Fojnička škrinja broj 5 - Samostan Fojnica

fojnica.samostan.com

Fojnička škrinja broj 5 - Samostan Fojnica

HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO

PODRUŽNICA FOJNICA

Broj 5

srpanj/kolovoz 2010.

cijena 2 KM

ISSN 1986-5929

9 771986 592001


INFO TEL. 063 993 093

Hajdučka konoba

Hajdučka konoba

Fojnica Bosanska bb Mob. 063 734 219

sve vrste pita

domaća tjestenina

domaća kukuruza

maglice

dostava po pozivu,

narudžbe za posebne

prilike (svadbe,

krštenja i dr.)


UVODNIK

IZ ŽUPNIH MATICA

FOJNIČKAŠKRINJA

Vjerni naši čitatelji,

nemamo više razloga za oprez i strahove. Fojnička škrinja ipak nije

slučajnost a niti prolazan društveni fenomen. Peti broj je u vašim rukama!

Taj skromni jubilej još nije prva godišnjica ali mi ohrabreno gledamo u

izvjesnost opstanka. Našu malu redakciju ovih dana osvježava val što je

prošao Fojnicom nakon izdavanja prvog broja u prosincu prošle godine.

Bilo je nevjernih Toma, bilo je nespretnosti i propusta, bilo je korisnih

kritika, bilo je besparice i lutanja. Sada već osjećamo kako su ta bolna

iskustva iza nas. Osjećamo se prihvaćeno i voljeno, takvim kakvi jesmo, sa

svim svojim manama i uz nastojanja da budemo bolji, samo bolji… i zbog

toga smo se odlučili konačno promovirati našu Fojničku škrinju. Očekujemo

vas u petak, 3. rujna, u Okrugloj dvorani muzeja franjevačkog samostana u

19 sati.

U sparne dane, dok se hedonistički izležavamo pored naših plavih

bazena, dočekujemo familiju i prijatelje iz bijelog svijeta, zadovoljno

dišemo vrevu ulica, pitamo se, možemo li, svatko od nas ponaosob, pa onda

i zajedno, učiniti nešto više i ljepše za Fojnicu. Zašto Fojnica nema

rascvjetanih uličnih saksija, kada će se početi poštivati stara stabla a kada

osmisliti nove aleje, zašto nedostaje rasvjeta, zašto nam glavne ulice

nalikuju na hercegovačku oranicu I zašto naš načelnik ne voli Fojnicu Što

su se njemu tako grdno zamjerili fojničani pa ih sustavno i temeljito vodi u

najsiromašnije kmetstvo

Srećom, ima još nade i energije u malim zajednicama okupljenim

oko ljubavi prema prirodi i lijepom. Bračni par, koji je već u petoj deceniji

života darovan unucima, spreman je preseliti kadife i karanfile iz svojih

plastenika na fojničke pločnike bez ikakve naknade, samo da ih netko

pozove! Rado bi to poklonili svome gradu i svojim komšijama. Udruženje

građana sportskih ribolovaca Fojnica već mjesecima poklanja jedan sasvim

novi koncept Ribnjaka. Više se ne stidimo tog mjesta od kojega su mladi

poduzetnici načinili idiličan kutak bezvremenske i neprostorne

pripadnosti životu. Ne možemo ne spomenuti mnoge bezimene koji su

svoje balkone, bašte, vrtove i voćnjake učinili lijepim ogledalom fojničke

duše. Očekujemo njihov poziv, razgovore o tome kako je sve počelo i gdje

vide…

Našim dragim sugrađanima islamske vjeroispovjesti želimo da

ostvare ustrajnost ramazanskog posta i obave s lakoćom duhovnu

pripremu za Ševal i Ramazanski Bajram .

U zdravlju neka je svim fojničanima, ma gdje da su i ma kojoj vjeri

bili mili!

Urednica

srpanj/kolovoz 2010.

Kršteni

Aleksandar Iviš

Bojana i Kate rođ. Šako

Lea Vicić

Darija i Dubravke rođ. Bujak

Tamara Čuturić

Ivana i Ivane rođ. Bošnjak

Milan Trogrančić

Dalibora i Jelene rođ. Kljajić

Petra Rajić

Marija i Dušice

Vjenčani

Slobodan Miličević i Jelena Breškić

Ivan Duno i Nikolina Komšić

Josip Bošnjak i Josipa Džepić

Josip Ivičević i Maja Gujić

Ivan Barešić i Valentina Remić

Berislav Stanić i Ivana Lovrić

Mišo Pecirep i Nataša Mihailović

Umrli

Juro Bošnjak, 1931.

Frano Tuka, 1948.

Anto Majić, 1920.

Lucija Bošnjak, 1931.

Marinko Okić, 1963.

Savka Kapetanović, 1963.

Viktor Musa, 1931.

Fojnička škrinja, broj 5, srpanj/kolovoz 2010 .

osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica

■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana

Cvjetković, Jakov Gavran, Slavica Miletić, Božana Tuka i fra Nikica Vujica

■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Josipa

Lovrić, Katarina Migić i fra Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić

■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail:

napredak.fojnica@gmail.com ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo

Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADA-

TISAK KS Kiseljak

Kontakt za oglašavanje sjećanja na pokojnike:

adresa: Mehmeda Spahe bb, Fojnica,

e-mail: napredak.fojnica@gmail.com

mob.: 063 685 588

Potrebno je navesti točno ime i prezime

pokojnika, godinu rođenja, godinu smrti a po

želji korisnika oglašavanja objavljujemo

fotografiju i kraće popratne tekstove. Uredništvo

časopisa zadržava pravo korekcije

tekstova.

SRPANJ/KOLOVOZ 2010. BROJ 5

3


AKTUALNOSTI

FOJNIČKAŠKRINJA

Bosanska kraljevska obitelj u Fojnici

Fojnički planinari na Triglavu

U petak 2. srpnja su, u okviru festivala ˝Tjedan bosanskih

kraljeva˝, Fojnicu pohodili bosanska kraljica i kralj u pratnji

svojih najbližih dvorjana. Veseo i razigran doček pripremili su

im članovi KUD "Matija Gubec", KUD "1001 noć", Fojnički tamburaši

kao i mnoštvo znatiželjnih Fojničana. Projekat "Tragovima

bosanskog kraljevstva" u organizaciji fondacije "Mozaik"

obišao je deset destinacija u BiH među kojima je i Fojnica, sa

svojim bogatim kulturnim nasljeđem i dugom povijesnom tradicijom,

bila nezaobilazna. Kraljevska je svita prošetala kroz

Aquapark praćena aplauzima i škljocanjem fotoaparata. Na

replici starog jedrenjaka "Victoria", uz podršku orkestra "Modus

vivendi", nakratko smo se posve preselili u srednji vijek.

Kao da je i tada bilo bolje Fojnici! Posjeta franjevačkom samostanu

i razgledanje muzejske zbirke uz pomoć domaćina,

čuvara muzeja i knjižnice, fra Janjka Ljubosa, te vožnja kočijama

kroz malu fojničku jezgru, zaokružila je jednodnevni

boravak dragih nam gostiju.

S.L.

Malo drugačiji vikend

FOTO: H. ČUKLE FOTO: B. TROGRANČIĆ

Od 15. do 18. srpnja planinari PD "Vranica" iz Fojnice i PD

"Bitovinja" iz Kreševa proveli su u osvajanju Triglava. Prvog se

dana sedamnaest sudionika ovog zahtjevnog planinarskog

poduhvata vozilo preko tri države do svog prvog odredišta, u

Nacionalni park Triglav, do Aljazevog planinarskog doma koji

se nalazi na 1015 m.n.v. Drugog dana se već u ranim jutarnjim

satima krenulo čuvenom stazom "Via terata" te nakon napornog

sedmosatnog osvajanja uspona cijela se ekipa našla na

2332 m.n.v. Trećeg dana je uslijedio pohod do meteorološkog

opservatorija na Kredarici koji se nalazi na 2515 m.n.v. Povratak

je uslijedio četvrtog dana, a silazak drugom stazom donio je

nove radosti i uzbuđenja. Kratka posjeta Bledskom jezeru i

sretan završetak puta posebno će ostati u lijepom sjećanju

najmlađoj sudionici osvajanja Triglava, Leoni Šako, koja je sa

svojih 13 godina već više od pola života strastvena planinarka.

E.J.

Mala škola

"BUDUĆNOST PRIPADA NJIMA – DAJMO IM ŠANSU" naziv je

akcije koju je pokrenuo "Vran kamen" iz Fojnice, a čiju organizaciju

su potpomogli Franjevački samostan iz Fojnice i župnik

župe Deževice. Akcija je imala za cilj upoznavanje javnosti

sa postojanjem i aktivnostima Male škole u Varešu, te pomoći

svih nas njenom radu.

Ustanova Mala škola je prihvatna zajednica za djecu s teškim

osobnim i obiteljskim situacijama smještena u središtu

FOTO: D. ŠAKO

U Fojnici je 17. i 18. srpnja ove godine, ne baš veliki broj

zainteresiranih za malo drugačiji vikend, imalo priliku posjetiti

štandove nekolicine izdavačkih kuća: Svjetlost, Dobra knjiga,

Mak, Tugra, Rabic. Tranzicijsko razdoblje u kojem dominira

borba za egzistenciju ostavlja malo vremena za hobije, pa tako i

za čitanje. Fojnički vikend knjige 2010. može se smatrati ogledalom

sudbine onih koji još uvijek najčešće posežu za dobrom

knjigom u rijetkim trenucima odmora.

S.L.

4

BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


FOJNIČKAŠKRINJA

Vareša. Primarni cilj je prihvatiti dijete takvo kakvo jest čineći

sve što je moguće kako bi se osjećalo kao u vlastitom domu te ga

putem individualnog odgojnog programa postupno voditi do

njegove potpune samostalnosti.

Osnovna svrha ustanove je prihvat siromašne, odgojno

zapuštene djece i djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi da bi

im se pomoglo u ostvarivanju cjelovitoga rasta i razvoja te

usvajanju temeljnih ljudskih i duhovnih vrednota. Ustanova

ima za cilj odgovoriti na konkretne potrebe djece. Otvorena je

sedam dana u tjednu tijekom cijele godine i prihvaća djecu na

stalni boravak. Kapacitet ustanove je 32 djece u dobi do 18

godina podijeljenih u četiri skupine organizirane po dobi.

Trenutno u ustanovi boravi 11 djece dobi od 3-16 godina iz

Jajca, Kiseljaka, Vareša, Nove Bile, Travnika, Žepča i Kaknja o

kojima se brine šest časnih sestara, koje su sve visokoobrazovane

u strukama potrebnim za ovakvu ustanovu i sa bogatim

iskustvom.

Akcija je započeta 4. lipnja kada su djeca Male škole boravila

u našem gradu, a 11. srpnja u Deževicama održano je druženje

zahvale. Sa tim akcija nije završena, trajnog je karaktera i

mogu se uključiti svi koji žele uljepšati život ove djece.

Akciju možete pomoći:

- Kupovinom kupona koji se još mogu kupiti u "Vran

kamenu", cijenu kupona određujete sami.

- Uplatom priloga na žiro račune Male škole kod UniCredit

Banke 3385702218683018 ili na 20013085101/VK01 (IBAN

BA39 3385 7048 1868 4404 SWIFT UNCRBA22).

- Izravnim kontaktom Male škole, ul. Put mira bb Vareš,

Tel:032/848-021, Fax:032/848-022 , mob. ravnateljice škole

063/214-255 ili na email: s.malaskola@bih.net.ba.

Kako je već spomenuto, 11. srpnja na "Vrelu sv. Jakova" u

Deževicama održano je druženje zahvale sa prigodnim programom

za sve koji su pomogli ovu akciju, a njih je doista bilo

puno. Pobrojat ću najprije medije koji su se uključili i dali

medijsku potporu akciji: HTV KISS Kiseljak, BHT, FTV, Radio

Federacije, Radio Bobovac, Radio Kiseljak, RSG Sarajevo, BH

radio 1, Radio Mostar, Večernji list, Dnevni avaz, web portali (

Franjevački samostan iz Fojnice, fojnica.ba, Biz medija Mostar,

vrankamen.ba).

Oni koji su omogućili provedbu akcije i druženja: Branko

Trogrančić – Doktor, Nikica - Kiko Bošnjak, Saturn Kiseljak,

Sarajevski Kiseljak, MIS Stanić Kreševo, Pekara MAK Fojnica,

Nevra Deževice, Buregdžinica Glavočević iz Fojnice i Fojnica

prijevoz iz Fojnice.

Sudionici programa zahvale bili su: Članovi HKUD "Matija

Gubec" iz Bakovića, Ana Babić – operna diva iz Sarajeva, članovi

pjevačke skupine HKD Napredak iz Kreševa, Anto Stanić –

pjesnik iz Kreševa, korisnici Zavoda iz Bakovića, Crkveni

pjevački zbor iz Fojnice, a na kraju svim dobrim ljudima

zahvalila su prigodnim programom i djeca Male škole iz Vareša.

Osnovni cilj akcije, upoznavanje javnosti sa postojanjem

ove ustanove, je u potpunosti ostvaren. Pored toga prikupljena

su i značajna financijska sredstva. Na druženju zahvale

prikupljana su sredstva, a zauzvrat donatori su mogli dobiti

vodu sv. Jakova koju je donirala "Nevra" iz Deževica i samo od te

akcije prikupljene su 963 KM. Prodajom kupona u župi

Deževice, Fojnica i "Vrankamenu" prikupljeno je još oko 1.600

KM. Svoju donaciju direktno na račun Male škole uplatilo je

poduzeće FIRON d.o.o. iz Mostara, a "Prokoško jezero" iz

Fojnice obećalo je donaciju knjiga za svu školsku djecu za

narednu školsku godinu. Konkretnu pomoć obećalo je i

Hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu, kao i kladionica "Bet live".

I ovim putem organizator i Mala škola zahvaljuju se svim

"malim" i "velikim" donatorima. Pored našeg zadovoljstva što

je akcija u cijelosti uspjela, puno veće je ono da oko nas ima jako

puno dobrih ljudi velikoga srca koje samo treba potaknuti.

Hvala im svima na tome!

Marina Šimunić

PEKARA

kruh - pecivo - krafne

pogače s kajmakom - pite

MAK

FOJNICA

tel. 030 831 530

radno vrijeme:

6 - 20 h

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

5


OTVORENO

FOJNIČKAŠKRINJA

Kako živi fojnička omladina u tuđini

Od početka rata 1993. godine, pa do danas više od polovice fojničkih Hrvata nije se vratilo na svoje ognjište. Ne

zna se točan broj koliko Fojničana danas živi u inozemstvu. Većinu viđamo samo ljeti, tijekom godišnjih

odmora, i u vrijeme velikih blagdana. Mnogi o njih su u inozemstvu odrasli, završili fakultete i uspješno grade

karijere. Neke od njih smo potražili kako bi nam prenijeli svoja iskustva života u dijaspori.

Mišo Pecirep

Mišo Pecirep je Fojnicu napustio

1993. godine kada je imao 13 godina.

Proveo je godinu dana sa obitelji u Kiseljaku,

gdje je završio osmi razred osnovne

škole. Sa 14 godina odlazi u Luxemburg,

gdje i danas živi.

Doći u tim godinama u potpuno drugu

sredinu i susresti drugu kulturu, za

njega, kao i za većinu naših ljudi u dijaspori,

nije bilo lako. U Luxemburgu je

imao brata i dva strica koji su tu proveli

nekoliko godina, tako da nije imao imao

tretman klasičnog izbjeglice i nije morao

trčati po uredima Crvenog križa, Caritasa

da bi dobio smještaj, hranu itd. Međutim,

kao i svaki stranac u nepoznatoj sredini,

bio je izgubljen, nije poznavao niti jedan

strani jezik, a u Luxemburgu se mora govoriti

barem tri jezika. U tim početnim

danima u tuđini Mišo kaže da se osjećao

kao neki divljak koji je pušten iz džungle

u civilizirani svijet.

Mišo danas radi kao project manager

za marketing i komunikacije u jednoj od

najprestižnijih banaka svijeta, Banque

Privée Edmond de Rothschild Europe, koja

pripada najpoznatijoj familiji u povijesti

bankarstva. Magistrirao je marketing i

komunikacije u Parizu, a prije toga je

završio za marketing i vanjsku trgovinu.

Život u Luxemburgu danas izgleda

puno jednostavnije. Ne voli se ni prisjećati

početaka koji su bili jako teški. Sa 14

godina otišao je u svijet bez roditelja koji

su ostali u Kiseljaku. Kako kaže, djeca u

toj dobi imaju dvije mogućnosti: krenuti

lošim putem jer imaju više slobode ili

mogu pokušati izvući maksimum iz sebe

i trenutne situacije.

"Ja sam, nasreću, izabrao ovu drugu

soluciju. Ipak, bez moralne podrške roditelja

i brata, koji je preuzeo ulogu staratelja

iako je i sam bio mlad, ne bih bio

danas ono što jesam. Uz to sve, moram

pohvaliti i Luxemburg koji nam je pružio

sve mogućnosti", kaže Mišo.

Do unazad nekoliko godina Mišo je

dolazio u Fojnicu šest do sedam puta

godišnje. Sada dolazi, uglavnom, tijekom

Piše Ivan Katavić

ljetnih odmora i u vrijeme velikih blagdana.

"Nostalgije sve manje ima. Bilo je teško

u periodu od 1994. do 2000. godine.

Sada više ne. Trenutno su samo moji roditelji,

familija i par starih prijatelja razlog

mojih dolazaka. Slika Fojnice iz djetinjstva

je ostala samo uspomena. Neke

stvari se mijenjaju, idu možda nabolje, ali

to su neki novi ljudi i meni novi običaji

koji u meni više ne bude nostalgiju",

dodaje Mišo.

Mišo nikada nije krio svoje porijeklo

među ljudima sa kojima radi i druži se u

Luxemburgu. Kaže da su i neki njegovi

prijatelji posjetili Hrvatsku ili neku drugu

republiku bivše Jugoslavije otkako su

njega upoznali.

Mišo se ovih dana užurbano sprema

za svoje vjenčanje koje će se dogoditi 22.

kolovoza u crkvi Sv. Duha u Fojnici. Svoje

sudbonosno da reći će Nataši Mihajlović,

koja je inače iz Valjeva, a upoznali su se

prije nekoliko godina na ljetovanju u Crnoj

Gori.

Prije desetak godina Mišo se razmišljao

vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Na

naše pitanje da li o tome danas razmišlja,

Mišo odgovara:

"Ali ko zna, nikad ne reci nikad! Da li

su moji roditelji mogli prije 20 godina zamisliti

da ću ja živjeti u Luxemburgu

Sigurno da nisu. Prema tome, nikad se ne

zna šta nam budućnost donosi."

Milana Trifković

Milana Trifković je rođena 23. prosinca

1978. godine u Fojnici. Mnogi je u Fojnici

znaju po nadimku Mica. Po pričama

njenih roditelja, bila je iznimno nestašna

beba, koja je kasnije izrasla u djevojčicu

sa milijun pitanja u svakom danu. U selu

Nadbare u Fojnici živjela do 1993. godine.

Milana za sebe kaže da je veoma privilegirana

osoba jer je imala ispunjeno i

bezbrižno djetinjstvo:

"Sjećam se bezbrojnih izleta u planine

sa tatom i sestrama preko ljeta, kupanja

u rijeci, bezbrižnih igara sa mojim rođacima

i ostalom djecom u komšiluku.

Naravno, pošto sam uvijek bila štreberski

nastrojena, sjećam se i mnogobrojnih

sati provedenih u mojoj sobi rješavajući

dodatne zadatke iz matematike, fizike i

hemije", kaže Milana.

U tom periodu Milana je završila osnovnu

školu u tadašnjoj OŠ "19. septembar”

u Fojnici i prvi razred Kiseljačke opće

gimnazije. Kada su izbili nemiri, Milana

s obitelji napušta Fojnicu i njihova

prva stanica bila je Modriča. U Modriči je

završila opću gimnaziju i 1996. godine

upisuje se na Farmaceutski fakultet u

Banjaluci. U Kanadu odlazi 2000. godine,

gdje i danas živi.

Početak života u Kanadi opisuje vrlo

teškim, posebno kada netko dođe u sredinu

bez znanja jezika, kulture i bez poznavanja

sistema.

"Moja sreća je bila što se rada nikad

nisam bojala i što sam došla u Kanadu da

živim, a ne da zgrnem neki veliki novac i

vratim se nazad. Mislim da psihološki

čovjek pristupa problemima drugačije,

trudi se da se brže integriše u društvo i

nađe svoje mjesto u njemu", kaže Milana.

Milanin cilj je bio imati diplomu kanadskog

fakulteta, tako da je odmah po-

6

BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


FOJNIČKAŠKRINJA

čela raditi intenzivno na usavršavanju

jezika i volontiranju u ljekarni, koja joj je

pružila mogućnost komuniciranja na engleskom

i upoznavanje farmaceutskog

sistema u Kanadi. U međuvremenu je saznala

da se njene godine provedene na

farmacetuskom fakultetu u Banja Luci

neće priznati i da će morati početi sve ispočetka.

Tada je počela tražiti alternativno

zanimanje, jer znajući sebe, znala je

da će se deprimirati ponavljajući iste

stvari od prije četiri godine.

U travnju ove godine doktorirala je na

Chemical & Biochemical Engineering-u.

Trenutačno je u fazi seljenja u Minneapolis

u SAD-u pod sponzorstvom kanadske

države, gdje će provesti iduću godinu

radeći na projektima vezanim za traženja

rješenja sa energijom proizvedenom

iz alternativnih izvora, optimizaciji procesa

proizvodnje specijalnih lijekova čiji

kristali moraju biti nano veličine i proizvodnji

bioplastika.

"Zapravo sam veoma sretna što mi se

pružila prilika da surađujem sa tri istraživačka

tima koja su po kvalitetu u samom

globalnom vrhu", dodaje Milana.

Fojnicu je prvi put posjetila 2007. godine.

To je za nju, kako kaže, bio definitivno

čudan osjećaj:

"Dosta se toga izmijenilo i neka idilična

slika iz mog djetinjstva je nestala.

Novi ljudi, nove zgrade, osjećaj nepripadnosti.

Tog prvog utiska se najviše

sjećam. Ipak, trebala bih pomenuti da

sam iznimno zadovoljna i ispunjena uvijek

kad vidim svoju mnogobrojnu familiju

i prijatelje s kojima još uvijek mogu da

pričam satima."

Fojnicu je posjetila ponovo ove godine

jer je bila krštena kuma kćerki rođaka

Dalibora Iviša, s kojim je provela većinu

svog djetinjstva. Za nju je to, kaže, bila

iznimna čast. Ovaj put Milana je, kaže,

primijetila i vizuelno pozitivne promjene

u izgledu grada zbog Reumalskog

sportskog centra i nekoliko novih zgrada,

što ju je, također, obradovalo.

Milana kaže da nema nostalgije prema

rodnom kraju, niti se razmišlja vratiti.

To obrazlaže činjenicom da je svrha

njenog odlaska bio ostvariti svoj život u

Kanadi, tako da za nostalgiju nikad nije

bilo prostora. Život je, kaže, u međuvremenu

išao takvim tokom, da bi vraćanje

u Bosnu bio promašaj. U Bosni ne postoje

uvjeti za neki istraživački rad, čak i kad

korupcija sistema ne bi bila problem.

Život u Bosni i Hercegovini i Kanadi

razlikuje se najviše u odnosu prema poštenom

radu.

"Moj utisak je da su mladi ljudi u Bosni

izgubili povjerenje u sistem i mogućnost

da se nešto ostvari trudom. U Kanadi,

zemlji uređenog sistema, mogućnosti

su otvoreni za svakoga, nevezano

za društveni status i financijsku situaciju

- i to u biti mijenja odnos prema radu i

doprinosima. Naravno da tu postoje

mnoge druge razlike o kojima bih mogla

da pričam danima, ali to je po meni suštinski

problem našeg društva koji je glavna

barijera za neki konkretan progres."

Milana vrlo rado govori o svom porijeklu

ljudima sa kojima se druži u Kanadi

i nikada se toga nije stidjela.Većina ljudi

u Kandi ne može razumjeti kako su se

strahote rata mogle dogoditi u srcu

Europe.

O eventualnom povratku u Fojnicu,

Milana je kratko prokomentirala:

"Nikad ne reci nikad. Kao što sam

ranije rekla - u ovom trenutku nemam

planove, ali ko zna, možda kad mi bude

60 godina i reuma zakuca na vrata, možda

mi se u tom trenutku Fojnica bude

opet činila najboljom destinacijom na

svijetu” .

Miro Miletić

Miro Miletić do 1993. godine živio je

u selu Podcitonja. Kada je izbio rat imao

je 17 godina. Tada se samoinicijativno

priključuje u HVO i, zajedno sa ocem i

bratom, boravio je na prvoj crti obrane.

Izbjegličke dane je provodio u Kiseljaku

živeći od danas do sutra, bez cilja, bez

perspektive, žaleći za onim "lijepim" danima.

U to vrijeme je, kako kaže, mnogo

razmišljao što nakon srednje škole, koju

je završio 1994. godine u Kiseljaku. To

bezizlazno stanje je prihvatio kao jedinstvenu

šansu da samoinicijativno nešto

poduzme i promijeni, te da ne čeka

sklopljenih ruku da dođu bolja vremena.

U cijeloj toj izvanrednoj situaciji je ustanovio

da svoju budućnost želi graditi

negdje drugo, daleko od zemlje i ljudi u

kojima vladaju mržnja, intolerancija, nacionalizam

i diskriminacija raznih oblika.

Tako ga je put odveo igrom slučaja u

Njemačku.

Magistrirao je geografiju, turizam,

ekonomiju i internacionalnu ekonomsko-tehničku

suradnju na sveučilištu u

Aachenu. Trenutno je na psihološkoj

akademiji u Hamburgu, gdje dodatno

postiže kvalifikacije sistemskog terapeuta

psihologa. U Hamburgu danas živi

i radi. Radi kao business trainer, održava

seminare za timski rad i komunikaciju, te

predaje učenicima i studentima seminare

na temu socijalna kompetencija. Sve to

se odigrava u jednoj socijalnoj kompaniji

za business treninge, koja je ujedno i

jedina izložba na svijetu u kojoj definitivno

ništa nema da se vidi. "Dialog im

Dunkeln" (Dijalog u tami) je izložba u apsolutnoj

tami, gdje posjetitelji imaju mogućnost

doživjeti svakodnevnicu jednog

apsolutno slijepog čovjeka.

"U ovoj instituciji radim sa 60 slijepih

i slabovidnih ljudi, među koje se ubrajam

i ja osobno. U međuvremenu se ideja

proširila po cijelom svijetu, od Japana i

Hongkonga do Brazila i Kanade. Po

mojoj inicijativi se upravo pokreću

pregovori za organiziranje projekta na

području Balkana. Ja osobno plediram za

Sarajevo, pa se nadam da ćemo uspjeti

pronaći sponzore kako bismo mogli

pokrenuti fazu realizacije projekta. Time

bi se omogućila cjelokupna integracija

slijepih i slabovidnih ljudi u poslovni život,

kao i njihova participacija na kultur-

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

7


OTVORENO

FOJNIČKAŠKRINJA

nim i društvenim zbivanjima", kaže Miro.

Kao i većina naših sugovornika, Miro

kaže da se nije bilo jednostavno navići u

inozemstvu, pogotovo na nove ljude, kulturu

i jezik. Po njegovom mišljenju lakše

se navići na nešto što je bolje, nego obratno.

Iako je Njemačku poznavao od ranije

kao turist, nije mogao naslutiti dimenzije

ovog društvenog sistema. To mu

je tek postalo jasno kad je i sam postao

dio njega. Fascinirali su ga, prije svega,

sloboda i ljubaznost, organiziranost i

disciplina, kreativnost i inovativnost, ali i

same prirodne i kulturne baštine. Osjećaj

sigurnosti i nove mogućnosti su mu olakšale

integraciju i navikavanje na novi

život.

Kaže da Fojnicu posjećuje jednom godišnje

i vrlo rado provodi vrijeme u rodnom

mjestu. Osjećaj nostalgije je bio

puno jači u vremenu prinudnog boravka

u Kiseljaku, za vrijeme rata. Već dugo

vremena nema nostalgije - i to se dogodilo

postupno. Prvih nekoliko godina

dok je dolazio u Fojnicu govorio je da ide

kući. Nakon nekoliko godina je počeo

govoriti da ide u posjetu familiji, te da se

nakon toga vraća kući u Njemačku. To se

dogodi, kaže, sasvim neprimjetno - i da je

znak da je čovjek prihvatio novu sredinu

kada se u njoj osjeća kod kuće.

Miro kaže da Bosna još uvijek asocira

mnoge ljude na zapadu na rat. On o ratu

nerado priča i uglavnom izbjegava takve

teme. Ono što uvijek rado ističe je to da je

ponosan što je Fojničan:

"Fojnica je mjesto koje ima nevjerovatne

prirodne i kulturne potencijale,

tako da uvijek imam razloga da spomenem

svoj rodni grad i da pričam o njemu.

Također mi se dopada trenutni angažman

u razvoju turizma."

Kaže da trenutno nije spreman ponovo

mijenjati mjesto boravišta i ne namjerava

se vratiti nazad u Fojnicu:

"Ovdje se osjećam dobro, ovdje sam

ostvario neke svoje ciljeve i mnoge stvari

me vežu za ovu sredinu. Ipak, nije isključeno

da se moje mišljenje nekada neće

promijeniti."

Katarina Marjanović

Katarina Marjanović rođena je 11.

travnja 1982. godine u Fojnici i do rata je

živjela u Novom naselju nedaleko od Srednje

škole. Rodni grad napustila je 1993.

godine kada je počeo rat. Izbjeglički dani

su bili, kaže, puni nade da se što prije vrati

u Fojnicu i da život bude opet ono što je

bio. Međutim, kako rat nije prestajao, niti

je situacija postajala bolja, Katarina je sa

svojim roditeljima otišla 1995. godine u

Njemačku.

Sada, nakon više od 15 godina provedenih

u Njemačkoj, Katarina kaže kako je

početak bio težak - morala je učiti jezik,

okolina je bila nova, sve je bilo novo - kolege,

nastavnici, susjedi. Kao otvorena i

radoznala osoba, prešla je te prepreke

svakodnevnim upoznavanjem novih ljudi.

Danas kaže da joj je integracija u svakom

pogledu uspjela zahvaljujući pomoći

mještana sa kojima i dan-danas ima

prijateljski kontakt. Katarina je završila

hotelijersku školu, nakon čega je neko

vrijeme radila svoj posao. Prije dvije i pol

godine odlučila je promijeniti smjer.

Sada radi u privatnoj hitnoj službi kao

knjigovođa i vođa administrativnih radova

i financija.

"Jako sam zadovoljna jer su mi kolege

i šef super. Prihvataju me onako kakva ja

jesam, sa svim vrlinama i manama", kaže

Katarina.

U Fojnicu dolazi jednom godišnje. Kaže

da nostalgije ima jer sjećanja na lijepe

i bezbrižne dane koje je kao dijete provela

u Fojnici svaki dan su prisutni. "Mislim

jako često i na prijatelje i obitelj koji još

dolje žive. Najgore mi je prihvatiti kada

se događaju velike stvari kao, naprimjer,

kada se život meni dragih osoba mijenja,

a ja ne mogu biti tu. To i dan-danas loše

podnosim i budem jako tužna", dodaje

Katarina.

Prije par godina razmišljala je da se

vrati u Bosnu, ali je put odveo negdje

drugo. Danas vjeruje da je tako trebalo

biti. Da li će se ikada vratiti, to je sada,

kaže, teško reći jer se nikada ne zna koje

iznenađenje život nosi. S obzirom da je

jako spontana i fleksibilna osoba, nikad

se ne zna.

Prijateljima i kolegama vrlo rado priča

o svom rodnom gradu. Prijatelji je dosta

pitaju o načinu života u Bosni. Mnogo

njih ima želju doći u Fojnicu i vidjeti fojničke

prirodne ljepote, jer im vrlo često

priča rodnom zavičaju, gdje se svake godine

odmara i crpi novu snagu. Kaže da

ne priča samo o zemlji nego i o ljudima

koji velikim dijelom doprinose tome da

grad uđe nekome u srce.

Jelena Tolo

Jelena Tolo imala je samo osam godina

kada je rat stigao i u Fojnicu, tako da se

veći dio tog perioda i ne sjeća. U ratu

ostaje bez oca Jozira, koji je poginuo na

prvoj crti obrane u Fojnici. Ubrzo sa majkom,

bratom i sestrom odlazi u Švedsku,

gdje i danas živi. Jelena kaže da se nije

bilo teško naviknuti u Švedskoj, jer kada

dođeš sa osam godina u stranu zemlju

vrlo brzo naučiš jezik, kao i kulturu i

običaje te zemlje. Jelena danas studira

ekonomski fakultet i povremeno radi. U

Fojnicu dolazi dva do tri puta godišnje.

Bez obzira što je otišla iz Fojnice kao osmogodišnja

djevojčica, kaže da ima nostalgije

prema rodnom mjestu. Posebno

poželi obitelj i prijatelje u Fojnici i Kiseljaku,

kojih ima napretek.

Vrlo rado priča svojim prijateljima u

Švedskoj o Fojnici i rodnom kraju, a uskoro

planira nekoliko njih dovesti u

Bosnu. Za sada ne razmišlja o povratku u

Fojnicu, ali, kao i većina naših sugovornika,

kaže - nikad se ne zna. Posebno zato

što što joj uža obitelj - majka, brat, sestra

žive u Švedskoj. Jelena veći dio ljeta provodi

u Fojnici, posebno u Nadbarama,

gdje ima dosta familije.

8 BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


DRUŠTVO & IZAZOVI

FOJNIČKAŠKRINJA

Znanost, materija, svijest i duh

Susret materijalnog i duhovnog u najnovijim znanstvenim spoznajama

Svijest ima daleko veći utjecaj na svakodnevno iskustvo o svijetu nego se ikada ranije vjerovalo. Utjecaj

svijesti nije ograničen samo na kvantno područje kvantne fizike, već igra i značajnu ulogu u makro svijetu u kom

živimo. Stoljećima stara ideja o strogoj podjeli između tijela i uma, koju je sugerirao Descartes je netočna. Naše

misli i osjećaji nisu ograničeni samo na tjelesno unutarnje iskustvo realiteta već imaju mjerljive i dokazive učinke

na vanjski svijet. Stoga nije svijest neki učinak materijalističkog svijeta, već je upravo ona sama njegov uzrok. No

ako je to tako, ako svijest kreira fizikalni svijet, iz čega ga kreira U najmanju ruku bi svijest trebala uključivati

neku formu energije, duhovne energije potrebne da bi mogla uopće kreirati bilo što. Ako je točna kvantna teorija

mozga, po kojoj je svijest posvuda u svemiru i nije ograničena na mozak, onda bi se i tu energiju trebalo naći

svugdje u svemiru.

LES DEUX INFINIS

Dijete koje zuri u vedro noćno nebo

vidi čudo univerzuma i njegovu tajanstvenost.

Kako bi, na kraju krajeva, tako

jednostavan um, bilo kakav um, mogao

zamisliti da se zvjezdano prostranstvo

širi sve dalje i dalje, bez početka i kraja

Jer kad bismo stigli do kraja, uvijek bi

postojalo još nešto iza toga. A zatim, što

je s početkom, i prije toga, i tako dalje Ta

dva ekstrema opisuju ono što je francuski

filozof i matematičar, Blaise Pascal,

nazvao les deux infinis, dvije beskonačnosti.

Dok znanost istražuje tu zagonetku,

subatomski i kozmički, odgovor traži

unutar domene razumijevanja konačnosti.

Od vremena Darwina, zapadnjački

znanstvenici nam govore da iz materije

nastaje stvarnost, život, da je stvarnost

konkretna, odnosno konačna, bez obzira

na čudo beskonačnosti što ga vidimo za

Priredio Alen Cvjetković, prof.fil.soc.

zvjezdane noći. No u svojem pokušaju da

definira stvarnost, da je strpa u intelektualnu

kutiju, materijalistička znanost se

nađe u svijetu mistike, području što ga

cijelo vrijeme nastoji izbjeći.

Uranjajući duboko, neumoljivo, u bilo

kakvu subatomsku česticu univerzuma,

vodeći fizičari otkrivaju da ništa nije onako

kako izgleda. Doista, otkrivaju da je

fizički univerzum samo mreškanje oceana

beskonačne energije, čak i dok oni koji

se drže ortodoksije, poput Paula Kurtza i

njegovog Povjerenstva za znanstvena istraživanja

tvrdnji o paranormalnom i

mnogih drugih u materijalističkim znanostima,

tvrde da ne postoji ništa osim

materije. Zapravo, tvrde da je materija

ultimativna stvarnost. Međutim, na nesreću

apsolutnih materijalista, situacija

se promijenila.

Početkom dvadesetog stoljeća, Albert

Einstein je zapanjio svijet svojim otkrićima

u svijetu astrofizike. Sa svojom općom

teorijom relativnosti otvorio je vrata

znanosti za misticizam. Rekao nam je

da su prostor i vrijeme isprepleteni, relativne

koordinate u stvarnosti koja čini

kontinuum prostor-vrijeme. Također je

iznio mišljenje da je materija neodvojiva

od uvijek nazočnog polja kvantne energije,

da je ona kondenzacija toga polja, te

da je to neopisivo polje jedina stvarnost

koja čini temelj svih pojava.

Implikacije su dovele u pitanje osnovne

postavke zapadnjačkog svijeta o univerzu-mu,

materiji i našim percepcijama

kao ljudskih bića. Međutim, Einstein je

samo otvorio vrata mističnom području.

Uslijedilo je mnogo više.

Kvantna se teorija razvila mnogo

dalje od Einsteinovih prekretničkih ot-

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

9


DRUŠTVO & IZAZOVI

FOJNIČKAŠKRINJA

krića. U svojim nastojanjima da definiraju

bitna svojstva materije, fizičari su

otkrili da najmanje čestice u univerzumu,

protoni, elektroni, fotoni i tako dalje

- ono što čini materijalni univerzum -

nadmašuju trodimenzionalnu stvarnost.

Otkrili su da elektroni nisu materija

ni u kakvom standardnom smislu. Promjer

elektrona, primjerice, ne može se

izmjeriti: elektron se istodobno može

prikazati kao dvije stvari, val i čestica,

svaka s različitim karakteristikama koje

bi, iz čisto materijalističkog gledišta, trebale

isključiti postojanje one druge.

Kao čestice, ponašaju se kao veći vidljivi

objekt, loptica za bejzbol, ili kamen.

Međutim, kao valovi, elektroni zagonetno

mijenjaju oblik u goleme oblake energije.

Pokazuju magična svojstva, rasprostirući

se prostorom s očitom sposobnošću

da se istodobno nalaze na dva mjesta.

Štoviše, fizičari su otkrili da te magične

sposobnosti karakteriziraju cijeli subatomski

univerzum, što dodaje nevjerojatnu

dimenziju, i to mističnu, prirodi

samog univerzuma.

U svijetu fizike čekalo je još zapanjujućih

otkrića. Moderni su fizičari otkrili

da promatrač zapravo određuje prirodu

subatomske čestice. Kad fizičari promatraju

čestice kao čestice, vide ih, razumljivo,

kao čestice. Ali dok iste čestice promatraju

kao valove, vide ih kao valove, a

implikacija toga je da se materija definira

svjesnom perspektivom, odnosno nije fiksna

ili konačna.

ZAČETAK NOVE ZNANOSTI

Na svom povratku s Mjeseca u Apolu

14 misiji, astronaut Edgar Mitchell je zurio

kroz prozor s vrhunskim pogledom

na naš plavi planet Zemlju. U tom trenutku

nešto mu se produhovljeno dogodilo.

Odjednom je bio prisilno izmješten

iz svoje normalne svijesti i osjetio je intenzivnu

jednost, povezanost s planetom

Zemljom i u stvari s cijelim svemirom. Nikada

ranije nije imao takvo iskustvo.

Njegov ego i odvojeni svijet izvan njega

su se spojili. Više nije mogao prepoznati

razliku; postao je sam svemirom! Njegove

misli su izgleda imale utjecaj na vanjski

svijet, a vanjski je svijet izgleda utjecao

na njegove misli. Bio je potpuno svjestan

činjenice da je razdvojenost njegova

ega i cijelog svemira prestala postojati.

To je iskustvo opisao znanstveno David

Bohm kao trenutak kada motritelj postane

motreno!

Mnogi su ljudi tijekom svojih šetnji

života kroz godine izvješćivali o takvom

iskustvu, nazivajući ga mističnim iskustvom.

U bljesku više svijesti otkrivala se

viša istina, koja je dramatično mijenjala

život osobe s takvim iskustvom. A to je

bio slučaj i s Edgarom Mitchellom.

Nakon povratka na Zemlju, utemeljio

je 1973. neprofitnu organizaciju "Institut

noetičkih znanosti - Institute of

Noetic Sciences - IONS" s ciljem proučavanja

prirode ljudske svijesti.

Nakon što je Descartes pozvao na razdvajanje

znanosti i religije, svijest i znanost

nisu nikada bili bliski prijatelji.

Znanost je jednostavno ignorirala relevantnost

svijesti. Znanost se smatrala

objektivnim proučavanjem prirode, pa

nije bilo interesa za subjektivna iskustva

svijesti ljudskih jedinki. Za znanost su to

samo dvije odvojene stvari. U svakom

slučaju kako bi znanost mogla proučavati

prirodu, ako naše osobno iskustvo

igra značajnu ulogu u njoj

Psihički fenomeni kao telepatija,

prekognicija, vanosjetilna percepcija

(ESP), izvantjelesno iskustvo (OBE), lucidno

sanjanje i iskustvo blizu smrti

(NDE), o kojima je izvješćivalo uvijek

iznova toliko mnogo ljudi, jednostavno

su se slali u područja mitova i parabola.

Do sada, sa stajališta znanosti od koje se

očekuje proučavanje svakog aspekta naše

egzistencije, to je bio vrlo neznanstveni

pristup! Skeptičko stajalište koje

je usvojila znanost, kreiralo je tabu u

zapadnom društvu, koji i danas prevladava.

Ljudi koji su prošli takvo iskustvo

često se osjećaju neshvaćenim, odnosno

neshvaćanim ozbiljno. Čak i danas mnogi

znanstvenici se boje čak i razmotriti

istraživanje tih fenomena, zbog straha

od ugrožavanja svojih karijera, jer su

neki koji su to pokušali bili izbačeni iz

znanstvene zajednice.

Nasreću je kvantna znanost prisilila

znanstvenike na promjenu svojih umova

glede te teme, pa je nastalo pozitivnije

stajalište u zadnja dva desetljeća.

Znanstveni je tabu konačno slomljen

zahvaljujući i ljudima kao što je Edgar

Mitchell, a svijest je postala konačno ozbiljan

predmet znanstvenog istraživanja.

DUBLJE RAZUMIJEVANJE

Fizičar David Bohm, jedan od Einsteinovih

štićenika, podrobnije se pozabavio

novom zagonetkom: implikacije

nove fizike poveo je još dalje. Zaključio je

da je, ukoliko priroda subatomskih čestica

ovisi o perspektivi promatrača, uzaludno

tražiti stvarna svojstva čestica, što

je bio cilj znanosti, ili misliti da subatomske

čestice, suština materije, uopće postoje

prije nego ih netko promatra. U

svojim je eksperimentima s plazmom u

Radijacijskom laboratoriju Berkeleyja,

Bohm otkrio da pojedinačni elektroni

djeluju kao dio međusobno povezane

cjeline.

U plazmi, plinu sastavljenom od elektrona

i pozitivnih iona u visokim koncentracijama,

elektroni više ili manje dobivaju

svojstva organizma koji sam sebe

regulira, kao da su sami po sebi inteligentni.

Bohm je otkrio, na vlastito zaprepaštenje,

da je subatomsko more što ga je

stvorio svjesno. Ako se to proširi, također

se može reći da je golema subatomska

stvarnost koja čini materiju isto tako

svjesna.

Za one koji su predvidjeli implikacije,

Bohm je razbio korisnu, ali ograničavajuću

premisu koja je znanost dovela do

mnogih postignuća u modernim vremenima,

prešavši novu granicu iza koje vreba

nepoznato - znanstvena zona sumraka.

Pokazalo se da intelektualna opservacija,

pokretač znanstvenih metoda od

Francisa Bacona, promatrača može odvesti

samo do određenih granica. Kao što

je slučaj sa svim dogmama, ono što je

nekoć bila korisna smjernica postalo je

sputavajuće ograničenje. Niječući sposobnost

ljudskog uma da sam shvati

ultimativnu stvarnost, Bohm je tada pred

znanstveni svijet postavio izazov prihvaćanja

dubljeg razumijevanja.

Bohmov rad sugerira da stvarnost

posjeduje suptilniju prirodu od one, koja

se može definirati linearnim, ljudskim

razmišljanjem, djelokrugom moderne

znanosti i intelektom. Unutar ustroja

stvarnosti, Bohm nije otkrio samo fenomen

dualnosti vala/čestice, kako je opisano

u prethodnom tekstu, već i međusobnu

povezanost, neprostornu ili nelokalnu

stvarnost gdje postoji samo

pojava valova koji su također čestice.

Shvatio je na kraju, da je možda intuitivno,

besmisleno doživljavati univerzum

kao sastavljen od dijelova, ili nepovezan,

jer sve je spojeno, a prostor i vrijeme

sastoje se od iste esencije kao i

materija.

Dakle, subatomska čestica se odjednom

ne mijenja u val (brzinama koje bi

morale biti veće od brzine svjetlosti, kako

je rekao Bohmov mentor, Einstein);

ona već jest val koji dijeli isti ne-prostor

kao i čestica. U tom slučaju, stvarnost nije

materijalna u uobičajenom smislu riječi.

Daleko ju je teže opisati. Fizičari to zovu

"Ne-lokalitet". Mistici govore o "jedinstvenosti".

(nastavlja se)

10 BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


IZ VREMENA PROŠLOG

FOJNIČKAŠKRINJA

U kolo, oko kola, pa u svate...

Sastale se žene pa govore o onom o čemu se u "njihovo vrijeme"

šutjelo... Jedna drugoj (Lucija Marković, Ljuba Šušnjara, Jela Oroz, Ruža

Šušnjara, Finka Marković) o tom sporo i sjetno govorahu...

ad se mladić djevojci udvaraše preko

plota, na deset laži rekao bi i jednu

istinu, a djevojka bi uglavnom

Kšutjela i samozatajno se kreveljila i

smješkala. Udvaralo se na raznim mjestima;

u komačima (guljenje kukuruza)

mladić bi gađao djevojku koja mu se sviđa

kukuruzom, u znak poziva na razgovor.

Poslije nedjeljne mise, svetkovina i

gozbi igralo bi se kolo (tradicionalni

ples) i mladić kojemu se sviđa djevojka

igrao bi do nje i izveo je da razgovaraju.

Piše Ivana Cvjetković

Udvaranje nepoželjnog mladića moglo se

izbjeći ne igranjem u kolu, a prva izvedena

djevojka iz kola smatrala bi se najboljom.

Udvaralo i zavodilo se i na sijelima,

odnosno noćnom sakupljanju u kući,

gdje svi sjede u jednoj prostoriji i žene se

nadmiću u ručnoj obradi vune i pjevanju,

a muškarci u zbijanju šala, raznoraznim

igrama i šepurenju.

Fizičkih kontakata između parova

nije bilo, zbog vjerovanja da je svaki dodir

prije braka nečist ili se samo dobro

krilo iza velikih plastova i guste paprati...

Djevojke su glumile sramežljivost i

skromnost, a mladići snažnost i rasipnost.

Djevojke su obično čuvale stoku (ovce

i krave) i tako izvirivale mladiće. U vrijeme

zabavljanja djevojka bi na poklon

dobivala jabuke, marame, češljiće - španglice

i nakit. Osim što su bile uvijek lijepo

uređene, ali i dobro pokrivene, u raskošnim

faltovanim rašlijama (dio nošnje),

morale su znati obavljati kućanske poslove,

a ponajviše dobro kuhati, jer se bez

toga ni jedna djevojka nije mogla prstenovat

(zaručiti).

Rijetko se događalo da su žene u brak

ulazile, a već imale djecu, jer je to bilo od

velike sramote, pa su se znali događati i

pobačaji, o kojima se šutjelo, kao i o

mnogim drugim stvarima. Žene koje nisu

mogle imati djecu smatrane su grešnima,

bezvrijednima i bolesnima, a znak zdravlja

su predstavljali rumeni obrazi u djevojke,

pa su se takve i tražile.

Svatko od mladića morao se udvarati

sam jer "Vuci po poruci ne jedu mesa!", a

djevojke to nisu mogle nikako činiti, jer

se smatralo da žena ne smije zavoditi,

nego mora biti zavedena.

Mladići iz imućnije obitelji ženili su,

obično, i djevojke iz imućnije obitelji,

kako bi se imanje širilo. Zabavljanje je

trajalo od tri mjeseca do godine dana,

nakon čega se vjenčavalo, naravno, samo

ako se roditelji slože. Obično je jedan

brak trajao do groba i imalo se dosta djece,

nasljednika, a sve zbog sramežljivog

smješkanja rumene djevojke i veselog lole

što joj jednom namignu...

d.o.o.

tel. 061/790-559

STR MEŠA Fojnica, Bosanska bb

MESNICA NO. 1

tel. 061/ 169 677

JANJETINA - TELETINA - JUNETINA

SUHOMESNATI

PROIZVODI

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

SUDŽUKICE

PLJESKAVICE

ČEVAPČIČI

11


SVETAC MJESECA KOLOVOZA

FOJNIČKAŠKRINJA

Lik Marije kao žene

Priredio fra Ilija Alandžak

cesu preispitivanja koji se već poodavno

trebao dogoditi. To pruža priliku da se iz

ovog novog kuta pogleda na najranije postojeće

slike o Mariji, one iz Novog Zavjeta,

da bi se iznova mogao omogućiti gore

spomenuti proces uzajamnog djelovanja

i da bi se, ako je moguće, iznova

moglo postaviti pitanje o ulozi Marije

kao žene.

Može se kazati kako u NZ ne postoji

samo jedna slika Marije, već barem njih

četiri: svaki evanđelist dopušta da se

majka Isusova pojavi onako kako to odgovara

oblikovanju njegove kristološke

poruke. Nijedan evanđelist, osim Luke u

njegova prva dva poglavlja, ne pokazuje

baš neko posebno zanimanje za njezinu

osobu. Marko, koji je najbliži povijesnoj

situaciji, opisuje Mariju kao majku sed-

alo je koja slika neke žene tijekom

povijesti imala tako velik

utjecaj na razmišljanje muškara-

Mca o ženama i na razmišljanje žena

o samima sebi kao kršćanska predodžba

o Mariji, majci Isusovoj. Ova slika

dijelom potječe iz teologije, gdje je i jedan

poseban dogmatski traktat posvećen

Mariji, djevici i majci Božjoj. Jednim

pak, još većim, dijelom potječe ona iz

spoja liturgije, umjetnosti i pučke pobožnosti.

Međutim, Marija nije samo odlučujuće

utjecala na sliku žene u svim epohama

nego je i u gotovo svakom društvu

različita, i po sebi ništa manje vrijedna,

slika žene sa svoje strane snažno utjecala

na trajno rastuću umjetnost, liturgiju i

pučku pobožnost s obzirom na Mariju.

Radi se, dakle, o izmjeničnom odnosu

strujanja koja se međusobno podupiru.

U naše se vrijeme slika žene koje prevladava

u našem kontekstu podlaže promero

djece koja se barem isprva kritički

postavila prema misionarskoj djelatnosti

svoga sina. Ipak, Markov opis nikako

ne diskriminira Mariju kao ženu. To bi se

prije moglo predbaciti Mateju: na temelju

strukture njegova koncepta za prva

dva poglavlja Marija ima ključni položaj,

ali u pripovjedačkoj izvedbi stalno se

jasno podređuje svojem mužu Josipu iz

davidovske loze. Da je postojao himan

sličan "Magnificatu" u Matejevom evanđelju,

kaže teolog Robert Mahoney, vjerojatno

bi čast njegova izgovaranja pripala

Josipu. Naravno, Matej je nije namjerno

diskriminirao: on je ostao u okviru

društvenih pogleda prvog stoljeća. Kako

su tri velika evanđelja poslužila kao

polazna točka za razvoj mariologije nije

dovoljno poznato. Promišljajući ovaj razvoj

teolog Jaroslav Pelikan primjećuje da

je prikaz Marije u NZ tako kratak da svaki

onaj koji pokuša razmotriti biblijska izvješća

o Mariji na temelju proučavanja

kasnijeg razvoja pobožnosti prema njoj i

nauka o njoj može biti iznenađen ili zaprepašten

kad otkrije kako su ta izvješća

oskudna. Osim toga, razlika između biblijske

dokazne građe i građe iz predaje

tako je upadljiva da je postala značajna

prijeporna točka u ekumenskom dijalogu

među razdijeljenim kršćanima. Općenito

se može kazati da se u sjeni artikuliranja

i razvoja kristologije prvih stoljeća

događao i razvoj mariologije koja je

kristologiju pratila, služila joj i branila je.

Uz pomoć djevičanske Majke Božje moglo

se uvjerljivije i jasnije utvrditi kako

Kristovo božanstvo tako i njegovo čovještvo.

Mariološke dogme stoje u svezi s

kristološkim dogmama.

Kršćanska feministička teologija ističe

da, ako želimo povratiti žensku dimenziju

božanskog, nije potrebno divinizirati

Mariju već depatrijarhalizirati

naš govor o Bogu. Stoga se u prvi plan

stavlja proročka mariologija koja u Mariji

vidi ženu otvorenu Duhu, koja izgovara

svoj da Bogu i koji se izražava u himnu

"Magnificat" koji se tumači kao pjesma

oslobođenja.

Slika Marije u četiri evanđelja može

danas dati neke nove impulse za novo

vrednovanje žene. Trebalo bi djelovati

oslobađajuće ako bi se povijesna Marija

mogla promatrati kao čovjek i majka koja

je u svojem životu imala poteškoće. Ako

crkva danas ne prednjači u jamčenju

istih prava za žene i muškarce, mogao bi

poziv "Magnificata" isto tako služiti kao

nesumnjiv i jasan poticaj za novu orijentaciju.

12 BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


DRUŠTVA I UDRUGE

FOJNIČKAŠKRINJA

UGSR "FOJNICA" FOJNICA

druženje građana sportskih ribolovaca

Fojnica nasljeđuje u svemu

prvo udruženje koje je postojalo

Upod imenom "Sportsko-ribolovno

društvo Fojnica" a koje je osnovano

1923. godine. Prvo zvanično registrovano

je Udruženje ribolovaca za srez Kiseljak

sa sjedištem u Fojnici upisano u

registar 1946. godine. Kasnije ono mijenja

naziv u "Sportsko-ribolovno društvo

Fojnica" koje je registrovano kod

Općinskog sekreterijata za unutrašnje

poslove Fojnica , 17.4.1986. godine.

Naše Udruženje trenutno okuplja oko

250 aktivnih članova koji svoje djelatnosti

ostvaruju kroz sekcije koje se okupljaju

prema mjestu stanovanja. Svojim radom

i velikim zalaganjem pridobili smo

epitet jednog od najaktivnijih ribolovnih

društava u Kantonu i u Federaciji. Svoje

aktivnosti i obaveze usklađujemo sa Planom

rada za tekuću godinu kojeg donosi

samo udruženje a odobrava nadležno

Kantonalno ministarstvo poljoprivrede,

vodoprivrede i šumarstva. Od ovog ministarstva

smo također dobili ribolovno

pravo odnosno koncesiju na ribolovno

područje tj. ribolovne zone na vodama

općine Fojnica u periodu od 10 godina.

Priredio Džemil Berbić

Svake godine UGSR Fojnica organizuje

ili uzme učešća u više sportskih

ribolovnih takmičenja u nekoliko disciplina

na nivou lokalnog, kantonalnih ili

saveznih takmičenja. Tako je 18.7. ove

godine održano općinsko takmičenje u

sportskom ribolovu na površinsku mušicu,

popularno nazvano fly fishing. Učešće

je uzelo 16 članova Udruženja a takmičenje

je održano u mušičarskom reviru u

Fojnici. Prvoplasirani je bio Imamović

Ajdin, drugoplasirani Varka Refik a trećeplasirani

Pamić Kemal. Oni su ujedno

činili ekipu koja je sudjelovala na Federalnom

kupu u lovu na površinsku mušicu

koji se održavao u Busovači 24. i 25.8.

Zauzeli su odlično osmo mjesto!

Ove godine Udruženje je težište svojih

aktivnosti usmjerilo u cilju realizacije

sljedećih planova:

Udruženje građana sportskih ribolovaca "Fojnica"

Fojnica, Ribnjak bb

Žiro računi: 1990470004453221 ABS banka

3389002209985542 Unicredit banka

Info tel. 062 462 854

- Poribljavanje vodotoka vlastitom

proizvedenom ribljom mlađi kao i čišćenju

riječnih korita od kabastog otpada,

- Izgradnja ribarske kuće na lokalitetu

Lužina te uređenje takmičarskog

revira za sportske aktivnosti,

- Renoviranje objekta Ribnjak i izgradnja

novog objekta mrijestilišta,

- Organizovanje takmičenja za pionire

i juniore u disciplini lova na površinsku

mušicu.

Poribljavanje se odvija prema planu

poribljavanja Kantonalnog ministarstva

poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva

a bitno je naglasiti kako će nam poribljavanje

samostalno proizvedenom ribljom

mlađi donijeti uštedu od oko 20.000

KM.

Sve pomenute zadatke i planove ne bi

bilo moguće realizovati bez velike pomoći

samih članova Udruženja kao i prijatelja

UGSR Fojnica. Ovom prilikom im se

toplo zahvaljujemo. Nažalost u Općinskim

vlastima još nema sluha za potrebama

našeg Udruženja te moramo reći kako

nemamo nikakvu podršku s te strane.

Srdačan pozdrav i BISTRO!

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

13


PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans

FOJNIČKAŠKRINJA

reo ljetni dan. Sazivam prijateljice

na podnevnu kavu nagovarajući ih

da obuju nešto jako udobno za slučaj

da poželimo skakati po brdima. VJedna od njih veli kako joj je svekrva

na moru pa nema tko pričuvati djecu.

Druga nije skuhala ručak a muž će joj naprasno

ogladnjeti čim završi utrka Formule

1. Treća iščekuje dečka sa on the

road po Rumunjskoj.

Dakle, preostaje mi jedan

satić s njima, tu negdje, na dohvat

neobaveznim nedjeljnim

obavezama. I nećemo gledati

iz daleka na grad kao na šareni

patchwork.

Ova današnja šetnja na koju

vas vodim nalikovati će krstarenju

po vlastitom krvotoku.

Čaršija je pusta. Vrućina je

otjerala ljude na bazene i skrovitu

hladovinu oko rijeka. I mi

ćemo uz vodu, uz riblja staništa

novouređenog ribnjaka.

Sa glavne ulice silazimo prema

pošti a onda s njenog boka ulazimo

u Hadrovića ulicu. Ime je

dobila po Mustafi Hadr koji je

1551. godine sagradio prvi

mesdžid u Fojnici. Hodamo u

tišini razgledavajući stare bosanske

kuće sa skromnim okućnicama

u koja se smjestiše i

voćnjaci i povrtnjaci i sitnoglave

ruže penjačice, malvate,

neven i paparosa. Naše oči,

opijene žarkim bojama cvijeća

ispod podnevnog svjetla, plutaju

u suznim baricama pogleda

koje razmjenjujemo u čudu.

Zar je moguće da ovako nešto

još uvijek postoji Sjetih se

prostrane avlije u Dugom Brdu,

čvornate oskoruše, srcolikog

cvijeta minđušice i večernjih

radosti pored vanjskog

ognjišta na kojemu se kuhalo

mlijeko ili kukuruz a u drvenom

žaru valjuškao mladi

krumpir. Mirisi prošlosti probudiše

glad za čašom mlijeka

prekrivenog žutim, slatkastim kajmakom.

Šumovita strmen sa naše lijeve

strane bacala je nešto škrtog hlada. U

njemu su nam nestajale sjene pa smo,

poput pravih duhova, neprimjetne zavirivale

kroz kapije i preko rascvjetanih

zidova. Na jednom trijemu ugledasmo

staricu prekrivenu prozračnom maramom

u bojama njenog ružičnjaka. Pod-

Djevojačkim

snovima

po kasabi

Piše Suzana Lovrić

vinutih nogu sjedila je mirno, kao da namjerava

u tom položaju ostati danima.

Samo su joj se usne pomjerale kroz

smiješak upućen nekomu velikom i važnom.

Nakon što je uska uličica upravila ugledasmo

munaru čiji je vrh bio osut

smaragdnim nakitom svjetla. Mesdžidu

je 1570. godine nadograđen minaret te

postaje prvom džamijom u Fojnici, a Fojnica

postaje kasabom. Njen je osnivač,

ostalo je negdje zapisano, izdvajao godišnje

4.680 akči. I svuda unaokolo Atik

džamije ležali su rasuti smaragdi nevjerojatne

veličine! To je sigurno ono ruho

od tri lijepe i bogate sestre što ostadoše

neudate te svu svoju djevojačku spremu

dadoše za gradnju džamije. Smaragdi su

svjetlucali po nišanima, u travi, u zraku.

Činilo se kako dio te omamljujuće

svjetlosti pada i po nama.

Posjedale smo u travu i počele

nagađati o životu sestara po

kojima se i danas u narodu ova

ljepotica zove Djevojačka džamija.

Sigurno su imale krupne

oči i zvonko pjevale sevdalinku,

kaže Sandra. Voljele su kišu

prigušenu drvenim krovom i

voljele su Allaha, reče Alma.

Živjele su svoj komadić nedokučive

šutnje i slobode, doda

Meliha. One su tu, slušaju nas i

cikore se, pokazah na tri jelike

što su se zaštitnički nadvile

nad džamiju. Mladi orao prhnu

iz njihovih grana nakon našeg

nezaustavljivog smijeha.

Ispratismo ga u visinu sve dok

se ne pretvori u točkicu. Topli

zrak zaplesa oko nas i mi ustadosmo.

Sjene su nam bile izdužene

i posute mirišljavim livadskim

cvijećem. Njihove

pozlaćene glavice su se dizale

pjevajući zajedno sa Patti

Smith - Smells Like Teen Spirit.

Kao da ništa nije nedostajalo

da od dana učinimo raj i dženet.

Djeca Muž Ručak Kava

Polazimo. Djevojačka džamija

ipak mami i mi svaki čas

okrećemo glave, kao sove.

Tijela koračaju naprijed. Tek

će nas musavi dječak, što se

zavojitom ulicom od Ribnjaka

biciklom sjurio u naše noge,

probuditi iz transa.

Džamija je obnovljena

1820. godine pod nadzorom

ondašnjeg šejha tekije na

Oglavku, Sirri- babe. I on je jednog dana,

poput ovog, osjetio jarkost sunca i

svjetlost Buđenja, reče Sandra. Sigurno

mu je mladio orao pocijepao nebo jednog

ljetnog popodneva, nasmija nas Alma.

Ispunio je posljednju želju svoj bolesnoj

hanumi, ozbiljno će Meliha. Sedam crnih

kava, bez šećera, rekoh konobaru.

14

BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


PREDSTAVLJAMO

FOJNIČKAŠKRINJA

ako to često biva, velika ljubav od

hobija može načiniti životni poziv i

glavno zanimanje. Sve je počelo

K1999. godine kada su se iz izbjeglištva

vratili u Fojnicu. Borba za egzistenciju

navela ih je na gradnju prvog plastenika

koji je prvobitno poslužio za uzgoj

povrća. Konstrukciju su sami napravili

od dugih i debelih štapova koji su

ipak teško odolijevali vjetrovima. Nakon

rušenja stare obiteljske kuće iskorištena

je krovna građa za izradu drugog plastenika

koji je bio veći i čvršći pa se našlo

mjesta i za uzgoj prvih cvjetnih kultura.

Kada pričaju o počecima ne spominju se

previše štete koje su vremenske nepogode

u vidu poplava i olujnih vjetrova činile

svakih par mjeseci. Okosnica priče je u

činjenici da bi njih šestoro odraslih, koliko

se našlo pod istim krovom nakon ženidbe

sina Mladena, bili na zavodu za

zapošljavanje. Ma kako bila skromna dobit,

od vlastitih ruku se moglo dostojanstveno

živjeti u teškim poratnim godinama,

veli Marko, kojega mnogi bolje znaju

pod nadimkom Braco. Za uspjeh u njihovom

radu prije svega je zaslužna obiteljska

sloga, ljubav prema cvijeću i čestitost,

kaže Spomenka. Ne treba biti pohlepan

i željeti po svaku cijenu i preko noći

ostvariti veliku dobit. To je i nemoguće

ako čovjek radi pošteno. Treba i uraniti i

okasniti i onda još naporno raditi dobar

dio dana. Za svoje gerbere, ruže, gladiole,

irise, karanfile, krizanteme… skratila je

ritual jutarnje kave. Žuri u plastenike poželjeti

im dobro jutro i pružiti njegu koju

Život sa cvijećem

Spomenka i Marko Lovrić su, zajedno sa svojom djecom Mladenom, Sanjom i

Marjanom, već više od jedne decenije strastveno predani uzgajanju cvijeća. U

početku nisu imali niti vlastite parcele, plaćali su mjesečne najmove za razbacane

komadiće zemlje u naselju Podcitonja. Danas na vlastitom gruntu u šest plastenika

proizvode 50-ak vrsta cvijeća i ukrasnog bilja.

Piše Suzana Lovrić

njeni cvjetni ljubimci trebaju. Cvijeće je

poput ljudi, nastavlja zaneseno svoju

priču, ako im ne kažeš lijepu riječ, ako ih

ne pomiluješ, ako ih ne nahraniš, ne uzvraća

ljepotom svoje duše. Osim tzv. rezanog

cvijeća Lovrići uzgajaju i saksijsko

cvijeće za zatvorene prostore te balkonsko

cvijeće. Tako su ove godine po prvi

put proizveli vlastite surfinije i pelagonije

kojima je ušuškana cijela čeona strana

njihove obiteljske kuće. Baštenski

čempresi, tuje i zimzelena živa ograda su

vrlo traženi pa ih je skoro nemoguće

ožiliti u željenoj količini. Posebno su ponosni

na više od stotinu stabala raznih

voćki koje su posadili kao dar svojim

unucima. Mladi baka i djed imaju već

troje unučadi! Ispunjavajući njihove dječje

apetite zasadili su oko 15 stabala oraha,

pitomih lješnjaka preko 20 stabala,

toliko i breskve, jabuke, višnje trešnje…

Sva ulaganja u cilju širenja ponude i

poboljšanja uvjeta rada, što je potrebno

posebno naglasiti, izvode se bez kreditiranja

i bilo kakvih drugih zaduženja. Već

odavno ne kupuju industrijske plastenike

za koje je trebalo izdvajati preko 3.500

KM. U vlastitoj izvedbi, po cijeni ispod

2.000 KM, dobivaju daleko čvršće i trajnije

plastenike.

Ne smijem zaboraviti spomenuti kako

je velika podrška i pomoć u skromnoj

snahi Ankici čija energija i šarm sugovornika

plijene pri razmjeni prvih rečenica.

Sretna je jer njena djeca prihvaćaju prave

vrijednosti i žive u zdravom okruženju,

žive sa cvijećem. Međutim, Spomenka ne

može svoju sreću još zaokružiti. Kaže

kako će biti sretna tek kada njena djeca

ne budu morala, sa sezonskom garderobom

u koferima, putovati put Jadrana ili

Austrije na pečalbu.

Mi imamo tržište, surađujemo sa

cvjećarama u Kiseljaku, Kreševu, Buso-

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

15


PREDSTAVLJAMO

FOJNIČKAŠKRINJA

vači, međutim, još nemamo cjelogodišnju

produkciju, uzbuđeno objašnjava.

Sve češće nas pozivaju da opremamo

vjenčanja, u vrijeme proljetnih i jesenskih

misa radi se do kasnih noćnih sati,

za posljednje ispraćaje izrađujemo od

buketa do vijenaca, ali sve dok se ne bude

moglo raditi ujednačenim tempom tijekom

cijele godine to neće biti profitabilna

djelatnost. Marko nastavlja, cilj nam je

uvesti grijanje bar u nekoliko plastenika.

Ove godine smo investirali u izgradnju

bunara iz kojega smo doveli čistu vodu sa

dubine od svega par metara tako da naše

cvijeće od sada zaista pije pitku vodu. Do

sada smo se koristili jažvom koja je prolazila

kroz parcelu i u kojoj su završavali

deterđenti iz okolnih izvoda. Sada smo to

izolirali velikim betonskim cijevima pa

će mogućnost zaraze i bolećivosti cvijeća

biti svedena na minimum. U narednom

periodu planiramo izgraditi kotlovnicu i

spremište za ubrano voće. Tim projektima

je moguće održavati proizvodnju cvijeća,

a samim tim i zaradu, kroz cijelu

godinu. Na taj način ćemo ostvariti

uvjete i za još jedan plan u vezi kojeg trenutno

pregovaramo sa dobavljačima

gerbera prve generacije iz jednog laboratorija

u Brazilu. Radi se o tzv. gerberima

iz matičnjaka što je roba prve klase!

Sa najjednostavnijom tehnologijom koju

sada primjenjujemo održavamo gerbere

svježim i do 20-ak dana. Ne usuđujemo

se niti zamišljati kako će to izgledati

sutra.

Svoje znanje Lovrići stječu ponajviše

vlastitim iskustvom, ali koriste i brojne

stručne knjige i svaku priliku posjetiti

predavanja sa ovom tematikom. Nažalost,

premalo je mjesta za sjajnu priču o

svim efektima fojničkih plastenika. O

detaljima kako se koji cvijet žili, koja se

prirodna gnojiva mogu koristiti za njihov

rast, recepturama za zaštitu od pojedinih

bolesti, rado će vam prepričati netko iz

ove vrijedne obitelji koja je našla modus

za ugodan i miran život u vrevi političkih

bahatosti i općinskog nemara.

Besplatno bih cvijećem ukrasila trotoare

od Podcitonje do zgrade Općine,

samo da se netko umije sjetiti kako to

jednom turističkom mjestu treba! Samo

da me netko pozove, ponavlja opet Spomenka.

Sramota je to što dočekuje turiste

prilikom ulaska u grad. Kad ljudima

objašnjavaš gdje je autobusni kolodvor

orijentacija su zgrade zarasle u korov i

gomile naslaganih drva, nekakvi bageri i

hrpe smeća.

Fojnička škrinja zahvaljuje na gostoprimstvu

ovoj vrijednoj obitelji i obećava

pomoć pri ukrašavanju grada cvijećem.

ra Antun Knežević kao svećenik djelovao

je u različitim krajevima Bosne.

Od 1857. – 1861. godine u dva je

Fnavrata bio kapelan u Varcaru (Mrkonjić

Gradu), i u Bugojnu. Kao izobražen

čovjek bio je odgajatelj franjevačke mladeži

i ujedno predavač na tadašnjoj teologiji

u Livnu i Gučoj Gori od 1861. –

1868. godine. Bio je duhovnik bosanskih

bogoslova u Đakovu do 1871. godine, i

kao duhovnik upoznao se sa tadašnjim

đakovačkim biskupom Strossmayerom.

Kao župnik službovao je u Dobretićima,

Varcaru (Mrkonjić Gradu), Liskovici, Jajcu

i Kotor Varošu gdje je, slaveći sv. Misu,

umro 1889. godine.

Fra Antun Knežević je važan i za jajački

samostan jer se zauzimao da se osnuje

i obnovi samostan u Jajcu koji je davno

bio porušen. Odobrenje je dobio 1882.

godine, a samostan je službeno otvoren

1886. godine.

No, ono što nas ovdje zanima jest

književna djelatnost fra Antuna Kneževića.

Za nas su važnija njegova pisana djela

od kojih su samo neka tiskana. On je

pisao svoja djela prvenstveno za neuke i

one polupismene ljude, koje je želio

upoznati sa slavnom prošlošću Bosne,

kao i sa teškim stanjem u kojem žive.

Njegova djela su protkana povijesnom

tematikom, iako "je bio neškolovan povjesnik,

ipak se zanimao za probleme

pomoćnih povijesnih znanosti: za heraldiku,

numizmatiku i fragistiku". Skupljao

je i narodno blago, pisao pjesme, poslovice,

zagonetke te skupljao i objavljivao

narodne priče.

Kneževića svrstavaju među najistaknutije

bosanske intelektualce 19. stoljeća,

zajedno s fra Grgom Martićem i fra

Ivanom Franjom Jukićem. Iako je prvenstveno

bio pastoralni djelatnik, on se

bavio i knjigom bez koje bi teško djelovao

u pastoralu. Premda plodan pisac pojedina

njegova djela nisu još do danas tiskana

i objavljena. Od mnoštava povijesnih

knjiga, novinskih članaka i rukopisa,

u ovom svom radu obradit ću samo neka

djela, ne umanjujući vrijednost drugih

njegovih djela. Među važnija Kneževićeva

djela spadaju: Krvava knjiga (1869.),

Bosanski prijatelj sv. IV (1870.), Kratka

povijest kralja bosanskih, I – III (1884. –

1887.), Pad Bosne (1886.), Carsko – turski

namjesnici u Bosni i Hercegovini

(1887.), i rukopis Varica (1888.).

Krvava knjiga (1869.): U ovoj knjizi

Knežević poziva bosanske mladiće da se

usprotive turskom ropstvu. On nastoji

mladom čovjeku prikazati slavnu prošlost

i bijednu sadašnjost i budućnost Bosne,

uvjeren ako mladi čovjek dobro poznaje

prošlost, da će uvidjeti i promijeniti

svoje stanje. Za vrijeme svoje sa-

16 BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


POVIJEST

FOJNIČKAŠKRINJA

Život i djelovanje

fra Antuna Kneževića

Fra Antun Knežević se rodio 9. siječnja 1834. godine u Varcaru (Mrkonjić Gradu), u

obrtničkoj obitelji. Započinje školovanje u vlastitoj kući, koja je bila pretvorena u

školu, a u toj školi je predavao fra Ivan Franjo Jukić, čiji je učenik bio i sam Knežević.

Još kao mladić odlučio se poći u samostan i postati fratar. Za boravka u fojničkom

samostanu stekao je temeljno znanje za daljnji studij. Studij teologije i filozofije

završava u Rimu i Sieni. Po završetku studija zaređen je za svećenika 1856. godine.

Piše fra Ilija Alandžak

mostalnosti Bosna je bila bogata i kulturno

i ekonomski, a kad su došli Turci sva ta

bogatstva su pretvorena u bijedu. Bosanskom

kralju, premda još živom, sadiru

kožu, te kolju i ubijaju Bosance, odvode u

ropstvo, pljačkaju i pale bosansko stanovništvo.

Knežević kaže da je ovo stanje

započelo prije četiri stoljeća i još mu se

ne nazire kraj. Knežević mladom čovjeku

prosviješćuje kako su svi oni robovi, a

Bog je ljude stvorio slobodne, ali oni su

robovi, i to u devetnaestom vijeku u doba

prosvjete. Ovo bijedno stanje i ropstvo se

odražava u nedostatku škola, crkava i

svih drugih kulturnih i prosvjetnih ustanova.

Iako neprestano rade, oni su gladni

kruha, jer sve što steknu Turci im oduzmu.

U ovom stanju bijede i beznađa, Knežević

postavlja jedno pitanje mladićima,

a to je dokle će takvom ropstvu robovati.

Djelo je posvećeno Velimiru Gaju, izdavaču,

a namjenjeno je "mladiću bosanskom,

sinu majke slavne", u nadi da će ih

ova knjiga potaknuti na borbu za domovinu.

Knjiga je kako i sam Knežević kaže

napisana na temelju povijesnih izvora.

Knežević je ovu knjigu pisao za vrijeme

službovanja u Gučoj Gori i u Dobretićima.

Sama knjiga predstavlja, ukratko,

zemljopisno – povijesni prikaz Bosne.

Neki dijelovi knjige su više poezija nego

proza.

Bosanski prijatelj sv. IV (1870.):

Časopis "Bosanski prijatelj" je pokrenuo

fra Ivan Franjo Jukić 1850. godine, kao

prvi književni časopis u tadašnjoj Bosni.

Za prva tri sveska je Jukić skupio gotovo

sam građu, a prva dva je i sam uredio,

dok je treći svezak uredio tadašnji tajnik

Matice ilirske Jurković. Prva dva su izišla

1850./51. godine, dok je treći svezak izišao

u nakladništvu Matice 1861. godine.

Četvrti svezak je trebalo izdati "Društvo

za književnost redovničke mladeži bosanske

u Đakovu". O izdavanju časopisa

Bosanski prijatelj sv. IV raspravljalo se na

sjednici gore spomenutog društva, koja

je održana 2. studenog 1862. godine. Sa

spomenute sjednice je upućeno jedno

pismo fra Antunu Kneževiću da pomogne

oko izdavanja. Na spomenuto pismo

Knežević odgovara pozitivno, i u okviru

istog pisma daje primjedbe glede samog

izdavanja časopisa.

Izdavanje časopisa Bosanski prijatelj

sv. IV, povjereno je fra Martinu Nediću,

što on očito nije učinio. Nakon tri godine,

Franjo Rački, obećava "Društvu" izdavanje

četvrtog sveska Bosanskog prijatelja,

uz određene uvjete. No, kasnije Rački,

unatoč obećanju odbija tiskanje spomenutog

časopisa, uz obrazloženje da časopis

ne sadrži nikakve poučne članke.

Školske godine 1869./70., Knežević

je postavljen za duhovnika bosanskih

bogoslova u Đakovu. Kao duhovnik on se

pobrinuo oko izdavanja četvrtog sveska

Bosanskog prijatelja, tako se ovaj svezak

i smatra djelom samog Kneževića.

Četvrti svezak Bosanskog prijatelja je

uredio i izdao sam Knežević, osim Šunjićeve

pjesme "Rodoslovna slovjenkinja

vila". Uz spomenutu Šunjićevu pjesmu,

časopis sadrži i Kneževićeve spise mjesta

u Bosni "Listovi o Bosni", prikaze narodnih

običaja, narodne pjesme, povijesno

– pravnu raspravu "Kako se zemlje u

Bosni diele", životopis fra Marijana Šunjića,

te prikaz školskih prilika u Bosni.

Ovo Kneževićevo djelo ima tri sveska

kako je navedeno i u samom naslovu.

Prvi dio govori o Tvrtku I., Stjepanu Dabiši

i o kraljici Jeleni i njihovim vladavinama.

Drugi dio govori o vladavini Stjepana

Ostoje, Stjepana Tvrtka Tvrtkovića,

Stjepana Tomaša Ostojića i Stjepana Tomaševića.

Za izdavanje ovog djela Knežević

piše Franji Račkom 1871. godine da

mu pomogne oko izdavanja, ali Rački

uskraćuje svoju pomoć jer se nije slagao

sa Kneževićevim djelom. Djelo je izašlo

nakon pet godina i to u Dubrovniku, a ne

u Zagrebu.

Pad Bosne (1886.): Pad Bosne, fra

Antuna Kneževića, je svojevrsni nastavak

djela "Kratka povijest kralja bosanskih".

Knežević piše o stanju u Bosni prije

pada, za vrijeme pada, o samom padu i

njegovim posljedicama, kao i nakon pada

Bosne u Turske ruke, i nastavlja govoriti

o susjedima koji nisu htjeli pomoći i koji

su se veselili njezinu padu.

Carsko – turski namjesnici u Bosni i

Hercegovini (1887.): Knežević u ovom

djelu piše o Bosni, od pada pod Turke pa

sve do austro – ugarske okupacije. Želeći

upoznati narod Bosne s vladavinom Turske

i kasnije Austro – Ugarske, piše kako

bi trebali poznavati prošlost i na osnovu

toga graditi bolju budućnost. Osim što

kršćane tlače Turci, tlače ih i "istočni patrijarsi",

koji žele Bosnu pod svoju jurisdikciju.

U takvoj tiraniji sve zamire, svaki

kulturni i prosvjetni napredak.

Varica (1888.): U ovom djelu, na početku,

Knežević objašnjava zašto je dao

ime ''Varica''. Nakon smrti fra Antuna

Kneževića djelo je zagubljeno, ali ga je

pronašao fra Julijan Jelenić i dao ga fra

Josipu Markušiću koji ga je uvezao. Varica

na početku ima pismo koje je

Knežević pisao fra Filipu Ljubasu 1889.

godine, kao i autobiografijske spise o

samom piscu, iz kojih mi danas imamo

njegov životopis. U ovom rukopisu Knežević

govori o oslobođenju Bosne, o okupaciji

Austro – Ugarske kao i o samom

gradu Jajcu pred i za vrijeme okupacije.

Varica završava Kneževićevim govorom

u povodu spomena poginulih austro –

ugarskih vojnika.

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

17


FELJTON

FOJNIČKAŠKRINJA

DJELOVANJE FRANJEVACA U BOSNI I ZA VRIJEME TURSKE VLADAVINE (2)

Dolazak prvih franjevaca u Bosnu

Priredio Branko Golub

vezi s ovim bosanskim "krivovjerjem",

a također i s pravoslavljem na

istočnoj granici Bosne (i u Mačvi),

Ustoji početak franjevačkog djelovanja

u Bosni. Znatno ranije nego u Bosnu,

franjevci su došli u Dalmaciju.

Polovinom stoljeća (1248) katolički

nadbiskup Benedikt spremao je križarsku

vojnu protiv bosanskog bana Ninoslava.

Ninoslav je javio o tome papi i rekao

da je to nepravedno prema njemu jer

je on pravi katolik. Na to je papa poslao

svoje izaslanike – senjskog biskupa Filipa

i franjevačkog provincijala iz Splita –

da razuvide kako stoje stvari s Ninoslavom.

Tako je tada nakratko došao prvi

franjevac u Bosnu.

Razlog za drugi dolazak dale su prilike

u sjevernoistočnoj Bosni i Mačvi. Kralj

Stevan Dragutin je tada poduzeo da iskorijeni

krivovjerstvo na svom području,

javio je papi da u Bosni ima mnogo krivovjeraca

i zatražio od njega nekoliko

sposobnih svećenika, vještih domaćem

jeziku, da obraćaju spomenute ljude. Njihov

je uspjeh u obraćanju krivovjeraca

po svjedočanstvu srednjovjekovnog

srpskog pisca, arhiepiskopa Danila, bio

znatan. Drugi su nastavili taj rad iako je

on, zbog političkih nemira, kroz petnaestak

godina bio zastao. Oko godine 1324. i

dalje susreću se u Bosni ponovo franjevci,

na čelu s fra Fabijanom iz Motovuna

(Istra) i rade na suzbijanju krivovjerja.

Ciljevi i oblici franjevačkog

djelovanja u Bosni

Kao prvotni cilj franjevci Bosanske

vikarije imali su u obraćanju bosanskih

kršćana na katoličku vjeru. Širenjem na

istok, u Srbiju i u istočnom rubu Hercegovine,

susreli su se također sa sljedbenicima

istočne Crkve koji su živjeli u nejedinstvu,

raskolu, sa zapadnom Crkvom

pa je i njih trebalo pridobiti na jedinstvo.

Da bi te zadatke mogli uspješno obaviti,

trebalo je najprije biti razumljivo ljudima:

govoriti njihovim jezikom. To je bilo

osnovno pravilo kojega su se ovi misionari

držali. Franjevci iz obližnjih krajeva

znali su taj jezik a stranci su ga marljivo

učili i svladavali.

Sreća je bila što je Bosanska vikarija

na svom čelu imala izuzetno dobre, svete

ljude. Prvi od njih bio je Peregrin, koji je,

prema svjedočanstvu bana Stjepana radio

za vjeru "vjerno, revno i ustrajno."

Ban je uspio da ga zadrži uza se time

što je predložio da ga imenuju bosanskim

biskupom (1449). Nakon smrti

proglašen je u Franjevačkom redu blaženim.

Uz obraćanje na kršćanstvo valja

spomenuti i značajnu diplomatsku djelatnosti

nekih bosanskih franjevaca na

banskom i kraljevskom dvoru.

Nije bila manja na graditeljska djelatnost

ovih franjevaca u to vrijeme. Poznato

je nekoliko crkava na bosanskom

području iz ovog razdoblja; od njih devet,

šest je otkriveno tek iza II. svjetskog rata;

bilo ih je daleko više – prema A. Anđeliću

više desetaka – samo što zasad još nisu

otkrivene.

Značaj Bosanske vikarije u

djelovanju franjevaca

Obraćanje bosanskih kršćana bila je

trajna briga papa. Budući da misija dominikanaca

nije uspjela, poslao je papa godine

1339. vrhovnog poglavara franjevaca

fra Geralda Odonis (EUDES ili OT), do

kralja Karla Roberta a ovaj do bosanskog

bana Stjepana Kotromanića da se dogovore

o načinu suzbijanja krivovjerja. Ni

fra Gerald ni ban Stjepan nisu bili voljni

da se krivovjerje istrebljuje silom, nego

na miran način, propovijedanjem. Da bi

se to ostvarilo bilo je potrebno osnovati

zasebnu franjevačku zajednicu u samom

tome području, sa sjedištem u Bosni.

Budući da se tada u Redu nisu osnovale

provincije, nego samo vikarije (po rangu

nešto niže od provincije), osnovana je

godine 1340. Bosanska vikarija koja je

bila neposredno podređena Vrhovnom

franjevačkom poglavaru. Fra Gerald je

odmah ostavio dio svojih pratilaca u Bosni

i postavio im na čelo fra Peregrina

Saksonca. U Bosni je već bilo rudara –

Sasa, pa će im njihov zemljak biti duhovna

pomoć, a oni njemu znatna potpora.

Kasnije će se poglavari Reda i pape brinuti

da se iz raznih provincija, iz susjedne

Dalmacije, iz Italije, Njemačke,

Engleske, Ugarske, Španjolske, Poljske i

dr. šalju u Bosnu Franjevački misionari,

koji će biti članovi ove vikarije. Još za fra

Peregrinove uprave (do godine 1349.)

Vikarija je imala dvije kustodije (= jedinke

na koje se dijeli vikarija ili provincija)

i dvanaest samostana; 40 godina

kasnije vikarija ima sedam kustodija i 35

samostana; u zadnjim desetljećima bosanske

države broj samostana u samoj

Bosni premašio je trideset. Osim toga,

Bosanska vikarija je tih stotinjak godina

postojanja proširila djelovanje i na

susjedne krajeve: Sloveniju, Srbiju, dio

Hrvatske i Dalmaciju, po čak i na J.

Ugarsku i Vlašku.

Razgovor sa Dajanom Tuka i

Kristinom Čuturić na Radio

Kiseljaku, srijeda 21. 4. 2004. u

14.00 sati.

Što je ekologija

Ekologija je suvremeni trend osjećanja

života danas. Trend je nešto što velika većina

građana svijeta u jednom trenutku smatra

važnim i oko čega se ljudi lako mogu

mobilizirati i organizirati, osobito mladi

snagom svoje mladosti. Ekologija kao

trend je zapravo dio sveopćeg svjetskog

trenda očuvanja života. Zaštita života kao

temeljno osjećanje života danas došla je s

jedne strane iz svijesti da čovječanstvo posjeduje

naoružanje s kojima se višestruko

može uništiti sav život na zemlji, te s druge

strane iz činjenice da su ljudi stekli toliku

moć nad prirodom da mogu radikalno na

nju utjecati. Nepodudarnost te novostečene

moći ljudi i odgovornosti za ovaj svijet je

pokretač trenda za očuvanje života. Ekologija

je, dakle, pokret za zaštitu prirode,

okoliša, za zaštitu života uopće.

U ovom tjednu se širom svijeta obilježavaju

dani ekologije, zaštite prirode;

prije nego što čujemo kako ste vi u Frami

Fojnica obilježili ovaj dan, najprije pitanje

zašto se uopće bavite ekologijom

U ove dane koje nazivamo ekološkim

jer ih posvećujemo prirodi, njezinoj privlačnoj

i nevinoj ljepoti, i mi se u Frami

želimo priključiti svima onima kojima je

sačuvati prirodu od zagađenja i uništavanja

osobito na srcu. Mi, članovi ekološke grupe

Frame Fojnica, franjevačkog pokreta mladih,

imamo naročiti razlog sudjelovati u

ovim ekološkim danima, jer je sveti Franjo

volio prirodu, bio njen veliki prijatelj, rado

se u njoj zadržavao, njoj u čast ispjevao je i

neke pjesme, a na poseban način poznata je

njegova pjesma "Bratu suncu" u kojoj veliča

svu prirodu, njezinu ljepotu kao veliki

dar Božji. Uvijek se rado povlačio u brda, a

na jednom takvom brdu La Verni primio je i

rane Kristove. Zbog svega toga papa Ivan

Pavao II. 1979. godine proglasio je svetog

Franju zaštitnikom prirode i mi, kao Franjini

nasljednici na jedan svoj mladenački

način, smatramo svetog Franju prvim ekologom

na svijetu. Tko od nas ne uživa u

lijepoj prirodi, u šumi i lijepim proplancima,

u veselim, mirnim i bistrim izvorima,

raspjevanim i bučnim slapovima, u rijekama.

Uvijek osjećamo kako nam se pluća

šire na svježem zraku sačuvane i čiste prirode.

Svi cijenimo lijepu prirodu i njezinu

ljepotu. Nažalost, znamo i grijehe urbanizacije

i grubo iskorištavanje prirode za

sebične interese trgovine, medija, industri-

18 BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


INTERVIEW

FOJNIČKAŠKRINJA

Iz arhiva fojničke Frame

je i politike koja to iskorištavanje ne samo

odobrava nego i nemilosrdno potiče. Ipak

se radujemo da se i to započelo mijenjati, da

se ipak razvija ekološka svijest i da se ljudi

odgajaju čuvati prirodu.

Što ste vi u Fojnici zabilježili kao ekološki

problem

U našem fojničkom kraju imamo jedan

slučaj na koga želimo svratiti pažnju. Još

prije tridesetak godina napravljeno je nešto

što nas kao Fojničane, državljane BiH, framaše

i ljude žalosti i izaziva protest. Naime,

na jednom brdu u okolici Fojnice, u srcu

utvrde Kozovgrad sagrađen je i instaliran

televizijski odašiljač, koji svojim elektroinstalacijama

stvara štetna zračenja po okolinu

i time izravno ugrožava prirodu oko

Kozovgrada. Ljudi koji pješače na Kozovgrad

iza sebe ostavljaju smeće (plastične

vrećice, boce...). Niže utvrde nalaze se zidine

varoši Kozovgrada oko kojih se također

nalazi ljudski trag – SMEĆE! Ima još

puno slučajeva neodgovornog odnosa prema

prirodi u našem fojničkom kraju. Međutim,

kao svoj doprinos obilježavanju ekoloških

dana Bosne Srebrene, smatramo da

je ovaj slučaj neciviliziranog ponašanja

važno istaknuti, jer taj slučaj ne predstavlja

samo ekološku ugroženost, već i ugroženost

kulturno povijesne ostavštine naše Bosne.

Zašto je televizijski odašiljač u srcu

Kozovgrada ekološki i povijesni problem

Ekološki je zbog toga što elektroinstalacije

odašiljača emitiraju po okolinu štetna

zračenja koja izazivaju razne anomalije na

stablima, biljkama, životinjama i ljudima

koji su u blizini. On narušava ljudsko djelo

koje se stopilo s prirodom. On je naprosto


strano tijelo, suprotnost lijepome, suprotnost

prirodi i ljudima. Povijesni je problem

u tome što je odašiljač instaliran u srcu

Kozovgrada, povijesne utvrde i varoši bosanskih

kraljeva. Ne samo da je narušen

sklad ljudskoga i prirodnoga, već je nevjerojatno,

svjesno ili nesvjesno narušen

jedan od temelja povijesnosti Bosne, njezine

državotvornosti, cjelovitosti i bogate

kulture.

Kakav značaj ima Kozovgrad za

povijest Bosne

Ljetnikovac, dvorac, utvrda Kozovgrad

posljednje je boravište bosanske kraljice

Katarine Kotromanić-Kosača, koja se rodila

1424., a umrla 1478. godine. Ne zna se

točno vrijeme izgradnje Kozovgrada, ali se

zna sigurno da je služio kao ljetnikovac

bosanskih kraljeva i posljednje bosanske

kraljice Katarine, u kojem je ona stalno

boravila od smrti svoga muža pa do

bjegstva u Italiju. Najstariji podatak koji

ima prizvuk narodnog predanja o bjegstvu

kraljice Katarine iz Bosne nalazimo kod

dubrovačkog kroničara Jakova Lukarića iz

16. stoljeća, koji piše da je kraljica Katarina

Kosača s dvorca Kozovgrada najprije pobjegla

u Konjic, a dalje pješice do Dubrovnika,

pa u Rim. Taj pravac bjegstva

spominje se i u nekim narodnim predanjima

u okolici Fojnice.

I kako riješiti ovaj problem televizijskog

odašiljača na ljetnikovcu Kozovgrad

Kozovgrad je imao i još uvijek ima

veliko značenje za povijest Bosne, njezine

državotvornosti, cjelovitosti i kulture. Njezine

zidine činile su jednu lijepu i rijetko

viđenu cjelinu ljudskog i prirodnog elementa.

Tko je i zašto dao izgraditi televizijski

odašiljač na Kozovgradu, kada je

jasno da postoje i drugi planinski vrhovi,

koji bi možda bili i bolji za odašiljanje tvsignala

Mi, mladi iz Frame Fojnica, ovdje

javno ukazujemo na ovaj ekološki, povijesni,

državotvorni i kulturni problem u našoj

Fojnici i Bosni. Stoga, tražimo od odgovornih

ljudi izmještanje ovog odašiljača s

Kozovgrada na neko drugo mjesto, gdje će

zasigurno činiti manju štetu. Tražimo, također,

da se zidine Kozovgrada obnove i

načini pristup svim onima koji vole našu

prirodu, povijest, bogatu kulturu, Bosnu,

onima koji naprosto vole ljepotu. Tražimo

da općinske, županijske i državne institucije

načine takav ambijent u kojem će ekološka

svijest biti prva i svakodnevna zadaća

svih građana BiH. Kozovgrad je malen, ali

se u njemu bjelodano reflektira naš odnos

prema Bosni, koju grubo i divlje urbaniziramo,

politički zlostavljamo jer ni danas

ne cijenimo njezinu povijest, državotvornost,

cjelovitost i kulturu. Kakav je naš odnos

prema Kozovgradu, takav je i prema

našoj Bosni. Predlažemo da učinimo pozitivan

iskorak i započnemo slaganje bogatog

i jedinstvenog mozaika u svijetu, mozaika

koji nosi ime BOSNA!

Spomenuli ste na početku da ima još

mnogo slučajeva narušavanja prirode u

Fojnici, koji su ti slučajevi i hoćete li u

ovim ekološkim danima išta poduzeti

Kao i svi naši gradovi u Bosni i Fojnica

je zapuštena, onečišćena smećem, počev od

riječnih korita, potoka, ulica, pa čak i šuma.

Smeće se nesavjesno baca posvuda i stvara

se ružna slika nas samih. I ovdje će naša

Frama dati svoj doprinos. Uključit ćemo se

u jednu veliku akciju čišćenja koju je organizirala

Općina Fojnica i Ekološko društvo

Fojnica. To je akcija čišćenja i uređenja

grada, prigradskih naselja i mjesnih zajednica

Prokos, Ostružnica, Šćitovo, Pločari

Polje, Dusina, Gojevići i Bakovići.

Akcija će se izvesti u utorak, 27. travnja.

Već sutra će biti sastanak, na koji ćemo ići i

mi, na kojem ćemo se dogovoriti o konkretnoj

realizaciji ove svakako velike ekološke

akcije. Ovdje želimo pohvaliti Općinu

Fojnica i Ekološko društvo Fojnica što

su organizirali ovu akciju i time pokrenuli

ekološku svijest našega grada Fojnica. U

akciji će sudjelovati ribolovci, lovci,

građani, učenici, ekolozi, firme, zavodi

Drin i Bakovići, radnici Reumala, mještani

iz naselja, a među njima i mi framaši.

Nadamo se da će ova velika ekološka akcija

i uspjeti.

A danas su mnogi projekti obnove Utvrde

Kozovgrad ''realizirani''. Tko ih je i kako

realizirao, neka odgovore institucije vlasti!

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

19


IZ LJETOPISA FOJNIČKOG SAMOSTANA

FOJNIČKAŠKRINJA

Druga polovica devetnaestog stoljeća je

označena kao vrijeme velikog kulturnog i

privrednog razvoja, kako u Europi tako i u

Bosni i Hercegovini. Za brži razvitak bila je

potrebna izgradnja suvremenih puteva i cesta,

ali najveći i najteži zadatak je bila izgradnja

željezničkih pruga, koja je ustvari

bila isključivo eksploatatorskih namjena.

Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena

je u promet 24. prosinca 1872. godine. Bila

je to pruga normalnog kolosjeka od Banje

Luke do Dobrljina (101,6 km), izgrađena kao

dio Carigradske magistrale koja je, prema

tadašnjim planovima, trebala povezati Carigrad

sa Bečom. Poslije Berlinskog kongresa

(1878.) Austrougarska je okupirala Bosnu i

Hercegovinu i odmah počela intenzivnu gradnju

pruga. Okupacijske trupe su gradile

pruge na liniji svog prodora u Bosnu, da bi

osigurali opskrbu svojih trupa.

No Fojnica i njena okolica za vrijeme austrougarske

vladavine nisu doživjele privredni

prosperitet kao mjesta koja je zahvatila

industrijalizacija i nove prometne mogućnosti.

Nakon puštanja u pogon prve visoke peći

u vareškoj željezari 1891. godine, Fojnica

poznata po proizvodnji i obradi željeza, našla

se u konkurenciji jeftine industrijske robe.

Sve one kovačnice i rudnici koji su stoljećima

osiguravali egzistenciju većeg dijela fojničkog

stanovništva počinju se polako gasiti.

Udaljenost od glavnih privrednih i prometnih

tokova te stalni nedostatak kapitala

bili su glavni razlozi zašto se Fojnica nije mogla

uključiti u moderni privredni razvoj. Zbog

takve situacije fojničko stanovništvo traži

izvore prihoda u privrednim granama koje su

se zasnivale na prirodnim bogatstvima fojničkog

kraja.

U arhivskoj građi Franjevačkog samostana

u Fojnici pronađen je dokument koji

nam svjedoči o veoma teškoj situaciji u

Fojnici za vrijeme Prvog svjetskog rata. Dokument

potiče iz 1915. godine, ali nažalost

bez datuma i potpisa. Zalazeći u drugu godinu

rata situacija u Bosni i Hercegovini postaje

sve teža i teža. Počinje se osjećati zamorenost

od rata, sušne i nerodne godine koje

su uslijedile pokazuju se sa svim svojim negativnim

posljedicama te dolazi i do velikog

broja umiranja od gladi, a radno sposobno

stanovništvo većinskim dijelom bilo je ili raseljeno

ili mobilizirano u austrougarskoj

vojsci.

Kako se radi o do sada neobjavljenoj arhivskoj

građi iz arhiva samostana koja se

odnosi na austrougarsku upravu u Bosni i

Hercegovini ovdje dajemo prijepise pojedinih

dijelova navedenog dokumenta iz 1915.

godine u svom izvornom obliku, jer originalan

dokument kao takav najviše i govori sam

za sebe bez nekih dodatnih objašnjenja.

20

Prijedlog za gradnju željezničke

pruge Visoko - Fojnica 1915. godine

Visoka Zemaljska vlado!

Potpisani stanovnici mjesta Kiseljaka,

Kreševa, Fojnice, prisiljeni skrajnom

bijedom i nuždom podastiremo na visoku

Zemaljsku vladu u ime stanovnika

Fojnice i okolice sljedeću molbu:

Još od davnih vremena prije samostalnosti

bosanskog kraljevstva za vremena

rimskoga gospodstva, kasnije za

vremena dubrovačke republike, još više

za vremena bosanskog kraljevstva kao i

za vremena otomanske vladavine slovilo

je mjesto Fojnica sa čitavom svojom okolicom

kao jedno od najvažnijih i industrijalnih

mjesta u Bosni. U to vrijeme bila je

Fojnica glavno tržište okolnih mjesta.

Povjest sama nam pripovjeda da je još u

XV stoljeću rudovita Fojnica bila jedna –

skoro bi smo mogli reći jedina – od prvih

trgovačkih i industrijalnih mjesta u

Bosni što potvrđuju još i danas postojeći

rudokopi stare ceste i putevi.

Sve nam ovo dokazuje prijašnje blagostanje

stanovnika mjesta Fojnice i

okolice. Za vremena otomanske vladavine

razvila se je industrija u Fojnici u velikoj

mjeri. Radili su mnogo majdani, pravilo

se oružje poimenice puške i sablje.

Glasovite su fojničke sablje "šumanovke".

Danas o toj industriji ne ima ni spomena,

jer je Fojnica premda bogata rudama

i šumama usljed drugih mjesta koja

su željeznicom spojena sasma zapuštena

a njezini stanovnici osiromašili.

Piše Sandra Biletić

Još godine 1880. dakle u nedavnoj

prošlosti radilo je u Fojnici 14 majdana

željezom, a uz njih su radila i rudarska

poduzeća u fojničkoj okolici. Kasnije u

godinama 1885-1889. razvila se je rudarska

industrija u puno većoj mjeri

otvorili su se rovovi u Čemernici, Zecu,

Dusini i Lučicama, te su fojničani puni

nade gledali u sretniju budućnost. Sva

gornja poduzeća su na jednom prestala –

uzroka ne možemo navesti niti ga znamo

– te je fojničko stanovništvo bilo prinuždeno

tražeći zarade da se raseljava iz

svoga zavičaja napuštajući rodnu grudu

pa da se potuca od nemila do nedraga da

zaradi koricu kruha i da sebe i obitelj uzmogne

prehraniti. Predugo bi bilo nabrajati

i opisivati bijede koje stanovništvo

ovoga kraja trpi ne imajući zarade na

svom kućnom pragu kao što je prije

imao, i kao što je mnogi stanovnici u

svom rođenom mjestu imaju. Pravo je

upravo čudo da se stanovništvo nije

razselilo i da naše starodavno mjesto nije

posve opustjelo. Naš svijet s velikom

zebnjom gleda u budućnost, stariji svijet

zabrinuto gleda u svoj mlađi naraštaj

pošto se ovaj potreban korice kruha već

seli i napušta svoju rođenu grudu. Našega

mlađega svijeta puna su rudarska

preduzeća u Varešu, Brezi, Zgošći i Zenici

gdje ih rudarska uprava objeručke prima

jer su dobri, vrstni, vješti i valjani radnici.

BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


FOJNIČKAŠKRINJA

Žalost nas hvata kad ljeti pogledamo da

su u Fojnici samo starci, djeca i žene, a

sve što ima snage, što ima života odselilo

je u svijet. Visoka Zemaljska vlado!


Fojničani su već od davna i više puta

podastirali visokoj vladi svoju molbu u

kojoj su naročito molili da visoka Zemaljska

vlada napravi cestu od Fojnice prema

Bugojnu preko Šćit planine, nebil se makar

ovom cestom i njezinim prometom

siromašnoj Fojnici štogod koristilo. Nu

visoka Zemaljska vlada ne nađe za shodno

da ovoj molbi udovolji, nego je dotična

molba svaki put odbijena bila.


Razumljivo je da je teško uložiti u ovaj

kraj veći kapital pošto su prometna sredstva

vrlo tegobna jer nemamo željezničkog

spoja, premda nas od glavne pruge

Brod - Sarajevo ne rastavlja više od 30

km. Pa ipak po našem dubokom uvjerenju

bi se ova pruga za kratko vrijeme potpuno

isplatila, te bi visokom eraru nosila

lijepu korist. Pruga je kratka – iznosila bi

najviše 30 km, a prilike mjesta i zemljišta

su uglavnom povoljne. Otvaranjem željeznice

otvorio bi se put, ako ne danas onda

u skoroj budućnosti, svim novčanim

društvima koja bi pohitala da u našoj

okolici ulože svoj kapital koji bi i njima i

visokom eraru nosio lijep dobitak.


I uz ove ovako nepovoljne prometne

prilike radi ipak u Bakovićima, 5 km od

Fojnice "Gornjougarsko rudarsko dioničko

društvo" koje godišnje proizvodi

preko 2000 vagona rude, a otvaranjem

željeznice bi ova proizvodnja najmanje

trostruko ponarasla.


Od nemale je važnosti da bi ova pruga

ujedno koristila i državnim preduzećima,

a to su kupalište Kiseljak i sada se

otvarajuća velika kovačnica u Kreševu, te

kreševski rudokopi.


Sama Fojnica je svojim položajem

vrlo zdravo mjesto u čemu nas osobito

potkrijepljuje činjenica da su mnogi liječnici

raznim bolesnicima preporučivali

kao oporavilište Fojnicu te da svake

godine po nekoliko obitelji dolazi u Fojnicu

na oporavak.


Otvaranjem spomenute željeznice bi

se ovaj posjet vrlo ojačao i potpomogao

željeznicu.

...

Do sada nijesmo još ni spomenuli da

bi se otvaranjem željeznice počela otvarati

i nova razna rudarska i šumska poduzeća,

koja bi predloženu željeznicu

osobito potpomagala. U bližoj okolici

Fojnice imade velika umožina raznog

drveta – hrastovine, jalovine, bukovine,

javorovine itd. Sve ovo drvo sada leži kao

mrtvi kapital, mnogo drveta uzaludno po

šumama propada jer se uz postojeće

prometne prilike ne može izvoziti.


Visoka Zemaljska vlado! Istakli smo

nevolju i bijedu koja nas pritište, spomenuli

smo kolikim prirodnim bogatstvom

obilujemo, naveli smo dokaze i primjere

koji osiguravaju sigurnu pomoć nama, a

korist visokom eraru te se puni pouzdanja

obraćamo na visoku upravu uvjereni

da će nam visoka uprava pomoći jer

gradnja te pruge koja bi bila žila kukavica

za ovaj kraj… (dalji tekst nečitak)


Od prijeke je nužde za nas i svu oklicu

otvorenje bilo kakvog rada – rudarskoga,

šumarskoga ili industrijalnoga, a u prvom

i najvećem redu gradnju i otvorenje

željeznice Visoko – Fojnica jer se takova

prilika pružila radi potrebe. Iz predočenog

uvidit će visoka uprava našu potrebu,

opravdanost gradnje predložene

pruge te se pouzdano nadamo da će nam

molba biti uslišana i da će visoka uprava

u kratko vrijeme uslišati naš vapaj,

ostvariti našu davnu želju te sagraditi i

otvoriti željezničku prugu Visoko – Fojnica,

dati nam prilike za rad, a mi ćemo

ostati uvijek zahvalni i vjerni podanici.”

Da li je Zemaljska vlada ikada odgovorila

na ovaj dopis ostaje nam nepoznato.

Poznata je međutim činjenica da je Fojnica

dva puta bila u kombinacijama oko

trasiranja željezničkih pruga Sarajevo -

Bosanski Brod (1879./80.) i Sarajevo -

Mostar (1890./91.), ali je ipak iz financijskih,

prometnih i strateških razloga, oba

puta ostala van njihovog dometa. Njene

cestovne veze koje su bile slabe, poboljšane

su tek otvaranjem rudnika u Bakovićima,

izgradnjom ceste od Fojnice prema

Kiseljaku i Visokom, koja je bila njen

jedini izlaz u svijet.

Ostali smo, eto, uskraćeni za jedan

izvanredno zanimljiv projekt koji bi i danas,

s obzirom na prirodna bogatstva fojničkog

kraja bio i te kako lijepa atrakcija,

kao i za zvižduk lokomotive koji bi se daleko

čuo, odzvanjajući u ehu po okolnim

šumovitim brdima.

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

21


EKOLOGIJA

FOJNIČKAŠKRINJA

Ne uništavajmo Fojnicu!

Piše Lucija Bošnjak

učer prolazim našim malim, turističkim

gradićem, sudarajući se s masom

koja je tu da bi uživala i gledala

Jkako prirodne ljepote, tako i one

ljudskom rukom načinjene.

Milijuni papirića igrali su svoje svakodnevne

ulične igrice, ali oko mi se

zaustavi na jednoj bijeloj plastičnoj vrećici,

koja je mirno stajala pred "ogradom"

dječjeg vrtića.Ona mi je i dala inspiraciju

da napišem nešto i pokušam probuditi

znatiželju u vama, čitateljima. Ogradu

sam uljepšala navodnim znacima ne zato

da bude ljepša, nego iz samo jednog jedinog

razloga, jer tu je bila rupa, tu nema

ograde, a bila je neki dan.

I tako, vraćam film unazad, i prisjećam

se…

Znam da su i neke strankinje uređivale

dvorište vrtića, bojale ogradu, dopustile

da i to malo travnate površine u

Fojnici diše, i sve je izgledalo savršeno.

Pomislih, ukrali su nam onaj zeleni

park i nismo mogli ništa, mi, mali ljudi

koji tu živimo, i volimo ovaj grad. Svi

drugi dođu i odu, a mi smo ti koji ostaju.

A tko je onda kriv za ovu prazninu na

ogradi!Hoćemo li i ovo malo što imamo

uništiti

Nije čak potrebno ni imenovati pa ni

tragati za imenima odgovornim za ovaj

ulični vandalizam.Oni će se sami naći.

To sigurno nisu učinili ljudi.Bila su to

djeca, zasigurno! Ali sutra će od te iste

djece postati veliki ljudi koji neće prezati

ni pred čim kako bi ostvarili vlastite interese.

Jedino ne shvaćam u čemu je užitak

razvaljivati i uništavati nešto što je lijepo!

Imamo li mi kao pojedinci uopće

interese vezane za vlastito mjesto gdje

živimo, prezentirati ga turistima u što

boljem svjetlu, možda

Ako uništavamo mjesto koje je samo

naše, što je s Planetom koji smo posudili

Koliko je vremena preostalo čovječanstvu

na ovom planetu

Ne znamo mi baš sve odgovore na

prethodna pitanja, ali znamo da je budućnost

u našim rukama i kao pojedinca

i kao članova jedne svjetske zajednice.

Svatko od nas Fojnici daje svoj pečat. Ako

na tom putu ne želimo očuvati okolinu i

biti pobornici napretka, nemojmo biti ni

oni koji će ju uništavati!

“Moramo i dalje težiti poboljšanju životnih uvjeta na svijetu – svatko dajući

svoj doprinos, na svoj vlastiti način.“

KEN SARO WIWA, nigerijski pobornik zaštite okoliša i borac za ljudska prava

azvoj tehnologije utjecao je na razvoj

društva i kvalitetu života, a samim

time i na ljudsku komunika-

Rciju, koja se od interpersonalne sve

više okreće ka računalno posredovanoj

komunikaciji.

Budući da je riječ o relativno novom

području istraživanja, utjecaj interneta

na interpersonalnu komunikaciju kod

nas još nije sustavno istražen. Međutim,

mi taj utjecaj osjećamo svakodnevno jer

je moderna komunikacija nezamisliva

bez računala i interneta pa virtualni svijet

postaje važna komponenta u svakodnevnoj

komunikaciji i uspostavljanju međuljudskih

odnosa. Računalno posredovana

komunikacija zamijenila je interpersonalnu

komunikaciju u mnogim aspektima,

postala je globalni fenomen, a zahvaljujući

napretku tehnologije i padu cijena,

dostupna je sve većem broju ljudi.

Zbog tih razloga proširila se u sve

društvene domene i kao takva ima veliki

utjecaj na postojeće društvene norme.

Javljaju se novi oblici komunikacije, bez

prepreka prostorne udaljenosti.

Čini se očitim da su posljedice svake

tehnologije dvostruke. Na jednoj strani

ona mijenja postojeće stanje nabolje

omogućujući zadovoljavanje određenih

potreba, dok s druge strane primjena te

tehnologije dovodi do nestajanja određenih

ranije uvriježenih društvenih i kulturnih

formi.

Računalno posredovana komunikacija

koristi razmjeni informacija, ali često

ima i komunikacijsku, društvenu funkciju.

Ta komunikacija dovodi do širenja

zemljopisnih, kulturnih granica, upoznavanja

različitosti, istraživanja identiteta i

te samim time otkrivanje vlastitog identiteta,

a može ostvarivati jako dobru

društvenu funkciju u kompenzaciji teškoća

kod ljudi s posebnim potrebama.

Diskutabilna je otuđenost računala

kao sredstva komunikacije koje navodno

"briše" interakciju. Virtualna komunikacija

može jačati veze među ljudima, ljudi

se povezuju s različitim kulturama, prema

specifičnim individualnim osobinama,

iskustvu, znanju, vještinama, sposobnostima.

Sve to utječe na odnos prema

računalnoj tehnologiji. Potencijalna

intenzivnost odnosa stvara se u interakciji

s drugima i sa samim sobom.

Internet potpomaže širenje slabih veza

koje je lakše i ekonomičnije održavati

koristeći komunikacijsku strukturu interneta,

kao i stvaranje novih veza poput

interesnih zajednica na internetu. Osim

toga, internet potpomaže i održavanje

rodbinskih veza na daljinu.

22

BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


ŽIVOTNA ŠKOLA

FOJNIČKAŠKRINJA

Piše Katarina Migić

Nesumnjivo je da internet pozitivno

utječe na opći stupanj kvalitete života,

jer ljude lišava niza fizičkih i situacijskih

neugoda i problema. S druge pak strane,

već su sada uočljive i neke negativne tendencije,

poput povećanog otuđenja zbog

smanjene potrebe za kretanjem u stvarnom

prostoru, te porasta volumena i modaliteta

tzv. informatičkog kriminaliteta.

Sve ugroženijom biva i privatnost pojedinca,

što se u prvi mah može učiniti paradoksalnim.

Ponekad nam se čini da su ljudi prestali

komunicirati i družiti se. Tako je

danas facebook kod mnogih zamijenio

potrebu za druženjem. Ljudi kreiraju

svoje profile u virtualnom svijetu i na taj

način stvarne kontakte s prijateljima

polako zamjenjuju virtualnim, pa više

vremena provode ispred računala nego u

realnim socijalnim kontaktima.

Dostupnost osobnih podataka, slika i

sl. više se ne smatra oduzimanjem prava

na privatnost. Sve je više mišljenja da su

društvene mreže poput facebooka stvorene

samo zbog toga da prikupljaju informacije

o aktivnostima i kontaktima

koje su bitne oglašivačima. Na osnovu tih

podataka tvrtke postavljaju svoje oglase

na stranicama članova facebooka prilagođavajući

ih njihovu profilu. Na taj način

razvila se nova faza internetskog

oglašavanja.

U stvarnoj zajednici identitet pojedinca

je fiksiran, stalan dok se u virtualnoj

on neprestano dovodi u pitanje. Budući

da je računalno posredovana interakcija

bazirana na komunikaciji, vrlo je

bitna uloga identiteta onoga s kojim se

razgovara za razumijevanje i razvijanje

interakcije. Mnogi od osnovnih znakova

o osobnosti i uloga na koju smo naviknuti

u stvarnoj interpersonalnoj komunikaciji,

izostaju u virtualnoj komunikaciji.

Postoji predrasuda da su ljudi koji su

pripadnici virtualnih zajednica asocijalni

tipovi, društveno neprilagođeni,

osobe koje društvenu interakciju traže

putem medija. Po mom mišljenju to vjerojatno

jesu osobe kojima u realnom svijetu

baš i ne uspijeva ostvariti interpersonalnu

komunikaciju. Zbog toga su

skloni mijenjanju identiteta koji je često

povezan s identitetom pojedinca u stvarnom

svijetu. Pojedinci izmišljaju svoje

identitete za vrijeme elektroničke konverzacije

ili razmjene poruka, to čine

višekratno i na različite načine. Muškarci

se predstavljaju kao žene, žene muškarci,

djeca odrasli, itd.

Popularnost računalno posredovane

komunikacije i virtualnih zajednica možemo

protumačiti kao rezultat raspada

stvarnih zajednica. Internet pruža alternativu,

ljudi tamo pronalaze ono što im

nedostaje u stvarnom životu. Nedostatak

interpersonalne komunikacije nadoknađuju

putem chatova, facebooka i sl. Glavna

razlika virtualnih i stvarnih zajednica

je što virtualne nisu zajednice u pravom

smislu riječi, one su simulacija stvarnih.

Ipak, veći dio karakteristika su im

zajedničke: sastoje se od stvarnih ljudi

koji su u međusobnoj interakciji, koje

veže osjećaj pripadnosti toj zajednici,

egzistiraju u realnom vremenu. Razlika

je u tome što okupljaju ljude prema

interesima te nisu prostorno ograničene.

Interakcija u interpersonalnoj komunikaciji

odvija se licem-u-lice, dok u računalno

posredovanoj komunikaciji tjelesnost

ne postoji. Na neki način to je

pozitivno jer su u virtualnoj komunikaciji

uklonjene vizualne predrasude o

dobi, izgledu, rasi, društvenom statusu.

Sam dijalog se brzo razvija, sudionici

razgovora pokreću teme koje se razgovorom

licem-u-lice ne bi pokrenule.

Kroz računalno posredovanu komunikaciju

ljudi pronalaze prijatelje širom

svijeta, razvijaju se osjećaji, veze, čak i

brakovi. No, nije sve pozitivno u bestjelesnoj

komunikaciji: ljudi su skloni prikazivati

se onakvima kakvi bi željeli biti,

a ne kakvi uistinu jesu, bilo u domeni

fizičkih ili psihičkih osobina. Mnogo je

slučajeva da je prilikom "stvarnog"

upoznavanja došlo do razočarenja.

Da bi se mogla održati razlika između

interpersonalne i računalno posredovane

komunikacije potrebno je da korisnik

bude svjestan razlike i granice među njima.

Dakle, mora ostati svjestan svog

stvarnog identiteta, svoje realne zajednice.

Moramo biti oprezni jer virtualna komunikacija

može biti sjajna dopuna komuniciranju

u stvarnom svijetu, ali nikako

ne bi trebala postati adekvatna zamjena

za interpersonalnu komunikaciju.

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

BROJ 5

23


IZ BOŽJE RIZNICE

FOJNIČKAŠKRINJA

Mali žuti cvijet

Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom

žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On

cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.

Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu, sa

svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da

bi radije bio kokosova palma. Zašto Zato što je

cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i

stablo.

Međutim, kokosova palma zavidjela je mangu

zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz

Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu,

svaka od njih je mislila da druga biljka više vrijedi.

Oko posjetioca, koji je slušao samo žalbe,

zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji

je radosno cvjetao u svom kutu. Sagnuo se i upitao

ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali”

Cvijet je odgovorio: ”Pa i ja sam posmatrao

kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo

na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne

plodove kao mango. Ali onda sam shvatio, da je Bog

želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to

tako i napravio. Međutim, on je želio da budem mali

žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali

žuti cvijet koji je ikada postojao.“

Piše Božana Tuka

KUHINJA

Zavodljive salate

Sama riječ salata dolazi iz latinskog herba salta

(slano bilje) jer su trave i razno bilje stari Rimljani

začinjali s mnogo soli.

Na dvorovima europskih monarhija salate su bile

vrlo popularne, osobito za vrijeme renesanse, a sačinjavalo

ih je i do 35 sastojaka, uključujući i neke neobične

poput ružinih latica, nevena i ljubičica. U 18.

stoljeću miješane salate nazivale su se salmagundi.

Prvaci u maštovitim salatama u 20. stoljeću postali

su Amerikanci, a neke od salata, čiji su recepti smišljeni

prije stotinjak godina, i danas se nalaze na jelovnicima

najpoznatijih svjetskih hotela.

Od prvobitnog značenja salate kao zelenja začinjenog

octom i solju, preko svježe kuhanog lišća i povrća,

danas salate označavaju zdrav i lagan obrok načinjen

od povrća, voća, tjestenine i svih ostalih namirnica koje

nam se mogu naći pri ruci: od jednostavne zelene salate

s uljem, octom i malo soli do atraktivnih kompozicija

raznih tekstura i okusa dobivenih od egzotičnog bilja,

južnog povrća i voća, sve do kineskih kreacija od hrskavog

povrća i rezanaca obilno zalivenih sojinim

umakom.

Potrebni sastojci:

Sezonsko povrće, tvrdo kuhana jaja, jogurt i začini po

izboru.

Način pripreme

Povrće npr. zelena salata, rajčica, krastavci,

mrkvica, paprika. Sve dobro operite i izrežite na

male dijelove. Dodajte izrezana tvrdo kuhana jaja i

začine vegetu ili sol, papar, par kapi limuna. Sve to

prelijte jogurtom i polako promiješajte. Po želji se

može dodati pokoja kockica bilo kojeg sira, a ako jelo

poslužujete kao samostalno možete dodati i sitno

sjeckano meso kuhano u juhi ili salamu koja nije

masna. Dobar tek!

24

BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


SAVJETNIK Vodič u kvalitetniji život

FOJNIČKAŠKRINJA

portski ribolov je odličan izbor za

aktivan odmor koji će vam omogućiti

da ostanete u dobroj fizičkoj

Skondiciji, učiniti vas strpljivim i

upornim, naučiti vas mnogim pravilima

koja vladaju u prirodi a na koja smo

potpuno zaboravili… Za neke je to ljubav

ili strast, za druge hobi, ali kada se samo

jednom nađete u društvu ribolovaca, računajte

na to kako ćete kad-tad poželjeti

imati u ruci ribički štap i uzbuđeno iščekivati

da bljesne nešto srebrnasto ispod

vašeg mamca. U našim rijekama obitavaju

pastrmka i lipljen. Sezona lova na pastrmku

počinje 1. ožujka a na lipljena 1.

travnja i traje do 1. listopada, kada počinje

mrijest ovih vrsta. Pored ove dvije

najzastupljenije vrste riba treba spomenuti

i predatora među ribama - mladicu

te manje atraktivne za ribolov ali vrlo

značajne za eko-ravnotežu naših voda:

brka, ešavka, peš i pliska. Ovom prilikom

podučiti ćemo vas kako napraviti umjetnog

mamaca, tzv. muhe, karakterističnog

za lov na autohtonu, potočnu pastrmku.

Potrebno je nešto manualnih sposobnosti

, veliko strpljenje te poprilično znanja

o prehrambenim prohtjevima ribe. Najjednostavnije

je promatrati leptirice,

muhe i ostali leteći svijet nad virovima

bogatim ribom te detalje njihovih posebnosti

kopirati što je moguće više u izradi

svojih mamaca.

Kako nadmudriti potočnu pastrmku

Piše Anto Lovrić

djevojke ili najbolje prijateljice! Ribari su

vrlo maštovita sorta. Koriste gumu, perlice,

stiropor, spužvu… Ovom prilikom

potreban nam je konac u boji krvi za

izradu trupa, konac u boji zlata za izradu

prešare te crni konac kojim ćemo oblikovati

glavu našeg mamaca.

Slika 2 – Najvažniji je dobar početak i

u tom smislu je možda najteže postaviti

osnovne trupa koje će djelomično biti i

skrivene. Na leđa udice postavljamo zlatni

konac u dužini 10-ak cm pri čemu se

duži kraj ostavlja na zakrivljenom dijelu

udice. S njim se položi i jedno pero za imitaciju

repa mušice koje će stršiti straga

otprilike za dužinu udice. Crvenim ih

koncem počinjemo obmotavati uz udicu

pazeći da idemo navoj uz navoj kako bi

nam trup bio čvrst i kako se mušica ne bi

rasperila već nakon par zabacivanja.

Slika 4 - Zlatni konac, kojeg smo

ostavili na zatku muhe, sada u kosim navojima

sa razmakom od 1,5- 2 mm vodimo

prema glavi gdje na potpuno isti način

završavamo i osiguravamo čvor, kako

smo to već učinili sa crvenim koncem.

Slika 5 – U sljedećoj fazi se 2-3 pera

pripreme prvo tako da se donji, mekši

dio pera odstrani . Na tom dijelu tako ostaje

samo glatka, žilava nit kojom se

omota dio trupa odmah ispod glave. Preostali,

gornji dio pera je oštriji pa kod

daljnjeg namotavanja vjerno imitira krilca

koja nježno usmjeravamo prema repu.

Početne dijelove pera koji strše i naočigled

kvare prirodnost mamca skratimo

škaricama.

Slika 1 – Osnovni pribor i materijali

koji se koriste za izradu ovog omiljenog

mamca su prisutni u svakom domaćinstvu;

škarice ili noktarica, ljepilo ili bezbojni

lak za nokte, par mašinskih konaca.

Po ostali materijal ćete trebati do prodavaonice

za sportski ribolov i do kokošinjca!

Veličina udice, koja je idealna

za ljetne mjesece kada opadne vodostaj

rijeka, bila bi broj 16, a za one vještije i

manja. Za ovu priliku koristiti ćemo

skalp crvenoperog pijetla makar je na našim

prostorima vrlo popularan lugalj.

Tko ima dobrog pijetla - omiljena je ribarska

tema. Međutim, kako budete vježbali

vještinu pripreme umjetnih mamaca,

naći se među vašim ribarskim priborom

i pero od sove, pauna, morulje,

orla, zimsko krzno srne, zečja dlaka, rep

od puha pa čak i pramen kose vaše sestre,

SRPANJ/KOLOVOZ 2010.

Slika 3 – Cilj je postići životnost

mamca čiji će trup u sredini biti nešto

deblji. Završnica sa omotavanjem crvenim

koncem treba biti u predjelu ispod

buduće glavice gdje se mornarskim čvorom

u vidu omče prekida radnja sa izradom

trupa. Čvor se dodatno osigurava

lijepkom ili lakom za nokte.

BROJ 5

Slika 6 – Nipošto ne popuštamo pritisak

na omotana pera sve dok ih ne učvrstimo

crnim koncem koji će nam pri

sljedećem koraku u izradi mamca poslužiti

i kao materijal za imitiranje glave.

Nakon što svežemo 2-3 sigurnosna čvora

osiguravamo se opet lijepkom ili lakom.

Slika 7 – Ako želite upecati potočnu

pastrmku, kraljicu fojničkih voda, trebati

će vam vježbe, nadmudrivanja, kombinacija

boja i materijala koliko vam mašta

dopusti, jer ta stara mudrica grize vrlo

oprezno. Međutim, u njenoj ćudi ugrađeno

je i to kako će i najsitija zagristi u nešto

posebno.

Bistro!

25


PRIJATELJI FOJNICE

FOJNIČKAŠKRINJA

Sonja Jurić je rođena 20. kolovoza

1973. godine u Zagrebu. Školovala se u

Mostaru (osnovna i srednja škola, te

studij hrvatskog jezika i književnosti

na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u

Mostaru). Koautorica je zbirke

pjesama Let u TROstihu, DHK HB,

Mostar, 2008. godine. Samostalnu

stihozbirku, pod nazivom Nevidljivi

prsten, je objavila 2009. godine,

Synopsis Zagreb-Sarajevo. Slikovnicu

pod nazivom Usamljeni lav je objavila

2010. godine, naklada Mdesign

Međugorje-Synopsis Zagreb. Pjesme

su joj prepjevane na engleski,

njemački i slovenski jezik. Dobitnica je

nagrade Šimićevih susreta. Objavljuje

poeziju u časopisima: Diwan,

Dubrovnik, Književnik, Marulić,

Mogućnosti, Motrišta, Osvit, Putevi i

Riječ, a priče za djecu u Cvitku, listu za

sretno djetinjstvo. Živi u Mostaru.

MOJA HERCEGOVINA, MOJ MIT

(Mojoj baki Mari, koja mi je s ljubavlju

darovala bezbroj starih priča, u dugim

zimskim noćima kraj vatre)

Prilipili se uza me, i ne daju se

odlipit, moji dičinji dani

Kad sam se valjala po lišću...

na guvnu podno Jelkine kuće.

A lišće mirisalo na umorne

bakine ruke i trošne bošče.

Kad su vile plele pletenice od

konjskih griva, i gole pjevale

kraj izvora vode, svojom pjesmom

tjerajući vukove u planinu.

Kad sam noću dugo gledala

zvijezde na otvorenom nebu snova

i zamišljala kako najsjajnija

pada, baš na moj dlan.

Moja Hercegovina.

Zemlja Hercegova i moja.

Bakina priča, moj mit.

Bakino oko, moji okovi.

Još sikću poskoci na kamenu,

na duvaru, iza plota, iza drače,

kraj kupina i divljih malina.

Još me žulja burilo vode

na nejakim dječjim plećima,

dok prolazim kraj starog groblja

dok me kući prate oči divlje mačke.

Ognjište, ganjak, pojata i izba

još mirišu na didovu škiju.

Još je tu stari kredenac.

I štokrla. Na njoj bakin rubac.

Ostala je njezina priča.

Ostat će moja pjesma.

KROZ POGLED

Kroz pogled

ušuljala sam se

u djetinjstvo svog dječaka.

Prošetala sam se

kroz njegove snove.

Otrpjela njegove prve kazne,

izgovorila prešućene istine.

Kroz pogled...

prštala su u nama

stoljeće nagomilane ljubavi.

Čekajući da ostarimo.

Dječak je odrastao

u mom zagrljaju.

Zna da je ispunio san.

Znam i ja.

Kroz pogled...

SAN LJETNE NOĆI

Moj djed se zvao Ivan. Bio je visok,

snažan i pravog hoda, unatoč

poodmaklim godinama. Ljeta sam

provodila s njim i bakom Ružom, na

selu, uz rijeku Neretvu. Često smo

obilazili njive i ledine, šetali se do

starih kamenih kuća u brdu, išli na

kupanje na Neretvu. Nisam se bojala

zmija iako ih je bilo previše, čini mi

se. Nisam se bojala ničega kad je kraj

mene bio moj djed. A moj jedini

zadatak je bio da mu donesem hladne

vode ili rakije kad bi se umorio.

Jednom smo otišli do starih kuća u

brdu i naložili vatru. Ja sam donosila

grančice, a djed se trudio da donese

veće komade drveta. Vatra je bivala

sve jača i jača.

- A što će ti vatra usred ljeta-

upitala sam djeda.

- Sutra je Ivandan, a večeras se

pale vatre po brdima. Znaš Nona

(tako me od milja zvao djed), kad sam

ja bio mali, na ovom istom mjestu

sam sa svojim djedom palio vatru za

svoj imendan. I ti ćeš jednom, baš na

ovom mjestu, paliti vatru sa svojom

djecom-rekao djed i pomilovao me

po kosi.

Kad sam se okrenula oko sebe,

primijetila sam da na okolnim

brdima gore vatre i da drugi ljudi

također obilježavaju dan Ivana

Krstitelja. Krenuli smo kući kad je

počeo padati mrak. Išla sam šutke za

djedom uskom stazom prema našoj

novoj kući. Kad smo stigli, sjeli smo

na klupu ispred kuće, jedno pokraj

drugoga. Na brdima su svijetlile vatre

kao male krijesnice, kao svitci u noći.

Topla ljetna noć, mnoštvo krijesova u

brdima; to je bio jedan od najljepših

prizora u mom životu. Oboje smo

šutjeli dok nas baka nije pozvala na

večeru.

Moga djeda Ivana već dugo nema

među živima. Ali svake godine, kad

uoči Ivandana promatram vatre po

brdima, čini mi se da je tu, da sjedimo

šutke na onoj našoj klupi ispred kuće.

I da će nas baka uskoro pozvati na

večeru.

26 BROJ 5 SRPANJ/KOLOVOZ 2010.


Pansion "Central" u središtu Fojnice, 50-tak metara udaljen od hotela "Reumal", raspolaže

velikim i modernim restoranom kapaciteta 250 mjesta, smještajnim dijelom sa dva apartmana i

šest dvokrevetnih soba, te svečanom salom primjerenom za svadbe i sve vrste zabava.

Pansion "Central"

Fojnica, Mehmeda Spahe bb

Telefon: +387 (0)30 831-710

http://www.centralfojnica.ba

BENZINSKA CRPKA EKOBENZ

LUŽINE – FOJNICA

Žrtava domovinskog rata bb

BiH - 71250 Kiseljak

Tel. 030/ 877 300; 877 301

Fax 030/ 877 302

E-mail: vitalijek@gmail.com


Iz samostanske riznice

Primi od kapelana (mda) 11.

Ovo karšćene poče pisati ja dom Anton

Ljubosović iz Roška Polja. Reko svetu

misu u Rošku Polju na dan svetoga

Bartula, miseca agusta na 24. 1750. I

reko je kod cerkve svetoga Ive Kerstitelja

miseca agusta gori rečenoga, a godine

svete.

1. U Rošku Polju na 15. šetenbra 1750. Ja

dom Anton Ljubosović s dopušćenem

paroka dumanskoga karsti Tadiju sina

Jure Barbića i n. z. ž. Kate od Zrinića.

Kum bi Marko Kelavić iz Vojkovića istoga

sela.

2. Ja isti dom Anton na 11. decenbra

1750. karsti Tomu sina Ivana Bernadića

i n. z. ž. Kate od Šute. Kum bi Jozip

1

Tu(s)tanić. Iz Roška Polja svi.

3. Ja dom Anton Ljubosović isti dan

Andrijanu ćer Jure Bernadića i n. z. ž.

Matije od Perića. Kuma bi Jele Babića. Iz

Roška Polja svi.

4. U Rošku Polju na 13. decenbra 1750.

ja dom Anton L(j)ubosović karsti Ivanicu

ćer Ivana Ljubosovića i n. z. ž. Anđelije

od Kolaka. Kuma bi Ivanica Gudeleva.

5. Isti dan u istomu selu ja dom Anton

Ljubosović karsti Jelu ćer Petra

Krajinovića i n. z. ž. Mande. Kuma bi

Mande Nevistića.

Fragment iz LIBER BAPTISATORUM – MATICA KRŠTENIH

Parochiae (župe) Duvno (Roško Polje), godina 1750 – 1758.

(popa glagoljaša)

More magazines by this user
Similar magazines