114 Veljaca 2013 - PuÄka Kasina 1878

ISSN 1452-7510 

Godina XI. Mjesečnik Br.114. 

Subotica Veljača 2013. 

Sretan i blagoslovljen 

U S K R S 

www.puckakasina.com

Pučka 1878 

Kasina 

2 

Glasnik 

Pučke 

Kasine 

1878 

Impressum 

Glavni i odgovorni urednik: 

dipl. ecc. Josip Ivanković 

Uredništvo: 

Lajčo Alaga, Ivan Tumbas, Josipa Ivanković, 

Zlatko Mučalov, Tiberije Kopilović, 

Šime Peić Tukuljac 

Tehnički urednik: 

Zlatko Ifković 

Grafička obrada, dizajn, prijelom teksta: 

dipl. ing. Siniša Šarčević 

Korektura teksta: 

Veco Ivković 

Tisak: 

»Rotografika«, Subotica 

Za članak odgovara autor 

Glasnik Pučke kasine 1878 

izlazi jednom mjesečno 

List je glasilo Pučke kasine 1878 

24000 Subotica, Petra Horvackog 120 

Telefoni: 024 566-482, 064 14 88 469 

tel / fax: 024 557 172 

e-mail: puckakasina@gmail.com 

web stranica: www.puckakasina.com 

Tekući račun 310-152530-75 NLB Banka 

zackalo 

v 

! 

www.puckakasina.com 

KO ĆE KOGA 

neg lud zbunjenoga 

Fala mom pokojnom didi što je volio vino pa ni ja nisam posto ovisnik o 

mliku! Gledam televizora furtom svud viču da je narod zbunjen. E, pa 

sad još samo fali da je narod i lud pa da bidne mirna Bačka, pa i šire. 

Sićam se još kad sam bijo dite da su stariji, koji se u to razumidu, divanili da 

konjima ne triba davati plisnive ditelne, al marvi i ovcama mož. Al Jevropa 

kaže drugčije. Valdar njeve krave više liče na „fräulein“, frajlice, a naše su 

obične seljančure. A da ne bi šantali za Jevropom i naši se uvatili u kolo. Zanimljivo 

da krave, pa makar i ove naše salašarske, niko ništa nije pito. 

Sad imademo najpametniju Vladu od kako je svita i vilaga (vilaž-selo). Pa 

ako je Vlada proglasila da otrov više nije otrov – to se mora poštivati (i tako 

će na koncu svi umriti!). Sićam se da se štogod slično dogodilo još kad sam 

išo u osmoljetku. Mislim da je to bilo 59. jel 60.godine. Ondak su još vladali 

„cocolište“! (komunisti, moram privesti čerez či-bu = čisti Bunjevaca, kako bi 

ubardali huncutariju). Da, tako smo ji mi salašari zvali. A oni glavni ti su bili 

„budžovani“! Ondak se isto u škuli ocenjivalo od 1 do 5, al se sa bugerom 

padalo na godinu. Daklem, jedan budžovanov sin imo naramak bugera i tribo 

ošinit razred. Da mu mezimac ne bukti budžovan sredi da svi bugeraši priđu 

u viši razred. Daklem, sa bugerima se više nije buktilo. E tu su i korijeni ovi 

današnji dešavanja. Odonda su škulovani i počeli glupaviti pa nastavili sve 

do danas, dakako oni koji su sa bugerima diplomirali. Mislim da njim ni trube 

Jerihona neće pomoći da sruše „Berlinski zid“ na putu za Jevropu!!! 

Al nije sve tako rđavo, uvik mož bit i gore. Cocolište su bili budžovani a ove 

zovu „guzonje“ !Pa tako guzonjin sin padne na vozačkom ispitu zato jel je 

kečio pišaka, alne na pišačkom prilazu što mu ga dođe ko olakotna okolnost, 

al komisija ga obori na ispitu. Buktijo guzonjin sin. Za ne povirovati! Al rasrdi 

ti se guzonja, a ministra saobraćaja je držo na proračunu svog džepa, pa 

zagrmi: oću da kandidat ima pravo da keči dva pišaka izvan pišačkog, pride 

bicigloša kojim ne rade štop svitla, a na pišačkom samo jednog! Ipak je to 

pišački prilaz. Nadalje da Vlada donese zakon da narod nije gladan svaki dan 

neg svaki deset dana (tu bi taman poništili otrov u mliku!). 

A joj! Tek kad bi naredili da lito oma počme. Koliko ušparanog ogriva. Koliko 

sam naslutijo, iz neprovireni izvora, brat guzonjine švalerke, eletričar, nije 

dobro izolovo drotove na eletričnim cincilatoru pa je komšija otego papke. 

Zabadavad je Tesla kazo da svaka struja priko dvadeset volti nije za diranje. 

Pokrene guzonja cilu Vladu pa naredi sruji da nesmi bit bisna sve do, ne dvadeset, 

neg dvisto i dvadeset volti! A kad Vlada tako naredi moramo je slušat. 

I ne samo to. Moramo joj i virovat. Bolje Vladi neg glavi. 

Jedino neznam šta će s Kosovom Mislim da će proć ko Kraljević Marko 

koji je iz švaleracije krenijo, doduše malo kasnije, al stigo bi na vrime da i 

Šarac nije bijo u švaleraciji, pa nije izdržo kandžijanje i otego papke! Ne bi to 

moždar ni bila taka nevolja da je Markuš oma zajašio Musu Kesonju, to jest 

Musinog Al-Alata (super konja). Al Markuš je puna tri dan nudijo zob krepalom 

Šaronji. Naprostonije tijo priznati da mu je voljeni at crko načisto! A tako 

su lipo popili dva oveća kabla vina! I kad je nako sustanut pišce stigo tamo 

zateko je samo Kosovsku divojku i to je pripovitki kraj. 

Al palo mi istom na pamet zašto Beograd ne da Vojvodini, koja ga rani, ona 

prava koja traži od Prištine za parče Kosova! 

Bać Stipan Nako – sa salaša. 

Vojnić Stipan 

mjesečnik br.114

1 1 94 

Veljača 2013 

Štovani 

čitatelju 

BITI BOLjI 

v 

ČCovjek 

Novi papa Franjo nas je osvojio svojom jednostavnošću i srčanošću. On je čovjek srca, čovjek ljubavi i 

iskrenosti. „Naš je život put. Kad osjetimo da smo se zaustavili, znači da je nešto u našem hodu krivo. Stalno 

moramo ići naprijed, u svijetlu Gospodina. Možemo hodati koliko želimo no bez, ali bez Isusa nećemo stići 

nikamo. Tko se ne moli Bogu, moli se vragu. Tko se ne ispovijeda Isusu, ispovijeda se svijetu demona,“ rekao 

je papa Franjo. 

Hoćemo li poruku Pape prihvatiti i provoditi te hoće li nam ona biti poticaj da okrenemo novi list u 

svom životu Hoćemo li poduzeti konkretne korake za iscjeljenje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, 

intelekta i srca Za svaki blagdan ista slika - vanjština stvorena od ukrasa, slavlja, darova i čestitki, a ne 

temelji se uvijek na iskrenosti. Koga zapravo želimo zavarati 

U ovo Vazmeno vrijeme kada i nakon toliko godina od tog događaja obilježavamo i slavimo Isusovo 

Uskrsnuće trebamo se svi zapitati možemoli biti bolje osobe Jesmo li osobe od riječi Prate li nam 

djela kršćanske svjetonazore Jesmo li osobe koje provode kršćanske svjetonazore samo dok smo u 

ispovjedaonici Jesu li naše namjere prema drugim ljudima poštene, jesmo li dobronamjerni Stječemo 

li vrijednosti na štetu drugih 

Nikada nećete uspjeti pobjeći sami od sebe, od toga kakvi ste i od toga što ste činili štetu drugim ljudima. 

Nije se dovoljno ispovjediti, a onda nakon ispovijedi činiti iste grijehe jer čovjekov grijeh nitko ne 

može ispraviti osim samog čovjeka koji ga je počinio. 

Ne izgovarajte se da nemožete biti bolji čovjek, da to ovisi o drugima! To ovisi o vama i samo o vama! 

Priznamo li da bezgriješnih nema, zašto onda neki izbjegavaju razgovor sa samim sobom Jer čovjekov 

grijeh nitko ne može ispraviti osim čovjeka koji ga je počinio. Morate jednom biti iskreni i uspostaviti unutarnji 

dijalog, koji će vas dovesti do preispitivanja prošlih a i sadašnjih postupaka. 

Osobito bi se ove poruke trebale odnositi na pripadnike naše zajednice i političku elitu koji su doveli do 

razjedinjena u našoj zajednici i to najvećeg u povijesti. 

Sada treba da poduzmu konkretne korake kako bi došlo do uskrsnuća dobrih odnosa unutar naše zajednice, 

koji će se temeljiti na iskrenoj suradnji. Moramo ići naprijed, a ne unatrag. 

Ne treba se bojati novih početaka. 


izdvajamo iz 

SADRŽAJA 

4. 

O papi Benediktu XVI 

Sestra Augustina Barišić 

Klanjateljica Krvi Kristove 

18. 

Vučićeva Barka 

ili kako da spasemo 

Suboticu od same sebe 

Donko Balažević 

8. 

Papa Franjo I 

Ivan Stipić 

1878 

22. 

Pučka Kasina 

Baš 

Lipo 

Ivan Andrašić 

Med i mlijeko 

12. 26. 

Šime Pejić Tukuljac 

Prvi papin poslanik 

Hrvatima 

Ivan Tumbas 

mjesečnik br.114 

3



Pripremila: 

sestra Augustina Barišić 

Klanjateljica Krvi Kristove 

XVI 

O papi 

Benediktu 

Pontifikat pape Benedikta XVI. završio je 28. veljače 2013. u 20 sati. Stoga zaslužuje i našu pažnju i zahvalnost za sve što 

je učinio i što će učiniti do kraja života za Crkvu koja je živi ugaoni kamen! Okupljenim hodočasnicima 24. veljače na vatikanskom 

trgu papa Benedikt XVI. je kazao: „Gospodin me zove ’speti se na goru’ da se još više posvetim molitvi i razmatranju. 

Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem 

i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama“. 

Rođen je na Veliku subotu, 16. travnja 

1927.godine, u Marktlu na Innu, 

u biskupiji Passau u Njemačkoj, a 

istoga je dana i kršten. Njegov otac, zapovjednik 

žandarmerijske postaje, potjecao 

je iz stare donjobavarske seljačke obitelji 

skromnijeg imovinskog stanja. Majka mu 

je bila kći obrtnika iz Rimstinga na jezeru 

Chiemsee, a prije vjenčanja radila je kao 

kuharica u raznim hotelima. 

Joseph Ratzinger proveo je djetinjstvo 

i mladost u Traunsteinu, gradiću na 

granici s Austrijom, 30 km udaljenom od 

Salzburga. U takvu okruženju, koje je on 

sam označio kao „mozartovsko“, primio je 

kršćanski, ljudski i kulturni odgoj. 

Razdoblje Josephove mladosti nije bilo 

lagano. Ali vjera i obiteljski odgoj pripremili 

su ga na suočavanje s teškim iskustvom 

tih vremena, kad je nacistički režim održavao 

ozračje snažnoga neprijateljstva 

prema Katoličkoj Crkvi. Mladi Joseph vidio 

je kako su nacisti pretukli župnika prije 

nego što je išao slaviti misu. Upravo je u 

takvoj teškoj situaciji morao otkriti ljepotu 

i istinu vjere i Krista, pri čemu je temeljnu 

ulogu odigralo držanje njegove obitelji 

koja je uvijek davala jasno svjedočanstvo 

dobrote i nade, ukorijenjeno u svjesnom 

pripadanju Crkvi, napisao je u svojoj knjizi 

kardinal Joseph Ratzinger. 

4 

Posljednjih mjeseci II. svjetskog rata 

bio je unovačen u pomoćnu protuzračnu 

službu. Od 1946. do 1951. godine studirao 

je filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkoj 

visokoj školi u Freisingu i na Münchenskom 

sveučilištu u Bavarskoj. 

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 

1951. Godinu dana kasnije započeo je s 

poučavanjem na Visokoj školi u Freisingu. 

Godine 1953. postigao je doktorat iz teologije 

na temu „Narod i Božji dom u Augustinovu 

nauku o Crkvi“. Četiri godine kasnije, 

pod vodstvom poznatoga profesora fundamentalne 

teologije, Gottlieba Söhngena 

obranio je habilitacijski rad na temu 

„Teologija povijesti svetoga Bonaventure“. 

Nakon što je poučavao dogmatiku i fundamentalnu 

teologiju na Filozofsko-teološkoj 

visokoj školi u Freisingunastavio je 

s poučavanjem na različitim sveučilištima: 

od 1959. do 1963. u Bonnu, od 1963. do 

1966. u Münsteru, te od 1966. do 1969. 

u Tübingenu. U toj posljednjoj godini 

pozvan je za profesora dogmatike i povijesti 

dogme na Sveučilište u Regensburgu, 

gdje je odmah preuzeo službu potpredsjednika 

Sveučilišta. Od 1962. do 1965. 

godine dao je značajan doprinos kao 

„ekspert“ na Drugom vatikanskom saboru 

u svojstvu teološkog savjetnika nadbiskupa 

Kölna kardinala Josepha Fringsa. 

Intenzivna znanstvena djelatnost pribavila 

mu je značajne zadatke u službi Njemačke 

biskupske konferencije i u Međunarodnoj 

teološkoj komisiji. Godine 1972. zajedno 

s Hans Urs von Balthasarom, Henrijem 

de Lubacom i drugim velikim teolozima 

utemeljio je teološki časopis Communio. 

Ovako stoji napisano u jednoj od Papinih 

knjiga. 

A papa Pavao VI. imenovao ga je 25. 

ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i 

Freisinga, a 28. svibnja primio je biskupski 

red. 

Nakon 80 godina bio je prvi dijecezanski 

svećenik koji je preuzeo pastoralno 

vođenje te velike bavarske nadbiskupije. 

Izabrao je biskupsko geslo „Suradnik 

istine“ te ga je sam i protumačio: „S 

jedne strane činilo mi se da je takav bio 

odnos između moga prethodnoga zadatka 

da budem profesor i novoga poslanja. 

Premda na različite načine, ono što je bilo 

ostaje u igri, bilo je traženje istine, služenje 

istini. S druge strane izabrao sam 

ovo geslo jer je u današnjem svijetu tema 

istine gotovo sasvim prešućena; čini se 

doista kao da bi bila nešto preveliko za 

čovjeka, unatoč tome što se sve raspada 

nedostaje li istine“. 

Na Konzistoriju od 27. lipnja 1977. 

godine, Pavao VI. kreirao ga je kardinalom 

prezbiterom s naslovnom crkvom Santa 

Maria Consolatrice al Tiburtino. 

Godine 1978. sudjelovao je na konklavi 

koja se održala 25. i 26. kolovoza, na kojoj 

je izabran Ivan Pavao I. koji ga je imenovao 

svojim posebnim izaslanikom na III. 

međunarodnom mariološkom kongresu 

koji je proslavljen u Guayaquilu u Ekvadoru, 

od 16. do 24. rujna. 

U listopadu 1978. godine sudjelovao je 

na konklavi na kojoj je izabran Ivan Pavao 

II. 

Bio je i predavač na V. redovnoj općoj 

skupštini Sinode biskupa 1980. godine o 

Poslanju kršćanske obitelji u suvremenom 

svijetu te delegirani predsjednik VI. 

redovne opće skupštine 1983. godine o 

Pomirenju i pokori u poslanju Crkve. 


1 1 94 


Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 

1981. godine Prefektom Kongregacije 

za nauk vjere i Predsjednikom 

Papinske biblijske komisije te Međunarodne 

teološke komisije. Odrekao se 

pastoralnoga upravljanja Nadbiskupijom 

Münchena i Freisinga 15. veljače 1982. 

Papa ga je 5. travnja 1993. uzdigao u kardinalski 

red biskupa te mu je dodijeljen 

suburbikarni naslov Velletri - Segni. I nije 

to sve, bio je on i Predsjednik Komisije 

za pripremu Katekizma Katoličke Crkve, 

a nakon šest godina rada (1986. - 1992.) 

predstavio je Svetom Ocu novi Katekizam. 

Ivan Pavao II. odobrio je 6. studenoga 

1998. njegovo uzdizanje u službu vicedekana 

Kardinalskoga zbora od strane 

kardinala biskupskoga reda, a 30. studenoga 

2002. godine u službu dekana, 

čemu je slijedilo i dodjeljivanje suburbikarnoga 

naslova Ostije. Na proslavi XII. stoljeća 

uspostave biskupije u Paderbornu u 

Njemačkoj 3. siječnja 1999. bio je Papin 

posebni izaslanik. Od 13. studenoga 

2000. godine bio je počasni akademik 

Papinske akademije znanosti. A u Rimskoj 

kuriji bio je član Vijeća Državnoga tajništva 

za odnose s državama, Kongregacija za 

istočne Crkve, za bogoštovlje i disciplinu 

sakramenata, za biskupe, za evangelizaciju 

naroda, za katolički odgoj, za kler i za 

kauze svetih; potom Papinskih vijeća za 

promicanje jedinstva kršćana i za kulturu; 

Vrhovnoga suda Apostolske signature; te 

Papinskih komisija za Latinsku Ameriku, 

„Ecclesia Dei“, za autentično tumačenje 

Zakonika kanonskog prava i za reviziju 

Zakonika istočnoga kanonskog prava. 

I nakon svega ovoga kardinal Joseph 

Ratzinger biva izabran za nasljednika 

pape Ivana Pavla II. na konklavi 19. travnja 

2005. godine. 

Papinsku inauguracijsku misu slavio 

je 24. travnja, kada mu je predan palij i 

Ribarev prsten. U posjed svoje katedralne 

crkve velike bazilike Sv. Ivana Lateranskog 

stupio je 7. svibnja. Za svoje papinske 

službe imao je 24 inozemna putovanja. 

Prvo putovanje je bilo u Köln u Njemačkoj 

za Svjetski dan mladih u kolovozu 

2005. 

Hrvatsku je pohodio u lipnju 2011. u prigodi 

Prvoga nacionalnog dana katoličkih 

obitelji. 

Osim europskih zemalja, posjetio je i 

Latinsku Ameriku, Afriku, Bliski istok, SAD 

i gostovao u Ujedinjenim narodima. Također 

je trideset puta pastoralno putovao 

unutar Italije. Posljednje putovanje bilo je 

u Libanon u rujnu 2012. 

Prvu encikliku „Deus caritas est“ objavio 

je na Božić 2005. godine, a drugu 

„Spe salvi“ 2. studenoga 2007. Godine. 

Treću „Caritas in veritate“ 29. lipnja 2009. 

Godine. U studenome 2012. godine završio 

je svoju trilogiju o životu i učenju Isusa 

Krista „Isus iz Nazareta“. 

Papa Benedikt XVI. napisao je 4 post 

sinodske apostolske pobudnice „Sacramentum 

Caritatis“, o euharistiji, izvoru i 

vrhuncu života i poslanju Crkve, u veljači 

2007. godine; „Verbum Domini“, o Riječi 

Božjoj u životu i poslanju Crkve, u rujnu 

2010. godine; „Africae Munus“ o Crkvi 

u Africi, u studenome 2011. godine te 

„Ecclesia in Medio Oriente“ o Crkvi na Bliskom 

istoku u rujnu 2012. godine. 

Dakle, kao papa bio je na 30 putovanja 

u Italiji, te 24 u inozemstvu, a tri puta u 

rodnoj Njemačkoj. Prešao je ukupno više 

od 160.000 kilometara. 

Napisao je tri enciklike: Deus Caritas 

Est (Bog je ljubav) 2006., Spe Salvi (U 

nadi spašeni) 2007., te Caritas in Veritate 

(Ljubav u istini) 2009. godine. 

Također je napisao troknjižnu studiju 

„Isus iz Nazareta“ objavljenu pod imenom 

pape Benedikta XVI. i pod imenom Joseph 

Ratzinger. Prva knjiga Isus iz Nazareta I. 

objavljena je 2008. godine, druga Isus iz 

Nazareta II. 2011., te treća Djetinjstvo Isusovo 

2012. godine. 

Njemački novinar Peter Seewald objavio 

je knjigu 2010. „Svjetlo svijeta“ nastalu 

na temelju višednevnog razgovora s 

Benediktom XVI. koji je govorio o gorućim 

temama u Crkvi i društvu. 

Kao papa proglasio je 44 svetca na 10 

svečanih kanonizacija i potvrdio svetost 

Hildegarde iz Bingena, njemačke mističarke 

iz 12. stoljeća. 

Kreirao je 90 kardinala na četiri konzistorija 

(sastanak Kardinalskoga zbora), 

od kojih je 61 mlađi od 80 godina i prema 

tome ima pravo ulaska u konklave kada će 

birati njegova nasljednika. Od toga broja 

živa su još 83 kardinala. 

Sazvao je četiri izvanredna konzistorija 

na kojima su raspravljana goruća pitanja 

od odnosa Crkve prema ultratradicionalistima 

do liturgijske reforme (2006.), dijalog 

s drugim kršćanima i muslimanima 

(2007.), odgovor Crkve na skandal spolnog 

zlostavljanja (2010.) te obnova misijskog 

poslanja Crkve (2011.). 

Također je sazvao pet zasjedanja 

Biskupskih sinoda na kojima se raspravljalo 

o Euharistiji (2005.), Crkvi u Africi 

(2009.), značenju Riječi Božje u poslanju 

Crkve (2008.), Crkvi na Bliskom istoku 

(2010.) te o Novoj evangelizaciji za prenošenje 

kršćanske vjere (2012.) 

Benedikt XVI. je 265. papa, a Katoličku 

Crkvu vodio je sedam godina, deset mjeseci 

i devet dana. 

I na kraju „bomba vijest“ iz Vatikana 

koja je šokirala cijeli svijet. Dakle, na 

Svjetski dan bolesnika, 11. veljače 2013. 

Benedikt XVI. kardinalima okupljenima 

na konzistoriju u Vatikanu objavio je odreknuće 

od papinske službe: „U današnjem 

svijetu, izloženom brzim promjenama i 

potresanom veoma važnim pitanjima za 

život vjere, za upravljanje lađom svetog 

Petra i naviještanje evanđelja potrebni su 

također tjelesna i duševna snaga, koja se, 

posljednjih mjeseci, kod mene smanjila 

tako da moram priznati da nisam više sposoban 

dobro vršiti povjerenu mi službu. 

Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga 

čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se 

odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika 

svetog Petra, koju su mi 19. travnja 

2005. povjerili kardinali“. 

A pontifikat pape Benedikta XVI. završio 

je 28. veljače 2013. godine u 20 sati. 

To jutro u sedam sati slavio je u maloj 

kapeli svoju zadnju misu kao Papa. Nakon 

toga je doručkovao kruh, marmeladu i 

popio kavu. Oko podneva Papa se sastao 

s kardinalima koji su stigli u Rim. Nakon 

što se s njima pozdravio, u poslijepodnevnim 

satima helikopterom leti u ljetnu 

papinsku rezidenciju u Castel Gandolfu. 

Tijekom leta koji je trajao oko petnaest 

minuta, zvonila su zvona rimskih crkava. 

Papa je s prozora rezidencije pozdravio 

vjernike i to je njegovo posljednje pojavljivanje 

u javnosti kao rimski biskup. Točno 

u 20 sati ispred vrata rezidencije maknula 

se Švicarska straža i zaštitu Benedikta 

XVI. preuzima policija. 

Benedikt XVI. ostat će u Castel Gandolfu 

dok ne završi obnova vatikanskog 

samostana Mater Ecclesiae negdje na 

proljeće. Nosit će jednostavnu bijelu reverendu. 

Također više neće nositi crvene 

cipele nego smeđe. Nakon abdikacije 

Ratzingeru će se i dalje obraćati s „Vaša 

Svetosti“, a nosit će titulu zaslužnog rimskog 

biskupa u mirovini. 

Benedikt XVI. je prvi papa koji je abdicirao 

nakon 700 godina. Službeni razlog 

je starost. Nakon što papa abdicira u Vatikanu 

nastupa sedisvakancija – razdoblje 

bez pape, odnosno „prazna stolica“. Za to 

vrijeme Crkvom upravlja Kardinalski zbor, 

ali s vrlo ograničenim ovlastima. U to vrijeme 

mijenja se i grb Svete Stolice, odnosno 

iz njega se uklanja papinska tijara 

iznad prekriženih ključeva. 

A prema dosadašnjim pravilima papa 

se birao najranije 15 i najkasnije 20 dana 

od smrti ili odlaska pape. No papa Benedikt 

XVI. je nedavno dopustio da konklava 

bude i ranije. Zbog toga dekan Kardinalskog 

zbora Angelo Sodano treba sazvati 

prvu opću kongregaciju kardinala. Kardinali 

bi se tada dogovarali o datumu početka 

konklave. Tijekom razdoblja „prazne stolice“, 

dekan Kardinalskog zbora kardinal 

Angelo Sodano predsjeda svakodnevnim 

sastancimaili općim kongregacijama kardinala 

koji upravljaju Crkvom u prijelaznom 

razdoblju. No budući da Sodano 

ima više od 80 godina i nema pravo izbora 

novog pape njegovu ulogu u otvaranju 

konklave preuzima njegov zamjenik kardinal 

Giovanni Battista Re. Tako su se 

mnogi izjasnili o papi Benediktu XVI., kao 

i o svim navedenim propisima i pravilima 

Svete Crkve. Stoga,ovo opširno izlaganje 

završila bih riječima Benedikta XVI. koji je 

rekao: „Crkva je živa! Osjetio sam to i ovih 

dana. Crkva se stalno obnavlja, u ljudima, 

u njihovim dušama“. 

A riječi koje je putem medija iz Rima 

prenio naš kardinal Josip Bozanić posebno 

su mi dodirnule srce i otvorile dušu kroz 

ljepotu i dubinu izgovorenu od strane pape 

Benedikta XVI. koji je izjavioda je posebno 

mjesto u njegovu srcu rezervirano za 

susret s mladima u Zagrebu. Da, bio je 

to uistinu susret zahvalne djece s dobrim 

Ocem, papom Benediktom XVI. 


5



Pučka kasina 

Ako se želi razumjeti nastanak, profil i nastojanje Pučke kasine u svom vremenu, valja 

proučiti političku, društvenu, pa i crkvenu situaciju onoga vremena u Podunavlju, Bačkoj i 

napose u Subotici. To je osobito važno, sada, kada ta ista ustanova želi vršiti svoje djelovanje 

u vrlo sličnim uvjetima, dapače u nekim vidovima i daleko gorim, nego su bili u ono vrijeme. 

Dovoljno je pogledati biološku ili gospodarsku sliku današnjih bačkih Hrvata na ovim prostorima. 

Žalosna je stvarnost da je i u ono vrijeme, kao i danas, mnogima narodna stvar odskočna 

daska u političkoj karijeri, poslovnim interesima ili čak subverzivnoj djelatnosti protiv vlastitog 

naroda, motivirana nekakvim osobnim interesima ili moralnom iskvarenošću. Gorka je 

istina da rodoljublje, što je ljudska i kršćanska vrlina, za prve znači službu narodu, a za neke 

je narodna stvar prilika da posluži njihovim osobnim interesima, što u nekim razdobljima 

narodnog života može imati kobne i nesagledive posljedice. 

SJEDIŠTE PUČKE KASINE 

Prvo sjedište Pučke kasine bilo je u Vermešovoj 

pobočnoj maloj zgradi, piše Mijo 

Mandić (N. dj. str. 14) iako je samo osnivanje 

Kasine bilo u odvjetničkom uredu Age 

Mamužića, koji je bio u zgradi preko puta 

od franjevačke crkve (u zgradi današnjeg 

Kekeca!). Prva deložacija i zatvaranje 

dogodilo se u Vermešovoj zgradi (a to 

je još i danas postojeća zgrada sa lijeve 

strane franjevačke crkve, u kojoj je knjigoveznica 

Šok!). Svoj legalni početak rada 

Pučka kasina počinje u zgradi Jovana 

Radića koja je bila vjerojatno u istoj zgradi 

u kojoj je bio odvjetnički ured Age Mamužića, 

preko puta od franjevačke crkve. Tromjesečno 

su plaćali zakup zgrade po 100 

forinti i ugovor se obnavljao svaka tri mjeseca. 

1893. godine se vlasnik obvezuje 

da će zgradu oličiti i učiniti je prikladnom 

za rad Kasine. Ovako se opisuju kasinski 

prostori: prozori su veliki i svijetli, kao na 

jednoj velegradskoj kavani, prostore su 

lijepo obnovili i uredili. Stariji su se uselili u 

veću sobu na katu, a omladina je zauzela 

donju manju sobu. (Neven, 6/96 str. 94) 

Pučka kasina je ekonomski tako ojačala 

da je početkom 1904. godine, tj. 12. 

6 

Photo: S.Šarčević 

i 13. ožujka na izvanrednoj sjednici odlučila 

da kupi od Aleksandra Aradskog kuću 

u ondašnjoj Kazinczy ulici br. 87 za 7800 

kruna (15.7.1904.). Riječ je o staroj i vrlo 

trošnoj kući koju je valjalo srušiti, ali je 

bila na vrlo povoljnom mjestu, u samom 

centru grada u tzv. Gomborskom sokaku 

(Sokolska, danas ulica Petra Drapšina br. 

5). Tom su zgodom odlučili na tom mjestu 

sagraditi prikladne prostorije za smještaj 

Kasine. Zgrada je imala dvije ulične sobe 

veličine 4,50 x 5,50 m, a dvorišna je bila 

5,50 x 6,20 m, podignuta na dvije stepenice. 

Ulaz će biti sa ulice s natkrivenom 

kapijom, a u dvorištu su sagradili stan za 

domara, prema ondašnjem standardu: 

od jedne sobe, kuhinje i ostave (špajza). 

Iste godine u ljeto Kasina je sklopila ugovor 

o gradnji nove zgrade sa Stipanom 

Rogićem, za 10261 krunu. Do 1. listopada 

1904. zgrada je trebala biti gotova. 

Pučka kasina je podigla građevinski kredit 

kod Gradske privredne banke u visini od 

14000 forinti uz pedesetogodišnju otplatu. 

Građevinski poduzimač je na vrijeme 

časno izvršio gradnju prema ugovoru, 

tako da je određenog datuma zgrada bila 

svečano otvorena. Već sljedeće godine, 

na inicijativu mladih u suhom ulazu (ispod 

kapije) napravljena je kuglana za zabavu 

mladih, a ubrzo je kupljen i bilijar stol. 

Tako je Pučka kasina konačno dobila svoj 

krov nad glavom, pod kojim je živjela i djelovala 

gotovo 44 godine, sve dok se na 

osnovu zaključka Sreskog suda u Subotici 

I.143/1948 uknjižuje pravo vlasništva 

na nekretnine Pučke kasine pod A+1 

s naslova konfiskacijom u korist Opšte 

narodne imovine. (B. Tulajdoni lap br. 3) 

Pučka kasina je od početka svoga 

postojanja nastojala da se u njezinim prostorijama 

nađe što više tiska i da se oformi 

knjižnica. Još dok je Pučka kasina bila u 

podstanarskom odnosu imala je jednu 

prostoriju u kojoj su se čuvale knjige i bile 

izložene novine. U toj prostoriji se nije 

smjelo glasno govoriti i na taj način ometati 

one koji su htjeli čitati. Iz 1903. godine 

potječe popis novina i časopisa koje je 

Pučka kasina primala: Dubrovnik, Obzor, 

Domaći svit, Narodne novine, Za novo 

stoliće, Law Hart, Vasárnapi Ujság, Budapesti 

Ujság, Bácskai ellenör, Szabadka 

és vidéke, Magyarország, Néppárt, Pučki 

list i Neven. Iznos godišnjih pretplata ovih 

listova iznosio je dvijesto kruna, što je 

za ono vrijeme bio značajan iznos. Više 

podataka o knjižnici nažalost nemamo, 

jer su za vrijeme prvog svjetskog rata u 

zgradi Kasine boravili madžarski i njemački 

vojnici, koji su uništili sve što je bilo 

vrijedno, pismena, zapisnike, itd. piše M. 

Mandić (N. dj. str. 18). Iz tog razdoblja 

bitno je zabilježiti da je na trošak Kasine 

napravljen portret Ambrotija Boze Šarčevića. 

Portret je napravio neki Petar Buljovčić 

za 30 forinti, 1900. godine. Bilo je to u 

povodu njegove smrti. 

OSNIVANJE KOLA MLADEŽI 

Svako zdravo društvo i ustanova 

posebnu skrb vodi o mladosti, kao budućnosti 

društva i naroda. Zato je sasvim razumljivo 

da se ta misao rodila u krugu Pučke 


1 1 94 


kasine već početkom devedesetih godina. 

Iz dostupnih povijesnih podataka ne može 

se točno odrediti kada je nikla zamisao o 

osnivanju jedne omladinske organizacije 

koja će se nazvati Kolo mladeži. Petar 

Pekić u svojoj knjizi: Povijest Hrvata u 

Vojvodini kaže da početak ove organizacije 

treba smjestiti negdje u 1894. godinu, 

na takav zaključak upućuje i nepoznati 

pisac članka u Subotičkoj danici za 1898. 

godinu (str. 23) Veliko kolo, kada kaže: ... 

1895. godine njima se priključiše i sveučilišni 

učenici... Osjeća se velika potreba 

da se mladima bunjevačkog roda omogući 

sakupljanje i mogućnost da se zabave 

svojom pjesmom, glazbom i igrama, a 

problem je prostor. Ispočetka su to kuća 

Age Mamužića, koji je već u to vrijeme 

raskrstio s politikom i kuća Andrije Stipića, 

njegova sina Petra i njegovih unuka 

Andrije i Marka, po uzoru na Veliko prelo, 

koje organizira Pučka kasina. Na poticaj 

Stipana Matijevića odvitničkog vižbenika 

(odvjetničkog pripravnika), toj su se zamisli 

pridružili i sveučilištarci organizirajući 

12. travnja 1897. godine Veliko kolo. Ova 

akcija je bila pun pogodak i mladež se 

oduševila za osnutak takve ustanove koja 

će biti na službi mladeži. U prostorijama 

Pučke kasine pod predsjedanjem odvitničkog 

vižbenika Ivana Mukije Budimčevića 

osniva se Kolo mladeži sa ciljem: Njegovanje 

naobrazbe u bunjevačkom narodu; 

radi usavršavanja bunjevačke pisme i 

svirke, pa i rad pomaganja sirotinje u naukama. 

Za članove prima muško i žensko, 

ućeno i prostije, višto i nevišto; samo ako 

je rado bunjevštini. Po tome prime od prisidništva 

prikazana pravila, za koje odredi 

velika osnivačka skupština da pridsidništvo 

ista podastre visokom ministarstvu, 

isposluje potvrđenje pravila i tako stavi 

društvo pod obranu zakona i viših vlasti 

(Sub. danica za 1898. str. 24). Predsjedništvo 

je ta pravila u četiri primjerka i 

popratnom molbom ministarstvu za odobrenje 

predalo gradskom poglavarstvu, da 

bi ono proslijedilo ministarstvu. Međutim 

ono na čelu sa gradonačelnikom Lazom 

Mamužićem, dojučerašnjim rodoljubom, 

proglase taj akt mladeži državnim neprijateljskim 

činom. Početkom 1897. godine 

subotička mladost misli organizirati Veliko 

kolo te prijavi skup policiji. Gradonačelnik, 

da bi opravdao svoj stav, zatraži od mladih 

da se na tom skupu moraju pjevati i 

madžarske pjesme, što su mladi odbili 

uz primjedbu, kakova je to država u kojoj 

policija određuje kako će se ljudi zabavljati, 

osobito kada to oni čine na vlastiti 

trošak i rizik. Policija je zabranila Veliko 

kolo. Mladi apeliraju na gradski senat, 

ali i on podrži gradonačelnika i policiju. 

Cijela stvar se prenosi na ministarstvo, a 

ono potvrdi stav gradonačelnika i lokalne 

policije, što je u gradu izazvalo buru nezadovoljstva. 

U svibnju (30.) 1898. godine 

bunjevačka mladež redigira svoja pravila, 

zapravo ublažuje i ispušta stavke koje su 

u prijašnjem statutu bile napadane kao 

nacionalističke. No ni to nije pomoglo. 

Mladi su pokušali ponovno organizirati 

Veliko kolo, ali ih policija ponovno odbija, 

ispričavajući se da im nije poznato da 

su pravila poslana ministarstvu, pa kolo 

opet biva zabranjeno. Ta borba je trajala 

još dvije godine, do 20. studenog 1900. 

godine, kada je ministarstvo konačno 

definitivno zabranilo ovo udruženje, koje 

zapravo pravno nikada nije ni zaživjelo. 

Makar ovaj pothvat nije uspio, on je silno 

uzgibao uspavani duh rodoljublja u gradu, 

što je pokazalo svoje rezultate na izborima 

iste godine, kada je ta stvarnost konačno 

skinula Lazu Mamužića sa službe gradonačelnika. 

Vlast preuzimaju ljudi koji su 

više suosjećali sa bunjevačkim svijetom. 

VELIKO (BUNJEVAČKO) PRELO 

NAJMASOVNIJA AKCIJA PUČKE 

KASINE 

Opće je poznato da je Pučka kasina 

svoje javno djelovanje, svoj prvi javni 

nastup imala na prvom Velikom bunjevačkom 

prelu, 2. veljače 1879. godine. Tom 

javnom manifestacijom, koja je prema 

procjeni M. Mandića imala čak do 1500 

zvanica u prostorijama ondašnjeg hotela 

Pešta (kasnije hotela Beograd), započeo 

je jedan novi period u društvenom životu 

bunjevačkog življa u Subotici i njezinoj 

široj okolici. Zanimljivo je istaći da je odjek 

ovog slavlja bio tako velik i imao toliki utjecaj 

da će sva bunjevačka i šokačka sela 

i gradovi vremenom prihvatiti ovaj običaj 

i organizirati prela u svojim sredinama. 

Kasnijim razvitkom i nastankom drugih 

hrvatskih ustanova na ovom podneblju 

organizirat će svoja društvena ili podružnička 

prela, a da pri tom ovo prelo Pučke 

kasine ostane centralna manifestacija i 

jedino Veliko prelo. Također se mora istaći 

da prelo, kao društvena zabava bunjevačkog, 

a mjestimice i šokačkog življa, tijekom 

ovih 125 godina nije gubilo svoga značenja, 

te da je ono sedamdesetih a i devedesetih 

godina prošlog stoljeća znalo okupiti 

tisuće zvanica, kako u Subotici tako i Baji, 

nakon prekida od po nekoliko desetljeća. 

Znači da je Pučka kasina dobro osjetila 

duh svog naroda i pogodila ga u živac, 

koji reagira više od jednog stoljeća. Ovo 

je svakako rijedak, a možda i jedinstveni 

slučaj da je jedna zabava poprimila tako 

jak nacionalni naboj, što je svakako znak 

koliko je bila pritisnuta, da je morala svoja 

nacionalna osjećanja izražavati na ovaj 

način. Istovremeno to je i pozitivan znak 

da je narodno tkivo zdravo, ne može biti 

sputano nikakvim administrativnim sredstvima 

represije ili zabrana. 

Valja istaći kako je zamisao da jedan 

obiteljski i uži društveni običaj kao što je 

prelo, postane naslovnik i sadržaj jedne 

manifestacije koja će oko sebe okupljati 

narod. Prelo je, kako je dobro poznato, obiteljski 

skup ili skup jedne dobi (djevojačko 

ili momačko, te žensko ili babačko prelo) 

koje ima društveno-zabavni karakter, ali 

ne isključuje pri tom ni ozbiljne razgovore, 

kakvi su bili oni obiteljskog karaktera. Dok 

su žene bile zauzete pripremom hrane ili 

nekakvim ručnim radom, dotle su sinovi i 

zetovi znali cijela prijepodneva provoditi u 

razgovoru o gospodarskim ili društvenim 

temama, a netko je vješto zabavljao djecu 

pričajući im razne dogodovštine, stvarne 

ili izmišljene, te ih zabavljao različitim 

društvenim igrama, dok bi popodneva i 

večeri imala izrazito zabavni karakter, uz 

narodnu pjesmu i igru. Te iste elemente 

nastojat će sačuvati i Veliko prelo. Prela 

su bila prilika da se za njih napiše po koja 

nova pjesma, a poneke od njih su postale 

nacionalne budnice, maltene narodne 

himne, te ih narod pjeva do naših dana. 

Znalo je ponekad biti i po koji pobudni 

govor. Svakako je šteta da te manifestacije 

nisu imale jačeg kulturnog obilježja, 

ali u procjeni tih zbivanja iz naše današnje 

perspektive svakako valja računati na 

ondašnji opći kulturni nivo cjelokupnog 

društva, a osobito seljaštva, koji su tvorili 

veliki postotak prisutnih na tim skupovima. 

Zanimljivo je istaći da su ta prela postala 

svojevrsna modna revija o čemu svjedoče 

mnogi izvještaji sa tih skupova, tako da 

su oni postali vrlo interesantni ne samo 

našem svijetu, nego i predstavnicima drugih 

narodnih i kulturnih skupina. 

I sam odabir vremena govori da su 

osnivači Pučke kasine imali zdravi osjećaj 

kada, u koje vrijeme treba organizirati koju 

svečanost. Subotica, a pogotovu njezina 

velika okolica, su pretežno zemljodjelski 

puk koji je upravo u to vrijeme najdospiveniji 

- najslobodniji i recimo najodmoreniji, 

dapače potreban određene zabave. 

To je vrijeme obiteljskih i drugih prela koja 

traju od Nove godine pa sve do početka 

korizme (do Čiste srijede), pa je zato 

logično da se u to vrijeme i narodna zajednica 

zabavi i razonodi i na tom nivou. Kada 

smo već kod toga, zanimljivo je istaći da 

se Veliko prelo uvijek održavalo na Mar(ij) 

in dan (Svijećnicu - 2. veljače), što je još 

jedan psihološki plus da se upravo na taj 

dan, kada se još nije radilo, proslavi ovo 

slavlje. A ipak se pazilo kad je Svijećnica 

pala u petak zabava se nije održala nego 

se prenosila na drugi dan. 

Kada se svi ovi elementi imaju pred 

očima lakše razumijemo veliki uspjeh i još 

veće značenje ove manifestacije u životu 

naroda, koji je Pučka kasina tako vješto 

otkrila i znala u najpozitivnijem smislu 

iskoristiti. 

Iz knjige: 125 godina od osnutka 

Pučke kasine 1878-2003 

Autor: mr. Lazar Ivan Krmpotić 

Priredila: Ruža Alaga 


7



PAPA FRANJO I 

Priredio: 

Ivan Stipić 

Novi je papa Jorge Mario Bergoglio. Prvi kardinal iz reda đakona Jean-Louis Tauran 13. 

ožujka oko 20.15 sati pojavio se na svečanoj loži vatikanske bazilike i nakon tradicionalne 

objave na latinskom: “Habemus Papam!” obznanio da su kardinali elektori na konklavama 

za papu izabrali argentinskog kardinala Bergoglia. Novi, 266. papa, isusovac je, Argentinac, 

Jorge Mario Bergoglio, sedamdeset šestogodišnji dosadašnji nadbiskup Buenos Airesa. Izabrao 

je ime Franjo, a to je prvi puta u povijesti Crkve da jedan rimski biskup uzima to ime, da je 

jedan isusovac izabran za papu, te da papa dolazi iz Latinske Amerike. 

Prije svečane objave s lože bazilike Sv. Petra u Sikstinskoj kapeli upriličena je kratka ceremonija. 

Nakon što su rezultati glasovanja pokazali da ima dovoljan broj glasova, kardinalu Bergogliu 

obratio se kardinal Giovanni Battista Re pitanjem: “Prihvaćaš li svoj kanonski izbor za Rimskog 

prvosvećenika” a nakon potvrdnog odgovora postavio mu je drugo pitanje: “Koje ime želiš uzeti” Nakon te kratke ceremonije 

u Sikstinskoj kapeli spaljeni su glasački listići i bijelim dimom dan je znak da je novi Papa izabran. Bijeli se dim pojavio u 19.06 sati. 

Novoizabrani Petrov nasljednik zatim je ušao u tzv. Sobu suza (“Stanza delle lacrime”), koja je tako prozvana zbog emocija koje 

novoizabrane Petrove nasljednike obuzmu nakon izbora. U toj sobi novi je Papa obukao papinsku odjeću a zatim se vratio u Sikstinsku 

kapelu gdje se održala još jedna kratka svečanost s molitvom, čitanjem ulomka iz Evanđelja i završnom molitvom. Zatim je 

uslijedio svečani čin počasti i poslušnosti kardinala novom papi. Prije samog izlaska na ložu bazilike novi se Papa nakratko zaustavo 

u Pavlovoj kapeli gdje se kratko pomolio pred Presvetim. 

Na vijest da je novi papa izabran, na Trg Sv. Petra slilo se mnoštvo vjernika iz čitavog Rima, prema nekim procjenama pred bazilikom 

se okupilo više od 200.000 ljudi. 

Novi će Papa, sudeći po onomu što je do sada pokazao, puteve obnove Crkve tražiti u vjeri, jednostavnosti i poniznosti. Uspije 

li svoje bogato iskustvo djelovanja među siromašnima i marginaliziranima u Buenosaireskoj nadbiskupiji pretočiti i u sustavnije i 

djelotvornije zauzimanje cijele Crkve za siromašne i odbačene diljem svijeta, njegova bi misija obnove Crkve možda i mogla postati 

stvarnost. 

U povodu 100 obljtnice smrti svećinika 

i pjesnika Alekse Kokića 

ISUS I TRI MARIJE 

Uskrsna čestitka 

Unatoč različitim nepravdama, životnim strahovima i osjećajem nemoći, poruka 

“Ne bojte se!” (Mt 28,5) upućena ženama koje su hrlile na Isusov grob jednakom 

snagom odjekuje i danas u svima onima koji traže Krista. 

Bio je petak... Oblacima boli 

uzburkala se tamno-siva neba pučina. 

Njegovo se tijelo trzalo na križu, 

tri su Marije plakale, mi smo pognuli glave, 

u dušu se spustila teška pomrčina. 

Danas je nedjelja... Nevidljiva ruka 

sa srca nam skinula tuge težinu, 

i mi ganuti ne vidimo drugo 

do li cvijeća, sunca, sjaja i rose, 

osjećamo radosti svježinu. 

On više nije sužanj hladnoga groba, 

On sav čist i bijel prolazi kroz bašče, 

mokre Mu se grane s puta uklanjaju, 

doline mirišu zorom, 

glasovi ptica šumom odzvanjaju. 

Tišina... Grmlje je procvalo bjelinom, 

Tri Ga Marije traže nijeme, isplakane 

i ne će Ga naći u hladnom grobu... 

i tri Marije blijede srećom obasjane! 

Jer On više nije prikovan na drvo, 

više nije sakriven teškim kamenom. 

On je uskrsnuli Krist – Pobjednik, 

koji čeka, da svako srce – i srce svake Marije 

zavije plaštom radosti, ugrije ljubavi plamenom... 

Aleksa Kokić 

Bogu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,37). Uskrsnuće Kristovo najveći je dokaz 

Božje svemoći. Vjera u Uskrsloga Gospodina temelj je našeg kršćanskog života. 

Odvažnost je plod takve vjere. Nije riječ o svakodnevnom “sitnom” odlučivanju, 

nego štoviše o velikoj, temeljnoj životnoj odluci - da budemo ono što jesmo - svjedoci 

Živoga Boga, “u nadi radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani” (Rim 12,12). Plod 

Uskrsa, obnovljen i osvježen život, neka se očituje u našem svakodnevnom življenju. 

Neka u nama, u svakome i u svima, Krist uskrsne kao pobjednik svega onoga što je 

smrtno, što je grješno, što nas razdvaja jedne od drugih. Predraga braćo i sestre, sretan 

vam onaj Uskrs koji počinje Velikim Petkom! 

Neka on bude zora nakon tamne noći, neka Kristovo pobjedničko sunce dokonča 

carstvo naših tmina! Neka se pro- lomi teško kamenje i naših poraza, naših 

tuga, naših strahovanja i nutar- njih nemira! Neka naša srca prestanu biti 

hladni i prazni kameni grobovi te neka postanu hramovi u kojima živi 

uskrsnuli Krist! Neka i naša 

Korizma prijeđe u uskrsno slavlje! Svjetlo 

Uskrsnog jutra neka oba- 

sja sve one koji lutaju putem besmisla i 

beznađa, da otkriju tajnu 

Isusove prisutnosti u ljudskom životnom 

hodu. Neka rane Uskrslog 

Krista izliječe vaše rane, da 

se mognete, puni radosne 

nade, hrabrije i 

spremnije suočiti sa sadaš- 

njicom. 

A Ljubav, koja je na 

križu pobijedila, neka 

bude vaše uporište u borbi 

protiv zla i grijeha, te neka 

vam nikad ne ponestane 

nadahnuća i ustrajnosti u 

izgradnji mira i dobra. 

Želimo svima sretan i 

blagoslovljen Uskrs! 

8 


1 1 94 


Korizma - vrijeme 

posta i obraćenja 

Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak 

jedini su dani u godini kada Crkva 

propisuje strogi post i nemrs. Post, 

koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, 

znači da se katolici od 18. do 60. godine 

života (s izuzetkom bolesnika) taj dan 

smiju samo jednom do sita najesti, što ne 

isključuje i druge oblike odricanja (gledanje 

TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, 

koji je propisan za sve petke u korizmi, 

znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, 

a obvezuje sve vjernike koji su navršili 

14 godina. Za sve katolike Crkva u 

korizmenom vremenu propisuje “molitvu, 

post i dobra djela”. Tko post shvati kao 

zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva 

od njega traži. No, sasvim je normalno da 

će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti 

taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. 

Crkva se nada da će svaki vjernik strože 

postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu 

i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u 

korizmi odreknu svih 40 dana nečega što 

im je osobito drago, npr. mesa, alkohola 

ili cigareta. Neki su se, upravo odričući 

se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o 

drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi 

ranije ustajati i da neće gledati televiziju. 

Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju 

zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne 

govorne programe. Neki si kršćani zadaju 

osobitu pokoru, odluče osloboditi se 

nekoga grijeha i pogreške, u svoj život 

nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom 

korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, 

samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, 

šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana 

odluči da će u korizmi svaki dan desetak 

minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji 

koje u korizmi odluče da će navečer 

uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku 

večer zajednički u obitelji moliti krunicu. 

Jedni odluče na početku i na kraju korizme 

dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti 

osobito čistima. Djeca obično odluče da 

će se tih dana odreći slatkiša i bombona, 

da će se odreći nekih igara koje su im 

smetale da napisu školske zadaće. Ima 

mladića i djevojaka koji će se u korizmi 

odreći izvanjskih načina izražavanja svoje 

ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih 

drugova koji odluče da će u korizmi govoriti 

jedno o drugom samo pozitivno i dobro. 

Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko 

puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak 

odluče na početku korizme da će svaki 

dan naći pola sata vremena za molitvu, 

za razgovor s Bogom, za ozdravljivanje 

svoga duha, za liječenje svoje savjesti, 

intelekta i srca. 


Na Pepelnicu ili Čistu 

srijedu u Katoličkoj 

crkvi započinje korizma, 

četrdesetodnevna 

priprava za Uskrs. 

Od kraja 11. stoljeća 

vjernici se na taj dan 

posipaju pepelom 

od blagoslovljenih 

maslinovih ili palminih 

grančica. Taj pepeo 

označava ozbiljnost 

i pokoru čime je 

obilježeno cijelo 

korizmeno vrijeme, te 

nadu u uskrsnuće. Od 

5. stoljeća u središtu 

priprave za Uskrs 

je post, a budući da 

nedjeljom nitko ne 

treba postiti, početak 

vremena posta 

pomaknut je u 6. ili 

7. stoljeću sa šeste 

nedjelje prije Uskrsa 

na srijedu koja je 

prethodila toj nedjelji. 

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto 

posebno naprave, da zaoru neku osobitu 

brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u 

svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, 

već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja 

zove: “Kraljevstvo Božje je pred vratima, 

obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti”. Zato 

se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom 

na Pepelnicu kaže onome koga se 

pepeli: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš 

se u prah vratiti”. Ili pak druga rečenica: 

“Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti”. 

Pepelnica je ostala kao spomen na 

pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje 

povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog 

zavjeta znah’ su se obući u kostrijet od 

grube konoplje, posuti glavu pepelom, 

i leći u prah u znak da su sagriješili i da 

žele popraviti svoj život. Prah označuje 

da je čovjek bez Boga samo gomila praha 

koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek 

u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje 

čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, 

besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se 

zove čovjek i koji je smrtan i loman treba 

neprestano Božju prisutnost i snagu Duha 

Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim 

i besmrtnim. Vrijeme priprave za Uskrs 

završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim 

bdjenjem, a 40 dana je izabrano 

prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 

40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički 

se uz taj broj vezuje i 40-godišnje 

putovanje Izraela u obećanu zemlju. 

Crkva ističe kako korizmeni post ne znači 

samo odricanje od ukusnih – mesnih i 

začinjenih – jela, nego ponajprije prekid 

sa svakodnevnim lošim navikama. Post je 

ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera 

i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se 

duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma 

koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih 

obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti 

zaokret života. Najprije odreći se grijeha, 

priznati ih i oprostiti onima koji su te 

povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti 

ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka 

osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda 

početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista 

moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, 

da je moguće svega se odreći i biti slobodan 

u srcu, da je moguće prihvatiti život 

s križevima, mukama, smrću i bolestima, 

te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je 

dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni 

kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs 

na kraju korizme postaje ne samo slavlje 

Isusova uskrsa i nade u naš, nego također 

novi početak, proljeće vlastitog života, 

proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. 

U svojim korizmenim porukama katolički 

biskupi diljem svijeta pozivaju vjernike 

da u vrijeme priprave za Uskrs više 

promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, 

učvrste svoju povezanost sa Crkvom te 

da se više posvete svojoj obitelji i ljudima 

oko sebe, posebno onima kojima je na 

bilo koji način potrebna pomoć. Vjernici 

su pozvani da novac i druga sredstva koje 

su prikupili u dane posta i nemrsa daruju 

za dobrotvorne svrhe namijenjene onima 

koji su u nevolji, a u Zapadnim zemljama 

uobičajene su i korizmena prikupljanja za 

potrebite. Hrvatski naziv korizma dolazi 

od latinskoga korijena quadragesima, što 

znači četrdesetdnevnica. (kta) 

9



M iješano 

eso 

Pitanja 

Prijedlozi 

Odgovori 

Poštovani čitatelji našeg Glasnika, iz dolje navedenih razloga vas molimo da u 

skladu sa vašim financijskim mogućnostima doprinesete tiskanju našeg mjesečnika, 

što možete učiniti donacijom putem uplatnice koju vam šaljemo uz vaš primjerak 

Glasnika 

Dok smo svjedočili o građevinskom 

pothvatu stoljeća-rušenju skeleta 

u središtu grada, desetine tisuća 

Subotičana nije mirno spavalo zbog 

najave prekomponiranja lokalne vlasti. 

Hoće li Savez vojvođanskih Mađara 

(SVM) napraviti koalicuju sa Srpskom 

naprednom strankom(SNS), Socijaldemokratskom 

parijom Srbije (SDPS), Srpskim 

pokretom obnove (SPO), Savezom bačkih 

Bunjevaca(SBB) i neovisnim odbornicima 

Srpske radikalne stranke (SRS) ili će 

Demokratska stranka(DS) ponuditi više i 

zadržati svoje koalicijske partnere SVM, 

SDPS, SPO, SBB i neovisne odbornike 

SRS To dokazuje da su svi spremni da 

surađuju i sa crnim vragom radi osvajanja 

vlasti ili opstanka na vlasti. 

Baš ih je briga što u Subotici nikada 

nije bilo više nezaposlenih. Dok torbare 

od stranke do stranke, uz miješano meso, 

nudeće svoje usluge nije ih briga što su 

prosječne plaće Subotičana pale ispod 

republičkog prosjeka. Subotica je posljednje 

decenije postala klaun kapitalizma u 

kojem ulogu kralja igraju isti pohlepni oligarsi. 

Većina sadašnjih poslanika (odbornika) 

obnaša svoju dužnost od uvođenja 

višestranačja te su svojim djelovanjem 

Suboticu od ekonomskog, turističkog i kulturnog 

središta u vrijeme bivše Jugoslavije 

doveli na marginu, do oronulog provincijskog 

gradića sa najskupljim komunalnim 

uslugama i mnogobrojnim započetim a 

nedovršenim projektima i većina njih je 

također sudjelovala u odlučivanju o rušenju 

zgrade kazališta. Ako su ove konstatacije 

točne, a jesu, dakle korijeni krize 

upravljanja gradom su zaista veoma 

duboki što nam ne daje nadu da isti mogu 

naš grad vratiti na mjesto kojemu je stoljećima 

pripadalo. 

Veliko razočaranje 

Kao član Odbora za informiranje Hrvatskog 

nacionalnog vijeća (HNV) dobio sam 

obavijest da će se održati sjednica istog te 

da ću joj po prvi put imati prigodu nazočiti. 

Toliko sam se obradovo pozivu da sam 

oma očo u varoš kupit novo ruvo-odilo, 

pošu, cipele, čorape. 

Iz materijala za sjednicu Odbora izdvajam 

tabelu Izvešće o utrošku sredstava 

u oblasti informiranja Nacionalnog vijeća 

hrvatske nacionalne manjine u 2012. 

godini: 

10 

Pripremu za sjednicu sam završio tako 

da sam napravio analizu Izvješća i pripremio 

pitanja i prijedloge koji bi doprinijeli 

boljem informiranju na hrvatskom jeziku. 

Uzeo sam u obzir činjenice da HNV ima 

proračun u visini od 18.000.000 dinara, 

a da se NIU „Hrvatska riječ“ financira 

iz proračuna AP Vojvodine u iznosu od 

38.000.000 dinara. Isto tako vas moram 

informirati o ponudi tvrtke za izradu sajtova 

„Nova media“ iz Subotice u visini od 

36.000 dinara za izradu novog suvremenog 

sajta u koju je uključeno i jednogodišnje 

održavanje-osvježavanje sajta. 

No, na moje veliko razočaranje uslijedio 

je poziv tajnice sa novom obavijesti da 

će biti održana telefonska sjednica. Međutim, 

tu nije bio kraj mojoj naivnosti i dobrim 

namjerama te sam svoja pitanja i prijedloge 

pismeno dostavio Odboru za informiranje. 

Prenosim vam u cijelosti moja pitanja 

i prijedloge: 

Hrvatskom nacionalnom vijeću 

Odjelu za informiranje (Odboru za 

informiranje) 

Pitanja: 

Pod točkom 5 dnevnog reda 

Zašto u 2012. nije održana jedna sjednica 

Odjela za informiranje 


1 1 94 


Zašto pred usvajanje proračuna HNV-a 

nije održana sjednica Odjela za informiranje 

i zašto od medija koji dobijaju potporu 

nije zatražen njihov prijedlog proračuna za 

2013. 

Prijedlozi: 

Iz izvješća se vidi da je u točkama 702 

i 703 za održavanja sajta i osvježavanja 

sajta na teret Odjela za informiranje utrošeno 

256.000,00 dinara, a da su ukupno 

mediji kao potporu dobili 400.000,00 

dinara. 

Prijedlog je da se troškovi održavanja 

sajta i osvježavanje sajta izdvoje iz troškova 

Odjela za informiranje i da budu prebačeni 

na druge troškove HNV-a. 

Prijedlog je da se ta sredstva srazmerno 

podijele Radio Somboru, Radio 

Baču, Miroljubu, Glasniku Pučke kasine. 

Prijedlog je da se rebalansom proračuna 

traži od HNV-a još 600.000,00dinara 

i da se ta sredstva srazmerno podijele kao 

potpora medijima na hrvatskom jeziku. 

Pitanja: 

Da li je Siniša Jurić kao predsjednik 

Odjela za informiranje u sukobu interesa 

ako na prijedlog tog odjela dobija sredstva 

za osvježavanje sajta u iznosu 165.101,00 

dinara 

Kome su isplaćena sredstva pod točkom 

713 u vrednosti 151.000, 00 dinara 

za popularizaciju informiranja na hrvatskom 

Molim na postavljena pitanja do dobijem 

pismeni odgovor. 


u Subotici 12. 02. 2013. 

Kako bi čitatelje objektivno informirali 

objavljujemo reakciju Darka Sarić Lukendića, 

predsjednika Izvršnog odbora (IO) 

HNV-a: 

Poštovani, 

Zahvaljajujem Vam se na konstruktivnom 

učešću u radu Odbora za informiranje, 

pokušat ću odgovoriti na neka od 

Vaših pitanja. 

1. Članak 4. stavak 1. Poslovnika o 

radu Odbora za informiranje doslovno 

kaže: „Sjednice Odbora saziva predsjednik 

Odbora uz konsultaciju s predsjednikom 

Izvršnog odbora ili predsjednikom 

Vijeća“. 

Iz prethodnog slijedi da odgovor na 

pitanje sazivanja odnosno nesazivanja 

Odbora treba dati predsjendik Odbora za 

informiranje. 

Nigdje nije zapisano da se Odbor 

saziva na inicijativu IO illi predsjednika 

Vijeća, već „uz konsultacije“ što znači da 

se odbor može sastati i na inicijativu članova 

odbora, predsjednika odbora i drugih 

zainteresiranih lica. Odbor može razmatrati 

pojedina pitanja i upućivati inicijative 

i zaključke i na sopstvenu inicijativu, pa 

Vas ja u tom smislu potičem da se obratite 

predsjedniku Odbora za informiranje. 

2. Prijedlog proračuna HNV-a ne sačinjavaju 

„mediji koji dobivaju potporu“, pa 

je to i razlog zbog kojeg nije zatražen prijedlog 

proračuna za 2013. od njih. 

3. Internet prezentacija jest jedan od 

značajnijih vidova informiranja pripradnika 

zajednice o radu HNV-a i o ukupnim aktivnostima 

u zajednici, što se da primjetiti i iz 

sadržine i strukture same internet prezentacije, 

stoga mislim da je ovim troškovima 

upravo ovdje mjesto gdje su sad, napose, 

niste u svojem prijedlogu rekli gdje bi po 

Vama oni više spadali nego u informiranje. 


4. U Vašem prijedlogu stoji „da se rebalansom 

traži od HNV-a, još 600.000,00 

dinara“, u vašoj sugestiji niste naveli koju 

stavku da umanjimo za tih 600.000,00 

dinara. Osim toga još jednom ističem da 

„mediji koji dobivaju potporu“ nisu nadležni 

davati prijedlog proračuna HNV-a, 

(shvatio sam da ste ovu sugestiju izneli u 

tome svojstvu). 

5. Siniša Jurić sredstva ne dobiva od 

„Odjela za informiranje“, jer „Odjel za 

informiranje“ niti ne raspolaže sa sredstvima 

HNV-a, već iz proračuna HNV-a, 

a koji po mojem skromnom mišljenju svoj 

posao obavlja više nego dobro. 

6. Sredstva u iznosu od 151.000,00 

dinara sa pozicije „Popularizacija informiranja 

na hrvatskom jeziku“ su isplaćena 

NIU „Hrvatska riječ“ kao dio učešća HNV-a 

u projektu besplatne podjele primjeraka 

ove tiskovine, koji (projekat) je, koliko je 

meni poznato, financijski podržao i Generalni 

konzulat RH u Subotici. 

Na koncu, dozvolite mi ukupan komentar 

glede Vaših pitanja. 

Stekao sam dojam da Ste HNV kao 

instituciju, pobrkali sa nekim od natječaja 

koje objavljuju različite razine državne 

uprave u Srbiji, naime, HNV nije, niti bi 

ikada trebao biti „protočni bojler“ za raspodjelu 

sredstava udrugama, ili „medijima 

koji dobivaju potporu“ već naprotiv HNV 

treba imati aktivnu ulogu u rješavanju problema 

u četiri izvorne oblasti naše nadležnosti, 

treba artikullirati hrvatski nacionalni 

interes u ove četri oblasti, te aktivno raditi 

na poboljšanju sveukupnog položaja svakog 

Hrvata pojedinačno i zajednice u cijelini 

u srbijanskom društvu, te raditi na afirmiranju 

našeg kulturnog naslijeđa i davati 

aktivan doprinos sveukupnoj kulturi prostora 

na kome živimo, što (HNV) i čini kroz 

brojne svoje aktivnosti koje ovdje neću 

pobrajati jer Ste, siguran sam, o njima 

informirani, ako ne drugačije, ono putem 

naše internet prezentacije. 

Srdačan pozdrav. 

Darko Sarić Lukendić 

predsjednik I.O. HNV-a 

Sama činjenica da sam nazvan „medijem 

koji dobiva potporu“ koji nemaju pravo 

predlagati proračun, a budući da mi je na 

moja pitanja i prijedloge upućene Odboru 

za informiranje odgovorio predsjednik IO 

HNV-a Darko Sarić Lukendić smatrao sam 

za shodno da i ja njemu odgovorim, što 

vam i prenosim: 

Hrvatskom nacionalnom vijeću 

Predsjedniku IO Darku Sariću 

Lukendiću 

1. Primio sam vaš dopis ili odgovor, te 

smatram da ste pogledali moja pitanja i 

prijedloge vidjeli bi ste da ono nisu upućeni 

vama osobno ili Izvršnom odboru 

Hrvatskog nacionalno vijeća, već Odboru 

za informiranje, koje sam uputio u trenutku 

kada sam bio obaviješten da će sjednica 

za informiranje biti održana telefonskim 

putem te da ću jedino na taj način moći 

iznijeti svoje prijedloge i postaviti pitanja. 

2. Poznata mi je činjenica da Prijedlog 

proračuna HNV-a ne sačinjavaju „mediji 

koji dobivaju potporu“, ali koliko je meni 

poznato u demokratskim sustavima se 

pita odbore za mišljenje i prijedloge prije 

nego što se održavaju sjednice vijeća, 

skupština… 

3. Slažem se sa vama da Internet prezentacija 

jest jedan od značajnijih vidova 

informiranja pripradnika zajednice o radu 

HNV-a i o ukupnim aktivnostima i da baš 

iz tog razloga treba da se troškovi održavanja 

i osvježavanja sajta vode kao i 

drugi troškovi koji su vezani za ugovore 

o djelu, a ne da se ti troškovi vode samo 

na teret Informiranja. Pošto nisam imao 

prigodu viditi knjigovodstveni financijski 

izvještaj Hrvatskog nacionalnog vijeća 

na sajtu Hrvatskog nacionalnog vijeća, te 

ako mi omogućite uvid u knjigovodstveni 

financijski izvještaj točno ću vam reći na 

koji konto da se vode troškovi održavanja 

i osvježavanja sajta. 

Pučka kasina 1878 ima internet prezentaciju 

i održava i osvježava sajt, te ako 

želite mogu vas informirati o troškovima 

održavanja-osvježavanja sajta i na koji 

način ih pribavljamo. 

4. Ja sam kao član odjela za informiranje 

dao prijedlog da se rebalansom traži 

od HNV-a 600.000,00 dinara, a ne kao 

medij koji dobiva potporu od HNV-e. 

5. Niti u jednom trenutku niti sam rekao 

da Siniša Jurić ne obavlja dobro osvježavanje 

sajta niti sam rekao da netreba da 

dobije sredstva za taj posao. 

6. Isto tako nisam sporio da Sredstva 

u iznosu od 151.000,00 dinara treba da 

sa pozicije „Popularizacija informiranja na 

hrvatskom jeziku“ ne budu isplaćena NIU 

“Hrvatska riječ” kao dio učešća HNV-a u 

projektu besplatne podjele primjeraka ove 

tiskovine već sam se htio informirati o tom 

trošku. 

No sada kada sam informiran postaviti 

ću vam pitanje zašto ostali mediji na hrvatskom 

nisu dobili tu potporu 

I na kraju vam moram reći da vaš 

dojam da sam HNV kao instituciju pobrkao 

sa nekim od natječaja koje objavljuju 

različite razine državne uprave u Srbiji, je 

kriv, jer sam imao čast biti aktivni sudionik 

pripreme i formiranja prvog saziva Hrvatskog 

nacionalnog vijeća. 

Slažem se sa vama da HNV treba imati 

aktivnu ulogu u rješavanju problema u 

četiri izvorne oblasti nadležnosti, i niti sam 

rekao da niste napravili pomak u svim 

oblastima kao i u pravednijoj dodjeli sredstava 

udrugama. 

Isto tako ste imali dovoljno vremena 

od kada ste preuzeli vođenje HNV-a da 

napravite strategiju informiranja, koja 

uključuje i financijski dio. 

Zlatko Ifković, član Odjela za 

informiranje HNV-a 

Bez veće potpore 

Sada se i sami možete uvjeriti da se 

ni ove godine mediji koji čuvaju identitet 

Hrvata na ovim prostorima, kao Radio 

Sombor, Radio Bač, Miroljub, Glasnik 

Pučke kasine, nemogu nadati većoj potpori 

nekih dužnosnika HNV-a. 

Ne treba da nas iznenađuje činjenica 

da je većina medija na hrvatskom jeziku u 

lošem položaju (treba samo pogledati pod 

kojim uvjetima rade i opstaju) obzirom da 

dobivaju svega 2,58 postotaka proračuna 

HNV-a kao jedna od četiri izvorne oblasti 

nadležnosti HNV-a. 

Poštovani čitatelji našeg Glasnika iz 

gore navedenih razloga vas molimo da 

u skladu sa vašim financijskim mogućnostima 

doprinesete tiskanju našeg mjesečnika, 

što možete učiniti donacijom putem 

uplatnice koju vam šaljemo uz vaš primjerak 

Glasnika. 

Kakvo nam je informiranje takvi su nam 

izborni rezultati i rezultati popisa stanovništva 

te je krajnje vrijeme da dođe do promjena 

u načinu i financiranju informiranja. 


medij koji dobiva potporu HNV-a 

11



Med i mlijeko 

Piše: 


Loš apetit je garant izlaska iz ekonomske krize! 

(Mao Ce Dung) 

Sada mi je stvarno laknulo! 

Pijem mlijeko koje je bolje od mlijeka koje pije Barack Obama! A kako se iz priloženoga vidi Obami ne fali ni vrag. Čovjek puca 

od zdravlja unatoč tome što američko mlijeko, ako je vjerovati ministru poljoprivrede gospodinu Kneževiću, sadrži i deset puta 

više aflatoksina od ovoga našega... Moglo bi se čak i naslutiti da će Ameri jednog dana otkriti kako je aflatoksin u stvari još neotkriveni 

prijeki lijek za sva maligna oboljenja! 

Pao mi je na um vic o Jugoslavenu koji se smrtno razbolio na privremenom radu u Njemačkoj, pa je jadničak poželio da barem još 

jednom prije smrti jede sarme. Liječnici su izišli u susret umirućem, računajući da je baš svejedno od čega će nesretnik umrijeti. Dakle, 

nakrkao se jadničak sarme i gle čuda: ozdravio u potpunosti! Liječnici krenu odmah da kljukaju sarmom ostale umiruće bolesnike ali 

su svi, nažalost, poumirali. Liječnik je zapisao u svoj dnevnik: Što je Jugoslavenu lijek, to je Švabi smrt! 

Gospodin Knežević je objasnio narodu sljedeće: Naše je mlijeko potpuno bezbjedno te se iz tog razloga p o v l a č i iz prodaje. To 

je barem logično... A vjerojatno i zbog toga da ne bismo pucali od zdravlja, poput Obame i da ne bi imali pretjerani apetit. Naime naše 

zdravlje mora biti kompatibilno sa našim materijlnim mogućnostima. Jer što će nam besprijekorno zdravlje ako nemaš što da klopaš 

Otsustvo apetita je garant izlaska iz ekonomske krize! 

Drugim riječima: manje prežderavanja... Stoga treba početi od dječice... Budući da klinci konzumiraju mlijeko u neopravdanim 

količinama tome se odmah mora stati na put! Umjesto mlijeka odmah treba prijeći na pivo. I to do puberteta! U pubertetu će klinci i 

sami prijeći na whisky, konjak i ostale ljekovite „pijače“! 

Nacija mora da puca od zdravlja, jer će iz njenih redova izniknuti dične persone poput našega ministra poljoprivrede i mnogih drugih 

koji sačinjavaju jednu od najboljih Vlada na ovome svijetu! 


P.S. 

Budući da je oko mlijeka izbio skandal koji u normalnim zemljama iziskuje ostavku ministra poljoprivrede i ostalih nađeno je ipak 

genijalno rješenje – ostavku ne treba da podnese Vlada i njen ministar poljoprivrede nego - n a r o d ! 

Uvijeti 

Priprostim i čestitim građanima ove naše male zemljice još uvijek nije jasno koji su to uvjeti koje trebamo ispuniti kako bismo 

konačno ušli u Europsku Uniju 

Prema nekima mi smo ionako u Europskoj Uniji i to od pamtivijeka, samo toga nismo svjesni, za razliku od nekih kojima je 

Unije u vrh glave te nam zavide na zlatnoj slobodici! 

No, bilo kako bilo uvjeti se moraju ispuniti. 

To i nije Bog zna kako teško jer su poneki, kao na primjer borba protiv korupcije, sasma privlačni. Pokazalo se u praksi da su 

mnogi beskompromisni borci protiv kriminala takoreći preko noći postali bogati, ali su to bogatstvo stekli na potpuno zakonit način! 

Slično onome „prvom milijunu“ za koji te ne pitam, ali za sve ostale milijune imaš da polažeš državi račune kako bi se i ona, tj. država 

omastila! 

Sve u svemu: na početku bijahu raznorazni kurvašluci od kojih se treba očistiti jer je to pitanje morala i to na europski način. 

Sjetite se samo mafije. Mafiozi su bili čisti uzor visokomoralnog obiteljskog života, a kao što znamo obitelj je osnovna stanica 

društva. Bez morala ništa! 

I ovu stvarčicu smo apsolvirali i to uspješno budući da smo na početku zgrtanja bogatstva do guše bili u kurvašlucima, a potom 

smo očišćeni prešli u društvo visokomoralnih persona, kao što su političari i polupismeni tajkuni! 

No uvijek postoje takvi kao što je gospon Berlusconi. Njemu kurvašluka nikada dosta, premda to ne znači da je loš političar... 

Dapače! 

Dakle i po pitanju ovog uvjeta stojimo sasma dobro... 

Imamo zatim uvjet koji govori o nekakvim dobrosusjedskim odnosima. 

Mi smo povijesno poznati kao odlični susjedi! Nas jednostavno svi bezrezervno vole... kao što i mi, naravno, volimo svoje susjede... 

istom mjerom! 

Što se pak tiče nacionalnih manjina one su se gotovo istopile od topline ljubavi većinskog naroda! 

Na primjer Bunjevci... Ovdje se otišlo i korak dalje. Znanstveno je dokazano da i sam većinski narod potječe od Bunjevaca, ali 

njihova urođena velikodušnost nije sprečavala većinski narod da se slobodno razvija! 

Na koncu preostali su još neki gotovo nevažni uvjeti, kao što je reforma gospodarstva, sudstva, obrazovanja i ostalih trica i kučina, 

koje nije vrijedno spominjati. 

Čak su i mafiozi znali da se bez pouzdanog sudstva ne može naprijed, ali to je, hvala Bogu, na vrijeme riješeno! 

Na potezu je, dakle, gospodo draga – Europska Unija... 

Mi smo svoje uvjete ispunili... 

Šime 

P.S. 

Znanstvenici tvrde da je do svjetske ekonomske krize došlo zato što se novac siromašne većine preselio u džepove bogate 

manjine. No, u to je teško povjerovati! 

12 


1 1 94 


Kako doći do zdrave pameti 

Treba mnogo rada i pameti da se ostane – glup! 

(Jon Stewart, američki politički komičar) 

Mnoge znanstvenike u svijetu zabrinjava epidemična pojava tzv. „kroničnog odsustva zdrave pameti“ a koja je veoma zastupljena 

u krugovima određenih zanimanja, kao što je npr. politika, moda i pop kultura... Ono što znanstvenike ozbiljno brine je 

i tendencija širenja ove epidemije i na one oblasti koje su od ove nevolje bile pošteđene. Kao što je na primjer poljoprivreda... 

Oduvijek se znalo da je čestiti poljoprivredni djelatnik oličenje poštenja i elementarne mudrosti a koja je proizlazila iz njegove čvrste 

povezanosti sa majčicom zemljom. Nešto poput mudrih crvenokožaca u Sjevernoj Americi u odnosu na opičene bljedolike skoncentrirane 

u gradovima. 

Naši bljedoliki su jadnim farmerima pričinili poprilično jada u posljednje vrijeme, koristeći njihovu muku, tj. mlijeko kao oruđe ludesanja 

koje je i inače normalno u međusobnom komuniciranju onih koji su, blago rečeno, sišli s uma... 

Političari (o njima je riječ) uvijek imaju dubokoumna rješenja, pogotovu ako nisu u opoziciji. Jer opozicija je po prirodi stvari u v i 

j e k onaj gluplji dio političkog establišmenta... Dakle „pozicija“ je u hipu riješila krizu oko mlijeka i aflatoksina na Solomonski način: 

promijenila je aktualni propis o prisustvu podmukloga otrova u mlijeku sa 0,05% na 0,5%. I gle čuda: mlijeko je u tom momentu postalo 

potpuno bezbjedno za uporabu. 

Crvenokošci su odmah prestali uništavati mlijeko i krenuli slaviti bljedolike, pripadnike plemena naprednih poglavica, istovremeno 

prijeteći poglavicama koji su ih ojadili skidanjem – skalpa. 

Trenutačno vlada mir. 

Međutim mir u sredinama gdje vlada kronična epidemija odsustva zdrave pameti nije dugoga vijeka... 

Urođena inteligencija čestitih crvenokožaca je otkrila da njihovo mlijeko nitko neće kupiti u inozemstvu ako nije ispod 0,05% aflatoksina... 

I što sada 

Vladajući bljedoliki i na ovo imaju odgovor: ono ispod 0,05% ide u inozemstvo za euriće, a ono do 0,5% ostaje našim bljedolikima 

i njihovim bebama. 

Nama nikakvi otrovi ne mogu nauditi. Mismo takav narod! 

A ako nas, ne daj Bože, zbog svega ovoga pozovu na odgovornost, tada ćemo nevino objasniti da nas je zahvatila epidemija 

„odsustva zdrave pameti“ što je itekakva olakotna okolnost! 

Šime 

P.S. Stara bunjevačka izreka glasi: Ludom nema suda! 

Kruha i igara 

Jedno je sigurno: cirkus već imamo! 

Što se pak tiče kruha... O tome bi se moglo diskutirati budući da je brojna sirotinja primorana jesti - kolače, primjenjujući, 

naravno, savjet Marije Antoanete koja je, kao što znamo iz povijesti, doslovno izgubila glavu jer je njena plemenita preporuka 

bila krivo protumačena od francuskog plebsa kao cinizam. Francuzima, kao što također znamo, nije bilo do cinizma pa je njenom 

visočanstvu bila odrubljena glava na giljotini. A sve zbog čistog nesporazuma! 

Oko cirkusa međutim nije bilo nikakvog nesporazuma... 

Nema problema ni oko ovoga našega cirkusa. 

Ako ćemo po Božjoj pravici mi bismo se trebali radovati činjenici da konačno imamo premijera od krvi i mesa! Sjetite se samo 

na što je ličio bivši sjedokosi premijer:...niti smrdi, nit’ miriše! Čak je i cirkus za njegova mandata ličio na igrokaz seoske amaterske 

skupine. 

I hvala dragome Bogu konačno imamo, narodski rečeno, veselog nestaška!! 

Tko bi, pitam ja vas, izdržao tako muški dostojanstveno izazov kakav su mu priuštile šaljivčine sa televizije Kopernikus Šarmantna 

voditeljica u svojevrsnoj skrivenoj kameri koja je sjedila u bliskom brisanom prostoru ispred premijera nije imala na sebi – donji 

veš... Zaboravila ženska, valjda u žurbi, navući mudantice, što se može dogoditi svakome, ali se ni u kom slučaju ne smije dogoditi 

tjelohraniteljima... Jer zadaća svakog punokrvnog tjelohranitelja je, prije svega, da pomno pregleda ženski svijet, a prije svega donji 

veš. Jer, gospodo draga, ovo ne bi bio prvi slučaj u povijesti da neka Vlada padne upravo zbog ženskih gaćica! 

Ubrzo potom puče glas da se premijer viđao sa nekakvim krimosima visokog kalibra... No, ni ova stvar nije „držala vodu“ duže od 

jednog dana, budući da premijer pojma nije imao sa kim se druži. Bili su to, navodno, veoma fini, lijepo odjeveni i prijazni ljudi. I tko 

bi u takve posumnjao 

S tim u vezi sjetio sam se vremena kada je naša Juga bila na izdisaju, a ja sam sa svojim demokratski nastrojenim društvom sjedio 

našljeman u Klubu umjetnika i glasno baljezgao kritizirajući aktualni komunistički režim, pozivajući se na ljudske slobode i ostale 

bedastoće, pri čemu su me neki fino odjeveni nepoznati tipovi zdušno podržavali... Kraj balade je bio u tome da je kompletno moje 

drago društvo bilo pozvano na informativni razgovor i budući da su nam progledali kroz prste zbog „umanjene uračunljivosti“ vaspitna 

mjera se sastojala u oduzimanju putovnice na godinu dana. Moš misliti!!! 

Od tada sam se čuvao od fino odjevenih kriminalaca! 

Tako je trebao i premijer, ali budući da nije, neka to bude pripisano njegovoj mladosti i neiskustvu! Najgore što može da mu se desi 

je da mu putovnica bude oduzeta na godinu dana. 

Na koncu može se slobodno reći: narod konačno ima svoj punokrvni državni cirkus koji mu je itekako nedostajao. 

I stabilnu Vladu! 

Vratija se Šime 

P.S. 

Iz pouzdanih izvora saznajemo da će zbog događanja sa našim premijerom na televiziji Kopernikus sve voditeljice na svim televizijama 

biti pomno pregledavane..., pogotovu donji veš! 


13



L O P O V I 

Priredio: 

Ivan Tumbas 

U 

kasnu jesen rano se smrkava. 

Čeljad na salašima rano počmedu 

namirivat josag.Tako i gazda Losko 

namirivo svoj josag, pripremo zob za 

sutra, al nikako ufriško. Sve se čudila njegova 

lipča polovina, snaš Koca, kako niki 

friško namiriva a da nije ni potego od one 

njegove šljivovice sakrivene u košari. Čisti 

bać Losko svinjak, pa sve gura u guvno. 

A je! Šta mu je Nana i dica glede, pa niki 

neviruju da je to on. Al on se viščini da 

nevidi, već ufriško furtom radi. Ta i golubove 

je naranio. Muze krave nečeka ku 

obično da snaš Koca pomuze, već se latio 

i zgotovio sam. Niki ladan vitar dunio ko 

da će padat snig. „Ta šta je ovo sad“ on 

rondza i ode umalu kuću da večera.Tako 

smrznut, posli dobre večere, a izrađen, 

oma zaspe, ta ko i nebi. Dica graje, al on u 

maloj kući furtom rče. „Ta ajde u salaš pa 

lezi ku čovik“ velimu snaš Koca, a on za 

pravo čudo i posluša. Ode, nije ni pogledo 

„Slagalicu“ koju je svaki dan gledo, već 

u vrućoj sobi oma opet zaspe. Tako je 

spavo, što bi kazli, ko jaganjac. 

Iste večeri njegov brat od strica 

Felo se zapio u mijani sa starim 

dobrim društvom kod vatrogasaca, 

pa se zaboravio i zadnji 

ajziban za varoš 

mu je očo. 

Šta će 

Ispripovidat ću vam jedan smišan al istinit slučaj skorijeg datuma. Ovaj događaj je istinit, 

imena su zaminjena, tušta puta pripričavan, a desio se u jednom od šorova u Žedniku. 

Imena su zaminjena, da se kogod ne uvridi. 

sad Ajd na salaš kod baće i nane. Onako 

dobro navaćan ta sve muse utvara od 

klupa sadivene kuružnje da je salaš. Iđe 

on al sve batrga, odvađa, nikako salaša. 

Kako je on išo, skrenio s puta, ta sve 

mu se privrnilo. Najedared vidi bili salaš 

i misli „ta toje baćin“. Kad se onda upleo 

uniki šenflik: „Štaje ovo Disam“ Nemož 

se oparat od šenflika i nikog granja, pa 

padne. Pa je i kresnijo koji put. Kako i 

nebi kad ustane joped se privrne. Zemlja 

se sva okreće. Misečina. Nije on dopro do 

baćinog salaša već do Loskovog. Kerovi 

nelaju jel ga poznadu. Al on rondza i 

nabraja sve većma naglas. Dosad nije 

tijo da baću nebi probudio. Sad mu već 

svedno. Mora koga god probudit da mu 

pomogne. Nemoš se iskopeljat, pa viče 

zdravo upomoć. 

Kad je čuo graju Losko izasna skoči, 

pavikne: „Lopovi ženo!“. „Ta kaki lopovi“ 

kaže mu snaš Koca. Izađe on napolje 

i čuje da kogod graji. „Koga ima kod 

guvna“ vikne. „Ženo donesi pištolj! 

Lopovi! Lopovi!“, drekne par 

puti nebil poplašio i odvijo 

lopove. 

A Felo, sve čuje kako 

Losko viče ženi da 

donese pištolj al nikako 

da se iskopelja iz šenflika 

i tog granja. 

Losko čuje da 

ovaj jopet graji i 

poviče snaš Koci: 

„ženo zovi u pomoć 

brata Boltu!!!“. A 

ona sirota žena 

ustravljena furtom 

zove u koje dobo 

noći telefonom: 

„Bolto, oma dođi! 

Imamo lopove! “Bolto onako buran izasna 

se misli: „ta diste mene našli ovakog 

rabrog i kuražnog, ta nija nebi smijo izać 

ko i moj braca. Dok ja ne stignem iz sela 

taj će uteć u Liku.“ 

Losko samo viče furtom ta sva frljaza 

odzvanja od Loskovog zapomaganja, alse 

neodvaja od ulazni vrataca od salaša. 

Joped viče iz petni žila: „Zovi miliciju! 

“Sirota snaš Koca, sva ustravljena. Sve je, 

dicu i nanu, probudio drekom. Počo pujkat 

i vaške: „dršte lopove! “A vaške nida 

zalaju, kad poznadu čovika. Losko se tako 

ustravio da nije ostijo ni kako se nakostrešio 

od zimoće. 

Felo više nije mogo izdržat već se 

naglas počo smijat, pa viče: „Ej Losko! 

Jasam. Felo! Nebojse, već mi pomozi. 

Tusam kod guvna. Pao sam u niko granje 

kod šenflika!“ Kad je to stiglo do Loskovi 

ušivi, učini mu se niki poznat glas. Al i 

dalje se ne odvaja od vrataca. Nato će 

snaš Koca: „Ta nečuješ Pa toje Felo strikin! 

Ajd iđemo mu pomoć. Šta već čekaš“ 

Losko, onako rabar, kaže ženi: „Ajde ti 

naprid paću i ja“. 

Jedva oni nikako Felu iskopeljaju iztog 

granja pa šnjim u malu kuću. „Alsinas 

poplašio!“ kažu uglas obadvoje. A natoće 

Felo: „Itisi bio zdravo smišan kad si po 

čovika t daj Koce poštolj, kad ja znadem 

da ga nemaš“. 

Tako su se nasmijali da se Felo skoro 

istriznio. Naposlitku nji dvojica odešu 

kod Felinog baće. Dok su išli do strikinog 

salaša valdar su sve vaške u frljazi 

uzbunili. Kad su stigli sve su ispripovidali 

šta njim se desilo da nebi bili obadvojica 

ruženi. 

Uzdravlje! 

14 


1 1 94 


Čekajući proljeće... 

i nove rezultate aflatoksina u mlijeku... 

Piše: 

Dipl. ing. Beloševac Marietta 

Zimu polako ispraćamo, dani su duži 

i ranije sviće. Na ravnici je poseban 

doživljaj, kao da daje novu snagu i 

nadu za novi dan. Volim buđenje prirode, 

prvi topliji vjetrić, cvrkut ptica, miris zemlje, 

sunčani dan i prve zumbule u baštama... 

Tako na momente zaboravim na sve teškoće 

koje su dio naše svakodnevice i probleme 

što su moji, jer ih svi mi imamo. 

Trenutni problem je mlijeko. Pobrinuli 

su se da smo u dilemi, opterećeni strepnjama 

i brigama što su nam nametnuli 

oni koji su dužni da brinu o našoj zdravoj 

ishrani, da vode računa o elementarnim 

stvarima u poljoprivredi, stočarstvu, kako 

ne bi trebalo sada liječiti ono što se dalo 

spriječiti na vrijeme. Sada sa pravom 

možemo pitati gdje se desio propust A 

ustvari koga da pitamo Što su nam to 

učinili i doveli nas u dvoumicu je li dopuštena 

razina aflatoksina u mlijeku 0,5 ili 

0,05 mikrograma po kilogramu. 

Stalno slušamo izvješća i mišljenja 

o tome kakvo je mlijeko koje kupujemoi 

dajemo svojoj djeci a i mi sami pijemo isto. 

Neblagovremeno informiraniili u nedostatku 

vremena da se udubimo u problem 

čemu smo mi sve izloženi i može li nam 

zdravlje biti ozbiljnije ugroženo ukoliko 

se ne poduzmu ozbiljnije mjere. Sada se 

o tome već otvoreno govori u medijima! 

Moramo reagirati svrsishodno i na pravi 

način da izjbegnemo veoma ozbiljne 

posljedice po naše zdravlje. Smatram da 

nije dostatno pronaći krivce već pod hitno 

iznaći prava rješenja tako da se nikada 

više slične greške i propusti ne dogode. 

Ovaj uvodni dio nisam napisala da bih 

ispunila članak sa svojim sugestijama ili 

ličnim strahovima, jer sam kao kemijski 

tehnolog slučajno stručna za nastali problem, 

nego u znak upozorenja, da obratimo 

pozornost na one ljude i institucije 

koji su nas do ovoga doveli i koji su očito 


nedovoljno savjesno ili nestručno prilazili 

svojim zadacima te je možda sada došlo 

vrijeme da mijenjamo pojedine ključne 

stvari u ovoj domeni! Osjećam se dužnom, 

kao tehnolog, da našim cijenjenim čitateljima 

barem malo približim što je alarmantno 

kada se kaže da je količina aflatoksina 

u mlijeku prekomjerna 

Ministar poljoprivrede Republike Srbije 

Goran Knežević tvrdi da je mlijeko u Srbiji 

sigurno, ali je ipak dogovorio njegovo 

povlačenje sa tržišta do sljedeće analize. 

Šta je aflatoksin, kako je dospeo u 

mleko i kako deluje na organizam 

Aflatoksin je proizvod razvoja plesni 

Aspergillus flavus. Javljaju se u predelima 

Ova zemlja ima mladih stručnjaka koji su bez posla i 

čekaju zadatke. Trebalo bi da objedinimo znanje, dobre 

namjere i ekipu stručnjaka koji će nam pomoći da 

riješimo ovaj nastali problem sa mlijekom 

sa vlažnom klimom, baš kao što je Srbija, 

ali kao posledica suše, baš kao i u Srbiji. U 

našoj državi se pojavio u kukuruzu tokom 

sušne 2012. godine i stručnjaci su procenili 

da je 70 odsto roda zatrovano. 

Kako je aflatoksin dospeo u mleko 

Preko kukuruza koji se koristi kao 

ishrana stoke, aflatoksin je dospeo u organizam 

krava. Aflatoksini koji se nalaze u 

mleku najjači su poznati kancerogen u 

prirodi. 

U Srbiji je dozvoljena količina aflatoksina 

u mleku 0,05 mikrograma po kilogramu, 

u EU 0,025, dok je u Mađarskoj 

potpuno zabranjen. 

Da bi se napravio kilogram sira, 

potrebno je najmanje 3,5 litra mlijeka, što 

znači 3,5 puta više potencijalno zaraženog 

mleka i isto toliko veću opasnost po 

zdravlje ljudi. 

Kada jednom uđu u lanac ishrane, aflatoksini 

se teško uništavaju. 

Najčešća bolest - rak jetre 

Odrasle osobe imaju visoku toleranciju 

na aflatoksine, pošto su široko rasprostranjeni 

u prirodi. Ipak, ukoliko ste stalno izloženi 

njegovom dejstvu, opasnosti su veće, 

a najčešća bolest koja se javlja je rak jetre. 

Stočnoj hrani i koncentratima mogu da 

se dodaju određeni minerali koji omogućavaju 

da životinja kroz izlučevine izbaci 

otrov iz organizma i ne veže ga u meso. 

Otporni na aflatoksin: 

Soja, pasulj, pšenica, ovas, ječam 

Od tri do sedam dana nakon što se 

prekine ishrana muznih krava kontaminiranom 

hranom, aflatoksini isčezavaju iz 

mleka. 

Pošto je stočna hrana zatrovana zaraženim 

kukuruzom, ovaj kancerogen će se 

pojaviti u svim proizvodima koji su nastali 

kao posledica koznumiranja zatrovane 

hrane: u mleku, siru i drugim mlečnim 

proizvodima. Potrošači ni po ukusu ni po 

mirisu ne mogu ni da posumnjaju da su 

mleko i druge namirnice toksične. 

Šta aflatoksin može da uradi 

organizmu 

Toksični efekti primarne akutne mikotoksikoze 

se manifestuju kao upalne promene 

na organima za varenje. Akutne 

aflatoksikoze se odlikuju naglim pogoršanjem 

stanja organizma, unutrašnjim 

krvarenjem i smrću. Ipak, da bi došlo do 

ovakvih promena mora se uneti izuzetno 

velika količina aflatoksina. 

(Preuzeto sa blic.rs) 

Na koncu moj komentar je da nije 

dovoljno znati uzrok jednog akutnog problema 

već iznaći rješenje za hitno otklanjanje 

nastale nevolje koja može da ugrozi 

zdravlje svakog građanina. Ova zemlja 

ima mladih stručnjaka koji su bez posla 

i čekaju zadatke. Trebalo bi da objedinimo 

znanje, dobre namjere i ekipu stručnjaka 

koji će nam pomoći da riješimo ovaj 

nastali problem sa mlijekom. A ubuduće 

da ozbiljne zadatke povjerimo ozbiljnim, 

sposobnim, stručnim i odgovornim ljudima. 

Trebaju nam opremljene laboratorije, 

suvremene aparature, i oprema i 

stručnjaci kako bismo ostali zdravi i živjeli 

mirno. 

U nadi da ćemo uskoro opet piti 

ispravno mlijeko svoj članak završavam 

jednom poznatom izrekom: „Što tko sije, 

to će i žeti!“ Tužno, ali istinito! 

15



SEOBA BUNJEVACA KRMPOĆANA 

Krmpoćani (Carampotenses) su Hrvati, koji rado ističu da su porijeklom Bunjevci, seleći se često 

tijekom 17. stoljeća i mijenjajući tuđinsku vlast imali su značajnu ulogu u tadašnjim vojno-političkim 

prilikama. 

Postoje podaci u literaturi da je seobu 

Bunjevaca iz Liča pokrenuo bunjevački 

rod Butoraca te da su kasnije 

iz tog roda, krajiške vlasti u Senju izabrale 

Pavla Butorca za njihovog vojvodu, 

postoje podaci da će kasnije još jedan 

Butorac biti postavljen za vojvodu, to nam 

govori o značaju ovog krmpotsko-bunjevačkog 

roda u najranijoj povijesti Krmpota. 

Doseljeni Bunjevci sa teritorija Liča naselili 

su područje između Novog Vinodolskog 

i Senja te prema obroncima zapadnog 

dijela Velike Kapele. Zatim pojedini bunjevački 

rodovi naseliše preko Alana Krivi 

Put, i Senjsku Dragu. Jedan dio Krmpoćana 

raselio se u senjsko zaleđe, sve do 

prijevoja Vratnik. 

Do kraja 17. stoljeća djelomično krmpotske 

obitelji u isto vrijeme naseljavaju i 

područja Podgorja (Sv. Juraj, Jablanac), 

kao i pojedina novo oslobođena područja 

Like i Krbave. 

Doseljeni Bunjevci iz Liča prenijeli su i 

staro ime Krmpote od rodova koji su ga 

nosili ranije to jest prije doseljenja u Lič. 

Zasigurno su to oni rodovi koji su potkraj 

16. stoljeća u Ravnim Kotarima, oko 

današnjeg Zemunika, utemeljili selo Krmpote. 

I danas na tom prostoru u Starom 

Selu, nalazi se zaseok Medviđa u kojem 

postoji bunar žive vode koji se zove Krmpot. 

Na povijesnu povezanost Krmpota i 

navedenih mjesta oko Zemunika upućuje 

nas bunar imenom Medviđak u Krmpotama 

koji se nalazi iznad naselja Krmpotska 

Luka, kao i nazivi nekih naselja kao 

što su Staro Selo i Ruševo. 

Dio povijesti Krmpota pratimo kroz 

ustroj Vojne krajine koji se mjenjao od njenog 

osnutka na prijelazu 15./16. stoljeće 

do ukinuća 1881. kada su njeni dijelovi 

pripojeni civilnoj Hrvatskoj. 

Naime za potrebe obrane od Turaka, 

austrijske vlasti formiraju Vojnu krajinuobrambeni 

pojas tzv. sigurnosnu zonu. 

Njen začetak je Senjska kapetanija 

(1469.), poznata kasnije kao Primorska 

krajina. 

Vojna krajina postupno se razvila i oblikovala 

od druge polovice 15. stoljeća do 

druge polovice 16. stoljeća. Ta vojna formacija 

razvijala se i širila tijekom 17. stoljeća. 

U 18. stoljeću reorganizacijom i preustrojem 

Vojne krajine formirana su četiri 

vojna zapovjedništva - generalata: Varaždinski, 

Karlovački, Banski i Slavonski. 

Dio povijesti Krmpota koja se odnosi 

na vojni teritorijalni ustroj, povezana je s 

područjem Karlovačkog vojnog zapovjedništva 

- generalata (tzv.Hrvatska krajina), 

na kojem se osnivaju četiri pukovnije, od 

kojih je jedna u Ogulinu. Ogulinska pukovnija 

je bila podijeljena na satnije (kumpanije), 

jedna od njih je bila krmpotska satnija 

(kumpanija), obuhvaćala je Krivi Put, 

Mrzli Dol, Tuževiće, Vojvodušu, Povile i 

Ledenice kojima su pripadale i Povile. 

U vrijeme Vojne krajine u Krmpotama 

je bilo općinsko središte i za Ledenice a 

općina Krmpote jedno je vrijeme bila u 

sastavu kotara Brinje da bi kasnije bila 

uključenau kotar Novi Vinodolski. Prvi 

načelnik općine bio je Filip Blažević. 

Sjedinjenjem Krajine s Banskom Hrvatskom 

1881. općinsko središte premješteno 

je u Ledenice. 

Od godine 1886. u Hrvatsku se uvodi 

novi županijski ustroj u kojem Ogulin 

postaje središte Modruško-riječke županije 

koja obuhvaća prostor od Trsata na 

zapadu pa sve do Petrove gore na istoku. 

O brojnom stanju stanovništva na 

području Krmpotskog kraja saznajemo 

po popisu stanovništva iz godine 1869. 

po kojem u Krmpotama živi 3257 stanovnika 

u 459 kuća organiziranim u obiteljske 

zadruge. 

KRMPOTSKI KRAJ - NJEGOVA 

NASELJA I ZNAMENITOSTI 

Zbog složene gospodarske situacije 

mnogi Krmpoćani su odlazili diljem svijeta 

u potrazi za boljim 

životom i zaposlenjem 

posebno nakonDrugog 

svjetskog rata, došlo je do 

intenzivnijeg raseljavanja 

Krmpotskog kraja 

Tijekom 17. stoljeća 

ovaj kraj u etapama 

naseljavaju Hrvati bunjevačkog 

porijekla. Tako 

u ovom razdoblju nakon 

dolaska iz Liča 1633. 

središnje i glavno naselje 

prvih bunjevačkih doseljenika-Krmpoćana 

već 

od godine 1639. naziva 

se Krmpote. Osnovano je oko stare crkve 

sv. Jakova koja se spominje u dokumentima 

prije dolaska Bunjevaca-Krmpoćana 

i to između 1525. i 1527. Crkva se nalazila 

na brežuljku trgovišta tzv. Trzan koji 

je napušten 1525. zbog turske opasnosti. 

Na tom mjestu je danas kalvarija gdje se 

mogu vidjeti ostaci temelja razrušene stare 

crkve. Danas na podnožju krmpotske Kalvarije 

sagrađena je kapela posvećena sv. 

Jakovu zaštitniku krmpotskog kraja u kojoj 

se nalazi reljef njemu posvećen. 

Više o crkvenim prilikama u krmpotskom 

kraju iz tog vremena možemo 

doznati godine 1695. iz vizitacije župe 

biskupa Glavinića koji biskupije od 1690.- 

1697. godine, gdje spominje da Bunjevci 

Krmpoćani imaju svoju župnu crkvu sv. 

Jakova. (Podaci se nalaze u Sakralnoj 

baštini Senj) 

Godine1737. Biskup Benzoni posvetio 

je obnovljenu staru crkvu sv. Jakova spomoćnim 

oltarima, Majke Božje Snježne i 

Svetog Antona Padovanskog, značajno 

je spomenuti u to vrijeme tadašnji župnik 

Stanislav Benulić, glagoljaš rodom iz 

Senja imao je i kapelana, podaci se nalaze 

u arhivi Sakralne baštine u Senju. 

Godine 1870./1871. srušena je stara 

crkva sv. Jakova, njezin kamen upotrijebljen 

je za gradnju nove veće crkve, 

nazvane po staroj sv. Jakov. Novoizgrađena 

crkva posvećena je 1873. a na mjestu 

nekadašnje stare crkve postavljen je 

veliki kameni križ. 

Župa Krmpote sa crkvom sv. Jakova 

tijekom svoje povijesti pripadala je biskupiji 

Senjskoj i Modruškoj tada je imala i 

Nadgrobna ploča s grbom plemićke obitelji 

Domazetović 

16 


1 1 94 


dvije filijale, crkvu Majke Božje Snježne 

u Krivom Putu i sv. Ilije u Sibinju, zatim 

Riječko-senjskoj nadbiskupiji sve do 2000. 

kada je njenom podjelom pripala Riječkoj 

nadbiskupiji. 

Povijesnu vrijednost ima i krmpotsko 

staro mjesno groblje koje je otvoreno za 

pokope krajem 18. stoljeća. Značaj groblja 

je u tome što su u njemu pokapani i članovi 

plemićke obitelji Domazetović a što 

dokazuje i nadgrobna ploča s grbom te 

porodice. Uz staro kod crkve sv. Jakova 

nalazi se i novo mjesno groblje koje je utemeljeno 

1930. godine. 

Na ovim našim prostorima mnogo toga 

je što povezuje doseljene Bunjevce, štovanje 

Gospe Snježne što nam dokazuju 

crkve i kapele podignute u Njezinu čast 

te oltari, kipovi i slike. Naprimjer u Liču, 

gdje i danas žive Bunjevci (Starčevići i dr.) 

postoji od davnina crkva posvećena Gospi 

Snježnoj, toj Svetici je i u krmpotskoj staroj 

crkvi sv. Jakova jedan od oltara bio posvećen, 

i u župi Krivi Put župna crkva i oltarna 

slika posvećeni su Gospi Snježnoj. 

Također, simbolika i likovi u grbu su 

jasni i znakoviti i odražavaju dio zajedničke 

bunjevačke povijesti. Svece u štitu 

grba (sv. Ivana i sv. Jurja) povezujemo 

sa ratničkim duhom Bunjevaca i načinom 

života i privređivanja, stočarenje i poljodjelstvo. 

Svetog Ivana Krstitelja povezujemo i 

sa tradicijom posebnih obreda uz žetvene 

običaje na početku ljeta s tzv. paljenjem 

ivanjskih krijesova a što i danas možemo 

vidjeti u krmpotskom kraju ali i kod raseljenih 

bunjevačkih grupa što nas također 

upućuje na zajedničke bunjevačke korijene. 

Krmpotski kraj je prostor od oko 775 

000 m², između Novog Vinodolskog i 

Senja, koji se proteže između Ledenica 

na zapadu i Krivog Puta na istoku. Dijeli se 

na Gornje i Donje Krmpote. Na tom prostoru 

je naseljeno 27 sela i zaselaka. Sami 

Krmpoćani ih dijele na gornja, srednjo-planinska 

i primorska sela. 

Naselja zaseoci u Donjim Krmpotama 

su: Sveti Jakov (Krmpote-Polje), središte 

mjesta I glavnobunjevačko okupljalište 

gdje se danas nalazi nova crkva 

sv. Jakova zatim Dubrava, Staro Selo, 

Vukelić-draga, Šator, Poljice, Drinak, Bile, 

Smokvica Gornja i Smokvica Donja - Krmpotska, 

Kozica, Sibinj. 

Srednjo-planinska krmpotska naselja 

i zaselci su: Bačići, Podmelnik, Šimići, 

Ruševo, Filipovići i Obor. 

Gornjo-krmpotska sela i zaselci su: 

Luka Krmpotska, Pavličevići (Števići), 

Grujići, Jurići, Radići, Dakuša, Bukovac- 

Zabukovac, Podomar (Baleni), zapadno 

od Luke smjestilo se selo Omar (dio 

katastarske općine Ledenice) u kojem se 

nalazi staklena kapelica Uzvišenja Svetog 

Križa jedinstven sakralni objekt secesijskih 

obilježja, kompletno izveden u metalnoj 

konstrukciji sa staklenim stijenama i 

krovištem. Kapelica je izgrađena početkom 

20. stoljeća a u cijelosti obnovljena 

2011. godine. 

U povezivanju naselja krmpotskog 

kraja doprinijela je 1971. izgrađena 

asfaltna cesta koja je povezala Donje i 

Gornje Krmpote prema Alanu i Krivom 

Putu kao i prema unutrašnjosti Like. 

Zanimljivosti i ljepote krmpotskog kraja 

nisu mogle zaustaviti raseljavanje stanovništva 

zbog nepovoljnih društveno-gospodarskih 

i infrastrukturnih prilika 60-ih 

i 70-ih godina 20. stoljeća, rezultat toga 

su napuštena krmpotska naselja i dijelom 

uništena materijalna, kulturno-povijesna i 

tradicijska baština temelj bunjevačke identifikacije 

i identiteta koju bi trebalo sačuvati 

i njegovati za buduće naraštaje. 

Zbog navedene složene gospodarske 

situacije mnogi Krmpoćani su odlazili 

diljem svijeta u potrazi za boljim životom i 

zaposlenjem posebno nakonDrugog svjetskog 

rata, došlo je do intenzivnijeg raseljavanja 

Krmpotskog kraja. Nažalost, zbog 

navedenih razloga danas je Krmpotski kraj 

slabo naseljen, odnosno veoma raseljen a 

preostalo stanovništvo pretežno je starije 

životne dobi. Nadamo se, možda jednog 

dana dođe do revitalizacije krmpotskog 

područja i povratka raseljenih Krmpoćana. 

Korištena literatura: 

Stjepan Pavičić, Vila Velebita, Zagreb, 

1942. Seobe Bunjevaca: naseljavanje 

Liča, Krmpota i Krivoga Puta. 

Dragutin Pavličević, Vinodolski zbornik 

IV. /1985. 

Priredila Blaženka Ljubović 

Središte Krmpota – polje i nova crkvu sv. Jakova 


17



Vučićeva Barka ili kako da spasemo 

Suboticu od sebe same 

Priredio: 

Donko Balažević 

Dok započinjem pisanje, tj. ovo moje brljanje, ne mogu se oteti dojmu da se dobar 

dio čovječanstva pokatoličio, naime izbor novoga Sv. Oca, pape, hm, a tu je i onaj 

famozni kataklizmički tekst o zadnjem papi, itd. Pas obzirom na to da su Maje fulale sa 

proročanstvom o propasti svijeta u prosincu, možda sad uspije, tko zna 

Idila. Novinari trljaju ruke, Vučić i Dačić 

za tren odahnuli (ma, navalili ovi šeici 

ne moreš se otarasit), jedino nekom 

opet lisičine oko ruku. Malo da se skrene 

pažnja, mada za odmjenu uvijek, tridesetak 

godina, aktualno Kosovoi tu ćemo 

neku frku naći. Sve, al’ baš sve, samo 

nemojte ekonomiju dirati, NIPOŠTO!!!!! 

Ne zato jer je stanje … da ostanemo 

ipak kulturni, da ne zamijenimo slovo sa 

“R”! Ne, ekonomija, tiho, što tiše, ni riječ 

više, pazi kako se rimuje, jer “ona spava” 

a nije medo. I da je ukinemo! Što će nam. 

Tu je Novak Đoković, Kosovo, Miškovići, 

Grand parada i grad parade...Jedan veliki 

VAŠAR BUDALAŠTINE. 

E, da! Mlađani Vučić, jelda, obzirom 

da će svijet propasti riješio da napravi 

Barku. Plemenito, nema šta. I patriotski. 

Daj da se spasi što se spasti može. A i vrijedi… 

(biznismeni, tajkuni i nešto zverki, 

za meze, krkanje, a i salate). Ali Mlađani 

Vučić (kad naraste biće Vuk, sad Jeremić 

il’ Drašković, dilema ostaje), onda je 

počelo... 

I reče Bog Mlađanom Vučiću: “Mlađani 

Vučiću sagradi još jednom korablju iz 

cedrovine, kao i onda, 300 lakata dugu, 50 

lakata široku i 30 lakata visoku. Želim na 

zemlju poslati drugi opći potop. Ljudi ništa 

nisu naučili. A ti u korablju uzmi svoju ženu, 

tvoje sinove i njihove žene i od svake životinjske 

vrste po dvoje, muško i žensko. Za 

šest mjeseci poslaću veliku kišu“. 

No i to baš ne bi pravo, ta zar opet 

Opet 40 dana kiša i 150 neugodnih dana 

na vodi zajedno sa svim životinjama i bez 

televizije, interneta, fejsa i ostalog Ali 

Mlađani Vučić je bio poslušan i obećao da 

će učiniti tako kako mu je Bog naredio. 

Nakon šest mjeseci nadviše se tamni 

oblaci i poče kišiti. Mlađani Vučić je sjedio 

usvojem vrtu i plakao jer nije sagradio 

korablju. 

„Mlađani i Vučiću“, povika Bog. „Vučiću 

gdje je korablja“ 

Mlađani Vučić pogleda u nebo i reče: 

„Gospodine budi mi milostiv!“ 

Bog ga opet upita: „Gdje je korablja 

Vučiću“ 

Mlađani obriše suze Vučićui Vučić i 

reče: „Gospodine, što si mi učinio Najprije 

sam u općini postavio zamolbu za 

građevinsku dozvolu. Oni su najprije 

mislili da želim graditi nekakvu ekstravagantnu 

štalu za ovce. Nisu se snašli 

s nacrtom i oblikom projekta, a da bi to 

trebao biti brod nisu ni povjerovali. I tvoje 

mjere su izazvale pometnju, jer nitko nije 

znao koliko je dug lakat, pa je moj arhitekt 

morao napraviti novi nacrt. Zamolbu 

za građevinsku dozvolu su najprije odbili 

jer brodogradnja u naselju nije dopuštena. 

Kad sam konačno našao odgovarajuće 

mjesto iskrsnuli su drugi problemi. 

Sad se, primjerice, sve vrti oko pitanja, 

treba li korablja vatrostalna vrata, uređaj 

za gašenje požara i vodospremnik za slučaj 

požara. Ali kada sam im objasnio da 

će vode biti i previše, puno više nego je 

potrebno za gašenje požara, odveli su me 

službenom psihijatru. 

Nakon toga mi je regionalna uprava 

telefonom javila da mogu sagraditi brod, ali 

da je moja stvar kako ću ga transportirati 

do najbliže vode. S njihovom pomoći ne 

mogu računati, jer je načelnik smijenjen. 

A onda me nazove jedan drugi državni 

službenik iz iste uprave koji mi je objasnio 

da je njihova uprava jako orijentirana na 

stranke, da im želi ugoditi i upozorio me da 

kod EU u Briselu mogu zatražiti poticajna 

sredstva za brodogradilište. Zamolbu sam 

morao uložiti u osam primjeraka i na tri 

službena jezika EU. 

Prestao sam tražiti cedrovinu. Libanonska 

se cedrovina više ne smije uvoziti. Kad 

sam onda u šumi htio kupiti drvo rečeno mi 

je da je zabranjeno rušenje, jer tako propisuje 

zakon. Navodno to škodi klimi. Osim 

toga bi morao dokazati da sam posadio 

toliko stabala koliko bih porušio. Kad sam 

im rekao da uskoro uopće više neće biti 

nikakve prirode i da je besmisleno saditi 

nove biljke i drveće posjetio me je po drugi 

puta službeni psihijatar. 

18 


1 1 94 


Tesari koje sam angažirao za gradnju 

su mi onda rekli da će se oni sami pobrinuti 

za drvo. Ali oni su najprije izabrali radnički 

savjet koji je najprije sa mnom htio 

napraviti tarifni ugovor. Ali kako se nismo 

složili oni su stupili u štrajk. Bože, znaš 

li ti uopće koliko danas majstori traže za 

svoj rad Čime ću ja to sve platiti (E, tu 

se malo preš’o, budući da i Bog zna za 

recesiju i nezaposlenost, pad vrijednosti, 

plaća, hm, a i zna dooooosta o proračunskim 

rupama, tj. provalijama, Mlađani 

Vučić se pokušao zacrvenjeti od stida i uz 

veliki napor i pomoć, nekako i uspio). 

Kako je prolazilo vrijeme ja sam počeo 

skupljati životinje. U početku je to dobro 

išlo, bar su dva mrava još živa. Ali kad 

sam htio uvjeriti dva tigra i dvije ovce da 

zbog viših interesa moraju jedno vrijeme 

živjeti u miru javilo se društvo za zaštitu 

životinja i izjasnilo protiv ovakvog držanja 

životinja. Bože je li tebi uopće jasno da trebam 

dozvolu za transport životinja prema 

zakonima EU Već sam na 22. stranici 

formulara ali momentalno ne znam što 

da navedem kao cilj transporta. A jesi li ti 

uopće znao da se primjerice rogate životinje 

ne smiju transportirati za vremena 

parenja A ti znaš da su jeleni skoro stalno 

u tom poslu. A i bik ne misli ni na što drugo 

nego samo na parenje. 

Nadam se da ti je jasno da za transport 

kunića moram voditi računa o 43 kojekakva 

propisa. Moj odvjetnik upravo provjerava 

je li ti propisi važe i za divlje zečeve. 

Uostalom, ako bi mogao nekako srediti 

da brod plovi pod tuđom zastavom, a plovio 

bi samo Jadranom, onda bi to uveliko 

pojednostavnilo čitav postupak dozvole. I 

ti možeš bar nešto učiniti za mene. Jedan 

od Greenpeaca mi je objasnio da mokraću, 

izmet i đubre iz staje ne smijem bacati u 

vodu. Kako si ti to sebi uopće zamislio 

Prvi put je sve išlo bez ikakvog problema! 

Tako, Gospodine, ja više ne mogu, sav 

sam već očajan! Ne bi li ipak bilo bolje da 

na brod uzmem i mog odvjetnika“ 

I Mlađani Vučić opet poče plakati. Kiša 

prestade, nebo se razvedrilo, a sunce 

zasjalo. I na nebu se pokaže prekrasna 

duga. Mlađani Vučić pogleda pa se nasmiješi: 

„Gospodine, nećeš uništiti zemlju“ 

Tada reče Bog: 

„O tome više ne razmišljam jer to će 

učiniti vaša državna uprava.“ 

(dio teksta prilagođen, skinut sa katolici.org.) 

Alida mi ostavimo Mlađanog Vučića. 

Imamo mi našu avliju. Doduše prandavu 

ko moja, al’ naša je. 

Jedna je sitnica u pitanju za sređivanje 

avlije: i njih i mene treba natuć(al’ ne 

po glavi, od tog će nam bit samo bolje, 

ne gore), a drugo oni imaju kasu (no, no, 

nisam na njega mislio), tj. proračun, a ja 

krpim narodski - sičem uši da zakrpim ... 

donji dio leđa, svojih. 


A čega sve ima, pa znate bolje neg’ ja, 

... kritično i za kritiku. 

Ništa ljudsko i zemaljsko ne smije ostati 

izvan kritike. Tko joj se protivi, protivi se 

boljemu, jer kritika nije radi sebe nego 

radi njega. Prava kritika je uvijek konstruktivna. 

Ona je spoj znanja, iskustva, 

vještine, odgovornosti i hrabrosti. Ni jedna 

prava kritika ne postavlja granice, jer ne 

postoje granice koje su istinite, pravedne, 

dovoljno duhovne i životne. Upravo ih s 

toga treba stalno nadilaziti i ići dalje. Kritika 

tome pomaže. 

Kritika je i proročka karizma. Dolazi 

iz budućnosti kao svjedok boljega i priječi 

da se stvaranje zaustavi ili okrene 

u razaranje. Ona je svojim proroštvom 

nenadomjestiva, jer je sve na putu a ne 

na kraju razvoja. Kao takva postaje uvjet 

rasta, čistoće i napretka. U prosudbi stvari 

i ljudi kritika mora imati osjećaj i kvalitetu 

relacije. „Ne treba sve staro rušiti, nego 

od njega oslobađati za budućnost živo i 

zdravo, kako se život ne bi fosilizirao, a 

napredak okamenio. Treba bdjeti da se 

staro ne vrati u novom ruhu, a novo ne 

proglasi nemogućim“ (LJ. Rupčić). 

Ali postoje kritike i „kritike“. One su 

jedna drugoj suprotnost kao istina i laž. 

Kritika stvara ili barem otkriva bolje, a 

takozvana kritika ili kritizerstvo se bavi 

interesom u kojem vidi najveću vrijednost, 

bez obzira na istinu i etiku, bez obzira na 

cijenu i posljedice. Kritizerstvo neodgovorno 

pali „fitij“ i tada ne treba dugo da 

dođe do najrazornije eksplozije. Borba se 

mišljenja tada izrodi u fizičko obračunavanje, 

a pobijanje ideja u iskorjenjivanje 

autora. 

Kritizerstvo se pokreće zavišću. Ono je 

uvijek zavidno onima koje kritizira. Stoga 

oskvrnjuju riječi i načela pretvarajući ih 

u otrovne strijele. Zavist je uvijek afirmacija 

protivnika, a degradacija i nemoć 

zavidnika. Što čovjek od kritizera dobiva 

veći paket paklenih strijela, sve više treba 

biti siguran u svoju vrijednost. Te strijele 

uistinu mogu biti takve da izgledaju kao da 

dolaze iz samog grotla pakla, ali jao duši 

po kojoj dolaze. 

Svaku kritiku, bilo dobru, bilo lošu, 

treba iskoristiti za svoje dobro. A dok se 

događaju one loše, valja Duhom Božjim 

zaštititi svoje Srce. Sve će proći, i zadnji 

kamen koji su namjerili baciti na nas, bacit 

će. Tada mirno kad sve završi skupimo 

sve kamenje i izgradimo od njega zidine 

iza kojih ćemo se braniti. Život je borba. 

Svaki nalet razaračkih sila neka u nama 

izazove jače sile Života, Istine i Pravde. 

Pritisku izvana odgovorimo pritiskom iznutra. 

Snažnom Duhovnom Snagom iznutra 

i velikim povjerenjem u Boga, jer njegova 

je u konačnici zadnja. 

Da, kritika, ponekad onako u dišpetu, 

apatiji, kad mislim da izlaz višei ne postoji 

iz ovog kruga, ostaje samo kritika, ali i 

ponuditi rješenja... 

A, na kritiku se ne obaziru, a rješenja 

su rezovi, a oni su bolni i nitko aktualan 

nije spreman na takvo što, znači neophodne 

promjene, Veliko Spremanje Avlije 

Subotica, a riba zaudara. 

Papa se povukao jer je to bio njegov 

jedini način da napravi nešto radikalno, 

nešto što bi zaista uzdrmalo Crkvu.. 

No, ostavimo malo tu temu i osvrnimo 

se na odlazećeg mudrog čovjeka. 

„Posljednji Mohikanac stare kultivirane 

kršćanske Europe. Pokušao je zakrpati 

Petrovu lađu, ali dok je on s jedne strane 

popravljao, s druge je opet prodirala voda. 

Nije njegova krivnja, ali je preuzeo križ 

odgovornosti. Oko lađe roje se morski psi, 

more se pjeni, a posada treba umirujući 

Isusov glas. Vjera je uvijek bila hod po 

valovima. Vjera je pomicanje brda. A mi 

tako malovjerni, u strahu, usred olujnog 

nevremena! 

Isus želi da progledamo, da stvari 

vidimo što više duhovnim očima jer živimo 

u vremenima velikih opsjena. Mnogi ljudi 

su duhovno slijepi, ne vide što je dobro 

i istinito, i mrze one koji svjedoče istinu 

i dobro. Oni je vide drukčije, zamjenjuju 

dobro za zlo, i zlo za dobro. Nikakva tu 

uvjeravanja ne pomažu, pa čak ni dijalog. 

Svijet je opijen vlastitom moći i dok se 

ne ispuni njegova mjera zlobe i destrukcije, 

neće stati. Papa se povukao jer je to 

bio njegov jedini način da napravi nešto 

radikalno, nešto što bi zaista uzdrmalo 

Crkvu. Drugih mogućnosti očito nije imao, 

njegove životne sile su toliko iscrpljene, 

a osjećaj poraza i promašenosti gorko 

je prijetio. Iza njega ostaje Crkva u noći, 

Kristova Crkva koja je ušla u svoj Getsemani. 

I u njemu neki pastiri spavaju blaženim 

snom. Ako gledamo duhovnim očima, 

vidjet ćemo u Crkvi Kristovoj mnoštvo 

sjenki. Vidjet ćemo da se nešto gomila, 

valja i krupnja u tmini. Papa Pavao VI. 

je početkom sedamdesetih godina rekao 

da je ’dim Sotonin ušao kroz neku pukotinu 

i u samu Crkvu’.Dim je u međuvremenu 

poprimio razna obličja i zbunjuje, 

unosi zbrku, tjeskobu, ali i lakonsku svijest. 

Jedni zlo preuveličavaju, a drugi 

ne vide da se nešto događa. Prvi potiču 

nepotrebni strah, a ovi koji drijemaju, šire 

obijest i osjećaj lažne sigurnosti. U svojoj 

knjizi ’Uvod u kršćanstvo’, teolog Ratzinger 

je davno, još prije nekoliko desetljeća, 

upozorio na tešku poziciju čovjeka vjere u 

današnjem svijetu. On ga je usporedio s 

klaunom iz cirkusa koji viče da selo gori. 

Ljudi mu se smiju, nitko mu ne vjeruje, dok 

selo stvarno ne izgori. Kršćanin je u takvoj 

situaciji: dok viče da svijet gori, svijet mu 

se grohotom smije kao klaunu. Možda će 

biti kasno kad mnogi uvide da ovoga papu 

hodočasnika nisu ozbiljno shvaćali dok je 

bilo vrijeme“. Zoran Vukman. 

Neka Vas sve blagoslovi dobri Bog! 

19



Presude 

Presude kad ih čitamo u trenucima opuštenosti, kao i djela iz klasične (grčke) literature, 

svjedoče da je čovjek u biti uvijek i svugdje isti, da priznaje neke zajedničke opće vrijednosti, da ga muče ista pitanja — te da 

su, na kraju, ove stare priče vrlo suvremene. Optužbe, osude i presude, neljudska tretiranja i maltretiranja, sve zbog verbalnog 

delikta i misli koje su još dok je bio u tamnici bivale načelno prihvaćene, potakli 

su na zapis i svjedočenje, “za sve ponižene i uvrijeđene”. 

21. Sreski narodni sud u Subotici, 

Poslovni broj: K-683/1947 od 25.11.1947. 

godine proglašava krivim prvoredno optuženu 

Budinčević Mariju, iz Subotice, i 

Erdeš Rožiku, iz Subotice, zbog toga: 

„što su početkom avgusta 1947. godine 

u Subotici potpisale izjavu da su stvari 

u priloženom popisu vlasništvo Hegediš 

Jelene, koja se ilegalno prebacila u 

Mađarsku, a koju izjavu prethodno nisu 

pročitale, niti su znale za njenu sadržinu 

i s tom izjavom se poslužile za dobijanje 

Uverenja da su stvari uistinu vlasništvo 

Hegediš Jelene, iako nisu to bile, za izvoz 

tih stvari u Mađarsku, od Ministarstva 

spoljne trgovine FNRJ“, 

dakle su dale i potpisale lažnu izjavu 

sa kojoj su obmanile organe narodne 

vlasti,čime su počinile krivično delo 

obmane narodne vlasti, pa se stoga osuđuju, 

svaka od njih, na kaznu prinudnog 

rada, bez lišenja slobode, u trajanju od 2 

meseca, kao i da snose troškove krivičnog 

postupka i izvršenja kazni, koje se 

istovremeno proglašava nenaplativim i da 

se oslobađaju plaćanja paušalnog iznosa, 

jer su siromašnog stanja. 

22. Presuda Sreskog narodnog suda 

u Subotici, Poslovni broj: K-341/1947 od 

19.11.1947. godine, kojom se proglašava 

krivim optuženi Ivković Josip, iz Subotice, 

zbog toga: 

„što se dana 13.08.1947. godine radeći 

u svom vinogradu, koji se nalazi u zoni 

Tavankuta, upustio u razgovor sa stražarom 

- graničarem i počeo sa njim razgovarati 

da li bi pristao da propusti dva logoraša, 

uz nagradu od 2000 dinara, do čega 

pak nije došlo, jer je stražar 

- graničar celu stvar prijavio 

nadležnim vlastima“, pa 

je optuženi ovakvim svojim 

postupkom počinio 

pokušaj krivičnog dela 

podmićivanja državnog 

službenika, pa se 

stoga, na osnovu 

člana 1 i 7 Zakona o vrstama kazni, osuđuje 

na kaznu prinudnog rada, bez lišenja 

slobode, u trajanju od 2 meseca, kao i da 

snosi troškove krivičnog postuka i izvršenja 

kazne, koji se proglašavaju nenaplativim, 

te da plati paušalni iznos od 300 

dinara, u roku od 15 dana, pod pretnjom 

prinudnog izvršenja. 



11.02.1947. godine kojom se proglašava 

krivim Segedinčev Cvetko, iz Subotice, 

zbog toga: 

„što je dana 26.09.1947. godine zaklao 

jednu ovcu i meso prodao po 40 dinara po 

kilogramu, tokom 1947. godine neutvrđenih 

datuma u više mahova klao prasad, 

čije meso je prodavao po 35 dinara po 

kilogramu, iako nema obrtnicu za obavljanje 

mesarskog zanata, a cena ovčijeg 

mesa bila je u to vreme utvrđena na 24 

dinara, prodajući meso bez prethodnog 

veterinarskog pregleda“, čime je počinio 

privično delo nedopuštene trgovine iz 

člana 1, tačka 1 i 4 Zakona o suzbijanju 

nedopuštene trgovine i špekulacije i privredne 

sabotaže, kao i krivično delo protiv 

opšteg zdravlja u sticaju, kao i zbog toga: 

„što je 02.09.1947. godine u prodavnici 

zadruge na Kelebiji izjavio da on može da 

kolje stoku kad hoće i da prodaje meso, 

pošto on prethodno odseče meso Narodnoj 

miliciji“, čime je počinio krivično delo 

klevete narodnih vlasti na javnom mestu, 

pa se stoga, na osnovu člana 1 i 7 Zakona 

o vrstama kazni, a u vezi sa članom 2 

Zakona o suzbijanju nedopuštene trgovine 

i špekulacije i privredne sabotaže, 

osuđuje za krivično delo nedopuštene 

trgovine i krivično delo protiv opšteg 

narodnog zdravlja iz člana 1, tačka 1 i 4 

Zakona o suzbijanju nedopuštene trgovine 

i špekulacije i privredne sabotaže na 

kaznu prisilnog rada, bez lišenja slobode 

u trajanju od 2 meseca, 

ali mu se izriče skupna 

kazna od 

5 meseci prinudnog rada, jer prethodnu 

kaznu prinudnog rada u trajanju od 2 

meseca nije izdržao, kao i da snosi troškove 

krivičnog postupka, koji se proglašavaju 

nenaplativim, da plati paušalni iznos 

od 500 dinara, a sve to u roku od 15 dana, 

pod pretnjom izvršenja. 



02.12.1947. godine kojom se proglašava 

krivom Dožai Ana, r. Bartolović, iz Subotice, 

zbog toga: 

„što je tačno neutvrđenog dana u toku 

1946. godine putem dvovlasnice vlasništva 

na poljoprivrednom zemljištu u Jugoslaviji 

i Mađarskoj Horvat Mariške ilegalno 

prebacila u Mađarsku 200 kg grožđa i pola 

litre pekmeza svom sinu, koji je dezertirao 

iz Jugoslovenske Armije i ilegalno se prebacio 

u Mađarsku, gde i sada živi“, pa je 

ovakvim svojim postupkom počinila krivično 

delo ilegalnog prebacivanja stvari 

preko državne granice, kao i zbog toga: 

„što je takođe, oktobra meseca 1947. 

godine, putem mađarskog dvovlasnika 

Bala Janoša pokušala ilegalno da prebaci 

u Mađarsku jedno pismo svome sinu, u 

kojem je navela da se raduje što isti živi 

među otmenim ljudima, a ne među bitangama 

- misleći pri tome na predstavnike 

narodnih vlasti u našoj zemlji“, pa je ovakvim 

svojim postupkom počinila krivično 

delo pokušaja ilegalnog prebacivanja 

preko državne granice (pisma) i uvrede 

organa narodne vlasti, pa se, na osnovu 

člana 1 i 6 Zakona o vrstama kazni, osuđuje 

na kaznu lišenja slobode u trajanju 

od 4 meseca, odnosno na jednu zajedničku 

povišenu kaznu lišenja slobode u 

trajanju od 6 meseci, kao i da plati troškove 

krivičnog postupka i izvršenja kazne, 

koji se proglašavaju nenaplativim, kao i da 

plati 500 dinara na ime paušala, a sve to 

pod pretnjom prinudnog izvršenja. 

Piše: Grgo Bačlija 

20 


1 1 94 


STRADANJE HRVATSKIH 

INTELEKTUALACA U SUBOTICI (15) 

( tzv. MASPOKOVACA - PROLJEĆARA) 

Grgo Bačlija 

odvjetnik u mirovini 

Poticaj za pripremu i tiskanje ove knjige dobio sam nakon tiskanja knjige g. Nace Zelića 

iz Zagreba “ HRVATSKO PROLJEĆE I BAČKI HRVATI” u izdanju NIU “Hrvatska riječ” u 

Subotici 2009. godine 

U Subotici je hajku započeo tadašnji čelnik-sekretar OK SKV, Stipan Kopilović, preko 

Aktiva radnika članova SK i osnovnih organizacija Saveza Komunista u svim privrednim 

radnim organizacijama, ustanovama, prosvjeti, zdravstvu, kulturi i dr 

Hajka je započela tijekom 1973. godine, iz koje donosimo izvatke iz diskusija članova 

OOSK , kao primjer neprimjerenog progona koji je vršen prema tzv. MATIČARIMA tj. 

članova Ogranka Matice Hrvatske u Subotici. 

25. Sastanak OOSK “Tomos – Partizan” 

održan dne 30.01.1974. godine na 

kojem je razmatrana aktivnost Opštinskog 

komiteta SK na planu borbe protiv 

antisamoupravnih snaga. 

Feješ Silvester: “Do danas su učinjeni 

određeni koraci na planu suzbijanja nacionalističkih 

snaga, npr. Domagoj Dulić iz 

’Metalije’ je isključen iz SK, Marko Peić, 

je isto isključen iz SK, i dat je predlog za 

njegov opoziv kao odborniku SO i dr. Ovi 

zaključci idu na toda svi oni koji su imali 

veze sa nacionalističkim pokretom dalje 

ne mogu biti članovi SK i da ne mogu 

ostati na svojim ranijim položajima. Od 

nabrojanih imenanema takvih koji rade u 

ovoj radnoj organizaciji, ali zato bih molio 

da date vaš doprinos dopune ovom materijalu. 

Rok za obradu koji je naznačen u 

materijalu odložen je još u vreme kada su 

sastavaljani do 30. januara1974. godine.“ 

Mladen Grčić: “S obzirom na važnost 

teme, molio bih da se izjasnite, da li ima 

kod nas članova ’Matice Hrvatske’ ili da li 

je bilo u našoj radnoj organizaciji takvih 

nacionalističkih kretanja“ 

Nikola Bačić: “Mi smo po ovom pitanju 

već raspravljali proteklih godinu 

dana. Bili smo donekle informisanii imali 

zadatakako uočimo u ovoj sredini eventualno 

kretanjei da to iznesemo. Mi tako 

nešto nismo našli u našoj sredini. Mogu 

da kažem da smo u nekim slučajevima 

preduzimali neke mere ali čim su glasine 

pale raščistili smo stvari. Došli smo do 

kanstatacije da su se stvari događale u 

afektu a u cilju da bi se nekom naškodilo. 

U ovom trenutku ne vidim ni jedan 

takav slučaj koji bi bio predmet našeg 

sastanka.“ 

Mladen Grčić: “Ne može se niko 

opravdati u izražavanju nacionalističkog 

ili šovinističkog stava da je nešto rekao 

u afektu. Svaki takav afekt će se tumačiti 

kao nacionalizam u cilju sprečavanja bilo 

kakvih pokušaja. Iza afekta niko ne može 

da se sakriva.“ 

Fišer Robert: “Pročitan materijal nije 

nov već smo ga čuli u nekim izvodima i 

mi smo već i ranije ocenjivali rad Opštinskog 

komiteta SKV. Mišljenja sam da se 

treba složiti sa ovim zaključcima koji su 

dati. Konstatacija Nikole Bačića je tačna, 


smatram da dosad nema takvih kretanja i 

treba da se borimo za to da ih ni u buduće 

ne bi bilo.“ 

Feješ Silvester: “Što se tiče učešća 

na ovom sastanku, s obzirom na važnost 

teme, predlažem da svi oni koji ne prisustvuju 

ovom sastanku, a nisu se javili pre 

početka sastanka, da se pozovu na političku 

odgovornost.“ 

26. Sastanak OOSK “Trgopromet” 

održanog dne 15.01.1974. godine na 

kojem je razmatrana aktivnost Opštinske 

organizacije SKJ Subotice na planu 

borbe protiv antisamoupravnih snaga. 

Na kraju sastanka donet je sledeći: 

Z a k lj u č a k: 

- Osnovna organizacija SK „Trgopromet“ 

na osnovu upoznavanja sa materijalom 

i na osnovu diskusije, jednodušno 

osuđuje delovanje antisamoupravnih 

snaga i osuđuje nosioce tih nacionalističkih 

defomacija. 

- OOSK pozdravlja i podržava borbu 

i delovanje Opštinske organizacije SK 

Subotice na planu rušenja i sprečavanja 

delovanja antisamoupravnih snaga. 

- OOSK zahteva preispitivanje delovanja 

i angažovanja onih lica kod kojih još 

nije utvrđena politička odgovornost. 

Zahtevamo i dalje najoštriju borbu protiv 

svih lica nosioca antisamoupravnih i 

nacionalističkih deformacija. 

Sami ćemo u našoj sredini budno 

voditi računa da se ubuduće ne pojavljuju 

ovakve i slične defomacije. 

27. Sastanak OOSK “Sekcija ZOP” 

Subotica održan dne 14.01.1974. godine 

na kojem je razmatrana aktivnost OOSK 

Subotica na planu borbe protiv antisamoupravnih 

snaga. 

Pantelić: “Vidimo da je istaknut intelektualni 

kadar o kom moramo voditi računa 

jer oni su morali raščistiti sa nacionalizmom. 

Naša partija mora biti budna i javno 

žigosati a svi članovi SK i dalje treba da 

budu budni.“ 

Mićo Petrić: Kaže da poznaje neke 

drugove konkretno iz ZK„Ravnice“ Bajmok 

i da se u toj organizaciji već raspravljalo 

po ovim pitanjima. 

Milutin Pavlović: Smatra da “ovakve 

treba uzimati na odgovornost i ne dozvoliti 

da i dalje čine neke nove nerede među 

našim članovima odnosno radnim ljudima“. 

Milan Bukovac: “Većina ovakvih ljudi 

se ne uzima na odgovornost već se penzionišu 

pošto je dobar deo njih na rukovodećem 

položaju u raznim ustanovama 

zdravstva i školstva. Njih treba uzimati na 

odgovornost i kažnjavati.“ 

Napomena: Identifikacija imena ovih 

diskutanata nije se mogla naknadno utvrditi 

u zapisniku. 

28. Sastanak OOSK fabrike “Mladost” 

održan dne 14.01.1974. godine na 

kojem je razmatrana aktivnost Opštinske 

organizacije saveza komunista Subotice 

na planu borbe protiv antisamoupravnih 

snaga. 

Zatim je pročitan materijal, kao i 

Zaključci koje je doneo Opštinski komitet 

SK. 

Petar Đurasev je skrenuo sa tačke 

dnevnog reda i rekao da on ne sumnja 

u pojedine rukovodioce da su nacionalisti 

ali predlaže da lica na rukovodećim radnim 

mestima treba da su članovi SK. 

Bogdan Dmitrović iznosi da „će ovakvi 

i slični elementi i ubuduće remetiti 

naš samoupravni rad, pa članovi Saveza 

komunista treba da budu budniji, jer nacionalizam 

je najopasniji za našu zemlju“. 

Ante Mandići znosi da se u potpunosti 

slaže sa zaključcima Opštinskog komiteta 

SK i da ih treba prihvatiti u celini. 

“Mi trebamo i u radnoj organizaciji gajiti 

borbu protiv nacionalizma “. 

Na kraju sastanka je usvojen sledeći: 

Z a k lj u č a k: 

- Osnovna organizacija Saveza komunista 

„Mladost“ prihvata zaključak Opštinskog 

komiteta SKV Subotica sa sednice 

od 23.10.1973. godine u vezi sa daljnjom 

aktivnošću na planu borbe protiv antisamoupravnih 

snaga i zadatke organizacije 

SK i članova SK u samoupravnim organizacijama 

i da se takva lica smene sa 

svojih funkcija. 

Ovim zaključkom svi članovi osnovne 

organizacije SK prihvataju obavezu budnosti 

i borbe protiv antisamoupravnih 

snaga u narednom periodu. 

21



Priredio: 

Ivan Andrašić 

Baš 

Bać-Ivin štodir 

lipo 

U 

poslidnje vrime bać-Iva nikako ne 

može brež kakoga jida i jada. Eno 

ga opet sidi u vojacu, ćuti, gleda 

prida se, pa istom dune kroz nos, da se 

sve mačke poplašu na tavanu. Njegova ga 

ne dira, znade da ga je, kad je taki, najbolje 

puščat na miru. „Bože, kad se proštodiram 

od voga što mi vi dana snašlo, drečo 

bi ko malo dite. Da nisi vidijo čuda, samo 

su nam nikake dilidbe na pameti.“ - misli 

se glasno. U tomu je u vojatac unišla njegova. 

Bać-Iva ko da je jedva dočeko, jako 

je stego i još jedamput glasno dunijo krož 

nos, pa opet povuko malo katarke iz bukarice. 

Počela mu njegova gvanjit slipe oči 

i žile, pa krenila i po cili leđi. Počela ga 

vatat nika vrućina, da ni voga belaja, ko 

zna kako bi se sve i svršilo. Vako je samo 

teško izdanijo i polako odgurnijo njeznu 

ruku š trbuva. Kogod drugi bi možda reko 

i baš mi briga, al njemu je, misto da se 

lipo raduje, samo bolila njegova široka, 

šokačka duša. „Vidiš, Bunjevci su se oduvik 

držali gizdavo i š visokoga gledali na 

našu šokačku sirotinju, a međ sobom su 

se jako lipo slagali. A sad, ko da je niki 

vrag unišo u nji, počeli se ništa dilit. Jedni 

kažu mi smo taki i taki, drugi, ope, šta vi 

znadete, vada su naše škule pametnije, 

pa se svađu i na televizije i po novina, a 

političari ji samo piku. Njima tako najlipše, 

jel dok se svit međ sobom svađa, dotle će 

se oni nagrabit koliko i šta oće. A čeljad 

ko zbludita, sluša jedne, sluša druge, pa 

više ni sami ne znu ko su i šta su. I ko zna 

dokle će tako. Eee, bolje bi bilo da mi Bog 

i ni stvorijo muškim, pa da nisam moro u 

leventu.“ - kaže ko pokisnit. Njegova je 

samo teško izdanila i ošla plit baščicu. 

U vojske se bać-Iva spajtašijo š jednim 

Stipanom, Bunjevcom, sa staroga salaša 

pod Suboticom. Ostali su jako dobri, pa se 

i dan danas više put obidu. A i dica jim se 

jako lipo slažu, ne bi bać-Iva marijo i da 

se orodu. Stipanov mlađi i njegova starija 

su baš nako jedno sprom drugoga lipi i 

tankoviti, a i po godina pristaju. Koliko je 

čo i jako je vridan i pošten deran. Stipan i 

njegovi su oduvik Bunjevci, a svud i oduvik 

se pišu Rvati. Njegovi su od starina salašari, 

paori, a njezni su iz Varoši. Dada je 

fiškalj, mater učiteljica, pa se svit malo i 

čudijo kad su se nji dvoj uzeli. A i njeznima 

baš ni bilo pravo. Stipan i njegova se nisu 

obazirali na svit, živili su u sloge. Svojima 

rukama su još i uvećali imanje što su dobili 

u tal od njegovoga oca i matere. Imadu 

dva diteta i dvi cure. Dvoj stariji, cura i dite, 

ošli su u Varoš, svršili velike škule i ostali 

tamo. Dite jim izučilo za anđelira, oženijo 

se za patekarku i imade jedno dite, a cura 

lipo izučila za učiteljicu, oma se zaposlila, 

pa se udala za doktora i isto imade jedno 

dite. Obadvoj se nikako odbili od salaša, 

ko da ga se po malo i stidu. Zaboravili di 

su se i na čemu otranili. Teško jim obit 

oca i mater, ko da su na kraj svita. Vi dvoj 

što su ostali na salašu, vladu se po starovircki, 

lipo slušu dadu i mater, starijima 

kažu vi, nediljom i svecom idu na misu, a 

na godinu će i na izbore. Vada će dat Bog 

da se i njima najdu parovi, pa će se i dičica 

ope rastrčat po salašu. Jedino što Stipanu 

boli duša brog obadvoj stariji. Latili se politike, 

pa ko da nisu kako triba. Jedno je kod 

ni što kažu da su Bunjevci Rvati, a drugo 

kod ni što kažu da nisu. I što Stipana najviše 

i žulji, već su u to uvukli i dicu, pa... 

bać-Iva se trgo iz štodira, izdunijo jednu 

bukaricu katarke i jako izdanijo. I još je, 

kad je izlazijo iz vojaca, udarijo glavu u 

dovratak. Zoto je mačka fasovala. Tako je 

šljoknijo, da je otfrkla do po dvora. 

Pri nikoliko dana bać-Iva i njegovi lipo 

podranili, pa na ajziban i u goste kod Stipe 

i Đule. Stipan ji dočeko na štacije, pa ji do 

salaša odno na karuca. Već nuz put vidi 

bać-Iva da kod njega baš ni sve kako triba. 

Još kad se skinijo š ajzibana pa se rukovali, 

spazijo je da njegov virni pajta pomalo 

duše krož nos i nikako gleda u stranu. Do 

salaša su ćutili. Njegovi na salašu se, 

ko pravi domaćini, od srca obradovali ko 

da jim je došo najveći rod. Gosti su oma 

morali posidat i probat novu medovaču, 

a dok se nisu malo ispripovidali od zdravlja, 

dotle su žene pripravile i fruštuk. Cilo 

vrime Stipan bijo svaj ko na federa. Jide 

slabo, divani se silom. Nikoliko put ga je 

pito šta mu je, on samo odmane rukom i 

izdune fićok. Džabe Đula privrće očima, 

samo je popriko pogleda, pa po staromu. 

Stipan je, kanda, samo čeko da ostanu 

sami. Kad su bać-Ivina i Đula ošle, a Stipanova 

dica odvela cure da jim pokažu 

novu ždribad i telad, odjedamput je otvorijo 

dušu. „E, pajto moj virni, vo nikomu ne 

možem reč, ti ćeš mi, vada, jedini razumit. 

Eto, vada se sićaš da sam ja još u vojske 

divanijo da sam Bunjevac, al da sam se 

svud piso Rvat.“ – kaže i izdane ko da 

ga ništa jako teško pritiska. „Kako ne bi 

zno, pa i ja, moji dada i mater i stari dada 

i majka i svi njevi unatrag smo oduvik 

Šokci, al se nikada ni imalo šta štodirat, 

svi smo se uvik pisali Rvati. Vidim da će 

tako i moje cure, a vada će dat Bog i njeva 

dica.“ - kaže mu bać-Iva, a sve ga ništa 

grije oko srca. Tude se Stipan prikinijo, 

samo je počo škripat zubima, a bać-Iva bi 

se mogo zakunit i da mu je vidijo suzu u 

oku. „Vidiš, no što si reko za tvoju dicu, ja 

za moju ne možem. Eto, vada si već čo 

da imade nas Bunjevaca što se pišemo 

Rvati i ni što se i pišu Bunjevci, pa još i 

filtoziru da nisu uvik bili ni naše vire, da su 

u nju unišli u novije vrime.“ - divani pokunjito 

Stipan. „Pa dobro, nisu jedini, u našu 

viru je u novije vrime unišlo puno nji što 

su u mlađi dana pazili da ni ne projdu nuz 

crkvu, a sad, sad su uredno u prvi redova. 

I u crkvene odbore pounilazili.“ - kaže mu 

bać-Iva. „Ta nisam mislijo note. Mene je 

žo što su mi se dite i cura podilili, pa se 

danas više ni ne divanu. Svršili velike 

škule, radu, ne mož reć da nisu imućni, al 

svako ima samo po jedno dite. Kažu neće 

više ko kaki paori, no vu skupoću jedno 

je dosta. E, pa serem jim se i na njeve 

škule i na njeve plate. Sad, kad bi se ja 

i na moja tribovali radovat unučadima, mi 

imademo jida š dicama. On se latijo politike, 

prvo bijo u naše stare partije, pa bijo 

međ nima što su od dvi pravili jednu, a sad 

je u ve nove, opet od jedne napravili dvi. 

Dite će mu sad u prvi, upiso ga u škulu na 

rvackomu. A cura je, opet, ošla kod nikaki 

drugi, kod ni Bunjevaca što kažu da nisu 

Rvati i još ošla i odvela dite u njev KUD i 

još ga upisala u škulu na bunjevačkomu. 

Al pajto moj, nisam jim se nikada puto u 

njevo, samo mi se jako steškalo kad su 

zadnji put bili familijarno na salašu. Pokrn- 

22 


1 1 94 


džali se oko politike, a dica jim se potukla, 

pa da vidiš - vaj nomu mater kockastu, naj 

vomu mater trofaznu. Moja Đula samo što 

se ni obeznanila, ni danas ne zna štaj to š 

njima, a bili su tako dobra i pametna dica 

dok nisu svršili škule.“ - reko je Stipan i 

puščo tešku, očinsku suzu. Ko nikada u 

životu, bać-Iva vaj put ni zno šta bi reko no 

to. I kad je tijo zinit, u grlu mu se zaglavila 

nikaka guka, pa je samo teško izudanijo i 

jako se zakašljo. Stipa je ćutijo i gledo u 

stranu, jedino se vrapci poplašili i odletili 

dalje. 

I dan danas i u po dana i u po noći 

bać-Ivu kroz po srca probada Stipanovo 

jadanje. Tako štogoda ne bi voljijo doživit 

u svoje kuće. Za ručkom se nji dva nisu 

puno divanili, ko da je svaki mučijo svoju 

muku. Potli ručka su žene ošle na svoju 

stranu, dica na svoju, a nji dva ostali popit 

još po jedan špricer. „Vidiš ti pajto, kako 

je mene i moje Đule. Dvoj stariji nam više 

nema na salašu, a kad mi zovemo, nema ji 

ni na telefonu. Nama srce boli za dicama, 

dice, ope, pridnija politika neg familija, a 

kanda se pomalo i stidu od noga što ji otranilo 

i iškolovalo.“ – veli Stipan ko za se, 

pa je jako teško izdanijo. Odjedamput se 

zagledo bać-Ive oči, a onda ga jako stego 

i počo drečat ko malo dite. Čeljad se stala 

izdaleka vraćat za stal, pa se odmako ko 

oparit i dugačko se zagledo no nu stranu di 

je Varoš. „Ajde, pajto moj virni, da ti pokažem 

rastik što sam pri par godina posadijo. 

Daće Bog da dica jel makar njeva dica 

imadu kake asne od njega.“ – odjedamput 

će. Bać-Iva se krenijo za njim. Polako su 

koracali, samo su ćutili i gledali prid noge, 

a istom bi koji od nji jako dunijo krož nos, 

da se sve prav dizo. „E, moj pajto, to je sve 

brog toga što danas imademo vraganajst 

partija. A znadeš kad su nas u vojske ubiližili 

u komuniste, nismo ni smili doma reć 

našima. Bome, kad sam se skinijo, ja sam 

se oma i istriso, nije se dade za zamirat.“ 

- veli bać-Iva kad su došli bliže šumice. 

„A drugače smo mi znali poštivat i stare i 

kruv i crkvu i vlast i...i... bome, kad je dada 

štogoda reko, tako je imalo bit i gotovo! 

Deder, probaj ne otit na izbore, ako ti je 

dada reko da ideš i to još spomene komu 

triba dat glas... a va naša dica danas... 

svako imade svoju partiju i samo da jim 

se niskim protirivat.“ – veli Stipan, sad već 

po malo i jidovan. „A ko zna, možda je i 

bolje što moji nikad nisu bili fiškalji i učitelji, 

pa nisu ni znali šta je politika. Kod Šokaca 

se uvik znalo: motiku u šake, pa uzdra po 

zubače, a potli nemaš više ni volje, ni vrimena 

za filtozirat.“ – narogušijo se pomalo 

i bać-Iva. Opet je gorko otpljunijo i samo 

se smrko ko kišni oblak. Ni mu imo šta 

pametnije kazat, a vo, poslidnje, ko da 

baš i ni reko kako triba. Mogo je to nikako 

drugače, nako, ko naj njev što je ošo na 

državne jasle. Jedno štodiraš, drugo divaniš, 

pa ko ti sluša, nek se dobro proštodira 

i ope ti neće razumit. U tomu su se vratili 

i do astala, a tamo ukiselo gibanica već 

čeka. Stipanu ko da je nikaki veliki kamen 

spo sa srca, drugo čeljade. Vada mu se 

baš tribovalo komugod izjadat. Potli su se 

još od koičega divanili, a onda ji je Stipan 

odno na štaciju i kad se ajziban krenijo, 

još dugo je mavo za njima. Bać-Iva je cila 

puta samo ćutijo i toliko je duvo kroz nos, 

da su se sve firange u vagone pozavrtale. 

Šta misliš, Bunjevci Rvati i Bunjevci 

Bunjevci, ništa pametnije nisu znali naštodirat. 

U tomu je došlo i njegovo selo. Nuz 

put od štacije do doma samo je stenjo i 

ništa mrnđo u bradu. Još se i priričijo š njegovom, 

šta je tu stala samo ćutit, ko da su 

kakigod tuđi. I cure je izgrdijo, šta su se 

tude stale samo cirikat, ko da je svaj sokak 

njev! Bome, kad su došli doma i taksa je 

dobijo. „Ti š mene! Još nisam ni ključ metnijo 

u bravu, a ti av pa av. Šta misliš, u 

jedne kuće živimo, kruvom ti ranim, a ti 

š lajat na me! – otreso se na kera i oma 

ošo vidit šta ima u stražnjemu dvoru. Šara 

se odvezala pa je i ona dobila lopatom, a 

bome i Bela kolcim, dere se, a u valovu 

još imade... ondak je još kolac zaitijo na 

kokoše. Nek se znade ko je gazda i kaki 

je red u kuće. 

NAŠ VLASTITI ODRAZ 

Jeste li se ikada zapitali da li bez osjećaja krivice u potpunosti živite sebe Jeste li se ikada našli u situaciji u kojoj ste 

pomislili da bi sve bilo drugačije kad bi osoba koja vam je bitna promijenila svoje ponašanje, mišljenje, odustala od 

nekih svojih stavova ili uvjerenja, bolje vas čula, zamijetila vaše potrebe i učinila ono što je vama uistinu bitno Da li ste 

bili ljuti na tu osobu ako se nije ponašala u skladu sa vašim skrivenim ili manje skrivenim željama i time naizgled priječila 

ostvarenje onoga što je vama bitno Jeste li joj zamjerali, smišljali filmove kako ćete joj vratiti, strategije kojima ćete ju 

“natjerati” da vas posluša, … te sebe osjećali kao žrtvu 

Možda nikada niste o tome razmišljali ili to niste nikada osvijestili, ali relativno često mislimo da bi nam bilo ljepše 

ili bolje kad bi nas netko nama bitan bolje razumio, više volio, poštivao,… Isto tako, često očekujemo od druge osobe 

da učini ono što je nama teško, npr. da nam čita misli i ostvaruje naše izrečene (ili čak i neizrečene) potrebe. Da ironija 

bude veća, često niti sami nismo svjesni u potpunosti svih svojih potreba, ali se poprilično ljutimo ukoliko ih ne zna ili ne 

osjeća netko nama bitan.Tada imamo sklonosti biti ogorčeni, ljuti, povrijeđeni, osjećati se nevoljenima ili nedovoljno 

voljenima. Zapletemo se u stanje žrtve ili krivca, te smo skloni oslovljavati se patetično sa “jadan ja”. Tako je malo 

potrebno da se spotaknemo o vlastito nerazumijevanje sebe i da za svoj osjećaj sebe kao žrtve okrivimo one za koje 

smatramo da su nam bliski i da bi nas “trebali” voljeti ili se drugačije ponašati prema nama. 

Ljudi koji nas okružuju samo su NAŠ VLASTITI ODRAZ u ogledalu, no rijetki su toga svjesni. To je stoga jer ne razumijemo 

da smo okruženi osobama koje nas reflektiraju. Na njih se ljutimo i želimo ih “preodgojiti” kako bi bili onakvi 

kakvima smatramo da trebaju biti. Ustvari, na koga se ljutimo i koga želimo “preodgojiti” Odgovor na to pitanje je očit 

da ne može biti očitiji, ali rijetki su ga svjesni, a i od tih svjesnih malo ih je koji su ga stalno svjesni. Zašto teško možemo 

vidjeti očito Zašto nam je teško spoznati da su sve osobe koje nas okružuju samo naša refleksija, da se u njima ogledamo 

kako bismo lakše spoznali sebe Zašto Isus kaže da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe Je li moguće da to 

kaže zato jer je druga osoba od istog “materijala” sazdana, da je ista kao i mi… da je naša refleksija 

Teško je povjerovati da neka ohola i bezobrazna osoba može biti naša refleksija Ili još gore, da imamo bilo što 

zajedničko sa lažljivim političarima, poslodavcima koji ne plaćaju doprinose svojim radnicima, pijanim susjedom koji 

sustavno zlostavlja svoju ženu, liječnikom koji ne želi operirati dok ne dobije “nagradu”, zlonamjernim kolegom s posla 

koji jedva čeka da nam “zabije nož u leđa” kako bi mogao zauzeti našu poziciju, osobama koje nam svjesno “podvaljuju” 

lošu hranu u svojoj potrazi za većim profitom, …. i mnogim drugima o kojima vrve napisi u novinama, na koje se ljutimo, 

nad čijim se činovima zgražavamo i imamo ih potrebu odmah kazniti, smijeniti, promijeniti… 

V.I. 


23



(11) Dio 

Povijest 

HRVATA 

Za hrvatsku nacionalnu samostalnost i 

državnu opstojnost posebno je važna 

samostalna odluka hrvatskog Sabora 

o pragmatičkoj sankciji iz 1712. godine, 

što se spominje i u preambuli današnjegUstava 

Republike Hrvatske. Prema zakonu 

iz 1687. godine pravo nasljeđivanja prijestolja 

u Habsburškoj monarhiji imali su 

samo muški nasljednici. Kako kralj Karlo 

nije imao sinova, hrvatski su staleži i redovi 

na sjednici Sabora održanoj 9. ožujka 

1712. godine potaknuli pitanje nasljeđivanja. 

Kao posljedica toga izglasovan je članak 

VII. poznat kao Hrvatska pragmatička 

sankcija kojom je Habsburškoj monarhiji 

priznato pravo nasljeđivanja hrvatskougarskog 

prijestolja i ženskoj lozi dinastije. 

Ovom odlukom hrvatski je Sabor zadržao 

snažan oslonac u Habsburškoj dinastiji i 

time osujetio nametanje mađarske prevlasti 

unutar hrvatsko-ugarske zajednice. 

Moderan hrvatski Sabor svoje začetke 

ima u zasjedanju Narodne skupštine 

iz 1848. godine u Narodnom domu u 

Zagrebu. Tada su se prvi put u povijesti 

sastali predstavnici svih društvenih slojeva 

koji su predstavljali Kraljevinu Hrvatske, 

Dalmacije i Slavonije, a cilj njihovog 

sastajanja bio je prihvaćanje dokumenta 

pod nazivom Zahtijevanja naroda. Bio je 

to dokument kojim se, između ostalog, 

tražio izbor Josipa Jelačića Bužimskog 

za hrvatskog bana, pripojenje Dalmacije 

Hrvatskoj, samostalost Hrvatske od Ugarske 

te neovisnost u jeziku, slobodi govora 

i pisanja, školstvu i financijama, kao i ravnopravnost 

na sudu. 

Prvi poznati Sabor sa sačuvanim zapisnikom 

i zaključcima održan je u Zagrebu, 

19. travnja 1273. godine i tada je utvrđen 

njegov naziv: Opći sabor čitave kraljevine 

Slavonije. Bez obzira na spominjanje Slavonije 

u njegovom nazivu, u radu ovog 

Sabora sudjelovali su i predstavnici iz Križevaca, 

Varaždina, Virovitice i Zagreba, 

međutim ne i predstavnici hrvatskog plemstva. 

Zbog toga mnogi smatraju kako se 

ovaj Sabor zapravo ne bi trebao evidentirati 

kao hrvatski već isključivo kao slavonski, 

a kao prvi hrvatski navode onaj koji je 

ustoličen 1350. godine kada je kod sela 

Podbrižane, u blizini Benkovca, održana 

skupština na kojoj je plemenu Virevića 

potvrđena pripadnost instituciji dvanaest 

plemena. 

U odnosu na nadležnosti Sabora u feudalnom 

razdoblju Sabor Kraljevine Hrvatske, 

Slavonije i Dalmacije imao je znatno 

smanjeno područje djelatnosti, što je bilo 

uvjetovano političkom situacijom nakon 

sloma neoapsolutizma, uvođenja pseudoustavnosti 

i Hrvatsko-ugarske nagodbe. 

Tako je Saboru od izborne funkcije preostalo 

pravo predlaganja predsjednika i 

dvojice potpredsjednika Sabora koje je 

24 

Podrijetlo Hrvata je tema o kojoj postoji nekoliko teorija. Ovo pitanje je zaokupljalo 

znatan broj stručnjaka stotinama godina. Sama tema je višeznačna i na nju vjerojatno 

nikada neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor. 

potvrđivao kralj. Također je birao iz svojih 

redova poslanike na zajednički Ugarskohrvatski 

sabor u Budimpešti. Sabor je imao 

zakonodavnu funkciju za one poslove, koji 

su prema Nagodbi pripadali u nadležnost 

Kraljevine Hrvatske i Slavonije (poslovi 

uprave, sudstva, prosvjete, kulture i bogoštovlja). 

Sabor je u nadležnosti imao samo 

proračun koji je bio u vezi s odobravanjem 

rashoda Zemaljske vlade, jer je razrez 

poreza bio u nadležnosti Ugarsko-hrvatskog 

sabora. 

Stvari se ipak počinju kristalizirati tijekom 

kasnog Srednjeg vijeka pa tako tada 

već jasno razlikujemo hrvatski i slavonski 

Sabor. U više navrata došlo je do napetosti 

pa čak i do sukoba između ova dva 

tijela, a kulminiralo je 1527. godine kada 

je hrvatski Sabor za kralja izglasovao Ferdinanda 

Habsburškog, a slavonski Ivana 

Zapolju. Od 1558. godine ova dva sabora 

se ujedinjavaju i sukobi time nestaju. 

1681. godine Sabor usvaja naziv Sabor 

Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije 

kojeg će zadržati sve do 1918. godine. 

Tijekom 16. stoljeća Sabor se sastajao 

samo onda kada bi ga za to ovlastio kralj 

ili mu izdao izravno naređenje. Međutim, 

kako je u drugoj polovici tog stoljeća bila 

prisutna stalna opasnost od rata, što je 

zahtjevalo mogućnost hitrog odlučivanja, 

kralj Maksimilijan Habsburg dao je pravo 

hrvatsko-dalmatinsko-slavonskom banu 

Franji I. Frankopanu Slunjskom na sazivanje 

hrvatskog Sabora prema vlastitoj 

procjeni. Saborski zaključci koje je potvrdio 

kralj imali su snagu zakona. Već u 15. 

stoljeću počinje se za saborske zaključke 

koristiti naziv articulus (članak), a taj izraz 

postaje uvriježen u 16. i zadržava se u 

hrvatskoj pravnoj terminologiji sve do 

današnjeg dana. 

Povijesno je također posebno zanimljiv 

Sabor iz 1861. godine koji se smatra 

najintelektualnijim hrvatskim Saborom u 

povijesti. Većinska stranka u njemu bila je 

Narodna stranka, a značajan je po tome 

što je zahvaljujući njemu Hrvatskoj priznata 

samostalost od Ugarske u području 

školstva, pravosuđa, uprave i bogoštovlja. 

Međutim, u svim ostalim aspektima Hrvatska 

je i dalje bila ovisna o Ugarskoj, čemu 

se tada protivila jedino malobrojna Stranka 

prava. Ovdje valja napomenuti kako ovaj 

Sabor mnoge odluke nije ni stigao donijeti 

jer ga je car Franjo Josip I. raspustio zbog 

otpora kojeg je pružao centralističkom 

državnom uređenju. 

Sabor je tijekom svojeg građanskog 

razdoblja djelovanja prošao kroz nekoliko 

strukturalnih promjena: Prednagodbeno 

razdoblje (1861. - 1867.): Odluku o 

sazivanju Saboru donosio je kralj, dok je 

ban predsjedao saborskim sjednicama. U 

banovoj odsutrnosti sjednicama je predsjedao 

najstariji veliki župan. Potpredsjednike 

Sabora je birao Sabor. U Sabor su bili 

birani zastupnici temeljem izbornog reda 

za Sabor 1848., uz neke preinake uvjetovane 

upravnim promjenama (bez riječkog 

gubernatora, upravitelja komorskih 

dobara, predsjednika Sudbenog stola te 

predsjednika mjeničnih sudova u Karlovcu 

i Rijeci). Pravo dolaska u Sabor (virilno 

pravo) ostalo je svim velikašima i crkvenim 

prelatima, dok je ostatak zastupnika 

(njih 120) bilo birano. Nagodbeno razdoblje 

(1868. - 1918.): Kralj saziva Sabor te 

ga i otvara, osobno ili preko svojeg izaslanika, 

najčešće bana. Do pripojenja Vojne 

krajine 1881. u Sabor je ulazilo 48 virilnih 

zastupnika i 67 biranih, a nakon 1881. još 

35 krajiških narodnih zastupnika, čime je 

broj biranih zastupnika iznosio 112. Broj 

zastupnika izmijenio je Khuen Héderváry 

1888. smanjivši broj izabranih zastupnika 

na 88 i broj virilnih članova na 44. Virilno 

pravo je također bilo posebno propisano. 

Tako da su virilni članovi bili zagrebački 

nadbiskup, srijemsko - karlovački metropolit, 

svi dijecezanski biskupi i vladike, 

vranski prior, veliki župani, turopoljski 

župan, svi muški članovi magnata s navršenih 

24 godine i koji su znali hrvatski 

jezik i plaćali 2000 kruna poreza. Zastupnici 

su u Saboru nastupali osobno i nije 

im bilo dopušteno primati naputke. Imali 

su pravo govora, glasa, podnošenja prijedloga 

i interpelacija, kao i nazočenja 

sjednicama svih saborskih odbora, uz 

ograničenje da su smjeli glasovati samo 

na sjednicama onih odbora čiji su bili članovi. 

Imali su pravo na dnevnice i naknade 

putnih troškova za dolazak (i odlazak) na 

Sabor (“miljarine”). Zastupnici su bili dužni 

nazočiti sjednicama. Predsjednik Sabora 

je smio podijeliti najviše tri dana dopusta, 

a više od toga Sabor. Na čelu Sabora se 

nalazilo Predsjedništvo Sabora (“Saborski 

biro”) koje su činili predsjednik, dvojica 

potpredsjednika i bilježnik, a birao ih je 

Sabor na konstituirajućoj sjednici. Važan 

dio Sabora činili su saborski odbori koji 

su se dijelili na stalne i one osnovane 

“ad hoc” za rješavanje konkretnih pitanja. 

Stalni odbori su bili sljedeći: 1. Odbor za 

zemaljski proračun; 2. Odbor za poslove 

unutarnje zemaljske uprave; 3. Odbor za 

narodno gospodarstvo; 4. Odbor za bogoštovlje 

i nauku; 5. Odbor za pravosuđe; 6. 

Odbor za peticije i pritužbe; 7. Odbor za 

verifikaciju i imunitet; 8. Odbor za poslove 

Sabora, saborskog proračuna i ispitivanje 

saborskih računa te za disciplinske 

poslove. Sabor je do 1881. (reinkorporacije 

Vojne krajine) slao u zajednički sabor 

29 zastupnika, a od tada 40 zastupnika. 

Unutar Sabora postojala su i dva pomoćna 

ureda: Ravnateljstvo saborske pisarne i 

Uprava saborske blagajne. 

G. Nimčević 


1 

1 

94 


NOVI SVJETSKI POREDAK ILI 

NOVO ROBOVLASNIČKO UREĐENJE III. 

Pred sebe sam stavio tešku zadaću. U prethodnim brojevima dragi čitatelji 

i naši dragi prijatelji pojasnio sam vam pojam „Novi Svjetski Poredak“ i 

potsjetio vas što je robovlasništvo sa jednim značajnim pitanjem. Da li 

robovlasništvo i danas postoji Nažalost odgovor je potvrdan. 

Ovdje se neću osvrtati na seksualno ropstvo, na trgovinu sa ljudima, na 

otmice iz raznih pobuda, na mnoge vidove ropstva i uskraćivanja sloboda 

što su po zakonu krivično djelo. Ovdje je riječ o običnim ljudima kao što ste 

vi i ja dragi čitatelji. 

Što su glavne odlike robovlasništva 

1. Ograničavanje slobode. 

2. Prisilni rad. 

3. Kontrola gdje se nalazi i što radi. 

Da li ove odlike i danas postoje Naravno! 

1. Ograničavanja slobode: to je pojam kada 

ne možete otići bilo gdje kada hoćete i gdje hoćete. 

Sada će te reći da to nije točno. Opovrgnut ću vas sa 

nekoliko pitanja. Da li imate sva potrebna dokumenta 

za željeno putovanje Ako imate, iduće pitanje i još 

bitnije. Da li imate dovoljno novca za taj vaš put ali 

onako kako bi ste željeli Reći će te da to nije bitno 

otići će te u Banku i dići kredit za putovanje ili ljetovanje 

kao i većina u ovoj državi. Tu ste u pravu a što ste 

učinili Zarobili ste dužnički sebe kod banke sa mnogim 

obrascima formularima itd. A gdje je tu sloboda 

Upravo ste je izgubili. Jer ste svjesno izabrali put ka 

jednom vidu robstva. I svjesno ste ograničili svoju 

slobodu odabira jer ste prinuđeni da radite tamo gdje 

radite. Postoje tisuća načina da vam na slične primjere 

dokažem ograničavanje vaše slobode svjesno 

ili nesvjesno dragi čitatelji. 

2. Koliko od vas dragi čitatelji radostno odlazi 

na posao A koliko vas ujutru psuje što mu dođe pod 

jezik jer mora na onaj .... posao koji mu već godinama 

ide na živce, a prisiljeni ste, jer imate kredit 

morate platiti dažbine državi i tko zna kakve sve 

dugove i tekuća zaduženja imate. I prisiljeni ste na 

rad koji mrzite i koji vas ubija i fizički i psihički, što je 

najgore uskraćuje vam mnoge slobode. 

3. Kontrola svake osobe od malih nogu pa 

do starosti je sve veća. Kako upitat će te ponovo 

Odgovori su jednostavni. Imate li bankovni račun 

Ako ga imate vjerojatno imate i bankovne kartice, 

velika većina još uvijek voli gotovinu da ima u džepu 

pa kada primi plaću ili mirovinu ode na bankomat ili 

šalter banke i podigne u cijelosti sve što ima, drugi 

pak podignu dio drugi dio po potrebi ili troše preko 

kartice, a mali je broj onih koji isključivo troše preko 

kartice. Dragi moji prijatelji to vam je jedan vid kontrole 

vas i vaših navika koji se prikupljaju u bazu 

podataka, koji se analiziraju a docnije se pripremaju 

kontra mjere da bi vas se usmjerilo kako treba da 

se ponašate po volji vladara (ne ovih koje vidite, već 

onih koji raspolažu sa bogatstvom). Sljedeće moje 

pitanje je da li imate mobitel Skoro svi će reći pa 

naravno da ga imam, kakve to ima veze Ima i te 

kakve da li znate da se svaki mobitel može locirati sa 

točnošću od pola metra To znaju oni koji imaju nove 

takozvane pametne telefone. Budimo iskreni imam 

ga i ja. I koliko nas je onako iz razonode i sa divljenjem 

koristilo kartu sa GPS lokatorom da vidimo 

koliko je precizan ili jednostavno da se pohvalimo 

što naš telefon umije. To je ono što je dozvoljeno za 

široke mase za običan svijet a gdje je ono što nam 

ne dozvoljavaju da vidimo. Sigurno je netko od vas 

Priredio: 

Antun Horvat 

gledao discovery chanel, ili animal planet i divio se 

snimkama životinja iz zraka kako se sve lijepo vidi 

svaka dlačica koja treperi na vjetru, i kasnije udaljavanje 

sve do orbitalnog pogleda gdje se vide kontinenti. 

A što mislite ako znaju gdje ste pomoću mobitel 

lokacije, i ako su jako zainteresirani za vas da vas 

neće vidjeti Nažalost nije naučna fantastika nego 

surova zbilja. Ako imate kućnog ljubimca kojega jako 

volite što će te učiniti da se ne izgubi ili vam ga netko 

ukrade, Naravno pa „čipovat“ će te ga to je sasvim 

normalno. A da li znate da su pojedini roditelji počeli 

čipovati svoju djecu prilikom rođenja jer smatraju 

da će tako moći bolje brinuti o njima. Nažalost to je 

budućnost dragi naši čitatelji. Postoje tisuće i tisuće 

primjera kako sami sebe stavljamo pod kontrolu 

svjesno ili nesvjesno, jer nam je netko stavio u glavu 

da ćemo tako biti slobodniji i bezbedniji. 

A da li je tako 

Kako to postižu ako mi imamo slobodu izbora što 

ćemo ili nećemo učiniti Dragi moji prijatelji postoji 

u propagandnom svijetu jedan izraz a to je programiranje 

svijesti i budućih kupaca i klijenata budućih 

glasača. Netko je jednom rekao „Ako se i najveća 

laž ponovi dovoljno puta postaje istina“ Što mislite 

o tome Zapitajte se kome su namijenjene one simpatične 

reklame sa djecom, ili one koje stavljaju 

poznate ličnosti u položaj koji po nekim mjerilima nije 

primjeren po nekdašnjim a ni po današnjim mjerilima. 

Neću navoditi primjere jer kada se malo dublje 

zagledate u promidžbene poruke koje nam emituju 

shvatit će te o čemu pričam. Te promidžbene poruke 

nisu namijenjene vama ili meni one su namijenjene 

našoj malodobnoj djeci da im se formira jedan određeni 

vid razmišljanja i viđenja sebe i sveg oko sebe i 

kako se treba ponašati ako se želi uklopiti u društvo. 

U suprotnom će biti proglašen asocijalnim ili izopačenim, 

općenito bit će izopćen iz društva. 

Zahvalni smo na modernom svijetu na pogodnostima 

koje nam nudi, ali samim tim ograničavamo 

sebe i ukalupljujemo u jedan obrazac ponašanja, koji 

su nam tvorci ovoga takozvanog „Novog svijetskog 

poretka“ stavili kao jedino dobro i normalno. A da bi 

to postigli pustili su priču koja je počela početkom 

XX stoljeća o novom svjetskom poretku, da bi se 

stvorila fama oko velike svjetske zavjere u jednome 

smjeru. Zato sam vam dragi čitatelji i pomenuo Lucifera 

palog anđela i njegov najveći uspjeh da ubedi 

ljude da ne postoji. Jer dok se usmjeravamo u jednome 

smijeru iz drugoga smijera nam stavljaju teške 

okove i bukagije, dok nam cijelo vrijeme pričaju da 

smo Slobodni i da imamo Slobodu izbora i da smo 

gospodari nad svojim životom. Dragi pirjatelji i dragi 

čitatelji Sloboda je krupna riječ i naši su je djedovi 

cijenili više od svog života a što mi radimo 


25



Priredio: 

Ivan Tumbas 

PRVI PAPIN POSLANIK 

HRVATIMA 

Papa Ivan IV., rodom Dalmatinac, poslao je u Istru i Dalmaciju svoga poslanika opata Martina, da 

iskupi od poganskih Hrvata kršćanske robove i svete ostanke kršćanskih mučenika. Tako su Hrvati 

došli prvi u vezu sa Svetom Stolicom. Tako pišu povjesničari dr. Frano Bulić, Juraj Kocijanić i drugi. 

Papa Ivan IV., koji je vladao od g. 640. 

do 642., pozvao je u rano proljećegodine 

641. opata Martina, učenog 

redovničkog starješinu, te mu je rekao: 

„Doznao sam, časni opate, da si porijeklom 

iz Istre i da poznaš prilike, koje vladaju 

s one strane Jadrana.“ 

„Istinu si čuo, sveti Oče, “reče muževni 

opat i pokloni se pred Papom. 

„A ja već duže vremena namjeravam, 

da pošaljem poslanstvo u Istru i Dalmaciju 

pod vodstvom jednoga svećenika. Ne bi li 

se ti mogao odvažiti na taj put“ 

„Želja Papina jest zapovijed svakom 

svećeniku. A ja se toj zapovijedi i od svoje 

volje rado povrgavam, jer već dvadeset 

godina nisam bio u svojoj lijepoj Istri. A 

koja bi bila svrha toga puta “upita opat 

Martin. 

„Svrha toga putovanja bila 

bi, da što više otkupiš robova 

u Dalmaciji. Ujedno ćeš s 

otvorenim očima prolaziti 

one krajeve, da upoznaš 

Hrvate, koji su u onim 

krajevima potisnuli Avare 

i Latine. Gdje ti se pruži 

prilika, sakupit ćeš kosti 

svetih mučenika, pa ćeš 

ih prenijeti u Split i na 

otoke, pa makar i u Rim.“ 

Papa se jedan čas 

zamislio, a onda je prevukao 

desnicu preko čela, kao 

da odgoni od sebe neke turobne 

misli. Tada je nastavio: 

„Kao što si ti, opate, u mladenačkim 

godinama morao uteći iz Istre, tako sam 

i ja sa svojim ocem Venancijem morao 

bježati iz Zadra. Nikada se kasnije nisam 

onamo vraćao, ali mi je rodni kraj ostao u 

miloj uspomeni. Želim se odužiti toj miloj 

zemlji. Nas obojica ugledali smo svijetlo 

sunca zemaljskoga u Dalmaciji i Istri, pa 

za uzvrat unesimo u svoju domovinu svijetlo 

vjere i ljubavi Isusove. Zaštita svetog 

Petra i blagoslov Isusov neka te prati na 

tom dalekom putu...“ 

Opet je kleknuo. Sveti Otac je stavio 

ljevicu na njegovu glavu, a desnicom je 

nad njim načinio znak svetoga Križa. 

„Dođi sutra,“ rekao je Papa „pa ćeš primiti 

listove, koji će svjedočiti, da si poslanik 

Papin. Dobit ćeš i novaca, kojim pođi u 

svijet i čini dobro...“ 

Kninski župan Raven ugodno se iznenadio, 

kad je koncem proljeća primio 

obavijest po jednom trgovcu, da će mu 

za koji dan stići brat Dobroslav, koji je bio 

zarobljen još prije sedam godina. Sve 

susjedne hrvatske župane obavijestio je 

o toj radosnoj vijesti i u bratovu počast 

sazvao je sve prvake na junačke igre kod 

mogile (visoka gomila na grobu pokojnika) 

na kninskom polju. 

Usred igara vratio se Dobroslav. Svi 

su mu pošli u susret, da zagrle i izljube 

onoga, kojega su već davno oplakali kao 

mrtvog. Svima su tekle suze 

radosnice, 

kad su ugledali 

ispaćeno lice mladoga kneza. On se 

prvi snašao u toj radosnoj i tužnoj zgodi 

te je svoga brata predveo pred opata Martina. 

„Evo, brate,“ reče Dobroslav, „ovo je 

opat Martin, izaslanik rimskoga Pape, koji 

je mene otkupio od mletačkih trgovaca. 

On me je spasio, a ja sam njega poveo 

u naš kraj.“ 

Opat Martin, stasit i krupan, u crnoj 

haljini katoličkog redovnika, ali blaga lica, 

stao je pred kninskim županom i njegovim 

gostima, koji su još bili pogani. 

„Koliko si potrošio za mojega brata 

Primit ćeš dvostruko u zlatu, ako ga hoćeš 

osloboditi ropstva, “župan će Raven 

naklonivši se tek malo pred strancem. No 

opata nije uvrijedilo to ponosno držanje 

hrvatskog prvaka, te mu odgovori: 

„Nikada ne ćeš od mene doznati, što 

sam dao za otkup tvojega brata.Trgovci 

traže nagradu i zaslužbu za svoj trud. A ja 

sam sluga Božji i za ljubav Isusovu otkupljujem 

robove i pomažem bijedne. Dobroslav 

je jednom otkupljen i ne treba ga više 

otkupljivati, jer je on sad slobodan.“ 

„Slobodan, slobodan! “klicali su prisutni. 

„Daj, Dobroslave, da te još jednom 

zagrlimo kao slobodnog i kneza!“ 

I dok su plemići čestitali Dobroslavu 

na slobodi i salijetali ga sa stotinu pitanja, 

dotle je knez Raven, zastiđen radi 

svojih riječi, udario dva puta sulicom 

o teški čelični štit. Na taj znak pritrča 

sluga, a on mu izda potihu 

zapovijed. Za čas je momak 

nosio na tanjuru kruha i soli. 

Raven je preuzeo pladanj i 

ponudio opatu duboko se 

poklonivši: 

„Kruh i sol znak su 

prijateljske ponude i 

bratske zaštite u svakoj 

hrvatskoj kući.“ 

Opat je komadić kruha 

zamočio u sol i zagrizao. A 

tada reče: 

„Rado primam kruh i sol iz 

tvoje ruke, dični kneže, a s kruhom 

i tvoje gostoprimstvo. I ne samo 

tvoje nego i sve ovdje prisutne hrvatske 

gospode.“ 

Tri puta zazveknuo je čelični štit ravenov. 

Svi su se na taj znak stišali i pristupili 

knezu. 

„Izbavitelja mojega brata primam od 

danas za svojega gosta, “radosno poviče 

knez Raven, „a on prima nesamo moje 

prijateljstvo, nego i vaše. Što vi na to“ 

„Živio,živio! Prijatelj našega župana i 

naš je prijatelj!“ orilo se sa svih strana. 

„Hvala vam, hrvatska gospodo! Želim 

se zadržati neko vrijeme u ovom kraju, te 

ću vas sve redom posjetiti u ime rimskoga 

Pape. Sveti Otac je čuo za vaša junačka 

djela. On znade, da je avarska divlja sila 

pred vama uzmakla i da se vas i Bizant 

26 


1 1 94 


boji, pame je poslao, da vas upoznam. 

Nas samo Jadran rastavlja, pa treba da se 

kao susjedi upoznamo i slažemo.“ 

Taj lijepi pozdrav i čista hrvatska riječ 

lijepo se dojmila hrvatskih velikaša, pa 

su se za vrijeme ručka svi kupili oko stola 

opata Martina, uz koga je sjedio Dobroslav. 

Tek je jedan između prisutnih prigovorio 

katoličkoj Crkvi, što se biskupi i svećenici 

latinskih gradova dalmatinskih tako 

neprijateljski ponašaju prema Hrvatima. 

No i to je opet lijepo protumačio: 

„Latinski gradovi na Jadranu imadu 

1000 godina staru kulturu, a vi se netrebate 

čuditi, što vas, koji ste jučer doselili, 

Latini poprijeko gledaju. Dakako da se 

svećenici Isusovi ne bi smjeli prema vama 

prezirno ponašati, pa zato sam ja tu, da 

njima zapovijedam u ime mojega i njihova 

gospodara Svetoga Oca Pape. Ako imate 

što protiv kojega svećenika, iznesite. No 

ako je koji svećenik pogriješio, ne svaljujte 

njegove krivice na samu vjeru, na Crkvu 

i Papu.“ 

„Ne zamjeri mi, časni svećeniče, 

“nakloni se jedan starac, „imao sam bolesna 

sina i doznavši, da se na grobu svetog 

Dujma zbivaju čudesna ozdravljenja, 

odveo sam ga Latinima i molio ih, da mi 

dozvole doći do svečeva groba. Nudio 

sam im novaca, obećao sam zavjetne 

darove, zarekao sam se čak, da ću i sina 

dati krstiti, ako mu pomogne vaš Bog. A 

oni se nisu smilovali. Nisu mi dali na grob. 

Načinili su se, kao da me ne razumiju.“ 

„Doista su pogriješili, dobri starče. A 

može i to biti, da te i nisu razumjeli. Daj mi 

jednoga sina svojega, da samnom pođe 

nesamo na grob svetoga Dujma nego i u 

Rim. Mi imamo tamo visoke škole. Izučit 

ćemo ih sve, što znademo i mi i što znaju 

svećenici po latinskim gradovima. Tada ne 

ćete morati moliti latinske svećenike da 

vam nešto pišu, da vas oni uče, jer će to 

znati i vaša djeca.“ 

„Nebi bilo loše,“progovorio je knez 

Raven. „Možda ću ti i ja jednoga od mojih 

sinova predati ,da uči vaš jezik i vaše 

škole.“ 

„Ako dade župan, dat ću i ja, “javilose 

nekoliko glasova. 

„Ne ćete se za tu odluku kajati, hrvatska 

gospodo. Ja nemam namjere niti 

imam vremena, da vam prikažem ljepotu 

i važnost kršćanske vjere. Ali vas upozoravam 

na ono, što i vama nije nepoznato, 

da su svi narodi uokolo propali, koji se 

nisu pokorili Isusu. Propala je država rimska, 

najveća na svijetu. Raspršeni su silni 

Avari. A i za Hrvate nebi bilo dobro, kad 

bi bili neprijatelji Isusovi i njegove vjere. 

Neka vas mnogo nesmeta, što su latinski 

gradovi protiv vas i što vam brane pristup 

na Jadransko More. Ja sam se uvjerio na 

svom putovanju, da ih je vaš narod opkolio 

sa svih strana. Ne mogu oni more jesti, 

nego se moraju k vama obratiti, koji ste 


zauzeli ovu zemlju. Bolje bi im bilo, da 

se svama slože i sprijatelje. Ali ako to ne 

učine drage volje, prisilit će ih vrijeme...“ 

„Živio! Tako je! To je iskren i pametan 

čovjek! “klicali su mlađi, a stariji i mekši su 

plakali, što ovaj Latin toliko cijeni hrvatski 

rod. 

„Možeš li nam, svećeniče Božji, obećati, 

da ćeš našu djecu nakon dovršenih 

škola dovesti iz Rima nazad “upita knez 

Raven. „Možeš li nam jamčiti, da tako 

poštene namjere s Hrvatima imade i rimski 

Papa“ 

„Ja vam to tvrdim i jamčim,“ svečano 

će opat Martin i diže desnicu u vis. „Vašu 

djecu ćemo vam vratiti, izakako svrše rimske 

škole. A štogod vam ja kažem, to vam 

govorim u ime Pape Ivana Dalmatinca, 

koji s hrvatskim narodom želi sklopiti prijateljstvo 

vjernih susjeda.“ 

„Tada ćemo ti povjeriti svoju djecu u 

znak povjerenja tvojem gospodaru, a na 

tvoje bratske riječi i djela, koja provodiš 

među robovima i bijednima,“ reče knez. 

„Hoćemo, hoćemo! “javilo se nekoliko 

glasova. 

Koncem godine 641. povratio se opat 

Martin Papi Ivanu IV. u Rim. Bio je umoran 

od duga putovanja, ali sretan radi obavljenja 

posla. 

„Sveti Oče, Hrvati su vrijedni tvojega 

povjerenja i zauzimanja svete Crkve. 

“Tako je opat izvješćivao Papu o svom 

putu. „Panonija, Istra i Dalmacija sva je u 

njihovim rukama. Jedino pomorski gradovi 

i otoci na Jadranu još im se odupiru.“ 

„A kakve su naravi ti Hrvati“ upita 

Papa. 

„Naravi su blage i meke ćudi. Ljube 

svoju zemlju. Radije udaraju u tamburu 

čuvajući svoja stada, nego li da ratuju. Ali i 

u boju su vješti. Napadaju složno te brzo i 

naglo uzmiču u šume, da odanle još žešće 

navale. Često poskaču u vodu, da zavaraju 

neprijatelja, i sate ostanu pod vodom 

dišiću na probušenu trsku, a tada najednom 

ustaju i navaljuju na nepripravnog 

neprijatelja. Bizant cijeni njihovu hrabrost, 

otkako su uništili divlje Avare.“ 

„A njihova vjera“ 

„Perun im je glavni bog, no imadu kao 

i svi pogani više bogova i božica. Svojim 

bogovima ne prinose žrtava u ljudskoj 

krvi. Protivnike i neprijatelje zarobljuju, 

ali ih ne osakaćuju i ne izvode nad njima 

divljaštva, nego im zarobljenici služe kao 

robovii sluge. No s vremenom ih puste na 

slobodu, te se i oni pohrvaćuju.“ 

„Ima li među njima kršćana Poznaju li 

našu vjeru “pitao je Papa. 

„Znadu za kršćanstvo od svojih sluga, 

robova i latinskih trgovaca. No kršćana 

među njima nisam našao. Možda bi se 

gdje koji već i pokrstili, da ih latinski svećenici 

toliko ne preziru i ne odbijaju kao 

barbare. No zato sam ja poveo sa sobom 

desetoricu uglednih mladića, a među 

njima i Borka, najmlađeg sina kneza 

Ravena kninskog. Oni će polaziti naše 

škole i crkve, pa ako oni zavole kršćanstvo, 

mislim, da ćemo preko njih brzo i 

lagano proširiti Isusovu vjeru među njihove 

očeve.“ 

„Čuo sam, da si doveo tu desetoricu, i 

hvala ti za to. No reci mi, čime si stekao 

toliko povjerenja među Hrvatima, da su ti 

čak svoju djecu povjerili“ 

„Sam sveti Petar, pod čiju si moćnu 

zaštitu stavio moj put, bio mi je u pomoći. 

U Mlecima sam naišao Dobroslava, koji je 

bio rob. Otkupio sam ga i oslobodio, a on 

me je vodio po svim selima i putem me 

upućivao u hrvatski jezik i običaje.“ 

Na Papise vidjelo, da je zadovoljan, pa 

je na koncu pitao: 

„A jesi li što otkupio robova Jesili 

sakupio kosti mučenika“ 

„I to sam činio. Sam knez Raven pustio 

je deset robova na slobodu, što sam ja 

oslobodio njegova brata. Za njim su se 

poveli i drugi. Svega sam oslobodio oko 

100 robova, a jedva sam za jednu polovicu 

morao platiti otkupninu. Uz to su 

Hrvati dozvolili,da pretražim sve grobove 

kršćanskih mučenika u njihovoj zemlji i 

da pokupim sve kosti svetaca. Što sam 

sabrao, spremio sam u crkve latinskih gradova. 

A kosti splitskog biskupa sv. Dujma, 

duvanjskog mučenika sv. Venancija i drugih 

ponio sam sa sobom u Rim, da ih ti 

pohraniš u jednoj rimskoj crkvi.“ 

Papa je ustao i zagrlio opata Martina: 

„Bog te blagoslovio, sinko. Veliku si 

imao zadaću, ali si je lijepo izvršio. Ti si 

prvi povezao Hrvate sa svetom Stolicom, 

pa će ti se ime spominjati, kad god se 

bude pisala povijest Hrvata.“ 

„Sveti Oče,“ sagne se opat i poljubi 

ruku svetom Ocu, „pred moje ime mora biti 

zapisano zlatnim pismenima i ime Pape 

Dalmatinca Ivana IV., koji me je poslao u 

Hrvatsku...“ 

Odmah iza toga dao je Papa Ivan IV. 

sagraditi kraj bazilike sv. Ivana u Rimu 

kapelicu u čast sv. Venancija, duvanjskog 

mučenika, te je u njoj pohranio kosti svetih 

mučenika iz svoje dalmatinske domovine. 

I sam je Papa dolazio na grob tih dalmatinskih 

mučenika, da im se pomoli za Hrvate, 

da postanu Kristov narod, te da tako njegova 

domovina po tim novim stanovnicima 

Dalmacije bude što jače povezana s 

Crkvom. 

Priređeno iz knjige: Blagoslovljena 

Hrvatska 

Povjesne crtice 

Autor: Pavao Matijević 

Izdanje Subotičke matice, godine 

1941., knjiga br. 18 

Izdano među redovitim Jeronimskim 

članskim izdanjima za godinu 1941. 

Posvećeno 1300. godišnjici prvih veza 

hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom 

27



(2. dio ) 

„Krajem četrdeseti još praznicima i nedeljom pre podne, subotički korzo je svaki put bio nova, neponovljiva 

izložba prefinjenog ukusa, znalaštva i dostojanstva. Narodne nošnje delovale su gospodstveno, 

uprkos dirigovanoj mržnji prema gospodi, ali i prema „kulacima“ čije su ćeri isticale osobenost u zajedništvu 

veličanstvenim prizorom koji se nikada neće ponoviti na subotičkom korzou.“ Bela Duranci – SN- 

7.8.1998.g. 

Priredila: Kata Kuntić 

NARODNA NOŠNJA BAČKI BUNJEVACA 

SVIDOČI O DUŠI SVOG NARODA 

U 

ridoslidu izlaganja u prošlom broju 

o bunjevačkoj nošnji, ubačen je 

tekst pod naslovom “Bunjevačko 

prelo”, u namiri da podsitimo našu lipu 

mladež, pa i njeve cinjene roditelje, kako 

tribaje posebno vodit brigu kako će se 

opravljat za prelo, a obaško one cure koje 

su prijavile za takmičienje - za izbor najlipše 

prelje. 

Narodnu nošnju bački Bunjevaca opisaće 

mo u šest nastavaka: 

1. Nastanak narodne nošnje bački 

Bunjevaca ( u prošlom broju). 

2. Zimska svečana narodna nošnja 

bački Bunjevaca 

3. Litnja svečana narodna nošnja 


4. Poslindanska narodna nošnja 


5. Običajna narodna nošnja bački 

Bunjevaca 

6. Danas narodna nošnja bački 

Bunjevaca 

U svakom od naslova biće posebno 

opisana ženska, muška i dičija nošnja. 

U opisu teksta za već opisano, koristiće 

se upustvo “(opisano u … dilu)” 

ZIMSKA SVEČANA NARODNA 

NOŠNJA BAČKI BUNJEVACA 

Zimsku svečanu nošnju započeli smo 

s opisivanjom u prošlom broju. Tek smo 

se dotakli svečanog ženskog bunjevačkog 

cilog ruva, (otunčice, suknje i pregače), 

zatim muški aljina ( košulje, prusluka, pantalona 

i kaputa), oglavlja i obuće. 

Zajednički karakter svečane bunjevačke 

narodne nošnje je da se ona šila 

od kupovnog materijala, koji je uglavnom 

donešen iz ondašnji razvijeni evropski 

industrijsko-tekstilni centara, kaki su bili: 

Pešta, Beč, Pariz, Lion, Rim, Instambul… 

U Suboticu, ondašnji trgovinski centar, 

trgovci s robom slivali su se iz cile Evrope. 

Za skupocene materijale bili su važni i 

dobri šnajderi (muški) i šnajderke (ženske) 

, obućari, šeširdžije, krznari i druge zanatlije. 

ZIMSKA SVEČANA ŽENSKA 

NARODNA NOŠNJA 

Ženska svečana zimska cila ruva šila 

su se obično do teške lionske svile, teške 

kumaše- kadife- samota, teškog brokata 

i sukna… . Skoro uvik nosilo se “ u cilo” 

, od istog materijala šiveno. Bilo je izuzetaka: 

da je pregača bila drugčija od suknje 

i otunčice, il otunčica u odnosu na suknju 

i pregaču. Svečano ruvo (Opisano u I-dilu 

– vidi tekst “Svečano ruvo”) 

Svečano cilo ruvo posebno se razlikovalo 

po izgledu (kroju i boji), u odnosu 

na starosnu dob žene. Divojke i mlade 

snašice, nosile su svitle boje, sa šarenim 

motivima i šiveno na struk – “usko 

strukirano”. Žene sridnji godina – matere, 

nosile su skromnije motive sa “zatvorenijim” 

ugasnijim bojama, krojovima ležernijim 

i manje naglašenim strukom. Dok 

starije žene – majke, obično su nosile 

crne, duvanske, tegetovske, lugave il 

kake druge ugasne boje, s vrlo diskretnim 

sitnim šarama, široki, opušteni krojova.. 

Zimi, u svečanim prilikama, žene su na 

svečana ruva obično zagrćale: ćurdiju, 

jopku, bundu il otonku, priko koji su još 

mećali “rojtoške marame” na vrat: striganske, 

kumašne il suknene. Povezivale 

su svečane: svilene, kumašne il suknene 

marame. 

Čurdija je najstariji sačuvani bunjevački 

dio ženskog ruveta (zimski ogrtač), koji 

ima veliku sličnost s krojom starobalkanskog 

“zubuna” (dugačak - strukiran prusluk). 

Najstariji izgled ćurdije je - dugačka 

do kolina, strukirana, s rukavima i zakopčavala 

se pod vrat. 

Prominom načina oblačenja Bunjevki 

u Bačkoj, ćurdija je dobila svoj novi – 

kraći izgled, koji je sačuvan do danas, i 

smatra se njezinim izvornim oblikom. Do 

danas je očuvano nikoliko unikatni primeraka 

u privatnim kolekcijama. Ćurdija se 

obično izrađivala od tamnije čoje, iznutra 

se postavljala jagnjećim krznom. Spolja 

se obrubljivala lipim lisičijim ( il kakim drugim 

plemenitim) krznom. Zakopčavala se 

bogatim srebrnim punkama i pucadima 

visoko pod vrat. Čurdija je bila skupocena, 

gazdačkim snašama ako je nisu 

dobile u štafiru, obično i je svekar darivo 

na vinčanju, il za prve Materice. Ćurdija 

se posebno čuvala, često nasliđivala, a po 

oporuki u njoj se saranjivalo. 

Jopka se šila od kumaše i nije bila strukirana. 

Na vrlo sličan način postavljala se i 

obrubljivala skupocenim krznima ko i ćurdija, 

puno je kraća i s manje ukrasni punki 

i kopči. Zakopčavala se pod vrat. 

Bunde, najčešće su bile od skupocenog 

striganskog crnog krzna, vrlo elegantne. 

Šivene su u blago strukiranom stilu, 

skrivenog zakopčavanja pod vrat. Uz 

bundu obično se nosio “muf” (zaštita zimi 

za ruke) . 

Otunka je najmlađi oblik ćurdije, krojno 

prilagođen novom izgledu narodne nošnje. 

Šila se da prati liniju tila do struka, di 

se naglo širi i pada priko bogato nabrane 

suknje. Otunka se šila od kumaše i sukna, 

postavljala se čojom. 

Otunčica je sastavni dio ženskog 

ruveta (Opisano u I-dilu – vidi tekst “Svečano 

ruvo”) 

OGLAVLJA 

Marama vrlo važan sastavni deo sve- 

28 


1 1 94 


čane zimske bunjevačke ženske narodne 

nošnje. Po vezivanju marame Bunjevke 

su u svitu jedinstvene i pripoznatljive. 

Tradicionalno povezivanje marame na 

“dva kraja” je dokaz umešnosti, prifinjenog 

ukusa i stvaralačkog duha. Nije svaka 

žena znala “lipo složit mrske” i povezat 

maramu na dva kraja- “da joj lipo stoji nuz 

lice”. Marama i ne stoji lipo – “nuz svako 

lice”. U maramu se umećala papirna forma 

u maramici, koja daje lip oblik marami 

oko glave. U zadnji kraj marame ušivo se 

papir, da bi lipše stojo. U krajeve za vezivanje, 

umećo se papir da bi krajovi čvrsto, 

jednako i lipo stali. Svečane marame 

najčešće su pravljene od istog materijala 

ko “cilo ruvo” – nosilo se “udareit krajeve“- 

tehnika presovanja. Kupovne, gotove 

marame od lionske, marcelinske, atlaske 

svile, kumašne i suknene, morale su bit 

dobro usklađene da se „slažu uz ruvo“. 

Jednobojne marame često su ukrašavane 

–“ rađene sa zlatom”. 

Svečana marama se nikad ne skida, pa 

ni za astalom. Svaka žena posli vinčanja ( 

kod prisvlačenja) “metne kapicu i poveže 

maramu”, to je prvi znak da je udata. Za 

života ji više ne skida, maramu mož samo 

za astalom, al mora imat kapicu, i to samo 

u svojoj kući. 

Rojtoška svečana marama il marama 

na vrat, nosila se priko ramena, a kod 

veliki zima štitila je i glavu. Ime je dobila 

po dugačkim rojtama ( 30 cm) koje vise 

sa sve četri strane marame. Rojtoške 

marame izrađivane su u više veličina, od 

oni na glavu 80x80, do oni najveći na vrat 

150 x150. Posebno je bila rasprostranjena 

vunena i sriganska (od striganske vune). 

Mlađi su radije nosili kumašne i suknene, 

koje su ukrašene bogato čvoričanim i 

pletenim rojtama od svilenog konca. Ove 

marame su odavale posebnu eleganciju, 

lipotu i kvalitet. Žene su obično nosile 

crne, dok su mlađi nosili i drugi boja, ukrašene 

rojtama i rađene sa pamučnim, svilenim 

i zlatnim koncom - šlingovane. 

Kapica je sastavni dio svečanog pokrivala 

za glavu. Svečane kapice nosile su 

cure. Kapice su šivene od istog materijala 

ko i “cilo ruvo”. Ukrašavane su zlatnim 

portom. Jednobojne kapice ukrašavane 

su zlatovezom. Svečanu kapicu divojka 

je mećala na glavu priko “konđe”, koja 

se umotavala od pletenica, a pripinjala 

“trnodlama”. Krajevi kapice su umotavani 

oko konđe, ispod čega se spuštalo ukrašeno 

“pero”. Kapica je otkrivala mali deo 

kose. 

Žene su kapice nosile ispod marame. 

Kod žena, kapica je morala bit namaknuta 

toliko da se kosa ne vidi. Ove kapice su 

šivene od tankog klota, il postava. 

Kose, divojake su češljale u “konđu”, 

koja je tribala bit čvrsta i “jaka”. Ako 

divojka nije imala jaku kosu, uplićali bi “ 

pipak” u njezine pletenice. Divojke su za 

svečane prilike išle kod “češljarice” da ji 

“lipo očešljaje”. 

Dukate su imale samo imućnije divojke. 

Cipele. Nuz svečano ruvo uvik su 

nošene „cipele na petu“. 

Čorape su najpre štrikane ručno, da bi 

ji kasnije zaminile fabričke. 

ZIMSKA SVEČANA MUŠKA NARODNA 

NOŠNJA 

Svečana muška bunjevačka narodna 

nošnja menjala se u zavisnosti od načina 

života i staleža. Poseban uticaj na nošnju 

imale su vojne uniforme. Konačan izgeled 

muške narodne nošnje bački Bunjevaca 

uspostavio se krajom XIX vika, u doba 

građanske uprave. 

Mušku svečanu nošnju čine “aljine”- 

odilo ( prusluk, uske pantalone i kaput), 

košulja, šešir i čizme. (Opisano u I-dilu – 

vidi tekst ”Muška narodna nošnja”) 

Muške aljine oblačili su samo gazde i 

varoščani, dok je niži stalež, i muškarci 

sa sela i salaša, nosio aljine samo za kaki 

velik svetac, šta je uslovljavo način života 

i posla s kojim su se bavili. Uske pantalone 

su tek trideseti godina prošlog vika 

nestale iz upotribe, zaminile su ji pantalone 

šunkastog oblika, “čakšire” koje su 

se zadržale i očuvale ko važan deo bunjevačke 

muške narodne nošnje. “Svilen 

prusluk” sa “srebrnim (15-25 kom) pucadima”, 

drugi je važan deo muške nošnje. 

Posebno se istico prusluk od jednobojne i 

šarene lionske svile. Jednobojni su ukrašavani 

zlatovezom. Stariji muškarci su ji 

nosili od crne svile. Uz aljine šio se prusluk 

od istog materijala, po kroju drugačiji, 

i nije se zakopčavo srebrnim pucadima. 

Na košulju, uz ovake prusluke, vezala se 

poša il marama. 

Reklija je prvi oblik muškog kaputa. 

Nosila se uz najstariji oblik zimski čojani 

pantalona - čakšira. Poznate su “čakšire 

sa natkurnjakom” koje su imale sa strane 

ušivene “štence”. Reklija se šila od tamne, 

a podmećala crvenom čojom. Dužina je 

tek pokrivala obašvu čakšira. 

Zimi, u svečanim prilikama, muška su 

čeljad na svečane aljine zagrćali dolame 

i kapute. 

Dolamu su nosile samo gazde, zimi. 

Šila se od crne, a postavljala obično crvenom 

čojom. Dužine je bila do članaka. 

Kopčala se i ukrašavala sa 18 srebrni 

punki i puca. Danas dolamu mož vidit 

samo na slikama. 

Zimski kaputi su nastali krajom XIX 

vika. Šiveni su kožni - od jagnjeće kože, a 

posli kaputi od kvalitetni sukana i poznati 

“krombi kaputi”. Postavljani su čojom i 

somotom, bili su dugački do iznad kolina. 

Gazde su na kaputima imali “striganske 

galire” i uz nji nosili “striganske 

šubare”. Šešir je bio uvik prisutan. 

DIČIJA - ŽENSKA I MUŠKA SVEČANA 

ZIMSKA RUVA 

Dičije svečano ruvo za curice pažljivo 

je birano. Istina, nije se pridavalo toliko 

pažnje ko za divojke, znajući da dite ne 

mož iznosit svečano ruvo, pa se često 

poklanjalo i nasleđivalo. 

Svečano ruvo za curicu je bio “bekeš” 

(haljina) . Bekeš se nosio sve do 13-14 

godina. 

Kod veći curica do 16-17 godina, dok 

se ne počme divojčit, svečano ruvo je 

bilo nalik “cilom ruvu”, s tim da otonkica 

nije bila strukirana, već ravna i kratka do 

pokrije struk. Suknja, široka i nabrana u 

struku, oblačila se na 2-3 podsuknje. Pregača 

nije bila obavezna. 

Svakako se vodila briga o kvalitetu i 

izgledu. 

Cure su uz svečano ruvo nosile cipele. 

Kosa se kod dice češljala u dvi pletenice, 

a kod veći curica u jednu. 

Dica su zimi zagraćala kaputiće nalik 

klasičnom kaputu, s ukrasima nalik na starije, 

s puno skromnijim izgledom. 

Na glavu zimi su povezivale zimske 

marame. 

Muškarčići su za svečano ruvo nosili 

košulje s malim, običnim pruslukom, kratkim 

pantalonama do po listi i kaputićom 

jednostavnog kroja i oblika. Na nogama 

duboke cipele na pertlanje. Čorape štrikane 

il posli fabričke. 

Zimski kaputi su bili nalik na velike 

kapute, sa skromnijim detaljima, sa šubarama 

od jagnjeće kože na glavi. 

Muška 4X3CSEYP 

Dica se nisu isticala kod oblačenja, 

obično su bili elegantno obučeni nalik na 

starije sve do svoje 18-20. godine, kad 

prirastaju u momke za ženidbu. 


29



Bunjevci u vremenskom i prostornom 

kontekstu (3) 

“Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu” tema je znanstvenog skupa koji je Odsjek za etnologiju 

i kulturnu antropologiju održao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 20. do 22. studenog. Dio je to 

istraživačkoga projekta koji više godina provodi na spomenutom Odsjeku dr. sc. Milana Černelić, a tiče se 

bunjevačkih Hrvata koji žive na prostoru primorja, Like, Dalmacije te mađarskog i vojvođanskog dijela Bačke. 

Ovakva prezentacija problema identiteta, povijesti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini jest pravi način da se u 

znanstvenim krugovima unutar hrvatske zajednice više govori. 

30 

SAŽECI IZLAGANJA 

Mletačko naseljavanje Morlaka u 

velebitsko Podgorje u drugoj polovici 

17. stoljeća 

Nakon kandijskoga rata (1645. do 

1669.) Mlečani po prvi puta proširuju svoju 

upravu iz Dalmacije na područje od ušća 

Zrmanje (Jesenice) do Karlobaga. Na tom 

području od strateške važnosti prema 

habsburškim i osmanskim teritorijima, 

naseljavaju morlačko stanovništvo koje 

je za vrijeme prethodnoga rata prebjeglo 

s osmanskog teritorija. Razlozi su tome 

višestruki: kontrola plovidbe velebitskim 

kanalom, trgovine solju i drvom, prolazi 

prema velebitskim pašnjacima i transhumantno 

stočarstvo. Oživljavanje naselja 

velebitskog Podgorja (Jesenice, Starigrad, 

Tribanj) s novim mletačkim podan¬icima 

uzburkalo je političku situaciju i stvorilo 

napetosti između Mletačke Republike 

i Habsburške Monarhije koja također 

nastoji pridobiti prebjegle Morlake na 

svoj teritorij te jednako tako pretendira na 

teritorij podvelebitskoga kanala. Morlaci 

postaju instrument prijepora dviju suprotstavljenih 

vlasti, koji nikad nije eskalirao 

u ratni sukob. Mlečani čak uspijevaju dio 

stanovnika iz Svetoga Jurja pod habsburškom 

upravom preseliti na svoj dio Podgorja. 

Uskomešana situacija navodi Morlake 

na kolebanja između habsburške i 

mletačke strane te rezultira njihovim mikro 

migracijama u području podvelebitskoga 

primorja i oko rijeke Zrmanje. 

Morlačke skupine popisane su u dokumentima 

mletačke administracije sačuvanim 

u Državnom arhivu u Zadru, a 

čitava situacija razvidna je i iz izvještaja 

mletačkih službenika u ovom području, 

pohranjenih u Državnom arhivu u Veneciji, 

kao i dokumenata habsburške provenijencije, 

pohranjenih u Hrvatskom državnom 

arhi¬vu u Zagrebu. Prijepori oko državnih 

granica tj. tromeđe između Osmanskog 

carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke 

Republike, nastavljaju se i u 18. stoljeću, 

reflektirajući se na mikroplanu u svakodnevnom 

životu Morlaka naseljenih na 

ovom strateški važnom području podvelebitskog 

kanala i toka rijeke Zrmanje. 

dr. sc. TEA MAYHEW 

Moja iskustva s Bunjevcima tijekom 

istraživanja povijesne baštine na prostoru 

Nacionalnog parka sjeverni Velebit 

(2006.-2012.) 

Autor izlaganjem predstavlja vlastita 

iskustva s Bunjevcima, stanovnicima 

vel¬ebitskih prostranstava. Od 2006. 

godine na prostoru Nacionalnog parka 

sjeverni Velebit autor provodi projekt evidencije 

kulturne baštine. Projekt podrazumijeva 

istraživanje svih ostataka (spomenika) 

ljudskog djelovanja na okoliš, 

od najstarijih vremena do danas. Prije 

terenskih istraživanja obavljeno je obimno 

arhivsko istraživanje raznolike građe 

te kartografske pripreme. Tijekom istraživanja 

mnogo izuzetno korisnih informacija 

au¬tor je dobivao i od (većinom) 

starijih stanovnika velebitskih podnožja, 

kontinentske i primorske padine. Njihovo 

iskustvo vodilo ga je planinom. Njihova 

nematerijalna baština, predaja o praksama 

korištenja prostoru, događajima, 

toponimima, putovima, strahovima, vjerovanjima 

i mnogim drugim elementima 

životne stvarnosti, bili su autoru od izuzetne 

pomoći. Ovim izlaganjem autor želi 

s drugima podijeliti jedno osobno iskustvo 

istraživača, povjesničara – antropologa, 

u susretu s jednim svijetom koji nestaje, 

bez pretenzija postavljanja ili rješavanja 

složenih problema etničkih ili subetničkih 

identiteta i entiteta. 

dr. sc. BORISOLUJIĆ 

Prehrana kod Hrvata Bunjevaca u 

Mađarskoj – što se u bunjevačkom 

loncu promijenilo od prve polovice 20. 

stoljeća do danas 

U ovom se izlaganju razmatra promjena 

prehrambenih praksi kod Hrvata 

Bunjevaca u Mađarskoj od sredine 20. 

stoljeća do danas. Izlaganje se temelji na 

terenskome istraživanju provedenom tijekom 

travnja 2012. godine u četiri sela u 

okolici Baje. Donose se podaci o tome što 

se danas najčešće kuha i jede kod Bunjevaca 

u Mađarskoj, te koliko se ta jela, i u 

čemu, razlikuju od onih koje su spravljale 

majke i bake kazivača. Naglasak se stavlja 

na običaj svinjokolje koji je bio aktualna 

praksa do pred desetak godina, a danas 

se obavlja tek u nekim domaćinstvima, te 

povremeno priređuje kao javni događaj 

i način održavanja kohezije i identiteta 

zajednice. 

KRISTINA PAVLOVIĆ 

Odijevanje u Lici - na primjeru obitelji 

Japunčič i Kovačević 

Dosadašnja istraživanja odijevanja 

u Lici bila su uglavnom usmjerena na 

istraživanja seljačke odjeće, tzv. narodne 

nošnje. Ekonomsko bogaćenje pojedinih 

obitelji, dovelo je do raslojavanja koje su 

pratile promjene u načinu života, posebice 

u stanovanju, a naročito u svečanom i svakodnevnom 

odijevanju. Obitelji Japunčić i 

Kovačević su trgovinom i krčmarenjem 

već krajem 19. stoljeća stekle bogatstvo 

koje se odrazilo u odijevanju. Posebice 

će se razmotriti obiteljske fotografije kao 

izvor za istraživanje odijevanja u razdoblju 

od sedamdesetih godina 19. stoljeća do 

1940. godine. Na ovaj način autorica daje 

doprinos poznavanju odijevanja u Lici, te 

upućuje na do sada zanemarenu činjenicu 

slojevitosti stanovništva koje je svoje nove 

i drukčije identitete izražavalo i promjenomnačina 

odijevanja. 

dr. sc. TIHANAPETROVIĆ LEŠ 

Tradicija i kultura utkani u liku bandaša 

i bandašice 

Dužijanca je izričaj vjere i kulture. Ona 

je svojevrstan spoj molitve i zahvale, običaja 

i kulturnih vrednota. Ona ima svoj 

izvorni oblik koji označava svršetak sretno 

obavljenoga posla, risa na njivi, gdje je 

bandaš glavni nosioc posla u žetvi, koji se 

završava u veselju. Svećenik Blaško Rajić 

na simboličan način zahvalu za završeni 

posao, obiteljsku Dužijancu, uvodi u svodove 

crkve i od 1911. godine bandaški 

par obnaša časnu dužnost u crkvenim 

obredima sve do danas. Par je svečano 

obučen, a razlike u stilu i načinu odijeva- 


1 1 94 


nja bandaša i bandašice od prvih dana 

proslave Dužijance do danas gotovo da ni 

nema. Bandaš na dan proslave Dužijance 

oblači bunjevačku nošnju. Na glavi nosi 

crni šešir, do pojasa građanski odjeven 

u crno odijelo, bila košulja sa kragnom, 

sako i crna kravata, a od pojasa crne čakšire 

i čizme. Bandašica na dan proslave 

Dužijance oblači bilo ruvo. Ruvo se sastoji 

iz tri djela: bluz, suknja i pregača. Ispod 

suknje se oblače tri pod¬suknje, da bi 

suknja izgledala šire i lipče. Na nogama 

cipele, a na glavi ne nosi maramu, već je 

lipo očešljana. Perlice su svojevrstan spoj 

tradicije i umjetnosti. Kićenje perlicama 

bandaša i bandašice potječe iz izvornog 

oblika Dužijance. Završetkom žetvenih 

radova – risa na njivi – risaruše su izrađivale 

razne predmete od slame kojima 

su kitile jedna drugu. Danas perlice pletu 

umjetnice u tehnici slame. Vinac ispleten 

od žita i kruna izrađena od slame, neizostavni 

su simboli Dužijance. Svake godine 

za Dužijancu umjetnice u tehnici slame 

izrađuju novu krunu koja se tradicionalno 

izrađivala u obliku kraljevske krune, a od 

1959. godine utkani su tematski odabrani 

vjerski simboli koji prate i obilježavaju 

ritam života sveopće crkve. Ovaj običaj 

Dužijance u Subotici se održao 100 

godina. Običaj je postao svetkovinom, 

blagdanom te ponajviše simbolom i znakom 

identiteta prepozna¬tim u likovima 

bandaša i bandašice. 

MARINKO PIUKOVIĆ 

Rodne uloge u tradicijskoj prehrani 

bačkih Hrvata Bunjevaca 

Rad se temelji na samostalnom istraživanju 

za diplomski rad te na istraživanju 

u sklopu projekta „Identitet i etnokulturno 

oblikovanje Bunjevaca”, provedenima od 

rujna do studenog 2011. godine. Istraživanjem 

je pokriveno područje subotičke 

(Stari i Novi Žednik, Tavankut, Ljutovo, 

Mala Bosna, Đurđin, Hrvatski Majur, 

Pavlovac) i somborske općine (Nenadić 

salaši, salaši na Bezdanskom putu i Svetozar 

Miletić) te razdoblje neposredno prije 

Drugog svjetskog rata do danas. Premda 

se prehrana svrstava u domenu ženskog 

svijeta, ni muškarci nisu isključeni iz angažmana 

oko iste. Na primjer, imaju važnu 

ulogu u svinjokolji, tradicijskom poslu u 

opskrbi kućanstava mesom i mesnim prerađevinama. 

U radu se razmatra podjela 

poslova prema spolu u pripremi hrane. 

Razmatra se u kolikoj su mjeri žene i muškarci 

uključeni u svakodnevnu brigu oko 

jela te se pokušavaju istaknuti određene 

rodne podjele rada vezane za prehranu, 

koje su zamijećene tijekom terenskih istraživanja. 

BOJANJA POLJAKOVIĆ 


Božićni običaji podunavskih Hrvata 

Bunjevaca 

Etnografsku građu o božićnim običajima 

autorice su prikupile terenskim istraživanjem 

Hrvata Bunjevaca na području 

Bačke u Srbiji (Subotica, Sombor i okolica) 

i južnoj Mađarskoj (Baja i okolica) 

tijekom 2011. i 2012. godine. Budući da 

je ispitano sedamdesetak kazivača, bilo je 

moguće dobiti detaljan uvid u varijabilnost 

običajnih praksi. Osim prikaza običaja na 

sinkronijskoj i na dijakronijskoj razini tijekom 

20. stoljeća, prikazuju se razlike i 

varijacije običajnih praksi, koje su rezultat 

utjecaja raznih vanjskih čimbenika kako 

na makro razini (različite države) tako i na 

mikro razini (život na salašima, selima i u 

gradovima) U izlaganju će autorice ukazati 

na modifikacije življenih iskustava te 

razne faktore primjerice: rodni, etnički, 

obrazovni, imovinski, brojnost obitelji, 

istaknuti pojedinci, rad u udrugama, javne 

manifestacije... 

Pritom će se osvrnuti na kontinuitet 

pojedinih fragmenata božićnih običaja, 

od sv. Barbare do sv. Tri Kralja, te pratiti 

njihovu opstojnost i promjene. S obzirom 

na život u multikulturim sredinama, u različitim 

državnim uređenjima tijekom jednog 

stoljeća, te uslijed migracija stanovništva 

došlo je do promjene u konstrukciji identiteta, 

a time i selektiranja specifičnih 

značajki božićnih običaja koji danas predstavljaju 

markere identiteta podunavskih 

Hrvata Bunjevaca. 

dr. sc. MARIJETA RAJKOVIĆ IVETA 

TEA GORUP 

ANA KLOPOTAN 

Ličko-krbavski Bunjevci u „dugom“ 

18. stoljeću: od Vlaha-katolika do 

Hrvata 

Dočim na razmeđu 17. i 18. stoljeća 

povijesna vrela prave jasnu razliku između 

hrvatskih starosjedilaca u Lici i Krbavi i 

Vlaha-katolika/Bunjevaca, na razmeđu 18. 

i 19. stoljeća u slučaju obje skupine povijesni 

izvori, ne previđajući razlike, preferiraju 

zajedničko hrvatsko ime jednih i drugih. K 

tome je u potonjem slučaju hrvatsko ime 

u zemaljskom i vojnom statusnom, krajiškom 

smislu zajedničko i srpskovlaškim 

pravoslavnim zajednicama. Priopćenje 

će metodama socijalne historije i kulturnih 

studija ponuditi mogući interpretacijski 

model ovoga sekularnog procesa. 

dr. sc. DRAGO ROKSDANDIĆ 

“Da ne urekne!” Magijski postupci prevencije 

i liječenja djece kod Bunjevaca u 

Mađarskoj 

Terensko istraživanje provedeno 2012. 

godine među Bunjevcima u mađarskim 

mjestima Čavolj, Vancaga (Bajaszentistván), 

Gara i Kaćmar, gdje je nekoć dominiralo 

bunjevačko stanovništvo, ukazuje 

na zastupljenost magijskih oblika prevencije 

i liječenja bolesti u prošlosti. U kontekstu 

narodne medicine i djece, većina 

kazivača spominje uroke kao glavni uzrok 

bolesti. Djecu se pokušavalo zaštititi na 

razne načine, pri čemu je kod novorođenčadi 

glavno apotropejsko sredstvo 

bila sveta voda. Prilikom nastupanja bolesti 

postojali su razni obredni postupci za 

ozdravljenje u kojima se isprepliću kršćanski 

i nekršćanski elementi. Neizostavno je 

bilo moljenje Očenaša i tajne molitve, te 

upotrebu predmeta za uklanjanje uroka. 

Izlaganje donosi dijelove kazivanja o 

zaštiti djece od uroka i opise obrednih radnji 

za skidanje uroka kojima su kazivači 

prisustvovali ili su ih čak sami izvodili. 

U navedenim bunjevačkim mjestima 

dobro su bile poznate ženske osobe 

ko¬jima su se ljudi u slučaju bolesti obraćali, 

bilo da je riječ o uroku ili o drugom 

uzroku. Svi kazivači su potvrdili postojanje 

narodnih liječnica specijaliziranih za 

skidanje uroka u vri¬jeme njihovog odrastanja, 

a neki su s njima i živjeli. Zanimljiv 

je kritički stav i odmak koji kazivači imaju 

prema urocima, magijskim oblicima liječenja 

i vjerovanju starih, ali i njihov pokušaj 

racionalizacije pri odgovoru na pitanje o 

razlozima ozdravljenja. 

RENATA SANTO 

Bunjevački i dalmatinski identitet u 

ugarskomu Podunavlju u razdoblju od 

17. do 19. stoljeća 

Autor se bavi analizom bunjevačkog 

i dalmatinskog identiteta, njihovom 

pojavnošću i međuodnosom u ugarskom 

Podunavlju tijekom 17., 18. i 19. stoljeća. 

Premda se bunjevački identitet u ugarskom 

Podunavlju javlja već 1622. godine, 

uočljivo je da je istovremeno među tamošnjim 

Hrvatima bio vrlo raširen i dalmatinski 

identitet. Štoviše, analiza raspoloživih 

povijesnih izvora pokazuje da je među 

podunavskim Hrvatima tijekom navedenog 

razdoblja od 17. do 19. stoljeća dominantan 

bio upravo dalmatinski identitet te 

da je dalmatinska zajednica bila šira od 

bunjevačke, odnosno da su se Bunjevci 

identificirali i kao Dalmatinci, ali da je bilo 

dalmatinskih zajednica koje se nisu identificirale 

i kao bunjevačke. Takva analiza 

navodi na mogućnost novih interpretacija 

doseljavanja Hrvata u ugarsko Podunavlje, 

njihove autoidentifikacije, ali i načina 

na koji su ih percipirali njihovi susjedi, što 

je također kasnije utjecalo na oblikovanje 

njihova na¬cionalnog identiteta. U radu će 

se pokušati odgovoriti na pitanje sadržaja 

bunjevačkog i dalmatinskog identiteta na 

prostoru ugarskog Podunavlja, točnije 

pokušat će se definirati kakvu vrstu odrednice 

ti identiteti predstavljaju. U nastojanju 

da se odgovori na ta pitanja autor se 

bavi problemom predmodernih identiteta, 

pogotovo njihovim etničkim, vjerskim, kulturnim 

i političkim aspektima te mogućnostima 

njihova povezivanja u okviru 

zajedničkog hrvatskog protonacionalnog 

identiteta. Analiza odnosa bunjevačkog i 

dalmatinskog identiteta u ugarskom Podunavlju 

tako pomaže u odgovoru na brojna 

pitanja vezana uz etnogenezu, doseljavanje 

i nacionalno oblikovanje podunavskih 

Hrvata. 

dr. sc. ROBERT SKENDEROVIĆ 

31

114 Veljaca 2013 - PuÄka Kasina 1878

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

114 Veljaca 2013 - PuÄka Kasina 1878