastanka socijalnih prestacija u svezi s 

zdravljem. 7 Načelo usklađivanja prava s društvenim kretanjima je jedno od načela 

pravne države, a pravo socijalne sigurnosti je upravo karakteristično po svojim 

čestim promjenama. 8 Ovdje autori skreću pozornost da valja razlikovati socijalnu 

zaštitu, koja pokriva širi prostor od socijalne sigurnosti, te osim davanja države, 

obuhvaća i obvezu države da pruža i osigurava određene socijalne usluge (npr. 

zdravstvene usluge, usluge socijalne skrbi i sl.). 

Kako pokazuju i znanstvena istraživanja, budući da postoji snažna veza 

između financijskih okolnosti u kojima žive osobe, pogotovo nezaposleni, i 

njihovog zdravlja: niži prihodi i veći stupanj subjektivne financijske deprivacije 

povezani su s lošijim financijskim ishodima, a to se odnosi na psihičko, ali i na 

fizičko zdravlje. 9 Sve više i češće, učinkovitost i jednakost, rast i redistribucija, 

konkurentnost i solidarnost egzistiraju kao suprotnosti koje se mogu ostvarivati 

samo na trošak i štetu jedna drugoj. Taj tzv. socijalni neoliberalizam, mogu si, u 

razumnoj mjeri, priuštiti bogate, industrijski razvijene zemlje, ali ne sve zemlje u 

razvoju. 10 Tu je, dakle rizik neostvarivanja pojedinačnih temeljnih ljudskih prava. 

U okviru rečenoga je i pravo na zdravstvenu zaštitu, koje je već dugo uključeno u 

raspravu o ljudskim pravima. 11 Mogućnost da osoba živi zdrav život je preduvjet 

za dostojanstven život i za uživanje u mnogim drugim temeljnim pravima. Ipak, 

5 

Detaljnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika Hrvatske. U vrtlogu reformi i suvremenih 

društvenih izazova, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 14, 2007., br. 2, str. 193. 

6 

Podrobnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, u Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet 

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2008. , str. 119. 

7 

Detaljnije VODOVNIK, Zvone, Poglavja iz delovnega in socijalnega prav, Evropska Pravna 

fakulteta, Nova Gorica, 2009., str. 185. 

8 

Detaljnije STRBAN, Grega, Prenova obveznega zdravstvenega zavarovanja, Delavci in Delodajalci, 

vol. 10, 2010., br. 2- 3, str. 390. 

9 

Detaljnije GALIĆ, Zvonimir, MASLIĆ SERŠIĆ, Darja, ŠVERKO, Branimir, Financijske prilike i 

zdravlje nezaposlenih u Hrvatskoj: Vodi li financijska deprivacija do lošijeg zdravlja, Revija za socijalnu 

politiku, Zagreb, vol. 13, 2006., br. 3-4, str. 257.-267. 

10 

RAVNIĆ, Anton, Socijalna država i država blagostanja, Revija za socijalnu politiku, vol. 3.,1996., 

br. 3.-4., str. 242. 

11 

Podrobnije o konvencijama koje uređuju predmetnu problematiku, kao i o pravu na zdravlje 

kao ljudskom pravu PEREIRA, Anita, Live and Let Live: Healthcare is a Fundamental Human Right, 

Connecticut Public Interest Law Journal, vol. 3, 2004., no. 2, str. 415. et seq.; KINNEY, Eleanor D., The 

International Human Right to Health: What Does This Mean for Our Nation and World, Indiana Law 

Review, vol. 34, 2001., no. 1, str. 1457.; Id., Recognition of the International Human Right to Health and 

Health Care in the United States, Rutgers Law Review, vol. 60, 2008., no. 2, str. 335. et seq. i 

141



pravo na zdravstvenu zaštitu je najkontraverznije pravo budući da je kvantitativno 

veliki broj financijskih resursa potrebit u želji održavanja takvog sistema. U 

isto vrijeme to je za običnog čovjeka i među najvažnijim pravima. Uvažavajući 

mogućnosti, ali i troškove moderne medicine, nameće se zaključak da država 

nije u mogućnosti pružiti besplatno zdravstvo svima. 12 Povrh toga, gospodarski 

razlozi predodređuju status države blagostanja: smanjuje se socijalna sigurnost, 

uvode se dopunski, privatni oblici osiguranja. 13 U pogledu toga, treba naglasiti da 

je izuzetno bitan čimbenik i starenje stanovništva, koje se ne može zanemariti, jer 

starije osobe su u pravilu u većoj mjeri korisnici zdravstvenih usluga. 14 Naime, 

prema statističkim podacima Ujedinjenih naroda (dalje: UN) svjetska starija 

populacija će za približno četrdesetak godina narasti na dvije milijarde žitelja, 

a niti RH nije izuzetak, jer prema podacima iz 2007. godine udio osoba starijih 

od 65 godina iznosi 17%, dakle svaki peti građanin ima više od 65 godina, a na 

području Grada Zagreba, svaki četvrti. 15 Prema predviđanjima Državnog zavoda 

za statistiku broj osoba starijih od 65 godina u RH za pedeset godina, dakle 2061. 

godine bi trebao porasti na 29,4% 16 što je najbolji pokazatelj starenja stanovništva 

i veliki čimbenik u razmatranu budućeg razvoja zdravstvenog sustava u RH. 

Doktrina kao i kreatori politike obično smatraju da je problem egzistiranja 

bez odgovarajućeg zdravstvenog osiguranja, u smislu njegovih učinaka na pristup 

zdravstvenim uslugama, neosporno ozbiljan. Ostavljen u velikoj mjeri nerazmotren, 

važno je istaknuti i da pojedinci koji su zdravstveno osigurani, često kada se javi 

potreba za posebnom medicinskom skrbi, „potpadaju“ u velike dugove uzrokovane 

korištenjem „skupih“ medicinskih usluga. Iako podaci ukazuju na ozbiljan 

financijski teret zbog dugova uzrokovanih medicinskim uslugama, 17 znanstvena 

i stručna istraživanja u tom području nisu uznapredovala. Stoga smatramo da bi 

bilo korisnije govoriti o odgovornosti države da jamči dostupnost zdravstvenih 

usluga, što uključuje i pitanje financijske dostupnosti, koje je po našem mišljenju 

ključno u interpretaciji zajamčenih ustavnih i konvencijskih jamstava. Naime, uz 

sve veće opterećenje državnog proračuna, svojevrsna „privatizacija“ zdravstva 

se po svojoj prilici nameće kao nužnost, te ozbiljno dovodi u pitanje zajamčena 

12 

Detaljnije LAMM, Richard D., Rationing of Health Care: Inevitable and Desirable, University of 

Pennsylvania Law Review, vol. 140, 1992., no. 1, str. 1511., 1512. 

13 

Detaljnije UČUR, Marinko, Socijalno pravo, Informator, Zagreb, 2000. str. 3. 

14 

Svakako je zanimljivo pitanje, a vjerojatno će i biti predmet rasprave u bližoj budućnosti, mogu li, 

te trebaju li i stariji građani biti korisnici osobnog bankrota Za dosadašnje rasprave svakako je zanimljiv 

članak SKOLER, Daniel L., The Elderly and Bankruptcy Relief: Problems, Protections, and Realities, 

Bankruptcy Devopment Journal, vol. 6, 1989., no. 1, str. 121. et seq. 

15 

Detaljnije TOMEK-ROKSANDIĆA, Spomenka, BABIĆ, Vera, MAJDANČIĆ, Željko, 

RADAŠEVIĆ, Hrvoje, LJUBIČIĆ, Mate, MAJIĆ, Tihomir, JUKIĆ, Vlado, Ekonomski imperativ 

produljenja radnog vijeka u Hrvatskoj, u Ekonomska politika Hrvatske u 2008. godini, Jurčić, Ljubo i dr., 

(ur.), Zbornik radova, Opatija, 2007., str. 404.- 421. 

16 

Projekcije stanovništva Republike Hrvatske od 2010. do 2061. godine, Državni zavod za statistiku, 

Zagreb, 2011. godine, dostupno na mrežnim stranicama: http://www.dzs.hr/ (15.6.2011.). 

17 

Detaljnije EMAMI, Sarah, Consumer Over-indebtedness and Health Care Costs: How to Approach 

the Question from a Global Perspective, World Health Report, Background Paper, vol. 3, 2010., no. 1, 

str. 1.-15. 

142



temeljna prava čovjeka, poput prava na zdravi život. 

3. Kompleksnost ciljeva (moderne) socijalne države 

Za shvaćanje postavljenih teza u ovome radu, bitnim se nameće definiranje 

socijalne države, te države blagostanja. Ustavom je Republika Hrvatska definirana 

kao socijalna država 18 , što prema Puljizu znači „da RH preuzima odgovornost za 

osnovne egzistencijalne uvjete svojih građana“. 19 Ostvarenje jamstva navedenih 

socijalnih prava ovisi o materijalnim mogućnostima društva s jedne, te njegovim 

vrijednostima, s druge strane. 20 Učur socijalnu državu definira kao državu koja 

je preuzela temeljnu odgovornost za minimalnu socijalnu sigurnost svih svojih 

građana. 21 Ravnić pak, socijalnu državu definira kao onu državu u kojoj su 

uređeni sustavi socijalne sigurnosti i koja kontrolira socijalne procese, ali shodno 

današnjem stanju i tendencijama razvoja proizlazi da socijalne države postaju 

države blagostanja iz gospodarskih razloga jer se smanjuje socijalna sigurnost 

i uvode se dopunski oblici privatnog osiguranja. 22 Država blagostanja je ona 

država koja je u stanju jamčiti svim stanovnicima minimalni životni standard 

(u pogledu prihoda, hrane, zdravlja, stanovanja), odnosno minimalna socijalna 

prava, iznad pukog održavanja života. 23 Danas je koncept države blagostanja 

predmet kontroverzne rasprave u svim razvijenim gospodarstvima, budući da 

je taj kapacitet ograničen, a samim time stavljen u ozbiljno pitanje, pogotovo u 

svjetlu tzv. globalizacijskog procesa. 

Cilj svake moderne socijalne države (franc. état sociale, état providence, 

tal. stato sociale, španj. estado social de derecho, estado de bienestar, engl. 

welfare state, njem. sozialstaat, Wohlfahrstaat, slov. država blaginje) i njene 

socijalne politike je unaprjeđivanje socijalne dobrobiti građana. Nastojeći privući 

međunarodni kapital, pogotovo manje razvijene države smanjuju socijalne 

troškove i pokušavaju uspostaviti gospodarski, socijalno i politički kompetitivnu 

državu, jer novi model socijalne države (neki nazivaju schumpeterijanskom 

- SWS) se prilagođava socijalnim okolnostima, posebno preobrazbi strukture i 

prirode tržišta rada. 24 Iz komparativne perspektive vidimo da je uzrok moderne 

socijalne politike formiran industrijaliziranim zapadnoeuropskim zemljama koja 

18 

Ustav RH, NN, br. 56/90, 135/97, 8/98,- pročišćeni tekst, 113/00,124/00- pročišćeni tekst, 28/01, 

44/01 - pročišćeni tekst, 55/01 ispravak-pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst (dalje: Ustav 

RH), čl. 1. 

19 

PULJIZ, Vlado, Socijalna politika: definicija i područje, u Sustavi socijalne politike, Puljiz, Vlado, 

Bežovan, Gojko, Šućur, Zoran, Zrinšćak, Siniša, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2000. 

20 

PULJIZ, Vlado, Hrvatska od pasivne prema aktivnoj socijalnoj državi, Revija za socijalnu politiku, 

vol. 8., 2001., br. 1. str. 2. 

21 

Detaljnije UČUR, Marinko, Socijalno pravo, op. cit. 

22 

RAVNIĆ, Anton, Socijalna država i država blagostanja, op. cit., str. 241.-242. 

23 

Detaljnije CRASTON, Ross, Legal Fundation of Welfare State, u UČUR, Marinko, Socijalno pravo, 

Informator, Zagreb, 2000., str. 3. et seq. 

24 

PULJIZ, Vlado, Hrvatska od pasivne prema aktivnoj socijalnoj državi, op. cit., str. 4. 

143



su proizvela mnoge socijalne probleme koje dotadašnji, tradicionalni mehanizmi 

nisu bili u stanju riješiti. 25 Komparirajući socijalne politike zaključujemo da što 

je slabija socijalna mreža koju država osigurava svojim građanima, vjerojatnije 

je da će pojedinci biti primorani pozajmljivati financijska sredstva da bi koristili 

usluge koje bi inače trebala omogućiti država, kao što je i slučaj s zdravstvenim 

uslugama. U Sjedinjenim Američkim Državama (dalje: SAD) su državne vlasti 

mnogo restriktivnije kada su u pitanju izdaci za socijalne prestacije, odnosno 

prevenciju i kompenzaciju, za razliku od Europe, gdje se tim vrstama socijalnih 

prava pridaje veća važnost, a davanja su izdašnija. 26 Primjerice, u SAD-u većina 

troškova zdravstvene skrbi se podmiruje putem privatnog osiguranja, a u najvećem 

broju slučajeva osiguranje podmiruje samo dio zdravstvenih troškova (npr. radnici 

čiji poslodavci uplaćuju doprinose u 37,5% nemaju osiguranu produženu njegu, 

a u 49,5% nemaju osiguranu osnovnu stomatološku zaštitu). 27 Stoga, ograničena 

socijalna sigurnost u SAD-u može doprinijeti financijskoj oslabljenosti pojedinaca 

i većoj dostupnosti i pristupačnosti sistemu osobnog bankrota. 28 

Svaka zakonodavna odluka da se omogući ograničena financijska pomoć 

rezultira u smanjenoj socijalnoj sigurnosti građana. Ova ograničena socijalna 

mreža može voditi potencijalnoj financijskoj oslabljenosti pojedinaca kao 

rezultat primjerice visokih medicinskih računa. Prezaduženost fizičkih osoba je 

relativno rijedak fenomen do kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, pa čak i u 

SAD-u. Ipak s liberalizacijom i deregulacijom kreditnog tržišta koja je slijedila 

odlukom Vrhovnog suda iz 1978. godine, Marquette Nat’l Bank of Minneapolis 

v. First of Omaha Serv. Corp, banke su počele izdavati kredite i fizičkim osobama 

(potrošačima). Slična situacija se 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća dogodila 

i u Europi. Zakonodavni odgovor, kroz uvođenje osobnog bankrota, je uslijedio 

u Danskoj 1984. godine; Francuskoj 1989. godine; u Finskoj i Norveškoj 1993. 

godine; Švedskoj, Austriji i Njemačkoj 1994. godine; Nizozemskoj i Belgiji 

1998. godine i u Luksemburgu 2000. godine, 29 a završio s Grčkom 2010. godine. 30 

Identičan trend se nastavio u Aziji i u nekim zemljama Latinske Amerike. 31 Ipak 

25 

Podrobnije PULJIZ, Vlado i dr., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 

Zagreb, 2008., str. XI. 

26 

Tako BUTT, Mark Eric; KÜBERT, Julia i SCHULTZ, Anne Christiane, Fundamental Social Rights 

in Europe, European Parliament, Directorate General for Research, Working paper, BAUER, Lothar (ed.), 

1999., str. 13. 29. gdje se daje komparativni presjek trinaest zemalja. 

27 

Detaljnije ZRINŠĆAK, Zdravstvena politika, u Sustavi socijalne politike, Puljiz, Vlado, Bežovan, 

Gojko, Šućur, Zoran, Zrinšćak, Siniša, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2000. 

28 

Detaljnije SULLIVAN, Teresa A., et al, The Fragile Middle Class: Americans in Debt, Yale University 

Press, 2000., str. 259.; CLARKE, John; PIVEN, Frances F., United States: An American Welfare State, 

in International Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, Pete Alcock i Gary Craig (eds.), 

2001., str. 26., 32.-44. gdje se opisuje smanjenje u socijalnim davanjima počevši od 80.-ih. 

29 

Tako i podrobnije KILBORN, Jason J., Comparative Consumer Bankruptcy, Carolina Academic 

Press, 2007., str. 6.-9. 

30 

Detaljnije PERAKIS, Evanghelos, The New Greek Bankruptcy Code: How close to the InsO 

Festschrift für Klaus J. Hopt zum 70. Geburtstag am 24. August 2010 Unternehmen, Berlin, New York 

(De Gruyter), 2010., str. 3251.-3271. 

31 

Detaljnije RAMSAY, Iain, Comparative Consumer Bankruptcy, Illinois Law Review, vol. 1, 2007., 

144



kroz nove modele pribavljanja financijskih sredstava pojedinci su imali način 

da financirati medicinske troškove. Dodatno, socijalne mreže su bile unazađene 

u isto vrijeme kada su modeli osobnog bankrota usvojeni u mnogim europskim 

zemljama. 32 

4. Model osobnog bankrota u SAD 

Američka judikatura, također, smatra da je pravo na zdravlje i medicinsku skrb 

temeljno ustavno i ljudsko pravo te da socijalna država ima obvezu osigurati uvjete 

za zdrav život. Štoviše, poboljšanje zdravlja građana je jedan od primarnih ciljeva 

države i to kroz dostupnost, pristupačnost, kvalitetu i prihvatljivost zdravstvenih 

usluga. 33 U svakom slučaju ako im takva opcija nije osigurana, građani na 

raspolaganju imaju institut osobnog bankrota. Predmetni postupak je samo krajnje 

rješenje kada više nema drugih načina da se pojedinac oslobodi dugova koji su 

nastali zbog nepredvidivih životnih situacija, kao što su bolest, odnosno troškovi 

liječenje. Osobni bankrot u SAD-u povijesno je bio najliberalniji model u svijetu. 34 

Temeljni cilj je omogućiti fizičkim osobama, dužnicima, pravo na novi financijski 

početak (eng. fresh start) oslobađajući ih od dugova te održati platni moral na 

način da se razmjerno isplate vjerovnici u okviru dužnikovih mogućnosti. 35 Ipak, 

ovakav cilj jasno naznačuje da je postupak snažno fokusiran na zaštitu dužnika. 

Pojedinac, nakon obveznog neformalnog postupka savjetovanja, se mora prijaviti 

za postupak u skladu s Glavom 7. 36 , Glavom 13. 37 te Glavom 11. Stečajnog 

zakonika, 38 iako je zadnja prvenstveno namijenjena za postupak reorganizacije 

pravnih osoba. 39 

no. 1, str. 241.-274. 

32 

Detaljnije KILBORN, Jason J. Cause and Effect: Consumer Insolvency and the Eroding Social 

Safety Net, Columbia Journal of European Law, vol. 14, 2008., no. 1, str. 563. 

33 

Arg. presude Vishaka v. State of Rajasthan, AIR 1997 SC 3011; People’s Union for Democratic 

Rights v. Union of India, AIR 1982 SC 1473. te M.K. Sharma v. Bharat Electronics Ltd, AIR 1987 SC 

1792.; Consumer Education and Research Centre v. Union of India, (1995) 3 SCC 42,; Vincent v. Union 

of India, (1987) 2 SCC 165. 

34 

Tako EFRAT, Rafael, Global Trends in Personal Bankruptcy, American Bankruptcy Law Journal, 

vol. 76, 2002., no. 1, str. 87. 

35 

Termin novi financijski početak (fresh start) se prvi put spominje u presudi Vrhovnog suda SAD-a 

Local Loan v. Hunt, 292 U.S. 234, 244 (1934). Detaljnije o američkom modelu osobnog bankrota 

HALLINAN, Charles G., The “Fresh Start” Policy in Consumer Bankruptcy: A Historical Inventory and 

an Interpretative Theory, University of Richmond Law Review, vol. 21, 1986, no. 1, str. 49.; HOWARD, 

Marga ret, A Theory of Discharge in Consumer Bankruptcy, Ohio State Law Journal, vol. 48, 1987, no. 1, 

str. 1047.; JACKSON, Thomas H., The Fresh-Start Policy in Bankruptcy Law, Harvard Law Review, vol. 

98, 1985., no. 1, str. 1393., 1402.; TABB, Charles Jordan, The Scope of the Fresh Start in Bankruptcy: 

Collateral Conversions and the Discharge-ability Debate, George Washington Law Review, vol. 59, 1990., 

no. 1, str. 56., 89-103. 

36 

11 U.S.C. par. 700.-785. 

37 

11 U.S.C. par. 301, 1301.-1330. 

38 

11 U.S.C. par. 1101.-1174. 

39 

Statistički gledano, samo je neznatan broj fizičkih osoba koje podnose prijedlog za osobnim 

bankrotom u skladu s Glavom 11. Stečajnog zakonika, budući da je ista, prvenstveno, namijenjena za 

145



4.1. Glava 7. Stečajnog zakonika u SAD 

Statistički najzastupljenija je procedura iz Glave 7. koja predviđa da dužnik 

prepusti svu svoju zapljenivu imovinu stečajnom povjereniku, koji će istu prodati 

i razmjerno namiriti vjerovnika. Ipak, budući da dužnik najčešće nema nikakve 

zapljenive imovine, vjerovnicima se ne ustupa nikakva imovina. Slijedom 

navedenog dužnik bude oslobođen od preostalih dugova relativno brzo, 60 do 

90 dana nakon prve skupštine vjerovnika. 40 U skladu s Glavom 13. dužnik je u 

mogućnosti zadržati zapljenivu imovinu, pod preduvjetom da razmjerno namiri 

svoje vjerovnike putem sudski odobrenog plana otplate duga. Nakon uspješno 

izvršenog plana otplate duga, dužnik je oslobođen od preostalih dugova. 41 Godine 

2005. na snagu je stupio Zakon o sprječavanju zlouporaba u stečaju i zaštiti 

potrošača (Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act - dalje 

u tekstu BAPCA) 42 koji je velikoj mjeri izmijenio postulate prijašnjeg Stečajnog 

zakonika iz 1978. 43 Reforma iz 2005. godine pomiče filozofiju američkog stečaja 

iz liberalne pozicije u vrijeme kada mnoge industrijalizirane zemlje usvajaju 

liberalniji pristup osobnom bankrotu. 44 Ovakav preokret za mnoge države je i 

očekivan u okviru ovakvog funkcionalnog pristupa filozofiji osobnog bankrota. 

S druge strane u SAD-u ovo je neočekivano, budući da se priželjkivao liberalniji 

pristup osobnom bankrotu u naciji gdje postoji velika potreba za osobnim 

bankrotom i limitirana socijalna, prvenstveno zdravstvena, zaštita. Ipak, slijedom 

nepovoljne ekonomske situacije u zemlji stvorena su stečajno proceduralna 

ograničenja s ciljem da se limitira i preusmjeri dužnike, putem ekonometrijskog 

testa podobnosti (tzv. means test), iz Glave 7. u Glavu 13. Stečajnog zakonika. 45 

pravne osobe i postupak reorganizacije. Detaljnije ALPER, Elijah M., Opportunistic Informal Bankruptcy: 

How BAPCPA May Fail to Make Wealthy Debtors Pay Up, Columbia Law Review, vol. 107, 2007. no. 

1, str. 1908., 1913., fn. 35. Inače, fizičke osobe su dobile pravo na podnošenje prijedloga za osobnim 

bankrotom u skladu s Glavom 11., nakon, i sada sporne, odluke Vrhovnog suda Toibb v. Radloff, 501 U.S. 

157 (1991.). 

40 

Tako Federal Rules of Bankruptcy Procedure, Rule 4004(c) 

41 

LEFGREN, Lars; McINTYRE, Frank, Explaining the Puzzle of Cross-State Differences in 

Bankruptcy Rates, The Journal of Law and Economics, vol. 52, 2009., no. 1, str. 367., 370.-371. 

42 

Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act of 2005, Pub. L. No. 109-8, 119 Stat. 

23 (2005.)- dalje u tekstu BAPCA 

43 

Detaljnije Understanding the Radical Bankruptcy Code Changes, Commercial Law League of 

America and its Bankruptcy Section and Fund for Public Education, 18. ožujak 2005., str. 1.-162. 

44 

Tako npr. U Francuskoj gdje je institut osobnog bankrota reguliran putem Zakona o potrošačima 

(Code de la consommation, par. L.330–1–L.333–8, R.331–1–R.333–5), novelom predmetnog zakona iz 

2010. godine (Zakon br. 2010-737 od 1. srpnja 2010., Službeni list br. 0151 od 2. srpnja 2010.) je uveden 

najliberalniji sistem osobnog bankrota u svijetu. Isto tako Engleska je reformom 2007. godine uvela 

NINA (no income, no asset) proceduru putem par. 108. Tribunals, Courts and Enforcement Act-a 2007 

(dalje u tekstu Zakon o sudovima i izvršenju iz 2007. godine) s kojim su u Insolvency Act 1986 (dalje u 

tekstu Insolvencijski zakon 1986.) unijeti par. 251A do 251X. I Nizozemska je reformom 2004. godine 

liberalizirala svoj model osobnog bankrota. Tako par. 352. st. 3. Faillissementswet (nizozemski Stečajni 

zakon). 

45 

Detaljnije BRAUCHER, Jean, Getting Realistic: In Defense of Formulaic Means Testing, American 

Bankruptcy Law Journal, vol. 83, 2009., no. 1, str. 395. 

146



4.2. Glava 13. Stečajnog zakonika SAD 

Time je test podobnosti (means test) postao raison d’etre američkog modela 

osobnog bankrota. Prije reforme 2005. godine, kada su imali mogućnost 

samostalnog izbora, pojedinci su pokretali proceduru osobnog bankrota u skladu 

s Glavom 7., iako su bili u mogućnosti otplatiti svoje vjerovnike kroz plan otplate 

duga, odnosno kroz Glavu 13. Stečajnog zakonika. To su činili prvenstveno 

zbog činjenice jednostavnog otpusta preostalih dugova, velikih zakonodavnih 

propusta koje su dužnici nerijetko koristili da nenamire vjerovnike, ali i brzine i 

učinkovitosti samog postupka osobnog bankrota u skladu s Glavom 7 . Stečajnog 

zakonika. 46 Pozitivno pravna situacija kroz test podobnosti (means test) zahtijeva 

preispitivanje dužnikovih mjesečnih primanja u odnosu na prosječna primanja, 

koja određuje porezna uprava u svakoj saveznoj državi zasebno. U slučaju da 

su dužnikova primanja veća od prosječnih, mora se provesti detaljna analiza 

dužnikove prihodovne i rashodovne strane s ciljem da se utvrdi ima li dovoljno 

sredstava da ispati svoje vjerovnike. U slučaju da ima dovoljno sredstava, dužnik 

se prebacuje u Glavu 13. Stečajnog zakonika te je dužan isplatiti vjerovnike putem 

petogodišnjeg plana otplate duga. 47 

4.3. Nedorečenosti modela osobnog bankrota u SAD 

Ipak, iako je ratio reforme stečajnog prava u SAD-u 2005. godine, odnosno 

osobnog bankrota bio, u osnovi, pomiriti interese dužnika i vjerovnika, 48 reforma 

nije postigla željene rezultate u pozitivnom normativnom okružju. Najčešća se 

navode tri juristička i jedan kvazi juristički razlog. Prethodni obvezni postupak 

savjetovanja je samo poskupio i nepotrebno odužio cijeli postupak da bi se na kraju 

sveo na telefonski ili internet razgovor s ovlaštenim savjetovalištima. Uvođenje 

testa podobnosti (means testa), koji je imao za cilj spriječiti zloporabu, na kraju 

je proizveo kontra efekt jer je prolaznost u Glavu 7. Stečajnog zakonika statistički 

najveća do sada, ali sada samo s uvećanim troškovima. Uvažavajući važnost i svrhu 

pravilne pravne sintagme, treći problem se tiče loše sročenih i nerijetko neustavnih 

odredbi koje su „zatrpale“ američki Vrhovni sud. 49 Zadnji razlog na koji smo se 

referirali kao na kvazi juristički razlog ukazuje na kauzalitet, odnosno činjenicu da 

46 

Detaljnije GIRTH, Marjorie L. Rethinking Fairness in Bankruptcy Proceedings, American 

Bankruptcy Law Journal, vol. 73, 1999., no. 1, str. 449. 

47 

Detaljnije ZUCKER, Evan J., Note, The Applicable Commitment Period: A Debtor’s Commitment 

to a Fixed Plan, American Bankruptcy Institute Law Review, vol. 15, 2007., no. 1, str. 687., 711. gdje 

naznačuje da je kamen temeljac BAPCE test podobnosti (means test). 

48 

CULHANE, Marianne B., WHITE, Michaela M., Catching Can-pay Debtors: Is the Means test the 

Only Way American Bankruptcy Institute Law Review, vol. 13, 2005., no. 1, str. 665. et seq. 

49 

Detaljnije CHEMERINSKY, Erwin, Constitutional Issues Posed in the Bankruptcy Abuse 

Prevention and Consumer Protection Act of 2005, American Bankruptcy Law Journal, vol. 79, 2005, no. 

1, str. 571.; HIMMELSTEIN, David U.; THORNE, Deborah; WARREN, Elizabeth; WOOLHANDLER, 

Steffie, Medical Bankruptcy in the United States, 2007, results of a National study, Americam Journal of 

Medicine, vol. 122, 2009, no. 8, str. 699. et seq.; JACOBY, Melissa B., HOLMAN, Mirya, Yale Journal 

of Health Policy, Law and Ethics, vol. X, 2010, no. 2, str. 240. et seq. DRANOVE, David, MILLENSON, 

Michael, Medical Bankruptcy: Myth versus Fact, Health Affairs, vol. 25, 2006, no. 2, str. 74.- 83. 

147



se loše zdravlje i veliki dug često koincidiraju slijedom čega i medicinski troškovi 

postaju glavni pokretač prezaduženosti, a time i ulaska u proceduru osobnog 

bankrota. 50 Naime, neočekivano visoki medicinski troškovi mogu nametnuti 

značajan teret na one koji su već fizički i ekonomski oslabljeni, mogu pridonijeti 

kolapsu kreditne sposobnosti i gurnuti pojedince u postupak osobnog bankrota. 

Uzimajući u obzir prethodno rečeno, medicinski dugovi ne vode direktno 

stečaju, te bi bilo korektnije naznačiti da je osobni bankrot najčešće ekstremna 

posljedica niza nepredviđenih i nepokrivenih troškova medicinskih usluga. 51 

Naime, zanimljivo je da je klasična procedura osobnog bankrota uzrokovanog 

medicinskim dugovima učestala u SAD, dok je manje zastupljena u zemljama koje 

su više orijentirani vjerovnicima te imaju jače socijalne mreže. 52 Nedavna studija 

je ukazala da smanjenja u socijalnim davanjima prethode liberalizaciji filozofije 

novog financijskog početka (fresh start filozofija), odnosno osobnog bankrota. Pa 

tako, postepena smanjenja socijalnih davanja u Nizozemskoj ranih 70-ih godina 

prošlog stoljeća su rezultirala uvođenjem modela osobnog bankrota u 1997. 

godini. 53 Slično tomu, smanjenim socijalnih davanja 80-ih godina prošlog stoljeća 

u Engleskoj, popraćeno je prihvaćanjem 1986. odredbi o osobnom bankrotu koje 

su otpuštale dugove pojedincima protekom razdoblja od tri godine. 54 Na kraju, 

Kanada je uvela automatski otpust dugova 1992. godine 55 u isto vrijeme kada 

50 

Detaljnije LANDRY, Robert J.; YARBROUGH, Amy K., Global Lessons from Consumer 

Bankruptcy and Healthcare Reforms in the United States: A Struggling Social Safety Net, Michigan State 

Journal of International Law, vol. 16, 2007, no. 1, str. 343. Id., Navigating the Social Safety Net: A State- 

Level Analysis of the Relationship between Medicaid and Consumer Bankruptcy The Policy Studies 

Journal, vol. 35, 2007, no. 4, str. 671. Primjera radi, u kontekstu debate reformi zdravstva, reforma 

osobnog bankrota je postala potpitanje. 2009. Barack Obama naznačuje da se mora riješiti gorući problem 

troškova zdravstvenog sustava. To je problem koji uzrokuje osobni bankrot svakih 30 sekundi. Dostupno 

na mrežnim stranicama: http://www.presidency.ucsb.edu/ws/index.phppid=85753 (11.11.2010.) On je 

išao i korak dalje govoreći da zdravstveni troškovi ne uzrokuju samo stečaj nego i niz drugih negativnih 

posljedica. Detaljnije White House Forum on Health Reform, Washington, DC, Report izdan 30. ožujka 

2009., str. 1. Isto KENNEDY, EDWARD M., Health Care as a Basic Human Right: Moving from Lip 

Service to Reality, Harvard Human Rights Journal, vol. 22, 2009, no. 1, str. 165. 166 te JACOBY, Melissa 

B., Bankruptcy Reform and the Cost of Sickness: Exploring the Intersections, University of Missouri 

Law Review, vol. 71, 2006, no. 1, str. 903. et seq. i Id., Collecting Debts from the Ill and Injured: The 

Rhetorical Significance, but Practical Irrelevance, of Culpability and Ability to Pay, American University 

Law Review, vol. 51, 2001, no. 1, str. 229. et seq. 

51 

ROBERTS, Marc J.; BOGUE, Ted, The American Health Care System: Where Have All the Dollars 

Gone Harvard Journal on Legislation, vol. 13, 1976, no. 1, str. 673. 

52 

ZIEGEL, Jacob S., A Canadian Perspective, Texas Law Review, vol. 79, 2001, no. 5, str. 241.- 

256.; RAMSAY, Ian D., Comparative Consumer Bankruptcy, Illinois Law Review, vol. 1, 2007, no. 1, 

str. 241.-273. 

53 

Tako EFRAT, Rafael, Global Trends in Personal Bankruptcy, American Bankruptcy Law Journal, 

vol. 76, 2002, no. 1, fusnota 49. 

54 

FLETCHER, Ian F., The Law of Insolvency, 1990, 1st ed., str. 37.; ADLER, Michael, The Overseas 

Dimensions: What Can Canada and the United States Learn from Other Countries, Osgoode Hall Law 

Journal, vol. 37, 1999, no. 1, str. 415., 416.; ALCOCK, Pete; CRAIG, Gary, The United Kingdom: Rolling 

Back the Welfare State, in International Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, (Pete 

Alcock i Gary Craig, (eds.), 2001, str. 124., 133. gdje se opisuje inicijativa premijerke Thatcher da smanji 

socijalna davanja u velikoj britaniji početkom 80-ih. 

55 

Detaljnije ZIEGEL, Jacob S., Canada’s Phased-In Bankruptcy Law Reform, American Bankrupty 

Law Journal, vol. 70, 1996, no. 1, str. 383., 401. gdje se naznačuje uvođenje osobnog bankrota u kanadsko 

148



su se smanjivala socijalna davanja, a što je kulminiralo drastičnim smanjenjem 

socijalnih davanja 1990. godine. 56 Liberalni pristup osobnom bankrotu u Novom 

Zelandu izgleda da je povezan sa smanjenim socijalnim davanjima početkom 

90-ih godina prošlog stoljeća, a koja su rezultirala povećanom financijskom 

oslabljenošću pojedinaca i što je na kraju dovelo do povećanja broja prijedloga za 

procedurom osobnog bankrota. Australija isto ukazuje na vezu socijalne države 

i otpusta dugova u stečaju. Budući da su socijalna davanja mala 57 Australija 

ima darežljivu politiku osobnog bankrota. 58 S druge strane kod nekih socijalno 

orijentiranih zemalja, poput skandinavskih zemalja, postoji manja potreba za 

otpustom dugova kroz institut osobnog bankrota. Korisnici socijalnih prestacija 

u skandinavskim zemljama uživaju u velikim socijalnim beneficijima kao što su 

određene pogodnosti u svezi radnih odnosa, besplatnog zdravstvenog sustava, 

besplatnog školstva i dr. 59 Stoga, pojedinci imaju manje potrebe da pozajmljuju 

financijska sredstva s ciljem da financiraju npr. zdravstvene usluge. Pa čak i ako 

postanu financijski oslabljeni, okreću se drugim socijalnim programima koje 

pruža država, čineći osobni bankrot nepotrebnim. 60 Stoga mnoge od ovih država 

nisu inkorporirale darežljive otpuste dugova kao što su automatski otpust dugova, 

koji je do nedavno bio karakterističan isključivo za SAD. U pogledu filozofije 

osobnog bankrota, države sa snažnijim socijalnim programima, kao skandinavske 

zemlje, će imati konzervativnije procedure osobnog bankrota i vice versa. 

U konačnici, glede zdravstvene zaštitite egzistira delikatna ravnoteža troškova, 

kvalitete i pristupa te u tom pogledu niti jedna zemlja nema uspješnu formulu 

uspjeha. Slijepim prihvaćanjem liberalnih modela osobnog bankrota, ne uzimanjem 

u obzir smislene reforme drugih socijalnih mreža, prvenstveno zdravstvenih, 

kratkoročnog je učinka. Kako je prije navedeno, zdravstveni sustav u SAD-u pati 

od niza problema, pa i povećanih troškova kao i sve većeg broja neosiguranih 

građana. Stoga, usporedimo li SAD naspram drugih industrijaliziranih zemalja 

(u konkretnom slučaju kao primjeri su uzeti modeli Velike Britanije, Francuske, 

Njemačke i Kanade), ona ima per capita skuplje zdravstvene izdatke. 61 To 

je imalo za posljedicu da je klasični model osobnog bankrota, koji je najčešće 

zakonodavstvo 1992. godine. 

56 

Detaljnije LIGHTMAN, Ernie S.; RICHES, Graham, Canada: One Step Forward, Two Steps Back, 

in International Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, Pete Alcock i Gary Craig (eds.), 

2001, str. 45., 56.-58. gdje naznačuje smanjenje u socijalnim davanjima počevši od 70-ih do sredine 90-ih 

godina prošlog stoljeća. 

57 

BRYSON, Lois, Australia: The Transformation of the Wage-Earners’ Welfare State, in International 

Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, Pete Alcock i Gary Craig (eds.), 2001, str. 64. 

58 

Tako CARR, Joan, Business Failure and Social Inequality, Australian Journal of Social Issues, 

vol. 29, 1994, no. 1, str. 195., 212. 

59 

Detaljnije PINCH, Steven, Worlds of Welfare: Understanding the Changing Geographies of Social 

Welfare Provision, 1997. no.1, str. 15. et seq. gdje opisuje socijalne modele skandinavskih zemalja. 

60 

Detaljnije SULLIVAN, Teresa A., et al, op. cit., str. 257.-59. 

61 

LANDRY, Robert J.; YARBROUGH, Amy K., Global Lessons from Consumer Bankruptcy and 

Healthcare Reforms in the United States: A Struggling Social Safety Net, Michigan State Journal of 

International Law, vol. 16, 2007, no. 1, str. 377. 

149



uzrokovan medicinskim dugovima, vrlo čest u SAD-u. 62 S jedne strane postignut 

je znatan legislativni napor u području zdravstvene zaštite i osobnog bankrota 

koji se ogleda u donošenju BAPCE te Zakona o zdravstvenom osiguranju (Health 

Insurance Portability and Accountability Act of 1996 dalje u tekstu HIPAA). 63 

S druge strane, takvi zakoni nisu uspjeli prepoznati svoju međusobnu ovisnost 

kao mjeru socijalne politike. To je za posljedicu imalo nemogućnost da reforma 

osobnog bankrota 2005. godine doprinese poboljšanju položaja pojedinaca koji 

trebaju otpust, posebno u slučajevima kada zakažu druge socijalne mreže, pa i 

zdravstveni sustav. 64 

5. Zakon o osobnom bankrotu uzrokovanom 

„medicinskim“ dugovima (Medical Bankruptcy Faireness 

Act) kao dio odgovora na rastuće probleme 

Iz navedenog se zaključuje kako se u SAD-u, zdravstvena zaštita smatra 

privilegijom, koja se obično izražava kao beneficija zaposlenih, dok se u Europi 

smatra da je to pravo svih građana, ali i dužnost države da ga pruži. 65 Kako iz 

povijesne, 66 tako i iz pozitivno pravne perspektive 67 , SAD i druge velike zapadne 

demokracije su se bitno razlikovale u svojoj koncepciji što je odgovarajuća 

zdravstvena politika i perspektivi o tome koja je odgovarajuća uloga države u 

razvoju sustava pružanja zdravstvene skrbi, kao i logici i pretpostavkama, koje 

pružaju temelj za takva razmišljanja. Pravo na zdravstvenu zaštitu je svakako u 

središtu tih razlika. 

U SAD-u je napravljen prijedlog „Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog 

medicinskim dugovima “(Medical Bankruptcy Fairness Act (MBFA) 68 koji je trebao 

62 


63 

Health Insurance Portability and Accountability Act of 1996, Pub. L. No. 104-191, 110 Stat. 1936 

(1996) (codified in scattered sections of 26, 29, & 42 U.S.C.). 

64 

Detaljnije Press Release, American Bankruptcy Institute, Consumer Bankruptcy Filings Surge 

Past One Million During First Nine Months of 2009 (Oct. 2, 2009), dostupno na mrežnim stranicama: 

http://www.abiworld.org/AM/Template.cfmSection=Home&TEMPLATE=/CM/ContentDiplay. 

cfm&CONTENTID=58852 (12.2.2011.) gdje se naznačuje da se do početka rujna 2009. godine, broj 

procedura osobnog bankrota, na godinu, popeo na 1,046,449, što je prvi put od 2005. godine. Isto vidi 

NELSON, Jon P., Consumer Bankruptcy and Chapter Choice: State Panel Evidence, Contemporary 

Economic Policy, vol. 17, 1999, no. 1, str. 552. gdje preispituje povećanje broja prijedloga za procedurom 

osobnog bankrota između 1985. i 1996. godine te se ispituje utjecaj modela zakona o osobnom bankrotu 

na donošenje odluke o pokretanju osobnog bankrota. 

65 

STUBBS, Paul i ZRINŠČAK, Siniša, Proširena socijalna Europa Socijalna politika, socijalna 

uključenost i socijalni dijalog u Hrvatskoj i Europskoj uniji, u Katarina Ott, ur., Pridruživanje Hrvatske 

Europskoj uniji: ususret izazovima pregovora, Zagreb: Institut za javne financije i Zaklada Friedrich 

Ebert, 2005, str. 163. 

66 

Detaljnije ROBERTS, Marc J.; BOGUE, Ted, The American Healt Care System: Where have all the 

Dollars gone, Harvard Journal on Legislation, vol. 13, 1975-1976, no. 1, str. 635. et seq. 

67 

RUIJTER, Anniek de, The Business of Health Care in the United States: What is wrong with the 

Standard of Economic Efficiency Loyola Journal of Public Interest Law, vol. 10, 2008-2009, no. 1, str. 

87. 

68 

Medical Bankruptcy Fairness Act of 2009, S. 1624, 111th Congress, dostupno na mrežnim 

150



imati za cilj stvaranje posebne kategorije dužnika s medicinskim dugovima 69 koji 

bi se mogli osloboditi od preostalih dugova. 70 Navedeni zakonski prijedlog nije 

prošao zakonodavnu proceduru u američkom Kongresu, no svejedno je ponudio 

izuzetno zanimljiva rješenja, koja će svakako biti i predmet budućih znanstvenih 

istraživanja. 71 

Da bi pojedinac potpao u takvu kategoriju dužnika mora udovoljiti jednom 

od tri kriterija. 72 U slučaju da se dužnik kvalificira za navedenu kategoriju ima 

pravo na zaštitu koja nije specifična za ostale dužnike koji se prijavljuju za Glavu 

7. Stečajnog zakonika. Pa tako ima, ili on ili osoba koju uzdržava, pravo na 

kvantitativno drugačiji opseg izuzete imovine. Nadalje, bio bi izuzet iz obveznog 

procesa konzultativnog savjetovanja koje bi morao proći prije pokretanja stečajnog 

postupka nad svojom imovinom. I treće ne bi morao prolaziti ekonometrijski 

test podobnosti (means test) koji je ključna točka nove stečajne filozofije za 

dužnike. 73 

stranicama: http://www.govtrack.us/congress/billtext.xpdbill=s111-1624, (10.5.2011.) 

69 

MBFA, par. (2)(a)(1)(39B). Medicinski dug (medical debt) definira kao svaki dug nastao izravno 

ili neizravno kao rezultat dijagnoze, liječenja, ublažavanja simptoma, tretmana ili prevencije ozljeda, 

deformacije ili bolesti, ili za svrhe obuhvaćanja bilo koje strukture ili funkcije tijela. Ipak takva definicija 

je predmet mnogih rasprava. Detaljnije POTTOW, John E., American Bankruptcy Institute, ABI Member 

Testify on Medical Debt and “Bailouts vs. Bankruptcy,” American Bankruptcy Institute Journal, vol. 10, 

str. 69. 

70 

MBFA, par. 2(a)(1). Definira „medically distressed debtor“ 

71 

U tom pogledu i KATZT, Meir, Towards a New Moral Paradigm in Health Care Delivery: Accounting 

for Individuals, American Journal of Law & Medicine, vol. 36, 2010, no. 1, str. 78.-135. 

72 

MBFA, par. (2)(a)(1) (39C) Zdravstveno pogođeni dužnik (eng. medically distressed debtor) je 

osoba koja u neprekidnom razdoblju od 12 mjeseci, unutar roka od 3 godine prije podnošenja prijedloga, 

mora zadovoljiti jedan od sljedeća tri kriterija: 

1) Dužnik je dužan ili je platio medicinske troškove za sebe ili osobu koju uzdržava ili osobu koju ne 

uzdržava, ali je član uže obitelji (roditelj, djed/baka, brat/sestra, dijete, unuče ili bračni drug dužnika) kojoj 

nije plaćeno od strane neke treće osobe i koji čine višak u odnosu na 25% dužnikova kućnog budžeta u 12 

mjesečnom razdoblju ili iznosu od 10.000 USD, 

2) dužnik je bio član domaćinstva, u kojem su jedan ili više članova (uključujući i dužnika) izgubili 

sva ili gotovo sva primanja za 4 ili više tjedana u razdoblju od 12 mjeseci uslijed medicinskih poteškoća 

člana domaćinstva ili osobe koju dužnik uzdržava, 

3) dužnik je doživio degradiranje u radnopravnom statusu koje je dovelo do niže plaće ili radnim 

satima ili nezaposlenosti, a mora se brinuti u periodu dužem od 30 dana o bolesnoj, ozlijeđenoj ili 

nepokretnoj osobi koju uzdržava ili o bolesnoj, ozlijeđenoj ili nepokretnoj osobi koju ne uzdržava, ali je 

član uže obitelji (roditelj, djed/baka, brat/sestra, dijete, unuče ili bračni drug dužnika). 

73 

Podrobnije HIMMELSTEIN, David U., et al., Marketwatch: Illness and Injury as Contributors to 

Bankruptcy, Health aff., 2., veljače 2005, str. W5.-63., dostupno na mrežnim stranicama: http://www. 

content.healthaffairs.org/webexclusives (12.2.2010.). gdje autori naznačuju da okvirno 46.2 % do 54.5 

% procedura osobnog bankrota je prouzrokovano nepodmirenim „medicinskim“ dugovima. DRANOVE, 

David; MILLENSON, Michael L., Medical Bankruptcy: Myth Versus Fact, Health Affairs- web exclusives, 

28. siječanj 2006., dostupno na mrežnim stranicama: http://content.healthaffairs.org/cgi/content/full/25/2/ 

w74. (12.2.2010.) DRANOVE, David; MILLENSON, Michael L., Medical Bankruptcy: Dranove And 

Millenson Respond, Health Affairs, web exclusives, 28. siječnja 2006., dostupno na mrežnim stranicama: 

http://content.healthaffairs.org/cgi/content/full/25/2/w93. (12.2.2010.). 

151



5.1. Potencijalni problemi s zadanim institutom 

Nije za očekivati da bi ovakvo rješenje moglo biti savršeno, pogotovo 

ako uzmemo u obzir da se problematikom osobnog bankrota moderni svijet, 

prvenstveno anglosaksonski, bavi stoljećima. 74 Ipak, nesporna veza između 

snošenja zdravstvenih troškova i proglašenja osobnog bankrota se koristi kao 

opravdanje za donošenje nekolicine zakona u Kongresu. 75 Glavno pitanje koje se 

može postaviti u pogledu predmetne problematike je da li temeljno opravdanje, 

uzročno-posljedični odnos između snošenja zdravstvenih troškova i većine 

procedura osobnog bankrota jaka koliko politička retorika to nagoviješta 76 

Reformski projekt zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog medicinskim 

dugovima pretpostavlja dvije činjenice: (1.) jasnu vezu između troškova 

zdravstvene zaštite i povećanog broja prijedloga za proceduru osobnog bankrota i 

(2.) tvrdnja da sadašnji model osobnog bankrota ne pruža odgovarajuću olakšanje 

za dužnike s „medicinskim“ dugovima. 

U pogledu prve pretpostavke, jasno je da nerijetko visoki zdravstveni troškovi 

doprinose i uzrokuju povećan broj prijedloga za procedurom osobnog bankrota. Na 

to su ukazale mnoga empirijska istraživanja u SAD, ali i na europskom kontinentu. 77 

Ipak, je li je takva veza dovoljno jaka za uvođenje MBFA-a ostaje ozbiljno pitanje. 

Svakako takva reforma ima za cilj pomaganje dužnicima, pacijentima, koji imaju 

visoke medicinske dugove, a nemaju mogućnost iste podmiriti, da pokrenu 

postupak osobnog bankrota. Pretpostavljajući da su medicinski dugovi glavni 

uzrok osobnog bankrota u SAD, takva potencijalna reforma ne adresira uzroke 

neplaćenih medicinskih dugova. S druge strane, ako krenemo od pretpostavke da 

74 

U tom pogledu je svakako zanimljiva monografija GRATZER, Karl i STIEFEL, Dieter (eds.), History 

of Insolvency and Bankruptcy, Södertörns högskola, 2008, te u okviru iste članak MARTINO, Paolo Di, 

The Historical Evolution of Bankruptcy Law in England, the US and Italy up to 1939: Determinants of 

Institutional Change and Structural Differences, str. 263.-281. 

75 

Tako je u ožujku 2010. godine, Kongres donio Patiente Protection and Affordable Care Act (P.L. 

111-148)- dalje u tekstu PPACA. Iako će većina odredbi stupiti na snagu 1. siječnja 2014. godine, jedan 

od ciljeva istoimenog zakona je omogućavanje svim građanima pristup zdravstvenim uslugama, drugima 

riječima njime se osigurava univerzalna zdravstvena zaštita. Uzimajući u obzir utjecaj koji „medicinski“ 

dugovi imaju na povećanje broja prijedloga za procedurom osobnog bankrota, kao i na očekivano smanjenje 

neosiguranih pacijenata donošenjem PPACA-e, smanjuje se potreba za donošenjem posebnog zakona koji 

je regulirao problem „medicinskih“ dugova, odnosno MBFA-om. Stoga, iako će i dalje egzistirati osobni 

bankrot koji je uzrokovan medicinskim dugovima, problem neće biti takve težine da zahtijeva samostalnu 

zakonodavnu intervenciju. Detaljnije DEATON, David; WARREN, Stephen; PARLEN, Andrew i WANG, 

Angie, Distressed Healthcare: Significant Considerations for Buyers, Sellers, and Lenders Arising from 

the Intersection of Healthcare and Bankruptcy Laws, Journal of Health & Life Sciences Law, vol. 3, 2010, 

no. 2, str. 1. i 4. 

76 

U prilog tome govore niz studija HIMMELSTEIN, David U.; THORNE, Deborah; WARREN, 

Elizabeth; Woolhandler, Steffie, Medical Bankruptcy in the United States, 2007: Results of a National 

Study The American Journal of Medicine, vol. 122, 2009, no. 8, str. 741. et seq.; WARREN, Elizabeth, 

Medical Bankruptcy: Middle Class Families at Risk Testimony Before House Judiciary Committee 

July 17, 2007 (Harvard Law School, Cambridge, Massachusetts); WARE, Stephen J., “Medical-Related 

Financial Distress” and Health Care Finance: A Reply to Professor Melissa Jacoby, Kansas Law Review, 

vol. 55, 2007, no. 1, str. 1259. et seq. te JACOBY, Melissa B.; HOLMAN, Mirya, Managing Medical Bills 

on the Brink of Bankruptcy, Yale Journal of Health policy, Law, and Ethics, 2010, no. 1, str. 239. et seq. 

77 

Detaljnije EMAMI, Sarah, op. cit., str. 1.-15. 

152



medicinski dugovi i nisu glavni uzrok povećanog broja prijedloga za pokretanjem 

procedure osobnog bankrota, već zajedno s drugim uzrocima ravnopravno 

pridonose velikom broju procedura osobnog bankrota, svakako vidimo da i ova 

reforma osobnog bankrota, kao niti ona iz 2005. godine, ne pridonosi smanjenju 

broja procedura osobnog bankrota. 

Međutim druga premisa, da klasični osobni bankrot ne pruža odgovarajuće 

olakšanje za dužnika s medicinskim dugovima, nije sasvim jasna. Kako dugovi 

uzrokovani pruženim medicinskim uslugama nemaju nikakav poseban status, 

tretiraju se kao i svi drugi dugovi u skladu s Glavom 7. ili Glavom 13. Stečajnog 

zakonika. 78 Oni ne potpadaju pod izuzete tražbine, iako su prema Stečajnom 

zakoniku na razini čitavog SAD-a pravila o izuzetoj imovini regulirana, kako na 

razini federacije 79 tako i na razini svake savezne države. Naime, svaka savezna 

država primjenjuje federalni Stečajni zakonik, ali svaka savezna država dozvoljava 

da dužnik bira između saveznih i federalnih pravila o izuzetoj imovini. 80 Ipak 

nismo našli da neka država nepodmirene „medicinske“ dugove stavlja kao izuzetu 

imovinu. 81 U skladu s Glavom 7. Stečajnog zakonika, kako „obični“ dugovi, tako i 

dugovi uzrokovani korištenjem medicinskih usluga (eng. medical debt), trebali bi 

biti otpušteni kada pojedinac ispuni prije navedene zakonske preduvjete. 82 Sukladno 

Glavi 13. Stečajnog zakonika dugovi uzrokovani korištenjem medicinskih usluga 

su tretirani kao i ostali „obični“ dugovi. Naime, u skladu s Glavom 13. svi dugovi 

mogu biti otpušteni u cijelosti ili djelomično ispunjenjem plana otplate duga. 

Uplate se temelje na analizi prihoda i rashoda, a i u konačnici na temelju onoga što 

dužnik može namiriti. 83 Zaključujemo da test podobnosti (means test) ne razlikuje 

dužnike koji imaju nepodmirene „medicinske“ dugove od ostalih dužnika, pa 

stoga i ne daje nikakvu prioritetniju zaštitu u odnosu na druge dužnike. 84 

Od dužnika koji može vratiti neke od svojih dugova treba zahtijevati da to 

učine. A, oni koji to ne mogu dobit će otpust od preostalih dugova. Postojeći 

sustav je primjeren i u skladu je s dobro ukorijenjenom stečajnom politikom koji 

78 

Detaljnije JEWELER, Robin, Treatment of Health Care Expenses under the Bankruptcy Abuse 

Prevention and Consumer Protection Act, CRS Report for Congress, ožujak 2005., str. 2. 

79 

Ustavom SAD, je dodijeljena ovlast za reguliranje stečajnog prava na federalnoj razini „Ustanoviti 

jedinstveni propis o prirodjenju, i jedinstvene zakone u predmetu stečaja širom Sjedinjenih Država” To 

establish a uniform rule of naturalization, and uniform laws on the subject of bankruptcies throughout 

the United State). (Ustav SAD-a, par. 8, st. 1, t. 4.). Prijevod SMERDEL, Branko, Ustav Sjedinjenih 

Američkih Država, Panliber, Osijek, 1994,, str. 26. 

80 

Detaljnije COLOMBO, John D., Federal and State Tax Exemption Policy, Medical Debt and 

Healthcare for the Poor, Saint Louis University Law Journal, vol. 51, 2007, no. 1, str. 433. 

81 

Loc. cit. 

82 

Detaljnije MARTHUR, Aparna, Statement before the United States Senate Committee on the 

Judiciary Subcommittee on Administrative Oversight and the Courts Hearing on “Medical Debt: Can 

Bankruptcy Reform Facilitate a Fresh Start”, 20. listopad 2009., str. 7. 

83 

Ibid, str. 8. 

84 

POTTOW, Joahn A. E., Testimony, United States House of Representatives Committee on the 

Judiciary Subcommittee on Commercial and Adminstrative Law: “Medical Debt: Is Our Healthcare 

System Bankrupting Americans” 28. srpanj 2009., str. 6. 

153



uravnotežuje načelo novog financijskog početka s interesima vjerovnika. 85 

Empirijska istraživanja ukazuju da postoji znatna veza između osobnog 

bankrota i modela zdravstvenog osiguranja, no ipak zakonodavci se rijetko na to 

obaziru. Stoga, svaki jednostrani pristup reformi, a što se vidjelo u primjeru SAD-a, 

koji ignorira preklapajuće funkcije raznih programa kao širih socijalnih mreža 

nema zadovoljavajuće rezultate. Specifičnosti tržišta zdravstvene zaštite, kao i 

zdravstvene i financijske posljedice koje mogu rezultirati iz velikih dugova, nalažu 

fleksibilnost i razmatranje niza okolnosti prilikom premišljanja o optimalnom 

modelu plaćanja zdravstvenih usluga, kao i uvođenju modela osobnog bankrota. 

To se svakako vidi u primjeru SAD-a, gdje je velika reforma stečajnog zakonika 

2005. godine sasvim pogrešno pokušala spriječiti broj stečajnih postupaka, bez 

adresiranja njihovog uzroka. Naime, takva kvazi liberalna, i kaznena, filozofija 

se dogodila bez da su se uzeli u obzir faktori koji su doveli do povećanog broja 

osobnog bankrota, kao što su pogoršanje zdravstvenog stanja i nemogućnost 

pokrivanja zdravstvenih troškova. 86 

6. Hrvatska perspektiva – opće naznake 

Ustavom i drugim pozitivnim pravnim aktima Republika Hrvatska se odredila 

kao socijalna država, a pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu zdravlja predstavljaju 

ustavnu kategoriju, gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, s osnovnom 

porukom: svi korisnici (pacijenti, potrošači 87 ) imaju pravo na sve. 88 Zakon o 

zdravstvenoj zaštiti 89 zdravstvenu zaštitu definira kao sustav društvenih, skupnih 

i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, 

sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu 

njegu i rehabilitaciju; osigurava se načelo jednake dostupnosti zdravstvene zaštite 

i mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja; svaka je osoba obvezna 

85 

Tako SOUSA, Michael D., The Principle of Consumer Utility: A Contemporary Theory of the 

Bankruptcy Discharge, Kansas Law Review, vol. 58, 2010, no. 1, str. 553. et seq. 

86 

Detaljnije JACOBY, Melissa B., SULLIVAN, Teresa A., WARREN, Elizabeth, Rethinking the 

Debates over Health Care Financing: Evidence From the Bankruptcy Courts New York University Law 

Review, vol. 76, 2001. no. 1, str. 375. et seq. 

87 

Zanimljiv je svakako članak koji ukazuje na vezu pacijenta kao potrošača i tržišta zdravstvenih 

usluga HALL, Mark A., SCHNEIDER, Carl E., Patients as Consumers: Courts, Contracts, and the New 

Medical Marketplace, Michigan Law Review, vol. 106, 2008, no. 1, str. 643. 

88 

Ustav Republike Hrvatske, cit., čl. 1. Osim čl. 1. drugim člancima Ustava RH navode se, a dalje u 

zakonima razrađuju, socijalna prava građana (pa v. čl. 16, čl. 41. st. 2, čl. 43. st. 1, čl. 55. st. 1, čl. 56, čl. 57, 

čl. 58, čl. 59. st. 1, i st. 4, čl. 61. st. 1, čl. 6., čl. 63. st. 5, čl. 64, čl. 65. st. 1, čl. 68. st. 5. te čl. 69. Detaljnije 

BARIĆ, Sanja, BODIROGA VUKOBRAT, Nada, (ur.), Socijalna prava kao temeljna ljudska prava, TIM 

press i Zaklada Sveučilišta u Rijeci, 2010. Rijetkost je da neka država nije određena kao socijalna država 

pa u njemačkom temeljnom zakonu (1949. godina) stoji: „Savezna republika Njemačka je demokratska 

i socijalna država (čl. 20. st. 2.); uz to se država označava „…socijalno pravnom državom“ (čl. 28. st. 

1.). Jednako govori i Slovenski ustav „Slovenija je pravna i socijalna država“ (čl. 2.) Ustav Republike 

Slovenije (1991.), Uradni list, br. 33/91; Peruanski ustav „Peru je demokratska i socijalna država ….“ 

(čl. 79.). 

89 

Zakon o zdravstvenoj zaštiti, NN, br. 150/08, 155/09, 71/10, 139/10 i 22/11, čl. 2., čl. 3. i čl. 23. 

st. 1. i 2. 

154



brinuti se o svom zdravlju; svaka poslovno sposobna osoba dužna je poduzimati 

aktivnosti u cilju očuvanja i unapređenja svoga zdravlja i izbjegavati sve rizične 

čimbenike koji ugrožavaju život i zdravlje. Zdravstveni sustav RH nalazi se 

svojevrsnom procesu „permanentne reforme“ koja do sada nije zadovoljila u većini 

zacrtanih ciljeva. 90 Neosporno je da Hrvatska država u skladu s Ustavom, i drugim 

pravnim vrelima vezanim za predmetnu problematiku, treba osigurati dostupnost 

zdravstvene zaštite što je i proklamira kao jedno od osnovnih postulata u okviru 

skrbi za zdravlje građana. Sustavni počeci državne intervencije u zdravstvenom 

sustavu sežu iz 19. stoljeća kada je veliki dio današnje RH bio u sastavu Austro- 

Ugarske Monarhije, a u području osiguranja, ideje Bismarckovih zakona vrlo su 

se brzo proširile Austrijom, koja 1887. godine uvodi obvezno socijalno osiguranje 

za slučaj nesreće na poslu, a 1888. godine i za slučaj bolesti. 91 

Zdravstvena služba je u RH uvijek na „usluzi“ zainteresiranog korisnika, 

ali nasuprot tom normativnom „optimizmu“, stoji sustav koji se teško priklanja 

organizacijskim i tehnološkim inovacijama, s niskom razinom učinkovitosti. 92 

Zabrinutost stanovništva za zdravstvenu zaštitu i zdravstvene probleme raste, a 

korisnici zdravstvenih usluga (pacijenti) traže i očekuju sve bolje i složenije usluge, 

a za očekivati je da će se problematika kvalitete pružanja usluga i zadovoljstva 

korisnika još više aktualizirati, pogotovo iz razloga sve većeg broja zdravstvenih 

ustanova u privatnom vlasništvu što stvara tržišnu utakmicu i veći izbor ponude 

usluga. 93 No, iako su, za sada, standardi i kvaliteta zdravstvene zaštite u nas i 

u svijetu, vođeni primarno ekonomskim interesom, a ne moralnim vizijama, 

socijalni i zdravstveni planeri ne bi smjeli podcijeniti činjenicu da je institucija 

prava bolesnika nezamjenjiva „djelatna snaga“ u ostvarivanju cjelokupnog 

socijalnog sustava. 94 

Kada govorimo o socijalnoj državi, ne možemo ne naglasiti da su istraživanja 

pokazala da je stopa relativnog siromaštva u RH, primjerice u 2006. godini, bila 

dosta visoka (oko 27%) u usporedbi s većinom država EU, a među siromašnima 

su prezastupljena kućanstva koja vode osobe s nižim stupnjem obrazovanja, 

nezaposlene ili neaktivne osobe, umirovljenici i starije osobe, s time da umirovljenici 

kao najbrojnija skupina imaju manji rizik siromaštva od nezaposlenih osoba ili 

slabije obrazovanih osoba. 95 

90 

ŽGANEC, Nino, Socijalna skrb u Hrvatskoj – smjerovi razvoja i reformi, Revija za socijalnu 

politiku, Zagreb, vol. 15, 2008., br. 3, str. 380. 

91 

Detaljnije o povijesno-pravnom razvoju zdravstvenog sustava u RH vidu u ZRINŠĆAK, Siniša, 

Zdravstvena politika, op. cit. Str. 120.-138. 

92 

OREŠKOVIĆ, Stjepan, SKUPNJAK, Berislav, Zdravstveni privatizacijski pendulum, Društvena 

istraživanja, Zagreb, vol. 8, 1999., br. 4 (42), str. 612. 

93 

OZRETIĆ DOŠEN, Đurđana; ŠKARE, Vatroslav i ŠKARE, Tatjana, Mjerenje kvalitete usluga 

primarne zdravstvene zaštite SERVQUAL instrumentom, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 17, 

2010., br. 1, str. 41. 

94 

O izuzetno zanimljivom Parsonovom konceptu uloge bolesnika i odnosa zdravstvenog sustava 

spram njega detaljnije STANIČIĆ, Živka, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 14, 2007., br. 3. - 4, 

str. 313. - 326. 

95 

Detaljnije ŠUĆUR, Zoran, Objektivno i subjektivno siromaštvo u Hrvatskoj, Revija za socijalnu 

155



Ipak, razmatranja ekonomskih i socijalnih prava su velikim dijelom 

kontraverzna, što se dijelom odnosi i na mogućnost njihove ovršivosti. 96 Vladajuća 

doktrina je više puta istaknula da su pravosudni sustav i sudska procedura 

dizajnirani da odlučuju o zahtjevima koji su pred njih postavljeni. Odlučivanje 

o troškovima zdravstvene zaštite nerijetko predstavlja policentrične interese pa 

je teško osigurati da su svi interesi adekvatno predstavljeni pred sudom. Stoga 

širi problem vezan uz problematiku sudske zaštite socijalnih prava je u tome što 

rješavajući jednu posve ograničenu pravnu situaciju sud nije u mogućnosti uzeti 

u obzir složeno gradivo socijalne države, odnosno odlukom suda nije moguće 

uvažiti interese onih koji bi trebali sudjelovati u političkom procesu i biti stranke 

socijalnog sporazuma. 97 

6.1. Reforma hrvatskog zdravstva i njegova „amerikanizacija“ 

Iz povijesne perspektive suvremena Hrvatska još uvijek nosi obilježja ostavštine 

bizmarkovskog sustava socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite koji datiraju s 

kraja 19. i početka 20. stoljeća, iako u razdoblju od 1945. godine pa do stvaranja 

neovisne Hrvatske, zbog svoje specifičnosti u okviru jugoslavenskog društvenog 

razvoja, hrvatski je zdravstveni model bio svojevrsna kombinacija sustava 

zdravstvenog osiguranja i sustava nacionalnog zdravstva, s time da nacionalno 

treba shvatiti u svjetlu državne kontrole nad zdravstvom. 98 Dok su neki elementi 

tog sustava vremenom nestali, drugi su se elementi razvijali, naročito u smjeru 

univerzalne pokrivenosti zdravstvene zaštite, univerzalnog javnog obrazovanja 

i programa za opismenjavanje ukupnog stanovništva. Slomom socijalističke 

paradigme i nastankom nove demokracije s restauriranim kapitalizmom utjecalo 

je i na pružanje zdravstvenih usluga. Valja posjetiti da početkom 50-tih godina 

prošlog stoljeća u Hrvatskoj zdravstvene ustanove dobivaju status samostalnih 

ustanova, te prelaze na samofinanciranje na osnovi naplaćivanja svojih usluga, 

dok već sredinom 60-tih godina zbog ekonomskih poteškoća dolazi do sve većeg 

uplitanja državnih organa. 99 Nakon napuštanja socijalističkog pravnog uređenja, 

djelomične privatizacije zdravstva te drugih promjena u pravnom sustavu RH 

ponovno se ističu privatnopravni elementi, pa je danas pravno uređenje zdravstva u 

RH zapravo „mješovite“ naravi u kojem su zastupljeni javnopravni i privatnopravni 

elementi. 100 Naslijedivši većinu zakonskih akata iz bivše Jugoslavije, Hrvatska je 

politiku, Zagreb, vol. 13 2006., br. 3.-4., str. 237.-257. 

96 

GLOPPEN, Siri, Legal Enforcement of Social Rights: Enabling Conditions and Impact Assessment, 

Erasmus Law Review, vol. 2, 2009, no. 4, str. 465. te SACHS, Albie, Enforcement of Social and Economic 

Rights, American University International Law Review, vol. 22, 2007, no. 1, str. 673. et seq. 

97 

Detaljnije RODIN, Siniša, Ustavni sud definira socijalnu državu, Revija za socijalnu politiku, 

Zagreb, vol. 5, 1998., br. 2-3, str. 111. et seq. Isto v. RICH, Robert F., Health Policy, Health Insurance and 

the Social Contract, Comparative Labor Law and Policy Journal, vol. 21, 2002, no. 1, str. 397. et seq. 

98 

Detaljnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. str. 128. 

99 


100 

NIKŠIĆ, Saša, Utjecaj propisa o zdravstvenom osiguranju na pravni odnos između pružatelja 

zdravstvenih usluga i pacijenata, u Aktualna pravna problematika u zdravstvu, Zbornik s III. Kongresa 

156



po završetku ratnih zbivanja nastojala provesti primjerenu reformu i zdravstvenog 

sustava koja je još uvijek u tijeku, i koja će prema mišljenju autora još dugo 

potrajati. 

Neovisno o konačnom modelu zdravstvenog sustava sumnje ne smije biti, 

zdravstvene usluge moraju biti financirane. Tako treba naglasiti da su 2002. godine 

udio zdravstvenih troškova u BDP-u 101 dosegnuo 8,6%, što je na razini udjela koji 

izdvajaju razvijenije države, dugovi su te iste godine iznosili 4,2 milijarde kuna, 

a sve je to bilo razlogom nove reforme zdravstvenog sustava (donesen je čitav 

paket tzv. „zdravstvenih zakona“, povećana je participacija, uvedeno je dopunsko 

zdravstveno osiguranje, HZZO je postao dio središnjeg državnog proračuna i 

dr.). 102 Kada uspoređujemo ukupnu socijalnu zaštitu (zdravstveni i mirovinski 

sustav, sustav zaštite od nezaposlenosti, sustav zaštite obitelji i djece, te sustav 

socijalne pomoći i socijalne skrbi), u postotku BDP-a, ona u starih država članica 

EU (EU 15) iznosi 26,9 % (najviše Francuska 30,5%, najmanje Irska 18,9%), u 

12 novih (EU 12) 16,6 % (najviše Mađarska 22,3% i Slovenija 21,4%, najmanje 

Latvija 11,0 %), dok je u slučaju RH to 17,6%, što sve nameće zaključak da se RH 

ni po čemu ne izdvaja iz skupine zemalja koje su joj slične po kulturno-povijesnom 

nasljeđu i razini razvijenosti i nikako se ne može zaključiti da RH previše izdvaja 

za socijalnu zaštitu. 103 U pogledu financiranja zdravstvene zaštite u zemljama 

EU, zamjetan je rast izdvajanja od primjerice 1,5% BDP-a 1970. godine do 7,2% 

BDP-a 2006. godine u Portugalu, u Španjolskoj od 2,3% do 6,0%, te u Njemačkoj 

od 4,4% do 8,1% u istom periodu. 104 Rast troškova u zdravstvu, u gotovo svim 

zemljama OECD-a u posljednjih dva desetljeća, prerastao je okvire problema 

zdravstvenog sustava, a kako bi se povećala učinkovitost zdravstvenog sustava 

uvedeni su različiti mehanizmi: povećanje konkurentnosti među davateljima 

usluga, naglasak se stavlja na preventivne aktivnosti, financijsko stimuliranje 

liječnika koji povećavaju uštede i sl. 105 

Kada govorimo o financiranju zdravstvenog sustava, ono se u RH temelji u 

najvećoj mjeri na uplatama doprinosa (između 80 i 85%), pa slijedom toga RH 

spada u skupinu zemalja s bismarckovskim modelom zdravstvenog sustava. 

U pogledu prihoda i rashoda HZZO-a, kako bi se dala što preglednija slika 

koliko se izdvaja za zdravstveni sustav u RH usporediti ćemo 2008. i 2010. 

pravnika u zdravstvu, Cerjan, Snježana, (ur.), Makarska, 2010., str. 125. 

101 

U razdoblju između 1998. godine i 2005. godine, ukupni troškovi zdravstva u BDP-u su bili od 

7,9% u 2005. godini, do najviše 11,2% 2002. godine. Detaljnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, 

op. cit. str. 146. 

102 

ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. str. 135. 

103 

BABIĆ, Vlado, Dokumentacija, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 17, 2010., br. 3, str. 

431. 

104 

European Commission, Projecting future health care expenditure at European level: drivers, 

methodology and main results, Brussels, 2010., str. 5., dostupno na: http://ec.europa.eu/economy_finance/ 

publications/economic_paper/2010/pdf/ecp417_en.pdf (21.7.2011.) 

105 


istraživanja, Zagreb, vol. 8, 1999., br. 4 (42), str. 604. 

157



godinu. Naime, 2008. godine, izdaci HZZO-a su iznosili 20.736.035.878 kn, dok 

su prihodi iznosili 20.644.438.201 kn, odnosno utvrđen je manjak od 91.597.677 

kn. 106 Od toga je za zdravstvenu zaštitu izdvojeno 17.537.131.754 kn (najviše 

8.237 milijarde kuna za bolničku zdravstvenu zaštitu, a najmanje za intervencijsku 

neurologiju 322.416 kn), na naknade (bolest i invalidnost, porodiljine naknade, 

specijalizacije, pripravnički staž i dr.) u iznosu od 2.674.585.521 kn, a za plaće 

oko 248 milijuna kuna. 107 Zamjetan je pomak, u 2010. godini, jer izdaci HZZO-a 

su iznosili 21.715.023.275 kn dok su prihodi iznosili 22.149.191.477 kn, odnosno 

ostvaren je, prema Izvješću, pozitivan financijski rezultat od 434.168.202 kn. 108 

Od toga naglašavamo da se 17.706.334.352 kn izdvaja za zdravstvenu zaštitu 

(najviše 8.233 milijarde kuna za bolničku zdravstvenu zaštitu-gotovo identično 

kao 2008. godine, a najmanje 3 milijuna kuna na umjetne pužnice), na naknade 

(bolest i invalidnost, porodiljne naknade, specijalizacije, pripravnički staž i dr.) 

u iznosu od 2.419.871.800 kn, a za plaće „svega“ oko 225 milijuna kuna. 109 No, 

ovdje skrećemo pozornost na postojanje određenih prijedloga koji bi „trebali“ 

dovesti do boljeg i učinkovitijeg zdravstvenog sustava, koji su sve dalje od 

ideje „proklamirane dostupnosti svima najviših zdravstvenih standarda“, oni 

obuhvaćaju: povećanje participacije, uz ograničavanje oslobađanja od plaćanja 

iste; nastavljanje smanjenja subvencioniranja lijekova; ubrzanje uvođenja metode 

plaćanja prema dijagnostičko-terapijskim skupinama (DTS), ograničavanje 

osnovne zdravstvene usluge koje pokriva HZZO, preraspodjela resursa prema 

troškovno prihvatljivijoj izvanbolničkoj (ambulantnoj) skrbi; povećanje uloge 

privatnog sektora u pružanju zdravstvenih usluga, racionalizacija mreža bolnica i 

poticanje liječnika opće prakse da smanje broj uputnica. 110 

Stoga treba se uzeti u obzir da su „potrošači“ zdravstvenih usluga, po definiciji, 

u ranjivijem položaju na temelju medicinskih problema za koji oni traže usluge. 

Pružatelji tih usluga razlikuju se od „prodavača“ u većini drugih tržišta jer je 

njihov proizvod često spašavanje zdravlja, te je regulirano medicinskom etikom, 

koja premašuju one koje se primjenjuju u tipičnim komercijalne transakcije. 

„Kupnja“ takvih usluga je često iznenadna i neplanirana, osobito za ljude bez 

zdravstvenog osiguranja, može donijeti veliki financijski teret koji je prisilan, 

nametnut, u smislu da nije rezultat tradicionalnog izbora korisnika medicinskih 

usluga. Ovdje ne treba pogrešno koristiti pojmove „privatizacija zdravstva“, 

jer kada je riječ o privatizaciji zdravstva u RH, moramo se prisjetiti da ona u 

RH od 90-tih godina prošlog stoljeća obuhvaća tri razine: mogućnost privatne 

106 

Izvješće o poslovanju HZZO-a za 2008. godinu (ožujak 2009. godine), dostupno na mrežnim 

stranicama:http://www.hzzo-net.hr/dload/publikacije/financijsko_izvjesce_20080101_20081231.pdf, 

(13.5.2011.). 

107 

Izvješće o poslovanju HZZO-a 2008., op. cit., str. 36. 

108 

Izvješće o poslovanju HZZO-a za 2010. godinu (ožujak 2011. godine), dostupno na mrežnim 

stranicama: http://www.hzzo-net.hr/dload/publikacije/Izvjesce_hz_1_12_2010_god.pdf, (13.5.2011.). 

109 

Izvješće o poslovanju HZZO-a 2010., op. cit., str. 26. 

110 

JAFAROV, Etibar, GUNNARSSON, Victoria, Učinkovitost državne socijalne potrošnje u Hrvatskoj, 

Financijska teorija i praksa, Zagreb, vol. 32, 2008., br. 3, str. 317. 

158



prakse (koja je 80-tih godina prošlog stoljeća trebala biti potpuno zabranjena, 

no održala se u vidu liječnika stomatologa), privatizaciji primarne zdravstvene 

zaštite – domova zdravlja, te uvođenje participacije za pojedine usluge, čime se 

suzuje opseg zdravstvene zaštite koju pruža i jamči država svima na jednak način. 

111 

Navedeno je potrebno analizirati kroz općenito pravilo privatizacije: povećati 

konkurentnost pojedinog društva i ukupnu konkurentnost na tržištu, uz poštivanje 

općih pravila privatizacije: treba se odvijati u okviru šireg programa povećanja 

učinkovitosti gospodarstva, važan je zakonski okvir za njeno provođenje, 

„mogućnost menadžerske privatizacije“ se nameće kao možebitno dobar 

model, bitna je transparentnost za konačan uspjeh, kontrola socijalnih troškova, 

zaustavljanje rasta javnog sektora i podupiranje privatnog sektora. 112 

7. Komparativna iskustva 

Socijalna mreža europskih država omogućava gotovo univerzalnu pokrivenost 

zdravstvene skrbi, za razliku od vrlo ograničenog sustava zdravstvenog osiguranja 

koji stoji na raspolaganju američkim državljanima. Iako u Europi, a posebno 

u Republici Hrvatskoj, postoje određeni prigovori koji se odnose na duge liste 

čekanja i kvalitetu zdravstvene skrbi, načelno većina europskih građana se ne 

suočavaju s financijskim katastrofama uzrokovanim medicinskim dugovima. Ipak 

iako su navedeni sustavi velikodušni čak je i ovaj dio sigurnosnih mreža ponešto 

porozan, više u nekim zemljama i za određene skupine. Svi nacionalni zdravstveni 

programi zaštite nameću neke minimalne troškove pacijentima u nastojanju da 

se kontroliraju konstantno rastući troškovi življenja. Tako, na većoj ili manjoj 

mjeri, mnogi Europljani su suočeni barem s umjerenim financijskim izazovima 

zbog zdravstvenih usluga, iako ne na skali kako je to vidljivo u SAD-u. Veliki se 

izazovi nameću vladama država članica EU. Države članice u svojim projekcijama 

ulaganja u zdravstveni sustav moraju uzeti, prema mišljenju Europske komisije, 

tri čimbenika u obzir, jer isti doprinose u bitnoj mjeri zahtjevima za većim 

ulaganjima u zdravstveni sustav: ograničeni porast ukupnog broja stanovništva sa 

sveprisutnim povećanjem udjela starog stanovništva; razvoj medicinske znanosti 

s ulaganjima u nove i skupe tehnologije (no takvo je ulaganje dvostruko dobrog 

učinka i isplativo je na duži period jer se smanjuje izravno ulaganje u zdravstvenu 

njegu, a neizravno se smanjuje broj kroničnih bolesnika i izdvajanja za njih); 

te nužnost ujednačenosti u pogledu razine zdravstvene zaštite na području EU 

će stvoriti veliki pritisak na one države koje svojim građanima pružaju nisku i 

nekompletnu razinu zdravstvene zaštite. 113 

Zadnje reforme u Francuskoj i Velikoj Britaniji reflektiraju širu ulogu koju 

stečajna politika ima i demonstriraju kako se filozofija osobnog bankrota treba 

111 

ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. str. 132.-133. 

112 


istraživanja, Zagreb, vol. 8, 1999., br. 4 (42), str. 602.-603. 

113 

European Commission, Projecting future Health…, op. cit. str. 52. 

159



odnositi na širi kontekst. U Francuskoj, osobni bankrot je okarakteriziran kao 

umjeren u odnosu na modele koji su dostupni u većini modernog svijeta. Počeo 

je kao sasvim drugačiji od američkog modela i njegovog liberalne filozofije 

otpusta dugova pojedincima, ali isto tako drugačiji od konzervativnih modela i 

koji omogućuju nikako (kao talijanski), ili jako skromne otpuste dugova (irski, 

grčki). 114 Ipak, reformama iz 2010. godine, sustav osobnog bankrota u Francuskoj 

je liberaliziran čime se primakao liberalnoj američkoj filozofiji osobnog bankrota 

iz 1987. godine. S druge strane Francuska ima socijaliziraniji pristup zdravstvenom 

sustavu. Naime, država ima program koji omogućava osiguranje za sve svoje 

građane poznatiji kao Nacionalni zdravstveni servis. On omogućava zdravstvene 

usluge za sve legalne rezidente u Francuskoj. Minimalni ekstra troškovi ipak 

egzistiraju, ali ne kao u SAD-u. 115 

U Velikoj Britaniji zakonodavac omogućuje liberalniji otpust od onoga koji je 

tradicionalno omogućen u francuskom zakonodavstvu, ali opet ne toliko liberalan 

kako je naznačeno u SAD-u. U skladu s britanskim Insolvency Act 1986 (dalje 

u tekstu Insolvencijski zakon 1986.), koji je noveliran 2002. godine Zakonom 

o poduzetništvu (Enterprise Act 2002), dužnici su u mogućnosti dobiti otpust od 

preostalih dugova, prijenosom zapljenivih tražbina tijekom perioda od godine dana 

na upravitelja. 116 Stoga, takav model osobnog bankrota se smatrao jako liberalnim 

u odnosu na druge komparativne modele. Nacionalni zdravstveni sustav u Velikoj 

Britaniji egzistira još od 1948. godine i omogućava univerzalnu zdravstvenu zaštitu 

građana Velike Britanije. Ipak s praktičnog aspekta mu se može prigovoriti, iako 

je generalna ocjena, od građana Velike Britanije zadovoljavajuća. 117 

Doktrina je istaknula da je važno upozoriti na činjenicu da se liberalizacija 

osobnog bankrota u Francuskoj i Velikoj Britaniji dogodila kao posljedica 

slabljenja socijalne zaštite. Ipak, iako je socijalna država slabila u globalnoj 

perspektivi, građani u europskim zemljama su bili zaštićeniji naspram drugih 

zemlja, pogotovo u odnosu na SAD. 118 Ovo je sasvim suprotno od onoga što 

114 

Detaljnije KILBORN, Jason J., Expert Recommendations and the Evolution of European Best 

Practices for the Treatment of Overindebtedness, 1984-2010, Deventer: Kluwer, Sebastian Kortmann i 

Dennis Faber, eds, Law of Business and Finance, vol. 11, 2011, no. 1, str. 13. 

115 

Detaljnije BAZIN, Fabienne, et al., Original Approach to the Individual Characteristics 

Associatedwith Forgone Healthcare: A Study in Underprivileged Areas, Paris Region, France, European 

Journal of Public Health, 2001-2003, vol. 15, 2005, no. 1, str. 361, 361. Za francuski model osobnog 

bankrota detaljnije KILBORN, Jason J., La Responsabilisation de l’Economie: What the United States 

Can Learn From the New French Law on Consumer Overindebtedness, Michigan Journal of International 

Law, vol. 26, 2005, no. 1, str. 628. et seq. 

116 

Zakon o poduzetništvu, par. 256. 

117 

Najveći problem su liste čekanja. TUOHY, Carolyn Hughes, Dynamics of a Changing Health Sphere: 

The United States, Britain, and Canada, Health Affairs, 1999, str. 114.,117. Stoga iako zdravstveni sustav 

omogućava univerzalnu pokrivenost i pravo na zdravstvene usluge, sve više se nameću novi troškovi. 

Naime, dugo kontrolirano tržište zdravstvenih usluga rezultirali je zastarjelim zdravstvenim modelom, 

starim i neodržavanim bolnicama s nedovoljno osoblja. Tako STEVENS, Simon, Reform Strategies for 

The English NHS, Health Affairs, 2004, no. 1, str. 37. 

118 

EFRAT, Rafael, Global Trends in Personal Bankruptcy, American Bankruptcy Law Journal, vol. 

76, 2002, no. 1, str. 102. 

160



smo vidjeli u SAD-u tijekom prošlog desetljeća, odnosno otežavanje pristupa 

proceduri osobnog bankrota bez ikakvog smislenog pristupa drugim socijalnim 

mrežama prvenstveno zdravstvenoj. Stoga u Engleskoj i Francuskoj, pa čak i 

implicitno, zakonodavac je uvidio vezu između stečajne i socijalne politike. 

Zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji i Francuskoj imaju određene prednosti, ali i 

nedostatke kada se usporede s zdravstvenim sustavom SAD-a. Naime čini se da je 

zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji na drugom dijelu spektra u odnosu na SAD. 

U Velikoj Britaniji održavanje troškova zdravstva minimalnim je bio primarni cilj 

zdravstvene politike, pa i na štetu kvalitete zdravstvenih ustanova i osoblja. Takva 

struktura zdravstvene zaštite je imala za posljedicu da su bogatiji građani potražili 

privatnu, tržišno orijentiranu alternativu. Nasuprot tome, američke zdravstvene 

organizacije su se pokušale natjecati u tržišnom okruženju na temelju raskošnih 

objekata i skupe nove medicinske tehnologije, što je rezultiralo dramatičnim 

povećanjem troškova u zdravstvenom sektoru. 119 

Nama, zbog bliskosti zakonodavnog uređenja, ali i činjenice da je naš zdravstveni 

sustav vuče korijen iz sustava uvedenog u Pruskoj od strane Otta von Bismarcka, 

može biti zanimljivo njemački zdravstveni i insolvencijski model. U Saveznoj 

Republici Njemačkoj je bilo niz zanimljivih studija o ovoj temi. One ukazuju na 

velike psihofizičke probleme osoba koje imaju financijske probleme, 120 ali i na 

vezu zdravstvenih problema i osobnog bankrota stavljajući ga kao četvrti razlog 

za uzrokovanje stečaja. 121 Primjera radi novo njemačko insolvencijsko pravo, koje 

sadržava odredbe o stečaju nad imovinom svih fizičkih osoba, je usvojeno 1994. 

godine iako je vacatio legis iznosio 5 godina čime su relevantne odredbe stupile 

na snagu 1999. godine. Na taj je način omogućeno da se judikatura pripremi za 

novo nastalu situaciju. 122 Naime, kada je nastala namjera da se revidira (uvede) 

institucija osobnog bankrota kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, pitanja stečaja 

nad imovinom fizičkih osoba nisu imala prioritet. Ipak ministarstvo nadležno 

za poslove zdravstva 1988. godine nalaže veliku studiju rastućeg problema 

prezaduženosti koja je ukazala na sve izraženiji problem. 123 Navedeno je ubrzalo 

ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa da uključi odredbe o stečaju nad 

imovinom svih fizičkih osoba u novo insolvencijsko zakonodavstvo. Budući 

da je zakon bio sveobuhvatan, rasprava se protegnula na dvije godine. Tijekom 

119 

Ipak i stajališta koje opravdavaju takav model, pa tako RUIJTER, Anniek de, The Business of 

Health Care in the United States: What is wrong with the Standard of Economic Efficiency Loyola 

Journal of Public Interest Law, vol. 10, 2008, no. 1, str. 87. 

120 

Rüger H, Löffler I, Ochsmann E, Alsmann C, Letzel S, Münster E. Mental Illness and Over- 

Indebtedness, Psychische Erkrankung und Überschuldung, Psychother Psychosom Med Psychol, vol. 59, 

2009, no. 1, str. 1.-5. 

121 

BACKERT, Wolfram; GECHNER, Götz; MAISCHATZ, Katja i BROCK, Ditmar, Consumer 

Bankruptcy in Germany, in Niemi, Ramsay and Whitford, Consumer Credit, Debt and Bankruptcy, Hart 

Pub, 2009, str. 285. 

122 

KILBORN, Jason, The Innovative German Approach to Consumer Debt Relief: Revolutionary 

Changes in German Law, and Surprising Lessons for the United States, Northwestern Journal of 

International Law & Business, vol. 24, 2004, no. 1, str. 257. 

123 

HAAS, Oliver J., Social Finance Programme, Employment Sector, International Labour 

Organisation, Working paper No. 44, Overindebtedness in Germany, Geneva, 2006, str. 1.-18. 

161



razdoblja 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća nije bilo nikakvog spomena na 

prezaduženost pojedinaca iako se konstantno radilo na smanjivanju socijalnih 

beneficija. Jedini zabilježeni zapis je komentar zastupnika koji je istaknuo da će 

sustav osobnog bankrota smanjiti ovisnost o drugim socijalnim programima. 124 To 

je zanimljivo budući da je prava socijalna reforma započela nakon donošenja novog 

insolvencijskog zakona i to prvenstveno kroz smanjenje izdataka i pokrivenosti 

zdravstvene zaštite, što je i najveći uzrok osobnog bankrota u SAD-u. 125 

8. Umjesto zaključka 

1. Za sada model pristupa osobnom bankrotu može poslužiti kao pogled 

u psihologiju nacionalne ekonomije, odnosno njezin pristup neplaćenim 

potraživanjima. Naime, industrijalizirane zemlje imaju iste probleme, odakle i 

dolazi do harmonizacije zakonodavstava. Doktrina je više puta istaknula da bi 

bilo lako za reći da industrijalizirane zemlje dijele iste probleme, slijedom i čega 

harmonizacija pravila. 126 Istina je da su mnogi problemi posljedica industrijalizacije 

te strukture moderne države i modernog društva. SAD, kao vodeća industrijalizirana 

zemlja, se suočila s ovim problemima mnogo ranije pa su, s obzirom odakle su 

došle, i uvjetno govoreći, najbolji prijedlozi i rješenja. Iako američki zdravstveni 

sustav ima limitirani učinak u odnosu na druge, prvenstveno europske modele, niz 

je razloga zašto istražiti ovo pitanje. 

2. Prvotna ideja stečajnog prava je bila zaštita vjerovnika. Ipak evolucijama 

stečajnog zakonodavstva nastoji se doći do pluraliteta ciljeva: ekonomske 

sigurnosti, stvaranje i širenje poduzeća u kapitalističkoj privredi, zaštite interesa 

sudionika uključenih u transakcije koja ide daleko iznad vjerovnika i dužnika, i 

produženje aktivnosti održivih poduzeća. Ipak ni tu se ne staje te će se daljnjom 

evolucijom stečajnog prava i uvođenjem instituta osobnog bankrota morati 

razmisliti i o globalizacijskim procesima. Donošenje hrvatskog Stečajnog zakona 

1997. godine 127 predstavljalo je korjenitu promjenu načina na koji se provodio 

stečajni postupak u Republici Hrvatskoj. Ipak, reforme nisu bile tako smjele da 

dopuste stečaj nad imovinom svih fizičkih osoba. Stoga, stečaj se može provesti 

samo nad imovinom dužnika pojedinca tj. obrtnika 128 i trgovca pojedinca 129 (SZ, 

124 

KILBORN, Jason, The Innovative German ..cit., str. 257. 

125 

KILBORN, Jason J., The Innovative German ..cit., str. 257. et seq. 

126 

WIEGAND, Wolfgang, “Reception of American Law in E\Kope,” American Journal of Comparative 

Law, vol. 39, 1991, no. 1, str. 229. 

127 

Stečajni zakon, NN br. 44/96 

128 

Sukladno čl. 1. st. 3. Zakona o obrtu (NN, br. 73/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07. i 

79/09. - u daljem tekstu ZO) obrtnik je definiran „kao fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti 

iz stavka 1. ovog Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.“ 

129 

Sukladno čl. 3. st. 1. reč. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN, br. 111/93, 34/99, 

121/99,52/00,118/03, 107/07, 146/08 i 137/09. - dalje u tekstu ZTD) trgovac pojedinca je definiran „kao 

fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u 

sudskom registru kao trgovac pojedinac“. 

162



čl. 3. st. 1.). 130 Ipak, može se očekivati da će se uskoro i u hrvatsko pravo uvesti 

institut osobnog bankrota. 131 

3. Neosporna je činjenica ekspanzije potrošačkih kredita i razvoja modela 

osobnog bankrota diljem svijeta. Iako su još uvijek ograničeni podaci, vjerojatnost 

da će osobni bankrot uzrokovan medicinskim dugovima tek postati gorući 

problem. 132 Stoga se ukazuje opravdanim razmišljanje da se u stanju zdravstvenog 

sustava, kakav opisuje osporavani Zakon, o normiranju prava pacijenata moralo 

daleko dublje promisliti, uskladiti s potrebama ustavnog poretka i realnih potreba 

pacijenata, na način da se zdravstveni sustav počinje mijenjati i prilagođavati 

pacijentu kao subjektu, a ne kao do sada, objektu. 133 Iako je sustav socijalnog 

osiguranja u Europi ostao kakav je bio ranih 80-ih, uz prilagodbu inflaciji, novi 

modeli konkurencije su uveli rizike za koji tradicionalni režimi nisu u mogućnosti 

odgovoriti. U razdoblju prije posljednje gospodarske krize, čije se posljedice još 

osjećaju, pogotovo u RH, dani pune zaposlenosti i univerzalne zdravstvene zaštite 

su radili zadovoljavajuće. Ne zbog reformi, već zbog nezadovoljavajućih reformi, 

„novi svijet“ visokih zdravstvenih troškova je ukazao na neodrživost prijašnjeg 

sustava. 134 Stoga, ovaj rad u osnovi doprinosi raspravi o uzrocima financijskih 

poteškoća fizičkih osoba, pacijenata, i potrebi za robusnijim modelom osobnog 

bankrota. Iz niza empirijskih istraživanja možemo se složiti da su troškovi 

zdravstvene zaštite nerijetko u modernom svijetu uzrok osobnog bankrota. 

Neovisno o slaganju ili neslaganju s predmetnom tvrdnjom, modeli osobnog 

bankrota nisu problem. Stvarni problem leži u modelu financiranja zdravstvenog 

sustavu i kroničnoj debati oko njegovog reformiranja. Nomotehnički bi bilo bolje 

na ekonomski smislen način reformirati druge socijalne police, nego konstantno 

novelirati zakone kojima se u Europi regulira osobni bankrot. 135 

4. Neoliberalni pristup prema reformama poduzetim u SAD-u je rezultirao 

izoliranim reformama u stečajnom i zdravstvenom sustavu. Ovakve reforme u 

130 

Stečajni zakon, NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06 i 116/10 - dalje u tekstu SZ. 

131 

U prilog tome i Vlada Republike Hrvatske, Program gospodarskog oporavka, od travanja 2010. 

godine, str. 20. te Izvješće Hrvatskog sabora, Klasa: 700-01/10-01/1893, Ur. broj: 514-04-03-10-02 od 

25. svibnja 2010. godine, str. 9. gdje naznačuje uvođenje Zakona o osobnom bankrotu u 2011. godini kao 

i Nacrt napravljen od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Polazne osnove za uvođenje instituta 

osobnog bankrota, Zagreb, siječanj 2011. godine. Za napomenuti je da bi možda bilo korisnije koristiti 

termin „osobni stečaj“ budući da ga koristi i vladajuća doktrina (GARAŠIĆ, Jasnica, „Osobni stečaj“ – de 

lege ferenda, referat sa Savjetovanja „Ovrha i stečaj“ održanog 8. lipnja 2009. godine u Zagrebu, Nevenka 

Marković i Jasnica Garašić, (ur.). 

132 

Detaljnije EMAMI, Sarah, op. cit. 

133 

U tom pogledu je zanimljiva i Odluka Ustavnog suda U-I /4892 /2004. 

134 

PALIER, Bruno, MANDIN, Christelle, France: A New World of Welfare for New Social Risks, 

in New Risks, New Welfare: The Transformation of the European Welfare State, Peter Taylor-Gooby ed., 

2004, str. 111.–112., 114. 

135 

Svakako treba slijediti smjernice INSOL International, Consumer Debt Report: Report of Findings 

and Recommendations (2001), dostupno na mrežnim stranicama: http://www.insol.org/page/38/consumerdebt-report 

i http://www.insol.org/pdf/consdebt.pdf. (12.8.2011.); te NIEMI-KIESILÄINEN Johanna; 

HENRIKSON, Ann-Sofie, Report on Legal Solutions to Debt Problems in Credit Societies CDCJ-BU 

(2005) 11 rev, 10- 11. 

163



konačnici nisu rezultirale nikakvim boljim pozicioniranjem pojedinca (pacijenata) 

nakon reforme. Stoga, iskustvo SAD-a može poslužiti kao primjer kakvu politiku 

ne bi trebalo voditi u nacionalnim sustavima prilikom reforme osobnog bankrota, 

budući da reforma i uvođenje modela osobnog bankrota u Hrvatskoj treba biti 

dio širih reformi socijalnih mreža. Kako Hrvatska liberalizira svoj stečajni model 

na način da adresira problem financijski opterećenih pojedinaca, uviđamo da 

model osobnog bankrota u SAD-u, koji je otežao pristup osobnom bankrotu, bez 

da je omogućio zaštitu kroz druge socijalne mreže, stavlja u nezavidnu poziciju 

i pojedince kojima slijedom nepredviđenih zdravstvenih problema mogu nastati 

visoki „medicinski“ dugovi. 136 

5. Veza prezaduženosti i medicinskih troškova je fascinantno pitanje te se tiče 

milijuna pojedinaca (pacijenata, potrošača, korisnika zdravstvenih usluga) diljem 

svijeta. Iako je znatan znanstveni napor napravljen da se ukaže na vezu osobnog 

bankrota i zdravstvenih usluga, to je još uvijek neistraženo područje, stoga cilj je 

rada dati i ukazati na temelje za daljnja razmatranja. Stoga, iako smo se isključivo u 

ovom dijelu rada koristili pravnim metodološkim pristupom, sljedeća istraživanja 

će svakako morati biti interdisciplinarna. Konstantna deregulacija kreditnog 

tržišta i nedovoljno brze reakcije zakonodavca koja se najčešće prikazuje kroz 

smanjivanje pristupa zdravstvenim uslugama, privatizacija medicinskih usluga te 

kompleksna veza između prezaduženosti i zdravstvenih usluga su samo neka od 

pitanja koja se u bližoj budućnosti, prilikom uvođenja Zakona o osobnom bankrotu 

u pozitivno pravo, moraju ozbiljno razmotriti. 

Challenges of a welfare state in introducing 

personal bankruptcy - some comparative experiences 

and potential problems 

Over the last two decades we have witnessed the global and increasing phenomenon of overindebtedness 

of natural persons (patients, consumers) as well as various models of law on personal 

bankruptcy in Europe and the rest of the world. In the light of empirical research both in the USA 

and in Europe which is based on the causality of increased medical costs and a growing number 

of personal bankruptcy proceedings, the following question is raised. Could similar factors also 

potentially affect the rate of personal bankruptcy when it is introduced into positive Croatian law 

Even though such a constatation until recently has been considered impossible due to the strong 

networks of social welfare in Europe primarily given the universally available health model, by 

introducing personal loans the limitation of social welfare networks from an economic- financial 

aspect is demonstrated. Deregulation of the loan market gives us the right to raise the question of; 

will contributions which unpredictable health costs could create cause the natural person to start 

136 

SCHLECTER, Daren, Note, Before and After the Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer 

Protection Act of 2005 Examined Under Recent Case Law: A Curse in Disguise for Consumers, Whittier 

Law Review, vol. 27, 2006, no. 1, str. 787. et seq. 

164



personal bankruptcy proceedings The authors in this paper motivated by the model of the Medical 

Bankruptcy Fairness Act from American legislation analyse in what way the patient (consumer) 

in Croatian positive law could be released from his/her debts caused by medical bills. Options 

are presented which the patient who is overburdened with debts has at his/her disposal. They are 

compared to American ones and to other comparative legal arrangements so that it can be seen 

whether this model of law could be justified in the existing arrangement of personal bankruptcy in 

Croatia. 

Key words: Personal Bankruptcy Act, Americanisation of law, health system, 

potential model for the Republic of Croatia 

165

Mr.sc. Dinka šago: NEKI ASPEKTI PRAVA ODVJETNIKA KAO PUNOMOĆNIKA U .... 


Mr sc. Dinka Šago, znanstvena novakinja 

Pravnog fakulteta u Splitu 

NEKI ASPEKTI PRAVA ODVJETNIKA KAO 

PUNOMOĆNIKA U PARNIČNOM POSTUPKU 

UDK: 347.9 (497.5) 



Namjera ovog rada je pružiti kratak uvid u prava odvjetnika kao punomoćnika u parničnom 

postupku i to kao problem prava na nagradu, naknadu troškova te prava na namiru i zalog. Na 

posljetku ćemo se osvrnuti na neke praktične probleme i nedoumice koji se pojavljuju u odnosu 

na dozvoljenost pactum de quote litis u hrvatskom pravu. Smatramo da bi ovaj institut trebalo 

na odgovarajući način reafirmirati kao jedan od načina za utvrđivanje odvjetničkih honorara. 

Honoriranjem rada odvjetnika omogućava se kreditiranje stranaka u vođenju postupka od čijeg 

bi vođenja inače odustale jer ne bi imale sredstava za podmirivanje troškova zastupanja. Nadalje, 

smatramo da nije sporna samo visina odvjetničkih tarifa, nego je najviše sporan način njihova 

obračunavanja. Sustav odvjetničkih tarifa mora biti takav da se odvjetničke naknade obračunavaju 

po poduzetim radnjama, a nikako ne smije ovisiti o broju ročišta i predanih podnesaka. Samo na 

ovaj način bi interesi odvjetnika i njegovog klijenta bili identični, a to je što kraće trajanje sudskih 

postupaka. 

Ključne riječi: punomoćnik, pravo odvjetnika na nagradu, pravo retencije, 

pactum de quota litis 

1. Uvod 

Do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku 

iz 2003. g. (dalje: Novela 2003.) 1 punomoćnikom u parničnom postupku mogla 

je biti svaka potpuno poslovno sposobna (fizička) osoba, osim osobe koja se 

bavila nadripisarstvom. 2 Odredbe o tome tko može biti punomoćnik radikalno su 

izmijenjene Novelom 2003. 3 

Tako stranke kao punomoćnici mogu (u pravilu) zastupati samo određene 

1 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Narodne novine, br. 117/03. 

2 

Nadripisar je osoba koja se neovlašteno bavi pružanjem pravne pomoći (310/1. Kaznenog zakona, 

Narodne novine br. 110/97, 27/87, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 

152/08). Nadripisar je i osoba koja neovlašteno pruži pravnu pomoć za unaprijed dogovorenu ili nakon 

toga primljenu nagradu (310/2. KZ). Kazneno djelo nadripisarstva goni se po službenoj dužnosti (arg. ex 

8., 310. KZ). Ratio legis ovog kaznenog djela jest sprječavanje neovlaštenog bavljena pruženjem pravne 

pomoći. Počinitelj može biti svaka osoba. Djelo se sastoji od neovlaštenog pružanja pravne pomoći 

besplatno (stavak 1.) ili za unaprijed dogovorenu ili nakon pružene pravne pomoći primljenu nagradu 

(stavak 2.). 

3 

Tako Triva, S., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, 2004. str. 329. 

(dalje: Triva – Dika, GPPP); Čizmić, J., Punomoćnik u parničnom postupku – novo uređenje, Zbornik 

Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 25, br. 1, 2004., str. 125. 

167



kategorije potpuno poslovno sposobnih fizičkih osoba. 4 Na taj način su se izbjegle 

dileme mogu li pravne osobe biti punomoćnicima parničnih stranaka. One bi 

jedino kao punomoćnici (313/3. Zakona o obveznim odnosima 5 ), ako bi na to bile 

posebno ovlaštene (arg. ex 315. ZOO 05), mogle izdati fizičkoj osobi koja može 

biti punomoćnikom, punomoć za zastupanje u parničnom postupku. 6 

Stranku kao punomoćnik u parničnom postupku može zastupati samo odvjetnik 

ako zakonom nije drukčije određeno (čl. 89. a st. 1. Zakona o parničnom postupku 7 ). 

Pri čemu se za odvjetnika pretpostavlja da je potpuno poslovno sposobna fizička 

osoba (arg. ex 48.2., 56.2. Zakona o odvjetništvu 8 ). 

Međutim, postoji i niz izuzetaka od toga pravila, pa tako kao punomoćnik 

može stranku zastupati: 

a) osoba koja je s njome u radnom odnosu ako je potpuno poslovno sposobna 

(89. a/2.); 

b) stranku fizičku osobu - srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni 

drug, ako je potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom (89. 

a/3.); 

c) u parnicama iz radnih odnosa radnika (dakle, fizičku osobu) kao stranku 

- osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu kojeg je on član, a poslodavca 

(fizičku ili pravnu osobu) kao stranku - osoba koja je u radnom odnosu u udruzi 

poslodavaca koje je on član ili u udruzi poslodavaca više razine u koju je udružena 

udruga poslodavaca kojoj je on član (434. a); 

d) stranku trgovačko društvo - prokurist; 

e) određene pravne osobe kao stranke - državno odvjetništvo; 

f) radi primanja pismena - osoba koja nema svojstvo odvjetnika (146., 147.). 

Ovom odredbom (89. a/1.) nije uvedeno obvezatno zastupanje od 

strane profesionalnih punomoćnika, odvjetnika (njem. Advokatenzwang, 

Rechtsanwaltspflicht - apsolutna obvezatnost odvjetničkog zastupanja). Stranke 

fizičke osobe mogu i dalje osobno poduzimati sve radnje pred sudom, a ako nisu 

parnično sposobne, to će za njih činiti njihovi zakonski zastupnici. Stranke pravne 

osobe mogu zastupati njihovi organi zastupnici (zastupnici po zakonu). Premda 

je citirana odredba ograničila mogućnost izbora punomoćnika, na taj način je 

uvedena tek relativna obvezatnost odvjetničkog zastupanja. 

4 

O tome da samo fizička osoba može biti punomoćnikom u parničnom postupku već se po prijašnjem 

uređenju bila izjasnila i judikatura: VPSH: Pž – 1173/81 – PSP 20/314; VTSRH:Pž – 2550/96 – Zbirka 

– 4/80. 

5 

Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08. (dalje: ZOO 05). 

6 

Iznimka od pravila da samo fizičke osobe mogu biti punomoćnikom je državno odvjetništvo koje je 

ovlašteno na temelju punomoći zastupati određene kategorije pravnih osoba. Kad državno odvjetništvo 

nastupa kao punomoćnik, radnje za državno odvjetništvo poduzima ovlaštena fizička osoba. 

7 

Zakon o parničnom postupku, Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 

02/07, 84/08, 123/08. 

8 

Zakon o odvjetništvu, Narodne novine, br. 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11. (dalje: ZPP). 

168



Tek u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 

2008. g. (dalje: Novela 2008.) 9 imamo određene elemente, odnosno nagovještaj 

uvođenja apsolutne obvezatnosti odvjetničkog zastupanja, što je razvidno upravo 

iz odredbe po kojoj stranka koja nema pravosudni ispit može u pravilu podnijeti 

reviziju, samo preko odvjetnika kao punomoćnika (arg. ex 91. a). Međutim, 

ova dužnost angažiranja kvalificiranog punomoćnika odnosi se isključivo na 

podnošenje revizija, a ne i na poduzimanje drugih radnji u revizijskom postupku. 

Upravo na ovaj način je unesena jedna bitno nova kvaliteta u uređenje instituta 

zastupanja u postupku pred sudom; odnosno učinjen je korak naprijed prema 

uvođenju obvezatnog zastupanja od strane kvalificiranih punomoćnika. 10 

Propisivanjem da stranku kao punomoćnik može, a u određenim slučajevima i 

mora zastupati u pravilu samo odvjetnik, htjelo se osigurati višu razinu kvalitete u 

zastupanju stranaka po izmijenjenoj proceduri, koja propisuje brojna ograničenja 

za korištenje procesnih ovlaštenja te postavlja značajne nove zahtjeve u pogledu 

forme i sadržaja parničnih radnji. Htjelo se pridonijeti i općoj efikasnosti postupka, 

ali i kvaliteti njegovih rezultata, pravilnosti i zakonitosti suđenja. Htjelo se smanjiti 

i nadripisarstvo u parničnom postupku. Prihvaćanje toga pravila u značajnoj je 

mjeri i rezultat nastojanja odvjetništva da se u sudskim postupcima pravo na 

zastupanje prizna samo kvalificiranim profesionalcima. 

Problem prava punomoćnika u parničnom postupku možemo sagledati kroz 

nekoliko aspekta. Prvenstveno kroz njegova ovlaštenja u zastupanju stranke u 

postupku koja su uređena procesnim pravom i neposredno su postupovnopravno 

relevantna. 11 Potom kao prava punomoćnika prema zastupanoj stranci u vezi sa 

zastupanjem, dakle kao problem prava na nagradu, naknadu troškova te eventualno 

i na naknadu štete. Postoje i prava punomoćnika prema sudu, protivnoj stranci i 

drugim sudionicima u postupku na naknadu troškova, štete pa eventualno i na 

isplatu nagrade. Na posljetku punomoćnik ima pravo i na zaštitu od vrijeđanja 

tijekom postupka. 12 

U ovom radu obradit ćemo samo neke od navedenih aspekata i to pravo 

odvjetnika na nagradu i naknadu troškova zastupanja, pactum de quotu litis i 

pravo odvjetnika na namiru i zalog. 

9 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, br. 84/08. 

10 

Stav zakonodavca prema kvalificiranom zastupanju potvrđuje i odredba po kojoj je sud dužan, 

ako utvrdi da punomoćnik koji nije odvjetnik nije sposoban obavljati tu dužnost, upozoriti stranku na 

štetne posljedice koje mogu nastati zbog nepravilnog zastupanja (90/3.). Dakle, iz doslovnog tumačenja 

navedene odredbe sud nije ovlašten upozoriti stranku koju bi zastupao odvjetnik na štetne posljedice 

njegova zastupanja. 

11 

Op. cit. Dika, M., Građansko parnično pravo, Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom 

postupku, IV. knjiga, Narodne novine, Zagreb, 2008., str. 262. (dalje: Dika, GPP, IV.) 

12 

Razlike u pravima punomoćnika prema zastupanoj stranci, ali i sudu, protivnoj stranci i drugim 

sudionicima u postupku uvjetovane su i njihovim svojstvima, time imaju li ili nemaju status odvjetnika, 

odnosno jesu li imenovani stranci kojoj je priznato pravo na besplatno zastupanje. Punomoćnik ima pravo 

na naknadu štete zbog toga što je stranka opozvala punomoć protivno sadržaju njihova internog dogovora 

(316. ZOO 05). 

169



2. Prava odvjetnika kao punomoćnika na nagradu i 

naknadu troškova zastupanja 

2.1. Prava prema Odvjetničkoj tarifi 

Svaka aktivnost pravosudnog sustava dovodi do materijalnih izdataka za 

koje treba osigurati odgovarajuća novčana sredstva. Na koji će se način i u 

kojem obimu nastali troškovi nadoknaditi pitanje je odluke zakonodavca koja se 

izražava kroz zakonske odredbe o troškovima parničnog postupka. 13 U pravilu se 

troškovi sudskog postupka obračunavaju prema vrijednosti predmeta spora. To je 

jednostavno kad je riječ o novčanom zahtjevu, jer ako se zahtijeva naknada štete 

upravo je taj novčani iznos odštete ujedno i vrijednost predmeta spora. Međutim, 

ako je predmet tužbenog zahtjeva nešto drugo, tužitelj je slobodan sam odrediti tu 

vrijednost, pri čemu protivna stranka i sud to mogu osporavati, ali samo na prvom 

14 15 

ročištu, prije nego što se stranke upuste u raspravljanje. 

U pravilu postoje dva temeljna načina određivanja visine odvjetničke nagrade 

i to ovisno o tome kako su se odvjetnik i stranka dogovorili, ili prema pojedinim 

obavljenim radnjama pri čemu se svaka radnja honorira s nekoliko bodova ovisno 

o njenoj složenosti, a ti bodovi množe s vrijednošću boda u kunama na način 

predviđen odvjetničkom tarifom, ili ugovaranjem nagrade u srazmjeru s uspjehom 

u parnici, odnosno u određenom postotku od onoga što stranci bude dosuđeno. 

Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u 

svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad 

odvjetnika 16 koju utvrđuje i donosi Hrvatska odvjetnička komora uz prethodnu 

suglasnost ministra pravosuđa (18/1. ZO). 17 18 19 Kod davanja suglasnosti ministar 

pravosuđa dužan je voditi računa o zaštiti socijalnih i gospodarskih interesa i 

13 

Vidi čl. 151 – 178.a ZPP-a. 

14 

Vidi Triva – Dika, GPPP, str. 266.-267. 

15 

Opširnije Čizmić, J., „Oslobođenje od plaćanja troškova postupka i troškovi izvođenja i osiguranja 

dokaza“, Hrvatska pravna revija, br. 10., god. I., 2001., str. 111.-122. 

16 

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore (NN 

148/2009). 

17 

Zakon o odvjetništvu, „Narodne novine“ br. NN 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11. 

18 

Vidi Pavlović, M., „Troškovi parničnog postupka s posebnim osvrtom na nagrade i naknade troškova 

za rad odvjetnika u Republici Hrvatskoj“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god., 38., 2001., 

str. 127.-132. 

19 

U državama članicama Europske unije pitanje odvjetničke tarife i određivanje njezine visine 

prepušteno je svakoj državi članici da uređuje slobodno. Europska komisija objavila je u veljači 2004. 

godine izvješće o tržišnom natječaju u profesionalnim djelatnostima među koje spada i odvjetnička 

djelatnost. Europska komisija smatra da je regulacija profesionalnih djelatnosti nužna jer se njihovim 

obavljanjem ostvaruju dobra i vrijednosti koja su od iznimne važnosti za društvo u cjelini, a regulacijom 

odvjetništva utječe se na učinkovitost pravosuđa. Naknade za profesionalne usluge prema izvješću EU 

u većini država članica ugovaraju se slobodno, između pružatelja usluga i njihovih stranaka. Međutim, 

stajalište je Europske komisije da su regulatorne mjere države nužne radi obavljanja učinkovitog nadzora 

nad pružanjem profesionalnih usluga, a odricanje države od regulatornih mjera može predstavljati kršenje 

odredaba o zaštiti sloboda i tržišnog natjecanja. 

170



jednakosti i položaju davatelja i primatelja usluga s obzirom na njihovu nejednakost 

u stručnom znanju kojim raspolažu. Hrvatska odvjetnička komora dužna je u roku 

od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona dostaviti Tarifu ministru 

pravosuđa na suglasnost. Kod davanja suglasnosti na Tarifu ministar pravosuđa 

prethodno će zatražiti mišljenje Gospodarskosocijalnog vijeća. Ako ministar 

pravosuđa ne da suglasnost na Tarifu, Hrvatska odvjetnička komora dužna 

je u daljnjem roku od 2 mjeseca ponovno dostaviti ministru pravosuđa Tarifu 

usklađenu sa primjedbama i preporukama ministra pravosuđa. Ako Hrvatska 

odvjetnička komora ne dostavi ministru pravosuđa u propisanim rokovima, 

usklađenu Tarifu, ministar pravosuđa će donijeti privremenu Tarifu. 20 U skladu s 

navedenim donesena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 

Hrvatske odvjetničke komore koja je stupila na snagu dana 11. prosinca 2009. 

godine. 21 

Temeljem Tarife možemo razlikovati dvije vrste sporova. 

a) U prvu vrstu sporova ulaze sporovi kod kojih temeljem Tbr. 7. toč. 1. 

Tarife odvjetniku pripada naknada za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili 

zahtjeva, i to ako je vrijednost predmeta spora: 

od kuna do kuna bodova 

0 2.500,00 25 

2.500,01 5.000,00 50 

5.000,01 10.000,00 75 

10.000,01 100.000,00 100 

100.000,01 250.000,00 250 

250.000,01 500.000,00 500 

Na temelju tarifiranog se zaključuje da odvjetnik ima pravo na nagradu u 

slučaju ako je vrijednost predmeta spora označena iznosom 2.500,00 kn u iznosu 

od 250,00 kn (25 bodova), a u slučaju da je označena vrijednost predmeta spora 

2.500,01 kn, odvjetniku će pripasti nagrada od 50 bodova. Naime, u Tbr. 7. toč. 

1. Tarife navodi se “od kuna do kuna” pa stoga zaključujemo da ako granična 

vrijednost predmeta spora ne prelazi za 0,01 kn, tada odvjetnik ima pravo na 

naknadu za graničnu vrijednost, ali ne i povišeni iznos naknade koji se primjenjuje 

ako vrijednost predmeta spora prelazi za 0,01 kn. 22 

Tbr. 7/1/2. Tarife tarifira tri raspona vrijednosti kada je vrijednost predmeta 

20 

Vidi Obrazloženje Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu, 

srpanj, 2008., str. 15., www.sabor.hr/fgs.axdid=12350 

21 

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, Narodne 

novine, br. 148/2009. 

22 

Upravni odbor HOK je ovlašten davati tumačenja Tarife u skladu s odredbama točke XVIII. Tarife.“ 

Tumačenje Upravnog odbora HOK, od 10. veljače 2007. Vidi www.hok-cba.hr 

171



spora veća od 500.000,00 kn na način da se svaki sljedeći raspon vrijednosti 

nadovezuje na prethodni, tj. po načelu da je veće sadržano u manjem, pa se broj 

bodova koji je obračunat za niži raspon vrijednosti pribraja broju bodova koji se 

obračunava za viši raspon vrijednosti, slijedom čega: 

1) za raspon vrijednosti predmeta spora od 500.000,01 pa do iznosa 5,000.000,00 

kn odvjetnik pored naknade od 500 bodova ima pravo obračunati naknadu od 1 

boda na svakih daljnjih započetih 1.000,00 kn, što znači da kada je vrijednost spora 

iznosi upravo 5,000.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati 5.000 bodova; 

2) za raspon vrijednosti predmeta spora od 5,000.000,01 kn pa do 10.000.000,00 

kn odvjetnik, pored naknade od 5.000 bodova obračunate za raspon vrijednosti 

spora do 5.000.000,00 kn, ima pravo obračunati naknadu od 1 boda na svakih 

daljnjih započetih 2.000,00 kn, što znači da kada je vrijednost spora iznosi upravo 

10.000.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati 7.500 bodova; 

3) na iznos 10.000.000,01 kn odvjetnik, pored naknade od 7.5000 bodova 

obračunate za raspon vrijednosti spora do 10.000.000,00 kn, ima pravo obračunati 

naknadu od 1 boda na svakih daljnjih započetih 5.000,00 kn, ali ne više od 10.000 

bodova. 

Takva primjena Tarife je jedino logična, te se maksimalni broj bodova od 10.000 

bodova po Tarifi obračunava kada je vrijednosti predmeta spora 22.500.000,00 

kn i više. Naime, ne bi bilo logično da je u slučaju kad je vrijednost predmeta 

spora npr. 10.500.000,00 kn nagrada niža nego za vrijednost predmeta spora od 

5.000.000,00 kn. 23 

b) U drugu skupinu ulaze oni sporovi za koje je predviđen paušalni iznos 

nagrade za vođenje sudskog postupka po kojem odvjetniku pripada jednokratna 

nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je 

poduzeo, u visini od 200 bodova 24 u sljedećim postupcima (Tbr.7. 2.): a) radi 

smetanja posjeda, b) radi služnosti, c) iz stambenih odnosa (otkazi, iseljenja, 

utvrđenja), d) radi razvoda ili poništenja braka, o postojanju ili nepostojanju 

braka, e) za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, te o tome s kime će živjeti 

maloljetna djeca, e) iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava 

na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr.7. toč. 

1, f) za zakonsko uzdržavanje ili dokidanje obveze uzdržavanja. 

U sporovima (Tbr.7. 3.): a) iz autorskog prava, industrijskog vlasništva i srodnih 

prava nagrada po Tbr. 7. toč. 1., ali ne manje od 50 bodova, b) za utvrđivanje rente 

23 

Iz tumačenja Upravnog odbora HOK-a u svezi primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za 

rad odvjetnika – Upravni odbor HOK, posl. br. 6625/2007 od 27. listopada 2007. 

24 

1. Sukladno Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 16. prosinca 1995. 

godine (NN 60/93, 87/93, 16/94 i 11/96) vrijednost boda iznosi 8,00 kn. 

2. Sukladno Tbr. 42. toč. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 16. prosinca 

1995. godine odvjetniku pripada, za sve sporedne radnje obavljene u svim postupcima za koje mu ne 

pripada posebna nagrada i koje nisu posebno obračunate, paušalna nagrada u iznosu od 25% od ukupnog 

iznosa nagrada određene i obračunate prema Tarifi. Primjenom navedenih tarifnih stavaka Upravni odbor 

HOK –a je utvrdio da vrijednost od 8,00 kn treba uvećati za 25 % tako da vrijednost boda iznosi 10,00 

kn. 

172



kao vrijednost spora uzima se iznos petogodišnje rente. 

Za tužbe na izdavanje platnog naloga na osnovi računa ili izvoda iz poslovnih 

knjiga odvjetniku pripada 50% nagrade iz toč. 1. Tbr. 7, ali ne više od 100 bodova 

(Tbr.7. 4.). 

Za tužbu na izdavanje mjeničnih, čekovnih i platnih naloga na osnovi drugih 

vrijednosnih papira, javnih i privatnih isprava, izuzev onih koji su navedeni u toč. 

4. Tbr.7, odvjetniku pripada puna nagrada iz toč. 1. Tbr. 7. (Tbr.7. 5.). 

Tužbe i obrazloženi podnesci pred domaćom arbitražom po Tbr. 7. toč. 1. 

Tužbe i obrazloženi podnesci pred međunarodnom arbitražom i arbitražom s 

međunarodnim elementom po Tbr. 7. toč. 1. s povišenjem od 100% (Tbr.7. 6.). 

Zastupanje pred medijacijom po Tbr. 7. toč. 1. (Tbr.7. 7.). 

Financijski gledano, navedeni sporovi ne iznose niti 5% od ukupnog broja 

sudskih sporova. Najveći dio sporova (preko 95%) pripadaju imovinskopravnim 

sporovima, za koje ne samo što tarife nisu snižene, nego su značajno povišene. 25 

Pravo odvjetnika na nagradu i naknadu troškova ne ovisi o uspjehu u parnici 

niti o tome je li stranka uspjela od protivnika naplatiti dosuđene joj troškove u vezi 

s odvjetničkim zastupanjem. 26 Dok je pactum de quota litis bio dopušten, pravo 

odvjetnika na nagradu ovisilo je o uspjehu u parnici ako je takav sporazum bio 

uglavljen, i ako nešto drugo nije bilo ugovoreno. 27 

Potrebno je naglasiti da okolnost da je parnične radnje za stranku poduzimao 

odvjetnik nema nikakvog utjecaja na ocjenu je li trošak koji je time bio izazvan 

bio potreban. Nepotrebna parnična radnja ostaje nepotrebna bez obzira na to što 

ju je poduzeo odvjetnik odnosno neovisno o tome što se trošak odnosi na njegove 

usluge. 28 Naime, kad joj je njezin protivnik u obvezi nadoknaditi parnične troškove, 

stranka na njega nastoji prevaliti i troškove odvjetničkih usluga, ali joj sudska 

praksa priznaje samo one koje smatra potrebnima. 29 Tako je suđeno da se troškovi 

zastupanja odvjetnika kojemu je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila 

parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao 

odvjetnik kojem je sjedište u mjestu parničnog suda. 30 Stajalište je sudske prakse 

da budući da se parnični troškovi dosuđuju stranci, a ne njezinu punomoćniku, za 

visinu naknade troškova stranci nije odlučno je li njezin punomoćnik od nje već 

25 

Tako je za imovinsko pravne sporove maksimalna pojedinačna nagrada odvjetnika povišena sa 

dotadašnjih 100.000,00 kn na 175.000,00 kn, koja se obračunava za svako ročište i svaki podnesak 

(maksimalno 4 podneska). Iz toga proizlazi da odvjetnik u Hrvatskoj za polusatnu raspravu može 

obračunati 175.000,00 kuna. 

26 

Više Vičić, A., „Nagrada i naknada troškova hrvatskih odvjetnika“, Zbornik radova Pravnog 

fakulteta u Splitu, god., 38., 2001., str. 133.-135. 

27 

Vidi Dika, M., GPP, IV., str. 262. 

28 

Tako Triva – Dika, GPPP, str. 465.: Vidi iz sudske prakse: OS u Puli, Gž – 1052/84 od 4.12.1984. 

– PSP 27/127. 

29 

Vidi Grbin, I., „Vrijednost predmeta spora te troškovi parničnog postupka“, Godišnjak 14, 

Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Organizator, Zagreb, 2007., str. 462.-463. 

30 

U tom smislu presuđeno: VS, Gž – 3003/78 od 27.11.1978. – PSP 14/363; VPSH, Pž – 494/80 od 

15.4.1980. – PSP 18/220; ŽS u Vukovaru, Gž – 1169/02 od 9.9.2002. – IO 1/03-177. 

173



primio nagradu za pojedine usluge. 31 

174 

2.2. Neka europska rješenja 

U pogledu pravila koja se tiču honorara u europskim državama se ne može 

govoriti o standardima u pravom smislu te riječi. Načini na koji se honorari 

isplaćuju značajno variraju od države do države, a zasnivaju se na zakonskim 

odredbama, običajnom pravu i tradiciji. Načini plaćanja nagrade odvjetniku, po 

svojoj prirodi, vode većoj fleksibilnosti svih strana i većem utjecaju pregovora na 

utvrđivanje koliko će odvjetniku biti plaćeno za njegove usluge. 

Osnovni, sveobuhvatni sustav honorara može se podijeliti u dvije glavne 

grupe: honorari koji se naplaćuju po satu i oni koji se naplaćuju paušalno. 32 Jedna 

vrsta plaćanja honorara dominira europskim pravnim sustavom, a to je plaćanje 

na sat. Danska, Finska, Irska, Španjolska, 33 Portugal, Norveška, Nizozemska i 

Luksemburg koriste sustav plaćanja na sat. 

S druge strane imamo paušalne honorare za određenu vrstu poslova, također 

poznati i pod nazivom honorarni razredi, Oni obavezuju odvjetnike da naplate 

određenu cijenu za svoje usluge u određenim oblastima, što za posljedicu ima 

odsustvo pregovaranja u vezi sa cijenom usluga. 34 U zemljama Europe koje koriste 

honorarne razrede smatra se da oni štite integritet pravnog sustava. 

Prema ovom tarifnom sustavu, odvjetnici u Srbiji pridružuju se manjini 

odvjetnika u Europi, zajedno sa svojim kolegama u Italiji i Njemačkoj, koji koriste 

sustav fiksnih honorara. 35 

31 

U tom smislu presuđeno: VS, Rev – 664/88 od 13.10.1988. – PSP 46/141. 

32 

Jedini izuzetak od ove dvije kategorije je pojam koji se pojavio u Velikoj Britaniji, a koji se naziva 

„uvjetni” honorar. On je naišao na opće odbijanje u ostatku Europe, bar za sada. Ovakav honorar dosta 

podsjeća na honorare uvjetovane ishodom zastupanja u SAD-u. Jedina druga razlika između europskog 

i američkog sustava honorara je u tome tko plaća nakon izricanja presude. Dok je američki sustav ostao 

privržen podjeli troškova na obje strane, europske zemlje skoro uniformno (sa izuzetkom Luksemburga) 

imaju sustav „gubitnik plaća”, koji objema stranama u sporu omogućava da im honorari budu isplaćeni 

od strane onog koji izgubi spor. 

33 

Vidi El pacto de quota litis en la deontología de los abogados, http://vlex.com/vid/pacto-quotalitis-deontologia-abogados-68066086#ixzz1FuerzsQe 

U Španjolskoj, kao i u mnogim drugim europskim 

državama, pactum de quote litis je tradicionalno objekt profesionalne cenzure i zakonodavne zabrane. 

Kada govorimo o načinu obračuna nagrade odvjetniku možemo razlikovati nekoliko varijanti: a) postotak 

naknade: prema ovoj metodi, naknada odgovara postotku koji se obračunava prema ishodu sudskog 

postupka; b) fiksni iznos: to je standard koji se primjenjuje u slučajevima u kojima se uspostavlja specifična 

visina naknade; c) Contrato de Cuota Litis: pakt potpisan između klijenta i odvjetnika u kojem obje strane 

međusobno dogovaraju iznos koji je u pravilu veći od onoga utvrđenog u osnovnoj tarifi. U ovom slučaju je 

odvjetnik suglasan da dijeli rizik sa strankom, odnosno ako je slučaj izgubljen, odvjetnik neće dobiti ništa; 

d) Contrato de Servicios Profesionales o convenio de honorarios: ugovor između klijenta i odvjetnika 

za koje kupac se obvezuje platiti za odvjetnički posao bez obzira na ishod - pactum de redimenda lite 

prepuštanje spornog zahtjeva u slučaju uspjeha odvjetniku; e) minimalna naknada: postavlja minimalnu 

granicu naknade odvjetniku. 

34 

Na primjer, u zavisnosti od vrste usluge koju stranka traži, odvjetnici u Njemačkoj i Italiji imaju 

minimalne honorarne razrede. U Njemačkoj, oni su regulirani zakonskim odredbama, dok je talijanski 

sustav razvijen od strane Savjeta odvjetničke komore. 

35 

Međutim, predviđena su značajna odstupanja od sustava fiksnih honorara. Honorari variraju u 

zavisnosti od vrijednosti transakcije i pregovaranje je dozvoljeno sve dok se konačni honorar kreće u



Međutim u Srbiji su predviđena i značajna odstupanja od sustava fiksnih 

honorara: 

a) honorari variraju u zavisnosti od vrijednosti transakcije i pregovaranje je 

dozvoljeno sve dok se konačni honorar kreće u rasponu od 50% do 300% stope 

određene tarifnim sustavom. 36 b) u slučaju stalne savjetodavne pomoći, odvjetnik 

može ugovoriti, u pisanoj formi mjesečnu paušalnu nagradu, u iznosu koji je 

primjeren vrsti i obimu njegovih obaveza. 37 

2.2.1. Njemačka 

Za zastupanje od strane odvjetnika pred sudovima, njemačko pravo predviđa 

fiksne minimalne cijene. Minimalne cijene su u formalnom smislu regulirane 

“Zakonom o odvjetničkim nagradama” (Rechtsanwaltsvergutungsgesetz). Ovim 

zakonom nastojalo se osigurati funkcionalno pružanje pravne zaštite, te adekvatno, 

potrebno i razmjerno reguliranje minimalnih cijena. Ovo prije svega leži u tzv. 

poprečnom subvencioniranju (Quersubventionierung). Ono sa aspekta građana 

proizvodi željeni efekt, a to je omogućiti pravnu zaštitu kod niske vrijednosti spora 

po povoljnim cijenama. 38 U Njemačkoj se ne naplaćuje posebno svaka radnja koju 

odvjetnik poduzme u predmetu. Dakle, ako unutar sudskog postupka bude više 

ročišta i usmenih rasprava na kojima se saslušavaju stranke, ispituju svjedoci i 

izvode vještačenja, odvjetnik ima pravo na jednu naknadu bez obzira je li bilo 

održano jedno ili deset ročišta. Tako odvjetnik u SR Njemačkoj dobije u pravilu 

maksimalno 3 paušalne naknade za svaki građanski postupak, a to su: 

1. za pripremu predmeta i podnošenje tužbe - 1 paušalna naknada (poslovna 

tarifa); 

2. kod izlaska na raspravu, bez obzira koliko ročišta se održi - 1 paušalna 

naknada (raspravna tarifa); 

3. provođenje dokaznog postupka - 1 paušalna naknada (dokazna tarifa). 

S obzirom na to da odvjetnik zaradi isti honorar bez obzira koliki se broj 

ročišta održi, odvjetnici su kooperativni u vođenju sudskog postupka, i nemaju 

interesa opstruirati ga, jer imaju isti interes kao i stranka, a to je brže okončanje 

rasponu od 50% do 300% stope određene tarifnim sustavom. U slučaju stalne savjetodavne pomoći 

odvjetnik može ugovoriti, u pisanoj formi mjesečnu paušalnu nagradu, u iznosu koji je primjeren vrsti 

i obimu njegovih obaveza. Iznosi tih mjesečnih nagrada mogu biti podvrgnuti kontroli Disciplinske 

komisije Odvjetničke komore Srbije u slučaju pojedinačnih tužbi. 

36 

Iznosi tih mjesečnih nagrada mogu biti podvrgnuti kontroli Disciplinske komisije Advokatske 

komore Srbije u slučaju pojedinačnih tužbi. S obzirom na njihovu dosadašnju praksu, Disciplinska 

komisija odlučuje o zakonitosti pojedinih paušalnih honorara ignorirajući kriterije raspona od 50% do 

300% već uzimajući u obzir neke druge kriterije relevantne za dati predmet, kao što je namjera da se 

počini prevara. 

37 

Vidi više u Američka agencija za međunarodni razvoj, Nacionalni centar za državne sudove, 

„Projekat vladavina prava u Srbiji“, str. 91.-92. 

38 

Opširnije Greger, R., Glezssner, I., Heinemann, J., Neue wege zum recht, festgabe für Max 

Vollkommer zum 75. geburtstag, 2006., Verlag, Köln, str. 421.-426. 

175



postupka. 39 

Odvjetnik svoj rad obračunava u pravilu prema Saveznoj uredbi o naknadi 

za odvjetničke usluge (Bundesgebührenordnung für Rechtsanwälte – BRAGO). 40 

Navedenom Uredbom se utvrđuju različite vrste pristojbi - čvrste pristojbe i 

okvirne pristojbe. 41 

Kako bi osigurao svoje pravo na nadoknadu, odvjetnik može zatražiti od svoga 

klijenta primjereni predujam (§ 17. BRAGO). Visina predujma ravna se prema 

predviđenoj visini odvjetničkih pristojbi, pri čemu nije važno jesu li pristojbe već 

nastale ili će tek uslijediti. Odvjetnik može zatražiti predujam u svakom stadiju 

postupka, čak i uvjetovati preuzimanje klijenta dobivanjem predujma. 42 

2.2.2. Austrija 

U Republici Austriji država daje suglasnost na Tarifu, ali je ne određuje. 

Njemačka i Austrija dvije su države koje su služile kao inspiracija predlagateljima 

uvođenja obvezatnog odvjetničkog zastupanja u Republici Hrvatskoj. U obje je 

zemlje naknada odvjetničkih troškova koju dosuđuje sud stranci koja uspije u 

postupku regulirana zakonom, 43 za razliku od sadašnjeg hrvatskog uređenja koje 

sudove upućuje na primjenu tarife koju donosi Hrvatska odvjetnička komora uz 

prethodnu suglasnost ministra pravosuđa. 

U pogledu ugovaranja cijene u Austriji stranka može s odvjetnikom slobodno 

ugovoriti cijenu usluge, pri čemu profesionalna organizacija (komora) daje tek 

neobvezatne smjernice (Autonome Honorar-Richtlinien für Rechtsanwälte - dalje: 

öAHR). 44 

Honorar koji odvjetnik zaračunava mora prethodno biti priopćen stranci, te 

pravedan i razuman. Stranka koja ugovori s odvjetnikom veću naknadu od one 

propisane zakonom tada prihvaća da joj čak i u slučaju potpunog uspjeha u sporu 

39 

Za usporedbu odvjetničkih tarifa u Hrvatskoj i SR Njemačkoj poslužit će nam primjer iz kojeg je 

razvidan način obračuna i visina odvjetničkih tarifa u obje zemlje za određenu vrijednost spora. Tako 

je u predmetu kod kojeg je vrijednost spora: 600.000,00 EUR, u SR Njemačkoj – iznos tarife: 3.296,00 

EUR, dok je u Republici Hrvatskoj – iznos tarife: 6.000,00 EUR. U SR Njemačka je broj obračunatih 

tarifa u pravilu 3, dok je u RH broj tarifa u prosjeku 15. Tako dolazimo do ukupnog honorara odvjetnika 

u navedenom predmetu koji u SR Njemačkoj iznosi 9.888,00 EUR (3 x 3.296), a u RH 90.000,00 EUR 

(15 x 6.000). 

40 

Bundesrechtsanwaltsgebührenordnung od 26. srpnja 1957., BGBI, 1957. I, 907. 

41 

Čvrste pristojbe su one pristojbe koje odvjetnik dobiva prije svega u civilnim sporovima, a 

obračunavaju se prema vrijednosti predmeta odvjetničkog rada. Kod čvrstih pristojbi odvjetnika obvezuje 

pristojbena tarifa i od nje ne može odstupati. Postoje dvije vrste okvirnih pristojbi, pristojba s okvirnim 

iznosom i tarifna okvirna pristojba. Za razliku od čvrstih pristojbi, kod okvirnih zakon ne utvrđuje visinu 

pristojbe, već samo postavlja donju i gornju granicu. 

42 

Vidi Krah, R., Pfeilschifter, K., Pezo, R., „Troškovi civilnoga postupka u Njemačkoj“, Zbornik 

radova Pravnog fakulteta u Spltu, god. 38., 2001., str. 137.-142. 

43 

U Njemačkoj: dBRAGO; u Austriji: Rechtsanwaltstarifgesetz (öRATG). Vidi § 16/1. öRAO, § 2/1. 

öRATG, § 2. öAHR. 

44 

Vidi više o utjecaju austrijskog na hrvatski parnični postupak u Jelinek, „Einflüsse des österreihischen 

Zivilprozeβrechts auf andere Rechtsordnungen“, u: Habscheid (ur.), Das deutsche Zivilprozeβrechts und 

seine Ausstrahlung auf andere Rechtsordnungen, Bielefeld, 1991., str. 72.-74. 

176



jedan dio iznosa danog za zastupanje ostane nenadoknađen. 

3. Pravo odvjetnika na namiru i zalog 

Zastupajući neku stranku odvjetnik se može naći u situaciji da nije sasvim 

siguran da će mu ona platiti dužnu nagradu i naknaditi mu troškove koje je 

imao zastupajući je. Temeljem čl. 11/1. ZO, odvjetnik je dužan nakon prestanka 

zastupanja predati stranci, na njen zahtjev, sve njene spise i isprave. Ovdje se 

govori samo o spisima i ispravama stranke, a ne o drugim stvarima, osobito ne o 

novcu. Dakle, odredba je jasna, svako zadržavanje spisa i isprava stranke nakon 

prestanka zastupanja, protivno volji same stranke, bilo bi nedopušteno. 

Međutim, temeljem čl. 18/1. ZO proizlazi dužnost stranke da odvjetniku 

plati nagradu za njegov rad, te naknadu troškova u svezi s obavljenim radom 

sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi HOK uz suglasnost ministra pravosuđa. 45 

46 

Za troškove i dospjelu nagradu odvjetnik se može namiriti iz gotovine koju je 

njegova stranka položila kod njega ili koju je za nju primio ili naplatio ako između 

odvjetnika i stranke nije drugačije ugovoreno, ali je u tom slučaju dužan bez 

odgode obaviti obračun sa strankom (20/1. ZO). Ovu odredbu treba dovesti u vezu 

s odredbom o obvezi odvjetnika da plati kamate. 47 Na novčanim sredstvima koje 

primi u ime stranke odvjetnik ima pravo zaloga radi osiguranja naplate nagrade i 

naknade troškova (20/2. ZO). Ove odredbe odnose se isključivo na gotovinu, a ne 

primjerice na vrijednosne papire stranke. 48 

Međutim, postavlja se pitanje radi li se ovdje uopće o pravu retencije budući da 

se zahtijeva postavljanje tzv. materijalnog koneksiteta između tražbine retinenta 

i zahtjeva za izručenje stvari. Osim toga, učinak retencije u građanskom pravu, 

samo je osiguranje retinentove tražbine, a nipošto nije i pravo namiriti se iz 

vrijednosti zadržane stvari. 

Ovdje odvjetnik ima pravo namiriti se iz gotovine koju ima u detenciji. Dakle, 

očito je da je riječ o nekom pravu koje je jače od prava retencije, a to bi bilo založno 

pravo. Preciznije riječ je o jednom od slučajeva zakonskog založnog prava. Ovdje 

odvjetnik ima ovlaštenja založnog vjerovnika, a u okviru njih i pravo retencije. S 

obzirom na to da u retenciji ima gotovinu stranke, ovlašten je uskratiti izručenje 

te gotovine stranci, kao što bi to bio ovlašten i da ima samo pravo retencije radi 

osiguranja svoje tražbine. Međutim, ovo ovlaštenje je samo dio njegovih ukupnih 

ovlaštenja koja ima kao založni vjerovnik, ne radi se ovdje o samostalnom pravu 

retencije, koje kao neku vrstu samopomoći mogu imati subjekti kad nemaju neko 

jače, stvarno pravo, nego baš o jednom takvom jačem pravu, založnom pravu, 

45 

Opširnije o pravu retencije kod Lorenc, Pravo zadržanja, Beograd, 1966.; Stipković, Z., „Pravo 

retencije i neki slični instituti“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1972., br. 3., str. 285.-298. 

46 

O pravu punomoćnika na naknadu troškova i nagradu po odvjetničkoj tarifi,vidi Triva – Dika, GPPP, 

str. 333. 

47 


48 

Riječ je o jednom od slučajeva izričitog dopuštanja prava retencije u našem pozitivnom pravu. 

177



koje ovdje uz druga rješenja sadrži i pravo na retenciju. 49 

Odvjetnik može na tri načina doći do detencije gotovine svoje stranke. Može 

je ona sama kod njega položiti, ili za nju netko treći, ili je on sam može od trećih 

za nju naplatiti. 50 Neovisno o kojoj je situaciji riječ, založno pravo na primljenoj 

gotovini odvjetnik stječe trenutkom tradicije, i prema tom trenutku se određuje i 

njegov red prvenstva. Svakako njegovo najvažnije ovlaštenje je pravo namirenja 

iz te gotovine. Ako spora nema ovo založno pravo se realizira kao i inače kad je 

objekt zalaganja novac. Spor može postojati oko visine dužne nagrade i troškova 

odvjetnika, odnosno iznosa novca stranke koji odvjetnik drži. Međutim, ako su 

odvjetnik i stranka u pogledu tog novca nešto posebno ugovorili, odnosno ako 

je on odvjetniku predan u određenu svrhu, odvjetnik ga ne smije zadržati niti se 

iz njega smije namiriti. Može se dogoditi da prilikom obračuna sa strankom, na 

koji je izričitim propisom obvezan bez odgađanja, dođe do spora, u kom slučaju 

će doći do izražaja njegovo uže ovlaštenje: pravo retencije odgovarajućeg iznosa 

do rješenja spora. 

Ovdje se može postaviti pitanje bi li odvjetnik smio zadržati neku drugu stvar 

svoje stranke da bi na taj način osigurao namirenje svoje nagrade i troškova 

zastupanja. U pravilu ne. Ovu situaciju ne regulira nijedan specijalni propis tako 

da se primjenjuju pravna pravila OGZ-a prema kojima odvjetnik smije zadržati 

tu stvar samo radi osiguranja zahtjeva povezanog sa samom stvari ili za naknadu 

izdataka koje je za nju imao. 51 Radi osiguranja bilo kojeg drugog svog zahtjeva 

odvjetnik ne smije zadržati stvar svoje stranke, makar mu ona dugovala nagradu 

za zastupanje. 

4. Definiranje pojma „pactum de quota litis“ 

Pactum de quota litis (lat: ugovor o dijelu parnice) je sporazum stranke i 

njezina punomoćnika kojim se nagrada za zastupanje ugovara u razmjeru prema 

uspjehu u parnici, u dijelu postignute koristi u postupku. 52 

Pactum de quota litis je sporazum stranke i odvjetnika po kojem će odvjetnik 

za zastupanje primiti nagradu u obliku udjela (postotka) u dosuđenom ili (u 

povodu osude protivnika prisilno ili dobrovoljno) ostvarenom iznosu, odnosno 

općenitije u razmjeru prema uspjehu u parnici ili drugom sudskom postupku 

(Ergolgshonorar). 53 

49 

Op. cit. Stipković, Z., „O pravu retencije odvjetnika“, Odvjetnik, br. 7-8, 1977., str. 259. 

50 

Ibid. 

51 

Prema pravnom pravilu §4 71. st. 1. OGZ-a, „tko je dužan izdati neku stvar može je zbog 

osiguranja svojih dospjelih tražbina zbog izdatka učinjenog za stvar ili zbog štete, koja mu je tom stvari 

prouzrokovana, zadržati s tim učinkom, da se može presuditi na izdavanje stvari samo na taj način, što bi 

se izvršilo davanje iz ruke u ruku.“ Pretpostavke iz ovog pravnog pravila su da odvjetnik ima u detenciji 

spis ili ispravu stranke, do kojih je došao na dopušten način, te dospjelu tražbinu prema stranci. 

52 

Op. cit. Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str. 1040. 

53 

Usporedi Triva, S., Belajec, V., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, 6. izdanje, 1986., 

str. 265.; za austrijsko pravo Fasching, W.H., Lehrbuch des österreichischen Zivilprozeßrechts, Lehr – und 

178



Ovdje se posebno ističe potreba da se izbjegne svaka ekonomska ovisnost 

odvjetnika o stranci, a posebno izravna ovisnost o ishodu spora. U tom smislu se u 

komparativnom pravu u zemljama bliskima javnopravnome modelu odvjetništva 

zabranjuje ugovaranje honorara koji bi ovisio o uspjehu u parnici, i to u raznim 

vidovima: kao pactum de quota litis (nagrada u dijelu dobitka); pactum de 

palmario 54 (ugovaranje premije u slučaju uspjeha); te pactum de redimenda 

lite (prepuštanje spornog zahtjeva u slučaju uspjeha odvjetniku). 55 U Hrvatskoj 

su u ovome području trendovi do sada išli prema jačanju privatnopravnih, a ne 

javnopravnih elemenata. 56 

Prema prevladavajućem mišljenju uvjetovane naknade se smatraju 

nepoželjnima jer je to u suprotnosti s dobrim izvršenjem pravde stoga što potiču 

sumnjivo parničenje i zloupotrebu. Ova mogućnost ipak postoji u ZO gdje čl. 

19. propisuje mogućnost ugovaranja nagrade prema uspjehu u pružanju pravne 

pomoći u imovinsko - pravnim stvarima. Ipak se ovdje ne radi o njegovom 

postojanju u čistom obliku, a taj bi bio slobodna pogodba odvjetnika i stranke što 

je karakteristika privatnopravnog organiziranja odvjetništva. 57 

4.1. Pactum de quota litis do izmjena ZOO 05 

Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi 

s obavljenim radom sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad 

odvjetnika koju utvrđuje i donosi Hrvatska odvjetnička komora (dalje: HOK) uz 

prethodnu suglasnost ministra pravosuđa (18/1. ZO). 58 Pravo odvjetnika na nagradu 

i naknadu troškova ne ovisi o uspjehu u parnici niti o tome je li stranka uspjela 

od protivnika naplatiti dosuđene joj troškove u vezi s odvjetničkim zastupanjem. 59 

Dok je pactum de quota litis bio dopušten, pravo odvjetnika na nagradu ovisilo 

je o uspjehu u parnici ako je takav sporazum bio uglavljen, i ako nešto drugo nije 

bilo ugovoreno. 60 

Handbuch für Studium und Praxis, Zweite, überarbeitete und ergänzte Auflage, Wien 1990. Manzsche 

Verlags – und Universitätsbuchhandlung, str. 230.: za njemačko pravo Rosenberg – Schwab – Gottwald, 

Zivilprozessrecht, 16. izdanje, 2004., str. 172. 

54 

„Lat. pactum – nagodba, sporazum i palmarius – koji se odnosi na palmu kao simbol uspjeha. 

Sporazum između klijenta i odvjetnika prema kojem će odvjetnik dobiti honorar samo ako uspješno dovrši 

spor.“ Op. cit. Romac, A., Rječnik rimskog prava, Informator, 1989., str. 250. 

55 

Vidi Walter, G., “Generalbericht” u: Walter (ur.), Professional Ethics and Procedural Fairness, 

Stuttgart, 1991, op. cit., str. 29; Wolffers, op. cit., str. 165. 

56 

Vidi Uzelac., A., „Obvezatno odvjetničko zastupanje, prilog diskusiji o reformi hrvatskog parničnog 

prava: teorijski i i komparativni aspekti“, Pravo u gospodarstvu, br. 2, 1998., str. 24. 

Vidi Walter, G., “Generalbericht” u: Walter (ur.), Professional Ethics and Procedural Fairness, 

Stuttgart, 1991, op. cit., str. 29; Wolffers, op. cit., str. 165. 

Vidi Uzelac, A., op. cit. (bIlj. 56.), str. 24. 

57 

Vidi Ibid., str. 21. 

58 

Vidi Pavlović, M., op. cit. (bilj. 18.), str. 127.-132. 

59 

Više Vičić, A., op. cit. (bilj. 26.), str. 133.-135. 

60 


179



Zakon o odvjetništvu iz 1994. godine po prvi puta u čl. 19. dopustio pactum de 

quota litis, obrazlažući to “legaliziranjem stvarnog stanja” i “bržim ostvarenjem 

prava stranaka”. 61 

Dok je pactum de quota litis bio dopušten, pravo odvjetnika na nagradu ovisilo 

je o uspjehu u parnici ako je takav sporazum bio uglavljen, i ako nešto drugo nije 

bilo ugovoreno. 62 

Temeljem Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine (dalje ZOO 78) kojeg 

je RH 1991. g. preuzela u svoje zakonodavstvo „… bio je ništav ugovor kojim bi 

odvjetnik ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje 

povjereno ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovom 

nalogodavcu.“ 63 Dakle, ZOO 78 je zauzimao negativan stav prema mogućnosti 

ugovaranja honorara prema uspjehu u sudskom postupku. 

Međutim, 1994. g. donesen je Zakon o odvjetništvu koji je u svom čl. 19. 

zauzeo suprotan stav. 64 Tako je u čl. 19. ZO 94 bilo propisano da u imovinskopravnim 

predmetima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad u 

srazmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku 

poduzeti sukladno odvjetničkoj tarifi te da se gornja granica postotka nagrade 

koja se može ugovoriti utvrđuje u odvjetničkoj tarifi. 65 Upravo je na ovaj način u 

hrvatsko zakonodavstvo bio uveden pactum de quota litis, a Tarifom o nagradi 

i naknadi trškova za rad odvjetnika bila je utvrđena gornja granica ugovorenog 

postotka postavljena na maksimalno 30 %. Da bi bio valjan, ugovor je morao biti 

zaključen u pisanom obliku. 66 

Svaka je stranka pri tome trebala jasno ugovoriti uključuje li dogovoreni 

postotak ili ne uključuje i parnični trošak koji se dosuđuje sudskom odlukom. 

Naime, događa se da nastane nesporazum: stranka misli da joj, kad plati dogovoreni 

postotak, pripada parnični trošak, a odvjetnik obrnuto. Srednje je rješenje da se 

parnični trošak doda ostvarenom u parnici i da se od toga plati postotak. Međutim, 

sve to veoma je jednostavno ako se u parnici uspije, složeno uspije li se djelomično 

te vrlo složeno ako se parnicu u cijelosti izgubi. 67 

U hrvatskom pravu prije donošenja ZO 94. pactum de quota litis nije bio 

dopušten (461/2. ZOO 91). Temeljem čl. 461/1. ZOO 91 sporno pravo je moglo 

biti predmetom ugovora o prodaji. Međutim, temeljem 461/2. ako bi odvjetnik 

61 

Kos, M.,“Uvodne napomene uz Zakon o odvjetništvu”, u: Zakon o odvjetništvu, Zagreb: Organizator, 

1994., str. 28. 

62 


63 

Zakon o obveznim odnosima, “Službeni list” br. 29/78, 39/85, 57/89, “Narodne novine” br. 53/91, 

73/91, 3/94, 7/96 i 112/99. 

64 

Zakon o odvjetništvu, „Narodne novine“ br. 9/94. (dalje: ZO 94). 

65 

U imovinskopravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru 

s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti, sukladno odvjetničkoj 

tarifi (19/1.). Ugovor iz stavka 1. ovoga članka valjan je samo ako je zaključen u pisanom obliku (19/2.). 

66 

Tako Triva – Dika, GPPP, 2004., str. 253. 

67 

Vidi Kačer, H., „Preuveliča li se vrijednost spora, u slučaju gubitka parnice troškovi mogu biti 

golemi“, Lider press, lipanj 2008. 

180



ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno, 

ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovu nalogodavcu, 

takav ugovor bi bio ništav. Smisao zabrane takvih ugovora vidio se u potrebi 

otklanjanja mogućnosti da odvjetnik ili drugi nalogoprimac, prezentirajući joj da 

su njezini izgledi za uspjeh u parnici slabi, navedu stranku da im pristane prodati 

po nižoj cijeni sporno pravo, odnosno na to da pristane na veći udio u eventualno 

dosuđenom iznosu, 68 odnosno u otklanjanju, preveniranju onoga što bi se moglo 

nazvati potencijalnim sukobom interesa, ali i u potrebi zaštite slabije strane u 

odnosu – stranke. 69 Posljedica ništavosti sastojala se u tome da nesavjesna strana 

nije imala pravo tražiti da joj se vrati ono što je dala drugoj strani, odnosno u tome 

što je sud mogao po službenoj dužnosti odlučiti da druga strana ono što je primila 

po osnovi takvog uglavka preda odgovarajućoj općini (104/2.). 70 

Prema ZO 94 u imovinskopravnim stvarima odvjetnici su mogli sa strankom 

ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim 

radnjama koje će za stranku poduzeti, sukladno odvjetničkoj tarifi (19/1. 

ZO). Gornja granica postotka nagrade koja se mogla ugovoriti utvrđivala se u 

odvjetničkoj tarifi (19/2. ZO). Pactum de quota litis bio je valjan samo ako je bio 

zaključen u pisanom oblike (19/3. ZO). 

Pravna znanost dvojako tumači odnos između odredbe čl. 461/2. ZOO 91 i 

odredaba čl. 19. ZO 94. Prema nekim autorima, te odredbe međusobno nisu bile 

u kontradikciji, one su se odnosile na različita pitanja, tako da je za ugovor o 

nekom omjeru u podjeli svote koja će biti dosuđena nalogodavatelju rečeno da je 

ništetan, kao i ugovor o kupnji spornog prava od nalogodavatelja, zbog čega ga se 

ne smije miješati s ugovorom o nagradi za rad odvjetnika u razmjeru s uspjehom 

u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će odvjetnik za stranku poduzeti 

po odvjetničkoj tarifi. 71 

Prema drugim autorima, odredbama čl. 19. ZO 94 u hrvatsko pravo je uveden 

pactum de quota litis, što bi značilo da je njima derogirana odredba čl. 461/1. 

ZOO 91 o zabrani takvog ugovora. 72 

4.2. Pactum de quota litis nakon izmjena ZOO 05 

Stupanjem na snagu ZOO 05 73 odredbe o pactum de quoti litis su vraćene na 

stanje u kojem su bile prije donošenja ZO 94. I ZOO 91 i ZOO 05 sadrže odredbu 

koja proglašava ništetnim ugovor kojim bi odvjetnik ili koji drugi nalogoprimac 

kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno, ili ugovorio za sebe udio 

68 

Usporedi Blagojević, B., Krulj, V., Komentar Zakona o obligacionim odnosima, I., 1980., str. 953. 

(dalje: Blagojević – Krulj, Komentar) 

69 

Op. cit. Dika, M., „Je li pactum de quota litis još dopušten u hrvatskom pravu“, Pravo u gospodarstvu, 

4/07, str. 352. 

70 

Tako kod Blagojević – Krulj, Komentar, str. 953. 

71 

Usporedi Gorenc, V., Zakon o obveznim odnosima s komentarom, 1998., str. 603. 

72 

Tako Triva – Dika, GPPP, str. 253., 333. 

73 

Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08 (dalje: ZOO 05). 

181



u podjeli dosuđenog njegovu nalogodavcu (383. ZOO 05). Pravna znanost je o 

odnosu čl. 383/2. ZOO 05 i odredbe čl. 19/1. ZO 94 iznijela stav da tu kolizija 

postoji samo prima facie. „Kolizija je, ipak, samo prividna jer se ovdje ne radi o 

udjelu u dosuđenom, nego u usklađenosti nagrade za rad s uspjehom u postupku, 

odnosno pravnim radnjama koje poduzima odvjetnik, i to sukladno odvjetničkoj 

tarifi.“ 74 

Tako odredba čl. 383/2. ZOO 05 općenito apsolutno zabranjuje sve ugovore na 

temelju kojih bi odvjetnik mogao steći pravo na udio u onome što će biti dosuđeno 

njegovoj stranci, neovisno o osnovi toga prava, a odredba čl. 19/1. ZO 94 utvrđuje 

samo jednu osnovu po kojoj odvjetnik može participirati u onome što će njegovoj 

stranci biti dosuđeno, zbog čega se naknadna apsolutna zabrana odnosi i na tu 

prethodnu iznimnu osnovu. 75 Na temelju ugovora o udjelu u onome što će biti 

dosuđeno nalogodavcu odvjetniku ne pripada izravno pravo na isplatu tog udjela 

od druge strane, već samo obveznopravni zahtjev prema nalogodavcu na isplatu 

iznosa koji će odgovarati tom udjelu. Upravo će ugovoreni udio biti kriterij za 

utvrđivanje dužnog apsolutnog iznosa, neovisno o osnovi po kojoj će se steći 

pravo na isplatu udjela. 

Odvjetnik kojemu je stranka povjerila ili kome se obratila zato da bi mu 

povjerila ostvarivanje njezinog spornog prava ne smije, a u skladu s odredbama 

čl. 383/2. ZOO 05, kupiti to pravo od stranke i zatim ga utužiti u svoje ime i za 

svoj račun. Takav ugovor bi bio ništetan. 

Odnos između odredbe čl. 383/2. ZOO 05 i odredaba čl. 19. ZO 94 je odnos 

između odredbe koja apsolutno zabranjuje sve vrste ugovora kojima bi odvjetnik, 

neovisno o pravnoj osnovi od koje bi se polazilo, ugovarao za sebe udio u onome 

što će se dosuditi njegovoj stranci, i odredbe koja dopušta takav ugovor kad je u 

pitanju ugovor o odvjetničkom zastupanju. 

Budući da je navedenom odredbom ZOO 05 izrijekom zabranjen pactum 

de quota litis, stupanjem na snagu ZOO 05 kao kasnijeg zakona derogirana je 

odredba čl. 19. st. 1. ZO 94 koja je dopuštala taj ugovor kao odredba ranijeg 

zakona (lex posterior derogat priori). Pritom se ZO 94 nikako ne bi mogao 

smatrati specijalnim zakonom u odnosu na ZOO 05 jer propisi oba zakona uređuju 

izrijekom isto pitanje, pitanje dopustivosti ugovaranja udjela u onome što će se 

dobiti u postupku. 76 

Odredba čl. 383/2. ZOO 05 je usmjerena na zaštitu imatelja prava, odnosno 

stvari o kojima postoji spor, od mogućih nesavjesnih nalogoprimaca, a 

posebice odvjetnika. Stoga ova odredba ima prisilno obilježje i strane ne mogu 

isključiti njezinu primjenu. 77 Imatelji stvari, odnosno prava o kojima postoji 

74 

Usporedi Gorenc, V., Ćesić, Z., Kačer, H., Momčinović, H., Pavić, D., Perkušić, A., Pešutić, A., 

Slakoper, Z., Vidović, A., Vukmir, B., Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 596. (dalje: 

Gorenc, V. i dr., Komentar). 

75 

Vidi Dika, M., op. cit. (bilj. 69.), str. 355. 

76 


77 

S obzirom na to da su u ovoj odredbi odvjetnici samo primjer nalogoprimca, može se zaključiti da se 

182



spor, štite se ništetnošću ugovora koje mogu sklopiti s odvjetnicima ili drugim 

nalogoprimcima. 

Temeljem navedene odredbe ništave su dvije skupine ugovora: ugovori koji su 

sklopljeni nakon što je odvjetnik ili drugi nalogoprimatelj bio upoznat s činjeničnim 

i pravnim stanjem glede spornog prava koje kupuje i ugovori kojima se imatelj 

spornog prava nalogoprimatelju obvezao, zauzvrat njegovim obvezama, isplatiti 

dio iznosa koji bi tom imatelju spornog prava kao nalogodavatelju bio dosuđen. 78 

Ništetan je kupoprodajni ugovor između kupca koji je odvjetnik ili drugi 

nalogoprimac i prodavatelja kojim kupac kupuje „sporno pravo čije mu je 

ostvarivanje povjereno“. Iz navedene odredbe proizlazi da je za ništetnost 

ovih ugovora nužno prethodno povjeravanje ostvarivanja prava odvjetniku ili 

drugom nalogoprimcu, što bi trebalo protumačiti šire. Za profesionalnu procjenu 

vjerojatnosti uspjeha u nekom sporu nije nužno prethodno povjeravanje ostvarenja 

spornog prava, nego je dostatno potpuno iznošenje točno činjeničnog stanja i 

dokaza, na primjer u svrhu traženja pravnog savjeta, i već u tom trenutku odvjetnik 

ili drugi profesionalni nalogoprimac dolazi u položaj u kojem može zlorabiti svoje 

stručno znanje, a za to nikako nije potrebno prethodno povjeravanje ostvarivanja 

spornog prava. Zbog toga bi za ništetnost bilo dovoljno da je odvjetnik ili drugi 

nalogoprimac prije sklapanja ugovora bio upoznat sa činjeničnim i pravnim 

stanjem glede spornog prava koje kupuje. 

Ništetni su ugovori kojima bi odvjetnik ili drugi nalogoprimac „ugovorio za 

sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovu nalogodavcu“. 79 Prema tome, za 

ništetnost nije važno o kojem se tipu ugovora radi, nego je važna okolnost da 

se radi o ugovoru ili ugovorima kojima se imatelj spornog prava nalogoprimcu 

obvezao, zauzvrat njegovim obvezama, isplatiti dio iznosa koji bi tom imatelju 

spornog prava kao nalogodavcu bio dosuđen. 

Ništetni su svi ugovori koji sadrže takvu obvezu imatelja spornog prava kao 

nalogodavca. Glede samog izraza „udio u podjeli“ treba reći kako on nije ispravan 

jer znači da se iznos dosuđen nalogodavcu u svakom slučaju dijeli, a nalogodavcac 

bi bio samo jedan od više sudionika u podjeli. Umjesto toga smisao je u tome da se 

zabranjuje ugovaranje udjela nalogodavca u svoti dosuđenoj nalogodavcu. 

Naizgled st. 2. kolidira s odredbom čl. 19. st. 1. ZO 94, prema kojem „u 

imovinsko-pravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za 

rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za 

stranku poduzeti sukladno odvjetničkoj tarifi“. Međutim, ovdje nije riječ o udjelu 

u dosuđenom, nego o usklađenosti nagrade za rad s uspjehom u postupku, odnosno 

odredba odnosi poglavito na nalogoprimce koji su profesionalci, odnosno osobe koje obavljaju djelatnost 

obrtimice radi stjecanja dobitka. Ipak, budući da odredba ne ograničava ili sužava pojam nalogoprimca na 

takve osobe, treba je primijeniti na sve nalogoprimce. Tako Gorenc, V. i dr., Komentar,, str. 596. 

78 

Op. cit. Kačer, H., Radolović, A., Slakoper, Z., Zakon o obveznim odnosima s komentarom, Poslovni 

zbornik, Zagreb, 2006., str. 386. 

79 

Ugovori o kojima je ovdje riječ nisu nazvani nekim imenom, jer se može raditi o više mogućih 

tipova imenovanih i neimenovanih ugovora. 

183



pravnim radnjama koje poduzima odvjetnik, i to sukladno odvjetničkoj tarifi. 80 

4.3. Pactum de quote litis u europskom pravu 

Zabrana ugovaranja honorara de quota litis sadržana je i u pravilima Kodeksa 

odvjetničke etike za odvjetnike Europske zajednice od 28. listopada 1988. godine 

(Counseil des Barreaux de l’ Union européenne, dalje: CCBE). 81 To je obavezan 

tekst za sve države - članice: svi odvjetnici, članovi odvjetničkih komora ovih 

država (bilo da su punopravni članovi, članovi-suradnici ili članovi promatrači 

Europskog savjeta odvjetničkih komora i udruženja odvjetnika) moraju postupati 

u skladu sa CCBE u svojim međunarodnim aktivnostima pri Europskoj uniji, 

Europskom ekonomskom području i Švicarskoj konfederaciji kao i u državama 

suradnicima i promatračima. Ovaj dokument predstavlja osnovu i temelj Europske 

odvjetničke djelatnosti i doprinosi stvaranju lika odvjetnika i Europske odvjetničke 

komore. 82 

Tako je u čl. 3.3. CCBE-a propisano da odvjetnik nema pravo sklapati pactum 

de quota litis. Pod “pactum de quota litis” podrazumijeva se sporazum između 

odvjetnika i njegove stranke napravljen prije okončanja predmeta, po kojem bi se 

stranka obvezala da isplati odvjetniku jedan dio nagrade bez obzira je li to u vidu 

novca ili neke druge dobiti koju stranka ostvari po okončanju postupka. „Pactum 

de quota litis“ ne uključuje sporazum po kojem bi odvjetnički troškovi bili proporcionalni 

vrijednosti predmeta spora kojeg odvjetnik vodi, ako je to u skladu sa zvanično odobrenom 

tarifom ili odobreno od nadležne odvjetničke komore. 83 

Ovi propisi prikazuju zajednički stav svih država članica o nereguliranom 

sporazumu o naknadi za odvjetničke troškove koji je u suprotnosti sa pravilnim 

funkcioniranjem pravnog sustava jer potiče upitne parnice i podložan je zlouporabi. 

Ipak namjena ovih propisa nije sprječavanje održavanja ili uvođenja angažmana za 

koji su odvjetnici plaćeni u skladu sa ishodom istih, ili u slučaju da je zastupanje 

bilo uspješno, a pod uvjetom da su ovi angažmani u skladu sa zakonom i pod 

kontrolom s ciljem zaštite stranke i ispravnog funkcioniranja pravnog sustava. 

U njemačkom pravu u ovome pogledu postavljeni su strogi standardi. Odvjetnik 

ne smije od svoje stranke primati darove ili drugu nenaplatnu pravnu korist; ne 

smije ekonomski participirati u poslovima svoga mandanta; ne smije primati 

80 

Tako Gorenc, V. i dr., Komentar, str. 596. 

81 

Vidi čl. 3.3. Pravila odvjetničke etike za odvjetnike Europske zajednice od 28. listopada 1988. 

Izmijenjen je i dopunjen 3 puta; zadnja izmjena je izvršena na plenarnoj sjednici u Oportu 19. svibnja 

2006. godine. 

82 

„ U društvu zasnovanom na poštivanju zakona, odvjetnik ima posebnu ulogu. Dužnosti odvjetnika 

ne počinju niti završavaju sa odanim izvršenjem onoga što mu je naloženo da uradi u skladu sa zakonom. 

Odvjetnik mora služiti interesima pravde kao i onima čija su mu prava i slobode povjereni da ih on ili ona 

dokazuje i brani, te dužnost odvjetnika nije samo da zastupa svoju stranku nego da joj bude i savjetnik. 

Poštovanje odvjetničke djelatnosti je temeljni uvjet za vladavinu prava i demokraciju u društvu.“ 

83 

Vidi Mullerat, R., Lawyers: between maintaining trust, keeping gates and blowing whistles, referat 

održan na International Symposium on Gatekeeper Regulation of Practising Attorneys, Tokyo, 2003., str. 

7. www.cidra.org/ethicalrules09#26 

184



proviziju u vezi svoga mandata; ne smije ugovarati honorar ovisno o uspjehu u 

sporu, a posebno ugovarati primitak dijela svote dosuđene svome klijentu (pactum 

de quota litis). 84 U potonjem slučaju može čak i kazneno odgovarati. 85 

U Austriji se u odnosu na dogovor oko honorara između odvjetnika i njihovih 

mandanta primjenjuje načelo slobodnog dogovoranja honorara. 86 87 Sukladno 

tome Zakon o tarifama odvjetnika (Rechtsanwaltstarifgesetz - RATG) u § 2. st. 1. 

navodi: ‘’Tarifama se ne dira u pravo na slobodno ugovaranje’’. Dakle austrijskom 

odvjetniku je prema ovakvom pravnom uređenju otvorena mogućnost, ugovoriti 

s mandantom honorar u slučaju uspjeha (Erfolgshonorar), ali u obliku paušalnog 

honorara. 88 89 Zabrana ‘’pactum de quota litis’’ je uređena s jedne strane u § 879. 

st. 2. Z. 2. Österreich Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch (ABGB) 90 , s druge 

strane u § 16. st. 1. Zakona o odvjetnicima - Rechtsanwaltsordnung (RAO). 91 

Temeljem § 16. st. 1. RAO: ‘’odvjetnik može slobodno ugovarati svoj honorar sa 

strankom, međutim nije ovlašten potpuno ili djelomice otkupiti pravni spor koji 

mu je povjeren. Zabrana quota litis ima prema judikaturi najviših sudova svoje 

opravdanje u javnom interesu očuvanja pravne zaštite, odnosno poštivanja prava 

(Rechtspflege). 92 

U većini zakona o odvjetništvu i etičkih kodeksa europskih država pactum 

de quota litis je zabranjen 93 , izuzev u Finskoj 94 , Grčkoj 95 i Češkoj. Kao razlog 

tome najčešće se navodi odvjetnikova neovisnost i autonomija, koje bi bile 

kompromitirane kada bi odvjetnik imao osobne interese u ishodu parničnog 

postupka. 

Od siječnja 2006., češki Zakon o odvjetništvu 96 generalno je dopustio 

84 

Više Musielak, H. J., Grundkurs ZPO, 10. Auflage, Verlag C. H. Beck, str. 9 – 17. 

85 

Vidi § 352. Kaznenog zakonika - dStGB 

86 

Vidi Davani, K., „Class Action Lawsuits against the Tobacco Industry in Austria and Beyond“, 

Recht & gesellschaft, 2009., str. 11. 

87 

Vidi Kutis, M., „Das „pactum de quota litis“ inÖsterreich“, Anwalts revue de l’ avocat, Anwaltspraxis/ 

pratique du barreau, br. 10/2008., str. 457.-460. 

88 

Vidi Knöbl, U., Prozessfinanzierung: Quo vadis quota litis, ecolex 2005., str. 436. 

89 

Tako Kutis, M., op. cit. (bilj. 87.)., str. 457. 

90 

Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch (ABGB), Stand BGBl. Nr. 118/2002. 

91 

Albert, J., „Team Leader, Study on the Transparency of Costs of Civil Judicial Proceedings in the 

European Union“, Country report – Austria, 2007., str. 33. – 42., http://www.ris.bka.gv.at/ 

92 

Vidi Melicharek, P., Das pactum de quota litis und die Tugend des Maßhaltens, RdW 2009/3 50, 

394, str. 394. – 395. 

93 

Za Francusku vidi Chappuis, B., „Droit de la concurrence et droit des avocats: la fin des tabous“, 

Extrait de l’oeuvre «Mélanges en l’honneur de Pierre Tercier», Schulthess Médias Juridiques SA, Genève 

· Zurich · Bâle 2008, str. 577. 

94 

Vidi Storskrubb, E., “University of Oxford study funding, costs proportionality in civil justice 

systems – Finland report”, www.csls.ox.ac.uk/documents/FINLANDAC2.doc 

95 

Vidi Claessens, S. J. F. J., Free Movement of Lawyers in the European Union, Maastricht, 2008., 

str. 118.– 120. 

96 

Zakon o advokacii, č. 85/1996. Sb, izmjene i dopune: č. 210/1999. Sb., zákona č. 120/2001 Sb., 

zákona č. 6/2002 Sb., zákona č. 228/2002 Sb., nálezu Ústavniho soudu vyhlášeného pod č. 349/2002 Sb., 

zákona č. 192/2003 Sb., zákona č. 237/2004 Sb., zákona č. 284/2004 Sb., zákona č. 555/2004 Sb., zákona 

185



ugovaranje postotaka u dosuđenom iznosu, s tim da udio odvjetnika ne smije biti 

viši od 25 % u odnosu na vrijednost predmeta spora. Uvođenje pactum de quote 

litis ne smije osloboditi odvjetnika od ostalih dužnosti u postupku, prvenstveno 

97 98 

lojalnosti i poštenja u odnosima sa njegovim klijentom. 

5. Zaključna razmatranja 

Odvjetnik ne bi smio ekonomski ovisiti o stranci, a pogotovo ne o ishodu spora 

u kojem zastupa tu stranku. Upravo je najozbiljniji argument u prilog obvezatnog 

odvjetničkog zastupanja argument izveden iz potrebe da se osigura neovisnost i 

samostalnost odvjetnika u svim odnosima, pa tako i u odnosima prema vlastitoj 

stranci. 

U izlaganju Ramona Mullerata, bivšeg predsjednika Vijeća odvjetničkih 

udruga Europske unije 99 neovisnost odvjetnika je definirana kao apsolutan pojam. 

Ne postoji ograničena ili nesavršena neovisnost. Neovisnost odvjetnika mora biti 

istovremeno fizička, moralna i materijalna. 100 Po navedenom autoru, neovisnost 

je ishodište odvjetnikovih obilježja i obveza. Odvjetnici mogu uistinu ispunjavati 

svoje obveze uz apsolutnu neovisnost oslobođeni bilo kakvog pritiska, naročito 

države ili drugih vanjskih utjecaja, a pogotovo svojih vlastitih interesa. 101 Prema 

tvrdnjama Ramona Mullerata neovisnost je sama bit odvjetnika i iz nje proizlaze 

sljedeća obilježja i obveze: samokontrola, slobodan pristup stranci, sloboda 

udruživanja i vjerovanja, slobodan pristup odgovarajućim pohranjenim spisima, 

pravo na prihvaćanje ili odbijanje dobivenih uputa, zabrana uvjetovanih naknada, 

stručnost u dokazivanju, zabrana podređenosti, izbjegavanje sukoba interesa. 

Mišljenja smo da bi pactum de quotu litis trebalo na odgovarajući način 

reafirmirati kao jedan od načina za utvrđivanje odvjetničkih honorara. Naime, 

takvim načinom honoriranja rada odvjetnika omogućava se kreditiranje stranaka 

u vođenju postupka od čijeg bi vođenja inače odustale jer ne bi imale sredstava 

za podmirivanje troškova zastupanja. Pridonosi zajedništvu zastupnika i stranke u 

preuzimanju rizika neuspjeha u postupku. U tom slučaju bi se odvjetnička nagrada 

trebala određivati prema točno utvrđenim kriterijima kao što su specijalizacija 

odvjetnika, hitnost postupka, kvaliteta rada, njegovo iskustvo, vrsta postupka, 

č. 205/2005 Sb., a zákona č. 79/2006 Sb., Sdĕleni Ministerstva spravedlnosti, kterým se oznamuji profesni 

označeni podle § 2. odst. 1. písm. b) zákona o advokacii č. 253/2004 Sb. 

97 

Vidi Štros, D., „Pactum de quota litis – The Czech Approach, Roman Inspiration: What Cicero 

Teaches Us”, www.fbe.org/IMG/doc/Rapport_David_STROSS-1-en.doc 

98 

U centralnoj i istočnoj Europi kao i u zemljama bivšeg SSSR-a ovakvi ugovori nisu izrijekom 

zabranjeni. Tako primjerice, u Estoniji stranke imaju veoma široku ugovornu slobodu u određivanju 

troškova postupka. Vidi Study on the Transparency of Costs of Civil Judicial Proceedings in the European 

Union, Albert, J., Team Leader – Country report – Estonia, 2007., str. 40.– 46. https://www.riigiteataja.ee/ 

ert/act.jspid=12832083 

99 

Vidi Mullerat, R., „Neovisnost: bit odvjetnika“, Odvjetnik, 76 (2003.), 1/2 ; str. 9.-17. 

100 

Mullerat, R., op. cit. (bilj. 99.), str. 12. 

101 


186



nadležnost suda, vrijednost predmeta spora i slično. 

Upravo se ugovaranjem udjela u onome što će stranka ostvariti odvjetnici 

potiču na veći angažman u postupcima, ali i na reduciranje poduzimanja 

postupovnih radnji jer visina njihova honorara neće ovisiti o njihovu broju već o 

krajnjem rezultatu. S druge strane, ne možemo zanemariti ni moguće zlouporabe i 

štetne posljedice po stranke, ali smatramo da bi se one mogle svesti na minimum 

propisivanjem gornje granice dopuštenog ugovaranja udjela. 

Smatramo da nije sporna samo visina odvjetničkih tarifa, nego je najviše sporan 

način njihova obračunavanja. Obračunavanje naknade za svako ročište i za svaki 

podnesak predstavlja tipičan primjer sukoba interesa odvjetnika i njegove stranke, 

jer je interes stranke da postupak traje što kraće uz što nižu cijenu, a odvjetnik 

prema sadašnjem načinu obračuna tarifa ima interes da sudski postupak traje što 

dulje i time njegova zarada bude veća. 

Nemamo argumente da ustvrdimo da je jedan od najvažnijih uzroka 

dugotrajnosti sudskih postupaka u Hrvatskoj način obračuna odvjetničkih tarifa. 

Međutim, sigurni smo da mu doprinosi, te da bi uvođenje njemačkog načina 

obračuna odvjetničkih tarifa značajno doprinijelo smanjenju trajanja sudskih 

postupaka, jer odvjetnik u Njemačkoj dobije u pravilu maksimalno 3 paušalne 

naknade za svaki parnični postupak, po jednu za: pripremu predmeta i podnošenje 

tužbe, za izlazak na raspravu bez obzira na broj ročišta i provođenje i dokaznog 

postupka (vidi supra ad. 2.2.1.). 

Dakle, odvjetnik zaradi isti honorar bez obzira koliki se broj ročišta održi. Iz 

toga proizlazi i pretpostavka da su odvjetnici kooperativniji u vođenju sudskog 

postupka, i nemaju interesa opstruirati ga, jer imaju isti interes kao i stranka, 

a to je brže okončanje postupka. Međutim, njemački model načina obračuna 

odvjetničkih tarifa treba prilagoditi životnom standardu, odnosno prihodima i 

cijenama u Hrvatskoj. Ne može biti prihvatljivo da odvjetnici u Hrvatskoj zarađuju 

znatno više nego njihove kolege u Njemačkoj, a hrvatski službenici i namještenici 

primaju znatno manje plaće od njemačkih građana. 

Smatramo da postojeći model odvjetničkih tarifa odvjetnicima osigurava 

neprimjerene prihode, a građanima istovremeno ugrožava temeljna ljudska prava 

na pravnu zaštitu u razumnom roku i po razumnoj cijeni. 

Vidjeli smo da su i u Njemačkoj i u Austriji naknade odvjetničkih troškova 

koje dosuđuje sud stranci koja uspije u postupku regulirana zakonom, 102 za razliku 

od sadašnjeg hrvatskog zakonodavstva koje sudove upućuje na primjenu tarife 

koju donosi HOK uz prethodnu suglasnost ministra pravosuđa. Tako u Hrvatskoj 

odvjetnici obračunavaju naknade za svaki izlazak na ročište i napisani podnesak, 

pa su zainteresirani da postupak traje što je moguće duže, kako bi što više zaradili. 

102 

U Njemačkoj: BRAGO; u Austriji: Rechtsanwaltstarifgesetz (öRATG). U pogledu ugovaranja 

cijene (interni odnos između odvjetnika i stranke) odnos je u ove dvije zemlje različit: dok je u Njemačkoj 

zakonska tarifa obvezatna, dotle u Austriji stranka može s odvjetnikom slobodno ugovoriti cijenu usluge, 

pri čemu profesionalna organizacija (komora) daje tek neobvezatne smjernice (Autonome Honorar- 

Richtlinien für Rechtsanwälte - dalje: öAHR) – vidi § 16/1. öRAO, § 2/1. öRATG, § 2. öAHR. 

187



Sustav odvjetničkih tarifa mora biti takav da se odvjetničke naknade obračunavaju 

po poduzetim radnjama, a nikako ne smije ovisiti o broju ročišta i predanih 

podnesaka. Na taj način bi interesi odvjetnika i njegovog klijenta bili identični, a 

to je što kraće trajanje sudskih postupaka. 

Sadašnji način obračuna odvjetničkih naknada može u praksi dovesti do 

apsurda da iznos nagrade koju treba isplatiti odvjetniku premašuje vrijednost 

predmeta spora. Zbog svega navedenog smatramo da bi trebalo donijeti Zakon 

o odvjetničkim tarifama koji bi regulirao njihovu visinu i način obračunavanja. 

Ovo smatramo neophodnim i iz razloga jer je cjelovitija regulacija odvjetničke 

profesije nužna i radi obavljanja učinkovitog nadzora nad pružanjem ove vrste 

profesionalnih usluga 103 jer se njenim obavljanjem ostvaruju dobra i vrijednosti 

koje su od iznimne važnosti za društvo u cjelini. Mišljenja smo da bi takav nadzor 

doprinio zaštiti samih klijenata te da nikako ne bi ugrožavao samostalnost i 

neovisnost djelovanja odvjetnika. 

Some aspects of lawyer rights as proxy in legal 

proceedings 

The aim of this paper is to offer a brief insight into lawyer rights as proxies in legal proceedings 

and their rights to payment, compensation of costs and right to settlement and pledge. To finish off, 

some practical problems and indecisive areas which arise in relation to permission of practum de 

quote litis in Croatian law will be referred to. We believe that this institute should in an appropriate 

way be reaffirmed as one of the ways to decide upon the lawyer’s fee. The lawyer’s fees are 

made possible by crediting the parties in legal proceedings who otherwise would refrain from 

legal proceedings because they would not have the means to pay for legal representation costs. 

Furthermore, we believe that not only is the level of lawyers’ costs questionable, but the way they 

calculate that fee is even more questionable. The system of lawyer fees should be such that the 

lawyer fees should be calculated according to the tasks carried out and should in no way depend on 

the number of court hearings and petitions filed. Only in this way would the lawyers’ and client’s 

interests be identical and that is that legal proceedings be as short as possible in duration. 

Key words: power of attorney, lawyer’s right to payment, power of retention, 

practum de quote litis 

103 

Europska komisija je u veljači 2004. g. objavila izvješće o tržišnom natječaju u profesionalnim 

djelatnostima među koje je ubrojila i odvjetničku djelatnost. Europska komisija smatra da je regulacija 

profesionalnih djelatnosti nužna jer se na taj način utječe i na učinkovitost pravosuđa. Vidi Obrazloženje 

Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu, srpanj 2008., www.sabor.hr/fgs.axdid=12350 

188

Siniša Škarica: PRETRAGA DOMA U EUROPSKIM KAZNENIM POSTUPCIMA 


Siniša Škarica, odvjetnik 

PRETRAGA DOMA U EUROPSKIM KAZNENIM 

POSTUPCIMA 

UDK: 343.1:342.7 (4) 


Primljeno: 15.12.2011. 

Izvidne radnje i istražne radnje imaju svojih sličnosti, ali svakako i razlika. Najbitniji dio 

ovog rada jest uviđanje tih razlika kako bi uvidjeli važnost zakonitih dokaza koji će kasnije biti 

upotrijebljeni u sudskom postupku. Izvori jesu od Ustava, kao najvišeg pravnog akta države, preko 

međunarodnih izvora, sudske prakse pa sve do podzakonskih akata čime možemo primijetiti kako 

su se ovom problematikom pozabavilo mnogo ljudi i institucija pa sve do samoga društva. U radu 

su objašnjeni pregled i pretraga svaka od tih radnji zasebno, a posebno je obrađen i dio u kojemu su 

podvučene osnovne posljedice koje eventualna zloupotreba, ali ponajviše upotreba za sobom povlači. 

Ljudska prava temelj su društvenog poretka i neosporno je kako država mora učiniti sve kako bi 

svom građaninu omogućila njihovo poštivanje. Zakonitim postupanjem, prije svega zakonskom 

regulacijom termina pregleda i pretrage, određivanjem opsega, pravila i ostaloga država ide u tom 

smjeru. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda to pravo normira u članku 

8., Opća deklaracija o pravima čovjeka i građanina u članku 12., a Međunarodni pakt o građanskim 

i političkim pravima u članku 17. I naš Ustav slijedi tu tendenciju i to čini u odredbi članka 34. 

Predmet ovoga rada jesu razmatranja vezana uz pretragu doma u hrvatskom kaznenom postupku s 

posebnim osvrtom na nekolicinu europskih kaznenih zakonodavstava. 

Ključne riječi: pregled, petraga, ljudska prava, načelo zakonitosti, nalog, 

društveno-politički značaj 

1. POJAM DOMA 

Pojam doma prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih 

sloboda Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 1 rezultat je 

nastojanja da se u europskim razmjerima uredi zaštita ljudskih prava i temeljnih 

sloboda, koja su osobito masovno i teško kršena tijekom Drugog svjetskog rata. 

Potpisana je u Rimu 4. studenoga 1950. godine, a stupila je na snagu nakon desete 

ratifikacije 3. rujna 1953. godine. Do sada je potpisano 14 protokola. Republika 

Hrvatska Konvenciju je potpisala 6. studenoga 1996. godine, a 5. studenoga 

1997. godine Konvencija je u Republici Hrvatskoj stupila na snagu. Sadržajno, 

Konvencija jamči najvažnija građanska i politička prava. Nadzor zaštite 

konvencijskih prava povjeren je Europskom sudu za ljudska prava sa sjedištem 

u Strasbourgu. To je prvi međunarodni instrument zaštite ljudskih prava koji na 

1 

Dalje u izlaganju: Konvencija. V. Zakon o potvrđivanju konvencije za zaštitu ljudskih prava i 

temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih 

sloboda, NN MU br. 18/97. 

189



temelju međunarodnog ugovora obvezuje države stranke na prihvaćanje nadzora 

nad provedbom propisa na unutarnjoj razini i u slučaju ako pojedinac pokreće 

postupak. 2 On, međutim, nije ustanovljen kao sud iznad nacionalnih sudova 

koji može mijenjati njihove odluke. Jedina ovlast Suda je ispitivanje konkretnih 

zahtjeva s obzirom na pitanje je li došlo do povrede prava i sloboda iz Konvencije, 

odnosno u slučaju da utvrdi povrede, nalaganje pravičnog iznosa naknade. 3 Iako 

su presude Suda pravno obvezujuće samo za državu koja je stranka u konkretnom 

predmetu, one nesumnjivo utječu i na propise i praksu trećih zemalja. Kao jedno 

od najvažnijih građanskih prava Konvencija regulira nepovredivost doma u 

članku 8. stavku 1. koji nosi naziv Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog 

života. Nepovredivost doma (inviolability of home) se u praksi Suda tumači 

široko, tako da obuhvaća svaki prostor koji pojedinac koristi kao dom, neovisno o 

pravnoj prirodi prostora. 4 Sud ističe da iako postoji značajna podudarnost između 

poimanja doma i poimanja vlasništva u smislu odredbe članka 1. Protokola 1. 

Konvencije, pojedinac može imati pravo vlasništva na određenoj zgradi ili zemlji 

bez dostatne veze sa spomenutim nekretninama koja je potrebna da bi se one 

smatrale domom (Khamidov v. Russia 5 ). Domom podnositelja zahtjeva smatra se 

i kuća u vlasništvu brata podnositelja zahtjeva izgrađena u neposrednoj blizini 

njegove kuće s obzirom na utvrđenje Suda da su podnositelj zahtjeva, njegov brat 

i uži srodnici oduvijek živjeli kao jedna obitelj (Khamidov v. Russia 6 ).Zaštićena su 

prava najmoprimca (Novoseletskiy v. Ukraine 7 ), čak i u situaciji kada je supruga 

najmoprimca s kojom je bio u zajedničkom najmu isti otkazala lokalnim vlastima 

(vlasnicima kuće) pa se podnositelj zahtjeva u kući nalazio bez pravnog temelja 

(McCann v. the United Kingdom 8 ). Štiti se pravo nositelja stanarskog prava koji 

se prije odlaska na putovanje na odgovarajući način pobrinuo za održavanje stana, 

računajući da će se tamo vratiti (Blečić v. Croatia 9 ). Sud pojam doma tumači 

ekstenzivno pa zaštitu proteže i na poslovni prostor (Niemitz v. Germany 10 , Société 

Colas Est and Others v. France 11 ). Međutim, u već spomenutom slučaju Khamidov 

v. Russia, Sud je zauzeo stajalište da tvornica, pekara i skladište koji su u cijelosti 

korišteni u industrijske svrhe ne predstavljaju dom podnositelja zahtjeva. Ni 

farma specijalizirana za proizvodnju i smještaj nekoliko stotina svinja ne može se 

smatrati domom, kao ni poslovnim prostorom (Leveau and Fillon v. France 12 ). 

2 

Trbojević, M. u Pavišić, B., op. cit., str. 177. 

3 

ibid., str. 177. 

4 

Pavišić, B., op. cit., str. 113. 

5 

ECHR, 15.11.2007., 72118/01. 

6 

ECHR, 15.11.2007., 72118/01. 

7 

ECHR, 22.5.2005., 47148/99. 

8 

ECHR, 13.5.2008., 19009/04. 

9 

ECHR, 29.7.2004., 59532/00 

10 

ECHR, 16.12.1992., 13710/88. 

11 

ECHR, 16.4.2002., 37971/97. 

12 

ECHR, 6.9.2005., 63512/00, 63513/00. 

190



1.2. Ograničenja prava na poštovanje doma prema Konvenciji 

Pravo na poštovanje doma nije neograničeno. Naime, članak 8. stavak 2. 

Konvencije propisuje da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, 

osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa 

državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi 

spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite 

prava i sloboda drugih. U predmetu Smirnov v. Russia 13 , Sud je, polazeći od 

zakonodavnog uređenja tužene države, zauzeo stajalište da je pretraga stambenih 

prostorija podnositelja zahtjeva u kojima je on držao kompjuter i radni materijal, 

a koju je naložio istražitelj u skladu sa zakonom. Nadalje je utvrdio da je cilj 

pretrage, prema odluci istražitelja, bio otkrivanje fizičkih dokaza koji bi mogli biti 

odlučni za istragu teških kaznenih djela pa da je sukladno tome postignut legitimni 

cilj, a koji se ogleda u unaprijeđenju interesa državne sigurnosti, spriječavanju 

nereda i zaštiti prava i sloboda drugih osoba. Prilikom određivanja je li pobijana 

mjera bila «potrebna u demokratskom društvu», Sud utvrđuje da pojam nužnosti 

podrazumijeva prijeko socijalnu potrebu pri čemu osobito da primijenjena mjera 

mora biti razmjerna legitimnom cilju kojem se teži, a opseg slobode procjene koju 

uživaju nacionalne vlasti ovisi ne samo o naravi cilja ograničenja, već i o naravi 

prava koje je u to uključeno. Usprkos tome, Sud zaključuje, da se iznimke prava 

na poštovanje doma propisane odredbom članka 8. stavak 2. Konvencije trebaju 

tumačiti restriktivno, a potreba za njihovom primjenom mora u svakom pojedinom 

slučaju biti uvjerljivo zasnovana. U konkretnom slučaju, nepostojanje prethodnog 

sudskog naloga na neki je način, po mišljenju Suda, sanirano s dostupnošću ex post 

factum sudskog preispitivanja. Naime, podnositelj zahtjeva je ne samo mogao, 

nego i podnio žalbu sudu za preispitivanjem zakonitosti i opravdanosti naloga 

za pretragu. Sud je, nadalje, utvrdio da podnositelj zahtjeva nije bio optužen niti 

osumnjičen za kazneno djelo ili nezakonite aktivnosti. Pored iznijetog, podnositelj 

zahtjeva je podnio dokumentaciju iz koje proizlazi da je u različitim razdobljima 

zastupao četiri osobe zbog kojih je pretraga i naložena. Upravo je stoga Sud 

pomno cijenio da prilikom nalaganja pretrage stana podnositelja zahtjeva, nije 

osigurana nikakva zaštita privilegiranog materijala zaštićenog poslovnom tajnom. 

Uz to, policija je zbog nepreciznog naloga imala neograničene ovlasti prilikom 

procjene koja je dokumentacija od interesa za istragu. Stoga Sud zaključuje da 

provedena pretraga u stanu podnositelja zahtjeva koji nije bio osumnjičen za 

kazneno djelo, već je zastupao osumnjičenike u tom kaznenom predmetu, bez 

ključnih i dovoljnih osnova i bez očuvanja od nedopuštenih utjecaja na poslovnu 

tajnu nije bila «nužna u demokratskom društvu» pa da je došlo do povrede članka 

8. Konvencije. U postizanju pravedne ravnoteže između interesa pojedinaca i 

države, država ima pravo na određenu mjeru ravnoteže (a margin of appreciation), 

no u naročito osjetljivom području zaštite okoliša samo pozivanje na ekonomsku 

dobrobit zemlje nije dovoljno za opravdanje zadiranja u prava drugih pa tako 

13 

ECHR, 7.6.2007., 71362/01. 

191



niti za narušavanje prava na poštovanje doma (Hatton and others v. the United 

Kingdom) 14 . U potonje spomenutom slučaju, Sud je zaključio da za vrijeme dok je 

bilo očito da noćni letovi donekle doprinose nacionalnom gospodarstvu u cjelini, 

Vlada niti direktno niti naručivanjem neovisnog istraživanja nije kritički utvrdila 

važnost tog doprinosa. 

1.3. Pojam doma prema Ustavu Republike Hrvatske 

Nepovredivost doma i pravo na zaštitu od nezakonite pretrage doma i ostalih 

prostora prava su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske 15 . Dom je nepovrediv 

16 

i samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu 

odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Očito je da, pod nepovredivosti doma 

razumijevamo temeljno pravo njegova nositelja da bez njegova pristanka nitko 

ne može ući u njegov stan i ostale prostore ili prostorije. 17 Stanar ima pravo da 

on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma 

ili drugoga prostora. Ovo pravo nije, međutim, neograničeno, jer u kaznenom 

postupku ponekad postoji potreba pretrage stana, pa čak i da policija bez naloga 

neposredno odluči ući u nečiji stan. Ustav RH stoga predviđa iznimku i propisuje 

da redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u 

dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka u dva slučaja. Prvi 

je slučaj ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja 

počinitelja kaznenog djela, a drugi u situaciji otklanjanja ozbiljne opasnosti po 

život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega. Ustav RH propisuje da ova prava 

samo u zakonom točno predviđenim slučajevima mogu biti suspendirana ili 

sužena.Međutim, pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji 

osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se 

poduzeti samo u nazočnosti svjedoka. Kazneni zakon u članku 122. u okviru 

kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma inkriminira povredu Ustavom 

RH zajamčenog prava na nepovredivost doma kao jednog posebnog osobnog 

prava. Istim zakonom u članku 123. inkriminirana je protuzakonita pretraga. 

2. PRETRAGE DOMA U IZVORIMA POSTUPOVNOG PRAVA 

2.1. Republika Italija 

Talijanski Zakonik o kaznenom postupku (Codice di procedura penale) 18 

razlikuje osobnu pretragu (perquisizione personale) i pretragu prostora 

(perquisizione locale). Pretrage doma (perquisizioni nel domicilio) su u odnosu 

192 

14 

ECHR, 2.10.2001., 36022/97. 

15 

NN br. 41/01. - pročišćeni tekst i 55/01.; dalje u izlaganju: Ustav RH. 

16 

V. čl. 34. Ustava RH. 

17 

Bačić, F. i Pavlović, Š., Komentar Kaznenog zakona, Zakon o odgovornosti osoba za kaznena djela 

– Posebno (dopunsko) kazneno zakonodavstvo, Zagreb, Organizator, 2004., str. 522. 

18 

Pavišić, B. i dr., Talijanski kazneni postupak, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2002.; 

dalje u izlaganju: talijanski CPP.



na pretragu prostora razlučene samo u pogledu vremenskih ograničenja i to na 

način da pretraga u stanu ili susjednim zatvorenim prostorima (perquisizione in 

un’abitazione o nei luoghi chiusi adiacenti a essa) ne može biti započeta prije 

šest niti poslije dvadeset sati. Ipak u hitnim slučajevima pravosudna vlast može 

pisano odlučiti da se pretraga izvrši i izvan navedenih vremenskih ograničenja. 

Pretraga prostora pod kojom se, kao što je već naprijed navedeno, podrazumijeva i 

pretraga doma, dopuštena je kad se razložno smatra da se predmet kaznenog djela 

ili stvari koje pripadaju kaznenom djelu nalaze na određenom mjestu ili ako se na 

tom mjestu može izvršiti uhićenje optuženika ili bjegunca. Pretraga se određuje 

obrazloženim nalogom (decreto motivato). Pri tome pravosudna vlast može 

osobno postupati, odnosno odlučiti da radnju izvrši službenik pravosudne policije 

određen nalogom. Ako se pretragom traži određena stvar, pravosudna vlast može 

pozvati na predaju stvari. Ako je stvar predana, pretraga se ne provodi, osim u 

slučajevima kad je to korisno za potpunost istraživanja.Pri započinjanju prostorne 

pretrage primjerak naloga za istu uručuje se optuženiku, ako je prisutan, kao i 

onome tko trenutno raspolaže prostorom te ga se upozorava na pravo da ga zastupa 

ili prati osoba od povjerenja koja mora biti dostižna i prikladna prema odredbi 

članka 120 talijanskog Zakonika o kaznenom postupku. 19 Ukoliko su navedene 

osobe odsutne, primjerak naloga o pretrazi prostora uručuje se, a upozorenje daje 

rođaku, sustanaru ili suradniku, a u nedostatku vrataru ili onom koji ga zastupa. 

Pravosudna vlast pri prostornoj pretrazi može obrazloženim nalogom odrediti da 

se pretraže osobe koje su prisutne ili koje su došle, kad smatra da iste mogu skrivati 

predmet kaznenog djela ili stvari koje pripadaju kaznenom djelu. Pravosudna vlast 

može, nadalje, uz obrazloženje mjera naložiti da se nitko ne udalji prije nego što 

radnje budu zaključene pri čemu se prekršitelja može prisilno dovesti i zadržati. 

2.2. Engleski kazneni postupak 

Engleski Zakon o policiji i kaznenim dokazima (Police and criminal evidence 

act) 20 iz 1984. godine u glavi B (Code B) normira pretragu prostora i zapljenu 

imovine (searching premises and seizing property). Razlikuju se pretraga bez 

(sudskog) naloga (entry without warrant) ili na temelju sudskog naloga (search 

warrant). Bez naloga o pretrazi engleska policija smije ući u privatne prostorije 

ako njihov držatelj na to pristane (search with consent). Privola mora biti izričita 

i u pravilu u pisanom obliku. Ako se u prostorijama nalazi zakoniti stanar, privolu 

za pretragu mora dati ne samo vlasnik tih prostorija, nego i zakoniti stanar. U 

slučaju da držatelj prostorija opozove pristanak prije završetka pretrage, policija ne 

smije nastaviti sa pretragom. Bez privole držatelja prostorija i bez naloga policija 

19 

Navedena odredba propisuje da kao svjedoci postupovnih radnji ne mogu sudjelovati: 

a)maloljetnici koji nisu navršili četrnaest godina i osobe očito zahvaćene mentalnom bolešću ili u 

očevidno pijanom stanju ili pod utjecajem opojne droge ili psihotropne tvari. Sposobnost se pretpostavlja 

dok se ne dokaže suprotno; 

b)osobe podvrgnute sigurnosnim mjerama lišavanja slobode ili mjerama prevencije. 

20 

, 24. 

svibanj 2008.; dalje u izlaganju: PACE. 

193



smije pretražiti prostoriju da bi izvršila nalog o uhićenju (making an arrest), da 

bi pretražila prostorije u kojima je došlo do uhićenja ili u kojima je uhićena osoba 

bila neposredno prije uhićenja (search of premises where arrest takes place or the 

arrested person was immediately before arrest) ili da bi pretražila prostorije koje 

je zauzela ili kontrolira uhićena osoba (search of premises ocupied or controlled 

by the arrested person). Zakon o policiji i kaznenim dokazima ustanovljuje opću 

nadležnost magistrata da izda nalog o pretrazi za svako «teško uhitno djelo» pod 

pretpostavkom kumulativnog ispunjenja triju uvjeta; da postoje «razboriti razlozi» 

za sumnju da je kazneno djelo počinjeno i da se u označenim prostorijama nalazi 

materijal koji je od «bitne važnosti» za izvide, da postoji vjerojatnost da taj 

materijal može i smije poslužiti kao dokaz 21 te da nije «praktično» prije ulaženja u 

prostorije komunicirati s njihovim držateljem ili je vjerojatno da on ne bi dopustio 

ulaz. Pretrage na temelju sudskog naloga moraju se poduzeti u roku od tri mjeseca 

od izdavanja naloga, u razumnim satima (at a reasonable hour), osim ako bi to 

osujetilo svrhu pretrage. Nalogom se može odrediti pretraga prostorija u više 

navrata ako je sudac uvjeren da je nužno odobriti više ulazaka kako bi se ostvarila 

svrha izdavanja naloga. Prostorije, međutim, u narednim navratima ne mogu biti 

pretražene bez prethodne pisane ovlasti službenika ranga inspektora koji nije 

angažiran u istrazi. Službenik koji provodi pretragu prvo će pokušati razgovarati 

s držateljem prostorija ili osobom koja je ovlaštena odobriti ulazak u prostorije, 

objasniti na temelju kojih ovlasti je zatražena pretraga i zatražiti od držatelja da mu 

odobri ulazak u te prostorije, osim ako je riječ o prostorijama koje nisu zauzete, 

ili su držatelj prostorija i osoba ovlaštena za odobrenje ulaska odsutni ili postoje 

razumni razlozi (reasonable grounds) za vjerovanje da bi upozorenje držatelju 

prostorija ili osobi ovlaštenoj za odobrenje ulaska osujetilo svrhu pretrage ili 

ugrozilo policijske službenike ili druge osobe. Prije početka pretrage policijski se 

službenik mora identificirati i navesti cilj, kao i temelje pretrage te identificirati 

osobe u pratnji i opisati njihovu ulogu u postupku. Razumna i razmjerna sila može 

biti primijenjena samo ako je nužna zbog ulaska u prostorije, a policijski službenik 

koji provodi pretragu je uvjeren da se radi o prostorijama preciziranim u nalogu ili 

u slučajevima kada je moguće poduzeti pretragu bez naloga, a držatelj prostorija 

ili osoba ovlaštena na odobrenje ulaska odbili su odobriti ulazak ili je nemoguće 

s istima razgovarati ili su posrijedi razlozi zbog kojih policijski službenik ne 

može od držatelja prostorija ili osobe ovlaštene da mu odobri ulazak u prostorije, 

zatražiti to odobrenje (entry other than with consent). Policijski službenik koji 

provodi pretragu uručit će držatelju prostorija kopiju Obavijesti o ovlastima i 

pravima (Notice of Powers and Rights), osim ako je to neizvedivo. U pravilu, 

kopija Obavijesti uručuje se prije započinjanja pretrage nazočnom držatelju 

prostorija izuzev ako policajac koji provodi pretragu razumno smatra da bi to 

moglo osujetiti svrhu pretrage ili ugroziti policijske službenike ili druge osobe. 

Ako je držatelj prostorija odsutan, kopija Obavijesti i naloga treba biti ostavljena 

na istaknutom ili odgovarajućem mjestu prostorija i potvrđena na način da se na 

21 

Ne smije se raditi o predmetima koji su izuzeti od zapljene. 

194



njoj naznači ime policijskog službenika koji je proveo pretragu, dan i vrijeme 

poduzimanja pretrage. 

Prostorije mogu biti pretražene samo u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se 

postigao cilj pretrage, vodeći računa o veličini i prirodi onoga što se traži. Pretraga 

se ne može nastaviti na temelju naloga nakon što se pronađu sve stvari precizirane 

u nalogu, odnosno na temelju druge ovlasti po ostvarenju cilja pretrage. Pretrage 

se moraju poduzimati na način da se poštuje vlasništvo i privatnost držatelja 

prostorija i sa što manje smetnje. Ako držatelj prostorija prilikom provođenja 

pretrage zahtijeva prisutnost prijatelja, susjeda ili druge osobe, tim se osobama mora 

dopustiti prisutnost pretrazi, osim ako policijski službenik zadužen za provođenje 

pretrage ima razumne osnove vjerovati da bi nazočnost tih osoba ozbiljno ometala 

istragu ili ugrozila policijske službenike ili druge osobe. Takva se odluka mora 

unijeti u zapis o pretrazi uključujući osnove zbog kojih je odbijen zahtjev držatelja 

prostorija. Krapac kao zanimljivost engleskog prava ističe da unatoč vrlo iscrpnom 

reguliranju postupka izdavanja naloga o pretrazi i izvršavanju pretrage, kršenja tih 

pravila nisu sankcionirana neupotrebljivošću dokaza prikupljenih nezakonitom 

pretragom, već je predviđeno fakultativno zabacivanje nezakonito prikupljenih 

dokaza ako raspravni sudac, uvažavajući sve okolnosti slučaja, smatra da bi 

njihovo izvođenje imalo negativan učinak na «pravičnost postupka». 22 

2.3. Savezna Republika Njemačka 

2.3.1. Posebnost državnog uređenja 

Savezna Republika Njemačka je demokratska i socijalna federacija koju čini 

16 nezavisnih pokrajina (Bundesländer) utemeljenih na načelu diobe vlasti i 

vladavine prava (Rechtsstaatsprinzip). Zakonodavna vlast podjeljena je između 

Federacije (Bund) i pokrajina (Länder). Sukladno članku 74. paragrafu 1 No.1, 

72 njemačkog Ustava (Grundgesetz), pokrajine nemaju zakonodavnih ovlasti u 

području kaznenog materijalnog i postupovnog prava. Stoga su svi kazneni zakoni 

u Njemačkoj savezni zakoni. 23 

2.3.2. Pretraga doma u njemačkom kaznenom postupku 

Njemački Kazneni postupovni zakon (Strafprozeβordnung) 24 razlikuje pretragu 

koja se odnosi na osumnjičenika i pretragu koja se tiče druge osobe (Bei anderen 

Personen sind Durchsuchungen). Pretraga koja se odnosi na osumnjičenika 

uključuje pretragu tijela, stvari i privatnog i drugog prostora osobe koja je sumnjiva 

da je u svojstvu počinitelja, suučesnika, poticatelja ili pomagatelja počinila kazneno 

djelo ili je sumnjiva zbog pogodovanja kaznenom djelu ili je unaprijed dogovorila 

22 

ibid. str. 123.-124. 

23 

Esser, R., Poglavlje 4 u Pavišić, B., Pradel i J., Transition of Criminal Procedure Systems – Volume 

II, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2004., str. 97. 

24 

U engleskom prijevodu na , 23. svibanj 2008.; 

dalje u izlaganju: StPO. 

195



razdiobu novca ili jataštvo. Osnovni uvjet poduzimanja pretraga je da se one 

poduzimaju radi uhićenja ili u slučajevima u kojima se presumira da će pretraga 

dovesti do otkrića dokaza. Njemački kazneni postupak dopušta pretragu u odnosu 

na drugu osobu s ciljem uhićenja okrivljenika ili praćenja tragova kaznenog djela 

ili zapljene određenih objekata samo ako činjenice upućuju na zaključak da je 

tražena osoba, trag ili objekt u prostorima koji se imaju pretražiti. Radi uhićenja 

okrivljenika koji je osnovano sumnjiv da je počinio točno određena kaznena 

djela 25 , dopuštena je pretraga privatnog i drugog prostora drugih osoba u zgradi, u 

kojoj se, na temelju određenih činjenica presumira da se nalazi okrivljenik. To se 

ograničenje, međutim, ne odnosi na prostore u kojima je okrivljenik bio zadržan 

ili u koje je ušao tijekom potjere. Privatni prostori, poslovni prostori i ograđeni 

prostori mogu biti pretraženi tijekom noći samo radi privođenja osobe zatečene u 

počinjenju kaznenog djela, u hitnim slučajevima ili s ciljem hvatanja pobjeglog 

zatvorenika. Iznimku predstavljaju prostori koji su noću dostupni svakome ili 

koji su policiji poznati kao skloništa ili okupljališta počinitelja kaznenih djela, 

skladišta stvari do kojih se došlo kaznenim djelom ili skrovita mjesta za kockanje, 

ilegalno trgovanje narkoticima ili oružjem ili prostitucijom, a koji prostori mogu 

biti pretraženi i noću. Pri tome je noć u razdoblju od 1. travnja do 30. rujna vrijeme 

od dvadesetjedan sat do četiri sata, a od 1. listopada do 31. ožujka vrijeme od 

dvadesetjedan sat do šest sati. StPO propisuje da pretragu može naložiti samo 

sudac. Iznimka su hitni slučajevi kada pretragu mogu naložiti ured državnog 

odvjetnika i njegovi suradnici. U slučajevima kada se privatni prostori pretražuju 

bez nazočnosti suca ili državnog odvjetnika, pretrazi bi trebali prisustvovati, 

ukoliko je to moguće, općinski službenik ili dva člana zajednice područja gdje se 

obavlja pretraga koji ne smiju biti policijski službenici ili službenici ureda državnog 

odvjetnika. Pretrazi može nazočiti posjednik prostora. Ukoliko je odustan pozvat 

će se njegovog zastupnika ili odraslog rođaka ili ukućana ili susjeda da nazoči 

pretrazi. 

Prije započinjanja pretrage, sa svrhom pretrage upoznat će se posjednik 

prostora ili osoba pozvana da sudjeluje u njezinom odsustvu. To se međutim ne 

odnosi na slučajeve u kojima je dopuštena noćna pretraga.Osobi izloženoj pretrazi 

se tek po završetku pretrage na njezin zahtjev predaje pisana obavijest u kojoj 

su navedeni razlozi pretrage i u kojoj je precizirano kazneno djelo ako je riječ o 

pretrazi koja se tiče osumnjičenika. Na zahtjev mu se daje i popis predmeta koji su 

bili zaplijenjeni, a ako ništa sumnjivo nije nađeno predaje mu se uvjerenje kojim 

se utvrđuje ta činjenica. 

25 

StPO govori o kaznenom djelu propisanom odredbom članka 129a Kaznenog zakona ili kaznenom 

djelu predviđenom njegovim odredbama. 

196



2.4. Bosna i Hercegovina 

2.4.1. Posebnost državnog uređenja 

Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Nakon 

potpisivanja Daytonskog sporazuma 14. prosinca 1995. godine administrativno je 

podijeljena na dva entiteta; Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, 

u okviru koje se nalazi i Brčko distrikt koji ne pripada ni jednom od entiteta, nego 

predstavlja posebnu upravnu jedinicu nad kojom suverenitet imaju institucije 

Bosne i Hercegovine. Posebnost državnog uređenja ima izravnu posljedicu na 

zakonodavno uređenje. Tako se u Bosni i Hercegovini razlikuju Zakon o krivičnom 

postupku Bosne i Hercegovine Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne 

i Hercegovine 26 , Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske 27 i Zakon o 

krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine 

2.4.2. Pretraga doma prema ZKP BiH 

Odredbom članka 1. ZKP BiH propisano je da se tim zakonom utvrđuju pravila 

kaznenog postupka po kojima je dužan postupati Sud Bosne i Hercegovine, Glavni 

tužitelj Bosne i Hercegovine i drugi sudionici u kaznenom postupku predviđeni 

tim zakonom, kada postupaju u kaznenim stvarima.ZKP BiH u članku 51. normira 

pretragu stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (pretresanje stana, ostalih 

prostorija i pokretnih stvari). Prema odredbi stavka 1. istoga članka objekt pretrage 

su, između ostalog, stan i ostale prostorije osumnjičenika, odnosno optuženika 

i drugih osoba.Pojam «stan» obuhvaća prostor za stanovanje (npr., stambenu 

jedinicu, obiteljsku kuću, vikend kuću ili hotelsku sobu), razne sporedne prostorije 

koje su u vezi sa stanom, pri čemu ta veza ne mora biti fizička (npr., podrumi, 

tavani, praonice), kao i pokretne prostore koji služe za stanovanje (npr., kabina 

na brodu, stambeni prostor u automobilskoj prikolici, kabina teretnog vozila, 

kombi ili jednovolumensko vozilo koji se koriste kao stan), dok se pod pojmom 

«ostale prostorije» podrazumijevaju, npr. različiti poslovni prostori, prostori za 

prebivanje (npr., barake, kolibe) ili drugi prostori (npr., sefovi u bankama radi 

pronalaska potrebne dokumentacije). 28 Pretraga stana osumnjičenika, odnosno 

optuženika i drugih osoba može se poduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova 

za sumnju da se kod njih nalaze počinitelj (učinitelj), supočinitelj (saučesnik), 

tragovi kaznenog djela ili predmeti važni za postupak. 29 Pod pojmom «dovoljno 

osnova za sumnju» podrazumijeva se vjerojatnost o postojanju činjenica, odnosno 

određeni nivo sumnje koji se nalazi između osnova sumnje (ili razloga za sumnju) 

i osnovane sumnje (ili višeg stupnja sumnje zasnovanog na prikupljenim dokazima 

26 

«Službene novine Federacije BiH», 35/2003., 37/2003., 56/2003., 78/2004.; dalje u izlaganju: ZKP 

BiH. 

27 

«Službeni glasnik RS», 50/2003., 11/2004., 115/2004.; dalje u izlaganju: ZKP RS. 

28 

Sijerčić-Čolić, H. i dr., Komentari zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini, 

Sarajevo, Savjet/Vijeće Europe, 2005., str. 183. 

29 

V. čl. 51. st. 1. ZKP BiH. 

197



koji upućuju na zaključak da je počinjeno kazneno djelo), a očekivanjima da će 

se pretragom postići određeni cilj ili rezultati mora prethoditi vjerojatnost da je 

počinjeno kazneno djelo. 30 

Sud može izdati nalog za pretragu (naredba za pretresanje) na zahtjev tužitelja 

ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužitelja. 31 

Zahtjev za izdavanje naloga za pretragu može se podnijeti u pismenoj ili usmenoj 

formi. 32 S njime se mogu spojiti i određeni prijedlozi. Prvi je prijedlog da se nalog 

za pretragu izvrši u bilo koje doba jer postoji osnovana sumnja da pretraga neće 

moći biti izvršena u vremenskom razdoblju od šest sati do dvadesetjedan sat, da 

će se traženi predmeti skloniti ili uništiti ako se nalog ne izvrši odmah, kao i 

da će tražena osoba pobjeći ili počiniti drugo kazneno djelo ili da može ugroziti 

sigurnost ovlaštene službene osobe ili druge osobe ako se nalog ne izvrši odmah 

ili u vremenskom razdoblju od dvadesetjedan sat do šest sati. Drugi je prijedlog 

da ovlaštena službena osoba izvrši nalog bez prethodne predaje naloga ako postoji 

osnovana sumnja da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se odmah ne 

oduzmu, da predaja naloga može ugroziti sigurnost ovlaštene službene ili druge 

osobe, kao i da će tražena osoba počiniti drugo kazneno djelo ili ugroziti sigurnost 

ovlaštene službene ili druge osobe. Usmeni zahtjev za izdavanje naloga za pretragu 

može se podnijeti kada postoji opasnost od odgode i isti se može priopćiti sucu 

za prethodni postupak i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske 

komunikacije. Sudac za prethodni postupak ima dužnost zabilježiti razgovor s 

podnositeljem usmenog zahtjeva. 33 Ako sudac za prethodni postupak ustanovi da je 

zahtjev za izdavanje naloga za pretragu opravdan, odobrit će zahtjev i izdati nalog 

za pretragu, a kad odluči izdati nalog za pretragu na temelju usmenog zahtjeva, 

podnositelj takvog zahtjeva sam će sastaviti nalog i pročitati će ga u cijelosti sucu 

za prethodni postupak. 34 Nalog za pretragu, bez obzira da li posljedica pismenog 

ili usmenog zahtjeva za pretragu, mora biti u pismenoj formi i imati određeni 

sadržaj 35 , te se mora izvršiti najkasnije 15 dana od izdavanja naloga, nakon čega 

se, bez odgode, mora vratiti sudu. Nalog za pretragu može se izvršiti bilo kojeg 

dana u tjednu, u vremenskom razdoblju od šest sati do dvadesetjedan sat, osim 

ako u nalogu nije izričito dano ovlaštenje da se može izvršiti u bilo koje doba 

dana ili noći. Prije početka pretrage ovlaštena službena osoba mora dati obavijest 

o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati nalog za pretragu osobi kod koje 

će se izvršiti pretraga. Ako je nakon toga ovlaštenoj službenoj osobi uskraćen 

pristup, može upotrijebiti silu u skladu sa zakonom. Prilikom izvršavanja naloga 

za pretragu kojom se određuje pretraga stana, ovlaštena službena osoba nije dužna 

30 

Sijerčić-Čolić, H. i dr., op. cit., str. 182. 

31 

V. čl. 53. ZKP BiH. 

32 


33 


34 


35 


198



obavijestiti bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretrage, već može odmah ući 

u stan ako je prazan ili ako ovlaštena službena osoba opravdano smatra da je 

prazan ili ako je ovlaštena službena osoba nalogom izričito ovlaštena da uđe bez 

prethodne najave. Korisnik stana pozvat će se da bude prisutan pretrazi, a ako je on 

odsutan pozvat će se njegov zastupnik ili netko od odraslih članova domaćinstva 

ili susjeda. Ukoliko se osoba kod koje se ima izvršiti pretraga nije prisutna, nalog 

se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretraga, a pretraga se izvršava i bez njene 

prisutnosti. Pretrazi stana prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci koji 

će se prije početka pretrage upozoriti da paze kako se pretraga vrši, kao i da imaju 

pravo prije potpisivanja zapisnika o pretrazi staviti svoje prigovore, ako smatraju 

da sadržaj zapisnika nije točan. O svakoj pretrazi stana sastavit će se zapisnik 

koji potpisuje osoba kod koje se vrši pretraga i osobe čija je prisutnost obvezna. 

ZKP BiH normira i pretragu bez naloga (pretresanje bez naredbe). 36 Ovlaštena 

službena osoba može ući u stan bez naloga i bez svjedoka, i po potrebi izvršiti 

pretragu u sedam slučajeva. To može u situaciji ako stanar tog stana to želi, ako 

netko zove u pomoć pri čemu je dovoljno da je poziv posljedica opasnosti za 

tijelo ili imovinu, a ne mora biti opasnost po život i ne mora dolaziti od onog tko 

je u neposrednoj opasnosti, već i od onog tko zna za tu opasnost 37 , zatim ako je 

potrebno uhvatiti počinitelja kaznenog djela koji je zatečen u počinjenju kaznenog 

djela ili radi sigurnosti ljudi i imovine. Nadalje, ako se u stanu nalazi osoba koja se 

po nalogu suda ima pritvoriti ili prinudno dovesti ili koja se sklonila od gonjenja. 

Nakon izvršenja pretrage bez naloga za pretragu, ovlaštena službena osoba mora 

odmah podnijeti izvještaj koji sadržava razloge pretrage bez naloga tužitelju, koji 

će o tome obavijestiti suca za prethodni postupak.Pretraga stana izvan opisanih 

zakonskih uvjeta povlači određene posljedice koje se ogledaju u ništavosti poduzete 

radnje, tj. u nemogućnosti da se dokazi pribavljeni nezakonitom pretragom koriste 

u kaznenom postupku za donošenje odluke. 38 

2.4.3. Posebnosti postupovnog uređenja pretrage doma prema ostalim 

postupovnim zakonima u Bosni i Hercegovini 

ZKP FBiH utvrđuje pravila kaznenog postupka po kojima su dužni postupati 

općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, 

tužitelj i drugi sudionici u kaznenom postupku predviđeni tim zakonom, kada 

postupaju u kaznenim stvarima. 39 ZKP RS propisuje da su zakonom utvrđena 

pravila kaznenog postupka obvezna za sudove, tužitelja i druge kaznenopravne 

subjekte kada postupaju u kaznenim stvarima 40 , dok se po ZKP BD BiH 41 dužnost 

primjene pozitivnog postupovnog prava u postupanju u kaznenim stvarima 

36 


37 

Sijerčić-Čolić, H. i dr., op. cit., str. 206. 

38 


39 

V. čl. 1. ZKP FBiH. 

40 

V. čl. 1. ZKP RS. 

41 

V. čl. 1. ZKP BD BiH. 

199



odnosi na Osnovni i Apelacioni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Javno 

tužilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i ostale sudionike kaznenog 

postupka predviđene tim zakonom. ZKP FBiH, ZKP RS i ZKP BD BiH normiraju 

pretragu stana, pretragu ostalih prostorija i pokretnih stvari. ZKP FBiH i ZKP 

BD BiH propisuju iste uvjete za pretragu stana kao i ZKP BiH. 42 Iako i ZKP 

RS načelno propisuje iste uvjete za pretragu stana kao i ZKP BiH, ipak potoje 

određene razlike u zakonodavnim rješenjima tih dvaju postupovnih zakona. Prva 

razlika odnosi se u označavanju osnove za pretragu u situaciji kada se u zahtjevu 

za izdavanje naloga za pretragu predlaže da se nalog za pretragu izvrši u bilo koje 

vrijeme. Naime, ZKP BiH u toj situaciji zahtijeva postojanje «osnovane sumnje», 

dok ZKP RS u tom slučaju traži postojanje «opravdanog razloga». Nadalje, ZKP 

RS u odnosu na ZKP BiH predviđa znatno kraće vrijeme za izvršenje naloga za 

pretragu propisujući da se nalog za pretragu mora izvršiti najkasnije 72 sata od 

izdavanja naloga. Konačno, ZKP RS propisuje da nakon izvršenja pretrage bez 

naloga za pretragu, ovlaštena službena osoba mora odmah podnijeti izvještaj koji 

sadrži razloge pretrage bez naloga, sucu za prethodni postupak 43 , a ne tužitelju 

kako to predviđa ZKP BiH. Međutim, s obzirom na to da je tužitelj dominus 

litis u istrazi te da ima pravo i dužnost rukovođenja, nadzora i upravljanja nad 

aktivnostima ovlaštenih službenih osoba, potrebno je da ovlaštena službena osoba 

takav izvještaj podnese i nadležnom tužitelju. 

2.5. Republika Francuska 

Francuski Zakon o kaznenom postupku (Code de procédure pénale) 44 

propisuje da pretrage (les perquisitions) mogu biti poduzete na svim mjestima 

na kojima se mogu pronaći predmeti korisni za otkrivanje istine. Razlikuju se 

slučajevi pretrage doma (la perquisition a lieu au domicile) osobe nad kojom 

se provodi sudska istraga od pretrage doma drugih osoba. U prvospomenutom 

slučaju, pretraga doma mora se provesti u nazočnosti osobe čiji se dom pretražuje. 

Ako je to nemoguće, pravosudni policijski službenik ima dužnost zatražiti od 

osobe čiji se dom pretražuje da imenuje zastupnika po svom izboru, a ako ni to 

nije ostvarivo, pravosudni policijski službenik imenuje dva svjedoka upravo za 

tu namjenu, a koji svjedoci ne smiju biti pod njegovom administrativnom vlašću. 

Postupanje protivno tome rezultira ništavošću dokaza pribavljenih pretragom. 

Pretrage se ne mogu poduzimati prije šest sati niti poslije dvadesetjedan sat 

osim u slučajevima kada su zatražene unutar zgrade ili u izuzetnim slučajevima 

propisanim zakonom.Kada se poduzima pretraga doma osobe nad kojom se ne 

provodi sudska istraga, osoba čiji se dom ima pretražiti mora biti pozvana da bude 

prisutna. Ako je odsutna ili odbije sudjelovati, pretraga se poduzima u prisutnosti 

dvoje krvnih rođaka ili rođaka po tazbini te osobe, koji su prisutni na tom prostoru 

200 

42 

V. čl. 65., 66.-74., 76.-78. ZKP FBiH, čl. 51., 53-64. ZKP BD BiH. 

43 

V. čl. 128. st. 3. ZKP RS. 

44 

, 

23. svibanj 2008.; dalje u izlaganju: francuski CPP.



ili, ako to nije ostvarivo, u prisutnosti dva svjedoka koje pravosudni policijski 

službenik imenuje upravo za tu namjenu s time da ti svjedoci ne smiju biti pod 

njegovom administrativnom vlašću. Posebni su slučajevi pretrage odvjetničkog 

ureda ili doma odvjetnika (les perquisitions dans le cabinet d’un avocat ou à son 

domicile), prostorija medija ili audio-vizualne komunikacije i pretrage liječničkog 

ureda, javnog bilježnika, državnog odvjetnika ili sudskog službenika. Pretragu 

doma odvjetnika može provesti samo sudac ili državni odvjetnik i to u nazočnosti 

predsjednika odvjetničke komore ili njegovog izaslanika. Sudac ili državni 

odvjetnik i predsjednik odvjetničke komore ili njegov izaslanik su jedine osobe 

koje imaju pravo biti informirane o dokumentima otkrivenima tijekom pretrage i 

s mogućnošću njihove zapljene. 

3. PRETRAGA DOMA U HRVATSKOM KAZNENOM POSTUPKU 

3.1. Pretraga 

Pretraga je istraživanje predmeta uporabom osjetila i njihovih pomagala. 45 

Jedna je od osam istražnih radnji. 46 Pretraga je ujedno i dokazno sredstvo, odnosno 

postupovni način unošenja spoznajnog materijala u kazneni postupak. 47 Detaljnim 

uređenjem pretrage nastoji se istovremeno zaštititi građane od neosnovanih 

zahvata u njihova prava te osigurati postupovnu upotrebu pretragom pribavljenih 

rezultata. 48 Stoga je važno da se pretraga provede strogo prema njenim specifičnim 

pravilima. Spomenuto podrazumijeva strogu primjenu pravila o uvjetima i načinu 

provedbe pretrage, isključenje «prerušavanja» pretrage u drugu postupovnu radnju 

i jasno razdvajanje pretrage od sadržajno srodnih izvidnih radnji. To posebice 

jer je pretraga prema svojim stvarnim sadržajima i osobito načinu spoznaje u 

osnovi istovjetna s pregledom kao izvidom. 49 Pretrage se mogu razvrstati na 

temelju različitih kriterija. Prema propisima koji uređuju pretragu razlikuju se 

pretrage uređene općim propisima (Ustav RH, Zakon o kaznenom postupku 

Zakon o policiji i policijski podzakonski akti) i pretrage izričito uređene posebnim 

propisima (propisi o graničnoj i carinskoj službi) ili uključene u posebne propise 

(ovlast za pretragu zapovjednika broda). Prema postupovnom cilju, pretrage se 

poduzimaju radi: 1) pronalaska i uhićenja počinitelja, 2) pronalaska i privremenog 

oduzimanja predmeta, tragova i drugih nositelja dokaza (dokazne pretrage), ili 3) 

osiguranja tijeka postupka ili s drugim posebnim ciljem.S obzirom na predmet 

pretrage, razlikuju se: 1) pretraga osoba, 2) pretraga stana, 3) pretraga prirodnoga 

prostora, 4) pretraga pokretnih stvari, 5) pretraga prijevoznog sredstva, 6) pretraga 

opasne stvari i 7) pretraga računala. Prema pravilima postupanja razlikuju se: 

45 

V. čl. 211. st. 2. ZKP-a 

46 

Uz pretragu to su: privremeno oduzimanje predmeta, ispitivanje okrivljenika, ispitivanje svjedoka, 

prepoznavanje, očevid, uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela i vještačenje. 

47 

Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, Peto izdanje, Žagar d.o.o., 2005., str. 286. 

48 


49 

Pavišić, B., Modly D. i Veić, P., op. cit., str. 317. 

201



1) redovita pretraga ili pretraga s prethodnom predajom naloga, 2) iznenadna 

pretraga ili pretraga bez prethodne predaje naloga i 3) hitna pretraga ili pretraga 

bez naloga. 50 U odnosu na stadij u kojemu se poduzima, pretraga se provodi: 1) 

prije početka, 2) tijekom kaznenog postupka, i 3) kao radnja nepravog kaznenog 

postupka (npr. kod pružanja međunarodne pravne pomoći).Pretragu u pravilu 

određuje sud pisanim obrazloženim nalogom, a provodi u pravilu policija. 

3.1.1. Razgraničenje pregleda i pretrage 

Nesporno je da pregled i pretraga, na način kako su uređeni odredbama 

ZKP-a 51 , predstavljaju kvalitativno i kvantitativno različite oblike zadiranja u 

određena ljudska prava. Primarno, riječ je o pravu na zaštitu osobnog i obiteljskog 

života, dostojanstva, ugleda i časti 52 , te pravu na slobodu i osobnost 53 i pravu na 

nepovredivost doma 54 . 55 Vinja i Josipović kao moguće kriterije za usporedbu i 

razlikovanje pregleda i pretrage izdvajaju: različitu razinu zadiranja u privatnost 

građana, cilj pregleda i pretrage, objekt pregleda i pretrage, materijalnopravni 

uvjet za obavljanje pretrage i pregleda, dobrovoljnost i sukcesiju procesnih radnji. 

Pregledu pridaju «vanjski» karakter i opseg koji je dostupan osjetilima vida, 

opipa, sluha i mirisa. Naglašavaju da se prilikom pregleda zatvoreni prostori ne 

otvaraju, niti se objekti (pokretnine, dijelovi nekretnina) demontiraju (nasilno ili 

nenasilno, sa ili bez posebnog alata) te ističu da je dopušteno korištenje tehničkih 

pomagala za vanjski pregled, poput detektora za metal, ili uporaba dresiranih 

pasa koji njuhom otkrivaju pojedine tvari (drogu, eksploziv i sl.). Nasuprot 

tome, u pretrazi se zatvoreni prostori mogu otvarati (i silom!), a predmeti 

demontirati. Nadalje, razlikuju dva cilja pretrage i to pronalaženje predmeta 

ili tragova od važnosti za kazneni postupak, pribavljanje određenih podataka, 

odnosno pronalaženje određenih osoba (počinitelj, sudionik kaznenog djela) te 

preventivnu pretragu namijenjenu sprječavanju otpora, destrukcije dokaza, te 

pružanju pomoći ili otklanjanju ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi, te 

imovinu većeg opsega, dok cilj pregleda deriviraju iz općih ciljeva koje ZKP 

predviđa u članku 177. stavku 1. za izvide Iako kao moguće objekte pregleda i 

pretrage navode načelno iste; osobe, zgrade, stanove, poslovne prostore, vozila, 

pokretne stvari, naglašavaju dom kao iznimku budući da se dom može samo 

pretražiti, ali ne i pregledati. Nadalje navode da i pregled i pretraga moraju kao 

osnovu za zadiranje u temeljna ljudska prava imati određeni stupanj vjerojatnosti 

50 

Pavišić, B., Komentar zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 287. 

51 

Pregled kao izvidna radnja, v. čl. 177. st. 2. ZKP-a; pretraga kao istražna radnja, v. čl. 211.-217. 

ZKP-a. 

52 


53 

V. čl. 22. st. 1. Ustava RH. 

54 


55 

Vinja, I. i Josipović, I., Izvidna mjera pregleda osoba i stvari – Razgraničenje u odnosu na pretragu i 

neki problemi u teoriji i praksi s osvrtom na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Zagreb, Inžinjerski 

biro d.d., Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, 2000., str. 33. 

202



da je počinjeno kazneno djelo pri čemu je vrlo važan zahtjev da odgovarajući 

stupanj vjerojatnosti (sumnje) postoji prije poduzimanja pretrage ili pregleda, a 

ne da tek njihovi rezultati ex post opravdavaju njihovo poduzimanje. I dok ZKP 

u članku 177. stavak 1. izričito navodi da je za obavljanje izvida, pa i za pregled, 

potrebno postojanje osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje se goni po 

službenoj dužnosti, ističu da se pretraga stana i osobe kao istražna radnja načelno 

obavlja kada već postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo (što 

je uvjet za započinjanje istrage). Konačno, dobrovoljnost i sukcesiju procesnih 

radnji ne smatraju odlučnom karakteristikom za razlikovanje pregleda i pretrage. 

Prvu odrednicu stoga što se i pregled i pretraga mogu provesti prisilnim putem 

uz poštovanje načela razmjernosti, a drugu jer se i na pregled i na pretragu mogu 

nadovezati druge formalne procesne radnje: privremeno oduzimanje predmeta, 

očevid i vještačenje. Međutim, iako se u pravilu kod pretrage radi o pojačanom 

istraživanju, razlika između pretrage i pregleda je prije svega u pravnom uređenju. 

Za pretragu je nužno da se izvodi prema strogim zakonskim pravilima. U 

protivnom, njeni se rezultati ne mogu upotrijebiti kao dokaz i svode se na opće 

spoznaje do kojih se dolazi pregledom. 56 

3.1.2. Opće pretpostavke pretrage 

Za poduzimanje pretrage mora postojati vjerojatnost da se počinitelj ili predmet 

nalaze u određenom prostoru ili kod određene osobe. 57 Pri tome je vjerojatnost 

stupanj spoznaje veći od osnove sumnje, a manji od osnovane sumnje i može 

potjecati iz različitih izvora pri čemu posebno mjesto imaju izvidi kaznenih djela. 58 

Tako su primjerice, tvrdnje osuđenika kako nije postojala osnovana sumnja za 

provođenje pretrage u potpunosti su neprihvatljive kada se ima u vidu da je istražni 

sudac izdao nalog o pretrazi stana, pomoćnih prostorija i automobila optuženika, 

da je taj nalog bio obrazložen sukladno zakonu i da je sudac naveo da osnovana 

sumnja postoji, a pretraga je osim toga rezultirala pronalaskom droge. 59 Dvije 

su alternativne svrhe pretrage. Ona se poduzima radi pronalaženja počinitelja 

kaznenog djela ili predmeta važnih za kazneni postupak. 60 Pretraga se mora 

provoditi na način da se što manje remeti kućni red i uznemiruju građani. 61 Ako 

se svrha pretrage stana, drugoga prostora i pokretne stvari ne može postići na 

drugi način, tijelo koje provodi pretragu će uz pomoć stručne osobe rastaviti 

predmet pretrage. Pri rastavljanju predmeta pretrage izbjegavat će se nepotrebna 

oštećenja. 62 Izbjegavanje nepotrebnih oštećenja nalaže da se o tome vodi računa 

već pri donošenju odluke o rastavljanju predmeta. Ako se radi o pretrazi prostora 

56 

Pavišić, B., Modly D. i Veić, P., op. cit., str. 317. 

57 

v. čl. 211. st. 1. ZKP-a. 

58 

Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 288. 

59 

VSRH III Kr-308/00 od 30. siječnja 2002. 

60 

V. čl. 211. st. 1. ZKP-a. 

61 

V. čl. 211. st. 4. ZKP-a. 

62 

V. čl. 211. st. 5. ZKP-a. 

203



u kojemu ima više stvari, valja odlučiti o pojedinačnim stvarima ili ako su složene, 

o dijelovima koji će se rastaviti. 63 

3.2. Pretraga stana 

Stan je jedan od objekata pretrage prema ZKP-u. Kod pretrage stana pretražuje 

se jedna ili više prostorija koje osoba koristi kao svoj dom, te prostorije koje su 

s tim prostorom povezane istom svrhom korištenja. 64 Pod prostorijama koje su 

povezane sa stanom istom svrhom korištenja smatraju se tavanski i podrumski 

prostor, šupe i ostave izvan stana, dok okućnica i dvorište predstavljaju prirodni 

prostor, pa se na njega ne odnose odredbe o pretrazi stana i s njime povezanih 

prostorija. 65 Naša sudska praksa pod pojmom stana ili doma, koji se štiti odredbom 

članka 34. Ustava RH, podrazumijeva skup prostorija u kojima neka osoba 

obitava, u kojima se može slobodno vladati i uživati svoju privatnost, te ostalih 

prostora koji su povezani uz to pri čemu te prostorije moraju biti u faktičnom 

posjedu neke osobe, dakle moraju joj biti pristupačne. 66 Taj se pojam, prema tome, 

šire tumači u odnosu na ograničen prostor u smislu odredbe članka 2. stavak 1. 

Zakona o najmu stanova 67 . Okolnost korištenja nečijeg stana jedno kraće vrijeme 

(nekoliko dana) za stanovanje, još ne znači da bi se radilo o njegovom domu, 

budući da je za pojam doma u kaznenopravnom smislu neophodno trajnije stanje 

uz jasnu nakanu da se određeni stan smatra svojim privatnim životnim prostorom 

i tek takav stanar – počinitelj kaznenog djela uživa zaštitu ustavnih sloboda na 

privatnost i nepovredivost doma. 68 Odredbe o pretrazi drugih prostorija ne odnose 

se na prirodne, javne i napuštene prostore što je posebice značajno jer se pretraga 

u tim prostorima može poduzeti bez zakonom utvrđenih uvjeta za pretragu i na 

drugi način od onog propisanog za pretragu. 69 Pretragom stana i drugog prostora 

koji koristi neka osoba zadire se u prava čovjeka koja su mu zajamčena Ustavom 

RH, a to su pravo na nepovredivost doma 70 i pravo na privatnost 71 . Pretragom 

javnih prostora, pa tako niti pretragom otvorenog i slobodnog terena, koji je po 

prirodi stvari dostupan neograničenom broju osoba, ne mogu ni teoretski biti 

dovedena u pitanje takva osobna prava pojedinaca, pa za pretragu takvog prostora 

63 


64 

V. čl. 211.a st. 1. ZKP-a. 

65 

VSRH, I Kž-1060/04 od 26. siječnja 2005. 

66 

VSRH, I Kž-573/2007 od 12. lipnja 2007. 

67 

Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o najmu stanova (NN br. 28/96) propisano je da se stanom 

smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine 

jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz. 

68 

VSRH, I Kž-557/1998 od 11. studenoga 1998. 

69 


70 


71 

V. članak 35. i 36. Ustava RH. 

204



nije potreban nalog istražnog suca, a ni prisustvo dvojice svjedoka. 72 Takvim 

se prostorom smatraju i «bunkeri» kojima se služio optuženik. 73 Pretraga stana 

uključuje i pretragu stvari koje su u stanu, odnosno pretragu zasebno odvojenih i 

zaključanih stvari koje su dio stana (npr. ugrađen trezor), kao i pretragu pokretnih 

stvari u stanu (ručna prijenosna blagajna). Imajući u vidu da je pretraga stana 

radnja najvišeg jamstvenog stupnja, to se i te inkludirane pretrage imaju obaviti 

po njenim pravilima. 74 

3.2.1. Redovita pretraga stana 

Redovitu pretragu određuje sud pisanim obrazloženim nalogom koji se prije 

početka pretrage predaje osobi kod koje će se pretraga obaviti. 75 Iz tog se razloga 

redovita pretraga još naziva i pretraga s prethodnom predajom naloga. Načelo 

pravne određenosti ili specijalnosti pretrage zahtijeva da iz naloga o pretrazi bude 

jasno vidljivo na koje se predmete ili osobe odnosi i u kojem se cilju poduzima 

jer se pretraga može obaviti samo na objektu koji je određen sudskim nalogom. 76 

Sukladno našoj sudskoj praksi, pretraga stana, odnosno obiteljske kuće optuženika 

nije obavljena na nezakonit način jer je nalog za pretragu koji je izdao istražni 

sudac uručen optuženiku, ali ne i njegovoj supruzi, optuženici koja je suvlasnik 

kuće. U skladu s odredbom članka 213. stavak 2. i 3. ZKP-a nalog o pretrazi 

odnosi se na osobu kod koje će se pretraga obaviti, a po članku 211. stavku 1. 

ZKP-a na određeni prostor kod kojeg postoji vjerojatnost da se nalaze predmeti 

važni za kazneni postupak. Takav prostor može, ali ne mora biti u posjedu osobe 

radi koje se pretraga vrši, niti ta osoba mora biti vlasnik prostora, a ne mora čak 

niti u njemu boraviti, pa su i u ovom slučaju sasvim irelevantni suvlasnički ili 

posjedovni odnosi nad obiteljskom kućom u kojoj je obavljena pretraga na osnovi 

naloga istražnog suca koji je uručen optuženiku, a u kojoj on boravi zajedno sa 

svojom suprugom optuženicom. 77 Nadalje, pretraga je provedena na zakonit način 

budući da se vršila na temelju sudskog naloga slijedom čega nije potrebno nekakvo 

dopuštenje, pa tako ne ni vlasnika kuće koji se nalazi u inozemstvu, a u kući je 

boravio osuđenik na kojega se nalog i odnosio i koji je bio nazočan pretrazi. 78 

Prije početka pretrage, poučit će se osobu čiji se stan ima pretražiti da ima pravo 

izvijestiti branitelja. 79 Pavišić ukazuje na razliku između pretrage kada je riječ o 

stanu osumnjičenika i kada je riječ o stanu okrivljenika. 80 Naime, obvezu pouke o 

72 

VSRH, I Kž-1024/2005 od 28. ožujka 2006. 

73 

VSRH I Kž-152/2006 od 25. travnja 2006. 

74 

Pavišić, B., Modly, D. i Veić, P., op. cit., str. 328. 

75 

V. čl. 213. st. 1. i 2. ZKP-a. 

76 


77 

VSRH I Kž-31/05 od 14. lipnja 2005. 

78 

VSRH I Kž-343/04 od 27. svibnja 2004. 

79 

V. čl. 213. st. 2. ZKP-a. 

80 

Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 292.-293. 

205



pravu na branitelja ZKP postavlja redarstvenoj vlasti u odnosu na osumnjičenika 

protiv kojeg treba poduzeti pretragu stana u članku 177. stavak 5. toga zakona, 

ali u tom slučaju osim te obveze predviđen je zastoj do tri sata radi dolaska 

branitelja. Protivno tome, kada je posrijedi stan okrivljenika nema tih dopunskih 

zahtjeva; okrivljenik čiji se stan pretražuje ne mora se izjasniti o tome hoće li uzeti 

branitelja ili ga može uzeti odmah ili može izvijestiti branitelja i kasnije tijekom 

pretrage pa branitelj pretrazi stana okrivljenika može pristupiti naknadno, tijekom 

njezina odvijanja što valja zabilježiti u zapisniku o pretrazi.Prije početka pretrage 

pozvat će se osoba na koju se odnosi nalog o pretrazi da dobrovoljno izruči osobu, 

odnosno predmete koji se traže. 81 Pretraga se obavlja danju, od sedam do dvadeset 

jedan sat. Pretraga se može obaviti i noću ako je danju započeta pa nije dovršena, 

ako postoje razlozi za poduzimanje pretrage koja se može obaviti bez sudskog 

naloga 82 ili ako osoba kod koje se pretraga obavlja to sama zahtijeva. Međutim, 

kako postupanje protivno ovoj normi nije izrijekom zakona u članku 217. ZKP-a 83 

predviđeno posljedicom nezakonitog dokaza, i ovaj propust sudovi će cijeniti tek 

u postupku ocjene dokaza. 84 Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište 

da iako je u pravu žalitelj kada tvrdi da je pretraga stana započeta noću, u 21:20 

sati, kao što je navedeno u zapisniku o pretrazi, a ne u 20:50 sati kada su djelatnici 

policije uručili optuženiku nalog o pretrazi, kao što pogrešno zaključuje sud prvog 

stupnja i uzima da je pretraga započeta danju pa se, prema odredbi članka 213. 

stavak 5. ZKP-a, mogla dovršiti u noćnim satima, ne čini zapisnik o pretrazi stana 

nezakonitim dokazom samo zbog toga što je pretraga obavljena noću. To stoga što 

su prema odredbi članka 9. stavka 2. ZKP-a nezakoniti samo oni dokazi koji su 

pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka, kada je to izričito propisano u 

zakonu. U članku 217. ZKP-a propisano je da se sudska odluka ne može temeljiti 

na zapisniku o pretrazi stana ako je pretraga obavljena bez pismenog naloga suda 

ili bez prisutnosti osoba koje prema odredbi članka 214. stavak 1. i 2. ZKP-a 

moraju biti nazočne provođenju te radnje – stanar ili njegov zastupnik i dva 

punoljetna građana kao svjedoci – ili kada su redarstvene vlasti poduzele pretragu 

protivno odredbi članka 216. ZKP-a, što u tom predmetu nije bio slučaj. Budući 

da provođenje pretrage u noćnim uvjetima nije propisano razlogom zbog kojega 

se na takvom zapisniku ne bi mogla temeljiti sudska odluka, takav zapisnik nije 

nezakonit dokaz u smislu odredbe članka 9. ZKP-a. 85 

Pretrazi stana moraju biti nazočna dva punoljetna građanina kao solenitetni 

svjedoci istodobno kroz cijelo vrijeme trajanja pretrage. 86 Njihova nazočnost ima 

za cilj osiguranje pravilnosti pretrage stana pa ako su oba ili jedan od svjedoka 

spriječeni sudjelovati do okončanja pretrage, valja zastati s pretraživanjem, 

81 

V. čl. 213. ZKP-a. 

82 

Vidi supra, str. 33. 

83 

Vidi supra, str. 33.-36. 

84 

Kos, D., Bitna povreda odredaba kaznenog postupka – nezakoniti dokazi, Zagreb, Inžinjerski biro 

d.d., Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, 2005., str. 28. 

85 

VSRH I KŽ-285/03 od 1. travnja 2003. 

86 

V. čl. 214. st. 1. ZKP-a. 

206



u zapisnik točno navesti koji je prostor pretražen u nazočnosti određenog 

svjedoka, osigurati novog svjedoka i u njegovoj nazočnosti pretraživati preostale 

prostore. 87 Ne može se, međutim, uzeti da je pretraga postala nezakonita samo 

zbog pasivnosti svjedokinje koja je bila upozorena koje su dužnosti svjedoka 

pretrage, a tog se upozorenja nije pridržavala i nije ušla u prostor WC-a u kojemu 

je pronađena droga, a tijekom očevida je iz hodnika, u kojemu je stajala, imala 

pregled na prostoriju WC-a. Budući da je ona bila u mogućnosti pratiti rad policije 

i time onemogućiti eventualnu zlouporabu djelatnika policije, što je i svrha uloge 

svjedoka pretrage. 88 Protivno tome, okolnost da svjedoci pretrage nisu istodobno 

bili prisutni u svakoj prostoriji u kojoj je pretraga vršena, pa tako je ženski svjedok 

pretrage koji je stajao u hodniku, mogao vidjeti pronalazak opojne droge u prostoru 

WC-a, dok muški svjedok koji je bio u prostoru sobe to nije mogao vidjeti čini 

pretragu nezakonitom. Naime, odredba članka 214. stavak 1. ZKP-a izrijekom 

navodi da pretrazi stana ili drugog prostora moraju biti nazočna dva punoljetna 

građanina istodobno kroz cijelo vrijeme pretrage, a kako bi se osigurala pravilnost 

načina obavljanja radnji u okviru pretrage stana i drugih prostora, to je evidntno 

da u konkretnom slučaju nije bilo udovoljeno jednom od osnovnih konstitutivnih 

elemenata zakonitosti provođenja ove istražne radnje. 89 

Polazeći od načela pravne određenosti ili specijalnosti pretrage, valja paziti 

na sukladnost naloga i pretraženog prostora.Svjedoci će se prije početka pretrage 

upozoriti da paze kako se pretraga obavlja te da imaju pravo stavljanja prigovora 

prije potpisivanja zapisnika. 90 O svakoj pretrazi stana, sastavit će se zapisnik, koji 

potpisuju osoba kod koje se obavlja pretraga i osobe čija je nazočnost obvezna. 91 

Pri pretrazi oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u 

vezi sa svrhom pretrage u pojedinom slučaju osim predmeta koji ne podliježu 

privremenom oduzimanju naznačenih u članku 218. stavku 3. i 4. ZKP-a. 92 U 

87 

Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 

88 

VSRH, I Kž-573/2007 od 12. lipnja 2007. 

89 

VSRH I Kž-594/04 od 14. srpnja 2004. 

90 

Pravo stavljanja prigovora imaju ako smatraju da pretraga nije provedena na način propisan u čl. 

211. ZKP-a ili da sadržaj zapisnika nije točan. 

91 

V. čl. 214. st. 3. ZKP-a. 

92 

Privremenom oduzimanju, sukladno odredbi članka 218. stavka 3. ZKP-a, ne podliježu: 

1. spisi i druge isprave državnih tijela čije bi objavljivanje povrijedilo obvezu čuvanja službene, 

državne ili vojne tajne, dok nadležno tijelo ne odluči drugačije, 

2. pisana priopćenja okrivljenika branitelju ili osobama iz članka 244. stavka 1. točke 1. do 4. ovoga 

Zakona, osim ako ih okrivljenik dragovoljno na zahtjev preda, 

3. tehničke snimke koje se nalaze kod osoba iz članka 244. stavka 1. točke 1. do 4. ovoga Zakona, a 

koje su one učinile o činjenicama o kojima su oslobođene dužnosti svjedočenja, 

4. zapisi, izvodi iz registara i slične isprave koje se nalaze kod osoba iz članka 244. stavka 1. točke 4. 

ovoga Zakona, a koje su one sačinile o činjenicama za koje su u obavljanju svoga zanimanja saznale od 

okrivljenika, 

5. zapisi o činjenicama koje su učinili novinari i njihovi urednici u sredstvima javnog priopćavanja 

o izvorima obavijesti i podataka za koje su saznali u obavljanju svoga zanimanja i koji su uporabljeni 

prilikom uređivanja sredstava javnog priopćavanja, a koji se nalaze u njihovom posjedu ili u uredništvu 

u kojem su zaposleni. 

207



zapisnik će se unijeti i točno naznačiti predmeti i isprave koji se oduzimaju, a to 

će se unijeti i u potvrdu koja će se odmah izdati osobi kojoj su predmeti, odnosno 

isprave oduzete. 93 Slučajni pronalazak odnosi se na slučaj ako se pri pretrazi 

stana nađu predmeti koji nemaju veze s kaznenim djelom zbog kojeg je donesen 

nalog o pretrazi, ali koji upućuju na drugo kazneno djelo za koje se progoni po 

službenoj dužnosti. Ti će se predmeti opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, 

a o oduzimanju izdat će se odmah potvrda. O tome će se izvijestiti državni 

odvjetnik. Oni će se odmah vratiti ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnove 

za pokretanje kaznenog postupka, a ne postoji kakva druga zakonska osnova po 

kojoj bi se ti predmeti imali oduzeti, o čemu se sastavlja zapisnik. 94 

3.2.2. Iznenadna pretraga stana 

Pretrazi stana može se pristupiti i bez prethodne predaje naloga te bez pouke 

o pravu na branitelja, odnosno poziva za predaju osobe ili stvari. Posebnost 

uređenja iznenadne pretrage stana u odnosu na redovitu pretragu predstavlja 

upravo odstupanje od redovitog redoslijeda radnji pa se ona još naziva i 

pretraga bez prethodne predaje naloga. Iznenadna pretraga se može poduzeti u 

slučaju ako se pretpostavlja oružani otpor ili ako je nužno da se kod sumnje na 

teška kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili čiji su 

počinitelji povezani s inozemstvom pretraga obavi iznenada. 95 Otpor mora biti 

povezan s oružjem pa, protivno tome, otpor pretrazi koji je ostvaren na drugi 

način, primjerice, aktivnim fizičkim suprotstavljanjem, uporabom borilačkih 

vještina, uporabom sredstava ili naprava koje nemaju značajke oružja, ne može 

biti osnova za iznenadnu pretragu. 96 Drugi slučaj iznenadne pretrage zahtijeva 

kumulativno ispunjenje dvaju uvjeta, prvi od kojih je težina kaznenog djela, a 

drugi da je takvo kazneno djelo počinila strana grupa, zločinačka organizacija 

ili počinitelji povezani s inozemstvom. Pri tome grupu ljudi čine najmanje tri 

osobe koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, pri 

čemu svaka od tih osoba daje svoj udio u počinjenju kaznenog djela 97 , dok je 

zločinačka organizacija strukturirano udruženje od najmanje tri osobe koje postoji 

tijekom određenog razdoblja i djeluje sa zajedničkim ciljem počinjenja jednog 

ili više kaznenih djela radi izravnog ili neizravnog stjecanja financijske ili druge 

Pri tome se zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki iz stavka 3. točke 

2. do 5. toga članka ne primjenjuje: 

1. u pogledu branitelja ili osobe oslobođene obveze svjedo čenja prema članku 244. stavku 1. ovoga 

Zakona ako postoji osnovana sumnja da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu 

pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji, 

2. ako se radi o predmetima koji se imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu. 

93 

V. čl. 214. st. 5. ZKP-a. 

94 

V. čl. 214. st. 1. ZKP-a. 

95 

Posljednje odstupanje odnosi se na slučaj ako se pretraga ima obaviti u javnim prostorijama, ali 

spomenuto nije predmet ovog razmatranja; v. čl. 213. st. 4. ZKP-a. 

96 


97 

V. čl. 89. st. 22. KZ-a. 

208



materijalne koristi ili s ciljem ostvarivanja i zadržavanja nadzora nad pojedinim 

gospodarskim ili drugim djelatnostima, a radi se o kaznenim djelima za koja se 

može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje četiri godine ili teža kazna. 

Zločinačka organizacija je temelj pojma organiziranog kriminala. 98 Pavišić smatra 

da se kao teško kazneno djelo ne može uzeti ono za koje je propisana kazna do 

pet godina zatvora. 99 Naša sudska praksa zauzela je stajalište da okolnost da 

su optuženici strani državljani te da im prije pretrage nije predan nalog suda o 

pretrazi na njima razumljivom jeziku ne čini pretragu nezakonitom. 100 Naime, 

pitanje utvrđenja nezakonitosti pretrage izričito je propisano odredbom članka 

217. ZKP-a, a sva ostala odstupanja od procedure, kako ju predviđa ZKP, u odnosu 

na pretragu mogu biti od značaja tek za ocjenu dokazne snage činjenica utvrđenih 

samom pretragom. Osim toga, važno je istaknuti da u situaciji kada su osobe za 

koje postoji sumnja da su počinitelji kaznenog djela «povezani s inozemstvom», a 

što je u konkretnom slučaju nedvojbeno, jer su optuženici strani državljani, prema 

izričitoj odredbi članka 213. stavka 4. ZKP-a, pretrazi se može pristupiti i «bez 

prethodne predaje naloga, te bez pouke o pravu na branitelja». 

3.2.3. Hitna pretraga stana 

Redarstvene vlasti mogu obaviti pretragu stana bez naloga u tri slučaja. Prvi 

slučaj odnosi se na situacije u kojima su redarstvene vlasti ovlaštene ući u tuđi 

stan ili dugi prostor, a postoje uvjeti iz članka 211. stavka 1. ZKP-a. U drugom 

slučaju, redarstvene vlasti su ovlaštene ući u tuđi stan ako je to prijeko potrebno 

radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela 

za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine. Ako se hitna pretraga 

stana poduzima i radi pronalaženja ili osiguranja dokaza, potrebna je nazočnost 

svjedoka. 101 Treća situacija ulaska redastvene vlasti u tuđi stan predviđena je u 

slučaju prijeke potrebe radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi 

ili imovine većeg opsega. 102 Kad redarstvene vlasti obave pretragu bez naloga, 

dužne su zapisnik o pretrazi i izvješće odmah podnijeti istražnom sucu, a ako se 

postupak još ne vodi, nadležnom državnom odvjetniku. 103 

3.3. Slučajevi nevaljanog postupanja prilikom obavljanja pretrage 

stana 

Slučajevi nevaljanog postupanja prilikom obavljanja pretrage stana imaju za 

posljedicu da se sudska odluka ne smije temeljiti na zapisnicima o toj pretrazi 

niti na ostalim dokazima pribavljenim tom pretragom. ZKP normira tri takva 

98 

V. čl. 89. st. 23. KZ-a. 

99 


100 


101 

V. čl. 216. st. 2. ZKP-a. 

102 

V. čl. 216. st. 1. ZKP-a. 

103 

V. čl. 216. st. 4. ZKP-a. 

209



slučaja. 104 Prvi slučaj odnosi se na situaciju kada je pretraga obavljena bez pisanog 

sudskog naloga, drugi na situaciju kada je pretraga obavljena bez osoba koje 

moraju biti nazočne pretrazi, a posljednji kada su redarstvene vlasti pretragu bez 

naloga poduzele suprotno propisima članka 216. stavka 1. i 2. ZKP-a. Okolnost 

da okrivljenik nije bio prisutan pretrazi stana, već da je nalog za pretragu uručen 

vlasniku stana (osobi različitoj od okrivljenika), koji je bio prisutan i potpisao 

sporne potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, ne čine radnju pretrage 

nezakonitom, kao ni dokaze koji su tako prikupljeni jer su odredbom članka 217. 

ZKP-a taksativno navedeni slučajevi nezakonite pretrage, pod koji se ovaj ne 

može podvesti. 105 Prema članku 34. Ustava RH dom je nepovrediv, a pretraga 

radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se 

nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se, sukladno odredbi članka 216. 

stavak 2. ZKP-a, poduzeti samo u nazočnosti svjedoka. Nepoštivanjem spomenute 

ustavne odredbe moguće je počiniti kazneno djelo narušavanja nepovredivosti 

doma iz članka 122. KZ-a i kazneno djelo protuzakonite pretrage iz članka 123. 

KZ-a. S obzirom na ovakav značaj ustavnih garancija u zaštiti temeljnih sloboda 

građana vezanih kako za ulaženje u tuđi dom, tako pogotovo i za pretragu tog doma 

u cilju osiguranja dokaza, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da istražna 

radnja pretrage u domu počinitelja kaznenog djela započinje samim ulaženjem 

redarstvenih vlasti u stan ili druge prostorije, jer već od tog trenutka osoba koja 

obavlja pretragu objektivno dolazi u mogućnost pronalaženja dokaza vezanih za 

učin kaznenog djela. Naime, radnja pretrage svakako obuhvaća vizualni pregled 

i hipotetski je moguće pretpostaviti da se dokazi kaznenog djela mogu nalaziti 

već pri samim ulaznim vratima stana, odnosno druge prostorije, u kojoj situaciji 

je očigledno da samim ulaženjem u taj stan započinje radnja pretrage. Situacija u 

kojoj su djelatnici policije ne samo ušli u stan optuženika, već i obišli prostorije 

stana te pronašli račun za mobitel optuženika, situacija je u kojoj su oni svojim 

postupanjem de facto započeli s pretragom stana koju su onda prekinuli i napustili 

stan. Pri tome nije od relevantnog utjecaja što su kod ponovnog ulaženja u isti stan 

optuženika i pronalaženja dokaza bila nazočna dva svjedoka, budući da postupak 

pretrage, u konkretnom slučaju, zbog jedinstva vremena, prostora pa i izdanog 

naloga istražnog suca, u suštini predstavlja logičnu cjelinu, te naknadno ispunjenje 

zakonskih uvjeta ne može osnažiti ranije nezakonito poduzete radnje. 106 

Odredbe ZKP-a propisuju da je pretraga nezakonita, pa samim time i zapisnik 

o izvršenoj pretrazi nezakonit dokaz, ako se pretraga doma ili drugog prostora 

obavlja bez nazočnosti dvaju svjedoka, kako je to izričito predviđeno člankom 

217. ZKP-a. Međutim, u konkretnom slučaju pretraga teretnog vozila i pretraga 

mobitela predstavljaju pretragu pokretne stvari u smislu članka 211.b ZKP-a, a za 

zakonitost ove pretrage ne traži se nazočnost dvaju svjedoka pretrazi, kako je to 

104 

V. čl. 217. ZKP-a. 

105 

VSRH, I Kž-943/2007 od 16. listopada 2007. 

106 

VSRH I Kž-170/1999 od 14. travnja 1999. 

210



predviđeno u članku 214. ZKP-a za pretragu stana ili drugog prostora. 107 Razlikuju 

se neposredno i posredno pretragom pribavljeni dokazi. Dokaz je pribavljen 

pretragom neposredno ako je nositelj dokaza otkriven i pribavljen u okviru 

pretrage, a posredno onda ako se o njemu saznalo iz nositelja dokaza pribavljenog 

pretragom. Međutim, čim je taj prvi izvor saznanja nevaljan, nevaljani su i svi 

daljnji izvori saznanja do kojih se došlo samo iz njih, čak i ako je pribavljen na 

način koji je sam za sebe zakonit (plod otrovne voćke, fruit of poisonous tree 

doctrine). 108 Tako je, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud 

prvog stupnja, sasvim ispravno, u tijeku glavne rasprave donio rješenje o izdvajanju 

iz kaznenog spisa zapisnik o pretrazi stana optuženika, iz razloga jer je pretraga 

navedenog stana izvršena suprotno odredbu članka 214. stavak 1. i 2. ZKP-a, tj. 

pretraga je započela (s pronalaskom svih predmeta) prije nego što je na mjestu 

događaja stigao svjedok pretrage. U tom rješenju, a i u obrazloženju pobijane 

presude, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da se na tim dokazima (zapisniku, 

bilježnicama, foto-dokumentaciji, potvrdi o oduzetim predmetima...) ne može 

temeljiti sudska odluka, a u smislu odredbe članka 217. ZKP-a. Međutim, sud 

prvog stupnja, iako je te dokaze izdvojio iz kaznenog spisa, na glavnoj raspravi 

izvodi dokaze ispitivanjem svjedoka pretrage na okolnosti nezakonite pretrage u 

stanu optuženika, što je u suprotnosti s odredbom članka 9. stavak 2. ZKP-a, jer 

prema toj odredbi ZKP-a, nezakoniti dokazi nisu samo dokazi koji su pribavljeni 

povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni u ZKP-u, već 

i oni dokazi za koje se iz njih saznalo (tzv. načelo «otrovane voćke»). 109 

3.4. Izuzeci i ograničenja pretrage stana prema međunarodnom 

pravu 

Najvažniji slučajevi izuzimanja od pretrage su personalni i realni imuniteti po 

međunarodnom pravu. Personalni imunitet odnosi se na nepovredivost osobe koja 

uživa imunitet, dok realni imunitet predstavlja isključenje da se prema određenim 

prostorijama (zgrade, stanovi) i stvarima (prijevozna sredstva, dokumentacija, 

valiza) obavi pretraga. 110 Prema međunarodnom pravu nepovredive su prostorije 

diplomatske misije pod kojim pojmom se podrazumijevaju zgrade ili dijelovi 

zgrada i okolno zemljište, ma tko bio njihov vlasnik, a iskorištavaju se za potrebe 

misije, uključujući i rezidenciju (stan) šefa misije. 111 U navedene prostorije koje 

uživaju kaznenopostupovni imunitet, može se ući samo uz pristanak šefa misije. 

Istu nepovredivost uživa i privatni stan diplomatskog agenta. 112 

107 


108 

Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 31., 298. 

109 

VSRH I Kž-269/02 od 26. studenoga 2002. 

110 

Pavišić, B., Modly, D. i Veić. P., op. cit., str. 358. 

111 

loc. cit. 

112 

loc. cit. 

211



3.5. Materijalnopravni aspekt nepovredivosti doma i pretrage stana 

U uskoj vezi s prethodnim izlaganjima je i materijalnopravni aspekt 

nepovredivosti doma i pretrage stana koji se ogleda u dvama kaznenim djelima 

predviđenim KZ-om. Prvo je kazneno djelo naušavanje nepovredivosti doma 

propisano odredbom članka 122. KZ-a, a drugo kazneno djelo protuzakonite 

pretrage iz članka 123. KZ-a. 

3.5.1. Narušavanje nepovredivosti doma 

Objekt radnje kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma 113 je tuđi dom 

ili zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada tom domu i poslovni prostor. 114 

Radnja kaznenog djela ima dva oblika. Prvi oblik je činjenje koje se sastoji u 

neovlaštenom prodiranju u tuđi dom ili zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada 

tom domu, a drugi oblik je nečinjenje koje se sastoji u neudaljavanju iz doma, 

tj. svakom neovlaštenom ostajanju u tuđem domu protivno zahtjevu ovlaštene 

osobe. 115 Objekt zaštite nije samo tuđi stan, već i drugi prostor. Pod stanom 

se razumijevaju prostorije namijenjene stanovanju, hotelske sobe, praonice, 

smočnice, drvarnice, podrumi, kamp-prikolice koje služe za stanovanje, brodske 

kabine, te zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada stanu (vrt, dvorište – neovino 

o visini ograde). 116 Pojam tuđi ne definira se prema propisima o vlasničkopravnim 

odnosima, što znači da i sam vlasnik može biti počinitelj ovoga kaznenog djela 

ako bez zakonske osnove ostvari neku od radnji počinjenja u odnosu na osobu 

koja se zakonito koristi stanom ili drugim zatvorenim ili ograđenim prostorom 

(npr. ius habitatio, ususfructus, najam, zakup). 117 Tuđi je onaj stan ili zatvoreni ili 

ograđeni prostor koji pripada stanu koji je u posjedu neke druge osobe. Pavišić et 

al. smatraju da nakon smrti umrli više ne može imati pravo na nepovredivost doma 

jer niti ne može boraviti u domu, pa pijetet prema mrtvoj osobi ne može biti razlog 

za ekstenzivno tumačenje predmetnog propisa. 118 Teži oblik djela ostvaren je ako 

djelo počini službena osoba pri obavljanju službe ili ovlasti. Kazneno djelo može 

počiniti samo ona službena osoba koja inače može ulaziti u navedene prostore na 

temelju zakonskih ovlasti (policajac, istražni sudac, pripadnik porezne uprave), ali 

u konkretnom slučaju to ne čini u interesu i zbog potrebe službe, već zbog nekih 

drugih razloga. 119 Kod svih oblika kazneno djelo se može počiniti s namjerom 

(dolusom) koja obuhvaća i svijest o nasilnom ulasku, a kada to djelo počini 

113 

V. čl. 122. KZ-a. 

114 

U daljnjem izlaganju razmatrat će se samo kaznenopravno uređenje koje se odnosi na dom ili 

zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada tom domu. 

115 

Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., Komentar Kaznenog zakona, III. izmijenjeno i dopunjeno 

izdanje, Zagreb, Narodne novine, studeni 2007., str. 353.-354. 

116 

Usporedi, vidi infra str. 26. 

117 

Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 522.-524. 

118 

Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., op. cit., str. 354. 

119 

Protupravnost radnje isključena je u slučajevima iz članka 211.-216. ZKP-a. 

212



službena osoba pri obavljanju službe ili ovlasti traži se i svijest o nepostojanju 

potrebnog ovlaštenja. Po pravnoj naravi to je trajno kazneno djelo (delictum 

continuum) jer se ostvaruje sve dotle dok traje protupravno stanje stvoreno prvom 

radnjom počinjenja (prodor ili neudaljavanje). 120 

3.5.2. Protuzakonita pretraga 

Kazneno djelo protuzakonite pretrage 121 obuhvaća protuzakonitu pretragu 

prostora i pretragu osobe. Protuzakonita pretraga prostora obuhvaća pretragu 

doma ili njemu pripadajućih zatvorenih ili ograđenih prostora i poslovnih 

prostora. Riječ je o delictum proprium jer radnju počinjenja čini službena osoba 122 

tijekom obavljanja službe ili javne ovlasti. Pretraga doma i ostalih u opisu djela 

navedenih prostora je pretraživanje, ne samo svih dijelova doma ili prostora, već i 

svih predmeta koji se u njemu nalaze ili mu pripadaju (namještaj, torbe, kovčezi, 

sanduci, police, pokretne ili ugrađene blagajne, slike, kipovi, knjige, televizori, 

radioaparati, videouređaji, madraci, podne obloge – parket, keramičke pločice, 

tapete, bojleri, radijatori, kanalizacijske, vodovodne i druge instalacije itd.). 

123 

Protuzakonita je pretraga koja je poduzeta suprotno zakonskim uvjetima (npr. 

službena osoba uopće nema pravo na pretragu), bez posebnih zakonskih uvjeta 

(npr. nema uvjeta za hitnu pretragu doma) ili je postupak pretrage protuzakonit. 124 

Protuzakonito je također prerušavanje pretrage drugim radnjama (npr. izvidima), 

tj. da se pod okriljem takve, inače zakonite radnje obavi protuzakonita pretraga, 

odnosno da se zakonska ovlast zloupotrijebi. 125 Namjera kod toga kaznenog djela 

obuhvaća i spoznaju o protuzakonitosti pretrage i da se obavljanje takve pretrage 

koči ili da se na nju pristaje. 126 

4. POREDBENA ANALIZA 

Kaznena zakonodavstva koja su predmetom ovog izlaganja 127 na različite načine 

normiraju pretragu doma. ZKP kao objekt pretrage navodi stan. 128 Isto to čine 

ZKP BiH 129 , ZKP FBiH 130 , ZKP RS 131 i ZKP BD BiH 132 normativno regulirajući 

pretragu stana, osumnjičenika, odnosno optuženika i drugih osoba. Francuski 

CPP poznaje pretragu doma (la perquisition a lieu au domicile), ali slično kao 

120 

Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 523.-524. 

121 

V. čl. 123. KZ-a. 

122 

V. čl. 89. st. 3. KZ-a. 

123 

Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 526. 

124 

Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., op. cit., str. 356. 

125 

loc.cit. 

126 

Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 526. 

127 

Vidi infra., str. 8.-20. 

128 

V. čl. 211. st. 1. ZKP-a. 

129 


130 

V. čl. 65. st. 1. ZKP FBiH. 

131 

V. čl. 115. st. 1. ZKP RS. 

132 

V. čl. 51. st.1. ZKP BD BiH. 

213



i potonje spomenuti zakoni, razlučuje slučajeve pretrage doma osobe nad kojom 

se provodi sudska istraga od pretrage doma drugih osoba. 133 Njemački StPO 

razlikuje pretragu privatnog i drugog prostora osumnjičenika 134 i pretragu istih 

tih objekata druge osobe. 135 Engleski PACE normira pretragu prostora (searching 

premises). 136 Isto to čini i talijanski CPP (perquisizione locale) 137 , s tom razlikom 

što, u odnosu na PACE, ovaj ipak u dijelu koji se odnosi na vremensko ograničenje 

provođenja pretrage, razlučuje pretragu doma u odnosu na pretragu prostora 

propisujući da pretraga u stanu ili susjednim zatvorenim prostorima (perquisizione 

in un’abitazione o nei luoghi chiusi adiacenti a essa) ne može biti započeta prije 

šest niti poslije dvadeset sati. 138 Razlike postoje i u odnosu na svrhu pretrage. 

Pretraga se, prema ZKP-u, poduzima radi pronalaženja počinitelja kaznenoga 

djela ili predmeta važnih za kazneni postupak. 139 ZKP BIH 140 , ZKP FBiH 141 , ZKP 

RS 142 i ZKP BD BiH 143 , uz spomenuto, propisuju da se pretraga može poduzeti i 

radi pronalaženja supočinitelja 144 te tragova kaznenog djela. Prema talijanskom 

CPP-u, pretraga se poduzima radi pronalaženja predmeta kaznenog djela ili stvari 

koje pripadaju određenom kaznenom djelu ili radi izvršenja uhićenja optuženika 

ili bjegunca. 145 Njemački StPO propisuje da se pretraga koja se odnosi na 

osumnjičenika poduzima radi uhićenja ili radi otkrića dokaza 146 , dok se pretraga u 

odnosu na drugu osobu provodi s ciljem uhićenja okrivljenika ili praćenja tragova 

kaznenog djela ili zapljene određenih objekata. 147 Francuski kazneni postupak kao 

svrhu pretrage propisuje pronalaženje predmeta korisnih za otkivanje istine. 148 

Protivno tome, svrha pretrage u engleskom se kaznenom postupku posredno 

izvodi, polazeći od uvjeta za koje PACE propisuje da moraju postojati da bi se 

uopće izdao nalog o pretrazi, a to je radi pronalaženja materijala koji je od «bitne 

važnosti» za izvide. 

ZKP kao stupanj spoznaje za poduzimanje pretrage traži postojanje vjerojatnosti 

133 

V. čl. francuskog 95. i čl. 96. CPP-a. 

134 

V. čl. 102. StPO. 

135 

V. čl. 103. StPO. 

136 

V. Code B PACE. 

137 

V. čl. 247. st. 1. talijanski CPP. 

138 

V. čl. 251. talijanski CPP. 

139 

V. čl. 211. st. 1. ZKP-a. 

140 


141 


142 

V. čl. 115. st. 1. ZKP RS. 

143 


144 

Iako se nesporno ova vrsta sudionika u kaznenom djelu podvodi pod pronalaženje počinitelja 

kaznenog djela, ZKP to nije izričito propisao. 

145 

V. čl. 247. st. 1. talijanskog CPP. 

146 

V. čl. 102. StPO. 

147 

V. čl. 103. StPO. 

148 

V. čl. 94. francuskog CPP. 

214



da se počinitelj kaznenog djela ili predmeti važni za kazneni postupak nalaze u 

određenom predmetu ili kod određene osobe. 149 ZKP BiH 150 , ZKP FBiH 151 , ZKP 

RS 152 i ZKP BD BiH 153 zahtijevaju postojanje dovoljno osnova za sumnju da se kod 

osumnjičenika, odnosno optuženika i drugih osoba nalaze počinitelj, supočinitelj, 

tragovi kaznenog djela ili predmeti važni za postupak. Talijanski CPP propisuje 

da je pretraga prostora dopuštena kad se razložno smatra da se predmet kaznenog 

djela ili stvari koje pripadaju kaznenom djelu nalaze na određenom mjestu ili ako 

se na tom mjestu može izvršiti uhićenje optuženika ili bjegunca. 154 Njemački StPO 

ne traži poseban stupanj spoznaje prilikom poduzimanja pretrage u odnosu na 

osumnjičenika kada se ta pretraga poduzima radi uhićenja, dok za slučaj pretrage 

koja se provodi radi otkrića dokaza normira da se ona provodi u slučajevima u 

kojima se presumira da će pretraga dovesti do otkrića dokaza. 155 Pretragu u odnosu 

na drugu osobu, njemački kazneni postupak dopušta samo ako činjenice upućuju na 

zaključak da je tražena osoba, trag ili objekt u prostorima koji se imaju pretražiti. 156 

Francuski CPP propisuje da pretrage mogu biti poduzete na svim mjestima na 

kojima se mogu pronaći predmeti korisni za otkrivanje istine. 157 PACE traži da 

postoji vjerojatnost da materijal koji je od «bitne važnosti» za izvide može i smije 

poslužiti kao dokaz.Pravilo je da pretragu nalaže sud. Prema ZKP-u pretragu 

određuje sud pisanim obrazloženim nalogom. 158 ZKP BIH 159 , ZKP FBiH 160 , ZKP 

RS 161 i ZKP BD BiH 162 propisuju da sud može izdati nalog za pretragu (naredba za 

pretresanje) na zahtjev tužitelja ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su 

dobile odobrenje od tužitelja s time da se zahtjev za izdavanje naloga za pretragu 

može podnijeti u pismenoj ili usmenoj formi. Ako sudac za prethodni postupak 

odluči izdati nalog za pretragu na temelju usmenog zahtjeva, podnositelj takvog 

zahtjeva sam će sastaviti nalog i pročitat će ga u cijelosti sucu za prethodni postupak. 

U svakom slučaju, nalog za pretragu mora biti u pismenoj formi i imati određeni 

sadržaj. Talijanskim CPP-om normirano je da se pretraga određuje obrazloženim 

nalogom (decreto motivato). 163 StPO propisuje da pretragu može naložiti samo 

149 

V. čl. 211. st. 1. ZKP-a. 

150 


151 


152 

V. čl. 115. st. 1. ZKP RS. 

153 


154 


155 

V. čl. 102. StPO. 

156 

V. čl. 103. StPO. 

157 

V. čl. 94. francuskog CPP. 

158 

V. čl. 213. st. 1. ZKP-a. 

159 

V. čl. 53., 54. i 57. ZKP BiH. 

160 

V. čl. 67., 68. i 71. ZKP FBiH. 

161 

V. čl. 117., 118. i 121. ZKP RS. 

162 

V. čl. 53., 54. i 57. ZKP BD BiH. 

163 


215



sudac, ali predviđa iznimku u hitnim slučajevima kada pretragu mogu naložiti ured 

državnog odvjetnika i njegovi suradnici. 164 Drukčije rješenje predviđa engleski 

kazneni postupak koji uz pretragu na temelju sudskog naloga (search warrant) 

predviđa i pretragu bez (sudskog) naloga (entry without warrant), ali ne čini to kao 

iznimku.ZKP propisuje da pretrazi stana ili drugog prostora moraju biti nazočna 

dva punoljetna građanina kao svjedoci istodobno kroz cijelo vrijeme trajanja 

pretrage. 165 I ZKP BIH 166 , ZKP FBiH 167 , ZKP RS 168 i ZKP BD BiH 169 zahtijevaju 

nazočnost dvaju punoljetnih građanina prilikom pretrage stana. Njemački StPO 

predviđa za slučaj kada se privatni prostori pretražuju bez nazočnosti suca ili 

državnog odvjetnika, da bi pretrazi trebali, ukoliko je to moguće, prisustvovati 

općinski službenik ili dva člana zajednice područja gdje se obavlja pretraga koji 

ne smiju biti policijski službenici ili službenici ureda državnog odvjetnika. 170 

Francuski CPP propisuje da se pretraga doma osobe nad kojom se provodi sudska 

istraga mora se provesti u nazočnosti osobe čiji se dom pretražuje. Ako je to 

nemoguće, pravosudni policijski službenik ima dužnost zatražiti od osobe čiji se 

dom pretražuje da imenuje zastupnika po svom izboru, a ako ni to nije ostvarivo, 

pravosudni policijski službenik imenuje dva svjedoka upravo za tu namjenu, a 

koji svjedoci ne smiju biti pod njegovom administrativnom vlašću. U slučajevima 

poduzimanja pretrage doma osobe nad kojom se ne provodi sudska istraga, osoba 

čiji se dom ima pretražiti mora biti pozvana da bude prisutna. Ako je odsutna 

ili odbije sudjelovati, pretraga se poduzima u prisutnosti dvoje krvnih rođaka ili 

rođaka po tazbini te osobe, koji su prisutni na tom prostoru ili, ako to nije ostvarivo, 

u prisutnosti dva svjedoka koje pravosudni policijski službenik imenuje upravo za 

tu namjenu s time da ti svjedoci ne smiju biti pod njegovom administrativnom 

vlašću. 171 Francuski CPP kao posebnost propisuje pretragu doma odvjetnika koju 

može provesti samo sudac ili državni odvjetnik i to u nazočnosti predsjednika 

odvjetničke komore ili njegovog izaslanika. PACE u slučaju pretrage na temelju 

sudskog naloga predviđa situaciju kada držatelj prostorija prilikom provođenja 

pretrage zahtijeva prisutnost prijatelja, susjeda ili druge osobe. Tim se osobama, u 

takvom slučaju, mora dopustiti prisutnost pretrazi, osim ako policijski službenik 

zadužen za provođenje pretrage ima razumne osnove vjerovati da bi nazočnost tih 

osoba ozbiljno ometala istragu ili ugrozila policijske službenike ili druge osobe. 

Odluka o odbijanju mora se unijeti u zapis o pretrazi uključujući osnove zbog 

kojih je odbijen zahtjev držatelja prostorija. Iako je pretraga na temelju sudskog 

naloga pravilo, većina poredbenih zakonodavstava koja su predmetom ovog 

164 

V. čl. 105. st. 1. StPO. 

165 

V. čl. 214. st. 1. ZKP-a. 

166 


167 


168 

V. čl. 124. st. 4. ZKP RS. 

169 

V. čl. 60. st. 4. ZKP BD BiH. 

170 

V. Čl. 105. st. 2. StPO. 

171 

V. čl. 96. i č. 57. st. 2. francuskog CPP. 

216



izlaganja, kao iznimku predviđaju i pretragu bez naloga. To, dakako ne vrijedi 

za engleski kazneni postupak koji pretragu bez sudskog naloga ne normira kao 

iznimku. ZKP predviđa hitnu pretragu koju poduzima redarstvena vlast bez 

naloga, motu proprio. ZKP BIH 172 , ZKP FBiH 173 , ZKP RS 174 i ZKP BD BiH 175 

normiraju pretragu bez naloga (pretresanje bez naredbe). Ono što je zajedničko 

tim zakonodavnim uređenjima da su taksativno propisani slučajevi u kojima se 

može provesti pretraga bez naloga. StPO kao iznimku predviđa hitne slučajeve, 

ali i tada pretragu nalaže državni odvjetnik i njegovi suradnici. 176 

ZAKLJUČAK 

Nepovredivost doma jedno je od najvažnijih građanskih prava prema Konvenciji. 

Međutim, ono nije neograničeno. I dok se nepovredivost doma u praksi Suda tumači 

ekstenzivno, pri čemu se zaštita pruža svakom prostoru kojeg pojedinac koristi kao 

dom neovisno o njegovoj pravnoj prirodi, iznimke od prava na poštovanje doma 

podložne su restriktivnom tumačenju, uz dodatni zahtjev da potreba za njihovom 

primjenom bude u svakom pojedinom slučaju uvjerljivo zasnovana.Nepovredivost 

doma i s tim u svezi pravo na zaštitu od nezakonite pretrage doma prava su 

zaštićena Ustavom RH koja su svoj odraz našla u postupovnom uređenju pretrage 

stana prema ZKP-u i materijalnopravnom uređenju u okviru dva kaznena djela 

normirana KZ-om; kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma i kaznenog 

djela protuzakonite pretrage. Većina usporednih kaznenih postupaka koja su 

predmetom ovog izlaganja izdvajaju pretragu doma kao zasebnu vrstu pretrage s 

obzirom na objekt. Posebno je zanimljivo postupovno uređenje te materije prema 

talijanskom CPP-u koji iako normira pretragu prostora, ipak razlučuje dom u 

odnosu na drugi prostor kada su posrijedi vremenska ograničenja poduzimanja 

pretrage unutar doma.U pravilu se pretraga poduzima na temelju pisanoga naloga, 

dok je pretraga bez naloga, s izuzetkom u odnosu na engleski kazneni postupak, 

predviđena kao iznimka. Iako usporedni kazneni postupci predviđaju različite 

pretpostavke čije se ispunjenje zahtijeva prilikom poduzimanja pretrage doma da 

bi njezini rezultati imali postupovnu vrijednost, ti su kazneni postupci ipak suglasni 

da slučajevi nevaljanog postupanja prilikom obavljanja pretrage stana rezultiraju 

time da se sudska odluka ne smije temeljiti na zapisnicima o toj pretrazi niti na 

ostalim dokazima pribavljenim tom pretragom. I u pogledu navedenoga postoji 

razlika u odnosu na engleski kazneni postupak koji unatoč vrlo iscrpnom reguliranju 

postupka izdavanja naloga o pretrazi i poduzimanju pretrage, postupanje protivno 

tim pravilima ne sankcionira neupotrebljivošću dokaza prikupljenih nezakonitom 

pretragom, već je to prepušteno raspravnom sucu koji uvažavajući sve okolnosti 

172 


173 

V. čl. 78. ZKP FBiH. 

174 

V. čl. 128. ZKP RS. 

175 

V. čl. 64. ZKP BD BiH. 

176 

V. čl. 105. st. 1. StPO. 

217



slučaja, ima mogućnost zabacivanja nezakonito prikupljenih dokaza ako smatra 

da bi njihovo izvođenje imalo negativan učinak na «pravičnost postupka». 177 

Spomenute pretpostavke imaju posebno značenje jer se njima u svakom 

od usporednih kaznenih postupaka koji su predmetom ovog izlaganja nastoji 

zaštititi građane od neosnovanih zahvata u njihovo pravo na nepovredivost doma, 

uz istovremeno već navedeno nastojanje da se osigura postupovna vrijednost 

rezultatima pribavljenim pretragom doma. 

House search in European Legal Proceedings 

Inquiry and investigatory action have their similarities, but most certainly their differences too. 

The essence of this paper is to comprehend these differences, to understand the importance of lawful 

evidence which will later be used in legal proceedings. Sources range from the Constitution as the 

highest legal act of the state to international sources, court practice and to subordinate legal acts. 

By this we can see that many people and institutions and even society itself have dealt with this 

problem area. In this paper, inspection and search are explained individually. In particular, the part 

in which consequences are underlined that can lead to abuse and are most often used is analysed. 

Human rights are the foundation of social order and it is indisputable that the state must do all can 

to secure respect for these rights for its citizen. By acting legally, firstly legal regulation of the terms 

inspection and search, determining the scope, rules and so on, the state is heading in that direction. 

The European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms has its 

legal norms in article 8, and the Universal Declaration on Human Rights in article 12, and the 

International Covenant on Civil and Political Rights in article 17. Our Constitution also follows 

that tendency and does so in provision article 34. The subject of this paper is considerations linked 

to house search in Croatian criminal legal proceedings with particular reference to a few European 

criminal legislations. 

Key words: inspection, search, human rights, principle of legality, 

warrant, social- political significance 

177 

Krapac, D., op. cit., str. 124. 

218



LITERATURA 

a) knjige: 

• Bačić, F. i Pavlović, Š., Komentar kaznenog zakona, Zakon o odgovornosti pravnih 

osoba za kaznena djela, Posebno (dopunsko) kazneno zakonodavstvo, Zagreb, Organizator, 

2004.; 

• Garačić, A., Kazneni zakon u sudskoj praksi, Posebni dio, Zagreb, Organizator, 

2006.; 

• Krapac, D., Engleski kazneni postupak, Zagreb, Pravni fakultet u Zagrebu, 1995.; 

• Pavišić, B., Kazneno pravo vijeća Europe, Zagreb, Golden marketing-Tehnička 

knjiga, 2006.; 

• Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, Peto izdanje, Rijeka, Žagar 

d.o.o., 2005. 

• Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., Komentar Kaznenog zakona, III. izmijenjeno i 

dopunjeno izdanje, Zagreb, Narodne novine, studeni 2007.; 

• Pavišić, B., Modly, D. i Veić, P., Kriminalistika, Knjiga prva, III. izmijenjeno i 

dopunjeno izdanje, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006.; 

b) članci: 

• Kos, D., Bitna povreda odredaba kaznenog postupka – Nezakoniti dokazi - , Zagreb, 

Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, 2005., str. 1.-36.; 

• Vinja, I. i Josipović, I., Izvidna mjera pregleda osoba i stvari – Razgraničenje u 

odnosu na pretragu i neki problemi u teoriji i praksi s osvrtom na praksu Vrhovnog suda 

Republike Hrvatske 

c) vrela s Interneta: 

• ,21. svibanj 2008. 

•, 24. svibanj 2008.; • 24. svibanj 2008.; •, 24. svibanj 2008.; 

d) pravni akti: 

Međunarodni izvori:• Zakon o potvrđivanju konvencije za zaštitu ljudskih prava i 

temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih 

prava i temeljnih sloboda, NN MU br. 18/97.;• Konvencije za zaštitu ljudskih prava i 

temeljnih sloboda te Protokola br. 1, Protokola br. 4, Protokola br. 6 i Protokola br. 7. 

uz tu Konvenciju , NN MU br. 6/99.; • Ispravak Konvencije o zaštiti ljudskih prava i 

temeljnih sloboda te Protokola br. 1, Protokola br. 4, Protokola br. 6 i Protokola br. 7, NN 

br. 8/99.; • Zakon o potvrđivanju Protokola br. 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava 

i temeljnih sloboda, o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, NN MU br. 14/02.;• 

Zakon o potvrđivanju Protokola br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih 

sloboda, NN MU br. 14/02.; 

219



Republika Hrvatska 

• Ustav Republike Hrvatske, NN br. 41/01. - pročišćeni tekst i 55/01.; • Kazneni zakon, 

NN br. 110/97., 27/98, 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07.;• Zakon 

o kaznenom postupku, NN br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. 

(pročišćeni tekst), 115/06.; 

Bosna i Hercegovina• Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine 178* ; • Zakon 

o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine 179* ; 

Engleska• Police and criminal evidence act. 180* 

Republika Francuska• Code de procédure pénale. 181* 

Republika Italija• Codice di procedura penale. 182* 

Savezna Republika Njemačka• StPO. 

178* 

Tekst vidi u: Sijerčić-Čolić Hajrija i dr., Komentari zakona o krivičnom/kaznenom postupku u 

Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Savjet/Vijeće Europe Evropska komisija, 2005. 

179* 

Tekst vidi na: www.oss.ba/dokumenti/ZKP_FBiH.pdf 

180* 

Tekst vidi na; . 

181* 

Tekst francuskog kaznenog postupka vidi na: . 

182* 

Tekst talijanskog Zakonika o kaznenom postupku vidi u: Pavišić, B., Insolera, G. i Giostra, G., 

Talijanski kazneni postupak, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2002. 

220

PRIKAZI

Dr.sc. Petar Bačić: SOCIAL AND CULTURAL IMPLICATIONS OF MULTICULTURALISM... 


Dr. sc. Petar Bačić 

docent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 

SOCIAL AND CULTURAL IMPLICATIONS OF 

MULTICULTURALISM / IMPLICATIONS SOCIALES ET 

CULTURELLES DU MULTICULTURALISME (ur. Matas G. & 

Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko 


MIGRATION, GLOBALIZATION, HIBRIDITY: CANADIAN AND 

CROATIAN EXPERIENCES / MIGRATION, GLOBALISATION, 

HYBRIDITÉ: EXPÉRIENCES CANADIENNES ET CROATES (ur. Matas 

G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko 


Pod okriljem Hrvatsko-kanadskog akademskog društva, udruženja koje djeluje 

od 2004. godine s osnovnim ciljem da promovira tzv. kanadske studije kod nas 

te ojača znanstvene i umjetničke veze između Kanade i Republike Hrvatske, 

objavljena su 2011. godine dva interesantna dvojezična izdanja (na engleskom 

i francuskom jeziku). U pitanju su zbornici radova pod naslovima: “Migration, 

Globalization, Hibridity: Canadian and Croatian Experiences / Migration, 

Globalisation, Hybridité: Expériences Canadiennes et Croates”, te “Social and 

Cultural Implications of Multiculturalism / Implications Sociales and Culturelles 

du Multiculturalisme”. Obe navedene publikacije zajednički su uredili profesorica 

Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Biljana Kostadinov 

te predsjednik Hrvatsko-kanadskog akademskog društva i viši predavač na 

Filozofskom fakultetu u Splitu dr. sc. Gordan Matas. 

U knjizi pod naslovom “Migration, Globalization, Hibridity: Canadian 

and Croatian Experiences / Migration, Globalisation, Hybridité: Expériences 

Canadiennes et Croates” sakupljeni su radovi prezentirani na 3. Međunarodnoj 

konferenciji kanadskih studija, održanoj od 21. do 23. svibnja 2010. godine u 

Zagrebu. Pred izlagače - autore radova postavljena je intrigantna zadaća prikaza 

međusobno usko povezanih procesa migracije i globalizacije te njihovog utjecaja 

na fenomen hibridnosti, s naglaskom na kanadski kontekst te eventualne poveznice 

s hrvatskom perspektivom. Kako je i od strane samih organizatora konferencije 

istaknuto, migracija, globalizacija i hibridnost su termini koji se često koriste 

u svakodnevnom životu, no teško je pružiti sveobuhvatnu zadovoljavajuću 

definiciju njihovih karakteristika, pa upravo multidisciplinarni pristup koji 

osigurava razmatranje različitih perspektiva predstavlja pravi način traženja 

odgovora na razumijevanje ovih komplementarnih fenomena. Uz kratak uvodni 

tekst koji potpisuje G. Matas kao jedan od urednika (str. 7.-10.) te sadržaj (str. 

11.), knjiga sadržava sljedećih jedanaest radova: Daniel Chartier - Le pluralisme 

223



et la nordicité comme vecteurs culturels du Québec (str. 13.-24.); Michael Devine 

- The Rogue and Vagabond Hybrid: theatrical liminality as transgressive act (str. 

25.-40.); Ivana Bičak - The Familiar and the Unfamiliar in Yann Martel’s Life of 

Pi and Beatrice and Virgil (str. 41.-60.); Lucia-Mihaela Grosu - Between East and 

West: Perspectives on Private Lives in Uma Parameswaran’s Short Stories (str. 

61.-75.); Ana Horvat - Issues in Bioethics: Advance Directives in a Canadian- 

Croatian Perspective (str. 77.-92.); Ivana Jaramaz Reskušić & Zrinka Erent 

Sunko - Migration des idées du droit civil: Rome-France-Québec (str. 93.-110.); 

Biljana Kostadinov & Ana-Marija Ruždjak - Le fédéralisme d’ouverture (str. 111.- 

127.); Katalin Kürtösi - ‘’...bright young modernists’’ in Canada (str. 129.-140.); 

Martin Löschnigg - ‘The Human Factor’: Negotiating Identity in Anglo-Canadian 

Narratives of Settlement and Immigration (str. 141.-151.); Gordana Marčetić - 

Globalization and Public Administration: One or More Ways (str. 153.-178.); 

Jelena Šesnić - Croatian Canadian Literature – Emigrant, Ethnic or Diasporic 

(str. 179.-196.). 

Druga knjiga (“Social and Cultural Implications of Multiculturalism / 

Implications Sociales and Culturelles du Multiculturalisme”) posvećena je analizi 

društvenih i kulturnih implikacija multikulturalizma kao jedne od bitnih odrednica 

modernog kanadskog društva i možda “najuspješnijeg kanadskog izvoznog 

proizvoda... sretne priče koju Kanađani rado primaju i šire” (L. Warley), ali 

istovremeno i fenomena koji, prema nekima, predstavlja poteškoću u oblikovanju 

nacionalnog identiteta, odnosno ima negativan utjecaj na politiku jačanja kanadskog 

jedinstva u različitim aspektima. No, bez obzira na suprotstavljena stajališta u 

debati o multikulturalizmu u kanadskom kontekstu, Kanada je par excellence 

primjer modernog multikulturnog društva, a kanadski je pristup multikulturalizmu 

u izvještaju UNESCO-ve Svjetske komisije za kulturu i razvoj (Multiculturalism: 

A Policy Response To Diversity, 2001) istaknut kao primjer na koji bi se trebale 

ugledati i druge države. Također, zanimljivo je podsjetiti da je multikulturalizam u 

Kanadi dio službene vladine politike još od početka 70-ih godina prošlog stoljeća, 

a 1988. usvojen je i Zakon o multikulturalizmu (Canadian Multiculturalism Act) 

u kojem se između ostalog ističe sljedeće: “multikulturalizam je fundamentalna 

karakteristika kanadskog naslijeđa i identiteta, koji osigurava neprocjenjivi resurs 

u oblikovanju budućnosti Kanade”. Analizi različitih aspekata multikulturalizma 

posvećeno je sljedećih deset radova: Vanessa Barbé – Les critères de hiérarchie 

des droits fondamentaux et l’articulation des niveaux de protection des droits 

(str. 9.-22.); Daria Dubajić & Biljana Kostadinov – Federalisme multinational et 

multiculturalisme vus du Québec-Renouveau du federalisme canadien (str. 23.- 

43.); Ivana Jaramaz-Reskušić & Zrinka Erent-Sunko – L’Emphyteusis comme 

exemple de migration des idées dans le droit civil: Rome-France-Québec (str. 

45.-63.); Gordana Marčetić & Romea Manojlović – Codes of Ethics and Codes 

of Conduct for Public and Civil Servants in Anglo-Saxons and Ex-Yugoslavian 

Countries: Can a Common Pattern Be Found (str. 65.-88.); Neven Šerić & 

Silvana Pavlinović – Determining the receptive capacity of tourist destinations 

in the context of the environmental sensitivity of the micro location (str. 89-100); 

224



Linda Warley – “But where are you really from”: Multiculturalism, Memory, 

and Canadian Literature (str. 101.-115.); Michael Devine - Interculturality in 

Creative Expression: beyond linguistic and culturally bound vocabularies (str. 

117.-125.); Gordan Matas – Croatian Immigrant Literature in Canada (str. 127.- 

143.); Evaine Le Calvé Ivičević – L’édition périodique en français au Québec à la 

lumière du bicultulisme de la Conquête au Dominion (str. 145.-158.); Petra Sapun 

Kurtin – Storytelling in the Global Village: Douglas Coupland’s Generation A 

(str. 159.-175.). 

Posebna vrijednost ovdje sažeto prikazanih publikacija prvenstveno leži u 

interdisciplinarnom pristupu kompleksnim, intrigantnim i međusobno povezanim 

fenomenima modernog društva, dakako s tematskim naglaskom na kanadsku 

perspektivu, pa ih u tom smislu možemo i preporučiti širokom krugu čitatelja kao 

djela koja su svakako vrijedna pažnje. 

225

Ivan Vukušić: TEORIJA ZAJEDNIČKOG ZLOČINAČKOG POTHVATA I MEĐUNARODNOG... 


Ivan Vukušić, znanstveni novak 


TEORIJA ZAJEDNIČKOG ZLOČINAČKOG POTHVATA I 

MEĐUNARODNO KAZNENO PRAVO – IZAZOVI I KONTROVERZE, 

Urednici: prof. dr. sc. Davor Derenčinović i prof. emerit. dr. sc. Željko 

Horvatić; Akademija pravnih znanosti Hrvatske, studeni 2011., str. 253. 

Monografija Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno 

pravo – izazovi i kontroverze autora prof. dr. sc. Igora Bojanića, prof. dr. sc. Davora 

Derenčinovića, prof. emerit. dr. sc. Željka Horvatića, prof. dr. sc. Davora Krapca 

i prof. dr. sc. Maje Seršić izašla je iz tiska u studenom 2011. godine, u nakladi 

Akademije pravnih znanosti Hrvatske na hrvatskom, ali i na engleskom jeziku pod 

nazivom Theory of Joint Criminal Enterprise and International Criminal Law – 

Challenges and Controversies. Svi navedeni autori su stručnjaci za međunarodno 

pravo, međunarodno kazneno pravo, kazneno pravo i kazneno procesno pravo s 

pravnih fakulteta u Osijeku i Zagrebu i redoviti članovi Akademije. Tekst ove 

monografije se temelji na „znanstvenoj studiji Akademije pravnih znanosti o 

pojmu i sadržaju tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata u optužnicama i judikaturi 

Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu“ kako urednici 

ističu u Predgovoru. 

Monografija predstavlja sistematiziranu i detaljnu znanstvenu analizu 

problematike zajedničkog zločinačkog pothvata (dalje u tekstu : ZZP) s 

sveobuhvatnim zaključcima na kraju svakog poglavlja. Njen značaj za pravničku 

struku se ogleda i u velikom interesu javnosti potaknutom konzistentnom 

primjenom instituta ZZP od strane Tužiteljstva, a potom i sudskih vijeća 

Međunarodnog kaznenog suda za bivšu SFRJ. Sadržaj monografije obuhvaća 

šest poglavlja obrađenih na 253 stranice. Opremljena je sadržajem, predgovorom, 

recenzijom i popisom sistemske literature koja je korištena. 

Prvo poglavlje, Izvedena osobna kaznena odgovornost za kolektivna 

međunarodna kaznena djela prema odredbama statuta Međunarodnog kaznenog 

suda za bivšu SFRJ , donosi uvodna razmatranja o povijesti i oblicima osobne 

kaznene odgovornosti ( zapovjedna odgovornost i ZZP) u međunarodnom 

kaznenom pravu utvrđujući političko-ideološke i pravne razloge utvrđivanja osobne 

kaznene odgovornosti, te opasnosti koje ovi oblici odgovornosti predstavljaju za 

načelo pravičnog postupka. U daljnjem tekstu se definira zapovjedna odgovornost 

kao izravna i neizravna, zadržavajući se upravo na potonjem obliku s obzirom 

da je on najsporniji s aspekta uzročnosti, jer se radi o nečinjenju, i načela krivnje 

u kaznenom pravu. Detaljno su izložene tri osnovne sastavnice zapovjedne 

odgovornosti i to: 1. funkcionalna koja obuhvaća odnos između nadređene 

i podređene osobe, a koja se ogleda kroz efektivnu vlast, 2. kognitivna koja 

predstavlja krivnju kod zapovjedne odgovornosti, a postoji kada je nadređeni znao 

ili morao znati što su podređeni učinili, koji bi po obliku krivnje predstavljao 

227



namjeru, odnosno nehaj koji je blizak pristanku na djelo (što je obilježje neizravne 

namjere), te 3. operativna koja podrazumijeva poduzimanje nužnih i razumnih 

mjera za sprječavanje zločina ili kažnjavanje počinitelja. U drugom dijelu prvog 

poglavlja je obrađen ZZP koji nije izravno predviđen Statutom Međunarodnog 

suda za bivšu SFRJ, već je izveden iz pojma počiniteljstva, a predviđa činjenje, ne 

implicira postojanje hijerarhije između sudionika ZZP, pitanje krivnje povezuje 

s postojanjem „zločinačkog plana“ tako da svaki od njih odgovara ne samo za 

vlastito sudjelovanje u kaznenim djelima, nego i za radnje drugih sudionika koje 

nisu obuhvaćene namjerom ili nehajem, ali koje je na temelju tog plana mogao 

predvidjeti. Na koncu se daje zaključak o međusobnom odnosu zapovjedne 

odgovornosti i ZZP u slučaju preklapanja, gdje potonji ima prednost. 

U drugom poglavlju, Zajednički zločinački pothvat i načelo zakonitosti, obrađuje 

se ZZP u praksi sudova nakon II. svjetskog rata kroz slučaj Tadić pred Žalbenim 

vijećem MKSJ koje je navelo kao dokaz postojanje sistemskog i proširenog 

ZZP u međunarodnom običajnom pravu. Pri tom se razmatra i postojanje ZZP 

u međunarodnim ugovorima, posebno apostrofirajući Međunarodnu konvenciju 

o suzbijanju terorističkih napada eksplozivnim napravama i Rimski statut 

Međunarodnog kaznenog suda koji su novijeg datuma, a nisu bili na snazi tempore 

criminis. Kada je riječ o poredbenom pravu autori zaključuju kako zakonodavstva 

malog broja država predviđaju oblik odgovornosti suštinski sličan ZZP, ali je 

njihov utjecaj na globalna svjetska zbivanja velik. Isto tako, autori naglašavaju 

zabranu Međunarodnom sudu za bivšu SFRJ da utvrđuje listu novih kaznenih 

odgovornosti, izvan onih predviđenih običajnim pravom i Statutom Međunarodnog 

suda za bivšu SFRJ. 

U trećem poglavlju, Objektivni elementi teorije zajedničkog zločinačkog 

pothvata, analizira se, između ostalog, prvi element koji predstavlja pluralitet 

osoba i neujednačena sudska praksa po ovom pitanju u predmetu protiv Čermaka, 

Gotovine i Markača, u predmetu Prlić i dr., u predmetu Kvočka i.t.d. Da bi se radnja 

mogla uračunati optuženiku potreban je i zajednički plan što predstavlja drugi 

objektivni element ZZP. Pri tom autori utvrđuju da jedan ZZP nužno isključuje 

drugi ZZP samo ako se radi o istom vremenskom, prostornom i kontekstualnom 

okviru, te kao uvjet, da bi se protupravni postupci pojedinca (fizičkih osoba) i 

skupina mogli uračunati, odnosno pripisati drugim pojedincima ili državama i pri 

tom utvrditi ZZP, ukazuju na potrebu postojanja „učinkovitog nadzora“(effective 

control) kao visokog stupnja kontrole utvrđen u predmetu Nikaragva pred 

Međunarodnim sudom pravde postajući tako dijelom običajnog prava, a ne 

„sveukupni nadzor“(overall control) na koji se Međunarodni kazneni sud za 

bivšu SFRJ često poziva u svojim presudama. Treći element objektivnog ZZP je 

sudjelovanje optuženika u zajedničkom planu koji se očituje kroz održavanje ZZP 

ili u počinjenju konkretnog kaznenog djela. 

Četvrto poglavlje, Subjektivni elementi teorije zajedničkog zločinačkog 

pothvata, započinje analizom načela krivnje u međunarodnom kaznenom pravu 

kao elementa kaznenog djela i temelja za odmjeravanje kazne. S obzirom na različit 

228



sadržaj krivnje, autori razlikuju i različite oblike ZZP, profilirane kroz praksu 

međunarodnih tribunala. Tako osnovni oblik ZZP podrazumijeva zajedničku 

namjeru osobe optužene za sudjelovanje u ZZP i osobe koja je neposredno počinila 

kazneno djelo. Sistemski ZZP obuhvaća počiniteljevu svijest o uključenosti u 

organizirani sustav zlostavljanja i mogućnost da se u okviru toga sustava čine 

određena kaznena djela, a radi se o tzv. predmetima „koncentracijskih logora“. 

Prošireni ZZP predstavlja najkontroverzniji oblik ZZP kod kojeg je dovoljno da 

je optuženik mogao predvidjeti posljedicu kao moguću, odnosno vjerojatnu, čime 

se snižava standard krivnje što nema pravne osnove u međunarodnom kaznenom 

pravu. Autori s pravom navode da je subjektivni element ZZP lakše dokazati od 

krivnje pomagatelja i podržavatelja, pa se prošireni ZZP pretvara u čarobni metak 

tužiteljstva, oblik počinjenja koji će primijeniti u nedostatku dokaza. 

Peto poglavlje, Quid facit Posredno počiniteljstvo kao alternativa teoriji 

zajedničkog zločinačkog pothvata, razmatra mogućnost primjene instituta 

posrednog počiniteljstva u praksi sudova koji je kao pojam precizniji, individualizira 

kaznenu odgovornost i predstavlja ostvarenje pravne sigurnosti. Autori posebno 

analiziraju bitan doprinos kao element supočiniteljstva ako se prihvati teorija 

vlasti nad djelom, koja je bila aktualna kod utvrđivanja odgovornosti za zločine 

počinjene u II. svjetskom ratu, te koncepciju organizacijske vlasti kod posrednog 

počiniteljstva, njemačkog teoretičara Roxina koju uz određene modifikacije 

prihvaća i Ambos. Primjenom koncepcije posrednog počiniteljstva se otvara 

mogućnost kažnjavanja osobe koja nije počinila niti jedno kazneno djelo, te bi 

se otklonili nepoželjni učinci ZZP, dok bi se primjenom supočiniteljstva uzela u 

obzir potreba postojanja bitnog doprinosa, što nije slučaj kod ZZP. 

Šesto poglavlje, Umjesto zaključka - deset teza o zajedničkom zločinačkom 

pothvatu, utvrđuje da ZZP nije bio dio običajnog prava tempore criminis, 

njegovu suprotnost temeljnom načelu krivnje u kaznenom pravu koja se ogleda 

i kroz objektivizaciju, aktualizira problematiku neujednačene sudske prakse, 

nepreciznost konstrukcije ZZP i stvaranje dojma o „političkom utjecaju“ na 

međunarodno kazneno pravosuđe, poprimanje obilježja kolektivnog optuživanja 

„znanih i neznanih osoba“, podriva suvremeno kazneno pravo utemeljeno na 

pravnoj dogmatici i tradicionalnim načelima, negativne implikacije na afirmaciju 

međunarodnog kaznenog prava i pravosuđa, i potrebu zamjene ZZP konstrukcijom 

supočiniteljstva i posrednog počiniteljstva. 

Na kraju ostaje za nadati se kako će ova monografija, s obzirom na razrađenost 

materije, sustavan pristup i obujam citirane prakse Međunarodnog kaznenog 

suda za bivšu SFRJ, Međunarodnog suda pravde, Međunarodnih vojnih tribunala 

osnovanih za zločine počinjene za vrijeme II. svjetskog rata, te drugih relevantnih 

presuda ukloniti štetne posljedice primjene ZZP na daljnji razvoj međunarodnog 

kaznenog prava koje se temelji na načelu zakonitosti. Dodatni argument u prilog 

ovoj tezi je i objava ove monografije ne samo na hrvatskom, nego i engleskom 

jeziku, čime će postati dostupna široj znanstvenoj javnosti. 

229

Mia Bašić: Snježana Vasiljević: SLIČNO I RAZLIČITO- Diskriminacija u Europskoj uniji i Republici... 


Mia Bašić 

studentica Pravnog fakulteta u Splitu 

Snježana Vasiljević: SLIČNO I RAZLIČITO- Diskriminacija u 

Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj 


Pravni okvir zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj uza sve nedaće doživljava 

evoluciju. Temelji te zaštite položeni su u Ustavu RH i to u glavi III. a naslovom 

„Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“.) Nakon Ustava iz 1990. i njegovih 

sukcesivnih promjena Hrvatska do 2003. godine donosi nekoliko važnih zakona: 

Ustavni zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina, Zakon o ravnopravnosti 

spolova, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, 

uključujući izmjene i dopune Zakona o radu i Obiteljskog zakona. Svi su oni 

sadržavali i određene odredbe protiv diksriminacije. Ipak, koliko god nam se 

činilo da poznajemo sve oblike diskriminacije, često nismo ni svjesni „rađanja“ 

ili čak samog postojanja njenih novih i drugačijih oblika. Jedan takav oblik 

zasigurno je i višestruka diskriminacija, pojam koji podrazumijeva vršenje više 

od jednog oblika diskriminacije na različitim osnovama. Inače, svijest o poraznim 

efektima diskriminacije na planu ljudskih prava i sloboda postupno nastaje koliko 

u nacionalnom toliko i na transnacionalnom planu. Imajući u vidu europski plan 

antidiskriminacijsko zakonodavstvo pokazuje se kao središnji element socijalne 

politike od samog začetka procesa europskih integracija. Tijekom tog razdoblja 

prihvaćen je niz pravnih akata koji se odnose na različite oblike diskriminacije pa 

tako i na višestruku diskriminaciju. Problem višestruke diskriminacije prvi put se 

spominje u UN- ovoj Konvenciji o uklanjanju svih oblika nasilja nad ženama, a u 

Europskoj uniji prvi i jedini pravni izvor koji zabranjuje višestruku diskriminaciju 

predstavlja Direktiva o rasnoj jednakosti iz 2000. godine. Višestruka diskriminacija 

u Republici Hrvatskoj prvi put je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije 

iz 2008. godine. 

O problemu višestruke diskriminacije, ali i drugih značajnih oblika 

diskriminacije, više možemo naći u knjizi „Slično i različito - Diskriminacija u 

Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj“, radu dr. sc. Snježane Vasiljević. Između 

ostalog, knjiga otkriva kako je problem višestruke diskriminacije riješen u Velikoj 

Britaniji, Njemačkoj i Hrvatskoj. 

Knjiga je izašla u izdanju TIMpress- a, Zagreb, 2011. Na početku knjige nalazi 

se kratak predgovor prof. dr. sc. Slobodana Uzelca (str. 7.- 8.), uvod (str. 9.- 18.), 

sedam poglavlja u kojima je detaljno obrađena tematika knjige, korištena literatura 

(str. 253.- 264.), kazalo pojmova (str. 265.- 268.) i nekoliko riječi o samoj autorici 

(str. 269.). 

U prvom poglavlju koje nosi naslov „Definicija i sadržaj diskriminacije“ (str. 19.- 

38.) autorica nas uvodi u problematiku i definiranje diskriminacije, prepoznavanje 

231



postojećih oblika diskriminacije, osnova za diskriminaciju te otkrivanje zbiljskog 

fenomena višestruke diskriminacije, odnosno iznošenje njezine definicije i sadržaja. 

Također, posebno se ističu razlike među višestrukim oblicima diskriminacije koje 

ukazuju na to da termin višestruka diskriminacija (eng. multiple discrimination) 

nije istoznačan terminima intersekcijska (eng. intersectional discrimination) ili 

dodana diskriminacija (eng. additive discrimination). U ovom poglavlju navedena 

je i kategorizacija iskustva višestruke diskriminacije koja upućuje na nekoliko 

ključnih problema kao što su: rasna ili etnički motivirana silovanja, žrtve višestruke 

diskriminacije, pitanje kada spolna diskriminacija prelazi u masovni oblik nasilja 

te problemi stereotipa kada se radi o ženama koje su ujedno pripadnice rasnih ili 

etničkih skupina. 

U drugom poglavlju pod naslovom „Teorijski pristup diskriminaciji“ (str. 

39.- 61.) autorica kritički analizira postojeće teorije diskriminacije posebno 

se osvrćući na problem preklapanja više različitih oblika diskriminacije, ali 

partikularno obrađuje i feminističke teorije, kao i feministički pristup rasnoj i 

spolnoj diskriminaciji. 

Treće poglavlje „Međunarodno antidiskriminacijsko pravo“ (str. 63.- 88.) 

obrađuje fenomen diskriminacije u međunarodnom pravnom poretku, o tome što 

su ljudska prava i koju važnost ona imaju u međunarodnom pravnom poretku, 

ali i pitanje samog učinka poretka ljudskih prava kada se radi o prepoznavanju 

različitih, posebno višestrukih oblika diskriminacije. 

U četvrtom poglavlju „Europsko antidiskriminacijsko pravo“ (str. 89.- 136.) 

autorica obrađuje problem diskriminacije u europskom pravnom poretku. Ovaj dio 

zapravo nam ističe sveobuhvatnost i širinu europskog sustava zaštite i promicanja 

temeljnih prava te navodi karakteristike primarnog i sekundarnog europskog prava 

u području jednakih mogućnosti, kao i to s kojim se problemima europsko pravo 

susreće prilikom prepoznavanja i definiranja fenomena diskriminacije. U ovom 

poglavlju, također, nalazimo i nezanemarivu analizu sudske prakse Europskog 

suda pravde. 

U petom poglavlju „Antidiskriminacijsko pravo u Velikoj Britaniji“ (str. 137.- 

161.) dr. sc. Vasiljević detaljno je obradila antidiskriminacijsko zakonodavstvo 

Velike Britanije poprativši temu dodatnim primjerima iz sudske prakse. Poglavlje 

započinje bitnim teorijskim razmatranjima, nastavlja zakonodavnim uređenjem i 

rodnom diskriminacijom i u konačnici obrađuje Zakon o jednakom postupanju iz 

2006. godine (Equality Act) te pravni okvir za suzbijanje diskriminacije. 

Šesto poglavlje „Antidiskriminacijsko pravo u Njemačkoj“ (str. 163.- 198.) 

obrađuje rezultate proučavanja povijesnog i pravnog konteksta kao i normativnog 

sadržaja antidiskriminacijskog prava u Njemačkoj. Posebna pozornost u ovom 

poglavlju posvećena je analizi nacionalnih zakona o zabrani diskriminacije kao 

što su: Ustav, Opći zakon o jednakom postupanju te zakonima o suzbijanju 

antisemitizma. 

U sedmom poglavlju „Diskriminacija i antidiskriminacijsko pravo u Republici 

Hrvatskoj“ (str. 199.- 252.) autorica detaljno analizira stanje u RH uključujući 

232



razradu nacionalnih zakona koji se odnose na zabranu diskriminacije na bilo kojoj 

ustavno propisanoj osnovi približavajući nam na taj način osjetljivu tematiku 

višestruke diskriminacije u Republici Hrvatskoj. 

Jedan od očekivanih i važnih rezultata ovog istraživanja dr. sc. Snježane 

Vasiljević jest ukazivanje na (ne)postojanje različitih razina pravne zaštite u 

državama koje su predmet istraživanja kada se radi o rasnoj, etničkoj i spolnoj 

diskriminaciji, čime se pokazuje jesu li norme ustava, zakona i podzakonskih akata 

koji se odnose na zabranu diskriminacije međusobno usklađene. Neusklađenost 

normi stvara pravnu nesigurnost i nepovjerenje žrtava rasne, spolne i etničke 

diskriminacije, a tako omogućava i ostale oblike diskriminacije u pravnom sustavu 

država. U svrhu učinkovite borbe protiv diskriminacije dr. sc. Vasiljević tvrdi da 

bi antidiskriminacijska politika trebala postati dio vladine strategije za promicanje 

jednakih mogućnosti povijesno podčinjenih društvenih skupina omogućujući 

jednak pristup obrazovanju, zapošljavanju, privatnom životu i ostalim životnim 

područjima; osigurati pravne lijekove kako bi se ispravile norme koje ne dopuštaju 

spomenute mogućnosti; provoditi odredbe o zabrani poticanja na diskriminaciju, 

uznemiravanje i viktimizaciju te nadzirati primjenu zakona i izraditi preporuke za 

unapređenje zakonodavstva. 

I na kraju, obzirom na našu oskudnu literaturu o problemu višestruke 

diskriminacije, knjiga dr. sc. S. Vasiljević predstavlja ne samo izvorni doprinos 

izučavanju navedene problematike u okviru pravnog uređenja EU i Republike 

Hrvatske, već i važan prilog osvješćivanju i obrazovanju studenata, pravnih 

stručnjaka i drugih na planu zaštite i ostvarivanja ljudskih prava. 

233

UPUTE AUTORIMA 

»asopis objavljuje radove koji se recenziraju i one koji ne podlijeæu recenzentskom 

postupku. Recenziji podlijeæu radovi koji se kategoriziraju (izvorni znanstveni Ëlanak, prethodno 

priopÊenje, pregledni Ëlanak, izlaganje sa znanstvenog skupa, struËni Ëlanak). Recenzije su 

vanjske i anonimne. PrihvaÊanje kategoriziranih Ëlanaka za objavljivanje obvezuje autora da isti 

Ëlanak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dopuπtenja uredniπtva Ëasopisa ako je ono Ëlanak 

prihvatilo, a i tad uz podatak o tome gdje je prvi put Ëlanak objavljen. 

Dostavljeni radovi moraju zadovoljiti sljedeÊe kriterije: 

1. Rad mora biti dostavljen na disketi napisan u MS WORD-u, WORD PERFECT-u, 

i u ASCII standardu (‘Text-only’ ili ‘Rich Text Format’). Uz disketu se dostavljaju i 3 (tri) 

primjerka rada. Samo 1 (jedan) primjerak sadræi na sredini naslovne stranice u zaglavlju ime i 

prezime autora, zanimanje (zvanje), te naziv ustanove u kojoj radi, ostala dva primjerka rada 

sadræavaju samo naslov rada bez osobnih podataka. 

2. Opseg rada ograniËen je, u pravilu, do 1,5 autorska arka (16 stranica Ëini jedan autorski 

arak). 

3. Tekst se piπe u dvostrukom proredu tako da jedna stranica ne moæe imati viπe od 34 

retka koji sadræi 60 slovnih znakova. Na lijevoj strani svake stranice ostavlja se margina πirine 

najmanje tri centimetara. 

4. Naslov rada mora biti koncizan i istovremeno informativan. Uz rukopis je potrebno 

priloæiti popis literature koju je autor koristio prilikom pisanja rada kao i objaπnjenje o znaËenju 

upotrebljenih kratica i simbola. Ukoliko rad sadræi tablice one moraju biti pregledno i korektno 

prireappleene, te uredno opisane (broj, naslov, legenda). 

5. Biljeπke se posebno prilaæu rukopisu. 

6. Radovi koji se recenziraju moraju sadræavati saæetak (najviπe do 250 rijeËi) napisanim 

u treÊem licu, u kojem se skraÊeno predstavlja sadræaj Ëlanka i rezultati istraæivanja prezentirani 

u Ëlanku. Autor je duæan dostaviti i prijevod saæetka na jednom od svjetskih jezika. Ukoliko je 

rad pisan na jednom od svjetskih jezika, saæetak mora biti na hrvatskom jeziku. 

7. Rad ne smije biti veÊ objavljen ili u tom cilju upuÊen drugom Ëasopisu.

Zbornik radova - Pravni Fakultet

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Zbornik radova - Pravni Fakultet

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?